Margaret Atwood Modrobrada

Od egrtue koja ne grize nita nee nauiti. Samo ono to je u potpunosti izgubljeno strastveno poziva na neprekidno imenovanje, tu maniju da se izgubljena stvar doziva po imenu tako dugo dok se ne javi. GNTER GRASS

Iluzija je prvi od svih uitaka. OSCAR WILDE

AUTORIINE ZAHVALE

Voljela bih zahvaliti za pomo sljedeim osobama, a te su: moje agentice Phoebe Larmore i Vivienne Schuster; moje urednice Ellen Seligman, Nan A. Talese i Liz Calder; David Kimmel, koji je pripomogao s povijesnim pojedinostima; Barbara Czarnecki, Judi Levita, Marly Rusoff, Sarah Beale i Claudia Hill-Norton; Joan Sheppard, Donya Peroff i Sarah Cooper; Michael Bradley, Gary Foster, Kathy Mineoloff i Alison Parker; Rose Tornato. Zahvaljujem i Charlesu i Juliji Woodsworth, Doris Heffron, kao i Johnu i Christini O'Keefe za prostorije. Knjige Lice bitke i Maska zapovijedanja (The Face of Battle, The Mask Of Command) Johna Keegana bile su mi vrlo korisna literatura, kao i Nijedan je previe (None Is Too Many) Irwinga Abelle i Harolda Tropera, te Rat protiv

idova (The War Against the Jews) autorice Lucy S. Dawidowicz; za konkretne bitke izvori su bili A. D. 1000 Richarda Erdoesa i Nepoznati jug Francuske (The Unknown South of France) Henryja i Margarete Reuss. O ubojstvu balistiara Gerryja Bulla piu James Adams u Bull's Eye i Dale Grant u Wilderness of Mirrors. Izvor slike o tijelu kao zaslonu za svjetiljke je Lenore Mendelson Atwood, a za izraz mrklje u mozgu E. J. A. Gibson. Crveno-bijele stope potjeu iz prie koju mi je ispriao Earle Birney; epizoda s toboganom i stanom obojenim u crno ima korijen u jednoj prii Graemea Gibsona; ideja o haljini od ive koe potjee iz pjesme Jamesa Reaneya Sudnji dan ili crvenoglavi djetli (Doomsday, or the Red-Headed Woodpecker); lik junake njemake tetke djelomice je sugerirao Thomas Karl Maria Schwarz; profesor koji ne odobrava da ene piu o ratnim temama potjee iz anegdote koju mi je ispriala Susan Crean. Zenia se izgovara s dugim i, kao u bie; Charis s k, kao u karma. Teutone (2. stoljee pr. Kr.) valja razlikovati od reda teutonskih vitezova (10. stoljee). Graemeu i Jessi, i Ruthi, Phoebi, Rosie i Anni. I odsutnim prijateljima.

1. Pria o Zeniji treba poeti kad i sama Zenia. Zacijelo u nekom drevnom i dalekom mjestu, misli Tony; mjestu punom tragova udaraca i vrlo zamrenom. Jedan europski oker bakrorez, runo koloriran, s prainastim sunevim svjetlom i velikom koliinom grmlja - grmlje ima debelo lie i prastaro izvijeno korijenje, a iza njega, pogledu nevidljivo i tek naznaeno ispruenom izmom ili mlitavom rukom, zbiva se neto svakodnevno ali zastrano. Odnosno, takav je dojam Tony ostao. No toliko je toga izbrisano, preko tolikih su stvari stavljeni zavoji, toliko je svega hotimice zapetljano, te Tony vie nije sigurna koja je Zenijina pria o sebi istinita. Sada teko da to moe pitati, a ak i kad bi mogla, Zenia ne bi odgovorila. Ili bi slagala. Lagala bi ozbiljno, glas bi

joj se prekidao, podrhtavao od priguene patnje, ili bi lagala zastajkujui, kao na ispovijedi; ili bi lagala s hladnim, prkosnim bijesom, i Tony bi joj povjerovala. Ve jest. Izvucite bilo koju nit i odreite, i povijest biva razmrena. Tako Tony poinje jedno od svojih zakuastijih predavanja, ono o dinamici spontanih masakra. Metafora cilja na tkanje ili pak pletenje, i na ivae kare. Ona je rado rabi: voli onaj blagi ok na licima svojih slualaca. Njega proizvodi taj spoj kuanske slike i masovnog krvoprolia, spoj kakav bi znala cijeniti Zenia, koja je uivala u takvim burama, takvim estokim proturjejima. I vie nego uivala: stvarala ih je. Jo uvijek je nejasno zato. Tony ne zna zbog ega se osjea prisiljenom da to dozna. Koga briga zato, nakon toliko vremena? Katastrofa je katastrofa; ozlijeeni ostaju ozlijeeni, ubijeni ostaju ubijeni, kr ostaje kr. Priati o uzrocima je neumjesno. Pria sa Zenijom bila je gadna i ne treba u to dirati. emu pokuavati deifrirati njezine motive? No Zenia je i zagonetka, vor: kad bi Tony samo umjela nai jedan kraj i povui, za sve koji su tu umijeani rijeilo bi se mnogo toga, za nju takoer. Odnosno, tomu se nada. Kao svi povjesniari, ona vjeruje u ljekovitu mo razjanjenj. Problem je gdje poeti, jer nita ne poinje onda kad poinje i nita nije gotovo onda kad je gotovo, i sve treba predgovor: predgovor, post skriptum, tablicu istodobnih dogaaja. Povijest je konstrukt, kazuje ona svojim studentima. Ulaz je mogu na bilo kojem mjestu i svaki je izbor proizvoljan. No ipak, postoje odreujui trenuci, trenuci kojima se sluimo kao referencama jer prekidaju na osjeaj kontinuiteta, mijenjaju smjer vremena. Mi gledamo te dogaaje i govorimo da nakon njih nita vie nije kao prije. Oni nam priskrbljuju poetke, a i svretke. Roenja i smrti, primjerice, i brakovi. I ratovi. Tony se zanima upravo za ratove, unato svojim ipkom obrubljenim ovratnicima. Ona voli jasne ishode.

I Zenia ih je voljela, odnosno tako je Tony neko mislila. Danas jedva da uope zna. Dakle, jedan proizvoljan izbor, jedan odreujui trenutak: 2. listopada 1990. Dan je jarko vedar, neuobiajeno topao. Utorak je. Sovjetski blok se mrvi, prijanji zemljovidi se rastau, istona plemena su u ponovnom pokretu preko pominih granica. U Zaljevu ima problema, trite nekretninama doivljava padove, a u ozonskom se omotau stvorila golema rupa. Sunce prelazi u korpiona, Tony rua u Toxiqueu s prijateljicama Roz i Charis, preko Jezera Ontario dopire povjetarac, a Zenia se vraa iz mrtvih.

2. TONY Tony ustaje u pola sedam, kao i obino. West spava dalje i lagano stenje. Moda sanja da vie; u snovima su zvuci uvijek jai. Tony pregledava njegovo usnulo lice, omekalu liniju uglate eljusti, tako blago sklopljene nezemaljski plave pustinjake oi. Sretna je to je jo iv: ene ive due od mukaraca, mukarci imaju slabo srce, ponekad se samo izvrnu, pa iako ona i West nisu stari - jedva da su uope stari - ene njezine dobi znale su se ujutro probuditi pokraj mrtvog mukarca. Tony tu pomisao ne smatra morbidnom. Ona je sretna i u openitijem smislu. Sretna je to West uope postoji na kugli zemaljskoj, i to u ovoj kui, i to svake veeri lijee pokraj nje, a ne negdje drugdje. Usprkos svemu, usprkos Zeniji, i dalje je ovdje. To kao da je pravo udo. Ima dana kad to nije kadra pojmiti. Tiho, da ga ne probudi, ona napipava naoale na nonom ormariu, zatim se lagano izvlai iz kreveta. Navlai kunu haljinu od finog flanela, pamune sokne te preko njih sive vunene, i tako ubundane noge ugura u papue. Ona pati od hladnih stopala, to je znak niskog krvnog tlaka. Papue imaju oblik rakuna a dobila ih je, prije mnogo godina, na dar od Roz, pri emu samo Roz zna zato. Iste iscate papue Roz je tada poklonila i svojim osmogodinjim blizankama;

ak su jednake veliine. Rakuni su se ve pomalo ofucali i jednome nedostaje oko, no Tony se nikad nije izvjetila u odbacivanju stvari. Tako izoliranim stopalima ona neprimjetno tapka kroz predvorje u svoju radnu sobu. Ondje, kao prvu stvar u danu, voli svakoga jutra provesti jedan sat; smatra da joj to sabire um. Prostorija gleda na istok, pa zna uhvatiti izlazak sunca kad se vidi. Danas se vidi. U radnoj sobi su zelene zavjese s uzorkom od palmi i egzotinog voa, i naslonja s odgovarajuim jastucima. Roz joj je pomogla odabrati uzorak i nagovorila je da pristane na cijenu koja je bila via nego to bi Tony platila da je kupovala sama. Sluaj ti mene, pile, rekla je Roz. Ovo tu, to je iva jeftinoa. Uostalom, stvar je za prostor gdje ti razmilja! Radi se o tvom mentalnom okoliu! Rijei se onih dosadnih starih tamnoplavih jedrenjaka! To si duna sama sebi. Ima dana kad je Tony sita tih poviju i naranastih manga, ili to ve jesu; no nju unutarnje ureenje plai pa joj je teko odoljeti Rozinoj upuenosti. U preostalom dijelu radne sobe ona se osjea vie doma. Knjige i papiri naslagani su u hrpice na tepihu; na zidu visi bakrorez bitke kod Trafalgara i jo jedan na kojemu u ratu iz 1812. Laura Secord1, u nevjerojatnoj bijeloj odjei, goni svoju mitsku kravu kroz amerike redove kako bi upozorila Britance. Pregrti ratnih memoara i zbirki pisama s magareim uima i poutjeli svesci reportaa s prvih bojnih linija iz pera davno zaboravljenih novinara nagurani su u maslinasto zeleni ormar za knjige, zajedno s nekoliko primjeraka dviju Tonynih objavljenih knjiga, Pet zasjeda i etiri izgubljena sluaja. Pomnost istraivanja; osvjeujua nova interpretacija, kau prikazi citirani na poleini tih ozbiljnih izdanja u mekom uvezu. Pisano senzacionalistiki; previe digresija; nagreno opsesivnim detaljiziranjem, kau oni koji nisu citirani. Tonyno lice s oima sove i nosom vilenjaka, mlae no to je danas, kilji sa stranjih korica i lagano se mrti ne bi li djelovalo stameno. Osim radnog stola tu je i daska za tehniko crtanje s visokim stolcem na okretanje koji nju istog trena uini viom. Ondje ona ocjenjuje studentske

semestralne radove; voli se smjestiti na taj stolac, s papirima na iskoenoj dasci, mahati svojim kratkim nogama i ispravljati s razumne udaljenosti, kao da slika. injenica je, ona postaje dalekovidna, a pritom ostaje kratkovidna kakva je uvijek bila. Bifokalne naoale uskoro e joj biti suene. Ocjene unosi lijevom rukom, raznobojnim olovkama koje poput kistova dri izmeu prstiju desne: crvenom lo komentar, plavom dobar, naranastom pogreke u grafiji, svijetloljubiastom pitanja. Kojiput promijeni ruku. Kad je gotova s radom, baca ga na pod uz zadovoljno otpuhivanje. U borbi protiv dosade kadto sama sebi proita nekoliko reenica naglas, unatrake. Ujnacejtan u amajigolonhet o tsonanz ej utar o tsonanz. iva istina. Sama je to rekla, mnogo puta. Danas ocjenjuje brzo, danas je usklaena. Ljevica zna to radi desnica. Dvije polovice nje lee jedna iznad druge: postoji tek neznatna polusjena, neznatan stupanj otkliznua. Tony unosi ocjene do trietvrt osam. Sunevo svjetlo preplavljuje sobu, zlatno od utoga lia vani; prelijee neki mlanjak; tropoui poput tenka, ulicom se pribliava kamion za smee. Tony ga uje, urno se sputa stepenicama i ulazi u kuhinju, vadi iz kante plastinu vreu, zavre i zavezuje otvor, tri s njom do prednjih vrata i skakue s trijema niza stube, pridravajui kunu haljinu. Mora pretrati samo kratku udaljenost da bi uhvatila kamion. Mukarci joj se cerekaju: ve su je viali u kunoj haljini. Smee bi trebao odnositi West, ali on zaboravlja. Ona se vraa u kuhinju i priprema aj: zagrijava ajnik, uzima tonu mjericu listia, na runom satu s velikim brojkama prati kako su dugo namoeni. Tony je majka nauila kuhati aj; jedna od malobrojnih korisnih stvari kojima ju je uope nauila. Jo od svoje devete godine Tony zna kuhati aj. Sjea se kako stoji na kuhinjskom stolcu, mjeri, toi, pazei da ne prolije nosi alicu gore, gdje majka lei pod plahtom, zaobljen humak, bijel poput nanosa snijega. Ba lijepo. Metni ga tamo. I kako kasnije nalazi alicu, hladnu, i dalje punu.

Nestani, majko, misli ona. Okjam, inatsen. Izbacuje ju, ne prvi put. West uvijek popije aj koji skuha Tony. On uvijek prima njezine rtvene darove. Kad se ona popne s njegovim ajem, on stoji kraj stranjeg prozora i gleda zaputeno i zanemareno jesensko dvorite. (I on i ona govore da e ondje neto zasaditi, ovih dana, malo kasnije. Ni on ni ona ne zasade.) Ve je odjeven: traperice i plava pamuna majica s dugim rukavima koja kae Ljuskasti & repati i na sebi ima kornjau. Neka organizacija koja se posvetila spaavanju vodozemaca i gmazova i koja - vjeruje Tony - jo nema osobito brojno lanstvo. Ima ovih dana toliko drugih stvari kojima je spaavanje nuno. - Izvoli aj - kae ona. West se savija na nekoliko mjesta, kao deva kad hoe sjesti, da bi je poljubio. Ona se istee na vrcima nonih prstiju. - Oprosti zbog smea - kae on. - Sve u redu - kae ona - nije bilo teko. Jedno jaje ili dva? - Za vrijeme jedne jutarnje trke zapela je za kunu haljinu i naglavce se skotrljala niz ulazne stube. Sreom se zaustavila na samoj vrei, koja se raspucala. Dodue, Westu to nije spomenula. S njim uvijek postupa paljivo. Zna ona koliko je krhak, koliko podloan lomljenju.

3. Dok kuha jaja, Tony razmilja o Zeniji. Je li to predosjeaj? Nipoto. Ona esto razmilja o Zeniji, ee nego dok je Zenia bila iva. Mrtva Zenia je manja prijetnja i nije ju potrebno tjerati od sebe, tjerati natrag u onaj kut s paucima gdje Tony dri svoje sjene. Premda je ve smo Zenijino ime u stanju prizvati onaj stari osjeaj neopisive sramotnosti, ponienja i zbrkane boli. Ili barem njegov odjek. Istina je, u odreeno vrijeme dana - rano izjutra, usred noi - njoj je teko vjerovati da je Zenia doista mrtva. Usprkos samoj sebi, usprkos racionalnom dijelu sebe, Tony i dalje oekuje da se ona pojavi, ueta kroz nezakljuana vrata, popne se kroz

prozor koji je nemarom ostao otvoren. ini se nevjerojatnim da se ona jednostavno pretvori u paru, da nita ne ostane. Nje je bilo previe: sva ona maligna vitalnost zacijelo jest negdje. Tony ubacuje dvije krike kruha u prilicu, onda prekapa po ormaru jer trai dem. Zenia je mrtva, naravno. Nesta, i to navijek. Mrtva kao ugar. Svaki put kad Tony to pomisli, zrak joj ue u plua i zatim izie u dugom dahu olakanja. Zenijin pogrebni obred odran je prije pet godina, tonije etiri i pol. U oujku. Tony se savreno sjea toga dana, vlage i sivila koji e prijei u susnjeicu. Nju je tada iznenadilo to je dolo tako malo ljudi. Veinom su to bili mukarci, podignutih ovratnika na kaputima. Izbjegavali su prvi red i stalno pokuavali stati jedan iza drugoga, kao da ne ele da ih tko vidi. Nijedan od tih mukaraca nije Rozin odbjegli mu Mitch, uoila je Tony sa zanimanjem i stanovitim razoaranjem, premda joj je to bilo drago radi Roz. Mogla je osjetiti kako Roz izvija vrat i pogledom iba po licima: sigurno ga je oekivala ovdje, a to onda? Onda bi nastala scena. Charis je takoer gledala, ali manje upadljivo; no sve ako neki od tih mukaraca i jest Billy, Tony to ne bi znala jer Billyja nikad nije upoznala. On se pojavio i nestao u razdoblju kad ona nije bila u dodiru s Charis. Istina, Charis joj je pokazala sliku, ali nije bila otra, Billyju je nedostajao vrh glave, a imao je i bradu. S godinama se muko lice mijenja vie nego ensko. Ili ga mukarac moe vie mijenjati, po vlastitoj volji. Dodavati facijalnu dlaku ili oduzimati. Nikoga od ovih ovdje Tony nije poznavala; osim Roz i Charis, naravno. Ne bi one to propustile ni za to na svijetu, rekla je Roz. eljele su vidjeti da je sa Zenijom gotovo, uvjeriti se da je sada potpuno neoperativna (Tonyn izraz). Charis je upotrijebila rije smirena. Roz je upotrijebila rije razbucana. Obred je uznemirivao. Djelovao je zbrda-zdola, a odvijao se u pogrebnoj kapelici iji bi nezgrapno valoviti grimizno-ljubiasti tonovi Zeniju ispunili prezirom. Bilo je nekoliko buketa cvijea, bijele krizanteme. Tony se pitala tko li ih je poslao. Ona sama nije poslala nikakvo cvijee.

Mukarac u plavom odijelu koji se predstavio kao Zenijin odvjetnik - isti onaj, dakle, koji je Tony javio za pogreb - proitao je kratku poasnicu Zenijinim kvalitetama, meu kojima je kao prva nabrojena hrabrost, premda se Tony nije inilo da se Zenijina smrt moe smatrati posebno hrabrom. Zeniju je raznijela bomba u nekakvom teroristikom divljanju u Libanonu: nije ona bila meta, naprosto se nala na putu. Nevini promatra, kazao je odvjetnik. Tony je spram obje rijei bila skeptina: nevin nikad nije bio Zenijin omiljeni atribut kad se radilo o njoj samoj, kao ni pasivno promatranje njena tipina djelatnost. Odvjetnik, meutim, nije rekao to je ona stvarno radila u toj neimenovanoj bejrutskoj ulici. No rekao je da e svima dugo ostati u sjeanju. - I to vraki dugo - apnula je Roz Tony. - A hrabrost ovom tipu znai velike sise. - Tony se to uinilo neukusnim, jer dimenzije Zenijinih sisa svakako vie nisu nikakva tema. Po njezinu miljenju Roz kadikad zna pretjerati. Sama Zenia tu je prisutna tek u duhu, kazao je odvjetnik, a i u obliku svoga pepela koji e oni sada predati zemlji na groblju Mount Pleasant. Doista je rekao predati zemlji. Zenia je eljela, tako stoji u oporuci, da njezin pepeo bude predan zemlji ispod nekog stabla. Predan zemlji zvualo je, kao Zenijin izraz, vrlo nevjerojatno. Stablo takoer. Ustvari, inilo se nevjerojatnim da je Zenia napravila oporuku, ili da uope ima odvjetnika. Ali nikad se ne zna, ljudi se mijenjaju. Zato je, na primjer, Zenia stavila njih tri na popis osoba koje trebaju biti obavijetene u sluaju njezine smrti? Pekla ju je savjest? Ili je to neka vrst posljednjeg smijeha? Ako jest, Tony nije shvaala u emu je vic. Odvjetnik nije bio ni od kakve pomoi: on ima samo popis imena, tako je bar izjavio. Od njega je Tony teko mogla oekivati da joj razjasni Zeniju. Ako ve, uloge bi trebale biti obratne. - Zar vi niste njena prijateljica? - pitao je optuujuim tonom. - Da - kazala je Tony. - Ali to je bilo jako davno.

- Zenia je imala izvrsno pamenje - kazao je odvjetnik i uzdahnuo. Takve je uzdahe Tony ve ula. Roz je bila ta koja je inzistirala da nakon obreda produe na groblje. Odvezla ih je u svom autu, onom veem. - elim vidjeti kamo e je metnuti, tako da ondje mogu etati pse - rekla je. - Izdresirat u ih da piaju po tom stablu. - Stablo tu nije nita krivo - ogoreno je rekla Charis. - Ba si nemilosrdna. Roz se nasmijala. - Tono, pile! Ja to radim za tebe! - Roz, ti nema ni jednoga psa, a kamoli vie njih - rekla je Tony. - Pitam se koja je to vrsta stabla. - Dud - rekla je Charis. - Stajao je u predvorju, s naljepnicom. - Ne shvaam kako bi uope mogao rasti - rekla je Tony. - Prehladno je. - Rast e on - rekla je Charis - pupoljci jo nisu izbili - Nadam se da e dobiti snijet - rekla je Roz. - Ozbiljno! Ona ne zasluuje stablo. Zenijin pepeo se nalazio u zapeaenoj kositrenoj limenki nalik na malu nagaznu minu. Tony su takve limenke bile poznate i izazivale su joj depresiju. Nema u njima one veliajnosti kao u lijesovima. Ljude u njima zamiljala je zgusnutima, poput kondenziranog mlijeka. Mislila je da je tu ukljuen i nekakav in rasprivanja kremiranih ostataka, tako ih je nazvao odvjetnik, ali limenku nisu otvarali, niti rasprili pepeo. (Kasnije nakon pogreba, a i nakon kuhanja jaja onog listopadskog jutra - Tony je imala prilike pitati se to je ustvari bilo unutra. Vjerojatno pijesak ili neto ogavno, na primjer pasja govna ili upotrijebljeni prezervativi. Takvu bi gestu Zenia bila napravila neko, kad ju je Tony upoznala.) Stajali su uokolo na sitnoj hladnoj kiici dok su ukopavali limenku i iznad nje postavljali dud. Zemlja je poravnata. Nikakve posljednje rijei nisu izgovorene, nikakve rijei otpusta. Kiica se poela lediti, mukarci u kaputima su oklijevali a onda se ratrkali prema svojim parkiranim autima.

- Imam nelagodan osjeaj da smo neto izostavile - rekla je Tony dok su odlazile. - Pa, nije bilo pjevanja - rekla je Charis. - to, na primjer? - rekla je Roz. - Glogov kolac kroz srce? - Moda Tony time misli da je ona bila ljudsko bie - rekla je Charis. - Ljudsko bie, moja rosna rit - rekla je Roz. - Ako je ona bila ljudsko bie, ja sam engleska kraljica. To to je Tony mislila bilo je manje dobronamjerno. Razmiljala je kako su se tisuama godina, kad tko umre - osobito netko moan, osobito netko koga se drugi boje - oni koji su ga nadivjeli neopisivo trudili. Rezali su vratove svojim najboljim konjima, zakapali ive robove i svoje omiljene ene, lijevali krv u zemlju. Nije to bilo alovanje, bilo je to udobrovoljavanje. eljeli su pokazati dobru volju, koliko god lanu, jer su znali da e im duh umrloga zavidjeti to i dalje ive. Moda sam trebala poslati cvijee, pomisli Tony. No cvijee ne bi Zeniji bilo dovoljno. Ona bi se sprdala sa cvijeem. Zdjela krvi, eto to je potrebno. Zdjela krvi, zdjela boli, neka smrt. Moda e onda ona ostati pokopana. Tony nije Westu spomenula pogrebni obred. Moda bi bio otiao, i potpuno se slomio. Ili moda ne bi otiao pa bi se poslije osjeao krivim, ili bi se uzrujao jer je ona bila ondje bez njega. Znao je, istina, da je Zenia mrtva, vidio je u novinama: dugoljasti okviri, skriven u sredini. Teroristika bomba ubila Kanaanku. Kad su bili mladi, za tulum se govorilo bomba. Nije nita rekao Tony, ali je ona nala tu stranicu s izrezanom noticom. Njih dvoje je imalo preutni sporazum da Zeniju ne spominju. Tony servira jaja u dvjema keramikim aicama za jaja u obliku pileta koje je nala u Francuskoj prije nekoliko godina. Francuzi vole oblikovati posude prema onome to e se u njima servirati; kad je posrijedi hrana, oni rijetko okoliaju. Njihov menu zvui kao vegetarijanska nona mora - te srce ovih, te mozak onih. Tony cijeni tu izravnost. Posjeduje i pladanj za ribu, u obliku ribe.

Kupovanje kao kupovanje nju ne veseli, ali slaba je na suvenire. Te aice za jaja kupila je blizu negdanjeg bojita gdje je rimski general Marije zbrisao s lica Zemlje sto tisua Teutona - ili dvije stotine, ovisi o tome tko je biljeio jedno stoljee prije Kristova roenja. Poslavi mali kontingent svojih snaga kao mamac pred neprijatelja, dovabio ga je na ranije odabrani teren za pokolj. Nakon bitke, tristo tisua Teutona je prodano u ropstvo i devedeset tisua baeno, a moda i nije, u jamu na planini Sainte Victoire na nagovor proroice, moebit Sirijke, koja se zvala Marta, a moda i nije. Kau da je na sebi imala ljubiaste haljine. Ta odjevna pojedinost stoljeima se prenosi posve autoritativno, unato nepreciznosti drugih dijelova prie. Sama bitka, meutim, neosporno se odigrala. Tony je pregledala teren: ravna poljana, s tri strane opkoljena planinama. Gadno mjesto za borbu ako ste u defenzivi. Ime oblinjeg gradia je Pourrires; i danas se tako zove, po vonju raspadajuih leeva. Tony Westu ne spominje (i nikad nije spomenula) s im su sve povezane te aice za jaja. On bi bio osupnut, ne toliko Teutonima u raspadanju, nego njome. Jednom je uzgred primijetila da moe razumjeti one kraljeve iz davnine koji su od lubanja svojih neprijatelja dali izraditi pehare za vino. Bila je to pogreka: West u njoj voli vidjeti prijaznost i blagotvornost. I spremnost na pratanje, dakako. Tony je skuhala kavu, sama ju je mljela; uz nju servira slatko vrhnje, kolesterolu za inat. Prije ili kasnije, kad im ile budu pune taloga, morat e se odrei slatkog vrhnja, ali ne jo. West sjedi i jede jaje: potpuno je zaokupljen njime, poput sretnog djeteta. Jarke osnovne boje - crvene alice, uti stolnjak, naranasti tanjuri - daju kuhinji ugoaj igraonice. Njegova sijeda kosa doima se poput pogreke, kao da je preko noi na njemu izvedena neka neobjanjiva preobrazba. Kad ga je upoznala, kosa mu je bila plava. - Ba dobro jaje - kae. Sitnice kao to su dobra jaja oduevljavaju ga, sitnice kao to su loa jaja deprimiraju ga. Njemu je lako ugoditi, ali ga je teko zatititi.

West, ponavlja Tony u sebi. Povremeno ona izgovara njegovo ime, tiho, kao bajalicu. Neko on nije bio West. Neko - prije trideset godina? ili trideset dvije? - bio je Stewart, sve dok joj nije rekao koliko mu je mrsko kad ga zovu Stew1; onda ga je ona obrnula i otada pa do danas on je West. Dodue, malo je varala: strogo gledano, trebao je biti Wets1. Ali tako to biva kad nekog voli, misli Tony. Malo vara. - to ima danas na dnevnom redu? - pita West. - Hoe jo prenca? - pita Tony. On kimne potvrdno, pa ona ustaje i na putu do prilice zastaje da ga poljubi u tjeme, udiui dobro znani miris njegove koe i ampona. Tu gore kosa mu se prorjeuje: uskoro e imati tonzuru, poput redovnika. Taj je asak ona via od njega: takva ptija perspektiva ne dogaa joj se ba esto. Nema potrebe govoriti Westu s kim ide na ruak. On ne voli Roz i Charis. ine ga nervoznim. On osjea - s pravom - da one znaju previe stvari o njemu. - Nita naroito uzbudljivo - kae Tony.

4. Nakon doruka West odlazi u svoju radnu sobu na drugom katu, a Tony se iz kune haljine presvlai u traperice i pamuni pulover, i nastavlja ocjenjivati radove. Odozgora moe uti ritmiko bubnjanje s interpunkcijom koja zvui kao mjeoviti zbor sastavljen od hijena u parenju, krava pod udarcima maljeva i tropskih ptica s jakim bolovima. West je muzikolog. Dio onog ime se bavi je tradicionalna muzikologija utjecaji, varijante, derivacije - no takoer se ukljuio u jedan od onih odnedavno tako popularnih transdisciplinarnih projekata. Spojio se s grupicom neuropsihologa s medicinskog fakulteta i zajedno prouavaju djelovanje glazbe na ljudski mozak - razliitih vrsta glazbe, a i razliitih vrsta umova, jer neke stvari koje West donosi kui teko da se mogu smatrati glazbom. Oni ele doznati koji dio mozga slua, te osobito koja polovica mozga. Smatraju da e to

saznanje moda koristiti ljudima koji su pretrpjeli modani udar i onima koji su izgubili dio mozga u automobilskoj nesrei. Oni prikljue ljudski mozak na razne ice, putaju glazbu - ili umove - i na kompjutorskom kolor monitoru promatraju to se zbiva. West je oko svega toga jako uzbuen. Postalo mu je jasno, kae, da je sam mozak muziki instrument, da zapravo moete komponirati na njemu, na tuem mozgu; odnosno, mogli biste kad biste imali odrijeene ruke. Tony ta ideja zvui tjeskobno - to ako znanstvenici ele svirati neto to osoba s mozgom ne eli uti? West kae da je stvar samo teoretska. No on ima snaan poriv da na te ice prikljui Tony, zbog njene ljevorukosti. Meu sve mogue stvari koje oni prouavaju spada i ljevorukost. Privrstili bi joj na glavu elektrode i onda bi ona trebala svirati klavir, jer je klavir za dvije ruke i obje sviraju istodobno, ali razliite notne zapise. Zasad je to Tony izbjegla rekavi da je zaboravila svirati, to je manje- -vie istina; no isto tako ona ne eli da West bulji u ita to se moebit dogaa u njezinu mozgu. Tony zavrava s ovom rundom radova i vraa se u spavau sobu da se presvue za ruak. Gleda u plakar: izbor nije ba velik, a ma to odjenula, Roz e je pogledati napola stisnutim oima i predloiti da malo obiu duane. Roz smatra da je Tony previe zapela za cvjetne uzorke s tapet, premda je Tony ve detaljno objasnila da je to kamuflaa. Svakako, u crnom konatom odijelu za koje ju je Roz jednom pokuala uvjeriti da predstavlja njezino pravo Ja, izgledala je kao avangardni talijanski stalak za kiobrane. Konano se odluuje za tamnozelenu haljinu na bijele tokice koju je kupila na djejem odjelu u Eatonu1. Ondje ona kupuje dosta svoje odjee. Zato ne? Veliina odgovara i porez je nii; a, kao to Roz nikad ne sustaje pripomenuti, Tony je krtica, posebno kad se radi o odjei. Mnogo e radije taj novac utedjeti i kupiti aviokartu do mjest gdje su se odigrale bitke. Na tim hodoaima ona skuplja uspomene: sa svakog lokaliteta jedan cvijet. Ili tonije korov, jer to to ona skuplja ide meu obino bilje - tratinica, djetelina,

mak. Sentimentalnosti te vrste kao da su u njoj rezervirane za ljude koje ne poznaje. To cvijee prea izmeu stranica onih Biblija to ih obraateljske sekte ostavljaju po ladicama toaletnih stolia u jeftinim hotelima ili pansionima gdje obiava odsjedati. Ako nema Biblije, prea ga ispod pepeljare. Pepeljar uvijek ima. Zatim, kad se vrati kui, lijepi ih u albume, abecednim redom: Agincourt, Austerlitz, Bunker Hill, Carcassone, Dunkerque. Nije pristrana: svaka bitka je bitka, u svakoj ima junatva, u svakoj ima smrti. O tom svom obiaju ne razgovara s kolegama, jer nitko od njih ne bi razumio zato ona to ini. ak ni sama nije sigurna. Nije sigurna to zapravo skuplja, ili na to to ima biti uspomena. U kupaonici ureuje lice. Pudera na nos, ali ru ne. Na njoj ru djeluje uznemirujue, pridodano, poput onih crvenih plastinih usta kakva djeca lijepe na krumpir. eljem kroz kosu. Ona se ia u Kineskoj etvrti jer ondje ne naplauju basnoslovno, a znaju eljati ravnu crnu kosu tako da preko ela pada tu i tamo koji pramen, svaki put jednako. Neko se to zvalo a la garon. Sa svojim velikim naoalama i velikim oima iza njih te premravim vratom, ona djeluje kao krianac derania i netom izlegle ptice. Jo uvijek ima dobar ten, dovoljno dobar; ublauje joj sjedine. Izgleda kao vrlo mlada stara osoba ili kao vrlo stara mlada osoba; ali s druge strane, tako izgleda ve od svoje druge godine. Ona stavlja smotuljak semestarskih radova u preveliku platnenu torbu za kupovanje i tri uza stube da Westu mahne zbogom. Uz vjetar, kae etiketa na vratima njegove radne sobe, a isto to kae i njegova automatska sekretarica Drugi kat, Uz vjetar. Tako bi on nazvao svoj high-tech studio kad bi ga imao. West sada ima na glavi slualice, prikljuen je na kasetofon bez zvunik i sintesajzer, ali je vidi i uzvraa mahanje. Ona izlazi na prednji ulaz i zakljuava za sobom vrata. Uvijek pazi na vrata. Ne eli da neki narkoman ue dok nje nema i gnjavi Westa.

Drveni trijem treba popraviti: jedna daska trune. Na proljee e to dati urediti, obeava sama sebi; da se takvo to organizira, trebat e najmanje isto toliko vremena. Netko je pod otira gurnuo letak: jo jedna rasprodaja alata. Tony se pita tko kupuje sav taj alat - sve te cirkularne pile, beine builice, turpije, odvijae - i to s njima stvarno radi. Moda je alat zamjena za oruje; moda za njim mukarci poseu kad ne vode ratove. West dodue, nije ovjek od alata: jedini eki u kui pripada Tony, a za sve osim jednostavnog zabijanja avla ona gleda u ute stranice. emu ivot izlagati pogibelji? Jo jedan letak o alatima vue se po siunom travnjaku pred ulazom, koji je potpuno u vlasti korova i vapi za ianjem. Taj je travnjak ruglo itavog susjedstva. Tony to zna i povremeno joj bude neugodno pa se zakune da e umjesto trave dati zasaditi nekakvo areno ali otporno grmlje ili pak posuti ljunak. Smisao travnjak nikad joj nije bio jasan. Kad bi sama mogla birati, odabrala bi opkop s vodom i mostom na dizanje, krokodili fakultativno. Charis ne prestaje kmeati kako e taj travnjak vlastoruno preurediti i preobraziti u cvjetno udo, ali joj se Tony dosad othrvala. Charis bi napravila vrt nalik zavjesama u Tonynoj radnoj sobi - neobuzdan cvat, isprepletena vinova loza, dreave sjemene ahure - a to bi za Tony bilo previe. Vidjela je to se dogodilo komadu zemlje kraj Rozina stranjeg prilaza kad je Roz istim takvim molbama popustila. A jer je to napravila Charis, Roz stvar nipoto ne moe dati preurediti, pa sada postoji komadi Rozina dvorita koji e zauvijek biti Charis. Na uglu se Tony okree, to esto obiava, da bi jo jednom pogledala svoju kuu i divila joj se. ak i poslije dvadeset godina to da bi ona posjedovala takvu kuu, ili uope ikakvu, djeluje poput fatamorgane. Kua je od opeke, kasnoviktorijanska, visoka i uska, sa zelenom indrom u obliku ribljih ljusaka na gornjoj treini. Prozor njezine radne sobe gleda iz lanog tornja s lijeve strane: viktorijanci su rado zamiljali da ive u zamkovima. Kua je velika, vea no to izgleda s ulice. Solidna kua, umirujua: tvrava, bastion, utvrda. Unutra je West; kreira slune nasrtaje, siguran od ozljeda. Kad ju je kupila, a tada je taj

kraj bio jo zaputeniji i cijene niske, nije oekivala da e u njoj ikad ivjeti itko osim nje. Ona silazi stubama u podzemnu, ubacuje eton u proputaljku na ulazu, penje se u vlak i sjeda na plastino sjedalo, s platnenom torbom na koljenima kao da je terenska bolniarka. U kolima nije guva, pa joj nikakve glave visokih ljudi ne zaklanjaju vidik i moe itati natpise. Hcnurc! kae okoladni pruti. Iomop il eteom? usrdno moli Crveni kri. Ajadorpsar! Ajadorpsar! Da te rijei izgovori naglas, ljudi bi mislili da je to neki drugi jezik. To i jest jedan drugi jezik, drevan jezik, jezik koji ona dobro poznaje. Njime bi mogla govoriti u snu, to ponekad i ini. Da je u tome uhvate fundamentalisti, optuili bi je za tovanje Sotone. Oni putaju popularne pjesme unatrake, tvrdei da e u njima nai skrivena svetogra; misle da moete prizvati avla vjeajui kri naopake ili molei Oena unatrake. ista glupost. Ne zahtijeva Zlo takva prizivanja, takve djetinjaste i teatralne rituale. Nita tako zamreno. Tonyn drugi jezik nije, meutim, zao. Opasan je samo za nju. On je njezin av, ondje je sastavljena, ondje bi se mogla raspasti. Ipak, ona mu se preputa. Riskantna nostalgija. Ajiglatson. (Vikinki glavar iz mranoga doba? Luksuzni laksativ?) Ona silazi na postaji St. George i kree prema izlazu za Bedford Road, proe kraj prosjaka i ulinog prodavaa cvijea i djeaka koji na uglu svira flautu, izbjegne da bude pregaena prelazei dok je zeleno, nastavlja du Sveuilinog stadiona i zatim preko travnatog kruga glavnog kampusa. Do svoje sobe, u zgradi koja se zove McClung Hall, treba jo proi jednu od onih starih, ofucanih sporednih ulica i skrenuti iza ugla. McClung Hall je dostojanstveno zdanje od crvene opeke koja je od atmosferilija i ae postala grimizno-smea. Neko, na studiju, u njemu je stanovala punih est godina, kad su tu imale smjetaj samo ene. Rekli su joj da je nazvano po

nekome tko je pripomogao da ene dobiju pravo glasa, ali njoj to nije bilo bogzna kako vano. Nikome nije, tada. Zgradu je Tony najprije zapamtila kao bogom danu za poare, pregrijavanu ali punu propuha, sa kripavim podovima i svom silom izlizane ali vrste drvenine: masivne balustrade, teka sjedala pod prozorima, debele oplate na vratima. Vonjala je - i danas vonja - poput vlane ostave zahvaene suhim truljenjem gdje klija zaboravljeni krumpir. Zadravao se tu i ogavan zadah koji se filtrirao iz blagovaonice: mlaki kupus, ostaci kajgane, zagorjela masnoa. Ona je obino markirala s obrok, a kruh i jabuke vercala u svoju sobu. Zgrade su se u sedamdesetima dokopali ljudi s komparativne religije, no u meuvremenu je pretvorena u improvizirane sobe za viak s raznih asnih ali osiromaenih odsjeka - eljad za koju se smatra da se vie slui svojim mozgom nego bljeteom opremom i koja ba ne pridonosi suvremenoj industriji pa je stoga, smatra se, po prirodi prilagoena neuglednosti. Filozofija je postavila mostobran u prizemlju, novija povijest na prvom katu. Usprkos ne odve zdunim pokuajima dovoenja liilaca (i to je prolost koja ve blijedi) McClung je i dalje ona ista mrka zgrada sva na oprezu, kreposna poput hladne zobene kae i krajnje povuena. Tony njezina otrcanost ne smeta. ak u studentskim danima ovdje joj se svialo - u usporedbi, naime, s mjestima gdje je mogla stanovati. Unajmljena soba, bezlina garsonijera. Neki studenti, oni blaziraniji, zvali su je McFungus, koje se ime prenosilo iz generacije u generaciju, no za Tony je tu bilo utoite, a ona ostaje zahvalna. Njena je soba na prvom katu, samo nekoliko vrata dalje od one studentske. Negdanja njezina soba postala je soba za kavu, hotimice nevesela prostorija s izrezuckanim stolom od iverice, nekoliko rasparenih stolaca s ravnim naslonom i sve bljeim plakatom Amnesty Internationala na kojemu je jedan mukarac vezan bodljikavom icom i iz tijela mu vire savijeni avli. Tu je hirovita maina za kavu koja pljucka i curka, kao i polica predviena da svi oni na njoj dre

svoju osobnu alicu, perivu samo ekoloki prihvatljivim sredstvima i oslikanu vlasnikovim inicijalima eda se ne bi meusobno zarazili bolestima nepca. Sa svojom alicom Tony si je dala dosta truda. Uzela je crveni lak za nokte, podloga je crna; alica govori, Nejnarbaz putsirp. Tu i tamo ljudi uzmu tuu alicu, zabunom ili iz lijenosti, ali njezinu nitko. Ona zastaje kraj sobe za kavu gdje dvoje kolega, oboje u vunenim odijelima za tranje, piju mlijeko i jedu kekse. Dr. Ackroyd, strunjak za poljodjelstvo u osamnaestom stoljeu, i dr. Rose Pimlott, kojoj su podruja socijalna povijest i kanadistika i koja je, ma kako to formulirali, ivi dave. Tony se pita da li Rose Pimlott i Bob Ackroyd mute, kako bi to rekla Roz. Zadnjih nekoliko tjedana oni prilino esto vijeaju u duetu. No vjerojatnije je posrijedi najobinija nova dvorska urota. itav odsjek je kao renesansni dvor: aputanja, skompavanja, sitne izdaje, ize i uvrijeenost. Tony pokuava ostati izvan toga, ali samo povremeno uspije. Nema posebnih saveznika i zato je sumnjiva svima. Osobito Rosi. Tony je trajno ogorena na injenicu da je, prije dvije godine, Rose optuila jedan njezin treestupanjski kolegij za eurocentrinost. - Naravno da je eurocentrian! - rekla je Tony. - A to oekujete od kolegija koji se zove Merovinka opsadna strategija? - Ja mislim - rekla je Rose Pimlott, pokuavajui spasiti to se spasiti dade - da biste taj kolegij mogli predavati sa stajalita rtava. Umjesto da ih marginalizirate. - Kojih rtava? - rekla je Tony. - Svi su bili rtve! Na smjenu! Zapravo, na smjenu su pokuavali izbjei da postanu rtve. O tome se jedino i radi u svakom ratu! To to dr. Rose Pimlott zna o ratu stane otprilike u naprstak. No njezino je neznanje svjesno: ona bi najradije da joj se ratovi maknu s puta i da ta gnjavaa prestane. - Zato vam se to svia? - nedavno je pitala, nabirui nos kao da govori o mrkljima ili prdeu, stvarima niskim i odurnim koje je najuputnije prikriti.

- Postavljate li istraivaima AIDS-a pitanje zato im se svia AIDS? - uzvratila je Tony. - Rat postoji. Nee ga nestati tako skoro. Nije stvar u tome da mi se on svia. Jednostavno elim znati zato se tolikim drugim ljudima svia. elim vidjeti kako funkcionira. - No Rose Pimlott radije ne bi gledala, radije bi pustila druge da iskapaju masovne grobnice. Njoj bi mogao puknuti nokat. Tony pomilja da Rosi ispria kako je Laura Secord, za iji se portret na starim bonbonijerama nazvanima njenim imenom rendgenskim ispitivanjem ustanovilo da prikazuje mukarca u enskoj haljini, doista bila mukarac u enskoj haljini. Nijedna ena, kazala bi Rosi, ne bi bila kadra pokazati takvu agresivnost, ili ako hoemo - takvu hrabrost. E, to bi bacilo Rosu u paklenu dilemu! Morala bi ustvrditi ili da u ratu ene mogu biti jednako dobre kao mukarci te stoga jednako loe, ili pak da su ene po prirodi kukavike mauhice. Tony je silno znatieljna kako bi se Rose izvukla. No danas nije vrijeme. Ona kimne s hodnika Rosi i Bobu, a oni je gledaju iskosa, to je pogled pripadnik klape na kakav se ve navikla. Povjesniari misle da im ona upada na teritorij i da bi njihova koplja, strijele, katapulte, harpune, maeve, puke, avione i bombe trebala ostaviti na miru. Smatraju da bi trebala pisati socijalnu povijest: tko je to kada jeo, ili ivot u feudalnoj obitelji. Povjesniarke, kojih i nema mnogo, misle to isto, ali iz razliitih razloga. Smatraju da bi trebala prouavati raanje; ne smrt, a planove bitaka nipoto. Ne bezglave uzmake i debakle, ne krvoprolia, ne pokolje. One smatraju da iznevjeruje ene. Sve u svemu, ona bolje prolazi s mukarcima ako ovi umiju zaobii nespretne uvode: ako umiju izbjei da je zovu mala gospa ili izjavljuju kako nisu oekivali da je ona tako enstvena, ime hoe rei tako niska. Dodue, to jo ine samo najdrhtaviji kosturi. S druge strane, da nije tako sitna, nikada ne bi uspjela. Da je visoka metar i osamdeset i graena kao ormar; da ima bokove. Tada bi djelovala prijetee; tada bi bila Amazonka. Upravo nepodudarnost daje joj propusnicu. Tebe bi jedan dah

otpuhnuo, smijee joj se bez rijei odozgor. To bi ti, misli Tony smijeei se uvis. Mnogi su puhali. Ona otkljuava vrata svoje sobe, onda ih za sobom zakljuava kako bi maskirala injenicu da je tu. Sada nisu sati primanja, ali studenti si uzimaju slobode. U stanju su je namirisati, kao dresirani psi; ugrabit e svaku priliku da joj se ulizuju ili kukaju, ili je pokuaju impresionirati, ili joj nametnu svoju verziju natmurenog prkosa. Tony im poeli rei, Ja sam samo ljudsko bie. No, dakako, nije. Ona je ljudsko bie s moi. Ne velikom, ali ipak moi. Prije kojih mjesec dana jedan od njih - krupan, konata jakna, zakrvavljene oi, opi pregled povijeti, druga godina - zabo je no na sklapanje usred njezina pisaeg stola. - Meni treba odlian! - zaurlao je. Tony se i uplaila i bila bijesna na njega. Ubij me, pa nee dobiti ak ni prolaznu ocjenu! htjela je zaurlati natrag. No moda je neto uzeo. Drogiran ili trknut, ili oboje, ili je na vijestima vidio one podivljale studente koji kolju profesore pa ih oponaa. Sreom je ovo samo no. - Cijenim vau izravnost - kazala mu je. - A sada, da sjednete na onaj stolac pa emo porazgovarati o tome? - Bogu hvala za nau psihijatrijsku slubu - kazala je Rozi na telefon poto je otiao. - to li to ue u njih? - uj, pile - rekla je Roz. - Samo jednu stvar elim da upamti. Zna onu kemiju koju ene imaju u sebi kada dobiju PMS? E pa, mukarci imaju u sebi istu tu kemiju cijelo vrijeme. Moda je to tono, misli Tony. Inae, od ega bi nastajali kaplari? Tonyna soba je velika, vea no to bi bila u nekoj modernoj zgradi, s tipskim izgrebanim pisaim stolom, tipskom info ploom od iverice iz koje curi piljevina, tipskim rebrenicama prepunima praine. Generacije avlia za privrivanje papira iscrvotoile su blijedozeleno liilo; komadii selotejpa svjetlucaju tu i tamo poput tinjca u peini. Tonyn manje dobar kompjutor stoji na pisaem stolu - tako je polagan i zastario te nju i nije briga ako ga tko ukrade

- a u ormaru je nekoliko pouzdanih knjiga, ponekad ih zna posuditi studentima: Creasyjevih Petnaest presudnih bitaka svijeta, otrcano ali potrebno; Liddell Hart; Churchill, naravno; Kobne odluke; i Keeganovo Lice bitke, jedna od njenih omiljenih. Na zidu visi loa reprodukcija slike Benjamina Westa Smrt generala Wolfea1, po Tonynu miljenju ba tugaljive: Wolfe je bijel kao bakalarov trbuh, oi mu pobono izvrnute uvis, a oko njega se shrpila znatna koliina kostimiranih nekrofilnih voajera. Tony je dri tu u sobi kao podsjetnik, i sebi i studentima, na tatinu i martirologiziranje kojima kadto pripadnici njene profesije znaju biti skloni. Pokraj njega je Napoleon, zamiljeno prelazi Alpe. Na suprotni je zid objesila amatersku karikaturu raenu perom i tintom, Wolfe puta vodu. General se okrenuo od promatraa, vidi se samo profil s neodlunom eljusti. Izraz mu je mrzovoljan, a oblai koji mu izlazi iz usta govori, Jebe ove gumbe. Karikaturu je nacrtao jedan njen student prije dvije godine i dobila ju je na kraju semestra kao dar cijelog seminara. U pravilu su njezini studenti veinom mukarci: ne ba mnogo ena osjeti dubinsku privlanost kolegija kao to je Taktike pogreke u kasnom srednjem vijeku ili Vojna povijest kao artefakt, kako se u zadnje vrijeme zovu njezini treestupanjski kolegiji. Kad je predmet razmotala, svi su pomno motrili da vide kako e reagirati na rije jebe. Mukarci njihove dobi kanda misle da ene njezine dobi nikad nisu ule takve rijei. Ona to smatra dirljivim. Mora se svjesno truditi da svoje studente ne zove moji deki. Ako ne pazi, pretvorit e se u pretjerano srdanu, vickastu mamicu ili, jo gore, u sveznalaku, udljivu staru koko. Poet e namigivati i tipati za obraze. Sama karikatura iskazuje poast njezinu predavanju o tehnologiji zatvaranja rasporka na hlaama, koje je - tako je ula - steklo podnaslov Gumbomanija i koje obino privue dodatnu rulju. Autori koji piu o ratu - poinje ona - bili su skloni usredotoiti se na kraljeve i generale, na njihove odluke, njihovu

strategiju, a previali su one nie ali jednako vane imbenike koji su vojnike od krvi i mesa - one koji su stvarno izloeni - mogli dovesti, a i dovodili su, u opasnost. Ui i buhe kao prijenosnici bolesti, na primjer. Neispravne izme. Blato. Klice. Potkoulje. I zatvarai lica. Ukur, preklop, lajsna s gumbima, rajsferlus, svi su oni odigrali svoju ulogu u raznim razdobljima vojne povijesti; a da se i ne spominje kilt, o kojemu se s odreenog stajalita itekako ima to rei. Nemojte se smijati, kae im. Umjesto toga, zamislite sebe na bojnom polju, priroda trai svoje, to esto ini u stresnim trenucima. Sada zamislite sebe kako pokuavate raskopati ove gumbe. Sada die uvis crte dotinih gumbi: garnitura iz devetnaestog stoljea za koju je sigurno trebalo svih deset prstiju i deset minuta po gumbu. Sada zamislite snajper. Nije vie tako smijeno? Vojske mariraju elucem, ali i zatvaraem lica. Ne znai da je rajsferlus premda je znatno pridonio brzini otvaranja - bio posve besprijekoran. A zato? Munite glavom - rajsferlusi znaju zapeti. I buni su! A mukarci su izmislili opasan obiaj da na njima pale ibice. U mraku! Moete isto tako zapaliti buktinju. Mnoga su zlodjela - nastavlja ona - na bespomonim regrutima poinili kreatori vojne odjee. Koliko je britanskih vojnika nepotrebno poginulo zbog crvenila svoje odore? I nemojte misliti da je ta vrsta nepromiljenosti prola s devetnaestim stoljeem. Mussolinijev kriminalni promaaj u opskrbi vlastitih trupa cipelama - cipelama! - samo je jedan takav sluaj. A tko god da je izmislio one najlon gae za Sjevernu Koreju, Tony smatra da ga je trebalo izvesti pred ratni sud. Lepetanje nogavica mogli ste uti kilometar i pol daleko. A vree za spavanje - te su takoer ukale, i niste ih mogli lako otvoriti iznutra, i znale su ostati zavezane! U nonim neprijateljskim napadima ljudi su bivali izmasakrirani kao maii u vrei. Kreirano ubojstvo! Oko toga se ona zna prilino uzbuditi.

A sve to, u smirenijem obliku i opremljeno biljekama, dobro e doi za najmanje jedno poglavlje njezine knjige u nastajanju: Smrtonosno ruho: povijest neprikladne vojne mode. Charis kae da je za Tony loe to troi toliko vremena na neto tako negativno kao to je rat. To je kancerogeno, kae. Tony trai po svom fasciklu-harmonici popis studenata u seminaru, nalazi ga pod B, Birokracija, i unosi ocjenu svakog rada u za to predvieni kvadrati. Kad zavri, stavlja ocijenjene radove u kartonsku omotnicu koja je izvana avliem privrena na njena vrata, gdje ih, kao to je obeala, studenti mogu pokupiti u toku dana. Zatim produuje do kraja hodnika, u zaputenoj izbi zvanoj kancelarija odsjeka gdje ponekad sjedi tajnica, provjerava ima li pote, nalazi samo podsjetnik o produenju pretplate na Jane's Defence Weekly i svoj najnoviji Big Gun, i oboje gurne u torbu. Onda malo otpoine u pregrijanom enskom zahodu koji vonja po tekuem sapunu, kloru i napola probavljenom luku. Jedan od tri toaleta je zaepljen, to mu je dugotrajna navika, a u druga dva pregratka nema papira. Jedan je, meutim, skriven u toaletu koji ne radi, pa ga Tony rekvirira. Na zid pregratka koji njoj najbolje odgovara, onaj kraj prozora s nagrepanim staklom, netko je ugrebao novu poruku, iznad Herstory Not History i Hersterectomy Not Hysterectomy1: FEMINISTIKA DEKONSTRUKCIJA = FELLATIO. Podtekst toga je, to Tony dobro zna, da se ve radi na tome da McClung Hall bude proglaen povijesnom zgradom i preputen Odsjeku za enske studije, HISTORIC NOT HERSTORIC, netko je dopisao na drugoj strani zida. Znamenja skorog prepucavanja koje se Tony nada izbjei. Ona stavlja poruku tajnici na stol: Toalet je zaepljen. Hvala. Antonia Fremont. Ne dodaje Opet. ovjek ne treba biti neugodan. Od te biljeke nee biti nita, ali je ona uinila svoju dunost. Onda urno izlazi iz zgrade, pa natrag prema podzemnoj, i kree prema jugu.

5. Ruak je u Toxiqueu, pa Tony silazi na postaji Osgoode i ide Queen Streetom prema zapadu, pored prodavaonice Dragon Lady Comics, pored kafia The Queen Mother, pored BamBoo Cluba s onim njegovim porno slikama. Dodue, mogla bi priekati tramvaj, ali u tramvajskim guvama obino je prignjee, a ponekad i utipnu. Ve se nagledala sasvim dovoljno gumba na kouljama i kopa na remenima za neko vrijeme, pa se odluuje za nepredvidljivije rizike plonika. Uostalom, ne kasni previe, ne vie od Roz, koja uvijek kasni. Dri se vanjskog dijela plonika, to dalje od zidova i odrpanih spodoba naslonjenih na njih. Naoko oni trae malo sitnia, no Tony ih vidi u zlokobnijem svjetlu. To su uhode, izviaju teren prije masovne invazije; ili su moda izbjeglice, ranjenici koji mogu hodati, povlae se pred skorim juriem. Bilo kako bilo, ona im se uklanja. Oajni ljudi nju uznemiruju, odrasla je s dvoje takvih. Kadri su udariti, zgrabiti to god im doe pod ruku. Ovaj dio Queen Streeta se malo sredio. Prije nekoliko godina bio je divljiji, riskantniji, ali najamnine su porasle pa je nestalo mnogo knjiara s rabljenim knjigama, a otili su i oni prljaviji umjetnici. Sadanju mjeavinu i dalje ine modni off, istonoeuropske delikatese, uredski namjetaj na veliko, lokali gdje se pije pivo i slua country-and-western, no sada su tu i jarko osvijetljene prodavaonice utipaka, noni lokali koji su trenutano u trendu, odjea s rjeitim etiketama. Recesija je, meutim, sve dublja. Vie je zgrada na prodaju; vie je zatvorenih butika, a na pragu onih koji jo rade prodavaice vrebaju prolaznike poraenim, umolnim pogledima, oiju punih zaprepatenog bijesa. Cijene prepolovljene, kazuju prozori: takvo to bilo bi neuveno lani u ovo doba, dva mjeseca pred Boi. Svjetlucave haljine na lutkama bezizraajnih lica ili bez glave nisu vie ono to su se inile, otjelovljena udnja. Sada, naprotiv, izgledaju kao otpaci s tuluma. Zguvani papirnati ubrusi, kr kakav ostavljaju razbijake gomile ili

pljakake vojske. Premda ih nitko nije vidio niti bi mogao sa sigurnou rei tko su oni, proli su Goti i Vandali. Tako misli Tony, koja ionako nikad ne bi mogla nositi te haljine. One su za ene s dugim nogama, dugim torzom, dugim gracioznim rukama. - Nisi ti niska - kae joj Roz. - Ti si sitna. uj, za takav struk ja bih bila u stanju ubiti. - Ali ja sam jednaka sve do dolje - kae Tony. - Znai, nama treba mikser - kae Roz. - Ubacit emo tvoj struk i moje bokove, i bratski podijeliti. Slae se? Da su mlae, takvi bi razgovori moda ukazivali na ozbiljno nezadovoljstvo vlastitim tijelom, na ozbiljnu enju. Danas je to naprosto dio repertoara. Manjevie. Roz je tu, mae joj pred Toxiqueom. Tony prilazi, Roz se saginje, Tony istee lice uvis, i jedna drugoj ljube zrak s obje strane glave, to je odnedavno moda u Torontu, odnosno meu stanovitim njegovim slojevima. Roz parodira taj ritual uvlaei obraze tako da joj usta postanu poput ribljih i kiljei s oba oka. Pretenciozna? Moi? - kae. Tony se smijei, ulaze zajedno. Toxique je jedno od njihovih omiljenih mjesta: nije preskupo i ima stanovitu reputaciju; iako jest malo mangupsko, malo prljavo. Tanjuri stiu s udnim tvarima zalijepljenima za donji dio, konobari znaju imati sjenilo na oima ili prsten u nosu, a konobarice su sklone nositi fluorescentne tucne i konate mini hlaice. Du jedne strane je dugako zrcalo od dimljenog stakla, spaeno iz kakvog propalog hotela. Plakati davnih alternativnih kazalinih predstava nalijepljeni su na zidove, a ljudi blijede puti kojima s mrke odjee s metalnim zakovicama zveckaju lanci gegaju se prema stranjim prostorijama koje nisu za goste ili vijeaju na stepenicama u raspucavanju to vode dolje u toalete. Specijaliteti Toxiquea su sendvi s kozjim sirom i peenom paprikom, pita od bakalara a la Newfoundland i divovska, ponekad sluzava salata s mnogo oraha i kosanih korijena. Tu su jo baklava i tiramisu, te jaki, ovisniki espreso.

One, dakako, ne odlaze onamo nou, kad lokal preuzmu rock grupe i visoki decibeli. No za ruak je dobar. Razvedrava ih. ini da se osjeaju mlaima i odvanijima nego to jesu. Charis je ve tu, sjedi u kutu za stolom presvuenim crvenim, zlatom pokropljenim ultrapasom, obrubljenim aluminijem i s istim takvim nogama, koji ili doista jest iz pedesetih, ili je imitacija. Ve je naruila za njih bocu bijelog vina i bocu mineralne. Vidi ih, smijei se, pada runda zranih poljubaca. Danas Charis ima na sebi vreastu haljinu od svijetloljubiastog pamunog derseja, preko nje raehanu sivu dugaku vestu i naranasto-akvamarinski al s uzorkom od poljskog cvijea omotan oko vrata. Njena duga, ravna kosa je sijedo-plava, s razdjeljkom na sredini; naoale za itanje gurnula je na vrh glave. Ru boje breskve mogao bi biti prirodna boja njezinih usnica. Ona slii malo izblijedjeloj reklami za biljni ampon - zdrav, ali na rubu starinskog. Tako bi izgledala Ofelija da je poivjela, ili Djevica Marija u srednjoj dobi - ozbiljna i rastresena, i s unutarnjim svjetlom. Upravo to unutarnje svjetlo uvaljuje ju u nevolje. Roz je upakirana u kostim koji Tony prepoznaje iz izloga jednog od skupljih duana s dizajnerskim modelima u Bloor Streetu. Roz kupuje iroke ruke i s uitkom, ali esto u trku. Jakna je metalno plava, suknja uska. Lice joj je pomno tretirano zranom masaom, kosa netom obojena. Ovaj put je kestenjasta. Usta su boje maline. Njezino lice ne pristaje uz ostalu opremu. Nije suhonjavo, nego bucmasto, s vrstim ruiastim obrazima mljekarice i jamicama kad se smije. Oi, inteligentne, suutne, a i sumorne, kao da pripadaju nekom drugom licu, mravijem; mravijem i krutijem. Tony se smjeta na stolac i svoju veliku platnenu torbu parkira ispod njega, gdje joj moe sluiti kao podnonik. Niski kraljevi neko su imali posebne jastuke za noge kako im ove ne bi visjele dok sjede na prijestolju. Tony ima razumijevanja.

- Taaako - kae Roz nakon uvodnog dijela - lijepo smo se smjestile, vedre smo i vesele. Onda, to ima novog? Tony, vidjela sam u Holtu najslau stvar na svijetu, bila bi jako dobra za tebe. Uspravni ovratnik - uspravni ovratnici se vraaju! - i sprijeda mjedeni gumbi skroz do dolje. - Ona pali uobiajenu cigaretu i Charis izvodi uobiajeno kaljucanje. Ovaj dio Toxiquea nije za nepuae. - Izgledala bih kao hotelski potrko - kae Tony. - Uostalom, ne bi bilo moga broja. - Da li kada razmilja o onim iljastim petama? - kae Roz. - Dobila bi deset centimetara. - Budi ozbiljna - kae Tony. - Ja hou hodati kao ovjek. - Mogla bi dati da ti neto ugrade - kae Roz. - Upotpunite svoje noge. A zato ne? Rade sve ivo. - Mislim da je Tonyno tijelo prikladno takvo kakvo jest - kae Charis. - Ne govorim o njenom tijelu, govorim o njenoj garderobi - kae Roz. - Kao obino - kae Tony. Sve tri se smiju, malo buno. Boca vina sada je napola prazna. Tony je popila samo dva-tri gutljaja, i to pomijeano s mineralnom. Ona se uva alkohola u bilo kojem obliku. Njih tri jednom mjeseno odlaze na ruak. O njemu su postale ovisne. Nemaju mnogo toga zajednikog, izuzme li se katastrofa koja ih je zbliila, ako se Zenia moe nazvati katastrofom; no s vremenom su razvile uzajamnu lojalnost, esprit de corps1. Tony je ove ene zavoljela i danas ih smatra prisnim prijateljicama, ili najblie tomu. Imaju osjeaj vitetva, imaju oiljke iz bitaka, bile su u vatri; a svaka zna o drugim dvjema stvari koje nitko drugi ne zna. Tako su se nastavile redovito sastajati, poput ratnih udovica ili veteranki kojima godine prolaze, ili suprug iji se muevi vode pod Nestao u borbenoj akciji. Kao uvijek u takvim grupama, za stolom ima vie ljudi no to se vidi.

Istina, o Zeniji ne razgovaraju. Ne vie, ne nakon to su je pokopale. Kako kae Charis, razgovor o njoj moda bi je drao na ovom svijetu. Kako kae Tony, loa je za probavu. Kako kae Roz, emu joj davati vrijeme u eteru? Ona je ipak za ovim stolom, misli Tony. Ovdje je, mi je drimo, dajemo joj vrijeme u eteru. Ne moemo je pustiti. Konobarica dolazi po narudbu. Danas je to djevojka s kosom boje maslaka u hulahopkama s leopardovim arama i srebrnim izmama s vezicama do koljena. Charis naruuje zeji san - jelo za zeeve, ne od njih - to se sastoji od ribane mrkve, svjeeg sira i hladne lee na salatu. Roz naruuje gurmanski sendvi od preprenog sira i debelo rezanog kruha s travama i kimom, garniran poljskim kiselim krastavcem; Tony naruuje specijalitet sa Srednjeg istoka: felafel, alik, kuskus i humus. - Kad je ve spomenut Srednji istok - kae Roz - to se tamo dogaa? Ta stvar s Irakom. Tony, ti si, mislim, strunjak za te stvari. Njih dvije gledaju u Tony. - Zapravo nisam - kae Tony. itav smisao toga da si povjesniarka, pokuavala im je vie puta objasniti, upravo je u tome da moe uspjeno izbjegavati sadanjost, najvei dio vremena. Dodue, ona dakako prati tu situaciju, godinama je prati. Ondje e se testirati neka zanimljiva nova tehnologija, toliko je izvjesno. - Nemoj se cifrati - kae Roz. - Hoe rei, da li e biti rata? - kae Tony. - Kratki odgovor glasi: da. - Strano - kae Charis, sva potuljena. - Ne ubijaj glasnika - kae Tony. - Nemam ja s tim nita. Ja vam samo govorim. - Ali kako moe znati? - kae Roz. - Moda se neto promijeni. - Nije to kao burza - kae Tony. - Ve je odlueno. Bilo je odlueno im je Saddam preao onu granicu. Kao Rubikon. - Kao to? - kae Charis. - Nema veze, pile, to je jedna od onih stvari iz povijesti - kae Roz. - Znai, stvarno je frka, ili?

- Ne u dogledno vrijeme - kae Tony. - Na dugi rok - tja, mnoga su se carstva raspala jer su se previe rastegnula. To bi moglo vrijediti za obje strane. No u ovom trenutku SAD ne razmiljaju o tome. Njima je ideja prekrasna. Dobit e priliku da isprobaju svoje nove igrake, dovabe neki posao. Nemojte to smatrati ratom, smatrajte to trinom ekspanzijom. Charis bocka viljukom ribanu mrkvu; jedno vlakno zadralo joj se na gornjoj usni - ljubak naranasti brk. - Pa, bilo kako bilo, mi neemo biti u tome. - O da, hoemo - kae Tony. - Zahtijevat e se naa prisutnost. Ako primi kraljev novi, mora kralju ljubiti guzicu. Bit emo mi tamo, mi i naa raspadajua, zahrala stara mornarica. E, to je sramota. - Tony je tu zaista ogorena: ako ve tjera ljude da se bore, treba im dati pristojnu opremu. - Moda e se povui - kae Roz. - Tko? - kae Tony. - Ujko Sam? - Ujko Saddam, uz ispriku za dosjetku - kae Roz. - Ne moe - kae Tony. - Otiao je predaleko. Njegovi vlastiti ljudi bi ga ubili. Nije da ve nisu pokuali. - Ovo je deprimantno - kae Charis. - I te kako - kae Tony. - Prevagnut e udnja za moi. Nepotrebno e umrijeti tisue ljudi. Leevi e trunuti. Stradavat e ene i djeca. Razmahat e se epidemije. Zemljom e harati glad. Ustrojit e se fondovi za pomo. Iz njih e slubenici gotovinu kanalizirati drugamo. Dodue, nije sve crno - smanjit e se stopa samoubojstava. U ratovima se uvijek smanjuje. I moda e se ene-vojnici iskazati na prvim linijama, stei poene za feminizam. Iako ja u to sumnjam. Po svoj prilici e njihov posao biti zavoji-kao-obino. Hajmo naruiti jo jednu bocu mineralne. - Tony, ti to gleda tako hladnokrvno - kae Roz. - Tko e dobiti? - Bitku ili rat? - kae Tony. - to se tie bitke, definitivno tehnologija. Tko god ima premo u zraku. Ba se pitam tko bi taj mogao biti. - Iraani imaju nekakav divovski top - kae Roz. - itala sam neto o tome.

- Samo neke dijelove - kae Tony, koja o tome podosta zna jer je zanima. Nju, i Jane's Defence Weekly, i ne zna se koga sve ne. - Supertop. To bi zbilja bio tehnoloki korak dalje: nema vie letjelica srednjeg dometa i skupih raketa, trokovi su manji. Znate kako su ga nazvali? Projekt Babilon! No tip koji ga je pravio lijepo se dao ubiti. Ludi genij za oruje - Gerry Bull. Najbolji balistiar na svijetu - na ovjek, uzgred reeno. Dobio je mig, neku vrst. Netko mu je stalno seljakao stvari po stanu kad njega tamo nije bilo. I vie nego mig, po mom miljenju. No on je uporno radio dalje na topu, sve dok - bum, pet metaka u glavu. - Grozno - kae Charis. - Gnusno. - A ti biraj - kae Tony. - Pomisli koliko bi ljudi ubio taj supertop. - No svakako, ujem da su pod zemljom - kae Roz. - ujem da su napravili duboke bunkere od cementa. Sigurne od bombi. - Samo za generale - kae Tony. - iva bila pa vidjela. - Tony, ti si takav cinik - kae Charis uz saalni uzdah. Ona se stalno nada da e se Tony duhovno oplemeniti, to bi bez sumnje ukljuilo otkrie prijanjih ivota, djelominu lobotomiju i pojaano zanimanje za vrtlarstvo. Tony je gleda kako sjedi pred svojim draesnim desertom: mijeani voni sladoled, kuglica ruiastog, kuglica crvenog, kuglica ribizno ljubiastog, lica na gotovs, kao klinka na djejem roendanu. Od takve bezazlenosti Tony osjea bol, u dva smisla. Dolazi joj da Charis tjei, a istodobno dobro prodrma. - to ti eli da kaem? Da bismo svi trebali pokuavati misliti pozitivno? - Moda bi to pomoglo - kae Charis sveano. - Nikad se ne zna. Kad bi to svatko uinio. Ponekad bi Tony najradije uzela Charis za onu ljiljanski bijelu ruku i odvela do hrpa lubanja, do skrivenih jama punih tijela, do izgladnjele djece pruenih ruku i napuhanih trbuha, do crkava koje su zakljuali i zatim spalili zajedno s ljudima to se unutra pre i urlaju, do krieva - redovi i redovi i redovi. Stoljee za

stoljeem, sve dalje i dalje u prolost, dokle god pogled see. Sada mi reci, kazala bi Charisi. to vidi? Cvijee, rekla bi Charis. Zenia to ne bi rekla. Tony odjednom osjea zimicu. Mora da su se otvorila vrata. Ona se osvre i pogled joj padne na zrcalo. Tu stoji Zenia, iza nje, u dimu, u staklu, u ovoj prostoriji. Ne netko tko izgleda kao Zenia: Zenia glavom. Ne radi se o halucinaciji. Vidjela ju je i konobarica s leopardovim arama. Kima glavom, prilazi joj, pokazuje prema jednom stolu otraga. Tony osjea kako joj se srce stee, stee poput ake i tone poput olova. - Tony, to nije u redu? - kae Roz. Onda hvata Charis za ruku i vrsto dri. - Okreni polako glavu - kae Tony. - Nemoj vrisnuti. - Ah, sranje - kae Roz. - Ona je. - Tko? - kae Charis. - Zenia - kae Tony. - Zenia je mrtva - kae Charis. - Gospode - kae Roz - zbilja je ona. Charis, nemoj buljiti, vidjet e nas. - I to nakon to nam je naprtila na glavu cijeli onaj idiotski obred - kae Tony. - Tja, nje tamo nije bilo - kae Roz. - Bila je samo ona metalna urna, sjeate se? - I onaj odvjetnik - kae Tony. Poto je prvi ok proao, ustanovljuje da nije iznenaena. - Daaa - kae Roz. - Odvjetnik, malo morgen. - Izgledao je kao odvjetnik - kae Charis. - Previe je izgledao kao odvjetnik - kae Roz. - Shvatite, prela nas je. Ono je bila jedna od njenih numera. One sad apu, poput urotnika. Zato? misli Tony. Mi nemamo to skrivati. Trebale bismo odmarirati do nje i pitati - to? Odakle joj toliki bezobrazluk da i dalje ivi?

Trebale bi nastaviti razgovor, pretvarati se da je ne vide. Umjesto toga one zure u stol, gdje su se ostaci njihovih vonih sladoleda rastopili u ruiaste i malinaste mrlje koje plutaju po bijelim tanjurima poput svjedoanstva o napadu morskog psa. Osjeaju se uhvaenima, osjeaju se u stupici, osjeaju se krivima. Zenia bi trebala biti ta koja se tako osjea. No Zenia koraa mimo njihova stola kao da njih nema, kao da tu nema nikoga. Tony osjea kako sve tri blijede u blistavilu koje se iri iz nje. Na sebi ima neprepoznatljiv parfem: neto gusto i tmasto, mrko i zlokobno. Miris spaljene zemlje. Ona odlazi u stranji dio prostorije i sjeda, pali cigaretu i zuri iznad njihovih glava kroz prozor. - Tony, to sad radi? - ape Roz. Tony jedina ima jasan vidik. - Pui - kae Tony. - Nekog eka. - Ali to radi ovdje? - kae Roz. - Obilazi prljave birtije - kae Tony. - Kao i mi. - Ja ovo ne vjerujem - cvili Charis. - Dananji dan mi je bio drag sve do sada. - Ma ne - kae Roz. - Hou rei, u ovom gradu. Hou rei, u ovoj zemlji. Spalila je za sobom sve mostove. to joj je jo ostalo? - Ja ne elim razgovarati o njoj - kae Tony. - Ja ak ne elim misliti o njoj - kae Charis. - Ne elim da mi u glavi napravi nered. Ali nema nade da e misli otii drugamo. Zenia je prekrasna kao uvijek. U crnom je, haljina priljubljena uz tijelo s U izrezom koji joj otkriva vrh grudi. Izgleda poput modne fotografije, kao i uvijek, fotografije kakva se snima pod reflektorima tako da se izgube sve pjegice i borice a ostanu samo osnovne crte lica: u njezinu sluaju, puna grimizno crvena usta, prezirna i tuna, ogromne duboke oi, skladan luk obrva, visoke jagodice sa sjenkom terakote. A kosu, gust oblak kose, raspruje oko glave nevidljivi vjetar koji nju svuda prati, koji joj odjeu modelira prema tijelu a tamne pramenove na mahove raspruje oko ela, koji zrak oko nje ispunja utavim

zvukom. Usred toga nevidljivog komeanja ona sjedi nepomino, mirna kao da je isklesana. Valovi zla iz nje e potei poput kozmike radijacije. Odnosno, to je ono to Tony vidi. Preuveliano je, dakako; pretjerano. No upravo su takve emocije to ih Zenia najee budi: pretjerane. - Da odemo? - kae Charis. - Nemoj joj dopustiti da te uplai - kae Tony, kao da govori samoj sebi. - Nije to strah - kae Charis. - Od nje mi se povraa. Od nje se meni povraa nada mnom. Roz zamiljeno kae: - Ona zbilja tako djeluje. Druge dvije uzimaju torbice i poinju ritual dijeljenja rauna. Tony i dalje promatra Zeniju. Tono, prekrasna je kao uvijek, no Tony otkriva neznatnu puderastu mutnou, poput maka na grozdu - neznatno suenje pora, stisnue, kao da joj je isisan neki sok ispod koe. Tony to smatra umirujuim: Zenia je ipak smrtna, kao i one. Zenia otpuhuje dim, sputa pogled. Sada zuri u Tony. Zuri ravno kroz nju. Ali je vidi, bez brige. Vidi sve tri. Zna kako se osjeaju. I uiva u tome. Tony vie ne gleda. Srce joj je hladno i tvrdo, stisnuto poput grude snijega. Istodobno je uzbuena, napeta, kao da iekuje jednu kratku rije, naredbu, odsjenu i smrtonosnu. Naprijed! Ciljaj! Pali! Ili takvo to. No ona je i umorna. Moda vie nema energije za Zeniju. Moda joj vie nije dorasla, ovaj put. Kao da joj je ikada bila. Usredotouje se na klizavu crvenu povrinu stola, na crnu pepeljaru sa skvrenim opucima. U nju je srebrnim slovima utisnuto ime restorana: Toxique. Euqixot. Djeluje asteki. to smjera? misli Tony. to hoe? to ona radi ovdje, s ovu stranu zrcala?

6. Njih tri mariraju kroz vrata, jedna za drugom. Uzmiu. Tony odolijeva porivu da izie natrake: ako okrenete lea, broj rtava se poveava. Ne znai da Zenia ima puku. Ipak, Tony osjea kako prezirni ultramarinski pogled bui poput lasera lea njene tanune tokaste haljinice od rejona. Jad jadni, misli zacijelo Zenia. Zacijelo se smije; ili smijei, uzvijenih kutova onih svojih sonih usana. Njih tri nisu dovoljno znaajne da bi zasluivale smijeh. Liene, ape Tony sama sebi. U znaenju oklopa, dostojanstva, kose. Jutros se Tony osjeala sigurnom, sasvim dovoljno. No sad se ne osjea sigurnom. Sve je dovedeno u pitanje. I u najboljim vremenima vidljivi je svijet krhak, tanka bljetava koa koju spaja napetost povrine. Ona ulae mnogo napora da ga dri na okupu, tu svoju svjesnu iluziju ugodnosti i stabilnosti, rijei to teku s lijeva na desno, koloteinu ljubavi; no ispod je tama. Prijetnja, kaos, gradovi gore, kule se rue, anarhija neproninog. Ona duboko udahne ne bi li se pribrala i osjea kako joj kisik i automobilske ispune pare naviru u mozak. Noge joj klecaju, povrina ulice se mreka, drhtava poput odraza u ribnjaku, slabano sunevo svjetlo raspruje se poput dima. Ipak, kad joj Roz ponudi da je odveze kui ili kamo ve ide, Tony kae da e radije pjeice. Treba joj predah, treba joj prostor, treba se pripremiti za Westa. Ovaj put njih tri ne ljube zrak. Sada se zagrle. Charis drhe, premda pokuava djelovati spokojno. Roz se dri nehajno i drsko, ali suspree suze. Sjedit e u autu i plakati, jarkim rukavom jakne brisati suze, sve dok se ne pribere dovoljno da se vrati u svoj luksuzni ured na najgornjem katu. Charis e pak odetati do skele za Otok, zuriti pritom u izloge i prelaziti ulicu gdje joj puhne. Na skeli e promatrati galebove i zorno zamiljati sebe kao jednog od njih, i pokuavati odagnati Zeniju iz glave. Prema njima dvjema Tony se osjea zatitniki. to one znaju o tekim i mranim odlukama? Nijedna od njih nee biti od bogzna kakve pomoi u predstojeoj borbi. No s druge strane, one nemaju to izgubiti. Nita, odnosno nikoga. Tony ima.

Ona odmie du Queen Streeta, zatim skree sjeverno na Spadina Avenue. Prisiljava svoje noge da koraaju, prisiljava sunce da sja. Onaj od sudbe u strahu se krije / Il mnogo taj ne vrijedi / Tko pogibli kadar izvrgnut se nije / Iz koje gubitak il pobjeda slijedi,1 ponavlja ona u glavi. Krepak stih, omiljen generalno, omiljen meu generalima. Njoj je pak potrebna neka perspektiva. Neka avitkepsrep. Ljekovita rije. Malo-pomalo srce joj se smiruje. Nepoznati ljudi koji od nje ne zahtijevaju nikakve napore, nikakva objanjenja, nikakva uvjeravanja, djeluju umirujue. Svia joj se mjeavina u ovoj ulici, izmijeane koe. Prostor je preuzela najveim dijelom Kineska etvrt, premda jo uvijek ima idovskih delikatesnih duana i, neto dalje te malo sa strane, portugalskih i karipskih radnji na Kensington Marketu. Rim u drugom stoljeu, Konstantinopol u desetom, Be u devetnaestom. Raskrije. Oni iz drugih zemalja izgledaju kao da se upinju neto zaboraviti, oni odavde kao da se pokuavaju neega sjetiti. Ili moda obratno. Ovako ili onako, oi imaju zamiljen, sobom zaokupljen izraz, gledaju postrance. Glazba s nekih drugih mjesta. Plonik je prepun ljudi koji kupuju u pauzi za ruak; uspijevaju se ne sudarati a da pritom kanda uope ne gledaju oko sebe, kao da su obrasli majim brcima. Tony vijuga izmeu njih, pokraj povrarnica koje su sprijeda na tezgama izloile zvjezdau, litchi i dugaki kovrasti kupus, pokraj mesnica u ijim izlozima vise crvenkaste ocakljene patke, pokraj tekstilnih duana sa stolnjacima s rupiastim vezom i svilenim kimonima koji na leima imaju izvezene zmajeve za sreu. Meu Kinezima ona osjea da joj je visina u redu, iako nije da ne zna to neki od njih moda u njoj vide. Dlakavog stranog bijelog vraga; premda ona nije osobito dlakava, kako te stvari inae stoje, a niti osobito vragovita. Strana, to da. Strana ovdje. Jo malo pa e trebati otii na ianje, frizeraj se zove Liliane i nalazi se dvije ulice odavde pa iza ugla. Ondje se uvijek uzmuvaju oko nje: dive se, ili hine da se dive, njenim malim stopalima, njenim siunim ruicama, njenoj ravnoj ritici,

njenim srcolikim ustima, tako zastarjelima meu svim onim naprenim ustima iz modnih magazina koja kao da je netom ubola pela. Govore joj da je gotovo Kineskinja. Dodue, samo gotovo. Gotovo, tako se ona oduvijek osjea; priblino. Zenia nikad nije bila gotovo, ak ni u svojim najveim prijevarama. Njezine su krivotvorine bile dubinski lane, a ak i najpovrnije maske potpune. Tony hoda i hoda, kraj negdanjeg varijetea Victoria - viktorija, pobjeda: koja, ija, pita se - oblijepljenog plakatima to reklamiraju filmove na kineskom, pored gostionice Grossman i preko College Streeta gdje u misiji Scott ima kranske juhe za sve vie ljudi sa sve manje novca. Moe ii pjeice sve do kue, danas ne dri predavanja. Sada treba pregrupirati svoje snage, treba dobro promozgati, treba isplanirati strategiju. Dodue, koliko strategij moete planirati s tako malo podataka? Na primjer, zato je Zenia odluila uskrsnuti? Zato si je, kao prvo, uope dala truda da se raznese bombom? Moda zbog vlastitih razloga; s njih tri to nema veze. Ili s njih dvoje, s njom i Westom. Ipak, nije dobro to ju je Zenia vidjela u Toxiqueu. Moda je Zenia dosad ve zaboravila na Westa. On je sitna riba, preklinje neujno Tony. Ribiica. emu se gnjaviti? Ali Zenia voli lov. Voli loviti bilo to. Uiva u tome. Neprijatelja trebate zamisliti, kau strunjaci. Staviti se na njegovo mjesto. Pretvarati se da ste vi on. Nauiti predviati njegov sljedei korak. Na nesreu, predviati Zeniju znai piati krv. Kao u onoj staroj djejoj igri - kare, papir, kamen. kare reu papir, ali na kamenu se lome. Trik je u tome da znate to protivnik skriva, kakva se aka ili runo iznenaenje ili tajno oruje krije iza njegovih lea. Ili njezinih. Sunce zalazi i Tony hoda svojom tihom ulicom, vue noge kroz otpale listove javor i kesten, vraa se u svoju kuu. U svoju utvrdu. Pod sve slabijim svjetlom kua vie nije stamena, solidna, neosporiva. Naprotiv, djeluje provizorno, kao da tek to nije prodana ili tek to nije razvila jedra. Malo

podrhtava, ziba se u sidritu. Prije no to e otkljuati vrata, Tony prelazi rukom preko opeka, ponovno se uvjeravajui da postoje. West uje da je ula i zovne odozgora. Tony u zrcalu provjerava lice, nadajui se da je uspjela namjestiti uobiajeni izraz. - Sluaj ove - kae West poto se ona popne na drugi kat. Tony slua: jo jedan um, manje-vie jednak - koliko ona razabire - kao onaj jueranji. Kad se udvaraju, muki pingvini donose kamenje, dre ga meu nogama nalik gumenim izmama; West donosi umove. - Krasno - kae ona. To je jedna od njenih sitnijih lai. West se smijei, to znai da on zna da ona ne umije uti ono to on uje ali mu je draga jer to ne kae naglas. Ona uzvraa smijeak, tjeskobno pretraujui njegovo lice. Provjerava svaku boru, svaku izboinu i prijevoj. Sve je kao obino, koliko ona moe zakljuiti. Ni jednom ni drugom ne da se kuhati, pa West odlazi iza ugla po japansku hranu - jegulja na aru, utorepka i sushi od lososa - i zatim jedu na podu pred televizorom u Westovoj radnoj sobi na drugom katu; izuli su cipele, sjede na jastucima i oblizuju prste. West tu dri televizor kako bi na njemu mogao putati video na kojem su zvukovi prikazani kao boje i valovite crte, ali njih dvoje na njemu takoer gledaju stare filmove i smee od kasnih kriminalistikih serija. West obino radije gleda filmove, ali veeras je red na Tony, pa oboje pristaju na reprizu jednog pandurskog serijala s visokim koeficijentom uvredljivosti i prostatva, isprekidanog eksplozijama suvinog nasilja. Tonyni bi se studenti smijali da je zateknu pri tome; oni ive u iluziji kako je naprosto nemogue da su ljudi koji su od njih stariji i njihovi uitelji jednako lakoumni i lijena mozga kao oni. Tony gleda kako jedna ena etka svjee opranu kosu i kako jedna druga do neba hvali nove higijenske uloke, zaobljene tako da uhvate svaku kap. Onda dalje gleda kako se po stoti, po tisuiti put, jedan mukarac sprema ubiti drugoga.

Takvi mukarci uvijek imaju neku prikladnu reenicu prije no to bace no, ili slome vrat, ili povuku otponac. Moda je to samo fenomen s ekrana, scenaristika fantazma, a moda mukarci doista govore takve stvari u takvim okolnostima. Odakle bi Tony znala? Postoji li poriv da protivnika upozorite, zaplaite, da nad njim likujete, da sebe pogurnete u akciju? Dieu et mon droit. Noli me impune lacessit. Dulce et decorum est pro patria mori.1 Ne zabadaj u mene! Izazovi, bojni poklii, epitafi. Naljepnice na braniku. Ovaj mukarac kae: - Ti si povijest. Tony u glavi popisuje te televizijske sinonime za smrt. Sada si peen, izgorio si, mar u otpad, as je da otegne papke, odsad si hrpa mrtvog mesa. udno koliki od njih imaju veze s hranom, kao da biti sveden na hranjiv predstavlja konano ponienje. Ali Ti si povijest ve dugo joj je jedan od najdraih. On tako tono izjednauje prolost - bilo to iz prolosti, cijelu prolost - i jeftini, zaslueni zaborav. Ono je povijest, s kreposnim prezirom objavljuju mladi. Ovo je sadanjost. Vidi se krupni plan oiju iskolaenih od straha na licu mukarca koji e uskoro postati povijest ako stvari odu putem kojim su krenule, a onda prizor prelazi na presjek nosne upljine iz koje kaplju ljekoviti naranasti mjehurii s ucrtanim Smjekom. - Ovo je grozno - kae West. Tony ne zna odnosi li se to na pandurski serijal ili na presjek nosa. Ona potpuno iskljuuje zvuk, posee za njegovom krupnom rukom, dri dva prsta na kojima je sos od soje. - West - kae mu. to bi time htjela izraziti? Ti si tako velik. Ne. Ti nisi moje vlasnitvo. Ne. Molim te, ostani. Pat i Pataon, tako on ponekad zove njih dvoje. Noatap i Tap, odgovara Tony. Prestani s tim, kae West. Kad zajedno hodaju, uvijek izgledaju kao da je jedno od njih dvoje na uzici; ali koje? Medvjed i njegov dreser? Pudlica i njezin trener? - Hoe pivo? - kae West.

- Sok od jabuka - kae Tony - molim. - West se razmota s jastuka i onako u soknama tapka niza stepenice. Tony gleda kako novi novcati automobil kripi gumama, neujno, u pustinji okruenoj samotnim brdima. Dobar kraj za zasjedu. Ona mora istog ovog trena donijeti samo jednu odluku: rei Westu ili ne rei. Kako bi to mogla formulirati? Zenia je iva. to bi West nato? Izjurio iz kue, bez kaputa, bez cipela? To je mogue. Visokim ljudima je glava predaleko od tla, centar za ravnoteu smjeten im je previsoko. Jedan ok, i posrnu. Kao to je Zenia jednom rekla, s Westom je lako. Slijedei nekakav predosjeaj, ona ustaje i na prstima odlazi do pisaeg stola, gdje on dri telefon. Tako suvisao predmet kao to je notes za telefone West ne posjeduje, ali na poleini jednog odbaenog lista s notnim crtovljem ona nalazi ono ega se boji. Z. Hotel A. Kuni 1409. Slovo Z plovi na papiru kao da je nakrabano na zid, navrljano na prozor, urezano u ruku. Z = Zoro, maskirani osvetnik; Z = zadnji tren; Z = zapucaj. Kao da je Zenia ve bila ovdje i ostavila potpis kao poruku; no rukopis je Westov. Micica moj slatki, misli ona, ostavlja to tu da svi vide, ne zna ak ni baciti u zahod i povui vodu. Ono to nije tako slatko jest injenica da joj micica nije rekao. On je manje proziran no to je mislila, manje otvoren; perfidniji je. Neprijatelj je ve unutar zidina. Osobno nije politiko, razmilja Tony; osobno je vojno. Rat je ono to se dogodi kad jezik zakae. Zenia, ape ona isprobavajui. Zenia, ti si povijest. Ti si hrpa mrtvog mesa.

7. CHARIS Charis ustaje u zoru. Uredno namjeta krevet, jer ovaj krevet ona potuje. Nakon to je godinama postupno napredovala od kreveta do kreveta - madrac na podu,

ili nekoliko madraca na nekoliko podova, rabljeni okvir s naarafljenim drvenim nogama koje su se suzivale prema dolje i neprestano se lomile, japanski futon od kojeg puca kima, spuvasta guma s vonjem po kemikalijama - konano je stigla do kreveta koji joj je ugodan: tvrd, ali ne pretvrd, s bijelo obojenim okvirom od kovanog eljeza. Jeftino ga je kupila od Shanite, koja s njom radi i koja ga se upravo htjela rijeiti u jednoj od svojih periodinih preobrazbi. Sve od Shanite donosi sreu, pa tako i ovaj krevet. ist je, svje, poput mentola. Charis je krevet pokrila lijepim tampanim prekrivaem: tamnoruiasto lie, loza i grozdovi na bijeloj podlozi. Viktorijanski izgled. Previe zbrkan, kae njezina ki Augusta, koju zanimaju konati stolci glatki poput poleine koljena, niski stolovi od kromiranih cijevi i stakla, dizajnerski dvosjedi od pamuka na kvrice s jastucima u sivim i bjelokosnim i drap tonovima: minimalistika rasko kakva se via u uredima odvjetnikih tvrtki koje rade za velike kompanije. Odnosno, tako Charis zamilja; zapravo ne poznaje nijednu odvjetniku tvrtku koja radi za velike kompanije. Njezina ki izrezuje iz asopis slike tih zastranih stolaca i stolova i dvosjeda i lijepi ih u svoj album namjetaja, a onda ostavlja album vani, otvoren, kao izraz prijekora upuen Charisinoj neurednosti. Njezina ki je teka, kruta. Teko joj je ugoditi, ili je teko Charisi ugoditi njoj. Moda zato to nema oca. Odnosno, nije da nema oca: otac je nevidljiv, poput istokanog obrisa to ga je za nju trebala obojiti Charis, koja se ni sama nije imala za bogzna to uhvatiti, pa nikakvo udo to su mu crte ostale nejasne. Charis se pita: bi li za njezinu ker bilo bolje kad bi imala oca. Ona to ne moe znati, jer ga ni sama nije imala. Moda bi Augusta bila blaa spram Charis kad bi imala dva roditelja koja moe smatrati nedoraslima za tu ulogu, a ne samo jednog. Moda to Charis zasluuje. Moda je u nekom od prijanjih ivota bila nadstojnica sirotita - viktorijanskog sirotita sa zobenom kaom za siroad, a

ugodnom vatrom i toplim krevetom s nebnicom i poplunom od perja za nadstojnicu; to bi objanjavalo njezinu slabost spram krevetskih prekrivaa. Sjea se kako je majka za nju govorila da je kruta, prije no to je postala Charis, dok se jo zvala Karen. Ti si tako bez osjeaja, tako kruta, znala je vikati, udarajui Karen po nogama cipelom, drkom metle, ili to se ve nalo pri ruci. No Karen nije bila kruta, bila je meka, previe meka. Meka na dodir. Kosa joj je bila meka, smijeak, glas. Bila je tako meka te nije bilo otpora. Krute stvari u nju su potonule, prolazile kroz nju; a ako bi se zbilja upela, izile bi na drugu stranu. Onda ih nije trebala vidjeti ni uti, pa ak ni dodirnuti. Moda je to djelovalo kao krutost. U ovoj borbi ti ne moe pobijediti, kazao je njezin tetak, stavljajui joj svoju mesnatu ruku na nadlakticu. Mislio je da se ona bori. Moda se doista borila. Naposljetku je promijenila ime u Charis, i nestala, i pojavila se negdje drugdje, i sve otada je negdje drugdje. Otkako je postala Charis, ona je tvra, dovoljno tvrda da se provue kroz ivot, ali i dalje nosi meku odjeu: lepravi indijski muslin, dugake nabrane suknje, marame na cvjetie, alove kojima se omotava. Njena ki se, naprotiv, odluila za polituru. Lakirani nokti, tamna kosa gelom oblikovana u svjetlucavi ljem, premda ne i pankerski izgled: iva djelotvornost. Premlada je da se tako sjaji, tek joj je devetnaest. Nalik je na leptira koji se, na pola puta iz liinke, skrutnuo u emajliranu ukrasnu iglu. Kako e se ona ikad rastvoriti? Njezini strogi kostimi, uredne vojnike izmice, sistematski podsjetnici otisnuti na pisau, od toga Charisi puca srce. August, tako ju je nazvala, jer u tom se mjesecu rodila. Topao povjetarac, djeji puder, tromo senzualna vruina, miris pokoenog sijena. Tako meko ime. Previe meko za njezinu ker, koja mu je dodala a. Sada je Augusta - to zvui sasvim drukije. Mramorni kipovi, rimski nosovi, vrsto stisnuta zapovjedna usta. Augusta je na prvoj godini poslovodstva na Western University, ima sreom stipendiju, jer Charis to nikad ne bi bila u stanju plaati; njena neodreenost u pitanjima novca za Augustu je jo jedan povod prigovorima.

No premda novca nikad nije bilo, Augusta je oduvijek dobro hranjena. Dobro hranjena, dobro opskrbljena, a svaki put kada doe kui u posjet, Charis joj kuha hranjiva jela s lisnatim zelenjem i balansiranim bjelanevinama. Pravi joj sitne darove, vreice napunjene ruinim laticama, kekse sa suncokretovim sjemenkama kakve moe ponijeti na faks. Ali kao da to nikad nije ono pravo, kao da nikad nije dovoljno. Augusta govori Charisi neka ispravi ramena, ili e u starosti izgledati kao prosjakinja. Pregledava kredence i ladice i baca ostatke svijea koje Charis uva da od njih napravi nove svijee im za to nae vremena, i ostatke sapuna od kojih stalno namjerava skuhati novi sapun, i ostatke vune namijenjene za boine ukrase u koje je zabunom uao moljac. Pita je kada je zadnji put oprala zahod, zapovijeda joj neka se rijei toga darmara u kuhinji, ime hoe rei svenji suenog bilja koje Charis s toliko ljubavi uzgaja svakog ljeta i koje visi - malo prano, ali jo uvijek uporabivo - na avlima raznih veliina kojih je prepun nadprozornik, kao i visee iane koare za jaja i luk u koju Charis odlae svoje rukavice i alove, kao i rukavic za penicu kupljenih u Oxfamu1 a izradile su ih seljanke u brdima, negdje daleko odavde, u obliku crvene sove i tamnoplave mace. Augusta se mrti na sovu i macu. Njezina e kuhinja biti bijela, kae Charisi, i vrlo funkcionalna, i sve e se nalaziti u ladicama. Ve je izrezala jednu sliku, iz Architectural Digesta. Charis voli Augustu, ali odluuje da u ovom trenutku nee misliti o njoj. Jutro je jo prerano. Umjesto toga radovat e se izlasku sunca, to je neutralniji nain da se zapone dan. Odlazi u malu spavau sobu i rastvara zavjese, koje su od jednakog materijala kao prekriva za krevet. Nije ih dospjela porubiti, ali hoe, kasnije. Nekoliko avlia kojima su privrene u zid ispada i kotrlja se po podu. Morat e to zapamtiti i paziti da ne stane na njih bosom nogom. Trebala bi nabaviti ipku za zavjese ili tako neto, ili dvije kuke i izmeu njih komad konopca: to ne bi bilo

jako skupo. Svakako, zavjesa se mora oprati prije nego Augusta opet doe kui. - Zar ovu stvar nikada ne pere? - rekla je proli put. - Izgleda kao sirotinjske gae. - Augusta se izraava tako slikovito te se Charis zna lecnuti. Odve otro, odve jasno, odve nazubljeno: oblici izrezani iz kositra. Nema veze. Tu je vidik s prozora spavae sobe da je utjei. Njezina je kua na kraju niza, onda dolazi trava, onda drvee, javor i vrba, i kroz razmak izmeu stabala - luka, sa suncem koje upravo dodiruje vodu iz koje se, danas, die tanana maglica. Tako ruiasta, tako bijela, tako meko plava, s krikom Mjeseca i galebovima to krue i zaranjaju poput dua u letu; a na toj izmaglici plovi grad, kula za kulom i toranj, stakleni zidovi raznih boja, crni, srebrni, zeleni, bakreni, hvataju svjetlo i bacaju ga natrag, u ovaj sat vrlo njeno. Odavde s Otoka, grad je tajnovit, poput fatamorgane, poput omotnice kakve znanfan knjige. U mekom uvezu. Takav je i o zalasku sunca, kada nebo postane zagasito naranasto, pa zatim grimizno kao unutarnji prostor, pa zatim modroljubiasto, a zatim se nou put neba ukae neon i ari se poput zabavnog parka ili dobro uvane vatre. Jedino vrijeme kad Charis ne voli gledati grad jest o podnevu, u bljetavilu dana. Odve je jasnih obrisa, odve odrjeit i samosvjestan. Stri, navaljuje. Grad su tada samo eljezni nosai i betonske ploe. Charis radije grad gleda nego to onamo odlazi, ak i u suton. Kada je ondje, ne moe ga vie vidjeti; ili ga vidi samo u pojedinostima, pa on postaje hrapaviji, koziav, reetkast, poput mikroskopske fotografije koe. Ona, meutim, mora onamo odlaziti svakog dana; mora raditi. Posao joj se manje- -vie svia, koliko se to za bilo koji posao uope moe rei; ali ipak je posao, a u svaki posao ugraene su zamke. Uglate zagrade. Zato ona nastoji za svaki dan planirati mali predah, malu radost, neto ekstra. Danas e ruati u Toxiqueu, s Roz i Tony. Na neki nain one su neprikladne da joj budu prijateljice. udno je i pomisliti da ih poznaje tako dugo, jo od McClung Halla. No da, ne ba poznaje. U to doba ona nikoga nije uistinu

poznavala, samo iz vienja. Ali Tony i Roz sada su prijateljice, to je izvan svake sumnje. One su dio njezina rasporeda, za ovaj ivot. Ona se odmie od prozora i zastaje da izvadi avli iz stopala. Ne boli onoliko koliko bi oekivala. Nakratko si predouje krevet s avlima i sebe kako ondje lei. Trebalo bi se neko vrijeme privikavati, no bila bi to dobra vjeba. Skida bijelu pamunu spavaicu, pije au vode koju svake veeri stavlja pored kreveta da se sjeti kako je potrebno piti mnogo vode, i radi joga vjebe bez iega na sebi osim gaica. Triko joj je u pranju, ali to onda? Nitko je ne moe vidjeti. Ima i dobrih stvari kad ovjek ivi sam. U sobi je svjee, ali svjei zrak jaa kou. Jedna zgodna stvar u njezinu poslu je to to ne poinje prije deset, pa joj to omoguuje duga jutra, daje joj vremena da polako uraste u dan. U vjebama malo vara, jer joj se ba sada nekako ne da lei na pod. Onda silazi u prizemlje i tuira se. U kupaonicu se ulazi iz kuhinje, jer je napravljena nakon to je kua ve bila gotova. Tako je u mnogim kuama na Otoku; isprva su imale poljski zahod, jer su tada sluile samo za odmor preko ljeta. Charis je svoju kupaonicu oliila veselom nijansom ruiastog, ali to nije nimalo pomoglo da se zaustavi naginjanje poda. Moda se kupaonica polako odvaja od ostatka kue, to bi objanjavalo pukotine, kao i propuh zimi. Moda e je morati dati poduprijeti. Charis se pere biogelom za tuiranje s aromom kupine: ruke, vrat, noge s gotovo nevidljivim oiljcima. Voli biti ista. Postoji vanjska istoa i unutarnja istoa, obiavala je rei njena baka, a unutarnja istoa je bolja. Ali Charis nije potpuno ista iznutra: i dalje su tu prilijepljene krpice Zenije, poput prljavog muslina sa ljokicama. Ona vidi ime Zenia u svojoj glavi, sjaji poput zagrebotine, poput lave, i debelim crnim krejonom povlai crtu kroza nj. Prerano je doba dana za razmiljanje o Zeniji.

Ona vrsto pere kosu pod tuem, zatim izlazi, sui je runikom i pravi razdjeljak na sredini. Augusta joj stalno zvoca neka se oia. I stavi boju. Augusta ne eli

staru ispranu majku. Isprana je njezin izraz. - Ja se sebi sviam takva kakva jesam - kae joj Charis, ali se pita je li to ba sasvim tono. Svakako, kosu nipoto ne eli bojiti, jer kad jednom pone mora to stalno raditi, a to je samo jo jedan teki uteg vie. Vidi sluaj Roz. Obavlja pregled prsa pred zrcalom u kupaonici - mora to raditi svakog dana, inae e zaboraviti i nee nikad - i ne otkriva nikakve kvrice. Moda bi trebala poeti nositi grudnjak. Moda ga je uvijek trebala nositi; tada joj se moda ne bi tako objesile. Nitko ti ne govori o starenju, prije. Ne, nije tono. Ljudi govore, ali ti ne slua. - Mama je na sasvim drugom kanalu - August je znala rei prijateljicama, prije no to si je dodala a. Charis uzima svoj visak iz plave torbice od kineske svile s uzicom - svila konzervira vibracije, kae Shanita - dri ga visoko iznad glave i gleda u zrcalo. Hoe li ovaj dan biti dobar? - pita ga. Vrtnja u krug znai da, naprijed-natrag ne. Visak oklijeva, poinje se vrtjeti: neka vrst elipse. Ne moe se odluiti. Kao obino, misli Charis. Visak zatim izvodi nekakav skok i zaustavlja se. Charis je u nedoumici: tako neto dosad nije vidjela. Pitat e Shanitu, zakljuuje; Shanita e znati. Onda sprema visak natrag u torbicu. Kako bi stvar vidjela i s druge strane, uzima bakinu Bibliju, zatvara oi i pribadaom bocka po stranicama. Prolo je dosta vremena otkako je to zadnji put radila, ali nije zaboravila grif. Onda povlai ruku, otvara oi i ita: Doista, sada gledamo kroz zrcalo, u zagonetki, a tada - licem u lice!1 Prva poslanica Korinanima; kao dnevna prognoza, od ne ba prevelike pomoi. Dorukuje msle s jogurtom i pola nasjeckane jabuke. Kad je Billy ivio ovdje, obino su dorukovali jaja od sad ve davno nestalih kokoi i slaninu. Odnosno, Billy bi jeo slaninu. Volio je slaninu. Charis brzo brie iz mozga - Izbrii! Kao video! kae Shanita - sliku Billyja i stvari koje je volio. Umjesto toga razmilja o slanini. Prestala je jesti slaninu kad joj je bilo sedam godina, no druge vrste mesa otile su kasnije. Tada joj je kuharica Spasite svoj ivot savjetovala neka si zorno predoi kako e ovaj ili

onaj komad masnoe izgledati u njezinu elucu. Kila maslaca, kila sala, krika slanine, nekuhane, bijele, mlohave i plosnate poput trakavice. Charis je odve umjena u predoivanju: nije bila kadra odrei se masnoe. Kad god neto stavi u usta, vjerojatno je da e u ivoj boji vidjeti kako joj se to kroz jednjak sputa u eludac, gdje neugodno buka i zatim se vue puevim korakom kroz njezin probavni trakt, koji ima oblik dugakog zapetljanog crijeva za polijevanje vrta s gumenim prstiima na unutranjoj strani, poput sandala za masau stopala. Prije ili kasnije izii e na drugu stranu. Upravo do toga moe dovesti njena koncentracija na zdravu prehranu: sve to joj je na tanjuru ona vidi kao budue govno pod maskom. Izbrii slaninu, strogo si kae. Vani ve sja sunce, razmiljaj o tome. U japanskom pamunom kimonu s bambusovim granicama ona sjeda za kuhinjski stol, okrugli hrastov stol koji ima otkako se August rodila, i jede svoje msle, vodei rauna o preporuenom broju vakaja, i gleda kroz kuhinjski prozor. Odavde je neko mogla vidjeti kokoinjac. Billy ga je sam sagradio i ona ga je ostavila kao neku vrst spomenika, premda u njemu vie nije bilo nikakvih kokoi, sve dok August nije postala Augusta i natjerala je da ga srui. Njih dvije obavile su to pijucima i ona je poslije plakala na bijelom krevetskom prekrivau s vinovom lozom. Kad bi bar znala kamo je otiao. Kad bi bar znala kamo su ga odveli. Sigurno su ga nekamo odveli, silom, nepoznati ljudi. Ne bi on otiao tek tako a da joj ne kae, a da joj ne pie... Bol je presijee u vratu, tono preko dunika, prije no to je ona moe zaustaviti. Izbrii bol. No ponekad jednostavno nije kadra. Onda lagano udara elom po rubu stola. - Ponekad jednostavno nisam kadra - kae naglas. U redu, kae Shanitin glas. Neka nadire. Neka te naprosto preplavi. To je samo val. Kao voda. Misli na to koje je boje taj val. - Crven - kae Charis naglas.

No, dakle, kae Shanita smijeei se. Ta boja moe biti i lijepa, zar ne? Samo je dri. Samo dri tu boju. - Da - kae Charis ponizno. - Ali boli. Pa naravno da boli! Tko je ikad rekao da nee boljeti? Ako boli, to znai da si i dalje iva. Dakle - koje boje bole? Charis udahne, izdahne, i boja blijedi. To pomae i kod glavobolje. Jednom je ovo pokuala objasniti Rozi, kad je Roz osjeala duboku bol, bol dublju i manje davnu nego Charis. Dodue moda ne dublju. - Moe se sama izlijeiti - kazala je Rozi, pazei da joj glas bude ravan i uvjerljiv, kao Shanitin. - Moe to obuzdati. - To je ista govnarija - rekla je Roz srdito. - Nema apsolutno nikakvog smisla govoriti da nekoga treba prestati voljeti. Stvar ne funkcionira na taj nain! - Pa, treba, ako zna da je to za tebe loe - rekla je Charis. - To to je neto za tebe loe nema s tim nikakve veze - rekla je Roz. - Ja volim hamburgere - rekla je Charis - ali ih ne jedem. - Hamburgeri nisu emocija - rekla je Roz. - O da, jesu - rekla je Charis. Charis ustaje da pristavi kotli za aj. Skuhat e Jutarnje udo, specijalnu mjeavinu sa svog posla. Da bi upalila plinski tednjak ona staje bono, jer u nekim trenucima - a ovaj je jedan od njih - ne voli okrenuti lea kuhinjskim vratima. Kuhinjska vrata imaju stakleno okno u visini glave. Prije mjesec dana, kad je dola kui za vikend, Augusta je Charisu gadno prepala. Ne ujutro, nego uveer, predveer. Spustila se magla, sipila je fina sitna kiica; grad i dio jezera bili su potpuno prebrisani i od skrivenog sunca na zalasku nije dopiralo nikakvo svjetlo. Charis nije oekivala Augustu prije kasne veeri, ili moda tek sutradan; oekivala je da e telefonirati s kopna, premda nije znala tono kada. Kad su posrijedi dolasci i odlasci, Augusta je postala prilino leerna.

No odjednom se na staklenom oknu na vratima ukazalo, kao uokvireno, ensko lice. Bijelo lice, nerazgovijetno u mraku, u neprozirnom zraku. Okrenuvi se od tednjaka, Charis ga je ugledala i ija joj se najeila. Bila je to samo Augusta, ali Charis je pomislila neto sasvim drugo. Pomislila je da je to Zenia. Zenia koja, s tamnom kosom slijepljenom od kie i sva mokra, cvokoe na stranjem ulazu kao neko, davno. Zenia, koja je mrtva ve pet godina. Najgore je pritom, misli Charis, to je pobrkala Zeniju sa svojom vlastitom keri, koja Zeniji nije nimalo nalik. Kako je to samo mogla, zbilja strano. Nije. Najgore je to to se ona zapravo nije previe iznenadila.

8. Nije se iznenadila, jer ljudi ne umiru. Odnosno, tako Charis vjeruje. Tony ju je jednom pitala to njoj znai umrijeti, a Charis - koja od naina na koji je Tony tjera u kripac zna postati nervozna i esto se izvlai tako da se pretvara kako nije ula pitanje - morala je priznati da ljudi doista prou kroz proces koji svatko obiava zvati smrt. S tijelom se svakako dogode neke prilino konane stvari, stvari na kojima se Charis radije ne bi zadravala, budui da jo nije odluila da li bi bilo bolje spojiti se sa zemljom - ili - putem kremiranja - sa zrakom. Svaka od tih mogunosti privlana je kao neka vrst ope ideje, no privlanost je manja kad se doe do konkretnog, do pojedinosti kao to su njeni vlastiti prsti na rukama i nogama, njena usta. Ali smrt je samo stadij, pokuala je rei. Samo neka vrst stanja, prijelaz; smrt je - pa, iskustvo uenja. Ona nije naroito spretna kad mora Tony neto objanjavati. Obino se uzmuca i stane, osobito kad je Tony netremice motri velikim i pomalo ledenim oima koje su pod onim njenim naoalama jo vee, i pritom malo otvori ustaca s bisernim zubiima. Tony kao da je zapanjena svime to Charis kae. Ali, sluti ona, nije

zapanjenost to to se zapravo zbiva u Tonynoj finoj glavici. Dodue, Tony joj se nikada ne smije, ne u lice. - A to ui? - rekla je Tony. - Pa, ui... kako da bude bolja, sljedei put. Pridruuje se svjetlosti - rekla je Charis. Zainteresirana lica, Tony se nagnula prema njoj, pa je Charis petljala dalje. - Ljudi su doivljavali stanja poslije smrti i tako oni priaju, tako mi o tome znamo. Kad se ponovo vrate u ivot. - Oni se ponovo vrate u ivot? - rekla je Tony, oiju zbilja ogromnih. - Udaraju ih po grudima. I diu im na usta, i zagriju ih, i, i, vrate natrag - rekla je Charis. - Ona tu zapravo misli na prividnu smrt - rekla je Roz, koja Tony esto objanjava to Charis zapravo hoe rei. - Sigurno si itala one lanke! Bio ih je prilian broj u zadnje vrijeme. Navodno je to to doivi kao neki son et lumire1. Tuneli i vatromet i barokna glazba. Moj otac je tako neto doivio kad je imao prvi infarkt. Pojavio se njegov stari bankovni referent, rasvijetljen kao boino drvce, i rekao mu da jo ne moe umrijeti jer ima nedovren posao. - Oh - rekla je Tony. - Nedovren posao. Charis je eljela rei da ona ne misli na to, ona doista misli poslije smrti. - Neki ljudi ne stignu tamo gdje je svjetlost. Izgube se. U tunelu. Neki od njih ak ne znaju da su mrtvi. - Nije htjela rei jo i to da te vrste ljudi mogu biti prilino opasne jer mogu ui u tvoje tijelo, manje-vie se useliti poput bespravnih stanara, i onda ih se teko moe dobiti van. Nije htjela rei jo i to, jer bilo bi zaludu: Tony je ovisnik o dokazima. - tima - rekla je Roz, kojoj je od takvog razgovora postalo vrlo neugodno. - Ja znam za takve ljude. Na primjer, moj vlastiti bankovni referent. Ili vlada. Pravi mrtvaci, no da li to oni znaju? - Nasmijala se i zapitala Charis to je to s njezinim dragoljiima jer postaju crni. - To je od plijesni - rekla je Charis. Eto to je za Roz ivot poslije smrti: trajnica koja obrubljuje lijehu. To je jedina tema o kojoj Charis ima znatno vie opipljivih podataka nego Tony.

No kad se Zenia pojavila na stranjim vratima, Charis je pomislila upravo to. Pomislila je, Zenia se izgubila. Ne moe nai svjetlost. Moda ak ne zna da je mrtva. to bi za nju bilo prirodnije nego da se pojavi u Charisinoj kui traei pomo? Po pomo je dola i tada. Onda se dakako ispostavilo da Zenia uope nije Zenia, nego samo Augusta, koja preko vikenda dolazi kui i djeluje malo izgubljeno jer - nagaa Charis izjalovio joj se neki drugi plan, neto gdje je ulogu igrao neki mukarac. U Augustinu ivotu ima mukaraca, Charis to sluti; njih se dodue ne dovodi, njih se ne predstavlja. Najvjerojatnije i oni studiraju poslovodstvo, poduzetniki utokljunci koji bi bacili samo jedan pogled na Charis u njezinoj ne jo posve organiziranoj kui i pobjegli glavom bez obzira. Najvjerojatnije ih Augusta odvraa. Moda im kae da joj je majka bolesna, ili na Floridi, ili tako neto. No Augusta jo nije dokraja lakirana; ona zna imati trenutke meke krivnje. Onaj put je donijela veknu kruha s posijama i suhe smokve kao mirovnu ponudu. Charis ju je posebno zagrlila, i napravila joj pogaice od tikvica, i pripremila termofor za krevet kao to je obiavala dok je Augusta bila mala, jer bila je tako zahvalna to Augusta ipak nije Zenia. Ipak, gotovo kao da je Zenia zbilja bila ovdje. Kao da je dola i otila, a da nije dobila ono to je traila. Kao da e se vratiti. Kad se bude sljedei put materijalizirala, Charis e je oekivati. Zenia zacijelo ima neto rei. Ili ne. Moda je Charis ta koja ima neto rei; moda to dri Zeniju na ovom svijetu. Jer Zenia je tu, tu negdje. Charis to zna jo od onog sprovoda. Pogledala je limenku sa Zenijinim pepelom, i znala je. Pepeo moda jest bio ondje, ali pepeo nije osoba. Zenia nije bila u onoj limenki, a niti se pridruila svjetlosti. Zenia je na slobodi, na slobodi u zraku ali privezana za pojavni svijet, a za sve to kriva je Charis. Charis je ta koja nju treba ovdje, Charis je ta koja joj ne eli prerezati spone. Zenia e se pojaviti, bijelo lice nazirat e se na dugoljastom staklu i Charis e otvoriti vrata. Ui, kazat e, jer mrtvi ne mogu prijei preko vaeg praga ako ih

ne pozovete. Ui, kazat e, izlaui pogibelji vlastito tijelo, jer Zenia e biti u potrazi za novim ruhom od krvi i mesa. Ui, kazat e trei, presudni put, i Zenia e doplutati kroz vrata, oiju poput duboke pilje, kose poput hladna dima. Stajat e u kuhinji i svjetlo e potamnjeti i Charis e se bojati. Ali nee popustiti, ovaj put nee popustiti. to su uinili s Billyjem? pitat e je. Zenia je jedina koja zna. Charis se vraa gore i oblai za posao, nastojei ne gledati preko ramena. U nekim trenucima zna pomisliti da to to ivi sama ba i nije tako sjajna ideja. Inae joj se to svia. Moe raditi to god hoe, moe biti to to jest, a ako naglas pria sama sa sobom nitko ne bulji u nju. Nitko ne prigovara radi mucica praine, osim moda Auguste, koja vadi metlu i uklanja ih. Sada staje na jo jedan avli, no ovaj vie boli pa ona obuva cipele. Nakon to se dokraja obue, odlazi u potragu za naoalama za itanje jer e joj trebati na poslu, da moe napisati raune, i kad bude itala jelovnik u Toxiqueu. Raduje se tom ruku. Prisiljava se da mu se raduje, iako osjea nekakve trzaje, neku intuiciju... kao da tone. Nita estoko, nita nalik eksploziji ili vatri. Neto drugo. esto joj dolaze takvi osjeaji, no budui da se u pola takvih sluajeva nikad ne dogodi nita, na njih se ne moe osloniti. Shanita kae da je to zato to ona ima na dlanu Salomonov Kri ali je zaraten, previe je sitnih crtica. - Ti prima mnogo stanica - tako kae Shanita. - Kozmika statika. Naoale nalazi u kuhinji ispod pokrivala za ajnik; ne sjea se da ih je stavila onamo. Predmeti imaju vlastiti ivot, a oni u njezinoj kui nou se gibaju naokolo. U zadnje vrijeme sve vie. Zbog ozonskog omotaa, po svoj prilici. Prodiru nepoznate energije. Do skele joj ostaje dvadeset minuta. To je vie nego dovoljno. Izlazi na stranja vrata kao da se to samo po sebi razumije; prednja su zakucana avlima, te iznutra radi izolacije obloena plastikom preko koje je stavljen indijski runo tkani prekriva za krevete sa zeleno-plavim kamirskim uzorkom. Izolacija je za

zimu. Ljeti je skida, osim to ljetos nije dospjela. Ispod plastike se uvijek nae hrpica mrtvih muha, a one joj nisu ba drage. Zrak na Otoku je tako dobar. To jest, relativno. Barem tu obino ima povjetarca. Ona zastaje pred stranjim vratima, udie taj relativno dobar zrak, osjea kako joj svjeina puni plua. U povrtnjaku jo uvijek tjera blitva, jo uvijek ima mrkve i zelenih rajica; hravo naranaste krizanteme cvatu u jednom kutu. Ovdje je tlo bogato: tragovi kokojeg izmeta jo su uvijek tu, a ona svakog proljea i jeseni stavlja vlastiti kompost. Gotovo da je ve vrijeme, sada, prije prvih mrazeva. Ona oboava svoj vrt; oboava kleati u izmetu, s objema rukama duboko u zemlji, premetati oko korijenja a gliste joj klize niz prste, obavijena zadahom balege i polaganog vrenja i ne misliti ni o emu. Pomagati stvarima da rastu. Nikada ne rabi vrtlarske rukavice, to Augustu baca u prilian oaj. Shanita kae da je njezina baka obiavala jesti izmet, aku-dvije svakog proljea. Govorila je da to ini dobro. (Premda je Charisi nemogue tono shvatiti na koju se to baku odnosi: Shanita ih kanda ima vie od dvije.) No jedenje izmeta spada meu ono to je Charisina roena baka bila u stanju raditi, jer ta baka, koliko god prljava i zastrana, bila je ena koja zna o takvim stvarima. Charis jo nije dola do toga da sama pokua, ali radi na tome. Ispred proelja potrebno je obaviti mnogo vie toga. Proljetos je iupala tratinu i pokuala postii neku vrst engleskog seoskog efekta koji e, mislila je, dobro pristajati takvoj kui, s onim bijelim daskama na preklop i blago ruevnim izgledom; no zasijala je previe vrsta bilja i nije prorjeivala, a nije ni plijevila koliko je trebala, to je rezultiralo svojevrsnim natezanjem. Glavni pobjednici bile su zijevalice; one jo uvijek cvatu, neki od visokih izboja su se nakrivili (trebala ih je podboiti), pa iz njih rastu preuranjeni izdanci. Dogodine e visoke biljke staviti u pozadinu i imati manje boja. To jest, ako uope bude postojalo dogodine. Dogodine ona moda nee imati kuu. Rat Otoka i grada jo uvijek traje. Grad eli te kue sruiti, sve lijepo

poravnati i napraviti park. Na taj je nain ovdje otilo dosta kua, prije tkozna koliko godina, prije no to su se ljudi ustoboili. Charis u tome vidi zavist: oni iz grada sami ne mogu ovdje ivjeti, pa im je krivo to to moe neko drugi. Tja, zato su cijene nekretnina i dalje niske. Da nisu, gdje bi Charis bila? A kad nitko ne bi ivio na Otoku, tko bi ikad mogao gledati grad iz daljine, kao to to radi Charis svakog jutra o izlasku sunca, i nalaziti da je tako lijep? Bez takvog vienja sebe, svoje ljepote i najboljih mogunosti, grad bi se raspao, raspucao, sruio u hrpu beskorisnog kra. Odrava ga samo vjera; vjera i meditacija, meditacija ljudi kao to je ona. Charis to zna sasvim izvjesno, ali dosad nije bila kadra upravo tako formulirati, tako tono, u svojim estim pismima gradskim vijenicima, od kojih je samo dva uspjela stvarno poslati. Ali ve smo pisanje pomae. Ono isijava poruku koja dospijeva u glave gradskih vijenika a da oni toga nisu svjesni. Kao radiovalovi. Ona stie do skele kad je ukrcavanje ve poelo. Ljudi ulaze, pojedinano i po dvoje; u njihovu ulasku ima neeg od procesije, u tome kako koraknu s tla na vodu. Upravo tu je zadnji put vidjela Billyja; Zeniju takoer, uivo. Ve su bili na skeli kad je Charis dotrala tekim korakom, dahui i pridravajui rukama trbuh, za nju je bilo opasno tako trati, mogla je pasti i izgubiti bebu, skelari su upravo podizali mosti, skela je tulila i odmicala, duboka se voda vrtloila. Nije mogla skoiti. Billy i Zenia nisu se dodirivali. S njima su bila dva nepoznata mukarca; ili su dva nepoznata mukarca stajala u blizini. Mukarci u dugakim kaputima. Billy ju je vidio. Nije mahao. Okrenuo se u stranu. Zenia se nije micala. Njezina aura bila je tamnocrvena. Kosa joj je vijorila oko glave. Sunce je bilo iza nje, pa nije imala lica. Bila je tamni suncokret. Sunce je bilo neizmjerno plavo. Njih dvoje postajalo je sve manje, odlazilo. Charis se ne sjea zvuka koji je iziao iz nje. Ne eli se sjeati. Pokuava zadrati sliku njih dvoje kako se udaljavaju, trenutak zaustavljen i lien sadraja, poput razglednice na ijoj poleini ne pie nita.

Ona odlazi na glavnu palubu i namjeta se za prijelaz. U depu veste ima koricu kruha; dat e je galebovima, oni ve krue, gledaju je i krie poput gladnih duhova. Moda u svjetlost ne ulazite kroz tunel, razmilja. Moda amcem, kao to su kazali stari. Plati vozarinu, prijee, pije iz Rijeke Zaborava. Onda se ponovo rodi.

9. Duan gdje Charis radi zove se Isjaj. Tu se prodaju kristali svih vrsta, veliki i mali, oblikovani u privjeske i naunice ili naprosto sirovi; i morske koljke; i eterina ulja uvezena iz Egipta i june Francuske; i biokreme za tijelo i gel za kupanje iz Kalifornije i Engleske; i vreice s korom i biljem i osuenim cvijeem, uglavnom iz Francuske; i est razliitih tarot karata; i afganistanski i tajlandski nakit; i kasete new age glazbe s mnogo harfe i flaute; i CD-ovi sa zvukovima morskih ala, slapova i sjevernog gnjurca; i knjige o duhovnom ivotu domorodakih Indijanaca i astekom tajnom znanju o zdravlju; i tapii za jelo s inkrustacijama od bisera uz lakirane zdjelice iz Japana; i minijature od kineskog ada; i prigodne kartoline rune izrade od recikliranog papira s nalijepljenim aranmanima od suenog korova; i paketii divlje rie; i bezkofeinski ajevi iz osam razliitih zemalja; i ogrlice od kaurija1, suene sjemenke raznih biljaka, uglaano kamenje i drvene perle. Charis pamti taj duan iz ezdesetih godina. Tada se zvao Nesputani duh-uh i prodavao je lule za ha, psihodelike plakate i drae za joint i potkoulje obojene hotimice neravnomjerno i dashiki2 koulje. U sedamdesetima se zvao O'kult i prodavao knjige o demonologiji i drevnim enskim religijama i vjetitvu i izgubljenim kraljevstvima Atlantidi i Mu, i nekakve nimalo privlane predmete izraene od kosti, i smrdljive - jo ktomu krivotvorene, drala je Charis - paketie samljevenih ivotinjskih organa. U izlogu su imali prepariranog aligatora, a neko vrijeme ak su prodavali perike i komplete horor

minke, dakako s lanom krvi i samoljepivim oiljcima. Tada se zbilja bio srozao, premda je meu pankerima bio popularan. Ponovo se promijenio poetkom osamdesetih. Shanita ga je preuzela upravo tada, dok se jo zvao O'kult. Hitro se rijeila prepariranog aligatora i kostiju i knjiga o demonologiji - emu izazivati neprilike, jer sukobi s ljudima iz pokreta za ivotinjska prava zaista joj nisu trebali, kao ni to da joj kranski manijaci sprejem araju izlog. Ideja o kristalima i promjeni imena u Isjaj bila je njezina. Upravo to ime privuklo je Charis. Najprije je bila samo kupac: dolazila je po biljne ajeve. No onda se otvorilo mjesto prodavaa, a kako joj je ve bilo dosta evidentiranja izvjetaj u Ministarstvu za prirodne resurse - previe bezlian posao, prevelik pritisak, a nije ga ni radila previe dobro - ona se prijavila. Shanita ju je zaposlila jer je izgledala ba kao to se trai, odnosno tako joj je Shanita rekla. - Nee se bacati na kupce - kazala je Shanita. - Oni ne vole da ih se pouruje. Vole naprosto cunjati naokolo, shvaa to hou rei? Charis shvaa. I sama voli cunjati po Isjaju. Svia joj se kako tu mirie, sviaju joj se svi ti predmeti. Ponekad i sama neto utri, uzme stvari - po snienoj cijeni - umjesto plae, nad im se Augusta prilino gnua. Opet te drangulije! kae. Ona ne uvia koliko jo japanskih lakiranih zdjelica i kaseta s glasanjem gnjurca Charis doista treba. Charis kae da se tu ne radi o materijalnoj potrebi. Tu se radi o duhovnoj potrebi. Trenutano baca oko na jedan zbilja krasan geod od ametista, iz Nove kotske. Drat e ga u spavaoj sobi, da tjera rune snove. Ve zamilja Augustinu reakciju na taj geod. Mama! to radi ova kamenina u tvom krevetu? Ve zamilja Tonynu zainteresiranu skepsu - To zbilja djeluje? - i Rozinu majinsku popustljivot - uj, srce, ako to tebe ini sretnom, ja sam za! Cijeloga ivota nju mui upravo to: zamiljanje tuih reakcija. U tome je predobra. Moe zamisliti bilo iju reakciju - njihove emocije, njihove kritike, njihove zahtjeve - ali oni drugi nekako ne uzvraaju. Moda ne umiju. Moda nemaju taj dar, ako on postoji.

Od pristanita za skelu Charis ide pjeice, prvo do King Streeta i potom Queen Streeta, miriui tresetasti gradski zrak, toliko razliit od zraka na Otoku. Ovaj je zrak pun kemikalija, a i daha, daha drugih ljudi. Previe ljudi die u ovom gradu. Previe ljudi die na ovom planetu; moda bi koristilo kad bi dva-tri milijuna obavila prijelaz. No ovo je grozno sebina misao, pa je Charis prekida. Umjesto toga razmilja o zajednitvu. Svaku pojedinu molekulu koju Charis uvlai u plua udahnula su i izdahnula plua bezbroj tisua drugih ljudi, bezbroj puta. S druge strane, svaka pojedina molekula u njezinu tijelu neko je bila dio nekog drugog tijela, mnogih drugih tijela, u sve daljoj i daljoj prolosti, a potom prije ljudskih bia, sve do dinosaura, sve do prvih planktona. A da se i ne spominje vegetacija. Svi smo mi dio svakoga drugog, prolazi joj kroz glavu. Svi smo mi dio svega. To je kozmika spoznaja, ako je ovjek moe drati na pristojnoj udaljenosti. No Charis dolazi na neugodnu pomisao. Ako je svatko dio svakoga drugog, onda je ona dio Zenije. Ili obratno. Moda je Zenia to to ona sada udie. To jest, dio Zenije koji je otiao u dim. Ne njezino astralno tijelo, koje i dalje lebdi blizu zemlje, a ne ni pepeo, koji uredno poiva u onoj limenki ispod duda. Moda Zenia eli ba to! Moda joj smeta to stanje nepotpunosti, dio energije u limenki a dio pluta u zraku. Moda eli da je netko pusti van. Moda bi Charis trebala jedne veeri otii na groblje, s lopatom i otvaraem za konzerve, iskopati Zeniju i raspriti. Pomijeati s Univerzumom. Bilo bi to uviavno. Do Isjaja stie u deset do deset, za promjenu ranije, otkljuava svojim kljuem, oblai svijetloljubiasto-akvamarinsku kutu kakvu je Shanita dizajnirala za njih dvije kako kupci ne bi mislili da su i one kupci. Shanita je ve tu. - Bok, Charis, kako si? - javlja se iz stranje prostorije koja slui kao skladite. Shanita je ta koja sve naruuje. Za to je talentirana; obilazi sajmove rukotvorina, odlazi u slabo poznata zabaena mjesta, i nalazi stvari, prekrasne stvari kojih nema ni u jednom drugom duanu u gradu. Kao da unaprijed zna to e ljudi htjeti.

Charis se Shaniti jako divi. Shanita je spretna i praktina, a jo je i vidovita. Zatim, snana je, i zatim, jedna od najljepih ena to ih je Charis ikad vidjela. Dodue, nije mlada - mora da je ve prilino iznad etrdesete. Ne eli rei koliko joj je godina - jedini put kad ju je Charis pitala, nasmijala se i kazala da je duh taj koji ima godine, a njezin ih ima dvije tisue - ali u kosi joj se stvara bijeli pramen. To je jo jedna stvar kojoj se Charis divi: Shanita ne boji kosu. A ta kosa je crna, ne kovrasta nego valovita, gusta i sjajna i bujna, kao tekui karamel ili lava. Kao vrelo crno staklo. Shanita je mota i privruje as tu, as tamo: nekad na vrhu glave, nekad sa strane. Ili ostavlja da joj u debeloj pletenici visi niz lea. Ima iroke jagodice, skladan orlovski nos, pune usnice i krupne, tamno obrubljene oi neobine boje koja prelazi iz smee u zelenu, ovisno o tome to ima na sebi. Put joj je glatka i bez bora, neodreene boje: ni crna, ni smea, ni uta. Tamno be: ali be je bezbojna rije. Nije kestenjasta, ni terra di Sienna, ni jantarna. Neka druga rije. Ljudi koji dou u duan esto pitaju Shanitu odakle je. - Tono odavde - kae ona s ultraveselim smijekom. - Rodila sam se tono u ovom gradu! - Pred njima je leerna, ali inae joj to pitanje silno ide na ivce. - Ja mislim da oni time misle odakle su doli tvoji roditelji - kae Charis, jer to Kanaani obino misle kad postavljaju ovo pitanje. - Ne misle oni to - kae Shanita. - Ono to oni misle jest, kada u otii. Charis ne shvaa zato bi netko htio da Shanita ode, ali kada to kae, Shanita se smije. - Ti ivi vraki zatieno. - Onda pria Charisi kako su bijeli kondukteri u tramvaju prema njoj grubi. - Miite se u stranji dio, kau mi, kao da sam smee! - Svi kondukteri u tramvaju su grubi! Oni svakome kau, Miite se u stranji dio, grubi su i prema meni! - kae Charis hotei Shanitu utjeiti - iako je pritom malo neiskrena, samo neki kondukteri su takvi, a ona se gotovo i ne vozi tramvajem - a Shanita joj dobacuje pogled pun prezira zato to nije kadra priznati da je gotovo svatko rasist, gotovo svaki bijelac, pa se Charis onda osjea

loe. Ponekad ona Shanitu vidi kao neustraivog istraivaa koji kri svoj put kroz dunglu. Dungla se sastoji od ljudi kao to je Charis. Stoga se suzdrava od prevelike znatielje, od prevelikog raspitivanja o Shaniti, o njezinu podrijetlu, o tome odakle dolazi. Shanita, istina, nju zadirkuje: nabacuje se aluzijama, mijenja svoju priu. Ponekad je dijelom Kineskinja dijelom crnkinja, a baka joj je s Kariba; zna govoriti takvim akcentom, pa moda tu neeg ima. Moda je to ona baka koja je jela izmet; ali postoje i druge bake, jedna iz Sjedinjenih Drava i jedna iz Halifaxa, pa jedna iz Pakistana i jedna iz Novog Meksika, a ak i jedna iz kotske. Moda su to majke raznih ouh i maeh, ili se Shanita mnogo selila. Charis ih nije u stanju razvrstati: Shanita ima vie baka nego itko koga Charis poznaje. Ali ponekad je dijelom Ojibwa Indijanka ili pak dijelom Maja, a jednog je dana ak bila dijelom Tibetanka. Ona moe biti to god joj se prohtije, jer tko to zna? A Charis sa svojom bijelom koom tu je gdje je. Bijeli zec. Biti bijel, to postaje sve napornije. Uz to je vezano toliko loih valova koji su preostali iz prolosti ali se ire u sadanjost, poput smrtonosnih zraka s odlagalit atomskog otpada. Zbog toliko toga valja ispatati! Ve od same pomisli ona dobiva anemiju. U sljedeem ivotu ona e biti mjeavina, mikstura, moan hibrid, kao Shanita. Onda nitko nee protiv nje imati nikakve adute. Duan se ne otvara prije jedanaest, pa Charis pomae pri inventuri. Shanita pregledava police i broji a Charis biljei u notes na podloku s metalnom kvaicom. Dobro da je uspjela nai naoale za itanje. - Morat emo spustiti cijene - kae Shanita mrtei se. - Stvari ne idu. Morat emo napraviti rasprodaju. - Prije Boia? - kae Charis zapanjeno. - Recesija je - kae Shanita i stie usne. - To je stvarnost. U ovo doba godine obino radimo nove narudbe za Boi, jel tako? A pogledaj samo ovo! Charis gleda: police su alarmantno pune. - Zna to ide? - kae Shanita. - Ova stvarica.

Charis je dobro poznaje, jer je u zadnje vrijeme prodala znatnu koliinu. To je mala knjiica u mekom uvezu, kuharica, na sivom recikliranom papiru sa crnobijelim crteima, izdavaki napor iz kune radinosti na principu uradi sam: Iznenaenje u loncu. Juhe bistre i guste iz stisnute kese. Njoj, sasvim osobno, nije nimalo privlana. Ona smatra da stiskanje kese ve kao ideja tednje ovjeka jako blokira. Tu ima neeg tvrdog i satirueg, a stiskanje je rije koja nanosi bol. Istina, ona tedi ostatke svijea ili komade vune, ali zato to to eli, ona eli spomou njih neto stvarati, to je in ljubavi prema zemlji. - Trebam jo ovakvih stvari - kae Shanita. - Naime, razmiljam o tome da duan izmijenim. Drugo ime, drugi koncept, sve. Charis pada u maloduje. - U to bi ga promijenila? - pita. - Mislila sam, Plitak dep - kae Shanita. - Plitak dep? - kae Charis. - Ma zna. Kao oni prastari duani gdje nita nije bilo skuplje od jednog dolara kae Shanita. - Samo s vie mate. Moda upali! Prije nekoliko godina ovjek se mogao pouzdati u kupce impulzivce. Ludilo od love, shvaa? Narod ju je razbacivao. Ali u recesiji se moe odrati jedino ako navue ljude da kupuju stvari o tome kako da ne kupuju, ako razumije to hou rei. - Ali Isjaj je tako ljubak! - kae Charis plano, sva nesretna. - Znam - kae Shanita. - Bilo je zabavno dok je trajalo. Ali ljubak znai luksuzni artikl. to misli, koliko ovih zgounih igraaka ljudi kane kupiti, u ovom trenutku? Moda nekoliko, no samo ako cijene drimo nisko. U ovakvim vremenima ide na smanjenje gubitka, rjeava se prekobrojnih, radi ono to mora. Ovo je amac za spaavanje, shvaa? Moj amac za spaavanje, moj ivot. Ja sam se krvavo naradila, ja znam s koje strane vjetar pue i ja ne namjeravam potonuti zajedno s brodom. Shanita je u defenzivi. Gleda u Charis, netremice - danas su joj oi zelene - i Charis shvaa da je ona ta prekobrojna. Ako krene nagore, Shanita e je se rijeiti i sama voditi duan, a Charis e se nai bez posla.

One zavravaju inventuru i otkljuavaju duan, a Shanitino se raspoloenje mijenja. Sada je prijazna, gotovo brina; priprema Jutarnje udo za jednu i drugu, onda sjedaju i ispijaju ga iza tezge. Kupci nije da ba nadiru u stampedu, pa Shanita krati vrijeme raspitujui se o Augusti. Charisi izaziva nelagodu to to Shanita Augusti odobrava; smatra da je Augusta vrlo lukavo odabrala studij poslovodstva. - ena treba biti pripremljena da se sama snalazi - kae ona. - Previe je lijenih mukaraca na sve strane. - ak odobrava album namjetaja, to Charis pak smatra neim tako sakupljakim, tako materijalistikim. - Ta cura ima pametnu glavicu - kae Shanita, nalijevajui im jo aja. - E, da sam ja imala takvu, u njenim godinama. Pritedjela bih si gomilu nevolje. - Ona ima dvije keri i dva sina, ve odrasle. ak je i baka, ali o tom dijelu svoga ivota mnogo ne govori. O Charisi ve zna prilino mnogo, dok Charis o njoj ne zna gotovo nita. - Moj visak jutros se ponaao tako udno - kae Charis, da se rijei Auguste kao teme. - udno? - kae Shanita. Visci se prodaju tu u duanu, pet razliitih modela, a Shanita je strunjak za tumaenje njihovih gibanja. - Jednostavno je stao - kae Charis. - Ukoio se, tono iznad moje glave. - To je jaka poruka - kae Shanita. - Neto zbilja nenadano, neto to nisi traila. Moda neko bie pokuava prodrijeti s porukom. Danas je poetak korpiona, tono? Visak kao da pokazuje prstom i kae, pazi! Charis strepi: moe li to biti Augusta, prometna nesrea? To je prvo na to pomisli, zato pita. - To mi se ne ini - kae Shanita umirujuim tonom - ali da vidimo. - Uzima tarot karte koje dri ispod tezge, marsejsku verziju, ona joj je najmilija; Charis mijea i presijee. - Kula - kae Shanita. - Nenadano, kao to sam rekla. Prvosveenica. Otvaranje, neto skriveno se otkriva. Vitez maeva - dakle, ovo bi moglo biti zanimljivo!

Svaki Vitez donosi poruku. Sada Carica. Neka snana ena! Ne ti, dodue. Netko drugi. Ali ne bih rekla ni da je to Augusta. Carica nije mlada djevojka. - Moda si to ti - kae Charis, a Shanita se smije i kae: - Snana! Ja sam slomljena trska! - Polae jo jednu kartu. - Smrt. Neka promjena. Moda se neto obnovi. - Poprijeko stavlja jo jednu. - Oh. Mjesec. Mjesec, i psi koji laju, i jezero, i korpion koji vreba. Upravo u tom trenutku zazvecka zvonce i ulazi kupac, ena; trai od Charis dva primjerka Iznenaenja u loncu, jedan za sebe, jedan e pokloniti. Charis potvruje da je knjiga jako korisna i nije preskupa, i ilustracije su ba slatke, da, raene su runo, da, Shanita je zbilja arobna, ali nije iz nikakve daleke zemlje, tu iz obinog starog Toronta; uzima novac, umata knjige, duhom je negdje drugdje. Mjesec, misli ona. Iluzija.

10. U podne Charis skida cvjetastu kutu i oprata se sa Shanitom - utorkom radi samo pola dana, pa se nakon ruka nee vratiti - i kree na ulicu, pokuavajui to manje disati. Ve je viala dostavljae na biciklima s bijelim papirnatim maskama preko nosa, poput bolniarki. To je trend, misli ona; moda bi nekoliko komada trebale naruiti za duan, ali u boji i s nekim zgodnim uzorkom. im ue u Toxique, u glavi joj poinje pucketati. Kao da se negdje sprema oluja, ili je popustio neki spoj. Bombardiraju je ioni, siuni valovi prijetee energije. Ona otire elo, zatim otresa prste da bi ih se rijeila. Onda izvija vrat, trai izvor poremeaja. Nekad to znaju biti ljudi koji prodaju drogu dolje na stepenicama prema zahodima, no ini se da trenutano nikog od tih nema u blizini. Prilazi joj konobarica i Charis trai kut kraj zrcala. Zrcala odvraaju. Toxique je najnovije Rozino otkrie. Roz stalno neto otkriva, naroito restorane. Voli jesti u lokalima gdje nitko iz njezina ureda nikad ne bi jeo, voli

biti okruena ljudima u odjei kakvu sama nikad ne bi nosila. Voli vjerovati da time sudjeluje u stvarnom ivotu, pri emu stvaran znai siromaniji od nje. Odnosno, Charis ponekad ima takav dojam. Pokuala je kazati Rozi da je sav ivot jednako stvaran, no ini se da Roz ne razumije to ona time misli; moda se Charis ne izraava dovoljno jasno. Pogled joj pada na konobariine hulahopke s leopardovim arama, ona nabire nos - takva odjea za nju je presurova - nemoj se igrati suca, kae sama sebi, naruuje bocu mineralne i bijelo vino i namjeta se za ekanje. Otvara jelovnik, kilji u njega, trai naoale po cijeloj torbi, ne moe nai, da ih nije ostavila u duanu? - i konano ih nalazi gore na glavi. Zacijelo je takva hodala i po ulici. Sputa naoale na nos i pregledava specijalitete dana. Ovdje barem uvijek ima neto vegetarijansko; premda, tko zna odakle to povre dolazi? Vjerojatno s neke ozraene maksi farme prepune kemikalija, to se zove agro biznis. Naime, njoj se Toxique pretjerano ne svia. Djelomice zbog imena: ona dri da je za neurone pogubno boraviti u blizini tako otrovnog imena. A odjea na konobarima, posluivaima, podsjea je na stvari koje su se prodavale u O'kultu. U svakom trenutku mogli bi se ukazati gumeni oiljci i lana krv. No pristaje ovdje jesti s vremena na vrijeme za ljubav Roz. to se tie Tony, tko zna to ona misli o ovom lokalu? Charisi je teko proniknuti u nju; oduvijek joj je teko, sve otkako su se upoznale, jo u doba McClung Halla. No Tony bi najvjerojatnije reagirala na dlaku jednako kao da se radi o nekom King Eddieju ili McDonald'su: poput Marsijanca na blagdanskom putovanju kroz vrijeme, zvjerajui onim pomalo buljavim oima i s nevjericom pravei biljeke u glavi. Skupiti primjerke. Duboko zamrznuti i osuiti pod vakuumom. Sve sloiti u obiljeene kutije. Ne ostaviti nikakav prostor, nikakav prostor za neizrecivo. To ne znai da joj Tony nije draga. Ne, krivo. Ima itekoliko trenutaka kad joj Tony nije draga. Tony ponekad rabi previe rijei, ili je podbada, ili razdrauje njezino elektrino polje. Ali ona Tony ipak voli. Tony je tako smirena, tako

trezvena, tako na zemlji. Ako Charis ikad bude ponovo ula glasove kako joj govore neka si preree ile, Tony je ta kojoj e telefonirati da doe skelom na Otok i preuzme brigu za nju, da je odspoji, da joj kae: Ne budi idiot. Tony bi znala to joj je initi, korak po korak, jedno po jedno, redom. Rozu u prvom trenutku ne bi zvala, jer Roz bi se izbezumila, plakala bi i imala razumijevanja i sloila se s njom da je sve to nepodnoljivo, a i zakasnila bi na skelu. Ali poslije, kad bi se ponovo osjeala sigurnom, otila bi Rozi po zagrljaj. Roz i Tony ulaze zajedno, i Charis im mae, i nastaje komeanje kao uvijek kad Roz ue u neki restoran, i njih dvije sjedaju, i Roz pali cigaretu, i one smjesta poinju priati. Charis se iskopava jer je to o emu govore osobito ne zanima, i samo puta da je preplavljuju njihove prisutnosti. Njoj su ionako vanije njihove prisutnosti nego ono to im izlazi iz usta. Rijei tako esto slie zavjesama na prozoru, dekorativan zaslon postavljen da bi se susjedi drali podalje. No aure ne lau. Charis vie ne vidi aure tako esto kao prije. Kad je bila mala, kad je bila Karen, vidjela ih je bez napora; sada, meutim, samo u trenucima stresa. Ali moe ih osjetiti, kao to slijepi mogu vrcima prstiju osjetiti boju. Danas ona oko Tony osjea hladnou. Prozirnu hladnou. Tony nju podsjea na snjenu pahuljicu, tako je siuna, blijeda i njena, ali hladna; duh poput kockice leda, ist i jasnih obrisa; ili poput bruenog stakla, tvrd i otar. Ili sladoleda, jer se moe rastopiti. U kolskom igrokazu Tony bi bila pahuljica: jedno od najmanje djece, premala za govorne uloge, ali sve upija. Charisi su obino davali da igra drvo ili grm. Nije dobivala nita gdje se treba kretati jer bi se stalno s neim sudarala, odnosno tako su kazali uitelji. Nisu shvaali da njena nespretnost nije obina, da se tu ne radi o looj koordinaciji. To se dogaalo naprosto jer ona nije bila sigurna gdje zavrava njezino tijelo i poinje ostatak svijeta. A to bi bila Roz? Charis si predouje Rozinu auru - tako zlatna i raznobojna i s toliko mirodija - i njeno zapovjedno dranje, ali i onaj podton progonstva, i daje joj ulogu jednog od Triju Kraljeva, u brokatu i s draguljima, koji nosi prekrasan

dar. No bi li se Roz uope pojavila u takvom igrokazu? Njezine rane godine su tolika zbrka, sa svim onim opaticama i rabinima. Moda joj to ne bi bilo doputeno. Sama Charis davno je odustala od kranstva. Za poetak, Biblija je puna mesa: ivotinje prinesene za rtvu, janjad, volovi, golubice. Kain je postupio ispravno kad je kao rtveni dar prinio plodine, Bog je pogrijeio kad ih je odbio. Zatim, previe je krvi: u Bibliji ljudima uvijek prolijevaju krv, krv im je na rukama, njihovu krv liu psi. Previe je klanja, previe patnje, previe suza. Pomiljala je da e neke istone religije biti vedrije; neko vrijeme bila je budist, sve dok nije otkrila koliko pak kod njih ima pakala. Veina je religija ba jako zaokupljena kaznom. Ona upravo shvaa da je pojela ve pola ruka a da to nije primijetila. Ribana mrkva, svjei sir, pametan izbor; ne znai da se pritom sjea da je to naruila, ali katkada je korisno imati takvog automatskog pilota koji vodi brigu o rutinskim stvarima. asak-dva promatra Roz kako jede francuski kruh; ona voli gledati kako Roz jede francuski kruh: razlomi ga, zabije nos u njega - Kako je ovo dobro, kako je ovo dobro! - i tek onda zarije u njega vrste bijele zube. To to Roz radi s kruhom nalik je maloj molitvi, minijaturna zahvala. - Tony - kae Charis - ja bih zbilja mogla napraviti dobre stvari s onim tvojim stranjim vrtom. - Tony ima sjajan prostor tamo otraga, ali na njemu nema nieg osim nekakve neuredne tratine i bolesnog drvea. Charis je smislila da e drvee izlijeiti i tu napraviti neku vrst umarka s ljubiicama i dvornikom, neim to raste u hladu. I s paprati. Nita to bi Tony morala plijeviti, za takvo to ona je posve nepouzdana. Bilo bi to neto posebno! Moda s fontanom? Ali Tony joj ne odgovara, pa trenutak kasnije Charis shvaa da je to zato to nije govorila naglas. Ponekad joj je teko sjetiti se je li neto doista izgovorila ili nije. Augusta je ve vie puta prigovorila zbog te njezine navike, meu svima ostalim.

Ukopava se natrag u razgovor: one govore o nekakvom ratu. Charis eli da ne razglabaju toliko o ratu, ali u zadnje vrijeme esto to ine. Kao da je u zraku, nakon to ga dugo gotovo uope nije bilo. Roz zapoinje stvar: postavlja Tony pitanja, jer ona voli postavljati ljudima pitanja o stvarima o kojima oni po svemu sudei dosta znaju. Jedan od njihovih rukova prije nekoliko mjeseci bio je sav posveen genocidu, jer je Roz htjela razgovarati o holokaustu, na to je Tony razvezla o genocidima u prolim razdobljima sa svim pojedinostima; Dingis-kan, pa katari u Francuskoj, pa Armenci koje masakriraju Turci, pa Irci i koti i to su im sve Englezi uinili, grozna smrt za groznom smru, sve dok Charis nije zakljuila da joj se od toga povraa. Tony se sa svim time zna nositi, zna s time izlaziti nakraj, za nju su to moda samo rijei, ali za Charis rijei su slike, pa jo vrisci i jauci, pa jo onaj miris trulog mesa i paljevine, tijela koja gore, pa jo fizika bol, a ako se takvim stvarima predugo bavite one e se i dogoditi, a ona to nikad ne moe Tony objasniti na nain koji e Tony razumjeti, a i boji se da e je smatrati aavom. Histerija, glupaa, mimoza. Zna da to i jedna i druga ponekad pomisle. Zato je ustala i mranim rasklimanim stepenicama sila u toalet, gdje na zidu visi jedan plakat s Renoirovom slikom, obla ruiasta ena s naglascima plavog i svijetloljubiastog po tijelu, udobno se brie nakon kupanja, i u tome je bilo mira; no kad se vratila za stol, Tony je jo uvijek bila u kotskoj, gdje su u planinama lovili branke i njihovu djecu, naticali ih na kolac kao svinje i ubijali kao jelene. - koti! - rekla je Roz, koja se htjela vratiti na holokaust. - Ti su se jako dobro pobrinuli za sebe, pogledaj samo one puste bankare! Komu je jo stalo do njih? - Meni - rekla je Charis, iznenadivi time koliko njih toliko i samu sebe. - Meni je stalo. - Pogledale su je zapanjeno, jer su se ve navikle na njezine duhovne pauze dok njih dvije priaju o ratu. Mislile su da nju to ne zanima. - Stalo ti je? - rekla je Roz i uzvila obrve. - Zato, Charis?

- Jer ovjeku treba biti stalo do svakoga - rekla je Charis. - Ili moda zato to sam dijelom kotkinja. Dijelom kotkinja, dijelom Engleskinja. Svi oni su se meusobno onako strano ubijali. - Menonite izostavlja jer ne eli da se Roz uzruja, iako se menoniti ne ubrajaju u prave Nijemce. Takoer, oni nikad ne ubijaju; naprotiv, ubijaju njih. - Oprosti, pile - skrueno je rekla Roz. - Naravno! Stalno to zaboravljam. Glupaa moi, o tebi uvijek mislim kao o crme de la WASP1. - Potapala je Charis po ruci. - U zadnje vrijeme nitko ih nije ubijao - rekla je Charis. - Ne sve u isti mah. Ali mislim da smo mi zato zavrili ovdje. - Zavrili ovdje? - rekla je Tony osvrui se. Charis hoe rei u Toxiqueu, ili to? - Zbog ratova - rekla je Charis, sva nesretna; to je saznanje kakvo ona ba ne voli, poto ga je stekla. - U ovoj zemlji. Ovakvih ili onakvih ratova. Ali to je bilo tada. Trebali bismo pokuati ivjeti u sadanjosti - ne mislite li tako? Odnosno, barem ja to pokuavam. Tony je Charisi uputila smijeak pun neuobiajene njenosti, odnosno neeg najblieg tomu. - Ona ima apsolutno pravo - rekla je Rozi, kao da se radi o posebno znaajnom dogaaju. Ima pravo, ali s im u vezi, pita se Charis. Ratovima ili sadanjou? Standardna Tonyna reakcija na sadanjost bila bi to da Charisi izrecitira broj djece koja se raaju svake minute, u toj sadanjosti koju ona toliko voli, to e s obzirom na prekomjernost nataliteta neizbjeno dovesti do novih ratova. Zatim bi dodala fusnotu o ludilu kod takora kad ih je previe u jednom prostoru. Charis je zahvalna to danas to ne izvodi. No konano je uhvatila nit: radi se o Saddamu Husseinu i invaziji na Kuvajt, i to slijedi poslije. - Ve je odlueno - kae Tony - kao Rubikon. - A Charis kae: - Kao to?

- Nema veze, pile, to je jedna od onih stvari iz povijesti - kae Roz; ona barem razumije da Charisi ovo ba nije najdraa tema razgovora i daje joj doputenje da malo otpluta. No tada Charisi dolazi u glavu to je to Rubikon. On ima nekakve veze s Julijem Cezarom, uili su o tome u gimnaziji. On je preao Alpe sa slonovima; jo jedan od mukaraca koji su postali znameniti jer su ubijali ljude. Kad bi takvim mukarcima prestali davati medalje, misli Charis, kad bi im prestali prireivati parade i pretvarati ih u spomenike, oni bi to prestali raditi. Prestali bi ubijati, potpuno. Oni to rade da privuku panju. Moda je Tony bila to, u nekom prijanjem ivotu: Julije Cezar. Moda je Julije Cezar vraen natrag u tijelu ene, da ga se kazni. I to vrlo niske ene, tako da dobro vidi kako je to, biti bez moi. Moda je to nain na koji stvari funkcioniraju. Vrata se otvaraju i tamo stoji Zenia. Charis se hladi od glave do pete, zatim duboko udahne. Spremna je, pripremala se, iako je ruak u Toxiqueu posljednje mjesto gdje je ovo mogla oekivati, ovo ukazanje, ovaj povratak. Kula, misli Charis. Neto zbilja nenadano, neto to nisi traila. Nikakvo udo to se visak ukoio, tono iznad njene glave! Ali zato se Zenia potrudila otvoriti vrata? Mogla je proi ravno kroz njih. Zenia je u crnom, to nimalo ne iznenauje, crno je bilo njezina boja. Ali neobino je to to je deblja. Smrt ju je popunila, to nije uobiajena pojava. Smatra se da su duhovi mraviji, da djeluju izgladnjelo i isueno, a Zenia djeluje kao da joj je sasvim dobro. Osobito, ima vee grudi. Kad ju je Charis zadnji put vidjela uivo, bila je kost i koa, ista sjena, grudi su joj bile gotovo ravne, poput kolutova od debelog kartona prislonjenih uz prsni ko, s bradavicama kao gumbima. Sada je, kako se to kae, raskona. Dodue, srdita je. Oko nje vijori tamna aura, poput korone Sunca za pomraenja, ali negativne: korona mraka, prije negoli svjetlosti. Ima boju uzburkane zelene movare, probijene krvavo crvenim i sivkasto crnim linijama - najgore,

najrazornije boje, smrtonosna aureola, vidljiva kunost. Charis e morati pozvati svu svoju svjetlost, onu bijelu svjetlost na kojoj je toliko radila, koju je prikupljala tolike godine. Morat e istog trena izvesti meditaciju, a kakvog li mjesta za to! Zenia je dobro odabrala teren za ovaj susret: Toxique, avrljanje glasova, dim cigaret i vinske pare, gusti zrak grada ispunjen dahovima, sve to radi za Zeniju. Ona stoji na pragu, prezirnim pogledom punim mrnje pretrauje prostoriju, svlai jednu rukavicu. A Charis sklapa oi i ponavlja samoj sebi: Misli o svjetlosti. - Tony, to nije u redu? - kae Roz, pa Charis otvara oi. Konobarica ide prema Zeniji. - Okreni polako glavu - kae Tony. - Nemoj vrisnuti. - Charis sa zanimanjem motri hoe li konobarica proi ravno kroz Zeniju, ali ne, ona zastaje. Mora da je neto osjetila. Hladnou. - Ah, sranje - kae Roz. - Ona je. - Tko? - kae Charis, slutnja poinje dobivati oblik. Roz gotovo nikad ne govori Ah, sranje. Mora da je neto vano. - Zenia - kae Tony. Znai, i one nju mogu vidjeti! No da, zato ne? Imaju joj dosta toga rei, svaka od njih. Ne samo Charis. - Zenia je mrtva - kae Charis. Time hoe rei, pitam se zbog ega se vratila. Zbog koga se vratila. Zenijina aura sad je nestala, ili je Charis vie ne moe vidjeti: Zenia djeluje vrsto, tvarno, materijalno, zbunjujue ivo. - Izgledao je kao odvjetnik - kae Charis. Zenia dolazi prema njoj, ona pribire sve svoje snage za trenutak sraza, ali Zenia koraa tono mimo njih, u haljini od raskone tkanine, s dugim nogama, novim grudima, sjajnom kosom koja joj poput oblaka obavija ramena, grimizno crvenim srditim ustima, ostavljajui za sobom trag mousnog parfema. Odbija zamijetiti Charisu, hotimice odbija; prelazi preko nje rukom mraka, otima je, brie. Potresena i s osjeajem na povraanje, Charis sklapa oi, bori se da svoje tijelo zadobije natrag. Tijelo je moje, moje, ponavlja. Ja sam dobra. Ja postojim. U

mjeseinom rasvijetljenoj noi svoje glave ona vidi sliku: visoko zdanje, zgrada, neto se s nje rui, pada kroz zrak, prevre se i prevre. Raspada se.

11. Njih tri stoje pred Toxiqueom, oprataju se. Charis nije sasvim sigurna kako je dospjela ovamo van. Izvelo ju je njezino tijelo, posve samo, tijelo se pobrinulo. Unato suncu ona drhturi, hladno joj je i osjea se mravijom - lakom i poroznijom. Kao da je iz nje isuena energija, energija i vrstina, kako bi se Zenia mogla materijalizirati. Zenia se uspjela vratiti, vratiti preko rijeke, sada je ovdje, u novom tijelu, uzela je komad Charisina tijela i usisala ga u sebe. To dodue nije tono. Zacijelo je Zenia iva, jer su je vidjeli i drugi. Sjela je na stolac, naruila je pie, puila je cigaretu. No nita od toga nije nuno i znak ivota. Roz je grli, kae: - Pazi na sebe, pile. Nazvat u te, OK? - i odlazi prema autu. Tony joj se ve bila nasmijeila i odlazi, nestaje, niz ulicu, kratke noge ravnomjerno je nose naprijed, poput igrake na navijanje. Jedan trenutak Charis ostaje stajati pred Toxiqueom, izgubljena. Ne zna to bi sad. Mogla bi se okrenuti i umarirati unutra, odmarirati do Zenije, ukopati se; no ono to je kanila rei Zeniji isparilo je, odletjelo joj iz glave. Ostao je jedino zvuk lepeta. Mogla bi otii natrag u duan, natrag u Isjaj, premda danas radi samo pola dana i Shanita je ne oekuje. Mogla bi ispriati Shaniti to se dogodilo; Shanita je uitelj, moda moe pomoi. Ali moebit Shanita nee imati previe razumijevanja. Takva ena, rei e. Ona je nita. Zato se njome bavi? Ti joj daje mo, nisi valjda luda! Koje je ona boje? Koje je boje bol? Izbrii vrpcu! Shanita nikad nije uzela dozu Zenije. Ona ne eli shvatiti, ne moe razumjeti da Zeniju nije mogue meditacijom odstraniti iz postojanja. Da jest, Charis bi to ve davno uinila. Charis odluuje otii kui. Napunit e kadu i u vodu staviti naraninih kora, ruina ulja i nekoliko klinia; kosu e smotati i privrstiti, ui e u kadu, pustit

e da joj ruke plutaju po namirisanoj vodi. Usmjerivi se prema tom cilju, hoda manje-vie u smjeru jezera i pristanita za skelu; ali nakon jednog bloka skree ulijevo, jednom uskom uliicom stie do sljedee ulice, zatim opet skree lijevo i sada je ponovo u Queen Streetu. Njeno tijelo ne eli da ona u ovom trenutku ide kui. Tijelo je uporno nagoni da popije kavu; jo gore, espreso. Toliko je to neuobiajeno - ta vrsta poticaja koje joj alje tijelo inae nuka na voni sok ili au vode - te ona osjea da joj je dunost uiniti mu po volji. Tono prekoputa Toxiquea ima jedan kafi. Zove se Kafay Nwar, ime mu je jarko ruiastim neonom ispisano u stilu etrdesetih godina na izlogu. Charis ulazi, sjeda za jedan od malih, kromom obrubljenih stolova uz izlog, skida vestu i od konobara u trapericama i plisiranoj koulji sa crnom leptir-kravatom naruuje espresso esperanto - tu sve stvari imaju komplicirana imena: cappuccino cappriccio, mousse u guz, mignon minja - i motri vrata Toxiquea. Sad joj je jasno da njezinu tijelu espreso nije primaran. Njeno tijelo eli da ona uhodi Zeniju. Da bi kao promatra bila manje uoljiva, iz platnene torbe vadi notes, draestan notes za koji je zamijenila dio svoga plaenog vremena. Runo je ukorien u marmorirani papir s hrptom od tamnocrvenog antilopa, a papir je plavkast. Nalivpero to ga je kupila da pristaje uza nj biserno je sivo, napunjeno sivozelenom tintom. Nalivpero je takoer nabavila u Isjaju, i tintu. Rastuuje ju pomisao da e Isjaj nestati. Toliko darova. Notes je za to da u njega zapisuje svoje misli, no nije jo zapisala nijednu. Mrsko joj je pokvariti ljepotu praznih stranica, njihov potencijal; ne eli ih potroiti. Ali sada skida kapicu s biserno sivog nalivpera i otiskuje: Zenia mora natrag. Neko je zavrila teaj krasopisa, pa poruka izgleda elegantno, gotovo poput rune. Ispisuje slovo po slovo, izmeu rijei die pogled i gleda iznad naoala za itanje: nee joj promaknuti nita to se dogaa na drugoj strani ulice.

Isprva vie ljudi ulazi no to izlazi, a zatim vie ljudi izlazi no to ulazi. Nitko od ljudi koji ulaze nije Billy; ne znai da ga ona u realistikom smislu oekuje, no nikad se ne zna. Nitko od ljudi koji izlaze nije Zenia. Njena kava stie i tijelo joj kae neka stavi dvije kocke eera, pa ona tako ini, zatim brzo pije kavu i osjea kako joj estice kofeina i saharoze srljaju u glavu. Sada je usredotoena, vidi kao pod rendgenom, zna to mora raditi. Ni Tony ni Roz ne mogu joj pomoi, u ovome joj one ne trebaju pomagati, jer njihove prie, prie u kojima postoji Zenia, imaju svretak. One bar znaju to se dogodilo. Charis ne zna, Charis nije nikad znala. Kao da je njezina pria, pria u kojoj su Billy i Zenia, koraala stazom i odjednom su nestale stope. Naposljetku, kad Charis ve pomilja da je Zenia vjerojatno klisnula kroz stranja vrata ili se pretvorila u zrak, vrata se otvaraju i ona izlazi. Charis malo sputa pogled; ne eli da njezin supernabijeni pogled punom teinom padne na Zeniju, ne eli se odati. No Zenia ne gleda ak ni nakratko u tom smjeru. Ona je s nekim koga Charis ne prepoznaje. Mlad plavokos mukarac. Nije Billy. Previe je njene grae a da bi bio Billy. Premda, da to jest Billy, teko da bi i dalje bio mlad. Moda je ak debeo, ili elav. Ali u njezinoj je glavi on ostao jednake dobi kao kad ga je posljednji put vidjela. Jednaka dob, jednaki stas, sve jednako. Ponovo se pod njezinim nogama otvara gubitak, jama, poznata vrata u podu. Da je sama, da nije ovdje u Kafay Nwaru nego kod kue u svojoj kuhinji, udarila bi elom lagano po rubu stola. Bol je crvena i boli, i ona je nije kadra jednostavno izbrisati. Zenia nije sretna, misli Charis. To nije saznanje, nego vie neka bajalica, zaziv. Naprosto nije mogue da ona bude sretna. Kad bi njoj bilo doputeno da bude sretna, bilo bi to potpunoma nepoteno: u Univerzumu mora postojati ravnovjesje. No Zenia se smijei tom mukarcu ije lice Charis dobro ne vidi, sada ga uzima pod ruku i oni odlaze, pa barem s te udaljenosti ona djeluje sasvim sretno.

Suut prema svemu ivom, podsjea Charis samu sebe. Zenia je iva, dakle to znai suut prema Zeniji. To zaista znai to, premda Charis zakljuuje, obavivi inventuru, da u ovom trenutku ona prema Zeniji ne osjea ama ba nikakvu suut. Naprotiv, jasno vidi sebe kako Zeniju odguruje sa stijene ili s neke visine. Usvoji tu emociju, kae sebi, jer premda je nedostojna skroz-naskroz, mora biti u potpunosti prihvaena prije no to se odbaci. Charis se usredotouje na tu sliku, pribliuje ju sebi, osjea vjetar na svom licu, osjea visinu, uje kako joj se u tijelu otputaju miii ruku, slua jer sada e vrisak. No Zenia ne isputa nikakav zvuk. Samo pada, s kosom to vijori za njom poput tamnog kometa. Charis umata tu sliku u svileni papir i s naporom izbacuje iz svoga tijela. elim s njom razgovarati, elim uiniti samo to, kae sama sebi. Samo to. Nastaje komeanje, utanje suhih krila. Zenije vie nema u pravokutom izlogu Kafay Nwara. Charis skuplja notes, sivo nalivpero, vestu, naoale za itanje i platnenu torbu, i sprema se na praenje.

12. ROZ Roz sanja da otvara vrata. Niega ovdje, niega ondje, a njoj se uri, aerodromska limuzina eka, a ona nema nita na sebi, nita na svom krupnom mlohavom golom neprilinom tijelu. Konano nalazi ona prava. Iza njih doista visi odjea, dugaki kaputi koji izgledaju kao muki, ali svjetlo iznad njih nikako da se upali i prvi kaput koji skine s vjealice vlaan je i prekriven ivim puevima. Zvoni budilica, u pravi as. - Sveta mako, moli za nas - mrmlja Roz oamueno. Ona mrzi snove s odjeom. Oni su poput kupovanja, osim to nikad ne uspije nai nita to eli. No radije sanja kapute s puevima nego Mitcha. Ili Zeniju. Naroito Zeniju. Ponekad je sanja: u kutu Rozine spavae sobe Zenia poprima oblik, ponovo se sastavlja od dijelova vlastitog tijela raznesenih

bombom - ruka, noga, oko. Roz se pita je li Zenia ikad stvarno bila u ovoj spavaoj sobi kad nje nije bilo. Kad je Mitcha bilo. U grlu osjea okus dima. Prua ruku, hoe dohvatiti sat i s nonog ormaria rui svoj najnoviji bofl triler. Seksualna ubojstva, seksualna ubojstva, ove godine samo seksualna ubojstva. Katkada ezne da se vrati u mirne engleske kue na selu iz svoje mladosti, gdje je rtva uvijek neki pakosni stari krtac koji je to i zasluio, a ne netko ni kriv ni duan koga nasumce pokupe na ulici. Detektivi su bile blagorodne sjedokose dame s pletivom u ruci, ili pak vrlo pametni ekscentrici bez ikakvih tjelesnih funkcija; u sreditu panje bili su im siuni tragovi bezazlena izgleda: gumbi od koulje, krajici svijea, granice perina. Najvie je pritom uivala u namjetaju: soba za sobom prepuna namjetaja, i to tako egzotinog! Stvari za koje nije ni znala da postoje. Stolii s kotaiima za serviranje aja. Sobe za biljar. Lusteri. ezlongi. U takvim je kuama eljela ivjeti! No kad se vraa tim knjigama, vie je ne zanimaju; ak ni dekor ne moe je zadrati uz njih. Moda se sve vie lijepim za krv, pomilja. Krv i nasilje i sve oblike divljanja, kao i svi drugi. Prebacuje noge preko ruba svoga ogromnog kreveta sa stupovima i nebnicom greka teka, ona praktiki lomi vrat svaki put kad se treba ispentrati iz te stoklete stvari - i gura stopala u frotirske papue. Blizanke ih zovu papue a la gazdarica, ne znajui pritom koliko nju ta rije moe zdrmati. One nisu u ivotu vidjele gazdaricu. Ili u ivotima. Jo uvijek ne zna ima li svaka od njih svoj vlastiti ivot, ili obje imaju jedan. No jer smatra da joj je dunost imati itav dan na nogama cipele koje dobro izgledaju, koje pristaju uz odjeu, s visokim petama, zasluila je da te jadne ugnjeene noge kod kue dri u neem udobnom, ma to blizanke govorile. Ta gomila bijelog u spavaoj sobi takoer je ista greka - bijele zavjese, bijela prostirka, bijeli volani na krevetu. Ne zna to ju je bilo spopalo. Moda elja za ugoajem soba za curice; moda pokuaj da se vrati u vremenu, da stvori savrenu predtinejdersku spavau sobu za kakvom je eznula ali je nikad nije

imala. Napravila je to kad je Mitch otiao, zbrisao, kidnuo, tonije bi bilo rei otkazao, ovu kuu uvijek je tretirao kao hotel, nju je tretirao kao hotel, imala je potrebu izbaciti sve to je bilo tu dok je i on tu bio; imala je potrebu da ponovo nae sebe. No nije valjda ovo ona? Krevet izgleda kao djeja koara sa svodom ili kao vjenana torta, ili jo gore, kao oni golemi oltari s volanima kakve postavljaju u Meksiku za Dan mrtvih. Nikad nije ustanovila (onda kad je bila ondje, s Mitchem, na medenom mjesecu, kad su bili tako sretni) vraaju li se tada svi mrtvi ili samo oni koje pozovete. Pada joj na um dvoje-troje koje radije ne bi imala uza se. Samo joj to jo treba, nepozvani mrtvaci na veeri! U tom krevetu ona izgleda kao golema krika vonog kolaa. E pa, preuredit e cijelu sobu, da bude malo pizzicato, da se ima to opipati. Bijelog joj je dosta. Odvlai se u kupaonicu, pije dvije ae vode radi obnove stanica, uzima vitaminsku pilulu, pere zube, kou mae kremom, otire, oivljava i vraa joj povrinu, i mrti se na sebe u zrcalu. Na lice joj se navlai mulj, kao u ribnjak; naslage se gomilaju. Svako malo, kad moe odvojiti vrijeme, provede nekoliko dana u toplicama sjeverno od grada, pije sok od povra i tretiraju je ultrazvukom, u potrazi za svojim prvobitnim licem, licem koje je tu negdje ispod, ona to zna; vraa se s osjeajem ojaanosti i kreposnosti, i gladi. Takoer, sama sebi ide na ivce. Nije valjda da i dalje pokuava; nije valjda da i dalje nastoji ugoditi mukom oku. Od toga je odustala. To radim radi sebe, slua od nje Tony. - Jebi se, Mitch - kae zrcalu. Da nije njega, mogla bi se opustiti, mogla bi biti sredovjena. No da je ostao tu, ona bi mu i dalje pokuavala ugoditi. Kljuna rije je pokuavala. Ovakvu kosu, meutim, mora otpisati. Sada je pak previe crvena. Zbog nje izgleda raupano, premda se oduvijek divi toj rijei. Raupana gadna stara vjetica, itala bi u onim engleskim krimiima, uei na brodskom kovegu koji je u njenoj mansardnoj sobici sluio kao sjedalo ispod prozora, sobu je radi

tajnosti zamraila kao da su zrane uzbune, knjigu je drala tako da svjetlo uline svjetiljke pada na stranicu, u onom pansionu u Huron Streetu ispred kojeg je rastao kesten. Roz! Jo si budna? Da si smjesta otila u krevet, bez glupiranja! Podlo derite! Kako je mogla uti da Roz u mraku ita? Njezina majka gazdarica, njezina majka nevjerojatna muenica, koja stoji u podnoju stepenica to vode na mansardu i krijeti onim svojim glasom pralje, a Roz umire od stida jer je svaki stanar u svojoj sobi moe uti. Roz, istaica zahod, Roz, jeftina Pepeljuga, mrgodno riba podove. Ti ovdje jede, govorila je majka, pa e i pomagati. Bilo je to prije no to e otac-junak pretvoriti prosjake u bogatae. Raupana gadna stara vjetica, mrmljala je nato Roz, i ne slutei da bi ikad mogla i sama to postati. Nije bilo nimalo lako odrastati s jednim junakom i jednom muenicom. Njoj to nije ostavilo bogzna kakvu ulogu. Te kue danas nema. Ne, nije da nema: tamo su Kinezi. Kako uje, oni ne vole drvee. Vjeruju da grane zadravaju zloeste duhove, sve ono tuno to se dogodilo svima koji su prije tu ivjeli. Moda je neto od same Roz, Roz iz tih godina, ostalo uhvaeno meu granama toga kestena, ako on jo postoji. Uhvaeno, i lepra. Rozin najnoviji ogrta za kupanje visi na poleini vrata kupaonice. Naranasti velur. Naranasto je boja godine; lani je to bila otrovno uto, koje ni uz najbolju volju zaista nije mogla nositi. Izgledala je kao lizalica od limuna. Ali uz naranasto njena koa sjaji iznutra, odnosno tako je mislila kupujui tu stokletu stvar. Ona vjeruje u unutarnji glasi, onaj koji govori: To si ti! To si ti! Smjesta ovo zgrabi, jer moda ga poslije ne bude! Ali taj unutarnji glasi postaje sve nepouzdaniji i nepouzdaniji, a ovaj put mora da je govorio nekom drugom. Ona oblai ogrta za kupanje preko spavaice od batista s runim vezom, bijelo na bijelom, kupljene da pristaje uz krevet; to je pritom mislila, tko je taj koji e to primijetiti? Nalazi svoju torbicu i premjeta polupraznu kutiju s pljugama u dep. Ne prije doruka! Onda se sputa stepenicama, stranjim, onima koje su

neko bile za sluavke, za istaice zahod poput nje, vrsto se drei za ogradu da se ne spotakne. Stepenice vode ravno u kuhinju, blistavu strogu bijelubjelcatu kuhinju (vrijeme je za promjenu!), gdje blizanke sjede na visokim stolcima za ankom s gornjom plohom obloenom keramikim ploicama, obje u dugakoj majici, prugastim hulahopkama i gimnastikim soknama. Ovih dana smatraju da je ba ta kombinacija ik za spavanje. Bilo ih je tako zabavno oblaiti, kad su bile male; oni volanii, oni eirii, da naprosto umre! Nema vie pahuljastih skafandera s plastinim potplatima; nema vie skupih engleskih spavaica od pamunog flanela s redovima Majke Guske u kapici i pregai. Nema vie knjiga koje im je Roz itala kad su nosile takve spavaice i gnijezdile joj se jedna ispod jedne, druga ispod druge ruke - Alica u Zemlji udesa, Peter Pan, Tisuu i jedna no, raskoni pretisci bajki s prijelaza stoljea s ilustracijama Arthura Rackhama. Odnosno, nije da ih posve nema: spremljene su u podrum. Nema vie ruiastih trenirki, papua u obliku rakuna, barunastih sveanih haljina, sve same kerefeke i ekstravagancija. Danas joj ne doputaju da im kupuje ama ba nita. Ako donese u kuu najobiniji crni top, najobinije gaice, one prevru oima. One piju frap od jogurta, obranog mlijeka i borovnica koji su upravo napravile u mikseru. Na anku se lijepo vidi kako se paket zamrznutih borovnica otapa i zajedno s mlijekom stvara lokvicu plavu poput blijede tinte. - Onda, uinit ete mi uslugu i za promjenu staviti sue u perilicu - ne moe se suzdrati a da im ne kae. One okreu svoje identine oi prema njoj, svjetlucave kao u umskih maaka, smiju se svojim identinim beutnim smijekom od kojeg ovjeku puca srce, pokazujui pomalo divlje zube kao u fauna, trenutano plave, i odmahuju miastom nauurenom grivom; a ona zaustavlja dah, kao gotovo svaki put kad ih vidi, jer su tako ogromne i tako fantastine i ona jo uvijek ne moe dokraja shvatiti kako joj je uspjelo roditi ih. Ve samo jedno takvo stvorenje bilo bi nevjerojatno, ali dva!

One se smiju. - Evo Velike Mame! - vie jedna od njih, ona zdesna. - Velika Mamica! Idemo je zagrliti! Obje skau sa stolca, hvataju je i steu. Noge joj vie nisu na podu i ona se pogibeljno die u zrak. - Spustite me! - vie. One znaju da ona to ne voli, znaju da se boji da e je ispustiti. Ispustit e je i slomit e se. Ponekad nemaju za to osjeaj; misle da je ona neslomljiva. Roz Stijena. Onda se sjete. - Idemo je metnuti na stolac - kau. Prenose je i sputaju, i ponovo se penju na svoje stolce, poput cirkuskih ivotinja koje su izvele svoju toku. - Mama, u ovome izgleda kao bundeva - kae jedna. To je Erin. Roz ih je uvijek znala razlikovati, odnosno tako tvrdi. Od dva pokuaja svaki je uvijek toan. Mitch je znao imati problema. No s druge strane, on ih je i viao samo petnaestak minuta dnevno. - Bundeva, e, ta sam - kae Roz grubo se alei. - Debelo, naranasto, irok prijateljski cerek, uplje u sredini i sjaji u mraku. - Njoj treba kava, odmah! Otvara vrata zamrzivaa, uglavljuje zamrznute borovnice natrag, pronalazi vreicu s arobnim zrnjem i premee po jednoj od ladica ne bi li nala mlinac. Drati sve u ladicama nije bilo ba luda ideja, nijednu stvar vie ne moe nai. Osobito poklopce. Ugoaj nezakrenosti, kazao je onaj dizajnerski glupan. Njoj oni uvijek tjeraju strah u kosti. - Oo - kae druga. Paula. Jedna drugu zovu Errie i Pollie, ili Er i La, ili, kad govore zbirno, Erla. Kad to izvode, zvui sablasno. Veeras Erla ima izlaz. To znai obje. - Oo! Ti pokvarena blizanko! Uvrijedila si Mamicu! Pokvarena si, pokvarena do sri! - Ovo zadnje je imitacija Rozine imitacije svoje majke, koja je to obiavala govoriti. Roz odjednom osjea potrebu za njom, za svojom otrom, nepopustljivom, neko prezrenom, davno mrtvom majkom. Umorna je od majinstva, eli za promjenu biti dijete. Tu je dosta toga propustila. ini se da je kudikamo zabavnije.

Blizanke se ushieno smiju. - Ti sebina pokvarena zahodska jamo - kae jedna onoj drugoj. - Ti neobrijano pazuho! - Ti gnjili uloak! - Ti stoput noene gae! - Tako one mogu satima, izmiljajui sve gore uvrede, valjajui se od smijeha po podu i mlatarajui nogama po zraku od uitka u vlastitom gnusnom humoru. Nju pritom zapanjuje to da tolika koliina tih njihovih uvreda moe biti tako... no da, tako seksistika. Kuka i droca spadaju meu najblae; ba se pita doputaju li dekima da ih tako zovu. Kada misle da ih ne slua, u stanju su postati mnogo opscenije, to jest prema njezinu shvaanju opscenosti. Pikino meso. Tako neem ovjek se ne bi mogao ni domisliti kad je ona odrastala. A tek im je petnaest godina! No ljudi nose svoj vokabular cijeli ivot, kao kornjae oklop, misli Roz. Iznenada joj se ukau blizanke u osamdesetoj: lijepa lica prepuna su bora, sasuene noge i dalje su u arenim hulahopkama, stopala s oteenim zglobovima i dalje u gimnastikim soknama, a obje i dalje govore pikino meso. Ona protrne. Kucni po drvu, ispravlja se. Samo neka toliko poive. Mlinac za kavu nije tu; nije na mjestu kamo ga je juer spremila. - Ti vrapca, klinke - kae. - Jeste vi maknule moj mlinac? - Moda nisu one, nego Maria. Juer je bio jedan od dana kad Maria dolazi spremati. - Ti vrapca! - kae Paula. - Ah, stokleti mlinac! Ah, ti bokca i vrapca! - Ah, roga ti tvoga, ah, sveta mako! - kae Erin. Njima je to neopisivo veselo, to kako Roz nije u stanju izgovoriti pravu kletvu. Ali nije. Rijei su joj u glavi, jesu, ali ne izlaze. eli da ljudi o tebi misle da si prostakua? Njima ona zacijelo djeluje tako arhaino. Tako zastarjelo, tako strano. Prvu polovicu ivota provela je osjeajui se sve manje i manje kao useljenica, a sada, u drugoj, osjea se sve vie i vie. Izbjeglica iz zemlje srednje dobi, nasukana u zemlji mladih.

- Gdje vam je veliki braco? - pita. To ih otrenjuje. - Gdje i obino u ovo doba dana - kae Erin s trunkom prezira. - Pothranjuje si energiju. - Buji-paji - kae Paula, kao da eli da se nastave aliti. - Carstvo snova - kae Erin zamiljeno. - Zemlja cara Larryja - kae Paula. - Pozdrav tebi, Zemljanko, ja dolazim s dalekog planeta. Roz se pita da li da probudi Larryja, odluuje da nee. Dok spava, osjea se manje zabrinutom za njega. On je prvoroenac, prvoroeni sin. Nije to srea. Odreen za rtvu, neko bi to bio. Jako je loe to je dobio ime po Mitchu. Laurence Charles Mitchell, tako teka i pompozna kombinacija za tako ranjivog malog deka. Premda su mu dvadeset dvije i ima brkove, ona ga i dalje smatra takvim, ne moe si pomoi. Roz pronalazi mlinac za kavu u ladici ispod ugraene penice, meu tavama. Morat e razgovarati s Marijom. Melje kavu, uzima potrebnu koliinu, prilazi svom slatkom talijanskom aparatu za espreso. Dok eka, guli si naranu. - Ja mislim da se neto kuha - kae Erin. - Nekakva romanca. Od kore Rozine narane Paula je napravila lano zubalo. - Pouf, qui sait, c'est con a, je m'en fiche1 - kae, uz dobro uvjebano slijeganje ramenina, uljetanje i otpuhivanje. To je otprilike sve to su njih dvije pokupile od udubljivanja u francuski: prostote. Veinu tih rijei Roz ne zna i to joj je ba drago. - Mislim da sam vas razmazila - kae im. - Razmazila, moi? - kae Erin. - Erla nije razmaena - kae Paula skidajui zube od naranine kore i napuenih usta glumei nevinost. - Da li je, Erla? - Ma ne, mamice, roga mi! - kae Erin. Njih dvije pilje u nju kroz ikaru svoje kose, njihove sjajne oi procjenjuju. Kibiciranje, mimikrija, vulgarni idiotizmi, smijeh, sve to one izvode da je razvedre. Zadirkuju je, ali ne previe; znaju da se

na odreenom mjestu moe slomiti. Nikad ne spominju Mitcha, na primjer. Ponaaju se kao da nikad nije postojao. Da li im nedostaje, jesu li ga voljele, da li mu zamjeraju, mrze li ga? Roz ne zna. One joj ne kau. Na neki nain tako je tee. One su udesne! Gleda ih netremice, sa estokom ljubavi. Zenia, misli ona, kuko! Moda si imala sve drugo, ali ne i toliki blagoslov. Keri nikad nisi imala. Poinje plakati, podupire glavu rukama, laktove naslanja na hladne bijele ploice kuhinjskog anka; suze beznadno teku. Blizanke joj prilaze, manje su nego as prije, zabrinute, plahije, tapu je po naranastim leima. - Sve u redu, mama, sve u redu - kau one. - Pogledajte - kae ona njima - lakat mi je u vaem stokletom plavom mlijeku! - Ah, jei ga! - kau one. - Ah, do sto vrabaca! - Smijee joj se s olakanjem.

13. Blizanke napadnom kretnjom stavljaju svoje visoke ae od frapa u perilicu, kreu prema stranjim stepenicama, zaboravljaju mikser, sjete se i vrate, zaboravljaju lokvicu plavog mlijeka. Roz je otire dok one grabe stepenicama, po dvije odjednom, i srljaju hodnikom u svoje sobe da se spreme za kolu. Istina, tie su nego obino; inae je to slonovski trk. Gore se pale dva sterea istodobno, dva konkurentska ekianja. Jo koju godinu, i one e otii na fakultet, u neki drugi grad. U kui e biti tiina. Roz ne eli o tome razmiljati. Moda e prodati ovu talu. Nabaviti stan de luxe kategorije, s pogledom na jezero. Oijukati s vratarom. Ona sjedi za bijelim ankom, napokon pije kavu i jede doruak. Dvije krike preprenog kruha. Jedna narana i dvije krike preprenog kruha, samo to, jer je na dijeti. Nekoj vrsti dijete. Mini dijeti. Neko je drala sve vrste dijeta. Grejpfrut, pa posije kao dodatak svemu, pa samo bjelanevine. Bujala je i tanjila se poput Mjeseca, pokuavajui zbaciti onih deset kilograma koji su se naslagali kad su se rodile blizanke. No vie nije

u tome tako drastina. Sada ve zna da su ekscentrine dijete loe, asopisi su puni toga. Vae tijelo je poput tvrave pod opsadom, vele oni; pohranjuje zalihe hrane u masnim stanicama, skuplja rezerve za sluaj potrebe, a ako ste na dijeti tijelo misli da ga netko kani nasmrt izgladnjeti pa stvara jo vie zaliha, a vi se pretvarate u balon. Ipak, malo odricanja tu i tamo ne moe koditi. Jesti malo manje, to nije prava dijeta. Ne znai da je ona debela, uostalom. Ona je naprosto vrsta. Dobro seljako tijelo, iz vremena kad su ene morale vui plug. Iako moda ne bi trebala toliko smanjivati, osobito ne doruak. Doruak je najvaniji obrok u danu, a kad ste u ovim godinama, kau da to to mravite u tijelu ide na raun lica. S bokova dodue sie, ali najprije s vrata. Onda dobijete pilei vrat. Ona se nipoto ne kani pretvoriti u jednu od onih pedesetogodinjih bebica u haljini broj 36 a s licem poput hrpe metalnog otpada i uadi na kojem se vidi svaka kost i tetiva. Dodue, bebica nije prava rije za enu te dobi. Prije bebaba. To bi bila Zenia, da je poivjela. Bebaba. Roz se osmjehuje i stavlja dvije krike integralnog peninog kruha u prilicu. Osjea da to pomae, to nazivanje Zenije pogrdnim imenima: pomae i vraa pouzdanje. A koga to moe povrijediti, sada? A koga je povrijedilo tada? pita se ona gorko. Svakako ne Zeniju, koja je do toga to Roz o njoj misli drala koliko do lanjskog snijega. Ili do toga to Roz o njoj govori, ak i Mitchu. Meutim, imala je dovoljno pameti da neke stvari ne govori. Zar ne vidi da one sise nisu prave? Dala ih je dotjerati, znam to sigurno; prije je imala broj 70 A. Zaljubio si se u dvije vreice silikonskog elea. Ne, kod Mitcha to ne bi prolo ba dobro, ne u onoj fazi opijenosti. A poslije faze opijenosti bilo je prekasno.

Te stvari ne izgore ni kad vas kremiraju, tako se barem uka o umjetnim cicama. Samo se rastale. Svi drugi dijelovi vas pretvore se u pepeo, ali sise u sljezasto tutkalo; moraju ga sastrugati iz pei. Moda je to razlog to nisu

rasprili pepeo na Zenijinom pogrebnom obredu. Moda nisu mogli. Moda je u onoj plombiranoj limenki bilo to. Rastaljene sise. Roz mae svoja dva prenca maslacem, zatim premazuje medom i jede polako i s uitkom, oblizujui prste. Da je Zenia iva, sigurno bi bila na dijeti; struk kao to je Zenijin ne dobiva se bez tekoga rada. Sada bi ve imala pilei vrat. Ili bi ila na plastiku, sve ee. Ovdje malo odrezati, ovdje uiti; podignuti vjee, napumpati usnice. Nije to za Roz, ona ne podnosi pomisao da se netko, neki nepoznat mukarac, naginje nad nju s noem dok ona lei u krevetu kao krepalina. Za to je ona proitala previe trilera, previe trilera sa seksualnim ubojstvima. On bi mogao biti neki izopaeni luak u ukradenoj lijenikoj kuti. Dogaa se. Ili, to ako negdje pogrijee i vi se probudite sva u zavojima i zatim est punih tjedana izgledate kao pregaeni rakun, a onda ispadnete kao sfuani statist iz horor filma? Ne, radije e starjeti na miru. Kao dobro crno vino. Pravi si jo jedan prenac, ovaj put s demom od jagoda i rabarbare. emu kanjavati put? emu ograniavati tijelo? emu se izlagati njegovim zamjerkama, njegovim tamnim osvetama, njegovim glavoboljama i bolovima od gladi i prosvjednom reanju? Ona jede prenac, dem kaplje; onda, osvrnuvi se iza lea kako bi bila sigurna da je nitko ne gleda - dodue, tko bi bio taj? oblizuje tanjur. Sada se osjea bolje. Vrijeme je za cigaretu, jutarnju nagradu. Nagradu za to? Ne pitajte. Blizanke se sruuju niz stepenice, na sebi manje-vie imaju kolsku uniformu koju Roz nikad nije dokraja razumjela, kilt i kravatu koji bi ih trebali pretvoriti u kote, mukarce. Zadnji vrisak je ne uvui koulju do zadnje presudne sekunde, to joj je jasno. Ljube je u obraz, poljupci su veliki, mokri i pretjerani, i galopiraju kroz stranja vrata; dvije bljetee glave sada promiu kraj kuhinjskog prozora. Moda upravo gaze po cvjetnoj lijehi koju je Charis lani nakon upornog navaljivanja ondje posadila kao in ljubavi, pa je Roz ne moe ni taknuti iako slii patchwork prekrivau izjedenom od moljaca a njezin stalni vrtlar, elegantni

Japanac minimalist, smatra to uvredom svoga profesionalnog statusa. No moda e je blizanke izgaziti do nepopravljivosti, drite fige. Gleda na sat: kasne, ali ne previe. U tome su na nju: ona oduvijek ima fleksibilan osjeaj vremena. Roz ispija kavu, gasi cigaretu i sada je njen red da se popne stepenicama i prijee hodnik do kupaonice. Putem ne moe odoljeti da ne zaviri blizankama u sobe, iako zna da je to zabranjena zona. Erinina soba izgleda kao eksplozija odjee, Paula je opet ostavila upaljeno svjetlo. One prave silnu paradu na temu okolia, deru se na nju zbog otrovnih sredstava za ienje, tjeraju je da kupuje reciklirani papir za pisma, a same jo uvijek nisu u stanju gasiti svoja stokleta svjetla. Ona kvrcne po prekidau, znajui da se odala. (Mama! Tko je bio u mojoj sobi? Ja smijem ulaziti u tvoju sobu, pile, ja sam ti majka! Ti ne potuje moju privatnost, a osim toga, mama, nemoj se ponaati kao stara kvoka, prestani me zvati pile! Imam na to pravo! Tko uostalom ovdje plaa raune za struju?, i tako dalje) i produuje hodnikom. Larryjeva je soba na samom kraju, poslije njezine. Moda bi ga trebala probuditi. S druge strane, da je to htio, ostavio bi joj poruku. Moda, a moda i ne. On ponekad oekuje da mu ona ita misli. Uostalom, zato i ne bi? Neko je to bila u stanju. Vie nije. Kod blizanki bi jo znala ako neto nije u redu, premda ne uvijek i to. Ali ne i kod Larryja. Larry je za nju postao neproziran. Kako ide? rei e ona, on e rei, Dobro, a to moe znaiti bilo to. Ona ak ne zna, vie ne zna, to uope jest to neto to navodno ide tako dobro. On je bio uporan klinac. U cijeloj onoj tarapani s Mitchem, dok su blizanke glumatale, manjavale stvari iz supermarketa, brisale iz kole, on je vjerno vukao dalje. Bdio je nad Roz, kao da to osjea svojom dunou. Iznosio je smee, subotom prao auto, njezin auto, poput sredovjenog mukarca. Ne treba to raditi, govorila mu je. uo si za praonice? Ja to volim, odgovarao je, oputa me.

Dobio je vozaku dozvolu, dobio je maturalnu svjedodbu, dobio je sveuilinu diplomu. Dobio je zabrinutu malu boru izmeu oiju. Radio je ono to je mislio da se od njega oekuje, donosio kui slubene papire kao to maka donosi mrtve mieve. Sada kao da je odustao, jer ne zna to bi jo mogao donijeti; ponestalo mu je ideja. Kae da upravo odluuje to e dalje, no ona ne vidi nikakav znak da je neka odluka ve donesena. Ostaje nou vani i ona ne zna kamo odlazi. Da se radi o blizankama, pitala bi i one bi joj kazale neka gleda vlastita posla. Kad se radi o njemu, ak i ne pita. Boji se, jer bi joj mogao rei. Laganje mu nikad nije osobito polazilo za rukom. Ozbiljan klinac, moda previe ozbiljan. Ima u njemu neke neveselosti koja nju brine. ao joj je to je odustao od bubnjeva na kojima je obiavao vjebati, dolje u podrumu, premda ju je to tada izluivalo. Barem je imao po emu udarati. Spava dokasno. Ne trai novac od nje; nije ni potrebno, jer novac je naslijedio, vlastiti novac. Mogao bi si priutiti da odseli od kue, nabavi negdje stan, ali se on ne pokree. Pokazuje tako malo inicijative; u njegovim godinama ona je jedva ekala da sa sandala otrese prah predaka. to ne znai da je u tome bogzna kako uspjela. Moda je na nekakvom fiksu. Ona ni tu ne vidi nikakav znak, ali to ona zna? Kad je ona odrastala, fiks je bio samo prvi slog fiksne ideje. Jednom je dodue nala nekakav paketi, malu plastinu omotnicu s neim to je izgledalo kao praak za pecivo, i odluila da ne eli znati to je to, jer to bi drugo? Svome dvadesetdvogodinjem sinu ne moete rei da ste sluajno pregledavali depove na njegovim hlaama. Ne vie. On ima budilicu. No s druge strane, u snu je ponekad iskljui, kao to je obiavao Mitch. A da se tiho uulja, hitro pogleda budilicu i vidi na koji je sat namjetena? Onda e znati je li ju iskljuio ili nije, i situacija e biti jasna. Polako otvara njegova vrata. Do kreveta vodi staza od odjee, nalik odbaenoj ahuri: runo raene kaubojske izme, arape, ukastosmea antilop jakna, traperice, crna majica. Ruke je svrbe, ali vie nije njen posao da skuplja njihove

stvari s poda, a rekla je i Mariji neka to ne radi. Sve to je u vaim korpama za prljavo rublje, bit e oprano, objavila je svima. Ostalo ne. Soba je djeaka, jo uvijek. Ne izgleda kao da tu stanuje mukarac. Police za knjige pune kolskih udbenika; dvije slike jedrenjak iz osamnaestog stoljea, odabrao ih je Mitch; njihov prvi brod, Rosalind, i na njemu njih troje, ona i Mitch i Larry kad mu je bilo est godina, prije no to su dole blizanke; hokejski trofej iz predmaturalnog razreda; slika ribe koju je ulovio kad mu je bilo devet godina, koja se Mitchu posebno sviala. Odnosno, koju je posebno hvalio, u najmanju ruku. Larry je imao vie od Mitcha nego blizanke, moda zato to je bio prvi, i deko, i jer je bio samo jedan. No Mitch se nikada nije ponaao potpunoma leerno, ni s njim ni s njima. Uvijek je jednom nogom bio s onu stranu vrata. Navjebao je ulogu oca: previe otresit, previe srdaan, previe gleda na sat. Priao je viceve koje Larry ni u kojem sluaju nije mogao razumjeti, a Larry bi zapanjenim, sumnjiavim djejim oima netremice gledao u njega i tono ga progledao. Klinci itekako znaju. Ipak, Larryju to teko pada. Neto nedostaje. U Roz se uvlai odbaenost, poznati osjeaj da je iznevjerila. A najvie je iznevjerila Larryja. Da je bar bila kakva? - zgodnija, bistrija, ak i vie seksi, nekako bolja; ili pak gora, proraunatija, bezobzirnija, gerilac - Mitch bi moda jo uvijek bio ovdje. Roz se pita koliko e dugo trebati njenim klincima da joj oproste, nakon to tono izraunaju koliko joj toga imaju oprostiti. Larry spava u svom krevetu, krevetu za samo jednu osobu, s jednom rukom preko oiju. Kosa na jastuku je paperjasta, njenija nego u blizanki, ravnija, slinija Mitchevoj. On je puta rasti, pa mu niz lea visi pletenica tanka kao takorov rep. Izgleda neopisivo, po njezinu miljenju, ali nije rekla ni rijei. Roz stoji nepomino, sluajui da li die. Oduvijek to radi, jo otkako je bio beba: slua je li jo iv. Kao dijete, imao je slaba plua; imao je astmu. Kad su dole blizanke, nije sluala jer se nije inilo da je potrebno. Bile su tako vrste.

Sada je udahnuo, pa dugo uzdahnuo, i njoj se srce preokree. Ljubav koju osjea prema njemu razlikuje se u svojstvima od one koju osjea prema blizankama. One su ilave i kao od ice, imaju elastinosti; ne znai da nikad nee biti ranjene, ve su bile, no one svoje rane umiju polizati i skoiti natrag. Takoer, imaju jedna drugu. No Larry ima u sebi neeg prognanikog, neeg od putnika koji je zalutao, on djeluje kao da je zaglavio na niijoj zemlji, bez putovnice izmeu dviju granica. Ispod netom izraslih brkova usta su mu skladna, blaga takoer. Upravo ta usta nju najvie brinu. To su usta mukarca koga ene mogu upropastiti; niz en, jedna za drugom. Ili pak ena: ako je dovoljno podmukla, trebat e samo jedna. Jedna odista spretna podmukla ena, i jadni Larry e se zaljubiti, ozbiljno e se zaljubiti, kaskat e oko nje isplaena jezika kao ljupko zimmerrein tene, poklonit e joj itavo srce, a onda jedan trzaj njezina koatog, zlatom obavijenog zgloba, i on e biti najobinija isisana koljka. Preko mene mrtve, misli Roz, ali to ona tu moe uiniti? Protiv te nepoznate budue enske bit e bespomona. Zna ona o svekrvama, zna o enama koje smatraju da je njihov sin savren, da nijedna ena, nijedna druga ena, nikad nee za njega biti dovoljno dobra. Viala je to, zna kako destruktivno moe djelovati, zaklela se da nikad nee postati takva. Ve je prebrodila nekoliko njegovih cura - jednu u gimnaziji s nakovranim ikama i sitnim izbezumljenim oima poput pit bulla koja je tvrdila da svira gitaru i koja je svoj francuski grudnjak koji sise die do grla ostavila u njegovoj sobi; kratkovidnu ker burzovnog posrednika koju je upoznao u ljetnom kampu, s agresivno dlakavim nogama i smradom u glavi, koja je jednom bila u Italiji na obilasku umjetnikih znamenitosti i vjerovala da joj to daje pravo komentirati svisoka namjetaj u Rozinoj dnevnoj sobi; onu debeljucu mudroserku s fakulteta, s kosom nalik mukom toupu, obojenom u crno bez ikakva sjaja i izbrijanom s obje strane, koja je nosila po tri naunice u svakom uhu i konate mini suknje to su poinjale ispod pazuha, koja se prekrienih nabreklih bedara

nasadila na ank u kuhinji, zapalila cigaretu a da Rozi nije ni ponudila, posluila se Rozinom alicom kave kao pepeljarom i pitala Roz je li itala Tako je govorio Zaratustra. Ta je bila najgora; to je bila ona koju je uhvatila kako pretrauje viktorijanski pokretni stoli od palisandrovine sa srebrninom: htjela je po svoj prilici smotati neku sitnicu, krivnju svaliti na spremaicu, a za lovu od preprodaje nabaviti fiks. To je bila ona koja je smatrala taktinim obavijestiti Roz da je njena majka poznavala Mitcha, prije nekoliko godina, i glumila iznenaenje kada je Roz rekla da za nju nikad nije ula. (Neistina. Tono je znala tko je ta ena. Dvaput razvedena, posrednica za nekretnine, kolekcionarka mukaraca, flundra. No to je bilo kad je Mitch imao razdoblje potroi i baci; trajala je samo jedan mjesec.) Toj spodobi Larry nije bio dorastao ni u kojem smislu. Tako je govorio Zaratustra, nije nego! Pretenciozno malo govno. Roz ju je ula kako kae blizankama (a tada im je bilo samo trinaest godina) da njihov brat ima sjajno dupence. Njezin sin! Sjajno dupence! Ta jeftina kuka naprosto ga je iskoritavala, ali pokuajte mu to rei. Ne znai da ona via mnogo tih cura. Larry ih dri dobro spremljene. Je li zgodna? ispipava ponekad. Dovedi je na veeru! Malo morgen. Ona zna, ipak, kada ne smjeraju nita dobro. Tu i tamo na ulici naleti na te djevojke koje su se zubiima i kandicama zakvaile za Larryja, i Larry je predstavi, i po njihovim nemirnim oicama obloenima mascarom ona zna. Tko znade kakvo zlo vreba u enskim srcima? Majka znade. Svima njima vidjela je lea, grizui se za jezik, molei se da ovo nije ozbiljno. Ako je vjerovati blizankama, sada joj sljeduje jo jedna. Na koljena, Roz, kae sebi. Pokaj se za grijehe. Dragi Boe, poalji mi zgodnu djevojku punu razumijevanja, ne previe bogatu, ne previe siromanu, ne previe lijepu ali ne ni runu, ne previe bistru, bistrina njemu nee biti potrebna, prijaznu, toplu, razumnu, velikodunu djevojku koja e cijeniti njegove dobre strane, koja

shvaa njegov posao, kakvog god jarca ve bude radio, koja previe ne govori i, najvanije, koja voli djecu. I molim te, Boe, neka ima normalnu kosu. Larry uzdie i mie se u krevetu, pa se Roz okree. Odustala je od plana da provjeri njegovu budilicu. Neka spava. Stvarni e ga ivot dohvatiti sasvim dovoljno na vrijeme, svojim sjajnim iljastim grabljivim crvenim noktima. Bosonoga i ruiasta i puei se i umotana u runik za kupanje, flamingo ruiast, britanska naj roba, Roz pretrauje svoj zrcalom zastakljeni plakar koji se protee duinom prostorije. Ima tu ihajhaj stvari za staviti na sebe, ali nita to bi eljela. Na kraju se odluuje za kostim koji je nabavila u onom talijanskom butiku u Bloor Streetu; ima jedan sastanak, a onda rua s Tony i Charis u Toxiqueu, a ovo niti je previe neformalno, niti previe slubeno. Takoer, ne stoji oko ramen kao sarkofag. Jastuii za ramena prolaze, hvala nebesima, premda ih Roz rutinski skida, ionako ima ramena za dvoje. Neke njene odbaene jastuie blizanke recikliraju: nedavno su se preobratile na nalivpera jer je rasipno rabiti plastine kemijske olovke, a jastuiima za ramena sjajno se briu pera, tako barem tvrde. Uostalom, te stoklete stvari oduvijek su samo za visoke i tankovite; pa premda je Roz visoka, tankovita nije. Ramena se stiu, ali grudi bujaju. Ne bez pomoi. Popisu elja Roz dodaje: Molim te, Boe, neka nema grudi s umetkom. Zenia je bila ispred svoga vremena.

14. Roz uzima mercedes, jer zna da e morati parkirati u Queen Streetu u doba ruka, a rolls bi privukao previe panje. Komu jo trebaju razrezane gume! Uostalom, ona jedva da ikad vozi rolls, to je kao da vozi lau. Jednu od onih drevnih, tekih, s oplatom od mahagonija i ugraenim motorom koji ape: Stari novac, stari novac. Stari novac ape, novi novac vie: jedna od lekcija to ih je Roz mislila da mora nauiti, neko. Roz, ne dii glas, opominjao je unutarnji cenzor. Tihi glas, neupadljivo dranje, be odjea; bilo to, samo da te ne uoe,

ne lociraju meu hordama novog novca, novca napola stisnutih oiju i nervoznog, novca s loim ukusom, svadljivog novca. Bilo to, samo da ne izazove zabavljeni, nevini, mlijeni i izluujui pogled onih koji nikada nisu morali stegnuti pojas, zaobii dva-tri zakona, iskrenuti dvije-tri ruke, iskopati dva-tri oka, a niti ita dokazivati. ene s novim novcem veinom su oajne, uminkane za izlazak a nigdje nije sigurno izii pa su stalno na sto muka, a mukarci su veinom pizduni. Roz zna to je to oaj i to su pizduni. Ona brzo ui, ona je tvrd orah. Prva liga. Dodue, Roz je ve toliko dugo meu onima s novim novcem te se praktiki vodi meu onima sa starim. U ovoj zemlji za to ne treba previe vremena. Danas moe hodati u naranastom, danas moe kriati. Danas si takvo to moe mirne due priutiti, moe to plasirati kao armantne ekscentrinosti, a komu se ne svia neka je slobodno poljubi u rosnu rit. Rolls, istina, ne bi bila kupila od svoje volje. Za njen ukus previe je upadljiv. Rolls je zaostatak iz Mitcheve ere: on ju je nagovorio, kupila ga je da njemu ugodi i to je jedna od ono malo Mitchevih stvari kojih se jednostavno nije kadra rijeiti. Toliko je bio ponosan na taj auto. On veinom ui u garai, ali ga je uzela za Zenijin pogrebni obred, iz iste zlobe. Samo gledaj, kuko, mislila je. Odvukla si mnogo toga nekanjeno, ali ovaj auto nisi uspjela opiti. Jest da ga Zenia tada nije mogla vidjeti, no uitak je ipak bio tu. Charis ne odobrava rolls; vidi se to po nainu na koji sjedi u njemu, zgrbljena i napeta. No Tony jedva da ga uope primjeuje. Ovo je tvoj veliki auto? Kad se radi o automobilima, Tony je zbilja slatka: zna sve ivo iz povijesti, o oruju i tim stvarima, ali nije u stanju raspoznati auto od auta. Njezine su kategorije: tvoj veliki auto, tvoj drugi auto. Kao u onom odvratnom vicu o tome kako ljudi u Newfoundlandu broje ribe: jedna riba, dvije ribe, jo jedna riba, jo jedna riba... Roz je svjesna da se ne bi smjela smijati takvim vicevima, nije poteno, no ipak se smije. Meu prijateljima. Je li za te ljude uvredljivo kad se Rozin krvni tlak

malo spusti, kad se ona u danu koji je poeo loe na trenutak osjeti dobro? Tko zna. Njih barem nitko nije pokuao istrijebiti. Do sada. I navodno imaju najbolji seksualni ivot u cijeloj Kanadi, to se za Roz ovih dana ni u bunilu ne moe rei, jei ga. Ona vozi prema jugu Rosedale Streetom, pored lanih gotikih tornjia, lanih georgijanskih fasada, lanih holandskih zabata, koji su u meuvremenu poprimili nekakvu udnovatu, meusobno stopljenu autentinost: autentinost ve iznoenog novca. Procjenjuje ih jednim jedinim pogledom: milijun i pol, dva milijuna, tri, cijene ovih dana padaju, no ove se cice dre manje-vie vrsto, i svaka im ast, barem neto u cijeloj ovoj muvani. emu moe ovjek danas uope vjerovati? (Burzi nipoto, to je barem jasno, ona sama sreom se u pravi tren prestrojila.) Koliku god odbojnost da je neko osjeala prema tim ufitiljenim, samodopadnim, tipino WASP kuama, s godinama su joj postale drage. Pri emu pomae kad je i tvoja takva. To, kao i kad zna da mnogi koji ive u njima nisu nimalo bolji no to bi trebali biti. Nimalo bolji od nje. Sada vozi kroz Jarvis Street, neko adresu gornjih deset tisua, potom stanite bordel a danas ne odve uvjerljivo renoviranu, skree zapadno na Wellesley i potom ravno na kampus, gdje kae uvaru da ide samo nekoga pokupiti pred knjinicom. On je proputa - djeluje mu vjerodostojno, tonije reeno, njezin auto - a ona pravi krug oko kampusa i potom kraj McClung Halla, prizorita tolikih burnih uspomena. Doe joj da se nasmije pri pomisli da je neko ovdje stanovala, dok je jo bila mlada i zelena i skakutava od oduevljenja nalik pseem. Veliki uko sa apama na namjetaju; veliki uko koji vlanim jezikom pun nade lizne svako lice koje mu doe na dohvat. Daj me malo voli! Daj me malo voli! No vie ne. Vremena su se promijenila. Skree na College Street, pa desno na University. Kakav arhitektonski fjasko! Glomazni blokovi sterilne opeke i stakla, jedan za drugim, niega uz plonik, iako se stalno trude uminkati stvar pa sade one gredice u kojima cvijee kao da pati od zatvora. Kad bi joj ponudili ugovor, to bi Roz tu postavila? Pojma

nema. Moda sjenice s vinovom lozom, moda onakve okrugle kioske kao u Parizu; istina, to god ovjek napravio, izgledalo bi kao da je pobjeglo iz zabavnog parka. No s druge strane, danas sve tako izgleda. ak i neto zbiljsko djeluje konstruirano. Kad je Roz prvi put vidjela Alpe, pomislila je: Izvedite zboristice u uskim prslucima i dirndlima, i hajmo svi jodlati! Moda je to ono to ljudima znai nacionalni identitet. Unajmljeni personal u kostimu. Kulise. Rekvizita. Roz ima efovsku kancelariju u jednoj preureenoj pivovari iz devetnaestog stoljea. Crvena opeka, tvorniki prozori, kamena lavlja glava iznad glavnog ulaza kao znak otmjenosti. Jedna od oevih lukavih ideja, to s preureenjem; zgradu bi inae sruili. Bila je to njegova prva u pravom smislu velika stvar, prvo udovoljavanje nekom hiru, poto se napokon poeo s novcem igrati, a ne ga samo gomilati. Parkira auto na slubeno parkiralite - Vozila bez dozvole bit e odstranjena - na rezerviranom mjestu oznaenom ploicom s natpisom u zlatotisku Ga predsjednica - neka se vidi rasko; premda Roz mora neprekidno samu sebe podsjeati da i nije tako grozomorno vana kao to to ponekad voli pomisliti. Tono je da je tu i tamo prepoznaju kad ue u restoran, osobito nakon to se nala na godinjem popisu Pedeset najutjecajnijih osoba u naem gradu to ga je objavio Toronto Life. No ako je ta vrsta prepoznavanja mjerilo moi, onda je Mickey Mouse milijun puta moniji od nje, a Mickey Mouse ak nije ivo bie. U retrovizoru kontrolira zube radi rua - tja, te stvari su vane - i ustrim hodom, barem se nada da tako djeluje, ulazi u prijemni odio. Vrijeme je za novu zidnu umjetnost, ve joj je dosta ovih glupih kvadrata u bojama, stvar izgleda kao stolnjak, a kotalo je basnoslovno. Kompanija to moe otpisati od poreza, na svu sreu. Kanadska Umjetnost. - Bok, Nicki - kae recepcionistici. Vano je pamtiti kako se zovu. Zna se da si Roz kemijskom olovkom ispisuje na zglob imena novih recepcionistica i tajnica, kao neko u koli alabaktere. Da je mukarac, mogla bi mirne due samo kratko

kimnuti glavom; ali ona nije mukarac i dovoljno je pametna da se i ne pokuava ponaati kao da jest. Nicki mirne prema njoj i nastavlja priati u telefon, bez smijeka; balavica sleena lica. Nee Nicki dugo. Komplicirano je biti efica. Kad te gledaju, ene u sebi ne kau ef. Gledaju te i u sebi kau ena, to znai: Naprosto jo jedno ensko, kao da ja nisam, to ta sebi umilja? Kod tebe ne pali nijedan njihov sitan seksi trik, niti kod njih tvoj; velike plave oi nisu nikakva prednost. Ako zaboravi na njihov roendan, ispada zadnje govno; ako se na njih izvie, one tule i pritom to ak ne izvode u zahodu, kao to uviavno obiavaju kad im je ef mukarac, nego na licu mjesta, da ti dobro uje i vidi; bombardiraju te priama o svojim ivotnim pehovima i oekuju suut, a ti samo probaj iskamiti od njih alicu kave. Koje li milostive! No da, donijet e ti, ali hladnu i pritom te zamrziti za cijeli ivot. Tko ti je lani bio slukinja? znala je rei vlastitoj majci poto je dorasla do prkosa. Upravo tako. A iste te ene itekako e skakati za mukarca kao efa, nije u pitanju. Kupiti roendanski dar za suprugu, kupiti roendanski dar za ljubavnicu, skuhati kavu, donijeti mu papue u ustima, s prekovremenim nema problema. Je li takav stav odve negativan? Mogue. No Roz je imala runih iskustava. Moda se loe postavljala. Tada je bila gluplja. Izdavala zapovijedi, ponaala se normalno. Nekoliko puta poizila. Nisam rekla sutra, rekla sam odmah! Molila bih bar malo profesionalnosti, za promjenu! Sada ve zna: ako si ena i daje posao enama, mora ih pretvoriti u prijateljice, pajdaice; mora se pretvarati da ste jednake, to je teko kad si dvostruko starija. Ili ih pak mora tetoiti. Biti im mama, brinuti se za njih. Roz ve ima u svom ivotu dovoljno onih kojima je mama; a tko e nju tetoiti i biti joj mama i brinuti se za nju? Nitko; pa je zato namjestila Boycea. Ona ulazi u lift i izlazi na najgornjem katu. - Bok, Suzy - kae tamonjoj recepcionistici. - Kako ide?

- Sjajno, gospoo Andrews - kae Suzy uz slubouljudni smijeak. Ona je tu dulje nego Nicki. Boyce je u svojoj kancelariji, koja je tik uz njezinu i na kojoj u zlatotisku pie Pomonik ge predsjednice. Boyce je uvijek tu kad ona dolazi na posao. - Bok, Boyce - kae mu. - Dobro jutro, gospoo Andrews - kae Boyce ozbiljno, ustajui od radnog stola. Boyce je promiljeno formalan. Svaka vlas tanke kestenjaste kose na svom mjestu, ovratnik koulje besprijekoran, odijelo remek-djelo neupadljivosti. - Da vidimo kako stvari stoje - kae Roz, Boyce kima potvrdno. - Kava? - kae on. - Boyce, vi ste pravi aneo - kae Roz, Boyce nestaje i brzo se vraa, kava je vrela i svjea, upravo ju je skuhao. Roz je ostala na nogama kako bi mogla uivati da joj Boyce primakne stolac, to ovaj i ini. Roz sjeda, najgracioznije koliko joj je to u ovoj suknji mogue - Boyce u njoj budi damu, kakva ve ta dama jest - a Boyce kae, to nikad ne proputa: - Moram rei, gospoo Andrews, da jutros izgledate izrazito dobro, a ovaj ansambl koji imate na sebi veoma je zanimljiv. - Boyce, jako mi se svia vaa kravata - kae Roz - nova je, zar ne? - Boyce blista od zadovoljstva. Tonije reeno, blago svjetluca. Boyce rijetko pokazuje zube. Ona Boycea oboava! Boyce je udesan! Toliko je njime oduevljena, ponekad bi ga tako rado zagrlila - no na takvo to nipoto se ne bi odvaila. Boyce to ne bi dobro primio. On je olienje suzdrljivosti. Nadalje, Boyceu je dvadeset osam godina, diplomirani je pravnik, inteligentan preko svake mjere, i homi. O svojoj se homoseksualnosti otvoreno izjasnio na razgovoru za posao. - Najbolje da to odmah znate - kazao joj je - nema smisla troiti vrijeme na nagaanja. Ja sam gay kao gingo, ali vas pred drugima nikad neu dovesti u neugodan poloaj. Moj gard heteroseksualca je besprijekoran. Za sluaj da ste se ikad pitali to bi to moglo znaiti, gingo je jedan od izraza za

kratkonogu koko ili za mladu jegulju. Osobno, vie volim kad se radi o mladoj jegulji. - Hvala - kazala je Roz, koja do toga trena nije imala pojma to je uope gingo; nekakva pogrdna rije za drugi narod, kao gringo, mislila je. Odmah je shvatila da je Boyce osoba koja e joj znati biti na usluzi bez suvinih objanjenja. Boyce, posao je va. - Vrhnja? - pita Boyce. On uvijek pita, jer ispravno zakljuuje da je Roz povremeno na dijeti. Tako je uljudan! - Molim - kae Roz, Boyce stavlja vrhnje u njezinu kavu i pripaljuje joj cigaretu. Da ti pamet stane, misli ona, to sve mora uiniti da bi u ovom gradu s tobom postupali kao sa enom. Ne, ne kao sa enom. Kao s damom. Kao s milostivom predsjednicom. Boyce ima osjeaj za stil, i to je to, kao i osjeaj za dolinost. Respektira hijerarhiju, zna to je to kvalitetan porculan, vlastite boje unosi samo unutar zadanih obrisa. injenica da postoje ljestve s prekama njemu se svia, jer on se eli uspeti. I to e mu poi za rukom, ako se bude pitalo Roz, jer Boyce doista ima talenta i ona mu je vie nego voljna pomoi. U znak naknade za odanost, razumije se. A to pak Boyce misli o njoj, pojma nema. Dodue, zbilja se nada, daj Boe, da u njoj ne vidi majku. Moda je zamilja kao krupnog mukarca meka tijela u enskoj odjei. Moda mrzi ene, moda bi sm htio biti ena. Koga uostalom za to boli briga, dokle god on funkcionira? Roz je ta, ali si to ne moe priutiti. Boyce zatvara vrata kako bi ostatku svijeta pokazao da je Roz zauzeta. Toi kavu u svoju alicu, javlja telefonom Suzy neka ne spaja, i obavjetava Roz o prvoj stvari koju ona svakog jutra eli najprije znati, a to je stanje njezinih dionica. - Dakle, Boyce, kakva je vaa procjena? - kae Roz. - Pola milje, pola milje, pola milje naprijed, ka dolini Smrti Pet Stotina Sretnika jahahu - kae Boyce, koji voli itati i citirati. - Tennyson - dodaje, radi Roz.

- Ovo poznajem - kae Roz. - Znai, gadno je? - Sve se raspada, sredite se ne dri - kae Boyce. - Yeats. - Prodati ili drati? - kae Roz. - Put prema dolje je put prema gore. Eliot - kae Boyce. - Kako dugo moete ekati? - Nije u pitanju - kae Roz. - Ja bih drao - kae Boyce. to bi Roz bez Boycea? Postaje joj sve neophodniji. Katkad joj se on ini zamjenskim sinom; s druge strane, moda je zamjenska ki. U rijetkim zgodama ak ga je navukla da zajedno idu po duanima - on ima tako dobar ukus za odijevanje - iako nasluuje da je moebit podbada, samo mrvicu, i u tome nalazi skriveno i sardonino veselje. Na primjer, imao je svoje prste u onom naranastom ogrtau za kupanje. - Gospoo Andrews, vrijeme je za oputanje - rekao je tada. - Carpe diem. - A to znai? - rekla je Roz. - Uhvati trenutak - rekao je Boyce. - Beri ruine pupoljke dok moe. Dodue, ja bih radije da mene beru. Roz se iznenadila, jer u uredska etiri zida Boyce nikad nije tako eksplicitan. Naravno, on sigurno ima jo jedan ivot - veernji ivot, o kojem ona nita ne zna. Privatni ivot, u koji ona vrlo prijazno ali odluno nije pozvana. - to radite veeras? - pitala ga je nimalo mudro jednom prilikom. (Nadajui se pritom emu? Da e moda otii s njom u kino, ili tako neto. Ponekad je usamljena, zato to ne priznati? Ponekad je silno, pustinjski usamljena, i onda jede. Jede i pije i pui, ispunjava unutarnje prostore. Najbolje to zna i umije.) - Nekoliko nas idemo gledati Clichettes - rekao je Boyce. - Znate o emu se radi. Parodiraju pjevanje na playback, oblae se kao ene. - Boyce, to jesu ene - rekla je Roz. - No da, znate to hou rei - rekao je Boyce.

Tih nekoliko nas, tko je to? Grupa mukaraca, po svoj prilici. Mladi mukarci, mladi homoseksualci. Ona se brine za Boyceovo zdravlje. Preciznije i, budimo iskreni - nema li on moda AIDS? Dovoljno je mlad da ga je mogao mimoii, doznati na vrijeme. Nije znala kako bi postavila to pitanje, no Boyce je kao i obino naslutio to nju mui. Poto je izrekla prekobrojnu primjedbu o prehladi koje se lanjskog proljea jedva rijeio, kazao je: - Gospoo Andrews, ne budite tako usplahireni. Nee mene Vrijeme naborati1, niti e me Acquired Immune Deficiency Syndrome2 uiniti dosadnim. Ovaj se prai zna brinuti za sebe. to je samo dio odgovora, ali i jedini odgovor koji e uope dobiti. Nakon dionica Roz i Boyce pregledavaju ovomjeseni fundus prekrasno natipkanih zamolbi, na papiru s reljefnim zaglavljem i potpisanih pravom tintom (Roz uvijek provjerava potpise, obliznuvi prethodno prst, nije loe znati tko vara i - s druge strane - tko je istinski pretenciozan). Ovaj eli da ona bude poasni pokrovitelj, koju titulu ona mrzi, jer kako moe biti poasni pokrovitelj a da se istodobno ne ponaa pokroviteljski, a uostalom, trebalo bi pisati zaasna pokroviteljica, no to je iz sasvim drugog filma. Ovaj pak eli je oplindrati za tisuu zelembaa pa e onda ona smjeti doi na nekakav ples u povodu skupljanja novca za razne dijelove tijela. Srca, plua i jetra, oi, ui i bubrezi, sve to ima svoga zagovornika; znajui da su Torontonjani spremni na sve samo da se maskiraju, neki ak upriliuju krabuljni ples. Sa svoje strane, Roz eljno eka da se pojavi Drutvo za ugroene testise. I uprilii krabuljni ples sa sloganom Dolje muak, hoemo muda. Neko je jako voljela makarade; moda bi je veselilo doi kao skrotum. To, ili kao cista na ovariju; e, tu bi se zbilja potrudila. Roz ima svoj vlastiti popis. I dalje daje za pretuene ene, i dalje daje za rtve silovanja, i dalje daje za mamice beskunice. Koliko je suuti dovoljno? Nikad to nije znala, a negdje mora povui granicu, ali i dalje daje za naputene bake. Dodue, vie ne odlazi na sveane veere s plesom. Ne moe se ba pojaviti sama, a organizirati nekakvog partnera odve je deprimantno. Nije da ih ne bi

bilo, no to bi traili za uzvrat? Jo joj je ivo u sjeanju ono oajno razdoblje nakon to je Mitch otiao, kad je ona odjednom postala divlja za odstrel pa su se svi potencijalni supruzi odnekud sjatili, jedna im ruka na njezinu bedru, druga na njezinu bankovnom raunu. Podosta aica nije uope trebala popiti, podosta takvih veza nije joj uope inilo dobro, a osim svega, kako ih ujutro dobiti van iz svoje spavae sobe boje izbijeljele kosti a da klinci ne vide? Hvala milijun puta, govori u sebi, ali ne, hvala. - B'nai Brith1? - kae Boyce. - Marijansko drutvo? - Nita vjersko, Boyce - kae Roz. - Poznata su vam pravila. - Bog je sasvim dovoljno kompliciran a da bi jo sluio kao skuplja novca. U jedanaest imaju u kancelariji uprave sastanak s jednom nevelikom novom tvrtkom u koju Roz razmilja bi li togod investirala. Boyce navlai izgled poslovnog ovjeka, ozbiljan i dosadan, konzervativan do sto jaraca. Roz bi ga u tim trenucima zagrlila tako da mu kosti pucaju, a sigurno bi se, misli ona, jako svidio i svojoj majci. Roz se sjea svoga prvog ovakvog sastanka: odrasla je u uvjerenju da je posao neto tajanstveno i njoj nedostino, neto to otac obavlja iza zatvorenih vrata. Neto to rade samo oevi, keri su odve tupave a da bi to ikad mogle razumjeti. No cijeli se tos sastojao od grupice mukaraca koji sjede u nekoj sobi, mrte se i duboko misle i igraju se zlatnim nalivperima i pokuavaju jedan drugom podvaliti. Sjedila je tamo, promatrala, nastojala drati usta vrsto zatvorena kako ne bi zinula od zaprepatenja. Hej! Ovo je sve? Sveta mako, pa to umijem i ja! I doista umije, ona to radi bolje. Bolje od veine drugih. Najee. Kanadski poslovni ljudi su, sve u svemu, poprilini mlakonje; vjeruju da e se, ako dre novac pod jastukom, desetae ploditi s petaama i raati male dolarie. Koliko su se samo busali u prsa oko slobodne trgovine! Moramo biti agresivni, govorili su, a sada cvile i cuclaju palac i moljakaju porezne olakice. Ili preseljavaju poslove juno od granice. Agresivno kanadski, koje li kontradikcije,

da pukne od smijeha! Roz je po naravi kockar. Nije za lakoumno kockanje znalako da, ali ipak je to kocka. Inae, gdje je tu veselje? Ovi tu su iz tvrtke Mi za va izgled: jeftina ali vrlo kvalitetna kozmetika, muenje ivotinja dakako ne dolazi u obzir. Poeli su s kunom prodajom, kao Avon, onda su uveli posebnu liniju za glumice i manekenke a sada se ire kao ludi pa ele organizirati trgovinu na malo, uz mogunost davanja koncesije. Roz smatra da stvar zvui zanimljivo. Obavila je potrebno raspitivanje, tonije reeno, obavio ga je Boyce, a ktomu, kad vlada recesija - to jest, depresija, emu okoliati - ene kupuju vie rua. Darak sebi samoj, sitna nagrada, nije pretjerano skupo i malo te razvedri. Roz sve to jako dobro zna. Moda jest bogata, ali jo uvijek umije misliti kao siromah, to je prednost. Svia joj se i ime. Mi za va izgled. Zvui izazovno, sadri mnoga znaenja: trud, koraanje naprijed, zasukane rukave. Riskiranje. Mi su dva mukarca i dvije ene, pokorni da ti srce prepukne, sa svom silom dijagrama i fotografija i uzoraka i grafikona. Pilii jadni, mora da im se svima izlizala ritica dok su se pripremali za ovaj sastanak; pa iako se Roz ve odluila, puta ih neka nahvale svoju robu, a ona za to vrijeme udobno naslonjena biljei u duhu natuknice za novu liniju proizvoda. Zamorilo ju je puko premetanje novca diljem zemljovida, zaeljela se ponovo imati pod apom neto konkretno. Ovo bi moglo biti prilino uzbudljivo! Nagovorit e ih na neka nova imena, to dalje od tromosti, toksinosti i mousne teine koji su bili vrisak prije nekoliko godina. Zna Roz nanjuiti. - Onda, Boyce, to mislite? - kae ona poto se etvorka iuljala uz naklon i Boyceovo obeanje da e im se sutra javiti. Nikad ne sklapaj posao istoga dana, njezino je geslo. Neka se malo pacaju, to sputa cijenu. - Da se ukrcamo? - Raduje se moje oko, moje prastaro, svjetlucavo oko - kae Boyce. - Yeats. - Moje takoer - kae Roz. - Veinski udio, kao obino? - Roz se nekoliko puta opekla, pa vie ne kupuje nita ime ne moe i upravljati.

- Moram rei, gospoo Andrews - kae Boyce zadivljeno - vi znate nai najmeke meso kao pravi sladokusac. - K jarcu, Boyce - kae Roz - prestanite od mene praviti krvolonu vjeticu. Ovo tu je naprosto dobar posao. Roz se vraa u svoju sobu i prelistava ruiaste ceduljice s telefonskim pozivima, mijeajui ih kao pil karata: na ove e odgovoriti Boyce, na ove Suzy, na ove ona osobno. Na svaku kraba upute, komentare. Osjea se dobro, nabruena na neto novo. Kratka stanka; taman dovoljno vremena za brzinsku pljugu. Ona sjeda u svoj skupi stolac obloen koom, za svoj skupi pisai stol, gladak, moderan, rune izrade, koji vie ne zadovoljava. Vrijeme je za promjenu pisaeg stola; sada bi rado imala neto antikno, sa svim onim slatkim malim tajnim pretincima. S fotografije na stolu gledaju je blizanke kad im je bilo devet godina, u ruiastim roendanskim haljinicama, i nateu davno pokojnu maku. Zatim snimljene kasnije, u polusveanim crnim haljinama, na godinjem plesu koji kola prireuje za oeve i keri, to je s obzirom na operairenu nestaicu oeva malo udna priredba. Roz je natjerala Larryja da ide s njima te prisilila Boycea da bude onaj drugi. Blizanke su rekle da plee super. Kraj njih etvero je Larry sam, u srebrnom okviru, u talaru nakon diplome, tako ozbiljan. Stalna briga. Kraj njega je Mitch. Nadolazi osjeaj krivnje, lagano se sputa poput golemog sivog padobrana, bez skakaa, prazne orme. Zlatni vjenani prsten teak joj je poput olova. Trebala bi baciti ovu sliku na kojoj joj se on iz secesijskog okvira ceri tako obijesno, ali nesigurnih oiju. Kao uvijek, no ona to nije vidjela. Nisam ja kriva, kae mu. Zenia je jo uvijek tu, u ovoj zgradi, u ovoj sobi; sitne estice njezine spaljene i slomljene due tiskaju se u staroj drvenini kao termiti, nagrizajui je iznutra. Trebala bi sve dati raskuiti dimom. Kako se zovu ti ljudi? Egzorcisti. No Roz u njih ne vjeruje.

Podlegavi iznenadnom porivu ona kopa po ladici pisaeg stola, nalazi onaj otrovni dosje i pritiskuje gumb na telefonu, poziv Boyceu. Dosad mu to nije rekla, s njim o tome nije razgovarala, no on radi kod nje tek dvije godine; moda i ne zna tu priu. S druge strane, svi to sigurno znaju: ovo je traerski grad. - Boyce, najiskrenije. to mislite o ovome? To to mu prua jest kolor fotografija Zenije, format 20 x 25, studijski portret, isti onaj koji su uzeli za Novu enu kad je Zenia bila urednica i koji je sama Roz dala detektivskoj agenciji kad se upustila u ono poniavajue njukanje. Tamna haljina od baruna, dakako s V-izrezom neka se vidi rasko, makar tu bio stiropor; dugi bijeli vrat, tamna naelektrizirana kosa, lijeva obrva lagano podignuta, usnice boje duda uzvijene u onaj izluujui, tajnoviti smijeak. Moje osobno udovite, misli Roz. Vjerovala sam da mogu njome vladati. Onda se otrgla. Boyce pretpostavlja, ili se pravi da pretpostavlja, kako je na slici netko o kome Roz razmilja kao o modelu za Mi za va izgled. Dri fotografiju vrkom palca i kaiprsta kao da je zaraena nekim klicama, stie usta. - Stolac gdje ona sjeae, ko sjajno prijestolje,4 itd., itd. - kae. - Iz brigade Konati halteri, rekao bih. Bievi i lanci, i pretjerivanje; hou rei, ova kosa djeluje kao perika. Ovo definitivno nisu devedesete, gospoo Andrews. Vieux jeu5, a osim toga, ne mislite li da je malo prestara za trite kojem se mi obraamo? Umalo se nije rasplakala od olakanja. Naravno, on nema pravo; ma to da je Zenia imala u sebi, u emu god da je bila njena maginost, to je nadilazilo pojam Lice mjeseca. Ali to to je rekao, njoj je glazba za ui. - Vrapca mu, Boyce, vi ste isti iscati dragulj. Boyce se smijei. - Trudim se u tom smjeru.

15. Roz parkira mercedes na jednom otvorenom parkiralitu tik do Queen Streeta i nada se da joj nitko nee probuiti gume, provaliti u prtljanik ili ogrepsti

nedavno ulateni tamnoplavi lim dok je ona na ruku. S druge strane, sada je bijeli dan, auto je na uvanom parkiralitu i ovo nije New York. Ali sve ide na gore, pa ona ve u trenutku dok zakljuava vrata zna da je s plonika odmjerava desetak pari zakrvavljenih izgladnjelih oiju pogrbljenih spodoba nejasna oblija pod slojevima odjee, procjenjujui kolike su anse da od nje togod izvuku. To su ona srca, oi, bubrezi, jetre, ali na temeljnijoj razini. Ona ima u depu pripravan snopi ruiastih novanica od dva dolara kako ne bi morala zastajati da otvori torbicu. Razdavat e ih lijevo-desno, hitajui kroz taj kazneni dvored prema Toxiqueu. Srea je u davanju, odnosno tako je govorio njezin otac. Slae li se Roz s tim? Imaju li kokoi usnice? Danas je davanje u osnovi optereenje, jer ti ne prua nita, ak ni auto bez ogrebotina nee time dobiti, a zbog ega? Jer te mrze oni kojima daje. Mrze te jer moraju traiti i mrze te jer si u stanju dati. Ili su pak profesionalci pa te preziru jer im vjeruje, jer ti ih je ao, jer si tako lakovjeran bedak. to se dogodilo dobrom Samaritancu, poslije? Poto je spasio ovjeka koji je dopao ruku razbojnik, jedva ga izvukao iz jarka, prenio u svoju kuu, nahranio krepkom juhom i smjestio na poinak u sobu za goste? Ujutro je jadni glupavi Samaritanac ustanovio da mu je sef provaljen, pas zadavljen, ena silovana, da su zlatni svijenjaci nestali i da je na tepihu ovea hrpa govana, jer one su rane bile samoljepive a krv lana. Prijevara. U brzom flashbacku Rozi se ukazuje Zenia, Zenia na stubama pred kuom, njezinom i Mitchevom, nakon jednog od onih veernjih prijema poetkom osamdesetih, kada je Roz jo padala na Zenijin gard, podravala Zeniju, pozivala Zeniju u kuu. Zenia u pripijenom crvenom kostimu sa strukiranom jaknom irokih i podstavljenih ramena koja poput suknjice obavija njenu uredno popunjenu guzicu; Zenia u visokim petama, s jednom rukom na nakrivljenom boku. Bila je tek malkice pijana; Roz takoer. Zenia ju je poljubila u obraz, ta one su velike prijateljice, one su pajdaice i kompanjonke, i obijesno se nasmijeila bijednom Mitchu, iju bijedu Roz u svojoj gluposti nije prepoznala. Zatim se okrenula da poe, napravila kretnju rukom koja je neobino podsjeala

na generalski pozdrav trupama u filmskim urnalima, i to je ono rekla? Jebe Trei svijet! Pun mi ga je nos! Toliko to se tie pristojnosti. Toliko to se tie dobre stare Roz i njenih skuenih, dosadnih dobrotvornih priloga, njenih davanja za silovane mame i pretuene bake te, u ono doba, za kitove i rtve gladi i spaavatelje sel, zaputene bucmaste mamice Roz, sputane svojom dosadnom starom savjeu. Bila je to sebina, bezobzirna primjedba, smiona primjedba, osloboena primjedba - k vragu i krivnja! Bilo je to kao kad vozi sportski auto punim gasom, vijuga iz trake u traku bez signalizacije, pusti stereo do daske, odjebi susjede, baca sve ostatke kroz prozor, vrpce, papir za zamotavanje, napola pojedene kolae od lisnatog tijesta i praline, stvari koje potroi ve time to ih samo gleda. Najgore je pritom bilo to to je Roz, premda zgranuta, premda pentajui: Ali Zenia, sigurno ne misli ozbiljno! - osjetila potvrdni odgovor u vlastitoj nutrini. Neku vrst odzvuka, poriv da i sama ide tako brzo, da bude tako rasputena, tako pohlepna. Uostalom, zato ne? Misli da bi oni tamo, u Treem svijetu, maknuli malim prstom kad bi se radilo o tebi? Kao u onoj reklami, ako se dobro sjea, odnosila se na automobile: Ili sve oko sebe pretvaraj u prah, ili ga gutaj. To su bile opcije, tada. Pa je Roz masovno pretvarala u prah, zlatni prah, pa je i Zenia masovno pretvarala u prah, dodue u drugom smislu. Pa je danas ona prah. I pepeo; Mitch takoer. Taj okus ima Roz u ustima, sada. Roz tetura po ljunku, stie do plonika i uri prema Toxiqueu, koliko god joj to uska suknja doputa. Tu i tamo se isprui ruka, zauje tanki aptavi glas, bezbojan i nesretan kao kad ovjek tek to nije pao u san. Ona utiskuje zguvane kuglice novca meu drhtave prste, u iznoene rukavice, i pritom ih ne gleda, jer ako oni ita mrze, mrze tvoju znatielju. I ona bi, da je na njihovu mjestu. Ispred sebe vidi Tony kako se pribliava onim svojim ravnomjernim kasom malog

ponija. Roz mae i dovikuje ahoj, Tony zastaje i smijei se, a Roz osjea topao val radosti. Kakvo olakanje! Charis takoer znai olakanje, sjedi ve za stolom i pljee u znak dobrodolice. Cmok, cmok, kae Roz uz svaki obraz, strovaljuje se na stolac i kopa po torbici za cigaretama. U ovom ruku kani uivati, jer te dvije ene znae sigurnost: od svih ivih koje poznaje, ukljuujui i vlastite klince, jedino njih dvije nita ne zahtijevaju. Moe izuti cipele pod stolom, moe drati govorancije i smijati se i laprdati, jer ni o emu se ne odluuje, ne postavljaju se nikakvi zahtjevi; a niti se ita preuuje, jer njih dvije ionako sve ve znaju. Znaju ono najgore. Nad njima, samo nad njima, ona nema nikakvu mo. Stie i konobarica - gdje li samo nabavljaju te krpice? Roz se istinski divi tolikoj petlji, rado bi i sama imala barem djeli. Hulahopke s leopardovim arama i srebrne izme! To nije odjea, to su kostimi, ali tko ti ljudi pokuavaju biti? Celebranti. Ali ega? Koje udne religije? Ljude u Toxiqueu Roz smatra fascinantnima, ali i malo zastranima. Svaki put kad ide u zahod, boji se da e zabunom otvoriti kriva vrata i nabasati na nekakav bezboni ritual. Orgije! Ljudske rtve! Ne, tu ve pretjeruje. Ali na neto o emu ona ne bi trebala znati, neto to e joj navui nevolju na vrat. Neki jezoviti film. Nije to, meutim, pravi razlog to tako esto odlazi u Toxique. Pravi razlog je to to, koliko god se trudila, ona ne moe samu sebe prisiliti da ne dira rublje. Zna kruiti po djejim sobama poput ribe koja ruje po morskom dnu u potrazi za hranom i podizati s poda neiju prljavu soknu ili neije gaice, pa je tako u depu Larryjeve zguvane koulje nala omotnicu od igica s natpisom Toxique, i sljedeeg tjedna jo jednu. Zar je tako neprirodno htjeti znati gdje tvoj sin provodi vrijeme? Uveer, naravno; u vrijeme ruka ne bi on doao ovamo. Ali osjea poriv da taj lokal dri na oku, da se svako malo tu pojavi. Na taj se nain ima za to uhvatiti: on bar odlazi nekamo, ne rasplinjuje se tek tako u zraku. Ali to on ovdje radi, i s kim to radi? Nita i ni s kim, moda. Moda naprosto dolazi jesti, kao i ona.

Ah da, jelo. Ona prolazi prstom po meniju - od gladi bi mogla pojesti vola, ali dovoljno je pametna da taj izraz ne upotrijebi pred Charis. Odluuje se za gurmanski sendvi od preprenog sira i debelo rezanog kruha s travama i kimom, garniran poljskim kiselim krastavcem. Jaka seljaka hrana, ili njena imitacija. Poljaci to sigurno dobro prave, danas vjerojatno sav svoj kiseli izvoze za vrstu valutu. Diktira svoju narudbu raskutranoj konobarici - vue li moda to Larryja ovamo? mlaahna konobarica? - a sada kani iskoristiti Tonyno znanje, tema Bliski istok. Kad god se ondje dogaa neto veliko, poslovni svijet se mreka. S Tony je, ktomu, silno zadovoljstvo razgovarati, jer moe Roz na aktualne dogaaje gledati s koliko god ti pesimizma srcu milo, no Tony je tu jo gora. S njom se Roz osjea poput lakovjerne mlade naivke, to je tako osvjeavajua promjena! Minulih su godina njih dvije osuivale predsjednikovanje u Sjedinjenim Dravama, odmahivale glavom dok su torijevci zemlju sjeckali na komadie, izricale kobna proroanstva na temelju svojih analiza frizure Margaret Thacher - ako nikom drugom, njoj je doista napravljena od militaristikih eljeznih ploica, rekla je Tony. Kad je pao Zid, Tony je pretkazala valove useljenika iz Istonog bloka i porast netrpeljivosti prema njima na Zapadu, a Roz je rekla, Oh, to se sasvim sigurno nee dogoditi, jer joj je muna pomisao da bi useljenici naili na netrpeljivost. I nijedan je previe, tako se neki napuhani dunosnik kanadske vlade izvolio za vrijeme rata izraziti o idovima. No stvari postaju sve zbrkanije: na primjer, koliko useljenika moete smjestiti? S koliko njih, realistino gledano, moete izii na kraj, i tko su ti oni, i gdje povlaite granicu? Sama injenica to Roz razmilja na taj nain pokazuje razmjere problema, jer Roz jako dobro zna to znai biti oni. Danas je, meutim, ona mi. U tome je razlika. Mrsko joj je i zamisliti da bi drugima kratila neto to njoj vie nije potrebno, no mora priznati da je Tony - koliko god to ovjeka obeshrabrivalo - pogodila sto posto. Tomu se Roz divi. Kad bi Tony svoje

pretkazivake sposobnosti barem usmjerila neem lukrativnijem, primjerice burzi. Dodue, Tony se prema svemu odnosi tako hladnokrvno. Tako zdravorazumski. A to ste oekivali? pita s iznenaenjem u onim svojim okruglim oima. Iznenaena je to su drugi ljudi puni nade, iznenaena je njihovom naivnou, njihovom muljavom udnjom da sve na kraju ispadne dobro. Charis, koja ne vjeruje u smrt ve samo u prijelaz, u meuvremenu se uznemiri zbog svih onih nemira i ratova i gladi o kojima Tony natenane veze, jer toliki e ljudi biti ubijeni. Ne radi se tu o smrti kao smrti, kae im - radi se o naravi smrti. To nije dobra smrt, ve nasilna i okrutna, nepotpuna i oteena, a zli uinci zadrat e se jo godinama poput neke vrste duhovne oneienosti. I smo razmiljanje o tome ima kontaminirajue djelovanje, vjeruje Charis. - Ve je odlueno - kae Tony. - Bilo je odlueno im je Saddam preao onu granicu. Kao Rubikon. Rubikon, Rubikon. Roz zna da je tu rije ve negdje ula. Nekakva rijeka, netko je preao preko nje. Tony ima itavu listu rijeka preko kojih se prelo u ovo ili ono doba, s posljedicama koje su izmijenile svijet. Delaware - to je bio George Washington. Preko Rajne su prela germanska plemena i sruila Rimsko Carstvo. Ali Rubikon? Ajoj, Roz, ba si glupaa! Julije Cezar, punih deset bodova! Roz tada ima trenutak prosvjetljenja - sjajnog li imena za ru! Sjajna serija imen: imena rijeka preko kojih je netko preao, i to preao s kobnim posljedicama: mjeavina zabranjenog i hrabrosti, smionosti, uh karme. Rubikon, jarka bobica boikovine; Jordan, teko crvenilo groa. Delaware, trenja s nijansom plavog, iako je ve sama rije moda previe afektirana. Saint Lawrence, intenzivno ruiasto, vatra plus led - ne, nipoto, sveci ne dolaze u obzir. Ganges, plamtee naranasto. Zambezi, sona trula vinja. Volga, sablasno ljubiasta nijansa onog jedinog rua kojeg su se jadne obespravljene

Ruskinje desetljeima uope mogle dokopati - no Roz ve vidi da to ima budunost, postat e avan-retro, kolekcionarski objekt, poput kipova Staljina. Roz i dalje sudjeluje u razgovoru, ali u glavi bjesomuno planira. Ve vidi snimke model, kako one trebaju izgledati: zavodniki, naravna stvar, ali i izazovno, s pogledom koji poruuje Sudbina te eka. Preko ega je ono preao Napoleon? Samo preko Alpa, nikakve tu znaajne rijeke nema, isti peh. Moda nekoliko detalja s povijesnih platna kao pozadina: na breuljku netko mae iz sve snage teko oteenom zastavom - uvijek je to breuljak, nikad movara, na primjer - a naokolo suklja dim i plamen. Da! Prava stvar! Ii e kao halva! I jo zadnja nijansa da paleta bude potpuna: zaguljivo smee, s nekim zapretanim, potmulim podtonom. Koja rijeka ima odgovarajue ime? Stiks. Sve ostalo je nezamislivo. Upravo u tom trenutku Roz razabire izraz Tonyna lica. Nije to strah u pravom smislu rijei: to je zaokupljenost, usredotoenost, nijemo reanje. Da Tony ima dlake, bile bi nakostrijeene; da ima onjake, bili bi iskeeni. Taj je izraz toliko dalek od Tony koju Roz poznaje, te se od njega silno prepada. - Tony, to nije u redu? - kae. - Okreni polako glavu - kae Tony. - Nemoj vrisnuti. Ah, sranje. Ona je. Od krvi i mesa. Roz u to ne sumnja, ni sekunde. Ako se itko moe vratiti iz mrtvih, ako bi to itko vrsto naumio, Zenia je ta. I vratila se, o da. Vratila se u grad, kao tip s crnim eirom u vesternima. Nain na koji koraa kroz prostoriju obznanjuje njezin osjeaj ponovnog ulaska: prezirno smijuljenje uzvijenim ustima, hvalisavo svjesno zibanje iz zdjelice kao da joj na bokovima vise dva revolvera s drcima optoenim biserima pa samo eka izliku da ih upotrijebi. Njen parfem zaostaje iza nje poput dima drsko nametljive cigare. A njih tri sjede potuljeno za svojim stolom, sinje kukavice sve do jedne, pretvaraju se da nita ne primjeuju i nastoje da se pogledi nipoto ne susretnu; ponaaju se poput itelja Glavne ulice koji srljaju u zaklon iza tezge s balama tkanine ne bi li izmakli hicima.

Roz se saginje da dohvati torbicu, preko pognutog ramena kradomice zirne, odmjerava Zeniju dok ova izvodi piruetu sjedanja. Zenia je jo uvijek velianstvena. Premda Roz zna to je sve na njoj umjetno, to nema nikakve veze. Kad sebe preinai, preinake postaju istina: tko to zna bolje od Roz, ije nijanse kose variraju svakomjeseno? Ne radi se tu o prividu, nego o preobrazbi. Zenia vie nije osoba malih grudi s dva umetka, ona je prsata maka prve klase. Isto vrijedi i za projekt nos; a ako joj kosa sijedi, to je nevidljivo, mora da ima super kolorista. Ti si ono to se vidi. Poput renovirane zgrade, Zenia vie nije original, ona je konani rezultat. Ipak, Roz si umije predoiti mjesta ubod i tragove igle gdje se zbivalo frankentajnskih doktora ruku djelo. Poznati su joj kratki spojevi na kojima bi se Zenia mogla razbucati. Ba bi voljela umjeti izrei maginu rije - Shazam! - od koje bi vrijeme poteklo unatrag, navlake na Zenijinim zubima popadale i otkrile mrtve krbe, keramika se glazura rastopila, kosa pobijelila, aminokiselinski odravana estrogenska instant koa smeurala, a grudi raspukle kao bobe groa tako da silikonske nabubrine fijuknu na drugu stranu prostorije i raspljeskaju se o zid. to bi Zenia tada bila? Ljudski stvor, kao i svi drugi. To bi joj inilo dobro. Tonije, to bi Rozi inilo dobro, jer bi se izravnali rauni. Kako sada stvari stoje, Roz ide u rat naoruana samo koaricom poganih pridjeva, aicom bezopasnih oblutaka. Konkretno, to ona moe uiniti Zeniji? Ne ba mnogo, vrapca mu, jer sasvim sigurno sada nema toga to bi Zenia jo mogla htjeti od nje. Sada ne. Usred tih osvetnikih i fatalistikih meditacija odjednom joj sine da Zenia moda ne sjedi tek tako i eka da Roz krene u napad. Moda je ovdje zbog odreenog razloga. Moda lovi neki plijen. Posakrivajte srebrninu! to hoe, koga se eli dokopati? Pri pomisli da bi to mogla biti ona - dodue kako, dodue zato? - Roz obuzima drhtavica.

16. Kako je Roz dospjela ovamo, pred Toxique? Vjerojatno na vlastitim nogama, ali ona se ne sjea da je uzela torbicu, ustala, odvano i glupo okrenula Zeniji lea, koraala; prenesena je telekinezom, kao u znanfan filmovima iz pedesetih, svedena na vrtlog crno-bijelih vlakana i ponovno sastavljena pred vratima. Na rastanku grli Tony, zatim Charis. Ne ljubi ih u obraz. Poljubac je produciranje, zagrljaj je stvaran. Tony je tako sitna, Charis je tako mrava, obje su potresene. Kao da grli svoje blizanke, jednu po jednu, ujutro prije prvoga dana u koli. Dolazi joj da ih zakloni svojim krilima majke-kvoke, da ih umiri, da im kae, sve e biti u redu, neka samo budu hrabre, no ovdje ima posla s odraslim osobama, objema na svoj nain pametnijima od nje, i zna da joj ni jednu jedincatu rije ne bi povjerovale. Gleda ih kako odlaze, Tony grabei du nevidljive putanje, Charis lelujajui, krzmavo. Pametnije su od nje, o da; Tony ima briljantan um, uz stanovita ogranienja, a Charis ima neto drugo, neto tee odredivo ali nadnaravno: ona zna stvari koje ni na koji nain ne moe znati, od ega Roz ponekad proe jeza. Ali ni jedna ni druga nema ulinu pamet. Roz stalno oekuje da e njih dvije odlutati na cestu i zavriti pod kakvim kamionom, ili da e ih pred njenim roenim oima presresti ulini kriminalci. Oprostite, gospoo, ovo je prepad. Kako, molim? Ovo je to? to je to prepad? Mogu li vam u tome nekako pomoi? Ni truna uline pameti, a Zenia je ulini borac. Ona udara snano, udara ispod pojasa i podmuklo, a jedina je protutaktika da ti udari prva, i to izmama s metalnim okovima. A doe li do noeva, Roz e se morati osloniti samo na sebe. Nije joj potrebna Tonyna analiza uloge noa kroz stoljea, a ni Charisina molba da se ne razgovara o otrim dijelovima pribora za jelo jer oni su tako negativni. Ona mora samo znati gdje se nalazi ila kucavica, tako da krene ravno na nju. Problem je u tome to Zenia nema ilu kucavicu. Odnosno, ako ima, Roz nikad nije bila kadra otkriti gdje je ili kako da dopre do nje. Ona negdanja Zenia nije

imala razaznatljivo srce, a sada moda nema ni krv. Njezinim ilama tee isti lateks. Ili rastaljeni elik. Osim ako se promijenila, a ne bi se ba reklo. Svakako, ovo je druga runda i Roz je za nju pripravna, te kudikamo manje ranjiva, jer ovaj put Mitcha vie nema. Sve je to lijepo i krasno, tolika odlunost i smionost, no stigavi do auta Roz nalazi na vratima s vozaeve strane kratku poruku ugrebanu u lak. Kuka bogatunska. Napisanu uredno, razmjerno pristojnu - u Americi bi pisalo Pika - i Roz bi u normalnim prilikama naprosto izraunala koliko doe popravak i koliko bi trajao, te moe li se odbiti od poreza. Jo bi uvaru parkiralita priredila scenu, da je proe zlovolja. Tko je ovo napravio? Kako to mislite, ne znate? to ste radili, spavali? K vrapcu, za kojeg vas roga plaaju? No danas nije za to raspoloena. Otkljuava auto, pregledava stranje sjedalo, moda se tko uvukao - ne ita ona zaludu sve one puste trilere o seksualnim ubojstvima - ulazi, zakljuava vrata i nakratko plae, u uobiajenom poloaju, s elom na volanu i istim pamunim rupiem u pripravi. (Blizanke su izopile papirnate rupie. Nepopustljive su, a pritom im puca prsluk to Maria mora jo vie toga glaati. Jo malo pa Roz nee smjeti rabiti ni toaletni papir, natjerat e je da se slui starim majicama. Ili ve neim.) Te suze nisu ni od oplakivanja ni od oaja. To su suze gnjeva. Roz dobro poznaje okus. Ali u njezinim godinama, gnjev koji je svrha sebi samom sve je manje toga vrijedan, jer kad god zakripi zubima mogu ti dva-tri puknuti. Stoga ona brie lice, nakraju posee za rukavom jer joj je rupi posve mokar, popravlja ru (Rubikone, dolazim), provjerava maskaru, daje gas, pod kotaima ljunak frca na sve strane. Napola prieljkuje neki odbojnik koji e moi okrznuti dok izlazi, prenijeti dio bijesa na druge - Hopla! Taaako mi je ao! Bio bi to super nadomjestak, kad ve nije u prilici da zadavi Zeniju. Ali nijedan auto ne stoji u pogodnom poloaju, a i uvar motri. Tja, ve sama ideja se rauna. Roz odlazi u svoju kancelariju - Bok, Nicki, bok, Suzy, Boyce, kako ide, je li bilo ega vanog, ima li jo kave, nemojte spajati, kaite da sam na sastanku - i

zatvara vrata. Sjeda u svoj konati naslonja, pali cigaretu, eprka po stalku za ulaznu potu u potrazi za neim slatkim, onim okruglim bekim okoladnim stvarima s Mozartovim portretom, klinke ih zovu Mozartova jaja, onda vae i guta i bubnja prstima po ne vie zadovoljavajuem pisaem stolu. Mitch je netremice gleda i to joj smeta, pa ustaje i okree sliku, otklanja njegov pogled. Ovo ti se nee sviati, kae mu. Nije mu se ni proli put. Kad je doznao ime se ona bavila. Otvara ladicu sa spisima, vadi dosje Z, onaj s fotkom, okree nekoliko stranica. Sve je tu, kostur onog kostura u ormaru: dani, vremena, mjesta. Jo uvijek boli. Zato ne uzeti istog detektiva, bit e manje objanjavanja, a ta je bila super dobra. Harriet, Harriet kako-li-se-samo-preziva, Maarica, ali je prezime pootmjenila - Harriet Bridges. Znala je rei da je postala detektiv zato to to ionako morate biti ako ste ena maarske nacionalnosti i imate posla s mukarcima maarske nacionalnosti. Roz nalazi broj, uzima slualicu. No da bi doprla do nje, treba je najprije propustiti uvar dveri - mora da Harrieti ide bolje ako sada ima tajnicu, ili je to moda jedna od onih slubi koje rade za vie ureda - no ona baca komplimente i navaljuje, pa Harriet konano nije vie na sastanku, nego na liniji. - Bok, Harriet, ovdje Roz Andrews. Da, znam, prije sto godina. ujte, elim da za mene neto obavite. Zapravo, isto to i onda, otprilike. Radi se o istoj eni. Ma da, znam da je mrtva. Hou rei, bila je mrtva, ali vie nije. Vidjela sam je! U Toxiqueu... ... - Nemam blagog pojma. Upravo tu nastupate vi! ... - Na vaem mjestu, krenula bih od hotel, ali ne moete se pouzdati da e se sluiti pravim imenom. Sjeate se? ...

- Poslat u fotografiju po dostavljau. Naite je, to je sve. Ustanovite to je naumila. S kim se via. Telefonirajte mi im neto doznate. Bilo to! to jede za doruak. Znate ve da sam ja znatieljna baba. ... - Na raun stavite oznaku osobno. Hvala. Srce ste. Naemo se na jednom ruku! Roz sputa slualicu. Sad bi se trebala osjeati bolje, ali to nije sluaj, odve je napeta. Nakon to je stvar pokrenula, teko joj je ekati ishod, jer sve dok ne dozna gdje se tono Zenia nalazi, Zenia moe biti bilo gdje. Moda je u ovom trenutku pred Rozinom kuom, moda se penje kroz prozor, s jutenom vreom za plijen preko ramena. Kakav plijen? To je pitanje! Roz je gotovo spremna osobno krenuti u obilazak, bazati od hotela do hotela s onom dragocjenom fotkom pod mikom, lagati, podvaljivati, podmiivati recepcionare. Nestrpljiva je, ivana, pohlepna, koa joj se jei od znatielje. Moda je ovo menopauza, dakle to bi zbilja bilo krasno, za promjenu, zar ne? Moda e joj nadoi ona plima energije i joie de vivre1 o kojima svi toliko priaju. Ve poprilino kasne. Ili ovo moda nisu raspomamljeni hormoni. Moda je na djelu grijeh. Jedan od sedam smrtnih, moda ak dva. Opatice su se uvijek hvatale Poude, a Roz je nedavno pomislila kako njezino ime stoji na Pohlepi. No tu je i Srdba, zasljepljuje ju, i Zavist, onaj najgori, dobro poznati stari grijeh, u obliju same Zenije, nasmijane i pobjedonosne, jarke Venere to se die ne iz koljke, ve iz kljuala kotla. Roz, pogledaj istini u oi, ti si Zeniji zavidna. Oduvijek. Zavidna kao crni pakao. Da, Boe, i to onda? Jezu Kristu, to da inim radi toga? Na koljena! Ponizi se! Trapi svoju duu! Ribaj zahod! Koliko jo moram ivjeti dok se ne otarasim ovog smea, misli Roz. Kuna rasprodaja due. Danas e rano otii kui, neto prigristi, natoiti si jedno malo pie, napuniti kadu, staviti unutra neke od onih stvari kojima je Charis obasipa

bez kraja i konca iz onog narkikog duana gdje radi. Mljeveno lie, sueno cvijee, egzotino korijenje, mirisi polja s pljesnivim sijenom, zmijsko ulje, krtije kosti, drevni recepti potvrenih baba vjetica. Nije da Roz ima neto protiv baba vjetica, budui da e ovim tempom dobrzo i sama to postati. Opustit e te, kae Charis, ali treba i sama pripomoi! Nemoj se opirati! Prepusti se. Isprui se. Plutaj. Zamisli da si u toplom oceanu. Ali kad god Roz to pokua, tu su morski psi.

17. Cijela je povijest pisana unatrag, pie Tony, piui unatrake. Odabiremo neki znaajan dogaaj i ispitujemo njegove uzroke i posljedice, no tko odluuje je li taj dogaaj znaajan? Mi, a mi smo ovdje; a on i njegovi sudionici su ondje. Njih odavno nema; istodobno, oni su u naim rukama. Poput rimskih gladijatora, pod naim su palevima. Radi nae duhovne izobrazbe i uitka navodimo ih da se iznova bore, njih koji su se neko borili s posve drukijih razloga. Ipak povijest nije istinski palindrom, misli Tony. Ne moemo je odvrtjeti unatrag i zavriti na istom poetku. Nedostaje previe djelia; a i mi previe znamo, znamo ishod. Povjesniari su suti voajeri na izlogu Vremena. Nikad oni ne mogu stvarno biti na bojitu, nikad ne mogu sudjelovati u onim trenucima vrhunaravnog ushita, ali ni vrhunaravne patnje. Njihove ponovne tvorbe u najboljem su sluaju krparije u vosku. Tko bi izabrao da bude Bog? Znati itavu priu, estoke sudare, borbe prsa u prsa, smrtonosna okonanja, prije no to ona uope zapone? Odve tuno. I odve demoralizira. Za vojnika uoi bitke neznanje je to i nada. Premda nijedno ni drugo nije blaenstvo. Tony odlae pero. Ovakve su misli zasad previe nebulozne a da bi se formulirale za konkretnu namjenu, predavanje to ga je obeala za dva mjeseca odrati u Drutvu vojnih povjesniara. Tema u koju eli uvesti je poraz Otona Crvenog u bici sa Saracenima 13. srpnja 982. koji kasniji kroniari predstavljaju kao primjer moralnosti. Bit e to dobro predavanje, sasvim dobro - njezina su

predavanja uvijek sasvim dobra - ali s vremenom se ona u takvim prigodama sve vie osjea kao pas koji govori. Ljubak, bez sumnje; lukav trik; zgodan pas, no ipak pas. Neko je vjerovala da njezin rad prihvaaju ili odbijaju na temelju njega samog, no poela je nasluivati da kvaliteta njezina predavanja nekako nije najvanija. Najvanija je njena haljina. Tapat e je po glavi, hvaliti, dati joj dva-tri luksuzna psea keksa i otpustiti, dok se momci u stranjoj prostoriji bave pravom temom - koji e od njih biti sljedei predsjednik Drutva. Koje li paranoje. Tony je tjera i odlazi po au vode. Tony je u podrumu, u spavaici i papuama u obliku rakuna, usred noi. Nije mogla spavati, a nije htjela smetati Westu time to bi otila u svoju radnu sobu, koja je tik do spavae. Njeno raunalo piti, a i svjetlo bi ga moglo probuditi. Dok se lagano izvlaila iz kreveta i na vrcima prstiju uljala iz sobe, on je spavao kao nevinace, a tako je i hrkao, pravilno, blago, da ovjek izludi. Podmukli West. Prijeko potrebni West. Pravi razlog silaska u podrum je to to je nakanila prelistati ute stranice, rubrika Hoteli, a ne eli da je on uhvati pri tome. Ne eli da on shvati da ga je uhodila, njega i Zeniju, njukala po njegovim rkarijama kraj telefona. Ne eli ga razoarati ili, jo gore, uzbuniti. Sada je pretraila sve hotele u gradu koji poinju s A. Napravila je popis: Alexandra, Annex, Arnold Garden, Astoria, Avenue Park. Mogla bi nazvati svaki od njih, pitati broj sobe, izmijeniti glas - ili ne bi trebala nita rei, mogla bi glumiti dahtanje telefonskog perverznjaka - i ustanoviti je li to Zenia. No jedan aparat dre u spavaoj sobi, tik do kreveta. to ako West uje onaj kratki plink kad se razgovara na kojem drugom aparatu u kui, i pone sluati? Mogla bi se posluiti Westovim osobnim telefonom, linijom Uz vjetar; no studio je tono iznad spavae sobe, a kako e se opravdati ako je uhvati na djelu? Bolje je priekati. Ako je potrebno Zeniju otpraviti - a trenutano Tony nema ba nikakvu ideju kako to izvesti - Westa se mora u najveoj moguoj mjeri drati izvan toga. Mora ga se izolirati. Ve je sasvim dovoljno oteen. Za prijazne i

osjetljive due poput Westove zbiljski je svijet, osobito zbiljski svijet en, kudikamo previe surovo mjesto. Soba u kojoj Tony pie je soba za igre, odnosno tako je ona i West zovu. Zapravo je to velika podrumska prostorija izmeu praonice i grijaonice, no za razliku od njih ima na podu otporni tapison. Westova je igra biljarski stol, koji zauzima razmjerno velik dio prostora i uz koji ide velika sklopiva daska za pingpong koja se moe staviti na njega; upravo na njoj Tony sada pie. Tony nije bogzna kako dobra u biljaru - razumije, dodue, strategiju, no udara prejako, bez imalo profinjenosti; meutim, u ping-pongu je pravi as. West je ista suprotnost - unato zapanjujuem paukoliko-majmunolikom dohvatu, nespretan je pri velikim brzinama. Ponekad, da bi sebi oteala, Tony igra desnom rukom, manje dobrom od lijeve, ali ga i tada pobjeuje. Kad Tony izgubi u biljaru preko svake mjere, West zna predloiti partiju ping-ponga, premda se unaprijed zna da e biti potuen do nogu. Oduvijek je veoma obziran, u tom pogledu. To je jedan oblik vitetva. I mjerilo koliko je toga, u ovom trenutku, za Tony na kocki. Ali ping-pong je razbibriga. Prava Tonyna igra nalazi se u kutu, kraj minijaturnog hladnjaka koji ovdje dre radi ledene vode i Westova piva. To je stolni pjeskarnik, kupljen prije nekoliko godina na rasprodaji inventara nekog djejeg vrtia, ali u odgovarajuoj udubini sada nema pijeska. Umjesto njega tu je trodimenzionalni zemljovid Europe i Sredozemlja, napravljen od skrutnute smjese brana i soli, s planinskim lancima u reljefu i glavnim vodenim povrinama od plavog plastelina. Tony ovaj zemljovid moe upotrijebiti vie puta, dodavati i oduzimati kanale, odstranjivati movare, mijenjati obale, graditi i ruiti putove, mostove, male i velike gradove, skretati rijekama tok, ve prema prilici. Trenutano je postavljeno deseto stoljee: jo tonije, dan kobne bitke Otona Crvenog. Vojske i narode Tony ne oznaava pribadaama ili zastavicama, barem ne u poetku. Umjesto toga rabi zaine, razliite za svako pleme ili etniku grupaciju:

klinie za germanska plemena, crveni papar za Vikinge, zeleni papar za Saracene, bijeli papar za Slavene. Kelti su korijander, Anglosaksonci kopar. okoladne mrvice, kim, etiri vrste lee i male srebrne kuglice oznaavaju Maare, Grke, sjevernoafrike kraljevine i Egipane. Svaki istaknuti kralj, glavar, car ili papa ima svoj lik iz monopola; podruja njihove suverenosti, stvarne ili nominalne, obiljeena su nasjeckanim plastinim tapiima za mijeanje koktela, u odgovarajuim bojama, zabodenima u kvadratne gumice. Sistem je sloen, ali joj je drai od shematinih prikaza ili onih na kojima su samo vojske i utvrde. Ovako ona moe obiljeiti meusobna krianja i hibridizaciju, bilo putem vojnih pobjeda bilo putem trgovine robljem, jer narodi zapravo nisu homogeni blokovi, ve mjeavine. Bijelog papra ima u Konstantinopolu i Rimu, a prodao ga je u roblje crveni papar, njegov vladar; zeleni papar, sluei se leom, trguje s juga na sjever, te s istoka na zapad i natrag. Franaki vladari zapravo su klinii, zeleni se papar infiltrirao meu kelto-ugarski korijander. Ne prestaje plima i oseka, spajanje, pomicanje teritorija. Kako se laki zaini ne bi otkotrljali, ona ih uvruje lakom za kosu. Ali blago: inae bi ih bilo na sve strane. Kad eli promijeniti godinu ili stoljee, ostrue ovaj ili onaj narod i namjesti iznova. Slui se pincetom, inae joj prsti budu puni zrnja. Povijest nije suha, ljepljiva je, moe vam potpuno prekriti ruke. Tony privlai stolac svome zemljovidu i sjeda da ga proui. Na zapadnoj obali Italije, kraj Sorrenta, skupina klinia slijedi manju skupinu zelenog papra u bijegu: Nijemci su krenuli na Saracene, odnosno to im je namjera. Monopolac je Oton Crveni - neobuzdani, briljantni Oton II, njemaki car Svetog Rimskog Carstva. Dalje i dalje jau Oton i klinii, izmeu ravnodunog mora i naboranih suhih planina, znojei se pod okrutnim suncem; bodri su od adrenalina, nabrijani na perspektivu krvoprolia i plijena, omamljeni od skore pobjede. Kad bi samo znali.

Tony zna. Iza nabor suhe zemlje i kamenja, izvan vidika, u zasjedi lei velika postrojba saracenskog papra. Grupica zelenih zrna u bijegu samo je mamac. To je najstariji trik na svijetu, a Oton je nasjeo. Uskoro e njegovi ljudi biti napadnuti s tri strane, a na etvrtoj je more. Svi e biti poubijani, ili veina; ili e biti odbijeni prema moru, gdje e se podaviti, ili e otpuzati u ranama i umrijeti od ei. Neki e biti zarobljeni i prodani u roblje. Sam Oton u bijegu e jedva spasiti ivu glavu. Vrati se, Otone, misli Tony. Oton joj je drag, on je njen miljenik; takoer, ao joj ga je, jer toga se jutra, prije ovog zlosretnog pohoda, posvaao sa enom, to moda objanjava njegov nehaj. Otone, vrati se! No Oton je ne moe uti, ne moe on vidjeti svijet odozgora kao ona. Da je barem poslao izvidnicu, da je barem priekao! Ali i ekanje zna biti kobno. Vraanje takoer. Tko se bori i pobjegne, moda doivi jo jedan dan borbe, a moda naprosto dobije koplje u lea. Oton je ve stigao predaleko. Ve se s neba sputa velika pinceta i zeleni se papar die iza vrelih stijena, jae iz zaklona i baca se u potjeru na suhom alu. Tony se zbog toga osjea grozno, ali to ona tu moe? Bespomona je. Prekasno je. Bilo je prekasno ve prije tisuu godina. Moe jedino posjetiti to alo. To je uinila, vidjela je vrele suhe planine, spreala mali bodljikavi cvijet za svoj album. Kupila je suvenir: pribor za serviranje salate, izdjeljan iz maslinova drva. Ona rastreseno die jedan od Otonovih palih klinia, uranja u au s vodom kako bi siao lak za kosu i stavlja u usta. Ima tu lou naviku, jesti dijelove vojski sa zemljovida; sreom, gore na polici sa zainima uvijek postoje zamjene. No i mrtvi vojnici bili bi pojedeni, ovako ili onako; ili u najmanju ruku raskomadani, a sve to su posjedovali razneseno. U ratu je tako: uglaene formalnosti obavljaju se usputice, a omjer sprovod naprama stvarnim smrtima biva nizak. Saraceni ve dokrajuju ranjenike, to je u tim okolnostima (bez bolniarki, bez vode) isto milosre, skidaju im oklope i oruje. Strvinarski seljaci ve ekaju svoj red. Ve su se okupili leinari.

Za Otona je prekasno, ali to je s njom? Da je, sa Zenijom, imala jo jednu priliku, jo jedan preokret, jo jedan poetak, bi li postupila drukije? Ne zna, jer previe zna a da bi znala.

18. Tony se prva od njih sprijateljila sa Zenijom; ili tonije, Tony ju je prva pustila unutra, jer ljudi poput Zenije ne mogu prijei preko vaeg praga, ne mogu ui i upetljati se u va ivot ako ih sami ne pozovete. Mora postojati prepoznavanje, ponuda gostoprimstva, rije pozdrava. Tony je to s vremenom shvatila, iako tada nije. Pitanje koje sada postavlja o samoj sebi je jednostavno: zato je to uinila? to se zbivalo s njom, a i sa Zenijom, te je tako neto ne samo omoguilo ve i uinilo nunim? Jer ona jest uputila poziv, tu nema nikakve sumnje. Nije znala to radi, no u takvim stvarima neznanje nije isprika. irom je otvorila vrata i Zenia je ula, poput dugo izgubljena prijatelja, poput sestre, poput vjetra, i Tony ju je doekala s dobrodolicom. Bilo je to davno, poetkom ezdesetih, kad je Tony bilo devetnaest godina; nije ba razdoblje kojeg se sjea s osobitim uitkom, prije no to e se pojaviti Zenia. Gledano unatrag, ini joj se praznim, pepeljastim, neutjenim; iako, dok ga je proivljavala, smatrala je da joj je sasvim dobro. Mnogo je uila, jela je i spavala, prala arape u lavabou na drugom katu McClung Halla i uredno ih vjeala u svojoj sobi na vjealicu za kaput privrenu komadom ueta na karnii iznad tropotava radijatora. Kao mievi kroz polje, imala je male dobro utabane stazice koje su je vodile kroz tjedne. Bila je uporna, klipsala dalje, nosom uz tlo, omotana zatitnom neosjetljivou. Sjea se, bio je studeni. (Imala je zidni kalendar na kojemu je kriala dane, iako nije postojao nikakav poseban datum koji je iekivala ili se prema njemu usmjeravala, no to joj je davalo osjeaj kretanja naprijed.) Stanovala je u McClung Hallu zadnje tri godine, sve otkako joj je umro otac. Majka je umrla

ve prije i trenutano se nalazila u metalnoj kapsuli u obliku minijaturne protupodmornike mine koju je drala iza sloenih dempera na polici u plakaru. Otac joj je poivao u nekropoli, no njegov njemaki pitolj iz etrdesetih leao je u kutiji sa starim boinim ukrasima, i to je otprilike sve to je uvala iz obiteljske kue. Kanila je ponovo sjediniti svoje roditelje - otii jednog dana u nekropolu s lopatom, zasaditi majku uz oca poput tulipanske lukovice od aluminijske legure - ali ju je zadravala slutnja da bi, u najmanju ruku, njezina majka dala sve od sebe da takvo to izbjegne. Uostalom, nije joj uope smetalo to ima majku u sobi, na polici, gdje je moe drati na oku. (Dodijeliti joj lokaciju. Dobro pritegnuti. Natjerati da ostane na svom mjestu.) Tony je imala sobu za sebe jer je djevojka koja je trebala s njom stanovati popila preveliku dozu pilula za spavanje, ispumpali su joj eludac, a nakon toga je nestala. Tomu su ljudi bili skloni, prema Tonynu iskustvu. Tjednima prije no to e otii, cimerica je po cijele dane ostajala u krevetu potpuno odjevena, itala depne romane i tiho plakala. Tony je to mrzila. Smetalo joj je vie od pilula za spavanje. Tony je imala osjeaj da ivi sama, no bila je dakako okruena drugima; drugim djevojkama, ili su to bile ene? McClung Hall se zvao dom za ene, no one su jedna drugu zvale cure. Hej, cure, vikale bi trei uza stube. Zamislite ovo! Nije joj se inilo da ima mnogo zajednikog s tim drugim curama. Grupice njih provodile su veeri - kad nisu izlazile na spoj - u studentskom boravku, izvaljene na deprimantnom naranasto-smeem trosjedu i trima prenapunjenim naslonjaima iz kojih je viak ispadao, u pidamama i kunim ogrtaima, s velikim ekinjastim uvijaima u kosi, igrale brid, puile, pile kavu i secirale momke s kojima izlaze. Tony nije izlazila s momcima; nije imala s kim. Nije joj to smetalo; u svakom sluaju, bolje se osjeala u drutvu odavno mrtvih ljudi. Na taj nain nije bilo nikakve bolne napetosti, nikakva razoaranja. Niega to se moe izgubiti.

Roz je bila jedna od cura iz studentskog boravka. Imala je buan glas i zvala Tony Tonkica i, jo gore, Toni; ve tada joj je eljela birati odjeu, kao lutki. Tony je nije voljela, u tom razdoblju. Smatrala ju je nametljivom i sirovom i ugnjetavaicom. Djevojke su uglavnom smatrale da je Tony udna, ali se prema njoj nisu ponaale neprijateljski. Naprotiv, napravile su od nje kunog ljubimca. Voljele su je hraniti komadiima zabranjene hrane koju su drale skrivenu po sobama okoladom, keksima, ipsima. (Dranje hrane u sobi bilo je slubeno zabranjeno zbog ohara i mieva.) Rado su joj blago mrsile kosu ili je malkice stiskale. Ljudi se teko suzdravaju da ne pipkaju malene - joj, ba kao mai, joj, ba kao mala beba. Tonica Sitnica. Dozivale bi je dok brza mimo njih prema svojoj sobi: Tony! Hej! Hej, Tonac! Kako je? Tony esto nije reagirala ili ih je naprosto izbjegavala. No ponekad bi otila u studentski boravak i pila njihovu kavu punu taloga i grickala njihove pjeskovite kekse. Onda bi je dobile na to da pie njihova imena, unatrake i normalno u isti mah, svako ime jednom rukom; nagrnule bi oko nje i udile se neemu to je ona sama smatrala bjelodanim, sumnjivom magijom nieg ranga. Tony nije bila jedina s posebnom sposobnou. Jedna je umjela proizvoditi zvuk nalik paljenju motornog amca, nekoliko drugih - meu njima i Roz - obiavale su si ruem i olovkom za oi nacrtati na trbuh lice i potom izvoditi trbuni ples od kojeg bi se nacrtana usta groteskno otvarala i zatvarala; jedna druga je znala trik za koji je trebalo imati au vode, prazni valjak od toaletnog papira, aluminijski kalup za pite i jedno jaje. Ta je postignua Tony drala mnogo vrednijima od svojeg. To to ona radi ne zahtijeva nikakvu vjetinu, nikakvu vjebu: kao kad ima superpokretljive zglobove ili moe micati uima, neto najobinije. Kadikad bi je molile da im pjeva unatrake, pa ako su dovoljno gnjavile i ako se Tony osjeala pri snazi, udovoljila bi im. Iznenaujue hrapavim glasom, glasom prehlaenog djeteta iz zbora, pjevala bi mimo svakog tonaliteta:

Ajom agard, Ajom agard, Ajom agard, Enitnemelc, Kejivan ot i, atsen das it, Mila onlis, Enitnemelc. Kako bi metar odgovarao, tvrdila je da su dva samoglasnika mukla, te da je ts jedan glas. Zato ne? Svi jezici imaju takve tikove, a ovo je njezin jezik; njegova pravila i nepravilnosti preputeni su, dakle, njoj na milost i nemilost. Djevojkama je pjesma bila fantastina, posebno zato to se Tony nikad nije nasmijala, ili trepnula, ili trznula. Izvodila ju je krajnje ozbiljno. Istinu govorei, njoj to uope nije bilo zabavno, ta pjesma o eni koja se tako apsurdno utopila, koju nitko nije oplakao, koja je nakraju zaboravljena. Nesta, i to navijek. Zato se one smiju? Kad nije bila s njima, nije mnogo razmiljala o tim djevojkama - o njihovim nervoznim vicevima, njihovu grupnom mirisu pidama, i gela za kosu i mokre puti i talka, njihovu pozdravnom cvrkutu i kokodakanju, njihovu dobrostivom smijuljenju njoj iza lea: Kako je naa Tony aljiva. Umjesto toga razmiljala je o ratovima. O ratovima, ali i o bitkama, to nije isto. Voljela je ponovo odigravati presudne bitke, ustanoviti nije li ih gubitnika strana nekako mogla dobiti. Prouavala je zemljovide i izvjetaje, raspored trupa, tehnologije. Drugi odabir terena mogao je prevagnuti u njihovu korist, ili drugi nain razmiljanja, jer misao je mogla biti tehnologija. Snano vjersko uvjerenje, jer je i Bog bio vojno oruje. Ili drugo vrijeme, drugo godinje doba. Kia je znala biti kljuna; snijeg takoer. Kao i srea. Nije bila pristrana, nikad nije navijala za jednu stranu, a protiv one druge. Bitke su bile problemi koji su se moda mogli rijeiti na jo jedan nain. Neke nije bilo mogue dobiti, nije vano koje; druge jest. U jednoj je biljenici vodila evidenciju bitaka zajedno s vlastitim alternativnim rjeenjima i tablicama. Tablice su znaile gubitke u ljudstvu. Izgubljeni, tako zovu te ljude, kao da ih je netko zaboravan nekamo zametnuo pa ih poslije moe opet nai. Pravo je

znaenje ubijeni. Nesta, i to navijek. Silno alim, rekli bi kasnije generali, kad bi i sami jo bili ivi. Bila je dovoljno lukava da taj svoj interes ne spominje drugim djevojkama. Da se za nj znalo, vjerojatno bi je to gurnulo preko ruba: od udnog i ljupkog stvora u istu patologiju. eljela je zadrati kekse kao opciju. U domu je bilo jo nekoliko djevojaka poput Tony koje su obiavale mugnuti kraj bridistica u kunim ogrtaima i izbjegavati zajednike obroke. Te se djevojke nisu grupirale; osim kimanja glavom i pozdrav nisu ak ni meusobno razgovarale. Tony je slutila da imaju tajne preokupacije, skrivene ambicije to su za svaku porugu i neprihvatljive, poput njezine. Jedna od tih samotnica bila je Charis. Tada se nije zvala Charis, nego sasvim obino Karen. (Promijenila je ime negdje u ezdesetima, vremenu velikih onomastikih mutacija.) Charis-Karen bila je mrava djevojka, od onih za koje su rabili rije tankovita, nalik vrbi s povijenim granama i treperavim vodoskokom zlatna lia. Druga je rije bila amnezina. Charis je meandrirala: Tony ju je znala viati, prije i poslije predavanja, kako kosimice vrluda preko ulice, uvijek - inilo se - u opasnosti da je tko pregazi. Nosila je dugake dirndl suknje ispod kojih je klinasto provirivala podsuknja; iz torbice, tonije torbe, obino pletene, s resama i vezom, stalno su joj ispadali predmeti. Kad god je zalutala u studentski boravak, to je znailo da e pitati je li tko vidio njenu drugu rukavicu, njen svijetloljubiasti al, njeno nalivpero. Obino nije. Kad se Tony jedne veeri vraala iz biblioteke, vidjela je Charis kako na jednoj strani zgrade silazi niz poarne ljestve. Bila je u spavaici, odnosno neemu to je tako izgledalo; svakako, bilo je dugako, bijelo i lepravo. Kad je stigla na najdonji nivo, visjela je jedan tren na rukama, zatim se zadnja dva-tri metra pustila i poela hodati prema Tony. Bila je bosa. Ona hoda u snu, zakljuila je Tony. Pitala se to da radi. Znala je da se mjeseare ne smije buditi, premda je zaboravila zato. Charis nije njena briga,

jedva da je s njom progovorila ukupno dvije rijei, no pomislila je da bi trebala poi za njom i pripaziti da je ne dohvati kakvo vozilo. (Kad bi se to dogaalo danas, Tony bi meu eventualije ukljuila silovanje: mlada ena u spavaici, u mraku, u centru Toronta, bila bi u itekakvoj opasnosti. Moda je Charis i tada bila u opasnosti, no u to doba silovanje nije ulazilo u kategorije Tonyne svagdanjice. Silovanje je ilo zajedno s pljakom, a to spada u povijest.) Charis nije otila daleko. Prola je kroz nekoliko hrpa nagrabljanog lia javor i kesten na travnjaku pred McClung Hallom; onda se okrenula i vratila ponovo kroz lie, a Tony se za njom uljala poput kolekcionara leptir. Zatim je sjela ispod jednog stabla. Tony se pitala dokle e ostati tu vani. Postajalo je hladno, htjela je ii unutra; no nije mogla tek tako ostaviti Charis u spavaici pod stablom. Stoga je i ona sjela pod susjedno stablo. Tlo nije bilo suho. Tony se nadala da je nitko nee vidjeti u tom poloaju, no sreom je bilo prilino mrano i na sebi je imala sivi kaput. Za razliku od Charis, koja je malkice svjetlucala. Nakon nekog vremena Tony se obratio glas iz tame. - Ja ne spavam. No hvala u svakom sluaju. Tony se ozlovoljila. Osjeala se nasamarenom. To kako se Charis ponaala, to tumaranje naokolo u spavaici i bosih nogu, nije smatrala nimalo tajanstvenim ili intrigantnim. Smatrala je to teatralnim i bizarnim. Roz i cure iz studentskog boravka moda jesu ile na ivce, ali barem su bile odreene i nekomplicirane, poznate veliine. Charis je bila neuhvatljiva i neprozirna i potencijalno ljepljiva, kao sapunica ili elatina ili pipci-hvataljke morske anemone. Ako je dotaknete, neto od nje moe ostati na vama. Bila je zarazna, i najbolje ju je ostaviti na miru.

19. Nijedna djevojka iz McClung Halla nije imala nikakve veze sa Zenijom. A Zenia nije htjela imati nikakve veze s njima. Ni pred puanom cijevi ne bi ona

pristala stanovati u enskom domu, takvu je izjavu dala Tony kad je prvi put stupila onamo. Ta rupetina, tako ga je zvala. (Zato je uope dola? Neto posuditi. to? Tony se ne eli sjeati, no ipak se sjea: novac. Zenia je stalno ostajala na suhom. Tony je bilo neugodno to se od nje pitalo, ali bilo bi joj jo neugodnije odbiti. Danas joj je, meutim, neugodno to je iskrcala lovu tako naivno, tako pitomo, tako usluno.) - Dom je za sitne ljude - rekla je Zenia, ibajui prezirnim pogledom po propisano obojenim zidovima, bofl sjedalicama u studentskom boravku, novinskim karikaturama zalijepljenima selotejpom po vratima sob. - Tono - rekla je Tony otealim glasom. Zenia je spustila pogled prema Tony, nasmijeena, ispravljajui se. - Sitne u smislu mate. Ne mislim time tebe. Tony je laknulo, jer Zenijin je prezir bio umjetniko djelo. Tako mu je malo nedostajalo do apsoluta; bila je velika povlastica nai se iskljuenim iz njega. Osjeate se kao da vam je odgoena smrtna kazna, dokazana nedunost, puni ste zahvalnosti; odnosno, tako se osjeala Tony dok je tapkala u svoju sobu, pronalazila svoju malu ekovnu knjiicu, ispisivala svoj mali ek. Prinosila rtveni dar. Zenia je nemarno uzela ek, presavila dva puta i zataknula u rukav. Obje su se pokuavale drati kao da se nita nije dogodilo; kao da nita nije promijenilo ruke, kao da nitko nikom nita ne duguje. Kako me je morala mrziti zbog toga, misli Tony. Tony, dakle, nije upoznala Zeniju meu djevojkama u McClung Hallu. Upoznala ju je preko svoga prijatelja Westa. Nije znala sasvim tono kako je West postao njezin prijatelj. Manje-vie je tu naprosto iskrsnuo. Poelo je tako to je sjedio kraj nje na predavanju i posudio njene biljeke iz novije povijesti jer nije bio na zadnjem predavanju, a onda je odjednom postao dijelom njezine svakidanjice. West je bio jedina osoba s kojom je mogla razgovarati o svojem interesu za ratove. Nije to jo uinila, ali je malo-pomalo radila u tom smjeru. Takvo to

moe trajati godinama, a on joj je prijatelj tek jedan mjesec. Prva dva tjedna zvala ga je Stewart, kao i njegovi drugi, muki prijatelji koji su ga znali tapati po ramenu ili pljeskati po ruci i pitati, Stew, ovo, to je novo? No tada je on sluajno vidio nekoliko zagonetnih komentara koje je napisala na margini uz biljeke - eems ovkak, vadu irats indasod - i morala je objasniti. Bio je impresioniran njezinom sposobnou da pie unatrake - Svaka ast, tako je rekao - i htio je imati vlastito ime unatrake. Tvrdio je da mu se novo ime mnogo vie svia. Djevojke u domu poele su spominjati Westa kao Tonyna momka, premda su znale da nije. Radile su to za zafrkanciju. Kako tvoj momak? derala bi se Roz i cerila Tony iz dubine uleklog naranastog trosjeda, koji se jo jae uleknuo kad je ona ondje sjedila. Hej, Toniu! Kako tvoj tajni ivot? Kako gospon Kandelabar? Jadna ja! Visoki momci uvijek padaju na kripindle! West je bio sasvim dovoljno visok, no uz Tony je djelovao jo vii. Nedostajala mu je vrstoa pojma div: bio je mrav, s labavim spojevima. Noge i ruke bile su samo provizorno privrene za ostali dio njega, a ake i stopala inili su se veima jer su mu rukavi i nogavice uvijek bili dva-tri centimetra prekratki. Bio je naoit na neki uglat, istanjen nain, poput srednjovjekovnog kamenog sveca ili uobiajeno naoita mukarca koga su rastegnuli poput gume. Kosa mu je tada bila plava i kutrava, a nosio je tamnu, zagasitu odjeu izlizane dolevite, traperice pune mrlja. Bilo je to neuobiajeno tih godina: veina mukaraca na fakultetu jo je hodala s kravatom, ili barem u sakou. Njegova odjea bila je izraz alternative i davala mu odmetniku auru. Kad su Tony i West nakon predavanja iz novije povijesti bivali zajedno na kavi u jednoj od studentskih kafeterija kamo su zalazili, djevojke bi se zabuljile u Westa. Onda bi im pogled krenuo nanie i ugledale bi Tony s pa-frizurom i naoalama u ronatom okviru, u suknji na falte i jeftinim mokasinkama. I ne bi znale to da misle.

Zajednika kava je manje-vie sve to je Tony imala s Westom. Dok su pili kavu, razgovarali su; premda, ni ona ni on nisu bili, tono rije, govorljivi. Razgovor se veim dijelom sastojao od ugodne utnje. Ponekad bi pili pivo u raznim pivnicama, odnosno pio je West. Tony bi sjedila na rubu stolca, noni prsti jedva su joj dosezali do poda, i lizala pjenu s vrha krigle zamiljeno pipkajui po njoj jezikom, poput make. Onda bi West ispio ostatak i naruio jo dvije krigle. etiri su bile njegova granica. Vie od toga nikad nije pio, na Tonyno olakanje. To to su u pivnicama doputali da Tony uope ue, jer izgledala je kao prava pravcata maloljetnica, bilo je pravo iznenaenje. Ona jest bila maloljetna. Zacijelo su bili uvjereni da se ne bi usudila ni primirisati u takve lokale kad joj zaista ne bi bile dvadeset dvije godine. Ali bila je preruena u samu sebe, to je jedna od najuspjenijih krinki. Da je pokuala izgledati starije, to ne bi funkcioniralo. West je govorio da na novijoj povijesti nitko ne hvata biljeke bolje od Tony. Njoj je to davalo osjeaj da je korisna - ak bolje, prijeko potrebna. Hvaljena. West je sluao noviju povijest - koja nije uope bila nova, nego samo ne stari vijek, koji je zavravao padom Rima - jer su ga zanimale narodne pjesme i balade i starinski instrumenti. Svirao je lutnju, odnosno tako je tvrdio. Tony nikad nije vidjela njegovu lutnju. Nikad nije bila u njegovoj sobi, ako je uope stanovao u sobi. Nije znala gdje stanuje, niti to radi uveer. Govorila si je da je to ne zanima: njihovo je prijateljstvo za poslijepodne. Kako je vrijeme prolazilo, meutim, poela je razmiljati o ostalom dijelu njegova ivota. Zatekla se kako se pita to on veera, ak i to dorukuje. Pretpostavljala je da stanuje s drugim mukarcima, ili mladiima, jer joj je spomenuo jednog momka koji zna zapaliti vlastiti prdec. Nije joj to ispriao uz podrugljiv cerek, ve nekako saalno. - Zamisli da ti to ureu u nadgrobnu plou - rekao je. Pale prdeca Tony je prepoznala kao varijantu onih umjerenijih trikova s jajima i ruem nacrtanim licima kakvi su se izvodili u McClung Hallu, i postulirala muki dom. No pitala nije. Kad se West pojavljivao, kazao bi Bok.

Kad je nestajao, kazao bi Vidimo se. Tony nikad nije znala kada e uslijediti bilo jedno, bilo drugo. U tom su stilu uli u studeni. Tony i West su sjedili u pivnici Lundy's Lane, nazvanoj po jednoj od bitaka tijekom pobune u Gornjoj Kanadi 1837. - ta je bitka, po Tonynu miljenju, trebala zavriti drukije, ali je izgubljena zbog gluposti i panike. Tony je lizala pjenu s vrha svoje krigle kao obino, kadli je West izustio neto iznenaujue. Rekao je da prireuje zabavu. Zapravo je rekao mi. I nije rekao zabavu, rekao je tulum. Tulum je zvualo udno, iz Westovih usta. Tony nije s Westom povezivala nasilje, a tulum izravno asocira na tunjavu. Zvuao je kao da citira nekog drugog. - Tulum? - nesigurno je rekla Tony. - Ne znam. - U domu je ve ula djevojke kako priaju o tulumima. Bilo ih je po mukim bratovtinama i esto su zavravali tako da su ljudi povraali - veinom mukarci, ali katkada i djevojke, tamo u bratovtini ili poslije, u kupaonici u McClungu. - Mislim da bi trebala doi - rekao je West, dobroudno je gledajui svojim plavim oima. - Mislim da izgleda nekako blijeda. - Takva mi je boja - rekla je Tony branei se. Bila je osupnuta iznenadnom Westovom brigom za svoje zdravlje. Zvuala je odve uljudno; dodue, to je proturjeilo njegovoj lampavoj i mrkoj odjei, uvijek joj je otvarao vrata. Nije bila naviknuta na takvu brigu od njega, ili bilo koga. To ju je nekako uznemirilo, kao da ju je dodirnuo. - Ja mislim - rekao je West - ti bi trebala vie ii van. - Van? - rekla je Tony. Posve se smela: to on hoe rei time van? - Zna ve - rekao je West. - Upoznati ljude. U nainu na koji je to rekao bilo je gotovo neke primisli, kao da skriva kakav mutan naum. Sinulo joj je da je on to iz posve neumjesne brinosti moda pokuava spojiti s nekim mukarcem, kao to bi Roz bila u stanju. Tonkice! Tu

je netko s kim te elim upoznati, kazala bi Roz, a Tony bi se izmaknula i udaljila. Sada je rekla: - Ali tamo ne bih nikoga poznavala. - Znala bi mene - rekao je West. - A druge bi mogla upoznati. Tony nije rekla da ne eli upoznavati nikakve druge ljude. Zvualo bi to previe udnovato. Umjesto toga je pustila da joj West napie adresu na komadi papira otrgnut s vrha jednog lista njegova Uspona renesanse. Nije kazao da e doi po nju, pa se to bar ne smatra spojem. Tony ne bi bila kadra izii na kraj ni sa kakvim spojem, ponajmanje ako se radi o Westu. Ne bi bila kadra izii na kraj sa svim to to podrazumijeva, odnosno s nadom. Ta vrst nade mogla bi je izbaciti iz ravnotee. Nije se eljela vezati, ni uz koga, podvueno, toka. Tulum je na drugom katu u uskoj, asfaltom optoenoj zgradi prilino daleko od centra s kojom su u istom nizu diskonti i duani s vojnim vikovima, a gleda prema eljeznikoj pruzi. Stube su strme; Tony se uspinje jednu po jednu i pridrava se za rukohvat. Vrata na vrhu su otvorena; odande dopiru valovi smijeha i dima. Tony se pita treba li pokucati, odluuje da nee budui da ionako nitko ne bi uo, i ulazi. Istog trena poeli da to nije uinila, jer soba je prepuna ljudi, i to one vrste koji e nju, tako en masse, zajameno prestraiti ili e joj u najboljem sluaju biti jako neugodno. ene veinom imaju ravnu kosu koju nose povezanu u konjski rep kao balerine ili smotanu u strogu punu. Na sebi imaju crne arape i crne suknje i crne pulovere; oi su im naglaeno iscrtane, ali usne nisu namazane. Neki mukarci imaju bradu. U jednakoj su odjei kao West - radna koulja, dolevita, jakna od trapera - ali im nedostaje njegova otvorenost, njegova mekoa, njegova prividna nekosmatost. Oni su zbijeni, uvoreni, gusti od supernaboja materije. Glomazni su, nadvisuju druge, bride od statike energije. Mukarci razgovaraju uglavnom meusobno. ene uope ne razgovaraju. Naslonjene su na zid ili stoje prekrienih ruku ispod grudi, u jednoj im nehajno visi cigareta i pepeo pada na pod, a one djeluju kao da im je dosadno i tek to

nisu krenule na neku drugu, bolju zabavu; ili bezizraajno pilje u mukarce, ili im pak zure preko ramen kao da intenzivno trae nekoga drugog, nekog drugog mukarca, vanijega. Dvije-tri ene se osvrnu na Tony kad je ula, i naglo skrenu pogled. Tony ima na sebi odjeu kakvu obino nosi, tamnozelenu jaknu od rebrastog samta i ispod nje bijelu bluzu, u kosi zelenu barunastu vrpcu, dokoljenke i smee mokasinke. Zadrala je mnogo gimnazijske odjee jer i dalje stane u nju. U ovom trenutku zna da e morati nabaviti drugu odjeu. No nije sigurna kako. Ona se istee na vrcima prstiju i virka kroz isprepletenu ivicu ruku i ramen i glav, grud u crnoj rebrasto pletenoj vuni i grudnih koev u seru i golih torz. Ali Westa nigdje na vidiku. Moda zato to je soba tako mrana; moda ga zato ne moe vidjeti. Onda ona shvaa da je soba ne samo mrana nego crna. Zidovi, strop, ak pod, sve djeluje poput sjajnog, tvrdog crnog emajla. ak je i na prozorima sloj boje; ak i na rasvjetnim tijelima. Namjesto elektrine rasvjete tu su svijee, utaknute u boce od Chiantija. A po cijeloj sobi stoje velike srebrnaste limenke od vonog soka s kojih su zguljene naljepnice i unutra stavljene bijele krizanteme koje podrhtavaju i svjetlucaju pod svjetlom svijea. Tony bi najradije otila, ali ne prije no to vidi Westa. Mogao bi pomisliti da je odbila njegov poziv, da se nije pojavila; mogao bi pomisliti da se ponaa snobovski. Takoer bi da je netko utjei i umiri; s njime ona tu ne bi tako strala. Upuuje se u potragu hodnikom koji vodi ulijevo. On zavrava u kupaonici. Otvaraju se vrata, uje se putanje vode i izlazi neki krupan, kosmat mukarac. Mutnim se oima zagleda u Tony. - Sranje, evo i skautkinje - kae. Tony se osjea kao da je visoka otprilike pet centimetara. Trkom se sklanja u kupaonicu, barem nekakvo pribjeite. I ona je obojena u crno, ak i kada, ak i lavabo, ak i zrcalo. Tony zakljuava vrata i sjeda na crni zahod, provjerivi najprije prstom je li suh.

Nije sigurna da je na pravom mjestu. Moda West ovdje uope ne stanuje. Moda ona ima pogrenu adresu; moda je ovo neki drugi tulum. Ali, provjerila je na onom komadiu papira prije no to e krenuti uza stube. U tom sluaju, moda je posrijedi krivo vrijeme - moda je dola prerano za Westa, ili prekasno. To se nikako ne moe znati, jer njegovi dolasci i odlasci uvijek su tako nepredvidljivi. Mogla bi izii iz kupaonice i nekoga pitati - nekog od onih ogromnih dlakavih mukaraca, neku od onih visokih povrnih ena - gdje je West, ali ju je strah. to ako nitko ne zna tko je on? Sigurnije je ostati ovdje, odigrati si u glavi bitku kod Cullodena, odvagnuti anse. Namjeta teren - brijeg s kosom padinom, linija kamenog zida iza kojeg stoji red urednih britanskih vojnika sa svojim urednim pukama. Odrpani klan juria niz brijeg uz bojne poklie, sa zastarjelim maevima i malenim okruglim titovima kao jedinim orujem. Padaju hrpimice, slikovito, plemenito. Klaonica. Hrabrost koristi samo kad su tehnologije ravnopravne. Princ Charlie Ljupki bio je kreten. Nemogue je tu pobijediti, razmilja ona, u takvoj bitki. Jedina je nada mogla biti - izbjei bitku kao takvu. Odbiti borbene uvjete, odbaciti konvencije. Udariti nou, a onda se izgubiti u brdima. Preruiti se u seljake. To nije potena borba, ali s druge strane, to je potena borba? Nita o emu je dosad nauila. Netko kuca na vrata. Tony ustaje, puta vodu u crni zahod, pere ruke na crnom lavabou. Runika nema, pa ih brie svojom samtastom jaknom. Otkljuava vrata: jedna od ena s konjskim repom. - Ispriavam se - kae joj Tony. ena je hladno gleda. Tony se vraa u glavnu prostoriju, odluuje otii. Bez Westa nema svrhe ostajati. Ali tamo, u sreditu sobe, je Zenia. Tony jo ne zna njezino ime, no Zenia kao da i ne treba ime. Ona nije u crnom kao veina. U bijelom je, nekoj vrsti dugake koulje koja joj do sredine bedara prekriva duge nogavice pripijenih traperica. Koulja nije tanka, ali asocira na donje rublje, moda zato to su gumbi raskopani sve do bradavica. U V izrezu

na svakoj je strani po jedna mala vrsta poludojka, poput oblih zagrada postavljenih leno. Svi ostali, onako u crnom, utapaju se u crnu pozadinu zidova. Zenia se izdvaja: njeno lice, ruke, torzo plutaju u crnilu, izmeu bijelih krizantema, kao da je bestjelesna i bez nogu. Zacijelo je sve to smislila unaprijed, zakljuuje Tony kako e u tom mraku sjati poput cjelonone benzinske crpke ili, budimo poteni, Mjeseca. Tony za sebe osjea da je usisana, gurnuta u crni emajl zidova. Jako lijepi ljudi imaju taj uinak, misli ona: briu vas. U Zenijinoj nazonosti ona se osjea vie nego malenom i smijenom: osjea se nepostojeom. Ona brie u kuhinju. I ondje je sve crno, ak i tednjak, ak i hladnjak. Pod svjetlom svijea boja ima vlaan odsjaj. Naslonjen na hladnjak, stoji West. Poprilino je pijan. Tony to uoava istog trena, imala je dovoljno iskustva. U njoj se neto prevre, prevre i tone. - Bok, Tony - kae on. - Kako je moja mala frendica? Nikada West nije zvao Tony svojom malom frendicom. Nikad nije rekao rije mala. To djeluje kao oskvrnue. - Zapravo moram ii - kae ona. - Jo je rano - kae on. - Popij si pivo. - On otvara crni hladnjak, koji je unutra ipak bijel, i vadi dva Molsona. - Ma gdje mi je ta kureva stvar? - pita i pipa se po tijelu. Tony ne zna o emu on govori ni to radi, ak niti tko je on ustvari. Ne onaj koji je mislila, to sigurno. On ne obiava psovati. Tony poinje uzmicati. - U depu ti je - kae glas iza nje. Tony se okree: to je djevojka u bijeloj koulji. Smijei se Westu, daje znak kaiprstom. - Ruke uvis. West, naceren, die ruke u zrak. Djevojka klei i opipava mu depove, glave naslonjene na njegovo bedro, i nakon jednog vrlo dugog trenutka - pri emu se Tony osjea kao da je tko prisiljava gledati kroz kljuanicu prizor koji je intiman do nepodnoljivosti - vadi otvara za boce. Struno otfikarivi zatvarae otvara

oba piva, jednu bocu prua Tony, drugu naginje i pije iz nje. Tony promatra kako joj se grlo talasa dok guta. Ima dugaak vrat. - A meni? - kae West i djevojka mu prua bocu. - Onda, kako ti se svia nae cvijee? - kae ona Tony. - Ukrali smo ga s groblja Mount Hope. Kapnuo je nekakav glavonja. Dodue, malo se oklembesilo; morali smo ekati da se svi oiste. - Tony uoava rijei - ukrali, kapnuo, oiste i osjea koliko je plaha i koliko joj stila nedostaje. - To je Zenia - kae West. U glasu mu se razabire posjedniko oboavanje, kao i nekakva promuklost, to se Tony nimalo ne svia. Moje, to on eli rei. Moje u koliinama. Sada je Tony jasno da je krivo shvatila ono mi. Mi nije imalo nikakve veze s cimerima, mukarcima. Mi je znailo Zenia. Zenia se sada naslanja na Westa kao na rasvjetni stup. Zagrlio ju je oko struka, ispod koulje; lice mu je napola skriveno u njenoj zadimljenoj kosi. - Sjajno je - kae Tony. Pokuava zvuati oduevljeno. Nespretno pije iz boce koju joj je dao West i koncentrira se da se ne zagrcne. Oi je peku, lice joj se ari, u nosu je bocka. - A to je Tony - kae Westov glas. Usta su mu iza Zenijine kose, pa se ini da govori kosa. Tony razmilja ne bi li jurnula iz kuhinje, izmeu nogu u seru, niza stube. Miji stampedo. - O, to je Tony - kae Zenia. Kao da joj je zabavno, tako zvui. - Bok, Tony. Sviaju li ti se nai crni zidovi? Molim te, makni svoje hladne ruke s moga trbuha. - Ovo kae Westu. - Hladne ruke, toplo srce - mrmlja West. - Srce - kae Zenia. - Koga briga za tvoje srce? Nije to tvoj najkorisniji organ. Ona zadie koulju, pronalazi njegove ruke, izvlai ih, dri u svojima i miluje, i sve se to vrijeme smijei Tony. - Ovo je osveta - kae. Oi joj nisu crne, to je Tony isprva mislila, ve tamnomodre. - Ovo je urka osvete. Gazda nas je izbacio, pa smo pomislili, idemo ostaviti jebenom starom gadu neto da nas

zapamti. Da ovo prekrije, trebat e mu vie od dva premaza. U ugovoru je pisalo da imamo pravo liiti stan, ali boja nije navedena. Vidjela si zahod? - Da - kae Tony. - Jako je sklizak. - Ne namjerava biti duhovita, ali Zenia se smije. - Ima pravo - kae Westu. - Tony je vrisak. Tony mrzi da se o njoj govori u treem licu. Oduvijek to mrzi; to je obiavala njezina majka. West je sa Zenijom razgovarao o njoj, o njih dvoje, analizirao ju je njoj iza lea, lijepio joj atribute kao da je dijete, kao da je bilo tko, kao da je tema. Takoer joj svie da je West nju pozvao na zabavu samo zato to mu je to rekla Zenia. Ona odlae pivo na crni tednjak, zamjeuje da je boca napola prazna. Mora da je pola ipak popila. Kako joj je to uspjelo? - Zbilja bih trebala poi - kae, nadajui se da zvui dostojanstveno. Zenia kao da je nije ula. West takoer. On sada proviruje iz ponora Zenijine kose; Tony dobro vidi njegove svjetlucave oi pod svjetlom svijea. Njene vlastite ruke i noge polako se odvajaju od nje, a zvukovi se usporuju. To je od piva, obino ga ne pije, nije navikla na pivo. Proima je enja. Kad bi bar znala nekoga tko bi ovako zario lice u njezinu kosu. Kad bi to mogao biti West. No za takvo to ona nema dovoljno kose. Samo bi udario o lubanju. Neto je izgubila. Izgubila je Westa. Atsen. Kejivan. Glupa pomisao: kako moe izgubiti nekog koga zapravo nisi ni imala? - Dakle, Tony - kae Zenia. To Tony zvui kao da je strana rije, kao da je u navodnicima. - West mi kae da si briljantna. Koji je tvoj smjer? Tony misli da je Zenia pita kamo sada ide. Mogla bi se pretvarati da ide na drugu urku, bolju, na koju Zenia pak nije pozvana. No nije ba vjerojatno da bi joj povjerovali. - Mislim da u ii podzemnom - kae. - Moram raditi. - Ona uvijek mora raditi - kae West. - Ma ne - kae Zenia, trunkicu nestrpljivo. - Hou rei, to eli napraviti sa svojim ivotom? to ti je opsesija?

Opsesija. Tony ne poznaje nikoga tko ovako govori. Opsesiju imaju samo kriminalci i munjeni tipovi, a ak ako je i imate, ne oekuje se da priznate. Ne moram odgovoriti, govori ona u sebi. Predouje si djevojke iz studentskog boravka i to bi one mislile o opsesijama; i to bi mislile o Zeniji, kad je ve pri tome. Mislile bi da ih je ona krcata, a i da je flika, s tim raskopanim gumbima. Kudile bi njenu flikastu kosu. Njihove sudove o drugim enama Tony obino smatra pakosnima i povrnima, no u ovom trenutku oni su joj utjeha. Trebala bi se osmjehnuti onako izdosaeno, nehajno. Trebala bi rei: Moje to? i nasmijati se, i glumiti zapanjenost, kao da je to glupo pitanje. Ona zna kako se to radi, gledala je i sluala. Ali to nije glupo pitanje i ona zna odgovor. - Ivotar - kae. - to? - kae Zenia. Sada joj je panja usredotoena na Tony, kao da je ona napokon neto zanimljivo. Neto u to vrijedi proniknuti. - to si rekla, ivrit? Tony shvaa da je napravila lapsus. Obrnula je rije. Sigurno zbog alkohola. - Hou rei, ratovi - kae, ovaj put izgovarajui paljivo. - To ja elim sa svojim ivotom. elim prouavati ratove. - Nije to trebala kazati, nije trebala toliko ispriati o sebi, krivo se izrazila. Ispala je smijena. Zenia se smije, ali taj smijeh nije podrugljiv. To je smijeh oduevljenja. Dodiruje Tonynu nadlakticu, sasvim lagano, kao da igra lovice s pauinom. - Da popijemo kavu - kae. A Tony se osmjehuje.

20. To je bilo to, to je bio presudni trenutak. Rubikon! Kocka je bila baena, no tko je to tada mogao znati? Tony ne, iako se zaista sjea outa, outa da je izgubila tlo pod nogama, da ju je pomela snana bujica. A to je tono djelovalo kao poziv u pravom smislu rijei? to je Zeniju dozvalo, pokazalo joj otvor u Tonynu kukcolikom malom armiranom oklopu? Koja je rije bila ona magina, ivotar ili ratovi? Vjerojatno obje zajedno: dvostrukost. Tu je moglo biti uzbudljivosti, za Zeniju.

No moda je sve ovo tek pretjerano kompliciranje, ispredanje intelektualne pauine, emu Tony zna da je sklona. Bez sumnje je posrijedi bilo neto mnogo jednostavnije, mnogo oitije: Tonyna smetenost i nemogunost da se iim obrani u danim okolnostima, koje su se okolnosti zvale West; West i injenica da ga je Tony voljela. Zenia je to zacijelo osjetila prije nego sama Tony i znala da Tony nije nikakva prijetnja, a znala je i da Tony ima poneto perja koje vrijedi oupati. Ali to je sa samom Tony? to je Zenia njoj nudila, ili se inilo da nudi, dok je stajala u onoj crnoj kuhinji, dok se smijeila i lagano dodirivala Tonynu nadlakticu, ljeskajui se na svjetlu svijee poput fatamorgane? Priroda se uasava vakuuma, razmilja Tony. Ba nepraktino. U protivnom, mi vakuumi mogli bismo ivjeti svoj ivot u razmjernoj sigurnosti. to ne znai da je Tony sada vakuum. Nije, nipoto. Sada je ona ispunjena, sada pliva u izobilju, sada uva zamak pun blaga, sada se vezala. Sada mora vrsto drati uzde. Tony hoda gore-dolje po podrumu, pero i biljenica lee zaboravljeni na pingpong stolu, i misli na Westa koji gore spava a zrak ulazi duboko u njega i odande izlazi; na Westa koji se prevre i stenje bespomonim uzdasima, uzdasima to zvue kao da e mu srce prepuknuti. Slua krikove umiruih, klicanje Saracen na goloj obali, zujanje hladnjaka u kutu, zveket bojlera pri ukljuivanju i iskljuivanju, i Zenijin glas. Glas koji govori otegnuto, tek neznatno oklijevajui, s tek neznatno stranom aromom i uhom uljetanja, soan ali na povrini tvrd. okoladni bombon s glazurom izvana, a iznutra mek, itak, varljiv. Sladak i tetan. - to bi te navelo da se ubije? - kae Zenia. - Da se ubijem? - kae Tony zaueno, kao da joj takvo to nikad nije palo na um. - Ne znam. Ne mislim da bih se ikad ubila. - A kad bi imala rak? - kae Zenia. - Kad bi znala da e umirati polako, u nepodnoljivim bolovima? A kad bi znala gdje se nalazi mikrofilm, i druga

strana znala da ti zna, i muit e te da oda, i na kraju e te ipak ubiti? Kad bi pritom imala u zubu kapsulu s otrovom? Bi li je upotrijebila? Zenia voli takva ispitivanja. Obino su im temelj poprilino ekstremni scenariji: to bi bilo da si na Titanicu i on tone? Bi li se laktarila i gurala, ili se povukla i uljudno potonula? A kad bi umirala od gladi u amcu na otvorenom moru i jedan od suputnika umro? Bi li ga jela? Ako bi, da li bi one ostale gurnula u more tako da ga zadri cijelog za sebe? Ona kao da posjeduje prilino vrste odgovore, premda ih uvijek ne otkriva. Unato svim besteinskim leevima kojih joj je prepuna glava, unato svim ratovima na milimetarskom papiru i masovnim krvoproliima o kojima duboko razmilja iz dana u dan, Tony biva osupnuta takvim pitanjima. Nisu to apstraktni problemi - previe su osobni a da bi bili apstraktni - i za njih ne postoje nikakva ispravna rjeenja. No pokazati malodunost bila bi taktika pogreka. - Pa, ne moe nikad znati, zar ne? - kae ona. - Ako se stvar ne dogodi. - tima - kae Zenia. - I onda, to bi te navelo da nekog ubije? Tony i Zenia piju kavu, to rade gotovo svaki trei dan u zadnjih mjesec dana, sve otkako su se upoznale. Odnosno ne svaki trei dan, svaku treu veer: trenutano je jedanaest sati, kad inae Tony ide u krevet, no ona je tu, jo uvijek na nogama. ak nije pospana. Pritom nisu u nekoj pitomoj kafeteriji na kampusu; sada su u pravoj kafeteriji, nedaleko je Zenijin novi stan. Zenijin i Westov. Zenia je zove gumenjak. Inae se zove Christie i radi cijelu no. Sada su tu tri mukarca, dvojica u trenkotima, jedan u izmaenom sakou od tvida, trijezne se, kae Zenia; i dvije ene, sjede u pregratku i tiho razgovaraju. Zenia kae da su te ene prostitutke; prostue, tako ih zove. Uvijek ih moe prepoznati, kae. Tony one ne djeluju kao jako privlaan seksualni proizvod: nisu mlade, imaju pravu-pravcatu tukaturu od minke, frizura im je iz etrdesetih godina, ukruena lakom i s razdjeljkom sa strane pa se vidi bijelo vlasite. Jedna je skinula jako izrezanu salonku s laniem na peti te stopalom u

najlonki mlatara dijelom prolaza. S prljavim linoleumom na podu, duboksom koji ne radi i debelim, okrhnutim alicama lokal ima u sebi neeg otpisanog, nekakvog bearskog i dreavog nehaja koji je Tony odbojan ali i neizmjerno uzbudljiv. U McClung Hallu ona pri izlasku upisuje sve kasnije i kasnije vrijeme povratka. Tvrdi da pomae pri oslikavanju kulisa za jednu predstavu, Trojanke. Zenia je nastudirala ulogu Helene, no dobila je Andromahu. - Sva ona pusta kuknjava kae. - enski cvile. Zbilja to mrzim. - Kae da je neko eljela biti glumica, ali vie ne. - Jebeni redatelji misle da su Gospod Bog. to se njih tie, ti si najobinija psea hrana. A kako tek znaju drpati i sliniti po tebi! - Mislim da u izii iz predstave, kae. Drpati i sliniti, za Tony su to novi pojmovi. Nju nikad nisu drpali ni slinili po njoj. Rado bi pitala kako to izgleda, ali se suzdrava. Ponekad njih dvije zaista oslikavaju kulise. Ne znai da Tony ima smisla za lienje - u cijelom ivotu nije obojila ama ba nita - no drugi joj daju etku i boju i govore gdje, pa ona nanosi temeljnu boju. Boje ima i na njezinu licu i kosi, kao i na mukoj koulji koju su pronali za nju i koja joj see do koljena. Osjea se kao da je prola obred krtenja. Svi drugi - mrave ene ravne grivaste kose i prezirna pogleda, ironini mukarci u crnim demperima - gotovo su je prihvatili, to je dakako Zenijino djelo. Iz nekog razloga koji nikom od tih ljudi nije jasan, Zenia i Tony su prst i nokat. To su uoile ak i cure u domu. Vie ne zovu Tony Tonkica, ne nutkaju je ostacima keksa, ne moljakaju da pjeva Dragu Klementinu unatrake. Povukle su se. Tony ne zna radi li se tu o antipatiji ili potovanju; ili moda o strahu, jer ini se da je Zenia meu njima na stanovitu glasu. Premda nju nijedna ne poznaje osobno, Zenia spada meu ljude koji upadaju u oi - vide ih svi, ali Tony je dosad nije vidjela jer nije gledala. Djelomice je posrijedi vanjtina: nenaoite ene pravokutne grae mataju o tome da izgledaju, to znai i budu, kao Zenia,

iva slika njihovih elja; uvjerene su da je to mogue postii izvana prema unutra. Takoer, navodno je briljantna i dobiva najbolje ocjene - premda se nimalo ne trudi, jedva da se uope pojavljuje na predavanjima: i kako joj to onda polazi za rukom? Briljantna je, ali i ulijeva strah. Ima u sebi neeg vujeg, divljeg, odmetnikog. Poneto od toga Tony doznaje od Roz, koja joj jednog jutra upada u sobu taman dok ui ne bi li nadoknadila prolu veer. Brina Roz dolijee sva nakostrijeena i krijetei pokuava prosvijetliti malu Tony, prema kojoj gaji zatitnike osjeaje. Tony slua bez rijei, pogled joj postaje tvrd, sluh se odvraa. Ne eli uti jednu jedinu rije protiv Zenije. Ljubomorna kuka, govori u sebi. Akuk anromobujl. Sad je i drukije odjevena, jer ju je Zenia predizajnirala. Na sebi ima crne hlae od rebrastog samta i pulover s ogromnom rolkragnom u kojoj joj glava poiva kao jaje u gnijezdu, a ogrnuta je divovskim zelenim alom. To si zbilja moe priutiti, govori Zenia i vue je iz jednog duana u drugi. Nema vie paa sa zelenom barunastom vrpcom; Tony je oiana sasvim kratko, navrh glave kosa joj je nauurena i oblikovani su umjetniki pramenovi. Kojiput se Tony ini da izgleda malkice kao Audrey Hepburn, a kojiput kao krpa za pod nakon elektrine stolice. Izgleda mnogo rafiniranije, presudila je Zenia. Takoer ju je natjerala da naoale s debelim ronatim okvirom normalne veliine zamijeni jo veima, golemima. - Ali ove su pretjerane - kae Tony. - Neskladne. - Ljepota je upravo to - kae Zenia. - Pretjeranost. Nesklad. Obrati malo panju i vidjet e. Ista ta teorija zasluna je i za prevelike dempere i alove nalik deki: u njima Tony pliva i djeluje jo krljavije. - Izgledam kao prut - kae. - Kao da mi je deset godina. - Vitkost - kae Zenia. - Mladenaki izgled. Neki mukarci to vole. - U tom sluaju su oni nastrani - kae Tony.

- Sluaj to u ti rei, Antonia - kae Zenia. - Svi mukarci su nastrani. To ne smije nikad zaboraviti. Dolazi konobarica, pod bradom slojevi sala, na nogama arape za vene i klompaste cipele, grudi u sivom oprnjaku s mrljom od keapa kao isturena prethodnica. Izdosaeno im nalijeva novu kavu u alice. - I ova spada meu njih - kae Zenia nakon to im okrene lea. - Prostua. U slobodno vrijeme. Tony mjeri pogledom oteala kria, umorno pognuta ramena, raupanu punu boje mrtve vjeverice. - Ma ne! - kae. - Tko bi htio s njom? - Da se kladim u to hoe - kae Zenia. - I onda? To znai da Tony treba nastaviti to god da je dotad priala, no Tony se jedva jedvice sjea gdje je stala. Ovo prijateljstvo sa Zenijom je vrlo iznenadno. Osjea se kao da je tko vue na uetu iza motornog amca u punoj brzini, nad njom pljuskaju valovi a ui su joj pune glasnog pljeska; ili kao da juri nizbrdo na biciklu bez guvernala i bez konica. Nema nadzor ni nad ime - a u isti mah je neobino pozorna, kao da joj svaka dlaica na rukama i potiljku stoji uspravno. Opasne su to vode. Ali zato? Ta njih dvije samo razgovaraju. Tony dodue jest oamuena od tolike bujice bezobzirnih rijei. Nikad nije toliko dugo sluala jednu osobu; a ni sama nije nikad izgovorila toliko toga, niti s toliko malo opreza. Jedva da se ikad u tolikoj mjeri razotkrila, u svojem bivem ivotu. Komu je i mogla ispriati? Ona nema blagog pojma to e se promoliti kad sljedei put otvori usta. - I onda? - kae Zenia ponovo i naginje se iznad smeasto proaranog stola, polupraznih alica, opuaka u smeoj metalnoj pepeljari. Tony dakle nastavlja.

21. A sadraj Tonyne prie je njezina majka. Tony sada prvi put govori o majci, odnosno vie od najosnovnijih injenica. Nesta, i to navijek, kae Tony, Silno alim, kau svi ostali. emu kazati vie? Koga to uope zanima?

Zeniju, ispostavlja se. Dobro ona vidi da je ta tema Tony bolna, no nju to ne zaustavlja, ve naprotiv potie. Pa bocka i gurka i emitira sve one izraajne i primjerene zvukove - za znatielju, zapanjenost, uasnutost, brinost, upornost i preokree Tony iznutra prema van kao soknu. Za to se hoe vremena, jer Tony nema jasnu predodbu o svojoj majci. Sjeanje na nju sastavljeno je od sjajnih djelia nalik hotimice razbijenu mozaiku ili bodljikavu predmetu koji je sluajno pao na pod. Svako malo Tony iznosi komadie, slae ih i preslaguje, pokuavajui ih meusobno uklopiti. (Iako dosad jo nije na to potroila odve vremena. Unitenje se zbilo odve nedavno.) Stoga Zenia moe izvui iz nje tek aku krhotina. Zato joj takvo to uope treba? Na Zeniji je da to zna, a na Tony da dozna. Ali u ovom trenutku transa i govorljivosti Tony ne pada na um ak ni pitati. Tony je otvrdjela zarana. To je izraz koji ona danas rabi, sva potitena, u svom podrumu u tri poslije ponoi, dok vojnici- -klinii Otona Crvenog lee poklani u pjeskarniku iza nje i West gore spava snom nepravednika, a Zenia nesmetano hara negdje po gradu. Pojam otvrdjeti pokupila je od Charis, koja je rastumaila da je to ono to radi s biljkama presadnicama kako bi ovrsnule i postale otporne na mraz i uz tvoju se pomo bolje presaivale. Ne zalijeva ih mnogo i ostavlja ih vani kad je hladno. Upravo se to dogodilo Tony. Roena je kao nedonoe, to joj je majka rado znala rei, i drali su je pod staklom. (Je li pritom u majinu glasu bio prizvuk aljenja, kao da je teta to su je nakraju izvadili odande?) Tako je Tony provela svoje prve dane bez majke. A stanje se u konanici - nije nimalo poboljalo. Na primjer: Kad je Tony bilo pet godina, majka ju je odluila odvesti na sanjkanje. Tony je znala to je to, premda se jo nikad nije sanjkala. Majka je imala tek nejasnu predodbu pokupljenu s boinih kartolina. No bila je to jedna od njezinih romantinih engleskih predodaba o Kanadi.

Gdje je nabavila tobogan1? Vjerojatno ga je posudila od neke prijateljice iz brid kluba. Patentnim je zatvaraem uglavila Tony u odijelce za snijeg i uzela taksi do brijega za sanjkanje. Tobogan je bio sasvim malen pa je, smjeten ukoso, stao na zadnje sjedalo zajedno s Tony. Majka je sjedila sprijeda. Toga je dana njihov auto uzeo otac, kao uostalom manje-vie svakog dana. Dobro da je ispalo tako, jer ulice su bile zaleene, a Tonyna se majka ubrajala meu, blago reeno, spontane vozae. Kad su stigle do brijega, na sivom zimskom nebu upravo je zalazilo golemo, mutno ruiasto sunce, a sjene su bile plavkaste. Brijeg je bio vrlo visok. Nalazio se na jednoj strani dubokog klanca i prekrivao ga je gusto nabijeni, zaleeni snijeg. Niz brijeg su na saonicama, toboganima i velikim kartonima ludo jurile grupice vritave djece i nekolicina odraslih. Neki su se izvrnuli, a bilo je i sudaranja. Oni koji su stigli dolje nestali su iza nakupine tamnih jela. Tonyna je majka stajala gore zagledana niz brijeg i drala tobogan za uzicu kao da ga zadrava. - Evo - rekla je. - Nije li tu lijepo? - Nabirala je usne kao kad ih mae ruem, a Tony je bilo jasno da ovo ovdje nije ba ono to je majka zamiljala. Na sebi je imala fini kaput i eir, i najlonke i niske izmice s visokom petom i krznenim obrubom. Nije bila u hlaama, skijakom odijelu ili obinom kaputu sa titnicima za ui kao svi ostali odrasli ovdje, i Tony je sinulo da je majka uvjerena kako e se ona spustiti na toboganu posve sama. Tony je osjetila nezadrivu potrebu da piki. Znala je koliko e to biti teko, u onom nezgrapnom dvodijelnom odijelcu s elastinim naramenicama, i koliko e se majka ivcirati - nikakvog zahoda nije bilo na vidiku - pa ni rijei nije rekla o tome. No rekla je: - Neu to. - Ako ikad krene niz taj brijeg, znala je da e se izvrnuti, da e u neto udariti, da e je netko pregaziti. Jedno malo dijete upravo su vodili uzbrdo, tulilo je, krv mu je tekla iz nosa. Tonyna majka je mrzila da itko pomrsi neki njezin scenarij. Ljudi trebaju uivati kada ona to eli. - Ma doi! - rekla je. - Ja u te pogurnuti. Bit e to krasno!

Tony je sjela na tlo, to je bio njen uobiajeni nain prosvjeda. Pla nije djelovao, ne na majku. Donio bi joj vjerojatno pljusku, ili u najboljem sluaju porciju prodrmavanja. Nikad nije bila od velikih plaljivica. Majka joj je uputila zgaeni pogled. - Pokazat u ti kako se to radi! - rekla je. Oi su joj se iskrile, zubi vrsto stisnuli: tako je uvijek izgledala kad je sama sebe prisiljavala da bude hrabra, kad je odbijala prihvatiti poraz. Prije no to je Tony shvatila to se dogaa, majka je zgrabila tobogan i otrala na rub brijega. Ondje ga je zavitlala u snijeg, bacila se na njega i odhujala nizbrdo spljotena na trbuhu, a be noge u najlonkama i krznom obrubljene izmice strale su iza nje. eir joj je odletio gotovo istog trena. Odmicala je zapanjujuom brzinom. Dok se u sumraku na padini sve vie smanjivala, Tony se jedva-jedvice uspravljala na noge. Njena majka odlazi od nje, njena majka nestaje, Tony e ostati sama tu na hladnom brijegu. - Ne! Ne! - zavritala je. (Inae nije obiavala vritati: mora da se jako uplaila.) No u svojoj nutrini dobro je ula jo jedan glas, takoer svoj, kako bodrei urla, neustraivo i divlje uivajui: En! En! Kao dijete, Tony je pisala dnevnik. Svakoga bi sijenja na prednju stranicu napisala svoje ime, tampanim slovima: TONY FREMONT A ispod njega napisala bi svoje drugo ime: TNOMERF YNOT To je ime zvualo nekako ruski ili marsijanski, to je nju veselilo. Bilo je to ime vanzemaljca ili pijuna. Kojiput je to ime nosila blizanka, nevidljiva blizanka; a kad je Tony odrasla i nauila vie o ljevorukosti, suoila se s mogunou da je moda ona sama blizanka, ljevoruka polovica raspoluenog jajaca, a druga polovica je umrla. No u djetinjstvu je njena blizanka bila tek izmiljaj, otjelovljeni osjeaj da dio nje nedostaje. A premda blizanka, Tnomerf Ynot bila je mnogo via od same Tony. Via, snanija, smionija.

Svoje vanjsko ime Tony je pisala desnom rukom, a drugo svoje ime, ono unutarnje, lijevom; no slubeno joj je bilo zabranjeno pisati, ili ita vano raditi lijevom rukom. Nitko joj nije objasnio zato. Najblie kakvom-takvom objanjenju ula je u jednom Antheinu monologu - majinu, to jest - kad je ova izmeu ostaloga kazala da svijet nije sazdan za ljevoruke. Takoer je kazala da e Tony to postati jasnije kad odraste, to je bilo samo jo jedno u nizu Antheinih uvjeravanja koja se nisu obistinila. U mlaim godinama Tony su uiteljice znale udarati rukom ili ravnalom po lijevoj ruci, kao da su je uhvatile kako njome aka nos. Jedna joj je uiteljica svezala lijevu ruku uz stol. Druga djeca mogla su je zbog toga zadirkivati, ali nisu. Nisu to smatrali loginim, ba kao ni ona. Iz te kole Tony su izvukli vrlo brzo. Da se zasiti neke kole, Anthei je obino trebalo osam ili vie mjeseci. iva istina, Tony ortografija nije ila, odnosno nije joj ila ako je vjerovati uiteljicama. Ona obre slova, govorile su. Ima problema s brojevima, govorile su. Pa bi to kazale Anthei, a Anthea bi kazala da je Tony talentirana, a Tony bi onda znala da je dolo vrijeme za promjenu kole, jer Anthea e nakon ovoga vrlo brzo izgubiti ivce i poeti vrijeati uiteljice. eprtlje je jedno od njenijih imena kojima ih je astila. eljela je imati izmijenjenu, popravljenu, na pravu stranu okrenutu Tony, a sve se to imalo zbiti preko noi. Tony je lijevom rukom lako radila razne stvari, stvari pred kojima bi desna ruka itekako posrtala. U svojem desnorukom ivotu bila je nespretna, a rukopis joj je bio kvrgav i nezgrapan. Ali nikakve koristi: unato dobrim performansama, lijeva je ruka nailazila na prezir, a desnu su podmiivali i poticali. To nije bilo pravedno, no Anthea je kazala da ivot nije pravedan. Tony je potajice i dalje pisala lijevom rukom; no zbog toga se osjeala krivom. Znala je da u vezi s tom rukom zasigurno postoji neto sramotno, jer ne bi tu ruku inae tako poniavali. Unato svemu nju je vie voljela.

Studeni je, poslijepodne, a ve se smrkava. Ve se bio pojavio tanki snjeni pokriva, no sada sipi kiica. U ledenim zavijucima ona se slijeva niz prozore dnevne sobe; dva-tri smea lista zalijepljena su s vanjske strane okna poput konatih jezika. Tony klei na trosjedu, nos je pritisnula na okno i dahom oblikuje zamagljene mrlje. Kad mrlja postane dovoljno velika, ona uz kripu kaiprstom pie po njoj. Poslije rije izbrie. Agibej, pie. Ta je rije previe zloesta ak i za njezin dnevnik. Ejnars. Te rijei ispisuje sa strahom i strahopotovanjem, ali i s praznovjernim uitkom. One potjeu od Tnomerf Ynot. Njoj pak daju osjeaj moi, vlasti. Ona pue i pie i brie, pue i pie. Zrak je ustajao, pun suhog, nagorjelog mirisa cicanih zavjesa. Sve vrijeme dok pie, oslukuje tiinu kue iza sebe. Navikla je na tiinu: moe razlikovati punu tiinu i praznu, onu koja dolazi prije i onu koja dolazi poslije. Samo zato to je tiina, ne znai da se nita ne dogaa. Tony klei uz prozor dokle god se usuuje. Konano vidi majku kako brzo hoda ulicom, glava joj pognuta zbog kiice, ovratnik podignut, lice zakriveno kestenjastim eirom. Nosi umotani paket. Vjerojatno haljinu, jer Anthea nalazi utjehu u odjei; kad se osjea ugavo njen izraz - odlazi u kupovinu. Mnogo je puta Tony bila odvuena na te ekspedicije u centar grada, kad Anthea nije imala drugu ideju kamo bi je pospremila. Znojei se u zimskom kaputu, ekala je pred kabinama dok je Anthea isprobavala ovo i ono i zatim jo ovo, izlazila samo u arapama i pravila piruetu pred zrcalom prirodne veliine, poravnavajui pritom tkaninu na bedrima. Anthea ne kupuje esto odjeu za Tony; mogla bi odjenuti Tony u vreu od krumpira i Tony ne bi ni opazila, kae. No Tony itekako opaa, opaa mnogo toga. Jednostavno ne misli da bi ita mijenjalo na stvari nosila ona vreu od krumpira ili ne. Za Antheu, naime. Tony ustaje s trosjeda i poinje vjebati klavir. Sviranje klavira navodno e joj ojaati desnu ruku, iako svi, i Tony skupa s njima, znaju da Tony nije muzikalna

i da te vjebe ne vode nikamo. Kako bi i mogle? Onim apicama poput glodavca Tony nije u stanju zahvatiti ni oktavu. Tony ustrajno vjeba, pokuava ii ukorak s otkucajima metronoma i kilji u note zato to je zaboravila upaliti svjetiljku na klaviru i zato to - ega nije svjesna - postaje kratkovidna. Skladba koju svira zove se Gavota. Atovag. Dobra rije: kasnije e smisliti gdje e je upotrijebiti. Klavir mirie po limunovu ulju. Ethel, koja im dolazi spremati, lijepo je reeno da tipke ne lati, neka ih samo prebrie vlanom krpom, no ona ne obraa panju, pa e Tonyni prsti satima mirisati po limunovu ulju. To je miris sveanosti, miris odraslih, znakovit miris. Tako mirie prije zabav. Tony uje otvaranje i zatvaranje ulaznih vrata, osjea propuh na nogama. Nakon nekoliko minuta majka ulazi u dnevnu sobu. uju se visoke pete, kuckaju po podu od bjelogorice, zatim ih tepih priguuje. Ona svira dalje, duboko utiskujui tipke ne bi li majci pokazala koliko je revna. - Za danas je dovoljno, ne misli li, Tony? - kae majka veselo. Tony je zbunjena: Anthea obino hoe da ona vjeba to dulje. Hoe da ona bude sa sigurnou zaokupljena, negdje gdje nee smetati. Tony prestaje svirati i okree se da je pogleda. Skinula je kaput, ali i dalje je u eiru i, to je udno, odgovarajuim kestenjastim rukavicama. eir je s tokastim kratkim velom koji joj prekriva oi i dio nosa. Ispod vela se vide usta, lagano nejasna oko rubova kao da joj se ru razmazao od kie. Ona podie ruke iza glave kako bi izvukla iglu kojom je privren eir. - Nisam vjebala ni pola sata - kae Tony. Jo uvijek vjeruje da e priljenim izvravanjem prethodno utvrenih zadataka postii da je zavole, iako u nekom tamnom zakutku svoje nutrine zna da to dosad nije funkcioniralo i po svoj prilici nikad ni nee. Anthea sputa ruke, ostavlja eir na glavi. - Zar ne misli da si danas zasluila mali praznik? - kae ona i smijei se Tony. U sumranoj sobi zubi su joj jako bijeli.

- Zato? - pita Tony. Ovaj dan ona ne vidi kao poseban po bilo emu. Nije joj roendan. Anthea sjeda kraj nje na klavirski stolac i lijevom rukom u konatoj rukavici grli Tony oko ramena. Blago je stiska. - Jadnice - kae. Onda stavlja prste druge ruke ispod Tonyne brade i okree joj lice prema gore. Konata ruka je beivotna i hladna, kao ruka lutke. - elim da zna - kae - da te majka zbilja, zbilja voli. Tony u sebi ustukne. Anthea je to i prije znala rei. Kada to govori, dah joj mirie upravo kao sada, po dimu i po praznim aama na kuhinjskom anku ujutro poslije zabave i openito ujutro. aama s vlanim opucima cigareta i razbijenim aama, na podu.

Ona nikad ne kae Ja te zbilja, zbilja volim. Uvijek je to majka, kao da je majka netko drugi. Akjam, misli Tony. Milov. Metronom kucka dalje. Anthea je netremice gleda, objema rukama u rukavicama dri se za nju. Oi iza toaka njezina vela u polumraku su aavo crne, bez dna; usta joj podrhtavaju. Ona se saginje i pritiskuje obraz uz Tonyn; a Tony osjea hrapavi veo i vlanu, kremom namazanu kou pod njim, i tu su mirisi, parfem od ljubiice i miris ispod pazuha pomijean s mirisom tkanine, i slankast, jajast miris poput neke udne majoneze. Ona ne zna zato se Anthea tako ponaa i neugodno joj je. Inae Anthea nju samo poljubi prije spavanja, sasvim povrno; sada se trese od glave do pete, pa jedan tren Tony misli - nada se - da je to od smijeha. Onda se ona odmie od Tony i ustaje i odlazi do prozora i ondje stoji okrenutih lea, i izvlai iglu iz eira, ovaj put zaista. Skida eir, baca ga na trosjed i raspruje crnu kosu na potiljku. asak kasnije klekne i gleda van. - Tko je napravio sve ove mrlje? - kae viim, stisnutijim glasom. Takvim se lano sretnim glasom inae slui kad se naljuti na Tonyna oca i eli mu pokazati da joj do neeg nije stalo. Zna ona da je mrlje napravila Tony. U takvim bi se

sluajevima uzrujala, uz primjedbu da je Ethel za pranje prozora itekako plaena, no ovaj put se samo nasmije, zadahtalo, kao da je trala. - Tragovi nosa, kao da je tu bio pas. to si ti smijeno dijete, Mainac! Mainac je ime iz davnih dana. Antheina pria glasi da je ona tako nazvala Tony im se rodila, i to zbog boravka u inkubatoru. Anthea bi dolazila i gledala Tony kroz staklo, a Tonyna bi se usta otvarala i zatvarala ali nikakav se zvuk nije uo. Odnosno ona ga nije ula, priala je. Ime je zadrala jer Tony kasnije, kad je ve bila izvan opasnosti i kad ju je donijela kui, gotovo da uope nije plakala: samo je otvarala i zatvarala usta. Anthea to pria kao da je ba aljivo. Taj nadimak - uvijek u navodnicima - napisan je ispod Tonynih slika u Antheinu albumu Moja beba uvezanom u bijelu kou: Mainac, 18 mjeseci; Mainac i ja; Mainac i njen tata. Nakon nekog vremena Anthea je zacijelo prestala snimati takve fotografije ili ih je prestala lijepiti u album, jer dalje su samo prazne stranice. Tony osjea kako je obuzima silna enja za onim, ma to to bilo, to je neko postojalo izmeu majke i nje, u fotoalbumu; no u isti je mah obuzima zlovolja, jer je smo to ime prijevara. Dugo je mislila da je mainac neto toplo i mekano, kao mali mai, pa je bila povrijeena i uvrijeena kad je otkrila da je to vrsta ribe. I tako ona ne odgovara na majino pitanje. Sjeda za klavir, iekuje to li e Anthea sad poeti. - Je li on kod kue? - kae Anthea. Odgovor joj mora biti poznat: Tonyn otac ne bi ostavio Tony samu u kui. - Da - kae Tony. Otac je u svojoj radnoj sobi u stranjem dijelu kue. Sve je vrijeme ondje. Sigurno je uo tiinu, dok Tony nije svirala. Njega nije briga vjeba li Tony ili ne. Taj klavir je briljantna ideja njezine majke, kae.

22.

Tonyna majka sprema veeru, kao uvijek. Ne presvlai finu haljinu za brid klub koju ima na sebi, ve preko nje stavlja pregau, svoju najbolju pregau, s bijelim volaniima na ramenima. Nanijela je svje namaz rua: usta joj se sjaje poput navotene jabuke. Tony sjedi na kuhinjskom stolcu i gleda je, sve dok joj Anthea ne kae neka prestane buljiti; ako ba eli biti korisna, neka postavi stol. A onda moe otii iskopati svog oca. Anthea se esto tako izraava: iskopati, kao da je on krumpir. Nekiput kae iupati. Tony nema nikakve posebne elje da bude korisna, ali joj je odmah lake im se majka ponaa normalnije. Raspodjeljuje tanjure, zatim viljuke, noeve i lice: lijevo, desno, desno, lijevo, desno, desno, a onda odlazi u oevu radnu sobu, najprije pokuca, i sjeda prekrienih nogu na pod. Ovdje moe biti uvijek, tako dugo dok uti. Otac radi za pisaim stolom. Na stolu je upaljena svjetiljka sa zelenim zaslonom, pa njegovo lice ima zelenkasti preljev. On je krupan mukarac, a pie sitnim urednim rukopisom koji djeluje kao iz pera pedantnih mieva. U usporedbi s njim, Tonyn rukopis pripada troprstom divu. Njegov dugi nos usmjeren je poput strelice prema papirima na kojima radi; ukasto-sijeda kosa je zaeljana unatrag, pa s takvim nosom i kosom on izgleda kao da leti kroz snaan vjetar uz krmu i strmoglavljuje se prema cilju - papirima. Mrti se, kao da prikuplja snagu za sraz. Tony sasvim nejasno zna da on nije sretan; no srea nije neto to ona oekuje, kod mukaraca. On se zbog toga nikad ne vajka, za razliku od majke. uta olovka bezvoljno krui amo-tamo. Na stolu mu je vr pun takvih olovaka, uvijek jako dobro nailjenih. Kojiput on moli Tony da ih nailji; onda ih ona jednu po jednu okree u iljilu koje djeluje vrlo poslovno, privrenom za prozorski prag. Nema pojma to on s njima radi, ali zna da je to neto silno vano. Vanije od - na primjer - nje. Otac se zove Griff, no ona ga u mislima ne zove Griff, kao to majku zove Anthea. Nekako je sliniji drugim oevima, dok Anthea nije ba jako slina

drugim majkama iako kadto pokuava biti. (S druge strane, Griff nije njezin tata. Griff ne spada meu tate.) Griff je bio u ratu. Anthea kae da ga nije proivio, premda moda jest bio ondje, kao to ga je ona proivjela. Na kuu njenih roditelja u Londonu pala je bomba i oboje su poginuli. Ona se vratila kui - a gdje je bila? Nikad to nije rekla - i nije bilo nieg osim kratera, jednoga zida i hrpe kra; i jedne majine cipele, zajedno s nogom. Ali Griff je sve to propustio. Doao je tek za dan D. (To u smislu opasnosti, ubijanja; ne obuke, ekanja, glupiranja naokolo.) Bio je ondje kad su se iskrcavali, kad su napredovali, kad je ve bila laganica, kae Anthea. Meu dobitnicima. Tony voli misliti o njemu na taj nain - kao o dobitniku na trkama. Pobjedniku. U zadnje vrijeme on ba ne djeluje uoljivo pobjedniki. Ali Anthea govori laganica pred ljudima, pred prijateljima kada dou na pie, a Tony promatra s praga. Anthea kae laganica, uzdignute brade gleda Griffa ravno u oi, a njega oblijeva rumenilo. - Ne elim govoriti o tome - kae. - On to nikad ne eli - kae Anthea s podrugljivim oajem i slijee ramenima. Istom tom gestom reagira kad Tony odbija svirati klavir za brid klub. - Na kraju su tamo bila djeca - kae Griff. - Djeca, u uniformama mukaraca. Ubijali smo djecu. - Sretnici - kae Anthea lakim tonom. - U tom sluaju mora da vam je ilo lake. - Nije - kae Tonyn otac. Njih dvoje se gledaju kao da u sobi nema nikog drugog: napeto i odmjeravajui se. - On je oslobodio jedan pitolj - kae Anthea. - Zar ne, srce? Dri ga u radnoj sobi. Pitam se osjea li se taj pitolj osloboenim. - Onda se zakljuno smije i okree na drugu stranu. Iza nje se vrtloi tiina. Tako su se sreli Anthea i Griff - za vrijeme rata, kad je on bio u Engleskoj. Anthea bi upotrijebila rije stacioniran; stoga je Tony zamiljala njih dvoje na

nekoj eljeznikoj postaji1, kako ekaju polazak vlaka. Sigurno se to dogodilo u zimu: bili su u kaputima, majka je na glavi imala eir, i dah im se izlazei iz usta pretvarao u bijelu maglicu. Jesu li se ljubili, kao u kinu? To nije jasno. Moda su zajedno putovali vlakom, moda ne. Imali su mnogo kovega. U prii o Tonynim roditeljima uvijek je mnogo kovega. - Ja sam bila ratna nevjesta - kae Anthea; ona se smijei saalijevajui se nad samom sobom, zatim uzdahne. Rijei ratna nevjesta izgovara kao da se eli naaliti - naaliti sjetno, u molu. to time misli jo rei? Da je pala rtvom starog trika, stare prijevare, a danas to zna i duboko ali? Da se Tonyn otac njome na neki nain okoristio? Da je za to kriv rat? Tar. Antar2 nevjesta, misli u sebi Tony. - Ja sam bio ratni suprug - kae njezin otac; odnosno obiavao je kazati, neko, dok se jo obiavao aliti. Takoer bi kazao da je Antheu pokupio u nekom plesnjaku. Anthei se to nije svialo. - Griffe, ne budi vulgaran - rekla bi. - Mukarci su bili rijetkost - glasio bi njegov dodatak, za publiku. (Obino je uz takve dijaloge bila prisutna publika. Rijetko su sline stvari govorili kad su bili sami.) - Morala je ugrabiti to je mogla. Anthea bi se nato nasmijala. - Pristojni mukarci su bili rijetkost, i tko je tu ugrabio koga? A osim toga, nije bio plesnjak, nego ples. - Tja, ne moe oekivati da mi ubogi barbari znamo u emu je razlika. to se dogodilo poslije toga? Poslije plesa. Nejasno je. No iz nekog razloga Anthea se odluila udati za Griffa. To da je odluka bila njezina, Tonyn je otac esto naglaavao: Pa, nitko te nije prisilio. Meutim, na neki je nain majka bila prisiljena. Prisilio ju je taj sirovi lopovski neotesanac, Tonyn otac, posluio se prijetnjama i prenio je u ovu prenatrpanu, napola drvenu napola zidanu lanu tudorsku jednokatnicu, u ovu dosadnu etvrt, u ovaj uskogrudni provincijalni grad, u ovu preveliku, premalenu, prehladnu, prevruu zemlju koju ona mrzi i prema kojoj osjea udnovat gnjev, uhvaenost u stupicu, osujeenost. Ne

govori tako! sike na Tony. Time misli na akcent. Previe je jednolian, kae. No kako moe Tony govoriti kao to govori njezina majka? Tako govori radio, u podne. Klinci u koli bi joj se smijali. I tako je Tony stranac, za svoju majku, a i za svog oca, jer iako govori jednako kao on, ona - otac je to jasno dao na znanje - nije djeak. Kao svaki stranac, paljivo slua i prevodi si. Kao svaki stranac, dobro pazi da je ne zatekne nenadana gesta netrpeljivosti. Kao svaki stranac, pravi pogreke. Tony sjedi na podu, gleda oca i pita se o ratu, koji je za nju tolika nepoznanica no koji je kanda bio presudan u njezinu ivotu. Rado bi ga pitala o bitkama, i smije li vidjeti onaj pitolj; ali ve zna da e on ta pitanja zaobii, kao da negdje na njemu postoji osjetljiva toka koju mora tititi. Antar toka. Dobro e paziti da je ona ne takne. Nekad se pita to je radio prije rata, ali ni o tome on ne eli govoriti. Ispriao je samo jednu priu. Kad je bio mali, ivio je na farmi; jedne zime otac ga je poveo u umu. Otac je kanio nasjei drva za loenje, no stablo se tako zamrznulo te je sjekira odskoila i zasjekla mu se u nogu. Izvukao ju je i otiao, i ostavio Griffa samog samcatog u umi. No Griff je naao put kui slijedei stope u snijegu: crvena, bijela, crvena. Da nije bilo rata, Griff ne bi stekao naobrazbu. Tako on kae. Jo bi uvijek ivio na farmi. A tada, gdje bi bila Tony? Otac nastavlja raditi, ma to to bilo. Inae radi u jednoj osiguravajuoj tvrtki. ivotna osiguranja. - Onda, Tony - kae on ne diui pogled. - Izvoli? - Anthea kae, trebam ti rei da je veera skoro gotova. - Skoro gotova? Ili stvarno gotova? - Ne znam - kae Tony. - U tom sluaju lijepo idi i vidi - kae on. Za veeru su kobasice, to se esto dogaa kad je Anthea poslijepodne vani. Kobasice i kuhani krumpir, i graak iz konzerve. Kobasice su prigorjele, no

Tonyn otac ne kae nita. On ne kae nita ni kad je hrana zbilja dobra. Anthea kae da su Tony i njen otac isti sluaj. Dvije hladne ribe. Ona donosi zdjele iz kuhinje i sjeda na svoj stolac, i dalje u pregai. Obino je skida. - Dakle! - kae vedro. - I onda, kako smo danas? - Dobro - kae Tonyn otac. - Ba lijepo - kae majka. - Sva si se uparadila - kae otac. - Je li neka posebna prilika? - Teko da je na vidiku, zar ne? - kae majka. Nakon toga nastaje tiina, ispunjava je zvuk vakanja. Tony je provela znatan dio ivota sluajui vakanje svojih roditelja. Zvuci to ih proizvode njihova usta, zubi koji kripe dok grizu hranu, njoj je sve to neprilino. Kao kad kroz prozor kupaonice vidi da se netko svlai, a on ne zna da si ti tu. Majka jede nervozno, malim zalogajima; otac jede zamiljeno. Netremice gleda Antheu kao kakvu daleku toku u prostoru; njene su oi malo stisnute, kao da niani. - Kako je bilo na bridu? - pita otac konano. - Dobro - kae majka. - Jesi pobijedila? - Nisam. Bile smo druge. - A tko je pobijedio? Jedan asak majka razmilja. - Rhonda i Rev. - Rhonda je bila u klubu? - kae otac. - Nije ovo panjolska inkvizicija. Upravo sam kazala da je bila. - Ba udno - kae otac. - Naletio sam na nju u gradu. - Rhonda je otila rano - kae majka. Ona paljivo odlae viljuku na tanjur. - To se ne slae s onim to je meni rekla - kae otac. Majka odguruje stolac i ustaje. Guva papirnati ubrus i baca ga povrh ostataka kobasice na svom tanjuru. - O ovome ne elim razgovarati pred Tony - kae. - Razgovarati o emu? - kae Tonyn otac. On vae dalje. - Tony, moe se povui.

- Ostani gdje jesi - kae Anthea. - O tome da si me nazvao laljivicom. - Glas joj je tih i podrhtava kao da e zaplakati. - Zar? - kae Tonyn otac. Zvui smeteno i kao da ga odgovor zbilja zanima. - Antonia - kae majka opominjuim tonom, kao da se Tony sprema uiniti neto pogreno ili opasno. - Nisi li ba mogao priekati poslije deserta? Dan za danom nastojim da ona pojede pristojan obrok. - Tako je, proglasi mene krivcem - kae otac. Za desert je puding od rie. On ostaje u hladnjaku, jer Tony kae da ona ne bi jela. Ne bi, nije gladna. Ona odlazi gore u svoju spavau sobu, penje se u krevet s flanelskom posteljinom i pokuava ne uti i ne zamiljati to oni govore jedno drugome. Bulk dirb, mrmlja ona u sebi u mraku. Barbari galopiraju preko visoravni. Na elu jai Tnomerf Ynot, duga upava kosa vijori na vjetru, u svakoj ruci ma. Bulk dirb, vie ona i nagoni ih naprijed. To je ratni pokli, oni su u pljakakom pohodu. Pustoe sve pred sobom, gaze usjeve, pale sela. Zgru plijen, pljakaju, razbijaju klavire, i ubijaju djecu. Obno razapinju atore i jedu veeru rukama, cijele krave peene na lomai. Masne prste briu o kou u koju su odjeveni. Nemaju nikakvih manira. Sama Tnomerf Ynot pije iz lubanje sa srebrnim drkama gdje su neko bile ui. Podie lubanju uvis nazdravljajui pobjedi i barbarskom bogu rata: Atovag! urla ona, a horde uzvraaju kliktajima: Atovag! Atovag! Ujutro e biti razbijenog stakla. Tony se odjednom budi usred noi. Izlazi iz kreveta, pipka ispod nonog ormaria sve dok ne nae svoje papue u obliku kunia i na prstima tapka do vrata. Otvaraju se lako. ulja se hodnikom do oeve i majine sobe, ali vrata su zatvorena pa ona nita ne uje. Moda su unutra, moda nisu. Premda najvjerojatnije jesu. Kad je bila mlaa, znala se bojati - ili je to bio san? - da e se vratiti iz kole i zatei samo rupu u zemlji i njihove cipele sa zaostalim stopalima.

Produuje do stepenica i silazi, pridravajui se jednom rukom za ogradu. esto ona ovako ustaje usred noi; esto odlazi u obilazak, provjerava nije li nastala kakva teta. Napipava put kroz nejednoliku tamu dnevne sobe. Tu i tamo pri mutnom svjetlu uline svjetiljke svjetluca poneki predmet: zrcalo iznad kamina, dva porculanska psa na okviru kamina. Osjea da su joj oi ogromne, noge u papuama beumne su na tepihu. Ne pali svjetlo sve dok ne stigne do kuhinje. Niega nema na anku ni na podu, nieg razbijenog. Otvara vrata hladnjaka: puding od rie je unutra ali netaknut, pa ne moe pojesti ni malo a da je ne otkriju. Namjesto toga uzima komad kruha s demom. Anthea kae da je kanadski kruh ista sramota, samo zrak i piljevina, ali Tony je on ukusan. S kruhom je kao i s mnogim drugim stvarima koje Anthea mrzi - Tony to nije jasno. Zato je zemlja prevelika ili premalena? Kakva je veliina ba prava? to je pogreno u nainu kako ona govori, uostalome? Uostalom. Tony paljivo isti za sobom mrvice i vraa se u krevet. Sutradan ujutro, poto ustane, nema priliku skuhati aj - jedino ime ona kod Anthee moe okajati injenicu da nije Engleskinja - jer Anthea je ve u kuhinji i priprema doruak. Na sebi ima pregau za svaki dan, s bijelo-plavim kockama; upravo neto pri na tednjaku. (Posve sporadina djelatnost, za nju. Tony si esto sama priprema doruak, kao i uinu koju nosi u kolu.) Tony se uvlai preko tapeciranog sjedala kutne garniture. Otac je ve tu, ita novine. Tony puni zdjelicu hladnim itaricama i prinosi licu ustima, lijevom rukom jer nitko ne gleda. Desnom dri kutiju tik pred oima. Uvaborp uvardz az ajnikem do ecijluhap, ape Tony u sebi. Nikad oni ne kau jasno i glasno: protiv zatvora. Arovtaz vitorp: zvui mnogo bolje. Ima ona svoju zbirku palindroma - Kua uk, vrt strv, I brk skrbi1- no izrazi koje ona voli drukiji su unatrake: asimetrini, udnovati, melodiozni. Pripadaju jednom drugom svijetu, gdje je Tony doma jer zna jezik: Ejneins

okilev! Etidet! Unarh oib etjupuk! Dva barbara stoje na uskom mostiu, dobacuju uvrede, podjaruju neprijatelje da prijeu... - Tony, ostavi to - kae otac jednolinim glasom. - Ne bi ba trebala itati za stolom. - On to kae svakog jutra, poto proita novine. Anthea dolazi s dva puna tanjura, jaja, slanina, prenac, sputa ih sasvim slubeno, kao u restoranu. Tony zasijeca u jaje i promatra kako umanjak tee poput utog ljepila prema prencu. Zatim promatra kako ocu jabuica ide goredolje dok on guta kavu. Kao da mu se neto zaglavilo u grlu. I brk skrbi. Anthea jutros odie svijetleom emajliranom veselou pa djeluje kao da je premazana lakom za nokte. Sada prazni ostatke itarica iz zdjelica u kantu za smee i pjevui: utni sve brige negdje u kraj, i smijei se, smijei, ihajhaj... - Trebala si ii u glumice - kae Tonyn otac. - Da, trebala sam, zar ne? - kae majka. Glas joj je vedar i bezbrian. Nita nije bilo izvan uobiajenog, nita uoljivo: ipak, kad Tony poslijepodne dolazi iz kole, majke nema. Nije naprosto vani, otila je. Za Tony je na krevetu u njezinoj sobi ostavila jedan umotani paket i pismo u kuverti. Tony dobro vidi pismo i paket i istog je trena hvata studen od glave do pete. Uplaena je, ali nekako ne i iznenaena. Pismo je napisano omiljenom Antheinom tintom, smeom, na krem listovnom papiru s njenim inicijalima. Onim svojim vijugavim rukopisom s kitnjastim poetnim slovima napisala je: Srce, ti zna da bih te ja rado povela sa sobom, ali u ovom trenutku ne mogu. Kad bude starija, razumjet e zato. Budi dobra curica i dobra uenica. Pisat u ti gomile pisama. Voli te, jako te voli majka P. S. Vidimo se uskoro! (Tony je sauvala pismo i mozgala nad njim kasnije, kad je odrasla. Kao objanjenje bilo je dakako nedostatno. Takoer, nita od toga nije bilo istina. Kao prvo, Tony nije bila srce. Za Antheu su srce bili jedino mukarci, a ene tek

ponekad, kad su joj ile na ivce. Uope nije htjela povesti Tony sa sobom; da je htjela bila bi je povela, jer ona je uglavnom radila to je htjela. Nije joj pisala gomile pisama, nije ju jako voljela, i nije ju vidjela uskoro. Pa iako Tony jest odrasla, nije razumjela zato.) No u trenutku kad nalazi ovo pismo Tony eli vjerovati svakoj rijei, pa napregnuvi volju doista vjeruje. ak joj polazi za rukom vjerovati vie no to tu pie. Vjeruje da e majka poslati po nju, ili pak da e se vratiti. Nije samo sigurna to e se od toga dvoga dogoditi. Otvara paket: to je onaj koji je Anthea nosila juer, po kiici, kad se vraala iz brid kluba, to znai da je sve ovo bilo isplanirano. Ne kao onda kad je izjurila iz kue zalupivi vrata, ili kad se zakljuala u kupaonicu i odvrnula pipu tako da se voda prelila iz kade u hodnik i niz stepenice i kroz strop pa je Griff morao pozvati vatrogasce da silom otvore vrata. Nije ovo tarapana od ize ili hir. U paketu je kutija, a u kutiji haljina. Marinsko plava, s bijelim mornarskim ovratnikom. Budui da joj nita drugo ne pada na um, Tony proba haljinu. Prevelika je za dva broja. Izgleda kao kuni ogrta. Tony sjeda na pod, uspravlja koljena, uranja nos u donji dio haljine, udie njezin miris, hrapav kemijski miris vunene tkanine i apreture. Miris nove situacije, miris uzaludnosti, miris neujne patnje. Sve je to njena krivnja, na neki nain. Nije pripremala dovoljno aja, krivo je tumaila signale, pustila je da pukne uzica, ue, lanac, ono to je majku vezivalo za ovu kuu, dralo je tu, pa se poput jedrilice ili balona majka odvezala. Ona je tkozna gdje, vjetar je odnosi sve dalje. Nesta.

23. To je pria koju Tony pria Zeniji dok sjede u kafeteriji Christie, glave im se dodiruju jer su nagnute iznad stola, i piju jaku kiselkastu kavu u gluho doba noi. Dok je kazuje, pria zvui sumorno - mnogo mranije i groznije nego onda

kad joj se sve to zaista dogaalo. Moda zato to vjeruje da je tona, danas. Tada je djelovalo privremeno - to stanje bez majke. Sada zna da je trajno. - Znai, kidnula je, tek tako! Kamo je otila? - kae Zenia, oito zainteresirana. Tony uzdahne. - Pobjegla je s jednim mukarcem. Radio je na ivotnim osiguranjima, u istoj tvrtki gdje i moj otac. Zvao se Perry. Bio je oenjen nekom Rhondom, ila je na brid u isti klub kamo i moja majka. Otili su u Kaliforniju. - Dobar izbor - kae Zenia u smijehu. Po Tonynu miljenju izbor nije bio dobar. Radilo se o pomanjkanju ukusa, a i dosljednosti: ako je Anthea ve morala nekamo otii, zato nije otila u Englesku, kui, kao to je uvijek govorila? Zato u Kaliforniju, gdje u kruhu ima jo vie zraka, a naglasak je jo jednoliniji, gramatika jo sumnjivija nego ovdje? Tony dakle ne misli da je to ba jako zabavno, a Zenia uoava njezinu rezerviranost i smjesta mijenja izraz lica. - Zar nisi bila bijesna? - Ne - kae Tony. - Mislim da nisam. - Pretrauje samu sebe, lagano kucka po povrinskim dijelovima, opipava depove. Nikakav bijes ne nalazi. - Ja bih itekako bila - kae Zenia. - Mene bi uhvatio gnjev. Tony nije sigurna kakav je to osjeaj, gnjev. Moda preopasan. A moda olakanje. Tada nikakvog gnjeva nije bilo: samo hladna panika, neutjenost; i strah, jer to e otac uiniti ili kazati, hoe li kriviti nju? Tonyn se otac jo nije vratio s posla. U kui nije bilo nikoga, nikog osim Ethel, brisala je pod u kuhinji. Anthea ju je zamolila da ostaje dulje onih poslijepodneva kad je ona nekamo odlazila, kako bi netko bio u kui kad se Tony vrati iz kole. Ethel je bila koata i djelovala grubo, lica naborana kao to znaju biti ruke, i kose suhe poput perike. Imala je estero djece. Sada ih je bilo samo etvero ostale je odnijela difterija - no kad bi je tko pitao koliko ima djece, odgovarala je estero. Anthea je to znala prepriavati kao alu, kao da Ethel ne zna brojiti. Ethel je obiavala uzdisati i priati sama sa sobom dok radi: E ne, e ne i

Muljmuljmulj, zvualo je otprilike tako. U pravilu se Tony drala podalje od nje. Tony je ula u sobu gdje su spavali roditelji i otvorila majin ormar. Iznutra je zamirisalo: na svakoj su vjealici svijetloljubiastom vrpcom bile privezane satenske vreice s lavandom. Veina Antheinih kostima i haljina bila je ondje, a ispod njih odgovarajue cipele s kalupima. Djelovala je poput talaca, ta odjea. Ne bi nju Anthea nikad ostavila tek tako, ne zauvijek. Morat e se vratiti i pokupiti je. Ethel se penjala po stepenicama; Tony ju je ula kako uzdie i mumlja. Vukui cijev usisavaa za prainu, dola je do spavae sobe. Zastala je i pogledala Tony. - Tvoja majka je pobjegla - rekla je. Pred drugim ljudima govorila je normalnim jezikom. U njezinu je glasu Tony razabrala prezir. Bjee psi, make, konji. Majke to ne rade. Tu se Tonyno pamenje dijeli na ono to je eljela da se dogodi i na ono to se stvarno dogodilo. eljela je da je Ethel zagrli onim kvrgavim rukama, da joj gladi kosu i da je ziba i da joj kae: sve e biti u redu. Ethel, s onim oteenim plavim ilama na nogama, Ethel s onim zadahom znoja i dezinficijensa, Ethel koja joj ak nije bila ni draga! No koja bi moda umjela pruiti utjehu, ovakvu ili onakvu. Stvarno se dogodilo nije nita. Ethel se vratila usisavanju, a Tony je otila u svoju sobu, zatvorila vrata, skinula preveliku mornarsku haljinu i spremila natrag u kutiju. Nakon nekog vremena doao je kui Tonyn otac i razgovarao s Ethel u predvorju, onda je Ethel otila, a Tony i otac su veerali. Otac je u rajngli s dugakim drkom prigrijao juhu od rajice iz limenke, a Tony je poslagala nekoliko krekera i malo cheddara na tanjur. Oboje su se osjeali zbunjeno, kao da u ovom obroku postoje praznine koje se ne mogu ispuniti jer ih nije mogue

prepoznati. To to se dogodilo toliko je i znaajno i neuveno te se jo ne moe spominjati. Tonyn otac jeo je u tiini. Njegovo tiho srkanje greblo je Tony po koi. Gledao je Tony iskosa, odvagujui; takav je izraz Tony viala kod trgovakih putnika koji vam zvone na vratima, i prosjak na ulici, i djece kad se spremaju izrei drsku i prozirnu la. Njih dvoje sada su urotnici, poruivao je taj pogled: udruit e se, imati zajednike tajne. Tajne o Anthei, dakako. Komu drugom? Iako je otila, Anthea je i dalje tu, s njima za stolom. Tu je vie no ikad. Nakon nekog vremena Tonyn otac je odloio licu; zazveckala je na tanjuru. - Mi emo se lijepo slagati - rekao je. - Zar ne? Tony nije dijelila to uvjerenje, ali se osjeala prisiljenom da ga umiri. - Tako je. Rajica, apnula je u sebi. Acijar. Jedno od Velikih jezera. Kameni ratni malj kakav su rabila drevna plemena. Ako kae neku rije unatrake, znaenje se ispranjuje i tada je rije prazna. Pripravna da se u nju slije novo znaenje. Anthea. Aehtna. Zvui gotovo jednako u oba smjera. Rejms. Trms. I onda, i onda? eli znati Zenia. Tony je u neprilici: kako opisati prazninu? Hektari pustoi, koje je Tony ispunjavala ime god je mogla, znanjem, podacima i injenicama, sve veom koliinom, ulijevajui ih u glavu kako bi utihnuli odjeci. Jer ma to da je nedostajalo dok se Anthea nalazila tu, bez nje je ovdje bilo mnogo gore. Anthea je bila svoja vlastita odsutnost. Lebdjela je tik izvan dosega, izluujua prikaza, neto gotovo pravo, obdarena tanahnom prozirnom puti zahvaljujui Tonynoj enji za njom. Da je bar vie voljela Tony, bila bi ovdje. Ili bi Tony bila negdje drugdje, s njom, gdje god ona bila. Naravno, Anthea je pisala. Poslala je razglednicu s palmama i visokim valovima, voljela bi da je Tony ovdje, napisala je. Slala je za Tony pakete s odjeom koja nikad nije pristajala: odijelca za plau, orceve, haljine za toplo vrijeme, prevelike ili kadikad - nakon nekog vremena - premalene. Slala je kartoline za roendan, sa zakanjenjem. Slala je fotografije koje su kanda uvijek

bile snimljene na jarkom suncu; slike sebe u bijelom, na kojima je izgledala deblja no to se Tony sjeala, lica preplanula i sjajna kao da je nauljeno, s briima od sjene koju baca nos. Na nekima je kraj nje stajao odbjegli krivac Perry s rukom oko njezina struka: mlohav mukarac naboranih koljena, s velikim podonjacima i iskrivljenim, skruenim osmjehom. Zatim nakon nekog vremena na slikama vie nije bio Perry, nego neki drugi mukarac; a nakon nekog vremena opet drugi. Ramena na majinim haljinama su se suzila, suknje se produljile i postale ire, dekoltei poveali, a na rukavima su se pojavili volani kao kod panjolskih plesaica. Spominjalo se da Tony treba doi u goste, za uskrsne praznike, za ljetne praznike, no od toga nikad nieg. (to se pak tie druge Antheine odjee, one koju je ostavila za sobom u ormaru, Tonyn je otac naloio Ethel neka je spakira u kutije i odnese u Vojsku spasa. Nije prije toga upozorio Tony. Ona je obiavala svakih nekoliko dana pogledati u ormar kad bi dola iz kole, a jednoga dana bio je prazan. Tony nije o tome nita rekla, ali je znala. Anthea se nee vratiti.) U meuvremenu su prolazile godine. U koli su kod Tony otkrili kratkovidnost pa je dobila naoale, to njoj nije osobito smetalo. Bile su svojevrsna ograda, a i mogla je konano vidjeti to pie na ploi. Za veeru je jela sloence koje je Ethel ranije pripremila i ostavila na kuhinjskom anku da se samo stave u penicu. Pripremala si je uinu za kolu kao i inae; takoer je pravila karamel puding iz vreice i kolae od gotove smjese kako bi impresionirala oca, iako se to nije dogaalo. Za Boi joj je otac davao dvadeset dolara i govorio neka si sama kupi darove. Znala mu je kuhati aj koji on ne bi popio, ba kao ni majka. esto nije bio kod kue. Jedne od tih godina postojala je prijateljica, jedna od tajnica iz njegova ureda: nosila je zveckave narukvice i mirisala po ljubiicama i toploj gumi, sva se rastapala nad Tony i govorila da je pravi bomboni, i htjela ii s njom po duanima ili u kino. Te su stvari za cure, govorila je. Neemo povesti velikog starog Griffa! elim da nas dvije budemo pajdaice. Tony ju je prezirala.

Poto je prijateljica otpisana, Griff je poeo piti vie no ikad. Doao bi Tony u sobu, sjedio i promatrao je dok radi domau zadau, kao da je elio da mu neto kae. No tada je ve bila starija i otvrdnutija, pa od njega nije previe oekivala. Prestala je sebe drati odgovornom za njega: naprosto prekid koji ide na ivce, tako ga je doivljavala. Bio je kudikamo manje zanimljiv od Cezarovih tehnika opsade o kojima je upravo uila na latinskom. Oeva patnja ju je iscrpila: bila je odve jednolina, odve bez rijei, odve nemona, odve nalik njezinoj. Jednom ili dvaput, kad je bio pijaniji nego inae, ganjao ju je po cijeloj kui, posrtao i vikao, prevrtao namjetaj. Znalo se dogoditi i da postane njean: htio se igrati s njenom kosom i grliti je kao da je dijete, iako to u njezinu stvarnom djetinjstvu nikad nije radio. Da pobjegne od njega, otpuzala bi pod stol u blagovaonici: bila je mnogo manja od njega, ali i mnogo okretnija. U tim je epizodama bilo najgore to to on sljedeeg dana kao da se niega nije sjeao. Tony je uobiajila izbjegavati ga kad god je to bilo mogue. Sveeri bi pratila razinu njegova pijanstva - djelomice po mirisu, slinom slatkastoj polituri - i planirala svoje izlazne putanje: u kupaonicu, pa kroz kuhinjska vrata, pa u spavau sobu. Glavno je bilo ne nai se stjerana u kut. Na njenoj spavaoj sobi postojala je brava, ali ona bi dogurala i komodu, izvukavi prethodno sve ladice i vrativi ih kad je komoda na predvienom mjestu; bila bi inae preteka za nju. Onda bi sjela, naslonila se na komodu i otvorila knjigu na koljenima, i pokuavala ne uti okretanje brave i prigueni, skreni glas koji dahe kraj vrata: Ja samo elim razgovarati s tobom! To je sve! Ja samo elim... Jedanput je napravila pokus: izlila je sve pie iz njegovih boca, pa nije bilo niega kad je doao kui - bio je promijenio posao, stalno je mijenjao posao - a on je onda sve ae za vino, sve ae koje su uope imali u kui, porazbijao o kuhinjski zid, ujutro je tamo bila gomila sre. Tony je zainteresirano zamijetila da taj dokaz o kaosu nju vie ne plai. Obiavala je vjerovati da je Anthea obiteljska razbijaica stakla; moda je bila, neko. Tjedan dana su morali piti

jutarnji sok od narane iz alica za aj sve dok Ethel nije uspjela kupiti novo staklovinje. Kad je Tony dobila prvu menstruaciju, Ethel je bila ta koja se pobrinula za sve. Ethel je bila ta koja je objasnila da mrlje lake izlaze ako ih najprije namoi u hladnoj vodi. Bila je autoritet za sve vrste mrlja. - Ta stvar je samo prokletstvo rekla je, a Tony se to svidjelo. Prokletstvo je, ali samo prokletstvo. Bol i tjeskoba se ne raunaju kao vani, doista. Mogu se ignorirati. Tonyna se majka utopila. Skoila je u vodu s neke jahte, nou, u Kalifornijskom zaljevu daleko od obale, i nije se vratila. Zacijelo je pod vodom izgubila orijentaciju, pa je izronila na krivom mjestu, udarila glavom o dno jahte i izgubila svijest. Odnosno, to je ispriao Roger, mukarac s kojim je tada ivjela. Rogeru je zbog toga bilo jako ao, onako kao to ti je ao kad izgubi kljueve tueg auta ili razbije neiji najbolji porculanski pladanj. Zvuao je kao da bi rado kupio nadomjestak, ali ne zna kako. Takoer je zvuao pijan. Na telefon se javila Tony, jer ni oca ni Ethel nije bilo u kui. Roger izgleda nije znao tko je ona. - Ja sam ki - rekla je. - Tko? - rekao je Roger. - Nije ona imala nikakvu ker. - to je imala na sebi? - rekla je Tony. - Kako? - rekao je Roger. - Je li bila u kupaem kostimu ili u haljini? - Kakvo je to glupo pitanje? - rekao je Roger. Tada je ve vikao, bio je to meugradski. Tony nije shvaala zbog ega se on ljuti. Samo je htjela rekonstruirati. Je li Anthea skoila s broda na ponono plivanje u kupaem kostimu, ili se pak u dugakoj suknji koja se lako zapetljava bacila u napadaju bijesa? to je isto kao kad zalupi vratima. inilo se vjerojatnijim ovo drugo. Ili ju je moda Roger gurnuo. I to nije bilo iskljueno. Tony nije zanimala osveta, pa ak ni pravda. Samo tonost.

Uza svu svoju nesuvislu neodreenost, upravo je Roger organizirao kremiranje i poslao pepeo u metalnoj kapsuli. Tony je pomiljala da bi to trebalo obiljeiti nekakvim obredom; no s druge strane, tko bi uope doao osim nje? Nedugo nakon to je stigla, kapsula je nestala. Pronala ju je nekoliko godina kasnije, poslije oeve smrti, kad su ona i Ethel raiavale kuu. Bila je u podrumu, zataknuta meu stare teniske rekete. Tako je dobila stilski primjereno obiljeje: na mnogim slikama majka je u teniskom dresu. Poto je majka umrla, Tony je otila u internat, na vlastiti zahtjev. eljela je otii iz kue koju nije smatrala domom, gdje je otac vrebao i pio i posvuda je slijedio, proiavajui grlo kao da kani zapoeti razgovor. Nije eljela uti to on ima rei. Znala je da e to biti nekakva isprika, vapaj za razumijevanjem, neto tugaljivo. Ili pak optuba: da nije bilo Tony nikad se on ne bi oenio njezinom majkom, a da nije bilo njega nikad se Tony ne bi rodila. Tony je njegova ivotna katastrofa. Za Tony je on rtvovao - to, ustvari? ini se da to ni sm nije znao. No ipak, zar mu ona neto ne duguje? Kad je povezala djelie, provjerila datume, sjetila se dva- -tri davna usputna komentara, Tony je i sama naslutila takvo to: trudnoa, ratno vjenanje na brzinu. Njena je majka ratna nevjesta, njen otac ratni suprug, a ona ratna beba. Tony je nesretni sluaj. Pa to onda? Ne eli sluati o tome. to god joj je elio rei, ostalo je neizreeno. Nala ga je Ethel, na podu jo uvijek uredne radne sobe, s nailjenim olovkama poslaganima na pisaem stolu. U pismu je stajalo kako je jedino jo ekao da Tony zavri gimnaziju. Bio je ak doao na sveanost, tog poslijepodneva, i sjedio u dvorani s ostalim roditeljima, i poslije dao Tony zlatni runi sat. Poljubio ju je u obraz. - Bit e s tobom sve u redu - kazao je. Onda je otiao kui i pucao si u glavu onim osloboenim pitoljem. Marke Luger, to Tony danas zna, budui da ga je naslijedila. Prije toga je na pod stavio novine, zbog tepiha. Ethel je kazala da je on bio upravo takav: obziran, dentlmen. Plakala je na sprovodu, za razliku od Tony, i za vrijeme molitava govorila sama sa sobom.

Tony je najprije pomislila da govori Muljmulj, no bilo je to ustvari Molimmolim. Moda je uvijek bilo. Moda uope nije plakala za Griffom, nego za svoja dva mrtva djeteta. Ili za ivotom openito. Tony je umjela razmatrati sve mogunosti, bila je otvorenog duha. Naravno, Griffovo ivotno osiguranje nije bilo ni od kakve koristi. Nije ukljuivalo samoubojstvo. No Tony je dobila novac od kue, nakon isplate hipoteke, i ostatak majina novca prema njenoj oporuci, i sve to se jo nalazilo u banci. Moda je na to otac mislio kad je rekao da e s njom biti sve u redu. Dakle to je to, kae Tony Zeniji. I jest, koliko ona zna. O roditeljima ne razmilja ba previe. Ne mue je none more u kojima se pojavljuje otac s jednom polovicom glave raznesene metkom i eli joj neto rei; ili majka iji mokri skuti ostavljaju trag slane vode, a kosa joj poput algi visi preko lica. Ona pomilja da bi takve none more moda trebala imati, ali ih nema. Studij povijesti oeliio ju je to se tie nasilne smrti; stekla je vrst oklop. - Jo uvijek uva pepeo? - kae Zenia. - Majin pepeo? - Da, na polici s demperima - kae Tony. - Ti si strahobalno stvorenjce - kae Zenia u smijehu. Tony to prima kao kompliment: Zenia je to ve rekla kad joj je Tony pokazala svoje biljenice s opisima bitaka i tablicama gubitaka u ljudstvu. - to jo uva? Pitolj? - Ali onda se uozbiljuje. - Smjesta se treba rijeiti tog pepela! On znai nesreu, on e te urei! Ovo sad je sasvim novo Zenijino lice: ona je praznovjerna. Tony takvo to nije ni slutila, pa se njezino visoko miljenje o Zeniji za trunicu snizuje. - To je najobiniji stari pepeo - kae. - Zna dobro da nije istina - kae Zenia. - Zna da nije. uvaj ga, pa e ona i dalje imati mo nad tobom. Tako sutradan u sumrak njih dvije odlaze skelom na Otok. Prosinac je i pue otar vjetar, ali na jezeru jo nema leda, pa skela i dalje vozi. Na pola puta Tony baca kapsulu s majinim pepelom preko stranjeg dijela skele u tamnu

uzburkanu vodu. Nije to neto to bi ona uinila sama od sebe, ve samo da ugodi Zeniji. - Poivala u miru - kae Zenia. Ne zvui ba uvjereno. to je jo gore, metalna kapsula ne tone. Ona pluta, poskakuje u brazdi za skelom. Tony shvaa da ju je trebala otvoriti i istresti sadraj. Da ima puku, mogla bi je probuiti na nekoliko mjesta. Kad bi znala pucati.

24. Prosinac postaje iz dana u dan sve mraniji, iz ulica nie sve vie boinih ljokica, limeni duhai Vojske spasa pjevaju crkvene pjesme, zvone zvoncima i tresu limenkom za novac, usamljenost se razmahuje usporedo sa zapusima snijega, djevojke iz McClung Halla odlaze svaka svojoj obitelji, svojoj kui, u toplinu doma svog, a Tony ostaje. Ostajala je i prije; no ovaj put je bolje, ovaj put ne osjea hladnou u trbuhu jer je tu Zenia i njezino ruganje koje ovjeku die moral. - Boi je gadarija - kae. - Jebe Boi, on je tako buroaski - pa se Tony ponovo osjea dobro i pria Zeniji o prijeporu oko datuma Kristova roenja, iz mranog srednjeg vijeka, i kako su odrasli ljudi bili pripravni jedni druge radi toga ubijati, eda bi se tono datirao Mir na Zemlji, dobra volja meu ljudima, i Zenia se smije. - Tvoja glava je prava kartoteka - kae. - Hajdemo jesti, neto u nam napraviti. - A Tony zadovoljno sjedi za stolom u Zenijinoj kuhinji i promatra kako ona odmjerava i miksa i mijea kuhaom. Gdje je u svemu tomu West? Tony ga se odrekla, jer kako bi se uope mogla natjecati sa Zenijom? A ak ako bi se i mogla, ne bi ni pomiljala. Takvo to bilo bi neasno: Zenia je njena prijateljica. Njena najbolja prijateljica. Jedina njena prijateljica, ako pravo razmisli. Tony ne obiava imati prijateljice. A moda se radi o neem drugom: moda izmeu njih dvije nema mjesta i za Westa. Previe su bliske. Tako sada postoje Zenia i Tony, i Zenia i West; ali nikakvi West i Tony.

Ponekad su svi troje zajedno. Tony odlazi sa Zenijom i Westom u njihov stan, to je novi stan kamo su se preselili nakon to su prijanji obojili u crno. Novi stan nije nov, nego otrcan, jeftin i u raspadanju, iznad duana u zgradi bez lifta u istonom dijelu Queen Streeta. Tu su dugaka dnevna soba s jednim prozorom ija okna zvee kad god proe tramvaj, velika nekonvencionalna kuhinja s naranastim tapetama iz kojih vise niti, plavim drvenim stolom kojem se raspucala boja i etiri rasparena stolca, te spavaa soba gdje Zenia i West spavaju na zajednikom madracu na podu. Zenia je napravila kajganu i jaku, fantastinu kavu, a West im svira lutnju; on stvarno ima lutnju, ispostavlja se. Sjedi na jastuku na podu, dugake noge savio je u koljenima i stre mu kao stranje noge skakavca, spretno prebire po glazbalu i pjeva jednu staru baladu. iroka je voda, ne mogu je prijei, Za prelet bi trebala mi krila dva, Lau mi sagradi, al nosit e tek dvoje I veslat emo skupa, moja ljubav i ja. - Postoji i irska verzija - pripominje - s laarem. On zapravo pjeva Zeniji, Tony tu uope nije vana. Zaljubljen je u Zeniju preko uiju; Zenia je to kazala Tony, a i posve je oito. Zenijini osjeaji prema Westu zacijelo su isti takvi: ona ga hvali, uzdie u nebesa, miluje oima. Tako je njean, ispriala je Tony uz kavu, tako paljiv, sasvim drukiji od veine mukaraca, slinavih zvijeri. Nju on cijeni zbog pravih stvari; oboava je! Ima veliku sreu to je nala tako dragog mukarca. Naravno da je i na poslu sjajan. Na poslu? razmilja Tony. Kakvom poslu? Treba joj cijela minuta da shvati. Sve do sada nije bila u drutvu zaljubljenog para. Osjea se kao mala beskunica, u dronjcima i promrzla, koja pritiskuje nos uz rasvijetljeni izlog. Izlog duana s igrakama, izlog slastiarnice s raskonim tortama i ukraenim kolaima. Ulaz joj prijei siromatvo. Sve je to za druge ljude, njoj nita. No kao da je i Zenia toga svjesna - da Tony nema partnera, da je puna bespomone enje - i nastoji to ublaiti. Veoma je obzirna. Odvlai panju, glumata, veselo govori o neem drugom. Recepti, preaci, trikovi, krivine: nije

ona zaludu ivjela kao vrag u malo vode - prikupila je obilatu zalihu korisnih vjetina. Tajna kajgane, na primjer, lei u krasuljici i vlascu - ona ima nekoliko lonaca zainskog bilja na prozoru - i malo vode kao dodatku, i plamenu koji ne smije biti prejak; tajna kave lei u mlincu, mora biti drven, s ruicom za okretanje i sasvim arobnom ladicom. Zenia je puna tajni. Ona se smije, nemarno baca svoje tajne tamo-amo, zubi joj bjeliasto bljeskaju; izvlai iz rukava jo tajni i razvezuje za leima, razmotava poput bala rijetke tkanine, izlae pogledu, vitla poput ciganskih alova, razvija poput zastava, gomila jednu povrh druge u svjetlucavi, raskoni zamraj. Kad je ona u prostoriji, tko moe gledati u ita drugo? Ali Tony i West gledaju - samo na trenutak - kad je Zenia okrenuta leima. Gledaju se alosno, malkice posramljeno. U suanjstvu, eto to su. Sada Zenia posuuje Tonyne biljeke iz novije povijesti. West se njima takoer koristi, naravno, ali iz druge ruke. Jednom je Tony zaboravila upisati izlazak iz McClung Halla i predugo se zadrala kod Zenije. Naposljetku je prenoila na podu Zenijine dnevne sobe, umotana u pokriva, na Zenijinu kaputu i svojemu i Westovu. Ujutro, vrlo rano, West je otiao s njom u McClung Hall i dignuo je na donju preku protupoarnih ljestava, koju zbog visine ne bi mogla sama dosegnuti. Bio je to smion podvig, ostati vani cijelu no, ali ona ga ne eli ponoviti. Kao prvo, ponienje je preveliko - vraati se s Westom tramvajem i zatim podzemnom, ne moi smisliti o emu bi priala s njim, a onda biti podignuta i poloena na protupoarne ljestve kao paket. Kao drugo, spavanje izvan spavae sobe dok su njih dvoje unutra odve joj je teko palo. Nije ni spavala, uostalom. Nije mogla, zbog zvukova. Tmasti, nepoznati, duboki, obrasli dlakom i s gubicom i nalik korijenju, blatni i vreli i vlani zvukovi iz nutrine Zemlje. - Ja mislim da je tvoja majka bila romantik - kae Zenia iz ista mira. Upravo mijea maslac za langues de chat1 koje kani napraviti; Tony sjedi za stolom i

prepisuje vlastite biljeke iz povijesti za Zeniju, koja je kao obino u vremenskom kripcu. - Mislim da je tragala za savrenim mukarcem. - Ja to ne mislim - kae Tony. Malo je osupnuta: smatrala je da je dosje o njenoj majci zatvoren. - Ona djeluje kao da se rado smijala - kae Zenia. - Kao da je bila puna ivota. Tony ne razumije zato Zenia eli nai isprike za njenu majku. Ona sama nije to uinila, sada joj je jasno. - Voljela je zabave - kae krto. - Kladim se da je pokuala pobaciti, ali stvar nije uspjela - kae Zenia veselo. Prije nego se udala za tvog oca. Kladim se da je napunila kadu kipuom vodom i popila gomilu dina. Tako su neko radile. Ovo je mranija slika njezine majke no to je i sama Tony ikad imala. - Ah, ne mrmlja. - Ona to ne bi uinila! - Iako bi moglo biti istina. Moda je zato Tony tako malena. Nijedan od njenih roditelja nije bio posebno siuan. Moda joj je din sprijeio rast. Ali u tom sluaju, ne bi li ona bila i slaboumna? Zenia puni kalupe i stavlja u penicu. - Rat je bio udno doba - kae. - Svatko je evio svakog, naprosto su se razularili! Mukarci su mislili da e umrijeti, a i ene su isto to mislile. Ljudi se nisu mogli naviknuti da se ponaaju normalno, kasnije. Ratovi su Tonyn teritorij. Zna ona sve ovo, itala je. Epidemije kuge imaju isti uinak: panika, nasilno ubrzavanje, nekakva pohlepna histerija. No ini se nepotenim da se takve okolnosti primjenjuju na njene vlastite roditelje. Oni bi trebali biti izuzeti. (Otac, onog Boia poto je majka pobjegla, stoji nasred dnevne sobe ruku punih staklenih ukrasa, kao paraliziran stoji ispred golog boinog drvca, ne zna to bi. Ona odlazi po ljestve, blago uzima ukrase iz njegovih ruku. Gledaj, ja ih mogu objesiti! On bi ih bio bacio, u protivnom. Bacio o zid. Ponekad bi jednako tako zastajao, usred neke jednostavne radnje, kao da je oslijepio ili izgubio pamenje. Ili ga iznenada stekao iznova. ivio je u dva vremena istodobno: vjeao ukrase na boino drvce i slao metke u tijela neprijatelja-djece. Dakle nikakvo udo, misli Tony. Unato sve pijanijim i

nepovezanim i, o da, nasilnim i zastranim kasnijim godinama, ona mu je viemanje oprostila. A da Anthea nije pobjegla, bi li on skonao na podu i krv mu se cijedila na novinski papir? Vjerojatno ne.) - Napustila me je - kae Tony. - Mene je moja vlastita majka prodala - kae Zenia s uzdahom. - Prodala? - kae Tony. - No da, iznajmljivala - kae Zenia. - Za novac. Bile smo izbjeglice. Ona je pred rat stigla sve do Poljske, ali je vidjela to se sprema: nekako je izila, mito, krivotvorene putovnice, rairila je noge nekolicini sprovodnika vlakova, tko zna? Svakako, stigla je do Pariza; tamo sam odrasla. Ljudi su tih godina jeli iz kanti za smee, jeli su make! I to bi ona? Posao nije mogla dobiti, sam Bog zna da nije znala raditi ama ba nita! Morala je nekako doi do novca. - Iznajmljivala te komu? - kae Tony. - Mukarcima - kae Zania. - Ah, ne na ulici! Ne bilo komu! Starim generalima i slinim tipovima. Bila je iz Bjelorusije; mislim da je obitelj imala novaca, neko - dok su bili u Rusiji. Tvrdila je da je po rangu neka vrst grofice - premda sam Bog zna da je ruskih grofica bilo kao rota. U Parizu je ivjela grupica Bjelorusa, doli su poslije revolucije. Rado je govorila da se navikla na dobre stvari, iako ja nemam pojma kad se to moglo dogoditi. Tony ovo nije znala - da je Zenijina majka Ruskinja. Znala je samo Zenijinu noviju povijest: njezin prednji plan. ivot na fakultetu, ivot s Westom, i s mukarcem prije njega i onim prije ovoga. ivotinje, i jedan i drugi, pijanci u konatim jaknama, ak su je udarili. Ona razgledava Zenijine visoke jagodice: slavenske, rekla bi. Tu je i neznatni naglasak, prezirna superiornost kao stil, crta praznovjerja. Rusi mnogo dre do ikona i tih stvari. Sve se uklapa. - Iznajmljivala? - kae. - A koliko si bila stara?

- Tko zna? - kae Zenia. - Mora da je poelo kad mi je bilo pet ili est, moda ranije. Zbilja se ne sjeam. Ja ne pamtim da mi ikad u gaicama nije bila ruka nekog mukarca. Tony sada zine. - Pet? - Ona je uasnuta. Istodobno se divi Zenijinoj otvorenosti. Njoj kao da nita ne moe izazvati osjeaj neugodnosti. Za razliku od Tony, Zenia nije kreposna mimoza. Zenia se smije. - Oh, nije to bilo oito, u prvo vrijeme. Sve je bilo jako uljudno! Oni bi doli u posjet i sjeli na trosjed - Gospode, kako se samo ponosila tim trosjedom, uvijek je tu bio prebaen svileni al izvezen ruama - meni bi rekla neka sjednem kraj toga zgodnog gospodina i nakon nekog vremena bi jednostavno izila iz sobe. Nije bio pravi seks, u prvo vrijeme. Samo pipanje, u koliinama. Ljepljivi prsti. uvala je veliki prasak dok ne odrastem, po njezinome. Do jedanaeste, dvanaeste... Mislim da joj je taj tos poprilino donio, iako meu tim mukarcima nije bilo ba mnogo trulih bogatuna. Ofucana kvazigospotija koja svaku paru okrene bar triput, sa sitnom uteevinom ili nekakvim sumnjivim poslom. Svi su imali veze sa crnom burzom, lovili u mutnom, proveli neko vrijeme s onu stranu brave, shvaa? Kao takori. Kupila mi je novu haljinu za tu prigodu, valjda takoer na crnoj burzi. Debitirala sam na tepihu u dnevnoj sobi - krevet im nikad nije dopustila. Major Popov, tako se zvao, vjerovala ti ili ne, kao da je iz Dostojevskog, na nosu je imao smee kraste od burmuta. ak nije skinuo hlae, toliko mu se urilo. Ja sam itavo vrijeme buljila u one izvezene rue na jebenom alu. Bol sam ponudila Bogu na dar. Nisam grijeila iz veselja, uostalom! U to vrijeme sam bila velika vjernica; pravoslavna, naravno. Oni jo uvijek imaju najbolje crkve, ne ini ti se? Nadam se da je iz starog Popova izvukla podosta. Za djevicu, neki e se mukarci odrei i te koliko rukova. Zenia ovo pria kao neki usputni tra, a Tony slua kao naelektrizirana. Za takvu stvar nikad nije ula. Ispravak: ula je za takve stvari, vie ili manje, ali je za njih ula samo u knjigama. Takve barokne, zamreno europske stvari ne

dogaaju se stvarnim ljudima, ili ljudima koje bi ona mogla upoznati. No kako bi uope doznala? Moda se svuda oko nje zbivaju takve pojave, ali ih ona ne vidi jer ne zna kamo bi gledala. Zenia bi znala. Zenia je starija od Tony, ne toliko po godinama, ve u drugom smislu, mnogo starija. Kraj Zenije, Tony je dijete, ivi u blaenom neznanju. - Mora da si je mrzila - kae Tony. - O, ne - kae Zenia ozbiljno. - To je dolo tek kasnije. Bila je prema meni jako dobra! Dok sam bila mala, uvijek mi je kuhala neto posebno. Nikad nije podigla glas. Bilo ju je lijepo pogledati, imala je dugu tamnu kosu spletenu u pletenice i omotanu oko glave poput svetice, i krupne alosne oi. esto sam s njom spavala u velikom bijelom krevetu od perja. Voljela sam je, oboavala, sve bih bila uinila za nju! Nisam eljela da bude tako alosna. I zato se mogla izvui nakon te stvari. - Strano - kae Tony. - Tja - kae Zenia - koga za to boli briga? Uostalom, nisam tu bila samo ja iznajmljivala je i sebe. Bila je neka vrst suterenske metrese, pretpostavljam. Za gospodu kojoj je srea okrenula lea. Ali samo Rusi, i to nitko ispod ina majora. Imala je svoje kriterije. Pomagala im je u njihovim pretvaranjima, a oni njoj u njezinima. Nije meutim postizala osobit uspjeh u seksualnoj komponenti, moda zato to joj se seks zapravo nije sviao. Vie je voljela patnju. Promet mukaraca bio je poprilian. Takoer, bila je esto bolesna. Kaalj, tono kao u operi! Krv na rupiu. Dah joj je sve vie zaudarao, znala se jako namirisati kad bi se domogla parfema. Vjarojatno je imala TBC, i to ju je ubilo. Kakva ki smrt! - Imala si veliku sreu to ga i sama nisi dobila - kae Tony. Sve ovo zvui tako arhaino. Sigurno danas nitko ne dobiva TBC. To je izumrla bolest, kao i velike boginje. - Jesam, zbilja - kae Zenia. - No ja sam ve odavno otila kad je ona odapela. Kad sam postala starija, nisam je vie voljela. Ja sam obavljala gotovo sav

posao, ona je drala gotovo sve novce, a to nije bilo ba poteno! I nisam vie mogla sluati ni njeno kaljanje ni plakanje prije spavanja. Bila je beznadan sluaj, a mislim da je pritom bila i glupa. Pa sam pobjegla. Verojatno je to bilo s moje strane podmuklo: u to vrijeme nije imala nikoga, nikakvog mukarca, samo mene. Ali bilo je to ona ili ja. Morala sam odabrati. - A to je s tvojim ocem? - kae Tony. Zenia se smije. - Kojim ocem? - Pa, morala si imati oca - kae Tony. - Ja sam prola jo bolje - kae Zenia. - Imala sam ih tri! Majka je raspolagala s nekoliko verzija - daljnji roak grke kraljevske obitelji, general u poljskoj konjici, Englez iz dobre obitelji. Imala je fotografiju, mukarac samo jedan - ali tri prie. Pria o njemu se mijenjala, ovisno o tome kako se ona u taj mah osjeala; ali u svim trima priama on je umro u ratu. Znala mi je na karti pokazivati gdje: svaki na drugom mjestu, svaki drukijom smru. Juriajui na konju na njemake tenkove, u padobranu iza francuskih linija, od mitraljeske paljbe u palai. Kad si je to mogla priutiti, metnula bi ispred slike jednu ruu; ponekad bi zapalila svijeu. Mlad ovjek u jakni, s naprtnjaom, gleda preko ramena, mutna slika: nije ak ni u uniformi. Predratna. Moda ju je kupila. Po mom miljenju nju su silovali, grupa vojnika ili tako neto, ali meni nije htjela rei. To bi bilo previe - znati da mi je otac netko takav. No to zvui logino, zar ne? ena bez novca, bijeg od mjesta do mjesta, sama - zatita nikakva. Takve su ene bile divlja za odstrel! A moda je imala ljubavnika nacista, nekog njemakog grmalja. Tko zna? Bila je velika laljivica, pa ja nikad neu doznati. Uostalom, umrla je. Tonyna osobna mala povijest jo se vie smanjila. U usporedbi sa Zenijinom, ona nije drugo doli dogodovtina, nieg reda, siva, rezidencijalna; blaga uskogrudna anegdota; fusnota. A Zenijin ivot svjetluca - ne, arko sjaji u sablasnom akoprem neuhvatljivom svjetlu to ga bacaju krupna i kobna svjetska zbivanja. (Bjelorusi!)

Do sada je Tony smatrala Zeniju vrlo razliitom od sebe, no sada u njoj vidi i slinost: jer nisu li i jedna i druga siroad? I jedna i druga bez majke, roene u ratu, probijaju se same kroz ivot, klipsaju naprijed svaka s koarom preko ruke, koarom u kojoj je njihova oskudna, jedina ovozemaljska imovina - vlastiti mozak, jer na to se drugo imaju osloniti? Ona se neizmjerno divi Zeniji, njezinoj hladnokrvnosti takoer, ne smatrajui to najmanje vanom osobinom. U ovom trenutku primjerice, kad bi veina drugih ena plakala, Zenia se smijei smijei joj se, s moebitnom natruhom podrugljivosti koju Tony odluuje tumaiti kao dirljivo junatvo, elinu hrabrost suelice zlomisleem usudu. Zenia je proivjela strahote i izila kao pobjednica. Tony je zamilja na konju, plat vijori, ruka s maem uzdignuta; ili kao pticu, srebrnu i udesnu pticu koja uzlijee likujui i netaknuta iz pepela spaljene i opustoene Europe. - Dodue, ima neeg u tome kad si siroe - kae Zenia zamiljeno. Dva traka dima izlaze iz njenih savrenih nosnica. - Ne mora stalno potvrivati neije dobro miljenje o sebi. - Ona ispija talog kave, gasi cigaretu. - Moe biti tko god hoe. Tony je gleda, gleda u njezine plavo-crne oi i vidi vlastiti odraz: vidi sebe kakva bi voljela biti. Tnomerf Ynot. Sebe samu preokrenutu na vanjsku stranu.

25. U tim okolnostima, to Tony moe uskratiti? Ne ba mnogo toga. Novac svakako ne. Zenia mora jesti - i West, naravno - a kako e ako Tony, koja pliva u bogatstvu mrtvih, s vremena na vrijeme ne posudi Zeniji suvinu dvadesetau, suvinu pedesetau, suvinu stotku? I, kako stvari stoje, kako joj Zenia uope moe vratiti? Ona ima nekakvu stipendiju, ili je u tom smislu neto natuknula, ali to ne pokriva cijelu paradu. U dalekoj prolosti skucala je za put kroz Europu i preko Atlantika prosjaenjem i kurvanjem do odreene mjere; dodue - veli ona, a Tony je gleda razrogaenih oiju i trepui - u svako doba bi mnogo radije olakala depove nekom pristojnom graanskom pijancu, to je

bre i kudikamo ie. U nedavnoj prolosti pribavljala je dodatne novce kao konobarica i istaica zahoda u drugorazrednim hotelima - vrlina se plaa crnenjem - ali kad ondje radi, preumorna je za uenje. Ona je ionako preumorna. Ljubav ovjeka iscrpi, ljubavnom gnijezdu se hoe perja, a tko u Zenijinu stanu kuha i pere ve i posprema? Svakako ne West, sunce jadno; kao svim mukarcima, njemu je problem skuhati si jaje ili aj. (Ah, razmilja Tony, mogla bih mu ja kuhati aj! Ona ezne za takvim jednostavnim kuanskim radnjama koje bi prinijela na rtvenik Westu. No tu misao cenzurira gotovo istog trena. Ve smo pristavljanje kotlia za Westov aj osjetila bi kao izdaju Zenije.) Takoer, sugerira Zenia, prkos drutvenom poretku kota: sloboda nije osloboena cijene, do nje dolazi plaajui. Prve linije osloboenja dobivaju prve metke. Zenia i West ve plaaju za onu jazbinu od stana vie no to bi trebali jer je licemjerni gazda prljave mate naslutio da oni nisu vjenani. Toronto je tako puritanski! Kako onda Tony moe odbiti... Zenia se jedne veeri pojavljuje u njenoj sobi, sva u suzama, bez semestralnog rada iz novije povijesti i bez takorei minute vremena koje bi odvojila za pisanje. - Ako tresnem iz toga kolegija, to znai fajrunt - kae. - Morat u otii s fakulteta, to znai ponovo ulica. Sranje, Tony, nema pojma kakvo - ti naprosto nema pojma! To je pakao, to je takvo ponienje. Ja se tomu ne mogu vratiti! Tony je zaprepatena njenim suzama: vjerovala je da Zenia nema suza, ak temeljnije nego ona sama. A sad su tu ne samo suze, ve rijeka suza, slijevaju se niz Zenijino udnovato nepokretno lice koje uvijek djeluje naminkano ak i kad nije. Na nekoj drugoj eni maskara bi se razmazala; ali ovdje nema maskare, to su Zenijine prave trepavice. Stvar zavrava tako da Tony pie dva rada, jedan za sebe i jedan za Zeniju. Pritom je vrlo nervozna: zna da je to krajnje riskantno. Upravo prekorauje granicu, granicu koju sama potuje. Ali Zenia provodi Tonynu buntovnost

umjesto nje, pa je dakle pitanje potenja da Tony napie Zenijim semestralni rad. Odnosno to je jednadba koju Tony izvodi, na nekoj razini onkraj rijei. Tony e biti Zenijina desna ruka, jer Zenia svakako jest Tonyna lijeva. Nijedan rad nije o bitkama. Profesor novije povijesti, elavi kiljavi dr. Welch s konatim naivcima na laktovima, vie se zanima za ekonomiku negoli za krvoprolia, pa je Tony jasno dao do znanja - kad je predloila kriarsku poharu Konstantinopola koja se otela svakoj kontroli - da on ne smatra rat prikladnom temom za djevojke. Tako su oba rada o novcu. Zenijin je o slavenskoj trgovini robljem s Bizantom - Tony je to odabrala zbog Zenijinih ruskih predaka - a Tonyn o bizantskom monopolu svile u desetom stoljeu. Bizant zanima Tony. Ondje je mnogo ljudi umrlo neugodnom smru, veina zbog trivijalnih razloga: mogli su vas raetvoriti zbog pogrene odjee, mogli su vam iupati utrobu zbog smijuljenja. Dvadeset devet bizantskih careva umorili su njihovi protivnici. Omiljena metoda bila je osljepljivanje; to, i kidanje udova zglob po zglob, i polagano izgladnjivanje. Da profesor nije bio tako cifrast, Tony bi bila pisala o umorstvu bizantskog cara Nikifora Foku koga je ubila njegova lijepa supruga, carica Teofano. Teofano je poela kao konkubina i prokrila si put do vrha. Kad je njen autokratski suprug postao prestar i preruan za nju, dala ga je ubiti. tovie, i sama je pripomogla. 1. prosinca 969. nagovorila ga je da ostavi vrata svoje lonice nezakljuana, zasigurno obeavi seksualne usluge, i ula onamo usred noi sa svojim mlaim i naoitijim ljubavnikom Ivanom Cimiskom - koji e nju kasnije dati zatvoriti u manastir - i etom plaenika. Probudili su Nikifora - spavao je na koi pantere, to je zgodan detalj - i onda mu je Ivan Cimisk raskolio glavu maem. Ivan se pritom smijao. Kako da mi to znamo? razmilja Tony. Tko je bio ondje i biljeio? Je li se i Teofano smijala? Ona mozga zbog ega su ga probudili. Bilo je to sadistiki; ili moda osvetniki. Po svemu sudei Nikifor je bio tiranin: gord, hirovit, okrutan. Onda zamilja caricu Teofano kako ide prema mjestu umorstva, s grimiznim

svilenim platem prebaenim preko ramena i u zlatnim sandalama. Tamna kosa vijori joj oko glave; blijedo lice sja pod svjetlom zublji. Hoda prva, i to brzo, jer u svakom inu izdaje najvaniji je element iznenaenje. Za njom idu mukarci s maevima. Teofano se smijei, ali Tony se taj smijeak ne ini zlokobnim. Sasvim obratno, radostan je: tako se smije dijete koje je upravo poklopilo odostrag nekome oi. Pogodi tko je! Postoji u povijesti element iste pakosti, razmilja Tony. Perverzne radosti. Drskosti tek radi drskosti. to je, ustvari, zasjeda doli svojevrsna vojnika psina? Sakrije se, onda iskoi i urla Iznenaenje! Ali nijedan povjesniar nikada to ne spominje, tu crtu lakoumnog igranja mire. Oni ele da prolost bude ozbiljna. Mrtvo ozbiljna. Ona razglaba o toj frazi: ako mrtav znai ozbiljan, tada iv znai lakomislen. Tako bi to bilo prema sastavljaima fraza. Moda je Teofano probudila Nikifora jer je htjela da on prije nego umre jo uzmogne cijeniti njezinu lukavost. Htjela je da vidi koliko je dvolina i koliko se kruto prevario u njoj. Htjela je da shvati psinu. Oba su rada na Tonynoj uobiajenoj razini; ako ve, onaj o monopolu svile je bolji. Ali Zenijin dobiva odlian, a Tonyn samo minus odlian. Zenijina razglaena briljantnost djelovala je ak i na profesora Welcha, ini se. Ili moda njezina vanjtina. Je li Tony pogoena? Ne osobito. Ali zamjeuje. I osjea ktomu grinju savjesti. Sve do sada uvijek je najstroe vodila rauna o akademskoj dolinosti. Ni od koga nikad ne posuuje biljeke, iako svoje daje drugima; fusnote su joj besprijekorne; i savreno je svjesna da je pisanje tueg semestralnog rada varanje. Ali ovo nije sluaj gdje se ona bilo kako okoristila. Njezini motivi spadaju meu najie: kako je mogla odbiti prijateljicu? Kako je mogla osuditi Zeniju na seksualno robovanje kao ivot? Ipak, savjest je mui; stoga je to to je dobila samo minus odlian moda pravda. Ako je to jedina kazna koja joj predstoji, izvukla se jeftino.

Tony je svoja dva rada napisala u oujku, kad se snijeg topio, i sunce toplije sjalo, i visibabe nicale kroz blato i stare novine i lie to je trulilo na prednjim travnjacima, i ljudi postajali nemirni u zimskim kaputima. Zenia je takoer postajala nemirna. Ona i Tony nisu vie provodile veeri pijui kavu u kafeteriji Christie; nisu vie intenzivno razgovarale do, za Tony, kasno u no. Djelomino Tony nije imala vremena jer su se pribliavali diplomski ispiti, a na vlastitoj je briljantnosti trebala poraditi. Ali i kao da je Zenia doznala o Tony sve to je trebala znati. U obratnom smjeru to je bilo daleko od tonog: Tony je i dalje bila znatieljna, i dalje fascinirana, i dalje eljna pojedinosti; no kad bi Tony postavljala pitanja, Zenijini odgovori - iako posve dobroudni - bili su kratki, a pogled joj je lutao. Jednako prijazno i odsutno sada se drala i prema Westu. Premda ga je i dalje dodirivala kad god bi uao u prostoriju, premda je i dalje irokogrudno davala sitne laske i sitne pohvale, nije bila usredotoena na njega. Razmiljala je o neem drugom. Jednog petka poetkom travnja Zenia usred noi ulazi u Tonynu sobu kroz prozor. Tony je pri tome ne vidi jer spava; no odjednom joj se oi otvaraju, ona se uspravlja u krevetu, a u tami sobe stoji ena, glava joj se ocrtava u ukastosivom pravokutniku prozora. U trenutku buenja Tony misli da je to njena majka. Anthee se, izgleda, nije moglo rijeiti tek tako: sabiti u kapsulu, baciti u jezero, zaboraviti. Vratila se da zatrai odmazdu, ali za to? Ili se moda vratila, puno prekasno, po Tony, napokon e je povesti, i to na dno dubokog plavog mora kamo Tony nema nikakave elje ii, a kako e ona izgledati ako Tony upali svjetlo? Kao Anthea, ili kao napuhani akvarel? Tony postaje hladno od glave do pete. Gdje je moja odjea? sprema se izgovoriti Anthea, sredinom svoga lica koje nema lice. Time misli rei moje tijelo, tijelo koje su spalili, tijelo koje se utopilo. to moe Tony odgovoriti? ao mi je, ao mi je.

Ovo sve je bez rijei. Tony doivljuje vieslojni val prepoznavanja i strave, oka i izostanka oka: paket koji dolazi netaknut kad se neizgovorene elje obistine. Odve je paralizirana a da bi vrisnula. Ona teko die i objema rukama pritie usta. - Bok - kae Zenia tiho. - Ja sam. Nastaje stanka dok se Tony polako pribire. - Kako si ula? - pita im joj srce ponovo biva neujno. - Kroz prozor - kae Zenia. - Popela sam se protupoarnim ljestvama. - Ali one stoje previsoko - kae Tony. Zenia je visoka, ali ne toliko da dosegne donju preku. Je li tamo dolje West, je li ju on podignuo? Tony prua ruku da upali nonu svjetiljku, ali se predomilja. U to doba noi nije predvieno da nitko bude u njezinoj sobi, pa se profe i kojekakva njukala uljaju hodnicima ne bi li namirisali dim cigarete i uvercani seks. - Popela sam se na ono drvo i zanjihala s grane - kae Zenia. - To bi mogao bilo koji luak. Zbilja bi trebala staviti na prozor nekakvu bravu. - Ona sjeda, prekrienih nogu, na pod. - O emu se radi? - kae Tony. Mora da je neto: ak ni Zenia ne bi iz pukog hira dola nekomu kroz prozor usred noi. - Nisam mogla spavati - kae Zenia. I jedna i druga gotovo apu. - Morala sam razgovarati s tobom. Ja se osjeam tako runo zbog profesora Welcha. - Molim? - kae Tony. Nije joj jasno. - Jer smo ga onako prevarile. Mislim da bismo trebale priznati. Na kraju krajeva, ono je bilo krivotvorenje - kae Zenia zabrinuto. Ona govori o onom semestralnom radu u koji je Tony uloila toliko vremena i velikodune skrbi. U samom radu nije bilo nieg nepotenog: samo u imenu autorice, koja nije Zenia. Sada Zenia hoe sve ispriati, a onda za Tony vie nema ivota. Pred Zenijom se ukazuje mnogo velikih iako maglovitih prilika - novinarstvo, visoke financije, spominjala se ak i politika - no meu njima nikad nije bila sveuilina karijera; za Tony je to, meutim, jedina mogunost. To je njezina vokacija; bez toga e

biti nekorisna poput amputirane ruke. to drugo ona umije raditi? Gdje jo moe svoju pokuarsku vreu znanja, sve one drangulije i komadike i sitnice, razmjenjivati za poten ivot? Poten, to je kljuna rije. Liena svoga intelektualnog potenja, svoje reputacije, svog integriteta, ona e zavriti u izgnanstvu. A Zenia je u poziciji da je toga lii. - Ali ja sam to uinila da tebi pomognem! - kae Tony, svjesna ak dok to govori da njezini motivi nee imati nikakav uinak kod sveuiline uprave. (Mogla bih naprosto porei da sam ja to napisala, pomilja na trenutak. No Zenia posjeduje original, pisan Tonynim ulijevo iskoenim rukopisom. Naravno da ga je morala prepisati svojom rukom.) - Znam - kae Zenia. - Ali ipak. No da, moda u ujutro razmiljati drukije. Naprosto sam u depresiji, sama sebi idem na ivce; nekad se osjeam tako govnasto da jedino elim skoiti s mosta, shvaa? Osjeam se kao prava prevarantica u nekim trenucima. Osjeam da ne pripadam ovamo... da jednostavno nisam dovoljno dobra. Ni za Westa, isto tako. On je ist do ludila. Ponekad se bojim da u ga zaprljati ili slomiti, ili tako neto. Zna to je pritom najgore? Ja to ponekad elim. Kad sam... shvaa. Pod velikim stresom. Znai, nije samo Tony ta iji je ivot ugroen, nego i West. Koliko je sama vidjela Westa i njegovu neupitnu privrenost, Tony je uvjerena da bi Zenia zaista mogla izazvati katastrofu. Na jedan jedini prezirni pokret njene ruke on bi se sav rasuo po ploniku. Kako je Zenia stekla toliku mo a da to Tony nije zamijetila? Kad je u pitanju West, Tony jest zamijetila. No vjerovala je da e Zenia tu mo upotrebljavati u dobrom smislu. Vjerovala je Zeniji. Sada su i ona i West u opasnosti, sada ona mora njih oboje spasiti. - Stresom? - kae slabanim glasom. - Ah, taj novac. Tony, ti ne moe znati, nije to neto ime bi se ti ikad morala baviti. Jebena stanarina kasni nekoliko mjeseci, pa jebeni gazda prijeti da e nas dati sudski izbaciti; kae da e nazvati fakultet i dii dreku. ak nema smisla da bilo ime od ovog optereujem Westa - on je takva beba, jednostavno preputa

sve praktine stvari meni. Ako mu kaem koliko smo duni, otii e prodati lutnju, sasvim sigurno; hou rei, to drugo uope ima? On bi sve uinio za mene, jadniak, premda bi to bila samo kap u moru; ali on voli takve geste rtvovanja. Jednostavno ne znam to u. Sve je to takav teret, Tony. I zato sam u takvoj jebenoj depresiji. Tony je dala Zeniji novac za stanarinu, ve nekoliko puta. Meutim, zna to e Zenia kazati ako to spomene. Ali, Tony! Morali smo jesti! Ti ne zna kako je to kad si gladna. Naprosto ti ne dopire do mozga! Ti ne zna kako je to kad nema prebite pare! - Koliko? - kae hladno, precizno. Ovo je uredan sluaj ucjene. Zaskoena je. - Tisuu dolara bi nas izvuklo iz tunela - kae Zenia leerno. Tisuu dolara je velik novac. U Tonynoj arapi e nastati vrlo opipljiva rupa. Takoer, to je mnogo vie no to bi uope mogla iznositi zaostala stanarina. Ali Zenia ne prosi, ne preklinje. Zna ona da je Tonyna reakcija posve izvjesna. Tony ustaje iz kreveta u polo pidami s plavim mievima odjevenima u klaune: zaostatak iz majinog kalifornijskog paketa kad joj je bilo etrnaest godina njezina nona garderoba nije doivjela promaknue, jer tko e je ikad imati prilike vidjeti, a sjeajui se ove noi najvie se grize, izmeu ostaloga, jer je Zenia mogla dobro razgledati njenu apsurdnu pidamu - pa odlazi do pisaeg stola, pali svjetiljku, sasvim nakratko, i ispisuje ek. - Evo - kae i otrom kretnjom daje Zeniji. - Sjajna si, Tony, kao mramor - kae Zenia. - Ve u ti vratiti! - I jedna i druga znaju da se to nee dogoditi. Zenia izlazi via prozor, a Tony se vraa u krevet. Mramor: manji komad moe posluiti kao ubojito oruje, teko, otrih bridova. ovjek bi mogao razmrskati lijepi broj lubanja takvim komadom mramora. Nema nikakve sumnje da e Zenia ponovo doi i traiti jo, pa opet jo. Tony nije postigla nita, osim to je dobila na vremenu.

26. Dva dana kasnije West dolazi u McClung Hall i nalazi Tony i pita je li vidjela Zeniju, jer Zenia je nestala. Nestala je iz stana, nestala s kampusa, ini se da je nestala iz grada, jer nitko - ni bradati mukarci iz kazalita, ni mrave ene s licima balerin i grivastom kosom, a niti policija, kamo West nakraju odlazi - ne zna gdje je. Nitko nije vidio dok je odlazila. Jednostavno vie nije tu. S njom je nestalo tisuu dolara koje joj je dala Tony, plus sadraj njezina i Westova zajednikog bankovnog rauna - dvjesto dolara, tu negdje. Bilo bi na raunu i vie, ali je Zenia u meuvremenu podigla stanovitu svotu pod izlikom da je njihova dobra prijateljica Tony, koja nije tako bogata kao to su svi mislili, zamolila kratkoronu pozajmicu od nje jer se sramila pitati Westa. Nestala je i Westova lutnja, koju nekoliko tjedana kasnije Tony pronalazi nakon ustrajna i nadahnuta traganja po trgovinama rabljenom robom. Osobno je donosi u stan i gura Westu u ruke kao da je lizalica, nadajui se da e biti manje nesretan. Ali lutnja ne postie gotovo nikakav uinak: on i dalje sjedi nasred sobe na velikom izlizanom jastuku, bulji u zid i pije pivo. Zenia je ostavila pismo za Westa. Bila je barem toliko obzirna, ili - pomilja Tony, nakon novosteenog uvida u zavijutke Zenijine due - toliko proraunata. Srce moje, ja Te nisam - vrijedna. Jednog e mi dana oprostiti. Voljet u te do smrti. U ljubavi, Tvoja Zenia. Tony, koja je primila slino pismo, zna koliko vrijede takvi izljevi - nimalo. Zna kako ti takva pisma mogu visjeti oko vrata kao medaljon od olova, teak spomen-dar koji e te godinama povlaiti nadolje. Razumije, mseutim, i Westovu potrebu da se osloni na Zenijina uvjeravanja. Potrebna su mu kao voda, potrebna su mu kao zrak. Radije e vjerovati da ga se Zenia odrekla zbog neumjesne plemenitosti, nego da ga je vukla za nos. ene znaju od mukaraca napraviti budale, razmilja svjee razuvjerena Tony, ak ako ovi to isprva i nisu bili. Westov je oaj opipljiv. Omotan je oko njega kao oblak muica, obiljeava ga kao posjeklina na zglobu i on to prua Tony (nijemo, ne pomaknuvi se) na

previjanje. Da je mogla birati, ne bi odabrala ulogu bolniarke i tjeiteljice, to joj je u sluaju oca ilo tako loe. Ali drugo se ba i ne nudi, pa Tony kuha Westu na litre aja i pokuava ga odmamiti s onog jastuka i - ne znajui to bi drugo - vodi ga u etnju, kao psa ili bolesnika. Zajedno vrludaju po parkovima, zajedno prelaze ulicu drei se za ruke poput djece u umi. Zajedno oplakuju bez rijei. West je u koroti, ali i Tony. Oboje su izgubili Zeniju, no Tony ju je izgubila potpunije. West i dalje vjeruje u onu Zeniju koju je izgubio: kad bi se bar vratila i dopustila da joj bude oproteno, da je se mazi i pazi, sve bi opet bilo kao prije. Tony zna bolje. Zna da osoba koju je izgubila nije, kao prvo, u stvarnosti ni postojala. Jo uvijek ne sumnja u Zenijinu priu, Zenijinu povijest; dapae, njome se slui kao objanjenjem: to se moe i oekivati od osobe s tako upropatenim djetinjstvom? Ali zato sumnja u Zenijinu dobronamjernost. Zenia je nju samo iskoritavala, a ona je dopustila da bude iskoritavana; raskopana je, ispranjena poput depa na hlaama. Ali nema previe vremena za samosaalijevanje jer je previe zaokupljena saalijevanjem Westa. Westova ruka pasivno lei u Tonynoj. On je poput slijepca: ide u smjeru koji odreuje Tony, posve lien vlastite volje i ne marei kamo. U ponor ili mirnu luku, njemu je svejedno. S vremena na vrijeme kao da se probudi: zvjera naokolo, ne snalazi se. - Kako smo stigli ovamo? - pita, a Tony se kida ono omekalo siuno srce. Nju najvie brine to to West pije. Jo uvijek je tu samo pivo, ali on ulijeva u sebe kudikamo vie no to je obiavao. Mogue je da nikad nije posve trijezan. Zenijina je odsutnost nalik putu, putu koji Tony prepoznaje jer ga je ve vidjela. On vodi prema dolje i naglo zavrava na rasprostrtim novinama s krvavim mrljama, a West posre tim putem kao da hoda u snu. Ona ga nije kadra zaustaviti, a ni probuditi. Kako Tony, mrava, nespretna, koate glave, s prevelikim naoalama i etnjama po parku i litrama aja, moe biti dorasla sjeanju na jarku Zeniju koje West nosi tik do srca ili pak umjesto njega?

Tony je bolesna od tih briga. Gubi san. Ispod oiju stvaraju joj se tamni kolutovi, koa se pretvara u papir. Pismene diplomske ne pie s inae svojstvenom hladnom racionalnou, ve prije u grozniavu transu, poseui pritom u zalihe tkozna kamo pohranjenog znanja koje nije ni znala da posjeduje. S druge strane, West se ak i ne pojavljuje, u najmanju ruku ne na ispitu iz novije povijesti. Vir ga povlai prema dolje. Roz susree Tony u predvorju McClunga i zamjeuje kako strano izgleda. - Hej, Toni - kae. (Vratila se ovom imenu odmila nakon Zenijina dezertiranja, za koje dakako zna. Ovdje glasine vijugaju brojnim kanalima. Bez Zenije, Tony vie ne budi strahopotovanje i s njom se moe opet postupati kao s deminutivom. ) - Hej, Toni, kako je? Sveti sive, pa ti izgleda jezivo. - Svojim velikim toplim rukama grli Tony oko ramena iljastog kao u ptice. - Nije valjda tako gadno. O emu se radi? Koga drugog Tony uope ima s kim moe razgovarati? Ne moe s Westom razgovarati o Westu, a Zenia nije tu. Neko ona ne bi razgovarala ni sa kim, ali od vremena onih kava u Christieju povjeravanje joj se prosvialo. Tako njih dvije odlaze u Rozinu pretrpanu sobu i sjede na krevetu prekrivenom jastucima i Tony olakava duu. Ona ne pria Rozi o krivotvorenom semestralnom radu ni o tisuu dolara. Uostalom, ne radi se o tome. Radi se o Westu. Zenia je nestala, a s njom u torbici preko ramena i Westova dua, bez koje e on umrijeti. West e se ubiti, a to e onda Tony? Kako e ivjeti sa samom sobom? Dodue, ona to ne kae tim rijeima. Samo iznosi gole injenice, a ovo jesu injenice. Nije melodramatina. Samo objektivna. - uj, pile - kae Roz poto Tony prestane govoriti. - Znam da ti je on drag, hou rei, ini se da je momak sasvim pristojan, no je li on toga vrijedan? Da, kae Tony. Vrijedan je, definitivno je vrijedan, ali za nju nema nikakve nade. (On e blijedjeti i venuti, kao u baladama. Patit e i eznuti. A najposlije e glavu si prostrijeliti.)

- Po meni, on se ponaa kao kreten! Zenia je flojsa, to smo svi znali. Prije par godina procirkulirala je meu pola bratovtina - i vie od pola! Nisi ula onu pjesmicu o njoj - Problem ti je penia? Lijek se zove Zenia! Trebao bi se on konano probuditi - kae Roz, koja e ljubav tek upoznati poto upozna Mitcha. No upravo je upoznala seks i misli da je to novi udotvorni lijek, a njoj je uvijek bilo teko uvati tajne. Sada govori tie. - Trebala bi ga odvesti u krevet - kae i mudro kima glavom. Ona uiva u ulozi mudrice, djeliteljice savjet ojaenima. Pritom je dakako od pomoi ako se i sama tako ne osjea. - Ja? - kae Tony. Premda priaju o svojim dekima bez kraja i konca, djevojke u McClung Hallu nikad izriito ne kau to s njima tono rade. Ako i idu u krevet, to ne spominju. Od svih koje je Tony ikad poznavala, jedino je Zenia posve otvoreno govorila o seksu - sve do sada. - A tko drugi? - kae Roz. - Treba postii da on osjeti kako ga netko eli. Zainteresirati ga za ivot. - O, mislim da ja to ne bih mogla - kae Tony. Zastrana je ve sama ideja o tome da s bilo kim ode u krevet. to ako se taj netko zabunom skotrlja na nju i zgnjei je? Takoer, ona strepi ve od same pomisli da ikome dade toliku mo nad sobom. A i nije osobito sklona da je drpaju i sline po njoj. Zenia je u vezi sa seksom bila otvorena, ali ga nije prikazivala kao neto silno privlano. Ipak, razmiljajui o tome, Tony mora priznati: ako postoji osoba koju bi ona moda mogla podnijeti, bio bi to West. Ona ga ve dri za ruku dok eu; to je ugodno. Ali pred konkretnim pojedinostima posve je u nedoumici. Na koji bi nain namamila Westa u neto to se zove krevet, i koji krevet, uostalom? Svakako ne onaj njen vlastiti uski krevet u McClung Hallu - to ne dolazi u obzir, previe je oiju, ni kekse ne moe jesti u sobi a da to svi ne doznaju - a svakako ne ni krevet u kojem je spavao sa Zenijom. To ne bi bilo ispravno! Ktomu, ona ne zna kako se te stvari rade. Teoretski da, zna to ide kamo, ali u praksi? Jedna od prepreka je i konverzacija: o emu bi razgovarala? Pa ak ako joj poe za

rukom dovabiti Westa na mjesto radnje, to e se tada dogaati? Ona je premalena, a West prevelik. Ostat e sva u komadiima. Ona Westa voli, dodue. Taj joj je dio posve jasan. I nije li stvar u tome da mu se spasi ivot? Jest. Znai, trai se herojstvo i portvovnost. Tony stie zube i kree u zavoenje Westa. Tomu je nevina taman koliko je strahovala da e biti. Pokuava u Westovu stanu napraviti veeru uz svijee, no njena aktivnost u kuhinji kao da Westa jo vie deprimira, jer Zenia je kuhala tako udesno i inventivno; povrh svega, Tonyn sloenac od tune ispadne zagoren. Vodi ga u kino, na jeftine i glupe filmove strave i uasa koji joj pruaju priliku da ga u mraku zgrabi za ruku kad vampiri keze zube ili se glava od gume kotrlja niz stepenice. Ali sve njezine postupke West smatra naprosto iskazima prijateljstva. Odnosno, tako joj se ini. Na Tonyn oaj, ali i - djelomice olakanje, za njega je ona odani pajda, i to je to. Lipanj je, toplo je, semestar je zavrio, no Tony je, kao uvijek, upisala jedan ljetni teaj pa nee morati iseliti iz sobe u McClung Hallu. Jednog poslijepodneva odlazi k Westu da opere nagomilano upljesnivjelo sue i odvede ga u etnju, i nalazi ga kako spava na krevetu. Vjee su mu zaobljene i istih linija kao u svetaca isklesanih na nadgrobnim spomenicima; jednu je ruku zabacio iznad glave. Dah ulazi u njega, onda izlazi; toliko je zahvalna to je on jo uvijek iv. Njegova kosa - tjednima nepodiana - sva je raskutrana. U tom poloaju on izgleda tako alosno, tako naputeno, tako bezopasno te ona paljivo sjeda kraj njega, oprezno se naginje i ljubi ga u elo. West ne otvara oi, ali njegove je ruke obujmljuju. - Tako si topla - mrmlja joj u kosu. - Tako si dobra prema meni. Nitko nije do ovoga trena rekao Tony da je topla i dobra. Nijedan mukarac nije ju dosad zagrlio. Dok se ona jo privikava na sve to, West je poinje ljubiti. Ljubi joj cijelo lice, sitnim poljupcima. Oi su mu i dalje zatvorene. - Nemoj otii - ape. - Nemoj se micati.

Tony se ionako ne moe micati jer je ukoena od strepnje. Nedostatak vlastite hrabrosti tjera je u oaj, kao i to ogromno Westovo tijelo, kraj kojeg je sada tako blizu. ak moe vidjeti dlaice na njegovoj bradi! Inae su one za nju previsoko. Kao kad vidi mrave na golemom kamenu koji se kotrlja prema tebi i tek to te nije smrskao. Tony obuzima osjeaj akutne ugroenosti. Ali West je veoma postupan. Polako joj skida naoale; zatim otkapa jedno po jedno dugme, pipavo kao da mu prsti jo uvijek spavaju, i pokriva je svojim pokrivaem od grube vune, i gladi je kao da je ona barunasti jastuk, pa iako doista boli, kako i pie u knjigama, onaj osjeaj kao da te trgaju divlje zvijeri mnogo je slabiji no to je pretpostavljala, imajui na umu sve ono reanje koje je ilo uz Zeniju, to je slinije padanju u rijeku, jer West je ono to ljudi za njega kau, dug gutljaj vode, a Tony je tako edna, isuena je, lutala je u pustinji sve ove godine, a sada je konano nekome istinski za neto potrebna, te na kraju otkriva ono to je uvijek eljela znati: iznutra je vea nego izvana. Ovako Tony, ponosna na samu sebe i ispunjena radou davanja, odvlai Westa s mjesta poraza i tegli ga iza bojnih linija, i njeguje mu rane, i krpa ga. Bio je polomljen, ali nakon nekog vremena zarauje. Dodue, ne savreno. Tony je svjesna oiljka, koji poprima oblik tjeskobe niskog intenziteta: West je uvjeren da je iznevjerio Zeniju. Vjeruje da su je odbacili na mranu periferiju ovoga svijeta gdje se mora (bezuspjeno) boriti za preivljavanje jer on za nju nije bio dovoljno sposoban ili dovoljno spretan ili jednostavno dovoljan. Vjeruje da je njoj potrebna njegova zatita, no tu Tony mora svoj podrugljivi smijeh zadrati za sebe. Odsutna protivnica daleko je najgora. Zenia nije tu da se moe braniti, pa je stoga Tony ne moe napasti. I vitetvo i mudrost vezuju joj ruke. West se u jesen vraa na fakultet i nadoknauje proputene kolegije. Tony je upisala magisterij. Zajedno unajmljuju mali stan, zajedno jedu uredni doruak i provode njene, blage noi, i Tony je sretnija no ikad u ivotu. Vrijeme prolazi, oboje magistriraju i oboje postaju asistenti u nastavi. Nakon nekog vremena se vjenavaju, u Gradskoj vijenici; na svadbenoj sveanosti

nema mnogo ljudi, atmosfera je intelektualna, ali Roz je pozvana, i sama u meuvremenu udata. Njen mu Mitch nije mogao doi, objanjava ona, otputovao je poslovno. Roz zamata Tony u svoj zagrljaj i uruuje dar - srebrno prekrivalo za telefon, a poto ode (rano), Tonyni kolege povjesniari i Westovi muzikolozi pitaju ironino uzvijenih obrva tko li je zaboga ta. Rozina nazonost, meutim, umirila je Tony: iako je brak njenih roditelja bio katastrofa, brak sam po sebi zacijelo je neto mogue i tovie normalno ako se Roz toga prihvatila. West i Tony sele u vei stan, pa West kupuje spinet, da se prikljui lutnji. Sada ima odijelo i nekoliko kravata, i nosi naoale. Tony kupuje mlinac za kavu, tavu za peenje i knjigu Kuhati s veseljem u kojoj trai ezoterine recepte. Pee tortu s ljenjacima, kupuje posudu i dugake viljuke za fondue i metalne tapie za i kebab. Prolazi jo vremena. Tony razmilja o djeci, ali ne naglas jer West to nikad nije spomenuo. Na ulicama se sada odvijaju mirovni marevi, a na fakultetu zbrkani mirni prosvjedi. West donosi kui malo marihuane, oni pue zajedno, zajedno se prepadaju zbog buke na ulici i vie to ne rade. Njihova je ljubav blaga i diskretna. Da je to biljka, bila bi paprat, svijetlozelena i perjasta i njena; da je glazbalo - flauta. Da je slika, bio bi to Monetov lopo, jedan od onih pastelnijih, s protonom dubinom, s odrazima, s razliitim padovima svjetla. - Ti si moj najbolji prijatelj - kae West Tony i zaglauje joj kosu s ela. - Mnogo ti dugujem. - Tony je ganuta njegovom zahvalnou, ali i premlada a da bi spram nje bila sumnjiava. Nikad ne spominju Zeniju - Tony jer misli da e to uzrujati Westa, a West jer misli da e to uzrujati Tony. Meutim, Zenia ne nestaje. Ona titra, postaje dodue sve bljea, ali jo uvijek je tu, kao to nakon ugaene cigarete ostane u prostoriji plava maglica dima. Tony je moe namirisati. Jedne veeri Zenia se pojavljuje na njihovim vratima. Kuca kao to svi kucaju, pa Tony otvara vrata - moda neka mala skautkinja prodaje kekse ili je moda neki Jehovin svjedok. Kad vidi da je to Zenia, nijedna joj rije ne pada na um. U

ruci dri metalni tapi s nanizanim komadiima janjetine, rajice i zelene paprike, i na trenutak vidi sebe kako zariva taj tapi u Zeniju, tamo gdje bi se trebalo nalaziti srce, no ona to ne ini. Samo stoji otvorenih usta, a Zenia joj se smijei i kae: - Tony, srce, trebalo se zbilja namuiti da se vama ue u trag! - i smije se onim bijelim zubima. Mravija je i jo rafiniranija. Na sebi ima mini suknju, crni al s crnim perlicama i dugim svilenim resama, mreaste hulahopke i izme s visokom petom i vezicama do koljena. - Ui - kae Tony pokazujui tapiem. Janjea krv kaplje na pod. - Tko je? - pita West iz dnevne sobe, gdje svira Purcella na spinetu. On voli svirati dok Tony priprema veeru; to je jedan od njihovih malih rituala. Nitko, najradije bi rekla Tony. Pogrena adresa. Nema nikog. Najradije bi objema rukama odgurnula Zeniju i zalupila vratima. No Zenia je ve s ovu stranu praga. - West! Gospode Boe! - kae, ulazi u dnevnu sobu, prua ruke prema njemu. Dugo se nismo vidjeli! - West ne moe vjerovati. Njegov je pogled iza naoala bez okvira zgranuti pogled djeteta koje se opeklo, zapanjeni pogled putnika meu galaksijama. On ne ustaje, ne mie se s mjesta. Zenia uzima objema rukama njegovo uzdignuto lice i ljubi ga dva puta, u svaki obraz, i zatim trei put u elo. Rese njezina ala ga miluju, usta su mu u visini njenih grudi. - Tako je dobro vidjeti stare prijatelje - kae Zenia isputajui suspregnuti dah. Na ovaj ili onaj nain nakraju ispada da ona ostaje na veeri, jer tko su Tony i West da bi neto zamjerali, a i to, uostalom? Nisu li upravo zahvaljujui Zenijinu bijegu njih dvoje zajedno? I nisu li upravo dirljivo sretni? Zenia im kae da jesu. Njih dvoje su kao klinci, kae, klinci koji su otili na dugi piknik i na plai prave kule od pijeska. Tako su mili! Silno joj je drago zbog toga, kae. Onda uzdahne, to ima znaiti da nju ivot nije tako mazio kao njih. No s druge strane, ona nije bila u povlatenom poloaju kao oni. ivjela je na rubovima, gdje je mrano i surovo i gdje vlada oskudica. Morala se snalaziti.

Gdje je bila? Tja, u Europi, kae, uz kretnju rukom prema jednoj vioj, jednoj dubljoj kulturi; i Americi, gdje veliki macani vode igru; i na Srednjem istoku. (Zamahom ruke ona priziva pustinje, palme datulja, mistina znanja i i kebab bolji od bilo ega to se moe ispei u Tonynoj majunoj kanadskoj penici.) Izbjegava kazati to je radila na svim tim mjestima. Razne stvari, kae. Smije se i kae da ima kratko pamenje. O novcu s kojim je zbrisala taktino ne kae nita, a Tony zakljuuje da bi djelovalo uskogrudno kad bi sama naela tu temu. Zenia meutim kae: - O, tu je ona tvoja krasna lutnja, uvijek sam je voljela - kao da uope ne pamti da je dotino glazbalo osobno kidnapirala. To kao da ni West ne pamti. Na Zenijinu molbu on svira nekoliko starih pjesama; dodue, vie ga toliko ne zanimaju narodne pjesme, kae. Sada se bavi interkulturalnim prouavanjem polifonog pjevanja. Bez pamenja, bez pamenja. Zar samo Tony ita pamti? Oito ne; odnosno, West ne pamti, a Zenia pamti krajnje selektivno. Male aluzijice, diskretna podsjeanja, a onda joj lice poprima potiten izraz koji ima znaiti: o da, njoj je ao, no rtvovala je vlastitu sreu samo da bi West bio sretan. Njemu treba kuno ognjite, a ne nepraktina i nemirna lutalica poput Zenije, a Tony je prava pravcata mala domaica - nije li ova hrana ba lukava? West je tamo gdje pripada: kao lonanica na pravom prozoru, ma vidi samo kako cvate! - Vas dvoje ste tako sretni - ape ona Tony alobno isprekidanim glasom. West to uje, kao to je i bilo miljeno. - Gdje si odsjela? - uljudno pita Tony, ime eli rei: - Kada e konano ustati? - Ma zna ve - kae Zenia i slijee ramenima. - Nigdje odreeno. Ja ivim od danas do sutra - ili od gozbe do gladi. Ba kao u stara vremena, sjea se, West? Sjea se naih gozbi? - Sada jede okoladni bombon iz kutije koju je West svojedobno donio kao iznenaenje za Tony. esto joj donosi male darove, mala okajavanja onog dijela sebe koji joj nije u stanju dati. Zenia lie tamnu okoladu

s prstiju, jednog po jednog, i netremice gleda Westa kroz trepavice. - Izvrsno kae naglaeno izraajnim tonom. Tony ne moe vjerovati da sve ovo Westu nije prozirno, sve to pusto umiljavanje i maijanje, ali nije. On ima slijepu pjegu: njegova je slijepa pjega to to Zenia nije sretna. Ili pak njezino tijelo. Mukarci, razmilja Tony s novosteenom gorinom, to dvoje kanda ne razlikuju. Nakoliko dana nakon toga West dolazi kui kasnije no obino. - Izveo sam Zeniju na pivo - kae on Tony. Izgleda pritom kao mukarac koji se ponaa krajnje poteno iako je u iskuenju da postupi suprotno. - Njoj ide ugavo. Ona je vrlo ranjiva osoba. Ja sam zbog toga prilino zabrinut. Ranjiva? Gdje je West pokupio tu rije? Zenia je ranjiva otprilike kao granitna stijena, misli Tony ali to ne kae naglas. Umjesto toga kae neto gotovo jednako pogreno. - Vjerojatno joj treba novaca. West djeluje povrijeeno. - Zato ti ona nije draga? - pita. - Neko ste bile tako dobre prijateljice. Zna, ona je to uoila. I jako joj teko pada. - Zbog onoga to je uinila tebi - kae Tony. - Eto zato mi nije draga! West je unezvjeren. - to mi je uinila? - pita. On to stvarno ne zna. U roku od dok rekne aov - precizno reeno, za kojih dva tjedna - Zenia je preuzela Westa, jednako kao to bi preuzela bilo koju svoju svojinu, primjerice koveg zaboravljen na kolodvoru. Naprosto je zataknula Westa pod pazuh i odetala s njim. Naravno, njemu to tako ne izgleda; samo Tony. Westu to izgleda kao da izvodi spasilaku misiju; a tko je, molim lijepo, Tony da bi tomu odrekla privlanost? - Tebi se jako divim - kae on Tony. - Uvijek e mi biti najboji prijatelj. No Zeniji sam potreban. - Za to si joj potreban? - kae Tony tihim svijetlim glasom. - Ona pomilja na samoubojstvo - kae West. - Jaka osoba si ti, Tony. Uvijek si to bila. - Zenia je jaka kao bik - kae Tony.

- Najobinija gluma - kae West. - To sam uvijek znao. Ona je osoba s dubokim oiljcima. - S dubokim oiljcima, misli Tony. Taj vokabular moe biti samo Zenijin. West je hipnotiziran; ovo iz njegove glave govori Zenia. On nastavlja: Ona e se potpuno raspasti ako ja neto ne poduzmem. Neto znai da e West otii stanovati sa Zenijom. Tako e se, prema Westu, Zeniji vratiti dio izgubljenog samopouzdanja. Tony dolazi da zare od podrugljivog smijeha, no kako moe? Kao da i dalje vlada vlastitim razborom, West je najozbiljnije gleda i eli privoljeti da ga shvati i odrijei od grijeh i dade mu svoj blagoslov. No on je zombi. Za kuhinjskim stolom on dri obje Tonyne ruke. Ona ih izvlai, ustaje, odlazi u radnu sobu, zatvara vrata, zaokuplja se u potpunosti bitkom kod Waterlooa. Kad je sve bilo gotovo, pobjedniki su vojnici slavili: pili su cijele noi i pekli meso pobijeene konjice na metalnim prsnim titnicima skinutima s mrtvac, ostavivi ranjenike da jauu i vrite u pozadini. Pobjeda opija i ini neosjetljivim na tue patnje.

27. Kako je to ona dobro izvela, razmilja Tony. Kako nas je savreno izvarala. U ratu spolova, koji ni izdaleka nije pravi rat, ve nekakvo zbrkano natezanje u kojem ljudi svakog trena mijenjaju strane, Zenia je bila dvostruki agent. Odnosno ak ni to, jer Zenia nije radila za ovu ili onu stranu. Nije bila ni na ijoj strani osim na svojoj. ak je mogue da su njene lakrdije - Tony danas ima dovoljno godina da to smatra lakrdijama - bile motivirane iskljuivo osobnim hirom, osobnim bizantinskim shvaanjem uitka. Moda je lagala i muila druge jer joj je to bilo zabavno. Dodue, u Tonynu odnosu prema svemu tomu ima i divljenja. Uza sve njezino neodobravanje, uza sav oaj, uza sve to je propatila, jedan dio nje eli navijati za Zeniju, ohrabrivati je tovie. Pretvoriti u sagu. Sudjelovati u njezinoj smionosti, njezinu preziru prema gotovo svemu, njezinoj grabeljivosti i

odbacivanju svih zakona. Kao onda kad joj je majka na saonicama nestala na nizbrdici. Ne! Ne! En! En! Ali do spoznaje o tome dola je kasnije. U doba Westova dezertiranja bila je devastirana. (Devastirati, glagol, de + vastare, uiniti pustim, opustoiti; veoma poznat pojam u literaturi o ratu, razmilja Tony u podrumu, gleda u pjeskarnik s Otonovom vojskom u rasulu i vae jo jedan klini.) Nije htjela plakati, nije htjela tuliti. Sluala je kako West hoda po stanu na prstima, kao u bolnici. Kad je ula da su se ulazna vrata zatvorila, iuljala se, zakljuala ih dva puta i jo stavila lanac. Onda je otila u kupaonicu te zakljuala i ta vrata. Hotei ga baciti u zahod, skinula je vjenani prsten (jednostavni, zlatni, bez dijamanata), no ipak ga je odloila na policu u ormariu, kraj sredstva za dezinfekciju. Onda se sloila na pod. Ameriki standard, pisalo je na koljki. Dradnats ikirema. Bugarsko ulje za kou. Nakon nekog vremena izila je iz kupaonice jer je zvonio telefon. Stajala je i gledala u njega, s onim srebrnim pokrivalom kao vjenanim darom; zvonio je i dalje. Podigla je slualicu, pa spustila. Ne postoji osoba s kojom bi htjela razgovarati. Odtumarala je u kuhinju, ali ne postoji hrana koju bi htjela jesti. Nekoliko sati kasnije zatekla se kako otvara kutiju sa starim boinim ukrasima u kojoj je drala i oev njemaki pitolj, u crvenom papiru za zamatanje. Bili su tu ak i meci, u limenki od pastila protiv kalja. Ona nikad u ivotu nije pucala iz pitolja, no teoretski je znala kako se to radi. Treba se naspavati, rekla je u sebi. Nije mogla podnijeti pomisao da bi spavala u svom oskvrnutom krevetu, pa je najposlije legla pod spinet u dnevnoj sobi. Padalo joj je na um da ga uniti, ali ime? - moda mesarskim noem? - no zakljuila je da to moe priekati do jutra. Kad se probudila bilo je podne, i netko je lupao na vratima. Vjerojatno West, neto je zaboravio uzeti. (Njegovo donje rublje vie nije u ladici, kao ni uredno sloene sokne koje je Tony oprala i svaki par uredno presavila. Otiao je s kovegom.)

Tony je dola na vrata. - Odlazi - rekla je. - Pile, to sam ja - rekla je Roz izvana. - Otvori vrata, srce, ja stvarno moram na klo, inae e ti itav ulaz biti pod vodom. Tony nije eljela pustiti Roz unutra jer nije eljela pustiti nikoga, no nije mogla tek tako otpraviti prijateljicu u mokranoj neprilici. Skinula je stoga lanac, otkljuala brave, i unutra se ugegala Roz, trudna s prvim djetetom. - E, samo mi je to jo trebalo u ivotu - rekla je potiteno - tijelo vee za nekoliko brojeva. Vidi! Ja jedem za petoro! - Tony se nije nasmijala. Roz joj je zavirila u lice i zagrlila je udebljalim rukama. - Ah, srce - rekla je, te s novosteenim znanjem, i osobnim i politikim, dometnula: - Mukarci su prave svinje! Tony se lecnula, ogorena. West nije svinja. ak ni vanjtinom. Noj, to moda ve da. Nije kriv West, htjela je kazati. Ona je kriva. Ja sam ga voljela, ali on mene nikad nije stvarno volio. On je bio okupirani teritorij, itavo vrijeme. Ali nita od svega toga nije izrekla jer nije mogla govoriti. Nije mogla ni disati. Tonije, mogla je samo udisati zrak. Udisala je i udisala i naposljetku se zauo zvuk - jauk, dugi jauk koji je trajao i trajao, poput sirene u daljini. Zatim su navrle suze. Navrle, kao kad popusti brana. Brana u njoj ne bi bila mogla popustiti da suze sve to vrijeme nisu bile tu, golem neosjetan pritisak. Suze su joj slapimice tekle niz obraze; lizala je usnice, kuala njihov okus. U srednjem vijeku se smatralo da nisu kadri plakati samo oni koji nemaju duu. Znai, ona ima duu. Nikakve utjehe od toga. - Vratit e se - rekla je Roz. - Znam da hoe. to on njoj treba? Samo e gricnuti zalogaji, a onda van s njim. - Zibala je Tony naprijed-natrag, naprijed-natrag, najmajinskije to je Tony ikad iskusila. Roz se preselila k njoj, samo nakratko, dok se Tony ne vrati u normalu. Imala je domaicu; Mitch, njen mu, bio je opet negdje na putu, pa je mogla ostaviti kuu. Telefonirala je na fakultet, rekla da Tony ima anginu i otkazala njezina predavanja. Naruila je iz duana namirnice i hranila Tony gotovom pileom juhom s rezancima, karamel pudingom, sendviima s kokosovim maslacem i

bananom, sokom od grejpfruta: provjerena hrana za bebe. Natjerala ju je da se esto kupa u kadi i putala joj umirujuu glazbu. Htjela je smjestiti Tony u svoju velebnu kuu u Rosedale Streetu, no Tony nije htjela odlaziti iz stana, ni na sekundu. to ako se West vrati? Nije znala to e se u tom sluaju dogoditi, no znala je da ona mora biti tu. Trebala joj je mogunost izbora - zalupiti mu vrata pred nosom ili mu pasti u naruje. S druge strane, nije eljela birati. eljela je i jedno i drugo. - Telefonirao ti je, zar ne? - rekla je Tony poto je prolo nekoliko dana ovakvog naina ivota i ona se osjeala manje opustoenom. - Aha - rekla je Roz. - Zna to je kazao? Kazao je da je zabrinut za tebe. Na neki nain je to slatko. Tony tu nije vidjela nita slatko. Vidjela je Zeniju kako ga nagovara. I okree no jo dublje u rani. Upravo je Roz predloila Tony da iseli iz stana i kupi kuu. - Cijene su trenutano super! Lovu za polog ima - naprosto unovi dvije-tri obveznice. Smatraj to investicijom, OK? U svakom sluaju, odavde se mora odseliti. Komu jo trebaju rune uspomene, a? - Povezala je Tony s pouzdanim posrednikom za nekretnine, vozila se s njom od kue do kue, pentrala se sva zapuhana gore-dolje po stubitima, pomno razgledala sisteme grijanja, crvotoinu, strujne instalacije. - uj, ovo tu je prava stvar - apnula je jednog dana. - Ponudi nisko - i samo gledaj kako e reagirati! Dva-tri popravka, i moglo bi biti fantastino! Tvoja radna soba ide u toranj, samo odstrani oplatu od imitacije drva i rijei se linoleuma - dolje je javor, pogledala sam. Pravopravcato skriveno blago, vjeruj mi! im se makne iz onog stana, sve e biti masu bolje! - U kupnji kue ona je nalazila kudikamo vie uzbuenja nego sama Tony. Pronala je i graevinskog poduzetnika s umjerenim cijenama, odredila boje za zidove. ak i u najboljim vremenima Tony ne bi umjela takvo to sama izvesti.

Poto se uselila, zaista je krenulo na bolje. Kua joj se sviala, premda ne zbog razlog koji bi Roz zvuali prihvatljivo. Roz je eljela da ta kua bude sredite novoga, ljudima ispunjenog ivota kakav je ona predvidjela za Tony, no Tony je kuu doivljavala vie kao samostan. Samostan za jednu osobu. Ne pripada ona zemlji odraslih, zemlji divova. Poput opatice zatvorila se u svoju kuu i izlazila jedino u duan. I na posao, naravno. Posla je bilo, i to mnogo. Radila je na fakultetu, kod kue takoer; radila je nou i preko vikenda. Susretala je saalne poglede kolega: po fakultetima se tra iri brzinom gripe pa su svi znali za Westa, ali njoj je to bilo svejedno. Preskakala je obroke, ivjela na siru i krekerima. Angairala je telefonski servis kako je nitko ne bi uznemirivao dok razmilja. Nije se javljala na ulazno zvonce. Nije zazvonilo.

28. U svojoj sobi u tornjiu Tony radi do kasno u no. eli izbjei odlazak u krevet i spavanje, a osobito sanjanje. Jedan joj se san svako malo ponavlja; ona ima osjeaj da ju je taj san dugo ekao, ekao da ona u njega ue i iznovice ulazi, ili da je san ekao da iznovice ulazi u nju. San se dogaa pod vodom. Na javi ona nije nikakav pliva; nikad nije rado odlazila u vodu, nije voljela da joj postane hladno, nije voljela biti mokra. Dalje od kade njeno povjerenje ne ide, a sve u svemu miliji joj je tu. U tom snu, meutim, ona bez ikakva napora pliva u vodi zelenoj poput lia kroz koju suneva zraka ara po pjeanom dnu. Nikakvi mjehurii ne izlaze joj iz usta; ona nema osjeaj da die. Dolje se razmiu arene ribe, munjevito poput ptica. Onda je tu nekakav rub, nekakva provalija. Kao niz brijeg, ona se puta dolje, otiskuje se u dijagonali kroz sve veu tamu. Pijesak ispod nje rasrpuje se poput snijega. Ribe su ovdje vee i opasnije, jarkijih boja - fosforescentne. Zasvijetle i potamne, bljesnu i ugase se poput neonskih reklama, a oi i zubi svjetlucaju modrinom gorueg plina, utilom sumpora, rumenilom eravice. Odjednom ona

zna da se uope ne nalazi u moru, ve - smanjena na najsiuniju mjeru - u vlastitom mozgu. Eno njezinih neurona, dodiruje ih pucketavi elektricitet u trenucima dok ona misli o njima. Zaueno gleda bljetee ribe: ta ona tu promatra elektrokemijski proces vlastitoga sna! U tom sluaju, to li je ono tamo na mutnom bjelilu pijeska na dnu? Ganglija nije. Netko se od nje udaljava. Ona pliva bre, ali zaludu, ona ostaje na mjestu, zlatna ribica to udara nosom o staklo akvarija. Do nje dopire rije Kejivan. Unatrani jezik snova. Ona otvara usta da bi viknula, no zrak kojim se izvodi vikanje ne postoji, pa nadire voda. Ona se budi daui i guei se, grla posve stisnuta, lica oblivena suzama. Otkako je bila poela plakati, kao da je nemogue prestati. Danju ili uz svjetlo, dok moe raditi, ona pla umije drati pod kljuem. No spavanje je kobno. Kobno i neizbjeno. Tony skida naoale i trlja oi. S ulice, njezina soba sasvim sigurno djeluje kao svjetionik, kao zvijezda u mraku. Neto toplo, veselo, sigurno. No tornjevi slue i u druge svrhe. S lijevoga bi prozora lijepo mogla izliti vrelo ulje, usmrtiti bez greke svakoga pred ulaznim vratima. Primjerice Westa ili Zeniju, Zeniju i Westa. Previe ona mozga o njima, o njima i njihovim isprepletenim tijelima. Bolje bi bilo krenuti u akciju. Razmilja da se uputi u njihov stan (zna gdje stanuju, nije bilo teko otkriti, West je u sveuilinom telefonskom imeniku) i suoi sa Zenijom. Ali to bi joj kazala? Vrati ga! Zenia bi se samo nasmijala. - On je slobodno bie - rekla bi. - Nije vie dijete, moe birati po vlastitoj volji. - Ili neto u tom smislu. A kad bi se i nacrtala na Zenijinu pragu pa ondje cvilila i moljakala i preklinjala, ne bi li to bilo upravo ono to Zenia eli? Sjea se jednog njihova razgovora, u prvim danima, dok su jo pile kavu u Christieju i Zenia joj bila tolika prijateljica. - to bi najradije da prema tebi osjeaju? - rekla je Zenia. - Ljudi oko tebe. Ljubav, potovanje ili strah?

- Potovanje - rekla je Tony. - Ne. Ljubav. - Ja ne - rekla je Zenia. - Ja bih odabrala strah. - Zato? - rekla je Tony. - Djelotvorniji je - rekla je Zenia. - Jedino je strah djelotvoran. Tony se sjea da ju je taj odgovor impresionirao. No nije Zenia ukrala Westa spomou straha. Nije to bilo pokazivanje snage. Naprotiv, pokazana je slabost. Posljednje oruje. Po revolver moe otii u svakom trenutku. Gotovo punih godinu dana West se nije oglasio ni jednom jedinom rijei; ni spomena o, primjerice, odvjetnicima ili brakorazvodu; nisu ak stizali zahtjevi za povrat spineta i lutnje, koje Tony dri zatoene u novoj dnevnoj sobi. Tony je znala zato je West tako nijem. Jer se osjea previe strano zbog svega to je uinio, ili tonije, to je uinjeno njemu. Previe ga je stid. Nakon nekog vremena poeo je u telefonskom servisu ostavljati za Tony plahe poruke, uz prijedlog da se nau na pivu. Tony nije odgovarala, i to ne zato to se na njega ljutila - ne bi se bila ljutila ni da ga je pregazio kamion, to je smatrala analognim Zenijinu zavoenju - nego zato to nije uspijevala zamisliti ikakav oblik razgovora izmeu njih dvoje. Kako si? Dobro - to bi bilo otprilike to. Stoga, kad je on napokon osvanuo na njenim vratima, na vratima njezine nove kue, njezina samostana, samo je zurila u njega. - Puta me unutra? - rekao je West. Ve na prvi pogled Tony je znala da je izmeu njega i Zenije gotovo. Vidjela je to po boji njegove koe, svijetlozelenkasto sivoj, po pognutim ramenima, razoaranim ustima. Odbacilo ga je, otpustilo, otjeralo. Opalilo onom po jajima. Djelovao je tako saalno, tako rastrgano - kao da je bio na muilima, kao da su mu sve kosti odvojene jedna od druge - te ga je ona dakako pustila unutra. U svoj dom, u svoju kuhinju, gdje mu je odmah napravila topli napitak, i nakraju u svoju postelju, gdje se drhtei grevito uhvatio za nju. Nije to bio seksualni stisak: tako se hvataju utopljenici. No za Tony nije bilo opasnosti da pritom i

sama bude odvuena. Osjeala je, u najmanju ruku, udnu suhou; udnu odijeljenost od njega. Moda se on doista utapa, ali ovaj put ona stoji na obali. S dalekozorom, tovie. Opet je poela pripremati male veere, kuhati jaja za doruak. Pamtila je kako se vodi briga o njemu, na koji ga se nain lagano vraa u formu, i sve je to ponovo uinila - no ovaj put s manje iluzija. Jo uvijek ga je voljela, ali nije vjerovala da e joj on ikad uzvratiti ljubav, ne u istoj mjeri. Kako bi i mogao, poslije onog to je proao? Moe li ovjek s jednom nogom plesati step? A niti moe imati povjerenja u njega. Moda e se on izvui iz depresije, govoriti joj kako je dobra, donositi akonije za veeru, obavljati svakodnevne radnje; no kad bi se Zenia vratila, a otila je tkozna kamo - ini se da ak ni West ne zna - sve te mile navade ne bi znaile ni piljiva boba. On je tu na posudbi. Zenia je to i ovisnost: jedan gutljaj, i ve ga nee biti. Poput psa koga dozivlju nadzvunom zvidaljkom, neujnom za ljudsko uho. Samo e odjuriti. Ona nikad nije spomenula Zeniju: ve sam govor mogao bi je prizvati. No nakon to je Zenia poginula od bombe, nakon to su je spremili na sigurno u limenku i zakopali ispod duda, Tony se vie nije trebala bojati ulaznog zvonca. Zenia vie nije predstavljala opasnost, opasnost od krvi i mesa. Postala je fusnota. Postala je povijest. Sada se Zenia vratila, edna krvi. Ne Westove krvi: West je puko orue. Zeniji je do Tonyne krvi, jer Tony je ta koju ona mrzi, i to oduvijek. Danas u Toxiqueu Tony je dobro vidjela mrnju u njenim oima. Takva se mrnja ne da racionalno objasniti, ali Tony to ne iznenauje. Kao da joj je ve dugo poznata. To je gnjev njezine neroene blizanke. Odnosno, tako Tony razmilja dok pincetom odstranjuje ostatke poraene vojske Otona Crvenog i u novoosvojeni teritorij ugrauje Saracene. Nad talijanskim alom posutim leevima vije se zastava Islama, a Oton se spaava u bijegu morem. Njegov e poraz nadahnuti slavensko pleme Venda na jo jedan pljakaki upad u Njemaku; potaknut e ustanke, pobune, povratak starim

kanibalskim boanstvima. Divljatvo, protudivljatvo, kaos. Otonu izmie nadzor. Na koji je nain mogao dobiti ovu bitku? Teko je rei. Je li trebao sprijeiti neobuzdanost? Ili najprije izmamiti neprijatelja na istinu i procijeniti njegovu snagu? I snaga i lukavost su kljune, ali jedna bez druge ne vrijedi nita. Tony pak, koja ne posjeduje snagu, morat e se osloniti na lukavost. Da bi porazila Zeniju, morat e sama postati Zenia, barem u tolikoj mjeri da uzmogne predvidjeti njen sljedei potez. Bilo bi to lake kad bi znala to Zenia smjera. Tony gasi svjetlo u podrumu i penje se stepenicama u kuhinju, gdje uzima au vode iz spremnika s izvorskom vodom koji joj je uvalila Charis. (Puna je kemikalija kao i sve drugo, to joj je jasno, ali bar ne i klora. Torontsku vodu iz pipe Roz zove Eau de plivaki bazen.) Onda otkljuava stranja vrata i ulja se u dvorite, meu floru koja se sastoji od suhih iaka, panjeva i nepodrezanog grmlja, i faunu koja se sastoji od mieva. Rakuni su redoviti posjetioci; vjeverice si prave neuredna gnijezda. Jednom je tu prebivao tvor i, u potrazi za klopom, prerovao zadnje ostatke travnjaka; jednom pak prugasta vjeverica koja je nekim udom preivjela uz susjedno maje pleme. Tony od vremena do vremena nou baza naokolo, to je osvjeava. Voli biti budna dok drugi spavaju. Voli imati mraan prostor za sebe. Moda e vidjeti ono to drugi ne umiju, biti svjedokom nonih zbivanja, stei rijetke uvide. Tako je mislila i u djetinjstvu - dok je na prstima tapkala po kui, oslukivala pred raznim vratima. Ni tada to nije palilo. S ovoga mjesta njoj se ukazuje nov pogled na vlastitu kuu: tako bi tu kuu vidio pritajeni neprijateljski komandos. Kako bi izgledala, pita se, da je raznesu, ona ili tko drugi? Radna soba, spavaa soba, kuhinja, predvorje, zaustavljeni ne odve visoko u uarenom zraku. Njena kua zapravo joj nije nikakva zatita. Kue su odve krhke.

Pale se svjetla u kuhinji, otvaraju se stranja vrata. To je West, odostraga rasvijetljen trkljasti obris, lice se ne razabire. - Tony! - vie zabrinuto. - Jesi li vani? Tony uiva u njegovoj zabrinutosti, sasvim nakratko. Tono, ona ga oboava, ali isti motivi jednostavno ne postoje. U mjeseinom obasjanu vrtu punom korova Tony na trenutak eka i oslukuje, stopljena - moebit - sa srebrom iaranim sjenama stabala. Je li nevidljiva? Nogavice Westove pidame su prekratke, rukavi takoer; zbog toga djeluje kao da o njemu nitko ne vodi brigu, poput udovita a la Frankenstein. Ali tko bi to uope mogao - i to godinama, osim to bi naao pidamu odgovarajue veliine - bolje od Tony? Da je to inila protiv svoje volje, moda bi se s pravom osjeala ojaeno. Funkcionira li ojaenost na taj nain? Dala sam ti najbolje godine svoga ivota! Ali ne oekuje se da dar bude uzvraen. A i komu bi ih inae mogla darovati, te godine? - Tu sam - kae; on izlazi van, sputa se niza stube na stranjem trijemu. U papuama je (odmah joj je lake), ali bez kunog ogrtaa. - Nije te bilo - kae on, saginje se prema njoj, gleda prodorno. - Nisam mogao spavati. - Ni ja - kae ona. - Pa sam malo radila i onda izila udahnuti svjeeg zraka. - Mislim da ne bi trebala lutati vani po mraku - kae on. - Nesigurno je. - Ma kakvo lutanje - kae ona oraspoloeno. - Ovo je nae dvorite. - Ipak, moglo bi biti huligana - kae on. Ona ga uzima pod ruku. Ispod tanke tkanine, ispod puti, unutar same ruke, osjea kako se oblikuje jo jedna ruka: ruka starca. Na mjeseini, oi mu imaju mlijeno bijeli sjaj. Plavo, negdje je proitala, nije osnovna boja ljudskih oiju; plave oi vjerojatno su nastale raznim mutacijama te su stoga sklonije mreni. Na tren joj se ukazuje deset godina stariji i potpuno slijepi West, ona ga njeno vodi za ruku. Obuava psa za slijepce, slae biblioteku knjiga na vrpcama, zbirku umova. to bi on bez nje? - Doi unutra - kae ona. - Prehladit e se.

- Neto nije u redu? - kae on. - Ma sve je u redu - lae ona vedro. - Ugrijat u nam malo mlijeka. - Dobra ideja - kae on. - Moemo dodati koju kap ruma. Pogledaj samo mjesec! Neki tamo gore igraju golf. Tako je obian, tako blizak, tako poznat: kao miris koe na njenoj vlastitoj nadlaktici, kao okus njezinih prstiju. Kako bi rado na njega objesila ploicu, poput onih metalnih na bocama s alkoholnim piem ili plastificiranih na konferencijama: Nejnarbaz putsirp. Ona ga grli: stoji na vrcima prstiju, iri ruke oko njega dokle god seu. Ne seu do kraja. Koliko e ga dugo moi tititi? Koliko e potrajati dok se na njih ne obrui Zenia, iskeenih onjaka, ispruenih kandi, raspletenih kosa, zahtijevajui ono to joj po pravu pripada? Charis slijedi Zeniju i mukarca koji nije Billy niz Queen Street, izdaleka, zaobilazei ostale pjeake i povremeno se s njima sudarajui. Sudara se jer osjea da, bude li skinula pogled sa Zenije, makar i na trenutak, Zenia e nestati - ne poput rasprsnuta mjehuria sapunice, nego kao lik iz djejeg TV crtia, pretvorivi se u hrpu tokica i crtica i naprosto se premjestivi na drugu lokaciju. Ako zna dovoljno o materiji moe prolaziti kroz zidove; moda Zenia o tome zaista dovoljno zna, premda je svako takvo saznanje nedvojbeno stekla na opak nain. Nain koji ukljuuje pileu krv i konzumiranje jo ivih ivotinja. Skupljanje nonih nokata drugih osoba, igle to se u neto zabadaju. Nanoenje boli. Zenia zacijelo osjea kako joj prodorni Charisin pogled poput zrake pri potiljak, jer u jednom se trenutku okree i gleda, pa se Charis naglo skriva iza stupa uline svjetiljke, pri emu umalo ne razbije glavu. Poto se oporavi od jarkocrvena osjeaja u glavi (To nije bol, to je boja) i odvai proviriti iza stupa, Zenia i mukarac su zastali i razgovaraju. Charis se ulja malo blie, praena neprijateljskim pogledima i promrmljanim komentarima s plonika iza sebe, i smjeka se slabano onima koji otrcanih

maneta, ispruenih ruku i podbuhlih upalih lica kakva imaju ljudi to jedu previe rafiniranog eera mole od nje novac za jedan obrok. Charis nema uza se sitnia budui da ga je ostavila kao napojnicu u Kafay Nwaru; ona ba nema odve novaca, toka, premda ima vie no to se nadala da e imati nakon ruka: diobu rauna obavila je naime Roz, a njezino raunanje uvijek zavri tako da Charis plati manje, barem joj se tako ini, nego to bi trebala. Uostalom, Charis nije za to da se tjelesno sposobnim prosjacima daje novac, jer njezino je miljenje da novac, kao i slatkii, loe djeluje na ljude. Ali dala bi im par mrkava iz svoga vrta kad bi mogla. Probila se do izvrsnog mjesta iza tanda s toplim hrenovkama pod jarkoutim suncobranom, i otamo vreba, usprkos odvratnu vonju (svinjske iznutrice!) i grijenim konzervama gaziranih pia (kemikalije!) naslaganima pokraj senfa i hrena (ista sol!). Prodava je pita to danas eli, ali ga ona jedva uje; toliko je zaokupljena Zenijom. Sada se mukarac sa Zenijom okree, lice mu je sada okrenuto prema Charis i, trznuvi se kao da je stavila ruku na vrelu pe, Charis ga prepoznaje: to je Rozin sin Larry. Za Charis je uvijek veliki skok u vremenu kad vidi da su Rozina djeca odrasla, premda dakako jesu, sama ih je pri tome promatrala. Ali teko je povjerovati da djeca stare. To je kao u onim trenucima kad je Augusta u drugoj sobi i Charis ue u sobu, oekujui da e je nai kako prekrienih nogu sjedi na podu i igra se kue s lutkom Barbie - Charis se tom predmetu protivila, no bila je odve slaba da ga zabrani - a umjesto toga je zatekne kako sjedei na stolcu u kostimu irokih ramena i salonkama s visokom potpeticom lakira nokte. Ah, August! htjela bi rei. Gdje si samo nala taj neobian pokladni kostim? Ali to je njezina stvarna odjea. Kad vidi vlastitu ker kako hoda uokolo u odjei koja bi mogla pripadati tvojoj majci, nema druge nego odutjeti. Ono je, znai, Larry, u trapericama i jakni od jelenje koe, glava s kosom boje karamela prignuta je prema Zeniji, jedna ruka joj dodiruje rame. Mali Larry! Ozbiljni mali Larry, koji je uvijek puio usne i mrgodio se dok su se istodobno

njegove sestre blizanke smijale, jedna drugu tipale i jedna drugoj govorile da joj iz nosa viri velika bala. Charis se nikada nije s Larryjem osjeala posve ugodno, ili tonije, smetala joj je njegova ukoenost. Uvijek je smatrala da bi dobar maser fizioterapeut tu mogao uiniti uda. No Larry se oigledno uspio poprilino opustiti ako obiava ruati u Toxiqueu. No to li on radi sa Zenijom? to radi sa Zenijom upravo sada? On saginje glavu, Zenia prua lice prema njemu poput pipaka, oni se ljube! Ili se barem tako ini. - Sluajte, gospo, hoete li vi tu hrenovku ili neete? - kae prodava. - Molim? - pita Charis, zateena. - aava babo, isti se odavde - kae prodava. - Vrati se u ludnicu. Smeta kupcima. Da je Charis Roz, pitala bi, Kojim kupcima? Ali da je Charis Roz, bila bi u stanju totalnog oka. Zenia i Larry! Ta ona je dvaput starija od njega! razmilja onaj ostatak Charis koji se jo odrao iz vremena kad se dralo da bi godine u ensko-mukom odnosu trebale neto znaiti. Dananja Charis kae sebi neka prestane izigravati suca. Zato ene ne bi radile ono to mukarci rade oduvijek, krale iz kolijevke? Dob nije vana. Nije vana Zenijina dob, nego sama Zenia. Larry bi jednako proao i da popije sredstvo za ienje odvodnih cijevi. Dok se Charis bavi ovakvim nimalo obzirnim mislima, Zenia zakorauje u stranu, silazi s plonika i nestaje u taksiju. Larry ulazi za njom - to dakle nije bio oprotajni poljubac - i taksi biva uvuen u prometnu bujicu. Charis oklijeva. to da sada uini? Prvi joj je poriv da nazove Roz - Roz! Roz! Upomo! Doi brzo! - ali to ne bi nita pomoglo, jer ona ne zna kamo Zenia i Larry idu; a ak i kad bi znala, pa to? to bi Roz poduzela? Provalila u njihovu hotelsku sobu ili kamo ve, i rekla, Odmah da si pustila moga sina! Larryju su dvadeset i dvije, punoljetan je. Moe sam donositi svoje odluke.

Charis vidi drugi taksi i istri nasred ceste maui rukama. Taksi se zaustavlja pred njom, konice cvile, ona hitro obilazi na drugu stranu, otvara vrata, ugura se na sjedalo. - Hvala - dahne. - Sretni ste to niste mrtvi - kae taksist, naglaskom koji Charis ne moe prepoznati. - Dakle, to izvolite? - Slijedite onaj taksi - kae Charis. - Koji taksi? - pita taksist. To je znai to, i jo gore, Charis osjea da je njezina asna obveza platiti mu tri dolara, budui da je na kraju krajeva ipak ula u taksi, ali ima kod sebe samo novanicu od pet dolara i deset centi, a on nema sitnoga, a ona ne eli pitati prodavaa toplih hrenovki, s obzirom na to kako ju je maloas nazvao, te to zavrava tako da on kae vrijeme je novac, gospoo, uinite mi uslugu i zaboravite to - i oboje se nakon toga osjeaju neugodno. Nasreu Queen Street je raskopan, po tkozna koji put, i Zenijin taksi je zapeo u prometnoj guvi. Nakon to je neko vrijeme trala ulicom, Charis napokon nailazi na prazan taksi, koji samo dvoja kola dijele od Zenijinoga, i uskae u njega, pa dva taksija zajedno polako mile kroz najuu gradsku jezgru. Zenia i Larry izlaze pred hotelom Arnold Garden, Charis takoer. Ona gleda kako im vratar u odori kima glavom, gleda kako Larry hvata Zeniju za lakat, gleda kako prolaze kroz vrata od stakla i mjedi. Ona osobno nikada nije prola kroz takva vrata. Sve to ima natkriven ulaz nju strai. Dok pokuava odluiti to e dalje, dostavlja na biciklu poinje je obasipati psovkama bez ikakva razloga. Isuse, gospoo, pazite jebiga kud idete! To je za nju znak: za danas je uinila dovoljno. Do pristanita za skelu odlazi pjeice, osjea se kao da ju je propuhao vjetar. Boravak u gradu uvijek je toliko izmui: kao da ti vjetar baca prainu u lice, kao da plee na mirglpapiru. Premda ne zna zato, smeta joj kad je nazivaju gospom, ak vie nego kad joj kau aava baba. Zato nju ta rije toliko

vrijea? (Sluaj, kae Shanitin glas, prezirno nasmijeen. Ako je to jedino kako te nazivaju!) Osjea se zbunjenom i nesposobnom, i pomalo uplaenom. to bi zapravo trebala uiniti s ovim to zna? to bi trebala dalje poduzeti? Oslukuje, ali tijelo joj nita ne govori, premda ju je upravo njezino tijelo u sve ovo uvalilo onom svojom podmuklom potrebom za kofeinom, svojim navalama adrenalina, svojom megalomanijom. Nekih dana - a ovaj je kanda jedan od njih - imati tijelo prava je neprilika. Premda se ona spram svoga tijela ponaa sa zanimanjem i obzirom, poklanja pozornost njegovim hirovima, trlja ga raznim uljima i losionima, hrani ga odabranim hranjivim tvarima, ono joj ne uzvraa uvijek istom mjerom. Upravo sada - na primjer - bole je lea, a negdje ispod pupka stvara joj se hladno mrano jezerce, jezerce zelenosmee otrovne kiseline. Tijelo moda jest obitavalite due i staza duha, ali jednako je tako i izopaenost, tvrdoglavi otpor, zloudna zaraza materijalnim svijetom. Posjedovati tijelo, biti u tijelu, to je kao da si zavezana za bolesnu maku. Ona stoji na palubi skele, naslanja se na ogradu, gleda unatrag, promatra vodenu brazdu kako se die i nestaje u notorno otrovnom jezeru, ocrtavajui se i gubei se istodobno jednim te istim pokretom. Svjetlo se ljeska na povrini, nije vie bijelo, ve pomalo uti; poslijepodne je i sunce zalazi, nestaje ovaj dan, tamo dolje kamo su nestali i svi ostali dani, a svaki je odnio poneto sa sobom. Ona nikada nijedan od tih dana nee dobiti natrag, ukljuujui tu i one koje je trebala imati ali nije, dane u kojima je postojao Billy. Zenia je ta koja je otela te dane. Oduzela ih je od Charis, koja ih se sada ak ne moe ni s toplinom sjeati jer ih ne posjeduje. Kao da se Zenia uvukla potajno u njezinu kuu kad nje nije bilo i iupala fotografije iz njezina albuma, albuma koji ona zapravo i nema osim u svojoj glavi. Jednim jedinim pokretom ruke Zenia je zgrabila, iupala i ukrala njenu prolost i budunost istodobno. Zar joj nije to mogla jo malo ostaviti? Jo jedan mjesec, jedan tjedan, barem jo malo?

U duhovnom svijetu (u koji je sada ula, budui da skela sa svojim uspavljujuim motorom i blagim ljuljanjem esto ima na nju takav efekt), Charisino astralno tijelo pada na koljena i preklinjuom kretnjom podie ruke prema Zenijinu astralnom tijelu koje gori crvenim plamenom, a crvena joj kruna od plamenova poput bodljikava lia ili staromodnih metalnih pera za pisanje plamti oko glave, s prazninom u svakom od plamenih jeziaka. Jo malo, jo malo, moli Charis. Vrati ono to si uzela! Ali Zenia okree glavu na drugu stranu.

29. Pria o Charis i Zeniji poela je jedne srijede prvoga tjedna mjeseca studenog prve godine sedamdesetih. Sedamdeset. Charis smatra obje znamenke znaajnima, i sedmicu i nulu. Nula uvijek znai poetak neega ali i kraj, zato to je to omega: okrugli, u sebe zatvoreni O, ulazak u tunel ili izlaz iz njega, kraj koji je istodobno i poetak, jer premda je ta godina bila svjedokom poetka Billyjeva kraja, bila je to istodobno i godina kad je njezina ki August poela poinjati. A sedam je osnovni broj, sastavljen od brojeva etiri i tri - ili od dvije trice i broja jedan, to je Charis drae jer, osim to su ljupke piramide, trice su ujedno i brojevi Boice, a etvrtice su naprosto etvorine nalik kutijama. Zna da je bila srijeda, jer srijedom je odlazila u grad kako bi zaradila neto novca poduavajui jogu u dvije grupe. To je inila i petkom, ali petkom je ostajala dulje kako bi dala svoj volonterski doprinos pomaui u Furrowsu, zadrunom duanu sa ivenim namirnicama. Zna da je bio studeni zato to je studeni jedanaesti mjesec, mjesec mrtvih ali i obnavljanja ivota. Sunev znak korpiona, mjesec kojim vlada Mars, boja tamnocrvena. Spolnost, smrt i rat. Sinkronost. Dan je poeo kao magla. Charis vidi maglu kad ustane iz postelje, ili tonije kad sie s postelje, budui da se postelja sastoji od jednog madraca na podu. Odlazi do prozora kako bi pogledala van. Na staklo je nalijepljena siuna prozirna

dga, premda je Charis nije onamo zalijepila: ostala je od bivih stanara, klape stopostotnih hipija koji su svjetlucavim markerima risali po izblijedjelim cvjetastim tapetama - goli ljudi spolno ope, make s aureolama - i usred noi navijali Doorse i Janis Joplin najglasnije mogue i ostavili za sobom brda ljudskog izmeta u stranjem dvoritu. Napokon ih je kuegazda uz pomo susjed izbacio van, nakon jednog urnebesnog tuluma s LSD-om u tijeku kojeg je jedan od njih zapalio crni stolac u obliku plastine vree u dnevnoj sobi u uvjerenju da je to mesoderka. Kuegazda - starac koji ivi na drugom kraju ulice - rado je primio Charis i Billyja zato to ih je bilo samo dvoje i to nisu imali velike zvunike, i zato to je Charis rekla da namjerava napraviti povrtnjak, to je ukazivalo na donekle pristojnu vezu; a susjedi su bili toliko presretni zbog promjene te se ak nisu bunili ni protiv kokoi, kokoi koje se moda nije smjelo drati a moda i jest, ali ovo je Otok i tu se ljudi ne dre tako strogo propis - dokaz: brojne nadogradnje to se podiu bez dozvole. Sreom, okunica im se nalazi na uglu pa imaju susjede samo s jedne strane. Charis je bojom prekrila gole ljude i make i umijeala ljudski izmet u svoj kompost, govorei sebi kako je to ispravno jer tako rade i Kinezi, u Kini, a zna se da su oni najbolji na svijetu kad je rije o bio-vrtovima. Izmet - hrana - izmet, sve je to dio istoga ciklusa. Uselili su se ovamo kasno u proljee, i Charis je od samoga poetka znala da je to dobro. Ona voli ovu kuu, a jo vie voli Otok. Natopljen je pulsirajuim, vlanim ivotom kakav se lee iz jaja; budi u njoj osjeaj da sve - ak i voda, ak i kamenje - ivi i da je svjesno, i ona zajedno sa svim tim. Nekih jutara ona izlazi prije svanua i naprosto hoda okolo, uz i niz ulice koje zapravo i nisu ulice nego prije poploene staze za bicikliste, mimo oronulih ili dotjeranih nekadanjih drvenih kua, s naslaganim drvom i mreama za ljuljanje i vrtovima koji kao da su sastavljeni od raznolikih djelia; ili naprosto lei na travi, ak i kad je vlana. Billyju se Otok takoer svia, barem tako kae, ali ne onako kao njoj.

Magla se die s tla i s grmlja, kaplje sa stare jabuke u dnu dvorita. Nekoliko smekastih, mrazom opaljenih jabuka jo visi s iskrivljenih grana poput izgorjelih boinih ukrasa. Jabuke to su pale a Charis ih nije mogla iskoristiti za kuhanje elea lee trunui i fermentirajui u podnoju stabla. Nekoliko kokoi ih kljucka; Charis to moe zakljuiti po nainu na koji kokoi teturaju uokolo, toliko pijane te se s mukom penju po dasci u kokoinjac. Billy smatra da su te pijane kokoi super. iroke, obojene podne daske hladne su pod njezinim golim stopalima; obgrlila je svoje najeene ruke, malo drhe. Odavde se ne vidi jezero: skriva ga magla. Ona se svjesno napree da joj se magla svidi - sve to je stvorila priroda trebalo bi biti lijepo - ali uspijeva tek djelomice. Magla je lijepa; istina, nalik je zgusnutom svjetlu, ali je i prijetea: kad je magla, ne vidi to se pribliava. Ostavlja Billyja da spava na madracu pod rairenom vreom za spavanje, obuva svoje izvezene papue, navlai jednu od Billyjevih majica preko pamune spavaice. Spavaica je u viktorijanskom stilu; kupila ju je u jednoj od prodavaonica rabljene odjee na Kensington Marketu. Bilo bi jeftinije izraivati ovakve spavaice, stoga je kupila kroj i dovoljno materijala za dvije, ali neto nije u redu s njezinim ivaim strojem - stroj je na noni pogon, nabavila ga je u zamjenu za nekoliko poduka iz joge - pa jo nijednu nije ni skrojila. Sljedee to namjerava nabaviti takvom razmjenom je tkalaki stan. Odlazi na prstima iz spavae sobe du uskog hodnika i niza stepenice. Kad se prije est mjeseci uselila ovamo s Billyjem, na podu je bilo nekoliko slojeva izlizanog linoleuma koji je pokrivao daske. Charis je poskidala linoleum i iupala avle koji su ga drali, ostrugala crno smolasto ljepilo to je otamo iscurilo i obojila pod u hodniku u modro. Ali na pola stepenica ostala je bez boje a ostatak jo nije nabavila, te stoga one zadnje jo imaju na sebi obris linoleuma. Ne smetaju joj, ti tragovi: nalik su znacima koje su ostavili oni to su ovdje ivjeli neko davno. Zato ih je ostavila. To je kao kad ostavi u vrtu jednu gredicu korova. Ona zna da ovaj prostor dijeli s drugim biima premda se ne

vide i ne uju, i uvijek je dobro pokazati im da osjea blagonaklonost. Ili potovanje. Njoj je potovanje na prvom mjestu, budui da ne eli s njima postati odve bliska. eli da i oni nju potuju. Ulazi u kuhinju koja je ledena. U kui postoji nekakva pe, uz spremnik za grijanje vode, u memljivoj nadograenoj upi sa zemljanim podom - spremitu za povre, kako to Charis zove, i ona doista u njemu dri neto korjenasta povra, nekoliko mrkvica i malo cikle u sanduku s pijeskom, kao to je obiavala njezina baka - samo to pe ne funkcionira ba najbolje. Uglavnom izbacuje mlaki zrak kroz reetku na podu i mucice praine; u svakom sluaju, ukljuiti pe prije no to je apsolutno nuno djeluje kao rasipanje novca, a i kao varanje. Treba iskoristiti ono to priroda prua, ako je mogue; zato Charis izvlai trule grane ispod stabala na Otoku, i koristi ostatke dasaka to su ostali nakon gradnje kokoinjca, i povremeno otkida pokoju osuenu granu sa svoje jabuke. Kleknula je ispred tednjaka od lijevanog eljeza - bila je to jedna od stvari zbog koje je eljela ovu kuu, tednjak na drva - premda je to druge odbijalo, one to su htjeli elektrini tednjak, pa je najamnina bila niska. Isprva je bilo teko shvatiti kako funkcionira; ima svoje hirove, ponekad isputa velike oblake dima ili se ugasi premda je pun drva. Mora mu tepati. Ona lopaticom izvlai jueranji pepeo u posudu koju uvijek ima pri ruci - poslije e dio toga dodati u svoj kompost, a ostatak e prosijati za znanca lonara koji e to iskoristiti za caklinu - i ugura u loite neto zguvanih novina, nekoliko trijeica i dvije tanke cjepanice. Poto se vatra uhvati, une ispred otvorenih vrataca, grije ruke i uiva u vatri. Jabukovo drvo gori modrim plamenom. Nakon nekoliko asaka ustaje osjeajui kako su joj se koljena ukoila, ide do police i ukljuuje elektrini kotli. Premda bez elektrinog tednjaka, kua ipak ima osnovne vodove, u svakoj sobi stropnu svjetiljku i nekoliko zidnih utinica, iako ne moe istodobno ukljuiti i kotli i jo neto drugo a da se ne dogodi kratki spoj. ice jednostavno pregore. Mogla bi priekati da voda zavrije i u

eljeznom kotliu na tednjaku na drva, ali to bi moglo potrajati satima, a njoj je njen jutarnji biljni aj potreban odmah. Sjea se vremena kad je jo obiavala piti kavu, na studiju, davno, u jednom od svojih prolih ivota kad je ivjela u McClung Hallu. Sjea se mutnog osjeaja u glavi i silne elje za jo. Bila je to ovisnost, pretpostavlja. Tijelo je tako lako zavesti s pravoga puta. No barem nije nikad puila. Sjedei za kuhinjskim stolom - ne okruglim hrastovim kakav bi eljela imati, nego privremenim stolom, umjetnim stolom, nemoralnim stolom iz pedesetih, s nogama od kromiranog metala i crnim izvijenim likovima zapeenima u ploi od ultrapasa - Charis pije svoj biljni aj i pokuava se usredotoiti na dan koji je pred njom. Magla oteava stvari; teko joj je pogoditi koliko je sati, premda ima runu uru, ako ne moe vidjeti sunce. Prva, najneposrednija odluka koju treba donijeti: tko e prvi dorukovati, ona ili kokoi? Ako prva bude ona, kokoi e morati ekati i nju e muiti grizoduje. Ako to budu kokoi, ona e jo neko vrijeme biti gladna, ali moi e se veseliti vlastitom doruku dok bude njih hranila. Osim toga, kokoi imaju u nju povjerenja. Sigurno se ve pitaju gdje li je ona, upravo u ovom trenutku. Brinu se. Predbacuju. Kako ih moe iznevjeriti? Svako jutro odvija se ova mala borba motiva u njezinoj glavi. Svako jutro pobjeuju kokoi. Ona ispija aj i na sudoperu puni vjedro, potom kree prema kuhinjskim vratima kraj kojih na kuki na zidu visi Billyjevo radno odijelo. Navlai ga, gura spavaicu u nogavice - mogla bi otii gore i obui se, ali to bi moglo probuditi Billyja, kojemu je san potreban zbog napetosti u kojoj ivi zbacuje s nogu papue i klizne golim stopalima u Billiyjeve gumene izme. Osjeaj nije ba najugodniji: guma je hladna, vlana od ustajalog znoja. Katkada su tu i vunene radne sokne koje se mogu obui u izme, ali danas kao da su nekamo odlutale; a ak i sa soknama izme bi bile hladne i kudikamo prevelike za nju. Ona bi si mogla nabaviti nekakve izme, ali to bi grubo naruilo

prihvaenu verziju stvarnosti, koja glasi da Billy hrani kokoi. Uzima vjedro s vodom i gegajui se izlazi u dvorite. Magla je manje prijetea kad se stvarno nae u njoj. Ona daje Charisi iluziju da je u stanju prolaziti kroz prepreke od krutih materijala. Mokra trava joj dodiruje noge; zrak mirie po trulom liu i vlanom drvetu, i po mokrom kupusu, onih pet-est glavica koje su jo u vrtu. To je jesenji miris polaganog izgaranja. Charis ga udie punim pluima, udiui istodobno i miris amonijaka i toplog perja to dolazi od kokoi. Njezinih kokoi. Iz kokoinjca dopire pospano kvocanje i gugutanje koje znai da im je udobno - svojevrsno zamiljeno, kvocavo mumljanje. Sada su je ule i poinju uzbueno kokodakati. Ona skida lokot sa ianih vrata to vode u njihov zabran. Isprva je Charis kanila ostaviti kokoi da se kreu slobodno, bez ikakve ograde, no onda se pokazalo da postoji problem s psima i makama; ali i susjedi, premda su tolerirali kokoi openito, nisu ba bili oduevljeni idejom da im zalutale kokoi raeprkaju cvjetne gredice u njihovu vlastitom dvoritu. Kokoi ne vole ograde i pokuavaju izii, zato Charis uvijek zatvori za sobom vrata prije no to e otvoriti kokoinjac. Billy je osobno sagradio kokoinjac; radei gol do pasa dok mu je sunce peklo u lea, zabijao je avle. To je bilo dobro za njega, dalo mu je osjeaj da je koristan. Kokoinjac se malo nakosio, ali slui svrsi. Ima jedna vrata za kokoi, mala etvrtasta s daskom za silaenje, i jedna za ljude. Charis otvara vrata za kokoi i one gurajui se i kokodaui kooperno silaze niz dasku, mirkajui na svjetlu. Potom ona ulazi na vrata za ljude, otvara metalnu kantu za smee u kojoj stoji hrana za kokoi, puni hranom limenku od kave koju onda iznosi van i istresa na zemlju. Vie voli hraniti kokoi vani. U knjizi pie da slamu i kokoji izmet treba ostaviti da se nagomilaju na podu kokoinjca jer e toplina to se stvara pri truljenju grijati kokoi preko zime, ali Charis ne vjeruje da hrana koja se uzima u takvim uvjetima moe biti zdrava. Prirodni ciklus je jedno, ali ne smiju se brkati razni njegovi dijelovi.

Kokoi uzbueno kokodau, tiskaju joj se uz noge, poskakuju, guraju i kljuckaju jedna drugu, kadto ljutito krie. Poto se smire i ponu jesti, ona iznosi van i njihovu posudu s vodom i puni do vrha vodom iz vjedra. Charis promatra kokoi dok jedu. One je ispunjavaju radou, radou koja nema racionalne osnove, jer ona zna - vidjela je, a i sjea se - kako su kokoi prodrljive, kako su sebine i bez osjeaja, kako su okrutne jedna prema drugoj, kako se udruuju jedne protiv drugih: najmanje dvije imaju oderane glave od toga to su ih druge iskljucale. A nisu ni blagoudne vegetarijanke: moe meu njima izazvati pravu revoluciju samo ako im baci nekoliko komadia hrenovke ili ostatke slanine. A to se tie pijetla, s onim njegovim pogledom fanatinog proroka, uvrijeenim dranjem i krestom nabreklom poput spolnih organa, on je bahati tiranin i napada njezine gumene izme kad misli da ga ne gleda. Charis nije briga; ona kokoima oprata sve. Ona ih oboava! Oboava ih od prvog trenutka kad su stigle, kuljajui poput cvijea iz vrea od hrane za perad u kojima su putovale i protresajui ono aneosko perje. Ona smatra da su udesne. I jesu. U kokoinjcu Charis prekapa po slami u sanducima nadajui se kojem jajetu. U lipnju kokoi samo to se nisu raspuknule od jaja, nosile su po dva na dan, goleme mlijene ovale s dva i tri umanjka, ali sada kad Suneva putanja postaje sve kraa, uvelike su popustile. Perje i kreste izgubili su sjaj; nekolicina ih se mitari. Uspijeva pronai jedno jaje ispodprosjene veliine s naboranom lupinom. Sputa ga u dep na prsima radnog odijela; pripremit e ga Billyju za doruak. Vrativi se u kuhinju izuva izme; ostaje u radnom odijelu jer joj je hladno. Ubacuje jo jedan komad drva u pe, grije ruke. Bi li dorukovala odmah ili da prieka i dorukuje zajedno s Billyjem? Bi li ga uope probudila? Ponekad se zna naljutiti kad ga probudi, a zna se naljutiti i ako ga ne probudi. Ali danas je njezin dan za odlazak u grad; znai, ako ga probudi sada, stii e mu dati hranu

prije no to poe na skelu. Na taj nain on nee provesti dan u krevetu i poslije za to kriviti nju. Penje se stepenicama i tiho ide hodnikom; kad stigne do vrata naas se zaustavi, samo promatra. Voli promatrati Billyja jednako kao to voli promatrati kokoi. I Billy je lijep; i kao to su kokoi bit kokoijstva, Billy je bit billyjevskosti. (Kao i kokoi, i on je neto manje blistav sada nego u vrijeme kad ga je upoznala. Moda i to ima neke veze sa Sunevom putanjom.) On lei na zajednikom madracu, vrea za spavanje navuena mu je do grla. Lijevu ruku prebacio je preko oiju; preplanula put poela je blijedjeti, premda je jo uvijek tamna, ta ruka, i obrasla kratkim zlatnim dlaicama, poput pele prekrivene peludom. Njegova kratka uta brada sja u bijeloj sobi, na udnom svjetlu to dolazi od magle izvana - kao u heraldici, brada sveca ili viteza na nekom starom platnu. Ili nalik slici na potanskim markama. Charis oboava gledati Billyja u ovakvim trenucima, kad je tih i nepomian. Ovako joj je lake zadrati svoje miljenje o njemu nego kad govori i kad se kree. Billy je zacijelo osjetio njezin reflektorski pogled. Ruka se mie s oiju, oi se otvaraju; kako su modre! Poput nezaboravka, poput brd u daljini, na razglednicama, poput vjenog leda. On joj se smijei, otkrivajui vikinke zube. - Koliko je sati? - pita. - Ne znam - odgovara Charis. - Ima uru, zar ne? - kae on. ta ne. Kako da mu objasni ovo s maglom? Kao i to da nema vremena pogledati na sat jer gleda njega? Gledanje nije neto usputno. Nju potpuno zaokuplja. On tiho uzdie, od razdraenosti ili elje, tako je teko razlikovati. - Doi ovamo - kae. Zacijelo je elja. Charis prilazi madracu, sjeda kraj Billyja, zagladi mu kosu na elu, kosu toliko utu te izgleda kao da je obojena. Svaki put se iznova udi to joj boja ne ostane na koi. Premda je i njezina kosa plava, to je druga vrst

plavoga, gotovo bezbojna i izblijedjela, mjesec prema njegovu suncu. Billyjeva kosa sjaji iznutra. - Rekao sam ovamo - kae Billy. Privlai je dolje na sebe, u hipu nalazi njezine usne, grli je svojim zlatnim rukama, vrsto stee. - Jaje! - prostenje Charis sjetivi se. Jaje se razbija.

30. Takav je u to vrijeme bio Billy. Naganjao ju je bez kraja i konca. Ujutro, poslijepodne, naveer, posve svejedno. Moda je to naprosto bila svojevrsna nervoza ili dosada, budui da ba i nije imao bogzna ime ispuniti vrijeme; ili moda osjeaj napetosti jer je tu bio ilegalac. ekao bi je u pristanitu i pratio do kue, bacio bi se na nju prije no to bi uspjela odloiti kupljene namirnice, pritisnuo bi je leima uz kuhinjsku policu i odmah joj poeo dizati dugu tanku suknju. Njegova ju je nestrpljivost zbunjivala. Boe, kako te volim, o boe, kako te volim, govorio je u tim trenucima. Katkada bi inio stvari koje su boljele pljuskao bi je, tipao. Katkada je boljelo i bez toga, ali budui da ona to nije spominjala, kako je mogao znati? to je ona sama pritom osjeala? Teko je tono rei. Moda da je toga bilo manje, manje dosadnog obinog seksa - da se ona manje osjeala kao trambulin po kojem netko skae gore-dolje - moda bi bila nauila u tome vie uivati, s vremenom. Da se mogla opustiti. No ovako, naprosto bi se iskljuila, pustila da joj duh odlepra nekamo ustranu, ispunila se nekim drugim bitkom - jabuke, ljive - dok on ne bi svrio i ona se mogla mirno vratiti u svoje tijelo. Voljela je da je poslije grle, voljela je da je glade i ljube i govore joj da je lijepa, neto to je Billy ponekad i inio. Tu i tamo bi se rasplakala, to je Billy kanda smatrao posve prirodnim. Njezine suze nisu imale nikakve veze s Billyjem: nije on nju rastuivao, inio ju je sretnom! Tako mu je rekla, i on se time zadovoljio i nije inzistirao na daljnjim odgovorima. Razgovarali su o drugim stvarima; nikada nisu razgovarali o tome.

Ali kako je to zapravo trebalo izgledati? to bi bilo normalno? Nije imala pojma. Nerijetko su puili travu - ne mnogo, jer mnogo si nisu mogli priutiti, a kad su je imali obino je stizala od Billyjevih prijatelja - i u tim trenucima osjetila bi neto kao nagovjetaj, slutnju, neko neznatno treperenje. Ali to se jedva moglo raunati, jer joj je tada koa ionako bila poput gume, poput gumenog odijela u koje je ugraena mrea tankih elektrinih ica, a Billyjeve ruke inile su se poput onih napuhanih rukavica iz stripova, ona bi se zanijela promatranjem njegove une koljke ili neke zlaane kovre na njegovim prsima, i kakve god bile namjere njezina tijela ona s tim nije imala nita. Jedan Billyjev prijatelj rekao je kako nema smisla troiti dobar ha na Charis jer je ionako stalno puknuta. Charis je smatrala da to nije lijepo od njega, premda je istina da se na njoj djelovanje droge nije toliko primjeivalo kao kod drugih. Billy nije bio prvi mukarac s kojim je spavala, naravno. Spavala je s nekoliko njih, to se naprosto oekivalo, a ona nije eljela da je smatraju utogljenom ili sebinom kad se radi o njezinu tijelu; s jednim mukarcem ak je i ivjela, premda to nije dugo trajalo. Nakraju ju je nazvao frigidnom kujom, kao da mu je uinila neto naao, to je nju zbunilo. Zar nije bila dovoljno odana, nije li uvijek kimala glavom kad je on neto rekao, nije li kuhala i posve mu se preputala kad god bi to htio, nije li poslije prala plahte, nije li se brinula o njemu? Nije ona osoba koja nita ne daje. Dobra Billyjeva strana bila je to to mu ovaj njen problem, ova abnormalnost znala je da je kod nje to posrijedi, ula je razgovore drugih ena - nije smetao. inilo se kao da on to i oekuje. Smatrao je da su ene takve: bez snanih nagona, bez vlastitih potreba. Nije ju zbog toga gnjavio, ispitivao, pokuavao dovesti u red kao oni drugi mukarci - nije eprtljao oko nje kao da je kosilica za travu. Volio ju je onakvu kakva jest. Premda nisu o tome govorili, naprosto je pretpostavljao, kao i ona, da nije vano to ona o tome misli. Oboje su se u tome sloili. Oboje su eljeli isto: da Billy bude sretan.

Charis lei u vrei za spavanje, oslonjena na lakat, i lagano dodiruje po licu Billyja, koji ima sklopljene oi i moda ponovo tone u san. Moda e jednoga dana imati dijete, Billyjevo dijete; sliit e njemu. O tome je ve i prije razmiljala - kako e se to naprosto dogoditi, bez ikakve odluke ili planiranja, i kako e on tada ostati s njom, stalno, i kako e moi nastaviti ivjeti ovdje, ovako kao sada, zauvijek. U kui ak postoji sobica kamo bi mogla smjestiti dijete. Trenutano je puna stvari - neke su Billyjeve, ali veina je Charisina; jer usprkos svojoj elji da se ne optereuje stvarima ona posjeduje mnotvo kartonskih kutija koje su ih pune. Ali to bi se sve dalo raistiti i onamo bi mogla staviti malu zipku ili koaru za rublje. Ali nipoto ne djeji kreveti, nita s reetkama. Prelazi prstima preko Billyjeva ela, nosa, preko njegovih blago nasmijeenih usnica; on to ne zna, ali ovo to ini, ovo dodirivanje, nije samo njeno, nije samo suosjeajno, nego je i posjedniko. Premda nije zatvorenik, on je na stanovit nain ratni zarobljenik. Rat je ono to ga je ovamo dovelo, rat koji ga tjera da se skriva, rat koji ga tjera da ostane tu gdje je. Ne moe prestati misliti o njemu kao o zarobljeniku: njezinu zarobljeniku, budui da i sam njegov ivot ovdje ovisi o njoj. On je njezin, moe s njim initi to hoe, jednako toliko njezin kao da je putnik s nekog drugog planeta, zarobljen na Zemlji pod ovom kupolom umjetnog interplanetarnog zraka, njezinom kuom. Kad bi zatraila da ode, to bi se s njim dogodilo? Bio bi uhvaen, deportiran, poslan natrag, onamo gdje je zrak tei. Implodirao bi. Mogao je jednako tako biti i s nekog drugog planeta, budui da dolazi iz Sjedinjenih Drava; i to nije sve, jo je i iz nekog mutnog, ezoterinog njihova dijela, za Charis jednako tajnovitoga kao i tamna strana Mjeseca. Iz Kentuckyja? Marylanda? Virginije? Boravio je u sve te tri zemlje, ali to te rijei znae? Charisi nita, osim da su negdje prema Jugu, a i toj rijei nedostaje konkretnog sadraja. Charis s tim povezuje nekoliko slika - gospodske kue, gliciniju i, neko davno, rasnu segregaciju - gledala je filmove, prije, u svojem bivem

ivotu, prije no to je postala Charis - ali Billy ne izgleda kao da je ivio u gospodskim kuama ili kao da je prema ikome provodio rasnu segregaciju. Naprotiv, njegov je otac gotovo prognan iz grada (kojega grada?) zato to je bio, kako to Billy naziva, liberal, to nipoto nije isto to i oni solidni, tvrdokorni liberali, bezizraajnih lica i meusobno zamjenjivi koji se s takvom smijenom monotonijom pojavljuju na izbornim plakatima po Torontu. Sjedinjene Drave su odmah tu preko jezera, naravno, i kad su dani vedri, moe ih gotovo vidjeti - kao nekakvu crtu, nekakvu izmaglicu. Charis je ak i bila ondje, kao srednjokolka, na slapovima Nijagare, ali taj dio izgledao je razoaravajue slian; ne kao onaj dio iz kojega je Billy, koji je zacijelo veoma udan. udan, i mnogo opasniji - to je oito - i moda zbog toga superioran. Ono to se ondje zbiva navodno utjee na cijeli svijet. Za razliku od onoga to se zbiva ovdje. I tako Charis prelazi prstima po Billyju, pomalo se naslaujui, jer evo ga ovdje kraj nje, u njezinoj postelji, u njezinu zagrljaju, njezino vlastito mitoloko bie, neobian poput jednoroga, njezin vlastiti zarobljeni dezerter1, jedna od tisuu pria s naslovne stranice, dio povijesti, sklonjen na sigurno u njezinoj kui, kui za koju je ona sama morala potpisati ugovor o najmu jer nitko ne smije znati kako se Billy zove i gdje se nalazi. Neki od dezertera imaju vize, dok drugi poput Billyja - nemaju, a kad jednom ue u ovu zemlju ne moe vie dobiti vizu, morao bi se vratiti natrag preko granice i tamo je zatraiti, a onda bi te sigurno epali. Billy je sve to objasnio; kao i to da Mounties2 nisu vie oni iz Charisina djetinjstva, naoiti mukarci na konjima u crvenim odorama, pravedni i poteni, koji uvijek uspiju uhvatiti svog ovjeka. Oni su naprotiv lukavi i pokvareni i u dosluhu su s amerikom vladom; a ako se doepaju Billyja on je odvisio, jerbo a to Charis ne smije nikome rei, ak ni njegovi ovdanji prijatelji za to ne znaju - jerbo je on osim dezertiranja uinio jo neto. to jo? Digao je neke stvari u

zrak. I nekoliko ljudi takoer, ali to je bio nesretan sluaj. Zato su mu Mounties za petama. Ako bude imao sree izruit e ga, i onda moda ima anse. Ako ne bude imao sree naprosto e ga otkucati CIA-i i Billy e jedne mrane noi biti otet i ibnut natrag preko granice, moda preko jezera u gliseru, onako kako su Kanaani krijumarili alkohol za vrijeme prohibicije, uo je on o momcima kojima su to uinili - bit e potajno odveden i baen u zatvor, i to e biti njegov kraj. Netko e mu, dok se bude tuirao, prerezati grkljan jer je bio dezerter. Tako to ide. Kad govori o takvim stvarima uvijek se vrsto privija uz Charis, a ona ga grli i kae: - Neu im to dopustiti. - Premda zna da nema moi da neto takvo sprijei. Ali i kad se samo izgovore, te rijei imaju umirujui uinak na njih oboje. Ona ionako ne vjeruje posve u taj Billyjev zlokobni scenarij. Takve se stvari moda dogaaju u Sjedinjenim Dravama - bilo to se moe dogoditi ondje gdje antiteroristika policija ubija ljude i gdje je stopa kriminala tako visoka - ali ne ovdje. Ne na Otoku, gdje ima toliko drvea i gdje ljudi kad odlaze od kue ne zakljuavaju ulazna vrata. Ne u ovoj zemlji, njoj tako dobro poznatoj i jednolinoj, nedramatinoj i ravnoj. Ne u njezinoj kui, dok kokoi tako miroljubivo kvockaju u dvoritu. Nikakvo se zlo ne moe dogoditi ni njoj ni Billyju dok na njih paze kokoi, pernati duhovi uvari. Kokoi donose sreu. Zato kae: - Ostat e ovdje kod mene - premda zna da Billy nije veliki putnik. Nasluuje, isto tako, neto puno gore: da je ona sama za njega tek usputna postaja, privremeni smjetaj, poput onih domorodakih nevjesta kojima se ene vojnici stacionirani u inozemstvu. Iako on to jo ne zna, ona nije njegov stvarni ivot. Ali on njezin jest. To boli. - Dobro - kae Charis, odvraajui misli s ove teme, jer bol je tek tlapnja i treba je izbjei - to misli o doruku? - Lijepa si - kae Billy. - Slanina, ha? Imamo li kave? - Billy pije pravu kavu, s kofeinom. On se ruga Charisinim biljnim ajevima i odbija jesti salatu, ak i onu

zelenu koju Charis sama uzgaja. Hrana za zeeve, tako je zove. Nije to ni za koga osim za zekane i ene. Z'k. - Bili bismo imali jedno jaje - kae Charis s predbacivanjem, a Billy se smije. (Radno odijelo s depom na prsima punim zgnjeena jajeta naravno nije vie na Charis, nego na podu. Oprat e ga kasnije. Izbjegavat e vruu vodu jer e se jaje stvrdnuti. Morat e izvrnuti dep naopako.) - Ne moe napraviti kajganu a da ne razbije koje jaje - kae on. Ne m'. Charis utke obre taj zvuk u ustima, kua ga, posprema s ljubavlju. Voljela bi da mu je ime Billy Joe ili Billy Bob, jedno od onih dvodijelnih junjakih imena, kao na filmu. Grli ga. - Billy, ti si tako... - kae. eli rei mlad, zato to on jest mlad, sedam je godina mlai od nje; ali on ne voli da ga se na to podsjea, pomislio bi da ona daje do znanja tko je pravi gazda u kui. A mogla bi rei i nevin, to bi on smatrao jo veom uvredom: pomislio bi da se to odnosi na njegovo spolno neiskustvo. Ona zapravo misli netaknut. Zapravo smjera na njegovu neoteenu povrinu. Usprkos patnjama kroz koje je proao i jo uvijek prolazi, on u sebi ima neto blistavo, blistavo i novo. Ili drugim rijeima, neprobojno. Ona sama toliko je probojna, otri bridovi se zabadaju u nju, ona se lako povrijedi, njezina je unutarnja koa spuvasta i meka, poput sljezova pjenastog bombona s okoladnim preljevom. Sva je prekrivena siunim ticalima nalik mravljima: ta se ticala izvijaju, ispituju zrak, dodiruju i uvlae, upozoravaju. Billy nema takvih ticala. Njemu ona nisu potrebna. to god se zaleti u njega, odmah se odbije - ili se on time ne eli baviti, ili ga razljuti umjesto da ga povrijedi. To je neka vrst tvrdoe koja postoji posve odvojeno od bilo kakve tuge ili sjete, ili ak krivnje koju moda u tom trenutku osjea. Moda je to ovako: njegovi vlastiti osjeaji tuge i sjete i krivnje njegovi su i stoga su mu vani, ali oni su unutra. Osjeaji drugih ljudi ne dopiru unutra. A Charis je mreasti zaslon protiv komaraca, ktomu jo otvoren, i kroz njega sve prolazi.

- Ja sam toliko to? - pita Billy, smjekajui se podrugljivo. Tol'ko. Charis mu uzvraa smijekom. - Pa... ovaj, zna - kae. Charis se s Billyjem zapravo nije u pravom smislu rijei upoznala. Umjesto toga bio joj je dodijeljen, u zadruzi Furrows, gdje je poznavala prilian broj ljudi, premda samo povrno. Uvukla ju je u to jedna ena, zvala se Bernice. Bernice je bila u Pokretu za mir i pripadala nekoj od mnogobrojnih crkava, i oni su prikupljene dezertere rasporeivali po kuama raznih ljudi, kao to su se za vrijeme Drugog svjetskog rata rasporeivala engleska djeca koja su dopremljena preko Atlantika. Charis se naprosto toga dana nala u Furrowsu, Bernice je manje-vie zavrila sa drijebom dezertera i bio je ostao Billy, on i jo jedan deko (Bernice ih je zvala deki), pa je Charis rekla da e ih na nekoliko dana smjestiti u svoju podstanarsku sobicu iznad skladita u Queen Streetu, jednoga na trosjed sa slomljenim oprugama koji je tada imala i jednoga na pod, samo dok ne uspiju nai neko drugo mjesto, ali Bernice treba nabaviti vree za spavanje jer Charis nema vika. Charis to nije uinila iz politikih razloga: nije vjerovala u politiku, u uputanje u jednu takvu djelatnost koja uzrokuje tako negativne emocije. Ona nije odobravala ratove, a ni razmiljanje o njima. Stoga nije razumjela ni Vijetnamski rat, niti ga je eljela razumjeti - premda joj se neto od toga usprkos svim mjerama predbjenosti ipak uspjelo uvui u glavu, zato to se nalazilo u molekulama zraka - a osobito ga nije gledala na TV-u. Nije ak ni imala televizor, a novine nije itala jer su je odve uzrujavale a, uostalom, ona ionako ne moe nimalo pomoi svem tom jadu i bijedi. Stoga njezina odluka da primi Billyja nije imala nikakve veze s tim. Naprotiv, uinila je to iz istog osjeaja gostoprimstva. Osjeala je dunost da bude ljubazna prema strancima, osobito strancima koje je srea napustila. A osim toga, malo bi se udno osjeala kao jedina osoba u Furrowsu koja je odbila nekoga uzeti.

I tako je to poelo. Nekoliko dana kasnije drugi je deko odselio, a Billy je ostao; a onda je nakon jo nekoliko dana shvatila da se od nje oekuje da s njim spava. On nije inzistirao; isprva je bio nepovjerljiv i srameljiv, izgubljen, nesiguran u sebe. Mislio je da e biti manje-vie isto s ove strane granice kao i s one, samo sigurnije, a kad se pokazalo da nije ni jedno ni drugo postao je zbunjen i zabrinut. Shvatio je da je uinio neto golemo, neto iz ega mu nema natrag, da se uvalio u izgnanstvo, moda zauvijek. Zagorio je ivot svojoj obitelji - oni su podrali njegovu odluku o izbjegavanju novaenja ali ne i o onom drugom, o eksplozivima, i sada su prolazili kroz, kako je on to nazvao, baranu vatru. Osim toga izdao je svoju domovinu, a taj pojam njemu znai mnogo vie negoli Charisi jer su u kolama to ih je Billy pohaao zapoinjali dan s rukom na srcu i pozdravom zastavi umjesto da se mole Bogu kao to su to inili u Charisinim kolama. Za Billyja je njegova domovina stvarno neka vrst Boga, a tu pomisao Charis smatra idolatrijskom i ak barbarskom. Ona dri da je standardni Bog sa svojom sijedom bradom i srdbom i rtvovanjem jaganjaca i anelima smrti takoer barbarski. Ona je otila dalje od toga. Njezin je Bog ovalan. Billy je, osim toga, zabrinut i za svoje prijatelje tamo prijeko, kod kue, momke s kojima je iao u kolu, koji nisu pobjegli s njim i vjerojatno su u ovom trenutku na putu preko mora, ili na njih pucaju u riinim poljima, ili ih granatama raznose pobunjenici dok prolaze nekom vrelom blatnom cestom. Smatrao je da ih je izdao. Znao je da je rat pogrena stvar i da je ono to je uinio ispravno, ali svejedno se osjeao kao kukavica. Patio je od nostalgije. Mnogo se puta poelio vratiti. Tako je priao Charisi, u gru i napreskokce. Govorio je kako ne oekuje da ona to razumije, ali ona je ipak neto od toga razumjela. Razumjela je njegove osjeaje, koji su se na nju ruili poput potopa - vodenasti, kaotini, sjetnomodre boje, poput velikog vala suza. Tako je izgubljen, tako izranjen: kako mu ona moe uskratiti makar i slabu utjehu?

31. Stvari su se otada promijenile. Otkako su se preselili na Otok i u ovu kuu. Billy je jo nervozan, ali manje. Kao da je vie ukorijenjen. Sada ima i prijatelje, itavu mreu izbjeglica kao to je i sam. Odravaju ak i sastanke, na kopnu; Billy odlazi onamo nekoliko puta tjedno. Pomau novopridolima, rasporeuju ih po kuama i skrivaju; i Charis je morala dati prenoite nekolicini, nakratko, na trosjedu u dnevnoj sobi - sada je to drugi trosjed, takoer polovni, ali s boljim oprugama. Zajedniki ivot, otkrila je Charis, dovodi do kupnje pravog namjetaja, premda je i posjedovanje pravog namjetaja neto ega se odrekla prije mnogo godina. Izbjeglice se povremeno okupljaju u njezinoj kui kako bi pili pivo, razgovarali i puili travu, premda pritom paze da ne budu preglasni: policija je posljednje to bi im trebalo. Prijeko dolaze skelom i dovode svoje djevojke, djevojke rasputene kose i podosta mlae od Charis, koje se kupaju u Charisinoj kupaonici budui da tamo gdje stanuju nemaju vlastitu kupaonicu, koje se poslue s ona dva-tri Charisina runika i ostave prljav obrub u Charisinoj kadi na lavljim nogama. Prljavtina je umiljaj, to je samo jedan nain razmiljanja o stvarima, i Charis zna da je to ne bi trebalo uzrujavati, no ako ve mora imati posla s umiljajem prljavtine bilo bi joj drae da je to njezina vlastita prljavtina, a ne prljavtina tih djevojaka prazna pogleda. Mukarci odnosno deki djevojke zovu moja stara premda one ba to nisu, pa Charis nekako lake podnosi injenicu da i Billy nju tako zove. Billyjeva grupa uvijek razgovara o planovima. Misle kako bi trebali neto uiniti, neto poduzeti, ali to? Otili su ak toliko daleko te su nainili popis ljudi, ostalih ljudi iz grupe, premda samo s imenima, i to lanima. Zavirivi u Billyjev primjerak popisa premda nije trebala, Charis se osupnula otkriem da su neka od tih imena enska: Edith, Ethel, Emma. Za vrijeme tulum, dok vadi hladno pivo iz minijaturnog friidera, dok tovari prene krumpirie i razne orahe iz Furrowsa u zdjelice, dok nalazi ampon za neku od djevojaka koja eli oprati

kosu, dok sjedi na podu kraj Billyja udiui dim loe marihuane i smijeei se i gledajui u prazno, ona slua i uje, i zato zna da je Billy zapravo Edith, ili obratno. Dobio je ime po Edith Cavell, nekoj povijesnoj linosti1. Postoje i telefonski brojevi; neki od njih narkani su na zidu kraj telefona, ali Billy kae da nema opasnosti jer to su samo brojevi mjest gdje se mogu ostaviti poruke. Planiraju i izdavanje novina, premda ve postoji nekoliko dezerterskih novina. Mnogo je drugih momaka dolo ovamo prije Billyja i njegovih novosteenih prijatelja. Charis ba nije sigurna koliko su svi ti urotniki rekviziti, uljanje uokolo, ifre, lana imena, doista nuni. Tako se igraju klinci. Ali ta aktivnost kao da Billyju daje vie energije i nekakav ivotni cilj. Vie se usuuje izlaziti, manje se zatvara u sebe. Onih dana kad joj se ini da opasnost nije stvarna, Charis se tomu veseli, ali onih dana kad vjeruje da postoji to je zabrinjava. I svaki put kad Billy zakorai na skelu kako bi otiao prijeko na kopno, u jednom kutku svoje due ona paniari. Billy je poput hodaa na ici: zavezanih oiju nemarno koraa po uetu za rublje razapetom izmeu dvije trideseterokatnice, uvjeren da je samo metar i pol iznad tla. On vjeruje da njegovo djelovanje, njegove rijei, njegove nevane male novine mogu promijeniti stvari tamo vani u svijetu. Charis zna da nikakva promjena u cijelom svijetu nije mogua, barem nikakva promjena nabolje. Dogaaji su varljivi, oni su dio ciklusa; dati se od njih uhvatiti u klopku isto je to i biti uvuen u vir. Ali to zna Billy o neumoljivu zlu fizikog univerzuma? Jo je premlad. Charis dri da je njezino vlastito tijelo jedino to ona osobno moe promijeniti, a onda putem njega svoj duh. eli osloboditi svoj duh: to ju je dovelo do joge. eli presloiti svoje tijelo, osloboditi se teine skrivene duboko u njemu, one jezgre ukletog blaga to ga je jednom davno zakopala i nikad nije iskopala; eli svoje tijelo uiniti sve lakim i lakim, odvojiti ga tako da sama gotovo uzmogne lebdjeti. Ona zna da je to mogue. Daje satove iz joge jer joj oni plaaju stanarinu i telefon i osnovne namirnice koje zahvaljujui svom radu u Furrowsu

kupuje ondje po snienoj cijeni, ali daje ih i zato to eli pomoi drugim ljudima. Zapravo, drugim enama, jer veina polaznika su ene. Zacijelo i one imaju teke metale skrivene u sebi, zacijelo i one eznu za lakoom. Premda se na ovom teaju ne radi o mravljenju: to im ona otvoreno kae, odmah na poetku. Nakon to se odjenula, nakon to je Billyju pripremila njegovu prenu slaninu i prepeenac i kavu, Charis stavlja svoj triko za vjebanje i hulahupke u peruansku naprtnjau i tri po kui iskapajui sitni za kartu iz raznih mjesta kamo ga je sakrila, za hitne sluajeve kao to je ovaj danas, kad je ostala bez gotovine. Magla se sada razila i blijedo zimsko sunce se probija kroz sive oblake, pa se ona opet moe pouzdati u svoju uru i ne kasni na skelu. I inae rijetko kasni osim ako nije posrijedi Billy, Billy i njegove spontane i nezatomljive seksualne potrebe. to mu tada moe rei? Ili u raditi, ili neemo jesti? To kod njega ne prolazi ba najbolje: misli da ga kritizira jer ne radi, i onda se duri. Vie voli vjerovati da je ona poput ptice nebeske: niti sije niti anje, a slanina i kava naprosto izlaze iz nje kao lie iz stabla. Teaj joge odrava se u stanu iznad Furrowsa, u prostoru koji je neko bio stan. Sada su dvije sobe pretvorene u urede, jedan za Furrows, drugi za Klice Zemlje, mali asopis za poeziju, a velika ulina soba ostala je za sastanke i teajeve poput ovoga iz joge. Charis je spremna poduavati samo deset osoba odjednom: vie ljudi preopteretilo bi njezine strujne krugove, razbile joj fokus. Polaznice donose vlastite runike i prostirke za vjebanje, a obino ve imaju triko za vjebanje ispod odjee pa se ne moraju presvlaiti. Charis stie onamo prije drugih, presvlai se u kupaonici i rairi svoju prostirku, koju dri u ormaru u kancelariji. Na starom podu od tvrdih dasaka ovjek se lako napranji ako ne pazi. Njezin je prvi posao da se iskljui iz okoline. Izblijedjele tapete s uzorkom od ljubiastih povijua moraju nestati, etvorine tamnijih tapeta na mjestima gdje su prije bile slike, ustajali vonj stare kue i tepiha s vlanim mrljama mokrae

to se die iz stubita i vonj ostataka hrane u uredskim koevima za papir koje nitko nikada ne prazni. Buka prometa s ulice mora nestati, glasovi to dopiru s ulice i iz prizemlja - brie ih iz misli odlunim pokretom ruke, kao da su na kolskoj ploi. Isprui se na lea, savijenih koljena, ruku zabaenih iznad glave, i usredotouje se na disanje, priprema se, usmjeruje misli prema sreditu. Disanje mora biti duboko, mora ii sve do samog oita. Skrivene, uurbane, beznaajne misli moraju biti iskljuene. Potrebno je transcendirati Ja. Sebstvo se mora osloboditi stega. Mora plutati. Prvi sat prolazi uobiajeno. Charis zna da za ovo ima idealan glas, dubok i umirujui, i dobar tempo. - Odajte poast kraljenici - mrmlja. - Pozdravite Sunce. - Sunce na koje ona misli nalazi se u tijelu. Ona se slui glasom, ali i rukama, dodirne ovdje, dodirne ondje, tjerajui tijela da zauzmu ispravne poloaje. Svakoj eni govori pojedinano, apatom, kako ne bi na nju privukla pozornost ili je postidjela, ili prekinula koncentraciju ostalih. Soba se ispunjava zvukom disanja nalik valiima na obali i mirisom napetih miia. Charis osjea kako iz nje energija istjee kroz prste u druga tijela. Ona se ne kree puno - to nije neto to bi itko nazvao naporom - ali nakon sat i pol ona je posve iscrpljena. Ima jedan sat pauzu, kako bi se ponovo napunila. Pije sok od narane i mrkve na anku sa sokovima u prizemlju kako bi u svoj sistem unijela neto ivih encima, pomae ostalima u izraunavanju cijena suhog graha, a onda je vrijeme za drugi sat. Charis nikada ne vodi rauna tko je na kojem satu; broji do deset i zapamti boje trikoa, a kad jednom pone s vjebama uoava posebnosti svakoga tijela, osobito kraljenice i njezina krivog poloaja, ali lica joj nisu vana, jer lice je individualnost, upravo ono to Charis pokuava pomoi ovim enama da nadiu. Osim toga, prve se vjebe rade na podu, sklopljenih oiju. Stoga prolazi etvrtina vremena prije no to shvaa da se pojavio netko novi, netko koga nikada prije nije vidjela: tamnokosa ena u tamnoljubiastom trikou i

hulahupkama boje plave ljive koja - neobino za ovako tmuran dan - nosi sunane naoale. ena je visoka i tanka poput ileta, toliko mrava te Charis lijepo vidi njezina rebra ispod trikoa, svako se rebro reljefno istie kao da je isklesano, svako je podvueno tamnom crtom. Koljena i lakti stre joj poput vorova na uetu, a poloaji koje zauzima nisu oputeni ve gotovo geometrijski: kavezi nainjeni od vjealica za odijela. Koa joj je bijela poput gljive, a tamno fosforescentno svjetlo svjetluca oko nje poput vlana sjaja na pokvarenom mesu. Charis prepoznaje nezdravost kad je vidi: ovoj eni potrebno je mnogo vie od jednog sata joge. Udarna doza C-vitamina i dobar gutljaj sunca za poetak, ali time se ne bi ni izdaleka rijeilo ono to s njom ne valja. Ono to kod nje ne valja djelomice je njezin duhovni stav: sunane naoale to jasno pokazuju, one simboliziraju barijeru unutarnjem pogledu. Stoga joj Charis, neposredno prije poetka meditiranja u lotos poloaju, prilazi i ape: - Ne biste li moda skinuli sunane naoale? Zacijelo vas ometaju u koncentraciji. Umjesto odgovora ena sputa naoale na nos i Charis doivljava ok. ena na lijevom oku ima modricu. Oko je crno i modro i poluzatvoreno. Drugo je oko gleda, povrijeeno, vlano, umolno. - Oh! - Charis hvata dah. - Oprostite. - Trza se: moe osjetiti udarac na svom vlastitom tijelu, na vlastitom oku. ena se smijei, izmuen osmijeh na tom ispijenom i izudaranom licu. - Nisi li ti Karen? - pita aptom. Charis ne zna kako da objasni da ona to i jest i nije. Ona je neko bila Karen. Zato kae: - Jesam - i gleda je malo bolje, jer kako bi nju ova ena mogla prepoznati? - Ja sam Zenia - kae ena. I jest. Charis i Zenia sjede za jednim od stolia ispred anka sa sokovima na dnu Furrowsa. - to bi mi preporuila? - pita Zenia. - Za mene je sve ovo novo. -

Polaskana ovim obraanjem njezinu iskustvu, Charis joj naruuje sok od papaje i narane, s kapljicom limuna i malo pivskog kvasca. Zenia i dalje ima naoale i Charis je zbog toga ne krivi. Ipak, teko joj je razgovarati s nekim ije oi ne vidi. Ona se, naravno, sjea Zenije. Svi u McClung Hallu znali su tko je Zenia, ak i Charis, koja je prolebdjela kroz svoje studentske godine kao kroz aerodrom. to se obrazovanja tie bila je ondje samo na prolazu i napustila je fakultet nakon tri godine ne zavrivi studij: ma to da je trebala nauiti, na tom se fakultetu nije predavalo. Ili moda ona nije bila za to spremna. Charis vjeruje da se, kad si spreman neto nauiti, pravi uitelj uvijek pojavi, odnosno bit e ti poslan. Za nju je to do sada uvijek vrijedilo, manje-vie, i jedini razlog to u ovom trenutku nita ne ui jest taj to je tako potpuno zaokupljena Billyjem. Premda je Billy moda uitelj, na stanovit nain. Ona naprosto jo nije tono shvatila to bi od njega trebala nauiti. Kako voljeti, moda? Kako voljeti mukarca. Premda ga ionako ve voli; dakle, to je sljedee? Zenia pijucka svoj sok, tamni ovali njezinih naoala okrenuti su prema Charis. Charis nije ba sigurna to bi joj trebala rei. Na fakultetu zapravo i nije poznavala Zeniju, nikada s njom nije razgovarala - Zenia je bila starija, bila je na godini ispred Charis, i druila se sa svim onim umjetnicima i intelektualcima ali Charis je se sjea kako, veoma lijepa i puna samopouzdanja, eta po kampusu sa svojim momkom Stewom, a potom i s niskom malom Tony. A u vezi s Tony, Charis se sjea kako ju je Tony slijedila jedne noi kad je Charis izila van s namjerom da sjedne pod neko drvo na travnjaku ispred McClung Halla. Tony je vjerojatno misila da Charis hoda u snu; to pokazuje da je bila dobar psiholog, budui da je Charis prije doista obiavala hodati u snu, premda to u tom trenutku nije inila. Ovaj postupak otkrio je da Tony ima dobro srce, koja je osobina za Charis bila mnogo vanija od Tonynih briljantnih akademskih uspjeha, po emu je bila poznata. Zenia je pak bila poznata i po nekim drugim stvarima - najpoznatija po

tome to je ivjela sa Stewom, posve otvoreno, u vrijeme kad se takvo to nije radilo. Toliko se toga promijenilo. Sada se oni u braku smatraju nemoralnima. Nuklearci, tako ih zovu, dolazi od nuklearna obitelj. Radioaktivna, potencijalno smrtonosna; velik skok od naela Dome, slatki dome, ali po Charisinu miljenju mnogo primjereniji. I Zenia se izmijenila. Osim to je mrava, ktomu je i bolesna, ali osim to je bolesna nekako je i potuljena, potuena, poraena. Uvukla je ramena kao da se pokuava zatititi, prsti su joj poput udnih pandi, kutovi usana sputeni. Charis je nikada ne bi prepoznala. Kao da je nekadanja Zenia, lijepa Zenia, Zenia s istaknutim oblinama, izgorjela i za sobom ostavila ovu kotanu jezgru. Charis ne voli zapitkivati - ona se ne voli nametati sebstvu drugih - ali Zenia je tako potpuno liena energije te je nevjerojatno da bi sama ita rekla. Zato Charis odabire neto neagresivno. - to te je dovelo na moj teaj? - pita. - ula sam za njega od prijateljice - kae Zenia. ini se da je za nju svaka rije velik napor. - Pomislila sam da bi mi moglo pomoi. - Pomoi? - pita Charis. - Protiv raka - kae Zenia. - Raka - kae Charis. To ak nije ni pitanje, ta nije li to ve znala? Ne moe se drukije protumaiti to bljedilo, to bolesno svjetlucanje. Neravnotea due. Zenia se smjeka iskrivivi usne. - Jednom sam ga ve pobijedila - kae - ali vratio se. Sada se Charis neega prisjea: nije li Zenia na kraju godine iznenada nestala? Druge godine Charisina boravka u McClung Hallu, tada se to dogodilo: Zenia je nestala bez objanjenja, rasplinula se. Djevojke su o tome znale razgovarati za dorukom a Charis je prislukivala, u onim rijetkim trenucima kad se potrudila sluati ili dorukovati. Tamo nisu imali mnogo toga to je ona mogla jesti: mekinje, uglavnom. Govorkalo se kako je Zenia pobjegla s drugim mukarcem, ostavivi Stewa na cjedilu i uzevi usput i neto njegova novca, ali sada Charis

pogaa pravu istinu: bio je to rak. Zenia je otila ne govorei nikomu nita jer nije eljela nikoga uznemirivati. Otila je nekamo da se izlijei, a da to uspije ovjek mora biti sm kako bi bio slobodan od upadica. Charis to potpuno razumije. - Kako ti je to prvi put uspjelo? - pita Charis. - Uspjelo, to? - kae Zenia, malko otro. - Pobijediti ga - kae Charis. - Pobijediti rak. - Operirali su me - kae Zenia. - Izvadili su mi... nainili su mi histerektomiju, nikada neu moi imati djece. Ali nije uspjelo. Zato sam nakon toga otila u planine, sama. Prestala sam jesti meso, prestala sam piti. Naprosto sam se morala koncentrirati. Na to da ozdravim. To Charis zvui apsolutno u redu. Planine, bez mesa. - A sada? - pita. - Mislila sam da mi je bolje - kae Zenia. Glas joj se spustio do promuklog apta. - Mislila sam da sam dovoljno jaka. Zato sam se vratila. ivim sa Stewom, odnosno Westom. ini mi se da sam mu dopustila da me uvue u na stari nain ivota; zna, on puno pije - i rak se vratio. On to ne moe izdrati naprosto ne moe! Mnogi ljudi ne mogu podnijeti stalan dodir s boleu, oni je se boje. - Charis kima potvrdno: ona to zna, to joj je dobro poznato, na razini vlastitih stanica. - On naprosto nijee da je meni neto - nastavlja Zenia. Pokuava me natjerati da jedem... hrpe hrane, biftek i maslac, sve one ivotinjske masnoe. Od njih mi je muka, ne mogu, jednostavno ne mogu! - O! - kae Charis. To je grozna pria, ali zvui istinito. Tako malo ljudi razumije to o masnoama ivotinjskog podrijetla. tovie: tako malo ljudi razumije bilo to. - Zbilja strano - kae, to je tek blijeda sjenka onoga to osjea. Potresena je, na rubu suza; a nadasve se osjea bespomonom. - Onda se on naljuti - nastavlja Zenia. - Razbjesni se na mene, a ja se osjeam tako slabom... uasno mrzi kad plaem, to ga samo jo vie razjaruje. On mi je ovo napravio. - Pokazuje na oko. - Tako se zbog toga stidim, osjeam kao da sam ja za to odgovorna...

Charis se pokuava sjetiti Stewa ili Westa, ije se ime u jednom trenutku tako iznenada promijenilo, upravo kao i njezino. Ono to vidi je visok mukarac, pomalo povuen u sebe i sav razlabavljen, blag poput irafe. Ne moe ga zamisliti kako nekoga udara, najmanje Zeniju; ali izgled esto vara. Osobito kod mukaraca. Oni umiju izvrsno glumiti, umiju te natjerati da povjeruje kako su uzorni graani i kako su oni u pravu a ti u krivu. Umiju prevariti svakoga i prikazati te kao laljivicu. West je nedvojbeno jedan od takvih. U njoj se budi negodovanje, poetak srdbe. Ali srdba joj ne ini dobro, stoga je gura od sebe. - Tvrdi da me, ako doista imam rak, treba ponovo operirati ili podvrgnuti kemoterapiji - kae Zenia. - Ali ja znam da se mogu ponovo sama izlijeiti, kad bi samo... - ona uuti. - Mislim da ne bih vie mogla piti - kae. Odguruje au sa sokom. - Hvala ti... bila si zbilja ljubazna. - Prua ruku preko stola i dotie Charisinu. Njezini tanki bijeli prsti izgledaju hladno, ali su vreli poput eravice. Potom odmie svoj stolac, uzima kaput i torbicu i urno odlazi, gotovo posrui. Glava joj je pognuta, kosa pada preko lica poput vela i Charis je sigurna da plae. Charis eli skoiti, potrati za njom i dovesti je natrag. Ta je elja toliko snana, poput ake na potiljku. eli Zeniju ponovo posjesti u stolac i staviti obje ruke na nju, prizvati svu svoju energiju, energiju svjetla, i ozdraviti je, odmah ovdje. Ali zna da to ne moe i zato ostaje sjediti. U petak Zenia nije na satu joge i Charis je zabrinuta. Moda se negdje sruila, moda ju je West ponovo udario, moda i vie puta. Moda je u bolnici s mnogostrukim prijelomima. Charis odlazi skelom na Otok, cijelim se putem grizui u sebi. Sada osjea da je nedorasla zadatku: zacijelo postoji neto to je bila mogla rei ili uiniti, neto bolje od onoga to je uinila. aa soka nije bila dovoljna. Te se veeri vraa magla, a s njom i studena kiica, i Charis loi veliku vatru u tednjaku a pali i pe, a Billy hoe da ona doe rano u postelju. Dok pere zube u hladnoj kupaonici u prizemlju, odjednom uje kucanje na kuhinjskim vratima.

Zacijelo je to netko iz Billyjeve grupe, s nekim novim dezerterom koji e provesti no na njezinu trosjedu u dnevnoj sobi. Mora priznati da je ve pomalo umorna od njih. Osim svega, nikada joj ne pomau oprati sue. Ali nije dezerter. To je Zenia, glavu joj kao podvodnu fotografiju uokviruje mokri stakleni etverokut u gornjem dijelu vrata. Kosa joj je promoena skroznaskroz i u pramenovima pada niz lice, zubi cvokou, sunane naoale su nestale, a oko, sada ljubiasto, izgleda jadno. Na usnici ima svjeu ozljedu. Vrata se otvaraju kao sama od sebe i ona stoji u dovratku lagano se njiui. Izbacio me je - ape. - Ne elim ti smetati... Jednostavno nisam znala kamo bih drugamo otila. Charis bez rijei iri ruke i Zenia joj posrui preko praga pada u zagrljaj.

32. Podne je, nema sunca. Charis je u svojem povrtnjaku, pod budnim okom kokoi koje pohlepno vire kroz esterokute iane ograde i ostatka kupusnih glavica to je gledaju izbuljenim oima poput tri sivozelene glave kakva udovita koje izrastaju iz zemlje. Povrtnjak u studenome izgleda ugavo, kao da se izlizao pod prstima: uveli neveni, lie potoarke izblijedjelo do svijetloute boje, batrljci brokola, nezrele rajice nagrizene od mraza i omekale, sa srebrnastim tragovima pueva golaa to vijugaju amo-tamo. Charisi ovaj nered u povrtnjaku ne smeta. Sve je to ferment, sve je to gnojivo. Podie lopatu, zabada u zemlju i desnom nogom u Billyjevoj izmi staje na gornji tupi dio otrice gurajui je u zemlju. Potom je izvlai, uz stenjanje. Onda izvre lopatu sa zemljom. Gliste se hitro uvlae natrag u svoje tunele, bijela liinka se pokuava smotati. Charis je hvata prstima i bez milosti baca preko ograde eretavim kokoima. Sve ivo je svetinja, ali kokoi su vea svetinja od liinki. Kokoi se uzrujano ustre, udruuju se u bande i meusobno zlostavljaju, i jure za onom koja ima liinku. Charis je neko mislila kako bi bila dobra duhovna

vjeba odbiti hraniti kokoi onim to ona sama ne bi pojela, ali u meuvremenu je zakljuila da bi to bilo nesvrhovito. Mljevene ljuske od jaja, primjerice, usitnjene kosti - kokoima je to potrebno za nesenje jaja, ali Charis nije. Ovo je krivo godinje doba za okopavanje. Trebala je priekati do proljea, kad se pojavi novi korov; ovako e sve morati tada ponoviti. Ali ovo je jedini nain da izie iz kue a da ni Zenia ni Billy ne poele ii s njom. Svako od njih jedva eka da ostane s njom nasamo, to dalje od onoga drugoga. Ako ona poe u etnju, da naprosto bude neko vrijeme sama, samo da se opusti, odmah svi pojure prema vratima: pokunjeno i poskriveki (Zenia) ili krakato i uoljivo (Billy). Onda dolazi do duevne borbe i Charis je prinuena birati. To je jako zabrinjava. No nasreu nijedno od njih nema osobitu elju da joj pomogne okopavati povrtnjak. Billy ne voli ljapkati po blatu - emu toliko raditi, kad tu ionako rodi jedino povre, kae on - a Zenia naravno nije u kondiciji. Ona uspijeva tu i tamo nakratko proetati do obale jezera i natrag, ali ak je i to iscrpljuje. Zenia je sada ovdje tjedan dana, na trosjedu nou spava a danju se odmara. One veeri kad je stigla bila je prava mala sveanost: Charis joj je napunila kadu vruom vodom i dala joj jednu od svojih bijelih pamunih spavaica, a njezinu je odjeu objesila na kuke iznad tednjaka da se sui; nakon to se Zenia okupala i odjenula spavaicu, Charis ju je umotala u pokriva i posjela u stolac kraj tednjaka, poeljala joj je mokru kosu i pripremila vrue mlijeko s medom. Charis je uivala radei sve to; doivljavala je pritom sebe kao sposobnu i punu vrlina, prepunu dobre volje i pozitivne energije. Bilo joj je drago to tu energiju moe prenijeti na nekoga poput Zenije, nekoga komu je to tako oigledno potrebno. Ali kad je Zeniju smjestila na trosjed i dola gore u postelju, Billy se na nju ljutio i otada se stalno ljuti. Dao joj je jasno na znanje da Zeniju ne eli u kui. - to ona ovdje radi? - pitao je aptom odmah prve noi.

- Samo neko vrijeme - rekla je Charis, takoer aptom jer nije htjela da ih Zenia uje i da se osjeti nepoeljnom. - Toliko je drugih bilo ovdje. Na istom trosjedu! Nema nikakve razlike. - Itekako ima razlike - rekao je Billy. - Oni nemaju kamo ii. - Nema ni ona - rekla je Charis. Razlika je u tome, pomislila je, to su drugi bili Billyjevi prijatelji, a Zenia je njezina prijateljica. Pa, ne ba prijateljica. Odgovornost. To je bilo prije no to je Billy Zeniju uope vidio ili s njom progovorio ijednu rije. Sljedeeg jutra progunao je ljutito 'jutro preko svoje kajgane - od jaja koja nisu bila njezina domaa, kokoi su naalost bile prestale nesti - i prepeenca sa eleom od jabuka to ih je Charis oboma servirala. Jedva da je i pogledao Zeniju, koja je sjedila pogrbljena, jo uvijek u Charisinoj spavaici, ogrnuta pokrivaem, i pijuckala slab aj. Da ju je pogledao, mislila je Charis, bio bi popustio, jer Zenia je doista izazivala saaljenje. Oko joj je jo uvijek bilo tamno i nateeno, a modre ile na njezinim zapeima mogle su se praktiki brojiti. - Makni je odavde van - rekao je Billy kad je Zenia otila u kupaonicu. Jednostavno van. - Pst - rekla je Charis. - ut e te. - to mi uope znamo o njoj? - rekao je Billy. - Ima rak - rekla je Charis, kao da je to sve to bi o njoj trebalo znati. - U tom sluaju bi trebala biti u bolnici - rekao je Billy. - Ne vjeruje u njih - rekla je Charis, koja ni sama nije u njih vjerovala. - Sranje - rekao je Billy. Ova se primjedba dojmila Charis ne samo kao nevelikoduna i gruba ve i kao pomalo bogohulna. - Ima modricu na oku - promrmljala je. To oko bilo je opipljivi dokaz ne zna se ega. Zenijine potrebitosti, ili njezine dobrote. Njezina statusa.

- Ja joj to nisam napravio - rekao je Billy. - Neka ide jesti hranu nekoga drugoga. - Charis nije bila u stanju pripomenuti da bi, ako netko ve mora odluivati tko jede iju hranu u ovoj kui, to trebala biti ona, budui da je ona ta koja je ili uzgaja ili kupuje svojim novcem. - On me ne voli, zar ne? - rekla je Zenia kad je pak Billy bio izvan dometa sluha. Glas joj je zadrhtao, oi se napunile suzama. - Bolje da odem... - Naravno da te voli! To je samo njegov nain - rekla je Charis toplo. - Samo ti lijepo ostani tu gdje jesi! Charisi je trebalo dosta vremena da otkrije zato je Billy tako neprijateljski raspoloen prema Zeniji. Isprva je mislila da je to zato to je se boji - to se boji da e ga ona odati, da e ga otkucati krivim ljudima, prijaviti ga; ili da e nekomu neto rei posve sluajno, neto to ne bi trebala. Dugaak jezik potapa brodove, glasila je poslovica za vrijeme rata, onog davnog rata; nalazila se na plakatima, a Charisina teta Viola znala se na taj raun aliti sa svojim prijateljicama, krajem etrdesetih. Zato je Charis sve objasnila Zeniji: kako se Billy osjea ugroenim i kako mu nije lako. Ispriala je Zeniji ak i ono o bombama, podmetnutim eksplozivima, i o tome kako bi Billyja mogli oteti Mounties. Zenia je obeala da nee rei nikome. Rekla je da sve savreno razumije. - Bit u oprezna, asna izviaka - rekla je. - Ali Karen, oprosti, Charis, kako si se ti u to upetljala? - Upetljala? - U tu stvar s dezerterima - rekla je Zenia. - S revolucionarima. Nikad mi nisi djelovala kao netko koga zanima politika. Na fakultetu, hou rei. Dodue, ne bi se moglo rei da je u onoj rupetini ba bilo revolucionara. Charis nikada ne bi pomislila da ju je Zenia uope zamijetila u ono vrijeme, u njezinim mutnim, poluzaboravljenim studentskim danima, kad je jo bila Karen, barem izvana. Ni u emu nije sudjelovala, ni u emu se isticala. Ostala je u sjeni, ali ispostavilo se da ju je barem Zenia uspjela uoiti i da ju je smatrala

vrijednom pozornosti; bila je dirnuta. Zenia je zacijelo tada bila osjeajna osoba; osjeajnija no to su drugi mislili. - I nije me zanimala - rekla je Charis. - Politika me nikada nije zanimala. - Mene jest - rekla je Zenia. - Bila sam ogorena protivnica buroazije, u ono vrijeme! Za boemu bez ostatka. - Malko se namrtila, potom se nasmijala. Zato ne, imali su uvijek najbolje tulume! - Dakle - rekla je Charis - ja se ni u to nisam upetljala. Uope se ne razumijem u te stvari. Naprosto ivim s Billyjem, to je sve. - Neto kao razbojnikova dragana - rekla je Zenia, koja se osjeala malo bolje. Dan je, za studeni, bio topao, pa je Charis zakljuila da Zeniji nee nakoditi ako malo izie. Stajale su kraj jezera i promatrale galebove; Zenia je cijeli put prela niti jednom se ne oslonivi na Charisinu ruku. Charis je ponudila da e joj nabaviti nove sunane naoale; Zenia je stare bila ostavila one noi kad je pobjegla - ali vie joj gotovo i nisu trebale: oko joj je sada bilo ukastomodro, poput isprane mrlje od tinte. - Kao to? - rekla je Charis. - Sranje - rekla je Zenia smijeei se - ako ivjeti s nekim ne znai biti upetljan, onda ne znam to znai. - Ali Charis nije bilo briga kako ljudi nazivaju stvari. U svakom sluaju ionako nije sluala Zeniju, gledala je njezin smijeak. Zenia se sada sve ee smijei. Charis se osjea kao da je za te osmjehe zasluna iskljuivo ona sama, Charis, plus sav trud koji je uloila: voni sokovi, sok od kupusa nainjen od njezina vlastitoga kupusa, fino zdrobljenog i protisnutog kroz sito, posebne kupke koje sama spravlja, polagano razgibavanje u stilu joge, pomno rasporeene etnje na svjeem zraku. Sve te pozitivne energije udruuju se protiv stanica raka, dobri vojnici bore se protiv zlih, svjetlo se bori protiv tame; Charis osobno svaki dan meditira u Zenijinu korist kako bi si predoila upravo taj isti rezultat. I djeluje, to djeluje! Zenia sada ima bolju boju, vie energije. Premda je jo veoma mrava i slaba, na oigled se oporavlja.

Ona to zna i zahvalna je. - Toliko ini za mene - kae Charisi, gotovo svaki dan. - Ja to ne zasluujem; hou rei, ja sam za tebe potpuno strana osoba, jedva me poznaje. - To je u redu - kae Charis smeteno. Uvijek se malo zarumeni kad Zenia govori takve stvari. Nije navikla da joj ljudi zahvaljuju za ono to ini, i vjeruje kako to nije potrebno. Istodobno, osjeaj je veoma ugodan; ali istodobno joj pada na um kako bi i sm Billy mogao pokazati malo vie zahvalnosti za sve to je za njega uinila. Umjesto da se na nju mrti i nee jesti svoju prenu slaninu. Trai od nje da priprema dva doruka: jedan za Zeniju, a drugi posebno za njega - kako ujutro ne bi morao sjediti za istim stolom sa Zenijom. - Nain na koji ti se uvlai tjera me na povraanje - rekao je juer. Sada Charis zna zato on tako govori. Ljubomoran je. Boji se da e Zenia stati izmeu njih, da e na neki nain odvui Charisinu pozornost. Djetinjasto je od njega to tako misli. Napokon, on nema po ivot opasnu bolest, a do sada bi ve trebao znati da ga Charis voli. Zato mu Charis dodiruje ruku. - Nee ostati ovdje zauvijek - kae. - Samo dok se malo ne oporavi. Samo dok ne nae gdje e stanovati. - Pomoi u joj traiti - kae Billy. Charis mu je ispriala kako ju je West opalio po oku, ali on nije pokazao suosjeanje. - Ja u je opaliti po drugome - rekao je. - Bum, tres, hvala gospo, bilo mi je zadovoljstvo. - To nije ba pacifistiki od tebe - predbacila mu je Charis. - Nikada nisam tvrdio da sam usrani pacifist - rekao je Billy uvrijeeno. - Samo zato to je jedan rat pogrean, ne znai da su svi takvi! - Charis - javila se Zenia uzrujanim glasom iz prednje sobe. - Je li to radio upaljen? ula sam glasove. Bila sam na trenutak zadrijemala. - Ne mogu rei to mislim ni u svojoj vlastitoj usranoj kui - sike Billy. To su oni trenuci kad Charis odlazi okopavati povrtnjak. Ona gura lopatu u zemlju, izvlai je, preokree zemlju, zastaje i trai crve. Onda uje Zenijin glas za svojim leima.

- Ti si tako snana - kae Zenia sjetno. - I ja sam neko bila tako snana. Mogla sam nositi tri kovega. - Opet e biti - kae Charis najsrdanije to moe. - Naprosto znam da hoe! - Moda - kae Zenia, tihim tunim glasom. - ovjeku najvie nedostaju one male svakodnevne stvari. Shvaa? Charis iznenada osjea krivnju to kopa u svom vlastitom vrtu; ili kao da bi trebala osjeati krivnju. Tako je s mnogim stvarima koje ini: ribanje poda, mijeenje kruha. Zenia joj se divi dok to radi, ali to divljenje je puno sjete. Katkada Charis osjea da je njezino vlastito zdravo, vrsto tijelo prijekor oslabljelu Zenijinu tijelu i da joj to Zenia zamjera. - Idemo nahraniti kokoi - kae. Hranjenje kokoi je neto to Zenia moe raditi. Charis iznosi kokoju hranu u limenki od kave i Zenia je razbacuje, aku po aku. Oboava kokoi, kae. Tako su pune ivota! One su - pa, otjelovljenje ivotne Energije. Zar ne? Charis takav razgovor ini nervoznom. Odve je apstraktan, odve podsjea na fakultet. Kokoi nisu otjelovljenje niega drugoga do kokoijstva. Konkretno jest apstraktno. Ali kako da to objasni Zeniji? - Pripremit u salatu - kae umjesto toga. - Salatu od ivotne Energije - kae Zenia smijui se. Prvi put Charis nije drago uti taj smijeh, koliko god bi trebao biti dobrodoao. Ima neto u njemu to ne razumije. Kao ala iji joj smisao izmie. Salata se sastoji od groica i naribane mrkve sa sokom od limuna i preljevom od meda. Mrkve su Charisine vlastite, iz sanduka s vlanim pijeskom u nadograenoj upi; ve su poele putati male bijele brkove, to pokazuje da su jo ive. Charis i Zenia jedu salatu i peruanski grah s kuhanim krumpirom, same, jer Billy kae da veeras mora izii. Ima sastanak. - esto ide na sastanke - mrmlja Zenia dok Billy oblai jaknu. Odustala je od pukuaja da bude ljubazna prema Billyju, budui da to nije poluilo nikakav rezultat; sada je o njemu poela govoriti u treem licu ak i kad stoji kraj nje. To

stvara krug, jezini krug, sa Zenijom i Charis unutar njega i Billyjem izvana. Charis bi voljela da ona to ne ini; s druge pak strane, Billy si je na neki nain sam za to kriv. Billy runo pogleda Zeniju. - Barem nisam vjeno s guzicom na stolcu kao neki - kae ljutito. I on se obraa jedino Charisi. - Pripazi se - kae Charis. Misli na odlazak u grad, ali Billy to shvaa kao prijekor. - Dobro se zabavljaj sa svojom bolesnom prijateljicom - kae zlobno. Zenia se smjeka kao za sebe, jedva vidljivim gorkim osmjehom. Vrata se zalupe za njim, od ega zazvee sva stakla. - Mislim da bih trebala otii - kae Zenia dok jedu pire od jabuka to ga je Charis spremila u boce ranije jesenas. - Ali gdje e ivjeti? - pita Charis maloduno. - Oh, mogu si neto nai - kae Zenia. - Ali nema novaca! - Mogu nai nekakav posao. Za to sam strunjak. Uvijek se nekome mogu uvui u guzicu, ja znam kako se dobivaju poslovi. - Kalje, prekrivajui lice vretenastim prstima. - Oprosti - kae. Otpija siuan gutljaj vode. - A, ne - kae Charis. - To ne moe! Jo se nisi dovoljno oporavila! Uskoro se hoe - dodaje, jer ne eli zvuati negativno. Treba podravati zdravlje, a ne bolest. Zenia se slabano smjeka. - Moda - kae. - Ali Karen, zbilja, nemoj se brinuti zbog mene. To nije tvoj problem. - Charis - ispravlja je Charis. Zenia teko pamti njezino pravo ime. To meutim jest njezin problem, jer ga je preuzela na sebe. Onda Zenia kae neto jo gore. - Ne samo to me mrzi - kae, a iz usta joj se pojavi vrak jezika liui ostatak pirea od jabuka s vrha lice. - Stvar je u tome da me ni aska ne puta na miru. - West? - pita Charis. Leden prst joj se sputa niz kimu.

Zenia se smjeka. - Ne - kae. - Billy. Zacijelo si to primijetila. Charis osjea kako joj od oaja cijela koa s lica polako klizi nadolje. Nita nije primijetila. Ali zato nije? Sada joj je jasna - sada kad joj je Zenia rekla - ona energija to iskri iz Billyjevih vrhova prstiju i kose kad god je Zenia u blizini. Kao kad se maori kostrijee u doba parenja. - Kako to misli? - Hoe me odvui u krevet - kae Zenia. U glasu joj se osjea trunica aljenja. Hoe me poeviti. - Zaljubljen je u tebe? - pita Charis. Tijelo joj je posve splasnulo, kao da su joj se kosti rastalile. Uas je ono to osjea. Billy me voli, protestira u sebi. - Billy voli mene - kae isprekidanim glasom. - To on tvrdi. - Sama sebi zvui poput cmizdrava djeteta. A kada joj je to zadnji put rekao? - Ah, ovo nije ljubav - kae Zenia blago. - Ovo to za mene osjea, hou rei. To je mrnja. Mukarcima je to ponekad tako teko razlikovati. Ali znala si to i prije, zar ne? - O emu to govori? - ape Charis. Zenia se smije. - Daj molim te, pa nisi dijete. On voli tvoju guzu. Ili neki drugi dio tijela, otkud znam koji? U svakom sluaju, to zacijelo nije tvoja dua, to nisi ti. Da mu nisi sama ponudila, on bi svejedno uzeo. Promatrala sam ga, on je pohotno ubre, svi su oni silovatelji u dui. Ti si, Karen, nevinace. Vjeruj mi, postoji samo jedna stvar koju mukarci hoe od ene, a to je snoaj. Vano je kako e ih natjerati da za to plate. - Nemoj to govoriti! - moli Charis. - Nemoj tako govoriti! - Osjea kako se u njoj neto prelomilo, kako se rui, golem balon to se prelijeva u svim duginim bojama probuen poinje sivjeti poput probodenih plua. to ti ostaje ako odstrani ljubav? Samo stid. Samo surovost. Samo bol. to postaje u tom sluaju od njezinih darova, njezina povrtnjaka, kokoi, njezinih jaja? Svega onoga to je brino njegovala. Sada se trese, osjea muninu u elucu. - Ja sam samo realistina, to je sve - kae Zenia. - Jedini razlog to eli svoj pimpek ugurati u mene jest taj to to ne moe. Ne brini, sve e to on zaboraviti

kad odem. Oni su kratka pamenja. Zato elim otii, Karen - zbog tebe. - I dalje se smijei. Gleda Charis, a pod slabim svjetlom arulje sa stropa lice joj je u sjeni, samo oi svjetlucaju, crvene poput automobilskih svjetala, a njezin pogled prodire u Charis, duboko, duboko. To je pogled preputanja sudbini. Zenia je prihvatila vlastitu smrt. - Ali ti e umrijeti - kae Charis. Ona ne moe dopustiti da se to dogodi. - Ne smije odustati! - Poinje plakati. Grevito se hvata za Zenijinu ruku, a Zenia grevito uzvraa stisak. I njih dvije sjede drei se jedna za drugu preko stola punog prljava sua. Charis lei budna u noi. Billy se vratio, dugo nakon to je legla u postelju, ali nije posegnuo za njom. Umjesto toga okrenuo se na drugu stranu, zatvorio se u sebe i zaspao. esto je tako u posljednje vrijeme. Kao da su u svai. Ali sada zna da postoji i drugi razlog: nije eljena. Zenia je ta koja je sada eljena. Ali Billy eli Zeniju samo svojim tijelom. Zato je tako grub prema njoj njegovo tijelo odvojeno je od njegova duha. Zato je i tako hladan prema Charis: njegovo tijelo eli da se Charis makne s puta kako bi se mogao baciti na Zeniju, pritisnuti je uz kuhinjsku policu, uzeti je protiv njene volje, premda je ona tako bolesna. Moda on i ne zna da je to ono to eli. Ali jest. Podigao se vjetar. Charis ga slua kako trese golim granama i kako studeni valovi udaraju o obalu. Neka se osoba pribliava preko jezera, njezina gola stopala dotiu kreste valova, spavaica joj je sva razderana od dugogodinje izloenosti vremenskim neprilikama, bezbojna joj kosa lepra. Charis zamiri, usredotoujui se na unutarnju sliku, pokuavajui vidjeti tko je to. U njezinoj glavi je mjeseina, povremeno zasjenjena jureim oblacima; ali sada se nebo razvedrilo i ona moe vidjeti lice. To je Karen, to je protjerana Karen. Prela je veliku udaljenost. Sada se pribliava, s onim svojim uplaenim licem bez snage to ga je Charis neko viala u zrcalu kako izranja nasuprot njezinu vlastitom licu, vjetar je poput protjerana duha nosi kroz tamu prema njoj, prema ovoj kui u kojoj se bila

izdvojila i mislila da je na sigurnom; trai da ue u nju, da joj se pridrui, da ponovo s njom dijeli njezino tijelo. Charis nije Karen. Ve dugo ona nije Karen, i nikada vie ne eli biti Karen. Svom snagom gura je od sebe, gura dolje prema vodi, ali ovaj put se Karen ne da pod povrinu. Noena vjetrom ona dolazi sve blie i blie, usta joj se otvaraju. eli govoriti.

33. Karen se rodila pogrenim roditeljima. Charisina baka je rekla da se to ljudima zna dogoditi, a i Charis je u to bila uvjerena. Takvi ljudi moraju dugo traiti, moraju otkriti i prepoznati svoje prave roditelje. U protivnom moraju provesti ivot bez njih. Karen je imala sedam godina kad je prvi put vidjela svoju baku. Toga je dana na sebi imala pamunu haljinicu s falticama sprijeda i irokom trakom oko pasa i odgovarajue vrpce na svijetloplavim pletenicama koje su bile spletene tako vrsto te je imala osjeaj da su joj oi kose. Majka je ukrobila haljinicu, pa je bila kruta i pomalo ljepljiva od vlane kasnolipanjske vruine. Putovali su vlakom, a kad je Karen ustala s vrelog plianog sjedala morala je odlijepiti donji dio haljinice sa stranje strane nogu. Boljelo ju je, ali je mudro odutjela. Majka je na sebi imala komplet od lajnena boje slonovae: haljinu bez rukava i preko nje jaknicu kratkih rukava. Imala je bijeli slamnati eir i bijelu torbicu s pripadajuim cipelama, te par bijelih pamunih rukavica koje je nosila u ruci. - Mislim da e ti se svidjeti - zabrinuto je ponavljala Kareni. - U nekim si stvarima veoma slina svojoj baki. - To je za Karen bila novost, budui da su majka i baka ve dugo bile u loim odnosima. Prislukujui razgovore saznala je da je majka pobjegla s farme kad joj je bilo samo esnaest. Radila je gadne i teke poslove i tedjela novac kako bi ila u kolu i postala uiteljica. Uinila je to kako bi se izvukla iz aka svoje vlastite majke, stare luakinje. Ne bi je ni konjima dovukli natrag na tu hrpu smea, tako je barem govorila.

Pa ipak, evo ih gdje idu ravno na farmu koju Karenina majka toliko mrzi, s Kareninim ljetnim haljinama uredno spakiranima u kovegu i s majinim neseserom kraj njega gore na prtljaniku. Prolazili su mimo blatnih polja, osamljenih kua, sivih ruevnih staja, stada krava. Karenina majka mrzi krave. Jedna od njezinih pria je ona o ranom ustajanju zimi po snjenim meavama, ak prije svitanja, i probijanju drhui od studeni kroz uskovitlani snijeg radi hranjenja krava. Ali: - Tebi e se krave svidjeti - govorila je sada, previe umiljatim glasom, glasom kojim se obraala djeci iz drugog osnovne. Provjerila je ru na usnama u ogledalcu pudrijere, a potom se nasmijeila Kareni da vidi kako je ova to primila. Karen je nesigurno uzvratila smijeak. Nauila se smjekati ak i kad joj nije bilo do toga. Ona e u rujnu poi u drugi razred; nadala se da je nee staviti u majin. Ovo joj nije prvo izbivanje od kue. Prije su je slali tetki, majinoj starijoj sestri Violi. Nekad samo na jednu no, jer je majka nekamo ila; nekad na nekoliko tjedana, osobito ljeti. Majci je trebao dug ljetni odmor zbog njezinih ivaca. - Pa tko ne bi bio ivan, u ovakvoj situaciji? - rekla je teta Vi s neodobravanjem, i to Karenina majka moe drugo i oekivati? Razgovarala je s tetkom Vernom pogledavajui iskosa Karen, kao da je za sve ona kriva. Ali za sve zacijelo nije bila, jer se Karen trudila initi ono to joj se kae, premda bi katkada i pogrijeila; a bilo je i drugih stvari, kao to je hodanje u snu, gdje ona nije mogla nita. Za majine ivce bio je kriv rat. Karenin otac poginuo je u ratu jo prije no to se Karen rodila, ostavivi Kareninu majku da sama samcata odgaja Karen neto za to se znalo da je veoma teko, praktiki nemogue. A bilo je tu jo neto to je imalo veze s vjenanjem Karenine majke, ili pak s njegovim izostankom. Jesu li njeni otac i majka uope bili vjenani bila je jedna od mnogih stvari za koje Karen nije bila sigurna, premda je majka sebe nazivala gospoom i nosila prsten. Nije bilo fotografija s vjenanja, ali za vrijeme rata sve se radilo drukije, tako su svi govorili. Neto u glasu tete Vi pobudilo je u

Karen oprez: ona je sramota, netko o kome se moglo govoriti samo neizravno. Nije ba siroe, ali na njoj je ipak ljaga. Kareni nije nedostajao njezin pokojni otac, jer kako ti moe nedostajati netko koga uope ne poznaje? Ali majka joj je govorila da bi joj trebao nedostajati. Imali su njegovu uokvirenu fotografiju - na njoj nije s majkom, nego sam, u vojnikoj odori, dugo koato lice izgleda sveano i kao da je ve mrtvo - koja se pojavljivala i nestajala s police nad kaminom ovisno o stanju zdravlja Karenine majke. Kad je imala snage da je gleda, fotografija je bila ondje; u protivnom nije. Kareni je fotografija njezina oca sluila kao svojevrsna vremenska prognoza. Kad bi nestala, znala je da se spremaju nevolje i nastojala se drati podalje, ne biti na putu, ne motati se pod nogama, nestati majci s oiju, (na putu, pod nogama, s oiju, kako moe biti na, pod, i s neeg ili neemu istodobno?). No nije uvijek u tome uspijevala, ili je uspijevala odve dobro te bi je majka optuila da sanjari, da joj ne pomae, da ne mari ni za to, da je boli briga za svakoga osim za samu sebe, i majin bi se glas poeo dizati, sve vie i vie, opasno visoko, poput ive u termometru iznad crvene crte. Karen je pokuavala pomagati, pokuavala mariti. Rado bi se brinula, ali nije znala za to bi se trebala brinuti, a osim toga ima tako mnogo stvari koje mora promatrati zbog boja, pa onda drugih stvari koje mora oslukivati. Satima prije oluje, dok je nebo jo vedro i bez vjetra, ona bi ula apat udaljena groma kako joj poput srha prolazi po rukama. ula je telefon prije no to bi zazvonio, ula je bol kako pritjee u majine ruke i nakuplja se ondje poput vode iza brane, svaki as spremne da se prelije, i stajala bi u strahu nasred sobe, gledala u nekom drugom smjeru i izgledala - govorila je majka - kao idiot. Glupao! Moda je bila glupa, jer ponekad nije razumjela to joj se govori. Nije uope ula rijei; umjesto toga ula je lica i ono to je iza njih. Nou bi se budila stojei kraj vrata i drei se za kvaku, i pitala se kako je onamo dospjela. Zato to ini? Zato? pitala je majka drmajui je, a Karen nije mogla odgovoriti. Moj Boe, ti si idiot! Zar ne zna to ti se tamo vani moglo dogoditi?

Ali Karen nije znala, a majka bi rekla: Nauit u ja tebe pameti! Pokazat ju a tebi! Mala kuko! Onda bi izudarala Karen po nogama jednom od svojih cipela ili lopaticom za palainke ili drkom metle, bilo ime to bi joj se nalo pri ruci, a iz tijela bi joj se prosula gusta crvena svjetlost i neto od nje palo bi i na Karen, a Karen bi se otimala i vritala. - Da je tvoj otac iv, ovo bi obavljao on, i udarao bi vraki jae, vjeruj mi na rije! - Kanjavanje Karen bila je jedina funkcija koju je majka pripisivala ocu, te je nju potajno veselilo to ga nema. Karenina majka obino nije rabila izraze kao to su boli nju briga i kuko, nije psovala - osim kad se pribliavala podruju ivane krize. Karen je jako plakala kad bi je majka tukla, ne samo zato to ju je boljelo ve i stoga to se od nje oekivalo da pokae kako se kaje, premda joj je bilo nejasno zbog ega. Ktomu, ako nije plakala, majka bi je nastavila tui sve dok ne bi zaplakala. Ti si dijete bez osjeaja! Ali morala je prestati u pravom trenutku, ili bi je majka tukla zato to plae. Prestani s tom dernjavom! Smjesta da si prestala! Katkada Karen nije mogla prestati, a nije to mogla ni majka, i tada je bilo najgore. Majka se nije mogla suzdrati. Zbog loih ivaca. Onda bi majka pala na koljena i obgrlila Karen i tako je vrsto stisnula te je jedva mogla disati, zaplakala bi i rekla: - Oprosti mi, ja tebe volim, ali ne znam to mi je bilo, oprosti mi! - Karen bi tada pokuala prestati plakati, pokuala bi se nasmijeiti zato to je majka voli. Ako te netko voli, onda je sve u redu. Karenina majka svakog bi se dana namirisala parfemom Tabu; uasavala ju je pomisao da bi mogla loe mirisati. I zato je soba za vrijeme tih kanjavanja bila ispunjena mirisom zagrijanog Tabua. Karenina teta Vi nije ba voljela Karen, ali barem je nije tukla, a kod nje nije bilo loe. Karen je spavala u gostinjskoj sobi koja je imala zavjese s velikim uznemirujuim ruama, naranastima i ruiastima, nalik cvjetai. Drala se po strani to je vie mogla. Pomagala je pri pranju sua iako to od nje nisu traili, drala svoje rupie sloene u najgornjoj ladici, a sokne smotane po dvije u paru i nije prljala odjeu. - Prilino ljupko stvorenjce, ali nema je ta vidjeti - rekla

je njezina teta Vi na telefonu. - Sva je prozirna. Pa, pazim da je ista i nahranjena, to nije osobit napor. Ionako je to tek kranska samilost, nije to kao da imamo vlastitu djecu. Zbilja mi nije teko. Tetak Vern iao je neto dalje od toga. - Di je moja curica? - povikao bi. Traio je da mu Karen sjedi na koljenima, trljao bi joj glavu, stavio lice sasvim uz njezino i cerekao joj se, kakljao je pod rukom; Kareni se to nije svialo, ali ipak se nervozno smijala jer je shvatila da on to eli. - Dobro se zabavljamo, zar ne? rekao je hvalisavo; ali nije u to vjerovao, bila je to samo njegova predodba o tome kako bi se trebao prema njoj ponaati. - Nemoj je gnjaviti - rekla je teta Vi hladno. Koa tetka Verna bila je izvana bijela, a ispod crvena. Kosio je travnjak u kratkim hlaama, nedjeljom predveer kad je teta Vi bila u crkvi, a u tim trenucima postajao bi jo crveniji, premda je svjetlo oko njegova tijela bilo mutno i zelenkastosmee poput blata. Ujutro dok je jo bila u postelji, Karen ga je mogla uti kako stenje i guna u kupaonici. Pokrivala bi jastukom ui. - Hoda u snu, ali nije to nita strano - rekla je teta Vi na telefonu. - Naprosto drim vrata zakljuana tako da ne moe izii van. Ne znam zato se Gloria zbog toga toliko uzrujava. Naravno ivci su joj potpuno upropateni. Ostavljena - no da, s djetetom na grbai, na takav nain - osjeam da joj moram pomoi. Uostalom, sestra sam joj. - Spustila je glas dok je to izgovarala, kao da je to neka tajna. Teta i tetak nisu ivjeli u stanu, kao njezina majka. ivjeli su u kui, novoj kui u rezidencijalnoj etvrti sa sagovima preko cijelog poda. Tetak Vern bavio se prodajom namjetaja; bila je velika potranja za kunim namjetajem jer bilo je to neposredno poslije rata, pa je posao tetka Verna cvjetao, a u ovom trenutku teta Vi i tetak Vern bili su na ljetovanju. Otputovali su na Havaje. To je bio razlog to Karen nije mogla biti kod njih, nego je morala k baki. Morala je ii jer je majci bio potreban odmor. Bio joj je toliko potreban; Karen je znala koliko. Kad je ukrobljenu haljinicu odlijepila sa stranje strane nogu,

na njoj su ostali i komadii koe zato to je majka veer prije upotrijebila lopaticu za palainke, ne plotimice nego postrance; upotrijebila je otru stranu, pa je bilo i krvi. Baka je dola pred njih na eljezniki kolodvor u olupanom modrom kamionu. - Kako si, Gloria - rekla je Kareninoj majci, rukujui se s njom kao da su stranci. Ruke su joj bile velike i preplanule kao i lice; navrh glave imala je upavo sivkasto gnijezdo, pa je Kareni trebalo neko vrijeme da shvati kako joj je to kosa. Na sebi je imala radno odijelo, ktomu ne osobito isto. - To je, znai, mala Karen. - Njezino iroko, naborano lice s nosom poput kljuna i dva mala inteligentna modra oka pod upavim obrvama, obruilo se na Karen, pojavili su se i zubi, veliki i neprirodno jednaki, i toliko bijeli te su gotovo blistali. Smijeila se. - Neu te pojesti - rekla je Kareni. - Ne danas. Ionako si premrava - morat u te ugojiti. - Ah, majko - rekla je Karenina majka prijekorno, svojim umiljatim glasom za drugi razred. - Ona nee shvatiti da se ti samo ali! - Onda joj je najbolje da to prije naui - rekla je baka. - Dio toga je ionako istina. Odve je mrava. Kad bih imala takvo tele, rekla bih za njega da crkava od gladi. Na sjedalu u kabini kamiona crno-bijeli kotski ovar je leao na prljavom pokrivau. - Straga, Glennie - rekla je baka, i pas je podigao ui, mahnuo repom, skoio dolje i preko stranjeg se blatobrana uspentrao u kamion. - Unutra - rekla je baka, podigla Karen u zrak kao da je vrea krumpira i ubacila na sjedalo. Napravi mjesta majci. - Karen je kliznula po sjedalu; to je zaboljelo zbog nogu. Karenina majka je pogledala pseu dlaku i oklijevala. - Ulazi, Gloria - rekla je suho baka. - Prljavo je isto kao i prije. Vozila je brzo i nemuzikalno zvidukala, jednim laktom obijesno naslonjena na otvoreni prozor. Oba stakla bila su sputena i praina s ceste ulazila je unutra u valovima, ali u kabini je ipak smrdjelo po starom psu. Karenina majka skinula je bijeli eiri i gurnula glavu napola kroz prozor. Karen, koja je bila stisnuta

izmeu njih dvije i kojoj je bilo pomalo muka, pokuavala je zamisliti da je i sama pas, jer kad bi bila onda bi joj se ovaj miris sviao. - Opet smo doma, opet smo doma, ju-hu! - povikala je baka veselo. Skrenula je na neravan prilaz kui i Karen letimice ugleda golem kostur, nalik kosturu dinosaura, u visokom korovu ispred kue. Ta je stvar bila ravocrvena, s otrim bridom kime i mnotvom kostiju obloenih naslagama neisti to su virile iz nje. Htjela je pitati to je to ali jo se uvijek bojala bake; uostalom, kamion se vie nije micao i sada je nastala opa guva, izvana je dopriralo lajanje i psikanje i kokodakanje i roktanje, a baka je povikala: - Maknite se, miite se odavde, cure i deki, i, i! Karen nije mogla vidjeti van, zato je pogledala majku. Majka je sjedila uspravno i ukoeno, sa eiriem na koljenima, vrsto mirila i guvala svoje bijele pamune rukavice u lopticu. Bakino se lice pojavilo na prozoru. - Oh, za ime Isusovo, Gloria - rekla je naglo otvorivi vrata. - Pa to su obine guske. - Te guske su ubojice - rekla je Karenina majka, ali se iskobeljala iz kabine. Karen je pomislila kako majka nije trebala obuti bijele cipele, jer dvorite pred kuom nije bilo travnjak, bila je to velika zemljana povrina, dio je bio suh, a dio nije, a dio uope nije bio zemlja nego ivotinjski izmet svih moguih vrsta. Karen je poznavala samo psei, jer to su imali i u gradu. Sada su tu bila dva psa: onaj crno-bijeli kotski ovar i jedan vei, smee-bijeli, i poeli su tjerati jato gusaka natrag prema stranjem dvoritu, lajui i maui kitnjastim repovima. Oko njih je zujalo mnotvo muha. - E da, mogu te gadno utipnuti - rekla je Karenina baka. - Naprosto im se mora suprotstaviti! Pokazati odlunost! - Pruila je ruke prema Karen, ali Karen je rekla: - Mogu sama sii. Baka je onda rekla: - Takvu te volim. - Karenina majka je ila naprijed, nosei u jednoj ruci neseser a u drugoj torbicu kojom je mahala branei se od muha; probijala se izmeu hrpa izmeta u cipelema s visokim

potpeticama, a baka je iskoristila prigodu da kae: - Majka ti je slabi. Histerina. Oduvijek je takva. Nadam se da ti nisi. - to je ovo? - upitala je Karen skupivi hrabrost, budui da je shvatila da se to od nje oekuje. - Koje? - pitala je baka. Oko bakinih nogu umiljavalo se prase osrednje veliine. Njukalo je Karenine sokne onom svojom zastranom gubicom, vlanom i mekom poput one jabuice, slinavom poput usta. - Ovo je Maza. Ona je prase. - Ne to - ree Karen. Znala je da je to prase, vidjela je na slikama. - Ono veliko, tamo sprijeda. - Stari motokultivator - odgovorila je baka, ostavljajui Kareni da se pita to li je to motokultivator. - Idemo! - Uputila se velikim koracima prema kunim vratima nosei pod rukom Karenin koveg, a Karen je kaskala za njom. U daljini se i dalje ulo lajanje i gakanje. Prase ih je slijedilo sve do kue, a onda, na Karenino najvee iznenaenje, ulo unutra. Znalo je kako njukom moe otvoriti vrata s mreom protiv komaraca. Nali su se u kuhinji, koja je mnogo manje nalikovala smetlitu no to je Karen oekivala. Bio je tu ovalni stol prekriven votanim platnom - svijetlozeleno, ima i uzorak od jagoda - s golemim ajnikom i dva-tri prljava tanjura. Bilo je tu i nekoliko stolaca obojenih u zelenu boju jabuke, drvena radna ploha i raskliman trosjed, presvuen smeim pliem i zatrpan hrpama novina. Na podu je takoer bilo novina a preko njih je bio baen ofucani areni pleteni sag. Karenina majka sjedila je u stolcu za ljuljanje kraj prozora i izgledala izmueno. Komplet od lajnena bio je sav izguvan. Bila je izula cipele i hladila se eirom, ali kad je prase ulo u kuhinju tiho je vrisnula. - Sve je u redu, dresirana je - rekla je baka. - Ovo je zbilja vrhunac - rekla je majka, zgrenim, ljutitim glasom. - istija je od mnogih ljudi - rekla je baka. - A i inteligentnija. Uostalom, ovo je moja kua. Ti u svojoj moe raditi to te volja. Nisam te zvala da doe ovamo

i neu te tjerati da ode, ali dok si ovdje mora prihvatiti stvari onakve kakve jesu. Poeala je prase iza uiju i lagano ga udarila po stranjici, a ono je njeno zaroktalo i umiljato mirnulo, pa otilo i izvalilo se na pleteni sag. Karenina majka se rasplakala, s mukom ustala sa stolca za ljuljanje i izjurila iz sobe u arapama, pritiskujui bijele rukavice na oi. Karenina baka se nasmijala. - Sve u redu, Gloria - povikala je za njom. - Maza se ne moe popeti po stepenicama! - Zato? - pitala je Karen. Glas joj je bio poput apta. Nikada nije ula da se netko na taj nain obraa njezinoj majci. - Ima prekratke noge - odgovorila je baka. - E, sada ti moe svui tu svoju haljinicu, ako ima ita drugo od odjee, i pomoi mi oprati krumpire. Uzdahnula je. - Trebala sam imati sinove. Karen je otvorila svoj koveg, nala duge platnene hlae i presvukla se u njih u sobi koju je baka zvala stranja primaa. Nije htjela obui kratke hlaice zbog onoga to je imala po nogama. To je njezina i majina tajna. Nije smjela o tome govoriti, o drku metle ili o lopatici za palainke, inae e biti nevolje, kao to je bilo kad je majka jednog uenika drugog razreda udarila akom po licu i umalo ostala bez posla, a to e onda njih dvije jesti? - Pokazat u ti tvoju sobu kasnije, kad Gloria prestane cmizdriti - rekla je baka. Sada je Karen pomogla baki oprati krumpire. Radile su to u kuhinjici kraj one velike u kojoj je bio elektrini tednjak i kositreni slivnik s pipom za hladnu vodu. Baka je tu prostoriju zvala ostava. Prase je dolo za njima i roktalo u oekivanju, sve dok nije bilo poslano van. - Ne sada, Mazo - rekla je baka. - Od previe prijesnih krumpira bude joj muka. Premda ih oboava. Hoe si i popiti, a to za nju nije nimalo dobro. Veina ivotinja vole cugnuti ako uhvate priliku. Za veeru su imali kuhane krumpire i pilei ujuak s dvopekom. Karen ba i nije bila gladna. Davala je potajno pokoji zalogaj prasetu i dvojici pasa, koji su bili pod stolom. Baka je vidjela to radi ali nije nita rekla, pa je shvatila da se to smije.

Majka je sila na veeru, jo uvijek u kompletu od lajnena, oprana lica i svjee naminkanih usana s usiljenim smijekom. Karen je poznavala taj izraz: znaio je da majka kani izvesti stvar do kraja, ili u protivnom. U protivnom, to? U protivnom nee dobro svriti, po Karen. - Majko, ima li servijeta? - pitala je Karenina majka. Usne su joj se razvukle u osmijeh kao da su im krajeve nategnuli koncem. - Ima li ega? - pitala je baka. - Ubrusa za brisanje prstiju - rekla je majka. - Hajde, Gloria, molim te, upotrijebi rukav - odgovorila je baka. Karenina majka nabrala je nos i pogledala Karen. - Vidi li ti negdje rukave? upitala je. Bila je bez jakne i ruke su joj bile gole. Poela je primjenjivati drugu taktiku: odluila je da e obje ismijavati baku. Baka je uhvatila taj pogled i namrtila se. - U ladici su u kredencu, kao i uvijek rekla je. - Ja nisam neki divljak, ali ni ovo nije sveana veera. Onaj tko eli neka si ih uzme. Za desert je bio pire od jabuka, a nakon toga jak aj s mlijekom. Baka je dodala alicu Karen, ali Karenina majka je rekla: - Oh, majko, ali ona ne pije aj - a baka je odgovorila: - Sada e piti. - Karen je pomislila kako e se posvaati, ali baka je dodala: - Ako je ostavlja kod mene, onda je ostavlja kod mene. Jasno, moe je slobodno povesti sa sobom. - Karenina majka zautjela je kao zalivena. Kad je baka zavrila s jelom, istresla je pilee kosti sa svih tanjura natrag u lonac s ujukom i stavila tanjure na pod. ivotinje su se odmah skupile oko njih, liui ih i mljackajui. - Ne iz sua - rekla je majka slabim glasom. - Manje je klica na njihovim jezicima nego na ljudskima - rekla je baka. - Ti si luda, jesi li toga svjesna? - jedva je protisnula majka. - Tebe treba zatvoriti u ludnicu! - Pokrila je rukom usta i izjurila na dvorite. Baka je gledala za njom. Potom je slegnula ramenima i nastavila piti aj.

- Ima onih to su isti iznutra i onih to su isti izvana - rekla je. - Bolje je biti ist iznutra, ali Gloria to nikada nije znala razlikovati. Karen nije znala to da radi. Zamiljala je svoj eludac pun psee i svinjske sline i klica, ali zaudo nije osjetila muninu. Kad je Karen kasnije dola gore, ula je majku kako plae, zvuk koji je ve mnogo puta ula. Oprezno je ula u spavau sobu odakle je zvuk dopirao. Majka je sjedila na rubu postelje, inila se mnogo neutjenijom no to ju je Karen ikada vidjela. - Nikada nije bila kao prave majke - jecala je. - Nikada! vrsto je stisnula Karen k sebi i plakala joj u kosu, a Karen se pitala to li to znai. Karenina majka otila je sutradan prije doruka. Rekla je da mora natrag u grad, da ima ugovoren posjet lijeniku. Karenina baka odvezla ju je na kolodvor; Karen je ila s njima, da se oprosti. Nosila je duge hlae, zbog nogu koje su opet boljele. Majka ju je drala obgrljenu cijelim putem do vlaka. Prije no to je upalila motor kamiona, baka je pustila guske iz njihova zabrana. To su guske uvarice - rekla je. - One i Cully pazit e na sve. Ako netko pokua ui, Cully e ga sruiti na zemlju a guske e mu iskopati oi. Ostani, Cully! Idemo, Glenn. - Vozila je jednako brzo kao i proli put, gotovo sredinom ceste, ali ovaj put nije zvidukala. Kad je dolo vrijeme da se oproste, Karenina majka poljubila je Karen u obraz i vrsto je stisnula i rekla da je voli i neka bude dobra djevojica. Nije poljubila baku. Nije se ak ni oprostila s njom. Karen je gledala bakino lice: bilo je zatvoreno poput kutije. Karen je eljela priekati dok vlak stvarno ne krene, pa su tako i uinile. Majka joj je mahala kroz prozor vagona, bijele rukavice leprale su poput zastavica. To je bilo zadnje to je vidjela od svoje prave majke, one koja se jo mogla smijeiti i mahati, premda to tada nije znala.

Potom su se Karen i baka vratile na imanje i dorukovale jemenu kau sa smeim eerom prelivenu gustim svjeim vrhnjem. Sada kad je Karenina majka otila, baka vie nije bila tako razgovorljiva. Karen je pogledala baku na suprotnoj strani stola. Dobro ju je pogledala. Baka je bila starija no to se Kareni inilo dan prije; vrat joj je bio mraviji, vjee s vie bora. Oko glave imala je slabano modro svjetlo. Karen je ve bila zakljuila da su joj zubi lani.

34. Poslije doruka Karenina baka pita: - Jesi li ti bolesna? - Nisam - odgovara Karen. Noge je jo uvijek bole ali to nije bolest, to nije nita, jer majka uvijek kae da to nije nita. Ne eli da je stave u postelju, hoe van. Hoe vidjeti kokoi. Baka je prodorno gleda, ali kae jedino: - Ne bi li obukla kratke hlaice? Danas e biti paklenski vrue - ali Karen opet kae ne i njih dvije odlaze pokupiti jaja. Psi i prase ne smiju s njima, zato to bi psi pokuali naganjati kokoi, a prase voli jaja. Njih troje lei na kuhinjskom podu, psei repovi polako udaraju o pod, prase ima zamiljen izraz. Baka uzima koaricu u koju je stavila kuhinjsku krpu i u koju e staviti jaja. Nebo je blistavo, blistavo modro, kao kad te aka pogodi u oko, takva usijana masa boje; tanki prodorni glasovi cvraka zabijaju se poput ica ravno u Kareninu glavu. Vrhovi bakine kose hvataju sunce i gore poput upaljive vune. Idu stazom, kraj njih visoki korov, iak i ptiinjak miriu jae i zelenije od iega to je Karen ikad pomirisala, a mirisi se mijeaju sa slatkastim, otrim vonjem staje, pa Karen ne zna je li taj vonj ugodan ili neugodan, ili je naprosto toliko jak i raskoan te se osjea kao da te neto pregazilo. Kokoinjac je blizu iane ograde i eljezne ograde to ograuje povrtnjak; unutar eljezne ograde nalaze se gredice krumpira nalik brdacima, redovi

kovrave zelene salate i tapovi u obliku tronoca uz koje se penje grah iji crveni cvjetovi bruje od pela. - Krumpir, salata, grah - kae baka, Kareni ili moda samoj sebi. - Kokoi - kae kad stignu do kokoinjca. Kokoaka ima dvije vrste: bijelih sa crvenim krestama i crvenkastosmeih. One eprkaju i kvocaju, i ispod oka gledaju Karen onim svojim utim guterskim oima, prvo jednim, pa onda drugim okom; iskrice raznobojna svjetla iskau poput rose iz njihova perja. Karen ih gleda i gleda, sve dok je baka ne uhvati za ruku. - Ovdje vani nema jaja - kae. Unutra u kokoinjcu je zaguljivo i polumrano. Baka zavlai ruku u slamom ispunjene drvene pregratke i ispod dviju kokoi koje su jo unutra, i odlae jaja u koaricu. Daje Kareni jedno jaje da ga sama nosi. Iz njegove nutrine prosijava njean sjaj. Malko je vlano; na njemu su nalijepljeni ostaci kokojeg izmeta i slamice. Ono je i toplo. Karen osjea kako joj noge straga pulsiraju i vruina udara u glavu. Jaje je meko u njezinim rukama, poput iva srca koje kuca u oklopu od gume. Ono raste, nadima se, i, dok se vraaju prolazei mimo povrtnjaka kroz blistavi sunev sjaj i treperenje pela, postaje toliko veliko i vrelo te ga Karen mora ispustiti iz ruke. Poslije toga se nala u postelji, ispruena na trbuhu. Baka joj je ispirala rane na nogama. - Ja nisam bila prava majka za nju - rekla je baka. - Niti je ona bila prava ki za mene. I gledaj sada. Ali tu nema pomoi. - Stavila je svoje velike vornate ruke na Karenine noge i isprva ju je jo vie zaboljelo, ali onda joj je postajalo sve toplije i toplije, potom ugodno svjee, a onda je zaspala. Kad se probudila, bila je vani. Bilo je prilino mrano, ali je sjao mjesec; na mjeseini je mogla vidjeti stabla i sjene to su ih bacale grane. Isprva se uplaila jer nije znala gdje je ni kako je ovamo dospjela. Oko nje je sve bilo ispunjeno nekim toplim i slatkim mirisom, svjetlucanjem cvijea, mljeike, kako je kasnije doznala da se zove, i lepranjem mnotva nonih leptiria, a bijele pahulje njihovih krila dodirivale su je poput poljubaca. Negdje u blizini umjela je voda.

ula je disanje. Potom je osjetila vlaan nos kako joj dodiruje ruku i neto dlakavo okrznulo ju je u prolazu. Oba psa bila su kraj nje, po jedan sa svake strane. Jesu li zalajali kad je izila iz kue? Nije znala, nije ih ula. Ali vie nije bila zabrinuta, jer oni sigurno znaju put natrag. Dugo je tako stajala duboko udiui miris drvea i pasa i nonog cvijea i vode, jer to je najbolje, to je ono to je eljela, biti vani u noi, sama. Vie nije bila bolesna. Napokon su je psi poeli njeno gurkati, okretati, tjerati natrag prema tamnoj masi kue. Nigdje nije bilo svjetla; pomislila je kako bi mogla ui, popeti se stepenicama i vratiti se u postelju a da baka nita ne dozna. Nije eljela da je tresu i govore joj da je nemogua, ili neim izudaraju. Ali kad se pribliila kui, ondje je stajala baka u dugoj svijetloj spavaici s kosom to je na mjeseini izgledala poput paperja, drala vrata otvorena i nije uope nita rekla. Jednostavno je kimnula Kareni i Karen je ula unutra. Osjeala je da je dobrodola, kao da je kua po noi neka druga kua; kao da je to bilo prvi put to je ula u nju. Sada je znala da i njezina baka hoda u snu, da i baka vidi u mraku. Ujutro je Karen prela rukom po nogama. Nita nije boljelo. Umjesto ljepljivih rana jedino je mogla napipati nekoliko linija tankih poput kose, poput napuknua u zrcalu. Soba u kojoj je Karen spavala bila je najmanja prostorija na katu. Neko je bila majina. Krevet je bio uzak, s izgrebenim nadglavljem od tamno lakiranog drva. Na njemu je bio bijeli prekriva koji je izgledao kao da je netko skupa saio mnotvo gusjenica; komoda je bila obojena u modro, sa stolcem uspravna naslona u istoj boji. Ladice su bile obloene starim novinama; Karen je u njih stavila svoju uredno sloenu odjeu. Zavjese su imale izblijedjeli uzorak nezaboravka. Jutrom bi kroz njih sjalo sunce, otkrivajui prainu na svim povrinama i na prekama stolca. Jo su tu bili pleteni sag, otrcan od uporabe, i taman ormar za odjeu stisnut u jednom kutu sobe.

Karen je znala da njezina majka mrzi tu sobu; mrzila je cijelu kuu. Karen je nije mrzila, premda je bilo nekih stvari koje su joj se inile udnima. U velikoj spavaoj sobi s prednje strane kue u kojoj je spavala baka u plakaru je stajao red mukih izama. Nije bilo kupaonice, samo poljski zahod, s drvenim sandukom ivog vapna i malom drvenom lopaticom kojom se vapno bacalo u rupu. Bila je tu i prednja primaa soba s tamnim zavjesama i zbirkom indijanskih strelica pokupljenih po poljima i golemim hrpama starih novina svuda po podu. Na zidu je visjela uokvirena fotografija Karenina djeda iz davnih vremena, prije no to je nastradao pod traktorom. - On nije bio odrastao s traktorima - rekla je baka. - Samo s konjima. Prokleta se stvar prevrnula na njega. Tvoja je to majka vidjela, u to vrijeme imala je svega deset godina. Moda je to razlog to je ovako skrenula. Rekao je da je sam za to kriv, kad se upetljao s tim avoljim izumima. Poivio je tjedan dana, ali ja mu nisam mogla pomoi. Nisam mogla nita uiniti s kostima. - Govorila je to vie sebi negoli Kareni, kao i mnogo toga drugoga. Sm je traktor jo stajao u taglju; baka ga je vozila prije no to je odve ostarjela. Sada je polja obraivao Ron Sloane iz susjedstva, a on je upotrebljavao vlastiti traktor, vlastitu kosilicu, sve je imao svoje. Drugog tjedna Karenina boravka jedna od kokoi poela je kvocati i, umjesto u svojem pregratku, nainila je gnijezdo na sjedalu traktora. Karen ju je otkrila kako sjedi na dvadeset tri jaja. - Hoe to one - rekla je baka. - Znaju da im mi uzimamo jaja, zato se zavuku nekamo u osamu. Ostale kokoi nesu svoja jaja u njezino gnijezdo. Tako sebi utede trud. Lijene gadure. Tu je koko trebalo ipak premjestiti natrag u kokoinjac, zbog lasica. - Dolaze nou - rekla je Karenina baka. - Ugrizu koko u vrat i isiu krv. - Te su lasice bile tako vitke da su se mogle provui i kroz najmanju pukotinu. Karen ih je zamiljala kao dugake, mrave ivotinje sline zmijama, hladne i tihe, kako se uvlae kroz zidove otvorenih usta, otri onjaci u pripravnosti, oi im sjajne i zlobne. Baka ju je jedne veeri poslala u kokoinjac s fenjerom, a sama je ostala

vani i gledala ima li izmeu dasaka pukotin kroz koje se vidi svjetlo. Jedna lasica u kokoinjcu, rekla je, i to je to. - One ne ubijaju zato to su gladne - rekla je. - Ubijaju iz zabave. Karen je gledala fotografiju svog djeda. Nikada nije mogla razabrati neto osobito sa slika, tijela na njima bila su naprosto plosnata, nainjena od crnobijelog papira, i iz njih nije izbijalo nikakvo svjetlo. Djed je imao bradu i guste obrve, i nosio je crno odijelo i eir; nije se smijeio. Karenina baka rekla je da je bio menonit dok se nije oenio njome i prekinuo sve veze s ostalima. Karen nije bila u stanju nita od toga shvatiti, budui da nije znala to su menoniti. Baka je rekla da je to vjera. Nisu se sluili nikakvim novotarijama, drali su se podalje od drugih, bili su dobri poljodjelci. Menonitsku si farmu mogao uvijek prepoznati po tome to su njihova polja bila obraena do samoga ruba. Ktomu, nisu odobravali rat. Odbijali su se boriti. - Za vrijeme rata nisu ba bili popularni - rekla je. - Jo ima ljudi u okolici koji sa mnom ne razgovaraju zbog njega. - Ni ja ne odobravam rat - izjavila je sveano Karen. Upravo je tako bila odluila. Rat je taj koji je majci upropastio ivce. - Pa, znam da je Isus rekao, okreni i drugi obraz, ali Bog je rekao, oko za oko, zub za zub - rekla je baka. - Ako ljudi ponu ubijati tvoju obitelj, protiv njih se mora boriti. To je moje miljenje. - Moe jednostavno otii ivjeti nekamo dalje - rekla je Karen. - Tako su radili menoniti - rekla je baka. - Pitanje je to se dogaa kad vie nema kamo otii? Odgovori ti meni na to, kaem ja njemu! - Baka je esto govorila o djedu kao da je jo iv: On za ruak voli dobru peenku, ili On nikad ne ide preacem. Karen se poela pitati nije li on doista jo uvijek iv, na neki nain. Ako ga ima igdje u kui, onda je to u prednjoj primaoj sobi. Moda je to razlog to nikada ne upotrebljavaju prednju, ve samo stranju primau sobu. Sjedile bi ondje, Karenina bi baka plela, jednu etvorinu jarkih boja za drugom, i sluale su radio, najee vijesti i prognozu vremena. Baka je voljela znati hoe li padati kia, premda, kako je govorila, ona to bolje pogaa

negoli radio, osjea kiu u kostima. Svakog bi poslijepodneva zaspala ondje na trosjedu, umotana u jedan od dovrenih pletenih sagova, zubi joj u ai vode, a prase i psi uvaju strau. Jutrom je bila ila i raspoloena; zvidukala je, razgovarala s Karen i odreivala to e raditi, jer za sve postoji pravo i krivo vrijeme. Ali poslijepodne, nakon ruka, poela bi kunjati i zijevati, i onda rekla da e samo naas sjesti. Karen nije voljela biti budna dok baka spava. To je bio jedini dio dana kojega se plaila. Ostatak vremena bila je zaposlena, mogla je pomagati. Plijevila je povrtnjak, skupljala jaja, isprva s bakom, a poslije sama. Brisala je sue, hranila pse. Ali dok je baka spavala, nije ak izlazila van jer se nije htjela odve udaljiti. Ostajala bi u kuhinji. Kadto je prelistavala stare novine. Traila bi stranice sa stripovima iz vikend- -izdanja i prouavala: ako sasvim pribliite oko stranici, lica se rasplinjuju u siune arene tokice. Ili bi sjedila za kuhinjskim stolom i batrljkom olovke crtala po komadiima papira. Isprva je pokuavala pisati pisma majci. Znala je pisati tampana slova, nauila je to u koli. Draga majko, Kako si, Voli te Karen. Odetala bi do potanskog sanduia dolje uz cestu, ubacila bi pismo i podigla crvenu metalnu zastavicu. Ali uzvratno pismo nije stizalo. Tako bi umjesto toga sjedila i crtala batrljkom olovke; ili nije crtala. Oslukivala je. Baka je hrkala i ponekad gunala u snu. ulo se zujanje muha, krave u daljini, gakanje gusaka, automobil daleko dolje na poljunenoj cesti kraj ulaza na imanje. Drugi zvuci. Kapanje pipe nad slivnikom u ostavi. Koraci u prednjoj sobi, kripa, to je to? Stolac za ljuljanje, tvrdi trosjed? Sjedila je veoma mirno, smrznuta u poslijepodnevnoj ezi, s najeenim dlaicama na nadlaktici, i ekala da uje da li se koraci pribliavaju. Nedjeljom bi baka odjenula haljinu, ali nije ila u crkvu - za razliku od tete Vi, koja je onamo nedjeljom odlazila dva puta. Umjesto toga donijela bi iz prednje sobe golemu obiteljsku Bibliju i postavila na kuhinjski stol. Zamirila bi, zabola pribadau meu stranice i potom otvorila stranicu koju je pribadaa izabrala. Hajde sada ti - rekla bi Kareni, i Karen bi uzela pribadau i zamirila i pustila da

joj ruka lebdi nad stranicom dok ne bi osjetila kako je neto privlai. Onda bi baka proitala dio u koji se pribadaa zabola. Ako tko meu vama zbilja misli da je mudar po sudu ovoga svijeta, neka bude lud da bude mudar, jer je mudrost ovoga svijeta ludost pred Bogom!1 - Dakle, znam na koga se tu misli. - I kimnula bi glavom. Ponekad je, meutim, bila zbunjena. - U polju jizreelskom psi e prodrijeti Izebelino tijelo2 - itala je. - Stvarno ne znam tko bi to mogao biti. Zacijelo je previe u budunosti. - Proitala bi samo jedan stih svake nedjelje. Nakon toga bi Bibliju zaklopila i odnijela natrag u prednju sobu, presvukla se u radno odijelo i otila van obavljati to treba. Karen klei u povrtnjaku. Bere mahune u koaricu, ute mahune. Bere ih polako, jednu po jednu. Baka moe brati s obje ruke odjednom, ak i ne gledajui, jednako kao to plete, ali Karen mora gledati kako bi mahunu najprije pronala a potom ubrala. Sunce je vrelo do usijanja; ona na sebi ima kratke hlaice i bluzu bez rukava i slamnati eiri koji je baka tjera da nosi da ne dobije sunanicu. Ovako skutrena na zemlji gotovo je nevidljiva budui da su mahune tako visoke. Suncokreti je gledaju golemim smeim oima, njihove su ute latice poput plamiaka suhe vatre. Zrak treperi poput celofana, velikog prozirnog komada celofana koji netko trese na ravnim poljima; pucketa od statike skakavaca. Dobro vrijeme za kosidbu. Iz susjednih polja dopire monotono brujanje traktora Rona Sloanea, zveket i mukli udarci kosilice. Onda prestaje. Karen stie do kraja gredice s mahunama. Izvlai jednu mrkvu iz zemlje, prstima isti od blata, onda je trlja o nogu i odgriza komad. Zna da ju je trebala najprije oprati, ali voli okus zemlje. uje se buka motora. Tamnozeleni kamion dolazi putem. Brzo se pribliava, krivudajui s jedne strane na drugu po ljunku. Karen poznaje kamion: to je kamion Rona Sloanea. Zato nije u polju, zato dolazi ovamo? Gotovo ih nitko ne posjeuje. Baka nema osobito miljenje o susjedima. Kae da oni misle samo o glupostima i

ogovaraju i bulje u nju kad je sretnu u gradu u kupovini. Karen ih je vidjela, to je istina. Kamion se naglo zaustavlja; guske bjee na sve strane, psi laju. Vrata kabine se otvaraju i Ron Sloane ispada van. Izlazi teturajui i dri se za ruku. Preplanula koa njegova lica nalik je smeoj papirnatoj vreici, sva ruiasto-crvena boja je nestala. - Gdje je ona? - pita on Karen. Vonja po znoju i strahu. Rukav mu je poderan, iz ruke mu kaplje krv. Tee, sada se vidi. Povreda, opasnost izbija iz te ruke u udarnim valovima jarko crvene boje. Karen eli zavritati, ali ne moe, ne moe se pomaknuti. U sebi zove baku, i baka se pojavljuje iza ugla kue nosei vjedro i vidi krv i isputa vjedro iz ruke. - Svemogui Boe - kae. - Ron. Ron Sloane okree lice prema njoj i upuuje joj pogled kukavne, bespomone molbe. - Jebena kosilica - kae. Karenina baka hita prema njemu. - Deki i cure, deki i cure - kae guskama i psima. - Cully, idemo - i uje se lajanje i gakanje koje se udaljuje. - Bit e sve u redu - kae Ronu. Prua ruku i dodiruje njegovu i neto kae. Ono to Karen vidi jest svjetlost, modri bljesak koji dolazi iz bakine ruke, potom on nestaje a krv je prestala tei. - Stala je - kae baka Ronu. - Ali mora u bolnicu. Ja mogu samo zaustaviti krv. Odvest u te ja, ti nisi u stanju. To je bila vena; poet e opet za pola sata. Uzmi mokru krpu - kae Kareni. - Mali runik. Hladne vode. Karen sjedi straga u bakinu kamionu s Glenniejem, psom. Sada uvijek sjedi straga, ako moe. Oko nje struji zrak, njezina vlastita kosa kaklja je po licu, mimo nje promiu nejasni obrisi drvea, to je kao da leti. Idu u bolnicu, trideset i neto kilometara udaljenu, u istom gradu u kojem je i eljezniki kolodvor; Ron izlazi, a onda mora sjesti i staviti glavu meu koljena, onda ga Karenina baka obgrli i skupa ulaze u bolnicu teturajui kao oni to sudjeluju u trci na tri noge. Karen i Glennie ekaju u kamionu. Nakon nekog vremena baka izlazi. Kae da e Rona Sloanea zadrati u bolnici da ga saiju, s njim je sada sve u redu. Voze natrag da kau gospoi Sloane to

se Ronu dogodilo, kako se ne bi brinula. Sjede za kuhinjskim stolom gospoe Sloane, baka pije aj a Karen au limunade; ga Sloane plae i govori hvala vam, a baka ne kae nema na emu. Samo kima glavom, pomalo ukoeno, i kae: - Nemojte zahvaljivati meni. Nisam to ja uinila. Gospoa Sloane ima etrnaestogodinju ker svijetle kose, svjetlije od Karenine, s ruiastim oima i posve bezbojnom koom. Ona im dodaje tanjur s kupljenim kolaiima i netremice zuri u Kareninu baku kao da e joj ruiaste oi ispasti iz glave. Gospoa Sloane ne voli Kareninu baku, a ipak je nagovara da uzme jo aja. Ne voli je ni njezina bjelokosa ki. One se nje boje. Njihov je strah posvuda oko njihovih tijela, siuni sivi ledeni marci, poput vjetra na povrini ribnjaka. Njih dvije se boje, a Karen se ne boji, ili barem ne toliko. I ona bi voljela dotaknuti krv, voljela bi kad bi je bila u stanju zaustaviti. Onih poslijepodneva kad je svjeije, Karen i baka odlaze na groblje. Udaljeno je neto vie od jedan kilometar. Tada baka oblai haljinu, ali Karen ne mora. Uvijek idu pjeice, nikada kamionom. Idu poljunenom cestom mimo ograda i jaraka i pranjava korova, i Karen dri baku za ruku. To je jedino vrijeme kad to ini. Sada je dri na nov nain, osjeajui otvrdnule ile i vorove kostiju i mlohavu kou, ne kao neto staro, ve kao boju. Boja je svijetlomodra. U toj je ruci snaga. Groblje je maleno; crkva uz njega takoer je malena i prazna. Ljudi koji su dolazili ovamo sagradili su novu crkvu, veu, vani uz glavnu cestu. - Ovdje smo bili sakrili ene i djecu kad su doli fenijci - kae Karenina baka. Upravo u ovoj crkvi. - to su fenijci? - pita Karen. Rije je podsjea na laksativ, ula ju je na radiju. Fenamin. - Bagra iz Sjedinjenih Drava - kae baka. - Irci. Htjeli su rat. No oi su im bile vee od eluca. - Ona govori o tom dogaaju kao da se zbio juer, ali zapravo je to bilo jako davno. Prije vie od sedamdeset godina. - Mi nismo Irci - kae Karen.

- Ni blizu - kae Karenina baka - premda je tvoja prabaka bila Irkinja. - Sama baka je kotkinja, jednim dijelom, pa je i Karen jednim dijelom kotkinja. Dijelom kotkinja, dijelom Engleskinja, dijelom menonitkinja i dijelom ono, to god to bilo, to joj je bio otac. Prema bakinu miljenju, najbolje je biti kotkinja. Groblje je zaraslo u korov, premda ljudi ovamo jo uvijek dolaze: na nekim grobovima trava je pokoena. Baka za svakoga zna gdje je pokopan i zato: sudar automobila na raskriju, bili su pijani; mukarac koji se raznio na dva dijela vlastitom pukom, svi su znali ali nitko nije htio rei, jer onda bi to bilo samoubojstvo, a to je sramota. Neka gospoa i njezino dijete, djeji grob je manji, poput malog saga kraj kreveta: jo jedna sramota, jer dijete nije imalo pravog oca. Ali: - Svi su oevi pravi - kae baka - iako nisu svi kako treba. - Na nadgrobnim spomenicima ima aneoskih glava, urni sa alosnim vrbama, kamenih janjaca, kamenog cvijea; a i pravog cvijea koje vene u staklenkama od pekmeza. Bakina majka i otac lee ovdje, i njezina dva brata. Ona vodi Karen da ih posjeti; ne kae njihove grobove, kae njih. Ali najee eli posjetiti Karenina djeda. Ime mu je uklesano na nadgrobnom spomeniku, i dva datuma kada je roen i kada je umro. - Moda sam ga trebala poslati natrag menonitima - kae baka. - Moda bi mu bilo drago da je meu svojima. Ali najvjerojatnije ga oni ne bi bili uzeli. U svakom sluaju, najbolje mu je ovdje sa mnom. Bakino je ime uklesano ispod njegovoga, ali mjesto na kojemu bi trebao biti desni datum je prazno. - Morala sam to rijeiti unaprijed - kae baka. - U blizini nema nikoga tko bi to uinio, poslije. Ona Gloria i Vi vjerojatno bi me jednostavno bacile u grabu, da utede novac. ekaju da umrem kako bi mogle prodati farmu. Ili bi me premjestile u taj njihov grad, u neku rupu u zemlji. Zato sam ih prela, sama sam si kupila nadgrobni spomenik. Potpuno sam spremna, pa neka bude to bude.

- Ne elim da umre - kae Karen. Zbilja to ne eli. Baka je za nju siguran kutak, premda je nepopustljiva. Ili upravo zato to je nepopustljiva. Ne izmie ispod nogu, nije vodenasta. Ne mijenja se. Baka uzdigne odluno glavu. - Ja ne namjeravam umrijeti - kae. - Umire samo tijelo. - Sijeva oima na Karen, izgleda gotovo divlje. Kosa navrh glave nalik joj je na iak kad ode u sjeme. Je li Karen voljela svoju baku? pita se Charis na pola puta do Otoka, sjedei na stranjem dijelu skele, sjeajui se sebe kako se sjeala. Nekad jest, nekad nije. Ljubav je odve jednostavna rije za takvu mjeavinu jarkih i njenih boja, otrih okusa i hrapavih bridova. - Ima mnogo naina da se odere maka govorila je baka, a Karen bi se stresla jer je zamiljala baku kako zaozbiljno dere maku. Baka je zorom odlazila u polje sa svojom pukom kalibra 22 i ubijala svisce; zeeve takoer, od kojih je pravila paprika. Ubijala je kokoi kad su bile prestare da nesu jaja ili kad joj je trebala piletina; odsijecala im je glave sjekirom na drvenom panju i one bi bezglasno trale po dvoritu dok im je iz vratova ikljala krv, sivi dim ivota izlazio iz njih, svjetlosna duga oko njih sve vie blijedjela i potom se ugasila. Onda bi ih oerupala i izvadila drob i osmudila perje svijeom, a kad su bile kuhane sauvala bi njihove kobilice koje su mogle ispuniti elje i ostavljala ih da se osue na prozorskoj dasci. Imala ih je ondje ve pet komada. Karen je htjela da jednu prebiju, ali baka je rekla: - Ima li neku elju? - Karen se nije mogla sjetiti nijedne. - Ovo treba uvati kad ovjeku zbilja zatreba - rekla je baka. Sada Karen postavlja vie pitanja; vie toga zna raditi. Baka kae da je ovrsnula. Kad ide sama u kokoinjac po jaja, ona odgurne kokoi ako psiu na nju ili je hoe kljucnuti, a ako se pijevac zaleti prema njenim golim nogama lijepo ga utne; nekada ponese tap da ga dri na udaljenosti. - To je stari podmukli avo - kae baka. - Nemoj mu dopustiti nikakve bezobrazluke. Samo ga dobro opali. Imat e za tebe vie respekta. Jednog jutra njih dvije jedu prenu slaninu, a baka kae - Ovo ovdje je Maza.

- Maza? - pita Karen. Maza, prase, lei na svom pletenom sagu kao i obino za vrijeme obroka, mirka oicama s ekinjavim trepavicama nadajui se otpacima hrane. - Pa Maza je ovdje! - To je Maza od lani - kae baka. - Svake godine imamo novu. - Gleda preko stola Karen. Na licu joj je podmukao izraz; eka da vidi kako e to Karen primiti. Karen ne zna to bi. Mogla bi zaplakati i skoiti od stola i izjuriti iz kuhinje, upravo ono to bi uinila njezina majka a to bi i sama najradije uinila. Umjesto toga odlae viljuku i iz usta vadi ilav polusavakan komadi slanine i polako sputa na svoj tanjur, i otada za nju slanina vie ne postoji, zauvijek. - Ali, za Boga miloga - kae baka, rastueno ali s dozom prezira. Kao da je Karen u neemu iznevjerila. - To su samo prasci. Ljupki su kad su mladi, pametni takoer, ali da ih ostavim na ivotu postali bi preveliki. Opasni su kad narastu, podmukli, pojeli bi i tebe. U tren oka bi te prodrli! Karen razmilja o Mazi kako bez glave tri po dvoritu, iz nje se die sivi dim ivota a sjajna duga se pretvara u nita. to god jo bila, njezina baka je ubojica. Nije udo to je se ljudi boje.

35. Bio je Dan rada. Na taj je dan Karenina majka trebala doi vlakom i odvesti Karen natrag u grad. Karen je ve bila spakirala koveg. Plakala je u svom uskom krevetiu, pod pokrivaem s barunastim resama, pod jastukom. Nije eljela otii od bake, ali je eljela vidjeti majku, koje se - ve tada - nije posve jasno sjeala. Sjeala se samo njezinih haljina i mirisa parfema Tabu i jednog od njezinih glasova, umiljatog glasa, previe umiljatog glasa to ga je upotrebljavala za one iz drugog razreda. Majka nije dola. Umjesto toga javila se teta Vi telefonom, i Karenina baka je rekla da je dolo do nekog zastoja i da e Karen jo malo ostati. - Moe mi

pomoi ukuhati rajice - rekla je. Karen je brala rajice i prala u ostavi a baka ih je furila, gulila i u staklenkama kuhala na pari. Onda je dolo vrijeme da pone kola, a jo uvijek se nita nije dogaalo. Nema nikakva smisla da te ovdje upiemo u kolu - rekla je Karenina baka. Zaas e iz nje otii. - Karen se nije bunila. kolu ionako ba ne voli jer joj je naporno pratiti toliko ljudi odjednom u istoj prostoriji. To je kao radio kad je u blizini oluja: jedva da neto moe uti. Baka je donijela Bibliju iz prednje primae sobe i postavila na kuhinjski stol. - Da vidimo, rekli su slijepci - rekla je. Zamirila je i gurnula pribadau meu stranice. - Psalam osamdeset osmi. To sam ve itala. Udaljio si od mene prijatelja i druga: mrak mi je znanac jedini. - No, to je u posve u redu; znai, trebam se pripremiti na odlazak, ja osobno, prilino brzo. Sada si ti na redu. Karen je uzela pribadau i zamirila, a ruka joj poela slijediti snanu struju koja ju je povukla nadolje. - Aha - rekla je baka, pogledavi je iskosa. - Ponovo Izebela. Otkrivenje, 2, 30. Ali imam protiv tebe to to podnosi Jezabelu, enu koja sama sebe naziva proroicom i koja zavodi moje sluge uei ih da bludno grijee i da jedu idolima rtvovano meso. - A, ovo je zbilja neobino za tako malu djevojicu. - Nasmijeila se Kareni, smijekom uvele jabuke. - Ti zacijelo ivi ispred svojih godina. - Karen nije imala pojma o emu baka govori. Napokon je stigla teta Vi, a ne Karenina majka. Nije ak ni odsjela u bakinoj kui. Odsjela je u jedinom hotelu u gradu, pa je baka odvezla Karen onamo. Ovaj put Karen nije sjedila straga u kamionu. Sjedila je sprijeda na sjedalu punom pseih dlaka, odjevena u svoju haljinicu, istu onu u kojoj je dola, gledala kroz prozor i nita nije govorila. Baka je tiho zvidala. Teta Vi nije bila odve oduevljena to vidi Karen, ali se pravila kao da jest. Potapala je Karen po obrazu. - Pogledaj kako si samo narasla! - rekla je. Zvualo je to kao optuba. - Ima njezin koveg? - pitala je baku. - Viola, ja jo uvijek nisam posve senilna - rekla je baka. - Ne bih ipak mogla zaboraviti njen koveg. Evo ti ga - rekla je Kareni. - Stavila sam unutra pileu

kobilicu da moe neto zaeljeti. - Sagnula se i koatim rukama zagrlila Karen i Karen je mogla osjetiti njezino koato tijelo, vrsto kao kua, a potom bake vie nije bilo. Karen je u vlaku sjedila kraj tete Vi, koja se oko neega stalno uzrujavala. Morat emo te smjesta upisati u kolu - govorila je. - Ve si izgubila gotovo cijeli mjesec! Zaboga, smea si kao bobica! - Gdje je majka? - pitala je Karen. Nije se mogla sjetiti nijednih bobica koje bi bile smee. - Teta Vi se namrtila i skrenula pogled. - Tvoja majka je bolesna rekla je. Kad je Karen dola u kuu tete Vi, otila je u svoju uobiajenu sobu s naranasto-ruiastim cvjetastim zavjesama i odmah otvorila koveg. Unutra je bila kokoja kobilica umotana u komadi votanog papira, uvren gumicom iz upa u kojemu je baka drala upotrijebljene gumice a koji je stajao kraj slivnika. Izvadila je kobilicu iz papira. Imala je kiselkast miris, ali bogat i pun, poput ruke pune zemlje. Sakrila ju je u porub jedne od zavjesa. Znala je da bi je teta Vi, ako je nae, bacila. Karenina se majka nalazi u jednoj zgradi, novoj niskoj utoj kui koja izgleda kao kola. Teta Vi i tetak Vern vode Karen da je posjeti. Sjede u ekaonici na tvrdim stolcima, presvuenim tvrdom hrapavom tkaninom, i Karen je uplaena jer se teta Vi i tetak Vern dre tako sveano; sveano, ali istodobno i pohlepno. Oni spadaju meu ljude koji zaustavljaju svoj automobil i izlaze da vide kad se dogodi prometna nesrea. Neto je tu loe, neto nije u redu, ali oni u tome ele sudjelovati, to god to bilo. Karen radije ne bi, najradije bi se smjesta vratila natrag, natrag u vremenu, natrag ak do farme, ali vrata se otvaraju i majka ulazi u ekaonicu. Hoda polako, ispruene ruke kojom dodiruje namjetaj kao da na taj nain trai put. Hoda u snu, misli Karen. Prije su majini prsti bili vitki, nokti lakirani. Bila je ponosna na svoje ruke. Ali sada su joj ruke oteene i nezgrapne a na domalom prstu vie nema vjenani prsten. Na sebi ima sivi kuni ogrta i

papue koje Karen nikada prije nije vidjela, kao to nikada prije nije vidjela ni majino lice. Ne ovo lice. To je plosnato lice, mutna sjaja, nalik na mrtve ribe na emajliranim pladnjevima u ribarnici. Svjetlost to se gasi, srebrnasta, poput krljuti. Ona to lice okree prema Karen; bezizraajno je poput metalnog oklopa. Oi kao od porculana. Odjednom je Karen uokvirena u tim oima: sitna bljedunjava djevojica to sjedi na hrapavom stolcu, djevojica koju njezina majka nikada prije nije vidjela. Karen prinosi obje ruke ustima i uvlai zrak, usisava ga, obrnuto od krika. - Gloria, kako se osjea? - kae tetak Vern. Glava Karenine majke polako se zanjie u njegovu smjeru, nezgrapna glava, teka. Na njoj je kosa povuena na zatiljak i pridrana ukosnicom. Karenina majka obiavala je kosu namotati na viklere, a kad bi je raeljala bila bi valovita. Ova kosa neureena je i ravna i prekrivena finom patinom, kao da je dugo stajala u kredencu. Karen misli na bakino spremite za povre s onim svojim mirisom zemlje u zatvorenom prostoru i redovima staklenki sa zimnicom, bobice jarkih boja pod staklom, pokrivene tankim slojem praine. - Dobro - kae Karenina majka, nakon krae stanke. - Ne mogu to podnijeti - kae teta Vi. Brie oi rupiem. Potom, vrim glasom: - Karen, zar nee poljubiti majku? Pitanja tete Vi su poput naredbi. Karen se sputa sa stolca i prilazi toj eni. Ne grli je, ne dodiruje rukama. Savija se u struku i usnicama dotie enin obraz. Gotovo nimalo ne pritiskuje, ali usne tonu u obraz i klize niz njega kao da je od hladne gume. Misli na Mazu bez glave kako se rui u stranjem dvoritu i postaje unka. Majina koa ima teksturu mesnog doruka. Osjea muninu u elucu. Majka pasivno prima poljubac. Karen se odmie. Oko majke sada nema crvenog svjetla. Tek slabano ljubiastosmee svjetlucanje.

U automobilu na putu kui Karen sjedi izmeu tete Vi i tetka Verna, umjesto straga kao inae. Teta Vi brie oi. Tetak Vern pita Karen eli li sladoled. Ona kae ne hvala, i on je tape po koljenu. - Tako sam se loe osjeala, moja vlastita sekica; ali morala sam to uiniti - kae teta Vi na telefonu. - Ponovilo se ve trei put, i to sam mogla? Ne znam gdje ih je nabavila! Sreom, prazna boca je leala kraj nje, pa smo barem mogli rei lijeniku to je uzela. Pravo je udo to smo stigli na vrijeme. Neto u njezinu glasu, pretpostavljam; uostalom, nije mi prvi put da to ujem! Kad smo stigli, bila je u dubokoj nesvijesti. Tjednima je imala rane na usnama jer su joj morali nasilu otvoriti usta kako bi joj ugurali crijevo, a danas nije bila za prepoznati. Ne znam - valjda od ok terapije. Ako to ne uspije, morat e na operaciju. - Ona kae operacija sveanim glasom, onim glasom koji upotrebljava za molitve, kao da je ta rije sveta. Ona je eli, tu operaciju, Karen to dobro razabire. Ako njezinu majku operiraju, neto od te svetosti prijei e i na tetu Vi. Karen je ila u kolu, gdje je malo govorila i ni sa kim se nije sprijateljila. Nisu je ak ni zafrkavali, uglavnom su se pravili da je ne vide. Znala je kako se to radi, kako se moe uiniti nevidljivom. Samo je trebala uvui svjetlost oko svoga tijela u sebe, kao kad uvue dah. Kad bi je uiteljica pogledala, njen bi pogled proao ravno kroz nju i pao na onoga tko je u tom trenutku sjedio iza nje. Na taj nain Karen gotovo i nije trebala biti u razredu. Putala je da joj ruke rade ono to se od nje trailo: dugi nizovi slova a i b, uredni stupci znamenaka. Dobivala je zlatne zvijezde za urednost. Njezina papirnata snjena pahulja i papirnati tulipan bili su meu deset primjeraka pribodenih na oglasnu plou od pluta. Svaki tjedan, potom svaka dva tjedna i nakraju svaka tri tjedna odlazila je s tetom i tetkom posjetiti majku. Majka je sada bila u drugoj bolnici. - Majka ti je jako bolesna - rekla joj je teta Vi, ali Kareni nije bilo potrebno govoriti. Mogla je vidjeti kako se bolest iri po majinoj koi, poput dlaica na rukama izmaklih nadzoru; poput trakova munje, ali veoma siunih i sporih. Poput sive plijesni

to se iri kruhom. Kad majka bude time posve proarana, onda e umrijeti. Nitko je u tome nije mogao sprijeiti, budui da to sama eli. Karen je razmiljala o tome da iskoristi svoju pileu kobilicu, ali znala je da to ne bi pomoglo. Ako eli da ti se elja ostvari mora to zaeljeti svim srcem, a ona nije eljela da ova ena ostane na ivotu. Da moe dobiti natrag svoju majku onakvu kakva je bila prije, u dobrim razdobljima, onda da. No znala je da je to nemogue. Od te majke nije ostalo dovoljno. Zato je ostavila kobilicu u porubu zavjese, samo bi s vremena na vrijeme provjerila je li jo ondje. Karen je sjedila u svojoj sobi. Ponekad bi lagano udarala elom o zid, da ne mora misliti. Ili bi dugo gledala kroz prozor. Ili bi u koli gledala kroz prozor. Promatrala je nebo. Razmiljala je o ljetu. Moda e sljedeeg ljeta teta i tetak otii na ljetovanje, pa e se ona moi vratiti na bakinu farmu, skupljati jaja i brati ute mahune na suncu. Na svoj osmi roendan Karen ima tortu. Spekla ju je teta Vi, ukrasila kupovnim ruama od eera i zabola osam svjeica. Teta pita Karen eli li da pozovu koju prijateljicu iz kole, Karen kae ne. Tako oni jedu roendansku veeru sami, njih troje, O Gospode, blagoslovi ovu hranu koju blagujemo, Amen; za veeru su sendvii od tunjevine i jaja na salatu, s maslacem od kikirikija i eleom, a teta Vi kae: - Je l'da izgleda ba zgodno - ima i napoletanskog sladoleda u tri boje: bijeloj, ruiastoj i smeoj. Poslije njega torta. Teta Vi pali svjeice i kae Kareni neka u njih puhne tako da se ugase i neto zaeli, ali Karen samo sjedi i gleda plamenove. - Vjerojatno nikad prije nije imala roendansku tortu - kae teta Vi tetku Vernu, a tetak Vern kae - Siroto djetence - i prelazi rukom po Kareninoj kosi. To u zadnje vrijeme esto radi, ali Karen to ne voli. Ruke tetka Verna okruene su nekim tekim svjetlucanjem, gustim poput elea, ljepljivim, smee-zelenim. Ponekad Karen gleda u zrcalu svoju plavu kosu da vidi nije li to od toga ostalo na njoj. - Zaeli neto - kae tetak Vern srdano. - Zaeli bicikl!

- Mora zamiriti - kae teta Vi. Zato Karen, kako bi im ugodila, zatvara oi i ne vidi nita osim neba, i onda opet posluno otvara oi i gasi svjeice. Teta Vi i tetak Vern pljeu, udarajui dlanom o dlan, a tetak Vern kae: - Dakle, tko bi to rekao! Pogledaj to je ovo! i iz kuhinje dovozi novi novcati bicikl, jarko crven. Ukraen je ruiastim vrpcama a za jednu ruku mu je zavezan balon. - Kako ti se svia? - pita tetak Vern gorljivo. Sumrak je; miris pokoene trave ulazi kroz otvoren prozor, ljetni kukci udaraju o mreu protiv komaraca. Karen gleda bicikl, njegove blistave bice i lance i dva crna kotaa, i zna da joj je majka umrla. Majka nije umrla jo tri tjedna, ali bilo je to isto, zato to (misli Charis) dolazi do preklapanja vremena, kao kad preklopi gornju plahtu da napravi rub, i ako zabode pribadau na bilo koje mjesto onda su dvije rupe jedna iznad druge, a tako je i kod predvianja budunosti. U tome nema niega tajanstvenog, ne vie nego u povlaenju vala s obale ili u harmoniji u glazbi, dva napjeva koja se izvode istodobno. Sjeanje je isto takvo preklapanje, ista vrst preklopa, ali unatag. Ili moda taj preklop nije u samom vremenu, nego u glavi osobe koja promatra. Bilo kako bilo, Karen gleda bicikl i vidi majinu smrt i skljoka se plaui na pod, a teta Vi i tetak Vern su posve zbunjeni a potom i srditi, i kau joj kako je ona sretna djevojica, sretna nezahvalna djevojica, a Karen im ne moe objasniti. Odran je sprovod, ali nije bilo ba previe ljudi. Dvije-tri uiteljice iz majine kole, nekoliko prijateljica tete Vi. Baka nije dola, ali tomu se Karen nije udila - grad nije mjesto za njenu baku. Ali jo je tu bio jedan razlog, modani udar, rekla je teta Vi, i stacionar, tonom koji je u drugih trebao izazvati saaljenje prema njoj - ali Kareni te rijei nisu znaile nita i nije ih htjela sluati, pa ih je izbacila iz glave. Na sebi je imala mornarskomodru haljinu, najblie crnini to je teta Vi uspjela nai u tako kratkom roku, premda je - rekla je na telefonu - to

trebala predvidjeti. Kareni nije bilo doputeno da vidi majino mrtvo tijelo u lijesu, jer je teta Vi rekla da je to za djecu previe okantno, ali ionako je znala kako izgleda. Jednako kao i ivo, samo jo vie tako. Tetak Vern i teta Vi dali su preurediti dio svog podruma. Na betonske zidove su dali staviti gipsane ploe, na pod linoleum prekriven debelim tapisonom. Napravili su sobu za rekreaciju - rekreaciju, ne drekreaciju, ha ha. Tamo je ank s visokim barskim stolcima i pribor za igru dame namijenjen Kareni, i televizor. To je drugi televizor u kui; prvi stoji u dnevnoj sobi. Karen voli gledati televiziju u sobi za rekreaciju, ondje nije nikome na putu. Uope ne mora obraati pozornost na ono to je pred njom na ekranu; moe biti sama, u svojoj glavi, i nitko je nee pitati to radi. Rujan je, ali vani, gore na katu, jo uvijek je suho i vrue. Karen sjedi na sagu u sobi za rekreaciju, gdje je svjeije; bosonoga je, u kratkim hlaicama i majici bez rukava, gleda televiziju. Kukla, Fran i Ollie su lutke, odnosno dvoje od njih to jesu. Iznad glave cipele tete Vi uurbano kuckaju amo-tamo po kuhinjskom podu. Karen je obujmila koljena i lagano se ljulja. Nakon nekon vremena ustaje s poda, ide do sudopera iza anka i toi si au vode, stavlja u nju kockicu leda iz malog friidera i sjeda natrag na sag. Tetak Vern silazi stepenicama. On kosi travnjak. Crveniji je nego inae, a vonj znoja lebdi oko njega, kao vodene kapi oko mokrog psa kad se ovaj otrese. Ide do anka i vadi pivo, otvara bocu i ispije polovicu, obrie mokro lice runikom kraj sudopera. Onda sjeda na trosjed. Trosjed je na razvlaenje, u sluaju da im dou gosti, zato to Karen spava u sobi koja je prije bila gostinjska. Ta se soba jo uvijek zove gostinjska soba, premda u njoj ivi Karen. Dodue, nitko im ne dolazi. Karen ustaje s poda. Namjerava otii gore zato to zna to e se sada dogoditi, ali nije dovoljno brza. - Doi ovamo - kae tetak Vern. Tape svoje golemo dlakavo koljeno. Voli kad mu ona sjedi na koljenu. On to smatra oinskim ponaanjem. - Ti si sada naa mala djevojica - kae njeno. Ali on nju zapravo

ne voli, Karen to zna. Zna da on s njom nije zadovoljan: zato to ne razgovara s njim, to ga nikada ne zagrli, ne smjeka se dovoljno. Ona ne podnosi njegov miris. Miris i njegovu zelenkasto-smeu svjetlost. Sada sjeda na koljeno tetka Verna, a on je povlai gore na krilo i grli jednom od onih crvenih ruku. Drugom rukom gladi je po nogama. esto to radi, navikla je na to; ali ovaj put on gura ruku jo vie gore, meu njene noge. Kukla, Fran i Ollie nastavljaju razgovarati svojim umjetnim glasovima; Kukla je neka vrst zmaja. Karen se malo mekolji, pokuava se odmaknuti od golemih prstiju to su sada u njezinim kratkim hlaicama, ali ruka je vre stie oko struka i tetak Vern joj ape u uho: - Ne mii se! - Ne zvui dobroudno i ljigavo kao obino; zvui srdito. Sada je dri objema rukama, trlja njome gore-dolje po sebi kao da je frotir rukavica za kupanje; njegov ljepljivi dah obavija joj cijelo uho. - Ti voli svog tetka Verna, zar ne? - kae bijesno. - Vas dvoje! - teta Vi vie veselo niz podrumske stube. - Vrijeme je za veeru! Imamo kuhani kukuruz! - Evo nas odmah! - vie tetak Vern promuklo, kao da mu je netko istjerao rijei udarcem u trbuh. Gura jedan prst u Karen, i stenje kao da su ga proboli noem. Jo jednu minutu dri Karen privinutu na sebe: energija curi iz njega i potreban mu je zavoj. Onda je puta. - Brzo tri gore - kae joj. Pokuava povratiti svoj lani glas, svoj glas tetka, ali taj mu se nije vratio; njegov vlastiti glas je utuen. - Reci teti Vi da dolazim odmah. - Karen se osvre pokuavajui vidjeti jesu li joj kratke hlaice straga smekasto-zelene, ali nisu; samo su vlane. Tetak Vern se brie u krpu sa anka. Tetak Vern vreba, eka u zasjedi. Karen ga izbjegava, ali ne moe ga uvijek izbjei. udno je to to tetak Vern nju nikada ne trai kad teta Vi nije kod kue. Moda voli opasnost; ili moda zna da se Karen, kad je teta Vi u blizini, nee usuditi pisnuti. Nejasno je otkud on to zna ili zato je tako, ali je istina. Karenin strah da e teta Vi neto otkriti vei je nego njezin strah od debelih prstiju tetka Verna.

Uskoro mu jedan prst nije dovoljan. Postavlja Karen pred sebe, okrenutu tako da ne moe vidjeti, sa svake strane pridrava je po jedno veliko koljeno, i stavlja ruke pod njezinu plisiranu kolsku suknjicu, sputa joj gaice i gura joj neto tvrdo straga meu noge. Ili upotrebljava dva prsta, tri. To boli, ali Karen zna da ti ljudi koji te vole mogu nanijeti bol na razne naine, a ona sebe svim silama nastoji uvjeriti kako je on voli. On tako tvrdi. - Tvoj te stari tetak voli - kae joj, trljajui svoj hrapavi obraz o njezin. Kad nakon toga veeraju on se vie smije, glasnije govori, pria viceve, ljubi tetu Vi u obraz. Donosi objema poklone: bombonijere za tetu Vi, pliane ivotinje za Karen. - Ti si nam kao prava ki - kae. Teta Vi se blijedo smjeka. Nitko im ne moe rei da ne ine ono to treba. Karen gubi tek: napor da ne misli na tetka Verna i kad je tu i kad ga nema, posve je iscrpljuje. Postaje sve mravija i bljea, i teta Vi razgovara o njoj na telefonu: - To je zbog gubitka majke; ona uti, ali vidi se da joj je teko. Samo se vue naokolo. Nisam oekivala da e to tako dugo trajati. Ve joj je gotovo deset godina! - Vodi Karen lijeniku da vidi je li slabokrvna, ali nije. - Reci mi, to nije u redu? - kae teta Vi. - Bolje je ako o tome govori. Meni moe rei! - Na licu joj je onaj svean, pohlepan izraz, oekuje da e sluati o Kareninoj majci. Navaljuje i navaljuje. - Ne volim kad me tetak Vern pipa - napokon kae Karen. Lice tete Vi najprije omlitavi, a potom se ukruti. - Pipa te? - ponavlja sumnjiavo. - Kako to misli, pipa? - Pipa - kae Karen sva nesretna. - Tamo dolje. - Pokazuje. Ve zna da je uinila neto pogreno, neto neoprostivo. Dotada ju je teta Vi bila spremna podnositi, ak i glumiti da je voli. Vie to nije. Usne tete Vi su bijele, oi joj opasno sijevaju. Karen je uprla oi u pod da to ne gleda. - Ista si kao tvoja majka - kae teta Vi. - Laljivica. Ne bi me zaudilo da poludi, ba kao i ona. Sam Bog zna da je to nasljedno! Da se nisi vie nikada usudila rei neto tako runo o svom tetku! On tebe voli kao kerku! Zar ga

hoe upropastiti? - Poinje plakati. - Moli se Bogu da ti oprosti! - Onda joj se izraz opet promijeni. Brie suze, smijei se. - Zaboravit emo da si to ikada rekla, duo - kae. - Obje emo to zaboraviti. Znam da ti je u ivotu bilo teko. Nikada nisi imala oca. Nakon toga, to se jo moe uiniti? Ba nita. Tetak Vern zna da je Karen progovorila. Ljubazniji je no ikada prema teti Vi. ak je i prema Karen ljubazan, pred drugima; ali nekako tuno, kao da joj oprata. Kad teta Vi ne gleda, on zuri preko stola u Karen, oi na njegovu licu od prijesne govedine blistaju slavodobitno. U ovoj borbi ti ne moe pobijediti, poruuje joj. Moe uti rijei jednako jasno kao da ih je izgovorio. Zasad je izbjegava, vie je ne slijedi po kui, ali eka. Gori od nestrpljenja da na nju stavi ruke, ali ne vie molei je aptom. Sada je nee pitati da li ga voli, sada se ponaa slino kao neko njezina majka prije nego bi poela vritati i hvatati metlu. Ono znakovito zatije, ona mekoa. Karen spava s glavom ispod jastuka jer ne eli uti ni vidjeti; opet je poela hodati u snu, vie no ikad prije. Budi se u dnevnoj sobi dok pokuava izii van kroz staklena vrata, ili u kuhinji dok trese kvaku stranjeg ulaza. Ali teta Vi zakljuava sva vrata. Karen sjedi uspravno u postelji, stie jastuk na grudima. Srce joj kuca od uasa. U njenoj mranoj sobi stoji neki mukarac; to je tetak Vern, naas mu vidi lice u svjetlu to dopire iz predvorja, trenutak prije no to e tiho zatvoriti vrata. Oi su mu otvorene, ali on hoda u snu; na sebi ima prugastu pidamu, pogled mu je staklast. Nikada ne smije probuditi osobu koja hoda u snu, govorila je njezina baka. To bi joj prekinulo putovanje. Tetak Vern se mirno, hodajui u snu, pribliava Kareninoj postelji. S njim dolazi zadah ustajala znoja i pokvarena mesa. On klekne, od ega se krevet zaljulja poput amca, on je gura i Karen pada na lea. - Ti si malo kopile, eto to si ape tiho. - Podmuklo malo kopile. - On govori u snu.

Onda se rui na Karen, stavlja joj svoju ljepljivu ruku na usta i cijepa je na dva dijela. Cijepa je tono kroz sredinu i njezina se koa otvara poput suhe ovojnice kakve ahure i van izlijee Charis. Njezino novo tijelo lagano je kao perce, lagano kao zrak. U njemu nema ni traga boli. Odlijee preko sobe do prozora, iza zavjesa, i ostaje ondje virei kroz tkaninu, ravno kroz uzorak od ruiastih i naranastih rua. Vidi sitnu blijedu djevojicu iskrivljena lica, s nosom iz kojega curi i vlanih oiju kao da se utapa - hvata zrak, ponovo tone, opet hvata zrak. Na njoj lei crna masa koja na nju navaljuje kao ivotinja koja jede drugu ivotinju. Cijelo njezino tijelo - jer Charis moe vidjeti kroz stvari, kroz plahte, kroz meso sve do kosti - njezino tijelo nainjeno je od neeg skliskog i utog, nalik na salo zaklane kokoi. Charis zapanjeno promatra dok mukarac roke, dok se siuno dijete izvija i lamata rukama po zraku kao da je probodeno kroz vrat. Charis ne zna da je Charis, naravno. Ona jo nema imena. Mukarac sjeda na krevet, rukom se dri za srce; sada on hvata zrak. - Tako kae, kao da je neto obavio: neki zadatak. - Sad uti, nisam te povrijedio. Uuti! Da si bila ku o ovome, ili u te ubiti! - Onda zastenje, onako kao to stenje ujutro u kupaonici. - O Boe, ne znam to mi je dolo! Djevojica se prevre u stranu. Dok Charis gleda, ona se naginje i poinje povraati na pod, mukarcu na noge. Charis zna zato. To je zato to je ona smee-zelena svjetlost sada u njezinu tijelu, gusta i ljepljiva, poput gujeg izmeta. Izila je iz tetka Verna i ula u Karen, i ona je sada mora izbaciti iz sebe. Vrata se otvaraju. Na njima stoji teta Vi u spavaici. - to je ovo? to se ovo dogaa? - pita. - uo sam je - kae tetak Vern. - Zvala je - mislim da je dobila crijevnu gripu. - Pa, za ime Boje - kae teta Vi. - Mogao si barem biti toliko pametan i odvesti je u kupaonicu. Donijet u krpu za pod. Karen, namjerava li ti ovo ponoviti? Karen ne moe govoriti, jer Charis je odnijela sve rijei sa sobom. Karen otvara usta i Charis je usisana natrag, kao da ju je vakuum usisao natrag u njihovo zajedniko grlo. - Namjeravam - kae.

Nakon treega puta Karen zna da je uhvaena u klopku. Moe se jedino rascijepiti na dva dijela; moe se jedino pretvoriti u Charis i isploviti iz svoga tijela i promatrati Karen, koju je ostavila bez rijei, kako lamata rukama po zraku i jeca. Tako e morati zauvijek, jer teta Vi je nikada nee uti, to god govorila. Voljela bi uzeti sjekiru i odsjei tetku Vernu glavu, teti Vi takoer, kao da su kokoi; gledala bi kako se sivi dim njihovih ivota izvija iz njih. Ali ona zna da nikada ne bi mogla nita ubiti. Nije dovoljno tvrda. Uzima pileu kost iz poruba zavjese u svojoj sobi, zatvara oi, u svaku ruku uhvati po jedan kraj kosti i vue. Njena elja je njena baka. Baka je sada daleko, gotovo poput prie koju su joj jednom ispriali; teko joj je povjerovati da je neko ivjela na mjestu kao to je farma, pa ak i da takvo mjesto uope postoji. Ali ipak izgovara elju; a kad otvori oi baka je tu, ulazi ravno u njezinu sobu kroz zatvorena vrata, na sebi ima radno odijelo, malo se mrti, ali se i smjeka. Prilazi Kareni i Karen osjea na svojoj koi svje vjetar, baka prema njoj prua svoje dvije vornate ruke, Karen takoer prua ruke i dotie je, i u rukama ima osjeaj kao da se preko njih sipa pijesak. U sobi mirie na mljeiku i vrtnu zemlju. Baka nastavlja hodati; oi su joj svijetlomodre, njezin obraz dotie Karenin, svjee zrnje suhe rie. Onda je poput tokica na stranici sa stripovima, u krupnom planu, onda samo vrtlog u zraku, a onda je vie nema. Ali neto od njezine snage ostaje tu, u Kareninim rukama. Njezina iscjeliteljska mo, njezina ubilaka mo. Nedovoljno da izvue Karen iz stupice, ali dovoljno da je odri na ivotu. Gleda svoje ruke i vidi modri trag. Ono to mora uiniti jest ekati. ekati poput kamena dok ne doe vrijeme. I to je ono to ini. im je tetak Vern dotakne, ona se rascijepi na dva dijela, a sve ostalo vrijeme eka. Baka je mrtva, ili barem mrtva za ovaj ivot, premda ju je Karen vidjela i zna da smrt zapravo ne postoji. Biblija stie u velikoj kutiji naslovljenoj na Karen i Karen je stavlja u svoj koveg pod krevetom, koji je spreman za trenutak kad bude mogla krenuti. Baka joj je ostavila farmu, ali budui da Karen nije

dovoljno stara ne moe je dobiti, ne moe ak ni otii onamo, premda to eli. Tetak Vern i teta Vi su njezini staratelji. Oni sve dre pod nadzorom. Kad joj poinju rasti grudi, dlaice pod pazuhom i po nogama i meu njima i kad dobiva svoju prvu mjesenicu, tetak Vern je ostavlja na miru. Izmeu njih je prostor, ali ne kao odsutnost. To je prisutnost, prozirna, ali gua od zraka. Sada je se tetak Vern boji, boji se onoga to ona namjerava rei ili uiniti; boji se onoga ega se ona sjea, boji se osude. Moda je to stoga to njezin pogled vie nije stidljiv, nije vie prazan ni prekljinjui. Njezin pogled je kamen. Kad ga pogleda tim svojim kamenim pogledom, to je kao da rukom posee kroz njegova rebra i stee mu srce te ono samo to ne prestane kucati. On govori da ima bolesno srce, uzima lijekove, ali oboje znaju da je to zbog onoga to mu ona ini. Kad god ga pogleda, osjeti gaenje i duboku muninu. Osjea odvratnost prema njemu, ali i prema svome tijelu, jer ono jo uvijek ima u sebi njegovu prljavtinu. Mora smisliti nain kako da se oisti iznutra. Kad osjeti te stvari, ona ih mora hermetiki zatvoriti. Mora to uiniti, ili e sama propasti. Cijepa se na dva dijela i ostaje s onom svjeijom polovicom, sa svjetlijim dijelom sebe. Ona sada za taj dio ima ime: ona je Charis. Za svoje ime nalazi spomou pribadae uputu u Bibliji: Ali je najvea meu njima ljubav1. Ljubav je bolja od vjere i ufanja. To novo ime ona moe rabiti samo u mislima, naravno. Svi ostali i dalje je zovu Karen. Charis je spokojnija i vedrija od Karen, jer sve ono runo ostalo je iza nje, kod male Karen. Prema teti je pristojna, ali hladna. Jednog dana, kad je navrila osamnaestu, pita njih dvoje to su uinili s bakinim novcem. Tetak kae da ga je uloio na njezino ime i moe sve podii kad bude imala dvadeset jednu godinu, a u meuvremenu se neto od toga moe upotrijebiti za njezino kolovanje. Teta Vi se dri kao da je to in osobita velikoduja, kao da njezin novac pripada njima i kao da ga oni daju iz svoga depa. Ali ipak oboma lakne kad se upisala na fakultet i preselila u McClung Hall. Teta Vi se pred njom osjea neugodno

zbog onoga kamenog pogleda; a to se tie tetka Verna, on ne zna ega se ona sjea. Nada se da je sve zaboravila, ali nije siguran. Ona se sjea svega, ili tonije, Karen se sjea; ali Karen je pohranjena na sigurno. Charis se sjeti samo onda kad izvadi Karen van, van iz kovega pod krevetom kamo ju je stavila. Ne ini to esto. Karen je jo uvijek dijete, ali Charis poinje odrastati. Charis je navrila dvadeset jednu godinu, ali bakin novac nitko nije spominjao. Nije ju bilo briga. Ionako ga ne bi od njih uzela, jer premda je to zapravo njezin novac, proao je kroz njihove ruke i postao prljav. Ionako ga ne bi uspjela dobiti bez borbe. Nije se htjela boriti. eljela je otii nekamo drugamo i, im je osjetila da je za to spremna, naprosto je nestala. Nestala im ispred oiju. To i nije osobito teko kad zna da te nitko nee doi traiti. Napustila je studij prije diplome - ionako je markirala s predavanja jer nisu uspijevala zadrati njezinu panju - i poela putovati. Putovala je autostopom, autobusima. Radila je kao konobarica, radila je u nekom uredu. Neko je vrijeme provela u jednom aramu1 na Zapadnoj obali, neko vrijeme je ivjela u komuni na nekoj farmi u Saskatchewanu. Radila je svata. Jedanput se vratila na farmu, na bakinu farmu; htjela ju je vidjeti. Ali to vie nije bila farma, ve niz parcela. Charis je pokuala ne aliti zbog toga, ionako nita to je bilo ili to je neko postojalo nee propasti, a farma je jo uvijek u njoj, jo uvijek je njezina, jer stvari pripadaju onima koji ih vole. Kad su joj bile dvadeset etiri godine, odbacila je svoje staro ime. Mnogi su u to vrijeme mijenjali ime budui da imena nisu bila samo etikete, nego i posude. Karen je bila konata torba, i to siva. Charis je skupila sve to nije vie eljela i utrpala u to ime, u tu konatu torbu, i vrsto je zavezala. Bacila je to je vie mogla starih rana i otrova. Zadrala je samo one stvari o sebi koje su joj se sviale ili su joj bile potrebne.

Sve to uinila je u svojoj glavi, jer ono to se dogaa ondje jednako je stvarno kao ono to se dogaa bilo gdje drugdje. Jo uvijek u glavi, otila je do obale Jezera Ontario i bacila konatu torbu u vodu. To je bio Karenin kraj. Karen vie nije postojala. Ali u Charisi je jezero zapravo postojalo, pa prema tome i Karen. Duboko dolje.

36. Sve do sada, u njezinoj kui na Otoku, do ove vjetrovite noi s granama to struu jedna o drugu. Karen se vraa, Charis je vie ne moe sprijeiti. Probila je trulu kou, izila na povrinu, prola kroz zid spavae sobe; u sobi je, upravo u ovom trenutku. Ali nije vie devetogodinja djevojica. Odrasla je, postala visoka, mrava i razrasla poput biljke u podrumu, edna svjetla. A kosa joj vie nije svijetla, nego tamna. Duplje njezinih oiju takoer su tamne, tamne modrice. Vie ne izgleda kao Karen, izgleda kao Zenia. Ona se pribliava Charis, saginje se i stapa s njom, i sada je u Charisinu tijelu. Sa sobom donosi nekadanji stid, koji je topao. Charis je zacijelo ili neto rekla ili proizvela neki zvuk, jer Billy je sada budan. Okrenuo se k njoj, privlai je k sebi, ljubi, prodire u nju uobiajeno nestrpljivo. Ovo nisam ja, eli mu rei Charis, jer ona vie ne vlada svojim tijelom. Ta druga ena preuzela je stvar u svoje ruke; ali Charis se ne udaljuje lebdei, ne promatra iza zavjese. U ovom je tijelu i ona, sve osjea. Osjea kako se tijelo poinje kretati, odgovarati; osjea kako kroz nju struji uitak poput elektrine struje, rastvara se u stotinu boja poput zapaljenog paunova repa. Zaboravlja na Karen, zaboravlja na sebe. Sve se u njoj stopilo u jedno. - Hej, ovo je bilo drukije - kae Billy. Ljubi joj oi, usta; ona lei u njegovu zagrljaju, mlitava poput bolesnika; nije se u stanju pomaknuti. Nisam to bila ja, misli ona. Ali bila je, barem djelomice. To to osjea je zamreno: krivnja, olakanje. Tjeskoba. Ljutnja, zato to Billy posjeduje mo da to uini; ljutnja i zato to je toliko godina ivjela a da to nije upoznala.

Duboko u njoj, duboko u njezinu tijelu, poinje se micati neto novo. (Bila je to no kad je zaeta njezina ki. Charis je u to sigurna. Oduvijek zna tko je otac, naravno. Nije bilo nikakvih drugih mogunosti. Ali majka? Jesu li to ona i Karen, u zajednikom tijelu? Ili je to i Zenia?) Ujutro se osjea vie kao ona, kao Charis. Ne zna kamo je otila Karen. Ne natrag pod povrinu jezera; to nije taj osjeaj. Mogue je da se Karen krije negdje drugdje u njihovu zajednikom tijelu; ali kad zamiri i svojim unutarnjim okom zaviri u ovaj ili onaj zakutak u sebi, ne moe je pronai, premda tu postoji jedno mrano mjesto, neka sjena, neto to ne moe vidjeti. Kad vodi ljubav s Billyjem, ne misli ni da je Karen, pa ni da je Charis. Misli da je Zenia. - Obeaj mi da e uskoro otii - kae Billy. Sada se vie ne ljuti. Uporan je, moli, gotovo je oajan. - Uskoro odlazi - kae Charis, kao da umiruje dijete. Sada Billyja voli vie, u jednom smislu; ali u drugome manje. im u neto ue pohlepa, tjelesna pouda, to smeta istom davanju. Ona sada eli Billyjevo tijelo zbog njega samoga, ne tek kao manifestaciju Billyjeve biti. Umjesto da mu jednostavno slui, sada trai neto za uzvrat. Moda je to pogreno, ona to ne zna. Lee u postelji, jutro je; ona ga gladi po licu. - Uskoro, uskoro - pjevui kako bi ga umirila. Vie ne misli da njegovo tijelo eli Zeniju. Kako bi mogao eljeti Zeniju, sada kad ga Charis eli? Sredina je prosinca. Tlo je smrznuto, lie je popadalo s drvea, vjetar postaje sve jai. Noas pue ravno s jezera, nalijee kroz drvee i grmlje, pokuava otrgnuti plastinu foliju koju je Charis nategnula preko prozora da sprijei propuh. Ova kua nema drvene kapke, a kuegazda ih i ne kani kupovati jer vjeruje da e sve kue na Otoku uskoro biti sravnjene sa zemljom, pa emu troiti novac? Nema ni izolacije. Charis poinje uviati loe strane ivota na Otoku. Dvije kue u njihovoj ulici ve su prazne, prozori su im zabijeni daskama. Pita se hoe li imati dovoljno drva da se mogu grijati kad pone prava zima. U Farrowsu se mota neki

mukarac koji bi joj moda dao drva u zamjenu za satove joge, ali drvo je teko, kako e ga sama dopremiti na Otok? Svima e im trebati i zimska odjea. Billy je veeras u gradu, na jo jednom od svojih sastanaka. Zamilja ga kako na pristanitu eka posljednju skelu za Otok, drui od zime u svojoj tankoj jakni. Trebala bi mu neto splesti. Otii e u Goodwill, to prije, i pokuati nabaviti nekoliko noenih kaputa. Jedan za Billyja, jedan za sebe, a i jedan za Zeniju, jer Zenia ima samo ono to je na njoj. Boji se otii u Westov stan po ostatak svojih stvari, ili tako barem tvrdi. Boji se da e je West ubiti. On je opsesivna linost - naizgled blag, ali ponekad izgubi kompas, a pritom ga izluuje pomisao da ona umire. Ako je ve mora izgubiti, ako ona ve mora umrijeti, on eli o tome osobno odluiti. Mnogi su mukarci takvi, kae Zenia, zagledana prisjeajno u daljinu i s jedva primjetnim smijekom. Ljubav ih tjera u ludilo. Neko davno Charis nikako ne bi bila mogla razumjeti takvu tvrdnju. Sada moe. Charis je sigurna da je trudna. Izostala je jedna mjesenica, ali to nije sve: njezino se tijelo osjea drukije, ne vie napeto i zaobljeno, nego poput spuve, fluidno. Zasieno. Promijenila se njegova energija: sada je tamno naranastoruiasta, poput unutarnje strane hibiskusova cvijeta. Jo nije rekla Billyju, nije sigurna kako e on to primiti. Nije rekla ni Zeniji. Ponajprije, ne eli je povrijediti. Zenia ne moe imati djece jer su joj nainili histerektomiju, a Charis se ne eli ni razmetati ni praviti vana. Osim toga, Zenia sada spava u sobici na katu, onoj u kojoj su neko bile sve Charisine kartonske kutije. Preselili su je onamo gore jer je Billy prigovarao to u dnevnoj sobi nikada nisu sami. Tu sobicu Charis namjerava pretvoriti u djeju sobu poto Zenia ode. Kako, dakle, moe rei Zeniji da je trudna a da je pritom praktiki ne izbaci na cestu? A to nipoto ne bi mogla, jo ne; premda, kad Zenia spomene svoj odlazak, Charis joj vie ne kae neka na to niti ne pomilja. Na mukama je: eli da Zenia

ode, ali ne eli da umre. Voljela bi je izlijeiti pa da je vie nikada ne vidi. Njih dvije ba i nemaju mnogo toga zajednikog, a sada kad dio Zenije nosi u sebi, jedini dio koji joj je potreban, bilo bi joj drae da stvarne Zenije, one od krvi i mesa, nema u blizini. Na Zeniju troi mnogo vremena. A i - premda Charis nerado razmilja na taj nain - stanovitu koliinu novca. Charis doista nema dovoljno novca za sve troje. Zenia izgleda mnogo bolje, ali izgled zna i varati. Kadto pojede pristojan obrok, onda odjuri u kupaonicu i sve povrati. A upravo juer, nakon to su razgovarale o tome kada bi Zenia mogla biti spremna otii - nakon to je tvrdila kako je sigurna da se tumori povlae i da se stvarno izvlai - Charis je ula u kupaonicu i zatekla koljku punu krvi. Da se radilo o nekoj drugoj eni zakljuila bi da ima mjesenicu i da je zaboravila pustiti vodu. Ali Zenia ne moe imati mjesenicu. To je jasno rekla. Charis se zabrinula i pitala ju je za tu krv; Zenia je bila mrtva-hladna. Obino krvarenje, rekla je. Kao kad ti udari krv na nos, manje-vie. Manje krvarenje. Charis se divi njezinoj hrabrosti, ali koga ona pokuava zavarati? Sebe, moda? Charis ne moe prevariti. S vremena na vrijeme Charis razmilja o tome da joj predloi bolnicu. Ali ni sama ne podnosi bolnice. Zato to je njezina majka ondje umrla, smatra ih mjestima za umiranje. Ve poinje planirati kako e roditi kod kue. Charis i Zenia sjede za kuhinjskim stolom. Dovravaju veeru: peeni krumpiri u ljusci, pire od bundeve, salata od kupusa. Ovaj je kupus s trnice, jer Charisin vlastiti kupus je sav potroen. Pretvoren je u sok i uliven u Zeniju, zelena transfuzija. - Danas izgleda snanije - kae Charis s nadom. - Snana sam kao konj - kae Zenia. Sputa naas ruku na stol i s naporom podie. - Stvarno jesam. - Pripremit u ti alicu aja od ginsenga - kae Charis. - Hvala ti - kae Zenia. - Onda, gdje je veeras?

- Billy? - pita Charis. - Na nekom sastanku, vjerojatno. - Zar se nikada ne zabrine? - pita Zenia. - Zbog ega? - kae Charis. - Da nije posrijedi uobiajeni sastanak. Charis se smije. U posljednje se vrijeme osjea sigurnijom u sebe. - Hoe rei, neka maka - kae. - Ne. Uostalom, to ne bi imalo utjecaja. - I doista tako vjeruje. Billy moe raditi to hoe s drugim enama, jer to se ionako ne broji. Billy je poeo razgovarati sa Zenijom. Sada joj kae dobrojutro, a ako ue u sobu kad je ona tamo, kimne joj glavom i neto proguna. Ono to on zove svojim junjakim manirama bori se s njegovom netrpeljivou spram Zenije, i manire pobjeuju. ak joj je neku veer ponudio da malo povue joint koji je puio. Ali Zenia je odmahnula glavom, Billy se osjetio odbijenim, i to je to. Charis bi voljela zamoliti Zeniju da bude malo popustljivija prema Billyju, da mu izie ususret, ali nakon ovakvog njegova ponaanja to joj je teko. Iza Zenijinih lea Billy je ak grublji nego prije. - Ako ta ima rak, pojest u vlastiti eir - rekao je prije dva dana. - Billy! - rekla je Charis zgranuto. - Operirana je! Ima veliki oiljak. - Vid'la si ga? - rekao je Billy. Charis ga nije vidjela. Zato bi? Zato bi traila da vidi neiji oiljak od operacije raka? To se ipak ne radi. - Hoe okladicu? - rekao je Billy. - Pet dolara da nikakav oiljak ne postoji. - Neu - kae Charis. Kako se tako neto moe dokazati? U jednom trenutku joj se prikae Billy kako upada u Zenijinu sobu i dere s nje spavaicu. Ne eli da se takvo to dogodi. - to si se tako zamislila? - kae Zenia. - Molim? - kae Charis. Upravo razmilja o Zenijinu oiljku. - Billy je ve veliki deko - kae Zenia. - Ne bi se trebala zbog njega zabrinjavati. Moe se brinuti sam za sebe. - Razmiljala sam o zimi - kae Charis. - Kako emo preivjeti.

- Ne kako, ako - kae Zenia. - Oh, oprosti, previe sam morbidna. Dan po dan! Zenia uglavnom ide rano u postelju jer joj Charis tako nareuje, ali katkada ostaje i due budna. Charis naloi veliku vatru u tednjaku na drva, pa njih dvije sjede za kuhinjskim stolom i razgovaraju. Ponekad sluaju glazbu, ponekad igraju pasijans. - Znam gledati u karte - kae jedne veeri Zenia. - Hajde da pogledam tebi. Charis nije sigurna da to eli. Ne vjeruje da je osobito dobro znati svoju budunost, jer ionako je gotovo nikada ne moe promijeniti, prema tome emu patiti dva puta? - Samo za zabavu - kae Zenia. Natjerala je Charis da tri puta promijea karte i presijee suprotno od sebe kako nesrea ne bi ila u njezinu smjeru; potom slae karte po tri u redu, za prolost, sadanjost i budunost. Prouava redove karata, a zatim polae jo jednu rundu karata preko njih. - Netko sada ulazi u tvoj ivot - kae ona. Oh, misli Charis. To je sigurno dijete. - A netko drugi iz njega izlazi. To ima veze s vodom; prelaenje preko neke vode. - To je sama Zenia, misli Charis. Oporavit e se, uskoro e otii. A tko god odavde odlazi, mora prijei preko vode. - Ima li to o Billyju? - pita. - Tu je Deko - kae Zenia. - Pik Deko. To bi mogao biti on. Pokriven karo Damom. - Je li ono novac? - pita Charis. - Jest - kae Zenia - ali to je gornja karta. S tim novcem neto nije u redu. Moda e se dati na preprodaju droge ili neto slino. - Billy nikada - kae Charis. - Odve je pametan za to. - Zapravo ne eli nastaviti. - Gdje si ovo nauila? - pita. - Majka mi je bila rumunjska Ciganka - kae Zenia nehajno. - Znala je rei kako je to nasljedno u naoj obitelji. - Dogaa se - kae Charis. To joj zvui posve uvjerljivo: o takvim je darovitostima ula, njena vlastita baka primjerice. Zenijina crna kosa i tamne oi, kao i njezin fatalizam, mogli bi imati veze s ciganskim podrijetlom.

- Kamenovali su je nasmrt za vrijeme rata - kae Zenia. - Uasno! - kae Charis. Nije udo to Zenia ima rak - to je od prolosti to se skriva u njoj, deprimantne prolosti pune tekih metala koju nikada nije izbacila iz sebe. - To su uinili Nijemci? - Smrt od kamenovanja ini joj se stranijom od strijeljanja. Polaganija je, bolnija, s vie muka; ali nije ba u njemakom stilu. Kad misli o Nijemcima, padaju joj na pamet kare, bijeli emajlirani stolovi. Kad misli na kamenovanje, vidi prainu i muhe, deve i palme. Kao u Starom zavjetu. - Ne, aica suseljana - kae Zenia. - U Rumunjskoj. Vjerovali su da ima urokljive oi, mislili su da im je zaarala krave. Nisu htjeli troiti metke, zato su upotrijebili kamenje. Kamenje i toljage. Cigani ondje nisu bili osobito omiljeni. Mislim da ni danas nisu. Ali ona je znala da e se to dogoditi, bila je vidovita. Predala me je svojoj prijateljici koja je ivjela u drugom selu, no prije. To me je spasilo. - Znai, ti zna i pomalo rumunjski - kae Charis. Da je sve ovo znala, pokuala bi Zeniju lijeiti na neki drugi nain. Ne samo jogom i kupusom. Bila bi pokuala vie s vjebama predoivanja, i to ne samo raka nego i Rumunj. Moda je klju Zenijine bolesti skriven u nekom drugom jeziku. - Potisnula sam ga - kae Zenia. - I ti bi to uinila. Imala sam prilike baciti pogled na majku kad su s njom bili gotovi. Ostavili su je tamo leati na snijegu. Bila je tek velika hrpa mesa koje trune. Charis se stresa. Ovo je slika od koje ti se okree eludac. To objanjava zato Zenia tako esto povraa - ako tako neto ima u glavi. Nuno je da takve otrovne slike izbaci iz sebe. - Gdje je bio tvoj otac? - pita Charis kako bi Zenijine misli odvratila od mrtve majke. - On je bio Finac - kae Zenia. - Otuda mi ove iroke jagodice. Charis ima tek nejasnu predodbu o tome gdje se nalazi Finska. Tamo su ume, i ljudi sa saunama i krznenim izmama, i sobovi. - O! - kae ona. - to je radio u Rumunjskoj?

- Nije bio u Rumunjskoj - kae Zenia. - Oboje su bili komunisti, prije rata. Susreli su se na omladinskom kongresu u Lenjingradu. On je kasnije ubijen u Finskoj, borio se u Zimskom ratu protiv Rusa. Kakva ironija, zar ne? Mislio je da je na njihovoj strani, a upravo su ga oni ubili. - I moj otac je poginuo u ratu - kae Charis. Drago joj je to imaju neto zajedniko. - Pretpostavljam da su mnogi poginuli - zakljuuje Zenia. - Ali to je prolost. Pokupila je karte i slae novu rundu. - O! - kae. - Pikova Dama. - Jesu li to jo uvijek moje karte? - pita Charis. - Nisu - kae Zenia. - Ovo su moje. - Sada ne gleda u karte, gleda u strop, iskosa, kroz polusputene vjee. - Pikova Dama znai nesreu. Neki kau da znai smrt. - Duga crna kosa pada joj poput tekog vela oko glave. - Oh, ne - kae Charis obeshrabreno. - Mislim da ovo ne bismo trebale raditi. Previe je negativno. - U redu - kae Zenia, kao da joj je posve svejedno to radi. - Mislim da u otii lei. Charis slua kako se penje stubama teko vukui noge.

37. Zima se vukla dalje. A i oni su se ve jedva vukli. Kupanje je bilo pravo arktiko iskustvo, hranjenje kokoi polarna ekspedicija: trebalo je prtiti snijeg, boriti se sa snanim vjetrovima to su puhali s jezera. Samim kokoima bilo je posve udobno u kuici koju je izradio Billy. Slama i njihov izmet grijali su ih kako je i predvieno. Charis bi voljela da i ispod njezine kue postoji sloj slame. Pribila je stare pokrivae preko zidova, nagurala novine u vee pukotine. Sreom, imali su dovoljno drva: Charis je uspjela nabaviti jednu koliinu, jeftino, od nekoga tko je odustao i vratio se na kopno. Nisu bila nacijepana, pa je Billy veinu iscijepao vani za toplijih dana: volio je raditi sjekirom. Ali u kui je ipak bilo hladno,

osim kad bi Charis razgorjela vatru do opasnog stupnja. U tim je sluajevima zrak postajao zaguljiv i smrdio poput ugrijana mijeg gnijezda. Bilo je i pravih mieva koji su ivjeli ispod dasaka na podu: natjerani hladnoom, izlazili su nou, skupljali mrvice i na stolu ostavljali izmet. Nabirui nos, Zenia bi rukom stresala izmet sa stola. Njezin se odlazak vie nije spominjao. Svakog jutra izvjetavala je Charis o svome zdravstvenom stanju: bolje, loije. Jednog bi se dana osjeala sposobnom za etnju, drugoga bi rekla Charisi kako joj ispada kosa. Vie nije pokazivala nikakvu nadu, inilo se kao da vie ne sudjeluje u svom vlastitom tijelu. Uzimala je ono to joj je Charis nudila - sok od mrkve, biljne ajeve - pasivno i bez osobita zanimanja; putala je Charisi na volju, ali zapravo nije vjerovala da e joj ita pomoi. Prolazila je kroz razdoblja potitenosti i tada bi umotana u pokriva leala na trosjedu u dnevnoj sobi ili bi sjedila mlitavo zavaljena za stolom. - Ja sam grozna osoba - govorila je Charisi drhtavim glasom. - Nisam vrijedna sveg ovog truda. - Oh, nemoj tako govoriti - rekla bi Charis. - Sve nas katkada mue takvi osjeaji. Oni pripadaju u mranu stranu. Misli na ono najbolje u tebi. - Zenia bi je za to nagradila malim nesigurnim smijekom. - to ako toga nema? - rekla bi slabanim glasom. Zenia i Billy drali su se podalje jedno od drugoga. Svako od njih jo uvijek se alio Charisi; inilo se da u tome uivaju, da jedno drugo stalno ogovaraju. Oboma se sviao svadljiv zvuk imena onoga drugoga, okus optubi, lo ukus. Charis bi bila rado upozorila Billyja da ne bude tako grub prema Zeniji: moglo bi je to navesti da ga otkuca o onim podmetnutim eksplozijama. Ali Charis to nije mogla rei Billyju a da ne prizna kako je izdala njegovo povjerenje, pa Zenia zna. Tada bi se razbjesnio na nju. Charis nije eljela bijes. eljela je samo vedre emocije, sve drugo bi okaljalo njezino dijete. Nastojala je provoditi vrijeme samo sa stvarima koje umiruju: bjelina novog svjeeg snijega prije no to gradska a dospije pasti na njega;

iskriavo blistanje siga onog tjedna kad je snjena oluja prekinula telefonske veze. etala je sama po Otoku, pazei da se ne posklizne na smrznutim putovima. Trbuh joj je postajao sve tvri i tvri, grudi su joj poele bujati. Znala je da je vei dio njezine bijele svjetlosne energije sada usmjeren prema djetetu, ne prema Zeniji, ak ni prema Billyju. Dijete je reagiralo, mogla je to osjetiti; unutra u njoj ono je slualo, bilo je pozorno, poput cvijeta je upijalo svjetlost. Nadala se da se ostalo dvoje ne osjeaju zaputenima, ali ona tu nije mogla nita. Imala je samo toliko energije; i to dalje, sve je manje ostajalo za druge. Postajala je sve bezobzirnija, sve tvra; sada je sve jae osjeala u svojim rukama bakinu surovost. Dijete u njoj bilo je ponovo Karen, neroena, ali s Charis koja e bdjeti nad njom imat e vie anse. Ovaj put e se roditi pravoj majci. U mislima je provodila vrijeme ureujui sobicu, djeju sobu. Okreit e je bijelo, kasnije, kad bude imala novaca, kad Zenia ode. Na ljeto, kad bude vrue, Billy moe sagraditi saunu u stranjem dvoritu kraj kokoinjca. Pa oni sljedee zime mogu sjediti unutra i dobro se ugrijati, a onda izii van i valjati se u snijegu. To bi bio dobar nain da se iskoristi snijeg; bolje nego sjediti unutra i aliti se na njega, kao to to ini Zenia. I Billy. U travnju, kad se snijeg otopio i izdanci Charisina tri sunovrata poeli viriti iz smeeg tla i kokoi opet vani eprkale po blatu, rekla je Billyju i Zeniji za dijete. Morala je. Uskoro e se vidjeti; osim toga, ubrzo se moraju dogoditi neke promjene. Ona vie nee moi nastaviti sa satovima joge, pa e novac morati dolaziti iz nekog drugog izvora. Billy e morati nai nekakav posao. Nije imao prave papire, ali posao se ipak mogao dobiti, budui da neki njegovi prijatelji dezerteri rade. Billy e morati pokrenuti dupe. Prije djeteta Charis ne bi razmiljala na taj nain, ali sada razmilja. A Zenia e napokon morati otii. Charis joj je bila uiteljica, ali ako Zenia odbija iskoristiti ono to joj je Charis dala, to je njezin problem.

to je puno, puno je, govorio je bakin glas u njezinoj glavi. Reda mora biti. Krv je jaa od vode. Ona to kae svakome posebno, prvo Zeniji. Njih dvije su za veerom - grah iz limenke, smrznuti graak. U posljednje vrijeme Charis nije vie tako zagriena kad je rije o zdravoj hrani; nekako nema vremena. Billy je opet u gradu. - Imat u dijete - iznenada izlane Charis dok jedu kompot od bresaka iz limenke. Zenia nije povrijeena, ne onako kako se Charis bojala. Ne pokuava joj estitati enjivim glasom, ne grli je niti je tape po ruci sa enskim razumijevanjem. Umjesto toga pokazuje prezir. - No - kae - lijepo si zajebala stvar! - to hoe rei? - pita Charis. - Po emu si zakljuila da Billy eli dijete? - kae Zenia. Ovo Charisi oduzima dah. Odjednom shvaa kako se oslanjala na stanovitu pretpostavku: kako e svi ovo dijete doekati s jednakim oduevljenjem kao ona. Postaje joj takoer jasno da Billyja uope nije uzimala u obzir. Jednom je dodue pokuala zamisliti kako bi to izgledalo da je muko, da je Billy i da ima dijete, ali to joj jednostavno nije polo za rukom. Nakon toga vie uope nije pokuala pogaati njegovu reakciju. - Pa naravano da eli - kae Charis, pokuavajui biti uvjerljiva. - Nisi mu jo rekla, zar ne - kae Zenia. To nije pitanje. - Odakle zna? - kae Charis. Odakle ona zna? Zato se svaaju? - ekaj samo kad dozna - kae Zenia mrano. - Ova e se kua prokleto smanjiti s deritem koje se po cijeli dan dere. Mogla si ba priekati da umrem. Charis je zapanjena njezinom grubou i sebinou, zapanjena i razljuena. Ali ono to iz nje izlazi blie je popustljivosti. - Ja tu sada vie ne mogu nita - kae. - Naravno da moe - kae Zenia pokroviteljski. - Moe pobaciti. Charis ustaje sa stolca. - Ne elim pobaciti - kae. Samo to se nije rasplakala, i kad krene uza stube - to odmah ini, a da prvi put nije oprala sue - doista brizne u pla. Plae u njihovu vreu za spavanje, povrijeena i zbunjena. Poelo se dogaati neto loe, a ona ak nije ni sigurna to je to.

Kad se Billy vrati kui, ona jo uvijek lei na vrei za spavanje, u mraku, jo uvijek potpuno odjevena. - Hej, ta je? - kae on. - to se dogaa? - Ljubi joj lice. Charis se podie, grli ga. - Zar nisi primijetio? - kae kroz suze. - Primijetio to? - pita Billy. - Trudna sam! - kae Charis. - Imat emo dijete! - Zvui kao predbacivanje; nije tako mislila. Ona eli da on to s njom proslavi. - Kakvo sranje - kae Billy. Odjednom je mlitav u njezinu zagrljaju. - Oh, za Isusa Krista. Kada? U kolovozu - kae Charis i eka da se on pone radovati. Ali on se ne raduje. Umjesto toga dri se kao da je rije o velikoj katastrofi; kao da je rije o smrti, a ne o roenju. - Kakvo sranje - ponavlja. - to emo napraviti? Usred noi Charis se zatjee kako stoji vani, u vrtu. Opet je hodala u snu. U spavaici je, noge su joj bose; zemlja i trulo lie mrve joj se pod nogama. Osjea smrad tvora, u daljini, kao kad ih pregaze na autoputu; ali kako je tvor dospio ovamo? Ovo je Otok. Ali moda znaju plivati. Sada je posve budna. U njezinoj ruci utisnut je trag jedne druge ruke: ruka je bakina, pokuava joj neto rei, pokuava doprijeti do nje. Upozorenje. - to? - kae ona naglas. - to je to? Svjesna je da je jo netko u vrtu, tamna sjena naslonjena na zid kraj kuhinjskog prozora. Vidi mali ar. Nije ono bio smrad tvora, nego dim. - Zenia, to si ti? - pita ona. - Nisam mogla spavati - kae Zenia. - Onda, kako je tatica primio stvar? - Zenia, ti ne bi smjela puiti - kae Charis. Zaboravila je da se na nju srdi. - To je tako loe za tvoje stanice. - Zajebi moje stanice - kae Zenia. - I one zajebavaju mene! Mogu isto tako i uivati dok jo imam vremena. - Glas joj dopire iz mraka, lijen, cinian. - A moram ti rei da sam nasmrt bolesna od toga tvoga dobroinstva. Tebi bi bilo puno bolje u tvom usranom ivotu kad bi gledala svoja posla.

- Pokuavala sam ti pomoi - tuli Charis. - Uini mi uslugu - kae Zenia. - Pomai malo nekom drugom. Charis to ne razumije. Zato je dovedena ovamo van da ovo slua? Okree se, odlazi unutra i s mukom se uspinje na kat. Ne pali svjetlo. Sutradan Billy odlazi u grad prvom skelom. Charis grozniavo radi u vrtu, ukopava proljetni kompost, pokuava ne misliti ni na to. Zenia ostaje u postelji. Kad se Billy nakon to je pao mrak vrati kui, potpuno je pijan. Znao se i prije napiti, ali ne toliko. Charis je u kuhinji, pere sue, sue koje se nakupilo od nekoliko dana. Osjea se tekom, osjea se optereenom; ima neto u njezinoj glavi to ona nikako ne moe izvesti na istac. Koliko god gledala, ne uspijeva prodrijeti dalje od povrine stvari. Blokirana je, iskljuena; danas je ak ni vrt nije htio pustiti k sebi. Zemlja je izgubila svoj sjaj i postala obina blatna povrina, a kokoi su cmizdrave i raupane, nalik starim perukama za ienje praine. Poto Billy ue, ona se okree da ga pogleda ali ne govori nita. Onda mu okree lea, vraa se suu. Slua kako on zapinje za stol, rui stolac. Onda je njegove ruke hvataju za ramena. Okree je prema sebi. Ona se nada da e je poljubiti, rei joj kako je promijenio miljenje, kako je sve prekrasno, no umjesto toga on je poinje tresti. Naprijed, natrag, polagano. - Ti... si... naprosto... tako... krvavo... glupa - kae on, u ritmu kojim je trese. - Tako krvavo tupa! - Glas mu je gotovo njean. - Billy, nemoj to raditi - kae ona. - Zato ne? - kae on. - Za koju boju mater ne bi? Mogu raditi to me volja. Ti si preglupa a da bi ita primijetila. - On die ruku s jednog ramena i udara je po licu. - Probudi se! - Ponovo je udara, jae. - Billy, prestani! - kae ona, pokuavajui biti odluna i blaga, trudei se da ne zaplae. - Nitko... meni... nee... govoriti... to da... radim. - Odmie se od nje, onda die koljeno i udara je u trbuh. Odve je pijan a da bi mogao ciljati, ali nju boli.

- Ubit e ga! - Ona sada vriti. - Ubit e nae dijete! Billy sputa glavu na njezino rame i poinje plakati, promuklim isprekidanim jecajima koji zvue kao da ih netko silom izvlai iz njega. - Govorio sam ti kae. - Govorio sam ti, ali me nisi htjela sluati. - to si mi govorio? - pita ona, gladei njegovu utu kosu. - Nema oiljaka - kae on. - Nita. Nema nikakvih oiljaka. Charis ne shvaa o emu on govori. - Doi, idemo - kae. - Idemo gore u krevet. - I odu, i ona ga ziba u naruju. Potom oboje tonu u san. Ujutro Charis ustaje i ide nahraniti kokoi, kao obino. Billy je budan: ostaje na toplom u vrei za spavanje, gleda je kako se odijeva. Prije no to se spusti u prizemlje, ona dolazi k njemu i ljubi ga u elo. eli da on neto kae, ali on uti. Najprije pali vatru u tednjaku, potom puni vjedro na sudoperu. uje kako se Billy kree gore na katu; Zenia takoer, to je neuobiajeno. Moda se pakira, moda odlazi. Charis se tome svakako nada. Zenia ovdje vie ne moe ostati, uzrokuje odvie smetnji u atmosferi. Charis izlazi na dvorite i otvara vrata to vode u ograeni dio za kokoi. Jutros ih ne uje kako se komeaju, ne uje njihovo pospano kvockanje. Pospanke jedne! Otvara vrata kokoinjca, ali nijedna ne izlazi. Zbunjena, odlazi do vrata za ljude i ulazi unutra. Kokoi su sve mrtve. Od prve do zadnje, mrtve u svojim drvenim sanducima, dvije lee na podu. Posvuda je krv, na slami, kaplje iz sanduk. Podie jednu od onih dviju s poda: vrat joj je prerezan. Stoji tamo u oku, konsternirana, pokuava zadrati prisebnost. U glavi joj se muti, pred oima joj se kovitlaju crvene estice. Njezine lijepe kokoi! To je zacijelo lasica. to drugo? No, zar lasica ne bi isisala krv? Moda susjed, ne moda najblii, nego netko drugi. Tko ih toliko mrzi? Kokoi, ili nju i Billyja. Osjea se kao da su je oskvrnuli.

- Billy! - doziva. Ali on je ne moe uti, on je unutra. Nesigurnim korakom ide prema kui; boji se da e se onesvijestiti. Stie do kuhinje i ponovo ga zove. Sigurno je zaspao. Teko se uspinje na kat. Billyja nema. Nema ga nigdje u sobi; onda gleda u Zenijinu sobu, nema ga ni ondje. Zato je mislila da e ga nai ondje? Otila je i Zenia. Oboje je otilo. Nema ih u kui. Charis tri, tri teko diui, prema pristanitu. Sada zna. Napokon se dogodilo: Billyja su oteli. Kad stigne do pristanita skela tuli, upravo kree: na njoj stoji Billy, a sasvim blizu njega stoje dva neznanca. Dvojica mukaraca u dugim kaputima, izgledaju kao to se i oekuje. Kraj njega stoji Zenia. Sigurno ga je ona izdala, sigurno ga je ona predala u ruke policiji. Billy ne mae. Ne eli da ona dvojica doznaju da Charis ima neke veze s njim. Nastoji je zatititi. Polako se vraa kui, polako ulazi unutra. Pretrauje od vrha do dna, trai oprotajno pismo, ali nema niega. U sudoperu nalazi no za kruh: na otrici je krv. To je bila Zenia. Zenia je zaklala njezine kokoi. Moda Billy nije otet. Moda je pobjegao. Pobjegao sa Zenijom. To je mislio kad je rekao da nema oiljaka: nema oiljaka na Zeniji. On to zna jer je pogledao. Pregledao je Zenijino tijelo, temeljito, pod upaljenim svjetlom. On zna sve to treba znati o tom tijelu. Bio je u njemu. Charis sjedi i, lagano udarajui elom o plou kuhinjskog stola, pokuava istjerati misli iz glave. Ipak razmilja. Ako nema oiljaka, onda zacijelo nema ni raka. Zenia nema rak, tono kao to je rekao Billy. Ali ako je to istina, to je onda Charis radila posljednjih est mjeseci? Pravila budalu od sebe, eto to. Tako teku budalu te je pravo udo to uope ima mozak. Dala se varati. Kako dugo, koliko puta? On joj je pokuao rei. Pokuao je natjerati Zeniju da ode, a onda je bilo prekasno.

to se pak tie mrtvih kokoi i krvavoga kuhinjskog noa, to je poruka. Prerei si ile. Ona uje glas, glas iz daleke prolosti, vie od jednog glasa. Tako si glupa. U ovoj borbi ti ne moe pobijediti. Ne u ovom ivotu. Njoj je ovoga ivota ionako ve dosta; moda je dolo vrijeme za onaj sljedei. Zenia je sobom odnijela dio nje koji joj je potreban da bi preivjela. Glupa je, nije nizato, slaboumna je. Sve ovo runo to joj se dogaa je kazna, ona treba nauiti lekciju. A lekcija glasi: najbolje joj je da odustane. To govori Karen. Karen se vratila, Karen je ovladala njihovim tijelom. Karen se ljuti na nju, Karen je naputena i oajna, Karen je bolesna od gaenja, Karen eli da one umru. eli ubiti njihovo tijelo. Ve ima no za kruh u ruci, primie ga njihovu zajednikom zapeu. Ali ako to uini, njihovo e dijete takoer umrijeti, a Charis odbija dopustiti da se to dogodi. Svu svoju snagu, svu svoju unutarnju iscjeljujuu svjetlost, bakinu surovu modru svjetlost, priziva u svoje ruke; utke se hrve s Karen oko noa. Kad ga uspije oteti, odgurne Karen od sebe to jae moe, natrag dolje meu sjene. eka da se Billy vrati. Zna da se nee vratiti, ali ipak eka. Sjedi za kuhinjskim stolom, snagom volje tjera svoje tijelo da se ne mie, i ne mie se. eka cijelo poslijepodne. Potom odlazi u postelju. Sutradan vie nije na taj nain izvan sebe. Naprotiv, izbezumljena je. Najgore je kad ovjek ne zna. Moda je krivo procijenila Billyja, moda nije pobjegao sa Zenijom. Moda je u zatvoru, gdje mu netko u kupaonici s tuevima ree grkljan. Moda je mrtav.

Naziva sve brojeve narkane na zidu kraj telefona. Pita, ostavlja poruke. Nitko od njegovih prijatelja nije nita uo, ili ne eli priznati. Tko bi jo mogao znati gdje je, kamo je mogao otii? On, ili Zenia, ili oboje zajedno. Tko jo poznaje Zeniju?

Na pamet joj pada samo jedna osoba: West. West je ivio sa Zenijom prije no to se pojavila s modricom na oku na Charisinu pragu. Sada Charis tu modricu na oku gleda u drugom svjetlu. Moda je njeno postojanje imalo valjan razlog. West predaje na sveuilitu, tako joj je rekla Zenia. Predaje glazbu ili tako neto. Pita se naziva li on sebe West ili Stewart. Trait e obojicu. Ne treba joj dugo da otkrije broj njegova telefona kod kue. Ona naziva i javlja se neka ena. Charis objanjava da trai Zeniju. - Traite Zeniju? - kae ena. - Ta zato bi doavola ikome takvo to palo na pamet? - Tko je tamo? - kae Charis. - Antonia Fremont - kae Tony. - Tony - kae Charis. Netko koga manje-vie poznaje. Ne pita se kako to da se Tony javlja na Westov telefon. Duboko udahne. - Sjea se kad si mi htjela pomoi na travnjaku ispred McClung Halla? Ali mi nije trebalo? - Sjeam - kae Tony oprezno. - Dakle, ovaj put mi treba. - Pomo u vezi sa Zenijom? - pita Tony. - Tako neto. Tony kae da dolazi.

38. Tony skelom dolazi na Otok. Sjedi za Charisinim kuhinjskim stolom, pije aj od mente, slua cijelu priu i s vremena na vrijeme poluotvorenih usta kima potvrdno. Postavlja nekoliko pitanja, ali ni u to ne sumnja. Kad Charis kae kako je bila stvarno glupa, Tony odgovara kako Charis nije bila izuzetno glupa, ne gluplja od same Tony. - Zenia savreno zna svoj posao - tako to Tony formulira. - Ali ja sam je toliko alila! - kae Charis. Suze joj teku niz obraze; ini se da ih ne moe zaustaviti. Tony joj prua zguvani papirnati rupi.

- I ja - kae Tony. - U tome je pravi strunjak. Objanjava kako West nije mogao udariti Zeniju po oku, ne samo zato to West nikada nikoga ne bi mogao udariti po oku, ve stoga to West u to vrijeme nije ivio sa Zenijom. Sa Zenijom on ne ivi ve vie od godinu i pol dana. ivi s Tony. - Premda vjerujem da je to mogao uiniti i na ulici, onako u prolazu - kae ona. Bio bi to neodoljiv izazov. Ne znam to bih ja bila u stanju uiniti da ponovo naletim na Zeniju. Politi je benzinom, moda. I zapaliti. to se pak tie Billyja, Tony smatra kako Charis ne bi trebala gubiti vrijeme traei ga; prvo, zato to ga nikada nee nai; drugo, to ako ga ipak nae? Ako su ga oteli Mounties, ona ga nee moi spasiti: vjerojatno je ve negdje u nekakvoj cementnoj eliji u Virginiji, a ako eli stupiti s njom u dodir, ve e to uiniti. Dopisivanje im je doputeno. Ako nije otet, nego ga je pak smotala Zenija, nee se ionako htjeti susresti s Charis. Osjeat e se odve krivim. Tony zna, Tony je sve to prola: Billyja kao da je netko zaarao. Ali Zenia se nee dugo zadovoljiti Billyjem. On je odve sitan ulov, i - s oprotenjm, Charis odve lagan plijen. Tony je mnogo razmiljala o Zeniji i zakljuila da Zenia voli izazove. Voli provaliti i upasti u tue, voli uzeti stvari koje joj ne pripadaju. Billy je, kao i West, bio samo pokusna meta. Vjerojatno na zidu dri pribijenu cijelu zbirku pimpeka, poput punjenih ivotinjskih glava. - Samo ga ostavi na miru i vratit e se kui maui repom - kae Tony. - Ako jo bude imao rep, kad Zenia bude s njim zavrila. Charis zapanjuje lakoa kojom Tony izraava neprijateljske osjeaje. To za nju sigurno nije dobro. Ali donosi neporecivo olakanje. - A ako se ne vrati? - pita Charis. - to ako se ne vrati kui? - Jo uvijek mrca. Tony kopa ispod sudopera i pronalazi papirnati runik. Tony slijee ramenima. - Onda se nee vratiti. Ima i drugih stvari kojima se ovjek moe baviti.

- Ali zato je poubijala moje kokoi? - pita Charis. S koje god to strane gledala, nikako joj ne ide u glavu. Kokoi su bile ljupke, nikome nisu nita skrivile, nisu imale nikakve veze s kraom Billyja. - Zato to je ona Zenia - kae Tony. - Ne razbijaj glavu motivima. Atila, Bi Boji, nije imao nikakve motive. Imao je naprosto velike apetite. Ubila ih je. To govori samo za sebe. - Moda zato to su joj majku Rumunji kamenovali nasmrt jer je bila Ciganka kae Charis. - Molim? - kae Tony. - Ne, nije! Bila je Bjeloruskinja u progonstvu! Umrla je u Parizu od tuberkuloze! Onda se Tony poinje smijati. Smije se i smije. - to je? - pita Charis zbunjeno. - O emu je rije? Tony priprema Charis aj i kae joj neka se malo odmori. Sada mora paziti na svoje zdravlje, kae Tony, zato to je majka. Omata Charis pokrivaem i Charis lijee na trosjed u dnevnoj sobi. Osjea se pospano, a i zbrinuto, kao da nita vie ne ovisi o njoj. Tony izlazi nosei nekoliko plastinih vrea za smee - Charis zna da je plastika nezdrava, ali nije uspjela nai nita bolje - i stavlja u njih uginule kokoi. Mete kokoinjac. Puni vjedro vodom i trudi se oistiti krv to bolje umije. - Postoji mrk - kae Charis sneno. - Mislim da sam uglavnom oistila - kae Tony. - to ovaj no za kruh radi u vrtu? Charis objanjava kako je pokuala prerezati ile, a Tony je ne grdi. Jednostavno kae da noevi za kruh nisu ivotno rjeenje, ispire ga i stavlja natrag na stalak za noeve. Kad se Charis malo odmorila, Tony je ponovo smjeta za stol. Ima list papira i kemijsku olovku. - Dakle, sada se sjeti svega to ti treba - kae. - Svega to je svrsishodno.

Charis razmilja. Treba joj bijela boja za djeju sobu; treba joj izolacija za kuu, jer nakon ljeta dolazi zima. Treba joj nekoliko irokih haljina. Ali nita si od toga ne moe priutiti. S Billyjem i Zenijom koji su pojeli sav peceraj nije uspjela nita utedjeti. Moda e morati traiti socijalnu pomo. - Novac - kae polako. Nerado to izgovara. Ne eli da Tony pomisli kako prosi. - Dobro. Dakle, razmislimo malo o nainima da do njega doe. Uz pomo prijateljice Roz, koje se Charis mutno sjea iz McClung Halla, Tony pronalazi Charisi odvjetnika i odvjetnik odlazi u potragu za tetkom Vernom. On je jo iv, premda teta Viola vie nije. I dalje stanuje u kui s tapisonom i sobom za rekreaciju. Charis se ne mora s njim susresti - to umjesto nje obavlja odvjetnik i o tome podnosi izvjetaj Tony. Charis ne mora ispriati cijelu priu o tetku Vernu, jer ono to odvjetniku treba nalazi se u oporukama, u majinoj i u bakinoj. Posve je jasno to se dogodilo: tetak Vern je uzeo novac od prodaje farme, Charisin novac, i uloio ga u svoj posao. Tvrdi kako je pokuavao pronai Charis nakon njezina dvadeset prvog roendana, ali nije uspio. Moda je to istina. Charis ne dobiva onoliko novca koliko bi trebala - ne dobiva kamate, a tetak Vern je potroio i dio glavnice, ali dobiva vie no to je ikada imala. Dobiva i ljigavo pismo tetka Verna u kojem kae kako bi je rado opet vidio jer da je ona njemu uvijek bila poput keri. Zacijelo je posenilio. Charis spaljuje pismo u tednjaku. - Pitam se bi li mi ivot bio ljepi da sam imala pravog oca - kae ona Tony. - Ja sam ga imala - kae Tony. - To ti je kako se uzme. Roz ulae dio Charisina novca u njezino ime. Nee mnogo donositi, ali e dobro doi. Dijelom onoga to je ostalo Charis kupuje kuu - kuegazda je se eli rijeiti, vrsto vjeruje da e je oni iz grada ubrzo sruiti i zato se zadovoljava niskom cijenom. Nakon to je kupila kuu, ona je ureuje, ne u potpunosti, ali dovoljno.

Roz dolazi skelom na Otok jer oboava preureivati kue, tako barem tvrdi. Jo je krupnija no to je Charis pamti; glas joj je snaniji a aura joj je jarke boje limuna koju Charis vidi ak i kad se osobito ne trudi. - Oh, ovo je fantastino - kae Roz - prava kua za lutke! Ali duo - treba ti drukiji stol! - Sljedeeg dana drukiji stol stie. Okrugao je, hrastov, upravo ono to Charis eli. Charis zakljuuje da je - unato svim pojavnostima - Roz veoma senzibilna osoba. Roz preuzima nabavu djeje opreme budui da Tony ne voli kupovati a ionako ne bi znala to treba kupiti. Ne zna to ni Charis. Ali Roz je i sama imala dijete, i zna sve to je potrebno, ak i koliinu pelena. Ona kae Charisi koliko to sve kota kako bi joj Charis mogla kasnije vratiti novac, a Charis je iznenaena niskim cijenama. - Pile, ja sam roeni lovac na povoljne prilike - kae Roz. Dakle, tebi svakako treba Vesela jabuka. To su ti plastine jabuke koje zvone u kadi - ja se na njih zaklinjem! Charis, neko tako visoka i tanka, sada je visoka i nabrekla. Tony posljednja dva tjedna pred porod provodi u Charisinoj kui. Moe si to dopustiti, kae, budui da su ljetni praznici. Pomae Charisi pri vjebama disanja, prati Charisin ritam na svojoj runoj uri s velikim brojkama i stie joj ruku svojom ruicom, tako neobino nalik na vjeveriju apu. Charis zapravo ne moe vjerovati da e zaista roditi dijete; ili ne moe vjerovati da e dijete uskoro biti izvan nje. Zna da je ono tamo unutra, stalno s njim razgovara. Ubrzo e moi uti njegov vlastiti glas, za uzvrat. Obeava da ga nikada nee dotaknuti gnjevno. Nikada ga nee udariti, ak ni pljusnuti. I gotovo to nikada i nee uiniti. Charis napokon ipak odlazi u bolnicu jer Tony i Roz zakljuuju da je tako bolje; ako bude kakvih komplikacija Charis bi trebalo prebaciti na kopno policijskim gliserom, to ne bi bilo zgodno. Kad se August rodi, ima zlatnu aureolu, ba kao mali Isus na boinim estitkama. Osim Charis, aureolu nitko drugi ne moe

vidjeti. Ona dri August u rukama i zakljinje se da e biti najbolja mogua osoba, i hvali svoga ovalnog boga. Sada kad je August u vanjskom svijetu, Charis se osjea vie ukotvljena. Ukotvljena, ili sputana. Vie ne leluja toliko na vjetru; sva njezina pozornost okrenuta je prema sada. Gurnuta je natrag u svoje mlijeno tijelo, u teinu svojih grudi, u svoje vlastito gravitacijsko polje. Lei pod svojom jabukom na pokrivau prostrtom na ekinjastoj travi, na vlanom zraku, na suncu to se probija kroz lie, i pjeva Augusti. Karen je daleko, to je dobro: na Karen se ne moe osloniti kad su u pitanju mala djeca. Tony i Roz su kume. Ne slubeno, naravno, budui da nigdje na svijetu nema te crkve koja bi stvar obavila onako kako to eli Charis. Ona obred obavlja sama, uz pomo bakine Biblije i veoma monog oblog kamena koji je nala na plai, aromatine svijee i malo izvorske vode iz boce, a Tony i Roz obeavaju da e bdjeti nad August i tititi njezin duh. Charisi je drago to keri moe dati dvije tako odlune ene za kume. One joj nee dopustiti da bude kilava, nauit e je da se bori za sebe - osobina za koju Charis nije sigurna da je sama moe njome obdariti. Prisutna je i trea kuma, naravno - tamna kuma, ona koja donosi negativne darove. Zenijina sjena pada preko kolijevke. Charis se moli da bude u stanju baciti dovoljno svjetla iz svoje nutrine da je otamo spere. August raste, a Charis je njeguje i raduje se to je August sretna, sretnija no to je Charis ikad bila dok je bila Karen, i osjea kako se krpaju razderotine njezina vlastitog ivota. Premda ne do kraja, nikada do kraja. Naveer se dugo kupa, u vodu stavlja lavandu i ruinu vodicu i predouje si kako joj sve negativne emocije istjeu iz tijela u vodu, a kad otvori odvod odvrtloe se u kanalizaciju. To je postupak koji osjea da mora esto ponavljati. Dri se podalje od mukaraca: mukarci i seks odve su komplicirani, odve su isprepleteni gnjevom, stidom i mrnjom, i osjeajem gubitka, i okusom bljuvotine i zadaha trula mesa, i sitnim zlatnim dlaicama na Billyjevim ieznulim rukama, i glau.

Bolje joj je ovako samoj, s August. Augustina aura je uta poput sunovrata, snana i jasna. Ve kao petogodinjakinja ona ima vlastito miljenje. Charisi je to drago; drago joj je to August nije Riba, poput nje. August ima malo elektrinih ticala, malo predosjeaja; nije ak u stanju pogoditi ni kada e pasti kia. Tono, to spada u nadarenost, ali ima i svojih loih strana. Charis upisuje Augustin horoskop u jednu od svojih biljenica, onu ljubiastu: znak: Lav; dragi kamen: dijamant; metal: zlato; vladar: Sunce. Sve to vrijeme nema ni rijei od Billyja. Charis odluuje rei Augusti - kad bude dovoljno velika - da joj je otac hrabro poginuo borei se u Vijetnamskom ratu. To je isto ono to su rekli i njoj, a vjerojatno i jednako istinito. Dodue, ona nema ukoenu fotografiju Billyja u vojnikoj odori, iz prostog razloga to on takvo to nije posjedovao. Jedina njegova slika koju ima je fotografija koju je snimio neki njegov kompi. Na njoj u ruci dri au piva, u majici je i kratkim hlaama; snimljena je u vrijeme kad je gradio kokoinjac. Izgleda kao da je poraen, a vrh glave mu je odrezan. Charis je ne dri prikladnom za uramljivanje. Skela pristaje na svoj gat i most se sputa; Charis silazi i duboko udie ist otoni zrak. Suha trava nalik svirali od trske, ilovaa nalik elu. Evo je, vratila se kui, svojoj krhkoj ali vrstoj kui, otrcanoj kui koja se jo dri uspravno, kui s raskonim cvijeem, kui s napuklim zidovima, kui sa svjeom bijelom posteljom u kojoj vlada mir. Svojoj kui, ne njihovoj; ne Billyjevoj i Zenijinoj, premda se sve ono dogodilo ovdje. Moda i nije bilo ba pametno ostati. Ona je egzorcirala njihove ostatke, zapalila je pirevinu, proistila je sve sobe, a roenje August bilo je samo po sebi svojevrstan egzorcizam. Ali nikako se nije uspjela rijeiti Billyja, to god poduzimala, zato to je njegova pria ostala nedovrena; a uz Billyja ide i Zenia. Njih su dvoje slijepljeni jedno za drugo.

Ona mora vidjeti Zeniju jer mora doznati kraj. Mora je se napokon rijeiti. Ne eli o tome razgovarati ni s Tony ni s Roz, jer bi je one obeshrabrile. Tony bi rekla, dri se izvan dometa paljbe. Roz bi rekla, emu gurati glavu u mijealicu? Ali Charis mora vidjeti Zeniju, a uskoro e to i uiniti, sada kad zna gdje se Zenia nalazi. Umarirat e ravno u hotel Arnold Garden, ui u dizalo i pokucati joj na vrata. Osjea se gotovo dovoljno snanom za to. A August je sada ve odrasla. Kakva god bila istina o Billyju, dovoljno je stara da je to odve ne povrijedi. Charis e se dakle suoiti sa Zenijom i ovaj put se nee dati zastraiti, nee biti pomirljiva, nee se povui: ustoboit e se i uzvratiti udarce. Zenia, ubojica kokoi, ispijaica nevine krvi. Zenia koja je prodala Billyja za trideset srebrnjaka. Zenia, u due. S police za knjige skida bakinu Bibliju i stavlja na hrastov stol. Nalazi pribadau, zatvara oi, eka da osjeti kako joj ruku neto vue nadolje. Druga knjiga o kraljevima, 9, 35: I odoe da je sahrane, ali ne naoe nita od nje osim lubanje, nogu i ruku. To je Izebela baena s vrha tornja, Izebela koju su pojeli psi. Opet, misli Charis. Iza njezinih sklopljenih kapaka rui se jedna mrana sjena.

39. Roz hoda po kancelariji gore-dolje, lijevo-desno, pui, jede polupljesnive tapie od sira to ih je prolog tjedna gurnula u pisai stol i potpuno zaboravila na njih, i eka. eka to? Povratnu informaciju ne moe oekivati tako brzo. Ono maarsko njukalo Harriet radi dobro, ali e sasvim sigurno proi dani i dani prije no to namirie Zeniju, jer Zenia se nee kriti na oitim mjestima - odnosno ovjek bi razmiljao na taj nain. A moda se ona uope ne skriva. Moda je svima otvoreno na vidiku. Roz e na sve etiri plaziti po podu i zagldati ispod kreveta u sve one mucice praine i leine insekata to se vazda ondje skupe unato usisavau za prainu koji je kod nje zadnji vrisak tehnike, a sve to

vrijeme Zenia stoji tono nasred sobe. to vidi, to i dobije, kae joj Zenia. Ali ti nisi vidjela. Voli ona popovati. Kraj prozora se Roz zaustavlja. Njena je kancelarija u obliku slova L, dakako, i nalazi se na najgornjem katu. Predsjednicima kompanija u Torontu sljeduje kancelarija u obliku slova L na najgornjem katu, ak i onima manjeg kalibra meu koje spada predsjednica Roz. To je statusno pitanje: na totemskoj motki nema nieg vieg no to je soba s pogledom, makar se taj pogled sastojao uglavnom od besposlenih dizalica i graevinskih skela i autoputa s autima veliine kukca i eljeznikih tranica spetljanima poput spageta. Ali tko god ue u Rozinu kancelariju, istog trena shvati poruku. E, ovdje oekujemo malo potovanja! Kha, kha! Cesarica nad svim kamo joj pogled see. Golo govno. Nitko vie ni nad im nije cesar. Sve je izmaklo kontroli. Odavde Roz moe vidjeti jezero, i buduu marinu koja se gradi od gomila ute prepune termita, i Otok gdje Charis ima ono svoje siuno mije gnijezdo u raspadanju zvano kua; s drugog prozora vidi CN toranj - najvii gromobran na svijetu - i stadion SkyDome kraj njega: nos i oko, mrkva i luk, falus i ovum, odaberi simboliku koja ti je srcu mila, i ba je dobro to Roz nije investirala u tu stvar, uka se da oni koji jesu ve pue pokoji gubitak. Ako stoji u kutu gdje se spajaju ta dva prozora i gleda prema sjeveru, tamo je sveuilite sa svojim drveem, zlatnim u ovo doba godine, i, skriven iza njega, Tonyn gotiki paviljon od crvene opeke. No za Tony je savren, osobito toranj. Moe se zavui onamo i pretvarati se da je neranjiva. Roz se pita to njih dvije rade u ovom trenutku. Hodaju li po sobi kao ona, jesu li nervozne? Gledane iz zraka, te tri ene imale bi oblik trokuta, a Roz bi bila vrh. Mogle bi jedna drugoj slati signale baterijom, kao detektivka Nancy Drew. No uvijek je tu telefon. Roz posee za njim, bira broj, sputa slualicu. One o Zeniji ne znaju nimalo vie nego ona. ak manje, vjerojatno.

Ruke su joj vlane, pazuha takoer. Tijelo ima miris zahralih avala. Jesu li to valunzi ili se samo vraa stari gnjev? Ljudi znaju rei, Ona je naprosto ljubomorna, kao da je ljubomora neto nevano. Ali nije, to je neto najgore, najgori osjeaj uope - nesuvisao i zbrkan i sramotan, a istodobno pun vrline i usredotoen i tvrd poput stakla, kao pogled kroz teleskop. Osjeaj totalne koncentracije, a istodobno totalne nemoi. I zacijelo zbog svega toga potie na ubojstva: ubiti znai imati konanu mo. Roz zamilja Zeniju mrtvu. Njezino stvarno tijelo kao mrtvo. Mrtvo i u procesu taljenja. Nema tu velikog zadovoljstva: jer da je Zenia mrtva, ne bi to znala. Radije e je zamiljati runom. Roz uzima Zenijino lice i obrauje ga kao da je staklarski kit. Zgouna eljust, podvoljak, trajno mrk izraz. Zacrniti nekoliko zuba, kao na djejim crteima vjetica. Ovo je bolje. Ogledalce, kazuj meni, tko j' najljepi na toj zemlji? Ovisi, kae ogledalo. Ljepota ne see dalje od koe. Ima pravo, kae Roz. Ionako upravo kanim uzeti komad. A sada mi odgovori! Mislim da si ti fantastina osoba, kae ogledalo. Topla si i velikoduna. Tebi uope ne bi trebalo biti teko nai drugog mukarca. Ne elim drugog mukarca, kae Roz i nastoji se ne rasplakati. Ja elim Mitcha. alim, kae ogledalo. Nemogue. Uvijek to tako zavri. Roz ispuhuje nos, uzima jaknu i torbicu, zakljuava kancelariju. Boyce jo radi, blagoslovljene bile Argyle1 arape: ispod njegovih vrata vidi se svjetlo. Pita se bi li pokucala i pozvala ga na pie, to on ne bi smatrao da je oportuno odbiti, odvela u kafi King Eddie i izdosaivala na mrtvo ime i prezime. Radije ne. Otii e kui i, umjesto Boyceu, dosaivati klinkama. Odjednom joj se privia kako tri po Bay Streetu odjevena samo u naranasti ogrta za kupanje i na sve strane baca pregrti novca iz torbe od tvrdog platna. Rjeava se imovine. Odbacuje prljave kude. Nakon toga bi se mogla prikljuiti nekoj

sljedbi, ili emu ve. Kao redovnik. Redovnica. Redovniica. ivjeti na osuenom grahu. Skandalizirati sve ivo, ak vie no to to ini danas. No hoe li ondje biti elektrinih etkica za zube? Da bi postao svet, treba li ovjek dobiti zubni kamenac? Blizanke gledaju TV u zajednikoj dnevnoj sobi, opremljenoj u stilu Nouveu Pueblo - pijesak, kadulja, oker, plus originalni kaktus koji se, naboran poput divovske gljive, koi uz prozor i ugiba od prekomjernog zalijevanja. Roz zbilja mora malo popriati s Marijom. Kad god vidi neku biljku, Maria je zalije. Ili pak brie s nje prainu. Jednom je Roz zatekla Mariju kako obrauje kaktus usisavaem za prainu, to mu sasvim sigurno nije donijelo velike koristi. - Bok, mama - kae Erin. - Bok, mama - kae Paula. Nijedna ne die pogled: mijenjaju kanale otimajui jedna drugoj daljinski. - Bedasto! - vie Erin. - Glu-u-u-po! Vidi onog debila! - Ima mrklje u mozgu! - kae Paula. - C'est con, a! Ej, ja sam na redu! - Bok, klinke - kae Roz. Izuva tijesne cipele, uta ih od sebe i svaljuje se u naslonja, mutno ljubiasti naslonja boje stijenja u Novom Meksiku neposredno nakon zalaska sunca, odnosno tako ga je opisao strunjak za interijere. Roz nema pojma. Da je barem Boyce ovdje: on bi joj namijeao pie. Ma ak ne ni namijeao: natoio. Obian single malt, bez iega, eto to bi ona, ali odjednom je previe umorna da si sama donese. - to to gledate? - kae svojoj lijepoj djeci. - Mama, nitko vie ne gleda telku - kae Paula. - Traimo reklame za ampone - kae Erin. - elimo se rijeiti iznenadne peruti. Paula navlai kosu preko oka kao to izgledaju fotomodeli. - Patite li od... iznenadne peruti stidnih dlaka? - afektira u stilu glasova iz reklama. I jednoj i drugoj to je kanda smijeno do suza. Ali istodobno prate to je s njom, kratki uznemireni pogledi iskosa, nee li nastupiti kriza. - Gdje vam je brat? - kae Roz umorno. - Moj red - kae Erin i grabi daljinski.

- Vani - kae Paula. - Valjda. - Na planetu X - kae Erin. - Malo plee, malo baca lire - kau uglas i kikou. Kad bi se bar njih dvije smirile, posudile iz videoteke neki zgodan film, neto s duetima: Roz bi mogla napraviti kokice i preliti rastopljenim maslacem, i sjesti s njima da se toplo obiteljski podrue. Kao u danima kojih vie nema. Neko su najvie voljele Mary Poppins, u onom davnom razdoblju flanelskih spavaica. Upravo su nale glazbeni kanal: neki mukarac u poderanoj potkoulji skae gore-dolje, izvija mrave bokove i plazi jezik u uvjerenju da je to isti seks; na Roz on djeluje kao puka ilustracija bolesti usne upljine, a za takvo to ona naprosto nema eludac, makar zvuk bio iskljuen, pa ustaje, odlazi u arapama gore, oblai naranasti ogrta za kupanje, obuva izgaene papue a la gazdarica, zatim lagano kaska dolje u kuhinju, gdje u friideru otkriva napola pojedenu tablu Nanaima1. Stavlja je na tanjur - sluit e se viljukom, nee se vratiti u divljatvo - i domee nekoliko trokutia sira Nasmijeena krava, svaki u vlastitom omotu, to ih je bila kupila klinkama za uinu, te nekoliko kiselih krastavaca Tomek - stari poljski recept, tekuinu popiti protiv mamurluka. Nema nikakvog smisla zvati i klinke. Rei e da su ve veerale, bilo da jesu ili nisu. Tako opskrbljena, Roz tumara kuom, od prostorije do prostorije, vae krastavce i u glavi mijenja boje zidova. Pionirska plava. Upravo mi to treba. Vratiti se korijenima. Njenim mravim i sumnjivim korijenima, njenim zapetljanim korijenima. Koji su nieg ranga u usporedbi s Mitchevima, kao i tolike druge neopipljive stvari. Mitch je imao korijene na korijenima. Nakon nekog vremena Roz zatjee sebe kako dri prazan tanjur i pita se zato na njemu vie nieg nema. Stoji u podrumu, u starom dijelu, dijelu koji nikad nije dala preurediti. Tu je skladite s betonskim podom i pauinom. U jednom kutu su ostaci Mitcheve zbirke vina: ne ona najbolja, ta je ponio kad je zbrisao iz gnijezda. Vjerojatno ih je popio sa Zenijom. Od preostalih ni jednu jedinu bocu nije dotaknula, nije to kadra. Niti ih je kadra pobacati.

U podrumu su i neke Mitcheve knjige: stari udbenici iz prava, djela Josepha Conrada, prirunici za jahtae. Jadniak, tako je volio svoje brodove. Bio je uvjeren da je u dui mornar, iako je svaki put kad su se nekamo otisnuli neto krepalo. Dio motora ili komad drva, Roz je tu truba, nikad se nije navikla govoriti pramac i krma, a ne sprijeda i straga. Vidi sebe kako stoji na jednom od njih, mora da je to bila Rosalind, prvi brod, dobio je ime po njoj: nos joj se guli, ramena su sva u pjegama od sunca, na glavi je nakrivila Mitchevu kapu, mae nekakvim odvijaem: Ovaj, srce?, oni plutaju prema stjenovitoj obali - gdje? na Lake Superioru? - a Mitch je nagnut nad motorom i poistiha psuje. Je li bilo zabavno? Nije. No radije bi bila ondje nego ovdje. Ona okree lea Mitchevim stvarima, tako ih nee morati gledati. Previe je bolno. Ima tu i starih stvari od blizanki, Larryjevih takoer: rukavica za bejzbol, igre na ploama - Admirali, Strategija, Kamikaze - njih mu je uvaljivala Tony jer je smatrala da su upravo to igre kakve bi se njemu trebale sviati. Pa knjige za djecu to ih je Roz sauvala s ljubavlju i u nadi da e jednoga dana upravo te knjige itati svojim unucima. Zamisli, milo - ovu je knjigu imala tvoja mama. Kad je bila mala. (Ili tata. No premda se tomu nada, Roz malo teko zamilja Larryja kao oca.) Larry je, dok mu je itala, bio jako ozbiljan i tih. Najvie je volio knjige o vlakovima koji govore i u svemu uspijevaju, kao i knjige tipa dobro je initi dobro o meusobnom pomaganju u ivotinjskom svijetu. Gospodin Medo pomae gospodinu Dabru graditi branu. Larry nije puno komentirao. S blizankama, meutim, jedva je mogla doi do rijei. Borile su se za vlast nad priom: Mama, promijeni kraj! Natjeraj ih da se vrate! Ne svia mi se ovaj dio! Htjele su da Peter Pan zavri prije no to Wendy odraste, htjele su da Matthew u Ani iz Zelenih zabata ivi zauvijek. Sjea se jedne faze kad im je bilo, koliko godina? etiri, pet, est, sedam? Trajala je neko vrijeme. Odluile su da svi likovi u svakoj prii moraju biti enskog roda: Medo Winnie, Prai, Kuni Petar... Ako bi se Roz zabunila i

kazala on, blizanke bi je uporno ispravljale: Ona! Ona! Sve njihove pliane ivotinje takoer su bile enskog roda. Roz ni danas ne zna zato. Kad ih je pitala, blizanke bi je pogledale s najdubljim prezirom. - Zar zbilja ne shvaa? govorile bi. Katkada se brinula: moda one na taj nain reagiraju na Mitcha i njegova izbivanja, moda pokuavaju porei da on postoji. No moda je razlog bio posve jednostavan: pliane ivotinje nemaju penis. Roz, u svom naranastom ogrtau, sjeda na pod, koga briga za beton, eerae i pauinu. Nasumce uzima knjige s polica. Pauli i Erin, teta Tony. Na ovim koricama je mrana uma, mrana vuja uma gdje lutaju djeca koja se izgube, gdje vrebaju lisice, gdje se moe svata dogoditi; eno tornjia na dvorcu, proviruje kroz kvrgava stabla. Ona ita naslov, Tri praia. Prvi prai sagradio je kuu od slame. Praica, praica je sagradila! viu djeji glasovi u njenoj glavi. Veliki zloesti Vuk pao je kroz dimnjak ravno u kotao s kljualom vodom i itavo mu je krzno izgorjelo. Pala je Vuica, njoj je izgorjelo krzno! Neobino je kako sve zvui drukije kad se promijeni rod. Jednom su prilikom blizanke zakljuile da u kotao treba dospjeti jedna od praica zato to su bile glupae. No kad je Roz natuknula da bi svi oni (one) moda trebali (trebale) zaboraviti na kotao i sprijateljiti se, blizanke su prezrivo frknule nosom. Netko mora dospjeti u kotao. Roz se zapanjila, u to doba, koliko djeca mogu biti krvoedna. Ne i Larry: prie s mnogo nasilja njemu se nisu sviale, od njih je dobivao none more. Nije zavolio onu vrstu knjiga to ih je Tony rado donosila - one autentine bajke u izdanjima oslikanima kvrgavim drveem, svaka rije nepromijenjena, sve iskljucane oi i skuhana tijela i objeeni leevi i jarko crveni nokti netaknuti. Na taj su nain ivotnije, kazala je Tony. - Modrobradi - ita Tony, u davnim danima, uz svako joj rame jedna blizanka. Lijepa djevojka, potraga za muem, dolazak bogatog i naoitog stranca koji

mami naivne djevojke u svoj zamak u umi, zatim ih komada i jede. - Jednoga se dana pojavio prosac. On je... - Ona! Ona! - deru se blizanke. - E pa, Tony, da te vidim kako e se sada izvui - kae Roz s vrata. - Mogli bismo promijeniti u Modrobrada - kae Tony. - Bi li to odgovaralo? Blizanke misle i misle, i onda kau da bi. Njima se sviaju vjenanice pa u njih oblae svoje barbice; onda bacaju nevjeste preko ograde na stepenicama ili ih utapaju u kadi. - U tom sluaju - kae Tony - koga elite da ona ubija? Mukarce ili ene? Ili moda da bude i jednih i drugih? Blizanke ostaju vjerne svojim naelima, nepokolebljive su. One se opredjeljuju za ene, u svakoj pojedinoj ulozi. Tony se nikad nije obraala djeci svisoka. Nije ih grlila, ni tipala za obraze, niti im govorila kako su slatki. Razgovarala je s njima kao da su odrasle osobe u minijaturi. Za uzvrat, blizanke su je prihvatile kao sebi ravnu. Povjeravale su joj tajne - razne svoje spletke, urote, zloeste naume - stvari koje nikad ne bi podijelile s Roz. Obiavale su navlaiti Tonyne cipele i u njima marirati po kui, svaka po jednu, kad im je bilo est-sedam godina. Te su ih cipele ushiivale: cipele za odrasle, a pristaju njima! Modrobrada, razmilja Roz. Pa, zato ne? Neka za promjenu jednom nadrapaju prosci. Modrobrada koja vreba u svojem zamku u mranoj umi, hvata naivce, namamljuje mladie u svoj zlokobni kotao. Kao Zenia. Ne. Odve melodramatino za Zeniju, koja je uostalom bila... koja jest obina drapaoza za lovae. Modrogruda je mnogo tonije - ona i njene pneumatske sise! Roz ponovo plae. Sada oplakuje svoje dobre namjere. Toliko se trudila, toliko se trudila biti prijazna i brina, initi ono najbolje. No Tony i blizanke imale su pravo: to god ovjek inio, uvijek netko zavri u kotlu.

40. Pria o Roz i Zeniji poela je jednog prekrasnog dana u svibnju 1983.: sunce je sjalo i ptice su pjevale i Roz se osjeala super. Pa, ne ba super. Istini za volju, osjeala se mlohavo: ispod oiju, ispod pazuha. Ali bolje nego kad je navrila etrdesetu. etrdeseta je bila istinski deprimantna: pala je u oaj, obojila kosu u crno - tragina pogreka. No u meuvremenu se nagodila sama sa sobom i vratila meu brinete. Takoer: pria o Roz i Zeniji zapravo je poela neto prije, u Zenijinoj glavi, ali Roz o tome nije imala pojma. Pa, ni s tim nije ba tako. Neto jest nasluivala, ali pogreno. Jedva da je to i bila slutnja, prije neto poput napola napuhanog ali bezimenog balona. Slutila je da se neto kuha. Vjerovala je da zna to, ali nije znala o kome se radi. Kazala je sama sebi da nije osobito zabrinuta: ta su vremena prola. Dokle god to ne izaziva jae poremeaje, dokle god nema neeljenih upadica, dokle god se ona sama moe iz toga izvui s podnoljivom koliinom slomljenih rebara. Neki mukarci trebaju svoje male eskapade. To ih dri u kondiciji. U smislu ovisnosti svakako je iza alkohola ili golfa, a Mitcheve stvari - zvala ih je stvari, kako bi se razlikovale od ljudi - nikad nisu trajale dugo. Dan je bio prekrasan svibanjski. Ovo jest tono. Roz se budi s prvim svjetlom. esto to ini: probudi se i kradomice uspravi u postelji, i promatra Mitcha dok on jo spava. To je jedna od malobrojnih prilika kad ga moe gledati a da je on u tome ne uhvati i ne postavi izmeu njih onaj svoj neprozirni modri pogled. Ne voli da ga ispituju pogledom: to je puno preblizu procjenjivanju, to je puno preblizu prosuivanju. A ako je do prosuivanja, on je taj koji e to obaviti. Mitch spava na leima, raskreenih nogu i irom rairenih ruku kao da eli posjedovati najveu moguu koliinu prostora. Kraljevski poloaj, tako su to nazvali u nekom magazinu to ga je Roz neko itala. U jednom od onih psihofulirantskih lanaka koji tvrde da prema nainu na koji vezujete cipele

znaju sve o vama. U tom se poloaju istie njegov rimski nos, a neznatni podvoljak i okrupnjela eljust nestaju. Bijele crte oko oiju su bore, tu sunce nije moglo doprijeti; poneka dlaka u jo neobrijanoj bradi je sijeda. Otmjen, misli Roz. Otmjen do sto vrabaca. Moda se trebala udati za runog mukarca. Za neku rugobu koji do kraja ivota ne bi povjerovao da je imao toliku sreu, koji bi cijenio takav dragulj od karaktera, koji bi oboavao i njezin mali prst. A ona je ba zapela za otmjenost. Mitch se trebao oeniti ledenom plavuom s oima ubojice, dvostrukom niskom pravih bisera usaenom oko vrata i depiem za bankovnu knjiicu ugraenim iza lijeve dojke. Takva ena bila bi mu dorasla. Ne bi ta gutala onu vrstu sranja koju guta Roz. Roz ponovo zaspi, sanja svog oca kako stoji na crnom brdu, brdu koje se sastoji od ugljena ili neeg izgorenog, uje Mitchevu budilicu, drugi put je uje i konano se budi. Mjesto kraj nje je prazno. Sputa se s kreveta, golemog kreveta s vijugavim mjedenim nadglavljem a la art nouveau te plahtom i tuhicom boje maline, staje na tepih boje patlidana, u toj spavaoj sobi sa zidovima boje lososa gdje se nalazi i neprocjenjivi toaletni stoli sa zrcalom iz dvadesetih godina, falsch egipatski, uvlai se u jutarnji ogrta od krem satena i bosa tapka u kupaonicu. Oboava tu kupaonicu! U njoj je sve: tu kabina, jacuzzi, bide, stalak za runike s ugraenim grijaem, lavaboi Ona i On kako se dlake s Rozine glave ne bi pomijeale s ekinjama iz Mitcheve brade. Mogla bi ivjeti u toj kupaonici! Nekoliko obitelji iz jugoistone Azije takoer bi mogle, pomilja ona sumorno. Uuljava se osjeaj krivnje. Mitch je ve tu, tuira se. Ruiasti lik mutno se nazire kroz paru i nagrepano staklo. Prije mnogo godina - koliko mnogo? - Roz bi veselo skoknula pod tu, nasapunala ga od glave do pete, privijala se uz njegovo sklisko tijelo, povukla ga na pod obloen keramikim ploicama; u onim danima kad mu je koa pristajala kao po mjeri, nigdje izboena, nigdje ovjeena, ba kao i njoj njezina, i kad je imao okus ljenjaka, slastan miris prenja; ali danas takve stvari ne radi, danas kad je sve manje sklona da je tko gleda pri danjem svjetlu.

Uostalom, ako je to to nasluuje tono, ovo je pogrean trenutak za izlobu sebe. U Mitchevoj kozmologiji Rozino tijelo zastupa svojinu, solidnost, kune vrline, dom i ognjite, dugu uporabu. Majka-njegove-djece. Skrovite. A koje god drugo tijelo moda trenutno zapremalo njegovo vidno polje, uza nj su vezane druge imenice: mladost, sloboda, novina, seks bez obveza. Kad se klatno zanjie natrag - kad se uz to drugo tijelo ponu vezivati komplikacije, odluke, zahtjevi, nadurenost i scene s plakanjem - tada e opet na redu biti Roz. To je ustaljeni raspored. Intuicija ne spada meu Rozine jae strane, ali ona zna osjetiti da nastupaju Mitchevi napadi. Smatra to napadima, kao da se radi o napadima malarije ili drugim napadima: jer nije li Mitch predator, ne iskoritava li on te jadnice koje moraju biti sve mlae kako Mitch postaje sve stariji, nije li to zapravo slinije napadu medvjeda ili morskog psa, nije li on te ene divlje izmrcvario? Sudei po nekim suznim telefonatama to ih je odradila za njega i po nekim ramenima koja je odtapala u svojem licemjernom, majinskom, neemo-vie-plakati stilu - jest. Poeci Mitchevih krivudanja nikada nisu oiti. Nikad on ne kae neto tako bjelodano kao to je Radim do kasno u uredu; kada to kae, onda zaista radi do kasno u uredu. Umjesto toga, dogaa se suptilna promjena navik. Odnosi se to na broj konferencija izvan grada, koliinu tuiranja, repertoar i trajanje zvidanja pod tuem, koliinu i vrstu vodice nakon brijanja te na mjesta gdje se njome prska - prepone su stopostotni lakmus - te stvari Roz minuciozno zamjeuje vedrim pogledom svojih blagih oiju i naporedo se u sebi kostrijei poput etke za pranje boca. Dri se uspravnije, ee uvlai trbuh; zna ga uloviti kako odmjerava sebe i svoj profil u zrcalu po predsobljima, u izlozima duan, oiju suenih poput lava koji se sprema na skok. Paljiviji je prema njoj, pozorniji, budniji, promatra je da vidi promatra li ona njega. Lepravo joj ljubi vrat i vrke prstiju - poljupci-poruke svaka ti ast, oprosti - ali nita to bi se moglo shvatiti kao predigra: jer u krevetu postaje trom, okree joj lea, prijavljuje sitne boljke, sklupa se u poloaj sklopivi

no, sve to kao tit protiv njenih ljubeljivih prstiju. Njegov je kurac serijski monogamac - stopostotni znak prikrivenog romantika, proitala je Roz. Nije tom kurcu do cinine poligamije! Jo samo jednu, to on hoe. Jo samo jednu enu, jer mukarac mora posezati dalje od onoga to ve dri; Mitch se boji smrti, a kad bi zastao i vidio sebe kako je oenjen s Roz, samo s Roz, zauvijek s Roz, istog bi mu trena poispadala kosa, lice se naboralo poput tisuljetne mumije, srce prestalo kucati. To jest, tako Roz sebi tumai njega. Ona ga pita da li se s nekim sastaje. On kae ne. Samo je umoran, kae. Trenutno je veliki pritisak, kae, mnogo stresnih situacija; da bi to dokazao, ustaje usred noi, odlazi u radnu sobu, zakljuava vrata i radi do jutra. Katkada se otamo uje prigueni glas: diktirao je pisma, objanjava za dorukom a da ga nitko nije pitao. I tako to traje, sve dok se Mitch ne zasiti osobe s kojom se jest sastajao, ma tko ona bila. Tada postaje hotimice nemaran, tada poinje ostavljati tragove. Omot igica iz restorana u kojem on i Roz nikad nisu bili, meugradski razgovori s nepoznatim telefonskim brojevima na kunom raunu. Roz zna: sada se od nje oekuje da ga pozove na red. Da se ustoboi, bjesni i vriti, plae i optuuje i puzi, da pita je li on nju jo voli i da li djeca njemu uope neto znae. Da se ponaa kao to se ponaala prvi put (drugi, peti), pa e se on moi izmigoljiti s udice, moi e rei onoj drugoj eni - eni koja oko oiju ve dobiva bore od opustoenosti i kojoj su odgrizeni itavi komadi ljubavi - kako e nju oboavati do kraja ivota, ali nije u stanju napustiti djecu; i moi e rei Rozi velikoduno i s gardom junakog samortvovanja - da je ona najvanija ena u njegovu ivotu premda se on kadikad zbilja zna ponijeti jako runo i budalasto; zato je radi nje ostavio onu drugu enu, i kako mu sada ona moe ne oprostiti? Druge ene su tek nevane avanture, dat e do znanja, ona je ta bez koje on ne moe. Onda e se baciti u nju kao u toplu kupku, kao u postelju od meka perja, i ispuhati, i ponovo potonuti u brani torpor. Do sljedeeg puta.

U zadnje vrijeme, meutim, Roz uskrauje svoj potez. Nauila je drati jeziinu za zubima. Pravi se da ne vidi telefonske raune i omote igica, a nakon pononih razgovora njeno mu kae kako se nada da on ne pretjeruje s toliko posla. Dok ga nema jer je na konferencijama, ona si nalazi druge stvari. Tu su sastanci, kazaline predstave, detektivski romani koje moe itati uukana u postelji s nonom kremom na licu, tu su prijateljice, tu je posao koji treba voditi; i vrijeme joj je posve ispunjeno sadrajima koje nisu on. Glumi rastresenost: zaboravlja poslati njegove koulje u istionicu, a dok on s njom razgovara kae: - to si rekao, srce? - Kupuje nove haljine i nove parfeme, i smijei se u zrcalu kad se, kao, ne bi oekivalo da on gleda ali dakako gleda, i Mitch se poinje znojiti. Roz zna zato: njegov bomboni prua pande, govori kako ne shvaa to se s njim dogaa, tuli, brblja o vezivanju i brakorazvodu, on sigurno upravo radi i na jednom i na drugom, ta obeao je. Mrea oko njega se pritee, a spasa niotkud. Gurnut je iz trojke i baen vukovima, hordama krvolonih fifica to bijesno kljocaju zubima njemu tik do peta. U oaju pribjegava sve otvorenijim manevrima. Ostavlja naokolo privatna pisma - pisma tih ena njemu i, to je jo gore, svoja pisma njima - on ih zaozbiljno kopira! - pa ih Roz ita i pjeni se, odlazi na gimnastiku da se ispue, nakon nje jede okoladnu tortu, vraa pisma na mjesta gdje ih je nala i uope ih ne spominje. On najavljuje odvojeno ljetovanje - moda e otii brodom na kratko krstarenje po Georgian Bayu1, sam, potrebno mu je neko vrijeme da se rijei napetosti - i Roz ima pred oima sliku lajave flike ispruene na palubi Rosalinde II. i u duhu dere sliku, na komadie, a njemu kae da je ideja fantastina jer e malo vie prostora dobro doi i jednom i drugom. Sam bog zna koliko si duboko grize jezik. eka do zadnje sekunde, taman prije no to njemu preostaje samo zaista odbjei ili se dati uhvatiti kako aktualnu stvar evi u Rozinu malina krevetu ne bi li Roz konano obratila pozornost. Tek e tada ona pruiti ruku pomonicu, tek e ga tada odvui s ruba ponora, tek e

tada napraviti oekivanu tarapanu. Suze to ih Mitch tada roni nisu suze pokajanja, ve olakanja. Da li Roz potajno u svemu tomu uiva? Isprva nije. Kad se prvi put dogodilo osjeala se odbaeno, izglavljeno, prezreno i izdano, kao da je preko nje preao buldoer. Osjeala se bezvrijedno, beskorisno, bespolno. Mislila je da e umrijeti. No razvila je vjetinu, a otuda i ukus. To je ista stvar kao poslovni pregovori ili poker. Ona je oduvijek zmaj u pokeru. Mora znati kada treba povisiti uloge, kada treba traiti da se poloe karte, kada treba odustati. Zato uiva, donekle. Teko je ne uivati u neemu u emu si dobar. No je li zahvaljujui njezinu uitku sve to u redu? Naprotiv. Upravo zahvaljujui njezinu uitku sve je to posve pogreno. Svaka stara opatica moe ti to rei, a mnoge su joj i rekle, neko, u ranijem odsjeku ivota. Kad bi ona za vrijeme Mitchevih napada patila poput muenice, gorko plakala, bievala se - kad bi pustila da joj to bude nametnuto, a ne suuestvovala, lagala, prikrivala, smjekala se i putala Mitcha da se praaka kao predimenzionirani aran... e, to bi bilo itekako ispravno. Tada bi patila iz ljubavi, patila bi pasivno, umjesto da se bori. Bori za sebe, za svoju ideju o tome tko je ona. Ispravna vrsta ljubavi treba biti bez osobnosti, enska ljubav svakako, odnosno tako su govorile asne. Nae Ja potrebno je ribati poput poda: kleei na oba koljena, otrom elinom etkom, sve dok od njega ne ostane nita. Roz to ne moe. Ne moe bez svoje linosti, nikad nije mogla. Uostalom, njezin nain je bolji. Mitchu moda tee pada, no njoj je tako lake. Morala je, naravno, odustati od dijela ljubavi, svoje neko bezgranine ljubavi prema Mitchu. ovjek ne moe sauvati bistru glavu dok se davi u ljubavi. Tada samo lamata rukama i vriti i iscrpljuje se. Svibanjsko sunce sja kroz prozor, Mitch zvidi It Ain't Me, Babe1, a Roz hitro zavrava obradu prostora meu zubima kako je Mitch ne bi vidio kad izie iz tu kabine. Roz smatra da nita ne gui poudu tako temeljito kao konac za njegu zub: razjapljena usta, po njima se mota komad ljepljive uzice. Ona oduvijek

ima dobre zube, zubi spadaju u njene pluseve. No odnedavno poinje razmiljati da oni moda nee uvijek biti tu gdje su sada, naime u njenim vlastitim ustima. Mitch izlazi iz kabine, prilazi joj s lea, grli, stie uza se, nosom joj odguruje kosu, ljubi u vrat. Da nisu noas vodili ljubav, taj bi poljubac u vrat smatrala indikativnim: ta odve je udvoran a da bi bio bezazlen! No u ranoj fazi nikad se ne zna. - Dobar tu, mili? - kae ona. Mitch isputa zvukove kakve isputa kad misli da je Roz postavila jedno od onih beznaajnih pitanja koja ne iziskuju odgovor, ali ne zna da to to je rekla ionako nije pitanje ve izokrenuta elja; prijevod: Nadam se da ti je tuiranje prijalo, a sada se ti moe nadovezati i poaliti se na moebitne tjelesne problemie tako da ja mogu izraziti suosjeanje. - Ba mislim, moemo zajedno ruati - kae Mitch. Roz uoava formulaciju: ne Bi li ruala sa mnom? ili Pozivam te na ruak. Ovdje nema prostora za da ili ne, nema prostora za odbijanje: ako ita, Mitch itekako zna izdavati direktive. No istodobno joj srce bre kuca jer takve pozive ne dobiva od njega previe esto. Sada gleda njegovo lice u zrcalu: on joj se smijei. Njegov odraz u zrcalu svaki put je zbuni. Iskrivljen je, nije ga navikla tako viati, a i obrnut je. Ali nitko nije simetrian. Ona potiskuje elju da kae, Sveti prite, kako to da sam odjednom na cijeni? Smrzava li se pakao, o emu se radi? Naglas kae: - Fantastina ideja, mili! Neizmjerno rado! Roz sjedi na kupaonikom stolcu, preureenom viktorijanskom stolcu za nonu posudu, i gleda Mitcha dok se brije. Oboava ga gledati kako se brije! Sva ta silna pjena nalik praovjekovoj bradi, i kako iskrivljuje lice da bi dopro do skrivene ekinje. Mora priznati da je ne samo otmjen, jo uvijek je, tono rije, naoit, premda mu ten postaje rumeniji a modre oi polako blijede. Markantno naoit, prema jeziku reklama za muku odjeu, iako se to ondje odnosi na kaput od ovje koe. Kaput od ovje koe, rukavice od ovje koe, torba za spise od telee koe: to je Mitchev stil. On ima mnogo predmeta od skupe, ukusno

dizajnirane koe. Jo ne elavi, neka je slava Gospodu: ne da bi Rozi to smetalo, no mukarcima kanda smeta; ona se nada da si, ako zbilja pone gubiti kosu, nee dati presaditi pazuh na vrh glave. Dodue, zalisci mu postaju malkice tokasti. Roz tako provjerava ne izbija li hra, kao to bi pregledavala auto. Zapravo eka vodicu nakon brijanja. Koju e odabrati, gdje e se sve poprskati? Aah! Nita odve zavodniko, ovo je donio iz Engleske, vrijesak ili tako neto. Miris prirode. I ne nie od vrata. Roz odahne od olakanja. Zbilja ga voli. Jo uvijek ga voli. Ne moe si priutiti pretjerivanje, to je sve. Ali ispod povrine moda ga previe voli. Moda njega odaleuje njezina prekomjerna ljubav. Kad Mitcha vie nema u kupaonici, Roz nastavlja s vlastitim pripremama, kremama, losionima i parfemima koji nisu za Mitcheve oi, nikada. To spada iza pozornice, kao u kazalitu. Roz skuplja parfeme kao to drugi ljudi skupljaju marke: im se pojavi neto novo, odmah ne moe bez toga. Dri ih u tri reda, tri reda ubavih malih boica za koje je smislila kategorije Romantika, ustra poslovna ena i Turbo peting. Danas, u ast ruka s Mitchem, odabire Shalimar, kategorija Turbo peting. Ipak, odve je zaguljiv za doba ruka, pa ga presijeca s jednim iz Romantike. Zatim, odjevena i naminkana ali u papuama i sa salonkama u ruci, silazi obaviti svakodnevni majinski ritual u kuhinji. Mitch, suvino je govoriti, ve je s onu stranu vrata. Ima poslovni doruak. - Bok, klinci - kae Roz. Evo ih, sve troje, blagoslovljena bila njihova halapljiva preuhranjena srca, prodiru pahuljice od rie sa smeim eerom i bananama pod nadzorom Dolores, koja je s Filipina i koja se, nada se Roz, poinje oporavljati od kulturalnog oka. - Bok, Dolores. Poradi Dolores, Roz je puna brige i sumnji: treba li Dolores biti ovdje? Hoe li je zapadna kultura iskvariti? Plaa li je Roz dovoljno? Moda Dolores sve njih potajno mrzi? Da li je sretna; a ako nije, je li Roz za to kriva? Roz svako malo pomilja kako oni ne bi trebali imati domaicu koja ivi s njima. No kad je nemaju, nema tko pripremati klincima uinu, rjeavati bolesti i uskakati u zadnji

as osim Roz, onda Roz mora previe stvari organizirati i ne moe obraati dovoljno panje Mitchu, pa Mitch postaje jako razdraljiv. Roz izvodi obilazak kuhinjskog stola, cmok cmok. Larry tek to nije navrio etrnaest godina pa mu je ovo neugodno, ali otrpi. Blizanke uzvraaju poljubac, ovla i s okusom mlijeka. - Mama - kae Erin - mirie kao osvjeiva zraka. Kako je prekrasna! Kako je potaman! Roz se osvre po kuhinji s toplom drvenom oplatom i radnim plohama od masivnog drva gdje su spremne tri uine u pripadnim posudama - plava za Erin, zelena za Paulu, crna za Larryja - i nutrinu joj obasjava svjetlost, isijava iz nje! Evo zato ona sve to prolazi, evo zato! Sav taj crni pakao s Mitchem vrijedan je ovoga, ovakvih jutara, toga da ona moe uetati u kuhinju i kazati: - Bok, klinci - a oni mogu nastaviti gutati doruak kao da nje i nema. Ona iri nevidljiva krila, topla krila pernatog anela, krila usplahirene kokoi, nedovoljno cijenjena ali nuna, i obujmljuje ih. Sigurno i zatieno, tako eli da se oni osjeaju, a tako se i osjeaju, to je sasvim izvjesno. Znaju da je kua sigurna, da je tu ona, vrsta i s obje noge na zemlji, a i Mitch je tu, manje-vie, na svoj nain. Znaju da je sve u redu pa mogu dalje raditi to to ve rade, ne trebaju imati briga. Moda se vara u vezi s Mitchem, ovaj put. Moda se ne dogaa nita. Moda se konano smirio.

41. Ruak je u restoranu koji se zove Nereide. Malen je, zaprema jednu preureenu kuu u istonom dijelu Queen Streeta; vani stoji golem, dobro graen mukarac od kamena bez iega na sebi. Roz tu jo nije bila, ali Mitch jest: razabire to po tome kako ga pozdravlja recepcionistica, po tome kako on zirka uokolo nasmijeenim posjednikim pogledom. Takoer joj je jasno zato mu se ovdje svia: cijeli je prostor ukraen slikama, slikama zbog kakvih bi nekoga prije dvadeset godina uhitili: na svima su, naime, gole ene. Gole ene, a meu njima i gole sirene, s ogromnim statuesknim grudima: nema tu otromboljenih bisaga.

Tonije reeno, goli ljudi, jer golim enama ne nedostaje mukog drutva. Na putu do stola Rozi se jedan pimpek zabija ravno u oko; ona odvraa pogled. - to je ovo? - pita aptom, gori od znatielje i zgranutosti, i od istog uitka to ju je Mitch izveo na ruak. - Vidim li ja to to mislim da vidim? Hou rei, je li ovo porno duan, ili? Mitch se smijulji jer voli Roz malkice okirati, voli pokazivati da je on iznad njenih predrasuda. (Ne znai da je ona nekakva ufitiljena stidljivka, ali postoje privatne stvari i postoje javne stvari, a ovdje je javni prostor. Javne one stvari!) Objanjava da je ovo riblji restoran, mediteranski riblji restoran, jedan od najboljih u gradu po njegovu miljenju, te da je vlasnik i slikar, neke slike je naslikao sam, a neke njegovi prijatelji koje po svoj prilici zanimaju iste teme. Venera je u prvom planu jer je, na kraju krajeva, ona boica mora. Sirene su tu takoer zahvaljujui motivu ribe. Roz zakljuuje da to nisu obini golai, to su mitoloki golai. S tim ona moe izii nakraj, uila je o tome na fakultetu. Protej kako pue u rog. Ili u njegov rog pue netko drugi. - Oo - kae Roz lano naivnim glasom. - Znai, ovo je umjetnost s velikim U! I je li zato ovo ovdje legalno? - Mitch se ponovo smije, malo mu je neugodno, i kae joj neka govori malkice tie jer ona sasvim sigurno ne eli nikoga povrijediti. Da joj je itko drugi rekao neka govori tie, Roz bi znala to e: urlala bi jo glasnije. No Mitch nju oduvijek umije natjerati da se osjea kao da je toga trena sila s broda sa alom na glavi i balama iz nosa koje brie o rukav, sretna pritom to uope ima rukav. S kojega broda? Koliko ona zna, mnogo je brodova u njezinoj obiteljskoj prolosti. Svakog su joj pretka od nekuda iznogirali: bio je ili previe siromaan ili politiki previe nepodoban, imao je krivi profil, krivi naglasak, krivu boju kose. Brod koji je ovamo donio njezina oca doao je vie-manje nedavno, no dovoljno davno da ve bude tu prije no to e, u tridesetima i za vrijeme rata, kanadska vlada zabraniti ulaz idovima. Pritom njen otac ak nije bio dokraja idov.

Zato se idovstvo nasljeuje preko majke? pitala ju je jednom Tony. Zato to su Kozaci i tko-zna-tko-sve-ne silovali toliko idovki te one nikad nisu mogle biti sigurne tko je otac. Ali njezin je otac bio sasvim dovoljno idov za Hitlera, koji je vie od svega mrzio mjeavine. Brod na majinoj strani stigao je mnogo ranije. Glad, kojoj je uzrok bilo to to su ostali bez zemlje a bez zemlje su ostali zbog rata, prije sto pedeset godina, otjerala je i Irce i kote. Jedna od tih obitelji krenula je s petero djece, a stigla bez ijednoga; onda je otac umro od kolere u Montrealu, a majka se preudala to je bre mogla - za Irca kojemu je supruga umrla pa je trebao novu. Mukarcima su u to doba supruge itekako trebale za takve pothvate. Odlazili su u napol raienu divljinu1, gdje su im nabijali poreze i gdje su raali jo djece i uzgajali krumpir i sjekli drvee oruem kojim se nikad u ivotu nisu sluili, jer koliko je stabala uope preostalo u Irskoj? Mnogo je nogu tada bilo zasjeeno. Tony, koja se za te pojedinosti zanima kudikamo vie nego Roz, jednom joj je pokazala nekakvu staru sliku - mukarci stoje u metalnim kadama kako bi zatitili noge od vlastitih udaraca. Nii rang komedije za engleski srednji stale u starom kraju koji ivi od profita odavde. Blesavi krumpiroderi! Irci su bili bogomdani za glupo cerekanje, u to doba. Svi su oni stigli u potpalublju, dakako. Mitchevi pak preci, premda ih Bog nije stvorio od svetoga praha zemaljskog Toronta grada - ovamo su morali dospjeti na neki nain - zasigurno su stigli u kabini. to znai da su putem povraali u porculanski lavor umjesto drugim ljudima na noge. Velika stvar, ali Roz se ionako poklopila po uima. Sada otvara jelovnik ukraen vijencima sirena, ita to se nudi, moli Mitcha za savjet - kao da se ne umije sama odluiti to bi stavila u usta. Roz, ti si nemogua, kae u sebi. Sjea se onih dana kad je prvi put nekamo izila s Mitchem. Bila je stara, tek to nije navrila dvadeset drugu, takorei na zalasku. Mnoge cure to ih je poznavala u srednjoj koli ili na fakultetu ve su se udale, a kako to da se ona nije? Ovo su pitanje odailjale majine sve zabrinutije oi.

Roz je ve imala jednu ljubavnu vezu, tonije seksualnu, i zatim jo jednu. ak nije zbog toga osjeala preveliku krivnju. Premda su asne sestre vrlo temeljito obavile svoj posao to se tie seksa i grijeha. Roz tada nije vie bila katolkinja. Neko je, dodue, bila: a majka je govorila - jednom katolik, uvijek katolik; stoga, nakon to je izblijedio onaj prvi uzbudljivi osjeaj prijestupa, malkice ju je grizla savjest. Zaudo, grinja se manje odnosila na sam seks: vie su posrijedi bili prezervativi - stvari koje su se morale kupovati ispod tezge, to ne znai da ih je ona ikad kupovala, to je bio muki posao. Prezervative je smatrala priroeno grenim stvarima. No bili su i priroeno smijeni. Sliili su gumenim rukavicama s jednim prstom; ona se svaki put morala vrlo ozbiljno suspregnuti da ne zakikoe, to bi bilo grozno jer je mukarac mogao pomisliti da se smije njemu, njegovu pimpeku, dimenzijama dotinoga, a to bi bilo kobno. Ali seks je bio super stvar, stvar koja je njoj itekako ila, premda nijedan od ta dva mukaraca nije od vrata nagore odgovarao njenoj predodbi o srei pregolemoj. Jedan je imao ui kao TV antene, onaj drugi je bio pet centimetara nii od nje, a njoj se nije dalo provesti itav ivot u ravnim cipelama. Htjela je imati djecu, ali ne kepece s vrolikim uima. Nijednoga, dakle, nije shvatila ozbiljno. Pritom je pomoglo to to ni oni nju nisu shvatili ozbiljno. Moda zbog maske klauna, tada ju je navlaila ve manje-vie bez prekida. Bilo joj je potrebno, to sretno bezbrino lice za veselice, jer pogledaj je samo, kao komad zimnice, jo uvijek ivi s roditeljima, jo uvijek radi u oevoj tvrtki. Jednoga dana ti e biti moj ovjek od povjerenja, znao joj je govoriti. Trebao je to biti kompliment, eda njoj ne bi teko padalo to to je ki, a ne sin. Ali Roz nije eljela biti sin. Uope nije eljela biti mukarac, od povjerenja ili bilo ega drugog. Koliko se sama mogla uvjeriti, jako je naporno biti mukarac, neprestance odravati privid dostojanstva. Da je mukarac, njen upljoglavo-frivolni gard nikad ne bi proao. No s druge strane, moda joj tada ne bi ni trebao.

Njezin posao u tvrtki bio je prilino nezahtjevan: takvo to znao bi raditi svaki kreten. Zapravo je bila do nebesa hvaljena katica-za-sve. Njezin je otac vjerovao da svatko, pa i gazdina ki, treba poeti na dnu i postupno napredovati prema vrhu. Tako ovjek upoznaje stvarno funkcioniranje tvrtke, sloj po sloj. Ako neto zapinje kod tajnica, ako neto zapinje u arhivi, stvari e zapinjati na svim stranama; ovjek mora biti u stanju i sam raditi te poslove pa e onda znati da li ih drugi obavljaju ili ne obavljaju kako valja. Ta je lekcija Rozi itekako koristila, kasnije. Ona je doista uila. Promatrala je oev stil. Brutalan ali djelotvoran, njean ali nepopustljiv, buan ali ispod povrine smrtno ozbiljan. ekao je svoj trenutak, ekao je kao maka u travi; a onda bi skoio. Volio je cjenkanje, volio je muvanu gdje se stalno kuhaju poslovi. Cjenkati, kuhati, ti su ga glagoli privlaili. Volio je rizik, volio je balansirati na samom rubu. itavi blokovi nekretnina nestajali su u njegovu depu, da bi nakon nekog vremena izronili, arolijom pretvoreni u poslovne zgrade. Ako je mogao obnavljati - ako je neto zavreivalo da bude sauvano - obnavljao je. U protivnom je poinjao bal buldoera, bez obzira na grupicu smuenih demonstranata i njihove transparente Spasimo na kvart, napisane kredom u boji i avliima privrene na drke grablji. Roz je imala i vlastitih ideja. Znala je da bi u tim stvarima bila itekako dobra kad bi je on uputio. Ali nije; upuivala se sama, i ekala. U meuvremenu, to je s njenim ljubavnim ivotom? Nigdje nikoga. Nikoga prikladnog. ak ni priblino. Nikoga tko nije ili drkadija ili u osnovi lovac na njenu lovu; potonji je imbenik morala imati na umu. Njezinu buduu lovu, jer tada je dobivala samo plau kao i ostali namjetenici, i to prilino ugavu. Otac je smatrao da ovjek mora znati koliko je stvarno ugava jedna ugava plaa pa e onda znati o emu se zapravo radi kad se vode svi oni pregovori o poviici. Smatrao je da ovjek mora znati koliko kota krumpir. Roz nije znala jer je jo uvijek ivjela s roditeljima, zbog ugave plae. Pogledala je nekoliko

garsonijera: jedna soba s minijaturom od kuhinje zguranom u kut i pogledom u susjedovu kupaonicu, ista depra! Koliko kota sloboda? Vie od njezine tadanje plae. Radije e ostati tu gdje jest, u bivem stanu za poslugu iznad roditeljske garae za tri auta, a svoju ugavu plau troiti na odjeu i vlastiti telefon. eljela je otputovati u Europu, sama, ali je otac nije pustio. Rekao je da je preopasno. - To to se tamo dogaa tebi nije potrebno - rekao je. Htio ju je drati pod zatitom svog novca. Htio je da bude na sigurnom. Mitch je u to doba bio pripravnik u kancelariji koja je za Rozina oca obavljala pravnu papirologiju. Prvi put ga je vidjela kad je prolazio kroz prostoriju gdje je ona izvravala dnevnu tlaku. Na sebi je imao odijelo i nosio je torbu za spise, zadnji u gotovo svakodnevnoj paradi odijel-s-torbom-za-spise to se za njenim ocem vukla poput repa. Kraj Rozina pisaeg stola nastao je zastoj i uslijedilo sveope rukovanje: uvijek je otac svakoga predstavljao svakomu. Mitch je stisnuo Rozinu ruku, a Rozi se stisnulo srce. Pogledala ga je samo jedanput i pomislila, Ima runih i ima prekrasnih, a ima i onih izmeu, no ovaj je prekrasan. Zatim je pomislila, Sanjaj ti dalje, mala. Slini u jastuk do mile volje. Ovo nije za tebe. No neka je sto jaraca odnese ako on nije nazvao! Nije trebalo biti Einstein da bi se doznao njezin broj, ali je trebalo poduzeti vie od jednog koraka: naime, Roz se u telefonskom imeniku zove Rosie O'Grady jer joj je bila puna kapa mrzilakih telefonata vezanih uz oevo prezime. Ploe oko izbuldoiranih parcela nisu tu bile od osobite pomoi - Graevinarstvo Grunwald, slova od trideset centimetara - mogla je hodati po gradu sa crvenim X napisanim na elu, Pljunuti ovamo, ili dati u telefonski imenik svoje pravo ime, ista stvar. Ali odjednom naziva Mitch: suzdran je ali uvjerljiv, djeluje kao da joj eli prodati policu ivotnog osiguranja, podsjea gdje su se upoznali (kao da je njoj potreban podsjet!) i isprva je tako ukoen te joj dolazi da drekne, uj, nisam ja tvoja baka! Daj izvadi tu metlu iz guzice! Prekrasan ili ne, zvuao je kao isti

dave, utogljeni WASPY dupeglavac ija je predodba o sjajnom provodu partija brida s punicom i puncem u raspadanju ili nedjeljna etnja po groblju. Trebalo mu je mnogo dulje da prijee na stvar no to bi, da je ona vodila igru, trebalo Rozi, no napokon je izgovorio poziv na veeru a poslije u kino. Dakle, Aleluja i Zdravo Marijo, pomislila je Roz. udima nikad kraja. No dok se opremala za taj izlazak, radost je ishlapjela. eljela je lebdjeti, letjeti, ali se poela osjeati sve teom i teom dok je sjedila za toaletnim stoliem, lagano utrljavala Arpge u sve ile kucavice i pokuavala se odluiti za naunice. Neke s kojima e lice djelovati manje okruglo. Tono, ima jamice na licu, ali onakve kakve drugi ljudi imaju na koljenima. Slinije naborima. A i krupne je grae: koata cura (majin izraz), cura s kimom (oev izraz), visoka, puna figura (duani s odjeom!). Vita jela nee nikad biti. Dragi Boe, stisni mi stopala i sve u napraviti za Tebe. Broj 38 bio bi sasvim zgodan, a kad si ve pri tome, pretvori me u plavuu. Problem je u tome to Mitch naprosto predobro izgleda. Ramena, modre oi, raspored kostiju - izgledao je poput starlete iz filmskog asopisa, muka verzija, prelijep a da bi bio stvaran. Roz je to ispunjalo strahopotovanjem - nikomu tko tako izgleda ne bi smjelo biti doputeno pojavljivanje u javnosti, mogao bi se dogoditi niz automobilskih sudara - ba kao i njegova aura dolinosti, plus dranje: uspravan kao svijea, uglovi poravnati poput smrznutog ribljeg fileta. S njim se ona nee biti kadra opustiti, izvaljivati viceve, glupirati. Muit e je pomisao nije li joj sluajno togod zaostalo izmeu zubiju. Povrh svega, bit e toliko na iglama od elje - na sunce s tim, Pouda, s velikim P, najbolji od Sedam Smrtnih - te e jedva biti u stanju sjediti za stolom. Obino joj se nije dogaalo da u tolikoj mjeri izgubi kontrolu, no u rubrici vanjtina Mitch je de luxe kategorija. Glave e se okretati, ljudi e buljiti i pitati se to li taj lik iz snova radi s viceampionkom natjecanja Miss repita. Sve u svemu, na pomolu je istilina veer. Boe, pomozi mi da ovo preturim i izribat u

milijun zahoda za Tebe! Nije da si zainteresiran, jer gore na nebesima tko uope sere? Stvari su krenule navlas grozno kao to je Roz i oekivala. Mitch joj je donio cvijee, ne previe komada ali pravo pravcato cvijee, dokle moe sezati staromodnost, a ona nije znala to e s tim stokletim biljem pa ga je odnijela u kuhinju - je li ga trebala metnuti u vazu? zato se nije pojavio s bombonijerom kao kompromisom? - a ondje je majka, mrano snatri nad alicom aja, na sebi ima kunu haljinu a na glavi metalne viklere i mreicu za kosu jer kasnije mora s Rozinim ocem na nekakav banket, neto poslovno, majka mrzi te stvari, i upuuje Rozi onaj pogrueni dugi pogled kojim se slui sve otkako su se obogatili i preselili u ovaj silos od kue u Dunvegan Streetu, tik do Upper Canada Collegea kamo cvijet mukog potomstva, a meu takve spada Mitch, biva poslan na ispiranje mozga i zavarivanje kraljenice kako im karlica nikad vie ne bi izvodila kojekakve pokrete, i kae: - Ti izlazi? - tonom od: - Ti umire? Mitcha je Roz ostavila stajati u peinastoj dnevnoj sobi nasred tepiha dimenzija nogometnog igralita koji okruuju tri kamiona namjetaja po majinu besprijekorno loem ukusu, kotao je hrpu love a izgleda kao da se dotepao ravno iz potom-prodajnog kataloga pogrebnog zavoda, pri emu je svaki kvadratni centimetar povrine prekriven tabletiem, to nije da pomae, njena majka je fetiist kakanih tabletia, u mladosti su joj bili uskraeni, a to ako Mitch poe za Roz u kuhinju i ondje zatekne Rozinu majku te bude podvrgnut brzopoteznom odmjeravanju od glave do pete kojemu je cilj utvrditi vjersku pripadnost i financijske izglede, tim redoslijedom? Zato Roz sputa cvijee u sudoper, njime e se kasnije baviti, ljubi majku u kremu za regeneraciju, premalo i prekasno, i otpravlja Mitcha iz kue prije no to bi ga mogao zaskoiti otac, a taj bi mu priredio presluavanje treeg stupnja kakvo, ako ga ulovi, prireuje svakom momku s kojim Roz izie na spoj - kamo njih dvoje idu, to e raditi, kada e doi kui, ali to je puno prekasno - i citirao zagonetne etnike

parabole koje ilustriraju ivot. - Od dva bogalja nikada jedan plesa - znao bi rei i oinuti ih znaajnim pogledom ispod upavih obrva, i to su nato ubogi budalai trebali pomisliti? - Papa, voljela bih da to ne govori - kazala bi mu poslije. To je bio jo jedan tos: morala ga je zvati papa, jednostavno se nije odazivao na tata. - Da? - rekao bi i razvukao usta u cerek. - To je tono, ili moda nije? im su se nali s onu stranu vrata, ispostavilo se da Mitch nema auto: e pa, to za takav sluaj kae bonton? Treba li ona ponuditi svoj, ili to? Roz nije mogla zamisliti ovjeka svojih snova u autobusu, sebe jo manje. to, uostalom, koristi mobilnost prema gore ako se mora voziti autobusom? Gotovo da je ve zaustila taksi, kadli joj zasljepljujue jasno sijevnu da Mitch moda za taksi nema novaca. Naposljetku su uzeli Rozin auto, mali crveni austin, roendanski dar, njoj bi bio miliji jago, no od njega bi se razmazila, kazao je otac. Mitch se nije previe bunio kad mu je Roz uz bujicu rijei utisnula u ruku kljueve od auta, mukarac koga vozi ena mogao bi se iskompleksirati, itala je ona u enskim magazinima na koliko sve naina moe mukarca nehotice iskompleksirati, strano je kako se oni lako potulje; pa iako je obino voljela sama voziti svoj auto, nije eljela Mitcha ubiti u pojam. Osim toga, ovako se moe lijepo zavaliti i diviti njegovu profilu. On je vozio dobro - odluno, agresivno, ali ne i neuljudno. Ona je pak brz voza, stalno se gura, trubi kad treba i kad ne treba. No gledajui kako Mitch vozi, shvatila je da postoje i elegantniji naini da ovjek stigne kamo eli. Veera je bila u malom kvazifrancuskom restoranu s crvenim plianim dekoracijama nalik bordelu s prijelaza stoljea. Roz je naruila juhu od luka, to se pokazalo pogrenim jer su iz svake lice curila vlakna rastopljenog sira. Snalazila se kako je najbolje umjela, no imala je osjeaj da test iz gracioznosti nije ba prola. inilo se da Mitch to ne primjeuje; pripovijedao je o odvjetnikoj kancelariji u kojoj radi.

Ne sviam mu se, zakljuila je, ovo je isti fijasko; pa je popila jo jednu au bijelog vina i zakljuila Nek' sve ide k vragu i ispriala mu vic: cura kae frendici da su je ljetos silovali, da, a nakon toga se itavo boje ljeto sastojalo od silovanja; Mitch se polako nasmijeio, oi su mu se malo stisnule kao kad maku gladi iza uiju, moda on usprkos onom svom dranju a la kositreni vojnik ipak ima dva-tri hormona, moda je WASPY fasada upravo to, samo fasada, a ako jest ona e biti zauvijek zahvalna, i onda je osjetila njegovu ruku na svome koljenu pod stolom, i to je bio kraj samosvladavanja, pomislila je da e se sada rastopiti kao sladoled preko cijelog onog stolca od crvenog plia. Poslije veere su doista krenuli prema kinu, ali su nekako zavrili u Rozinu autu i estokom latanju; a nakon toga su se obreli u Mitchevu stanu, trosobnjaku koji je dijelio s jo dva studenta prava kojih upravo tada nije bilo doma - Je li on ovo isplanirao? pomislila je Roz letimice, jer tko koga tu zapravo zavodi? - i, poto je pomogla Mitchu da s nje skine kvantum odjee do pojasa te se taman koncentrirala na predstojee hrvanje s lasteks gaicama - jedna dama ne smije nikad biti bez lasteks gaica, govorila je majka, enski magazini takoer, mora sprijeiti nelijepo talasanje, ne eli valjda da te mukarci smatraju lakom enom s guzicom do koljena, no te stoklete stvari su napravljene kao takorolovke, od istog lijevanog eljeza koje zovu rastezljivim vlaknom, izvlaiti se iz njih isto je to i pokuati se osloboditi triput omotane gumene vrpce - kadli je Mitch uhvati za oba ramena, duboko joj se zagleda u oi i izjavi da on nju odve potuje. - Ja ne elim tek spavati s tobom - rekao je. - elim se tobom oeniti. Rozi je dolo da s njim polemizira kako se te dvije kategorije uzajamno ne iskljuuju, no bilo bi to needno, bar u Mitchevim oima, a ionako se gotovo obeznanila od sree, ili moda od straha, jer je li ovo prosidba? - Kako? - rekla je. Ponovio je dio o enidbi. - Ali ja tebe jedva da poznajem - uzmucala se Roz. - Ve e ti mene upoznati - mirno je rekao Mitch. I tu je imao pravo.

I tako se to nastavilo: osrednje veere, teki peting, odgoeno zadovoljenje. Da je Roz bila kadra prekriiti tu stvar, izagnati Mitcha iz svoga sistema, ne bi se bila za njega udala. Krivo: bila bi se udala, jer se nakon one prve veere zatelebala preko uiju i ne nije dolazilo u obzir. To to ju je svaki put kada su nekamo izili najprije sveo na drhtulju, a onda joj odluno zaustavio ruke kad mu je pokuala raskopati lic, to dakle jest unosilo stanovitu napetost. Umjesto napetost itaj frustracija. itaj i krajnje ponienje. Osjeala se kao besramna flojsa dimenzija dvokrilnog ormara, osjeala se kao tenac koji dobiva novinama po glavi jer se stalno pokuava uspentrati po hlaama. Kad je doao taj as - ne u crkvi, ne u sinagogi ve, s obzirom na mjeavine, u jednoj od dvorana za bankete u hotelu Plaza - Roz nije vjerovala da e biti u stanju proi kroz palir bez runih incidenata. No Mitch joj nikad ne bi oprostio kad bi se pred svima bacila na njega, ba kao ni pravi poljubac nakon teksta A sada se lijepo poljubite. Dotad joj je ve jasno dao do znanja da postoje oni koji se bacaju i oni koji dobivaju poljupce, pri emu ona spada meu potonje. Stereotipiziranje spolnih uloga, smatra Roz danas, nakon to je u meuvremenu poneto nauila. Lukavi gad. Drao me na kratkoj lajni, iscrpljivao me. Tono je znao to radi. Vjerojatno je imao svoj nuzzalogaji u ovom ili onom odjelu za prijepis da mu organ ne dobije gangrenu. Ali izveslao je stvar, oenio se sa mnom. Sada ve zna da njena lova svakako jest bila imbenik. Otac je to naslutio ak i tada. - Koliko on zarauje? - ispitivao je Roz. - Ali papa, to uope nije vano! - vikala je Roz u naletu antimaterijalizma. Uostalom, zar Mitch nije zlatni mladi? Nije li mu uspjeh zajamen? Nee li se za tili as u onoj odvjetnikoj kancelariji vinuti uvis poput balona od sapunice? - Samo pitam da li ga ja trebam uzdravati - rekao je otac. A Mitchu je rekao: Od dva bogalja nikada jedan plesa - uz mrki pogled ispod upavih obrva. - Pardon, gospodine? - rekao je Mitch uglaeno, previe uglaeno, ta je uglaenost graniila s oholom milostivou i znaila da je on voljan zamiriti na Rozine roditelje, na useljeniki tih jednoga i okus pansiona za iznajmljivanje s

kuhanim krumpirom i tabletiima drugoga. Roz je novi novac, Mitch je stari novac; odnosno, bio bi stari novac kad bi novca uope imao. Njegov je otac umro, malo odve prerano i u malo odve nejasnim okolnostima a da tu ne bi bilo stanovite nelagode. Odakle je Roz mogla tada znati da je on obiteljski imetak spiskao na nekakvu ratnu udovicu s kojom je odbjegao od kue i nakon toga skoio s mosta? Ona ne umije itati niije misli, a Mitch joj nije rekao, godinama, godinama i godinama. Kao ni ono mrtvo puhalo od njegove majke, koja jo nije umrla ali (pomilja Roz, tu u podrumu) kao i da jest. Roz joj nikad nije oprostila one diskretne ubojite aluzije, odmah nakon branog putovanja, na njenu prenapadnu garderobu i postavljanje stola za veeru. - Papa, ja nisam bogalj! - rekla je Roz ocu poslije. - Hou rei, to je tako uvredljivo! - Od jednog bogalja i jednoga koji nije bogalj takoer nikada jedan plesa rekao je otac. to mi je pokuavao rei? misli Roz sada, poto je prolo toliko vremena. to je on vidio, koju napuklinu ili krivi av, koje epanje u zametku? Ali u to doba Roz nije sluala, zaklopila je ui rukama, nije htjela uti. Otac ju je gledao dugo, sumorno. - Ti zbilja zna to radi? Roz je mislila da zna; tonije, nije ju bilo briga zna li ili ne, jer to je to, to je To, ona napokon lebdi, ve je na oblaku broj devet, laka kao perce unato svojim velikim grubim kostima. Majka je bila na njezinoj strani, ta Roz tek to nije ula u dvadeset treu, a to se nje tie bilo kakav brak bolji je od nikakvoga; iako, kad se uvjerila da e taj brak postati stvarnost, poela je ismijavati Mitcheve dobre manire - oh i ah, i ispriavam se, za koga taj sebe smatra - i dala do znanja da bi joj bio drai katolik nego anglikanac. No s obzirom na to da se ona sama udala za Rozina oca, koji nije ba papist, tu nije mogla praviti bogzna kakav teatar. Mitch se nije njome oenio samo zbog novca. U to je Roz sigurna. Dobro pamti njihov medeni mjesec u Meksiku, sve one lubanje od eera na trnici, cvijee,

boje, pamti kako joj se vrtjelo u glavi od zadovoljstva, od onog osjeaja novine i olakanja jer evo, uspjela je, vie nije potencijalna usidjelica, ona je nevjesta, udana ena; pamti prozor za vrelih noi otvoren prema moru, lelujavu zavjesu, vjetar to joj poput muslina prelazi preko koe, i tamni Mitchev obris iznad sebe, bez lica i intenzivan. Ta stvar je sasvim drukija kad si zaljubljen, nije to sada puki sport, vie je kojeega u igri. Poslije je plakala jer je bila tako sretna, zacijelo se i Mitch tako osjeao, jer ta vrsta strasti ne moe se sasvim krivotvoriti. A moda moe? Nije se, dakle, radilo samo o novcu. Ali ona bi to ovako formulirala: bez njega se njome ne bi oenio. Moda ga on dri uz nju, moda je zato spustio sidro. Ona se samo nada da to nije jedini razlog. Mitch joj nazdravlja aom bijelog vina i kae: - Za nas - prua ruku preko stola i uzima njenu lijevu ruku, onu s prstenom, skromnim prstenom, u ono doba on je mogao smoi samo za takav, nikakav prilog njezina oca za vei prsten nije htio prihvatiti, i smijei joj se, i kae: - Nije bilo tako loe, zar ne? Nama to sasvim dobro ide - a Roz zna da on sada sebe tjei za skrivena razoaranja, za vrijeme koje ne staje, za sve svjetove koje, kako stvari stoje, nikad vie nee moi osvojiti, za injenicu da na svijetu postoje tisue privlanih mladih ena, dapae milijuni, svake ih je minute sve vie, i ma to on radio nikad nee moi prodrijeti u sve njih, jer umjetnost je duga a ivot kratak i smrt vreba. I tono, njima to sasvim dobro ide. Kadikad. Jo uvijek. Pa mu se iroko smijei i uzvraa stisak, i misli kako su njih dvoje toliko sretni koliko se uope poeljeti moe. I jesu. Sretni su koliko to uope mogu biti, uzme li se u obzir tko su. Dodue, da su ili jedno ili drugo netko drugi, moda bi bili sretniji. Jedna djevojka, ljepuna djevojka, djevojka u duboko izrezanom pripijenom puloveru, pojavljuje se s pladnjem mrtvih riba izmeu kojih Mitch odabire. Za sebe naruuje Ulov dana; Roz uzima pastu u sepiji jer takvo to nikad nije jela, zvui tako bizarno, Spageti u tinti. Predjelo je salata; Rozi se upravo predjelo ini pravim trenutkom da se oprezno raspita postoji li neka konkretna tema o

kojoj bi Mitch htio razgovarati. Za prijanjim je rukovima postojala: najee se radilo o poslu, to e rei o tome da Mitch dobije vie ovlasti u upravnom odboru Nove ene gdje je on predsjedatelj, pardon, predsjedajua osoba1. Ali Mitch kae, ne, naprosto mu se ini da se s njom u zadnje vrijeme ne via dovoljno, naime s njom bez djece, a Roz, kao i uvijek eljna mrvica, pohlepno upija. Oprostit e, zaboravit e. Zapravo samo oprostiti, jer o onome to moe ili ne moe zaboraviti ovjek ionako ne odluuje. Moda je kod Mitcha svih tih godina naprosto posrijedi kriza srednje dobi; premda je dvadeset osma malo rano za poetak. Salata stie na velikom pladnju koji donosi druga dugokosa ljepotica s dubokim izrezom; Roz se pita odabiru li ovdje konobarice tako da pristaju uz slike. S onoliko bradavica uokolo ona ima osjeaj da je promatra hrpa izvanzemaljskih oiju, i to ruiastih. Nakratko zamilja prizor u sudnici: ena ravnih grudi tui ovaj restoran za diskriminaciju nakon to tu nije dobila posao. Jo bolje, mukarac ravnih grudi. Da joj se tada pretvoriti u muhu na zidu! Konobarica se saginje otkrivajui duboki jaz u dekolteu, servira salatu i ostaje nasmijeena uz stol dok Roz uzima prvi zalogaj. - Fantastino - kae Roz mislei time na salatu. - Apsolutno - kae Mitch i znaajno se smijei konobarici. Gospode, misli Roz. Poeo je flertovati s konobaricama. to e ta misliti o njemu? Gnjusni matori prdonja? I hoe li proi mnogo vremena prije no to on zaista postane gnjusni matori prdonja? Mitch oduvijek flertuje s konobaricama, na onaj svoj suzdran nain. No to je kao da se kae, ta-i-ta devedesetogodinja plesaica kankana oduvijek plee kankan. Kada ovjek zna kada treba prestati? Nakon salate stie glavno jelo. I opet druga djevojka. Tonije, druga ena: ova je malo starija, ali sa zanosnim oblakom crne kose, nevjerojatno velikim sisama i tankim strukom za kakav bi Roz bila u stanju poiniti ubojstvo. Roz je gleda i

zna da je tu enu ve vidjela. Mnogo prije, u jednom drugom ivotu. - Zenia! uzvikuje nehotice. - Molim? - kae ena. Onda pak ona gleda Roz, smijei se i kae: - Roz! Roz Grunewald! To si ti? Ne izgleda kao na slikama. Roz osjea neodoljiv poriv da to porekne. Kao prvo, nije smjela govoriti, morala je ispustiti torbicu i zaroniti za njom pod stol, bilo to, samo da bude izvan Zenijina vidnog polja. Komu jo treba urokljivo oko? Ali sve to biva prebrisano okom od susreta sa Zenijom kao konobaricom osobom koja posluuje jela - u Nerediama, pa Roz penta: - Kog jarca ti trai ovdje? - Istraujem - kae Zenia. - Ja sam novinarka. Godinama radim kao free-lancer, uglavnom u Engleskoj. Ali htjela sam se vratiti, naprosto da vidim - da vidim kako je ovdje. Zato sam si sredila narudbu za prilog o spolnom maltretiranju na radnom mjestu. Zacijelo se Zenia promijenila, misli Roz, ako pie o takvim stvarima. ak joj se i izgled promijenio. Isprva ne moe odrediti u emu, ali onda vidi. Sise. Nos takoer. One su nabubrile, a on se stisnuo. Zenijin je nos neko bio sliniji nosu kakav ima Roz. - Zbilja? - kae Roz, koju to profesionalno zanima. - Za koga? - Za Saturday Night - kae Zenia. - Tekst e se najveim dijelom sastojati od intervju, ali sam pomislila da ne bi bilo loe malo obii lokalitete. - Smijei se vie Rozi nego Mitchu. - Prolog tjedna sam bila u jednoj tvornici, a tjedan prije u bolnici. Ti ne bi vjerovala koliko mnogo bolniarki doivljava napade bolesnika! Ne mislim samo na pipkanje i hvatanje - bacaju na njih predmete, guske za nudu i kojeta, tamo postoji ozbiljan profesionalni rizik. Meni, dodue, nisu dopustili da stvarno radim kao bolniarka; ovo tu je konkretnije. Mitch poinje djelovati mrzovoljno, ne voli pasivne uloge, pa ga Roz predstavlja Zeniji. Ne eli rei stara prijateljica, nego kae: - Ile smo u istu kolu. - I nije da smo ikad bile, tono rije, prst i nokat, misli Roz. U to doba jedva da je

Zeniju i poznavala, osim kao predmet traeva. Jezivih, senzacionalistikih traeva. Mitch nimalo ne pomae Rozi u konverzacijskom segmentu. Samo neto mrmlja i bulji u vlastiti tanjur. Sasvim je jasno da je njemu ovo neeljena upadica, ista smetnja. - A kako ovdje stoji s profesionalnim rizicima? - kae Roz umjesto njega, to bi bio red. - Je li ti ve netko rekao slatkica i utipnuo te za stranjicu? Zenia se smije. - Ista stara Roz. Uvijek je bila centar ivosti na urkama - kae Mitchu. Dok se Roz pita na kojim li je urkama ikad bila gdje se zatekla i Zenia - ni na jednoj, koliko se sjea, no u tim je danima vie pila, ili vie toga odjedanput, pa je moda zaboravila - Zenia joj stavlja ruku na rame. Njezin se glas mijenja, postaje tii, sveaniji. - Zna, Roz - kae - oduvijek ti to elim rei. Ali prije nisam bila u stanju. - to? - kae Roz. - Za tvoga oca - kae Zenia. - Ajme - kae Roz bojei se nekakve muke koju nije uspjela otkriti, nekakvog zatakanog skandala. A moda je Zenia njena davno izgubljena polusestra, kleta nek' je i pomisao. Otac je bio prepreden stari lisac. - to je napravio? - Spasio mi je ivot - kae Zenia. - Spasio ti ivot? - kae Roz. - Za vrijeme rata? - ek' malo: je li Zenia tada uope bila na svijetu, za vrijeme rata? Roz oklijeva, nije sklona vjerovati. No upravo za tim ona oduvijek ezne - za oevicem, za nekim tko je sudjelovao ali je nepristran pa nju moe uvjeriti da je otac zbilja bio to to se ukalo: junak. Ili polujunak: svakako, vie od mutnog trgovca. Dodue, o tome su joj pripovijedali, strievi primjerice, no njih dvojicu se teko moe smatrati pouzdanima; zato nikada nije bila dokraja sigurna, zapravo uope ne. A sada je konano tu glasnik, s vijestima iz one daleke zemlje, zemlje prolosti, zemlje rata. Ali zato taj glasnik mora biti Zenia? Roz se dere to je Zenia u posjedu te vijesti, a ona nije. Kao da je otac u oporuci ostavio neko blago

potpunom strancu, nekakvom potucalu koga je sreo u krmi, a roenoj keri nita. Pa zar njen otac nije znao koliko je njoj stalo da to zna? A moda u tome nema nieg. S druge strane, to ako ima? U najmanju ruku, vrijedi sasluati. Vrijedi riskirati. - Duga je to pria - kae Zenia. - Rado u ti sve ispriati kad bude imala vremena. To jest, ako eli uti. - Ona se smijei, kima glavom Mitchu i odlazi. Hod joj je samouvjeren, nonalantan: kao da znade da je upravo iznijela jedinu ponudu koju Roz nipoto ne moe odbiti.

42. Rozin otac, Velika Nepoznanica. Velika za druge, nepoznanica za nju. Ili kaimo jednostavno - misli Roz u podrumu, u onom naranastom ogrtau za kupanje, dovrava ostatke Nanaima, pohlepno oblizuje tanjur - da je on imao devet ivota, a ona je poznavala samo tri ili etiri. Nikad se ne zna kad e se moda pojaviti tkogod iz kojeg od oevih prijanjih ivota. U davno vrijeme Roz nije bila Roz. Tada se zvala Rosalind, a srednje joj je ime bilo Agnes, po svetoj Agnezi i po majci, ali to nije govorila u koli jer nije eljela da je zovu Aggie kao to su stanari zvali njenu majku, dakako iza lea. Nitko se ne bi usudio majku nazvati u lice tim imenom. Za takvo to ona je bila previe pristojna. Za njih je ona gospoa Greenwood. Roz se dakle zvala Rosalind Greenwood, ne Roz Grunwald, i ivjela s majkom u majinu pansionu u Huron Streetu. Kua je bila od crvene opeke, visoka, uska, s naherenim trijemom sprijeda koji je otac kanio popraviti, moda, kad- -tad. Otac nije bio kod kue. Otkako je Roz pamtila, otac nije bio kod kue. Zbog rata. Roz se sjeala rata, premda ne ba jasno. Sjeala se sirena za zranu uzbunu, tada jo nije krenula u kolu, jer ju je majka tjerala da otpuzi pod krevet a tamo je bio pauk. Majka je skupljala mast od prene slanine i limenke od konzervi: Roz dodue nije mogla zamisliti to e to vojnicima; kasnije, u koli, svi su davali novie od pet centa za Crveni kri, za svu onu siroad. Siroad je stajala

na hrpama kra, imali su poderanu odjeu i ogromne oi koje se nisu smijeile, oi koje su preklinjale, oi koje su optuivale, jer njihovi su roditelji poginuli u bombardiranju. Sestra Marija Pavla pokazala im je te slike, u prvom razredu, i Roz je plakala jer joj je bilo jako ao te djece, na to joj je reeno neka se suzdri, i nije mogla ruati, na to joj je reeno da mora pojesti zbog siroadi, onda je traila jo, jer ako pojesti jedan ruak znai pomoi siroadi, dva ruka jo e im vie pomoi, premda njoj nije sasvim jasno na koji nain. Moda Bog ima za takvo to nain. Moda se opipljiva, vidljiva hrana koju Roz jede pretvara u nevidljivu, duhovnu hranu i zrakom prenosi ravno u siroad, to je otprilike kao na priesti, tamo hostija izgleda kao vafla ali je ustvari Isus. Svakako, Roz je bila vie no spremna pripomoi. Negdje tamo, iza gomila kra, nevidljiv meu tamnim nakupinama stabala u daljini, nalazi se njen otac. Nadala se da e dio hrane koju ona jede zaobii siroad i dospjeti u njega. Tako je Roz razmiljala u prvom osnovne. Ali rat je zavrio, a gdje je onda Rozin otac? - Na putu - rekla je majka. Za kuhinjskim stolom uvijek je stajao trei stolac, za njega. Rozi je ekanje teko padalo. Budui da Rozin otac nije kod kue, Rozina je majka morala voditi pansion sama-samcata. To ju je satiralo, kao to je govorila Rozi gotovo svakog dana. Roz je i sama vidjela: majka je izgledala sva izbrazdana ilama, kao da joj netko strue meke dijelove i kosti se sve vie pribliavaju povrini. Lice joj je bilo izdueno, smeu, sjedinama proaranu kosu eljala je unatrag i privrivala ukosnicama; uvijek je na sebi imala pregau. Nije puno govorila, a kad bi ipak neto kazala bile su to kratki, gusti grozdovi rijei. - utnja je zlato - znala je rei. - Bolje sprijeiti, nego lijeiti. Rijetkost kao kokoji zub. Krv nije voda. Plemenitost se poznaje po djelima. Sigurno kao smrt. Novac ne raste na stablu. Mali pti, veliki kri. - Roz je brbljavica, govorila je, lamata jezikom kao krava repom.

Ruke su joj bile grube, nabubrelih zglobova i crvene od pranja. - Gledaj moje ruke! - znala je rei, kao da te ruke neto dokazuju. Najee su dokazivale da Roz treba vie pomagati u kui. - Tvoja majka je svetica - rekla je majuna gospoica Hines, koja je stanovala na drugom katu. No ako je Rozina majka svetica, Roz nema osobitu elju da i sama to bude. Kad se Rozin otac vrati, on e pomagati u kui. Ako Roz bude dobra on e se prije vratiti, jer e Bog biti njome zadovoljan i odgovoriti na njene molitve. Ali ponekad je to zaboravljala. Kad bi zaboravila, kad bi zgrijeila, jako se uplaila: vidjela je tada oca na brodu preko oceana i veliki val kako ga odnosi s palube ili ga je upravo pogodio grom, a time Bog kanjava nju. Onda se trebala jo vie moliti sve do nedjelje, kad moe otii na ispovijed. Molila se kleei kraj kreveta, suze su joj tekle niz lice. Ako je grijeh bio teak, oribala bi ktomu i zahod, makar bio netom oriban. Bog voli dobro oribane zahode. Roz se pitala kako otac izgleda. Nije joj se uope zadrao u sjeanju, a fotografija koju je majka drala na svojoj tamnoj, uglaanoj, zabranjenoj komodi prikazivala je naprosto nekog mukarca, krupnog mukarca u crnom kaputu ije je lice Roz jedva razabirala jer je bilo u sjeni. Ta fotografija nije otkrivala nita od arolije koju je Roz pripisivala ocu. Bio je vaan, radio je vane, tajne stvari o kojima se ne govori naglas. Imale su veze s ratom, iako je rat zavrio. - Izlae se opasnostima - rekla je majka. - Kako? - rekla je Roz. - Pojedi veeru - rekla je majka - u Europi djeca gladuju. To to je radio bilo je toliko vano te on nije imao previe vremena za pisanje pisama, iako pisma jesu povremeno stizala iz dalekih zemalja: Francuska, panjolska, vicarska, Argentina. Majka je ta pisma itala u sebi, a lice joj je dobivalo neobinu pjegavo roza boju. Roz je uvala marke. Rad Rozine majke sastojao se najveim dijelom od ienja. - Ovo je ista, pristojna kua - znala bi rei kad se izdirala na stanare ako bi neto zabrljali: ostavili nered u hodniku, zaboravili obrisati za sobom kadu. etkala je

prostirae na stubama i usisavala tepih na prvom katu, ribala i votila linoleum u predvorju, te isti postupak primjenjivala na pod u kuhinji. Armature u kupaonici istila je Starim Holandezom a zahode Sanitarom; prozore je prala Windexom, a ipkaste je zavjese paljivo trljala Sunlighi sapunom na rifljai; dodue, plahte i runike je stavljala u perilicu s centrifugom koja je stajala u stranjoj upi tik uz kuhinju: zbog stanara bilo je mnogo plahti i runika. Prainu je brisala dva puta tjedno i sve cijevi ispirala proiivaem, inae bi ih stanarska kosa zaepila. To joj je bila opsesija: ponaala se kao da si stanari hotimice upaju pregrti kose i bacaju u odvode. Kadto bi kakalicom pecala po odvodu lavaboa na prvom katu i izvlaila grudicu sluzavih usmrenih dlaka prekrivenih sapunicom. Vidi? - rekla bi Rozi. - Leglo klic. Od Roz je oekivala da joj pomae u svem tom beskonanom ienju. - Ja derem svoje prste do kosti - znala je rei. - Za tebe. Gledaj moje ruke! - Roz je mogla kazati da se nje zapravo ne tie je li zahod na prvom katu ist ili ne jer se njime ionako ne slui, ali zaludu. Majka je htjela da kua bude uredna za oca kad se vrati, a budui da se nije znalo kada, morala je biti uredna u svako doba dana i noi. Stanara je bilo troje. Majka je za sebe imala prednju sobu na prvom katu, a Roz jednu od dviju soba na drugome - na mansardi, tako je taj kat zvala majka. U drugoj je mansardnoj sobi stanovala majuna gospoica Hines sa svojim vunenim papuama i kariranim flanelskim kunim ogrtaem u kojemu je silazila okupati se na prvom katu jer su na drugome bili samo lavabo i zahod. Gospoica Hines nije bila mlada. Preko dana je radila u jednoj prodavaonici obue, a uveer je tiho putala radio u svojoj sobi - plesnu glazbu - i itala mnogo detektivskih romana u mekom uvezu. - Nita bolje od dobrog ubojstva - znala je rei Rozi. Kanda je u tim knjigama nalazila utjehu. itala ih je u postelji, ali i u kadi: Roz ih je nalazila otvorene i licem prema podu, malo vlanih stranica. Odnosila ih je gore u njezinu sobu i usput gledala naslovnice: zamci okrueni olujnim oblacima i munjama, mukarci s pustenim klobucima navuenima preko

lica, mrtvaci iz kojih vire noevi, mlade ene velikih grudi u spavaicama naslikane udnim bojama, tamnima ali jezivima, na podu lokva krvi, sjajne i guste poput sirupa. Ako gospoice Hines nije bilo u sobi, Roz je zavirila u njen ormar s odjeom, ali gospoica Hines nije imala mnogo odjee, a to to je imala bilo je mornarskoplave, smee i sive boje. Gospoica Hines je bila katolkinja, no drala je samo jednu svetu sliku: Djevica Marija s djetecem Isusom u krilu i sveti Ivan Krstitelj, koji na sebi ima krzno jer e kasnije ivjeti u pustinji. Djevica Marija na slikama uvijek izgleda alosno, osim dok je Isus bio jo mali. Nju su jedino djeca mogla razvedriti. Isus je, kao i Roz, bio jedinac; sigurno bi mu bilo lijepo sa sestricom. Roz namjerava imati obje vrste djece kad odraste. U prizemlju se nalazila spavaa soba koja je prije bila blagovaonica. Tu je ivio gospodin Carruthers. Bio je star i imao mirovinu; i on je bio u ratu, no to je bio jedan drugi rat. Ranjen je u nogu pa je zato hodao sa tapom, a nekoliko metaka nosio je jo uvijek u tijelu. - Vidi ovu nogu? - znao je rei Rozi. - Puna je rapnela. Kad im ponestane eljeza, ovdje je rudnik. - Bila je to jedina ala koja se ikad ula od njega. Puno je itao novine. Kad je nekamo izlazio, bilo je to u Udrugu veterana da se nae s pajdaima. Ponekad se vraao irom razvijenih jedara, kao to je govorila Rozina majka. To mu nije mogla zabraniti, ali je branila pie u sobi. U svojim sobama stanari nisu smjeli ni jesti ni piti, nita osim vode. Reo im nije bio doputen jer bi mogli zapaliti kuu. A nisu smjeli ni puiti. Gospodin Carruthers je ipak puio. Otvorio bi prozor i puio van, a onda bacao opuke u zahod i povlaio vodu. Roz je to znala, ali ga nije tuila. Malo ga se bojala, njegova podbuhlog lica i sijedih otrih brkova i tekih cipela i zadaha po pivu, ali nikad ga ne bi tuila, jer tuiti znai cinkati, a djevojice koje su to radile u koli bile su predmet prezira.

Je li gospodin Carruthers bio protestant ili katolik? Roz nije znala. Prema njezinoj majci, kod mukarca vjera nije bila toliko vana. Osim ako je sveenik, naravno. Onda je vana. Gospoica Hines i gospodin Carruthers ivjeli su kod njih otkako Roz uope pamti, ali trea stanarka, gospoa Morley, bila je novija. Stanovala je u drugoj sobi na prvom katu, uz onu gdje je spavala Rozina majka. Gospoa Morley je rekla da joj je trideset godina. Imala je niske grudi, lice premazano toniranom minkom, crne trepavice i crvenu kosu. Radila je u Eatonu na tezgi s kozmetikom Elizabeth Arden, lakirala je nokte i bila razvedena. Razvod braka je grijeh, rekle su asne sestre. Roz je bila oarana gospoom Morley. Rado se dala dozvati u njezinu sobu: gospoa Morley joj je davala uzorke kolonjske vode i losiona za ruke Plava trava, pokazivala kako se uvija kosa, priala koliki je skot bio gospodin Morley. - Srce, izvarao me je, to je jasno kao dan. - Govorila je Rozi srce i pile, za razliku od majke. - O, da sam bar imala curicu - znala je rei - takvu kao ti - i Roz bi cvala od veselja. Gospoa Morley je imala srebrno runo zrcalo s ruama i svojim inicijalima na poleini: G. M. Ime joj je bilo Gladys. To joj je zrcalo darovao gospodin Morley za godinjicu braka. - Nijednu rije koju je izrekao nije mislio ozbiljno - kazala bi gospoa Morley dok je upala obrve. Radila je to pincetom: zahvatila bi svaku dlaicu i snano povukla. Od toga je kihala. Iupala bi gotovo sve dlaice i ostavila tanku liniju savreno zaobljenu u obliku mjeseca mlaaka. To joj je davalo izraz iznenaenja ili nevjerice. Poslije bi Roz u zrcalu prouavala vlastite obrve. Previe su tamne i guste, zakljuila je, ali je premlada a da ih ve pone upati. Gospoa Morley je i dalje nosila i vjenani i vjereniki prsten, no povremeno ih je skidala i spremala u kutiju za nakit. - Trebala bi' ih jednostavno prodati - znala je rei - ali, ne znam. Nekad se osjeam jo uvijek udana za njega, shvaa to time mislim? ovjek se treba za neto drati. - Kadto je vikendom izlazila s

mukarcima: pozvonili bi na ulazu, Rozina bi ih majka preko volje pustila unutra, onda su dok gospoa Morley ne sie morali stajati u predvorju jer druge prostorije za takvu svrhu naprosto nije bilo. A da malo sjednu u kuhinji, to im pak Rozina majka ne bi podnipoto ponudila. Nije odobravala te mukarce, kao openito ni gospou Morley, iako je katkada putala Roz s njom u kino. Gospoa Morley je najradije gledala filmove u kojima su se ene odricale ovoga ili onoga radi drugih, ili u kojima su bile voljene i onda ostavljene. Pratila je takve fabule s golemim uitkom, jela kokice i svako malo prinosila rupi oima. - Oboavam filmove gdje se ovjek moe estito isplakati - rekla je Rozi. Roz nije shvaala zato se stvari u filmovima dogaaju onako kao to se dogaaju i radije bi bila gledala Robina Hooda ili Abbotta i Costella, no majka je smatrala da s njom mora biti netko od odraslih. Kojeta se moe dogoditi u treperavom, slatkim mirisom ispunjenom mraku kino-dvorane; mukarci su u stanju iskoristiti situaciju. Jedino u toj temi bile su gospoa Morley i Rozina majka slone - koje su sve situacije mukarci u stanju iskoristiti. Roz je pregledala kutiju za nakit gospoe Morley kad nje nije bilo kod kue, ali je pazila da nita ne pomakne sa svoga mjesta. Nalazila je u tome uitak, ne samo zato to su stvarice bile zgodne - nikakvi pravi dragulji, mahom biuterija, ljokice i staklo - nego jer je u tome to je radila bilo neeg uzbudljivog. Iako su broevi i naunice bili navlas jednaki kad gospoa Morley nije bila kod kue kao i kad je bila, u njezinoj su odsutnosti izgledali drukije zamamnije, tajnovitije. Roz je pogledala i u ormar: gospoa Morley je imala puno haljina jarkih boja i pripadnih cipela s visokim petama. Kad se osjeala smionijom nego inae, Roz bi navlaila neke od tih cipela i gegala se ispred zrcala na vratima ormara. Najvie je voljela jedne sa svjetlucavim kameniima na prstima koji su izgledali kao pravi dijamanti. Njih je Roz smatrala vrhuncem glamura.

Nekada bi u kutu ormara leala hrpica prljavog donjeg rublja, naprosto baena, ak ne u vrei za prljavo rublje: grudnjaci, arape, satenske gaice. Te je stvari gospoa Morley prala runo na lavabou u kupaonici i suila na radijatoru u svojoj sobi. Ali najprije ih je morala skupljati s poda, kao to to mora Roz. Naravno, gospoa Morley je bila protestant, i to se tu onda uope moe oekivati. Rozina majka bi dakako najradije primala na stan iskljuivo katolike, ugodne iste katolkinje s lijepim ponaanjem kakva je gospoica Hines, ali prosjaci ne mogu birati, pa u takvim vremenima ovjek mora uzeti ono to moe dobiti. Roz je imala okruglo lice i tamnu ravnu kosu sa ikama, i za svoju je dob bila krupna. Ila je u Otkupljenje i Sveti Duh, to su neko bile dvije kole a sada jedna s dva imena; asne sestre u crno-bijelim odorama uile su je itati, pisati, pjevati i moliti se, bijela kreda na crnoj ploi i ravnalo po prstima za svako skretanje. Katolici su bili najbolja stvar jer si, kad umre, iao u nebo. Majka je takoer bila katolkinja, ali nije odlazila u crkvu. Odvela bi Roz i gurnula prema vratima, ali sama nije ulazila. Po izrazu njezina lica Roz je znala da je bolje ne pitati zato. Meu djecom na ulici bilo je i protestanata, a i idova; ma to ti bio, oni drugi su te naganjali na putu iz kole, iako su tu i tamo deki svi skupa zaigrali bejzbol. Ako si curica, deki te uvijek naganjaju: tada vjera nije vana. Bilo je i nekoliko kineske djece, a bilo je i ROova. Djeca ROova prolazila su najgore. U Rozinoj je koli bila jedna RO djevojica: jedva je natucala engleski, druge su djevojice aputale o njoj kad ih je mogla vidjeti i govorile joj razne gadarije, na to bi ona rekla: - Kako? - To im je bilo neizmjerno smijeno. RO je znailo raseljene osobe. Doli su s istoka, preko oceana; a raselio ih je rat. Rozina majka je rekla da oni trebaju biti itekako sretni to su ovdje. Odrasli ROovi su hodali u udnoj odjei, sumornih boja i otrcanoj, i govorili raznim

udnim naglascima, i izgledali potuljeno, poraeno. Zbunjeno: kao da ne znaju gdje su ili to se zbiva. Na ulici su djeca za njima vikala: - RO! RO! Idi tamo odakle si do'o! - Neki stariji momci urlali su: - Pobjegulja! ROovi nisu razumjeli rijei, ali su shvaali da se na njih urla. Tada bi ubrzali korak, glava uvuenih u ovratnik kaputa, ili se okrenuli i bijesno gledali. Roz se prikljuivala hordama urlaa ako nije bila blizu kue. Majka nije voljela da ona tri po ulici kao kakvo zaputeno derite i krii kao podivljala papiga. Kasnije se Roz sramila to je onako vikala za ROovima, no bilo je teko odoljeti kad su to svi radili. Katkada su i Roz nazivali RO, zbog tamne puti. No to je samo pogrdno ime, kao kreten ili - mnogo gore - pederina. Njime se ne eli rei da ti to i jesi. Da je Roz njih samo uspjela zaskoiti, ili da nisu bili mnogo vei od nje, lijepo bi ih sredila vrelim zavojem. To znai, dohvati neprijatelja s obje ruke za nadlakticu i okree je kao da mie rublje. Taj zahvat itekako pee, a i ostavlja crvene tragove. Ili bi ih udarila nogom, ili bi i ona njima vikala to ih ide. Ima naprasitu ud, govorile su asne. Ipak, premda Roz nije bila RO, neto je tu postojalo. Neto u njoj to ju je odvajalo od ostalih, nevidljiva barijera, slabana i jedva zamjetljiva poput povrine vode, no ipak snana. Roz nije znala to, ali je to osjeala. Nije bila kao drugi, bila je dodue meu njima ali ne dio njih. Zato se gurala i nasrtala, pokuavala se silom probiti unutra. Za kolu je Roz nosila mornarskoplavu jaknicu i bijelu bluzu; na jaknici se sprijeda nalazio grb s golubicom. Golubica je bila Duh Sveti. Na jednoj slici u kapelici ona se rairenih krila sputa s Neba prema glavi Djevice Marije, a Djevica Marija pritom izvre oi prema gore na nain za koji je Rozi majka kazala da tako nikad ne smije raditi jer bi joj se oi mogle zaglaviti; isto je vrijedilo i za kiljenje. Postojala je jo jedna slika: uenici i apostoli primaju Duha Svetog o svetkovini Pedesetnice; sada je golubica okruena crvenom vatrom.

Od te je golubice Djevica Marija zatrudnjela, ali svi znaju da mukarci ne mogu raati djecu pa zato uenici i apostoli nisu zatrudnjeli, samo su govorili tuim jezicima i proricali. Roz nije znala to znai govoriti tuim jezicima, a nije znala ni sestra Conception1, jer kad ju je Roz pitala to je to, kazala joj je da ne bude drska. Slika s uenicima i apostolima visjela je u glavnom dugakom hodniku kole koji je imao kripavi drveni pod i mirisao po dobroti; taj se miris sastojao od klizavog podnog voska, sadrenog praha i tamjana iz kapelice, a Rozi bi se svaki put kad bi ga osjetila u elucu nakupila hladna lokvica prijestupnikog straha, jer Bog vidi sve to radi i sve to misli, a najvei dio toga ga ljuti. ini se da je on ljut manje-vie uvijek, kao sestra Conception. No Bog je bio i Isus, koga su avlima pribili na kri. Tko ga je pribio? Rimski vojnici u oklopima. Eno ih tamo, tri vojnika, izgledaju surovo i zbijaju ale dok Marija u plavoj haljini i Marija Magdalena u crvenoj plau u pozadini. Zapravo tu rimski vojnici nisu bili krivi jer su samo radili svoj posao. Zapravo su bili krivi idovi. Jedna od molitava u kapelici bila je molitva za obraenje idov, to je znailo da se oni trebaju prebaciti meu katolike i onda e im biti oproteno. A do tada e se Bog i dalje jako ljutiti na njih i oni e morati i dalje biti kanjavani. To je rekla sestra Conception. Stvari su puno zamrenije, mislila je Roz, jer Isus je sm namjerno uredio da ga razapnu. To je bila rtva, a rtva je kad dade svoj ivot da bi spasio druge ljude. Rozi nije bilo sasvim jasno zato je to da se da razapeti tolika usluga svima drugima, ali navodno jest. A ako je Isus to uinio namjerno, zato su onda krivi idovi? Zar mu oni nisu samo pripomagali? Ovo Rozino pitanje nije dobilo odgovor od sestre Conception; dodue, sestra Cecilija, koja je bila ljepa i sve u svemu prijaznija prema Roz, pokuala je odgovoriti: zlo djelo ostaje zlo djelo, makar njegov ishod bio dobar. Za mnoga se zla djela zna ispostaviti da im je ishod dobar, jer Bog je tajna, to znai da on stvari preokree u raznim

smjerovima ali ljudski stvorovi time ne upravljaju, oni upravljaju samo vlastitim srcem. Rauna se samo ono to nosi u srcu. Roz je znala kako izgleda srce. Vidjela je mnogo slika srca, uglavnom Isusova srca u rastvorenom grudnom kou. Nimalo nisu sliila onima za Valentinovo; bila su slinija kravljim srcima u mesnici, smekasto crvena, grudasta, kao komad gume. Isusovo srce je plamtjelo jer je sveto. Svete stvari openito plamte. Svaki grijeh koji ljudi poine je kao da zabije jo jedan avao u kri. Tako su govorile asne, naroito za Uskrs. Roz se za Isusa manje zabrinjavala jer je znala da e se za njega stvar rijeiti povoljno: vie se brinula zbog ona dva razbojnika. Jedan je na licu mjesta povjerovao da je Isus Bog, pa e taj sjediti na Nebu desno od Isusa. Ali to je s drugim? Roz je imala tajnu simpatiju za toga drugog razbojnika. Njega je na kriu sigurno boljelo jednako kao i Isusa i prvog razbojnika, ali to nije bila rtva jer on tu nije bio namjerno. Gore je kad te razapnu ako ti to ne eli. A osim toga, to je on ukrao? Moda neku sitnicu. Nigdje to nije zapisano. Roz je smatrala da i on zasluuje mjesto na Nebu. Znala je poneto o rasporedu sjedala: Bog u sredini, Isus desno od njega, dobri razbojnik desno od Isusa. Desno znai desna ruka, za znak kria uvijek se mora rabiti ta ruka, makar ovjek bio ljevoruk. Ali tko sjedi lijevo do Boga? Netko sasvim sigurno sjedi, jer Bog ima i lijevu i desnu ruku, a nita to se odnosi na Boga ne moe nipoto biti loe jer je Bog savren, pa Roz ne moe zamisliti da su na toj strani samo prazna mjesta. Znai, zli razbojnik moe sjediti tu; moe sveano blagovati skupa sa svima. (A gdje je u svemu tome Djevica Marija? Radi li se o dugakom stolu za veeru, pa je moda Bog na jednom kraju a Djevica Marija na drugome? Roz je ve znala da je bolje ne pitati. Znala je da e uti kako je zloesta i bezbona. Ali to bi bila zbilja rado znala.) Ponekad su je, kad bi ih neto pitala, asne udno pogledale. Ili su udno pogledale jedna drugu, stiskale usnice, odmahivale glavom. Sestra Conception

bi rekla: - to se drugo i moe oekivati?! - Sestra Cecilija bi posebno ostajala i molila s Roz kad je Roz bila zloesta i morala poslije kole initi pokoru. - Nebo se vie raduje jednoj zabludjeloj ovci - kazala bi sestri Conception. Roz je Nebo dopunila ovcama. One su vani pod prozorom, naravno. No bilo joj je drago to zna za njih. To znai da i psi i make imaju ansu. to ne znai da je njoj bio doputen pas ili maka: bila bi to prevelika briga za majku koja ionako ima previe posla.

43. Roz dolazi iz kole kasnije nego obino. Hoda sama: zamire danje svjetlo, pada snijeg, ne ba gust, nalik siunim bijelim pahuljicama sapuna. Ona se nada da e se snijeg zadrati do Boia. Roz kasni kui jer ima pokuse za igrokaz o Isusovu roenju: ona je glavni aneo. eljela je biti Djevica Marija, ali je umjesto toga glavni aneo zato to je tako visoka, a i pamti cijeli tekst. Ima bijeli kostim, svjetlucavu zlatnu aureolu napravljenu od vjealice za odjeu i krila od krutog bijelog kartona koja na vrhovima imaju zlatno obojeno perje a dre se pomou naramenica. Danas su prvi put probale u kostimima. Roz mora oprezno hodati kako krila ne bi spuznula, a zbog aureole mora glavu drati uspravno i gledati ravno pred sebe. Ona mora prii pastirima koji nou uvaju stado i iznad ijih glava leluja na uzici velika posrebrena zvijezda betlehemska, dignuti desnu ruku uvis dok oni uplaeno gledaju, i kazati: Ne bojte se, jer gle, donosim vam dobru vijest koja e biti za sve ljude. Onda im mora kazati da e sada vidjeti dijete u pelenama kako lei u jaslicama, jo mora kazati: Slava Bogu na visini i mir ljudima dobre volje, a onda mora ispruiti ruku, pokazati prema jaslicama i povesti pastire preko pozornice do njih; za to vrijeme kolski zbor pjeva. Roz ali djevojice koje igraju pastire, jer one moraju imati prljavu odjeu i brade uvrene icom iza uiju, slino naoalama. Iste te brade rabe se svake godine, pa su prljave. Jo vie ali male klinke koje igraju ovce. Njihovi su

kostimi vjerojatno neko bili bijeli, no sada su sivi, a i mora da im je u njima jako vrue. Jaslice imaju sprijeda plave zavjese. Pastiri moraju stajati ispred njih sve dok zbor ne zavri; za to vrijeme Roz mora otii iza jaslica, popeti se na kuhinjski stolac i ondje stajati rairenih ruku. Desno od nje Anne-Marie Roy, lijevo Eileen Shea: njih dvije puu u trublje, dakako ne zapravo. Sve tri moraju tako stajati itavo vrijeme: onda tri male klinke s krilima, kerubi, razmiu zavjesu i tamo se vidi ona glupaa Julia Warden koja ima plavu kosu i usta kao ruin pupoljak i blesavo se smijulji, s aureolom veom od Rozine i porculanskom lutkom koja igra Isusa, a iza nje su sveti Josip naslonjen na tap i dvije-tri bale sijena. Pastiri kleknu s jedne strane, a onda dolaze tri kralja u svjetlucavim haljama i turbanima, jednoj je lice nagaravljeno jer je jedan kralj bio crn, i kleknu s druge strane, onda zbor pjeva S visina usmo anele i onda se zatvara glavna zavjesa, pa Roz moe spustiti ruke, to je pravo olakanje jer zbilja boli kad ih mora u tom poloaju tako dugo drati u zraku. Danas je poslije pokusa sestra Cecilija rekla Rozi da je jako dobra. Roz ima jedinu govornu ulogu u cijelom igrokazu, pa je vano da govori glasno, lijepim zvonkim glasom. Ona to radi izvrsno i koli slui na ast. Roz je to bilo jako drago, jer joj bar jedanput takav njezin glas ne donosi neprilike - kad joj asne sestre inae neto govore pred drugima, obino je posrijedi njeno grubijansko ponaanje. Ali dok su sve djevojice svlaile kostime, Julia Warden je rekla: - Ja mislim da je blesavo imati anela s crnom kosom. Roz je rekla: - Nije crna, nego smea - a Julia Warden je rekla: - Crna je. Uostalom, moja mama kae da ti nisi prava katolkinja. - Onda je Roz rekla neka zaepi gubicu ili e joj ona zaepiti, a Julia Warden je rekla: - Uostalom, gdje je tvoj otac? Moja mama kae da je on RO. - Onda ju je Roz zgrabila za nadlakticu i izvela vreli zavoj, a Julia Warden je poela vritati. Onda je uz glasno ukanje odore dola sestra Cecilija i pitala kakvo je to komeanje, i Julia Warden ju je cinkala, i sestra Cecilija je rekla Rozi da ovo nije u duhu Boia, ona se ne smije

na taj nain obraunavati s djevojicama koje su manje od nje, ima sreu to ovdje nije sestra Conception jer bi u tom sluaju Roz dobila remenom. Rosalind Greenwood, nikada ti ne shvaa - rekla je tuno. Putem do kue Roz smilja to e sve sutradan uiniti Juliji Warden da izravna raune; meutim, kod zadnjeg bloka ugledaju je ona dva djeaka, protestanti, koji ive na uglu i ponu ganjati po nogostupu, uz dernjavu: - Papa smrdi! Gotovo pred kuom uspijevaju je uhvatiti i trljaju joj snijeg u lice, na to ih Roz opali nogom u potkoljenicu. Onda je putaju, smiju se i urlaju od navodne, ili stvarne, boli: - Joj, joj, kako me udarila! - a ona skuplja knjige pune snijega, trkom prelazi ostatak puta do kue, jo ne plae, i zalijee se prednjim stepenicama na trijem. - Na moje zemljite ne smijete stupiti! - vie. Mimo nje prohuji gruda snijega. Da je tu majka, smjesta bi ih otjerala. - Odrpani uliari! kazala bi, i oni bi se razbjeali. Katkada je Roz dobila zaunicu, no majka nikome drugom nije doputala da je ni prstom dotakne. Osim asnih, naravno. Roz otresa snijeg - ne smije u kuu unijeti ni mrvicu - ulazi unutra i ide hodnikom u kuhinju. Za kuhinjskim stolom sjede dva mukarca. Na njima je RO odjea, ni otrcana ni iznoena ali ipak RO. Roz to vidi po obliku. Na stolu stoji boca u kojoj Roz smjesta zna da je pie - viala je takve boce po nogostupu - i pred svakim od njih stoji aa. Rozine majke nema u prostoriji. - Gdje je moja majka? - kae ona. - Otila je po hranu - kae jedan od njih. - Nije imala nita za jelo. Drugi kae: - Mi smo tvoji novi strievi. Stric George i stric Joe. Roz kae: - Ja nemam strieve - a stric George kae: - Sada ima. - Onda se obojica smiju. Smiju se buno, glasovi su im udni - RO glasovi, ali s jo neim, nekim drugim akcentom. Neim kao u filmovima. - Sjedni - kae stric George gostoljubivo, kao da je u svojoj kui, kao da je Roz pas. Roz se ne snalazi u toj situaciji - nikad jo nisu bila u kuhinji dva mukarca - ali ipak sjeda.

Ujak George je onaj krupniji: ima visoko elo i svijetlu valovitu kosu zaeljanu unatrag. Roz moe osjetiti kako mu kosa mirie po kremi, slatkasto, kao u kazalitu. Pui smeu cigaretu u crnom cigaretniku. - Ebanovina - kae Rozi. Zna to je ebanovina? Vrsta stabla. - Naravno da zna - kae stric Joe. - Ona je pametna curica. - Stric Joe je nii, pognutih ramena i vretenastih ruku, ima tamnu kosu, gotovo crnu, i ogromne tamne oi. Na jednoj strani nema zub. On vidi kako Roz ne skida pogled i kae: - Neko sam na tom mjestu imao zlatni zub. Drim ga u depu. - To je istina. Sada vadi drvenu kutijicu obojenu u crveno s uzorkom od sitnih zelenih cvjetia, otvara, i unutra je zub. - Zato? - kae Roz. - Bolje je ne ostavljati zlatni zub u ustima, svata ljudima moe pasti na pamet kae stric Joe. Ulazi Rozina majka s dvije smee papirnate vreice s namirnicama koje odlae na radnu plohu. Rumena je u licu i djeluje zadovoljno. Ni rijei ne kae o piu, ni rijei o puenju. - Ovo su prijatelji tvog oca - kae. - Zajedno su bili u ratu. On dolazi, uskoro e biti tu. - Onda ponovo uri van; mora u mesnicu, kae, jer ovo je sveana prigoda. Sveane prigode zahtijevaju meso. - to ste radili u ratu? - kae Roz, znatieljna da dozna vie o ocu. Strievi se smiju i znaajno pogledavaju jedan drugoga. - Bili smo kradljivci konja - kae stric George. - Najbolji kradljivci konja - kae stric Joe. - Ne. Tvoj otac je bio najbolji. Znao je ukrasti konja... - Znao je ukrasti konja ovjeku izmeu nogu a da taj ne primijeti - kae stric George. - Znao je lagati... - Znao je lagati kao Gospod Bog. - Jezik pregrizao! Bog ne lae. - Ima pravo. Bog uope ne govori. Ali tvoj otac, taj ni da bi trepnuo. Znao je preetati preko granice kao da je nema.

- to je to granica? - pita Roz. - Granica je linija na zemljopisnoj karti - kae stric Joe. - Granica je gdje postaje opasno - kae stric George. - Granica je gdje treba putovnicu. - Putovnicu. Vidi? - kae stric Joe. Pokazuje Rozi svoju putovnicu, sa svojom slikom. Onda joj pokazuje jo jednu, s istom slikom ali drukijim imenom. Ima tri. Sada ih reda po stolu kao igrae karte. Stric George ima etiri putovnice. - ovjek sa samo jednom putovnicom je kao ovjek sa samo jednom rukom kae sveano. - Tvoj otac, taj je imao vie putovnica no itko. Kao to sam rekao, on je najbolji. - Sada podiu ae i piju za Rozina oca. Rozina majka priprema pile s krumpir pireom i umakom i kuhanim mrkvama; vesela je, veselija no to ju je Roz ikad vidjela, i nutka strieve da uzmu jo. Ili moda nije vesela, moda je nervozna. Neprestano gleda na sat. I Roz je nervozna: kada e stii otac? - Stii e kad stigne - kau strievi. Rozin otac stie usred noi. Majka je budi i ape: - Vratio se tvoj otac - gotovo kao da se zbog neeg ispriava, i vodi Roz u spavaici dolje, i on je tamo, sjedi za stolom na onom treem stolcu koji se uva za njega. Sjedi posve oputeno i ispunjava prostor kao da je oduvijek tu. Krupan je i ima oblik bave, i bradu, i glavu poput medvjeda. Smijei se, prua ruke. - Hodi, papa eka poljubac. Roz se osvre: tko je taj papa? Onda shvaa da on time misli na sebe. Julia Warden je govorila istinu: njezin otac je RO. Roz to zna po nainu na koji on govori. Sada je Rozin ivot presjeen na dva dijela. Na jednoj su strani Roz, i njena majka, i pansion, i asne, i druge djevojice u koli. Ta strana ve kao da pripada prolosti, premda jo uvijek postoji. To je strana na kojoj su veinom ene, ene koje imaju mo, to znai da imaju mo nad Roz: jer iako su Bog i Isus mukarci, zadnju rije imaju majka i asne, osim dakako sveenik, no to je

samo nedjeljom. Na drugoj strani je njen otac koji ispunjava kuhinju svojim masivnim tijelom, svojim bunim glasom, svojim mnogostrukim mirisom; koji ispunjava kuu, koji ispunjava sav prostor u majinu pogledu pa je Roz odgurnuta posve na rub jer majka, inae nepopustljiva, poputa. Abdicira. Kae: - Pitaj oca. - Ona nijemo gleda u Rozina oca, istim onim gnjecavim kravljim pogledom kakvim na slikama Djevica Marija gleda djetece Isusa ili Duha Svetoga; ukraava njegovu hranu i stavlja pred njega tanjur kao da se radi o rtvenim darovima. I nema za Roz sada manje posla, ima ga vie: sada su tu tri tanjura umjesto dva, sada je od svega po tri komada, a otac nikad ne mora raspremati stol. - Pomogni majci - kae joj - u ovoj obitelji pomaemo jedni drugima - ali Roz njega ne vidi kako pomae. Trei dan nakon to se vratio Roz ih zatjee u kuhinji kako se grle i ljube, vidi oeve velike medvjee ruke oko mrave koate majke, i ispunja je gaenje prema majci zato to je tako mekana, ali i tuga i ljubomora i gnjev zato to je iskljuena. Da bi kaznila majku za te izdaje, Roz se okree od nje prema strievima, kada su tu, i takoer, naroito, prema ocu. - Hodi, papa eka da mu sjedne na koljeno kae on. I ona dolazi, i s tog sigurnog mjesta gleda majku kako radi, naporno kao i dosad: grbi se nad sudoperom, ili klei ispred penice, ili strue s njihovih tanjura kosti i stavlja u lonac za pravljenje sapuna, ili brie pod. - Daj budi korisna - kae majka odsjeno i neko bi je Roz posluala. No sada je vrsto dre oeve ruke. - Nisam je tako dugo vidio - kae. Onda majka stie zube i ne kae nita, a Roz je gleda zlurado trijumfirajui i misli, tako joj treba. Ali kad oca nema, ona mora raditi kao i prije. Mora ribati i latiti. U protivnom joj majka kae da je razmaeno derite. - Tko ti je lani bio slukinja? - pita podrugljivo. - Gledaj moje ruke! Useljavaju se strievi. Dosad su svakog dana dolazili na veeru, ali sada se useljavaju u samu kuu. ive u podrumu. Tamo imaju dva kreveta, dva poljska kreveta iz vojnih zaliha i dvije vree za spavanje iz istog izvora.

- Samo dok ne stanu na vlastite noge - kae otac. - Dok ne stigne brod. - Koji brod? - kae majka. - Prije e se pakao smrznuti nego to e ovdje pristati neki njihov brod. - Ali to kae pomirljivim glasom, i pere im plahte, i kuha za njih, i nutka ih da se ponovo poslue, i ni rije ne kae o puenju, kao ni o piu koje se obavlja u podrumu uz grohotan smijeh to se die sve do gore. Ni strievi ne moraju nita pospremati za sobom. Kad Roz pita zato, jedini majin odgovor je da su oni ocu spasili ivot za vrijeme rata. - Svi smo jedan drugome spasili ivot - kae stric George. - Ja Joeu, Joe tvome ocu, tvoj otac meni. - Nikad nas nisu uhvatili - kae stric Joe. - Nijedanput. - Dummkopf1, da jesu, ne bismo sada tu sjedili. Aggie nema vie stanare u eljeznoj aci jer vie ne postoje za sve ista pravila. Ktomu, strievi ne plaaju stanarinu i lupaju vratima kad se ure van ili unutra. Moraju odlaziti na razna mjesta, moraju obavljati razne stvari. Neimenovana mjesta, neodreene stvari. Moraju se nai s prijateljima, iz New Yorka, iz vicarske, iz Njemake. Oni su ivjeli u New Yorku, u Londonu i Parizu takoer, i drugdje. S nostalgijom spominju barove, hotele i trkalita u desetak gradova. Gospoica Hines se ali na buku: moraju li oni razgovarati urlajui, i to na stranim jezicima? Ali gospoa Morley se s njima ali i ponekad popiju skupa aicu kad je Rozin otac kod kue pa svi sjede u kuhinji. Onda ona docupka niza stepenice u visokim petama i zveckajui narukvicama, i kae da nema nita protiv nekoliko kapljica, tu i tamo. - Ta je itekako dobro badarena - kae stric Joe. - Prava mica - kae stric George. - to je to mica? - kae Roz. - Postoje dame, postoje ene i postoje mice - kae stric George. - Tvoja majka je dama. Ova tu, ona je mica.

Gospodin Carruthers zna da se pije i u podrumu i u kuhinji. Osjea i dim cigareta. Njemu i dalje nije doputeno piti i puiti u sobi, ali sada on to ini ee nego prije. Jednog poslijepodneva izlazi iz sobe i zaskae Roz u hodniku. - Ovi mukarci su idovi - ape. Pivske pare ispunjaju zrak. - Mi smo rtvovali ivote za ovu zemlju, a sada je predaju u ruke idovima! Roz je sva naelektrizirana. Smjesta tri da nae ujake i pita ih na licu mjesta. Ako su zbilja idovi, mogla bi se upustiti u obraivanje i zapanjiti sestru Conception. - Ja, ja sam graanim Sjedinjenih Drava - kae stric George uz tihi smijeh. Mogu to potvrditi svojom putovnicom. Joe, on je idov. - Ja sam Maar, on je Poljak - kae stric Joe. - Ja sam Jugoslaven, on je Nizozemac. Ovaj paso kae da sam panjolac. E sad, tvoj otac, on je napola Nijemac. Ona druga polovina je idov. Za Roz je to ok. Ima osjeaj razoaranosti - nikakvih duhovnih trijumfa nee biti, jer oca podnipoto i ni u emu nee biti kadra promijeniti, toliko joj je jasno - i zatim krivnje: to ako to doznaju asne? Jo gore, to ako su stalno znale, a njoj nisu rekle? Kao da vidi pakosno likovanje na licu Julije Warden, kao da uje neprekidno aputanje iza svojih lea. Zacijelo Roz sada izgleda pokunjeno, jer stric George kae: - Bolje je biti idov, nego ubojica. Poubijali su est milijuna, tamo prijeko. - Pet - kae stric Joe. - Ostalo su bili drugi. Cigani i homii. - Pet ili est, tko broji? - est ega? - kae Roz. - idova - kae stric George. - Spaljivali su ih u peima, slagali na visoke hrpe. Mala Rozzie-lind, bolje da ne zna. Da su se tebe dokopali, tamo prijeko, napravili bi od tebe sjenilo za svjetiljku. Pritom joj ne objanjava da bi to radili samo od koe. Njoj je pred oima cijelo njezino tijelo pretvoreno u svjetiljku, arulja je iznutra a svjetlo izlazi kroz oi i

nosnice i ui i usta. Zacijelo Roz sada izgleda uasnuto, jer stric Joe kae: Nemoj plaiti dijete. Svreno je, sve to. - Zato? - kae Roz. - Zato su to radili? - Ali ni jedan ni drugi ne odgovaraju. - Nije svreno dok ne svri - kae stric George mrano. Roz ima osjeaj da joj je netko lagao. Ne samo o ocu: i o ratu, a i o Bogu. Ono s izgladnjelom siroadi bilo je jako runo, ali to nije cijela pria. to se jo dogaalo, pei i hrpe i sjenila za svjetiljke, i zato je to Bog dopustio? Ni o emu od svega toga ona ne eli vie razmiljati: previe je alosno i previe zbunjuje. Umjesto toga se baca na itanje knjiga s ubojstvima. Posuuje ih od gospoice Hines i ita nou, pri ulinom svjetlu koje ulazi kroz njen mansardni prozor. U tim romanima svia joj se pokustvo, i odjea koju ljudi imaju na sebi, i batleri, i dvorkinje. Ali najvie joj se svia to to za svaku smrt postoji razlog, i nema vie ubojica u isti mah, i na kraju sve izie na vidjelo i ubojica biva uhvaen.

44. Roz se vraa iz kole puna iekivanja. Neto je u zraku, nije sigurna to, ali zna da jest. Neto e se dogoditi. Prolog tjedna je majka rekla za dorukom, Gospou Morley su nadarili. to je to znailo? Izgubila je posao, ali Roz nakratko ima pred oima sliku gospoe Morley u plamenu, poput prvih muenika. Ne znai da ona eli da gospou Morley spale. Bila joj je draga, kao i njezina odjevna oprema - uzorci kreme za lice, biuterija, a osobito cipele. Sve otada gospoa Morley se vue po kui u jutarnjem ruiastom satenskom tep ogrtau. Vjee su joj oteene, lice bez ikakve minke, umuknulo je zveckanje neko obvezatnih ogrlica i narukvica. Ona ne bi smjela jesti u sobi, a ipak to ini, gospodin Carruthers joj donosi papirnate vreice s hranom: u kou za otpatke ima kora od sendvia i ogrizaka od jabuka, ali premda to Rozina majka sigurno zna, ne kuca joj na vrata s naredbama kakve inae toliko voli

izdavati. Kadto su u tim vreicama male plosnate boce koje se ne pojavljuju u kou za otpatke. Kasno poslije podne, jo uvijek u jutarnjem ogrtau, ona silazi u kuhinju na kratke unezvjerene razgovore s Rozinom majkom. to e ona sada? pita. Rozina majka stie usne i kae da ne zna. Ti se razgovori tiu novca: budui da je bez posla, gospoa Morley nee moi plaati stanarinu. Roz prema njoj osjea suut, ali u isti mah i manje prijateljstva, jer gospoa Morley sada stalno cmizdri, a Roz to prezire. Kad u koli neka djevojica cmizdri, druge je gurkaju ili dobije pljusku, ili joj asne za kaznu narede da stoji u kutu. - Trebala bi se sabrati - kae majka ocu za veerom. Neko je Roz bila publika za takve komentare, ali sada je ona samo ne pred djecom. - Aggie, imaj srca - kae otac. Nitko iv inae ne zove majku Aggie u lice. - Imati srce je lijepo i krasno - kae majka - ali nee srce donijeti hranu na stol. Na stolu, meutim, ima hrane. Govei gula, krumpir pire s umakom, i kuhani kupus. Roz upravo jede. Nije dovoljno to su gospou Morley nadarili: gospoica Hines je u krevetu, ima jaku prehladu. - Dao Bog da ne uhvati upalu plua - kae majka. - Onda emo imati dvije beskorisne ene na grbai. Roz ulazi u sobu gospoe Morley. Gospoa Morley je u postelji, jede sendvi; brzo ga gurne pod pokriva, ali se nasmijei kad vidi da je to samo Roz. - Srce, treba uvijek pokucati prije no to ue u lonicu jedne dame - kae. - Imam ideju - kae Roz. - Mogli biste prodati cipele. - Pritom Roz ima na umu one crvene satenske sa svjetlucavim kameniima. Smijeak gospoe Morley podrhtava i gasi se. - O, srce, da bar mogu. Poto je skrenula iza ugla prije svoje kue, Roz vidi neobian prizor. Travnjak pred kuom prekriven je snijegom kao i svi drugi travnjaci, ali po njemu su porazbacani razni areni predmeti. Stigavi blie, vidi to je to: haljine gospoe Morley, arape gospoe Morley, torbice gospoe Morley, grudnjaci i gaice gospoe Morley. Cipele gospoe Morley. Oko njih titra sablasna svjetlost.

Roz ulazi u kuu, zatim u kuhinju. Za stolom sjedi majka, uspravna kao svijea i lica bijelog poput krede. Pred njom je netaknuta alica aja. Na stolcu gdje inae sjedi Roz sjedi gospoica Hines i tape majci ruku sitnim usplahirenim kretnjama. Na oba obraza ima po jednu ruiastu mrlju. Djeluje nervozno, ali i nekako euforino. - Tvoja majka je doivjela ok - kae Rozi. - Bi li popila au mlijeka, duo? - to rade stvari gospoe Morley vani na travnjaku? - kae Roz. - A to sam mogla? - kae gospoica Hines ne zna se komu. - Nisam ih mogla ne vidjeti. ak nisu dokraja zatvorili vrata. - Gdje je ona? - kae Roz. - Gdje je gospoa Morley? - Mora da je gospoa Morley otila a da nije platila stanarinu. Odleprala, tako bi se izrazila majka. Ve je imala stanara koji su odleprali na taj nain, ostavljajui svoje stvari, dodue nikada vani na travnjaku. - Tu ova kua nee vie vidjeti - kae majka. - Mogu li dobiti njene cipele? - kae Roz. ao joj je to vie nee viati gospou Morley, ali nema potrebe da cipele odu na otpad. - Da nisi taknula njene prljave stvari - kae majka. - Ni malim prstom da ih nisi taknula! Njima je mjesto u smeu, kao i toj kurvi! Ako sva ta krama ne nestane do sutra, osobno u je spaliti! Gospoicu Hines ovi snani izrazi oito okiraju. - Molit u se za nju - kae. - Ja neu - kae majka. Nita od svega toga Roz ne povezuje s ocem sve dok se ovaj ne pojavi, tono za veeru. Neobina je ve sama injenica da je toan: obino nije. Potuljen je, pun potovanja prema majci, ali je niti grli niti ljubi. Prvi put otkako se vratio kao da se nje gotovo boji. - Evo stanarine - kae. Sputa hrpicu novca na stol. - Nemoj samo misliti da me moe kupiti - kae majka. - Ti i ona droca! Ovo je novac da budem ku! Nijedan prljavi cent neu taknuti. - Nije njezin - kae otac. - Dobio sam na pokeru.

- Kako si samo mogao! - kae majka. - Nakon svih mojih odricanja! Gledaj moje ruke! - Plakala je - kae otac, kao da to sve objanjava. - Plakala! - kae majka prezirno, kao da sama nikad ne bi uinila neto tako poniavajue. - Krokodilske suze! Najobinija mukoderka! - Bilo mi je nje ao - kae otac. - Bacila se na mene. to sam mogao? Majka mu okree lea. Naginje se nad tednjak i grabi gula u tanjure, lupajui pritom licom po unutranjoj strani lonca, i do kraja veere ne progovara ni rijei. Isprva otac praktiki ne dodiruje jelo - Roz pozna taj osjeaj, mjeavinu uznemirenosti i krivnje - ali majka ga strijelja pogledom prepunim zgaenosti i pokazuje prstom na njegov tanjur, to znai: ne pojede li on to to mu ona cijeli svoj ivot kuha, provest e se jo gore no to mu je sada. Poto majka opet okrene lea, otac se hitro smijei Rozi i namiguje. Onda je njoj jasno da je sve ovo - njegova ojaenost, njegov pokunjeni izgled - samo gluma, ili djelomice gluma, i da je njemu zapravo sasvim dobro. Novac ostaje na stolu. Roz ga promatra: nikad jo nije vidjela toliko novca na hrpi. Rado bi pitala majku smije li ga uzeti jer izgleda da ga nitko od njih ne eli, ali dok ona odnosi tanjure - Pomozi majci - kae otac - novca nestaje. Roz zna da je u jednom depu, ali ijem? Sluti da je u majinom - u depu na pregai, jer sljedeih dana ona postaje meka i vie govori, i ivot se vraa u normalu. Gospoa Morley ipak nije nikad vie viena. Kao ni njezine haljine i cipele. Rozi ona nedostaje; nedostaju joj imena od milja i losion za ruke, ali je dovoljno pametna da to ne kae naglas. - Mica, tono sam rekao - kae stric George. - Tvoj otac ima tu snanu slabost. - Trebao je zatvoriti vrata - kae stric Joe. Pet godina kasnije, kad je bila tinejderka i mogla tota nauiti od prijateljica, Roz je sloila sliku: gospoa Morley je bila oeva ljubovca. O ljubovcama je ve itala u krimiima. Odluila se za rije ljubovca jer zvui uzvienije od

drugih za istu stvar - flojsa, kurva, radodajka. Te rijei ne podrazumijevaju drugo do rairene noge, i to rasputene mlohave noge - noge bez snage, noge koje znaju samo leati kao klade, noge na prodaju - i zadahe, nasumino sparivanje, izluevine vezane uz seks. Ljubovca, meutim, aludira na stanovitu profinjenost, skupu garderobu, ukusno namjeteni stan, kao i na mo i lukavost i ljepotu koje su potrebne da se doe do svega toga. Gospoa Morley nije posjedovala ni stan ni profinjenost, njena ljepota je stvar ukusa, no odjeu je ipak posjedovala, a Roz eli priznati ocu bar neto u dobro: ne bi se on upustio s bilo kojom matorom radodajkom. eli se njime ponositi. Zna da je majka bila na ispravnoj strani, a otac na nevaljaloj; zna da je majka bila kreposna i derala svoje prste do kosti i upropastila si ruke, a za uzvrat dobivala nezahvalnost. U toj nezahvalnosti, meutim, sudjeluje i Roz. Moda je otac hulja, ali je on taj koga ona oboava. Gospoa Morley nije bila jedina ljubovca. Nakon nje e i dalje postojati druge ene: sentimentalne, meka tijela, lijene, rado si malo cugnu i vole srcedrapateljne filmove. U kasnijim bi ih godinama Roz deducirala po oevoj sporadinoj ivahnosti i izbivanjima; ak bi kadto u gradu naletila na njih, objeene o ruku njezina ostarjelog ali jo uvijek razuzdanog oca. No takve bi ene dole i prole, dok je majka bila konstanta. Kakav je bio njihov dogovor, majin i oev? Jesu li se voljeli? Naravno, imali su svoju povijest; imali su svoju priu. Upoznali su se netom poto je izbio rat. Je li on nju oborio s nogu? Ne ba. Ona je ve tada imala pansion: naslijedila ga je od svoje majke, koja ga je sama vodila otkako joj je mu u dvadeset petoj godini umro od djeje paralize; Rozinoj su majci tada bile dvije godine. Bila je starija od Rozina oca. Ve kad se s njim upoznala, mora da je bila usidjelica: ve tada utljiva, ve tada kisela, ve tada ukoena. Vraala se kui s torbom namirnica; put je vodio uz jednu krmu. Bilo je kasno poslijepodne, fajrunt, kad pijance izbacuju na ulicu kako bi jo imali vremena da stignu na veeru, tako je glasila teorija. Obino bi, da izbjegne tu krmu, Rozina

majka prelazila na drugu stranu ulice, ali je opazila gadnu tunjavu. etvorica protiv jednog: siledije, bio je njen izraz. Taj jedan bio je Rozin otac. Urlao je poput medvjeda, ali ga je jedan od njih udario s lea bocom po glavi, on se sruio i sva etvorica su ga poela udarati nogama. Bilo je jo ljudi na ulici, ali su samo stajali i promatrali. Rozina je majka zakljuila da e ovjeka na tlu sigurno ubiti. Po naravi je bila tiha, ali ne i plaha, ne tada: navikla je mukarcima rei to ih ide, prekalila se u dodiru sa stanarima kad bi neki od njih pokuao iskoristiti situaciju. Ali obino je brinula svoja posla i drugima preputala njihova; obino je zaobilazila tunjave pred krmama i gledala na drugu stranu. No toga je dana bilo drukije. Nije mogla mirno stajati i gledati kako ovjeka ubijaju. Poela je vritati (to je, za Roz, najbolji dio prie njena flegmatina majka vriti iz petnih ila, i to na javnom mjestu), a onda se zaletjela meu njih i vitlala torbom iz koje su jabuke i mrkve frcale naokolo, sve dok se na vidiku nije pojavio policajac pa su siledije pobjegli. Rozina majka je pokupila svoje voe i povre. Bila je prilino zdrmana, ali nije htjela da joj propadne kupovina. Onda je pomogla Rozinu ocu da se digne s nogostupa. - Krv je tekla na sve strane - priala je. - Izgledao je kao ono to maka nekad dovue u kuu. - Njena je kua bila blizu, a kao pobona kranka koja zna priu o dobrom Samaritancu smatrala je da ga mora povesti onamo i, u najmanju ruku, oprati. Roz je mogla tono zamisliti to se tada po svoj prilici dogodilo. Tko se moe oduprijeti zahvalnosti? (Premda je zahvalnost zamrena emocija, to je sama imala prilike nauiti.) S druge strane, koja ena moe odoljeti mukarcu koga je spasila? U zavojima ima neeg erotinog, a i odjea je dakako morala biti skinuta: sako, koulja, potkoulja. A to nakon toga? Majka se sigurno prebacila na svoju omiljenu aktivnost, pranje. A gdje li e taj jadnik provesti no? Ide se prijaviti u vojsku, rekao je (zapravo se nije prijavio, u slubenom smislu), ivi daleko odavde - kako daleko? u Winnipegu - i bez novaca je. Uzeli su mu ga oni siledije.

Za majku, koja je dvadesete godine svoga ivota provela njegujui svoju boleljivu mater i koja nikad nije vidjela mukarca bez koulje, mora da je to bio najromantiniji doivljaj do tada. Jedini romantini doivljaj. Za oca je pak to bila tek jedna epizoda. A moda i nije? Moda se zaljubio u nju, u tu vritavu, tihu enu koja mu je priskoila u pomo. Moda se zaljubio u njenu kuu, malkice. Moda je ta ena znaila sklonite, sigurnost. U oevoj se interpretaciji uvijek naglaavalo vritanje, i to s neskrivenim divljenjem. U majinoj se naglaavala krv. Kako bilo da bilo, zavrili su u braku, iako se nisu vjenali u katolikoj crkvi; to znai da u oima Crkve njih dvoje uope nisu vjenani. Radi njezina oca njena se majka dovela u stanje neiskupljivoga grijeha. Nikakvo udo to je smatrala da je on njen dunik. Ah, misli Roz dok sjedi u podrumu u onom naranastom ogrtau za kupanje. Boe, ti lukavi stari aljivino, zbilja se ti zna zafrkavati. Mijenja uloge. Izdaje protuslovne upute: spaavajte, pomaite, volite - ali ne pipajte. Bog je dobar slualac. Ne upada u rije. Moda zato Roz voli razgovarati s njim. Nedugo nakon izbacivanja gospoe Morley nestaje i gospodin Carruthers: sobu ostavlja u kaosu, odnosi samo koveg, duguje stanarinu za jedan mjesec. U njegovu se sobu useljava stric George, a u sobu gospoe Morley stric Joe; onda gospoica Hines daje otkaz jer kua vie nije pristojna. - A odakle e sada pristizati novac? - pita Rozina majka. - Ne zabrinjavaj se, Aggie - kae otac. I novac doista stie, nema ga mnogo ali ipak dovoljno, i to kanda iz onkraja budui da otac nigdje ne radi, kao ni stric George ni stric Joe. Ali zato odlaze na trke. Kadto povedu i Roz subotom kad nema kolu i za nju uloe dolar na nekoga konja. Majka nikada ne ide, a niti zakljuuje Roz osvrnuvi se naokolo po odjei - bilo koja druga majka. ene koje su tu su mice. Naveer strievi sjede za stolom za kartanje u novoj sobi strica Georgea, piju, pue, igraju poker. Ako majke nema doma, ponekad otac igra s njima. Roz se

mota u blizini, gleda im preko ramena i naposljetku je oni poinju uiti poker. Ne smije pokazivati to misli - kau joj. - Mora drati karte tako da ih nitko ne vidi. Mora znati kada treba odustati. Nakon to je nauila pravila igre, pokazuju joj kako se igra za novac. Isprva su to samo etoni, a onda joj jednoga dana ujak George daje pet dolara. - Ovo je tvoj ulog - kae joj. - Nikad se nemoj kladiti u iznos koji je vei od tvog uloga. Taj savjet ne spada meu one kojih se on sam dri. Roz napreduje. Ui ekati: broji koliko su popili, gleda kako se smanjuje razina pia u boci. Onda kree u napad. - Ova damica zna znanje - kae ujak George zadivljeno. Roz blista. Njezin je plus to to ona igra ozbiljno, a strievi i otac zapravo ne. Oni igraju kao da ekaju telefonski poziv. Igraju da im proe vrijeme. Iznenada je tu gomila novca. - Dobio sam na trkama - kae otac, ali Roz zna da to ne moe biti istina jer ga je naprosto previe. Dostajalo je za veeru u restoranu, svi su ili, majka takoer, i poslije za sladoled. Majka je na sebi imala svoju najbolju haljinu, ustvari novu novcatu najbolju haljinu, svijetlozelenu s bijelim vezenim ovratnikom, jer je dostajalo i za to. Dostajalo je za auto, plavi dodge: deki iz ulice stajali su pola sata pred Rozinom kuom i piljili u njega, a Roz ih je utke gledala s trijema. Njen je trijumf bio toliko potpun te ak nije imala potrebu da im dobaci togod podrugljivo. Odakle taj novac? Iz zraka. ista arolija: otac je mahnuo rukom i, voila, evo novca. - Brod je doplovio - rekao je otac. Za strieve je takoer bilo novca. Ima ga za svu trojicu, rekao je otac. I to za svakoga jednako, jer brod pripada svima. Roz je znala da se ne radi o pravom brodu. Ipak, mogla ga je zamisliti: starinski brod nalik galiji, brod s blagom, jedra mu se zlate pri zalasku sunca, stjegovi vijore s jarbol. Ili neto slino. Neto uznosito. Roditelji su prodali pansion i preselili na sjever, daleko od ulic s tijesno nanizanim starim kuama i minijaturnim travnjacima, u golemu kuu s polukrunim prilaznim kolnikom i garaom za tri auta. Roz je zakljuila da su

postali bogati, ali majka joj je rekla neka ne rabi tu rije. - Mi sada samo ivimo oputeno - bio je njen izraz. No majka uope nije djelovala oputeno. Djelovala je uplaeno. Bojala se kue, bojala se spremaice na kojoj je otac inzistirao, bojala se novoga namjetaja to ga je sama kupila - Nabavi si najbolje stvari - rekao je otac - bojala se svoje nove odjee. Tumarala je naokolo u kunoj haljini i papuama, od prostorije do prostorije, kao da neto trai, kao da se izgubila. Osjeala se mnogo oputenije u starom kvartu, gdje su stvari imale dimenzije kakve trebaju imati i gdje se znala snalaziti. Govorila je da nema s kim razgovarati. No kada je ona uope puno razgovarala, prije? I s kime? S Roz, s ocem, sa strievima. Sada su strievi stanovali u vlastitim kuama. A stanari? Nikakvih stanara nije vie bilo, ni na koga se sada ne moe tuiti niti mu gazdovati. Kad bi otvarala vrata ljudima iz tvrtki za prijevoz i dostavu, pitali su je gdje je gospoa. No morala se pretvarati da je sretna, zbog oca. - Na ovo smo tako dugo ekali - govorio je. Roz takoer ima novu odjeu, i novo ime. Ne zove se vie Rosalind Greenwood, nego Roz Grunwald. To je oduvijek njezino pravo ime, objanjavaju roditelji. A zato se prije nisam tako zvala? - pita ona. - Zbog rata - odgovaraju. - To ime zvui previe idovski. Nije bilo sigurno. - Je li sada sigurno? - pita dalje. Ne sasvim. Tu gdje sada stanuju sigurne su druge stvari. Isto tako, druge stvari su opasne. Roz ide u novu kolu. Sada je u srednjoj koli, pa ide u Forest Hill Collegiate Institute1. Vie nije katolkinja: sve je to odbacila - ne bez grinje savjesti, ne bezostatno - kako bi postala idovka. Budui da posve oito postoje razliite strane, njoj je drae biti na ovoj. Mnogo ita o tome jer hoe sve raditi kako treba; od oca trai da kupi dvije garniture sua i odbija jesti slaninu. Otac ih kupuje da joj udovolji, ali majka ne eli rabiti jedno sue za meso a drugo za mlijeko, i gleda je povrijeeno kada to spomene. A otac ne eli odlaziti u templ.

- Ja nikad nisam bio religiozan - kae. - A kao to uvijek kaem: tko je vlasnik Boga? Da nema religij, ni svih ovih nevolja ne bi bilo. U Rozinoj novoj koli ima mnogo idovske djece: zapravo, u ovoj je koli biti idov ono pravo. Ali dok prije Roz nije bila dovoljno katolkinja, sada nije dovoljno idovka. Ona je kuriozitet, hibrid, nekakvo udno pola-pola. Njezine haljine, premda skupe, suptilno nisu one prave. Niti njezin naglasak nije onaj pravi. Stvari za koje se oduevljava nisu one prave, kao ni njezine vjetine: to to zna izvesti vreli zavoj, opaliti nekoga nogom po potkoljenici i spretno igrati poker, te stvari ovdje nikog ne impresioniraju. Ktomu, odve je krupna, odve buna, odve nezgrapna, odve eljna ugoditi. Nedostaju joj uglaenost, blaziranost, otmjenost. Otkriva da se nalazi u stranoj zemlji. Ona je useljenik, RO. Jest da je ve prolo stanovito vrijeme otkako je oev brod doplovio, no ona je upravo sila s palube. Ili je moda posrijedi neto drugo: moda je posrijedi novac. Roz ga ima u obilju, ali on treba odleati, ba kao sortno vino ili sir. Odve je sirov, odve bljetav, odve glasan. Odve besraman. Otac je alje u idovski ljetni kamp: ustanovio je da je to ljeti za djecu ono pravo, ovdje, u ovoj zemlji, u ovom gradu, u ovom kvartu. On eli da Roz bude sretna, da se uklopi. Za njega je to jedno te isto. No u kampu je ona u jo veoj mjeri strano tijelo, oevidan uljez: nikad nije jahala, ne zna nijedan od onih ljupkih narodnih plesova iz Izraela, nijednu alostivu jidi pjesmu u molu. Prevre se iz jedrilice u ledenu sjevernu modru vodu Georgian Baya jer nikada nije bila ni u kakvom amcu; kad se pokuava skijati na vodi, prepadne se i zbrie u zadnji as, neposredno prije pokretanja motora, i potone kao kamen. Kad se prvi put pojavi u kupaem kostimu (ne znai da ona zapravo zna plivati, njen se osnovni stil sastoji od nimalo gracioznog mlataranja na sve strane), shvaa da je potrebno brijati pazuha. A tko je nju mogao na to upozoriti? Svakako ne majka, koja ne razgovara o tijelu. Nikad u ivotu nije bila izvan

grada. Svi drugi se ponaaju kao da od roenja veslaju u kanuu i spavaju u zasmrenim atorima, no Roz se ne moe priviknuti na bube. Roz sjedi za dorukom u blagovaonici u brvnari i utke slua kako se druge djevojice od dosade tue na svoje majke. Ona bi se takoer potuila, ali je ustanovila da se njene pritube ne raunaju zato to njena majka nije idovka. Ako krene s priama o pansionu, o zahodima i ribanju, one prevru oima, fino zijevaju poput malih maca i skreu razgovor natrag na svoje majke. ime ele rei, to zna Roz o tim stvarima. Ona to ne moe razumjeti. Poslijepodne si uvijaju kosu i lakiraju nokte, a poslije narodnih plesova i pjesama i peenih bundeva i maskarada u beatnike razni ih momci polako prate do brvnare za spavanje kroz aromatinu, bolnu tamu ispunjenu hukom sov i zujem komaraca, i mirisom borovih iglica, i depnim svjetiljkama to trepere poput krijesnica, i tromo senzualnim mrmorom. Nijedan od tih momaka ne doee malo se poaliti s Roz, nijedan se ne osloni na stablo s rukama iznad njene glave. No da, nema ih ba mnogo koji su za tako neto dovoljno visoki, a uostalom komu je ba do toga da ga vide s blesavom poluiksom1 koja ima bokove kao nilski konj? I tako Roz ostaje i pomae pospremiti. Sam Bog zna da je tu strunjak. Na vjebama iz umjetnikog oblikovanja, koje Rozi nikako ne ide - njene glinene pepeljare izgledaju kao kravlja balega, a pojas koji je istkala na primitivnoj runoj napravi za tkanje u stilu Inka izgleda kao da ga se dohvatila maka - ona kae da mora u kupaonicu i onda odbaza u kuhinju ne bi li uicala koji zalogaji prije veere. Sprijateljila se s kuharom specijaliziranim za kolae: taj je starac znao jednim kaligrafskim zamahom napraviti du itave torte ukrasne patkice od maslaca a da pritom ni jedan jedini put ne odmakne trcaljku za ukraavanje. On pokazuje Rozi kako se to radi, a i kako se pravi ukrasna rua sa stapkom i listom. - Rua bez lista je kao ena bez asti - kae, klanja joj se u udvornom starinskom europskom stilu i daje joj trcaljku da to pokua izvesti. Doputa joj da oblie zdjelu i kae da je njena figura ono to se

trai kod ene, a ne kost i koa kao to izgledaju neke, vidi se da ona cijeni dobru hranu. On ima akcent kao strievi i blijedoplavi broj na ruci. To mu je iz rata, ali Roz ne pita odakle i zato jer ovdje nitko ne govori o ratu, jo ne. Rat je tabu. Roz uvia da nikada nee biti ljepa, slaa, vitkija, vie seksi i blaziranija od ovih djevojaka. Odluuje da namjesto toga bude pametnija, zabavnija i bogatija, a kad to jednom postigne mogu je svi poljubiti u rosnu rit. Poinje izvoditi grimase; pribjegava sirovim navadama Huron Streeta kako bi privukla panju. I brzo je izborila mjesto u grupi: cura za toseve i viceve. Istodobno, ona oponaa. Preuzima njihov naglasak, njihovu intonaciju, njihov vokabular; dopunjuje sebe slojevima jezika, lijepi ih kao to se lijepe plakati na ogradu, jedan povrh drugoga, da prekriju gole daske. A to se tie haljina i dopunske opreme, to se moe nauiti. Roz je odradila srednju kolu, koja nije ba bila hram blaenstva, najblae reeno. Godinama kasnije e otkriti - prilikom jedne godinjice mature kojoj nije mogla odoljeti jer je ba nabavila fantastine krpe i htjela se producirati - da se veina djevojaka tada osjeala isto onako jadno kao ona. Njezin jad, meutim, nisu priznavale. - Ti si uvijek bila tako vesela - rekle su. Nakon srednje kole Roz je otila na fakultet. Upisala je umjetnost i arheologiju, to otac nije drao praktinim strukama, ali se kasnije pokazalo korisnim u poslovima renoviranja: nikad se ne zna koje se sve sitnarije iz prolosti mogu reciklirati. Uredila je da stanuje u studentskom domu, premda je, to je majka naglasila, imala besprijekoran obiteljski dom gdje moe stanovati. Ali htjela je van, htjela je udahnuti zraka, i postigla je da otac iskrca lovu nakon to je zaprijetila da e u protivnom pobjei u Europu ili na neki fakultet udaljen milijun i po kilometara. Odabrala je McClung Hall jer nije bio ogranien ni na koju vjeroispovijed. Tada je ve odbacila prekomjerno idovstvo, zajedno s prekomjernim katolianstvom. Odnosno, mislila je da jest. eljela je putovati s malo prtljage, a najsretnija je bila u izmijeanoj sredini.

Onoga dana kad je Roz diplomirala, otac ju je izveo van da to proslave, zajedno s majkom i sve ofucanijim strievima. Otili su u elegantan restoran gdje je jelovnik bio na francuskome, a ispod je sitnim slovima pisalo na engleskome. Za desert se nudio sladoled u raznim francuskim aromama: cassis, fraise, citron, pistache1. - Meu mojim putovnicama nije bila i francuska - rekao je stric George. - Ja sam za pasti. To sam ja, misli Roz. Ja sam pasti.

45. Mnogo kasnije, nakon to se Roz ve udala, nakon to joj je umrla majka - a umirala je polagano i negodujui, smrt spada meu needne stvari jer ti muki lijenici guraju nos u tijelo, to je prvo do grijeha - i zatim otac, koji je umirao u trzavim bolnim fazama kao kad vlak prelazi s kolosijeka na kolosijek - nakon to se sve to izdogaalo i Roz ostala bez oba roditelja, doznala je o novcu. Ne o kasnijem novcu, o njemu je znala, nego o prvome. Korijen, mladica, tajna duplja. Otila je u bolnicu posjetiti strica Georgea, jer i on je umirao. Nije leao sam u sobi, ak ni u dvokrevetnoj; leao je u zajednikoj sobi. Nijedan stric nije postigao nita. Obojica su zavrila u pansionima za samce. Nakon to su profukali svoj novac, profukali su i dio oeva novca. Kockali su se i onda uzajmljivali; zvali su to pozajmicama iako su svi sasvim sigurno znali da nikada nee biti vraene. Ali nikad im otac nije odbio nijednu molbu. - Prostata - rekao joj je stric Joe na telefonu. - Ali radije to nemoj spominjati pred njim. - Roz dakle nije spomenula, jer i strievi imaju sektore ednosti. Donijela je cvijee i vazu u koju e ga staviti, jer u bolnicama nikada nema vaz; navukla je blistav smijeak i pripremila ustar, djelotvoran gard, no odbacila ih je im je vidjela kako grozno stric George izgleda. Posve je okopnio. Glava mu

se ve pretvorila u lubanju. Roz je sjela kraj njega i u sebi ga oplakivala. ovjek na krevetu do njega spavao je i hrkao. - Ovaj tu, taj nee nikamo otii - rekao je stric George, kao da upravo razmilja kamo bi. - Hoe jednokrevetnu sobu? - pitala je Roz. Mogla je to za njega urediti, sasvim lako. - Ma ne - rekao je stric George. - Volim drutvo. Volim ljude oko sebe. Shvaa? Osim toga, to kota lijepu svoticu. Ja nikad nisam imao talenta. - Za to? - rekla je Roz. - Za razliku od tvog oca - rekao je stric George. - Taj je znao ujutro poeti s jednim dolarom, a zavriti dan s pet. A ja bi' uvijek naprosto uzeo taj dolar i stavio na nekog konja. Ja sam vie bio za provod. - Gdje je doao do njega? - rekla je Roz. Stric George ju je pogledao uvelim utim oima. - Do ega? - rekao je naivno, prepredeno. - Do prvoga dolara - rekla je Roz. - to ste vas trojica zapravo radili za vrijeme rata? - Ne treba to znati - rekao je stric George. - Trebam - rekla je Roz. - U redu je, on je mrtav. Moe mi rei, nee mi povrijediti osjeaje. Stric George je uzdahnuo. - Tja, dobro. Davno je to bilo. - Ovdje ja postavljam pitanja - rekla je Roz: esto je ula strieve kako upotrebljavaju taj izraz, i uvijek je djelovao. - Tvoj otac je bio organizator - rekao je stric George. - Organizirao je. Organizirao je prije rata, organizirao je u ratu, a i poslije rata je organizirao. - to je organizirao? - rekla je Roz. Shvatila je da nije organizirao popravke friider.

- Iskreno reeno - polako je rekao stric George - tvoj otac je bio prevarant. Nemoj me krivo shvatiti, bio je i junak. Ali da nije bio prevarant, ne bi mogao biti junak. Tako je onda bilo. - Prevarant? - rekla je Roz. - Mi smo bili prevaranti - strpljivo je rekao stric George. - Svi su bili prevaranti. Krali su, ti ne bi vjerovala to sve nisu krali - slike, zlato, stvari koje si mogao sakriti i kasnije prodati. Bilo im je jasno kako e stvar zavriti, pa su na kraju grabili sve ivo. Uvijek kad je rat, ljudi kradu. Kradu sve to mogu. Tono to je rat - rat je kraa. Zato bismo onda mi bili drukiji? Joe je bio ovjek unutra, ja sam bio voza, tvoj otac je bio planer. Kada kreemo u akciju, komu moemo vjerovati. Bez njega nieg ne bi bilo. I tako smo za njih izvlaili stvari iz zemlje - ilegalno, ne moram ti govoriti kakve su zakone imali - no mi bi' podmitili, nema toga tko nije uzimao. I sakrili na sigurno, dok rat ne proe. No kako su mogli znati to je to, kako su mogli znati kamo mi stvari spremamo? Tako smo dio zadrali za sebe. Odnijeli na razna mjesta. I kasnije pokupili. Neki od njih u meuvremenu su umrli, pa smo uzeli i njihove stvari. - To je on radio? - rekla je Roz. - Pomagao je nacistima? - Bilo je opasno - prijekorno je rekao stric George, kao da je opasnost glavno opravdanje. - Nekada smo izvlaili i ono to nismo smjeli. Izvlaili smo idove. Morali smo biti oprezni, sluiti se ustaljenim kanalima. Putali su nas da to radimo, jer da smo mi zaglavili i s njihovom bi glavom bilo gotovo. Tvoj otac nikad nije pretjerivao. Znao je kada je previe opasno. Znao je kada treba prestati. - Hvala to si mi to ispriao - rekla je Roz. - Nemoj mi zahvaljivati - rekao je stric George. - Kao to sam ti kazao, bio je junak. Ali, neki to ne bi razumjeli. - Umorio se; sklopio je oi. Vjee su mu bile tanke i namrekane poput vlanog krep papira. Podigao je uvis dva tanka sasuena prsta: bila je otputena.

Roz se izvukla iz bijelo oploenog bolnikog labirinta i krenula u smjeru kue i jednog potenog pia. to joj je zakljuiti iz svega ovoga, iz tog novog, sumnjivog saznanja? Da je njezin novac prljavi novac, ili da je svaki novac prljav? Nije ona kriva, nije to ona radila, jo je bila dijete. Nije ona stvorila svijet. No ipak kao da osjea ruke, koate ruke koje se pruaju iz zemlje, povlae je za glenjeve, trae natrag ono to je njihovo. A kako su stare te ruke? Dvadeset godina, trideset, ili tisuu, dvije tisue? Tko zna gdje je novac sve bio? Operi ruke kad si ga dirala, znala je rei majka. On je leglo klic. Ipak, Mitchu nije ispriala. Nikada nije ispriala Mitchu. Bio bi to jo jedan poen za njega, a ve je dovoljno u prednosti, on i njegova izbirljivost koju raa stari novac, njegove toboe pravnike skrupule. Pobirati dividende da, vercati idove ne. U to bi se Roz mogla okladiti. Njezinu se novcu diskretno ruga, no ona dobro vidi da mu nimalo ne smeta troiti ga. Ali i stari novac izvlai profit iz ljudskog oaja, tako dugo dok su oaj i iva tijela dovoljno daleko. K vrapcu, to ljudi poput Mitcha misle, otkuda u stvarnosti potjeu te dividende? A to da se kae o onim akcijama junoafrikih rudnika zlata koje joj je uredno savjetovao da kupi? U svakom njihovu razgovoru prisutna je trea stranka: njezin novac, koji sjedi izmeu njih na trosjedu poput trola ili nekog golemog beutnog povra. Povremeno ga ona osjea kao dio sebe, dio svoga tijela, poput grbe na leima. Razapeta je izmeu poriva da ga odsijee sa sebe, razda na sve strane, i poriva da stvori jo vie, jer nije li on njezina zatita? Moda je to jedan te isti poriv. Kao to je govorio otac, ne moe davati a da prije toga ne dobiva. Roz je ljevicom dobivala i desnicom davala, ili obratno? U poetku je davala za dijelove tijela: za srca zbog oca, za rak zbog majke. Davala je Ligi za borbu protiv gladi u svijetu, davala je dobrotvorcima iz Zdruenog puta, davala je Crvenom kriu. Ali kad je poetkom sedamdesetih buknuo enski pokret, Roz je bila progutana kao mucica praine koju guta usisava. Bila je vidljiva, eto zato. Bila je javna linost, to u to doba nije vrijedilo za ba mnogo ena, osim

filmskih zvijezda i engleske kraljice. No bila je i spremna shvatiti poruku, poto su je u meuvremenu Mitch i njegove stvari iscipelarili ve dva puta. Prvi put prvi kad je otkrila, tonije reeno - dok je bila u trudnoi s Larryjem: nie se zaista nije mogao srozati. Roz je voljela grupe za podizanje svijesti, voljela je osloboeni govor. Kao da je sada nadoknaivala sve sestre koje nije imala, kao da je sada imala fantastinu veliku obitelj iji pripadnici, za promjenu, imaju neto zajedniko; kao da je napokon priputena u sve grupe i klanove u koje se nikad nije umjela potpuno ugurati. Nema vie cile-mile, nema vie moj-mui-je-bolji-od-tvoga, nema vie kao-maka-oko-vrele- -kae! Sve se moe rei! Voljela je sjediti u krugu, iako je nakon nekog vremena zapazila da krug nije ba sasvim okrugao. Jedna ena ispria svoje probleme i prizna to je boli, onda druga, onda doe red na Roz, a onda se ostalima navue na oi caklina nevjerice i netko promijeni temu. Zato se to dogaa? Zato je Rozin bol drugoga reda? Trebalo joj je neko vrijeme da shvati: zbog njezina novca. Sasvim sigurno nije mogue da netko s tolikim novcem kao Roz jo i pati, misle one. Sjetila se jednog starog izraza to ga je ula od strieva: Srce mi krvari za njega. To su govorili, krajnje sarkastino, kad god bi netko imao sreu, to je znailo da se obogatio. Od Roz se oekuje da krvari za druge, ali ona ne moe oekivati da za uzvrat drugi krvare za nju. Ipak, postojao je jedan sektor gdje je Roz bila traena. Za takav pokret, muen besparicom kozmikih razmjera, gotovo bi se moglo rei da je bila neophodna. Bilo je, dakle, prirodno to su se obratili upravo njoj kad je Novoj eni prijetio bankrot jer urednitvo nije nikako uspijevalo pribaviti one velike hohglanc reklame za rueve i cugu. U to je doba Nova ena znaila vie od asopisa: znaila je prijateljicu, prijateljicu u kojoj su visoki ideali i nade spojeni sa zajednitvom u niskim i prljavim tajnama. Istina o masturbaciji! Istina o tome da bi ponekad klincima najradije tresnula glavu o zid! to se radi kad u podzemnoj

mukarci odostrag trljaju svoj pimpek po tebi, kad te ef ganja oko pisaeg stola, kad te dan prije nego to e dobiti menstruaciju spopadne elja da proguta sve lijekove iz ormaria u kupaonici? Nova ena je predstavljala sve one urke na kojima se ostajalo prenoiti i za koje je Roz neko znala da se zbivaju iza njenih lea, i dakako da je morala spasiti asopis. ene iz urednitva htjele su da asopis ostane u zajednikom vlasnitvu, kao od poetka. Htjele su da Roz naprosto dade novac, i toka; ak si ga ne bi mogla ni otpisati od poreza jer je asopis previe politiki. Osim toga, ne radi se o sitnoj lovi. Mala injekcija nema nikakvog smisla. Nedovoljno je isto to i nita, na isti bi nain mogla baciti lovu u zahod. - Ja ne investiram ni u to ime ne mogu i upravljati - kazala im je. - Morate izdati dionice. Onda u kupiti veinski udio. - One su se prilino raestile, ali je Roz rekla: - Kad slomite nogu, idete k lijeniku. Kad imate problema s novcem, idete k meni. Pokuale ste na svoj nain i nije ilo, a i poslovne knjige su vam ista katastrofa, iskreno reeno. U to se poneto razumijem. elite da dovedem stvar u red, ili ne? - Znala je da e asopis ipak stvarati gubitke, no kad je ve tako, eljela ih je barem uredno otpisivati, zbog poreza. Takoer im se nije svidjelo kad je Roz postavila Mitcha u upravni odbor i uvalila jo dva-tri njegova pravnika pajdaa da mu prave drutvo, ali nije bilo druge. Ako su htjele da im ona pomogne, moraju shvatiti u kakvim ona okolnostima ivi te da e Mitch sabotirati ne bude li mogao sudjelovati. Njen privatni ivot pretvorio bi se u labirint stupica i podmetanja nogu (i ne samo nogu), jo gori no to ionako jest. - Ta samo su tri sastanka godinje - kazala im je. - To je cijena koju morate platiti. - U odnosu na postojee cijene - i na one negdanje, tijekom svjetske povijesti - ta i nije bila osobito visoka. - Pozvala sam Zeniju ovamo na pie - kae Roz Mitchu. Ako mu ne kae, sto posto e nabasati dok njih dvije razgovaraju i duriti se jer je izostavljen. To to je Roz ena koja ima mo ne znai da se ona moe prema Mitchu odnositi s manje takta. Naprotiv, mora se odnositi s vie takta, mora sebe staviti u drugi

plan, pretvarati se da je manja nego to jest, ispriavati zbog svoga uspjeha, jer se sve to ona ini gleda s povealom. - Koju Zeniju? - kae Mitch. - Sjea se, sreli smo je u onom restoranu - kae Roz. Drago joj je to se Mitch ne sjea. - A, da - kae Mitch. - Ne slii veini tvojih prijateljica. Mitchu nisu Rozine prijateljice ba prirasle srcu. Smatra da su one klika feministica koje mrze mukarce, ne briju noge i vitlaju biem, to su svojedobno i bile, u ranim danima njegova sjedenja u upravnom odboru Nove ene. Zaludu mu Roz objanjava da su tada svi bili takvi, bio je takav trend, a radne hlae su bile obian modni iskaz - to ne znai da ih je Roz ikad nosila, izgledala bi kao voza kamiona. Mitch to zna bolje, zna da se nije radilo samo o radnim hlaama. U Novoj eni njega su trpjele zbog Roz, ali ne ba rado. Koliko god pokuavao, nisu doputale da im dokraja objasni kako da budu dobre feministice. Moda zato to je kazao da bi se trebale sluiti svojim humorom i armom jer e ih se inae mukarci bojati, a one nisu bile raspoloene da budu armantne, ne prema njemu, ne u to doba. Zacijelo ga je cijela ta faza gadno traumatizirala; dodue, ne znai da nije pokuao s nekoliko vlastitih trikova i manevara. Roz se sjea veere koju je priredila u znak proslave restrukturiranja Nove ene, kad je Mitch sjedio kraj Alme, izvrne urednice, i napravio tu pogreku da ju je poeo ispod stola milovati po nozi te istodobno nastavljao odve ivahnu teorijsku konverzaciju s Edith, likovnom urednicom. Jadni mucek, mislio je da Roz nee primijetiti. No bio je dovoljan jedan jedini pogled na poloaj njegove ruke - i na njegovo sve vlanije i sve crvenije lice koje je izgledalo kao u poodmaklom stadiju dinstanja, i na Almino namrteno elo i iskoene bore oko usta. Roz je bijesno i zainteresirano gledala kako se Alma bori s dilemom: da li da otrpi jer je Mitch Rozin suprug a nije joj ba do toga da ugrozi svoj posao na to je Mitch u prolosti raunao, kod drugih - ili da ga pozove na red.

Pobijedio je princip, gnjev takoer, i Alma mu je rekla otro, dodue priguenim glasom: - Ne preludirajte po meni. - Molim? - rekao je Mitch distancirano i uljudno, nema on pojma to to ova govori, i dalje s rukom pod stolom. Jadniak jo nije bio shvatio da su se ene doista promijenile. Neko davno Alma bi osjeala krivnju to privlai tu vrst panje, ali vie ne. - Skini tu tvoju smrdljivu ruku s moje jebene noge ili u te ubosti viljukom prosiktala je Alma. Roz se bacila u kaljanje kako bi prikrila da je ula, a Mitcheva je ruka sunula gore kao da se opekao; nakon te veeri poeo je o Almi govoriti suutno i zabrinuto, kao da je ona izgubljen sluaj. Narkomanka, ili tomu slino. - Ba teta za tu curu - rekao bi tuno. - Imala je takav potencijal, ali se ne umije postaviti. ak bi izgledala sasvim zgodno kad se ne bi onako mrgodila. Natuknuo je da je ona moda lezbijka; nije jo skuio da to vie nije uvreda. Roz je ekala da proe pristojna koliina vremena i onda povukla konce da Alma dobije poviicu. Ali Mitch je sklon doivljavati Rozine prijateljice upravo tako: mrgudi. A u novije vrijeme, naborana straila. Ne moe odoljeti a da ne komentira kako im se lice oputa, kao da se njemu ne oputa; dodue, tono je da kod mukaraca prolazi to to izgledaju stariji. Vjerojatno je to osveta: on nasluuje da su ga Roz i njene prijateljice reetale njemu iza lea, da su ga analizirale i predlagale sredstva za lijeenje kao da je on eluana boljka. Tono, bilo je to neko, kad je Roz jo mislila da ga moe promijeniti, ili kad su njene prijateljice mislile da se ona moe promijeniti. Kad je on bio projekt. Ostavi ga, govorile su. Najuri govnara iz kue! Ti to sebi moe priutiti! Zato ostaje s njim? Ali Roz je imala svoje razloge, meu kojima su i djeca. Zatim, ostala je dovoljno ex-katolkinja da joj pomisao na brakorazvod ne bude lagodna. Zatim, nije eljela sama sebi priznati da je pogrijeila. Zatim, bila je jo uvijek zaljubljena u Mitcha. Pa je nakon nekog vremena prestala raspravljati o njemu s

prijateljicama, jer to se jo moglo tu rei? Bila je to pat situacija, a prevakavanje rjeenja koja je znala da nee nikad primijeniti stvaralo joj je osjeaj krivnje. A onda su prijateljice prestale nositi radna odijela i otile iz asopisa, i prele na kostime ivane po mjeri, odjea za uspjeh, i izgubile interes za Mitcha, i priale nadugo i nairoko o sindromu premorenosti, pa si je Roz mogla dopustiti osjeaj krivnje zbog drugih stvari, primjerice zato to ima vie energije od njih. No Mitch jo uvijek govori: - Ide na ruak s onom starom vreom bor koja mrzi muke? - kad god se odnekud pojavi neka prijateljica iz te ere. On zna da nju to pogaa. Roz naziva Tony na fakultet, odsjek za povijest. - Ovo nee vjerovati - kae. Nastaje stanka dok Tony pokuava pogoditi to se od nje trai da ne vjeruje. Vjerovatno neu - kae. - Zenia se vratila - kae Roz. Nastaje jo jedna stanka. - Razgovarala si s njom? - kae Tony. - Sluajno sam je srela u jednom restoranu - kae Roz. - Zeniju se ne susree sluajno - kae Tony. - Dobro otvori oi, to je moj savjet. to smjera? Neto se sasvim sigurno kuha. - Mislim da se promijenila - kae Roz. - Drukija je nego prije. - Vuk dlaku mijenja... - kae Tony. - Na koji nain drukija? - Ah, Tony ti si takav pesimist! - kae Roz. - Djelovala je... pa, ugodnije. Ljudskije. Sada je free-lance novinarka, pie o enskim temama. Osim toga Roz sputa glas - ima vee sise. - Ne vjerujem da sise mogu rasti - kae Tony sumnjiavo, budui da se u meuvremenu pozabavila tom temom. - Najvjerojatnije nisu narasle - kae Roz. - Danas prave svu silu umjetnih. Kladim se da ih je dala poveati. - Ne bi me to iznenadilo - kae Tony. - Pojaava si udarni kapacitet. Ali sa sisama ili bez njih, uvaj lea.

- Samo sam je pozvala doma na pie - kae Roz. - Morala sam, zbilja. Poznavala je moga oca, za vrijeme rata. - Od Tony se doista ne oekuje da zna to sve podrazumijeva ta injenica. Nitko dakle nije mogao rei, kasnije, da Roz nije bila upozorena. Nitko to nije rekao; a nije rekao ni da je Roz bila upozorena, jer Tony ne spada meu one nepodnoljive tako-ti- -i-treba prijateljice i nikada nije podsjetila Roz da ju je upozorila neka se uva. Ali nakon konanog obrauna Roz se sama podsjetila. Ula si u to otvorenih oiju, grdila je samu sebe. Idiote! to te navelo? Sada zna to ju je navelo. Oholost, najsmrtonosniji od Sedam Smrtnih: Luciferov grijeh, vrelo svih ostalih. Tatina, lana hrabrost, razmetanje. Mora da je sebe vidjela kao nekakvog krotitelja lavova, nekakvog toreadora: ona moe uspjeti tamo gdje njene dvije prijateljice nisu. Zato ne? Ona je znala vie nego to su one znale, jer je znala njihove prie. Biti obavijeten znai biti naoruan. Takoer, imala je viak samopouzdanja. Zacijelo je mislila da e biti oprezna i lukava. Zacijelo je mislila da moe izii nakraj sa Zenijom. Neko je manje-vie isto to mislila u vezi s Mitchem, prisjea se. Ne znai da je tada osjeala kako u njoj radi oholost. Uope nije. Zato je frka s grijesima - znaju se preodjenuti, znaju se maskirati tako da ih jedva prepozna. Tada nije smatrala da je ohola, samo gostoljubiva. Zenia eli rei hvala, zbog Rozina oca, i Roz bi postupila jako krivo kad bi joj uskratila priliku. Jedna druga vrsta oholosti bila je tu takoer u igri. Ona se htjela ponositi svojim ocem. Svojim ocem punim mana, svojim lukavim ocem, ocem organizatorom, ocem prevarantom. Priala je djelie njegove ratne storije kad bi je intervjuirali, rubrika Linosti: Roz, ili arobnica u svijetu biznisa: kako ste poeli, kako onglirate sa svim vaim razliitim ivotima, ostaju li vaa djeca u dnevnom boravku, kako se u svemu tomu snalazi va suprug, kako organizirate kuni posao, ali ak dok je pripovijedala o njemu, o ocu junaku, ocu izbavitelju, bila je svjesna da ga dotjeruje, prikazuje u najljepem svjetlu, kiti mu grudi posmrtnim medaljama. A on je odbijao razgovor o tome, o tom mutnom dijelu svog ivota.

Radi ega eli znati? kazao bi. Svreno je s tim vremenom. Moglo bi biti povrijeenih. Dok je ekala Zeniju, bila je vie no mrvicu uznemirena zbog svega to e moda doznati.

46. Kad se Zenia konano odaziva pozivu na pie - nije s tim urila - petak je, i Roz je sva imikana jer je u uredu itav tjedan bio ogavan, faktor preoptereenosti deset, a blizanke su odabrale upravo taj dan da jedna drugu oiaju jer hoe biti punkerice premda imaju samo sedam godina, Roz je naime kanila paradirati s njima pred Zenijom, izgledaju kao da su u zadnjem stadiju uge i ne pokazuju nikakve znake kajanja, ali uostalom Roz ne misli da mora grmiti na njih: cure ne trebaju prihvatiti ideju da moraju biti lijepe jer se to jedino broji i da je tue miljenje o tome kako bi one trebale urediti svoje tijelo vanije od njihovoga. Zato se nakon prvog uzvika iznenaenja i zdvajanja Roz pokuala ponaati kao da je sve normalno, to u nekom smislu jest, premda joj je od jezika ostao samo batrljak, toliko se snano ugrizla, i dolino je potisnula arku elju da ih poalje gore neka se okupaju ili neka se lijepo igraju u igraonici, pa kad se Zenia pojavljuje na pragu u nevjerojatnim cipelama od gutera po najmanje tristo dolaria s tako visokim petama da su joj noge dugake pola i kusur kilometra, i u slatkom jarkocrveno-crnom kostimu od sirove svile s malo nabranim strukom i mini suknjom poprilino iznad koljena - Roz je zbilja ogorena to su se mini suknje vratile, to da ovjek pone ako ima ozbiljna bedra, sjea se tih sukanja od proli put, u ezdesetima, moralo se sjediti tako da ti noge budu slijepljene jedna za drugu inae e sve biti na izlobi, ono neko neizgovarano, ona sredinja toka, ona gnjusna i sramotna mrlja, ono neprocjenjivo blago, poziv na muko zurenje, na poudno tipanje i raskalaene poglede, na zapjenjena usta, na silovanje i poharu, ba kao to su asne uvijek upozoravale - blizanke su tu, na sebi imaju Rozine odbaene gaice koje inae dre u sanduku za preoblaenje, jure po predvorju s Mitchevim elektrinim brijaim aparatom i

love maku jer od nje hoe napraviti punk maskotu; Roz ih je dodue lijepo upozorila da je brijai aparat najstroe zabranjen i da e biti frke pregoleme ako Mitch nae u njemu maju dlaku, dosta je frkovito i kad Roz ne moe nai svoj pa za noge i pazuha upotrijebi Mitchev i ne ispere dlaice dovoljno paljivo. Blizanke se na nju uope ne osvru jer polaze od toga da e ih ona pokrivati, lagati dok ne poplavi, svojim tijelom zaustavljati metke, i imaju pravo: hoe. Zenia ih vidi i kae: - Ovo su tvoje? Pale su u mikser? - Upravo bi tako neto i sama Roz kazala ili barem pomislila, pa Roz ne zna bi li se smijala ili plakala. Ipak se smije, i njih dvije se s piem smjetaju u sobu sa suncem koju Roz odbija zvati zimski vrt premda je uvijek sanjala o zimskom vrtu, i to zimskom vrtu s minijaturnim stablima narani, ili s orhidejama kao u krimiima iz dvadesetih godina, onima s tlocrtom dotine engleske gospodske kue na kojemu X oznaava mjesto gdje biva pronaeno tijelo, vrlo esto upravo u zimskom vrtu. Iako je soba sa suncem zastakljena i ima onu takozvanu viktorijansku kupolu, za pravi je zimski vrt premalena, a i sama ta rije previe je pompozna za Rozinu majku, koja na mahove oivi u Rozinoj glavi pa bi prezrivo frknula nosom; dodue, puna je biljaka, biljaka s ogranienim ivotnim vijekom, jer tko je za njih zapravo nadlean? Mitch kae da nema vremena, iako je upravo on naruio cijelo to raslinje; Roz pak nema zeleni dlan, njezini su dlanovi smei, to je smea boja suhog aa. Ne znai, meutim, da ona ne eli da te biljke ive. ak joj se sviaju, iako ne razlikuje begoniju i rododendron. Ali te stvari trebaju raditi profesionalci: servis za biljke. Dou, pogledaju, zaliju, odvezu umirue, dovezu nove postrojbe. Takav je servis angairala za uredske prostorije: zato onda ne i za ovdje? Mitch kae da ne eli jo stranih osoba koje se smucaju po kui - on pati od sindroma premorenosti strunjacima za unutranje ureenje - ali je mogue da se njemu svia predodba Roz s pregaom i kantom za zalijevanje, jednako kao to mu se svia predodba Roz s pregaom i tavom, i s pregaom i pajalicom za prainu, iako Roz ne umije ita iz torbe s namirnicama privesti jestivom stanju, zato je

Bog stvorio restorane ako je smatrao da ona treba kuhati, a ima i fobiju glede pajalic, nakon to su je njima opali u djetinjstvu. No pregaa je konstanta, jamstvo da e Dobra Domaica Roz uvijek biti doma kad god se Mitch bude izvolio ondje nacrtati. A moda je posrijedi jo jedna shema, jo jedna nijansa krivnje koju Roz treba osjeati, i doista osjea, poradi gecrkt biljaka: Mitch je naime umjesto sobe sa suncem elio bazen, tako da moe zaroniti u klorom proienu kupku i sterilizirati grudni ko i poubijati sve none gljivice i picajzle i jezikovu plijesan to ih je moda pokupio od onih sve zrelijih flojsa; no Roz je rekla da je bazen na otvorenom u Kanadi zbilja komian, dva mjeseca krepava od vruine a deset mjeseci ti se smrzava dupe, a odbila je i natkriveni bazen jer poznaje ljude s takvim bazenom, zbog pustih kemikalija kua im zaudara kao plinara kad je vani toplo, bila bi tu jo i komplicirana mainerija koja bi se stalno kvarila a za popravak bi se nekako ispostavilo da je nadlena upravo ona. Ako se pita Roz, s bazenima je najgore to to su oni malkice preblizu velianstvenoj prirodi. U njih pada zvjerinje. Mravi, komarci, to drutvo. Kao u onom ljetnom kampu: mlatara ona uredno po vodi, kadli se odnekuda stvori buba, tono njoj pred nosom. Roz smatra da je plivanje golem zdravstveni rizik. Zenia se smije i kae da se apsolutno slae, i Roz govori dalje, nervozna je zbog ovog susreta sa Zenijom nakon toliko godina, sjea se njezine reputacije, one aure zelenog otrova koja ju je okruivala, nevidljive uarenosti, takni Zeniju i opei e se; sjea se i povijesti, Tonyne i Charisine prie. Zato mora paziti na korake, nikakvo udo to je nervozna, a kad je nervozna ona puno govori. Govori i jede i pije. Zenia uzima jednu maslinu i elegantno vae; Roz prodire ostale, dolijeva Zeniji martini, toi sebi novu au, nudi cigaretu, a rijei teku iz nje kao tinta iz sipe. Kamuflaa. Lakne joj kad vidi da Zenia pui. Vitka, dobro odjevena, bez bora, bomba enska i ktomu nepua - to bi bilo zbilja nepodnoljivo.

- Dakle - kae Roz nakon to je od sebe napravila dovoljno veliku budalu da se led moe smatrati probijenim. - Moj otac. - Jer o tome ona eli uti, to je smisao posjeta. Nije li? - Da - kae Zenia. - Naginje se, sputa au na stol, zamiljeno podbouje bradu jednom rukom, jedva primjetno nabire elo. - Naravno, ja sam tada bila jo beba. Zato se toga vremena zapravo ne sjeam. Ali moja tetka je sve do smrti spominjala tvog oca. Kako nas je izvukao. Da nije bilo njega, vjerujem da bi od mene ostao samo pepeo. Bilo je to u Berlinu. Tamo su ivjeli moji roditelji, u dobrom kvartu, u pristojnom stanu - bila je to jedna od onih starih berlinskih kua s podnim mozaikom od keramikih ploica u predvorju i pravokutnim stubitem s drvenom ogradom, i djevojakom sobom i stranjim balkonom prema dvoritu, za vjeanje rublja. To znam jer sam vidjela tu kuu - bila sam u Berlinu krajem sedamdesetih, poslali su me da napiem lanak o nonom ivotu za jedan turistiki magazin, zna ve, seksi kabarei, striptiz lokali za pervertite, na svakom stolu telefon. Uzela sam si slobodno poslijepodne i pronala kuu. Adresu sam nala meu tetkinim starim papirima. Okolo su sve zgrade bile novije, ponovo izgraene nakon bombardiranja, cijeli kvart je praktiki bio sravnjen sa zemljom, ali za divno udo ta stara zgrada je ostala itava. Pritisnula sam sva zvonca, netko je otvorio vrata, ja sam ula i popela se stepenicama, ba kao to su se tkozna koliko puta penjali moji roditelji. Dodirivala sam istu ogradu, zaokretala iza istih uglova. Pokucala sam na vrata; kad su se otvorila, rekla sam da su ovdje ivjeli neki moji roaci i pitala smijem li malo pogledati stan - znam neto njemakoga, od tetke, ali imam starinski naglasak - i pustili su me unutra. Bio je to mladi par s bebom, prema meni su bili vrlo prijazni, ali nisam bila u stanju ostati dulje. Nisam to mogla podnijeti, te sobe, to svjetlo koje dolazi kroz prozor... iste one sobe, isto ono svjetlo. Mislim da su moji roditelji tek tada postali za mene stvarnost. Sve je postalo stvarnost. Prije je to bila samo runa pria.

Zenia prestaje govoriti. Ljudi to esto ine kad dou do tekoga dijela, ustanovila je Roz. - Runa pria - nuka je. Da - kae Zenia. - Rat je ve trajao neko vrijeme. Ponestajalo je sve vie stvari za ivot. Moja tetka se nikada nije udala, poslije onog prvog rata bila je nestaica mukaraca i mnogo ena nije se moglo udati, pa je nau obitelj osjeala kao svoju i inila puno toga za nas. Tetoila nas je - to je bio njen izraz. Tako se onoga dana tetka uputila u stan mojih roditeja: nosila im je kruh koji je ispekla. Popela se stepenicama kao obino - kua je imala lift, onakav koji izgleda kao eljezni kavez, vidjela sam ga, ali je bio u kvaru. Taman je htjela pokucati, kad su se otvorila vrata prekoputa i ena koja je stanovala ondje - tetka ju je znala samo iz vienja - ta ena je izila i zgrabila je za ruku i povukla u svoj stan. - Nemojte tamo ulaziti, nemojte ni pokuati - rekla je. - Odveli su ih. - Odveli? Kamo? - rekla je tetka. Nije pitala tko, nije bilo potrebno. - Ne pokuavajte doznati - rekla je ena. - Radije ne. - Imala je mene u svom stanu jer je moja majka vidjela da dolaze, pogledala je kroz prozor i vidjela ih kako idu ulicom, a kad su uli u nau kuu i krenuli uza stepenice pogodila je kamo idu, zamotala me u al i otrala kroz stranja vrata, ona za poslugu, i po stranjem balkonu, stranji balkoni su bili spojeni, do kuhinjskih vrata te ene i lupala po njima, i ena me je unijela u svoj stan. To se dogodilo tako brzo te ona jedva da je znala to radi; da je imala vremena razmisliti, najvjerojatnije joj ne bi ni na um palo uiniti neto toliko opasno. Ona je bila sasvim obina ena, drala se zakona i tako dalje, ali vjerojatno kad ti gurnu dijete u ruke ne moe se jednostavno odmaknuti i pustiti ga da padne na zemlju. Ja sam jedina spaena, sve druge su odveli. Imala sam starijeg brata i stariju sestru. Ja sam mnogo mlaa, kasno dijete. Imam njihovu sliku, tetka ju je ponijela. Evo. - Zenia otvara torbicu, zatim lisnicu, vadi fotografiju. Slika je kvadratna sa irokim bijelim obrubom, figure sitne i izblijedjele: obitelj na okupu, otac, majka, dvoje male djece i jedna starija ena malo postrance. To je tetka, pretpostavlja Roz. Oba djeteta imaju plavu kosu.

Roz je zapanjena koliko suvremeno izgledaju: suknje do koljena, kraj dvadesetih? poetak tridesetih? - elegantni eiri, minka, mogao bi to mirne due biti retro look iz nekog dananjeg modnog asopisa. Jedino je odjea na djeci prastara: odjea i frizure. Dekovo odijelo i kravata i kratko podiani potiljak i zalisci, curiina cifrasta haljinica i nakovrana kosa. Smijeak na njihovim licima mrvicu je usiljen, ali tako se tada smijalo. Smijeak za prigodu. Zacijelo je i bila neka posebna prigoda: izlet, vjerski blagdan, neiji roendan. - To je od prije rata - kae Zenia. - Prije no to je postalo zbilja gadno. Ja nisam bila dio toga svijeta. Rodila sam se taman kad je poeo rat, ja sam ratno dijete. Svakako, ovo je jedino to imam, ta slika. Jedino je to ostalo od njih. Tetka se raspitivala, poslije rata. Nije ostalo nita. - Paljivo vraa sliku u lisnicu. - to je bilo s tetkom? - kae Roz. - Kako to da nisu i nju odveli? - Nije bila idovka - kae Zenia. - Ona je oeva sestra. Ni moj otac nije bio idov, ali su ga nakon Nrnberkih zakona smatrali idovom jer je bio oenjen idovkom. Doavola, ak ni moja majka nije bila idovka! Ne po vjeri. Ustvari, bila je katolik. Ali dvoje od njenih etvoro djedova i baka bili su idovi, pa je ona razvrstana kao Mischling, prvi stupanj. Mjeavina. Jesi znala da su imali stupnjeve? - Jesam - kae Roz. Znai, Zenia je mjeavina kao i ona! - Neki od tih Mischlinga preivjeli su dulje od pravih idova - kae Zenia. Moji roditelji, na primjer. Vjerojatno su mislili da se to njima nee dogoditi. Smatrali su sebe dobrim Nijemcima. Nisu imali dodira sa idovskom zajednicom, pa tako nisu ak ni uli glasine; a ako su uli, nisu vjerovali. Fantastino je to sve ljudi odbijaju vjerovati. - A tvoja tetka? - kae Roz. - Zato je napustila zemlju? Ako uope nije bila idovka, zar nije bila zatiena? - No kad se bolje razmisli, glupo je upotrijebiti rije zatien u tom kontekstu. - Zbog mene - kae Zenia. - Prokuili bi prije ili kasnije da su moji roditelji imali troje, a ne dvoje djece. Ili bi me neki tetkin susjed vidio ili uo i prijavio

nas. Neudata ena koja je sve donedavno bila bez djece ima u kui dijete. Ljude uzbuuje kad imaju priliku denuncirati, shvaa. Osjeaju se moralno superiornima. Boe, kako ja mrzim tu samozadovoljnu kreposnost! To tapanje po leima jer su upravo poinili ubojstvo. Tako je tetka poela traiti nain da me izvue i nala se u potpuno novom svijetu - svijetu podzemlja, svijetu crne burze. Ona je uvijek ivjela u normalnom svijetu, ali je morala otii u taj svijet da bi mene zatitila. Nema mjesta na kugli zemaljskoj gdje ne postoji taj svijet: treba samo otii nekoliko koraka u stranu, nekoliko koraka nie, i tu je, tik uz svijet koji ljudi vole smatrati normalnim. Sjea se pedesetih, sjea se to se radilo kad ti je trebao abortus? Bila su dovoljna tri telefonska razgovora. Uz pretpostavku, naravno, da moe platiti. Lanani sistem: jednostavno te poalju nekomu tko pozna nekoga. Isto je tako funkcioniralo onih godina u Njemakoj za na primjer putovnice, jedino si morala paziti koga pita. Tetki su trebale lane isprave gdje bi stajalo da sam ja njezina ki iji je otac, njezin mu, poginuo u Francuskoj; i nabavila ih je, ali ozbiljniju kontrolu ne bi bile izdrale. Hou rei, samo me pogledaj! Ne izgledam ba arijevski. I brat i sestra imali su plavu kosu, otac je imao svijetlu, majka takoer. Ja vjerojatno sliim nekoj generaciji prije njih. Tetka je dakle znala da me mora skloniti iz zemlje, i to odmah. Da su je uhvatili, bila bi optuena za veleizdaju zato to mi je pomagala. Da veleizdaja! Ta bilo mi je samo est mjeseci! Roz ne zna to da na ovo kae. Jadna ti, to obino promrmlja kad joj prijateljice priaju o krizama na poslu, privatnim zalomima ili romantinim katastrofama, nekako ne zvui primjereno. - Grozno - kae. - Ne treba me aliti - kae Zenia. - Ja nisam bila niega svjesna. Nisam znala to se dogaa pa nisam ni osjeala bilo kakvo optereenje, premda sam po svoj prilici registrirala da se neto promijenilo i da moja majka vie nije tu. Svakako, tetka je dola u kontakt s tvojim ocem, tonije s prijateljima tvoga oca. Bilo je to preko ovjeka koji joj je sredio isprave - on je poznavao nekoga tko je poznavao

nekoga, pa nakon to su je provjerili i olakali za manju koliinu novca poslali su je dalje. Sve crne burze funkcioniraju na taj nain. Pokuaj kupiti drogu - ista stvar: najprije te temeljito provjere, onda alju dalje. Tetka je sreom imala novca, a njen oaj mora da je djelovao uvjerljivo. Kao to sam ve rekla, nikad se nije udavala, pa sam joj ja postala najvanija i za mene je stavila ivot na kocku. A i za svoga brata. Tada nije znala da su ga ubili, vjerovala je da e se on vratiti. I to ako se vrati i ustanovi da je ona zakazala, kako e mu to objasniti? Tako su je tvoj otac i njegovi prijatelji izvukli iz zemlje, preko Danske i vedske. Rekli su joj da je ilo razmjerno lako. Nije imala nikakav poseban akcent i izgledala je kao najpravija mogua Njemica. Tetka je meni bila kao majka. Odgojila me, dala je sve od sebe, ali nije bila sretna. Rat ju je upropastio, unitio. Gubitak brata i obitelji, a i osjeaj krivnje jer nije umjela nita sprijeiti, jer je u nekom smislu sudjelovala. esto je priala o tvome ocu - kakav je on bio junak. Zato sam ja ponekad zamiljala da je tvoj otac moj otac, da e jednoga dana doi po mene i da u se preseliti u njegovu kuu. Pritom nisam znala ak ni gdje on ivi. Roz je praktiki u suzama. Sjea se oca, tog starog lupea; drago joj je to su njegovi sumnjivi talenti sluili korisnim stvarima, jer on je jo uvijek onaj drai roditelj i ona se veseli prilici da o njemu ima dobro miljenje. Ona dva martinija nimalo ne pripomau u sektoru dranja stvar pod kontrolom. Koliku samo ona ima sreu: tu su troje djece, mu, novac, posao, kua! Kako je ivot nepravedan! Gdje je bio Bog kad se sve to dogaalo u onoj mranoj Europi - nepravde, surovost bez milosti, patnje? Na nekom sastanku, eto gdje. Ne javlja se na telefon. Oi joj preplavljuje nabujali osjeaj krivnje. Tako bi rado Zeniji neto dala, neku sitnicu, da joj nadoknadi to to ju je Bog zanemario, no to bi uope moglo biti primjereno? Onda u primozgu uje glasi, glasi jasan kao ledena voda. Glas iskustva. Tonyn glas. Zenia lae, kae on.

- Sjea se Tony? - provaljuje iz nje, nije se u stanju suspregnuti. - Tony Fremont iz McClung Halla? - Kako uope moe biti takav podlac, takvo govno i sumnjati u Zenijinu priu, makar samo u vlastitoj glavi? O takvoj stvari nitko ne bi lagao. Bilo bi to previe nisko, previe cinino, doslovce svetogre. O, da - kae Zenia i smije se. - Otada je prolo milijun godina! Tony i njeno smijeno skupljanje ratova! Vidim da je napisala nekoliko knjiga. Uvijek je bila bistro malo stvorenjce. Rijei bistro malo stvorenjce izazivaju u Roz osjeaj da je, u usporedbi, ona sama golema i tupa. Ali gazi naprijed. - Tony mi je rekla da si ti Bjeloruskinja. Da si kao dijete bila prostitutka u Parizu. A Charis kae da je tvoja majka bila Ciganka i da su je rumunjski seljaci kamenovali na smrt. - Charis? - kae Zenia. - Prije se zvala Karen - kae Roz. - Stanovala si kod nje na Otoku. Rekla si joj da ima rak - pridodaje nemilosrdno. Zenia gleda kroz prozor sobe sa suncem i pijucka svoj martini. - Ah da, Charis. Bojim se da sam rekla nekoliko stranih... dok sam bila mlaa, nisam uvijek govorila istinu. Mislim da sam bila emocionalno poremeena. Kad je tetka umrla, nastupili su za mene zbilja teki dani. Niega nije imala, nije imala novca: ivjele smo u prostorijama iznad duan. A kad nje vie nije bilo, meni nitko nije pomogao tamo u Waterloou u pedesetima. Ni vrijeme ni mjesto nisu bili osobito pogodni za siroad koja se nisu znala uklopiti. Dakle, dio onog to sam rekla Tony je istina, zaista sam radila kao prostitutka. A nisam eljela biti idovka, nisam eljela imati nikakve veze sa cijelom tom priom. Vjerojatno sam bjeala od prolosti. No to je bilo tada, a sada je sada, u redu? ak sam dala operirati nos kad sam otila u Englesku i nala posao u jednom asopisu i mogla si to priutiti. Valjda sam se sramila. Kad tebi netko radi takve stvari, srami se vie nego da ih ti radi sama sebi ili drugima. Misli da to moda zasluuje; ili da si trebala biti jaa - da si se mogla obraniti, ili slino. Osjea se... pa, poraeno.

Zato sam za sebe izmislila drugu prolost - radije sam bila Bjeloruskinja. Poricanje, mislim da se to tako zove. Neko sam ivjela s jednim Bjelorusom, kad mi je bilo esnaest godina, pa sam poneto znala o njima. Kod Karen - Charis - mora da sam imala neku vrstu nervnog sloma. Bilo mi je potrebno da me netko tetoi; moj glavoinstalater kae da je tomu razlog to su mi odveli majku. Nisam smjela kazati da imam rak, jer ga nisam imala. Ali bila sam bolesna, na jedan drugi nain. Karen je za mene uinila uda. To nije bilo u redu - svakako je grozno od mene to sam im priala takve stvari. I jednoj i drugoj dugujem ispriku. Ali nisam smatrala da njima mogu kazati stvarnu priu, ono to se stvarno dogaalo sa mnom. Ona gleda Roz dugim pogledom iz dubine svojih tamnoljubiastih oiju i Roz je dirnuta. Ona, Roz, upravo i samo ona je odabrana jer to moe razumjeti. I razumije, itekako. - Kad sam otila iz Kanade - kae Zenia - bilo je jo gore. Imala sam velike ideje, ali kao da ih nitko nije elio podijeliti sa mnom. A to to izgledam kao to izgledam nije ni od kakve pomoi, shvaa. Mukarci ne vide u tebi osobu, vide samo tijelo, a onda i ti ne vidi nita drugo. Svoje tijelo smatra oruem, neim iskoristivim. Gospode, sita sam mukaraca! Tako ih je lako usreiti. Da privue njihovu pozornost, treba se samo svui, nita drugo. Nakon nekog vremena poeli malo vie izazova, shvaa. Radila sam kao striptizeta kojih godinu dana - tada su mi uredili grudi, platio je ovjek s kojim sam ivjela - i nauila sam se na neke loe stvari. Najprije na kok, a onda na heroin. Pravo je udo to nisam umrla. Moda sam upravo to pokuavala, zbog moje obitelji. ovjek bi mislio da, zato to ih zapravo nisam poznavala, ne mogu zbog njih osjeati bol. Ali to je kao kad se rodi bez jedne noge. Postoji ta strana odsutnost. Trebalo mi je dugo, ali konano sam naistu sa samom sobom. To je iza mene. Godinama sam odlazila na terapiju. Bilo je teko, ali sada znam tko sam.

Roz je impresionirana. Zenia se nije izvlaila, nije se migoljila ni vrpoljila. Potvrdila je, priznala, ispovjedila se. To pokazuje - to? Potenje? Dobru volju? Zrelost? Svakako, neko divljenja vrijedno svojstvo. asne su uvijek mnogo polagale na priznavanje, ak toliko te je Roz jednom priznala da je u kolsku garderobu postavila pasje govno, iako nije. Dodue, priznanje nije povlailo za sobom ukidanje kazne - Roz je ipak dobila remenom; a kad se priznavalo sveeniku, ispovijedalo, moralo se kasnije initi pokoru - ali su onda o tebi imali bolje miljenje, tako su barem tvrdili. Takoer, Zenia je bila po svijetu. Velikom svijetu, veem od Toronta; dubokom svijetu, dubljem od jezerca u kojem na sigurnome ui abetina Roz. Zenia joj stvara osjeaj i zatienosti i raskvasanosti. Bitke to ih je sama vodila tako su beznaajne. - Svaka ti ast - kae Roz. - Hou rei, kakva pria! Fantastian materijal! Pritom ima na umu asopis, jer ovo je upravo onakva pria kakve vole objavljivati: ohrabruje, govori o uspjehu. Kako svladati strahove i prepreke, kako se suoiti sa samom sobom, kako postati cjelovita linost. Kao ona pria od prije dva mjeseca, o eni koja je pobijedila bulimiju. Roz moe teko odoljeti priama o onoj jednoj jedinoj zabludjeloj ovci kojoj se Nebo vie raduje. Tu je i zasebna pria o tetki: Nova ena visoko cijeni junakinje iz stvarnog ivota, obine ene koje su pokazale hrabrost veu od obine. Na njeno zaprepatenje, a i uas, Zenia poinje plakati. Krupne suze teku iz oiju koje ostaju otvorene i netremice gledaju Roz. - O, da - kae. - Vjerojatno je to upravo to. Samo pria. Samo materijal. Neto iskoristivo. Roz, za miloga mia, prestani brljati u roku odmah, misli Roz. Miss Taktinost godine 1983. - O, srce, nisam to tako mislila - kae. - Nisi - kae Zenia. - Znam. Nitko nije. Samo, radi se o tome da sam izmodena. Ja sam na rubu, ve dugo sam na rubu, a sve moram sama. S mukarcima nisam u stanju izlaziti nakraj, svi oni trae od mene samo jedno, tu vrstu kompromisa jednostavno vie nisam u stanju initi. Hou rei, ti ima sve ovo tu, ima dom,

mua, djecu. Vi ste obitelj, vi imate vrsto tlo pod nogama. Ja nikada nita od svega toga nisam imala, nikad se nisam uklapala. Cijelog svog ivota ivim iz putnog kovega; ak i sada nita nije sigurno, zna se to znai biti free-lancer, a meni ponestaje energije, shvaa? Ne postoji nikakva baza, nikakva stalnost! Kako li je krivo Roz prosudila Zeniju! Sada je vidi u novom svjetlu. To je olujno svjetlo, sumorno svjetlo, samotno, kino svjetlo; usred njega Zenia se bori dalje, mukarci je nemilice gnjee, vjetrovi sudbine nemilice otpuhuju. Nije ona to to izgleda: lijepa i uspjena ena od karijere. Ona je naputeno dijete, dijete bez doma, dijete koje luta: ona tetura po rubu staze, ona pada. Roz otvara srce i iri krila, svoja kartonska anelova krila, krila nevidljive golubice, topla zatitnika krila, i uzima je sebi. - Ne brini - kae najblaim glasom. - Neto emo smisliti.

47. Doavi kui Mitch se u predvorju mimoilazi sa Zenijom u odlasku. Ona ga pozdravlja najkraim i najledenijim moguim kimanjem glave. - Tvoja stara prijateljica zbilja se dri neprijateljski - kae on. - Mislim da ne - kae Roz. - Samo je umorna. Zenijinu munu ivotnu priu ona ne eli podijeliti s njim. Ta je pria ispriana samo njoj, samo za nju, samo njezinim uima; autsajderu od autsajdera. Samo je Roz moe razumjeti. Mitch ne, jer to zna on to znai biti izvan? - Umorna? - kae Mitch. - Nije izgledala previe umorno. - Umorna od mukaraca koji se bacaju na nju - kae Roz. - Nemoj to vjerovati - kae Mitch. - Uostalom, ja se nisam bacao na nju. Ali kladim se da ne bi imala nita protiv. Ona je pustolovka, upravo tako izgleda. - Pjesnikinja, pjevaica, pustolovka - kae Roz kao usput. Mitch je takav autoritet, po obliku njene stranjice odmah zna to neka ena misli. - A zato ne kae pustolov? - zafrkava se Roz jer zna da njega silno ivcira feministika terminologija. Osim toga, ona za sebe smatra da je pustolov, barem u nekim

sferama ivota. Financijskoj, primjerice. Neko se rabio izraz pustolovgospodin. - Nije to jedno te isto - kae Mitch. - Pustolovi ive od soli u glavi. - A pustolovke? - kae Roz. - Od sisa na travi - kae Mitch. - Jedan nula - kae Roz i smije se. Dobro ju je navukao. Nije imao pravo, misli Roz sjeajui se. Zenia je imala i soli u glavi. To je bio poetak kraja njihova braka, premda to ona tada nije zamijetila. Ili moda kraj kraja. Tko zna? Zacijelo se kraj pribliavao ve odavno. Te stvari ne dolaze iznenada. Dodue, Roz to ne bi bila zakljuila po Mitchevu ponaanju. Te je noi vodio s njom ljubav s osjeajem prijeke potrebe kakav odavno nije pokazao. Nikakve sladostrasne lakoe, nikakva gospodstvenog valjukanja poput mora: bilo je to grabljenje, otimanje. Nije elio da mu ona ita dade: elio je uzeti. Roz nalazi na sebi ugrize i nisu joj nemili, naprotiv. Nije znala da je jo uvijek tako neodoljiva. Tjedan dana kasnije upriliuje ranu veeru u Scaramoucheu za sebe, Zeniju i Beth-Anne, sadanju urednicu Nove ene; dok blaguju salatu od radia, egzotino, napola skuhano povre i matovitu tjesteninu, pregledavaju Zenijin ivotopis i fascikl s objavljenim lancima. Najprije dolaze oni to ih je pisala dok je imala stalni posao u urednitvu jednog engleskog avangardnog modnog asopisa. Ali tu je dala otkaz jer se osjeala previe sputanom i jer je eljela pisati o temama vie vezanima uz politiku. Libija, Mozambik, Bejrut, palestinski logori, Berlin, Sjeverna Irska, Kolumbija, Banglade, El Salvador - Zenia je bila na svim kriznim mjestima koja Roz pamti, a i na nekima koja ni ne pamti. Zenia ih asti priama o incidentima, o kamenju i mecima to su joj fijukali kraj glave, o kamerama koje su razbijali policajci, o spaavanju ive glave u raznim dipovima. Spominje imena hotel. Mnogi su lanci potpisani drugim imenima, mukim imenima, jer, kae Zenia, njihov sadraj je kontroverzan, tovie eksplozivan, a ona nije eljela da joj se

usred noi pojavi na vratima neki razjareni arapski, irski ili izraelski plaeni ubojica, ili neki narko ef. - Ne bih voljela da se o ovome masovno zna - kae no to je glavni razlog to sam se vratila u Kanadu. Kanada je za mene jedna vrst pribjeita - shvaate? Tamo su stvari postale malo prezanimljive za mene. Kanada je tako... tako blaga zemlja.

Roz i Beth-Anne razmjenjuju pogled preko stola. Obje su krajnje uzbuene. Politiki izvjestitelj iz svjetskih kriznih zona, dapae izvjestiteljica! Naravno da je moraju zatititi. emu inae slue pribjeita? Rozi ne promie da antonim od zanimljiv nije blag, nego dosadan. Meutim, dosadnost ima to ponuditi, danas. Moda bi malo dosadnosti valjalo i izvoziti. Bolje to nego da ti glavu raznese metak. - Bilo bi nam drago da za nas napiete neki lanak - kae Beth-Anne. - Iskreno reeno - kae Zenia - trenutano sam nekako prazna to se tie lanaka. Imam, meutim, bolju ideju. Bolja ideja glasi: ona e im pomagati oko reklama. - Pregledala sam asopis i uoila da nemate ba previe reklama - kae. - Mora da gubite novce, mnogo novaca. - Apsolutno - kae Roz, koja tono zna koliko, budui da je novac koji gube njezin. - Mislim da bih vam mogla udvostruiti kolinu reklama za, kaimo, dva mjeseca - kae Zenia. - Imam stanovito iskustvo. Ona odrava obeanje. Roz nije sasvim sigurna kako je do toga dolo, no Zenia ubrzo sjedi na redakcijskim sastancima: kad Beth-Anne odlazi jer e roditi jo jedno dijete, pri emu nastaje vakuum na poziciji moi, taj posao biva ponuen Zeniji jer - budimo poteni - tko drugi ima takve kvalifikacije? Mogue je da joj je Roz to namjestila. Najvjerojatnije jest: u to je doba po svoj prilici izvodila sline naivne manevre u korist svoje tete. Dio projekta spasimo jadnu Zeniju. Radije se ne bi prisjeala pojedinosti.

Daje se izraditi Zenijina fotografija, studijski portret, u haljini s V-izrezom; slika se otiskuje na stranici s uvodnikom. ene izraunavaju koliko joj je godina i dive se kako jo uvijek uspijeva tako dobro izgledati. Naklada raste. Zenia sada odlazi na kune prijeme, vrlo esto. Zato ne bi? Ima ika, ima force, i - kao to muki lanovi upravnog odbora vole kazati - ima muda. Otra kao britva, britka kao bi, a i fantastina figura, ne mogu a da ne dometnu, nakon ega Roz odlazi kui i pred zrcalom se mrti na svoje noge s mrekavom koom nalik kori grejpfruta, a onda si predbacuje zbog odvratnih usporedbi. Neke prijeme na koje Zenia odlazi prireuje Roz. Roz nadgleda cirkuliranje pruti od lisnatog tijesta i roia punjenih gljivama, i doekuje prijateljice sa zagrljajem i poljupcem mimo obraza, i motri kako Zenia obrauje prostoriju. Obrauje ju ozbiljno, temeljito; ini se da instinktivno zna koliko vremena zavreuje pojedina osoba. Dodue, djeli svojih dragocjenih sekundi ona troi na Roz. Odvodi je u stranu i neto joj ape, a Roz ape natrag. Tko bi ih pogledao, pomislio bi da kuju urotu. - Tebi to zbilja dobro ide - kae Roz Zeniji. - Za mene se uvijek netko satima zalijepi s priom o ovakvom ili onakvom pehu, ali tebe nikad ne stjeraju u kut. Zenija joj uzvraa smijeak. - Svaka lisica kopa si otvor za uzmak. Ja volim znati gdje pie izlaz. - Nato se Roz sjea kako je Zenia za dlaku umakla smrti i bude joj ao. Zenia uvijek dolazi sama. Sama i odlazi. To je tuno. Mitch takoer obrauje prostoriju. Zaudo, ne obrauje onaj dio gdje se nalazi Zenia. Obino flertuje sa svakim; flertovao bi sa salukijem1 kad se nita drugo ne bi nudilo. Voli vidjeti odraz svoga arma u oima svake ene u prostoriji; ide od jedne do druge kao da su grmovi, a on pas. Ali se dri dalje od Zenije, a ako ona gleda, posebno se trudi oko Roz. Zadrava ruku na njoj kad god je to mogue. Da ne bi izgubio ravnoteu, misli Roz kasnije. Roz osjea sve veu nelagodu. Neto nije sasvim u redu s obratom koji se dogodio, ali to? Nakanila je pomoi Zeniji, i ini se da joj je pomogla, i Zenia je svakako zahvalna, i radi dobro; njih dvije jedanput tjedno odlaze zajedno na

ruak kako bi porazgovarale i Zenia imala priliku s njom se posavjetovati, ta Roz je s tim asopisom povezana zaista mnogo dulje nego Zenia. Roz odbacuje svoju reakciju kao izraz obine zavisti. Prije, kad bi je neto muilo, neto to nije kadra identificirati, o tome bi razgovarala s Tony ili Charis. Ali sada ne moe, jer sada se skompala sa Zenijom, a njih dvije moda ne bi shvatile taj dio prie. Moda ne bi shvatile kako se Roz moe skompati s nekim tko je pogledajmo injenicama u oi - njihov neprijatelj. Moda bi to smatrale izdajom. - Razmiljala sam neko vrijeme - kae Zenia na sljedeem sastanku upravnog odbora. - I dalje gubimo novac, usprkos novim reklamama. Izgleda da ne umijemo upecati one zaista velike muterije - proizvoae parfem i kozmetike, visoku modu. Da ne okoliam: mislim da trebamo promijeniti ime. Koncept s kojim mi radimo previe je vezan uz sedamdesete godine. Sada su osamdesete a mi smo jo na starim pozicijama. - Promijeniti ime? - pita Roz i raznjeeno se sjea prvobitnog kolektiva. to se dogodilo s tim enama? Kamo su otile? Zato je izgubila vezu s njima? Odakle su se tu stvorili svi ovi poslovni kostimi? - Tako je - kae Zenia. - Naruila sam malu anketu. Bolje bi nam ilo da se zovemo jednostavno ena. Roz savreno shvaa to znai izostavljanje atributa. Gotovo je s pojmom novoga, s novim stavovima na primjer. Ali kako moe prigovoriti eni a da to pritom ne podrazumijeva kako ona smatra da sa samim tim pojmom neto nije u redu? Zenia, dakle, provodi promjenu imena, a uskoro se mijenja i sam asopis. Mijenja se toliko te ga Roz jedva prepoznaje. Nema vie zrelih ena koje su neto postigle, nema vie borbe protiv seksizma i nejednakih ansi. Nema ni ubojitih lanaka o zdravstvenoj skrbi. Sada su tu trakavice na pet stranica o proljetnim modnim hitovima, nove dijete, njega kose, kreme protiv bora, testovi o ulozi mukarca u vaem ivotu i da li svojim vezama pristupate na pravi ili

krivi nain. Jesu li te stvari vane? Roz bi bila zadnja osoba koja bi rekla da nisu, ali neto tu svakako nedostaje. Sada vie ne odlazi jedanput tjedno sa Zenijom na ruak; sada Zenia ima previe posla. Radi kao mravac, pardon, mravica, kuha kae i kaice na etiri-pet tednjaka istodobno. Na sljedeem sastanku upravnog odbora Roz zahtijeva od nje objanjenje sadrajnog pomaka. - Nije bilo tako zamiljeno - kae. Zenia joj se blago smijei. - Veina ena ne eli itati o enama koje su neto postigle. To im stvara osjeaj da su one same zakazale. Roz ustanovljuje da se poinje ljutiti - ovo je svakako aoka na njezin raun - ali se obuzdava. - O emu ele itati, u tom sluaju? - Ne govorim o intelektualkama - kae Zenia. - Govorim o prosjenoj eni. O prosjenoj eni koja kupuje asopis. Prema naim demografskim istraivanjima, ona eli itati o tome kako treba izgledati. Da, i o seksu, naravno. Seksu s pravim priborom. - to je pravi pribor? - pita Roz pitomo. Pritom ima osjeaj da e se uguiti. - Mukarac - kae Zenia. Muki lanovi upravnog odbora se smiju, Mitch takoer. Toliko to se tie Roz. Njoj se nakratko ukazuje Zenia u crnim konatim rukavicama s nabranim obrubom i zatitnim nastavkom, otpuhuje dim s revolvera, vraa ga u futrolu. Roz je veinski dioniar. Mogla bi povui konce, mogla bi promijeati karte, mogla bi Zeniju otjerati silom. No ne moe to uiniti a da ne ostavi dojam osvetoljubive otrokonde. A suoimo se s injenicom: asopis konano zarauje, a novac ima svoj vlastiti jezik. Jednog dana Mitch odlazi od kue. Naprosto ga vie nema: dok si pucnuo prstom, dok si trepnuo vjeom. Nikakve predigre, nikakvih aluzija, nikakvih pisama ostavljenih naokolo, niega od uobiajenog. Ali gledajui unatrag, Roz shvaa da ga zacijelo ve dulje vrijeme nije bilo.

Kamo je otiao? Otiao je ivjeti sa Zenijom. Kompletno udvaranje, kompletna romansa, sve se to zbivalo njoj ravno pred nosom i ba nita nije zamijetila. Mora da je trajalo mjesecima. Ali ne, nije to to. Mitch joj kae - ini se da mu je stalo do toga da joj kae - da se to dogodilo sasvim iznenada. Za njega neoekivano. Zenia je jedne veeri dola k njemu u kancelariju, poslije posla, da se posavjetuje o nekim financijskim stvarima, i onda... - Ne elim sluati o tome - kae Roz, kojoj su dobro poznati uici pripovijedanja. Ne namjerava mu priutiti to zadovoljstvo. - Samo elim da razumije - kae Mitch. - Zato? - kae Roz. - Zato je to vano? Koga uope boli dupe da li ja razumijem ili ne? - Mene - kae Mitch. - Jer ja te jo uvijek volim. Volim i tebe i nju. Zbilja mi je teko u svemu ovome. - Goni se - kae Roz. Mitch je dolazio u kuu kad Roz nije bila ondje. Dolazio je poskriveki jer joj nije bio kadar pogledati u oi. Dolazio je i odlazio, neujno poput lopova, i odnosio stvari: svoja odijela iz plakara sa zrcalom u spavaoj sobi, svoju odjeu za brod, svoje najbolje vino, svoje slike. Vraajui se s posla Roz bi nalazila te praznine, ta resko rjeita mjesta, gdje se neko nalazilo neto Mitchevo. Ali neke je stvari ostavio doma: ogrta, vjetrovku, neke knjige, stare izme, kutije pune kojeega dolje u podrumskom spremitu. to je to trebalo znaiti? Da je on neodluan? Da i dalje dri jednu nogu u vratima? Roz je gotovo poeljela da on odnese sve odjedanput, da sve bude jasno. S druge strane, gdje ostaju izme, ostaje i nada. Ali nada je ono najgore. Dokle god se ona nada, kako da ivi vlastitim ivotom? A tono to bi ene u njezinoj situaciji trebale initi, sudei po stalnim savjetima sa svih strana. Mitch nije uzeo nita to nije njegovo. Nije uzeo nita to je Roz kupila za kuu, za njih oboje. Roz se iznenadila kad je otkrila koliko je on ustvari malo

sudjelovao u svem tom kupovanju, pri koliko joj je malo odluka pomogao; ili, gledano s druge strane, koliko je malo sm pridonio. Ali, kako joj je i mogao pomagati? Uvijek ga je preduhitrila: zamijetila bi neku potrebu ili elju i mahnuvi svojom arobnom ekovnom knjiicom ispunila je istoga trena. Moda ga je nakon nekog vremena poela nervirati njezina dareljivost, irokogrudnost, hrpe bisera, njezini izljevi osjeaja. Zatrai, i bit e ti dano. K vrapcu, Mitch ak nije ni traio! Dovoljno je bilo leati na travnjaku otvorenih usta, a Roz bi se popela na stablo i stresala zlatne jabuke. Moda je u tome bio Zenijin trik. Moda je sebe predstavila kao prazninu, glad, praznu prosjaku zdjelicu. Moda je kao pozu primijenila kleanje, ruku ispruenih za milostinju. Moda je Mitchu bila potrebna prilika da udijeli pokoji novi, prilika kakvu mu Roz nikad nije pruila. Bilo mu je preko glave toga da mu daju, da mu oprataju, da ga spaavaju: moda je elio napokon i sm izvesti jedno malo davanje i spaavanje. A od lijepe ene na koljenima jo bolja bi bila zahvalna lijepa ena na koljenima. No nije li Roz bila dovoljno zahvalna? Oito nije. Roz se sputa na niske grane. Poputa svojoj sve bolnijoj gladi za prljavim detaljima i unajmljuje privatnog detektiva, zove se Harriet; za Maaricu Harriet ula je prije masu godina od strica Joea, on je imao poznanstava meu Maarima. - elim samo znati to oni smjeraju - kae joj. - U kojem konkretno smislu? - pita Harriet. - Gdje stanuju, to rade - kae Roz. - Je li ona stvarna. - Stvarna? - kae Harriet. - Odakle je dola - kae Roz. Harriet otkriva sasvim dovoljno. Dovoljno da se Roz od toga osjea jo bjednije. Zenia i Mitch stanuju u luksuznom stanu navrh nebodera s pogledom na luku, nedaleko od mjesta gdje Mitch dri svoj brod. Tako oni mogu skoknuti na kratka krstarenja, predmnijeva Roz, iako joj je prilino nezamislivo da je Zenia sklona dugo podnositi ita pri emu se smoi i otkrhne ti se glazura. Svakako krae no

to je podnosila Roz. to jo rade? Jedu vani, jedu kod kue. Zenia odlazi u duan. I to se iz toga moe zakljuiti? Mnogo je tee rijeiti pitanje je li Zenia stvarna ili nije. ini se da se nije rodila, barem ne pod tim imenom; no tko to uope moe znati, kad su toliki dijelovi Berlina izgorjeli? Od raspitivanja u Waterloou nikakvih rezultata. Nije ila ondje u kolu, odnosno ne pod dananjim imenom. Je li uope idovka? Moda je, moda nije, kae Harriet. - Ali to je s onom slikom? - kae Roz. - Na kojoj je njena obitelj? - Roz, molim vas - kae Harriet. - Fotografij ima kao odera. ije jamstvo imate da su te osobe njezina obitelj? - Znala je za mog oca - kae Roz. Teko joj je odustati. - Znam i ja - kae Harriet. - Ma dajte, Roz, svi vai intervjui u svim moguim tiskovinama puni su aluzija na tu stvar. to vam je ispriala o njemu a da to ne bi mogao smisliti svaki dvanaestogodinjak bujne mate? - Imate pravo - uzdie Roz. - No bilo je toliko detalja. - Ona to odlino izvodi, slaem se - kae Harriet. Istraga u Londonu pokazuje se plodnijom: Zenia je doista radila za jedan tamonji asopis; ini se da je i napisala neke od lanaka za koje je tvrdila da su njezini, premda nipoto ne i sve. One o odijevanju da; one o politikim kriznim aritima ne. lanke s mukim potpisima napisali su dotini mukarci, iako trojica od njih pet vie nisu meu ivima. Nakratko se proetala kroz tra rubrike kad je njeno ime bilo vezano uz ime jednog ministra u vladi: upotrijebljen je izraz dobra prijateljica, potom se aludiralo na brak, ali do njega nije dolo. Onda je buknuo skandal kad se ispostavilo da se Zenia istodobno viala sa sovjetskim attachom za kulturu. Viala je dakako eufemizam. Uslijedila je intenzivna razmjena pogrd u politikim krugovima i uobiajeno englesko njukanje po prljavom rublju i povlaenje po blatu. Nakon tog incidenta Zenia je iezla u nepoznato. - Je li doista bila u svim onim zemljama? - kae Roz.

- Koliko novca elite potroiti? - pita Harriet. Saznanje o krhkosti Zenijine fasade nije Rozi ni od kakve pomoi. Ovo je pat pozicija. Ako Mitcha izvijesti o svim tim laima, bit e to primljeno kao najobiniji izraz ljubomore. I jest ljubomora. Roz je toliko ljubomorna te nije kadra suvislo misliti. Hoda naokolo u crvenoj magli gnjeva, u sivoj izmaglici samosaaljenja, i mrzi samu sebe i zbog jednog i zbog drugog. Zaziva u pomo svoju tvrdoglavost i svoju borbenost, ali zapravo tko je njen neprijatelj? S Mitchem se ne moe boriti, jer eli da se on vrati. Ako dovoljno dugo zadri pucnjavu, moda se sve ovo smiri. Mitch e odcvrati poput gradela na kii, vratit e se kao to se ve vraao, htjeti da ga ona oslobodi Zenije, da ga spasi. I Roz e to uiniti, iako ovaj put nee ii ba lako. Neto je prekrio, jedan nepisani ugovor, jedan oblik povjerenja. Nikad prije nije iselio iz kue. One druge bile su za njega igra, ali Zenia je ozbiljna stvar. A moglo bi se to odigrati na jo jedan nain: Zenia bi mogla odbaciti Mitcha. Izbaciti ga kroz prozor, kao to je on izbacio tolike druge. Mitch bi dobio zasluenu kaznu. Roz bi postigla osvetu. U javnosti Roz zadrava cerek, onaj svoj cerek praen bljeskom svih zubi. Od njega je bole eljusni miii. eli sauvati dostojanstvo, nositi hrabru fasadu. Ali to nije tako lako, s prepiljenim grudnim koem i srcem izloenim svaijem pogledu, srcem koje gori i iz kojega kaplje krv. Ne moe oekivati veliko saaljenje od prijateljica, onih koje su joj neko govorile neka nogira Mitcha. Sada joj je jasno to su time mislile: Nogiraj ga prije nego to on nogira tebe! Ali ona nije sluala. Umjesto toga, i dalje je izigravala asistenticu bacaa noeva: u kostimu sa ljokicama, ruku i nogu rairenih i iskrenutih prema zidu, mirno stoji i smijei se dok se noevi zabijaju u zid i ocrtavaju obris njezina tijela. Trzne li se, mrtva si. Bilo je neizbjeno da e jednoga dana, sluajno ili namjerno, biti pogoena.

Tony joj telefonira. Charis takoer. U glasu im razabire zabrinutost: neto znaju, neto su ule. No Roz ih odbija, ne puta u blizinu. Jedna mrvica njihove suuti nju bi dotukla. Prolaze tri mjeseca. Roz ispravlja ramena, grize usnice, stie eljust tako vrsto te je sigurna da su od zubi ostali batrljci, boji kosu u kestenjasto, kupuje novi komad odjee, talijanski konati kostim raskone cinober crvene boje. Ima nekoliko nezadovoljavajuih epizoda s mukarcima. S njima se valja trzavo, nespretno, kao da su u njenoj spavaoj sobi postavljeni mikrofoni: svjesna je da glumi. Nada se da e vijesti o njezinoj bezobzirnoj nevjeri doprijeti do Mitcha i da e se on uzvrpoljiti, ali sve ako i bude tako, vrpoljit e se meu etiri zida vlastitoga doma - ako se tako smije zvati ono zmijsko gnijezdo u kojemu sada ivi. Jo gora situacija: uope se ne vrpolji. Oduevljen je mogunou da mu neki zlosretnik skine nju s vrata. Harriet telefonira, moda e Roz ovo zanimati: Zenia se via s drugim mukarcem, i to poslijepodne, kad Mitch nije kod kue. - Koja vrsta drugog mukarca? - kae Roz. Adrenalin joj navire u mozak. - Kaimo ovako: nosi crnu konatu jaknu, vozi harley i uhien je dva puta ali nijedanput osuen. Nitko ne eli svjedoiti. - Uhien zbog ega? - kae Roz. - Dilanje koka - kae Harriet. Roz trai pisani izvjetaj, stavlja ga u omotnicu, alje Mitchu bez potpisa, i zatim eka da i druga cipela padne na pod; to se i dogaa, jer je jednog ponedjeljka neposredno prije pauze za ruak Harriet naziva u ured. - Ula je u avion - kae Harriet. - Tri velika kovega. - Koji smjer? - kae Roz. itavo je tijelo bridi. - Je li Mitch bio s njom? - Nije - kae Harriet. - London. - Moda e joj se pridruiti kasnije - kae Roz. Jako dobro, misli. Pa-pa, crna ovco. Tri puna kovega. - Ne bih rekla - kae Harriet. - Nije tako izgledala.

- Kako je izgledala? - kae Roz. - Tamne naoale - kae Harriet. - al omotan oko vrata. Za modricu stavljam okladu, uz dva naprama jedan da ju je pokuao zadaviti. Ili netko drugi. Po tome kako djeluje, rekla bih da bjei. - Otii e za njom - kae Roz, ne eli da joj porastu nade. - On je opsjednut. Ali te veeri, kad ona ulazi u kuu, u dnevnu sobu s debelim ruiasto-sasvijetloljubiastim sagovima i suptilnim prigueno zelenim akcentima, neoetrdesete s postmod primjesama, tamo je Mitch, sjedi u svom omiljenom naslonjau kao da nikada nije otiao daleko od njega. Sjedi u svom omiljenom naslonjau, tono. Ali to se tie onoga daleko, da, bio je upravo ondje. Daleko, daleko. Na ugaru nekog planeta u nekoj udaljenoj galaksiji. Izgleda kao da je plutao po svemirskim dubinama gdje je hladno i prazno i gdje ima pojava s krakovima i ticalima, i jedva jedvice se uspio vratiti na Zemlju. Izgleda omamljeno, izudarano po glavi. Napalo ga, gurnulo licem prema zidu od opeke, uguralo u prtljanik, polugologa izbacilo na kameni nogostup, a on ak nije vidio tko mu je to uinio. Roz osjea kako je obuzima likovanje, ali ga priguuje. - Mitch - kae najboljim svojim glasom brine kvoke. - Mili, to se dogaa? - Otila je - kae Mitch. - Tko? - kae Roz, jer iako nee zahtijevati funtu mesa, ne u ovom trenutku, malo krvi ipak treba, samo kapljicu-dvije, ta toliko je edna. - Zna tko - kae Mitch guei se. Je li ovo tuga ili gnjev? Roz ne razabire. - Donijet u ti pie - kae. Toi svakome pie, onda sjeda prekoputa Mitcha u drugi naslonja iz para: uobiajeni njihov polaaj pri ovakvim razgovorima. Razgovorima tipa pa-da-to-raistimo. On e objasniti, ona e biti povrijeena, on e hiniti da se kaje, ona e hiniti da mu vjeruje. Odmjeravaju se: dvije kartake vidre, dva pokeraa. Roz otvara. - Kamo je otila? - kae; premda zna odgovor, eli znati da li on zna. Ako ne zna, nee mu to ona rei. Neka lijepo unajmi vlastitog detektiva.

- Odnijela je svoju odjeu - kae Mitch u nekom stenjanju. Jednom rukom dodiruje glavu kao da ima glavobolju. Znai, ne zna. to se oekuje od Roz? Da suosjea s muem zato to je ena koju on voli, koju voli umjesto nje, odleprala? Da ga tjei? Da ga ipak poljubi? Da, to je to; u redu. Ve se sprema - Mitch djeluje tako izgaeno - ali se u zadnji tren suspregne. Neka malo eka. Mitch je gleda. Ona se grize za jezik. Konano on kae: - Ima jo neto. Zenia je, ini se, krivotvorila ekove i pokupila novac s rauna ene. Zbrisala je sa cijelim doputenim prekoraenjem. Koliko? Pedeset tisua dolara, tu negdje, ali u ekovima ispod tisuu dolara. Unovila ih je preko razliitih banaka. Zna ona sistem. Roz rauna: svotu moe podnijeti, a za nestanak Zenije cijena je dapae niska. ijim se imenom posluila? - pita. Ona zna tko ima pravo potpisa. Za tako male iznose to su sama Zenia plus bilo koji od tri lana upravnog odbora. - Mojim - kae Mitch. Mogu li stvari biti jasnije? Zenia je hladna i podmukla kuka. Uope nije voljela Mitcha. eljela je jedino uitak u pobjedi, u tome to e njega preoteti Rozi. A i novac. Njoj je to bjelodano, ali oito ne i Mitchu. - Ona ima nekih problema kae. - Moram je nai. - Vjerojatno misli na onog dilera. Roz gubi ivce. - Potedi me, molim te - kae. - Od tebe ne traim nita - kae Mitch, kao da je Roz previe uskogrudna a da bi uope ponudila pomo. - Dobro znam odakle je dola ona omotnica. - Nee je valjda ii traiti? - kae Roz. - Hou rei, zar nisi shvatio poruku? Obrisala je na tebi cipele. Napravila je od tebe budalu. Slagala je, prevarila, ukrala, i onda te otpisala. Vjeruj mi, u njezinu ivotu nema mjesta za potroene naivine. Mitchev je pogled sada pun intenzivne odbojnosti. Za njega je ovo prevelika koliina istine. Nije navikao da ga nogiraju, izdaju, nikad mu se to jo nije dogodilo. A da ponem ja davati instrukcije? misli Roz.

- Ti ne razumije - kae Mitch. Ali Roz itekako razumije. A razumije sljedee: ma to da se prije ovoga dogaalo, nikada nije postojala osoba koja bi Mitchu bila vanija od nje - a sada postoji. Harriet telefonira: Mitch je u srijedu naveer odletio u London. Rozino srce otvrdnjuje. Prestaje gorjeti i krvariti. Raspuklina u grudnom kou se zatvara. Na tom mjestu ona osjea jednu nevidljivu ruku, vrstu poput zavoja, koja njezino tijelo dri zatvoreno. To je to, misli. Konaan raskid. Kupuje pet krimia, uzima tjedan dopusta, odlazi na Floridu, lei na suncu i plae.

48. Mitch se vraa. Vraa se iz lova. Vraa se sredinom veljae, nakon to je prethodno telefonirao i rezervirao termin, kao bilo koji klijent ili osoba s kakvom zamolbom. Pojavljuje se na Rozinu pragu u kaputu od ovje koe; a izgleda poput prazne vree. U ruci dri tugaljiv buket cvijea. Zbog te bi ga stvari Roz rado opalila nogom - zar on misli da je ona tako jeftina enska? - ali je okirana njegovim izgledom. Zguvan je kao pijanac s klupe u parku, koa mu je siva od putovanja, ima tamne kolutove ispod oiju. Omravio je, tijelo mu se ovjesilo, na licu se nazire poetak uleknua kao kod staraca bez zubala, kao na djejim bundevama nekoliko dana nakon to proe Halloween1 i svijee u njima izgore. Omekavanje, povlaenje prema unutra u smjeru vlane sredinje praznine. Roz ima osjeaj da bi trebala ostati tu na ulazu, biti barijera izmeu studenog zraka to ga on donosi sa sobom i svoje tople kue, blokirati ga, drati izvan. Treba zatititi djecu od ovoga ostatka, ovoga sve tieg odjeka, ove mutne kopije njihova stvarnog oca, ovih oiju iz odvoda na sudoperu i ovog smijeka nalik zguvanom papiru. Ali u najmanju ruku, duna je sasluati ga. Bez rijei uzima cvijee - rue, i to crvene, ista sprdnja; ona se ne zavarava, ne osjea on strast. Barem ne prema njoj. Puta ga unutra.

- elim se vratiti - kae on i ogledava se po visokoj irokoj dnevnoj sobi, prostranu veleposjedu koji je stvorila Roz i koji je on neko dijelio s njom. Ne Doputa li mi da se vratim? Ne elim opet biti s tobom. Nita se pritom ne odnosi na Roz, o njoj ni spomena. On trai povrat u prostor, na teritorij. Tu se grdno vara. Misli da ima neka prava. - Nisi je naao, zar ne? - kae Roz. Prua mu pie, kao onih davnih dana: kotski single-malt viski, bez leda. To je neko volio, davno davno prije; to ona pije danas, vie no to bi trebala. Ta kretnja, to dodavanje ae nju omekava jer se radi o zajednikoj staroj navici. Nostalgija za njim stee joj grlo. Ona se bori protiv guenja. On ima novu kravatu, nepoznatu, sa sablasnim pastelnim tulipanima. Otisci Zenijinih prstiju prostiru se po njoj poput nevidljivih tragova paljevine. - Nisam - kae Mitch. Ne gleda u nju. - A da jesi - kae Roz, sada ponovo otvrdnjuje, pali cigaretu - ne eli to traiti od njega, daleko su oni od tih sitnih udvornih gesta, a nije da on ba priskae s ispruenom rukom - to bi uinio? Isprebijao je na mrtvo ime, nahuckao na nju odvjetnike, dao joj veliku senti pusu? Mitch gleda prema njoj. Ne umije susresti njezin pogled. Kao da je ona napola nevidljiva, neka vrst titrave mrlje. - Ne znam - kae. - Tja, barem si poten - kae Roz. - Drago mi je to mi ne lae. - Ona pokuava odrati mekou glasa, obuzdavati gorku otricu. Ne, ne lae joj, ne ini tovie nita u odnosu na nju. to se njega tie, joj, nju, ona niti ne postoji: ona kao da i nije ovdje. to god sada ini, ini samom sebi. Nikad u ivotu nije se osjeala toliko nepostojeom. - Onda dakle, to eli? - Zato ne bi pitala, zato ne bi ustanovila to se trai od nje. On odmahuje glavom; ne zna ni to. ak ne pije iz ae koju mu je natoila. Kao da nije u stanju ita uzeti od nje. to znai da mu ona i ne moe nita dati. - Kad smisli, moda e mi otkriti.

Sada je on napokon gleda. Bog zna to vidi. Anela osvetnika, diva-enu s maem u obnaenoj ruci - ne moe to biti Roz, blaga i paperjasta Roz, ne po nainu na koji on zuri u nju. Njegov pogled strai jer je ustraen. On je u smrtnom strahu, od nje ili nekoga ili neega, a taj prizor ona nije kadra podnijeti. to god drugo da se takoer dogaalo svih onih godina kad je izvodio predstavu Kako dola tako prola fifica za fificom a ona se pjenila i plakala, uvijek se mogla pouzdati da on nee izgubiti ivce. No sada se u njemu stvorila napuklina poput onih u staklu: malo jaa toplina, i on e prsnuti. Ali zato bi upravo Roz trebala pomesti sru? - Samo mi daj da ostanem ovdje - kae. - Daj mi da ostanem u kui. Mogu spavati dolje, u sobi za rekreaciju. Neu te gnjaviti. On preklinje, ali Roz to uje tek naknadno. U tom trenutku ideja joj se ini nepodnoljivom: Mitch na podu u vrei za spavanje, kao kad skupno prenoe prijateljice njihovih keri, degradiran na prolaznost, degradiran na adolescenciju. Iskljuan iz spavae sobe, ili jo gore, ni ne eli onamo ui. To je to - on je odbacuje, odbacuje njezino krupno, eznutljivo, nezgrapno, vatreno, vrsto tijelo: nije mu vie dovoljno dobra, ak ni kao perina, ak ni kao rezerva. Zacijelo je smatra odbojnom. Ali u njoj je ipak ostao komadi ponosa, sam Bog zna kako joj je to uspjelo: ako ga primi natrag, ima to biti bezostatno. - Ne moe me tretirati kao motel - kae. - Ne vie. Jer tono e se tako ponaati: doselit e natrag, ona e donositi na stol hranjive rukove, pitati ga, ponovo postaviti na noge, a njemu e se vratiti snaga i opet e otii, otploviti u svojoj navi, svojoj kuni, diljem sedam mora tragati za Svetim Gralom, Helenom od Troje, Zenijom, ne skidati oi s teleskopa da mu sluajno ne promakne njen gusarski stijeg. Roz to razabire u njegovim oima, koje gledaju daleko put obzorja, a ne nju. ak ako se vrati, u njezinu spavau sobu, meu njene malinaste plahte, u nju, nee ona biti ta koja je pod njim, na njemu, oko njega, nikad vie. Zenia je njemu neto ukrala, jedinu stvar koju je dotada

uvijek uvao, od svih ena, ak i od Roz. Njegovu duu, nazovimo to tako. Neprimjetno mu ju je izvukla iz gornjeg depia dok on nije gledao, s jednakom lakoom kao da okrada pijanca; promotrila ju je, zagrizla da provjeri je li prava, prezirno se nasmijala zato to je ipak tako mala i onda bacila, jer ona je ena koja eli ono to ne posjeduje i dobiva to to eli i onda prezire to to je dobila. U emu je njezina tajna? Kako ona to ini? Odakle to potjee, ta njena neosporna mo nad mukarcima? Kako joj polazi za rukom zakvaiti se za njih, prekinuti ih u hodu, podmetnuti im nogu tako da se srue, i onda ih preokrenuti naopake kao rukavicu? Sigurno je tu posrijedi neto vrlo jednostavno i vrlo bjelodano. Kae im da su jedinstveni, a onda im otkrije da nisu. Raskrili svoj plat sa skrivenim depovima, pokae im kako se izvodi magini trik i naglasi da tu nema niega drugog, da je izvela najobiniji trik. No tada ve oni ne ele vidjeti: uvjereni su da je napitak za vjenu mladost pravi, iako ona pred njihovim oima ispranjuje sve boce i ponovo ih puni vodom iz pipe. Oni ele vjerovati. - Nee ii - kae Roz Mitchu. Ne radi se o osveti. Radi se o vrlo jednostavnoj istini. On to vjerojatno zna, jer i ne pokuava uvjeravati. Uvlai se u svoju zguvanu odjeu; vrat mu postaje sve krai, kao da mu se na glavi nalazi teak ali neuklonjiv uteg koji ga polako tiska prema tlu. - Vjerojatno ne - kae. - Zar nisi zadrao stan? - kae Roz. - Zar ne stanuje u njemu? - Ne bih mogao ondje boraviti - kao Mitch. Glas mu je prijekoran, kao da je krajnje glupo, tovie okrutno, ak i natuknuti takvu mogunost. Zar ona ne shvaa koliko bi njemu bilo bolno ivjeti u prostoru koji je neko dijelio s odbjeglom ljubljenom, prostoru gdje bi ga svaki kutak podsjeao na daleku draganu, prostoru gdje je bio toliko sretan? Roz shvaa, itekako. Ona naime ivi u takvom prostoru. Ali on na tu pomisao oito nije doao. Oni koji pate nemaju vremena za patnje koje uzrokuju drugima.

Roz ga ispraa u predvorje, pomae mu obui kaput, to je zamalo dotue jer je to i njezin kaput, pomogla mu je da ga kupi, dijelila je ivot to ga je u njemu vodio, u toj ukusnoj koi, ovjoj, koja je neko obavijala tako lupekog vuka. Ali vie ne: sada je krezub. Sirotan, misli Roz i vrsto stie ake jer si ne eli dopustiti da ponovo pravi od nje budalu. On odlazi, odlazi u ledeni februarski suton, odlazi u nepoznato. Roz promatra dok on ide prema svom autu i malo tetura premda nije ni dotaknuo ono pie. Plonici su zaleeni. A moda neto uzima, nekakve pilule ili sedative. Najvjerojatnije ne bi smio voziti, iako vie nije na njoj da ga zaustavlja. Ona si kae da zbog njega zbilja ne treba imati grinju savjesti. Moe otii u hotel. Nije da nema novaca. Njegove crvene rue ostavlja na kredencu, i dalje u ukrasnom papiru. Neka uvenu. Sutra e ih Dolores nai, u sebi predbaciti Rozi nemar, bogati nemaju pojma koliko stvari kotaju, i baciti u smee. Toi si jo jedan viski, pali jo jednu cigaretu, onda uzima stari album s fotografijama, slikala je bez kraja i konca na roendanima u vrtu, na dodjelama raznih diploma, zimovanjima na snijegu, ljetovanjima na brodu, kako bi sebi dokazala da su svi oni zaista bili obitelj; sjeda u kuhinju i prelistava ga. Slike Mitcha u nepostojeim bojama: Mitch i Roz na vjenanju, Mitch i Roz i Larry, Mitch i Roz i Larry i blizanke. Trai na njegovu licu nekakav trag, nagovjetaj katastrofe koja e ih zadesiti. Ne nalazi nita. Neke ene u njezinu poloaju uzimaju karice za nokte i izrezuju glavu dotinog mukarca, tako da ostane samo tijelo. Neke izrezuju i tijelo. Meutim, Roz to nee uiniti zbog djece. Ne eli da naiu na sliku oca bez glave, ne eli ih uznemirivati vie no to ve jest. A to ionako ne bi funkcioniralo: Mitch bi i dalje ostao na slikama, kao obris, kao prazan oblik, zapremao bi istu koliinu prostora, upravo kao to zaprema kraj nje u krevetu. Ona nikada ne spava nasred toga kreveta, i dalje spava na jednoj strani. Nije se u stanju prisiliti da zauzme cijeli prostor.

Na friideru, privrene magnetiima u obliku nasmijanih svinja i maaka, stoje valentinovske estitke koje su blizanke izradile u koli. Ovih dana blizanke se lijepe za nju, ele da bude doma. Ne vole kad uveer izlazi. Nisu ekale do Valentinova, odmah su donijele estitke kui i dale joj, kao da postoji nekakav prijeki razlog. To su jedine valentinovske estitke koje e ona dobiti. Vjerojatno su i jedine koje e dobiti jo ikad u ivotu. Trebale bi joj biti dovoljne. to e njoj svijetlea srca, zaarene usne i ubrzano disanje, s ovim godinama? Roz, daj se saberi, kae u sebi. Nisi stara. ivot ti jo nije proao. Osim to upravo tako djeluje. Mitch je u gradu. U blizini je. Posjeuje djecu; Roz se tada pobrine da ne bude doma, ali je sve to vrijeme svrbi koa, toliko je svjesna njegove prisutnosti. Kad ulazi u kuu poto on ode, moe ga namirisati - njegovu vodicu nakon brijanja, onu englesku: a da on moda ne prska njome naokolo, samo da nju ubode? Letimice ga via u restoranima, u jaht klubu. Onda prestaje zalaziti na ta mjesta. Uzima telefonsku slualicu i on je na drugoj liniji, pria s djecom. Svuda su posijane glupe stupice za glupu zvjerad. Glupo zvjere je ona. Njihovi odvjetnici vode razgovore. Predlae se sporazumna rastava braka, ali Mitch se koleba; on Roz ne eli - jer inae bi doao, zar ne, ponovo se pojavio na pragu, ili u najmanju ruku pitao? - a ne eli se ni od nje rastaviti. S druge strane, moda naprosto taktizira, moda naprosto pokuava povisiti cijenu. Roz krgue zubima i ne poputa. Ovo e je kotati, ali toliko vrijedi odsijecanje ueta, lanca, grede, ili to ve jest ta teka stvar koja joj ne da s mjesta. Mora znati kada treba odustati. Svakako, ona funkcionira. Vie-manje. Dodue, znala je i bolje. Ona odlazi glavoinstalateru da vidi moe li sebe poboljati, napraviti od sebe novu enu kojoj e za cijelu tu stvar pucati prsluk. E, to bi ba voljela. Psihijatrica je ugodna osoba; Rozi se svia. Njih dvije jako se trude oko Rozina ivota kao da je on slagalica ili krimi u kojemu na kraju postoji rjeenje. Slau i preslaguju djelie ne bi li postigle da konaan oblik bude to bolji. Pune su nade:

ako Roz otkrije u kojoj se prii zapravo nalazi, onda e one moi uoiti gdje je pogreno skrenula, moi e rekonstruirati njezine korake, moi e izmijeniti svretak. Smiljaju hipotetsku fabulu. Moda se Roz udala za Mitcha zato to je, premda je tada smatrala da je Mitch posve drukiji od njezina oca, nasluivala da je on ispod povrine jednak. On e nju varati jednako kao to je njezin otac varao njezinu majku, a ona e mu neprekidno opratati i primati ga natrag tono kao to je inila njezina majka. Spaavat e ga, uvijek iznova. Ona e igrati sveticu, a on grenika. Osim to su njeni roditelji ostali zajedno do kraja ivota, a Roz i Mitch nisu: dakle, to se zalomilo? Zalomila se Zenia. Zenia je skrenula fabulu sa spaavanja na bijeg, pa kad je Mitch opet elio biti spaen Roz vie nije bila tomu dorasla. ija je to bila pogreka? Koga treba za to kriviti? Ah. A ne misli li Roz da je previe vremena utroeno na razdiobu krivnje? Je li ona, moda, okrivljavala sebe? Najkrae reeno, da. Moda ona jo uvijek nije u stanju posve izostaviti Boga iz te stvari, kao i ideju da upravo snosi kaznu. Moda se ne radi ni o ijoj pogreci, sugerira glavoinstalaterka. Moda se takve stvari naprosto dogode, kao pad aviona. Ako Roz tako silno eli da se Mitch vrati - a ini se da eli, poto sada ima bolji uvid u dinamiku njihova odnosa - moda bi ga trebala zamoliti da doe na konzultaciju. Moda bi mu trebala barem toliko oprostiti. Sve ovo zvui vrlo razlono. Roz razmilja o telefoniranju. Ve je gotovo posve pripravna, ve gotovo da je u stanju okrenuti broj. A onda, u kinom oujku, Zenia nije vie meu ivima. Ubijena je u Libanonu, raznijela ju je bomba; vraa se u kositrenoj limenki, biva pokopana. Roz ne plae. Naprotiv, arko likuje - da je gorio krijes, bila bi plesala oko njega, tovie s defom, da se naao u blizini. Ali poslije nju hvata strah, jer za Zeniju se teko moe rei da nije osvetoljubiva. Smrt tu nita ne mijenja. Ve e ona neto smisliti. Mitch nije na pokopu. Roz izvija vrat ne bi li ga otkrila, ali tu je samo grupica nepoznatih mukaraca. I dakako, Tony i Charis.

Ona se pita je li Mitch doznao to, ako jest, kako to prima. Trebala bi osjeati da je Zenia konano uklonjena, kao krzneni kaput kad ga nagrizu moljci, kao grana kad padne sa stabla na stazu, ali ne osjea. Mrtva Zenia je vea barijera negoli iva Zenia; iako, kao to kae glavoinstalaterki, ona ne umije objasniti zato. Je li moda posrijedi grizoduje: omraena protivnica Zenia je mrtva, Roz je eljela da ona umre, a sama Roz nije mrtva? Mogue. Niste vi odgovorni za sve, kae glavoinstalaterka. Sigurno e se Mitch sada promijeniti, pojaviti, reagirati. Probuditi se, kao iz hipnoze. Ali on ne telefonira. Ne daje glasa od sebe, a ve je travanj, prvi tjedan, drugi, trei. Kad Roz napokon telefonira njegovu odvjetniku da dozna gdje je, ovaj ne zna. Bilo je rijei o nekom putovanju, prisjea se mutno. Kamo? U koje mjesto? Odvjetnik ne zna. Mjesto gdje je Mitch zove se Jezero Ontario. Ve je neko vrijeme ondje. Policija nalazi njegov brod, Rosalind II., plutao je smotanih jedara, i naposljetku sam Mitch biva izbaen na obalu nedaleko od Scarborough Bluffsa. Na sebi ima pojas za spaavanje, ali u ovo doba godine vjerojatno je veoma brzo podlegao hipotermiji. Mora da se okliznuo, kau joj. Okliznuo se i pao u vodu, i vie se nije mogao popeti natrag. Puhao je jak vjetar onog dana kad je krenuo iz luke. Nesretni sluaj. Da se radi o samoubojstvu, ne bi imao na sebi pojas za spaavanje. Zar ne? O da, imao bi, misli Roz. Za taj se element pobrinuo radi djece. Nije im elio ostaviti ruan teret. U tom ih je smislu dovoljno volio. Ali znao je on sve o temperaturi vode, i preesto joj je drao predavanja. Temperatura tvoga tijela opadne dok trepne okom. Ukoi se, i onda umre. I umro je, upravo tako. Da je umro hotimice, u to Roz uope ne sumnja, ali ne govori naglas. To je bio nesretni sluaj, kae djeci. Nesree se naalost dogaaju. Roz mora za njim poistiti, naravno. Pokupiti ostatke svega i svaega. Srediti kaos. Na kraju krajeva, ona je i dalje njegova supruga.

Najgora stvar je onaj stan, stan koji je dijelio sa Zenijom. Nije se onamo vraao nakon to je ona otila, nakon to je odjurio u Europu u potrazi za njom. Dio njegove odjee jo je uvijek u plakaru - impresivna odijela, lijepe koulje, kravate. Roz slae i pakira, kao ve toliko puta. Cipele, praznije od praznine. Gdje god on jest, ovdje nije. Zenia je prisutnija. Veine njenih stvari nema, ali preko stolca u spavaoj sobi visi kineski kuni ogrta od roza svile s izvezenim zmajevima. Opium, zakljuuje Roz. Nju najvie uznemiruje upravo taj miris. Na nepospremljenom krevetu jo uvijek lee izguvane plahte, u kupaonici ima prljavih runika. Mjesto zloina. Nije smjela doi ovamo, ovo je muenje. Trebala je poslati Dolores. Roz odustaje od terapije. Ne moe podnijeti optimizam, uvjerenje da se stvari daju popraviti, to joj se trenutano ini samo jo jednim dodatnim teretom. Dogodilo se to se dogodilo, a od nje se oekuje da i dalje gaji nadu? Hvala, ali ne, hvala. Dakle, Boe, kae u sebi. Ovo si zbilja krasno izveo. Lijepo si me preao! Ponosi se samim sobom? to jo ima u rukavu? Moda nekakav zgodan rat, malo genocida - ej, a to kae na dvije-tri epidemije kuge? Ona zna da ne bi smjela tako govoriti, ak ni sama sa sobom, to znai iskuavati sudbinu, ali joj to pomae da prebrodi ove dane. Glavno je prebroditi ove dane. Dva hitna posla oko nekretnina odgaa do daljnjega, jer nije u formi za donoenje vanih odluka. asopis moe sam sebe voditi sve dok ga ne proda, to ne bi trebalo biti teko budui da nakon onih Zenijinih promjena ne prestaje donositi profit. Ako ga ne mogne prodati, ugasit e ga. Ona nema srca nastavljati s publikacijom koja je postavljala tako visoke zahtjeve, a sama je u odnosu na njih tako katastrofalno zakazala. Nije ona nikakva superena, a kljuna rije glasi zakazala. U mnogim je stvarima bila uspjena, ali ne u jednoj. Stajati uz svoga ovjeka. Jer ako se Mitch sm utopio ako vie nije imao dovoljno razloga za ivot - tko je za to kriv? Zenia svakako,

ali i ona. Morala se sjeati da je njegov otac odabrao isti takav mrani put. Morala ga je pustiti natrag u kuu. Prebroditi dane je jedno, a prebroditi noi neto sasvim drugo. Ne moe prati zube u svojoj prekrasnoj kupaonici s dva lavaboa a da ne osjea kraj sebe Mitcha, ne moe otii pod tu a da ne pogleda jesu li na podu njegove vlane stope. Ne moe spavati nasred svoga malinastog kreveta jer, vie no ikad, vie nego kad je bio iv ali negdje drugdje, on je gotovo tu. Ali nije tu. Nestao je. Rubrika: nestale osobe. Otiao je nekamo gdje ga ona ne moe dohvatiti. Ona uope ne moe spavati u svom malinastom krevetu. Lijee, ustaje, navlai ogrta za kupanje, odbaza dolje u kuhinju gdje prekapa po friideru; ili hoda na vrcima prstiju po hodniku na katu i oslukuje da li djeca diu. Zabrinuta je za njih, vie no ikad prije, a i djeca su zabrinuta za nju. Premda se upinje da ih umiri, da ih uvjeri kako je ona sama dobro i kako e sve biti u redu, ona u djeci izaziva strah. Dobro to vidi. Zacijelo je tomu razlog jednolinost njezina glasa i njeno lice bez minke i krinke. Za sluaj da je san moda ipak obuzme, hoda po kui s pokrivaem. Ponekad zaspi na podu u sobi za rekreaciju, s upaljenim televizorom da joj pravi drutvo. Ponekad pije ne bi li se opustila, izblendala. Ponekad to djeluje. Dolores daje otkaz. Kae da je nala drugi posao, s mogunou osiguranja mirovine, ali Roz ne vjeruje da se radi o tome. Radi se o nevolji; Dolores se boji da se ne zarazi. Roz e nai zamjenu, ali kasnije, kad bude mogla misliti. Kad se naspava. Odlazi lijeniku, opa praksa, onome koji rjeava djeje prehlade, i trai tablete za spavanje. Samo dok ne proe ovo razdoblje, kae. Lijenik ima razumijevanja, recept je tu. Isprva ih uzima oprezno, ali kasnije im poputa djelovanje pa ona uzima jo. Jedne veeri uzima punu aku i zalijeva troduplim viskijem, ni zbog kakve elje da umre, tako neto ona nee uiniti, nego jer joj jednostavno ide na ivce to to je jo uvijek budna. Zavrava na podu u kuhinji.

Nalazi je Larry, poto se vratio od prijatelja. Zove kola hitne pomoi. Sada ve ima godine, stariji je no to bi trebao biti. Osjea odgovornost. Roz dolazi k sebi i ustanovljuje da je pridravaju dvije krupne bolniarke. Gdje je to ona? U bolnici. Koje li slabosti, koje li neugodnosti, tu nije uope kanila zavriti. - Ja moram kui - kae. - Moram se odmoriti. - Ova dolazi k svijesti - kae ena slijeva. - Sve e biti u redu, duo - kae druga. Roz jako dugo nije bila ova ili duo. Treptaj ponienja. Onda ga nestaje. Roz izranja na drugu stranu magle. Moe opipati kosti svoje lubanje, tanke kao i koa; izmeu njih je mozak, oteen i kaast. Tijelo joj je mrano i prostrano poput neba, ivci su iglena putanja svjetlosti: zvijezde, u dugakim nizovima, trepere poput morske trave. Mogla bi plutati, mogla bi potonuti. Tamo bi bio Mitch. A onda kraj nje sjedi Charis, uz njen krevet, dri je za lijevu ruku. - Ne jo kae Charis. - Mora se vratiti, nije tvoj as. Ima jo obaviti mnogo toga. Kad je svoja, kad je normalna, Roz smatra Charis vrlo dragom glupaicom - to jest jest, ona zbilja nije erudit - i najee odmahuje rukom na njenu tanunu metafiziku. Sada, meutim, Charis prua drugu ruku i uzima Rozino stopalo, i Roz osjea kako bol poput vala prolazi kroz nju, kroz tijelo i du ruke i u aku, i ulazi u Charisinu ruku, i izlazi. Onda osjea nekakvo potezanje, kao da je Charis daleko odavde, na obali, i neto je nala, nekakvo ue, i vue Roz prema sebi, van iz vode, vode jezera gdje se zamalo utopila. Tamo daleko je ivot: alo, sunce, neki mali likovi. Njezina djeca, oni mau i dovikuju joj, iako ne moe ih uti. Ona se usredotouje na disanje, na tjeranje zraka silom u plua. Dovoljno je snana, moe se izvui. - Da - kae Charis. - Izvui e se. Tony se doselila u Rozinu kuu, da bude s djecom. Nakon to Roz izlazi iz bolnice, doseljava se i Charis, samo nakratko, samo dok Roz ponovo ne stane na noge.

- Niste trebale - kae Roz. - Netko jest - kae Tony odsjeno. - Ima drugi prijedlog? - Ve je nazvala Rozin ured i rekla da Roz ima bronhitis, a i laringitis, ne moe govoriti. Stie cvijee, Charis ga stavlja u vaze i zaboravlja naliti vodu. Ona odlazi u duane sa zdravom hranom, donosi razne kapsule i ekstrakte kojima hrani Roz ili ih u nju utrljava, kao i cerealije za doruak napravljene od nepoznatog zrnja koje treba jako dugo kuhati. Roz ezne za okoladom, pa joj Tony provercava manje koliine. - Dobar znak - kae ona Rozi. Charis je dovela svoju ker August, pa tri djevojice igraju u igraonici razne igre s barbicama, igre pune nasilja: Barbie objavljuje rat, osvaja itav svijet i postaje gazda svima; a i druge igre, u njima Barbie zavrava jako gadno. Ili navlae na sebe Rozine stare gaice i uljaju se po kui, tri princeze na pohodu u nepoznato. Roz se raduje to ponovo uje bune glasove i natezanje: u zadnje vrijeme blizanke su bile puno pretihe. Tony kuha aj i, za veeru, priprema starinske sloence od tunjevine sa sirom i posute naribanim krumpirom; Roz je bila uvjerena da takvih stvari vie nema na svijetu. Charis masira Rozi noge esencijom mente i ruinim uljem. Objanjava joj da je ona drevna dua, ije veze seu u Peru. To to se njoj dogodilo, a to izgleda kao da je tragedija, to su negdanji ivoti koji trae svoje rjeenje. Roz mora uiti od njih, jer zato se mi vraamo na zemlju: da bismo uili. - U svojem sljedeem ivotu ti ne prestaje biti to to jesi - kae Charis - samo se dopunjuje. - Roz si grize jezik jer se vraa u normalu i ovo smatra istom dijarejom, no ne bi to ni u snu kazala naglas jer Charis misli sve najbolje; Charis priprema za nju kupke sa cimetom u tapiima i raznim liem, kao da se Roz ima pretvoriti u kokoju juhu. - Razmazit ete me - kae im Roz. - Jer se sada osjea bolje, tolika muvana stvara u njoj nelagodu. Obino je ona ta koja obavlja takve stvari, projekt kvoka, projekt skrb. Nije navikla biti na strani koja prima.

- Bila si na tekom putovanju - kae Charis onim svojim blagim glasom. Potroila si mnogo svoje energije. Sada moe malo usporiti. - Nije to tako lako - kae Roz. - Znam - kae Charis. - Ali ti nikada nisi voljela lake stvari. - Nikada za nju znai ne u zadnjih etiri tisue godina. I upravo se toliko starom Roz osjea, manje-vie.

49. Roz se zatjee kako sjedi na podrumskom podu pri svjetlu jedne jedine arulje bez sjenila, pokraj nje je prazan tanjur, na koljenima joj rastvorena knjiga djejih pria. Okree lijevo-desno svoj vjenani prsten, prsten koji je neko znaio da je udana, prsten koji je svojom teinom pritie prema zemlji: okree ga kao da ga eli odvinuti ili kao da oekuje da se iz nitavila pojavi nekakav duh i sve rijei. Vrati djelie na njihova mjesta, dovede sve u red: donese Mitcha natrag u njezin krevet gdje e ga ona nai kada doe gore - svjee opranoga i mirisavoga, opranih zubi i svim mastima namazanoga, prepunoga njenih lai, lai koje ona prozire, lai s kojima umije izii nakraj, dvadeset godina mlaa. Jo jedna ansa. Sada kad zna to joj je initi, izvest e to bolje. Boe, kai mi - zato za nas ne postoje pokusi? Koliko dugo ve ovdje kuka pri loem svjetlu? Mora otii gore i baviti se zbiljom, kakva god bila. Mora se sabrati. U tu svrhu opipava depove ogrtaa za kupanje, gdje je uvijek drala papirnate rupie prije no to su ih blizanke stavile na crnu listu. Ne naavi nijedan, brie oi naranastim rukavom i ostavlja na njemu crnu mrlju od mascare, a onda drugim rukavom brie nos. Uostalom, tko to vidi - osim Boga? Prema asnama, bili su mu drai pamuni rupii. uj, Boe, kae mu, da nisi elio da briemo nos rukavima, ne bi nam bio dao rukave. Ni nos. Ni suze, kad smo ve pri tome. Ni pamenje, ni bol.

Vraa djeje knjige na policu. Trebala bi te knjige pokloniti u dobrotvorne svrhe ili ih moda posuditi - poslati ih u svijet neka zavrte glavom nekom djetetu dok ona ne doeka vlastitu unuad. Koju unuad? Samo ti sanjaj, Roz. Blizanke su jo premlade, a kad odrastu vjerojatno e ionako postati vozaice sportskih automobila ili otii ivjeti meu gorilama, kao to ve rade neke ene: svakako e to biti neto super odvano i neprokreativno; a to se tie Larryja, on ne pokazuje nikakvu urbu, a ako enske s kojima se dosad pojavljivao imaju predstavljati ikakav uzorak onog to joj budunost sprema u rubrici snaha, Roz radije ne bi ostajala bez daha. ivot bi bio kudikamo laki kad bi se jo uvijek brakovi ugovarali. Lijepo bi s lovom u gotovini otila na branu burzu, pogodila se s pouzdanim branim meetarom i Larryju osigurala prikladnu nevjestu: pametnu ali ne odve sklonu gazdovanju, milu ali ne odve popustljivu, sa irokom zdjelicom i jakim leima. Da su njen vlastiti brak ugovorili roditelji, da li bi ispao iole loije no to jest? Je li poteno slati mlade djevojke u praumu da se probijaju same? Djevojke s velikim kostima i moda ne ba najmanjim stopalima. Od velike pomoi bila bi neka mudra ena, neka starica sva u kvrgama koja bi se pojavila iza stabla, koja bi pruila savjet, koja bi kazala, Ne, ovaj ne, koja bi takoer kazala Ljepota ne see dalje od koe, i kod mukaraca i kod ena, koja bi vidjela sve do samog srca. Tko zna kakvo zlo vreba u mukom srcu? Zna starija ena. Ali koliko starija mora postati prije no to stekne tu vrstu mudrosti? Roz neprekidno oekuje da takva mudrost proklija u njoj i razraste se na sve strane, slino starakim pjegama; ali jo uvijek nije. Konano se die s poda i brie stranjicu, pogreka: ruke su joj pune praine od knjig, to zamjeuje prekasno, nakon to je otkrila eeraa zalijepljenog za velur koji joj obavija guzicu, samo Gospod Bog zna to je sve plazilo po njoj dok je tu sjedila i prodavala zjake. Prodavanje zjak, majin izraz, tako stari izraz, s korijenom tako davnim te nitko ne zna odakle potjee, premda svi znaju

to znai. I itanje i razmiljanje za njenu su majku znaili prodavanje zjak. Rosalind! Prestani samo sjediti i prodavati zjake! Pometi prednju stazu! Rozi su utrnule noge. Pri svakom koraku zabadaju se u njih pribadae i igle. Ona epesa prema stubama i svako malo zastaje kad je previe zaboli. Kad se dokopa kuhinje, otvorit e friider, samo da vidi ima li tamo ega to bi moda rado pojela. Nije veerala kako treba, to je est sluaj. Niti tko kuha za nju, niti ona ima za koga kuhati, to ne znai da se dosad ba pretrgla kuhajui. Hrana mora biti neto zajedniko. Solo jedenje moe biti to i solo pie - nain da se otupi otrica, da se ispune praznine. Ona praznina: prazan muki obris to ga je ostavio Mitch. Ali u friideru nee biti niega to bi joj se svidjelo; tonije, bit e dvije-tri stvari, ali tako se nisko nee spustiti: nee pojesti tkozna koliko lica preljeva od okolade i ruma za sladoled, to je znala initi; niti e progutati konzervu pt de foie gras1 koju uva za bogzna koju mitsku sveanu prigodu zajedno s bocom ampanjca koju je gurnula u duboku pozadinu. Ima tu hrpica sirova povra koje je kupila u nastupu nutricionistike kreposti, ali u ovom trenutku nekako je ne privlai. Moe predvidjeti njegovu sudbinu: polako e se u svome pretincu pretvoriti u zeleno-naranastu elatinu, a onda e ona kupiti novu rundu. A da moda nazove Charis ili Tony ili obje, pozove ih ovamo, narui papreno ljuta pilea krila iz onog indijskog tandoorija u Carlton Streetu, ili kuglice od kampi i mahune s enjakom i won-ton2 iz svoga omiljenog seuanskog restorana u Spadina Avenue, ili i jedno i drugo, i priredi grenu malu multikulturalnu gozbu. Ali Charis se ve vratila na Otok, i mrak je, a njoj se ne svia pomisao na Charis vani po mraku, mogu naii ulini nasilnici, a Charis je tako oita meta, dugokosa sredovjena ena koja hoda naokolo s nekoliko slojeva arene tkanine na sebi i sudara se s raznim predmetima, mogla bi mirne due imati na sebi natpis Otmi mi torbicu, a Roz je vrlo rijetko uspije uvjeriti da uzme taksi makar sama ponudila da joj ga plati, jer Charis uporno tjera svoje o

rasipanju benzina. Ona bi ila autobusom ili, jo gore, mogla bi odluiti ii pjeice, i to kroz onu pusto od Rosedale Streeta, mimo nizova instant georgijanskih zgrada, i doivjeti da je policija pokupi zbog skitnje. to se tie Tony, ona je sada u svojoj tvravi s tornjiem i priprema za Westa veeru, sloenac od tijesta ili tako neto iz knjige Kuhati s veseljem, izdanje 1967. Zaudo, ali Tony jedina od njih zaista ivi s mukarcem. Roz to ne moe dokraja skuiti: Tonica s onim oima poput ptieta i kiselkastim majunim smijekom i, ovjek bi pomislio, seksepilom aparata za gaenje vatre i manjevie istim takvim proporcijama. Ali ljubav dolazi u udnovatom pakovanju, to je Roz imala prilike nauiti. A moda je Westa u mladosti Zenia toliko isprepadala te se otada ne usuuje pogledati nijednu drugu enu. Roz enjivo zamilja anr-sliku veere u Tonynoj kui, a onda zakljuuje da zapravo i nije zavidna budui da West s onim tijelom od slame, eljustima nalik fenjeru i neobinim interesima nije ba ivi primjer njene predodbe o tome kakvoga bi mukarca rado gledala za stolom sebi prekoputa. Njoj je drago to Tony ima mukarca, jer Tony je njena prijateljica a ti eli da tvoje prijateljice budu sretne. Prema feministicama, onima u radnim hlaama iz ranog razdoblja, jedini dobar mukarac je mrtav mukarac, ili jo bolje, nikakav; ali Roz ipak i dalje eli svojim prijateljicama da uivaju s mukarcima, tim mukarcima koji su navodno tako loi za nas. Upoznala sam nekoga, kae joj prijateljica, a Roz krii od nepatvorenog veselja. Moda zato to je teko nai dobrog mukarca, pa je prava sveanost kad netko zaista nae takvoga. Ali to je teko i gotovo nemogue, jer ini se da vie nitko ne zna to je to dobar mukarac. ak ni mukarci. Ili je moda jako puno dobrih mukaraca zaglavilo u raljama mukoderki poput Zenije. Veina ena ne odobrava mukoderke, ne toliko zbog same te djelatnosti ili zbog uraunatog promiskuiteta, nego zbog pohlepe. ene ne ele da sve mukarce pojedu mukoderke: ele da ih nekoliko ostane kako bi same imale to pojesti.

Ovo je cinian nazor kakav prilii Tony ali ne i Rozi. Roz mora sauvati malo optimizma jer joj je on potreban; on je vitamin za psihu, on nju odrava na povrini. Uskoro emo mi postati Druga ena, govorile su feministice. Ali koliko e dotad vremena proi, misli Roz, i zato se to jo nije dogodilo? U meuvremenu Zenije ovoga svijeta operiraju na tuem terenu, rade svoju radnju, opeljeuju muke depove, opsluuju muke fantazije. Muke fantazije, muke fantazije, zar ba svime vladaju muke fantazije? Sjedila ti na prijestolju ili kleala na vlastitim koljenima, sve je to muka fantazija: dovoljno si snana da primi to ti oni serviraju, ili si preslaba da tu ita uini. ak je pretvaranje da ne opsluuje muke fantazije muka fantazija: pretvaranje da si nevidljiva, pretvaranje da ima vlastiti ivot, da moe prati noge i eljati se a pritom ne biti svjesna vazda prisutnoga promatraa koji viri kroz kljuanicu, kljuanicu u tvojoj vlastitoj glavi. Ti si ena koja u sebi ima mukarca koji promatra enu. Ti si svoj vlastiti voajer. Zenije ovoga svijeta prouile su ovu situaciju i preokrenule u svoju korist: ne doputaju da ih netko drugi modelira u muke fantazije, modeliraju se same. Uvukle su se postrance u snove; u enske snove takoer, jer ene su fantazije za druge ene, upravo kao to su to za mukarce. Ali fantazije druge vrste. Ponekad Roz sama sebi oteava ivot. Tada stupaju u akciju njezine vrline, pritisak da bude ugodna, da bude etina, da se lijepo ponaa; glavu joj okruuju sjajne zrake lijepog ponaanja, dobre naravi, srca i due prepunih dobrote, dobrica- -nad-dobricama. Njezine najbolje namjere. Ali ako je puna vrlina kao stokleti ipak kotica, kako to da se malo vie ne veseli? Kadto joj doe da odbaci taj plat Gospe od Preobilja, da prestane pomno i obzirno tapkati kroz skrupule, da se otkvai: ne nasitno kao to sada ini - malo psovaine u sebi, malo neoprane jeziine - nego da zagazi u neto zbilja veliko. U neki moni famozni skroz-naskroz ogavni grijeh. Neko bi tu palio seks sa sluajnim namjernicima, ali obian seks sa standardnog repertoara danas se vie ne broji, to je naprosto jedan oblik

ugoajne terapije ili jednostavne gimnastike: trebala bi prijei na krvolone nastranosti. Ili na togod drugo, neto mutno i arhaino i zamreno i opako. Zavoenje praeno polaganim trovanjem. Izdaja. Prijevara. Varanje i laganje. Ali za to joj je potrebno drugo tijelo, tu nema spora, jer ovo je odve nezgrapno, odve nespretno poteno, a zlo kakvo ona ima na umu zahtijeva gracilnost. Da bi inila prava zlodjela, morala bi biti vitkija. Ogledalce, kazuj meni, tko j' najhudiji na toj zemlji? Skini nekoliko kila, puslo moja, i moda u moi neto napraviti. A da namjesto toga moda prijee na nadovjeansku dobrotu? Kostrijet, stigmata, pomaganje bijednima i siromanima, neka vrst predimenzionirane Majke Tereze. Sveta Roz, to zvui dobro, premda bi sveta Rosalind zvualo otmjenije. Nekoliko komada trnja, dva-tri organa na pladnju, neka se vidi njezino muenitvo: oko, ruka, sisa, sise su bile omiljene, ini se da su stari Rimljani imali slabost prema odsijecanju enskih grudi kao kakvi plastini kirurzi. Ve vidi sebe s aureolom, jedna joj ruka klonulom kretnjom dodiruje srce, na licu joj veo koludrice, super stvar za podvoljak, oi joj u zanosu izvrnute nagore. Nju privlae krajnosti. Krajnja dobrota, krajnje zlo: za oboje se trae jednake sposobnosti. Ovako ili onako, voljela bi biti netko drugi. Ali ne naprosto bilo tko. Ponekad bar jedan dan, ili makar jedan sat, ili ako ba nita drugo nije na raspolaganju bilo bi dovoljno pet minuta - ponekad bi voljela biti Zenia. Ona se hramljui uspinje iz podruma, stepenicu po stepenicu jer u nogama jo uvijek osjea bockanje, vrsto se dri za ogradu i pita se hoe li to ovako izgledati s devedeset godina, ako kojim sluajem toliko doivi. Napokon stie na vrh, otvara vrata. Tu je bijela kuhinja, izgleda jednako kao kad je iz nje izila. ini joj se da je bila dugo odsutna. Lutala po mranoj umi s isprepletenim stablima, zaarana. Blizanke sjede na visokim stolcima uz ank, na sebi imaju kratke hlaice a ispod njih hulahopke s rupom na svakom koljenu prema zahtjevu trenutane mode, iz

visokih aa piju frap od jagoda. Gornje im usnice ukraavaju ruiasti brkovi. Posuda sa zamrznutim jogurtom otapa se kraj sudopera. - Za milog mia, mama, izgleda kao da te pregazio auto! - kae Paula. - to ti je to razmazano po licu? - Moje vlastito lice, nita drugo - kae Roz. - Otkida se. Erin skae sa stolca i hitro joj prilazi. - Sjedni, pile - kae parodirajui Rozin stil tetoenja. - Ima temperaturu? Da ti pipnem elo! Po jedna sa svake strane vuku je u smjeru stolca. Kvase krpu za sue i otiru joj lice - Joj, kako smo musavi! - Jasno im je da je plakala, ali ne kau ni rijei. Onda je pokuavaju natjerati da popije jedan od njihovih frapa, smiju se i kikou jer im je ovo smijeno, majka je velika beba, a one su majke. Samo ekajte, misli Roz. Jednog dana ja u poemeriti i samo sliniti, a vas dvije ete odjednom shvatiti da ovo radite zaozbiljno. Tada vie nee biti tako smijeno. Ali koliki teret mora da je za njih ta njezina ucviljenost! Zato ne navuku masku klauna da prikriju svoj jad? Taj su trik nauile od nje. Taj trik pali.

50. Tony svira klavir, ali se glazba ne uje. Noge joj ne doseu do pedala, ruke ne mogu zahvatiti tipke, ali ona svira dalje jer ako prestane dogodit e se neto strano. U sobi se osjea suh miris paljevine, miris cvijea na cicanim zavjesama. To su velike ruiaste rue, one otvaraju i sklapaju latice koje su sada nalik plamenovima: ve se ire na tapete. Ovo nisu cvjetovi s njezinih zavjesa, doli su ovamo od nekud drugdje, s nekoga mjesta koje Tony ne poznaje. Njena majka ulazi u sve mraniju sobu, pete njezinih cipela kuckaju po podu, na sebi ima kestenjasti eir s tokastim velom. Sjeda na klavirski stolac uz Tony; njeno prekriveno lice svjetluca, crte su sve nejasnije. Njena konata ruka, hladna poput magle, dodiruje Tony po licu, a Tony se okree i grevito hvata za nju, dri se oajniki jer zna to slijedi; ali iz izreza svoje haljine majka vadi jaje, jaje

koje mirie po morskoj travi. Ako Tony uzmogne uzeti to jaje i sauvati ga, vatra u kui e prestati, moi e se izbjei budunost. Ali majka die jaje u zrak, dri ga iznad glave kao da se zadirkuje, a Tony nije dovoljno visoka da ga dosegne. - Jadna mala, jadna mala - kae majka; ili moda kae jadna blizanka? Glas joj je kao golubinje gukanje, utjean i neumoljiv i beskrajno alostiv. Negdje izvan vidokruga cvjetovi su se otrgli i kua bukti. Ako to Tony ne zaustavi, izgorjet e sve to je neko postojalo. Nevidljivi plamenovi stvaraju treperav zvuk nalik ukanju perja. Visok mukarac stoji u kutu. To je West, ali zato je u takvoj odjei, zato ima crnu kosu, zato je u eiru? Na podu kraj njega stoji koveg. On ga podie i otvara: pun je nailjenih olovaka. Kejivan, kae tuno; ali on time hoe rei Zbogom, jer na vratima stoji Zenia, omotana svilenim alom s dugakim resama. Na vratu joj je svijetloruiasto-siva rasjeklina, kao da joj je presjeeno grlo; ali dok Tony gleda, ona se otvara i zatim vlano zatvara, i Tony jasno vidi da Zenia ima krge. Ali West odlazi, obujmljuje rukom Zeniju, okree lea. Vani eka taksi da ih odveze na snjeni brijeg. Tony ih mora zaustaviti. Jo jednom prua ruku i majka joj u ruku stavlja jaje, no sada je jaje zbog vatre prevrue i Tony ga isputa. Jaje se otkotrlja na komad novina i razbije, a iz njega potee vrijeme, mokro i tamnocrveno. uju se pucnji, dopiru iz stranjeg dijela kue, i topot izama, i povici na nekom stranom jeziku. Gdje je otac? Ona se panino osvre, ali njega nije nigdje vidjeti, a vojnici su ve tu, odvest e majku. Charis lei u svojem bijelom krevetu s izvezenom lozom, ruku ispruenih uz tijelo, otvorenih dlanova, zatvorenih oiju. Iza oiju ona je potpuno svjesna. Osjea kako se njezino astralno tijelo die iz nje, die ravno u zrak i lebdi iznad nje poput obrazine skinute s lica. I ono je u bijeloj pamunoj spavaici. Mi tako tanano nastavamo svoja tijela, misli ona. U svojem svjetlosnom tijelu prozirnom poput elatine - ona klizi kroz prostor i preko luke. Ispod nje je skela: ona se obruava i slijedi njezinu brazdu. Oko sebe uje lepet krila. Gleda,

oekujui vidjeti galebove, i na svoje iznenaenje vidi kako zrakom leti jato kokoi. Stie na drugu obalu i plovi zrakom iznad grada. Ispred nje je veliki prozor, hotelski prozor. Ona se priljubljuje uz staklo i sekundu-dvije udara po njemu rukama kao nona leptirica. Onda se okno otapa poput leda i ona prolazi kroz njega. Unutra je Zenia, sjedi na stolcu u bijeloj spavaici slinoj Charisinoj, etka pred zrcalom svoj oblak kose. Kosa joj se vije poput plamenova, poput grana tamnih empresa to streme put neba, pucketa od statikog elektriciteta; modre iskrice poigravaju oko vraka. Zenia vidi Charis i domahne joj, i Charis se pribliava, dolazi sve blie i gleda u zrcalu njih dvije jednu kraj druge. Onda se Zenijini rubovi rastope poput akvarela na kii i Charis se stapa se njom. Navlai je poput rukavice, uvlai se u nju kao u haljinu od krvi i mesa, gleda kroz njezine oi. To to vidi je ona sama, ona u zrcalu, vidi sebe koja ima mo. Njena spavaica uka na nevidljivom vjetru. Ispod njezina lica su kosti, kroz staklo postaju sve tamnije, kao na rentgenskoj slici; sada ona vidi u stvari, sada se moe preobraziti u energiju i prolaziti kroz vrste predmete. Moda je mrtva. Teko je sjetiti se. Moda je ovo ponovno roenje. Ona iri prste svojih novih ruku, pita se to e oni raditi. Onda dopluta do prozora i gleda van. Tamo dolje, izmeu uarenih svjetala i mnogih ivota, neto polagano tinja; miris otamo prodire u sobu. S vremenom sve gori, ak i kamen moe gorjeti. U sobi iza nje nalazi se svemirska dubina gdje atomi lepraju poput pepela, noeni neumornim meuzvjezdanim vjetrom, prognane due, ine pokoru... Netko kuca na vrata. Ona odlazi otvoriti, jer to sobarica donosi runike. Ali nije sobarica, to je Billy u prugastoj pidami, tijelo mu je ostarjelo i podbuhlo, lice mu je sirovo meso. Ako je dotakne, ona e se raspasti poput svenja istrule koe. Ovo je djelo njezinih novih oiju. Ona trlja i potee svoje lice, pokuava izii iz ovih oiju, ovih tamnih oiju koje vie ne eli. Ali Zenijine se oi ne skidaju:

zalijepljene su na njezinima kao riblja krljut. Poput zatamnjenog stakla, one sve potamnjuju. Roz hoda kroz umu, preko razbacanih panjeva i bodljikava raslinja, u mornarskoj haljini koja joj je prevelika. Zna da to nije njezina haljina, nikada nije imala takvu haljinu. Noge su joj bose, a i hladne: bol prodire kroz njih jer je tlo pokriveno snijegom. Ispred nje je trag: crvena stopa, bijela stopa, crvena stopa. Sa strane je skupina stabala. Tim je putem prolo mnogo ljudi: odbacivali su predmete koje su nosili, svjetiljku, knjigu, sat, koveg koji se rastvorio, nogu s cipelom, cipelu s dijamantnom kopom. Tu i tamo lepra papirnati novac, nalik baenim omotima od bombona. Stope vode meu drvee, ali nitko ne izlazi. Ona zna da ih ne smije slijediti, neto se nalazi ondje, neto strano to ona ne eli vidjeti. Dodue, ona je na sigurnom jer ovo je njezin vrt, kokotii su klonuli, pocrnjeli od snijeti, bespomono lee na snijegu. Ima i bijelih krizantema no nisu zasaene, stoje u velikim srebrnim vazama, prije ih nije vidjela. No ipak je ovo njezina kua. Stranji prozor je razbijen, vrata se ljuljaju na arkama, ali ona ipak ulazi, prolazi kroz bijelu kuhinju u kojoj se nita ne mie, pokraj stola s tri stolca. Sve prekriva praina. Morat e sama poistiti, jer majka vie nije tu. Uspinje se stranjim stepenicama, stopala joj bride od pribadaa i igala. Gornje predvorje je prazno i tiho: nema glazbe. Gdje su njena djeca? Vjerojatno su odrasla, vjerojatno su odselila, vjerojatno ive negdje drugdje. No kako to moe biti, kako ona moe imati odraslu djecu? Za to je premlada, premalena. Neto nije u redu s vremenom. Onda uje zvuk tua. Vjerojatno je tu Mitch, to je ispunja radou jer ga toliko dugo nije bilo. eli utrati unutra, pozdraviti ga. Kroz otvorena vrata spavae sobe suklja para. Ali ne moe ui jer joj jedan mukarac u dugakom kaputu prepreuje put. Iz njegovih usta i nosnica struji naranasto svjetlo. On rastvara kaput i vidi se njegovo sveto srce, takoer naranasto poput lutajueg plamena, kako treperi na

vjetru to se iznenada digao. Lijevu ruku podie u zrak da je zaustavi. asna, kae. Usprkos vanjskom izgledu, usprskos svemu, ona zna da je ovaj mukarac Zenia. Sa stropa poinje kiiti.

51. Ve se smrknulo. Sipi ledena kiica, a duani s rasvijetljenim izlozima i crne ulice s crvenim neonskim odrazima djeluju glatko i mokro, to Tony u pravilu povezuje s plastinim kinim kabanicama i napomaenom kosom i svjee namazanim usnama - neto sumnjivo, uzbudljivo. Automobili huje mimo, puni neznanaca, smjer nepoznat. Tony ide pjeice. Toxique je naveer drukiji. Svjetla su priguenija, na stolovima trepere zdepaste svijee u crvenim staklenim draima; odjea na konobarima i konobaricama je suptilno ekstravagantnija. Tu je nekoliko mukaraca u odijelima, veeraju; poslovni ljudi, zakljuuje Tony, ali ove su im prije sulonice negoli supruge. Ona rado zamilja da takvi mukarci jo uvijek imaju sulonice, premda za njih vjerojatno ne rabe to ime. Ljubavnica. Komad sa strane. Posebna prijateljica. Toxique je mjesto kamo se izvodi posebna prijateljica, ali supruga moda ipak ne. S druge strane, odakle bi to Tony znala? Ovo nije svijet u kojemu se ona kree. Sada je tu i vie mukaraca u konatim jaknama nego danju. uje se priguen amor. Ona gleda na svoju uru s golemim brojanikom: rock sastav ne nastupa prije jedanaest, a do tada se nada da nje vie nee biti ovdje. Imala je sasvim dovoljno buke kod kue: danas je morala pratiti punih trideset minuta akustike torture, Westov rad koji joj je on pustio punom jainom i popratio znatnom koliinom mahanja rukama i ekstatinim izrazima lica. - Mislim da sam uspio - glasio je njegov komentar. to je pak ona mogla rei? - Dobra stvar - prelo joj je konano preko usana. To je izraz za sve prilike, i ini se da je zadovoljio.

Tony je stigla prva. Dosad jo nije veerala u Toxiqueu, samo je dolazila na ruak. Ova je veera dogovorena u zadnji as: Roz je nazvala sva zadihana, bezuvjetno im mora neto ispriati. Najprije je predloila da Tony i Charis dou k njoj, ali je Tony upozorila da bi to bilo teko izvesti bez auta. Ona ionako ba ne gine od puste elje da zalazi Rozi u kuu, iako su blizanke teoretski - njene miljenice. Neko je alila to nema djece, iako zapravo nije bila sigurna koliko bi njoj to dobro ilo od ruke, s obzirom na Antheu. Kumstvo joj odgovara bolje nego majinstvo - mnogo je povremenije, u prvom redu - a blizankama se zaista moe ponositi. Imaju u sebi jednu finu, svjetlucavu otricu, kao i prvo njezino kume, Augusta. Nijedna od njih nije, tono rije, samozatajna - sve tri osjeale bi se kao kod kue na neosedlanom konju u trku diljem ravnica, kose im vijore i puca im prsluk za cijeli svijet. Tony nije sasvim jasno kako su stekle samopouzdanje, otvoren i nekolebljiv pogled, aljiv ali nemilosrdan jezik. Nema u njima ni mrvu one plahosti to je neko enama bila takorei ugraena. Ona se nada da e one galopirati po ovom svijetu sa stilom, s vie stila no to je ona umjela skrpiti za sebe. U tom smislu imaju njezin blagoslov; ali na daljinu, jer izbliza Augusta djeluje pomalo ledeno - toliko je zaokupljena uspjehom - a blizanke su postale ogromne poput divova; i ogromne, i nepaljive. Tony ih se malkice boji. Mogle bi zabunom stati na nju. Tako je ovaj put prijedlog za Toxique potekao od Tony. Roz moda ima to ispriati, ali ima i Tony, a prikladno je da se to ispria ovdje. Zatraila je njihov uobiajeni stol u kutu kraj zatamnjenog zrcala. Od mlade ene, ili moda mukarca, koja se pojavljuje pred njom u crnom trikou sa irokim konatim pojasom optoenim metalnim zakovicama i s po pet srebrnih naunica u svakom uhu, naruuje bocu bijelog vina i bocu mineralne. Charis stie kad i boce; izgleda udnovato blijeda. No da, misli Tony, ona uvijek izgleda udnovato blijeda, ali veeras ak vie nego inae. - Danas mi se dogodilo neto jako udno - kae Charis i odlae mokri vuneni demper-kaput i raehanu pletenu kapu. Ali ova reenica nije kod nje nita neobino, pa Tony

samo kima glavom i toi joj mineralnu u au. Prije ili kasnije one e uti priu o snu u kojem su neki svjetlucavi ljudi sjedili u kronjama drvea, ili o udnoj sluajnosti koja se odnosi na kune brojeve ili make koje izgledaju tono kao make koje su neko pripadale nekomu koga je Charis poznavala ali ga vie ne poznaje, ali to se tie Tony neka to radije prieka dok ne stigne Roz. Roz je tolerantnija prema toj vrsti intelektualne prazne slame i spretnije mijenja temu. Roz ulazi, na sebi ima plameno crveni trenkot i pripadni eir, domahuje i dovikuje ahoj, i otresa se. - Sveti sive! - kae svlaei tamnocrvene rukavice. A tek kad ujete ovo! Neete vjerovati! - Danas si se vidjela sa Zenijom - kae Charis. Roz zine. - Kako si znala? - Jer sam se i ja vidjela - kae Charis. - I ja - kae Tony. Roz sjeda punom teinom i prodorno gleda najprije jednu a onda drugu. - U redu - kae. - Priajte. Tony eka u predvorju hotela Arnold Garden; takav hotel nikad ne bi odabrala za sebe. Zgrada iz pedesetih bez ikakva arma, izvana betonske ploe, stakla na sve strane. Sa svoje promatranice moe kroz dvostruka stranja vrata vidjeti u patio: ondje su porazmjetene glomazne ukrasne posude za bilje a u jednom kutu stoji velika kruna fontana, izvan pogona u ovo doba godine, natkrivena redovima balkona s naranastim ogradama od eljeznog lima. Postmoderna tenda i mjed na ulazu tek su naknadni dodatak: sr Arnold Gardena su ti balkoni. Dodue, uloen je stanoviti trud: iznad Tony nadvija se vie nego upadljiv aranman od osuenog manje-vie ljubiastog cvijea i ica i neobinih ahura, izazivajui estetski neinicirane neka ga se samo usude nazvati runim. Patio i fontana zacijelo su u imenu hotela onaj vrtni dio, zakljuuje Tony, ali se pita o Arnoldu. Je li to prezime, kao kod Matthewa1, onoga od vojski neznajuih to sukobljuju se u noi? Ili kao kod Benedicta2, izdajice ili junaka, ovisno o motritu? Ili je to moda ime nekog davnanjeg gradskog vijenika, vrlog metra

za posle u stranjim prostorijama koga su prijatelji zvali Arnie. Predvorje s uokvirenim drvorezima koji prikazuju Engleze bucmastih lica u lovu na lisice ne nudi nikakve indicije. Naslonja u kojem Tony sjedi konat je i sklizak i napravljen za kolose. Noge joj ne dopiru do poda makar sjela na sam rub, a ako se otklie sve do naslona onda ne moe saviti koljena preko ruba pa joj noge stre kao da je porculanska lutka. Stoga se odluila za kompromis - jednu vrstu pogrbljenog iskrivljenja - ali daleko od toga da joj je udobno. Takoer, usprkos svojem ozbiljnom mornarskoplavom kaputu i ravnim cipelama i dosadnom okruglom ovratniku, ima osjeaj da svima bode oi. Rune namjere zacijelo joj stre iz cijeloga tijela. Kao da joj izrasta dlaka: kroz kou na nogama izbijaju sitne iglice nalik dikobrazovim bodljama, iza uiju se pomaljaju nakupine u upercima. To moe zahvaliti Zeniji, naporima da joj ue u trag: od njih joj se cijepaju neuroni, preslaguju molekule u mozgu. Doista se pretvara u dlakavog bijelog vraga, udovite s onjacima. Preobrazba je moda nuna, jer na vatru valja uzvratiti vatrom. No svako oruje ima dva kraja, pa e cijena sasvim sigurno postojati: nee Tony iz ovoga izii neizmijenjena. U njezinoj prevelikoj platnenoj torbi lei oev luger, iskopan iz kutije s boinim ukrasima gdje je inae pohranjen, te svjee podmazan i napunjen u skladu s uputama u priruniku o oruju u etrdesetima koje je u tu svrhu fotokopirala. Pobrinula se da prije fotokopiranja navue rukavice kako ne bi ostavila otiske prstiju, za svaki sluaj. Ako bi joj pokuali neto priiti, poslije. Sam revolver nije registriran, uvjerena je. Ionako je on svojevrstan suvenir. Pokraj njega lei jo jedno orue. Tony se konano okoristila jednim iz one gomile letaka o prodajama alata koja joj stvara smee na travnjaku i kupila beinu builicu i odvija kao nastavak, uz trideset posto popusta. Ni jednim ni drugim nije nikad rukovala. A nije rukovala ni revolverom. No za svaku stvar postoji prvi put. Prema prvotnoj ideji builicom bi se mogla posluiti da, ako je potrebno, provali u Zenijinu sobu. Odvije vrata sa arki, ili tomu slino. Ali dok

sjedi tu u predvorju, pada joj na um da je i builica potencijalno smrtonosna i da bi se mogla upotrijebiti. Kad bi ubila Zeniju beinom builicom, koji bi policajac bio dovoljno lukav da to prokui? Ali konkretan scenarij jo nema jasno razraen u glavi. A da moda najprije puca u Zeniju i onda je dokraji builicom; obratan put bio bi nezgodan: najprije bi se s builicom trebala priuljati Zeniji s lea i onda pokrenuti builicu, pri emu bi je odalo zvrjanje. Mogla bi i upriliiti ubojstvo s obje ruke: revolver u lijevoj, builica u desnoj, poput onih kasnorenesansnih aranmana rapir plus bode. Ideja je privlana. Kvaka je, meutim, u tome to je Zenia znatno via od Tony, a Tony bi dakako ciljala u glavu. Simetrija odmazde: Zenia je uvijek svoje rtve metodiki napadala u najranjivije mjesto, a najranjivije mjesto je ono do kojega najvie drimo; Tonyno najranjivije mjesto je njena pamet. Upravo je tako upala Zeniji u stupicu, podlegla kunji, progutala mamac. Tony se uhvatila na ljepak zahvaljujui vlastitoj intelektualnoj tatini. Smatrala je da je nala jednako pametnu prijateljicu. Pametnija nije postojalo kao kategorija. Tonyina ljubav prema Westu drugo je njezino ranjivo mjesto, pa je razlono pretpostaviti da e je Zenia sada napasti upravo preko Westa. Ovo ona ini da bi zatitila Westa, najozbiljnije - on ne bi preivio da mu se odsijee jo jedan komad srca. Svoje planove nije podijelila s Roz i Charis. I jedna i druga su pristojne osobe; nijedna ne bi odobrila nasilje. Tony zna da sama nije pristojna osoba; to zna jo od djetinjstva. Ponaa se kao da jest, najee, jer obino nema razloga da se tako ne ponaa, ali ona ima jo jedno Ja, kudikamo bezobzirnije, skriveno u svojoj nutrini. Nije ona samo Tony Fremont, ona je i Tnomerf Ynot, kraljica barbar, i, teoretski, sposobna za mnogo toga emu sama Tony nije ba dorasla. Bulk dirb! Bulk dirb! Nema ratnih zarobljenika, jer da bi titili nevine, neki moraju rtvovati vlastitu nevinost. To je jedno od ratnih pravila. Mukarci moraju raditi teke stvari, moraju raditi teke- -muke-stvari. Muko-teke

stvari. Moraju prolijevati krv, kako bi oni drugi mogli proivjeti svoje spokojne ivote, podizati svoju dojenad i prkati po vrtu i stvarati neglazbenu glazbu, slobodni od krivnje. Od ena se obino ne trai da poinjaju slina krvolotva, ali to ne znai da su za takvo to nesposobne. Tony stie zubie i zaziva svoju lijevu ruku, i nada se da e se pokazati doraslom zadatku. Ispred sebe je raskrilila Globe and Mail, rubrika Poslovni svijet. Ali ne ita: pogled joj po predvorju trai Zeniju. Sve je nervoznija, jer ne dogaa se ba svakoga dana da se ona uputa u takve rizike. Kako bi smanjila napetost, kako bi si stvorila nekakvu kritiku distancu, savija novine i vadi iz torbe biljeke za predavanja. Dobro e joj doi da ih pregleda, osvjeit e joj pamenje: to je predavanje zadnji put odrala lani. Njezini studenti oboavaju to predavanje. Radi se o ulozi, prije i poslije bitke, en koje su stoljeima pratile vojne postrojbe - kako su bile pri ruci kao najamna tjelesa, objekti silovanja i proizvoaice daljnjeg topovskog mesa, kako su bile vine smanjivanju napetosti, pjestovanju, izigravanju psihijatra, kuhanju i pranju rublja i postmasakralnom grabeu i okonavanju tuih ivota - uz digresiju o venerinim bolestima. Govorka se da su studenti to predavanje nazvali Majka Hrabrost susree Piu Triu ili Kurvarluk kota; obino se tu stvori i grupica inenjera koje zanima vizualni materijal, jer Tony posjeduje impresivan pouni film koji uvijek projicira. To je isti onaj to su ga prikazivali novacima za vrijeme Drugog svjetskog rata kako bi potaknuli uporabu prezervativa: ima u njemu sva sila nosova koji trunu i zelenih, kapljiavih mukih organa. Tony je naviknuta na nervozni smijeh. Stavite se u njihov poloaj, kae im. Zamislite da ste to vi. Sad vie nije tako smijeno? U to se doba sifilis smatrao samoranjavanjem. Neki su momci iskoristili ifru VB (=venerina bolest) da ih kao oboljele poalju kui. Zbog jednog oboljenja mogao si dospjeti pred vojni sud, jednako kao da si sm sebi pucao u nogu. Ako je rana znaila bolest, kurva je znaila oruje. Jo jedno oruje u ratu spolova, u kurvanju spolova, u sirovom seksu.

Moda West upravo tomu nije mogao odoljeti kod Zenije, mislila je neko Tony: toj njezinoj sirovosti, tomu da je ona predstavljala sirovi seks, dok je Tony bila samo kuhana verzija. Prokuhana da izie opasna estina, jaka aroma svjee krvi. Zenia je bila din o ponoi, a Tony jaja za doruak, i jo ktomu u namjenskim aicama. Tu kategoriju ne bi ni Tony ba odabrala. Svih tih godina Tony se suzdravala da Westa pita ita o Zeniji. Nije ga eljela uznemiriti; isto tako, bojala se da ne dozna jo neto o Zenijinoj privlanosti, naravi i dimenzijama dotine. Ali kad se Zenia vratila, nije se mogla suspregnuti. Na rubu krize morala je znati. - Sjea se Zenije? - pitala je Westa preksino za veerom. Jeli su ribu, sole a la bonne femme1, iz Tonyne knjige Osnove francuske kuhinje, kupljene kao prilog pladnju za ribu koji je ima podsjeati na bojite kod Pourriresa. West je prestao vakati, samo na tren. - Naravno. - to je bilo ono? - rekla je Tony - Koje ono? - rekao je West. - Zbog ega si... shvaa. Zbog ega si otiao s njom. - Tony je osjetila kako je ivci bockaju u itavom tijelu. Umjesto sa mnom, pomislila je. Zbog ega si me napustio. West je slegnuo ramenima i nasmijeio se. - Ne znam - rekao je. - Ne sjeam se. Uostalom, to je bilo davno. Ona je mrtva. Tony je znala da West zna da je Zenia sve samo ne mrtva. Tono - rekla je. - Je li to bio seks? - Seks? - rekao je West, kao da je to to je upravo spomenula nekakva davno zaboravljena ali i nevana stvar s popisa za duan. - Ne, mislim da nije. Zapravo nije. - Kako to misli, zapravo nije? - rekla je Tony, otrije no to je trebala. - Zato uope razgovaramo o tome? - rekao je West. - Danas to vie nije vano. - Meni je vano - rekla je Tony tiho.

West je uzdahnuo. - Zenia je bila frigidna. Nije si mogla pomoi. Kad je bila mala, seksualno ju je zlostavljao jedan grki pravoslavni sveenik. Tony je zinula. - Grki pravoslavni? - Naime, ona je jednim dijelom Grkinja - rekao je West. - Potjee od grkih useljenika. Nikomu nije mogla ispriati to o sveeniku jer joj nitko ne bi vjerovao. Ta je zajednica bila veoma religiozna. Tony se jedva uspjela suzdrati. Osjeala je kako u njoj buja divlje i ne-badolino veselje. Frigidna! Znai, tu je priu Zenia prodala sirotom Westu! Ona se nimalo ne slae sa stanovitim povjerljivim iskazima na temu seks za koje je Zenia neko drala uputnim da ih podijeli s Tony. Seks kao golemi puding od ljiva, kao slastica prebogata okusa, ije bi slasti ona potom nabrajala a Tony sluala, iskljuena, s nosom uz okno. Sada se Tony sasvim jasno ukazuje Westbijeli vitez kako, svjestan zadatka, pumpa i daje sve od sebe ne bi li ubogu Zeniju izbavio iz uza opake vradbine koju je na nju bacio nepostojei grki pravoslavni sveenik, pri emu se Zenia osjea kao prase u blatu. Vjerojatno mu je prodavala i da je odglumila orgazam samo da bi njemu bilo milo. Neka krivnja bude dvostruka! Njemu je to, dakako, bio izazov. Zgrijati Ledenu Djevu! Prvi mukarac koji je odvajkada postigao uspjeh u istraivanju tih polarnih predjela. Ali naravno da ni na koji nain nije mogao pobijediti, jer Zenijine su igre uvijek namjetene. - Nisam znala za to - rekla je. Velikim, irom otvorenim oima netremice je gledala Westa i nastojala djelovati suutno. - No, da - rekao je West. - Njoj je bilo zaista teko govoriti o tome. - Zato si prekinuo s njom? - rekla je Tony. - Onaj drugi put. Zato si se odselio? - Poto su, eto, zali s onu stranu granice nespominjanoga, poto West sada govori, zato se ne bi jo malo okoristila! West je uzdahnuo. U njegovu se pogledu naziralo neto gotovo nalik stidu. - Da budem iskren - rekao je i zastao. - Da? - rekla je Tony.

- Ovaj, da budem iskren, ona me izbacila. Rekla je da sam joj dosadan. Tony se zgrozila nad sobom jer umalo to se nije glasno nasmijala. Moda je Zenia imala pravo: u stanovitom smislu West jest dosadan. Ali u emu jedna ena uiva, druga se dosauje: West je dosadan na isti nain kao to su dosadna djeca, a na isti je nain i zanimljiv, no ena poput Zenije nee to nikada shvatiti. Uostalom, to je prava ljubav ako ne moe podnijeti malo dosade? - Neto nije s tobom u redu? - pitao je West. - Zapela mi je kost - rekla je Tony. Tony je obuzelo kajanje. Okrutno je smatrati ovo smijenim. Nije smijeno, jer Westa je to duboko ranilo. Ustala je, zagrlila ga odostrag oko vrata i naslonila mu obraz na oskudno obraslu glavu. - Uope nisi dosadan - rekla je. - Ti si najzanimljiviji mukarac koga sam ikad poznavala. - To je iva istina, budui da je West zapravo jedini mukarac koga je Tony uope upoznala, u smislu koji se rauna. West je pruio ruku i pogladio je po glavi. - Volim te - rekao je. - Volim te puno vie nego to sam ikada volio Zeniju. Sve je to lijepo i krasno, misli Tony dok sjedi u predvorju Arnold Gardena, ali ako je to zaista istina, zato mi nije rekao da je Zenia nazvala? Moda se s njom ve vidio. Moda ga je ve dovabila u krevet. Moda su njezini zubi u njegovu vratu, upravo sada; moda mu ona sie krv dok Tony sjedi u ovom perverznom konatom naslonjau i ak ne zna gdje bi je traila, jer Zenia moe biti bilo gdje, moe raditi bilo to, a Tony jo uvijek nema nikakav trag. Ovo je ve trei hotel u kojem je pokuala. Dva prethodna prijepodneva provela je u predvorjima Astorije i Avenue Parka, bez ikakva rezultata. Jedina joj je nit onaj broj koji je West nakrabao i ostavio kraj telefona, ali nije sklona nazivati sve hotele i posluiti se njime jer ne eli Zeniju alarmirati: eli je zaskoiti. Takoer se ne eli raspitivati na recepcijama jer instinktivno zna da se Zenia posluila lanim imenom; a nakon to bi Tony pitala i doznala da tu nema gosta s tim imenom, djelovalo bi sumnjivo kad bi i dalje sjedila u predvorju. Isto tako

ne eli da je osoblje upamti, za sluaj da Zeniju kasnije nau u lokvi krvi. Zato ona samo sjedi i pokuava ostaviti dojam da eka na nekakav poslovni sastanak. Tony polazi od pretpostavke da Zenia - koja definitivno ne spada meu ranoranioce - ipak mora u neko doba ustati iz kreveta, mora se spustiti liftom u prizemlje, mora proi kroz predvorje. Naravno da je Zenia savreno u stanju ostati itav dan u krevetu ili se iuljati poarnim stubama, ali Tony stavlja ulog na zakon vjerojatnosti. Prije ili kasnije - uz pretpostavku da je ovo pravi hotel Zenia e se pojaviti. A onda to? Onda e Tony skoiti ili iskliznuti iz naslonjaa, dotapkati do Zenije, zacvrkutati pozdrav, biti ignorirana; onda e bauljati za Zenijom dok ova elegantno klizi kroz staklena vrata. Hvatajui dah, dok joj zastarjeli revolver i smijena beina builica zveckaju u torbi, na ploniku e nekako dostii Zeniju. - Trebamo razgovarati - propentat e Tony. - O emu? - rei e Zenia. Na tom e mjestu ona naprosto ubrzati korak, pa e se Tony ili morati dati u sasvim komian kas ili odustati. Ovaj je scenarij nona mora. Ve pri samoj pomisli Tony oblijeva rumenilo zbog budueg ponienja. Postoji jo jedan scenarij: u njemu je Tony uvjerljiva i okretna i Zenia biva nasamarena; u njemu se takoer odjelotvoruju neke Tonyne u veoj mjeri nasilne iako hipotetske fantazije, pa tako i uredna crvena rupa struno smjetena tono nasred Zenijina ela. Ali u ovom trenutku Tony pretjerano ne vjeruje u taj scenarij. S koncentracijom na biljeke za predavanja nema osobitu sreu, pa se vraa poslovnoj rubrici Globe and Maila i prisiljava se itati. Alsop zeb ilatso idujl. Eezudop es aravtaz. Ovo ima sasvim zadovoljavajui maarski prizvuk. Ili turski, ili kakvog kosatog plemena s Plutona. Dok Tony uiva, sputa joj se na rame neija ruka. - Tony! Napokon si dola! - Tony die pogled i priguuje miasti cijuk: nad njom se, s toplim osmijehom, nadvija Zenia. - Zato nisi prije nazvala? I zato sjedi tu u predvorju? Pa dala sam Westu broj sobe!

- Ovaaj - kae Tony. U glavi joj se komea dok sve ovo pokuava posloiti. Nekamo ga je pribiljeio i onda izgubio. Zna kakav je. - Nespretno se izvlai iz konatog naslonjaa; na njemu kao da su izrasle prianjalke. - Lijepo sam mu rekla neka te natjera da me smjesta zove - kae Zenia. - Bilo je to odmah nakon to sam te vidjela u Toxiqueu. Vjerojatno me nisi prepoznala! Ali ja sam nazvala i rekla sam mu da je jako vano. - Vie se ne smijei: poinje poprimati izraz kojeg se Tony dobro sjea, neto izmeu mrtenja i iznenadne boli, izraz koji istodobno sadri i nekakvu prijeku potrebu i njezino potiskivanje. Tony je sada na oprezu, u njoj je proradio alarm. Upravo su potvrene njezine najmranije slutnje: ovo je oito rezervna pria, pria koju su Zenia i West zajedniki isfabricirali za sluaj da Tony namirie s koje strane vjetar pue ili naleti na Zeniju na nekom nevjerojatnom mjestu, primjerice u vlastitoj spavaoj sobi. Pria kako je poruka bila namijenjena Tony, a ne Westu. Lukava pria, krcata otisaka Zenijinih apa, ali je West morao biti u dosluhu. Stvari stoje loije no to je Tony mislila. Trule je prodrla dublje. - Doi - kae Zenia. - Idemo u moju sobu, naruit u nam kavu. - Uzima Tony pod ruku. Istodobno se osvre po predvorju. To je zabrinut pogled, tovie ustraen, pogled koji nije bio predvien da ga Tony vidi. Ili moda jest? Ona izvija vrat, zuri u Zenijino jo uvijek prekrasno lice. U duhu na njega neto dodaje: malo crveno X, oznaku mjesta. Zenijina soba ni po emu nije posebna osim po prostranosti i urednosti. Urednost je atipina za Zeniju. Nikakve odjee na vidiku, nijednog kovega, nijedne toaletne torbice na polici u kupaonici, koliko Tony moe iskosa vidjeti. Kao da ovdje nitko ne ivi. Zenia svlai crni konati kaput i telefonira po kavu, zatim sjeda na trosjed s pastelno zelenim cvjetastim uzorkom, prekriuje beskonano duge noge u crnim arapama, pali cigaretu. Na sebi ima usku haljinu od vunenog derseja, ljubiastu poput pirjanih borovica. Njezine tamne oi su ogromne i, Tony sada vidi, zasjenjene umorom, ali smijeak boje ljive i dalje ironino treperi. ini se

da je ovdje oputenija nego u predvorju. Sada uzvija jednu obrvu i gleda Tony. Dugo se ne vidjesmo - kae. Tony je zbunjena. Kako ovo treba odigrati? Pokazati ljutnju bilo bi pogreno: Zeniju bi to samo upozorilo neka se uva. Tony mijea svoj unutarnji pil karata i otkriva da se ne ljuti, ne u ovom trenutku. Naprotiv, zaintrigirana je i znatieljna. U njoj prevladava povjesniarka. - Zato si se pretvarala da si umrla? emu je sluio cijeli onaj teatar s pepelom i lanim odvjetnikom? - Odvjetnik je bio pravi - kae Zenia otpuhujui dim. - On je isto tako povjerovao. Odvjetnici su jako lakovjerni. - I? - kae Tony. - I, ja sam morala nestati. Vjeruj, imala sam razlog. Nije se radilo samo o novcu! I jesam nestala, namjestila sam pet-est orsokaka za svakoga tko bi mi pokuao ui u trag. Ali onaj kreten Mitch slijedio me je u stopu, jednostavno nije htio prestati. Zbilja mi je zagoravao ivot! Bio je vraki uporan! Osim toga, imao je novaca, unajmio je ljude - i to ne amatere. Bio bi me naao, tek to nije. Ljudi su to znali, oni drugi ljudi s kojima se zapravo nisam eljela sresti. Bila sam zloesta, igrala sam skrivalicu s isporukama oruja za koje se ispostavilo da se ne nalazi tamo gdje sam ja kazala da e se nalaziti. Ne bih to preporuila tipovi koji se bave orujem znaju postati nervozni, naroito Irci. Skloni su osvetoljubivosti. Prokuili su da ne trebaju nita drugo nego drati Mitcha na oku i on e me prije ili kasnije odnekuda iskopati. On je bio taj koga sam morala uvjeriti, i to tako da odustane. Da se konano skine. - Zato Bejrut? - kae Tony. - Ako si tih godina nakanila sluajno poginuti od bombe, zar si mogla odabrati bolju adresu? - kae Zenia. - Ondje su na sve strane leali dijelovi tijela; stotine ljudi nikad nisu identificirali. - Zna da se Mitch ubio - kae Tony. - Zbog tebe. Zenia uzdie. - Tony, daj odrasti. Nije to bilo zbog mene. Ja sam bila samo izlika. Misli da je nije jedva ekao? Cijelog ivota, rekla bih.

- Pa, Roz misli da je to bilo zbog tebe - kae Tony neuvjerljivo. - Mitch mi je rekao da je spavati s Roz kao da ide u krevet s mijealicom za cement - kae Zenia. - To je okrutno - kae Tony. - Samo prenosim - kae Zenia hladno. - Mitch je bio bezveznjak. Rozi je bolje bez njega. Ovo je malkice preblizu Tonynu vlastitom miljenju. Tony otkriva da se smijei: smijei i klizi natrag, natrag u ono stanje koje tako dobro pamti. Partnerstvo. Drugarstvo. Tim. - A zato mi na tvome sprovodu? - kae Tony. - tafaa - kae Zenia. - Moralo je biti nekoga iz osobnog kruga. Stare prijateljice, shvaa. Zakljuila sam da ete vas tri uivati. A sve to zna Roz, doznat e i Mitch. Ve e se ona pobrinuti! On je bio taj koga sam ondje htjela. Ali je markirao. Shrvala ga bol, valjda. - Tamo je vrvjelo od mukaraca u trenkotima - rekla je Tony. - Jedan od njih bio je moj - kae Zenia. - Provjeravao je za mene, da znam tko je sve doao. Bilo ih je i nekoliko sa suprotne strane. Jesi plakala? - Ja ne plaem tako lako - kae Tony. - Charis je malo mrcala. - Sada se stidi onoga to su njih tri izrekle, stidi se njihova likovanja i njihove uskogrudnosti. Zenia se smije. - Charis je zbilja uvijek imala kau umjesto mozga. uje se kucanje. - Stie kava - kae Zenia. - Hoe, molim te, ti otvoriti? Tony pada na um da Zenia moda ima dva-tri razloga da ne otvara vrata, ne samo ova. Du kime joj struje trnci strepnje. Ali ovo je doista kava, donosi je nizak mukarac smeeg lica. Mukarac se smijei, Tony uzima pladanj i na raun upisuje napojnicu, onda tiho zatvara vrata i namjeta sigurnosnu bravu. Zeniju treba tititi od zla koje joj prijeti. titit e je Tony. U ovom trenutku, u ovoj sobi, sa Zenijom od krvi i mesa napokon pred sobom, Tony jedva da se sjea to je sve radila zadnjih tjedan dana - kako se u hladnom gnjevu uljala naokolo s revolverom u torbi i sebino planirala

kako e srediti Zeniju. Zato bi to ona uinila? Zato bi itko? Zenia klizi kroz ivot poput karake, poput galijuna. Ona je velianstvena, ona je jedinstvena. Ona je ledolomac. - Rekla si da mora sa mnom razgovarati - kae Tony, ne bi li se prelo na temu. - Hoe malo ruma u kavu? Ne? - kae Zenia. Uzima boicu iz mini bara, otvara i natae si izdano. Zatim se mrti i povjerljivo sputa glas. - Da, htjela sam te zamoliti za jednu uslugu. Ti si jedina kojoj se mogu obratiti, zaista. Tony eka. Alarm ponovo radi. Dobro pazi, kae u sebi. Trebala bi izii odavde, istog trena! Ali to joj se loeg moe dogoditi ako uje? Osim toga, gori od znatielje da dozna to Zenia hoe. Novac, po svoj prilici. Tony moe uvijek rei ne. - Meni jedino treba da negdje stanujem - kae Zenia. - Ne ovdje, ovdje nije dobro. Pa sam mislila, kod tebe. Samo nekoliko tjedana. - Zato? - kae Tony. Zenia nestrpljivo vrti rukama, pepeo cigarete pada na sve strane. - Jer me trae! Ne Irci, njih sam skinula. Jedni drugi. Nisu jo ovdje, nisu iz ovoga grada. Ali e se dosjetiti. Unajmit e lokalne profesionalce. - Zato onda nee pokuati i kod mene? - kae Tony. - Nije li to prvo mjesto gdje bi pogledali? Zenia se smije: poznati smijeh, topao, armantan, bezobziran, pun prezira prema tuposti blinjih. - To je zadnje mjesto! Obavili su oni domau zadau, znaju da me mrzi! Ti si supruga, ja sam biva djevojka. Nee im pasti na pamet da bi me ti primila u kuu! - Zenia - kae Tony - tko su tono ti ljudi i zato su ti za petama? Zenia slijee ramenima. - Standardna stvar. Previe znam. - Ma daj - kae Tony. - Nisam dijete. Previe o emu? I nemoj mi samo rei kako je za mene zdravije da to ne ujem.

Zenia se naginje. Sputa glas. - Da li ti ita govori ime projekt Babilon? - Ona sigurno zna da govori, zna koja je Tonyna specijalnost. - Supertop za Irak dodaje. - Gerry Bull - kae Tony. - Balistiki genij. Ubijen je. - Blago reeno - kae Zenia. - No, da. - Otpuhuje dim, gleda Tony gotovo koketno, poput plesaice s lepezom. - Nisi ga valjda ti ubila! - kae Tony uasnuto. - Ne valjda ti! - Ne moe vjerovati da je Zenia zaista nekoga ubila. Ne: ona ne moe vjerovati da osoba koja sjedi pred njom, u zbiljskoj sobi, u zbiljskom svijetu, da je ta osoba poinila ubojstvo. Takve se stvari dogaaju izvan pozornice, drugdje; one su svojstvene prolosti. Ovdje, u ovoj sobi kalifornijskih boja s pitomim namjetajem i tako neutralnoj, bile bi anakronizam. - Ja nisam - kae Zenia. - Ali znam tko jest. Pali jo jednu cigaretu, pui praktiki jednu za drugom. Zrak oko nje je siv i Tony se malkice vrti u glavi. - Izraelci - kae. - Zbog Iraka. - Nisu Izraelci - kae Zenia. - To je bio paravan. Bila sam tamo, kao dio namjetaljke. Dodue, ja sam bila samo, tono rije, glasnik; ali ti zna kako prolaze glasnici. Tony itekako zna. - Ajoj. - Moj jedini izlaz - kae Zenia gorljivo - zapravo je u tome da sve ispriam nekim novinama. Apsolutno sve! Onda nee biti nikakvog smisla da me ubiju, OK? A moglo bi i togod kapnuti, ne tvrdim da mi ne bi dolo vie nego dobro. No nitko mi nee vjerovati bez dokaza. Bez brige, ja posjedujem dokaz; ne nalazi se u ovom gradu, ali je na putu. Pa sam mislila da bih se mogla zavui kod tebe i Westa dok ne stigne moj dokaz. Znam da dolazi, znam kada. Bila bih zbilja tiha, trebala bi mi samo vrea za spavanje. Mogla bih spavati gore, u Westovoj radnoj sobi...

Tony je u hipu u stanju pripravnosti. Rije West iba je du mozga: to je klju, to Zenia zapravo eli, a odakle Zenia zna da West ima radnu sobu, i to na drugom katu? Nikad nije bila u Tonynoj kui. Ili moda jest? Tony ustaje. Noge joj podrhtavaju kao da ju je toga trena netko odvukao s ruba stijene koja tek to se nije odlomila. Kako je malo nedostajalo pa da ponovo popui! itava pria o Gerryju Bullu je prijesna la, prigodna izmiljotina. Dovoljno bi bilo proitati Jane's Defence Weekly i Washington Post i svatko bi mogao smuljati takvu priu; a znajui Tonynu slabost, njen interes za nove zaokrete u tehnologiji oruja, Zenia je zacijelo postupila tono tako. Ne postoji nikakva vendetta, nikakvi oni: nitko nije Zeniji za petama osim slubi za naplatu raun. Ona eli provaliti u Tonyn zamak, njezinu oklopljenu kuu, jedini njezin sigurni prostor, i izvui Westa odande kao da je pu. eli ga svjeeg i da se jo migolji na vrhu viljuke. - Mislim da to nee biti mogue - kae Tony nastojei da joj glas ostane miran. Mislim da sada moram poi. - Ne vjeruje mi, jel'da? - kae Zenia. Lice joj je postalo nepokretno. - E pa, slobodan ti bio komadi kreposnog zgraanja, ti mali mrklju. Zna, Tony, uvijek si bila najogavniji dvolini licemjer. Samozadovoljno dobro hranjeno jalovo malo govno s megalomanskim pretenzijama. Uvjerena si da posjeduje jednu vrst pustolovnog duha, ali samo me toga potedi! Ti si u srcu kukavica, s onom nastranom malom zbirkom ratnih oiljaka ti se zavlai u svoju graansku igraonicu, ti sjedi na jadnom Westu kao da je on tvoje osobno netom izleeno jebeno jaje! Vjerujem da on od dosade hoe iskoiti iz koe jer nikoga osim tebe nema da u njega bode onaj svoj dosadni pimpek! Isuse, kao da jebe pustinjskog mia! Zenijin uglaeni barunasti plat je spuznuo: ispod je sirova brutalnost. Upravo tako zvui aka u dodiru s tijelom. Tony stoji nasred sobe, usta joj se otvaraju i zatvaraju. Ne izlazi nikakav zvuk. Stakleni zidovi zatvaraju se oko nje. Ona mahnito misli o revolveru u svojoj torbi, uzaludnom, uzaludnom: Zenia ima

pravo, nikad ona ne bi bila kadra povui otponac. Svi njezini ratovi su hipotetski. Ona je nesposobna za stvarnu akciju. Ali Zenijin se izraz lica sada mijenja, od bijesa u lukavost. - Zna, jo uvijek imam onaj semestarski rad koji si krivotvorila. Trgovina robljem u Rusiji, zar ne? Zvui tono kao tvoj tip izmjetenog sadizma, sva ona mrtva tijela na papiru. Ti si salonski nekrofil, jel'ti jasno? Trebala bi jedanput pokuati s pravom leinom! A da naprosto gurnem taj referat u omotnicu i poaljem tvom dragocjenom Odsjeku za povijest, da se malo oko tebe zatalasaju govna, da nastane skandali? To bi mi se svialo! Koliko kota akademski integritet? Tony osjea kako joj tupi predmeti vijore oko glave, kako joj poputa tlo pod nogama. Odsjeku za povijest bilo bi drago, sav bi uivao da diskreditira i ekskomunicira. Kolege ona ima, ali ne i saveznike. Nazire se propast. Zenia je isto, nesputano zlo: eli unitenje, eli spaljenu zemlju, eli polomljeno staklo. Tony se napree da iskorakne iz situacije, da je motri kao neto to se dogodilo davno prije, kao da su ona i Zenia dva sitna lika na tronoj tapiseriji. No moda je povijest upravo to, u trenutku kad se dogaa: dvoje razbjesnjelih ljudi koji urlaju jedno na drugo. Zaboravi ceremonijal. Zaboravi dostojanstvo. Podvij rep. Na nesigurnim nogama Tony koraa prema vratima. - Zbogom - kae koliko god odluno umije; ali njezin glas i vlastitom uhu zvui kao skvianje. S bravom nastaje trenutak panike. Dok baulja van, oekuje zvjerinje reanje, tresak tekoga tijela u vrata. No ne dogaa se nita. Sputa se liftom uz udan osjeaj da se uspinje, krivuda po predvorju kao da je pijana, sudara se s konatim namjetajem. Na recepciji je grupica mukaraca, prijavljuju se. Trenkoti, torbe za spise, vjerojatno nekakav skup. Ispred nje lebdi aranman od suhog cvijea. Ona posee rukom, gleda kako to posee njezina lijeva ruka, otkida stabljiku. Neto obojeno ljubiasto. Kree prema vratima, ali otkriva da je na krivima, na onima to vode u patio s fontanom. Ovo nije izlaz. Dezorijentirana je, preokrenuta u prostoru: vizualni svijet djeluje

pobrkano. Ona voli imati stvari jasno razvrstane u glavi, ali su one sada sve samo ne razvrstane. Trpa otkinutu granicu u platnenu torbu, usmjeruje se prema izlaznim vratima, promie kroz njih, i napokon je vani, udie svjei zrak. Tamo gore bilo je previe dima. Mae glavom, pokuava je razbistriti. Ima osjeaj kao da je spavala.

52. No tako to Tony drugim dvjema ne pria, ne sasvim. Izostavlja dio o semestarskom radu, iako savjesno ukljuuje sve ostale rune stvari to ih je Zenia izgovorila o njoj. Ukljuuje revolver, koji ima stanovitu ozbiljnu teinu, a izostavlja beinu builicu, koja nema. Ukljuuje svoje sramno povlaenje. Na kraju izvjetaja pridonosi ljubiastu granicu, dokaz. - Vjerojatno sam bila malo luda - kae. - Kad sam uope pomiljala da u je ubiti. - Pa i ne toliko luda - kae Roz. - Poeljela si je ubiti, uostalom. Ona ljude navodi na to. Imala si sreu to si se otamo izvukla s oba oka, to ti ja mislim. Tono, misli Tony i pregledava svoje tijelo. Nijedan vidljiv dio ne nedostaje. - Je li ti revolver jo uvijek u torbici? - pita Charis zabrinuto. Ona ne bi eljela da tako opasan predmet bude u srazu s njezinom aurom. - Nije - kae Tony. - Poslije sam otila kui, vratila sam ga na mjesto. - Dobar plan - kae Roz. - Sada ti priaj, Charis. Ja u zadnja. Charis oklijeva. - Ne znam da li bih trebala sve ispriati. - Zato ne? - kae Roz. - Tony je ispriala. Ja u ispriati. Hajde, nemamo mi tajni! - Ovaj - kae Charis - tebi se jedan dio nee svidjeti. - K vrapcu, vjerojatno mi se itava pria nee svidjeti - kae Roz ovijalno. Glas joj je malo preglasan. Charis on podsjea na prijanju Roz, onu koja si je u

studentskom boravku u McClung Hallu znala ruem crtati lica na trbuhu i kriviti se u vrlo slobodnoj varijanti trbunog plesa. Moda Roz postaje prenervozna. - Radi se o Larryju - kae Charis, sva nesretna. Roz se istog trena otrenjuje. - U redu je, pile. Ja sam velika curica. - Nitko nije - kae Charis. - Zapravo nije. - I duboko udahne. Nakon to se Zenia onako pojavila u Toxiqueu, Charis se gotovo tjedan dana pitala to bi trebala uiniti. Odnosno, znala je to bi trebala uiniti, ali nije znala s koje bi strane krenula. Takoer, morala se duhovno osnaiti, jer susret sa Zenijom nipoto nee biti neto tek usputno. Po njezinu predvianju njih dvije e se nai isprepletene u pat situaciji. Zenia e odapinjati krvavo crvene iskre energije; njezina e crna kosa pucketati poput masnoe koja gori, one jabuice imat e boju trenje, rasvijetljene iznutra poput majih oiju pod farovima. Charis e pak biti hladnokrvna, uspravna, okruena blagim sjajem. Oko nje e biti ocrtan bijeli krug krede kako bi zle vibracije drao podalje. Podignut e ruke uvis, zazvati nebo i iz nje e izii glas nalik ciliku zvonca: to si uinila s Billyjem? A Zenia e se svijati, kriviti, opirati, ali e, poto podlegne nadmoi Charisina polja pozitivne sile, biti prisiljena ispriati. Charis jo nije bila dovoljno snana za tu kunju snage. Osloni li se samo na sebe, moda nikada nee ni biti. Morat e od svojih prijateljica posuditi oruje. Ne, ne oruje: samo oklop, jer ona sebe ne vidi kao napadaa. Ona ne eli Zeniju ozlijediti, zar ne? Samo eli da Zenia vrati ono to je ukrala: Charisin ivot, onaj dio u kojem je Billy. eli ono to joj po pravu pripada. To je sve. Pretraila je neke kartonske kutije u sobici na katu, negdanjoj ostavi, pa Zenijinoj sobi, pa Augustinoj djejoj sobi, a sada sobi za goste, ako naiu. Zapravo je to jo uvijek Augustina soba, kad doe preko vikenda. U tim se kutijama nalaze stvari koje Charis nikad nije upotrijebila i koje ve odavno namjerava dati dalje. Nala je jedan boini dar od Roz - sasvim grozne rukavice, konate s orujem od pravoga krzna: koa mrtve ivotinje, njih nikad

ne bi mogla nositi. Od Tony je nala jednu knjigu, knjigu koju je Tony sama napisala: etiri izgubljena sluaja. Radi se iskljuivo o ratu i ubijanju: septike teme, Charis se time nije u stanju baviti. Donijela je knjigu i rukavice dolje i stavila na stoli pod glavnim prozorom u dnevnoj sobi - gdje e na njih sjati sunce i raspriti ono sjenovito u njima - a kraj njih svoj geod od ametista, i sve okruila suhim laticama nevena. Tom je aranmanu, malo razmislivi, dodala bakinu Bibliju, uvijek moan predmet, i grudu zemlje iz vrta. Uz tu je zbirku meditirala po dvadeset minuta dvaput na dan. eljela je upiti pozitivne aspekte svojih prijateljica, ono ega u njoj nedostaje. Od Tony je eljela jasnou uma, od Roz superglasni metabolizam i umijee planiranja. A i njen okretni jezik, jer ako Zenia pone vrijeati Charis e znati za uzvrat smisliti neto to doista neutralizira. Od zemlje iz vrta eljela je podzemnu mo. Od Biblije, to? Bit e dovoljna ve sama bakina prisutnost: njezine ruke, njeno plavo iscjeljujue svjetlo. Latice nevena i geod od ametista trebaju te razne energije upiti u sebe i potom kanalizirati. To to je ona imala na umu bilo je neto koncentrirano, nalik laserskoj zraci. Na poslu Shanita zamjeuje da je Charis rastresenija nego inae. - Neto te mui? - kae. - Pa, na neki nain - kae Charis. - Da bacimo karte? Ovih dana planiraju interijer za novi duan. Odnosno, Shanita planira a Charis se divi rezultatima. U izlogu e stajati veliki transparent od pakpapira s imenom duana napisanim olovkama u boji, kao kad piu djeca, kae Shanita: Plitak dep. S obje strane transparenta stajat e ogroman luk, takoer od pakpapira, a s njega e visjeti zavjesa od konopa za vezivanje paketa. - Ideja je, sve treba izgledati potpuno jednostavno - kae Shanita. - Kao iz kune radinosti. Dostupno, shvaa. - Namjerava prodati runo hoblane ukrasne ormarie od javora i naruiti sasvim drukije, od neobraenih dasaka i sa avlima koji se

vide. A la ambalaa za narane, tako ih zove. - Moemo zadrati neto kamenja i biljnih gelova, ali to emo drati u pozadini, ne u izlogu. Luksuz nije nae geslo. - Shanita ima pune ruke posla jer naruuje novu robu: pribor za izraivanje presadnih lonia od recikliranog novinskog papira, pribor za izraivanje boinih kartolina od fotografija iz asopisa, kao i jo jedan pribor za kartoline koji se, izmeu ostalog, sastoji od preanog cvijea i namoenog ukrasnog papira koje potom treba osuiti fenom za kosu. Tu su jo: posude za pravljenje komposta od kuhinjskih otpadaka s ekolokim drvenim poklopcima; pribor za vezenje goblenskih prekrivaa za jastuke sa cvjetnim uzorkom iz osamnaestog stoljea kakvi, ako ih kupi gotove, kotaju pravi imetak; pa runi mlinci za kavu, prekrasni drveni mlinci s ladicom. Elektrini kuhinjski aparatii nisu vie vrisak, kae Shanita. Vratio se znoj i uljevi. - Nama trebaju stvari spomou kojih se prave stvari koje bi inae morala platiti mnogo vie - kae Shanita. Na je fokus tednja. Gospode, tu gnusobu znam napamet, itavog ivota ne radim nita drugo. Naime, nitko mi jo nije kazao to moe izraditi od milijun gumenih poveznica. Odluila je promijeniti i njihovu radnu odjeu: umjesto pastelnih cvjetnih uzoraka imat e na sebi tesarske pregae od be platna i etvrtaste kape sloene od pakpapira. Olovka iza uha upotpunit e novi izgled. - Mi mislimo ozbiljno, u tom smislu - kae Shanita. Premda izraava divljenje, jer svaku kreativnost treba podravati a ovo je u svakom sluaju kreativno, Charis nije sigurna da e se uklopiti. Bit e povucipotegni, no morat e pokuati: jer koji drugi poslovi uope postoje, osobito za nju? Moda ak ne bi mogla nai ni arhivarski posao; ne znai da ga eli, jer ne smatra da je abeceda primjeren nain za razvrstavanje bilo ega. Ako ostane, morat e biti energinija; morat e drati stvari u svojim rukama. Prodavati aktivno. Shanita kae da su usluga i kompetitivna prodaja lozinka za budunost. To, i to manji reijski trokovi. Barem nemaju dugova. - Hvala Bogu, nikad nisam imala mnogo zajmova - kae Shanita. - Banke mi ih nisu dale, eto zato.

- A zbog ega? - kae Charis. Shanita odmahuje kosom - danas joj visi u jednom jedinom dugakom sjajnom uvojku - i prezirno je gleda. - Moe triput pogaati. Poslijepodne nakratko prekidaju posao; Shanita kuha aj od limuna iz skladita i baca karte za Charis. - Veliki dogaaj u bliskoj budunosti. To to ja vidim je... tvoja karta je Kraljica kale, jel' tako? Preko nje je Prvosveenica. Da li to neto znai?

- Da - kae Charis. - Hou li pobijediti? - to li je sad ovo pobijediti? - kae Shanita i smijei joj se. - Prvi put ujem od tebe tu rije. Moda je vrijeme da je pone upotrebljavati. - Zuri u karte i stavlja jo nekoliko. - Izgleda nekako kao pobjeda. Svakako, ti ne gubi. Ali! Tu je jedna smrt. Ne moe se zaobii. - Ne Augusta! - kae Charis. Pokuava i sama vidjeti: Kula, Kraljica Maeva, arobnjak, Luda. Ali karte su neto to njoj nikad nije ilo od ruke. - Ne, ne, ak ni blizu nje - kae Shanita. - Ovo je starija osoba. Starija od nje, hou rei. Dodue, ima neke veze s tobom. Ti nee vidjeti tu smrt kad se bude dogodila, ali e je ti otkriti. Charis je zdvojna. Billy, sasvim sigurno. Ona e otii do Zenije i Zenia e joj rei da je Billy umro. Od toga je uvijek strahovala. No bolje tako, nego ne znati. Postoji u tome i dobra strana, jer kada doe na nju red za prijelaz i kad se bude nala u mranom tunelu u peini, na amcu, i vidjela svjetlost ispred sebe, Billyjev e glas biti prvi koji e zauti. On e biti taj koji e joj pomagati, na drugoj strani. Bit e ondje zajedno, a ne bi je mogao tako susresti da nije prethodno umro. Pomae joj to to zna da je Prvosveenica preko nje. Takoer, to se slae, jer je napokon stigla do odabranog dana, pravoga dana za suoenje sa Zenijom. Shvatila je to im je ustala, im je zabola svoju dnevnu pribadau u Bibliju. Igla je izabrala Otkrivenje, 17, poglavlje o velikoj Bludnici: ena je bila obuena u

grimiz i skrlet i nakiena zlatom i dragim kamenjem s biserima. U ruci je drala zlatnu au punu odurnosti i neistoe svoga bluda. Na njezinu je elu bilo napisano ime - TAJNA: 'VELIKI BABILON', MAJKA BLUDNIC I ODURNOSTI ZEMALJSKIH. Iza Charisinih zaklopljenih vjea oblik je postao odreen - grimizan na rubovima, uz iskrenje dijamantno otra svjetla. Lice nije mogla vidjeti: no tko bi to drugi mogao biti ako ne Zenia? - Zato sam mislila da je ono bilo tako... pa, tako tono - kae Charis Tony. - to je bilo tono? - kae Tony strpljivo. - Ono to si rekla. O projektu Babilon. Hou rei, to ne bi mogla biti obina sluajnost, zar ne? Tony otvara usta kako bi rekla da bi mogla, ali ih opet zatvara jer je Roz trkne nogom ispod stola. - Nastavi - kae Roz. Charis gacka kroz grad, udie mulj iz zraka. Kraj BamBoo Cluba s karipskim porno grafikama, kraj Zefira sa koljkama i kristalima, duana po kojemu obino vrlja no danas hita kraj njega jedva ga i pogledavi, kraj prodavaonice Dragon Lady Comics: uri se jer joj je vrijeme ogranieno. Ovo je njena pauza za ruak. Obino ne odlazi na dugu pauzu jer u doba ruka imaju najvie posla, ali su zatvorile na nekoliko dana dok ne postave nove tezge i lukove od pakpapira kamo treba, pa danas moe napraviti iznimku. Zamolila je Shanitu dodatnih pola sata, ostat e toliko dulje kad ponovo otvore duan. Tako e imati vremena da stigne do Arnold Gardena, da se vidi sa Zenijom i pita to to mora pitati, da izvue odgovor. Uz pretpostavku da je Zenia u hotelu, naravno. Moe i ne biti. Kad se jutros spremala i prala u svojoj kupaonici s propuhom, Charisi je palo na um da dodue zna ime hotela, ali ne i broj sobe. Mogla bi otii u hotel i malo se osvrnuti, hodati po hodnicima i opipavati kvake; moda bi dodirujui metal pokupila elektrine silnice, osjetila Zenijinu prisutnost u vrcima prstiju na onim

pravim vratima. Ali hotel e biti pun ljudi, a ti drugi ljudi e stvarati statiki elektricitet. Mogla bi se vrlo lako zabuniti. A onda joj je na skeli za kopno sinulo da e jedna osoba sasvim sigurno znati broj Zenijine sobe. Znat e ga Rozin sin Larry, jer je Charis vidjela njih dvoje kako zajedno ulaze u hotel. - To je dio koji ti nisam htjela ispriati - kae Charis Rozi. - Onoga dana u Toxiqueu ja sam ekala prekoputa, u Kafay Nwaru. Vidjela sam ih kad su izili. Slijedila sam ih. Zeniju i Larryja. - Ti si ih slijedila? - kae Roz, kao da ih je jo netko slijedio i ona zna tko. - Samo sam je htjela pitati za Billyja - kae Charis. Roz je tape po ruci. - Naravno da si to htjela! - Vidjela sam ih kako se ljube na ulici - kae Charis kao da se ispriava. - U redu je, srce - kae Roz. - Nemoj se brinuti za mene. - Isuse! - kae Tony zadivljeno. - Mnogo si lukavija nego to sam mislila! Predodba o Charis koja se ulja za Zenijom ispunja je uitkom jer je tako nevjerojatna. Na koga god da Zenia moda posumnja da je slijedi, to sto posto sigurno ne bi bila Charis. Kad je Charis jutros stigla u duan i kad je Shanita izila po neki sitni u banku, nazvala je Rozin kuni broj. Ako se itko uope javi, bit e to Larry jer su u to doba blizanke u koli a Roz na poslu. Imala je pravo, javio se Larry. - Halo, Larry, ovdje teta Charis - rekla je. Bilo joj je glupo samu sebe zvati teta Charis, no takav je obiaj uvela Roz kad su djeca bila mala i nikad nije bio naputen. - O, bok, teta Charis - rekao je Larry. Zvuao je bunovno. - Mama je na poslu. - Da, ali ja sam htjela govoriti s tobom - rekla je Charis. - Traim Zeniju. Zna Zeniju, moda je se sjea, onda si bio mali. (Koliko mali? pita se. Ne vie jako mali. Koliko mu je Roz uope ispriala o Zeniji? Ne previe, nada se.) Bile smo zajedno na fakultetu, sve tri. Trebam se s njom nai u Arnold Gardenu, ali sam izgubila broj sobe. - Ovo je krupna la: zbog toga je pee savjest, a istodobno se

ljuti na Zeniju to ju je dovela u takvu situaciju. Upravo se o tome radi kod Zenije: ona te vue nadolje, na vlastitu razinu. Nastala je duga stanka. - Zato pitate mene? - napokon je oprezno rekao Larry. - Ah - rekla je Charis igrajui na svoju uobiajenu neodreenost - ona zna da ja imam jako loe pamenje! Zna da sam prilino neorganizirana. Kazala je neka nazovem tebe ako ga izgubim. Ti e znati, kazala je. ao mi je ako sam te probudila - dodala je. - To je bilo prilino glupo - rekao je Larry. - Nisam ja njen servis za telefonske poruke. Zato jednostavno ne nazovete hotel? - Bilo je to neuobiajeno grubo za Larryja. U pravilu je on pristojniji. - Ma nazvala bih - rekla je Charis - ali, shvaa, ona danas ima drukije prezime nego prije, a ja sam ga naalost zaboravila. - Ovo je pretpostavka - to o novom prezimenu - ali tona. Tony je jednom rekla da Zenia vjerojatno svake godine ima novo ime. Roz je rekla, ne, svakog mjeseca, vjerojatno je ulanjena u klub Ime mjeseca. - Ona je u sobi 1409 - rekao je Larry mrzovoljno. - O, samo da zapiem - rekla je Charis. - 1-4-0-9. - Htjela je zvuati to klimavije i zaboravnije, to slinije smuenoj staroj kokoi, to dalje od primisli na prijetnju. Nije htjela da Larry telefonira i upozori Zeniju. Ne promie joj znaenje broja sobe. Zna da hoteli nikada ne iskazuju trinaesti kat, ali on svejedno postoji. etrnaesti kat je zapravo trinaesti. Zenia je na trinaestom katu. Ali nesrei toga broja moda je protutea srea broja 9, jer je devet broj Boice. Ali nesrea e prionuti uz Zeniju, a srea uz Charis, jer je Charis u srcu ista - ili bar pokuava biti - a Zenia nije. Raunajui u glavi i zaodijevajui se svjetlom, Charis stie do hotela Arnold Garden, prolazi ispod zastrane tende i ulazi kroz svjetlucava staklena vrata s mjedenim obrubom kao da sve to nije nita. Jedan trenutak stoji u predvorju, hvata dah, orijentira se. Ovo predvorje nije loe. Premda je tu mnogo namjetaja od ubijenih ivotinja, drago joj je to imaju

i jednu vrst vegetacijske oltarne slike: osueno cvijee. A kroz staklena vrata u stranjem dijelu vidi se dvorite s fontanom, iako sama fontana nije ukljuena. Charis voli vidjeti da se urbani prostori vie okreu prirodi. Odjedom je spopada uznemirujua pomisao. to ako Zenia nema duu? Takvi ljudi sasvim sigurno postoje, jer u ovom trenutku na zemlji ivi kudikamo vie ljudskih stvorova no ikad prije, sve otkako postoji ljudski rod: pa ako se due recikliraju, onda su sasvim sigurno neki ljudi koji danas ive ostali bez nje, kao u onoj igri sa stolcima. Moda meu njih spada Zenia: bez-duna. Kao nekakva ovojnica. U tom sluaju, kako e Charis moi ita uiniti s njom? Od te pomisli Charis stoji kao skamenjena nasred predvorja. Ali sada joj nema natrag. Ona zaklapa vjee i predouje si svoj oltar s rukavicama i zemljom i Biblijom i priziva njihovu mo; zatim otvara oi i eka znak. U jednom kutu predvorja je stajaa ura. Tek to nije podne. Charis eka sve dok se obje kazaljke ne poravnaju, pokazujui ravno prema gore. Tada ulazi u lift. Kako proe koji kat, srce joj udara sve bre. Na etrnaestom katu, zapravo trinaestom, ona stoji pred sobom 1409. Crvenkasto sivo svjetlo probija kroz pukotinu ispod vrata i opipljivom je snagom odguruje natrag. Ona stavlja dlan na drvenu plohu vrata to treperi od nijeme prijetnje. Kao vlak koji prolazi u daljini, kao polagana eksplozija daleko odavde. Zenia je sigurno tu. Charis kuca. Nakon dvije-tri sekunde - tijekom kojih osjea kroz virilicu Zenijino oko na sebi - Zenia otvara vrata. Na sebi ima hotelski ogrta za kupanje i kosa joj je omotana runikom. Zacijelo se tuirala. ak s tim frotirskim turbanom na glavi nia je nego to Charis pamti. To je olakanje. - Pitala sam se kada e stii ovamo - kae. - Da? - kae Charis. - Kako si znala? - Larry mi je rekao da si na putu. Ui. - Glas joj je bezizraajan, lice umorno. Charis je iznenaena koliko staro djeluje. Moda zato to je bez minke. Da se

Charis nije u meuvremenu opametila to se tie slinih zakljuaka, pomislila bi da je bolesna.

Soba je u kaosu. - Samo tren - kae Tony. - Ponovi ovaj dio. Bila si ondje u podne i soba je bila u kaosu? - Uvijek je bila neuredna dok je ivjela sa mnom na Otoku - kae Charis. Nikad ne bi pomogla oko sua ili bilo ega. - Ali kad sam ja bila ondje, neto ranije, sve je bilo zaista uredno - kae Tony. Krevet je bio pospremljen. Sve. - E pa, nije - kae Charis. - Jastuci na podu, krevet sav ispreturan. Prljave alice od kave, krumpir-ipsi, odjea na sve strane. Na stoliu je bilo razbijenog stakla, na prostirci takoer. Izgledalo je kao da se cijele noi tulumarilo. - Sigurna si da je to ista soba? - kae Tony. - Moda se razljutila i razbila nekoliko aa. - Vjerojatno se vratila u krevet - kae Roz. - Kad si ti otila. Sve tri razmatraju te mogunosti. Charis nastavlja: Soba je u kaosu. Cvjetaste zavjese napola su zatvorene kao da ih je tko maloprije primaknuo radi svjetla. Zenia prekorauje preko predmeta razbacanih po podu, sjeda na trosjed i uzima jednu od desetak cigareta to lee meu srom na stoliu. - Znam da ne bih trebala puiti - mrmlja kao da govori sama sebi - ali sada je sve ionako svejedno. Sjedni, Charis. Drago mi je to si dola. Charis sjeda u naslonja. Ovo nije sraz pun naboja kakav je zamiljala. Zenia joj ne pokuava izmaknuti; ako ita, ini se da joj je lagano drago to je Charis ovdje. Charis podsjea samu sebe da treba doznati o Billyju, gdje je, je li iv ili mrtav. No teko je koncentrirati se na Billyja: jedva se sjea kako Billy izgleda, dok Zenia naprotiv sjedi tu u sobi. udno ju je napokon vidjeti uivo. Sada se Zenia beskrvno smijei. - Ti si bila tako dobra prema meni. Uvijek sam ti se kanila ispriati to sam onako otila a da se nisam oprostila. To je bilo

veoma nepaljivo. Ali postala sam previe ovisna o tebi. Putala sam da me ti lijei, umjesto da sama uloim u to energiju. Naprosto sam se trebala nekamo maknuti, biti sama da se mogu koncentrirati na sebe. Radi se o... shvaa, dobila sam neku vrst poruke. Charis je zapanjena. Moda krivo prosuuje Zeniju, sve ove godine. Ili se moda Zenia promijenila. Ljudi se mogu promijeniti, mogu odabrati, mogu se preobraziti. U to je duboko uvjerena. Sada vie ne zna to bi mislila. - Zapravo nisi imala rak - kae konano. Nema namjeru predbacivati. Samo mora biti sigurna. - Nisam - kae Zenia. - Ne ba. Ali ja jesam bila bolesna. To je bila duhovna bolest. I sada sam bolesna. - Zastaje, ali Charis ne pita od ega, pa ona nastavlja: - Zato sam se vratila, zbog zdravstvene skrbi. Nigdje drugdje ne mogu si priutiti lijeenje. Rekli su mi da umirem. Dali su mi est mjeseci. - O, to je zbilja loe - kae Charis. Promatra Zenijine rubove da vidi koje je boje njeno svjetlo, ali ne uspijeva razaznati. - Je li rak? - Ne znam da li ti trebam rei - kae Zenia. - U redu je - kae Charis, jer to ako ovaj put Zenia govori istinu? to ako doista umire? Koa oko oiju zbilja joj je sivkasta. Charis moe u najmanju ruku uti o emu se radi. - Pa, ustvari, imam AIDS - kae Zenia i uzdie. - Zbilja glupo. Prije nekoliko godina imala sam jednu runu naviku. To sam zaradila od prljave igle. Charis ostaje bez daha. Ovo je grozno! to e biti s Larryjem? Hoe li i on dobiti AIDS? Roz! Roz! Doi, brzo! Ali to bi Roz mogla uiniti? - Ne bih imala nita protiv da neko vrijeme budem negdje gdje je mir - kae Zenia. - Samo da sredim stvari u glavi, prije, shvaa. Negdje gdje je kao na Otoku. Charis osjea poznati trzaj, staru kunju. Moda nema nade za Zenijino tijelo, ali tijelo nije jedini imbenik. Mogla bi Zeniju uzeti sebi, kao neko. Mogla bi joj

pomoi da krene prema prijelazu, mogla bi je okruiti svjetlom, mogle bi zajedno meditirati... - A moda u se jednostavno izblendati - kae Zenia tiho. - Postoje pilule, ili neto drugo. Ionako mi je sudbina zapeaena. Hou rei, emu onda ekati? Charisi naviru u grlo poznati sentimenti. Ma ne, mora pokuati, mora nastojati pozitivno... Ve otvara usta da izgovori poziv: Da, samo ti doi, ali je neto zaustavlja. Nain na koji je Zenia gleda: napeto, glave nagnute u stranu. Tako ptica odmjerava crva. - Zato si se pretvarala da ima rak? - kae. Zenia se smije. ustro se uspravlja na trosjedu. Vjerojatno zna da je izgubila, vjerojatno zna da joj Charis ne vjeruje za AIDS. - OK - kae. - Pa da rijeimo tu stvar. Kaimo ovako: htjela sam da me pusti u kuu, a to se inilo najbrim nainom. - To je podlo - kae Charis. - Ja sam ti vjerovala! Bila sam jako zabrinuta za tebe! Pokuavala sam te spasiti! - Tako je - kae Zenia veselo. - Ali ne brini, patila sam i ja. Da sam morala popiti jo jednu au onog smrdljivog soka od kupusa, ta bi me dokrajila. Zna to sam napravila kad sam stigla na kopno? im se ukazala prva prilika otila sam i pojela ogroman tanjur pomfrita i fini prijesni soni biftek. Dolo mi je da ga udiem, toliko sam eznula za crvenim mesom! - Ali od neega si zbilja bila bolesna - kae Charis s nadom. Aure ne lau, a Zenijina je imala u sebi bolest. Osim toga, ne eli vjerovati da je ba svaki komad onog povra bio potraen. - Ima jedan trik, tek toliko da zna - kae Zenia. - Jednostavno izbaci iz prehrane sav vitamin C i dobije poetne simptome skorbuta. Skorbut nitko ne oekuje, ne u dvadesetom stoljeu, pa ga niti ne uoi. - Ali ja sam te hranila s puno vitamina C! - kae Charis. - Probaj gurnuti prst u grlo - kae Zenia. - Radi bez greke.

- Ali zato? - kae Charis bespomono. - Zato sve to? - Osjea se tako izvaranom - izvarana je njezina dobrota, njezina pripravnost da bude usluna. Osjea se kao budala. - Zbog Billyja, naravno - kae Zenia. - Nije tu bilo nieg osobnog u odnosu na tebe: ti si bila samo sredstvo. Htjela sam mu doi u blizinu. - Bila si zaljubljena u njega? - kae Charis. Barem bi to bilo razumljivo, barem bi u svemu bilo neeg pozitivnog, jer ljubav je pozitivna sila. Da je netko zaljubljen u Billyja, to ona moe razumjeti. Zenia se smije. - Ti si okorjeli romantik. U svojim godinama ve bi trebala malo vie znati. Ne, nisam bila zaljubljena u Billyja, iako je seks bio zabavan. - Zabavan? - kae Charis. - Prema njezinu iskustvu seks nikad nije bio zabavan. Ili se nije dogaalo nita, ili je bolio; ili bi te potpuno obuzeo i doveo u opasnost; i zato ga je sve te godine izbjegavala. Ali zabavan nije bio. - O, da - kae Zenia - moda te iznenauje to je nekim ljudima zabavan. Tebi nije, to mi je jasno. Prema onom to je Billy govorio, ti ne bi znala to znai pojam zabavan makar zabola nos u njega. On je bio tako gladan malo dobrog seksa, zaskoio me je takorei im sam ula u onu tvoju straaru. to misli, a to smo nas dvoje radili dok si ti u gradu drala one dosadne satove joge? Ili dok si dolje u kuhinji spremala za nas doruak, ili vani hranila one prolupane kokoi? Charis zna da ne smije plakati. Za Billyja je Zenia moda znaila seks, ali Charis je znaila ljubav. - Billy me je volio - kae nesigurno. Zenia se smijei. Razina njezine energije sada je visoka, tijelo joj zuji poput pokvarenog tostera. - Nije te Billy volio. Daj se probudi! Ti si bila besplatna klopa! Jeo je na tvoj raun ak i kad je imao novaca; on je dilao ha, ali vjerujem da je i to prolo savreno mimo tebe. Ako ba mora znati, rekao je da si krava. Rekao je da si tako glupa da e roditi maloumno dijete. Rekao je da si stopostotna mrzla pizda, citiram.

- Billy nikad ne bi rekao tako neto - kae Charis. Kao da se oko nje stee mrea od uarenih otrih iica i siune opekline prodiru joj u kou. - Rekao je da je eviti tebe isto to i eviti repu - nastavlja Zenia nemilosrdno. A sada me sluaj, Charis. Ovo je za tvoje dobro. Ja te poznam i znam kako provodi vrijeme. Oblai se u kostrijet. Glumi pustinjaka. Cvilata naokolo za Billyjem. On je tebi samo izlika, omoguuje ti da izbjegava vlastiti ivot. Rijei ga se. Zaboravi ga. - Ne mogu ga zaboraviti - kae Charis jedva ujnim glasom. Kako moe mirno sjediti i putati da Zenia trga Billyja na komadie? Uspomenu na Billyja. Ako toga nestane, to njoj ostaje od cijelog tog vremena? Nita. Praznina. - Jasno i glasno, on nije bio toga vrijedan - kae Zenia. Zvui razdraeno. - Zna radi ega sam ja zapravo dola tamo? Da ga prekupim. - Prekupi? - kae Charis. Jedva se moe koncentrirati; kao da je pljuskaju po licu, po jednoj strani pa po drugoj. Okreni drugi obraz. Ali koliko esto? - Prekupim, kao to se prekupljuje stoka - kae Zenia kao da objanjava djetetu. - Billy je postao dounik. Vratio se u Sjedinjene Drave i odcinkao sve svoje male bombake prijatelje, one koji su ostali ovdje. - Ne vjerujem ti - kae Charis. - Ba me briga da li mi vjeruje ili ne - kae Zenia. - Svejedno je istina. Uvalio je svoje prijatelje da izvue svoj vrati i dobije malo love. Isplatili su ga tako to su mu osigurali novi identitet i bijedan posli treerazrednog pijuna. Dodue, nije se osobito iskazao. Kad sam zadnji put naletjela na njega, u Baltimoreu ili gdje ve, bio je prilino deziluzioniran. Propali droga, slinavi pijanac, a i elav je. - To si mu ti uinila - ape Charis. - Ti si ga upropastila. - Zlatni Billy. - Sere - kae Zenia. - To je i on rekao, ali nisam mu trebala ak ni malo jae zavrnuti ruku! Samo sam mu rekla izmeu ega se moe odluiti. Billy se mogao odluiti ili za to, ili za neto mnogo gore. U stvarnom svijetu veina ljudi se odluuje za vlastitu kou. S time moe raunati, devet puta od deset.

- Radila si za Mounties - kae Charis. Ovo je najtee povjerovati - ne uklapa se u sliku. Zenia na strani reda i zakona! - Ne ba - kae Zenia. - Uvijek radim samostalno. Billy je bio naprosto jedna prilika koja mi se ukazala. Te licemjerne liberalne grupice ah-pomozimojadnom-dezerteru bile su provaljene do uiju, a ja sam imala veze pa sam mogla virnuti u dosjee. Sjeala sam te se iz McClung Halla - imali su i tvoj dosje, shvaa, iako sam im rekla, emu bacati papir, a da se i ne spominje teko zaraeni novac poreznih obveznika, kao da ima dosje o staklenki elea - i raunala sam na to da e me se sjetiti. Nije bilo teko organizirati ljivu na oku i nacrtati se na tvojoj jogi. K vragu, ostalo si uinila ti! A sada, ako nema nita protiv, ja bih se obukla. Imam posla. Usput reeno. Billy ivi u Washingtonu. Ako eli upriliiti radostan susret s davno izgubljenom keri, rado u ti dati njegovu adresu. - Mislim da je neu - kae Charis. Noge joj drhte; u jednom trenu obuzima je strah kako e ustati. Izbrii vrpcu, kae u sebi, ali se vrpca ne brie. Ona shvaa da ne posjeduje nikakvo oruje, nikakvo oruje koje e djelovati protiv Zenije. Na svojoj strani Charis ima jedino elju da bude dobra, a dobrota je odsutnost, odsutnost zla; Zenia pak ima stvarnu priu. Zenia slijee ramenima. - Tvoja stvar. Da sam na tvome mjestu, prekriila bih ga najdebljom olovkom. - Mislim da ne mogu - kae Charis. - Kako izvoli - kae Zenia. Sada ustaje, prilazi plakaru, poinje pregledavati haljine. Ima jo neto to Charis eli doznati, pa prikuplja svu snagu da postavi to pitanje. - Zato si ubila moje kokoi? One nisu nikome nita skrivile. - Nisam ja ubila tvoje jebene kokoi - kae Zenia okreui se. Kao da je ovo zabavlja. - Billy ih je ubio. I uivao je u tome. Iuljao se prije zore dok si ti jo pajkila i prerezao im vratove noem za kruh. To im je ista usluga, rekao je, spas iz one tvoje zasmraene kokoje duegupke gdje si ih drala. No istina glasi, on

ih je mrzio. I ne samo to, smijao se kao lud jer je zamiljao kako e to izgledati kad ti ue u kokoinjac i nae ih. Neka vrst psine. Bilo mu je ba uzbudljivo. U Charisinoj nutrini neto puca. Gnjev potpuno preuzima vlast. Ona eli Zeniju stiskati, stiskati i stiskati oko vrata sve dok poput vode iz spuve ne istee cijeli Charisin ivot, onaj ivot to si ga zamiljala, sve ono dobro u njezinu ivotu koje je Zenia ispila. estina vlastite reakcije ispunja je oajem, ali se ne moe obuzdati. Osjea kako joj je tijelo ispunjeno i okrueno uarenim svjetlom; iz nje izrastaju plamena krila. A zatim se nalazi iza cvjetaste zavjese, kraj balkonskih vrata, izvan svoga tijela: promatra. Tijelo stoji ondje. Sada njime vlada netko drugi. To je Karen. Charis je dobro vidi: tamna jezgra, sjena, dugaka raupana kosa, sada je narasla, postala je ogromna. Sve ovo vrijeme, sve ove godine ekala je ovakav trenutak, trenutak kad e se moi vratiti u Charisino tijelo i iskoristiti ga da ubije. Ona pokree Charisine ruke prema Zeniji, ruke to titraju plavim svjetlom; nesavladivo je snana, poput nijema vjetra obara se na Zeniju, gura je natrag, ravno kroz vrata balkona i razbijeno staklo prti na sve strane poput leda. Zenia je grimizna i crvena i bljeti poput dragulj, ali nije dorasla sjenovitoj Karen. Ona podie Zeniju u zrak - Zenia je lagana, uplja, prepuna bolesti i trulei, bez znaaja i krhka poput papira - i baca preko ograde; motri kako lepra prema dolje, niz kulu, kako udara u rub fontane i rasprskava poput stare bundeve. Sakrivena iza cvjetastih zavjesa, Charis vie plaljivo, Ne! Ne! Ne krvoprolie, ne psi to prodiru dijelove u dvoritu, ne eli ona to. Ili moda eli? - Uostalom, sve je to davna prolost - kae Zenia u razgovornom tonu. Charis je opet u svojem tijelu, vlada njime, pokree ga put vrata. Nita se ipak nije dogodilo. Sigurno se nije nita dogodilo. Ona se okree i gleda Zeniju. Crne linije isijavaju iz nje poput niti paukove mree. Ne. Crne linije smjeraju prema njoj, obavijaju je; uskoro e biti zapletena. U njihovu sreditu lepra njena dua: blijeda nona leptirica. Ona ipak ima duu.

Charis prikuplja svu svoju snagu, sve svoje unutarnje svjetlo: priziva ih da joj pomognu u tome to mora uiniti, jer e za to biti potreban silan napor. Ma to da je Zenia uinila, ma koliko zla bila, njoj je potrebna pomo. Potrebna joj je pomo od Charis, na duhovnom planu. Otvaraju se Charisina usta. - Opratam ti - uje samu sebe kako govori. Zenia se srdito smije. - to ti sebi umilja, tko si? Boli mene krasni kurac da li mi oprata ili ne! Moe si svoje opratanje uredno zabiti u dupe! Nai si mukarca! Nai si ivot! Charis vidi svoj ivot kao to ga vjerojatno vidi Zenia: prazna kartonska kutija prevrnuta uz cestu, a u njoj nikoga. Nikoga vrijednog spomena. Od svega je ovo na neki nain najbolnije. Ona priziva svoj geod od ametista, zatvara oi, vidi kristal. - Imam ja ivot kae. Ispravlja ramena, okree okruglu kvaku, suspree suze. Ne prije no to nesigurnim korakom hoda kroz predvorje prema izlazu iz hotela, Charisi pada na um da Zenia moda lae. Moda je lagala o Billyju, o kokoima, o svemu. Lagala joj je ve i prije, i to jednako uvjerljivo. Zato ne bi lagala i sada?

53. Roz se naginje u stranu i grli Charis jednom rukom. - Naravno da je lagala. Ne bi Billy tako neto rekao. - to ona zna o Billyju? Nema blijedog pojma, nikada ga nije vidjela, no voljna je, u nedostatku dokaza, odluiti se u njegovu korist jer to je nita ne kota, a ionako eli razvedriti atmosferu. - Zenia je naprosto pakosna. Ona govori takve stvari samo iz nekog stokletog tosa. Htjela te najediti, nita drugo. - Ali zato? - kae Charis, na rubu suza. - Zato, zato je to rekla? Bila je tako negativna. Zbilja me je zaboljelo. Sada ne znam to da mislim. - Ma sve je OK, curo - kae Roz i jo jednom grli Charis. - Neka ide k jarcu! Nju neemo pozivati na roendane, jel'da?

- Za boga miloga - kae Tony, jer Roz uvijek pretjera, a ova je scena ionako odve djetinjasta za Tonyn ukus. - Stvar je kritina! - Da - kae Roz pribirui se - znam da je. - Ja zbilja imam ivot - kae Charis trepui mokrim oima. - Ti ima bogat unutarnji ivot - kae Tony odluno. - Bogatiji nego veina ljudi. - Onda kopa po torbi, nalazi zguvani rupi i daje joj. Charis ispuhuje nos. - Sada sam ja na redu - kae Roz. - Mme. Zrela Jedra Figura susree Kraljicu Noi. Mjereno skalom uitka, prigoda je ispod nule. Roz je u svojoj kancelariji, hoda, hoda. Na pisaem stolu lee fascikli, i oni u vezi s projektima i oni u vezi s dobrotvornim donacijama: jetra, bubrezi, plua, srca, svi zahtijevaju komad panje, a da se i ne spominju beskunice i zlostavljane supruge, ali svi e morati priekati, jer da bi se davalo mora se najprije stei, novac ne raste na stablu. Zapravo bi trebala razmiljati o projektu Rubikon kako ga je prezentirala ekipa Mi za va izgled. Njihov koncept je naslovljen Ruevi za devedesete, to Boyce kae da svatko iv ita kao Zubno ljepilo za devedesetogodinjake. Ali Roz nije u stanju zagristi u to, previe je zauzeta drugim stvarima. Previe zauzeta? Opsjednuta! Njeno tijelo je uarena pe na hormonsko gorivo, unutranjost glave nalik je na perilicu za auta, sve one etke zvrje naokolo, sapunica prti, vidno polje je zamagljeno. Zenia je u lovu, a sam Bog zna gdje! Moda se upravo sada uspinje po zidu ove zgrade, a na nogama su joj sisaljke kao kod muha. Roz je pojela sve Mozart kugle, popuila je najzadnjiju cigaretu, a jedna od Boycevih slabih strana, zapravo jedna jedina, jest to da on ne pui pa mu se ne moe uvui i icati ik, hopla, pardon za dvosmislenost, njegova su plua u svakom sluaju ista kao suza. Moda ona nova recepcionistica na glavnom ulazu - Mitzi, Bambi? - ima rezervnu kutiju na dnu ladice, mogla bi joj telefonirati, ali kojeg li ponienja, Madame Gazdarica grebe zidove u panici za pljugom.

Naime, u ovom trenutku ne eli izii iz zgrade jer otprilike u to doba naziva detektivka Harriet. Roz ju je zamolila da svakog dana u tri poslijepodne javlja kako napreduje istraga. - Suavamo krug - bilo je jedino to je Harriet imala kazati prvih nekoliko dana. No juer je rekla: - Dvije su mogunosti. Ili King Eddie, ili Arnold Garden. Ljudi koje smo uspjeli... ljudi koji su bili tako ljubazni i identificirali fotografiju apsolutno su svaki ponaosob sigurni da je to ona. - Zato mislite da morate birati? - rekla je Roz. - Molim? - rekla je Harriet. - Kladim se u to god hoete da je uzela sobu u oba hotela - rekla je Roz. - Njoj je to slino! Dva imena, dvije sobe. - Svaka lisica kopa si otvor za uzmak. - Koji su brojevi soba? - Jo emo malo provjeriti - rekla je Harriet oprezno. - Obavijestit u vas. Oito si je predoila vrlo neeljenu situaciju: Roz upada nepoznatoj osobi u sobu, razbacuje namjetaj, sipa optube, riga vatru, a Harriet ima na vratu parnicu jer je dala pogrean broj. Zato se Roz sada vrti kao pikor u loncu, ma tko ili to on bio. Njena majka je znala, jer je to njezin izraz. Negdje u primozgu ona zapisuje da o tome priupita Boycea, stresa se, sjeda za pisai stol i otvara fascikl s materijalom Ruevi za devedesete koji je Boyce prouio i popratio biljekama. Financijski plan joj se svia, sviaju joj se i projekcije, ali Boyce ima pravo, ime je pogreno budui da ona kani proiriti asortiman. Sjenilo za oi koje istodobno skuplja oteene vjee bilo bi puni pogodak, Roz bi tako neto odmah kupila; a ako bi ona kupila neku stvar, sto posto je sigurno da bi je kupile i mnoge druge ene ako je cijena u redu. A drugo, Devedesete se moraju brisati. Do sada se devedesete nisu iskazale, premda je prola tek jedna godina, emu dakle naglaavati injenicu da su tu svi zaglibili? Ne, Roz se slae - itajui Boyceove uredne biljeke na marginama predloenog projekta, taj je deko zbilja talentiran - trebaju primijeniti princip vremeplova, u nekakvu Povijest, s velikim P, s imenima rijeka kao poveznicama. enama je

uvijek nekako lake zamiljati se u romantinim situacijama u nekom drugom dobu, prije zahod s tekuom vodom i jacuzzija i elektrinih mlinaca za kavu, dobu kad je gomila tuberkuloznih, prerano naboranih slugu morala runo prati gospodareve gae, ako ih je dotinik nosio, i iznositi pomije i grijati vodu u golemim kotlovima u prljavim kuhinjama napuenim takorima, i gaziti zrna kave nogama kao to se gazi groe. Roz je za tehnika pomagala u svako doba dana i noi. Pomagala s garancijom, i pouzdanu pomo u kuanstvu koja dolazi dvaput tjedno. to se tie reklama, ona hoe puno ipke. ipka i naprava za vjetar da kosa dramatino vijori, efekt Gori Atlanta1. Modele e trebati snimati pod kutem, s iskoenom kamerom. Statueskno, monumentalno, samo da se ne vide nosnice, koji problem Roz oduvijek ima s bronanim junacima na konjima. Smislila je jo jedno ime rijeke: Athabasca. Nijansa bronano ruiastog. Ozebline kriane s izlaganjem suncu. to vam se dogaa na Sjeveru bez zatitne kreme. Zvoni telefon i Roz praktiki pada na njega. - Ovdje Harriet - kae Harriet. Provjereno je Arnold Garden. Soba 1409. Osobno sam bila ondje, pretvarala sam se da sam dola promijeniti runike. Nema nikakve sumnje. - Sjajno - kae Roz i biljei broj sobe. - Ima jo neto to biste trebali znati - kae Harriet. - Prije nego to upadnete. - to, kao bos u trnje? - kae Roz nestrpljivo. - O emu se radi? - ini se da ona ima vezu ili to ve s... ovaj, s jednim mnogo mlaim mukarcem. Prema naem izvoru on je gotovo svakog dana s njom u sobi. Zato Harriet zvui tako suzdrano? misli Roz. - To me ne bi iznenadilo - kae. Zenia je kadra okrasti sve ivo i mrtvo, kolijevke takoer. Uz pretpostavku da je bogat. - Jest - kae Harriet. - Takorei. Ili e postati. - Ponovno oklijevanje. - Zato mi to govorite? - kae Roz. - Ba me briga s kim se ona evi! - Traili ste da doznam sve - kae Harriet prijekorno. - Ne znam zapravo kako bih se izrazila. ini se da je dotini mladi ovjek va sin.

- Kako? - kae Roz. im je spustila slualicu ona grabi torbicu, ulijee u lift i hitrim kasom grabi po ploniku, najbre to je kadra u tim opakim cipelama. U najblioj trafici kupuje tri kutije du Mauriersa, drhtavim prstima otvara jednu i pali cigaretu tako brzo te malo nedostaje da zapali i kosu. Ubit e Zeniju, ubit e je! Koje li drskosti, kojeg bezobrazluka, kojeg nevjerojatnog pomanjkanja ukusa, baciti se na malog bespomonog Larryja, Larryja sina Mitcha Andrewsa, nakon to je njegova oca poslala u smrt! No da, praktiki poslala u smrt. Uzmi si frajera svoga kalibra! Larry je glineni golub, jadniak: tako usamljen, tako zguvan. Vjerojatno se sjea Zenije iz vremena kad mu je bilo petnaest godina, vjerojatno mu je tada bila pred oima dok je drkao. Vjerojatno misli da je ona arobna i topla i puna razumijevanja. to se tie arobnosti i razumijevanja, Zenia se snalazi kao riba u vodi. Vjerojatno mu je za bis ispriala kako je ivot nije ba mazio, pa on misli da su oboje ubogi brodolomci bez igdje ikog svoga. Roz to ne moe podnijeti! Dim prolazi kroz nju, i ona se nakon nekog vremena malo smiruje. Vraa se u kancelariju, u glavi joj polako cvri. to, koju pizdu materinu, da sada konkretno uini? Kuca Boyceu na vrata. - Boyce? Slobodno vas jednu minutu intelektualno eksploatiram? Boyce uljudno ustaje i nudi joj stolac. - Zatrai, i bit e ti dano - kae. - Bog. - Kao da ja to ne znam - kae Roz - ali u zadnje vrijeme od Boga ne dobivam ba sjajne rezultate u rubrici odgovori. - Sjeda, prebacuje nogu preko noge i uzima kavu koju joj Boyce prua. Razdjeljak mu je tako ravan te ovjeka od toga gotovo zaboli, kao da je napravljen noem. Na kravati ima siune patkice. - Iznijela bih vam jedan hipotetski sluaj - kae Roz. - Sav sam se pretvorio u ui - kae Boyce. - Radi se o Zubnim ljepilima? - Ne - kae Roz - Radi se o jednoj prii. Bila jednom jedna ena i ivjela u braku s tipom koji je esto arao. - Netko poznat? - kae Boyce. - Mislim na tipa.

- S drugim enama - kae Roz nepopustljivo. - E sad, ta ena je to podnosila zbog klinaca, a uostalom te stvari nikad nisu bile duga vijeka jer su druge enske bile samo automati za seksanje, odnosno tako je tip tvrdio. Za njega je naa junakinja bila ono pravo, zjenica oka njegova, vatra u ognjitu njegovu, sve u tom smislu. Kadli jednoga dana pojavljuje se ta fufa - pardon, osoba koja ima manje-vie istu koliinu godina kao supruga, ali, moram priznati, izgleda mnogo bolje, iako je pritom - strogo izmeu nas i dovratka - imala lane sise. - Koraa lijepa poput snijeta - kae Boyce suutno. - Byron1. - Tono - kae Roz. - Imala je i soli u glavi; no da je muko, jedina tona rije za nju bila bi pizdun, za enski rod ne postoji odgovarajua rije, kuka je ovdje puno preblaga! Iskrcava priu o tome kako je ona zapravo napola idovka, ratno siroe spaeno pred nacistima, i naa junakinja, koja je dua od eljadeta, pada na tos i nalazi joj posao; Mlle Muljatorica glumi da joj je zahvalna do neba i natrag, a graanina supruga ne ljivi ni pol posto i jezikom tijela poruuje da ga smatra manje privlanim od vrtnog patuljka, to se na kraju ispostavlja da je iva istina. U meuvremenu nae dvije pajdaice odlaze na svu silu zajednikih rukova gdje u toploj atmosferi razglabaju o svjetskim temama i poslovnim manevrima. A onda milostivica poinje mutiti s Monsieur Vrtirepom, dakako Gospoji Ultraglupai iza lea. Za Mlle Nenadmaivicu to je obian mute - jo gore, taktika - no za njega je to prava stvar, napokon dosegnuta velika strast. Ne znam kako je to izvela, ali izvela je. Kad se uzme u obzir o kakvom se mukarcu radi, mukarcu koji je tisuama prije nje izmigoljio, mora da je bila doslovce genijalna. - Genijalnost znai bezgraninu sposobnost nanoenja boli - kae Boyce sumorno. - Tono - kae Roz. - Dakle, ona obrlati sve ivo i dobije vodeu poziciju u spomenutom poslu, poduzee srednjeg kalibra, i prije no to kae aov naseljava se s Monsieur Pipatorom i njih dvoje ive u ljubavnom de luxe

gnijezdu, a mila suprunica neka si lijepo izgrize ranjeno srdace, to ona i ini. No strast gasne, Vampiresina, ne njegova, nakon to on dozna da Mlle glumi ljubav poslijepodne s nekim drijepcem na motoru, i napravi joj kapitalnu scenu. Ona nato krivotvori nekoliko ekova - posluivi se njegovim potpisom koji je najlake na svijetu mogla kopirati s nekog od bezbroj zaslinjenih debilnih pisamca - i nestaje s keovinom. Ohlauje li to njegovu strast? Imaju li kokoi sise? On srlja za njom kao da su mu gae utekane u utinicu. - Fabula mi je poznata - kae Boyce. - Dogaa se u svim ivotnim sferama. - Mlle Dugoprstika nestaje - kae Roz - a sljedee njezino pojavljivanje zbiva se u limenki od juhe. Ispada da je pala rtvom nekakve gadne nesree i sada se moe rabiti kao maja hrana. Biva pokopana na groblju, to ne znai da sam... da je moja prijateljica ronila krokodilske suze, a Monsieur Ucviljenko dobaulja natrag miloj suprunici, koja meutim staje na stranje noge i odbija ga primiti. Uostalom, moe li joj se to zamjeriti? A onda, umjesto da poe glavoinstalateru, to je ve odavno trebao, ili da negdje pokupi novi aparati za seksanje, kao ve toliko puta, to on ini? Umire od ljubavi, ne spram Mme Kuevne, nego spram Mlle Visokonaponska Bedra. A onda on zavozi brod u uragan i utopi se. Moda je ak skoio. Tko zna? - Potraena vrijednost - kae Boyce. - Tijela su mnogo ljepa u ivom stanju. - Ima jo - kae Roz. - Ispostavlja se da ta enska uope nije umrla. Samo se zezala. I eto nje opet, no ovaj put zariva kande u jedinog sina - jedinoga voljenog sina... hou rei, moete li to zamisliti? Njoj je pedeset k'o jedna! Zariva kande u sina ene koju je ogulila i mukarca kojeg je praktiki ubila! - Ovo je prenapuhano - mrmlja Boyce. - ujte, nisam ja autor teksta - kae Roz. - Samo vam priam, a knjievna kritika nije mi potrebna. Jedino elim znati: to biste vi uinili? - Mene pitate? - kae Boyce. - to bih ja uinio? Kao prvo, uvjerio bih se da je ona zaista ena. Mogao bi biti mukarac u haljini. - Boyce, ovo je ozbiljno - kae Roz.

- Ja i govorim ozbiljno - kae Boyce. - Ali vi zapravo pitate to biste vi trebali uiniti. Tono? - Sasvim - kae Roz. - Opsjednutost vrijedi vie od hrabrosti - kae Boyce. - Shakespeare1. - to e rei? - Morat ete se s njom nai - kae Boyce i uzdahne. - Raistiti stvar. O, Roz, bolesna si! Napraviti scenu. Vikati i urlati. Rei joj to o njoj mislite. Proistiti zrak; vjerujte mi, to je nuno. Jer, nevidljivi crv jak, koji uz huk oluje leti kroz noni mrak, pronaao je rujne radosti tvoje log, tamna mu tajna ljubav unitava te stog. Blake1. - Valjda - kae Roz. - Naprosto nemam povjerenja u sebe, to je sve. Boyce, to je to pikor? - Riba, Lamperta fluviatilis - kae Boyce. - Nije da mi to bogzna koliko pomae - kae Roz. - Ali je istina - kae Boyce. Roz kree u hotel Arnold Garden. Uzima taksi jer je prenapeta a da bi sama vozila. ak se ne treba raspitati na recepciji, koja je zakrena trgovakim putnicima, tako joj barem djeluju: jednostavno prolazi treim korakom kroz mizerno predvorje s neukusnim retro konatim trosjedima i vulgarnim cvjetnim aranmanom u stilu uradi sam preuzetim iz asopisa Kanaanka, godite cca 1984., i zastakljenim vratima kroz koja se vidi ofucani mali patio i betonska fontana u modernistikom slogu kako ga poima gradska vijenica, ovo ima veze s vrtom koliko i gotova duboko smrznuta jela za mikrovalku s hranom, i upada u lift obloen skajem. Sve to vrijeme ona uvjebava tekst: Zar ti jedan nije bio dovoljan? Kani mi ubiti i sina? Skidaj ape s mog djeteta! Osjea se poput tigrice koja brani svoje mlado. Odnosno, za tigrice se pria da se time bave. Ja u puhati i puhati, rie ona u sebi, i tvoju u kuu otpuhati!2

Osim to Zenia nikad nije bila bogzna kakva osoba za kuu. Samo za provaljivanje u razne kue. Negdje u primozgu ui joj jo jedan scenarij: to e se dogoditi kad Larry dozna to je uinila? U krajnjoj liniji, njemu su dvadeset dvije godine. Dob roditeljskih privola ve je poprilino preao. Ako hoe eviti navijaice, bernardince ili matore vampove poput Zenije, to se to, pravo rei, nje tie? Ona zamilja njegov pogled u kojemu se mijeaju strpljiv i razdraen prezir, i koleba se. Kuc, kuc, kuc, bubnja po Zenijinim vratima. Ve smo stvaranje buke vraa joj snagu. Otvaraj, ti svinjo, ti krmao, pusti me unutra! Klik-klak, netko dolazi. Vrata se otkrinjuju. Na njima je lanac. - Tko je? - kae Zenijin glas pun dima. - Ja sam - kae Roz. - Roz. Bolje ti je da me pusti unutra, inae u stajati ovdje i vritati. Zenia otvara vrata. Odjevena je za izlazak, na sebi ima istu onu duboko izrezanu crnu haljinu koje se Roz sjea iz Toxiquea. Lice joj je naminkano, kosa rasputena, pada u valovima, uvija se i leluja u nemirnim viticama oko glave. Na krevetu lei otvoren koveg. - Koveg? - kae Tony. - Ja nisam vidjela nikakav koveg. - Ni ja - kae Charis. - Je li soba bila uredna? - Prilino uredna - kae Roz. - Ali to je bilo kasnije poslijepodne. Nakon to si ti otila. Najvjerojatnije je sobarica pospremila. - to je bilo u kovegu? - kae Tony. - Je li pakirala stvari? Moda kani otputovati? - Bio je prazan - kae Roz. - Pogledala sam. - Roz! - kae Zenia. - Kakvo iznenaenje! Samo ui - izgleda fantastino! Roz zna da ne izgleda fantastino: obino se izgleda fantastino kae za ene njezine dobi koje jo nisu utvreno mrtve. S druge strane, Zenia uistinu izgleda fantastino. Zar nikada nee ostarjeti? misli Roz ogoreno. Koju vrstu krvi ta

pije? Samo jednu boru, dragi Boe, jednu jedinu boricu, zar je to tako teko? I kai mi jo jednom: zato zlima ide tako dobro? Roz ne okolia. - Kamo smjera time to muti s Larryjem? Zar nema ba nikakvih skrupula? Zenia je gleda. - Mutim! Izvrsna ideja! On ti je to rekao? - Vien je kako ulazi u tvoju hotelsku sobu. I to ne jedanput - kae Roz. Zenia se blago smjeka. - Vien? Nemoj mi samo rei da si opet unajmila onu Maaricu da me prati! Roz, zato ne sjedne? Jesi za pie ili neto drugo? Ja nikada nisam imala nita protiv tebe osobno. - Zenia otmjeno sjeda na cvjetasti trosjed kao da se ama ba nita ne dogaa, kao da su njih dvije uvaene matrone koje su se nale na poslijepodnevnom aju. - Vjeruj mi, Roz. Moji osjeaji prema Larryju iskljuivo su majinski. - Kako to misli, majinski? - kae Roz. ini se sama sebi glupom to tako stoji, pa sjeda u pripadni naslonja. Zenia posvuda trai svoje cigarete. Nalazi jednu kutiju, protresa je: prazna. - Izvoli moje - kae Roz nevoljko. - Hvala - kae Zenia. - Sluajno sam nabasala na njega u Toxiqueu. Sjetio me se - nikakvo udo, uostalom: bilo mu je... koliko? Petnaest? elio je razgovarati o ocu. Ba dirljivo! Ti, Roz, u toj temi nisi bila prema njemu pretjerano susretljiva, zar ne? Mladi ima potrebu da neto dozna o ocu, neto dobro. Ne misli li? - I to si mu konkretno ispriala? - kae Roz sumnjiavo. - Sve najbolje - kae Zenia i smjerno obara pogled. - Mislim da je ponekad u svaijem interesu malkice zaobii istinu, slae se? Mene to nita ne kota, a ini se da siroti Larry zbilja treba oca u kojeg e se ugldati. Roz ne moe vjerovati svojim uima. Zapravo i ne vjeruje. Mora da tu ima jo neega; i ima. - Naravno, ako ova situacija potraje dulje, mogla bi se zakomplicirati - kae Zenia. - Ja bih se mogla zaboraviti i rei malo previe istine. Na primjer, da je otac sirotog Larryja ustvari bio uvrnuti kreten.

Rozi pada mrak na oi. Doslovce osjea kako joj vidno polje ispunja mrklina. Jedno je kad ona kritizira Mitcha, ali je sasvim neto drugo kada to ini Zenia! Ti si ga iskoristila - kae. - Opeljeila si ga, pretvorila u krpu, a onda naprosto odbacila! Ti si odgovorna za njegovu smrt. Ubio se zbog tebe. I ne mislim da ima ikakvo pravo donositi sudove. - Hoe da ti kaem? - kae Zenia. - Da ti zaista kaem? Nakon to sam mu rekla da tako dalje ne ide jer je naprosto previe poizio za mnom - sranje, jedva sam disala, bio je pravi pravcati pandur, nisam vie imala ni komadi vlastitog ivota, htio je znati to sam dorukovala, htio je ii skupa sa mnom na svako pianje, doslovce! - praktiki me pokuao ubiti! Tjednima sam imala modrice na vratu; sva srea te se nisam cifrala pa sam ga opalila nogom po jajima to sam jae mogla ne bi li prestao. Onda se rastulio nada mnom, htio je da nas dvoje sklopimo nekakav idiotski ugovor o samoubojstvu kako bismo i u smrti bili zajedno! Koji tos! Odjebi s tim, kazala sam mu. Prema tomu, ne okrivljuj mene. Ja perem ruke. Ovo Roz nije u stanju sluati, ne moe to podnijeti! Jadni Mitch, sveden na takvo to. Bijedan puzavac. - Mogla si mu pomoi - rekla je. - Njemu je trebala pomo! - Roz bi mu bila pomogla, naravno. Bi, da je znala. Ili moda ne bi? - Samo nemoj glumiti proljee - kae Zenia. - Trebala bi mi dati medalju to sam ti ga skinula s grbae. Mitch je bio bolesni bludnik. Od mene je zahtijevao seksualne perverzije - traio je da ga vezujem, traio je da se oblaim u konato donje rublje, i jo kojekakve druge stvari, stvari koje od tebe nikada ne bi traio jer te smatrao anelom od supruge. Mukarci znaju postati takvi nakon stanovite dobi, no ovo je bilo previe. Ne mogu ti ispriati ni pola, toliko je groteskno! - Ti si ga navela - kae Roz, kojoj sada ve dolazi da izjuri iz sobe. Mitcha to previe poniava. Previe ga umanjuje. Previe je bolno. - Od ena kao to si ti meni se povraa - kae Zenia srdito. - Ti oduvijek posjeduje stvari. Ali njega nisi posjedovala, da zna. Nije on bio tvoja

bogomdana svojina! Misli da si imala neka prava na njega? Nitko nema nikakvih prava osim onih koja moe dobiti! Roz duboko udie. Izgubi li ivce, izgubila je bitku. - Moda - kae. - Ali to ne mijenja injenicu da si ga pojela za doruak. - Roz - kae Zenia blaim tonom - tvoj je problem u tome to tom ovjeku nikada nisi priznavala ikakve sposobnosti. Uvijek si smatrala rtvom en, pukom glinom u njihovim rukama. Postupala si s njim kao s bebom. Je li ti ikada palo na um da je Mitch odgovoran za svoje postupke? Svoje je odluke sm donosio, a one moda nisu imale mnogo veze sa mnom, pa ni s tobom. Mitch je radio to je htio. Riskirao je svjesno. - No ti si markirala karte - kae Roz. - Lijepo te molim! - kae Zenia. - Za tango je potrebno dvoje. Ali zato da se nateemo oko Mitcha? Mitch je mrtav. Vratimo se glavnoj temi. Imam za tebe jedan prijedlog: moda da, Larryja radi, odem iz grada. Larry pritom ne bi bio jedini razlog - Roz, bit u iskrena, ja ionako moram otii odavde. Tu mi prijeti stanovita opasnost, pa te molim i zbog dobrih starih vremena. Ali to si u ovom trenutku ne mogu priutiti; neu pred tobom kriti da situacija postaje jako gusta. Otila bih kao raketa, samo da mi je, kaimo, avionska karta i malo deparca. - Pokuava me ucijeniti - kae Roz. - emu rune rijei - kae Zenia. - Sigurna sam da shvaa logiku. Roz oklijeva. Da kupi tu priu, da Zeniju isplati? A to ako to ne uini? Kakva, konkretno, opasnost prijeti? Larry vie nije dijete, zacijelo je ve tota i naslutio o Mitchu. - Mislim da ne - kae polako. - Ja imam bolji prijedlog. A da ti ipak otputuje? Zna, jo uvijek te mogu prijaviti za pronevjeru. Tu su jo i oni krivotvoreni ekovi. Zenia se mrti. - Roz, tebi je novac previe vaan. Zapravo sam ti nudila zatitu, zatitu za tebe. Ne za Larryja. Ali ti nisi vrijedna zatite. Evo, dakle, prave istine. Da, ja se evim s Larryjem, ali to je tek sporedna pria. Larry nije prvenstveno moj ljubavnik. Larry je prvenstveno moj diler. Iznenaena sam to

ono tvoje nesposobno njukalo nije to shvatilo, a istinski sam iznenaena to to ti jo nisi shvatila. Moda nisi lijepa, ali neko si imala soli u glavi. Tvoj si mamin sinak napumpava svoj izdueni sitni ego trgujui sasvim ivahno s kokom, omiljenom drogom za rekreaciju japija. On dila, on opskrbljuje svoje dobro potkoene prijatelje. A i sam prilino uredno isprobava dotini proizvod imat e sreu ako zavri s nosom nasred lica. to ti misli, to on radi u Toxiqueu svake boje veeri? Ta svi znaju kakvo je to gnijezdo! On to ne radi zbog novca - on u tome uiva! A zna to mu je najvei uitak? Muljati tebi iza lea! Nasamariti majicu! Kakav otac, takav sin. Taj mladi ima problem, draga moja Roz, a njegov problem si ti! Rozi klecaju koljena. Nita od svega toga ne eli vjerovati, ali dijelovi zvue istinito. Prisjea se one omotnice s bijelim prahom, prisjea se Larryjevih tajnovitosti, praznina u njegovu ivotu koje ona ne umije popuniti, i ponovo je preplavljuje strah, sada popraen golemom porcijom krivnje. Je li pretjerala u zatiivanju? Pokuava li Larry pobjei od nje? Je li ona majka-prodor? Jo gore: je li Larry beznadni ovisnik? - Pa bih, dakle, dvaput razmislila, da sam na tvome mjestu - kae Zenia. - Jer ako ti nee platiti informaciju, ima ih koji hoe. Zgodan naslov, ne ini ti se? Sin ugledne graanke uhien u hotelu prilikom racije radi droge. Nita lake nego takvo to namjestiti. Larry meni vjeruje. Misli da mi je potreban. Trebam samo zazvidati i tvoje zlato dojezdi punih depova. Zbilja je sladak, da zna. Ima slatko dupence. Bit e na cijeni u uzi. Koliko danas dobivaju? Deset godina? Roz je omamljena, nije kadra sve to primiti u sebe. Ustaje iz naslonjaa i prilazi prozoru, odnosno staklenim vratima koja vode na balkon. Otamo dobro vidi tamo dolje rub fontane u obliku mjeseca mlaaka. Voda jo uvijek nije isputena: smee suho lie pluta po njoj. Po svoj prilici hotel ima manjak osoblja zbog recesije. - Moram razgovarati s njim - kae.

- Ja ne bih, da sam na tvome mjestu - kae Zenia. - Uspaniit e se i napraviti neto nepromiljeno. On je amater, odat e se. A trenutano duguje svojim snabdjevaima podosta novaca. Znam tko su oni, nisu ba ugodni. Nee im se svidjeti ako on u panici baci stvar u zahod. Onda oni nee dobiti svoju lovu, a u pravilu na takvo to reagiraju runo. Ne svia im se niti kad koga uhvati murija i onda taj netko pria o njima. Ti se ne zezaju. Tvoj bi Larry-boy mogao opei prste. Pravo govorei, mogao bi zavriti negdje u jarku, s nekoliko organa u minusu. Ovo ne moe biti istina, misli Roz. Dragi, ozbiljni Larry u onoj djeakoj sobi sa kolskim trofejima i slikama brodova? Zenia je laljivica, podsjea samu sebe. Ali ne moe si priutiti da ignorira njenu priu, jer to ako je - za promjenu istinita? Pomisao da bi Larry mogao umrijeti je nepodnoljiva. To nikada ne bi preivjela. Ta joj se pomisao poput ledene iglice usauje u srce; a istodobno joj se priinja da je prenesena u poslijepodnevni termin nekakve grozne televizijske trakavice s tajnim zlosiljem, opakim spletkama i loom kamerom. Mogla bi se prikrasti iza Zenije i tresnuti je po glavi svjetiljkom ili ime ve. Svezati je hulahopkama. Namjestiti da to izgleda kao seksualno ubojstvo. Dovoljno je takvog unda proitala, a sam Bog zna da bi to djelovalo uvjerljivo, ena kao to je Zenia zasluuje da skona upravo na takav prljavi nain. Ve vidi sobu punu detektiva, detektiva s cigarama u ustima koji posipaju namjetaj prahom za otiske prstiju, otiske prstiju to e ih ona pomno obrisati... - Nemam ekovnu knjiicu sa sobom - kae. - Morat e priekati do sutra. - Neka bude u gotovini - kae Zenia. - Pedeset tisua, pri emu prolazi jeftino: da nije recesija, traila bih dvostruko. U malim rabljenim novanicama, molim; moe poslati po dostavljau, i to prije podneva. Ali ne ovamo: nazvat u te ujutro i rei kamo. A sada, ako nema nita protiv, meni se pomalo uri. Roz se sputa liftom. Sasvim iznenada paklenski je boli glava i ktomu jo osjea muninu. To su strah i gnjev, bukaju se u njenoj utrobi poput jela sa

salmonelom. Onda, Boe, jesam li ja za ovo kriva, ili? Je li ovo taj dvostruki kri koji moram nositi? Ili moda misli da je to vic? Pada joj na um, ne prvi put, da ako je sve dio boanskog nauma, u tom sluaju Bog mora da ima stokleto iaeni smisao za humor.

54. - to kani uiniti? - kae Tony. - Platiti - kae Roz. - to mi drugo preostaje? Uostalom, to je samo novac. - Mogla bi razgovarati s Larryjem - kae Tony. - Na kraju krajeva, Zenia lae im zine. Ona je u stanju sve to izmisliti. - Najprije u platiti - kae Roz. - Onda e Zenia ui u avion. Onda u razgovarati s Larryjem. - Tony zna ne shvaati kad se radi o djeci. ak samo pet posto istine bilo bi previe: ne smije riskirati. - Ali to emo s njom? - kae Charis. - Sa Zenijom? - kae Roz. - Poslije sutranjeg dana ona e biti negdje drugdje. to se mene tie, voljela bih da bude trajno odstranjena, poput bradavice. Ali takav razvoj ne vidim. - Na svijei u crvenom drau ona pripaljuje novu cigaretu. Charis stidljivo kaljuca i mae rukom prema dimu. - Ja ne vidim - kae Tony polako - da u vezi s njom moemo ita uiniti. Ne moemo je prisiliti da nestane. ak ako doista ode, vratit e se ako se htjedne vratiti. Ona je zadanost. Naprosto je tu, kao klima. - Moda bismo trebale zahvaliti - kae Charis. - I zatraiti pomo. Roz se smije. - Zahvaliti za to? Hvala ti, Boe, to si stvorio Zeniju? Jedino, sljedei se put nemoj truditi? - Ne - kae Charis. - Zato to ona odlazi, a mi smo i dalje u redu. Nismo li? Nijedna od nas nije popustila. - Nije joj sasvim jasno kako bi se izrazila. Hoe time rei da su bile u iskuenju, svaka od njih, ali nisu podlegle. Podlei, to bi znailo ubiti Zeniju, u fizikom ili duhovnom smislu. A ubiti Zeniju bi znailo pretvoriti se u Zeniju. U drugom bi obliku podlei znailo povjerovati joj, pustiti

je k sebi, dopustiti da ih ona posjedne, dopustiti da ih rastrga. One jesu djelomice rastrgane, no to je zato to nisu uinile Zeniji po volji. - Time hou rei da... - Mislim da znam to hoe rei - kae Tony. - Dobro - kae Roz. - Dakle, hajdemo zahvaliti. Ja sam uvijek za to. Komu trebamo zahvaliti i to trebamo raditi? - rtvu ljevanicu - kae Charis. - Tu je sve to nam je potrebno, ak i svijea. Uzima svoju au u kojoj je ostao prst bijelog vina i nalijeva nekoliko kapi u ruiaste ostatke sladoleda. Zatim saginje glavu i nakratko zatvara oi. - Traila sam pomo - kae. - Za sve nas. A sada ti. - Traila je i oprost, takoer za sve njih. Osjea da je to u redu, ali ne umije objasniti zato, pa to ne spominje. - Nisam ba sigurna u ovo - kae Roz. Ona shvaa potrebu za proslavom, kucni o drvo da nije preuranjena, ali bi rado znala koji se Bog ovdje zaziva - odnosno, koja verzija Boga - kako bi se zatitila od munj onih drugih. Ali lijeva vino. Lijeva i Tony, uz jedva primjetan usiljeni osmijeh, onaj njezin kvazismijeak. Da se ovo dogaa prije tristo godina, sve tri zavrile bismo na lomai. Dodue, Zenia prva. Da, Zenia prva. - To je sve? - kae. - Volim staviti i prstovet soli u plamen svijee - kae Charis i izvodi tu radnju. - Samo se nadam da nitko ne gleda - kae Roz. - Hou rei, jo malo pa emo postati tri autentine munjene stare vjetice s odgovarajuom slubenom ispravom. - Malkice joj se vrti u glavi, moda od onih kodeinskih pilula protiv glavobolje. - Trenutno ne gledaju - kae Tony. - U starim vjeticama nema nieg loeg - kae Charis. - Dob je samo stav. - Ona sanjarski zuri u svijeu. - Reci to mome ginekologu - kae Roz. - Ti zapravo eli biti vjetica kako bi mogla variti napitke. - Ve ih vari - kae Tony.

Charis se odjednom uspravlja na stolcu. Oi joj se ire. Rukom prekriva usta. - Charis? - kae Roz. - to je, pile? - O, Boe - kae Charis. - Zagrcnula se? - kae Tony. - Moda Charis ima infarkt, ili kakav drugi napadaj. - Lupni je po leima! - Ne, ne - kae Charis. - Zenia! Umrla je! - Kako? - kae Roz. - Odakle zna? - kae Tony. - Vidjela sam u svijei - kae Charis. - Vidjela sam kako pada. Padala je u vodu. Vidjela sam! Ona je umrla. - Charis poinje plakati. - Duo, sigurna si da to nije tek to-se-babi-htilo? - kae Roz blago. Ali Charis je odve zgromljena a da bi ula. - Doi - kae Tony. - Idemo u hotel. Provjerit emo. Inae - kae Rozi iznad Charisine sputene glave, koju je ova sada obuhvatila rukama i njie naprijednatrag - nijedna od nas nee ni oka stisnuti. - To je tono: Charis e se brinuti zbog Zenije koja je umrla, a Tony i Roz e se brinuti zbog Charis. Vrijedi uloiti kratku vonju autom da se to izbjegne. Dok uzimaju kapute, dok Roz sreuje raun, Charis ne prestaje tiho jecati. Djelomice je posrijedi ok: itav taj dan bio je jedan veliki ok, a ovaj je jo vei. No djelomice je to zato to je vidjela vie no to je kazala. Nije vidjela samo Zeniju kako pada, taman obris se premee u zraku, kosa se iri poput per, duga njezina ivota poput sive gaze spiralno izlazi iz nje, Zenia se stapa s tamom. Vidjela je jo i kako je netko gura. Netko je gurnuo Zeniju preko ruba. Premda nije mogla jasno vidjeti, vjeruje da zna tko je ta osoba. To je Karen, koja je nekako ostala ondje, koja je ostala skrivena u Zenijinoj sobi, koja je ekala da Zenia otvori balkonska vrata i onda joj je prila s lea i snano gurnula. Karen je ubila Zeniju, a Charis je kriva to je Karen drala odvojenu od sebe, to ju je pokuavala drati vani, to je nije pustila unutra; Charisine suze su suze krivnje.

Ovo je naprosto jedan nain da se to izrazi, naravno. Charis time hoe rei, tako to tumai samoj sebi, da je eljela Zeniji smrt. I sada je Zenia mrtva. Duhovni in i fiziki in su jedno te isto, s moralnog stajalita. Karen-Charis je ubojica. Na rukama joj je krv. Ona je neista. Onamo idu u Rozinu autu, onom manjem. Nastaje zastoj dok Roz pokuava nai nekoga tko e parkirati auto; kao to se Roz ali mukarcu koji se napokon pojavljuje, Arnold Garden nije ba Joe Munja kad se radi o podvorbi. Zatim sve tri odlaze u predvorje. Charis se dotad ve pribrala, a Tony je za svaki sluaj dri ispod ruke. - Ona je u fontani - ape Charis. - Psst! - kae Tony. - Za minutu emo vidjeti. Prepustimo Roz da obavi prianje. - Danas popodne bila sam ovdje, zanimao me va hotel u vezi s jednom konferencijom, i mislim da sam zaboravila rukavice - kae Roz. Zakljuila je da bi bilo pogreno kazati da trae Zeniju, s obzirom na nevjerojatnu mogunost da Charis ima pravo; nije da Roz u to iole vjeruje, ali ipak. Takoer, ako telefoniraju u sobu i nitko se ne javi, kakav je to dokaz? to se tie smrti, nikakav. Zenia je mogla otkazati sobu. - S kim ste razgovarali? - kae ena na recepciji. - Samo sam htjela stei prvi dojam - kae Roz. - Mislim da sam ih ostavila u dvoritu. Na fontani. - U ovo doba godine ta vrata drimo zakljuana - kae ena. - E pa, danas popodne nisu bila zakljuana - kae Roz ratoborno - pa sam malo razgledala. Ba sam si mislila, zgodan patio za koktel tu kraj fontane. To bi bilo tek u lipnju. Izvolite moju posjetnicu. Posjetnica znatno pripomae. - U redu, gospoo Andrews, odmah u dati da se otkljua - kae ena. - Zapravo, esto koristimo taj prostor za koktele. Mogli bismo vam postaviti i vedski stol za ruak; ljeti su tamo stolovi. - Ona rukom daje znak vrataru.

- I moete li ukljuiti vanjska svjetla? - kae Roz. - Moda su mi rukavice pale u fontanu. Ili ih je vjetar otpuhao unutra. Rozina je ideja da itav prostor svijetli kao boino drvce pa e se Charis moi uvjeriti vlastitim oima da Zenije tu nema. Njih tri prolaze kroz staklena vrata u patio i zajedno stoje, ekajui rasvjetu. - Sve je u redu, duo, nema niega ape Roz Charisi. No kad se svjetla upale, veliki reflektori odozgor zajedno s onim podvodnima, Zenia je ondje, pluta licem nadolje meu suhim liem, kosa joj rairena na sve strane poput morske trave. - Gospode! - ape Tony. Roz priguuje vrisak. Charis ne isputa nikakav zvuk. Vrijeme se presavilo u sebe, ispunilo se proroanstvo. Ali nema pasa. Onda joj se razjanjava. Mi smo oni psi to liu njezinu krv. U dvoritu, Izebelinu krv. Ona misli da e povraati. - Nemoj je dirati - kae Tony, ali Charis mora. Naginje se, prua ruku, lagano potee, a Zenia se polako okree i bijelim sirenskim oima gleda ravno u njih.

55. Ona zapravo ne gleda, jer ne moe. Oi su joj izokrenute u glavu: zbog toga su bijele, poput ribljih. Mrtva je ve nekoliko sati, odnosno tako kau policajci nakon to se ukazuju. Hotelski slubenici su jako zabrinuti. Mrtva ena u fontani hotela ne spada u publicitet kakav im je potreban, ta posao ionako ne ide osobito. Po njihovomu kanda ispada da je za sve kriva Roz zato to je predloila da se ukljue svjetla, kao da se upravo zbog toga Zenia stvorila u fontani. Roz, meutim, pripominje vrataru da bi danje svjetlo bilo jo gore: gosti dorukuju u svojim sobama, izlaze na balkon da udahnu svjeeg zraka i popue cigaretu, pogled im padne na fontanu, i moete zamisliti kakva bi tek tada nastala tarapana. Budui da su one otkrile mrtvo tijelo, Tony, Roz i Charis moraju ostati ovdje. Moraju odgovarati na pitanja. Roz preuzima vodeu ulogu i smjesta ubacuje

priu o rukavicama: ne bi uope bilo mudro rei policiji da su njih tri dojurile u Arnold Garden zato to se Charisi ukazalo privienje u plamenu svijee. Roz je proitala dovoljno krimia da joj bude jasno kako e takva pria istoga trena baciti sumnju na Charis. Policija bi zakljuila da je ona ne samo munjena enska - objektivno govorei, Roz to moe razumjeti - nego i munjena enska koja je savreno mogla gurnuti Zeniju s balkona i potom zapasti u amneziju praenu psihodelikim privienjem poteklim iz osjeaja krivnje. Sasvim u primozgu Rozi se oblikuje trun sumnje: moda bi imali pravo. Charis je imala dovoljno vremena da se prije dogovorene veere u Toxiqueu vrati u hotel. Mogla je to uiniti. Mogla je i Tony, koja nije tajila svoje ubilake namjere. Mogla je i Roz, pravo govorei. Soba je zacijelo prepuna otisaka prstiju svake od njih. A moda je to uinio netko koga one uope ne poznaju, netko od onih gnjevnih tipova u vezi s orujem ili ime ve iz one muljae koju je Zenia servirala Tony. Ali Roz u to ne vjeruje. Postoji, meutim, gora mogunost, mnogo gora: moda je to uinio Larry. Ako je Zenijina pria istinita, on bi imao jak motiv. Dodue, u djetinjstvu nikada nije bio nasilan, radije se udaljio nego da se natee s drugom djecom, no Zenia mu se moda neim zaprijetila. Moda ga je pokuala ucijeniti. Moda je bio drogiran. to Roz zapravo zna o Larryju, danas, poto je odrastao? Ona mora to prije kui, mora doznati to on smjera. Tony je odvukla Charis u stranu, na sigurno. Usrdno se nada da e Charis muati o svojem privienju, koje je - Tony mora priznati - bilo prilino tono, premda unekoliko retrospektivno. Ali to se doista dogodilo? Tony nabraja mogunosti: Zenia je pala, Zenia je skoila, Zeniju je netko gurnuo. Nesretan sluaj, samoubojstvo, ubojstvo. Tony je sklona treoj mogunosti: Zeniju je ubila sasvim sigurno - neka nepoznata osoba ili vie njih. Drago joj je to je odnijela revolver kui, za sluaj ulaznih rana od metka: dodue, nijednu nije vidjela. Ne vjeruje da je to uinila Charis, jer Charis ne bi nanijela zlo ni muhi - ona, naime, vjeruje da u muhi moe prebivati netko tko je u nekom prijanjem ivotu imao

nekakve veze s nekim od nas - ali za Roz nije tako sigurna. Roz je naprasita i zna se prenagliti. - Je li tko poznavao ovu enu? - kae policajac. One se meusobno pogledavaju. - Da - kae Tony. - Sve tri smo je posjetile u toku dana - kae Roz. Charis poinje plakati. - Bile smo njene najbolje prijateljice - kae. Za Tony je to novost. Ali privremeno e morati ostati. Roz vozi najprije Charis do skele a onda Tony kui. Tony se penje u Westovu radnu sobu, gdje je on spomou slualica prikopan na dvije svoje naprave. Ona ga iskljuuje. - Je li Zenia nazivala? - kae. - to? - kae West. - Tony, o emu se radi? - Ovo je vano - kae Tony. Zna da zvui otro, ali nije u stanju drugaije. - Jesi li razgovarao sa Zenijom? Je li bila ovdje? - Pomisao kako se Zenia i West valjaju na tepihu meu sintesajzerima krajnje je neukusna. Ne: nepodnoljiva. Moda je to uinio West, misli ona. Moda je otiao Zeniji u hotel, molio i preklinjao u nadi da e opet otii s njom, Zenia mu se nasmijala u lice, on je izgubio glavu i gurnuo je preko balkona. Ako su tako tekli dogaaji, Tony eli znati. eli znati kako bi mogla Westa zatititi, smisliti mu neoboriv alibi, spasiti ga od njega samoga. - A, daaa - kae West. - Zbilja je nazvala, to ja znam, prije tjedan dana. Ali nisam razgovarao s njom, samo je ostavila poruku na ureaju. - Kakvu poruku? - kae Tony. - Zato mi nisi rekao? to je htjela? - Moda sam trebao spomenuti - kae West. - Ali nisam te htio uznemiriti. Hou rei, oboje smo mislili da je mrtva. to se mene tie, bilo bi mi vjerojatno najdrae da to i ostane. - Zbilja? - kae Tony. - Nije htjela razgovarati sa mnom - kae West, kao da zna na to Tony misli. Htjela je tebe. Da sam bio u prilici da se javim na telefon, rekao bih joj da to

zaboravi; znao sam da se ti s njom nee htjeti nai. ak sam zapisao gdje stanuje, ali poto sam o svemu razmislio bacio sam cedulju. Od nje su uvijek dolazile loe stvari. Tony osjea kako se smekava. - Ipak sam se nala s njom - kae. - Danas poslijepodne. ini se da je znala da ima radnu sobu na drugom katu. Odakle to moe znati ako nikada nije bila ovdje? West se osmjehuje. - S moje automatske sekretarice. Drugi kat, Uz vjetar. Sjea se? Sada je ve skinuo kabele i ustao. Tony mu prilazi, on se savija poput sklopivog stolca, grli je rukama punima vorova, ljubi u elo. - Svia mi se kad si ljubomorna, ali ne treba biti. Ona ne znai nita, ne vie. Nema on pojma, misli Tony. Ili ima, pa se pretvara da nema. Prignjeena uz njegov torzo, mirie ga da provjeri je li mnogo pio. Ako jest, to je stopostotni dokaz. No tu je samo uobiajeni lagani miris piva. - Zenia je umrla - sveano kae Westu. - Joj, Tony - kae West. - Opet? Zbilja mi je ao. - Ziba je amo-tamo, kao da je utjeha potrebna njoj, a ne njemu. Kad Charis dolazi do kue, jo uvijek uzdrmana ali pribrana, u kuhinji gori svjetlo. Augusta je dola u posjet, ima dugi vikend. Charisi je to drago, iako bi voljela da je imala vremena i pospremila kuu. Primjeuje da je Augusta oprala sue od zadnjih nekoliko dana i uklonila par najdebljih pauina, premda je dovoljno pametna da ne rasprema Charisin oltar za meditaciju. Ali ga je ipak uoila. - Mama - kae nakon to ju je Charis pozdravila i pristavila kotli za aj prije spavanja - to rade ova kamenina i hrpa prljavtine i lie na stolu u dnevnoj sobi? - To je meditacija - kae Charis. - Isuse! - mrmlja Augusta. - Ne moe to staviti na drugo mjesto?

- August - kae Charis malkice otresito - ovo je moja meditacija i ovo je moja kua. - Nemoj se obrecavati na mene! - kaa Augusta. - Osim toga, mama, ime mi je Augusta. Tako se sada zovem. Charis to zna. Zna da bi trebala potovati Augustino novo ime, jer svatko ima pravo promijeniti ime prema unutarnjem porivu. No ona je Augustino izvorno ime odabrala s toliko ljubavi i skrbi. Poklonila joj ga je, ime je bilo dar. Teko joj je odustati od njega. - Ispei u ti muffins1- kae u ime pomirbe. - Sutra. One sa suncokretovim sjemenkama. Njih si uvijek voljela. - Mama, ne mora mi stalno neto davati - kae Augusta udnovato odraslim glasom. - Ja te i bez toga volim. Charis osjea kako joj naviru suze. Prolo je dosta vremena otkako je od Auguste ula takvu njenost. Teko joj je u to povjerovati - da je netko moe voljeti makar se sama i ne trudila. Trudila otkriti to je drugima potrebno, trudila biti dostojnom. - Ma, ja se samo brinem za tebe - kae. - Za tvoje zdravlje. - Nije zdravlje onaj dio Auguste koji nju zabrinjava, ali tu znai one druge, duhovnije stvari. Premda je i zdravlje duhovna stvar. - Bez zafrkancije - kae Augusta. - Svaki put kada doem kui, ti me pokuava opati niclima od biljaka. Mama, ja imam devetnaest godina, ja vodim brigu o sebi. Imam uravnoteenu prehranu! Zato se malo ne zabavimo? Odemo u etnju, ili tako neto. Nije uobiajeno da Augusta eli provoditi vrijeme s Charis. Moda Augusta nije dokraja tvrda, moda lak i glazura nisu posve prevladali. Moda u njoj ima koje meko mjesto. Moda je ona ipak djelomice Charis. - Je li ti jako smetalo to nema oca? - pita Charis. - Kad si bila mala? - To joj je pitanje ve dugo na jeziku, iako se bojala odgovora jer je sigurno ona kriva to je Billy otiao. Ako je pobjegao, kriva je to nije bila dovoljno privlana da ga zadri. Ako su ga oteli, kriva je to se nije bolje brinula za njega. Sada,

meutim, mogue je gledati na Billyja i iz drukijeg kuta. Bilo da je Zenia lagala ili ne, moda je dobro to Billy nije ostao. - Zbilja bih eljela da se prestane osjeati toliko krivom - kae Augusta. Moda mi je smetalo kad sam bila mala, ali, mama, daj pogledaj oko sebe, mi smo u dvadesetom stoljeu! Oevi dolaze i prolaze - mnogo klinaca na Otoku nije imalo oca. Znam i ljude s tri ili etiri oca! Hou rei, moglo je biti gore, tono? Charis gleda Augustu i vidi oko nje svjetlo. To je svjetlo tvrdo poput minerala i istodobno meko, sjaj mu nalikuje bisernomu. Unutar slojeva svjetla, tono nasred Auguste, nalazi se ranica. Ona pripada Augusti, ne Charisi; na Augusti je da je izlijei. Charis se osjea odrijeenom od grijeha. Stavlja ruke Augusti na ramena, blago, da ne bi nalikovalo grabljenju, i ljubi je u elo. Prije no to poe u postelju, Charis meditira o Zeniji. Ima za tim potrebu, jer premda je esto razmiljala o Zeniji o odnosu spram sebe, ili Billyja, ili ak spram Tony i Roz, nikada nije istinski razmotrila to je Zenia bila sama po sebi, zenijnost Zenije. Nema nikakav predmet na koji se moe usredotoiti, nita to je pripadalo Zeniji, pa namjesto toga gasi svjetla u dnevnoj sobi i netremice gleda kroz prozor, u tamu, prema jezeru. Zenia je bila poslana u njezin ivot sama ju je odabrala - da bi je neto nauila. Charis jo ne zna to, ali s vremenom e doznati. Jasno vidi Zeniju kako lei u fontani, oblak kose pluta oko nje. Dok motri, vrijeme se obre i ivot utjee natrag u Zeniju: ona se die iz vode i poput goleme ptice dolijee na naranasti balkon. Ali Charis je ne moe ondje zadrati pa ona ponovo pada; pada, polagano se okreui, u vlastitu budunost. Budunost nje kao mrtve osobe, kao jo neroene osobe. Charis se pita hoe li se Zenia vratiti kao ljudsko bie ili to drugo. Moda se dua razbija kao to se razbija tijelo i samo se djelii ponovo raaju, krhotina

ovdje, krhotina ondje. Moda e se uskoro roditi mnogo ljudi s krhotinom Zenije u sebi. No Charis radije misli o njoj kao cjelini. Nakon nekog vremena gasi ostala svjetla u prizemlju i odlazi gore. Neposredno prije no to e ui u postelju s vinovom lozom, uzima notes s papirom boje lavande i nalivpero sa zelenom tintom i zapisuje: Zenia se vratila u Svjetlost. Nada se da je tomu tako. Nada se da Zenia ne lebdi i dalje naokolo, sama i izgubljena, negdje tu u noi. Nakon to je odvezla Tony, Roz vozi svojoj kui to bre moe jer joj je muka od brige: to ako je kokain posakrivan po cijeloj kui, gurnut u limenke sa ajem ili, spremljen u male plastine vreice, u kutije s keksima, to ako u kui zatekne dresirane pse i mukarce neizgovorljivih imen koji e joj se obratiti s Potovana gospoo i kazati da oni samo rade svoj posao? ak prolazi kroz crveno, to inae ne ini, za razliku od, po svemu sudei, ostalih vozaa. U predvorju baca sa sebe ogrta, u luku odbacuje cipele i kree u lov na Larryja. Blizanke su u dnevnoj sobi, gledaju reprizu Zvjezdanih staza. - Pozdrav tebi, Majko Zemljanko - kae Paula. - Moda ona nije Majka - kae Erin. - Moda je Replikant. - Bok, klinke - kae Roz. - Ve ste davno trebale biti u krevetu! Gdje je Larry? - Erla je napisala nae zadae - kae Erin. - Ovo nam je nagrada. - Mama, to ne valja? - kae Paula. - Izgleda totalno posrano. - Starost - kae Roz. - Je li kod kue? - U kuhinji je - kae Erin. - Mislimo. - Jede kruh i med - kae Paula. - To je iz drugog vica, glupao - kae Erin. Obje kikou. Larry sjedi na visokom stolcu za ankom u kuhinji; bos je, u trapericama i majici, i pije pivo. Njemu prekoputa, na drugom visokom stolcu sjedi Boyce u uobiajeno besprijekornom odijelu; i pred njim je boca piva. Poto Roz ue u prostoriju, obojica diu glave. Obojica su kanda podjednako zabrinuti. - Bok, Boyce! - kae Roz. - Kakvo iznenaenje! Neto ne tima u uredu?

- Dobra veer, gospoo Andrews - kae Boyce. - Ne u uredu. - Moram o neemu razgovarati s Larryjem - kae Roz. - Pa, ako nemate nita protiv... - Mislim da Boyce treba ostati - kae Larry. Djeluje pokunjeno, kao da je pao na ispitu: mora da neega ima u Zenijinoj prii. Ali kakve veze ima s tim Boyce? - Larry, jako se brinem - kae Roz. - to ti ima sa Zenijom? - S kime? - kae Larry, malo odve naivno. - Moram to znati - kae Roz. - Sanjam o Zeniji u zlatnom brlogu1 - mrmlja Boyce kao za sebe. - Rekla ti je? - kae Larry. - Za drogu? - kae Roz. - O, Boe, istina je! Ako u ovoj kui dri bilo kakvu drogu, elim da nestane, istoga trena! Znai, zaista si mutio s njom? - Mutio? - kae Larry. - Mutio, tupio, nazovi to kako hoe - kae Roz. - Za milog mia, zar ne zna koliko joj je godina? Zar ne zna koliko je zla? Zar ne zna to je uinila tvome ocu? - Mutio? - kae Boyce. - Ne bih rekao. - Kakva droga? - kae Larry. - Samo dva-tri puta - kae Boyce. - Eksperimentirao je. Nos me boli, klonulou opih utila2. Keats. Prestao je s time, od sada pa nadalje - tono, Larry? - Znai, ti nisi bio njen diler? - kae Roz. - Sasvim obratno, mama - kae Larry. - Ali Charis je vidjela kako je ljubi nasred ulice! - kae Roz. Sama sebi djeluje krajnje udno to na taj nain razgovara sa sinom. Osjea se poput olinjalog matorog njukala. - Ljubim? - kae Larry. - Uope je nisam ljubio. Ona je meni aptala u uho. Kazala je da nas slijedi neka poremeena starija enska. Moda je to teti Charis djelovalo kao ljubljenje, jer je ta enska definitivno bila ona.

- Ne ljubljenje, ve siktanje - kae Boyce. - Kao ne talasanje, ve utapljanje. Stevie Smith. - Boyce, daj zavei barem na sekundu - kae Larry razdraeno. - Po svemu sudei njih dvojica se poznaju mnogo bolje no to je Roz pretpostavljala. Vjerovala je da su se sreli jedino na onom plesu za oeve i keri, a poslije se samo mimoilazili kad bi Larry dolazio u ured. No oito nije tako. - Ali si vrlo esto dolazio k njoj u hotel - kae Roz. - Znam pouzdano! - Nije to ono to ti misli - kae Larry. - Shvaa li da je umrla? - kae Roz, ovo joj je adut. - Upravo dolazim otamo, upravo su je ispecali iz fontane! - Umrla? - kae Boyce. - Od ega? Autogeni zmijski ujed? - Tko zna - kae Roz. - Moda ju je netko bacio s balkona. - Moda je skoila - kae Boyce. - Kad zgodna ena snizi se do bruke, i muku ud izdajniku odve kasno spozna1, tad skae s prvoga balkona. - Ja samo Boga molim da ti s time nema nikakve veze - kae Roz Larryju. Boyce kae brzo: - Ne moe imati, jer veeras nije bio ni blizu nje. Bio je sa mnom. - Pokuavao sam je odgovoriti - kae Larry. - Traila je novaca. Nisam imao dovoljno, a od tebe teko da sam mogao pitati. - Odgovoriti od ega? Novac za to? - kae Roz. Ona praktiki vie. - Da ti ne kae - kae Larry sav jadan. - Ja sam vjerovao da to mogu tajiti. Nisam htio pogoravati stvari... smatrao sam da ti je sasvim dosta uzrujavanja, radi tate i openito. - Sveti sive, to da mi ne kae? - urla Roz. - Ti e me zbilja natjerati u grob! Zvui tono kao neko njena majka. Ipak, kako je to slatko, Larry pokuava nju zatititi. Ne eli doi doma i nai je skljokanu na podu u kuhinji, to se ve dogodilo. - Boyce - kae blaim glasom - imate cigaretu? Uvijek pripravan, Boyce joj prua kutiju i pripaljuje upaljaem. - Mislim da je vrijeme - kae Larryju.

Larry guta knedle, bulji u pod, djeluje rezignirano. - Mama, ja sam gay. Roz osjea kako joj oi iskau iz glave kao pridavljenom kuniu. Zato to nije vidjela, zato nije znala razabrati, to se uope dogaa s njom? Nikotin joj drma plua, zaista mora ostaviti cigarete; onda kalje, dim joj suklja na usta, moda je ovo infarkt! To je ono pravo, sada e se lijepo srondati na pod pa neka se ostali time bave, jer ovo kudikamo nadilazi njezine snage. Ali u Larryjevim oima vidi oaj i molbu. Ne, ona moe izii s time nakraj ako se dovoljno jako ugrize za jezik. Naprosto, nije bila pripremljena. to se kae u takvoj situacji? Ja te volim unato svemu? Ti si i dalje moj sin? A to je s mojom unuadi? - A sve one tvoje fufe koje su prele preko mene? - izlazi konano iz nje. Sada joj dopire do mozga: pokuavao joj je ugoditi. Dovoditi kui ene, kao svojevrsnu svjedodbu o obvezatnom ispitu, i pokazivati mami. Pokazivati da je proao. - ovjek moe od sebe dati samo ono najbolje - kae Boyce. - Walter Scott. - to s blizankama? - ape Roz. One su u formativnoj dobi: kako se to njima kae? - O, blizanke znaju - kae Larry, kojemu je laknulo to je barem jedna strana pokrivena. - Skuile su prilino brzo. Kau da je to super. - Tako ti to ide, misli Roz; za njih, neko tako vrste ograde oko spolnih torova samo su hrpa zahrale stare ice. - Gledajte na to ovako - kae Boyce njeno. - Niste izgubili sina, nego ste dobili jo jednoga. - Odluio sam upisati pravo - kae Larry. Poto je prolo ono najgore i Roz nije ni kapnula ni prasnula, pao mu je kamen sa srca. - elimo da nam pomogne urediti stan. - Pile moje - kae Roz i duboko udie - to e mi biti zadovoljstvo. - Ne znai da ona ima predrasuda, uostalom njen vlastiti brak nije ba neki fantastian argument u prilog heteroseksualnosti, Mitch takoer, ona samo eli da Larry

bude sretan, pa ako on to kani postii na ovaj nain, u redu, moda e Boyce imati pozitivan utjecaj, tjerati ga da pokupi odjeu s poda, paziti da ne zapadne u neprilike; ali dan je bio naporan. Sutra e biti autentino topla i prijemljiva. Za veeras neka se zadovolje s licemjerjem. - Gospoo Andrews, vi ste ogledalo za modu, uzor vladanja1 - kae Boyce. Roz iri ruke, uzdie ramena, oputa uglove usana. - A to mi drugo preostaje? U posjet dolaze mukarci u trenkotu. ele doznati mnogo stvari o Zeniji. Od triju njezinih putovnica koja je prava, ako je ijedna. Odakle je zapravo dola. ime se bavila. Tony je informativna, Charis je rasplinuta, Roz je na oprezu jer ne eli umijeati Larryja. Ali nije se trebala zabrinjavati, jer nijednog od tih mukaraca Larry kanda ni najmanje ne zanima. Njih zanimaju dva Zenijina spakirana kovega, uredno stavljena na krevet: u jednome se nalazi jedanaest malih plastinih vreica bijelog praha, odnosno tako oni tvrde. Dvanaesta je bila otvorena, kraj telefona. Nisu to nosne draeje: heroin, i to devedeset posto ist. Iz njihovih nepominih lica motre oi nalik komadima inteligentnog ljunka, ekaju trzaj, naznaku da netko neto znade ali, svjestan krivnje, taji. Takoer ih zanima prica koja je naena na balkonu te injenica da je Zenia umrla od prevelike doze prije samog kontakta s vodom u fontani. Je li moda isprobavala a da nije prepoznala neuobiajenu jainu toga to je kupovala ili prodavala? Na njenoj lijevoj ruci postoje tragovi igle, ali djeluju kao da su stari. Prema trenkotima, sve je vie takvih sluajeva predoziranja; netko preplavljuje trite visokooktanskim proizvodom, na to ak ni oni iskusni nisu pripravni. Na prici su samo Zenijini otisci prstiju, kau. to se tie njezina labueg ronjenja u fontanu, moda je pala. Spadala je meu visoke ene, a metalna ograda na balkonu zaista je preniska a da bi pruala sigurnost; standarde valja postroiti. Takvo to je mogue. Ako se nagnula. S druge strane, heroin je moda podmetnut. Moda se radi o ubojstvu.

Ili moda o samoubojstvu, kae im Tony. Voljela bi da u to povjeruju. Kae im da je Zenia moda imala zdravstvenih tegoba. Naravno, uljudno kau mukarci u trenkotima. To nam je poznato. U kovegu smo nali recepte, uli smo u trag lijeniku. ini se da je osim lanih putovica imala i lanu zdravstvenu iskaznicu, no sama bolest bila je prava. Jo est mjeseci ivota: rak na jajnicima. Ali nismo nali pismo kakvo za sobom ostavljaju samoubojice. Tony im kae da je to logino: Zenia nije ba bila od onih koji piu pisma. Mukarci u trenkotima je gledaju, sitne oi titraju od skepse. Ne kupuju nijednu od tih teorija, ali sami nemaju neku koja dri vodu. Tony vidi rasplet: Zenia e se pokazati prelukavom za mukarce u trenkotima. Nadmudrit e ih, kao to je uvijek svakoga nadmudrila. Ustanovljuje da joj je to drago, da je tovie uzbuena, kao da njena vjera u Zeniju - vjera koju nije shvaala da posjeduje - biva opravdana. Neka se samo znoje! Zato da svi sve znaju? Ne znai pritom da ne postoje presedani: povijest vrvi ljudima koji su umrli na nejasan nain. Ipak, smatra da joj ast nalae prijaviti razgovor o Gerryju Bullu i projektu Babilon, iako je na to ne nagoni samo i iskljuivo ast: jako se nada, ispostavi li se da je Zenia ubijena, da su to uinili profesionalci, a ne netko koga ona poznaje. Mukarci joj kau da se trude rekonstruirati Zenijina kretanja spomou avionskih karata; svakako je u zadnje vrijeme bila na vrlo udnovatim lokalitetima. Meutim, ne moe se zakljuiti nita odreeno. Oni se rukuju i odlaze, neka Tony telefonira ako jo neto uje. Ona kae da hoe. Sada je suoena s nevjerojatnom mogunou da su sve tri Zenijine zadnje prie - ili njihovi dijelovi, u najmanju ruku - bile ipak istinite. to ako su Zenijini povici upomo bili stvarni, ovaj put? Poto je policija zavrila posao, slijedi kremiranje. Plaa Roz, jer kad napokon dospijeva do odvjetnika koji je prvi put sredio Zenijin pogreb, ovjek je prilino ljutit. To to je Zenia odluila sve ovo vrijeme biti iva a da se nije s njim

konzultirala, on smatra omalovaavanjem svoje osobe. Njezina je oporuka ve prvi put bila sudski potvrena, to ne znai da se imalo ita potvrivati budui da za sobom nije ostavila nita osim malog legata nekom sirotitu kraj Waterlooa za koje se ispostavilo da vie ne postoji, a povrh svega nikada nije dobio svoj honorar. I to se sada uope oekuje od njega? - Nita - kae Roz. - Sve e biti sreeno. - No da, i to sad? - kae ona Tony i Charisi. - Izgleda da je vrui krumpir prebaen nama. ini se da nema nikakvu rodbinu. - Osim nas - kae Charis. Tony joj ne kani protusloviti, jer Charis vjeruje da je svatko u rodu sa svakim putem nekakva sustava nevidljivog korijenja. Preuzima na sebe brigu o pepelu sve dok ne smisle neto prikladnije. Limenku sa Zenijom smjeta u podrum, u kutiju s boinim nakitom zamotanim u crveni ukrasni papir, kraj revolvera. Westu o tome ne govori, jer ovo je enska stvar.

56. Tako je Zenia sada povijest. Ne: sada je Zenia nestala. Nesta, i to navijek. Ona je pregrt praha to ga vjetar raznosi poput spor; ona je nevidljiv oblak virus, dvije-tri molekule u rasprivanju. Postat e povijest samo ako je Tony odlui oblikovati u povijest. Trenutano je bezoblina, razbijeni mozaik; djelii nje u Tonynim su rukama jer je mrtva, a svi mrtvi su u rukama ivih. Ali to e Tony nainiti od nje? Pria o Zeniji nema tijela, nema vlasnika: tek glasina to pluta od usta do usta i mijenja se u hodu. Kao kod svakog arobnjaka, vidjeli ste ono to je htjela da vidite; ili ste pak vidjeli ono to ste sami htjeli vidjeti. Radila je sa zrcalima. Zrcalo je bio svatko tko je gledao, no iza dvodimenzionalne slike nije bilo niega osim tankog namaza ive. ak ni smo ime Zenia moda ne postoji, to Tony zna jer ga je traila. Pokuala je ui u trag znaenju - Ksenija: gostoljubiva na ruskome, a na grkom se

odnosi na djelovanje stranog peluda na voe; Zenaida: ki Zeusova, te ime dviju ranokranskih muenica; Zila: sjena na hebrejskome; Zenobija: kraljicaratnica iz Palmire u Siriji, tree stoljee, pobijedio ju je car Aurelijan; xnos: stranac, tuinac na grkome, kao u ksenofobian; zenana: enske odaje ili harem, na hindiju; zen: japanska meditacijska religija; zendik: istonjaki praktikant heretike magije - blie od toga nije doprla. Iz takvih naznaka i znamenja Zenia je sazdala sebe. to se tie istine o njoj, ta je nedostina jer - prema knjigama, u najmanju ruku - nije se ak ni rodila. No emu razbijati glavu, u dananje doba - kazala bi sama Zenia - takvim donkihotskim pojmom kao to je istina? Svaka je ozbiljna povijest bar upola maioniarski trik: desna ruka mae bijednim komadicima injenica kako bi se svatko mogao uvjeriti u njihovu istinitost, dok istodobno lijeva duboko u tajnim depovima izvodi vlastite mutne manevre. Tony je obeshrabrena nemogunou tone rekonstrukcije. Kao i njezinom uzaludnou. Zato ona radi to to radi? Povijest je neko bila stameno zdanje sa stupovljem od mudrosti i oltarom za boicu Memoriju, majku svih devet muza. Sad su je se dohvatili kisela kia i teroristike bombe i termiti pa je sve manje i manje nalik hramu, a sve vie i vie hrpi kra, no neko je imala smislen ustroj. Predmnijevalo se da povijest sadri neto od ega ljudi ue, neto korisno, nekakav okrepljujui vitamin ili papiri poput onakvoga u kolaima s budunosnim geslom, skriven u gomili prikaza koji su veinom prie o pohlepi, nasilju, zlu i poudi za moi, jer povijest ba i ne haje za one koji pokuavaju biti dobri. Dobrota je ionako problematina budui da neki postupak moe proizlaziti iz dobre nakane ali posljedovati zlom: vidi temu misionari. Upravo su zato Tony drae bitke: u bitki postoje ispravni postupci i pogreni postupci, i mogue ih je razlikovati temeljem pobjednika. Ipak, neko se pretpostavljalo da postoji nekakva poruka. Neka ti ovo bude pouka, govorili su odrasli djeci i povjesniari svojem itateljstvu. No da li prie iz povijesti zapravo ikoga ita ue? U openitom smislu moda ne, misli Tony.

Usprkos ovomu ona i dalje taljiga, i dalje tka preu od upuenih nagaanja i vjerojatnih pretpostavki, i dalje mozga nad krpicama injenic i rbinama i slomljenim vrcima strijela i potamnjelim perlicama, i slae ih u uzorke kakve smatra da su neko po svoj prilici tvorili. Komu je do toga? Gotovo nikomu. Moda je to jednostavno hobi, zanimacija za dosadne dane. Ili je pak in prkosa: moda su te prie iskrzane i izlizane, skrpljene od bezvrijednih ostataka, no one su za nju i zastave, podignute sa stanovitom obijesnom drskou, to vijore smiono premda nedosljedno, to se nazru tu i tamo izmeu stabala, na planinskim putovima, meu ruevinama, na dugom maru u kaos. Tony je u podrumu, usred noi, jer joj se ne spava. Obukla je kuni ogrta, na nogama ima vunene radne sokne i papue s rakunima koji se ve jedva dre pa ih ona u neku ruku pridrava. Jedan je ostao bez repa, a obojica posjeduju ukupno jedno oko. Tony se navikla imati oi na nogama, slino onima koje su stari Egipani slikali na pramcu svojih brodova. One slue za dodatnu orijentaciju - dodatnu duhovnu orijentaciju, moglo bi se rei - to Tony malopomalo osjea da joj je potrebno. Kad ove papue definitivno otegnu papke, moda e kupiti jo jedne s oima. Sa ivotinjama ih je ponaizbor: svinje, medvjedi, kunii, vukovi. Vjeruje da e uzeti vukove. Njezin zemljovid Europe u pjeskarniku u meuvremenu je preureen. Sada pokazuje drugo desetljee trinaestog stoljea; krajeve koji e kasnije postati Francuska razdiru vjerski ratovi. Sada vie ne ratuju krani protiv muslimana, nego katolici protiv katara. Dualistiki katari su smatrali da je svijet podijeljen izmeu sila dobra i sila zla, duhovnog i materijalnog, Boga i avla; vjerovali su u reinkarnaciju a duhovnu poduku drale su ene. Katolici su, naprotiv, odbacili ponovno roenje, ene su smatrali neistima i slijedom neoborive logike drali da je, jer je Bog po definiciji svemoan, zlo u krajnjoj liniji tlapnja. Ta je razlika u miljenju odnijela mnoge ivote; dodue, nije se radilo samo o teologiji, ve i o tome npr. tko e nadzirati trgovake putove i urod maslina, kao i ene jer su se polako otimale stezi.

Carcassonne, utvrda u Languedocu i uporite katara, upravo je nakon petnaestodnevne opsade i potpune nestaice vode pao u ruke krvoednom Simonu de Montfortu i njegovoj okrutnoj vojsci sastavljenoj od katolika kriara. Uslijedilo je masovno ubijanje. Tonyn glavni interes, meutim, nije Carcassonne nego Lavaur, sljedea meta napada. Pod vodstvom katelanke, gospe Giraude, odolijevao je ezdeset dana. Kad je grad naposljetku podlegao, osamdeset vitezova zaklano je poput svinja, etiri stotine katarskih branitelja ivi su spaljeni a gospu Giraude Montfortovi su vojnici bacili u zdenac zajedno s gomilom kamenja da je dri na dnu. U ratu plemenitost dolazi na glas, misli Tony, jer je ima tako malo. Tony je odabrala 2. svibnja 1211., dan prije masakra. Katolici, opsjedatelji, predstavljeni su zrnima arenog graha a katari, branitelji, zrncima bijele rie. Simon de Montfort je crveni plastini ovjeuljak iz monopolyja, gospa Giraude je plava. Crveno za kri, plavo za katare: njihova boja. Tony je ve pojela nekoliko zrna graha, to strogo uzevi nije smjela prije svretka bitke. No grickanje pomae koncentraciji. O emu je razmiljala gospa Giraude dok je gledala preko bedem i procjenjivala neprijateljevu snagu? Zacijelo je znala da je tu bitku nemogue dobiti, da su njezin grad i svi itelji osueni na propast. Je li oajavala, je li se molila za udo, je li se ponosila zato to se borila za svoje uvjerenje? Gledajui sljedeeg dana kako joj pre suvjernike, zacijelo je zakljuila da za njezine teorije o zlu postoji vie dokaza nego za de Montfortove. Tony je bila ondje, vidjela je teren. Ubrala je cvijet, jednu vrstu grahorice s krutom stabljikom; ispreala ga je u Bibliji, nalijepila u album, pod slovom L za Lavaur. Kupila je suvenir, satenski jastui napunjen lavandom. Ako je do mjesnog stanovnita, gospa Giraude jo je uvijek ondje, na dnu onog zdenca. Nita drugo nisu bili kadri smisliti u tim vremenima za ene poput nje: baci je u zdenac ili sa strme litice ili parapeta - vertikala mora biti nesmiljena - i gleda kako se raspljeckala.

Moda e Tony neto napisati o gospi Giraude, jednog dana. Studiju o vojnim zapovjednicama. Zvat e se eljezna ruka, barunasta rukavica. Ali ne postoji ba mnogo materijala. Sada ne eli nastaviti ovu bitku, nije raspoloena za klanje. Ustaje sa stolca i toi si au vode; zatim, povrh Europe trinaestog stoljea, rastvara kartu jednog grada, plan centra Toronta. Tu je Toxique, tu je Queen Street, tu je Rozina renovirana poslovna zgrada; tu je pristanite za skelu i ravni Otok gdje jo uvijek stoji Charisina kua. Tamo je hotel Arnold Garden, sada golema rupa u zemlji sa stjenkama od ilovae, lokacija za buduu gradnju, propali hoteli su jeftini, netko je napravio odlian posao. Tamo je McClung Hall i, na sjeveru, Tonyna kua, u kojoj je West, on spava na katu i lagano stenje u snu; u kojoj je podrum, u kojem je pjeskarnik, na kojem je karta, na kojoj je grad, u kojem je kua, u kojoj je podrum, u kojem je karta. Karte sadre zemljite koje sadri njih, misli Tony. Negdje u ovom misaonom prostoru to tone sve dalje u beskonanost Zenia ivi i dalje. Tony je karta potrebna s istog razloga s kojeg se uvijek slui kartama: pomau joj vidjeti, predoiti si topologiju, sjetiti se. Sada se sjea Zenije. Duguje joj ovo sjeanje. Duguje joj svretak.

57. Svaki svretak je proizvoljan, jer svretak je ono gdje napiete Svretak. Perioda, toka, mjesto nekretanja. Ubod iglom u papir: moete prisloniti oko i vidjeti drugu stranu, poetak neega drugog. Ili, kao to Tony kae svojim studentima, Vrijeme nije vrsto poput drva, nego je fluidno poput vode ili vjetra. Ne dolazi u uredno izrezanim jednakotrajnim jedinicama: desetljeima i stoljeima. Ipak, za nae svrhe moramo se pretvarati da dolazi. Svretak bilo koje povijesti je la u kojoj svi pristajemo sudjelovati. Dakle, svretak. 11. studenoga 1991., jedanaest ujutro: jedanaesti sat jedanaestoga dana jedanaestog mjeseca. Ponedjeljak je. Recesija se pojaava,

govorka se o steajevima velikih tvrtki, glad se valja Afrikom, u negdanjoj Jugoslaviji dogaaju se etniki sukobi. Sve je vie zvjerstava, vlade se klimaju, automobilska industrija stoji uz krgut zubi. Zaljevski rat je zavren: pustinjski pijesak je zasijan bombama, polja nafte jo uvijek gore, oblaci crnoga dima nadvijaju se nad masnim morem. Obje strane tvrde da su pobijedile, obje strane su izgubile. Dan je tmuran, obavijen maglom. Njih tri stoje u stranjem dijelu skele dok ona tutnji kroz luku u smjeru Otoka, a za njom se vue na trenutke zatamnjena brazda. S kopna dopire do njih slabaan zvuk rogova i priguenih hitaca. Pozdrav. Voda je ivo srebro osvijetljeno bisernim svjetlom, vjetar je neznatan, prohladan ali blag za ovo doba godine, za ovaj mjesec. Mjesec stanke, mjesec golih grana i suspregnutog daha, mjesec magle, sivkasti muk prije zime. Mjesec mrtvih, mjesec povratka, misli Charis. Misli i o sivoj travi to pod otrovnom, nevinom vodom leluja na dnu jezera; o sivim ribama s grudastim izraslinama od kemikalija to promiu poput sjenki; o jeguljicama s turpijastim zubiima i sisajuim ustima to vijugaju izmeu automobilskih olupina i praznih boca. Misli o svemu to je onamo palo, ili bilo baeno. Blaga i kosti. Poetkom studenoga Francuzi ukraavaju obiteljske grobove krizantemama, a Meksikanci nevenima, pa dusi mogu nai put po zlatnim stazama. Mi smo se pak odluili za mak. Cvijet sna i zaborava. S laticama od prolivene krvi. Svaka ima na kaputu priboden mak. Mizerna plastika, ali tko tomu moe odoljeti, misli Roz; dodue, vie su joj se sviali platneni. Ovi podsjeaju na one grozne narcise za rak, jo malo pa e svaki svakcati cvijet biti prikopan na neki organ ili na neku bolest. Plastina vuika za lupus, plastini kokotiek za kolostomiju, plastina aspidistra za AIDS, te stoklete stvari naprosto mora kupiti, za zatitu kad promoli nos iz kue. Ve sam kupila. Vidite ? Tony je inzistirala na upravo tom danu. Dan Sjeanja1. Dan krvavog maka. Tony ubrzano postaje sve bizarnija, smatra Roz; no s druge strane, to vrijedi za sve njih.

Dan Sjeanja je naprosto prikladan, misli Tony. Ona eli odati priznanje Zeniji; no ne sjea se samo Zenije. Sjea se rata i svih poginulih, tada ili kasnije; ponekad ljudi pogibaju od ratova mnogo kasnije. Sjea se svih ratova. I ezne za nekim ceremonijalom, neim dolinim; za to ostale dvije nije da ba iskazuju pregolemu suradljivost. Roz se dodue pojavila u crnini, slijedom zahtjeva, ali ju je uprostaila crveno-srebrnim alom. Crno mi naglaava podonjake, rekla je. Morala sam tik uz lice staviti neku drugu boju. Ova mi se slae s ruem - ovaj se zove Rubikon, tek to se ispilio. Svia vam se? Nema nita protiv, duo? A to se tie Charis... Tony iskosa gleda posudu koju Charis dri: nije to kiasta lano grka bakrena urna kakvu lifraju krematoriji, ve neto jo groznije. To je runo raena keramika vaza, umjetnika u najstranijem smislu, sa svijetloljubiastim i kestenjastim mrljama: Shanitina donacija iz skladita Plitkog depa, gdje je godinama skupljala prainu. Charis je inzistirala na predmetu smislenijem od one limenke koju je Tony uvala u podrumu: pa su, u kafeteriji Drugi ljuk, prije kupnje karata za skelu premjestile Zeniju iz limenke u vazu. Presipavala je Roz: pepeo je bio ljepljiviji no to je Tony oekivala. Charis nije mogla gledati: moda tu ima zub. No sada se ve pribrala: stoji uz ogradu skele, njena svijetla kosa vijori, ona izgleda poput izokrenutog pramanog kipa, u naruju joj gnjusna vaza sa Zenjinim zemaljskim ostacima. Ako se mrtvi vraaju poradi osvete, misli Tony, ova vaza savreno ispunjava ulogu. - to mislite, jesmo li sada na pola puta? - pita Tony. eli da to bude nad najdubljim dijelom jezera. - Meni se ini OK, pile - kae Roz. Jedva eka da tu stvar skinu s vrata. Kada dou na Otok, kolektivno idu Charisi na aj i, Roz se nada i vjeruje, nekakvu uinu: domai kruh, kola od itarica, biloto. to bilo da bilo, imat e okus slame - onaj okus smee rie, zdrave u tri ina, gdje npr. ru za usne ne smije ni prismrditi, a taj je okus alfa i omega Charisine kuhinje - no bit e to barem nekakva hrana. U torbici ima tri Mozart kugle kao antivitaminsku dopunu i

rezervu sprou izgladnjelosti. Namjeravala je donijeti ampanjac, ali je zaboravila. Bit e to svojevrsno bdjenje: njih tri okupljene oko Charisina okruglog stola, vau ispeene jestvine i poveavaju fundus mrvica sabranog zrnja na podu, smrt je glad, praznina, i ovjek je mora ispuniti. Roz kani govoriti: to e biti njezin prinos. Tony je odabrala dan, Charis je odabrala posudu: Roz, dakle, ima pridonijeti glas. Najsmjenije je to to je stvarno alosna. E sad, tko bi to mislio! Zenia je bila tumor, ali i bitan dio Rozina ivota, a taj je ivot preao svoj zenit. Ne tako skoro, ali prije no to to sama eli, poet e zalaziti poput sunca, krenut e u smiraj. Kada Zenia ode u jezero, otii e i Mitch, konano; Roz e napokon biti udovica. Ne. Bit e neto vie, neto onkraj toga. to? ivjet e i doekati. No skinut e vjenani prsten jer Charis kae da on sputava lijevu ruku, a na tu se ruku Roz mora oslanjati, odsad. Osjea neto to nikad nije mislila da e osjeati prema Zeniji. Zahvalnost, vjerovali ili ne. Za to? Tko zna? Ali osjea upravo to. - Da samo prospem ili bacim sve zajedno? - kae Charis. Zapravo potajice eli zadrati vazu: ona ima snanu energiju. - to e poslije s tim? - kae Tony i strogo je gleda; asak kasnije - poto si je predoila tu vazu punu cvijea ili praznu na polici, a u oba sluaja isijava zlokobnim grimiznim svjetlom - Charis kae: - Ima pravo. - Bilo bi pogreno ostaviti vazu: to bi znailo zadrati Zeniju na Zemlji; ve je vidjela na to to izlazi i ne eli reprizu. Puka odsutnost tijela Zeniju ne bi zaustavila: jednostavno bi se posluila tkozna ijim. Mrtvi se vraaju u drugim oblijima, misli ona, jer ih mi na to prisiljavamo.

- Naprijed, nai! - kae Roz. - Tko je zadnji, taj je vol! - to je njoj u glavi? Hladna voda! Ljetni kamp! Tko jo kae da postoje promjene registra! A da se i ne govori o pristojnosti koje nema. Koliki e jo dio ivota provesti ludirajui

se, igrajui na jeftini smijeh? Koliko godina mora imati pa da te mudrost poklopi poput plastine vreice i konano naui drati jeziinu za zubima? Moda datum glasi nikada. Moda frivolnost dolazi s godinama. Njihove oi, njihove drevne blistave oi, radosne su. No ovdje je posrijedi smrt, a smrt je Smrt, s velikim S, bez obzira ija, elem otrijezni se, Roz. No ona jest trijezna, stvari jednostavno izlaze iz nje na taj nain. Jezik pregrizla, o Boe, zbilja to nisam mislila. Naprosto sam takva. Tony gleda Roz malkice iznervirano. to se nje tie, tu bi priliila topovska paljba. Ritualna salva, zastava koja se sputa na pola koplja, tremolo solo trublje u srebrnom zraku. Mrtvim borcima to sljeduje, zato onda ne i Zeniji? Razmilja o sveanim trenucima, vinjetama s bojita: naslonjen na ma, koplje, musketu, junak s plemenitom i filozofskom boli gleda svoga netom ubijenog protivnika na tlu. Istoga ranga, suvino je spominjati. Ja sam neprijatelj koga si ubio, drue moj. Sve je to lijepo i krasno, u umjetnosti. U stvarnim bitkama vjerojatnije je hitro oplindravanje depova i rezanje uiju za suvenir. Stare fotografije: lovac dri nogu na medvjeoj leini i istodobno se glupira s nevjeto odsjeenom glavom tog prodrljivog svedera. Va uznositi protivnik sveden je na prostirku, pri emu su svekolike slike i pjesme svojevrstan zastor iza kojeg se zbiva posve deraki diskurs. - OK - kae ona Charisi; Charis prua obje ruke, odvaja vazu od svoga tijela, baca je preko ograde: uje se otro krc! i vaza puca na dvije pole. Charis isputa jedva ujan vrisak i povlai ruke kao da su opeene. Gleda ih: na njima je plavkasta sjenka, titraj. Komadi vaze padaju u vodu i Zenia pluta odande u dugoj spirali nalik dimu. - Sveti sive! - kae Roz. - Kako se to dogodilo? - Mislim da je udarila o ogradu - kae Tony.

- Ne - kae Charis potmulo. - Vaza je puknula sama od sebe. Ona je to uinila. Bia mogu izvoditi takve stvari, mogu djelovati na tvarne predmete: oni to rade da bi privukli vau panju. to god rekla Roz ili Tony nee promijeniti njeno miljenje, pa nijedna ne kae nita. Sama Charis osjea udnovat spokoj. Drago joj je to je Zenia bila prisutna prilikom rasprivanja sebe, to je to dala do znanja. To je znamen njezina daljnjeg postojanja. Sada je Zenia slobodna da se ponovo rodi za drugu priliku u ivotu. Moda e sljedei put imati vie sree. Charis pokuava zaeljeti joj svako dobro. Ipak se trese. Uzima ruke koje su joj pruene, sa svake strane po jednu, stee ih, i na taj se nain one iskrcavaju na Otoku. Tri sredovjene ene u crnim kaputima; ene u koroti, misli Tony. Veo nije postojao bez razloga - onaj demodirani veo, gust i crn. Moglo se do sita smijati iza njega. Dodue, ona se ne smije. Nikakvo cvijee ne raste u valima jezera, a ni na asfaltnim poljima. No Tony je potreban cvijet. Obian korov, jer ma gdje da je Zenia u ivotu bila, ona je i ratovala. Vodila je neslubeni rat, gerilski rat, rat koji moda nije ni znala da vodi, no ipak rat. Tko je bio neprijatelj? Koju je davnu nepravdu pokuavala osvetiti? Gdje je bilo njezino bojite? Ne na jednom mjestu. Bilo je u zraku, u teksturi samoga svijeta; ili ni u emu vidljivom, ve meu neuronima, siunim uarenim ognjima mozga to sijevnu i uminu. Zeniji bi priliio elektrini cvijet, jarki, smrtonosni cvijet nalik kratkom spoju, iak od rastaljena elika to se raspruje u eksploziji iskara. Tony e najbolje posluiti granica ptiinjaka iz Charisina stranjeg dvorita, ve suha i bodljikava. Potajice je bere dok Roz i Charis ulaze kroz stranja vrata. Odnijet e je kui, ispreati na to ravnije, i zalijepiti u album. Stavit e je na sam kraj, poslije Tallina, poslije doline Forge, poslije Ypresa, jer je sentimentalna prema mrtvim ljudima, a Zenia je mrtva; te iako je bila i ovo i

ono, u svakom je sluaju bila hrabra. Na ijoj se strani nalazila, to nije vano; nije vano za Tony, ne vie. Moda nisu postojale strane. Moda je bila sama. Tony gleda Zeniju stijenjenu u kut balkona: magija otkazuje poslunost, ona balansira na samom rubu, tajni depovi su napokon prazni. Zenia gleda dolje. Zna da je izgubila, ali svoje tajne ne kazuje, koje god bile. Nalik je drevnom kipiu iz minoskih palaa: velike grudi, tanak struk, tamne oi, zmijolika kosa. Tony uzima kipi u ruke, okree ga na sve strane, opipava i ispituje, no glinena ena pocakljena lica samo se smijei. Iz kuhinje se uje smijeh i zveckanje sua. Charis donosi hranu na stol, Roz pria neku priu. Upravo e to one initi u ivotu, sve vie: priati prie. Veeras e to biti prie o Zeniji. Je li ona bila na ikoji nain slina nama? misli Tony. Ili, formulirano na drugi nain: Jesmo li mi na ikoji nain sline njoj? Zatim otvara vrata i ulazi unutra, k njima.