Alija Nametak

ZA OBRAZ
U kafani Pred Imaretom ima uvijek besposlena svijeta, koji bistri
politiku", a osobito popodne, kad se izae iz Begove damije i kad
djeurlija protru izvikujudi" sutranje novine. Po sedijama okolo
sjede postariji ljudi, piju ajeve i kahve, stavljajudi kraj sebe posue,
jer u ovoj kafani nema stolova, osim jednog kraj vrata, za onoga koji
sjedi tu i ita novine, naglas, da bi svi uli, a moda i razumjeli.
Za ovo drutvo bi se zaista moglo redi, da je areno, jer tu ima osim
umirovljenih kadija i tramvajskih konduktera jo i bivih posjednika,
pokoji provincijski beg, koji je doselio u Sarajevo samo za to, da onaj
njegov svijet iz njegova prijanjeg boravita ne gleda njegovo
postepeno umiranje u neimatini, neki pretrga, nosa, ulini pometa
i slini, to jest svi razliiti po zvanjima, a jednaki po eljama da znaju
ta ima novo, ta se dogaa u svijetu, da bi zaboravili jade, to se
dogaaju kod kude i u komiluku. Tu je i burza, gdje se sazna, ta i
gdje se moe najjeftinije kupiti i da je jo jeftinije ne kupiti, nego se
samo raspitivati, poto je ta, kao da ovjek ima ozbiljnu namjeru
neto nabaviti.
im izau novine i prvi djeak, koji ih prodaje, naie ispred kafane
izvikujudi im ime, izae kahvedija i kupi jedan primjerak pa ga dadne
lektoru za vratima i stavi preda nj dezvu kahve s findanom. I tada se
nastavi prebiranje naslova, pa koji se naslov svidi, onda beg, koji sjedi
kod kahvedaka rekne: "De nam to proitaj!" Zatim lektor srie slog
po slog, dok neko ne upita: "A to de mu to, biva, redi?" Potom
nastane raspredanje sadraja, samih rijei i ta se iza tih rijei krije, ili,
kako se ueno rekne, izmeu redaka".
Ponekad u ovu kafanicu zabasa i kakav stranac, koji doe iz koje
kasabice iz pokrajine ili iz kakva zabitna sela, pa smatra, da bi se
strano ogrijeio i o vjeri i o Gazi Husrevbega, ako ga ne bi pohodio i
ako ne bi klanjao u njegovoj damiji. Svakom se takvom pobonom ili
bar znatieljnom strancu ini, da Bog ne bi primio njegove molitve,
ako bi je obavio u kojoj drugoj damiji. Tako onda, kad izae iz
1

damije i obazre se po grobovima istaknutih uglednika i javnih

radnika, za due kojih se pomolio Bogu, ispane iz poploanog
dvorita, pa prijee dva tri koraka, sve se obazirudi i gledajudi u
ogromnu munaru, i nae se pred ovom kafanicom. I ne htijudi ue u
nju i uvjeri se, da i u njegovom selu ili kasabi ima i boljih kafana, samo
valjda u njima nede uti onakva razgovora, kakav ovdje moe uti. A
kad otpusti uho njihovom razgovoru, uvidi, da i ovdje tare ljude
jednaka briga kao i njega i njegove seljane, a da uivaju i da su
zadovoljni sa sitnim radostima svagdanjeg ivota ba kao i on.
Tako je zimus uao u ovu kafanicu Bedir uliman. Visok i pledat starac
uao je neto bojaljivo i stao za vrata, ne usuujudi se sjesti na
prazno mjesto na sediji. Pronicavim pogledom opazio je, da nije
ljudima drago, to je doao, pa ih je poneto smeteno pozdravio i
prestraenim korakom upravo se douljao do praznog mjesta.
Na odjedi mu se vidjelo, da je imudniji seljak, sav u domadem tkalu
osim koulje od arijskog platna i traboloza oko fesa. Crne suknene
akire bile su mu do koljena, gdje su se zavravale obrubom od
crvenog gajtana, a na nonim listovima su mu bijeli tozluci s
mjedenim kukcima i sponama. Preko bijele koulje je druga od
kutnije, nekakve mrkovijaste boje sa utim prutovima, a preko ove je
ferman od crna sukna postavljen crvenom ohom. Oko vrata mu visi
debeo srebren lanac, kojemu je na prsima neka mala rozeta, kroz
koju su provuena oba kraja lanca, na dnu koga je sahat, golem i s
vie poklopaca, utisnut u dep od fermana. Na obrijanoj kodatoj glavi
je fes, oko kojeg je omotan svileni traboloz, a na nogama opanci
oputnjaci i bijele arape do pola listova.
Kahvedija mu primi pozdrav i ponudi ga da skine debelu suknenu
crvenu kabanicu, jer bi mu bilo studeno, kad izae iz kafane. Ustade
Bedir i skide kabanicu, pa je objesi na klinanicu za vrata i opet sjede
na prijanje mjesto.
- Hode li kahvu ili de aj?
- Daj mi kahvu?
Poeo je polako srkati, a cijela kafana je utjela. Niko da zapone
razgovor. Tek u neka doba Selim beg otpoe:
2

- Vala, ovih muhadira svakud. Ne moe se nikud maknut, a da ne

nabasa na kojeg.
- I sve slijee u Sarajevo. Kao da nemaju gdje drugdje, nego ba u
Sarajevo! ljuti se jedan kriomar, valjda jedini Sarajlija u itavoj
kafani.
- E ta de, sinko, nevolja natjerala. Niko nije od obijesti napustio svoj
krov, da se potuca od nemila do nedraga prozbori Bedir.
- A moebit si ti muhadir?
- Jesam, naalost. Evo ima dva mjeseca, kako sam doao u Sarajevo.
- A jesi li bolovao pjegavac? Da nisi uljiv?
Bedir uliman se kao malo zastidje i planu:
- Nisam bolovao, a nisam nikad u ivotu ni ui na sebi imao. Nikad
nisam iz kude u zakrpljenoj koulji, pa ni na njivu, a kamo li ta drugo.
A sad ako i ima koja u na meni to je vaa, sarajska.
- Deder ti malo spusti durbin. Nemoj ti sa mnom tako govoriti! ljuti
se onaj kriomar. Nisi sa mnom zajedno koze uvao.
- Ja sam uvao svoje i koze i ovce i goveda, a ti ih nisi ni uvao, jer ih
nisi nikad ni imao. Sve ti je imanje bezbeli u nekoliko kremenova i
cigar-papira.
- Otkud ti zna, da ja to prodajem? Hode li, evo dobrih kremenova i
papira. Dadu ti dva kremena i pet papira za pola kukuruze.
Neki se i nasmijae, a razgovor ivnu. Poee govoriti u grupama po
dva, po tri, o svemu i svaemu. aban, tramvajski kondukter, okrenu
se povjerljivo ulimanu:
- Pa gdje si bio toliko vremena, dva mjeseca, da te nigdje ne vidim? A
ja svukud hodam.
- Ne pitaj me za moju muku i nevolju. Bio sam u jednoj koli, pa evo
istom danas malo izaoh. Odmah sprva oiae me, pa mi onaj
paskovid u kuruntini odreza brkove. Kae: moe biti ima uiju u njima.
A ne moe biti, vallahi, niti ih je ikad u mom ivotu bilo u mene ni u

glavi ni u prtenini ni u suknenom na meni. Otimah se, da mi ne nagrdi

obraz, a uz nj prisloni i doktor, i ja ostadoh bez brkova.
- Bolje je i bez brkova nego bez glave.
- Bez glave sam mogao lahko i ostati, kao i gotovo sva mi kudna
eljad, ali bez ega moe biti, ne treba ono ni raditi.
- Pa eto opet su ti lijepo podrasli.
- Jesu prilino. Za dva mjeseca. A da si ti znao moje brkove prije nego
mi ih duman ostrie, eeeeh! Preboljeti ih ne mogu.
- Dobro je to, kad je iva glava ostala. Pa jesi li itavo ovo vrijeme
leao u karanteni?
- Nisam zbog bolesti. Nego me stid bilo bez brkova izlaziti. K'o velim,
moe me kakav poznanik ovakva vidjeti, pa bih propao u crnu zemlju.
I unue mi je bilo neto slabo, pa sam se najvie savija oko njega.
- Pa kako je sad?
- Fala dragom Bogu, prizdravilo je. Ko, moj brate, nema se mlijeka, pa
oslabilo dijete od godinu i po na samoj kukuruzi i orbi od repe! A
ovog ti belaja nisam ni ja nikad okusio, nego evi bi mi sueno pod
starost.
- Dobra je repa upade u razgovor kriomar. Da ti zna, to moe
biti od nje pita, sve da prste odgrize. Isjecaj je sitno, pa podosta
masla...
- I bukova ti lida s maslom, pa se moe. A ono, to mi dobivamo, i ne
via masla. Pas da Bog oprosti, i smrdi. Ni na to nije nalinije nego
na spirine. Ali opet, Bogu hvala, kad ima i to.
- Otkud si ti, prijatelju? pita Bedira jedan zanatlija, kojemu ne ide
posao, pa vedi dio dana provodi u kafani i badava se grije.
- Od Hercegovine.
- Eto doeka slavodobitno Selim beg. Na moju duu sam odmah
pomislio, da je Hercegovac. Kad ne bi bilo vlaha, od Hercegovaca
bismo ih pravili.

- Ama zar tako, pasji sine? skoi Bedir na noge, da se bije, ali drugi
doekae i sprijeie ga, dajudi mu kradom znakove, da Selim beg nije
pri svojoj pameti, da je domuz, pa moe za as nastati krvoprolide.
- Deder ti nama priaj, kako si ti glavu spasio i je li ko tvoj poginuo od
etnika?
- Da su, Bog do, oni spasili glave, a da je mene crna zemlja progutala,
ali ta de. Ne smije se u silu Boga govoriti.
- Kad je u vas zapoela ova nesreda?
- Lani. Odmah nakon Vidova-dne. U mome selu ima deset naih kuda,
a preko etrdeset vlakih. Ali, eto, ivilo se onako na silu komijski.
Oni nama doi na Bajram, mi njima o Boidu, i vie nikakva
prijateljevanja, ko kad nam nisu nikad ni bili prijatelji. Triput su nas
robili i palili, das mo se morali od temelja kuditi. Ovo ti priam, to
sam ja zapamtio, a tako je bilo, ima vie od sto godina.
- Nae se selo zove Dabar, a od starina je, to se pamti, bilo samo
nae. Nije bilo u njemu vlakog uha ni hizmeta. Ama, kako su nam
stariji nai kazivali, ima otada preko stotinu, dvadeset li godina,
zavlada mubaredija i pomorila, to no rije i staro i mlado. Da vam ne
duljim, spalo nae selo na tri kude. Ali da je srede, dao bi Bog, pa bi se
narodilo naroda i opet bilo kao i prije, da na Bajram nije sav svijet
mogao stati u damiju, nego ga je via pola bila u damijskoj avliji.
Nego, po nesredi, skoro je sva zemlja bila u selu nekog bega iz Stoca, i
on pozove iz Crne Gore nekakve seljake, da mu oni rade na zemlji.
Naseli ih meu nas, da mu ne bi ostala neko vrijeme pusta zemlja,
dao Bog, pa ne bilo ni njih ni begova, jer nam je svako zlo od njih, ima
dvjesta godina.
- Pazi se, ta govori, poturice nijedna nahorozio se Selim beg,
spreman da se bije, ali opet skoie ljudi, koje je okupilo Bedirovo
kazivanje, da ne doe do guve. Dok se sve stia, zapoe opet
uliman:
- uo moj dedo, da hode beg da naseli vlahe meu nas, pa iao u
Stolac moliti ga, da se okani te dorotinje, da nede spasti na prosjaki
tap, ako mu se neko vrijeme njive zaledine, a kad se narodi svijeta,
5

otimat de se ko de zemlju obraivati. Ali daj ti mahnitu dogovori! On

uinio, to je naumio, i naselio deset kuda, ali sve nekakvih drzmana,
pa se raskotie ko ivina. Bog je dao, pa smo se i mi namnoili, ali se
dumani odmetnue od sultana na tri godine pred vabin dolazak, a
kako bijasmo malina prema njima i vlahovluk opkolio sa svih strana,
morasmo bjeati u Stolac. Ja sam tada bio kao kao ono moje unue
sada. U naramku su me nosili.
Na svoje ognjite smo se vratili, istom ka je Austrija dola, a zatekli
smo samo gole zaaale zidove i zemlju, koju nam nisu mogli
opljakati, osim to su tri godine rod s nje dizali.
Tako isto smo opljakani i popaljeni odmah iza rata po prevratu. Bilo
je neto i ljudskih rtava, ali nam je i tada sve ivo opljakano. Nai su
nam vlasi kasnije kazivali, kad smo se vrnuli iz Stoca, da su to sve bili
Crnogorci i da su, oja, i njih pljakali i goveda im dizali, ali nije to bilo
istina. Oni su goveda klali i suili u pastrmu, a koe svojih volova smo
poznavali u stolakih trgovaca, kojima su ih nai domadi dumani
prodavali. Nego, daj ih ti kome tui, kad je otila pravda s Austrijom
zajedno.
Za ovo minulih dvadesetak godina bili smo se dobro davranisali. Jesu
bili porezi, jest bilo i drugog kojeega, ali ako je njihov mladid sluio
godinu vojske, nisu moga silili da slui tri, a nisu mogli ni na moj
dunum zemlje udariti viu izradu nego to je Jovo ja Risto pladao. A
Bog je dao, pa smo se namnoili, da nas je opet bila petkom i na
Bajram puna damija. Kad nasta ovaj rat, ue nekakav domuzluk u
njih, pa nemaju iva mira, ako ne vrijeaju i ne izazivaju. Ne moe im
ovjek nita, kad ih je onoliko. Pa s brojem bi nekako ovjek i izaao
nakraj, ali ta de, brate, ije carstvo onoga serbestvo. Kad je car
njihove vjere, odmah je i njihovo gospodstvo u carevini.
Tako to potraja, dok i nau mlaariju ne digoe u vojsku. to god se
nae mladei moglo pukom zametnuti, digoe u rat, a njihovih pola
osta kod kude. Za udo to meni! Kako de to biti, da njihov vladar vie
vjeruje naoj mladei, da de ga bolje uvati, nego njihovoj. Sredom
sve bi ukratko, i od naih se samo jedno mome ne vrati kudi. To mi
bijae najmlai bratid! Ali, ko de ko Bog, kasnije saznadoh da je
6

zarobljen u Albaniji i sprva kraja jeseni doe iz ropstva, ali ne kudi na

oevinu, nego u kuruntinu, kao i ja, ko muhadir.
Proastog ljeta, kako vam poeh priati, na dan dva ispred Vidovadne, doe mi sin Vejsil iz Stoca. Izdaleka ga poznah, i nije da ide, nego
kao da je ko poda nj krila podmetnuo. Jedva ekam da saznam, ta je
to bilo, pa tako leti. Doe kudi, a sav cvate od nekakve dragosti.
- ta je, sine, hajrola! velim mu ja.
- Dobro, babo, ako Bog da veli mi on. Jo malo, pa de nestati i
sjemena od vlaha.
- uti, ne govori, jadnie! kaem ja. Vidi, ta ih je ovdje oko nas.
- Nisu oni oko nas, nego meu nama, babo.
- Ama, pusti ti tu pamet! Njih je taman etiri puta vie, pa, ne daj
Boe, da im zlo na um pane. Nego kazuj, ta ima u Stocu.
- Dobro, babo! ta je sinod omrklo vlakog uha u Stocu, nije ga ni pola
osvanulo, a i danas ih love, pa s njima nekud, kako vele, na prisilni
rad.
- Ajak, nije mi to nikako drago.
- A to? Ti ih nisi nikad mogao ni oima zgledati!
- Ne mogu ni sad. I kad bi se kojim udom mogli oni smanjiti koliko
zrnje od prosa, nasuo bi pune epove, pa s njima zajedno s duprije u
Bregavu, da nikad vie ne izaemo. Ali ovako...
- A ta ovako? kae mi Vejsil.
- Mnoina je njih, a nas aka. Ne daj Boe, da im na um pane, da se na
nama svete! Nego, de ti meni reci ko to njih kupi.
- Ne znam, koji su. Neki Stoani kau, da su od Bekija i Imotskog.
- A, aah! Odhuknuh ja. Djeco, spremajte se, da idemo odmah u
Stolac.
Sve se uskomea. Sve se udi i u udu pita: "ta je? Zato ba u
Stolac?" Jedna nevjesta veli: "Nisam krave pomuzla." Druga nevjesta
zaplaka: "Nije mi se dijete iz drva vratilo". A Vejsil okrenu poput
mene: "Ama ta ti je babo, dragoga ti Boga? ta uzalud uzbuni svu
7

kudu? Sjedite, djeco, gdje i sjedite, i neka svak radi svoj posao." Moja
sijeda dodade: "Ko bi mogao tako brzo sakupiti sve blago i sve
namiriti pa potjerati, a zar opet ostaviti dumanima da popljakaju,
pa da se mi pod starost kudimo. Ne ostavih, vala, kudnjega praga, pa
makar me na njemu sasjekli na komade."
Nemadoh ni ja kud, nego popustih kudnoj eljadi i ostadoh. Do pred
mrak prooh selom i pozvah nae na razgovor, a gdje god kojeg
njihova sretnem, prvi mi se javlja i nekako ponizno pozdravlja. Nikako
mi nije drago. Odmah vidim, da spremaju neku prevaru.
Pred veer se okupili svi odrasli nai i Vejsil im kaza, to je uo i vidio
u Stocu. Mladei ko mladei drago tue zlo, a stariji ute i misle. Svi
oni jednako misle ko i ja: im se sutra razdani, potovariti na konje sve
pokretno, potjerati stoku, pa u Stolac. Nita se nije sa ivotom
iznijelo. Mladi ne daju ni progovoriti. Oni bi htjeli, im mrak na
zemlju, da zau od kude do kude i pokupe sve njihovo mukinje pa s
njim na prisilni rad, i pri tom namiguju jedan na drugoga.
Uzalud im mi stariji govorimo: "Okanite se tog posla. Ne moete vi
goloruki s njima na kraj izadi. U njih ima oruja i vie nego im treba, a
u nas u cijelom selu ni jedne puke, ama ni lovake." Daj ti ludu
dogovori! Ne sluaju. Tek u neka doba pue puka uvrh sela. Svi se
oni zgledae. "Eh, djeco, jesam li vam govorio! Ima u njih oruja, a ta
demo mi? Ali, ne prepadajte se! Svak svojoj kudi, ama kradom, da se
ne vidi, da smo se sastajali, pa s mrakom pod krov, a stoku i sitnu i
krupnu u tor. Kad nemamo puaka, a mi unesimo kolja i sjekire u
kudu, pa da niko nije iz kude, dok sunce ne obasja. A sutra, drugi dan
druga pamet, pa demo vidjeti ta nam je raditi.
Razioe se oni iz moje kude, a ja jo jednom zaoh po selu. Ne da mi
mira ona puka. Ne kazujem vam, ja sam od svega vatrenog oruja
imao jednu bombu. udna je stvar, kako sam doao do nje, ali du vam
uzgred i to spomenuti. Idem ja jednom iz Stoca, put Dabra, a jednako
ujem nekakav prasak i jeku u kru. to dalje od Stoca, oni pucnjevi
sve jai i jasniji. Kad na jednom mjestu vidim oficira i desetak vojnika
za nekakvim suhozidom, pa bacaju neto crno kolik aka preko zida i
bre-bolje se prilegute, dok ono meu kamenjem, da sve okolo leti.
8

Neto im onaj oficir tumai, pa uzme ono i zafrljaci, a domalo pucanj

ko nebesko vrijeme. Ja se jo vie pribliim, a jedan vojnik uzeo ono u
ruku, pa drde kao jasikin list. Svi mu se drugi vojnici smiju, a onaj im
starjeina zovnu mene: "Hoder ida". Doem ja, a on mi kae, da je
ono bomba, i pokaza mi, kako se odvrne, kako se njome kucne i broji
do nekoliko, a onda baci. Pita me, bili je ja smio baciti. "Bih", velim
mu ja, "samo da vidim kako ti to radi". Uze on jednu iz sanduka, pa
mi sve lijepo pokaza i baci je. Malo postaja, pa pue ko i sami grom.
Uzeh ja onda drugu, pa isto ko i on. Pue, ne treba ti priati, a
kamenje se kida i drobi, kao da je eder. "E jesi li vidio dukelo jedna",
vie on onom vojniku "kako ovaj stari smije, a ti ne smije!" Posjedim
ja tu s njima neko vriijeme, bacim jo nekolike bombe, jer su ih morali
sve potroiti, kako mi ree onaj oficir, i kad su oni poli put Stoca, i ja
se spremim da du kudi. Opazim, da su zaboravili jednu bombu, pa kad
oni odoe, ja je uzeh i odnesoh kudi. Eto, sad je ta bomba bila jedino
vatreno oruje meu nama.
U selu susretnem Jovu Galanosa. Pozdravimo se, a on otpoe
razgovor. uo je, veli, to se sa njihovima u Stocu dogodilo, ali da on
zna, da u tom nedjelu nije niko na bio. To, veli on, neko hode da
pomuti izmeu njih i nas dobre komijske odnose, to smo na
izborima bili zajedno, ali, varaju se. Mi demo uvijek u slozi ivjeti, a
zaboravili smo ved, to su nam se stari zbog neznanja klali i gloili. Na
moju duu, ljudi, uini mi se, da govori istinu, a kad jo ree, ako
hodemo, da nam on poalje svoje dijete u beici da nam u kudi nodi,
kao jamstvo da nam se od njih nede nita desiti, ja mu sasvim
povjerovah i zahvalih mu, pa nekako olakan dooh kudi.
Veerali smo, ta je Bog dao a maja priredila, pa po jaciji poosmo na
poinak. Tiina je bila i vruina, ali ja sam rekao, da se ne otvaraju
prozori. Bili smo u prvom snu, kad svukud u selu zaprati puka, kao
da baci so na vatru. Nasta pometnja, piska djece, pla starica,
goveda poee rikati, kad ih dumani poee drijeiti iz torova, konji
ru, ovce bleje. Samo se nigdje paad ne uju. Sigurno su ih, mislim
ja u sebi, potrovali odmah sprva veeri, da ne odaju njihov hod.

Ja sam uzeo bombu pa se sav tresem, ali, kunem vam se Bogom

velikim, nije to bio strah, nego alost to nisu svi na okupu, pa da ih
to vie njome pomlavim. Jedan prasak u prozor i staklo se zdrobi u
hiljadu komada. Nevjeste dre djecu u naramcima, a druga im se
prihvatila za dimije. Vejsil uzeo sjekiru, a Mehmed kolac, dok mi kdi
Ajka, djevojka od osamnaest godina, prihvatila za saksiju, pa u nju
natrpala luga s ognjita.
Ni za kog se nisam bojao koliko za nju. Umrijeti je nita, samo, Boe, s
dinom i s imanom, kad nam vakti-sahat doe. Ali za Ajku sam se
bojao, ne daj Boe, da joj vlasi na obraz ne udare. Jer, brado moja,
nije to je moje dijete, nego to je to Bog dao, bila je zdrava i strojna,
a u licu ko upis. ta duman zna, to je obraz, to ponos, pa de
najradije udariti na obraz djevojci ili nevjesti. Sve sam iskao od Boga,
ako nam se ne smiluje da se mognemo spasiti, da mi ensku eljad
uzme Sebi, da ne dadne vlasima, da se na njima svete.
Prsnue vrata od kude, a upade s pukom Risto Sikimid. Doeka
Mehmed da de ga kocem po glavi, ali ludo mome zamahnulo jako, a
nisko ie, pa kolac zape, a Risto iz puke pa ga sastavi sa zemljom.
Vejsil odmah kleknu na koljeno, pa zamahnu sjekirom, udari Ristu po
prsima, a on se sloi padnuvi po puci. Zaas nahrupie druga dvojica
s pukama, a Ajka ih sasu lugom i potee jednom puku iz ruku. Ali
dumanin se jak desio, pa je ne puda, nego dohvati i nju za ruke, pa
potee, da je iz kude izvue.
Za itavo ovo vrijeme djeca vrite, a vlasi jednako ulijedu u kudu, neko
s pukom, neko s noem, i kako koji ulijede, onako mlatara i plaa
biva sve manje, a mrtvaki hropot napunja kudu. Da se nije Vejsil
otimao da ispod mrtva Riste izvue puku, nego da se branio samo
sjekirom, mi bismo ih nadbili, pa bismo poslije s njih mrtvih skidali
puke i fieke, ali sueno zar tako. Na svoje oi vidjeh, kako ga Jovo
Galanos ubi iz puke. Ba onaj isti Galanos, to meni pred akam ree,
da se ne trebamo bojati, da smo komije, da nam je zajedniko i
dobro i zlo. Oprostio bih mu i krv Vejsilovu, ali on se obazrije pa
dohvati Ajku za ruku, a onaj drugi, ni sad ne znam ko je, vukao ju je za
drugu ruku iz kude.
10

Sijedoj su mi glavu raskolili upravo na kudnom pragu, taman onako,

kako je pred vee rekla, a nevjeste su ubijene leale pritisnuvi poda
se sitnu djecu, iz kojih je jo hropot dopirao.
I nije, brado moja, vjerujte mi na rije, nije to u mene bio strah, da
sam se ja bojao izadi iz kuta u kudi, pa golim akama prihvatiti kojeg
od mladida i prstima mu grkljan izvaditi. Jok! Nisam bio ni smeten.
Sve sam ja ovo svojim oima gledao i znao, da je ovo ovakvo Boija
odredba, a neko je nju zaradio, nego je mene u svemo prijeilo neto,
da ludo ne istrim, ako ikako mognem, a bio sam zadovoljan, kad sam
vidio, da mi nevjeste izdahnue, a da se vlasi na njima ne izdovoljie.
I sad kad vidjeh, da Ajku povedoe iz kude, osjetih da je doao moj
as. U kudi vie nije bio niko iv, kako mi se inilo, osim ja. Ajka je na
dvoritu vriskala, da se je selom prolamalo, a tuni babo joj je bio u
mislima.
Izvukoh se iz svog zaklona i povirih na dvorite. Stog sijena je gorio
kao baklja. Ajku su teglili za ruke Galanos i jo neki dumanin.
- Babo moj, jadna sam ti i kukavna derala se Ajka, da mi se srce
paralo. Zar mi ba ne moe pomodi?
Vidio sam, da je ne mogu oteti. Da je i jedan bio, teko bi ilo, jer je
bio mlad, a u mene snaga na izmaku, a dvojica i to kakvih drzmana.
- Evo me dijete moje viknem ja i odvrnem onaj zaklopac na bombi.
- Halali babi svome!
Okrenue se dumani, a Galanos ispusti Ajkinu ruku, pa prihvati
puku. Kucnuh ja bombom o kamen, pridrah je as-dva u ruci i bacih
meu njih. Kud de sreda, pa sve troje raznese.
Sva kafana se pretvorila u uho i sluala kazivanje Bedira ilimana, a
kad je zastao, svi su s mukom odahnuli.
- Zato, po Bogu brate, ubi svoje dijete? - pita ga kafanski susjed.
- Za obraz!
Kafanski ljudi, koje esto ivot sili da i vie puta na dan puste da im
neko prljavom nogom stane na obraz, teko shvataju starog Bedira,
11

koji s ponosom pria o smrti svog djeteta, koje je ubio svojom rukom,
da se dumani ne naslauju ponizujudi ga.
- Jah, brado moja, sve za obraz, a obraz ni za to na svijetu.
- Pa, osta li ti iko iv?
- Mislio sam najprije da je sve izginulo. Uniao sam u kudu, da se
obuem, jer sam bio u gadama i u koulji, pa kako sam se oblaio,
ujem, neto cvili. Pribliim se mrtvacima, a kuda je bila puna moje
mrtve djece i dumana, kad ono najmanje Vejsilovo dijete plae,
jadno, pritisla ga mrtva mati, pa sve potamnilo. Izvuem ga, a na
njemu rana, ali sredom nije golema. Spremim i sebe i, kako sam umio,
dijete, pa s Boijim imenom preko kudnog praga, ispod krova, koji
sam itav jedan vijek utvrivao, a sad je eto jedna grobnica.
- Jah, za itavu porodicu uzdahnu Hadi Mehmed efendija.
- Aa. Nije za itavu porodicu, ne daj Boe. A zar sam ja mrtav, ili sam
iv? A ta je s onim mojim unuetom?
- Pa, zar ti misli ikada kudi?
- Ako Bog da, prvom zgodom. im se ovo malo smiri, a zemlja se
oisti od dumana, treba opet zapregnuti rukave, pa zemlju raditi, a
kudu kuditi. Jo ja nisam svoje svrio. Treba ono unueta na noge
podidi, a ja se jo ne odriem nade, da du imati od srca poroda.
- Pa, ovjee, sedamdeset ti je godina.
- Jedna manje, ali to nita ne smeta. Nije meni do mladenake
obijesti, nego do krova, jer pod onim krovom se na hiljade hiljada
spomenuo Allah, pa zar da sad vlah ondje uz ono ognjite sramoti
moje stare, koji su ga sve do mene znali uvati. A damija u selu! Bog
zna, ta su pogani od nje uradili, ali demo je mi opet oistiti i u njoj se
kupiti, da Mu apdemo svoje molbe, da mu iskaemo svoja nadanja,
da na nas obrati Svoj pogled, da opet doemo u stanje da je
napunimo od mihraba do vrata, da napunimo hajat i dvorite, pa i
itavo selo, sve, sve.

12