AMIL SIJARI HRT

U Peteri ima selo Dolii. Oko njega sa istone i june strane povijaju se breuljci, a tamo na
sjever i zapad pukla, kao dlan, ravna polja, kojima, reklo bi se, kraja nema. Nekada je u
Doliima, zbog tih ravnih i irokih polja, bio uven lov sokolovima i hrtovima; jer sokolovi
brzo i pravo lete, a tu su imali kuda da polete, a hrtovi brzo i pravo tre, i tu su imali kuda da
potre i nita im, to nebom leti i zemljom gazi, a lovi se, nije moglo umai.
Lov sokolovima poeo je da iezava jo davno, i tih ptica lovica bivalo je sve manje dok ih
najzad nije sasvim nestalo, i o njima ostale samo prie.
Hrtovi su jo dugo ostali, ali je i njih bivalo sve manje, i najzad im se broj sveo na dva, tri.
Jednog od ta dva ili tri poklonio je Elmaz Dolianin svome zetu u Bihor aranu Lipovcu;
neka mu od njega, uz kerku, ode i hrt.
Doveli su ga deset dana poslije nevjeste, i svijet, koji je prije dolazio da vidi nevjestu, sada je
dolazio da vidi i hrta.
U Bihoru nije bilo hrtova, a ako je koji i bio, nije lovio, jer Bihor je kraj gorovit i lomovit i
nije za hrtove. Stoga svijet u selu iz koga je bio aran Lipovac gotovo nije ni znao ta je hrt,
sem toliko da je pas ali drukiji od obinih pasa, jer drugi mu je soj i rod i drugo mu je ime.
Gledali su ga i nijesu umjeli nita da kau, do da je to ono to prije nijesu vidjeli da je hrt.
Stajao je na svojim tankim nogama, a tanak i sav, tako da je liio na iv, zategnut luk, koji se
nema kuda odapeti, jer je svud tijesno. Neto carsko, to mogu da imaju samo dobri konji,
lavovi i hrtovi, imao je u svome dranju, ali i neto to imaju nevjeste kad se tek dovedu.
iroka polja i beskrajne daljine bili su i sada u njegovima oima, i za njima tuga, jer je to
ostalo u Doliima. Da je govorio, rekao bi: Nijesam vie onaj koji lovi, nego ulovljeni. I inio
je ono to je dato i hrtovima: pustio bi suzu; kao to i hoe to biti sa strancem kad se nae u
tuini.
I, kao da mu noge nijesu vie ni trebale, kad se nema kuda potrati. A isto tako ni oi, kad
nemaju kuda pogledati. Plaio se brda i uma oko sebe, koje su mu zatvarale vidik, i gotovo
mu nalegle na ape. Daleke take na zemlji, koje od svega to na etiri noge hodi hrtovi
najbolje vide, iezle su, i sa njima nestao itav dio svijeta: zemlje, i neba.
Dizao je jednu od prednjih nogu, previjao je u koljenu kao da je slomljena, i dugo tako stajao
na tri kako ne stoji nita drugo, do hrtovi. Nikakva promjena u dranju tijela ne bi tada
nastala: ne bi klecnuo, ne bi posrnuo, ne bi niim mrdnuo, sem to bi se uinilo da lebdi, i da
nema pod sobom oslonca. Izgledalo je da on svoje teine i nema, i da nita u sebi nema to
zemlji vue, a ni nebu, nego da je samo jedna opruga to se odapinje u daljine, u ravnine, ka
cilju

Bio je bijel. Dlake kratke toliko da se inilo da je go. I po tome je po golotinji, od svega to
se vratima i vratnicama pred kuom njegova gospodara zatvaralo, on jedini bio kao kakav ljuti
siromah: bez gunja, bez runa, bez koeti. I sve im se pokrivao, i to samo dio svoje glave, bile
su njegove duge i tanke ui, gotovo providne, oborene dolje; dizao ih je samo kad tri, i to ne
uvis, nego du vrata, i tada se inilo da uiju i nema. A ono to se najvie, kod tog golog
stvorenja isticalo, bile su oi; bile su mu crne, i iznad njih, zaudo, crne obrve, iako je sav bio
bijel. Tim crnim, krupnim, i ponekad kao staklo sjajnim oima gledao je mudro kao kakav
starac. Nijesu to bile gladne psee oi stvorene da itu; bile su stvorene da gledaju, a na
svijetu se ima ta gledati. Stoga se kad une na svoje stranje noge a na prednje visoko se
osloni, inilo da je na nekakvom svom prijestolu, sa kojeg upravo svojim gledanjem, ne ite
nego daje. Lea su mu tada jedna kosa ravan, koja odozdo, od repa i zemlje, ide gore prema
glavi sve vie i vie, kao da bi ka nebu, ka kojem, a najvie nou, i inae idu oi hrtova Ako
se ta linija njegovih lea dotakne, ona e zadrhtati kao kakva napeta ica, i neto to vie nije
dodir, nego zvuk i glas, odzvonie kroz cijelo njegovo tijelo, kao kakva svirka i ne od mesa
i kostiju, jer toga je u njemu bilo malo, nego od nekakvih tankih i zvunih ica bio je sainjen,
i zbog toga i tanak, i lak, i zvuan.
Sporo se navikavao na eljad u kui arana Lipovca; bio je u njoj tuin koji je, ma koliko
mu se govorilo, bio nepovjerljiv. Bilo mu je dovoljno to poznaje jednu glavu enu
aranovu, uz koju bi se, kao sve svoj uz svoga, prikrpio da se spasava. Legao bi pred nju,
ispruio prednje noge, poloio po njima glavu i gledao je kao da kae: Mi smo svoji
Prvi kome se pribliio bio je aran. A najvie jednog zgodnog dana za lov, kad ga je aran u
rano jutro, prije nego to je sunce pokupilo sa trave rosu, izveo u lov. Svaka dlaka na njemu
zasijala je, u oima se razgorjele vatre, a noge, od nestrpljenja pred lov, lomile se.
Pustio ga je kao to se obino i putaju lovaki psi, podno gore, a on e ekati na vrh gore,
kud zvjerka, gonjena, obino bjei.
Hajkai su hajkali. I bio je trenutak takav: da bi se svi drugi lovaki psi, uz toliku viku i halak,
kao unkovi zaboli u gustu umu i zakivali. Ali on nije umio u umu; nijesu to bila ravna
polja, nijesu pucale beskrajne irine, ni one prave linije pred njim, kad se sva snaga koju hrt
ima, predaje nogama, a noge cilju to to su vikali i halakali nije ga na lov namamljivalo, jer
na tako neto nije nau io jer lovio je bez vike, i sam i utke, i to je inio liilo mu je na
dvoboj, u kojem se pobjeuje nogama.
Stajao je pred umom kao pliva pred vodom u koju se ne usuuje da zapliva, jer je ne
poznaje. Htjele su mu noge nekud, ali je pred njima bilo sve strmeno i puno ume, pa tijesno
kao u kavezu, u kojem se ne moe dalje od ice. Treptao je to ne moe nikud, drhtao je, i
svoju tanku glavu iz nemoi, dizao nebu kao jedinom prostoru kud bi se moglo; kad bi se
moglo
Ne zae u umu.

Izvodili su ga kasnije na ravnije strane i sa manje ume, gdje bi pomalo trao ali samo do
nekakvog grmena, do nekakvog stabla, koje nije nenaviknut na smetnje pred svojim
nogama, umio da zaobie, a u brzini nije ni mogao, i u njih udarao pravo glavom: u kamen, u
panj, u stablo, ranjavajui se.
Vraali su ga kui krvava.
Poslije toga izvoenja u lov, od kojeg je vidio da nema nita, njegov gospodar je digao ruke
od njega, i prepustio ga sudbini ostalih pasa: nek mu se daje hrana koja i njima, i nek se vee
za kolac; kad je za to, a nije za lov.
Za kolac ga nije dala ena aranova, rekla je: To nije pas torni pa da tor uva, on je neto
drugo, on je hrt.
Hodio je oko kue i oko staja, birao mjesto gdje e lei, i sve vie postajao obino pseto ni
torno, ni lovno, pa beskorisno; do to bi se djeca, od svih pasa, jedino sa njim poigrala.
Odbaen on se bio prikrpio za djecu, za jedino drutvo koje ga prima, i gdje bi se ona igrala
tu bi bio i on. unuo bi na travu, na koji korak od njih, i sve to bi ona radila pratio svojim
pogledima i pokretima kao da se i sam sa njima igra: njihove igre, i na njihov nain. Neto od
one svoje igre kad je bio tene, i kasnije mladi hrt, vidio je sada u toj djejoj zabavi, i
ponovo postajao ono to ne moe postati: mladim hrtom, malim tenetom Dozvoljavao je
da ga u igri opkorae, jer je to od druga, ili ga ak i nogom unu, jer i to je od druga i to je
zaboravljao, kao to i biva u druini
Dolazile su i prolazile godine, i on bivao sve stariji. Nije vie bio ni bijel, kao onda kad su ga
doveli, ni go onako; izrasla mu je neka ukasta dlaka koja nikako nije bila ukras na
njegovom jo i sada gipkom tijelu, nego ru- noa. Zabole bi mu se u tu dlaku slamke i travke,
neto to moe da se desi psima, ali ne i hrtovima, i to ga je inilo jo runijim. I najvie zbog
te dlake i slamki u njoj, a jo i vie zbog hoda njegovog jer hodio je tromo, i gledanja
njegovog jer gledao je tuno, on je postajao neto sasvim drugo od onoga to je nekad bio
kad je jedan mlai, bijeli hrt bio. I samo nou, kad iz svog legla digne glavu prema nebu i
mjesecu, bivao je ponovo ono to vie nije: mladi hrt, i sav hrt kao to je gore mlad mjesec, i
samo mjesec tada nije vidio brda oko sebe, ni ume oko sebe, ni na sebi onu utu dlaku, ni
kako ga djeca u uzicu veu i uzjahuju vidio je nebeske irine, i u njima, kao nekad u irokim
doliskim poljima, lovio Linija od njegovih oiju ka mjesecu bila je prava, i on neometan
umama i brdima, trao oima ka mjesecu, i htio da potri i nogama. Bio je to a u noi, jo
jedan od onih dvoboja kad je nekad lovio u poljima, u kojima on nikad nije bjeao, nego
tjerao i hvatao i htio i sada da uhvati, jo jednom Jo onog gore Na ravnoj istini. Pred
okom. Pred nogom. Na nebu Bivala bi tada tiina svuda. I tama nona na zemlji pa zemlje
kao da i nema, do gore neba, na kojem su on i mjesec jedini i malo pa e ostati samo jedan:
hrt ili mjesec
Niko nije mogao da prati tu borbu, jer ona je, iako na svijetlu prostoru, na nebeskom, na koji
se kao na pozornicu, gleda sa zemlje i iz tame, bila nevidljiva; kao to i jest sve nevidljivo
to je samo jedan san, ili snu slino Kad bi mjesec naveo ka gori, za koju e da zae hrt

bi, videi da gubi borbu, prvi put pustio iz sebe glas pobijeenog, negdje u noi, iz tame, iz
nekakvog slamita. Bio bi to glas kakav puta ulovljena, od rana krvava zvijer, a ne glas hrta.
Niko ga tada ne bi uo jer niko nije ni lovio, i no bi, i nebo bi, i mjesec bi tekli dalje
svako svojim putem, ne znajui i ne marei za jednog hrta u jednom slami tu.
Zalazei, malo po malo, mjesec se najzad pretvarao u zvijezdu nad gorom, od koje je u oi
hrtove, ila tanka zraka, slina strelici, koju kao posljednju, i smrtnu, pobjednik baca na
pobijeenog Tada bi se, na kraju, i prekinula veza izmeu gore velikog neba i dolje malog
slamita na gumnu, u kojem je leao jedan hrt. Oborio bi kad se in zavri, glavu na svoje
ape, skupio se, i bio opet sam, i opet star, i kao da vie nije ni bio hrt. Djeja uzica oko vrata i
sama bi mu to govorila: Nijesi vie
Nastajale su, i dugo trajale, studene zime. Za pse torne aran je nainio male kolibice,
slamom ih gore pokrio, a dolje pozder prostro. Lajali su iz tih svojih kuica kao da ih brane
potvrujui: da pas ne laje sela radi, nego sebe radi. Da je i imao takvu kuicu, hrt ne bi lajao
jer nije mu u soju da se laveom brani; to neka ine oni prosti
Bio je beskunik; on jedini od svega to je njegov domain imao. Zavlaio se pod niske strehe
ili savijao uz kuni prag tu gdje, ako ne toplota od ognjita s druge strane praga, a ono dim
dolazi. Ispred nogu eljadi, kad prag prekorauju, sklanjao se, ili ve olijenio i obnemario,
putao da ga preskau, i cvilio kad ga naepe. Izazivao je saaljenje u eljadima kad zacvili,
tako kao da su naepila starca, i za utjehu, putala ga da ue u kuu kod ognjita. Bilo je to
spasenje za njega premrzlog, kad prag prekorai. Prikupio bi se uz ugarke tu gdje je bilo
uvijek pepela, pa mu i meko i toplo. Glavu bi poloio na ape, primurio, i grijao se; a to je
bilo upravo ono to mu je, sad dobro staru, i trebalo
Ostajao je tu sve do onog trenutka kad ene stanu da peku hljebove; kad uzmu da oko ognjita
razgru ar i po njemu polau crepulje. Budile su ga tada tim svojim crepuljama iz sna, i
tjerale od ognjita da im ne smeta a on se, kao to to ini svaki beskunik kad se negdje
privije, opirao i ostajao na svome pepelu sve dok na njega ne bi digle ugarke. Bio je u toj
borbi sa enama za svoj leaj, sav osmuen ugarcima, tako da mu je, nekad vitko i gipko
tijelo, a sada tromo i pogrbljeno, bilo iarano crnim prugama, i koliko je dobio ugaraka, toliko
je nosio i pruga.
Doe od toga leanja uz ognjite, garav od dima, siv od pepela i osmuen od ugaraka, i liio
je na ivu, na nedogorjelu paljevinu
Bio je tada i takav moda jo jedini ostatak ostataka nekada uvenih doliskih hrtova i
njihov kraj Onakav kaokod starih ardaka, koji podsjeaju to su nekad bili pa vie nijesu,
i ekaju samo jo jedan vjetar, onaj posljednji.
Bio se skupio pred pragom, tu gdje ga vjetrovi nijesu dohvatili, ali ga je, na vedroj zimskoj
noi punoj zvijezda stezao mraz. Bila je no sva sjajna: dolje na zemlji debeo smrznut snijeg,
a po njemu mjeseina, pa se nebo i zemlja, stopili u beskrajnu mlijenu bjelinu, kroz koju,
sam i velik, plovi mjesec. Gledao ga je odozdo ispred praga, usamljen na zemlji kao i on na

nebu, i jo jednom, kroz bjeline i ravnine nebeske, lovio ga jedna tanka staza, od njega
malog pred kunim pragom do velikog mjeseca na velikom nebu, ila je pravo, i on na toj
stazi, a ka mjesecu, bio je opet mladi hrt u lovu, i sve blii svome cilju
Niko nije mogao vidjeti taj lov a da je mogao, vidio bi u oima hrtovim ulovljen mjesec, i
njega, bijelog od mjeseine kao kad je nekad bio mladi hrt mrtvog.
Ostalo je i dalje gore nad njim veliko nebo, nadneseno nad male stvari na zemlji Sjale su po
njemu zvijezde. I mjesec.
I no je tekla