Alfred de Vigny: Smrt vuka

SMRT VUKA
I. poema je kraa (od epa) epska knjievna vrsta

Sve oblak za oblakom crven mjesec krije, opis prirode, crvena boja mjeseca (krv) slutnja zla
ko iz poara dim kad bjeei se vije,
a svud su crne ume ak u nedogled. crna boja
Nas lovaca je ute vlanom travom red pripovjedako mi (nas)
ledinom stupo s vrijesom, s bujnim dbunovima.
Kad, ispod jela, tu ih ko u Landu ima,
trag aporaka vujih golem opazismo, vuji tragovi - zaplet
na koje skitalice uprav hajkali smo.

Zaustavivi dah smo malko osluali.-

A iz ume, sa polja, mada bjesmo stali,
nijedan da bi uo daak se il glas;
na obzorju je samo zvrjo vjetrokaz; tiina
jer vjetar u visini samo puhao je,
i samotne tek kule nogom dohvatio je,
dok hrastovi dolje, k stijenama nagnuti
ko spavali da svi su na ruke sagnuti.

Tiina, dakle, kadno stariji od sviju

istraujui lovac trag taj, prignu iju,
pijesak zirnu, legav, i za kratak tren,
on, koji u tom nikad ne bje prevaren,
sve apu nam kaza da su trazi svjei dramska napetost
to aporaka jake zvjeradi, to bjei:
da prooe dva vuka s dvoje vuadi.

Svi noeve smo zato svoje trgnuli,

i, kriju puke svoje svaki svjetlucanje,
koraamo polako, uklanjaju granje.
Tri zastae mi druga, i dok htjedoh ja
pa znam to bi, ve spazih arka oka dva,
a poslije gdje pleu etir laka tijela
u gutari, gdje sja se mjeseina bijela,
ko svaki dan to paad, skau i tekui,
svog pozdravlja gospodara kad se vrati kui.
Ba isti im je oblik, isto raduju se, usporedba zvjerskih vukova s domaim patkama
tek vuja djeca ova nita ne uju se, djeja nevinost
jer znadu nedaleko da im duman klet duman klet metafora za ovjeka
u domu svome bdije i da mogu mrijet.

Dok otac stajao je, dalje vuica je vuja obitelj vuk otac, vuja djeca usporedba s ovjekom
drijemala ko ona od mramora ta je,
to Rimljanima sveta bje, jer samo njoj
Romul i Rem ivot dugovahu svoj. legenda o osnutku Rima
Vuk korakne i sjedne, upre dvije noge
u pijesak poput panda rinuv nokte mnoge.
Da izgubljen je, vidje, jer iznenaen,
i uzmak da je njemu ko i bijeg zagraen; vuk je uhvaen u klopku
u svoje ralje vrele on tad api hrlo

Analiza: Karlo Peni i Kristijan Zuzija 1

 Alfred de Vigny: Smrt vuka

najsmjelijega pseta zadihano grlo

i eljusti rastvorit ne htje eline,
iako proreetan iz puaka bje
i noi nam se otri poput klijeta stae
ukrstat, pa ga svega naskroz izbadae,
dok nije zadavljen pred njega, krvav vas,
ve davno prije njega mrtav pao pas. lovci/ljudi ubili zvijer zvjersko iivljavanje nad mrtvom ivotinjom

Tad vuk ga pusti, na nas oi sad mu mire.

Iz slabina mu nai noevi jo vire,
priboden njima na bus krvav, lei vuk;
okruuje ga koban puaka nam luk.
On jo jednom glednu, onda opet lee potresna, tuna slika ubijenoga vuka koji je spasio svoju obitelj
oblizuju si ralje, potok krvi svjee, crvena boja mjeseca s poetka postaje crvenom bojom krvi
i ne brinu se dalje zat' je mor'o mrijet,
zamiriv, ne pisnuvi, ostavi taj svijet.

II.

Naslonio na praznu puku sam si elo, nakon ispriane anegdote/dogaaja pripovjeda/pjesnik

i zamisliv se, vie nije mi se htjelo naputa pripovjedako mi
progonit vuicu nit vuad, trolist bon - poema postaje intimna; pjesnik ponire u sebe
to ekao je oca da se vrati on,
bez kojih, znam da ne bi lijepa udova mu
dopustila mu za njih boriti se samu;
al dunost njena bjee da ih spasi tad,
nauit da ih moze podnositi glad,
da s ovjekom se svakog pregovora klone,
ivotinje to ropske samo ine, one kontrast: ropske slobodne ivotinje
to za njeg love, samo radi loga svog,
tih uma i tih stijena gosu prvotnog.

III.

Vaj, pomislio tad sam, mada ljudi mi smo, vaj usklik jada
tog imena je stid me, kako kukavni smo! stid, nismo dostojni da se ljudima zovemo, nismo humani
Napustit kako valja ivot, zlo mu sve,
ivotinje o divne, vi nas uite! zvijeri su ubile ivotinju
Kad ivot sudi, za njim to e ostat dugo,
tek utnja velika je, slabost sve je drugo.

Razumio sam dobro tebe, vue moj,

u samo srce gled me zadnji dirnu tvoj!
Govorio je: "Nastoj, ako moes, da ti, vukova poruka
pa makar rad tog dua moradne da pati,
poraste tol'ko ponos koliki i moj bje,
to, roen u umi, s njim sam snao sve.
Jer cvile, plau, mole kukavice samo. umrijeti hrabro, junaki kako je to vuk uinio, bez ijednog
Ti odluno se stazom dugom, tekom tamo bolnog krika
zaputi kud te udes zovnu, nad njim bdij, jalov, teak ivot valja podnositi i neizbjenu sudbinu trpjeti
a zatim, poput mene, trpi, ute mrij!"

Analiza: Karlo Peni i Kristijan Zuzija 2