ZLO PROLECE

str 28

Opirem se – jos malo, samo trenutak jos da ne znam – a, kao slama u kosi, ostali su otpaci
onoga što se u snu vidjelo, pa se stresaju i gube.

Otvaram oči: brdo Malj spokojno stoji usred istočnog neba; crni se visinska borovina i, na
vrhu, zlatan proplanak Vilujevskog Kola.

Preko lica mi prelazi mokar vjetar sa sirovim mirisom snijega i sićušnom rosom izdaleka.

Desni kraj uzglavlja mokar je, po dlakama su se uhvatile bistre loptice kapi.

Zglobovi me bole a mišići su se izdijelili u otvrdle čvorove, i cijelo tijelo, čvrsto i žilavo do
prije četiri dana, izlomljeno je u mnogo zasebnih cjelina što tište, rašrafljene i posvađane.

str 29

Ne, najbolje bi bilo da tu ostanem ležeći vazdan i u sve dane buduće – da spavam, stalno
spavam, ali kad se probudim da se ničeg ne sjetim i da ne mislim na ono što neću.

Zašto baš ne mogu da budem pametan pa da se zagnjurim u sitne stvari: kako kapi kiše klize
niz čađave slamke krova...

Svaka od njih uzme sa sobom malo rastvorene čađi i spusti je na zemlju – od toga su lokve
tamne.

I male bare što klokoću, što vuku u zemlju taj dim koji je htio k nebu, kako one odbljeskuju
potamnjeli list crne jove koji se po zemlji kotrlja!

I to je život – ne znam s kakvim pravom ga mi preziremo: kretanje i nestajanje, dva vida što
se stalno smenjuju u beskrajnom toku dana.

Muklo su se otvorila vrata izbe, trapavo je izašla krava.

str 30

Zamirisa prošlim ljetom, na cvjetni i medeni mir livada i leptirova, šaka sijena bačena na
mokru zemlju.

Tele potrča skokovima zlatne srne i zavitla preko vidika perjanicom crvenog repa.

Negdje je u nekom rovu, negdje juriša ili puca – a ja bih htio da je tu i da, umjesto ovog
dječijeg glasa, čujem njegov.

Onda se ukrstiše četiri mlječna mlaza lomeći se o drvene zidove štruglje.

str 31

Utišalo se selo Međa, nema više onih galamdžija.

str 32

Kroz oblak se prokralo malo sunca da pozlati staru krivorogu šljivu na oboru i kosim
pljuskom zahvati vajat i mokru slamenu strehu nad krevetom.

Zaigra blijeda pregršt sjaja po mojoj postelji kao utvara, pa umrije.

Obasja kaput na naslonu stolice i drvena rebra naslona – kao da je pod haljinom neki čudan
skelet skriven.

Čađ vozova i blato putovanja dugog i užasnog – kao da ga nijesu dotakli.

str 33

„ Ti ne spavaš “, reče Džana, a miris mlijeka ispuni čitav vajat.

Spustio se na ivicu kreveta i podskakuje kao da je sve to njegovo i sve dobro.

str 34

Posljednja slavina koju je savjesno zavrnula – prsla je u požaru zapaljene ulice, a iz raspuklih
cijevi voda je klokotala niz Vidinsku ulicu i uvirala u podrume da udavi nesrećnike koji su se
tamo sklonili tražeći spasa.

str 35

Zatim jedan prosjev iz očiju, malo onog besmislenog što se zove ljubav: ona je tu tako
odavno i ona ničemu nije kriva, i ona dobro vidi da smo mi Tajovići, nesrećan rod koji je spao
na tanke grane – a činila je sve što se može da nas podigne, i svu je snagu istrošila u tome, a
mi niša nijesmo dali za to, i uvijek mora silom da nas goni da uzmemo hranu - a tako se
obradovala sinoć kad sam došao...

Bio sam potpuno zaboravio ovaj melem nesrećnika i osjećajući kako mi tupi vid, rekoh –
dobro!

Komadići hljeba mi ispadaju iz ruke ili, kad ih prinesem, na pod, a s gutanjem ide mnogo
teže.

str 36

Ponovo su se posvađali, ali to se mene ne tiče.

Dunuh sukljaj dima prema Malju, upravo prema Vilujevom Kolu navrh njega, i – ne znam šta
mi bi da baš to upitam: „ Znaš li ko je bio Viluj“, rekoh.
str 37

Možda ćemo, u ovom smaku što sad urla, svi mi nestati kao Viluj i Karadža, pa onda će se
potomci jednih i ko zna čijih ostataka, stojeći pred nekim novim ratom, upitati: kakav li je to
narod živio u ovim klancima, pokraj voda, gdje se još vide tragovi zemljoradničkih naselja...

Ako dođu – daj im rakije.

Svud oko kuće, kroz šljivak i pored potoka okruženog ljeskovinom, raširio se prašan i
zagušljiv miris sijena.

str 38

Prvo je proletio cepelin pored Turije, kao riba, i govorahu da u njemu ima živih ljudi, a poslije
su majka i tetka Raka počele da oru, ondje kraj rijeke, s dvije krave koje su zbunjeno vukle
ralo što se iskrivljavalo čas na jednu čas na drugu stranu.

Lica joj se ne sjećam ni tada – jer ja nijesam znao da ću imati tako malo vremena da ga
gledam – ali zamahe sam pratio i sjećam se kako su iza motike ostajali glatki zasjeci žute
zemlje.

str 39

Dotakoh ih vrhom prsta – meke su i nježne i tako hladne.

Preko grmlja gledam svu dolinu rijeke Međe, dugu i usku, ispod Mučnja, gdje se rađaju
tmurna sela – Utrg, Međa i Breza, cestom presječena u proširenoj ravnici kraj Lima.

str 40

To, kako se pije voda s lista – da se izvor ne zamuti i da primi gorčikav ukus od jovovine –
naučio sam prve jeseni poslije onog prvog rata.

str 41

One su, izgleda, dobro pamtile Gluvlje i, ma kud da ih potjeramo, one su nekako nalazile
načina da se tamo obretu.

Širile su se livade koje su za moje ondašnje mjere izgledale beskrajne i pune različitih čuda –
sa ravnicama koje su mi se činile prostranije i sa brdima visočijim nego ova što ih gledam.

Svakog dana smo išli drugim putem i svaki put pronalazili nova mjesta.

Ova gomila kamenja bila je, čini mi se, po nečemu što sam zaboravio, mnogo značajnija, i ne
tako obična kao danas, a oko nje je bilo nekakvo visoko drveće koje su, đavo bi ih znao
zašto, posjekli.
I onda – kotari su bili drukčije raspoređeni i kućište Đola Ogrije još je čuvalo natrule grede
zelene od mahovine.

Sve što se s tih novih mjesta vidjelo – izgledalo je donekle poznato, ali svakog dana malo
drukčije, i zato sam mogao da vjerujem da stalno otkrivam nove prostore.

str 42

Poslije je on prestao da dolazi: bio je našao nekakvu bobmu i kucnuo njome o zid, i tako
poginuo kao odrasli ljudi što ginu, a ja sam s Karadže gledao, s nejasnom dječjom zavišću,
kako ga nose na groblje, kod moje majke: nekakav dug red ljudi što je ljutito zujao i mrmorio
kroz progrušale voćnjake.

Voljele su da me miluju po kosi i pitale, svakog dana, ponekad i više puta dnevno, kojom ću
se od njih oženiti, s kojom ću da spavam u krevetu.

Shvativši da je to za njih vrlo važno – počeo sam da se cjenkam i pogađam, i prosto sam ih
ucjenjivao: onom ću se oženiti koja mi nabere najviše šljiva.

Šljive su tih dana bile obrane i rijetko gdje, na vrhovima voćaka, vidjela se po koja, ranjena
od ptica, smežurane kore i smanjena, ali slatka od meda koji se u rani nakupio.

str 43

Ili bi moju glavu zavukla u bijelu toplinu pod svojim grlom i ja sam kroz platno osjećao, sa
slatkom jezom, njene tvrde jabuke kako dišu, kako se miču s udarcima srca i, vrele trljaju uz
moja meka rebra.

Ostale, tobože uvrijeđene što sam ih ostavio, okupile bi se da pjevaju protiv mene.

str 44

Tamo je stajala, a eto i sad se vidi, nešto smanjena, ruševina turske pogranične karaule koja
mi je onda vrlo čudno izgledala,

Njen južni zid, okrenut prema Međi, naši su po sredini porušili skoro do zemlje, ali ćoškovi
kule, tvrđe zidani, ostali su nešto visočiji – kao dva žuta roga.

Tako sad ta ruševina na visu liči na tanak luk mladog mjeseca koji se vječno pomalja i nikad
se ne odvaja sa tog mjesta, i ne raste nego se tanji.

Činilo mi se da gore, nad brdskim šiljkom, vidim treperenje njihovih glasova i da sva dolina,
kroz sladak jesenji šum bistrih voda, čuje njihovu tugu i prekore meni upućene.

Laka jeza hvatala me od te pjesme, a riječ „ ljubav“, neizvjesnog značenja koje sam tek
nagađao, bojila je nebeskim plavetnilom sve što se kreće zemljom zlatno zelenom sa
stadima čiji čektari metalno tuku kroz rumenilo trešanja i oraha i kroz pjesmu.
str 45

U stvari, i prekori i milovanja bili su namijenjeni ne meni već drugima: odraslim kosmatim
momcima, koji su u tom trenutku bili zauzeti pljačkom Bihora i Plava, te nijesu imali
vremena da se pozabave djevojačkim tugama i svojim muškim dužnostima.

str 46

Stric je ćutke prelazio preko njegovog gunđanja, a Vučko Đemić, nešto manjeg rasta a širok u
plećima i kao sliven od nekog strašnog zdravlja, crven, s crvenim brkovima, smješkao se
pokazujući fine zube.

I tačno – otac je opet odlazio noseći ispod kabanice jednu kratku pušku, pogođenu metkom
u nekoj borbi, zakrpljenog kundaka, koju nije htio da promijeni ni za jednu drugu.

Koliko li je trajala ta bogata jesen voća i mesa?

str 47

Ostalo je mnogo oružja skrivenog po kućama, a ljudi, koji su godinama učili da se ubijaju, sad
više nijesu mogli da se odviknu od zanata.

Sve to, i još mnoge druge stvari – neke, o pokvarenosti muške omladine, meni sasvim
nerazumljive – znale su i pričale ove djevojke.

Jednom me Džana zagrlila kao što su to druge radile često, ali tada Marica, ćerka komite
Sajka Doselića, prćonosa i mršava, reče da je taj zagrljaj namijenjen mom stricu Taju
Brankovu, a ne meni.

str 48

A meni je ostala pregršt praha od jutara i večeri i mirisa njenih kupina opaljenih slanom na
kamenju koje je hladno osvitalo oko ove iste rijeke, pod crnim jovama koje su i onda bile
stare i zgrčene kao danas.

Bili smo zaveli običaj da, kad se sric i otac vrate kući, umorni i bradati, sa pohoda – ja im
ispričam sve što sam čuo i vidio tih dana.

To su oni probali moju sposobnost posmatranja i pamćenja, i obično su bili zadovoljni

dokazima koje sam im pružao.

str 49

Umalo što ne napraviše glumca od mene – no, ja ih razumijem, jer bili su to namučeni
pljačkaši i lupeži grabljivog morala koji je kod njih rat razvio.

Oni su osjećali da dolazi neko novo vrijeme u kojem njihova iskustva neće imati više
nikakvog značaja, pa su htjeli da moj razvitak upute nekim drugim pravcem.
A osim toga – nijesu imali druge zabave, ni drugog načina da doznaju šta se u selu radi i priča
za vrijeme njihovog odsustva.

I odmah je počinjao da se hvali – kako je razgovaro sa narednikom, i s načelnikom sreza i

komandantom mjesta, i kako će na izborima pobijediti nekakav Cemović, njegov rođak, a
svijet će se poslije toga popraviti.

str 50

Nastić je pokušavao da odgovori šalom, a ipak je odlazio ljut – mislim da me još otada mrzi i
da u njegovoj pomami protiv komunista ima i jedan djelić te stare naše mržnje.

Onoga dana kad sam pričao o Džani i šta mi je Marica Doselića rekla – primijetih da Tajo
Brankov sluša to s posvećenim interesovanjem i da mu ta stvar nije neprijatna kao što sam
mislio da će biti.

str 51

Bilo je u tome razmišljanja i raznih promjena koje se pokazaše kad otac progovori
drugačijim, skoro tihim glasom.

str 52

Krajevim usana bješe mu se uhvatila siva pjena od koje je izgledao ružan.

str 53

Pasulj je bio izvješen po ostrvama i otava se dimila na suncu, a svi prozori po selu bili su
okićeni crvenim nizovima paprika.

str 54

Ponekad bi donijeli košnicu meda ili kacu skorupa uzetu tu iz sela – jer oni nijesu voljeli da
dugo nose stvar koju uzmu – tu su je načinjali i ostavljali, a otac se poslije domišljao kako da
zaturi tragove.

Metaka, austrijskih i ne znam čijih ne, bilo je svuda pozakopavanih.

str 55

Gavro Grivić, kojem je takav jedan barutni plamen oprljio nos i trepavice, podmetnuo je u
vodeničarsko ognjište stegu metaka, pa je vidariva i vračara Jeka dobila pod suknju šaku
žeravice od te eksplozije.

str 56
Taj posljednji ležaše lijevom stranom lica uza zemlju; oko usta i niz bradu bješe mu se
zgrušalo malo krvi i pocrnjelo, kao neka krasta, ali ja ipak prepoznah u njemu onog stranca
što je dolazio da preko nas dozna za Vukalicu...

Poslije se pričaše da je to stvarno bio neki dalji rođak Vukalice Markovića, i da ga je to sam
Vukalica, prepoznao i ubio, čak – trčao je za njim, ranjenim i dotukao ga.

str 57

Jednoga primoraše da se penje na tavan, a taj, odrastao čovjek, drhtaše od straha i branjaše
se plačnim glasom: da on ne može da se penje tako visoko, jer ima ženu i djecu.

Otac im je uporno dokazivao da je on, za vrijeme crnogorske države, bio klubaš, i da su ga

zatvarali zato što je bio za ujedinjenje.

Upitaše ga što i on ne ide u komite, a on im odgovori da zasada ima prečeg posla i da mu

šuma neće pobjeći.

A posljednjih sunčanih dana – mora da je bilo negdje krajem oktobra, razočarah se u strica.

str 59

On se pojavio negdje u danima mog djetinjstva, odnekud iz krševitih strana, i unajmio se,
mršav i jadan i mucav još preko svega, duga vrata i skoro ćosava lica – unajmio u naših
rođaka dolje u Brezi, u starog lisca Đoka Tajovića kojem naši nijesu htjeli ni na sahranu da
pođu.

Stari lisac bio je komandir kralja Nikole, i bas on je hapsio moga oca zbog klubaša i nekih
pisama koja su stizala iz Srbije.

str 60

U višim razredima gimnazije, dok smo sporo učili Marksovu nauku, očekivao sam da će se on
odjednom pobuniti kao Cankarov Jernej.

Ko ga ne poznaje, kad ga čuje u daljini, zakleo bi se da je to glas snažnog mladića koji mora
da ima prijatno lice i bistar um.

str 61

Kad pogibe kralj Aleksandar u Marselju, proču se ovamo ime francuskog ministra Luja
Bartua, koji je s kraljem zajedno poginuo, a Gavru se odnekud dopade to francusko ime, pa
je sa Stražišta dvaput dnevno urlao, silan i bezbrižan: „Luuuj Bartu-u-u!“ kao da ga poziva.

str 62

Jer tamo ima malo zlatnog praha razasutog, čini mi se – da pokušam da ga skupim još
jedanput, ne bi li mi bar malo zasvijetlilo u ovaj oblačni dan.
Jednoga dana iza podne moj otac naoštri britvu i obrija se.

str 63

Poslije zakopčavaše dokoljene, bijele kao snijeg, i stričeve opanke, koji su imali pete kao
cipele, pa se prekri ceradom hadžije iz Sjenice.

Izgledaše mlađi i visočiji, tanak i lijep kao nikad prije – i onda pođe nekud prije nego sam se
nagledao njegove ljepote iznenada otkrivene.

str 64

Ona je išla pognute glave, kao da je nešto pogriješila.

Malo mu bi toga, nego poče da doziva: Luku Ostojina Tajovića, pa Nikolu Kačarandu, Draga
Borikića, Vidriće i Mašana Jeremića.

str 65

Nasta zbrka i vrtoglavica – od šala, od priča, od nekakvih zajedanja koja prolažahu jedna kroz
druga kao zupci grebena.

str 66

Sakat na jednu nogu, on nije mogao da ide u pljačku, ali je meso pešterskih ovaca volio više
nego oni koji su ih otuda opljačkali i dognali.

str 67

„ Ono, znaš, nek se žene ljudi kako im je ćef“, reče Mašan Jeremić, „samo neka ima djece“.

Samo niko nije pokušavao da pjeva ili igra: selo je bilo tužno zbog smrti malog moga druga
Baća, učiteljevog sina koji je imao dlanove meke kao kadifa.

str 68

On natjera moga strica i Džanu da, držeći se za krajeve jednog peškira, obilaze oko sofre.

Jedan komadić mesa, nesažvakan dobro, zape mu negdje u grkljanu i stade: visio je o jednoj
žilici koja se bila zaplela oko njegovog krnjeg zuba.

Nešto kao grickanje. pa prigušeni vrisci i škripa stvari i kao da se čitava kuća ljulja od nečega.

str 69

Toliko ima prostora – neka prođe!

Blijed je i zamišljen, ni njemu nije lako, i ide nogu pred nogu – oborene glave, kao da bi sve
te breze i hrastove htio svojim izgledom da rasplače.
str 70

Ako joj dosada nijesi kazao bar nešto od onoga što si smišljao, učini to što prije, jer više
nema vremena – dolaze dani bez ljubavi, kao slana i kao inje, da nas izjednače, a poslije –
prazni prostori pod jalovim oblacima.

„Ehej“, viče – nema mi spasa.

On smatra da je pohvalno za njega to što nije žalio truda da me pronađe.

Ispružih ruku što dalje ispred sebe, da me ne grli i drmusa kao što smo navikli da činimo u
danima naših dječačkih oduševljenja – jer mene boli svaki dodir i vrijeđa me kao da mi je sva
koža oguljena, pa zato nikad nijesam siguran da mi se ne otme vrisak što zaglušuje.

str 71

I kad bomba pada, a čini ti se pravo se na tebe ustremila, ti nehotice zatvaraš oči, i znoj
iznutra izbija umjesto odbrane, a nema vremena ni da izađe sav, nego se smrzne negdje
među porama, i nešto drugo, prekida ti disanje, pa se grudi naduju kao mijeh i u
sljepoočnicama tuku čekići.

str 72

Da ima sunca mogli bismo da se sunčamo.

str 73

„Imaš li duvana“, upita žalosnim glasom.

Napipao je oštru ivicu kremena, pritisnuo uz nju crvenkastu mrvicu truda.

Tanka linija dima diže se uspravno uvis i zamirisa –ipak na paljevinu.

Ali onda i svaki drugi đavo može da me podsjeti na to, a sad čovjek ne smije da bude mek i
drhtav, s osjetljivim živcima slabića.

„Imam drugo kod kuće, a truda sam osušio za godinu...“

I ta koža se uvlači za dimom cigarete unutra, pa ostanu ruke u licu.

str 74

Sve o proleterima, stalno za radnike - a mi drugih proletera ovdje nemamo osim njih i onih
po pilanama, no sad bi nam svejedno bilo da svud imamo fabrike i dimnjake.

str 76

I to traje već nekoliko trenutaka jedva izdržah taj pogled, to saslušanje od pogleda, s
neodređenim sumnjama što počeše da se bude.
A glas mu bješe šupalj i tuđ, kao da ima nekog premrlog plača u njemu.

I kao da su Đemići problem u svijetu – ne znam šta to treba da se čuje o njima, kad i bez toga
ima dosta jada.

Dosta jada u svijetu – sve je jadno u svijetu, gdje god zaviriš, i zato nemoj da zaviruješ...

str 77

I onda livada i dva reda kuća u Brezi, i opet tišina – ni djeca na mostu neće da se poigraju,
pala je i na njih sjenka straha.

Nema mira da sjedne, ne može od straha.

Glas mu je bio plačan čim počne o ratu, i cvilio je, pa mi je gadno bilo da ga slušam - stalno
tražaše nekog ko bi mu dokazao da rata neće biti.

Sigurno ga nije našao.

str 78

„Evo mi se prži malo ribe“, kaže Migo.

str 79

Jug je jedan, a sa mnom ti je bolje da nemaš posla!

S obje strane ceste, u strminama ispod Željina, raširili su se trnjaci oko malih njiva - krčenih,
sijanih, napuštanih kad se isposte, - pa crvena strma prla razvaljena poplavama, i urvine
sijere, zinule iz dubine žutim starim čeljustima.

str 80

Bilo bi: dva čovjeka idu i ćute i sjećaju se, a svaki u sebi nosi svoje prostrano carstvo
uspomena i svoje pokošeno polje i sve, kao dva oblaka koje vjetar nosi u istom pravcu, a oni
se ne dodiruju, i tako zađu iza gore.

str 81

Nikad ne bih pomislio da imamo toliko topova, koji sasvim dobro izgledaju, čak liče na ruske,
koje smo gledali na slikama i u njih polagali nadu.

str 82

Teren je odličan – od Rugove, od Sandžaka, pa sve zatvoriš, i rijeke ti pomažu, i to što nema
puteva – pomaže ti.

str 84
Nikad, otkad postoji, crna i precrna, nije imala toliko topova, i svi da se saberu što su je
branili i napadali – skadarski, rumelijski i oni bosanskih paša i austro-ugarski, nije ih bilo
toliko...

Glavna ulica je sivo-maslinasta od vojničkih uniformi, i zakrčena – toliko teretnjaka i

sanitetskih kola, omnibusa, raga vojničkih i taljiga, i sve prljavo do ušiju.

str 87

Čekamo i čekamo, pa onda – nema drugog izlaza.

str 88

Nema oružja, ni borbe, ništa.

str 89

Svejedno je, uzalud – samo da mi je vazduha da dohvatim.

Uplaši se vojnik, pretrča cestu, spotače se preko izgažene žice, pade – a đonovi mu zakrpljeni
i pete nema na jednoj cipeli.

str 91

Stadoh iza nekih vrba dok zađu za okuku, a toliko su zauzeti sami sobom da zadugo neće
primijetiti da me nema.

Tu da ostanem i da noćim i da noćivam do potpunog raspadanja tkiva.

Hiljade mladića, od kojih neke poznajem, zanoćiće tako na mokroj zemlji i na kamenju po
kojem se kupi rosa u ovu noć što dolazi s Beringova mora.

str 92

Suton se vuče uz rijeku, pored valjaonica i mlinova, sredinom sela, da pogasi i ono malo sjaja
što je ostalo po vrhovima brda.

Zar mi je malo onog, nego i njihovo da preuzimam.

str 93

A dublje u sebi mislio sam: rat ima mnogo šire ubitačno dejstvo nego što se misli; i tamo
gdje su ljudi o njemu samo čuli – on je već bacio svoje nevidljive teške zrake; i poslije, kad
bude izgledalo da je prestao, on će još mnoge ubijati naknadnim dejstvom tih zračenja...

Imaju dosta vojske, znači.

Počeh da skupljam komadiće stakla – to opet ruke: kao da se nadaju da se može popraviti.
str 94

„Pij, ima je dosta“, reče ona.

I, s podmuklim lukavstvom pijanice, prolih čašu vode po podu, a zatim izvrnuh bocu kraj
toga.

Ali kad navukoh pokrivač i vidjeh zvijezdu iznad streje kako se ljulja u procijepu među
oblacima – posumnjah da sna neće biti.

str 95

Ona gužva povlačenja udvostruči se paklom bombardovanja i kamionima punim iskidanih

ruku.

I uzeh da se sjećam, prisilno i teško u početku, onog što odavno više nije tako bolno kao što
je bilo i što, posuto zlatnim prahom mjesečina i svitanja, ponekad izgleda čak i lijepo.

str 96

Jednom, dok smo ja i ona bili sami kod kuće, dođe on i zatraži čašu vode.

str 97

Prosto se seljak bio zaželio zemlje i odjednom zaboravio sve drugo.

Jednoga dana muklo puče puška na cesti, a onda vidjeh da svi, sa svih njiva, gledaju niz
rijeku.

str 99

Pljačku niko ne pominjaše – kao da su se nešto stidjeli nje.

str 101

Udovice, kojima su vratili junad, zahvaljivahu dugo i dosadno, a lupeži koji su se osjećali
oštećeni time, pisahu im pisma bez potpisa, puna psovki i prijetnji.

Krajem ljeta ukrade se konj Vučka Đemića, i to se odmah rašču kao da je iz crkve ukradeno.

Te godine su astronomi odredili pravu veličinu sjajne zvijezde Alfa Orion.

str 102

S prvim pjegama jesenjeg žutila – u našoj kući pojavi se Branko, sin strica Taja, u obliku živog
i drečavog zavežljaja iz kojega je virila ljutita mala glava bez vjeđa i skoro bez kose.

Nema vjeđa.

„Naravno“, odgovori on koji je jedini među nama znao tajnu porasta i opadanja.
str 103

Dolazio je k nama Vujo Drenković iz Breze, pjegav dječak koji je poslije odselio u Metohiju, a
ponekad i sin komita Doselića, Niko Sajkov, i mi smo na prutovima jahali i toptali tabanima
kao kopitima, jer je trebalo da predstavljamo nečije svatove.

Taj pjegavi dječak bio je rođena skitnica, i nije slučajno što se tako rano odselio u Metohiju,
jer on ni ovdje kao da nije imao mira.

Išli smo u kuću Luke Ostojina, moga daljeg strica, na Zaravan, da vidimo njegovog Nenada,
malo dijete, koliko Branko, samo mnogo mirnije.

str 104

Pored svih priča o krađama – bješe ostalo mnogo stoke i svi se pitahu kako da je izime.

A u Bihoru ima dosta sijena.

On je u Bihoru imao pobratima Arslana – spasio ga je negdje davno od puške Marka

Bradarića, pa su se tako pobratimili – s kojim bješe uhvatio vezu za zimnicu.

Kad govori – pod grlom mu se kretala mješinasta izraslina guše – i glas mu je prolazeći kroz
nju kao kroz nargile, dobijao žuboravu rapavost.

str 105

Nemam dozvole, a da je imam – brzo bih se namlatio para i odmah bi se preselio za Srbiju.

Tajanstveni zvuci vrenja šaputahu i muklo šumljahu unutra.

Jedne večeri, sasvim iznenada, moji namjestiše rakijski kazan pod česmom, tu ispred kuće.

str 106

Onda naloži vatru i mi uz rumen sjaj večerasmo slušajući bučan šum česme što je tekla preko
kazanske lule.

Jer, ako kažeš, ubili bi ga neki ljudi, i ti više ne bi imao strica.

str 107

Tada ja još nijesam znao šta je ludilo, a poslije, kad su mi ga objašnjavali – uvijek sam se
sjećao tog noćnog prizora.

Jedan oblačak, gonjen jakom strujom vjetra, strelovito prolete iznad nas prema Željinu.

str 109
On uze čašu i nazdravi prvom sinu moga strica Taja, Branku, koji već bješe počeo da se
dernja vrlo bezobzirno, i poželje da još bude sinova i kćeri, da procvjeta kuća koja je bila već
zavela i ugrožena itd.

str 111

Para mu dajem koliko hoće, ali zato mora da sluša, jer bih ga ja – za grkljan!

str 112

Takav izraz zadovoljstva viđao sam kasnije na licima saradnika kriminalne rubrike – kad
imaju kakvu krupnu senzaciju, i uvijek sam morao da se sjetim Raja Ciga u takvim prilikama.

str 113

A poslije ih pratim kroz selo kad su išli, dok pas Jovana Jasikića, užasnut, urla, na te sjenke
što ih dižem iz grobova.

A to je samo trenutak vječnosti, prije njega su bili vjekovi glečera.

Mi nijesmo imali psa otkad pamtim.

Ali onoga jutra kad su žandarmi došli da odvedu strica – on je poznao po lavežu brezanskih
pasa da to oni dolaze i da su baš ovamo krenuli.

str 114

Đemići su bili pohapšeni prije nedjelju dana zbog ubistva u Tarabića Hanu i otac je bio taj
koji se plašio njihove izdaje, a ne stric.

str 116

Trpao je u sebe kao ala, a ja i oatc i Džana nijesmo mogli ni po čašu mlijeka da progutamo.

To nije prosto kao šuma, nego nešto „za ljude“ i gdje ima ljudi sa sindžirima i bradatih
apsandžija.

str 117

Mi ih nazvasmo „knjige“ i nakupismo pune džepove tih knjiga.

Odjednom se nađosmo pod samom strejom brvnjače.

str 118

Zadah raskvašene čađi i truleži zapahnu nas tako da smo ustuknuli.

Jurnusmo na livadu, pa pored kruške i sadjevenog plasta sijena.

Od straha bio sam stegao u ruci ono pola zmijske košuljice tako da se sve u prah pretvorilo.
str 121

Imamo i drugih znaka da su nas opazili.

str 123

Tada, umjesto da prekine, bar dok udahne, on kao sirena, unatrag i uvlačeći, ubrzava vrtlog
zvuka iz vlažnih ralja što se penje do u oblak pa naglo pada u muklinu nekog podzemnog
jecanja i raspadanja.

I kad se najzad ponadam da će stati, umoran ili zadavljen bolom, on opet diže krvav krik,
sirov i oštar, i kao fijuk vjetra s neba, ili bombardera koji se obrušava, ledi krv jednim
strahom koji je poklao sva junaštva.

Vjetrovi što se dižu i oblaci što dolaze – mogu li oni ovamo donijeti zadah baruta, kad se zna
das u mirisi jedan process koji stalno teče i stalno se preobraća u uzburkanom okeanu
vazduha nad visinama?

I zvuk je trom i nemoćan pred planinskim branama – sumnjam da ijedan titraj bijesa što
tamo vlada, i kolje i kasapi i na bodljikavo kolje nabada, može preći neugašen preko Malja.

str 124

Osim ako ljudi, koji otuda dolaze, nijesu na odijelu i tijelu donijeli nešto od toga što sad draži
osjetljivo čulno tkivo životinje.

Možda je u mojoj kosi stigla prašinasta materija krvi i smrti, i sad se to isparava.

Dosta je toga!

str 125

Treba da znaš da mi nije stalo do tih predskazanja, nikom do njih nije stalo – ona nijesu baš
ni istinita, ona su samo tvoj pseći strah pred nepoznatim pojavama i lažna su!

Nijemci, majstori tehnike, taj lelek i cvilež i sve što jezu proizvodi, uhvatili su u mašinu i
uključili u motor štuke, da i time pojačaju ratna oružja, da lome živce panikom i ludilom – a
ipak je tvoj urlik duži...

Kao da je malo jada i bez toga.

Bili su oni osjetljivi pljačkaši prefinjenih živaca, i znali su unaprijed da taj naš pas, ako bi išta
osjećao, imao bi stalno da urliče i nesreće predskazuje.

str 126

Rijeka šumi i slap česme i udaljeni vodopadi – pa mi se čini da bleje ovce ispod toga, neke
ovce vrlo blijede i umorne – to možda iz sna mog bleje i iz dalekih uspomena.
Ide sredinom doline pravo niz Brezu kao fenjer, kao nešto što nestaje i opet se pojavljuje,
ponovo i ponovo, isprekidano, i kao povorka što zalazi iza brda i što još ima zakašnjelih
sljedbenika koji pritrčavaju i ne mogu da stignu i plaše se da su već izgubljeni – be-eeeee,
be-eeeee – u pustinji neznana kraja, gdje se siva cesta bjelasa, uz tok vode razlivene beee –
još iz vremena glečera koji su klizili u dolinu punu jezerske vode.

str 127

Od toga se lavež umnoži i urlikanje udvostuči – jer pas Jovana Jasikića ne prestaje, a iz
Šljemena, sakrivenog oblacima, kurjački zavija tornik Vukole Taslača kao da se nadmeće.

str 128

Tri kuće Grivića na potoku razjapljenom i punom pljuska, bjehu mirne kao prazne.

Kuća Mana Vukolića crnjaše se kao avet, nakrivljena, a zadah truline i izmeta zapahnu od
nje.

str 129

Nigdje osvijetljena okna ni živa glasa.

Više se ne čuje ni pas Jasikića.

str 131

Ona je bila mala i nesrećna, bezimena jedna žena, koja je do Taraboša išla pješke i nosila
hljebove mužu i djeveru koji su zebli u šančevima i pri jurišima ostavljali komade kože na
žicama oko Skadra.

To je ponovo jedna stonoga seljačko-stočarskog domaćinstva koja je zauzela svoje mjesto u

ovoj noćnoj seobi naroda i stada.

str 132

Može nešto ostati, makar ime – kao što su ostala imena onih o kojima ništa ne znamo.

str 133

Bila je tišina bezgranična, koja je upila sve pojmove, i sasvim gluva, pod kojom nema
postojanja.

str 134

I četrdeset godina službe, i bolesti i brige...

To je kao da oko mene, nanose mulj, mek i vlažan, s trulim lišćem i žilavim končićima
korijenja.
str 135

Sad su već sasvim izgubili, i skoro mi je žao što ih nema.

Ali evo opet nailaze, kao da kruže, ili su to neki drugi – u jednom pramenu mirisa koji mi
pronese kroz krajičak sjećanja zelenu rudinu oko manastira: pred konakom, u jabukovoj
sjenci, stara kafedžijka u širokim šalvarama peče kafu, a naokolo bruje pčele.

Nikom ona nije smetala, i umrla je tiho jedne zime, a u proljeće više je nije bilo pod
jabukovim sjenkama, ni vatrice od čamovih dasaka, ni Ibrika iz Prizrena...

str 136

Zašto i da zabranjuje – jednoj starici, čistoj kao pčela, da peče kafu na čamovoj vatri koja je
prijatno mirisala s vrlo malo plavkastog dima pod krovom starog konaka?

str 137

To su iznošene cipele s odlijepljenim đonom koji prska i mora da je Jug Jeremić u cipelama
gore – nema mira.

str 138

Laže da mu je milo, kao što nije tačno ni to da učitelj Jasikić sjajno izgleda Ja znam po onom
kašlju, koji sam pod snom čuo, da taj ne može izgledati ništa bolje nego što je prošle godine
izgledao, a to je bilo dota jadno.

Za njega je Gorski vijenac skup svih znanja i mudrosti, u njemu on nalazi odgovor na sve, a
možda i utjehu.

Opet je Jug Jeremić uzeo riječ: „ Zakon gladi“, kaže, a po glasu mu poznajem da je i sam
gladan, jer on je toliko lud da nije imao vremena ni da doručkuje žureći da mi dosadi ovdje,
„vlada u živom svijetu isto onako sigurno kao što zakon beskrajnog kretanja i vječnog nemira
upravlja mrtvom materijom...“

str 139

Samo poče da zvecka tiganjem i nožem – sprema nešto, jer je čula da se spominje zakon
gladi protiv kojega se ona bori na svoj način.

Najzad učitelj Jasikić odnekud, iz dubokog i preopterećenog pamćenja, izvuče Lukrecija:

„Jesmo li mi osjećali štogod zbog nemira u Rimu u vjekovima koji su protekli prije našeg
rođenja... I, kad prestanemo živjeti, bićemo isto tako zaštićeni od bolova i strahovanja koja
dolaze“.

str 140
A Vidra mi je rekla na rastanku „ Nemoj ocu da kazuješ“, i onda je dodala još jedno „nemoj“,
ali više nije imala daha, i ja ne mogu da pogodim šta to – nemoj.

str 142

Popi čašu rakije, on koji je godinama držao duge i uporne propovijedi protiv alkohola, pa se
namršti.

Pođe teturavim hodom starca koji pažljivo prelazi bare i jaže i vodi računa, zbog zglobova
sasvim istrošenih, zbog reume, zbog tri rata i četrdeset godina službe, o svakoj neravnini na
uskom putu između njiva.

str 144

To je jedna ljubav lišena nade i razočarenja.

Dočekuju ga tišinom i žuborima velikog spokoja što odavno traje.

Jedna grana mu maše rukom da pod nju dođe; žbun pokazuje pramičak zečije dlake što ga je
u prolazu zadržao; na proplanku šareno perje označava mjesto gdje je grabljivica večerala.

str 146

Nađosmo oca kod Vidrića, igraše se prstena; ona mu kaza da je bila zasjeda, a on kao da se
ne začudi.

str 147

Sjetio se nekih daljih rođaka iz Toplice – oni bi nas dobro primili, govoraše.

Imamo i mi časti!

Ne bojim se konjokradica.

str 148

I onda – ne znam koliko prođe dana.

„U meso je“, reče stric kao da se pravda i zahvati kašiku soli kojom zasu ranu, a onda drškom
kašike guraše so unutra, u onu krv iz koje se iskezi pobijeljelo meso.

str 149

Desetak dana kasnije otac otvori krčmu u Ravni.

Njima smo davali hljeba, ili pasulja ako je preostalo, a oni su bili vrlo zahvalni i veoma mirni,
ćutljivi, siromašni ljudi odvedeni daleko od svojih kuća.

str 150
Ponekad bi naišli kosmati Ličani i Dalmatinci koji traže posla, ili barabe s noževima i neki što
nose dućane na trbuhu od sela do sela i gube se u nepovrat.

Ne dam više veresije ni milome bogu na visini.

Jednom u rasvit studene zore ču se nekakav vrisak i tanak glas kao iz procijepa dozivaše sa
okuke nečije ime.

str 151

Tragovi konopca kojim je bio vezan još mu se poznavahu po rukama.

U nedjelju uveče, kad je krčma bila puna momaka i djevojaka iz Ravni i kad su već dugo
pjevali „ Oj Jovo, Jovo, zaplet kolo, Jovo“ i odgovarali „ Oj Maro, Maro, zaplešće se samo“ –
upade Milonja Mimović s nekim nepoznatim društvom, s puščerinama i fišektarama.

Dva prozora su bila otvorena zbog vrućine – poče iskakanje, i pola sobe se odjednom
isprazni.

„ A ti – što napadaš sirotinju“, odgovori otac muklim glasom u kome je bilo straha i nekakve
nezgodne drhtavice.

str 153

Jedan od njih u kozačkoj uniformi, s čizmama, Moroz, bješe, kao da je brat Vukalice
Markovića, uvijek veseo.

str 154

Pri povratku, pijan, pošto je uz put počinio niz sitnijih zuluma, on pokuša da utjera kobilu u
han i da joj naruči piće.

To što Bradarić čini, ona shvati kao uvredu njenog roda i odjednom se naroguši kao mačka.

str 155

Onda se ču da su žandarmi u planini opkolili doktora Markovića, vođu komunista.

str 156

Opet se spremahu za nekakve izbore – sve nam zidove, spolja i iznutra, obložiše plakatama
raznih stranaka.

To nam uljepša kuću – nikad ona nije bila tako puna obećanja koja se ne ostvariše.

str 157

Onda se otvoriše vrata i uđe Luka Ostojin – potok vode pokulja iz njega prije nego je
progovorio.
str 159

Onda se sjetih strica.

Kad zatvorim oči – čini mi se da i sad čujem onaj tanki glas bačen u nemuštu tamu doline kao
nešto krhko i svjetlucavo.

str 161

Sjećam se samo da je lampa svunoć gorjela i tetka Raka se kretala, tamo i ovamo, a za njom
pogrbljena ogromna sjenka, kao rep oblaka gusta i skoro opipljiva, koja mi je prelazila preko
očiju i budila me kad je nema.

str 162

„ Vidiš li ti ovo?“, upita jednog od svojih drugova, a taj se tek tada, kao po komandi, začudi i
zinu i, odmahujući rukom, pokaza da je to van granica njegove sposobnosti shvatanja.

str 163

U njegovim očima toga dana izgledao sam vrlo važan zato što mi je otac umro u zatvoru i što
ga, eto, toliko ljudi žale.

str 164

I to što će postati boja zemlje i hlad za stada i hrana mnogih živih vrsta, sad je tek
nagovještaj u mrkim pjegama sličnim onima kakve izlaze na lica porodilja.

str 165

Mrzio sam generale i sabljaše i sve što drži vlast nad ljudima, čak i kad su mrtvi i kad
zaboravljeni leže ispod zemlje, spomen mi je njihov bio gnusan – a sad bih ljubio pete ma
kojem od njih, ako bi bio u stanju da postavi jedan nepralazni bedem na ovim brdima i da
brani krajičak zemlje i malo časti i malo nade za buduće.

Ali takvoga izgleda nema, svršeno je.

str 166

I onda sam se dugo mučio dokle zaspim, a i snovi su dolazili puni straha.

str 167

Pokušavao sam da ga pridobijem i ponekad je sve mirno i lijepo išlo – igrao se perperima i
krunama, novcem propalih država koji je izgubio važnost, i puščanim čaurama koje su se još
uvijek svuda vukle, i gukao je od zadovoljstva.

str 168
Pognuta i izgubljena u tom zelenom gustišu – prepoznavao sam gdje je tek po lakom
njihanju pera ili po tihoj tužaljci što se čula sa te strane.

str 169

Tih vjetar bi pirnuo uz rijeku, trepereći sivkastim naličjima jovovog lišća, i onda bi počela da
se talasaju zelena koplja kukuruza – a ja sam mislio da to on ide i pokreće ih kabanicom i
trčao sam stazom da ga preteknem, no uzalud.

str 171

Mora da bi mi kod kuće strašno dosadilo u te dane, ali ja sam već te jeseni pošao u školu i
divio sam se zalizanoj prosijedoj kosi učitelja Jasikića.

U sunčane dane to je veselo izgledalo: rijeka u dolini rasuta preko kamenja blješti kao
stotinu polomljenih ogledala, a preko nje, uz Piskavu dolinu, ide Kojo Miletić i viče mašući
rukama.

str 172

Taj već ostariji momak učinio je prije toga niz čudnovatih i uglavnom opakih stvari koje su se
tom pokoljenju omladine mnogo dopadale.

Bio se Doko spremio da ide na pogreb vojvode Lakića i obukao dimije i „kondre“ i sve što je
najljepše imao, i već krenuo.

str 173

I onda je „Učitelj“ natjerao Gavra Grivića da ukrade hljeb ispod sača ženi Bela Trobrka i da
sač namjesti nad praznom crepuljom tačno onako kako je stajao prije krađe.

Trobrk je te noći imao neke goste na večeri i, kad su sjeli oko sofre – tek tada je opaženo da
hljeba nema i da je tu umiješala prste nekakva nečista sila.

str 174

Barjaktaru Griviću poslali su nešto kao zvanični akt, s pečatom i nečitkim potpisima, gdje ga
proizvode u čin majora i pozivaju da se prijavi na blagajnu radi primanja prinadležnosti.

U krčmi kod Naje sačekao ga je „Učitelj“ s društvom, pa su se napili u čast penzije, a

barjaktar Grivić je poslije urlao od jada i prijetio i morali su zadugo da se sklanjaju daleko od
njegove kuće.

S nekom strepnjom sam se provlačio kroz bakarne i kadifene gustiše paprati i kroz kupinjake
Divlje Strane.

str 175
Gdje je bilo zatravljeno, zemlja je oguljena i išarana otiscima papaka.

str 176

Onda opet stoka i jedan konj i dva teleta privezana s obije strane samara začuđeno gledaju,
miču ušima i naizmjenično puštaju tužne glasove u mračnu dolinu Breze.

Onda opet ovce i starac s lovačkom puškom kao na slici seobe Čarnojevića, pa žene, pa
zadugo nema ovaca nego samo žene s djecom u malim svadljivim grupama ili pojedinačno,
zadihane i raščupanih kosa, i po koji stariji muškarac s natovarenim konjem gdje iz trešelja
vire djeca kao Cigančad, blijeda od hladnoće, od straha i nesanice.

Već satima se to tako valja u kratkim razmacima i nejednakim talasima, mutnim od

mješavine prestrašenog ljudstva i namučenih životinja.

Stojim na drvenom balkonu hana i gledam to već odavno.

str 177

Umoran sam od gledanja, ali ne mogu da prestanem – jer to ima čudnu privlačnu snagu
živog vrtloga.

Možda oni nemaju kud da odu, nego se samo vrte i vrtjeće se u besmislenom krugu mučenja
– dok stoka spadne s nogu, dok djeca u trešeljima pomru od gladi.

Čujem korake iza mene i šuštanje suknje i jedan uzdah.

Okrenuh se: krčmarica Naja, pristalica svih vlada i žandarmerija, i svih koji imaju plate i
penzije pa ih troše po krčmama.

str 179

A kad se meni smrkne pred očima, ovako kao što je sad – može da bude gadnih stvari i da se
dogodi nešto što znam da ne bi bilo dobro.

Kakav je to sad divljački običaj – da u jedinoj krčmi svoga rođenog sela nemam gdje sjesti?

SVADBA
str 5

Kolona talijanskih kamiona, oko tridesetak dotrajalih starudija, izađe iz blokirane i glađu
umorene Podgorice i uputi se prema snjegovitim istočnim krajevima Crne Gore.

Pod njima se tresu glomazna teretna kola, otučena, otrcana i beznadno oboljela na vrletnim
putovima „proklete zemlje“.
Sve su karoserije prekrivene sivim i bezbojnim, iskrpljenim i satrulim ceradama, a, kao da je
taj pokrov providan, svako već odavno zna šta kriju cerade i šta vuku mašine: džakove
bijelog brašna, pirinča i makarona, sanduke municije i oružja za Limske četničke odrede, čiji
borci krvare negdje u Hercegovini i ginu za odbranu talijanske imperije.

Na Jelinom Dubu kolona puzi sa strahom i trepetom: pod njim su ambisi Male Rijeke puni
izgorjelih kamionskih skeleta i smrvljenih vojničkih rebara: prosuto, nesvećeno groblje kojim
je prije godinu i po dana, u jesen 1941, obilježena velika i nepriznata partizanska pobjeda.

str 6

Tek kad prođu opasnu okuku iznad tjesnaca i ugledaju prednja kola na usponima prema
Pelevu Brijegu – oni što su protiv volje postali mete još neispaljenih metaka, sjete se da su
partizani daleko i da nema razloga za strahovanje, ožive, raspričaju se, poneki zapjeva
mangupsku pjesmu o mamljenju djevojaka.

Međutim, pri povratku, drugom ili desetom prolasku, na Jelinom Dubu će opet, i pored
nedostatka razloga, imati isto neprijatno osjećanje tjeskobe i opasnosti; opet će usporiti
vožnju i drhtavim prstima tražiti amajlije u njedrima, zaboravljajući odjednom sve ljubavne
pjesme i sve djevojke ovog svijeta.

Zatvoriće oči da ne vide lice smrti, spremni da se na prvi poziv zaustave i dignu ruke u znak
predaje – jer je život ma kakav, draži od sumnjive slave i prividne privremene moći u
kamenitoj i surovoj zemlji-šancu punoj svakojakih zamki za hvatanje osvajača.

Za njima se sručiše pratioci kolone, trkom i uz živu galamu.

Bilo je tu tabakera od celuloida, ogledala sa slikama golih žena, prstenja, polovnih košulja,
upaljača, praznih buđelara, bereta-revolvera i časovnika koji su se mogli kupiti u bescjenje.

Samo hranljive materije nijesu stizale do Lijeve Rijeke, glavnog tržišta na liniji Podgorica-
Kolašin, njih su vojnici svladavali i bez pomoći kupaca.

str 7

Slabi u piću, oni odmah poslije prvih čaša udariše u grljenje i ljubljenje s polupijanim,
krupnim i stasitim Lašićevim oružnicima.

Njega je Nedić poslao da vodi Crnogorce protiv komunista, a on je našao kapetana, cikotića
podgoričkog, i pretpostavio ga meni.

Eto mu ga!

Dužnost mi je da čuvam glave i živote mojih bratstvenika; neka njegovi mangupi okrvave
gaće ako žele da spriječe dolazak komunista!

Dosta je nama bilo takvog ludaštva i junaštva, sad ćemo malo pametnije...
str 8

Tako, u to rano proljeće, dok su razbijeni odredi Baćevića, Stanišića i Lukačevića bježali pred
ljutim partizanskim bujicama – ljevorječki četnici ostadoše u sigurnoj pozadini, dokolici i
dosadi dugo vremena.

Zajedničko druženje, zabava i trgovina sa patuljastim sinovima Kalabrije, dotučene crkvom,

policijom i fašizmom – nađe izraza i u nekoj vrsti zajedničkog pogleda na svijet i rat u njemu:
zašto da se čovjek bori i gine – kad o ishodu odlučuju veće snage i kad će, ma kako se rat
svršio, drugi oteti plijen i korist i slavu pobjednika?

Mnogo je bolje čuvati ovo malo života, živjeti, piti i pjevati...

Lice mu je mršavo i sivo, bore na njemu oštre i duboke; oči, koje su nekad bile bistre i
dječački mirne, sad kao kod bolesnika sa stomačnim grčevima, ne gledaju u istom pravcu,
nego strižu jedno preko drugog oštrim sjajem mržnje.

Sva zloba čovjeka kojega je život od početka maćehinski zlostavljao, izražena je u tim očima
koje istovremeno vide i ono što jeste i ono što bi po njegovom trebalo da bude: kolonu koja
stoji i modar plamen koji bi je za trenutak svu spržio.

A kad bi kolona zaista izgorjela i kad bi plamen zahvatio i krčme pored ceste i pjevače u
njima, kad bi od svega ostalo samo pepelište s patrljcima ruku i nogu – čini mu se da ni tada
ne bi dovoljno osvetio mlađeg brata-zaštitnika, stasitog i dobroćudnog dječaka koji je,
zajedno sa Šćepanom Đukićem poginuo od Lašićeve zasjede...

Od onog mračnog i studenog jesenjeg dana 1941, kada je u isto groblje sahranjeno osam
partizana i jedan četnik (jer, iako je napad bio iznenadan, Đukić je stigao da se zamijeni) i
kad su devet novih grobova označili i početak oštrog međusobnog satiranja u grbavom
mladiću se probudila žeđ za osvetom, krvoločna, teška i duboka kao bezdan.

str 9

Nekako istovremeno sa jačanjem četničkih snaga i porastom ogromne nesrazmjere između

Rajačićevih želja i stvarnosti – rasla je i ta žeđ u njemu, hranila se njegovom krvlju i životom,
sušila mu snagu i mutila razum.

Nesposoban za borbu i vojničke napore, zaboravljen u dubokoj četničkoj pozadini, on je sa

svoje strane zaboravljao gdje živi i s kim govori i, misleći samo svoju misao, počinio niz
ispada nanoseći katkad teške uvrede odredima plaćenika sa znakom smrti na zastavi.

Rano proljeće, ispunjeno svjetlošću i toplotom ne samo od sunca nego i od staljingradske

pobjede, oživje grbavog mladića, njegove želje i maštanja.
Jutrom su se čuli topovi sa Neretve: odbijen, negdje u beskrajnoj visini, bojni zvuk se vraćao
iz nebeskih ponora i, preko „zone ćutanja“, u daljinu od dvjesta kilometara javljao o
džinovskoj borbi odsvud opkoljenih partizanskih divizija.

A kao u potvrdu snovima, jutrom se opet čula kanonada sa dalekih bojišta i, u vezi s njom,
nejasni glasovi o četničkim porazima, o bjekstvu Dražinih komandanata Veskovića i
Lukačevića i o tom da u Kolašin već stižu stravljeni bjegunci i ranjenici.

str 10

Sad Rajčić sluša neskladnu pjesmu; s ceste, psuje pjevače i objema rukama, zadirući bolno i
do krvi, grebe siv lišaj sa šljivovog stabla.

Lice mu se zagrijalo, nad sljepoočnicom se smiješno narogušio pramen kose, po obrazima i

po čelu blješte graške znoja.

Stajao je uz šljivovo stablo i, nestrpljivo, nesvjesnim pokretima kidao koru gledajući kako
dječak prilazi tamnoj brvnjači na brežuljku i kako trenutak kasnije juri niz baštu s nožem
skrivenim pod krilo pletenog džamadana.

Trčeći jarkom, dječak zaobiđe kolonu, priđe posljednjem teretnjaku i drškom noža zakuca
pozadi.

Tek što se dječak propeo da rukom dohvati visoki okvir karoserije a na najbližoj se krčmi
otvoriše i ispuniše glavama istovremeno i prozor i vrata.

Čitava poplava psovki dva sočna južnoevropska jezika sruči se na bijelu glavu malog „ribela“,
a dva vojnika su već trčala s naperenim puškama prema njemu.

str 11

„ I-di!“- viknu narogušeni zeleni stražarčić, rastom malo viši od dječaka, i zamahnu
kundakom kratke puške.

Izazivao ga je i svetio se nakrivivši glavu na stranu, podskakujući na jednoj nozi i prateći svoju
igru kratkim stihovima pjesme rugalice iz ustaničkih dana.

Sirena prvog kamiona objavi polazak.

Krčme se pootvaraše i izbljuvaše potoke zelenih uniformi.

Samo je, još kratko vrijeme, kod zadnjih kola trajala čudna igra, puna mržnje i uvreda s obje
strane, zatrovana nemoćnim gnjevom i slijepa za sve drugo, između bjeloglavog dječaka i
narogušenog stražara s puškom.

str 12
Stvar stoji tako da oni gaze, zatvaraju i strijeljaju, da su zatvori puni a nova groblja bezbrojna
kao i gubilišta i da će se na kraju ostvariti proročanstvo talijanskog oficira koji je rekao da će
stanovništvo Crne Gore biti do te mjere smanjeno da čitavo stane u jednu osrednju baraku.

Kao da se godina vratila unazad, kao da opet počinje ona prošla mrtva jesen – tužno doba
pustih noći, mokrog mraka i beznađa.

Uz očajnu škripu i stenjanje dotrajalih motora, ona najzad pređe vododjelnicu i spusti se u
dolinu Tare.

Na glavnom gradskom trgu, iz kabine prvog kamiona izađe izbrijan i napuderisan oficir s
kožnom tašnom u ruci i pješke se uputi prema „konsulatu“, jednoj udobnoj a ukrivenoj
zgradi iz koje se upravljalo snabdijevanjem i finansijama, hranom i džebanom, ratom i mirom
i sudbinom četničke „države“ na Pivi, Tari i Limu.

str 13

Otvori im zamjenik šefa zatvora Ančić, vitak mladić rumena lica, žandar po struci i profesiji.

Koliko ljudi, ljudi, čovje-ka?

Svežanj je bio jasno ćirlicom adresovan na upravu četničkog zatvora u Kolašinu a na poleđini
je pisalo da je upućen od nacionalističkog suda u Podgorici.

Ali ovo – da ih i vi dovodite žive, da kod vas nema junaka koji može ispaliti pušku na vezana
čovjeka, to apsolutno ne razumijem!

Dobro: vojska, nijeste, to zna svako: od naoružanog komuniste se bojite i bježite kao od
đavola – pa vas zato pocmeka toliko koliko ima metaka pri sebi, ali zašto se bar na vezanima
ne osvetite?

str 14

Htio je da mu dokaže kako zbilja unutra nema više mjesta; međutim, čovjek koji je izgleda
čuo strašnih priča o ovoj zgradi, tiho ciknu, istrže ruku i odskoči nasred ulice.

Nema mjesta, nonće placa unutra, to sam htio da kažem.

„Ne treba mi kafa, domaćine, nijesam je ni kod kuće pio“, mirno odgovori snažan promukli
glas nepoznatog čovjeka i nastavi bez žurbe, kao da je kod kuće i kao da ima vremena
napretek.

str 15

Ima nečeg poznatog – ne u glasu, nego u tonu kojim je to izgovoreno: jedno naglašeno
odsustvo poštovanja prema vlasti, jedan drski nehaj prema sili ispunjava svaku riječ i svaku
prazninu među riječima tog nepoznatog i još neviđenog čovjeka.
Uvijek je Ančić u susretu s tim ljudima imao neprijatno osjećanje lične slabosti i stida zbog
nje i uvijek mu se činilo da taj stid bar jednim dijelom viri ispod zveketa oružja i poziva na
zakon kojim je pokušavao da ga prikrije.

I sad dok ukrućen stoji u svom sigurnom carstvu, on osjeća djelić tog stida i kako mu od
njega udara krv u lice a pred očima mu se stvara nemoguća slika – kao da je taj u kamionu
glavom Stevo Mulević ili Milić Žurić iz Mojkovca, ili obojica spojeni u jednom biću.

Tada mu se činilo da je sasvim prirodno što baš takvi ljudi, obdareni suvišnom snagom i
smjelošću, lišeni straha, a to znači i jednog dijela razuma, idu za partijom koja se bori za
nemoguće i pokušava da glavama porazbija zidove.

Kasnije je vidio da je to mišljenje zajedničko svima koji su službom, imanjem ili drugim
okolnostima primorani da vode borbu protiv komunista.

str 16

Bilo je to poslije jednog bezglavog i dugog četničkog bjekstva, kad je Vojović na jedvite jade
okupio ostatak svoga bataljona, ljudstvo izmučeno, prestravljeno i promrzlo i svima
saopštio.

Kako je i sam bio jedan od tih bjegunaca, Ančić je dobro upamtio i često naglas ponavljao taj
dramatični govor, glumeći s velikim uspjehom – čas usplahirene pokrete ružnog i suludog
oficira, čas stravljene poglede ljudstva koje je slušalo.

U nekoliko mahova poslije toga, u teškim trenucima poraza, bjekstva i rasula, Ančić je ovako
tješio sebe i druge.

Ma kako to nevjerovatno izgledalo, tih dana je ovaj žandar iskreno i tajno priželjkivao kraj
podmuklom „makaronskom vremenu“ koje je do nevjerovatnosti prevrnulo sve pojmove o
časti, slobodi i junaštvu, a iznad svega uzdiglo podvalu, izdaju, lopovluk i zločin; krijući od
svakog, vapio je da dođe kraj vremenu mangupske vladavine koja je uništila iskrenost i
drugarstvo, zabranila riječ „drug“ a zakletvu časnom riječju proglasila partizanskom
oznakom...

str 17

Na toj novoj dužnosti Ančić je vidio Ružu Rip i Đurđu Vlahović pred vješalima, vidio je žene
junake, dječake i mlade komuniste mekih kostiju, a čvrste duše, ljude tihe prirode i
bojažljivih pokreta, sažaljive za sudbinu drugih a pomirene sa svojom nimalo boljom
sudbinom.

Preko tih ispitivanja došao je do zaključka da, tamo gdje je priroda uskratila, neka druga sila
je našla puta i načina da dopuni čvrstinu svojih ljudi, iznutra, u duši, tajnim sredstvima i
neshvatljivim vještinama, nekim kaljenjem koje Ančić ne zna ali osjeća i po dužnosti mora da
bilježi i dostavlja.
Osam stražara s puškama na gotovs izađoše i stadoše u dva reda od dovratka kapije do
kamiona, i tek tada Ančić sa ona dva talijanska sprovodnika odiže ceradu da vidi novajliju.

str 18

Čovjek je imao debele seljačke opanke na nogama, napravljene od opljačkanih

automobilskih guma, vojničke uvijače i čakšire, tijesan kratak polovni gradski kaputić i kožni
kačket natkvečen iznad vjeđa – čudna smjesa seljaka, vojnika i radnika.

Čovjek je, začudo, uredno izbrijan, ostali su samo brčići pažljivo potkresani pod kratkim,
prćastim i blijedim nosom, od koga polaze dvije duboke bore oko ovećih usta i istaknute
čvrste brade.

Onim veselim okom iz poluokreta on – takođe pažljivo posmatra žandara kao da mu broji
kaiševe i dugmad, ispituje tkaninu haljina i procjenjuje snagu mišića pod njima.

Zatim sve presječe tmurnim, pogledom lijevog oka – kao seljak na stočnoj pijaci kad odluči
da ne kupi marvinče koje je gledao.

Gornjim dijelom tijela naginjao se čas na jednu čas na drugu stranu da olakša odvezivanje.

str 19

Ančić zinu da nešto kaže i duboko udahnu vazduh pun neprijatnog zadaha nafte.

Njih dvojica žive u nekom psećem prijateljstvu uperenom protiv sadašnjeg šefa zatvora i
njegovog zamjenika, ovog Ančića; dvaput mjesečno pišu dostave o „nepravilnim i sumnjivim
postupcima uprave“ i maštaju o tom da sami jednog dana dođu na upravu da bi se tako
obogatili.

Prema ovoj četvorici, između kamiona i lijevog dovratka kapije, stoji druga, ni gora ni bolja
od nje.

Marinko koljač iskezio je žvale pune sluzi, čak mu se kosa na vratu naježila, toliko je žedan
krvi i kivan na svakog – bez razlike je li četnik ili partizan – samo ko mu padne šaka.

str 20

Sad to sitno i bradato ništavilo, puno laži, koje uvijek dobrovoljno učestvuje u strijeljanjima
na Brezi, ne može da nađe mira svojim nogama i očima, nego zvjera na sve strane, streca,
vrpolji se i pri tom gazi s jedne strane Palačka a s druge Raja Neorića, pljačkaša iz Breze, koji
se za posljednji mjesec dana, otkad se čuju glasovi o partizanskom napredovanju, sav osušio
od brige za sudbinu svoje prilične ušteđevine.

str 21
Sve se to sad okupilo pred zatvorom željno izgovora za dangubu i povoda za priču i laž koja
će već u toku dana narasti do takvih razmjera da je više niko ne može razmrsiti i pronaći pod
njom onaj trunak istine.

Nema soli ovdje, nego je ovo zatvor: koga svrbi čapra nek ide unutra, a ko neće u zatvor
neka se odmah čisti!

Talijani su s kamionom došli da uzmu neke zatvorenike za strijeljanje, a četnici se sjetili

nacionalizma – pa ih ne dali.

Šef kolašinskog četničkog zatvora Jovan Marković sjedio je tada u kancelariji smještenoj do
stražarske sobe u prizemnoj zgradi usred zatvorskog kruga.

str 22

Ta zgradica, iako čista i bijela, mala, među sumornim zdanjima ličila je na kokošarnik i bilo je
malo nevjerovatno kako se u tom kućerku nađe dovoljno prostora za ogromnu tjelesinu
Markovićevih razmjera.

Međutim, krupni dugajlija, koji i u mladosti (ako takva bića uopšte imaju mladosti) mora da
je bio lijen, debeo kao čabar, s obješenim bezbojnim licem evnuha i ružnom kilom na vratu –
volio je da sjedi ili leži ma gdje i ma kako, a najviše u toj svojoj “kancelariji” bijelih zidova i
oskudnog namještaja.

Štap, od koga se nije odvajao ni kad sjedi ni kad sjedeći spava, bio je na svoj način dio
četničke uniforme i zaslužuje posebno objašnjenje.

Prvo su se sreski komandanti snabdjeli luksuznim štapićima nabavljenim preko talijanskog

komandanta u Bijelom Polju; za njima su sudije s Milovićem i Vlahovićem na čelu ponijele
debele “ narodske” toljage dokazujući time da oni ne zastupaju gospodu nego narod; poslije
je zaraza prešla na isljednike, intendante, komandante izmišljenih i projektovanih brigada,
na njihove načelnike, pisare, savjetnike i štablje.

Sve što je nekako izbjeglo teškoj dužnosti nošenja oružja i učešća u borbi, nakitilo se
budžama i kijačama da time označi svoje dostojanstvo, rang i pravo na plandovanje u
pozadini.

str 23

Kolašin je već bio originalna batinaška varoš gdje nošenje toljage, mačuge ili kijače nije samo
vladajuća moda nego i spoljni znak nacionalne ispravnosti i četničke vjere u talijansku,
njemačku, englesku, japansku ili američku – bilo čiju – pobjedu nad ruskim i jugoslovenskim
komunizmom.
Markovićev prethodnik, bivši šef zatvora, Ilija Tutov ( koji je zbog mita i krađa smijenjen s
položaja još u vrijeme dok je talas štapova tek nailazio) nosio je samo skromni prutić; da se
vidi da je vlast id a tim znakom vlasti ne prekorači granicu.

Tanka vrbova šipka u njegovoj ruci imala je i tu dobru osobinu što se pri susretu s višom
vlašću mogla neprimjetno i bez štete odbaciti, a dotle se sijedi lisac njome vrlo vješto lupkao
po kožnim kamašnama skrećući pažnju ženskih stvorenja na svoju prosijedu a mladoliku
pojavu nezajažljivo žednu ljubavi.

Ljudi su odbijali plašeći se da se ta usluga šefu zatvora ne shvati pogrešno, kao neko
ulagivanje.

Najzad, neki Šiljak iz Sandžaka, čovjek iz daleka i bestidan, koji nije imao šta jesti i pušiti,
olakomi se i preuze na sebe da izgradi to drveno remekdjelo ukrašeno zmijama i cvjetićima,
pticama, lisicama i tačkicama i s ručicom u obliku debele i oble, opasno slične Markovićevoj,
pseće glave.

Kao nagradu za ovo, Šiljak je dobio dobar jasenov trupac i od njega zaista izradio divne gusle
koje su poslije često hrabrile i veselile zatvorenike lišene drugih radosti.

Sjedeći za stolom, sa štapom u ruci i kamilavkom na glavi, Marković je toga dana kao uvijek
prije i još mjesec i po dana poslije toga, prelistavao zatvorenički spisak, zastajao kod
precrtanih imena i pokušavao da razgovara sa mrtvima.

Počeo je kod imena Milete Lakićevića, kapetana u penziji, koji nije htio da se upiše u četnike
ni d aim preda svoju pušku, i koji je zato strijeljan na Brezi prije skoro godinu dana.

str 24

Zadrža se tek kod imena Milivoja Markovića, bombaša iz prve proleterske brigade.

Ovaj je od vasojevićkih Markovića, koji nemaju nikakve rodbinske veze s istoimenim

bratstvom Rovačkim.

Pošto je time oprao čast svoga bratstva, on sa zadovoljstvom muknu “Ta-ako” i prevrnu
stranicu.

Tamo se opet ređaju imena šest seljaka i jednog učitelja iz Utrga.

str 25

Tako je stigao do imena Jagoša Tomića, čovjeka koji je u Americi radom došao do nešto
novca, vratio se u svoj Šavnik i – štedljiv, radan i trijezan – stvorio lijepo imanje i znatan
ugled, ne sluteći da će ga to koštati glave.

“Probudismo li te, mučeniče živi?”- zatim brzo pogleda ne Markovića nego pušku u uglu i
gomilu okova s lancima na podu pod njom.
Bre, pa j ate poznajem kao tursku paru: bio si komandir stanice u Brckoj; Marković, bi li
tako? – i kad šef u nedoumici potvrdi zamahom glave i kamilavke, čovjek se sasvim oduševi.

Stotinu džakova albanskoga duvana-žućaka, one zlatne škije suve kao barut, pronio sam ti
ispred nosa...

Uhvati mi kutiju duvana, mustru što sam nosio, i kazni me novčano...

str 26

Pitanje je bilo upućeno šefu zatvora, ali umjesto njega odgovori Čemerkić, koji je brzo i tačno
shvatio značenje tih pogleda i riječi.

Od te gajde nema vajde.

str 27

Ubrzo dođe Džogaz – dug i kratak tursko-švapski melez nečiste boje lica, duga vrata,
bjeličastih očiju, vjeđa i kose.

Mršav i ružan, s krupnim zubima koji su mu gornju usnu zabacili uvis i zbili je u uzan prostor
ispod šiljata nosa – ovaj proizvod mješavina i gužvi prvog svjetskog rata bio je još jedini
predstavnik zanatlijskog staleža u Kolašinu pod četničkom vlašću svedenog na nulu.

S druge strane je ovaj vječno nasmijani nekoj predstavljao i muslimansku vjeru, od koje su u
ovom gradu, pod sjenkom dvoglavog orla srpske krune, ostala samo dvojica: suludi metlar i
po nevolji dželat Mehmed i ovaj ljigavi kopiljan koji se prije rata hvalio kako jede krmetinu a
sad se plaši da se kogod ne sjeti tog hvalisanja i da ga, zbog uvrede makar i muslimanskih
vjerskih načela, ne privedu pred nacionalistički sud.

Zbog originalne građe svojih vilica, Džogaz se, pored svih briga, smijao ulazeći,
pozdravljajući, bacajući pogled na šefovu kilu i zatim praveći se da je nije video.

Ne daj bože da se ti dočepaš vlasti, Tadija...

I da tebi, sačuvaj bože, padnem šaka – pravo mi kaži: bi li i ti meni udario dupli okov?

„Ne“ – kratko odgovori Čemerkić i udarcem potpetice potvrdi riječ.

str 28

Napolju, na mangalu, dječak je zažario dva parčeta gvožđa za zakovice.

Mlak južni vjetar bio je navukao oblake i zastro veći dio neba.

U bašti iza zatvorskog zida njiše se slijepo ispružena šljivova grana probuđena željnim
mirisom sočne martovske jugovine.
Gore, na istočnim brdima, šarenim od preostalog snijega, gase se zlatne pjege sunca
pojavljujući se sasvim neočekivano na drugim mjestima, čas niže čas visočije, kao odbljesci
na tigrovini.

Ljevak, s kliještima u jednoj i čekićem u drugoj ruci, Džogaz je učestalim udarcima zatupljivao
krajeve usijanog gvozdenog klina umetnutog kroz okrugle otvore alke za spajanje.

Krupne crvene žiške, čestice usijanog gvožđa, iskakale su i prljile čarape i noge zatvorenika.

Neprijatan zadah spaljene vune i kože nadjača sve proljećne mirise pa se zajedno sa
zveketom uzdiže nad zatvorskim krugom i pređe zidove najavljujući zatvorenicima novog
druga a gradu novu žrtvu.

Pri prvim udarcima čekića oštre ivice okova prosijecaju kožu, gnječe i kidaju mišiće – tako
nastaju ćudljive i teške rane koje svi okovani zatvorenici poslije dugo liječe i s kojima najveći
broj njih ide pod zemlju...

str 29

Sad su i Ančić i Džogaz očekivali da čuju od Čemerkića, iz svježe i bogate riznice narodnog
jezika, nešto što nikad u životu nijesu čuli.

Ovako, izražavajući sumnju u žandarsku pamet i moć pamćenja, povrijedio je osjetljivu

sujetu podnarednika.

str 30

Vitak luk duge izvi se na laktovima dviju nevidljivih rijeka.

Negdje u gradskim baštama pijetao pred spavanje najavi ćudljivu martovsku promjenu
vremena.

Onako naočit, bistar i okretan, poznat i od uticajne kuće – prvih dana je znatno koristio
pokretu.

Teška zima i hladno proljeće, puno bitaka i gubitaka, sasvim ga slomiše.

str 31

Za četnike je to bila mrtva sezona kad se, u nedostatku stvarnih uspjeha, izmišljaju čuda i
šire laži – da bi se tako opravdalo nošenje oružja i progoni partizanskih jataka, koji su se na
neki čudan način množili.

Hvatanje Mirovića razglašeno je na sva zvona, a prije nego je doveden u Kolašin, za njega je
bio spremljen naročit, dupli okov s teškim lancima.

Ostalo mu je samo toliko snage da skoro šapatom zamoli da ga odvedu na razgovor s

vojvodom, kome, veli, ima da kaže važne stvari.
str 32

Unutra su zatvorenici, uzbunjeni i blijedi, pokušavali da pogode smisao ovog čekanja, ove
čudne promjene, bez nade da će na dobro izići.

Krv žrtve je poprskala dželate i oružje, krvavi su se vratili u grad gdje više nije bilo ni pralja, ni
sapuna, i gdje nije ni bilo potrebe da se pere, jer su krvave haljine postale kao neki znak lične
vrijednosti i odlikovanja.

Ponekad bi ga prekinuo da pripita za neko ime, za neki datum ili formu organizacije –
skrećući tako priču na drugu stranu i vraćajući je u njemu potrebni kolosjek.

str 33

Od svega što je toga dana saznao, Juzbašića je najviše začudila Mirovićeva tvrdnja da
politički komesar nije sve i svja u partizanskoj jedinici i da zamjenik komesara, koji
istovremeno mora biti sekretar partijske ćelije, ima veću vlast od ovog.

Imao je u rukama nekoliko komesara, a nijedan od njih nije ni pokušao da istakne tu

olakšavajuću okolnost...

Dvadesetak dana otada želio je sna: svaki čas su ga zivkali, odvodili i dovodili, po deset puta
se noću i danju vukao ulicama zvečeći lancima kao čitav čopor vezanih pasa.

str 34

Tek sredinom januara, kad su pravoslavni praznici proslavljeni krvavim pokoljima

muslimanske raje u Sandžaku i suludim veseljima poslije kojih je pola četničke vojske
popadalo od proliva, naređeno je Džogazu da ga otkuje a Jovanu Markoviću da ga otpusti.

str 35

Soba s tavanicom od teškog kamenog svoda i prozorom izdubljenim pod niskim lukom u
tvrđavski debelom zidu sa zapadne strane – sedmica se od ostalih ćelija kolašinskog zatvora,
građenog po ugledu na turske zindane, razlikovala samo po rednom broju i imenu
stvorenom od toga broja.

U vrijeme kada je u nju doveden Tadija Čemerkić, ta soba je imala i jedno drugo, nezvanično
i zatvorskoj upravi nepoznato, ime – “vreća rogova”, koje je dosta jasno označavalo
međusobne odnose šestorice njenih stanovnika.

Zaista su ti ljudi mogli naći i većinom su zaslužili da nađu bolje mjesto za ostvarivanje svojih
borbenih nagona, navika i talenata, - ali slučaj, to preširoko ime za skup znanih i neznanih
uzoraka, od kojih su neki nezgodni za kazivanje ili nabrajanje neštedice ih je zbio pod studeni
tamnički volat da se u njegovoj vječno vlažnoj sjenci (kad već ne mogu na drugom mjestu, s
drugima i drukčije) prepiru, bockaju, kore i glože po cio dan a i noću, dok se pale, gase i
žmirkaju drhtave i jadne svjetiljke u tužnom i žalosnom gradu pogubljenja.

Bio je to omalen, plećat i ćelav čovjek zelenih očiju i siva lica, star preko pedeset godina ali
ne sijed (jer osim kože nije imalo šta na njemu da posijedi).

Između dva svjetska rata, za dvadeset godina trajanja države koja se “do daljeg naređenja”
zvala KSHS i Kraljevina Jugoslavija, Savović je pripadao redom svim opozicionim partijama
(osim Komunističke), pa su ga zato trideset i sedam puta po kazni premještali u zabačena
sela Metohije, Sandžaka i Makedonije, tako da je najzad počeo i da se ponosi time.

Istovremeno se javiše i druge promjene – jasni znaci nemilosrdne jeseni života.

Čovjek koji je znao propiti i prokockati znatne sume novca, sad, pod uticajem žene ili
starosti, poče da zateže i tvrdiči i pokida veze sa krčmama i krčmaricama.

Zbog potrica i međa, voda i prolaza i još desetak raznih sitnica, on baš pred rat zarati sa
komšijama i sa svakim od njih bar dvaput se obredi pred opštinskim i sreskim sudom.

Pod okupacijom, još prvih mjeseci, jedan od tih komšija, krčmar Vulićević, uhvati vezu sa
Talijanima i brzo otpremi kavgadžiju u zatvor

str 37

To je bio njegov prvi svečani susret sa komunistima – učitelj se raspalio i održao im živ govor
pun sočnih psovki i vatrenih usklika.

str 38

Na taj znak zgrabiše, svukoše s klupe i vezaše učitelja, a zatim ga hitno sprovedoše u Kraljsku
Barutanu, gdje je u istoj zgradi bio i štab sreskog četničkog komandanta i sreski zatvor.

Tamo je, isprebijan i skinut do gola, pet zimskih dana i noći proveo na hladnom betonskom
podu zagrijavajući se samo psovkama, prijetnjama i molbama i komandantu Arsoviću,
jednom modrom degeneriku o kome se, zaista, ni u samrtnoj nevolji nije moglo reći ništa
dobro.

Odatle je učitelj Savović dopremljen u Kolašin, okovan i, poslije niza šaljivih scena na sudu,
osuđen na tri godine robije “zbog propaganda prevratničkih komunističko-anarhističkih i
trockističkih ideja”.

str 39

Pola sata kasnije držeći svoje protivnike jednim visokim “repotom” na “dva para popova”, ču
kako se Ljubo Dragušić hvali nekim lovom i odmah mu drsko upade u riječ tvrdeći da on
sumnja u sposobnost ovakvog grivastog mladića da razazna goluba od vrane...
Otada je sedmica – koja se ni ranije, zahvaljujući baš Lukiću i Dragušiću, nije mogla pohvaliti
slogom i mirom – zujala, kao da u njoj nije šest ljudi, nego neki ogroman i ljut osinjak.

Sin jednog poštenog trgovca u varoši, uvijek dobro obuven, obučen i potkrijepljen
džeparcem – on je nehotice unosio izvjesne navike malovaroškog mangupluka tamo gdje im
nije mjesto i mekoću stvorenja koje ne zna šta je rad i muka u surove sredine borbe, patnje i
junaštva.

Prije rata je ipak izvršavao ono malo zadataka što je na njega padalo u studentskom pokretu
u Beogradu ili u omladinskim organizacijama u zavičaju, a tek u ratu se sukobi s teškoćama
pod kojima poče da posrće.

Od duga putovanja kad se noge nažulje, kad se obuća raskvasi, kad potoci hladne vodurine
poteku između kože i košulje kad je mokro i pod pazuhom, a puška oteža i ramena pod njom
utrnu, kad čovjek mora da sjedi i da spava u vodi i mokrini kao vodozemac – on tako nije
zamišljao život i borbu, pa mu se na trenutke sva ta borba pričinjavala kao neka velika, ne
krvava nego siva, vlažna i besmislena, prevara njegovih ličnih naivnih sanjarija.

Ovo je međutim bilo užasno i vjetrovito, sa glađu, štednjom municije i rđavim konacima,
beskrajno i bezizgledno mučenje teže i strašnije od smrti.

str 40

Teške pare i ogromne količine robe bacio je stari Đuro Lukić da izvuče sina iz zatvora.

U nekoliko mahova sve je, osim šarki u zatvorskoj kapiji, bilo podmazano za puštanje ovog
skupog zatvorenika.

Jednom je ta stvar bila toliko zrela da su mu i okov skinuli i dugovrati mladić je nevješto
šetao po dvorištu sjetna lica kao da žali za ovim teškim nakitom.

str 41

Doduše, u tom pogledu sin i nije mogao imati mnogo posla, pa mu je ostalo još dosta
vremena za poker i džapanje s “novim svetim Savom” i Ljubom Dragušićem, koji je tih dana
dobio nadimak “trubač svetog Save”.

Dragušić je po godinama bio najmlađi u sedmici, seljački ljepotan nemirnih udova, vatrenih
očiju i blijeda ovalna lica okružena kestenjavim kovrčama.

Uistinu, on je tim revolverom uplašio i onemogućio dvojicu talijanskih milicionera koji su ga

zatekli dok je pri punoj mjesečini dijelio proglase Partije za produženje borbe u mjestu gdje
su svi već bili umorni od borbe i željni odmora.

Plaćenici nijesu imali vremena da skinu puške s ramena, a Dragušić ih je natjerao da idu pred
njim od kuće do kuće i da mu pomažu u rasturanju njegovih hartija.
Iz tih dana mu je ostalo u sjećanju mnogo susreta, likova i doživljaja o kojima je volio da
priča, i poznanstvo s jednom bolničarkom iz Mojkovca – nju je ovdje često sanjao a o tome
nije smio ni da proslovi pred surovim drugovima koji bi tu stvar izokrenuli i ismijali.

str 42

Iste noći, negdje pred zoru, Dragušić je uspio da nađe člana Sreskog komiteta Veljka Martiča,
poznatog govornika i strijelca koji je prvim metkom ubijao orla u letu.

Suze gnjeva što su mu svu noć rosile trepavice, smrzoše se i stvrdnuše u bodljikave kristale.

Nekoliko dana povlačio se Dragušić po terenu pokušavajući da uhvati vezu s oslabljenom

organizacijom ili ostacima partizanskih jedinica.

str 43

Ipak je najteži kad počne da traži uzroke svoga pada i pada drugih, kad u histeriji kajanja
dođe do klasne uslovljenosti i strogog sortiranja ljudi.

Zakači se tako, na primjer, za pitanje socijalnog sastava zatvorenika i sve ih strap, ako ne u
tuđe elemente, a ono bar u slučajne saputnike.

Ostali su već bili navikli na tu njegovu očajničku utjehu, čak su se morali donekle i slagati sa
njim svi osim učitelja Savovića, koji je i ovdje ostajao dosljedan sam sebi da nikad, nigdje i
nikom ne da za pravo.

I uopšte, ja što ti kažem: u Crnoj Gori su svi proleteri, osim ono malo plaćenika.

str 44

Prekidajući se naizmjenično i ogorčeno, oni brzo prelaze s terena na teren, gađaju jedan
drugog često besmislenim odlomcima rečenica kao kamenjem.

Uskoro se ne zna gdje je ko počeo, šta ko tvrdi i od čega se brani, pa se na tom mjestu svađa
između novog svetog Save i njegovog trubača mora prekidati u korist živaca i čula ostale
četvorice zatvorenika.

Kao da i u Rusiji nije bilo tamnica i kao da tamo nijesu zapadali i sami boljševici!

str 45

Tako je savladao šest razreda kao šest gladnih godina, a onda je pošao u finance i dogurao
do pregledničkog čina.

Ucijenjen od talijanske komande sa sto hiljada lira određenih za nagradu onom ko ga ubije ili
preda.
Prvih dana avgusta komandovao je ustaničkom četom na Mokri i tu se upoznao sa
komunistima Jeremićem, Vukaševićem, Tajovićem i nekim pobeglim iz Plava.

Četvrti dan borbe pripremili su napad na karaulu, a samo komuniste i skojevce da ga izvrše:
“Mora da se gine, nema svadbe bez mesa”, rekao je Vukašević radostan što mu se eto
pružila prilika da učini nešto za velike stvari – Rusiju, Revoluciju, jednom riječju Svadbu.

Bila je tu strašna zima s maglama i mrazevima i ogromna nadmoć opremljenog okupatora

pomognutog četničkom kontrarevolucijom; bila je i slabost nepovezanih sitnih mjesnih
partizanskih odreda, hrabrih a nepokretnih, punih časti i poštenja a lišenih u ratu toliko
potrebnog lukavstva; bilo je i krivih i protivurječnih direktiva i ispravki na njih koje su stizale
s ogromnim zakašnjenjem: neuspjelih pohoda, iznenadnih poraza, teških pogibija i
razočarenja; bila je tu čitava treća ofanziva u kojoj je podmukli neprijatelj skladno udružio
svoju ratnu spremu, četničku vojnu snagu i londonsku propaganda protiv raštrkanih gorskih
sela čije je stanovništvo stradalo bez hljeba i soli a borci bez ičeg i bez municije.

str 46

Ta sitna uvela žena koja mu je jedva stizala do pod pazuho, crna kao čavka, lijena i brbljiva i
užasno tvrdoglava, poblesavila je pod starost, počela je da se sjeća nekog svog glavarskog i
plemićkog porijekla i da dosađuje sinu pričama o tome kako njegovo mjesto nije među
komunistima.

Sekretar partijskog odjeljenja Niko Doselić, opomenuo ga je jednom zbog neljubaznog

ponašanja prema njoj i opet počeo da priča nešto o ubjeđivanju.

U maju, dok su partizani odstupali prema Šćepan-Polju i Bosni, na Limu se završavalo

topljenje njihovih ostataka.

str 47

Četnička vojska od dvije hiljade pljačkaša iznenada napade ovaj zaselak s gordim nadimkom
“Mala Rusija” i osveti se za sve jade što joj je zadao.

Dva-tri šljivova stable u čiju su koru djeca urezala petokraku, srp i čekić – posjekoše; u
zapuštenoj bašti Vuka Nedića – gdje nije imalo šta da se siječe, i u praznoj kući – gdje nije
imalo šta da se lomi ili prosipa, batinama premlatiše staru udovicu bez ikakvog obzira prema
njenom glavarskom porijeklu i raspoloženju.

Noću, kad joj se sin vratio iz šume, stara je na njega izbljuvala toliko otrova da mu se i
vazduh koji diše učinio gorak.

Odveli su ga do sreskog štaba tobože radi saslušanja; od štaba do Kolašina išao je vezanih
ruku i pod jakom stražom.
Sam Vuković bio je dopao zatvora dva mjeseca prije Nedića, u martu prošle godine, kad se
njegova četa preko Žiova i Koma vratila u Vasojeviće.

str 48

Opkoljen i zarobljen negdje u čulićima, Mišo nije osuđen na smrt, ni ubijen bez presude kao
mnogi drugi, samo zahvaljujući tome što je bio sestrić predsjednika četničkog suda, “Čorka”
Milovića, čovjeka navedenog i luckastog a izuzetno osjetljivog prema ovom crnomanjastom
mladiću oštre kose i sraslih obrva.

Ne žali se i ne jauče osim u snu; rijetko, i to više u bunilu, progovori; ponekad otvori oči,
zvekne lancem – to su znaci života koji ga, po svemu sudeći, napušta.

Plav i rumen dugajlija od dvadeset i pet godina, ni bogat ni siromah, on je, one jeseni kad je
bilo određeno da se ženi, pošao u partizane i ubrzo postao komandir čete i član Partije.

str 49

Kako su bili umorni i gladni i nijesu znali drugog mjesta da se nahrane i okrijepe – uputiše se
njegovoj kući.

Ima sedam mjeseci otkako je ovdje osuđen na smrt.

Dugo vrijeme ovog najtežeg čekanja prekraćuje djeljkanjem i građenjem novih duvanskih
kutija od običnog ili džaverastog javora.

Od kuće mu donose s hranom i to građevno drvo sa svijetlim prugama, kružićima i

krljuštima, tanku žicu i parčad mekog lima (stvari koje ne mogu ući kad je na straži crni i
žgoljavi podnarednik Risto Obradović) za žlijeb i kopču poklopca.

Na unutrašnjoj strani poklopca urezuje sitna slova “D.T. partizan u zatvoru kolašinskom” a
pri tom misli: kad se završi ovo mučno čekanje i nestanu jadne nade, kad bude izbrisan sa
svijeta i pokriven zemljom Breze i šipražjem, kad ga pri novim teškoćama zaborave oni s
kojima se borio i pred novim zadacima oni za koje je poginuo – zahvaljujući trajnosti lijepih
stvari on će, ipak, bar neko vrijeme, godinu ili dvije, jednim dijelom svoga bića postojati na
ovom lijepom svijetu obasjanom suncem i izloženom stalnim promjenama.

Jedna od posljednjih prijatnih promjena koje je Tomeljić doživio – bio je dolazak Tadije
Čemerkića kao sedmog u sobu sedmicu.

Zatim, pošto se ipak odlučio, pozdravi vojnički i, primičući petu peti kao kod komande
“mirno”, oštro zveknu čeličnim alkama okova.

str 50

Uzalud je zagledivao u lica, a pošto ne nađe poznanika, kratko zaključi “ta-ko” i potraži
mjesto da sjedne i, ako imaju zalogaj hljeba, “ da pridrži dušu”.
Gutajući crne komade ječmenog hljeba, on im uzgred saopšti svoje ime, svima u sedmici
poznato po čuvenju u vezi s događajem koji se odigrao pred samu pojavu četničke
opasnosti.

Naime, u jesen 1941. u partizanski štab bataljona u Brdima došao je mlad podoficir bivše
Jugoslovenske vojske da traži putnu objavu.

Za njim se naturio Tadija, brat ubijenog komandanta.

Gonjenje je trajalo satima, u kamenjaru punom škrapa, pećina i zaklona boljih za onog koji
bježi nego za onog koji tjera.

Pucali su jedan na drugog često, ljutito i oštro, dovikivali se i prijetili zapaljene krvi i
raskrvavljenih udova – kao kad jedan brani glavu a drugi traži glavu i osvetu.

Međutim, naiđoše krupni sukobi i teški udarci, hiljade pogibija i stotine osveta; u krvavoj
gužvi izjednači se i izgubi među mnogima i ta rana slava.

str 51

Gledali su ga s malo zabune i mnogo više nevjerice.

Kao što se vidi po ječmenici – dopuni onaj i očima pokaza još jedan neznatan ostatak hljeba
u ruci, pa i to proguta.

Ima li sada malo vode da popinem – zapita.

str 52

Upali se žuta svetiljka i baci na grbavi zid sjenke okovanih.

Po dvorištu zatrapaše teški koraci Jovana Markovića – najzad se usudio da izađe iz jazbine i
potraži hranu.

U ženskom zatvoru na drugom kraju dvorišta zaplaka nečije dijete; poslije ga utišaše i
utješiše – sigurno opet nekim obećanjem.

Porodica moja i bratova, dvadeset članova – mora to da se hrani.

Upiši se u našu stranku, izabraćemo te za komandira čete.

A imao sam tri puške...

Ah, iskopaću ih ako se ikad dočepam slobode!

str 53

I treću, prekraćenu manliherku sam imao; desila se u kući, dobra za plašenje vukova i za na
blizinu.
Počeli na lukavsku, donijeli mi pismo komandanta bataljona, vještoga lažova (a prije nije bio
baš takav).

Što se ne bih od njega nadao: laže me taj u bojama šarenim i svakojakim, besu daje i trista
božjih vjera da mi se ništa zlo neće desiti, da samo dođem u štab i izjavim da nemam
revolvera.

Vala i vi toga duvana mnogo trošite, čudo jedno!

str 54

Samo učitelj Savović pokuša da se podsmjehne, pa se usred toga pokaja i uvuče glavu u
ramena očekujući dalji razvoj razgovora.

Njega su brzo, još u varoši, uhvatili i negdje u bjelasičkim potocima zaklali, ali oni dječiji krici
i vapaji i uzbuna u kojoj su potrošeni čitavi sanduci municije – pamtiće se kao četnička
sramota dok Kolašin postoji.

str 55

Početkom ljeta preskočio je zid i posljednji – Milovan Dožić.

Početkom godine pripremila je zatvorska organizacija plan za jedno veće i masovnije

bjekstvo.

Dolazila je u obzir jedna, uglavnom određena, grupa neokovanih zatvorenika koji su pod
jakom stražom izvođeni do Lipova da donesu drva za kuhinju i ogrijev.

Ostali zatvorenici okovani, a među njima većina rukovodstva, bili su žrtvovani osveti koja bi
zatim neminovno došla.

Tako, u pripremama i maštanju prođe zima a njene magle i snjegovi odnesoše mnoge glave
drugova iz rukovodstva, koje se tri puta popunjavalo.

Početkom marta, kad se i u zatvoru mogao čuti odjek topovske paljbe iz Hercegovine,
izgledalo je da se više nema kud odlagati.

str 56

U zatvoru se tih dana još nije znalo je li u pitanju slučajna opreznost zatvorske uprave ili
kakva izdaja, je li to naređenje o zabrani izlaska privremeno ili stalno.

Mogu ja to kad hoću; mogu da istjeram, na četrdeset stepeni vatruštine, samo mi nabavite
desetak nekuvanih krtola, valjda to nije teško...

Ujutro, crven od vatre i zakrvavljenih očiju, on zaoštrenom šibicom izgrebe desni i nacijedi iz
njih punu maramicu krvi.
Dok su ga sprovodili preko trga, prema bolnici, njegov izgled i zveket okova privuče pažnju
uličnih besposličara.

str 57

Nadimak Perolin dobio je po čudnoj sličnosti njegovih usta sa štrcaljkom za osvježavanje

velikih bioskopskih sala: ta usta su lučila i neprestano izbacivala na predmete oko sebe, u
vazduh ili na lice sagovornika, zajedno s glupim i praznim riječima, čitave kiše pljuvačke.

Još kao student, a to je bilo sve donedavno, Perolin je uspio da jednim podvigom uđe
(doduše ne po imenu, nego samo kao “brat Jugosloven”,) u jedan zbornik češkog
medicinskog humora.

Vjerovatno je silnim štrcanjem već bio istrošio sve unutrašnje rezerve tečnosti.

Stojeći pred ljekarom koji je na ta vrata ušao u medicinsku književnost, Tadija Čemerkić se
zaljulja na nogama gotov da padne u nesvijest, ali ga Perolin brzo osvježi jednim tušem kiše i
nizom pitanja – šta ga boli, šta mu fali i zašto je došao njemu.

str 58

Kad mu zatim Perolin naredi da zine i kad bolesnik na vrelom jeziku osjeti kapi doktorove
bale – jedva se uzdrža da ne povrati.

Ipak se snašao da iz ranjavih desni iscijedi još malo krvi, a to više od svega ubijedi doktora
Perolina.

Onda se, s jednog od bližih kreveta, javi piskav glas plašljivog ljigavca koji izrazi želju da kolje
komuniste.

Po svoj prilici bio je to neki jado, jer počeše da padaju jasni prigovori na račun njegove žene
– a za tu vrstu šale četnici su imali mnogo više smisla.

str 59

Ljigavac se ućutao – kao da je od zaprepašćenja izgubio moć govora, a šaljivčinama se to ne

sviđa.

Nedoder je ta žena, ljudi moji... – i s ogromnim oduševljenjem opisuje obline i prevoje

ženskog mesa.

Stigao je do Tadije i strgao mu pokrivač s lica dajući mu time priliku da pomakne i uz zveket
lanaca zgodnije namjesti utrnule udove.

str 60

Dogurali su ga do prozora i Tadija osjeća mlaz svježeg vazduha na nozdrvama.

Čulo se kako lapću usne i nestaju supe, kako tandrče kašika grebući dno limene porcije i
kako se Mašan opet žali na slabu hranu a Vučelja mu ulagivački potvrđuje, kako se Mašan ne
osvrće na te potvrde i mrgodno brunda.

str 61

Odavno nije video ljepšeg prozora: tako je oštro usječen u bistro nebo, u taj živi izvor
proljećnih mirisa; tako bratski otvoren vijugavom brdskom putu u daljini; tako čisto u
odbljesku okna pokazuje baštu i rudinu i krajičak drvljanika pred bolnicom.

str 62

Da se odmori – gleda blijed odbljesak bolničkog dvorišta u prozorskom oknu.

Vidi se, kraj neke šupe, mlado stablo jedne voćke, žica na kojoj se suši bolnički veš i ugažena
staza prema drvljaniku.

Drugih prepreka nema.

Još uvijek u vatri, Čemerkić zakrvavljenim očima gleda donji dio prozorskog okvira i šapće.

U toku dana je ona rasla dobijajući snagu nepobitne istine, glasove svih besposličara i
ubjeđenja svih koji se plaše smrti – a oni su nekako svuda u većini.

Sreski komandant Lazarević, bivši inspektor Ministarstva prosvjete i pisac jednog

plagijatorskog udžbenika nacionalne istorije – doču te glasove o tifusu, naredi da mu dovedu
doktora i oštro ga prekori.

Dok je Tadija iznuren od čekanja noći pogledom tražio prvu zvijezdu u večernjem nebu –
pred bolnicu stiže Rajčević s Neoričem i četiri spoljna stražara.

str 63

Zadugo nije mogao ništa da progovori, tako da drugovi u sedmici pomisliše da je Čemerkić
stvarno nehotice pronašao način za dobijanje tifusa.

Duboko noću, dok se okretalo za taj dan valjda posljednje kolo pokera, Tadija podiže glavu i
opsova.

Ma-ajku im kurvu, sad bih bio s onu stranu Tare! Šta! Car mi ne bi bio ni do koljena, samo da
se šume dočepam!

Tomeljić prinese stočić koji je služio umjesto trpeze i rasporedi po njemu luk, paprika, hljeb,
sir i poveliko parče slanine.

Odlomi krupno parče hljeba, stegne ga i napravi zbijenu tvrdu kuglicu, pa kao da njoj govori.

Još ćemo se mi pogledati – i baca put vrata peteljku smazane paprike.

A poslije toga dolazi Mara sa svatovima – i suze ga probijaju, jer je u ljutini sažvakao čitavu
glavicu luka.

str 64

Pokušavao je da prinese petu peti a pri tom zvonko sudarao dva čelična obruča okova.

Pošto je doznao da je Bosnić pobjegao iz četvorke – Čemerkić otkri tajnu njegovog bjekstva, i
to dosta jednostavno.

Izvukao je sa dna neke zgužvane hartijice i za prste mu je bilo prionulo nešto sitne goveđe
dlake.

Sad je Čemerkić pažljivo i postepeno punio šupljinu pred vratima sedmice strizama papira i
krpe i lopticama hljeba, a istovremeno je tražio od drugova – koji su imali kakve veze s
ukućanima da nabave nekoliko pari čupavih opanaka od volujske kože.

str 65

A za sve vrijeme pričanja Čemerkić je gledao, ispitivao i razmišljao kako da riješi stvar s tom
sjekirom, kako da je digne i zakači za rešetku prozora na sedmici...

str 67

Ovaj nepismeni organ potkazivača donosio je fotografije iznakaženih leševa s potpisima

“Nepoznata žrtva komunističkog terora” ili “Ovako su radili partizani”, a te slike su bile toliko
zamazane da je ispod njih valjalo napisati “Tama u tunelu”, jer bi to bolje odgovaralo.

Članke taj list nakaza nije donosio nego samo spiskove komunista, neku vrstu podataka za
beskrajne potjernice kojima su se mogli služiti i četnici i zelenaši i karabinjeri.

Osim toga, donošene su i razne dostave, podvale, ucjene, žalostivi govori Baja Stanišića nad
grobljima poginulih nacionalista i čitave stanice nagrada za najamnike, gdje su uz imena
označene i novčane sume lirama.

Obradoviću se naročito dopalo kako oni iz “Pakla” vješto i ubjedljivo lažu i kako ta njihova laž
pruža veliku pomoć u uništavanju partizanskih ostataka u pozadini.

str 68

U ime neke fašističke vazduhoplovne organizacije, Juzbašić je htio da besplatno dobije to

ravno polje pogodno za aerodrome; u ime dolčkih i lužačkih seljaka, Reljić je zemljištu
odredio visoku cijenu.

Ogluvljelog i obnevidjelog starca, vojvoda Juzbašić je osudio da umre u zatvoru, a sad, kad u
“Paklu” crno na bijelom piše da je stari Reljić komandant partizanskog bataljona – ta
presuda je dobila i dovoljno obrazloženje.
I, kad pročita list, i kad napamet nauči sve što u njemu piše, Obradović ga je još dugo
zadržavao pri ruci i pokazivao kad god može, uobražavajući da mu to daje izgled školovanog
čovjeka a ne prostog žace-pendreka kakvih ima na gomile.

Međutim, bez obzira na to što podnarednik Risto Obradović nije imao druge duhovne hrane
“Pakao” se ugasi iz finansijskih razloga.

str 69

Poče da izvlači naboje od kose, duge gužve pramenja, parčad gume, hljeba, krpa i hartija, -
čitavu gomilu stvari koja je napolju zauzela mnogo više prostora.

Razočaran, podnarednik se odluči za gordu ćutnju, pokupi i odnese na smetlište sve to đubre
koje bi mu u drugim prilikama bilo temelj napredovanja.

str 70

Kod Kalinovika je izgubio bitku i slavu nepobijeđenog, a njegov štapski bataljon, sastavljen
od žandara, finansa i graničara, ostao je smrvljen i iskasapljen, nepokopan, na snijegu
punom krvi.

Njegove brigade, koje su se pod zastavom kralja Petra u beskrajnim kolonama vozile
talijanskim kamionima, uz pomamnu pjesmu pljačkaša i nasilnika; njegova vojska okićena
redenicima, sita, pijana i mahnita; njegova sila, za koju su laskavci tvrdili da bi izvršila proboj
i na Istočnom frontu kad bi tamo dobili neki sektor – sve se to odjednom razlilo u sramnu
rulju bjegunaca koji bacaju oružje, tupim noževima i na brzinu briju brade, stižu i pretiječu
jedni druge zaklinjući se majci zemlji da, ako ih sad pusti žive, nikad više neće prihvatiti
pušku u ruke.

I posljednji balavi i slinavi gad, iz Bara i Zaostra, svaka vašljiva lopuža iz Kurikuća ili Šekulara
zna sad u čemu je ključ poraza i to sve mumlja kroz zakorjelu bradurinu (ako još nije stiglo da
je skine) kako sui h ofocoro vođe, opet prevarili...

Zamijenila ih je nova, prodorna i strahovita vojska proleterskih brigada – kad, kako, odakle je
stvoriše?

str 71

Ali ga tada pogodi još jedno neprijatno iznenađenje: komandant Šavnika, kapetan Berginec,
mlad oficir iz Slovenije koji je ostavljao utisak pametnog i prisebnog, promišljenog i sigurnog
čovjeka – hrabro sačeka partizane i predade im dobro očuvane magacine pune makarona,
brašna i municije.

Udariše tako u sumnjičenja jer je i to neka vrsta kasno otkrivenog opravdanja za poraz.
Da udovolji većini, a i da je zastraši, Juzbašić naredi da se po mraku smakne desetak
nezgodnih ljudi, većinom Slovenaca i Srbijanaca; zakači među njima i neke Dražine (samo mu
Nedićev špijun Božanić vješto i lopovski umače) i zbog toga se posvađa s pretpostavljenim
“ministrom vojske u Otadžbini”.

Dao mu je uputstvo da se evakuiše iz Lipova u Zaton, a sam preuzeo da brani prilaze

Kolašinu od Mojkovca do Vratla, očekujući pomoć njemačkih i bugarskih jedinica čiji su
dolazak Mirovićevi bilteni najavili kao jedinu i posljednju nadu koja je mogla spriječiti dalje
rasulo triput uzastopce poražene četničke vojske.

str 72

Uopšte, kolašinski zatvor sa svojih četiri stotine opasnih i ogorčenih ljudi postavi se tih dana
kao jedno teško pitanje za četničku upravu.

Prošle godine, kad su partizani prodrli u grad i vodili borbu oko crkve, zatvorskim hodnikom
su šetali stražari s torbicama punim ručnih granata i sa zadatkom da na dati znak ubace
upaljene bombe u zatvoreničke sobe; s druge strane, zatvorenici su se spremali da daskama
i raširenim ćebadima spriječe ubacivanje, uhvate i izbace ubačene eksplozive.

Mnogi od onih četničkih junaka što su podbili noge bježeći od Kalinovika do Kolašina, nekako
su se uz put dosjetili da imaju u zatvoru kuma ili trećeg bratučeda, odivića ili komšiju, i das u
se osramotili što prije nijesu došli da im učine posjetu.

Tada ih Ančić pušta a oni se grle i ljube s ljudima koje su već dugo vremena bili prežalili ili
bez žaljenja otpisali a čija zaštita bi im sada mogla koristiti; oni ih čašćavaju najboljim
cigaretama, nude ih novcem, pitaju šta im treba i na račun svog oružja i komande i poraza
prave lukave prigovore od kojih Risto Obradović crkava i tone u crnu zemlju.

str 73

Pa su se i dalje povećavale posjete posljednjih dana aprila, sve dok vojvoda Juzbašić, koji je
uvijek, ugledajući se na Hitlera, volio okrugle datume, ne naredi iz Mojkovca da se 30. aprila
likvidira sa zatvorom.

Napolju mračna noć puna hladne rose pred svitanje i staza preko dvorišta slabo osvijetljena
fenjerom koji se ljulja na žici.

Čemerkić pozdravi njihov stroj i pri tom snažnim udarcem slomi kolut okova na lijevoj nozi.

Jedan što su ga okovali da ne pobjegne, - ravnodušno odgovori Čemerkić i baš time izaziva
nov talas smijeha.

str 74
Posla Ančića da traži i pozove dželate, pronađe neke nove nepravilnosti i nove razloge za
svađu i viku, a onda se sjeti nečeg i utrča u stražarsku kućicu.

Iz bašte preko zatvorskog zida ču se ptičiji cvrkut izazovno živ i lijep, skoro razmetljiv, i
skrenu na sebe pažnju osuđenih ljudi.

Lako, lepršavo veselje života koji ne žali za onima što odlaze, koji to ne zna, kome to ne
smeta da zemlju kiti i sunce hvali ljepotom zvučnih pletnji i čipaka.

str 75

Učestaše bacači, roknu topovska baterija, a u kratkom razmaku kao po džinovskom dobošu
zatutnjaše eksplozije ručnih granata.

Opet potekoše vode i zapjevaše ptice a onda ih zagluši zujanje i štropot kolone kamiona
cestom od Mateševa.

Valjda su nas izveli da posmatramo izlazak sunca.

Ovako, - počinje Tadija i kažiprstom desne vuče od doručja do vrha prstiju lijeve ruke.

str 76

I taman da iskoračim na vrh brda, ovdje, - i upire prstom u izbočinu zgloba, kad li ti izbi druga
zmijurina; jadan ti bog, pa k meni!

Gradskim ulicama protutnje kolona kamiona, udalji se, zaobiđe i poslije zaokreta stiže pred
zatvorsku kapiju.

Uz škripu kočnica i urlike dotrajalih mašina kola su se zaustavljala jedna iza drugih, psovali
sui galamili talijanski šoferi kao da će se oko nečeg počupati in eke promukle sirene su
dopunjavale uzbunu svojim prodornim kričanjem.

Vazduh ispuni prašina puna zadaha na izgorjelu naftu i ugnjile cerade.

str 77

Misli li ona glavom ili stražnjicom i šta uopšte ima da misli ta šinterska banda mangupa?

Nema pljačke, pa joj se ne žuri je li?

Dok narednik govori, Kuković upire u njega tup pogled zamućenih mrtvih očiju.

str 78

Čemerkić, koji prije rata ni u podgoričkim dućanima, punim svega i svačega, nije video toliku
gomilu užarije, kome je to i kod kuće uvijek nedostajalo te je morao plesti debele “urivke”
od kostrijeti – sad s užasom odvrati pogled s toga i osjeti kako mu se naglo suše usta.
Spusti glavu, sklopi oči i vidje djelić beskrajne grozne tame kako pada na ovo ljudstvo željno
sunca.

Pred zatvorskim vratima u hodniku poče poziv i izvođenje onih što su određeni za
predavanje talijanskoj komandi.

Najprije izvedoše Vuka Nedića i Miloša Jovičića: obojicu su gonile, sad stigle, visoke ucjene
okupatorske vlasti.

Iz tih riječi niko nije mogao naslutiti da se žandar uzjogunio i naljutio na vojvodu Juzbašića i
da mu, sjećajući se nečeg što su svi drugi zaboravili, za svoj račun psuje i, proklinje svih devet
djedova pokvarene krvi.

str 79

Kako je zapadna ograda sreskog zatvora niža i slabija, te se preko nje još sa trga mogu vidjeti
osuđenici na šetnji, - vojnici su se baš tu okupljali kao muve u rojevima.

Već prvog dana na popodnevnoj šetnji nahvataše neki od zatvorenika pacove na tavanu i
počeće njima živim da gađaju i rastjeruju do zuba naoružanu vojsku fašističke imperije, i – da
se Ančić ne sjeti da skrati zatvoreničku šetnju, došlo bi do krupnih stvari.

Stražare i sve četnike, s vojvodom pred njima, psovali su tih dana zatvorenici na sve pasje
ruge.

Kao i sada, možda čak i bolje, ti ljudi su uspijevali da svoj podsmrtni strah i sve snage žilave
želje za životom pretvore u obijesnu pomamu vrijeđanja i unižavanja nadmoćnog
neprijatelja.

Dok vezuje sljedeću dvojicu, id ok mu se konop otima a ruke nesavladivo dršću, Ančić se sve
jasnije i do sitnica sjeća tih dana i događaja.

str 80

Na šetnji je bilo toga dana dvije stotine zatvorenika zbijenih na malom prostoru i zauzetih
istresanjem prašljivih ćebadi i kabanica, od čega se nad trgom dizao siv oblak prašine.

Malo podalje od ograde kezilo se desetak bogaljastih vojnika u zelenim uniformama i jedan
za drugim skretali su pogled na drobnjačku devojku koja se približavala preko trga.

Baćko, Baćko! – pomilovao je zatvorenik psa, a životinja se razdragala i uz veselo cviljenje

poštenog mucavca počela neku svoju sitnu, i dirljivu ritmičku igru, punu brzih skokova i
naizmjeničnih maznih pokreta.

Taj neznatan događaj: životinja sa svojim umiljavanjem, igrom i radošću, privuče pažnju
stražara, prolaznika i naročito onih desetak okupatorskih vojnika koji su se tu desili.
Sjećali su se svaki svoga doma ili kraja, svaki svoje želje za povratkom tako neizvjesnim i
nesigurnim, svaki svoga straha da i u slučaju povratka neće zateći žive one koje žele i neće
prepoznati one koje zateče...

Gledajući ih tako, Novo Reljić, koji je u to vrijeme bio neka vrsta zatvorske trube – jer nije
umio da govori tiho ili bar da prećuti ono što misli – odmah promijeni stav prema “latinskoj
kopiladi” i iznese novu opasku.

str 81

A imaju i ovi Talijani duše i mekoće i sjeta ljudskoga.

Toga dana, pola sata kasnije, dođe kod zatvorenika Pavle Juzbašić – da im uz pomamne
pokrete održi žestok govor.

I baš ste izabrali trenutak za ustanak i revoluciju: kad je okupator tu, kad imamo deset
neprijatelja na leđima: i Njemce i Bugare i Turke i A lbance i Mađare i ustaše, kad je sve što
je žedno srpske krvi povadilo noževe i handžare da kolje.

Svi ste vi zato zaslužili smrti i smrti, više nego što imate dlaka na glavi!

str 82

Odjednom, svu njegovu pažnju privuče Rajačević, koji, stenjući pod gomilom konopaca,
priđe pred zgradu ženskog zatvora, otključa, izvede i zajedno s Majkićem i Obradovićem
poče da vezuje po dvije zatvorenice ujedno.

Djevojke su prkosnije i vedrije, jedna ispošćena starica, čvornovata i užarenih očiju, kune i
psuje kreštavim glasom i zaboravljenim starinskim riječima.

Na svjetlo izađe i stade na gornji stepenik plavokosa, tanka i skoro prozirna djevojka u novoj
haljini boje čivitnog ljetnjeg neba.

str 83

Djevojka za trenutak kao da lebdi u vazduhu, zatim ispušta zamot iz ruke, grčevito grli
dovratak i jeca naslonivši čelo na hladnu ivicu zida.

A uistini, Kuković je mjesto djevojke video samo modru mrlju, čas blizu a čas jako udaljenu, i
kraj nje Rajačevića, koji veže kao da nešto šije džinovskim iglama i pretjerano krupnim
zamasima.

San mu stalno muti vidik, žagor i tjeskoba zaglušuju četničkog majora tako da se sve češće
zaboravlja gdje je i šta treba da radi.

To u Vršcu bilo je u ljeto 1930. godine, dakle skoro punih trinaest godina ima otada.
Domaćin, lukav Likota još uvijek trijezan, pošto vidje da ubeđivanjem i drugim sredstvima ne
može spasiti živinu od viteških sabalja, prihvati gumeno crijevo za polivanje povrtnjaka i
hladnim šmrkovima poče da rastjeruje goste.

str 84

Major od toga ustuknu kao prizorljivo kljuse i iznenada najaha na ispupčen i tvrd stomak
Jovana Markovića.

Tek kada je došao sasvim blizu, vidje da to nije crijevo nego obično uže za vezivanje ljudi.

U opštoj nevolji zatvorenika, taj događaj s Ančićem bio je kao neko ublaženje.

str 85

Ali podnarednik nije imao volje da se spori s njim, a ni vremena.

Ostalo je još prilično nepovezanih: napolju talijanski šoferi već daju znake svog nestrpljenja
drndajući u promukle sirene, a major Kuković svaki čas vadi ogroman željeznički sat iz džepa
i otrovnim pogledima presijeca usplahirene stražare redom.

Oko osam sati dovršeno je raskivanje osuđenika iz grupe za predaju.

Pružajući okovanu nogu na klupicu pred Džogazovim nosom, posljednji, učitelj Savović nit u
nije mogao bez džapanja, psovki i vrlo loših predskazanja za četničku mafiju.

Uz plač djece i kletve žena, uz glasno opraštanje s onima što ostaju – dugi red povezanih
udvoje prođe kroz kapiju i poče da puni kamione.

Muklo su odzvanjali koraci i pokreti, malo su se i rijetko čule riječi iz razgovora, prigušen
žagor nadjačavalo je hroptanje mašina sve dok iz prvog kamiona ne poteče nevjerovatna
ženska pjesma.

str 86

Diže se urnebes, stražari opališe desetak metaka nad glavama pjevača, a onda se čuše suludi
povici Kukovića.

Pokušavao je da pjeva s njima i narednik Ančić, izbačen iz jednoga još neprimljen u drugo
društvo, čvrsto vezan u posljednjem redu kolone, zgužvan, blijed, u isprljanim kamašnama,
bez kaiševa koje su zatvorenici podrugljivo zvali “amovi”, bez znakova i grba na kapi.

U početku, dok ga je ljuto boljela ruka pod konopcem id ok su ga pekli zlobni pogledi Rista
Obradovića – činilo mu se da on to ne može izdržati, da treba pasti na koljena i moliti sve i
svakog da ga puste.

str 87
Cijelo vrijeme je mislio kako da se ukrije krvavom pogledu majora-buljine i nije mogao da
izmisli ništa sve do izlaska.

Čime li smo tu sreću zaslužili i koje to dobro još čekamo – zapita Čemerkić mrseći lance
okova na nogama.

Pođe i posljednji kamion, a kad jutarnji vjetar raznese prašinu i pjesmu što je za njim
ostajala, neka prazna i mrtva tišina zavlada nad pustim dvorištem i svenulim glavama
osuđenika.

Zjapili su hladni hodnici sivog zatvorskog zdanja, blještala je stražarnica skoro okrečena, a po
dvorištu, gdje je doskoro kipjelo od ljudi, sad su gmizali samo Džogaz kovač i Risto
Obradović, oba krivonogi –jedan je prenosio okove a drugi skupljao ostatke konopaca da ih
proda ili odnese nekom svom.

str 88

Vraćajući se pod opustjele memljive svodove, u poznate sobičke istovremeno i tijesne i

preširoke – i beznadno hladne – osuđeni ljudi kao da tek sad osjetiše hladnu kosu smrti i
njen fijuk nad glavama.

Stari Novo Reljić, mrk, pogružen i savladan rđom starosti i nemoći, sjede na nisku zemljanu
peć u velikoj kauši.

str 89

Jedinac iz siromašne seljačke porodice, mlad is a životom u kom nije zapamtio ni jednog
dobrog dana – taj se još nikako nije mogao pomiriti sa smrću koja bi ga lišila svega što od
budućnosti kao s nekim pravom očekuje.

U ćeliju do Rudnjakove ušao je i zatvorio se djelovođa jedne opštine na Pivi, Obrad Tanjić.

Taj stasiti i kao djevojka lijep mladić i dobar pjevač, koji je svršio mature i ovog proljeća
napunio dvadesetu godinu, odvojio se od ostalih osuđenika jer s njima ustvari nije imao
ničeg zajedničkog.

Da ima kome, on bi lako dokazao tu zabludu, ali niko neće ni da ga čuje; sva je letnilka
komanda ogluhnula a izgubila glavu od dva straha među kojima živi kao među kracima
makaza koje se stežu.

str 90

Bili su kao velika djeca: željni varke, kad već nema druge utjehe.

Dva čovjeka, ako su maker malo kuražna, mogu jednog stražara za tren oka osloboditi puške,
a s puškom...
str 91

Sam Čemerkić je manje nego ostali vjerovao u spasonosno dejstvo ovog iznenadnog i
neprovjerenog izuma.

Nije mnogo ličilo na bučni dolazak streljačke čete, ali, pošto se drugo ništa nije moglo
očekivati, ljudi poustajaše da je dočekaju spremni.

Lomot i škripa gvožđa kao da sasvim dotuče novajlije.

Za trenutak su stajali ukipljeni, žmirkajući očima punim suza, kao da se nalaze pred strašnim
sudom.

Prvi je ušao onizak mladić, neobrijan i odavno neumivena lica, s preširokom i dotrajalom
vojničkom kapom na glavi, u oficirskoj bluzi masnog okovratnika i iskidanih dugmadi;
panatalone su mu bile u posljednjem stepenu raspadanja a obuća je ukazivala na beskrajnu
dužinu prevaljenih putova.

str 92

A šta da zborimo – odgovori razočarani mladić, skide s glave zakorjelu ćoškastu šajkaču i,
mlatnuvši se njome po dlanu, istrese jedan dio prašine koju je sadržala.

Tadija se bio nagušio smijehom, ali onda vidje jednu mutnu suzu kako klizi niz prljavo lice
mladića postajući sve mutnija i – od toga mu se ražali.

Mladić se zagrijao pričom, podigao glas i iskoračio naprijed, u lice mu se vratilo nešto boje, a
suze iz očiju su isparile.

str 93

To bi bilo smiješno suđenje, šala sudbine – i to sasvim neslana.

Ali se mladić ne da zbuniti i kroz smijeh pokazuje na nešto smješnije: na čvorugu i njenog
vlasnika iza sebe.

str 94

Bio je Ivo Margić nabavio desetak ljekarskih uvjerenja: da mu bubrezi ne rade i noge otiječu
zbog toga, da “ima katar u plućima i rasulo u mozgu”, da ga ždere sifilis i muči čir u stomaku,
da mu srce ne valja, jetra propala a živci ne slušaju – i sav taj skup bolesti nije ga mogao
spasiti od posljednje četničke mobilizacije.

Jutros, kad je trebalo da pođe na položaj, pronašao je novu bolest, proširenje vena – ali ni to
mu nije upalilo.

str 96
Margić zbunjeno skida kapu s glave i pokušava da je strpa u džep, ali mu je Čemerkić bijesno
istrže, skida i gazi dvoglavog orla i kosi krst, a kapu snažnim zamahom baca u rešetke
otvorenog prozora.

San ga odmah uhvati, zaljulja i odnese na besputne bjelasičke kose gdje vjetar huji u
borovima a iz nevidljivih katuna skrivenih po dolovima, dopier krupan lavež tornih pasa
“hum...um...r-rum...brum”.

On kao da je zaboravio put i cilj puta, zna samo da će na toj kosi morati da sačeka noć i, kao
toliko puta ranije, baš mu je drago što je noć daleko i što ima još dosta vremena da se grije
na suncu, uspavan jednoličnim brenčanjem ovčarskih zvona.

str 97

Mada u svemu neslični jedan drugom, oni su, zajedno s Veljkom Kaševićem i Ivom
Margićem, slika straha i slabosti od koje bi Čemerkić najradije okrenuo pogled u zemlju, u
tavanicu ili u ružne grbave zidove – ali su mu oči neposlušne i svaki čas iz njih izlijeću otrovne
strijele prezira padajući čas na jednog čas na drugog od slabića i uvlačeći ga tako u nijemu
raspru s onima koje prezire.

A oko posljednje trojice tek dovedenih novajlija okupili su se u međuvremenu zatvorenici,

teče neka zanimljiva priča u kojoj ima i osmijeha i pravog smijeha i veselja čudnog za takav
dan.

Jedan od novih, bivši podoficir Gujić, kovrčav, plećat i jedar ljepuškasti mladić okruglih
obraza i podsmješljivih očiju zelenih kao trava, priča kako čitavih petnaest posljednjih dana
četničku vojsku nijesu mogli stići brzi proleteri a ni zaustaviti krvavi štablije: ona je sama
sebe tjerala i bičevala, sama sebi postavljala zasjede, izmišljala i stvarala opasnosti – kao
svaka vojska koja neće da se bije.

str 98

Oni što su se zaželjeli domaćeg ognjišta i kačamak da im krklja na ognjištu, zavuku se u

žbunje ili u kamenjar i počnu da pucaju i dižu uzbune; izviđačima se od svake međe pričini
neprijateljska kolona a stražari svaki čas dotrčavaju da jave o opasnosti ili i bez javljanja
pobjegnu, a već znaju da će i jedinica za njima dojaviti.

Od svih imenica i riječi Gujiću se izgleda najviše sviđala ta jedna “haos”, za koju je uvijek u
svom govoru nalazio mjesta i mogućnosti za povezivanje.

Čemerkić potraži pogledom drugu dvojicu iz posljednje grupe novajlija.

Jedan od njih, star i visok seljak mršava rumena lica, razgovarao je s Tomeljićem, a po
sličnosti se odmah moglo prepoznati da je to otac osuđenika.
Pri svem tom na njihovim licima se nijesu primećivali tragovi neke naročite brige ili
utučenosti, otac i sin su razgovarali sasvim mirno, kao da nagađaju hoće li biti kiše ili tako
nečeg što ne zavisi od njihove volje i snage.

str 99

Sad može da se reče: nema – zaključi on gledajući na zatvoreno i mrko lice Čemerkića.

Pa jeste; das u bogati, bili bi na onu stranu; klasna borba – i sjeti se početka pjesme o
majstoru Manojlu.

Za jednog se jemci ne nađoše, za unuka majstora Manojla – nastavi Guslar iz Drobnjaka, koji
je znao napamet više pjesama nego što ih je Vuk skupio.

str 100

Čvrsti čovjek, kaljen na svim vatrama i ledovima života, ne bez čuđenja zapazi kako mu se u
srcu budi osjećanje prijateljstva prema ovom slabunjavom mladiću bez mladosti.

str 101

Ovu posljednju napomenu on je shvatio kao uvredu a zbog nje je bio toliko gnjevan na
zatvorenike, kao vinovnike svih njegovih nesreća, da bi s njih živih meso mogao jesti.

Na pragu stražarnice drhturio je crn, iscrpen i zimomoran pogruženi Risto Obradović i gledao
kako Čemerkić obilazi oko drvljanika i uzaludno traži kuvarsku sjekiru.

str 102

Obradović spusti oči kao da se slaže s ovom neizrečenom tvrdnjom a Čemerkić odustade od
uzaludnog traženja i uz sitan zveket slomljenog lijevog i zdravog desnog okova priključi se
šetačima u dvorištu.

U krajevima gdje su brda silna i visoka a doline često po cio dan zasjenjene kao bunari, gdje
u nenastanjenim prostorima vjetrovi i tišine podjednako pritiskaju usamljene ljudske duše,
često se javlja snažno i mnogostruko dejstvo mašte, nekad kao utjeha koja uspavljuje, nekad
kao podstrek za podvige i pregnuća, a uvijek sa znatnim uticajem na određivanje događaja.

Pošao je da presretne i iznenadi ili da prije toga pogine – bez puta i bez opreme za put,
upravljajući se u kretanju samo prema grmljavini dalekih bitaka.

str 103

Tamo gdje je trebalo da mu putovanje bude lakše i sigurnije – srela ga je i uhvatila jedna od
posljednjih grupa četničkih bjegunaca.

Tu bi ga i ubili bez saslušanja, presude i drugih komedija koje se mogu izvoditi u Kolašinu, ali
ne i u Sinjajevini, a poštedjeli su ga samo radi sebe: znali su da ih na Vratlu ili u Lipovu čekaju
štapske straže i da će ovako, predajući uhvaćenog “Mošinog kurira”, skinuti bar dio krivice sa
svojih dezerterskih glava.

Deset dana su ga saslušavali u Komandi bezbjednosti u Kolašinu, isprovaljivali su mu tabane i

odbili bubrege tako da je krv umjesto vode tekla od njega.

Da je bio imalo jačeg sastava pojela bi ga noć i grob bez znaka kao mnoge; ovako, da
pojednostave stvar, doveli su ga ovdje.

Lelejska gora