Kratak sadraj

Prvo poglavlje - Roman zapoinje upoznavanjem s Evgenijem Onjeginom, djeakom, a

kasnije i mladiem iznimne inteligencije (znao je latinski, povijest, ekonomiju), a imao je i
mnoge druge talente: znao je lijepo priati, pridobiti dame, poraziti suparnike... Svi su ga
pozivali na razliite zabave, a on je uvijek na sve dolazio. Kad doe u kazalite, doe usred
predstave, koja mu ubrzo i dosadi i stoga ode kui mnogo prije ostalih ljudi.Ured tog
osamnaestogodinjeg filozofa bio je opremljen modernim londonskim i parikim stvarima:
bilo je tu parfema u staklenim boicama, skup porculan, pribor za manikuru, a volio se i
odijevati pedantno, provodio je tri sata pred ogledalom i imao najbolja odijela (pantalone,
frak, manete).

Pripovjeda je Onjeginov prijatelj (smatra se da je to zapravo sam Pukin, iako se to negira,

ali besprekidno umee autobiografske momente, vlastita razmatranja, tako da potencira
realistinost zbivanja). Prava radnja zapoinje od trenutka kada Onjegin sjeda u koiju i
odlazi na ples. Opisuju se dame koje pleu, njihove noge. Tu pripovjeda spominje djevojku
Elvinu u koju je zaljubljen i ije noge nikada nije zaboravio.

Onjegin u rane jutarnje sate ide kui s plesa, umoran, spavat e do podneva. Postavlja se
pitanje je li Onjegin sretan, jesu li sve te zabave i gozbe ostavile traga na njemu.

Da: uvstva rano mu se hlade,

dosadila mu buka svjetska,
a misao na lijepe mlade,
obina nekad, sada nesta;
izgubio za drutvom elju:
eto, odavna on je sit ve
patetu trazburku i biftek
zalijevati, ampanjca nagnut,
duhovito se izraavat

i onda kada boli glava;

a premda bjee vatren mangup,
i vatri doao svretak,
omrznu sukob, sablja, metak.

Postao je mrzovoljan.

ustrijeliti se, bogu hvala,

nije mu bilo ni na umu,
al ivot posve omrznu mu,
ko Vitez Harold mrk i sjetan
na primanja je dolazio;
ni spletke, kartanje, ni mio
pogled, ni uzdah indiskretan,
ne moe nita dirnuti ga,
i ni za to ga nije briga.

Odustao je i od ena, predao se ljenarenju, ostavio je i knjige. Pripovjeda navodi kako je i

on odbacio sve, te kako su se on i Onjegin sprijateljili:

Ja ogoren, on sumoran;
igru smo strasti znali oba;
shrvan ivotom bjesmo par.

esto su se druila njih dvojica. Pripovjeda je eznuo da se vrati u domovinu (Rusiju), a i

Onjegin je htio putovati s njim, no morali su se rastati jer je umro Onjeginov otac, a ubrzo
su mu poeli dolaziti i zajmodavci od kojih je njegov otac posuivao novce. Onjegin nije
imao volje tuiti se, pa im stoga preda sve jer nekako je slutio da bi mu bogati stric mogao
brzo umrijeti pa e on naslijediti neto. Ubrzo mu i dolazi vijest da mu sric umire i eli se s
njim pozdraviti. Onjegin se brzo zaputi k stricu, spreman hiniti i suze radi novaca, no kad je
stigao, stric je ve umro. Onjegin je sve naslijedio, no i taj mu se seoski ivot brzo omrznuo.
Pripovjeda sada navodi kako on, za razliku od Onjegina, voli taj miran seoski ivot, a
navodi i to da je ovaj roman zapoeo s 25 pjevanja, a sada je ve stigao do kraja prvog
poglavlja. Govori kako nee nita ispravljati, neka ga ocijene novinari kako god ele.

Drugo poglavlje - Opisuje se selo i dvorac u kojem je sada boravio Onjegin. Njemu je,
dakako, to sve bilo dosadno, pa je smislio da donese novi zakon, zbog kojeg su ga kasnije
svi smatrali udakom i prekinuli su svaku vezu s njim. U to doba u selo doe
osamnaestogodinji mladi po imenu Vladimir Lenski, potpuna Onjeginova suprotnost: volio
je poeziju, bio je pun strasti, ivahna duha, ljubazan, vjerovao je da e se jednom spojiti sa
svojom srodnom duom, da su prijatelji sveti. Bune gozbe koje je volio Onjegin, Lenskome
su bile mune. Lenski je pozivan svuda i svi su mu nudili svoje keri, no Lenski se nije htio
eniti, samo je htio upoznati Onjegina.

Unato svim razlikama meu njima, njih se dvojica naposljetku sloie i ubrzo postadoe
nerazdvojni. Stalno su o neemu raspravljali. Lenski je volio priati o sebi, pa je Onjegin
tako saznao kako je Lenski od djetinjstva zaljubljen u Olgu. Pripovjeda govori kako je i
njemu Olga bila draga, no on e ipak prvo govoriti o njezinoj starijoj sestri Tatjani, koja je
bila potpuno razliita od Olge: bila je mirna, povuena, plaha, uvijek zamiljena.

Tatjana nije voljela nestane zabave, a vrlo se rano dohvatila romana (Richardson,
Rousseau), kao i njezina majka. Njezina je majka bila udana za Dmitrija Larina, a nakon
udaje su se preselili u njegovo selo, to se u poetku njoj nije svialo, no ubrzo je navikla,
bilo joj je svejedno. Ubrzo je otkrila kako moe vladati suprugom, pa ju je to usreilo, a
njezin ju suprug voli od sveg srca i ne mijea se u njezine poslove. Suprug je prvi umro, svi
ga oplakae, ak i Tatjana. Lenski mu je posjetio grob, tuan je bio, budui da ga je
pokojnik uvijek drao u naruju kao dijete, a i htio je da se Olga uda za Lenskog. Lenski mu
na licu mjesta sklada madrigal.

Tree poglavlje - Razgovor Lenskog i Onjegina. Lenski opet eli k Larinovima (zbog Olge),
a Onjegin mu prigovara, no i on ipak ode s njim. Kasnije opet razgovaraju. Onjegina zanima
koja je Tatjana, pa mu Lenski kae, na to ga Onjegin upita: ''Zar ti ljubi onu manju?'', a
Lenski potvrdi. Onjegin zakljuuje kako je Olga beivotna i da bi radije izabrao Tatjanu da je

na njegovom mjestu. Lenski uti. Svi su se susjedi zanimali za taj njihov posjet Larinovima,
nagaali su tko e od njih dvojice oeniti Tatjanu. Tatjana je razmiljala o njima dvojici i
shvatila je da se zaljubila u Onjegina. On je imao sve vrline koje je ona traila u mukarca.

Nakon toga pripovjeda ukratko navodi o emu e govoriti dalje u romanu. Takoer,
suosjea s Tatjanom koju more ljubavni jadi. Razgovor Tatjane i njezine stare dadilje
Filipjevne. Tatjana joj govori da je zaljubljena. Moli dadilju da joj pripremi pero i papir, a
Tatjana je kasnije, mislei na Onjegina, napisala pismo. Pripovjeda govori kako e se on
ipak uvijek drati stihova, te kako e morati prevesti Tatjanino pismo na ruski, budui da ga
je ona napisala na francuskom jeziku jer je slabo znala ruski.

Pismo Tatjane Onjeginu: kae kako mu ne bi pisala pismo da ga moe barem jednom tjedno
sresti negdje u etnji, no on je nedrutven i ne voli selo pa ne ide nikamo, stoga ga ona ni
ne moe nigdje sresti. Pita ga zato je posjetio nju i njezinu obitelj, jer da nije, ona bi ve
nala nekoga za koga bi se udala. No sada za nju ne postoji nitko drugi, samo on. On joj je
poslan od Boga. Zavoljela ga je im ga je ugledala. No eli da joj odgovori na pitanje:

Da l aneo si to me vodi,
ili napasnik si podli:
o daj razrijei sumnje moje.

Na kraju mu kae da ga eka, ili njegovu ljubav, ili prijekor. Sram ju je zbog pisma, no
morala ga je napisati.

Tatjana nije ni shvatila da je ve jutro, cijelu je no pisala pismo. Ujutro joj dadilja donese
aj, a Tatjana joj daje pismo, neka ga njezin unuk odnese Onjeginu. Prolo je dva dana, a
Onjegin ne odgovara. Lenski doe posjetiti Olgu, pa ga Tatjana pita za Onjegina, a Lenski joj
kae da e danas navratiti, dodajui da ga je pota valjda zadrala, na to se Tatjana
posrami.

Tatjana nestrpljivo eka Onjegina sjedei kod prozoram a kad zauje topot konja, pohrli u
vrt mislei da je on stigao. U vrtu pjevaju djevojke berui bobice. Pripovjeda pritom Tatjanu
usporeuje s leptirom kojeg mui djeak, te sa zecom kojeg vreba lovac. Sjedila je na klupi,

a kada ustade i krene, eto Onjegina pred njom. No pripovjeda napominje da e o tom
susretu govoriti kasnije, sada ide u etnju pa na spavanje.

etvrto poglavlje - Onjegin govori kako je ljuba uvijek ista; iste rijei, spletke, gluma. On
je osam godina ljubio, a sada vie ne.

On ne zaljubljuje se vie
u ljepojke, tek se privue;
odbiju - smjesta utjei se;
prevare - bar otpoinut e.
Bez zanosa ih hoe stei,
bez suze pustit, ne pamtei
ni ljubav im ni zluradost.

Ravnoduan je prema svima. No Tatjanino ga je pismo ipak potreslo. Kad su se sreli u vrtu,
Onjegin Tatjani odgovori na pismo. Govori da mu laska to to ona osjea prema njemu, te
da bi on, kada bi se enio, odabrao nju za enu. No kae i da bi njihov brak bio muka; ona
bi stalno bila tuna, on namrgoen i utljiv. Govori joj da ju ljubi kao brat, moda i malo
vie, no ona je mlada, ljubit e opet, ne treba joj on. Tatjana je sve to sluala sa suzama u
oima. On joj prui ruku i zajedno se vratie u kuu. Pripovjeda smatra da Onjegin nije bio
nimalo krut ni bezobziran prema Tatjani. Govori kako treba voljeti i vjerovati samo sebi.

Ljubite samo sebe sama,

moj potovani itatelju!
Predmet je dostojan posvema,
i milijega od njeg nema.

Tatjana je sada sve tunija, dok su Lenski i Olga sve zaljubljeniji. Sve vie vremena provode
zajedno, a kada nisu zajedno, misle jedno na drugo, piu pjesme jedno o drugome. Dolazi
zima. Onjegin dane provodi u lijenosti, igra biljar, a na veeru mu dolazi Lenski.
Razgovaraju. Lenski nagovara Onjegina da posjeti Larinove, kae mu da je pozvan u subotu
k njima, Tatjanin je imendan. Onjegin pristane ii, a Lenski je sretan. Otkriva se kako se eli
oeniti Olgom.

Peto poglavlje - Snijeg je pao tek u sijenju, a Tatjana je voljela rusku zimu. Jedne je noi
Tatjana usnula udan san. Hodala je po snjenoj poljani u haljini, a pratio ju je medvjed.
Ona se bojala, no on joj nije htio nauditi, nego ju je odnio u kolibu svoga kuma da se ugrije.
Ona s trijema vidi za stolom u kolibi razna udovita, ameu njima Onjegin. On je bio
domain. Kada ugledae Tatjanu, svi ju htjedoe, no Onjegin ree da je ona njegova, pa su
svi otili. Njih dvoje ostadoe sami, a Onjegin nasloni svoju glavu u njezino krilo. Dou
Lenski i Olga, to se Onjeginu nije nimalo svidjelo. Onjegin uzme no i ubije Lenskog,
kolibom se prolomi vrisak i Tatjana se probudi. Doe Olga i pita ju to je sanjala, no Tatjana
joj nita ne govori, a taj ju je san jo dugo muio jer nije znala kako da ga protumai. Ali
osjeala je da e se dogoditi neto loe.

Subota je, Tatjanin imendan. Ve od jutra Larinovi imaju puno gostiju. Naposljetku dooe i
Lenski i Onjegin na objed. Smjeste ih ba prekoputa tatjane. Tatjana se uznemirila, to je
Onjegin primijetio. Sve mu je to bilo grozno, zbog ega je odluio osvetiti se Lenskom to
mu je priutio tu neugodnost. Sada su svi krenuli estitati, a kada doe red na Onjegina,
samo se utke poklonio, no pogled mu je bio blag, svjesno ili nesvjesno, to je Tatjanu malo
smirilo.

Poeo je i ples. Onjegin, da se osveti Lenskom, uhvati Olgu. Stalno su plesali, a Onjegin joj
je konstantno aptao neto na uho. Lenski je bio zapanjen i ljubomoran. Kad je htio nasamo
popriati s Olgom, ona je rekla da ne moe, zbog ega je on, bijesan, otiao kui po dva
pitolja.

esto poglavlje - Onjegin je bio zadovoljan svojom osvetom. Dolo je vrijeme da gosti odu
spavati, stoga ode i Onjegin svojoj kui. Jedino Tatjana ne spava. Nju mui ljubomora zbog
svega to je Onjegin radio s Olgom. No o tome e, kae pripovjeda, govoriti kasnije. Sada
e rei neto o ovjeku koji se zove Zarecki. Nekada objeenjak, sada poten ovjek.
Onjegin ga je cijenio i volio je s njime razgovarati, stoga mu nije bilo udno kad ga je
Zarecki posjetio jednog jutra i donio mu poruku od Lenskog. Lenski je Onjegina izazvao na
dvoboj, a Onjegin odgovara da je uvijek spreman, nakon ega Zarecki odlazi.

Onjegin razmilja o svemu tome. Kae da je, kao prvo, on sam kriv za dvoboj budui da se
petljao izmeu Lenskog i Olge, a drugo, Lenski je vrlo mlad (18) pa su mu doputene
budalatine i takvi ispadi bijesa, no Onjegin sam kae da je trebao biti pametan pa se ne
mijeati ni u to.

Dotle je Lenskom stigao odgovor. Nadao se pomalo da Onjegin nee prihvatiti dvoboj, no
prevario se: sada su primorani doi sutra u zoru na okraj kod mlina. Lenski je pokuavao
sakriti od Olge kamo i zato ide, no ona ga je uveer ispitivala zato ve ide, zato nee jo
malo biti s njom, a on joj i dalje nije imao snage rei to se dogodilo juer. Bio je utljiv i
namrgoen cijelu veer, nije joj uope rekao nita o dvoboju, a onda je otiao kui,
pregledao pitolje, a naposljetku i uzeo pero i poeo pisati ljubavnu pjesmu, no pjesmu o
nesretnoj ljubavi, o tome to e biti ako on umre. Zaspao je tek pred zoru, no spavao je vrlo
kratko budui da se bliilo sedam sati, za kada je dogovoren dvoboj.

No Onjegin je jo uvijek spavao. Kad se napokon probudio, urno se obukao i spremio

shvativi da kasni. Lenski je ve ekao. Lenskom je sekundant bio Zarecki, dok je Onjegin
za sekundandta onda uzeo svog slugu Guillota. Pripremaju se pitolji. Lenski i Onjegn
moraju hodati esnaest koraka prije nego zapucaju. Obojica su nakon posljednjeg koraka
naciljala jedan drugog, no Onjegin je bio bri i pogodio Lenskog posred grudi. Onjeginu je
bilo ao, muno vidjeti prijatelja mrtvog. Tijelo je Lenskog odvezao Zarecki.

Pripovjeda navodi kakva bi moda budunost bila da je Lenski ostao iv. Spomenik je
Lenskom ispod dva bora pored potoka i mnogi ljudi tuda prolaze pitajui se to je bilo s
Olgom, s Tatjanom i, to je najvanije, s Onjeginom? No pripovjeda kae kako e o tome
izvijestiti kada doe vrijeme, ne sada. Sada pria o tome kako mu je prola mladost,
trideseta mu je godina blizu. Pozdravlja i oprata se od mladosti, zahvaljuje joj na svemu
to mu je pruila.

Sedmo poglavlje - Dolo je proljee. Pripovjeda poziva sve da se uhvate rada, osjeaja,
neka odu iz grada na selo, a dotle e on zaviriti u Tatjanino susjedstvo, gdje je nekada
zimovao Onjegin, a sada vie ne stanuje tu. Govori kako i dalje stoji spomenik Lenskom, na
kojem pie:

Vladimir Lenski u tu raku

lee, preminuv smru hrabrih,

te i te dobi, tad i tad.
Poivaj, o poeta mlad!

Govori kako su nekada Olga i Tatjana dolazile na grob, donijele vijenac i plakale, no sada je
grob zaputen. Nema ni vijenca. Pripovjeda ali Lenskog jer je Olga ve nala drugog
mukarca pa je na Lenskog i zaboravila. Olga se uskoro udala i odselila, a Tatjana je samo
utke, patniki gledala za njom jer ona sada ostaje sama. I iako ne bi trebala, jo voli
Onjegina. Tako je te veeri Tatjana otila u etnju. Nakon nekog je vremena dola do
Onjeginove kue. Pitala se je li da ue bez obzira to njega nema. Ipak je ula, a stara ju je
Anisja provela po kui, usput govorei to je Onjegin gdje radio. Tatjana je sve gledala s
njenou, pa se tako i zadrala dugo u kui i bilo je vrijeme da ode.

Sutradan je Tatjana opet dola u kuu. Sjela je u knjinicu zaplakala. Privukle su ju knjige
koje je nala tamo. Iako je Onjeginu knjiga davno omrznula, ipak je sauvao neke romane,
kao to je ''Don Juan''. Primijetila je kako je na marginama u knjizi Onjegin zapisivao svoje
doivljaje djela. Opet je dugo ostala. Susjedi su stalno priali zar joj nije vrijeme da se uda,
no ona je odbila sve prosce. Stoga je njezina majka odluila odvesti ju u Moskvu da ju tamo
oene. Tatjana je otila u dugu etnju, da se oprosti od svega budui da odlazi u grad gdje
nema ni livada ni uma ni iega drugog to je ona voljela.

Nakon sedam su dana putovanja napokon stigli u Moskvu. Pripovjeda opisuje Moskvu,
govori kako je se uvijek rado sjeti. Larinovi su ili u Moskvu k staroj teti koja ve tri godine
boluje od suice. Njih se tri (Tatjana, majka i teta) izgrle budui da se nisu jako dugo
vidjele, a teta predloi neka se prvo svi odmore pa e onda nastaviti s razgovorom. Tatjanini
se teta svidjela, no ne svia joj se novi stan, novi krevet. Svaki je dan Tatjana ila u goste
rodbini, da ju svi vide nakon toliko vremena. Mlade ju roakinje prvo odmjeravale, no
kasnije su se htjele s njom druiti, no ipak ne pria toliko koliko one priaju. Ne eli im odati
tajnu u koga je zaljubljena.

Svi su silom htjeli nai Tatjani nekoga da ju oeni, a naposljetku su tete uvidjele da se neki
general zanima za Tatjanu, pa joj rekoe neka pogleda u njega, no po njezinu se odgovoru
(''Tko to? taj debeli general?'') ve vidi da joj se ne svia. No tu emo sada pozdraviti
Tatjanu, kae pripovjeda, i napokon priati o onome o emu je htio.

Osmo poglavlje - Pripovjeda govori o tome kako je u studentskim danima upoznao

djevojku koja mu je bila muza za pisanje pjesama. Svi su joj se divili, a i sada on
ljubomorno strepi nad njom meu svim tim aristokratima. U svoj toj guvi pripovjeda
primijeti Onjegina. On sada ima 26 godina, ne radi, nije oenjen. Bio je nespokojan pa se
morao stalno seliti, proganjala ga je slika mrtvog Lenskog, no i putovanja su mu uskoro
dosadila kao i sve drugo, a na povratku je ravno s broda doao na ples. Onjegin ugleda
jednu damu, bijae mu poznata, odmah je pomislio da je Tatjana. Upita tada kneza tko je
ona, a on mu odgovori da mu je to ena, Tatjana Larinova. Onjegin se zaudi, upita koliko
su dugo u braku jer je on bio Tatjanin susjed, a knez mu odgovori da se stvarno dugo
(Onjegin) skrivao od svijeta, te da je s Tatjanom ve dvije godine.

Knez povede Onjegina da ga upozna s Tatjanom. Tatjana se uznemirila kad je Onjegin

priao, no nije to pokazivala. Onjegin ju ne prepoznaje, kae sam sebi da to nije ona Tatjana
koju je on poznavao, koja mu je iskazala ljubav, a koja je sada tako ravnoduna prema
njemu. On ode kui, a uskoro mu stie poziv na veeru kod kneza, to Onjegin odmah
prihvati samo da vidi Tatjanu. Kad je doao k njima, prvo su on i kneginja Tatjana bili sami.
On je bio vrlo uznemiren, a ona je bila spokojna. Ubrzo je doao knez i prekinuo tu
neugodnu situaciju. Knez i Onjegin sada su se prisjeali starih vremena, smijali se, a ubrzo
su doli i ostali gosti i poeli svoje razgovore. No Onjegin je sada razmiljao samo o Tatjani,
o ovoj novoj Tatjani. Bio je zaljubljen kao dijete, a ona njega sada nije ni primjeivala.
Onjegin se i razbolio, no nije htio ii u toplice kako su mu lijenici preporuili. Odluio je
sada on njoj poslati pismo.

Pismo Onjegina Tatjani - Govori joj kako zna da e se ona pitati zato joj uope pie
pismo, kad ih je prvo rastavilo to to on nije prihvatio njezinu ljubav koju mu je izjavila, a
zatim je tu i smrt Lenskog, nakon ega je on otiao daleko od nje. No on sada pati za njom,
za svakim njezinim znakom panje koji mu uputi. I ne moe se vie boriti protiv sebe,
odluuje se njoj predati pa kako bude. Nije mu odgovorila. Napisao je on jo dva pisma, iao
kod njih na primanja, no nju nije bilo briga za njega. Bio je utuen zbog toga. Opet je poeo
itati knjige, no dok ita, misli mu plove daleko. Prisjea se mnogih stvari iz prolosti, sjetio
se njezinog prozora i nje kako sjedi tamo. Umalo nije siao s uma ili postao pjesnikom. No
nije.

Ubrzo je dolo proljee, a on pojurio k Tatjani.

Pogodili ste: tuda, tuda,

to bre svojoj bi Tatjani

moj nepreobraeni udak.

Ide, a slii na mrtvaca.

Ue u hodnik, nigdje nikoga. Otvori vrata salona, a pred njim Tatjana plaui ita nekakvo
pismo.

O tko joj ne bi nijemu patnju

u ovom trenu proitao!
Tko ne bi Tanju bivu, jadnu
u kneginji sad prepoznao!

On joj pade do nogu. Dugo su tako utjeli, no Tatjana razbija tiinu rekavi da mu mora
objasniti kako se osjea. Pita sjea li se kada je on njoj drao ''propovijed'' u vrtu kada ih je
spojila sudbina i kae kako je sada na njoj red da mu kae sve to misli. Govori mu kako ju
je tada odbio, iako ga razumije. No zanima ju zato ju onda sada tako proganja. Kae kako
bi dala sve za onaj mirni kut gdje ga je prvi put ugledala. Govori kako se nije htjela udati ni
za koga, no suze su ju njezine majke promijenile pa se udala, te da ju on sada mora
ostaviti. Kae mu:

Ja ljubim vas (a to da glumim?),

al drugome ja pripadam,
vjerna u bit dok za se znam.

I ona ode nakon toga. Onjegin ostane kao gromom oinut. Zauje topot konja, vraa se
Tatjanin suprug. Pripovjeda time zavrava svoj roman. Kae kako je prolo mnogo vremena
otkad su mu se Onjegin i Tatjana prvi puta javili u snu, no tada jo nisu bili vjeto ocrtani.
No uz pomo sluaa razbistrio se lik Onjegina. I na kraju kae:

Blaen je, tko, dok jo je rana

gozba ivota, napusti je
i pehar vina ne dopije
i ne doita mu romana,
vjet rastajanju trenutnom,
ko ja s mojim Onjeginom.

Vrijeme radnje - Radnja se odvija oko 19. stoljea.

Mjesto radnnje - Radnja se odvija u Rusiji.

Onjegin je vrlo sloena linost obiljeena brojnim i snanim protivrjeostima. On je, po

obiaju koji je vladao u ruskom plemstvu, stekao solidno obrazovanje. Savladao je latinski i
francuski jezik, upoznao antiku knjievnost, izuavao istoriju... Kada je dola mladost "od
uenja on die ruke" i otiskuje se u lagodan ivot omladine bogatog plemstva (balovi,
pozorita, udvaranja...}. On je inteligentan ("otar i hladan um") otrouman i slatkorjeiv.
Onjegin je vrlo protivrjean karakter u kome uporedo egzistiraju razliite i meusobno
iskljuive osobine.

Znao je nevjet da se tvori,

Da ljubomoran, mraan biva;
Da razuvjeri, nagovori,
Da bude ohol i posluan,
Pun panje, ili ravnoduan.
Kako je rijeit bio sjajno,
A kako utljiv osjeajno,

I nehajan u pismu strasnom;...

On je tipini lik plemia sa poetka 19. veka, koji je nezadovoljan svojom sredinom i
naputa je, ali u njemu ostaju snani tragovi te sredine u vidu vaspitanja, predrasuda i
konvencija. One vladaju njime; odreuju njegov karakter i ponaanje; odreuju, konano i
njegovu sudbinu. Protivrjenosti u linosti Onjeginovoj ogledaju se i u njegovom odnosu
prema Tatjani. Pri prvom susretu on e zapaziti Tatjanu, ostavie ona na njega utisak, ali ga
nee zainteresovati. Kada mu Tatjana pie, on je hladan i razoaran ovjek kome nije stalo
do porodinih obaveza jer nije sposoban za osjeanje ljubavi i nenosti. Drugi susret sa
Tatjanom, sada udatom enom, damom iz visokog drutva ini preokret u svijesti i ivotu
Onjeginovom: naputanje gordosti, priklanjanje linoj srei i ljubavi. Ali sada se ponavlja
istorija uz zamjenu figura: on je taj koji pie pismo a ona ta koja ne odgovara, i odbija
njegovo udvaranje. Jednom ve poraen razoaranjem u ivot on dozivljava konaan slom.
Da bi pobjegao iz besmisla i praznine on kree na razna putovanja. Cilj u ivotu ne postoji,
svrha se ne vidi. Po tome je Onjegin pretea "suvinih ljudi" koji e postati predmet
postpukinovske knjievnosti...

Tatjana je odrastala i duhovno se razvijala u zdravoj seoskoj sredini koju karakterie

patrijarhalni nain ivota. Napajala se ljepotama ruske prirode a narodna predanja su bila
prvi izvor znanja o svijetu i ivotu. To je u njoj razvilo ljubav prema ruskom selu koja je
nikada nee napustiti. Ona je sanjarska priroda a samim tim osjetljiva i njena. Tatjani su
svi razgovori bili dosadni, ali se u njoj naglo poela da budi ljubav i tu poinje njen ljubavni
roman. Ne moe da izdri, pie pismo Onjeginu, ogrijeivi se o drutvene norme, obiaje i
pravila ponaanja. Pismo je izraz nevine ali iskrene i tople ljubavi. Ona je svjesna razlike u
drutvenom statusu ali ona i ne pomilja da je ta razlika bitna. Nakon razgovora sa
Onjeginom njen svijet se sruio, njezna dua je grubo povreena, prva ljubav je prezrena.
To je osetljivu Tatjanu dotuklo.

Tatjana tuguje i ami,

Samuje, gasi se i vene;
Sad nita vie nju ne mami;
Ne doima se due njene...

Tatjana se prema svojoj nesrei odnosila dostojanstveno; kasnije isto tako dostojanstveno
odbija Onjeginovo udvaranje. U njenom odgovoru je visokomoralni stav: ona nije srena, i

dalje voli Onjegina ali je sada udata ena, odgovorna i stabilna linost koja nee da blati ni
sebe ni mua. Tatjana je najtopliji, najljepi i najljudskiji lik romana: U njegovo oblikovanje
Pukin je unio sve svoje pjesniko umijee i cijelo svoje srce.

Vladimir Lenski ivi najprije na selu, gdje se jo kao dijete poznavao s Olgom i zaljubio se
u nju. On studira u Getingenu, gdje je upoznao njemaku filozofiju, Goethea i pisce njegova
doba. Sklon je idealiziranju, ''ideal'' mu je omiljena rije. Prema Olgi nema vrsta stava,
ljubomoran je i ljut zbog toga to je na plesu cijelu veer plesala s Evgenijem, a s njim nije
imala vremena ni nakratko porazgovarati, no ipak ne moe odoljeti da ju posjeti pred
dvoboj. Pukin na primjeru Lenskog, jasno, ismijava romantizam, a moe se odmah
spomenuti kako ismijava i klasicizam - klasine uvodne epske stihove o junaku kojeg
opijeva stavlja tek na kraj sedmog poglavlja. Lenski je, dakle, suprotstavljen Evgeniju.

MOZE LI SLOBODA DA ZAMIJENI SRECU?

Da ili ne? ini mi se da se ovim malim rijeima isuvie dobija na jednoj a ujedno isuvie
gubi na drugoj strani. Zato ne postoji neka druga rije koja bi ublaila i pribliila prazninu
izmeu dve suprostavljene? Moda bi tako na Onjegin pronaao sebe u ovom teatru sjenki
koje je neko nazvao ivot.
Isuvie je bilo i biva "slijepih putnika" poput naeg Onjegina (sjetimo se samo Cajlda
Harolda) koji su svoje zanesene glave, eljne novog, drugaijeg, nosili na ramenima, ne
mogavi se skrasiti nigdje. Oni su od onih ljudi koji su ili isuvie nemarni ili isuvie lijeni da
se uhvate u kotac sa sopstvenom linou. Na Evgenije vjeto izbjegava svaku
odgovornost. Ostavio ju je da truli tamo negdje u moru dosade i umalosti. Da, zaista je
iznenaujue lako igrati svoju povrnu ulogu, zavaravati se. Moda tu i ima nekog
zadovoljstva ali lanog, trenutnog. I okorelog ubicu je strah kada ostane sam sa svojim
mislima. Ne moe ovjek stalno glumiti a da mu se jednog dana ne pocijepa kostim.

Eto, naem Onjeginu se silom prilika otrcalo odijelo. Pohrlio je, jadan, onako pokajniki da
ugrabi svoju sreu ali, avaj, bijae isuvie kasno. Na Onjegin se izgubio meu nevidljivim
putokazima slobode i dobrano zakasnio na svoj poslednji voz. Isuvie kasno je shvatio da,
ma koliko to izgledalo tako, sloboda nikad ne moe u potpunosti da odmijeni srecu!

SUKOB VRIJEDNOSTI - IMA LI POBJEDNIKA?

Ovo djelo je svojevrsna enciklopedija ruskog narodnog ivota, obiaja i morala. Pukin je na
maestralan nain predstavio ruskog ovjeka toga doba: Tatjanu kao simbol nezatrovane,

prirodne i zdrave Rusije s jedne i Onjegina, mladog aristokratu zagrezlog u "evropeizmu" s

druge strane.

Tatjana je odrasla u staroj, patrijarhalnoj sredini, zadojena dadiljinim priama, okruena

jednostavnou ruskog seljaka i prirodom koja je plijenila svojim mirom i skladom. Sve je to
doprinjelo da se u njoj izvaja ista, nevina, pomalo naivna dua ali svjesna sebe i svoje
asti. S druge strane Evgenije je troio mladost po balovima, sjedeljkama, meu lanim
licima, pretvarajui se kao i oni. Bilo je to doba kada je ruska aristokratija teila da usvoji
sve to je "evropsko" a pritom gubila svoju duu i samosvijest. I mladi Onjegin je kopnio u
kandama tog modernog drutva prepunog licemjerja i pretvaranja. Podsjea li vas Onjegin
bar malo na sve one nae pokondirene tikve i gospoe ministarke? A Tanjin lik, podsjeti li
vas na prela, gusle, kola, ukratko dah prohujalog vremena? Suvie je nepravedan taj sukob
Davida i Golijata. Suprotno biblijskoj prii ovdje je pobjednik ujedno i poraeni i obrnuto.
Naravno zavisi s koje strane to posmatrate! Gledano s moralnog stanovita morali bismo
dati glas gaju i pticama odnosno Tanjinoj Rusiji koja iako surova u nekim aspektima plijeni
svojom duom, istotom i ljepotom.

ESEJ - ini li vam se da u dananjim vremenima isuvie bjeimo od sebe samih? Strah nas
je otkriti sopstvene osjeaje, podijeliti radost sa drugima, biti povrijeen. Strah nas je dati
sebe bojei se da emo biti ismijani i da neemo dobiti nita zauzvrat. To se posebno odnosi
na nas, djecu novog vijeka, koji smo sve vie i vie okrueni raznim tehnikim ureajima
koji nam na svojevrstan nain ubijaju kreativnost, duu. Pohrlili smo u susret novom
zaboravljajui sve to je ostalo iza nas. I ljutimo se kad se sjetimo starih stihova koji kau
"da smo nedostojni istorije nae, da nas zahvatila zapadnjaka rijeka i da nam se due
opasnosti plae..." Voljela bih i ja da kao pjesnik kliknem "Lau, zemljo moja, lau", ali ne
mogu, nisam vie sigurna u to. Eto, u toj zapadnjakoj rijeci mi se guimo iako dobro
znamo da plivamo. Kuda nam je nestala samosvijest, ponos, hrabrost? Zlobnici e rei da su
tu ali je sve to lano, privienje. Iskrenosti ima danas tako malo!

Na je kraj brz i neminovan. Duhovni naravno. Ovaj rat smo unaprijed izgubili. Uroniemo u
tu "prljavu" zapadnjaku rijeku i postati jedna kap vie u moru beznaa a svoj stari
deferdar i opanke ostaviti na obali kao sopstveni spomenik!