ROBERTO AMPUERO

Za Ismeniju Ibnez Ojeda i

Josa Goija,
zbog njihova dubokog prijateljstva i vjenog poticanja

Vraa se meni

jer se zloinac
uvijek vraa na mjesto zloina.
Ope mjesto
OSCAR HAHN 1

Oscar Hahn (1938.) - ileanski pjesnik, knjievni kritiar i esejist. Pripadnik generacije
ezdesetih

JEDAN
Prije tjedan dana umrla je susjedova ena i tek sam sada to saznao. Ta me je vijest toliko
oneraspoloila da nisam dovoljno smiren da bih nastavio pisati planirani roman. To je
alosno. alosno i ujedno udno jer mene obino ne pogaa neija smrt, osobito ako se
radi o nekome nepoznatom. Nikad nisam imao prigodu upoznati Mariju Eliasson. Danas
se, usprkos svome neumoljivom nestanku, ponovno pojavljuje, na muan i tajanstven
nain.

Nikad je nisam vidio, a njezina sam supruga jedva jednom uoio u daljini. Bilo je to
prije nekoliko dana, oko dva sata poslijepodne kad sam, nakon to sam ruao i popio
alicu aja od rie krenuo - po obiaju - ispravljati tekst uz prozor u radnoj sobi u ovoj
maloj drvenoj kuici nasuprot sada zaleenom Baltiku, koju sa enom iznajmljujem. Dok
je s prvoga kata dopirao lagani Tuni valcer Jana Sibeliusa 2, a vani sunce klizilo izmeu
breza, Markus Eliasson i njegovi maliani dovravali su u svome vrtu snjegovia: dva
velika puceta kao oi, debela i pomalo iskrivljena mrkva kao nos, dugaki crni al vezan
uz vrat. Poslije, kad su Marcus i djeca uli u svoju kuu, Snjeko Bijeli je, odsutan
duhom, promatrao kip boice Atene koji motri proelje kue kao da neto oekuje.
Boryena, Poljakinja koja dva puta tjedno isti nasu kuu i glaa rublje, nakon to je
tiho ula u moju radnu sobu nosei ajnik s ajem, koji obiavam kupovati u jednome
vijetnamskom duanu u Stockholmu, obavijestila me je o tome dogaaju.
- Nisam znao da je bila bolesna - rekao sam i odvojio pogled od ekrana kako bih ga
usmjerio prema susjednoj kui, graevini od crvenog drva, savijena krova i bijelih
rubova, koja se inila jako naputenom.
- Maria Eliasson nije umrla, ubila se - objanjava Boryena na izvrsnom njemakom
jer je osamdesetih godina, kad su socijalistike zemlje s Istoka jo postojale, studirala
marksizam na Sveuilitu Karl Marx u Leipzigu zahvaljujui stipendiji koju je dobila u
Krakovu zato to je bila ki seljaka iz jedne zadruge. Predozirala se. Napustila je mua i
djecu.

- Droga?
- Sredstva za smirenje. Na kraju nije eljela nikoga vidjeti - objanjava sa sigurnou,
budui da je radila u toj kui koja mi sada ulijeva isti osjeaj samoe i naputenosti kao i
Sibeliusovi koncerti ili mjesta iz Bergmanovih filmova.
- Ako je patila od depresija, nije smjela imati pri ruci sredstva za smirenje - istiem,
kao da je dobar argument dovoljan za pobjedu nad smrti.
- To nitko ne moe objasniti.

Predbacujem joj to mi nije na vrijeme ispriala to o samoubojstvu, ali ponovno

razmiljam i pomiljam da bi mi malo koristilo jer ne bih znao kako reagirati. Neto me
nejasno paralizira pred smru, moda zbog toga ona na mene ne ostavlja dojam.
Naprotiv, smatram je najpredvidljivijim fenomenom koji postoji u ivotu. Moda bi
udovcu trebalo poslati vijenac ili telegram suuti ili jednostavno prijei preko snijega
naih vrtova kako bih mu izrazio suut. Ne znam. Je li opravdano iskazati bol zbog smrti
osobe koju nisam upoznao? Ili bih moda trebao postupiti na praktiniji nain,

Jean Sibelius (1865.-1957.) - finski skladatelj.

primjerice, pokazati se spremnim za brigu oko djece dok se igraju ili obavljaju kolske
zadae? Ne znam. U svakom sluaju, ve je kasno da to uinim.
- Trebali ste mi to rei na vrijeme...

- Rei na vrijeme... - nagaa Boryena onim dalekim, nepovjerljivim i podrugljivim

tonom nekoga tko uiva samo nezahvalni dio ivota i izgubio je svu nadu da e probati
onaj drugi. - to za vas znai rei nekome na vrijeme o jednom ubojstvu, gospodine?

Pravim se da smiljam odgovor i Poljakinja odlazi iz moje radne sobe

pretpostavljajui da me je u potpunosti smela. Sigurno je bila odlina i marljiva uenica u
Leipzigu. Radila je pet godina za susjede, ali kae da se vie ne eli vratiti tamo. Sigurno
ima neki dobar razlog za otkaz jer svaki mjesec mora slati novac roditeljima koji
skromno ive u Krakovu gdje plaaju hipoteku na svoju kuicu.
Naputam prve retke ovoga romana iji smjer ne znam, oblaim se i izlazim u etnju
po poploenim ulicama, umovitoj i mirnoj etvrti Djursholm u kojoj ive diplomati i
visoki inovnici transnacionalnih poduzea. Nitko ne zamilja da u vedskoj ima
bogataa. Ljudi obino misle da su ovdje svi isti, ali nije istina. Ni ovdje se nije ostvarila
utopija. Ja to mogu potvrditi i smatrati se sretnikom to ivim na tako ekskluzivnom
mjestu. Prije dva mjeseca Marcela i ja smo uz povoljnu cijenu iznajmili ovu kuu koja
izgleda kao da se usjekla izmeu okolnih vila i koju, da nije bilo tako, s obzirom na naa
skromna sredstva, ne bismo mogli nastanjivati. Kau da je bila namijenjena uiteljima
koji su na poetku stoljea poeli ivjeti u Djursholmu; zbog toga je ta stroga proleterska
kua umetnuta u otmjenu etvrt.

Prije nego to smo poeli stanovati u ovoj ulici koja gleda na Baltik i nosi udno ime
Rue de la Vieille Lanterna, ivjeli smo u malome udobnom stanu s visokim gredama i
kristalnim lusterima u Gamla Stanu. Prozori su gledali na jednu od srednjovjekovnih
vijugavih uliica ispunjenih trgovinama, restoranima i kavanama koje su joj davale
izgled staroga grada. Sada, dok moje izme uranjaju u kripavi snijeg koji pokriva ledeni
pokrov Baltika i prolazim po tome moru udiui suhu i prijeteu hladnou, uistinu alim
to se nisam predstavio susjedima kad smo doselili. U Gamla Stanu sam poinio slinu
pogreku, iako ona tamo nije dugovala naoj nemarnosti kao to je to bilo ovdje, ve se
nikada nismo susreli s nekim tko bi uao ili izaao iz zgrade. Dugo smo vremena
pretpostavljali da se veani skrivaju od nas, da izlaze u hodnik ili ulaze u dizalo samo
kad nas nema ili kad spavamo, ili da smo jedini stanovnici u toj graevini oker boje, tihoj
kao mauzolej.
Ne moe se tvrditi da ovjek u Stockholmu nema vremena za obavljanje formalnosti
kao to je spomenuta. Rije je o provincijskom gradu u kojemu se ivi mirno i sigurno, i u
kojemu nema napetosti kakve vladaju u velikim metropolama. Osim toga - budui da s
Marcelom disciplinirano vozim vlak ivota - moda jer slutimo da emo samo uz
disciplinu uspjeno obavljati naa zanimanja, ona prodavaice antikviteta i glumice, ja
romanopisca - jo uvijek mi nije jasno zato se nismo predstavili susjedima onoga dana
kad smo se doselili- To je mudar i vaan obiaj u vedskoj gdje je zimska surovost od
davnih vremena prisilila stanovnike da se upoznaju, organiziraju i pomau si. udno je
ne predstaviti se u Djursholmu. Moda nas je na nesvjestan nain obmanula injenica da
smo napustili svoju zemlju upravo zbog toga da pobjegnemo od naega identiteta i da se
oslobodimo balasta u koji su ukljuene i pogreke koje su poinili nai roditelji i roaci
ili elja da nam se dogaa samo ono to mi odluimo ili to uspijemo napraviti.
Vraam se kui gdje me obavija topao i suh zrak prostorija s drvenini podom i
zapaam da se Boryena ve povukla. Sad u moda moi nastaviti svoj posao i nadvladati

osjeaj koji me obuzima svaki put dok piem: da ne izraavam ono to osjeam, da mi se
izvjesni likovi razvodnjuju, da se moda i moe bez toga to ja radim. Marcela je u to
vrijeme na jednoj licitaciji starina u Arsenalsgatan, uliici u blizini Kraljevske palae.
Planiramo ivjeti jo nekoliko godina u vedskoj, barem dok Marcela ne uvrsti svoje
veze s antikvarima to e joj omoguiti da uspjeno obavlja svoj posao iz Latinske
Amerike. Moju enu zanima izvoziti i uvoziti umjetnost, misli da je to isplativ posao.
Tamo staro europsko pokustvo dosie nebeske cijene, a neto slino dogaa se ovdje s
kolonijalnim komadima s kontinenta.
Pravim stanku ili, bolje reeno, usporavam nastavak pisanja i ponovno kroz prozor
promatram oblinju kuu koja se uzdie s druge strane drvene ograde uronjene u snijeg.
Jedan nepristojni gavran smjestio se na glavu boice Atene i nekoliko trenutaka bestidno
grake. Poslije uti. Tiina, mirnoa i samoa ponovno su zavladale etvrti i pogled iz
moje radne sobe slii na razglednicu. Pretpostavljam da nema nikoga u kui do nae.
Susjed je sigurno odveo djecu nekom roaku, nastojei ih priviknuti na neto nemogue,
na stalnu odsutnost majke.

Kau da veani vie vole prikriti bol nego izraavati je. Nedavno, na anku kavane
Piccolino, smjetene na egzotinoj podzemnoj trnici Htorget, Pepe Cristal, ileanski
izgnanik koji se uspjeno posveuje kupnji i prodaji rabljenih raunala, rekao mi je da
mu je trebalo mjesec dana da sazna za smrt majke jedne kolegice s posla. ena je nesreu
sauvala za sebe, u potpunoj tajnosti, ne dijelei je. veani, za razliku od onoga to se
dogaa meu nama, mrze pokazivati osjeaje i izazivati saaljenje. Ovdje saaljenje,
rekao mi je Pepe Cristal, onoga koga se ali ini slabim i kodi mu. U svakom sluaju, ne
znam je li tono to to tvrdi o veanima. Budui da sam kratko vrijeme u zemlji, moji su
izvori uglavnom stranci i zbog toga su nesigurni i nepovjerljivi. Ovdje ima na tisue
doseljenika, uglavnom Turaka koji su pobjegli prije desetak godina od vojne diktature,
ileanaca koji su pobjegli od Pinochetova reima i Jugoslavena koji su napustili Titov
socijalizam. Skoro svi ive u dosadnim preureenim zgradama, pravim getima, daleko od
vedskih etvrti, ali uivaju udobnosti i prednosti koje im ba nisu nadohvat ruku u
njihovim zemljama.
Dok promatram ekran koji eka moje ispravke, primjeujem da me ne prestaje
zbunjivati neoekivanost i nenadanost dolaska smrti. Zamiljam je kao staru i krezubu
lutalicu otrog spastikog smijeha i nesmiljenog karaktera, koja u nezgodan as odluuje
potraiti sklonite u domu bilo koga od nas. Prije tjedan dana sjela je, bez dovoljno
motiva, na oteene stepenice koje vode u susjednu kuu i bacila svoju smrtonosnu sjenu
na onu enu koju nikad nisam vidio. Ali, krezuba je isto tako mogla sjesti malo vie
sjeverno, na stepenice ispred mojih vrata. Tada bi odnijela mene, a ne Mariju Eliasson.
U tom sluaju, dogaaji koji me brinu ne bi se dogodili ili bi se dogodili na drukiji
nain, to bi mi, zapravo, koristilo jer ne bih nikad doivio neobino iskustvo koje
namjeravam ispriati na ovim stranicama.

DVA
Prolo je nekoliko dana otkako sam saznao za smrt Marije Eliasson, a kua je i dalje
naputena, uronjena u tiinu i nekako zaputena. Tono je da ima veselih kua i onih
tunih, i nekih, poput susjedne, koje se ine uronjenima per scula u utnju i oaj, koje
izgledaju kao da su liene due i daha. Odraavaju li takvu sliku ili smo mi ti koji je
takvom doivljavamo? Tek sam juer oko jedanaest sati ujutro, kad se poelo
razvedravati i kad je u daljini kroz gustu priobalnu maglu izaao na povrinu siuni par
klizaa po zaleenome moru, uoio vozilo kako napreduje po ulici. Zaustavilo se u
susjednom vrtu, ispred garae. Pomalo smetenom zbog daljine i njegove odjee - kape i
termikog odijela - trebalo mi je dosta vremena da prepoznam susjeda. Otiao je nakon
sat vremena, sigurno nesposoban ostati dulje vrijeme u kui ispunjenoj tunim
uspomenama.
Boryena tvrdi da je Maria Eliasson bila lijepa i puno mlaa od svoga mua, ali nakon
nekoliko trenutaka, kao da pati od Alzheimera, sama sebi proturjei i objanjava da je
posljednjih mjeseci izgledala loe i ostarjelo. Bila je, ini se - sada dovodim u pitanje
mnoge Poljakinjine tvrdnje - bijele puti, smee kose i zelenih oiju, bolje reeno,
izgledala je neobino mediteranski, kao kad se za neke veanke misli da su Talijanke ili
Francuskinje. Usprkos tome to je patila od duboke depresije, Maria Eliasson je umrla u
svojoj kui, a ne u nekoj klinici jer je - prema Boryeni - psihijatar koji ju je lijeio mislio
da je samo u njezinoj kui i u okruenju ukuana i dragih predmeta postojala nada da se
oporavi i vrati normalnom ivotu.
- Je li se dugo lijeila? - pitam uvjeren da uz trenutane okolnosti neu napredovati s
romanom koji se jo uvijek nije pomaknuo od drugog poglavlja.
- Ne znam - kae Boryena odsutno.

Sad moram primijetiti da ni susjedina iznenadna smrt ni razmiljanja o nepravednoj

smrti nije ono to zaustavlja moje pisanje. A ni slavna psiholoka blokada romanopisca o
emu je napisano toliko svezaka koji ispunjavaju sveuiline knjinice, ve otkrie nakon
rovanja po konom koveiu koji Marcela nosi sa sobom kad ide na slikarske izlobe, u
trgovine starinama ili umjetnike licitacije.
Odmah kaem da ne pripadam skupini mueva koji obiavaju pretraivati torbu ili
odjeu svoje ene ili nadzirati njihovo dopisivanje traei znakove koji mogu otkriti
njihovu nevjeru. Onima koji upadnu u to upravlja ljubomora i imaju sve anse za
neuspjeh. Ne, ja nisam taj koji ne vjeruje svojoj eni; obrnuto, vjerujem u nju, i samo u
jednoj prigodi, na poetku nae veze, zbog razloga koje nema potrebe ovdje spominjati,
umislio sam mogunost da bi me mogla varati. Priznajem da sam se tada bojao da mi je
nevjerna jer ini se da je njezina majka, gospoa Sofia, bila nevjerna svome suprugu,
umirovljenom pukovniku Montfaru. Ali, ne elim upasti u neproduktivne digresije.
Pronalazak koji me je uznemirio dogodio se kad se ona tuirala, a ja traio telefonski broj
novinarke koja bi me povezala s jednim vedskim izdavaem latino-amerike proze. Moji
politiki stavovi, najbolje reeno neodreeni, u kojima se mijea neka vrsta socijalne
utopije s ekonomskim pragmatizmom, neto to mrze koliko ljeviari toliko i desniari,
postali su preprekom da mi djela budu objavljena u vedskoj u kojoj izdavakim kuama
veinom upravljaju ljudi s romantinim idejama o Latinskoj Americi, oni koje nagriza
loa savjest uzrokovana injenicom to mogu uivati u prednostima bogatog drutva.

Zbog svega toga, bilo je vano da ne izgubim kontakt s tom novinarkom. Kako ne bih
Marcelu izvlaio ispod tua, odluio sam sm izvaditi notes s telefonskim brojevima iz
njezina koveia.
Ali, moje su ruke u nutrini njezine torbe naile na plastinu vreicu koja je u meni
izazvala znatielju. Pretraio sam je, i nakon to sam u njoj pronaao dva majuna crna
trokuta povezana vrpcama, trebalo mi je dvije sekunde da zakljuim da se radi o
gaicama slinim tangama. Poslije sam pronaao prozirni grudnjak, takoer crn, s blagim
otvorom u visini bradavica, par draa arapa, mini suknju od strecka i plavu periku s
dugom i ravnom kosom. Srce mi se skrhalo od srdbe, obrazi gorjeli, a ruke mi se poele
znojiti. Nisam poznavao tu odjeu. Vrtoglavica i sveope drhtanje zavladali su mojim
tijelom dok mi se sintetika kosa omatala oko prstiju. Iz kupaonice je i dalje dopirala
buka tua i bezbrino Marcelino pjevuenje.

Razmiljao sam nekoliko trenutaka, neodluan, ljutit. Trebam li se odmah trebao

suoiti s njom ili se praviti da ne znam nita o tome dok ne budem imao vie dokaza? Na
poetku sam mislio da bih se trebao suoiti s njom i pokazati joj odjeu namijenjenu za
nevjeru jer je bilo oigledno da slui kako bi razveselila nekoga tko nisam ja, da prui
uitke koje je meni Marcela uskraivala. Tiho sam krenuo u kupaonicu gdje je sapunala
svoju kou moda za novi ljubavni sastanak, uvjeren da bih mogao, ako joj pokaem
odjeu, uz izvjesni uitak i okrutnost, biti svjedokom snebivanja na njezinu
preljubnikom licu, njezinu uzaludnom naporu da objasni sadraj vreice.
Ipak, u tom je trenutku tu prestao raditi i, kao da sam iznenaen u neemu
nedoputenom, pokrenut strahom zaustavio sam se u hodniku te sam se u tiini,
podvinuta repa, vratio odakle sam i doao, nervozno stavivi odjeu na njezino mjesto.
Definitivno nisam bio spreman za proglaenje otvorenog rata. Ne, ne odgovara mi suludo
reagirati, rekao sam samome sebi, nastojei se uvjeriti u to i zaboraviti da proputam
prigodu da Marcelu orujem istine primorim na priznanje, uasnut mogunou da ona
prizna ono to ja nisam elio prihvatiti. Usred neizvjesnosti, bolje reeno kukaviluka
koji se iznenada pojavio izazvan ljubomorom, pitao sam se zato sam tako plaljiv i zato
skrivam dokaze prijevare umjesto da ih istaknem. I moda sam, samo u pokuaju da se
utjeim i opravdam, rekao grubo samome sebi da iz Marcele neu izvui odgovore koje
bih ja, kao i svi prevareni u povijesti, trebao dobiti: s kim, zato i otkada?
Primijetio sam da je Marcela povukla zasun vrata i odmah se vratio u radnu sobu,
sjeo za raunalo i pravio se da piem. Ipak, ispremijeane scene nae zajednike
prolosti probile su mi se u sjeanje dok sam se, uzevi u obzir koliko godina ivimo
zajedno, nastojao uvjeriti da, iako vie ne treperimo od poetne strasti, naa veza nije u
potpunosti loa. Ugasile su se, bez sumnje, ludost i razbuktala strast prvih trenutaka, ali
jo uvijek nas je, s vremena na vrijeme, veselilo voditi ljubav - osobito nedjeljom
poslijepodne, mlako i hipnotizirajue umjereno, ili je barem mene veselilo, makar nisam
prestao eznuti za slobodnijom Marcelom koja bi vodila glavnu rije. Tu je osobinu ona s
vremenom poela gubiti. Bez sumnje, moram priznati da mi se esto dogaalo neto
slino u ljubavnim bitkama. ene u koje sam se zaljubljivao bile su, da se tako izrazim,
sve prije nego iskusne u ljubavnim vjetinama i u krevetu su mi bili ponueni samo oprostite na pasivnom obliku glagola - oprezni, neznatni, ako ve ne bijedni
performances, ipak, nekoliko ena na koje sam sluajno naiao - sada mi oprostite
pomalo prezrivi izraz - ugodno me je iznenadilo slobodnom i nezasitnom pohotnou,
udesnim nizom erotskih tehnika i trikova i nevienom sposobnou uivanja i pruanja
uitka meni. Je li posljedica sluaja da se sve to dogaa meni ili se to zbiva svim
mukarcima? Ili su ene koje sam volio, ukljuujui i Marcelu, vatrene samo sa sluajnim

partnerima u prolaznim pustolovinama, a zatim ih, uz ovjeka njihova ivota, uasne

tradicionalne ideje o ljubavi, anelu ognjita i ivotu u dvoje pretvaraju u srameljive
ene?
Ako se staloeno prisjetim sonih pria o njezinim prijanjim pustolovinama,
zakljuujem da je Marcela vie uivala u intenzivnijim, ugodnijim i smionijim iskustvima
s prolaznim ljubavnicima nego sa mnom. Ta za mene daleka i nepoznata bia, za nju
iezla zbog prolaska godina, moda joj jo i danas predstavljaju neprolazne uspomene
na isti nain kao to moje sjeanje pohranjuje i uiva u onima na moje najstrastvenije
prolazne ene. Dakle, ja sam umovao o nejednakostima koje vladaju meu parovima kad
se Marcela iznenada pojavila na pragu obavljena u runik i s kosom razasutom po
ramenima. Mislim da sam u njezinim oima nazreo bljesak krivnje kao da je slutila da
sam otkrio njezinu tajnu, a kad je moj pogled proetao po izboini njezinih vrstih grudi i
oblosti njezinih isklesanih bokova ispod tkanine, elja me povukla k njoj i rasprila moju
mrnju. Tada sam je uzeo za ruku i odveo je u spavau sobu pretpostavljajui da e, ako
je isplanirala otii na ljubavni sastanak, smisliti neki nain da me odbije.
Ne opirui se, pustila je da je polegnem na postelju i popustljiva, mirisava i
sklopljenih kapaka, ekala da se razodjenem i ponem milovati njezino velianstveno
zrelo tijelo. Nakon to sam joj udno poljubio usta, njeno sam je okrenuo na topao
poplun i potaknute njezinim pristajanjem bez rijei, moje su usne poele kliziti po
svilenkastom tkivu traei drevna blaga.

TRI
Boryena mi u radnoj sobi pokazuje jednu mutnu i ukastu fotografiju crno-smeih
rubova na kojoj je s Marijom Eliasson. Slikana je prije etiri godine u susjednoj kui u
vrijeme neke proslave i ini se da je pretrpjela djelovanje sunca ili vlage. Prikazuje itava
tijela obje ene: Boryenu s pregaom, Mariju u elegantnoj crnoj bluzi priljubljena
ovratnika, kako se smijee pokraj jednog stola gdje su nabacani porculanski tanjuri. A
kad Poljakinja pomisli da u mojemu pogledu zamjeuje izvjesni skepticizam, izvlai iz
svoga novanika portret neke ene, prema njoj, takoer susjede.

Sudei po tome dokumentu, Maria Eliasson je bila prekrasna ena inteligentna

pogleda, otrih crta lica, iroka ela i tamnosmee kose, koja je po nekim obiljejima
sliila Marceli. S njom dijeli fine i u obliku luka svinute obrve, pomalo izboene jagodice
balerina te velik i izduljen nos. Moda samo u visini - ako sudim po slici, izgleda da je
Maria bila via - zamjeujem razliku. Fizika je slinost tako jaka da me je zapanjila, to
je Boryena sigurno zapazila jer slinosti izmeu nepoznatih bia uvijek izazivaju nemir.
- Bila je lijepa i napaena ena. U tom je razdoblju jo uvijek bila zdrava i jako je
sliila na vau suprugu - komentirala je nostalgina, kao da razjanjava moju sumnju i
zatim lukavo dodala: Mislim da je ak imala i ljubavnike.

- To znate ili su samo glasine? - pitam ljutito jer tom pretpostavkom Poljakinja kalja
sliku susjede koju sam uspio stvoriti, ili sam to moda uinio zato to me prisiljava da se
prisjetim jedne nepotvrene epizode iz ivota moje ve pokojne svekrve koje se ne elim
prisjeati u detalje i imati pred oima Marcelino prokleto erotsko rublje.

- Jednom sam je vidjela kako ulazi u neko vozilo u Stockholmu i kako je poljubila
vozaa u usta. Nije bio njezin suprug - hladno je tvrdila.

Ne uspijevam zamisliti Mariju Eliasson s portreta kako izmilja lai nastojei

raspriti sumnje, kako vara mua, kako se potajno nalazi s ljubavnikom, kako spava s
njim, kako postie orgazme. Mislim da neto neodreeno, neto to nije samo strah ili
potovanje, pretvara skoro sve mrtvace u nedodirljiva bia, bespolna i aneoska, i
navodi nas da spominjemo samo njihove pozitivne strane. Smrt proiuje ivote. Moda
se tu nalazi jedina nada za moga punca, neimenovanog generala, koji je imao kljunu
ulogu u silovitom uklanjanju oporbenih skupina za vrijeme vojne diktature. To za njega
mora biti velika nada, isto kao i za Marcelu, koja u naoj zemlji nosi prezime Montfar
kao da ima kugu.
- Jadni susjed - komentiram razoaran.
- Da mu je Maria barem vie puta nabila rogove jer je on nju varao. Iskoritavao ju
je, bio je izopaen i cinik.

Pokuavam ne sluati te tvrdnje. Nisam u stanju bilo koga osuivati, a jo manje

vjerovati u zlonamjerne glasine kunih pomonica. Majka me je uvijek upozoravala na
klevete kunih pomonica, bila je nepovjerljiva prema njima i da je imala vie ivotne
energije, mislim da bi se rijeila slukinja u kui. Do prije nekoliko tjedana Eliassonovi
su, prema Boryeni, zasluivali samo pohvale i pljesak, radila je za njih pet godina i sad
kad sumnjam da ju je susjed otpustio zbog nekoga dobrog razloga, Poljakinja iznenada
mijenja miljenje. Mogue je da odbojnost prema susjedu nadahnjuje njezin
konzervativni moral jer je Marcus pretjerano liberalan dok je Boryena laika katolkinja.

Ljudi su ovdje obino liberalni u svemu to, ini se, Boryena koja je odgojena s druge
strane Baltika, daleko od skandinavske tolerancije, ne razumije. Takoer je, vezano uz
naga tijela, sigurno ljuti vedski stav bez predrasuda, stav lien licemjerja i prijetvornosti
koji po nekom mehanizmu, koji ja nisam svladao, odvaja nago od seksualne elje. To se
teko moe shvatiti iz katolike perspektive. Sjeam se da su jednom tijela na freskama u
Sikstinskoj kapeli bila potpuno naga, a poslije su, po naredbi jednoga pape, koji ih je
smatrao grjenima, pokrivena velovima. Slino je prije nekog vremena reagirao i
sjevernoameriki sudac Ashcroft koji je naredio da se velovima pokriju grudi jednoga
neoklasinog kipa koji se nalazi na ulazu u instituciju kojoj je na elu. Ljudska tijela ne
mogu se svesti na svoju seksualnu funkciju, mislim mudro. Sposobnost da se odvoji nago
tijelo od seksa, a jedno i drugo od grijeha, moda objanjava irenje nudistikih
kampova, mjeovitih sauna i injenicu da se na ovom podruju u vruim danima toliko
ljudi u parkovima i javnim vrtovima bez kompleksa liava svoje odjee i isprui na suncu
onako kako ih je Bog donio na svijet, to se meni na poetku inilo pomalo bolesnim.
Danas, nakon to sam napisao samo dvije ili tri stranice romana i pretrao razliite
antikvarijate u sreditu Stockholma traei stare tekstove o Latinskoj Americi, uao sam
u malenu kavanu u Birger Jarsgatan, ulici s elegantnim duanima koja nosi ime po
osnivau grada i spaja se s velianstvenom avenijom punom drvea koja se protee
uzdu baltike obale, te naruio svoj uobiajeni caf au lait. Dok sam gledao kroz prozor
brze i pomalo ratnike korake veana, ponovno sam se poeo pitati kakav stav moram
zauzeti pred Marcelom nakon to sam otkrio njezino rublje.

Ne znam o emu je rije i trebam li ekati vie dokaza? Jer, mogue je da Marcela jo
uvijek nije odjenula ono rublje ili da ak ni ne pripada njoj. Juer ga je, primjerice, zbog
nekoga meni nepoznatog razloga preselila iz svojega koveia u jednu ladicu ormara.
Mirie na novo, to da. Pribliio sam mu nos i mogao zakljuiti da ga jo uvijek ni jedno
tijelo nije natopilo kiselou znoja ili mirisima. Zbog toga nije nesmotreno zamisliti da ga
je Marcela kupila kako bi me jedne noi iznenadila. Mora da je uistinu neto izvanredno i
dokazat e koliko sam pokvaren.

Prije nekoliko dana pronaao sam meu njezinim knjigama neki talijanski asopis. U
njemu jedan lanak poduava ene kako zavesti i ponovno zadiviti supruga nakon
godina braka to me je, naravno, zarazilo optimizmom. Zbog toga mislim da bi rublje
moglo biti namijenjeno mojemu zadovoljstvu. Ipak, u drugome lanku u istom asopisu
smatra se da nevjera koja se umjereno prakticira moe biti kljuni faktor za ouvanje
braka, to me je ispunilo neizvjesnou. Ne elim sada biti izriit, ali priznajem da su
neko vrijeme moje pustolovine s jednom plesaicom modernog baleta pridonijele da mi
ivot s Marcelom bude podnoljiviji.
Dobro, moe biti da rublje pripada nekoj njezinoj prijateljici koja je prava
preljubnica, i koja rauna na njezinu suradnju da je mu ne iznenadi. Taje praksa
uobiajena: preljubnica odlazi na nekoliko sati s ljubavnikom, a prijateljica se pobrine
muu pruiti alibi. Uznemirujue je to da se te usluge uvijek rade s namjerom da se vrate
na isti nain. Ovdje ima dvije bliske prijateljice: Carolu, ileansku arhitekticu udanu za
veanina, i Palomu, kubansku slikaricu koja moe postii osrednji uspjeh ako napusti
mua, umiljenoga i starog menadera iz Ericssona i ozbiljno se posveti svome poslu.
Obje imaju stabilne veze, blie se tridesetima, i isto kao moja ena, nemaju djece i mogle
bi biti sklone poetku novih pustolovina. Jedna od njih mora biti nevjernica.
I dok ubijam vrijeme promatrajui prolaznike koji prolaze ulicom Jorlsgatan, mislim
da ne mogu odbaciti mogunost da mi je Boryena, koja je lukavija nego to ja mislim,

spomenula nevjeru Marije Eliasson jer je otkrila da me ena vara. Iznenada,

pretpostavka da Poljakinja dvosmisleno govori o nevjeri pokojnice samo zato da bi
otkrila jesam li upoznat s prijevarom ija sam rtva, izazvala mi je crvenilo. Kune
pomonice na itavom svijetu obiavaju prekapati po ladicama svojih gazda, to je
poznato. Moda je Marcela, a ne pokojnica bila ta koju je uoila kako se ljubi s nekim u
gradu i sad nastoji provjeriti moju reakciju pravei povrnu usporedbu. Mogue je da
planira ucjenjivati moju enu ili mi ponuditi informaciju o njoj u zamjenu za novac. Zato
da ne? Sve je mogue s tom Poljakinjom koja ga urno treba i koja se ne dvoji loe
govoriti o svojim nekadanjim poslodavcima. Ali, ako pogledam sluaj iz drugog kuta,
takoer je mogue da je moja ena zapazila da sam otkrio njezino rublje i da se sada
pravi da to ne zna. Moda postupa jednako hladnokrvno kao i tajni agenti koji, kad
posumnjaju da ih se promatra, na neko vrijeme prekinu rutinu zavjere kako bi zbunili
svoje progonitelje. U tom sluaju mogao bih provesti itav ivot ekajui da upotreba
rublja dokae Marcelinu nevjeru, dok bi se ona, uz oprez i poduzevi izvjesne mjere
predostronosti, mogla nastaviti sastajati ad infinitum s ljubavnikom ne koristei to
rublje.
Da se ne utopim u oluji pretpostavki i neizvjesnosti, svaki put kad doem kui
pregledavam Marcelinu ladicu. Moj strah se raspruje u trenutku kad provjerim da je
rublje i dalje na istom mjestu, izvorno presavijeno, jo mirisavo kao novo, ekajui
moda da se priljubi uz Marcelino tijelo iskljuivo za moj uitak ili, zato ne, uz tijelo
neke njezine prijateljice za uitak nekog ljubavnika.

ETIRI
Snijeg je padao itavu no i sada je vani sjajan i miran dan, lien mirisa i buke; jo je
daleko mrak koji prijeti da e se brzo opet pojaviti. U skandinavskoj zimi svjetlost traje
jedva nekoliko sati jer ve jako rano sunce oslabljuju zbog tame; ta me injenica ini
zlovoljnim i tjera me da u papuama eem po kui. Kroz prozor dnevne sobe vidim
Baltik koji se, pokriven snijegom i beskrajan, protee poput ruske stepe. Krajolik,
izuzevi vjevericu koja nervozno njuka gole grane hrasta, slii na razglednicu u boji.
Koristim prigodu to Marcela jo spava da bih otiao u susjedov vrt. Moje izme
uranjaju u snijeg. Znajui da je kua prazna, hodam oko nje sa eljom da bacim pogled u
njezinu unutranjost, ali me u tome sprjeavaju zavjese koje neka odluna ruka razmie.
Pronalazim samo tragove jelena i kunia, ivotinja koje se u to doba godine pribliavaju
kuama traei hranu, i u tiini se vraam kui. Dok pripremam aj pitajui se kako e
susjed objasniti svojoj djeci da im se majka nee vratiti, na pragu kuhinje pojavljuje se
Marcela. Bezbrino zijeva. Nisam uo kripanje drvenih stepenica dok je silazila. Danas
ima kunu haljinu od teke svile koju je na brzinu kupila prije puno godina na
aerodromu Charles de Gaulle u Parizu.
- Ne bi li mi pripremio kavu? - pita nasmijana i lijeno protee ruke.

Ona je tada putovala u Rim da bi se udala za jednoga talijanskog lijenika. udne li

stvari, sad otkrivam da se ona, kao i njezina majka, gospoa Sofia, eljela udati za
lijenika, a udala se za osobu drugoga zanimanja. Kad sam je izdaleka zamijetio u jednoj
kavani u blizini vrata za ukrcavanje, gdje sam se spremao zatraiti baguette avec jambon
et fromage i caf au lait, odmah sam naslutio da je Junoamerikanka. U njezinu
privlanom profilu, u blistavom sjaju njezine duge i rasputene kose, u njezinu
ponaanju svjetske ene, bilo je neega to mi ukazalo da je Junoamerikanka iz dobre
obitelji i drsko sam se pribliio. Udavala se za tri dana. Za ankom smo doivjeli ljubav
na prvi pogled i ubijali vrijeme govorei o nemoguim planovima, ne usuujui se
odgoditi nae letove. Bio je to jedan od onih trenutaka u kojemu ovjek predosjea da
mu ivot nudi priliku kako bi je iskoristio i napravio preokret. Ipak, nisam se odvaio
pozvati je da krene sa mnom u Madrid zbog straha da e pomisliti da sam lud. Godinu
dana poslije, kad se ve bila rastala i kad smo poeli stanovati u stanu koji je gledao na
park Retiro rekla mi je tonom punom predbacivanja:
- Nikad neu shvatiti zato si me pustio da odem u Rim.

Sada, dok je talijanska aluminijska posuda za kavu ve na tednjaku, a Marcela i

dalje stoji na pragu, zakljuujem da o njoj na ovim stranicama skoro nisam govorio.
Samo sam spomenuo da voli kazaline daske i antikvitete i da je napustila zemlju jer ne
eli da je povezuju s njezinim ocem koji je imao vanu ulogu u tajnoj policiji vojnoga
reima. Napustiti zemlju bilo je najrazumnije to je mogla napraviti. Kako bi tamo netko
s prezimenom Montfar, prezimenom umirovljenoga neimenovanog generala Adonisa
Montfara, mogao teiti javnom ivotu a da ga odmah ne poveu s vojnikom? Marcela je
pokuala izgraditi nezavisni identitet od trenutka kad je naslutila da nikad nee
napredovati kao umjetnica ili trgovkinja pod okriljem oca. Ali, nemogue je pobjei od
vlastitog roda. Kao to Nijemci dobro kau, ovjek bira prijatelje, ali ne i roake. I zbog
toga je pobjegla iz zemlje, ne odriui se, naravno, oca, ali nastojei ga udaljiti od sebe
kao to se udaljava grana s trnjem; zbog toga je u Stockholmu. Nitko ne bi trebao biti

odgovoran za ono to rade njegovi roditelji, ali to se ne shvaa s druge strane bare gdje
prevladava neka vrsta plemenskog razmiljanja.
Meni se dogodilo neto slino. Dok je pukovnik Montfar unitavao oporbene
pokrete, moj otac, glasoviti mikrobiolog Fernando Pasos, ne samo da je na sveuilitu
slobodno raspolagao golemim sredstvima za istraivanja uz zatitu svoga budueg tasta,
nego je, primao odlikovanja i poasti i predstavljao zemlju na svjetskim konferencijama
bez minimalnog zanimanja da sazna to se u njoj dogaa. Takav otac i moja ljeviarska
prolost, koja je varirala od radikalnoga do umjerenog, nisu mi bili od koristi nakon
povratka demokracije. Ostao sam bez ikakve javne funkcije, to jest, bez vlasti, i pretvorio
sam se u sumnjivu osobu. Na izvjestan nain Marcela je ki zloestog, a ja sin nemarnog
oca, i ako je njezin otac grijeio u djelovanju, moj je to inio jer nije djelovao. Nju i mene
povezuje ne samo pria koja je poela na parikom aerodromu, nego i tenja da
izbjegnemo vlastitu prolost i da izgradimo sadanjost bez sjeanja ili budunost uz
priu koju mi sami priamo. I dok miris kave poinje ispunjavati kuhinju, Marcela
iznenada najavljuje da mi je prethodnog dana zaboravila rei neto vano:

- Moram putovati u Malm i posjetiti trgovce starinama koji nude reprodukcije

skandinavskoga pokustva po razumnim cijenama.
- Kad se vraa?
- Sutra rano ujutro,

Malm se nalazi na jugu vedske. Kau da je to najmanje vedski grad u vedskoj, to

jest najmanje miran i najvie kozmopolitski. Nikad nisam bio tamo, ali mogu zamisliti
njegovo ozraje luke, njegove barove prepune mornara i velike brodove koji svaki dan
plove prema Njemakoj. Zbog toga to je luka, pretvorio se u kozmopolitski grad. Ozraje
je u njemu sigurno maglovito, odjeci tihi, a ulice koje opisuje George Simenon u
romanima o Maigretu, vlane. Kao autor detektivskih romana, volim smiren, dubinski i
istraivaki stil toga Belgijanca roenog u Ligeu; ne opratam mu to je napisao previe
knjiga, iako mu zavidim na otvorenosti kojom je to uinio. Predlaem Marceli da mi, prije
nego to ode, pribiljei telefonski broj hotela u kojemu e odsjesti.
- Odsjest u u hotelu Scandic blizu eljeznike postaje.

- Ostavi mi broj za svaki sluaj.

Dok eeri svoje pie, pria mi po trei put, iako sada s veim zanosom i uvjerljivije,
da postoji mogunost da postane ekskluzivna predstavnica dvojice skandinavskih
prodavaa antikviteta u Latinskoj Americi, ljudi koji ak nabavljaju komade za kraljevsku
kuu i propale vedske plemie, to moe biti izuzetno privlano novim bogataima kojih
u mojoj zemlji ima poput korova. Veinom se radi o politiarima koji su doli na vlast i
pretvorili dravu u ratni plijen, koji preuzimaju vlast ne da bi sluili zemlji nego da bi se
njome posluili. Ti zloinci koji su se tek pojavili trebaju izmisliti povijest i podrijetlo,
podignuti proelja i predstaviti kao obiteljsko nasljedstvo antikno npokustvo i vrijedne
slike koje nabavljaju u prestinim galerijama trgovaca antikvitetima. Stvar se moe, misli
Marcela s ambicioznim sjajem u oima, za kratko vrijeme pretvoriti u unosnu.

- Tako u konano izai iz hladnoe koja mi nikako ne odgovara - dodaje za as.

Ve nekoliko tjedana ustrajava da je hladnoa i mrak lokalne zime deprimiraju i da
njezin organizam zahtijeva topliju temperaturu da bi mogao funkcionirati. Razdrauje
me injenica to je zaboravila da me je ona iupala iz zagaenoga i agresivnog, iako
obiteljskog ozraja Santiaga, i dovela u vedsku. Osini toga, taj tako u izai izraava
osobnu elju koja me marginalizira.

Gledam je ne odgovarajui. Tiina postaje bolna. Zapravo, ovih dana, umjesto da s

njom imam vezu, vodim neprestanu borbu. Borbu bez dramatizacija i napetosti, borbu
bez rijei ili, bolje reeno, s malo rijei jer ponekad se odvaim pozvati je na veeru u
neki od modernih restorana kao to je profinjeni Alex ili tradicionalni Per Olsen, kako
bismo kuali neko jelo uz Cabernet i razgovarali openito, beskompromisno, bolje reeno
pomirljivo, o tome to nam se dogaa. Ali, u ivotu jednog para na rubu brodoloma ima
trenutaka u kojima se ak gubi volja da se provjeri gdje brod proputa vodu. Prestajemo
razgovarati kao to smo to obiavali prije, uz intimu i magiju koja je razgovore
pretvarala u neto svjee, blistavo i otkrivajue, kao da se poznajemo tek odnedavno,
kao da su ugodna iznenaenja svaki as mogua.
S vremenom, nae su nas razlike prestale poticati i zabavljati i pretvarale su se u
sukobe i svae. Za Marcelu je, primjerice, nebitno to nismo upoznali susjedu. Svakako,
ali zbog njezine smrti, jo vie zbog djece, ali smatra da naa nazonost ne bi nimalo
promijenila sudbinu te obitelji i uvjerena je da nije ba prikladno pribliavati se udovcu
kako bismo mu izrazili suut. Najbolje bi bilo, dodaje, da pustimo da proe vrijeme i da
diskretno priekamo novu prigodu da se predstavimo. Smatram da je to previe
proraunat i pragmatian stav, moda premjeten iz njezinih poslova u svakodnevni
ivot, neto to sada, nakon to sam otkrio njezino rublje, u meni izaziva uznemirujue i
zastraujue pretpostavke zbog kojih se bojim da su moje sumnje vezane uz njezinu
nevjeru bile utemeljene.Jer vjerujem da, kao to je mukarac impulzivan, reagira po
nagonu i kao to je naivan kad je nevjeran, ena, suprotno njemu, nastoji biti selektivna i
racionalna. Moja nevjera i nevjera mojih prijatelja je neto s poetka dogaaja.
Neto to se moe ali ne mora dogoditi poslije; nasuprot tome, nevjera udanih ena
s kojima sam vodio ljubav nalazila se na kraju dugoga procesa razmiljanja; to je
posljedica, epilog brane veze. Objanjavam ne bih li izbjegao loe objanjenje tipino za
krajnji feminizam: moe biti da mukarac nema jasan motiv za nevjeru i da ga potie
samo trenutana tjelesna glad, opsjednutost svjeinom usana, raskonim grudima ili
vrstom stranjicom, elja da se ne propusti prilika, apetit koji isparuje sa samim
osvajanjem novoga plijena, ali ini se da ena mora imati dobar razlog da bi bila
nevjerna, jasan, ne sluajan. I zbog toga je njezina nevjera odlunija i konana. Manje su
prevrtljive od nas i ini se da ih ne vode trenutani nagoni ili prolazna pohotnost, kao to
se obino dogaa mukarcu, nego dublja promiljanja. Zbog svega toga uznemiruje me
taj sjaj koji nazirem u njezinim oima i koji me sprjeava da razjasnim to sprema u
dubini svoje due.
ak je se ni za vrijeme tih veeri u restoranima koje neki promatra iz daleka moe
tumaiti kao romantine, nisam usudio upitati o rublju. Neto neodreeno potie me da
dam prednost pretvaranju ili da glumim tobonju normalnost pred oiglednim
injenicama to moe odravati moju nesigurnu nadu da ona uva tu odjeu, bolje
reeno odjeu za preruavanje, s namjerom da mi jednog dana priredi erotsko
iznenaenje ili neto manje strastveno, da je skriva od supruga jedne od svojih
prijateljica. Ali, takoer je mogue da ja utim samo zbog straha da se ne razljuti, da ne
uniti varljivi sklad ognjita, da se na brod ne potopi i da Marcela ne ode neizmjerljivo
daleko, uranjajui me u groznu samou i da mi jedino drutvo budu izmiljeni likova iz
mojih zapisa. Tono je, od Marcelina odbijanja jai je moj strah da u izgubiti dnevnu
rutinu i morati ivjeti u samoi.
Nakon to je ispraznila alicu moja ena ponovno gleda na sat i trei se uspinje na
kat kako bi se istuirala. Nakon petnaest minuta ponovno silazi, ovaj put odjevena,
namirisana i dotjerana, nosei koni kovei. Navlai kaput, obuva kone shapke i s

vrata mi alje u zrak poljubac. Kad uurbano odlazi do taksija koji je eka na ulici,
ponovno ostajem uronjen u tiinu i analiziram, pogledom unatrag, kao flash back u
nekom filmu, njezino jutarnje ponaanje. Pretpostavljam da ne bi dola dorukovati sa
mnom niti bi mi dobacila veseli poljubac na rastanku kad bi imala ljubavnika, i da sino
ne bi potvrdno odgovorila na moju strast, kao to je to uinila. Zanimljivo je da neto to
se izraava tako tjelesno poput nevjere, ne ostavlja tragove na tijelima, ak ni na
pokretima. Jer, vodili smo ljubav na velianstven nain: u tiini, skoro se i ne zagrlivi,
svatko od nas nastojei postii svoje osobno zadovoljstvo, ali sjedinjeni, vie nego samo
epidermom, neim dvosmislenim, tajanstvenim, kao da ta sveza posjeduje bezgranian
prostor kakav vjerujem da imaju jata divljih pataka kad prolaze nebom u savrenom
skladu. Ne, nevjera ne ostavlja tragove na koi ni na ponaanju, jednostavno plovi u
naoj nutrini bodrena povjetarcem tajni. I zbog toga, makar pozorno istraivao njezinu
nagost traei znakove nevjere, neu pronai ni jedan.

Naputam kuhinju uvjeravajui se da moram iskoristiti mir toga dana kako bih
nastavio s pisanjem romana koji se postupno pretvara u priu - primjeujem, ne previe
originalnu - romanopisca koji stalno odgaa ubojstvo svoje nevjerne ene jer ne moe
otkriti njezina ljubavnika. to bi bilo gore? Podrobno upoznati enina ljubavnika ili ga
neodreeno zamisliti, poput impresionistike ili neoimpresionistike slike? Je li bolje da
portret toga ljubavnika napravi John Singer Sargent 3 ili Degas 4 ili Seurat? 5 Smjetam se
nasuprot ekrana, ne ublaivi ni svoju ljubomoru ni onu moga glavnog lika, i spremam se
nastaviti s tipkanjem kad me zaskoi muna sumnja: je li Marcela odnijela sa sobom
erotsko rublje? Potaknut znatieljom i strahom, trim u spavau sobu, otvaram ladicu i
moje ruke nestrpljivo pretrauju prostor.
Nakon nekoliko sekunda nemono zakljuujem da je rublje nestalo.

John Singer Sargent (1856.-1925.) - ameriki slikar.

Edgar Degas (1834.-1917.) - francuski slikar i kipar.
5
Georges Seraut (1859.-1891.) - francuski slikar.
3
4

PET
Definitivno nisam ovjek od akcije, da jesam, sigurno bih se drukije ponaao prema
Marceli i Poljakinjinoj prijavi da je susjed krivac za smrt svoje ene. Da, nedostaje mi
doza tropskog karaktera, upalja koji bi mi zapalio krv i potaknuo me da stvari odluno
nazovem njihovim imenom. Ali, ja sam samo blijedi pisac s krajnjeg juga, netko tko,
sluei se izmiljenim likovima i mjestima zbivanja, izmilja prie u nadi da e ih
eventualni itatelji tumaiti ne kao izmiljotine nego jednako izvjesne kao i stvarnost.
Usprkos tome to sam vie sklon pisanju nego akciji - u suprotnom bih se posvetio
voenju poslova ili medicini, djelatnostima koje me ne privlae zbog prozainog
karaktera - ovoga sam jutra napustio roman koji piem i ljubomornog pisca koji je glavni
lik u njemu, i odluio krenuti za enom kako bih provjerio istinski motiv koji je odvodi u
Malm nosei u svojemu koveiu intimno rublje koje sam otkrio. To putovanje koje
podrazumijeva tajanstvenu no u nekom hotelu na jugu, mirii mi na neto prijetvorno,
kao to su i sukobi koje prikazujem u svojim romanima. Zbog toga radije u radnju
ukljuujem diskretno praenje koje sada zapoinjem i opisujem, nadahnut, naravno,
onim to se dogaa izvan pripovijesti, u bukolikoj stvarnosti Djursholma, i odgoditi
trenutak u kojemu pisac otkriva identitet enina ljubavnika. Nakon to sam sve snimio
na disketu i takoer na tvrdi disk moga prijenosnog raunala - predostronost koju
primjenjujem nakon to mi je prije nekoliko godina sunce otoka Samosa sprilo
elektronsku verziju romana koji sam pisao - odjenuo sam se i napustio kuu ne
istuiravi se i ne obrijavi se, i krenuo u pravcu Central Stationen. Budui da je sljedei
vlak za Malm kretao za dva sata, izaao sam proetati po snijegu koji je gusto padao,
uvjeren da u skratiti vrijeme divei se proeljema oblinjih zgrada.

Ako se zanemare moderne graevine, arhitektura sredita Stockholma je umjereno

lijepa, jednostavna i skladna, slina onoj u Petrogradu. Preureene zgrade imaju od pet
do est katova, zelene krovove od oksidiranog bakra, prozore s uvijek razmaknutim
zavjesama i malene balkone s ogradama od kovanog eljeza. Na nebu, koje je uvijek
blizu, plaho se pojavljuju zvonici crkava, zlatne kupole i uski strmi i dvostrani krovovi
koji prikrivaju njihove mansarde, elementi koji gradu daju drukiji, nekako prozraan
izgled. Ali, na uskim pokrajnjim ulicama na kojima se u zimi rijetko kad smjetaju zrake
sunca, ne raste drvee i ne prolaze ljudi, i prilino su naputene.
Marcela misli da su arhitekti odavde nestali sredinom dvadesetog stoljea. Zapravo,
namjenske zgrade od eljeza i stakla sagraene u sreditu grada ezdesetih godina
prolog stoljea tako su odvratne da ih je na kraju stanovnitvo poelo odbacivati i
suprotstavilo se tome da vlasti nastave ruiti trone povijesne zgrade kako bi se podigle
one moderne. Ipak, u neposrednoj blizini Central Stationen, na velikome okruglom trgu
nazvanom Sergelstorg, nalazi se neka vrsta prave torte s ogromnom staklenom svijeom
u sredini koja pokuava simbolizirati vjeni led u Skandinaviji, a na poetnom dijelu
avenije Sveavgen narodni se otpor prekasno pojavio. Arhitekti su ve bili poruili
zgrade i podizali kutije od eljeza i stakla, neosobne i bez karaktera, koje nisu bile u
skladu s izgledom grada i koje bi moda zadovoljile Chauchescuove snove o veliini.

To je bilo uasno, ali moglo je biti i gore jer su u jednom razdoblju vlasti u
Stockholmu planirale sruiti itavu etvrt Gamla Stan - s njezinim barovima i
popularnim restoranima, krivudavim uliicama, stanovima za radnike, velianstvenim
proeljema, tada sivim i oljutenim - kako bi se podigle moderne zgrade i navodno

poboljala kvaliteta ivota radnika. ak su zaduili Le Corbusiera 6 da u potpunosti

izmijeni staru gradsku jezgru i ispuni je neboderima. U arhitektonskim terminima, to bi
bio neoprostiv zloin poput saveznikog bombardiranja Dresdena. Samo zahvaljujui Le
Corbusierovu odbijanju, Stockholm jo uvijek ima svoju najljepu zonu s najvie turista,
etvrt Gamla Stan u kojoj danas stanuju umjetnici i uspjeni menaderi.

Nakon etnje po okolici, vratio sam se na Central Stationen i u kavani naruio caf
au lait. Bio mi je potrebno toplo i mirno ozraje kako bih isplanirao svoje sljedee
korake. Sjeo sam blizu velikih prozora koji gledaju na altere i duane s nadom da je
moja ena propustila vlak i da luta po stanici. To je samo bio nain da ne mislim na ono
to nikad nisam zamiljao: da bih jednoga dana, kao to to sada radim, mogao slijediti
Marcelu kako bih je pokuao iznenaditi s ljubavnikom. Neto neodreeno, neka
mjeavina bijesa i zlovolje, povuklo me je malo poslije prema ekspresnom vlaku za
Malm.
Ispod svodova lokala koji su odjekivali od koraka i obavijesti sa zvunika, sa
zebnjom sam se pitao zbog ega nevjera odmah ne izazove mrnju rtve, nego samo
tenju da zadri onoga tko je vara i vrijea, jedino nadu da sve to moe biti samo nona
mora, neosnovana sumnja, pria koju se moe odbaciti, knjiga s otvorenim krajem,
konano, okolnost kojoj se moe zavrnuti vrat kao i modernistikom labudu 7. I to
Marcela osjea za mene sad kad me vara? Saaljenje, suut, ravnodunost ili moda
gaenje? to je prvo izronilo: njezino gaenje prema meni ili intimnost s drugim? Dugo
smo godina zajedno i tek sam sada poeo otkrivati da je ona, iako je u dubini due bila
ista djevojka privlanoga, ali odbojnog profila koju sam opazio na parikome aerodromu,
za mene nepoznato bie. Nastojao sam obnoviti osjeaje koje sam gajio prema Marceli u
vrijeme dok sam bio s plesaicom Karlom, ali mi je to bilo nemogue jer se rijei, sjeanje
i matarije iz toga vremena mijeaju i na kraju ih sreujem u skladu s onim za im teim,
to danas elim da Marcela misli i osjea za mene, a ne s onim to se zaista dogodilo.
Nema naina, znam to ve, da se u potpunosti obnovi ono to je prolo jer svaka
uspomena u isto vrijeme izdaje ono to se dogodilo. A ono deprimirajue zasniva se na
tome da nas od djetinjstva navode da vjerujemo da sjeanje obnavlja prolost s
preciznou s kojom se stvara neka krialjka dok, zapravo, sjeanje nikad ne obnavlja
originalni nacrt krialjki ve napravi drukiji.

Mijeajui caf au lait nastojao sam se tjeiti govorei samome sebi da Marcela, u
vrijeme kad sam je varao s Karlom, nije zapazila postojanje plesaice koja se, ako se i
pojavila kao sluajni i prolazni plijen, nakon nekoliko mjeseci, za grozniavih susreta u
restoranima, pivnicama i hotelima na obali, na kraju pretvorila u moju opsjednutost, u
nekoga zbog koga sam ak bio spreman napustiti Marcelu i krenuti u neizvjestan ivot. O
ljubavnoj vezi saznao je knjievni svijet i postala je obvezan komentar mnogih, ali ja sam
na sreu imao otroumnosti i snage - kakvih li rijei - da Marcelu zadrim u potpunom
neznanju, na rubu dogaaja, ili sam barem tako mislio. Ili je moda Marcela saznala za
prijevaru, odluila se za utnju i cinino se pretvarala da je sve normalno, isto kao i sada?
Ako mi je Marcelina pasivnost iz toga vremena do sada sluila kao nedvojbeni podatak
da ona nije nita znala, moja vlastita utnja i pretvaranje danas pokazuju da mi je
Le Corbusiere - pravim imenom Charies-Edouard Jeanneret (1887.-1965.) - francuski arhitekt i
pisac vicarskoga podrijetla.
7
Sonet Turcele el cuello al cine meksikoga pjesnika Enriquea Gonzleza Martineza, predstavlja
antitezu modernistikoj ideologiji i estetici.
6

zakljuak moda bio pogrean. Otkrivenu prijevaru rtva moe dobro kazniti
pretvarajui se da ne zna istinu.
Kako u reagirati ja u trenutku kad se naem licem u lice s Marcelinim ljubavnikom?
Na trenutke pomislim da bi bilo bolje da se nikad ne susretnem s njim. Pretpostavljam
da je onaj koji odvodi neiju enu obino netko tko je njezin mu elio biti. Dok sam
srkao kavu proganjala me je slika moje ene kako ulazi u hotel pod ruku s drugim
mukarcem. Tko bi to bio? Netko koga poznajem ili netko s kim je ona postala intimna za
vrijeme svojih poslovnih putovanja? Otkada se poznaju i to je uzrok prie koju ja sada
istraujem? Neko posebno obiljeje ljubavnika, Marcelino dosaivanje uz mene ili neki
od mojih brojnih nedostataka? Jesam li ja krivac ili rtva ovoga to sam istraivao?
Pretpostavljam da je u mome sluaju krivac bila Karla, njezin tako spontan nain
postojanja, njezina sposobnost da zacrta kako nestvarne tako i uvjerljive planove,
njezino umijee da stvori beskrajno mnotvo moguih utopijskih svjetova u koje sam
ulazio na nekoliko trenutaka i izlaizio ispunjen pitanjima, idejama i poticajima, njezina
luda i vesela udnja za ivotom, za tim da svaki dan bude drugaija osoba za stolom i u
krevetu, da se svaki dan obnavlja kao da je ena u vjenom preobraavanju ili
promjenljivo privienje same sebe. Ali, sada me mui neto manje spekulativno,
rastuuje me jednostavno zamiljanje slijeda pojedinosti koje prethode nevjeri: dolazak
ljubavnika na recepciju hotela, gdje se pretvaraju da su mu i ena, njihova nervoza kad
pod otrim pogledom nekog slubenika-inkvizitora biljee osobne podatke, strah da e
naii na nekoga poznatog, putovanje u dizalu koje im se ini previe sporo i
klaustrofobino, brzi koraci po tepihu nekoga beskonanog hodnika, vrata koja se
konano zatvaraju iza njihovih lea, grozniavi zagrljaj i traenje, uz pipanje, onoga
drugoga i postelje.

Ali, moram sauvati staloenost. Ogorena ljubomora moe me potaknuti da

napravim neki nepromiljeni in zbog kojega u se kajati ostatak ivota.
Senzacionalistike novine pune su zloina iz strasti koje su poinili doseljenici iz Treeg
svijeta i neka moja nasilna radnja pridonijela bi da se te skandalozne reportae umnoe,
da se ocrni prototip prevarenoga i osvetoljubivog latin lovera. Ne, ja se moram ugledati u
mirnou u djelima vedskog romanopisca Sderberga, u hipnotizirajui ritam njegova
romana Doktor Glas, u staloen stil lijenika koji u devetnaestom stoljeu prolazi ulicama
Stockholma i obilazi kavane i kue u tom gradu ne izgubivi umjerenost ni
samopouzdanje kad otkrije ljudska bespua, maske i strasti.
Moj je vlak stigao u Malm usred poslijepodneva kad se miris na ugljen irio
mrakom i neumoljivo lebdio nad Skandinavijom. Na prvi pogled to nije kozmopolitski
grad kakvim sam ga zamiljao, ali daje naznake intenzivnog ritma ivota i ini se
dinaminijim i prihvatljivijim od vedskih gradova iste veliine. Pozvao sam taksi koji
nije kasnio u dolasku u blizinu hotela Scandic; sam izaavi iz njega, koraao tajanstven
poput nekoga pijuna ne oslobodivi se misli - naravno, jako glupe - da tu ljudi znaju
razlog moga dolaska i da pogaaju moje namjere.
Hotel obavija blago i nestvarno ozraje, naglaeno svjetlom boje jantara koje
projiciraju fenjeri. Podiem pogled prema snjenim pahuljicama koje se u padu gomilaju
poput dlaica i zaslijepljen promatram proelje s upaljenim svjetiljkama u sobama. U
jednoj od njih lei Marcela. Netko je s njom. Slutim to. I kaem samome sebi da me ona
ba sada vara, da se moram trei popeti na te katove i kucati po vratima dok ne
pronaem ljubavnike. Ali poslije promiljam, smirujem se i mislim da je moda tono
ono o njezinu sastanku s prodavaima antikviteta i da je sve to - moje putovanje vlakom,
ovaj hotel koji se, zbog pahuljica i osvjetljenja, ini kao da e poeti gorjeti - ak i rublje u

plastinoj vreici - samo plod moje knjievnike mate, ista rije i mogua drama, neto
to se ne dogaa u ovom ivotu ve samo na stranicama romana koji piem u
Djursholmu ili nekoga romana koji netko pie negdje drugdje. Ipak, zaas, duboko
udiem hladan i otar noni zrak i slutim da je sve to se dogaa ovdje ispod
opalescentnih svjetiljki i fenjera iz devetnaestog stoljea te snijeg koji ne prestaje vlaiti
moje lice nedvojbena stvarnost kao i prijevara moje ene. Da, iako ne mogu dokazati tu
prijevaru, njezino erotsko rublje postoji makar ja ne znam koja mu je krajnja namjena,
njezino putovanje u Malm se dogodilo i ovaj hotel nije od papira ni od rijei, nego se
uzdie ovdje u noi, savren i vrst. A ako se ona sada ne nalazi u naruju ljubavnika, to
je samo zbog toga to u ovom trenutku posluje s trgovcima antikviteta, ali nee zakasniti
na ljubavni sastanak. Cristbale, kaem samom sebi, ne smije vjerovati glumicama jer
nikad ne prestaju glumiti.
Potaknut nekim neopisivim osjeajem koji me savladava bez otpora, ulazim u hotel i
upuujem se na recepciju gdje ledina slubenica telefonira. Bojim se da me nervoza ili
krv koja je naglo iknula u moje obraze ne izda i nagna djevojku plave kose koja
nastavlja razgovarati ne zapazivi moju prisutnost, da obavijesti policiju da e se ovdje
dogoditi neto grozno. Dok ekam, uvlaim ruke u depove kako bih prikrio njihovo
drhtanje. Konano, ena sputa slualicu i pribliava se uz smijeak koji postaje jo
ljubazniji kad na engleskome upitam za broj Marceline sobe. Provjerava u raunalu i
moli me da ponovim prezime.
- Ne, nema je ovdje - objanjava, ve spremna da se vrati telefonu, ali je zaustavlja
smetenost koju je u meni izazvao njezin odgovor.

Pretpostavljam da Marcela nije rezervirala sobu i nalazi se u sobi svoga ljubavnika,

ali to odmah odbacujem jer sigurno sluti da je mogu pokuati locirati i da bi mi bilo
sumnjivo kad se njezino ime ne bi pojavilo na popisu gostiju. Ustrajavam da jo jednom
potrai na popisu, a moj odluan stav uznemiruje djevojku s recepcije koja zbog njega
gubi ljubazan osmijeh, ak i u najteim trenucima glavno utoite svakog Skandinavca,
odjednom zauzima popustljiv iako rezerviran stav, kree u ured koji se nalazi iza pulta i
vraa se u pratnji jednoga visokog, jednako plavog mladia u odijelu i s kravatom koji
izgleda kao tek diplomirani farmaceut. Dok provjeravaju na ekranu i razmjenjuju rijei
na vedskome, mladi mi dobacuje pogled pun nepovjerenja i zatim ponovno tipka, i ini
se da mu ovaj put raunalo nudi ono to trai jer me, zabrinut, pomno istrauje kao da
dvoji hoe li mi dati informaciju ili nee. Iznenada me razveseljava monstruozna ideja da
su Marcela i njezin ljubavnik doivjeli prometnu nesreu i da su poginuli.
- Jeste li vi u rodu s putnicom? - pita me mladi.
- Ja sam joj mu.

Neko vrijeme razmilja u tiini, sumnjiav, jo vie zbunjen i poslije polako kae:
- alim, ali vaa je supruga u podne telefonski otkazala rezervaciju. Moemo li vam
nekako pomoi?
Vratio sam se u Stockholm posljednjim nonim vlakom i u taj kasni i tihi sat, kao u
ogromnim prostorima Hitchocovih filmova, uzeo taksi na Central Stationen i skoro da
nisam vjerovao svojim oima kad sam opazio svjetlo u kui. U kuhinji sam zatekao
Marcelu. Vadila je kola iz penice. Imala je velike podonjake i malo rumenila na
obrazima.

- Odluila sam ostati u Stockholmu - objanjavala mi je prekrivajui kola

marmeladom od kiselih jagoda koje rastu u Laponiji i veani ih oboavaju. - A ti, gdje si
bio?
- Prouavao sam tekstove u Gradskoj knjinici. Poslije sam popio nekoliko aica u
sreditu grada s Facuseom - rekao sam joj mislei na moga prijatelja, ileanskoga
veleposlanika, dok sam preko ramena zirkao na njezine bokove zamiljajui kako su, dok
me je moda sve donedavno varala, jagodice prstiju nekoga drugog prolazile tim blagim
lukom.
Nevjera, zakljuio sam malo poslije penjui se stepenicama koje vode na kat sa
eljom da diskretno istraim nau spavaonicu, ne gasi rtvinu elju nego je uveava i
rasplamsava. Jo malo pa u biti uvjeren da je la da ljudi zbog oaja prestaju voljeti.
Mrnja ne izaziva mrnju kod onoga tko nije voljen, nego potie - kao to je to sada sluaj
sa mnom - munu elju da se i dalje posjeduje onaj tko te vie ne voli niti mu se svia biti
s tobom. Tu ne postoje simetrije ni ravnotee, samo okrutnost. U polumraku sam uao u
spavau sobu u kojoj su moje noge izazvale kripanje poda od dasaka, pribliio sam se
ormaru za odjeu, otvorio ladicu i, zadravajui dah, zavukao ruke u nju.
Na dnu, izmeu arapa i bloomers, nalazila se vreica.

EST
Te se noi nisam odvaio pitati Marcelu o pojedinostima njezinih dnevnih aktivnosti.
Dok sam bio u sobi, s ijih se prozora, ve sam to rekao, kroz breze nazire Baltik,
pomislio sam na mogunost njezine smrti, podvlaim smrti, ne ubojstva. Tu ideju
prihvaam uronjen u polutamu, ne mogavi se prepoznati dok sam se promatrao u
ogledalu na komodi i prisjeao se jednoga Beckettova lika koji kae: Ja ne postojim. To
je oigledno. Ponekad pomislim da ne postojim na nain na koji sam to postojanje
zamislio i vjerovao u nj. Da, ovjek misli da postoji na nain na koji se doivljava, ali
najvjerojatnije je to da ne postoji na isti nain za druge, ak ni kroz svoje izreene ili
napisane rijei. Ubrzano i olako povezivanje Marcele sa smru ne sluti na dobro, ali
podvlaim jo jednom, samo sam zamislio da je ona umrla, ne od moje ruke nego od
tue.

O svemu sam tome mislio, umovao, kovao zavjere, to jest, postavio sam sve to u
fiktivnu stvarnost u kojoj ivim i koja me obavija i odvaja od posljednje, materijalne
stvarnosti na isti nain na koji nae lice i rijei tite i kriju nae istinske namjere od
drugih. I dok sam se promatrao u ogledalu, osjetio sam da to radim oima koje nisu moje,
kao kad se probudi potiten i iznenada se otkrije u dubini nekog ogledala, ne
prepozna se i pomiren sa sudbinom, mora prihvatiti da si ostario i izgubio privlanost i
da se tvoje lice poinje odvajati od slike koju ima o sebi. A kad sam vidio svoju siluetu i
nisam se mogao prepoznati u njoj, pomislio sam da me je Marcela takvog gledala dok
sam bio s Karlom, kad je moda znala za moju nevjeru, a ja sam vjerovao da je varam, u
vrijeme kad me je moda poela gledati sa eljom da me se rijei, toga stranog,
prevrtljivog i izdajnikog bia koje se sada rasplinjuje u tome zrcalu. Ipak, Marcela je,
moda sa eljom da iz korijena ugui bilo kakvo moje spekuliranje, preuzela inicijativu
kad sam se vratio u kuhinju:
- Na kraju sam ostala u Stockholmu - rekla je zavravajui izravnavanje kolaa.
Uvijek sam se divio njezinoj sposobnosti da govori o vanim dogaajima dok u isto
vrijeme radi prozaine stvari kao to su glaanje plahta ili ljutenje krumpira. Posjeduje
posebnu vjetinu da istodobno nastanjuje dva svijeta, materijalni i teorijski, spagat
nemogu za mene naviknutog da lutam jedino po svijetu slova. - Ostala sam jer se jedan
trgovac antikvitetima razbolio.
- A kad si to saznala?
- Na Central Stationen. Kad sam nazvala Pera Larssena da mu potvrdim svoj
dolazak, rekao mi je da bi radije odgodio susret jer je prehlaen - kazala je pokrivajui
kola aluminijskom folijom.

Iako se ini nevjerojatnim, bilo je mogue da je Larssen zaista u posljednji as

otkazao sastanak. Kad je rije o poslovima, veani vie nisu tako pouzdani kao to su
nekad bili. Socijalna sigurnost i visoki nameti podrovali su njihov radni moral. Dok
Marcela stavlja posude u stroj za pranje sua, iz dnevne sobe te noi dopiru taktovi
jednoga Satiejevoga 8 komada. Volimo Satieja, privlai nas njegova promiljena
pijanistika jednostavnost i dosljedno posveivanje djelima koja slie na zauujue,
8

Eric Satie (1886.-1925.) - francuski skladatelj i pijanist.

savrene minijature, kao da se zarekao da e u svome ivotu zatomiti bilo kakvu

baroknost i pompoznost.
- A kako ni nisam ba jako eljela otputovati, odgodila sam put i vratila se. teta to
nisi bio ovdje - rekla je mirno Marcela, bez mnogo zanosa, ali takoer bez tona
predbacivanja. - Mogli smo izai na veeru.
Kod nje se najvie divim njezinoj nesavitljivoj volji. To na izvjestan nain objanjava
injenicu da smo ovdje, tisuu kilometara od nae zemlje. Ona sanja o tome da postane
velika glumica i u ileu je na vrijeme naslutila da to nikad nee postii jer je ki
neimenovanog generala. Kad je na svojim poecima glumila u jednome malom gradskom
kazalitu u Bellavisti 9, nikad nije nedostajalo profesionalnih kritiara koji bi u svojim
rubrikama idui dan podsjetili na ulogu vojnika u prolim vremenima, ni gledatelja koji
bi bacali crvenu tintu na pozornicu ili vrijeali Marcelu usred predstave, oiglednih
dokaza da se u svojoj zemlji nikad nee moi osloboditi oeve sjene jer u sluajevima
poput ovoga, sjeanje se nadahnjuje ne samo naom prolou nego takoer i onim to
drugi pamte od nje. Moda e tek nakon mnogo godina moi ponovno glumiti, a da je ne
pritie teina tuega sjeanja. One no kad se uvjerila da tamo, u gradu smoga i
kazalita u blizini brda 10, nema umjetnikih perspektiva, smislili smo plan o
dobrovoljnom izgnanstvu koje bi joj pruilo mogunost da se preporodi jer joj je bilo
dosta toga da snosi odgovornost zbog oca. Marcelu je obiljeila injenica da je odrasla
pod okriljem jednog od stupova diktature, nedodirljivog ovjeka kojega su se u tome
razdoblju bojali, to ju je pretvorilo u metu starih protivnika i osobu zadivljujueg
karaktera. Slutim da je bila uvjerena da mora rasti daleko od oca kako bi stekla
nezavisnost, a to je isklesalo njezin eljezni karakter, vrlinu na kojoj joj zavidim.

Moda je tona injenica o bolesti trgovca antikvitetima, kaem samome sebi,

gledajui je kako ponovno stavlja kola u penicu i vjea kuhinjsku krpu na kuku na
vratima, ali isto tako ne mogu odbaciti mogunost da ju je njezin ljubavnik U posljednji
trenutak mobitelom obavijestio da se ne mogu sastati. Moda je taj poziv, a ne
Larssenova bolest, odredio njezine planove. Ili je moda ona sama odluila sve odgoditi
jer sluti da ja neto sumnjam, ili je pak shvatila da sam otkrio njezino erotsko rublje.

Vratit u se u Malm iduih dana - najavljuje i pregledava kaktus koji se nalazi na

radijatoru blizu prozora. - Osim ako Larsson ne doe u Stockholm. - Ne znam tko je
Larsson. Zapravo, nikad se nisam brinuo da u detalje provjerim s kim se ona sastaje i
sklapa poslove. Odjednom, sad bih trebao poeti nepovjerljivo ispitivati sve koji joj se
pribliuju. A stvari se nisu jako promijenile u danima koji su slijedili nakon mojega
otkria. Marcela je ila na razne licitacije i sastanke s trgovcima starina, iako je vreica
stajala u ladici. Ipak, nakon svega, nije otputovala u Malm to ne znai nita jer je ovjek
iz Malma bez problema mogao doi u Stockholm da je vidi. Marcela se inila jako
usredotoenom na pronalaenje ulja baltikih slikara iz devetnaestog stoljea za jednoga
bogatog brazilskoga kolekcionara, i vitrina i stilskih ormara za posue za bivega
srednjeamerikoga ministra vedskoga podrijetla, koji se preko noi obogatio
zahvaljujui privatizacijama koje je s posebnom vjetinom izvravao u novoj domovini i
koji je sada, u svojoj elegantnoj rezidenciji koju je gradio u sjaju i vlanosti tropa,
krivotvorio povijest svojih predaka koje je, umjesto da izrone kao skromni europski
seljaci to su i bili, prikazivao kao plemie s dugim podrijetlom. Taj politiar mi je, u
krajnjoj liniji, davao za pravo: nismo ono to jesmo, nego ono to kaemo da jesmo i

Bellavista - boemska etvrt u sredinjem dijelu Santiaga.

Veina kazalita u Santiagu nalazi se u blizini brda Santa Lucia u sreditu grada.

10

onoliko koliko drugi ljudi prihvate tu priu. Ali, Marcela cijeni prikazivanja jer je
uvjerena da su razmetanje u drutvu i guranje u vie krugove njezini najvei saveznici i
glavni poticaji za podizanje cijena na tritu umjetnosti i antikviteta.
Danas se dogodilo neto to me je ispunilo tugom kao to to obino biva kad se radi
o Sibeliusovim koncertima. Iao sam u banku kako bih podigao mjesenu poiljku koju
punac alje iz Santiaga za moju enu i vratio sam se natrag pisati novo poglavlje romana
u koji sve vie ukljuujem svoju svakidanjicu - osobito strpljivo i beskorisno
razmiljanje prevarenog pisca. Podnevno sunce koje e ubrzo uroniti u obzorje, grijalo je
moja lea dok sam u daljini zauo tuan pla. Iznenadilo me je da ujem neto jer u
Djursholmu, toj lijepoj i mirnoj etvrti meu umama na obali Baltika, vlada vjena
tiina. Nema radija ni trubljenja koje se uje izdaleka, kao to se obino dogaa u
najotmjenijih etvrtima Latinske Amerike, ni automobila koji bi zakripio, ni psa koji bi
zalajao, ni djeteta koje bi zaplakalo, to me sve navodi na pomisao da sam ogluio
izmeu obale i breza, ili, to je jo gore, da sam, ne primijetivi to, umro, i zato me je taj
pla izuzetno zaudio. Prestao sam tipkati i pribliio se prozoru koji gleda na susjedovu
kuu. Ali, nisam nita vidio. Poslije sam promatrao kroz prozor koji gleda na Baltik i u
daljini ugledao neku spodobu kako lei na snijegu usred ceste.
Brzo sam siao stepenicama, obukao se i trei izaao. Radilo se o onome to sam i
pretpostavio: o djetetu.
- to se dogaa? - upitao sam ga. Omotano u termiko odijelo i zatieno rukavicama
i kapom, izdaleka je izgledalo kao neka mornarska vrea.

Oajno je plakalo s licem u snijegu poput ivotinje koja ljenari, i svaki je as,
izmeu jecaja, ponavljalo rijei koje nisam uspio odgonetnuti.
- Gdje ivi? - ustrajao sam nastojei ga podii.
- Zove mamu - odjednom je rekao netko iza mojih lea.

Okrenuo sam se i ugledao drugo dijete, starije od njega, od nekih dvanaest godina,
takoer odjeveno u termoodijelo, s kapom i rukavicama, velikih plavih oiju, plave kose i
usana plavkastih od hladnoe.
- Zove mamu - ponovilo je.
- Gdje je mama? - upitao sam na engleskome.
- Ne znam.
- Kako ne zna?

Drugo dijete nije prestajalo jecati.

- Umrla je - objasnilo je starije.
- Sami ste?

- Ne, s tatom.
Tada sam shvatio da su to susjedova djeca.

Podigao sam malenog i njeno ga za ruku vodio prema kui koju sam zamiljao
praznom. Proli smo pokraj snjegovia i kipa boice Atene. Dijete nije prestajalo plakati,
a njegov me je brat slijedio u tiini, zreo i rezerviran kao netko tko poznaje bolni ritual
koji treba stoiki podnositi. Susjeda sam pronaao u garai, vrata su bila irom otvorena.
Popravljao je motor volva. Pokraj njega je bilo jo jedno dijete, jo manje, koje je vozilo
trokolicu kojoj je nedostajao jedan kota.

- Ja sam Cristbal Pasos, va susjed. Drago mi je - rekao sam s vrata ne usuujui mu

se izraziti suut. - ini se da vaem djetetu nije dobro.
Pribliio se djetetu, kleknuo ispred njega govorei mu na vedskom i zatim mu,
nakon to ga je pomilovao po obrazima, pruio odvija da se igra.

- Zovem se Marcus Eliasson - odgovorio je ljubazno i stisnuo mi ruku nakon to je

obrisao dlanove o stranjicu. - Hvala na pomoi.

Bio je to mlad ovjek, izduljena lica, svijetlozelenih oiju i koe napadnute aknama.
Nisam mogao izbjei da ne pomislim odmah na Boryenu i njezine pretpostavke, ali
izvjesna obiljeja njegova lica koja su istodobno otkrivala zabrinutost i naivnost i
ukazivala na nestanog djeaka kakav mora da je bio, davale su mu izgled povjerljive
osobe. Svakako, bio je previe mlad da bi bio udovac.
- Plae za svojom majkom - objasnio je. - Nedavno je umrla. Mora se priviknuti na to
da vie nee doi. Bit e teko za sve.
Mislim da sam primijetio da je Marcus nastojao opisati dogaaje s udaljenosti, kao
da je elio da njegova djeca shvate da je smrt neto normalno, uvijek mogue, vjerna
ivotna druica, to i ja mislim, i da zbog toga nema razloga za plakanje, ali u njegovu se
glasu mogao zamijetiti neprekriveni osjeaj.
- ao mi je - rekao sam i osjetio se glupim i beskorisnim jer nisam mogao izrei
neto pametno, autentino i utjeno usred hladnoe koja se udisala i bespomonosti.
- Moja je ena patila od dubokih depresija. Nemar, sredstva za smirenje pri ruci,
razumijete...

Razumio sam. Boryena mi je objasnila i ponovno sam se pitao zato su se te tablete

nalazile tako blizu bolesne ene. Ali, naravno, nisam nita rekao, osobito ne to da
Poljakinja sumnja da je on ubio svoju enu, ni da sam ja, ne poznajui ga, dijelio tu
sumnju. Ali, sad kad sam ga vidio kako nastoji utjeiti djecu s tim licem djeaka
uronjenoga u ulogu oca i mehaniara usred skandinavske zime, pokajao sam se to sam
mislio loe o njemu. Ja sam bio najmanje prikladan da nekome sudim jer sam donedavno
elio smrt svoje ene. I moda bi Marcus, kad bi me gledao istim oima kojima sam se ja
sino gledao u ogledalu ormara za odjeu u spavaoj sobi, mogao otkriti moje istinske
namjere i sumnje. Jedno srno vrijeme utjeli u hladnoi garae ispred pretjerano paljivo
ureenih polica s alatom, limenkama i lopatama za snijeg, sluajui samo vjetar koji je
puhao s Baltika to je jo jae naglaavalo osamljenost.

- ao mi je - poeo sam mucati prije nego to sam izaao. Iznad beskrajne povrine
mora, umanjena zbog neba i uma breza, kretala su se, daleka, eterina i tiha tijela
klizaa odjevenih u crveno. - U svakom sluaju, mojoj eni i meni bilo bi drago da nas
ovih dana posjetite.
Uvijek zadrhtim kad vidim klizae kako napreduju po Baltiku, daleko od obale.
Bojim se da e led prsnuti i da e ljudi pasti u more i umrijeti, a da nitko ne sazna za
nesreu. Usprkos mjerama predostronosti koje se primjenjuju, smrt je uvijek njihova
pratilja, pratilja koja ih poput tihe sjene slijedi po ravnoj povrini leda.
- U redu - rekao je Marcus Eliasson. Jednog u dana moi doi. Ali, sad mi je to teko
- dodao je pokazujui na dijete koje se igralo s odvijaem.
- Ne brinite, moete doi s njima.
- Sigurni ste? A to e rei Marcela?

- Ona e se obradovati - odgovorio sam, ali sam lagao, jer njoj djeca smetaju. Smatra
da je svijet previe neprijateljsko mjesto da bi se i dalje nastanjivao. Osim toga, vjeruje
da bi u naem sluaju dijete bilo prepreka za njezinu karijeru jer bi na kraju ona, a ne ja,
bila odgovorna za brigu o njemu i za njegov odgoj.

Kad sam se vratio kui, zvonio je Marcelin mobitel. Leao je zaboravljen na sofi u
dnevnoj sobi. Odgovorio sam. Imao sam dojam da je netko s druge strane odmah spustio
slualicu kad me je uo. ekao sam nekoliko trenutaka, skren i zamiljen, i poslije sam
vidio da u sandui s porukama ulazi jedna. Ukucao sam ifru koja je bila dan i mjesec
roenja moje ene i sluao.
- ekam te idueg etvrtka u pet sati u istom hotelu kao i zadnji put - rekao je muki
glas na engleskome i spustio slualicu.

SEDAM
Nije mi preostalo nita drugo nego praviti se pred Marcelom da ne znam to se dogaa
iza mojih lea i naoruati se strpljenjem kako bih je zatekao in flagranti. Moda se sada
uspostavljao dijalog bez rijei izmeu njezine izdaje i moga pretvaranja koji moe biti
produljenje onoga prijanjeg koje je zapoeo u Karlinu razdoblju kad sam ja bio taj koji
je varao Marcelu koja se pravila da ne zna to se dogaa. Ako je to bilo tono, vrijedilo bi
truda pitati se zato mi je ena sada nevjerna, zbog neke iznenadne slabosti ili
jednostavno zato to se te stvari dogaaju ili, jo vie uznemirujue, jer je posluala
svoju udnju za osvetom? Moe li se varati samo zbog osvete, svjesno, kako bi se vratilo
dostojanstvo?
Odmah sam se sjetio Astrid, etrdesetogodinje Njemice iz Leipziga, s kojom sam bio
kad sam imao jedva dvadeset godina. Njezin je mu bio visoki vladin dunosnik, puno je
putovao i uestalo ju je varao. Postali smo ljubavnici u tami kina i nauila me je voditi
ljubav na uskoj lealjci u mome internatu, to se, prije svega, temeljilo na potiskivanju
moga mladenakog nastojanja da ne izbacim sjeme u plahte za vrijeme snanih
prolaznih napada te na opreznome i njenom slijeenju njezinih elja. Otkrio sam da
njezin orgazam poinje s prvim rijeima, pogledima i pokretima ili posebnim
komentarima, s uviavnostima i istananostima koje su se odvijale na podruju
udaljenom od postelje, a koje su joj prethodile, kao pijunaa ratu. Tamo sam shvatio da
joj se spolni organ protezao do uiju i oiju. U mojoj skromnoj sobi, iji su zidovi bili
pokriveni plakatima Che Guevare, Karla Marxa i Kube, Astrid mi je pokazala fine
ljubavne tehnike zbog iste osvete, zbog injenice da je njezin mu, kojega je voljela
odano i predano, imao ljubavnice u drugim istononjemakim gradovima i u inozemstvu.
Budui da je mislila da je simetrija klju kako u ljubavi tako i u mrnji, koristila me je
uestalou kojom je sumnjala da je mu vara. Prije nego to sam je upoznao, bio sam
uvjeren da je za mene jedino vano znati to traim od seksa, ali s njom sam saznao da
istinski uitak zapravo ovisi o tome da se provjeri to ona oekuje od njega. S Astrid sam
takoer otkrio da se moe biti nevjeran zbog iste osvete, to je moda ideja koja se vrti
u Marcelinoj glavi. I zbog toga, na temelju toga iskustva, u trenutku istine izbjei u
dramatine scene i postupiti hladnokrvno poput britanskoga viktorijanca ili kao pisac
napetih romana koji zadrava hladnokrvnost do posljednje stranice svoje prie.
Moda me je ovjek iji sam glas uo na telefonskoj tajnici naveo da pomislim da
vie ne volim Marcelu kao prije, da je monotonija koja nagriza nau vezu sve vea, da je
to ve procvjetala mrnja koja esto samelje parove, i da svoju silnu elju da zadrim
enu pokraj sebe potie neizvjesnost koja uvijek ubija dosadnu rutinu kojoj smo
podvrgnuti. Ako je to tako, preostaje mi jedino primijetiti razilaenje i pokuati otkriti,
zbog ponosa, u kojem e trenutku veza umrijeti jer ljudi brkaju kraj ljubavne veze s
razdvajanjem, dok zapravo, posljednje samo potvruje kasnu i nepovratnu smrt ljubavi.
U mjeri u kojoj se uvjeravam da me se vara, moja se poetna zauenost pretvara u neku
vrst poetnog divljenja zbog vjetine kojom se Marcela pretvara u dvije razliite ene. U
svakodnevnom ivotu postoje ona i njezina maska. Ako je prije otvoreno glumila za
mene, a s maskom za druge, sad to ini obrnuto, sada meni pokazuje lijepu masku, a za
druge uva svoju bijelu kou, svjea usta i prozraan pogled. Moda mi odgovara da sve
to promatram s udaljenosti, zauzimajui beutni stav kojim etnolozi obino prouavaju

obiaje egzotinih naroda, s relativnom ravnodunou kojom svaki put kad se

zapetljam u pisanju romana, promatram susjedovu kuu s druge strane vrta.
Nekoliko dana poslije - ne sjeam se vie koliko - naveer je k nama iznenada doao
susjed. Bilo je devet sati, nebo zvjezdano, mjesec je bacao srebrne odsjaje na Baltik, a ja
sam sluao Tuni valcer Jana Sibeliusa. Otvorivi vrata, susreo sam se s Marcusom
Eliassonom, s buketom cvijea i s bocom Bordeauxa u njegovoj ruci. Ali, Marcela je bila
otila u kino s ileanskom arhitekticom, ili mi je barem tako rekla. Pretpostavlja se da e
gledati Almodvarov film Sve o mojoj majci i veerati u restoranu La Habana u sreditu
grada, s ozrajem panjolske krme, koji nudi tropsku glazbu i odvratnu kubansku
hranu.
Nakon to je skinuo izme i kaput, pozvao sam Marcusa da ue i sjeli smo ispod
latino-amerikih slika koje vise na zidu. Naravno, izazvale su njegovo divljenje to bi
Marcelu odmah nagnalo da mu neku ponudi. Ako ona misli da je taj posao na dulje staze
nain da se oslobodi sjene svoga oca, ja mislim da je to prije cinini nain da iskoristimo
Montfara jer slikama koje nam je nabavio pukovnik ve dugo godina financiramo na
vlak ivota. Ali, u ovome trenutku kad sam putu da opiem Eliassonov posjet, ne elim
govoriti o sebi i o razlozima zato ivim ovdje. Ve sam rekao da su na izvjestan nain
slini Marcelinim, makar ponavljam, moj otac nije bio razuzdani vojnik nego ugledni
znanstvenik, moda jedini cijenjeni koji je uvijek bio vjeran reimu.

- To to ja nisam govorio o politici omoguilo je tvome starijem bratu da postane

uspjeni poduzetnik! - vikao mi je jedno poslijepodne kad smo raspravljali o njegovoj
diskretnoj ulozi u vrijeme diktature, a zatim je, zakaljavi, prinio jednu ruku srcu kao da
e doivjeti srani udar i dodao: Jedino si ti bio moja sramota: pisac, politiki aktivist i izdajica svoje klase.

Nije trenutak da se prisjeam te epizode ni mojega prvog dobrotvornog izgnanstva

u istonu Europu, ni tadanjega lanstva u komunistikoj partiji, ak ni ve mrtvog oca
kojega vidm kako se odmara u konoj fotelji i kroz velike prozore gleda tratinu, bazen i
svoje stare dobermane koji drijemaju ispod suncobrana. Sada su sve to samo rijei,
neodreene uspomene koje se pretvaraju i prilagoavaju svakom trenutku, sada je
jedino izvjestan lik Marcusa Elissona koji se nastavlja diviti naim slikama.

- Od svega to vidim - kae mi - najvie mi se svia ulje Rena Portocarrera 11.

- Ne iznenauje me. Taje slika, zajedno s jo jednom veanina Aroseniusa 12, jedna
od najboljih i najvrednijih od svih koje imamo u kui. Marcela ju je kupila od jednoga
izbjeglog Kubanca koji ju je donio u vedsku na non sancta nain i nije za prodaju.
Marcus mi kae da je imao sreu da prije nekoliko desetljea upozna Portocarrera u
njegovu stanu u zgradi Foxa 13 u Havani koji je dijelio s ljubavnicom, i hvali Kubu i
panjolsku. Poeo je uiti panjolski u Salamanci i usavravao ga je u Havani, zbog toga
govori s karipskim naglaskom. eli savladati jezik kako bi proirio poslovanje svojega
poduzea specijaliziranog za plasiranje korporacija, na panjolsku i Latinsku Ameriku.
Dok sjedi, veseo, savreno oponaa havanski govor i komentira da ga na Otoku
oduevljavaju glazba, slikarstvo i ljudi.
- A ene? - pitam ga.
- Na njih sam mislio.

Ren Portocarrero (1912.-1986.) - kubanski slikar.

Ivar Arosenius (1878.-1909.) - vedski slikar.
13
Foxa - najvia zgrada u Havani.
11
12

Otvorio sam vino, natoio ga u ae i posluio masline. Sada se barem ne osjeam

nelagodno zbog Marcusa jer izgleda da je nauio savladavati bol zbog enine smrti, koju
je, paradoksalno, upoznao u Havani; izgleda oputeno. Potvruje da je, kad ju je
upoznao, bio zaljubljen u jednu kubansku studenticu filozofije koja ga je odbila zbog toga
to je kasnio ozakoniti vezu.

- Moete li zamisliti kako bi se moj ivot promijenio? - pita, a ja se samo smjekam i

s nelagodom potvrujem jer nam se svima ini da je na ivot mogao biti drukiji i zbog
toga pokuavamo pisati vlastite romane, idealizirane alternative koje su u suprotnosti
sjedinim i ogranienim postojanjem na koje smo osueni u stvarnosti.
Ne bez izvjesne tuge, priznaje da ga mui to to tada nije bio odluan. Da je oenio
Rosario, njegov bi ivot na Otoku protekao pod plavim i vlanim nebom, izmeu palmi i
banana, u sjeni obalnih gradskih vrata koje miluje povjetarac Kariba, misli sjetno.
- Za promjenu ivim ovdje, u vjenoj zimi - ljutito zakljuuje.
- Barem niste u Laponiji.
uti na trenutak kao da su ga moje rijei u sve uvjerile, a poslije govori o depresiji od
koje je patila njegova ena, bolesti koja joj je na neko vrijeme onemoguavala da radi ak
i tako jednostavne stvari kao to su vlastito dotjerivanje ili briga o malianima.
Iscrpljena i utljiva, potonula je u bunar iz kojega je nitko nije mogao izvaditi.

- Po tome kako mi opisujete, bila je ve za ivota mrtva - cijedim kroz zube ne

znajui jesam li odvie otar prema Eliassonu ili dobro tumaim njegove rijei.
- Mislio sam da e je san okrijepiti - nastavio je potiteno - ali njezina me je
posljednja odluka iznenadila. Nikad to nije trebala napraviti, konano - rekao je
slegnuvi ramenima. - Sad moramo nauiti planirati budunost bez nje.

Potaknut novom bocom vina, mendokim Cabernet Sauvignonom iz mojega

podruma, koji je bio bolji od Bordeauxa moda zato to smo ga probali uz roquefort i
pravi stilton blue, Marcus mi je priao o svojoj eni kao da je jo uvijek iva. U inu
neuobiajenom za skandinavsku duu, susjed je otvorio srce neznancu i govorio mi da su
posljednje Marijine godine bile muenje jer je bila stalno zatvorena u sobi, pogoena
nekom fobijom od druenja zbog koje je odbacivala posjete i razgovore s roacima i
prijateljima. Ponekad je proivljavala strane dane, naznaio je udovac; tada bi
nareivala da joj se navuku zavjese kako bi se izbjegao ulazak zraka sunca, dane kad nije
eljela nikoga vidjeti, kad su joj osobe koje je smatrala strancima - na kraju su i sam
Marcus i njihova djeca poeli spadati u tu skupinu - izazivale strah, kao da joj
namjeravaju uiniti zlo.
Pretpostavljam da u ovim poglavljima koja tee da se pretvore u roman, nisam u
dovoljnoj mjeri iznosio svoja uvjerenja da je sve to se u naem ivotu dogaa ve
ukljueno u radnju nekoga dramskog djela ili u film, i da nam iskustva - ponekad ak i
scene iz samoga naeg ivota - izgledaju nova i originalna samo zato jer nismo itali tekst
ili vidjeli film u kojima se pojavljuju te epizode. Moe biti da je moja teorija zamrena i
da ja izgledam kao luak, ali vrsto vjerujem u nju jer mi injenice daju za pravo. I svaki
put kad pogledam knjige u kojima umjetnici nadugako i nairoko govore o svojoj
stvaralakoj djelatnosti, ne vidim nita drugo nego svoje potvrene pretpostavke,
usprkos tome to se oni, umjetnici i pisci, koristei jezik koji je udaljen od onoga to se
dogaa, razmeu i trude da na prvo mjesto stave svoju navodnu genijalnost.

- Ne moete zamisliti to znai ivjeti s takvom enom - rekao je Marcus dok se

posluivao novom aom i s uitkom kuao stilton. - A najgore... Znadete li vi to je
najgore u ivotu s takvom enom?
- Ne - odgovorio sam hladno i rastreseno jer mi se moja teorija o umjetnikom
stvaralatvu jo uvijek motala po glavi.
- To to je lijepa i poeljna i to ovjek svake noi dijeli postelju s jednim nagim i
privlanim tijelom ispod plahta, ali sasvim ravnodunim na njegovu elju. Jer moja se
ena poela gasiti iznutra iako je po fizikim izgledu i dalje bila ona ista koju sam elio
od prvog dana.

- Razumijem - rekao sam i morao misliti na kip boice Atene i na to da su kipovi

poeljnih tijela postojani kao to je moda bila i moja susjeda.
- Ne moete razumjeti - dodao je, ustao, i zamiljen, s aom u ruci, stao ispred
prozora koji gleda na njegovu kuu. Satiejev glasovir je zautio prepustivi Djursholm
svojoj uobiajenoj mrtvakoj tiini. - Vi ne moete zamisliti to znai dijeliti krevet s
beivotnom lutkom dok netko pokraj nje gine za njom.

Prisjetio sam se jedne prie Rosario Ferr 14 u kojoj se jedan beskrupulozni lijenik
eni djevojkom iz visokog drutva koju zavodi samo zato da bije izvodio u drutvo. Ona
se pretvara u krpenu lutku. Iznenada se pitam: iskuava li me to Eliasson? Moda zna za
Marcelinu nevjeru i eli provjeriti kakve asocijacije u meni bude njegove rijei? Ili je
poludio? Je li alkohol otkoio vedskoga udovca? Ili mi pria o svojoj drami samo zato jer
sam stranac i ne poznaje me pa se ne izlae opasnosti da bih ja iz toga mogao izvui
korist? Vani ponovno pada snijeg i Baltik se u tami ocrtava izmeu kroanja. Iznenada
osjetim iskuenje da mu se povjerim da i mene moja ena zabrinjava iako zbog drugih
razloga; ipak, ponos me prijei da to uinim. Ako je njegova ena potratila najbolje
godine zbog strane bolesti, moja ib koristi kako bi me varala ili da bi se osvetila poput
Astrid iz Leipziga koja je sada, ako je iva, sigurno pogrbljena starica loega pamenja. U
silnoj elji da skrenem tijek njegova razgovora, govorim mu o prii Rosario Ferr i
priam mu o onome to ve dugo sumnjam i to sam ve objasnio, a to je injenica da je
postojanje bilo ega ve prethodno bilo ukljueno u knjievnost.
- Zanimljiva teorija - odgovara mirno.
- Ja bih psihologe prisilio da studiraju umjetnost i knjievnost umjesto gluposti koje
studiraju.
veaninovo je lice promijenilo izraz. Postao je sarkastian. Rekao je:
- Moda se moja ena pretvorila u lutku iz prie, ali ako me sjeanje ne vara, i vi i
vaa supruga ste takoer prikazani, iako u drugom djelu...
- Na to mislite?

- Na Don Quijotea od Manche.

- Ne razumijem.

udi me da vi to ne znate, ali u tome djelu postoji jedna umetnuta pria koja govori o
Cristbalu i Marceli. Ne znate koja?

- On se zove Crisstomo, ne Cristbal - ispravio sam ga.

- Crisstomo ili Cristbal, u ono je vrijeme bilo isto - odgovorio je Marcus. - Negdje
sam proitao da je bilo isto.

14

Rosano Ferr (1938.) - knjievnica iz Portorika.

- Moe biti, ako vi tako kaete...

- Marcela je bila obrazovana djevojka plemikog podrijetla koja se odluila

pretvoriti u pastiricu i ivjeti u prirodi, bila je prethodnica dananjih hipija - nastavio je
Marcus - Cristbal se zaljubljuje u nju i izvrava samoubojstvo jer mu ona ne odgovara.
Bila je to ena kojoj se gadio urbani ivot i ljubavne norme toga razdoblja, ne zanima je
udati se i imati djecu. Trebali biste proitati ta Cervantesova poglavlja.
- Hou - rekao sam posramljen injenicom da jedan Skandinavac znade vie od mene
o toj knjizi. Zapravo, tom sam sramotom preutno zakljuio na noanji razgovor.
- A Marcele jo nema? - upitao je za trenutak gledajui spojenih obrva na svoj sat
kao da je on umorni mu.
- Kad izlazi s prijateljicama, kasno se vraa.

- Budite oprezni - upozorio je kako na iznenaujui, tako i na bezobrazan nain, to

me je pogodilo jer su veani obino diskretni. - ena vara ee nego to si mukarac
zamilja. Treba je paziti.
Komentar mi je izazvao nelagodan osmijeh jer je vie sliio na tvrdnju meksikoga
maista nego modernog Skandinavca, ali odluio sam ne obraati panju. Eliasson nije
mogao zamisliti da me je njegovo upozorenje koje se tono, previe tono odnosilo na
moju situaciju, povrijedilo. Ih ga je moda izrekao jer je bio upoznat sa injenicama. Ne
smijem zaboraviti na ono na to me je Pepe Cristal upozorio u Gamla Stanu: Budi
oprezan jer je Stockholm mali grad i na kraju se sve sazna. Sve.
- Da, da - ustrajavao je Eliasson. - ene varaju vie nego to muevi zamiljaju.
Barem u Stockholmu. A to radi Latinoamerikanac kad otkrije da mu ena nabija rogove?
Njegovo mefistofelovsko pitanje je uspjelo me uznemiriti.
- Ovisi o njegovoj razini i temperamentu - odgovorio sam.
- to to znai?

- Ako je netko sirov moda je izudara, ali ako se radi o intelektualcu, obrazovanoj i
umjerenoj osobi, vjerojatno je jednostavno napusti ili pokua urediti stvari na drukiji
nain.
Nepovjerljivo me je pogledao.
- Na koji nain? - upitao je.
- Teko je to prognozirati.

- Ali, hajde, kako biste, primjerice, vi reagirali?

- Ne znam. U svakom sluaju, miroljubivo.

- Ja ipak mislim da Latino-amerikanac ubije enu ako je iznenadi s drugim - tvrdio je

prikovavi svoje oi uz moje, s nedvojbenim zanimanjem da otkrije moje misli. - Latinoamerikanac ubija nevjernicu ili ubija ljubavnika, ali krv svakako potee. Varam li se?

OSAM
Otkako sam otkrio poruku u memoriji mobitela poeo sam potajno slijediti Marcelu, ak
i po najzamrenijim i najnepristupanijim mjestima i prolazima u gradu.

Pratio sam njezine korake obuzet srdbom, eljom za diskrecijom i znatieljom, kao
i strahom da e otkriti istinu i razotkriti me. Ali, na sastancima koje je moja ena
odravala u trgovinama, umjetnikim galerijama ili u zadimljenim kavanama nisam
mogao utvrditi nita to bi me uznemirilo ili dirnulo. U Stockholmu je lako biti uhoda,
pogotovo u zimskim danima kad prolaznici nose ogrta, kapu i sunane naoale kako bi
se ublaio sjaj snijega te se na taj nain utapaju u istovrsnu bespolnu masu lica bez dobi,
meu kojom se onaj kojega se slijedi i onaj koji ga slijedi na kraju stapaju s prolaznicima.
Mome poslu pogoduje umjereni ulini promet jer su graani Stockholma skloni da
prijeu pjeice velike udaljenosti i injenica da Marcela, kad je u urbi, ide podzemnom
eljeznicom, budui da je i ovdje, kao i u svakome modernom gradu, pronai parkiralite
istinska odiseja. Ali, usprkos prednostima koje Stockholm nudi jednom detektivu
novaku, nisam mogao pronai dokaz koji toliko arko traim. Jedan telefonski poziv,
jedan muki glas i neodreena uputa o danu i mjestu za koje samo oni znaju, nije
dovoljno da bi se prikladno usmjerio netko trei tko je izvan igre.
Ponekad bih proveo sate i sate u oblinjoj kavani u blizini mjesta gdje Marcela
dogovara uvjete za kupnju i prodaju slika ili pokustva. Ne zaboravljajui svoju ulogu
uhode, koristim vrijeme da nakrabam biljeke za roman i da na plastian nain
oblikujem njegova pripovjedaa i glavni lik, autora policijskih romana kojega sam ve
spomenuo - i koji mi, osim toga slii - ali jo uvijek mu nedostaju izgled., dua i uvjerenja;
ini se previe pasivnim, samo je promatra i opisiva onoga to se dogaa. Inae, ovih
mi je dana stigla elektronska poruka jedne itateljice koja je kritizirala glavni lik jednoga
od mojih prijanjih romana zbog njegove nesposobnosti da uzme sudbinu u vlastite ruke
i izmijeni je; to mi je miljenje u samoi i tiini radne sobe izazvalo nelagodan osmijeh,
prvo zbog toga to smatram da itateljica previe ozbiljno shvaa fikciju, a poslije zato
jer sam uvjeren da se ljudska bia obino ne bune protiv zle kobi nego se mire s njom;
radije pate zbog vlastite prie nego da je mijenjaju.
Ali, moram odustati od teoretiziranja jer me ona uranjaju u nove sumnje i istiu
moje slabosti. injenica da Marcela jo uvijek ne primjeuje moje praenje i da je ne
uspijevam iznenaditi u samome inu njezine nevjere, omoguuje mi trenutani predah,
neku vrstu primirja usred bitke, slabanu nadu da sve to nije nita drugo nego moja
grozniava pretpostavka, da se stvari mogu urediti na drukiji nain i da veza moe
ponovno napredovati. Postoji, priznajem samo jedna nada, to jest, neto to moe uroditi
plodom ili ne, iako iznad nje uporno visi postojanje erotskog rublja koje je, makar se
pojavljuje i nestaje iz ladica moje ene, i dalje tu.

Ipak, u drugim prigodama, dok je ekani prikriven meu prolaznicima ispod nekoga
autobusnog stajalita ili ispod nadstrenice neke zgrade, postajem uvjeren da Marcela
zna da je slijedim i da su njezini susreti s galeristima, antikvarima i dragim prijateljima,
ili bolje reeno, njezini - do sada uzaludni - pokuaji da dobije mjesto glumice u nekoj od
kazalinih druina koje izvode predstave na panjolskome, samo manevri da me navede
na krivi put. Bit e teko, i to elim usput primijetiti, da Marcela uspije ovdje postati
glumica, prvo zbog toga jer ne postoje kazalita iskljuivo na panjolskome i zato jer je
njezina karijera dosta skromna ako ne raunamo djelo Francisa Doreaua temeljeno na

romanu Portret Doriana Graya u kojemu je glumila ulogu Sibile Vane. Konano, moda su
njezina nestajanja bila samo lukavtina kojom se odgaa ljubavni sastanak i kojom me se
sprjeava da potkrijepim svoje sumnje. U toj igri profinjenih gracianovskih 15 namjera
moda je otkrila moje i zbog toga udi da se ostvare njezine koje zahtijevaju da me se
vara, i nadahnjuje se mojom vlastitom predajom.

Nakon poslijepodneva punog bezuspjenih i diskretnih slijeenja u kojemu sam se,

ekajui ispred Grand Hotela, igrao idejom da ubijem Marcelu i njezina ljubavnika ako ih
zateknem in flagranti, na povratku kui, jer su se stvari, na sreu, poele odvijati na
drukiji nain, u daljini sam, kroz stakla jedne kavane u sreditu grada, uoio susjeda.
Bio je u drutvu djevojke duge plave kose i svijetla, skoro prozirna tena, koja je sigurno
bila Skandinavka. Lokal se nalazi u blizini Ostermalmstorga, trnice s elegantnim
kioscima, visokim cijenama i probranom klijentelom, suprotno Htorgethallenu koja se
nalazi u podzemnoj eljeznici i slii na areni loni rasa i kultura uz veselu i bunu
atmosferu kashba, koja mirie po zainima i egzotinim jelima i koju obino posjeuju
useljenici. Htorgethallen je jedno od rijetkih mjesta gdje se sastaje nevidljiva masa
siromanih i diskriminiranih stranaca koji ive na rubovima grada. Ali, ja sam govorio o
zbunjenosti koju mi je izazvalo otkrie Markusa Eliassona u drutvu djevojke na uskom i
ugodnom mjestu.

Uao sam u lokal pravei se da ih nisam vidio i stao u red kako bih naruio caf au
lait. U poetku su me ivcirale te vedske kavane gdje ovjek mora stati u red da bi
naruio i platio traeno, a zatim sjesti i ekati obavijest da je pripremijeno. To je sloena
procedura za nekoga tko kao ja pripada mediteranskoj kulturi i naviknut je da ga
posluuju brzo i dobro, ali je uobiajena za veane koji se toliko posveuju namjetanju
stanova svojim pokustvom Ikea, stajanju u redovima pred automatskim blagajnama,
uzimanju brojeva u ljekarnama i systembolagats gdje kupuju alkoholna pia. Plativi
kavu, primijetio sam da djevojka, koju je moda Marcus upozorio, potajice naputa lokal
dok je on uzimao Dagens Nyheter sa svoga stola i pravio se da ita. Pribliio sam se.

- Mogu li vam praviti drutvo?

- Kako da ne, Cristbal, sa zadovoljstvom - smijeio se ljubazno i sklopio novine na
stolu. - Zavravam pie, ali imam jo nekoliko minuta.
Nakon to mi je detaljno objasnio kako djeluje njegovo poduzee, Marcus je pokazao
zanimanje za roman koji piem. Istina je da se ne sjeam da sam mu bio rekao neto o
tom romanu ni u garai ni prigodom njegova posjeta, i iznenadila me je injenica da je
znao da sam romanopisac, ali nisam tome pridao vanost jer mojemu se pamenju
takoer ne moe u potpunosti vjerovati. Odgovarajui, izbjegao sam pojedinosti i
naravno da mu nisam ispriao da se spremam umetnuti dogaaje iz mojega
svakodnevnog ivota u to to piem - smrt njegove ene i glasine koje je irila Boryena - i
isto mu tako nisam rekao da me oduevljava promiljena mjeavina fikcije i stvarnosti,
kao ni to da namjeravam utvrditi u kojoj mjeri jednostavna i gola stvarnost moe privui
pozornost itatelja romana. Ali, nisam propustio provakanu temu o tome ima li
svakodnevno postojanje jasan smisao i oigledan smjer kao to to tvrde romani i filmovi,
ili su smisao i logika zain koji autori i reiseri dodaju kako bi zamotali proizvod koji
nude i pretvorili ga u neto uvjerljivije. To mi se nije inilo teorijskim pretjerivanjem,
pogotovo ne zbog toga jer je on prije nekoliko dana moj ivot identificirao s priom iz
Quijotea.
15

Balthasar Gracin (1601.-1658.) - panjolski pisac i filozof, isusovac.

- Uvijek sam sanjao o tome da postanem pisac - povjerio mi se. Sad su se gosti u
lokalu prorijedili i to je uvealo moje nade da su mi pripremili kavu. - Moramo se nai
jedan dan da bismo razgovarali, dat u vam hrpu ideja za budue knjige.
Njegove me rijei nisu iznenadile. Uistinu, mi romano-pisci - pogotovo oni koji ude
za tim da se pretvore u prave knjievnike - obino nailazimo na pojedince uvjerene da
imaju gomilu udesnih pria za budue romane. Uglavnom, ele izazvati dojam da nisu
napisali neko djelo samo zbog nedostatka vremena, a ne znaju, naravno, da su argumenti
ono to najvie mui glavu pisca. Budui da se ini da biti pisac vie ovisi o individualnoj
volji, a manje o vanjskim okolnostima, pisci su drutvena krema. Naravno, ne dogaa se
isto s lijenicima, inenjerima ili odvjetnicima.
- Razvidno je, to nije zanimanje koje bih ponovno izabrao - komentirao sam vrativi
se sa anka nosei alicu s dugakom licom koja je virila iznad ruba. Vrue staklo mi je
opeklo prste. - Vie nego o zanimanju, rije je o nekoj vrsti loe plaenog sveenitva bez
pouzdanog boga.
- Dakle, ja imam ambicija za pisanjem pa makar ono bilo za Aniku - rekao je udovac i
osjetio sam da rumeni, kao da se pokajao to je izgovorio to ime.

Pretpostavio sam da je Anika djevojka koja se diskretno odvojila od njega i

pretvarao sam se da se trudim otvoriti omot tamnog eera, znatieljno se pitajui otkad
je poznaje. Sad mi se uinilo oiglednim da prije nego to se dogodilo samoubojstvo. Je li
ona bila uzrok smrti Marije Eliasson? Je li Boryena mislila na nju kad je govorila o nevjeri
mojega susjeda?

Na trenutak mi je umom prola misao da bi Marcusu mogao pogodovati Marijin

nestanak, da je moda elio ili ubrzao njezinu smrt sa eljom da ostane s Anikom, ali
poslije sam uzdrhtao, ne zbog te izopaene pretpostavke nego zbog toga jer je to bio
radikalno drukiji argument nego onaj u romanu. Da, oduevio sam se, mogao bih
osloboditi pripovjedaa namjere da ubije svoju enu i pretvoriti susjeda u osobu koja
planira ukloniti svoju bolesnu enu, koja bi se, isto kao i moja pokojna susjeda, mogla
zvati Maria Eliasson i sliiti na nju. Osim toga, mogao bih uklopiti u djelo prekrasnu
Aniku i pretvoriti je u lik spletkarice, u vampiricu koja eli bogatstvo koje naslijeduje
udovac ubojica. Na taj bih nain napredovao u svojoj tenji da ubrizgam zbunjenost u
dosadnu svakodnevnu realnost koju opisujem, to jest, opremio bih je obratima koji bi
mogli zarobiti pozornost itatelja od kojih danas mnogi u gomilama bjee u kina, a za iji
bijeg ne smatram odgovornim njih, nego moje dosadne kolege.
Kad bih, s preciznou pretjerano paljivog kroniara, uspio uklopiti tu
pretpostavku u ono to pripovijedam, moda bih mogao oblikovati ne samo privlanije
djelo koje bi povealo broj novih itatelja, nego bih se takoer mogao uvui meu vijuge
detektivskog romana, ali uz odbacivanje ropskih zahtjeva koje taj anr namee, kao to
je, primjerice, unaprijed odreeni detaljni plan dogaaja i detektiv - dravni ili privatni koji razjanjava injenice.
dio.

- I, puno radite? - ustrajao je Marcus izvlaei me iz knjievnih istraivanja iji je bio

- Po obiaju, polako napredujem - rekao sam i pomno ispitao njegove oi s nadom da

u pronai tragove olakanja zbog smrti ene to bih mogao opisati u samoi svoje sobe.
- Ali, zavrit u roman prije nego to odem iz vedske.

- To je najbolje to moete uiniti, otii iz ove zemlje. To je grobnica za Latinoamerikance, tu postanu blijedi, lieni su ivahnih kretnji, rak i humora, i na kraju se
pretvore u Skandinavce boje kave s mlijekom.
- A kakve planove imate vi za budunost? - upitao sam iznenaen njegovom
ravnodunou pred mojom najavom da u napustiti vedsku, to je bio neodreeni
nejasan plan.
- Povui se, i to brzo - objasnio je pogleda uperena prema van, izbjegavajui moj. - Ii
ivjeti s djecom u panjolsku ili na Floridu.
- Povui se tako mlad?

- Tako je.
- Nije loa ideja. Koje je bolje rjeenje za jednoga. veanina koji svake godine
podnosi mranu, hladnu i okrutnu zimu nego se preseliti na neko toplo mjesto s
otvorenim ljudima i egzotinim voem? Zbogom prokleta haringo s krumpirima, gloeg16
i poslastice iz Janssona! Dobar dan vino, jabukovaa, paella i peena svinjetina s moros i
cristianos17, gvajaba sa sirom i rumom. - Marcus je morao zgrnuti pravo malo bogatstvo
da bi si mogao dopustiti da sanja tako veliku promjenu. A hoe li ga pratiti i djevojka koja
ga je potajno napustila u kavani? Osjetio sam da se moje briljivo istraivanje, potaknuto
Boryeninim aluzijama, iznenada potvruje najavom promjene u njegovu ivotu. Dok sam
razmiljao o tome mislim da sam primijetio da djevojka, da, ba Anika, u krznenom
ogrtau i sa eirom, prolazi ispred velikih prozora i da je Marcusu uputila brz pogled.
- Dobro, Cristbal - rekao je tada susjed ustajui s praznom aom u ruci. Ne znam je
li primijetio da sam shvatio to se dogodilo. - Vrijeme je da se vratim svojoj rutini. Jednog
od ovih dana u vas posjetiti da porazgovaramo i popijemo neko dobro francusko vino.
elim upoznati vau kuu, izdaleka mi se ini da u njoj ima puno slika.
Nisam ga elio podsjeati da me je ve posjetio i njegov sam zaborav pripisao
nervozi koju mu je izazvalo Anikino ponovno pojavljivanje.
- Doite me posjetiti kad god poelite - rekao sam. - A kad ja budem imao neto
vremena, potrait u tekst o kojemu ste mi neki dan govorili.
- Na to mislite? - upitao je zauen, ve spreman otii.

- Na priu koja navodno govori o mojoj sudbini - rekao sam nastojei mu pomoi da
se prisjeti. - Ne sjeate se?
- Ne brinite - potvrdio je smijeei se. - Imam grozno pamenje.
- Odlomak o Marceli i Cristbalu koji se pojavljuje u Don Quijoteu. Vi ste mi to rekli...

- Tako je - odgovorio je, ali njegove su mi rijeci mirisale na izgovor kako bi mogao
mirno izai. - Da, da, jasno, kako da ne. Konano, ve u vas jednom posjetiti, Cristbale,
elim vidjeti slike koje se naziru iz moga vrta.

16
17

Gloeg - slatko, tople vino.

Moros y cristianos - peena svinjetina s crnim grahom i riom.

DEVET
Ba sam bio u podrumu kue i pronaao bocu Caberneta koju je donio Eliasson, to je
neoborivi dokaz njegova posjeta i svega to na nj podsjea. Stvar mi slii na jedan roman
Carmen Martin Gaite 18 Soba otpozadi u kojoj glavna junakinja i pripovjedaica, ugledna
spisateljica, jedne noi prima tajanstvena ovjeka odjevenog u crno koji je satima
ispituje o njezinu ivotu i djelima dok piju kavu. Ni itatelju ni spisateljici nije jasno je li
rije o neemu stvarnom ili o snu, ali vie vjeruju da je rije o ovome posljednjem. Ipak,
kad se junakinja romana probudi, na stoliu pronalazi dvije alice kave i kovei koji je
ostavio posjetitelj. Vezano uz dogaaje koje opisujem, ovdje nema nikakve sumnje: boca
vina odmara se u podrumu, a Marcus sigurno poinje gubiti pamenje zbog enine smrti
ili zbog odgovornosti za nj.

Osim toga, listao sam Bistrog viteza don Quijotea de la Mancha i zaista, postoje dva
umetnuta poglavlja u kojima se pripovijeda o ivotu pastirice Marcele i o pokopu
Crisstoma koji izvrava samoubojstvo kad ga ona odbacuje. Mislim na trinaesto i
etrnaesto poglavlje toga dijela. Izazovno i do izvjesne toke uznemiravajue u prii s
traginim zavretkom jest to da se u razliitim aspektima, iako ne i u imenu, podudara s
mojim sluajem i zapravo bi ta pria mogla biti moja ve zapisana sudbina. Paralelizmi
su razvidni od samoga poetka. Marcela je lijepa i pametna djevojka iz dobre obitelji koja
je pobjegla od urbanog ivota da bi postala pastirica. Mnogi je ele kao enu, ali ona se
odluuje za samou i ne znamo kako zavrava, a pred don Quijoteom izgovara
fantastian govor: Ja po svojoj prirodnoj pameti, koju mi je Bog dao, znam da ono to je
lijepo ljudi vole; ali dokuiti ja ne mogu da onaj koji je ljubljen mora zbog toga ljubiti
onoga koji ga ljubi zbog ljepote. Moda bih trebao ozbiljno shvatiti te simetrije, ali ne
mogu ne zapaziti da je previe drsko zamiljati da se ba moj ivot uobliio ve u Don
Quijoteu...
Nakon to sam se uvjerio da je Marcus zaista bio ovdje, dohvatio sam telefon i,
koristei prigodu to je Marcela sudjelovala na nekoj licitaciji slika u trgovini Bukovskis,
nazvao punca. Zatekao sam ga u kui, ba se vratio s uine u Vojnom klubu.
- Kakvo iznenaenje, Cristbale. Kako ste?
- Dobro. Ne brinite se, posao napreduje - odgovorio sam ne elei ga uznemiravati.
Kad smo razgovarali, uvijek smo obiavali govoriti o konkretnim pitanjima, zdravlju,
vremenu ili poslovima. Nikad se nismo dobro slagali i ja znam da bi on vie volio da se
Marcela udala za drugaijeg ovjeka, moda za nekoga poput Talijana od kojega se
rastala, ili ak za nekog vojnika. Ali, mislim da je vrijeme ublailo njegove iluzije i
neslaganja meu nama i da se svaki od nas pomirio s onim to je bilo ispred njega: on s
piscem, ja s vojnikom optuenim za krenje ljudskih prava.
- A koji je motiv ovoga poziva?

- Pitati vas mislite li skoro doi ovamo.

- Nisam to planirao, ali moram putovati u panjolsku na roendan jednog prijatelja
koji je bio vojni atae u Santiagu prije nekoliko godina, i nije loa ideja da takoer
proem kroz Stockholm.
18

Carmen Martin Gaite (1925.-2000.) - panjolska spisateljica.

U jednom sam se razdoblju dobro slagao s Montfarom. To je zavrilo ba u

trenutku kad je umro moj otac. Sad se jednostavno podnosimo. U svakom sluaju, nai su
odnosi srdaniji nego to su bili - ili nisu bili - s punicom o kojoj ne elim ni govoriti.
- Kad je to?

- Za dva tjedna moram biti u Barceloni, ali mogao bih prije proi kroz vedsku.
Neto se dogaa?

- Ne, ne - rekao sam u kunji da mu sve otkrijem. Kako u mu priati o donjemu

rublju? - Samo to Marceli dosta nedostajete iako to ona ne govori. Skandinavska zima,
vjene noi, hladnoa, znate...
- Razumijem.
- Nemojte joj rei da sam vam to rekao, molim vas.

- Ne brini. Jednostavno u je nazvati da joj navijestim da u proi kroz Stockholm.

- Zahvaljujem vam.
- Reci mi jednu stvar... - Da?
- Nema novosti?

Znao sam na to misli. Vjeno ga zanima ta tema. arko eli znati kad e postati djed.
to se mene tie, sad odmah jer vjerujem da jo uvijek - usprkos svemu - volim Marcelu.
- Ne, jo uvijek ne, pukovnie.

- Dobro, nazvat u Marcelu i iduih se dana spremati za posjet. I da se potrudite, ti

ba i nisi tako mlad...
Poslije razgovora i nakon to sam napisao nekoliko poglavlja romana, u podne sam,
kao to uobiavam svaki dan, gledao ileanski kanal koji prenosi vijesti iz Santiaga. Jo
uvijek ne znam bih li se odvaio ispriati puncu to se dogaa, ni bi li mi on pomogao da
vratim razboritost ili bi nagovorio ker da se razvede od mene. Drae mi je priekati da
doe. Gledanje ileanskoga kanala je moj porok, ovisnost koju je nemogue kontrolirati,
koja me prisiljava da profukam sate i sate ispred televizora kako bih saznao to se
dogaa tamo, kako bih odredio trebam li se vratiti ili ne, kako bih odravao kontakt s tim
svijetom za kojim, iz daljine, eznem i u isto vrijeme na njega ne obraam pozornost.
elim se vratiti, to je svijet u kojemu se govori moj jezik i ije tajne poznajem, ali u isto
vrijeme svijet na koji vie nisam naviknut, zemlja koja je zapela u svoju vlastitu prolost,
nesposobna da se pokrene prema budunosti i da side s vrtuljka na kojemu se vrti ve
trideset godina. Tako esto gledam taj ileanski program da ponekad zamiljam da u,
kad ugasim aparat, izai na vrue i uurbane ulice Santiaga umjesto da to inim na
ovome mjestu nasuprot zamrznutom Baltiku, pokrivenom snijegom. Ponekad zaista
vjerujem da ivim u ileu, da je to to se dogaa na ekranu stvarni ivot i da je izolirani i
osamljeni ivot koji vodim u Stockholmu dio filma koji e brzo zavriti ili e ga prekinuti
reklame. Ali taj osjeaj ne bude samo te slike nego takoer i novine koje itam preko
interneta i radio koji sluam, kao i moji razgovori s Marcelom ili s nekim drugim
ileanskim izgnanikom. To je udno iskustvo koje ne umanjuje moju samou ni
iskorijenjenost, ali mi omoguuje da podnesem svoj skandinavski boravak i pretvorim ga
u neto oniriko.
A kad ugasim televizor ili zatvorim ileanske elektronike novine, ponovno uranjani
u vedski svijet u kojemu vladaju red, tonost i tiina. Jer, ini se da u Stockholmu ne
postoji obilje kao u Hamburgu ili New Yorku. Ovdje je sve dozirano na jasan nain i
izgleda da su se ljudi na to navikli. U trgovinama Marcela esto ne nalazi bluzu ili cipele

kakve trai, u supermarketima nestaje svjeeg mlijeka u sumrak, a kad nam treba hitna
usluga nekoga elektriara ili vodoinstalatera, treba ekati tjednima da dou. U
restoranima nedostaje konobara, a u kavanama ne samo da si ovjek sam nosi alicu na
stol, nego je, osim toga, mora i staviti na jednu policu prije nego to izae. Usprkos tome
to ive u relativnom blagostanju, kad je o potronji rije, veani se danas ponaaju kao
da su u ratu. U usporedbi s obiljem koje nudimo mi u Latinskoj Americi, kad pozivaju u
goste nude skromne obroke, a za izvjesnih sveanosti ceremonijalno posluuju male
ae sa slatkim i toplim vinom. Kad ljudi idu u supermarkete, kupe ono najpotrebnije
kao da im nee biti dosta novca ili kao da se boje obilja. ivimo u minimalistikoj kulturi,
a ovdje, bez sumnje, najvie nedostaje sunce.
Boryena misli da veani ive u obilju, da rade malo i zarauju previe, ali smatram
da je njezina vizija stvari odreena iskustvom socijalizma. Ona uiva u svome boravku
ovdje, s ovim to zaradi u Poljskoj moe preivjeti godinu dana. Tvrdi da su komunisti
unitili njezinu domovinu i da su dananji politiari korumpirani. Pohranila je u zaborav
svoje nekadanje lanstvo u komunistikoj partiji u oiglednom pokuaju da dade novi
smisao svome postojanju nakon pada Berlinskog zida. Da se povijest nije tako
dramatino promijenila, ta bi ena danas bila profesorica marksizma u Krakovu, a ne
istaica podova u Skandinaviji. Pretpostavljam da je u vedskoj zanimaju samo
zamrljani podovi, neisti zahodi i zguvana odjea, poslovi koji joj pomau da utedi,
kupi kuu u Krakovu i ivi dostojanstveno. Nita je drugo ne privlai u njezinim
pedesetim godinama, ni vjena zima, ni navodni vedski model, ni muzeji, ni besplatne
gradske knjinice, ni ljubav, a mislim da ni seks.
Prije trideset godina ivio sam u istonome Berlinu. Bilo je to u razdoblju
komunizma i viao sam mnotvo Poljaka koji su svakodnevno dolazili u trgovine koje su
bile puno bolje snabdjevene nego one u Poljskoj. Istoni su Nijemci zavidjeli tim
Slavenima jer su mogli prolaziti socijalistiku granicu i putovati na Zapad to je za njih
bilo nemogue. Otada je moja slika Poljaka vezana uz ljude sa sintetinim apkama i
tamnim vindjaknama, uz ene u ogrtaima i s rupcima na glavi, koji prolaze poput
nezbrinute vojske po nenaseljenoj povrini Alexanderplatza u pravcu Centruma, najvee
i najbolje opskrbljene trgovine u komunistikoj Njemakoj, koju su, ini se, htjeli
zauvijek opustoiti.
- Nai su politiari vrijedni prezira isto toliko koliko i vai - ogoreno je tvrdila
Boryena, dok smo bili u kuhinji. - U ileu su se mnogi nekad progonjeni ljudi dogovorili s
vojnicima, a Solidarnost je posegnula u dep dravnih poduzea. I ja se rtvujem da ne
umrem od gladi.

Imala je pravo. Ali, iz lika kune pomonice, s vremena na vrijeme, na povrinu je

izranjala profesorica marksizma i lenjinizma. U ileu su se mnogi od starih politiara iz
oporbe dogovorili s Pinochetom i suzdrali se od kritika iz prolosti kako bi bili u vladi, a
sad, budui da se brinu da sauvaju funkciju, novane potpore i da se obogate, osjeajno
pozivaju na stabilnost i pomirbu zaboravljajui prijanje radikalne zahtjeve, tvrdei da je
njihov preporod opravdan jer navodno pridonosi onima koji su juer bili ugnjetavani.
- Ali, u naim je zemljama sada barem sloboda - rekao sam Boryeni bez volje da
uem u raspravu o politici, to me je iscrpljivalo.

- Ako vi to nazivate slobodom, onda je valjda tako - odgovorila je ona s poda gdje je
noem nastojala odlijepiti mrvice koje su se s jedinstvenom upornou zalijepile na drvo.
Ponekad me plai injenica da mi je ivot pruio priliku da se rodim pod sretnom
zvijezdom. Poznajem zemljake koji su prije trideset godina, isto kao i ja, bili studenti na

sveuilitu u istonome Berlinu i koji danas na ulicama ponovno objedinjenog grada

prodaju andske rukotvorine. Kad se priblii policija, uzimaju svoje glinene upove,
nabacaju ih u ruksak od tkanine iz Gvatemale i tre prema najblioj stanici podzemne
eljeznice. To su negdanji studenti marksizma, povijesti, knjievnosti ili sociologije,
neuspjeli projekti ideologa Treega svijeta, sustava koji je nestao. Drugi, u blizini
Brandenburkih vrata, nude turistima uniforme, kacige i odlija stare sovjetske vojske i
National Volksarmee bive DRD. esto se radi o istim onim ljudima koji su u jednome
trenutku sanjali da se ukljue u oruane borbe u svojim zemljama. Slino kao i
Poljakinja, jedva opstaju u razvijenom svijetu, ali odluuju da se nee vratiti u Latinsku
Ameriku gdje ih oekuje uasno siromatvo.
alosti me pomisao da sam mogao doivjeti istu sudbinu kao i moji nekadanji
drugovi i da bih danas mogao etati ulicama Berlina prodajui odjeu vojski kojima sam
se divio i odlija za koja bih u prolosti rtvovao ak i ivot, dok politiki vode, u koje
sam vjerovao, jo lukaviji, jo oprezniji i bogatiji ive u domovini i nalaze se u vladi,
Parlamentu ili po ministarstvima kao da je diktatura bila kratkotrajni interval i nemaju
nikakvu odgovornost za nju. Ja pak ivim u kui blizu Stockholma, piem roman i ak si
mogu dopustiti da ponekad odem klizati na klizalite na trgu Kungstradgatan. Razvidno
je da sudbina svakome namjenjuje drugaiju ulogu, kao to to pokazuje injenica da je
krezuba jednostavno sjeia da se odmori ispred Eliassonovih vrata, a ne ispred mojih.
Vjerujem u vjenu neizvjesnost, a zbog osjeaja da su se stvari koje nas pogaaju mogle
dogoditi na drukiji nain i da se dugaka linija ope povijesti ne bi promijenila,
simpatiziram poraene u ruleti ivota.
- Popijete aj sa mnom - rekao sam Boryeni gledajui u njoj doktoricu marksizma i
lenjinizma to bi postala da nije sruen Berlinski zid, a ne kunu pomonicu.
Gleda me s nevjericom. Previe dugo trpi ravnodunost vlasnika kua koje isti da bi
samo tako prihvatila poziv. Sjeli smo i u tiini pijemo aj od rie. Pretpostavljam da mrzi
taj aj, ali ne kae nita. Izgleda kao opkoljena ivotinja, ne usuuje me se pogledati. Ima
plave i ivahne oi, nimalo rune, malo prostaka usta i neto to joj nikako ne pristaje
kosu obojenu u crveno. Njezino je tijelo snano, debelo, velikih grudi koje su u nekom
razdoblju bile poeljne. Kako li se ta ena, ija je odjea natopljena mirisom duhana i
znoja, ponaala za vrijeme razdoblja komunizma? Je li bila dogmatiarka koja je
proganjala one koji su drugaije mislili ili prilagodljiva osoba puna razumijevanja? U
svakom sluaju, ja joj ne moram suditi jer je ona odigrala svoju ulogu prouavajui
povijesni i dijalektiki materijalizam pod vladavinom Giereka i Jaruzelskog, i sada s
izvjesnim dostojanstvom plaa raune.
- Znadete li zato sam otila iz one kue? - pita me podigavi se s poda i dodavi aju
eer. eljusti je pokazala prema kui Marcusa Eliassona.
- Ne znam.
- Jer je Marcus sa mnom loe postupao.
- U kojem smislu?

- Vikao bi na mene kad bi pronaao neto prljavo, optuivao me je da sam unitila

pokustvo ili razbila tanjure.
- A pokojnica?

- Bila je dobra kao kruh, ali vrijeme je provodila spavajui, potitena, kao to sam
vam rekla. A kako ne bi bila kad ju je mu varao?

Ispriala mi je da je Marcus godinama odravao vezu s nekom djevojkom i da se

njegova supruga slomila u pokuaju da stvari dovede u red, tako da je veanin nastavio
s tom pustolovinom, a Maria je to, zbog nekoga neobjanjivog razloga, moda zbog
panike koju je u njoj izazivala mogunost samoe, stoiki prihvatila i pomirila se sa
sudbinom. Ta je djevojka sigurno Anika, ona iz kavane u ulici stermalmstorg, rekao
sam samome sebi, pretpostavljajui da je Boryena o ivotu susjeda znala vie nego to
sam ja zamiljao.
To se moglo pripisati injenici to joj je Maria u oajanju povjeravala intimne i
kompromitirajue stvari i to ju je Marcusova nevjera, usprkos njezinoj hinjenoj
ravnodunosti, alostila. Moda je podnosila kalvariju samo zato jer joj se alternativa da
ivi bez Marcusa inila gorom.

- esto su se svaali, to jest, kad se ona budila - rekla je Boryena. - On je arogantan

tip. Jednog je dana ak vikao na nju da mu je dosta i da odmah zahtijeva razvod.
- Ako to uini - rekla je Maria - ostat e bez tvrtke.
- Zajednika nam je.

- Da, ali devedeset posto je moja.

- Rijeit u te se na neki nain - vikao joj je ljutit.
- I otii e s onom pustolovkom.
- Da, kako bih bio sretan.
- Samo preko mene mrtve.
- Onda e biti tako...

Poljakinja je onoga sunanogjutra kad smo pili aj priala o toj sceni s mnotvom
pojedinosti i uz prilagodbu glasa. Dok su joj oi bile vrsto uperene u moje kako bi
procijenila moje iznenaenje, preko stola je do mene dopirao njezin jeftini miris
pomijean s mirisom cigarete. Bila je okorjela puaka koja je obiavala na nekoliko
minuta prekinuti ienje samo da bi ispred vrata stana uivala u cigareti, uronjena,
moda, u nostalgiju za roditeljima i rodnim krajem.
- Ta se rasprava odvijala puno prije nego to se Maria ubila? - upitao sam nakon to
sam popio alicu aja, sad ve umoran od njezinih neodgovornih verzija o susjedinoj
smrti koje su kompromitirale jednoga jadnog, oajnog ovjeka eljnog poeti ispoetka,
koji se jedva prisjeao to je radio.
Boryena je odnijela alice u sudoper, u koji je pustila mlaz tople vode i, traei
prikladne rijei, gledala u vrt prekriven snijegom iju su krajnju granicu oznaavale
breze u nizu. Nakon nekoliko trenutaka, kad sam se spremao popeti u radnu sobu,
dodala je:
- Sve se dogodilo samo dva dana prije nego to je Maria Eliasson umrla, gospodine
Pasos.

DESET
Mogue je da se Maria Eliasson nije ubila. Moda joj je moj susjed dao previe sredstava
za smirenje kako bi umrla. Tako je barem Boryena natuknula, da je Marcus ubio enu s
namjerom da doe do tvrtke i ponovno se oeni. Ako primijetim da sam prije nekoliko
dana elio smrt Marceli i njezinu ljubavniku kojega ak ni ne poznajem, Poljakinjina
teorija nije ba sasvim bez osnove. Sad vie nema sumnje da kua koja se uzdie s druge
strane eljezne ograde krije veliku tajnu.

Druga je mogunost da je susjed pomogao eni da se ubije, kao da joj na neki nain
eli pomoi pri samoubojstvu. Prema Boryeni, vlasnica kue je ponekad tjednima leala
malaksala u krevetu uz sputene zavjese, udaljena od dogaanja, bez zanimanja za knjige
i asopise, za televiziju i djecu, kao da se definitivno odrekla ivota. to li se prvo
dogodilo? Njezina depresija ili otkrie da joj je suprug nevjeran? Ta se pitanja sada
isprepleu u mirnom ozraju moga doma dok se njene note Erica Satieja penju
stepenicama i ulaze u sobe. Tko e znati to je bilo prije. U svakom sluaju, moe biti da
joj je Marcus pomogao da umre na dobar nain, jer ako postoji dobra ljubav, mora
postojati i dobra smrt, to zaista teko moe zamisliti istaica stanova.

Sad kad promatram susjedovu osamljenu kuu, praznu Rue de la Vieille Lanterna, s
tragovima guma na snijegu i zaleeni Baltik koji se prostire do obzorja ispod sivkastog
neba, shvaam da nemam opravdanje za uvlaenje na sklisko podruje istraivanja. Moje
se pretpostavke temelje samo na jednostavnim insinuacijama, moda ak i na
Boyreninoj nenaklonosti, koja, moda pokrenuta srdbom i zlobom, nastoji u mojim
oima okaljati ugled starog poslodavca. Ako ve moram pekulirati, trebao bih barem
prihvatiti injenice, a jedine istinite injenice su one koje upuuju na to da su lijenici
kao uzrok smrti utvrdili samoubojstvo i da moj susjed uiva potpunu slobodu da vodi
ivot kakav god eli.
Juer, nakon to sam dorukovao sam u kuhinji, popeo sam se po obiaju u svoju
radnu sobu - Marcela je jo spavala jer je prethodne noi bila izala na veeru s Palomom
- i smjestio se ispred ekrana raunala kako bih nastavio roman. Tada sam otkrio da moja
ena nije zatvorila elektroniku potu. Leima mi je odmah prola jeza jer Marcela
ljubomorno uva svoju tajnu ifru. Savladan znatieljom i nevjericom, na vrhovima
prstiju krenuo sam do praga spavae sobe, uvjerio se da mi ena spava, vratio se u radnu
sobu i oprezno zatvorio vrata kako bih izvrio zadatak - podao, priznajem - da pretraim
njezinu korespondenciju. Jo jednom podvlaim, nije mi obiaj posveivati se tim nimalo
dostojanstvenim radnjama, ali budui da kau da prilika ini lopova, Marcelin trenutak
slabosti pretvorio me u uhodu. Ipak, oekivanja da u brzo pronai rjeenje zagonetke,
poela su slabjeti kad sam utvrdio da ima na desetke pohranjenih poruka i da mnoge od
njih nisu ak ni bile otvorene.
Ali, nisam odstupio. Bilo je puno, to da, poruka prijateljica, potvrda sastanaka u
kavanama ili restoranima, razmiljanja o meunarodnim politikim dogaajima,
preporuka o knjigama i filmovima, takoer naslova iz New York Timesa, El Paisa i Le
Figaroa te ponuda tvrtki i upita umjetnikih galerija. Nisam se obeshrabrio jer sam bio
uvjeren da je ovjek koji je ostavio poruku na tajnici Marcelina mobitela, takoer u
nekom trenutku poslao elektronsku poruku. Taj me predosjeaj nije mogao obmanuti.
Strpljivo sam traio iako nisam otvarao poruke koje ona jo nije otvorila i naiao na tri
koje je posljednjih tjedana poslao netko iji mi se pseudonim inio sumnjivim: Antares.

Prve dvije poruke svodile su se na nekoliko redaka, potvrujui mjesta susreta: u jednoj
je to bila Kazalina kavana, u drugoj Paul&Norbert, dva odlina lokala za gurmane,
smjetena u najskupljem i najekskluzivnijeni dijelu Stockholma. Zavravale su s
jednostavnim malim slovom ,,a. Bile su napisane hladnim i pragmatinim tonom i
moda je to privuklo moju pozornost jer sam rekao samome sebi da komercijalna
poruka uvijek sadri izvjesne obrasce minimalne uljudnosti koja omoguuju poetak
dobrog posla. Ali, ovdje me je neuvjerljiva suhoa stila kojom se hinila udaljenost izmeu
poiljatelja i primatelja navodila ba na suprotno, na neku vrstu glume koju je
omoguavalo ve pijunsko saveznitvo sa iframa i naputcima dogovorenim u tajnosti.
Kad sam otvorio treu poruku, vidio sam da se moje sumnje potvruju jer je netko
pozivao Marcelu da sljedeeg etvrtka bude nazona ,,u istom hotelu kao i posljednji
put. Zbog te sam poruke zadrhtao od srdbe, patnje i mrnje. Jedina prednost svega
toga, rekao sam samome sebi, izvlaei iz sebe malo snage i oslukujui je li se moja ena
probudila, jest injenica da se sastanak tek treba odrati jer je dio buduega rasporeda
dvoje ljubavnika, to mi bar daje vremena da isplaniram Marcelino praenje.
Otisnuo sam nekoliko poruka koje su sada zadobile sumnjivi prizvuk i koje u
poslije podrobno prouavati, utio o otkriu, a etvrtak me je iznenadio usred tih
istraivanja i pisanja novih poglavlja romana, koja sam, naravno, dosta hitro napisao i
koja mi jo uvijek nisu bila sasvim uvjerljiva. Zapravo, u tekstu sam izmijenio identitet i
pokretaku snagu glavnog lika - pisca, i zamijenio ga Marcusom koji je postao susjedov
dosta vjerodostojan portret. Priznajem da je postupak slian realizmu iz devetnaestog
stoljea koji mnogi odbacuju jer je mimetian, i koji e, u sluaju da se ovaj nazovimo ga
roman, objavi, izazvati trenutane kritike nazovi kritiara koji piu kolumne i
govorancije o knjigama gdje stignu. U svakom sluaju, simptomatino je podrijetlo
zanimanja kritiara, to lukavo zadovoljstvo da se netko sam nametne za suca, a da mu
prethodno nitko nije dao tu zadau. Cesto se pitam sanjaju li djeca da postanu knjievni
kritiari kao to sanjaju da postanu lijenici, inenjeri, pijuni, nogometai, arobnjaci ili
pisci, i nije li krajnji rezultat, vie nego promiljeni izbor, plod razliitih knjievnih
neuspjeha koji bi mogli objasniti neprikrivenu mrnju nekih kritiara prema izvjesnim
autorima.
Konano, bolje da se vratim romanu koji piem i da zaboravim na druge misli.
Spekulacija me opskrbljuje pokretakom idejom za ovu priu: veanin, zaljubljen u
ljubavnicu koja se zove Anika, mora ubiti bolesnu enu, lukavo je natjeravi da popije
preveliku dozu sredstava za smirenje. Na taj nain ne budi sumnje policije koja
dobronamjerno - to je tako esta osobina kod Skandinavaca kao to je zavist kod
Latinoamerikanaca i panjolaca - pretpostavlja da nailazi na jo jedno samoubojstvo,
jako uestalo meu brojnim Skandinavcima za vrijeme duge i mrane zime u tome kutku
svijeta.
Kao to sam rekao, u etvrtak ujutro sam, u potpunosti i bezvoljno, izvrio svoju
uobiajenu rutinu. U dubini due samo sam arko elio poeti pratiti Marcelu kako bih
saznao istinu koja je obino manje bolna i tajanstvena nego to je neotkrivena prjevara.
Prevareni ljudi ne pate toliko zbog otkrivanja nevjere koliko zbog vremena koje su
proivjeli ne znajui to. Vise sam se puta pitao je li Marcela zaboravila zatvoriti
elektronsku potu zbog jednostavne pogreke ili zbog smiljenoga i namjernog ina da
mi dopusti da saznam za njezinu nevjeru, bacim karte na stol i prekinem vezu. ovjek
nikad ne uspije unaprijed saznati kojim e smjerom krenuti nevjera koja poinje kad nas
privuku glas, misli i tijelo druge osobe, koja prolazi kroz brzopleti i neodgovorni uitak, a
zavrava izazivajui bezonost i udnju za osvetom koja se ne moe nadvladati. Iako

sam, takoer, na trenutke sklon miljenju da mi Marcela na profinjen i okrutan nain

nudi mogunost da je uhodim u vrijeme za mene sumnjivog sastanka, koji je zapravo
samo profesionalni susret. Moda se radi o smicalici kojom ve na poetku trai nain da
me zbuni i uini ljubomornim i koja mi na kraju pokazuje koliko su niske moje sumnje i
kako je ispravno njezino postupanje. Strana je pomisao da njezina pogreka moe biti
namjerna.
- Kamo ide? - pitam je kad je ula u moju radnu sobu da se oprosti. Bila je odjevena
u dvodijelni komplet koji joj je dobro pristajao i pomlaivao je, kosu je raspustila i
mirisala je po omiljenom parfemu.
- Na ruak u Alex - tvrdila je grebui si vrkom malog prsta jednu obrvu, to mi se
inilo kao mjera opreza.
Taj je restoran sjajno mjesto, a to znaju samo oni koji poznaju dobru hranu u njemu
i izvrsna vina. To o restoranu bilo je neto novo za mene, jer sam za taj dan predvidio da
e Marcela izai samo poslijepodne na sastanak dogovoren elektronikom potom.
Moda se u ovaj sat dogovorila s prijateljicom koja joj, pretpostavljam, mora uvati lea
za vrijeme njezinih pohoda.

- A to e raditi poslije? - upitao sam. Napravila je neodreenu bezbrinu gestu i

dodala:
- Malo u gledati izloge, popiti kavu i uroniti u neki antikvarijat, ali rano u biti kod
kue. Ah, zaboravila sam.
- Da...?
- Nazvao me otac i kae da nas planira obii kad uskoro bude putovao u Barcelonu.
- Kad je to?

- Brzo.
Marcela voli oca na svoj dubok i ujedno kritian nain, dubok kad se radi o javnosti,
kritian u njezinoj nutrini; ti su suprotstavljeni osjeaji ojaali nakon smrti njezine majke
koja je umrla od raka prije nekoliko godina. Ali, usprkos ljubavi koju iskazuje prema
njemu, njegovi je posjeti uznemiruju. Njegova prisutnost ini je neuravnoteenom i
izbacuje je iz takta, vie voli oca na razumnoj udaljenosti jer na taj se nain u njezinoj
dui budi nostalgija koja potjee od sretnog djetinjstva u kojemu je uivala, ali takoer i
njenost koja se obino javlja kad su svakodnevni sukobi rjei.
- Koliko dugo e ostati?

- Zna da uvijek ostaje dulje nego to najavi. Ali, sad ide na komemoraciju u
panjolsku tako da nee dugo biti ovdje.

Nikad neu razumjeti Marcelin odnos s pukovnikom Montfarom a ni onaj dodajem to sada, usput - koji sam ja sam uspostavio ili prihvatio da se uspostavi s njim.
Ali, u sluaju moje ene, situacija je puno dramatinija jer je Montfar kriv to je jedan
stari prijatelj gospoe Sofije, moje punice, nestao za vrijeme vojne diktature. Prema
onome to smo provjerili, taj je prijatelj, inae lijenik pedijatar, na poetku diktature bio
uhien zbog ljeviarske djelatnosti i gospoa Sofia je, na zamolbe obitelji uhienika,
molila supruga da iskoristi svoj utjecaj u vojsci kako bi ga se oslobodilo. Montfar nije ni
prstom maknuo i lijenik je s vremenom uveao listu nestalih zatoenika. Nikad nisam
mogao shvatiti kako je gospoa Sofia mogla nastaviti ivjeti s Montfarom.
Nekoliko godina poslije, kad je moja punica ve bila mrtva, od jedne njezine kolske
kolegice saznali smo neto to je moda moglo objasniti pukovnikovu nepopustljivost:

lijenik je bio prvi mladi gospoe Sofije s kojim se zamalo vjenala, ali djed i baka moje
ene su se tome usprotivili jer je jo uvijek bio student, pripadao je masonskoj obitelji i
insistirah su da se njihova ki uda za drugog udvaraa, vojnog asnika. Zbog potovanja i
obzira prema roditeljima, gospoa Sofia je odustala od ljubavi svojega ivota i udala se
za Montfara.

- Ali ja znam da su i dalje bili ljubavnici - priala nam je neka prijateljica gospoe
Sofije na jednoj proslavi nove godine u Valparaisu. Svi su popili neto vie nego to je
uobiajeno. - Nastavili su se viati i nakon vjenanja. Tvoj se otac na silu umijeao kako
bi udaljio lijenika...
Marcela je poela plakati, a sudionici proslave su mislili da je razlog tome zavretak
godine. Ali, ja ne znam je li to uinila zbog naina na koji je njezina majka odustala od
svoje jedine ljubavi ili zato to je pomislila da je njezin otac bio rtva. Nakon nekoliko
dana, kad sam ve zaboravio onaj razgovor ili, bolje reeno, kad mi se mijeao s mutnim
sjenama svojstvenim noi punoj alkohola, Marcela mi je rekla:
- Sve znam. ena koja se predstavila kao kolska kolegica moje majke je lijenikova
sestra. To je prava ogorena ljeviarka i lagala mi je kako bi se nam osvetila i nanijela
nam zlo.
- Istina nikad ne nanosi zlo.
- Nee valjda vjerovati da je moja majka bila nevjerna mome ocu?

- Zato da ne?
U njezinim je oima gorjela neka vrsta vatre. - Jer je to uvreda - odgovorila je drsko,
iako nije bila uvjerena u to.
- Nikad neemo saznati to se dogodilo jer su ljubavnici, zapravo, navodni ljubavnici,
ve mrtvi. Istina e sada biti ono to mi mislimo da se dogodilo, a meni se ini da je tvoja
majka traila istinsku ljubav i tvoj joj je otac oprostio.
U jedanaest sati ujutro Marcela se popela u taksi koji je ekao vani, usred prljavoga
snijega na ulici. Potrao sam prema njezinoj spavaoj sobi u kojoj je krevet ve bio
ureen i na brzinu pretraio njezine ladice, da bih jo jednom potvrdio da je vreica s
erotskim rubljem nestala. Kao luak spustio sam se stepenicama, popeo se u stari volvo i
punom brzinom vozio u smjeru grada, ali nisam uspio uoiti taksi koji je bio u daljini.
Nastojao sam se uvjeriti da se trebam smiriti iz jednostavnog razloga: Marcela mi nee
pobjei, unaprijed znam mjesto njezina sastanka.
A injenice su dokazale da imam pravo. Pronaao sam parkiralite u blizini Alexa i
udaljio se pola bloka s namjerom da ne izazovem pozornost. Marcela je sjedila za jednim
od stolova uz velike prozore koji gledaju na ulicu, u drutvu dvojice zgodnih i elegantnih
mladia. Prouavao sam okolicu traei mjesto s kojega bih mogao mirno uhoditi.
Konano sam pronaao utoite u oblinjemu Seven-eleven, gdje sam nekoliko trenutaka
listao stari Newsweek, pio kavu i jeo jednu od onih odvratnih kobasica sa suhim kruhom
koje kotaju samo deset kruna. Nisam imao alternative, bio je to jedini prostor koji je
mogao posluiti kao promatranica.
Koji je od dvojice mladia bio njezin ljubavnik, a koji svodnik koji im je dao alibi?
Dok sam halapljivo gutao kola od jabuke kao desert, poeo sam zamiljati neto
grozniavo, ali ne i neosnovano: da su obojica bili njezini ljubavnici i da e poslije toga
ruka, natopljenoga dobrim vinima i aperitivima, krenuti u neki hotel ili stan. Zato da
ne? Trenutano je uobiajen mnage trois, to joj moda predlau i njezine bliske
prijateljice. Hladan znoj mi je oblio elo i na trenutak sam osjetio golicanje u trbuhu, ali

zatim sam se smirio i rekao samome sebi da je ta scena nemogua, da e se moda

poslije ruka Marcela vratiti kui i jednostavno se ispruiti kako bi odspavala siestu, a da
je sve ostalo samo plod moje uskovitlane i nepostojane mate. Da, bilo je mogue da se
ona, kako mi je najavila, vrati u Djursholm nakon ruka, iako sada, po ovome to s
udaljenosti utvrujem, uiva na sastanku s mladiima, koketira s njima dok jedu i piju
kao da ih degustacija deserta oekuje u nekome drugom ozraju.
Iznenada sam je doivio kao tuu enu, nepoznatu, zagonetnu, i ak me je uzbudila
ideja da bi ona mogla istraivati druga podruja uitka. Osjeao sam se kao da se nebo
otvorilo i kao da je na mene pao pljusak uz gromove i munje i kao da su ljudi i problemi
postali drukiji. Ne uspijevam si objasniti tu promjenu uvstvenosti, samo znam da sada,
dok uhodim u Seven-elevenu, zakljuujem da se naa ljubav pretvorila u ist suivot, u
neizdrivu dosadu, u neto to jedva prikriva odvratnost, makar na blag nain daje
smisao naim postojanjima. Da, naa je veza ve najavljen i predvien brodolom, a za
Marcelu moda ti djeaci predstavljaju dasku spasa, kao za mene prije nekoliko godina
Karla. Moda je tono da ljubav izranja i nestaje iznenada, da su ljudi ti koji to kasno
shvaaju i prihvaaju, ili moda je tono ono na to upuuje nedavni lanak iz Le Mondea
- da moderni parovi danas ne tee iskljuivo djeci i monogamiji, nego osvajanju nekoga
ekskluzivnog prostora - stana sa svim ivotnim udobnostima, primjerice - dobrome
bankovnom raunu, turistikim putovanjima i uivanjima u ugodnim trenutcima, to ne
iskljuuje i povremenu nevjeru. Osim toga, kao u nekome ve objavljenom filmskom
scenariju, neemu toliko udaljenom od onoga to elim kao i injenica da me u ovome
ivotu nije zadesilo da budem Watusi ili Berber ili princ od Monaka, siguran sam da je i
dalje volim. Nema naina da se pobjegne od ljubavi koja je na izvjestan nain sudbina.
Znam da nema niega novog vezanog uz to i ne namjeravam o tome filozofirati. U
Istonoj Njemakoj, sedamdesetih su godina brakovi bili potpuno slobodni. Sjeam se
jedne privlane, ve zrele ene koja me je kao studenta u Leipzigu, za vrijeme neke
zabave pozvala da prenoim kod nje. Pristao sam i doli smo u njezin stan gdje smo
razuzdano vodili ljubav u njezinu branom krevetu. Zapravo, ona je bila ta koja me je
zaslijepila obiljem ljubavnih poloaja i tehnika za koje bih arko elio da ih primjenjuje
Marcela. Poslije smo zaspali.

Sljedeega jutra me je probudilo kretavo kripanja vrata spavae sobe. Uao je neki
ovjek na prstima i pobojao sam se najgorega. Ipak, samo je otvorio ormar i izvadio
neto iz njega, a zatim se udaljio. Odahnuo sam s olakanjem kad je soba ponovno
uronila u polutamu.

- Tko je to bio? - apnuo sam stavljajui ruku oko struka moje partnerice.
- Moj mu - odgovorila je ona i pribliila, ispod plahta, svoje toplo tijelo mome. Traio je isto donje rublje.
Dugo sam se hvalisao i prepriavao tu zgodu iz Leipziga meu svojim latinoamerikim prijateljima. Moja pobjeda nad drugim mujakom u borbi za zadobivanje
enke nadahnula me je za nova osvajanja. Ali, sad se pitam jesam li zaista liio neega tu
enu ili njezin brak? Jesam li prisvojio neku njihovu vanu intimnost, neto bez ega oni
ne bi mogli ivjeti, neto to bi mi dalo mo, to bi bilo kljuno za upropatavanje
mogunosti za ponovnom sreom, koju su, pretpostavljam, morali upoznati barem u
poetnoj fazi njihove veze? Ili sam bio samo sredstvo kako bi njihov brak mogao trajati?
U Latinskoj Americi ljudi su uvjereni, a vjera je zaduena da to supotpie, da se eni
neto oduzima kad vodi ljubav. ini se da prisvajamo njezinu najvee blago, njezinu
intimu i tajne, neto neobnovljivo. Izgleda kao da ljubavni in ostavlja neizbrisive, vjene

tragove na eninu tijelu, a u mukarevom sjeanju samo vesele uspomene kojima se

moe hvaliti. U sluaju onoga para, to je izmiljotina koju jo uvijek nisam uspio
zaboraviti! Prisvojio bih neto njegovo jedino u sluaju da mu je ena tajila moje
postojanje, ali budui da je suprug takoer bio dio igre, sveo me je na teaka, na
beskorisnog glupana, na sredstvo za uvrivanje njihova braka.
Konano, moda ja sve to sada podravam u namjeri da se smirim, da se suoim s
tekim satima koji se pribliavaju, ili s trenutkom kad u uistinu utvrditi da moja ena
odlazi u hotel s dvojicom ljubavnika. I iznenada, kao da su zapazili da je ve kasno, sve
troje naputa stol, izlaze iz Alexa i ulaze u BMW parkiran blizu moga prozora. Toliko sam
zauen to ih vidim nasmijeene i bezbrine da mi se miii gre, i ne uspijevam se
sakriti. Nekoliko sekunda strahujem da e Marcela prepoznati moje lice preko stakla i da
e me otkriti, ali to se na sreu nije dogodilo jer ona nastavlja priati dok joj jedan od
njezinih prijatelja otvara stranja vrata vozila. A kad konano stiem na ulicu i
pronalazim taksi kako bih ih slijedio, BMW nestaje uz odsjaj svoga krova, to jako slii na
zlobno namigivanje, u smjeru Gamla Stana.

JEDANAEST
Vratio sam se u svoj auto i nisam ga mogao izvui izmeu dva vozila koja je,
pretpostavljam, netko tamo postavio u namjeri da onemogui moj odlazak. Ve sam
rekao, nisam ovjek od akcije, nego od rijei, i to napisanih, ne izgovorenih; u suprotnom
bio bih politiar. A malo je zanimanja koja prezirem vie od bavljenja politikom jer ona je
pretvaranje i hinjenje, neto poput trajne nevjere.
Konano, to je neto sasvim drugo, neto to se ne uklapa u Seven-eleven u koji se
vraam hodajui po snijegu koji odmjereno pada dok mi se u glavi stalno, poput
leitmotiva, ponovno vrti uurbani nain na koji je Marcela otila s ovog mjesta. Sjedila je
sama na stranjem sjedalu BMW-a, skupoga i modernog vozila s konim sjedalima, koje
sada kree prema smjeru koji ne poznajem, ali nekako zamiljam da je rije o sobi u
hotelu ili o stanu, a ta me oajna i nepogodna okolnost dovodi do srdbe i nemoi i, zato
ne rei, boleljivoga i neoekivanog uzbuenja. to se radi u takvim trenutcima?
Tri je sata poslijepodne i nemam nita vie za raditi. Nepoznati je glas dogovorio
sastanak s Marcelom kako bi se u neki neodreeni sat toga poslijepodneva pojavila u
bezimenom hotelu. Turin koji vodi taj posao ve mi nekoliko trenutaka upuuje poglede
pune straha kao da se boji da spremam napad, i vjerojatno je najbolje da odem to prije.
Marcela se nalazi u nekoj kavani kratei vrijeme s mladiima ili gledajui izloge neke
galerije u sreditu grada. Ta tajna i usporedna dimenzija njezina postojanja, odvaja me
od vanoga dijela njezina ivota i neprimjetno mi je krade; a to se ne odnosi samo na
njezinu ljubavnu vezu nego i na na itavo njezino bie, i jednostavno me pretvara u
svjedoka koji drsko, kroz pritvorena vrata, gleda mukaraca u odijelu i s cilindrom
kojega vidimo s lea na ulju Gustava Caillebottea 19 dok, naslonjen na stubinu eljeznu
ogradu, promatra neto neodreeno u sjeni razgranatih stabala na Boulevard
Haussmann. Prije nego se sve to dogodilo, ja sam bio - ili sam barem mislio da sam bio - s
druge strane tih vrata ili jo bolje, na parikome balkonu, pravei se da nita ne znam,
ulijevajui povjerenje; to mi se stanje inilo normalnim i loginim, jedinim moguim,
tako da ga ak nisam ni znao cijeniti u pravom smislu. Ali, bilo bi dobro da razmislim i
ostavim po strani melo-dramatsko ponaanje svojstveno meksikim sapunicama, da
isplaniram svoje sljedee korake i promislim to u napraviti kad identificiram toga jo
uvijek anonimnog ljubavnika, kojega tek nejasno nazirem kroz maglu svoje ljubomore.

Izlazim na ulicu s gorkim okusom u ustima i u uvjerenju da se varam jer mislim da o

svemu moram razmisliti na hladan i objektivan nain. Tono je da ovjek izvjesne
knjievne likove - makar samo do neke granice - moe vezati uz toan i strog vremenski
slijed u romanima i pripovijetkama, i da u slikarstvu i kiparstvu umjetnik moe ispraviti
crte lica, ali u stvarnom ivotu, onome koji se nalazi dalje od romana i dalje od
pritvorenih Marcelinih vrata, injenice se uporno bune protiv bilo kakve manipulacije jer
se jednostavno dogaaju kao ispunjenje fatalne sudbine, kao ve napisana partitura,
ime me osuuje da se pretvorim u marionetu. Ne znam, moda sam previe zbunjen da
bih zacrtao plan i djelovao u skladu s njim. Sad kad izlazim iz Seven-eleven i koraam
prema parkiralitu po mekome bijelom pokrivau koji pokriva staze ulijevajui mi
mirnou koja mi dopire do kostiju, besciljno poinjem hodati ulicama obnovljenim na
tako savren i zadivljujui nain da izgledaju kao da su usidrene u prolost. Samo me

19

Gustavo Caillebotte (1819.-1877.) - francuski slikar.

prolaznici u izazovnoj termikoj odjei i pokriveni snijegom, podsjeaju da nismo na

poetku devetnaestoga nego dvadeset prvog stoljea. Da, veani svaki put na sve vie
umjetniki nain obnavljaju ovaj dio Stockholma, isti onaj koji je spaen od ruenja
zahvaljujui odbijanju Le Corbusiera i koji se, bez sumnje, pretvara u jedno od najljepih
dijelova grada. Preostaje mi samo nastaviti koraati i vjerovati da u u nekom trenutku
uspjeti izvui svoj stari volvo. U svakom sluaju, da i imam auto, stvari se ne bi puno
promijenile jer bih iao kui kako bih sjeo i strpljivo ekao povratak svoje ene.
Na jednom uglu uoavam telefonsku govornicu. Pojavit u se u samome asu njezine
nevjere, ako postoji neto kao pravi trenutak ili njegovo arite, pokvarit u joj dan
obavijestivi je da u doi po nju ma gdje bila da se zajedno vratimo kui i unititi joj
plan s ljubavnikom ili s njezinim mladim prijateljima koji je moda gledaju u nekoj
hotelskoj sobi dok ona plee i postupno se liava odjee.

Ta mi autodestruktivna fantazija prolazi glavom, ali ona je sasvim smislena i to u

objasniti. Takoer bih se usudio predloiti Marceli nedostojanstveno rjeenje da ivimo
zajedno - ona, njezini ljubavnici i ja - pod istim krovom. Ljubomora i srdba me izjedaju,
ali, nedvojbeno, pokazuju koliko je volim i u kojoj sam mjeri spreman na potrebne
ustupke da bih je vratio. Ali, sada, u ovom trenutku, moram se umijeati meu njih, to je
najpovoljnija i najuzbudljivija prigoda. Pretvorit u se u nezvanog gosta kad je
obavijestim da je ove mrane veeri ekam usred snjene oluje kako bih joj ispriao
neto uzvieno. Ona e, pokrenuta znatieljom, strahom ili nemogunou da se
usredotoi na ono to radi, prekinuti sastanak kako bi izala i nala se sa mnom. Ali,
iznenada, nakon to sam zamislio scenu sa svim pojedinostima, ponovno razmiljam i
kaem samome sebi da u u svojoj eni izazvati samo neugodan osjeaj koji e se na
kraju pretvoriti u bumerang jer potie upravo ljubavne lai. Vie volim mrnju,
odbacivanje i srdbu jer obvezuju da se prizna istina.
Gledam na sat. Tek su etiri sata. Besciljno sam hodao po Stockholmu oko dva sata i
dolazim do etvrti oko Central Stationen. ini mi se da mi se to ve prije dogodilo, da
sam ve prolazio tim mjestom tuan zbog slinih osjeaja i zbunjuje me injenica to
potvrujem da je povratak tih okolnosti u stanju da raspri uspomene u nestvarnost, u
mlijenu maglu. Jesam li ve prije bio tu i zato se toga sjeam ili je to sjeanje samo plod
moje mate koja stvara i odraava prolost koja nije postojala? Hladnoa me ve poinje
probadati preko rukavica i hlaa i jednim udarcem pomete moja razmiljanja. Sklanjani
se u kavanu na stanici, istu onu koju sam posjetio prije putovanja u Malm prije nekoliko
dana. Odatle, koristei podzemnu eljeznicu ili taksi, mogu za tren oka stii do mjesta na
kojemu se nalazi Marcela, ako je, kao to pretpostavljam, u sreditu grada.

Naruujem porto i kola od badema ispod istoga svoda kao i proli put, i sjedam za
jedan od metalnih stolova bez stolnjaka, blizu velikih prozora. Dok prolaznici urno
prolaze nosei novine, torbe ili koveie, ja zamiljam to bi Marcela u ovim trenutcima
mogla raditi ili smjerati. Ne odbacujem ideju da se dobro zabavlja s onim mladiima u
hotelu. Dok su ruali, inilo mi se da sam izdaleka zamijetio da su imali pretjerano blizak
odnos, s mnogo smijeha i previe naklonosti, neto neuobiajeno meu ljudima koji
sklapaju poslove i to me je, udno, na neodreen nain podsjetilo na prve mjesece
naega ivota u dvoje u Europi i Americi.
Ja sam vie nego u jednoj prigodi podravao njezine ekshibicionistike nagone.
Zapravo, kad smo se ponovno sreli nakon njezina razvoda, u vrijeme kad je prolazila
kroz duboku depresiju uz psihologe, tablete i sve to, priznala mi je da je prije nego to je
poela vezu s Talijanom, proivjela najgori trenutak u svome ivotu kad ju je njezin

deko s kojim je bila itav ivot, ostavio kako bi oenio njezinu najbolju prijateljicu. To ju
je potaknulo, povjerila mi se dok smo vodili ljubav u jednome malom hotelu u blizini
Washington Squearea, u Village de Manhattan, da pokua raditi, barem privremeno, kao
call-girl. Ozbiljna, objasnila mi je da njezin razlog nije bio novac, kao da bi joj on izbor
uinio manje vrijednim aljenja, nego elja da postane Madame Bovary, call-girl na
visokoj razini, jedna od onih ena koje prate visoke dunosnike na njihovim putovanjima
u egzotine zemlje, na veere u ekskluzivne restorane ili na sveanosti. eljela je znati
to je to prostitucija, ali ne ona mrana iz luka koju prakticiraju istroene, bolesne i
prostake ene koje na ulici prihvaaju bilo koga za nekoliko pesosa, ve ona blistava
kojom se bave profinjene i privlane djevojke, dobroga tijela i obrazovanja, bez skrupula,
koje ude da upoznaju, makar i kroz sluajni prozori, veliki svijet, luksuzne hotele,
putovanja na jahtama i prve razrede meunarodnih letova.
- Nikad to nitko ne bi saznao - rekla mi je tada, puna vitalnosti i matarija, i mislim
da sam u boji njezina glasa zamijetio beskrajnu nostalgiju za prilikom koju nije
iskoristila. Tako bi barem nadoknadila ono to je potroila vjerujui u mladenaku
ljubav.

Zapravo, plan je bio ostvariv za lijepu, privlanu i neudanu djevojku poput nje, koja
je govorila etiri jezika. Budui da joj se u danima ljubavnog razoaranja u rukama naao
telefonski broj jedne Francuskinje koja je novaila modele za pratilje, ponudila joj je
svoje usluge. Francuskinja ju je primila u prostranom i mranom stanu koji je gledao na
Central Park i oduevljena, odmah ju ukljuila u svoj ekskluzivni katalog u kojemu su
nedostajale ene latinskoga izgleda, iako joj je, da bi u potpunosti zadovoljila ukus koji je
vladao, savjetovala da povea grudi.

- To to e uloiti u operaciju, vratit e nakon pet sastanaka - tvrdila joj je madam

Prevost. - Malo silikona promijenit e ti ivot, mon amour.

Oduevljena mogunou unosne i diskretne pustolovine, Marcela je - nesvjesna

toga da joj je malo nedostajalo da tiska vie izdanja ljubavnih romana i snima televizijske
sapunice - ugovorila sastanak s jednim plastinim kirurgom u namjeri da se preko noi
pretvori u najpoeljniju enu u Francuskinjinu rasadniku. Ipak, jedan novinski lanak
bio joj je poruka nekoga nepoznatog i nadmonog koju je ona shvatila kao zvono za
uzbunu jer je otkrivao rizike te vrste operacija, poruka koja ju je navela da u posljednji
trenutak otkae dogovor i da se oglui na uporne pozive madam Prevost.

- Meni je majka ve kao djevojici govorila da moram uvati djevianstvo za supruga

- objasnila mi je jednog dana Marcela u kavani Boulevard Haussmann gdje sam
sudjelovao na konferenciji o trgovakim dozvolama. - To je bilo licemjerje jer su oevi
odmalena poticali mukarce da spavaju sa to je vie mogue ena.
- Kad je tvoja majka tada u to vjerovala - komentirao sam pomirljivo nastojei je
smiriti i ublaiti njezine feministike tvrdnje.

Jeli smo palainke s Gran Marnier, a ja se nisam mogao osloboditi ideje da bi me

Caillebotteov ovjek mogao promatrati s jednoga od balkona to gledaju na aveniju.
- Moda se ona samo pravila da vjeruje - rekla je Marcela.
- Zato?
- Kako bi joj moj otac vjerovao.
- Zato si otila k madam Prevost?

U tim me je danima sve zbunjivalo - njezina dob - puno je mlada od mene - njezin
propali brak zbog kojega se osveivala svemu to su je nauili i to je bilo vezano uz
njezino tijelo i uitke, njezina osobna pria i injenica da je bila ki pukovnika Montfara.
Bila je savrena slika keri iz nie srednje klase obrazovane u vjerskoj koli, koja je
arko eljela osvetu na podruju seksa.
- Ila sam madam Prevost jer sam eljela nadoknaditi ono u emu nisam uivala
ekajui da Carlos diplomira i oeni me. Na kraju je otiao s drugom...
- Izgubljeni uitci vie se ne obnavljaju.
- Molim te, ne filozofiraj. Ne pristaje ti.
- Razvidno je da ti jo puno toga nedostaje da ostvari svoj cilj.
- Na to misli?
- Ve zna, na sve ono to se savlada ili ne savlada u krevetu.

- Prostiji si od dobrog ljubavnika - rekla je prkosno, kuala komad palainke i

pogledala prema balkonima zgrada ispred nas, odakle nas je, kunem se, promatrao neki
ovjek.

Do tog sam trenutka pretpostavljao da su uveni Carlos i Talijan vodili ljubav samo
u misionarskom poloaju, usput, poput kunia, bez predigre i produljenog epiloga
uljepanog rijeima koji je Marcelu toliko oaravao. Pogledala me je pogledom djevojice
dok je odnekud dopirao zvuk harmonike - da, parike harmonike, zbog ega je sve
izgledalo poput prilino turistike razglednice - i odgovorila:
- Ali, sada je, s tobom, drugaije. Nema nikakvih pritisaka. elim uivati u ivotu, sve
probati, nadoknaditi ono to sam izgubila, a poslije, kad ga dubinski upoznam, moda
emo moi razmiljati o tome da se oenimo i imamo djecu.

DVANAEST
Marcelin eksibicionizam otkrio sam godinu dana nakon to sam je upoznao, kad smo,
dok smo boravili u Miamiju uli u salon stripteasa. Bila je to prostrana i prohladna
prostorija u ijem se sreditu uzdizala dobro osvijetljena pozornica gdje su oskudno
odjevene djevojke plesale salsu. U njihovoj blizini, u polumraku, nazirali su se stolovi
prepuni ljudi. Vladala je vesela, nimalo odvratna atmosfera, i ljudi su pljeskali i
ohrabrivali djevojke koje su se s neujednaenom umjenou razodijevale na pozornici.

Vie se ne sjeam razloga zbog kojega smo tamo uli, moda zato jer su ventilatori
nudili izvrsno sklonite od podnevne vruine ili jednostavno zbog znatielje, ali tono je
da smo sjeli za jedan stol, naruili mojito 20 i, zaraeni glazbom, poeli uivati u predstavi.
Bilo je razvidno da su djevojke koje su izvodile predstavu studentice koje su se
razodijevale za nekoliko dolara i da su neiskusne. One smionije usudile su se doi do
ruba pozornice kad bi zakljuile da im neki gledatelj eli staviti novanicu u podvezice.
Tada smo shvatili da se radi o skromnoj dodatnoj zaradi. Djevojke su se takoer
razodijevale blizu jednoga stola, to je njihov striptease pretvorilo u osobniji in i, inilo
se, uzbudljiviji.

- eli li da neka djevojka plee za tebe? - upitala me Marcela. Nalazila se u

takozvanoj prvoj fazi upoznavanja stvarnog ivota, the real thing, ili se barem tako
pravila i pretpostavljam da smo tada, kao to nam se puno puta dogaalo, previe popili.
- Ja plaam.
Odbacio sam njezin prijedlog vie zbog stida nego zbog nedostatka zanimanja. to
bih dobio kad bi mi neka cura posvetila lani erotski osmijeh dok bi gola stajala ispred
mene ili mi sjedala na koljena, ako bi me Marcelina nazonost koila?
- Onda u ja plesati - rekla je i odluno se udaljila.

Malo zatim, voditelj je najavio izmjenu u predstavi: na pozornicu e se popeti jedna

Latino-amerikanka koja se nikad nije javno svlaila. Dvorana se potresla od pljeska,
neposredno zatim prodrli su jedinstveni tonovi starog uspjeha skupine Boney M, i
Marcela se pojavila na pozornici obasjana reflektorima u boji zbog kojih se njezino tijelo
doimalo izuzetno vrstim i glatkim. Osjeao sam da je to bila ona i da nije bila, i glupo
sam se zacrvenio usred bunog odobravanja gledatelja. Jo uvijek se sjeam njezinih
majih i putenih pokreta, gipkosti njezina tijela kojom je savijala koljena, micala
bokovima ili pokretala stranjicu, smjelosti kojom se smijeila onima koji su pili za
stolovima, gibanja rukama koje je izvodila draesno poput tajlandske plesaice i
poticajne preciznosti kojom su njezini prsti poeli raskopavati bluzu. Ljudi su
dlanovima ubrzavali ritam, a jedan se ovjek s teksakim eirom i u trapericama,
pomalo slian Bruceu Springsteenu, pribliio pozornici i uzalud se pokuavao popeti na
nju, ali ga je na vrijeme sprijeio uvar iz lokala. Marcela je tada skinula bluzu pokazujui
velianstvene grudi, koje su mi se, ispod snopa svjetlosti, inile veima nego onda kad
vodimo ljubav ili kad ona ee naga po naoj sobi. Postidio sam se zamiljajui da su ljudi
moda pomislili da sam ja svodnik koji trai muterije za svoju enu, ali u isto sam
vrijeme primijetio da je Marcela prekrasno plesala, puno bolje nego ovdanje plesaice
lijepoga tijela, ali s malo draesti.

20

Mojito - kubansko pie koje se sastoji od lista mente. eera i ruma.

Povukavi zatvara suknje, pustila ju je da klizne na pod i uspravila se pokrivena

jedino malenim gaicama kojih se takoer, nakon nekoliko trenutaka i nekoliko koraka,
oslobodila ljupkim i bezbrinim, skoro mladenakim pokretom. Gdje li je sve to nauila?
- pitao sam se jer se ni na koji nain nije inila novakinjom poput mnogih djevojaka koje
su ovdje izvodile predstavu, ni takoer kerkom neimenovanog generala koja je polazila
ekskluzivnu kolu asnih sestara, a sad pokuava pobjei od naslijeenog identiteta.
Publika je burno pljeskala i oduevljeno uzvikivala kad je Marcela podigla ruke i ostala
potpuno naga. To je oitovanje postalo zagluavajue kad je, sputenih kapaka i ne
prestajui se smijeiti, zapoela neki njeni ples u rastereenome Cachaovu 21 ritmu.
Zavrila ga je krhkim i gibljivim pokretima gazele. Zatim je sjela na stolicu lica okrenutog
publici, naslanjajui vrak brade i ruke na naslon, ispruenih bijelih nogu, pokazujui
svoju vlanu, mranu tajnu. Tada je tama postupno poela gutati njezino tijelo dobrih
proporcija, a pljesak se pojaao dok su se u meni borila dva oprena osjeaja: onaj
sramote pred drugima i onaj koji izaziva potrebu za milovanjem toga tijela koje mnogi
ele. Gdje je, do avola, sve to nauila? Nakon nekoliko minuta, kad se Marcela vratila za
moj stol i kad su nas pogledi publike - jedni znatieljni, drugi nasmijani, a najvie puteni
- stjerali u kut, odluili smo napustiti lokal i vratiti se u hotel gdje smo s uitkom vodili
ljubav dok mi je govorila o drugim matarijama koje su joj se motale po glavi.
Sve se to ovdje, u ovome trenutku dok o tome priam, ini udnim i ak izopaenim i
moe izgledati kao plod moje poludjele mate, kao pokuaj da se stvori izvijena slika
Marcele kako poslije ne bih alio zbog njezina odlaska. Naalost, nemam vjerodostojne
dokaze svega ovoga to opisujem i sve temeljim samo na uspomenama koje se svakim
asom sve vie gube. Takoer znam da je Marcela sve to radila uz moj pristanak i
potporu kako bi se osvetila izgubljenom vremenu, i ne predbacujem joj zbog toga nego
samo izravnavam nabore sjeanja na to razdoblje, toliko drugaije od sadanjeg, kad
ona, iza mojih lea, istrauje tajne istinskog ivota.
Za godinu dana imali smo drugo izuzetno iskustvo. Bilo je to jedne noi, kad smo
takoer boravili u Miamiju, ovaj put na praznicima, i Marcela me zamolila da je slikam
kamerom dok plee u ritmu neke pjesme Miami Sound Machine. Nakon nekoliko minuta
ostala je samo s maskom od crnog baruna i srebrnom perikom koju je kupila u South
Beacheu u blizini dominikanske kavane i koja me je, osim to joj je izvrsno stajala,
podsjeala na Kubrikov film Eyes wide shut. Priznajem da sam uivao u snimanju te
predstave koju mi je nudila ena koja je istodobno bila moja i tua, ena koja je
posjedovala udnu darovitost da se preruava razodijevajui se, da se preobraava i
vraa svojoj osnovnoj slici, ena koja ne samo da je eljela upoznati samu sebe i liiti se
svojih masaka, nego je takoer arko eljela istraiti ivot. Sjeam se da je dugo plesala
ne gubei ritam, ljupkost ni putenost ni u jednom trenutku, i da se nakon toga iscrpljena
sruila na postelju gdje je pozirala za moju kameru pokazujui svoje najpoeljnije
intimnosti.

Sljedeeg dana kad smo trali po zranoj luci kako bismo se ukrcali u na zrakoplov
u smjeru glavnog grada, nita mi ne objasnivi ula je u neku kavanu, pribliila se
zgodnom i elegantnom pedesetogodinjaku koji je sa alicom kave ispred sebe itao Wall
Street Journal, izmijenila s njim nekoliko rijei i predala mu neto, a zatim se vratila do
kioska s novinama gdje sam je ekao.
21

Israel Cachao Lopez (1918.) - kubanski mambo glazbenik i skladatelj.

- Darovala sam mu video - rekla mi je i radosna pourila u smjeru naega izlaza za

ukrcaj. - Nikad me vie nee vidjeti i nikad nee saznati tko sam. Oduvijek sam eljela
uiniti neto takvo.
Sve se to dogaa samo onda kad se Marcela nalazi izvan zemlje, daleko od sjene koju
projicira njezin otac i vijesti koje ponekad stiu o njezinu skoro vjenom zaruniku, koji
je danas na elu jedne tradicionalne obitelji, koji svake nedjelje ide na misu i koji je,
zajedno sa svojom suprugom, uestali glavni lik na stranicama drutvenog ivota. Da,
udaljenost u mojoj eni izaziva erotske matarije i nadahnjuje njezinu smjelost.
Razumijem je, moramo priznati da smo mi nacija koja vie od izvornosti voli
jednolinost, predvidljivo i disciplinirano, kao da nam preostaje jo mnogo ivota, a ovaj
je samo proba.

U drugoj prigodi, i time u zavriti pripovijedanje o koliko intimnim, toliko i

neprilinim zgodama, smjestili smo se u sobu jednoga starog hotela u Chicagu koji je
gledao na usku i otunu ulicu s njegove stranje strane. Bili smo na posljednjem katu i u
vrijeme za spavanje, nakon dvije boce izvanrednoga kalifornijskog Shyraza u tijelu,
ustanovili smo da se s naeg prozora, zbog male udaljenosti izmeu zgrada, razabiru ak
i pojedinosti u uredima i hodnicima ispred nas gdje je u to vrijeme radila skupina istaa.
Marcela je upalila radio, podesila radiopostaju koja je prenosila jazz, pustila da sobu
osvjetljava tek mala svjetiljka s nonog ormaria i poela se lagano njihati pokraj
prozora. Tipovi su odmah prestali raditi kako bi iskoristili prigodu da gledaju
neoekivanu predstavu koja im se nudila.
- Jesi li luda? - vikao sam na nju jer takvo neto moe biti samo posljedica ludosti ili
nekontroliranoga eksibicionistikog nagona, za moj ukus previe bezdunog. - Gledaju
te!

- Pa to? Pusti ih. Nikad nee saznati tko sam.

Iznenada, ve blizu prozora, poinje se dogaati neto vano, ali besmisleno Marcela se poinje skidati. Iznenaen i ujedno pun nelagode, sakrivam se iza jednog
stupa kako bih izbjegao da me vide iz druge zgrade. Zasiena alkoholom, svoj je
striptease te noi izvanredno izvodila. A kad je ostala naga, s dugom crnom kosom
razasutom po ramenima, uzela me je za ruku i odvela do postelje gdje je legla na lea i
rairila noge pred anonimnim promatraima koji su sada, iza stakala ureda, izgledali
poput riba. Zatim me je zamolila da je ljubim i da ne stanem izmeu nje i prozora, te mi
uzdignuvi je, lica okrenuta prema ulici, ponudila svoju velianstvenu stranjicu u obliku
mjeseca. Nakon mojega produenog grenja, ugasila je svjetlo.
Tek sam se tada usudio baciti potajan pogled prema zgradi preko puta. Tamo su
zaprepateni ljudi uporno nastavljali raditi sa svojim usisavaima i perukama.

TRINAEST
Izluen ljubomorom, odluio sam se vratiti kui nakon to sam besciljno lutao ulicama
Stockholma. Nikad ne bih mogao u potpunosti utvrditi vara li me Marcela ili ne s tim
golobradim mladiima u finim odijelima, ili pak s nekim drugim mukarcem. Ne bih se
usudio suoiti se s njom bez presudnih dokaza u ruci, samo uz sumnje i smijenu priu o
erotskom rublju koje je, izmeu ostalog, nestalo, kako bih izvukao njezino priznanje.
Prije nego to sam se vratio u svoje vozilo, nazvao sam je iz jedne govornice u
Fltoverstenu, mranome trgovakom centru izgraenom ezdesetih godina u blizini
trga Kalaplan, na istom mjestu gdje su se nekad, kako sam utvrdio u starim gradskim
arhivima, uzdizale zgrade iz devetnaestog stoljea s divnim proeljima. Proao sam tuda
nesvjestan to radim. Marcela je kasnila s odgovorom. Kad je to uinila, zapazio sam kod
nje napet, sumnjiav, razdraljiv ton kao da je netko miluje dok ja govorim. Odmah sam
se sjetio naega poetnog razdoblja kad smo se zatvarali u mome stanu kako bismo
vodili ljubav, a ona je obiavala kliziti svojim vlanim i mesnatim usnama po mojim
bedrima ili bradavicama u trenutcima kada sam ja odgovarao na neki neprikladan poziv.
Trudio sam se hiniti prirodnost pred sugovornikom, iako sumnjam da me je neto,
sigurno moje predugake stanke, otkrivalo kao to sada otkrivaju Marcelu.
- Jesi li dobro? - pitam zamiljajui je na nekom krevetu dok joj neiji istraivaki i
gipki jezik vlai pupak i polagano joj se sputa po trbuhu, od ega se ona najei. est je
sati poslijepodne, moda vrijeme koje je navodila Antaresova elektronska poruka.
- Dobro sam. Zato? - pita i ismijava me dok se nalazim na malenom trgu
Fltoversten. Ispred mene, u izlogu trgovine kunim ljubimcima, ini se da me jedan
osamljeni i tuan crni kuni promatra i razmatra moju situaciju.
ovjeku nita ne moe tako jako slomiti srce kao europski duan s kunim
ljubimcima pun reptila, ptica, riba i insekata iz siromanih i toplih zemalja. Europljani ih
stavljaju u fine kaveze, terarije ili akvarije, vjerujui da je to dovoljno da ih uine
sretnima. Ne mogu si zamisliti da sama injenica da kroz staklo gledaju kako pada snijeg
moe ubiti od nostalgije jednoga amazonskog papagaja, kostarikansku ribu ili ileansku
tarantulu. Europljani mijeaju rodnu grudu s udobnou i misle da je ona moe
nadomjestiti.
- Samo elim znati gdje si i moemo li se nai. Sad sam kod kue - laem joj.
uti. ini mi se da gestama razgovara s nekim. Zamiljam kako neznanac u tom
trenutku lie njezine bradavice dok mu prsti prolaze njezinom vlanom nutrinom kao da
se radi o sonome i zrelom mesu manga. Pitam se to bih uradio kad bi me ona zamolila
da razgovaramo poslije jer ima neodgodivu obavezu.
- Sad, uistinu ne mogu - kae Marcela.

- A gdje si?
U tom se trenutku razgovor prekida. Neto neuobiajeno za ovu zemlju s navodno
naprednim telekomunikacijama. Po depovima traim jo kovanica. Nalazim ih. Uvlaim
ih u crni i oteeni aparat. Oajniki okreem brojeve. To mi se dogaa zato to nemam
mobitel. Ponovno kasni odgovoriti na poziv. Pretpostavljam da je prekinula jer nije
pronala odgovor na moje pitanje.
- Gdje si? - ustrajavam.

Jedna se kavana u mojoj blizini iznenada ispraznila kao da je znak za uzbunu

rastjerao goste. Kod veana postoji neto, neki pradavni sistem ograniene
komunikacije koji ih bez rijei masovno saziva ili udaljava s nekih mjesta. U zimi,
primjerice, na tisue njih dolazi u isto vrijeme na Baltik i na zamrznuta jezera gdje kliu i
love ribu, ali u izvjesnom trenutku kao da sluaju neki nepisani, ali ipak zakon kojega se
boje, moda neku ifriranu poruku, odlaze svi istodobno ostavljajui iza sebe samo
beskrajnu bijelu i opustoenu povrinu. Sada posljednji namjetenik oblai vindjaknu i
gasi svjetla u lokalu udaljavajui se, uvlaei se u Faltoversten, u prozranu samou koju
isijavaju neonske cijevi.

- Dragi, ne znam to se dogodilo - kae Marcela, a neuobiajena rije dragi koja

izbija s njezinih usana ukazuje da se dogaa neto nenormalno i upozorava me. - Nadam
se da se nee ponovo prekinuti. U teretani sam, trala sam po beskonanoj traci i sad u
ui u saunu.
Ona je upisana u teretanu, u slavni Sturebadet, u kojoj se u formi odrava krema
Stockholma, uglavnom oni isti imuni tipovi koji stanuju u Djursholmu. Poslije vjebanja
neki obiavaju naruiti jastoge, kavijar ili losos sa ampanjcem i bijelim vinom u
restoranu u prizemlju dok razgovaraju i promatraju uurbani ivot ljudi koji jurei krue
trgom Stureplan.
- Moemo li se vidjeti poslije saune? - pitam je.
- Bojim se da ne jer u izai s Palomom na veeru. Vratit u se kui oko devet. Ne
brini, dobro sam, a sad oprosti. Smrzavani se.

Prekida razgovor, a ja tjeskobno sam sjedam u prokleti Fltoversten. Nedostaje mi,

udno, moj punac. Da je sada tu Montfar, moda bismo mogli uspjeno uhoditi Marcelu.
Sigurno je iskusan u tome jerje nekoliko godina potajno slijedio oporbu. Kako e
reagirati kad mu potanko iznesem sumnje, pokaem rublje i pozovem ga da slijedi svoju
ker kako bi bio svjedokom njezine nevjere? Konano, sve su to samo pretpostavke.
Montfar ne bi uhodio svoju ker. Ili moda bi? Tko zna? Sad mi ne preostaje nita drugo
nego krenuti preuzeti svoj auto i vratiti se u Djursholm. Kad sam doao kui, odluio sam
posjetiti susjeda iako se nisam najavio, to je neuobiajeno u vedskoj, ali to je Marcus
Eliasson nedavno uinio meni. - To sam ja a, nadam se da ne dolazim u nezgodno vrijeme
- kaem mu dok otvaram vrata. - Imate li vremena za nastavak razgovora?
Poziva me da uem i objanjava mi da mu se djeca ovaj tjedan nalaze kod bake. U
njegovoj kui odjekuje neka udna glazba. Neka buka koju kao da izaziva loe ugoen
glasovir koji pokuava oponaati kinesku glazbu. Marcus mi kae da planira putovanje u
Miami kako bi izvidio mogunost da se s djecom preseli u Boca Raton. Pretpostavljam da
se Anika, njegov ljubavnica, takoer nalazi u kui iako on eli izazvati dojam da je sam.
Zatim iz kuhinje donosi Bordeaux i komad roqueforta ime se, ne govorei puno,
posluujemo u dnevnoj sobi, prostranoj prostoriji s velikim prozorima i pokustvom od
trske. U kutu blizu prozora nalazi se stol s planovima, kistovima, jednini akvarelom i
kirurkim rukavicama. Iznenada kae da je oduevljen jer se ve osjea sposobnim
kovati planove za budunost, a sloeni pravni poslovi vezani uz smrt njegove ene brzo
e se srediti, tako da ne samo da e moi na vrijeme naplatiti ivotno osiguranje, nego i
prodati svoje vlasnitvo kako bi se nastanio u Boca Ratnu. Bit e to najbolje za sve,
Djursholm i tuna vedska klima samo e produbiti djeju tugu, naznauje. ivot na
Floridi podnoljiviji je nego u Skandinaviji, gdje ivot prije svega ukljuuje vjeru i
disciplinu te neizvjesno iekivanje ljeta jer hladnoa ponekad ponudi kratak i

neizvjestan predah. Moda tamo sve zapone ispoetka, i on i njegova djeca mogu
ponovno biti sretni, dodaje.
- teta to ju je Bog odnio - komentiram u dosta ki filozofskom nastupu. Sjeli smo.
Trska kripi kao da se ali. udna glazba me uznemiruje i izaziva nelagodu, moda u istoj
mjeri kao i fotelja koju zauzimam.
- Nadam se da vi niste vjernik, iako doavi iz Latinske Amerike...

- Dobro, nisam, ili barem ne u tradicionalnome smislu.

- Sad kada sam to saznao - smijei se - odmah mi je lake jer je teko razgovarati s
religioznim ljudima, osobito s onima koji vjeruju da Bog nazire nae radnje i da
postupno kanjava one koji ine zlo.
- Razumijem - kaem pomirljivim tonom.
- Ti ljudi degradiraju Boga pretvarajui ga u voajera, u traavca kojega zanimaju
razgovori pralja, prevare trgovaca, nevinost samica i lai pijanaca. Od tolikog uhoenja
radnji milijuna ljudi, Bog bi bio najvea piljarica u svemiru.

O ukusima i religiji, bolje je ne raspravljati - kaem upotrebljavajui jednu od

omiljenih fraza mojega oca kojom je opravdavao svoje potpuno posveivanje pitanjima
znanstvene naravi u vrijeme vojnoga reima.
- Upravo sam vidio jednu izlobu o bogovima i utvrdio da ima tisuu evidentiranih
bogova. Tko je u pravu? Za mene je religija zanimljiva samo ako je gledani kao jo jednu
dimenziju ljudske kulture.
Ponovno ide u kuhinju, vraa se, na sreu, s vadiepom, i posveuje se otvaranju
boce vina, potvrujui da uope ne sumnja da je Bog postojao na poetku, ali da ga je
avao porazio. Sve to se dogaa na svijetu pokazuje da avao prisvaja vlast. To je jedino
tumaenje koje mogu prihvatiti uz svoj racionalni stav, naglaava. Tumaenje je
zanimljivo, mislim, ali ve ga je svijetu prije vie od jednoga stoljea iznio sifilitiar
Nietzche.

- Dovoljno mi je da vidim tri minute CNN-a koji izvjeuje o velikoj gladi,

graanskim ratovima u Africi, palestinskoj terorizmu nad Zidovima i zloporabama
Zidova nad Palestincima kako bih znao da je Bog umro - kae gledajui me ozbiljno, kao
da ja, budui da sam iz Latinske Amerike, mogu pridonijeti gaenju vjerskog ara u regiji.
- A ako postoji, pokazuje da je u najmanju ruku ravnoduan na bijedu afrike djece.
- Moda imate pravo - mucam uz nelagodu dok Marcus drhtavom rukom nalijeva
vino u moju au.

Malo mi nedostaje da ga upitam sjea li se da me je posjetio u mojoj kui jer

utvrujem da me posluuje istim Bordeauxom koji mi je donio kao dar, ali Marcus me
ove noi nije spreman sluati.
- Molio sam Boga da spasi moju enu, ne zbog mene nego zbog djece - tvrdi nakon
to je napunio ae i stavio bocu na sredinu stola. - Dobio sam samo njegovu potpunu
ravnodunost. Tvrdim vam, ako postoji, onda je on najravnodunije bie u svemiru.
Ove noi, kad me nagriza ljubomora, nisam raspoloen za poetak neke teoloke
rasprave, ve jednostavno elim iskoristiti vrijeme i popiti nekoliko aa dok ekam
Marcelu. Ne zanima me njegovo kuenje i vrijeanje Boga, neto to me, recimo, oarava
kod Maya u Gvatemali koji idu u crkve kako bi klevetah i vrijeali bogove koji im ne
ispunjavaju molbe. To dobro zvui u srednjeamerikoj praumi, ali ne ovdje, u ovoj
ateistikoj skandinavskoj zemlji. Njegovi mi komentari bar slue da zaboravim Marcelu i

opiem lik iz moga romana koji se zove Marcus i koji e, bez ikakve sumnje, biti
najvjerodostojniji i najuvjerljiviji odraz mojega susjeda. Nakon njegovih tako radikalnih,
upravo iznesenih miljenja, naravno, za mnoge podlih, mogu stvoriti lik koji se na krajnje
nesavjestan rjeava svoje ene uz pomo sredstava za smirenje. Zbog toga nastojim ne
hajati za njegovu govoranciju protiv religija i usredotoiti se na red u ovoj prostoriji s
velikim prozorima koji gledaju ba u smjeru moje radne sobe, na istroen sag, na
pokustvo od trske uvezen, moda s Filipina, na akvarel, na kirurke rukavice koje
proviruju kroz otvor jedne kutije, i na onu policu dupkom punu knjiga o umjetnosti.
- Noas nisam mogao spavati - kae za trenutak.
- Plae li vas oluje?

- Uznemiruju me, ali najgori je bio jedan veliki gavran opscena vladanja, koji je,
usred zamaha vjetra, leprao krilima ispred moga prozora kao da eli ui.
- U noi?
- Kad se poelo mraiti. Mislit ete da sam lud, ali imao sam udan dojam da mi
gavran eli neto rei. Vjerujete li u loe slutnje?

Pili smo u tiini. Bilo je to, kao to, s uznositou kuaa vina, kau zemljaci,
besprijekorno mlado vino; to je vrhunski izriaj novih bogataa. U svakom sluaja,
odluio sam radije ne komentirati da gavran koji govori i eli ui u neku kuu ne
nagovjeuje nita dobrog za njezine stanovnike. Iako, kakva bi se jo gora nesrea
mogla dogoditi?
- Nemojte mi rei da se bojite obine ptice - primjeujem.
- Ne, ne, uistinu ne.

- Vaa me pria, osim toga, podsjea na Hitchockov film Ptice.

- Zapravo, kao to moete pretpostaviti, vie volim Ingmara Bergmana. Na trenutak
mi se ini da u njegovim filmovima prevladavaju iroki, naputeni i tihi prostori, iako
Bergman ne bi nikad ptice prikazao na diskriminirajui i antropocentrian nain. To nije
u skladu s njegovom vedskom duom sklonom prirodi.
Mislim da sam vie puta ustrajao na tome da nisam u stanju da se uvueni na
podruje filozofskih istraivanja i zbog toga odluujem promijeniti temu koja mi,
privremeno, vie odgovara u ovim trenutcima:

- A ova glazba?
- Znao sam da ete me to pitati - kae zadovoljno. - Vi vie volite romantine
melodije, tradicionalnu glazbu. U vaoj kui ima obilje ploa Satieja, Beethovena,
Sibeliusa i Stenhammara 22. Sva srea da niste fanatik barokne glazbe, kojoj uvijek
pribjegavaju neznalice...
- Ali, tko je to?
- John Cage 23, moj prijatelj. I vi biste ga morali poznavati, jer ako jedan dobar dio
njegove glazbe potie iz Azije, drugi dio dolazi od afrolatinskih bubnjeva. To to sluate
samo su komadi za podeeni glasovir kojemu su postavili vijke i matice sa stranje
strane, ispod tipki. Jeste li znali da je Cage bio budist?
22
23

Wilhelm Stenhammar (1871.-1927.) - vedski skladatelj.

John Cage (1912.-1992.) - ameriki skladatelj, filozof i pisac.

Ponekad me susjed ljuti. Ne znam je li se to, kao u ovome sluaju, duguje njegovoj
nadmonosti u izvjesnim praktinim ili kulturnim aspektima, ili pak njegovome, u biti
hvalisavome intelektualnom stilu, stranome tradicionalnom skandinavskom duhu.
Pravim se da ga ne ujem, hinim da pozorno sluam onaj podeeni klavir.
- Znate li? - pita zaas, moda nezadovoljan time to je njegovo kako ornitoloko
tako i glazbeno razmiljanje palo na neplodno tlo. - Znam da Poljakinja pria gluposti o
meni. Savreno to znam, jer je poznajem. Ali, upozoravam na jednu stvar: nemojte joj ni
mrvicu vjerovati. To radi zato jer sam je otpustio.
- Na to mislite? - pitam razoaran prozainim smjerom kojim kree na razgovor.

- Na sve to ona moe rei o meni. Nemojte joj nita vjerovati. Ja sam bio beskrajno
sretan s Marijom. Samoubojstvo je bila nesrea izazvana njezinom depresijom, neto
iznenadno i neracionalno.
- A zato vi pretpostavljate da mi Boryena govori o vama?
- Samo predosjeam - kae ozbiljan i u zanosu podie au u desnoj ruci. - Ali,
nemojte se uzdati u nju. Sad ve sigurno hoda okolo i u drugim kuama u etvrti pria
traave o vaem i Marcelinu ivotu. Nemojte zaboraviti: ja bih je, na vaem mjestu,
otpustio prije nego to vam situacija postane neizdriva.

ETRNAEST
Kad se Marcela vratila kui, suzdrao sam se i nisam joj spomenuo svoje sumnje o
njezinoj jo uvijek nedokazanoj nevjeri. Priznajem da sam to pokuao napraviti, ali kad
sam spomenuo njezin susret s mladiima, objasnivi da mi se uinilo da sam je vidio na
stranjem sjedalu nekoga BMW-a, odgovorila mi je da je to bio gay par prodavaa
antikviteta s kojima je ruala u jednom restoranu u Vegagatanu i da su je oni povezli do
sredita grada, gdje je proetala po knjiarama i krenula u teretanu.
- Zbog toga si me nazvao mobitelom? - upitala je s izvjesnom dvosmislenou,
spremna odigrati dramatinu ulogu u sluaju da to razgovor bude zahtijevao.
- Zanimalo me je kamo ide - komentirao sam mirno. Sjedili smo u kuhinji, a u
prozorskim su se staklima nazirali nai odrazi, blijedi poput votanih figura. Iz dnevne je
sobe dopirala njena melodija jedne sonate za elo. - Nikad mi nisi govorila o tim
trgovcima...

- Ne vjerujem da emo neto konkretizirati. Blefiraju i ne poznaju dobro trite

latinoamerike umjetnosti. Mene zanima pronai galeriste koji bi stalno naruivali djela.
Neu vie gubiti vrijeme s tim komedijaima. - Ako me je s nekim varala, ovo je bio
savren nain za to jer je preuivala samo jednu postaju isplaniranoga puta, onu
kompromitirajuu, odbacujui bilo koju moju sumnju. Strategija je pokazivala
zadivljujui stupanj lukavosti: sve ostalo - ruak u Alexu putovanje u automobilu, posjet
knjiari i nazonost u teretani u Stureplanu te povratak kui, savreno se uklapalo u ono
to se zaista dogodilo. Samo je in prjevare ispario, poklapajui se sa etnjom po gradu.
Na taj mi je nain bilo nemogue izraziti svoje sumnje a da ne ispadnem smijean. Hajde,
dragi, rekla bi mi sarkastinim tonom, to ti se dogaa u ovoj ivotnoj dobi?, sugerirajui
da se prjevara dokazuje dokazima, a ne pretpostavkama.

Nekoliko dana nakon toga uspio sam, na sreu, otkriti novi poziv na sekretarici
mobitela. Marcela je otila u supermarket ostavivi aparat u kui, na sofi u dnevnoj sobi.
Radilo se o mukom glasu, moda istome iz prethodne poruke, koji ju je na engleskome
obavjetavao da je za tri dana oekuje u naplatnoj kuici na treem katu jednoga od
sredinjih parkiralita u Stockholmu, u blizini velike trgovine NK u Hamngatanu.
Konano mi je u ruke pala informacija koju sam uspjeno isposlovao, toan datum i
mjesto dogovorenog susreta, to mi je prualo mogunost da ih u odreeno vrijeme
uhodim. Budui da sam pretpostavio da e s parkiralita ii jednim vozilom, odluio sam
krenuti rano volvom u sredite grada.

Ali, dane napetoga i potajnog iekivanja iskoristio sam za ubacivanje novih

okolnosti svakodnevnog ivota u roman. Shvatio sam, primjerice, da mi definitivno
odgovara ispriati djelo iz perspektive autora policijskih romana izjedanog sumnjama o
vjernosti njegove supruge. Pisac, stranac poput mene, ivi u okolici Stockholma, u
Djursholmu, isto kao i ja, gdje povremeno nadgleda susjeda koji je, izgleda, pretjeranom
dozom sredstava za smirenje, ubio enu kako bi se mogao oeniti ljubavnicom.
Upozoravam da je roman usko vezan uz moj ivot, uz sve to promatram, osjeam i
iskuavam ovdje u Djurshomu, ali to je jedino to prii, kojoj otpoetka nedostaje pravi
smjer i koja je prijetila da e se sama od sebe preokrenuti naglavake, ulijeva izvjesnu
napetost.

Na dan sastanka krenuo sam u Stockholm, ekao u polusjeni zgrade za parkiranje

dok nisam uspio dobiti prostor u blizini naplatne kuice i ostao u volvu oekujui susret
onako kako sam to nauio iz amerikih detektivskih filmova. Osjeao sam da sam u
nekom hollywoodskom filmu, kao da se radnja nekog filma filtrira unutar mojega ivota,
inei ga izvornijim i strastvenijim, kao da slinost s kinom ili knjigom opravdava
svakodnevni ivot. U tim okolnostima, i usprkos tome to je sve upuivalo da e se
ljubavnici brzo susresti, bojao sam se da je Marcela, ako je otkrila da sam uhvatio njezinu
poruku, u posljednji as odgodila ili otkazala svoj ljubavni sastanak. Mirno sam boravio u
autu, napola zaklonjen sjenama i sluao kasetu sa Satiejevim komadima, s vremena na
vrijeme palei motor da bih pobijedio hladnou, i samo sam jedanput brzo izaao kako
bih kupio sok i jednu od onih odvratnih kobasica koje prodaju u Hamnagatanu za deset
kruna.

Marcela je stigla na vrijeme. Imala je eir iroka oboda, vlasulju koju sam pronaao
u torbi i velike sunane naoale, koje su, umjesto da je skrivaju, moda privlaile poglede
prolaznika. Ispod kaputa nosila je hlae i crni pulover i zirkala preko ramena, ne
zapazivi moju nazonost, parkirana vozila te neto pitala blagajnika. Kad sam je ugledao
uinila mi se privlanijom i tajanstvenijom nego ikad, kao da ju je to preruavanje
pretvorilo u drugu enu koja ponovno budi moje ve pokopane osjeaje i osjetio sam
elju da joj se pribliim kako bih je pozvao na kavu, da se pravimo da se ne poznajemo i
da ponemo neku novu ljubavnu priu lienu neuspjeha veze koja je zapoela u Parizu.
Ta mi se ideja, iako me je na poetku oduevila, poslije uinila smijenom i
neprikladnom. Teko je nakon svega slijediti vlastitu enu, zamiljati da je neka
neznanka s kojom bi vrijedilo uspostaviti razgovor i doivjeti pustolovinu, usprkos tome
to e ona skoro u isto vrijeme lei s drugim ovjekom. Dakle, osjetio sam, kao to sam
ve rekao, nekontroliranu elju da napustim auto i predloim joj neto zbrkano ali novo,
brzu pomirbu, ganutljivo opratanje, ak i po cijenu da nikada ne provjerim identitet
njezina ljubavnika, ali dogodilo se neto to me je naglo vratilo u stvarnost. Prednja
svjetla automobila saaba krem boje parkiranog u blizini poela su mirkati. inilo se kao
da sam u jednome od onih filmova o pijunai u kojima s toliko uspjeha glumi Michael
Caine. Za volanom sam ugledao siluetu ovjeka uronjenog u sjedalo. Bio je to tip
podebljega tijela s kravatom i naoalama, nepomian poput kipa. Marcela je prola
uurbana i napeta, pribliila se saabu nakon to je pogledom pretraila okolicu kako bi
se uvjerila da je nitko ne gleda, uz izvjesnu prisnost otvorila vrata i izvalila se na
suvozaevo sjedalo. Nepoznati je potjerao motor i uz kripanje guma potraio izlaz iz
zgrade.
Slijedio sam ih na izvjesnoj udaljenosti po sreditu grada u taj sat prepun vozila i
prolaznika, i vidio kako se upuuju prema sjeveru, traei E-18 u smjeru grada Upsalle.
inilo mi se lakim slijediti ih na cesti jer veani, budui da voze najveom doputenom
brzinom, ne stvaraju potekoe u prometu. Saab je napustio E-20 izlazom prema
Sollentuna i uputio se prema jezeru Norrviken. Doli smo u etvrt s kuama vedske
tradicionalne arhitekture - drvo obojeno u crveno, strmi krovovi bijelih rubova smjetenim meu drveem na obali jezera. Vozilo je polagano prolo pustim ulicama i
zatim projurilo po Strandvgenu, uzdu zamrznutog Norvikena, zaustavljajui se na vrhu
brijega, u blizini vile s velikim prozorima.
Srce mi tako snano lupa kao da e se rasprsnuti. Prouavam okolinu, kue utonule
u mrak i tiinu, drvee golo poput kandi mrtvih udovita i snijeg koji pokriva puste
ulice. U blizini jezera, ispod ogromnog stakla bez lia, vidim razbuktanu vatru i skitnice
koje plesu oko nje. Mislim na slike njemakoga romantiarskog slikara Gaspara Davida

Friedricha 24, s prostranim predjelima i visokim nebom, osamljenim i tunim, koje je

obino slikao, a poslije otkrivam to zapravo znai taj udan i glupi noni skup slian
vjetijim sijelima koja je slikao Goya: rije je o pankerima, da, o pankerima, o mladim,
buntovnim i skeptinim ljudima koji pleu uz zvuke kretave glazbe, omotani u ogrtae
sa znakama i lancima koji sjaje na svjetlosti vatre i mjeseca. Sasvim su usredotoeni na
svoje stvari i krue oko razbuktane vatre s pretjeranom energijom kao da me
upozoravaju.
Gasim motor i penjem se, pritajen u mraku, do kue nakon to su Marcela i njezin
pratitelj uli u nju. Od gore mi se prua velianstven pogled na Norrviken. Na tim
ulicama nema vie nikoga, samo ih artiki povjetarac mete uz promukli i suzdrani um
daleke ceste, uz glazbu i krikove pankera. Iza jedne breze putam da protie vrijeme,
govorei samome sebi da nita od tog nije stvarno, da to samo sanjam ili moda piem na
ekran raunala. Ali, odavde kroz velike prozore vidim Marcelu i ovjeka kako
razgovaraju u dnevnoj sobi.
ine se veselima, ona skida kaput, a on odvezuje kravatu. Pribliavaju se stalku za
pia i posluuju si viski koji poslije piju sjedei na sofi ne gledajui se, okrenuti mi leima
i, ini se, usredotoeni na ulje koje visi iznad ognjita. U svakom trenutku, usprkos
staklima, ak i iz daljine zamjeujem da e je on stegnuti u zagrljaj i poljubiti.

Mogao bi imati 30 ili 35 godina, to jest, mlai je od Marcele i odavde izgleda

privlano, otmjeno, snano, nekako je britanski ravnoduan. Ali, nije ni jedan od
vedskih galerista s kojima se Marcela sastala neki dan i koje je opisala kao gays.
Razgovaraju dok ja vani trpim hladnou i obuzima me straan osjeaj samoe. ovjek
nikad nije spreman za suoavanje s najteim ivotnim situacijama. Iznenada, ona uzima
svoju torbu - u kojoj se, pretpostavljam, nalazi erotsko donje rublje - prolazi salonom i
gubi se iza jednih vrata. Vjetar mi smrzava duu. Znam da u uskoro pribivati jednoj, za
mene izuzetno bolnoj sceni, samome inu nevjere, i slutim da e mi ponestati hrabrosti
da bih to podnio. A to se duguje injenici da je rije o istini, a ne o uzbudljivom,
ugodnom, izopaenom pretvaranju one Marcele koja se razgoliuje u lokalu u Miamiju ili
ispred prozora hotela u Chicagu. Ovo je Marcela koja glumi za sebe i za svoga ljubavnika,
ne za mene, u ovom sluaju kamenog uzvanika 25. Dok je Marcela i dalje u drugoj sobi,
oblaei moda odjeu koju sam ja otkrio, ovjek ima sputenu glavu i dri au u ruci,
ne slutei da ga uhodim. On oekuje predstavu koju Marcela sprema, predstavu koja je
za mene osobna i ujedno bolna. Zatim ustaje, pali cigaretu i polako se vraa u sobu u
kojoj je Marcela. Trim prema prozoru te sobe kako ne bih propustio dogaaj koji ne
elim vidjeti i noge mi uranjaju u snijeg. Kad dolazim do prozora, razoaran utvrujem
da nekakve zavjese, sline onima u kui moga susjeda u Djurshohnu, spreavaju pogled
prema unutra. Sad me prati samo no koja se okrutno prelijeva po snjenom krajoliku.
Mjeavina znatielje i neodreenoga, pakosnog uitka svojstvenog voajerima,
odvukla me je nekoliko trenutaka poslije prema vratima kue koja su se bez kripanja
otvorila. Poelio sam da je ove noi ovdje sa mnom neimenovani general kako bi vidio
plod oinskog i konzervativnog odgoja, ali stvari nisu takve kakve bi ovjek htio da budu
i sad ulazim sam u zagrijan ambijent u polutami gdje jedan enski glas, promukao i
topao, moda onaj Erike Dahl, tiho pjeva na radiju. Prsa mi se steu, u sljepooicama mi
luaki udara i odjednom osjeam nedvojbenu potrebu da ljubavnicima dadem

Caspar David Friedrich (1774.-1840.) - njemaki slikar iz razdoblja romantizma.

Aluzija na djelo Tirsa de Moline Seviljski zavodnik i kameni uzvanik (El burlador de Sevilla y
eonvidado de piedra.).
24
25

nezaboravnu lekciju. Napredujem puzei po dnevnoj sobi, sluajui neke Marceline

priguene rijei na engleskome. Dovoljno bi bilo priekati nekoliko minuta da se skinu i
zagrle, pa upasti u sobu zgrabivi kuhinjski no.
Prisjeam se pitanja Marcusa Eliassona o tome kakva bi bila moja reakcija kad bih
otkrio da me ena vara i priznajem da sam toliko nepredvidiv koliko i proturjean i da
se, vezano uz ove okolnosti nimalo ne razlikujem od stanovnika Kariba, Arapa ili
Afrikanaca. Ubit u dvije osobe, ili barem svoju enu. Ali, nastojim se kontrolirati i
prisjeam se da sam si ve zadao zadatak da nee potei krv, da sam se zakleo da se
senzacionalistike novine u Stockholmu nee zabavljati sa mnom na naslovnim
stranicama. Ne, ja u postupiti hladnokrvno poput pisca policijskih romana, ne
isputajui uzde i ne gubei samopouzdanje; na brutalan u nain prekinuti scenu
maui bodeom blistave otrice, prijetei im da u ih probosti i zatim, kad me Marcela i
njezin ljubavnik budu na koljenima molili da im oprostim ivot, napustiti kuu ostavivi
ih zastraene i posramljene, bez volje da me prijave ili da se ponovno vrate svojoj
odvratnoj intimnosti.
Odvukao sam se do kuhinje i diskretno prekopao po ladicama. Pronaao sam
dugaak i otar no, slian ilu. Paljivo sam ga izvukao i vratio se, osjeajui se sigurnim.
To je bio prvi put da koristim oruje, prije sam to radio samo preko svojih likova, i taj
osjeaj da sam uhvatio neto konkretno, sposobno da zaplai, postavi uvjete i iz korijena
izmijeni smjer stvari, ak i da oduzme ivot, izazvao mi je neto poput drhtavice i
naslaivanja.
To je bilo u trenutku kad je Marcela poela vritati iz druge sobe. Ne od uitka, to,
istina je, mogu prepoznati na udaljenosti od morske milje, nego zbog prosvjeda i
odbijanja; vritala je malaksalo, a vritanje se mijealo s uvredama upuenim nekome
tko se zvao Viktor. Nije dugo trebalo da zaujem snaan glas ovjeka koji je govorio na
nekom jeziku slinome vedskome, ali koji bi zapravo mogao biti norveki i da osjetim
tup udarac, poput onoga koji izaziva tijelo kad pada na sag. I prije nego to sam se uspio
sakriti, otvorila su se vrata i izbezumljena je Marcela istrala i zaklonila se iza sofe,
jecajui, nekoliko metara udaljena od mene. Nije mi preostalo nita drugo nego da se
etveronoke odvuem uskim prolazom napravljenim izmeu fotelja i velikih prozora.
Ne znam zato me nije vidjela, pretpostavljam daju je nervoza zaslijepila, ali tono je da
joj je lice bilo izoblieno od uasa i te situacije jer nije se radilo o sadomazohistikoj igri
koju izvodi par koji voli perverzije, nego o pitanju ivota i smrti u osamljenoj kui na
obali jezera Norrviken.

ovjek je nakon nekoliko sekunda izronio na pragu vrata i velikim se koracima

uputio u dnevnu sobu. Marcela je pokuala kliznuti prema kuhinji, ali se spotaknula o
stoli na sredini sobe i potrbuke pala na sag. Tada je on nasrnuo na nju puui iznad nje,
i poeo je estoko amarati, viui stvari koje nisam razumio. Marcela mu je odgovarala
mlatei rukama lijevo i desno, sve dok jednom rukom nije u potpunosti dohvatila
ovjekovo lice zbog ega je on poeo zavijati od bola. Dok je on prinosio ruke licu,
Marcela je preuzela inicijativu i koljenom mu zadala tako snaan udarac meu noge da je
pao niice. Ipak, ovjek nije bio poraen. Iznenada je sa jednoga malog stola u sreditu
sohe dohvatio svjetiljku s mramornom podlogom, bacio je iznad njezine glave tako
zlokobno da se iupao kabel i da je prijetila da e pasti na glavu moje ene, i prostorija
je u tom trenutku utonula u tamu. Koristei prigodu to je faktor iznenaenja bio na
mojoj strani, nasrnuo sam s noem u ruci prema ovjekovu ramenu, a zatim mi se sve
brka zbog polutame, nervoze, sjeanja i same prie o tome to se dogodilo. Mislim, ali
nisam siguran, da sam mu neki nain, nesvjesno nadahnut nekom scenom iz nekoga

hollywoodskog filma, zadao precizan ubod u visini kljune kosti, a svjetiljka je uz buku
pala na pod.
- Pazi, ima oruje! - uzviknula je Marcela, i u tom trenutku, savladavajui bol i
zbunjenost koju je izazvao moj napad, ovjek se okrenuo prema meni, izvukao pitolj iz
jakne i naciljao u mene.
Pomislio sam da sam mrtav iako s idejom da je sve to bila samo neugodna nona
mora, kad je Marcela uzela komad svjetiljke i bacila je ovjeku na zatiljak, a on se ovaj
put sruio poput lutka napunjenoga piljevinom. Paralizirali su me uplje i jezovito
praskanje njegove lubanje koje je odjeknulo poput porculana koji se razbija, i iznenadno
uvjerenje da sve to nije moglo biti dio sna ili fragment nekog filma ili romana, nego ista
i jezovita istina. Sjeam se da smo se Marcela i ja stopili u drhtavom, nijemom i
razuzdanom zagrljaju, da sam osjetio kako joj srce u grudima lupa, kako joj se tople suze
slijevaju po obrazima, i uo neku vrstu mucanja za koje ne znam je li bilo njezino ili moje.
Glazba - neka balada na vedskome - dopirala je sada jedva ujno, naglaavajui na
nevjerojatan nain nau tjeskobu. Jecali smo bez rijei u mranoj prostoriji kroz ije se
velike prozore provlaila mirna no, kad se iznenada ovjekova sjena ponovno uspravila
ispred naih oiju. Sad je vitlao mojim noem.
Tada se sve dogodilo na tako brz i zbrkan nain. Netko mi je stavio pitolj u ruke, ali
prije nego to sam ga mogao upotrijebiti, neznanac mi ga je smiono pokuao oteti, i
odjednom je ispalio hitac koji se sigurno zabio u neki zid jer je moj suparnik i dalje
pruao otpor. Da, sjeam se da je plamen iz oruja poput munje osvijetlio prostoriju i da
je njegov prasak naruio smrtnu tiinu. Ne znam koliko smo se sati tukli, moda se radilo
o nekoliko sekunda, ali meni se ini da je u pitanju vjenosti. I, odjednom, kad su moji
miii malaksali, mislim da je Marcela ponovno udarila ovjeka neim tupim po glavi i u
tom sam trenutku vratio pitolj i mogao sam bijesno drkom opaliti po njemu. Nakon
toga sve se dogodilo kao u nekoj usporenoj sceni: Viktor urla, promatra svoje ruke
umrljane krvlju i upire u mene svoje oi pune nevjerice prije nego to klone na sagu.

PETNAEST
Izbrisali smo tragove - ili smo barem vjerovali da smo t uinili - koristei vlanu krpu i
spuvu koju smo pronali u kuhinji. Poslije smo uzeli oruje, Marcelinu au, komad
mramora i bocu viskija te u tiini napustili kuu. Iza nas je, krvav i u nesvijesti, na sagu
ostao ovjek, a uz obalu jezera, pankeri su i dalje, udaljeni i tihi, sjedili oko lomae koja je
projicirala njihove sjene na borove.
- Morah bismo obavijestiti policiju - sugerirala je Marcela dok smo izlazili iz
Norrvikena i po E-20 kretali u smjeru Stockhohna. Plava je perika bila odraz
nestvarnosti koja se netom dogodila.
- Jesi li luda? - imao sam problema s upravljanjem volvom. - Ako nazovemo s javne
govornice mogu nas prepoznati. Osim toga, odali bi nas nai glasovi i naglasak...
- Ako nazovemo, moda e misliti da su to napravili oni pankeri...
- Nee im dugo trebati da utvrde da nisu. Pretpostavljao sam, a u to sam htio uvjeriti
i Marcelu, da rana nije bila teka nego prije sablanjiva iako, da, bilo je potrebno
prebaciti toga ovjeka na hitnu pomo kako bi se pobrinuli za njega. Ipak, odluili smo se
za to da neemo nikoga zvati. Rizik da e nas prepoznati bio je prevelik.
- Ne brini, Viktor ima dobre veze - rekla je Marcela jecajui. - Kad doe k sebi, nazvat
e nekoga.
- Tako se zove?
- Tako se zove.

- I otkad si s njim?

Izali smo iz Norrvikena i krenuli na autocestu.

Marcela se igrala stvarima koje smo zbog opreza ukrali u kui i koje su leale na
njezinoj suknji.
- Mislim na onoga tipa, doavola, tvoga ljubavnika - komentirao sam. - Slijedim te
ve dosta vremena. Otkad si s njim?

- Kakav ljubavnik, o emu ti pria? Toga sam tipa vidjela svega nekoliko puta zbog
posla. ak nemam pojma je li veanin, Finac ili Litvanac - objasnila je i popila gutljaj iz
boce.
- A da? A bila si s njim u ozraju jako svojstvenom poslovima!
- Nita od onoga to ti zamilja - odgovorila je uvrijeena. - Molim te! Nakon svega
to se dogodilo, optuit e me da sam bila u vezi s tim tipom?
- A to si, onda, radila? Prodavala si mu ulja i rezbarije? Ili moda eke svjetiljke?

- Neu sada ulaziti u pojedinosti - rekla je i ponovno popila. Zatim je skinula periku s
glave i kosa joj se razasula po licu. Ni takva nije bila ena koju sam upoznao u Parizu. Jedino to ti kaem jest to da se nije dogodilo nita to ti zamilja.
- Ne vjerujem ti ma koliko god bih to htio. Kad bi mi barem rekla da ti je ljubavnik,
da si zaljubljena u njega i da me misli napustiti, ak bih to i razumio.
- A zbog ega bi razumio?
- Jer bih imao mogunost da sve ponem otpoetka.

- Za novi poetak nema nikakvih mogunosti.

- Prvo mora priznati to si uinila.
- Priznati to?
- Rekao sam ti. Sve sam vidio.

- Ti si voajer. eli li da ti ispriam neto to se nije dogodilo kako bih potaknula

tvoju bolest. Molim te! Nisi li shvatio to se dogodilo?

- To to sve porie, nee te nikamo odvesti...

U tim okolnostima rasprava je postala glupa i inilo se da se odvija u nekom filmu
koji sam gledao iz naslonjaa. Tako je to, otkriveni ljubavnici uvijek poriu nevjeru.
Porii sve i vidjet e da e tvoja verzija imati uspjeha, rekao je jednog dana pukovnik.
Do sjeanja mi je doprla jedna panjolska srednjovjekovna romanca o kralju koji otkriva
da ga njegova supruga vara. Kad ljubavnik s kraljiinih usana zauje da kralj sve zna,
uasnut sudbinom koja ga oekuje odgovara: ,,U zao as moje te oi ugledae / ne
upoznah te nikad, a tako si me skupo stajala. Ne sjeam se kako poinje i zavrava ta
poema, ali ini mi se da su kraljici odsjekli glavu, a njezina ljubavnika objesili. Poricati
ljubav ne slui niemu. Ali, u ovoj je situaciji razvidno da nema smisla pokuati se
skloniti u knjievnost, ma koliko ona bila stara, jer sada je jedina teka i vidljiva okolnost
to da sam ranio Viktora.

- Sluaj me i pusti gluposti, umorna sam od toga - rekla je Marcela. - Ne znam tko je
on, razumije li? eli li da ti to ponovim? Ne znam jer sam s njim jednostavno imala
poslovnu vezu i na ono sam mjesto ila kako bih pogledala jedno ulje koje sam mu
prodala, a on je inzistirao da je rije o krivotvorini.
- A da? I u takvim ozrajima ti sklapa svoje slavne poslove? Sama s mukarcem u
nekoj kuerini, uz glazbu i viski?
- Moda u ti poslije sve objasniti, Cristbale. Sad nije najvanije znati zato sam ja
bila u toj kui ili zato si me ti pratio, nego planirati to emo uraditi u sluaju da Viktor
ode na policiju i prijavi nas. Jesi li razumio?
Volvo je klizio po snijegu nabitom na cesti kao da je rije o putu na kojemu se nalaze
ostaci buke dok sam ja samome sebi govorio da je sve samo fikcija, neto slino romanci
o nevjernoj kraljici, epizoda koja mi se dogodila samo u romanu koji piem i iji sam
glavni lik i pripovjeda, a ne ti stvarnom ivotu koji se nalazi izvan mene i mojih rijei.
Marcelina hladnoa me je potresla vie nego to sam to bio zamislio, ali iako je ona imala
pravo to je smatrala prioritetnim osigurati nau slobodu, zahtijevao sam od nje da mi
detaljno ispripovijeda o vezi s Viktorom; otkad ga poznaje i kakve su planove kovali iza
mojih lea. Ne prestajui piti, ustrajavala je na tome da ne zna puno o njemu, da eli da
se oporavi i da nas ne ode prijaviti policiji. Njegova nas prijava moe dovesti u neprilike
jer se, prema mojoj eni, radilo o izopaenome bogatom tipu s monim poznanstvima
koji se posveivao mutnim poslovima, izmeu ostalih i preprodaji umjetnikih djela.
- Nitko ne pokuava ubiti nekoga zbog nekoliko slika - prosvjedovao sam. - Izmeu
vas odavno ima neega, zato ste se sastali na takvome mjestu i zato ima vlasulju, kakva
sramota!
- Ne budi djetinjast. Nosim vlasulju da me ne bi lako prepoznali - rekla je i podigla je
rukama. - To nema nikakve, ali ba nikakve veze s ljubavnom priom. Osim toga, kad bih
te varala, ne bih to inila s tipom poput njega.
- A zato te je pokuao ubiti?

- Ve sam ti rekla, jer misli da sam ga prevarila u vezi sa slikom.

- Hajde, Marcela, reci mi onda to ti, doavola, radi. Bavi se prodajom umjetnikih
djela ili trgovinom krivotvorenih djela?
- Nema jasne granice izmeu jedne i druge djelatnosti - rekla je i ponovno popila.
Auto je zaudarao po viskiju. Kad bi nas policija zaustavila, bili bismo u velikim
problemima. - Moe kupiti ili prodati krivotvorenu sliku, a da to ni ne zna.
- Lae. Ti si, osim ovoga o emu mi govori, bila jo u neemu povezana s tim tipom.
Pogledaj u to smo se uvalili. Koliko mu duguje?

- Zahtijeva sto tisua koje je platio nekim galeristima za ulje Wilfreda Lama 26 - rekla
je satrta, dok joj se jezik zapletao. Stockholm je ve bio blizu. - Ja sam samo naplatila
svoju proviziju posrednika. Samo bijednih pet tisua dolara.
- A, ako je slika lana, zato mu ne vrati novac?
- veani to ne ele.

- To su tipovi s kojima si ruala?

- Da, gay par. U podne su mi se kleli da je slika izvorna i da e im Viktor ne samo
vratiti neku krivotvorinu koju je on sam nabavio, nego da e, zadrati i novac. Ne
razumije li? Izgubljena sam!
- Nita od ovoga to mi govori ne izgleda mi uvjerljivo.
- to eli da ti kaem? Misli li da sve ima racionalno i detaljno objanjenje,
kartezijansku logiku, poput one koja se pojavljuje u tvojim detektivskim romanima? Ne,
Cristbale - vikala je - ivot je takav, nepravedan, kaotian, poput bezosjeajne kurve. I
ima puno stvari koje ovjek u svome poslu ne izabire, koje ti se jednostavno dogode...
- Ono je bila Viktorova kua?
- Ne, on ivi u Stockholmu. Stanuje u Grand Hotelu.
- A zato se niste tamo sastali?

- Radije je izabrao drugo mjesto, mislim zbog diskrecije. Ne znam ija je kua, ali u
jednoj je prostoriji bilo slika i kipova. Nadam se da nije sve krivotvoreno.
- Ali, tko je onda, dovraga, vlasnik kue?
- Nemam pojma. Ni to mi ne vjeruje?

utjeli smo. Vani su nas, s vremena na vrijeme, osvjetljavali farovi automobila koji
su vozili u smjeru Upsalle. Uao sam u Stockholm i, sad ve mirniji, krenuo E-18 u smjeru
Djursholma. Ulice glavnoga grada bile su puste. Naili smo na jedna policijska kola koja
su kruila naokolo. Boca, aa, komad mramora i vlasulja i dalje su se nalazili u
Marcelinu krilu. Izvana smo sigurno izgledali kao par koji se u taj sat vraa iz kina ili s
neke veere.
Dok je Marcela govorila da bi bilo nevjerojatno da Viktor ode na policiju zbog
mutnoga karaktera njegovih poslova, ja sam mislio na ivotnu nesreu. Takav je
jednostavno bio ivot, zgrada u kojoj srea i nesrea stanuju u susjednim stanovima.
Moja namjera nije bila napasti onog ovjeka, ali na kraju sam mu zadao udarac koji ga je
oborio. Tako su stajale stvari, ja sam pokucao na vrata iznenaenja, otvorila mi je
nesrea, rekao sam samome sebi prolazei ulicama Djursholma, napredujui sada po
Rue de la Vieille Lanterna u blizini obale Baltika u polutami. Parkirao sam na naemu
26

Wilfiredo Lam (1902.-1982.) - kubanski slikar koji je ivio u Parizu.

parkiralitu. Marcela, ve vidljivo pijana, nije prestajala gunati nepovezane reenice.

Kad smo bili spremni popeti se na stepenice koje vode do ulaznih vrata, iznenadio nas je
neki glas iza naih lea.
- Konano se mogu predstaviti - uzvikuje netko tko koraa izmeu suhih bunova
koji razdvajaju na vrt od ulice. Mukarac je. Prati ga pas. - Dobra veer, Marcela, ja sam
Marcus Eliasson.

Bilo je ve prekasno za skrivanje vlasulje, ae, komada mramora i boce viskija koji
su, ispod svjetla fenjera sjajili u rukama moje ene privlaei susjedovu pozornost.
- Drago mi je - muca Marcela, sklonija povlaenju nego razgovoru. Njezino vie
sramotno nego zabavno mucanje ukazuje na to da je previe popila to Marcus tumai
kao prigodu za razgovor usred none hladnoe, neto to moe pasti napamet samo
Skandinavcu. Pribliava nam se i smijeei se ljubi moju enu koja jedva zadrava
ravnoteu na prvoj stepenici stubita, u oba obraza, a slijedi ga njegov dalmatiner.
- Dolazimo dosta veseli s jedne zabave - kaem u namjeri da mu objasnim podrijetlo
svega toga to nosi Marcela dok osjeam da mi pitolj u depu ogrtaa postaje sve tei i
tei.
- Vidim, vidim. Takva me vrsta zabava oarava. Ljudi donose domaici ae i boce pa
ak i vlasulje - uz sarkastian osmijeh komentira Marcus. - Neka latinoamerika zabavica
s puno salse?

- Da - odgovaram i hvatam Marcelu za lakat kako bi se konano mogla popeti.

- Trebali biste me pozvati drugi put. Oduevljavaju me karnevali, a mislim da jo
uvijek znam korake conge 27.
- Uinit emo tako, ne brinite - dodajem s nelagodom prije nego to se nastavim
penjati u kuu. - Laka vam no, Marcuse.

27

Conga - afrokubanski ples uz bubnjeve

ESNAEST
Sljedeeg sam se jutra probudio na sagu dnevne sobe suhih i gorkih usta, i s lomaom u
elucu. Marcela je spavala uurena na sofi. Bilo je jedanaest sati ujutro, tek se danilo, a
glava samo to mi se nije rasprsnula kao da u njoj Cage izvodi neku od svojih bunih
kompozicija. Pomislio sam da sam moda imao none more i da nita od onoga to se
dogaalo proteklih tjedana nije bilo istina. Pretpostavio sam da sam moda poeo sanjati
one noi kad sam legao u tu istu prostoriju i, ve usred sna, otvorio ulina vrata i zatekao
Marcusa Eliassona s cvijeem i bocom vina. Ta me je verzija utjeila jer je, na neki nain,
ponovno uspostavila logiku i red za koje oekujem da vladaju svijetom i romanima, ali
iznenada, moje su ruke naile na neto to mi je izazvalo drhtavicu. Bila je to torba moje
ene. Pregledao sam je i u njoj nisam naao nita posebno.
- Marcela...
Duboko je spavala. Morao sam joj urno ispriati svoju nonu moru.

- Marcela...
Bezvoljan, ustao sam i siao stepenicama koje vode prema podrumu. Imao sam
nesreu da glavom udarim o stube koje vode na kat. Opipao sam si elo i ustanovio da su
se jagodice mojih prstiju zamazale krvlju. Namjeravao sam rei samome sebi da se to ne
dogaa meni nego Dahlmannu u pripovijetki Jorgea Luisa Borgesa naslovljenoj Jug. Ja
sam sada bio Dahlman koji doivljava tu istu nesreu i zavrava umirui zbog uboda
noem jednoga gaua u nekoj dalekoj krmi u pampasu. Vie sam puta zamahnuo
glavom dok sam nastavljao silaziti, mislei da bi se moda i poneki Aleph mogao nai na
nekoj od tih stuba i zbunjen i nasmijeen, utjeio sam se injenicom da se nalazim na
obali Baltika, daleko od Buenos Airesa ili pampasa. Kad sam siao, zadao sam si zadau
da prekopam meu sanducima s vinom. Kao to sam i pretpostavio, nisam naao nita od
onoga o emu sam sanjao, to me je smirilo. Ipak, kad sam se spremao popeti u kuhinju
da si pripremim doruak, moje su oi pronale sanduk kojega sam se bojao. Unutar njega
naao sam au zamrljanu ruem, bocu viskija, komad mramora i pitolj.
Prokleo sam svoju sudbinu i tada sam se, ne znam jo zbog ega, prisjetio Sobe
otpozadi Carmen Martin Gaite. Nema sumnje, padale su mi napamet pripovijetke, zalutao
sam u fikciju, upadajui u svjetove s one strane, koji su se igrali sa mnom. Zaprepaten,
morao sam sjesti blizu crnoga kotla, koji se pokrenuo buno poput motora ribarskog
broda, kako bih se smirio. Potvrdio sam da je rana na mome elu bila jako malena i da e
brzo zarasti. Obrisao sam elo i prste u maramicu i dok sam to inio, prisjetio sam se
kriminalaca koji briu tragove nakon zloina.
Izaao sam na jutarnju hladnou i uputio se u trgovaki centar Djursholma, kratku i
iroku ulicu na kojoj su se u red svrstali banka, maleni supermarket, knjinica, trgovina s
odjeom i kiosk s cigaretama. Pretraio sam naslove novina ne naavi nita vano,
kupio neke od njih i hranu. Dok sam dorukovao s Marcelom, uvjerio sam se da nemamo
druge mogunosti osim one da pustimo da proe vrijeme, da hinimo da ivimo normalno
i da zatim napustimo vedsku kako bismo se nastanili na nekome dalekom i sigurnom
mjestu.
- Treba izabrati sasvim drugaiju zemlju - rekla je Marcela, a njezine su rijei kod
mene izazvale dojam da jo uvijek upotrebljava mnoinu, to je zaista bilo iznenaujue,

jer ako je i bilo tono ono to mi je rekla vezano uz Viktora, jo je uvijek postojala sumnja
da mi je nevjerna.
- Na primjer, koju?

- to ja znam. Neku u kojoj bismo mogli poeti ispoetka osjeajui se sigurnima.

Vratio sam se pregledavanju Dagnes Nyhetera i Svemka Dagensblatta traei vijesti o
Norrvikenu. Nisam pronaao nita to bi ukazivalo na to da je rtva otila u policiju ili da
je bila mrtva. Sama pomisao da je onaj neznanac mogao iskrvariti u noi, izazvala mi je
drhtavicu.
- Ne moe nita pisati u novinama - komentirala je Marcela. - Sigurno su ih tiskali
prije nego to se dogodilo...
- Ima pravo, ali znade li jo netko za sastanak?
- S moje strane nitko, iako ne znam je li on rekao neto nekom kolegi - odgovorila je
Marcela presavijajui novine na stolu.

- Ako je umro, a netko je znao za sastanak, gotovi smo.

- Hajde, smiri se. Prebrzo je da novine obavijeste o tome. Moda radio ili televizija
danas prenesu neto o tome dogaaju.
- Da je barem samo ranjen, da se barem samo onesvijestio.

Koliko li e dugo novine kasniti da izvijeste o Viktoru? Dva, tri dana? veani nikad
ne dolaze u tuu kuu a da se prije ne najave i takoer se ne upleu u tue stvari. A ako
se Viktor osvijestio i napustio mjesto i odluio da nas nee prijaviti vlastima? Marcela je
smatrala da je to mogue, ali je vjerovala da e je on svakako potraiti kako bi je prisilio
da vrati novac ili, to je bilo jo vie uznemirujue, da joj se osveti. Sigurno nee ostati
skrtenih ruku. Ili ga je moda pronaao sam vlasnik kue, vjerojatno dobar prijatelj, i
ovoga ga jutra zbrinuo? U svakom sluaju, upozorila je ozbiljno Marcela oiju uperenih
iza prozora, moramo biti spremni za iznenadni posjet. Viktor je tip vrsta karaktera, i
kao to je bilo vidljivo, uzima oruje u ruke.
- Moda ima pravo, i najbolje bi bilo da obavijestimo policiju - rekao sam nesigurno.
On e nas posjetiti kako bi nas smaknuo.
- A kako emo objasniti priu?

- Kako, kako emo objasniti? Tip nas eli ubiti. Nije li to moda dovoljno?

- Ali, reci mi, je li slika bila krivotvorena ili nije?

- Zaista misli da je to kljuno? Majko moja, sasvim si poludio, Cristbale. Ve sam ti
rekla: ne znam nita o slici Wilfreda Lama. Viktor je platio, primio ulje i odnio ga. Sad ak
ne bi ni bilo naina da se dokae je li slika koju namjerava vratiti ista ona koju sam mu ja
dala. A veani, oni mladii za koje ti misli da su mi ljubavnici, ali su zapravo jako
sretan ljubavni par koji jedino eli otii ivjeti u San Francisco, inzistiraju na tome da su
nabavili original, i ja im vjerujem. Nema naina: na ovome tritu ono to je prodano ne
vraa se...
Oi su joj bile suzne, maskara se razmazala, kapci su joj bili nateeni i nastojala je
izgovoriti logino objanjenje, ali zbog nervoze nije bila postojana. Duboko sam udahnuo
i upitao se kog vraga radim ovdje oenjen enom povezanom s pukovnikom
Montfarom. Zato sam nosio teinu i neizbrisivu mrlju toga prezimena? Moda bih
trebao pretpostaviti da ovdje nema raunice. Usprkos svemu, ja sam je i dalje volio i

zbog toga sam podnosio ovo to se dogaalo i vjerovao da emo se u jednom trenutku
osloboditi naih naslijeenih identiteta i Marcelina ljubavnika.
- Reci mi neto - rekao sam i ustao kako bih sklonio tanjure sa stola. - Tvoji trgovaki
poslovi su isti, zar ne?

Nakon onoga to se dogodilo u Norrvikenu, moram priznati da mi je pitanje

zazvualo krajnje smijeno.

- Nemoj biti smijean - odgovorila je umorno. - Ta djelatnost ukljuuje izvjesne

opasnosti, a krivotvorenje je jedna od njih. Zbog toga se muterijama preporuuje da
prethodno potpiu ugovor s nekim glasovitim strunjakom da im napravi ozbiljnu
analizu, to i nije ba jako jeftino.
- A to ne rade uvijek?
- Mnogi radije vjeruju u to da su Lam ili Mir koje posjeduju izvorni, i vode se
vlastitim dojmom. Drugima je svejedno koje je podrijetlo slike, jer im se cijena ini
unosnim poslom. Kao da ne razumiju u to se uvlae...

- Izgleda da ni ti ne razumije u to smo se uvukli.

Popeo sam se na kat, istuirao se, i makar nisam bio raspoloen, poeo raditi na
romanu. Mislim da je Marcela, s mobitelom u ruci, u kuhinji listala asopise o
antikvitetima. Bila je uvjerena da e je Viktor ponovno nazvati. U podne smo sluali
vijesti na vedskome i ileanskome radiju i gledali dnevnike na lokalnim televizijama, ali
nitko nije spomenuo Norrviken, to je bio dokaz da stvar nije procurjela u javnost.
Trebalo je samo ekati Viktorov poziv kako bi mu se ponudilo neko rjeenje da se smiri i
kako bismo imali dovoljno vremena da nestanemo iz vedske.
Mislim da sam prvi put paljivo sluao ileanske radiopostaje u vedskoj koje
prenose popularne programe sline onima u ileu. Jo su uvijek usidrene u ile prije
nekih dvadeset ili trideset godina, u vrijeme kad su spikeri koji rade na njima bili
prognani. Zemlja koju prikazuju jako se razlikuje od one koju poznajem i svaki dan
gledam na televiziji. Prenose bolero, peruanske valcere i salsu, kao i reklame skromnih
useljenikih tvrtki kao to su trgovine, garae, putnike agencije i uredi za posredovanje
nekretninama. Meu njima se nalazi i radionica raunala Pepea Cristala, smjetena u
etvrti Rinkeby, getu u kojemu ive izgnani iz Treega svijeta. Pepe danju radi u
radionici gdje od odbaenih aparata pravi jeftina raunala, a naveer pere posude u
jednoj pizzeriji to je jedini nain da plati kolovanje odrasloj djeci koja ive u ileu. Prije
nekog vremena zamolio me je da ga obavijestim kad se budem elio rijeiti prijenosnog
raunala. Dao mi je od znanja da bi ga kupio odmah i za gotovinu, naravno, za neku siu, i
dodao da bi mi besplatno pomogao nabaviti novi.
Meu radiopostajama stanicama na panjolskome, jedna je jedinstvena. To je
radiopostaja Jug na kojoj voditelj iz Rio de la Plate s neiscrpnom, energijom i
slatkorjeivou emitira politike programe iz razdoblja hladnoga rata. U njima
ustrajava da je neprijatelj ovjeanstva Washington, da je nada svijeta socijalistika
revolucija, a njezina prethodnica Kuba Fidela Castra. Program jakoga ideolokog
sadraja, osnaen marevima, himnama i povicima revoluciji, financira jedan vedski
porezni obveznik puteni potpore za etnike manjine. Konano, sve to spominjem samo
zato kako bih objasnio da ni jedan od tih programa nije spomenuo Norrviken.

S povratkom mraka porasla je, nema sumnje, i moja neizvjesnost. Pomislio sam da
se ovjek kad nekoga ubije - a mislim da sam ba to uinio one tragine noi - brzo
prestaje brinuti zbog samoga ina koji je nepovratan, i poinje se pitati je li zaista

izbrisao sve optuujue tragove i hoe li biti uvjerljiv policijskim istraiteljima. Nita od
toga, naravno, ne upuuje na to da ga obuzima osjeaj krivnje ili kajanja. Naprotiv, ono
to ja sada proivljavam prije je iznenaujua ravnodunost prema tome to sam uradio,
nepredviena okolnost koja mi, poput smotuljaka filmova koje je ovjek zaboravio,
otkriva neki uznemirujui aspekt mene samoga i elju da me pravosue ne uhiti. Mislim
da mi sve to omoguuje da bolje shvatim punca i opravdam njegovu izrazitu elju da ne
gleda prema natrag. Kad sve to vezano uz Norrviken definitivno ostane pokopano
prolaskom vremena, ni ja se neu htjeti prisjeati onoga to zapravo nisam uinio nego
mi se jednostavno dogodilo.
Ali, nekoliko dana poslije, dok sam dorukovao s Marcelom, u jutarnjim smo
novinama pronali vijest: u jednoj kui u Norrvikenu nali su les ruskoga trgovca po
imenu Viktor Jain. Kad je to proitala, Marcela je uasnuto vrisnula i potrala
stepenicama prema katu. Poslije sam uo kako je lupila vratima kupaonice i pustila vodu
iz slavine u kadu. Meni je iznenada krv navrla u glavu i bojao sam se da e se raspuknuti.
Pretvorio sam se u ubojicu! eludac mi se okrenuo, osjetio sam muninu, gadio sam se
samome sebi. Beivotno tijelo je pronala starica koja je obiavala uzimati potu dok su
vlasnici kue pobjegli od vedske zime u Sevilju. - Rus je zadobio udarce u glavu otrim
predmetima, a policija obavlja svoju dunost kako bi pronala poinitelje ubojstva. To je
bilo sve. Zbunila me je nerazraena vijest, to je bilo neto zaista jako skandinavski, a
moj se strah uveao kad sam pomislio da je nesnalaenje policije moda hinjeno,
smicalica kojom se slue da nas umire i iznenada uhite.
- A sada? - upitala je Marcela kad se crvenih oiju vratila u kuhinju. Bila je blijeda i
ispijena, ali je pokazivala zauujuu mirnou, poput jezera u svitanje.
- Preostaje nam jedino uzdati se u to da nitko nije saznao za tvoj sastanak s Rusom.
- Ve sam ti rekla. Dogovorila sam se samo s njim.

- Ali, mogue je da je on rekao nekome drugom - istaknuo sam sad ve logikom

bjegunca. - Sigurno je to uinio. Zna li za koga je radio?

- Bio je posrednik. Mislim za ruske skorojevie. Nikad mi nije puno priao o svome
ivotu. U tome poslu vlada diskrecija. Nitko ne pita za sudbinu djela ni za podrijetlo
novca kojim ih se plaa.
- Ako se ovo o krivotvorenju pojavi u novinama, tvoj par enskastih veana e nas
prijaviti.

- Zaboravi to, nisu oni naivni, nimalo ne vole policiju. Sumnjam da je njihov pravi
posao krivotvorena umjetnost, kao i to da su me, u prvim poslovima koje sam za njih
radila za nisku cijenu, samo iskuavali.

- A kako si upoznala Rusa?

- Preko jedne Palomine prijateljice koja je studirala u Lenjingradu. Poznavala ga je
od tamo. Bili su u nekakvoj vezi, a on je u Stockholmu traio umjetnika djela.

Zavrili smo doruak i popeo sam se u radnu sobu kako bih zapisao to se dogodilo
ovoga jutra. Kad otkrije da si ubio ovjeka, po glavi ti prolaze nezamislive ideje.
Vjeruje, primjerice, da je mogue promijeniti injenice, da e se sutra probuditi iz
none more i ponovno biti sretan ili pak da e ostaviti kosti u nekom zatvoru; moda
vjeruje da e biti u stanju prevariti policiju ili - kao u mome sluaju - da je sve to samo
dio kostura romana. uo sam da je Marcela izala proetati. Ostao sam sam usred grobne
tiine kue, nastojei se uvjeriti da ne mogu biti ubojica jer nisam planirao nikoga ubiti.
Osim toga, radilo se o samoobrani, bolje reeno, o obrani supruge, to bi mi moda

moglo posluiti kao mamac kod bilo kojega suca. Poinjem, malo-pomalo pripovijedati
priu koja me izjeda i mori, i dok na tipkovnici ovo piem i opisujem tu tjeskobnu,
nasilniku, kafkijansku situaciju, zloin koji nisam elio poiniti i koji mi je sudbina - ili
moda ve napisana knjiga - nametnula, zakljuujem da je sve to fikcija koja, naalost, u
isto vrijeme slii opipljivoj, objektivnoj stvarnosti, zbroju okolnosti i veza koje nameu
radnju i usmjeravaju je prema raspletu koji ni pripovjeda ni ja ne znamo.

SEDAMNAEST
Ono to smo predviali brzo se pojavljuje u Dagens Nyheter i u Svenska Dagbadet:
policija je uspjela utvrditi da su Jainove ubojice pobjegle u noi kad je uinjen zloin,
odnosei sa sobom pitolj, kristalnu au, bocu viskija Johnny Walkers crnom
naljepnicom i komad mramora koji je dio jedne svjetiljke, zbog ega se moli
stanovnitvo, uz jamstvo potpune anonimnosti, da dostavi podatke o osobama koje su
viene sa slinim predmetima.

Prema prvim zakljucima, Rus, koji je preko posrednika iznajmio namjetenu kuu
na nekoliko mjeseci, dopustio je ubojicama ulazak u boravite, to je znak da ih je
poznavao. Ovi su odnijeli stvari jer su na njima bili otisci njihovih prstiju to upuuje na
to da je rije o prekaljenim zloincima i da su pili sa rtvom. Iz izvrenih radnji izvodi se
zakljuak da je rije o izravnavanju rauna. ini se da je Rus bio poznat na ilegalnom
tritu starinama i da bio je povezan s prodajom krivotvorenih slika umjetnika iz Istone
Europe.
Uznemireno sam itao da vrsta Jainove nabojnjae kao i metka koji se zabio u strop
dnevne sobe dokazuju se radi o profesionalnim ubojicama jer je skupina za balistiku
analizu otkrila da je metak pripadao ruskom pitolju marke Marcus od devet milimetara.
Oni koji nose takvu vrst oruja nisu bezopasni, nagaao je list. Ja nisam imao ni vremena
ni dovoljno smirenosti da prouim to eljezo, jer mi je sama pomisao na njegovu teinu u
depu ogrtaa izazivala jezu i podsjeala me na trenutak kad je Jain konano pao krvava
lica i s pogledom punim nevjerice, na sag. Ne, nikad neu zaboraviti tu scenu u kojoj je
Rus pokazao koliko uasnutu toliko i neprikladnu zauenost zbog svojih krvlju
umrljanih ruku, kao da je ta injenica, a ne okolnost da je bio smrtno ranjen, bila
odluujua.
Ali, najvie je uznemiravalo to to nas je Marcus Elliasson vidio kad smo se one noi
u kojoj se dogodio zloin vraali kui s kompromitirajuim predmetima. To je naega
susjeda pretvaralo u opasno bie, u tipa koji bi nas preko noi mogao poeti ucjenjivati.
ini se da u Norrvikenu nitko nije vidio nita udno, ak ni pankeri okupljeni oko lomae.
Obeshrabrivala me je pretpostavka da predmeti nisu izbjegli Marcusovu istraivakom
pogledu i da mu nee dugo trebati da nas povee sa zloinom, da zahtijeva neto od nas
u zamjenu, ili da nas jednostavno prijavi. Marcela je pala u duboku depresiju, kajui se
zbog sudjelovanja u Jainovoj smrti, tjeskobna zbog sumnji koje bi mogao imati Eliasson.
Otpratio sam je do spavae sobe ije je osvjetljenje bilo tako udno kao da je rije o sobi
nekih neznanaca, kao i red i miris u njoj.

- Sad ovisimo o susjedu - komentirala je savijajui se poput fetusa na pokriva za

krevet s cipelama na nogama. - Ti dobro zna da nas ovdje za to mogu osuditi na
doivotnu kaznu. - Gledao sam kroz prozor i mogao vidjeti Marcusa Eliassona kako
prolazi kroz svoj vrt u smjeru garae. Kao da se vrijeme odjednom zaustavilo, a ja se jo
uvijek nisam razbudio kako bih mu otvorio vrata na ijem me je pragu oekivao
nasmijeen s bocom vina i buketom cvijea. Mislim da se na nekom dijelu univerzuma
mora dogaati ta scena. Ali, sada je Marcus Eliasson s druge strane eljezne ograde
nastanjujui drukiji trenutak, ne uspomenu ni meurazdoblje svemira, ve moju
neposrednu, blisku sadanjost, hodajui prema garai gdje obino popravlja motor
svojega automobila, odbijajui da ja pritisnem dugme rewind njegova ivota ili da vratim
stranice ovoga rukopisa. Nema naina da ga prisilim da zaboravi ono to je vidio. Ono to

se dogodilo, dogodilo se, i ovdje je nemogue tvrditi kao to to ini Becketov lik: to ne
postoji. Usred straha i zbunjenosti, kroz glavu mi munjevito prolazi ideja da bi se ove
veeri Marcus mogao uguiti u svojoj garai. Upaljen motor, zatvorena vrata, ovjek koji
udie dioksid i pada, to nitko ne primjeuje, konano, zato da ne? Odbacujem daljnja
nagaanja vezana uz tu mogunost i pitam se je li Eliasson povezao bocu i au s
ubojstvom u Norrvikenu? Ili mu se ta pretpostavka ini tako nevjerojatnom kao i meni
pomisao da je on ubio svoju enu? Gdje li se sada nalazi spletkarica Boryena? Uasavam
se pomisli da bi ona, kad se vrati u kuu, mogla nepozvana ui u podrum i ispod starih
asopisa i novina pronai predmete skrivene u jednom sanduku za vino. Trebamo se
svega toga to prije rijeiti. Ako Eliasson sumnja da smo mi kriminalci, ima dvije
mogunosti: pozvati policiju ili doi na razgovor s nama kako bi otklonio sumnje.
- Mora sve to nekamo baciti - rekla je Marcela zatvorenih oiju. Sada joj je obraz bio
naslonjen na sklopljene ruke jer se odmarala na boku.
Da sam se otpoetka suoio s njezinom nevjerom i da sam napravio ovo to sad
predlaem, to jest, to prije napustio vedsku i sakrio se s Marcelom na neko udaljeno
mjesto kako bismo zapoeli nov i anoniman ivot, stvari bi bile drugaije. Sad sam, bez
sumnje, u rukama veanina i Marcele, a nisam razjasnio nita vezano uz njezinu
nevjeru. Njezin ljubavnik sigurno krui ulicama Stockholma ili Malma, bezbrian, veseo,
zadovoljan to povremeno uiva u krepkom tijelu jedne privlane Latinoamerikanke,
daleko od ove optuujue tame koja se bacila nad nas sa sjenama koje u lipanjskim
veerima preplavljuju oteeni plonik malih ulica i stepenica Valparaisa. Osim toga, da
stvar bude gora, moram napomenuti da sam ja ubio Rusa. Moja se ena, naprotiv, branila
i ako sve analiziram bez strasti, ja sam se uvalio u situaciju koja me se nije ticala. Na
vedskim sudovima koplja e biti uperena protiv mene. Kakva su im sudovi? Sigurno
imaju prostrane, hladne dvorane s visokim potpornjima i golim zidovima, elave i
ozbiljne odvjetnike, i mrave i kratkovidne suce zamotane u toge crne kao perje gavrana
iz Rue de la Vieille Lanterna. Zadrhtao sam utvrdivi da sam se ja, pisac detektivskih
romana, povueni i pasivni stvor, postupno poeo navikavati na ideju da u biti uhien i
da u zavretak svojih preostalih dana doekati iz reetaka. Ne, ta logika postoji samo u
romanima, a ne u stvarnosti, tvrdi Marcela, i ima pravo. Ideja da svijetom vlada razum je
himba o kojoj nas ue od vremena prosvjetiteljstva. Neka idu kvragu Descartes i
Rousseau! Njihove ideje da svijetom vladaju spoznajni zakoni su utopija, neto tako
bizarno kao to je Zlatni vijek ili novi ovjek u kojega je vjerovao Che Guevarra.
Nevjerojatno je koliko smo godina potratili proganjajui himere. Nismo napredovali
dalje od Lopea Aguirrea 28 ili Hernanda de Sota 29. Ne elei to, zavrio sam u apsurdnoj i
kompromitirajuoj, jako opasnoj situaciji koja me moe stajati dvadeset godina zatvora i
utjelovljujem besmislenu dramu koja mi nije svojstvena i koja mi ne odgovara. Kako je
mogue da se to meni dogaa? A najgore je da se sve to dogodilo i da ja nisam uspio
otkriti tajnu koju skriva moja ena. Zapravo, jo uvijek ne znam vara li me uistinu i koji
su razlozi zbog kojih to ini, iako sam sklon miljenju da je njezina prjevara u nekoj mjeri
odgovor na to to je saznala o mojemu ljubakanju s Karlom i da se naslauje okrutnom
osvetom. Ipak, teko mi je vjerovati da je voena samo tom vrstom osjeaja. Mislim da
takoer mora biti neega u tome njezina ljubavniku, u tome ovjeku bez lica kojega sam
u jednom trenutku zamijenio s Rusom, neto to ona ne pronalazi kod mene ili joj ja to
ne pruam. Ali, kako to provjeriti? Gdje je? Zato se skriva? to namjerava? Svaki
Lope de Aguirre (1518.-1561.) - panjolski istraiva i osvaja, poznat po svojoj okrutnosti u
Peruu.
29
Hernando de Soto (1496/97.-1542.) - panjolski istraiva i osvaja.
28

razgovor ne zbliava ljude i ne omoguuje sporazumijevanje, mnogi razgovori slue

samo zato da bi sauvali ili produbili udaljenost i prikrili osjeaje. Mislim da nikad neu
upoznati Marcelu, da sam u stanju istraiti samo misli koje sam o njoj skicirao, osjeam
da jedino uspijevam istraiti rijei koje upotrebljavam o svojoj eni, ali ne uranjam u
njezino tijelo i duu, to jest, samo analiziram njihove simbole i znakove; to su iskljuivo
moja, a ne Marcelina predoenja. Na taj nain nikako neu moi pronai odgovor, na taj
e nain ona i dalje biti opsjena, linija na obzorju, onaj privid koji ovjek moe priblino
opisati, ali koji se nikad ne dostie.
- Mislim da nam ne odgovara da odemo baciti te tvari - komentiram bezvoljan,
ponovno mislei da je Marcelina nevjera krivac za sve to se dogaa.
- Zato ne?
- Jer uvijek je netko negdje prisutan.

- A ako razbije tu bocu, tu au i kamen i komade baci u smee?

- A to da uradim s pitoljem?
- Rastavi ga prije nego to ga baci.
- Sakupljai smea mogu sve pronai.

- Ozbiljno misli da istai provjeravaju vree za smee?

ovjek ne zna za to su sposobni ogranieni i organizirani narodi. Moda Marcela
ima pravo i ja pretjerujem, moda ne postoji ta pretjerana strogost za koju
pretpostavljam da postoji. Ali, kao to sam rekao, ovjek ivi uronjen u opaanja, snove i
rijei, i sada, poremeen, zamiljani da je vedska policija nepogreiva. Ne mogu otprve
samo tako odbaciti mogunost da sam slube za ienje i one javnih parkova i vrtova
stavio u stanje pripravnosti. Ne sumnjam u to da se kriminalci, to jest, mi, nastoje rijeiti
stvari bacajui ih u smee, u more, u rijeku ili u jezero. To je najvjerojatnije i zbog toga
neu riskirati. Osjeam da su pitolj, boca, mramor i aa sve vei sa svakom minutom
koja prolazi.

- A ako otputuje da nekoga mjesta gdje se vri reciklaa i baci sve u neki depo?
- Nije loa ideja, ali slutim da e mi nedostajati mirnoe da doem na neko od tih
mjesta, obino prostranih i pustih, i da izaberem pravi trenutak za djelovanje. Moda sad
policija dvadeset etiri sata na dan diskretno nadzire takva mjesta. Konano, ovjek
takvo to pretpostavlja jer je to vidio na televiziji ili itao u detektivskim romanima. A u
njima se obino pojavljuje neki neoekivani svjedok koji je svemu nazoan i koji pokapa
delikvente.
- A da iskopa rupu u vrtu, Cristbale?

- Mogao bi me vidjeti Marcus.

- Ne moemo biti zatoenici te gluposti - vie ogorena i sjeda na krevet. - Moramo
se na neki nain rijeiti tih svinjarija!
Naputam sobu jer smatram da na taj nain moda mogu ublaiti njezin napad.
Mislim da je poinjem postupno i svjesno mrziti, ne vie zbog naina na koji postupa sa
mnom, nego zbog situacije u koju me je uplela. Sad ne mogu izai na ulicu baciti te stvari.
Moda itavo naselje surauje s policijom i kladi se da e nas naa tjeskoba prisiliti da se
na nespretan nain rijeimo predmeta koji nas optuuju. Moda je najbolje drati stvari
tamo gdje jesu, ini mi se nemoguim da izvre premetainu u naoj kui. Bez sumnje,
imamo jednu prednost: ne spadamo u podzemlje poput Jaina i zbog toga se ne nalazimo

meu glavnim sumnjivcima. Kako e uspostaviti vezu izmeu ruskoga mafijaa i obinog
para ileanskih intelektualaca?
Iz moje radne sobe, u kojoj opet sjedam ispred ekrana kako bih u roman ukljuio
policijsku obavijest koju objavljuju jutarnje novine, ponovno u daljini zamjeujem
Marcusa Eliassona. Pognute glave, zamiljen, odjeven u vjetrovku, ide prema podrumu
koji se nalazi na kraju vrta. Na tome mjestu uskladitava alate i igrake i tu smo, ne znam
prije koliko vremena, prvi put razgovarali. Proavi pokraj kipa boice Atene i snjegovia
koji se ve poeo topiti, Marcus iznenada podie lice i imam dojam da na nekoliko
sekundi prikiva pogled na prozor, ak bih se mogao zakleti da me prepoznaje preko
stakla, zbog ega otvaram jedno krilo i viem mu: - Kako ste? Kako idu stvari?
Potresa me njegova ravnodunost, njegov nepovjerljiv i podozriv pogled, njegova
neuljudna utnja. Zatvaram prozor siguran da Eliasson ve sumnja u nas.

OSAMNAEST
Danas u podne u kuu je doao detektiv iz Odjela za ubojstva iz Stockholma. Predstavio
se kao inspektor Oliverio Duncan. Bio je to ovjek od nekih pedeset godina, ispitivakih
crnih oiju, preplanule koe, sasvim sijede kose i brade stare nekoliko dana, to mu je
sve davalo robespierrovski izgled. Bio je odjeven strogo u crno i savreno je govorio
panjolski. Nisam se trebao uditi: roenje u ileu i nastanio se u Stockholmu nekoliko
godina nakon Pinochetova vojnog udara. Bio je izbjeglica.

Njegova nepredviena pojava me je uznemirila, ali nastojao sam hiniti izvjesnu

nevinost i naivnost, iako mi je drhtavica prola leima, budui da se pojavio zbog Rusova
ubojstva. Moda smo ostavili neki trag u stanu, pomislio sam, moda nas je neki panker
vidio kako izlazimo odatle ili se prisjetio tablica naega automobila. Nije se moglo nita
uiniti, bilo je kasno ak i za liavanje pitolja, skoro prazne boce viskija, mramora i
kristalne ae sakrivenih u podrumu. Ako Duncan pone premetainu, izgubljeni smo.
Pozvao sam ga u dnevnu sobu nadajui se da se Marcela, koja je spavala na katu,
nee probuditi jer bi nam njezino depresivno stanje situaciju uinilo jo sloenijom.
Uistinu smo imali uasnu smolu. Prethodne noi, kao da sve to se dogodilo nije bilo
dovoljno, vidjeli smo na vijestima ileanske televizije poetak suenja puncu. Skupina
roaka nestalih osoba i politiari optuuju ga da je imao odluujuu ulogu u smrti vie
osoba za vrijeme vojnog reima. Marcela je poela neutjeno plakati kad je ugledala oca
kako nastoji, zajedno s odvjetnicima i zatien osobnim uvarima, izbjei novinarsko
opsjedanje nakon to je dao izjavu pred sucem. Oporba je godinama u prolosti
usmjeravala koplja protiv pukovnika Montfara, ali sada, u demokraciji, to je inila
dobro upuena skupina koja je znala da visoki vojni asnici nee riskirati braniti vojnika
koji pripada razdoblju koje su oruane snage eljele zaboraviti. Ali, mislim da sam to ve
prije rekao, prolost je u tim sluajevima ono to drugi, osobito rtve, pamte.
- Djursholm je poznat po tome to u nj dolaze slavuji - komentirao je Duncan,
skidajui mokre izme ispred stalka za odlaganje kiobrana. Po njegovu tonu i temi
odmah mi se uinilo da se djelomino pretvorio u veanina. - Ja ivim u Arlandi, blizu
meunarodne zrane luke, i tamo ne dolaze slavuji. To je prva ptica koja se nakon zime
vraa. Jeste li ve uli njihov pjev?
- Zapravo ne - odgovorio sam zbunjeno. ak nisam ni zapazio da zima poinje
slabjeti. Duncan mi se inio povuenim, ali istodobno osjeajnim ovjekom, kao netko
tko ba ne slii detektivima iz romana koje sam proitao ili napisao. Konano, recimo da
policajac koji se brine za ptice nije ba neto uobiajeno.
- Slavuj pjeva povienim glasom. Naglaava zavretak hladnoe. Neki vjeruju da
tjera led - govori dok ga vodim kroz hodnik u dnevnu sobu. - Ovih dana izotrava sluh i
odmah ete ga poistovjetiti s njegovim slatkim pjevom nostalginoga laganog tona kojim
kao da ispituje.
Duncan je uao u prostoriju i gledao slike. Oduevila ga je ona Rena Portocarrera.
Tihim i dubokim glasom potvrdio je da je Kubanac veliki slikar i da su njegova
najvrednija djela bila ba ulja koja predstavljaju staru Havanu, poput ovih. Nakon to je
sjeo u fotelju, iz veste je izvadio notes i olovku i rekao namrtenih obrva:
- Pretpostavljam da znate to me dovodi ovamo.

Kostima mi je prola drhtavica, osjetio sam da mi se eludac preokree i da mi noge

klecaju. Duncan je jedan od onih Cileanaca koji nastoji da ve sama njegova nazonost
izazove prisnost. Neto u njegovim strogim obrvama, u gustoi njegovih crnih trepavica,
u snanoj i dubokoj tami njegovih oiju, u njegovu nepromjenjivom izrazu lica i u
njegovoj duini, obeshrabruje, alosti. Sjeo sam i pobojao se da bi on mogao primijetiti
grake znoja koje su se pojavile na mome elu.
- Zapravo, ne znam emu se duguje va posjet, inspektore. - Mislio sam na Marcelu,
na njezinu staru enju da napusti ile da bi je jednoga dana ispitivao neki ileanski
inspektor. Jedna od njezinih povratnih nonih mora jest ta da je policija uhiuje jer je
suraivala s ocem za vrijeme diktature. Boji se da e je optuiti da je odala nekoga
kolegu iz male kazaline druine iz etvrti Bellavista u kojoj je glumila, to, naravno, nije
uinila. Ali, protiv nje govori alosna injenica da je trojicu glumaca s kojima je radila,
hrabre oporbenjake i ljeviare, uhitila i muila CNI 30 u doba kad je ona radila u njoj.
Nikad se nije moglo dokazati nita protiv nje, ali Marcela je odluila odrei se druine i
napustiti daske. Makar to nitko nije pokazivao, otpoetka je zamijetila vrtlog sumnji koje
su potresale due njezinih kolega. Bio je to jedan od razloga zbog kojih je radije otila iz
zemlje. Njezina nona mora sada, ispred ovoga ileanskoga policajca u slubi veana,
postaje stvarnost i recimo da me na udan nain potie da donesem konanu odluku:
nikad neu dopustiti da me uhite i da mi sude kao ubojici. Neu im pruiti to
zadovoljstvo; prije nego to me osude na doivotnu kaznu, pucat u si u glavu.
- Vi ste pisac, zar ne?
inilo mi se neshvatljivim da me je Duncan posjetio kako bismo razgovarali o
mojem zanimanju.
- Da, romanopisac. Pisac detektivskih romana. Vi takoer piete? - upitao sam ga
samo da bih probio led.

- Ma, ne! Kad bih barem imao taj dar. Ja moram pisati i izdavati dokumente o
zloinima i prekrajima.

- Dakle, nai poslovi na neki nain slie.

- Ne mnogo. Nisam doao zbog knjievnih tema - naznaio je smireno, nasmijavi se
kao da na razgovor nastoji usmjeriti u pravom smjeru - nego zbog neega drugog: prije
dvije noi ubijena je Poljakinja koja je radila za vas.
- Boryena? - uzviknuo sam sumnjiavo, vjerujui da je rije o zamjeni imena ili o
zabuni.
- Boryena Guillof - objasnio je dok je prodiruim pogledom pozorno ispitivao moje
lice. - Ubijena je u svome stanu u Rinkebyju. Pretraili smo njezino prebivalite i mogue
je da su neto ukrali.
Nisam mogao vjerovati. Prije nekoliko dana pio sam s njom aj u kuhinji. Klonuo
sam duhom prisjetivi se njezina pomalo mukog lica, crvene kose i snanog mirisa
duhana. Jadnica, nije ak ni uspjela otplatiti kuu u Krakovu i njezini stari roditelji e to
sada morati sami srediti. Ipak, makar to nevoljko priznajem, polako me je poeo
obuzimati izvjestan osjeaj olakanja: policija nije bila u mojoj kui zbog Rusa, nego zbog
Boryene. Ako hladno analiziran, Duncan me dolazi pitati za ubojstvo koje nisam poinio,
to navodi na to da u sluaju Norrviken policija i dalje tapka u mraku.
30

Central Nacional Inteligencia - Sredinja nacionalna obavjetajna sluba.

- Bila je radina, jednostavna i tiha ena - ganuto sam rekao. - Nikad ne bih pomislio
da e imati takav kraj. Prepad?
- Jo uvijek ne znamo sa sigurnou.
- Jadnica, ivot je provela radei, proklinjui reim koji je njezinu zemlju uronio u
bijedu, a sada ovako zavrava...
Duncan me je neprijateljski pogledao i zatim, milujui bradu, malo skrenuo temu:
- Imamo dojam da je njezina smrt bila izravnavanje rauna.

- Izravnavanje? - bilo mi je teko zamisliti da je Boryena bila umijeana u neke

mutne poslove kao to su Viktorovi ili Marcelini.

- Izravnavanje rauna zbog droge, krijumarenja ili krae, tko e to znati.

- Ima previe iseljenika iz staroga komunistikog bloka koji se, izgleda, odluuju za
ilegalne radnje u vedskoj, inspektore - potvrdio sam kao neki prezira vrijedan otpadnik,
s tonom svojstvenim pukovniku Montfaru. - Nedavno su ubili jednoga Rusa u
Norrvikenu, moda su ti sluajevi povezani. Ne ini li vam se tako?
Imao sam osjeaj da me Duncan promatra s izvjesnom odbojnou i nepovjerenjem,
i da sam ovim to sam usput izgovorio, uletio u sama vuja usta. Zna li on zapravo tko su
moja ena i moj punac? Je li zapazio da se ovdje, u Stockholmu, tortilja 31 na neki nain
okrenula kao to se kae u jednoj staroj pjesmi Quilapayna 32, davi prednost njemu i
njegovima, povijesnim gubitnicima s druge strane Anda.
- Moe biti, moe biti - procijedio je kroz zube kao da eli dati do znanja da samo on
postavlja pitanja i nagaa.

- Tvrdite li da je Boryena pripadala nekoj mafiji? Moda ljutit, nagnuo se u fotelji,

prekriio noge jednu preko druge i nekoliko se trenutaka igrao olovkom i notesom u
rukama. Bilo je zapanjujue utvrditi da na njemu nije bilo ni jednoga dijela odjee koji
nije bio crn. Pretpostavio sam da je u ileu bio lan gerilske skupine Nacionalno
jedinstvo 33 ili moda mitske skupine Allendeovih osobnih uvara, ili pak neke ljeviarske
obavjetajne slube. Neto neodreeno, ali nazono u njegovu ponaanju, otkrivalo je
staroga revolucionarnog aparatika sedamdesetih godina kakvima sam se neutemeljeno
divio. Sada, u izgnanstvu, tisuu kilometara daleko od domovine, inilo se da Duncan kao
policijski inspektor ostvaruje barem jedan dio svoje utopije.
- Sve su pretpostavke mogue - odgovorio je pomirljivo, nagnuo glavu i maknuo
dlaicu s rukava svoje jakne. - Vrimo preliminarna istraivanja. Ne nedostaje vam
niega vrijednog iz kue?
- Na to mislite?
- Vidim kvalitetne slike, kipove poput ovoga Roberta Matte 34, pretpostavljam da
vaa ena posjeduje nakit... Niste zapazili nedostatak neega vrijednog posljednjih
tjedana? - Prisjeao sam se dok je Duncan ponovno milovao bradu ne prestajui me
pomno ispitivati oima, kao da ne vjeruje mojim mentalnim vjebama i sluti da hinim.
Ne, ne, nita ne nedostaje, naprotiv, ini se da su sve nae stvari na svome mjestu, i zaista
me je smelo iznenadno prelaenje s bolnoga udarca koji mi je prouzroila Poljakinjina

Tortilla - pogaa od kukuruznog brana

Quilapayn - ileanska glazbena skupina.
33
Unidad Popular - savez partija ljevice osnovan 1969. godine koji je na vlast doveo Allendea.
34
Roberto Matta (1911 .-2002.) - ileanski arhitekt i slikar.
31
32

smrt na temu je li nas preminula pokradala. Rekao sam mu da izgleda da je sve na svome
mjestu. Nakon to si je ugrizao gornju usnu, upitao je dubokim i sporim glasom:
- Boryena je ovamo posljednji put dola pred tjedan dana, zar ne?
- Tako nekako. Zbog nekog razloga nije se vie vratila na posao na jedno drugo
mjesto. Mislio sam da je radila u kui Eliassonovih, ali ve dulje vrijeme nije ila tamo.
Otkako je umrla gospoa.
- U redu - dahnuo je.
- Osim toga, ne vjerujem da bi se usudila ii tamo.
- Zato ne?

- Otila je pomalo nezadovoljna postupcima prema njoj u toj kui.

- Konano, tako je to. Gdje su ljudi, tu su i problemi. To mi je majka uvijek govorila rekao je spustivi glavu, uvjeren u to. - Dobro, ako vam neto bude nedostajalo,
jednostavno me nazovite u postaju.
- Nema problema, uinit u tako, inspektore.
- Ali, dopustite mi da vas upitam sljedee, gospodine Pasos, je li vam nekada rekla
neto uznemirujue?

- Ne, razumijem, inspektore.

Duncan je pogledom etao po zidovima kao da trai najjasniji nain da se izrazi i
zatim, spajajui obrve, upitao:

- Je li vam nekad rekla neto to se vama inilo kompromitirajuim? Nikad vam nije
kazala da zna neto to se nije usudila komentirati u javnosti?

U tom sam trenutku kroz prozor u daljini zamijetio susjeda kako izlazi iz garae u
svome volvu. Sunce je grijalo krov vozila dok se polagano pridruivalo prometu na Rue
de la Vieille Lanterna. U danima obasjanim suncem poput ovoga, s plavim nebom i
neogranienom vidljivou, ini se da ivot u vedskoj postaje veseliji, a mene obuzima
neobuzdana elja za itanjem jutarnjih novina ili dobrog romana u nekome lokalu u
sreditu grada, uz, naravno, toplu kavu.
Duncanovo se pitanje na izvjestan nain odnosi na ovjeka koji vozi volvo i koji nas
je vidio s kompromitirajuim predmetima one noi kad samo dolazili iz Norrvikena.
Sada me je samo spomen njegova imena podsjetio na buku klavira koji je namjestio John
Cage, na zaista neobian nain da se sklada glazba. Ali, da budemo jasni, ako mi je
Boryena nekad i rekla neto osjetljivo vezano uz Marcusa Eliassona, bilo je to o njegovoj
eventualnoj odgovornosti u sluaju smrti njegove ene. Zapravo, neobjanjivo
pojavljivanje boice s tabletama na susjedinu nonom ormariu dokazuje da njezinu
smrt nije uzrokovalo samoubojstvo kao to pretpostavljaju vlasti, nego je Marcus
unaprijed smislio da e, kad se te noi bude potajice vratio kui, supruzi dati smrtonosni
lijek, ili bolje reeno, staviti joj ga na dohvat ruke. Ali, Boryena je ve dala odgovarajuu
izjavu i bilo bi jako tetno naknadno uplesti Marcusa u tu priu. Ako bih to uinio, morao
bih se suoiti s njim i vjerojatno je da bi on tada, za osvetu, izvukao na vidjelo no u kojoj
je iznenadio mene i Marcelu dok smo izlazili iz auta...

- Nisam obiavao razgovarati s Poljakinjom - rekao sam znajui da Duncan nikad

nee moi provjeriti istinu. - Boryena je dolazila na vrijeme, napravila svoje i odlazila.
Razgovarao sam s njom samo kad sam joj plaao. Sedamdeset kruna po satu, na crno,
naravno.

Inspektor me nepokolebljivo promatra, na razdaljini, kao da gleda neki film koji ga

ba nije u svemu uvjerio. Imao sam dojam da namjerno ne obraa pozornost na iskaz o
ilegalnom plaanju, jer je sluaj koji istrauje previe osjetljiv da bi se gubio u sitnijim
prekrajima. Odluio sam ga nastaviti smirivati:
- Ja ne govorim poljski, a ona nije vladala engleskim ni panjolskim. Nije bilo
drugoga naina da se sporazumijemo, inspektore, osim znakovima.
Duncan je odjednom pokazao izvjesnu zbunjenost, siguran sam da je to bio jedini
put kad ga je lice odalo. ini se da esto razmilja o neemu drugom dok hini da pozorno
slua, kao da je njegov mozak nezadovoljan s onim to u tom trenutku zapaa i ne
prestaje nagaati o drugim temama. Uznemiruju me njegov suzdran i zagonetan stav,
njegova izuzetna sposobnost pretvaranja.

- Konano - kazao je ustajui i pospremio notes i olovku ne napravivi ni jednu

biljeku. - Zahvaljujem vam na vaem vremenu, gospodine Pasos. Ako se prisjetite
neega vanog, telefonirajte mi, iako se i ja moda vratim zbog nekih sitnih pojedinosti.
U svakom sluaju, nemojte zaboraviti ono to sam vam ispriao o slavuju. Pozorno
pratite njegov pjev. Uistinu e vas opustiti, a vama je to potrebno...

DEVETNAEST
Marcela se nastavlja praviti kao da je sve normalno te nastoji nabaviti i prodati slike ili
pokustvo, dobiti mjesto u nekoj kazalinoj druini, konano, ona se pravi da se ivot
nastavlja kao i uvijek kako ne bi izazvala sumnje. Ipak, i dalje prati policijsku kroniku u
novinama i ispituje mogunost da se inspektor Duncan ponovno pojavi u naoj kui.
Zbog neizvjesnosti u kojoj ivimo postala je maloduna, suzdrana, oprezna, ak se nije
usudila biti prisutan Boryeninu pogrebu. Naprotiv, ja sam, osokoljen sumnjom da je
kunu pomonicu ubio Marcus, proao cijeli grad kako bih doao do Instituta za
kriminalistiku. Bolje da nisam iao. Lutao sam pustim hodnicima visokih potpornja i s
tekim bijelim vratima, poploenim podovima koji su vraali jeku mojih koraka i uao u
neku slabo osvijetljenu i oskudno ozraenu prostoriju gdje su ekale tri osobe koje su
sjedile na klupi i utjele. Za as, i bez ikakvog obreda, jedan je veanin predao nekom
ovjeku s neodreenim izgledom diplomata, sanduk s Boryeninin tijelom.
Pretpostavljam da e je istoga dana vratiti u Poljsku gdje e se njezini roditelji pobrinuti
da je pokopaju.
- I kako ti je bilo? - upitala je Marcela kad sam stigao kui.

- Deprimirajue. Kao da sam uao u Kafkin Dvorac. Nije mi odgovorila. Ve danima

ivi uronjena u tiinu i govori samo kako bi postavila neko pitanje iji je odgovor, ini se,
ne zanima. Kad se vrati sa svojih poslova - elim vjerovati da su ti poslovi uistinu vezani
uz profesiju - zatvara se u spavau sobu gdje drijema ili eka vijesti ileanskoga kanala i
vedskih radiopostaja. Najgore je to to ileanska televizija ovih dana iznosi nove
injenice o optubama protiv pukovnika Montfara. Barem ga vie nitko ne povezuje s
Marcelom, to je srea i in minimalne pravde. Razvidno je da moj punac nikad nije
zamiljao takav scenarij u kojemu, budui da nema potporu oruanih snaga kao
institucije, mora ii na sud kako bi pred pravosuem odgovarao zbog naredaba koje je
izdao po nalogu svojih nadreenih. U prii ne nedostaje ironije: nekadanji glaveina iz
ureda za nacionalnu obavjetajnu slubu, kojega su se i te kako bojali, sada se, u
demokraciji, suoava s optubama obitelji nestalih i pogubljenih politiara, njegova ki
koja je uzalud pokuavala pobjei od obiteljske prolosti, umijeana je u zloin u
vedskoj, dok mu zet, pisac i bivi politiar, ivi u Stockholmu, antonomastikom modelu
socijaldemokracije, gdje se par dobro provodi zahvaljujui ekonomskoj pomoi koju
prima svaki mjesec. Tko bi prije nekoliko godina, u vrijeme poetka diktature, pomislio
da e se jednoga dana neprijatelji - to jest, Montfar i ja - sprijateljiti i doivjeti neku
vrstu meusobne ovisnosti koju velikim dijelom podupire dogovorena amnezija? Preko
novina na internetu saznajem da nisam jedini koji ini neto slino. Drugi, nekad
istaknuti voe oporbenog pokreta i jo radikalniji od vojnika, danas su uspjeni
odvjetnici, savjetnici ili lobisti generala i poduzetnika koji su bili kraljenica diktature.
Osim toga, oni se najvie udvaraju oruanim institucijama i zalau se za to da se pretvore
u njihove ljubimce te pljeu neoliberalnom sustavu, nastojei jednim potezom pera
izbrisati iz kolektivnog sjeanja da su oni bili ti koji su pozivali ljude iz izgnanstva da
rtvuju ak i svoje ivote kako bi pobijedili diktaturu. Jedino su komunisti i dalje vjerni
svojim starim, vjenim stavovima, iako su se zbog njih pretvorili u muzejske primjerke i
u nevanu snagu.
Ne znam to o onome to se dogodilo ovdje u Stockholmu u dubini svoje due misli
Marcela, i takoer nisam napredovao u istraivanju njezine navodne nevjere, koja je

sada, bez sumnje, u drugome planu. Nije vrijeme za predbacivanja ni za destruktivnu

kritiku, nego za zbijanje redova kako bi rekao jedan lukavi politiar prije udarca
protivnika. Marcela e i dalje biti moj suuesnik, osobito sada dok nas susjed pritie i
dok se i njoj svia ideja da pronaemo novu zemlju u koju bismo se sklonili. Sa svim
ovim, vedska vie ne moe biti nae utoite. Jo uvijek moram pronai motiv koji je
izazvao nevjeru moje ene. A to se ne pitam zbog maistike pobude ili zbog ogorenosti,
nego zbog elje da otkrijem istinu i tako nadoknadim dio tete ako je rije o mojoj
odgovornosti, ili zato kako u budunosti ne bih ponovno zapao u iste pogreke u sluaju
da nastavim ivot uz neku drugu osobu. Sklon sam tome da joj povjerujem kad mi kae
da nije imala intimne odnose s Viktorom jer da ih je imala, ne bi mi mogla na tako
savren nain skrivati svoju tugu zbog Rusove smrti i ne bi bila, kao to je to sada,
opsjednuta jedino strahom da ne padne u ruke pravde. Ali, moje je pitanje isto: tko je
onda njezin ljubavnik? S kim me vara? emu slui ona odjea? Zato mi ne kae istinu ili
ne ode s drugim? Je li, moda, oenjen, je li neki tip kojemu je nemogue imati javnu vezu
s Marcelom? Pretpostavljam da ako je i imala neto intimno s Jainom, bila je to samo
prolazna pustolovina, bez dubljih posljedica, jedna od onih veza koje - ne znam zbog
ega - toliki mukarci ele i ude za njima. Mogue je da je njezin ljubavnik, ovjek jo
uvijek sakriven u sjeni i anonimnosti, privlai samo fiziki, iako je takoer mogue da s
njim moe razgovarati o temama o kojima sa mnom ne moe. Ali, nikad mi nije objasnila
koje su to teme, usprkos tome to mi je esto predbacivala zbog toga. Je li pravedno
nekoga optuiti za neto to ta osoba ne zna? U tom smislu zamjeujem duboki ponor
koji me razdvaja od Marcele, ponor iznad kojega nikad neemo uspjeti izgraditi vrsti
most. Marcela se ograniava na to da mi kae da su ene drugaije i da ih mukarci ne
razumiju kao da ja to ne znam i kao da je to lako postii. Doputam da kao teorijska
postavka dobro zvui i sigurno bi je odmah poduprle feministkinje, ene koje muevi
tlae i one koje su razoarane u mukarcima, ali u isto je vrijeme jalova jer ne vodi ni
prema kakvom rjeenju.
- A to onda eli? - rekao sam joj prije nekoliko godina kad je ponovila da je ja kao
mukarac ne razumijem.
- Da izae iz svojega mukog svijeta i priblii se mome.

Leali smo u mraku, svatko na svojoj strani, okrenuti jedno drugome leima. Ba
smo se vratili iz kina i s veere i ne sjeam se tono na temelju ega smo poeli
raspravljati, ali istina je da mi je taj tjedan vie puta rekla da bih joj se trebao pribliiti uz
manje muevan erotizam i prihvatiti da se njezina putenost prvotno javlja preko sluha, a
ne preko koe i da su njezin osnovni seksualni organ ui i mozak, a ne bedra ili grudi.
Budui da sam tada ljubakao s plesaicom, upitao sam je:
- eli li moda da ti pruim mogunost da ima ljubavnike kako bi mogla vratiti
svoju ulnost? Jer me optuuje da sam te liio tvoje erotske sposobnosti.

utjela je nekoliko trenutaka, kao da odmjerava ponudu koju sam joj dao. Priznajem
da bih tada bio tolerirao nekoliko njezinih malih pustolovina ili barem mislim da mi ne
bi smetale, ako bi mi dopustile da vie vremena posvetim Karli. Kau da ljubavnici
otkriveni u pravo vrijeme bitno pridonose pomirbi branih i ljubavnih parova. Priznajem
da se ta moja razmiljanja i rijei koja se sada pojavljuju na ekranu ine okrutnima, ali to
sam u tome trenutku osjeao i mislim da me je veselilo izraavati osjeaje na jasan i
hladan nain.

- Nudi mi mogunost da imam ljubavnika? - upitala je Marcela s nevjericom i

osjetio sam kako se okree prema meni u mraku, odravajui razmak u krevetu. Mogao
sam osjetiti njezinu toplinu, ali ne i njezinu kou.
- Tako je.

- To to mi kae dokaz je da ne razumije nita od onoga to sam ti rekla.

Razmilja samo kao mukarac, nesposoban si da se uzdigne iznad svojih vlastitih
ogranienja. Ovo moje nije stvar dvadeset centimetara, vie ili manje mesa, nego rijei i
okruenja, razumije? - Da budem iskren, ne razumijem je i ne znam to namjerava. eli
li moda da prestanem osjeati kao mukarac i da djelujem neodluno ili da se
nadahnjujem njezinom osjeajnou koja je oigledno enska? Spreman sam na to
usprkos tome to bih neto takvo nekad smatrao neprihvatljivom nagodbom, ali ne
znam na koji nain to uiniti. Osim toga, tko mi jami da ta hinjena osjeajnost koju mi
ona predlae nee unititi moj muki identitet i da neu u potpunosti izgubiti izgled koji
je privukao nju i, takoer, Karlu. Moda Marcela ima pravo kad tvrdi da jednostavno ima
stvari o kojima ne treba razgovarati s muem i o kojima se moe razgovarati jedino s
ljubavnikom. Postupno, na temelju toga razgovora, poeo sam shvaati zato su
Marcelina rijei bile izuzetno vane. Za nju su u ljubavi kljune rijei i geste. Za mene su
najvaniji postojanost i zvukovi te sam fiziki akt, opipljive stvari kojima se enku
uzbuuje, pokreti, tehnike i postupci zbog kojih uiva, da, sve to sam nauio od jedne
Njemice u Leipzigu i iz razgovora s drugim mukarcima te iz knjiga i filmova koje sam
vidio. To otvoreno priznajem, usprkos tome to e me neka feministkinja koja e to
proitati, vrijeati i uvidjeti da su se potvrdile njezine najgore pretpostavke o
mukarcima. Ali, takav je ivot. Nitko te u pubertetu ili u mladosti ne ui da sazna kako
misle i shvaaju ene, nitko ti ne nudi alate i materijale kako bi izgradio most prema
njima, i zato ti treba deset godina truda da naslijepo doe do druge obale, ako se ne
utopi. Umjesto onih beskorisnih sati u gimnastikoj dvorani ili manualnih poslova koje
nam daju u koli, trebalo bi nas uiti o eninoj osjeajnosti i njezinim omiljenim
ljubavnim tehnikama, da, i sve bi to trebalo promatrati ne iz dosadne i previe poznate
muke perspektive, nego iz one enske, iz najtajnijih dubina njihovih elja i matarija.
- Reci mi jednu stvar - rekao sam Marceli prije nekoga vremena.

Nalazili smo se u kuhinji i pripremali za veeru peenog lososa kojega je zainjala

dok sam ja grijao paroge. Vani je padao snijeg i odluili smo otvoriti ileansko vino iz
vinograda Gracia, dar veleposlanika Facusea. Sve se to odvijalo u intimnom ozraju
potaknutom trenutanim saveznitvom.
- to se dogaa?
Odmah sam krenuo u napad:
- S kim me vara?

- Jesi li ponovno poludio? - uzviknula je ljutito, poviena glasa. - Odakle ti to?

- Njuim to.
- Onda loe njui.

- Ima ljubavnika.
Primijetio sam da su joj se obrazi zarumenjeli, iako je to takoer mogla biti
posljedica topline tednjaka.

- U svakom sluaju, nije mi nedostajalo ni volje ni mukaraca. I gledaj, Cristbale,

znam da imamo problema, svjesna sam toga - rekla je pomirljivim tonom - ali daleko od
toga da imam ljubavnika. Kad u ga htjeti imati, dat u ti to do znanja, ne brini.
- Rei e mi?
- Rei u ti.

- Gledaj, mora mi rei jer sam spreman prihvatiti mnoge stvari. Ve smo jednom
razgovarali o neemu slinom.
- Ti si bolesnik, glupan.
- Nisam.

- Da, jesi. Osim toga...

- Osim toga, to?

- Ono to me uistinu brine jest neto drugo. Nije valjda da jo uvijek sumnja u
mene. Pogledaj kamo nas je dovela tvoja ljubomora...
- Nije nas dovde dovela moja ljubomora nego tvoj jedinstven nain ponaanja, da to
kaem na diplomatski nain.
- Bolestan si.

- Ima ljubavnika.
- Zaista sam umorna od sluanja gluposti! - rekla je trudei se ne izgubiti mir. Prizor
s lososom ispruenim na pladnju koji oekuje toplinu penice, odjednom mi se uinio
bestidnim i okrutnim. - Zato ne zaboravi nagaanja i strahove zbog onoga to se nije
dogodilo ili to ja planiram u svojoj svijesti, i pone vie razmiljati o zemlji koja nam
moe posluiti kao sigurno sklonite?

- Reci mi istinu, vara li me ili ne? Ako ima nekoga, reci mi to i neu ti komplicirati
ivot - lagao sam, jer ako sam u prolosti odbacio ideju da se rastanem od Marcele, sada,
nakon ovoga to se dogodilo u Norrvikenu, spasit u se jedino ako je vrsto zgrabim.
Zloin nas je pretvorio u suuesnike i samo ouvanje te veze donosi mi sigurnost da me
ona nee prijaviti. Marcela ostaje sa mnom ili u biti prisiljen odabrati drugi, uistinu
dramatian put.
- Nemam nikoga - rekla je ona i udaljila se od mene kako bi izvadila bocu maslinova
ulja iz smonice. - A da imam nekoga, rekla bih ti. Ne bih bila kao ti.

- Marcela, to je prolost i nije mi nita znailo, ali nita... - tek sam u tom trenutku
shvatio da sam potvrivao neto to prije nikad nismo dotaknuli.
- To me vie ne zanima. Nita od te prie s plesaicom me ne zanima, jo manje sada
kad smo u ovome.
Iznenaen, isipao sam boicu kapra na tanjure i stavio ih na stol gdje su se nalazile
ae s vinom. Znai, Marcela je bila upuena u moju vezu s plesaicom. Nisam mogao
vjerovati, ona mi nikad nije spomenula ni predbacila tu pustolovinu...
- To s plesaicom nije bilo ono to ti zamilja - procijedio sam izmeu zuba.
- Svejedno mi je. Tu sam temu ve odavno zakljuila.
- A zato sad skriva erotsko rublje?

Njezine su zjenice zabljesnule. Imao sam dojam da blijedi i da uporno trai

prikladan odgovor.
- Pretrauje moje stvari...?

- Bilo je sluajno, Marcela, shvati me. Nije stvar u tome pretraujem li ili ne tvoje
ladice nego u tome to tamo radi to rublje? Natee te bolje od mene? Zbog toga me misli
napustiti?
- Uvijek trai klju u fizikim stvarima - komentirala je, pogleda usmjerena u losos,
natapajui ga zainima. - Uvijek zabrinut za veliinu, poloaj, otpor, uvijek nalazei
rjeenje u centimetrima, u kutu i minutama. Hajde, zar ti nije jasno da u seksu nije rije o
mjerama ni o ritmu nego o okruenju koje moemo stvoriti? Nepopravljiv si.
- eli li mi time rei da ima ljubavnika?
- Time ti elim rei da je to rublje jedne moje prijateljice.
- Koje?
- To te se ne tie.

- Naravno da me se tie. ije je?

- Jedne prijateljice koja me je molila da joj ga diskretno priuvam.

Osjetio sam iznenadno olakanje iako je mogla biti rije i o milostivoj lai.
- Lae - ustrajao sam, smiren.

- Ne laem ti. Pripada jednoj mojoj prijateljici. Ja joj ga uvani.

- Zato?
- Jer ima ljubavnika i voli ga obui kad se nau.
- Tko je?

- Ve sam ti rekla. To je tajna i neu je odati. - Je li to kubanska slikarica?

- Ne.

- Hajde, znam da je ona. Njezin je mu puno stariji, a Paloma mi je uvijek izgledala

kao kurva. Paloma je, zar ne?

Popila je dugi gutljaj vina, ustala, i trei po stepenicama popela se na kat. Od udarca
vratima spavae sobe kua se zatresla.

DVADESET
Danas, nakon to sam otiao u sredinju stockholmsku knjinicu kako bih vratio knjige o
srednjovjekovnome francuskom slikarstvu i kompakt-diskove Stenhammara i Giereka,
krenuo sam u oblinju kavanu koju smatram krajnje ugodnom zbog starih fotelja,
prljavog poda od dasaka i malih zavjesa na prozorima koji gledaju na aveniju Sveavgen.
Stadsbiblioteket je jedan od arhitektonskih ponosa grada. Izgradio ju je dvadesetih
godina prolog stoljea arhitekt Asplund 35, cijeli je kompleks obojen u oker boju, a u
sreditu se nalazi zgrada u obliku valjka koja ga nadvisuje i slii na zvjezdarnicu. Krenuo
sam u Strindberg kad je netko povikao iza mojih lea.
Okrenuo sam se da vidim tko. Radilo se o pankerici kriave crvene kose, plavih oiju
i crnih kapaka. Bila je odjevena u dugi ogrta iste boje. Imala je prsten u nosu i nekoliko
malih prstena priljubljenih uz obrve.
- Ne razumijem vedski - objasnio sam joj na engleskom.
- I saw evrything - vikala je ona.
- What do you say?

- I saw everything, you pig.

Njezine su me rijei uasnule. Osjetio sam kako mi hladan jutarnji zrak poput
bodea ulazi u usta. Je li bilo tono to to sam sluao nasred ulice Seavgen po kojoj
krue autobusi i automobili? to je pankerica vidjela? Nisam imao vremena za
istraivanje. Zapravo, mislim da vie nemam vremena ni za to, a opet ne bih mogao
riskirati da na nju jednostavno ne obratim pozornost. Nisam sumnjao u to da je rije o
jednoj od pankerica koje su u noi u Norrvikenu sjedile oko vatre.
- eli li kavu? - ponudio sam joj pokazujui joj Strindberg.

Nevoljko je prihvatila, ali je odlunim korakom ula u lokal. Sjeli smo za prvi prazni
stol na koji smo naili i na kojemu se nalazio vr s plastinim cvijeem i pepeljara; ja sam
zatraio caf au lait, a ona mjeavinu koja me je zaudila: espresso i aquavit 36. Dok sam
skidao kaput, ona je raskopala svoj. Ispod njega je nosila dekoltiranu bluzu. Prolaz
izmeu njezinih malih, skoro ravnih grudi - mogla je imati oko dvadeset godina - izazvao
mi je neku vrstu drhtavice. Osjetio sam elju da stavim ruku na tu blijedu i glatku kou.
- to eli? - upitao sam je.
- Novac - drsko je odgovorila. Bila je to ena duboka pogleda, ali s dvoznanim
izgledom poput Davidovih djela.
- to znai to da si sve vidjela?
Dvojila je trenutak, izvukla iz depa runo savijenu cigaretu koja mi je odmah sliila
na smotuljak marihuane i zapalila je. Nakon to je kroz debele usne obojene u crno
ispustila dim koji je jasno mirisao na travu, odgovorila je:
- Hajde, zna ti na to mislim. Neemo sada govoriti o svemu tome, pogotovo ne
ovdje.
- Moja je savjest ista - lagao sam igrajui na sve ili nita.
35
36

Eric Gunner Asplund (1885.-1940.) - vedski arhitekt.

Aquavit - skandinavsko alkoholno pie s oko 40% alkohola.

- Krivci uvijek kau isto.

- Ne znam na to misli - osjetio sam kako se poinjem znojiti.

- Moda e ti se sjeanje osvjeiti ako razgovaram s policijom...

Konobarica je donijela kave i aquavit, platio sam i bacio brz i nervozan pogled
prema ulici, kao da se odgovor na tu ucjenu nalazio u ogrtaima prolaznika koji su
prolazili s druge strane ovih prozora koji izazivaju dojam da smo u kolibi izgubljenoj u
vedskome selu. Zautio sam. Ona otpija gutljaj aquavita i prouava me nesmiljenim
pogledom svojih oiju, koje joj, ispod obrva na kojima su nanizane naunice, postaju
zvjerske i neljudske. Usta i nokti su joj obojeni u crno. Ta djevojka slii na smrt. Tu je, u
stanju pripravnosti, pomalo slii nemirnoj ptici. Da, vjerojatno je itave noi bila nazona
u Norrvikenu; da je bilo drugaije, ne bi me zaustavila na ulici. Ja sam, iako to teko
shvaam, rtva filmske ucjene. Odvaio sam se upitati je:
- O kojoj koliini se radi?
- O onoj koju ti smatra prikladnom. Pretpostavljam da joj urno treba novac, bilo
koja suma jer je sigurno narkomanka. Odatle njezin pomirljiv stav u odnosu uz koliinu.

Izvadio sam novanicu od sto kruna i stavio je na stol. Njezine oi naglaene

maskarom odavale su iznenaenje. Pustio sam papir da klizi po povrini maloga
uprljanog stolnjaka dok su nas neke gospoe za susjednim stolom drsko promatrale, a
ona ga je uhvatila brzim i jasno odreenim pokretom, poput zmije koja napadne i
ponovno spusti svoju glavu. Zguvala je novanicu i stavila je u ogrta.
- Nadam se da to nije sve - ozbiljno se poalila.
- To je sve to imam. Misli da sam bogat? Ja sam siromani latinoameriki useljenik.
Sa mnom si se prevarila. Jesi li bila u Latinskoj Americi? Zna li na to mislim?

- Manje ili vie.

- Dakle, mislim na Nikaragvu, Honduras, Kubu, Boliviju, to su siromane zemlje. Ja
sam siromaan. Do you understand? I am a poor guy... Potrai nekog gringa ili Nijemca...
- You are a pig. Arent you?
- Nemoj me vrijeati, ej. Jasno?
- Kad emo se ponovno vidjeti?

- Idem na put i nemam vremena za susrete.

- Hajde, ti zna da zbog onoga to si uinio moda vie nee izai iz ove zemlje.
Osjetio sam drhtavicu. Ona je ozbiljno govorila i imala je pravo. Jedna od ena je
ustala i uputila se prema telefonu na anku. Razmijenila je nekoliko rijei s tipom koji je
pripremao kavu i okrenula neki broj. Moda nas je prijavljivala.
- Dolazi iz usranih zemalja, ali ne eli otii iz ove usrane zemlje - potvrdila je
djevojka bez elje da izaziva, kao netko tko nabacuje jo samo jedan podatak o situaciji.
- Kako se zove?
- Ivar.

- Ivar je u vedskoj muko ime.

- Svejedno je, svejedno je to je netko. ovjek je ono to drugi vjeruju da jest.

Vjeruje li da sam mukarac?
- Izgleda kao ena. Vrlo privlana. teta to hoda tako kako hoda jer si jako
zgodna.

- Ne govori govnarije. Kad se vidimo?

- Ve sam ti rekao. Moram otputovati.

- ekam te na ovome istom mjestu za tri dana. S vise novca. S puno vie.
Nije mi preostajala druga mogunost. Osim toga, nisam bio dovoljno smiren da bih
razmislio i izabrao pomalo izbjegavajui odgovor. Kad se netko suoava s
nepredvienom situacijom, rijetko kad reagira onako kako bi trebao. ovjek nije
spreman za brzo djelovanje, ve sam to dokazao u kui na jezeru Norrviken. Osim toga,
nakon bitke, svi su generali, rekao bi moj punac.

- ekaj. Bolje da se ovdje sastanemo - predloio sam.

Sad kad je duboko udisala i izdisala dim cigarete, nisam sumnjao da je rije o
marihuani. Njezin je miris jedinstven. Ako se to prije ne odvojim od nje, zavrit u u
zatvoru. Optuit e me za trgovinu drogom i kao osobu koja kvari maloljetnike. Bio bih u
Duncanovim rukama.
- Zato ne eli da se ovdje sastanemo?

- Jer ako ne budem mogao doi, imat e problema ekajui. Morat e si sama platiti
pie ako ne doem.

- I onda?
- ekaj me u Stadsbiblioteket. Na drugom katu, u maloj prostoriji sa strane na
drugom katu. Tamo pohranjuju latinoameriku knjievnost.
Bilo je to dobro mjesto, diskretno, odijeljeno, i ja bih mogao bolje vladati situacijom
ako bi Ivar postala bezobrazna.
- Ti si pisac?

- Mislim.
- Prestani priati sranja i reci mi: hoe li doi ili ne? - Kod nje vie nije bilo nimalo
dobrohotnosti. Bio sam njezin plijen i nije bila spremna ili bio spreman, tko e to znati,
pustiti me da odem, a da se prethodno ne uvjeri da prihvaam njezine uvjete.
- Ako ne doem, vrati se sutradan u isto vrijeme. I tako dok se ponovno ne pojavim.
- Misli li da sam tvoj pajac? - pogled joj je bio jeziv. Nije imala pogled djevojke nego
zrele ene, ve ovrsnule od ivota. - Nisam raspoloena za ale.
- Govorim ozbiljno. Vratit u se, vratit u se im budem mogao.
- S novcem?

- Da, s novcem.
- Mora se vratiti, u protivnom u se pojaviti u tvojoj kui ili idem ravno na policiju.

DVADESET JEDAN
Kad su toga jutra pokucali na moja vrata, odmah sam pretpostavio da je Ivar. Napustio
sam pisanje romana, otiao u spavau sobu i upozorio Marcelu da se ne pojavljuje na
prvom katu. Zatim sam krenuo dolje nastojei ponovno uspostaviti mir. Imao sam
osjeaj da pankerska skupina i policija zatvaraju krug oko nas i da bismo trebali pobjei
prije nego to se stvari pogoraju. Postoje dogaaji za koje ovjek zna da e se dogoditi;
ipak ne radi nita da ih izbjegne. Mislim da se u tom trenutku namee scenarij koji je
netko napisao prije puno vremena i kojim zavrava na ivot.

Kad sam otvorio vrata, pred njima nisam naao Ivar nego pukovnika Montfara.
Stajao je tamo u ogrtau, s rukavicama i bez eira, nasmijeen, dobro obrijan i
namirisan, s bijelim i beskonanim Baltikom iza svojih lea, zadovoljan to me je
iznenadio u taj sat. Neki je gavran zagraktao na drvetu.
- Nita nije bolje od faktora iznenaenja. Nisi me oekivao, ha?

Bilo je razvidno da me je iznenadio. Zamiljao sam da je upleten u probleme sa

zakonom u glavnome gradu, da posjeuje ugledne odvjetnike urede, da se suoava sa
svjedocima izvanrednog pamenja, sa strogim i nezavisnim sucima; barem je takvu sliku
prenosila ileanska televizija. Nikad ne bih pomislio da bi pukovnik mogao putovati
Europom usprkos optubama iznesenim protiv njega. Pustio sam ga da ue. Njegov se
taksi udaljavao ispod oblanog neba.
- Iznenaen si jer si puno gledao televiziju - dodao je skidajui ogrta. - Te novine od
svake sitnice prave skandal, nemaju kriterija, to se prije nije dogaalo. Ali, ve vidi, tu
sam, slobodan kao ptiica. A Marcelita?
Otkako mu je umrla ena, njegova se ljubav prema Marceli uveala. Bila je to veza u
kojoj su se ponekad mijeali ljubav i mrnja. Marcela je bila njegovo jedino dijete, ali
slutim da bi, usprkos svojoj velikoj ljubavi prema njoj, Montfar vie volio imati sina
umjesto keri. Sina koji bi slijedio njegove korake u vojsci i koji bi sauvao prezime.
Umjesto njega, rodila se balavica koja je bila glumica i koja se sada skrivala u nekakvoj
nordijskoj zemlji skupa s nekim piscem sumnjiva ugleda. Uistinu, Marcela, u prolosti
lijepa uenica jedne ekskluzivne kole koju su vodile opatice, nije ivjela onako kako bi
to elio njezin otac. Ali, sudbina je tako ravnoduna i mislim da Montfar, koji predosjea
korake pravde iza svojih peta, takoer poinje nasluivati da u ivotu nedostaje logike,
da je nezahvalan, nepravedan, riskantan i uvijek sklon zadati nam bolne ugrize ili nam
prirediti neugodna iznenaenja.
Uli smo u dnevnu sobu gdje sam mu ponudio alicu kave s keksima, a kao glazbenu
podlogu stavio sam neko djelo njegova omiljenog skladatelja, Wagnera. U Stockholmu se
smjestio u hotelu Diplomat de Gamla Stan. inio se snanijim i zdravijim nego proli put,
u svakom sluaju ne kao uniteni i pogoeni asnik koji je izlazio sa sudova i dokazivao
svoju nevinost pred televizijskim kamerama. Pretpostavljam da su njegova nazonost na
sudovima i ponaanje u stilu kao da ga optuuju ljudi eljni jedino osvete dio briljivo
napisanog libreta koji ukljuuje irenje slike staroga vojnika i rtve, nevinog u zloinima
koji su se dogodili.
Ti e ljudi nastaviti sa svojim kampanjama - rekao je kad sam se vratio nakon to
sam mu najavio Marcelin dolazak - ali moje su ruke iste. Sve sam napravio za ile, u
skladu s mojim principima i sluajui naredbe koje su dolazile iz velikih visina. Ne treba

zaboraviti da sam ja tada bio samo obini vojnik kojemu nije preostajalo nita drugo
nego sluati. Ali, vjerujem u pravdu i u to da suci nee zaboraviti da ni protivnici nisu ba
bili sveci. Kakve probleme imate vi ovdje?
Tono je takav bio njegov stil. Radije bih pitao kako se osjea sada kad onaj koji je
bio na elu reima kojemu je sluio uiva kao jo jedan umirovljenik uz svoju djecu i
unuke, dok se on suoava s osvetom jueranjih neprijatelja. Ali, nisam ga se usudio
izazivati. On obiava uvijek isto - poinje s objanjenjem neke odreene stvari i poslije,
ne ekajui da se netko nastavi na to, postavlja pitanja koja razgovor usmjeravaju u
drugom smjeru. Moda je to nauio u Vojnoj koli kad je upravljao pukovnijama, tko e
znati. Tako ga je nemogue pobijediti za vrijeme neke rasprave. On je zakljuuje kad
smatra da je to prikladno i zatim, hinei bezbrinost, skree temu na druge stvari.
Teko mi je vjerovati da je Montfar odgovoran za sve za to ga optuuju i da je u
isto vrijeme mogue da bude istinski oaran Wagneroin i Mahlerom, stilskim
pokustvom, povijeu, latinoamerikim slikarstvom i nedjeljnom misom. to je u svemu
tome lano?, esto sam se to pitao kad sam zapoeo vezu s Marcelom. Je li la to to tvrde
njegovi politiki neprijatelji ili su njegove profinjene sklonosti gluma? U ovim
okolnostima postajem uvjeren da su oba aspekta, onaj ovjeka koji kri ljudskih prava i
onaj ljubitelja umjetnosti, iako proturjena, istinska, i da su dio karaktera toga tako
proturjenog ovjeka. Uvijek kad sam s njim, diskretno promatram njegove bijele ruke s
dugim i finim prstima, njegovanih noktiju, i pitam se je li koji put ubio nekoga koristei
struju, je li na nekome zatoeniku primijenio slobodni udarac ili elektrinu struju ili je
pak gurnuo nekoga zatoenika zavezanih ruku iz helikoptera u punom letu?
udi me stupanj licemjerja koji moe imati koa. Kao to nita u Marcelinu dobro
graenom tijelu ne odaje njezinu nevjeru, isto tako nita na punevim aristokratskim
rukama ne optuuje nekadanjeg efa obavjetajne slube vojnoga reima za kriminalne
radnje i nita na mojim rukama pisca ne otkriva ovjeka koji je ubio Viktora Jaina.
Konano, svi smo glumci u toj velikoj ivotnoj podvali, a koa je naa maska: Montfar
pred kamerama glumi bol koju ne osjea, Marcela glumi ljubav koja je ve zavrila, ja
glumim nevinost koju sam davno izgubio. Najgore je to da nema naina da se doe do
krajnje istine u tim stvarima jer, konano, mi smo nae rijei i rijei drugih o nama.
Nikad ne dolazimo do nae krajnje biti jer naa osobnost nije beskrajni zbroj maski
budui da ne postoji konana maska, definitivna, ona koja sve objanjava. Upravo zbog
toga nema priznanja jer je svako priznanje privienje, nova maska koja doputa da se
dalje moe hiniti.

- U emu je va problem? - ustrajava Montfar, ponovno me ukljuujui u razgovor.

To je iznenaujui tip. Svaki put kad nastojim skrenuti temu, izbjei neto o emu on
eli govoriti, nema tog okolianja koje bi pomoglo jer se Montfar uporno vraa na stvar
koja ga zanima na isti nain kao to se konj vraa omiljenom pojilu.
- U krizi smo... u branoj krizi - rekao sam ne elei zvuati dramatino, a kad sam
mu to rekao, osjetio sam sram jer sam utvrdio da mi je tu vrst priznanja izvukao samo
Montfarov iznenadni posjet.
Ali, ve je kasno. Rekao sam to sam rekao. Ne moe se nita vie napraviti. Ne
odbacujem mogunost da je moj punac preko Marcele izdaleka bio upuen u okolnosti.
Je li se ona usudila ispriati mu o mojim ljubavnim pohodima? I je li mu ispriala to nam
se dogodilo u Norrvikenu? Je li mogue da je Marceli lake ispovjediti zloin ovjeku koji
je prije nekoliko desetljea ubio ili naredio da se ubiju drugi ljudi? Dovoljno mi je
sjeanje na to kako se Jain krvarei rui na sag da bih shvatio da je tema navodne

nevjere moje ene u ovim trenucima manje vana stvar, skoro anegdota, ali ja sam bio taj
koji je elio govoriti o tome.
- Kako se zove veanka? - upitao je Montfar. Nosio je svoje neizbjeno sivo
odijelo, bijelu koulju i tamnoplavu kravatu s iglom, vjenom kao i neimenovani general
kojemu je sluila sedamnaest godina, a svoju je sijedu kosu eljao strogo prema
unatrag.
- Kako? Koja veanka?
- veanka. Kako se zove?

- Ne razumijem - mucao sam.

- Da, enica s kojom si se spetljao.

Njegove malene zelene oi vrsto su me promatrale. Tek sam tada shvatio na to je

mislio.
- Nema nikakve veanke.
- Nego veanina.

Zbunjen, popio je gutljaj aja kako bi dobio na vremenu i stavio alicu i tanjuri na
naslon sofe. Bilo je to neto to nije planirao.
- Sluaj me, Cristbale - kae za tren ozbiljan, gledajui ornamente na sagu. - Kad
ovjek ima ljubavnicu, a ena ga otkrije, on je odgovoran. Kad ena ima ljubavnika, a mu
ga otkrije, i onda je on odgovoran. Takav je ivot, nepravedan. To ti kae ovjek kojemu
su platili nezahvalnou. Oenjeni su mukarci poput vojnika i dogaaja u ileu: uvijek
su odgovorni iako je oporba pustila da je savau kubanski i sovjetski ljubavnici.

Na katu su zakripala vrata kupaonice, ula se buka slavine i poela je tei voda iz
tua.
- Silazi li? - pita Montfar.
- Doi e za nekoliko minuta.

Ponovno otpije iz alice, moda zadovoljan svojom propovijedi o nevjeri i

mukarcima.
- Ima li dokaze za to?
- Dokaze nemam, ali imam neke naznake.
- Neto nije u redu s tobom?

- Molim?
- Da, ovjee. Mislim, je li ti utroba u dobrom stanju ili ne...

- Ne, nema veze s tim - odgovaram postien. - U tom se smislu Marcela i ja dobro
slaemo. Radi se, mislim, o enskim stvarima, o osjeajima, gestama, o tome da ona tvrdi
da nisam sposoban stvoriti ozraja...
Iznenaeno me gleda.
- Ozraja? Kae ozraja?

- Da, ozraja.
- Ali, govorimo li o meteorologiji ili o emu?

- O romantinom ozraju, pukovnie, o treperenju, o udnji...

- Pusti gluposti u tvojim godinama - kae smiren, bez dramatiziranja. Gore vie nije
tekla voda. - eni treba pruiti panju i dati joj novac za odravanje kue i za njezina
zadovoljstva. Sve ostalo su gluposti, teatar radi skrivanja istine, stvari koje feministkinje
izmiljaju za nezadovoljne ene. eni korba i novanik, govorio je moj djed, ostalo su
gluposti. Moe se imati ljubavnice ako su ti maleni i novanik u dobrom stanju, deko.
- Nismo o tome razgovarali.

- elim ti objasniti jednu stvar: moete raditi to god hoete sa svojim ivotima, za to
ste i te kako zreli, ali ne elim imati probleme s tvrtkom. Uloio sam u nju previe novca,
posjedujem pedeset jedan posto i ne elim loe vijesti sad kad se ini da poinjemo
razvijati posao i kad sam kontaktirao nove antikvare i vlasnike umjetnikih galerija.
Marcela silazi stepenicama. ujemo njezine korake. Pukovnik ustaje, zakopava
dugme na sredini jakne i namjeta si iglu na sredinu kravate. Mislim da je udario petama.
tebi.

- Dakle, sad zna. Sredi sve to bez razbijanja tanjura, to nam ne odgovara. Ni meni, ni

DVADESET DVA
Izaao sam iz kue ostavljajui Marcelu i njezina oca i uputio se u muzej Vasa,
velianstvenu drvenu graevinu u kraljevskom parku Djursgarten koji u njegovoj
cjelovitosti uva jednu od divota pomorske svjetske povijesti: veliki ratni jedrenjak Vasa,
ast i ponos vedske mornarice iz devetnaestog stoljea koji se, dvadeset minuta nakon
to je isplovio iz lokalnog brodogradilita, pred tisuama bunovnih stanovnika
Stockholma koji su slavili njegovo krtenje, potopio u moru mirnom poput jezera. Tri
stoljea nakon toga, po zavretku brojnih preokreta koji su oduzeli vie ljudskih ivota
nego sam brodolom, inenjeri su neobinim zranim sustavom uspjeli ponovno
osposobiti brod za plovidbu. Vode Baltika i jezera Mlaren koje se estoko mijeaju
ispred Stockholma, sprijeile su grozno rastakanje i sauvale lau koja je izgledala kao
da je tek nedavno napustila brodogradilite ili kao da se vrijeme zaustavilo u mutnim i
hladnim plimama i osekama koje okruuju grad.

Volim promatrati beskrajne pojedinosti koje su na lai obnovljene s puno ljubavi:

kratku i iroku kobilicu broda, visoku kao prvi kat zgrade, zupaste eljezne drke i
dvostruki red topova prevuenih patinom, drvenu palubu puna kipova i plemikih
grbova, konano, sve me to zapanjuje jer mirie na povijest. A gore se nalazi komandni
toranj koji se moe vidjeti samo s balkona na petome katu te jedra koja se uzdiu iznad
krovova i natjeu s bakrenim gradskim kupolama. Naslonjen na ogradu na treem katu,
uronjen u tiinu i polutamu, dugo promatram velianstvenu figuru na pramcu:
ogromnoga drvenog lava uhvaenog u silovitom skoku, a taj napor ne samo da je
raskutrao njegovu bogatu i dugaku grivu, nego je i izazvao napetost njegovih tetiva i
kanda, isklesanih na izuzetno realistian nain. Okrutnost koju maka izraava priziva
mi u sjeanje stihove iz Danteova Pakla: kad vidjeh gdje se lav preda mnom stvori. / Taj
kao da je na me doi htio / od gladi bijesan, podigavi iju / reko bi: i zrak uplaen je
bio.
Iznenada, neki promukli glas iza mojih lea kae:
- Cijenim to to vam se sviaju brodovi, gospodine Pasos.

Iznenaeno sam se okrenuo jer sam mislio da sam jedini posjetitelj muzeja u taj
jutarnji zimski sat, i susreo se iz neposredne blizine, to me je zaprepastilo, s
nepovjerljivim licem inspektora Duncana. Opet je bio u potpunosti odjeven u crno, boju
koja me je usput podsjetila na Ivar i na mogunost da je moda predvidjela moju sudbinu
jer je njegova nazonost na tome mjestu mogla znaiti samo to da me je Duncan slijedio
zbog zloina u Norrvikenu.
- Ne mogu se nagledati ovoga dragulja - rekao sam hinei neku vrstu ravnodunosti
pred njegovim iznenadnim pojavljivanjem.
Duncan je kardinalskim pokretom stavio ruke na ogradu. Svjee je mirisao i mislim
da je ispod ruke drao konu kozaku kapu.
- Sve zemlje i svi ljudi imaju svoju Vasu - komentirao je. - Jedina je razlika u tome,
makar mi to neete vjerovati, da je jedni izlau, a drugi skrivaju, ili je barem pokuavaju
sakriti.

Jeka njegova glasa prola je katovima, odbijajui se o broda a njegova brada, stara
nekoliko dana davala mu je promiljeno zaputen i intelektualan, privlaan izgled.

- Ne razumijem vas - rekao sam.

- Vasa je najvei ponos veana, najnaprednije djelo tehnike iz toga razdoblja koje
najvie zadivljuje - objasnio je i ugrizao se za gornju usnu koja se jedva nazire ispod
brka, da bi poslije dodao: - Potopio im se etvrt sata nakon to su ga porinuli u Baltik, a
izvukli su ga nakon nekoliko stoljea kako bi ga izloili svijetu. Ne ini li vam se to
hvalevrijednim nainom na koji neka nacija prima svoj poraz?
- Mislim da vas poinjem razumjeti, inspektore.
- Ima nacija koje radije zaboravljaju svoj poraz.

- veani ga radije gledaju u lice.

- Tako izgleda, ali, kao to sam vam rekao, iako sve zemlje i svi ljudi imaju svoju
Vasu, veina je nastoji zaboraviti. Nema tu izgovora, gospodine Pasos, Vase uvijek itave
isplivaju i izrone. Jeste li vi promislili koja je vaa Vasa?
Zadrhtao sam od njegove aluzije na smicalicu, popraene zvjerskim pogledom kao
da je rije o lavu u samom skoku. Je li mi napominjao da su me pankeri prijavili? Ili je
samo slutio gdje sam sakrivao optuujue predmete? Prokleo sam trenutak kad sam se
odluio baciti ih u smee. Moda sada, tono u ovom trenutku, policija pretrauje moju
kuu. To je sigurno veliko iznenaenje za pukovnika Montfara kojega mnogi optuuju
da je osobno pretraivao stanove za vrijeme vojnog reima. Oznojio sam se od same
pomisli da e me Duncan u lisiinama odvesti iz Vase na sud, gdje e me plavi, prekrasni
suci plavih oiju s togom, etvrtastom kapom i perikom, osuditi na doivotnu kaznu.
- Prije puno godina u ileu sam bio lan jednoga revolucionarnog pokreta koji je
pokuao stvari izmijeniti iz korijena - dodao je Duncan za trenutak, miran, s rukama jo
uvijek na ogradi, ne prestajui gledati prema brodu, smjerajui, naravno, na vladu
Salvadora Allendea - i nismo uspjeli. Loe je to to i dalje skrivamo nau Vasu i vidimo
samo onu naih protivnika.

- Koliko ste godina u vedskoj, inspektore? - pitam ga dok mi se ruke znoje u

depovima ogrtaa. Ja sam nastavljao taj prisilni razgovor samo da bih dobio na
vremenu, da bih u nekom trenutku mogao pobjei i potraiti poetno sklonite U gustim
umama Djursgardena.
Umjesto da mi odgovori, moda ljutit zbog iznenadne promjene tijeka razgovora,
pozvao me je na kavu u restoran muzeja, iji se veliki prozori otvaraju prema rukavcu
mora sa starim drvenim molovima koji su u zimi prazni. Hoda s rukama u depovima,
raskopanog ogrtaa, naduvi prsa i pokazujui ispod beatle trbuh koji poinje rasti i
odaje pomalo buroaski nain ivota, o emu nikad nije sanjao u godinama Allendeova
ilea. Ali, takvo je izgnanstvo, poput andskih gorskih kosa u kojima se utapaju sjene koje
ovjek u sumrak promatra iz zrakoplova; kad je u izgnanstvu ovjek prestaje biti ono to
je bio kako bi se pretvorio u neto neizvjesno, neto to se rasplinjuje, dvoznano,
nesigurno. Je li Duncan znao to je bio moj punac? Moda me nadzire jer sumnja u mene?
A ako me slijedi, je li zapazio posjetitelja koji je jutros doao pred moja vrata, a ja sam ga
na poetku zamijenio s Ivar, pankericom? Kad sam nosio svoju alicu prema stoliima
pokraj velikih prozora, nenamjerno sam se sudario s nekom enom srednje dobi,
mediteranskoga i otmjenog izgleda, zbog ega sam prolio kavu na pladanj. Nosila je fino
odijelo i svileni rubac oko vrata, bila je lijepo namirisana i nakiena, zakleo bih se da se
radilo o latinomerikoj diplomatkinji. Nije mi se ispriala zbog toga i umjesto isprike
uputila mi je ljutit pogled, istodobno neprijatan i ohol koji me je naveo da pomislim na
ileansku prepotenciju, a zatim se pribliila pultu traei ono to je naruila, maui

glavom uz podcjenjivaki stil nekih naih sunarodnjaka kojim kao da kau: ,,A ovaj, to si
je umislio? Kad sam doao do stola za kojim je ekao Duncan, zadrhtao sam od pomisli
da e moje reakcije na dnevnoj svjetlosti biti izraenije nego usred tame koja je
okruivala Vasu. Pretpostavljam da on ve zna tko je Marcela, a tko sam ja, da poznaje
moju revolucionarnu prolost i moju preobrazbu, i da ga sigurno ljuti to to mi, danas
vezani uz one koji su njega izgnali iz njegove zemlje, slobodno eemo uivajui u nimalo
prezira vrijednom ivotu po zemlji koja mu je dala azil. Izgnani u tome pokazuju
uznemirujuu netrpeljivost jer se esto osjeaju gospodarima mjesta koje ih prihvaa, pa
se zbog toga smatraju prisiljenima opravdati ak i njegove nedostatke. Tu zadau
ispunjavaju s veim zanosom nego sami stanovnici toga mjesta.
Duncan je poeo nadugako i nairoko priati o svoje ivotu u vedskoj to znai da
se dobro prilagodio, iako uz potekoe, osobito kad je rije o klimi. Nakon dvadeset
godina izgnanstva kae da njegova nostalgija sve vie slabi kao to slabi i njegovo
pamenje, i govori o neemu to smatra neusporedivim: o iskustvu kad je ljetos u
jedrilici obiao vedski arhipelag. ini se da je odlian jedriliar, ovjek koji voli more i
sanja o tome da jednog dana otplovi do Kariba; mislim da mu je namjera posjetiti Kubu,
mit svakog ljeviara. I dok mi se povjerava, to me na neki nain smiruje jer to moda
znai da ne sumnja u mene, lice mu je i dalje nepokolebljivo poput debelih i obojenih
maski koje s jedinstvenom umjenou kleu Maye iz Chichicastenanga. Ali, brine me to
to ne znam zato Duncan obilazi muzej Vasa upravo danas. Je li rije o istoj sluajnosti
ili me prati?
- to radite ovdje, inspektore?
- Nita osobito.
- Pomislit u da me slijedite.

Nije pridodao vanost mojim rijeima, ili se moda pravio da je tako.

- esto posjeujem ovo mjesto. Ono najbolje simbolizira misiju policije - dodaje i pije
kavu pogleda uprta u klizaa koji klizi meu pustim molovima. - Moja je zadaa da
ponovno izrone ljudske Vase.
Kava mi je bila mlaka i vodena. Ponovno pokuavam promijeniti temu:
- Ne mislite se vratiti u ile?

- Zbog ega? - probada me svojim ivahnim oima. - Da traim nekoga s dobrim

vezama kako bi mi uinio uslugu i pronaao mi posao? Da napustim ovaj svijet u kojemu
su svi jednaki i bez predrasuda kako bih uronio u jedan klasicistiki i licemjeran? Da se
prikljuim policiji koja proganja samo siromane i pravi se da ne vidi bogate?
Nema sumnje: pripada skupini pobijeenih koja je svjesna svoga poraza, ali odbija
preuzeti dozu odgovornosti. Ako Duncan u dui gaji tako snanu mrnju prema svojoj
zemlji - ili svojoj nekadanjoj zemlji - i dalje je aparatik to sam i pomislio kad sam ga
upoznao, i to mi je veleposlanik Facuse poslije potvrdio. Zauzima borbeni stav prema
nacionalnim problemima, sigurno tei njihovu radikalnom rjeenju i mislim da je njegov
sud vezan uz moje politiko djelovanje neizmjenjiv. Ali, ne moram se zbog toga
uznemiravati, takav je ivot, pun nevolja, ureuje ga negdje netko nepoznat. Osim toga,
ovjek se isto tako ne moe sviati svima, kao to tvrdi moj punac. Everybodys darling,
nobodys darling. Neke stvari ovjek ne radi po vlastitoj odluci nego mu se one
jednostavno dogaaju, tvrdi Marcela.
- Znate li, inspektore? Ponekad imam dojam da ivot jako slii romanima i
filmovima.

- A ova scena, emu slii? - pita zabavljajui se.

- Jednome detektivskom romanu koji sam prije nekog vremena itao o kubanskome
detektivu koji ivi u ileu i dolazi u Stockholm istraiti neki zloin.
- Kako se zove?
- Susret u dubokom plavetnilu, ili neto tako. Napisao ga je neki Ampuero.
- Bivi senator?

- Ne, nije bivi senator. ini mi se da se zove Rodrigo ili Ramon. Moe biti da je
njegov sin ili roak, ali svejedno je. U svakom sluaju, to to nam se danas ovdje dogaa
slii na scenu iz romana.

- Mogue je - miluje si bradu ne pokazujui iznenaenje.

- Nisam ga itao iako me zanima knjievnost o policajcima. O ileanskim romanima
malo znam, uglavnom su mi dosadni jer se uvijek radi o ljudima koji priaju o svojim
traumama iz djetinjstva ili snovima o veliini. Naizgled su to intelektualne vjebe, stvari
koje mogu proitati samo autorova baka ili zarunica. Osim toga, ao mi je to vam to
moram rei, ne poznajem ni jedno vae djelo. - Tu posljednju tvrdnju izrekao je nekim
neodreenim tonom kao da u daljini, na sreu, uoava staroga kolskog kolegu kojega
nikad nije simpatizirao ni elio s njim razgovarati. Pretpostavljam da e njegov sud
nekoga dirnuti u srce. Pisac detektivskih romana uvijek se boji realistikog oka pravih
policajaca.

- Niste nita izgubili, tako da se ne morate brinuti, inspektore. Da sam ja na vaem

mjestu i da imam vae iskustvo, pisao bih.
- Ovo moje nije fikcija, znate ve. To su dokumenti i izvjetaji, obavijesti i obrasci,
neto okrutno i dosadno, podvrgnuto tonim injenicama koje ne prihvaaju nagaanja.
Birokracija guta policajce koji imaju malo toga zajednikog s onim to se o njima govori
u romanima i filmovima. Naalost.

- Moda ste previe godina izvan zemlje - zvuim pomirljivo.

- Zemlje se, kao ni ljudi, ne mijenjaju, gospodine Pasos - zakljuuje nakon to se
uvjerio da je popio kavu. Tako da sigurno nisam puno izgubio u dvadeset godina.
Zemlje nisu poput romana koje treba poeti itati otpoetka. U ile mogu otii u bilo
kojemu trenutku i jednako u shvatiti to se dogaa. Ili moda nikad nita neu
razumjeti, ali je svejedno u kojemu trenutku ili, rekli biste vi, na kojoj se stranici tamo
dolazi. Konano, sve je i dalje isto. Ta je zemlja vrtuljak.
- Ne razumijem.

- Vrlo jednostavno, to je zemlja vrtuljak jer se uvijek okree oko istoga mjesta. Nita
ne naui, ili pak vrlo malo. I na trenutke vjeruje da ide jako brzo. to vrtuljku znai to to
se brzo vrti? Ljudi imaju vrtoglavicu, ali kad siu, on je na istom mjestu.
- Vidim da vas oduevljava filozofirati...
- Ovdje su bar stvari providne poput lea na Jukkas Jrviju, gospodine Pasos.
Progonim prijestupnike bili oni siromani useljenici, utjecajni politiari ili uspjeni
poduzetnici, i pravda ih kanjava, bez obzira tko su.
- To mi se ini hvalevrijednim.

- Tamo, na naem kontinentu, vi to dobro znate, pravda ima previe prezimena i

samilosti. ak postoje i posebni zatvori, bolje reeno, hoteli za bogatae sa eljeznim
ipkama kao to je dodatak Capuchinosu ili sredite za uhiene vojnike - kriminalce

poput Punta Peuca 37. To je sramota. Kako da branim takve stvari? Kako da se poelim
vratiti u to?
Nisam u mogunosti da sroim odgovor. Duncan ima pravo i zbog njegovih sam se
rijei, ne znam zbog ega, postidio. Nadam se da to ne primjeuje.

- Budite potpuno sigurni da bez milosti progonim one koji se ogrijee - dodaje,
listajui stavlja prazne alice na pladanj i kree prema anku. Slijedim ga poput zombija
nespretnim i vrstim pokretima. - I, makar se sklone na sam kraj svijeta, uvijek ih
pronaem. Vratio sam ljude iz Bangkoka, Daar es Saalama i Ushuaije kako bih ih predao
pravdi. To daje smisao mome ivotu, gospodine Pasos. Ali, dobro, dosta je brbljanja,
vrijeme je da se vratim u postaju. Jeste li ikada bili tamo, gospodine Pasos?

Capuchinos i Punta Peuco su luksuzni zatvori s televizijom i bazenom, u kojima se ak moe

unajmiti i kuhara. U njima uglavnom borave osueni bivi pripadnici vojnog reima.

37

DVADESET TRI
Nakon susreta s Duncanom za koji jo uvijek ne znam je li bio plod sluajnosti ili njegova
praenja, i koristei prigodu to su Marcela i njezin otac na izletu po gradu, traim
utoite u kavani smjetenoj u prolazima otmjene kavane Stutegalleriet, u koju obino
dolaze stockholmski yuppies. Osjeam neodoljivu potrebu da razmislim o tome to se
dogaa, i takoer da isplaniram, kao da je rije o igri aha, svoje sljedee korake. Klavir
Gonzala Rubacalbe 38 svojim razularenim ritmom ispunjava prostor i pretvara ga u
nestvaran, jer vani, s druge strane velikih prozora, vlada hladnoa i prolaze uurbani
ljudi.
Dok ispijam porto i pravim biljeke u malom notesu, mislim na mnoge stvari koje
nisam spomenuo u romanu koji piem. Primjerice, o tome da moj lik previe lako prelazi
iz zabrinutosti koju izaziva enina nevjera u tjeskobu koju osjea pred opasnou da e
ga policija otkriti. Osim toga, pomiljam da jo uvijek alim za lijepim mladenakim licem
Ivar, njezinim plavim pogledom u kojemu se nevinost spree s drskou, njezinom
crvenkastom kratkom kosom oianom u stilu paa, podignutom lakom, zbog ega slii
na bodljikavo prase, njezinim finim i mravim tijelom bez oblina omotanim u ogrta, s
kojega vise lanci i broevi, njezinim nepovjerenjem kad je traila novac kako bi sauvala
tajnu o Norrvikenu. Prate me njezine usne obojene u crno, prozraan prolaz izmeu
njezinih mladenakih grudi, njezina ovisnost o aquavitu u ranim jutarnjim satima,
dvoznaan izgled, skepticizam i proste rijei, njezin otvoreni prezir prema svemu to nije
blisko onome za im jedino udi: drogi.
Ne znam to u napraviti s Ivar. Ako mi vrijeme dopusti, sastat u se s njom u maloj
bonoj prostoriji knjinice u kojoj pohranjuju knjige na panjolskome. Tamo nikad nitko
ne dolazi, mirie na prainu i zatvorenu prostoriju, a zidovi su pokriveni metalnim
policama prepunim tekstova koje nitko ne koristi; ima i nekoliko rasklimanih stolica, a
iznad svega, tu je duboka tiina koja ranjava ui. Sljedei u put Ivar dati vie novca i
bocu aquavita i poslije u joj rei da je igra zavrena, da moe ii kamo eli i raditi to joj
padne napamet, ali da vie nee primiti ni jednu krunu od mene. Morat e razumjeti,
pomiriti se sa sudbinom, ponovno ii prositi, sve ovisi od uvjerljivosti i strogoe kojom
joj to kaem.

Ili bi bilo bolje drati je na tihoj vatri dajui joj svaki tjedan par kruna i bocu
alkohola da si moe priutiti zadovoljstva, dok ne uspijem napustiti zemlju? U rukama
sam te pankerice, to je neshvatljivo, da ovjek ne povjeruje da je ta djevojka one noi u
Norrvikenu dola do kue i kroz prozor gledala to se dogaa. Ja sam vjerovao da sam
bio jedini koji je uhodio taj prizor, ali u isto su vrijeme mene uhodile druge oi, a ja sam
bio dio epizode u kojoj je uivao netko s drugog planeta. Sve me to upuuje na
mogunost da Marcela potajno ita to ja piem o ovome to se dogaa. Zapravo, uvijek
postoji neki pogled koji poiva na onome tko gleda, pogled koji promatraa pretvara u
promatranog, to je vjena igra. U svakom sluaju, postoji neto jasno kao dan - to kaem
sa zaprepatenjem jer samoga sebe iznenaujem fantazirajui o opasnoj ideji koju ak ne
bih ni smio napisati u notes, i od koje, ako samo pomislim na nju, zadrhtim... postoji
neto to je jasno: dok je Ivar iva, nee me prestati ucjenjivati.
38

Gonzalo Rubacalba - kubanski pijanist.

Takoer mislim na Karlu, plesaicu, koju sam tako esto spominjao na tur i skoro
telegrafski nain. U tome rukopisu nije prestala biti samo silueta, jedan od likova
izrezanih iz crnog papira koji se jedva prepoznaju po obrisima lica i nosa, i koji su bili
popularni u osamnaestom stoljeu, prije pojave fotografije. Ni u jednom odlomku Karla
se nije pojavila nigdje drugdje nego samo u brzim i nemarnim potezima kojima je slikam,
to smatram nepravednim i to ne objanjava kakav je ona dubok utjecaj imala na moj
ivot. Neu opisivati njezin fiziki izgled jer mislim da je ve vrlo kasno da to uinim i da
svaki itatelj u ovim okolnostima ve ima njezinu sliku. Moda je najvanije to mogu
rei da je odluno utjecala na moj nain shvaanja i prakticiranja erotskih vjebi. Bila je
jedna od rijetkih ena koja nije mijeala seks s ljubavlju, i ta me je okolnost oslobodila i
dovela do potpunog uivanja u mojim seksualnim vjetinama, do uivanja bez imalo
grizoduja. Fantastino je da seks moe postojati zbog seksa, bez ikakvog interesa u
konanici i bez kompromisa koji bi mogao unitititi to ozraje!

- Nemoj praviti lakrdije - obiavala mi je govoriti Karla. - Jedna stvar je seks, a druga
ljubav, ne moraju ii istom avenijom. A, osim toga, jebanje je dobro samo s ljubavnicima,
nikad s muem.
- Kako zna kad nikad nisi bila udana?
- Rekle su mi moje udane prijateljice.

Postoji jedna panjolska pjesma u slavu Djevice Marije iz dvanaestog stoljea, koju je
napisao ongler koji se preivao Musa i koji opisuje enu grenicu kao draesnu i
zgodnu, ali razuzdanu i s malo mozga. Karla je bila sve to, iako s puno mozga, i inilo se
da ga je stavila u slubu svojega zanimanja, plesa, i svoga omiljenog poroka, kako je
nazivala erotsku praksu. Trebalo mi je neko vrijeme, ne znam koliko tjedana, da kod nje
otkrijem neto to sam na poetku teko prihvaao: takoer su je privlaile mlade i lijepe
ene, istanana ukusa. Bilo mi je teko shvatiti da je uistinu mogla uivati i s mukarcima
i sa enama, i da je vrlo smiono objanjavala zbog ega je u izvjesnim trenutcima radije
bila s mukarcem, u drugim sa enom, a ponekad i s oboje u mnage trois. ivjela je
godinu dana s Beatriz, balerinom roenom u Firenci i Virgilijem, zgodnim i zrelim
argentinskim glazbenikom, mjesearom i svodnikom koji je svirao saksofon poput
Colemana Hawkinsa 39, u boemskoj etvrti Bellavisti. Stvari su se dobro odvijale sve dok
se Firentinka nije zaljubila u drugog mukarca i pobjegla, prema Karlinu miljenju vie
potaknuta iznenadnom potrebom da pokopa svoju biseksualnu prolost nego naglom
heteroseksualnom strau. Kad je mnage trois ispario, poela se raspadati i njezina
druga veza u etvrti Bellavista. Za Karlu je ivot s Argentincem postao nepodnoljiv i za
kratko su se vrijeme rastali.
- Da, ima erotskih ili ljubavnih veza koje opstaju samo u irem okruenju - rekla je
Karla gledajui u ogledalu u svome stanu svoje itavo, potpuno nago tijela iz profila. Velika je teta jer je Argentinac bio jako dobar glazbenik.
Zato se prisjeam svega toga i sve to zapisujem? Zato jer sam htio opisati svoju
priu s Karlom. Konano, nije vrijedno truda i dalje je detaljno opisivati, tko god da
proita ove redove naslutit e to elim rei, a ako ne nasluti, onda ih ne bi ni trebao
nastaviti itati. Pisac ne moe otkriti sve odjednom kao da se radi o slavini vode
otvorenoj do maksimuma; ima stvari koje su moraju dozirati ili samo pripomenuti.
Ponekad sanja pametnog itatelja koji shvaa stvari prije nego to ih on izgovori. Jedino
39

Coleman Hawkins (1904.-1969.) - ameriki jazz pjeva i saksofonist.

to elim sada spomenuti jest to da se moja veza s Karlom nije raspala zbog Marcele koja
je saznala za nevjeru, nego zbog same Karle.
- Stani, jer ja idem svojim putem - rekla mi je na naemu posljednjem sastanku. Uvijek volim otvoreno rei da je kruh kruh, a vino vino. Tako e biti i sada, sluaj me
dobro: ovo nae vie ne ide. Ponovno sam srela Beatriz i ivjet u s njom.
I dok putam da mi sjeanja lutaju i krabam te biljeke u kavani u Sturegallerietu,
dok je glazbu Rubacalba zamijenila pjesma ve legendarne skupine Abba i dok vani pada
snijeg, a prolaznici ne prestaju prolaziti, donosim kljunu odluku kako bih rasprio
sumnje vezane uz Marcelinu nevjeru koje me izjedaju, neto to sam svakako trebao
napraviti prije: jednostavno u posjetiti Palomu i upitati je pripada li ono erotsko rublje
uistinu njoj.

DVADESET ETIRI
Parkiram u predvorju luksuzne Kubankine rezidencije koja se uzdie na vrh jednoga
breuljka u etvrti Liding odakle se vidi dio mora i otok, a na vratima me doekuje ena
slavenskoga izgleda koja se sigurno brine za istou. To je Boryena iz Lidinga, kaem
samome sebi dok me puta da ekani sjedei u dnevnoj sobi s velikim prozorima,
minimalistikim pokustvom i vedskim i latinoamerikim uljima meu kojima se istie
jedna od Boterovih 40 debeljuca izvaljenih u donjem rublju, i jedan mali portret Fride
Kahlo koji sigurno kotaju itavo bogatstvo. Palomin suprug, etrdeset godina stariji od
nje, dioniar je Eriessona i suvlasnik glavnoga uzgajalita jesetri u Sjedinjenim
Dravama. Sve u tome ugodno zagrijanom i ugodnom ozraju s perzijskim sagovima,
sitno izbruena ogledala u gustavskom stilu 41 i teke kristalne svjetiljke iz eke, istie
bogatstvo koje je stvorio ovjek kojega sam samo nekoliko puta vidio iz daljine.
- Guau! Ti ovdje, dobrodoao - kae mi Paloma i utiskuje mi po jedan buni poljubac
na oba obraza. Silazimo irokim stubitem od granita prema donjoj razini kue gdje se
nalaze njezina radna soba, soba za goste, teretana i sauna, sve naravno, prostano i dobro
namjeteno, i nareuje Lisbeti da nam donese kavu i kekse.
Ostali smo sami na mjestu gdje vise napola zavrena platna i vlada nered meu
kistovima i upovima. Kroz prozor se vidi beskrajna povrina zaleenog mora i
nenastanjenih otoia pokrivenih bijelim umama. Ali, ono to me ovoga jutra privlai
nije ta radna soba koja pomalo slii na bunker ni panorama prirode tamo vani, ve skoro
savrena ljepota te mulatkinje od dvadeset pet godina, snanog tijela i otrog lica poput
Modiglianovih 42 ena, odjevene samo u bijelti kunu haljinu iroku i tako kratku da
pokazuje poetak njezinih bedara i izboinu njezinih podatnih grudi. Ve dugo, moda od
onda kad sam otkrio Marcelino donje rublje, nije me tako iznenada stavila na kunju
snana i neoekivana elja kao sada. U posljednje vrijeme, u trenucima kad sam vodio
ljubav s Marcelom, to se dogaalo u rijetkim prigodama, vie me je pokretala elja da
unitim i razorim njezinu tajnu vezu s ljubavnikom, ali sad me spopada osvajaki i
podzemni, nesavladiv osjeaj nadahnut tim tijelom jedva prikrivenim pregaom, u
intimnom prostoru koji dijelimo.
- Jeppe je u Singapuru - kae Paloma naglaavajui nau osamu. - Poslovni put. Bit e
tamo itav tjedan.
Kosa joj je na zatiljku zavezana u obliku rajice, ali nekoliko uvojaka joj pada na lice
s bademastim oima i finim nosom, uznemirujue ljepote. Ispruen sam u jednoj chaiselongue od kravlje koe dok ona stavlja kistove u bocu s rastopinom. Kad se pokuavam
ispriati zbog iznenadnog posjeta, ona odgovara da je samo povlaila posljednje poteze
kistom na slici koja se odmara na tronocu i od koje mogu vidjeti samo nalije.

- Oprosti to ti je ne pokazujem, ali to je zbog kabale. Slikam je za jednog prijatelja

Walenbergovih zaljubljenog u Kubu - objanjava dok ja mislim na prizor u kojemu je
Dorian Grey po prvi put u Basiliovu studiju i osjea Fiziku privlanost prema slikaru. Kako je Marcela? Ve je dugo nisam vidjela, nezahvalnica je nestala.

Fernando Botero (1932.) - kolumbijski slikar.

Taj se stil naziva po vedskom kralju Gustavu 111. (1748.-1792.) Odlikuju ga svjetlost i
jasnoa.
42
Amadeo Mogliani (1884.-1920.) - talijanski slikar i kipar.
40
41

- Sad je s ocem.
- U ileu?

- Ne, ne, u Stockholmu.

- Pukovnik je opet doao? Kako je? Ve je dosta star, jadniak.

- Zna ve. Otiao je u mirovinu, savjetnik je i bavi se svojim poslovima. Osim toga,
tu i tamo ima po koje suenje...

- Jadan ovjek, usprkos njegovim godinama te nitarije ga ne putaju na miru.

Sluam njezine rijei nadajui se da nisu uvod u govoranciju protiv Fidela Castra to
je, nakon slikanja, jedna od njezinih omiljenih aktivnosti. apue se da je i Palomin
suprug uloio u turistiki sektor na Kubi gdje ju je upoznao prije nekoliko godina za
vrijeme poslovnog puta, i da mu je sam Castro omoguio da bez izvravanja formalnosti
moe dovesti tu enu u Stockholm. Kau da se u Havani Paloma posveivala slikarstvu,
ali takoer i prostituciji na izvjesnoj razini, onoj o kojoj je svojedobno sanjala Marcela,
zapravo dosta uestaloj aktivnosti usred bijede Otoka. Ipak, u mojoj glavi odzvanja
tvrdnja da je Marcela nestala. to tono ta rije znai za Kubanku? Dane, tjedne ili
mjesece? Lisbeta na prstima ulazi u radnu sobu nosei srebrni pladanj s malim alicama
za kavu i tanjuri s keksima od okolade, stavlja ga na stol uz izvjesni pogled suuesnika,
svodnice, ime istie nau intimnost, to me uzbuuje i uzrokuje mi kakljanje u trbuhu,
osobito sada dok Paloma, sjedei na sagu, kria noge i pokazuje glatka i vrsta bedra, a
haljina joj pokriva samo mali dio izmeu nogu, onaj mladi i sigurno vlaan i mirisan
spolni organ koji bih ja elio milovati. Promatram je s odurnim zanosom i dozom
drskosti i pokuavam je zamisliti dok vodi ljubav sa suprugom, ovjekom koji je gotovo
tri puta stariji od nje, koji joj moda u krevetu ne uspijeva dati sve to ona treba i mislim
da Marcela nije lagala kad je napomenula da Paloma ima ljubavnika. Mogu je zamisliti
kako lei na leima na tome sagu od konoplje nudei svoje vrste grudi i svoja usta sa
zubima iste veliine, podnosei zatvorenih oiju i isprekidana disanja prelaenje
suprugovih ruku prepunih madea i njegovih suhih usta njezinim velianstvenim
oblicima. Njezina je dunost podnositi ga makar nakon toga trai ljubavnika i za njega
odijeva erotsko rublje koje sam pronaao skriveno u Marcelinoj torbi. Da, mislim da je
Paloma posluno prihvatila nametanje veaninova prava na koritenje njezina mladog,
svjeeg i pompoznog tijela uvezenog s dalekih Kariba da bi zadovoljio svoje senilne
matarije.
- I, to te dovodi ovamo? - pita me nudei mi alicu vrue kave.
- Piem ljubavni roman i elio bih uti tvoje miljenje.
- Moje miljenje?

- Uvijek kad piem o enama primjeujem da o vama znam vrlo malo. udno je to.
ovjek provede ivot trudei se da osvaja ene, ali nikad ih ne uspije upoznati.
- A ti eli da ti ja pomognem?
- Bar da mi da nekoliko ideja za knjigu...

Smijei se otvarajui usta i pokazujui niz bijelih zuba i zdrave desni. Svjestan sam
toga da mi je izgovor slab, ak smijean, ali ini se da ga ona prihvaa. Moda joj je
potreban prekid u slikanju ili joj je bilo dosadno i moj je posjet zabavlja. Kae mi da joj
laska to sam je uzeo u obzir i to pretpostavljam da je ona strunjak u ljubavnim
pitanjima makar se u tome varam jer, upozorava, ljubav je podruje na kojemu nitko
nikad nije amater ili diletant.

- Ljubav je izmiljotina romantinih, deko - dodaje ozbiljna. - Pjesnici su su nam

ucijepili usranu ideju o neemu tako prolaznom kao to je neprolazna ljubav. Pustimo
naklapanja, nitko ne voli svoga partnera itav ivot, moda to uspije na nekoliko mjeseci
ili godina, poslije se namee rutina.
- Svodi ljubav na strast - navodim ne znajui hou li biti u stanju upitati je u jednom
trenutku za ono erotsko rublje koje sam otkrio i koje objanjava moju prisutnost u
njezinoj radnoj sobi.

- Ljubav je eufemizam koji su izmislili licemjeri kako bi imenovali i pokorili strast,

deko moj. Ne vidi li da se ljudi boje tijela, iste i proste fizike privlanosti koja ti zapali
tijelo i zbog koje isputa uzde, one koja bilo koju enu dovodi do toga da brzo napusti
mua, ak i djecu?
- I licemjeri su joj dali to ime?

- Tono.
- Onda, to sada osjea za Jeppea?

Uzvraa mi pogled koji otkriva iznenaenje zbog zlonamjernog pitanja. I ja sam

takoer iznenaen. Nisam ak ni primijetio na vrijeme to sam je upitao. Stavlja alicu na
sag, skuplja noge i grli ih naslonivi vrh brade na koljena, puta me da jo jednom vidim
njezina predivna bedra i pita:
- Taj odgovor eli za sebe ili za roman?

- Za roman.
- Mislim da sluti da ena poput mene ne moe biti strastveno zaljubljena u nekoga
tko je puno stariji od nje. Stariji te mukarac moe privui, moe se osjeati
zadovoljnom u mnotvu stvari, ali sve se vie vrti oko divljenja koje osjea prema
nekome takvom, oko neke vrste zahvalnosti zbog zatite, njenosti, smirenosti i
razumijevanja koje ti prua, neega to s mladiem moje dobi nikad neu postii.
- A drugo?
Razumjela me je, zna da mislim na seks, na prosti i isti seks o kojemu ona govori i
koji njezino poeljno i mlado tijelo trai.

- Ne moe imati sve u ivotu - objanjava, prua ruke i pokazuje prostrane i udobne
prostorije u kojima ivi, pomirena sa sudbinom.

Otkriva mi barem jednu pukotinu kroz koju se mogu provui, i ta me perspektiva

oduevljava dok mi u isto vrijeme doputa da nastavim svoje istraivanje. Ali, odjednom
mi pada napamet da sam zaboravio da sam ubio Rusa, kao da bi ovo osamljivanje s
Palomom, ova prisnost koju smo postigli rijeima i opisima, koja nas ak moe dovesti
do neega to silno elim, a to je liiti je kune haljine ispod koje ne nosi nita, voditi s
njom ljubav na ovoj chaise-logue i nagnali je da mi ispria svu istinu o Marceli, umanjilo
velik rizik u kojemu ivim. Ali, Paloma se sada usmjerava na osobnu filozofiju i ponavlja
da su knjievnost i film obmanuli ljude jer oni u ovome trenutku vjeruju da je ljubav
jedina i vjena i zaboravljaju da je mnogostruka i prolazna, te da grijee kad nastoje
nametnuti doivotni normativni model nagonu koji je zapravo hirovit i prolazan. Morao
sam pomisliti na Boryenu, na njezino uvjerenje da je ljubav vjena i da se samo mora
pronai prava osoba jer je objekt, to jest osoba odabrana pravom ljubavlju, kao kalupom
utisnuta u nae gene. Prema Poljakinji, samo ako ovjek, prema zamisli Boga, pronae
bie kakvo trae nai geni, raa se vjena ljubav; ostale su veze samo fatamorgane,
ljubavne opsjene koje ovjek mora propustiti.

- Ima li ljubavnika - pitam i osjeam se kao da sam stavio noge u hladnu vodu s
muljevitim dnom.
Ona se nehajno smije. I kae:

- Ja na tvome mjestu ne bih mnogo vjerovala slikarici.

- Pretpostavljao sam da e mi to rei za uz jednu glumicu. Glumice se posveuju
hinjenju, pretvaranju, provode ivot maskirajui se. One su vjeno pretvaranje.
- Ve vidim to misli o svojoj eni.

- Dobro, ona je, na koncu, glumica.

- Slikarice su gore. Gotovo uvijek su provodile ivot sluei kraljevima i prinevima,
mecenama i velikaima i slikale po narudbi kako bi se svidjele i kako bi za to dobile
naknadu. Ja ne bih vjerovala u realistinost njihovih djela kroz povijest. Ni Velsquez ni
Rembrandt nam, zapravo, ne prikazuju istinu osobe koju su slikali. itavo njihovo djelo
je farsa, ist ustupak percepciji koju su o sebi samima imali oni koji su naruili djela od
njih.
To me je podsjealo na Netzschea kad je govorio da ne postoje injenice, nego samo
tumaenja. Bio bih nastavio sluati Palomine pretpostavke, ali nisam bio tamo kako bih
teoretizirao o umjetnosti i knjievnosti, nego da bih razjasnio zagonetku u koju se
pretvorila moja supruga.
- Reci mi - ustrajao sam oajnikim tonom. Od jednoga Palomina iskrenog odgovora
ovisi hou li otkriti istinu o Marceli - ima li moda ljubavnika?
- Hajde, Cristbale, to ti je? - ispituje, sad se ve branei, svjesna da sam otiao
predaleko. - ak mi ni Jeppe ne postavlja takva pitanja.

- Jeppe ti ih ne postavlja jer zna da bi tvoj odgovor uguio vezu. Sve veze trebaju lai
kako bi preivjele, Paloma. Ali, ovo to e rei nee nakoditi tvojoj vezi s Jeppeom, nego
e obogatiti moj roman.
- Izopaen si - kae smijui se i naslanja se na sag, a njezin se bok snano nazire
ispod pregae zamrljane bojom.

- Ima li ili ne?

- To je vrlo privatna stvar, deko. Ne bi me to trebao pitati. Zato to isto ne upita
Marcelu? Boji se?
Primjeujem njezin pogled sa zlobnim bljeskom, kao da zna neto to ja ne znam.
Njezino me okolianje upuuje na to da ima ljubavnika, da tijelo nije rezervirano
iskljuivo za mua, nego da u njemu takoer uivaju drugi mukarci, sigurno mladi.
- Ne bojim se - odgovaram - ali ne bi mi odgovorila.

- A zato bih ja morala?

- Jer ne bi bilo praktinih posljedica ni za jedno od nas dvoje. To jest, samo bi mi
posluilo da to umetnem u moje djelo fikcije.
- Moja je veza s Jeppeom otila k vragu onoga dana kad je odluio da me vie nikad
nee pitati za moje matarije.

- Moda je morala propasti - komentiram dok mi se istodobno mata poinje

rasplamsavati jer zamiljam vrue scene u kojima Paloma izranja naga izmeu
mukaraca i ena u sofisticiranim ozrajima. - Sigurno su jako lascivne.

- Ali su matarije - navodi unezvjerena. - Neutemeljeno je mislio da e, ako

prestanemo razgovarati o mojim matarijama, one u budunosti prestati postojati.
Otkada ne pita Marcelu za njezine?
To me je pitanje neugodno iznenadilo, ponajprije stoga jer je bilo iznenadno i
neoekivano, zbog ega je prijetilo da e mi oduzeti inicijativu u razgovoru, ali najvie
zato jer se odnosilo na temu koju sam zapostavio posljednjih godina. A zato? Jer sam
smatrao da vie nije vana? Jer sam mislio da Marcela nije imala tajne matarije ili sam
se jednostavno bojao suoiti se s njima? U ivotu parova ima stvari preko kojih ovjek
jednostavno radije prijee i s vremenom pretpostavlja da zatomljivanje elje onoga
drugog znai i njezin nestanak. Otkada nisam pitao Marcelu za sve to? Sad je to pitanje
bilo besmisleno iako ne i retoriko. Marcela mi se prije mnogo vremena prestala
povjeravati, i ve smo bili stranci.

- Reci mi neto - kaem na izvjestan nain mijenjajui temu iako znam da Paloma
sluti razlog mojega okolianja. - Kad se sastaje s ljubavnikom nosi li posebno donje
rublje?

- Posebno? - smijei se zabavljajui se, sigurna da e sad ona usmjeravati ispitivanje

na teren koji joj odgovara.

- Mislim, ima li neko posebno donje rublje rezervirano za njega... neku krpicu za
zagrijavanje...
- Ali, ti si itavo vrijeme skriven iza grma, Cristbale - tvrdi s nevjericom i dobre
volje. - Takvo rublje sad prodaju ak i po odjelima robnih kua.
- Mislim na neko izazovnije. Kao ono koje koriste glumice u pornofilmovima...
Od srca se smije, ustaje naruavajui aroliju blizine naih tijela i vadi iz boce kist,
spremna nastaviti rad na slici koja je za mene jednako nepoznata kao i ljubavni ivota
moje ene. Sumnjam da sam uinio pogreku, da sam unitio jednu ifru, da sam
prekrio kodeks.

- Kad bih imala ljubavnika i kad bi mu se svialo da koristim izvjesno izazovno

rublje, ne bih od toga pravila probleme - odgovara s druge strane platna postavljenog na
tronoac koje nas razdvaja, kao da naglaava udaljenost koja mora vladati izmeu nas. U tom bih sluaju koristila rublje i za mua i za ljubavnika. Zbog ega bih bila tako glupa
da se dovedem u opasnost da ga Jeppe pronae?

DVADESET PET
Paloma je bez nakane izdala prijateljicu. Pala je u zamku koju sam joj postavio, a da to
nije ni zamijetila jer je bilo razvidno da je u jednom trenutku naeg razgovora naslutila
da ja zapravo traim pojedinosti iz ivota njezine prijateljice, a ne iz njezina i da te
informacije nisam traio za roman nego da bih djelovao u stvarnosti koju moda
opisujem u tome romanu. Ako Paloma ima ljubavnika - a potpuno sam siguran da ga ima
- i ako njega oduevljava erotsko rublje, ona ga bez smetnji koristi pred njim i pred
svojim starim suprugom, to je savrena strategija za prevaru. Drugim rijeima,
skrivanje nije njezin problem. Takvo pribjeite Marcela nije imala, jer se na kraju u
mojim oima kompromitirala i konano, izazvala nonu moru koja me mori od onog
jutra kad mi je Boryena najavila susjedinu smrt. Kako sam opisao te trenutke? Evo tu je
to, u prvom poglavlju ovog rukopisa: Prije tjedan dana umrla je susjedova ena i sada
tek sam to saznao.
Do tada mi se svijet inio nedirnutim, bez lomova, a ja sam bio zadovoljni pisac,
ostvaren u onome to sam pisao, ali naivan. A romanopisac to nikad ne smije biti. ak
poznajem kolege koji su smisleno traili ljubavnice, samo u namjeri da bi mogli
vjerodostojno pisati o nevjeri i njezinim pokvarenim, podlim, prikrivenim i
makijavelistikim, ali uvijek smjelim i s lai srodnim nainima djelovanja, koje pieva
mata ne moe izmisliti, a koje ona plete poput besanog pauka ne bi li opstala. Do tih
trenutaka, do te stranice, smatrao sam se sretnim biem. Smrt me je, ipak, izbjegla
promijenivi rutu i zaustavila se u kui Eliassonovih. Ja sam, umjesto da ponem
filozofirati, morao samo slaviti injenicu da sam iv. Takav je ivot, kae pukovnik
Montfar, stvari se dogaaju i njima ne upravlja pravda. I makar se na ekranu mogu
vratiti na poetak romana pritisnuvi tipku, kao da je rije o snimci u kojoj pritisnem
rewind, ovdje, ipak, ne uspijevam izmijeniti injenice. Ne bih ih izmijenio ni onda kad bih
ponovno sredio te odlomke. Dramatina je injenica da se mogu vratiti do poglavlja 13,
do tih uasnih stranica na kojima ranjavam Jaina, da mogu uroniti u te retke i ponovno
iskusiti sve to sam tada osjeao, ali nemam sposobnost ponovno srediti ih na nain da
toga dana nisam u automobilu do Norrvikena slijedio Marcelu i Rusa i da se nije dogodilo
ono to se dogodilo. Sad razumijem da ne postoje tone granice izmeu stvarnosti i
fikcije, da su to jednostavno inaice stvari koje se u izvjesnom trenutku dogaaju
odreenim osobama. Razlika nije u tome to se pripovijeda, jer pria obuhvaa sve
mogue alternative, sve postojee mogunosti, sve scenarije mogue za zamisliti, nego u
injenici da je jedna od tih inaica nepromjenjiva. A ta jedina nepromjenjiva inaica je
stvarnost. I samo kad prepozna i dokae njezinu avolsku nepromjenjivost, moe biti
siguran da se nalazi pred neumoljivom inaicom stvari, a da je sve ostalo fikcija.
Stvarnost od fikcije razlikuje injenica da je ona definitivna i da joj ne treba lektoriranje.
Napredujem po Stockholmu razmiljajui o svemu tome, mislei da Marcela i ja
moramo to prije otii iz vedske ako elimo izbjei zatvor, jer Duncanov se obru jednako kao i onaj Ivarin - stee svakim satom koji prolazi. Parkiram rasklimani volvo u
jednoj ulicu u sreditu grada i kratim vrijeme obilazei prazne i zagrijane prodajne
galerije. Iznenada se, ve pomalo mutno, prisjeam srednjovjekovne panjolske poeme
pod nazivom Romanca o Landaricu koju sam itao prije mnogo vremena. Sad se sjeam
itave prie o nevjernoj kraljici i prevarenom kralju, lirske poeme proete njenom
bezazlenou zbog koja mi se koa najeila kad sam je prvi put proitao. Ali, danas me

alosti jer me portretira u trenutku kad se otkriva prevara i privremeno odgaam

sreivanje tih stranica: ,,S namjerom da izae iz kue kralj ujutro rano ustae / ue u
kraljiinu sobu ne obavijestivi je / krenu k njoj da bi se zabavio, a ne zbog onoga o emu
razmiljae / nae je kako se umiva jer je tek ustala / u ogledalu si gledae raupanu
kosu / kralj je odotraga ubode tapiem / kraljica, osjetivi to, pomisli da je njezin dragi
/ budi miran, Landerico, ree mu ponovno ometena / dobri kralj kad je u, jako se zbuni
/ kraljica okrenu lice, krv joj se sledi / kralj izae ne progovorivi ni rijei... Kraljica
umire odrubljene glave zbog svoje izdaje, a na isti nain, ini mi se umire i ljubavnik.
Vlastiti je jezik izdao kraljicu. Moda je Marcela kraljica, ja kralj, a Landerico netko
nepoznat. Hoe li mi jednoga dana Marcela otkriti identitet ljubavnika ili se moram
pomiriti s injenicom da me ona ne voli i podnositi okolnost da su njezini osjeaji za
mene zabranjeni teritorij? Tono u pet sati ulazim u prostranu i elegantnu kavanu
Opera, hram vedske gastronomije ije je ozraje u Jugendgstilu koji oduevljava
pukovnika Montfara i koja sada, kao i svakog dana u to vrijeme, ugoava otmjene
goste. Otac i ki sjede za jednim malim stolom dok ja stiem pretpostavljajui da mu je
Marcela ve otkrila da se naa veza raspada i da je Viktor Jain umro od nae ruke.

- Doli smo rano jer je previe hladno za etnju - objanjava punac primijetivi
iznenaenje koje su mi izazvali njihovi prazni tanjuri. Odjeven je u besprijekorno sivo
odijelo, nosi sivu kravatu na kojoj su latice rue privrenu kopom, a oi mu sjaje
lanim optimizmom. Kod onih koji su nareivali smrt drugih ljudi postoji neto to nikad
ne iezava iz njihovih pogleda - izvjesna bezonost i cinizam koji ih prate do smrti. Naao sam ovo u jednoj knjiari po povoljnoj cijeni - objanjava pokazujui mi debeli
obujam knjige. - Sadri ono najbolje od skandinavskog slikarstva iz sedamnaestoga i
osamnaestoga stoljea. A ti, gdje si bio?
- Traio sam informacije za roman koji piem - kaem listajui knjigu.
- Pie temeljei se na vjerodostojnim injenicama ili se radi o istoj fikciji?

- Romani uvijek mijeaju stvari, pukovnie. A u ovome koji piem stvari se

promiljeno isprepleu.
- Nikad nisam dobro razumio kako se dolazi do toga da se napie roman, a vidi da
sam na to mislio. Je li ti se prvo pojavi ideja ili scenarij? Kako to ide?

- Bolje je da narui - uplee se Marcela spaavajui me odgovora na pitanje na koje

nitko ne moe odgovorit.
Konobar prima narudbu i udaljava se. Tek sada primjeujem da je u Operi danas
posebno buno kao da je petak i grad se raduje zbog novoga kraja tjedna. U tom
tradicionalnom lokalu postoji neto - kristalne svjetiljke, teke zavjese i udobne drvene
stolice - to podsjea na rastanak. Na trenutak, uz kakljanje u trbuhu, pomiljam da e
mi moda nakon svega, kad budem ivio negdje drugdje, nedostajati izvjesni lokali i neke
ulice ovoga grada, njegovi prostrani i dobro odravani parkovi, jednolik ritam njegova
sredita, jesenska svjetlost boje jantara, pomalo barunasta, i ona druga, jasna, svjea i
ista ljetnih jutara zbog koje pitome vode jezera i Baltik blistaju poput ive. Ali, ve je
vrlo kasno za nostalgiju jer se stvari ne mijenjaju i ak se u ovom trenutku, u ovoj kavani
uz moju enu i punca, definitivno izgubila u velikoj ulici koju nazivamo prolou.
Iznenada utvrujem da pukovnik Montfar bezbrino uiva u lokalu meu
veanima koji jedu, piju i razgovaraju. Njemu se sviaju takva mjesta puna ljudi koja
miriu po svjeim kolaima i kavi. To je valjda stoga jer u Santiagu izbjegava javna
mjesta zbog straha da e njegovi stari neprijatelji izvriti atentat na njega. Najvei dio
vremena provodi u kuama svojih bivih drugova ili u ekskluzivnim klubovima za vojsku

gdje moe razgovarati, piti i igrati domino ili brikulu i zaboraviti na mogunost da ga
ubrzo neki udarac kandom moe izvui iz njegove ugodne umirovljenike rutine.
Jednoga sam ga dana upitao boji li se da e ga ubiti neki ljeviarski komados. ,,A to osim
smrti mogu oekivati u ovoj dobi?, odgovorio je. Bilo bi gore da umrem u krevetu zbog
starosti ili od raka. Vie bih volio da me ubiju komunisti. Pretvorit e me u muenika.
Njegove me rijei podsjeaju na kubanskoga revolucionarnog javnog tuitelja zvanog
Lokva krvi 43 koji sada ivi u Santiagu. Iznenaujua podudarnost da obojica, iako su
sluili oprenim politikim reimima, prema kojima jo uvijek iskazuju potpunu odanost,
i izvravali sline poslove, ive u istom gradu, navodi me na pitanje jesu li se koji put
sreli u trgovakom centru ili na nekoj ulici, jesu li si stisnuli ruke na nekome
diplomatskom primanju, ne znajui to je onaj drugi radio prije deset godina, jesu li
izimjenili uljudne rijei poput dva bezazlena starca koji eu nekim parkom u
gornjogradskoj etvrti. Promatram Montfarovo lice s glatkom i ruiastom koom,
njegove ruke engleskoga pijanista i pristojno, iako pomalo nervozno izraavanje
kretnjama ruku, i ini mi se razvidnom zauujua slinost s kubanskim javnim
tuiteljem. Da, obojica nisu nita drugo nego dva lica iste kovanice.

- Prvo mi pada napamet velika opa ideja koja se poslije razgrana u dramu i
mnogobrojne scene - kaem Montfaru kad otkrivam da me on i moja ena dugo gledaju
oekajui odgovor.
- To je ono to nazivaju nadahnuem? - pita Montfar.
- Nikad nisam saznao to znai rije nadahnue.

- Marcela mi je ispriala da posao ide dobro i to me ispunjava zadovoljstvom - kae

za trenutak, to dokazuje da ga zapravo ne zanima ono to piem usprkos tome to je on,
kao vojnik, morao vei dio svoga ivota provesti uz slinu djelatnost: izmiljanje katkad
hipotetskih scenarija, u njegovu sluaju za ratove protiv susjednih zemalja i protiv
pojedinih sektora vlastitoga civilnog stanovnitva, za sve ono sto kau da poduavaju
vojnike u Amerikoj koli u Panami. - Takoer mi je najavila da se mislite odseliti iz
zemlje to mislim da je u redu jer ova klima nije dobra za vas. Ovdje preivljavaju satno
Nordijci.
Po ovome to vidim, Montfar se nee mijeati u nau krizu. Mislim da ga jedino
zanima pozadina stvari. ovjek poput njega, koji je godinama njukao po tuim ivotima,
mora osjeati znatielju kad se radi o peripetijama njegove jedine keri. Ali, injenica da
je sada razgovor usredotoio na poslove moe znaiti da mu je Marcela priznala da ima
ljubavnika ili mu je natuknula da sam lud. Ipak, njegova spoznaja o naim buduim
planovima koji nisu stvarni, ukazuje mi na injenicu da mu je Marcela takoer ispriala
ono vezano uz Norrviken. I ponovno si postavljam isto pitanje: to preporua ovjek sa
zlokobnom povijeu pukovnika keri koja je sluajno izvrila zloin? Da se preda pravdi
ili da pobjegne?
- Ako odete, zatvorite raun u banci, nemojte ostaviti neplaene dugove, platite
poreze i nikoga ni o emu ne obavjetavajte. Osobito ako mislite voditi anoniman ivot.
Banke, najmodavci i porezne slube su najneumoljiviji progonitelji na svijetu, jedini koji
nikad ne oprataju i ne zaboravljaju. Tako da znate, ne ostavljajte nita nedovreno i
budite diskretni.

Charco de Sangre nadimak je Fernanda Floresa Ibarre, kubanskog javnog tuitelja, biveg
Ampuerova punca i Fidelova veleposlanika u Francuskoj. Bio je izuzetno okrutan prema
politikim protivnicima.
43

To je rekao mudro i s ljubavlju, bez sumnje izraavajui elju da i meni pomogne.

Ponekad pomislim da Montfar nije krivac za sve, da su ga okolnosti i njegovi nadreeni
doveli do toga da uini ono to je napravio ili ono to ljevica tvrdi da je napravio. Kakvu
bi ulogu odigrao Montfar da je umjesto u vremenu Pinocheta ivio na Castrovoj Kubi,
pitam se kako bih ga bolje razumio. Moda bi bio javni tuitelj poput Lokve krvi, ovjeka
koji se pobrinuo da u Havani u razdoblju ezdesetih godina, poalje pred zidine stotine
ljudi zbog kontrarevolucionarnih djelatnosti, koji je pred ileanskim tiskom izrekao da
svake noi spava bez grinje savjesti zbog nareenja koja je dao u La Cabani na Kubi, da
ujutro miluje svoje unuke, recitira. Bcquera 44 i daruje eni gardenije. Sigurno je da bih
ja u mladosti pljeskao Montfaru ako bi on bio kubanski javni tuitelj. Konano, svi
sustavi trebaju svoje pukovnike Montfare i svoje Lokve krvi. Takav je zakon drutvenog
razvoja, rekao bi neki marksist. Ti ljudi obavljaju prljave poslove kako bi se drugi istih
ruku penjali na pozornice, drali govore, rezali vrpce na sveanim otvorenjima i
zacrtavali uzviene ciljeve. To je podjela posla, i mislim da su, u osnovi, oni i rtve i
krvnici.
- Ne brini, tata - kae Marcela nastojei ga umiriti. - To nam je jasno. Sve emo platiti
i neemo komentirati da odlazimo i kamo odlazimo.
- A ti, Cristbale - kae pukovnik i upuuje mi strog pogled - zna ve: nita od
razbijanja tanjura ni ovdje ni na nekome drugom mjestu. I uvaj ono to smo postigli.
Zapamti da ptice nikad ne prljaju vlastito gnijezdo.

44

Gustavo Adolfo Bcquer (1836.-1870.) - panjolski romantiarski pjesnik.

DVADESET EST
Jutros je Montfar otputovao u smjeru Barcelone. Od mene se oprostio juer
poslijepodne u kavani Opera i ni na koji nain nije se osvrnuo na ono to sam mu rekao
kad je doao. Nisam mu ak ni mogao ispriati pojedinosti vezane uz Marcelino donje
rublje, a jo manje ono to sam otkrio u razgovoru s Palomom. Pukovnik je otiao
dananjim prvim letom odnosei sa sobom tajnu svoje keri, ostavljajui mi nekoliko
prijedloga o naputanju vedske bez izazivanja sumnji. Slutim da ga nikad vie neu
vidjeti ili da e to biti samo na televiziji, kad se, vrativi se ve u ile, na sudovima bude
suoavao s optubama obitelji nestalih i pogubljenih politiara.
- I nemoj zaboraviti koliko ti je puno dao na posao i koliko ti puno jo moe dati ustrajao je dok mi je stiskao ruku na vratima kavane vjerujui da ga neprijatelji nee
uspjeti strpati u zatvor. - Nemoj razbijati tanjure i vidjet e kako e naa sasvim obina
tvrtka omoguiti da se Marcela vrati na daske, a tebi da nastavi s pisanjem. Unutar nae
zajednice sve; izvan nje nita. Upamti to.

Ponovno se pitam je li opravdano govoriti o pogrekama u ljubavi ili se nju treba

samo sluati i jednostavno se pokoriti njezinoj moi, ukinuti granice izmeu ispravnoga i
neispravnog, sluaja i pogreke. Zbog ega sam se, doavola, zaljubio u Marcelu? Nisam
li se moda zaljubio u sliku umjesto u osobu? U sliku lijepe kozmopolitske
Latinoamerikanke, nezavisne i moderne, koja je itala neku knjigu u kavani zrane luke u
Parizu i bila povezana s vlasti protiv koje sam se borio i koju sam mrzio? U elegantnu i
inteligentnu enu koja je relativizirala sliku koju sam ja stvorio od predstavnika
diktature i manipulirala njome, personalizirajuije? Nisam li se zaljubio u nju jer mi je
trebalo ljubazno lice onoga drugog dijela zemlje koji sam mrzio i ujedno ga se bojao zbog
njihova krenja ljudskih prava, ali isto mu se tako divio zbog sposobnosti da preuredi
dravu koja je prije nekoliko godina otila kvragu? Nisam li moda preko Marcele
nastojao, ne elei to, prijei most prema neprijatelju kako bih izgradio jedan fiktivni
svijet, jedinstven, skladan, nesposoban da - bilo s lijeve, bilo s desne strane - gomila
toliku zlobu, bijedu i runou, toliko zloina i mrnje kao to je to gomilala stvarna
drava? Sumnjam da sam se zaljubio u sliku, a ne u Marcelu.
Listam dananji Dagensnyheter koji sam iao kupiti u sredite Djursholma, i na
njegovim unutarnjim stranicama pronalazim kratki prikaz o Rusovu ubojstvu. Ja sam,
naravno, ve naivno mislio da je sluaj zaboravljen. Ipak, stvar se, kao to vidim,
pogorava, i policija tvrdi da je uhitila skupinu pankera koji se obiavaju sastajati u
gradu Sollentunu u blizini Norrvikena. Vjeruju da je rtvu prevarila neka mlada ena
koju nisu identificirali i koja mu je sigurno ponudila svoje seksualne usluge s namjerom
da ude u kuu i poslije oslobodi prolaz ostalima. To mora biti Ivar, nema sumnje, sigurno
je ona. Vijest me je uistinu potresla. Ako padne u ruke policiji i optue je za zloin, nee
joj dugo trebati da me oda.
Ipak, nita nije dokazano, utvrujem nie u lanku, a injenica da se ne zna kojom se
djelatnou bavio Jain i da je nosio ruski pitolj i dalje podupire tezu da je rije o
obraunu izmeu mafijaa. Ve se i veani slau kad se kae da je ,,ruska mafija
krvolonija i izopaenija od talijanske, iako nije tako strana kao albanska. El Expressen,
veernji senzacionalistiki list posveen skandalima i zloinima, dodaje neto
uznemirujue: prema obavjetajcima iz podzemlja, malo prije smrti Jain je traio osobu
koja ga je prevarila s lanom slikom Wilfreda Lama, djelom koje je pronaeno - zajedno s

ostalima - u njegovoj sobi u Grand Hotelu gdje je stanovao. Upravo bi ta krivotvorina

mogla otkriti tragove, otiske prstiju i na kraju nas izloiti pogibelji.
Konano, prokleti dnevni list u lanku kae ono to je trebao rei na poetku, ve u
uvodu: mladi ljudi su na slobodi zbog nedostatka dokaza to onda moe ukazivati na
injenicu da su sumnje u obraun mafijaa jae. U svakom sluaju, budui da policija
pretpostavlja da je glavni motiv bila kraa ili obraun, moemo odahnuti. Ne sumnjaju u
nas. Dagensnyheter, umjereniji i oprezniji, objanjava da se susjedi u Norrvikenu ne
sjeaju da su, osim sastanka pankera, vidjeli sumnjiva kretanja u blizini kue u noi u
kojoj se dogodio zloin. Vlasnik kue, umirovljenik po imenu Stevens, ljutit jer je upleten
u tako alosne okolnosti, naglaava da je on jedino, kao i svake zime dok provodi
vedsku zimu u panjolskoj, iznajmio svoje vlasnitvo. S druge strane, nastojei sauvati
svoj ugled, trgovac nekretninama na sve strane obznanjuje da je njegova zadaa pronai
pouzdane klijente urednog ivota, to se u sluaju Viktora Jaina u poetku inilo tonim.
To je bilo sve. Osjetio sam snanu elju da vidim Ivar. Zbog toga sam trebao
otputovati u Stockholm. Pogledao sam na sat, ali bilo je previe kasno. Ako je Ivar i dola
na sastanak, ve je otila. Nije izgledalo da tu djevojku knjievnost previe zanima.
Sluao sam radio Iberoamericana. Spiker je, udaljen od svjetskih zbivanja, prenosio
tango, viceve i horoskop. Na radiju Sur, jedan je ovjek iz Rio de la Plate drhtavim i
ganutljivim glasom objavljivao neizbjenost pobjede socijalizma na svjetskoj ljestvici, i
usput prijetio paklenim mukama meunarodnome socijaldemokratskom pokretu jer je u
Europi poputao pred imperijalizmom. Nita to bi me se ticalo.
Stvari su polagano krenule novim smjerom i na diskretan se nain trebalo tome
prilagoditi. Sluajui oeve upute, Marcela je jo ee prionula svojim trgovakim
aktivnostima, osobito paljivo pripremajui povlaenje i brisanje tragova koji bi
upuivali na njezino idue boravite. Sad je uvjerena da svoj projekt bavljenja prodajom
umjetnikih djela i antikviteta moe nastaviti na drugom mjestu krenuvi od nule. Ja sam
iskoristio prigodu i predloio joj da ne odbaci sve kontakte i da ne prodaje krivotvorene
slike, ali nije mi odgovorila i sada pretpostavljani da je upravo to osnova posla i da
pukovnik Montfar nije daleko od njega, ve njime upravlja i potie ga. Konano, usprkos
tome to se ini da se naa veza definitivno ohladila i ponekad postaje nepodnoljiva,
nastojim sauvati smirenost i djelovati strpljivo, u suprotnom dolazim u opasnost da
Marcela zapadne u depresiju i, pogoena onim to se dogodilo i oevim odlaskom svoga
oca, doivi napad panike i na kraju sve ispovjedi policiji.
- Stvari te ne bi trebale tako pogaati - rekla mi je sljedeeg dana dok se uljepavala
ispred ogledala u kupaonici prije nekog sastanka u sreditu grada. Izgledala je prekrasno
i nedostino.

- Ne razumijem na to misli.
U ovim okolnostima, ja sam samo udio za tim da ispotujem svoj dogovor s
Montfarom i sauvam brak iako se on, to je bilo vie nego razvidno, nije mogao srediti,
i u sluaju rastave barem postii sporazum koji bi nas obvezao da zauvijek utimo o
onome to se dogodilo. Ako budemo uvali tajnu i uskladili nae izjave pri eventualnom
uhienju, mogli bismo prevariti Interpol.

- Mislim da brka prvenstva - blago je ustrajavala ona, stavljajui na usne

tamnocrveni ru, to me je podsjetilo da sutra moram izvidjeti nain kako da se
sastanem s Ivar. Ono iz Norrvikena je najhitnije, ali ne mora sumnjati u moje izlaske.
Nema smisla.

- Kako, ne moram sumnjati? - prigovarao sam. Bilo je neprihvatljivo da mi negira

pravo da se osjeam ljubomornim, osobito nakon onoga to se dogodilo i to se
dugovalo, ne treba to zaboraviti, upravo njezinoj nevjeri.
- Radio si ludosti, ali ni jedna od njih nikad nije natetila biti nae veze - upozorila je
ona.
- Objasni mi, ne razumijem.
- Tvoje su sumnje u mene neutemeljene. Ismijao si me pred ocem i Kubankom.
- Misli na Palomu?
- Da.

Kubanka mi se narugala. Nije se moglo ni oekivati neto drugo od prostitutke, ene

koja je guzicom platila svoju slobodu.
- Trai dokaze o mojoj nevjeri, a nikad ih nee pronai - dodala je Marcela. Njezin
je ton upuivao da je sada uhvatila kormilo. - Povrijedio si moje pravo na privatnost.
Nadzirao si me kao da sam ti neprijatelj.
Definitivno: Paloma i Montfar su me izdali. Ona, trei ispriati moj razgovor s
njom, on nastojei izai ist od praine i slame prljavog posla u koji nas je upleo. Nisam
mogao vjerovati. Marcela je govorila i minkala se ispred ogledala kao da je razgovor bio
nebitan.
- Ne znam jesam li ispao smijean pred Palomom - rekao sam naslanjajui se na
okvir vrata u kupaonici - ali, jasno je da to intimno rublje ne pripada njoj kao to si ti
rekla.
- Nikad to nisam rekla.
- Moda nisi rekla ba tim rijeima, ali si mi dala do znanja. Paloma nije vlasnica toga
rublja...

- I nakon svih sumnji i nepotovanja prema meni misli da nema dovoljno motiva da
se razdvojimo?
- Doavola, samo elim znati istinu. Je li puno to to traim? Kunem ti se da ne
razumijem.

- Bolje bi razumio kad bi saznao koliko sam patila kad sam otkrila da me vara.
- Ali, Marcela, to je bilo tako davno, nemoj skretati s teme. Osim toga, rekla si da te
se ta pria ne tie. Nije se nita dogodilo, to je samo biljeka na rubu stranice naega
braka.
- Ti to naziva biljekom na rubu stranice?

- Bila je to pustolovina bez posljedica.

Ugrizla se za usne i poela minkati oi. Uistinu, takvo njezino ponaanje nije bilo
nita drugo nego trik kako se ne bi predala, kako ne bi priznala svoju nevjeru ni odala
identitet ljubavnika.
- U brakovima sve inta posljedice - govorila je sveanim tonom. - I dobre i loe
stvari, potivanje i ravnodunost, njene rijei i utnje. Brakovi su isto pamenje, nisi to
znao?

Zbog njezine hladnoe, preruene u pseudointelektualne postavke, pocrvenio sam

od bijesa i nemira. Do tog sam trenutka mislio da Marcela ne zna dokle je otila moja

pustolovina s Karlom. Ipak, bilo je razvidno da nije zaboravila ni oprostila nita od toga,
da je ta moja avantura u njezinu sjeanju bila zapisana neizbrisivom tintom.
- Ne znam na to misli kad kae da sve ima svoje posljedice - lagao sam.

- Nemoj biti cinian. Misli da nisam proitala pisma koja ti je ona slala, ni vidjela
okovratnike tvojih koulja zamrljane ruom, ni ula tvoje telefonske razgovore? Ti si
prljavi cinik.
- I zbog toga si sve ovo izmislila?
- Na to misli?

- Na ono prokleto rublje iz vreice. Reci mi: jesi li mi ga namjerno stavila nadohvat
ruke kako bi se osvetila za neto to se dogodilo prije toliko vremena? ekala si
godinama i sve to izmislila samo da me kazni i da se tek sada oslobodi svoje
nakupljene mrnje?
- Nemoj biti smijean. Osveta! Tko govori o osveti? Nita ne razumije. Misli li da je
u ivotu, kao uz kolsku plou, uvijek pri ruci spuva?
- Molim te, bez glupih metafora.

- Ne, Cristbale, u ivotu nema spuvi, ni gumica, ni tipke delete. Ono to se napravi,
napravi se, ostaje utisnuto, neizbrisivo, poput tvojih rukopisa.
- Ako sam te prevario, oprosti mi - rekao sam ne ba previe uvjerljivo. - Bio sam
neodgovoran, nisam znao to imam, nisam znao koliko vrijedi.
- Sva srea da prevara ne postoji kad je prevarena osoba podnosi - odgovorila je
smireno. - Kad sam saznala za nevjeru, odluila sam postati njezinim sudionikom i
prestala biti tvojom rtvom. To me je spasilo.
- Ali, nisi valjda zbog toga odluila imati ljubavnika. Ne moe usporeivati dvije
tako razliite stvari.
- Radi se o dvjema razliitim perspektivama - objasnila je spremajui olovku u svoju
crnu torbu, spremna da ode, svjesna toga da vlada situacijom.

- Vjeruje li moda da emo, ako prihvatim tvoje izlete, imati jednake uvjete da i
dalje budemo zajedno? Misli li da je to poput vage koju treba uravnoteiti utezima
mrnje?

Usmjerila je velike tamne oi u moje i uz nepovjerljiv i alostan osmijeh, koji se

ocrtavao na njezinim usnama, upitala me:

- Postoji li neto to ti moj ljubavnik moe oduzeti? Njezino je pitanje isto ono koje
sam ja postavio u ovom rukopisu vezano uz udane ene s kojima sam spavao u mladosti.
Nevjernice su onda bile moja velika strast, ali zapravo, moji su ljubavni poduhvati samo
pridonosili tome da svoje brakove uine podnoljivijima, da popune rupe u svojim
ivotima, da ublae samou u svojim spavaonicama i posteljama. Ni jedna se nikad nije
odrekla mua kako bi ostala sa mnom. Njihova je nevjera bila osveta i ujedno nain da se
sauva brak. Ako Marcela citira reenicu koju sam napisao u romanu, to jedino moe
znaiti da je tono ono ega sam se bojao, da ita moj tekst, da saznaje to mislim i koji
su mi planovi, da prisvaja moju priu kako bi je iskoristila u svoju korist.
- Oduzeo bi mi dostojanstvo - odgovaram crvenei jo jae. - Na isti nain na koji mi
ga ti oduzima dok kao uljez potajice ita roman koji piem.

- itam tvoj roman? Ali, ti si poludio! - vikala je izvan sebe. - Kako u, dodavola,
gubiti vrijeme na to s obzirom na ovo to se dogodilo! Reci mi, jesi li poludio ili to? Ne
zna li u kakvoj smo gabuli?
- Nemoj se praviti nezainteresiranom, poznajem te. Ne samo da potajno ita roman
nego takoer s nekim hoda.
- A da imam ljubavnika i da ti to priznam priajui ti pojedinosti? To bi ti vratilo
dostojanstvo? - upitala je silazei stepenicama, ponovno citirajui reenice iz moga
rukopisa, izvlaei ih iz mojega vlastitog djela, prisvajajui moje rijei, pretvarajui moju
fikciju u stvarnost.

Zaustavila se na vrhu stepenica uz preziran, odluan pogled, slian onom Ivarinu.

Marcela se nije alila iako mi je davala neasnu i neprikladnu ponudu, ona se nije alila.
- Pretpostavlja da nisam u prigodi da ti odgovorim - rekao sam joj slijedei je dok
silazila stepenicama i gledajui kako oblai kaput.
Morao sam je na bilo koji naina zadrati uz sebe jer bi u suprotnom mogla u bijesu
sve ispriati policiji. Da, te me dvije ene, Marcela i Ivar, izluuju i moram ih smiriti dok
ne uspijem pobjei iz vedske. Nabila si je kapu na glavu, obula izme i otvorila vrata.
Zadrhtao sam od udarca vjetra. Zakopavi kaput, rekla mi je:
- Dakle, predlaem ti ovo.
- Da nastavimo ivjeti ovako? Do kada?

- Ne na isti nain, naravno, ali svatko u svome vlastitom prostoru, sa svojom

vlastitom slobodom.
- Slobodom? to podrazumijeva pod tim?
- Nemoj da sad definiram pojmove, dovraga - prosvjedovala je jako ljutita. - Sloboda,
ti zna to je sloboda. Oevi domovine su se borili za slobodu. Sloboda, biti slobodan, to.
- Ah, da? A do kada eli tu glasovitu slobodu?

- Do kada? Dakle, to ne ovisi o nama, nego o naoj sudbini. Moda nas sutra,
potaknut svojom mrnjom, uhiti komunist Duncan i tako sve zavri, ili moda moemo
na brzinu otii iz vedske i nikad nee otkriti nau ulogu u svemu tome.
Samo to nije zatvorila vrata. Kaem joj:
- Ah, da. I uistinu vjeruje da nas nitko u Norrvikenu nije vidio?

- Dobro, samo susjed - odgovara sniavajui ton. - A budui da i on neto skriva, ne

ini mi se ba sklonim da progovori...
- Vara se. Postoji drugi svjedok.
Iznenaena, mrti obrve. Sad joj lice slii oevu kad se naljuti - Pahuljice snijega joj
poinju padati na okovratnik kaputa.

- Jo jedan svjedok, kae? Na to misli? Putam da proe nekoliko trenutaka kako

bih uveao njezinu neizvjesnost. Hladan i otar zrak ulazi mi u nos.
- One noi nas je vidio netko od pankera. Jedna ena. Zove se Ivar.
- Idi kvragu! - vie izobliena lica i odlazi snano udarivi vratima.

DVADESET SEDAM
Dolazim do zgrade koja slii na vidikovac i slui kao gradska knjinica, uvjeravam se da
je boca aquavita u plastinoj vreici u kojoj je nosim, netaknuta, penjem se velikim
koracima stepenicama od armiranog betona na drugi kat pitajui se eka li me Ivar u
maloj bonoj prostoriji. Potvrujem da moji koraci snano odzvanjaju ispod ogromne
kupole, prostora ispunjenog knjigama na policama, ali bez ljudi, i prisjeam se da
Marcela pretpostavlja da Ivar lae, to se, iako je teko za vjerovati, temelji na jednom
naizgled knjievnom dokazu. Ona misli da pankerica koristi trik iz pripovijetke Ane
Marije Matute 45 nazvane Svijest, u kojoj jedan skitnica dobiva besplatan smjetaj u nekoj
krmi kazavi prijeteim tonom vlasnici da ga prihvati jer je on sve vidio.
- Zar ne primjeuje da te ta ena obmanjuje, a da nije nita vidjela? - vikala je na
mene Marcela toga jutra malo prije nego to sam napustio kuu. - Sigurno je u koli itala
Matuteovu i to primjenjuje na sve neoprezne.
- Ne misli li da bi to bila prevelika sluajnost? - odgovorio sam ljutito. - Ja sam one
noi vidio pankere, a ta se djevojka, Ivar, s njima. Zato misli da je ba mene izabrala?
Zbog slatkih bombona?
- Nije tebe izabrala, Cristbale. Ona se obraa svima koristei isti trik kao i lutalica iz
pripovijetke Matutine. Pritisni je i vidjet e da imam pravo.
- eli li moda da ode ravno na policijsku postaju i prijavi nas?
- Ona lae. To je njezin nain da doe do novca za drogu. Misli li da bi se, da je
vidjela, zadovoljila sa sto kruna i boicom rakije?

- Aquavita.
- Svejedno je, Cristbale, onda aquavita, nemoj biti glup. Nadahnuta pripovijetkom,
ta ena od tebe izvlai novac. - Nisam je itao. tovie, sad dok prolazim pokraj knjiga,
slijedei njihov kruni raspored, primjeujem da sam u ivotu itao malobrojna djela
knjievnica. Uistinu, skoro da nisam itao knjige koje su napisale ene. Je li to zbog toga
jer ih ne razumijem kao to tvrdi Marcela i zato to su mi strane, a ujedno privlane?
Ulazim u malu prostoriju s osjeajem tjeskobe, mislei da me Ivar moe obmanjivati ili
mi govoriti istinu, eem pogledom po policama kako bih saznao skriva li se iza njih, i
kaem samome sebi da bi me nastojanje da se oslobodim sumnja i izazivanje njezina
bijesa moglo samo dovesti do propasti.
Da, dok je Ivar iva, neu se osloboditi opasnosti od njezina ponovnog ucjenjivanja.
Nema nikoga u toj maloj prostoriji, nikoga, samo netaknutih knjiga na panjolskome.
Obuzimaju me neraspoloenje i oaj. Ne elei to, udaram bocom o policu i zbog
izazvane buke postajem bijesan. Sjedam i pretpostavljam da se Ivar umorila od ekanja i
da u ovim trenucima daje izjavu iznenaenome i zadovoljnom Duncanu. Jer ja znam da
me Duncan mrzi, da ne moe smisliti moju enu, niti mi moe oprostiti politiki
preobraaj.

Vjeam vreicu s aquavitom na jednu policu, i iznenada, milujui jagodicama prstiju

ukoriene hrptove svezaka koji ekaju da se netko pone zanimati za njih, to je
nevjerojatno u ovome svijetu budui da veani vie vole itati prijevode panjolske i
45

Ana Maria Matute (1926.) - panjolska spisateljica roena u Barceloni.

latinoamerike knjievnosti, a veinu latinoamerikih useljenika koji ive u getima i u

mranim tvornicama gdje obavljaju teke poslove koje veani odbacuju, knjige ne
zanimaju, ponavljam, u trenutku dok dodirujem naslove primjeraka na jeziku koji mi se
vrlo svia jer ga savreno razumijem, odluujem potraiti knjigu Ane Marije Matute.
Pronalazim vie njih. Romane. Pripovijetke. Na brzinu se oslobaam kaputa i bacam
ga na stolicu jer je previe vrue u uskoj sobi koja slii na odsjeenu granu narane
budui da slijedi liniju velikog valjka podudarnu s glavnom dvoranom knjinice. Strpljivo
provjeravam sadraj i kad sam ve skoro odustao od svoga podviga i vratio se kui kako
bih kazao Marceli da nas je Ivar izdala, pronalazim pripovijest.
Da. Artmiline prie. Prvi su put objavljene 1961. godine u panjolskoj kad je njome
vladao Franco, koja je vie sliila na neku latinoameriku zemlju nego na svoje europske
susjede. Ovdje je pripovijetka Svijest. Kratka je. etiri stranice. Vie nije mogla. Bila je
uvjerena da vie nee moi izdrati prisutnost onoga odvratnog skitnice. Odluila je
zavriti s time. Bolje ve jednom zavriti, ma kako na lo nain bilo, nego trpjeti njegovo
nasilje. Ve se skoro petnaest godina borila s tim.

Moram sjesti kako bih je nastavio itati jer mi noge poinju drhtati od uzbuenja.
Slutim da sam blizu za mene dragocjene potvrde, jer ta pria, koju mi je preporuila
Marcela, moe biti jedna od matrica za fikciju o kojima toliko govorim, koje svojim
recima zacrtavaju moju sudbinu, koje neumoljivo odreuju sve ono to mi se dogodilo.
Nastavljam itati, dok neudobno sjedim na kaputu, ali mi je svejedno jer pria koja se
razvija pred mojim oima slii manje ili vie na onu koja mi se dogaa u Stockholmu. Da,
spisateljica opisuje kako je onoga dana taj star i dronjav ovjek bio tamo sa eirom u
ruci i molio milostinju krmaricu Marinu, ne bi li mu za jednu no ponudila krov nad
glavom i hranu:
- Ja sam stari skitnica... ali ponekad stari skitnice saznaju neke stvari. Da, ja sam bio
tamo. Ja sam to vidio, gospoo krmarice. Vidio sam ovim svojim oima...
- to to govori, psu jedan? Upozoravam te da e se moj mu u deset sati dovesti u
automobilu i da ne podnosi niije ale!
- Ve znam, ve znam da ne podnosi niije ale! - rekao je lutalica. - Zbog toga neete
htjeti da ita sazna... nita od onoga to sam vidio onoga dana. Zar nije tako?
Marina je mnogo toga skrivala pred muem i ovaj je lutalica morao vidjeti neto od
toga. Zbog toga je ta dvojba obvezuje da ga na nekoliko dana primi u svoju krmu.

Do tog trenutka nisam saznao to je vidio neznanac jer sam na trenutak prekinuo
itanje, ali slaem se s tim da se Marina ne treba dovoditi u opasnost. U tom sluaju
njezina je situacija slina mojoj ili, obratno, moja slii toj jer se nadahnjuje toni priom
napisanom puno prije nego to mi se ona dogaa. Ivar za mene moe biti, ovdje u
Stockholmu, panjolski lutalica iz pripovijetke. Nastavljam pohlepno itati, znatieljan da
saznam kako sve to zavrava i otkrivam da se na kraju, kad odluuje otii iz kue, skitica
pribliava Marini i kae joj: - Naravno, gospoo krmarice, ja nisam nita vidio. Dapae:
ak ni ne znam to sam trebao vidjeti.

Zatvaram knjigu i stavljam je ponovno na njezino mjesto s predosjeajem da me je

tvar obmanula, da poznaje taj tekst i da ga jednostavno koristi u svakodnevnom ivotu
kako bi nabavila krune potrebne za njezin porok. Iako je takoer mogue da nije nikad
ovo proitala i da je uistinu sve vidjela. Kad doe, a morat e doi uzeti moj dar, rei u
joj da sam otkrio da koristi trik iz knjievnosti i uvjerit u je da se, usprkos tome i dok mi
ne nakodi, moemo sastajati svaki tjedan da joj dam novac i aquavit. Stoga mi ne

preostaje nita drugo nego ekati da doe u ovu malu prostoriju kosom poput
bodljikavog praseta, usnama boje crnog jantara i dugim kaputom s kojega vise lanci i
broevi, koji pokriva njezine njene mladenake obline.

DVADESET OSAM
Pomiljam da imam kljune dokaze da je moj susjed ubio Boryenu. Bilo bi dovoljno da
posjetim Duncana u uredu i da mu ispriam to znam pa da uhite Marcusa Eliassona. Ali,
ako ga prijavim, njegovi e sinovi biti siroad, osudit u ih na samou i naputenost,
ukljuujui i onoga kojega sam podigao iz snijega dok je plakao za mrtvom majkom.
Cesto do nas iz susjednog vrta dopiru jauci te djece koja zazivaju svoju majku. I Marcus
Eliasson uvijek doe i pobrine se za njih.

Barem se brine za njih. Moda ima ljubavnicu, onu mladu i lijepu enu koju sam
jednog dana ugledao iz daljine u jednoj kavani u Ostermalstorgu, a jo je nisam vidio
ovdje, ali Marcus pazi na svoju djecu i brine se za njih. Nije loa osoba, moda je ubio
svoju enu i Boryenu, ali - makar zvui dijaboliki - sigurno je imao razloga da to uini.
Ni ja nisam loa osoba usprkos tome to sam - teko mi je to rei - ubio jednog ovjeka.
Problem se javlja stoga to nas odmalena ue da je svaki onaj tko ukloni drugoga, jasno,
protuha, ali nikad vie nam ne objasne da ima stvari koje se dogaaju sluajno, koje se
dogaaju, a da ih ovjek ne eli. Kolike nam se stvari u ivotu jednostavno dogode?
Kolike su nam predodreene da ih trpimo i ne moemo ih izmijeniti? Romani i filmovi su
u velikoj mjeri krivci to prihvaamo glupu ideju da ljudsko bie moe upravljati svojom
sudbinom. To bi sve trebalo ukljuiti u roman koji piem, istaknuti da je Marcus Eliasson,
paradoksalno, jednako proraunati ubojica kao i milostiv ovjek s osjeajem
ovjekoljublja. Tko e znati nije li i Boryena lagala, i nije li se Maria ubila jednostavno
stoga to je bila nesposobna podnositi svoje stanje, a Poljakinja, koja je moda suraivala
s ruskom mafijom, samo se osvetila susjedu irei tu gadost. Moda je Marcus odbio biti
deva koja prenosi drogu za vrijeme svojih putovanja u inozemstvo, i Boryena je, bojei se
da e je prijaviti policiji, proirila verziju da je ubio svoju enu. Na drugi nain ne
uspijevam razumjeti zato Marcus tako duboko mrzi tu slukinju. Konano, sve mi je
tako neodreeno i maglovito da mi je to teko ukljuiti u roman.
Ujutro, dok piem ili nastojim ublaiti tjeskobu, sluam Jana Sibeliusa. Prije nego to
sam doao u Skandinaviju nisam ga uspio shvatiti, ali danas slutim da njegov tako
profinjeni lirizam izvire iz tekih zimskih jutara kad snijeg ume odjene u bijelo, a sunce
ne uspijeva u svome pokuaju da se ponovno pojavi. I pretpostavljam da dirljiva estina
njegovih puhakih instrumenata proizlazi iz zastraujuih snjenih oluja koje puu sa
sjevera gasei ivote, sravnjujui sve sa zemljom. Moj je otac sluao Sibeliusa, takoer
Griega 46 i Stenhammara. Oduevljavali su ga red i disciplina Sjeverne Europe. Odbili su
ga kao pretendenta za Vojnu kolu i pretpostavljam da je to bio uzrok velike boli koju je
uvao u srcu. Moda je zato ustrajavao u tome da moja braa i ja odravamo nae sobe u
redu, da nosimo dobro ulatene cipele i kratku i lijepo poeljanu kosu. Mislim da jedino
moj brat Ignacio, sveenik, u samostanu treba slijediti ta naela. Tulio, uspjeni
poduzetnik, vodi buran ivot i njeguje nemaran izgled u Bossovim odijelima, s
talijanskim svilenim kravatama bez stegnutog vora i s otvorenim ovratnikom koulje.
Tono je ono to kau: ako eli da tvoj sin bude marksist, prisili ga da svake nedjelje ide
na misu.
Postupno sam promijenio sva poetna poglavlja romana sa eljom da u nj unesem
vie realizma. Zapravo, priu sada zapoinje pisac detektivskih pria koji ivi na istom
46

Eduard Grieg (1843.-1907.) - norveki skladatelj i pijanist.

mjestu gdje ja ivim sa enom slinom Marceli, koja se isto tako zove i takoer voli
antikvitete i glumu. Uzrok zbog kojega taj par ivi ovdje izvukao sam iz naega vlastitog
ivota. Pokuaj toga fiktivnog para - Marcele i Cristbala - da pobjegnu iz zemlje svojeg
podrijetla kako bi iza sebe ostavili balast naslijeenog identiteta, dat e tekstu, ne
sumnjam u to, najveu vjerodostojnost. Konano, prestanimo teoretizirati i nastavimo s
naom priom koja je prilino napeta.
U svakom sluaju, jo uvijek dvojim trebam li u tome rukopisu sauvati Marceline
takozvane ludosti i prigode u kojima ja, kad je rije o njezinoj nevjeri, pokazujem
pomirljivost. Sumnjam da moja ena potajice ita rukopis i da poznaje moja razmiljanja
i zadnje namjere. Moda je zbog toga neprikladno da ovaj tekst izrazi svu istinitost stvari
i mojih osjeaja, moda bih zbog toga od ovoga retka trebao prikriti sve to mislim,
osjeam i planiram. Moda bih trebao pisati jedan tekst-transvestit, koji prema van kae
jednu stvar, ali u svojoj nutrini tvrdi drugo, priu ija bi osnovna svrha bila zbuniti.
Obmana bi, svakako, bila najbolji nain da se zatitim od Marcele i skrijem svoju intimu.
tovie, to od ovog trenutka najavljujem onome tko e itati - ili ve ita sve to ovdje
pie: nije sigurno da je pria koja se rasprostire po ovim stranicama tona, ali ni da je
netona. Svatko, kao to upozoravaju bazeni bez spasioca, ulazi u te prostore i koristi ih
iskljuivo na svoju odgovornost i rizik.
Ali, vraajui se temi: moje razmiljanje o ludostima nije potaknuto samo osobnim
motivima nego takoer i onima drugim, stilske vrste. Ako i dalje zadrim opise koje sam
koristio do sada, dovodim se u opasnost da se gravitacijska teina knjige premjesti iz
unutarnjega svijeta pisca u onaj njegove sloene veze sa enom. A ja odbijam pisati
roman koji bi istraivao uzroke koji odravaju ili ubijaju ljubav jer jedva da elim
prikazati jedan trenutak u ivotu nekog ovjeka.
Odluan trenutak, naravno, koji bi izloio njegovu osamu, njegovu nesposobnost da
razumije enu, njegovo isprekidano sporazumijevanje s njom, puno nezadovoljstva.
elim napisati priu koja bi bila samo jedna sekvenca unutar ireg opisa ivota, a ne
uobiajena usredotoena pria s loginim poetkom, sredinom i krajem kojih toliko ima.
Jednostavno elim opisati ivot koji protjee pred mojim oima, kao to to u svojim
izvjeima rade pijuni koji ponekad promatraju poeljne likove koji ulaze na scenu i
silaze s nje ne ostavljajui tragove, ili ponekad otkriju samo sluajne susrete, neku vrstu
povezanih sluajnih susreta i nevanih razmiljanja, na trenutke naruenih sluajnim
orkanskim vjetrovima koji ne ostavljaju nikakve vane posljedice ni na koga. elim
vidjeti to se dogaa s tolikom nevanou jer izmeu nevanosti i rituala protjee
najvei dio naeg postojanja i zbog toga mi je roman vezan uz stvarnost kojoj je odan
poput para leptira u letu, ali ga ne pretvaram u ispovijed koja se jednog dana moe
iskoristiti protiv mene i zbog ega me mogu osuditi za ono to se dogodilo.
Danas, nakon to sam u kavani razgovarao s Pepeom Cristalom koji ustrajava na
tome da od mene kupi raunalo i savjetuje mi da mi nabavi novo, nazvao sam Josa
Facusea, ileanskoga veleposlanika. Prije nesree u Norrvikenu obiavao sam se esto
sastajati s njim u teretani u ulici Birger Jarlsgatan, poslije smo pili kavu u Dos FF, a zatim
u rezidenciji uivali u velianstvenim ileanskim crnim vinima - Cabernetima, Merlotima
ili Carmenrima - razgovarajui o knjievnosti i politici.
Facuse je imao prostran i udoban stan u sreditu grada, odlino namjeten. Prije
nego to je postao diplomat, ivio je dvadeset godina u Stocholmu gdje je zatraio azil.
Tada je bio voda ljeviarskoga revolucionarnog pokreta, a sada je, nakon bezbroj
doivljenih preokreta, veleposlanik koji uiva ugled i autoritet i s kojim se razumijemo

usprkos zamislivim neslaganjima. Kao to sam ja obavijeten o njegovoj potpunoj

odanosti predsjedniku, tako je on obavijeten o mojemu srodstvu s Montfarom i o
prednostima u kojima je uivala moja obitelj - osobito moj otac i moj brat poduzetnik - u
vrijeme vojne vlasti. Ali, budui da zna da nisam bio umijean u guenje ljevice, prihvaa
me sa zadovoljstvom i uviavnou. Ipak, prema Marceli se odnosi drukije. Mislim da,
pogreno, smatra da je ona imala nekakvu ulogu u progonu oporbe, to je nepravedno
jer je tada Marcela bila previe mlada i naivna da bi to radila. Ali, politiku u naoj zemlji
vode preivjeli, fundamentalisti, odmetnici, preobraenici, oportunisti, kreteni,
korumpirani i takoer licemjeri. Konano, svi ti i jo mnogi drugi primjeri uvijek
pronalaze svoje mjesto i prostor u identinim krugovima. Osim toga, Facuse znade da
demokrati jednostavno moraju podnositi izbor drugih, zna da je biti politiar samo jedan
od naina da se zaradi kruh isto kao i biti prodava polica osiguranja, uitelj, opsjenar ili
prodava nekretnina.

Upitao sam ga za inspektora Duncana kojega izvrsno locira iako u vedskoj ivi
etrdeset tisua Cileanaca. Jasno, Duncan je jedan od rijetkih zemljaka koji radi u
vedskoj policiji.

- U vrijeme Allendea obnaao je neku dunost u obavjetajnoj slubi socijalista rekao mi je, puei jednu od svojih uobiajenih kubanskih cigara koje po mome sudu
pokvare dobar okus vina. - Morao je potraiti azil. Da su ga vojnici uhitili, nestao bi. Bio
je od onih glavnih.
- Jo uvijek njeguje izgled Chcinskija 47.

- Doao je ovamo nakon to se borio meu gerilom u Gvatemali, nauio je vedski i

pristupio civilnoj policiji. Karijera mu je u stalnom usponu; tip je pametan. Usavrio se za
prijestupe stranaca, neprestano putuje. Kako si naiao na njega?

Objasnio sam mu u detalje i takoer mu priznao da me brine to to sam se upleo u

stvar policije u trenucima kad sam planirao otii iz vedske.

- Nisi mi rekao da odlazi.

- Vrijeme je. Ne znamo jo kamo, ali idemo - nastojao sam biti dvoznaan, kao to mi
je savjetovao Montfar.

Zamiljen, Facuse je izbacio oblak dima prema chandellieru u dnevnoj sobi sa

zidovima crvene boje, kroz iji su se prozor nazirali krovovi Stockholma pokriveni
snijegom, i rekao:
- Makar je Duncan diskretan tip, upitat u ga za taj sluaj i moda mi kae to se
dogodilo s Poljakinjom. Ali, ne bi se trebao brinuti - dodao je. - vedska je policija
izuzetno diskretna i paljiva.
- Uznemiruje me pomisao da je Boryena davala usluge ruskoj mafiji.

- Nije nemogue, ali nema te to zbog ega uznemiravati. Razgovarat u s Duncanom i

ako eli, predstavit u ti ga u nekome drugom ozraju, moda ovdje, uz aicu pia.
Moe biti korisno. Uvijek je dobro da ljudi porazgovaraju.

Nisam elio ustrajavati na injenici da sam ja ve razgovarao s Duncanom u

neformalnom ozraju, ni na tome da se bojim da e sa mnom biti posebno netrpeljiv
zbog moje veze S Montfarom. Duncan je vjerojatno, kao to je mislila Marcela,
osvetoljubiv tip pun mrnje.
47

Sylwester Chcinski (1930.) - poljski scenarist i reiser.

- Mora razgovarati s njim kako bi mogao mirno otii iz vedske - ponovio je Facuse
dok smo udisali svaki svoj duhan.
Ne oduevljava me mogunost da ponovno sretnem Duncana. Neto me smeta u
njegovim isljednikim oima, u upitnom tonu, u vjenom obiaju da istrauje i zadnje
misli svojih sugovornika. Moda Marcela ima pravo kad kae da su, na izvjestan nain,
optuujui prst ovog policajca i njegova nepopustljivost nadahnuti mrnjom. U svakom
sluaju, korisno je raunati s izvjesnom informacijom o njemu. Mislim je iskoristiti u
opisu detektiva u mome romanu, iako u je pomijeati s elementima vlastite mate,
recimo, kad je rije o njegovoj sposobnosti da povee zloin izvren nad Poljakinjom s
ubojstvom u Norrvikenu koje je poinio pripovjeda romana.
Uznemiruje me pomisao da na ovaj ili onaj nain stvaram rukopis koji se, ako bude
otkriven, jednog dana moe iskoristiti da bi me se optuilo. Naravno da bi u tom sluaju
pravda trebala dokazati da je svaka od mojih tvrdnja tona i vjerodostojna, to je vrlo
sloeno jer ih stvaram u carstvu fikcije, ali bilo koje takvo nastojanje vlasti dokazalo bi
da istraitelji nisu u stanju razlikovati romanopisca od krvi i mesa koji sada ispisuje ove
stranice, to jest mene, i pripovjedaa u prvom licu iz romana, izmiljeni lik koji tvrdi da
ih ispisuje, da ispisuje rijei na listu papira. Istraga takve vrste potvrivala bi injenicu
da vlasti vrsto vjeruju u postojanje suglasja izmeu stvarnosti i fikcije, to bi ih
prikazalo u loem svjetlu i izvrglo ih ruglu, barem na europskoj razini. To je igra koja,
svakako, ukljuuje velike rizike i ije posljedice mogu biti vrlo opasne, ali ne mogu je
prekinuti jer me neka vrsta narativne pohote gura da dalje nastavim s tom priom,
navodi me da je upotpunim okolnostima koje me okruuju, kao da je rije o nekoj
gladnoj i tajanstvenoj zvijeri koja svaki dan treba prodrijeti stvarne injenice kako bi
rasla.
Vraam se kui kasno u no, nespretno vozei saab jer sam previe popio s
veleposlanikom i zakljuujem da Marcele nema. Sigurno je s nekom prijateljicom ili
moda dogovara poslove, to je jedino to ublauje njezine depresivne napade i ini je
sretnom.
- Prije nego to odemo, moramo svakako postii dogovor s Marcusom Eliassonom kae mi kad se vratila kui.
Boravim u dnevnoj sobi, vrlo je kasno, itam neki asopis sjedei u fotelji. alica
mlakog aja od rie nalazi se na stoliu u sredini sobe.
- Postii dogovor s Eliassonom? Ne razumijem te.

- Ti me rijetko kad razumije, Cristbale. elim ti rei da ne moemo napustiti

vedsku, a da ne budemo sigurni u Marcusovu odanost. Nemojmo se zavaravati, on zna
da smo ubili Jaina.
sve.

- Ne vjerujem da bi se Eliasson elio neto dogovoriti.

- Dakle, dok to ne uspijemo, ne moemo otii. Interpol e prije ili poslije saznati za
- Moda je to savjet tvoga oca, ali ne koristi nam. Mi smo u vedskoj.

- Moj otac nema pojma to se dogodilo, tako da mi je teko mogao neto rei o
susjedu.
- A kako ti onda zamilja da emo Eliassonu predoiti plan?

- Ako misli otii iz vedske, i on se takoer mora pobrinuti za ono to mi mislimo.

Stvar je u tome da temi pristupimo u pravom trenutku i da mu dokaemo da se
uzajamno trebamo.
Marcela me ponovno iznenauje. Ona je velika ahistkinja. Kad se uplaim da e me
liiti jednoga pjeaka, ve sprema ah mat s konjima. Brzo prelazi iz patnje do izrade
hladnih i detaljnih planova. I sad mi predlae neto to mirii na ucjenu, stvar koja se
moe okrenuti protiv nas. Ne zaeljevi mi laku no odlazi lei, a ja se vraam u radnu
sobu i sjedam ispred ekrana s pogledom na kuu Marcusa Eliassona u polutami, spreman
opet nastaviti hraniti tu nezasitnu zvijer.

DVADESET DEVET
Konano se pojavio lanak u Dagesnyheter o zloinu nad Boryenom. Vidio sam ga u
kiosku i nisam mogao doekati da doem kui da ga proitani nego sam se posluio
odvratnom amerikom kavom i poeo je odmah tamo ispijati, sjedei za jednim malim
stolom. U kratkom tekstu od jedva etvrtine stranice spominje se inspektor Duncan to
je zacijelo uznemirujue, i njegova sumnja da je Poljakinju ubio netko poznat kome je
otvorila vrata svoga stana koji se nalazio u getu za strance u Rinkebyju.

Opis nedjela me je oalostio: Boryena je zadobila tri uboda noem u lea, izmeu
plunih krila, u trenutku kad je, ini se, traila neto u spavaoj sobi, to podupire
nagaanja da je postojao izvjesni stupanj povjerenja izmeu nje i posjetitelja. Nakon
napada - koji je moda izvrio mukarac - ubojica je jo jednom provjerio to je uradio i
zadavio ju je njezinim pojasom.
U pregledu koji je uinila skupina za ubojstva nisu pronaeni dokazi da je neznanac
(ili neznanci) ukrao novac ili vrijedne stvari. Ako se uzme u obzir injenica da te noi
nitko nije vidio da sumnjive osobe lutaju po zgradi niti uo neku raspravu, iako je u
vedskoj usred zime sve hermetiki zatvoreno, razumljivo je da nije primijeeno nita
neobino.

Duncan, tvrdi Dagensnyheter, djeluje na temelju tri pretpostavke. Prva je da je rtva

poznavala ubojicu; druga, da je on uao u stan pretvarajui se da trebaju rijeiti neku
stvar od zajednikog interesa; i trea, to je zakljueno iz injenice da nije ostavio
nikakvog traga, da je u ubojstvu koristio plastine rukavice. Potresen, prisjetio sam se
kirurkih rukavica koje sam prije nekoliko dana vidio u udovevoj kui, to me je
potaknulo na sumnju da Marcela moda ima pravo kad tvrdi da je on ubojica.
Uz svoj portret u okviru, skroz gore u rubrici, Duncan je molio susjede iz Rinkebyja
da obavijeste policiju ako su vidjeli neto sumnjivo u noi u kojoj se dogodio zloin.
inilo mi se nevjerojatnim da mu prue suradnju u getu stranaca gdje mladi nezaposleni
ljudi s ruba drutva predstavljaju idealnu osnovu za pojavu delikvencije i nitko ne cijeni
policiju. Ipak, kao stari socijalistiki pobornik Duncan je, ini se, i dalje vjerovao u
kolektivno djelovanje u napredovanju njegove istrage.
- Razvidno je da je ubojica Marcus Eliasson - potvrdila je Marcela odmaknuvi
vedsko-panjolski rjenik. Jednim je skokom ustala iz kreveta kad sam se vratio iz
sredita Djursholma s novinama u ruci. inila se vie zadovoljnom nego uznemirenom
jer su potkrijepljene njezine pretpostavke. - Najblae reeno, ivimo u blizini opasnog
tipa.

- Prestani govoriti na tako aseptian nain - predbacio sam joj. - Nakon onoga to se
dogodilo s Rusom.
- Ne znam na kojega Rusa misli.
- Ali, to ti je? Sad e i preda mnom poeti glumiti?

- Razgovarali smo o Marcusu - hladno je naznaila. Sili smo u kuhinju i pripremili

aj s tostom. U sigurnosti njezinih zakljuaka bilo je neega to me je ljutilo.
- Kako moe biti sigurna da je Marcus ubio Boryenu? - opekao sam ruke na alici
prisjeajui se da Marcela nije znala da je Marcus imao kirurke rukavice u svojoj kui.

- Dovoljna mi je logika. Trebao ju je uutkati. Bila je jedina osoba koja je tono znala
da su Mariju dokrajile tablete. Jedna njezina rije Duncanu i za Marcusa bi se sve
zakompliciralo. Pogotovo sada kad mu malo nedostaje da ode u inozemstvo.
- Dobro, njegov sluaj nije puno drukiji od naeg.
- To sara ti rekla prije nekoliko dana. - to?

- Da su nai sluajevi slini, ali takoer da postoji velika razlika meu njima.
- Meni nisi nita rekla o tome.

- Ti i tvoje pamenje - rekla je ogorena. - Ti, tvoje pamenje i tvoje sumnje... Razlika
je u tome da je on isplanirao i posljednju pojedinost svoga zloina, a mi jo uvijek
tapkamo u mraku.

- to to znai?
- ini ti se malo? On je istinski kriminalac, ubojica. Uinio je sve to je trebao uiniti.
Ubio je svoju enu da bi postao slobodan, i kunu pomonicu jer ga je namjeravala
prijaviti.
Iz dnevne sobe dopirali su zvuci Erica Satieja koju su na neki nain naznaavali da
nije jo sve sasvim propalo.
- Nemogue je da ga je Boryena ozbiljno mislila prijaviti - naveo sam. - Njezina
jedina briga bila je zadrati klijente iz etvrti. Sigurno je znala da bi u sluaju da se splete
s tim tipom, ila na sud i da bi izgubila posao u Djursholmu.
- Vjeruj mi. On ju je ubio.
- Moe biti da je tako, ali onda ne razumijem dobro zato je to uinio. Ona nije imala
dovoljno dokaza da optui Marcusa na sudu.

- Kako to zna? - upitala me je Marcela vadei maslac iz hladnjaka.

- Rekla mi je. Ja sam puno razgovarao s njom. To je bila samo blaga sumnja,
nagaanje, nita vie.
- Druga je stvar potaknula Marcusa da je ubije.

- Sad ja ne razumijem.
- Jednostavno je. Ubio ju je jer je pretjerala s ucjenom.

- S ucjenom?
Pala mi je napamet ona koju mi je Marcela predloila da uutkamo Marcusa.
- Tono - rekla je i poela mazati maslac na jedan tost...
- Misli li da je traila previe?

- Tono. udi me da pisac detektivskih romana ne moe zamisliti ucjenu.

Njezin mi je zakljuak iznenada postao uvjerljiv. Prije nekoliko dana i ja sam to

nagaao, ali sam na kraju odbacio takvu mogunost jer Marcus Eliasson nije mogao
riskirati da uini jo jedan zloin i misliti da e iz toga opet izai neozlijeen, osim ako
nije bio psihopat, a nije se inilo tako. Ali, tono je da su Boryenine optube unitile
njegov san da obnovi ivot daleko od Stockholma. Pomno sam istraio Marcelino lice i
jedino to sam vidio bio je lukavi sjaj u njezinim oima i plave vreice ispod njih, dokaz
da je patila od nesanice, da joj je dogaaj iz Norrvikena naruavao zdravlje i da ju je
drao na eravici. Sve to samo pretpostavljam jer smo pred nekoliko dana, bez ikakve
drame, definitivno odluili da emo spavati u odvojenim sobama. Ona je i dalje bila u
staroj zajednikoj spavaoj sobi, a ja sam sada spavao u sobi blizu moje radne sobe.

- Jedna je stvar pisati romane, a druga proricati sadanjost - rekao sam za as. Dobar policajac nije dobar pisac detektivskih romana, isto kao to dobar pisac
detektivskih romana nije dobar policajac - tvrdio sam dosta oholim, pedagokim tonom.
Marcela je presavila novine i pribliila alicu usnama.
- Eliasson je dosta vremena plaao Boryeni kako ga ne bi odala,

- Ne smatram je sposobnom za ucjenjivanje. Bila je prilino priprosta.

- Zamisli injenicu da nije nastavila raditi u Eliassonovoj kui jer vie nije trebala taj
novac, a odnosi su se pogorali.
- Fantazira vie od mene u romanu... Odakle sve to izvlai?

- injenice to pokazuju na sve strane - uzviknula je ljutito.

- To je zaista dobro! ista pretpostavka kao tehnika da se razrijee zloini. Bravo,
bravo, gospoo Conan Doyle. Sva srea da nisi policajac.
- A vjerovao bi mi kad bih ti rekla da je Boryena pokuala i mene ucjenjivati?
Uputila mi je sardonski osmijeh, uivajui u mojoj iznenadnoj tiini, razmetljiva
zbog onoga to mi je otkrila.
- To je pokuala? - mucao sam. - Kada?

- Jednog dana kad me je iznenadila dok sam ulazila u Jainov auto. Bilo joj je
dovoljno otkriti to i moje intimno rublje da bi zamislila ostatak.
Prisjetio sam se da mi je Boryena jednog dana, malo nakon smrti Marije Eliasson,
rekla daju je otkrila kako se u Stockholmu u kolima ljubi s jednim ovjekom. Je li se
zaista radilo o Mariji ili je vidjela Marcelu? Slutei da mi se Boryena rugala, upitao sam:

- to si joj rekla?
- Da sve to radim, inim uz tvoje odobrenje i da me uope ne zanima njezino
ucjenjivanje - rekla je skupljajui mrvice sa stola.
- Onda je istina da me vara, da ima ljubavnika.

- Hajde, Cristbale, opet e poeti s teatrom? Razgovaramo o neemu vrlo

ozbiljnom, o ucjeni - ustala je s mrvicama kruha u ruci i bacila ih u ko za smee. Jadnica nije puno razumjela, ali isto se tako nije sablaznila.
- Zato mi nisi nita rekla?
- Zbog ega? Da se uznemiri i potvrdi svoje sumnje?

- Trebala si je otpustiti.
- U kui mi je bila pod jaim nadzorom. Pustila sam je da misli da posjeduje
informaciju o meni i da je moe koristiti protiv mene u bilo kojem trenutku.
- Nevjerojatno si pokvarena.

- Ne govori gluposti. Da je Boryena otkrila bocu, au, mramor ili oruje, isto bi nas
tako ucjenjivala. Bila je babetina vrijedna prezira, nije se libila niega. Zbog neega su je
ubili....

- tedjela je novac za roditeljsku kuu...

- Pusti romantiku. Ne vjeruj u razloge koje ti ljudi spominju. Bolje analiziraj
rezultate njezina ponaanja i procijeni u kojoj ti mjeri koriste ili tete.
Kad sam se prisjetio razgovora a Poljakinjom, utvrdio sam da je Boryena vise puta
pokuavala provjeriti jesam li ja zaista upuen u ivot svoje ene. Mogue je da je to

inila sa eljom da me ucjenjuje. A kako sam moda i kod nje izazvao dojam da toleriram
Marceline pustolovine, nije se odvaila da mi stvar izravno izloi. Kimao sam glavom,
zamiljen, osjeajui se uasno nesretnim i rekao:
- Previe si logina.
- Mogu zamisliti situaciju. Svaki put kad je Marcus iao u njezin stan platiti, Boryena
je podizala cijenu, sve dok njemu jednog dana nije prekipjelo. Ne bi li ti se dogodilo neto
slino da nas Marcus ucjenjuje?
Nisam joj spomenuo da sam ve osjetio poriv da ga ubijem. Umjesto toga, i gledajui
je u oi, rekao sam:
- Teko mi je zamisliti da bi Marcus uinio neto takvo.
- Nakon onoga to smo mi uinili i zbog ega do dananjega dana glumimo? Ve sam
ti rekla, estiti ljudi nikad nikoga ne ubiju, Cristbale. Nama se jednostavno takve stvari
,,dogode. Nametnu nam se.
- Moe biti da si u pravu.

- Jasno da jesam! Sve je oigledno: Marcus je one noi doao u Poljakinjin stan kako
bi joj platio, i to je razlog zbog kojega je ona ne razmiljajui otvorila vrata. Zbog toga
nitko nije primijetio njegov posjet i nije bilo skandala. On ju je odluio ubiti kao to si ti
moda namjeravao ubiti mene, i zbog toga, kad ona najavljuje veliko poveanje sume u
zamjenu za utnju, Marcus je ispustio uzde i nije imao drugu alternativu. To se ubojstvo
jednostavno dogodilo - rekla je odvajajui rijei. - Razumije?

Divim se njezinoj nadarenosti da tako fino tka. U biti, to je ista sposobnost koju
koristi kad prodaje pokustvo i ukradene slike jer sam, u ovim okolnostima, vie nego
siguran da se moja ena godinama bavi unosnim poslom s ukradenim i krivotvorenim
umjetnikim predmetima, i da joj njezina glumaka sposobnost u tome pomae.
Konano, ivot je izopaen jer se temelji na tome da ti uvijek dade lekciju kad je ve
prekasno. Ta nagaanja i dogaaji trebali bi to prije podebljati roman, jer ono to ja s
naporom izmiljam kao teme da bih na kraju bio ponosan na njih, jer otkrivaju silinu
moje mate, sada se ini zasjenjeno zbivanjima uzrokovanim jedinstvenim zgodama i
nezgodama moje drage enice.
- Ne ini ti se da se moramo umijeati? - pita me odluno.
- Umijeati se? A kako?
- Razmisli, dragi. Kako bi to uinio?

- Nazvavi inspektora Duncana?

- Nazvavi Marcusa Eliassona, dragi, obavjetavajui ga da smo upueni u sve to je

uinio i da naa utnja ima svoju cijenu.

TRIDESET
Primjeujem da me ve nekoliko godina ne zanima stvarnost. Da, ustanovio sam da,
umjesto da prihvatim i posluam ono to sam smatrao da se vjerojatno naziva
nepovratnom i nepouzdanom stvarnou koja nas, ini se, obavija od roenja do smrti,
vie volim itati bilo koju vrstu romana, ii u kino, sluati glazbu, ako je mogue
romantine skladatelje jazza, mnogo jazza, ali ne onaj eksperimentalan i razdraujui
Johna Coltranea 48, nego skladne i lirske komade koje su obino izvodili Ben Webster 49 ili
Coleman Hawkins 50, ili se pak diviti slikama i fotografijama u muzejima ili u dobrim
knjigama. Ostalo - taj dosadni skandinavski svijet, siv i tih, ratovi koje Sjedinjene Drave
posvuda vode, rasizam koji unitava ivot useljenika u Europu ili vjena dekadencija i
polagano raspadanje Latinoamerikih drava, sve to to se urimo nazvati stvarnou brine me malo ili nita.

Dobro, tono je da moju pozornost sad potiu izvjesni aspekti stvarnosti koja je
nepromjenljiva zbog onoga to se dogodilo u Norrvikenu, ali injenica da sam ja to
pokuao pretvoriti u fikciju, da usporedive i provjerljive podatke nastojim smjestiti na
stranice ove prie, da se trudim izbrisati granice izmeu stvarnoga i izmiljenog,
pokazuje moju potpunu ravnodunost prema stvarnosti. Je li to zbog toga to se s
godinama ovjek povlai u sebe i osamljuje se poput mekuaca, sve dok ne pone ivjeti
samo od sjeanja i mate, od itanja romana, pripovijedaka i poezije, od gledanja filmova,
sluanja glazbe i zamiljenih monologa ili dijaloga koje obiavamo voditi? Ponekad
pretpostavljam da me na kraju toga puta oekuje samoa kao to je Hegelov Geist ekao
Povijest s velikim slovom, i da je itav moj ivot bio samo predgovor, hod kako bi se ona
nakon zavretka svega sustigla. Ne, ne uspijevam isplesti jednu teoriju ili pronai
definitivni odgovor za sve to, ali danas ujutro, nakon to sam sve stvari paljivo odvagao,
odluio sam ui u vuja usta i telefonirao inspektoru Duncanu u njegov ured u
krimpoliciju, smjeten u velianstvenoj palai u etvrti Kungsholmen, koja slui kao
sjedite policije. Primio me je on osobno, to me je smelo, ali istodobno i smirilo. Nakon
zamuckivanja, rekao sam mu da moram urno s njim razgovarati.
- Gledajte, u podzemlju Htorgeta nalazi se jedan mali restoran u kojemu posluuju
najbolju juhu od morskih plodova u vedskoj - odgovorio je ozbiljnim glasom. - To je
jedini lokal te vrste. Ne moete se zabuniti. ekat u vas u podne.

Bilo je deset sati ujutro i slavuj jo nije zapjevao. Moda e ove godine proljee
kasniti, pomislio sam, iako se u susjedovu vrtu ve poinje topiti snjegovi i njegov nos
od mrkve lei na podu. Na kraju e ostati samo kip boice Atene s gavranima koji joj se
obiavaju smjestiti na glavu kao da su se tamo zaustavili kako bi promatrali susjedstvo
ili razmiljali o stvarima koje se tiu samo njih. Zbog toga sam odluio prekinuti pisanje
romana ba u trenutku kad pripovjeda, to jest pisac detektivskih romana koji ivi u
Djursholmu, trai, potaknut nekim iracionalnim porivom, kontakt s policajcem
zaduenim da istrai zloin poinjen nad poljskom useljenicom. Poslije sam snimio
roman na diskete, a zbog vee sigurnosti, zamalo da ga nisam izbrisao s tvrdog diska
raunala i sakrio diskete na neko tajno mjesto. Smeta me injenica da e za trenutak, dok

48
49
50

John Coltrane (1926.-1967.) - ameriki jazz saksofonist i skladatelj.

Ben Webster (1909.-1973.) - jedan od najvanijih amerikih jazz glazbenika.
Coleman Hawkins (1904.-1969.) - prvi ameriki jazz saksofonist i skladatelj.

ja budem zbunjeno i besciljno hodao ulicama Stockholma, Marcela potajno itati ova
poglavlja. Predosjeam da me ona preko teksta nadzire i da sukladno tome preispituje i
relativizira moju istinu i ravna se prema meni. Sve dok ona ne vidi ove retke i ne
posumnja da govorim o njoj, oni imaju mogunost da se pretvore u priu i sjeanje na
sve to se dogaalo, to na drukiji nain ne bi bilo mogue i zauvijek bi bilo dovedeno u
pitanje. Jedino to elim ponoviti jest to da taj rukopis, sada Marceli na dohvat ruke, vie
nuno ne odraava moja razmiljanja i moja djelovanja, i osim toga, moe predstavljati
zamku, klevetu, pretvaranje, preraen tekst s namjerom da se Marcelu sprijei u namjeri
da u potpunosti sazna to se dogaa i to mislim. Ponavljam, a na neki nain to je i lana
poruka, ili, ako hoete, lana prijetnja: nita od ovoga to tu pie nema sigurnosni peat,
a ono najosjetljivije od svega, ujedno moe biti i la.
Iao sam, kao to sam prethodno naznaio, na razgovor s Duncanom, znajui da se
igram vatrom jer jedna je stvar primiti policajca u vlastitom domu dok on istrauje sluaj
Boryena, ili, jo bolje, podnositi njegovo iznenadno pojavljivanje i savjete u muzeju Vasa,
a druga, puno drugaija, traiti ga po postajama u sreditu grada, izazivajui ga u
vlastitoj jazbini, izazivati njegovu pozornost u zgradi policije. Mislim da sam tu odluku
donio potaknut podacima koje mi je o Duncanu dao veleposlanik Facuse. Sad kad postoji
mogunost da se uskoro sastanemo u oputenom ozraju, pijui dobar ileanski Merlot i
nabadajui masline, ini mi se lakim pribliiti se Duncanu i podnositi njegove
isljednike oi. Naravno, na neizravan nain moram provjeriti smjer njegovih
istraivanja i, neto jo vanije, saznati spadamo li Marcela i ja meu sunmjive za zloin
u Norrvikenu. injenica da smo Duncan i ja sunarodnjaci, da smo dijelili manje-vie
zajedniku prolost progona i izgnanstva, iako nas je ivot u ideolokim terminima
razdvojio, doputa mi da riskiram plaljivo neformalno pribliavanje toj osobi.
Tono u dvanaest stigao sam do dobro snabdjevenih i istih tandova na trnici
Hotrget. Toga je jutra bilo puno snijega po ulicama i krovovima, ali nebo je bilo plavo, a
vjetar otar poput noa. Siao sam u podzemlje gdje me je zahvatio topao zadah zaina,
napredovao izmeu francuskih sireva, talijanskoga tijesta, turskih kebabs, izraelskih
naranaa, kineskih prenih jela i suija i uspio konano stii, nakon to sam laktima
udario jednog Arapa ili Indijca s turbanom, do lokala u kojemu me je ekao Duncan
odjeven, po obiaju, potpuno u crno.
Nisam bio raspoloen kuati bilo kakve juhe.
- Ali, ovdje posluuju najbolju juhu od morskih plodova - rekao je Duncan - a nain
je jednostavan: uzmete zdjelicu, pribor za jelo i kruh, a kuhar vam posluuje juhu na
pultu. Moete ponoviti koliko god puta hoete. All you can eat, kau Amerikanci, a ovdje
to zovu vedski stol.

Miris salitre i alga iz juhe probudio bi mrtve i odmah me je podsjetio na juhe od

plodova mora s juga ilea. Restoran je bio skroman: pult na kojemu se nalazio veliki
lonac, jedna limena zdjela s krikama crnog kruha, ae u blizini baava s pivom i mali,
prazni stolovi. Sjeli smo za jedan od njih.
- Recite - kazao je inspektor lomei kruh rukama poput estitog sveenika i kuao
veliku licu.

Objasnio sam mu da sam Facuseov prijatelj i da mi je on ispriao njegovu priu, koja

je u potpunosti sliila mojoj. Duncan je nastavio odluno zahvaati licom kao da se
njegovo problemi vrte oko neke druge stvari, i kao da je to to ja govorim nevano. Samo
je s vremena na vrijeme podizao oi kako bi mi uputio kratak, sumnjiav pogled, kao da
eli potvrditi da sam jo uvijek tamo, nagovarajui me da mu ve jednom otkrijem pravi

motiv susreta. Neto u iskriavom bljesku njegovih oiju ovaj mi je put dopustilo da
otkrijem - ili sam moda mislio da sam otkrio - nostalgiju i bol izgnanih, jer oni ih - ili mi,
jer i ja sam takoer izgnanik nastoje - nastojimo - prikriti. Iznenada me je upitao:
- to ste radili u vrijeme vojnog udara, gospodine Pasos?
- Studirao sam ekonomiju u istonom Berlinu - rekao sam uz nelagodu, iznenaen
izravnim napadom. - Nakon tri godine preselio sam se u zapadni Berlin, proao zid i
poeo studirati na Freie Universitt.
- I niste se vie vratili socijalizmu?

- Nikad vie.
Znao sam da e priznanje toga zemljopisnog, ali isto tako i politikoga definitivnog
preobraaja zapeatiti moju sudbinu kod Duncana. On nije bio odmetnik kao ja i
vjerojatno je prezirao preobraenike jer mu je u vedskoj smisao ivotu - zauvijek
udaljenom od rodnog kraja, ljudi, njihovih obiaja i mirisa - moglo dati samo svjesno
traenje utoita u politikoj utopiji koju je strastveno prihvatio prije dolaska Pinocheta
na vlast.
- Ne predbacujem vam. Socijalizam koji je zaista postojao bio je vrlo dosadan - rekao
je za trenutak gutajui komadi kruha.
- Zapravo, bilo je vrlo dosadno.
- Onda, bili ste komunist?

- Neko vrijeme, znate ve, mladost. Zeitgeist, idealizam.

- Nemojte se pokuavati ispriati, gospodine Pasos, u ileu ima najvie
preobraenika: komunista pokajnika, terorista pokajnika, socijalista pokajnika, liberala
pokajnika, centralista pokajnika, konano, i pokajnici su se morali pokajati. Mogli bismo
izvoziti preobraenike i pretvorili bismo se u razvijenu zemlju. Za preobraenje ili za
snagu trebalo bi biti nae domovinsko geslo. A to je srea jer bi se, da je drugaije,
zemlja nakon svega raspala u komadie. A odakle poznajete veleposlanika Facusea?
- Iz Nacionalnog instituta. Studirali smo tamo.

- Pitam vas - nastavio je nakon to je proistio grlo i probao pivo - jer mi se

otpoetka inilo da mi pokuavate neto sakriti, ne znam tono to, ali predosjeam da
neto od mene skrivate. Zanimljivo, zar ne?

Uznemiren, nasmijeio sam se.

- Ne znam na to time mislite - rekao sam. Ozbiljno me je, uz nepovjerenje smjeteno
ispod crnih obrva, pomno istraio oima.

- Kakve veze imate s bivim pukovnikom Montfarom? Odmah sam naslutio da me

je slijedio i da na susret u muzeju Vasa nije bio plod sluajnosti nego profesionalnog
ara. Otvoreno sam mu objasnio o emu je rije, ali inilo mi se da je on ve bio upuen u
priu i da je samo traio naina da je potvrdi. Nisam mogao prihvatiti injenicu da sam
izgubio poduzetnost u razgovoru koji sam traio u namjeri da izreknem komentare
kojima bih Marcusa upleo u priu s Boryenom.

utio je kad sam prestao govoriti, ustao i krenuo do anka da mu ponovno napune
posudicu. Sjeo je nasuprot meni uivajui u juhi u kojoj je - tek sam sad zamijetio - uz
povre i komadie krumpira, bilo i obilje dijelova haringi, lososa, brancina, koljki,
rakova i poneke nepoznate trave. Poslije je rekao da radije ne daje izjave o nedavnim
dogaajima iz nacionalne povijesti iako je se obino, s vremena na vrijeme, prisjeti kako

bi ojaao za svakodnevno postojanje. Obiavao je, isto kao i ja, itati ileanske novine na
internetu i gledati dnevnik na nacionalnoj televiziji, ali ponekad je prolazio kroz
razdoblja u kojima se odricao svega toga i u potpunosti uranjao u skandinavski ivot
zbog straha da e se razboljeti od izofrenije. Rekao je da mu je bilo nemogue zaboraviti
svoju zemlju i da nije ni sjena onoga koji je bio prije trideset godina iako je i dalje branio
izvjesne poetne postavke; na drugi nain, objanjavao je ozbiljan, ako bih se odrekao
svega u to sam vjerovao, strmoglavio bih se u ponor cinizma.
- Odustao sam od gerile u Gvatemali - rekao je obuhvaajui me svojim hladnim
oima - jer su traili da pogubim jednog druga kojega je vodstvo pokreta smatralo
izdajnikom. Onoga jutra kad sam ga priekao na uglu Antigua de los Caballeros kako bih
mu dao vode, dua mi se stegnula kad sam vidio da vodi za ruku svoga sina u kolu.
Upravo tamo sam rekao samome sebi: Oliverio, to nije u tvojemu stilu, ostavi te ljude i
bjei.
- Razumijem - komentirao sam s olakanjem, jer sudei po smjeru u kojemu je
krenuo razgovor, nije sumnjao u mene.
- Nakon svega, u neto treba vjerovati - dodao je nostalgian, pomiren sa sudbinom.
- I, ako mi dopustite, to mi kod vas izaziva pozornost. ini se da vi ni u to ne vjerujete.

- Dakle, varate se. Vjerujem u knjige koje piem.

- Treba vjerovati u neto to nas prosvjeuje, gospodine Pasos. U neto utopijsko, u
neki cilj koji je neto vie od samo osobnoga ili materijalnog. Potenje, ljubav, neenstvo,
tonost, to ja znam, ali barem u neto treba vjerovati.
- Najtetnije u povijesti bile su utopije i imale su najkrvavije posljedice.

- Nije vano. U razdoblju kad sam bio revolucionar - napravio je pokret rukom koji
je mogao upuivati na daljinu ili nevanost - upoznao sam Ruse iz KGB-a i Kubance iz
DGI-a 51 koji su bili u stanju dati ivot za revoluciju. Bili su to vrsti ljudi, uvjereni,
spremni na rtve.
- Ja sam upoznao i ljude s druge strane...
- Mogu misliti - rekao je oteui, proiavajui grlo. - S obzirom tko vam je punac, to
me ne iznenauje. Ali, ja sam mislio na svoje stare drugove iz KGB-a i DGI-a, idealiste koji
su ivot dovodili u opasnost zbog ideja Marxa i socijalizma. Znade li tko su oni danas?

- Junaci poginuli u borbi.

- Sefovi mafije - potvrdio je odsjeeno. - Kad je zavrilo razdoblje socijalizma, bacili
su preko palube svoja uvjerenja, ali se nisu odrekli Kalanjikova i svojih vjetina kovanja
zavjera koje su nauili kako bi ga obranili. Konani rezultat jest mafija, izopaenost svih
ideala, neto previe pogibeljno za sve. Bez discipline, a kaem vam, gospodine Pasos, da
su vjeno izvravanje discipline i stalno odricanje, utopija, ljudi se utjeu bilo kojoj
stvari.
Razgovor se izlijevao iz korita koje sam bio predloio. Prema Duncanu, njegovi su
negdanji drugovi iz realsocijalizma zavrili kao mafijai, a njegovi bivi saveznici
buroaskog podrijetla u izgnanstvu su si sukali brkove zahvaljujui poiljkama roditelja
ili mjestima koja su dobivali u meunarodnim organizacijama. Sada, kad je u ileu
demokracija, ponovno su na vlasti ti snalaljivi ljudi, uvijek na povrini.

51

DGI (Direccin General de Inteligencia) - kubanska tajna sluba.

- Danas su jo uvijek izvan igre oni koji su zapoeli revoluciju 1970. godine, a
demokracija se vratila 1989. - naznaio je spajajui obrve. - I dalje su na vlasti politiari
koji su tu oduvijek, oni koji su od 1964. do 1970. bili s Freiom 52 i koji su preli na lijevu
stranu kad su procijenili da e pobijediti Allende, isti oni koji su boravili u ugodnom
izgnanstvu zahvaljujui injenici to su bili bivi dunosnici - nije objasnio da su doli iz
prijanje centristike i narodne vlade s najveim ugledom u Europi. I kao da je to malo,
to su isti oni koji su se u inozemstvu preko noi pretvorili u neoliberale, koji sada vladaju
zemljom i kojima se sutra nee gaditi da se udruiti se s desnicom kako bi i dalje
nastavili kormilariti. ile je izraz savrene vladavine buroaske klase, gospodine Pasos,
savrene prevlasti buroaske klase, da se izrazim u gramscijevskim terminima. Ponekad
se sektori te klase obuku u ljeviare, ponekad u socijaldemokrate, zatim u centriste i
konano, u desniare. Oblae odjeu kakvu od njih zahtijevaju i kunu se da uvijek vladaju
u ime onih s dna. - Zbunila me je njegovo estoko predbacivanje upueno vodstvu ljevice.
Nisam li ja samo doao provjeriti smatra li me Duncan sumnjivim za ubojstvo u
Norrvikenu? Nije li kroz moju glavu prolo da mu pripomenem da je Marcus ubio i
Boryenu? Sada mi, usred toga razgovora koji vodi, iz ruku izmie velika prilika.
- Govorite o mafiji i pretpostavljam da mislite na rusku. To me podsjea na
Boryenino ubojstvo - kaem suglasan da nastavim plivati njegovim vodama. - Pitam vas
jer me zanima zbog romana koji piem: mislite li da je tu enu ubila mafija?
Otpio je velik gutljaj piva i bacio pogled na dimljene haringe koje su visjele na
tandu nasuprot nas. Moda ga moja tvrdnja da to trebam za roman nije sasvim uvjerila.
- Ne znam je li Boryenu ubila mafija - rekao je prekidajui me u mojim
mudrovanjima. - Ali, drago mi je da ste dotakli tu temu, jer ste mi lagali kad je o tome
rije.
- Na to mislite?
Zamijetio sam lagano drhtanje u svome glasu.

- Rekli ste mi da se niste mogli sporazumijevati s Boryenom, ali i vi i ona ste uili
njemaki...
Zacrvenio sam se. Nije mi preostalo nita drugo nego priznati da sam ga obmanuo.

- Ne, niste me obmanuli - odgovorio je filozofskim tonom - samo ste mi lagali. Ali, ja
znam da ste se vi mogli sporazumjeti i to teno. Boryena je diplomirala marksizam na
Karl-Marx-Universitt u Leipzigu, a vi ste studirali u Berlinu. Morali ste govoriti
njemaki. Lagali ste mi. Zato?
Drao me u svojim pandama, naravno. Slutio sam da e me sada ispitivati o Rusu iz
Norrvikena.

- Zbog straha da e izgledati kao da sam upleten u mafiju - odgovorio sam. - Tih je
dana ubijen jedan Rus u Norrvikenu i bojim se da su ta ubojstva povezana. Ne mislite li
tako?

Duncan je zavrio s drugom zdjelicom, ja sam jo bio na polovici prve i glad mi je

isparila. Brisao se papirnatim ubrusom i, pogleda uperena u lonac na pultu, dosta dugo
razmiljao. Primijetio sam kod njega osjeaj sumnje, kao da se istodobno pita vrijedi li po
trei put pokuati s juhom od morskih plodova.
- Tu stvar ostavljam da se razrijei sama od sebe - objasnio je.

Eduardo Frei Montalva (1911.-1982.) - jedan od najvanijih ileanskih politiara. Predsjednik

drave 1964.-1970.
52

- Mislio sam da je va posao da ponovno pokrenete na plovidbu Vase koje ljudi

skrivaju.
- Gledajte, gospodine Pasos, Rus je nosio makarov od devet milimetara, pravi top
kojega u Rusiji nazivaju Crvena zvijezda. To oruje razliitih modela, meu njima je
jedan bugarski, drugi kineski, a jedan istononjemaki, poeli su proizvoditi Sovjeti
pedesetih godina. Otada su ga koristile snage sigurnosti u socijalistikim zemljama, ali
kad su one propale, prelo je u gore ruke. Kao to sam rekao prije, ti su ljudi ostali bez
utopije koju potuju, ali s vojnim i tajnim sredstvima kojima su je branili.
- to time elite rei?

- Da se iza toga nalazi ruska mafija koju u osnovi sainjavaju isti ljudi iz KGB-a koje
sam upoznao u drugim vremenima, ali po volji desnice, u drugaijemu, pragmatinom
ruhu bez ideologija.

- Ljudi koje vi poznajete?

- Ponekad ak s njima i razgovaram - objasnio je mirno. - Jasno, samo ako mi ti
razgovori poslue za razjanjavanje zloina. Zbog toga me veani plaaju, da razjasnim
zloine. Ali, to to vam govorim nije za roman - upozorio je ozbiljno.
- Ne brinite.
- Rus iz Norrvikena nije se zvao Viktor Jain kako je izvjetavao tisak, nego Voloa
Bogdanov.
- Bogdanov?
- Vi znate tko je Bogdanov?

- Nemam pojma. Netko vrlo vaan?

- Vie od toga. Opasan. Smrtonosan. Bivi pripadnik KGB-a. Iz Uprave za posebne
akcije.
- Ne razumijem - mucao sam udei za pojedinostima o svojoj rtvi.

- Sad ete razumjeti: bio je glavni ef vodee skupine ruske mafije koja djeluje na
Baltiku. U Stockholmu je boravio anonimno, ne znamo zbog kojih razloga. Ali, nita od
toga me ne uzbuuje. Policija nee razrijeiti taj sluaj nego oni sami.
Od muke sam progutao slinu. Osjetio sam kako mi srce izlazi kroz usta, a obrazi su
mi se snano zacrvenjeli kao da mi ih je netko trljao.
- I onda, kakva e biti vaa uloga u svemu tome? - upitao sam.
- Ne sjeate li se one pjesme u kojoj se pjevalo Time is on my side, yes it is...?

- Pjevao ju je Mick Jagger, pjeva Rolling Stonesa - rekao sam prisjeajui se mravca
s velikim ustima i ponovno krenuo u napad. - Ali, koja e onda biti vaa uloga?
- Jedina mogua, gospodine Pasos - sad se u njegovom tonu pojavila izvjesna
popustljivost. - Sjest u i strpljivo ekati da ispred mojih vrata doe le Bogdanovljeva
ubojice - rekao je isprepleui ruke na stolu... - Jer mafija istrauje bolje od nas, i za
razliku od nas, uvijek pronae svojega neprijatelja.

- Znai, vi se neete umijeati?

- Nije vrijedno truda. Obrauni meu mafijom samo pridonose tome da mi zadae
budu lake i da se zatite ivoti mojih ljudi.
- Vi mislite da mafija uvijek pronae svoje neprijatelje?

- Uvijek - sa zanosom je rekao Duncan uprijevi svoje oi u moje. - A kad ih mafija

otkrije, nesmiljena je prema njima i prema lanovima njihove obitelji. Moe proi neko
vrijeme, gospodine Pasos, ponekad puno vremena, ali mafija uvijek pronae onoga koga
mora pronai, ma gdje on bio. Ponekad se ak poslui uslugama policijskih agenata...
debeli sveanj novca, prijetnje, a zatim kompromitirajui podaci koji se briu ili se
pojavljuju u izvjesnim spisima... razumijete ve. Ali, kao to sam vam rekao, ne
uznemirujem se...

TRIDESET JEDAN
Iznenada sam se probudio. Netko je uporno i buno kucao na vrata. Bilo je rano.
Pretpostavio sam da je rije o inspektoru Duncanu koji nosi nalog o uhienju ili o
izaslanicima ruske mafije, ortacima pokojnog Bogdanova koji su me doli pogubiti.
Nakon onoga to mi je rekao Duncan, prethodnog sam dana pretpostavio da su moji dani
odbrojani jer mafija primjerno kanjava one koji joj naude. Pokuao sam se uspraviti, ali
glava me je tako boljela kao da me je netko palicom udario po njoj. Prole sam noi
besciljno lutao po mranim i snjenim ulicama Gamla Stana, ulazei sad u jedan sad u
drugi bar, pijui tamo pivo, aquavit ili vino, dok nisam otkrio neto neobino i
tajanstveno: otvoreni portal gradske katedrale.
Pribliio sam se. Iznutra su izvirali toplina, svjetlo, glazba i krikovi. Uao sam. Portal,
utisnut u stup od armiranog betona, vodio je prema dugakom kamenom stubitu koje
se sputalo do dubina podruma. Poeo sam njime silaziti i pratio njegovu liniju zagluen
bukom rocka, a miris na vlagu, alkohol, znoj i marihuanu mi se gadio i izazivao muninu.
Stubite je zavijalo devedeset stupnjeva na lijevo, meu kamene zidove unutar kojih su
se mijeali svjetlo, sjene i lepranje krila imia. Neoekivano sam naiao na nestvaran
prizor, svojstven meugalaktikim barovima iz Star Wars ili zabavama uvoenja u tajno
drutvo iz Eyes wide shut: oplahnute svjetlom koje se prelijeva poput opala, na velikoj
kamenoj pozornici savijale su se i vritale stotine pankera u odjei od crne koe, obojene
kose i tetoviranih ruku.
Taj sam prizor odmah povezao s Ivar, koja tih dana nije navraala u knjinicu jer
moda smilja osvetu, i to u krugu oko lomae koji su stvorili pankeri one uasne noi u
Norrvikenu. Pogledom traim Ivar, ali je ne pronalazim. Mnogi, kako mladii tako i
djevojke slie na nju i nadziru me iz mraka kooperei se, smiju se, piju, deru se, ali ni
jedan od tih likova nije Ivar. Kad bi Ivar bila tu, prila bi mi bez oklijevanja, traila bi me
novac i aquavit, govorila bi mi svinjo, a ja bih se osjetio prisiljenim da je odvedeni na
neko osamljeno mjesto kako bih je uvjerio da je bolje igrati nau igru iza lea policije.
Umjesto da pleu, ti su pankeri bijesno izvijali svoja tijela usred zagaenog zraka, kao da
je rije o nekoj avolskoj zabavi. Svi oni pomalo slie na majmune, a takoer i ona
skupina koja na anku, praena elektrinim gitarama i udaraljkom, pjeva neku bunu
pjesmu koja nikako da zavri. Skupina u potpunosti izgleda kao Sex Pistolsi, mislim, i
odmah posumnjam u to, iako sam se poslije uvjerio da me ni mrak ni duboka no, ni pie
koje sam popio dok sam hodao po Stockholmu, ni umoran pogled ne varaju. Rije je o
Sex Pistolsima.

Takve dogaaje u svome ivotu ne volim jer izgledaju tako oniriki da ih ovjek na
kraju svrstava u iste matarije, izbaene iz nekog libreta. Ali, tu su ta bia koja se
zabavljaju, za mene na neuobiajen, a za sebe na veseo nain, ona su tamo, uronjena u
bune valove svojih stvari, ne obraajui pozornost na zimu i na red koji vlada gore, na
ulicama Stockholma, takoer ni na moju stranu dramu; nastanjuju pilju, koja bi, bez
svjetlosti boje opala, reflektora koji zasljepljuju i izluuju te elektronskih instrumenata
mogla biti smjetena u prethistoriju. udni su ti veani, kaem samome sebi, uvijek
tako ljubazni, prijazni i rezervirani, uvijek spremni da nas iznenade. udni su takoer i ti
pankeri koji ele razoriti svijet u kojemu ja elim ivjeti i koji je za mene simbol nade. Ali,
to su djeca napretka, obilja i vjene demokracije i ne znaju to rade, samo u zboru
ponavljaju:

Dont be told what you want

Dont be told what you need.
Theres no future
Theres no future
Theres no future for you...
- Odakle si? - viui, pita me na engleskome neki mladi koji se smjeta uz mene i
koji mi u magli slii na Johnnyja Rottena, pjevaa Sex Pistolsa. Ima smio izrez koji me
podsjea na onaj koji je nosila Ivar.
- Iz June Amerike - odgovaram bez volje da uem u pojedinosti.

- Tvoj problem, dakle - vie McLaren i udaljuje se s limenkom piva u ruci, maui
glavom i njiui bokovima, odbacujui me kao sugovornika i koraa prema pozornici
gdje poinje skakati, pjevati i udarati se po prsima pred svojim kolegama.

Ponovljeni udarci o vrata vraaju me u stvarnost i pitam se je li ona sinonja scena u

podzemlju bila stvarna ili samo san, samo nagovjetaj onoga to me moe ekati ovoga
stockholmskoga jutra. Uplaen, odlazim na maleni balkon koji gleda na ulicu i Baltik i
prepoznavi ispred kue Marcusa Eliassona, osjeam olakanje te smiren, silazim
drvenim stepenicama i otvaram mu vrata nakon to sam zavezao svoj kuni ogrta.
veanin je u vindjakni i izmama, mirie po gorkom losionu i, kao i uvijek, izaziva
dojam kako je gimnasticirao i prije nekoliko minuta izaao ispod tua.
- Moramo razgovarati - rekao je Marcus.

Pustio sam ga da ue u kuhinju, sjeli smo i nekoliko trenutaka gledali stado jelena
kako prolazi vrtom i njuka po snijegu traei mahovinu. U Djurshonmu je, po obiaju,
vladala tiina koja me uranja u neutjenost i tjeskobu, kao da je moj ivot unaprijed
odreen i meni nesklon, i mislim da Marcela jo uvijek bezbrino spava u svojoj sobi.
Eliasson skida vjetrovku dok ja stavljam posudu za kavu na vatru da se ugrije. Sad mi je
potrebna dvostruka doza kave jer sam proveo veliki dio noi bdijui, sluajui jeku
bune punk glazbe i vaui Duncanove rijei: Jainovi ili Bogdanovljevi, svejedno je kako
se zove, saveznici, sada su mi na tragu i kad me pronau, ubit e me bez razmiljanja.
- Sigurno je rije o neemu vrlo ozbiljnom kad dolazite u ovo doba - primjeujem uz
predbacivanje, poput uiteljice koja unaprijed kori uenika da stvari ne bi postale jo
gore. - elite li aj ili kavu?

- Oprostite to sam doao bez najave - odgovorio je s nelagodom i ne znam je li

rumenilo na njegovu licu bilo izazvano hladnoom koja vlada vani ili stidom
prouzrokovanim njegovim bezobraznim dolaskom - ali moram vam neto urno
objasniti.
- Znai, kava?
- Ali, prvo me sasluajte...
Razgovarati sa susjedom u neizvjesnim okolnostima, pod prijetnjama koje su visjele
iznad mene i koje nitko nije jasno izrazio, bilo je, nema sumnje, ono to mi se ni najmanje
nije svialo.
- Recite...

- Prije nekog je vremena u ovu je kuu doao policajac koji se preziva Duncan rekao je Marcus, to me je iznenadilo. Je li nas moda stalno nadzirao kako bi bio upuen
u na ivot? - Vidio sam auto, ne moete to negirati.
- A zato bih to uinio?
- Znai, Duncan je bio ovdje.

- Zapravo, doao me je vidjeti. Zbog ega vas to brine?

- Vi ste ga zvali ili je sam doao? - namjerno se pravio da ne uje moje pitanje, nije
mogao sakriti znatielju.
- Doao je zbog jedne stvari koju istrauje.

- A vi ste se juer sastali s njim na trnici Htorget. Vidio sam vas izdaleka kako
razgovarate u malom restoranu, tako da mi ni to ne moete negirati. Jeste li vi zakazali
taj sastanak ili Duncan?

Sada me je razljutila njegova otvorena bezobraznost, jo vie zbog trenutka u

kojemu si ju je dopustio. Skandinavci obino nisu indiskretni, ali ovaj je to bio, i jo na
koji nain! - Ne znam emu ovo prokleto ispitivanje - poalio sam se. Recite mi, Marcuse,
to se, doavola, dogaa? Pustite gluposti. Imam ve dovoljno problema da bih podnosio
da se u ovo doba jutra doete igrati detektiva sa mnom.
- Ustao sam i uzeo posudicu za kavu. Jeleni vie nisu bili u vrtu i sada je jutro, pod
metalnom svjetlou, zadobilo mraan izgled sumraka. Iza mojih lea Marcus je bubnjao
prstima po stolu oponaajui galop konja u daljini.
- Ali, jeste li ga vi pozvali ili je to bila Duncanova inicijativa? - ustrajavao je.
- Ponavljam vam: on se pojavio ovdje, a da ga nitko nije pozvao. Tono, istraivao je
Boryenino ubojstvo. Nije li moda o tome istom razgovarao s vama?

- Posjetio me je prije nekoliko dana. Mislim da je rije o obraunu i da Boryena, kao

to sam vam prethodno ve rekao, nije bila ba isto zlato, da se tako izrazim.

Pomislio sam da ako je Marcela imala pravo, to jest, ako je Marcus ubio Poljakinju,
onda ga sada uznemiruje injenica da mi je Boryena mogla ispriati kompromitirajue
pojedinosti o njegovu privatnom ivotu, a ja sam ih moda proslijedio Duncanu. To je
bilo jedino to mi je moglo objasniti njegovu strepnju.

- Prema novinama, Boryena je bila povezana s mafijom - rekao sam i dohvatio s

police alice i liice.
Marcusove ruke su eznutljivo zgrabile licu i poele se njome igrati. Na njegovom
se licu nazirao otar pogled ptica grabljivica.
- Gledajte, Cristbale, ja samo to nisam sredio svoje pravne stvari i otiao iz
vedske. - Pretpostavljam da vam je Boryena ispriala niz lai o mojoj vezi s Marijom,
sve tvrdnje bez dokaza i mislim da vi niste povjerovali u njih i prenijeli ih sve do jedne
Duncanu.
- Nikad mi nita nije rekla.
- Nemojte mi lagati, Cristbale, nemojte mi lagati.

- Ne laem - odgovorio sam dok sam skidao posudu za kavu s vatre - i ponovno u
vas zamoliti da se smirite ili ete probuditi Marcelu.
- Kako da se ne uzrujavam kad znam da je Boryena razgovarala s vama o meni! Ona
sama mi je to objavila, prijetila mi je time. Nemojte mi vi sada lagati!

Nalio sam kavu u alice i pustio vrijeme da prolazi. Marcus je pio kavu ne zaeerivi
je, oiju uprtih u tragove koje su jeleni ostavili u snijegu.
- Priznajem da je Boryenina verzija o vaemu braku bila bezobrazno drska, ali vi se
nemate zbog ega brinuti - rekao sam pomirljivim tonom. - Ako smo u nekom trenutku
moja ena i ja i pomislili da je Boryena govorila istinu, to vie nije vano.
- Zato nije vano?

- Jednostavno zato jer je Boryena ubijena. I priznajte, u jednom za vas vrlo

pogodnom trenutku.

Nasmijao sam se sarkastinim osmijehom koji je Marcus sigurno protumaio u svoj

njegovoj dubini jer je odmah ponovno krenuo u ofenzivu:
- Jeste li ispriali Duncanu ili niste o onome to je govorila Poljakinja?

- Vidim da ste nervozni, Marcuse, previe nervozni, opustite se - aputao sam. Nemate razloga da budete nervozni, zaista nemate. Boryena je odnijela svoju tajnu u
grob.

Eliasson je prekriio ruke na stolu i pomno me ispitivao pogledom, ne sasvim

uvjeren u vjerodostojnost mojih rijei. Ja sam se definitivno nalazio pred ubojicom
Boryene i Marije Eliasson. On je ustrajao:
- Jeste li Duncanu ispriali ili niste gluposti koje je govorila Boryena?

- Kad bi bilo tako, ega se bojite, Marcuse? Boryene vie nema.

- Ako ste to uradili, onda e policija imati dovoljno motiva da sumnja u mene. Ne
razumijete li? - podigao je glas. Prestao je biti suzdrljiv. Brzo je otpio gutljaj.

Pravio sam se ravnodunim. Ipak, i zbog oiglednih razloga, nemam ovlatenje da se

pretvorim u suca u ovom ili u bilo kojem slinom sluaju.
- Ja bih na vaem mjestu sauvao mir, Marcuse - pripomenuo sam. - Nitko nije
dirnuo nita osjetljivo.

- Hvala vam. Ne znate kakvo mi to olakanje donosi.

- Ali, netko moe progovoriti jednog dana - najavio je iznenada Marcelin glas iza
mojih lea ili barem se tako sjeam jer mi se od tog trenutka, na isti nain na koji mi se to
dogodilo one noi u Norrvikenu, stvari isprepleu i mijeaju. Trebalo bi rei da mi se
injenice iz stvarnosti isprepleu ne samo s injenicama pohranjenim u sjeanju, nego
takoer i s opisima koje sam napravio u ovoj prii i koji su ponekad la kako bih zbunio
Marcelu koja, kad ja izaem iz kue, moe itati moje tekstove na ekranu.

Osim toga, primjeujem da mi se uinilo da sam tu tako iznenadnu scenu vidio u

nekoj meksikoj sapunici jer je oigledno bila neto to se nije uklapalo u sliku stvari
koje e se ovjeku dogoditi ili mu se dogaaju. Priznajmo: ovjek ima normiranu ideju o
stvarima koje se mogu dogoditi koja ne podnosi iznenaenja. Stvarno je to da je Marcela
sada bila tu, ispred nas, kao da se spustila s neba, a ni Marcus ni ja nismo uli njezine
korake na stepenicama. Ili nas je ve moda dugo nadzirala. Sada je stajala u okviru vrata
u irokoj kunoj haljini, rasputene kose, lijepa poput anela, ali ujedno napeta i
izazovna poput demona, s podlim osmijehom, s neim zmijskim ili vampirskim, s
pogledom koji je jasno pokazivao njezinu elju da preuzme inicijativu u slijedu dogaaja
koje ni jedan od nas nije pokuao izmijeniti.

- to mi elite rei time da bi netko jednog dana mogao progovoriti? - upitao je

Eliasson pepeljast, zapravo, bijedi nego obino.

- Da bi Duncan zaista mogao saznati to mi znamo o vama - odgovorila je Marcela

mirno poput prodavaa koji prostire perzijski sag pred muterijinim oima.
- Ucjenjujete me?

- Ako vi to elite tako definirati, to je vaa stvar, ali nemojte misliti da emo utjeti i
pretvoriti se u vae pomagae ni za to.

Tiina, to jest, dublja i vie nego to je uobiajeno uznemirujua tima, zavladala je u

kuhinji, u itavom stanu rekao bih, i prisjetio sam se trenutaka najvee napetosti u
kazalitu. Marcus je gledao u svoju napola praznu alicu, ja sam pogled usmjerio prema
vrtu, gdje su se, usred zimskog jutra koje je izgledalo poput sumraka, ponovno pojavili
jadni, gladni jeleni, i postidio se zbog Marcelina ponaanja o kojemu se prije nismo
dogovorili, a koje je Marcus vjerojatno smatrao dogovorenim inom, jer, jedna je stvar
misliti da je susjed izvrio jedno ili dva ubojstva, druga, razliita, biti siguran da se to
dogodilo, a trea i jo gora, nastojati koristiti tu pretpostavku kao ucjenu.
Ali, usred tiine koja je izgledala kao da zbija vrijeme, nije mi dugo trebalo da se
uvjerim da je susjed zasluio nain na koji se s njim ophodila moja ena. Da, moda smo
se Marcela i ja nalazili pred dvostrukim ubojicom, iako je bilo skoro nemogue to i
dokazati. Zbog toga je postojao samo jedan nain da ga se kazni: prijetnjom. Na taj bismo
se nain pretvorili u neku vrstu Boje kazne, koju Eliasson, oitovani bogoubojica ne bi
mogao zanemariti i oprostiti. Marcela je bila u pravu to je postupala na grub nain,
jedino smo se tako mogli zauvijek osloboditi Marcusove eventualne ucjene zbog onoga
to se dogodilo u kui u Norrvikenu.

Ne sjeam se je li Marcus upitao to traimo zauzvrat za nau utnju, ili je Marcela

otvoreno izrekla cijenu jer su me ivci izdali u trenutku kad sam shvatio to se dogaa;
sada se to dogaa i s mojim pamenjem u trenutku kad se pokuavam prisjetiti onoga
to bi trebalo biti dio ove, jo vee fikcije. Ali, s apsolutnom se bistrinom sjeam da je
Marcus, ustavi, stavio ruke u dep i pribliivi se prozoru koji gleda na vrt, bez tragova
klonulosti izgovorio neke od rijei koje mogu samo priblino ponoviti:
- Ako elite stvari dovesti do te krajnosti, bilo bi dobro da znate da posjedujem au
i bocu viskija iz kue u Norrvikenu...

Njegova me je poruka potresla do kotane sri. U Marcusovim oima, koje su nas

sada ispitivale bez one prividne vedske bezazlenosti, plamtjela je neka vrsta ushienja
izazvana naom zapanjenou. Marcela je brzo napustila kuhinju, sila dvije po dvije
stepenice u podrum, buno prekopala izmeu boca i kutija to smo sve uli, i vratila se
usporenog koraka, bezvoljna, nosei u ruci komad crvenkastog mramora sa svjetiljke
koju smo razbili u kui u Norrvikenu. Sjela je pokraj mene pognute glave i ispreplela
ruke na stolu.
- Nisi se trebala uznemiravati sputajui se u podrum, Marcela, i Makarov je kod
mene - objasnio je Marcus. - Ostavio sam vam jedino mramor za uspomenu.
- Idi kvragu! - uzviknula je moja ena.

Sve mi je to vie sliilo na meksiku sapunicu nego na zadnju scenu crnog filma (u
kojoj se sve objanjava, a dogaaji se meusobno uklapaju kao da je obveza svakog filma
dati jasnu i razumljivu viziju onoga to se dogodilo, kao da se redatelji boje otvorenog
zavretka, a ivot nas uvijek, i prije nego to prikau natpis the end, opskrbi potpunim
objanjenjem i smislom, svojom besprijekornom poukom).
- Bilo je pravo provienje to to sam izveo psa u etnju one noi kad ste se vi vratili
iz Norrvikena - rekao je Eliasson. Na trenutak su me njegove oi, ili bolje reeno zvjerski

i izazivaki pogled njegovih svijetlih oiju, podsjetile na Rottenove u podzemlju punkera.

- Vidio sam da ste tako nervozni da sam, im sam saznao da policija trai jednu au,
jednu bocu, komad mramora i oruje, naslutio da ste ubojice vi. Osim toga, perika koju je
nosila Marcela inila mi se dosta sumnjivom. U vedskoj se ne slavi Halloween, prijatelji
dragi.
- A kako ste doli do toga? - upitao sam dok sam se pribliavao Marceli i iz njezinih
ruku uzimao hladni mramor, teak i otrih rubova.

- Vrlo jednostavno: juer poslijepodne, dok je Marcela spavala, a vi u Htorgetu

nastojali uvjeriti zemljaka da me epa, uao sam u kuu.

- Vi ste poludjeli - jecala je Marcela. - Cristbal vam nikad nije pokuao nakoditi. A
imamo dokaze da ste to uradili.
- Dokaze?

- Da, presudne dokaze.

Jagodicama prstiju pomilovao sam mramor po njegovoj glatkoj strani i taj me je
dodir podsjetio na no u Norrvikenu dok se Rus, u nevjerici i krvav, sruio na sag. Znao
sam da bi na problem bio rijeen i da bismo se odmah oslobodili ucjenjivaa kad bih
Marcusa samo jednom udario tim kamenom.

- A zbog ega osjeate toliko samilosti prema meni i ne obavijestite policiju o njima?
- upitao je Marcus.
- Ne elimo vam nauditi, Marcus. Ne vjerujete nam? - rekla je Marcela.
- Mislite li da sam idiot? - upitao je, podiui glas i ruke komedijakom gestom.
Pribliio sam mu se. - Niste me prijavili samo zato jer smo u istim uvjetima. Ako me
prijavite, ja u prijaviti vas, ako budete utjeli, i ja u utjeti. Ali, vi odluujete, potovani
susjedi.
Iako maglovito, sjeam se da smo dugo ostali nepomini u tiini kuhinje, s osjeajem
da se svjetiljke postupno poinju gasiti na pozornici, dok mi, protagonisti toga djela, vie
puta prouavamo situaciju i ponavljamo pojedinosti prije nego to zbunjeni, primijetimo
zloslutno izjednaenje koje je opisivao veanin. Theres no future, pomislio sam i uvjerio
se da je ono u podzemlju bilo okrutno predvianje stvarnosti ili mojih snova, zaista
okrutno. Marcus je iznenada zgrabio svoju alicu, odnio je do sudopera kamo ju je stavio
uz vidljive kretnje udovca koji je savladao kunu rutinu, i otiao ne rekavi ni jednu rije,
ak ni ne zalupivi vratima, poput pravoga ljubaznog i suzdranog veanina.
Ispustio sam mramor i popeo se trei i puui po stepenicama, dok me je Marcela
slijedila, do moje radne sobe. Morao sam nadzirati Marcusa kroz male zavjese na
prozoru. Vidjeli smo ga kako prelazi ulicu ne gledajui unatrag i ulazi u svoj vrt pun
snijega. Gavran koji se odmarao na Ateninoj glavi, poletio je, pretvarajui jutro u jo
oajnije i tie. Nakon to se popeo po stepenicama i skinuo izme, Eliasson je uao u
svoju crvenu kuu s bijelim rubovima i kosim krovom koja se uzdie nasuprot Baltika
koji se konano ini spremnim otopiti.

TRIDESET DVA
Albufeira, Portugal, ljeto 2001.

Budui da sam se bojao da e Marcus Eliasson prekriti dogovor o utnji postignut u

naoj kuhinji zloslutnoga jutra kad je Marcela neujno sila stubama i prisilila nas da
sasluamo njezinu elju dok su jeleni eprkali u blizini golih grmova, moj je boravak u
vedskoj postao nona mora, vremensko razdoblje obiljeeno neizvjesnou i zimskim
maglama Djursholma, opasnost da u bilo kojemu trenutku na naa vrata mogu pokucati
policijski agenti s aom, bocom i orujem kojim je izvren zloin, ili pak nekoliko
zlonamjernih Rusa sa eirima i u konim ogrtaima.

Upravo sam sad u jednoj zaboravljenoj kartonskoj kutiji pronaao dio onoga to sam
usput zapakirao u kui u Djursholmu i, sluajno otkrio disketu na koju sam snimio
roman koji sam zavrio opisujui sve to mi se dogaalo: moj nekadanji ivot u okolici
Stockholma, naporan ivot s Marcelom, fatalnu epizodu iz Norrvikena i proraunate
Eliassonove zloine. Sve to mi se sada pojavljuje obavijeno u nejasne konture, u magli
koja slii na onu to obavija San Francisco. Ovdje, na dnu kutije, blizu ostataka neke
posude od srebra, za koju je Marcela govorila da je pripadala princezi Faucigny
Lucinge 53, i jednoga tajanstvenog kompasa sa znakovima koji se nisu mogli odgonetnuti i
kazaljkom to kuca nervozno poput ranjene lastavice, nalazi se disketa. I sada se pitam je
li to to se nalazi na toj disketi bilo istina ili moja ista mata. Je li postalo trajno zbog
rukopisa ili zbog toga to sam napisao tekst u koji u potpunosti vjerujem kao itatelji u
svoje omiljene romane?
Sad kad ivim u Albufeiri, ovdje na junoj obali Algarvea, na suhoj zemlji s tamnim
stijenama gdje se govori njeniji portugalski nego u Lisabonu, moja je prolost izbrisana
i sauvana je samo na toj disketi otpornoj na napade vlage i vremena, koja svjedoi da se
ona zaista dogodila ili barem da postoji u mome sjeanju kao neto to se dogodilo.
I to je, u biti, itava pria, ili ona koju ja pamtim i mogu je ispriati ili sam je ispriao.
Nije to neka velika pria, naravno, jer zavrava naglo, u neoekivanom trenutku kao da
sam joj oduzeo rasplet in crescendo, vrhunac za kojim svaki itatelj ezne. Ali, to se
duguje i injenici to sam odluio napisati jedan netradicionalan roman, to sam svjesno
prionuo, moda ak i s pretjeranim razmacima, opisivanju onoga ega se sjeam kao
stvarnosti, ukljuujui sve prednosti i nedostatke, ak dolazei u opasnost da su stvari o
kojima govorim besmislene i da se ne prilagoavaju nikakvom logikom redu, kao to se
esto dogaa u naim ivotima. U svakom sluaju, kad ponovno itam te stranice na
ekranu notebooka, jasno je da se stvarnost ne oituje nuno u logikome, drhtavom i
skuenom slijedu koji nalazimo u romanima i filmovima, nego na sluajan, i anarhian
nain, kao da je kaos pravilo, a red njegova iznimka, i kao da se sve moe dogoditi na
jedan ili pak na drugi nain. Istina je da bi svijetom vladao postojan red i opravdani
manihejizam kad bi ljudske sudbine imale pravilan i neosporiv smjer, ali to naravno, nije
tako. Ipak, u ivotu stvari se definitivno dogaaju na drukiji nain, kao da je Bog mrtav,
kao da se predao pred zlom jer je izmoden, kao da je budunost planeta ostala u nimalo
strogim rukama sluaja ili ak u himbenim rukama demona. Tu si injenicu ne mogu
53

Princeza Faucigny Lucinge - lik iz Borgesove pripovijesti

objasniti na drukiji nain sada, dok ivim u Albufeiri, ne znajui to je bilo s Marcelom i
Montfarom, osuen na to da ne objavljujem knjige pod svojim pravim imenom jer sam
bjegunac iako me nitko ne slijedi; ponavljam, ne razumijem zbog ega mi se dogodilo
toliko zlo i vie ne razlikujem sreu od sloma 54 Ali, tono je da se u ivotu stvari
dogaaju bezrazlono - prevare, radosti, nevjere, iskoritavanja, zloini, obmane - a to
dokazuje da je Bog, prema nietzcheanskom razmiljanju Marcusa Eliassona, umro prije
mnogo vremena ne upravljujui vie svijetom, i to je jo gore, doputajui da to nastave
raditi aneli zla. Zbog svega toga elim upozoriti da nije uputno, a niti to ikamo vodi,
primjenjivati vlastite kriterije iz fikcije na analizu ove prie koju priam i zavravan
ovdje, u Albufeiri.
Ali, elim razjasniti neto prije zavretka: Marcela i ja smo prije puno vremena
napustili Stockholm. Otili smo kad smo - ustrajavam, bez mnogo prie i uz utnju koja je
potvrivala nae sudionitvo - postigli vjeni sporazum s Marcusom Eliassonom. To je
bio teak zadatak koji je zahtijevao slijepo povjerenje i s nae i s njegove strane, i koji je,
ba zbog toga, za nas znaio beskonane razgovore koji su se zavravali u zoru, besane
noi u kojima bismo ponekad uli da Marcus u nezgodno doba dolazi kui, u kojima
bismo tjeskobni ustajali bojei se da nas je otiao prijaviti policiji i nismo oka sklopili
dok se svjetiljke u njegovoj kui nisu pogasile. Ah, pretpostavljam da se njemu dogaalo
isto to svaki put kad smo dolazili iz Stockholma. Nisam ostao s Marcelom. Naprotiv,
rastali smo se na aerodromu Arlanda, gdje je svatko od nas krenuo zrakoplovom u
drugome, nepoznatom smjeru, uz zakletvu da nikad nee nakoditi onome drugom ni
odati tragove koji bi mogli doprinijeti da se otkriju naa prebivalita. Tako je trenutano
zaboravljena ne samo moja ljubomora, koju nikad nisam mogao opravdati na
vjerodostojan nain, moje sumnje o Marcelinoj posljednjoj maski, o njezinim eljama i
matarijama, o njezinim stvarnim ljubavnicima ili o onima koje sam ja izmislio, o stupnju
saveznitva koje je imala s ocem, nego takoer i ono intimno rublje koje ona nikad nije
odjenula radi moga zadovoljstva, i koje je moda pripadalo jednoj od njezinih prijateljica.
Takoer je ishlapjela njezina ljutnja izazvana mojom nevjerom s plesaicom, to je bila
konana sudbina onoga to je za mene na poetku bez sumnje bila ljubav, kao i
pojedinosti vezane uz smrt Bogdanova, Boryene i Marije Eliasson.
Konano, ne elim se izgubiti u pojedinostima, ali sve je to, osim to dokazuje da se
ivot ne vodi nikavom logikom, niti slijedi neki cilj, dokaz da postoji savreni zloin. Nai
zloini - Marcusovi, Marcelin i moj - to jesu, i pretpostavljam da se to duguje injenici da
nitko od nas ne pripada zloinakom svijetu nego, naprotiv, izgledamo kao obini
graani koji nemaju prekrajni dosje, koji nisu ivjeli pod sumnjom i optubama i koji su,
u odreenom trenutku, onemoguili potencijalne potkazivae.
elim jo jednom ponoviti. Ne smatram se niti se osjeam kriminalcem, nikad nisam
pripremao ni smiljao ono to se dogodilo u Norrvikenu, dogodilo mi se kao nezgoda,
kao to sam, s tolikom estinom, obiavao objanjavati Marceli. Privlai mi pozornost to
da me Duncan nikad nije ponovno ispitivao i priznajem da sam u izvjesnim trenucima,
dok promatram srebrne odsjaje ovoga bijelog grada s crvenim krovovima u nonom
moru i uivam u okusu prenih sardina uz zelenkasto vino, pretpostavljao da je
veleposlanik Facuse, kojega ponekad vidim preko elektronskih novina kako otvara
umjetnike izlobe, akademska predavanja ili pak na primanjima za politiare i
poduzetnike, i kojega, naravno, vlada uvijek dobro titi, na neki nain posredovao kod
Duncana za mene. Mogue je da je to uinio, kao i da nije nita uinio, jer je on u osnovi
54

Rijei iz jedne popularne latinoamerike pjesme.

politiar, a politiari ne stavljaju ruku u vatru ni zbog koga. Ili je, moda, Marcus Eliasson
jednostavno imao pravo kad je pretpostavio da, iako nas inspektor ne smatra istim
itom i sumnja u nas, nema dovoljno dokaza da naredi i opravda nae uhienje u
vedskoj.

Konano, sad sve to vie nije vano i samo ponekad, uznemirujui me, zablista u
sjeanju. Marcus je otiao iz Djursholma s djecom malo prije nego to smo mi uinili to
isto. Iao je, kako mi je najavio, iako mi je moda lagao, na Floridu, u Sjedinjene Drave.
Ne znam je li ga prati njegova prekrasna i mlada ljubavnica, ona koju sam onoga jutra
izdaleka vidio u jednom lokalu u sreditu Stockholma, ali mogue je da je tako i da danas
uiva u srei koju nije upoznao s prvom enom i rtvom. Kad smo ugledali ogromni
kamion s kontejnerom koji se zaustavio ispred njegove kue, a malo zatim Marcusa
meu ljudima koji su izvravali selidbu i nosili kovege i torbe, znali smo da je to
posljednji put da se nalazi ispred nas i da se njegovim odlaskom raspruju nae
mogunosti da od njega zatraimo novac u zamjenu za utnju i takoer njegove da nas
prijavi. Znamo da je odnio bocu, au i oruje, stvari koje e per scula visjeti nad naim
glavama poput Demoklova maa.

S vremena na vrijeme, kad surfam po internetu u toj kolibi s pogledom na Atlantik

koji ima okus Mediteranskog mora, zaustavim se na obavijestima o vedskoj, uz namjeru
da provjerim kako je zavrilo ono to se dogodilo u Norrvikenu i ubojstvo Boryene,
budui da su sluaj Marije Eliasson, ini se, definitivno zakljuili, kao to mi je prije dosta
vremena u naemu posljednjem razgovoru u Stockholmu najavio veleposlanik Facuse.
Jednom sam saznao da je policija u Malmu epala nekoga kosovskoga useljenika, a
krue glasine da je Bogdanova ubila neka litvanska prostitutka, jedna od onih koje
odreeno razdoblje djeluju na Zapadu, a zatim se vraaju u nedokuive dubine
nekadanjeg sovjetskog carstva, gdje zauvijek nestaju. Usprkos tome to je krivotvorenu
sliku Wilfreda Lama, istu onu koju je Marcela prodala Rusu, naslikao, tvrde novine, jedan
kubanski umjetnik koji se posveuje unosnom poslu krivotvorenja slika, nikad se nije
uspjelo utvrditi kako je dola u posjed ruskoga mafijaa, a tragovi vedske policije, kojoj
je na elu Duncan, ini se da su isparili u mirisnim i toplim noima Havane ili su moda
jednostavno utiani u ladicama nekog ministarstva.
Ja sam promijenio svoje planove kad sam se na aerodrumu Arlanda oprostio od
Marcele i nisam se sklonio na poluotok Chilo 55, kao to sam bio natuknuo, nego ovamo,
u ovu lijepu ribarsku luicu na jugu Portugala, gdje sam, zahvaljujui nimalo skromnom
iznosu koji sam dobio povlaenjem iz tvrtke koju sam osnovao s Marcelom i njezinim
ocem, kupio zemljite na obali i napravio est koliba za ljetovanje koje iznajmljujem
europskim i sjevernoamerikim turistima. Ovdje, u kolibi koja slui kao recepcija i prua
mi fantastian pogled na more, na kuice s vapnenim zidovima, crvene krovove i uliice
koje se bezbrino penju po breuljcima, provodim dane posveujui se poslu, obilazee
kavane i restorane koje posjeuju i mjetani i piui romane koje nikad neu objaviti jer
bi njihovo pojavljivanje u javnosti posluilo da privueni Marcusa ili Marcelu ili nekog
istraitelja do mojega mirnog i osamljenog utoita.
Roman koji sam s izvjesnom poetnom ravnodunou zapoeo pisati u Djursholmu,
zapravo nije napredovao, ali nastavio sam ga s neuobiajenom strau, tako da prikazuje
ono to je uzrokovala moja ljubomora i radnje ljudi od krvi i mesa. Zbog toga sam, prije
nego to sam u Stockholmu prodao svoj stari notebook ustrajnom Pepeu Cristalu,
izbrisao rukopis koji me optuuje i koji sam uvao na tvrdom disku, a disketu, koju sam
55

Chilo - arhipelag na jugu ilea u Desetoj regiji.

pronaao, bacio sam u smee, ili mislim da sam je bacio; makar me je neka luda elja
poticala da ponovno prepravim i istanam ovaj tekst, uvijek sam slutio da ga nikad neu
pretvoriti u roman koji bi mi se sviao i koji bi bio potpuno ist od svega. Kao to sam
moda prethodno napomenuo, izuzetno me je potreslo to to sam ga nedavno pronaao
u jednome debelom svesku o slikarstvu Artemisije i Orazija Gentileschi 56 u Marcelinom
vlasnitvu, koji je ona sigurno se zabunivi, ubacila u jednu od mojih kutija. Iznenadna
ponovna pojava prie koju sam u vedskoj odluio zaboraviti, jasno ukazuje na to da se
ona, pria, opire umiranju i tome da je proguta zaborav i ujedno zahtijeva panju; da
usprkos vremenu koje je prolo i svojoj, u ovim okolnostima, navodnoj neaktualnosti,
moda ipak zasluuje da je ponovno proitam i dotjeram. Sve te okolnosti koje se
zbrkane vrte u mome sjeanju tako da ne uspijevam razlikovati ono to se dogodilo od
onoga to sam ispriao, navode me, osim toga, na vjerovanje da je moda bilo tono ono
ega sam se u Stockholmu jednoga trenutka pribojavao: da je Marcela znala ifru ulaska
u moj program i da je potajno nadzirala sve to sam ja pisao veselei se mojoj tjeskobi,
uivajui kad je vidjela moju ljubomoru opisanu potanko i s pojedinostima, zadovoljno
se smijeei kad je potvrdila naivno neznanje koje ispovijedam ispred te vrste ogledala u
koje se na kraju pretvara svaka stranica na kojoj ovjek neto opisuje. Ali, isto tako, ne
mogu odbaciti injenicu da ponovno pojavljivanje te diskete izmeu listova knjige sa
slikama Artemisije moe biti jednostavno sluajnost i moda moja ena nikad nije otkrila
da sam pisao kroniku o naoj burnoj i ujedno promaenoj vezi.
A onoga dana kad sam u kolibi umetnuo disketu u notebook, udobno sjedei u fotelji
i sluajui nonu graju Albufeire, poeo sam, konano, na ekranu ponovno itati
poglavlja i s izvjesnom nostalgijom rekao samome sebi da sam moda ja bio taj koji
nikad nije bacio tu disketu u smee. To se zaista moglo dogoditi jer sam danima koji su
prethodili odlasku iz Stockholma, ivio u neprestanoj zapanjenosti i nezadovoljstvu,
bojei se da e iznenada u kuu upasti Ivar traei novac ili pak Duncan po zapovijedi
policije. Ili, jednostavno nisam hajao za disketu jer je bila previe povezana sa stvarnim
osobama i okolnostima s kojima sam se suoio i elio ih radije zaboraviti, i koje taj
komad plastike i metala nastoji spasiti od zaborava. U svakom sluaju, vraa mi snagu
pomisao da je Marcela, lijepa i neukrotiva ena u koju sam jo uvijek zaljubljen i koja me
je jednog dana prestala voljeti zbog nepoznatih razloga koje mi nikad nije objasnila,
moda ni ne nakanivi to, uspjela spasiti tekst od zaborava kako bi ga jednoga dana
itala na mjestu gdje sada ivi, vrlo daleko ili vrlo blizu odavde, moda u nekome
susjednom selu nasuprot ovoga mirnog i tekog mora, spokojnog i mirisnog, na ovoj
obali koja se, puna oiljaka, protee ispod neba Algarvea bez oblaka. Inspektora
Duncana, psa tragaa, neutraivoga i nostalginog morskog vuka, nikad vie nisam vidio
nakon ruka na trnici Htorgot, gdje sam kuao juhu od morskih plodova koja nam je,
ako i nije bila tako izvanredna kako je on tvrdio, bila povod za razgovor o stvarima koje
na drugi nain ne bismo obuhvatili, kao i povod za to da postanem svjestan prijetnje koju
je za mene znaila Bogdanovljeva smrt. Nedostaje mi taj ileanski i vedski policajac,
atipini izgnanik, koji na kraju nije radio za Cheku 57 iz vremena Allendeove revolucije,
nego za policijski aparat najantikomunistikije socijaldemokratske drave na svijetu. On
je udna ljudska vrsta crnih oiju i gustih obrva, govori sporo i nedostaje mu humora,
uvijek je negdje na pola puta izmeu stvarnosti i svakodnevnog posla te fikcija iz romana
koje je obiavao itati sa strau. Nikad prije nisam naiao na policajca koji bi tako

Artemisia Gentileschi (1593.-1652.) - poznata talijanska slikarica i kerka slikara Orazija

Gentileschija (1563.-1639.).
57
Cheka - prva od sljedbenica sovjetske sigurnosne slube.
56

nadugako i nairoku priao o pjevu slavuja, sanjao o tome da napise roman i uivao u
umjetnosti, i ije bi enje vezane uz drutvo bile utopijskog karaktera.
Nisam ga vidio, nikad vie, dobro, zapravo do ovoga poslijepodneva kad je njegov
snaan i krepak lik izronio znojei se na pragu recepcije s maslinastozelenim ruksakom
na leima. Odmah sam ga prepoznao. Prolo je nekoliko godina od naega ruka u
Htorgetu, a vrijeme je ostavilo traga samo na njegovoj bradi, sada potpuno sijedoj. Bio
je odjeven u traperice i majicu koji su bili u skladu s bojom ruksaka, a pratila ga je
sredovjena ena crne i kovrave kose, moda ileanska asnica krimpolicije koju mi je
predstavio kao pratilju. Odmah sam se, uz jezu, prisjetio da je on, isto kao i strana ruska
mafija, bio spreman hvatati kriminalce ak i na posljednjoj toki na svijetu. Sad smo se
nalazili jedan nasuprot drugome na posljednjoj toki europskoga zapada, blizu beskraja
Atlantika, pet godina stariji, sporiji, manje krepki, okljatrenih ideala i bojaljiviji, i
Duncan me je, konano, epao.
- Kako je svijet mali! - rekao je ne pokazujui nikakve osjeaje dok mi je stiskao
ruku. Zatim se pribiljeio u knjigu gostiju koja lei na pultu. - Neete mi vjerovati, ali
elio sam vas vidjeti, gospodine Pasos.
- Da ne povjerujete, inspektore - rekao sam pretvarajui se, ne znam zbog ega, da se
radujem. - Juer smo se rastali u Stockholmu, a danas se pozdravljamo u Albufeiri. Tono
je da za vas nema nikakvih razdaljina. Oliverio Duncan osobno u Albufeiri!
- A gospoa? - upitao je podigavi pogled s knjige.

Ja sam u tim okolnostima donio drastinu odluku: lagati. To to me Duncan jo

uvijek nije uhitio, moe se dugovati samo injenici to je ekao korake portugalske
policije, poznate po sporosti i birokraciji.
- Rastali smo se prije mnogo vremena.
- Kad ste otili iz Stockholma?
- Kad smo otili iz Stockholma.

- A gdje je ona sada?

- Nemam pojma, ne dopisujemo se.

- Kakva teta.
- Da, teta, ali bilo je bolje za oboje...

- A ja sam vas smatrao uzornim parom, vjenim.

- Nita nije vjeno, inspektore. Vi to znate. Ali, ovdje mi ide dobro.

Ne mogu se aliti, mislio sam ne usudivi mu se to rei. Do sada mi je ivot ovdje bio
najbolje ispunjen: topla klima, iste plae, prvoklasni plodovi mora i ribe, vino, srdele i
puevi, utljivi i ljubazni mukarci, ene krhke i maslinasta tena, guste crne kose i
tamnih oiju, senzualnog govora i tajanstvenog pogleda koje ti se, kad vode ljubav,
priljubljuju uz tijelo svojim sitnim bokovima i grudima poput ljive kao pacifiki lupar uz
stijene. Bio je to ugodan boravak koji, moram biti iskren, jednim dijelom dugujem
novome identitetu koji mi je pred nekoliko godina, prije nego to smo zatvorili tvrtku,
zauvijek se razdvojili i zakleli se da e nasu zajedniku prolost prekriti zaborav, dao
pukovnik Montfar.
- Marcela se jo uvijek posveuje antikvitetima? - pita inspektor i snano dahe, dok
mu se kapi znoja cijede po elu i uranjaju u bradu koju njeguje tako da izgleda namjerno
zaputena.

- Mislim da da.

- Ja mislim da sada moda glumi u nekom kazalitu u New Yorku, Londonu ili Parizu.
Moda je njezin istinski poziv bio gluma, a ne prodaja umjetnikih djela i antikviteta.
Zamiljam je u jednom od tih kazalita.

- Ili, moda u nekom u Managvi, Tegucigalpi ili San Josu - kaem sarkastino. Vie
nisam raspoloen za dosjetke. U njegovim sam rukama i jedino mogu teiti tome da
preko mene ne provjeri gdje ivi Marcela, to, osim toga, niti ne znam. - A vi? jeste li
konano otplovili jedrenjakom do Kariba?
Odmahnuo je glavom i rukama zaklonio cigaretu da bi je mogao pripaliti. Zatim je
dodao:
- Jo ne. Ali, ja u to uiniti. Smatrajte to gotovim inom.
- I to jo?
- I dalje ivim u Arlandi. Sjeate li se Arlande?

- Kako da ne! Nalazi se u blizini zrane luke, okruena umama breza...

- Tako je. Imate dobro pamenje - priznao je putajui dim kroz nos.
- Za izvjesne stvari...

- Svaki dan putujem autocestom do Stockholma, a tamo i dalje sreujem dokumente

i izvjea, izvjea i dokumente. Nita to moe privui pisca vaeg kalibra. Zar nije tako?
S druge strane ulice, njeno puui s mora i oslabljen suncobranima ispod kojih
poskakuju kupai, dopire blagi povjetarac koji dijelom ublaava vruinu. Prati nas samo
zujanje ventilatora na jednom krovu i zvona koja vise iznad okvira vrata. Duncan
naslanja lea na pult i laktima dodiruje njegovu povrinu, a njegova me gesta podsjea
na jutro kad mi je pristupio u muzeju Vasa.

- Znate li to se dogodilo, gospodine Pasos? - kae za trenutak. Njegova ena, s neim

ve svojstvenim nostalginom ponaanju veanki, sada hoda bosa i osamljena u smjeru
plae, a Duncan je, zadovoljan, slijedi pogledom. - Neete vjerovati, ali dali su mi jedan
va roman - dodaje.
- Nemojte mi rei - osjeam neopisivo olakanje, jer sam pomislio da je ovdje samo
zato jer me trai. Ali, ako eli sa mnom razgovarati o knjievnosti, onda je to stoga jer me
ne trai i taj je susret sluajan. Njegovo putovanje, znai, mogu pripisati sluajnim
okolnostima i ak mogu pretpostaviti da ne zna nita o mojemu novom identitetu.
Ako je situacija zaista takva kakvom je on prikazuje, to jest, ako je tu samo zato to
je na praznicima, u sumrak u, po obiaju, otii popiti porto na terasu kavane Oceno,
ugodan lokal na dva kata obojen u bijelo, s kojega se pogledom obuhvaa poploeni trg
trnice i luica s dva ribarska amca. Tamo svaki dan obiavam itati novine koje donose
turisti s nadom da u pronai vijesti o Stockholmu, tamo listam koritene knjige koje
vlasnica, neka Sjevernoamerikanka koja je pobjegla iz Marylanda zbog nekoga mutnog
posla i sada prodaje morske specijalitete, sangriju i zemne pueve, besplatno stavlja na
raspolaganje muterijama.
- A koji su vam roman dali? - pitam bocnut znatieljom jer ne objavljujem otkako
sam otiao iz Stockholma, a romane koje sam otada napisao uvam kako bi mogli kruiti
pod mojim pravim imenom.

Izdaleka dopire jedna balada Cesarije vore 58 isprepletena glasanjem galebova.

- Dali su mi jedan bez naslova - kae Duncan ponovno putajui dim kroz nos,
pogleda vrsto uperena u amac koji sada ribari preokreu u pijesku. More se vragolasto
pjeni dok zamiljam da inspektorove oi, sakrivene ispod tamnih stakala, poput kuka
hvataju moje geste.
- udno, jer svi moji romani imaju naslov - objanjavam.
- Ali, ovaj koji ja imam, nema.
- Onda moda nema naslovnicu? - Ne.

- Objasnite mi.

- Bila je to sluajnost - objanjava profesionalnim tonom. - Vi ste, prije nego to ste

otili iz Stockholma prodali raunalo mojemu bivem kolegi Pepeu Cristalu koji ne voli
previe knjievnost, ali je na tvrdom disku pronaao datoteku u kojoj se i mene spominje
i predao mi ju je...

- Ah, da? - njegov mi napad izaziva udnu vrtoglavicu. Uspomene mi se isprepleu,

to mi se uvijek dogaa u svakoj sloenoj situaciji. Do toga sam trenutka bio uvjeren da
sam, prije nego to sam prodao stari notebook Pepeu Cristalu, izbrisao cjelokupnu
memoriju s tvrdog diska. Nije mogue da je preivjela jedna kopija kronike mojih dana u
vedskoj.
- Da. I to je bio va roman koji poinje u Stockholmu, u Djursholmu: Prije tjedan
dana umrla je susjedova ena i tek sam sada...
Znao sam da sam izgubljen i donio sam jedinu moguu odluku. U ladici na pultu
uvao sam pitolj. Inspektor, ne znajui za moje namjere, nastavlja pripovijedati pogleda
uronjena u daljinu koja zasljepljuje zbog sjaja mora. Njegova ena polagano ulazi u vodu
ne skidajui hlae ni ruksak, oarana milovanjima valova.
- I kako vam se ini? - pitam znajui da se nalazim u koliko nestvarnoj, toliko i
sloenoj situaciji, optuen zbog vlastitog pisanja.
Polagano se okree prema meni, vie puta proiava grlo, nemarno si miluje bradu
i kae:

- Zapravo, stavio sam ga na stranu kako bih ga proitao na ovim praznicima. Ali,
nemojte se zanositi, prisjetite se da nisam knjievnik - upozorava dok mu se na usnama
ocrtava ledeni osmijeh koji otkriva izvjesnu nelagodu - tako da ne oekujte
profesionalnu kritiku. Ja sam i dalje, kao to znate, samo inspektor u odjelu za ubojstva u
Stockhomu, ovjek koji vodi dosta dosadan ivot izmeu istraga, ispitivanja i
dokumenata.

58

Cesana vora (1941.) - bosonoga kraljica morne roena na Cabo Verdeu.

ZAVRETAK
Arlanda, vedska, travanj 2003.

Cristbal Pasos nije uspio u namjeri da maleni raj Albufeire pretvori u svoje vjeno
utoite.

One noi, poslije razgovora s njim u kolibi koja je sluila kao recepcija malenoga
turistikog kompleksa, otiao sam na terasu na drugi kat kavane Oceno, stare kamene
kuerine sa zidovima iaranim porukama muterija, koja se uzdie nasuprot luice gdje
me je ekala Leonor. Tamo smo, ispod neba punog zvijezda, jeli raie na aru uz
zelenkasto vino, dok su kroz zvunike, kao da su priguene, dopirale do nas
melankoline pjesme Cesarije vore koje su me zarazile tugom. Nakon to smo popili
dvije boce vina, nekoliko zambucca 59 i svatko svoje kave, rekao sam svojoj pratilji da me
prieka jer u se na nekoliko trenutaka udaljiti. Tada sam, posrui, proao trg i uvukao
se meu uliice sve dok nisam opazio kolibu Cristbala Pasosa. Tvrdim da sam ga iao
posjetiti samo kako bi popio nekoliko aa s nama, uz quijoteovski pokuaj da obnovim
nau zajedniku politiku predhistoriju i saznam istinske motive koji su ga doveli do
toga da prekine neku vrstu sporazuma s pukovnikom Montfarom. Moja mi je intuicija
aputala u uho da iza maske pisca i neiskusnoga turistikog poduzetnika, dre
uureni Cristbal prepun pokajanja i proturjeja, pria, planova i neostvarenih snova.
Nisam se prevario. U maloj prostoriji u kojoj je primao putnike i pisao, jo se uvijek
u zraku tiho vrtio ventilator, jadikovala zvona s nekoga otvorenog prozora, ekran
notebooka pokazivao je afriku livadu s lavovima i slonovima, a Cristbal Pasos je leao
na leima na podu s metkom u ustima. Krv je prljala pitolj i mijeala se s rumenim
tonom ploica. Odmah sam znao da je to samoubojstvo na neki nain povezano sa mnom
i s pustolovnom prolou pokojnika, zbog ega nisam oklijevao da uzmem disketu koja
je bila u raunalu. U njemu je Pasos, kao to u nakon nekoliko mjeseci utvrditi, ponovno
pregledavao roman bez naslova. Poslije sam napravio uzbunu.
Njegova iznenadna smrt zaprijetila je da e mi unititi odmor, tako da sam se zbog
toga sa enom preselio u neudoban mali hotel, pomalo prljav i izvan ruke, u blizini grada
Faro, gdje sam se barem mogao pretvarati da se moj odmor nastavlja kao da se nita nije
dogodilo. Nikad mi nitko nee povjerovati da me je samo sluajnost, ili moda sudbina,
dovukla ovamo, kao to valovi dovlae brodolomca prema plai. Zbog toga sam utio i
pustio da istraga o ubojstvu ostane u rukama mojih simpatinih iako nedjelotvornih
portugalskih kolega, koji, bojim se, nikad nita nee razjasniti. Dok sam boravio u
Algarveu, bilo mi je naravno, nemogue itati taj roman, pretvoren, koliko Cristbalovom
rukom toliko i mojim sluajnim upletanjem, u posthuman i iscrpljen od toga to se
dogodilo, vratio sam se s Leonor prijevremeno u Arlandu.
Tek sam idue zime pronaao potreban mir i vrijeme kako bih uronio u djelo koje je
otkrio Pepe Crista] na tvrdom disku raunala i koje je u glavnim obiljejima - ali ne u
potpunosti - bilo istodobno s onim koje je u Albufeiri na disketi uvao Cristbal Pasos,
sada u mojemu vlasnitvu. Ta posljednja verzija je potpunija i bolje obraena nego
original napisan na tvrdom disku koji u Stockholmu nikad nisam proitao. I to tvrdim s

59

Zambucca - talijansko pie od oraha.

odgovornou koju mi daje injenica da sam ih strpljivo itao i usporedio. Ali, tek kad
sam zavrio izuavanje obje verzije, shvatio sam da je rije o ispovijedi i tada sam, po
prvi put izdajui svoju policijsku zakletvu, odluio da ono to je palo u moje ruke neu
staviti na raspolaganje krimpoliciji, te za svoj raun i diskretno, poeo istraivati
dogaaje koji su se uistinu dogodili u Djursholmu kao i pievu neobuzdanu matariju i
pomalo izvjetaena nagaanja njezina pripovjedaa. Zadatak koji sam si zadao
zahtijevao je nimalo prezira vrijednu pronicljivost, budui da je, bilo kako bilo, bila rije
o tri nerazjanjena ubojstva i Pasosovu samoubojstvo.

Trebalo mi je tono etrdeset dana, a bilo bi puno vie da nisam raunao s potporom
prijatelja iz Interpola, da pronaem Marcelino priblino, nejasno i neodreeno
prebivalite, to je ipak bilo dosta korisno za nekoga tko nije vodio taj sluaj kao vedski
inspektor nego, privremeno, samo kao obini lektor jednoga nedovrenog romana. Iz
njihovih sam izvjea mogao saznati sljedee: kad je napustila Stockholm, Marcela je
otila u Srednju Ameriku, gdje joj se gubi svaki trag. Iz Interpola su me izvijestili da je
ivjela u San Pedru Suli u Hondurasu gdje je kupovala i prodavala tropsko drvee rako se
takoer aputalo da je ivjela u Panajachelu, gvatemalskom selu na obali jezera Atitln
koristei lani identitet koji je dobila uz pomo jednog pukovnika koji je prije nekoliko
godina, za vrijeme ileanske diktature, bio diplomat u Santiagu.
Drugi policijski izvori, koji takoer mogu biti vjerodostojni, tvrde da to nije Marcela,
biva Pasosova supruga, ve da je ona otputovala iz Stockholma u praumu Petn 60 gdje
je bila na elu utoita za ratnu siroad graanskog rata i da su je, kao obavjetajku
vojske, pogubili pripadnici jednoga gerilskog krila Narodne revolucionarne vojske. Iako
tu zavravaju Marcelini tragovi, ja podupirem drugu, ako ba hoete, smioniju teoriju, i
neu dugo ekati da je detaljno izloim.
Bilo je manje sloeno provjeriti sudbinu Marcusa Eliassona, naravno, takoer
priblinu, jer je jednoga dana nestao u malome zrakoplovu kojim je letio izmeu Miamija
i Kajmanskih otoka, a da nikad nisu pronaeni njegovi ostatci. Na sreu, s njim nisu
putovali njegovi sinovi koji su naplatili milijunski iznos od osiguranja.
Nikad nisam mogao pouzdano utvrditi postojanje Anike, navodne Eliassonove
ljubavnice koju opisuje Cristbal, i uz vremensku udaljenost utvrujem da je rije o
spisateljevu plodu mate, to nimalo ne iznenauje ako pomislim na injenicu da se on
predstavljao kao uspjean pisac, a da je u svojoj zemlji sam izdavao svoja djela u
minimalnim nakladama i da nije imao nikakvu ulogu u nacionalnoj knjievnosti. Ipak,
agent FBI-a kubanskoga podrijetla mi je rekao da su izvjesna istraivanja navodila da
Eliasson nije mrtav, da je samo glumio zrakoplovnu nesreu kako bi izbjegao policijsku
potjeru zbog neega to je napravio jo u Stockholmu i kako bi preko svojih sinova uzeo
osiguranje te malo poslije zapoeo anonimni ivot na nekome samotnom otoku nasuprot
Cartageni de las Indias. To mi se ini vjerojatnim iako Kubanci, i oni iz izgnanstva i oni
odani reimu, nisu od povjerenje jer esto tumae stvarnost kao izmiljene stvari, a
izmiljene stvari kao vjerodostojne. Ali, ne odbacujem u cijelosti mogunost da je
Eliasson ba neto iv i da mae repom na nekom drugom mjestu jer je iz Pasosva teksta
lako utvrditi da je Marcusu iao na ivce ivot u civiliziranom svijetu. Glumljenje smrti
bila je njegova najbolja smicalica kako bi definitivno izbjegao Interpol i takoer
eventualnu Pasosovu ucjenu. Priznajem, to da, da nikad nisam posumnjao da je par
Pasos izvrio zloin u Norrvikenu i da su me oboje u potpunosti prevarili usprkos tome
to su mi Cristbalovi politiki stavovi i Marcelina krvna srodnost izazivali samo prezir.
60

Regija Petn nalazi se na sjeveru Gvatemale i bogato je arheoloko nalazite.

Ali, isto tako podvlaim neto to zadobiva slatki okus osvete: sudei prema ovome to
mogu zakljuiti iz teksta, Cristbal nikad nije otkrio tko je bio Marcelin ljubavnik.
Nakon nekoliko mjeseci elektronskih upita prijateljima policajcima, mogao sam
takoer utvrditi sve to se odnosilo na rtve te trojke i tu sam naiao na iznenaenja:
uhieni useljenik s Kosova, glavni osumnjienik u Boryeninu ubojstvu, na kraju je
priznao da je on bio izvritelj zloina to je Eliassona oslobodilo odgovornosti. Kosovar
je priznao zloin navodei da ga je Poljakinja htjela prijaviti policiji kao lana bande
trgovaca drogom u Rinkebyju. Ipak, nagaam da je tip samoga sebe okrivio u zamjenu za
novac koji je predan njegovoj obitelji u Albaniji, a ta je operacija potkrijepljena
injenicom da je toga istog dana Eliasson putovao u Albaniju i tamo sa svoje zlatne
american express kartice podigao znatnu svotu dolara u gotovini, istinsko bogatstvo u
Albaniji.

Od svega toga najvie me zauuje injenica da se jo uvijek sjeam da mi je jedne

veeri na trgu Kungstradgarten u Stockholmu, dok sam sklizao po klizalitu, Poljakinja
pristupila u koliko nespretnom, toliko i neoekivanom, ali sada sasvim razumljivom
pokuaju. Tada sam bio grub i neuviavan i rekao sam joj da uivam u svojemu
slobodnom vremenu, da je najprikladnije da me posjeti, kao to i dolikuje, u sreditu
moje institucije. Nisam znao da ona nije mogla doi tamo zbog mafijakih prijetnja i da je
nastojala iskoristiti jedinu i sluajnu prigodu koja joj se nudila kako bi ih prijavila i tako
spasila svoj ivot.
Zloin iz Norrvikena nikad nije mogao biti razrijeen i ustrajao sam na pretpostavki
da je neka litvanska prostitutka ubila Bogdanova i da je, budui da se vratila u svoju
domovinu, nije bilo mogue ispitati. Takoer se ne odbacuje mogunost da je umrla od
side, prevelike koliine droge ili od uobiajenih mafijakih sreivanja rauna. Ono to
nitko ne zna i to je dio poglavlja koje u odnijeti u grob, jest injenica da sam ezdesetih
godina na teaju za tajne slube koji je za revolucionare iz Latinske Amerike KGB
odravao u Moskvi, upoznao Bogdanova. Ti su teajevi bili namijenjeni traenju naina
da se odupre represivnom djelovanju ileanske policije koja je djelovala pod okriljem
CIA-e i tajnih slubi iz Argentine, Paragvaja i Urugvaja. Tada je Bogdanov bio mlad,
nasmijan i veseo sporta, istaknuti lan Komsomola, naoit poput Alaina Delona, vrlo
poeljan, s crnom volgom na raspolaganju, ovjek uvijek spreman rtvovati ivot u borbi
protiv neprijatelja socijalizma.
Ja sam ljubomorno u potpunosti sauvao tu informaciju, neto to, naravno, kri
statute i institucijsku zakletvu, ali kao to je govorio Cristbal Pasos, takav je ivot;
ovjek se obvee da e raditi jedno, a okolnosti mu nametnu drugo. Osim toga, u ovom
sluaju postoje olakotne okolnosti. Ove ispovijedi nemaju pravnu vrijednost jer su
knjievni tekst i ne smije se mijeati pripovjedaa prie s Cristbalom Pasosom. Taj se
tekst ne pretvara u stvarnost iako mu se ja pribliavam oima itatelja fikcije spremnog
da uiva u pretvaranju, u prihvaanju fikcije kao stvarnosti i u slijeenju onoga to je
rekao pisac. Cristbal koji je napisao te retke, koje sam drsko lagano popravio kako bi
postali vjerodostojniji, i Cristbal lik iz ovoga romana koji sada po posljednji put itam,
dva su razliita bia koja ive u drukijim svjetovima i zbog toga, ako jedan od njih
prizna zloin, ne moe, naravno, izloiti pogibelji drugog, isto kao to ispovijed
knjievnog lika ne moe nakoditi osobi od krvi i mesa. Ali, iako je ispovijed iz romana
vjerodostojna, nije me uspjela uvjeriti.

S vremenom, sve vie mislim da je Cristbal Pasos, pisac od krvi i mesa, dodao
previe tumaenja stvarnosti napravivi na taj nain palimpsest, neto novo, dvoznano i
eterino.
U policijskim sam dokumentima, primjerice, mogao otkriti da je Mara Eliasson
zaista umrla od prevelike koliine sredstava za umirenje i da Marcus nije imao nikakve
veze s tom smru jer nije doao kui te noi kad je umrla. Zbog nekoga nepoznatog
razloga, Boryena je lagala Pasosu o toj pojedinosti, iako je takoer mogue da nikad nije
mnogo razgovarala s njim niti ista spomenula o navodnome Marcusovu zloinu te da je
sve to bilo samo izmiljotina ili mata Pasosa romanopisca koju je prisvojio Pasos
pripovjeda - Osim toga, nemogue je da je Marcus ubio Boryenu. Moda je to bilo djelo
Kosovara, kao to dokazuje istraga, a sve je ostalo samo proizvod grozniava uma Pasosa
glavnog lika.

Postoji jo neto vano to ne mogu preutjeti: moda ni Cristbal ni Marcela nisu

nita imali s Rusovim ubojstvom i moda je Pasos sve to izmislio kako bi razvio radnju i
ispunio svoj prvi ugovor s nekom izdavakom kuom s izvjesnim ugledom - Planetom,
Mondadorijem ili Alfaguarom, ne sjeam se tono. Zaista mi je teko shvatiti da bi Pasos,
mrav i blijed ovjek nespretnih kretnji, bio sposoban zadati Bogdanovu udarce koje
opisuje, a jo sumnjivije mi je da se Rus, kljucni ovjek na ljestvici mafije, kretao po
Stockholmu bez tjelohranitelja. Sklon sam povjerovati da Marcela nikad nije dola u
kuu u Norrvikenu, a ako je to uinila, onda je to bilo u Pasosovu drutvu, i smatram da
su se povukli nakon to su s Rusom raspravljali o krivotvorenim slikama. Ali, ako je ve
javno poznata injenica da je Bogdanov ubijen one noi koju se opisuje u tekstu, mogue
je da je ubojica bio jedan od njegovih tjelohranitelja i da se zloin dogodio nakon to su
se Marcela i Pasos povukli. Teini miljenju da je mafija moda bio prodao utjecajnim
ljudima u Rusiji previe krivotvorenih slika i da je zbog toga kanjen. Mogue je, onda, da
je pria vezana uz to samo velika la Pasosa pisca.
Nisam uspio shvatiti zato se Pasos ustrijelio kada sam doao u Albufeiru. Moda je
mislio da ga slijedim, da sam ga otkrio i da sam znao za njegov novi identitet te da ga u
vedskoj eka doivotna kazna, za razliku od sudbine koja je snala njegova punca koji je
umro ist od praine i slame, kao astan vicarski umirovljenik, iako je svoje posljednje
godine proveo meu vojnim krugovima bojei se atentata, a njegova jedina ki Marcela,
zjenica njegova oka, nije ga mogla posjetiti na samrtnoj postelji i biti prisutan na
njegovoj sahrani zbog razloga koji mi tek sada, dok itam ove redove, postaju oigledni.
Ne, nisam napravio prekraj to sam tu informaciju sauvao za sebe i sakrio je od
policije, nita se vie ne moe napraviti, vode su se ve smirile, mnogi su ljudi mrtvi i
nikad neemo saznati je li se sve to dogodilo ili nije, je li roman stvarna ili lana
ispovijed. Svejedno je jer vie nita ne moe promijeniti dogaaje. ivi e nastaviti
ivjeti, a mrtvi su ve mrtvi.

Na kraju, nakon to sam proitao te dokumente, dodatno tvrdim: prvo, da se sve,

naravno, pripisuje Pasovoj teoriji da je ivot ve prethodno oblikovan u knjievnosti jer
se Cristbal, pisac, ubija isto kao i Crisstomo koji se pojavljuje u Don Quijoteu, a tu
odluku donosi - jednako kao i Cervantesov Crisstomo - kad utvruje da Marcela
Montfar, koja je u velianstvenom djelu identificira s buntovnom pastiricom Marcelom,
prethodnicom suvremenog feminizma, ne odgovara na njegovu ljubav. Takoer tvrdim
da ti dokumenti ne mogu vjerno odraziti ono to se dogodilo ne samo zbog toga jer sam
im ja izmijenio izgled zbog moje sklonosti prema vjerodostojnosti, nego takoer stoga
to ih njihov autor, kad otkrije da njegova ena potajice ita rukopis, odluuje
promijeniti; odjednom poinje hiniti i odbacuje svoj realistiki stil da bi na taj nain

izbjegao da Marcela, izvrsna glumica, sazna istinu o onome to je on na poetku nakanio

napisati. Ostaje sumnja jesu li promjene prie poele kasno, u trenutku kad Cristbal ve
vjeruje da je otkrio pijunsko oko svoje ene preljubnice i prijeti, ne skrivajui svoje
namjere, da e izmijeniti podatke, ili pak te preinake u potpunosti preplavljuju tekst
poslije, tako da je ak i tvrdnja da je nakana pisca vjerodostojna pria, prvotni i
mimetiki odraz injenica, savreno i potpuno izjednaavanje fikcije i stvarnosti, la,
pretvaranje koje skree poetnu namjeru i ponitava mogunost za bilo kakvo bezazleno
i dobronamjerno itanje dokumenata.

Ipak, najvanije je da nakon to sam vie puta paljivo proitao djelo, mogu shvatiti
neto to je po mome miljenju oigledno, a to Cristbal Pasos nije utvrdio ili to se,
zaklanjajui se svjesnim izobliavanjem teksta, pravio da nije znao: da ljubavnik Marcele
Montfar nije bio nitko drugi ve Marcus Eliasson. To sam izvukao iz paljivih
ponovljenih itanja djela, iz injenice da je susjed, ak i kad se Marcus i Cristbal jo nisu
poznavali, ve znao Marcelino ime te zbog udne okolnosti da je Marcus iz svoga vrta
vidio - neto to je, uvjerio sam se u to, nemogue - slike koje su visjele u dnevnoj sobi
kue Pasosovih, i, osim toga, to je od Cristbala pokuao izmamiti priznanje o
Marcelinoj vjernosti ili nevjeri. To se pitanje moglo dugovati injenici da je Marcus
prema Marceli osjeati fatalnu privlanost i da se bojao da ta veza za nju ipak znai samo
pustolovinu. Isto tako ne treba zaboraviti da za vrijeme rasprave njih troje - Marcele,
Marcusa i Pasosa - ona isputa uzde i napada veanina obraajui mu se s ti, govorei
mu: idi kvragu umjesto da mu kae ono to je primjereno, vi, to je inila do toga
trenutka. U tome kontekstu podvlaim injenicu koja nikad nee moi biti dovoljno
istaknuta: Marcela Montfar je studirala glumu to joj je omoguavalo da se pretvara bez
veeg napora. Ne zaboravimo da je, kao darovita glumica, patila od iznenaujue
sklonosti ekshibicionizmu to je Cristbal u nekim poglavljima nastojao plastino
oblikovati, iako na trenutke mislim da se to jednostavno duguju njegovoj spisateljskoj
mati jer se Marcela u stvarnosti inila pragmatinom i zatvorenom enom. To tvrdim
jer mi je onoga dana kada sam je posjetio u njezinoj vili u Lidingu, Paloma - koja je ve
postala udovica supruga milijunaa - rekla da ne vjeruje da je njezina prijateljica bila
nevjerna i da kod nje nikad nije primijetila crte ekshibicionizma te da to sigurno
proizlazi iz zlobne i grozniave vizije, tipine za pisce.
Ali, postoje i druge naznake koje upuuju na to da su bili ljubavnici: injenica da se
Marcus pojavio u kui Pasosovih netom nakon to je Marcela uvjerila supruga da se sa
veaninom treba urno dogovoriti, kao i to da je on tako lako doao u posjed dokaza o
izvrenom zloinu dok je Marcela spavala. Ili injenica da se Marcus Eliasson zbuni i ne
sjea se je li ve prije bio u kui Pasosovih, to se jedino moe pripisati tome da ju je
posjeivao kad se Cristbal nalazio vani, zbog ega se on, Marcus, sada boji da ga sjeanje
vara. Takoer je upadljiva, nazovimo je tako, sluajnost da je dogovor bio jedini nain
koji bi Marceli omoguio da stvar dobro funkcionira i da se oslobodi budue
Cristbalove ucjene. Taj je dogovor titio njezina lea: ni jedan od dvojice mukaraca
nee moi jednoga dana vriti pritisak na nju. I mogue je da Marcela i Marcus, ljubavnici
iz Stockholma, danas ive zajedno pod lanim identitetima u nekom mjestu na Floridi, na
Karibima ili na Sredozemlju gdje e se pria, slina ovoj koju sam upravo proitao - sada
po posljednji put - ponovno odvijati u punom sjaju, a oni biti njezini glavni likovi.
Promijenio sam na bolje ili na gore sve to mi se inilo nedoreenim, nevanim i
nedovoljnim, nisam mijenjao neke netonosti u opisu Stockholma i dodao, po mojemu
miljenju, korisne podatke za dobro razumijevanje teksta, na to me ovlauje
jednostavna injenica da sam nadivio Cristbala Pasosa. Roman je imao jedinstvenu

pozitivnu osobinu da me navede na to skoro dam ostavku na mjesto inspektora

kriminalistike policije i da utvrdim da se moj posao tamo uistinu sastoji samo od
promatranja, povezivanja i prepravljanja izvjesnih dogaaja kako bi oni izronili iz
polutame kao to je to uinila Vasa iz vode, neto to se vrlo razlikuje od stvaralake
djelatnosti Cristbala Pasosa. Ali, to da radim? Ve je previe kasno da odustanem od
svoje nove utopije, a ta utopija znai svakodnevno se boriti za uspostavu reda i pravde u
ovome udaljenom kutku svijeta, jer kao to sam rekao Bogdanovu na jednome tajnom
sastanku u moskovskoj podzemnoj eljeznici i Pasosu na trnici Htorget u Stockholmu,
u neto se mora vjerovati u prokletom ivotu.
Danas ujutro, prije nego to sam ponovno sjeo ispred ekrana kako bih otisnuo ove
dokumente bez naslova i zakljuao ih s namjerom da se objave tek onda kad moji ostatci
budu razasuti po Karibima koje sanjam oploviti u jedrenjaku, i pretvore se u posthumnu
knjigu Cristbala Pasosa, vratio sam se u Djursholm. Imao sam potrebu da proeem uz
Baltik, da hodam pokraj bijelih debala breza uzdu ulica obamrle etvrti, da slobodno
promatram crvenu kuu u kojoj su ivjeli Eliassonovi - u kojoj je izdahnula tajanstvena
Maria, a Boryena kovala zavjere - i takoer skromnu i udobnu utu graevinu koju je
nastanjivao brani par Pasos-Montfar, gdje je Cristbal napisao sve ovo to me se sada
tie, to me ukljuuje i tlai. urio sam se da se zaustavim iako samo na trenutak, na
stepenicama od armiranog betona na koje je sjela krezuba smrt, udio sam baciti pogled
na garau gdje je Marcela izala iz vozila one zlokobne noi s optuujuim predmetima u
ruci, i rukama dodirnem grmove kroz koje je, poput ekspirijanskoga duha izronio
Marcus Eliasson u drutvu svoga psa. I zadubio sam se u misli promatrajui taj
velianstveni krajolik podignuta okovratnika kaputa, s rukama vrsto uronjenim u
depove, osjeajui hladnou poput glaala od ledenog elika koje je prislonjeno na moje
obraze i ranjava ih, kad je, iz daljine, iznenada do mene dopro njean, svje i suzdrani
pjev slavuja...

SVRETAK

Oliverio Duncan