STOJANKA MAJKA KNEŽOPOLJKA ne bi li kojeg od vas poznala
žalosna majka Stojanka,
ZOVE NA OSVETU TRAŽEĆI SINOVE što vas je zimus pratila u akciju, SRĐANA, MRĐANA I MLAĐENA ŠTO posvunoć cjelcem batrgala POGINUŠE U FAŠISTIČKOJ OFANZIVI i prugu trgala! Joj, tri vuka moja i tri ljute mećave, Svatri ste mi na sisi ćapćala - joj, hoće majka da vas izljubi ledene: blagodatno Zasuči rukav, Srđane, sunce knešpoljsko! - lako bi tebe majka poznala: svetrojici povijala nožice sam rumene na lijevoj miški mladež - mrka kupina! u bijele povoje lanene, Zavrni, sine Mrđane, svetrojici sam prala jutrenje tople pelene ... zavrni mi desnu nogavicu: Joooj, tu ti je prvi kuršum probio Srđane, pod listom cjevanicu! Mrđane, A ti se mrtav nasmij majci, Mlađene, Mlađene, tebe bi majka ponajlakše poznala: joj, tri goda u mom vijeku, četiri očnjaka ostale zube prerasla, tri prvine u mom mlijeku, ko u kurjaka!... tri saća teška, Joj, tri moje biljege od soja, silovita, joj, tri ljute guje s prisoja što ih utroba moja izvrca, što vas majka junačkom snagom nasisa, joj, rosni trolisni struče djeteline što vas buna kuršumskom šarom ispisa, knešpoljske, Joooj, što procva ispod moga srca! gdje ste? Joooj, Da l vas plaču tri goda srpska u mom vijeku, vode mlječaničke, tri Obilića u mom mlijeku, ili gračaničke, joj, Srđane-Đurđevdane, ili moštaničke, joj, Mrđane-Mitrovdane, ili vas rastaču joj, Mlađene-Ilindane: bljuvci žutih crvi Kozara izvila tri bora pod oblak, po skotskim crnim rovovima, Stojanka podigla tri sina pod barjak! na skotskim stozubim žicama Joooj, kraj dubičke ceste? gdje ste, Ustajte, ustajte, Srđane, niz Knešpolje pogledajte: Mrđane, Je li ovo jučeranje Knešpolje? Mlađene, Je li ovo, djeco, pred jesen? Joooj, Gdje su bijele kosačke družine povijene? gdje ste, Pod kojom kruškom uzrelom tri ilinske puške prve, čeka tri suze moje zadnje: kosce jarne, uganule Hoće majka mrtve da vas izljubi i žetelice preplanule pa sedam ravnih redi velika rumena pita - što Knešpolje izrovaše pogani nerasti od prvog slobodnog žita svejedi i velika zdjela kisela mlijeka? nit ije nit pije, već petama krvavim Kozarom, Prosarom A od Kozare, rano moja, pa do Save, po lješevima čepa crvavim ljetina natisla iz slobode, ko iz vode, našim mrsom alapljivo mastiti?! kukuruzi nanijeli ko vojske zelene, I zar će našom rakijom prvenom glavinjaju pšenice bremene, salovita svoja ždrijela palucati?! šljive savke uplavile I zar će njihove šape čupave od slačina, što su se u našoj krvi kupale pa se lijepo, od težina, nevjestama što su za vas pupale razglavile proljetna njedra satrti?! ko steone krave: I, djeco moja, poslije naše samrti, Svud hljebno je i medno je i grozdno je zar će im se sito-pjano štucati?! preko glave, Aj, ko će ove vukodlake zatrti? krckaju zemlje ko krcate košnice, Kozaro, čekaju, rano moja, da se oznoje Kozaro, orne muške mišice... Kozaro, Al zalud, zalud čekaju! kazuj, Kozaro, ko će ih zatrti, Djeco moja ko će okajati vi ćete Stojanki majci oprostiti moga Srđana, što će vas majka mrtve ražalostiti: moga Mrđana, Oca su vam u zbjegu upeljali, moga Mlađena? ... i na cesti dok su nam ga strijeljali, zubima je stisno lulu družicu, a strica vam Radoja odveli su u žicu, Kozaro, seko zelena, otjerali vamiliju i kum-Ilije, druga majko moga Mlađena, i sve redom vamilije!... s daleka li se vidiš Pusto leži Knešpolje, i dalje li se čuješ! obnemoglo, suro, jalovo. Vjerovat ne može majka Stojanka I ko sipnja ga pritišće da si ti opustjela sunčano olovo. i da si nas napustila!... Sve je gluvo, bezuvo. Sa ceste preorane, Ni ptice, ni pčele. sa mrtvih psina što im djeca naša sudiše, Samo u praznu sobu kad oči uznesem uz tvoje kosate strane, ubasa samotno tele u mom srcu - ko u tvom gnijezdu - jedno ptiče prokljuvava, jedna vjera procvjetava: Ti si moje sinove, pa glavom o zatvorena vrata tuče ti si, sele, svoje džinove i beuče, u pletenice zelene savila, ko u grobu... pa ćutiš nad Knešpoljem Nije ovo, djeco, Knešpolje, i obrve teške sastavljaš ovo je polje nevolje! i u srcu, Ko li će ove godine kositi? ko u kotlu plamenom, Ko li će djevojke prositi? miješaš svetu osvetu! Ko li će rakije peći? Osvetu, seko, osvetu! Ko li će slanine sjeći? Okaj mi sina Srđana, Aj, zar će se ovi nerasti nesiti, okaj mi sina Mrđana, zar će se našom pogačom rumenom okaj mi sina Mlađena: - crvena kad nikne iz naših kostiju- Kiše je željno sveto Ilinje, zar će se našom pogačom crvenom a Knešpolje osvete presvete! nesiti nerasti slastiti?! Sveti nas, seko Kozaro, I zar će skotske laloke pogane okaj nas smrtno, krvavo, čuješ li jednu uku veliku - a osrednjeg je uzrasta - od one strane otkud sunce izlazi? ... oči su mu - evanđelja stovjeka, Nju mi je Mlađen često pominjo: a Rusija - kosa mu grgurasta, „Ako poginem, majko Stojanko, i sav trepti ko od pređe vilinje: mene će okajat pomajka Kozara, Ide tako, usred silna gromora, mene će okajat pramajka Rusija, - takav nam se prisniva na Ilinje - neće, majko, dugo potrajat, i smiješi se, sve mu igra brk, čuće se jedna uka velika!" što bi se njime Mlađen šalio I ne vidim od rose očinje, da bi ga jednom vidjet volio već samo čujem: uka počinje! već. da je njegovo odavde do mora! Uka, seko, uka velika Čuješ li, sele Kozaro, s daleke strane otkud sunce izlazi, čuješ li uku veliku? ... ko da planinom gude jugovi! Razvijaj kose zelene, To ide vojska, sve čovjek do čovjeka, seka te zaklinje Stojanka, oblak vojske, vojska srdita: rasplići mrke pletenice, Kad bi sve gromove, seko vjekovjeka, puštaj nam džinove vilene, što su ti mrčevnom kosom igrali nek skotskom krvi vječine vječina, - oboje u jedan tresak i rsak složila, tri naše vode ledene, on ne bi bio toj uki velikoj nek mrljinama skotskim, ni jeka jekina: za zrnate pšenice, tolika, sele, vojska udara, zemlju našu toliko srditih nasrće Srđana! pognoje! Tresak, seko, rsak do neba s daleke strane otkud sunce izlazi: Koliko ljutih te izrani kuršuma, koliko ljutih me nahrani jadova, Čuješ li, sele vesela, toliko, sele, iz tog ršuma, čuješ tu uku veliku? ... toliko mrgodnih namiče Mrđana! Gudi zemlja, zemlja vascijela: Tresak i rsak zemlju premeću Otiskuje se vojska golema od pa sijevci, sejo, nebom prelijeću moskovskoga Jerusolema, od one strane otkud sunce izlazi: širi jele, Kada bi svaku suzu štočiju, zelena sele, što majčinu, prosipaj čelične pčele što dječiju, niz zemlju našu (i kraviju, na krvavu pašu! i ovčiju!) Znaj: po zbjegovima što poteče s očiju, Kad bi se utroba moja oplodila, još bih tri Mlađena, i tri bih Mrđana, i tri bih Srđana što poteče i u tebe uteče, - porodila, sve suze kad bi na list zelen skapila i ljutom dojkom odojila, pa suncu ranom sa njeg zrake vratila: i svatri tebi poklonila! toliko, sejo, sijeva sijevaka, Stani mi stamena, toliko krilatih nalijeće Mlađena!... u dvije zmije uzvij obrve, O, nije, sejo, ovo rosa očinja, u ljut ugriz stegni vilice, dva Ilinja što oči moje opčinja, i iz svake žilice već pred tom vojskom eno čovjeka, srkni jeda mamena za čelo svu je vojsku nadrasto pa ga uždi na ognjene nozdrve u tri živa plamena, u tri živa Mlađena, u tri živa Mrđana, u tri živa Srđana, u ilinska tristaitri plamena, cikni, sele, stoglavo, stuci ih, seko, storuko nek im nema ni traga ni znamena, nek se pamti gdje je raka trojaka:
Ovdje snagom doji Stojanka,
bunom pita Kozara pomajka, vjerom hrani Rusija pramajka, tri se majke ovdje sastaju: Ko god nam došo da ambare izaspe, i torove pune da nam razaspe, i krcata da nam ulišta pbsasne, i da pogasne ognjišta - a loza mu od kletve ne pomrla - djeca će mu zalud ovud skitati i za kosti pitati, jer će ovdje, gdje je samrt vršaj zavrgla, i vršući krvlju liptala, pa na koncu svoju samrt ovrhla: ko krv danas, sutra med proliptati, med i mlijeko djeci našoj do grla - zemlja će nam u sunce prociktati!