EVGENIJE ONJEGIN (REALIZAM-ROMANTIZAM)

Iako roman obiluje mnoštvom raznih događaja, razmišljanja, polemika i problematika, njegova osnovna
radnja je ljubavna priča, oko koje se vrte sve ostale radnje. Ali ono zbog čega je roman posebno važan i
izuzetan i za vrijeme u kojem je nastao, a posebno danas, su realni prikazi svakodnevnog života, kojima
obiluje. Puškin je opisivao ljude, način života, probleme i izazove života početka 19. stoljeća, politička
zbivanja, pa i običaje, modu, jednostavnu svakodnevicu ruskog čovjeka. Upravo zato se roman smatra
enciklopedijom ruskog društva 19. stoljeća. A vjerodostojan je upravo jer je pisan u vremenu kada se
njegova radnja i događala. Glavni lik romana Jevgenije Onjegin, još je jedan Byronovski lik u ruskoj
književnosti. On je plemić koji odlazi iz Petersburga na selo. On je obrazovan, navikao na udobnost i
besposličarstvo, a jedno čime se istinski bavio su ljubavne avanture. Sve to dovodi ga do depresije, pa
počinje brinuti o velikim problemima svijeta i društva, nanoseći na svoja pleća tzv. “svjetsku bol”. Njegov
nemiran duh i nepomirenost sa svijetom, ali i samom sobom, sprječava ga da se smiri sa ženom koja ga
voli i koja mu može pružiti udoban obiteljski dom. Zato Jevgenije na kraju ostane sam i obeshrabren
životom pred njim Lik Evgenija Onjegina je Puškinu poslužio da u književnost uvede prototip “suvišna
čovjeka”, koji će kasnije biti model glavnog junaka mnogim drugim piscima. “Suvišan čovjek” je onaj koji
društveno-političkim promjenama završi na margini društva, bez značaja i posve nepotreban. Zato taj
čovjek propada bez smisla i uloge u društvo, često osiromašen i doslovno gladan kruha, ali i smisla
postojanja.

Kratak sadržaj

Prvo poglavlje

Roman Evgenija Onjegina započeo je opisom dječaka koji se i sam tako zvao. Opis dječaka se nastavlja
kasnije i do izrastanja u mladića. Bio je iznimno inteligentan i talentiran. Znao je povijest, ekonomiju,
latinski jezik, a i vrlo se lijepo odnosio prema ženama i bio je ugodan sugovornik. Bio je rad pozivan na
različite zabave kojima se odazivao.Puno je pažnje posvećivao izgledu, imao je najbolja odijela i skupe
parfema. Ured mu je bio uređen do najsitnijih detalja koje je opremio pariškim i londonskim
stvarima.Pripovjedač za kojeg se smatra da je u biti i sam Puškin često komentira i ubacuje svoje
monologe. Iskazuje vlastito mišljenje i priča s dječakom.Knjiga započinje radnjom kada Onjegin odlazi na
ples. Tamo se zabavlja do ranih jutarnjih sati. Spominje se i djevojka imenom Elvina u koju je Onjegin
zaljubljen, a njezine lijepe noge nije mogao suzbiti iz razmišljanja. Onjegin se vraća u ranim jutarnjim
satima kući. Umoran je i vjerojatno će spavati do podneva.Onjegin nije dobre volje. Cijeli takav način
života ostavio je traga na njemu. Postao je mrzovoljan te više nije imao volje za upoznavanjem žena, po
cijele dane je ljenčario, a odustao je i od knjiga. Pisac nam daje do znanja da je i on vodio u tom trenu
takav život pa su se njih dvoje sprijateljili.Često su uživali u zajedničkim druženjima, no pripovjedač se
htio vratiti u Rusiju. Onjegin mu je htio praviti društvo na tom putu, no na kraju nije mogao. Umro je
Onjeginov otac, a ubrzo su došli i njegovi dugovi na naplatu. Pošto nije imao snage ići na sud kako bi
izvolijevao zadovoljštinu, prepustio im je svu imovinu jer je ionako pretpostavljao da će mu stric ostaviti
svo nasljedstvo.
Pošto je čuo da će mu stric uskoro umrijeti, uputio se k njemu kako bi si osigurao njegov novac i imovinu
nakon njegove smrti. No, on kasno stiže, stric je bio umro. Ipak, Onjegin je naslijedio sve i počeo svoj
životu na selu. Ubrzo je shvatio da mu taj život ne odgovara, a pisac nam daje i svoje mišljenje o tome.
On priča kako voli miran život na selu. Time se završava prvo poglavlje

Drugo poglavlje

Ono započinje opisom dvorca i sela gdje je boravio Onjegin. Pošto je on smatrao da je život na selu
dosadan, razmatrao je mogućnost kako bi mogao donijeti novi zakon. Radi toga je bio podvrgnut ruglu i
svi su ga smatrali čudakom.Tada se pojavio u selu Vladimir Lenski. Osamnaestogodišnje mladić koji se u
potpunosti razlikovao od Onjegina. Bio je drag, ljubazan, pun energije i strasti. Za njega je prijateljstvo
bilo sveto, a živio je za dan kada će upoznati svoju srodnu dušu. Nije volio puno izlaziti i prisustvovati
bučnim zabavama. On je imao samo jednu želju. Htio je upoznati Onjegina.Iako su njih dvojica bili skroz
različiti, postali su nerazdvojni prijatelji. Pričali o svim temama, a kako je Lenski volio dijeliti svoju intimu
s Onjeginom, ispričao mu je kako je od djetinjstva jako zaljubljen u Olgu. Ovdje se ubacuje pisac ponovo
sa svojim razmišljanjima, govoreći nam kako je Olga bila dobra i draga no on će ipak prvotno govoriti o
Tatjani, Olginoj starijoj sestri. Olga je bila mirna i povučena djevojka, uvijek je djelovala zamišljeno s
blagim izrazom lica.Tatjana je voljela miran život i čitala je romane kao i njezina majka. Majka je bila u
braku s Dmitrijem Larinom, a nakon što su se vjenčali, preselili su na selo gdje je on živio i prije braka.
Tatjaninoj majci se život na selu nije svidio, no ubrzo joj je postalo svejedno. Bila je presretna jer je
naučila kontrolirati supruga koji ju je neizmjerno volio. Ubrzo on umire. Lenski mu odlazi na grob i
zamišljeno sa sjetom se sjeća kako ga je ovaj nosio u naručju dok je bio mali. Isto tako htio je da Lenski
stupi u brak s Olgom.

Treće poglavlje

Lenski i Onjegin ponovo razgovaraju o Tatjani i Olgi. Lenski želi posjetiti Larinove, a nakon kratke
prepirke Onjegin također odlazi s njim. Kasnije ponovo razgovaraju o njima. Onjegin se raspituje o tome
koja je od njih dvije Tatjana, smatrajući je zanimljivijom. Cijelo mjesto bavilo se nagađanjima koji će od
njih dvojice biti sretnik koji će uspjeti oženiti Tatjanu. U isto vrijeme Tatjana je razmišljala o njima i
shvatila da joj je Onjegin zanimljiviji. Misli su je vodile ka tome da je on sve što je ikada tražila od
muškarca.Nakon toga pisac nam otkriva što će se dalje događati u romanu. Otkriva razgovor Tatjane i
njezine dadilje Filipjevne. Tatjana joj ispriča kako je zaljubljena u Onjegina i moli je da joj nabavi papir i
pero kako bi mu napisala pismo. Pisac govori kako će njegov stil i dalje biti stihovi i kako će sada morati
prevest Tatjanino pismo s francuskom na ruski.Tatjana piše Onjeginu u pismu kako se zaljubila na prvi
pogled u njega i pita ga zašto je uopće morao posjetiti njezinu obitelj. Jer da nije ona bi već uočila
nekoga drugoga za koga bi se udala. Piše mu nadalje o tome kako mu ne bi pisala pismo, ali nema
mogućnosti nigdje ga sresti. Tatjana je pismo završila tek sutradan, a po dadiljinom unuku ga je poslala
Onjeginu.Prošla su dva dana, a Onjegin nije odgovarao. Lenski je posjetio Olgu pa je ona pitala zna li
nešto o Onjeginu. On joj odgovara na to da će je posjetiti danas pošto prijašnjih dana nije imao vremena
jer je bio zauzet poštom. Na to se Tatjana posrami.Tatjana je Onjegina nestrpljivo čekala i čujući topot
kona, on konačno dolazi. U tom trenutku pisac govori kako će nastaviti pisati poslije jer sada mora ići u
šetnju i na spavanje.

Četvrto poglavlje

Zbog neugodnih ljubavnih iskustava Onjegin govori kako je osam godina bio zaljubljen, ali je sada više
nije. Ipak, kaže Tatjani kada su se sreli u njezinom vrtu kako nije ostao ravnodušan na njezino pismo. U
priči joj spomene kako bi ona bila idealna žena za njega kada bi se on odlučio oženiti. Ipak, on to ne
planira. Otkriva je da je voli na način kao što brat voli sestru, a možda i malo više od toga, da će se
kasnije zaljubiti ponovo u nekoga drugoga i kako nema razloga da bude tužna.Ipak, Tatjana je sve tužnija,
a Lenski i Olga sve sretniji. Sve se više druže zajedno, sve su zaljubljeniji i pišu si pisma.Dolaze zimski
mjeseci, Onjegin dane provodi ne radeći ništa. Posjećuje ga Lenski i poziva ga na Tatjanin imendan.
Onjegin mu kaže da će se odazvati. Lenski otkriva kako će se on i Olga vjenčati.

Peto poglavlje

Tatjana je voljela hladnu rusku zimu i snijeg. Snijeg je pao netom prije njezinog imendana, u siječnju.
Radnja petog poglavlja započinje Tatjaninim snom. Ona je usnula ružan san u kojem Onjegin ubija
Lenskog i to joj nije dalo mira. Osjećala je duboku u sebi da će se dogoditi nešto loše.Larinovi su te
subote kada je bio Tatjanin imendan imali mnogo gostiju. Došli su i Onjegin i Lenski, a Onjeginu je bilo
vidno neugodno što je sjedio preko puta Tatjane. Ona također nije bila ravnodušna, taj nemir ju je
mučio. Onjegin čestita Tatjani imendan samo se blago poklonivši što kod Tatjane pobudi
olakšanje.Onjegin se međutim htio osvetiti Lenskog što mu je prouzročio takve neugodnosti. I to je
učinio na način da je primio Olgu u naručje i zaplesao s njome. Plesali su dugo zajedno što je jako
razbjesnilo Lenskog. Poglavlje je završilo tako da je Lenski otišao kući ljutit po pištolje.

Šesto poglavlje

Onjegin je bio zadovoljan svojom osvetom. Tatjanu je mučilo to što je vidjela i radi toga nije mogla
zaspati. Pisac nam daje do znanja da će nam o tome dalje nastaviti pričati sljedeći put.Radnja se
prebacuje na Zareckog. Radi se o poštenom čovjeku i prijatelju Onjegina koji ga je jednoga jutra posjetio.
On mu donosi poruku Lenskog koji ga izaziva na dvoboj. Onjegin mu odmah odgovara da je spreman na
to, a Zarecki pritom odlazi. Onjegin tada razmišlja o tome kako se ipak nije trebao petljati u sve to. Lenski
je pak pomalo iznenađen kada saznaju da je Onjegin prihvatio njegov poziv na dvoboj te se njih dvoje
moraju sastati sutradan kod mlina na dvoboju. Jutro je stiglo i obojica su pohitali na dogovoreno mjesto.
Pištolji su bili spremni, a trebali su jedan od drugoga se udaljiti šesnaest koraka. Kada su ih izbrojali,
okrenuli su se jedan prema drugome i naciljali. Ipak, Onjegin je bio brži u upucao Lenskog. Tada mu je
bilo žao no nije mogao više ništa učiniti.Pisac nam dalje daje uvid u to kakav bi život Lenskog bio da je
ostao živ. Otkriva nam da je sahranjen pokraj potoka i ispod borova. U prolazu pored njegova groba,
mnogi su zastajkivali i pitali se što je s ostalima. Što je s Tatjanom, Olgom i Onjeginom.Pisac nam govori
da će nam to razotkriti nekad kasnije, a sada priče o svom životu i o tome kako mu prolazi mladost…

Sedmo poglavlje

U sedmom poglavlju pisac nam govori da je došlo proljeće. Priča priču dalje i govori o tome kako je Olga
već našla novu ljubav te se udala. Tatjana je ostala sama, a Onjegin je nestao iz sela.Za vrijeme jedne
šetnje, Tatjana odlazi do Onjeginove kuće i razgleda unutrašnjost. Sve ju je to jako dirnulo pa sutradan
ponovo odlazi tamo. Ulazi u biblioteku te razgleda Onjeginove knjige. Čita ih i primjećuje kako je pisao
svoje osvrte.Majka odlučuje da je za nju najbolje da ode u Moskvu kako bi se tamo što prije udala. Tada
se oprašta od života na selu i s tugom odlazi u grad.Nakon dugog putovanja dolaze Tatjana, njezina
majka i teta u Moskvu i smjeste se kod stare tete koja je već dugo bolovala od tuberkuloze. Ubrzo je
Tatjana svakodnevno odlazila u goste, a rodbina se trudila kako bi joj što prije našla supruga. Na kraju,
našli su joj stanovitog generala, ali pisac nam govori da već vidi da joj se on ne sviđa te će o njemu pričati
kasnije.

Osmo poglavlje

Pisac priča o tome kako je još za vrijeme studentskih dana upoznao djevojku u koju se zaljubio. Primijetio
je Onjegina. On je sada mladić u dobi od 26 godina, nema obitelj i ne radi ništa. Putuje puno, a sliku
mrtvog prijatelja ne može izbaciti iz glave. S jednog putovanja odmah je otišao na ples te tamo ugleda
poznatu damu. Odmah mu se učini da se radi o Tatjani. Susreće kneza i pita ga o kome se radi, a on mu
govori da je to njegova žena Tatjana Larinova. Onjegin se pritom začudi i pita kako su dugo zajedno, a
ovaj mu odgovara da već jako dugo, skoro dvije godine.Nakon nekog vremena Onjegin je pozvao na
večeru kod kneza i Tatjane. On tada shvati da je ponovo zaljubljen u nju i ne može se pomiriti s njezinom
ravnodušnošću. Sada je on njoj odlučio napisati pismo. Iako se razbolio, nije htio otići u bolnicu.U pismu
Onjegin joj govori kako je zaljubljen u nju i moli je da mu izjavi isto. Iako je napisao još dva pisma nije
dobio Tatjanin odgovor. U proljeće je odlučio posjetiti je. Dugo su pričali i ona mu govori kako se na
nagovor majke morala udati. U to, čuje se topot kona. Dolazi knez, a radnja romana tako završava.

Likovi: Evgenije Onjegin, Lenski, Olga, Tatjana, pripovjedač

Lik Onjegina

Onjegin je mlad, pun zdravlja, neoprezan; ali i pored svog mladog duha, on nije srećan: bio je
besposličar; njegov dotadašnji život mu je dosadio. Bilo mu je dosta svih neverstava, dojadilo mu je da se
petvara; da se pravi da mu je dobro i kada nije; (da pije šampanjac zbog drugova i kad mu to ne prija –
ovo govori i o njegovom statusu – odrastao je u bogatoj porodici).On napušta svoj dom u potrazi za
nečim novim, drugačijim.Duša mu je postala hladna; ništa mu više nije skretalo pažnju; ni nežni pogledi,
niti uzdasi lokalnih devojaka; niti kakve spletke društva u kojima je do tada učestovao.Napustio je sve;
do tada njegove ljubavnice; čedne, nežne, vredne, pametne; i ostalom muškom svetu nedostižne.On je
bio, kako ga Puškin naziva ,,otpadnik od burnih strasti”; sad je zatvoren u kući i počeo je da piše, mada
mu to nije išlo od ruke – ovo dokazuje da je bio i jako obrazovan; i nakon pisanja (koje mu nije islo) i
čitanja mnoštva knjiga; ostavlja i njih, baš kao što je ostavio žene; sve mu je dosadilo.Onjeginova analiza
govori da ima zajedljiv um; brz i hladan; postao mračnog lika; naspram onog prošlog avanturističkog –
više se ničemu u životu ne raduje; izgubio je životnu radost; niko mu više nije zanimljiv.Najupečatljivija
scena koja pokazuje njegovu ravnodušnost jeste raspoloženje pred dvoboj. Kada vidi Tatjanu u
drugačijem ambijentu, on menja mišljenje, te u njemu preovladava taština, oholost, dotadašnje navike,
mentalitet. On ipak sudi o ličnostima pre svega na osnovu njihove pojavnosti.Na kraju on deluje još
nezadovoljniji i prazniji budući da ne uspeva da se istinski promeni.

Lik Lenskog

Lenski je podjenako značajan iako sasvim suprotan. Najpre on unosi malo razonode u prazan život i tako
se postepeno razvija njihovo prijateljstvo. Analiza Lenskog kaže da je tip romantičarskog pesnika koga
Puškin kroz reči Onjegina kritikuje. Ovde se prepoznaje razmeđa dveju epoha (romantizma i realizma).
Sve što Lenskog simbolizuje za Onjegina je stvar prošlosti ali on ipak voli svog prijatelja, jer u njemu
prepoznaje sebe iz mladosti.

Lik Tatjane

Tatjana je verna, čestita žena. Iako voli Onjegina odlučuje da ostane verna svom mužu, nasuprot njenoj
sestri Olgi kojoj prija pažnja Onjegina i koketa je, brzo je zaboravila Lenskog i udala se za drugog.Tatjana i
Olga simbolizuju rusko selo, mladost, lepotu, ljubav ali je samom Puškinu omiljenija Tatjana.U romanu je
prikazano ono vreme i ono društvo kome je i Onjegin sam pripadao. Nosilac ovakvog načina života jeste
Onjegin u kome su objedinjene sve osobine karakteristične za besposlene i bogate ljude. Viđenje života
kroz prizmu dosade, neprilagođenost, odsustvo samokritičnosti, nekorisno znanje, lenjost.

Onjegin napušta Petrovgrad, ne samo zbog konkretnih stvari (smrt strica, nasledstvo, dugovi) nego i zvog vlastitog osećanja
nezadovoljstva i svetom i sobom. Preokret u junaku samo na prvi pogled javlja se dolaskom u selo, ali ubrzo preovladava dobro
poznata dosada ili splin kao glavno obeležje osećanja čitave generacije.Lenski je podjenako značajan i ako sasvim suprotan.
Najpre on unosi malo razonode u prazan život i tako se postepeno razvija njihovo prijateljstvo. Lenski je tip romantičarskog
pesnika koga Puškin kroz reči Onjegina kritikuje. Ovde se prepoznaje razmedja dveju epoha (romantizma i realnizma). Sve što
Lenskog simbolizuje za Onjegina je stvar prošlosti ali on ipak voli svog prijatelja, jer u njemu prepoznaje sebe iz mladosti.
EVGENIJA GRANDE (REALIZAM-ROMANTIZAM)

Glavni motiv dela je novac koji pokreće likove i utiče na njih direktno ili indirektno. Prikazuje se viša
društvena klasa koja čezne za dobrom pozicijom u društvu i velikim bogatstvom. Autor se ismejava
ružnim ljudskim ličnostima poput arogancije, stida i sebičnosti i prikazuje likove koristeći ironiju i
hiperbolu. Radnju romana pripoveda sveznajući pripovedač koji detaljno opisuje likove, njihove radnje,
interijer i eksterijer. To stvara dojam neposrednosti i verodostojnosti. Detaljne konture stvarnosti su
znak realizma. Za prikazivanje stvarnosti koristi naraciju. Čitavo delo je narativnog karaktera sa kraćim
dijalozima. Pored naracije i dijaloga, autor u delo uvodi i pismo iz koga se saznaju događaji, radnje i
karakter pojedinih likova. Mnogo toga može da se iščita iz govora likova, a u svojim komentarima
pripovedač razjašnjava njihove postupke i razmišljanja. Novac pokreće radnju romana, a sukobi i propast
izazivaju suprotstavljene ličnosti: beskrajnu ljubav i velikodušnost s jedne, i sebičnost i bedu s druge
strane.

Analiza likova

Likovi: Feliks Grande, Evgenija Grande, gospođa Grande, Velika Nanon, Šarl Grande, bankar de Grasen,
beležnik Krišo, Krišo de Bonfons

Feliks Grande

Bogati somirski uzgajivač, vinogradar i zemljoposednik. Veoma je jadan tokom čitavog romana, i iako ima
mnogo novca, ne dozvoljava luksuz svojoj porodici. Svaki dan određuje koliko hleba i maslaca mogu da
pojedu. Ništa mu nije sveto osim materijalnih stvarig. On ne ceni ni svoju ćerku, ni ženu, ni brata, nikog
ne voli više od zlata. Njegova škrtost poprima još veće razmere u starosti, kad više ne vidi ništa osim
novca.Zaslepljen materijalnim, upropastio je celu porodicu i odredio tragičnu sudbinu svoje ćerke. Uvek
je gledao da nekoga prevari i nadmudri, i na taj način poveća svoju imovinu. Čak i dok se činio ljubaznim i
voljan da pomogne, mislio je da bi se nekom situacijom mogao okoristiti. Umire predstavljen kao tvrdica
– otelotvorenje skromnosti, bahatosti, laži, prevare i neumerenosti u skromnosti.„Grande je tada ušao u
sedamdeset i šestu godinu života. U poslednje dve godine, njegova je škrtost još više porasla, jer s
vremenom rastu sve ljudske strasti. (…) Gledati zlato, imati zlato je postalo njegova monomanija. Duh
tiranije u njemu se povećao u poređenju sa bedom, a mogućnost da napusti upravu čak i nad manjim
delom imovine posle smrti njegove žene izgledalo je pomalo neprirodno.“

Gospođa Grande

Bogata naslednica koja je ceo svoj život živela kao siromašna i mučena žena. Nikad joj nije bilo
dozvoljeno da odlučuje, bila je poslušna žena, brižna majka i nežna supruga. Dozvolila je svom mužu da
se prema njoj odnosi kao prema sluškinji, a trudila se da bude dobra majka. Bila je veoma strpljiva,
pobožna i dobronamerna. Često je tešila svoju ćerku, pomažući joj u njenim planovima, ali nije bila
dovoljno pametna i mudra da bi zaista mogla da joj pomogne. Njena pomoć šteti samo svojoj ćerki, a
poniznost i slabost dovode je do smrti, gde pronalazi krajnji mir i sreću koju nikad u životu nije okusila.
„Gospođa Grandet bila je suhonjava, mršava žena, žuta kao dunja, nespretna, spora; jedna od onih žena
koje kao da su stvorene da trpe nasilje. (…) Anđeoska blagost, strpljivost koje su mučila djeca, retka
pobožnost, nepokolebljiva staloženost i dobrota srca – sve je činilo da ju je svatko žalio i poštovao.“

Evgenija Grande

Iako bogata naslednica, odrasla je u skromnoj porodici. Okrutnost njenog oca ostavila je dubok trag na
njoj. Večno siromaštvo, očeva škrtost i ukidanje slobode koja joj je pripadala kao devojci učinile su je
robom društva. Morala je da poštuje oca i da nauči da raspolaže novcem, a sa druge strane, imala je
majčinsku dobrodušnu ličnost, punu saosećanja i ljubavi prema potrebitima. Među dvema vrlo različitih
ljudi, devojka je odrasla ne znajući kako da se ponaša.Od majke je pokupila idealizam i religioznost, a
otac je nije uveo u zlo u svetu koji propada. Ona je tako plašna i dobronamerna, nije spremna da se nosi
sa životnim neprilikama, pa na kraju postaje tragičan lik koji nikad u životu nije okusio sreću i pravu
ljubav. Izgubila je porodicu, kasnije i muža i nikada nije imala dece. Njena odanost i dobrota su je skupo
koštali u materijalističkom svetu.„Nisam dovoljno lepa za njega. To je bila Evgenijina misao, ponizna
misao i rodna patnjama. Jadna devojka nije bila pravedna prema sebi; ali se skromnost, ili bolje rečeno
bojažljivost, ubraja među prve vrline ljubavi.“

Velika Nanon

Bila je sluškinja u porodici Grande i jedina koja je ostala s Evgenijom do samog kraja. Bila je veoma verna
gospodinu Grandeu, koji ju je koristio za sve vrste posla. Bila je dobra, jer je uvek imala lepu reč za
Evgeniju i njenu majku. Čak je kupovala hranu od svoje plate tako da nije morala da živi od hleba i vode.
Imala je veliko srce i bila je odana. Nikad se nije protivila svome gospodaru i zato je uživala u njegovoj
naklonosti i dobroj plati. Postala je nečija žena, ali čak i onda, sa mužem, ostala je odana prijateljica
Evgenijie. Ljubaznost i skromnost doveli su je do sreće i blagostanja.„Nanon je sve radila sve; obavljala
kuhinjske poslove, prala veš i ispirala ga u Lori, nosila nazad na leđima; ustajala je rano, legla kasno; u
doba žetve pripremala je jelo za sve berače, nadzirala prevoznike, čuvala je kao veran pas gospodarevu
imovinu; konačno, puna slepog povjerenja, pokoravala se bez prigovaranja svim njegovim, pa i
najneznačajnihim željama.“

Šarl Grande

Tipičan Grande kome je važniji novac više od date reči i čiste ljubavi. Poigrava se sa Evgenijinim
osećanjima da bi dobio ono što želi, a kad mu više ne treba, napušta je, okreće se lagodnom životu, u
društvu je devojki sumnjivog morala i ne misli na ništa drugo nego da mu bude prijatno.Pošto svog
rođaka smatra siromašnim, odlučuje da oženi devojku s kojom će dobiti titulu, čime gazi po datoj reči.
Neprijatno ga iznenadi činjenica da je njegova rođaka bogata i da ju je krivo procenio i pogrešio. Kao i
njegov stric, i on je materijalista i veoma mu je važno kakvu reputaciju uživa u društvu. Razmažen je i bez
osećaja za veću vrednost.„Šarl je previše moderan čovek, predugo je bio srećan zbog roditeljske brige,
previše je laskanja dobio od društva da bi imao uzvišena osećanja.“
PATNJE MLADOG VERTERA

Poznato je da je roman pomalo autobiografski. 1772. godine, kada je Goethe bio opskurni mladi pravni
šegrt koji je živio u Wetzlaru (u koji je, vjerojatno, postavljen i Werther), razvio je nemoguću strast
prema Charlotte Buff, koja je bila zaručena za njegovog prijatelja Kestnera. Trokut koji je uslijedio za
njega se pokazao gotovo nemoguće bolnim, a sam Goethe istražio je mogućnost samoubojstva prije
nego što je pokušao riješiti svoju opsjednutost Charlotteom. U međuvremenu, poznanik Goethea po
imenu Jeruselum, dok se nalazio u sličnoj situaciji očaranosti oženjenom ženom, ubio se. Jeruselumova
je priča fascinirala Goethea i poistovjetio se zamišljenim patnjama poznanika prema vlastitim iskustvima,
zajedno s Wertherom.

Kratak sadržaj, citati

Prva knjiga

Pisma od 4. svibnja do 30. svibnja

Nakon vrlo kratke bilješke urednika koja ohrabruje čitatelja da suosjeća s Wertherovom tragičnom
sudbinom, djelo Patnje mladog Werthera počinje s Wertherom u eruptivnom raspoloženju. Nakon što je
pobjegla mlada žena po imenu Leonora, za koju kaže da je bila ludo zaljubljena u njega, Werther se
povlači u mirnu zemlju u Njemačkoj s namjerom da provede vrijeme crtajući. Iza sebe je ostavio i svog
najboljeg prijatelja Wilhelma te svoju majku, koja je ostala neimenovana. Čini se da se Werther i njegova
majka ne slažu osobito dobro – činjenica je što možemo pretpostaviti jer se on nikada ne obraća njoj
izravno, već s njom “razgovara” preko Wilhelma. No, napominje da se pobrinuo za neki obiteljski posao
koji proizlazi iz neslaganja majke i njegove tetke.Werther nije vrlo marljiv umjetnik; većinu svog vremena
provodi lutajući obližnjim ruralnim krajevima i promatrajući običaje seljačke klase. Smatra seljake
očaravajućim i promatra ih kako obavljaju svoje svakodnevne zadatke. Kad vidi mlade žene kako donose
vodu iz lokalnog bunara, Werther se podsjeća na žene iz Biblije. Općenito, seoski kraj djeluje u skladu s
drevnim patrijarhalnim kodom, netaknut utjecajem erudicije.Još nekoliko primjera otkriva kako je
Werther imao dovoljno učenja o knjigama. Kaže Wilhelmu da ne šalje svoju biblioteku, rekavši da rado
čita njegovu Bibliju i svog Homera – ništa više. Kasnije Werther u pismu spominje razgovor s mladićem
kojeg zove V. , a koji je oduševljen najnovijim misliocima i teorijama prosvjetiteljstva. Werther voli V., ali
je prilično popustljiv prema njegovoj naučenosti. Još jedan poznanik Werthera je S. koji napominje da
mu se jako sviđa najstarija kćerka sudskog izvršitelja.Iako se veseli svojoj okolini, Wertherova turobna
strana vidljiva je od samog početka. Piše kako mnogi ljudi koje susreće smatra “potpuno odbojnim i
prilično nepodnošljivim u njihovim demonstracijama prijateljstva“. Također navodi da su najsretniji ljudi
koji su najviše neznalice – oni kojima nedostaje inteligencije ili znatiželje da vide nepravdu u svijetu. Ovu
bahatu notu nadopunjuje opsesija smrću. U pismu od 22. svibnja Werther aludira na samoubojstvo,
rekavši da kroz njega čovjek može “napustiti ovaj zatvor kad god želi“.

Werther piše da se uputio u šetnju šarmantnim obližnjim selom, Wahlheimom. Dok je tamo, upoznaje
domaće gazdarice i nekoliko djece seljaka. Napravi skicu dvojice braće koja prikazuje starijeg kako
omogućuje mlađem da mu se odmori u naručju. Werther misli da je njegova skica čudesna i svoj uspjeh
pripisuje spontanoj ljepoti prirode. Upoznaje i majku braće, čiji je suprug otišao u Švicarsku kako bi
preuzeo svoje nasljedstvo od tvrdoglavog rođakaTakođer u Wahlheimu, Werther upoznaje mladog
“seoskog momka” koji ima prilično tragičnu priču za ispričati: on je zaljubljen u udovicu za koju radi.
Werther pronalazi rustikalnu elokvenciju seoskog momka dok govori o svojoj voljenoj jednako lijepoj kao
i najsavršenije izrađene pjesme. Divi se spontanoj strasti koja se nesavršeno izražava i kanalizira kroz
sirovu prirodu.

Pisma od 16. lipnja do 26. srpnja

U dva i pol tjedna od posljednjeg pisma, Werther se zaljubio. Doista, on je toliko ludo zaljubljen da ne
može ni sjediti dovoljno dugo da piše o tome; prekida pismo kako bi posjetio voljenu osobu. Sjedne tek
toliko da bi ispunio obećanje i napisao Wilhelmu događaje koji su se dogodili. Piše mu da je upoznao kći
sudskog izvršitelja S. Lottu i ispostavlja se da je ona žena njegovih snova. Majka joj je umrla prije
nekoliko godina i otada nesebično brine o svojoj mlađoj braći i sestrama.Werther upoznaje Lottu na
putu za ples (ladanjski bal). Njegov prvi dojam o njoj je da je kao majka, teži svojoj djeci. Njezina vedrina,
lijep izgled, gracioznost i šarm su ga odmah pogodili, a Lota ga upoznaje sa svojom braćom i sestrama
predstavljajući Werthera kao “gospodina rođaka”. Dok se voze na ples, razgovaraju o literaturi i otkrivaju
da oboje uživaju u sentimentalnoj engleskoj fikciji, poput The Vicar of Wakefield, a na plesu, Lotta i
Werther otkrivaju da su savršeni jedno za drugo i dok zajedno plešu. Werther saznaje – na svoju nesreću
– da je Lotta zaručena za čovjeka po imenu Albert. Izbija oluja, koja zrcali nemir u duhu Werthera, a kako
bi se odvratili od straha, društvo na plesu se okuplja da, na Lottin nagovor, igraju igru. Werther je, u
najmanju ruku, smrskan.Werther započinje česte posjete Lotti u njenom lovačkom domu. Preseli se u
Wahlheim kako bi uvijek mogao biti kraj nje. Igra se s njenom braćom i sestrama kao da su njegovi te
veliča vrline obitelji i djece i prati je u njenim posjetama regiji. Nakon jednog posjeta selu St. -, Werther i
Lotta se nađu u društvu Herr Schmidta i Friederikea. Werther zamjera Herru Schmidtu njegove sumorne
nastrojenosti, tvrdeći da ne mrzi ništa toliko kao osobu koja se ruga. Kasnije se Lotta angažira da posjeti
Frau M., ženu u gradu koja se nalazi na smrtnoj postelji. Čini se da svi vole Lottu i žele njeno društvo dok
se suočavaju s mračnim životnim trenucima.Lottini osjećaji prema Wertheru su izrazito dvosmisleni.
Lotta je očito draga Wertheru, iako se ona ne prepušta njemu kao što on njoj. Lottini osjećaji prema
Wertheru nikada se ne razjašnjavaju, iako Werther misli da mu ona počinje davati simpatične poglede i
često glumi klavikord kako bi otklonila napetost (ili nespretnost) njihovih posjeta. U međuvremenu,
Werther kaže da je sretniji nego što je ikada bio tijekom ovih dana kad posjećuje Lottu. Pokušava
spomenuti svoju sreću skicirajući je, ali ne može to učiniti na svoje zadovoljstvo, pa umjesto toga napravi
sliku njezine siluete.

U međuvremenu, glas Wilhelma uvlači se u narativ, sugerirajući da se Werther posveti crtanju ako je to
razlog njegova boravka u Wahlheimu ili, alternativno, da zauzme poziciju u državnoj službi. Sam Wilhelm
obećava da će osigurati Wertheru ovaj položaj. Čini se da Werther za sada odbacuje priliku.
Pisma od 30. srpnja do 10. listopada

Lottin zaručnik Albert stiže u grad nakon smrti svog oca i prijavljuje se na svoje službeno mjesto te zbog
toga Werther odlučuje otići. Werther voli Alberta, ali jednostavno ne može podnijeti da ga vidi “u
posjedu tolikih savršenstva.” Werther izvještava da cijeni Alberta zbog njegove “sklonosti”,
suprotstavljene njegovom vlastitom “unutarnjem nemiru” i ukazuje da se Albert i njemu divi.Wertherova
odlučnost za odlazak je kratkotrajna, a bez objašnjenja doznajemo kako ostaje u Wahlheimu, zajedno s
Albertom i Lottom gotovo svake večeri. Albert govori Wertheru o vrlinama Lottine pokojne majke, čije je
mjesto ona savršeno zauzela i nastavljaju njegovati vlastito prijateljstvo, unatoč Wertherovim osjećajima
prema Lotti. Albert pruža Wertheru dobro usklađenog partnera za raspravu; prigodom posudbe
Albertovih lovačkih pištolja raspravljaju o samoubojstvu, s tim da Werther tvrdi da samoubojstvo može
biti apsolutna sloboda, dok Albert tvrdi da nikoga tko je sposoban za veći pogled na život ne može
opravdati samoubojstvo.Suočen s neprestanim spektaklom Lotte i Albertove sreće, a istodobno privučen
Lottom, njenom obitelji, pa čak i Albertom, Werther biva nesretan. Iz Wertherovih odgovora saznajemo
da Wilhelm pokušava uvjeriti Werthera da se prijavi na radno mjesto kod grofa C. kako bi izbjegao
nemoguću situaciju. U međuvremenu, prijateljstvo između Lotte, Alberta i Werthera postaje sve jače. Za
njegov rođendan, Albert poklanja Wertheru jednu od crvenih vrpci koju je Lotta nosila kad su se prvi put
upoznali, a Lotta daje Wertheru kopiju Homerova djelaNemogavši riješiti svoju ljubav prema Lotti samo
pukim prijateljstvom, Werther se prijavljuje za radno mjesto kod grofa i napušta društvo Lotte i Alberta.
Tijekom posljednjeg posjeta Lotti i Albertu, dok Albert i ona nisu svjesni da on treba uskoro otići, vodili
su intenzivan razgovor o Lottinoj pokojnoj majci. Na kraju ovog razgovora Lotta se oprašta kao da će se
sutradan ponovno sresti s njom. Werther se ruši u tuzi sa spoznajom da više ne može izdržati koliko ju
voli.

Druga knjiga

Pisma od 20. listopada do 24. ožujka

Prošlo je mjesec i deset dana otkako je Werther napustio Walheim kada sljedeći put saznajemo išta iz
pisama. Nejasno je kako je proveo posljednji mjesec, ali već je 20. listopada stigao na svoje službeno
radno mjesto.Werther započinje svoju službenu dužnost s neodlučnim optimizmom i odlično se slaže s
grofom C . no snažno mu smeta njegov neposredni podređeni, izaslanik. Izaslanik je sretan i ćudljiv
čovjek – Wertherova suprotnost. Uz to prirodno neprijateljstvo, izaslanik postaje ljubomoran na grofovu
naklonost prema Wertheru.Drugi izvor neugodnosti za Werthera je strogi socijalni kodeks njegova novog
grada u koji se preselio radi zaposlenja. Aristokracija u regiji temeljito njeguje svoju superiornost, držeći
socijalne povlastice pod svaku cijenu. Werther upoznaje Früulein von B., “šarmantno stvorenje”
aristokratkinju za koju smatra da je simpatična. Njegove posjete Fréulein von B., međutim, osujećene su
prisutnošću njene stare tetke koja je veliki snob.Ova lokalna opsesija etiketom, manirom i društvenim
ljepotama brzo umara Werthera. Osjeća se kao da ga raspoloženje napušta. Tjedan olujnih vremenskih
prilika pruža Wertheru malo predaha, što ga je natjeralo da piše Lotti o bijedi njegova službenog
položaja, kao i o svom prijateljstvu s Fréuleinom von B. Ipak, Werther većim dijelom postaje nestrpljiviji
prema ljudima i običajima koje mora tolerirati kao dio svog posla.U međuvremenu se povećavaju
Wertherove poteškoće s izaslanikom. Izaslanik prigovara zbog svojih strastvenih metoda dvorskom
ministru, koji zamjera Wertheru, ali mu zatim piše ljubazno i razumljivo pismo. Povrh svega toga,
Werther u pismu od Alberta saznaje da su Lotta i on u braku. Naime, čuvali su vjenčanje u tajnosti od
njega, na čemu im Werther zahvaljuje tako što je napisao Lotti jedno pismo, skriven u rustikalnoj
gostionici za vrijeme zimske oluje i jedno pismo Albertu nakon što je čuo za njihov brak.Dok procesuira
vijest o njihovom braku, daljnja nesreća navodi Werthera da odstupi sa svoje funkcije. Grof C. poziva
Werthera na večeru u kasnim večernjim satima kad se lokalna aristokracija okuplja u grofovoj kući.
Nakon večere, grof i Werther razgovaraju dok se aristokracija polako počinje okupljati oko njih. Werther
ne primjećuje da je stiglo gotovo cijelo plemstvo. Svi oni – čak i Fréulein von B. – ponašaju se hladno
prema njemu, a Werther shvaća da nešto nije u redu; međutim, ne odlazi sve dok ga grof C. to ne
zatraži.Sutradan, kreću lokalne glasine o tome kako je arogantni Werther bio “snubljen”. Werthera je
ovaj trač temeljito ponizio. Prilazi Fréulein von B. i pita je zašto je ona tako hladno postupila s njim na
zabavi; ona suzno odgovara da su joj aristokratski prijatelji rekli da tako postupi, čak štoviše i da ju je teta
natjerala da ga ne viđa. Ovo je posljednja kap koja je prelila njegovu čašu i on podnosi ostavku. Na taj
način odustaje od svog obećanja i, kaže kako time osuđuje svoju majku na razočaranje u svog sina. U
međuvremenu, ima plan za sljedeću etapu svog putovanja: Princ – koji jako voli Werthera, ponudio mu
je smještaj na njegovim imanjima, a Werther prihvaća ponudu.

Pisma od 14. travnja do 6. prosinca

Nakon što je prihvaćena Wertherova ostavka on staje u svom rodnom mjestu na putu do prinčevih
imanja. Piše o svojoj radosti razgledanju starih znamenitosti svog djetinjstva i prezire kad vidi nove
dodatke krajoliku. Jednom kad se dogovorio s princom, Werther isprva tvrdi da stvari idu dobro, ali vrlo
brzo se umara od razgovora s domaćinom. Priznaje da “samo želi još jednom biti Lottom, još bliže“,
premda ga hladi pomisao na njen brak s Albertom i planira se preseliti natrag u Wahlheim.Na povratku u
Wahlheim, Werther susreće dva svoja prethodna poznanika. Prvo, majku Hansa i Filipa, koja mu govori
tragične vijesti: Hans je umro, a njezin suprug vratio se iz Švicarske bez primanja. Dalje, Werther nailazi
na seoskog dečka koji je volio udovicu, a koja mu je bila poslodavac. Tragedija je pogodila i ovaj kvart:
seoski momak, ne mogavši više podnositi svoju ljubav prema udovici pokušao ju je silovati u svom ludilu,
kad se udovičin brat pojavio i otjerao ga iz kuće. Sada, kaže, njegovo je mjesto popunio drugi radnik i on
je jako ljubomoran.

Jednom kad se ponovno vratio u Wahlheim, Werther pokušava ponovno uspostaviti svoje prijateljstvo s
Lottom, premda se prema njoj sve više i opasnije privlači. Njegov nedostatak fizičkog kontakta s Lottom
postaje opsesija. Lotta, koja i dalje voli i vjeruje Wertheru, dvosmisleno potiče njegovu rastuću ludost.
Na primjer, ima malu pticu koja poljubi Wertherova usta, a zatim ju prinese svojim usnama. U
međuvremenu, Wahlheim također nije rustikalni raj za koji se jednom zauzeo Werther. Nova pastorova
supruga, zbog svog zanemarivanja prirode, posjekla je orahovo drvo; Werther je bijesan zbog ovog
gubitka.Prilagodivši Werthera sve burnijem duhu, Homera je u svom poštovanju zamijenio Ossian,
legendarni škotski pjesnik. Wertherove misli neprestano su okupirane smrću i samoubojstvom – čak i
više nego prije. Dopuna ove misli o smrti česte su intimne misli o strasti. Želi Lottu kao nikad prije i
osjeća se kako tone u ludilo. Ossian i religija su mu jedina utjeha – a religija postaje sve više dvosmislena,
neshvatljiva sila u Wertherovu životu.Slučajni sastanak predstavlja sav Wertherov strah i očaj: dok šeta
zimskim vremenom, nailazi na Heinricha, mutnog muškarca “u zelenom kaputu” koji se čudno ponaša.
Werther otkriva da čovjek traži poljsko cvijeće jer je “svojoj djevojci obećao kitu cvijeća“. Heinrich priča o
prošlom vremenu kada je bio dobro raspoložen i psuje svoje trenutno postojanje. Majka ovog luđaka
dolazi i kaže Wertheru da je ova idealizirana prošlost o kojoj Heinrich govori zapravo vrijeme koje je
proveo u azilu, “kad sebe nije poznavao.” Werther s ovom mišlju pada u očaj. Povrh svega, Albert kasnije
kaže Wertheru da je Heinrich nekada bio zaposlenik Lottinog oca i da je razvio nemoguću strast prema
njoj. Kad je priznao svoju ljubav, otpušten je nakon čega je poludio.Proganjan bez razloga zbog Lotte,
Werther doseže nove dubine patnje. Osjeća kako je njegova sudbina povezana s ostalim nesretnicima u
ovom odjeljku – Heinrichom i seoskim momkom sa strašću za udovicom – pa čak želi i Albertovu smrt
kad ne želi svoju. Urednik preuzima Wertherovu priču dok on lebdi u dubini pustoši.

Urednikova pripovijest

U posljednjem dijelu romana obraća nam se urednik, obavještavajući nas da je uložio veliki napor kako bi
otkrio cjelokupnu povijest Wertherovih posljednjih mjeseci, kako iz dokumenata, tako i iz intervjua. U
urednikovoj pripovijesti, Albert postaje sve oprezniji prilikom Wertherovih posjeta. Počinje napuštati
sobu kad Werther uđe, zabrinut što se tim trokutom može izroditi. Werther ne prihvaća njegovo
ponašanje, već zamjera Albertovu konvencionalnost; njegovo uvjerenje da bi Lotta bila sretnija s njim
postaje sve jače. Lotta, koja se nađe u sredini trokuta, pokušava ne uvrijediti ni svog muža ni svog dobrog
prijatelja, ali počinje se umarati od Wertherovih posjeta.Dok je u šetnji s Lottom, Werther čuje da je
seoski momak s kojim se identificirao ubio njegovu zamjenu. Werther pokušava izvršiti molbu za seoskog
momka pred sudskim izvršiteljem, objašnjavajući svoje motive; naravno, sudac ne sluša. Tijekom
Wertherove agonije zbog ovog slučaja, on piše pismo Wilhelmu u kojem navodi da su bujne kiše,
naizgled izražajne poput njegove burne duše, poplavile Wahlheim. U međuvremenu, Werther postaje
opsjednutiji Lottom: u pismu napisanom 14. prosinca on navodi kako ju je, nesposoban kontrolirati,
držao u naručju i pokrivao je poljupcima.

Urednik piše da je to suočavanje s nesrećom ono zbog čega se Werther odlučio odlučiti sebi oduzeti
život; međutim, ulaže svoje vrijeme za to, sve dok ne može u potpunosti prihvatiti njegovu odluku i
izvršiti je mirnom rukom. Lotta je također postigla vlastitu odlučnost: ona ne može nastaviti viđati
Werthera tako često, s obzirom na Albertovo prešutno neodobravanje. Tri dana prije Božića, kad ju
Werther posjećuje noću, Lotta mu govori da ju više ne posjećuje do Badnjaka; ona ga pokušava uvjeriti
da prihvati novo, konvencionalno prijateljstvo s njom, dodajući (s neupadljivim uvidom) da “samo
nemogućnost posjedovanja [nje] toliko privlači [Werthera].” Werther, beznadno uznemiren, povlači
se.Počinje pisati dugačku poruku samoubojstva upućenu Lotti u kojoj određuje da ili on, Albert, ili ona
mora umrijeti, i riješen je da će to biti on. Nakon što je započeo s pismom, odlučuje – protiv Lottinih želja
– napraviti posljednju posjetu. Kad čuje kako ju traži, Lotta pokušava pozvati neke svoje prijatelje da ne
bude sama s njim (Albert je poslovno odsutan), ali prijatelji ne mogu doći. Lotta i Werther nađu se u
nevjerojatno neugodnoj situaciji, koju Lotta pokušava otkloniti najprije igrajući klaviord, a zatim i
čitanjem prijevoda Ossian. Ovaj je odlomak vrlo dug. Ossian izaziva u Lotti i Wertheru histeriju jer “oni
osjećaju vlastitu bijedu u sudbini plemenitih Gaela”. Ne mogu se obuzdati, Werther prisiljava poljubac
između njega i Lotte; bijesna, ona mu naređuje da izađe iz njene kuće i da je više nikada ne vidi.Kad dođe
kući, nakon kasnonoćnog pohoda pod kišom koja je olakšala njegov duh, Werther piše Lotti tražeći
Albertove lovačke pištolje. Albert se u međuvremenu vratio i pristaje pozajmiti Wertheru pištolje. Lotta
ih vlastitim rukama prosljeđuje Wertherovoj slugi. Kad Werther primi pištolje, ushićen što Lotta
očigledno podrazumijeva odobravanje njegovih samoubilačkih namjera, ostatak večeri provodi prolazeći
kroz papire, spaljivajući neke i čuvajući druge. U posljednjem dijelu obraća se svom samoubilačkom
pismu Lotti, napominjući kako želi biti sahranjen rekavši da je njegova duša u miru s njegovom odlukom.
Odmah nakon što otkuca ponoć, puca sebi u glavu.Pucanj ga ne ubija odmah. Sljedećeg jutra pronalaze
Werthera sa zalutalim metkom i ogoljenim mozgom. Liječnik ga pokušava spasiti, ali uzalud. Lotta, Albert
i njezina obitelj ga posjećuju u njegovim posljednjim satima.

Roman završava:

“Te noći oko jedanaest izvršitelja je Werther pokopao na mjestu koje je sam odabrao. Starica i njegovi
sinovi pratili su tijelo do groba; Albert nije mogao. Altetov život bio je u opasnosti. Radnici su nosili lijes .
Nije prisustvovao nijedan svećenik. ”

Analiza likova

Likovi: Werther, Lotta, Albert

Verter - glavni lik romana. U vremenu u kojem je delo nastalo, ovaj lik bio je simbol trenutnog
nezadovoljstva prema društvu i građanskim institucijama. On je živeo u boli i patnji, nezadovoljan
životom. Utehu je pronašao u prirodi i tamo je često bežao jer se nije znao i mogao suočiti sa
problemima. Njegov lik predstavljao je građane, obične male ljude sa kojima se najbolje slagao.
Aristokratija mu je bila strana i nikako joj se nije mogao prilagoditi. Lota je za njega sinonim sreće i
blistave budućnosti, sve ono što inače, dok se nije u nju zaljubio, nije mogao ni sanjati. Pritom je
zanemario njenog verenika pa možemo zaključiti da nije realan, da živi u oblacima, pomalo sanjarski.
Ljubav prema Loti ga je toliko obuzela da ne može pravilno razmišljati niti raditi. On počne razmišljati o
samoubistvu, a Albert se tome protivi. To još više navodi Vertera da počini taj čin. Kada se Lota uda,
smatra da je ono jedini spas za njega i njegove osećaje koji su uzeli maha i njime prevladali. Iako je
verovao u Boga i bio je religiozan, on se ipak odlučio na samoubistvo, a svoje razloge je pre toga
pokušavao opravdati pred Bogom obraćajući mu se. Autor je likom Vertera kritikovao tadašnje
društvene prilike.

Lota - voli ljude, decu, prirodu i književnost, a u tome je jako slična Verteru. Rano je ostala bez majke i
imala je težak život, ali bez obzira na to, veseli se sitnicama koje on donosi, smeši se i raduje mu se. Jako
je osećajna, ali za razliku od Vertera, ona svoju senzibilnost dobro prilagodi situacijama koje je okružuju.
Odmah kada je upoznala Vertera, zaljubila se u njega, kao i on nju. Verter je u njoj video anđela zbog
njenih lepih osobina. Iako je jako zaljubljena, realna je pa je tako i svesna svojih obveza prema porodici i
Albertu. Živi po pravilima i normama društva i toga se ne želi odreći. Kada shvati da je Verter sve više
zaljubljen u nju, ona ga pokušava odgurnuti od sebe kako ne bi patio, što znači da ima veliko srce. Kada
joj je izjavio ljubav, ona mu je rekla da joj više ne dolazi pred oči jer nije htela ugroziti svoj položaj u
društvu. Time ga je osudila na smrt, a sebe na patnju i bol.

Albert - realan i stabilan, suprotnost Vertera. Pametan i dobro obrazovan. Osoba od punog poverenja u
koju se može pouzdati jer pruža sigurnost. Iako ga je autor zamislio tako da njegov lik bude suparnik
Verteru, na kraju nije predočen kao negativna ličnost. Iako Verter u njemu vidi suparnika, on to nikako
nije jer je Lotu upoznao puno pre njega pa tako ima i veća prava u njenom osvajanju. Iako osećanja Loti
nije otkrio, svojim postupcima daje joj do znanja da će je uvek ceniti i voleti. Verter mu je bio jako dobar
prijatelj bez obzira na to što je znao da gaji ista osećanja prema Loti.
Karakteristike realizma
 nastoji prikazati stvarnost onakvom kakva ona uistinu i jeste
 književnici su oprezni s korištenje opisa, nastoje vjerno prikazati likove, situacije, pa čak i
mjesta, svakodnevice
 odbija sentimentalnost, objektivno prikazuje čovjeka budući da dotiče sirovu stvarnost
 jezik je u funkciji karakterizacije lika
 ideja realizma je istina kao ideal i književnika i lika

Teme
 čovjek kao društveno biće
 društvene pojave
 problemi ljudskog postojanja
 karakter koji postaje žrtvom društvenih sukoba

ROMANTIZAM

ZNAČAJKE:

- suprotstavlja se klasicističkom racionalizmu

- oslanja se na maštu i osjećaje

- snažan individualizam ( doživljavanje čovjeka kao neponovljive jedinke, bića neovisnog o

društvenim konvencijama )

- pejzaž postaje utočište za "ranjenu dušu", pejzaž preslikava i stanje pjesnikove duše

- javlja se zanimanje za daleke i egzotične krajeve, nacionalnu povijest, folklor, ugledaju se na

Shakespearea, antičku i srednjovjekovnu književnost

- važna je originalnost, nema utvrđenih pravila pisanja, piše se prema osobnom nadahnuću

- djela odišu pesimizmom (melankolija), a on je odraz sukoba razuma i osjećaja

- romantičarski lik je ponosni individualac, preosjetljiv, nesretno zaljubljen, u sukobu je s

društvenim konvencionalnim moralom, ispunjen "svjetskom boli" (tuga, malodušnost i

pesimizam zbog uzaludnosti i potpune promašenosti svijeta i života, nastaje zbog sukoba

stvarnosti i ideala )
- pisac se često poistovjećuje s likom iz djela i vjeruje da izricanjem svojih osjećaja može

preobraziti svijet

- lirika postaje dominantan književni rod i prodire u sve književne rodove, a posebno u epiku

- javljaju se nove književne forme – roman u stihu, epistolarni roman (u obliku pisama),

roman u obliku dnevnika, egzotične pjesničke vrste

- drama – narušeno je pravilo 3 jedinstva i podjela na 3 čina, a središtu je buntovna i

usamljena osoba

T E M A T I K A:

- okultna i mistična - E. A. Poe

- intimna (ljubavna, pejzažna, osobni doživljaj svijeta) - Lamartine, J. W.Goethe

- nacionalno – povijesna – W. Scott, V. Hugo

- egzotični krajevi – G. G. Byron

- sukob sa zakonom i odmetništvo – F. Schiller