Professional Documents
Culture Documents
postavio/la OKF dana 20/11/201
Zapisi iz ničega, 2013
Finka
Povorka ljudi, žena, djece sa zavežljajima, seljačkim torbama od kozije kostrijeti silazi niz
Gustovarački put na Banjalučku cestu i sliježe se u našu avliju u Podma’ali. Prespavat će – neke
žene i djeca u kući, na improviziranim prostirkama po podu, muškarci u sijenu “na nagradi” u
djedovoj štali. To su čeljad iz šehovačkih kuća, djedovi prijatelji, povremeni najmenici, a neke
od žena povjerljive bakine kućne prijateljice. Kad bi silazile u čaršiju, odsjedale su kod nas u
kući, često i na konaku, i ponašale se sasvim domaće. Jednoga se imena, mutno čak i
fizionomije, sjećam preko svih ovih godina, preko cijela života: Finka. Blaga, malo govorljiva,
melankolična žena, s mnogo patnje i s mnogo djece.
Nekoliko godina poslije četrdesetpete u Šehovcima (Še’ovcima – po njihovom izgovoru) još je
bilo kuća s katoličkim rodovima i familijama. Njihov starosjedilački pandan u nedalekom Bočcu
nekad bili su muslimani, Kapetanovići i Dizdari, hametice istrijebljeni od četnika u jednoj cigloj
noći četrdesetdruge. (O tome pišem u priči Oj, Vrbasu, vodo hladna!
Finka: pamćenje čvrsto čuva izraz kojim se opisivala smrt njezina muža. Nova vlast tih je godina
prokopavala brda za gradnju hidroelektrane Jajce. Projekt je u pučkom govoru imao ime –
“‘Nergija” Za te poslove trebalo je mnogo jeftine ljudske snage i mnogo eksploziva. I Finkin
muž je tamo zarađivao krvavu nadnicu; stradao je u jednoj od loše kontroliranih eksplozija.
Govorilo se: “Njezin je čoek pogino u ‘Nergiji”.
Povorka koju kao da sad gledam (a sve su žene s bijelim maramama na glavi i u bijelim lanenim
rubinama s nešto crvenoga veza po okrajcima marama, rukava i izreza pod vratom – to ostaje u
očima zauvijek) mali je egzodus: svi Še’ovljani listom odlaze “u Slavoniju”.
Nikada se neće vratiti. Potreseni su i šutljivi svi – i oni, i djed i baka. Ispija se zadnja rakija za
rastanak i “za sretna puta”.
Avlija poslije njih ostaje neobično gluha i prazna, kao da su u njoj bili oduvijek.
Anka Pâvlovićā
Bila je tu, naša, iz najbližega komšiluka, lijepo se s njom pazio svatko, ali nikad je nisu zvali
samo imenom, nego uvijek: Anka Pâvlovićā. Teško je znati je li to bilo iz poštovanja prema
njezinoj muci, ili, opet, znak određene distance. Ili jedno i drugo, pomiješano. Muka joj je,
naime, bila tolika da, i pored sažalijevanja, nije bilo nikoga tko bi u nju želio zaroniti, istinski joj
se približiti. U crkvu je išla, kao i svi drugi, ali i tamo je bila – vidjelo se to – sama, izdvojena.
Malena rasta, široka, uvijek u crnini, bezoblična dotle da se ni grba na njenim leđima nije vidjela
kao nešto neobično, Anka Pavlovića provodila je vijek nad šivaćom mašinom s debelim
naočalama na nosu. Na povremenim zimskim prélima u našoj kući u nevinoj igri karata na
parove (žandara) bila je superiorna, a u razgovoru malorječiva ali britka, s inteligentnom
ironijom koja nikad nije bila uvredljiva ni adresirana lično, nego nekako tako da prođe pokraj
osobe o kojoj je riječ, a opet da se adresat zna…
O njezinoj sudbini, o njezinim strašnim gubicima, pred njom nikad se nije izgovarala ni riječ. Ali
u svakom, ama baš svakom trenutku dok si s njom, svi su te sudbine bili svjesni i svi su mislili na
nju. Pa, kad bi se rastali, za Ankom bi se uvijek čuo nečiji polutihi uzdah: “Nesretna ona!”
U mladosti vedra, okretna, Anka se za svoga voljenog čoeka udala koju godinu pred rat. Bio je sa
Zborišća, mutafdžija kao i svi Pâvlovići. (“Sve predući i idući unatrag k’o rak, mutafdžija obiđe
zemaljsku kuglu a da cijeli život ne izađe iz ćerhane.”) Snašlo ga je kao i hiljade drugih: služeći
novoj zloj domovini zaglavio je četrdesetpete negdje na Zidanome mostu, Mariboru,
Dravogradu, ili tko zna gdje.
Anka je ostala s dvoje djece, starijim Brankom i mlađom Slavicom. Sva se predala igli, da
podiže djecu i uzdržava i sebe i njih.
Branka je izgubila kada se s drugom muškom djecom zadivljalom u poslijeratnoj neimaštini i
političkoj ostavljenosti po Grabežu bavio napasanjem krava i pretraživanjem zaostataka rata,
kojih je, neodoljivo privlačnih, bilo na svakom koraku. Bomba, koju su u neznanju aktivirali,
Branka je raznijela na mjestu, nekolicinu drugih izranila. Donijeli su joj ga u čaršafu.
Slavica se munjevito razvijala u grešno raskošnu djevojku: sa četrnaest već je izgledala moćno
poput vedre i nasmijane varcarske verzije Ane Magnani, ni ne sluteći da se u našem svijetu to
uzima kao gotov poziv i ponuda.
Sve strepeći i drhteći nad njom, mati ju je opremila u srednju školu u Sarajevo. U drugoj godini u
mali naš i Ankin svijet pala je vijest: Slavica se ubila. Bacila se pod voz na sarajevskoj
željezničkoj stanici. Ostavila je pismo: “Život je borba, a Borba vrijedi 2 dinara.”
Ilija Kaurin
Doznaješ: sve su tvoje egzistencijalne brige riješene, primljen si na institut “Ruđer Bošković” za
stalno. Nemaš pojma što ćeš tamo raditi, što uopće možeš tamo raditi, ali to ti ne smeta, ne kvari
sreću i osjećaj konačnoga smirenja. Vijest saznaješ na mostu Vrbanja, s kojega se preko
Marindvora u daljini, na brdu, vidi institut Ruđer Bošković, a čovjek koji ti to radosno i
zadovoljno saopćava je – Ilija Kaurin. I u snu sasvim jasno znaš koliko je to čudno: Ilija Kaurin
je osoba iz davnog djetinjstva, iz osnovne škole u Mrkonjiću, srpsko siroče iz Šehovaca koje su u
svoju staru posrnulu bosansku kuću primili Ruža i njezin otac starac Mijo, također iz Šehovaca,
zadnji katolici koji su napustili to daleko selo poslije onoga rata. Na osobu Ilije Kaurina nisi
pomislio nikada, iz tvojega života nakon osnovne škole izgubio se sasvim, kao i ti iz njegovoga,
a ni kao djeca niste bili bliski. Ilija je bio dijete čupavo, nespretno i zadivljalo, uz to spore pameti
i dobrodušan, kad se još doda da je bio siromašan do golotinje i bosotinje – dušu dao za porugu.
A ta je u “gradske” djece iz vremena koje pamtiš, nemilosna kao ljuto gvožđe. Bila je, u stvari –
mržnja. Ona najgora od svih – mržnja prema slabijemu, samo zato što je slabiji, što je
bespomoćan. I zato što je “seljak”, za razliku od vas, “građana”.
Sve to i u svome snu znaš, i još se više zbog toga čudiš: kako se i otkuda sad pojavio Ilija
Kaurin! Sve je na njemu drukčije: nije više dijete, naravno, jer nisi ni ti, odjeven je ležerno ali
promišljeno, veliki je faktor u “Ruđeru Boškoviću”, a ti nepogrešivo prepoznaješ isti dobrodušni
osmijeh kao u onoga čupavog dječaka, koji je žudio da bude primljen u igru, i kojemu smo se
nemilosrdno rugali kad viče da je lopta otišla u “korijen” umjesto u korner.
Ide san i dalje: vodi te Ilija svojoj kući, sav se lomi da ti ugodi, tu je i neka njegova čeljad,
pitoma kao i on, a ta kuća najedanput je u starome našem susjedstvu, na Zborišću, slična onoj u
kakvoj su živjeli Ruža i starac Mijo – drvenjara s badžom i sa zidovima od čatme, sva već izvan
geometrije pravih kutova…
Pjesma kaže: “San je laža, a bog je istina”, a ti znaš: više je istine u ovome začudnom snu nego
iukakvim doktrinarnim zanovijetanjima.
Tko je Konstantin Petrović?
Pišući o hrvatskim prijevodima Thomasa Manna, u bilješci na kraju Ljevakovoga
izdanjaDoktora Faustusa iz 2000. godine (preveo Milivoj Mezulić), Viktor Žmegač ima i ovu
rečenicu: “Doktor Faustus pojavio se pedesetih godina u prijevodu Konstantina Petrovića, koga
je savjetovao Zdenko Škreb, samo u Sarajevu.” Nije nevažno precizirati: knjiga je izašla 1955.
godine u izdanju Svjetlosti, dakle nekih osam godina nakon štokholmske svjetske premijere
(1947).
Podosta pohaban primjerak toga izdanja pronašao sam i za male pare kupio u jednome od
poslijeratnih sarajevskih dućana s knjigama koji sami sebe, višestruko ironično, tituliraju
antikvarijatima. Ali, halal im naziv – dokle god se u njima mogu naći ovakvi rariteti, nije sasvim
nezaslužen.
Ništa o Konstantinu Petroviću ne znam, osim da je tada, kad uz savjete Zdenka Škreba
prevodi Doktora Faustusa, to teško njemačko intelektualno štivo, mladić na sredini između
dvadeset i trideset godina, da je iz neke od starih sarajevskih građanskih srpskih kuća blizu
Vijećnice, da je već prevodio i Zweiga, i Beethovenova pisma, i još što-šta od najzahtjevnijih
njemačkih tekstova. Zadivljuje me i tjera na neobuzdano fantaziranje sam podatak: tko je taj
mladić, u kakvome svom svijetu živi, kako je sve to moralo izgledati? Ako je na Doktoru
Faustusu morao raditi najmanje koju godinu, to znači da imamo posla sa žestokim
jugoslavenskim godinama između 1950. i ’55. A podatak govori i to da mladić nije mogao raditi
tek tako, na svoju ruku, nego je moralo biti da je imao sklopljen nekakav dogovor s izdavačem.
Kako su knjige iz svijeta, i to najnoviji i najviši književni dometi, dolazili u Jugoslaviju, u
Sarajevo? Kakva je to bila kulturna klima, u kojoj je paralelno supostojala volja za izdavanjem
propagandne, ideološki dirigirane literature, i ovakvih najsuptilnijih umjetničkih tekstova, kakav
je Doktor Faustus, što dolaze iz omražene građanske kulture Zapada?
U svojim, doduše, vrlo skučenim i ne previše entuzijastičnim nego više usputnim raspitivanjima,
u poslijeratnom Sarajevu nisam naišao ni na koga komu ime Konstantina Petrovića bilo što
znači. Tako bi i ostalo, da prije koji mjesec na naiđoh na novinsku kolumnu u kojoj Sead
Fetahagić, već umorno i suho faktografski, evocira “svoga druga Kostu Petrovića” i njegovu
sudbinu. Zgrožen i dirnut, ne znam što od toga dvoga više, spremio sam taj zapis da ga ne
zagubim, da ga ne zaboravim. Ovako piše Fetahagić o Petroviću:
“Kad je počeo rat, prestali smo da se družimo, jer je bilo veoma opasno kretati se ulicama. A
onda smo u redovima za vodu i u redovima za humanitarnu pomoć saznali da je Kosta ranjen.
Neki od nas su ga posjetili u bolnici. Ležao je potrbuške, jer je granata pala iza njegovih leđa.
Rane su bile nezgodne, ali nisu bile opasne. Kosta se zafrkavao sa svojim novonastalim stanjem.
Kao što smo se inače rijetko viđali, ni Kostu nisam dugo sreo. Jedne ratne zime dođe glas da je
Kosta nađen mrtav. Saznali smo preko medicinskog osoblja da su se njegove komšije zabrinule,
jer Kostu nisu dugo vidjele. Našli su ga mrtvog i pozvali policiju. Dijagnoza je bila da je umro
od gladi i hladnoće. Živio je sam i nije imao ko da mu pomogne, a bio je previše ponosan da bi
od nekoga tražio hranu i drva. Mačka je počela jesti njegovo mrtvo tijelo.”
Tri dana pred Novu godinu, u maglenom i smrznutom Sarajevu, umro je Sead Fetahagić (1935 –
2010). Umjesto glupoga i nepotrebnog sjećanja na sve što nas u književničkom i građanskom
životu nije spajalo, ostavljam ovaj zapis o njemu i o njegovome drugu Kosti Petroviću.
Danima ruše drveće
Danima režu i ruše drveće, ogromna stabla i krošnje, moćni živi zid što je zatvarao jednu stranu
našega kvadranta oko tržnice.
Dignu u zelenoj kutiji dizalicom čovjeka s motornom pilom, i on reže odozgor: granu po granu
ogoli stablo pa ono strši u nebo groteskno golo, kao očerupano, s bijelim ranama od odrezanih
grana, a onda i njega, metar po metar smanjuje arlaukajuća motorka u ruci veseljaka…
Tako odlaze kanadske topole, silna stabla-monstrumi, drveće jalovo i nekvaliteteno a
brzorastuće, na koje su se u neko doba socijalističkog samoupravljanja bili polakomili komunalni
oci, a ono, onda, razvaljivalo asfalt i temelje obližnjih zgrada svojim ogromnim vodoravnim
korijenjem, i u proljeće bacalo čitave tepihe sivkastobijele “mace”, od koje bronho-alergičari
umiru živi…
Sad umjesto golemih krošanja ostaje prazan prostor, smanjen i bez tajne, trivijalan kao život ljudi
što njime promiču, pogledā ionako uprtih preda se.
Bog je koljenović
Hodnici i dvorane neke važne ustanove, parlamenta, čega li. Tu ne pripadam, svi su mi strani i ja
njima, ali sam došao radi nečega važnog, nešto krupno moram obaviti, makar ne znam što je to.
Ususret mi dolazi Dragan Čavić, pozdravljamo se kao da se poznajemo, pitam ga nešto kao: što
je ovo sa sastavljenjam vlade, hoće li napokon… Započinje mi odgovarati, a onda se prekine,
odmahne rukom kao da je sve uzalud, i kaže: “Bog zna kad će i kako će…”, pa se opet prekine,
potpuno promijeni ton i značajno, kao da je kakav predavač ili propovjednik, izusti: “Bog je
koljenović, on jedini može…!”
Kakav izraz i iskaz: Bog je koljenović! Samo je u srpskom jeziku moguć, samo u njemu može
imati takav moćan zvuk i takvo žestoko značenje. Dok u svojemu snu slušam Dragana Čavića
kako ga izgovara, kao kakvu dugom jezičnom tradicijom i životnim iskustvom ovjerenu
sentencu, dolazi mi u sjećanje – u snu! – Vojo Banjac i način na koji se on moćno služio
ijekavskim jezikom srpskijem rodnoga Ribnika i Vrbljana a oplemenjenim srpskom
književnošću, epikom i, naročito, Kočićem.
A sve to vrijeme sasvim bistro i svjesno znam: nikada i nigdje ovaj iskaz nije izgovoren nego
sada, u mome snu.
Kod zubara
Sarajlija Petar Z. je izvanredan stomatolog, velikoga znanja a jake i lake ruke, s dugogodišnjom
švicarskom karijerom i brdom međunarodnih stručnih priznanja. Nosi prezime jakoga srpskog i
partizanskog zvuka. Petra Z. je majka Talijanka rodila u Šapcu, gdje ju je muž, čelik-komunist,
anacionalan i ateističan do religioznosti, ostavio s novorođenčetom kad je 1942. otišao “u šumu”.
Zaklali su je četnici, kao katolkinju, a bebu su spasili i odhranili dobri ljudi. S ocem Petar Z. se
sastao nakon rata, živjeli su zajedno a nikad nisu uspostavili prisan odnos. Ideologiju i politiku je
odbijao instinktivno, u Partiju se nije upisivao iako su ga, po ocu, doživljavali kao “svojega”.
Igrao je nogomet u podmlatku Željezničara u generaciji Ilijasa Pašića, Osima i Smajlovića,
odmah po svršetku studija otisnuo se u Švicarsku, gdje je stekao stručni ugled, znanstveni status i
dobre novce. Vratio se u Sarajevo, kaže: ne znam ni sam zašto. U ovome ratu bio ranjen u vilicu,
dohvatio se Amerike gdje su ga operirali njegovi nekadašnji kolege iz Švicarske, Amerikanci,
nudili mu lagan, dobro plaćen savjetnički posao. Vratio se u Sarajevo. Pronašli su ga rođaci po
majčinoj liniji iz Italije, za koje nije ni znao. Nudili mu azil, državljanstvo, kuću, sređen život u
Italiji. Odbio: “Ne znam što ću tamo”. Dvije kćeri su mu u Americi, obje doktorirale, obje udane:
jedna za Argentinca, druga za Kineza. “Ništa ovdje više nije moje”, kaže, “išao bih negdje. Ali
nigdje nisam ničiji.”
Ulazeći kod Petra Z. u ordinaciju, na zakazani termin, susrećem stariju gospođu koja izlazi. Sva
uredna, sa svježom frizurom, odmjerenih i sigurnih kretnji, odjevena s onom nenapadnom
elegancijom po kojoj se prepoznaju “prave gospođe”, dogovara s doktorom novi termin, a uz
neku usputnu opasku čiji mi smisao izmiče, dodaje: “… onda kada su mi devedesettreće muža u
Šopingu zaklali četnici”. Izgovara to istim ravnim i nepodignutim tonom, kojim je govorila do
tada, i kojim se pozdravlja na odlasku.
Ništa s Petrom Z. ne komentiram. Inače o svemu i svačemu razgovaramo bez zadrške.
Post scriptum. Ni godinu dana nakon ovoga zapisa umro je Petar Z. Savladala ga je bolest, o
kojoj nikada nije htio govoriti osim u nekoj crnoj samoironiji. Sažaljenja i samosažaljenja bojao
se više od đavla. Iza njega ostale su dvije kćeri, uspješne u bijelome svijetu, žena, muslimanka, s
kojom se razišao pod starost, i prijateljica s kojom je dijelio zadnje svoje dane.
Nije nikamo otišao, leži na Barama.
Mala noćna jeza
Nekakva stara strmenita kaldrma na prilazu Sarajevu: da je to Sarajevo samo odnekud znam, a
nije nalik ni na što iz stvarnoga Sarajeva. Javlja se periodično, godinama, u nekoliko različitih
varijanata, ali uvijek s jasnim refleksom na onu prethodnu. Zbunjuje me uvijek iznova na isti
način: uđem u jednu poznatu uličicu siguran da znam kamo vodi, a ona se zatvori u ćorsokak.
Ovo, sad, bježimo panično od nečega strašnog, isprva smo grupa, pa se ona rasteže, osipa,
ostajemo samo dvoje-troje, bježimo dalje kao krilati, zemlju ne dodirujemo, sredina se mijenja,
sada je to najedanput neki seoski put koji se obara naniže pa vijuga između kuća i dvorišta. U
tom letu i u tom strahu, ipak uspijevam opažati pitomost i koloritnost jesenjih okućnica i bašča s
raznovrsnim voćem, uživati u tome, i to me u isti čas čudi – kako mogu?
Sada put silazi u udolinu, a ta se učas pretvara u baru prekrivenu nekim niskim raslinjem. Kamo
god zakoračim, bara je sve šira, voda očito dublja, osjećam da sam u zamci. Riješim se da
zagazim, uto na drugom kraju bare izranja sablasna glava – životinjska, čovječija, vampirska u
isti mah – gola, odvratno siva, s mrkim prugama kao koncima podvezani svinjski burazi u
kojima su naše babe i matere spravljale zimnicu… U rukama mi se stvori dugačka motka,
panično guram glavu njome, a ona tada izranja u svoj svojoj groznoj veličini, i progovara: “Iskat
će baba tvoju glavu…”
– Ivane, probudi se, ružno sanjaš – doziva me Vera u tom najvažnijem trenutku, i izvlači iz more.
Tako ne znam što se događa dalje.
Emir Šaković
U sjajnim e-pismima, duhovitim i britkim poput kakvih satiričnih haikua, ako je takvo nešto
zamislivo, Emir Šaković oslovljavao me je s “Ivane bez zemlje” a pozdravljao kao “Emir bez
nafte”. “Toliko je materijala oko nas, a nigdje satire” – dopisao je na kraju posljednjega. Imao je
četrdeset godina i dvije objavljene knjige. Kakve knjige! Pjesme iz pouzdanih izvora i kratki
roman Turist u nevolji – oboje napisano savršeno, sa znanjem, inteligencijom i darom koji se
uopće nije imao potrebu tražiti, sa superiornim darom koji je sebe svjestan toliko, da mu je dano
ono što je dano samo najboljima: moćna sposobnost autoironije i autosubverzije. I bezutješne
melankolije, kao sestre bliznakinje.
Cijela bi se mala pikareska mogla ispisati o tomu kako je Šakovićev roman Turist u
nevoljiputovao od zagrebačkoga uredničkog nemila do sarajevskoga uredničkog nedraga, da
bismo ga onda na najjednostavniji način objavili kada je Emir, sve u zajebanciji, napisao da je
već izgubio živce s tim rukopisom, i da se boji da će umrijeti prije nego bude objavljen.
Privilegiran sam što sam tome kumovao i što sam za tu celineovski moćnu knjižicu napisao ovaj
mali zapis, kao nekakav putni list, koji joj stoji na zadnjoj korici:
Proza Emira Šakovića Turist u nevolji zavodi svojega čitaoca i neodoljivo ga uvlači u svoj svijet
onim sredstvom po kojemu se prepoznaje svaka dobra književnost: misterijem vlastitoga pisma.
To je pismo koje istinitošću svojega unutarnjeg poriva s jedne i nepatvorenim darom
(ironičkoga) pripovijedanja s druge strane jakim i cjelovitim postupkom briše granice između
autora, lika i pripovjedača, između autobiografije i fikcije, te nikad niste sigurni što je to što
upravo čitate: putopisni izvještaj, autobiografska proza, imaginarni dnevnik s jednoga pikarskoga
izleta u daleku sjevernu prijestolnicu? I uopće vam nije važno što to ne znate, jer Šakovićev tekst
– koji je i sve to, i ništa od toga, nego nešto treće, svoje – ima jedinstven i neponovljiv ton,
atmosferu, ritam. Iskošena lucidnost, cinizam profinjeno ublažen britkom duhovitošću, živa i
lapidarna komunikativnost, nepatvoreni solipsizam i istovremena potreba za ogledanjem u
drugima – od svega toga satkan je ovaj kratki roman Emira Šakovića koji se čita u dahu, i iza
kojega ostaje da titra neizrečen ali snažno prisutan tragički podton. U njemu, u tom podtonu, na
kojemu se nigdje ne inzistira (što svjedoči o autorskoj otmjenosti i književnome znanju), čini se
da je zapravo pohranjen pravi ključ za čitanje ove knjige.
Sad dodajem: subverzivnoga i zakleto marginalističkoga kakav je bio sav, duha i stila otmjenoga
kao u kakva razvlaštenog i osiromašenog princa, Emira Šakovića kanonska bosanska književnost
neće priznati ni prepoznati nikada. Taman kako i treba, jer on je bio ono najbolje što je u njoj
pisano na početku Dvadesetprvoga vijeka.
Bešumna je kiša padala, kao da se gusta rosa utješiteljski spušta po tlima, kada smo Emira
ukopali u meku zemlju na Vlakovu. Sve je bilo gospodski. Jedino, zamišljao sam kako mora biti
da nas Emirov duh gleda odozdo, i zahvalno i podsmješljivo.
Safetova rakija
Safet je Fočak, stanujemo ublizu na Grbavici, prije dvije godine uzeo sam od njega dvadeset
litara rakije. Nije to da bez rakije ne mogu, nije ni da je nešto pijem, ali jedna čašica prije ručka
postala mi je običaj, odavno. I, ako nije najbolja, što će mi!
Kupovini je prethodilo ispitivanje:
– Kakva ti je, nemoj da je prejaka, do tridesetdevet, nek nije jača…
– Donijet ću ti, brate, pa probaj – kaže Safet – ako ti ne bude po volji, nikom ništa.
Tako je i bilo.
Proba je razbila svu moju sumnjičavost nakupljenu zbog sirovih skorojevićkih običaja da se
rakija peče daleko iznad četrdeset gradi, i da je zapravo nepitka, ubitačna. Safetova fočanska
rakija bila je sasvim starinska, taman kao ona koju je djed pekao s Ilijom, svojim mračnim
pecarom iz Liskovice, polovicom prošloga vijeka, a uvijek ponavljao: “Džaba, brate, niko rakiju
ne zna ispeć’ k’o naši muslimani!”
(Kad bih sam sebe “dekonstruirao”, lako je moguće da bih našao kako to moje s rakijom i nije
nikakva stvarna potreba, nego nekakav operacionaliziran sistem nostalgije, što li? Zato, bolje ne
otvaraj!)
Zovem opet Safeta neki dan: ima li rakije, trebalo bi mi desetak litara ako je dobra “k’o ona”?
Ima, kaže, ista je ako nije i bolja! Cijena? Ista, veli Safet, nisam je mijenjao, što bih!
Dogovorimo se da se nađemo na istom mjestu, donesem Safetu posudu koja stoji kod mene još
odonda, dajem mu pare, on meni punu pletenku od deset litara.
– Evo je, ti se nećeš pokajat, ja se neću osramotit. U zdravlju popio!
Rakiju nastranu, ima u mojoj i Safetovoj komunikaciji nečega zbog čega – na čas barem, znam –
izgleda kao da se nije “dogodilo ono što nam se dogodilo”. To dušu u isti mah i blaži, i ispunja
bezutješnom tugom.
Semezdin Mehmedinović
Semezdin Mehmedinović bavi se gledanjem/proučavanjem/opisivanjem sebe, kao što Cezanne
gleda/proučava/slika jabuke na stolu. Semezdinu Mehmedinoviću piscu, Semezdin
Mehmedinović fizičko i psihičko biće zanimljiv je kao tema, kao objekt. Zato je njegovo JA u
tekstu tako radikalno, gotovo šokantno lično i iskreno, i u isti mah tako radikalno ne-privatno.
Koga čovjek može bolje znati, koga može tako temeljito i detaljno pretresati, kao onoga tko
nastanjuje njegovu kožu 24 sata na dan! To se podrazamijeva, to je notorno. Ali u
Mehmedinovića je čudo nešto drugo: imati moć da stanara svoje kože gledaš kao što bi gledao
unutrašnjost motora, ili sata: egzaktno, bestrasno, tako nadmoćno odvojen od sebe.
Zato, ako se o Mehmedinovićevim zapisima može govoriti kao o autobiografskim, to skoro da
iziskuje neku novu definiciju autobiografskoga pisma; takvu iz koje mora biti isključen svaki
egotizam i svaki narcisizam. Nešto kao – antiautobiografija, ako je takvo što uopće moguće…
Radije bih, ipak, o Mehmedinovićevim zapisima mislio kao o sasvim posebnoj vrsti putopisa;
onoj koja otkriva kako nam se najveća tajanstva kriju u najpoznatijemu, i koja pokazuje kako je
najizazovniji putopis onaj po putovima i krajolicima što ih prelazimo svakodnevno.
Mehmedinović na svoj potpuno inovativan i individualan način potvrđuje ono o čemu
književnost svjedoči od svojega praskozorja – da je putopisni princip u samomu temelju
njezinoga otkrivalačkoga smisla.
Mehmedinović putuje i promatra – putuje i kad osluškuje otkucaje vlastitoga tijela (tada je
najodvojeniji od sebe, demonstrirajući krajnji stupanj nepotkupljivosti i odgovornosti za tačnost
opisa), putuje i kad se vozi na posao i s posla. Zbog opisane moći i načina promatranja, zbog te
sposobnosti proziranja u unutarnju, atomsku strukturu prizora, događaja, ili vlastitoga doživljaja
prizora, događaja, u Mehmedinovićevim zapisima mi dobivamo zapanjujuće izvještaje,
oblikovane ohlađenom tačnošću bakrorezačke igle, objektivirane do savršene komunikativnosti, i
istovremeno ispunjene drhtajima tajne, neizgovorenom strepnjom.
Ovakvoga pisca naše književnosti nisu imale. Pitanje je imaju li ga i sada, jer Mehmedinović,
ovakav, doista je samo-svoj; niti on zna što bi s “našim književnostima” i u njima (s njima dijeli
samo jezik, a i to tek prividno), niti one znaju što bi s njime. Ne znam za njih; za Mehmedinovića
sam siguran: taj status za njega je najidealniji.
Ni same sebe.
Kamoli njih.
I njihove
još moćnije neprijatelje.
Pa, kako ne pomisliti na Baudelairea, na slavnu pjesmu o albatrosu! Mijo Popović iz toga je soja
i plemena, doista: Pjesnik je nalik tom gospodaru neba / što živi u buri i carskog je roda, / U
zemaljskoj hajci nema što mu treba / I silna mu krila ne daju da hoda.
Prvi dan u gimnaziji
Ogromna masa dječaka i djevojčica stisnuti u dvorištu drevne zgrade na Katarininom trgu, kojoj
s prozora puca široki pogled na Donji Grad i prekosavske horizonte u daljini, svi govore, smiju
se, viču u jedan glas, gurkaju se, zadirkuju i optrčavaju jedni oko drugih, svi se poznaju, došli su
u grupama iz zagrebačkih osmogodišnjih škola, prijatelji su, prepričavaju se zgode s ljetovanja…
On stoji usred te neukrotive galame, svezana jezika, svezana grla, umro bi da se njega pita – od
stida, od straha, od ogromne tuge koja ga ništi do same crne zemlje. Ošišan na nulu, sam sebi
neugledan, tuđi među tuđima, s dijafragmom što poigrava kao da će u grlo, pribjegava tehnici
koju je već podosta uvještio u prilikama u kojima bi najvolio da ga nema: udaljuje se. Okreće se
sav unutra, defokusira vid, isključuje sluh, i tako nekako smiruje dah i ovladava sobom. Dok se
to zbiva, dvorište se najedanput ispraznilo, i on je u njemu sam, na jednome kraju, a s drugoga
ustremljuje se prema njemu direktorica – malena, oštra, kreštava, opaka, s cigaretom u cigaršpicu
– i viče: “Šta ti tu radiš, kako se zoveš, šta čekaš, ne slušaš prozivku, hoćeš da te molim!” Ne
uspijeva osim imena ništa progovoriti, prepušta joj se, ona ga vodi u zgradu pa kroz hodnike, od
razreda do razreda, kao na pogubljenje, u svakome s vrata izvikuje njegovo ime. Napokon
pronalaze njegov, i on se šiban zluradim pogledima kutri u jednu od posljednjih klupa…
Tko je bio taj dječak, kojega se sjećaš na daljinu od cijeloga života?
Duh iz sindžirâ
U čudesnoj poetskoj drami Bosanska trilogija Nikola Šop samo njemu danom mješavinom
metafizičnosti i empatijske ironije persiflira povijesno-legendarni motiv susreta osvajača,
osmanskoga sultana Mehmeda Drugoga, i njegove žrtve, posljednjega bosanskog kralja Stjepana
Tomaševića u Jajcu, čija će se glava u stvarnom slijedu događaja otkotrljati pobjedniku pod
noge. Izrazito živa i plastična, u tekstu jednako kao i u mogućim vizualno-scenskim
performacijama, Šopova slika, međutim, priča drukčije. Pobijeđeni i uhvaćeni kralj stoji pred
Padišahom u njegovu vojničkom čadoru, vas okovan gvozdenim sindžirima od glave do tala.
Kada Padišah ushtjedne započeti razgovor sa svojim zatočenikom, otkriva da lanci stoje uzgor ali
prazni. Smanjivši se na veličinu zrna, zapravo dematerijaliziravši se, to je Stipan iscurio iz svojih
lanaca, i sad stupa u razgovor s Osvajačem kao duh, skakućući s jednoga njegova ramena na
drugo, razjašnjavajući se s pobjednikom u blistavim ikavskim dijalozima o veličini ali i o
granicama njegove moći.
Jedna od najživljih slika bosanske književnosti, s višestrukom i nesvodljivom simboličkom
energijom, ova Šopova pseudohistoricistička fantazija mogla bi otrpjeti i učitavanje aktualne
sudbine “bosanskoga kraljevstva”, njegove životne i kulturne “supstance”: sva se ta supstanca
(ako se o takvom nečemu uopće može govoriti) preselila u virtualitet, prepustivši stvarnost
(privremeno?) nižim životnim formama i zahtjevima, bez uspravnosti, bez veličine i bez čežnje
za veličinom…
Šop i Jajce: volio je taj grad, u kojemu mu je stjecajem okolnosti bilo dano da se rodi, vukući
obiteljsku lozu tko zna otkud s otomanskoga i pravoslavnog jugoistoka Balkana. U intervjuu što
sam ga s njime pravio davne 1978. kraj postelje u Voćarskoj ulici pričao mi je (kompliciranim
načinom komuniciranja, ali vedro i strpljivo) o ushitu koji ga je obuzimao kada bi kao
gimnazijalac išao kroz ljetnu noć pješke uz Vrbas iz Banje Luke u Jajce, na ferije, o susretima s
Ivom Andrićem u samostanu kod jajačkih fratara, kamo su tridesetih godina obojica stizali iz
Beograda, Andrić već kao visokorangirani diplomat, Šop kao profesor latinskoga jezika na
jednoj beogradskoj gimnaziji. Njegovi ukućani povjerili su mi, pak, da mu i onako bolesnu i
nepokretnu gotovo svakoga ljeta moraju organizirati vožnju autom od Zagreba do Jajca: samo bi
se dovezli do grada, okrenuli laganom vožnjom jedan krug kroz jajačke kapije, zaustavili se na
drugoj strani novoga mosta AVNOJ-a da se nauživa pogleda na Plivin vodopad – i vratili se u
Zagreb. Tada smo se dogovorili i za prvo objavljivanje Šopove Bosanske trilogije (Veselin
Masleša, 1980), koju sam ranih sedamdesetih bio čuo samo u radiofonskoj izvedbi na Trećem
programu Radio Zagreba. A tada je uslijedilo i prvo veliko otkriće Nikole Šopa u Bosni, kada ga
je Slobodan Blagojević u svoju glasovitu antologiju bosanskohercegovačke poezije dvadesetoga
stoljeća (Lica, 3-4/1981) uvrstio među najveće i najvažnije, izazvavši golemi politički potres. I
partijski čuvari ideološke čistoće u književnosti (M. Bogićević) i notorni nacionalisti (R. P.
Nogo) bili su jednoglasni u pogrešnoj ocjeni i anatemi Blagojevićeva izbora: “To je katolička
antologija!”
Andrić, Šop, Dizdar – to su najsjajnije književne zvijezde što ih Bosna ima. “Problem” s njima je
baš to, što su, svaki na svoj neponovljivi način, bosanski paradigmatični, a u “evropskoj matici”,
kako bi rekao Francis Jones. Zbijati ih u etnokonfesionalni i provincijalni model kulture, i od
njih praviti etničke zastave, moguće je, kao što je moguće svako drugo nasilje. No, u tom
postupku oni bivaju preparirani i smanjeni – dovedeni na mjeru probavljivosti prosječnog
etničkoprovincijalnog konzumenta “nacionalne kulture”.
Iz susreta i razgovora u Voćarskoj ostala mi je svježe u pamćenju priča koju je Šop ispričao o
svojemu angažmanu u JAZU. U vedrom i pomalo šaljivom tonu pričao je kako su tih
poslijeratnih godina živjeli siromašno, skoro na rubu gladi, a onda je jednoga jutra zazvonio
telefon, i u slušalici se začulo kratko i resko: “Krleža”. Prepao sam se, kaže Šop autoironično,
kao da sam nešto kriv. Potom je Krleža pitao nekako ovako: “Dobro, Šop, bogamu, biste li vi što
radili?” Rekao sam da svakako bih, ali ne znam što, jer osim pisanja pjesama ja znam još jedino
latinski, a to ne vjerujem da danas nekomu treba. No, sve je bilo gotovo u deset minuta: Krleži je
baš takav Šop trebao, jer je upravo u Akademiji bio započeo organiziranje prevođenja hrvatskih
latinista. Tako je Šop postao stalnim namještenikom JAZU, obavljajući cijeli svoj posao kod
kuće, i tako je došlo do blistavih prepjeva pjesnika hrvatskoga latiniteta (Česmičkog, Đurđevića,
Šižgorića, Ferića, K. Pucića, Katančića i drugih).
U tom razgovoru spomenuo sam Šopu (a “razgovarali” smo uz pomoć njegove supruge, jer je
samo ona mogla posredovati između Šopa i sugovornika, toliko mu je govor već bio otežan, što
se uopće nije moglo reći za njegov duh – vedar i zarazno šaljiv) kako sam još prije nekoliko
godina na Trećemu programu Radio Zagreba slušao radiofonsku izvedbu njegove Bosanske
trilogije, i kako bi jako dobro bilo objaviti ju, u Sarajevu. Govorio sam o velikom zanimanju za
njegovu poeziju, koju su tih godina u sarajevskoj i bosanskoj književnosti afirmirali odlični
mlađi pisci, pjesnici i esejisti poput Slobodana Blagojevića i Stevana Tontića. Teško se je dao
impresionirati. Nije odbijao, ali mi se činilo kao da premaBosanskoj trilogiji manifestira nekakvu
skepsu, skoro kao da se toga teksta i ne sjeća najbolje. Bio sam uporan, jer mi je bilo važno da
dobijem što čvršće obećanje. Po povratku u Sarajevo, objavio sam razgovor sa Šopom u Odjeku
– bio je to valjda jedini intervju s njime u bosanskohercegovačkoj štampi uopće, a nakon nekog
vremena, i nekoliko razmijenjenih pisama, doista je stigao i rukopis Bosanske trilogije. Članovi
redakcijskoga odbora i uredništva “Veselina Masleše”, kuće koja je u poznatoj ediciji izabranih
pjesama bosanskohercegovačkih pjesnika već bila objavila veliki Šopov izbor uz najiscrpniji
popis literature o njegovu djelu, prihvatili su prijedlog i Bosanska trilogija je objavljena 1980.
godine. Poslije su, u “Svjetlosti”, objavljene još dvije Šopove knjige: Propast rubova, 1981.
iSvemirski pohodi, 1985. Novo izdanje Bosanske trilogije, očišćeno od očitih redaktorskih i
tiskarskih grešaka, objavio je sarajevsko-zagrebački “Synopsis” 2004. godine uz stogodišnjicu
Šopove smrti.
Zasnovavši Bosansku trilogiju kao poetsku dramu, impregniravši tekst blagom, svudprisutnom
ironijom, šopovski lucidnom a opraštajućom, pjesnik oslobađa prostor, vrijeme, ljude i odnose
materijalnosti, povijesnih pa čak i prirodno-fizičkih kauzalnosti, a ostvaruje sugestivnu poetsko-
fantazijsku scenu. Posebnu pažnju zaslužuje Bosanska trilogijau žanrovskom i stilsko-jezičnom
pogledu, jer je takav tip poetske drame, i ta vrsta ritma postignutog ingenioznim miješanjem
stiha i proznoga dijaloga, autorskoga diskursa i kolokvijalne ikavice, u nas veoma rijedak, a u
ovom Šopovom djelu mjestimično dostiže vrhunce pjesničkoga nadahnuća i jezičnoga
majstorstva. S prijateljima često sam znao razgovarati o tomu kako Bosanska trilogija nudi
sjajne performativne mogućnosti za scensko, zapravo scensko-glazbeno izvođenje. Recimo, kao
amblem-predstava nekada uglednoga kazališnog festivala u Jajcu. Tamo je i ambijent stvoren za
to, koji kao da je Šop imao pred očima dok je pisao Trilogiju: onaj čudesni plato između Medvid
kule, “Katakombi” (grobne crkve Hrvoja Vukčića Hrvatinića) i crkve sv. Marije s tornjem sv.
Luke, krcat povijesnom evokativnošću, od kojega se uspinju stepenice i staza do Hrvojeve
citadele. Taj prostor, naša inačica Elsinora, doista sublimira cijelu bosansku povijest onako kako
ju Šop vidi u svojoj dramsko-poetskoj fantazmagoriji: “Kad plamsaju dusi, gori zemlja i trepti
usijani zrak”. Takvo uprizorenje Bosanske trilogije Šop i njegovo Jajce još čekaju.
Otoci, otoci…
(Sarajevo 1992, pri kraju srpnja)
Ima li reda, ili neminovnosti, u onomu čega se u ove dane, bez svoje volje, sjećaš?
U pjesmi Otoci Blaise Cendrars iz stiha u stih se “vozi” kraj svih otoka koje je u životu vidioi na
javi i u snu valjda. U ritmu njegovih stihova osjećaš tu nadstvarnu brzinu prolijetanja preko
vodenih dijelova globusa i finu
svježu
slanovodenu
prašinu po licu i u očima.
Zaboravio si tu pjesmu davno, čak se više ne možeš sjetiti oblika knjige u kojoj je. Kao da si je
sanjao ili izmislio.
Doista, kada je to moglo biti? Možda čak onoga davnoga proljeća ’65, u Rue Berry i na
Boulevardu Saint Michel, kada su crêpes i croissants tako resko i izazovno mirisali, i kada je
svijet bio kao otvoren dlan.
I: zašto sad?
Možda zbog luckaste one poante: subjekt pjesme baca preko palube svoju obuću jer nikada neće
stupiti nogom na tle otoka kraj kojega upravo huji njegov brod.
Pamćenje poezije, i uopće precizno pamćenje teksta i sposobnost citiranja, nikad ti nije bilo jača
strana. Utoliko si više zbunjen skočio iz kreveta, ošinut novinom onoga jutra u nekoj novoj,
nepoznatoj sarajevskoj sobi
kada si čas prije u polusnu začuo
sasvim jasno i razgovijetno
kao da u tvojoj glavi netko drugi tvojim glasom
izgovara Tinovu pjesmu:
Blaženo jutro koje padaš
– u svijetlom slapu u tu sobu,
već nema rane da mi zadaš,
počivam mrtav u svom grobu.
Doista: što ćemo i kakvi ćemo biti kada, ako, preživimo sarajevsku, bosansku apokalipsu
posljednjega desetljeća Dvadesetoga vijeka?
Hoće li biti, hoće li moći biti cendrarsovskih otoka za nas?
Hoće li nam itko
i išta
još moći zadati ranu?
O strepnji, o pustinji i o planini
Da ne zaboravim da sam živ, za to se brine moja strepnja. Kad sve saberem, ništa me nije toliko
povezivalo sa životom – tako trajno, tako svakodnevno, u radosti i u žalosti jednako – kao
strepnja. Mijenjala je samo sadržaj i lica, i ja bih o njima, tim njezinim licima, mogao napisati
cijelu studiju. Sadržaj je, dakle, promjenljiv ovisno o cerebralnim učitavanjima razloga, ono pak
o životnim okolnostima i protoku godina, ali strepnja, o, ona je uvijek ona ista stara prijateljica-
dušmanica, koja me nije ostavljala nikad. Nikakva knjiga i nikakva znanstvena teorija nije mi
bila potrebna da se osvjedočim – davno i temeljito – u suštinsko i sasvim konkretno jedinstvo
duše i tijela; to mi moja strepnja dokazuje svakodnevno, baškareći se posve jednako komotno i s
istim intenzitetom i u želucu i u mislima. Ima ona i sasvim konkretne fiziološke manifestacije,
vrlo neugodne, i to sve jače kako godine prolaze.
Da, poznavao sam jedan oblik bijega od strepnje. U djetinjstvu bila je to seansa udubljivanja u
knjigu – na babinoj sećiji, potrbuške, s dlanovima čvrsto pritisnutim uz uši. Moglo je oko mene
oriti-goriti, ja sam bio unutra… Kasnije, kad sam zagospodario svojim tijelom i u zreloj mladosti
mogao od njega dobiti što god sam htio, knjigu je zamijenio – plener. Tako sam stekao jedno
nezamjenljivo iskustvo – da su knjiga i planina mnogo sličnije nego što uopće može naslutiti
netko tko to iskustvo nema. Najprije i najviše po uistinu mističkoj mogućnosti – da i u jednoj i u
drugoj moje jadno, glupo i mrtvosvezano ja zaboravi na sebe, tako što postane sve oko sebe.
Tada, jedino tada, odlazi i strepnja, i ti ne možeš vjerovati koliko si miran, dobar, jak.
Otkad nisam tako bio u planini! I tko zna hoću li još ikad.
Imao sam jedan trenutak te vrste – samo jedan u cijelome životu. Bio sam neke od predratnih
godina u Izraelu, u Tel Avivu i u Jeruzalemu. Svašta sam tamo vidio i doživio, i sad mi ponešto
od toga dođe na san – ništa ne mogu usporediti s tih sedam dana. Krenuo sam u nekom od
turističkih aranžmana na jednodnevni izlet po fantastičnoj ruti, koja vodi na jug do pustinje
Negev, pa zaokreće na južni dio Mrtvoga mora, onda se njegovom obalom “penje” na sjever,
pohodi legendarnu Masadu, prolazi pokraj Kumranskih pećina, ostavlja u daljini vidljiv Jerihon,
i onda se vraća na zapad, u Jeruzalem. Između navodnjenoga i ozelenjenoga dijela Izraela i
pustinje Negev postoji nevjerojatna ravna crta – očima ju vidiš – dokle je dobacilo plansko
navodnjavanje (što je jedan od ludih i efikasnih poduhvata izraelske varijante kolektivizma i
socijalizma). Preko te crte ulazi se u pravu pustinju. Vozili smo se u udobnom autobusu
asfaltiranom cestom, padala je večer, i kako smo više odmicali u pustinju, ja sam osjećao valove
nekog uzbuđenja koje nikad prije nisam osjetio, kako naviru jedan za drugim, sve snažniji,
odnekud iz unutrašnjosti za koju također nikad do tada nisam znao da u meni postoji. Padala je
večer, rekoh, kroz stakla autobusa gledao sam žućkasto sivu pustinju ispod nevjerojatno modroga
horizonta, svaka okuka iznosila je pred oči novi oblik i novi sadržaj, pamtim poneki prerijetki
zagasito zeleni grm kao čudo usred te surovosti. S nekom ogromnom tugom, koja me je stezala
za grlo do gušenja, i ganućem koje je sâmo upravljalo postupcima, stavio sam ruku vozaču na
rame i zatražio: zaustavite ovdje. Ne znam kako je zvučalo, kako sam izgledao, ali vozač je na
prvome proširenju stao poslušno, bez traga negodovanja. Izašao sam (izašli su valjda i ostali, ali
nisam ih bio svjestan), i otišao stotinu-dvije metara od autobusa. Večer se je prelamala u noć,
prve zvijezde su već bile na svojim mjestima a još se vidio svaki pustinjski oblik nadaleko… Ne
znam koliko je potrajalo. Kad sam se okrenuo, vidio sam da su svi već posjedali u autobus i da
mi vozač domahuje. Vratio sam se, naravno, i mi smo produžili našu turističku vožnju. Ne
vjerujem da to mogu verbalizirati, neću ni pokušavati, samo znam da osjećaj nije uopće
izblijedio – i danas ga mogu dozvati, potrebno je samo da sklopim oči i malo se potrudim:
doživljaj apsolutne potpunosti!
Strepnja o kojoj pričam prenijela se odavno i na socijalni plan. U stvari, nekad davno mislio sam:
to će nestati s godinama, s iskustvom, s društvenom rutinom. A, ono, događa se obratno: sve teže
je izlaziti među svijet, sve jači je osjećaj da to nije moj svijet, a ni ja “njegov”. Bosna, ova
poslijeratna Bosna, dakako da ima veze s time, jer je ona sva – jedno strašno nemjesto i nesvijet.
No, ono gornje dosađivanje o strepnji morao sam ispisati da bih bio pošten: nije novi,
poslijeratno-bosanski osjećaj nepripadanja i tjeskobe izvoran i samonikao, on se samo naslonio
na tu staru muku. I ne proteže se samo na Bosnu, na Sarajevo; isto mi je ma gdje se našao.
I tu se, sad, događa paradoks s kojim se suočavam svako jutro pri buđenju: intima (“duša”, reklo
bi se starinski) šumom, javno djelovanje drumom… Nekad se tješim Camusom: “Kakvo
iskušenje: da se okrenemo od ovoga sumornog i suhoparnog svijeta! Ali ovo je naše vrijeme, i
mi ne možemo živjeti tako da mrzimo sami sebe.” Stavio sam tu njegovu junačku maksimu
iz Heleninoga progonstva kao motto ne jednu knjigu, ali nisam sasvim siguran u njezinu
funkciju: motto o racionalnosti i odgovornosti, ili epitaf uzaludnosti?