Etičko razdoblje

Helenizmom nazivamo upravo kulturno-historijsko razdoblje prevladavanja grčkog duha u svijetu koji
doživljava znatne društvene, gospodarske, trgovinske, naučne i kulturne pormjene (razvio se bio čak
helenistički jezik). Uz Atenu se sada utemeljuju nova središta kulture: Aleksandrija, Antiohija, Pergam
i druga.

Ideal mudraca

U filozofiji je opet došlo do izrazita okreta prema etičkim pitanjima. Interes za teorijske probleme
malen.

Zato temeljno pitanje onoga vremena postaje pitanje sreće pojedinca: kako čovjek, ako je mudar,
mođe postići duševni mir, blaženstvo smirena povučena života.

Znanje postaje sredstvo,a filozofija životnom mudrošću.

U helenističko-rimskoj filozofiji možemo razlikovati etičku i religioznu orjentaciju.

Etička: stoička, epikurejska i skeptička škola.

Religiozna: židovska filozofija religije, novoplatonizam i filozofija kršćanstva.

STOICIZAM
Osnivač – Zenon iz Kitiona

Tipovi stoičke škole :

Stara stoa

Srednja stoa

Mlađa stoa (Rimski stoicizam)

Uobičajnu podjelu filozofije na logiku, fiziku i etiku slijede i stoici. Logici su oni dali vrijedne priloge
posebno time što su razvili logiku sudova, dok je Aristotelova bila logika pojmova.

Jasna i šira predodžba tj. Ona koja se osniva na stvarnosti, kriterij je istine.

U etici stoici su bliski kinicima. Mudar čovjek prihvaća nužan poredak svijeta i živi prema njemu.
Zahtjev je i ideal stoika: živjeti u skladu s prirodom svijeta i s vlastitom razumnom prirodom kao
dijelom reda kosmosa.

Nepomućenost duševnoga mira postiže se vrlinom autarkije – samodostatnosti.

„Blažen je onaj koji se zadovoljava onim što ima“, „nije siromašan onaj tko malo ima, nego onaj koji
žudi više“.

Stoici su snažno naglasili praktičnu primjenu filozofije: ona je u djelovanju a ne u naučavanju: znanje
je potrebno, ali samo kao sredstvo za postizanje vrline nepomućenosti.
„Koliko ću živjeti, to je stvar tuđe volje, ali od mene zavisi to da dokle god živim, živim kao čovjek.“

Stoička eitka je etika snažne ličnosti koja vlada sa sobom jer se oslobodila sitničavosti i afekata i
stekla ravnodušnost i nepokolebljivost.

Stoičkog mudraca odlikuju četiri kardinalne vrline: razboritost, hrabrost, pravednost i umjerenost.

Stoička eitka je dakako individualistička ona ne teži sreći društva kao cjeline nego sreći pojedinca

Stoici smatraju da je sloboda moguća jedino moguća u svijesti.

Epikurejska škola
Epikur je utemeljitelj vedre i optimističke životne zajednice, koja je imala velik broj sljedbenika.

On zagovara prevladavanje straha od smrti i bogova, zato što se temelji na neznanju i predrasudama.

Strah od smrti je besmislen, jer kad nastupi smrt, mi više ne osjećamo, nema nas.

Edikur uči hedonizam: ugoda je dobro, a bol je zlo, ali ugoda mu znači ponajprije odsustvo bola.

Epikurejskom mudracu nisu cilj tjelesne, osjetilne naslade, nego više i trajna zadovoljstva, radosti
duha koje doživljavamo u ljepoti, prijateljstvu, solidarnosti, razboritosti, mudrosti, čestitosti i
pravednosti.

Epikurova etika zasniva se na Demokritovom atomizmu.

On obnavlja Demokritov atomizam uz jednu bitnu novost, pri svom kretanju atomi spontano skreću s
puta i nepredvidljivo se sudaraju i isprepleću.

SKEPTICIZAM

Osnivač- Piron iz Elide

Njihovo učenje zasniva se na skepsi (sumnji).

Uviđanje relativnosti znanja vodi nas do sumnje a ona do uzdržavanja od izricanja bilo kakvih
određenih sudova, a to nas vodi do ataraksije.

RELIGIOZNO RAZDOBLJE

Jevrejska filozofija religije

Osnivač – Filon, on nastoji povezati Starozavjetno učenje sa grčkom filozofijom i tvrdi da su pod
uticajem Mojsijevih svetih knjiga bili mnogi grčki filozofi, poput Heraklita, Parmenida, Pitagorejci,
Platon, Stoici.

Prema Filonu, Bog je nedokučiv racionalnoj spoznaji i spoznaju općenito. Primjeren put Bogu je
jedino ekstaza (biti izvan sebe). On to smatra stanjem mistične ljudavi u kojem se približavamo Bogu.

Mojsije Majmonid, najpoznatiji srednjovjekovni jevrejski filozof.

On pokušava da pokaže kako teologija ima svoju racionalnu osnovu u vilozofiji, a pod filozofijom
podrazumijeva Aristotelovu filozofiju. Smatrao je da osim teologije postoje i drugi izvori za pouzdanu
istinu, a to je filozofija

Kršćanstvo
Rano kršćanstvo

Nastalo na prostoru Palestine (Betlhem)

Javlja se kao kult, zasnovan na starozavjetnoj jevrejskoj tradiciji, koncentriranoj oko 10 zapovijedi
kojima je određen čovjekov odnos prema bogu, ljudima, životu itd.

Za to vrijeme kršćanstvo je bilo novi i revolucionarni pokret.

Tekstovi na kojima je zasnovano kršćanstvo poznati su po nazivom Novi zavjet.

Isus propovijeda ljudima: spas na drugom svijetu, ovaj svijet priprema za zagrobni vječni život.

Bog se nalazi u našim srcima

Nagovještava Sudnji da, ljudi treba da se opredijele jer uslovnog spasa postaju bol i patnja,
negacija ovosvjetskog, askeza, odricanje od tjelesnog života.

Vjerom u Boga, oca koji je neiscrpan izvor ljubavi, kršćanstvo pruža narodu nadu i
perspektivu, makar na drugom svijetu.

Odlike kršćanstva su bile presudne da preraste u svjetsku religiju. Svijet je osvojila etikom ljubavi koja
zapovijeda nenasilje, praštanje, milosrđe, za spas i blaženstvo vječnog života dovoljno je milosrdno
srce.

Izrazilo je demokratski nadnacionalni i kosmopolitski duh.

Konstantin je 313.godine Milanskom ediktom priznao kršćanstvo ravnopravnim s drugim kultovima,

391.godine postaje ono čak državnom religijom Rimskog carstva.

Gnostici su prvi koji pokušavaju spoznajom doći do objavljene istine vjere i uspostaviti filozofiju
kršćanstva s osnovnim problemom odnosa vjere i uma.

Njihovi nesustavni pokušaji ubrzo su ugrozili osjećaj sigurnosti religioznog uvjerenja i izazvali reakciju
branitelja vjere.

Apologeti brane izvorno religiozno čuvstvo te ga pretpostavljaju svakoj znanstvenoj i filozofskoj

spoznaji.

Aurelije Augustin – najtnačajniji mislilac toga vremena i jedan od najvećih filozofa kršćanstva jest
Aurelije Augustin

Razrješenje sumnje, izlaz is skepse nalazi on u činjenici samoizvjesnosti „sumnjam, dakle jesam“ – eto
sigurne istine!
Augustin želi spoznati dušu i Boga. Pod utjecajem je Platona i novoplatonizma.

U Augustinovu filozofskom sustavu Bog ima središnje mjesto, on je urok i svrha svega, svemoćan je,
premudar i predobar. Sve dobro potječe od Boga, a zlo je samo nedostatak dobra.

On je prvi zastupao voluntarističko gledište – volja je bitna moć

Neoplatonizam

Osnivač – Amonije Saleas

Predstavnik Plotin

Neoplatonizam je učenje suprotno kršćanstvu-

Cilj neoplatonizma je da objasni svijet i pokaže vrijednosti i smisao ljudskog života. Plotin razvija
mistični idealizam. On razlikuje svijet biti i svijet pojava.

Biti su viši a pojave niži slojevi svijeta.

Jedno je samo za sebe postojeće. Ono je sve i ništa. Doživljaj jednog je svijest o njegovom postojanju,
a ne znanje o njemu.

Ddo svijesti o jednom čovjek dolazi duševnim samopromatranjem. Kad jedno doživimo u sebi znači
da smo došli do boga u sebi.

Doživljaj jednog postiže se stanjem ekstaze.

Najviše biće poslije jednog je : um, duša, materijalni svijet.