BRKINA PRIA O KUGI

I to je bilo u ono zlatno i strano doba kad se tamo negdje na Duvanjskom polju vojevalo, pa na "dobri" Alija Kola izaao na Rupnovac, poeo udarati tapom po travi, a vojskama se kod Duvna ukazao golem delija u zelenu, na konju srmali uzda i sa sabljom od tri alema u balaku, viknuo neto teko i jezivo pa u juriu rastjerao vojske, udarajui sabljom kao i tapom po travi... Moda je to bilo i prije, kad je jo ejh Husejn-baba poginuo, pa svoju odsjeenu glavu nosio pod pazuhom sve traei mjesto gdje e sebi mezar iskopati i turbetu temelj nai niti? Davnine ute o sebi, a sivi mir grobova kazuje samo daje nekad neto bilo pa su od tog neeg postajali mezarevi i danas se groblje nae popelo na metar iznad sokaka. "Bilo je", govore starci u predveerja kad u prvim sjenkama trepere neodreena sjeta i neispjevane pjesme, govore i blude pogledom po ajirima, visovima i planinama, diui ljude i dogaaje iz nepovrata i ekajui da same ledine prozbore, a ledine ne zbore, prolost ne dolazi, u umoran pogled vraa se u se. Bila je kuga u naim krajevima. Dola, zavirila u domove, prorijedila eljad, obila kasabu i sela, razgolitila na davnanji bosanski jad i, kau kad je vidjela i sagledala sve, sjela je turobna nasred tjeilskog druma i proplakala... Bilo je a moda i nije. Moda je to samo neko usnio pa ispriao u naoj kasabi i mi to onda, dokoni i eljni svega, primili kao najistiju istinu. Vidi li ono groblje? poeo je Brko upirui prstom prema Crkoviu, jedni ga zovu groblje objeenika a drugi kugino groblje. Ja u ti sad sve po redu kazivati pa ti sam hesab uini staje pravo. Jah. Najprije su sedam dana i sedam noi padale teke kie, ama nije one plahe, vesele kie ljetne ja l' proljetne, nego, brate kie teke, mune i guste, k'o da iz neba i iz zemlje padaju, nakazne nae bosanske kie to iza njih sve ostaje pustije i jasnije (a nije jesen jo bila, jok), pa te od njakve stoljetne amotinje i jada spopane elja da nekog udari, zvizne noem, ja l' da te nestane. Zna, brate, kakve su ove nae kie... Hele, udarile kie i poplavile sve ivo, vode nabujale pa samo to hin huka stoji, valjaju drvee iz korijena izvaljeno, nose kolibe (na jednoj je, kau, pijevac kukurijek'o, a dijete unutrima plakalo i niko mu nije mog'o pomo') nose hajvan, nose sve, biva, a u neko doba poee da se izljevaju. Vidje narod bie jada golema, die se da zaustavlja vodu, a ona navire, majin sine, osvoji sve. I nita joj ne mogoe. Pa jo kad kajmekam naredi da njegovu kuu ograde golemim zidom kako bi se on i sve njegovo sauvalo, i kad dovede asker, narod nejmade kad ni ono najpree da ujagmi od pobjenjele poplave, vego rintaj i radi oko kajmekamove kue dok him voda do pasa ne dojde. Pa onda sve to je imalo noge pobjee u planinu. Jah, to je bio prvi alamet da e bit' zla. Poplave odnijee po njive hodinici (eno, njiva je i sad kusasta), opustie sve do eg su dole pa hin opeta nestade, rijeka bi k'o stoje i bila, bi rek'o ni mravu zla ne misli. Samo ljudi kad se vratie zatekoe nevolju i golotinju.

Te godine voe kasno iscvjeta i slabo ponese, poplavljena ljetina jo gore, a ljeto i ne bi k'o ostala ljeta, veg* smrknuto, vavijek nekud oblano k'o da prijeti. A ti zna, fala bogu, da zlo nikad ne dojde samo, vego hin se sastavi po dva tri, pa tako i sad: car zarati tamo negdi, bog zna s kim, i ljude potegoe u soldaiju. Krili se, otimali, ama kajmekam, prijek njakav ojk (kau da je dvije ene ubio, jednu udavio a drugu zakl'o, sve od nekakva pobjenjelog meraka), dovue ti taj kajmekam zaptije, a oni udri po narodu. U z'o as ga podigoe, onaj zid za poplavu: ko upade iza tog zida, njega ja l' pojede no, ja l' rat. Jednog po jednog digoe ljude, neto silom a neto prijetei, hos-bos pa u rat. Samo begove, one bogatije i od soja, ostavie na mijeru. Ostae djeca i ene u Voj naoj kasabi ukletoj, ostae da plau oko kajmekamovog zida i da gledaju kako him se iza jeseni ruga hladna zima. Jah, tako to bi one godine, a meni je moj dedo pri'o pa ako on lae, laem i ja. Kol'ko ti ono alameta pobrojah, a? Kie, povodanj i rat, je l' tako? Dobro! A onaj zid i sad se pozna, eno mu temelja na oini. Pa da ti dopriam. Bijae ti se onda ispoganio svijet i poten ojk nije mogao s mijerom kroz mrak pro'. Udari te neko, opljaka, dotue. A ve ensko eljade nije smjelo nosa promolit'. Pa i zaptije se pomamie, silu nametnue i prave i krive poee proganjat' pa se nije znalo ni ko pije ni ko plaa: car daleko, bog visoko, a kajmekam iza onog zida (temelji mu se nikad ne poznali, dabogda) dimi uz nargilu i grli enu, ta ga briga. Izbezobrazilo se sve ivo. Djevojke poele djecu raat', a strahovi njekakvi uvukli se u ljude pa svak udario priat': te kako je ovaj nagrais'o na maji sugreb pa pobjesnio, te kako je onaj u noi sreo izmeu grebalja areno tele i tele mu se smije, ne da pro' pa ojk od straha osijedio, a jedna ena se je klela da je roenim oima vidjela kako je priko Fojnice priletio zlatan zmaj a iskre mu iz nozdrva biju. I propi se svak, brate. to god nije otilo u soldai ju, sve je to k'o od nevolje i ne znajui ta bi, udarilo po rakiji, pa pij, opijaj se, sve dok njeko ne potegne kamu. Pa se pokolju, i tako vavijek. Cviljela su djeca po kuama, enskadija predala, i itav svijet se, k'o uplaen hajvan, potulio pa dre, strahuje, pije, krade i kolje se. Kau daje kajmekam samo utio iza svog zida, puio, lok'o rakijetinu i milov'o ene. Samo bi se njekad te njekad okren'o zaptijama, ako su mu doveli kakvog odmetnika ja l' izgladnjelog razbojnika, pa hrum uinio: Objesi hrsuza! Moj dragi, dehenem je bio onda, i jo gore. Jah, davno ti bijae i moj dedo, rahmet mu dui, kaza daje bio mlad, jako se zamomio. Veli, dola jesen a ono svakom dotuilo, ne mere se vie durat'! Hodali njekakvi dini naokolo, jedni kau dini su, a drugi jok veg prigladnjeli seljaci, kmetovi to no pobjegoe od muke, i svakakav drugi milet sve gore od jadnijeg. Hele, dojde jesen a kajmekam poruci da mu car ja l' valija polju jo zaptija veli trebae, fukara digla glavu. Kau, a pravo ne znam, da je onda po cijeloj Bosni harala ova ista naa gladna nevolja, pa i valiji dotuilo, te pozva ak tamo odnjekle iz carskog grada asker da ga uva. Jah, tako ti bijae ondanja jesen. I ta u ti duljit', vas je svijet ek'o njeta, ama ti niko ne bi umio rijeti ta e to bit'. Ba njekako oko vraanja sakatih i ranjenih ljudi iz rata bilo je ovo to u ti kazivat'. Moj dedo staj'o na bai (naa baa je bila odma' kod koeva, ona to je sad Ibrahimova), i, biva, on

njeto merematio oko ono malo nerodnih ljiva, obreziv'o, ta li je, kad se najednom smrknu, bi rek'o sastavi se oblak sa zemljom pa nita ne razaznaje, k'o da je no, ama opet nije no vego 'nako njekako, k'o maglovito. Zazebe mog eda njeto oko srca, ne znade lijepo ojlt kud bi ni ta bi, obazrije se oko sebe, kad ima ta i vidit'. Voda najednom dola pa mutna i golema. Sve se valja i mrmolji, straivo je i pogledat', a iz vode najednom poe da raste i izlazi crna enska prilika. Samo to to moj djed vidje, nejmade kad ni vrisnut' od straha, a ona ena ve se protegla k'o jablan i u ruci dri njeto, sad ti ne bi umio rijet' ta. Dedo kae da je to bila kosa, ama opet nije kosa vego je prilinija motici. Digla ona tu motiku prema kasabi i zakoraila iz vode, a moj dedo tabanima vatru, a ni sam ne znade kako je kui do'o samo odhukujui i stenjui: Kuga na nas, kuga na nas! Tako je dola i poela da hoda kuga po Voj naoj kasabi. Svijet tako kazuje, a ti ne vjeruj, morebit' to i nije bila kuga, ko e znat'! Mutna su vremena bila pa je tad i moj djed mog'o usnit' Vaki san... Eh! A ni svijet, brate, od te kuge nije umirao k'o to se umire, razboli se, umre pa nikom nita, jok, ve su ljude zaticali mrtve i po sokacima i to njekom razbijena glava, njekom priklan vrat a njeko mrtav a ne mere mu poznat' od ega je umro. Tako danas, tako sutra. Ama nije svak ni umjerao. Najoe jednom ujutru Mustajbega Boljia (onog to se u pjesmi pjeva) razbijene glave, mrtav, pa drugi put amilagu Konjianina, pa sve njekako one uglednije i od soja. Zabrinue se bezi i age, sve him njeto ubheli, pa samo vrte glavama i zdogovaraju se. A kad jednom najoe i kajmekamovog brata zaklanog nasred dade, e onda dojadi i kajmekamu. Zapali se ojk pa napisa valiji bujruntiju, veli, alji askera to vie more, Vamo njeta ne valja, ja l'je kuga, ja l' u narodu buna. A ja ovome moram stat' u kraj. Jah. Sad, ta u ti kazivat', svata je bilo. Jedni su se kleli da su vidjeli kugu, ba 'naku kakvu je i moj dedo osejrio, kako pue preko brda, vele savila se oko kasabe k'o da je ispija i sie, i narod je ozbilje poeo umirat od nekakvih tajnih boljetica: te onaj presvisn'o od njeeg, te onaj omrkn'o a ne osvan'o, te onaj se dokop'o hljeba, najeo se pa izdahn'o, i tako redom poelo. Fukara po kuama mre, a bezi i sojli svijet ginu po sokacima. Zamutilo se, jah, pa niko ne zna ta e se iz svega izle'. A drugi su opet govorili da se je i raja digla pa se tamo njegdi i okraji vode, ama niko posigurno nije mog'o da ti kae o tome. U noi su zavijali vjetri k'o gladni vuci, pa te je golem strah fat'o od tog zavijanja. Kajmekam se zatvorio iza svog zida pa eka, uti i gleda u jednu toku (vele da je on uvijek na jednom mjestu sjedio i uvijek u istu toku na duvaru gled'o) a crne slutnje obuzimale su svu nau kasabu. Ponekad kroz vjetar njeko pripuca iz puke, i onda se sutridan pria kako su eli napast' na kajmekamovu kuu, ama hin zaptije doekale iza zakljuane kapije. A kuga je hodila. Od kue do kue, od insana do insana, uzbihuzurila sve, pomrije svijet ja l' ga pojedoe pomrine, a bezi se prorijedie. Ponjeko ko se vrati iz ume, vas iskrivljen od straha, kazuje kako je vidio mravu mrku priliku kako sijeva oima i kopa njekakvo korijenje pa ga jede a sve mumlja, ne zna muko li je, ensko li je, a bie sjegurno daje ba to bila kuga glavom. Pa su kugu vidjeli u Haeminoj kui, u Pavlovcu, bila je to sjerota uboga, a kuga unila, sjela na go zemljan pod, nagela se nad djei nju glavu (Haema je imala jedino dijete i ono je skapavalo od gladi) gledala dugo, neto sageta i zamiljena, a onda se digla i otila, a ostavila Haemu nijemu od strave. Sutradan, dijete zdravo k'o da nikad nije ni bilo bolesno. Jah, i moj dedo, Allah rahmetile, svata je propatio i vidio. Kae, do'o bio vakat pa se nije znalo, to 'no ima lakrdija, ni ko pije ni ko plaa. Zaptije se vie nisu smjele maknut' sami nego sve po deset i to sa ianama, a sve zvjeraju da hin kogod im goderce ne smjeri ja l' da na

kugu ne nagrajiu. Kajmekam se okan'o ena (otjer'o hin u Sarajevo, a bog zna zato), pa dimi uz nargilu i o zlu snuje. A kad mu dojde asker iz valiluka (bio je kalabaluk vojske, sve uhranjeni i bijesni momci), kad dojoe, biva, on otvori kapiju, izleti na atu a za njim janjiari, pa projde tutnjem kroz kasabu gori prema selima Tjeilu i Ragalama. Nigdi ive due nije bilo kad je asker pro'o. Samo se je ulo njakvo pukaranje gori u Pavlovcu i, biva, dok su kroz Pavlovac proli bilo hin je manje. Pa zamakoe u brda. Minu dan, minu hefta, jedna, druga, kad evo ti jope kajmekama, ruka mu zamotana, jo smrknutiji je i na konju, a asker za njim svi zapjenjeni i pranjavi a iz ela k'o da e him kia udariti. Samo hin je puno, puno manje bilo. I, ne' mi vjero vat'nestade kuge, biva, ko daje kogoderce ubi. Osvanue po Pavlovcu i Ragalama objeeni ljudi, sve kmeti, i fukara poredani jedan do drugog, procviljee sela i karanfilmahale, ama kuga ode. Jo mi edo dopria kako je njegov jaran, kad se vra'o s Jezera, prid akam njekako, vidio povijenu, k'o snudenu kuginu priliku kako pod vjealima na tjeilskom drumu sjedi i sve mu se inilo k'o da plae od njekakva golema jada. A ona motika ja l' kosa lei povaljena kraj nje... Meni je moj dedo pri'o pa sad, ako on lae, laem i ja. A ko e ti ga znati, morda kuge nije ni bilo, morda ona danas i ne dohodi, koto se prijea, pa po svu no sjedi kod tjeilskog greblja i plae (haj ti sad znaj to ona plae!) vego to svijet izmislio ja l' promijenio, ko zna... Samo, njeta je bilo, sjegurno jest. Jah!