PDFsam Merge PDF

RIMSKI
KATOLICIZAM
RUDOLF STEINER
GA 198
RIMSKI KATOLICIZAM 1/3
Dornach, 30 svibnja 1920
Moji dragi prijatelji,
Da bi produbili naše duhovno razumijevanje stvari, trebat ćemo sve više

usmjeravati našu pažnju na određene povijesne činjenice. Tijekom zadnjih desetljeća
naši članovi su vodili ugodan život, potpuno posvećeni stjecanju znanja iz predavanja
i rasprava koje su održavane na različitim mjestima. Ipak, to je načinilo neprobojan
zid, i u mnogim je slučajevima bilo velikog opiranja pogledati preko vani u ono što se
događa u vanjskom svijetu. Ali, ako želimo u pravom svijetlu vidjeti što se događa u
svijetu, ako ne želimo osnovati sektu već povijesni pokret — nešto što ni jedan pokret
osim našeg ne može biti — tada trebamo znati povijesnu pozadinu svega što je oko
nas u svijetu. I način na koji smo mi sami tretirani, posebno ovdje na ovom mjestu,
gdje nikada nismo napravili ništa ni u najmanjoj mjeri agresivno, čini za nas
dvostruko neophodnim pogledati preko zida i razumjeti nešto što se zbiva u svijetu.
Prema tome, želio bih ono što imam za reći slijedećih nekoliko dana kombinirati s
nekim povijesnim komentarima, da bih skrenuo pažnju na neke činjenice, bez čijeg
poznavanja vjerojatno nećemo moći ići dalje.
Danas najprije želim ukazati na jednu stvar. Znate da je početkom zadnje trećine
devetnaestog stoljeća nešto našlo utočište u raznim civiliziranim državama Europe i
Amerike, što je poznato kao realistički koncept života, koncept života koji je
esencijalno temeljen na postignućima devetnaestog stoljeća i na onima koji su
pripremili put za to stoljeće. Početkom zadnje trećine devetnaestog stoljeća ljudi su
svugdje govorili na sasvim različit način, njihov ton je bio različit od onog kakav je
postao u kasnijim dekadama, a još više u dekadama dvadesetog stoljeća. Oblici misli
koji su dominirali u širokim krugovima postali su u to vrijeme bitno različiti. Danas
ću spomenuti samo jedan primjer. Početkom zadnje trećine devetnaestog stoljeća
između obrazovanih ljudi prevladavalo je mišljenje da ljudska bića trebaju formirati
vlastita uvjerenja iz vlastitog unutarnjeg bića, o najvažnijim stvarima u životu; i da
čak i ako, potpomognut znanstvenim otkrićima, tako napravi, zajednički socijalni
život je, ipak, u civiliziranom svijetu moguć. Bila je to, takoreći, vrsta dogme, ali
dogme slobodno priznate u najširim krugovima, da je, kod ljudi koji su dosegnuli
određeni stupanj kulture, bila moguća sloboda svijesti. Točno je da u dekadama koje
su slijedile nitko nije imao hrabrosti otvoreno napasti ovu dogmu; ali je postojala više
ili manje nesvjesna opozicija prema njoj. A u sadašnje vrijeme, nakon velike svjetske
katastrofe [Prvi svjetski rat], upravo ova dogma je nešto što je u najširim krugovima
suzbijano, poništavano, premda, naravno, stvar je više ili manje prikrivena. U
šezdesetim devetnaestog stoljeća u najširim krugovima je prevladavalo vjerovanje da
ljudska bića moraju imati izvjesnu slobodu s obzirom na sve što je povezano s
njihovom religijom. Iskrsavanje ovog vjerovanja je primijećeno u određenim
centrima, i ja sam već ukazao kako je 8 prosinca, 1864, Rim poduzeo napad protiv
toga. Često sam govorio kako je cijeli ovaj pokret upravljan od Rima, kako u
Papinskoj Enciklici 1864, koja se pojavila u isto vrijeme kao i Syllabus (popis grešaka
Rudolf Steiner – Rimski katolicizam 2

našeg vremena, op.pr.), stoji naglašeno: “Gledanje da je sloboda svijesti i religije dana
svakom ljudskom biću kao njegovo vlastito pravo je ludost i obmana.”
U vrijeme kada je Europa doživljavala veliku uzburkanost, privremenu veliku

uzburkanost, s ovim konceptom slobode svijesti i religijskog bogoslužja, Rim je
službeno objavio da je to obmana.
Želim vam to predstaviti samo kao povijesnu činjenicu; i time želim privući vašu
pažnju na ono što se odigralo u vrijeme kada se, za veliki broj ljudi, pojavilo ovo
pitanje i tražilo odgovor na samom izvoru ljudske svijesti — pitanje: “Kako mi kao
ljudska bića napredujemo u našem religioznom životu?” To pitanje, postavljeno
dubokom iskrenošću i zaista na takav način da pokaže da je uključena svjesnost, bilo
je značajno pitanje tog vremena. Želio bih vam samo pročitati nešto što ilustrira kako
su kulturni ljudi bili duboko zaokupljeni s njim.
Sačuvani su govori Rumelina kojeg sam spominjao u vezi s Julius Robert

Mayerom i Zakonom očuvanja energije. Postoje govori Rumelina održani godine
1875, dakle baš u onom periodu o kojem sada govorim. U njima je analizirao
poteškoće koje čovječanstvo doživljava u upravo u daljem proučavanju religijskih
pitanja. On također ukazuje koliko je neophodno slijediti te poteškoće s jasnim
uvidom. Svatko s intimnijim znanjem o tom periodu zna da slijedeće riječi Rumelina
izražavaju uvjerenje mnogo stotina ljudi. Naravno da ne trebamo braniti osobitu
formu znanosti koja se pojavila u to vrijeme; utoliko što smo antropozofi opremljeni
smo za dalje razvijanje tih znanstvenih tendencija, s jasnom percepcijom njihovih
relativnih pogrešaka; i također smo opremljeni za prepoznavanje da ako znanost
ostane nepokretna na tom stajalištu mi s time nikako ne možemo dalje. U najširim
krugovima javile su se prosudbe mnogih stvari u vezi religije, i danas se na njih
trebamo podsjetiti. Misli tisuća ljudi u to vrijeme su bile izražene od Rumelina 1875
sa slijedećim riječima: “Zaista je u svim vremenima postojala demarkaciona linija
između znanja i vjerovanja, ali nikada između njih nije bio takav nepremostivi bezdan
kakav je sagrađen danas sa konceptom čuda. Znanost je narasla tako jaka svojim
vlastitim razvojem, tako dosljednim u različitim granama i smjerovima, da izričito i
bez daljih poteškoća ukazuje na vrata čuda u svim oblicima i formama. Ona priznaje
samo čudo nad čudima, da svijet postoji, i to samo ovaj svijet. Ali unutar kozmosa ona
odbija apsolutno svaku tvrdnju da je ometanje njenog reda i njenih zakona nešto
razumljivo ili na bilo koji način poželjnije nego njena nepromjenjiva vrijednost. Jer za
sve prirodno-povijesne i filozofske znanosti čudo sa svim svojim implikacijama je
besmislica, direktna sramota za sav razum i najelementarnije osnove ljudskog znanja.
Znanost i čudo su kontradiktorni kao razumnost i nerazumnost”.
Kada sam, otprilike na prekretnici devetnaestog i dvadesetog stoljeća, počeo na

javnim predavanjima govoriti o određenim antropozofskim pitanjima, zadnji odjek
raspoloženja koje sam upravo opisao još je postojao. Ne znam da li su ovdje mnogi
koji su pratili ta moja prva predavanja, ali u mnogima sam skrenuo pažnju na
probleme ponovnih ljudskih života i sudbine ljudskih bića kako prolaze kroz jedan
život nakon drugog. Baveći se ovim problemima naći ćete da sam uvijek na kraju

predavanja ukazivao da ako netko vjeruje u staru aristotelsku ideju da svaki puta
kada je osoba rođena stvorena je nova duša koja treba biti usađena u ljudski embrio,
čudo je time dosuđeno svakom pojedinom životu. Koncept čuda se na opravdan način
može prevladati jedino ako se prihvati reinkarnacija, čime svaki pojedini život može
biti povezan sa prethodnim životom na Zemlji bez bilo kakvog čuda. Još se dobro
sjećam da sam zaključio jedno od mojih berlinskih predavanja s riječima: “Mi ćemo
na pravi način prevladati tu najvažniju stvar, koncept čuda”.
Od tada, naravno, stvari su se u civiliziranom svijetu skroz promijenile. To je

primarno povijesna činjenica, moji dragi prijatelji, ali uključuje nešto što je za nas od
krajnjeg interesa. Odnosno, da u mjeri u kojoj je čovjek izgubio sposobnost da u
svijetu vidi duhovno, da svijet prirode oko sebe objasni pomoću duha, u toj istoj mjeri
mora smjestiti poseban svijet usporedo s prirodom i običnim svijetom, koji ima kao
svoj sadržaj svijet čuda. Što više prirodna znanost zauzima svoje stajalište na samoj
kauzalnosti, to je više život ljudskog bića upravljan, preko sasvim prirodne reakcije,
da prihvati koncept čuda. Što više prirodna znanost nastavlja duž sadašnjih linija,
brojniji će biti oni koji traže utočište u religiji koja uključuje čuda. Zato je danas toliko
ljudi prigrlilo Katolicizam, jer jednostavno ne mogu podnijeti prirodno-znanstvenu
koncepciju svijeta.
Uzmite onu rečenicu koju sam upravo pročitao, i usporedite je s onim što sam
ovdje rekao u nedavnim predavanjima, i odmah ćete vidjeti o čemu se radi. U ovom
izlaganju Rumelina postoji rečenica: “ Ona priznaje samo čudo nad čudima, da svijet
postoji, i to samo ovaj svijet. Ali unutar kozmosa ona odbija apsolutno svaku tvrdnju
da je ometanje njenog reda i njenih zakona nešto razumljivo ili na bilo koji način
poželjnije nego njena nepromjenjiva vrijednost”. Tako netko promišlja prvobitno
čudo, da je kozmos napokon nastao, ali tada, unutar kozmosa, netko proučava
Zakone o neuništivosti materije i očuvanju energije, a zatim se sve odvija po
određenoj nužnosti, takoreći fatalistički.
Ta koncepcija svijeta je neobranjiva, ali se može prevladati jedino preko znanja

kojeg sam se usudio staviti ispred vas prošlog tjedna, kada sam vam pokazao da
Zakoni o neuništivosti materije i očuvanju energije čine grešku, i ta greška je ono s
čime se u naše vrijeme trebamo energično boriti. Moramo se baviti ne samo stalnim
očuvanjem univerzuma, već njegovom stalnom destrukcijom i dovođenjem u svježu
egzistenciju. I ako u kozmosu ne uspostavimo ideju o stalnom rastu i opadanju,
obvezni smo jer smo ljudi ustanoviti posebni svijet pored kozmosa, svijet koji nema
nikakve veze s zakonima prirode koje prikazujemo tako jednostrano, i koji mora
uključivati čudo. Taj neopravdani koncept čuda biti će prevladan tek u mjeri u kojoj
razumijemo da sve u svijetu stoji u duhovnom poretku u kojoj više ne moramo imati
posla s željeznom nužnošću prirode već sa kozmičkim vođenjem punim mudrosti. Što
više ustaljeno zurimo u duhovni svijet kao takav i u ono što stječemo kroz duhovnu
znanost, više shvaćamo da ono što prirodna znanost danas stavlja ispred nas treba
biti prožeto duhovnim znanjem. Prema tome naš zadatak mora postati usmjeriti našu
pažnju sve više na sve znanosti i sve grane života na takav način da postanu prožeti s
onim što samo duhovna znanost ima za reći. Medicina, pravna znanost i sociologija

moraju sve biti prožete s onim što se može saznati i vidjeti kroz duhovnu znanost.
Duhovna znanost ne treba nikakvu organizaciju sličnu onima od starih crkava, jer
apelira na svaku pojedinu osobu; i svaka pojedina osoba, iz vlastite unutarnje savjesti,
preko vlastitog zdravog rasuđivanja, može potvrditi rezultate duhovno znanstvenog
istraživanja, i u tom smislu može postati sljedbenik duhovne znanosti. Ona u prvi
plan stavlja nešto što čini direktan poziv svakoj pojedinoj osobi upravo u traženju
istine. To je istinsko ispunjenje onog što su ljudi tražili u vremenu koje je sada
prošlost, u zadnjoj trećini devetnaestog stoljeća — istinska sloboda — sloboda u
njihovoj koncepciji svijeta, u njihovom istraživanju i čak i u mišljenjima. Upravo je to
zadatak duhovne znanosti — osigurati izvorne opravdane zahtjeve koje je napravila
svijest modernog čovječanstva. Stoga u duhovnoj znanosti ne postoji takva stvar kao
zatvorene dogme, jedino nesputano istraživanje koje u strahu ne vuče natrag na
granicu bilo duhovnog svijeta ili svijeta prirode, već koja koristi ljudsku snagu
spoznaje koja najprije treba biti izvučena iz dubina ljudskih osjećaja, baš kao što
također koristi one snage koje su nam došle kroz obično nasljeđivanje i preko običnog
obrazovanja.
Osnovna tendencija duhovne znanosti je sasvim prirodno trn u oku onima koji su
prisiljeni podučavati u skladu s nepromjenjivim, dogmatskim, zaokruženim ciljem. I
to nas dovodi do činjenice od priličnog interesa za duhovnu znanost, i jedne od
osvjetljavajućih prilika koja čini mogućim ovu sadašnju neistinitu borbu protiv nas
danas; to nas dovodi do nečeg što je samo rezultat onoga što je počelo 1864 s
Enciklikom i Syllabusom tog vremena; to nas dovodi do činjenice da se cijeli katolički
kler i posebno nastavni kler, preko Enciklike 8-og rujna, 1907: Pascendi Dominici
gregis, koja je napravila tako dubok rez u moderni život, morao zakleti na takozvani
zavjet protiv modernizma. Taj zavjet se sastoji u ovome — da je svaki katolički
svećenik ili teolog koji podučava bilo s propovjedaonice ili govornice obvezan
prihvatiti gledanje da nikakvo znanje bilo koje vrste ne može proturječiti onome što je
kao doktrina položeno od rimske crkve. To znači da u svakom katoličkom svećeniku
koji podučava ili propovijeda imamo posla s osobom koja se zavjetovala da svaka
istina koja se bilo kako može ukorijeniti u čovječanstvu mora biti u skladu s onim što
je od Rima dano kao istina. To je bio snažan pokret koji je, u vrijeme kada se enciklika
“Pascendi Dominici gregis” pojavila, prokrstario cijelim katoličkim klerom; jer cijeli
civilizirani svijet, čak i kler, bio je na neki način pod utjecajem raspoloženja koje sam
opisao kao karakteristično za zadnju trećinu devetnaestog stoljeća. Uvijek je bilo
određenog klera koji je pokušavao u Katolicizam donijeti određenu slobodu.
Govorim sasvim iskreno da je u šezdesetima devetnaestog stoljeća kod velikog

broja katoličkog klera bilo prisutno sjeme razvoja katoličkog načela koje je, da je
prešlo u slobodnu znanost, moglo u velikoj mjeri voditi do oslobođenja modernog
čovječanstva. Postojalo je obećavajuće sjeme u onom što je u to vrijeme pokušavano u
različitim sferama od dijela katoličkog klera. Jednog dana moramo ići u sve to pobliže
i detaljnije. Ali danas vam na to samo želim skrenuti pažnju. I upravo protiv te
tendencije unutar Crkve objavljena je Enciklika iz 1864 sa svojim Syllabusom, i tako
dovela da je na neko vrijeme taj konflikt završio sa zavjetom protiv modernizma.
Moram reći da je u podsvijesti velikog broja katoličkog klera, čak tako kasno kao

1907, bio trag unutarnjeg revolta, ali u Katoličkoj crkvi ne postoji takva stvar kao
revolt. Tu je bilo pitanje neprestanog utiskivanja aksioma da ono što je objavljeno od
Rima kao doktrina mora biti prihvaćeno. Tada su se oni koji su bili obvezni nastaviti
podučavati morali pomiriti s onim što nisu imali hrabrosti poricati, slobodom
znanosti. Pod utjecajem onog što se pojavilo u zadnjoj trećini devetnaestog stoljeća,
sloboda znanosti je postala udomaćena riječ, udomaćena riječ koja, naravno, čak i u
liberalnim krugovima, nije bila više od toga, ali je ipak bila udomaćena riječ, i čak i
učeni Katolici nisu imali hrabrosti reći da će prekinuti sa slobodom znanosti i neće
dalje s njom imati posla. Imali su dakle zadatak dokazati da se može podučavati samo
ono što je priznato od Rima kao doktrinarno valjano (to su se morali zavjetovati) i da
je sloboda znanosti s time konzistentna. Želio bih vam pročitati nekoliko rečenica
koje ilustriraju takvu metodu dokazivanja, danu od katoličkog teologa Webera iz
Freiburga u ovoj knjizi Katolička doktrina i sloboda znanosti. On tu posebno
pokušava dokazati da premda može kao što je svima poznato biti obvezan prema
zavjetu podučavati sadržaj koji je od Rima upućen da se podučava, može usprkos
svemu tome ostati slobodan znanstvenik. Nakon duge rasprave da je čak i
matematika nešto dano i da se netko ne odriče slobode znanosti jer je ograničen
matematičkim istinama, nastavlja pokazujući da se netko ne odriče slobode jer je
prisiljen podučavati istinu koja je dana od Rima; a jedna od njegovih rečenica je
slijedeća: “Predavač je ograničen specifičnim metodama objašnjavanja ili
dokazivanja; kao što dužnost vojnika da se pridruži svojoj regimenti u određeno
vrijeme ne oduzima njegovu slobodu, jer može ići pješice ili kočijom, sporim ili brzim
vlakom, tako učitelj ostaje slobodan u svom znanstvenom zadatku usprkos zavjetu ”.
To znači da je netko osuđen podučavati određeni doktrinarni skup, i dokazivati

upravo taj skup doktrina; u tome kako će to napraviti ima slobodu. Slobodu baš kao i
vojnik koji se priključuje svojoj regimenti u određeno vrijeme, i koji može putovati
pješke ili kočijom, sporim ili brzim vlakom. Netko se treba pitati kako će to hodanje
ili vožnja kočijom, putovanje sporim ili brzim vlakom završiti. Pod svim okolnostima
mora završiti pridruživanjem regimenti. Ne polemiziram, jednostavno citiram
povijesnu činjenicu.
Vidite da se kroz zadnja stoljeća i kulminirajući u zadnjoj trećini devetnaestog

stoljeća u najširim krugovima kultiviranog svijeta postupno razvilo raspoloženje koje
je mnogo obećavalo. Ali sve je to sada uspavano; duše su otišle na spavanje. Oni koji
dijele raspoloženje tog vremena očito su sada vrlo stari, među starim odbačenim
liberalima, a oni koji su tijekom zadnjih desetljeća bili mladi nisu svjesni veoma
važnih zahtjeva čovječanstva. Stoga ako nazadovanje neće ići dalje današnju mladost
moramo izazvati da djeluje drugačije. Generacija koja je živjela u šezdesetima
devetnaestog stoljeća mogla je postati generacija Liberala ali nije mogla davati
liberalno obrazovanje. Za to je morala podučavati koncept čuda na sasvim različit
način od načina koji je usvojila prirodna znanost. Za to je koncept čuda trebao biti
svladan duhom a ne mehaničkim poretkom prirode. I tako, dok se ovo raspoloženje
nadvilo nad moderno čovječanstvo kao vrsta sna, oni koji su radili protiv toga bili su
naveliko budni, i iz njihove budne svijesti rodile su se takve stvari kao Enciklika i
Syllabus godine 1864, s njegovih osamdeset grešaka u koje ni jedan Katolik ne smije

vjerovati. Među ovih osamdeset grešaka može se naći sve što implicira modernu
koncepciju svijeta. Sada još jednom iz najbudnije svijesti dolazi, zadnje neizbježno
postignuće, Enciklika godine 1907, kulminirajući zavjetom protiv modernizma. Nisu
samo ti ljudi bili budni od zadnje trećine devetnaestog stoljeća, već mnogo duže
vremena u kojem su radili radikalno, energično i intenzivno i zadatak koji su izvršili
je ono što bih mogao nazvati koncentracija sveg Katolicizma u Rimu — suzbijanje u
Katolicizmu svega što je neizbježno oduzelo najslobodnijoj od svih crkava njenu
slobodu; jer u svojoj esencijalnoj prirodi Katolička crkva je sposobna za najveću
slobodu. Možda ćete biti zaprepašteni da sam to rekao. Ali krenimo malo natrag od
naše prosvijećene slobode do autoriteta u trinaestom stoljeću, koje smo nedavno
raspravljali na javnom predavanju. U vezi toga bi želio prizvati u vaše umove
dokument iz trinaestog stoljeća, kada je Katolicizam u Europi bio u punom procvatu.
To se odnosi na pitanje nominacije od Rima Albertusa Magnusa, jednog od

osnivača Skolastike, kao Biskupa od Regensburga. Ne treba reći da u Katoličkoj crkvi
danas ne mogu biti dva mišljenja ali ova nominacija za jednu od najistaknutijih
biskupija je veoma povećala dostojanstvo Dominikanca koji je položio temelje ugleda
do tada samo brojnim važnim spisima i pobožnim životom baveći se stvarima svog
Reda. Jer danas je Katolička crkva kompaktan organizam, i takva je postala pošto se
potpuno transformirala. Kada je Albertus Magnus trebao biti nominiran Biskupom
od Regensburga, glava njegova reda mu je poslala pismo koje glasi otprilike ovako:
“Glava reda preklinje Albertusa Magnusa da ne prihvati biskupstvo, da ne stavlja
takvu mrlju na njegovo dobro ime i reputaciju njegova reda. Ne bi se smio podčiniti
željama rimskog dvora, gdje se stvari ne uzimaju ozbiljno. Sva dobra služba koju je do
tada izvršavao svojim pobožnim životom i pisanjem bila bi ugrožena ako bi postao
biskup i upetljan u posao koji bi kao biskup morao upražnjavati; ne bi trebao uroniti
svoj Red u tako veliku tugu.”
Moji dragi prijatelji, u to vrijeme je u Crkvi bilo glasova koji su tako govorili. U to
vrijeme Katolička crkva nije bila kompaktna masa; unutar Crkve bilo je moguće biti
uronjen u duboku tugu ako je netko bio izabran za dužnost za koju je znao da se u
Rimu ne gleda ozbiljno. U biografiji sv.Tome Akvinskog nalazimo da se stalno
spominje da je odbio položaj Kardinala. Danas vam dajem neke od stvarnih razloga
zašto je to bilo tako; u biografijama ćete naći golu činjenicu njegova odbijanja. Nije
lako dati razloge nakon što je napravljen službenim filozofom Crkve!
Ali želio bih doslovno prevesti jednu rečenicu iz pisma koje sam spomenuo, od
Glavara njegova Reda za Albertusa Magnusa: “Radije bi čuo da je moj dragi sin u
grobu nego na episkopskom prijestolju Regensburga”.
Moji dragi prijatelji, nije dovoljno jednostavno govoriti o mračnom dobu i

uspoređivati ga s našim vlastitim vremenom, za koje se pretpostavlja da smo
napravili takav veličanstveni napredak; ali, ako želimo napraviti prosudbe, moramo
poznavati neke povijesne činjenice kao o tome kako su se stvari razvijale tijekom
vremena. Nema sumnje da ste svjesni da je jezuitski utjecaj iza mnogih napada na
nas. Znate, na primjer, da su sa jezuitske strane došle najflagrantnije laži; na primjer,

optužba da sa ja sam jednom bio svećenik i da sam napustio svećenstvo. I znate da
par godina kasnije osoba koja je izustila tu laž nije mogla kazati ništa drugo osim da
ta hipoteza nije održiva. U austrijskom parlamentu član koji se zove Walterkirchen
jednom je povikao na ministra: “Ako je čovjek jednom lagao, nitko mu više ne vjeruje
čak i ako kasnije govori istinu.” Ali jezuitizam stoji iza svih tih stvari; može se ukazati
na mnoge stvari koje rastu na tlu jezuitizma, ali i u tom smislu također samo želim
ukazati na povijesnu činjenicu.
Fundamentalna je točka jezuitskog vladanja da izražavaju apsolutnu pokornost

Papi. U osamnaestom je stoljeću živio Papa koji je neopozivo zabranio Jezuitski red
za vjeke vjekova — doslovno za vjeke vjekova. Da su Jezuiti ostali dosljedni vlastitom
pravilu ne bi se, naravno, ponovno pojavili na sceni. Međutim, nisu nestali već su
izbjegli u zemlje gdje su vladari u to vrijeme bili manje skloni Rimu, vladari koji su
mislili da služeći jezuitizmu mogu služiti budućnosti, ne čovječanstva već sebe i svojih
nasljednika. Jer Jezuitski red je spašen od dva vladara, Fredericka II od Prusije i
Katarine od Rusije. U katoličkim zemljama jezuitskom redu nije bila priznata valjana
egzistencija. Današnji jezuiti duguju Fredericku II od Prusije i Katarini od Rusije da
su mogli preživjeti taj period kada su bili progonjeni od Rima. Ne polemiziram, samo
izjavljujem povijesne činjenice. Ali te su povijesne činjenice mnogim ljudima
nepoznate, i neophodno je te stvari imati na umu, jer mi ne možemo više biti sekta
koja je oko sebe podigla zid. Moramo gledati u ono što je oko nas i učiti to razumjeti.
To je nedvojbeno naša dužnost ako želimo biti iskreni prema onom pokretu za kojeg
izjavljujemo da u njemu živimo.
Vidite, to je jedan od najgorih i najštetnijih znakova vremena da se ljudi toliko

malo zamaraju činjenicama i nemaju sklonosti pitati kako je do njih došlo, pitati
odakle je došao sadašnji revolt protiv nas, sa kojeg izvora je bio hranjen. Ovakve
prosudbe kako proizlaze iz raspoloženja koje sam karakterizirao kao raspoloženje
zadnje trećine devetnaestog stoljeća danas se sve manje mogu ćuti. Stvarno je
zapanjujuće koliko malo ljudska bića znaju o tome što se zbiva u svijetu. Jer su
prespavali događaj Enciklike “Pascendi Dominici gregis” 8 rujna 1907, preko čega je
zavjet protiv modernizma nametnut katoličkom kleru. Glasovi kakvi bi sigurno bili
podignuti od čovjeka kakav je dominikanski general koji bi radije vidio sina mrtvog u
grobu nego na episkopskom prijestolju Regensburga, više se ne čuju; umjesto toga,
sada ljudi slušaju glasove koji objašnjavaju da čovjek još može biti slobodni
znanstvenik ako se zakune da može koristiti metodu koju god želi da dokaže ono što
podučava; nije bitno da li putuje brzim ili sporim vlakom, u kočiji ili pješice.
Kakve skokove logika treba raditi ako će se takvi dokazi koristiti! Ne trebam to
naglašavati. Ali većina ljudi nema pojma o snazi laži koja je u današnje vrijeme
posebno usmjerena protiv nas, koji nikada nismo nikog napali, i što ta laž označava.
Nije dovoljno reći da su te stvari doista preglupe da ih se zabilježi. Jer, moji dragi
prijatelji, u navodima koji se stalno rade o nama, naći ćete samo dvije stvari koje se
mogu potvrditi istinom. Na primjer, kada je “Spectatoru” prigovoreno da je rekao da
mu je izvor bila knjiga, “Akasha zapis”, i rečeno je da to mora da je bila promišljena
laž, jer je morao znati da u svojoj knjižnici ne posjeduje “Akasha zapis”, on se

ispetljao na slijedeći način: “Najprije, reći ću da se tiskarska greška uvukla u naš
drugi članak. Akaska zapis umjesto Akasha zapis. Tu grešku je Dr. Boos primijetio
razdragano. Čini se da se istegnuo za komarcima i progutao devu. U istom članku je
još nešto krivo otisnuto; umjesto Apollinaris, naravno, treba čitati Apollonius od
Ryana! To je Dr. Boos previdio — možda namjerno!”
Sada, moji dragi prijatelji, da je Akaska zapis mogao ostati, ja se ne bih žalio, jer bi
to mogla biti tiskarska greška! Išao bih čak tako daleko i prihvatiti je da čovjek
intelektualnog kalibra kojem članak svjedoči mogao napisati Apollinaris umjesto
Apollonius od Tyane. Uopće mu ne zamjeram da citira kao da je među izvorima iz
kojih mi crpimo, netko koga on dublira s imenom Apollinaris! Ali, moji dragi
prijatelji, to treba biti nazvano otvorena laž kada se tvrdi da je Akasha zapis nešto iz
čega je antropozofija neopravdano izvučena kao iz drevne knjige. Kako se gospodin
izvlači iz ovoga? Ne priznaje da tu ima bilo što za zamjeriti mu. On kaže: “Taj Akasha
zapis je legendarni tajni spis koji sadrži tragove sve drevne mudrosti; igra ulogu
sličnu onoj od nerazumljive knjige ‘Strofe od Dzyana’ za koju Madame Blavatsky tvrdi
da je našla u špilji u Tibetu, itd. itd”. Tako objašnjava svome stadu da može govoriti o
ovom Akasha zapisu kao o bilo kojem napisanom zapisu; i naravno oni mu vjeruju.
Ali želim skrenuti pažnju na dvije stvari. Jedna je njegova izjava: “Steiner smatra da
je napravio veliku uslugu pomlađivanjem budizma i obogaćujući ga uvođenjem
doktrina o reinkarnaciji i karmi, njegovim specijalitetima”.
Nepotrebno je reći da nisam nikada napravio takav zahtjev, niti je i jedna stvar od
onog do sada objavljenog točna, ili najviše jedna stvar, stvar koja će možda uvijek
zadavati glavobolju onima koji pišu na tom tragu. Jedina stvar koju bi se ikako moglo
smatrati istinom je u pasusu u kojem kaže: “ Gnostici su također predavali ezoternu
doktrinu i podijelili ljude u Tjelesne (obični ljudi, općeniti ljudi) i Pneumatike
(teozofi) u kojima je bila punoća duha i među kojima je dakle prevladavalo više
znanje (inicijacija). Ovi potonji su se suzdržavali od mesa i vina”.
Rečenica: “suzdržati se od mesa i vina ” jedina je za koju možemo reći da je, kako
tu stoji, potpuno točna; i doktrina koju predstavlja je mnogima nelagodna. Ali sada
ovaj gospodin (jer se čini da želi da se misli o njemu kao gospodinu) nastavlja: “To,
međutim, nije točno”. Što nije točno? “Budizam govori o migraciji duša, Steiner o
reinkarnaciji; oboje je isto. Prema toj teoriji Krist nije ništa drugo nego reinkarnirani
Buda, ili Buda koji se ponovno pojavio. Bilo da se kaže da se osoba reinkarnira ili da
je njen zemaljski život ponavljan, dođe se do iste stvari. Svi ti dugi argumenti
otkrivaju sofistiku Steinera i njegova takozvanog znanstvenog uma”.
Molim vas da primijetite da je u obje ove forme stavljen zaista jedan on

najštetnijih djelića najvećeg mogućeg nepoštenja. Uklonjena je svaka mogućnost koja
bi omogućila onom tko čita da prosudi što je istina. Sve do sada, u svim tim dugim
člancima, ni jedna bilješka nije preuzeta iz Dr. Boosova odgovora na prvi napad, u
kojem on spominje, mislim, dvadeset tri laži. Drugi dio nepoštenja leži u slijedećoj
rečenici: “Taj put, međutim, nije pogrešan već ispravan”. Prethodno je govorio mnogo
besmislica o volji, i onda nastavlja govoriti: “Taj put, međutim, nije pogrešan već

ispravan, jer su tvrdnje Krista temeljene na volji. Sam Krist kaže: ‘Došao sam u svijet
izvršiti volju mog Oca. ’”
Dakle, više nije dopustivo reći da je to pitanje duhovne inicijative ili bilo čega te
prirode. Onda nastavlja: “Ovaj mali primjer pokazuje koliko je Steiner daleko od
pravog kršćanskog impulsa, i dokazuje da za njega Krist ne može biti božanska
vladavina (Put, Istina i Život) već samo ‘mudri čovjek iz Nazareta’, ili teozofskim
rječnikom, Jesu ben Pandira ili Gautama Buddha”.
Sada to usporedite sa svime što je ovdje rečeno u opovrgavanju modernog

teološkog pogleda da u Kristu Isusu treba vidjeti samo mudrog čovjeka iz Nazareta.
Pomislite na sve što je na ovom mjestu rečeno protiv te materijalističke teorije! Ipak
ovdje, od naših najbližih susjeda, mi smo klevetani, i ono protiv čega se neprestano
borim širi se okolo kao moje vlastito vjerovanje. Pitam vas, da li je moguća veća laž?
Ima li nečasnije metode od ovoga? Nije dovoljno prepoznati glupost ovih stvari, jer
ćete sve više postati svjesni efekata ovakve taktike. Prema tome, bitno je da ove stvari
ne prespavamo, već da ih shvatimo u njihovoj potpunoj ozbiljnosti, jer danas zaista
nije pitanje male zajednice ovdje, već je to veliko ljudsko pitanje; i to veliko ljudsko
pitanje treba jasno vidjeti. To je pitanje istine i laži. Ove stvari treba uzeti ozbiljno.
Moji dragi prijatelji, ova promatranja ćemo nastaviti ovdje sljedećeg četvrtka u
isto vrijeme, i kao i danas, nekoliko vježbi euritmije će prethoditi predavanju. Zatim
želim iskoristiti priliku, možda slijedeće subote, održati javno predavanje sa ove
govornice, bez polemike, čisto povijesno predavanje pokazujući povijesnu osnovu
svega što je prethodilo i dovelo do papinske enciklike “Pascendi Dominici gregis” iz
rujna 1907, i rezultate koji su iz nje slijedili. Dakle, ako bude moguće, sljedeće subote
ćemo pokušati ovdje organizirati javno predavanje. Slijedećeg četvrtka biti će neka
vrsta nastavka današnje teme, kada ćemo ići dublje i posebno vidjeti što sam duhovni
život ima za reći o onom što se danas događa.

Dornach, 3 lipnja 1920
namjera mi je danas nastaviti s temom kojom smo započeli u nedjelju, i želio bih
se prvo podsjetiti na par riječi koje sam rekao u vezi anti-modernističkog zavjeta.
Opisao sam njegovu prirodu govoreći da od kada je inauguriran svatko tko podučava
u rimskoj katoličkoj crkvi, bilo kao teolog ili propovjednik, morao je dati zavjet koji
zabranjuje svakom tko je uključen u katoličko podučavanje da odstupi od onoga što je
kao dogmatska istina priznato od rimske katoličke crkve; što znači, u stvari, onog što
je priznato kao dogma od rimske kurije.
Sada u licu ovakve činjenice važno pitanje za upitati se je: “Što je tu u stvari novo
u vezi s tim anti-modernističkim zavjetom?”
Nema ničeg novog u privrženosti katoličkog propovjednika ili teologa doktrinama

rimske katoličke crkve; molim da to bude jasno. Ono što je novo je da osoba o kojoj se
radi mora se zavjetovati na ono što je doktrina crkve. Najprije to želim razjasniti, i
zatim to pogledati u odnosu na činjenicu da je bilo čudesno gomilanje povijesnih
djela u rimskoj katoličkoj crkvi tijekom zadnjih pola stoljeća. Počelo je s definicijom
Dogme o bezgrješnom začeću; zatim dolazi daljnji izniman, suptilan, i pametan korak
u Enciklici i Syllabusu šezdesetih, u kojima je Papa Pio IX u svojih osamdeset članaka
deklarirao sve moderno razmišljanje kao heretičko. Zatim povrh toga dolazi Dogma o
nepogrešivosti, opet veoma važan i iznimno pametan i suptilan napredak. Slijedeći
iznimno logičan korak je bila enciklika “Acterni Patris”, koja je proglasila doktrinu
Tome Akvinskog za službenu doktrinu rimske katoličke crkve. Kruna te cijele
strukture je za sada ovaj zavjet protiv modernizma, što u stvari nije ništa drugo osim
prenošenja nečeg što je uvijek bilo intelektualno prisutno u sferi ljudskih osjećaja,
sferi volje i osjećaja. Ono što se uvijek moralo priznavati moralo je, od godine 1907,
također prisegnuti na zavjet.
Svatko tko razumije ovaj grandiozan dramatičan razvoj zasigurno neće podcijeniti
njegovu važnost, jer demonstrira jedinu budnu svijest unutar naše uspavane
civilizacije. Zanimalo bi me koliko ljudi se osjeća kao da ih je ubola zmija otrovnica
kada čitaju određenu rečenicu u zadnjem broju “Basler Vorwarts”-a, koja kao
munjom osvjetljava cijelu sadašnju situaciju. Zaista bih želio znati koliko se ljudi, dok
čitaju to, osjećaju kao ubodeni od otrovnice! Rečenica ide: “Religija, koja predstavlja
fantastičan refleks u umovima ljudskih bića u vezi njihova odnosa jednog prema
drugom i prema prirodi, osuđena je na prirodno raspadanje preko pobjedničkog
razvoja znanstvenog, jasnog i naturalističkog shvaćanja stvarnosti koji je dužan
razvijati se usporedo s uspostavom planiranog društva”. Ova rečenica se nalazi u
članku koji se još nije pojavio u potpunosti, već još treba biti zaključen. Može se naći
u članku o mjerama poduzetim od Lenjina i Trockog protiv ruske katoličke crkve i

ruskih vjerskih zajednica općenito. Ovaj članak je u isto vrijeme i naznaka o tome što
se gleda kao program za budućnost u tim centrima.
Sigurno znamo da je broj Lenjinovih oponenata koji su se osjetili kao ubodeni od

otrovnice čitajući ovakvu rečenicu veoma mali. Želim naglasiti da to nije bez značaja,
jer to pokazuje u kojoj mjeri moderno čovječanstvo olako prelazi preko stvari, obično
uspavano — kako prelazi preko najtežih činjenica, činjenica koje su odlučujuće za
život čovječanstva na ovoj Zemlji. To nije, naravno, pitanje bilo koje rečenice; stvar je
da će u izvjesnim centrima vidjeti da će sadržaj onog što je izraženo postati poznat u
svijetu, da će u najširim krugovima europske populacije doći do gledanja koje može
biti tako izraženo: “Religija koja predstavlja fantastičan refleks u umovima ljudskih
bića u vezi njihova odnosa jednog prema drugom i prema prirodi, osuđena je na
prirodno raspadanje”. Današnje takozvano ‘prosvijetljeno’ čovječanstvo još čvrsto
spava u odnosu na činjenicu da dolazi ovakvo gledanje. Ali rimska katolička crkva je
budna; ona je u stvari jedina budna i sustavno radi protiv nadolazeće oluje. Radi
protiv nje na svoj način. I veoma je važno da shvatimo taj način, jer imam mnogo toga
za reći o napadima iz tog centra koji su krivotvoreni protiv onog što mi moramo
podržati. U međuvremenu oblaci se sakupljaju. Najnovije je da nas je čovjek koji je
jutros u Reinachu trebao zalijepiti plakat o subotnjem predavanju morao obavijestiti
da su mu plakati oduzeti i spaljeni. Vidite, stvari postaju sve gore, čak i ako
sistematski postaju gore.
Ono što je napisano od čovjeka koji se često skriva iza grmova i sebe zove
‘Promatrač’ — svežanj čistih laži, zadnji puta sam vam kazao za najnečuvenije od njih
— sada ide kroz cijeli rimski katolički tisak, i to paljenje naših plakata zaista nas iz
modernih vremena potpuno vraća natrag.
Sada, moji dragi prijatelji, već sam postavio važno pitanje o tome zašto se danas
kler rimske katoličke crkve treba zavjetovati kao potporu onom što su se već obvezali
podržavati. Nitko neće poreći da pojačanje takvog zavjeta jača vanjsko razumijevanje
stvari. Niti će itko poreći da ako se osjećalo nužnim da se ljudi obvežu na takav zavjet,
pretpostavka je da bez takvog zavjeta ne bi tako čvrsto išli naprijed. Ali, moji dragi
prijatelji, postoji, naravno, još i treća točka, o kojoj bi bilo dobro da razmislite. Jer bez
sumnje stvari unijete ovdje ne smiju se još zvati njihovim pravim imenima; ipak
pitanje može unatoč tome biti ostavljeno po strani. Zar povjerenje u stvar ne bi u
određenoj mjeri već trebalo biti uzdrmano ako se treba zavjetovati pod prisegom? Je
li moguće zavjetu pripisati istinu? Ima li takve mogućnosti? Zar nije nužno
pretpostaviti da je istina sa vlastitim neodvojivim snagama vlastito jamstvo u ljudskoj
duši? Možda nije toliko važno pitati da li je zavjet moralan ili dobar ili koristan;
možda se daleko važnije povijesno upitati da li će postati neophodan, i ako da, zašto?
U licu ove prisege nešto drugo je sada potrebno. Potrebno je da određeni broj
ljudskih bića treba osjetiti kako bez duhovne znanosti mora nad Europom neizbježno
doći posljedica uokvirenog uma izraženog u riječima “Religija, koja predstavlja
fantastični refleks u umovima ljudskih bića u vezi njihova odnosa jednog prema
drugom i prema prirodi, osuđena je na prirodno raspadanje preko pobjedničkog

razvoja znanstvenog, jasnog i naturalističkog shvaćanja stvarnosti koji je dužan
razvijati se usporedo s uspostavom planiranog društva”.
Što je to što će dovesti do raspadanja starih religija? To je sve što se pojavilo

tijekom zadnjih tri do četiri stoljeća kao moderna znanost, prosvijetljena znanost —
sve što je podučavano kao objektivna znanost u obrazovnim institucijama
civiliziranog društva. Buržoaska učenja i buržoaske metode upravljanja su usvojene
od proletarijata. Što su učitelji na sveučilištima i visokim školama sve dolje do
osnovnih škola stavili u duše ljudi, izlazi kroz Lenjina i Trockog. Oni ne iznose ništa
osim onog što je već podučavano u institucijama civiliziranog društva.
Moji dragi prijatelji, danas postoji suprotnost koju treba kontemplirati bez
predrasuda. To je ovo. Što treba napraviti da bi spriječili utjecaj Lenjina i Trockog da
se raširi cijelim civiliziranim svijetom? Primarna nužnost nije više dopustiti našoj
djeci i omladini da ih se podučava sve što ih se podučavalo sve do dvadesetog stoljeća
na našim sveučilištima i u našim srednjim i osnovnim školama. Da bismo shvatili ovu
naizgled kontradikciju zahtijeva hrabrost, i pošto ljudi ne žele imati tu hrabrost, oni
spavaju. Zato treba reći da tko god čita izjavu kao što je ova koju sam upravo citirao,
čak i ako se pojavljuje u samo par linija članka, treba se osjećati kao da ga je ubola
otrovnica; jer je to kao da je cijela situacija sadašnje civilizacije osvijetljena bljeskom
munje.
Licem u lice s ovom situacijom, što bi duhovna znanost sa svom svojom detaljnom
konkretnošću imala? Ono što bi duhovna znanost imala, ja bi okarakterizirao ovako.
Rimska Katolička Crkva, kao moćna korporacija, predstavlja zadnje uvenule ostatke
četvrte post-atlantske epohe. Može se u svim detaljima dokazati da Rimska Katolička
crkva predstavlja zadnji ostatak onog što je bila ispravna civilizacija za četvrtu post-
atlantsku epohu, što je bilo ispravno sve do sredine petnaestog stoljeća, ali što je sada
postala sjena. Naravno proizvodi kasnije evolucije često najavljuju svoj dolazak u
ranijem periodu, i njeni raniji proizvodi razvlače se u kasniju epohu; ali u biti rimska
katolička crkva predstavlja ono što je bilo ispravno za Europu i njene kolonije sve do
sredine petnaestog stoljeća.
Duhovna znanost, međutim, kako je mi shvaćamo, mora dopunjavati potrebe pete

post-atlantske civilizacije. Rimska Katolička crkva predstavlja se u brojnim
dogmama, kao samostalna struktura koja je mrtva, ali koja još postoji kao leš, nešto
što zajedno visi iznutra preko dobro uređene logike, logike stvarnosti. U toj strukturi
je duh, duh prošle epohe, ali to je duh. Način na koji je u njoj sadržan duh pokazao
sam, mislim, u predavanjima koje sam ovdje držao o sv.Tomi Akvinskom. U tim
učenjima je bio duh, u tim dogmama rimske katoličke crkve, duh koji je opažen od
onih velikana čije posljednje zaostatke nalazimo kod Platona, i drugih, i s kojim se
Sv.Augustin ipak na zanimljiv način morao boriti.
Od sredine petnaestog stoljeća, ono što se javilo u filozofiji, znanosti, javnom

mnijenju, koncepciji svijeta, osim od rimske katoličke crkve, bilo je, uglavnom, lišeno
duha. Jer duh petog post-atlantskog doba počeo se pojavljivati s takvim principima sa
onima kao što su Lessing i Goethe. I on želi ući u ono što je prirodno znanstveni trend

inauguriran od Kopernika, Galilea i Keplera mogao donijeti bez duha, i iz čega su
Darwin, Huxley, i tako dalje otpuhali zadnji ostatak Duha. Želi ući u to i ispuniti to
Duhom. I duhovna znanost želi ispoljiti Duh koji treba biti duh petog post-atlantskog
doba.
Institucija prožeta određenim duhom kao vlastitom dušom, ako će se održati kao
institucija, može se boriti samo za prošlost. Zahtijevati od Katoličke crkve da se bori
za budućnost bila bi ludost, jer institucija koja nosi duh četvrte post-atlantske epohe
ne može nositi onaj od pete. Ono što je Katolička crkva postala, ono što se raširilo
cijelim civiliziranim svijetom kao konfiguracija Katoličke crkve, i ima svoj drugi
aspekt u rimskom pravu i apstraktnosti cijele latinske kulture, sve to pripada četvrtoj
kulturnoj epohi. I konfiguracija Katoličke crkve je prožela cijelu civilizaciju daleko
više nego ljudi misle. Monarhije, čak i one protestantske, bile su u osnovi svoje
strukture latinske katoličke institucije. Za četvrtu epohu je bilo neophodno da ljudi
budu organizirani u skladu s apstraktnim principima, i da određeni hijerarhijski
redovi trebaju formirati osnovu organizacije. Ali ono što će doći kao duh petog post-
atlantskog doba, kojeg mi težimo kultivirati kroz duhovnu znanost, ne zahtijeva tako
čvrstu strukturu, ne treba strukturu organiziranu prema apstraktnim principima, već
zahtijeva takav odnos jednog ljudskog bića prema drugom kako je okarakterizirano u
mojoj Filozofiji duhovne aktivnosti kao etički individualizam. Ono što je ta knjiga
trebala kazati o etici stoji kao ista suprotnost socijalnoj strukturi gajenoj od rimske
katoličke crkve kao što u zadnjem utočištu duhovna znanost stoji prema rimskoj
katoličkoj teologiji.
Duhovna znanost se uistinu nikada nije zamišljala u ulozi zaraćene strane;

duhovna znanost je samo trebala izreći ono što vidi kao istinu. Svatko tko ispituje
naše aktivnosti ovdje morati će priznati da nikada, nikada nisam imao agresivan stav.
Naravno, treba se stalno braniti od napada koji dolaze izvana, i to je esencijalna stvar.
Ali je jednostavno zahtjev doba da ono što duhovna znanost treba dati mora biti
navedeno sasvim konkretno. Treba se sjetiti da moderna civilizacija spava, i da je Rim
budan. Da je Rim budan otkriveno je u moćnoj drami umotanoj u Dogmu o
bezgrješnom začeću; u objavi Enciklike iz 1864, sa svojim Syllabusom proklinjući
osamdeset modernih istina; u Deklaraciji o nepogrešivosti Pape; u imenovanju
Sv.Tome Akvinskog službenim filozofom katoličkog svećenstva; i konačno u anti-
modernističkom zavjetu za kler koji podučava.
Suočeni s rastućim valom darvinizma, suočeni s rastućim valom naturalizma

pedesetih, napravljeno je nešto što, premda se to može razumjeti samo iz duhovnih
zahtjeva četvrte post-atlantske epohe ipak baca rukavicu ispred svog tog rastućeg
materijalizma. Ostatak svijeta dopušta da dođe, ili se u najboljem slučaju
suprotstavlja budalastim argumentima kao što su oni od Euckena. Rim, međutim,
postavlja Dogmu o bezgrješnom začeću, koja jasno kaže: “Naravno, nitko ne može
prihvatiti Bezgrješno začeće i u isto vrijeme ga pripisati darvinizmu; dakle
uspostavljamo nekompatibilnost dvije stvari”. Ne više od desetljeća kasnije, cijela
struktura moderne koncepcije svijeta, lišena duha, je osuđena od Syllabusa. Definicija
Dogme o bezgrješnom začeću je već odstupanje od ranijeg tradicionalnog razvoja

Katoličke crkve. U čemu se dakle u ranijim vremenima sastojalo definiranje od
ekumenskog koncila? Unutar Katoličke crkve temeljni uvjet za definiranje bilo koje
dogme — samo navodim, ne kritiziram — je da je koncil na kojem su se sakupili Očevi
jer je dogma trebala biti definirana trebao biti osvijetljen od Svetog Duha; tako da je u
stvari tvorac dogme Sveti Duh. To je zbilja pitanje prepoznavanja da li je zaista Sveti
Duh bio inspirator dogme koja je definirana. Kako se to zna, kako oni to znaju? Jer
ono što će od ekumenskog koncila biti definirano kao dogma već je bilo mišljenje
cijele Katoličke crkve. Sada to nije bio slučaj s doktrinom o Bezgrešnom začeću; stoga,
narušen je jedan od temeljnih principa Katoličke crkve, princip koji zahtijeva da
doktrina bude napravljena dogmom jedino ako su vjernici već prije izrazili sklonost
prema tome. Naravno, s obzirom na ove moderne definicije dogme, već se živi u
događajima pete post-atlantske epohe; i nije više bilo lako kao u Srednjem vijeku
pripremiti vjernike da među njima prevlada uvriježeno mišljenje koje zatim može biti
definirano. Ali vidite, tlo je bilo dobro pripremljeno — priprema se zaista odvijala
kroz zadnja tri ili četiri stoljeća za ova zadnja otkrivenja; odnosno, ova zadnja
otkrivenja za sada. Čak je i tada rimska katolička crkva već bila budna; i ako se sjetite
kada je Jezuitski red osnovan, lako ćete izvući zaključak da je osnivanje reda
esencijalno povezano s činjenicom da je trebalo naći neka sredstva za prevladavanje
teškoća rada sa vjernicima u modernim vremenima i općenito uzeti te teškoće u obzir.
Treba obratiti pažnju kako su se stvari odvijale. Samo navodim, ne kritiziram. 1574 je
bila godina kada su stanovnici Luzerna sami izrazili želju za Jezuitizam. Ponoviti ću
da je to bio Canisius, neposredni učenik Ignacija Loyole, tko je osnovao jezuitski
koledž u Freiburgu 1580 koji je kasnije uspostavio svoju koloniju u Solothurnu. Želio
bih također, reći da su nakon ukidanja jezuitskog reda od Klementa XIV, Jezuiti,
naravno, nestali iz Švicarske, i nastavili su svoje aktivnosti jedino u zemljama
Fredericka II od Prusije i Katarine od Rusije, kojima jezuitski red zaista duguje
nastavak svog postojanja.
Ali u ovoj iznimnoj međuvladi između zabrane jezuitskog reda 1773 od Klementa
XIV i njegovog ponovnog postavljanja od Pia VII 1814, ipak su se dogodile čudne
stvari. Jer vidite, tijekom tog intervala, u Sionu, na primjer, institucija koja je bila
vođena od jezuita je naravno ostala; i u stvari uglavnom, također, u njoj su ostali isti
učitelji; jedino što su do 1773 ti učitelji bili Jezuiti, a od tog datuma nadalje više nisu
bili Jezuiti, već se govori o Očevima vjere kao učiteljima u tim institucijama. Stoga,
nije iznenađujuće da su nakon što je Pio VII 1814 povukao dekret Klementa XIV, te
jezuitske kolonije bile ponovno uspostavljene — u Brižu iste godine, u Freibergu 1818,
u Schwiezu 1836.
Nije moj zadatak kritizirati ove stvari, ali želim da o njima znate, i želio bih dalje
reći ovo. Iz mojih objašnjenja vidjeli ste da je od 21-og srpnja 1773, kada je Klement
XIV izdao bulu “Dominus ac Redemptor Noster” dok Pio VII nije napravio da se
pojavi njegova bula “Solicitude omnium Ecclesiarum”, Jezuitski red je bio službeno
zabranjen. Sada dolazi nešto iznimno. Postoje memoari napisani od čovjeka koji se
zvao Cordara, Jezuita, takvog koji je prošao sve stupnjeve jezuitskog reda. Iz njegovih
memoara vidljivo je da nije bio neznalica kao grof Hoensbruch, čiji su govori i spisi
nevažni, jer, naravno, Jezuiti su pametni a Hoensbruch je veoma glup. Tu se radi o

nespavanju u odnosi na ove stvari danas, već o znanju kako razlikovati važno od
nevažnog. Želim spomenuti jednu točku iz Cordarinih memoara, gdje napominje da
je čudno da je Jezuitski red trebao biti zabranjen od Pape Klementa XIV, koji je imao
velikih simpatija za Jezuite i u isto je vrijeme bio veoma tolerantan čovjek i nije bio
glup. Tako Cordara daje Papi Klementu izvrsne osobine, gotovo ga diže u nebo,
unatoč činjenici da je zabranio Jezuite. Prema tome, Cordara se naravno pita kako to
da je morao biti zabranjen od ovog obzirnog Pape. “Treba se pitati,” kaže Cordara,
“Koje su bile namjere božanske mudrosti kod zabrane Jezuita i zašto je dopuštena”?
Sada, naravno, Cordara je bio Jezuit, ali i čovjek koga su oni podučavali da misli
logično, i dakle, on se ne pita apstraktna pitanja već veoma konkretna. On kaže,
“Moramo pogledati kakva je krivnja Reda”, i nastavlja, “Ja nalazim da što se tiče
morala, Jezuitski red krasno radi; kao i po pitanju poroka i slično, vrlo smo striktni,
to nitko ne može poreći. Ali vrlo smo popustljivi prema svemu što ima prirodu
ogovaranja, klevete, i zlostavljanja”. Cordara u stvari kaže da je Bog vjerojatno
dopustio zabranu Jezuitskog reda od Pape Klementa XIV jer se u Red postepeno
uvukla izvjesna tendencija za ogovaranje, klevetu, i zlostavljanje. Ja sada ovo ne
kritiziram, samo navodim činjenice. Jedino želim dodati da Jezuit Cordara dalje kaže:
“Jedan od naših glavnih propusta je ponos, zbog kojeg gledamo sve ostale redove kao
nepotrebne i beznačajne, i sav sekularni kler kao beznačajan ”.
Sada, ako sakupimo zajedno sve što je rečeno u ovim memoarima, ne kao prigovor
Jezuitskom redu već kao vrstu mea culpa, kao ispitivanje savjesti od Jezuita, na
prvom mjestu nalazimo težnju za političkom moći; drugo — ponos, aroganciju; treće
— prijezir drugih redova i sekularnog svećenstva; četvrto — gomilanje bogatstva. Ali
ako se postepeno upozna što znači održavati mrtve, uvenule istine pomoću moći, ne
može se napraviti bolje nego koristiti ovakav Red za njihovo održavanje. Rimska
katolička crkva sa Piom VII je dobro znala što radi. Otpustila je svoj dug zahvalnosti
svjetskoj povijesti, povijesti napravljenoj od Fredericka II, Kralja Pruske, i Katarine
od Rusije, oboje sada umrlih, kada je ponovno uspostavila Jezuitski red. I među
prvim ‘stranim’ Jezuitima koji su podučavali ovdje u Švicarskoj ponovno su bili
mnogi koji su bili zaštićeni od Katarine, mnogi koji su se vratili iz Rusije. Sve to
možete pročitati u relevantnim povijesnim dokumentima.
Možete vidjeti, dakle, da je Rim bio sasvim budan i unaprijed napravio neophodne
pripreme. Veoma budna priprema je napravljena. Sada dolazi slijedeći korak,
proklinjanje svega što uzjaše na valu znanosti — zrelog za proklinjanje pošto je nakon
četiri stoljeća napora da se istjera duh, ona ostala lišena duha i čovječanstvo nastavilo
spavati. Slijedeći korak je Enciklika iz 1864 sa Syllabusom. Ako je definicija dogme o
Bezgrešnom začeću već bila u prekidu sa svim ranijim običajima Katoličke crkve, bez
sumnje ono što je objavljeno u doktrini o Nepogrešivosti činilo je daleko veći prekid.
Jer sve oštroumlje primijenjene logike Katoličke crkve je bilo potrebno da opravda
tvrdnju da je Papa nepogrešiv nakon što je Papa Klement XIV 1773 zabranio Jezuitski
red, a njegov nasljednik Papa Pio VII 1814 ga je ponovno postavio. Može se navesti
znatan broj ovakvih stvari. Ali logika koja je bila tako dobro kultivirana nije
primijenjena da proizvede jasno definirane koncepte. Ono što je bilo potrebno je
dobro oblikovani koncept koji može opravdati nepogrešivost. Nije ono što Papa izrazi

kao njegovo privatno mišljenje gledano kao nepogrešivo, samo ono što kaže ‘ex
cathedra’. Tada nije bilo nužno odlučiti da li je Klement XIV ili Pio VII bio
nepogrešiv, već da li je Klement XIV ili Pio VII govorio ‘ex cathedra’ ili privatno.
Klement XIV mora da je govorio privatno kada je zabranio Jezuitski red, a Pio VII ‘ex
cathedra’ kada ga je ponovno postavio! Ali, vidite, problem je da Papa nikada ne kaže
da li govori ‘ex cathedra’ ili privatno. To još nikada nije kazao! Treba priznati da je u
pojedinom slučaju teško razlikovati da li je predmet dogme o nepogrešivosti, ali
dogma je tu, i s njom je zadan dobar udarac onome što može proizaći kao
elementarna kultura pete post-atlantske epohe. Tada je postalo nužno povući
posljedice i to je dobro napravio Papa Leo XIII, čovjek pun uvida i veoma velike
inteligencije. Papa Leo XIII je težio prilagoditi filozofiju Tome Akvinskog kakva je bila
u četvrtoj post-atlantskoj epohi. Crkva je trebala tu filozofiju koja je toliko velika ali
velika za zadnju kulturnu epohu, jer, naravno, objektivno sve što se putem filozofije
poslije pojavilo je malo u usporedbi s onim što je kao filozofija cvjetalo u Skolastici.
Ali ono što je malo je još početak, dok je ono što je bilo u Skolastici bilo na kraju, u
klimaksu.
Sada se moramo sjetiti da čovječanstvo ipak pokušava napredovati i stoga se

desilo da su, i u sferi prirodno znanstvenih istraživanja i povijesnih istraživanja,
iskrsnuli čudni hirovi među katoličkim klerom. Dakle, sada je postalo nužno usvojiti
jake mjere za potporu katoličke doktrine izvedene od Sv. Augustina. Otuda i zavjet
protiv modernizma.
Sada naravno, moji dragi prijatelji, ništa se ne može reći protiv svega toga, ako
tome teži bilo koja zajednica iz slobodnog impulsa, ali od kada su 1867 Jezuiti bili
opet dopušteni u Munichu, jezuitski svećenik je tada u svojoj prvoj propovijedi rekao
da pravila reda zabranjuju Jezuitima da se miješaju u politiku, da jedan Jezuit nikada
nije imao udjela u politici; čini mi se da moderan čovjek nije sklon vjerovati tome. I to
uskoro postaje drugačije. Sve do tog vremena nije u stvari bilo moguće naći
adekvatnu mjeru.
Moji dragi prijatelji, ono što vam stvarno želim prenijeti je da će svi oni koji
ozbiljno žele znanje, napredak i dobro za čovječanstvo morati prepoznati trostruku
prirodu socijalnog organizma. Jer koliko se malo mjera koristi od rimske katoličke
crkve pokazalo se tijekom njemačke ‘kulturne’ kampanje. Ali ono što vam
prvenstveno želim prenijeti je kako su ljudi spori da više što, kao nužna posljedica
duhovno znanstvenih težnji, mora doći u svijet kao impuls za trostruko uređenje
društva. To je ono što trebamo, budno razumijevanje fenomena vremena.
Sada, moji dragi prijatelji, uronio sam u temu u koju inače ne bih ušao da nije bilo
nedavnih događaja ovdje, za koje ćemo vidjeti daljnji razvoj. Znate da ću u subotu
dati javno predavanje “Istina o Antropozofiji i njena obrana od neistine”. Ali u
svakom slučaju slijedeće subote moram nastaviti komentare koje ne mogu danas
završiti. Dakle slijedeće subote u sedam i trideset opet ćemo se ovdje naći, premda u
ponedjeljak moramo početi putovanje. U ovakvim uzburkanim vremenima ne može

se drugačije, i tako u subotu, unatoč paljenju naših plakata, ovdje će se održati javno
predavanje.

Dornach, 6 lipnja 1920
Primijetiti ćete da sam u svim mojim predavanjima zadnjih godina naglašavao

važnost, i za duhovnu i za socijalnu evoluciju čovječanstva, širenja onog što mi
duhovni znanstvenici zovemo rezultat inicijacijskog istraživanja. Također znate da sa
riječju inicijacija, koristeći drevni izraz, shvaćamo gledanje u duhovni svijet odvojen
od našeg fizičkog-čulnog svijeta nekom vrstom vela; vela koji veoma lako vodi u
iluziju. Ono što je prvo dano čovjeku je fizičko-čulni svijet, i on koristi taj eter u vezi
svakodnevnog života ili u vršenju onog što danas zovemo znanost. On kombinira
percepcije u fizičkom svijetu sa svakakvim konceptima, idejama i tako dalje; ali sve to
ga ne vodi iza svijeta čula; i možemo reći da je jedini način kako ljudsko biće u
običnom životu može u određenoj mjeri gledati iza i iznad čulnog je sanjanje.
Sanjanje je, kako ga doživljavamo danas u običnom životu, samo bijedna imitacija
onog što se može nazvati doživljajem u nadčulnom svijetu. Nadčulni svijet ne treba
biti percipiran s istim stupnjem svijesti kojeg netko ima u običnom životu, stupnjem
svijesti koji nije prisutan u stanju sna, već sa sviješću višeg stupnja. Da bi doživjeli
nadčulni svijet, svijest treba unaprijediti, doći u stanje koje ima sličan odnos prema
onom u običnom životu, u običnoj svijesti, kao onaj što obična svijest ima prema
svijesti spavanja, ili u svakom slučaju prema svijesti sna. Dakle mora se dogoditi neka
vrsta buđenja iz obične svijesti. Stoga je san, naravno, samo jadna imitacija onog što
se doživljava u tom drugom stanju.
Ali u stvari san se daleko manje razlikuje od običnog mišljenja nego što se vjeruje
da je to slučaj. Kada postanete svjesni svijeta slika u običnom snu, on je u svom
sadržaju esencijalno isti kao i ono što je u pozadini nečijih misli, jedino što kod
mišljenja ljudsko biće ulazi u drugi svijet kroz njegova osjetila; i prema tome što je
uređeno u snu od same analogije, u mišljenju je uređeno u skladu sa sasvim vanjskim
odnosima, uređeno je percepcijom vanjskog svijeta čula, u skladu s onim što nam taj
svijet govori. Neku vrstu dokaza za ovo možete imati ako sjednete i zatvorite oči, ili
recimo da ste lijeni i dopustite vašim mislima da odlutaju, i zatim primijetite kako su
odlutale, primijetite da kako ih prizivate u vaš um teško među njima možete naći više
povezanosti nego što nalazite u događajima sna. Obični nekontrolirani tijek
čovjekovih ideja se u izvjesnom smislu podčinjava istim zakonima kao i onaj u snu.
Samo kroz naša osjetila okrenuti smo od naših snova. I čim utišamo naša osjetila,
zaista počinjemo sanjati. Ova aktivnost sna treba biti intenzivirana. Treba biti tako
organizirana da postane prožeta sviješću višom nego što nam je obično čula
dodjeljuju. Tada se javlja imaginativna svijest, i zatim postepeno dolazi inspiracijska
svijest, o kojoj sam vam kazao jučer na mojem javnom predavanju, da je priznata od
Tomizma kao mjerodavan izvor spoznaje.
U našoj znanosti inicijacije, dakle, imamo rezultate ovakvog intenziviranog stanja

svijesti. Poteškoća u sadašnjoj evoluciji čovječanstva i onoj u bliskoj budućnosti je da

će čovječanstvo sasvim izvjesno trebati ovu znanost inicijacije, i neće moći nastaviti
bez nje, jer ako samo materijalističko znanje koje se razvilo u zadnja tri ili četiri
stoljeća nastavi prožimati ljudsku evoluciju, stanja kao ovo koje sada doživljavamo u
sadašnjem socijalnom kaosu civiliziranog svijeta stalno će se ponavljati, isprekidana
jedino kratkim intervalima. Ono što je znanost mogla dati čovječanstvu od sredine
petnaestog stoljeća zasigurno je bilo dovoljno za pravljenje tehničkih otkrića; bilo je
dovoljno da se Zemljom proširi mreža trgovine i poslovne povezanosti, ali nije
dovoljno za stvaranje socijalnog uređenja prilagođenog svijesti sadašnjeg
čovječanstva. To je nešto što treba ostvariti postupno. Dok god znanost naših
sveučilišta, naše priznato javno obrazovanje, odbija znanost inicijacije, dok god je
priznata samo vanjska, materijalna znanost, do tada će čovječanstvo stalno biti u
škripcu kaotičnih socijalnih uvjeta, kakve mi danas imamo. Samo znanost inicijacije
će moći sačuvati čovječanstvo budućnosti od ovakvih kaotičnih socijalnih uvjeta.
Iznad svega, znanost o inicijaciji će onim ljudskim bićima koji joj pristupe moći dati
svijest o činjenici da je život na Zemlji, u koji ulazimo kroz vrata rođenja, nastavak
duhovnog života koji smo proveli u nadčulnom svijetu između zadnje smrti i ovog
sadašnjeg rođenja. Znate da se o duhovnom životu koji prethodi našem rođenju ili
začeću ne govori u crkvama našeg modernog civiliziranog svijeta. Nikada se ne
spominje, i to iz sasvim određenog razloga. Zato što je u određenoj točci vremena,
koja se podudara s grčkom evolucijom između Platona i Aristotela, sva svijest o
prenatalnom duhovnom životu bila izgubljena. Platon je jasno govorio o tom životu,
ali Aristotel je žestoko branio teoriju da se svaki puta kada je na Zemlji rođeno
ljudsko biće, sasvim nova duša ujedinila s njegovim fizičkim tijelom. Aristotelovska
doktrina je da je za svako fizički rođeno ljudsko biće stvorena nova duša.
Sada ako netko ima takav pogled, ne može reći drugačije nego da život koji počinje
sa smrću, koji čovjek započinje odbacujući fizičko tijelo — i o tome Aristotel također
govori — nastavlja postojati i više ne silazi na Zemlju. Jer, naravno, ukoliko se ne
govori o prenatalnoj egzistenciji, nije opravdano vjerovati drugo nego da čovjek
nakon smrti zauvijek ostaje u duhovnom svijetu. To je već vodilo Aristotela da izvuče
neke veoma teške zaključke. Na primjer, raspravljao je da ako je ovdje na Zemlji
netko između rođenja i smrti vodio takav život da je opteretio svoju dušu sa zlom, to
ljudsko biće je zauvijek prisiljeno gledati natrag na to zlo, koje ne nikada ne može
ispraviti ili prebroditi. Tako prema gledanju Aristotela, kada čovjek umre, on vječno
mora gledati natrag na jedan zemaljski život za koji mora ispaštati.
Ova doktrina Aristotela u potpunosti je preuzeta od Katoličke crkve, i kada je u

Srednjem vijeku Crkva tražila filozofiju koja bi nosila njenu teologiju, preuzela je, s
obzirom na život duše, Aristotelovsku doktrinu, i još se i danas može prepoznati njen
eho u ideji o vječnoj kazni u paklu.
Sada, nakon što su tisućama godina imali ovu doktrinu o porijeklu duše s tijelom
utisnutim na nju, kako je shvatljivo da se ljudi opet mogu osloboditi i doći do istine?
To mogu jedino primajući novu duhovnu znanost. Bez te obnove duhovne znanosti
čovječanstvo neće moći prihvatiti život prije rođenja kao opravdano vjerovanje ili,
radije, prije začeća. Samo promislite što to znači za cijelu evoluciju čovječanstva ne

govoriti o prenatalnom životu. Kada u današnjim crkvama čujemo samo o životu
nakon smrti, to jednostavno budi instinkte povezane s čovjekovim egoističkim
željama da se smrću ne ugasi.
Moji dragi prijatelji, esej, potpuna studija je potrebna — “O kultiviranju ljudskog

egoizma od crkava” — U takvoj bi studiji trebalo istražiti prave motive o kojima se
radi u propovijedima i doktrinama svih standardnih religijskih denominacija, i
svugdje će se naći da se pozivaju egoistički instinkti čovjeka, posebno instinkt za
besmrtnost nakon smrti. Ova studija se može proširiti na više od tisuću godina, i
vidjelo bi se da su te religijske denominacije, eliminirajući život prije rođenja pod
utjecajem Aristotela, u najvećem stupnju njegovale egoizam u ljudskoj prirodi. Crkve,
kao kultivatori najdubljih egoističkih instinkta, predmet su vrijedan proučavanja.
Danas daleko najveći dio religijskog života modernog civiliziranog svijeta potiče na
ljudski egoizam. Taj egoizam se može osjetiti u izjavama koje mogu citirati desetke.
Stalno se piše, posebno u pastoralnim pismima, “ta duhovna znanost se zaokuplja
svakakvim znanjima o nadčulnim svjetovima, ali to čovjeku ne treba. Treba jedino
imati nevinu svijest o svojoj vezi s Kristom Isusom”. To govore i pastori i vjernici; ta
nevina veza s Kristom Isusom je uvijek naglašavana. To se stavlja u prvi plan s
ogromnim ponosom protiv onog što je, naravno, daleko manje jednostavno postići —
prodiranje u konkretne detalje duhovnog svijeta. To se stalno propovijeda. Stalno se
čovjeka vodi da vjeruje da može biti najviše Kršćanin kada najmanje koristi svoje
duševne snage, kada najmanje teži nešto jasno misliti s onim što zove njegova Krist
svijest. Ta Krist svijest mora biti nešto što čovjek stječe potpunom nevinošću — tako
kažu nemarni. I najdraže im je kada im se kaže da je Krist uzeo sve grijehe
čovječanstva na Sebe, i iskupio čovječanstvo preko svoje žrtvene smrti, bez da ljudi
bio što trebaju sami napraviti. Sve to ukazuje da preko žrtvene smrti Krista,
besmrtnost je nakon smrti zajamčena; ali u čovječanstvu to samo teži pothranjivanju
najekstremnijeg egoizma. Tom kultivacijom egoizma sa strane crkava, konačno smo
doveli do onoga što danas sviće u cijelom civiliziranom svijetu. Pošto je taj egoizam
tako naširoko kultiviran, čovječanstvo je postalo ono što je danas. Samo promislite da
ljudsko biće, ne samo teoretski s idejama i konceptima, već cijelim unutarnjim
životom duše dosegne istinu da ovaj zemaljski život u koji je ušao rođenjem postavlja
pred njega obvezu ispunjenja misije koju je donio sa sobom iz života prije rođenja!
Samo promislite kako bi nestao egoizam ako bi ta misao ispunila naše cijele duše, ako
bi se na ovaj zemaljski život gledalo kao na zadatak koji treba ispuniti jer je povezan s
nad-zemaljskim životom kroz koji smo prethodno prošli! S egoizmom se borimo s
osjećajem koji se u nama komeša kada pogledamo na život na Zemlji kao na nastavak
nad-zemaljskog života, baš kao što je njegovano od religijskih denominacija koje
govore samo o životu nakon smrti. To je ono što je bitno za čovjekovo socijalno
zdravlje, obnoviti činjenicu o njegovoj pred-egzistenciji u svijesti sadašnjeg i budućeg
čovječanstva, i naravno ideja reinkarnacije je neodvojiva od one o pred-egzistenciji
ljudske duše.
Dakle možemo reći da je sama Katolička crkva prihvatila Aristotelovsku doktrinu i

načinila je vlastitom dogmom; ali tu dogmu sada treba zamijeniti s višim znanjem o
ponavljanju ljudskih života, o pred-egzistenciji, koju je Aristotel prvi jasno izostavio.

Vidite, ako možete procijeniti koliku važnost za čovječanstvo ima ako apsorbira
određene elemente u njegov najskriveniji život duše, tada ćete prepoznati što to znači
za čovjekov život osjećaja u najširem smislu. To znači da ljudska bića dobiju sasvim
drugu svijest o sebi. Sada, moji dragi prijatelji, ovom što je upravo rečeno dodajmo,
riječi Sv.Pavla, da ova obična svijest mora sve više postati prožeta sviješću, “Ne ja, već
Krist u meni”. Kada na sebe gledamo kao nekako drugačije, Krist će u nama također
postati drugačiji. Ako na sebe gledamo kao na nešto što je, čak i s obzirom na
duševno-duhovno, nastalo tek rođenjem, tada će naravno Krist biti jedino u onome
što je nastalo sa sadašnjim rođenjem, i imati samo zadatak nošenja naših duša kroz
vrata smrti i dalje kroz vječnost. Ali ako znamo da smo imali prenatalni život,
možemo također znati da je sam Krist Onaj tko nam je dao misiju za ovaj život na
Zemlji, da moramo razviti vlastite snage, da u tim snagama moramo naći Njega, da
Ga moramo tražiti u najboljem što imamo u nama, najboljem u našem duhu i duši.
Katolička crkva, odstranivši duh na osmom ekumenskom koncilu u

Konstantinopolu godine 869 uvijek je vodila računa da oni koji joj pripadaju nikada
ne razmišljaju o stvarnoj psiho-duhovnoj prirodi čovjeka. Crkva je postavila na tom
Koncilu da se čovjek sastoji samo od tijela i duše, iako duša ima nekoliko duhovnih
atributa; ali da je gledati da se čovjek sastoji od tijela, duše i duha heretički, i kada je
Jezuit Zimmerman iznio određene zamjerke duhovnoj znanosti, računao je za njen
najdublji grijeh ponovno utemeljenje valjanosti trihotomije, deklariranje da se čovjek
sastoji od tijela, duše i duha. Jer time prava priroda čovjeka i također njegova prava
veza s Kristom mora neizbježno doći na svijetlo. Ali ono na čemu je Crkva sve više
radila je da čovjek ne dođe do pravog razumijevanja njegove prave veze s Kristom.
Možemo reći, moji dragi prijatelji, da se razvoj zapadnih crkava sastoji u navlačenju
sve gušćeg vela nad stvarnom tajnom Krista.
Vidite, fundamentalno, sve institucije su građene na vanjskim apstrakcijama.

Kada je država mlada ima malo zakona i ljudi su relativno slobodni od okova. Što
duže država postoji, i posebno što duže različite stranke primjenjuju njihove pametne
argumente, donosi se više zakona dok konačno više nitko ne zna gdje je, jer više nema
samo jedan zakon, već je sve upetljano u mrežu isprepletenih zakona iz koje se veoma
teško osloboditi.
Takav je slučaj također i s crkvama; kada crkva počinje krčiti svoj put u svijetu,
ima relativno malo dogmi; ali čovjek mora imati posla, i baš kao što državnik uvijek
donosi zakone, tako i crkvenjak stvara sve više dogmi, dok na kraju sve ne postane
dogma, dogma postaje konsolidirana. Tek od vremena kada je Skolastika bila na
vrhuncu ta konsolidacija dogme je posebno primjetna u modernoj civilizaciji. Svatko
tko stvarno temeljito proučava skolasticizam Albertusa Magnusa i Tome Akvinskog
naći će da je u njihovo vrijeme sve povezano s dogmom još bilo fluidno, još stvar
rasprave, takve rasprave su u stvari još odvijane. Istina, u periodu Skolastike već je
bila određena opozicija unutar zapadne crkve. Postojala je opozicija između
Dominikanaca i Franjevaca. Dominikanski red, kojeg je Skolastika bila cvijet, razvio
je svoje znanje preko striktno logičnih ideja. Red Franjevaca je to odbio; Franjevci su
sve željeli postići preko nevinog osjećaja. Neću sada ući u odnos između

dominikanskog i franjevačkog učenja, ali želim da zamislite na što bi to danas sličilo
ako bi se ljudi tako žestoko borili oko sadržaja dominikanske i franjevačke doktrine
kao što su to radili u Srednjem vijeku, kada su tako slobodno raspravljali dogmu.
Naravno, rimski Biskup je čak i u to vrijeme proglašavao ljude hereticima; i mogao je
tako dugo, da mu svjetovne vlade nisu došle u pomoć i spaljivale ljude koje je on
jednostavno želio prokleti. Kod ove stvari treba priznati da veća ljaga pada na
svjetovne vladare. Sve to nije spriječilo da bude slobodne rasprave u Katoličkoj crkvi
u to vrijeme. Ta slobodna rasprava je postupno sasvim eliminirana. Slobodna
rasprava je nešto što Katolička crkva, kako je vrijeme prolazilo, nije podnosila. I zašto
ne? Jer se sasvim nova svijest rađala u čovječanstvu. To je bila transformacija svijesti
ljudi, koja se odigrala, kako sam često objašnjavao, sredinom petnaestog stoljeća.
Ljudska bića su sve više željela formirati vlastite prosudbe iz dubina svoje duše. U
Srednjem vijeku nije bilo tako. Ljudi su imali neku vrstu javne svijesti, i samo je malo
učenih ljudi, pravih učenjaka, moglo dosegnuti iznad toga. Oni su mogli evoluirati iz
te zajedničke homogene narodne svijesti jer su bili obučeni u Skolastici. To također
vrijedi za određeni broj koji su bili obučeni u rabinskim učenjima. Općenito,
međutim, čovjekova svijest je bila homogena. To je bila zajednička svijest, obiteljska
svijest. Ali se pojedinačna svijest sve više razvijala.
Sada, jedna stvar koju je Katolička crkva uvijek imala, pošto je privlačila visoko
obrazovane ljude, bilo je povijesno predviđanje. Katolička crkva zna vrlo dobro ovo
što sada govorim, da je princip modernog razvoja njegovanje pojedinačne svijesti
ljudi — ali Katolička crkva ne želi dopustiti toj pojedinačnoj svijesti da nikne. Ona želi
održati tu tupu javnu svijest, iz koje se izdvajaju samo oni koji su primili skolastičko
obrazovanje. Sada, moji dragi prijatelji, postoji veoma dobar način održavanja ove
tupe javne svijesti — ona je uvijek tupa. I to je ugasiti običnu svijest koju osoba ima
kada god koristi svoje osjetilne organe, potpuno je podčiniti. Baš kao što san gasi
običnu svijest, svijest je slično podčinjena u svrhu da se od nje načini tupa javna
svijest. Jedna je od mnogih karakteristika sna da je u vezi mnogih stvari on lažov. Ili
biste porekli da je san lažov, da predstavlja stvari koje nisu istinite? To, međutim, nije
zbog sna već zbog podčinjene svijesti da kada sanjamo ne možemo testirati što je
istinito a što nije. Stoga je to jedna od osobina te podčinjene svijesti da odnosi
ljudskim bićima mogućnost razlikovanja istine od neistine. Ako je sada netko upućen
u te stvari, što čini? Priča ljudima pod autoritetom stvari koje nisu istinite, i to radi
sustavno. Time podčinjava njihovu svijest zamagljenom stanju svijesti sna. Time
uspješno potkopava ono što od sredine petnaestog stoljeća teži izaći kao pojedinačna
svijest u dušama ljudi. To je fina obveza tako raditi pod autoritetom kao pisati članke
koji se sada pojavljuju u “Katholischen Sonntagsblatt”; jer tako se uspješno sprječava
ljude u razvijanju na način na koji bi trebali od sredine petnaestog stoljeća! Premda
pojedinac ne mora to znati, cijela hijerarhija je iza onog što se u tom smislu događa, i
organizira stvari iznimno dobro. Ako netko vjeruje da se ove stvari događaju samo iz
naivnosti ili čisto iz zlobe, pravi veliku pogrešku. Naravno, moramo se suprotstaviti
lažima i neistini svim raspoloživim sredstvima, ali ne smijemo vjerovati da te laži
proizlaze iz jednostavnosti ili čak iz vjerovanja da se govori istina; jer kada bi ti ljudi
govorili istinu, ne bi postigli ono što žele postići, odnosno podčiniti svijest namjerno
govoreći ljudima laži, i to je moćan i dijaboličan poduhvat.

Sada, moji dragi prijatelji, ovo, također, mora biti kazano sasvim iskreno.
Jednostavnost je potpuno na drugoj strani. Jednostavnost danas nije na strani
Katoličke crkve već na strani njihovih oponenata. Oni ne vjeruju da je Katolička crkva
velika na način koji sam upravo opisao; oni ne vjeruju da je Katolička crkva davno
predvidjela da će socijalni uvjeti koji danas vladaju u Europi jednog dana doći, i da je
Katolička crkva poduzela vlastite mjere da su u ovim uvjetima osjeća njen utjecaj.
Ono što Katolička crkva namjerava kreirati je most između najradikalnijeg
socijalizma, komunizma, i vlastite dominacije.
Vidite, to veličanstveno predviđanje je nešto što treba prepoznati u svemu što ima
pravu duhovnu osnovu, duhovni temelj koji je ukorijenjen u pravom duhovnom
životu, a ne samo u apstrakciji. Vidite, sa svim tim modernim prosvjetljenjem ne
dolazi se do ničeg što ima dalekosežni značaj u tijeku ljudske evolucije. Ali ceremonije
prakticirane u katoličkoj misi daleko su značajnije nego sve propovijedi s
evangelističke govornice, jer su one djela izvršena u čulnom svijetu, i u njihovoj formi
one su u isto vrijeme nešto što dočarava duhovni svijet u fizičkom svijetu. Iz tog
razloga Katolička crkva nikada se nije željela lišiti magičnog sredstva rada na
ljudskim bićima. Ta magična sredstva postoje. I ne smijemo vjerovati da bilo što
drugo osim ponovnog ulaska u duhovni svijet u svoj iskrenosti i čestitosti može biti
efikasno protiv tih stvari. I kao ono što bi mogli zvati vanjski znak da je Katolička
crkva uvijek imala vezu s duhovnim svijetom, možete uzeti nešto što sam nekolicini
već rekao.
U prvom desetljeću dvadesetog stoljeća izdana je papinska Enciklika koja je

objavila da su razne stvari heretičke. Papinska enciklika govori na takav način da
uvijek iznosi o kojoj se doktrini radi i zatim kaže: “Tko god to vjeruje to je anatema”.
Tako citira neku doktrinu iz neke od knjiga Haeckela ili nekog drugog, i zatim kaže:
“Tko god to vjeruje to je anatema”. Ne kaže što je ispravno, već kaže: “ Tko god to
vjeruje to je anatema”.
Sada, vidite, inicijacijska znanost čini uvijek mogućim istraživati ovakve stvari, i
sebi sam dao zadatak da napravim određena istraživanja u vezi te Enciklike. Dužan
sam reći da ovdje, kao i u mnogim drugim stvarima, ono što je objavljeno od Pape “ex
cathedra” u isto je vrijeme povučeno iz duhovnog svijeta. Mislim na ono što je
utjecalo u tu Encikliku da je došlo dolje od duhovnog svijeta. Ali na izniman način
potpuno je preokrenuto! Svugdje gdje je trebalo biti ‘da’ stajalo je ‘ne’, i obratno. To je
nešto — i mogu dati druge primjere — što pokazuje da Rimska crkva ima danas neku
vrstu stvarne veze s duhovnim svijetom ali takvu koja je iznimno štetna za
čovječanstvo. Stoga, ne treba nas iznenaditi da u usponu moderne duhovne znanosti
vidi nešto čega se po svaku cijenu želi riješiti, jer, moji dragi prijatelji, kakav je učinak
ove nove duhovne znanosti? Ona donosi svijest o prenatalnom životu, pred-
egzistenciji. To ne može biti! Ni pod kakvim okolnostima se to ne može dogoditi!
Dakle duhovna znanost mora biti prokleta; jer duhovna znanost privlači čovjekovu
pažnju na njegovo vlastito biće, čini ga svjesnim da se sastoji od tijela, duše i duha. Ni
pod kakvim okolnostima to ne smije biti; dakle duhovna znanost mora biti prokleta.
Ljudi bi vidjeli, na primjer, da je dogma o vječnom prokletstvu u paklu aristotelovska

posljedica stvaranja duše pri fizičkom rođenju. Recimo da katolički teolog danas
studira vezu između Aristotela i Skolastike, i opaža da je Skolastika izvukla svoj dokaz
o porijeklu duše zajedno s fizičkim tijelom iz filozofije Aristotela! Vidjeti će porijeklo
dogme iza scene. Što je napravljeno da se to spriječi? Teolog se trebao zavjetovati
protiv Modernizma. Morao je prisegnuti da je dio njegove vjere to da nikada neće
doći do povijesnog zaključka u suprotnosti s dogmama koje su dane od Rima.
Činjenica da je dao taj zavjet toliko jako djeluje na njegove osjećaje da je zbunjen u
svom trezvenom istraživanju i nikada ne može doći do toga da vidi da je dogma
vezana s povijesnom evolucijom čovječanstva. Stvari ne mogu ostati u tom stanju ako
se pojavi znanost inicijacije, i prema tom znanost inicijacije mora u svim okolnostima
biti prokleta.
Zašto vam govorim ove stvari dragi moji prijatelji? Zato da stvari ne uzimate
olako. Jer u našoj antropozofskoj duhovnoj znanosti to uistinu nije pitanje onakvih
stvari koje se odvijaju, na primjer u Teozofskom društvu. Da se Teozofsko društvo ne
treba uzimati ozbiljno jasno se može vidjeti iz činjenice da je jednog dana od većine
prihvaćena cijela farsa o Krishnamurtiju kao ponovno rođenom Isusu Kristu iz
Nazareta. Takva komedija je temeljena samo na licemjerju, čak iako to licemjerje
mnogi uzimaju ozbiljno. Ali ono što treba izrasti na tlu antropozofije, duhovne
znanosti, treba biti potraga za istinom, potpuno iskreno. Ona je prema tome nešto
što, kao što je Katolička crkva sasvim svjesna, prodire iza scene, do onog što ne smije
biti otkriveno ako će ta crkva održati dominaciju u svijetu na koji polaže pravo.
Sve ovo vam govorim jednostavno iz razloga da vam pokažem da se ove stvari ne
smiju uzimati olako. Jer treba biti prepoznato da je Katolička crkva pokazala veliko
predviđanje. Iako pojedina ovca slijedi vođu i samo sluša zapovijedi, iako može
ignorirati što sistematsko laganje znači za cijelu evoluciju čovječanstva — iako
pojedinac ne zna ništa i radi što mu se kaže, cijeli sustav je savršeno dobro utemeljen,
jer će u laži mnogi vjerovati.
S druge strane postoji naivno vjerovanje da sve vanjsko fabriciranje prirodnih

zakona koji danas čine predmet našeg sveučilišnog obrazovanja može biti od značaja
za dalji razvitak čovječanstva, da sve te besmislice o očuvanju materije i energije
mogu biti značajne za dalji razvitak čovječanstva! Danas ljudi bez predrasuda ne
mogu gledati čak ni snijeg koji se pred njima raspršuje svake zime (ako žive u takvoj
temperaturnoj zoni), ipak preko prekrivanja sila rasta snježnom korom jedan dio
Zemlje prolazi kroz potpunu transformaciju; i narodna svijest koja govori o čistoći
snijega zna daleko više od naše moderne znanosti koja govori o očuvanju materije i
energije. Naravno da ovo što vam govorim mogu reći jer sam proveo mnoge tjedne
pokazujući vam kako su loše utemeljeni moderni zakoni o očuvanju materije i
energije, kako su u stvari u svakom ljudskom biću materija i energija uništene, kako
rade prema glavi, i pojavljuje se nova materija i nova energija. Sve ove stvari su u
nekim centrima dužni žestoko pobijati, i jedina stvar koja može pomoći je da što je
moguće više ljudi postane svjesno sadašnjeg zadatka čovječanstva — da budu svjesni
da individualna svijest mora zahvatiti svijet. To će učiniti, ali svijet može zahvatiti
mudrošću ili slijepim instinktima. Ako ga zahvate slijepi instinkti doći će do potpuno

anti-socijalnih uvjeta, kakvi se sada pripremaju u Rusiji. To će, moji dragi prijatelji,
postepeno prizvati anti-socijalne uvjete protiv čega će engleska ili sjeverno američka
vlada, da ne govorimo o francuskoj ili nekoj drugoj, biti apsolutno bespomoćne. Bilo
bi djetinjasto vjerovati da će se engleski Parlament moći nositi s onim što bi zahvatilo
čovječanstvo ako bi pojedinačna svijest radila samo pomoću instinkta. Ali postoji
jedna snaga koja će biti spremna nositi se s time, i to je moć Rima. Samo je pitanje
kako će to biti napravljeno. Rim može utemeljiti dominion; za to ima nužna sredstva.
Dakle jedino pravo pitanje nije da li će prevladati boljševizam ili anglo-saksonska
buržoazija; pitanje je da li će biti anti-socijalni kaos, rimska dominacija, ili riješenost
dijela čovječanstva da sebe ispuni duhom čije je priznavanje 869 na koncilu u
Kontantinopolu zapadna crkva proglasila heretičkim.
Nema druge alternative nego da se čovječanstvo opredijeli da ne nastavi živjeti na

način koji je prirodan kada postoje samo materijalističke misli o svijetu. Kako
čovječanstvo živi u materijalističkom svijetu? Ljudi zarađuju za život u skladu s
fluktuacijama tržišta; nema drugog mjerila za socijalni poredak. Nakon toga mogu
imati neku filozofiju života, kao vrstu luksuza, ali samo kao luksuz. Oni za koje se
pretpostavlja da su još dublji kažu da se treba uzdići u duhovni svijet i ostaviti zao
materijalni svijet iza; zbilja duboka priroda ne može imati ništa s materijalnim
svijetom; ne treba ništa razumjeti o materijalnom svijetu, već postati mistik i živjeti u
višem svijetu! Ali čak i ove duboke prirode kao i manje duboke imaju djecu i imaju
pojam o tome da ta djeca moraju “zaraditi”, da bi bilo veoma, veoma pogrešno ako
djeca ne bi bila poslana u škole gdje će biti obučena za sadašnje metode zarađivanja i
življenja. S time su se već sporazumjeli s postojećim stanjem stvari; time predaju ovaj
materijalizam slijedećoj generaciji.
Sada kada netko ovako govori on je nezgodna osoba, i najbolje ga je jednostavno

grditi, jer čuti ono što sam vam upravo kazao za većinu je ljudi kao da su ih iritirale
štetočine. Sada ljudi ne vole da ih se na ovaj način iritira psihičkim štetočinama i tako
se prekriju debelom kožom koja ih čini nepropusnim za ono što duhovna znanost ima
za reći o sadašnjoj kulturi. To je s te strane dakle da se naivno laže; i kada je Katolička
crkva vidjela da su ljudi postali tako jednostrani, pobrinula se da ima posebno
obučene ljude, i u tome su zaista bili indirektno vođeni od duhovnih impulsa. I
utemeljenje Jezuitskog reda od Ignacija Loyole kao rezultat temeljnih utjecaja iz
duhovnog svijeta je jedan od najznačajnijih događaja u metapovijesti, i u njemu
imamo posla s velikom duhovnom efikasnošću.
Sada, moji dragi prijatelji, moramo, naravno, među nama moći govoriti iskreno;
stoga moram govoriti o velikom ali upitnom treningu Jezuita. Ovom temom sam se
također bavio u ciklusu “Od Isusa do Krista,” koji je neki obmanuti član isporučio u
ruke klevetnika i tvorca besmislica. Znate da sam u ciklusu u Karlsruheu raspravljao
temelje jezuitskog treninga. Kakva je, smijem li pitati, korist izjaviti za svaki ciklus
koji je tiskao kao rukopis samo za članove, kada klevetnik ima ciklus na svom
raspolaganju i može ga koristiti za pripremu svakakvih laži? Ovaj incident donosi na
izvanredan način ono što sam već često govorio, da će doći vrijeme kada se više neće
moći računati da su ovi ciklusi ograničeni na mali krug, jer čovječanstvo sada nije

spremno da mu se u bilo čemu vjeruje. Naravno, sve napisano u tom centru je glupost
i neistina, ali je napisano ne na osnovu mojih javnih spisa, već na privatnim ciklusima
koji su predani, i imam dobar razlog za vjerovati da je jedan od prvih ciklusa predan u
ruke katoličkog klera bio upravo onaj u Karlsruheu o Jezuitima. Jer oni sami nisu
skloni tome da istina o treningu Jezuita bude poznata. Svijet ne smije znati ništa o
tome kako su Jezuiti trenirani; svijet ne smije znati ništa o njihovoj jakoj disciplini.
Moderno čovječanstvo u svojoj jednostavnosti samo usporava vlastitu svijest. O

temi Jezuita apsolutno nema pravih ideja. Postoje brojni ljudi unutar tog Reda takvog
duhovnog kapaciteta da ako bi se okupili u svijetu i ne trošili svoje vrijeme na način
na koji troše već radili na vanjskoj znanosti ili slikarstvu ili poeziji, bili bi poštovani
kao individualni geniji; bili bi prepoznati kao veliki umovi čovječanstva. Unutar
Jezuitskog reda postoje bezbrojni ljudi koji bi bili veliko svijetlo ako bi se pojavili kao
pojedinci i zaokupili se s nečim drugim — s, na primjer, materijalističkom znanošću.
Ali ti ljudi potiskuju svoja imena; uranjaju se u njihov Red, i jedan od uvjeta njihove
snage je taj da svijet ne smije znati ništa o načinu na koji su mnoge glave, odjevene u
crnu mantiju i jezuitsku kapu, bile trenirane.
Ove stvari vam imaju namjeru pokazati kako su fundamentalno različiti oblici
svijesti kod različitih kategorija ljudskih bića. Ali naši moderni glupani, koji sebe
smatraju prosvijetljenima, neće ove stvari uzeti ozbiljno. To stalno treba naglašavati, i
to je ono, moji dragi prijatelji, o čemu sam vam danas morao govoriti.
Slijedeća dva tjedna dok sam odsutan nećemo ovdje imati predavanja. Kao
zaključak onog što sam govorio, dijelom u javnim, dijelom u privatnim predavanjima,
svemu što sam rekao želim dodati da ne biste trebali ignorirati važnost zloupotrebe
našeg ciklusa predavanja od naših članova. [Sva predavanja Rudolfa Steinera su sada
objavljena i u javnom su vlasništvu. — op.pr.] Naravno, kada su ciklusi dani, mislio
sam da imam posla s ljudima koji će poštovati obvezu koju su na izvjestan način dali.
Ali bio sam u krivu, i sasvim je jasno iz smeća koje se danas pojavljuje u člancima tko
sve cikluse ima na raspolaganju!

GA 346
Rudolf Steiner: KNJIGA OTKRIVENJA

GA 346
I RAD SVEĆENIKA
[2012]
KNJIGA OTKRIVENJA
i rad svećenika
POZDRAV od Johannes Werner Klein-a
PREDAVANJE I, Dornach, 5 rujna 1924
Čin posvećenja čovjeka i Knjiga otkrivenja. Značenje riječi 'apokalipsa'. Četiri stupnja
Misterija i transupstancijacije. Kabeiri u trećem dobu.
PREDAVANJE II, Dornach, 6 rujna 1924
Promjene u doživljavanju transupstancijacije u različitim dobima Misterija.
PREDAVANJE III, Dornach, 7 rujna 1924
Buduća doživljavanja transupstancijacije biti će u `Ja'-organizaciji. Valjanost
antropozofskih istina. Alfa i Omega. Ranija i buduća stanja svijesti. Prve riječi Knjige
otkrivenja.
PREDAVANJE IV, Dornach, 8 rujna 1924
Pisma anđelima kongregacija u Efezu i Sardu. Razumijevanje brojeva u Knjizi otkrivenja:
dvanaest, sedam, dvadeset četiri.
PREDAVANJE V, Dornach, 9 rujna 1924
Tijekom petog post-atlantskog doba ljudska bića će sve više razvijati svijest o smrti kao
drugu. Za čitanje Knjige otkrivenja treba primijeniti volju.
PREDAVANJE VI, Dornach, 10 rujna 1924
Tajne brojeva u Knjizi otkrivenja. Čovječanstvo ranije zaokruženo kozmičkom tajnom
brojeva; na današnjem stupnju zemljine evolucije čovječanstvo sebe izdvaja od zakona
broja.
PREDAVANJE VII, Dornach, 11 rujna 1924
Godina 333. Proročanska vizija pisca apokalipse o mogućem napuštanju Krist principa i
povratak principu Oca. Muhamedanska učenja. 666—broj zvijeri. Transupstancijacija i
karma.
PREDAVANJE VIII, Dornach, 12 rujna 1924
Kristova veza sa Suncem. Genij i demon Sunca. Sorat i broj 666. Nužnost težnje za
duhovnošću. Misterij Mihaela, misterij Krista, misterij Sorata.
PREDAVANJE IX, Dornach, 13 rujna 1924
Knjiga otkrivenja kao proročka slika koja prikazuje razvoj Kršćanstva nakon Misterija na
Golgoti. Esencijalna razlika između Kršćanstva i drugih religijskih vjerovanja. Gradeći
stari i novi Jeruzalem.
PREDAVANJE X, Dornach, 14 rujna 1924
Razne slike iz devetnaestog poglavlja Knjige otkrivenja. Rad svećenika danas.
PREDAVANJE XI, Dornach, 15 rujna 1924
Tri stupnja u padu snaga suprotstavljenih Krist-Impulsu: pad Babilona, pad Zvijeri i
lažnog proroka, pad božanskih protivnika (Sotona).
PREDAVANJE XII, Dornach, 16 rujna 1924
Tranzicija iz četvrtog u peto post-atlantsko doba. Dolazeće doba u kojem će ljudska bića
imati svjesne vizije. Žena odjevena Suncem.
Rudolf Steiner - Knjiga otkrivenja i rad svećenika 2

PREDAVANJE XIII, Dornach, 17 rujna 1924
Princip brojeva. Doba truba. Ljudska bića bez 'Ja'. Evolucija rasa i razvoj pojedinaca.
PITANJA UČESNIKA, 18 rujna 1924
PREDAVANJE XIV, Dornach, 18 rujna 1924
Trostruko ljudsko biće i trostruko čovječanstvo: ljudi oblaka, ljudi duge i ljudi s vatrenim
stopalima. Čovječanstvo podijeljeno na rase i nacije. Primjeri: Rusija (boljševizam), Česi
i Slovaci.
PREDAVANJE XV, Dornach, 19 rujna 1924
Događaji u prirodi i povijesti. Stakleno more. Ljubav i svijetlo. Izlijevanje iz čašica
gnjeva. Odgovori na pitanja učesnika.
PRELIMINARNI GOVOR, 20 rujna 1924
PREDAVANJE XVI, Dornach, 20 rujna 1924
Jedinstvo zvjezdanog svijeta i zemaljskog svijeta. Zvijezde stajaćice, planeti, kometi.
Sedmoglava i dvoroga zvijer. Priroda kometa; komet Biela.
PREDAVANJE XVII, Dornach, 21 rujna 1924
Knjiga otkrivenja kao knjiga inicijacije. Pisma, pečati, trube, božanska ljubav i božanski
gnjev u njihovu odnosu prema fizičkom svijetu, duševni svijet i zemlja duha. Opažanje
hijerarhija i kako one rade. Religija i znanje.
PREDAVANJE XVIII, Dornach, 22 rujna 1924
Razvoj duše svijesti. Intelektualnost i Sotona. Opasnost formiranja novih grupnih duša:
Gog i Magog. Impulsi iz Knjige otkrivenja u radu svećenika.
Dodatak, 'Za članove' od Rudolfa Steinera
Napomena izdavača njemačkog izdanja
Napomene
Prijevod: Monte Christo

POZDRAV - Johannes Werner Klein((1)
Dornach, 5 rujna 1924
Kako je Dr. Rittelmeyer bolestan i stoga ne može biti ovdje, palo je na mene da kažem
par riječi sa strane našeg kruga i izrazim našu zahvalnost sudbini koja je učinila mogućim
da još jednom dođemo kod vas. Osjećamo se kao mala skupina međusobno odanih
putnika u brodu kojeg udaraju olujni valovi našeg vremena, stalno suočena s mogućnošću
utapanja i u nemogućnosti da se okrene prema bilo kom predstavniku vanjske kulture ili
bilo kome tko se zalaže za ono što prolazi kao kultura duha u ovim vremenima. Ne
možemo se nego osjećati blagoslovljeni mogućnošću da dođemo vama, i zahvalni da ste
nas pozvali i da ćete nam ovdje govoriti.
Dvije godine su prošle od kada smo ovdje stajali pred vama kao grupa u tom moćnom
trenutku kada se naš životni zadatak spustio na nas. Za većinu nas je ovo prvi puta da
smo se vratili na ovo mjesto, i sada s dubokim zaprepaštenjem gledamo fizičke ostatke
Goetheanuma i ne možemo se u sjećanju ne vratiti u Bijelu salu gdje nam se sudbina
našeg života obratila tako snažno; to je mjesto gdje je zemlja sada najdublje iskidana.
Snažno u našoj svijesti živi odraz onog što se od tada ovdje dogodilo; odzvanja poruka
Božićnog zasjedanja. Radost koja nam je tada dana živi u nama, jer je na Zemlji
ponovno Misterijski centar. Došavši vam opet u ovom krugu, stoga prvo i najprije želimo
izraziti koliko se duboko želimo pridružiti i ući što je moguće intenzivnije i snažnije u
impulse koji od tada dolaze sa ovog mjesta. Svi su prijatelji bez iznimke osobno predali
zahtjev za članstvo u Školi duhovne znanosti.2 Time kao krug želimo izraziti da
namjeravamo pripadati radu koji se odvija ovdje u Dornahu na najintimniji i najdublje
zamisliv način.
Sada već još jednu godinu radimo u svijetu. Naš rad je ostao unutar granica Njemačke,
ali kao krug smo značajno povećali broj i želio bih vam predstaviti nove prijatelje u
našem krugu. [Predstavljeno je jedanaest pojedinaca koji su se od jeseni 1922 pridružili
krugu svećenika Zajednice Kršćana.3]
Mi ne smatramo da su sastanci koje smo imali zajedno kroz proteklu godinu naše
najvažnije postignuće. Ipak su oni za na postali najjasniji znak da je duhovni svijet
stekao interes za naš rad i da nam je priznato mjesto u duhovnom svijetu koje nam
omogućava da primimo vođenje. Naša svjesnost toga može dati početnu točku od koje
naše povjerenje u ono što radimo može sve više klijati, od našeg razmišljanja, dolje u
stvarne dubine našeg bića. S tim rastućim povjerenjem u ono što radimo došli smo k
vama koji ste za nas glas istinskog otkrivenja duhovnog svijeta. Molimo vas da nam date
štogod to bilo što će nam omogućiti da nastavimo tražiti naš put kako vrijeme prolazi.

PREDAVANJE I
Moji dragi prijatelji, kao odgovor vašim ljubaznim riječima, želio bih reći da je potpuno
opravdano da ste ih upravo sada izrekli u ime kruga svećenika. Ne može se uvijek nešto
u najboljoj namjeri izgovoreno od ljudskih bića nazvati potpuno opravdano, ali u ovom
slučaju se to može. To govorim zato što unutarnji duhovni impuls koji bi trebao teći od
Goetheanum-a kroz antropozofski pokret uvijek sadrži aspekt koji ide daleko izvan
svakog teoretskog razumijevanja, zaista izvan svakog razumijevanja uopće. Način za
otprilike izraziti što se mislilo bio bi reći: Zadaci koje ljudska bića danas moraju
poduzeti ponovno su postali veliki. Postali su veliki jer snage koje su jednom bile
dostupne u vremenima kada se čovječanstvo moglo više ili manje udaljiti od impulsa
drevnih Misterija sada su iscrpljene.
Drevne Misterije otkrivale su stvarne božanske supstance i božanske sile na Zemlji u
punoj stvarnosti. Čovječanstvo se moralo dovoljno razviti da bi bilo vrijeme kada će
ljudi biti više ili manje prepušteni vlastitim aparatima, vrijeme kada božanske supstance
i sile neće moći direktno raditi na Zemlji kroz ljudska bića. Sile koje su imale utjecaj u
zemaljskom čovječanstvu tijekom tog međuperioda ljudske evolucije sada su iscrpljene.
Premda ne najuzvišenija, to je značajna, važna i dalekosežna okultna istina da su sile
koje su mogle biti efikasne u ljudskoj evoluciji bez pomoći Misterija sada iscrpljene,
tako da ljudska evolucija ne može nastaviti dalje osim ukoliko snage Misterija još
jednom ne uđu u evoluciju.
Pod utjecajem ove istine treba osjetiti da je danas nešto drugo osim samog
razumijevanja nužno za nekog tko se želi baviti izvornom duhovnošću u bilo kojoj grani
antropozofskog pokreta. Ponovno mora doći do nečeg što nalikuje na rad starih
Misterija, nešto što je opisano kao žrtva i odanost cijelog ljudskog bića, rastvaranje
cijelog ljudskog bića unutar njegovog ili njenog zadatka.
Riječi koje ste rekli ne bi bile duboko istinite kada ne bi bilo sasvim očigledno — a
jest sasvim očigledno — da u vašem krugu svećenika taj impuls radi u čistoj suštini,
impuls za dati nečiju svu humanost kao žrtvu za rad koji ste prepoznali kao svet. Pred
svim božanskim snagama koje daju svjetlost da vodi naš rad mogu reći: Riječi koje ste
rekli o vašem entuzijazmu i posvećenosti zadatku istinu izražavaju potpuno, izvorno i
časno. U izobilju je bilo očigledno da je cijeli krug svećenika ispunjen najplemenitijim i
unutarnjim naporom — sa svom unutarnjom duhovnošću koje ljudska bića imaju — da
podnesu žrtvu koju treba napraviti potpuno plodonosnom. Čak je i sada moguće reći da
je ono što ste napravili početak nečeg što može donijeti zadovoljstvo božanskom biću
kozmosa. Govoreći ovo dajem važnu izjavu.
Vaš rad ostaje unutar Njemačke, zasigurno. Ali razlozi za to će po svemu sudeći biti
prevladani u ne tako dalekoj budućnosti. Interes za religijsku obnovu koji je izgarao u
vašim srcima kada ste došli ovdje radi utemeljenja vašeg svećeničkog rada zahvaća duše
u najširim oblastima izvan Njemačke. Koliko će biti moguće ići izvan njemačkih granica
zavisit će o unutarnjoj snazi koju budete imali u sebi.
Ne možemo ne biti duboko dirnuti u našim srcima kada promislimo kako je vaš pokret
bio inauguriran i iniciran ovdje prije dvije godine sa svetim Činom posvećenja čovjeka
upravo u onoj sali gdje su najprije viđeni plamenovi koji su zatim uništili naš voljeni
Goetheanum.(1) Kao što vidite, to je točka na kojoj je Zemlja sada s najdubljim
ožiljcima. Ali preko vaše čiste privrženosti napravljen je početak prema transformaciji

onog što se dogodilo u toj prostoriji — najprije je bila u plamenu — u ono što je
zasigurno sveto djelo za Zemlju. Ako nastavite sa svetim žarom koji vas je na početku
obuzeo, impulsi će se unutar vašeg kruga svećenika nastaviti razvijati na pravi način.
Još jednom se okupivši na ovom mjestu, trebali bi se baviti važnim stvarima u
svijetlu i toplini koja nam je došla kroz Božićno zasjedanje kao vrsta kompenzacije za
naše zemaljske gubitke. Trebali bi razmotriti što bi vam mogla biti izvorna pomoć u
provođenju vaših duševnih impulsa.
Ovaj puta ćemo nastojati dopustiti sebi da nam pristupi duboki sadržaj Knjige
otkrivenja. Uzimajući Knjigu otkrivenja kao našu polaznu točku, nastojati ćemo dovesti
pred naše duše sve što je u ovom vremenskom trenutku važno za vaše svećeništvo.
Gledajući baš Knjigu otkrivenja, trebali bi moći koncentrirati sav naš rad ovdje na Čin
posvećenja čovjeka, što je ono što vašem svećeničkom radu daje značenje i svrhu. Pred
sobom ćemo s jedne strane imati Čin posvećenja čovjeka a s druge Knjigu otkrivenja.
Već danas ćemo dati kratak nagovještaj kako to želimo inaugurirati, kako želimo
inaugurirati rad vašeg svećeničkog pokreta. Sačuvati ćemo sve što se pojavljuje u
direktnoj vezi s potrebama vašeg rada kao svećenika, što treba biti rečeno o praktičnosti
vašeg svećeničkog rada, ili o osvrtu na prošlost i izgledima za budućnost — sve ćemo te
stvari sačuvati za trenutke kada se prirodno uklapaju u unutarnje aspekte naših
razmatranja. Danas ću početi s time kako bi se trebao odvijati naš rad slijedećih
nekoliko dana.
Dopustite da vas najprije sve svesrdno pozdravim u ime svih onih snaga koje su vas
zajedno dovele ovamo koje su, kao što znate, mnoštvo snaga koje slijede Krista. Neka
daju prave religijske impulse, pravi teološki uvid i prave impulse za sadašnjost u radu s
cultus-om kojeg želite prilagoditi religijski, teološki i ceremonijalno u najdubljem
kršćanskom smislu. To je smisao u kojem želimo biti zajedno i to je smisao u kojem će
rad kojeg se spremamo zajedno poduzeti biti oblikovan.
Počinjemo ukazujući na nešto veliko u naše vrijeme, nešto veliko što sačinjava
potpuno novi stav ljudske duše prema onom do čega dolazi kroz svećeničko djelovanje.
Ono što je prisutno u djelu svećenika kada se slavi Čin posvećenja čovjeka nešto je što
su ljudska bića uvijek tražila, otkad je god čovječanstva na Zemlji.
Ako želimo razumjeti svijetlo u kojem se Čin posvećenja čovjeka danas mora pojaviti
da bi ga svećenik slavio i da bi ga laik primio, moramo najprije razmotriti što je Čin
posvećenja čovjeka značio, što znači sada i što će značiti za ljudsku evoluciju na Zemlji
kako prijeme prolazi. Ali da bi bilo razumijevanja o tome što je Čin posvećenja čovjeka
danas dok se slavi, moramo, iz drugog ugla, također biti ispunjeni s pravim sadržajem
onog što je Ivan, iniciran od samog Krista, želio dati kršćanskom naslijeđu kroz njegovu
Knjigu otkrivenja. Striktno govoreći to dvoje pripadaju zajedno — odgovarajući okvir
uma u slavljenju Čina posvećenja čovjeka, i odgovarajući okvir uma pri prožimanju sebe
sa suštinom Knjige otkrivenja.
Na trenutak, ostavimo sa strane poseban oblik apokalipse ili otkrivenja dan kršćanima
u Ivanovoj Knjizi otkrivenja. Uzmimo da izraz 'apokalipsa' znači sve okultne istine
dodijeljene čovječanstvu da bi mu dale izvorni svećenički impuls za njegovu daljnju
evoluciju. Mnogo toga se može zaokružiti konceptom apokalipse koji se pojavljuje u
koncentriranom rezimeu u Ivanovoj Knjizi otkrivenja u obliku koji je usklađen s Kristom.
Kad god se tražila apokalipsa ili otkrivenje uvijek je bilo shvaćano da je duboko i
potpuno razumijevanje apokalipse bilo moguće jedino kada bi se u potpunosti stajalo
unutar čina posvećenja čovjeka.

Mnogo toga će postati jasnije ako počnemo izjavom da su postojale, u prošlosti,
Misterije koje ću zvati drevne Misterije. Radije nego da idemo u pitanje određenih
datuma, u ovom uvodu želim jednostavno opisati četiri uzastopna stupnja Misterija.
Postojale su drevne Misterije, postojale su djelomično-drevne Misterije, postojale su
djelomično-nove Misterije i sada smo u točci kada će početi nove Misterije. Tako imamo
četiri stupnja evolucije u razumijevanju koje ljudska bića imaju za apokalipsu ili
otkrivenje i za čin posvećenja čovjeka.
Gledajući drevne Misterije koje su postojale među ljudskim bićima u dalekom osvitu
ljudske evolucije na Zemlji i koje su imale zadatak ljudskim bićima donijeti sve što je
sveto, istinsko i predivno, možemo reći: Esencijalni aspekt drevnih Misterija bio je način
na koji su bogovi sišli s njihovih božanskih prijestolja i došli ljudskim bićima, i način na
koji su se ona ljudska bića koja su vršila svećeničku službu unutar Misterija udružila
licem u lice, bićem prema biću, s bogovima. Baš kao što se ljudska bića danas udružuju
jedna s drugim, bićem prema biću, tako su se i u Misterijima tih drevnih vremena bogovi
udružili s ljudskim bićima i ljudska bića s bogovima.
Kao što postoje prirodni zakoni koji vrijede za vrijeme, tako postoje također i
prvobitni, vječni zakoni koji, međutim, ne narušavaju ljudsku slobodu. Među tim
prvobitnim, vječnim zakonima postoje neki koji se odnose na to kako se bogovi udružuju
s ljudskim bićima. Ti prvobitni, vječni zakoni ulaze u igru kada su se u drevnim
Misterijima najranije ljudske egzistencije sami bogovi udružili s ljudskim bićima, i kada
se do svih učenja koja su ljudska bića primila došlo između božanskih učitelja i samih
ljudskih bića. Kada je kult doveo nadčulno moćne bogove da budu tamo među
slavljenicima, to je bilo kada je u drevnim Misterijima postignuto nešto što je uvijek
davalo smisao činu posvećenja čovjeka, naime transupstancijacija (nap.pr. pretvorba
hostije i vina u tijelo i krv Krista). Što je, dakle, bila transupstancijacija u drevnim
Misterijima?
U drevnim Misterijima, transupstancijacija je bila ono što su bogovi gledali kao
načelo preko kojeg su ušli u udruživanje s ljudskim bićima. Ceremonije su bile određene
u skladu s prvobitnim, vječnim zakonima koje sam upravo spominjao. Iz određenih
zvjezdanih konstelacija koje su bile poznate kao izvorna drevna astrologija, i iz
podudaranja tih konstelacija s uvjetima koje su mogli odrediti ljudska bića, bio je
otvoren put od bogova do ljudskih bića i od ljudskih bića do bogova.
Ako bi dobili pregled drevne kronologije vidjeli bi da postoje razne kronologije, neke,
na primjer, koje računaju s 354 dana i druge koje računaju s 365 dana. Prijestupni dani i
prijestupni tjedni bili su umetani u ove kronologije da kompenziraju nekompatibilnost
čovjekovih proračuna s napredovanjem kozmosa. Ono što su ljudska bića mogla računati
nikad se nije sasvim slagalo sa stvarnim napredovanjem kozmosa. Tu ili tamo uvijek je
bila mala razlika. Svećenici starih Misterija davali su posebnu pažnju onim malim
razlikama koje su se javljale gdje se čovjekova kronologija nije slagala s napredovanjem
kozmosa. Dijeleći godinu na mjesece i tjedne, postavili su određene periode kada je to
neslaganje bilo posebno upadljivo, tako bi nakon nekoliko lunarnih mjeseci uvijek
preostalo par dana prije nego bi počela nova godina.
Netko tko želi steći razumijevanje napretka ljudske evolucije dobro bi napravio da
pobliže pogleda na one periode kada su ljudska bića, umećući ovako dane ili tjedne, to
koristili da izraze nesukladnost ljudskih proračuna s napredovanjem kozmosa — one
periode na koje su svećenici kasnije gledali kao na svete tjedne. U onim svetim tjednima
koji su obično činili očitim da je mišljenje bogova različito od mišljenja ljudskih bića, u
tim vremenima koja su obično činili ovu nesukladnost očitom, moguće je, ako je srce

bogova u harmoniji sa srcem ljudskih bića, da se nađe staza koja vodi od bogova do
ljudskih bića i od ljudskih bića do bogova.
Trenutak kada su bogovi ušli u Misterije — to je nešto što su ljudi mogli promatrati
preko drevne astrologije koja im je omogućavala da to razumiju na pravi način. Na kraju
svake godine, ili na kraju mjesečeva ciklusa od 18 godina, ili na kraju nekih drugih
perioda, uvijek su bila sveta vremena koja su označavala nesukladnost, graničnu liniju,
između ljudske inteligencije i božanske inteligencije, sveto vrijeme kada su svećenici u
Misterijima mogli prepoznati da bogovi nisu mogli naći njihov put do njih i da ljudska
bića nisu mogla naći svoj put do bogova.
To je bilo u tim vremenima kada su svećenici starine težili sačuvati efektivne snage
Sunca i Mjeseca u supstancama s kojima su slavili čin posvećenja čovjeka, tako da se ono
što su primili u svetim trenucima može proširiti na sve druge dijelove godine kada će
trebati slaviti. Također su sačuvali ono što su bogovi napravili od zemaljskih supstanci i
sila tijekom svetih vremena. Čuvali su vodu iz tih vremena, nestalan element, tako da i
u drugim vremenima u godini budu mogli slaviti čin posvećenja čovjeka na takav način
da bi sadržavao transupstancijaciju na način na koji su i sami bogovi to napravili u onim
činovima posvećenja čovjeka koji su se odvijali u 'mrtvim vremenima', kako su ih zvali,
vremenima koja su bila sveta.
Tako u tim drevnim Misterijima, u vremenima kada je kozmički jezik, ne ljudski jezik,
vrijedio među ljudskim bićima, ljudi su težili doći u kontakt s bogovima koji su tada sišli
u Misterije i koji su u svakoj prigodi još jednom činili svetim čin posvećenja čovjeka. U
svakoj prigodi, također, razumijevanje apokaliptičnih stvari je dodjeljivano ljudskim
bićima koja su slavila čin posvećenja čovjeka. Tako su velike istine podučavane u tim
drevnim vremenima kada je biti usred čina posvećenja čovjeka značilo biti ispunjen
apokaliptičkom supstancom. Čin posvećenja čovjeka je staza znanja; apokalipsa,
otkrivenje, sadržaj je svetog znanja.
Sada dolazimo do djelomično-drevnih Misterija, onih Misterija od kojih je barem
nesvjesno svjetlucanje ostalo u povijesnim vremenima. (Od onih koje sam opisao kao
drevne Misterije ništa nije povijesno ostalo; mogu se istražiti jedino duhovnom
znanošću.) Došlo je vrijeme kada su se bogovi povukli od ljudskih bića i nisu više silazili
u Misterije s njihovim vlastitim bićem; ali su nastavili svoje snage slati dolje. To je bilo
vrijeme kada je čin posvećenja kroz transupstancijaciju služio za primiti onu božansku
svijetlost koja je uvijek trebala osvijetliti čin posvećenja čovjeka.
Transupstancijacija više nije izvršavana preko učenja iz astroloških opservacija
kozmičkih procesa o tome koje supstance i snage trebaju teći u slavljenje
transupstancijacije. Sada je tajna tražena na drugačiji način. Razmatrana je unutarnja
priroda osobito onog što su stari alkemičari zvali 'kvasac'. Kvasni dodatak je supstanca
koja je dosegnula određenu dob dok je prolazila kroz razne stupnjeve donoseći
transformacije u druge supstance bez promjene vlastite supstance. Da bi imali
usporedbu iz svakodnevice trebamo samo promisliti kako je ispečen kruh. Princip je isti.
Sačuvate mali komad od prethodne hrpe tijesta i dodate ga u novu hrpu kao kvasni
dodatak. Zamislite kako su u djelomično-drevnim Misterijima stare supstance, sačuvavši
vlastitu unutarnju supstancijalnost kroz vjekove dok su druge supstance pretrpjele
transformaciju, bile spremljene u svetim posudama koje su i same bile drevni i sveti
objekti, dostojni objekti u Misterijima.
Iz tih drevnih posuda uzete su supstance koje su bile kvasac s kojim je izvršavana
transupstancijacija stare, još svete alkemije. Ljudi su u tim danima znali: Inicirani

svećenik razumije transformaciju, transupstancijaciju koja se odvija preko snaga
sačuvanih u supstancama; on zna da one daju sunčevo zračenje u svetim posudama od
kristala kvarca. Ono što se u njima tražilo, razlog zašto su bile potrebne, je da se na njih
gledalo kao na slavljenikov organ percepcije za apokalipsu, za otkrivenje.
U tim djelomično-drevnim Misterijima odvilo se slijedeće: Svećenik je iskušan u
trenutku kada je pristupio svetom mjestu i drevni kvasac je počeo transformirati
supstance u svetoj posudi od kvarcnog kristala na takav način da je on mogao vidjeti
kako su supstance u tim posudama slale sunčevo zračenje. Posuda koja je sadržavala
malo sunce bila je pokaznica (nap.pr. monstranca). To je bila hostija kakva se danas
samo može imitirati. Trenutak u kom je vidio sunčevo zračenje hostije bio je trenutak u
kojem je u svom unutarnjem biću postao svećenik. (Slika 1)
Sada u Katoličkoj crkvi, svatko tko ide po komad vidi posvećenu hostiju, jer to sada
nije više od simbola onog što je jednom bilo. U onim danima, međutim, izvorni svećenici
koji su promatrali posvećenu hostiju su bili samo oni pojedinci koji su u tome vidjeli
sunčevo zračenje u supstancama koje su bile sačuvane. U tom trenutku njihova spoznaja
je bila otvorena da primi ono što je apokaliptičko.
Zatim dolaze one Misterije kojih je refleksija misa novijih vremena. Katolička misa,
Armenska misa i druge mise razvile su se na veoma kompliciran način iz djelomično-
novih Misterija. Premda su sada postale vanjske, te mise još imaju u sebi puni princip
inicijacije. U drevnim Misterijima bogovi su bili prisutni; u djelomično drevnim
Misterijima snage bogova su bile prisutne. Umjesto njih u djelomično-nove Misterije

dolazi ono što ljudska bića mogu percipirati kada je u njima probuđena Riječ, magijska
Riječ, Riječ u kojoj odjekuje nutrina, Riječ koja prodire u dubine razumijevanja u vezi
unutarnjeg bića zvuka govora. Jer je u doba djelomično-novih Misterija ljudski govor bio
postavljen uz govor kulta, onog govora kulta čiji su zadnji ostaci u različitim religijskim
vjeroispovijestima. U njemu, sve zavisi o ritmu, o unutarnjem razumijevanju zvuka
govora, o razumijevanju kako zvuk govora emanirajući od usta svećenika iznutra ulazi u
ljudska srca. Magijska Riječ, kultna Riječ izgovorena na svetom mjestu bila je prva staza
gore do bogova ili, u početku, do snaga bogova.
Dakle:
Prvo doba čovječanstva:

drevne Misterije—bogovi su sišli.
Drugo doba čovječanstva:

djelomično-drevne Misterije—bogovi šalju dolje njihove snage.
Treće doba čovječanstva:

djelomično-nove Misterije; ljudska bića uče magijski govor i u intoniranju
magijskog govora počinju se uzdizati prema silama božanskog svijeta.
To je bilo značenje svega što je intonirano u činu posvećenja čovjeka tijekom trećeg
doba Misterija. To je bilo vrijeme kada je element Kabeiria snabdijevao tadašnji
religijski kult koji je živio u Misterijima. Službe, žrtva Kabeiria, koja se slavila na
Samotraki, dio je svega što je ceremonijalno u djelomično-novim Misterijima, dio svih
ceremonija koje je svećenik morao izvoditi.
Zamislite žrtvenik Kabeiria na Samotraki. Kabeiri stojeći na njemu kao vanjski
podsjetnici nudili su posude, vrčeve koji su sadržavali, sada ne više kvasni dodataka, već
supstance takve da se ljudsko razumijevanje moglo zadubiti u unutarnju duhovnu
prirodu supstance. Žrtvene supstance u vrčevima su bile zapaljene, dizao se dim, i u
uzdižućem dimu magijski govor je učinio vidljivim imaginaciju što je Riječ intonirala.
Tako put prema gore do božanskih snaga postaje izvana vidljiv u žrtvenom dimu.(2) To je
bio treći stupanj u evoluciji Misterija i u onom što je za ljudska bića sadržano u činu
posvećenja čovjeka.
Premda su ovi prvi stupnjevi postali dekadentni, dobar dio njihovih vanjskih aspekata
je bio sačuvan. U onom trenutku tamo preko u sada izgorjelom Goetheanumu kada ste
inaugurirali novo svećenstvo u pokretu za kršćansku obnovu, u tom trenutku je novo
doba Misterija započelo, novo doba za Čin posvećenja čovjeka i za shvaćanje apokalipse,
otkrivenja. Sutra ćemo početi govoriti o tome što sada mora strujati kroz vaša srca da bi
na odgovarajući način ostvarili četvrti stupanj Misterija.

PREDAVANJE II
Najprije ćemo pobliže pogledati vezu između Čina posvećenja čovjeka i na što se
mislilo sa apokalipsom, ili otkrivenjem, prije razmatranja same ivanove Knjige
otkrivenja, i njenog značaja za sadašnji i budući rad svećenika.
Jučer je bio naš zadatak ukazati na tri prošla doba u Misterijima utoliko što su težili
koristiti ono što se odvijalo unutar svećenika da bi ga doveli u apokaliptičko
raspoloženje. Govorili smo o veoma drevnim Misterijima u kojima su sami bogovi sišli da
bi radili zajedno s ljudskim bićima. Također smo govorili o djelomično-drevnim
Misterijima u kojim su bogovi dolje slali svoje snage, tako da su živeći u tim božanskim
silama ljudska bića mogla raditi zajedno s bogovima u kozmosu.
Pokazao sam kako je u trećem dobu, onom od djelomično-novih Misterija, staza
počela voditi u suprotnom smjeru. Tu su ljudska bića oblikovala snage, koja su najprije
morala sama razviti, na takav način da mogu voditi do bogova. Vidimo kako su
intonirajući magičnu Riječ u ceremonijama kulta — bilo izgovarajući magičnu Riječ u dim
kako je spomenuto jučer, uzrokujući da se u dimu preko Riječi pojavi imaginacija, ili bilo
da je sama Riječ živjela u cjelokupnom duševnom raspoloženju ljudskog bića — ljudska
bića tražila put do božanskih, duhovnih snaga kozmosa na takav način da se u Riječi
vidjelo djelovanje božanskog duhovnog svijeta.
Ovaj razvoj specifičnog religijskog osjećaja kod ljudskih bića — nešto što jedino može
biti opisano odvojeno — uvijek je praćen nužnim preduvjetima: posebnim oblikom
transupstancijacije koji je bio žarišna točka svetog čina posvećenja čovjeka. Svećenici
su danas i u bliskoj budućnosti pozvani da dožive tu transupstancijaciju, i s time sve što
pripada radu svećenika, u novom obliku. To neće biti lako moguće bez temeljitog
razumijevanja od čega se transupstancijacija i apokalipsa sastoje u stvarnom životu u
četiri uzastopna doba ljudske evolucije.
Vidjeli smo jedan aspekt: Čin posvećenja čovjeka — uključujući transupstancijaciju —
djelo je dirigirano od ljudskih bića u suradnji s božanskim, duhovnim svijetom. Raditi
kao svećenik nije moguće ako nema svijesti o činjenici da ljudsko biće može djelovati u
općenju s bogovima.
Pogledajmo ponovno najstariji oblik čina posvećenja čovjeka i najstariji oblik
postizanja transupstancijacije. Vidimo da su vremena kada bogovi nalaze svoj put do
ljudskih bića ona koja predstavljaju razliku između onog što ljudska bića mogu
izračunati kao niz sezona tijekom godine i onog što se zbiva u kozmosu. Bogovi su silazili
u onim svetim periodima koji kao da su po strani, onim svetim periodima u koja su
ljudska bića morala nešto umetnuti jer se tijek kozmosa nije poklapao s njihovim
proračunima. Tijekom onih perioda kada su ljudska bića morala sebe smjestiti direktno
pod utjecaj kozmosa da bi se izvršila transupstancijacija, ona su sačuvala nešto od
supstanci koje su tada transformirane od kozmosa tako da ih mogu koristiti da ostvare
transupstancijaciju u slijedećim sezonama.
Odgovarajuće mjesto za svećenike i laike da budu kada će se izvršiti
transupstancijacija bilo je ispod zemlje, u spiljama na litici. U vremenima drevnih
Misterija kada je razvijena puna svijest o prisutnosti bogova i značenju
transupstancijacije, svugdje vidimo da su ljudi težili održati svete ceremonije u
kamenim hramovima, u podzemnim hramovima.

Činjenica da su tome težili povezana je s doživljajima koje su svećenici imali tijekom
transupstancijacije. Pri transupstancijaciji bila je transformirana supstancijalnost
zemaljske materije. Zaista, cjelokupan proces uključuje uzimanje u vlastito tijelo
supstance koja je pretrpjela transupstancijaciju, tako da u tom smislu dva posljednja
glavna dijela Čina posvećenja čovjeka — transupstancijacija i pričest — čine jedinstvo, s
čitanjem Evanđelja i prikupljanjem priloga kao pripremom. Ako na transupstancijaciju i
pričest gledamo kao na pojedinačni čin svećenika na ovaj način, pojedinačni čin unutar
ceremonije kulta, možemo ukazati na obrazloženje usvojeno od onih u najdrevnijim
Misterijima koji su bili poznati kao ‘Očevi’. To je bio stupanj stečen u inicijaciji, stupanj
‘Oca’. Ovakva oznaka, ‘Otac’, ostaje do danas naziv svećenika u mnogim konfesijama.
Dok je celebrirao transupstancijaciju u podzemnom hramu, hramu u stijeni, svećenik
je doživljavao kako njegov fizički organizam postaje jedno s cijelom Zemljom. Zato su
korišteni hramovi u stijenama, podzemni hramovi. Čak i dok živimo između rođenja i
smrti s našom običnom zemaljskom sviješću moramo, konačno, u stvari osjećati sebe da
smo jedno s kozmosom oko nas. Tako je bilo kroz cijelu zemaljsku evoluciju
čovječanstva.
Zrak koji sada imate unutar vašeg tijela trenutak prije je bio izvan njega, i za
slijedeći kratki trenutak biti će opet vani. Zrak unutar vašeg tijela čini ukupnost sa
zrakom izvan vašeg tijela. Cijeli fenomen se odvija ovako: Postoji ocean zraka, i kada
udahnete, dio tog oceana zraka je premješten u vas. Zrak je udahnut, on curi do u
zadnju pukotinu, potpuno vas ispunjavajući i postajući ljudska forma. Ta ljudska forma
se opet razgrađuje u ocean zraka kada izdahnete. Stalno nastaje zračno ljudsko biće i
opet odumire, jedino što mi nismo svjesni da se to događa.
Kada su drevni indijski jogiji svjesno radili njihove vježbe disanja bili su svjesni što se
događa. Nisu se osjećali odvojeni od zemljinog oceana zraka; osjećali su se jedno s njim;
u svakoj sistoli i dijastoli osjećali su kontinuirano nastajanje i odumiranje zračnog
ljudskog bića. To se može sasvim lako osjetiti samo izvršavajući vježbe disanja, jedino
što nije više prikladno da to ljudi sada rade.
Ljudsko biće u fizičkom svijetu nije samo zemaljsko ljudsko biće. Ono je zemaljsko
biće kada u njemu radi uglavnom ono što zovemo fizičko tijelo, ali ono je također i
fluidno ljudsko biće. Cijelo ljudsko biće je ispunjeno cirkulirajućim fluidom, tako da
zemaljsko ljudsko biće i fluidno ljudsko biće rade jedno na drugom i uzajamno utječu
jedno na drugo. Fluidno ljudsko biće najviše je zavisno od eteričkog tijela, jer snage
eteričkog tijela manje rade na onom što je čvrsto a više na onom što je fluidno.
Kao dodatak mi unutar nas imamo zračno ljudsko biće i toplinsko ljudsko biće. Zračno
ljudsko biće koje vodi računa o disanju pod utjecajem je astralnog tijela, a toplinsko
ljudsko biće uglavnom je pod utjecajem djelovanja ‘Ja’-organizacije. Trebate samo
uzeti u obzir različite stupnjeve topline koju nalazite kada uzmete temperaturu raznih
dijelova tijela, izvana ili iznutra. Čak i ova prilično gruba metoda mjerenja temperature
pokazuje da je ljudsko biće diferencirani toplinski organizam.
Tako u ljudskom biću nalazimo sva četiri elementa: zemlju pod utjecajem fizičkog
tijela, vodu pod utjecajem eteričkog tijela, zrak pod utjecajem astralnog tijela, i
toplinu, vatru, pod utjecajem ‘Ja’-organizacije.
Ono što se dogodilo drevnim ‘Očevima’ preko transupstancijacije kombinirane s pričesti
bilo je da su svoju fizičku organizaciju osjećali u njenim vezama s zemljom kada su išli
dolje u stjenoviti ili podzemni hram da bi postali jedno s ovom zemaljskom evolucijom.

Sve što ljudi danas misle o prirodi njihova vlastita bića — oni misle ‘znanstveno’, tako
kažu — u stvari je potpuno krivo, ili zaista besmisleno, jer zapravo moramo imati sasvim
drugačiju unutarnju sliku ljudskog bića. Te unutarnje slike su ono što se javljalo drevnim
‘Očevima’ iz svete žrtve za posvećenje čovjeka preko direktne vizije do koje je došlo od
transupstancijacije. Oni su znali da mi ne samo da dišemo zrak kroz naše respiratorne
organe, već također neprekidno uzimamo svakakve supstance iz kozmosa kroz naše
osjetilne organe; kroz našu kosu, kroz našu kožu su iz kozmosa neprekidno apsorbirane
svakakve supstance. Baš kao što netko dišući svjesno osjeća zrak koji je usisan u njegove
respiratorne organe, tako je i svećenik u drevnim vremenima osjećao supstance iz
silicijskog okruženja, u kojem se nalazio u podzemnom hramu posvećenja, kako ulaze i
ispunjavaju njegovu organizaciju živaca i osjetila. Baš kao što zračno ljudsko biće osjeća
kretanje zraka kada svjesno diše, tako da te supstance ispunjavaju cijeli organizam.
Svećenici su u drevnim vremenima znali da naš sustav metabolizma i udova u svoj sastav
ne prima ništa iz onog što jedemo. Ništa od onog što jedemo ne ide u naš sustav udova i
metabolizam.
Supstance su apsorbirane iz kozmosa. Sva današnja teorija prehrane je netočna.
‘Otac’ je, dok je celebrirao, osjećao da se ono što je pojedeno i transformirano kreće
gore od metaboličkog ljudskog bića u ljudsko biće živaca i osjetila, posebno glave. Znao
je: Ono što jedem u meni je transformirano u supstance moje glave i svega što je s njom
povezano; ono što u meni gradi organe to se brine da je metabolizam apsorbiran iz
kozmosa kroz suptilnije oblike disanja. On je osjećao da su supstance kozmosa primljene
sa svih strana kroz osjetila i živce i zatim nastavljaju sačinjavati njegov sustav
metabolizma i udova. Osjećao je strujanje prema dolje struje koja dolazi iz svih
smjerova kozmosa i u njegov organizam struji odozgo prema dolje. I osjećao je kako je
ono što uzimamo direktno u obliku hrane najprije transformirano unutar našeg tijela
prije nego se okrene u suprotnom smjeru i ode sačinjavati naše gornje ljudsko biće.
Dok je celebrirao transupstancijaciju, ‘Otac’ je imao dvije struje unutar sebe, jednu
struju prema gore, drugu prema dolje. Kada je zatim nastavio do pričesti znao je,
postajući svjestan njegova fizičkog tijela u tim strujama, da je bio povezan s kozmosom.
Ono što je upravo primio celebrirajući na žrtveniku pripojio je i struji prema dolje i
struji prema gore unutar njega; postavši jedno s Zemljom, ono što je pripremio na
žrtveniku pripojio je u struje koje su pripadale i Zemlji i njegovu tijelu, to je pripojio
božanskom na Zemlji, koje je ogledalo univerzuma. Znao je postati jedno s
univerzumom, s onim što je bilo izvan njega. Znao je da ovaj Obrok, kojeg je na ovaj
način okusio, bio Obrok koji je slavljen od njegovog kozmičkog ljudskog bića. Preko onog
što je teklo u struji prema gore i prema dolje unutar sebe je osjećao izdanak božanskog
ljudskog bića kojem je bilo dopušteno biti suradnik bogovima koji su sišli. Osjećao je da
je bio transformiran u božansko ljudsko biće, da je on sam u svom fizičkom tijelu preko
bogova pretrpio transupstancijaciju. To je bio trenutak u kojem je govorio iz najvećih
dubina njegova srca: Ja sada nisam onaj koji se kreće okolo u fizičkom svijetu; Ja sam
onaj u kojem živi bog koji je sišao; Ja sam onaj čije ime uključuje sve zvukove govora,
onaj koji je bio na početku, koji je u sredini i koji će biti na kraju. Ja sam Alfa i Omega.
Od načina na koji je njegovo unutarnje biće uzelo formu, kroz njegov način osjećanja
svih ovih stvari, zavisio je stupanj do kojeg je stvarno mogao učestvovati u tajnama
kozmosa, u božanskom radu i stvaranju u kozmosu, u otkrivenju snaga i supstanci i bića
u kozmosu pod utjecajem božanske, duhovne kreativnosti. To je ono što je trebao biti
rad svećenika u drevnim Misterijima.

U djelomično-drevnim Misterijima hramovi više nisu građeni podzemno — ili ako jesu,
to se radilo iz tradicije koja više nije shvaćana; tradicija je živjela ali je živi sadržaj bio
izgubljen. U hramovima koji su se sada dizali na površini Zemlje velika važnost je
pridavana svemu što ima veze s posvećenom vodom, s ritualnim pranjem i drugim
slavljima koja uključuju vodu.
Te tradicije i dalje žive u načinu na koji se vrši krštenje uranjanjem u vodu. Ono što
je svećenik slavio sada je imalo manje veze sa stvarnim elementom a više s činjenicom
da kroz unutarnju snagu s kojom se nosi celebracija fluidno ljudsko biće, ono u kom su
bile na djelu snage eterskog tijela, sada postaje jedno s univerzumom. Kada je u to
vrijeme postignuta transupstancijacija i kada je sve što joj je prethodilo i ono što je
došlo poslije nje na ovaj ili onaj način imalo veze s fluidnim elementom, ljudsko biće je
ponovno osjećalo kako je u njemu radila organizacija eteričkog tijela, ovaj puta
privremeno. Preko postignuća transupstancijacije ljudsko biće je osjećalo kako je njegov
rast od djetinjstva nadalje oblikovan pod utjecajem fluidnog elementa, kako se sve više
oblikovao i kako je u tom strujanju od prošlosti preko sadašnjosti i u budućnost na djelu
eteričko tijelo.
Baš kao što su preko njihovih fizičkih tijela svećenici drevnih vremena osjećali da su
jedno s zemaljskim elementom, tako se i onaj tko je slavio transupstancijaciju u
djelomično-drevnim Misterijima u drugom dobu Misterija osjećao jedno sa svime u
cijelom kozmosu što je vodeno. Unutar sebe je osjećao snage rasta svih živih stvari kako
klijaju, niću, rastu i razmotavaju se da postanu razvijeni organizam, a zatim se opet
sažimaju u sjeme. U slavljenju transupstancijacije osjećao je nicanje, pupanje, živuću,
umiruću aktivnost. U svakom trenutku je sebi mogao reći: Sada znam kako se bića u
svijetu pojavljuju i kako u svijetu umiru. U njemu su bile aktivne eteričke snage rasta i
opadanja. Možete reći da je u svetoj transupstancijaciji osjetio vječnost.
Uzimajući transupstancijaciju i pričest ponovo kao jedan čin posvećenja, jednu
celebraciju, svećenik koji prenosi je znao da se supstance transformirane na jučer
opisani način stapaju s njegovim eteričkim, fluidnim ljudskim bićem. Osjećao je da je
jedno sa svime što čuva besmrtnost, što nastaje i ponovno odumire, što je rođeno i
umire u univerzumu. Rođenje i smrt su plovili iznad žrtvenika i nadolje od žrtvenika
prema i među gomilu vjernika. Kroz nekog je strujao osjećaj vječnosti, i upravo je to
strujanje osjećaja vječnosti ono što je zauzelo mjesto onoga što se događalo prije, kada
je postojao osjećaj biti jedno s cijelim kozmosom preko Zemlje.
Kada je došao treći period, ljudsko biće je svjesno doživljavalo preko svetog čina
posvećenja kako postaje jedno s zračnim elementom, a preko zračnog elementa s
kozmosom.
Preko na Orjentu kada je pojedinac stremio u samoći kao jogi koristio je različitu
metodu postajanja svjesnim struje božanskih, duhovnih nadčulnih kozmičkih sila u
udisanju i izdisanju. Koristio je zadržavanje daha. U zapadnoj Aziji, još i više, dalje na
zapad u Europi, nije bilo direktnog zadržavanja nediferenciranog daha; tu je magična
Riječ bila intonirana u dah. Tako se dah, zrak koji struji u i van ljudskog bića, zadržavao
u magijskoj Riječi, kultnoj Riječi. Na taj način dolazi do toga da su napori prema gore
ljudskih snaga prema božanskim snagama bili doživljavani, bili otkriveni, bilo u onom što
je izgovoreno u žrtvenom dimu ili direktno preko intoniranja magijske, kultne Riječi.
Osjećao je kao da je zaista intonirao magijsku, kultnu Riječ, riječi molitve. U cijelosti
svaka molitva znači slijedeće. Znači da se ljudsko biće nastoji uzdići vlastitim snagama
do božanske, duhovne oblasti; tamo se susreće s bogovima. I kada tamo intonira Riječ to
više nije on onaj tko govori; to je bog koji govori u kultnoj Riječi, otkrivajući se u

zračnom elementu. Preko svog astralnog tijela ljudsko biće je osjećalo sebe da je unutar
onog što vlada snagama zraka.
Razmislite koliko je ogromna, koliko jaka bila tranzicija od djelomično-drevnih
Misterija do djelomično-novih Misterija, od drugog do trećeg doba. Ono što su
doživljavali drevni ‘Očevi’ bilo je doživljeno u fizičkom tijelu. To je bilo pojačanje
aktivnosti fizičkog tijela. Ono što je svećenik Sunca doživljavao u drugom dobu bilo je
pojačanje eteričkog tijela, fluidnog ljudskog tijela. Ono što je doživljavao svećenik u
trećem dobu, kada je intonirao Riječ kulta i osjećao strujanje božanskih, duhovnih
snaga, doživljavano je u astralnom tijelu. Za običnu svijest astralno tijelo je čak i tada
samo malim dijelom bilo posrednik svijesti. Samo u ranijim vremenima trećeg doba u
magično izgovorenoj Riječi kulta mogli su osjetiti: Dok ja govorim, u meni govori Bog. Ali
to je opadalo. Zbog načina na koji radi astralno tijelo to je svijesti ostalo nepoznato, što
se stalno povećavalo. Za današnju svijest je potpuno nepoznato. Prema tome, malo po
malo, verbalni sadržaj kulta postao je nešto što je za odabrane značilo prisutnost boga,
a za one koji nisu odabrani samo intonaciju nečeg što nije došlo u njihovu svijest.
To je u velikoj mjeri postao slučaj s velikim brojem svećenika koji služe u katoličkoj
vjeri. Čin posvećenja čovjeka, misa, postupno se okrenula u nešto slavljeno od svećenika
premda on sam nije višu u njoj bio prisutan. Ne može se, međutim, celebrirati s tim
intoniranim Riječima bez inkorporacije zračnih bića, ili, drugim riječima, bez prisutnosti
duha. Nigdje nema nečeg materijalno oblikovanog u čemu duh odmah ne uzima
boravište. Dakle ako je čin posvećenja celebriran s pravom Riječi kulta, čak i od
nedostojnog svećenika, uvijek je prisutno nešto duhovno, premda možda ne njegova
duša. Dakle što god se događa, vjernici prisustvuju duhovnom događaju ako je liturgija
pravilna.
Jednom kada je ovo postalo sve više dekadentno na finalnom stupnju trećeg doba,
denominacije više sklone racionalnosti, protestantske denominacije, vjerovale su da
mogu bez da uopće celebriraju kult. Nije bilo više nikakve svijesti o značenju kulta, o
direktnoj, stvarnoj suradnji ljudskih bića s bogovima. To vodi do vremena unutarnjeg
doživljaja u kojima sada živimo. Čin posvećenja čovjeka, koji dovodi božanski, duhovni
život direktno dolje na Zemlju, postupno je postao nešto neshvatljivo. Ono što je preko
njega trebalo doživjeti, naime apokalipsu ili otkrivenje, postalo je neshvatljivo.
Takva su, u osnovi, bila iskustva onih od vas koji su jednog dana došli i rekli: Mora
doći do Kršćanske obnove. Doživjeli ste ono što živi u današnjoj civilizaciji, što živi u
današnjem religioznom životu; doživjeli ste religiozni život svih denominacija kao da je
odvojen od izvornog, stvarnog duhovnog svijeta. Tražili ste put povratka do izvornog,
stvarnog duhovnog svijeta.
Sada smo došli do pokazatelja koji će nas voditi ravno u dubine Misterija koji su
povezani s Knjigom otkrivenja: da je transupstancijacija u prvom dobu povezana s
doživljajima napravljenim s fizičkim tijelom, drugog doba s doživljajima napravljenim s
eteričkim tijelom, a u trećem dobu s doživljajima napravljenim s astralnim tijelom.
Zavisiti će od vas i vašeg unutarnjeg doživljaja rada i tkanja duha u svijetu da li će Čin
posvećenja i da li će Knjiga otkrivenja biti prihvaćeni od ljudskog ‘Ja’.
Tako će ispravno razumijevanje zadatka koji se treba ispuniti kroz ovaj pokret za
religijsku obnovu zavisiti od toga da se ono što treba napraviti vidi kao direktno
provođenje zadatka koji nam je nadčulno dodijeljen, zadatka koji ono što radi smješta u
službu nadčulnih snaga. Ono što radite mora ili nestati u ništavilu, u tom bi slučaju bilo
samo vrsta neugodnosti u sadašnjoj evoluciji univerzuma, ako propustite dosegnuti

uzvišenu prirodu vašeg zadatka. Ili ste dosegnuli uzvišenu prirodu vašeg zadatka,
osjećate da je zadatak od početka bio povezan ne sa radom ljudskih bića već sa radom
bogova kroz zemljinu evoluciju. Tada ćete sebi morati reći: Bili smo pozvani da
sudjelujemo u oblikovanju četvrtog doba Misterija u ljudskoj evoluciji na Zemlji. Samo
ako imate hrabrosti, snage, ozbiljnosti i istrajnosti tako naći put u svoj zadatak, samo
tada ćete svoj zadatak staviti u službu onih snaga koje su dopustile da sadržaj tog kulta
utječe dolje direktno iz duhovnog svijeta kada smo se ovdje sakupili prije dvije godine.
Tek tada će ono što ste primili kroz sadržaj ovog kulta, otkrivenje iz duhovnog svijeta
koje je kao takvo zračilo dolje na vas, biti stvarno.
Tada ćete sve više ćutiti i osjećati da je istinito da je Krist najprije ušao u zemaljski
život preko kozmički stvarnog, zemaljskog djela. Misterij na Golgoti živi kao stvarno
djelo. Sada je došao čas da ljudska bića to ujedine s njihovim ‘Ja’. Raniji način na koji
je pamćena Posljednja večera još je bio uronjen u treće doba Misterija, doba kada je
astralno tijelo preuzelo i vladalo učincima kulta koji su bili ostvareni u zračnom
elementu. Sada je, međutim, nužno za ljudska bića da ujedine njihovo najdublje
unutarnje biće s Kristom pri punoj svjesnosti, i da počnu razumijevati apokalipsu,
otkrivenje na nov način.
Kako je otkrivenje shvaćano u prvom dobu Misterija? Doživljeno je kao prisutnost
bogova koji su postojali na početku, u sredini i na kraju, koji su Alfa i Omega.
Kako je prisutnost božanskih snaga shvaćana u drugom dobu Misterija? Bilo je
doživljeno u onom što je odjekivalo kroz univerzum kao glazba sfera, u kozmičkoj Riječi
strujeći od nebesa do Zemlje, Riječi koja je stvorila sve, koja stvara u svemu, koja je
živa u svemu. U tom dobu ljudi su u tren oka doživjeli ono što je na početku, u sredini i
na kraju. Doživjeli su Alfa i Omega u kozmičkoj, univerzalnoj Riječi. Kada god se u tim
raznim dobima spomenulo Alfa i Omega — koristeći različite glasove govora, možda,
premda prilično slične onima u grčkom jeziku — uvijek je bila težnja za prepoznati što je
stvarno sadržano u tom Alfa i Omega, u tom Prvom i u tom Posljednjem.
Kako je otkrivenje, apokalipsa, shvaćana u trećem dobu Misterija? Shvaćeno je u
tome da su ljudska bića otvorila ipak još uvijek samo djelomično-svjesnu kultnu Riječ.
Kada je ljudsko biće intoniralo ovu djelomično-svjesnu kultnu Riječ i onda došlo do
transupstancijacije — što ću za tren ilustrirati — to je kada je apokalipsa, otkrivenje,
percipirano tijekom trećeg doba. Možda je netko od vas, ili možda većina, imao dan
kada je bio prijemčiv sa vašim čulima i vašom dušom na utiske iz vanjskog svijeta. Možda
ste čuli neku glazbu i otišli spavati još pod utiskom te glazbe, i onda se opet probudili
usred spavanja. Možda ste tada osjećali da ste živjeli u valovima, ali transformiranim
valovima, simfonije koju ste čuli tijekom dana. Tako je bilo svećeniku tijekom trećeg
doba Misterija. Što im se dogodilo može se usporediti s običnim događajem koji sam
upravo opisao. Oni su slavili čin posvećenja s kultnom Riječi, doživljavajući kako u njoj
Bog postaje prisutan. Kultnu Riječ su poslali u visinu, i u kultnu Riječ je ustrujao Bog.
Napustili su sveti čin posvećenja u raspoloženju koje je za to odgovarajuće. U onom što
je pretrpjelo transupstancijaciju doživljavali su ne samo ljudsku kultnu Riječ u kojoj je
postao prisutan božanski duh; doživljavali su također kako je ono što su govorili
pretrpjelo transupstancijaciju, bilo transformirano. Doživljavali su strujanje prema
njima nadčulnog eha onog što su sami intonirali u liturgiji mise, sada transformirano,
donoseći im otkrivenje, apokalipsu. Kao povratni dar za odgovarajuće celebriran čin
posvećenja Bog je otkrio apokalipsu. Tako je apokalipsa bila osjećana u trećem dobu
Misterija.

Pojedinac koje je osjećao da je postao svećenik preko samog Krista Isusa, pisac
Knjige otkrivenja s kojom ćemo se mi baviti, bio je prvi koji je osjetio nešto što teško da
je itko ili je zaista samo nekolicina ikada ponovno osjetila. Osjetio je kako je
apokaliptički sadržaj postao apsorbiran u njegovo vlastito ‘Ja’. Jer eho o kojem sam
govorio apsorbiralo je astralno tijelo, kada je bog dao apokaliptički sadržaj kao povratni
dar za Riječ.
Onaj tko je napisao Ivanovu Knjigu otkrivenja osjećao je da je njegovo potpuno
svjesno ‘Ja’ jedno sa sadržajem kojeg je napisao u toj knjizi. Od davno ugašene službe
posvećenja u Efezu za tog svećenika je došao inspirirajući poticaj, autora Knjige
otkrivenja, koji je osjećao sebe da je pomazan ni od kog drugog već od Krista Isusa.
Osjećao je da je unutar stalne celebracije drevnog, svetog čina posvećenja. Osjećajući
da je njegovo ‘Ja’ potpuno ispunjeno značenjem čina posvećenja sada se također
osjećao potpuno ispunjen s apokaliptičkim sadržajem.
Knjiga otkrivenja je izgovorena od Ivana kao što, s uobičajenom sviješću, samo mala
riječ ‘Ja’ može biti izgovorena od ljudskog bića. Kada kažemo ‘Ja’ tim nizom glasova
izražavamo cijelo naše unutarnje biće. To ne može označavati ništa drugo osim jedno,
pojedinačno ljudsko biće, koje je, ipak, bogato ispunjeno sadržajem. Sadržaj Knjige
otkrivenja je bogat sadržaj.
Ako uzmemo sve što religijski osjećaj i udubljivanje mogu dati duši, ako je svom
energično nastojanom prosvjetljenju, svim stremljenja za shvatiti nadčulno, dopušteno
da rade u ljudskom duhu, ako dopustimo sebi da budemo oduševljeni kontemplacijom o
tri prošla doba Misterija, ako ono što je živjelo u prvom, drugom i trećem dobu Misterija
za nas može postati živa inspiracija za četvrto, i ako dopustimo da snaga božjeg duha
radi u našoj duši na način koji je danas još jednom moguć, tada ćemo osjetiti da
kvantitativno ovdje nije samo jedno otkrivenje već onoliko mnogo otkrivenja koliko je
ljudskih ‘Ja’ posvećenih bogu, gpvoreći od pojedinačnog svećenika Kristu, kojeg će se
ponovno naći preko ovog pokreta za Kršćansku obnovu.
Po kvaliteti Knjiga otkrivenja je jedinstvena, ali kvantitativno ona može postati
sadržaj svake individualne svećeničke duše. Obrnuto, duša svakog pojedinca koji slavi
Čin posvećenja čovjeka može postati svećenička duša pripremajući se da poistovjeti ‘Ja’
sa sadržajem Knjige otkrivenja. Kao ljudska bića mi smo ‘Ja’; mi postajemo svećenici u
modernom smislu riječi ako Knjiga otkrivenja nije samo napisana u Evanđelju, i također
ako Knjiga otkrivenja nije samo u našim srcima kao završeni spis, već ako ‘Ja’ postaje
svjesno činjenice da u svakom trenutku života može kroz vlastiti čin kreacije iznijeti
reprodukciju Knjige otkrivenja.
Slijedeća možda nekako pedantna ili sitničava slika će vam pomoći da shvatite što
mislim: Netko napiše sadržaj knjige. Knjiga je poslana u tiskaru gdje je tiskana. Zatim je
dati broj kopija, svaki pojedinačno premda je sadržaj identičan, poslan vani u svijet.
Jedinstvena je stvar ono što je vašu pažnju privuklo na početak Knjige otkrivenja,
jedinstvena stvar koja je Ivanu otkrivena od samog Krista. Jer to je ‘otkrivenje Isusa
Krista’ primljeno od njegovog sluge Ivana. (1,1) Sadržaj je jedinstven, ali je
reproduciran kada je svatko sam predstavi iz mudrosti o nadčulnim svjetovima.
To je ono što znači razumjeti Otkrivenje Ivana. U dubljem smislu riječi to također
znači razumijevanje da nas je Krist posvetio i time načinio svećenicima. Osjetili ste što
to znači kada pisac apokalipse kaže da ga je sam Krist pomazao za svećenika. Postajanje
pomazanim kao svećenik odvija se kada se osjeća kako sadržaj Knjige otkrivenja nastaje
u Ivanu. Kada se osjetilo da ovi današnji ljudi, koji žele postati svećenici, rade to

stvarajući unutar sebe doživljaj ‘Ja’ u Otkrivenju, tada ‘Ja’ postaje apokaliptično; tada
je ‘Ja’ svećeničko.(1)
Više o ovom sutra.

PREDAVANJE III
Jučer smo pogledali značajnu prekretnicu do koje je došlo u ljudskoj evoluciji jer se
od trećeg doba Misterija nadalje učestvovanje ljudskog bića u kozmičkom svijetu kroz
čin posvećenja čovjeka — to jest transupstancijacije — odvijalo u astralnom tijelu, onom
članu ljudskom bića koji tijekom spavanja, za običnu svijest, odlazi od fizičkog tijela i
koji tijekom odvojenosti od fizičkog svijeta nije receptivan za percepcije okolnog
svijeta.
Razjasnimo kako to astralno tijelo radi u nama danas. Astralno je tijelo ono koje nam
donosi misli o našem okruženju, misli preko kojih shvaćamo svijet. U trenutku kada
astralno tijelo odlazi od našeg fizičkog i eteričkog tijela, misli o našem okruženju više
nisu tamo.
Ovo shvaćanje može biti nadopunjeno dodajući da je ‘Ja’-organizacija, ‘Ja’ u
ljudskim bićima kako su danas konstituirana, primatelj osjetilnih impresija. Osjetilne
impresije odumiru kada se ‘Ja’-organizacija povlači iz fizičkog i eteričkog tijela. Mogli bi
to nacrtati ovako: Ovdje je fizičko tijelo ljudskog bića, a ovdje je njegovo eteričko
tijelo. (Slika 2) Tijekom spavanja astralno tijelo i ‘Ja’-organizacija su izvan njih. Kada
smo budni ova ‘Ja’-organizacija nas snabdijeva senzacijama i osjetilnim utiscima.
Osjetilni utisci nisu tamo kada spavamo pošto ‘Ja’-organizacija nije prisutna u fizičkom i
eteričkom tijelu i zato što ‘Ja’-organizacija nije receptivna na utiske našeg okruženja
dok mi spavamo. Astralno tijelo snabdijeva mislima samo dok je u fizičkom i eteričkom
tijelu. Kada je izvan njih nije osjetljivo za stvari u svijetu i ne pribavlja nikakve utiske.

U trećem dobu Misterija, kada je ljudsko biće [svećenik] dolazilo u kontakt s
božanskim duhovnim bićima preko kultne Riječi pomoću svih pripremnih radnji, astralno
tijelo je ono koje je postalo receptivno za ispunjenje transupstancijacije unutar sebe u
pričesti, i preko tog ispunjenja transupstancijacije postalo je receptivno za apokalipsu,
za otkrivenje.
Počevši od našeg sadašnjeg doba, ista vrsta procesa se mora sada odvijati u ‘Ja’-
organizaciji ljudskog bića. Ova ‘Ja’-organizacija mora biti konstituirana na način koji joj
omogućava da doživi transupstancijaciju, čak iako pri običnoj svijesti kroz nju mogu biti
doživljeni jedino čulni utisci. Mora biti konstituirana na način koji joj omogućava da
sudjeluje u otkrivenju, u apokalipsi, preko transupstancijacije.
Ljudska bića danas zaista mogu na to postati receptivna; ljudsko biće može iskreno
postati svećenik ako u sebe primi unutarnje slike koje su prave duhovne slike nadčulnog
svijeta. Govoreći ovo mi smo, u osnovi, okarakterizirali unutarnju vezu između
ezoterizma koji s pravom danas postoji i onog što treba živjeti u duši svećenika.
Okarakterizirali smo što Zajednicu Kršćana može napraviti nositeljem važne uloge u
novim Misterijima. Moramo uzeti u obzir, ipak, kako je Antropozofija koja se približava
ljudskim bićima danas konstituirana.
Često sam navodio izvjesnu sliku govoreći: Ljudi su danas skloni prihvatiti kao znanje
sve što na bilo koji način može biti podržano vanjskom percepcijom, znanstvenim
eksperimentom. Ne žele prihvatiti kao znanje ono što se ne može poduprijeti vanjskom
percepcijom ili eksperimentom. Ali ljudi s tim stavom sliče nekom tko kaže: Svaki kamen
na Zemlji treba potporu ako neće pasti dolje; dakle i planeti u univerzumu moraju
također imati potporu tako da ne bi pali dolje. Da planeti drže jedan drugog gore u
univerzumu bez ikakve potpore danas je automatski prihvaćeno, jer se tako podučava

tradicionalno, s valjanim autoritetom. Činjenica, međutim, da su antropozofske istine
takve da ne trebaju biti podržane vanjskim opservacijama ili znanstvenim
eksperimentima već se međusobno podržavaju i nose jedna drugu — to je naveliko
sumnjivo.
Čim prihvatimo da su antropozofske istine valjane jer jedna takva istina podupire
drugu, tako da se istine uzajamno podupiru — kada dođe trenutak da to možemo
prihvatiti možemo prestati ponavljati onu nesretnu frazu koja kaže: Pošto još ne mogu
vidjeti u duhovni svijet, ne mogu razumjeti sadržaj Antropozofije. Kada dođe taj
trenutak počinjemo shvaćati Antropozofiju preko načina na koji njene istine podupiru
jedna drugu, i tada u nju možemo dublje zaroniti.
Ovaj zadatak dubljeg uranjanja u znanje o duhovnom svijetu koji je dala
Antropozofija zadatak je koji može, i zaista mora, voditi svećenike na njihov unutarnji
put. Trebamo samo shvatiti da dispozicija, stav duše u koji smo ušli, kada se iskreno
držimo Antropozofije, odgovarajući je put pristupa nečemu kao što je Knjiga otkrivenja.
Knjiga otkrivenja je jedinstvena, ali dok dopuštam da na meni radi svaka od njenih slika,
svaka imaginacija postaje jedno s mojim vlastitim ‘Ja’. Zatim dolazi trenutak kada ovo
otkrivenje može biti ne samo doživljaj ljudskog ‘Ja’ već također njegova kreacija. Ono
što trebamo napraviti je pristupiti ovoj Knjizi otkrivenja u antropozofskom smislu. Danas
nema drugog načina da joj se pristupi.
Hajdemo sada nastojati dohvatiti nekoliko glavnih točaka u Knjizi otkrivenja
duhovno.
Rečenica ‘Ja sam Alfa i Omega’ (Otk. 1,8) shvatljiva je samo ako znate da u starijim
vremenima glas A [Ah] nije bio apstraktan, odvojen, dio riječi bez značenja kako ga
osjećamo danas, već glas dovoljno važan da ima svoje vlastito ime.
Čovječanstvo je tretiralo glasove govora, koji obuhvaćaju tako veliku misteriju, na
osobiti način. Čovječanstvo je tretiralo glasove govora kao što policija tretira
kriminalce, dajući svakom glasu broj, baš kao što su kriminalci pobrojani kada su
zatvoreni u njihovim ćelijama. Izgubivši njihova imena i umjesto njih stječući brojeve,
glasovi govora su izgubili njihovu unutarnju prirodu. Ovo je slikoviti način za to izraziti,
ali je potpuno točan.
Ako idemo natrag iza onih rimsko-latinskih vremena kada su glasovima govora dani
brojevi, dolazimo u doba kada je čovječanstvo bilo potpuno svjesno — a u hebrejskom je
to naravno bio slučaj — da je bilo savršeno prikladno da glas govora ima svoje vlastito
ime, tako da se mogao zvati Alfa — ili Alef u hebrejskom — jer je to bilo biće, nešto
božansko, nadčulno biće. Ako pobliže pogledamo prvi glas onog što sada zovemo
abeceda moramo proći vrstu duhovnog razvoja koncepata prije nego dođemo na to što
Alfa stvarno jest.
Mi u Antropozofiji opisujemo kako zemaljska evolucija ide natrag do pred-zemaljske,
planetarnih stanja svijesti poznatih kao Mjesec, Sunce i natrag do stanja Saturna. U
razmatranju evolucije svijeta pokušavamo iznijeti sve što god je povezano s evolucijom
ljudskog bića. Na starom Saturnu nalazimo prvo kozmičko ljudsko sjeme koje je, nakon
višestrukih transformacija kroz stanja svijesti Sunca, Mjeseca i Zemlje, postalo ljudsko
fizičko tijelo kakvo danas poznajemo. Ljudsko biće je postojalo na starom Saturnu u
prvobitnom početnom sjemenu.
Za nas koji ozbiljno i iskreno želimo prodrijeti do istine o ovim stvarima važno je da
se upitamo: Što je ovo prvobitno sjeme ljudskog bića doživjelo na starom Saturnu? Život

na starom Saturnu imao je svoj tijek u varijacijama topline. U diferencijacijama topline
i hladnoće ljudska bića su apsorbirala promjenjive temperature. Živjela su u uvjetima
koji su im mnogo kazali o toplini i hladnoći kozmosa a također mnogo i o duhu, ali samo
o onoj oblasti duha koja je radila u varijacijama topline i hladnoće.
Prelazeći od starog Saturna do starog Sunca nalazimo da su sada ljudska bića živjela u
fizičkom tijelu koje je bilo diferencirano u toplinu i zrak, tako da su na starom Suncu
imala organizam koji se sastojao od toplinskog etera i elementa zraka. Postojala je dakle
diferencijacija unutar samih ljudskih bića. Ljudska bića su iznutra postala bogatija. Nisu
percipirane samo razlike u temperaturi, kao u uvjetima Saturna, već se sada javlja nešto
što se može nazvati unutrašnjost. Ljudska bića su na starom Suncu percipirala toplinu,
ali su unutar sebe također percipirala vrstu unutarnjeg ritma disanja, koji je za uzvrat
izražavao tajne kozmosa, bio zrcalna slika kozmičkih tajni.
Možemo vidjeti kako se biće čovjeka obogaćuje kako se razvija od stanja Saturna do
stanja Sunca na Zemlji, i ponovno obogaćuje kako se razvija od stanja Sunca do stanja
Mjeseca i stanja Zemlje. To biće čovjeka još će se obogatiti daljim razvojem kroz buduća
planetarna stanja do Jupitera i na Vulkanu.
Što je bila veza ljudskih bića sa svijetom na starom Saturnu? Njihova veza sa svijetom
na starom Saturnu bila je takva da su kvantitativno doživljavali beskonačno mnogo
varijacija u temperaturi, ali kvalitativno ne mnogo. Još je malo od svijeta bilo u
ljudskim bićima. Postojala su, bili su ljudi; mogli bi reći da su bili samo ljudi, nemajući
još mnogo od svijeta u njima. Ali kako se kreće dalje preko Sunca, Mjeseca, Zemlje, do
Jupitera njihovo unutarnje biće sve više će biti ispunjeno svijetom. Njihov život će sve
više postajati obogaćen svijetom. Sada, ovdje na Zemlji, već imamo dobar komad svijeta
u nama. I kada stanje Zemlje dosegne stupanj na kojem će se opet rastvoriti, ljudska
bića će u sebi imati velik komad makrokozmosa na kojem su radila preko zemaljskih
slika.
Mi već u sebi nosimo dio kozmosa, ali to ne znamo s našim običnim znanjem. Dok
napredujemo prema duhovnom znanju kroz Imaginaciju, Inspiraciju i Intuiciju, naši
unutarnji doživljaji stalno će u našoj duši postajati čudesniji i više veličanstveni. Samo
razmotrite ljudsko oko kakvo je danas poznato našoj običnoj svijesti. Ipak to ljudsko oko
je kozmos u svakom od svojih detalja, divno i veličanstveno kao i makrokozmos. Čak i u
fizičkom svijetu svaki organ se otkriva kao cijeli predivni svijet. Kada ljudsko biće gleda
oko sebe kao posvećenik, svijet vidi dolje s elementima i gore sa zvijezdama, sa Suncem
i Mjesecom. Kada pogleda u sebe vidi svaki organ, oko, uho, pluća, jetru i tako dalje,
svakog kao svijet sam po sebi. Ovo fizičko tijelo ljudskog bića ogromno je tkanje i
međuprožimanje svjetova, svjetova koji su potpuni, svjetova koji su za sada prisutni u
formi sjemena, svjetova koji su čulno opazivi, napola nadčulni i potpuno nadčulni. Kako
ljudsko biće napreduje kroz mnoge evolucije u sebe sakuplja sve više i više svjetova.
Možemo razlikovati ljudsko biče na početku starog Saturna upravo na početku
postajanja ljudskim, još bez svjetova u njemu. Prva stvar koju je osjećao tijelom
evolucije starog Saturna bila je da je bio tijelo topline; percipirao je dimenzije tog tijela
topline. Skicirano bi mogli reći da je na starom Saturnu ljudsko biće osjećalo sebe da je
toplina, ali postepeno, osjećajući se na početku kao vrsta toplinskog mekušca,
primijetilo je nešto kao zbirku različitih temperatura, a zatim nešto kao vanjsku kožu,
toplinsku kožu, premda nešto hladnije temperature od unutarnje topline. Osjećao je da
je unutra nekako toplije, s višestrukim varijacijama, dok je vanjska toplinska koža imala
toplinu manjeg intenziteta.

Sve to možemo opisati današnjim jezikom, ali postoji nešto apstraktno u vezi našeg
jezika. Nedostaje mu snaga čarolije s kojom ćemo pred naše duše prizvati
veličanstvenost takvih slika kada gledamo natrag na prošle eone sve do starog Saturna.
Oni koji su i malo dirnuti tim vizijama također će biti dirnuti i svetim strahopoštovanjem
s kojim su ovakve stvari gledane u starim Misterijima. Sve do Chthon-skih Misterija
drevne Grčke o ovim stvarima se govorilo na način koji je prepoznavao ljudsko biće
starog Saturna koje još nije posjedovalo kožu topline; i o tom ljudskom biću starog
Saturna su znali da je prva stvar koju je uzelo sebi od okolnog svijeta bila koža od
topline koja je u svojoj konfiguraciji imitirala svijet. To je bila prva stvar koju je ljudsko
biće preuzelo od svijeta.
Kada je ljudsko biće još bilo biće topline, kako je njegovo unutarnje iskustvo
izgledalo subjektivno u duši? Njegovo unutarnje iskustvo je bilo čisto čuđenje o svijetu.
Jedini način na koji možete izraziti što je doživljavalo je reći da je to bilo čisto čuđenje.
Toplina ne može biti shvaćena kao bilo što drugo osim čistog čuđenja. Izvana je to
toplina, unutarnje je doživljeno kao čista začuđenost. Samo zato jer su ljudi postali
toliko nespretni u njihovim konceptima govore o neobjašnjivosti ‘stvari u sebi’ kao što je
stari Kant. ‘Stvar u sebi’ topline je čuđenje; i ljudsko biće Saturna bilo je onoliko
čuđenje koliko je bilo i toplina. Živjelo je u začuđenosti, u zaprepaštenju svojom
vlastitom egzistencijom, jer ono se tek ukrcalo na tu egzistenciju. To je Alfa: ljudsko
biće Saturna, toplinsko ljudsko biće koje živi u čuđenju. I prva stvar koju je ljudsko biće
doživjelo kao svijet, kao vanjski stan koji je dao svijet, kožu, to je Beta, ljudsko biće u
njegovoj kući, njegovom hramu. (Slika 2) Kuća je bila prvo što je ljudsko biće primilo od
svijeta: kožu — Beta.
Ako na ovaj način nastavimo kroz cijeli alfabet, nastavljamo kroz svijet. Nakon
postepenog uzimanja u sebe svega što jest svijet i ispunjajući s tim cijelo svoje biće,
kada dođe na Vulkan imajući ujedinjen u sebi cijeli sadržaj svijeta, tog velikog Sve
kojem pripada, ljudsko biće će postati ono što je bilo na početku stanja Saturna plus
cijeli svijet. Biti će Alfa i Omega, čovjek koji u sebi ujedinjuje sve što je svijet. Govoreći
‘Ja sam Alfa i Omega’ na način kako to čini Ivanova Knjiga otkrivenja, osmislili smo ono
što će ljudsko biće biti na kraju stanja Vulkana. Na kraju stanja Vulkana ljudskom biću
će, također, biti dozvoljeno reći: Ja sam Alfa i Omega.
Pogledajmo na ono što smo sebi zamišljali da je početak, sredina i kraj evolucije
čovječanstva, pogledajmo na to u spoju sa Misterijem na Golgoti. U biću koje se kroz
Misterij na Golgoti utjelovilo u Isusu imamo — otprilike polovinom ljudske evolucije —
biće u svijetu koje je već na stupnju koji će ljudska bića dosegnuti na kraju stanja
Vulkana. Imamo biće kao boga kakav će čovjek biti kao ljudsko biće na kraju stanja
Vulkana.
Što je to biti bog u usporedbi s biti čovjek? Biti bog u usporedbi s biti čovjek znači da
je u tijeku vremena bog ono što će čovjek biti kasnije. Nemojte reći da je to ravno
dovođenju boga dolje na nivo čovjeka ili čak pretvaranje boga u čovjeka. Bog ne postaje
čovjek. Za nadčulnu viziju vrijeme je simultana stvarnost, premda to može zvučati
paradoksalno. Interval između boga i čovjeka demonstriran je onim što se zbilo u
vrijeme Misterija na Golgoti. Pokušavajući shvatiti ovakve stvari vremena se ne smiju
direktno dovoditi u vezu jedna s drugim, niti bića koja pripadaju različitim vremenima.
U spisima kakvo je Ivanova Knjiga otkrivenja mnoge stvari su još izražene jezikom
Misterija, tako da je mogu razumjeti jedino ako značenje može biti izdvojeno iz jezika
Misterija. Nije iznenađujuće da je pisac Knjige otkrivenja govorio jezikom Misterija, jer
su u njegovo vrijeme ljudi još bili s time upoznati. Znali su da su glasovi govora nadčulna

bića, da je Alfa ljudsko biće kao nadčulno biće na početku njegove egzistencije, da kada
prijeđete od Alfa do Beta vi prijeđete od ljudskog bića do svijeta, uključujući božanski
svijet, a kada prijeđete kroz sve glasove alfabeta do Omega vi u sebe uzimate cijeli
božanski svijet.
Uznemirujuća je činjenica da su danas glasovi govora ne više od tričarije što se nas
tiče. Što su sada glasovi govora osim tričarije? Ne znate mnogo ako samo poznajete ABC.
Ovakve stvari su tričarije, ali tričarije koje pokazuju natrag na početak gdje su bila
božanska, duhovna bića. Naša beznačajna slova alfabeta su nasljednici onog što je
čovječanstvo jednom davno prepoznavalo kao božanska, duhovna bića. Cijeli alfabet je
bio zbroj ovakvih božanskih, duhovnih bića. Zvukovi gdje bogovi, sa svih strana odjekuju
prema ljudskim bićima, zvukovi kao A, B, Alfa, Beta: ljudsko biće, ljudsko biće u
njegovoj kući, i tako dalje. Alfa i Omega: ljudsko biće sa cijelim svijetom. Izgovarajući
ih, ljudsko biće je doživljavalo glasove govora kao ono što ih je ispunjavalo duhom.
Zadnji ostatak božanskog duha koji živi u glasovima još je bio prisutan kada je kult
intonirao u trećem dobu Misterija. U najranijem dijelu tog doba još je to bilo dobro
shvaćano. Kada su ljudska bića intonirala, jedan za drugim, glasove onog što je danas
naš apstraktni, tradicionalni alfabet, intonirali su kozmičku Riječ. Preko onog što su
intonirali ujedinjavali su se sa svim bogovima. Na početku bijaše Riječ — to znači isto
kao kada Krist kaže ‘Ja sam Riječ’, ili ‘Ja sam Alfa i Omega’.
Knjiga otkrivenja je pisana jezikom Misterija, tako koristi izraze koji osluškuju natrag
u velika vremena kada je ljudsko biće osjećalo makrokozmos kao univerzalno Sve koje
govori. Glasovi govora, koji su u starijim vremenima za ljudska bića označavali najvišu
duhovnost, danas su reducirani na tričave sjene. Moramo naučiti osjetiti što se dogodilo.
Glasovi su tamo, ali bogovi nisu više u glasovima što se ljudskih bića tiče. Bogovi su otišli
iz glasova. Sada su u glasovima našeg govora na demonski način skrivena ahrimanska
bića. Narodni mit da glasovi našeg govora sadrže nešto od crne magije ako bi ih se mogli
kruto držati nije bez osnova. To s pravom podržava zdrava narodna imaginacija, jer su
božanski glasovi prošlosti postali ahrimanizirani. Bogovi starine glasove su napustili i u
njih su ušla ahrimanska bića. Ako s tim u vezi ne nađemo put natrag, onda će se i preko
govora ljudska bića sve više ispunjati ahrimanskim snagama.
To su vrste osjećaja s kojima moramo pristupiti Knjizi otkrivenja. Tek tada će sadržaj
koji stavlja pred naše duše biti otkriven u svoj svojoj moći i veličini. Jer što je to što
pisac apokalipse želi? Želi ono što također žele i svi oni koji ispravno govore o Kristu iz
izvornog znanja.
Ivan želi čovječanstvu predstaviti Krista. Privlači pažnju na činjenicu da je Krist
ovdje. Knjigu otkrivenja počinje govoreći da je Krist ovdje. Prevedeno na naš jezik,
prve riječi Knjige otkrivenja znače jednostavno: Promatrajte pojavu Isusa Krista!
Gledajte, želim vam pokazati tu pojavu Isusa Krista koju je dao Bog!
Prva stvar koju pisac apokalipse radi na njegov vlastiti način, na način apokalipse, je
ukazati da se Krist želi pojaviti pred čovječanstvom. Ali zatim odmah skreće pažnju na
činjenicu da on ne namjerava samo objaviti pojavu, imaginaciju Isusa Krista, koja u
nekoj mjeri pretpostavlja sposobnost vidjeti duhovno; također želi skrenuti pažnju na
činjenicu da je božanska svjetska snaga koja je donijela tu pojavu u svijet također
donijela i opis riječima te stvari koja se objavila duhovnom oku.
Te riječi, koje su od samog Boga, interpretacija su javljanja Isusa Krista, i Bog ih je
preko anđela poslao svom slugi Ivanu. Tako moramo razumjeti početak Knjige otkrivenja.

Zapravo, dvije stvari su u pitanju. Najprije je stvar Imaginacije, slike Krista, a druga
stvar je poruka Krista. Što je kazano u drugoj rečenici — ono čemu je Ivan svjedočio i od
čega je načinio zapis — ovo je pojava Krista i interpretacija njegove pojave: Krist u slici
i Krist opisan riječima. Namjera pisca apokalipse je postaviti pred ljudska bića Krista u
slici i Krista u riječima.
To odmah ukazuje na nešto što je ljudima onih vremena bilo očigledno ali što je u
međuvremenu za čovječanstvo postalo potpuno izgubljeno. U našoj siromaštvom
pogođenoj psihologiji danas govorimo o čulnoj percepciji i o mentalnoj slici. I da bi stvar
napravili što je moguće siromašnijom ljudi govore da čulne percepcije donose osjetila, a
da su mentalne slike napravljene od ljudskih bića u njihovim umovima. Sve je samo
subjektivno; ništa kozmičko nije preostalo. Ljudi u smiješni svijet postavljaju kantovske
interpretacije i potpuno zaboravljaju da ljudska bića postoje usred univerzuma.
Intuitivni element Riječi smežuran je u nama u osiromašenim mentalnim slikama;
intuitivni element Riječi je drugi element naglašen od Ivana, svjedočen od Ivana. Pisac
apokalipse pojavu Krista nam predstavlja kao ono što bi mogli zvati percepcija
nadčulnog. Moramo stoga reći:
Pogledajte pojavu Isusa Krista, danu od Boga da pokaže njegovim slugama što se
mora odigrati tijekom kratkog vremena;
Ove riječi ću objasniti kasnije.

Bog je to smjestio u riječi i preko svog anđela poslao svom sluzi Ivanu. Ivan je
svjedočio božjoj Riječi i pojavi Isusa Krista, koju je vidio.
Ivan ljudskim bićima želi doslovno dati ono što je primio od Boga i ono što je vidio.
Nužno je da ponovno razmotrimo sveto pismo Kršćanstva na ovaj konkretan način. I
vaš je zadatak kao svećenika — vas koji želite biti svećenici iz najdubljeg i najčasnijeg
impulsa vaših srca — da vratite konkretnost u sveto pismo. Jer je činjenica da su ljudi
čitajući Evanđelja današnjim jezikom neiskreni ako kažu da ih razumiju. Ono što sam
vam upravo objasnio je ono što se kaže na početku Knjige otkrivenja.
‘Otkrivenje Isusa Krista’, čitamo u jednom prijevodu, ‘koje Bog daje njemu, da
pokaže njegovim slugama što se ubrzo mora dogoditi; i poslao je to i označio preko svog
anđela svom sluzi Ivanu.’(1) To je ono što je tamo zapisano, i to je objavljeno širom
svijeta kao način izražavanja Knjige otkrivenja. Ipak nitko ne može stvarno predstaviti
sebi što to znači. Takav je slučaj s većim dijelom Evanđelja. To je zbog napora da se
ljudi uvjere da u tekstu postoji značenje koje više ne predstavlja ono što je izvorno u
njemu napisano da su ljudi postepeno počeli vjerovati da ne treba ni pokušati dublje ići
u Evanđelje. Zaista, kako bi se netko tu postavio? Ako Evanđelje čitate bilo kojim
modernim jezikom više ništa ne razumijete — ako ste iskreni. Ono što u Evanđelju čitate
u ovim modernim jezicima više ništa ne izražava. Treba se vratiti na ono što je izvorno
napisano, kao što smo upravo napravili za prve dvije rečenice; a to ćemo isto tako
napraviti i za ostale rečenice.
Ljudi također govore da se za neke pasuse u Evanđelju treba vratiti na grčki tekst.
Dakle, sa svim respektom za naše suvremenike koji rade iskrene napore da razumiju
Grčki, moram reći da u stvari nitko danas ne može razumjeti Grčki jer više nemamo u
nama ono što su Grci u sebi imali kada su govorili i kada su slušali. Kada mi slušamo
nekoga, ili kada sami govorimo, mi smo ništa drugo nego vreća brašna. Ostajemo iznutra
pasivni kao i brašno u dobro pakiranoj vreći. Nije bilo tako s Grcima. Svijest Grka je dok

je slušao vibrirala; živnuo bi iznutra, i iz te živosti je govorio. Riječi koje je čuo i one
koje je govorio bile su živa tijela, za njega su bile žive. I pogledajte narode Orjenta.
Danas u njima može biti dekadencije, ali oni nisu kao europljani koji iznutra više uopće
ne čuju ništa što je živo kada govore ili slušaju. Poslušajte orijentalnog pjesnika kao što
je Rabindranath Tagore, slušajte kako takvi narodi, baš u nekoliko njihovih važnih
primjera, oslikavaju unutarnje tkanje i život koji može živjeti u jeziku.
Danas ljudi misle da imaju jezik ako posjeduju rječnik s engleskim riječima na jednoj
strani i njemačkim na drugoj. Savršeno su sretni da postave njemačke riječi koje
odgovaraju s engleskim. Ni najmanje ne slute činjenicu da se skače preko ponora, da se
ulazi u potpuno različit svijet, i da ono što živi u jeziku treba tretirati kao nešto
božansko.
Ljudi toga još jednom moraju postati svjesni. Zatim će, iznutra, zahtijevati povratak
na ono što vibrira unutar drevnih priopćenja kao što je Knjiga otkrivenja koja pred naše
duše priziva pojavu Isusa Krista. Kao moćna pojava, zaista, to će stajati pred našom
dušom ako to možemo vidjeti kao da su se svi elementi oblaka odjednom sakupili i
darovali nam predivnu veličanstvenost, uzimajući ljudski oblik i oblik anđela. Kao da
prošlost, sadašnjost i budućnost izvire iz supstance oblaka, otkrivajući sadržaj duhovne
supstance svijeta koja unutar sebe uključuje ljudsko biće — tako je oslikana pojava Isusa
Krista.
Pojava je u početku takva da pred njom padnemo nijemi, postajući jedno sa svijetom
i prestajući postojati za našu vlastitu svijest. Pred pojavom stojimo na takav način da je
tamo samo ona, dok mi sami postajemo ništa. Zatim, iza pojave, postajemo svjesni Boga
koji otkriva, Boga Oca koji nam je dao pojavu. Iza pojave on daje riječi koje
nadahnjuju. Riječi koje su interpretacija pojave, to je njegova tajna. Ali došlo je
vrijeme kada je tajna od Boga dana anđelu koji je donosi dolje ljudskim bićima kao
poruku u pismu od Boga, istim putem kojeg je uzela i Inspiracija od Boga do ljudskih
bića.
Kada je ljudsko biće palo nijemo, nestalo, bilo apsorbirano u pojavi, počinjući ne
samo biti ono što jest već također iznutra primati pismo od Boga, na kojem mora
najprije slomiti pečate, sedam pečata koji ga zatvaraju, čineći pismo od Boga koje je
zapečaćeno sa sedam pečata — kada se to događa, ljudsko biće samo postaje ono što je
napisano u pismu. Tada ljudsko biće počinje gledati ono što je u pismu napisano kao
svoje vlastito ‘Ja’-biće. Tada pred pojavom stoji ispunjeno božanskim idejama, s
božanskim konceptom, s duhovnom unutarnjom slikom pojave.
Kada zamislite svećenika Ivana pred pojavom Isusa Krista, gubeći njegov identitet u
nesebičnosti, kada ga vidite kako od anđela prima sedam puta zapečaćeno pismo od
Boga, kada vidite kako se u njemu pojavljuje odluka da razbije pečate i pruži sadržaj
čovječanstvu — tada imate sliku, Imaginaciju, koja stoji na početku Knjige otkrivenja.
Moramo razumjeti što prima kao Riječ, i da je to kao što sam opisao u Imaginaciji. To je
ono što pisac apokalipse želi priopćiti. Stoga on kaže: Blagoslovljen je onaj koji čita i
sluša Riječi makrokozmosa, koji apsorbira i čuva za sebe ono što je u knjizi napisano —
ako je može razumjeti — jer vrijeme je došlo.
Uistinu je došlo. U tome nema ničeg proizvoljnog. To pripada karmi zajednice za
Kršćansku obnovu da sada u vezi toga govorimo o Knjizi otkrivenja.

PREDAVANJE IV
Jučer smo pred naše duše doveli sliku koju nam pokazuje pisac apokalipse, sliku
pojave Isusa Krista, danu od Boga Oca; i meni je bilo dopušteno napomenuti da
objašnjenje koje je oblikovano da vodi do razumijevanja slike može biti shvaćeno kao
pismo poslano od samog Boga za Ivana.
Sastavni je dio Misterija i načina na koji neko govori iz Misterija i predstavlja ih, da
se odsada sam pisac Knjige otkrivenja također gleda kao i pisac pisma. To leži u prirodi
Misterija za pisca dokumenta kakav je ovaj da ne osjeća sebe kao da je njegov autor u
smislu na koji mi sada gledamo kao na autora djela. On je osjećao sebe kao da je alat
duhovnog pisca. Osjećao je da u samom pisanju nije preostalo ništa osobno. Dakle Ivan
savršeno opravdano izvodi pisanje kao da piše ono što mora pisati na zapovijed Boga,
kao poruku od Boga. U svemu što slijedi to postaje očito na način na koji uistinu pristaje
uz Misterije.
Savršeno je točno reći da u našem sadašnjem vremenu opet trebamo ove stvari
razumjeti kao tranziciju od pojave Isusa Krista u prvih par stihova Knjige otkrivenja do
onog što onda slijedi, naime sedam pisama poslanih različitim kongregacijama. Naše
sadašnje vrijeme je potpuno izgubilo svako razumijevanje ovakvih stvari koje je nekada
samo po sebi postojalo u Misterijima i čak i u načinu razmišljanja ranih Kršćana.
Još jednom, to je nešto što će biti na vama da nastavite kako se vaš svećenički rad
nastavlja razvijati. Promislite sada da je ono što je rečeno u Knjizi otkrivenja, zapisano
kao kroz Inspiraciju, usmjereno prema anđelima kongregacije u Efezu, kongregacije u
Tijatiri, kongregacije u Sardu i tako dalje. Kazao je da su ta pisma napisana za anđele.
To je nešto na čemu se naše moderno razumijevanje odmah sapliće, tako da je važno da
imamo ispravan pogled na ono što slijedi.
Čovjek koji je nedavni dio svog života proveo čineći ogromne napore da dođe do
razumijevanja antropozofskog pogleda na duh jednom me je posjetio. U vašem
svećeništvu morate znati o ovakvim stvarima jer su one napokon tipične za naše doba. To
je samo jedan primjer, ali upečatljiv, da pokažem što mislim. To je nešto što ćete često
susretati na vašem putu kao svećenici, a za vas je to važna stvar, zar ne, vaš put kao
svećenika. Taj čovjek je rekao: ‘Izgleda mi kao da Antropozofija teži da riječi iz Biblije
uzme doslovno.’ Odgovorio sam: ‘Da.’ Zatim je nastavio citirati cijeli niz primjera za
koje je smatrao da se ne mogu uzeti doslovno, već samo simbolično. Rekao sam mu:
‘Zasigurno je da postoji mnogo takozvanih mistika, teozofa i tako dalje koji u Bibliji
traže svakakve simbole i slično, koji Bibliju seciraju u simbole. Antropozofija to ne radi.
Antropozofija traži samo ono što može voditi do razumijevanja ispravnog značenja
izvornog teksta — premda to može nekada značiti uzimanje jezika simbola kao početnu
točku. Radeći na taj način,’ nastavio sam, ‘nikad nisam našao, u svim pasusima koje sam
mogao istraživati, da se Biblija ne može uzeti doslovno ako se jedno uz drugo stave
izvorni tekst i sve krive interpretacije koje su se pojavile tijekom vremena.’
To je, dakle, konačni cilj: uzeti Bibliju doslovno. Mogli bi čak reći da ako ne možete
uzeti Bibliju doslovno, još niste razumjeli one pasuse koje ne možete uzeti doslovno; i to
je uistinu slučaj s mnogim ljudima danas.
Ovdje se dodirujemo nečeg ezoterijskog što se možda do sada na našim sastancima
nije tako jasno pojavilo ali što bi zasigurno trebalo biti dovedeno pred vašu meditativnu

svijest. Dešava se s vremena na vrijeme sada — možda ne kao bljeskovi munje, jer oni
dolaze odozgo, već kao vulkanski bljeskovi, jer oni dolaze odozdo — da stvari koje su
ostaci drevnih Misterija zatrepere u ovoj ili onoj konfesiji. Često sam spominjao
pastoralno pismo u kojem nadbiskup tvrdi slijedeće(1) Pismo postavlja pitanje: Tko je
veći, ljudsko biće ili Bog? Prilično zaobilaznim putem, možda, ali s druge strane također
sasvim otvoreno, ovo pismo skreće pažnju na slijedeće: Kada svećenik stoji pred oltarom
— tako je išlo pismo — kada ljudsko biće koje je svećenik stoji pred oltarom (to je slučaj
samo sa svećenikom, ne sa drugim ljudima) on je viši od Boga, moćniji od Boga, jer on
može prisiliti Boga da uzme zemaljski oblik u kruhu i vinu; kada svećenik celebrira, kada
ostvaruje transupstancijaciju, Bog je dužan biti prisutan na oltaru.
Ovo je rasprava koja doseže daleko natrag u drevne Misterije a također je i rasprava
koja je sasvim aktualna u istočnom ezoterijskom Brahmanizmu ukoliko to potječe iz
znanja Misterija. Ideja o čovjeku kao biću koje unutar sebe uključuje božanstvo, koje
je, u stvari, više nego božanstvo, poznato je i u skladu sa svim Misterijima. Kada je
njegova duša bila u tom stanju, Brahmanski je svećenik, posebno u starija vremena,
osjećao da je nad-tjelesni nositelj božanstvenosti, ako tako mogu reći.
To je britka izjava koja u naše vrijeme bljeska iz drevnih Misterija, i trebala bi barem
jednom biti povjerena svećenikovom meditativnom duševnom životu. Konačno, u
potpunosti je u kontradikciji s onim što se postupno etabliralo, posebno u protestantskoj
svijesti. Što se tiče protestantske svijesti, ono što je navedeno u citiranom pastoralnom
pismu je naravno besmislica. Na ovo ćemo se vraćati tijekom naših razmatranja Knjige
otkrivenja. Iza je stvarno samo ideja, napravljena očiglednijom, koja dolazi pred nas
ovdje u ovom trenutku u Knjizi otkrivenja.
Po nalogu Boga, i inspiriran od Boga, Ivan piše anđelima sedam kongregacija. U stanju
duše u kojem piše, on sigurno osjeća da je onaj koji će predati savjet, primjedbu,
njihovu misiju i tako dalje anđelima sedam kongregacija. Što to znači u konkretnom
smislu? Kada je spomenut anđeo kongregacije u Efezu, ili u Sardu ili Filadelfiji, na koga
se u stvari mislilo? Kome je pismo trebalo biti upućeno? Premda je to sada ljudima teško
razumjeti, bilo je u onim danima pojedinaca kao što su današnji koje zovemo dobro
educirani pojedinci — pojedinci dobro educirani o Kršćanskoj tradiciji danas bi rekli za
ljude u analognom položaju — postojala je jezgra pojedinaca koji su shvaćali značenje
ovoga: Onaj koji piše ima proročku prirodu, proročku prirodu kao ona od Ivana koji je,
kada piše u ovom stanju duše viši od onih anđela. On piše anđelima kongregacija. Ali
među onima koji su razumjeli nije bilo potrebe ukazati na nešto nadčulno kada se
spominju ‘anđeli’. Slika koju su ljudi imali je ovo: Kršćanske kongregacije su osnovane i
nastavljaju postojati. Pisac Knjige otkrivenja računa da svoja pisma adresira za buduća
vremena u kojima će se ono što ima reći kongregacijama ostvariti. On uopće ne govori o
sadašnjim uvjetima. On govori o budućim uvjetima. Ukoliko bi oni u to vrijeme
razmatrali tradicije koje su se pojavile iz drevnih Misterija, pokazali bi na biskupa
kongregacije kao na onog kome su pisma bila adresirana.
U jednu ruku im je bilo potpuno jasno da je stvarni vođa kongregacije bio nadčulni
Angelos, ali u drugu ruku bi pokazali na biskupa, kanonskog administratora kongregacije.
Ljudi su tada imali koncept da je onaj tko je bio administrator kongregacije kao onaj u
Sardu, ili Efezu ili Filadelfiji, onaj tko je vodio taj ured, bio stvarni nositelj nadčulnog
Angelos-bića. Tako kada piše, Ivan zaista osjeća sebe iznutra zahvaćenim od bića višeg
od Angelos-a. Pišući biskupima sedam kongregacija on piše ljudskim bićima koja nisu
samo ispunjena njihovim vlastitim anđelom — što je slučaj sa svakim pojedincem — već
također i s vodećim, glavnim anđelom kongregacije.

Dakle počinje govoriti o onome što treba reći tim kongregacijama, i on zasigurno
pokazuje na budućnost. Moramo pitati: Zašto je sedam pisama napisano za sedam
kongregacija? Tih sedam kongregacija su naravno predstavnici različitih poganskih i
židovskih nijansi iz kojih se Kršćanstvo bilo rođeno. Konkretne činjenicu su u onim
vremenima bile mnogo temeljitije shvaćene nego kasnije. U vrijeme kada je Knjiga
otkrivenja napisana ljudi su točno znali: Ovdje je, na primjer, kongregacija Efeza koja je
davno prije donijela neizmjerno velike Misterije Efeza koje su, kao što je bilo sasvim
uobičajeno u starija vremena, ukazivale na buduću pojavu Krista. Cultus u Efezu trebao
je ujediniti one koji celebriraju u Efezu, kao i one koji svjedoče celebriranju, s
božanskim, duhovnim snagama i također s dolazećim Kristom. Sa svojim proročanstvom o
dolasku Kršćanstva i svojim poganskim kultom, drevna poganska kongregacija u Efezu
bila je možda posebno blizu Kršćanstvu.
Zato je pismo za anđela kongregacije u Efezu govorilo o sedam svijećnjaka.
Svijećnjaci su kongregacije, kao što Knjiga otkrivenja naročito izjavljuje. Pismo
kongregaciji u Efezu, naročito, treba uzeti u aktualnom obliku upravo kako stoji. Jasno
je naznačeno da je ova kongregacija u Efezu bila ona koja se najjače odala Kršćanstvu,
posvećujući svoju prvu ljubav Kršćanstvu. Jer rečeno je da nije zadržala svoju prvu
ljubav. U svom pismu pisac apokalipse je želio govoriti o budućem vremenu koje će doći.
Tako u primjeru ovog opominjućeg pisma kongregaciji u Efezu vidimo kako pisac
apokalipse karakterizira razvoj kroz koji kongregacija prolazi kao onaj u kojem izgleda
da ponovno svijetli iz starih vremena.
Zaista je slučaj da različite kongregacije o kojima se ovdje govorilo predstavljaju
različite poganske ili židovske nijanse, da imaju različite ceremonije preko kojih
pristupaju božanskom svijetu na razne načine. Svako pismo počinje na način koji
pokazuje kako se u svakoj kongregaciji Kršćanstvo razvilo iz njene posebne vrste drevnog
poganskog obožavanja.
Treba razumjeti da je u ranim danima Kršćanstva stanje duše ljudi bilo potpuno
različito od onog kakvo postoji danas, posebno u Europi — premda ne toliko mnogo na
Orjentu. Način na koji sada vidimo religije koje se sastoje od koncepata koji se mogu
logički opisati bio je veoma, veoma stran, zaista potpuno stran drevnim slikama
misterija ranih kršćanskih stoljeća. U tim danima su ljudi vidjeli Krista kao pojavu
moćnog bića Sunca. Ali bilo je na kongregaciji u Efezu, kongregaciji u Sardu,
kongregaciji u Tiatiri i tako dalje da prema njemu teže svaka na svoj način, u skladu s
vlastitim kultom. Svaki je imao različitu nijansu u načinu kako mu je pristupao. Svugdje
su bili nagovještaji da je to priznavano.
Uzmite kongregaciju u Efezu, čiji je zadatak bio vršiti duboke i drevne Misterije
Efeza. Morala je biti različita od, na primjer, kongregacije u Sardu. Kongregacija u Efezu
je imala kult koji je bio duboko prožet prisutnošću božanskih, duhovnih supstanci u
zemaljskom životu. Svećenik je hodajući u procesiji oko Efeza u jednakoj mjeri mogao
sebe zvati Bogom ili čovjekom. Sebe je poznavao kao nositelja boga. Sveukupna
religijska svijest u Efezu bila je ukorijenjena u teofaniji, pojavi boga u ljudskom biću.
Različiti svećenici u Efezu svaki posebno predstavljali su odgovarajućeg boga, a postojao
je čak i poseban zadatak dovođenja ove teofanije, tog dovođenja do pojave božanskog,
pravo u duše kongregacije.
Pretpostavimo da je među svećenicama u Efezu izvodeći rituale kulta u procesiji bila
jedna koja je esencijalno bila živuća, ljudska forma Artemide, Dijane, boginje Mjeseca.
Od članova kongregacije se očekivalo da ne prave razliku između zemaljske pojave i
same boginje, tako da se na zemaljsku, ljudsku pojavu gledalo kao na stvarnu boginju.

Događaji u drevnim Misterijima kao što je javna procesija uzimali su formu ljudi koji su
bili bogovi i hodaju jedan iza drugog. Baš kao što danas moramo učiti kako da dođemo
do odgovarajućih koncepata za stvari, tako su i ljudi tada trebali steći slike u njihovim
dušama i osjećaje u njihovim dušama preko kojih su mogli vidjeti boga u ljudskom biću
koje je bilo svećenik ili svećenica.
Stoga nije čudno, pošto pisac apokalipse govori jezikom Misterija na način kako sam
opisao, da se treba posebno okrenuti kongregaciji u Efezu gdje je ovaj posebni način
mišljenja, osjećanja, opažanja bio najintenzivnije razvijen. Zato je za kongregaciju u
Efezu bilo prirodno sedam svijećnjaka gledati kao najesencijalniji simbol kulta. Ti su
svijećnjaci predstavljali svijetlo koje živi na zemlji dok je u isto vrijeme božansko.
Situacija je bila potpuno drugačija kod kongregacije u Sardu. Ova kongregacija je
bila kršćansko nastavljanje drevne, veoma visoko razvijene astrološke zvjezdane religije
u kojoj su učesnici zaista znali kako je prolaz zvijezda povezan s zemaljskim stvarima i
gdje su u zvijezdama čitali sve stvari koje su viši i manje visoki vođe zapovijedali da se
naprave u svemu zemaljski bitnom. Kongregacija u Sardu je evoluirala iz misterijskog
kulta koji se u najvećoj mjeri cijenio u otkrivanju tajni života i potreba života iz noćnog
zvjezdanog neba. Prije nego se moglo govoriti o kongregaciji u Sardu kao o kršćanskoj, o
njoj se trebalo govoriti kao o najčvršće privrženoj staroj snenoj vidovitosti, jer su iz te
snene vidovitosti izvučene noćne tajne makrokozmosa. Na tom mjestu, gdje je toliko
čuvan nastavak tradicije stare snene vidovitosti, malo pažnje je pridavano onome što je
donosio dan.
U tom smislu je razlika između obožavanja Sunca i učenja Sunca Efeza i Sardu-a
zaista važna, utoliko što se može iskreno govoriti o drevnoj mudrosti oba ta mjesta. U
svim drevnim Misterijima su učenja — koja su također prešla i na populaciju laika — bila
također i tadašnja znanost, jer nije bilo znanosti koja je odvojena od Misterija. Učenja
Sunca Efeza pravila su razliku između pet planeta s jedne strane — Saturna, Jupitera,
Marsa, Venere, Merkura — i Sunca i Mjeseca na drugoj strani. Mi sada Sunce zovemo
zvijezdom stajaćicom za razliku od planeta, ali onda je, posebno u Efezu, za Sunce bilo
karakteristično da se izdvaja od planeta i obožavano je kao dnevna zvijezda jer je od
trenutka kada izađe do trenutka zalaza gledano kao načelo koje daje život.
Nije bila takva situacija u ranijim danima u Sardu. Tamo dnevno Sunce nije bilo ništa
posebno, i njegovo svjetlo je prihvaćano kao nešto normalno. U gradu Sardu dnevno
Sunce nije bilo ništa posebno, ali noćno Sunce, koje su drevne Misterije nazivale
‘ponoćno Sunce’, bilo je gledano kao da je istog stupnja važnosti kao i planete. Nije se
pravila razlika između Mjeseca i ostatka planeta, a Sunce je gledano kao da je stvarno
istog stupnja važnosti kao i planeti.
Niz u Sardu je bio: Saturn, Jupiter, Mars, Venera, Merkur, Sunce, Mjesec. Ali ne i u
Efezu. Tu su nabrajali: Saturn, Jupiter, Venera, Merkur na jednoj strani, a na drugoj
bogovi dana i noći, Sunce i Mjesec, koji su bili bliski životu na Zemlji. Ovo je velika
razlika, i sa ovim je cijeli obred u Sardu bio povezan.
U tim najranijim kršćanskim vremenima u Efezu je živio stari poganski kult, ali s
naginjanjem prema Kršćanstvu, dok je u Sardu nijansa starog poganskog kulta, težeći
prema astrologiji na način kako sam opisao, također nastavljala živjeti. Tako da je
sasvim prirodno za pisca apokalipse da piše za Sardu ‘da imade sedam Duhova Boga i
sedam zvijezda’. (Otk. 3,1)
Ovdje nemamo svijećnjake koji stoje na oltaru, niti svjetlost koja je povezana s
Zemljom, već svijetlo koje je gore u makrokozmosu.

Možete otkriti stupanj u kojem je pisac apokalipse još prožet s drevnim Misterijima
kada odgovorite na pitanje: Što je to u vezi čega kori kongregaciju u Sardu; na što
moraju posebno paziti? Oni moraju, kaže on kongregaciji u Sardu, biti pažljivi u
nalaženju tranzicije do dnevnog Sunca, mjesta s kojeg je krenuo Krist.
Značenje svake riječi treba uzeti točno kako stoji, ako se može gurati naprijed do
izvornog značenja, znajući kako se religijski život vodio u starim vremenima, i da je
pisac apokalipse govorio u velikom stilu kao posljednji od svoje vrste — iako uvijek ima
kasnijih efekata koji se razvlače. U načinu na koji je širio helensku kulturu, Aleksandar
Veliki se, na primjer, ponašao besprijekorno kada se radi o religijskom životu. To je očito
gdje god da istražujemo Aleksandrove pohode. Nema težnje za uvjeravanjem populacije,
i ne nudi se nikakva dogma. Svaki narod je ostavljen s vlastitim kultom i uvjerenjima, s
uvođenjem takvih dodataka koji se lako mogu apsorbirati. Buddhini glasnici Babilonu i
Egiptu također su radili na taj način. Nakon što su ispunili svoju misiju bilo je nekoliko
vanjskih znakova u kultu ili u riječima korištenim u celebraciji po kojima se može
razlikovati kasnije od ranijeg vremena. Iznutra su, međutim, postojale ogromne razlike,
jer je u odanost koju su ti narodi nosili njihovim bogovima bilo uliveno sve što su mogli
apsorbirati na način nijansiranja kulta, u obredima i njihovim uvjerenjima. Isto se, u
osnovi, također dogodilo u europskim regijama u starijim vremenima. Narodi nisu
proizvoljno preplavljeni mnogim dogmama, jer je točka dodira narodu uvijek ostala
vlastiti običaji drevnih Misterija.
Te stvari su građevni blokovi koje trebamo znati ako ćemo Knjigu otkrivenja čitati
ispravno, bez upadanja čak i malog ostatka onih apsurdnih zaključaka do kojih je u vezi
toga došla moderna teologija. Ovaj tolerantan način izgradnje na onom što je već tamo
koji na brojnim mjestima pisac apokalipse spominje, na primjer: ‘Vi kažete da ste Židovi
a niste’ (Otk. 1,9; 3,9) — to je način na koji želi govoriti iz srca i duša naroda na licu
mjesta. Ovakvi pasusi i slični su vodili do toga da se Knjiga otkrivenja smatra ne
kršćanski već židovski dokument. Treba shvatiti kako su se ovakve stvari pojavile iz
starog načina shvaćanja ovakvih stvari.
Mi bi da je on više išao u detalje, ali postoji još jedan koncept kojeg se danas
moramo dotaći: Pisac apokalipse je, pišući kroz Inspiraciju, točno znao kako se daje
potpuna slika neke stvarnosti opisujući određeni broj tipičnih aspekata. Možete vidjeti
kako je divno individualizirana karakterizacija sedam kongregacija u sedam pisama
Knjige otkrivenja. To je stvarno divno. Svaka je opisana na način koji je jasno razdvaja
od ostalih, tako da nam se svaka predstavlja s vlastitim osobinama. Pisac Knjige
otkrivenja je savršeno dobro znao da, da je opisao osmu kongregaciju trebao bi opisati
nešto što je naličilo na neku već navedenu. A isto bi bilo i sa devetom. Sedam nijansi
koje je dao daju najpotpuniji mogući opis. On je to znao.
Ovdje je još jedna divna koncepcija koja nam dolazi od onih starih vremena. Došla
mi je nedavno na tako živ način kada smo se kretali od Torquay-a — gdje smo držali naše
ljetne tečajeve u Engleskoj (2) — prema mjestu gdje je jednom stajao dvorac kralja
Artura, kralja Artur s njegovih dvanaest vitezova. Još možete vidjeti kako je na tom
mjestu morao treperiti život. Vidite rtove kako strše u moru. Još na sebi imaju nekoliko
zadnjih preostalih ruševina drevnih zamaka Artura, koji su bili predivno oblikovani.
Gledate na more — more je ovdje i ovdje, s brežuljkom u sredini — i shvaćate koliko
upadljivo more donosi dušu u to mjesto. Slika daje dojam neprekidne promjene. Dok
smo bili tamo sunce i kiša su se brzo izmjenjivali, što se naravno događalo i u starijim
vremenima. U stvari, to je sada umjerenije, jer se klima u tom smislu tako promijenila.
Promatrate ovo predivno međusobno djelovanje, način na koji elementarni duhovi

svijetla ulaze u odnos s duhovima vode koji prskaju odozdo gore; i opet, vidite sasvim
posebnu duhovnu pojavu kada se valovi lome na kopnu i, odcjepljujući se, izbačeni opet
udaraju, ili kada je površina mora namreškana. Nigdje drugdje na Zemlji kozmička
elementarna oblast ne opada i protječe na tako izvanredan način.
Ono što mi je bilo dopušteno tamo promatrati bio je instrument Inspiracije za

učesnike Arturova Okruglog stola. Primili su poticaje za ono što su morali napraviti
putem onog što im je rečeno uz pomoć bića mora i zraka. Ovih vitezova kralja Artura
moglo je biti samo dvanaest. To mi je došlo jer se danas još može opaziti što je to što
čini osnovu toga broja dvanaest. Ima upravo dvanaest nijansi percepcije kada uzmete u
obzir ovu vrstu kozmičke percepcije koja nastaje uz pomoć elementarnih bića; dvanaest
načina percepcije. Ako svih dvanaest želite zaokružiti kao jedno ljudsko biće, naći ćete
da jedan od njih uvijek čini drugog nerazgovjetnim. Tako su vitezovi Arturova Okruglog
stola među sobom dijelili zadatke na takav način da se svakog od njih moglo gledati kao
na jednu od ovih dvanaest nijansi. Bili su uvjereni da na ovaj način svaki od njih
posjeduje jasno diferenciran osjećaj univerzuma, zadatak koji su preuzeli na sebe. Nije
mogao biti trinaesti vitez, jer bi trebao nalikovati jednom od dvanaest.
Koncepcija na kojoj je ovo temeljeno je jasna: Kada ljudska bića žele podijeliti
zadatke za napraviti u svijetu, mora ih biti dvanaest. Zajedno čine cjelinu,
predstavljajući dvanaest nijansi. Ako se ljudska bića suočavaju sa svijetom u
zajednicama, u kongregacijama, to traži broj sedam. Onda su ove stvari bile poznate.
Pisac apokalipse piše iz ovog nadčulnog razumijevanja brojeva, i tako nastavlja dalje
u Knjizi otkrivenja. Danas jednostavno želim govoriti o čitanju Knjige otkrivenja. Ivan
nam pokazuje kako među pojavama postoji jedna u kojoj vidi prijestolje Krista,
prijestolje preobraženog Sina čovječjeg, oko kojeg su smještena dvadeset i četiri

starješine. (Otk. 4,4) Ovdje vidimo nešto u čemu ulogu ima dvadeset četiri. Što to znači
kada postoje dvadeset četiri nijanse?
Kongregacije imaju sedam nijansi; ljudska bića utjelovljena na fizičkoj Zemlji imaju
dvanaest nijansi. Ali kada govorimo o ljudskim bićima kao predstavnicima ljudske
evolucije u nad-zemaljskom životu, tada dolazimo do još jednog broja. Postojali su vođe
čovječanstva čiji je zadatak, iz doba u doba, bio otkriti što čovječanstvo treba primiti
kao otkrivenja. Ta otkrivenja su jednostavno zapisana u kozmičkom eteru, koji se može
nazvati i Akaša zapis. Ako uzmemo niz velikih otkrivatelja u razvoju čovječanstva, u
nadčulnoj oblasti nalazimo upisano ono što je svaki od njih imao za dati.
Individualnost kao Mojsije ne treba tražiti samo u onom što je bio kao zemaljski
Mojsije, i ne samo ono što je dokumentirano u Bibliji, jer to je opisano u skladu s Akaša
zapisom. Treba tražiti gdje je Mojsije smješten na prijestolju Krista. Vječni element
njegove zemaljske egzistencije, trajni dio sub specie aeternitatis, čvrsto je ugraviran u
kozmičkom eteru. Međutim, mogu postojati samo dvadeset četiri ovakve ljudske snage
izabrane za vječnost, jer dvadeset peti bi samo činio ponavljanje jednog od ostalih. To
je bilo poznato u pretpovijesna vremena.
Ako ljudska bića žele zajedno raditi na Zemlji, mora ih biti dvanaest. Ako ljudske
zajednice žele raditi zajedno, mora biti sedam; osam bi bilo ponavljanje jedne od
sedam. Ali ako, sub specie aeternitatis, zajedno rade oni koji su se produhovili, koji
predstavljaju stupanj ljudske evolucije, mora biti dvadeset četiri, i to su dvadeset četiri
starješine.
Ako uzmemo svih dvadeset četiri starješine zajedno — neke čija otkrivenja već
postoje, dok će druga tek doći — oko prijestolja Krista imamo sintezu, poput zbroja svih
otkrivenja čovječanstvu. Ispred prijestolja Krista stoje takva ljudska bića, ljudska bića
usporedo s onim što je samo jedna karika u lancu, pojedini stupanj čovječanstva. On što
bi želio opisati kao ‘ljudsko biće u sebi’, na način kako ga treba shvatiti — to je
naslikano pod slikom četiri zvijeri.
Pred nama je velika slika. Preobraženi Sin čovječji u sredini, na prijestolju odvojeni
stupnjevi čovječanstva, kroz niz doba, kao dvadeset četiri oznake dvadeset četiri sata
velikog kozmičkog dana, i, rašireno nad svim ovim, ispod slike četiri zvijeri, samo
ljudsko biće, koje treba prigrliti sve odvojene stupnjeve. Nešto važno, nešto esencijalno
s ovim nam se približava.
Što se odvija pred gledajućim okom pisca apokalipse koji donosi poruku od Boga za
anđele njihovih kongregacija i tako čitavom čovječanstvu? Što se zbiva? Kada četiri
zvijeri počinju djelovati, što znači kada ljudsko biće otkrije svoju vezu s Božanstvom,
dvadeset četiri oznake dvadeset četiri sata velikog kozmičkog dana padaju s licem
prema dolje. Obožavaju ono što je više, ono što je cijelo ljudsko biće, nasuprot onoga
što svaki od njih predstavlja, što je samo jedan stupanj čovječanstva. Starješine se
zaista gledalo kao u ovoj slici koju pisac apokalipse mora dati čovječanstvu. U starija
vremena se govorilo da će doći jedan smješten na tronu, dok pisac apokalipse mora reći:
Jedan smješten na prijestolju je već bio.
Želio sam govoriti o tome što znači čitati Knjigu otkrivenja. Ali naučiti je čitati
ispravno možemo jedino kada se dovedemo u položaj da počinjemo učiti kako čitati
počinjući s drevnim Misterijima.

Sada trebamo težiti da dalje čitamo Knjigu otkrivenja, jer sadrži duboke tajne, i ne
samo one koje bi vi trebali upoznati, već također i neke koje su za vas da ih provedete,
neke koje vi morate izvršiti.

PREDAVANJE V
Naša glavna briga bi trebalo biti čitanje Knjige otkrivenja na način koji je prikladan
danas. Danas je duhovni razvoj ljudskog bića otvoriti se u znaku duše svijesti; samo iz
tog razloga je, dakle, prikladno da vođenje duhovnog života mora postati potpuno
svjesno, stoga je na nama da s punom sviješću prilagodimo prikladnu orijentaciju u
onom o čemu nam pisac apokalipse govori.
U ranijim dobima otkrivenja pisca apokalipse su bez sumnje nešto značila jedino
najvišim posvećenima, kojih je kako je vrijeme prolazilo bilo sve manje i manje, a
običnim svećenicima ništa. Ono što sadrži Knjiga otkrivenja danas mora potpuno ući u
svijest svećenika.
Jučer smo govorili o sedam kongregacija, i sa određenog stajališta ukazali na
kongregaciju u Efezu. Svijet je sasvim sigurno pun stajališta i mnoga od njih mogu igrati
ulogu u jednoj te istoj stvari. Kongregaciju u Efezu možemo opisati kao što smo to
napravili jučer, i naći kako se baš u toj kongregaciji razvilo Kršćanstvo iz prethodnih
poganskih uvjeta. Drugi način gledanja na to bio bi pokazati kako su ti impulsi sadržavali
veliki dio osnovne strukture prvog post-atlantskog kulturnog doba, čak i više nego je to
bilo u Indiji u kasnija vremena. Tako se u nekom smislu može gledati Kršćanstvo koje se
razvilo u Efezu kao kršćansko nastavljanje pogleda na svijet i život prvog post-atlantskog
kulturnog doba. Druga kongregacija koja se spominje u Knjizi otkrivenja je ona u Smirni
gdje je prije tranzicije u Kršćanstvo bujala drevna perzijska kultura.
Zatim dolazi Pergamo, koja je predstavljena kao kongregacija koja je živjela tijekom
treće post-atlantske kulture. Posebno u pismu kongregaciji u Pergamu možemo otkriti
reference, više-manje razotkrivene, na Misterij Hermesa koji je bio živ u toj kulturi.
U pismu kongregaciji u Tijatiri upućeni smo na četvrtu post-atlantsku kulturu, doba u
kojem se dogodio sam Misterij na Golgoti. Kada dopustimo da učinak ovo važnog pisma
radi u nama svugdje smo podsjećani na direktnu poruku koju je Misterij na Golgoti
morao priopćiti.
Zatim dolazi kongregacija u Sardu o kojoj smo govorili jučer kada sam vam pokazao
kako je ova kongregacija posebno imala astrološku orijentaciju, kako je bila okrenuta
prema zvjezdanoj religiji. Iz nužnosti ova kongregacija u Sardu trebala je imati veliki dio
iz proteklog vremena, ali iznad svega ova kongregacija unutar sebe nosi buduće stvari.
Dakle pokušajmo to dovesti u naše današnje duhovno gledište. Mi živimo u petom post-
atlantskom kulturnom dobu. Kada gledate na Sardi vidite da postoje elementi koji su u
to vrijeme već prošlost; ali također vidite nešto u zametku kao sjeme, nešto što još nije
bilo završeno u vrijeme kada je Ivan pisao Knjigu otkrivenja. Cjelokupan ton ovog petog
pisma je različit od onog od četiri prethodna. U ovom pismu kongregaciji u Sardu Ivan
ukazuje na budućnost. Budućnost na koju ukazuje, koja je u Sardu bila kao sjeme, sada
je naše vrijeme; to je vrijeme u kojem mi sada živimo.
Na niz post-atlantskih kulturalnih doba, i u isto vrijeme na unutarnji razvoj
Kršćanstva, aludirano je na drugi način u sedam pečata, i ovo pismo unutar sebe nosi
razvoj post-atlantskih doba izmiješano s razvojem Kršćanstva. Sa sedam pečata, također,
aludirano je na sedam kongregacija. Pokazano nam je — a kasnije ćemo pogledati drugo
značenje sedam pečata — kada je otvoren četvrti pečat, onaj koji odgovara četvrtom
post-atlantskom dobu, pojavljuje se blijedi konj, i sada se pričalo da smrt ulazi u svijet.

(Otk. 6,8) S ovim dotičemo jednu od najvažnijih tajni Knjige otkrivenja utoliko što se
tiče našeg vlastitog doba. U četvrtom post-atlantskom dobu smrt zaista u određenom
smislu ulazi među čovječanstvo. To vam mora biti sasvim jasno. Kada uzmete u obzir
smrt ljudsku prirodu ćete veoma dobro upoznati.
Hajdemo u početku natrag u prvo, drugo i treće post-atlantsko doba. Narav ljudske
duše, zapravo narav cjelokupnog ljudskog bića, ono što je ono osjećalo da jest, u ranijim
dobima bila je vrlo različita od onoga što je postala kasnije. Davno je postojao izraziti
unutarnji osjećaj urastanja u boravljenje na Zemlji. U njihovoj običnoj svijesti ljudska
bića su imala jasno sjećanje da su prije života na Zemlji živjela u svijetu duha. Ta
svjesnost je postajala značajno prigušena kako se približavalo vrijeme Misterija na
Golgoti, ali u prvom, drugom i trećem post-atlantskom dobu bila je tako značajno
prisutna da je svako ljudsko biće znalo: Prije nego sam postao dijete bio sam duh. Ne
može se o ovom stanju duše naći mnogo u vanjskim dokumentima, ali tako je bilo. Nije
se računalo samo s vremenom provedenim na Zemlji, jer je također za računati bio i
nastavak zemaljskog života unatrag u duhovnom svijetu. Ono što je ušlo u igru u dobu
koje koincidira s Misterijem na Golgoti je da se na zemaljski život počelo gledati kao na
jasno omeđen dvjema vratima, vratima rođenja ili začeća i dodatno vratima smrti.
Ova svjesnost, ova vrsta duševne naravi, zaista je nastala tek tijekom četvrtog post-
atlantskog doba. Od otprilike osmog pred kršćanskog stoljeća do petnaestog stoljeća
nakon Misterija na Golgoti raširila se svijest koja ljudsko biće vidi striktno zatvoreno
unutar granica zemaljskog života. Otada je druga nova svjesnost bila u pripremi, s kojom
smo tek na početku. Morate uzeti u obzir da je prošlo tek četiri ili pet stoljeća otkada se
to počelo razvijati, tako smo mi otprilike na stupnju koji je četvrto post-atlantsko doba
dosegnulo trećim stoljećem pr.Kr., kada je svijest bila sasvim različita u usporedbi sa
sviješću potpuno razvijenog četvrtog doba koja se kasnije razvila. Ljudi danas u cjelini
još nisu odjeveni u odjeću nove svijesti; jer njihova je svijest većim dijelom još ona od
četvrtog post-atlantskog doba. Uzrok tome je naša civilizacija u cjelini.
Promislite koliko je toga što pripada četvrtom post-atlantskom dobu još s nama,
koliko mnogo ljudi ili još žive automatski u četvrtom post-atlantskom dobu ili barem još
s njime flertuju. U cijelom našem gimnazijskom obrazovanju još radi četvrto post-
atlantsko doba. Onoliko dugo koliko je latinski bio jezik učenih — to je bilo četvrto post-
atlantsko doba. U javnom životu, također, još mislimo na način na koji su ljudi mislili u
četvrtom post-atlantskom dobu. Za peto post-atlantsko doba mogli bi reći da još nismo
došli do stupnja na kojem čovječanstvo treba biti da bi se počela razvijati duša svijesti.
Zato danas još ljudi njihov život na Zemlji vide kao omeđen na oba kraja vratima
rođenja i vratima smrti.
Odvija se naravno neki razvoj u novoj svijesti, jedino što kod većine ljudi još nema
mnogo učinka; pokazuje se samo kod nekih pojedinaca koji su u tom smjeru posebno
nadareni. Tijekom mog života sreo sam priličan broj takvih, ali u cjelini su malo opaženi.
Svijest koja se treba razviti od ljudskih bića u petom post-atlantskom dobu je takva da
vrijeme između rođenja i smrti za to nije sasvim dovoljno, tako da smrt stalno djeluje
na nečiji život na Zemlji. Ljudi će postati svjesni da svaki dan po malo umiru, tako da je
kod ljudskih bića stalno prisutno umiranje, tako da je stalno prisutna smrt. Postoje neki
pojedinci koji žive u velikom strahu od smrti, osjećajući da ona stalno izjeda zemaljsko
čovječanstvo. Ali sam također sreo ljude koji vole smrt pošto je njihov postojani
prijatelj kome kontinuirano teže.
Svijest o smrti kao pratitelju nešto je što će sve više prevladavati u petom post-
atlantskom dobu. Opisati ću ovo konkretnije. Ljudska bića će u sebi percipirati intimni

proces vatre što je povezano s razvojem duše svijesti. Posebno u trenutku napuštanja
svijesti sna i ulaska u budnu svijest doživjeti će budnu svijest kao vrstu procesa vatre
unutar sebe koji ih obuzima. Jer duša svijesti je nešto visoko duhovno, a duh uvijek
obuzima ono što je materijalno. Način na koji duša svijesti obuzima ono što je
materijalno i što je eterično kod ljudskog bića vrsta je intimnog vatrenog procesa,
procesa transformacije. Upravo to će ljudi sve više percipirati unutar sebe kako peto
post-atlantsko doba napreduje. Međutim, tu vatru ne treba zamišljati da gori kao
plamen svijeće; to bi bila previše fizička slika. Ljudi će tu pridruženost smrti osjećati da
se na moralan način oblikuje u njihovoj duši.
Kada ljudi primijete dobru namjeru, ili jaki razlog koji bi mogli imati, koji odmah
ispari, ili za sat ili nakon dana ili mjeseca, većina njih unutar našeg sadašnjeg
materijalističkog pogleda na svijet smatra to prihvatljivo kao da tako stoje stvari. Ali to
je nešto što ćemo sve više učiti da osjetimo drugačije. Učiti ćemo osjetiti kako dobra
namjera za koju smo bili suviše slabi da je izvršimo počinje trošiti naš život, počinje
umanjivati našu moralnu vrijednost. Učiti ćemo osjetiti kako nas takva stvar čini
moralno lakim, više beznačajnim za univerzum. Sada takvu stvar vidimo kao ne više od
slabosti duše, ne kao nešto što radi u kozmosu, što ćemo u budućnosti, ipak, zaista tako
osjećati. Na sličan način će ljudi početi osjećati kako ih određene intelektualne
aktivnosti ipak troše, kao što ih troši vatra u duši. Ovakve stvari se zaista već događaju
čak u većem obimu, ali do sada još nije shvaćeno što su.
Netko može korak po korak naći vlastiti put u duhovni svijet, na primjer uzimajući u
obzir sugestije u knjizi Znanje o višim svjetovima.(1) Pomoću toga je moguće postići
harmoniju između duha, duše i tijela. Ali način na koji mnogi ljudi danas provode njihov
unutarnji život, bez tih vježbi, i zaista čak i način na koji provode religiozni život u
različitim denominacijama, uzrokuje da religijski život radi u ljudskim bićima na takav
način da je njihova moralna težina umanjena, napravljena lakšom.
Ove stvari su sve više svjesno percipirane, i ljudska bića će tijekom petog post-
atlantskog doba pretrpjeti velike promjene. To je velika promjena kada se netko osjeća
osnažen ili umanjen u cjelokupnoj humanosti kroz ono što je duševni život, kada netko
opaža da sudbina nije samo stvar vanjskih okolnosti koje na njega utječu, već kada
osjeća da je sudbina nešto što nečiji moral čini težim ili lakšim.
To je svijest koja je u ljudskim bićima u procesu nastajanja, i da se to događa može
se vidjeti sasvim izvana i empirijski. Ulazimo u vrijeme u kojem će svećenici ove stvari
morati uzeti u obzir kada pred sobom imaju svoju kongregaciju. Ono što se uzdiže u
svijesti ljudi biti će nužno tretirati — nešto čega još nisu potpuno svjesni, ali što se
pokazuje u svakakvim nemirima, nervozama i neharmoničnim osjećajima — na takav
način da pojedinci prime utjehu i snagu.
Za svećenike će postajati sve manje prikladno da individualna ljudska bića tretiraju u
skladu s nekim općenitim unaprijed zamišljenim idejama kako bi to trebalo. Molim da se
ne naljutite kada kažem da je šabloniziranje bilo i još jest norma. Kada pričate s osobom
koja možda pati od neke vrste obmane i utočište je tražila sa svećenikom, možete točno
čuti što mu je ili što joj je svećenik rekao. Možete čuti kako je svećenik tražio da u toj
osobi probudi osjećaj da je grješna. U drugom slučaju opet možete čuti kako je svećenik
tražio da probudi osjećaj osobe za biti grješan. Ova vrsta šabloniziranja može se naći
svugdje.
Kada sam jednom u istom danu morao prisustvovati na tri sahrane primijetio sam
kako je svećenik svaki puta počeo s istom rečenicom: ‘Visoko je iznad Zemlje nebo, tako

su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli.’ Tri puta isti stereotip koji
bi, ipak, bio više ili manje opravdan tijekom četvrtog post-atlantskog doba. To je vrsta
stvari koja, kao što sam spominjao, prelazi u peto doba tako da se to sada još događa,
dok bi u ovom dobu trebao biti mnogo suptilniji način služenja, trebala bi biti
transformacija načina na koji se stvari rade.
Svećenici to sada moraju početi. Moraju početi učiti kako usmjeriti odbljesak njihove
duše pravo u srce druge osobe. Teško da je sada to itko sposoban. Ljudska bića danas
jedni drugima ostaju strašno nepoznata. Ako Knjigu otkrivenja čitate s mjerom
poštovanja — u stvari je ne možete čitati bez poštovanja — ako s poštovanjem čitate
pasus o bijeloj haljini (Otk. 3,4-5) u koju moraju biti odjeveni oni koji su ispunili zadatak
petog kulturalnog doba, steknete dojam: to je stvar dubokog gledanja s okom svećenika
u ovu posebnu vrstu ljudske svijesti; to je stvar upoznati ljudsko biće kakvo se pred
vama pojavljuje sada u petom post-atlantskom dobu. Ovo je savjet: Prepoznajte ljudsko
biće ne po odjeći koju nosi, ne po onom što predstavlja vanjskom svijetu, već po haljini
njegove duše. U pismu kongregaciji u Sardu pisac apokalipse kaže taj savjet za današnje
vrijeme u kojem mi sada živimo.
Svećenik u naše vrijeme mora prodrijeti do duše osobe kroz sve vanjske okolnosti u
kojem se ljudska bića nalaze. NA neki način svećenik mora osobu gledati na način koji
sam prekjučer opisao povodom želje za naći karmu te osobe.(2) Rekao sam da za doći do
karme osobe treba zanemariti njegovu profesiju, njen socijalni status, njenu sposobnost
i njenu nesposobnost i umjesto toga ići dublje u njenu dušu, u one osobine i sposobnosti
koje mogu naći izraz u svakoj profesiji koju bi osoba mogla imati. Zato trebate gledati
što je osoba bila u prijašnjem životu na Zemlji. Dobro, nema potrebe za svećenika da
ide toliko daleko, ali mora početi gledati kroz sve izvanjsko i naći unutarnje biće
pojedinca, ono što je u njemu čisto ljudsko, ono što čini osobu iznutra ljudskom,
individualno ljudsko biće.
Definitivno je slučaj da kada u Knjizi otkrivenja čitamo ono što se tiče kongregacije u
Sardu možemo osjetiti da je ono što je tamo napisano direktna opomena našem
sadašnjem vremenu. Dok čitamo dalje možemo dobiti sve dublji utisak.
Sada mislimo o vremenu kada će peto post-atlantsko doba proći. Tijekom tog doba
ljudska bića će promijeniti svoju svijest na način koji će im omogućiti da vide kako smrt
radi na njima. Naučiti će to razumjeti, ali ne u mjeri koja ih cijelo vrijeme čini svjesnim
točnog doba koje će dosegnuti. Vidjeti će kako smrt radi na njima. Smrt će imati kao
svog stalnog pratitelja. Smrt će s njima biti prirodno. Novi element koji mora ući u sva
razna polja života biti će da sadržaj duše ljudskog bića mora omogućiti gledati na to
imati-smrt-pokraj-sebe kao na nešto prirodno. Probuditi u sebi snage vječnog opreza
duše znači: imati smrt kao dobrog prijatelja i stalnog pratitelja uvijek pored sebe.
Kada gledate oko sebe, stvari još vidite potpuno u svijetlu četvrtog post-atlantskog
doba. Sveukupno promatrate život koji u sebi ima smrt, u svakoj biljci i u svakom
kamenu, ali ne promatrate smrt jer još ne vidite smrt u sebi. Ali ljudska bića će početi
vidjeti smrt cijelo vrijeme. Treba sve više govoriti ljudima u ovom stilu, jer kako osoba
sve više percipira smrt njegov cjelokupan način gledanja se mijenja.
Opažati smrt znači opažati mnoge stvari koje su danas još potpuno skrivene iza
vanjskih pojavnosti. Na neki način prirodu gledamo kao veoma stabilnu jer ne možemo
vidjeti u njene finije, intimnije oblasti. Možete šetati na selu i doći do natpisa koji kaže:
Područje bolesti slinavke i šapa. U stvari u cijeloj oblasti se zbiva nešto intimnije, nešto

što se može usporediti s olujnim morem ili vulkanskom erupcijom. S takvim stvarima će
se ljudska bića suočiti u šestom post-atlantskom dobu.
Pošto ljudska bića još ne vide smrt, primjećuju jedino erupciju Vezuva, recimo, ili
jak potres izmjeren seizmografom. Ali ne primjećuju tenzije u sferi etera koje se
javljaju na primjer kada važan genij živi ili je rođen na određenom mjestu. Jednako ne
vide moćno djelovanje i tkanje duhova kojih su zvijezde i njihove konstelacije samo
vanjski znak.
Sve te stvari na neki način vidjeti, ono je što ljudska bića mogu očekivati u šestom
post-atlantskom dobu. Sunce kakvo je danas će pasti sa nebesa i zvijezde će isto tako
pasti dolje. Gdje sada sjaje zvijezde, kao materijalne apstrakcije, vidjeti će se moćan
rad i tkanje duha. Tijekom petog post-atlantskog doba, dakle, biti će velika promjena u
načinu kako ljudska bića vide sebe, i za vrijeme šestog post-atlantskog doba cijeli svijet
koji ih okružuje će se promijeniti. Nemojte misliti da posvećenik, na primjer, vidi svijet
na isti način kao i netko tko nije posvećenik. A isto vrijedi i za niz stupnjeva svijesti.
Ljudska bića na različitim stupnjevima svijesti ne vide svijet na isti način.
Da mi kao ljudska bića živimo u procesu transformacije, procesu transformacije
ljudskog bića i naše slike svijeta, ukazano je u Knjizi otkrivenja, između drugih stvari,
putem toga da postoji relativna sličnost kod prva četiri pisma. Prvi pečat je otvoren i
pojavljuje se konj bijelac, jedan konj. Drugi pečat je otvoren i pojavljuje se crveni konj,
još jedan konj. Treći pečat je otvoren i pojavljuje se crni konj, još jedan konj. Četvrti
pečat je otvoren i pojavljuje se blijedi konj, opet je to konj. (Otk. 6)
Kada je otvoren peti pečat više nema govora o nekom konju. Smisao ovog pisma je
naznačena na sasvim drugačiji način. Tako dok nastavljamo s čitanjem pisama nalazimo
naznaku temeljno značajne transformacije koja će se odviti u našem vlastitom dobu.
Treba reći samo jednu stvar, što je ono što sami trebamo pripremiti da bi postali
nova, transformirana kongregacija u Sardu. Ta nova, transformirana kongregacija u Sardu
trebati će razumjeti da je malo vrijednosti u poznavanju biljaka, životinja i minerala
ukoliko se ne pronađu zvijezde koje rade u svima njima. U duhovnom smislu zvijezde
moraju pasti dolje s nebesa, i to se već može opažati.
Dati ću vam jedan specifičan primjer ovoga. Ljudi obično primjećuju vanjsku
konfiguraciju ovakvih stvari bez da puno obraćaju pažnju na način koji se uklapa u
cjelokupnu duhovnu evoluciju čovjeka. Svaki od nas može nešto napraviti jedino na
mjestu gdje se nalazimo, i za mene se ovdje odigralo slijedeće baš prije mog zadnjeg
puta u Englesku. Možda znate da kada sam u Dornahu svakog tjedna odvojim jedan ili
dva sata za ljude koji ovdje rade na zgradi kada im tijekom radnog vremena govorim o
znanosti i duhovnoj znanosti. Ljudima se veoma sviđa ako oni predlože temu. Vole sami
birati temu i između ostalog žele znati o današnjem duhovnom životu i kulturi. To je
također nešto što ćete vi kao svećenici zasigurno morati razumjeti.
Prije nego sam krenuo u Englesku imao sam jedan od tih sastanaka s radnicima,
jedan od njih je pripremio pitanje: Koji je razlog da neke biljke imaju miris a druge ne?
Odakle dolazi biljkama miris?(3) Dakle, ta predavanja idu već godinama i radnici su sada
dovoljno potkovani da ne trpe uobičajena kemijska objašnjenja o tome kako ova ili ona
supstanca miriše ovako ili onako — znate na što se znanstvena objašnjenja obično svode:
siromaštvo dolazi od la pauvreté. Ne, ti radnici traže prava objašnjenja.
Dakle ovo je što sam im rekao u slijedećih otprilike sat vremena. Nešto što ima miris
prije svega skreće našu pažnju na naše osjetilne organe; opažamo miris preko našeg

organa za miris. Zatim se moramo upitati da li je naše osjetilo mirisa dovoljno suptilno
da možemo raditi kao policijski pas tragač. Naravno da ćete se složiti da nije. Upravo
suprotno, morat ćete priznati da mi ljudska bića prije imamo tupo osjetilo mirisa, nego
suptilno, i da kako idete dolje na ljestvici prirode dolazite do osjetljivijih organa mirisa.
Uzmite psa s organom mirisa toliko delikatnim da može biti uvježban kao pas tragač.
Pogledajte način na koji njegovo čelo pada natrag slijedeći nastavak mirisnih živaca koji
miris prenose u samo biće psa. Mi ljudska bića imamo čelo koje je napuhano. Naš aparat
za inteligenciju transformirani je organ mirisa, posebno u svojoj sposobnosti za
apercepciju. Samo to čini očitim da kako idemo dolje po ljestvici do nižih životinja
dolazimo do više osjetljivih organa mirisa.
Duhovna znanost nas uči da u njihovim cvjetovima i načinu na koji razvijaju miris
veoma mnogo biljaka je ništa drugo nego organi mirisa, zaista vegetabilni organi mirisa
ogromne osjetljivosti. Što one mirišu? Mirišu kozmički miris koji je uvijek prisutan. A
kozmički miris koji emanira od Venere različit je od onog koji emanira od Marsa ili od
Saturna. Na primjer miris ljubice je odjek mirisa eho je mirisa kojeg ljubica osjeća od
kozmičkog mirisa. Biljke koje lijepo mirišu osjećaju kozmičke mirise koji dolaze od
Venere, Merkura ili Marsa. Ferula fetida osjeća miris Saturna i predaje ga dalje u
asafoetidi izvučenoj od nje.
To je nešto što ti ljudi žele znati, jer na neki način žele znati kako zvijezde padaju
na Zemlju. Što su, konačno, bića u svijetu osim ono što zvijezde šalju dolje. Ako želite
realistično govoriti o ovim stvarima, morate reći: Zvijezde zaista padaju na Zemlju, jer
one su u biljkama. Nije u njima samo miris, ali same biljke su stvarni organi mirisa.
Moj prvi govor danas (4) bio je opet radnicima, i pitao sam ih da postave pitanja na
koje žele odgovore. Jedno pitanje je bilo ovakvo: Ako je ono što ste zadnji puta kazali o
mirisima točno, da su biljke osjetilni organi mirisa, od kuda onda biljkama dolazi boja?
Tako sam morao objasniti da mirisi biljkama dolaze od planeta, dok boje dolaze od
snage Sunca. Objašnjavao sam to, dajući primjere koji pokazuju da je tako. Jedan član u
publici nije bio zadovoljan, pitajući zašto nisam spomenuo minerale, i zašto su oni
također obojani. Mogu razumjeti zašto biljke imaju boje, rekao je, i da biljka koja raste
u podrumu bez sunčeva svijetla može imati pravi oblik i miris ali ne i boju — zašto bi
ostala blijeda ili čak bez boje zbog nedostatka svijetla. Ali što je s mineralima?
Tako sam morao objašnjavati dalje. Sunce ima dnevni kurs koji dolazi od jedne
revolucije Zemlje u 24 sata. Također ima godišnji kurs koji dovodi do godišnjih doba
tijekom kojih doseže zenit i zatim opet pada dolje. Ali isto tako postoji još jedan ciklus,
i nastavio sam objašnjavati platonovu kozmičku godinu. Objasnio sam kako Sunce sada
kod proljetne ravnodnevnice izlazi u Ribama, ali da je u ranija vremena izlazilo u Ovnu,
a prije toga u Biku, zatim Blizancima, i tako dalje, uzimajući 25.920 godina da završi
jedan ciklus oko Zodijaka. Na ovaj način Sunce ima kurs koji traje jedan san, drugi kurs
koji traje jednu godinu, i još jedan u trajanju cijele kozmičke godine. Dok biljkama daje
njihove boje tijekom kursa koji traje jednu godinu, minerali da bi dobili njihove boje
trebaju kozmičku godinu Sunca. U bojama minerala, u zelenoj smaragda, vinsko-žutoj
topaza, crvenoj rubina, živi sila koja se razvija tijekom sunčeva ciklusa kroz platonovu
kozmičku godinu.
Dakle vidite: Ako od duha uzmete ono što trebate reći o svijetu, ljudi počinju
postavljati pitanja o zemaljskim stvarima na način koji pokazuje da više nisu zadovoljni
s pokušajima objašnjenja zemlje pomoću trivijalnosti koje emaniraju iz naših
laboratorija i soba za seciranje. Žele razumjeti na pravi način, i dosta su zadovoljni

pokazivanjem stvari na ‘Sardu’ način koji obuhvaća zvijezde a isto tako i njihove učinke.
radeći tako radi se isto što i pisac apokalipse; uvodi se Sardu u naše sadašnje vrijeme.
Ono što vam govorim je samo jedan primjer. Moramo početi uvoditi ovaj osjećaj za
zvijezde, osjećaj za bića zvijezda u naše sadašnje vrijeme. Moramo početi pomagati
ljudima da iznova shvate da je Krist biće Sunca. To je činjenica koja se susreće s
najvećom opozicijom od svih.
Kada vam govorim ove stvari, a posebno kada vam govorim kako naše moderno peto
post-atlantsko doba mora postati, na neki način, ponovno probuđeni Sardi kakvog
nalazimo opisanog ukratko, sažeto i veličanstveno u petoj kongregaciji i petom pečatu
koji sada mora biti otvoren — kada vam govorim ove stvari osjetit ćete da je naš zadatak
danas razviti ovaj poseban način shvaćanja Knjige otkrivenja, naime da je Knjiga
otkrivenja zadatak koji svaki dan kuca na vratima naših srca. Nema svrhe u samom
interpretiranju Knjige otkrivenja. Nužno je da Knjigu otkrivenja vršimo u svim stvarima,
inače je možemo i ostaviti. Samo interpretirati je gotovo beznačajno.
Ovime sam vam rekao drugi aspekt koji mora biti obuhvaćen kada čitamo Knjigu
otkrivenja. Jučer sam gledao objasniti formu, danas vam težim pokazati da za čitati
Knjigu otkrivenja treba biti prisutan s voljom. Jedino je to prirodno, jer otkrivenja su se
uvijek javljala preko inspiracija volje. S time se zaista dotičemo točke apokalipse, žive
točke apokalipse.
Danas postoje ljudi koji su na neki način educirani na način apokalipse. Obrazovani su
apokaliptički na način koji im daje edukaciju volje koja je posebno orijentirana prema
rimskoj Katoličkoj crkvi. To su jezuiti. Jezuitsko obrazovanje, vježbe jezuita, imaju jaki
apokaliptički aspekt. Vježbe jezuita uključuju školovanje volje kakvo je uvijek u
temeljima bilo koje apokaliptičke, bilo koje vizije otkrivenja.
Edukacija volje najvažniji je aspekt za svakog tko ozbiljno uzima izvorno svećeništvo
u smislu kršćanske obnove. Takva osoba mora razumjeti Knjigu otkrivenja ako će u njoj
vidjeti pravi impuls za volju, dok je vrlo jednostran impuls za volju bio dan od Ignacija
od Loyole, bez sumnje veliki impuls, ali iznimno jednostran. Danas je to postalo
ahrimanički rigidno, ali posebno gledajući Ignacija od Loyole pokazuje nam se kako je na
svijet pogrešno gledati na bilo koji drugi način osim kroz duhovnu znanost. Ljudi danas
još pripisuju razvoj jezuita Ignaciju od Loyole, ali to je pogrešno. Ima dugo da je
Ignacije od Loyole bio reinkarniran i naravno sebe je potpuno isključio iz te ranije
struje. Ponovo je živio kao Emanuel Swedenborg, i razvoj jezuita je otada klizio ravno u
oblast Ahrimana; Više se ne osvrće natrag na Ignacija od Loyole već sada radi u skladu s
ahrimanovim ciljevima.(5) Mogli bi reći da je to sjena, protu-slika u čemu vi morate sebe
obučavati da budete, kao što sam rekao, primajući Knjigu otkrivenja u vaše ‘Ja’ na takav
način da vaše ‘Ja’ postaje sažetak snaga koje rade na apokaliptički način.

PREDAVANJE VI
Kada je netko iniciran u drevne Misterije, prvo je doživio svoje cijelo razumijevanje,
svoj cjelokupni ljudski duševni sastav, vođen prema značenju ciklusa svjetskih
kulturalnih evolucija, ciklusa koji se odvija u sedmicama. U Knjizi otkrivenja imamo
jasan naknadni eho onog što rezultira iz principa inicijacije drevnim Misterija. Broj
sedam je sadržan u knjizi otkrivenja na mnoge različite načine, uključujući strukturu,
njenu kompoziciju, i njen sadržaj. Tada, naravno, stvari povezane s brojem sedam nisu
bile s njim povezane u bilo kojem vanjskom smislu na način kako bi danas mogli
zamišljati. Umjesto toga, osoba o kojoj se radi bila je inicirana u sveukupan način na
koji brojevi rade i tkaju.
Ovdje bih želio skrenuti vašu pažnju, dragi prijatelji, na nešto što sam objasnio u
sasvim drugom kontekstu u drugom ciklusu predavanja koji dajem o znanosti govora.
(1) Morao sam objasniti kako je moguće imati doživljaje u glasovima govora, ali da je
danas čovječanstvo izgubio sposobnost da ima doživljaje kroz glasove govora. Uzmite u
obzir kako glasovi govora sadrže elemente formativne, žive Riječi i kako kroz doživljaje
takvih glasova kroz kombiniranje tih zvukovnih elemenata može biti formiran predivan
kozmički doživljaj, kojih je približno 32. Stavite sebe u vrijeme — a bila su vremena
kada je to za ljudska bića bila stvarnost — koje je živjelo i kretalo se u tim elementima
glasova govora, živopisno doživljavajući čudo da se može oblikovati svijet kroz
doživljavanje ova 32 glasovna elementa. U formiranju govora, u formativnom
oblikovanju Riječi, osjećalo se tkanje duha koji je pratio doživljaj govorenja.
Doživljavalo se kako u glasovima govora žive bogovi.
Od ova 32 glasa lako je doći do toga da su oko 24 suglasnici a oko sedam samoglasnici
— naravno da su ovakve stvari uvijek približne. U smislu otvaranja ivanova evanđelja —
‘U početku bijaše Riječ’ — možete tada osvijetliti sliku, o kojoj se također može misliti
kao o slici apokalipse, o Alfa i Omega okruženog sa sedam anđela — samoglasnika — i 24
starješine — suglasnika. U ovom smislu se također osjećalo da je tajna univerzuma u
potpunosti živjela — na način kako sam već objasnio — u onom što je intonirano u
svetom govoru kulta. Tako se celebrirajući kult osjećala moćna prisutnost kozmičkog
sadržaja koji postoji u ovoj simboličnoj slici.
Čovječanstvo svakako mora ponovo početi osjećati gdje su u mudrosti Misterija
traženi bogovi. Nisu traženi u toliko udaljenoj, transcendentalnoj oblasti kako se danas
zamišlja. Njihova pripojenost je gledana u stvarima kao što su glasovi govora. ‘Kozmička
Riječ’ je označavala da kroz univerzumu tka, ono u čemu ljudska bića sudjeluju preko
njihova vlastita govora.
Isto je i s brojevima. Naša sadašnja ideja o brojevima je potpuno apstraktna u
usporedbi s načinom na koji se na njih još gleda u Knjizi otkrivenja. U ranim kršćanskim
stoljećima bilo je pojedinaca koji su u nekoj mjeri razumjeli Knjigu otkrivenja jer je još
postojao osjećaj za tajnu brojeva, jer su se specifične veze u strukturi niza brojeva još
doživljavale. Niz brojeva nije uziman na način kako ga mi danas uzimamo kao nizanje
jednog broja sa slijedećim. Ljudi su doživljavali ono što je sadržano u tri, u četiri;
doživljavali su zatvorenu prirodu tri, otvorenu prirodu četiri, prirodu pet, tako usko
povezane s bićem čovjeka. Osjećano je da je u brojevima nešto božanstveno, baš kao
što se nešto božanstveno također nalazilo u napisanim slovima i glasovima govora.

Kada je pojedinac u drevnim Misterijima jednom dosegnuo stupanj kada je za njega
bilo vrijeme da bude iniciran u tajne brojeva njegova dužnost je bila misliti i osjećati u
nizu tih tajni brojeva. Razmotrite što to obuhvaća. U glazbi s oktavom imamo sedam
nota, osma je, kao prva. Kod duge imamo sedam boja. Postoje također i drugi fenomeni
u prirodi koji uključuju broj sedam. Zamislite da se u prirodi dogodi da se boje duge
pojave u drugačijem poretku; cijeli univerzum bi time bio u metežu. Ili promislite o
drugačijem poretku nota na glazbenoj skali; glazba bi postala nepodnošljiva.
Onom koji će biti iniciran bilo je pokazano da, kao i u prirodi, postoji također zakon
primijenjen na duševno biće čovjeka. Nakon njegove inicijacije očekivano je da ne
izlijeva svoje misli proizvoljno amo tamo, jer je sada bio obvezan misliti u skladu s
brojevima, iznutra doživjeti tajnu brojeva u načinu kako živi i tka u svim bićima i svim
procesima, u načinu kako živi u prirodi.
Knjiga otkrivenja je pisana u dobu kada je još bilo potpuno valjano za ljudska bića da
budu usred kozmičke tajne broja sedam ili dvanaest ili dvadeset četiri, ili broja tri. Od
početka našeg doba duše svijesti, što znači od prve trećine petnaestog stoljeća, vraća se
važnost onog što je prije postojalo prema striktnoj valjanosti broja sedam, i osim toga
također se počinju javljati promjene u samom broju sedam. Mi više nismo u sretnom
položaju doživljavanja evolucije koja e odvija striktno u skladu s brojem sedam.
Dosegnuli smo stupanj u evoluciji Zemlje kada u tajne brojeva počinju ulaziti
nepravilnosti, tako da su za nas tajne brojeva dobile novi značaj.
Dok uživamo nalazeći kako tajne brojeva žive u dokumentu kakav je Knjiga
otkrivenja, također je slučaj da kada na živ način uđemo u građu kakva je ova Knjiga
preko naših osjetila postajemo sposobni shvatiti sve one stvari koje se odvijaju izvan
zakona brojeva. Mogli bi reći da na određeni način mi izdvajamo naš život od tajni
brojeva. Moramo, međutim, naučiti kako ih koristiti u obliku koji je sada pogodan za
ljudske događaje na Zemlji, i kako ih trebaju uzeti u razmatranje svećenici na polju
religije.
Rekavši ovo, sada ću, međutim, govoriti o određenim pojavama jer se još odvijaju u
skladu s tajnama brojeva, jer to je na neki način spor proces da se svjetski događaji
izdvoje od tajni brojeva i uđu u način odvijanja koji s njima nije vezan. Način mišljenja
u drevnim Misterijima bio je gledati velike cikluse vremena kako slijede svoj tijek u
broju sedam, a također i druge, manje i još manje cikluse.
U sedam kongregacija koje su postojale kao suvremenici kao stvarne konkretne grupe
na Zemlji također vidimo nastavljanje starih kultura kao i početak novih kulturalnih
doba. Ali s druge strane postoji i manji ciklus kojeg možemo naučiti razumjeti preko
Knjige otkrivenja. Taj manji ciklus, dragi prijatelji, sada želim s vama razmotriti.
Gledajući natrag na vrijeme kada se na Zemlji odvio Misterij na Golgoti nalazimo, s
obzirom na duhovnu evoluciju ljudskih bića, arhanđeosku vladavinu Orifiela,(2) onog
arhanđela koji je svoje impulse primio pretežno od snaga Saturna. Nakon toga dolazimo
u doba kada je vladajući arhanđel bio Anael, zatim u doba Zakarijela, zatim u doba
Rafaela, zatim u ono od Samaela, zatim Gabrijela, i onda u sadašnje doba Mihaela.
Imamo prvo, drugo, treće, četvrto, peto, šesto i sedmo doba, tako smo s obzirom na
ovaj manji ciklus unutar našeg većeg petog ciklusa mi u sedmom dobu. Živimo u dobu
koje bi morali opisati kako slijedi ako ćemo koristiti današnji način formuliranja stvari:
Živimo u dobu pet/sedam, petom post-atlantskom kulturalnom dobu, petom većem
ciklusu ljudske evolucije, i — s obzirom na manji ciklus doba vladavine arhanđela —
živimo u sedmom dobu, koje se isprepliće s onim većim .

Sedmo doba, dragi prijatelji,označava zadnji stupanj. Dobu u kojem smo sada
prethodilo je šesto, ono od Gabrijela. U šestom dobu odlučene su mnoge velike stvari, i
napravljena priprema za zadnje. Ali doba prije njega također još radi u tom šestom
dobu. Doba Mihaela je počelo oko 1879, doba Gabrijela oko 1471. Prije toga je bilo doba
Samaela, arhanđela koji je svoje impulse primio od Marsa; to je bilo peto doba.
Točka u vremenu kada je počelo peto post-atlantsko kulturalno doba pojavila se
tijekom doba kada je vladao arhanđel petog kraćeg doba. Tijekom pete arhanđeoske
vladavine, taj arhanđeo već je tri do četiri stoljeća pripremao svitanje petog post-
atlantskog kulturalnog doba. Tako se bivajući već u napredovanju, manje doba
podudaralo s početkom većeg doba. To znači ništa manje nego da su veća doba
pripremljena od duhova srednje hijerarhije. Treća hijerarhija, kojoj arhanđeli pripadaju,
članovi su koji služe višim hijerarhijama. Zakon brojeva dovodi do toga da se na početku
petog doba peti arhanđeo na vrhu svog manjeg doba poklapa s višim bićem više
hijerarhije koje je također u broju pet.

To je dobro dok, relativno govoreći, ljudi govore o ovakvim stvarima, ali o njima se
govorilo duže nego netko obično zamišlja. Na mjestima kao što je škola Chartres te tajne
su čak spominjane u dvanaestom stoljeću. U to vrijeme je još postojao jezik apokalipse.
Uvijek je slučaj da se univerzum gledao, takoreći, u perspektivi, u aspektu, broja.
Kada Platon kaže: ‘Bog matematizira, Bog geometrizira,’(3) to se ne odnosi na našu
apstraktnu geometriju ili matematiku već na ono duboko iskustvo koje su ljudi u drevnim
vremenima imali u vezi oblika i brojeva. Materijalizam danas to ismijava, ali u stvari
svugdje možemo vidjeti da je zakon broja sedam također na djelu u organskom životu.
Uzmite u obzir vrijeme koje je potrebno da se nešto razvije i zatim to slijedite gledajući
leptire ili pojavljivanje larvi ili period inkubacije određenih bolesti. Svugdje ćete na
djelu naći zakon broja sedam. Posvećenima je pokazano da brojevi proizlaze iz same
prirode stvari, i to je zauzvrat privlačilo njihovu pažnju kako stvari stoje u sveukupnom
kozmičkom kontekstu.
Traži da se uspravimo i primijetimo, dragi prijatelji, kada čujemo: Arhanđeo koji je u
broju pet svoj period vladavine počinje u vezi s petim post-atlantskim dobom sa
snagama koje emaniraju od Marsa. Ako doba počinje sa snagama Marsa — čak iako se na
to aludiralo sasvim površno — tada je u tome nešto ratoborno.
Vidimo da su kulturalna doba odvojena jedna od drugih važnim događajima. Ali
također vidimo da je postojao važan događaj koji je razdvojio atlantski period od
sadašnjeg, post-atlantskog perioda — koji je kao peti period sada dosegnuo svoje peto
kulturalno doba — i taj period je ledeno doba poznat kao Veliki potop, pad stare
Atlantide i uzdizanje novih kontinenata. Sada živimo u petom post-atlantskom dobu, a
šesto i sedmo doba će slijediti. Katastrofa koja će odvojiti slijedeći veliki period —
nakon petog, šestog i sedmog doba — neće biti samo vanjski događaj u prirodi kao što je
ledeno doba i sve što nam je pričano o Velikom potopu. Odvajanje između petog i šestog
perioda pokazati će se više u oblasti morala. Rat svih protiv svih, o kojem sam često
govorio, biti će moralna katastrofa koja će odvojiti peti od šestog velikog perioda
zemljine evolucije. Naravno da će također biti povezan s događajima u prirodi, ali ti
događaji u prirodi će više biti u pozadini.
Peto kulturalno doba je uvedeno s onim što dolazi kroz Samaela od Marsa, svadljivi
duh, u čemu su elementi sukoba doneseni dolje iz duhovnog svijeta. Na početku doba
duše svijesti također u manjem nizu vidimo kako naše peto post-atlantsko doba sadrži
nešto od predosjećaja, proročkog-predosjećaja o tome što će se dogoditi na zatvaranju
većeg post-atlantskog perioda kao cjeline, kada jednom iza petog kulturalnog doba bude
slijedilo šesto i sedmo.
Slušajući glasove onih koji govore na prekretnici od četrnaestog do petnaestog
stoljeća koji su još nešto znali o tajnim procesima iza onih vidljivih, čak ćete i tada, u to
vrijeme Samaelove vladavine Marsa, čuti naznake o kraju našeg većeg post-atlantskog
perioda, premda samo u sitnim aluzijama. Kada jednom uspostavite korelaciju između
broja i onog što se događa, počinjete misliti apokaliptički. Učite univerzum čitati
apokaliptički i naći ćete da se otkrivaju bezbrojne tajne ako svijet naučite gledati na
apokaliptički način.
Mislite sada o tome kako naše vrijeme leži u malom dobu Mihaela i također u petom
post-atlantskom kulturalnom dobu kao i u većem ciklusu post-atlantskog perioda.
Istražimo značenje toga. Mi živimo u petom većem periodu Zemlje, post-atlantskom
periodu. Ovaj peti period je onaj koji je u značajnoj mjeri razdvojio ljudsko biće od
božanskog svijeta. Ljudi Atlantide su definitivno osjećali da su ispunjeni Bogom; više

nego što su se osjećali kao individualna ljudska bića osjećali su se umotani u ogrtač
Boga. Ljudska bića su tijekom Atlantide osjećala više da postoji Bog nego pojedinac.
Svrha našeg post-atlantskog perioda je, esencijalno, napraviti ljudsko biće
nezavisnim, razdvojiti ljudsko biće od božanstva, i to je ono što se polako i postepeno
događa kroz četiri kulturalna doba. Počelo je polako u drevnom indijskom kulturalnom
dobu koje se definitivno još može osjetiti u Misterijima Efeza. U drevnom indijskom
kulturalnom dobu ljudsko biće se još osjećalo unutar božanstva, dok se sasvim snažno
razdvojilo tijekom drugog kulturalnog doba, onog drevne Perzije. U trećem kulturalnom
dobu se osjećalo još i više odvojenim, tako da je počelo osjećati da se u daljini
približava smrt. U grčko-latinskom kulturalnom dobu smrt se osjećala u tolikoj mjeri da
je skovana izreka: ‘Radije prosjak u zemlji živih nego kralj u podzemlju.’(4)
Sada je naša sudbina u petom kulturalnom post-atlantskom dobu sve više nalaziti do
sebe smrt kao suputnika, kao što sam jučer spomenuo, trebati će nam moralne snage
ako ćemo izdržati tu stalnu prisutnost smrti. Dakle za nas je važno da naše vrijeme u
neposrednoj sadašnjosti vidi dušu svijesti — praćenu stalnom prisutnošću smrti pokraj
ljudskog bića — podudarajući se s dobom Mihaela, takvom vladavinom arhanđela koja
označava vrstu kraja, vrstu kulminacije savršenosti, ali uključujući istovremeno i
dekadenciju i savršenost.
Mihael, Duh koji je živio u Suncu, najvažniji sluga Krist-Duha na Suncu, doživio je
Misterij na Golgoti s druge strane. Čovječanstvo je na Zemlji doživjelo Misterij na
Golgoti na takav način da su vidjeli Krista kako se približava. Mihael i njegovi domaćini,
koji su tada još bili na Suncu, doživjeli su ga kao da Krist mora otići.
Dragi prijatelji, moramo dopustiti da dva pola ovog vrhunskog kozmičkog događaja
rade na našim dušama: „hosanna“ na Zemlji, dolazak Krista na Zemlju, i odlazak od
domaćina Mihaela gore u Suncu. To dvoje pripada zajedno.
Upravo u ovom našem dobu Mihael je doživio veliku metamorfozu. Početak njegove
vladavine zahtijevao je da slijedi Krista u dolasku dolje na Zemlju, dok će u budućnosti
njegova vladavina zahtijevati koračanje ispred kristovih djela na Zemlji. Naučiti će se
opet razumjeti što se mislilo s riječima: Mihael ide ispred Gospoda. Prije Orifiela bilo je
naravno također doba Mihaela, i u Starom zavjetu posvećenici u Aziji govore o Mihaelu
kako ide ispred Yahweh; baš kao što lice osobe kao njen najistaknutiji dio ide ispred nje,
tako su oni govorili o Mihaelu kao o Licu Yahweh, i tako mi moramo naučiti govoriti o
Mihaelu kao o Licu Krista. Ali mi smo sada u različitom dobu. Određene stvari sada
moraju postići svoje najveće savršenstvo. Moramo na neki način učiti da napravimo
nešto plodonosno što do sada nije moglo biti plodonosno.
Uzmite sedam kongregacija Knjige otkrivenja. Svaku možemo dodijeliti jednoj
vladavini arhanđela, ako uzmemo prvo doba, koje ide usporedo s Krist-događajem i
početkom Kršćanstva i koje se još odvijalo kada je Knjiga otkrivenja pisana, vidjet ćemo
da nam je predstavljeno kongregacijom u Efezu. U skladu s Knjigom otkrivenja
Kongregaciju u Efezu možemo također vidjeti kao onu koja je vezana za Kršćanstvo
svojom prvom ljubavlju. Sve to može biti shvaćeno preko tajni brojeva.
Slijedeće doba do kojeg dolazimo je ono od Anaela koji vuče svoje snage iz Venere. U
tom dobu nalazimo velika djela ljubavi koja su izvršena za širenje Kršćanstva, bezbrojna
djela ljubavi, posebno ona koja još žive u tragovima irskih redovnika koji su Kršćanstvo
raširili diljem Europe. U drugim aspektima kršćanskog života, također, pod vladavinom
Anaela nalazimo ljubav kao vrhovnu.

Zatim dolazi vladavina Zakariela koji vuče svoju snagu od Jupitera, uglavnom snagu
mudrosti, snagu koja je, međutim, u tom dobu bila slabo shvaćena. Također, umjesto
stvarne vladavine Jupitera, vladavina arhanđela se počela povlačiti u pozadinu.
Čovječanstvo na neki način više nije dosezalo oblast Jupitera; zanijekalo je duh
Jupitera. Značajan koncil u Konstantinopolu, onaj osmi koncil koji je evoluciji
čovječanstva toliko oduzeo ukidajući trihotomiju, pada u ovo doba.(5)
Sada dolazi doba kada je bilo na djelu nešto slabo primijećeno u vanjskoj povijesti.
Nakon završetka doba Zakariela čovječanstvo je u osnovi bolesno u duši. Čovječanstvo je
zaista bilo sasvim bolesno, i supstance bolesti su se širile od Istoka prema Zapadu,
strašne supstance bolesti koje su Kršćanstvo dovele u opasnost jer su potjecale od
materijalizma, jer materijalizam je probio svoj put u Kršćanstvo. Pošto je doba mudrosti
Jupitera bilo završeno postalo je moguće da se unutar kršćanske kulture osjeća
materijalizam.
Iza svega ovoga je bilo nešto izvanredno što je na Zemlji bilo prisutno samo kao
projekcija. Iza svih ovih ostataka koji su bili kao bolest bilo je nešto izvanredno u dobu
koje je na Zemlji slijedilo ono od Zakariela od desetog, jedanaestog stoljeća nadalje,
dobu Rafaela, liječnika među arhanđelima. To je bilo doba u kojem se iza scene svjetske
povijesti odvijalo iscjeljenje, ne vidljivo u javnosti ali veoma mnogo iznutra. Mnogo je
iscijeljeno s obzirom na spašavanje određenih moralnih kvaliteta koji su nestajali.
Naspram supstanci bolesti koje su u Europu dovedene preko muhamedanstva,
zahtijevano je nešto drugo što također treba doći sa Orijenta ali u drugom obliku, nešto
natopljeno kršćanskim principom. Iza križarskih ratova — a u stvari u principu to je bio
uzrok križarskih ratova — treba tražiti volju za iscijeliti čovječanstvo, izliječiti ga od
materijalizma koji je prijetio i od muhamedanstva i od rimskog katolicizma. U osnovi je
to bio Rafael, liječnik među arhanđelima, koji je inspirirao one koji su prvi učili
čovječanstvo da gledaju na onaj Orijent prema kojem su bili usmjereni križarski ratovi.
U ovome, dragi prijatelji, nalazimo se u četvrtom manjem dobu koje je palo unutar
četvrtog većeg post-atlantskog kulturalnog doba, grčko-latinskog doba. To četvrto veće
doga imalo je sudbinu biti unutar Misterija na Golgoti. Četvrto manje doba, doba
Rafaela, intimno je povezano s cijelom osnovnom strukturom četvrtog većeg doba.
Vidimo kako arhanđel Rafael — inspirirajući ljudska bića da poduzmu križarske ratove,
snažno skrećući njihovu pažnju prema Orijentu da bi tamo na Orijentu pronašli Misteriju
Krista — vidimo kako Rafael preuzima impulse Krista, kako je duhovna atmosfera
lebdjela nad cijelim tlom, lebdjela iznad svega što se događalo. Oni koji su makar samo
malo mogli gledati iza scene vanjskih događaja bili su odvojeni od neposrednog
duhovnog svijeta najfinijom tankom mrežom, baš kao kada smo bili kada je Mihael počeo
vidljivo djelovati na Zemlji u zadnjoj trećini devetnaestog stoljeća.
Iznimni duhovi su bili živi u tom doba Rafaela, među njima Joakim od Fiore i Alanus
ab Insulis.(6) Oni su mogli promatrati rad Rafaela, rad iscjeljenja čovječanstva odvijan
iza scene vanjskih događaja. To je bila pozadina tog doba kada je duh bio suštinski
bolestan. Svjedoči tome također i činjenica da su baš u to vrijeme ljudi počeli stjecati
razumijevanje posebno za evanđelje po Luki, evanđelje iscjeljivanja. Dakle kada
gledamo vremena u skladu s tajnom brojeva stječemo važno znanje koje nam pomaže
shvatiti značaj događaja.
Zatim je slijedilo doba Samaela koji je svoje temeljne impulse primio od Marsa.
Počele su djelovati snage sukoba; bile su nakalemljene na čovječanstvo. Broj pet je
postao suprotnost broju četiri. Kada god je tranzicija od četiri do pet to je osobita
situacija kada pet uvijek postane suprotnost četiri. Unatrag u drevnim Misterijima bili su

dugi periodi kada su učenici, adepti, bili inicirani u tajne brojeva, i onda je došlo
vrijeme kada su ti učenici izlazili sa svojih poduka ispunjeni dubokim uvjerenjem kojeg
su izrazili riječima: Sada znam broj zla, to je broj pet.(7) Kada god je u univerzumu na
djelu broj pet uvijek smo nasuprot svijeta zla. Pet se buni protiv četiri, i kao posljedica
potrebno je poduzeti velike odluke koje kulminiraju u tranziciji u šest, dolazeći bilo na
dobar ili na loš način.
Sutra ćemo razmišljati o mjeri u kojoj ovo može voditi u konkretnija razmatranja, u
mudrost srca i ljudske duše. Želio sam vam pokazati kako se mogu koristiti brojevi kao
smjernica u pokušaju da se dokuče događaji.

PREDAVANJE VII
Prije nego odemo dalje u našim razmatranjima Knjige otkrivenja moramo dodati više
točaka u vezi njenog pravilnog čitanja, točaka koje su, međutim, više vanjske. Tada
ćemo s onim što u Knjizi čitamo sigurno doći do našeg sadašnjeg vremena. Najprije
moramo pogledati duhovnu pozadinu iz koje se Knjiga otkrivenja pojavila. Naravno da to
ne mislim u smislu današnjeg načina objašnjavanja djela prema pozadini njenog
vremena u površnoj povijesnoj maniri. Takva metoda nije primjenjiva u slučaju djela
koje je zamišljeno iz duhovnog svijeta na način opisan u Knjizi otkrivenja. Treba nam biti
jasna činjenica da je Knjiga otkrivenja nastala na način na koji jest u skladu s duhovnim
uvjetima njenog vremena a ne vanjskim, povijesnim uvjetima.
Pogledajmo na to vrijeme ranih kršćanskih stoljeća, i povežimo ga s općenitom
kozmičkom evolucijom u duhovnom smislu.
Gledajući evoluciju koja se odvija iza scene vanjskih događaja vidimo da je godina
333 važna. Ta godina predstavlja točku u vremenu kada je ‘Ja’ ušlo u intelektualnu ili
dušu razuma ljudskog bića koja je postepeno evoluirala između 747 pr.Kr. i početka doba
duše svijesti u petnaestom stoljeću. Godina 333 pada u sredinu tog perioda. Razvoj
grčke kulture bio je važan aspekt doba intelektualne ili duše razuma, i nastavilo je imati
svog učinka sve do doba duše svijesti. Misterij na Golgoti se odvio u dobu kada se
razvijala intelektualna ili duša razuma.
Moramo razumjeti da je ulazak ‘Ja’ u intelektualnu ili dušu razuma neizmjerno

značajan događaj. Dolazak ‘Ja’, koji se dogodio oko godine 333, imao je veoma duboki i

ozbiljan učinak u dušama posebno onih koji su bili prikladni za primanje utjecaja duha.
Oni koji žele sudjelovati u životu duha i žele raditi u istom smjeru kao život duha moraju
dovesti u vezu vanjske činjenice povijesne evolucije s njihovom duhovnom pozadinom.
Koji se važan vanjski događaj zbio tijekom perioda kada je ‘Ja’ ulazilo u čovjekovu
dušu iza scene vanjskih događaja? Kakvo svijetlo ulazak ‘Ja’ baca na te događaje? Dragi
prijatelji, to je takva točka da ljudska bića nalaze da cjelokupan odnos između Boga i
čovjeka postaje neshvatljiv, nesiguran i otvoren za osporavanje.
Jedan događaj koji se dogodio u toj točci vremena bio je važna polemika između
Arija i Atanazija.(1) S ulaskom ‘Ja’ u intelektualnu ili dušu razuma, pojavila se
nesigurnost u najskrivenijoj duši ljudskog bića, premda je u to vrijeme ostala nesvjesna.
Ali je to vodilo do pitanja: Na koji način božansko ‘Ja’ živi u prirodi čovjeka? Ljudi su u
to vrijeme postali nesigurni u onome što bi trebali misliti o tome kakav odnos božansko
ima sa svijetom i ljudskim bićem. Po tom pitanju Arije i Atanazije su se drastično
razlikovali, i nalazimo da su pogledi Atanazija prihvaćeni u Zapadnoj Europi, dok su oni
od Arija pretrpjeli postepeno opadanje.
Sada to pogledajmo s duhovnog gledišta, jer je to ono koje je najvažnije ako želimo
razumjeti unutarnje značenje i unutarnji duh nečega kao Knjiga otkrivenja. Arije je vidio
ljudsko biće kako se s jedne strane uzdiže sve više i više i, takoreći, dolazi sve više
božanskom; a s druge je strane vidio božansko biće. U sponi ta sva velika kozmička
principa on je morao doći do razumijevanja Misterija na Golgoti, prirode Krista. Želio je
naći odgovor na pitanje: Kako je čovjek i kako je božanska priroda sadržana u samom
Kristu? Trebamo li stvarno gledati Krista kao božansko biće ili ne? Odgovor do kojeg je
došao bio je, zapravo: Ne. U osnovi je zauzeo isto stajalište kao i ono što je kasnije
postalo opće mišljenje među populacijom Europe, odnosno da između čovjeka i Boga
treba podići barijeru, da prebivanje Boga u ljudskom biću nije prihvatljivo, i da između
Boga i čovjeka treba postaviti ponor.
Bez da prejudiciramo stvari vratimo se sada u vrijeme ranog Kršćanstva koje
uglavnom nema ništa zajedničko s kasnijim rimskim katolicizmom, jer kako je vrijeme
prolazilo Kršćanstvo je u rimskom katolicizmu postajalo dekadentno. Iz tog razloga treba
nam također biti jasna činjenica da je iz razloga daljnjeg razvoja čovječanstva bilo
esencijalno da cijela polemika bude riješena u korist Atanazija, koji je Krista vidio kao
pravo božansko biće, koji je u Kristu zaista vidio božanski Duh Sunca. Kasnije je, ipak,
ovaj pogled više potisnut u pozadinu zbog averzije prema predstavljanju Krista kao
kozmičkog biće. Atanazije je u svom cjelokupnom stanju uma bio predisponiran vidjeti
Krista kao Boga koji je jednak Bogu Ocu.
Takvo gledanje je nastavilo imati svog učinka, osim što je lišeno krajnjeg načela
godine 869 na osmom koncilu u Konstantinopolu,(2) koji je u osnovi uništio dogmu
koncila u Niceji proglašavajući trihotomiju herezom. Tu leži početak dekadencije u
crkvenom Kršćanstvu; to je značilo da za stoljeća koja su slijedila u katoličkom
crkvenom razvoju nije više bilo moguće urasti u duh.
Revolucija koja se dogodila u ljudskom biću kada je 'Ja' ušlo u intelektualnu ili dušu
razuma je naravno obojana ovim događajem, ali u isto vrijeme također tom vanjskom
događaju daje vlastiti unutarnji značaj.
Pobliže gledajući povijesnu situaciju, moramo reći da su nakon godine 333 došla
vremena — značajna iznad svega za europski razvoj — kada je kontakt s kulturom
drevnog Rima bio prekinut. Vidimo kako kultura drevnog Rima, onakva kakva je tada
postala, u osnovi nije mogla prihvatiti Kršćanstvo. Kada proučavamo godinu 333 pred

nama se otvara veliki vidik. To je također godina u kojem počinje period kada se kultura
drevnog Rima pomicala dalje od Rima na istok. Kršćanstvo je izmicalo istočno od Rima
pod rimskim carem, rimskim cezarom koji je želio prihvatiti Kršćanstvo.(3) Manje je
važno proučiti zloupotrebu i štetu prouzročenu koncilom u Konstantinopolu nego
pokušati naći značenje zašto je kada je Kršćanstvo ušlo u Rim moralo doći do izmicanja
od zapada istočno. To je neizmjerno značajno. Gledano iz duhovnog svijeta to je toliko
značajan i blistav događaj da u usporedbi s njim sva šteta prouzročena bizantizmom
jedva da dolazi u razmatranje.
Ne može se dovoljno naglasiti od kolikog je ogromnog značaja da je Kršćanstvo
moralo izmicati u trenutku kada, u svojoj vanjskoj manifestaciji, dolazi u kontakt s
kulturom drevnog Rima. Ipak, nakon što je pod Konstantinom izmicalo istočno,
Kršćanstvo je cvjetalo na tlu drevnog Rima, na tlu onog što je drevni Rim dugo
pripremao. Ali dok je cvjetalo bilo je stješnjeno u vanjske, sekularne oblike.
Trebali bi pokušati zamisliti što to znači kada apokaliptik skreće svoju proročku viziju
prema Kršćanstvu koje se priprema u Rimu, i vidi kako upravo u trenutku kada kultura se
drevnog Rima deklarira sklonom Kršćanstvu, Kršćanstvo uzima oblike drevnog Rima. To je
aspekt koji vidimo: Na jednoj strani postoji polemika između Arija i Atanazija, i na
drugoj strani drevni Rim se konvertira na Kršćanstvo. Ali putujući prema istoku,
Kršćanstvo dobiva oblik koji je u Rimu napušten, rimsku državnu strukturu, i postaje,
također i u načinu na koji izvana radi, nastavljanje drevnog Rima.
Sada ćemo na trenutak ostaviti po strani izvjesne stvari koje ćemo morati objasniti
na dubljem duhovnom nivou, i umjesto toga se okrenuti povijesti. Pisac apokalipse je na
veliki i moćan način predvidio ono što će povijest donijeti. Premda to nije jasno izrazio,
imao je to u njegovu životu osjećaja, i to podupire kompoziciju Knjige: Pokazao je kako
bi rast onog što bi se trebalo dogoditi, i unutar čovječanstva i izvana u povijesti, trebao
333 godine nakon Misterija na Golgoti,i kako bi se tada u Kršćanstvu odvila čudna
sličnost razvoja. Tlo na kojem bi sve trebalo biti pripremljeno što bi onda uzelo još 333
godine sve do 666 — to tlo je bio onaj kršćanski romanizam, iskorijenjen i pomaknut
istočno, i ono rimsko kršćanstvo koje se udobno prilagodilo tim rimskim formama.
Dragi prijatelji, pred vaše duše još jednom prizovite ono što smo jučer kazali o
nekom još inspiriranim drevnim Misterijima, kao što je pisac apokalipse, postajući
uronjen u brojeve. Vidite da pisac apokalipse kontemplira slijedećih 333 godine, u
kojima će izgledati da Kršćanstvo izvana cvjeta, ali u kojem će se u stvari trebati razviti
dok je sa dvije strane umotano u maglu, izbačeno istočno u dane Konstantina i sačuvavši
nešto staro i ahrimansko sa Zapada. U utrobi evolucije je nešto pripremljeno, nešto što
je preostalo od ne-kršćanskog drevnog romanizma.
Što je bio taj ne-kršćanski romanizam? Ako pogledamo u Misterije, nalazimo da je u
najvećim, najrazvijenijim Misterijima trihotomija, sveti broj tri, bio duboko značajan.
Dakle pogledajmo pobliže što je to značilo. Ljudi su razmišljali da su rođeni na vrhu
struje nasljeđivanja koja teče; tako su ljudska bića promišljala u, na primjer, svjetskom
redu tajne hebrejske doktrine. Ljudi su razmišljali o ljudskom biću sa sposobnostima i
osobinama koje je sa sobom donijelo kroz nasljeđivanje, preko njegovih predaka. Ljudi
ljudski život zamišljaju kao razvoj koji ide po ravnoj liniji u koju se ne miješa ništa osim
onog do čega dolazi kroz impuls nasljeđivanja: Vi potječete od fizičkih snaga vaših
roditelja; u vama su na djelu duhovni impulsi vaših fizičkih roditelja. To je, u osnovi bila
doktrina ‘Očeva’ u drevnim Misterijima. To je do kuda je dogma otišla, na primjer u
tajnim hebrejskim doktrinama, ali također i u drugim tajnim doktrinama.

Međutim, u višim Misterijima, dodano je još nešto. Ti Misteriji su govorili o ljudskom
biću kako nosi impulse nasljeđivanja i kroz njih se razvija. Ali su također govorili kako
ljudsko biće tijekom fizičke egzistencije između rođenja i smrti može isto tako primiti i
druge impulse, impulse koji mu omogućavaju da se izdvoji iz nasljeđivanja, da u tome
nađe izlaz u svom duhovnom životu. To je impuls Sina, Krist-impuls. Ti su Misteriji rekli:
Impulsi nasljeđivanja su unutar ljudskog bića i dovode do evolucije između rođenja i
smrti koja se odvija po ravnoj liniji. Oni dolaze od Oca, od Oca koji je osnova svega.
Impulsi Sina, međutim, ne ulaze u snage nasljeđivanja. Oni moraju biti apsorbirani i na
njima treba raditi duša, moraju dušu širiti do te mjere da postane slobodna od tjelesnih
snaga, slobodna od snaga nasljeđivanja. Impulsi Sina ulaze u ljudsku slobodu — na način
na koji je sloboda u ta vremena shvaćana — oni ulaze u slobodu duše, gdje je duša
slobodna od snaga nasljeđivanja. To su snage koje ljudskom biću omogućavaju da se
ponovno rodi u duši. One ljudskom biću omogućavaju da upravlja sobom tijekom života
koji mu je dao Otac. Svi ti drevni Misteriji su vidjeli Oca Ljudsko Biće; vidjeli su Ljudsko
Biće koje je Sin Oca, Brat Krista, koje upravlja sobom, koje prima u sebe ono što je na
neki način oslobođeno tijela, koje u sebi treba nositi novo kraljevstvo koje nema ništa
od fizičke prirode, koje predstavlja poredak drugačiji od onog od prirode: kraljevstvo
duha.
Pri govorenju o Ocu Bogu u ovom smislu, imali bi pravo — premda ne na vanjski,
materijalistički način kako danas radimo, već više u maniri hebrejskih učenja — govoriti
o prirodnim fenomenima koji su također fenomeni duha, jer svugdje u prirodnim
pojavama je na djelu duh. Znanost kakvu danas poznajemo, na način na koji je ne tako
davno nastala i način na koji radi, tek je jednostrana znanost Oca. Tome moramo dodati
znanje o Sinu, Kristu, ono znanje koje se odnosi na to kako ljudska bića upravljaju
sobom, kako ljudsko biće prima impuls koji se može primiti kroz dušu i ono koje ne
dolazi preko snaga nasljeđivanja. Da ljudska bića ulaze u to u početku je bez ikakvog
zakona, bez sile efikasnosti bilo kog zakona. Efikasnost za njega dolazi preko duha, tako
da u smislu drevnih Misterija imamo dvije oblasti: oblast prirode koja je oblast Oca, i
oblast Duha. Ljudska bića su iz oblasti prirode nošena u oblast duha od Sina, od Krista.
Kada na odgovarajući način postanemo svjesni kako su ovakve kontemplacije još
vladale piscem apokalipse a zaista i dušama njegovih suvremenika, tada bi trebali moći
vidjeti u njegovu proročku dušu koja je mogla propitati budućnost u jasnim konturama.
To će nam omogućiti da shvatimo kako je sada vidio ono što se spustilo na Kršćanstvo —
degeneracija koja je bila u dva smjera u privid svog pravog bića — otprilike godine 666.
Njegov proročki pogled sada pada na ona učenja koja su nastala oko godine 666 i koja
su osluškivala natrag u one Misterije koji ništa nisu znali o Sinu: muhamedanska učenja.
Muhamedanska učenja ne poznaju strukturu svijeta o kojoj sam upravo govorio, ona ne
poznaju dvije oblasti, onu od Oca i onu od Duha; poznaju samo Oca. Poznaju samo
rigidnu doktrinu: Jedan je Bog, Alah, i nitko do njega; a Muhamed je njegov Prorok. Iz
ovog ugla, učenja Muhameda su najjači polaritet Kršćanstvu, jer u njima je volja za svu
slobodu zauvijek odbaciti, volja za uvesti determinizam, jer ništa drugo nije moguće ako
svijet možete zamisliti u smislu Oca Boga.
To je piscu apokalipse dalo osjećaj: Ljudska bića se ne mogu naći u ovome; ljudsko
biće ne može skroz naskroz postati ispunjeno Kristom; ako može shvatiti samo staru
doktrinu Oca, ljudsko biće ne može dohvatiti vlastitu ljudskost. Za takav iznutra rigidan i
zatvoreni pogled na svijet vanjska forma ljudskog bića postaje iluzija. Ljudsko biće
postaje čovjek samo dohvativši sebe na način da u njemu oživi Krist; ono postaje čovjek
samo kada je prilagođen duhovnom poretku u oblasti duha koja je potpuno oslobođena

prirode. Ono ne postaje čovjek ako nazaduje do gledanja koje računa samo s Ocem
Bogom.
Sada otkada ‘Ja’ ulazi u čovjeka od godine 333, postoji opasnost — tako kaže pisac
apokalipse — da čovječanstvo postane konfuzno kako ovo ‘Ja’ postaje ispunjeno sa
Sinom Bogom, s Kristom. Nakon perioda vremena koji je dug onoliko koliko i period do
tada a od Misterija na Golgoti, nešto se počinje javljati, nešto što prijeti da drži
čovječanstvo dolje na nivou zvijeri; 666 je broj zvijeri.
Pisac apokalipse je sasvim decidirano predviđao što je prijetilo čovječanstvu.
Kršćanstvo će se urušiti u dva smjera u vanjštini Kršćanstva ili, jasnije izraženo,
degenerirati će u Kršćanstvo umotano u maglu. Ono što je prijetilo da ga na taj način
preplavi naznačeno je u određenju godine 666, za duhovni svijet značajne godine u kojoj
se ono što je živjelo u arabizmu, muhamedanstvu, raširilo svugdje. Pisac apokalipse
imenuje ovu godinu 666 onoliko jasno koliko to može biti. Oni koji mogu čitati na
apokaliptičan način shvaćaju što mislim. Označavajući svojim moćnim riječima broj 666
kao broj Zvijeri pisac apokalipse je previđao što bi se izlilo u evoluciju.
Dakle, u osnovi, u otkrivenju je predvidio sve što je zatim slijedilo. Jedna stvar je
bila strujanje arabizma prema Europi. Druga je da je Kršćanstvo postalo ispunjeno
doktrinom koja je mogla dovesti samo do toga da se ne shvati ljudsko biće u svojoj
čovječnosti. Do tog je došlo jer je doktrina Oca prevedena u materijalizam, vodeći do
nedavne pretpostavke da se ljudska evolucija može objasniti jedino slijedeći evoluciju
niza životinja sve do ljudskog bića.
Darvinizam je zasigurno bio takav slučaj: Kako se broj Zvijeri, 666, pojavio, ljudsko
bića nije više moglo shvatiti sebe kao ljudsko biće već samo kao neku vrstu više
životinje. Svakako na djelu vidimo ahrimanske sile opozicije prema Sinu Bogu u načinu
na koji je Kršćanstvo postalo impregnirano s materijalističkim oblikom doktrine Oca. Zar
takve stvari još sada nisu na djelu, u našem vremenu? Često sam ukazivao na Harnackovo
Što je Kršćanstvo? kao na primjer nedavne teološke literature.(4) Gdje god se u knjizi
pojavljuje ime Krista može se jednako zamijeniti s imenom Oca, jer Harnackovo Što je
Kršćanstvo? nije ništa nego doktrina Oca Boga a uopće ne konkretno učenje o Kristu. U
stvari, to je poricanje Krist doktrine, jer na mjesto Krista on stavlja općenitog Oca Boga,
i ne daje nikakav pristup koji vodi svemu što bi došlo pod naslov kristologije.
Pisac apokalipse je vidio kako se to vrijeme približava, i u njegovom približavanju je
u biti vidio nešto što je tištilo njegovu dušu: teškoću u vezi transupstancijacije — ako
smijem koristiti ljudski izraz koji se ne podudara potpuno s duhovnim, ali nema drugog
načina za to izraziti. Dragi prijatelji, dobro ste svjesni kako ste se sami morali boriti s
teškoćom u vezi transupstancijacije kada je ovaj pokret za kršćansku obnovu bio
inauguriran; i znate koliko se još morate boriti s teškoćama svojstvenim razumijevanju
transupstancijacije. Promislite na sate koje smo raspravljajući stvar transupstancijacije
proveli tamo preko u sobi gdje je vatra u Goetheanumu započela. Transupstancijacija
zaokružuje cjelokupno pitanje Sina i Oca. Mogli biste reći da je polemika o
transupstancijaciji onako kako se pojavila u Srednjem vijeku također sadržavala nešto od
ugnjetavanja doživljenog od čovječanstva u polemici između arijanizma i
atanazijanizma.
Transupstancijacija može u stvari imati značaja jedino ako je temeljena na izvornom
shvaćanju kristologije koja je u skladu s duhom, shvaćanju načina na koji se Krist
sjedinio s čovječanstvom i s Zemljom. Ali pošto se ulio arabizam, transupstancijacija je
uvijek bila izložena usporedbi s doktrinom Oca, koja metamorfozu koja se odvija u

supstancama koje su pogodne za transupstancijaciju vidi kao da treba biti dio procesa u
prirodi, duha prirodnog procesa.
Sva pitanja povezana s pričesti proizlaze iz izreke: Kako može ono do čega dolazi kod
transupstancijacije biti shvaćeno na način koji omogućuje da to bude kompatibilno s
onim što dolazi od Oca i radi u evoluciji i onim što dolazi Duha i radi u zakonima prirode?
To nije pitanje čuda već pitanje sakramenta, koje ide u smjeru sasvim različitom od
tričarija o čudu koje su ljudima predstavljane u devetnaestom i čak i u osamnaestom
stoljeću s takvim poteškoćama. Treba razmišljati o poretku kojeg je ostvario Otac i
poretku do kojeg je doveo Duh; a između njih stoji Sin koji u svijetu ljudskih bića podiže
oblast prirode u oblast Duha. Ako to postavimo pred našu dušu nalazimo da se
transupstancijacija zaista javlja kao nešto što nema potrebe gledati kao da pripada
poretku prirode već ono što ne manje pripada stvarnosti, duhovnoj stvarnosti, uistinu
duhovnoj stvarnosti o kojoj se na isti način može govoriti kao što se govori i o stvarnosti
poretka prirode.
Pisac apokalipse je predvidio kako će teško za čovječanstvo postati, zbog nasilja s
kojim broj 666 djeluje u ljudskoj evoluciji, kazati: Iza poretka prirode postoji također
još jedan poredak, duhovni poredak.
Ali sada — neko bi to želio zvati najsuvremenije oslobođenje — dolazi nešto iz
Antropozofije što može baciti svijetlo na takvu stvar kao što je transupstancijacija. Kroz
Antropozofiju ponovno oživljavamo to kako su ljudska bića na Zemlji živjela u više
navrata. Pokazujemo kako, imajući polje aktivnosti u vanjskom, fizičkom svijetu, u sebi
imaju impulse koji dolaze od linije nasljeđivanja, i kako su kroz nasljeđivanje povezani s
snagama Oca. Gledano samo izvana, u čovjekovoj sudbini postoji mnogo toga što je
povezano sa snagama nasljeđivanja i koje su ostvarene snagama Oca skrivenog u prirodi.
Djelujući, međutim, na način koji dovodi Duh u njihovu fizičku tjelesnu prirodu koju su
stvorili za ovaj sadašnji život, u ljudskim bićima također rade svi učinci njihovih
prijašnjih života na Zemlji. Te snage također u njima rade; te su snage, također, temelj
za njihova djela.
Na nešto što osoba radi možete gledati s dva gledišta. To može biti djelo rođeno od
oca, majke, djeda, bake i tako dalje, ali to može biti i ono u kojem su na djelu sile koje
osluškuju natrag na ranije živote na Zemlji. Ova potonja su sasvim različitog reda i stoga
se ne mogu shvatiti na osnovu bilo koje znanosti o prirodi, koja je znanost Oca.
Moguće je razmatrati dvije stvari koje su u svojoj ishodišnoj stvarnosti iste, iako su u
njihovoj vanjskoj pojavnosti različite. Gledajte s jedne strane ljudsko biće i vidite kako
se njegova karma, njegova sudbina razvija kao posljedica ranijih života na Zemlji; to
radi u skladu s određenim zakonima koji postoje, ali to nisu zakoni prirode. I sada
pogledajmo prema žrtveniku gdje vidimo da transupstancijacija također nije izvana
vidljiva, jer se odvija u fizičkim supstancama kao duhovna stvarnost. Isti zakoni su na
djelu kod oba ta procesa, i možemo ih dovesti zajedno: Jedan je način na koji radi
karma, a drugi je način na koji se odvija transupstancijacija. Ako razumijete jedan,
možete također razumjeti i drugi.
To je jedna od misterija, dragi prijatelji, koju vi u ovom novom svećeništvu morate
dosegnuti. To je jedna od misterija pod čijim svjetlom se ova zajednica svećenika mora
razviti iz Antropozofije. To je jedan od unutarnjih razloga zašto tako mora biti.
Govoreći ovo, također se ukazuje na ogromne teškoće koje se javljaju, s obzirom na
shvaćanje transupstancijacije, iz činjenice da ljudi nisu mogli razumjeti vrstu zakona
koji je na djelu kod ljudske karme i koji daje osnovu za transupstancijaciju. Godina u

kojoj je ‘Ja’ ušlo u ljudsko biće, omogućujući mu da postigne slobodu u fizičkom životu,
te godine 333 u kojoj je Kršćanstvo s jedne strane moralo bježati na istok, što je s druge
strane značilo da je bježalo u ruke drevnog romanizma koji nije nikada mogao postati
potpuno kršćanski — ta godine 333 nije sa sobom donijela samo ulazak ' Ja ', već je
također morala baciti sjenu, tamu, na povezanost između različitih života na Zemlji. To
je nešto što je bilo dio ljudske evolucije.
Što bi se dogodilo da ‘Ja’ nije u to vrijeme ušlo u ljudsko biće? Julijan Otpadnik —
kome bi bolje stajalo ime Julijan Ispovjednik što se tiče drevnih Misterija — bio bi
pobjednik dana.(5) S učenjem drevnih Misterija koja je želio uvesti moglo se dogoditi da
'Ja' koje ulazi iz duhovnih svjetova bude od čovječanstva apsorbirano na takav način da
bude moguće dosegnuti učenja o karmi. (Naravno ovo je sasvim hipotetički; samo
razmatramo što se moglo dogoditi.) Čovječanstvo je, međutim, moralo savladati više
prepreke i nije tako lako moglo doći do razumijevanja Kršćanstva kako bi bilo u slučaju
da je Julijan Otpadnik bio pobjednik dana.
Čovječanstvo je tako bilo izloženo usponu Zvijeri, posljedicama i učincima broja 666.
Kao što sam rekao, o unutarnjim aspektima ovog govoriti ćemo više u slijedećih nekoliko
dana. Tako je čovječanstvo lišeno učenja o karmi i smješteno usred učenja o
transupstancijaciji. To je značilo da nije bilo ničeg u vanjskom svijetu što je bilo
analogno učenjima o transupstancijaciji, jer ono što je analogno učenjima o
transupstancijaciji su učenja o karmi. Snaga preko koje je sudbina ljudskog bića
‘određena’ nizom života na Zemlji nije snaga prirode, nije snaga Oca — to je snaga Duha
uz posredovanje Sina. To je također snaga koja je na djelu na žrtveniku tijekom
transformacije hostije.
Ovakvu stvar naravno moramo urezati duboko dolje u našu dušu ako ćemo je ispravno
razumjeti. Ako možemo uzdići našu dušu, naše najskrivenije biće do duhovnih impulsa
koji rade od zemaljskog života do zemaljskog života, tada također možemo razumjeti
što se događa na žrtveniku pri transupstancijaciji, jer to nije različito.
Ako posvećenu hostiju gledamo s našim običnim razumijevanjem ne vidimo ništa od
onog što se stvarno zbiva, baš kao što i kod sudbine pojedinca ne vidimo ništa od onog
što se stvarno zbiva ako gledamo samo na ono što snaga njegovih mišića i krv postižu u
materijalnom smislu, s time mislim iz struje nasljeđivanja — ne govorim o duhovnim
snagama koje su na djelu u mišićima i krvi.
Ove stvari, dragi prijatelji, osiguravaju kontekst, i ako ih ne možemo razumjeti
nećemo razumjeti ni Knjigu otkrivenja niti pisca apokalipse. Impulsi koje u Knjizi
otkrivenja, možemo sasvim jasno vidjeti, vode nas pravo do sadašnjosti.

PREDAVANJE VIII
Dovodeći pred naše duše središnje točke u kojima otkrivenja pisca apokalipse
kulminiraju — kao što smo već napravili s određenim aspektima — uskoro ćemo doći do
sveukupne kompozicije kao i do dosljednog sadržaja Knjige otkrivenja. Danas ćemo stoga
nastaviti s našim razmatranjima središnjih točaka, tako da sutra možemo zaista
dosljedno sići do sadržaja.
Jučer sam govorio o tome kako je pisac apokalipse na neki način vidio nešto što je
prijetilo da proguta Kršćanstvo — ono što je on osjećao da je pravo Kršćanstvo — nešto
što će ga okrenuti od Krist-principa i voditi natrag do principa Oca koji bi, ako bi
prevladao, u tom vremenu mogao poprimiti samo materijalističke, naturalističke oblike.
Pisac apokalipse je vidio stvari i procese u skladu s tajnom brojeva ili, bolje, oboje je
gledao i osjećao u skladu s tajnom brojeva. Baš kao što glazbenik osjeća kako note zvuče
zajedno u skladu s tajnom brojeva, premda toga postaje svjestan ne više nego u
privremenim ulomcima, tako je i pisac apokalipse više ili manje svjesno osjećao tajne
koje su povezane s brojem kao što je 666.
Sada mi sami pogledajmo u kozmički poredak da bi od njega prikupili više od tih tajni
broja 666. Sada uzmimo u obzir da je kršćansko otkrivenje kao cjelina u stvari otkrivenje
Sunca, da je Krist biće koje dolazi sa Sunca i koje naprijed šalje Mihaela s njegovim
domaćinima, baš kao što je na drugačiji način Jehova starine poslao Mihaela naprijed.
Ako uzmemo u obzir da mi sami sada živimo u dobu Mihaela naći ćemo da se Krist-impuls
kao Misterija Sunca zaista veoma duboko pojavljuje pred našom dušom.
U našoj duši moramo postati duboko svjesni da u borbi protiv Kršćanstva, ono protiv
čega se borilo je činjenica da je pravi duhovni element Kršćanstva povezan sa Suncem.
Ništa oponentima Kršćanstva nebi više ugodilo nego kada bi ljudska bića potpuno izgubila
svoju viziju Sunca kao duhovnog bića i zadržali jedino gledanje na Sunce kao da je u
fizičkoj egzistenciji — kao što sam već napominjao drugdje tijekom ovih predavanja.
Kada je u čovječanstvo upao arabizam sa sobom je donio ogromnu opasnost da
čovječanstvo zaboravi Misteriju Sunca kao Misteriju Krista. Cjelokupna ljudska evolucija
bi tada bila ispraćena u smjeru različitom od smjera Mihaela koja ima zadatak pripreme
Krist-evolucije na način koji bi je učinio shvatljivim za ljudska bića.
Pisac apokalipse koji može vidjeti iza scene vanjske povijesti shvaća da ono što se u
poretku svijeta događa izvana odvija se na temelju nadčulnih procesa. Dakle pogledajmo
na te nadčulne procese percipirane od pisca apokalipse kako stoje iza vanjskih
događanja.
Svaka zvijezda u našem planetarnom sustavu, uključujući Sunce, unutar sebe ima
zbirku bića. Na Zemlji imamo zbirku ljudskih bića u njihovoj evoluciji. Ako bi željeli
steći veoma duboki pogled na ljudska bića na Zemlji mogli bi pogledati na kasniju točku
evolucije kada će čovječanstvo postići mnogo viši stupanj nego onaj koji zauzimamo
danas. Mogli bi pogledati, na primjer, na stanje Vulkana, koje će biti kasnije nakon
stanja Zemlje.
Dragi prijatelji, zamislite kakvu bi sliku Zemlje netko imao ako bi ispred sebe vidio
kozmičko tijelo koje sadrži zbirku ljudskih bića Vulkana. Ipak bi to još bila Zemlja sa
svojim ljudskim bićima, jedino bi bila na različitom stupnju. Veoma je važno za ljudsku

dušu da na ovaj način zamisli Zemlju kao ukupnost, da zamisli ne samo čovječanstvo na
sadašnjem stupnju na Zemlji već i ono što je danas već prisutno u formi sjemena, da
gleda ono što ljudsko biće nosi unutar sebe i stoga ono što ono također jest: ljudsko biće
na stupnju Vulkana. Drugi planeti svugdje također imaju zbirke bića koja u njima žive.
Zemlji je dodijeljen zadatak da bude mjesto gdje evoluiraju ljudska bića, zato stoji u
sredini. Također imamo druge planete, na primjer današnji Jupiter koji nam sasvim jasno
pokazuje da su njegova bića potpuno različita. Konačno, ta bića susrećemo kada
razrješavamo našu karmu između smrti i novog rođenja. Ako uzmemo ukupnost svih bića
koja rade u vezi s individualnim planetima uključujući Sunce, imamo ono što se vidjelo
sve do četrnaestog stoljeća kao duhovna inteligencija svakog planeta; čak je i od otaca
katoličke crkve to bilo viđeno kao inteligencija planeta. O inteligenciji planeta možemo
govoriti kao o stvarnosti,baš kao što možemo govoriti o čovječanstvu na Zemlji kao da je
zemljina inteligencija. Svaki takav planet posjeduje ne samo svoju inteligenciju već
također i svog demona. Crkveni oci su to znali sve do četrnaestog, petnaestog stoljeća.
Ukupnost svih oponenata inteligencijama na planetu su demoni. A tako je isto i na
Suncu.
Ako Kršćanstvo primarno gledamo kao evoluciju koja je u skladu s genijem Sunca,
inteligencijom Sunca, zatim moramo pogledati ono što se suprotstavlja evoluciji
Kršćanstva kao demon Sunca. Pisac apokalipse je to vidio. Vidio je što se iza scene
događalo kada je Kršćanstvo izmicalo istočno od Rima, i vidio je kako Kršćanstvo uzima
različite putove saznanja. Vidio je protu-načelo arabizma kako provaljuje u Kršćanstvo
koje je sa dvije strane bilo pod prijetnjom od iluzije. I ono što je vidio iza scena vanjskih
djela arabizma i muhamedanstva učinilo je da shvati da je tamo radio demon Sunca
protiv genija Sunca, protiv inteligencije Sunca. Tako je morao opisati demona Sunca
kako radi i živi u ljudskim bićima suprotno kršćanskom principu na takav način da ako
ljudska bića podlegnu ovom demonu Sunca ona više neće željeti imati kontakt s
božanstvom Krista već će umjesto toga željeti ostati u pod-ljudskoj oblasti. Ako bi bio
pitan, pisac apokalipse bi predstavnike arabizma u Europi nazvao ‘ljudskim bićima koja
su se u svojoj duševnoj prirodi predala demonu Sunca’. Bilo mu je jasno da sve što se iz
tog arabizma javlja dovodi ljudska bića blizu animalne prirode, najprije u njihovim
gledanjima ali postepeno također i u impulsima volje. Tko može poreći da to također
živi u impulsima volje? Sa stvarima koje se kao realnosti događaju u svijetu, uzrok i
posljedica nisu uvijek jedno do drugog; ne vidi se svrha, nego ono gdje je svrha
usmjerena.
Stoga se možemo upitati: Što bi se dogodilo ako bi arabizam, učenje demona Sunca,
potpuno pobijedio? Čovječanstvo bi se povuklo iz toga da može doživjeti stanje koje
ljudska bića moraju doživjeti ako će shvatiti djelovanje karme iz ranijih utjelovljenja ili
ako će shvatiti transupstancijaciju. U konačnici, ono što je utjecalo od arabizma bilo je
usmjereno protiv razumijevanja transupstancijacije. Zasigurno vanjske činjenice ne
izgledaju kao da je to slučaj, ali dodjeljivanjem valjanosti samo starom principu Oca,
prirodnom poretku svijeta, demon Sunca je zaista namjeravao počistiti iz ljudskih
gledanja takvu vrstu unije koja je u najvišem stupnju aktivna u sakramentu kao što je
transupstancijacija.
Za pisca apokalipse je, potom, demon Sunca bio posebno aktivan oko godine 666.
Opisuje ga na način koji svakom posvećeniku omogućuje da ga prepozna. Sva takva
duhovna bića, inteligencije planeta, inteligencije Sunca, i demoni planeta i demoni
Sunca, unutar Misterija gdje su prisutni tijekom važnih ceremonija imaju svoj ključni
znak, a demon Sunca ima ovaj znak:

Pisac apokalipse opisuje demona Sunca kao zvijer sa dva roga. U latinskom dobu,
tijekom koje su Grci i Latini bili udruženi zajedno u jeziku Misterija, način čitanja koji
uključuje čitanje u brojevima već je u nekoj mjeri postao vanjski, ali ipak, ljudi su još
čitali u brojevima. Pisac apokalipse je koristio poseban način čitanja koji je u njegovo
vrijeme bio aktualan. Broj 666 je napisao koristeći hebrejska slova.
Slova je napisao dajući njihove brojčane vrijednosti, i napisao ih je da se pročitaju s

desna na lijevo. Suglasnici, kojima pri govoru treba dodati odgovarajuće samoglasnike,
daju ime demona koji ima znak ovog demona Sunca: Sorat. Sorat je bilo ime sunčeva
demona u to vrijeme, i pisac apokalipse opisuje ovaj znak koji možemo lako
prepoznati.(1) Pisac apokalipse na ovaj način prepoznaje sve što djeluje protiv
Kršćanstva — kao što je arabizam — kao izlijevanje te duhovnosti koju predstavlja Sorat,
demon Sunca.
Dragi prijatelji, broj 666 je bio tamo jedan put u vrijeme kada je arabizam utjecao u
Kršćanstvo da bi utisnuo pečat materijalizma na zapadnu kulturu. Ali bio je tamo drugi
put nakon što je prošlo slijedećih 666 godina, u 1332-oj, u četrnaestom stoljeću. U to
vrijeme se zvijer još jednom podigla iz valova svjetskih događaja. Onome čija je vizija
kao kod pisca apokalipse, svjetski događaji javljaju se u kontinuiranim valovima
vremenskih isječaka koji iznose 666 godina. Zvijer se podiže da zaprijeti Kršćanstvu u
njegovoj potrazi za istinskim čovječanstvom; zvjerstvo se postavlja protiv čovještva:
Sorat komeša. U četrnaestom stoljeću vidimo Sorata, protivnika, kako još jednom
ustaje.
Bilo je vrijeme kada je — iz najdubljih dubina duše mnogo više nego iz orijentalizma
— Red vitezova templara(2) želio naći sunčev pogled na Kršćanstvo, pogled na Kršćanstvo
koji je ponovo gledao gore na Krista kao na biće Sunca, kao kozmičko biće, pogled koji
opet zna o duhovima planeta i zvijezda, pogled koji zna kako u kozmičkim događajima
zajedno rade inteligencije koje leže daleko razdvojene jedna od druge, ne samo bića
jednog određenog planeta, pogled koji zna o moćnoj opoziciji koja je dovedena od
takvih tvrdoglavih bića kakav je Sorat, demon Sunca, koji je jedan od najmoćnijih

demona u našem sustavu. Ono što je na djelu kod materijalizma ljudskih bića je, u
osnovi, demonsko djelo demona Sunca.
Naravno da je sada teško razmotriti što je mogla postati europska civilizacija da je
snažan, taj izvana moćan Red vitezova templara — njihova bogatstva su bila
konfiscirana, kao što znamo — mogao postići svoje ciljeve. Ali u srcima i dušama onih
koji se nisu mogli smiriti dok Red nije bio uništen 1312 i dok Jacques de Molay(3) nije
susreo svoju smrt 1314, u srcima onih koji su bili protivnici Krista koji su gledali u
kozmos, u tim srcima je Sorat ponovo živio, ne manje koristeći stanje uma rimske crkve
tog vremena da dođe do smrti Templara. Pojavljivanje Sorata je bilo vidljivije nego
prethodnog puta, i smrt Templara uvijena je u ogromnu tajnu. Ako možete vidjeti u ono
što se odvijalo u duši Templara dok su bili pod torturom možete dobiti nekakvu ideju o
tome kako je ono što je živjelo u njihovim vizijama bilo potaknuto od Sorata. Kao
rezultat oni su ogovarali sami sebe, snabdijevajući njihove neprijatelje jeftinim
optužnicama kroz ono što su sami izjavljivali. Ljudi su bili suočeni sa strašnim prizorom
gledajući da pojedinci nisu mogli govoriti o onome što su izvorno predstavljali, već su
umjesto toga kroz njih govorili razni duhovni među kohortama Sorata, optužujući Red za
najodvratnije stvari iz usta njegovih vlastitih sljedbenika.
Broj 666 bio je ispunjen dvaput. I sada je u duhovnom svijetu došlo vrijeme kada se
Sorat i drugi suprotstavljeni demoni pripremanju da spriječe da princip Sunca uđe na
Zemlju. Mihael se, s druge strane, pripremajući se za njegovu novu vladavinu, sa svojim
domaćinima bori za ulazak principa Sunca. Mihael je bio vladar Zemlje prije vremena
Misterija na Golgoti, oko vremena Aleksandra. Zatim su drugi arhanđeli preuzeli od
njega: Orifiel, Anael, Zakariel, Rafael, Gabriel. Od zadnje trećine devetnaestog stoljeća
on je ponovno vladar Zemlje da bi na svoj način nastavio raditi za Krista, za kog je radio
do kraja njegove prethodne vladavine, približno do kraja vladavine Aleksandra. Mihael je
ponovno na Zemlji, ovaj puta da bi na Zemlji služio u pripremi za Krista i za dublje
shvaćanje Krist impulsa.
Kako je vrijeme prolazilo govorio sam ovdje i na raznim drugim mjestima o tome
kako je Kršćanstvo duhovno bilo uvedeno preko Mihaela. Jedan aspekt toga sam
spomenuo prije dva dana kada sam na predavanju (4) govorio o Mihaelovoj vladavini u
vrijeme Aristotela i Aleksandra, tijekom koje je izvorni kršćanski impuls već bio uveden,
i kada sam također ukazao na godinu 869 u kojem se dogodila vrsta nadčulnog koncila.
To se nastavilo dalje. I na početku novog doba, kada je duša svijesti počinjala imati
učinka, sada imamo — ako pogledamo duhovne događaje koji pripadaju zemaljskom
čovječanstvu i odvijaju se usporedo s zemaljskim događajima — predivan pogled na
nadčulnu školu s Mihaelom kao učiteljem. Oni koji žele raditi prema stvarnom razvoju
Kršćanstva — duše koje trenutno nisu utjelovljene na Zemlji, a također i druga duhovna
bića — sakupljena su u velikom broju oko Mihaela, od četrnaestog do šesnaestog
stoljeća, zaista kao u velikoj, nadčulnoj školi u kojoj su pripremljene one duše koje će
se na Zemlji pojaviti početkom dvadesetog stoljeća tijekom vladavine Mihaela. Kada
pogledamo što je tamo bilo pripremljeno nalazimo da je to bio antropozofski pogled na
svijet, koji želi raditi za ovu evoluciju.
Iz onog što je vidjela drevna misterijska mudrost, i kroz proročki pogled na buduću
misterijsku mudrost, mi okupljamo ona ljudska bića koja primaju ono što nazivamo
unutarnje Kršćanstvo, produhovljeno Kršćanstvo, one koji gledaju genija Sunca u odnosu
na Krista: ti pojedinci će doživjeti ubrzanje njihove evolucije i ponovno će se pojaviti na
Zemlji na kraju dvadesetog stoljeća. Dragi prijatelji, sve što sada u našem vremenu
možemo napraviti putem primanja duhovnosti ovih učenja od velikog je značaja, jer to

radimo za ljudska bića koja su, sub specie aeternitatis, u ovo vrijeme živa. To je
priprema za ono što će se dogoditi na kraju stoljeća, u početku u obliku velikih,
sveobuhvatnih, snažnih djela duha, nakon što se dogodi mnogo toga što je štetno
produhovljenju moderne civilizacije. Velike revolucije do kojih je u Europi došlo kao
rezultat križarskih pohoda spadale su pod znak drugog pojavljivanja broja 666. Ta
činjenica je našla svoj izraz u smrti Templara. Sorat nastavlja raditi dalje i protiv snaga
koje dolaze od genija Sunca koje se bore za izvorno Kršćanstvo.
Pred nama je vrijeme trećeg broja 666: 1998. Na kraju ovog stoljeća doći će vrijeme
kada će Sorat još jednom najsnažnije dignuti glavu iz valova evolucije da bi postao
protivnik one pojave Krista koju će oni koji su za nju pripremljeni doživjeti već tijekom
prve polovine dvadesetog stoljeća kada eterički Krist postaje vidljiv. Samo dvije trećine
stoljeća mora još proći prije nogo Sorat još jednom moćno podigne glavu.
Tijekom prvih 666, dragi prijatelji, Sorat je još bio skriven unutar događaja u procesu
evolucije; nije viđen ni u jednoj vanjskoj formi, jer je živio unutar djela arabizma,a

posvećenici su ga mogli vidjeti. Kada je prošlo drugih 666 godina pokazao se u mišljenju,
u osjećanju mučenih Templara. I prije nego prođe ovo stoljeće on će se pokazati
nastupajući u mnogim ljudima kao bićima koja su s njim obuzeta. Pojaviti će se ljudska
bića za koja neće biti moguće vjerovati da su stvarna ljudska bića. Oni će se čak na
osobiti način razviti i izvana, jer izvana će imati intenzivne, jake naravi s divljačkim
osobinama i mahnitom destruktivnošću u njihovim emocijama. Njihova lica će biti kao
lica zvijeri. Soratova ljudska bića će biti prepoznatljiva po njihovoj vanjskoj pojavnosti;
na strašan način neće se samo svemu izrugivati, već također i suprotstaviti i sve što je
duhovno gurnuti u baruštinu. To će biti doživljeno, na primjer, u načinu na koji će nešto
što je sada koncentrirano u malom djeliću u sjemenu kao što je današnji boljševizam
postati utjelovljeno u cjelokupnu ljudsku evoluciju na Zemlji.
Zato je važno da bi svi koji su za to sposobni trebali težiti za duhovnošću. Ono što je
za duhovnost štetno svakako će biti tamo, jer ne radi preko slobode već pod
determinizmom. Taj determinizam je već odlučio da će krajem ovog stoljeća Sorat biti
opet pušten, tako da će namjera da se počisti sve duhovno biti ukorijenjena u velikom
broju zemaljskih duša, baš kao što je pisac apokalipse predvidio u zvjerolikim licima i
zvjerolikoj snazi koja će ležati ispod djela protivnika duhovnog. Čak je i danas gnjev
protiv duhovnih stvari već ogroman. Ipak to je još u samom začetku.
Sve to je pisac apokalipse predvidio. Vidio je stvarno otvaranje Kršćanstva kao stvar
povezanu sa Suncem, ali je također predvidio kako bi strašno bilo otvaranje demona
Sunca. Sve se to pojavilo pred njime. Ulazak Mihaela u duhovnu evoluciju čovječanstva
na kraju devetnaestog stoljeća, i pojava eterskog Krista tijekom prve polovine
dvadesetog stoljeća događaji su kojima će slijediti dolazak demona Sunca prije nego ovo
stoljeće završi. U ovom našem dobu Mihaela, posebno ako želimo raditi na polju
teologije i religije, imamo sve razloge da iznad svega iz Knjige otkrivenja učimo kako
misliti i osjećati na način apokalipse, kako da ne ostanemo zaglavljeni u samo vanjskim
činjenicama već kako da se uzdignemo do duhovnih impulsa koji leže iza njih.
Tračnice su izlivene za ulazak demona, sljedbenika velikog demona Sorata. Da
dobijete ideju o tome treba samo popričati s ljudima koji razumiju nešto od onoga što je
dovelo do Svjetskog rata. Korektno je reći da su od približno 40 ljudi koji su krivi za
uzrokovanje rata, gotovo svi bili u stanju snižene svijesti u trenutku kada je izbio. Takvo
stanje svijesti je uvijek put ulaska za ahrimaničke demonske snage, a jedan od najvećih
takvih demona je Sorat. Takvi su pokušaji koje radi Sorat da bi barem privremeno dobio
pristup svijesti ljudskih bića u svrhu da donese propast i konfuziju. Ne sam Svjetski rat,
već ono što je slijedilo i što je još strašnije a postati će i još strašnije — na primjer
sadašnje stanje u kojem se nalazi Rusija — to je ono na što ciljaju duhovi Sorata koji
upadaju u ljudske duše.
Moramo biti svjesni činjenice da je to tako. Jer u vrijeme kada je na Zemlji bilo
prave duhovnosti, što je značilo raditi kao svećenik? To je uvijek značilo, dragi prijatelji,
da je radio ne samo unutar sfere zemaljskih događaja već također u punoj svijesti kako
stoji u duhovnom svijetu, u međusobnoj vezi s božanskim svijetom. To i ništa drugo je
bio duh u kojem je pisac apokalipse pisao njegovu Knjigu otkrivenja. Netko tko želi
voditi ljude u duh mora sam moći vidjeti u duh. Svako doba to mora raditi na svoj
vlastiti način. Pogledajte unutarnje zakone prema kojima — premda možda nekako
otuđen od duha — niz egipatskih faraona izgleda toliko logičan. Iz toga možemo doći do
toga da nasljeđivanje faraona zaista nije bilo proizvoljno. Drevni spisi su govorili koji
zadatak svako faraon koji slijedi prethodnika mora gledati kao svoju specifičnu obvezu i
da je impuls za formuliranje te obveze proizašao iz onog što je kasnije nazvano

hermetičko otkrivenje, otkrivenje Hermesa. Ne mislim na hermetička otkrivenja kakva
poznajemo danas u nekako izobličenom sadržaju, već na drevnu mudrost Hermesa koja
je također pripadala velikim Misterijima u kojoj se govorilo o otkrivenju kao tri puta
svetom: otkrivenju Oca, otkrivenju Sina, otkrivenju Duha svetog. Sve to ukazuje na
činjenicu da je svećenički rad svugdje značio raditi iz duha u materijalni svijet; to je
ono što je svećeništvo uvijek shvaćano da predstavlja.
To je ono što impuls svećeništva mora opet postati, sada je završen period vremena
kada se nije osjećalo kao istinito da netko može raditi iz duhovnog svijeta. Sa kulturom i
obrazovanjem kakve imamo danas, što u dobu duše svijesti postepeno uzima
materijalističku formu na svakom polju, ljudi su veoma daleko od mogućnosti da shvate
takvu stvar kao što je misterija transupstancijacije i time jednu od duhovnih misterija
Kršćanstva. Za pojedinog svećenika danas, suvremeno obrazovanje čini da izgleda kao
vrsta neistine govoriti o dubokom sadržaju Misterija koji su povezani s
transupstancijacijom. Otuda racionalističke rasprave o transupstancijaciji koje su počele
u vrijeme drugog napada Sorata i danas se nastavile do vremena trećeg napada.
Apsolutno nema smisla uzimati Knjigu otkrivenja kao nešto o čemu se mogu pisati
tumačenja. Jedina značajna stvar za učiniti je učiti kroz Knjigu otkrivenja kako sam
postati apokaliptičar, i postajući apokaliptičar doći do razumijevanja vlastitog vremena
tako dobro da impulsi tog vremena postaju impulsi vlastitog rada.
Kao ljudsko biće sadašnjeg vremena i kao svećenik u to se može ući gledajući
direktno na početak doba Mihaela i 1870-im, na pojavu Krista u prvoj polovini
dvadesetog stoljeća i na prijeteće dizanje Sorata i njegovih sljedbenika na kraju
dvadesetog stoljeća. Kao ljudska bića koja razumiju te stvari i znaju kako interpretirati
znake vremena, uredimo naše živote u skladu s ta tri misterija našeg vremena:
misterijem Mihaela, misterijem Krista, i misterijem Sorata. Ako to napravimo, trebali bi
na ispravan način raditi na polju na koje nas je vodila naša karma, a tako i svećenik na
svom polju svećeništva. Sutra ćemo odavde nastaviti.

PREDAVANJE IX
Sada kada smo brojne elemente doveli zajedno da bi se dalje zadubili u esenciju
Knjige otkrivenja, okrenimo našu pažnju samoj Knjizi. Početi ćemo postavljajući neka
pitanja u odnosu na završetak, cilj onog što apokaliptičar vidi u njegovoj viziji i što želi
priopćiti čovječanstvu. Kasnije ćete vidjeti zašto sam izabrao da naša razmatranja
strukturiram baš na ovaj način.
Ono što nam apokaliptičar daje ono je što bi mogli nazvati poruka čovječanstvu,
otkrivenje ljudskim bićima, ali otkrivenje koje je u svojoj esenciji veoma različito od
drugih poruka koje ne proizlaze iz vidovitosti. Tako apokaliptičar ukazuje da je događaj
koji mu je omogućio da čovječanstvu prenosi ovu poruku bio poseban, moćno
prosvjetljenje. Knjiga otkrivenja je tako prikazana kao događaj, činjenica koja pripada
daljnjem razvoju Kršćanstva.
Velika početna točka kršćanskog razvoja na Zemlji, koji se prije nego se dogodio
mogao jedino predvidjeti i nadati mu se, je naravno sam Misterij na Golgoti. Nakon toga
dolaze razne činjenice do kojih mora doći ako će se Kršćanstvo razvijati od Misterija na
Golgoti nadalje kroz sve vrijeme i vječnost. Jedna takva činjenica je i sadržaj Knjige
otkrivenja. Apokaliptičar je potpuno svjestan da to nije samo da on drugima priča što je
sam doživio i što će doprinijeti razvoju njegova vremena; on zna da je samo primanje i
predaja sadržaja Knjige otkrivenja činjenica sama po sebi.
Važan aspekt koji izdvaja Kršćanstvo od ostalih religijskih vjerovanja je da su stare
religije bile učenja, dok je esencijalni aspekt Kršćanstva djelo Golgote, i taj esencijalni
aspekt trebaju slijediti daljnja djela. Stoga nije primarni i temeljni prioritet da ljudima
treba objasniti Evanđelje. Ono što je esencijalno je da Kršćanstvo treba tražiti stvarnu i
izvornu vezu s Misterijem na Golgoti. Pod utjecajem intelektualizma nedavnih vremena,
Kršćanstvo je usvojilo vlastite intelektualističke forme. To je čak dovelo do čuvene
izjave da Isusu nema mjesta u Evanđeljima.(1) To bi više-manje značilo da sadržaj
Evanđelja mora biti prihvaćen kao učenje dok učitelja od kojeg je učenje poteklo ne
treba uzimati u obzir. Jedino Bog Otac ima mjesta u Evanđeljima, tako je rečeno. To se
svodi na impliciranje da je važna stvar u vezi Misterija na Golgoti bila da se Krist Isus
pojavio i dao učenja o Ocu. Ali to uopće nije esencijalni aspekt. Esencijalni aspekt je da
je da je na Golgoti izvršeno djelo, da je Krist Isus živio na Zemlji i izvršio djelo na
Golgoti. Učenja su dodatna, ona su sekundarna i nisu esencijalna. Kršćanstvo mora
izboriti svoj put natrag do prepoznavanja toga, i također to uistinu izvršiti.
Tako dok je primao otkrivenje, apokaliptičar je svjestan da se ta činjenica dogodila i
da kroz njega radi dalje. To je ono što je njemu važno. Što je to što se kroz ovo
kontinuirano odvija? Gledajući sastav ljudskog bića kakav je danas, znamo da tijekom
dana nosi svoja četiri ‘odijela’, fizičko tijelo, eteričko tijelo, astralno tijelo i ‘Ja’, na
sasvim normalan način. S druge strane, dok spava, astralno tijelo i ‘Ja’ su izvan fizičkog i
eteričkog tijela, oni su u duhovnom okruženju Zemlje koje je iza pojava koje
percipiramo našim fizičkim osjetilima. Ona još nisu opaziva ljudskim bićima, jer to je
jedino moguće kroz inicijaciju. Tijekom spavanja ljudsko biće vodi zamagljenu
egzistenciju od čega kod buđenja ostaju jedino opći utisci, ili vidi snove koji se iz
spavanja javljaju na način koji sam često opisivao. Astralno tijelo i ‘Ja’ su u duhovnom
svijetu na takav način tako da ne mogu imati utiske, direktni utisak Krista i cijelog
njegova bića. Ako ne bi bilo ničeg više osim ovoga što sam upravo opisao, ‘Ja' i astralno

tijelo bi svake noći ušli u duhovni svijet ali ne bi imali direktni kontakt s Kristom. Ali
pošto se tijekom zemljine evolucije dogodio Misterij na Golgoti, kada bi se svakog jutra
'Ja' i astralno tijelo vratili u fizičku oblast odmah bi imali utisak Krista, jer Krist je
prisutan u zemljinoj auri. Ali taj utisak bi ostao zamagljen. Baš kao što noćni utisci
ostaju zamagljeni za dan, tako bi ovaj utisak Krista koji postoji unutar fizičkog i
eteričkog tijela dok spavaju bio opaziv jedino na način na koji je stanje spavanja
opazivo nekome pri buđenju, i ne bi bilo jasnog doživljaja Krista.
Trebamo zamisliti da je neposredno nakon ispunjenja Misterija na Golgoti na Zemlji
bilo pojedinaca koji su ga doživjeli i koji su mogli predati drugima neposredno iskustvo
koje su o njemu imali. Nakon uskrsnuća je sam Krist svojim učenicima dao ezoterijsku
obuku; dao im je mnoga duboka učenja. Sve se to nastavilo širiti tijekom prvih par
desetljeća nakon Misterija na Golgoti. U nekom trenutku je to trebalo završiti, i zaista
vidimo kako se u određenim krugovima približava kraju. U čuvenim spisima gnostika i u
drugim starijim objašnjenjima od prvih crkvenih očeva koji su još bili učenici apostola,
ili učenici učenika apostola, postojala su nenadmašna ezoterijska učenja o Kršćanstvu.
Ona su iskorijenjena jer se crkva uvijek željela riješiti nečeg što je uvijek bilo dio tih
učenja, naime: bilo čega kozmičkog. Stvari od neizmjernog značaja su bile uništene od
crkve. Bile su uništene, ali čitanjem Akaša zapisa biti će obnovljene do zadnje točke na
i, kada vrijeme bude zrelo.
Tako će se za vanjsku povijest ti veliki utisci približiti kraju, ali baš kada je to
prijetilo nastala je Knjiga otkrivenja. I kada je to otkrivenje ispravno primljeno — i
zaista su primjeri za to dani od brojnih pojedinaca tijekom drugog stupnja nakon
Misterija na Golgoti — kada je ova velika, proročka vizija evolucije ispravno primljena,
što znači da je bila primljena u astralno tijelo i posebno u ‘Ja’-organizaciju, tada će ‘Ja’
i astralno tijelo nositi ovo Otkrivenje — koje, kao što sam vam rekao na prvom
predavanju, dolazi direktno iz duhovnog svijeta i u stvari je vrsta pisma, direktno
usmeno Otkrivenje koje uključuje vizije — onda će ga ‘Ja’ i astralno tijelo nositi vani u
svijet zemljine aure kada su u stanju spavanja. To znači, dragi prijatelji, da svi oni koji
su primili Knjigu otkrivenja u svoje unutarnje razumijevanje postepeno su je posvetili u
eteru zemaljske aure, tako da sada prisutnost Krista koji radi u zemaljskoj auri
snabdijeva tu auru Zemlje sa svojom fundamentalnom osnovnom notom.
Svake noći kada su astralno tijelo i 'Ja' izvan fizičkog i eterskog tijela, ovaj Krist-
Impuls duboko utječe u početku na eteričko tijelo ljudskih bića. Ali ujutro pri povratku
'Ja' i astralnog tijela u njegovo fizičko tijelo, ljudsko biće obično nije sposobno naći ono
što je u njegovu eteričkom tijelu od Krist impulsa.
Kako učenici Ivana postepeno primaju sadržaj Knjige otkrivenja, značenje riječi
postaje posvećeno u eteru zemljine aure. Ono što je tako posvećeno u zemljinoj auri,
zaista ono što je već tamo posvećeno kroz velike i značajne utiske primljene od
božanskih, duhovnih bića od samog autora Knjige otkrivenja, ili možda bi se moglo reći
od onog tko je primio Knjigu otkrivenja — sve to radi na eteričkom tijelu ljudskih bića
između odlaska na spavanje i buđenja. To znači da oni koji imaju sklonosti prema
Misteriju na Golgoti mogu njihova eterička tijela izložiti sadržaju Knjige otkrivenja dok
su u stanju spavanja. To je činjenica. Preko odgovarajuće dispozicije prema Kristu može
se izazvati vrsta stanja spavanja koja omogućuje da ono što je sadržaj Knjige otkrivenja
donio u zemljin eter i što leži u zemaljskoj evoluciji kroz dolazak Krista u zemaljski eter
postane posvećeno u nečijem eteričkom tijelu. To je stvaran proces, to je neprekidno
djelo Knjige otkrivenja.

U nečijem svećeničkom radu može biti sasvim moguće objasniti nekome tko u toj
sposobnosti treba pomoć: Krist je preko Misterija na Golgoti ušao u zemaljsku evoluciju;
da bi pripremio ljudska bića najprije je ostvario ono što je dano u Evanđeljima, tako da
u njihovom astralnom tijelu i njihovom ‘Ja’ — morati ćete koristiti vrstu terminologije
shvatljivu vašoj kongregaciji — mogu apsorbirati sadržaj Evanđelja; to ih priprema da
prime Krist-impuls u njihova eterička tijela pri buđenju. Međutim, sam apokaliptičar,
smješten unutar Kršćanstva kako se razvija, ono što toliko konkretno opisuje postaje
sposoban pripojiti u ljudsko eteričko tijelo, ono što je u evoluciji Kršćanstva tijekom
raznih doba sve do u budućnost.
To donosi esencijalno novi element u zemljinu evoluciju, nasuprot učenjima drevnih
Misterija. Što je bilo to što su drevne Misterije pružale posvećeniku? Pružale su ono što
se moglo vidjeti kada se propituje duhovna bit onog što je bilo vječno prisutno u svijetu,
ono što se moglo vidjeti kada se nađe vječno djelujuće božansko biće u vanjskim
fizičkim silama. Posvećenici drevnih Misterija nisu zahtijevali primanje ičeg drugog u
svoja eterička tijela osim onog što je ionako došlo kao rezultat inicijacije.
Kršćanski posvećenik ide dalje od toga. On želi u svoje eteričko tijelo uzeti ono što je
nastalo tek postepeno tijekom zemaljske evolucije, sve povezano s Misterijem na
Golgoti i Kristom. Otkrivenje apokaliptičke Knjige dakle sadrži početak inicijacije za
Kršćanstvo. Ovo otkrivenje je vrsta ranog stupnja inicijacije, ne za pojedince već za
cijelo Kršćanstvo; a pojedinci se mogu pripremiti za učestvovanje u tome.
To otvara stazu duž koje se princip Prirode, Oca, može nadmašiti. U osnovi su sve
stare inicijacije uzimale oblik inicijacije Oca. Tražila se priroda i duh u prirodi i s time se
bilo zadovoljno, jer su sama ljudska bića bila dio tog svijeta prirode. Ali je sada Krist bio
ovdje na Zemlji, i ovdje će ostati. Ispunio je djelo na Golgoti i ostati će ovdje. Ne može
se u sebe primiti ono što se dogodilo kroz Misterij na Golgoti samo uzimajući udjela u
staroj inicijaciji. Treba se najprije uzdići u svijet duha koji je različit od onog koji je
protjecao kroz drevne Misterije. Ono što je strujalo kroz stare Misterije bila je samo
nada da će jednog dana kroz nove Misterije strujati Misterij na Golgoti. Sada, ipak,
ljudska bića čine kontakt s duhom ne kroz prirodu već direktno kroz Krista.
Stari posvećenici su uvijek birali okolnu rutu preko prirode. Ono što su radili novi
posvećenici — to je bilo gledanje mnogih napola ili djelomični iniciranih pojedinaca ne u
prvom stoljeću već posebno u kasnijim stoljećima nakon Misterija na Golgoti — bilo je
traženje kontakta s duhovnim bićem svijeta preko onog što je u svijet utjecalo preko
Krista i onog što je na Krstu izgrađeno.
Tako je novi posvećenik vidio Knjigu otkrivenja. Ono što je u njoj vidio činilo je da
kaže: Priroda je jedan način puta u duhovni svijet; neizmjerna mudrost otkrivena u
Knjizi otkrivenja je drugi način. Predivno je iznenađenje i zadovoljstvo u duhovnom
istraživanju kada se dođe do pojedinaca — ne u prvim kršćanskim stoljećima, već u
kasnijim, od drugog do šestog — koji kažu: Priroda je velika — misle na ono što je drevni
svijet vidio kao prirodu — ali ono što je otkriveno iz nadčulne oblasti od apokaliptičara,
jednako je veliko ili čak veće; jer priroda vodi do Oca, ali ono što je otkriveno od
apokaliptičara vodi kroz Sina do Duha. To su bila vremena kada se put do čistog,
neposrednog duha vidio preko Knjige otkrivenja.
To je u isto vrijeme bio pokazatelj prema stvarnoj promjeni do koje mora doći i do
koje će doći tijekom ljudske evolucije kada ljudi jednom postanu toga dostojni. U
starijim vremenima bio je jaki osjećaj da su ljudska bića potekla iz duhovnog svijeta ali
da moraju proći razvoj koji će ih jako vezati s onim što je pred njih došlo iz fizičkog,

čulno-opazivog svijeta. Ta veza s fizičkim, čulno-opazivim svijetom snažno je osjećana, i
gledište je bilo sa ljudi moraju postati grješnici i grješni preko njihove veze s
materijalnom prirodom Zemlje.
Nasuprot tome trebalo je pripremiti različito doba, i apokaliptičar ga je predvidio i
objavio. Tragao je za slikom, pravom imaginacijom u koju će smjestiti tu tajnu pred
ljudske duše u imaginativnim slikama. Tako je povećao i sažeo sliku koja je bila sasvim
uobičajena u tajnim učenjima Hebreja. Ovo je ono što je bilo pokazano tim tajnim
učenjima:
Duše dolaze iz duhovnog svijeta; te duše koje dolaze iz duhovnog svijeta odijevaju se
s onim što dolazi od Zemlje; kada grade kuće za vanjske zadatke duha, rezultat su
gradovi; ali kada grade domove za unutarnje zadatke ljudske duše rezultat je ljudsko
tijelo, sagrađeno od cigla koje je dala Zemlja.
Koncept gradnje mjesta stanovanja spojen je s konceptom izgradnje tijela. To je bila
predivna, predivno lijepa slika, ali je također sasvim praktična. Tijelo u kojem su
napravljena djela i gdje se odvijaju duševni procesi i funkcije bila je kuća, a vanjska
kuća je svemu tome davala zaštitu. Postojala je ova predivna slika: Ako gradim kuću od
zemaljskog materijala za moje vanjske aktivnosti, tada zidovi kuće, kuća kao cjelina,
pružaju zaštitu za ono što radim. To je samo prošireni, ili bi mogli reći stvrdnuti, više
sklerotični nastavak prve kuće koju su ljudska bića izgradila — prva kuća, ona koja je
sadržavala unutarnje procese duše, je tijelo. Izgradivši tijelo, koje je kuća, zatim gradi
drugu kuću, koja kao građevni materijal koristi sastojke Zemlje. Smatrano je savršeno
uobičajeno smatrati tijelo za kuću, a ovu kuću kao zaštitno odijelo napravljeno od
ljudskih bića ovdje u fizičkom, zemaljskom svijetu. Ono što se iz duše na ovaj način
formiralo gledano je kao gradnja kuće napravljena od ljudskih bića.
U starijim vremenima su ljudska bića zaista rasla vrlo privržena čak i izvana za ono
što su osjećala kao njihovu kuću. Ovdje je slika toga (Slika 3, dolje desno): Ovdje je
ljudsko tijelo s njegovom kožom. Ako bi podizao drugu kožu za vanjske aktivnosti duše,
bila bi kao šator, samo što taj šator ne raste sam od sebe, jer ga ljudska bića prave za
sebe.

U starom hebrejskom učenju ovo slijevanje, dominirati nad zemaljskom oblašću i
uzimati zemaljske sastojke za ljudski razvoj, gledano je na osobit način. Što se tiče
fizičke Zemlje, morate priznati da postoji sjeverni pol i da je tamo koncentrirana
hladnoća. Sjeverni pol se može opisati sasvim fizički kao dio zemljine geografije, nešto
što pripada Zemlji i njen je esencijalni dio. Hebrejska tajna učenja su to također
napravila i s obzirom na duševnu aktivnost u silama Zemlje. Kao geografski sjeverni pol,
vidjeli su i drugi pol na Zemlji gdje je koncentrirana sva kultura, drugim riječima gdje su
sakupljene najsavršenije kuće, i gledali su na Jeruzalem, sasvim fizički grad Jeruzalem
kao to mjesto. To je bio pol gdje je vanjska kultura bila koncentrirana oko ljudske duše,
i najimpresivniji sjaj tog grada je bio Solomonov hram.
Poslije se osjećalo da je ovaj aspekt zemljine evolucije morao završiti. Oni koji nešto
razumiju od hebrejskih tajnih učenja ne gledaju na ono što se dogodilo nakon Misterija
na Golgoti, na destrukciju Jeruzalema, kao na vanjski događaj ostvaren od Rimljana.
Rimljani su bili samo izvršitelji duhovnim snagama, sprovodeći u svoje ime ono što je u
potpunosti bio plan tih duhovnih snaga. Ideja koju su imali bila je da je stari način
sakupljanja sastojaka od Zemlje da bi izgradili ljudsko tijelo kao kuću došao do kraja. S
Jeruzalemovim postizanjem njegove pune veličine supstance, materijal od Zemlje koji
se mogao koristiti za izgradnju ljudskog tijela kao kuće, bio je iscrpljen.
Prevedeno na kršćanski način razmišljanja, ovo hebrejsko tajno učenje je značilo:
Uništenje Jeruzalema bi se dogodilo čak i da se nije dogodio Misterij na Golgoti, ali ono
što može postati nova tvorevina ne bi bilo posađeno u tom uništenju bića čovjeka koji
stvara uz pomoć Zemlje. Sjeme potpuno nove tvorevine položeno je u Jeruzalemu koji
je osuđen da strada. Majka Zemlja umire u Jeruzalemu. Kćer Zemlja živi u očekivanju

drugog sjemena. Sastojci Zemlje više nisu uzimani za izgradnju tijela i kuća Starog
Jeruzalema, koji je stajao kao najimpresivniji sjaj svega što se odvija na Zemlji, jer se
sada Zemlja uzdiže gore kao duhovni pol Starog Jeruzalema. Nema više mogućnosti za
gradnju nečega kao Stari Jeruzalem iz zemljinih sastojaka. Umjesto toga počinje novo
doba, za koje je sjeme zasijano Misterijem na Golgoti. Ljudska bića sada primaju odozgo
ono što će umotati njihovo unutarnje biće (Slika 3) više izvana. Novi Grad silazi odozgo i
izlijeva se vani preko Zemlje, Novi Jeruzalem. Stari Jeruzalem je bio načinjen od Zemlje
i njenih supstanci, Novi Jeruzalem dolazi sa nebesa i njegovi su sastojci duhovni.
Vjerojatno će vam se ovakva slika činiti čudnom u usporedbi sa svim stvarima koje se
ovih dana normalno misle i onog što ste od njih naučili. Kakvo ljudi zamišljaju da je
anatomsko i fiziološko ljudsko biće? Ono jede, u stomak uzima supstance hrane,
probavlja ih, neke odbacuje, i sa supstancama koje uzima zamjenjuje ono što treba
zamjenu.
Ali tako stvari uopće ne stoje. Ljudsko biće je trostruko i u sebi ima ljudsko biće
živaca i osjetila, ritmičko ljudsko biće, i ljudsko biće metabolizma i udova. Ništa od
supstanci uzetih preko hrane ne ulazi u metabolizam i udove, jer sve to ide u sustav
živaca i osjetila. Sustav živaca i osjetila apsorbira soli i druge neophodne supstance koje
su uvijek fino distribuirane u zraku i svijetlu, i upravlja ih prema sustavu metabolizma i
udova. Sustav metabolizma i udova u potpunosti je hranjen odozgo dolje. Sasvim je
netočno da ovaj dio ljudskog bića supstance koje treba prima direktno iz hrane. Ako
zemaljske supstance uđu u sustav metabolizma i udova, tada je ljudsko biće bolesno.
Sve supstance uzete i probavljene u hrani snabdijevaju isključivo organe koji pripadaju
sustavu živaca i osjetila. Osobito je glava izgrađena iz zemaljskih supstanci. Organi
metabolizma i udova, s druge strane, izgrađeni su od nebesa. A ritmičko ljudsko biće
dovodi do ravnoteže u oba smjera. Ljudsko biće ne jede kisik u zraku, ono ga udiše.
Način na koji uzima supstance kroz svoj sustav živaca i osjetila je grublji od načina na
koji to radi kroz sustav metabolizma i udova. Ono što ljudsko biće treba za svoj sustav
metabolizma i udova apsorbirano je kroz neizmjerno delikatan proces disanja. Obično
disanje je u usporedbi prilično grubo. I ono što ljudsko biće radi s kisikom — naime
proizvodi ugljični dioksid — opet je nešto delikatnije nego što se događa tako da hrana
prolazi kroz stomak može snabdjeti glavu. Prijelaz se odvija u ritmičkom ljudskom biću.
To je istina o strukturi ljudskog organizma i njegovim procesima. Ono što anatomija i
fiziologija danas podučavaju je besmislica suočeno s istinom i dolazi kao rezultat
materijalističkog gledanja. Čim nešto o tome znate, shvaćate da ono što izgrađuje
ljudsko tijelo ne dolazi samo odozdo, od biljaka, minerala i životinjskog carstva Zemlje,
već ono što prehranjuje organe koji se često gledaju kao grublji dolazi odozgo.
Znajući to, može s sasvim jasno vidjeti da je do vremena kada je Jeruzalem propao
postojala vrsta zasićenja prehrane odozdo. Zatim, s Misterijem na Golgoti, ono što
dolazi odozgo počinje postupno preuzimati važnost.
Premda su ljudi obrnuli ove činjenice na opisani način, ono što se danas događa je da
do razvoja dolazi na mnogo načina kao rezultat što je stara prehrana odozdo
zamijenjena prehranom odozgo, koja je sada važnija. To je uzrokovalo da se ljudska
forma promijeni. Naša glava nije više kao glava starih. Ljudska glava je u drevna
vremena imala čelo više nagnuto natrag. (Slika 3) Čelo je danas više zasvođeno; vanjski
dio mozga postao je više važan. To je stvarna promjena, jer dio mozga koji postaje sve
važniji više je srodan organima probave nego dio koji leži ispod njega. Periferni dio
mozga postaje sličniji organima probave nego su to delikatnija tkiva u srednjem dijelu

mozga, t.j. nastavak osjetilnih živaca prema centru glave. Organi metabolizma su,
osobito, hranjeni odozgo.
Ove stvari se može zaista gledati do najsitnijih detalja ako se o nekim stvarima želi
reći ono što kaže apokaliptičar: Ovdje je mudrost. U običnom znanju koje živi među
ljudima nema mudrosti već tame. Ono što ljudi danas zovu rezultat znanosti je, u stvari,
rezultat Kali Yuge, krajnjeg zatamnjenja ljudskog mentaliteta. Ovo treba gledati kao
tajnu i ne pričati na svakom uglu, jer ezoterijska učenja su stvari koje ostaju unutar
specifičnog kruga.
Rast Novog Jeruzalema se odvija od Misterija na Golgoti. Kada je ljudsko biće
potpuno ispunilo svoje vrijeme na Zemlji ono će dosegnuti stupanj na kojem na kojem
ne samo da upleće nebeske supstance u vlastito tijelo preko svojih osjetila, već na
kojem pruža nebeske supstance preko onog što zovemo duhovno znanje i umjetnost u
ono što će biti vanjski grad, daljnje proširenje njegova tijela u smislu o kojem sam
govorio. Stari Jeruzalem je izgrađen odozdo prema gore; Novi Jeruzalem će biti izgrađen
odozgo prema dolje. To je ogromna perspektiva koja se javlja iz više nego gigantske
vizije doživljene od apokaliptičara. Moćna vizija koju je vidio rekla mu je: Sve što su
ljudska bića uspjela izgraditi uzdiglo se prema gore od Zemlje, i to je bilo koncentrirano
u Starom Jeruzalemu; ali to je došlo do kraja. Vidio je dizanje i rastapanje Starog
Jeruzalema, i vidio je grad ljudi, Novi Jeruzalem, kako silazi odozgo, iz duhovnih
svjetova.
To je cilj, krajnja svrha otkrivenja u Knjizi otkrivenja. Ona sadrži prave kršćanske
staze za čovječanstvo i isto tako i kršćanske ciljeve za čovječanstvo. U nastojanju da ih
razumijemo dolazimo do određenih osobitosti u Knjizi otkrivenja o kojima je dosta
pojedinaca imalo nagovještaje ali koje nisu sasvim razumjeli. Netko tko radi ozbiljne
napore da razumije Knjigu otkrivenja ne može ne kazati: Što mogu napraviti da uđem u
takvu sliku Starog i Novog Jeruzalema? Kako mogu doći unutar nje? Ne mogu jednostavno
govoriti o tim slikama koje u početku nemaju sadržaj koji mi je shvatljiv; moram nekako
ući u sadržaj. Da bi ušli u sadržaj trebamo kozmologiju i gledanje na ljudsko biće koje
daju jedino novi svjetski pogledi kao što je Antropozofija, pravim uvidom u duhovni
svijet. Dolazimo do Antropozofije preko Knjige otkrivenja jer trebamo sredstvo koje daje
Antropozofija da bi razumjeli Knjigu otkrivenja, jer zapažamo: Ivan je Knjigu otkrivenja
primio iz oblasti gdje je boravila Antropozofija prije nego se spustila do ljudskih bića.
Ako se Knjiga otkrivenja želi razumjeti pošteno i ozbiljno treba je razumjeti
antropozofski. To je najočitije u vezi s konačnim ciljem, Novim Jeruzalemom. Morate
razumjeti tajnu kako je ljudsko biće strukturirano odozgo i odozdo, ali ne samo kao da
je to vanjska znanost. Tada možete proširiti razumijevanje da uključuje cjelokupnu
aktivnost koju ljudska bića provode na Zemlji, aktivnost koja je usmjerena odozdo
prema gore i zatim se mijenja u onu što ide odozgo prema dolje. Građevina Starog
Jeruzalema biti će transformirana u duhovnu građevinu Novog Jeruzalema, koja će biti
izgrađena odozgo prema dolje. Ljudi moraju izraditi njihov put u nešto što je izgrađeno
duhovno. Knjigu otkrivenja ne smiju vidjeti samo kao nešto simboličko ili teoretsko što
govori u slikama, što je navika biblijskih egzegetika. Moraju je vidjeti na način da duh u
svakom djeliću bude stvaran kao što je fizička Zemlja bila tisućama godina .(2)
Trebamo se čvrsto držati sljedećeg: Knjiga otkrivenja ne sadrži slike, sadrži indikacije
potpuno konkretnih činjenica, indikacije o tome što će se stvarno dogoditi a ne samo
aluzije na ono što će se dogoditi. To je najvažnije. Tako moramo osjetiti i naći naš put u
Knjigu otkrivenja. Više o ovome sutra.

PREDAVANJE X
Doveli smo pred našu dušu konačni cilj apokaliptičara, i kada smo ga ispravno
razumjeli vidimo da je taj konačni cilj opisan na način koji je potpuno u skladu sa svime
što najegzaktnija duhovna znanost može reći o evoluciji. Vidjeli smo kako Knjiga
otkrivenja pokazuje promjenu smjera koja se odvila u izgradnji ljudskog bića i kod
kulturalnih manifestacija odozdo prema gore, u način izgradnje koji ide odozgo prema
dolje. Na kraju zadnjeg predavanja također sam izjavio da svatko tko pošteno traži
razumijevanje Knjige otkrivenja ne može izbjeći da dozna što duhovno istraživanje ima
za reći o evoluciji svijeta.
U Knjizi otkrivenja postoje neki pasusi koji imaju smisla i shvatljivi su jedino ako im
se pristupi u skladu s onim što Antropozofija ima za reći o ljudskom biću. Razumljivo je
da je to slučaj kada je otkrivenje o kojem se radi temeljeno na iskustvima duhovnog
svijeta. Ali najprije treba dohvatiti činjenicu da su slike predstavljene u Knjizi
otkrivenja, otkrivenja duhovnog svijeta. To će nam omogućiti da odemo iza pitanja da li
je apokaliptičar u stvari bio sposoban intelektualno razumjeti sve detalje koje nalazimo
u njegovoj knjizi, jer to je promašeno pitanje. Stvarno pitanje je: Da li je on bio pravi
vidovnjak? On gleda u duhovni svijet, ali stvari koje vidi nisu istinite na račun toga što ih
on vidi; one su istinite jer je njihov sadržaj istinit. Stvari koje vidi otkrivene imaju svoj
vlastiti sadržaj; one ne stječu svoj sadržaj preko njega. Dakle neće nas omesti ako neki
racionalistički učenjak dođe i dokazuje da je pisac Knjige otkrivenja imao takav i takav
stupanj učenja i stoga se ne može očekivati da nosi tako prostranu perspektivu u
njegovoj duši. Ne želim raspravljati čak ni da li je pisac Knjige otkrivenja posjedovao tu
prostranu perspektivu ili ne. Samo želim pokazati da je beznačajno da li je apokaliptičar
onaj tko nam nosi slike koje su otkrivenja iz duhovnog svijeta. Važno je da mi sami
moramo smjestiti te slike pred našu dušu onakve kakve jesu i pustiti da njihov sadržaj
radi na nama.
Dakle okrenimo se toj velikoj finalnoj slici koja iza sebe ima pozadinu doživljaja o
kojima sam govorio. Sada bi bila dobra ideja raditi malo unatrag od te slike. Dolazimo do
važnog pasusa kada se druga velika slika pojavljuje pred našom dušom. Apokaliptičar vidi
veliku sliku nebesa koja se otvaraju (Otk. 19,11). Na bijelom konju jaše prema njemu
moć o kojoj apokaliptičar govori, i dok govori pokazuje da on nosi trihotomiju Božanstva
ne samo u svom razumijevanju, u svom intelektu, već također u njegovom cijelom
ljudskom biću. Način na koji govori pokazuje kako on cijelom svojom dušom zna da su tri
Osobe tri forme jednog Boga i da ako idete iza fizičkog svijeta ne možete govoriti o
jednom ili drugom, jer one se spajaju jedna u drugu. Međutim, smještena u fizički
svijet, slika pokazuje tri Osobe, tako da moramo praviti razliku između Boga Oca, koji je
temelj svih prirodnih činjenica uključujući one koje rade u ljudskoj prirodi, Boga Sina,
koji ima posla sa svime što vodi u slobodu duševnog doživljaja, i Boga Duha, koji živi u
duhovnom, kozmičkom poretku koji je daleko od prirode, potpuno stran prirodi. Ovdje
na fizičkom planu te tri Osobe javljaju se tako oštro diferencirane.
Kada prekorači prag duhovnog svijeta, ljudsko biće ulazi u stanje koje sam opisao u
mojoj knjizi Znanje o višim svjetovima, stanje u kojem postaje strukturiran u tri bića,
tako da mišljenje, osjećanje i volja stječu stupanj autonomije. Kao suprotnost tome,
kada napustimo fizički plan i dođemo u više svjetove vidimo trostrukog Boga koji dolazi
prema nama sve više kao jednog boga. Posebno s ovim na umu moramo čitati Knjigu

otkrivenja. Ne smijemo slijediti obrazac fizičkog svijeta i praviti razliku između Boga
Oca, Boga Sina i Boga Duha.
Onaj tko jaše prema nama na bijelom konju u toj velikoj slici je Jedan Bog. Slika
Boga Sina je više ona koju vidimo u formi slobodnog razvoja duše ljudskog bića na
Zemlji. Ali sada se događa nešto izvanredno, nešto što čini da je ova slika toliko velika.
Savršeno je prirodno i samo po sebi evidentno da Ivan, pisac Knjige otkrivenja, vidi
nebesa otvorena, i ono što je novo sada dolazi naprijed, dolazi naprijed prema dolje od
duhovnog svijeta. To znači da sva kultura mora sada biti uređena na takav način da iz
duhovnog svijeta dolazi dolje u fizički. Kada to jasno vidimo, onda je naravno očito da
stanje koje prethodi finalnoj slici Novog Jeruzalema gledanje je Ivana u duhovni svijet.
To znači da su nebesa njemu otvorena. Kazavši nam to, želi ukazati na buduće stanje do
kojeg će za ljudska bića doći. On, u stvari, kazuje ništa manje nego ovo:
Prije nego je na Zemlji došlo do situacije u kojoj su se duhovni sastojci za gradnju
Novog Jeruzalema spustili iz duhovnog svijeta da bi ih ljudska bića uzela, prije nego je
došlo do toga da ljudska bića postanu svjesna da sada moraju graditi odozgo prema dolje
a ne više kao u starim vremenima kada su materijalni sastojci od Zemlje bili podizani
gore, prije nego je došlo do situacije — koju Ivan gleda kao stvarnu, kao što sam neki
dan rekao — u koju će ljudska bića biti uglavnom uključena s njihovom voljom, prije
nego se to dogodi biti će druga situacija u kojoj ljudska bića učestvuju samo s njihovim
znanjem, u kojoj moraju gledati u duhovni svijet: Nebesa su otvorena i Onaj koji leži u
temelju svih bića, šaljući ih, stvarajući ih, čineći ih svetim, otkriva sebe.
Zatim slijedi značajan pasus koji sliku čini tako velikom: I ima napisano ime kojeg
nitko ne zna osim njega samog. (Otk. 19,12) To je veoma značajno. Kada u Knjizi
otkrivenja dođemo do pasusa gdje je to napisano vidimo još jedan značajan znak da je
ona jedno od najvećih duhovnih otkrivenja.
Ljudi imenuju njihovo ‘Ja’ na svakakve načine u različitim jezicima. Često sam
ukazivao na duhovnu prilično običnu činjenicu da nikada ne možete imenovati ‘I’ i misliti
na nekog drugog osim sebe. Ne mogu nekog drugog zvati ‘Ja’. Ime kojim imenujemo
sebe je dakle različito od svih drugih imena, jer ona su dana objektima izvan nas. Ali
kada kažem ‘Ja’, u bilo kom jeziku, mogu misliti samo na sebe. Mogu ga reći drugoj
osobi ako sam, u stvarnom duhovnom procesu, prešao i ušao u njega. Ali sada ne
trebamo o tome govoriti.
U starijim jezicima sebstvo nije bilo posebno imenovano, jer je bilo sadržano unutar
glagola. ‘Ja’ nije bilo direktno spomenuto. Za pokazati što je netko radio korišten je
glagol, i to je naznačivalo da je netko govorio o sebi. Nema imena za sebe. To je došlo
tek u kasnijim vremenima da su ljudska bića dala sebi ime, i u našem njemačkom jeziku
to ime sadrži inicijale Isusa Krista, što je važna simbolička činjenica.(1) Ako uzmemo ovu
činjenicu da jezik ima ime koje svatko od nas može primijeniti za sebe, i ako tu
činjenicu dalje pooštrimo, dolazimo do onog što je sada rečeno u Knjizi otkrivenja: Onaj
koji se spušta iz nadčulnog svijeta ima na sebi napisano ime koje ne samo da govori
samo za sebe već i koje jedino on može razumjeti; nitko drugi ga ne može shvatiti.
Mislite kako donositelj otkrivenja ide Ivanu i pokazuje mu proročku sliku oslikavajući
do čega će jednog dana doći čovječanstvo, sliku Onog koji u budućnosti dolazi dolje,
Onog koji ima ime koje samo on može razumjeti. Što bi to sve moglo značiti? Čini se
besmisleno kada prvi puta pošteno pokušate to razumjeti. Zašto kaže: ‘... on koji će
svijetu donijeti iscjeljenje, on koji će svijetu donijeti pravdu’ kao što se Knjiga
otkrivenja izražava (Otk.19,11), ‘on koji čini vjeru i znanje istinitim’, kako se Knjiga

izražava, ne kako neki prijevodi kažu: ‘on koji je bio nazvan vjerni i istiniti’, već ‘on koji
čini vjeru i znanje istinitim ’.(2) Ovo je kao igra skrivanja i traženja. I što to znači da
ima napisano ime koje samo on razumije? S time smo ohrabreni da postavimo još
istraživačkih pitanja.
Promislimo o ovome sasvim grafički: On nosi ime koje samo on razumije. Kako mi
možemo sudjelovati u tom imenu? To ime za nas mora zadobiti neko značenje, mora
moći živjeti u nama. Kako do toga može doći? Kada biće koje to razumije postane jedno
s našim vlastitim sebstvom, ulazi u naše vlastito sebstvo, tada će unutar nas to biće
razumjeti ime i s njim bi ga trebali također razumjeti i mi, je tada s njim u nama uvijek
ćemo biti svjesni ‘Krista u nama’.
Samo on razumije stvari koje su povezane s njegovim bićem, ali u nama je to da ih
on razumije; i svijetlo koje u nama struji vani kroz njegovo razumijevanje — jer u nama,
u našem vlastitom biću on postaje to svijetlo — to daje uvid o Krist-biću u našem
vlastitom sebstvu. To postaje prebivajući uvid, uvid koji prebiva unutar ljudskog bića.
Sada se nešto dogodilo. Najprije, ono što se dogodilo nužna je i namjeravana
posljedica Misterija na Golgoti. To Biće koje je prošlo kroz Misterij na Golgoti, to Biće
koje mora ući u nas, tako da možemo shvatiti svijet s njegovim razumijevanjem, ne s
našim razumijevanjem, to Biće nosi odjeću koja je poprskana krvlju Golgote. Tako sada
primamo tu drugu sliku. Ivan, pisac apokalipse nam kaže da ta odjeća poprskana krvlju
Golgote također ima ime. To nije ime o kojem smo upravo sada govorili. Ime te odjeće
poprskane krvlju je Logos Boga, Logos, Bog, Riječ Boga. (Otk. 19,13) Onaj, dakle, koji će
u nama boraviti i koji će nam preko svog vlastitog razumijevanja unutar nas dati svijetlo
koje razumije svijet, ispunjava nas s Riječi Boga.
Poganski narodi čitali su Riječ Boga u fenomenima prirode. Morali su je primiti preko
vanjskih otkrivenja. Kršćani moraju primiti stvaralačku Riječ Boga primajući Krista u
sebe. Doći će vrijeme kada će događaji doći do stupnja kada će sva ljudska bića koja
iskreno prime Kršćanstvo u svoje duše znati da je Riječ Boga s Kristom i da ta Riječ Boga
ima svoje porijeklo u našem razumijevanju Misterija na Golgoti i odjeće natopljene
krvlju. U jeziku apokaliptičara, Krist je ugrađen unutar Misterija na Golgoti.
Ali postoji isto tako i treći aspekt. Krist u tri pojave: jedna kroz sebe, zatim kroz
njegovu odjeću, i treće preko djela koje za ljudska bića izvršava na Zemlji. To je opis
situacije do koje mora doći, premda se naravno ne može imenovati određena godina
kada će se to dogoditi; ali to je nešto prema čemu kršćanski razvoj mora stremiti. Treća
stvar na koju je skrenuta pažnja je mač s kojim radi; to je mač njegove volje, mač djela
koje izvršava na Zemlji među ljudskim bićima kroz činjenicu da boravi unutar njih. Ono
što sada radi nosi treće ime: Kralj kraljeva, Gospodar gospodara. To je treća pojava.
Kakva je priroda kralja, priroda gospodara?
Ako upoznamo esencijalno unutarnje značenje latinske riječi dominus otkriti ćemo
što u ovom slučaju znači sam jezik, sasvim odvojeno od onog što duhovna znanost ima za
reći: Gospodar je netko na Zemlji ili u svijetu tko je bio izabran da pokaže smjer za
drugoga. Koliko će dugo vanjski gospodari biti potrebni na Zemlji? Koliko će dugo
zapovijedi vanjskih gospodara biti potrebne, čak i zapovijedi od onih koji su vanjski
duhovni gospodari Zemlje? Biti će potrebni jedino do trenutka kada će Krist, s imenom
koje nitko osim njega ne razumije, boraviti unutar ljudskog bića. Tada će svako ljudsko
biće moći slijediti Krista u svom vlastitom biću, u vlastitoj duši. Tada će svatko stremiti
ispuniti ono u sebi što teži ispuniti volju ljudskog bića iz unutarnje ljubavi. Tada će
Gospodar gospodara, Kralj kraljeva živjeti u svakom pojedincu.

Gledano duhovno, to je vrijeme u kojem sada mi sami živimo. Činjenica da živimo u
tom vremenu samo je zamaskirana načinom na koji ljudska bića nastavljaju živjeti na
stare načine, poričući na svim poljima koliko god mogu činjenicu da Krist sada boravi u
njima. Treba biti rečeno da postoji mnogo u mnogim ljudskim bićima što ih na pravi
način priprema za etersku pojavu Krista, koji naravno silazi iz duhovnog svijeta. Ali ljudi
se moraju za to pripremiti nalazeći izvor svojih akcija i djela unutar sebe.
To nas preko duha Knjige otkrivenja dovodi do poteškoća u radu svećenika danas. U
određenom smislu od svećenika se očekuje da bude dominus, očekuje se da vodi i
pokazuje put. Svećenik ispred sebe ima kongregaciju, i njegov svećenički dignitet
pretpostavlja da je on vođa, da je u nekom smislu kralj za one koje treba voditi. On je
onaj koji vrši sakramente, on je onaj tko brine za duše. S druge strane živimo u vremenu
kada ljudska bića unutar sebe nose esenciju koja im omogućuje da u sebe prime Krista u
mjeri koja im dopušta da sve više i više svoji postaju vlastiti vođe.
To je položaj u koji se danas postavljate kada na sebe želite preuzeti dostojanstvo
svećeništva. Ipak, dostojanstvo svećeništva je potpuno opravdano, posebno danas, jer
premda je tu esencija koju ljudska bića imaju u sebi, treba je iz njih pozvati naprijed,
treba je načiniti najpotrebnijom. Sve što stoji iza dostojanstva svećeništva danas je
potrebno da iz ljudskih bića pozove vani ono što je u njima. Živimo u vremenu koje
postavlja sasvim specifične zahtjeve, ali vanjski svijet se još ne može potpuno suočiti s
tim zahtjevima. To je zato jer se vanjskog svijeta tiče što su ljudska bića, kroz činjenicu
da nose fizičko tijelo. Ali to bi bilo strašno vidjeti ako bi ljudska bića živjela preko u
njihovom slijedećem životu na Zemlji u formi kakvu imaju sada u našoj sadašnjoj
civilizaciji.
Znamo da se u antropozofskim krugovima rade napori da se to izbjegne. Ljudskim
dušama je ponuđeno nešto što će im omogućiti da apsorbiraju ono što bi trebali nositi sa
sobom u život u slijedećoj inkarnaciji. Ali to mora postati moguće za cijelo
čovječanstvo. Ljudska bića danas moraju izgraditi ‘Ja’, moraju izgraditi individualnost s
kojom mogu živjeti u njihovoj slijedećoj inkarnaciji. To je moguće jedino ako će se
njihovim doživljajima kao ljudskim bićima dodati nešto što je dano kroz milost
žrtvovanja, kroz milost sakramenta. Njihova karma preko toga neće postati odvojena od
ljudskog bića, ali nešto će se razlabaviti što je sada za njih najjače prikačeno. Ljudska
bića danas nose masku. Okolo idu prerušena. I ako se pojavi žudnja da se vidi prava
individualnost ljudskog bića, to može dovesti do tragičnih konflikta.
S jednim takvim tragičnim konfliktom se susreo Hölderlin koji je jednom rekao da sve
što može vidjeti kada gleda svoje drugove Nijemce su ’zanatlije ali ne i ljudska bića,
mislioci ali ne i ljudska bića, svećenici ali ne i ljudska bića, gospodari i sluge, mladi i
stari ali ne i ljudska bića’,(3) i tako je nastavio. Ljudska bića, na neki način, nose pečat
nečega što je izvan njih.
Danas trebamo svećenike koji rade na način da se obraćaju ljudskim bićima kao
takvima, i da kultiviraju ono što pripada čovječanstvu u cjelini. U osnovi nijedna
konfesija nije za to danas sposobna. Razmislite koliko su sve zavisne. Zajednica za
kršćansku obnovu mora rasti izvan tih zavisnosti konfesija. To mora napraviti kroz svoju
vlastitu sudbinu. Ni jedna druga profesija koja izrasta iz Antropozofije nije u položaju
usporedivim s onim od svećenika. Oni su u jedinstvenom položaju, i to je možda dobra
stvar ako iz duha Knjige otkrivenja mi jednom izrazimo što to znači. Trebate samo uzeti
u obzir da su u svim vrstama rada koji izrastaju iz Antropozofije ljudi na neki način
zavisni od svijeta oko njih zbog vanjskih pritisaka koji postoje. Ako iz Antropozofije
postanete školski učitelj, dakle, znate za ogromne teškoće s kojima se tamo suočavamo.

Iluzija je da ćemo ikada osnovati drugu Waldorfsku školu toliko dugo dok je uvjet da
učitelji imaju imati neku vrstu odobrenja od države. Waldorfsku školu smo mogli
osnovati jedino jer smo to napravili prije nego je država Württemberg donijela
obrazovne zakone.
Ili uzmite medicinsku profesiju. Liječnika ne možemo jednostavno stvoriti iz osnova
postojanja antropozofskog pokreta. Dobro, mogli bi, ali ne bi bili autorizirani, ostali bi
nekvalificirani. Na neki način čak imamo tu poteškoću i po pitanju umjetnosti. Premda
se to još nije još dogodilo, neće proći dugo prije nego stvari počnu naginjati onom što
već žele napraviti u Rusiji gdje očekuju da svaki umjetnik stekne neku vrstu odobrenja
od države. Svećenici proizašli iz antropozofskog pokreta su jedini koji to sve mogu
zanemariti. U redu je ako su na neki način bili obučeni, ali za njihov rad kao svećenika
mogu sve to zanemariti. U teologiji koju predstavljaju mogu zaista položiti prvi kamen
temeljac Novog Jeruzalema, jer predstavljaju teologiju koja nikog ne poziva na
priznavanje osim njih samih. Zato je to tako važno.
Jedino ste vi u takvom položaju. Trebali bi osjetiti da ste u tom položaju, jer to je
položaj u kojem ćete osjetiti posebnu prirodu svećeničkog dostojanstva. U zemljama kao
što je Rusija svećenike mogu izbaciti, ali u takvim zemljama nikad neće napraviti to da
svećenici trebaju dobiti odobrenje od države. Bilo da će svećenici biti pušteni na miru ili
ih uopće neće željeti, to je ono čemu se naginje da se dogodi u Rusiji danas.
Tako svećenici mogu po prvi puta osjetiti pristupanje Novog Jeruzalema, pristupanje
prebivajućeg Krista, Krista koji će postati Kralj kraljeva, Gospodar gospodara. Stoga je
sasvim primjereno ako svećenik zastane na ovom pasusu u Knjizi otkrivenja koji gleda
naprijed, ako zastane s žarkim srcem i otkriva sav entuzijazam njegove svećeničke duše
koji mora otkriti kontemplirajući ovaj osobiti pasus u Knjizi otkrivenja. Jer Knjiga
otkrivenja nije učenje, to je aktivan, djelujući život u svim našim dušama. Trebali bi se
osjećati jedno s Knjigom otkrivenja. Trebali bi moći unijeti rad koji radimo i život koji
živimo u proročku struju Knjige otkrivenja. Tada se nalazimo okupljeni oko Ivana
apokaliptičara koji pred sobom ima viziju: Nebesa su otvorena; dolazi onaj koji jedini
razumije njegovo ime, čija odjeća nosi ime Riječi Boga, koji je Kralj kraljeva, Gospodar
gospodara. Oni svećenici koji se ujedine s kultom koji je još jednom izvučen iz duhovnog
svijeta, oni svećenici koji sami ponovno utemeljuju transupstancijaciju u skladu sa
Svetim Duhom, oni svećenici koji imaju novi Čin posvećenja čovjeka koji je
transformirani stari, imajući unutar njega ono što je vrijedno od starog, ali imajući
formu koja danas utječe iz duhovnog svijeta — tim svećenicima je sada dopušteno da se
okupe oko Ivana apokaliptičara koji gleda u otvorena nebesa. Možemo gledati na
inicijaciju koja se dogodila ovdje, u sali nasuprot one koju je progutala vatra, kao da je
upaljena svjetlom koje sjaji kada su nebesa otvorena i pojavljuje se bijeli konj s Onim
koji je njemu, čije ime samo on sam zna i koji u nama mora biti utjelovljen ako će nam
to ime išta značiti. Na to se mislilo sa razumijevanjem Knjige otkrivenja; Knjiga
razumijevanja traži razumijevanje koje je živo, ne traži samo znanje.
Vezano uz sve što se pojavljuje na slici velikoj kao što je ova, vezano uz sve to je
duboka, duboka mudrost. Razmislite što se pojavljuje u neposrednoj blizini ove važne
vizije. Pokazano nam je kako zvijer počinje raditi, Zvijer koju sam opisao, Zvijer koja
ljudskom biću pokazuje put dolje od duhovnog u fizičko, Zvijer koju je apokaliptičar
vidio da pristupa u tri stupnja, Zvijer čija jedna od formi nije samo materijalističko
gledanje na život već i materijalistički pristup u životu. Apokaliptičar označava dvije
točke u vremenu. Ukazuje na Zvijer koja je prevladana, i ukazuje na jačeg protivnika
čovječanstva koji je tisuću godina vezan prije nego na kratko vrijeme postane nevezan.

Dakle suočeni smo s dva protivnika principa dobra, sa Zvijeri i s onim kojeg tradicija
zove Sotona.
U određenom smislu Zvijer je prevladana utoliko što se tiče vanjskog fizičkog svijeta.
Prevladana je tako što je moguće suočiti se s materijalizmom s duhovnim gledanjem na
svijet. Na neki način Sotona je u sadašnje vrijeme vezan. Ali opet će postati nevezan.
Sotona je vezana, i oni koji vide što je važno u evoluciji znaju da je vezana. Jer da
Sotona nije sada vezana, tada bi došlo do svih onih stvari koje mogu značiti izlijevanje
bočica gnjeva. Da Sotona nije vezan, u vanjskom svijetu bi se na najstrašniji način
vidjelo kako je to povezano s materijalističkim stavom u životu na Zemlji. Najdublji
unutarnji cinizam bi objavio da je materijalizam istina, i to bi pobudilo takvu pohlepnu
želju u nevezanom Sotoni da bi se svugdje mogao vidjeti taj materijalistički stav i način
života i kako ga se ahrimanske snage dočepaju, kao najstrašnije, najužasnije bolesti.
Da Sotona nije vezan, trebalo bi govoriti o materijalizmu ne samo kao o stavu i
načinu života već kao i o najzloćudnijoj od bolesti. Umjesto toga, ljudi nalaze svoj put u
životu s cinizmom i lakomislenošću materijalizma, čak i religijskog materijalizma, i ništa
ih ne zadesi. To da ih ništa ne zadesi je isključivo zbog činjenice da je Sotona vezan dok
Bog još daje ljudima šansu da nađu njihov put do duha bez da padnu kao plijen Sotone.
Da je Sotona sada ovdje, bilo bi mnogo učitelja u ovoj ili onoj vjeri palih u materijalizam
koji bi predstavljali prijeteći, strašan pogled na čovječanstvo. Unutarnja slika koja
pokazuje na moguću bolest materijalizma, lepru materijalizma koja bi bila ovdje da
Sotona nije vezan zaista je najstrašnija.
Nema drugog konteksta osim onog u Knjizi otkrivenja u kojem bi netko s duhovnom
odgovornošću prema ovom znanju iznio ovu sliku. Ja sam ne bi koristio izraz ‘lepra
materijalizma’ u bilo kom drugom kontekstu osim ovdje gdje sam ga povezao s Knjigom
otkrivenja. Kako netko nađe put u Knjigu otkrivenja ima te strašne slike pred očima koje
zaista predstavljaju duhovnu stvarnost.
Knjiga otkrivenja ne smije samo ispunjavati naš život, mora također ispunjavati naše
riječi. Ako je primimo u sebe, Knjiga otkrivenja ne samo da donosi život u naš rad kao
svećenika već nam također omogućuje da pokažemo na stvari koje nikada ne bi ni sanjali
spomenuti u egzoternom životu. Knjiga otkrivenja mora ne samo živjeti u našem 'Ja' ako
je želimo shvatiti; Knjiga otkrivenja također želi govoriti u našim riječima. Ima mnogo
toga što ćete reći jedan drugom kada se sami okupite zajedno u istinskom svećeništvu
među vama, tako da to može živjeti u vama i biti čuvano među vama. Iz ovoga ćete
izvući snagu da govorite prave riječi onima koji su vaša kongregacija.
Danas biti svećenici znači biti prva ljudska bića kojima je dopušteno međusobno
govoriti o Knjizi otkrivenja. Knjiga otkrivenja je knjiga za svećenike koja slijedi iz
Evanđelja. Vi ćete kako sve više postajete svećenici, više oživjeti svoj put u unutarnji
duh Knjige otkrivenja. Više o ovome sutra.

PREDAVANJE XI
Smjestimo se u svijet u koji apokaliptičar želi smjestiti čovječanstvo kroz svoj opis
sljedećeg doba na Zemlji. Opisuje svoje vizije o duhovnim svjetovima koji ulaze i
zahvaćaju zemaljsko ljudsko biće. Prije ovoga opisuje tri faze, i moramo ih upoznati.
Svaki od ta tri stupnja predstavlja nešto što mora doći dolje prije nego ljudska bića
postanu dovoljno vrijedna i dovoljno sposobna da prime duhovni svijet, u svoj čistoći, u
njihovo djelovanje, njihovo mišljenje i njihove osjećaje.
Prvi stupanj je pad Babilona — na trenutak ćemo koristiti terminologiju
apokaliptičara. Drugi stupanj je pad Zvijeri i njenih suradnika, lažnog proroka, koji širi
učenje Zvijeri. Treći stupanj je pad božanskih protivnika, kako ih obično nazivaju, naime
pad Sotone. Kada gledamo na buduću evoluciju čovječanstva s duhovnim očima ta tri
stupnja vidimo veoma realistično, veoma konkretno. Posebno u našem stoljeću, tijekom
kojeg će mnogo toga biti odlučeno u vezi ljudske evolucije, postoje svi razlozi da
usmjerimo oči naše duše prema ta tri pada. Oni će nam doći u posebnom obliku nakon
vremena kada se Krist pojavi na Zemlji po prvi puta u eterskom tijelu, drugim riječima
zapravo nakon drugog Kristova pojavljivanja na Zemlji. Čovječanstvo se za to mora
pripremiti, tako da ljudska bića budu dovoljno jaka da prođu kroz ovaj trostruki pad
protivnika Krist-impulsa bez da dovedu u opasnost njihov razvoj duše.
Ne smijemo zaboraviti koliko je apokaliptičar točan. Svaki puta kada se takav pad
pojavi on opisuje anđela kako pada dolje iz duhovnog svijeta, i primjećujemo — i to je
prilično uznemirujuće za one koji ne idu dublje u duhovno razumijevanje svijeta —
primjećujemo da oslikava anđela kao radosnog kod velike torture, kod užasnih stvari
koje tada dolaze kroz pad. Važno je da razumijemo ovo radovanje.
Prvo pogledajmo na tri stupnja u padu Kristovih protivnika, počevši od onog nazvanog
pad Babilona. Pred našu dušu možemo prizvati ukupan zbroj svih grešaka u koje ljudska
bića mogu pasti kao rezultat njihove ljudske prirode. Ono što apokaliptičar naziva
babilonsko iskušenje uključuje sve što obara ljudska bića ispod onog što je u stvari
njihov duhovni standard.
Ljudsko biće je stvarno ljudsko samo — premda naravno to nije moguće u svakom
trenutku njegove evolucije, jer to mora najprije postići — kada u sebi ima potpunu
harmoniju između principa materijalnog i principa duhovnog, kada se materijalno ne
uzdiže u emocije koje nisu pod kontrolom duha. To je ono što je toliko važno i što
moramo veoma temeljito razumjeti. Jer čak ni apokaliptičar ne bi mogao govoriti kao
što govori kada bi morao pretpostaviti da su svi osjećaji i strasti i sve što dolazi od sfere
volje i središta srca bili potpuno neopravdani. Posebno zvati osjećaje i strasti
neopravdanima — ta lažna vrsta asketizma i sama dolazi iz osjećaja i strasti. Ako se
netko ne osjeća dovoljno jakim da svoje strasti prožima duhom na takav način da ih
može staviti u službu dobra svjetske evolucije — tada je upravo to način na koji daje
oduška svojoj emociji slabosti. Čak i ako takva osoba zaista želi dobru evoluciju — ako
dopusti da njegov osjećaj i sfera srca postane osiromašena — daje oduška svojoj
slabosti.
Apokaliptičar se ne brine zbog tjeranja emocija ili tjeranja osjećaja i strasti već sa
osiguravanjem da ne ostanu nekontrolirane od duha. Sve emocionalno u ljudskom životu,
sve emocije, bilo teške ili lagane, koje ostaju nekontrolirane od duha, one su koje

apokaliptičar sumira pod imenom tog grada Babilona u kojem su se ljudske strasti
okrenule od duha — ako mogu na ovaj način dati stereotip. Trebate samo prevesti grube
izraze — koji u njihovo vrijeme nisu bili grubi — u jezik našeg vremena. Na stari način
oslikavanja stvari nisu se koristile apstrakcije; stvari su se karakterizirale sasvim
konkretno, dakle to je način na koji apokaliptičar govori o Babilonu. Ali zašto Babilon?
U Babilonu, ili radije u misterijskom centru Babilona, postojali su uzvišeni Misteriji u
kojima je netko mogao biti iniciran u tajne nad-zemaljskog kozmosa, i koji je mogao
učiti o tajnama zvjezdanih svjetova i njihovu duhovnom sadržaju. Stariji svećenici u
Babilonu koristili su snagu snene-vidovitosti na način koji bi danas zvali medijumska
vidovitost. Predivna učenja starog Babilona nastala su korištenjem medijumstva.
Danas možemo vidjeti da čak i medijumi koji izgledaju podobni da prenose duhovna
učenja — što se često radi, jedino što bi to trebalo biti pod vodstvom posvećenika s
neophodnim uvidom — čak i takvi naizgled podobni medijumi podložni su utjecajima koji
su visoko upitnog morala. Radi toga što kod medijuma često postoji disproporcija između
onog što otkrivaju i onog što jesu, često na kraju ne razlikuju između istine i neistine; i
to se može pojačati do nesposobnosti odvajanja onog što je moralno od nemoralnog.
Morate razumjeti što se događa s medijumom. Osoba postaje medijum — a to je bilo
tako i s babilonskim svećenicima — kada vanjska sila izvlači ‘Ja’ i astralno tijelo iz
fizičkog i eteričkog tijela. U trenutku kada medijumovo ‘Ja’ i astralno tijelo budu
povučeni iz fizičkog i eteričkog tijela, druga sila ulazi u to ‘Ja’ i astralno tijelo. Zavisno
da li pokretač toga ima dobru ili lošu namjeru, da li pripada lijevoj ili desnoj stazi, ta
sila će biti dobra ili zla. U vrijeme drevnog Babilona, tim putem je došlo do izvanrednog
znanja i otkrivenja. Kasnije, i danas, to je počinjalo postajati hendikep: Što se događa
kada medijum opet uđe u fizičko tijelo?
Vidite, od logike koju imamo u fizičkom svijetu kojom razlikujemo neistinu od istine
u duhovnom svijetu nema koristi. Potpuna je pogreška vjerovati da se u duhovnom
svijetu mogu koristiti koncepti neistine i istine koji vrijede ovdje u fizičkom svijetu. U
duhovnom svijetu nema ničeg što se može na taj način razlikovati. Postoje bića koja su
dobra i druga koja su zla. Morate prepoznati što su, jer vam oni ne govore. Ali čak su i zli
istiniti na njihov vlastiti način. To je teško razumjeti, naravno, baš kao što je teško
razumjeti sve što opažamo ulazeći u duhovni svijet. Ovdje u fizičkom svijetu možemo
izjaviti da je ravna linija najkraća udaljenost između dvije točke. U duhovnom bi svijetu
to mogla biti najveća udaljenost, a da je bilo koja druga kraća. Nijedna logika koju
sasvim jasno trebamo ovdje u fizičkom svijetu nije od koristi u duhovnom svijetu.
Dakle pravi posvećenik da bi vidio u duhovni svijet treba imati posebnu dispoziciju
duše. Mora biti potpuno odgovoran na način da čim se vrati u fizički svijet odmah radi s
fizičkim konceptima. Medijum, međutim, nije za to sposoban jer on ili ona u duhovni
svijet ne ulazi svjesno. Kada se medijum vraća, ‘Ja’ i astralno tijelo ispunjavaju fizičko i
eteričko tijelo s načinom mišljenja koji je pogodan za duhovni svijet ali koji korumpira
sve moralne osjećaje i senzacije koje su u fizičkom svijetu valjane. Zato je medijum
izopačen u odnosu na istinu i neistinu, a to potom utječe na sve ostalo.
Možemo reći da je u stvari Babilon prošao kroz taj proces i da je stoga čak i najviše,
najznačajnije otkrivenje iz duhovnog svijeta postalo strašno korumpirano. Ono što se
inicijalno primjenjuje na princip duhovnog otkrivenja može se također proširiti da
uključuje običan ljudski život, tako da dolazi do jake korupcije. Ušavši na ovaj način u
duhovni život, ljudsko biće postaje nemoralno više nego je to bilo prije kao obična

osoba. Zato je Babilon uzet kao predstavnik moralne korupcije, a izraz korišten u Knjizi
otkrivenja jednostavno je uobičajeni izraz kojim se u to vrijeme opisivala korupcija.
Od tada je čovječanstvo u cjelini, utoliko što je nastavilo ono što je živjelo u
Babilonu, postalo grad Babilon raširen po cijelom svijetu. To je ono što kaže
apokaliptičar: Grad Babilon se može naći među cijelim čovječanstvom na Zemlji. On
postoji gdje god su ljudska bića pala kao žrtva izazovu Babilona, i to je stav koji mora
pretrpjeti svoj pad prije nego može doći do konačnog stupnja o kojem govori
apokaliptičar. Kada istražujemo što je to o čemu se radi u ‘babilonskoj korupciji’
nalazimo da je u toj korupciji na djelu ahrimanski princip. Ahriman je unutar ljudskih
bića, i on je snaga koja je blizu ljudskog bića unutar kozmosa kao cjeline. On je u
emocijama koje su na ovaj način korumpirane. Suprotan pol Ahrimanu je Lucifer.
Ahriman živi u stvarima koje u Babilonu moraju pasti, i to su stvari kojima je Lucifer
suprotan. Koja je slika koja se apokaliptičaru javlja kada to vidi? To je slika radosti
luciferskih anđela. Ne smijemo to zagladiti, moji dragi prijatelji.
Dobar broj pogleda na svijet je usvojio veliku grešku misleći da je loše nužno
suprotno od najboljeg, na primjer da se princip zla dolje ispod uvijek susreće s dobrim
koje dolazi odozgo. Uopće nije takva situacija. U ovom poglavlju Knjige otkrivenja (Otk.
19) ahrimanska bića — Babilon — su dolje ispod, a anđeli gore koji se raduju padu
Babilona su luciferski. To je glas Lucifera koji se artikulira kao radost anđela. Krist-
princip uvijek drži balans između to dvoje.
Ono što apokaliptičar ovdje govori razumjeti će se samo kada je trostruka
konstitucija svijeta shvaćena kako treba. Neshvatljivo je za obični ljudski sentiment da
čisti, dobri duhovi trebaju klicati kada se dolje nad čovječanstvom nadvio takav užas
kakav je ovdje portretiran. Ali je u početku neshvatljivo jednom kada možete vidjeti
poklič zadovoljstva koji dolazi od bića koja su izvorno suprotstavljena kreaciji svijeta u
kojem će ljudska bića pretrpjeti svoj duhovni razvoj. Luciferska bića žele cijelu
evoluciju održavati na sasvim različitom duhovnom nivou. Oni ne žele tu uniju, tak brak
duha s materijom do kojeg je došlo u zemaljskoj egzistenciji. Dakle oni osjećaju u
njihovim dušama: Pošto je ono što je bio zgrabio Ahriman sada izbačeno iz zemaljske
egzistencije možemo biti zadovoljni da se bar dio zemaljske egzistencije neće nastaviti i
ispasti će iz zemaljske egzistencije. Dakle vidite da je u vezi ovoga slika oslikana od
apokaliptičara neizmjerno iskreno portretiranje kozmosa.
Prvi pad dolje, pad Babilona, pad je grešaka do kojih su dovela sama ljudska bića.
Premda je na te greške utjecao princip inicijacije one su ipak ljudske greške. Kada kao
rezultat ljudske greške pada Babilon, dio čovječanstva je odvojen od svjetske evolucije
u točci vremena koju ćemo razmatrati kasnije. Sada jednostavno želi pogledati
kvalitativno na ono što će doći.
Drugi pad dolje je onaj u kojem ne participiraju samo ljudska bića. Oni na koje je
stvarno utjecao pad Babilona su ljudska bića; događa se zbog ljudske greške. U padu
Zvijeri i lažnog proroka koji predstavlja učenje Zvijeri pada nešto nad-ljudsko, nešto
duhovno, ne nešto ljudsko. Pada nešto što nije unutar kraljevstva ljudi. Pada Zvijer koja
provaljuje u ljudske zajednice i onaj koji objavljuje učenja Zvijeri, lažni prorok, pada.
Ono što pada je nešto što ljudska bića može napraviti obuzetima. Za razliku od slučaja
medijuma, nije slabost ljudske prirode ono što je uzrok pada već nešto nad-ljudsko što u
ljudska bića donosi impuls za zlo.
Da bi napravili sliku još jasnijom mogli bi reći slijedeće: Svi oni na koje će utjecati
pad Babilona bili su korumpirani stremeći za stvari za koje njihova organizacija nije

dovoljno jaka, stvari u vezi kojih je njihova organizacija postala slaba, tako da su postali
korumpirani. Dakle u padu Babilona stvar je da ljudska organizacija djeluje iz slabosti.
Kada Zvijer i lažni prorok padaju to nije kao kad medijum postaje korumpiran jer je
postao slab. To je kao da je duh koji polaže zahtjev na medijumovo 'Ja' i astralno tijelo
— jednom kada hipnoza prestane — ušao u fizičko i eteričko tijelo i tamo koristio fizičko
tijelo ljudskog bića da bi pakostio na Zemlji.
To je egzaktna slika koji nam je dao apokaliptičar. Doći će vrijeme — želi nam reći —
kada ćemo po svijetu vidjeti ljudska bića koja ne mogu tolerirati ono što Kršćanstvo
podučava, koja uzimaju Krista u njihove duše ali koja s njihovim fizičkim i eteričkim
tijelima ne mogu dosegnuti uzvišenost Krista i stoga podlegnu drugim duhovima — ali ne
pri punoj svijesti, tako da oni onda padnu u korupciju. To su prvi, oni koji su uključeni u
pad Babilona.
Drugi će ići okolo kao ljudska bića, ali njihova sudbina će biti da njihovo ljudsko ‘Ja’
nije u njima, tako da ih se ne može smatrati ljudskim bićima jer su zaposjednuti od
Zvijeri i od lažnog proroka. Do toga će doći nakon pada Babilona. Nakon pada Babilona
na Zemlji će biti ljudi koji će biti kao lutajući demoni; u njima će direktno raditi
ahrimanske snage.
Za ove stvari dovoljno preduvjeta postoji već danas. Sjeme za sve to je već zasijano.
Na primjer vidjeli smo užasan slučaj u kojem je, preko ljudskog bića, Ahriman bio među
nama kao pisac — možda ne u cijelom ljudskom biću već kroz privremenu slabost tog
ljudskog bića. Nietzsche je bio briljantan, predivan pisac, ali tijekom perioda dok je
pisao Antikrista i Ecce Homo Nietzsche-ova individualnost nije bila u njemu. Poznajem
Nietzsche-ovu individualnost, čak sam ga i opisao u mojoj knjizi Priča mog života.(1)
Direktno kroz njega Ahriman je postao autor, a Ahriman je mnogo briljantniji autor nego
ljudska bića.
Ahrimanske snage će se miješati sve više i više, tako da će ahrimanski duhovi koristiti
ljudska tijela za svakakva djela. Doći će vrijeme kada će se Kršćani, opažajući ovu ili
onu osobu, ozbiljno morati upitati: Da li je to ljudsko biće ili je to ogrtač za ahrimanske
duhove? Ovo ćemo morati dodati distinkcijama koje smo već napravili o ljudskim bićima.
Dakle to će biti drugi pad: demonska Zvijer i njen prorok. Oni sami će zaposjesti tijela
ljudskih bića. Ali Zvijer i njen prorok će biti srušeni. Tako najprije imamo pad
korumpiranih ljudskih biće i zatim pad određenih korumpiranih duhova koji su blizu
ljudskim bićima. Ti duhovi će pasti kao rezultat drugog pada dolje.
Nakon ovoga Knjiga otkrivenja govori o trećem padu dolje, padu Sotone. Sotona je
uzvišeno biće koje, međutim, kroči drugom stazom nego onom kojom se može kročiti na
Zemlji. Zvijer i lažni prorok su snage koje zavode ljudska bića, koje žele čovječanstvo
dovesti u iskušenje na pogrešnim stazama i moralno i intelektualno. Snaga, dragi
prijatelji, na koju mislimo kada govorimo o padu Sotone, ta snaga ima sasvim druge
planove. Ona ne želi samo zbaciti čovječanstvo s kursa već također to želi napraviti
Zemlji kao cjelini. Sa stajališta ljudskih bića i Zemlje ta snaga je strašan protivnik Boga.
Ali, vidite, možemo reći hipotetski — jer to jedino možemo na taj način bez da
padnemo u intelektualni grijeh ili pogotovo u duhovni grijeh — možemo reći slijedeće.
Možemo pitati: Ako na to ne gledamo sa stajališta ljudske, zemaljske evolucije, ako
razmatramo sa drugih, viših stajališta — koji je, tada, položaj te snage Sotone nad
ostalim duhovima u kozmosu?
Nije iznenađujuće da Mihael, čije se stajalište razlikuje od onog od ljudskih bića, ima
sasvim različito gledanje na Sotonu. Ljudska bića ostaju u apstraktnom i misle da je

Sotona zla snaga. Ali Sotona je također uzvišena snaga, čak premda je pogreška u
pogledu smjerova koji su pogodni za Zemlju. On je uzvišena snaga. Mihael, koji ima
stupanj arhanđela, nema rang Sotone, koji ima stupanj arhaja. Mihael je ‘samo’
arhanđel. Sa Mihaelova gledišta Sotona nije snaga koju treba prezirati već snaga koje se
treba neizmjerno bojati, jer Mihael vidi ovu snagu koja pripada hijerarhiji arhaja kao
uzvišeniju od njega. Mihael je, međutim, izabrao da ide u smjeru koji je isti kao onaj od
zemaljske evolucije.
Veoma davno Mihael je odlučio raditi u onim planetarnim orbitama koje su
predodređene sunčevim postojanjem. Sotona je snaga koja zauvijek leži u kozmosu u
zasjedi. Ima nešto jezivo u načinu na koji je Sotona u zasjedi. To možemo percipirati,
dragi prijatelji, u onim trenucima kada vidimo komet kako pada preko našeg neba,
komet koji slijedi sasvim različitu orbitu nego što je ona od planeta.
Ako nacrtamo kako je Kopernik to vidio, što astronomski nije sasvim ispravno, ali to
ovdje nije relevantno, imamo Sunce; zatim Merkur, Veneru, Zemlju, Mars — to su
unutarnji planeti. Vanjski su Jupiter, Saturn, Uran, Neptun. Ako to nacrtamo ovako
moramo zamisliti kako kometi imaju potpuno nepravilne orbite nasuprot onim pravilnima
od planeta. Ideja da ti planeti opisuju izdužene elipse je besmislica, ali sada baš ne
trebamo u to ulaziti. U svakom slučaju, orbite kometa, utoliko što dolaze unutar našeg
planetarnog sustava, nemaju veze s orbitama planeta.
Sotona je u zasjedi svakom kometu koji se pojavi. Želi se za njega uhvatiti i koristiti
smjer njegova impulsa da omete putanje planeta i tako isto i od Zemlje. To se zaista
zbiva u univerzumu: sotonske snage su u zasjedi s namjerom promjene cijelog
planetarnog sustava. Ako bi uspjele, planetarni sustav u čijim bi orbitama trebala živjeti
ljudska bića bio bi odveden od onih božanskih, duhovnih snaga i ispraćen u sasvim druge

kozmičke evolucijske smjerove. Mihael tu namjeru vidi kao strašnu grešku, u vezi koje
mora reći: Za mene bi bilo besmisleno čak i gajiti takvu namjeru, jer bi to ionako bio
bezizlazan projekt za biće iz hijerarhije arhanđela. Jedino bi biće iz hijerarhije arhaja
imalo dovoljno snage za postići takvu stvar. Među orbitama planeta Mihael radi sa Sunca
i postao je ono što okultizam naziva arhanđel orbitalnih perioda, ili duh planeta. Davno
prije je odlučio da nastavi raditi unutar orbitalnih perioda. Ostati s tim orbitalnim
periodima je anđeoska odluka.
U određeno vrijeme tijekom starog atlantskog perioda kroz Misterije u koje su sišli
bogovi bilo je moguće učiti da su domaćini arhanđela, što znači arhanđeli kao Orifiel,
Anael, Zakariel i tako dalje, došli do odluke da ostanu unutar predodređenih orbita
planeta. To se dogodilo u određeno vrijeme.
Ali moćne kohorte vođene Sotonom do dana današnjeg nisu donijeli takvu odluku.
One još teže koristiti orbitu svakog kometa da dovedu do različite konfiguracije u
planetarnom sustavu. Ovdje smo suočeni s protivnikom Krista, onim koji ne želi
korumpirati samo pojedince, niti želi korumpirati grupu pojedinaca, ljudsku zajednicu,
kao Zvijer i lažni prorok. Sa Sotonom i njegovih kohortama suočeni smo s težnjom da se
napadne Zemlja u njenom kontekstu unutar planetarnog sustava kao cjeline. To je treći
pad u Knjizi otkrivenja. U vezi s prva dva pada dolje pričano nam je o radosti luciferskih
duhovnih bića.
I mi također moramo predvidjeti te stvari o kojima nam apokaliptičar govori. Prvi
stupanj, pad Babilona, sa sobom će donijeti ljudska bića koja su zastranila i koja to
pokazuju čak i u njihovoj fizičkoj konstituciji, tako da nema izgleda za ta ljudska tijela,
nad kojima je ‘Ja’ i astralno tijelo izgubilo kontrolu, da više ikada u budućnosti postanu
korisna. Ta tijela trebaju biti prepuštena kao gubitak, premda ne i ‘Ja’ i astralno tijelo
koji im pripadaju, jer oni nastavljaju putovima karme u čovječanstvu. U određenom
periodu vidjeti ćemo ljudska bića kako kruže s njihovim tijelima, ljudska bića koja su
pala kao plijen babilonskom izazovu i čija tijela su stoga napustila evoluciju. To je pad
Babilona.
Na drugom stupnju biti će ljudi koji idu okolo za koje će trebati reći — i to će biti
vidljivo: U tim ljudima žive ahrimanske snage. Tu je Ahriman direktno involviran. To je
Zvijer, pad Zvijeri i lažnog proroka Zvijeri koji nije čovjek već nad-čovjek.
Na trećem stupnju biti će zapaženo da nešto u vezi prirodnih zakona postaje
neobjašnjivo. To će biti najveće i najznačajnije iskustvo kroz koje će ljudska bića morati
proći u budućnosti kada će morati priznati da se u zakonima prirode događa nešto
neobjašnjivo, da se događaju pojave koje se ne uklapaju u zakone prirode. To će se
dogoditi na visokom stupnju, i to neće samo biti stvar pogrešnog proračuna položaja
planeta, tako da on ne stiže na položaj koji je izračunat.
Sotona će uspjeti u poduzimanju inicijalnih koraka prema dovođenju poremećaja u
planetarni sustav. Čovječanstvo će morati razviti jaku duhovnost da se tome odupre.
Poremećaju do kojeg će doći može se suprotstaviti jedino jakom duhovnošću ljudskih
bića.
To su stvari, vidite, koje moramo predvidjeti danas kada prizivamo pred naše duše
buduće stupnjeve zemaljske i ljudske evolucije. To su stvari koje moramo vidjeti kada
nam se apokaliptičar obraća. Morate stremiti, dragi prijatelji, da se smjestite u ovo
suglasje između onog što možete dobiti od Antropozofije i onog što nam apokaliptičar
otkriva.

Temeljeno na postojećim otkrivenjima već danas možemo reći o kometima da je
Sotona u zasjedi u univerzumu da bi koristio orbite kometa i postavio ih na mjesto u
kozmosu. Ako ovo primite kroz vaše antropozofsko razumijevanje a možete to ponovno
otkriti u Knjizi otkrivenja, tada to ponovno otkrivanje dovodi do nečeg važnog, naime
vrstu susreta u duši s Knjigom otkrivenja a tako i sa samim apokaliptičarom — da, sa
samim apokaliptičarom: to je važno. Biti će iznimno važno za svećenika koji živi prema
budućnosti da sve više razvija težnju — uvijek, bilo da je na Zemlji ili ne — da opazi
apokaliptičara koji je na ovaj način vidio u budućnost nakon Misterija na Golgoti.
Među svećenicima se mora pojaviti osjećaj da bi pomoć koju taj Ivan, kreator Knjige
otkrivenja, može dati onima koji žele raditi na kršćanski način bila neizmjerno važna
pomoć, i bila bi to pomoć koja je potrebna. Ići kroz stvarnost s Ivanom apokaliptičarom
biti će moguće jedino ako Knjizi otkrivenja pristupimo sa stavom duše kakav sam opisao.
Tada će Ivan postati naš saveznik. On je, kao što znamo, blisko povezan s Kristom
Isusom; bio je iniciran od samog Krista Isusa, on je posvećenik Krista Isusa. On je stoga
važan saveznik, i doći do Krista preko njega je nešto neizmjerno važno.
Izvorno razumijevanje Knjige otkrivenja vodi duboko u oblast gdje su najuvjerljiviji
izgledi za susretanje Ivana a zatim i samog Krista. To je duboko istinito, istinito na način
za koji se možemo samo nadati da će djelovati u vašoj duši i najskrivenijem srcu. To je
istina koja će svećenika na pravi način povući u oblast duha. Odavde ćemo sutra
nastaviti.

PREDAVANJE XII
Budimo danas svjesni blagonaklonih karmičkih okolnosti koje su nas okupile zajedno
tijekom ovog razdoblja kada je, prije dvije godine, ovdje bio slavljen prvi Čin
posvećenja čovjeka. Glavno odvijanje našeg duhovnog života ovdje slijedio je
izvanredan niz: Čin posvećenja čovjeka prije dvije godine, požar Goetheanuma, godinu
nakon toga polaganje kamena temeljca Antropozofskog društva, i sada, nakon druge
godine, ponovno smo ovdje, ovaj puta da kontempliramo Knjigu otkrivenja kao što je
bila vaša želja.
Kao što sam spominjao od samog početka, postoji tijesna veza između razmatranja
Knjige otkrivenja i onog što obuhvaća Čin posvećenja čovjeka, tako da je svaki dan koji
provedemo razmatrajući Knjigu otkrivenja kao komemoracija onog što smo među nama
oživjeli prije dvije godine da bi u ovaj život unijeli ono što se samo željelo otkriti iz
duhovnog svijeta kao sadašnji, moderni kult.
Uzimajući u obzir koincidenciju događaja, možda je podesno da danas pozovemo
pred nas mjesto u Knjizi otkrivenja koje je od svih najteže razumjeti ali koje stvarno
vodi pravo u srce Knjige i koje je najintimnije povezano s misterijem Čina posvećenja
čovjeka zbog toga što je stvarno povezano s bićem Krista. O tome se na odgovarajući
način može govoriti jedino u vezi s Knjigom otkrivenja, jer ova Knjiga otkrivenja tako
jasno nosi temeljni pečat Kršćanstva jer nije moguće da dođemo do bilo čega što
odstupa od kršćanskih shvaćanja gledajući ono što je prirodno povezano s ovim
otkrivenjem. Uvjeravam vas da će se ono što ću morati reći o mjestu kojeg danas želimo
razmatrati pojaviti na sasvim zapanjujući način od vizija apokaliptičara.
Od početka petnaestog stoljeća, dragi prijatelji, mi živimo u petom post-atlantskom
dobu, i sa tim smo na početku obnovljene bitke koju će Mihael morati voditi u svemu što
će se događati u bliskoj budućnosti. Odavde gledamo natrag na četvrto post-atlantsko
doba, ono koje je neposredno prethodilo našemu.
Znamo da je četvrto post-atlantsko doba počelo oko godine 747 prije Misterija na
Golgoti, tako da se Misterij na Golgoti odvio tijekom četvrtog post-atlantskog doba.
Premda ne točno, pošto se u stvari dogodio više-manje tijekom prve polovine četvrtog
post-atlantskog doba, moglo bi se reći, davši ili uzevši pomak koji uvijek utječe na
događaje u svjetskoj evoluciji, da se može gledati kao da se dogodio u sredini tog doba.
Dakle ovako možemo napraviti dijagram naše duhovne evolucije (Slika 4): Ovdje je peto
post-atlantsko doba. Prethodilo mu je četvrto, treće, drugo i prvo, pravo natrag do
atlantske katastrofe koja je u biti dala konačnu formaciju površine naše Zemlje, dajući
našoj Zemlji — mogli biste reći — novo lice.

Slika 4
Sada pogledajmo četvrti period, atlantski period. Njemu je prethodilo ono što sam
obično nazivao lemurijski period zemljine evolucije, a prije toga su bili oni koje zovemo
drugi i prvi period evolucije Zemlje. Tri perioda koji vode do Atlantskog perioda su
rekapitulacije, prvo stanja Saturna, drugo stanja Sunca, i treće stanja Mjeseca. Sve do
četvrtog, Atlantskog period, nije došlo ništa novo. Tri perioda koja su mu prethodili su
ponavljanja, rekapitulacije na višem stupnju.
Četvrti, Atlantski period, predstavlja nešto novo. Ono što se zbilo tijekom Atlantskog
perioda zbilo se dok je Zemlja još imala oblike sasvim različite od onih koji su došli
poslije. Čak i u sredini Atlantskog perioda Zemlja nije imala čvrstu koru kakva nam je
sada poznata. Geološko datiranje postavljeno danas za ove stvari je iluzija. Vrijeme
kada je Zemlja očvrsnula iz djelomično čvrstog, djelomično fluidnog sastava leži u
Atlantskom periodu. Tako je ljudska rasa tijekom atlantskog perioda bila sasvim
različita, jer čak i sredinom tog perioda nije imala današnji kruti kostur. Supstanca od
koje su bila formirana ljudska bića u tim vremenima bila je više kao ona od nižih
životinja, premda je njihov oblik bio najplemenitiji. Supstanca je, međutim, naličila
sastavom onoj od meduze; bila je meka, s nekom tendencijom da formira hrskavicu.
Možemo dakle izjaviti, da su se svi fizički uvjeti na Zemlji od tih vremena
promijenili, i mi sada nemamo te radikalne metamorfoze, one radikalne transformacije
koje su još bile moguće u sredini atlantskog perioda. U tim vremenima u svakom
trenutku je naš oblik mogao doživjeti metamorfozu — bio je od mekog materijala — i

rastao veći ili manji, poprimao ovaj ili onaj oblik, zavisno od našeg unutarnjeg stanja
duše.(1) Svako komešanje duše odmah se izražavalo na našem fizičkom tijelu. Ako je
netko sredinom atlantskog perioda želio dohvatiti objekt koje je smješten na distanci,
njegova je volja u njegovim organima poput meduze radila na takav način da su se mogli
rastegnuti koliko je trebalo. Tako je cijeli fizički život bio različit, u bilo kom danom
trenutku fizički procesi su slijedili sasvim različiti smjer. Svi fizički procesi, sve
transformacije i metamorfoze davali su sliku stvarnih duhovnih događanja u nekom
trenutku.
To danas više nije slučaj. Danas gledamo vani i više ne vidimo kako duh radi u onom
što se vani zbiva, čak ni u izmjeni godišnjih doba. One rapidne transformacije koje su se
događale na staroj Atlantidi nisu ostavljala mjesta sumnji da je ovaj svijet sadržavao
božansko i duhovno. Premda je kontinent Atlantida u biti zadržao svoj oblik, ipak je bio
veoma mobilan, i iz svih smjerova okružen s tkajućom, viskoznom fluidnošću. Ne biste to
mogli zvali polu-fluidom, ali je bio viskozan i mogao je nositi tijela s njihovim još veoma
mekim organima a također i biljke koje u to vrijeme još nisu bile usidrene u Zemlji;
biljke su lebdjele ili klizile u mekoj, mobilnoj supstanci Zemlje. Dakle fizički uvjeti su
tada bili sasvim različiti. Mogli biste reći da more i kopno još nisu bili odijeljeni na način
kako su postali kasnije, još su uranjali jedno u drugo. Oni koji su u to vrijeme mogli
jasno vidjeti ove stvari govorili su o oceanu — s njegovom sve većom sposobnošću za
izražavanje metamorfoze nego tvrdo-fluidni element u njegovoj okolini — kao biću gdje
dominiraju bogovi. Bogovi su viđeni da upravljaju svime oko ruba Atlantide. Nije bilo
sumnje u vezi tih bogova koji upravljaju, jer su duh i duša svugdje bili opažani jasno kao
i fizičko. Ljudska bića su dušu i duh vidjela u fizičkoj oblasti.
Osobina koju je posjedovalo četvrto post-atlantsko doba bila je da su ljudi mogli
vidjeti bogove kako vladaju u igri vjetra, premda to nije bilo tako snažno u stoljećima
koja su vodila do petog post-atlantskog doba, ali u grčkim vremenima to je bilo sasvim
očito. U staroj Atlantidi ljudska bića su vidjela bogove kako upravljaju u tvrdo-fluidnom
elementu. U četvrtom post-atlantskom dobu bogovi su viđeni kako upravljaju u fluidno-
zračnom elementu oblaka, u formacijama sumraka i tako dalje. Svijest koju su ljudi
imali u četvrtom post-atlantskom dobu još nije bila veoma jasna, tako da nema opisa
koji to točno opisuju, ali ipak je to ono kako je bilo. Zasigurno svaka opservacija bez
predrasuda može doći to te interpretacije onih predivnih slika oblaka kod ranih
renesansnih slika, interpretacije koja ukazuje na osjećaj kako je iz njih rođeno nešto
duhovno, kako se rad božanskog duha osjećao da je u zračnim oblacima, u zračno-
vodenom biću zraka.
Ljudska bića u to vrijeme nisu njihovu pažnju mnogo usmjeravala na fizički aspekt
formacija oblaka. Tražili su ono što bi im oblaci otkrili. Osjećaj koji im je to davalo bio
je predivan, ali to je teško rekonstruirati za današnju svijest. Čak kasno kao u osmom ili
devetom post-kršćanskom stoljeću, kada su ljudi gledali na jutarnje nebo pred njihovom
dušom su vidjeli oblake kako svjetlucaju u svijetlu osvita i osjećali da je bilo nešto živo
u aurori, u roza jutarnjem nebu; a isto se osjećalo i kad je došao večernji sumrak.
Možemo stoga reći: Na staroj Atlantidi duh je viđen fizički. Nakon Atlantide dolazi
post-atlantski period sa svojih sedam epoha; i rekapitulacija onog što se dogodilo na
Atlantidi, rekapitulacija onoga što se fizički dogodilo na Atlantidi, odvijala se na
duševnom nivou u četvrtom post-atlantskom dobu. Moćni preokreti o kojima sam
govorio, godine 333 i 666, koje su preokreti na duševnom nivou u ljudskoj evoluciji, oni
odgovaraju fizičkim preokretima u staroj Atlantidi. Kada su vidjeli otkrivenja u fluidno-
zračnom elementu, vidovnjaci grčko-latinskog doba su osjećali kako su u dušama vidjeli

nešto kao rekapitulaciju ranijih stanja zemlje onog što se jednom dogodilo u fizičkoj
oblasti. Toga su bili svjesni, premda nekako prigušeno, što pristaje svijesti tog vremena.
Sve što je živjelo u školi kao što je ona u Chartres-u, koju sam spominjao na
antropozofskim predavanjima,(2) pokazivalo je u svojim opisima da su duševni doživljaji
grčko-latinskog doba bili rekapitulacija u duši gušćih, fizičkih doživljaja i događaja na
Atlantidi.
Sada smo u dobu duše svijesti. Svako direktno duševno iskustvo o tome što se događa
u zračno-fluidnom elementu je ugašeno. Ali kroz vrstu katastrofe s kojom je peti, post-
atlantski period započeo, daljnji razvoj duše svijesti čovječanstva počeo se pripremati.
U vezi vanjske civilizacije još smo nekako zaglibili dolje u kaosu razvoja duše svijesti.
Međutim, osvit doba Mihaela bi trebao donijeti neku viziju koja će u taj kaos unijeti red.
Ta vizija će biti kako slijedi: Ne više fizička kao u atlantska vremena, ne više u duši kao
u grčko-latinskim vremenima, već potpuno duhovne slike, pojaviti će se u ljudskim
bićima kao sjećanja, slike koje su nekako kao fatamorgana misli, i to će se dogoditi
osobito nakon pojave eterskog Krista. Nešto kao unutarnja fatamorgana u slikama
vizionarske prirode pojaviti će se u mislima ljudskih bića, i u dobu duše svijesti te slike
će doći pri punoj svijesti. Baš kao što toplina u pustinjskom zraku stvara fatamorganu,
tako će i ljudska misao biti nošena u smjeru koji vodi do razumijevanja o tome što je
zračno-vatreni, zračno-toplinski element.
Možemo to postaviti ovako: U atlantska vremena ljudsko je biće percipiralo božansko
u čvrsto-fluidnom elementu, što znači više u vanjskoj, fizičkoj materiji; u četvrtom post-
atlantskom dobu, grčko-latinskom dobu, ljudsko biće je percipiralo duh u predivnim
formacijama fluidno-zračnog elementa; i sada, u petom post-atlantskom dobu, kada
bude duša svijesti ona koja percipira, doživjeti ćemo kako će se sve više i više u našoj
svijesti javljati ono što je zračno-vatreno, zračno -toplinsko. To će uzrokovati da se ono
što su Grci doživljavali u duši, i što su stanovnici Atlantide doživljavali u tijelu, sada
ljudskim bićima pojavi u moćnim duhovnim slikama.
Dakle u ljudskoj evoluciji dolazi vrijeme kada će se javljati vizije koje su jasne kao
misli, vizije o prvobitnim zemaljskim vremenima i o porijeklu ljudskog bića, i sve
povezano s njima. Darwinov pogled koji je ljudskim bićima pripisao nasljeđivanje nižeg
roda temeljeno potpuno na jednoj liniji razmišljanja biti će zamijenjeno unutarnjim
vizijama, razvojem predivnih imaginacija koje će se javiti iz unutarnje ljudske topline
povezane s procesom disanja, kao živopisne, obojane vizionarske misli pune značenja.
Ljudsko biće će znati što je jednom bilo preko viđenja nečeg kao refleksija grčko-
latinskog doba, a zatim natrag iza onog što je bilo u Atlantidi.
Vidite, dragi prijatelji: Viđenje nas zanima veoma direktno, jer će se početi događati
u slijedećem dobu čovječanstva. Pošto nam je to viđenje toliko blizu zatekli smo se
gledajući u srce apokaliptičara. Viđenje koje će uskoro započeti je ono što se opisuje
slikom žene prekrivene Suncem sa zmajem ispod njenih nogu, i porađa muško
dijete.(3) (Otk. 12,1)
Preko onog što je izraženo u toj slici mnogi pojedinci će zaista postati vidovnjaci još
tijekom ovog dvadesetog stoljeća. Mnogo toga zrači iz te slike koja će ljudskim bićima
donijeti razumijevanje. Najprije osvjetljava natrag u grčko-latinsko doba, gdje je na
duševnom nivou pripremljeno razumijevanje za oblik te slike kakva će se pojaviti u
bliskoj budućnosti. Ona je preuzimala svakakve oblike: Izis s djetetom Horusom, majka
Krista s djetetom Kristom; posebno su u grčko-latinskom periodu te stvari živjele u
predivnoj dubini u mnogim metamorfozama koje su još sačuvane u tradiciji.

U bliskoj budućnosti, ljudska bića će gledati natrag na vrstu viđenja koju su ljudi
imali u četvrtom post-atlantskom dobu kada su tu sliku vidjeli u oblacima, u zračno-
fluidnom elementu. Gledajući još dalje natrag vidjeti će što je živjelo u fizičkim
procesima Atlantide. Ova slika žene zaogrnute Suncem koja porađa muško dijete, i pod
nogama ima zmaja, biti će viđena kao kroz vrstu duhovnog teleskopa, vrstu okulara, koji
pokazuje na daleku prošlost u kojoj je zemaljski, fizički element bio povezan s nad-
zemaljskim, kozmičkim elementom. U onim vremenima postojao je daleko intimniji
kontakt između Zemlje i svijeta planeta i svijeta Sunca.
Kao što znamo, tijekom perioda zemljine evolucije kada je bilo rekapitulirano stanje
drevnog Saturna bilo je mnogo osobina Saturna u zemaljskoj egzistenciji, premda u
gušćoj formi. Tijekom drugog perioda zemaljske evolucije koji je sa sobom donio
rekapitulaciju stanja starog Sunca, Sunce, koje je tijekom Saturna još bilo vezano za
Zemlju, odvojilo se od Zemlje, i s njime su otišla sva bića koja pripadaju Suncu. U
trećem periodu zemaljske evolucije, lemurijskom periodu, Mjesec je, također, otišao od
Zemlje, tako da ova trijada Zemlje, Sunca i Mjeseca postaje stvarnost za slijedeći period
Zemlje. U mojoj knjizi Tajna znanost (4) možete vidjeti kako su se i planeti dodavali.
Također je nužno pogledati sve procese koje sam opisao u vezi s povratkom ljudskih duša
tijekom Atlantskog perioda. To su zemaljski procesi viđeni iz zemaljske perspektive.
Ima također još nešto što trebamo dodati. Od Misterija na Golgoti, dragi prijatelji,
posvećenici koji su shvaćali kozmičke tajne gledali su na Krista kao na biće Sunca koje je
bilo povezano sa Suncem prije Misterija na Golgoti. Misterijski svećenici u pred
kršćanskim vremenima gledali su na Sunce kada su željeli biti ujedinjeni s Kristom. Ali od
Misterija na Golgoti, Krist je bio Duh Zemlje. Sada Krista sunčevo biće moramo tražiti u
zemaljskom životu i u zemaljskom radu, dok su se oni koji su željeli vidjeti i imati s njim
zajedništvo prije Misterija na Golgoti morali uzdići sve do Sunca.
Duh Sunca, koji se s pravom gleda kao muško u načinu na koji je došao na Zemlju — a
bilo je zaista sličnih događaja u ranijim dobima, koja sam često spominjao — briljantno
je opisan u viziji apokaliptičara, toj dubokoj viziji koja se javlja s gotovo opipljivom
neposrednošću u sredini atlantskog perioda i tamo stoji kao svjetleća fizička pojava.
Nakon tog trenutka u vremenu mudri učenjaci Misterija su vidjeli, kada su gledali gore
na Sunce, kako se tamo Krist razvija i sazrijeva, sve do trenutka kada je postao sposoban
proći kroz Misterij na Golgoti. Ono što su vidjeli kada su gledali prema toj točci u
evoluciji tijekom atlantskih vremena bilo je rođenje koje se odvija vani u Kozmosu
unutar Sunca.
Prije viđenja rođenja Krista kao muškog bića u Suncu sredinom Atlantskog perioda,
svećenici su u Suncu vidjeli žensko biće. Važna promjena koja se dogodila sredinom
Atlantskog perioda je da se prije sredine tog perioda u duhovnoj auri Sunca vidjela
kozmička žena, ‘žena zaogrnuta Suncem’. Izjaviti to na ovaj način odgovara točno s
onim što se dogodilo u nad-zemaljskom svijetu, u nebesima: ‘Žena zaogrnuta Suncem
rađa muško dijete’. Apokaliptičar ga s pravom zove malo dijete, i to je isto biće koje je
kasnije prošlo kroz Misterij na Golgoti i koje je ranije prošlo druge oblike egzistencije.
Ono što se odvijalo tijekom tog Atlantskog perioda bilo je vrsta rođenja, koje je u stvari
komplicirana vrsta metamorfoze. Netko je vidio kako je Sunce iznjedrilo ono što je u
njemu bilo muško, ono što je bilo prirode sina. Ali što to znači za Zemlju? U sredini
Atlantskog perioda postojao je naravno sasvim različit osjećaj o tome što je sunčeva
egzistencija. Sada je Sunce gledano kao konglomerat kratera i vatrenih masa; ono što
danas fizičari opisuju je za gnušanje. Ali u onim vremenima posvećenici su vidjeli ono
što sam upravo opisao. Stvarno su vidjeli ženu zaogrnutu Suncem, s zmajem ispod njenih

nogu, i kako rađa muško dijete. Oni koji su vidjeli i razumjeli takvu stvar su rekli: Za
nebesa je to rođenje Krista, za nas je to rođenje ‘Ja’. To su rekli premda je ‘Ja’ ušlo u
ljudska bića mnogo kasnije.
Od tog trenutka sredinom Atlantide, evolucija je značila da će ljudska bića sve više
postati svjesna njihova ‘Ja’. Nisu naravno bila svjesna kao što smo mi danas, ali više na
elementaran način stalno su postajali više svjesni kada bi im svećenik Misterija pokazao:
Sunce osvjetljava ‘Ja’ u ljudskim bićima. Preko rođenja opisanog od apokaliptičara u toj
slici, ‘Ja’ je bilo kontinuirano osvijetljeno izvana kroz način na koji je Sunce djelovalo,
sve do četvrtog post-atlantskog doba kada je ‘Ja’ konačno potpuno ušlo u ljudska bića.
Ljudsko biće je, osjećano je, pripadalo Suncu. To je bio osjećaj koji je duboko ušao u
ljudsku prirodu.
Postavši ovakvi slabići u našem duševnom životu danas, ne možemo zamisliti kako su
duševni doživljaji ljudskih bića komešali i uzburkavali u proteklim dobima. Kao rezultat
primanja ‘Ja’ iz kozmosa, ljudska bića su na Zemlji osjećala da je sve u njihovoj ranijoj
prirodi postalo transformirano. Ranije su bili zavisi od njihova astralnog tijela, od onog
što je živjelo u astralu, i to je radilo u duši-duhu na takav način da su ljudska bića u tim
vremenima vidjela ovu sliku: Ovdje (Slika 4, lijevo) je ljudsko biće, a iznad njega je
Sunce; ‘Ja’ još nije stiglo, i ono što od Sunca djeluje dolje je astral. Ljudsko biće je u
sebi nosilo astralno tijelo, koje je došlo od Sunca, astralno tijelo koje još nije upravljano
od ‘Ja’ i tako još ima slične životinjskim, premda više pročišćene, emocije. Ali sada je
ono potpuno drugačije ljudsko biće, postalo je ‘Ja’, dok je ono što je ranije ključalo u
njemu bilo astralno tijelo. Sve je to došlo od Sunca.
Sada zamislimo nešto što ću nacrtati kao skicu (Slika 4, dolje lijevo): Ovdje je slika
Sunca u najstarijim atlantskim vremenima, ispunjena s živim, sjajnim svijetlom koje
ključa i pomiče se u nižoj polovini bića Sunca; iz toga, rođeno je nešto u gornjem dijelu;
tu se osjetio nagovještaj lica. Dolje ispod u biću Sunca ljudsko biće je osjećalo izvor svih
emocija koje se uzburkavaju u njegovu vlastitu astralnom tijelu, ali također i sve što mu
je dalo njegovo biće duše i duha. Slijedeća faza, koja pokazuje kako je Sunce bilo
viđeno kasnije, bila bi ovakva (Slika 4, dolje sredina): pojavljujući se jasnije, njegovo
lice postaje više definirano, i preuzima oblik žene. Vi vidite — ne još jasno — što će to
donijeti ljudskim bićima kao rezultat toga da ‘Ja’ preuzima odgovornost. Prostor dolje
ispod, grčeći se kao životinja, sve se više smanjuje dok konačno ne dođe trenutak kada
je u Suncu žena i porodi muško dijete; i ispod nogu žene je ono što je prije bilo ovdje
(Slika 4); žena u Suncu, rađajući ‘Ja’, pokazujući sliku kako zmaj može biti kontroliran —
astralni svijet ranijeg perioda koji je sada ispod njenih nogu.
Tamo u Suncu, u to vrijeme, počinje borba između Mihaela i zmaja. Posljedica toga
je bila — i to je savršeno vidljivo fizički — da su se sve stvari u Suncu postepeno
pomicale prema Zemlji i postale zemaljski sastojci, zemaljski sadržaj koji je upravljao
ljudskim bićima u njihovoj nesvjesnosti dok je u njihovu svijest sve više ulazilo ‘Ja’.
Ono što se na ovaj način odvijalo kozmički u Atlantskom periodu našlo je svoju
mitološku protu-sliku u grčko-latinskom dobu. U slijedećem dobu koje neposredno slijedi
našem, ljudska bića će moći retrospektivno doživjeti raniju sliku Izis s djetetom
Horusom koja zatim postaje slika Djevice s djetetom Isusom. Ljudska bića će u toj slici
vidjeti ženu zaogrnutu Suncem, i zmaja ispod njenih nogu, zmaja koji je od Mihaela
bačen dolje na Zemlju koji se više ne može naći na nebesima. Ova slika, koja će se
mijenjati, pojaviti će se u vrijeme kada će zmaj biti nevezan i kada dođe do onog što
sam opisao jučer. Činjenica je da će čovječanstvo doživljavati produbljenu viziju
zemljinih prvobitnih vremena i porijekla čovječanstva, i u isto vrijeme također i etersku

viziju Krist-bića, jer će se tijekom doba Mihaela zbiti oni događaji koje apokaliptičar
nagovještava kada govori o Mihaelovom izbacivanju zmajskog stvorenja dolje na Zemlju,
gdje radi unutar prirode ljudskog bića. Mihael će se, međutim, baviti s onim u ljudskoj
prirodi što je on izbacio dolje kao zmajsko stvorenje.
Dragi prijatelji, pokušajmo živopisno zamisliti što to znači. Pogledajmo još jednom u
Atlantski period. Apokaliptičar radi tako prije nas. On ima viziju žene zaogrnute Suncem,
rađa dječaka Isusa i ispod njenih stopala ima zmaja. Ta slika je sve slabija kako atlantski
period napreduje. Na kraju atlantskog perioda iz oceana se uzdižu novi kontinenti,
kontinenti koji sadrže snage preko kojih su ljudska bića pala u razne greške post-
atlantskog perioda. Iz oceana se uzdiže Zvijer sa sedam glava (Otk. 13,1), i iz oceana se
izdiše sedmerostruko kopno, vukuću ljudska bića dolje kroz pare koje se duhovno
pojavljuju od Zemlje iz emocija ljudskog bića.
Apokaliptičar atlantsku katastrofu također vidi u obliku sedmoglave Zvijeri koja se
izdiže iz oceana, i to će se ponovno pojaviti u budućnosti kada će se ono na što ukazuje
pojaviti ponovno u doba Mihaela. Apokaliptičar priča o sasvim realnim događanjima koji
se veoma mnogo tiču nas samih s obzirom na duhovni život čovječanstva. Sadržaj ove
slike osobito je povezan s bićem Krista.
Približavamo se dobu kada ćemo još jednom vidjeti kako duh živi u zemaljskoj
oblasti; vidjeti ćemo kako će se duhovni procesi koji rade kod transupstancijacije
ponovno pojaviti pred dušama ljudskih bića. Posebno će se u transupstancijaciji pojaviti
zemaljska refleksija onog što se odvijalo u nebeskim oblastima na takav način tako da je
ono što se događalo sredinom atlantskog perioda samo mali isječak svega što je
povezano s bićem Krista. Tada će se shvatiti kako metamorfoza kao što je ona što se
odvijala u transupstancijaciji postaje moguća kada se na ono što je danas fizičko i
kemijsko gleda kao na samo epizode, i kada se transupstancijacija dovede u vezu s
nečim sasvim drugim nego onim što izgleda materijalno.
Na ovaj način produbimo našu komemoraciju na prvi Čin posvećenja čovjeka prije
dvije godine, komemoraciju na ono što je zaista sišlo s nebesa, sijalo iz nebesa dolje od
atlantskog perioda, komemoraciju onog što se javljalo u oblacima grčko-latinskog doba,
Krista koji hoda Zemljom i dohvaćen je od ljudskih bića u njihovim vizijama, Krista koji
u naše vrijeme hoda Zemljom eterski i od ljudskih bića može biti dohvaćen u
imaginacijama, u vizijama. Krist je prisutan pri transupstancijaciji i biti će sve više
prisutan za ljudska bića. Procesi koje sam danas opisao uključuju staze kroz koje je Krist
postepeno ušao u događaje zemaljske evolucije.
Primimo ovo kao vrstu svečane unutarnje slike u sjećanju na prvi Čin posvećenja
čovjeka slavljen u Goetheanumu prije dvije godine.

PREDAVANJE XIII
Sa jednog specifičnog gledišta sam pokazao kako je Knjiga otkrivenja izgrađena na

principu brojeva, što je jedan od okultnih principa. Danas u ranijim razmatranjima (1) o
temeljnim ritmičkim brojevima kozmosa i ljudskog bića možda ste još jednom vidjeli
kako su brojevi duboko, u onom što može otkriti ritmove, ugrađeni u kozmos.
S okultnim otkrivenjima danim u formi Ivanove apokaliptičke Knjige samo je po sebi
razumljivo da su strukturirana u skladu s brojevima. Vizija o kojoj apokaliptičar govori
pojavljuje se, u skladu s modernim principom inicijacije, kada Inspiracija govori u
Imaginaciju koju je netko prije imao. Vizija se zbiva u tome što se slikovna kvaliteta
imaginacije proširuje, nakon čega Inspiracija govori kroz Imaginaciju. Stvari se zatim
odvijaju u skladu s principom brojeva, tako da taj princip pomaže slijediti što se događa.
Za okultista sedam je uvijek najsavršeniji broj; gotovo vrijedi kao okultno pravilo:
Sedam je najsavršeniji broj. Ali nemojte misliti da je ovaj broj sedam toliko značajan za
sadržaj; njegova nemjerljiva važnost je u vezi s mogućnošću da se čuju Inspiracije. Ako
netko živi u samom broju sedam, Inspiracije može razumjeti na svakakve načine. Dati ću
vam primjer. Pretpostavimo netko naslućuje važne duhovne pozadine u vezi s našim
vlastitim vremenom. Kada je u obzir uzeta sveobuhvatna slika kozmosa to je naravno
više ili manje proizvoljno naslućivati duhovne pozadine osobito za nečije vlastito
vrijeme; ljudski je to prirodno, ali ipak je prilično proizvoljno. Ako sam ja promatrač u
godini 1924, to znači da je promatrana godina samo 1924. Neko drugi je promatrač u
godini 1903, u kom slučaju godina 1903 je godina pod opservacijom.(2) Ako sam kao
promatrač ja nezavisan o tome kada se moje promatranje zbiva i ako imam pravi uvid u
ono što promatram, i također ako imam sposobnost ići natrag preko sedam utisaka bez
obzira odakle počinjem ići natrag, tada, u skladu s zakonima duhovnog svijeta, uvijek je
sedmi utisak onaj koji daje prosvjetljenje o prvom, a četrnaesti onaj koji daje
prosvjetljenje u odnosu na oba. To je stvarno stvar metoda, naći put u ono što može dati
prosvjetljenje. Ako znate jezik, možete razumjeti osobu koja govori taj jezik; slično
tome, ono što je ovdje bitno je moći živjeti u broju sedam. Te stvari tako moramo
razumjeti, jer davanje otkrivenja u skladu s brojem sedam je iznimno komplicirano.
Svakakve stvari u kozmosu su uređene u skladu s brojem sedam, i u manjoj mjeri u
skladu s brojem dvanaest i također i drugim brojevima. Moguće je slijediti događaje od
bilo koje točke koristeći umnoške sedam.
Kada sam u Nurembergu 1908 težio interpretirati Ivanovu Knjigu otkrivenja, to je
naravno bio sasvim različit period za antropozofsko društvo u cjelini. Moja glavna
intencija u to vrijeme je bila interpretirati samu Antropozofiju na osnovu Knjige
otkrivenja. Dobar dio se može interpretirati kroz tu Knjigu jer svjetski događaji, također,
iz nje mogu biti sakupljeni, i u to vrijeme je bilo važno da budu spomenuti. Ali za vas
danas, kao što sam već mnogo puta kazao, nužno se identificirati s Knjigom otkrivenja u
vašem ‘Ja’ i apsolutno konkretno gledati na stvarnu činjenicu kako Knjiga otkrivenja
pokazuje cijeli opseg događaja kako se odvijaju u skladu s brojem sedam. Ukazao sam
na događaje povezane s ‘ženom odjevenom Suncem ... i sa zmajem ispod nogu’ sa
stajališta doživljaja duše svijesti. IZ načina na koji sam to napravio izvesti ćete
zaključak u kojem periodu živimo prema kalkulacijama Knjige otkrivenja. Što se tiče
duše svijesti, živimo u dobu odjekivanja truba — ne što se tiče razvoja astralnog tijela
niti što se tiče razvoja čovječanstva općenito, o čemu su više bila moja predavanja

1908. Živimo u dobu odjekivanja truba što se tiče razvoja duše svijesti, koji se ne odvija
usporedo s drugim razvojima već takoreći porubljuje svoj put u njih.
Mi smo sada još tek na početnim stupnjevima duše svijesti, tako da odjekivanje truba
možemo čuti samo ako se sama duša svijesti uzdigne do nadčulne vizije. To je zato jer
ljudska bića u sadašnje vrijeme ne mogu naći nadčulnu interpretaciju za ono što se
događa ovdje dolje na Zemlji. Značajan aspekt je da ljudi ne primjenjuju nadčulne
interpretacije; umjesto toga samo indiferentno prihvaćaju stvari. Govoreći o
antropozofskim razmatranjima često sam ukazivao na određeni trenutak u devetnaestom
stoljeću, naime početak 1840-ih. Rekao sam da gledano duhovno dane 1840-e
predstavljaju važnu i značajnu prekretnicu u razvoju civiliziranog svijeta. Te su godine
donijele sa sobom, takoreći, kulminaciju materijalizma.
Sve u vezi materijalizma je u stvari već bilo odlučeno sa 1843/44. Ono što je slijedilo
je ne više od posljedica, a posljedice će se i nastaviti. Ali u vezi toga što se spustilo na
civilizirano čovječanstvo Europe i njenog američkog dodatka, vrijeme ranih 1840-ih
zaista je bilo beskonačno važno jer tada je jurišanje ahrimanskih snaga na ljudske stvari
bilo ogromnog intenziteta. Vi možda držite da su se čak i gore stvari dogodile nakon
1843/44, ali to se samo tako čini. Nemojte zaboraviti da je Ahriman pametniji od
ljudskih bića, a Ahriman je bio glavni podstrekač godine 1843/44. Uredio je stvari u
skladu s njegovom vrstom inteligencije. To je bila najniža točka, ili bi se moglo reći
kulminacija materijalističke staze. Odonda su ljudska bića sa zbrkom nastavila na vlastiti
način premda se ono što su napravili izvana može činiti mnogo gadnije, to nije toliko
strašno gledano u spoju sa ljudskom evolucijom kao cjelinom; i gledano s duhovne točke
to je samo posljedica onog što je Ahriman projektirao početkom 1840-ih.
Šesti anđeo je počeo zvučati sa svojom trubom početkom 1840-ih, i nastaviti će
zvučati dok se ne dogode događaji o kojima sam jučer govorio na kraju dvadesetog
stoljeća, kada će se oglasiti truba sedmog anđela. Mi smo definitivno već u oblasti
nesreća. U oblasti duše svijesti kao civilizirana ljudska bića mi smo u drugoj nesreći.
Tome je prethodila oko 150 godina peta truba. Ako trube slijedimo unatrag u skladu s
brojem sedam u dobu duše svijesti stižemo do nekako ranije točke u vremenu. Ovdje
dolje na Zemlji doba duše svijesti počinje 1413. Ali stvari postaju nekako izmještene,
tako da ranija vremena također imaju učinka. Tako sa zvučanjem truba idemo natrag u
vrijeme Križarskih ratova. U izvornim centrima Misterija na period od križarskih ratova
sve do našeg vremena sada uvijek se gledalo kao na doba odjekivanja truba. Stupnjeve
ćete moći naći preko onog što je opisano u Knjizi otkrivenja. Moći ćete naći kada je
materijalizam provalio u čovječanstvo, da je na primjer kada je pristupao
kopernikanizam, jedna trećina ljudskih bića bila duhovno ubijena, što znači da su
prestali razvijati punu duhovnost. (Otk. 9,15) I kuga sa skakavcima opisana u Knjizi
otkrivenja zaista je strašna.
To nas dovodi do stvari koje nije ugodno uobličiti u riječi ali što je ipak jedna od
stvari koja je definitivno bitna za nečiji rad kao svećenika. Teoretski kuga skakavaca je u
najširem smislu već započela ako na nju gledamo sa stajališta svijesti. Ovakve stvari
kada govorimo ljudima ne smijemo iznositi, jer uvijek postoji mogućnost da u situaciji
bolesti može doći do iscjeljenja. Ali ako će netko raditi kao svećenik treba znati s čime s
ljudskim bićima često ima posla.
U cjelini ljudi koji sebe zovu liberali ili demokrati silno su zadovoljni da mogu stalno
navoditi slike koje dokazuju ogroman rast populacije u izvjesnim dijelovima svijeta. Za
rastom populacije su naveliko žudjeli ljudi koji su u političkom smislu demokratski
liberali a također i oni koji sebe smatraju slobodnim misliocima.

Dakle, najprije činjenice nisu onakve kakve izgledaju jer je statistika temeljena na
greškama; statističke usporedbe se nikada ne odnose na Zemlju u cjelini već samo na
dijelove, i zaboravlja se da su u drugim vremenima razni dijelovi Zemlje bili gušće
naseljeni nego su to danas. Dakle detalji nisu uvijek sasvim točni, ali uzevši u cjelini
ispravno je reći da se u naše vrijeme pojavljuju određeni prekobrojni ljudi koji nemaju
‘Ja’ i stoga nisu ljudska bića u punom smislu riječi. To je strašna istina. Oni su tu ali oni
nisu utjelovljeno ‘Ja’; uzimaju svoje mjesto u fizičkom nasljeđivanju, primaju eteričko
tijelo i astralno tijelo i na neki način postaju iznutra snabdjeveni s ahrimanskom
sviješću. Izgledaju ljudski ako ne gledate sasvim izbliza, ipak oni nisu ljudska bića u
punom smislu riječi.(3)
To je strašna istina i to je činjenica. Apokaliptičar pokazuje direktno na sama ljudska
bića kada govori o kugi skakavaca u dobu pete trube. Još jednom možemo prepoznati
apokaliptičara pomoću njegove vizije. U njihovu astralnom tijelu takvi ljudi izgledaju
upravo kako ih apokaliptičar opisuje: kao eterički skakavci s ljudskim licima. Definitivno
je za nas nužno misliti na ovaj način o ovakvim nadčulnim stvarima a za svećenike da
poznaju ove stvari. Svećenik je pastir duša. On mora moći naći riječi za sve što se zbiva
u takvoj duši. One nisu nužno uvijek zle duše; mogu samo biti duše koje se razviju do
oblasti duše ali im nedostaje ‘Ja’. Treba sigurno primijetiti kada se dođe pred takvu
osobu, i svećenik mora znati o njoj, jer će to imati utjecaj na kvalitetu zajednice u
njegovoj kongregaciji. Iznad svega, ljudi koji imaju zdrave duše pate kao posljedica onih
koji kruže okolo kao ljudski skakavci. Tako se može javiti pitanje, i zaista se i mora
javiti, o tome kako se treba ponašati prema takvim ljudima.
To može biti prilično težak zadatak, jer takvi ljudi često imaju duboke osjećaje;
mogu imati veoma duboke osjećaje a ipak se primjećuje da u njima nema stvarne
individualnosti. Naravno činjenica da u njima nema individualnosti mora biti od njih
pažljivo prikrivena jer bi se inače razbjesnili. Unatoč tome što to od njih treba prikriti
treba osigurati da takve duše — je oni su duše, čak i ako ne duh — mogu imati kontakta
s drugim ljudskim bićima i mogu se razviti vlastitom brazdom, tako da mogu, takoreći,
pratiti pored ostalih. Takva ljudska bića sasvim točno demonstriraju prirodu i biće
čovjeka sve do dvadesetih godina, jer se sve do dvadesetih godina ne rađa umna ili
intelektualna duša, što je ono što daje mogućnost za`Ja’ da živi na Zemlji.
Velika je greška vjerovati da se ne treba ponašati suosjećajno prema tim ljudskim
bićima bez-‘Ja’, bez-individualnosti, na osnovu toga da pošto nemaju individualnost
neće imati buduće utjelovljenje. Netko tko to vjeruje jednako mora vjerovati da se ne
treba ponašati suosjećajno ni prema djeci. U svakom slučaju treba otkriti što je prisutno
u takvim ljudima. U nekim slučajevima to može biti posthumna duša, posthumna u
usporedbi s dušama koje su nastale na određenom stupnju evolucije i uzastopno su bile
utjelovljene kao ljudska bića. Drugi bi mogli biti zaostale duše koje su se vratile sa
drugog planeta na koji je gotovo cjelokupno čovječanstvo jednom otišlo u neko
određeno vrijeme. Ta vrsta duše, također, može ući u takvo ljudsko tijelo. Pri punoj
svjesnosti o tome takva ljudska bića moramo odgajati kao vječnu djecu.
Sve je to skriveno u Knjizi otkrivenja. Slike koje se u njoj pojavljuju ponekad su
srceparajuće i strašno je čitati o svakakvim patnjama koje zadese čovječanstvo na
Zemlji. I kada su te slike, koje se javljaju kao imaginacije, na ovaj način primljene ne
može se ne reći da je veliki dio onog što prikazuju zaista prisutan u naše vrijeme — u
svom duhovnom aspektu, naravno.
U Knjizi otkrivenja postoje također i druge slike, slike predivne blagosti kao što je
ona o anđelima koji dolaze dolje s kadilom. (Otk. 8,3) Spomenut je tamjan, i naša

pažnja je skrenuta prema mnogo toga što se pojavljuje tijekom vremena križarskih
ratova. Prva truba prenosi nas u križarske ratove;idemo natrag u period križarskih ratova
kada pregledavamo razvoj duše svijesti u čovječanstvu. Vidimo da se u dobu križarskih
ratova i u vremenima s njima povezanima pojavljuju određene osobnosti, osobnosti koje
su imale silno snažne otiske u sudjelovanju u životu duhovnog svijeta. One su, želio bih
reći, geniji pobožnosti. Veoma je važno biti načistu s činjenicom da tamo nalazimo
genije pobožnosti.
Idući još dalje natrag pred našim poljem svijesti nalazimo vrijeme od Misterija na
Golgoti pa do križarskih ratova i svega s njima povezanog. Taj period vremena možemo
gledati kao manju epohu otvaranja sedam pečata. To potpuno možemo razumjeti tek
kada nam je jasno slijedeće. Uzmite u obzir koliko je osoba tijekom križarskih ratova
bilo od kojih su gotovo svi usmjerili njihove religijske osjećaje unutra prema dubinama
njihova unutarnjeg bića, prema snazi osjećaja, unutarnjem mističnom doživljaju. To se
počelo događati u tim vremenima, dok su ranije kada su željeli vidjeti božanski svijet
gledali gore u univerzum — ili barem oni s autoritetom, čak iako su se stalno morali
boriti sa strujom koja je emanirala od Rima. Postojalo je razumijevanje za Boga koji je
živio i tkao i radio u čulno-opazivim pojavama na koje je netko gledao. Ali onda se sve
više ili manje okrenulo prema unutra, i pojavili su se veliki geniji misticizma. Prvo je
postojala vizija univerzuma kao otkrivenja božanskog; nakon toga trebalo je osjetiti svoj
put prema onom što je ljudsko srce osjećalo kao unutarnja potpala svijetla, tako da je
božansko moglo svijetliti od unutar ljudskog bića.
Ti stupnjevi opisani u Knjizi otkrivenja također su prisutni i u širenju Kršćanstva. Prvo
je mirni a ipak trijumfalni napredak Kršćanstva preko pobjedonosnog duha,
pobjedonosne Riječi. Kršćanstvo biste mogli opisati kao da se širi kroz podzemne prolaze
socijalnog života tog vremena. Na drugom stupnju širenje Kršćanstva obuhvaća otimanje
Zemlji dosta toga što možemo zvati mir. Kršćanstvo je potpuno participiralo u sukobima
ovog drugog stupnja. Zatim vidimo stupanj u kojem unutarnji impuls Kršćanstva
postepeno odumire; Kršćanstvo postaje državna religija što doseže, naravno, do
umiranja izvornog, originalnog kršćanskog impulsa. Zatim dolazi stupanj kojeg treba
gledati kao onog od četvrtog pečata, kada dolazi muhamedanstvo na način koji sam
opisao. Na ovaj način se otvara pečat za pečatom, i na ono što se događa pod utjecajem
križarskih ratova utjecali su oni važni religijski geniji. To možete opaziti ako promatrate
što se točno događalo. U tom smislu sva napisana povijest se svodi na falsifikat.
Prije križarskih ratova Kršćanstvo je rašireno na ono što bih nazvao dobar način. Kako
se Kršćanstvo širilo do vremena križarskih ratova, ono što se stalno iznova događalo
preko bezbrojnih članova samostanskih redova, čak i stvari koje su imali u vanjskom
smislu, događalo se u Europi više ili manje u direktnoj imitaciji palestinskih priča,
premda Evanđelja nisu čitali laici, jer njima su se bavili svećenici. Ali ono što se u to
vrijeme događalo bilo je sasvim sigurno pod utjecajem onog što su svećenici vidjeli u
Evanđelju. Svećenici su imali Evanđelja i kult. U kultu se nadčulni svijet zrcalio na čulno-
opazivi način. Misa, slavljenje mise, bilo je ono što su svećenici vidjeli kao direktna
vrata do nadčulnog. Zato su postepeno prestali od traženja otkrivenja božanskog svijeta
preko zvjezdanih nebesa i svih onih predivnih proročanstava koja su ostala u onom što
sam jutros nazvao astrozofija — za razliku od astronomije i astrologije.(4) Sva ova stara
mudrost je postala gotovo potpuno opskurna s vremenom križarskih ratova.
Za vrijeme križarskih ratova odjednom kako se svugdje pojavljuju pojedinci koji idu
od Istoka ka Zapadu, bilo da su to oni sami oni koji se vraćaju sa križarskih pohoda ili
drugi koji su došli nešto poslije i u kojima su tajne Orjenta uhvatile korijena. Obilje

spisa je u Europu doneseno s Istoka, ali oni su kasnije izgubljeni jer čuvari nad pisanim
djelima nisu bili budni kao oni koji na takve stvari paze danas. Teško da je dosta od tih
spisa preostalo. Umjesto toga je daleko više o kozmičkom Kršćanstvu preneseno oralnom
tradicijom, i to je bilo posebno ukorijenjeno u vrijeme križarskih pohoda.
Ovdje je otvorena vrsta sedmog pečata. U odnosu na poštovanje pisane riječi, samo
pomislite na zbrku koja je nastala jer je talijanski profesor rekao da je otkrio rukopise
Livija; kakav metež je talijanska država danas napravila da u ruke dobije te rukopise
Livija, čak iako se ništa određeno o njima ne zna. Trebamo samo malo otići natrag da
nađemo vrijeme kada država nije mogla manje brinuti da li je pronađen ovaj ili onaj
rukopis. Ovaj interes za očuvanje pisanih tekstova je sasvim svjež.
U vezi toga sam i sam promatrao sasvim uspješnu malu dramu kada sam radio u
Goethe-Schiller arhivu. Poslano nam je pismo napisano od Goethea koje je izgledalo
veoma staro jer je bilo tako prljavo i rascijepljeno.(5) Tada se na takve stvari već
gledalo kao na grijeh: to nije način kako se postupa s pismima Goethea. Tako smo
pokušali otkriti što se dogodilo. Pismo je jednom bilo u posjedu Kuna Fischera,(6) i on je
jednostavno Goetheovo pismo poslao u tiskaru. Umjesto da pošalje kopiju u tiskaru je
poslao original zajedno sa svojim napomenama i komentarima. Dakle bilo je čudo da je
pismo uopće preživjelo, pošto tada nije bilo uobičajeno da tiskare sačuvaju rukopise.
Nije, onda, iznenađujuće da se za vrijeme dok je Kršćanstvo preko križarskih pohoda
dolazilo u kontakt s orijentalizmom raširena istina o Kršćanstvu koju bi danas nazvali
kabalističkom. Bilo je možda prilično ljudi živih u to vrijeme koji su znali više nego
Jakob Boehme bez da izazovu ikakvo komešanje, dok je s vremenom Jakoba Boehmea
došla i činjenica da postojanje takve osobe izaziva komešanje.
Vrijeme križarskih pohoda je vrijeme tranzicije od doba pečata do doba truba. Reći
to nije toliko podsjetnik na vanjske događaje dokumentirane u povijesnim knjigama već
radije naznaka o tome što se događalo u ljudskoj svijesti. Pojedinci s dubljim osjećajima
uvijek su o periodu od križarskih pohoda do našeg vremena težili reći: Jao, kakve strašne
stvari — gledam na ovo sa nadčulnog stajališta — su se odvijale u ljudskim dušama pod
znakom truba koje odjekuju. Ali u stvari ljudska bića na Zemlji ne slušaju trube dok
odjekuju.
Mnogi ljudi u naše vrijeme bi trebali imati tu svjesnost o dobu šeste trube u kojem mi
sada živimo; znate koje su njegove najbitnije osobine i najbitniji učinci. Jedna trećina
čovječanstva, tako je rečeno, biti će ubijena. (Otk. 9,15) To će se naravno dogoditi
postepeno kako vrijeme bude odmicalo. Riječ ‘ubijeni’ odnosi se na odsustvo ‘Ja’ u onim
ljudskim bićima koja su već bila pripremljena formom skakavca.
To su stvari koje za svećenike čine imperativ da dublje pogledaju u to kako je ono što
se događa strukturirano. Svećenici se direktno bave nadčulnim, a mi smo sa svih
smjerova okruženi nadčulnim svijetom. Dio ljudskih bića koji se može promatrati preko
činjenice da imaju fizičko tijelo samo je odjeljak njihova ljudskog života. Čim počinjemo
utirati vlastiti put u nadčulni svijet otkrivamo stvarna djela ljudskih bića, i vidimo kako
ljudi često nisu svjesni posljedica njihovih djela. Može se ponekad ostati potpuno
nezainteresiran o tome što jedna osoba čini drugoj prolazeći kraj nje bez da se i uopće
zamijeti, dok bi se u skladu s njegovom karmom trebao prema njoj ponašati na neki
određeni način. Kasnije će ta karma utjecaj vršiti jače, tako da će na kraju zaista doći
do kompenzacije, ali u stvari kompenzacija se trebala dogoditi u ovom životu. Sasvim je
moguće to ne primijetiti u vanjskom fizičkom životu, i u stvari nema ničeg za prijekor u
tome što je osoba napravila. Sa vanjskog, civiliziranog gledišta on je izvršio svoju

dužnost, ipak u pogledu njegove veze s evolucijom svijeta mogao je nanijeti strašno
duboku ranu. To nije nad-zemaljska stvar već nadčulna stvar, jer nadčulni procesi su
stalno na djelu u zemaljskom životu.
Razumjeti Knjigu otkrivenja s ovim nivoom ozbiljnosti biti će nužno do stupnja u
kojem će onaj koga sam nazvao eterički Krist postati vidljiv među čovječanstvom. Dakle
to je iz uistinu zdravog razuma o tome što je potrebno, dolazeći iz vaše najdublje
podsvijesti, da ste vi, dragi prijatelji, izabrali Knjigu otkrivenja kao predmet ovih
razmatranja. Možda ste zamišljali da bi ono što mogu dati o Knjizi otkrivenja u ovo
vrijeme bilo nekako drugačije, ali vaša želja da čujete da govorim o Knjizi otkrivenja je
zasigurno proizašla iz raspoloženja ovih vremena koje boravi u vašim srcima. U stvari
sasvim je moguće reći da način na koji ste vi kao grupa svećenika koja pripada zajedno
formirali želju da razumijete Knjigu otkrivenja pokazuje da ste vi već u nekoj mjeri
povezani s Ivanom piscem apokalipse. Tako ova stvar koju trebate iznad svega ostalog, to
vaše ispunjavanje s duhom Knjige otkrivenja, neće ni na koji način biti u sukobu s
nužnošću da se razlikuju određene epohe prema načelima broja sedam i s činjenicom da
se u stvari može početi bilo gdje i od te točke saznati kako stoje stvari. Neće se nikada
naći povezanosti u evoluciji svijeta ako se ne primjeni načelo brojeva kao metoda
opservacije. Tako smo s ovim dotakli onu stranu Knjige otkrivenja koja je esencijalna i
plodonosna posebno za naše vrijeme.
Postoje također i drugi događaji koji se u Knjizi otkrivenja mogu naći razbacani tu i
tamo, obično na mjestima gdje je tranzicija između broja sedam i drugih brojeva. Dakle
ovo je nešto drugo što treba objašnjenje. Preko brojeva nam je pokazano slijedeće: U
određeno vrijeme postoji određeni broj ljudskih bića koja na njihovim čelima nose pečat
Boga; to su sretnici, oni koji će biti spašeni ili iskupljeni, ili ih zovite kako želite. (Otk.
7, 4-8) Dok drugi, međutim, uopće ne mogu naći iskupljenje. Čitanje Knjige otkrivenja
na ovaj vanjski način daje osjećaj depresije.
Treba shvatiti, međutim, da drevni tekstovi svugdje prave razliku između razvoja
rase i razvoja individualnih ljudskih bića. Treba shvatiti da se pojedinci u ranijim
vremenima nisu osjećali nimalo deprimirani kada im je kazano da će izvjestan broj
određene rase biti spašen dok će ostali nestati. To je zato jer, baš kao i ljudi koji imaju
težnju da osiguraju svoj život, nitko nije uključivao sebe među one koji će nestati.
Izračuna se vjerojatno trajanje nečijeg života i, kao što znate, osiguravajuća društva
ne prihvaćaju ljude koji će vjerojatno uskoro umrijeti, jer kada bi osiguravali ljude koji
će vjerojatno uskoro umrijeti njihovi koferi bi uskoro bili prazni. Žele osigurati ljude koji
će dugo vremena živjeti i plaćati njihove premije. Dakle koristeći proračun temeljen na
vjerojatnosti — što je sasvim zanimljiva vrsta proračuna — moraju računati iz
vjerojatnog isječka života osobe primjenjujući razne prethodnike. Nikad nisam sreo
nikog tko se osjećao obveznim da umre u trenutku kojeg je dala osiguravajuća
kompanija — koristeći tu uvjerljivo ispravnu metodu računanja — kao vjerojatni trenutak
smrti. Ne postoji takva stvar kao osjećaj obveze da se umre u određenom trenutku. To
je, također, temeljeno na stvarnosti. Jednom kada uđete u svijet brojeva ne bavite se
nivoom duhovnosti kojeg zauzima ljudska individualnost.
Kada se daju izjave kao što je ova dodiruje se stupanj misterije, okultna tajna.
Vjerovanje je da ako odbrojavate jedan, dva, tri, četiri, pet pojedinaca i zatim tu sliku
primijenite na nešto duhovno, tada to brojanje također ima značenje u odnosu na
duhovni svijet. Ali nema značenje na isti način. Načelo brojeva ulazi u igru u trenutku
kada upada duhovni svijet i otkriva sebe, na primjer u platonovoj kozmičkoj godini, ili
broju udaha i tako dalje. Kada se uzdižete do svijesti duha, broj trebate na granici, na

pragu duhovnog svijeta. To je ono gdje ćete zapeti ako nemate broj ili nešto slično
broju. Ali uopće se ništa ne uklapa ako pokušate koristiti brojeve jednom kada ste prešli
prag duhovnog svijeta. Tako je savršeno u redu za nekog kao što je pisac apokalipse koji
piše okultni dokument reći — kada raspravlja razvoj rasa na Zemlji — o određenom broju
koji će biti spašen i drugom broju koji će nestati. Ali pojedina ljudska bića ne mogu
osjećati da to vrijedi za njih jer su takvi brojevi primjenjivi jedino na razvoj rasa a ne
onaj od pojedinaca.
Slijedeći puta ću reći više o tome kako ovo može biti shvaćeno u detaljima.

PITANJA UČESNIKA
Slijedeća pitanja su u pisanom obliku bila uručena Rudolfu Steineru 18 rujna 1924 prije
predavanja.
U rukopisu Johannes Werner Klein-a:

Izvor određenih poteškoća s kojima se u našem krugu povremeno susrećemo nedostatak
je jasnoće u vezi duhovnih zadataka i pozadina Kruga sedmorice i u vezi s time, s
obzirom na zemaljsko vođenje našeg pokreta.
Specifična pitanja koja nas brinu u ovom trenutku o nastavku cijelog našeg rada su:
1.Da li bi bilo dobro nastaviti stavljati glavni naglasak na daljnjem pružanju
pomoći ili bi za sada trebali, u korist toga da se ispravno pripremimo za buduće
zadatke, koncentrirati više na intenzivan rad produbljivanja naše vlastite
osobnosti? Ovo pitanje je iznjedrilo pogoršanje zdravlja i tijela i duha više članova
našeg kruga svećenika od jeseni 1922 što uzrokuje našu zabrinutost.
2.Koje mjere bi trebali poduzeti prema osnivanju duhovnih kolonija u drugim
zemljama?
3.Kako bi trebali voditi članstvo naših kongregacija i u vezi s time administraciju
Zajednice? Do sada smo većina u vezi toga vrlo slobodni. U nekim gradovima
dopušteno je učestvovati svima onima prisutnim na redovitoj nedjeljnoj pričesti.
Da bi prepoznali jedan drugog u svoj našoj karmičkoj raznolikosti i da bi otkrili opseg
zadataka s kojim se suočava krug svećenika kao cjelina, zadnjih par tjedana smo se
dosta bavili karmičkim situacijama kojeg su svakog od nas dovele u krug svećenika.
Otkrivenja koja ste nam dali u vašim predavanjima još su nas jednom suočila s pitanjem
bića i karmičke strukture našeg kruga svećenika.
U vezi toga moramo pitati o karmi tradicionalnih kršćanskih crkava i kako ta karma,
preko pojedinaca, radi u našem krugu svećenika.
Apokaliptični dio Evanđelja (Marko 13,20) sadrži rečenicu: ‘I kad Gospodin ne bi skratio
dane, ni jedno ljudsko biće se ne bi spasilo; ali radi izabranih, koje je on izabrao, skratio
je dane’. Kakvo je značenje ove rečenice u pogledu kozmičkih događaja, možda rat svih
protiv svih?
To su pitanja koja zanimaju cijeli krug svećenika. Međutim, zbog nekih implikacija koje
ova pitanja nose i također po pitanju gradova i nekih sasvim kratkih interesa, željeli bi s
vama zatražiti sastanak u ime kruga sedam Oberlenkera i Lenkera.
Za krug svećenika: Joh. Werner Klein
U rukopisu Friedrich Doldinger-a:

1.Kod Katoličke crkve je običaj za biskupa koji posvećuje crkvu da napiše slova u
pepelu na podu. Da li je odgovarajući ritual nužan kada posvećujemo crkvu? Tko
bi to (Lenker?) napravio? (U pitanju se radi o inauguraciji sobe u Freiburgu na
Miholje koja će se koristiti isključivo za službe.)
2.Korištenje svijeća u drugim kultskim prigodama. Možemo li koristiti svijećnjak
sa sedam grana s upaljenim svijećama za druge svrhe osim Čina posvećenja
čovjeka, na.pr. kada se blizu oltara odvija krštenje?

3.Brevijar.
Bilo je mnogo učesnika na prvom tečaju u Dornachu, kada je dan Brevijar, koji
zatim nisu postali svećenici. Od tada, uglavnom preko tih pojedinaca ali također i
kao nedostatak razumijevanja unutar našeg kruga svećenika, Brevijar je dan
ljudima koji nikada nisu čak ni razmišljali o ulaženju u svećenstvo, i čak i nekima
koji uzrokuju praktične poteškoće za naš rad. Neki od onih koji su primili Brevijar
kao ‘dar ljubavi’ bez shvaćanja da je sadržavao meditacije za svećenike vratili su
svoje kopije čim se to saznalo. Krug svećenika bi sada želio prići svima onima koji
posjeduju Brevijar bez da su se zavjetovali s zahtjevom da ga vrate. Postoji,
međutim, nedostatak jasnoće unutar našeg kruga svećenika da li je to moguće u
slučaju onih koji ga ne bi trebali imati, n.pr. nekih žena. Međutim, gotovo svi mi
mislimo da samo radikalne mjere bez iznimke mogu urediti stvari, jer Brevijar je
bio sasvim jasno samo za one direktno uključene u svoju pripremu za svećeništvo.
Mnogi od nas smo zabrinuti za nekorektnu distribuciju Brevijara. U vezi načina na
koji se radilo sa stihovima za Razred (Prvi razred Škole duhovne znanosti,
Dornach), pojavilo se pitanje da li bi Brevijar mogao postati neefikasan zbog
načina na koji je distribuiran i da li bi u slučaju da su neovlaštene kopije
prikupljene situacija uopće bila popravljena.

PREDAVANJE XIV
Na pitanja koja su mi uručena nastojati ću odgovoriti usporedo s drugim stvarima

koje imam za reći. Međutim, postoje neka pitanja koja bih želio odgovoriti unutar kruga
Oberlenkera, čak i ako su postavljena od nekog izvan tog kruga. To se može napraviti za
dan ili dva, i tada mogu biti dani odgovori.
Danas želim skrenuti vašu pažnju na sliku u Knjizi otkrivenja, imaginaciju
apokaliptičara koja je bila predstavljena u mnogim slikama koje opisuju Knjigu. Nisu sva
slikovna predstavljanja Knjige otkrivenja toliko uspješna, ali sa ovom slikom — čija
realizacija pada upravo u naše vrijeme, kao što je jučer naznačeno — teško je moguće
pogrešno razumjeti različite dijelove jer način na koji su za nas opisani u Knjizi točno
hvata njihove karakteristike. Da bi ovu sliku potpuno dohvatili, trebamo spomenuti
analognu materiju koja je za naše vrijeme važna i već je bila dotaknuta u vezi s
Antropozofijom; točka do koje smo došli u našoj sadašnjoj raspravi o Knjizi otkrivenja
posebno će je osvijetliti.
Kada ljudsko biće pravi tranziciju u svijesti od fizičkog, čulno-opazivog svijeta do
viđenja duhovnog svijeta ono postaje, na neki način, biće u tri dijela, na način koji sam
opisao u poglavljima o Čuvaru praga u mojoj knjizi Znanje o višim svjetovima.(1) U formi
njegove fizičke prirode ljudsko biće posjeduje kombinaciju trojstva i jedinstva, i ta
kombinacija je savršeno očigledna za vidjeti. Razjašnjena je prateći opis kako je
strukturirana, koji se može naći u Antropozofiji. Uzmite duh, dušu i tijelo. Način na koji
ova struktura korespondira s onom drugom danom od Antropozofije je sasvim jasan.
U duhu kojeg posjeduju ljudska bića danas žive misli, misli kakve sam opisao, na
primjer, u mojoj knjizi Filozofija duhovne aktivnosti, misli ne natopljene čulnim
percepcijama već slobodno stvorene, čiste misli unutar ljudske svijesti.(2) Kvalitetom,
te misli su samo pojavnost, njihova realnost je toliko mala da nemaju unutarnje snage.
Možemo ih djelomično, iako ne potpuno, usporediti s zrcalnim slikama. Slika u zrcalu
nema snagu u smjeru u kojem slijede njene linije; ona je potpuno pasivna. Ljudske misli
imaju snagu dok se otvaraju, tako možemo, kako sam jučer opisao na satu ezoterije, to
uhvatiti i natopiti ih voljom.(3) Ali za kozmos u svom punom sadržaju njegove
egzistencije te misli koje ljudska biča imaju tijekom života su kao zrcalna slika; tako da
iako mi u našem ljudskom biću nosimo duh to je duh u zrcalnoj slici.
Dragi prijatelji, ono što na ovaj način nosimo unutar nas potječe iz svijeta kojeg u
mojoj knjizi Teozofija nazivam zemlja duha,(4) i kada mi na Zemlji mislimo, mi dolje na
Zemlju donosimo sastojke zemlje duha kao pojavnost, kao refleksiju. Kada mislimo,
donosimo ono što teozofija zove Devahan dolje u oblast Zemlje, premda samo u slaboj
refleksiji. Na Zemlji mi te sadržaje nosimo u nama; pojavnost nebesa u slaboj refleksiji.
Prešavši sada na oblast duše, nalazimo da su ono što tamo živi uglavnom osjećaji.
Kada smo budni to je osjećaj, a kada spavamo to je slikovna priroda snova. Jedina
distinkcija između snova i osjećaja je da su osjećaji sadržaj naše duše kada smo budni
dok su snovi sadržaj naše duše kada spavamo. Ono što nosimo u našim osjećajima kao
zemaljska ljudska bića između rođenja i smrti potječe iz različitog svijeta, iz svijeta
duše kojeg sam opisao u toj knjizi Teozofija, svijet duše kroz koji živimo u njegovom
pravom izgledu nakon smrti. Naš svijet osjećaja, kojeg samo sanjamo, jer samo sanjamo
ovaj svijet duše u našim osjećajima, povezan je s tim pravim odijelom svijeta duše s

kojim se onda suočavamo ne kao sa zrcalnom slikom već kao sa slikom držanom u našoj
duši od kreativnih snaga elementala — to sam iz određenog ugla opisao u Teozofiji. U
njima još nije stvarnost.
Ono što naše tijelo razvija kroz našu egzistenciju kao ljudskih bića nije svijest
arhetipskih slika; maše tijelo nosi u sebi najjače realitete egzistencije. Mi smo zaista
aktivni u našem tijelu, ali samo u fizičkom, zemaljskom svijetu.
Tako tri dijela našeg ljudskog bića pripadaju različitim svjetovima. A vi, dragi
prijatelji, pošto namjeravate raditi na biću čovjeka, morati ćete u vašem osjećaju imati
neke indikacije o tome što živi u biću čovjeka. Morate razviti ispravan pogled na ove
stvari.
Jedno nerazumijevanje za drugim predstavljeno mi je od ljudi koji su sasvim dobri
filozofi, nerazumijevanje za nerazumijevanjem upravo pokazujući koliko je teško čak i
za ljude sadašnjeg vremena koji su sasvim sposobni za jasno razmišljanje da nađu pravi
put u Antropozofiju. U raspravi o trostrukom ljudskom biću, jedan takav filozof je
interpretirao da to znači intelektualno izrađenu proizvoljnu podjelu ljudskog bića i koja
samo znači formalan pristup. Možete naravno gledati na stol kao da se sastoji vrha stola,
nogu i tako dalje, ali cijeli stol je napravljen od drva; ili možete gledati na njega kao da
je strukturiran s lijeva na desno. Ovakvo proizvoljno strukturiranje nije ono na što se
mislilo u vezi s trostrukim bićem čovjeka. Drugi način za to izraziti bio bi reći da je vodik
nešto što postoji u stvarnom svijetu i da kisik također postoji u stvarnom svijetu.
Zajedno daju vodu; oni su stvarne stvari, ne umjetne konstrukcije. Na isti način dijelovi
čovjekova bića nisu proizvoljno izdvojivi. Oni su toliko savršeno integrirani da daju pravu
prirodu ljudskog bića da se može reći: Duh potječe iz duhovnog svijeta, duša iz svijeta
duše a fizičko tijelo iz fizičkog svijeta; te komponente ljudskog bića potječući iz tri
različita svijeta, ipak su u čovjeku zajedno udružene.
I kada ljudsko biće nosi svoju svijest sa sobom van iz fizičkog svijeta, njegovo
unutarnje biće se razdvaja; iz jednog postaje troje.
Preko razvoja svojih različitih rasa i naroda, ono što se događa s pojedinim ljudskim
bićem također se događa cijelom čovječanstvu — bez da ljudsko biće kao pojedinac
mora u tome igrati ulogu. Evoluirajući čovječanstvo živi u podsvijesti svakog pojedinog
ljudskog bića ali to se ne podiže u običnu svijest; evoluirajući čovječanstvo prolazi kroz
stupnjeve razvoja koji su slični onima kroz koje prolazi svaki pojedinac. Baš sada u naše
vrijeme čovječanstvo prolazi kroz fazu svoje evolucije koja uključuje vrstu prelaženja
praga praćenu s razdvajanjem u tri. Ako će pojedino ljudsko biće proći Čuvara praga u
ovom dobu duše svijesti — ako to želi ostvariti, mora samo raditi na tome. Čovječanstvo
kao cjelina, međutim, ide pored Čuvara praga bez da pojedinac u našem vremenu
razumije da se to događa. Čovječanstvo kao cjelina prelazi prag. Sve do kraja
osamnaestog stoljeća fizička, tjelesna priroda je još mogla ljudskim bićima dati nešto na
Zemlji preko bića elementala koja u njoj borave. U budućnosti, međutim, ljudska bića
će morati izvlačiti sve u sebi što je unutra produktivno, uključujući njegove vrline, iz
duhovnog svijeta, ne kao pojedinac već kao čovječanstvo. Prijelaz praga se u evoluciji
događa kao cjelina, i to se pojavljuje apokaliptičaru prije vizije žene zaodjevene
Suncem i sa zmajem ispod njenih nogu pošto se vremenski to također događa prije toga.
Ova prethodna vizija je jasno predstavljena u onom što apokaliptičar govori: Dolazi
vrijeme kada će cijelo civilizirano čovječanstvo morati prijeći prag, kada će se
trostrukost pojaviti kao kozmička imaginacija onog čemu je čovječanstvo podvrgnuto.
Pored osjećaja koji se može javiti kada nešto zdravo graniči s nečim patološkim, sve više
će pojedinaca isto tako imati drugi osjećaj: Moje misli pokušavaju pobjeći od mene,

moje noge gravitacija vuče dolje. Danas ima veoma mnogo ljudskih bića koja veoma jako
osjećaju da njihove misli odlete od njih dok su njihova stopala prekomjerno vučena ka
Zemlji. Ali u našoj civilizaciji ljudi su uvjeravani da te stvari ne uzimaju ozbiljno, baš
kao što su djeca koja doživljavaju vizije stvari koje imaju realnog osnova uvjeravana da
su takve stvari beznačajne.
Ova stvar koja je u naše vrijeme tako snažno živa, pojavila se pred vidovitim očima
apokaliptičara kao figura koja se materijalizira iz oblaka, ima lice kao sunce koje uranja
u dugu, i vatrena stopala od kojih je jedno nasađeno na more a drugo na kopno. (Otk.
10,1-2) To bi se moglo nazvati najznačajnijom pojavnošću koju bi današnje čovječanstvo
trebalo kontemplirati. Gore na licu, rođene iz oblaka, leže misli koje pripadaju duhovnoj
zemlji; u dugi leži ljudski duševni svijet osjećaja koji pripada duševnom svijetu; u
vatrenim stopalima koja su svoju snagu primila od zemlje prekrivene oceanom leži ono
što je sadržano u tijelu ljudskog bića što pripada zajedno s fizičkim svijetom.
To nam ukazuje na fundamentalnu tajnu današnje kulture. Nije da se ljudsko biće
odmah pojavljuje kao razdijeljeno u tri dijela. Ono što vidimo — i to je u naše vrijeme
zaista opipljivo — su naoblačeni ljudi koji mogu samo misliti dok su druga dva dijela,
duga i vatrena stopala, postali zakržljali. Zatim imamo dugine ljude u kojima su najviše
od svega razvijeni osjećaji, oni, na primjer, koji mogu dohvatiti Antropozofiju samo s
njihovim osjećajima a ne s njihovim razumijevanjem. Takvi ljudi postoje u vanjskom
svijetu kao i u Antropozofskom društvu, naravno. Mogu dohvatiti svijet samo s njihovim
osjećajima; dok su njihovo mišljenje i volja postali zakržljali njihovi osjećaji su snažno
razvijeni. Konačno postoje oni čija je volja hipertrofirala. U njima su mišljenje i osjećaji
postali zakržljali; ponašaju se kao bikovi, samo reagirajući na poticaje izvana. To su ljudi
s vatrenim stopalima.
Ivanova vizija opisuje ta tri tipa ljudskih bića kakva srećemo u stvarnom životu.
Moramo se upoznati s ovim tajnama naše sadašnje civilizacije tako da ljudska bića
možemo ispravno procijeniti. I, usput rečeno, to se pokazuje i kada razmatramo svjetske
događaje.
Pogledajte što se upravo sada događa u Rusiji. Tamo imamo utjecaj naoblačenih
ljudi, onih koji uglavnom misle, dok su njihovi osjećaji i volja zakržljali. Volju žele
predati socijalnim mehanizmima; a osjećaji su prevladani od ahrimanskih snaga jer ih
ljudska bića ne mogu kontrolirati sama. Oni su mislioci, ali pošto zemaljska ljudska bića
također imaju ahrimanske i luciferske oblike imaju specifičnu vrstu mišljenja.
Upotrijebiti ću sliku koja će biti očigledna onima koji su upoznati s duhovnom znanošću
ali će šokirati svakog tko još pronalazi svoj put u takve stvari. Ako uzmete misli Lenjina i
ostalih i vidite ih kao sliku, kako izgleda sastavnica misli Lenjina, Trockog, Lunačarskog i
tako dalje? Ako zamislite svijet koji se sastoji od tih misli doći ćete do onog što fizičari
zovu sustav sila. Ako bi netko bio gigantsko biće elementala mogao bi uzeti se sile i
formirati oblake da prekrije ogroman prostor, stvarajući munje i gromove. To je ono na
što te sile sliče kada se vide kao da pripadaju regiji oblaka. Oni ne pripadaju Zemlji. Ova
vas slika možda iznenađuje, ali svatko tko može gledati u okultnu pozadinu egzistencije
mora to reći. U glavama vodećih Rusa na djelu su iste sile koje postoje u munjama, sile
koje su formirane u oblacima iznad naših glava i dolje na Zemlju šalju munje, i puštaju
gromove. To je ono gdje takve sile spadaju; one su izmještene u načinu na koji rade u
vodećim boljševicima.
Dakle mnogo toga što postoji u naše vrijeme je potpuno jasno u proročkoj viziji
apokaliptičara. On je znao da epoha kakva je ova, period koji predstavlja određeno
vrijeme, može biti naznačen preko brojeva. Ja sam, dragi prijatelji, sam naznačio

približan broj godina za period tijekom kojeg se nešto kao duša svijesti, ili umna ili
intelektualna duša, razvija. Rekao sam da je njegovo trajanje jedna dvanaestina od
25.920 godina.
Dugo vremena sam bio ekstremno zbunjen o tome kako se može razumjeti pasus u
Knjizi otkrivenja o kojem sada govorim, jer u njegovom proročanstvu apokaliptičar
spominje 1.260 dana. Često su spominjani dani kada se mislilo na godine. Ali što je
apokaliptičar mislio s brojem 1.260? Morao sam napraviti značajnu količinu istraživanja
prije nego sam otkrio da su ova 1.260 dana (Otk. 12,6) u stvari ‘tiskarska pogreška’ koja
se morala pojaviti kod predaje Knjige otkrivenja (molim da oprostite na ovom običnom
izrazu). ‘2.160 dana’ je ono što je pasus trebao reći, i onda odgovara s onim što se danas
može vidjeti. Sasvim je moguće da se ovaj nedostatak jasnoće pojavio u nekoj školi ili
drugdje gdje je tekst predan, posebno jer se u vizionarskom pogledu mnogi brojevi vide
kao zrcalne slike. Međutim, to je manje bitno što se u Knjigu otkrivenja dublje gleda.
Osim onih čiji je način pripadanja njihovoj rasi onaj od oblačnih ljudi, također imamo
ljude duge. Njihovo mišljenje je postalo zakržljalo, tako da preferiraju konzervativne
misli, i oni radije zaziru od pristupanja duhovnom svijetu preko misli. Veoma mnogo
ljudi posebno u Srednjoj Europi pokazuju se kao ljudi duge.
Što više idemo prema zapadu, mišljenje i osjećanje su više zakržljali, tako dolazimo
do patološkog razvoja ljudi s vatrenim stopalima. U Zapadnoj Europi postoje mnogi takvi
ljudi s vatrenim stopalima a po svoj prilici također i u Americi. U tom smislu Zemlju
možemo strukturirati kako slijedi: Na Istoku postoje mnogi ljudi oblaka, u sredini mnogi
ljudi duge, i na Zapadu mnogi ljudi s vatrenim stopalima. U vezi nastanka rasa, mogli bi
reći da bi gledajući duhovno na Zemlju izvana vidjeli rašireno po njoj nešto kao sliku u
nama točno predstavljenom obliku od apokaliptičara. Ako bi se podigli od Zemlje —
naravno duhovno, ne u balonu sa toplim zrakom ili zračnom brodu — ako bi se podigli
duhovno s neke točke, recimo, u Westfaliji, i zatim pogledali dolje na Zemlju, vidjeli bi
Aziju kako uzima lik kao oblak, suncem oblikovan. Vidjeli bi dugine boje raširene nad
Europom, i dalje na Zapad bi bila vatrena stopala ok kojih bi jedno bilo nasađeno u
Pacifičkom oceanu a drugo na Andama u Južnoj Americi. Sama Zemlja bi bila pod ovom
slikom.
Dragi prijatelji, ova za naše vrijeme najdalekosežnija proročanstva apokaliptičara su
iznimno važna za rad svećenika, jer čine veliku zagonetku našeg vremena koja se
pojavila od Napoleona. To je bio utjecaj napoleanizma, prvog Napoleona, što je
inicijalno jasno izvuklo ovu tendenciju ljudskih bića da teže za rasama, za nacijama. U
današnjem vilsonizmu to ponovno nalazi izraz na najnerazboritiji način. Zaista je strašno
vidjeti ljudska bića da teže pripadati rasama i narodima i kao cjelina pokapaju bilo koju
vrstu kozmopolitanizma. To se događa jer se odvija ovaj prolaz kroz mjesto praga. Baš
kao što pojedinac postaje razdvojen kroz njegov razvoj prema oblasti duha, tako se i
čovječanstvo kao cjelina dijeli u oblasti o kojima pojedino ljudsko biće ostaje nesvjesno,
oblast ljudi oblaka, oblast ljudi duge, i oblast ljudi sa stopalima od vatre. Razdvajanje
ljudskog bića na troje na način kako sam za pojedinca opisao u Znanju o višim
svjetovima sada se na Zemlji odvija za čovječanstvo u cjelini; sada je na mjestu.
Ogromna slika nacrtana od apokaliptičara sada je na mjestu u Aziji, u Europi, u Americi.
Ljudi još ne mogu naći sklad između tri dijela; umjesto sklada unifikacije oni traže
fragmentaciju, i u pojedinim situacijama rezultat je osobito čudan.
U ovom potpuno izvanjskom načinu mišljenja kojeg čovječanstvo prihvaća možete
vidjeti, na primjer, da ljudi ne nalaze njihovo zajedništvo kroz unutarnje razumijevanje
već se umjesto toga okupljaju iz vanjskih razloga. Pogledajte oblast između Bohemijske

šume i Fichtelgebirge-a, od Erzberga u Politz-Adersbachu pješčana brda dolje do March-a
i onog što je bilo Pressburg. Možete vidjeti, ako Mannhartsberg uzmete kao južnu
granicu, kako Česi koji su eminentno ljudi oblaka i razvili su jedino njihovo mišljenje i
kako su bez ikakvog unutarnjeg razumijevanja zavareni za Slovake, koji su sasvim
različiti i u kojih mišljenje teško da jedva postoji pošto su oni ljudi duge u egzaktnom
smislu riječi. S druge strane vidimo kako se različite veze koje su bile formirane nedavno
ponovno razgrađuju sasvim izvana. U ovakvim stvarima više nema na djelu duha već
samo zemaljska ljudska bića djelujući na način koji želi isključiti duh. Ono što vidimo je
da je cijela Slovačka odvojena od Bohemije, Moravije i Silezije, što je oblast koju sam
upravo spominjao. Vidimo kako je cijela Slovačka prije bila ujedinjena sa zemljom
Mađara, izvornih Mađara. (Trebate razlikovati između izvornih Mađara i Mađara
imigranata koje možete razlikovati po njihovim imenima. Izvorni Mađari imaju imena
koja nitko na Zapadu ne može izgovoriti, posebno ako su već stara; ali zvani su
Hirschfeld ako su jedni od posebno bučnih agitatora današnjice. Dakle morate se vratiti
do izvornih Mađara.) Izvorni Mađari su eminentno ljudi vatrenih stopala koji su kratko
bili spojeni s ljudima duge Slovačke. To je bila igra slučaja odigrana od nedostatka
duhovnosti u svijetu, tako da su Slovaci koji su bili prije udruženi s Mađarima sada
spojeni s Česima. To je igra slučaja danas odigrana. Ona također dolazi do izraza u
dubljim simptomima kao što je onaj da je zaista veliki čovjek kao Masaryk koji je na
čelu Republike Čehoslovačke Slovak a ne Čeh.(5) Ako znate Masaryka znate da je on
osoba duge koja je sasvim nesposobna za mišljenje. Pročitajte njegovu knjigu i vidjet
ćete: u njegovoj knjizi je vrijeme ono koje misli. On je osoba duge, pravi Slovak.
Morate moći ljudska bića vidjeti u svijetlu ovih kategorija ako želite razumjeti igru
sreće koja se sada odvija, iako naravno to, također, ima svoj izvor u svjetskoj karmi.
Moramo gledati na doba, naše vlastito vrijeme, koje sve dalje prodire u ljudsku svijest, u
dušu svijesti. Prije su ljudi sadržaj drevne tradicije i mudrosti vidjeli zapisane u
zvjezdanom rukopisu, vidjeli su ga svuda oko njih. Ljudsko biće, razdvojeno u troje, ono
što je zapisano u drevnim knjigama sada nosi kao sjećanje unutar sebe. Gledajući na
razna središta vidimo taj oblik raširen nad Azijom, Europom, Amerikom. Sve što je bilo
objavljeno na misterijima bogatim mjestima Makedonije, Grčke, Male Azije, sve što je
objavljeno o svijetu u Efezu, Samotraki, Delfima i drugdje, sve je to Knjiga koja je bila
sačuvana iz drevnih vremena; ona je u rukama anđela koji je svoje lice napravio od
oblaka, svoje grudi od duge i svoja stopala od vatre i koji tamo stoji snažno nasađen. Ali
za ljudska bića s današnjom sviješću sve se to može održati živopisno i živo jedino ako
unutar nas pronađemo izvor kroz koji možemo naučiti da vidimo duh. Moramo ‘pojesti’
knjigu koja je prije bila dostupna od izvana, moramo je primiti u sebe. U početku je ova
knjiga koja sadržava tajne univerzuma za neke slatkiš u ustima. Ljudi su veoma pristrani
za ono što im duhovna vizija želi dati; ukusna im je kao med. Ali kada siđu do zaista
dubokih potreba života koji su dio i paket duhovnog razumijevanja svijeta, tada,
posebno kada to dođe do današnjih materijalistički nastrojenih ljudskih bića, ono što je
apokaliptičar opisao da je slatko kao med postaje bol u stomaku, jer bolno je probaviti
duhovnu hranu koja je ljudskim bićima toliko mnogo potrebna.
Gledajući sve to moramo priznati: Sa svim tim igrama slučaja, sa svim tim konfuznim
zbrkama, biti će esencijalno primiti — od duhovne snage koja nam pokazuje trostruko
ljudsko biće — snagu sa kojom ćemo mjeriti sve iznova. Trska je dana od nebesa,
zapravo štap s kojim mjeriti sve iznova. (Otk. 11,1) Pogledajte naše vlastito vrijeme,
dragi prijatelji. Zar nije nužno napraviti nove mjere? Zar toj apstraktnoj konstrukciji od
današnje karte svijeta ne moramo dodati nešto kao Aziju u obliku oblaka, Europu
obojanu kao duga, Ameriku sa stopalima od vatre? Zar ne moramo sve premjeriti iznova

sa stajališta duhovnog života? Zar nismo baš usred toga s obzirom na uvođenje u praksu
onog što nam Knjiga otkrivenja mora pokazati?
Ako sa punom sviješću možemo dohvatiti ono u što moramo ući, nastaviti ćemo od te
laičke oblasti koja mora izvršiti toliko toga u podsvijesti, i ući u potpuno ne-
racionalističko razumijevanje zadataka koji se danas trebaju izvršiti kroz ono što će
postati novo svećeništvo. To je, dragi prijatelji, ono što je bilo potrebno reći u odnosu
na poglavlja Knjige otkrivenja kojima smo se danas bavili. Sve se uklapa, sve do
najsitnijih detalja. Kada sutra ponovno budemo ulazili u ove stvari biti će lakše reći ono
što još treba biti rečeno o razvoju rasa i pojedinaca.

PREDAVANJE XV
Sada ćemo, dragi prijatelji, pogledati kako su u naše vrijeme moćne revolucije
budućnosti već vidljive u obliku sjemena — premda na neki način to naravno također
ukazuje natrag na ranija zemaljska iskustva. Možemo zamisliti kako ono što Knjiga
otkrivenja mora reći o jadu i tako dalje već igra ulogu posebno u naše vrijeme i kako
duša svijesti može u tome biti zatečena. (Otk. 8,13; 9,12; 11,14)
Moramo sebi razjasniti da stvari koje sam opisivao u interpretacijama koje sam jučer
dao provode važan utjecaj na cjelokupnu formaciju ljudske evolucije. Moramo računati
da se ove stvari koje se odvijaju na onom što bi mogli zvati duhovno polje ne uzimaju
mnogo u obzir, ili možda teško uopće, od naših suvremenika; ipak te stvari, čak i ako ih
se danas gleda kao čisto duhovne događaje, imaju nemjerljivo snažan učinak koji se širi
daleko izvan ljudske svijesti. Jučer sam, na primjer, spomenuo način na koji određene
vodeće osobe u današnjoj Istočnoj Europi nose unutar njih misli koje bi trebale raditi u
formacijama oblaka. Drugim riječima, ono što se događa u glavama današnjih ruskih
vođa će — kada sjeme bude zasađeno i počne nicati — jednog dana predstavljati nešto
što će se manifestirati kao oblačni događaji. Tako će se današnji revolucionarni preokreti
u Rusiji jednog dana manifestirati kao moćne, gromovite revolucije koje se odvijaju
iznad glava ljudskih bića.
Sada smo došli do nečega što na isti način pripada tajnama apokaliptičke vizije i što
može razjasniti jedan drugi pasus u Knjizi otkrivenja. Približavamo se stvarnoj
interpretaciji moćnih vizija Knjige otkrivenja i pristupamo onom s čime bi trebali biti
potpuno načistu u našem sadašnjem ljudskom iskustvu. Kada pogledamo kratki isječak
vremena u kojem smo navikli promatrati život danas bez da se ukrcamo na bilo koju
ambicioznu, i uglavnom ludu, hipotezu o početku ili kraju Zemlje, kada pregledavamo
taj isječak vremena bez pozivanja na neku duhovnu viziju da nam pomogne, možemo
reći: Tamo vani, priroda ide svojim tijekom. Vidimo manje prirodne događaje koji se
odvijaju kroz godišnja doba, i vidimo veće prirodne događaje kao što su potresi,
poplave, vulkanske erupcije, i tako dalje. Ruku pod ruku s njima — i zbog kratkoće
vremenskog isječka kojeg možemo pregledavati, ne osjećamo pritisak da to dvoje na
bilo koji način povežemo — ruku pod ruku s njima imamo tijek povijesti, događaje kao
što je Tridesetogodišnji rat, Luj XIV i tako dalje. Takvi događaji mogu ići jedan za drugim
ili se mogu odvijati simultano, ali nitko ne osjeća težnju da napravi vezu između ta sva
niza, događaja u prirodi i usporednih događaja u povijesti.
Međutim, ako pogledamo veći isječak vremena, odmah ćemo vidjeti koliko je varljiva
ova ideja o tome da su događaji samo usporedni. Kada pogledate natrag od vašeg
sadašnjeg utjelovljenja na ono ranije — premda to danas ostaje teoretski dok se ne bude
moglo ispravno shvatiti u Imaginacijama danim od duhovnog istraživača — kada
ponavljanje zemaljskih života napravite stvarnošću i ovo stvarno doživite, tada, kada
gledate livadu ili šumu odmah dobijete dojam o tome koliko su različite od onog kakve
su bile u vašem ranijem utjelovljenju. To primjećujete čak iako ste sada u sasvim
različitoj oblasti, jer sve se na Zemlji stalno mijenja, i gdjegod da ste bili, biljni svijet,
životinjski svijet sada je primio sasvim različit karakter. U početku to osjećate u
trenutku kada osjetite nešto od prijašnjeg utjelovljenja i zatim s otvorenim umom
pogledate prirodni svijet oko vas; osjećate se prilično zbunjeni, čak i uznemireni s time.
Imate vrstu unutarnjeg osjećaja: Ono što sada visim oko sebe nije proizašlo od onog što

je bilo tamo u vrijeme ranijeg utjelovljenja, jer esencija onog što je ovdje došla je od
drugdje.
To je ovako: Uobičajeno znanstveno gledanje smatra da prirodni svijet nastavlja po
ravnoj liniji. (Vidi dolje i Sliku 5) Ovdje je godina 1924.
Ljudi zamišljaju da je ono što danas raste na livadi nastalo iz sjemena od onog što je
tamo raslo ranije. Idu natrag do 1260, do 895 i tako dalje i zamišljaju ravnu liniju
sjemena koje raste od sjemena koje raste od sjemena. Ali nije bilo tako. Često sam
ukazivao da tijelo koje danas nosite nije ono koje ste nosili prije sedam ili osam godina,
s iznimkom par ovoja. Neki dijelovi otvrdnjuju kako život prolazi — kako sam objasnio u
drugom ciklusu (1) — ali kada ste bili trogodišnje dijete vaše tijelo nije sadržavalo ništa
od onog što sadržava sada. Sva njegova fizička materija bila je izmijenjena. Na isti način
sada nije ostalo ništa od sveg cvijeća koje je jednom bilo na livadi. To morate zamisliti
ovako: Ono što je livada danas sišlo je iz duhovnih svjetova; ono što je livada bila
također je sišlo iz duhovnih svjetova, i tako dalje; i ono što je livada bila stoljećima
ranije potpuno je umrlo. Postoji nasljeđivanje fizičkog sjemenja, ali postoji i činjenica
da duhovno sjemenje iz viših oblasti stalno zamjenjuje ono što je tamo bilo ranije.
Morate uhvatiti činjenicu da livada danas nije ono što je livada bila u, recimo,
trinaestom stoljeću, jer je tada tamo bila druga livada, koja je u međuvremenu
izgubljena. Kada ste to uhvatili moći ćete zamisliti misiju snijega, dobiti ćete ideju kako
je snijeg nositelj onog što stalno odumire. Snijeg se obnavlja svake godine, a tako i led. I

kako priroda stalno izumire u njenom sasvim elementarnom obliku koji leži u dinamici
formacije snijega i leda, tako je stalno ponovno obnovljena odozgo.
Ovo je kako je to u naše vrijeme. Ali i ovo je, također, stanje koje nije potpuno
permanentno. O tome ćemo govoriti za trenutak, ali najprije još želim reći slijedeće:
Jednom kada otkrijete da gledajući vani na livadu — nebitno je da li ste prije bili
utjelovljeni u istom okrugu — primjećujete kako se pojavljuje preko snijega i leda iz
iznad-zemaljskih oblasti, znate da ste između vremena vašeg zadnjeg utjelovljenja i
današnjeg vi sami imali ulogu u nastajanju ove livade; vi znate da ste vi sami imali
udjela u stvaranju onog što oko sebe imate u sadašnjem utjelovljenju, uključujući
prirodno okruženje. Najprije primijetite to, a kasnije također primijetite da je i to,
također, tranzicijsko stanje. Kada naprave otkriće o nečem što se odvija u prirodi,
znanstvenici uvijek pretpostavljaju da je to nešto što će trajati. Ali to je besmislica. U
stvarnosti ništa ne ostaje. U stvarnosti se sve mijenja, čak i zakoni prirode. To je zašto
su čak i znanstvenici našeg vremena došli do toga da gledaju jedino najapstraktnije
zakone kao permanentne. ‘Postoji uzrok za svaku posljedicu’. ‘Materije je
nepromjenjiva’. Ovakve generalizacije, koje u stvari ne znače ništa, se zatim gledaju
kao vječni zakoni prirode.
Današnje stanje koje nam pokazuje Zemlju kako se mijenja — pupanje ljeta koje
vlažnost razgrađuje u toplinu, uvenuće zime koje vlažnost učvršćuje u led i snijeg — sa
svoje je strane nešto što nije uvijek postojalo i što neće uvijek postojati. Nastati će
stvari koje još ne postoje. Danas imamo izmjenjivo stanje, i želim da to ustanovite
sasvim čvrsto i također da to shvatite čvrsto; imao izmjenjivo stanje: (Slika 5)
1.Ljeto, razgradnja vlažnosti preko topline,
2.Zima, očvršćivanje vlažnosti tu led i snijeg preko hladnoće.
Oscilirajući između to dvoje imamo jesen i proljeće. Postepeno će se to izravnati.
Neće biti tako jako izraženog ljeta kada je vlažnost potpuno razgrađena, niti će biti tako
jako izražene zime kada je vlažnost očvrsnuta u led i snijeg; pojaviti će se među-stanje
kada će vlažnost imati različitu konzistenciju, više želatinoznu nego ljeti, ali neće se u
potpunosti promijeniti u nešto drugo; ostati će isto. Led i snijeg neće tada izgledati kao
danas; izgledati će kao reflektirajuća masa koja je transparentna, transparentna,
reflektirajuća masa koja ostaje ljeti i zimi. To je more od stakla, dolazak onog što je od
apokaliptičara opisano u Knjizi otkrivenja. (Otk. 15,2)
To je prirodni fenomen kojeg shvaćamo preko promatranja događaja u prirodi, i to
smo smjestili u vremenski kontekst. Tako sada znamo da ono što je oko nas u stvari
potječe od nas, sada kada znamo da smo mi sami su-kreatori toga, baš kao što radimo na
stvaranju livade u koju nas naša karma smješta u ovoj sadašnjoj inkarnaciji — sada kada
to znamo, moramo naučiti to proširiti da uključuje veliku transformaciju Zemlje kao
cjeline. To je sasvim točno. Preko onog što doživljavaju putem intelektualnosti u dobu
duše svijesti ljudska bića će preko njihove unutarnje dinamike sve više pridonositi
stvaranju mora od stakla. Dakle ljudska bića participiraju u velikim događajima
budućnosti. To nije sami paralelizam, jer to je suradnja između onog što se odvija u
ljudskom biću i onog što se odvija vani u prirodi.
Sada ćete biti u položaju da shvatite još nešto, naime slijedeće, o čemu moramo biti
načisto: Kada uđemo u ono božansko stanje koje je u stanju ravnoteže, stanje uvijek
ponovljene ravnoteže između luciferskog i ahrimanskog, i kada to dohvatimo u njegovoj
najdubljoj esenciji, tada shvaćamo — ako ispravno gledamo — da gdje god nije utjecaj
Lucifera i gdjegod nije utjecaj Ahrimana, to je ono gdje postoji ono što dolazi od

napredne božanske duhovnosti koja je vezana za evoluciju čovječanstva. Ako, u
oblastima u koje stalno struji lucifersko i u koje stalno struji ahrimansko, gledamo
prema božanskom koje drži ravnotežu, tamo nalazimo čistu ljubav kao temeljnu silu
svega što stalno struji, formirajući ljudsko biće izvana, i dajući mu dušu i duh iznutra. Ta
temeljna sila je čista ljubav. U svojoj supstanci i u svom biću, i utoliko što je to kozmos
ljudskog bića, univerzum se sastoji od čiste ljubavi, on nije ništa drugo nego čista ljubav.
U dijelu božanskog koji je pridružen ljudskom biću ne nalazimo ništa osim čiste ljubavi.
Ta ljubav je nešto iznutra; duše je mogu doživjeti iznutra. Ne bi nikada postigla vanjsku
pojavnost ako prije toga ne bi sebi izgradila tijelo iz eterskog elementa svijetla. Kada
promatramo svijet na iskreni okultni način ne možemo si pomoći da sebi ne kažemo:
Osnova svijeta je biće unutarnje ljubavi koja se izvana pojavljuje kao svijetlo.
To nije nešto samo vjerovano od onih koji mogu prepoznati ovakve stvari; to je
znanje stečeno objektivno: Univerzum, utoliko što su ljudska bića u njemu ukorijenjena,
biće je unutarnje ljubavi koje se izvana pojavljuje kroz svijetlo. To je biće jer radi sa
svim bićima viših hijerarhija koja su nošena tom ljubavlju i koja iznutra doživljavaju tu
ljubav koja se, ipak, ako želimo upotrijebiti apstraktnu ideju, pojavljuje kao svijetlo.
Vanjska pojava bića je ljubav, a vanjska pojava ljubavi je svijetlo. To je stalno iznova
naglašavano u svim Misterijima; to nije samo vjerovanje, to je zaista stečeno znanje
svakog izvornog okultista.
Činjenica je, međutim, da je to jedna struja u univerzumu, jedna struja koja je,
ipak, naša posebna briga kao ljudskih bića, ali ipak je to jedna struja. Možemo pravilno
zamisliti doba materijalizma od petnaestog, šesnaestog, sedamnaestog stoljeća, i
također kulminaciju materijalizma tijekom 1840-e; možemo pravilno zamisliti daljnje
grananje materijalizma nakon toga sa svime što je bilo u ljudskim mislima i djelima, sa
svim onim strašnim destruktivnim silama koje su razjarene u čovječanstvu od sredine
devetnaestog stoljeća, čak iako to mnogi teško da uopće zamjećuju. Nad svim ovim tka
božanska ljubav otkrivajući se u svijetlu.
Dragi prijatelji, uzmite nešto apsolutno čiste vode, nešto kristalno čiste vode, i zatim
uzmite prljavu spužvu, spužvu koja u sebi ima prljavštine. Stavite spužvu u kristalno
jasnu, kristalno čistu vodu, potopite je u vodu i potom stisnite da bi opet pustili vodu da
protječe: sada je voda prljava, zablaćena. Pustiti ste da prljava spužva apsorbira
kristalno bistru vodu, stisnuli ste je i voda je postala prljava. Kako može čista, kristalno
bistra voda pomoći da iscuri prljava kada je spužva stisnuta? Kako može božanska ljubav
ničući u čistom svijetlu pomoći da bude uvedena u doba materijalizma kao čista voda u
spužvu ispunjenu prljavštinom? Kako može tada pomoći postajući nešto različito kada se
sljedeći put pojavi? Evo slike: Kristalno bistra voda, usisana s prljavom spužvom, postaje
blatnjava, nepitka voda. Božanska ljubav pojavljujući se u svijetlu, usisana u dobu
razvoja duše svijesti od svih onih sastojaka zla koji bjesne u čovječanstvu bilo latentno
ili se manifestiraju tijekom ovog doga razvoja duše svijesti, postaje božanski gnjev.
Tajna slijedećeg doba je da će se božanska ljubav pojaviti u obliku božanskog gnjeva
zbog onog što se događa u čovječanstvu. Pojaviti će se u obliku božanskog gnjeva koji će
pružiti zaštitu od svih materijalnih konstrukcija koje će se javiti kao rezultat
materijalističkog doba duše svijesti; uzrokujući da te konstrukcije nestanu pružiti će
zaštitu od daljnjih štetnih učinaka. Govoreći o onom što mu se pojavljuje, apokaliptičar
priča o izlijevanju bočica gnjeva u slijedećem dobu. (Otk. 16,1) To je ono što je
govoreno u Misterijima rečenicom koja je bila strašno šokantna za iskušenike: U sferi
iluzije u ljudskim bićima božanska ljubav će se pojaviti u obliku božanskog gnjeva.

Postoji izreka stara mnogo tisuća godina koja ide kroz Misterije; živi proročki u
Ivanovim vizijama u načinu na koji Knjiga otkrivenja opisuje najprije kako je božanska
ljubav blatnjava a zatim što će se morati odigrati kao nužno ostvarenje ovog što se
dogodilo. Ostvarenje će biti izlijevanje božanskog gnjeva u dobu kada će — daleko više
nego u našem — ono što ljudska bića rade utjecati na ono što se događa u prirodi. Jer
paralelizam koji ljudskim bićima daje iluziju da priroda s jedne strane i ljudski duh i
ljudska duša s druge strane idu usporedo jedno do drugog — ovaj paralelizam postoji
samo u srednjim dobima evolucije, tako potičući tu iluziju. Jednako i u ranijim i
kasnijim stupnjevima manjih perioda evolucije, na primjer onaj koji traje od Atlantske
katastrofe do rata svih protiv svih, ono što se odvija u ljudskim bićima uvijek vrši mnogo
utjecaja na prirodne događaje. Tako nije dokono čavrljanje reći da kada se, u finalnim
stupnjevima atlantskog perioda, veliki dio čovječanstva bavio crnom magijom,
posljedice nedjela ljudskih bića u crnoj magiji vodili su do prirodnih nesreća atlantske
katastrofe.
Na isti način, mnoge stvari koje se sada događaju naći će svoje ispunjenje u
prirodnim pojavama. Jedan od tih događaja biti će da će se ruska revolucija — koja
također ima mnogo okultnih uzroka — izliti dolje na glave ljudskih bića u olujama
gromova i munja koje će trajati čitava ljeta. Druge stvari koje se akumuliraju kao
kozmički element onečišćavajući božansku ljubav također će se pojaviti u prirodnim
pojavama koje nećemo moći protumačiti ni na koji način nego kao transformaciju
božanske ljubavi u božanski gnjev preko iluzija koje ljudska bića njeguju.
Ovo što sam upravo rekao je kako je izreka koju sam spomenuo formulirana. Ipak ono
što božanski gnjev izlijeva na ljudska bića je u stvari još otkrivenje božanske ljubavi. Jer
ako bi u ovo vrijeme božanska ljubav naoko imala milosti za slabost ljudskih bića, to u
stvari ne bi bila prava milost. To bi dosezalo do zatvaranja očiju na sve posljedice tako
debelo zaslužene od ljudskih misli i djela, takav bi čin bio bez ljubavi najviše od svih,
pošto bi tada čovječanstvo zaista stradalo. Jedino izlijevanje božanskog gnjeva, što je
ništa drugo nego metamorfoza božanske ljubavi, može dovesti do uklanjanja svih štetnih
stvari koje je čovječanstvo stvorilo, koje bi inače ostale neizrecivo štetne za njegovu
daljnju evoluciju. Izreka zapisana u rukopisima je toliko drevna da se u Europi još veoma
često izgovara u njenoj orijentalnoj formi: U oblasti maye božanska ljubav se pojavljuje
kao božanski gnjev.
Ovim smo vidjeli još jedan primjer koji pokazuje koliko je temeljito Knjiga otkrivenja
izvučena iz esencijalnih sastojaka koji djeluju u kozmosu. Što više u nju prodiremo sve
više nalazimo da sve u njoj ukazuje u najvjernijem smislu koliko se možemo u nju
pouzdati — ako smijem koristiti svakodnevni izraz. U osnovi ona se može gledati kao
davanje znanja svećeniku o tome što se događa tijekom ljudskog života u svijetu.
Izvorno je dana svećenicima kao ezoterijski sadržaj Kršćanstva, ruku pod ruku s drugim
stvarima, koje su bile egzoterijske.
Rasprava o pitanjima uručenim 18 rujna 1924:
Rudolf Steiner: U vezi Brevijara, nisam ga dao nikome osobno, već jedino samom
tečaju. Moramo praviti razliku između okupljanja koja smo još imali u Goetheanumu i
onih kasnijih. Jedno od njih se dogodio u jesen 1921 u Velikoj Sali Goetheanuma i
prisustvovalo mu je veliki broj ljudi o kojima se moglo misliti da se zanimaju za pokret
za kršćansku obnovu. Zatim, u rujnu 1922, imali smo intimnije okupljanje za koje ste
kazali da ćete doći nakon što se potpuno pripremite i koji je onda doveo do stvarne
inauguracije pokreta kada je celebriran prvi Čin posvećenja čovjeka. To su dva stupnja.
Nema nikog na drugom okupljanju tko je nakon toga otišao; na tom okupljanju svi

učesnici su primili ruho i proglašeni zaređenim svećenicima. Nitko nije napustio to
okupljanje, koje je u najstrožem smislu točka inauguracije vašeg rada kao svećenika.
Međutim, na prvom okupljanju je bilo prisutnih osoba koji ne samo da nisu postali
svećenici već koji su, kažete, sada u stvari neprijateljski, iskreno neprijateljski?
Friedrich Rittelmeyer: Na primjer Bruno Meyer, kapelan za mlade.
(Werner Klein je govorio o distribuciji Brevijara govoreći da nije bilo odgovarajuće
kontrole gdje su kopije završile.)
Rudolf Steiner: Nema načina da saznamo tko je bio ovdje u jesen 1921?
A participant: Da, ima.
Rudolf Steiner: Sigurno nikom drugom nije dan Brevijar?
Friedrich Doldinger: Ali su drugi dali kopije.
(Učesnici su pitali da li bi mogla biti dana preliminarna meditacija.)
Rudolf Steiner: Preliminarna meditacija bi bila posljednji izbor. Prije nego kažem ista
više o ovome želim se dotaknuti drugog pitanja koje g ste pitali, koje mislim da je važno
u vezi s ovim. Pitanje je [čitanje iz bilješke Johannes Werner Klein-a] da li je dobro
nastaviti stavljati glavni naglasak na pružanje pomoći ili bi bilo poželjno, u interesu
bolje pripreme za buduće zadatke, više se koncentrirati na intenzivan rad na
produbljenju vlastite osobnosti? Veza između dva pitanja nije očita, ali postoji.
Kod svih događaja na sadašnjem stupnju vašeg rada kao svećenika morate tražiti
putove koji ne ograničavaju aktivnost pomaganja, kako je vi zovete. Vaša potreba za
unutarnjim produbljenjem također je sasvim razumljiva, i brige koje je dosta vas iz
kruga svećenika imalo od jeseni 1922 u vezi s pogoršanjem zdravlja i u tijelu i u duši
također je razumljiva. Sve je to razumljivo. Ali nemojte zaboraviti, dragi prijatelji, da
stvari koje se u punoj ozbiljnosti mogu napraviti iz duhovnog svijeta moraju biti
napravljene do specifične točke također povezane s radom pomaganja. Dok nismo došli
do te točke nemamo se prava povlačiti u sebe.
Doživjeli smo teške udarce od brojnih ljudi u našem pokretu, kao što znate; Morao
sam otrpjeti dosta takvih stvari kroz zadnjih par godina. Kada je utemeljen pokret za
sveučilišne studente osnivaču koji ga je pokrenuo sam rekao: Ako radite takvu stvar,
morate znati da je takvu stvar dopušteno raditi jedino ako netko ima dovoljno snage da
ustraje bez obzira da li je uspješan ili neuspješan; Nužno je ustrajati u stupanju ravnom
linijom do specifične točke. Ali to se nije dogodilo. Otuda ozbiljan nazadak koji
doživljavamo posebno kao rezultat pokreta za studente, jer malo stvari nam je napravilo
toliko štete kao taj pokret koje se srušio na sebe, ili radije na duše njegovih članova. On
je potpuno nestao. Njegovo mjesto je uzela vrsta introspekcije mladih duša, i takva je
sada situacije. Pokret za studente kao takav se potpuno rascijepio.
Naravno to nije nešto što se može usporediti s vašim pokretom, ali ovaj jedan aspekt
vrijedi i ovdje: Ako inauguriramo pokret koji svoj izvorni impuls vuče direktno iz
duhovnog svijeta, moramo potpuno zanemariti uspjeh ili neuspjeh, moramo potpuno
zanemariti što će biti od naših napora i ne smijemo sami po sebi odlučiti o promjeni
smjera.
Dosta stvari će vjerojatno još postati veoma teško. U vezi pogoršanja fizičkog
zdravlja, to je naravno stvar traženja načina i sredstava kao pomoć povratka naših
fizičkih snaga. Oni među vama, međutim, koji govore o pogoršanju u zdravlju vaše duše
moraju se najprije veoma ozbiljno zapitati: U kojom mi mjeri ono što teče od živog

izvora ovog religijskog pokreta ispunjeno Krist-impulsom može pomoći, u kojoj mjeri to
može pomoći mojim duševnim snagama da u svakom trenutku zadrže svoju snagu?
Dragi prijatelji, nečije duševne snage moraju se održavati kroz ono što teče kroz kult i
učenje. Što se tiče nečijih fizičkih snaga treba tražiti fizičke putove za održavati ih. Ali
što se tiče nečijih duševnih snaga — treba reći da je saznavanje da li je netko sposoban
iz ovog pokreta izvlačiti ono što može održavati njegove duhovne snage, koliko god da su
njegove fizičke snage bile pogoršane, gotovo kao test s kojim je ovaj svećenički pokret
suočen. Ne smijemo gubiti hrabrost, našu unutarnju snagu s obzirom na konkretan rad,
našu jasnu težnju za svećeničke ciljeve, i vezano s tim našu čvrstu osnovu na božanskom
i ljudskom tlu koja snažno nosi dušu u univerzum. Ako jesmo, to bi dokazalo da dio nas
koji bi trebao biti najjači nije dovoljno jak. U stvari, tako se izraziti samo je po sebi
pogrešno, jer je dovoljno jak. Pogoršanje duševnih snaga je prema tome nešto što je
povezano s nekom vrstom iluzije, uglavnom povod depresije koja dolazi od sasvim drugih
centara koji prigušuju svijetle zrake koje emaniraju iz ovog religijskog pokreta i koje
sprječavaju bilo kakvo pogoršanje duševnih snaga. Pogledajte oko sebe i svugdje ćete
naći te duševne snage, čak i ako mislite da su pogoršane. One se pogoršavaju zbog neke
vrste utjecaja koja unutra djeluje izvana, nečega čemu se daje previše povjerenja u
vezi tih duševnih snaga i protiv čega se dovoljno ne priziva izvore duha u obranu. Ali to
se može promijeniti ako netko postane potpuno svjestan uzvišene misije ove svećeničke
profesije.
Govoreći ovo također mislim i sugerirati da je to preduvjet za moći čak i misliti o
tome da se nešto napravi na vraćanju Brevijara, koji je ugrožen, na njegovi izvornu
učinkovitost. Te dvije stvari, dragi prijatelji, treba gledati zajedno ako se, a to se može
dogoditi sutra, pokaže da možete postići jasnoću o tome kako osloboditi pitanje
duševnih snaga od svih iluzija — i mislim na duševne snage, jer fizičkim snagama
možemo se baviti s našim kliničko-terapeutskim institucijama — tako da pokret može
zadržati impuls kojeg ima od početka. Jednom kada je to postavljeno, čak i ako se
pokaže nemogućim ponovno dobiti sve kopije Brevijara, možemo usmjeriti pažnju na
nešto da obnovimo ono što je u njemu oštećeno. Više o ovome sutra.

PRELIMINARNI GOVOR
Rudolf Steiner: Tražili ste da nešto bude raspravljano prije predavanja.

(Johannes Werner Klein je govorio.) [Nije zapisano]
Rudolf Steiner: Dakle vidite, Želio sam formulirati moj odgovor na vaše pitanje da se
uklapa u način na koji je pitanje postavljeno, i zasigurno je postojala intimna veza s
onim što ste napisali o pogoršanju fizičkih i duševnih snaga što je izgledalo da
povezujete s time da li bi trebali raditi više na pomaganju ili raditi više s unutarnjim
aspektom. Bilo mi je teško doći do drugog zaključka osim da je vaša svjesnost o
pogoršanju snaga vodila — u načinu na koji ste postavili pitanje — do prijedloga da bi ove
zime mogli manje raditi na pomaganju i umjesto toga se povući u više unutarnji rad.
Razumio sam pitanje kao da predlaže izbor između da li se rad na pomaganju treba
nastaviti kako je inauguriran ili da li se, uzimajući u obzir fizičke i duševne snage, rad na
neko vrijeme treba nastaviti među samim svećenicima. Možda sam krivo razumio
pitanje?
(Johannes Werner Klein je govorio o ovome.) [Nije zapisano]
Rudolf Steiner: Dakle, iz mog odgovora ste zaključili da je rad na pomaganju za sada
nužan. Ali to ne znači da, ako stvari stoje kako kažete, ne možemo također govoriti o
pogoršanju duševnih snaga. Pogoršanje fizičkih snaga je stvar medicine, ali pogoršanje
duševnih snaga je naravno nešto o čemu treba raspravljati na način kako je shvaćeno.
Prije nego nastavimo, bi li netko drugi želio govoriti o tome?
(Emil Bock je pitao o karmičkim vezama. Zatim je govorio Friedrich Doldinger.(1)) [Ni
jedan prilog nije zapisan]
Rudolf Steiner: Jedini problem za mene osobno je da uopće govorite o poteškoćama na
duševnom nivou. Netko ne govori o poteškoćama na duševnom nivou ako je uvjeren da
ne postoje. Ima jedna stvar koju moramo uključiti u naša razmatranja, a to je ovo:
Način na koji se pokret za religijsku obnovu razvijao od prvog Čina posvećenja čovjeka
prije dvije godine sigurno bi svakog trebao ispuniti zadovoljstvom — uzimajući u obzir
sve faktore koji imaju utjecaja na ovaj razvoj. Naravno postoje uvijek greške ili druga
kočenja koja dolaze izvana, ili se možda javljaju iz činjenice da nije odmah svatko
dorastao svom zadatku na apsolutno idealan način. Ali ako izuzmemo te detalje — od
kojih većina može ionako biti prevladana ako se razvoj nastavi, i za koje glavni smjer
razvoja pokreta za religijsku obnovu zacijelo obećava da će prevladati — i uzimajući u
obzir širu sliku, tada moramo reći: Kočenja na duševnom nivou, ako se gledaju kao
kočenja samog pokreta, nešto su od iluzije, jer unutar pokreta ta se kočenja ne
manifestiraju kao takva. Pokret se razvija sasvim dobro, da kažem to jasno. Tako su
postojeća kočenja, u stvari, više ili manje privatna briga pojedinaca. Barem se tako
pojavljuju. Nije kao da zaista na nešto u samom pokretu mogu utjecati. Međutim,
postoje neke točke unutar samo pokreta koje se možda još mogu gledati kao faktori
kočenja, i vjerojatno je njih razmatrao. Pitanje je kako oblikovati ovu raspravu. Možda
će biti moguće da govorim o nekim točkama, posebno jednoj, najprije s Lenkerima prije
kretanja na opću raspravu. Ili možda nije ostvarivo proširiti raspravu izvan kruga
Lenkera; u tom slučaju će biti na njima ... da odluče kako je podijeliti s krugom
svećenika. To su pitanja koja jednostavno leže duž puta razvoja. Ali ako postoje
psihološka kočenja koja se uzima kao da su kočenja samog pokreta, zaista nema potrebe

da ih se gleda kao takve ako pogledate na način na koji se Zajednica Kršćana razvijala.
Ili, izraženo drugačije, nema potrebe da ih se gleda kao stvarnost, jer u cijeloj stvari
igra ulogu određena količina iluzije.
Moram reći da točka u vašem pitanju o unutarnjem radu ili pomaganju nije baš sada
važna. Na mnoge načine, ono što sadrži vaše pitanje jednostavno ne postoji, posebno
ako pogledate činjenice, jer ono što je bitno za pokret je snaga u njegovoj supstanci,
zaista sama činjenica da pokret postoji. Moram reći da s obzirom na snagu u njegovoj
supstanci smatram da je pokret esencijalno orijentiran u pravom smjeru i također mislim
da sada ima osobinu da ide s duhovnim. Mogu vam dati razne vanjske primjere za to koje
sam našao gledajući kroz zadnji broj vaših novina, gdje ste razmatrali neke točke u
Knjizi otkrivenja pokazujući kako se ona može primijeniti na današnjicu.(2) Nije stvar u
tome da li je to točno ili ne, ali sama činjenica da je pitanje postavljeno i s njim se
bavilo na takav način — temeljeći na onom što je zapisano u supstanci koja se može
povezati s duhovnim — pokazuje da se pokret zaista kreće u pravom smjeru.
Postoje mnogi uspjesi koji bi se mogli spomenuti, i mislim na izvorne, snažne unutarnje
uspjehe. Reći ću to ovako: Svakako se može ubrajati u uspjeh da zaista možete
raspravljati ove točke — s ozbiljnošću koja očigledno emanira iz ove zajednice —
posebno kada znate da vaše novine već imaju tiražu od 6.000. U vaše ocjene morate
uključiti pozitivne stvari, a ovo je sigurno veoma pozitivan rezultat. Kada pogledam sve
te stvari koje idu u ovom smjeru ne mogu sebi ne reći kako je to izvanredno da je u
religiji mnogo stvari postalo moguće na način koji je toliko različit od onog što je tu bilo
prije. Gdje je, do sada, bilo moguće o ovakvim stvarima govoriti za 6.000 ljudi preko
novina? I naravno čitatelja ima više od toga. Bilo je moguće u sektama, velikim i malim,
koje nitko u stvari ne uzima ozbiljno; a ako je to napravila moderna teologija, tema je
tretirana na nevjerojatan, racionalizirajući način. Sam ton s kojim je Knjiga otkrivenja
raspravljana u vašim novinama je postignuće kada uzmete u obzir da ima tiražu od
6.000. To su stvari koje treba uključiti na pozitivnu stranu vaše procjene. Vrijednost koju
im pridajem je potpuno objektivna. U svijetlu ovih stvari ne možete govoriti da pokret
ima bilo kakva kočenja dostojna tog imena. Također morate uzeti u obzir kako snažno
radi kult kada god se odvija. Ako se napredak nastavi kao do sada, tada će u vremenu od
deset godina pokret zaista biti ono što je namjeravao biti za čovječanstvo. Dakle ako
pitate da li smjer koji ste slijedili do sada treba održavati — a ne mogu vaše pitanje
protumačiti nikako drugačije — tada je sve što mogu reći: Nema ni najmanjeg razloga da
se stvari rade na drugačiji način. To je ono što mislim u vezi pokreta za religijsku
obnovu.
Istina je, ipak, da u određenom pogledu neki pojedinci nisu funkcionirali na nivou
pokreta kao cjeline. Oprostite da to izjavljujem tako otvoreno. Ali to bi trebao biti
razlog za značajno zadovoljstvo, ne nezadovoljstvo, pošto to nudi jamstvo da će
pojedinci sve više urastati u pokret koji je toliko ispunjen duhovnom supstancom. To su
stvari koje jačaju duše. I postoji još jedna pozitivna stvar vrijedna spomena, to je način
na koji je skinut veo sa raznih aspekata Knjige otkrivenja ovdje zajedno sa vama. Bojim
se da ima mnogo iluzije uključene u način na koji su privatna kočenja koja postoje
transferirana na pokret. Te stvari koje su transferirane na pokret su privatne, i one će
sasvim sigurno uskoro biti ponovno uklonjene. To je kako ja to vidim, ali nisam siguran
da se poklapa sa smjerom vašeg pitanja.
Također ne smijete ustuknuti od toga da se upitate kako iz vaše duše možete ukloniti sve
zaostatke od protestantske teologije koji još mogu tamo vrebati. To mora biti
iskorijenjeno, jer to predstavlja jedan ekstrem, kako što je katolička praksa drugi u

suprotnom smjeru. Katolička crkva kaže: Ne trebamo se baviti s pojedinim svećenikom;
pojedini svećenik je potpuno beznačajan, jer ono što je bitno to je supstanca
predstavljena od crkve. Čim nosi ruho pojedini svećenik se gleda kao predstavnik crkve,
i ne znam da je ikad itko u vlasti bio uznemiren zbog depresije koja napada pojedine
svećenike, a kamoli za neke druge stvari osim depresije. Ove stvari im nisu važne jer
računaju na duhovno vodstvo koje — premda je to ovih dana sasvim upitno —konačno
ipak ukazuje prema duhu. Protestantizam se, s druge strane, stavivši cijeli naglasak na
osobnosti, gotovo potpuno odvojio od duha. To je suprotni ekstrem, i to je ono što treba
ukloniti iz vaših srca i duša. Vi zaista morate gledati prema realnosti duhovnog života,
jer ta realnost postoji. Kakva god bila stvar s pojedincem, što god da se muti u njegovoj
vlastitoj duši, mora shvatiti da se duhovni život odvija u objektivnoj stvarnosti. Ako
uzmete u obzir da neki protestantski stavovi lako mogu još preostati u nekim dušama
kao posljedica njihovih sveučilišnih studija ili njihova obrazovanja i tako dalje, tada ćete
se moći iscijeliti od poteškoća koje možda imate u vezi s pokretom. Ne obraćam se
pojedinim dušama s njihovim vlastitim privatnim osjećajima, jer to spada drugdje. Tako
je isto i u Katoličkoj crkvi, jer naravno netko s problemima uvijek može ići na koledž po
savjet i tako dalje. Ali prema laičkoj kongregaciji i vjernicima crkva predstavlja
ujedinjenu frontu. Dodatni čimbenik kod Katoličke crkve je da je postepeno podlegla
duhovnom vodstvu koje je ahrimansko. Može se dokazati da je to tako.
Početkom ovog stoljeća Papa tog vremena je izdao Encikliku protiv modernizma.(3)
Znate da su te stvari uvijek formulirane frazama kao: Mi zabranjujemo, ili ne dopuštamo
to i to. I zatim je napravljena pozitivna izjava. To je način kako je napisan Syllabus iz
1860-e, a tako i Bula o modernizmu.(4) Napravio sam neka istraživanja o tome i otkrio
da je papska enciklika u stvari bila duhovno otkrivenje, tek kada je otkrivenje umetnuto
u spis svaka pozitivna izjava u duhovnom originalu okrenuta je u negativnu izjavu, tako
da je Bula kazala upravo obrnuto od onog što je duhovno otkriveno. To pokazuje da
Katolička crkva prima svoja duhovna otkrivenja falsificirana od Ahrimana. Ipak, to ne
znači da u vezi toga nema ničeg duhovnog. Taj duhovni element je prisutan u Zajednici
Kršćana na najpogodniji način za stupanj evolucije koji je čovječanstvo danas dosegnulo.
Zajednica Kršćana je utemeljena na duhovnom tlu od duhovnih bića u stvarnosti. Kada je
to prihvaćeno s punom ozbiljnošću iscijeliti će svaku slabost duše. Sada imamo nekoliko
drugih stvari za govoriti.

PREDAVANJE XVI
Početi ću vraćanjem na nešto spomenuto ranije, što ćemo zatim uzeti kao našu
polaznu točku. Skrenuo sam vašu pažnju na primjetnu činjenicu da u težnjama
podsvijesti ljudi postoji jaka potreba za duhovnošću i također da je ono što se događa
površno na fizičkom planu nešto fundamentalno različito od onog što se stvarno događa u
ljudskim dušama danas. Postoji zapanjujuća činjenica koja to ide dokazati. Prije par
dana spomenuo sam izvanredan način na koji se sadržaj mojih predavanja na
Goetheanumu za radnike oblikuje preko pitanja koje postavljaju sami radnici.(1) To
otkriva nešto od težnji koje se razvijaju. Također sam pokazao kako se može ljudima
govoriti iz duha Knjige otkrivenja samo ako se nađe pravi ton. Bez spominjanja Knjige
otkrivenja kao takve može se govoriti u duhu Knjige upravo kao što mi sada radimo
između nas.
Odlučio sam o sadržaju toga što ću vam danas govoriti iz cijelog konteksta naše
rasprave. Zatim, zapanjujuće, jutros na mom predavanju radnicima pitano je pitanje
koje je učinilo nužnim da im objasnim upravo iste znanstvene stvari o kojima sam
namjeravao govoriti vama. Vidite kakvi efekti se odvijaju pod površinom; nešto se
istinski duhovno odvija u tome da predavanja koja dajem ovdje prizivaju težnje u toj
drugoj grupi ljudi, težnje koje inače ne bi imali. Nikada ne bi bio pozvan da to
predavanje održim tamo da ovdje nisam govorio o Knjizi otkrivenja. Ipak sam dao to
predavanje u odgovoru na pitanje koje je pitano ali kojeg nisam znao izvana. Ovakve
stvari pokazuju kako je naše vrijeme dotaknuto od duhovnog života koji se uglavnom
odvija ispod površine svijesti, duhovni život koji je velika briga svećenika koji moraju
pokušati naći stupanj u kojem su duše sklone ući u duhovne stvari.
Naša razmatranja ovdje biti će vršena na način koji im dopušta da budu vođena od
duha Knjige otkrivenja. Takva je ovdje dana situacija, ali jutros sam u odgovoru na
pitanje istoj materiji morao prići sa sasvim drugog ugla. Ovakve stvari treba uzeti veoma
ozbiljno, jer one su značajne. Sada se moramo upitati, dragi prijatelji, na koji je način
terminologija apokaliptičara čak i još intimnija. Ako pogledate sve što sam rekao,
shvatiti ćete da kada apokaliptičar govori o tome kako ljudska bića stoje usred cijelog
univerzuma on pred sobom ima jedinstvo zvjezdanog svijeta i zemaljskog svijeta, tako
da on esenciju ljudskog bića povezuje sa zvjezdanim svijetom onoliko koliko i sa
zemaljskim svijetom. Trebamo također realistično ukazati na ono što misli kada govori o
zvijerima, o sedmoglavoj i dvorogoj zvijeri. (Otk. 13) Do sda smo govorili samo o onom
što ljudsko biće može doživjeti iznutra. Naći ćete, međutim, da kada god apokaliptičar
govori o zvijezdama stajaćicama on govori o božanskom duhu na način na koji se to još
govorilo kroz Srednji vijek. Kada govori o planetima on govori o anđeoskim
inteligencijama, o inteligencijama koje su anđeoske ili hijerarhijskog karaktera. A kada
govori o zvijerima misli na nešto jednako određeno. U našem najviše unutarnjem biću
pušta nas da učestvujemo i u kristalnim nebesima i nebesima zvijezda stajaćica i
planeta, ali također i u onom što je temeljeno na animalnom karakteru cijelim putem
kojim je evoluiralo, na tim zvijerima koje u Knjizi otkrivenja nastavljaju igrati ulogu. Što
su one kada dođemo do vanjske, fizičke realnosti svijeta?
Kada god apokaliptičar govori u zvijeri on u stvari referira na snage i učinke kometa.
Teka kada poznajete ovu terminologiju također ćete razumjeti ono što apokaliptičar zna
o prirodi kometa, znanje koje je kasnije postalo potpuno pokopano. Dakle pogledamo

prirodu kometa u svijetlu onog što nam kaže Knjiga otkrivenja. Uzmite kopernikanski
sustav kakav se danas podučava u školama: Sunce, Merkur, Venera, Zemlja, Mars, zatim
Jupiter i Saturn, a možete isto tako dodati Uran i Neptun. (Slika 6) Kretanja svih njih se
mogu izračunati ukoliko izbjegnete pravljenje velikih grešaka i ako uzmete u obzir
prilagodbe koje su uvijek bile neophodne. Morate samo usmjeriti vaš teleskop na točku
koju ste izračunali i tamo ćete naći planet. Te se stvari mogu izračunati. Ali unutar našeg
planetarnog sustava također imamo staze kometa. Mnoge staze kometa se također mogu
izračunati, i te kalkulacije vode do sasvim izvanrednih rezultata, koji mogu podići puno
uzbuđenja ako se jednostavno uzmu na način kako se čine prema današnjim
astronomskim proračunima. Uzet ću baš jedan od njih kao moju polaznu točku.
U Parizu 1773 bilo je objavljeno da će Lalande, čuveni astronom, na akademiji

održati predavanje o kometima.(2) Bile su glasine da će pokušati dokazati neizbježnost
kolizije između kometa i Zemlje u istoj godini, jer je rečeno da će proračuni putanje
kometa pokazati da sijeku zemljinu orbitu i tako uzrokuju koliziju.(3) Zamislite
raspoloženje populacije u to vrijeme. Glasina je u cijelom Parizu izazvala paniku,
posebno kada je bilo objavljeno da policija, koja uvijek djeluje korektno, nije mogla
drugačije reagirati nego da zabrani predavanje na račun toga da je opasno. Bilo je
mnogo pobačaja i preranih rođenja, ozbiljno bolesni ljudi su umirali, a katolički
svećenici su napravili profitabilnu trgovinu dajući oproste pošto je svatko prije kraja
svijeta želio primiti sakramente! Pošto se predavanje nije dogodilo, prošlo je dosta prije
nego su ljudi saznali što je Lalande u stvari namjeravao reći. Lalande-ovi proračuni su
bili sasvim ispravni i zaista su pokazivali da bi određeni komet križao zemljinu orbitu, i

ako bi se sudario sa Zemljom to bi sigurno uzrokovalo da velike vodene mase oko
ekvatora poplave kopnene mase koje leže između Sjevernog i Južnog pola. Ta strašna
stvar se nije dogodila, a ipak je proračun bio točan.
Možemo naći što je u korijenu svega ovog, dragi prijatelji, gledajući na situaciju s
jednim drugim kometom, čuvenim kometom Biela. U 1832-oj ljudi su pomno pratili na
putanju kometa Biela i sve što se moglo matematički predvidjeti kao rezultat njegove
putanje. Kada se komet pojavio ponašao se točno kako su proračuni prorekli. Došao je
toliko blizu Zemlje da su ljudi rekli: Svaki puta kada se pojavi bliže je Zemlji, dakle doći
će vrijeme kada će to postati opasno. Pošto se Biela komet približava zemljinoj orbiti
svakih šest do sedam godina, ogromna pažnja je na njega bila fokusirana 1840 kada su
proračuni pokazali da će se toliko približiti zemljinoj orbiti da će biti trinaest puta bliže
nego Mjesec. Stvari su izgledale stvarno mrgodne! Kako je komet nastavljao dolaziti sve
bliže i bliže zemljinoj orbiti, astronomi su primijetili da što bliže dolazi postaje sve više
prigušen. Kada se opet opasno približio Zemlji 1846 opazili su da nije samo prigušeniji
već i da se razdvojio na dvoje. U 1860 uvjeti nisu bili pogodni za promatranje, tako su
ljudi postali veoma radoznali u vezi njegova sljedećeg pojavljivanja 1872. Ako bi
kalkulacije bile točne kao što su bile od Lalande-a za komet iz 1773, mislilo se da će
vjerojatno doći do katastrofe. Bio sam samo mali dječak u 1872, ali se jasno sjećam
letaka koji su dijeljeni gdje sam živio, a naravno dijeljeni su isto tako i drugdje,
navodeći: Svijet ide svom kraju. Svatko je govorio i pisao o tome. Bilo je mnogo
anksioznosti, premda van u ovom slučaju ne mogu dati nikakvu statistiku o pobačajima,
smrtima ili odrješenjima! Dobro se sjećam uzbudljivih predviđanja kako se dan
približavao; ali što se dogodilo? Komet se nije pojavio. Umjesto toga bila je čudesna,
predivna kiša meteora, kao da vatra pada s neba na Zemlju iz noćnog neba u mnoštvu
sićušnih iskrica koje se gase. Razdvojivši se na dvoje, komet se zatim nastavio
dezintegrirati u ništa drugo već male djeliće koje je zemljina atmosfera mogla
apsorbirati i koji su postali sjedinjeni s bićem Zemlje. Izabrao je put da postane
apsorbiran od Zemlje.
U 1832 dobro poznati astronom, Littrow, objavio je traktat koji je bio veoma
zanimljiv.(4) Još mogu preporučiti da ga se prouči, čak i danas; veoma je zanimljiv i
njegovi složeni proračuni su potpuno točni. Tu je netko tko je znao o čemu govori.
Napravio je proračun koji je sve mogućnosti uzeo u obzir. Razradio je da u 1832 ne može
još biti nesreće prouzročene kolizijom, ali je rekao da ako sve ostane kako je bilo kada
je kurs kometa nacrtan i dok je još bio jedno tijelo a ne razdvojen, tada bi se nesreća
sasvim sigurno dogodila u 1933; 1933 je ono što je rekao. Dakle da je komet ostao kao
što je bio, tada bi definitivno bila katastrofa u 1933 u kojoj bi se oceani raširili nad
Zemljom u ogromnim poplavama, čineći da život na Zemlji izumre. Umjesto toga, komet
se dezintegrirao; u sićušne čestice koje su apsorbirane od Zemlje, Zemlja se prehranila
ovom kozmičkom supstancom. Dakle umjesto kolizije u 1933 — ta godina sada nije
daleko — ono što je Zemlja apsorbirala produhovljeno je drugim supstancama, i duhovno
se uzdiže. Zemlja probavlja komet i nešto duhovno se uzdiže. Dragi prijatelji, na Zemlji
se s vremena na vrijeme zaista uzdiže produhovljena supstanca kometa.
Kazati ću vam svrhu toga, jer postoji duboka kozmička svrha. Često sam spominjao
neke sasvim groteskne stvari koje su se događale kada je željeznica tek izgrađena. Jedna
od njih je da kada je gradnja željezničke pruge raspravljana, načelnik pošte u Berlinu(5)
je uzvratio da isprati dvije poštanske kočije svakog tjedna i da u njima nema putnika,
dakle kakva bi bila svrha gradnje željezničke pruge. Druga stvar koja se dogodila bila je
da kada je bilo zatraženo mišljenje stručnjaka o gradnji željezničke pruge od

Nuremberga do Fürtha, komisija liječnika u Nurembergu je preporučila odustajanje od
gradnje takve stvari pošto će kao posljedica ljudski nervi strašno patiti; ne bi joj trebali
biti izloženi jer će biti oštećeni u tijelu i duši; ali ako bi se osjećalo neophodno predati
toj budalastoj težnji, tada bi bilo preporučljivo barem izgraditi visoke zidove od dasaka
sa obje strane željezničke pruge da se spriječi da farmeri budu potreseni.(6) To je bilo
znanstveno mišljenje dano od komisije liječnika u Nurembergu. Danas ismijavamo
maloumnost takvih ljudi. Ali kao što sam često rekao, ne mogu se tako smijati jer su oni
bili u pravu prema znanstvenom znanju njihova vremena. Prema onom što je u to
vrijeme bilo poznato morate reći da bi ljudi uništili živce ako bi putovali vlakom, i u
izvjesnoj mjeri to je zaista slučaj. Ako uspoređujete ljudske nerve danas s nervima onih
koji su živjeli prije nekog vremena otkriti ćete malu indiciju koja u nekoj mjeri liječnike
Nuremberga oslobađa optužbe. Ono što je znanost govorila bilo je, u stvari, da ljudska
bića neće moći podnositi zahtjeve od njihovih fizičkih tijela preko astralnih tijela ako
astralno tijelo, životinjski dio ljudskog bića, ne bi stalno primalo popravak, terapiju,
preko onog što zrači natrag na površinu Zemlje od apsorbiranih supstanci kometa,
uravnotežujući ljudske sposobnosti.
Dakle ovdje imamo ljudsko biće smješteno u univerzum na izvanredan način. Ovdje
je komet Biela u 1872. Vatra pada s neba; Zemlja to apsorbira na način da netko s
duhovnom vizijom može vidjeti kako se vraća i vrši utjecaj na ljudsko astralno tijelo bilo
povoljno ili nepovoljno. Postoje kometi koji utječu na ljudska bića na način koji sam
opisao terapeutski uravnotežujući njihovu nervozu, a postoje drugi koji oslobađaju divlje
astralne snage kada ponovno nađu svoj put do zemljine površine nakon što su bili
apsorbirani. To je kako apokaliptičar gleda na pojavljivanje kometa. Kada opisuje zvijeri
također opisuje pojavljivanje kometa, smješta ih usporedo jer ih se može gledati kao
paralelne pojave; povlači paralelu sa sedmoglavom zvijeri jer su u to vrijeme takve
stvari bile mnogo bliže povezane s cjelokupnim fizičkim svijetom i jer je tada postojao
komet koji se razdvojio na sedam dijelova, tako na nebeski način izražavajući nešto što
se događalo na Zemlji. Slično je s kometom povezana i zvijer s dva roga, kometom s dva
repa.
Dragi prijatelji, kometima su pridodana divlja praznovjerja i ona su spriječila da se
na njihovo značenje gleda u pravom svijetlu; njihove putanje su samo bile ucrtavane i
ljudi su bili iritirani s njihovim ćudljivim ponašanjem. Jedino se ponekad neki
inteligentni mislilac kao što je Hegel udostojio skrenuti pažnju na različite vrste
povezanosti između prirode kometa i prirode Zemlje.(7) Hegel, koji nije imao averziju
prema povremenoj čaši pjenušca, napravio je potpuno ispravnu opservaciju da su dobre i
loše godine za vino povezane s kometima.
Sada na cijelu stvar pogledajmo na kozmičkoj skali, dragi prijatelji. Zemlja upija
supstancu kometa i ponovno je predaje u produhovljenoj formi; to se zatim sjedinjuje s
astralnim tijelima ljudskih bića bilo na dobar ili na loš način. Kada u određeno vrijeme
vidimo komet na nebu, gdje je on nakon toga? Na predavanju koje sam dao u Parizu 1906
skrenuo sam pažnju na činjenicu da supstanca kometa sadrži cijanid, sjedinjenje ugljika
i dušika.(8) Bilo je to dosta prije nego je to vanjska znanost počela spominjati, ali
kasnije je to dokazala spektralnom analizom. Činjenica da u kometima postoji cijanid je
veoma važna, jer distribuirana u sićušnim količinama nad cijelom Zemljom ta supstanca
je potrebna za pročišćavanje astralnih tijela. Postoji neizmjerno veliki kozmički liječnik
na radu u kozmosu koji je više-manje stalno zauzet propisivanjem ovakvih terapija.
Samo promislite: Ono što iznad nas u jednom periodu vidimo kao komet na nebu postaje
zatim atomizirano kao što sam opisao; dolazi dolje sa neba u kišama vatre; kasnije je u

tlu a još kasnije kreće se iz tla u biljke, u njihovo korijenje, stabljike, lišće i cvijeće. Mi
jedemo depozit kometa, kometni kvasac koji je Zemlji dan od kozmosa, jedemo ga sa
samim našim kruhom. Kada apokaliptičar kontemplira ovu pojavu vidi povoljne učinke od
jednog kometa i nepovoljne od drugog kako se dižu pred njegovom duhovnom vizijom.
Zvijer će biti oslobođena iz njenog zatvora na Zemlji; to je ono što je komet u
kozmičkom smislu. To da će Zvijer biti oslobođena značajno je za razvoj ljudskih bića.
Ovakve stvari su neizmjerno snažne stvarnosti, velike i značajne točke u evoluciji
čovječanstva i Zemlje.
U 1933, dragi prijatelji, postojala bi mogućnost za Zemlju i sve što na njoj živi da
izumre kada ne bi postojao i drugi mudri aranžman koji se ne može kalkulirati. Jednom
kada je komet preuzeo druge forme kalkulacije ne mogu više biti točne. Ono što treba
reći u smislu kako je mislio apokaliptičar je: Prije nego eterički Krist može biti shvaćen
od ljudskih bića na pravi način, čovječanstvo se prvo mora nositi s pojavom Zvijeri koja
će se dići 1933. To je ono što nam jezik apokaliptičara govori. Ovdje se pogled na duh
ujedinjuje s pogledom na prirodu. Ono što je tamo u kozmosu postaje nam jasno u
njegovu temeljnom duhovnom karakteru. Uzmite način na koji su seljaci opisali ono što
su vidjeli 1872 dok su stajali i gledali kišu svijetla, i dodajte tome ono što nam kazuje
duh kao što sam to opisao, i usporedite to s mnogim opisima u Knjizi otkrivenja, i vidjeti
ćete da se čak i same korištene riječi podudaraju. Vidjeti ćete da Knjiga otkrivenja
govori o stvarnim prirodnim događajima.
To su stvari koje opravdavaju nazivanje Knjige otkrivenja knjigom sa sedam pečata.
Oni na ovaj način trebaju biti otpečaćeni da bi se otkrilo što se u stvari mislilo. Kada
ljudi pitaju zašto nam apokaliptičar daje knjigu koja je zapečaćena mislim da to pitanje
nije ništa inteligentnije nego kada netko pita da zašto mi pečatimo naša pisma kada ih
šaljemo u zatvorenim kovertama. Pečatimo ih da ih ne bi mogao čitati onaj kome nisu
namijenjene. Isto vrijedi i za apokaliptičara.On je želio da Knjigu otkrivenja čitaju samo
oni koji su za to pozvani. Nitko neće znati kako otvoriti pečate tko nije najprije, mogli
biste reći, primio odgovarajući nož za sječenje papira od duhovnih snaga.
Dragi prijatelji, u 1872, kada se pretpostavljalo da će se taj komet vratiti, umjesto
toga bila je kiša svijetla. To znači da je sve već bilo mnogo više produhovljeno nego kada
se komet ranije pojavljivao. Ovaj komet će se sada jedino pojaviti u obliku kiše zraka
svijetla koje padaju na Zemlju. Ono što se dogodilo krajem 1870-ih to je da je vladavina
Mihaela došla dolje na Zemlju u toj kiši zlatnog svijetla.
Dakle imamo prirodne događaje koji su u stvari duhovni događaji, i duhovne događaje
koje imaju snagu da budu prirodni događaji. Tek kada u svijet možete prodrijeti s
intenzitetom koji sve prirodne događaje čini duhovnim događajima i koji svim duhovnim
događajima daje intenzitet prirodnih događaja zaista ćete steći uvid u tvorevinu svijeta.
Tada će se moralno i prirodno sjediniti u jednu evoluciju, i pojaviti će se sklonost da se
znanje prihvati kao sadržaj religijskog života. Tada više neće biti potrebe pribjeći
opravdanju da jedino vjera, a ne znanje, treba dati sadržaj religijskog života.
To je ono što možete steći kroz dublji pristup Knjizi otkrivenja. Nadam se da ćemo
završiti ova razmatranja sutra ili prekosutra.

PREDAVANJE XVII
Kao dodatak sadržaju onog o čemu smo govorili, Knjiga otkrivenja također ima aspekt
koji je čini knjigom inicijacije. U načinu na koji opisuje evoluciju u vremenu, niz
stupnjeva postaje moguće da je dožive oni koji imaju uši da čuju i oči da vide, dok će
naravno proći pokraj onih koji su gluhi i slijepi. Ti različiti stupnjevi su nam predočeni
kroz unutarnju prirodu sadržaja što nam pokazuje da je Knjiga otkrivenja zaista knjiga
Inicijacije.
Moramo shvatiti da kako ulazimo svjesno u svijet — kako se naša vizija sve više širi —
nestati će one stvari koje su sada sadržaj našeg duševnog života i koje su u stvari vrsta
zrcalne slike vanjske prirode. Fizički, kako napredujemo s unutarnjom vizijom čulno-
opazivi svijet nestaje, i zatim postepeno, kao da izranja iz pozadine, s druge strane
opažamo duhovni svijet. Apokaliptičar sasvim jasno pokazuje da ima veoma intenzivno,
ispravno razumijevanje o tome kako ući u odnos s duhovnim svijetom, i to je ono što mu
je omogućilo da tako umjesno otkrije ono što je bio u mogućnosti otkriti u svojim
imaginativnim vizijama. Postoje, dragi prijatelji, dva načina viđenja duhovnog aspekta
svijeta. Jedan je jednostavno boraviti sa fizičkim, čulno-opazivim aspektima, upoznati ih
sa svih uglova s vrstom nježne pobožnosti. Tako učite to prepoznati kao djelo bogova.
Pred vama imate ono što znači ‘priroda’ u najširem smislu kada gledate fizički svijet ne
samo izvana i mehanički već također iznutra i duhovno. Međutim, možemo također
zamisliti — i bili bi u pravu — da bi bilo moguće stići do istog sadržaja svijeta na čisto
duhovni način, od iznutra preko nečije vlastite duše. Onda možete ići toliko daleko da
kažete da bi netko s dovoljno unutarnje snage mogao — čak i ako se ništa povijesno ne
odvija — vidjeti nešto u određenoj točci u svjetskim događajima, nešto što se
manifestiralo kao prirodna pojava. Savršeno je moguće početi s pogledom unutra i stići
do vanjskog zaključka: U toj i toj godini, kada se za čovječanstvo odigrao određeni
događaj, bilo je potresa i tako dalje. Mnogi ljudi imaju osjećaj — bez obzira da li su ga
svjesni ili ne — da je za ljudska bića moguće da upoznaju konkretne detalje o svijetu
počinjući od iznutra, i taj osjećaj je savršeno točan. Ali što se u stvari događa kada
ljudsko biće ulazi u duhovni svijet stazom Imaginacije?
O ovome možemo razgovarati u vezi s Knjigom otkrivenja, jer u Knjizi nalazimo
opisan niz različitih stupnjeva u kojima apokaliptičar vidi stvari, i oni vode sve dublje i
dublje u duhovni svijet. Prvo nas uvodi u pisma, zatim u pečate; zatim nastavlja do
nečeg što se u ljudskom jeziku može izraziti jedino nečim čujnim, naime truba; i odatle
doseže ono što sam prekjučer opisao kao božansku ljubav sa svojim dvojnikom,
božanskim gnjevom. Kada ga ispravno razumijemo, znamo da nam kazuje da je ono što
nam daje kroz sadržaj Knjige otkrivenja pomoću pisama primio kroz inspiraciju koja se
odnosi na fizički svijet. A da ide dalje do pečata i otvara ih, to se odnosi na astralni
svijet, svijet Imaginacije, ono što se može nazvati duševni svijet. Sa zvukom truba
ulazimo u zemlju duha. I kada u skladu sa sadržajem Knjige otkrivenja doživljavamo
božansku ljubav i božanski gnjev, ulazimo u unutarnju oblast zemlje duha. Moramo
shvatiti da dok ono stupa ovom stazom Imaginacije ljudsko biće je u svijetu s njegovim
iskustvom, tako da je njegovo iskustvo svjetsko iskustvo. Ali on to ne primjećuje na
početnim stupnjevima. Što više njegova inicijacija napreduje, to više doživljava kako što
god da se odvija s njime, kroz njega, u njemu, također se odvija i kozmički. Sve više
osjeća sebe da se izlio u objektivni sadržaj kozmosa. Apokaliptičar to nagovještava
veoma jasno. Možemo dakle reći, da se sadržaj pisama odnosi na fizički svijet.

Pogledajmo na fizički svijet onako kako se pojavljuje pred nama. Fizički svijet samo
izgleda da je ono što vidimo pred nama. Fizički svijet ne bi predstavljao sve one
bezbrojne nijanse boja, nijanse topline i hladnoće, i sve druge nijanse koje prema
ljudskom biću teku iz svih smjerova, ako bi o svemu što nam se pojavljuje u sadašnjem
dobu mislili samo o njegovu fizičkom sadržaju i propustili primijetiti da je ono što se čini
fizičko u stvari duhovno. Gledajući u dušu ljudskog bića kao što je apokaliptičar, moramo
naučiti njegov duševni jezik, i njegov duševni jezik mora nam postati toliko poznat za
našu vlastitu duhovnu upotrebu da ga možemo osjetiti u kostima, da upotrijebim
svakodnevni izraz.
Stoga bih vas želio upoznati s onim dijelovima unutarnjeg duševnom jezika
posvećenika koje uvijek ne koristi izvana, ali koji osiguravaju sredstva pomoću kojih
iznutra može formirati svoje unutarnje slike, njegov vlastiti osobni udio u duhovnom
svijetu. Evo primjer: Ukroti munje i shvatiti ćeš boju. To je jezik posvećenika. Što to
znači? Posvećenik vidi kako se pojavljuje munja, vidi kako se rasplamsava iz kozmosa,
gleda je kao duh koji svjetluca u univerzumu, i zamišlja da to sijevanje postaje sve više
potisnuto i ukroćeno, sve blaže i blaže, tako da ono što onda ima je prigušenje prema
dolje, nježno oblikovanje boje. Sijevanje se širi, na neki način, i postaje obojana
površina. To je ono što posvećenik ima kao unutarnju sliku. Ili možda kaže: Utišajte
grmljavinu, neka grmljavina postaje sve tiša i slušajte je modulirajući, i pojaviti će se
glazba. Ovo je način kako posvećenik vidi širenje tapiserije čulno-opazivog kao
otkrivenje u jednom smjeru, i za njega je potpuno realistično misliti: Ovdje je sadržaj
univerzuma u svoj njegovoj obojanoj raznovrsnosti. Ono što crtam ovdje u boji mogao bi
isto tako biti glazbeni zvuk. (Slika 7, lijevo) Način na koji sadržaj univerzuma pristupa
našim čulima je kao da se čulno-opazivi, fizički veo širi u obliku našeg čulno-opazivog
svijeta u koji mi prije svega tkamo naše apstraktne, prividne misli. Ako ploču zamislite
kao tapiseriju (Slika 7, skroz lijevo) raširenu u svim smjerovima predstavljajući svijet
zvuka, svijet boje, svijet topline i hladnoće, tada je iza ove tapiserije ono što
posvećenik vidi u sijevanju munja. One su iza, i ono što povremeno vidite kao aktualno
sijevanje probijanje je kroz ovu tapiseriju čula od iza, iz duhovnog svijeta. Duhovni
svijet sjaji prema nama u svakoj manifestaciji munje. I ako gledamo kako to sijevanje
postaje mekše i potisnuto sve dok ne postane samo širenje boje preko Zemlje, tada pred
sobom imamo Zemlju u njenoj manifestaciji boje.
Gledajući gore na nebo i zvijezde, ono što vidimo kao zvjezdane točke — koje se
također čine da nastaju iz duhovnog svijeta — još je jedna manifestacija munje, jedino
što ovdje živi kao permanentna pojava. Posvećenik sve to vidi kao vanjsko otkrivenje
onog što je iza toga, tako on kaže: Ono što bi trebao vidjeti — i on to i vidi, dok njegova
duša postaje sve aktivnija — to je crvena ruža. Ona počinje prskati njeno crvenilo gore i
dolje kao blago sijevanje, i kako se prednja strana prigušuje, crvena doseže natrag u
sferu Serafina, baš kao što svi glazbeni zvuci dosežu sferu Kerubina, a sve što
dodirujemo u sferu Prijestolja. Kada svugdje oko nas vidimo prirodu, ono što u stvari
gledamo sve je u fizičkom svijetu kao iluzija, jer sve je to, zapravo, djelo Serafina,
Kerubina i Prijestolja podčinjenih i tihih. Gledajte, dragi prijatelji, kako nam se
pojavljuje svijet boja; to je samo rad Serafina ravnomjerno ukroćen. To je ono što se u
drevna vremena nazivalo maya karakter čulima opazivog, fizičkog svijeta; to je bilo ne
znajući da su u stvari Serafini, Kerubini i Prijestolja svugdje.

Slika 7
Poduzmimo sada još jedan korak u inicijaciji. Prijeđimo sada na pasus gdje
apokaliptičar daje glavni naglasak na otvaranje pečata. Što se tu događa? To da su boje
svijeta sada oljuštene, toplina i hladnoća su oljušteni, tako da se javlja sve više i više
efekata koji su duhovni i počinju naličiti na poprimanje pravog oblika munje. Umjesto
cik-cak provale munje, sada vidimo, kako prodiremo kroz tapiseriju čula, duhovni svijet
iza nje; vidimo munje koje se gibaju nježno. Znamo da su bića koja žive u njima sluge
Serafina, Kerubina i Prijestolja. A slično je i s glazbenim zvukovima, s toplinom i
hladnoćom, s onim što možemo dohvatiti i dirati. U stupnju u kojem vidimo da zemaljska
tapiserija čula nestaje tako da se iza nje pojavljuje ovaj svijet formacija sličnih munji,
oblikujući samostalne figure iz astralne vatre, šireći se sve više i više — u istom stupnju
u kojem zvijezde počinju obasjavati. Kao niti svijetla mogu se slijediti, i zvjezdane niti,
zvjezdane zrake, svijetle izmiješane sa stvarima elementarnog svijeta. Zemaljsko se
sjedinjuje s nebeskim, i mi znamo da ulazimo u prvo stanje drugog svijeta, gdje je sve
još blistavo kao u prirodi, gdje samo nagađamo da iza toga postoje bića. Opažamo
većinom elementarna bića, vidimo ih u nekoj mjeri kao funkcionalne organe moćnih,
velikih i uzvišenih bića. Ulazimo u, mogli bi reći, prvu oblast Kirioteta, Dinama,
Ekskuzija. Oni su, takoreći, još u pozadini, ali oni ulaze u ova bića, i kako napredujemo
putem posvećenja postepeno dolazimo do točke gdje ovi Kirioteti, Dinami, Ekskuziji sve
više i više otkrivaju njihovo vlastito esencijalno biće. To je povezano s načinom kako
harmonija sfera počinje igrati u kozmičkim zvukovima. Pojedine note koje odjekuju i
jedino tvore harmonije i melodije preko dugih razdoblja, koje jedino zajedno čine
melodije u vremenu kada vrijeme postaje jedinstvo(1) — one su ono što apokaliptičar

zove odjekivanje truba. U odjekivanju truba imamo čisti život druge hijerarhije, dok je
prva hijerarhija u njenoj moćnoj veličini temelj čulnih doživljaja.
Idući dalje od ovog svijeta u kojem su sve čulne pojave postale tečne i velike i
veličanstvene i stoga se više ne šire samo nad stvarima i procesima fizičkog svijeta već
su također i stvaran izraz elementarnih bića na djelu u drugoj hijerarhiji — idući dalje od
ovog svijeta, sve više ulazimo u treću oblast gdje više ne opažamo ništa što pripada
prirodi, čak niti prirodu razgrađenu u elementarnim bićima, već gdje ako bilo što želimo
percipirati to mora biti percipirano duhovno. Ulazimo u oblast duhovnog svijeta o kojem
moramo reći: Prošavši kroz osjetilne percepcije Zemlje koje se raspadaju a ipak u isto
vrijeme se formiraju u oblike i koje su zgrabljene od naše čulne percepcije zvijezda koja
se širi, sada smo naučili prepoznati — iako u posljednjim ostacima čulne percepcije —
sve što u kozmosu radi u Kiriotetima, Ekskuzijima i Dinamima na način koji pokazuje da
su iznutra vezani s pravom supstancijalnošću zvijezda. Zvjezdani svijet se za nas
transformirao u bića hijerarhija. Umjesto da zvijezde gledamo kroz iluzije čula sada
živimo u svijetu hijerarhija. Ovdje su hijerarhije još uvijek natopljene u onom što bih
nazvao raspršeno, razgrađeno znanje dano od osjetila. Sada ulazimo u treću oblast, gdje
više sve stvari Zemlje ne opažamo našim čulima, gdje moramo percipirati nadčulni
duševni element bez ikakvog nagovještaja od čulne osjetljivost. Ulazimo u oblast
stvarnog duhovnog svijeta kojeg najprije upoznajemo u anđelima, arhanđelima,
arhajima. Ova bića možemo prepoznati u njihovoj duhovnosti, i kada im slikar ili drugi
umjetnik daje oblik mora znati da taj čulno opazivi oblik imaju jedino zato jer su utkani
u duševno-duhovne elemente, u bića viših hijerarhija. Ako im crtamo krila, na primjer,
moramo znati da ta krila dolaze od bića druge hijerarhije koja su im posudila njihovu
supstancijalnost, i da svoju glavu primaju od prve hijerarhije koja im je posudila ovaj
oblik zajedno s njegovim sadržajem. Moramo biti potpuno načisto s činjenicom da je
jedina stvar koju možemo vidjeti u duhu ono što pripada trećoj hijerarhiji — anđela,
arhanđela, arhaja.
Ono što vam sada govorim, dragi prijatelji, od najveće je moguće povijesne važnosti,
jer ako uzmete drevne tekstove koji se intimno bave s ovim duhovnim svjetovima, biti
ćete krajnje nesposobni čitati ih ukoliko ne znate da kada ulazimo u duhovni svijet ono
što najprije percipiramo duhovno da je to najniža hijerarhija, dok više hijerarhije još
percipiramo sa sastojcima čulno-opazivog svijeta. Morate znati da je drevna inicijacijska
mudrost, koja je opisala ove stvari sasvim ispravno na način kako ja to radim, postepeno
zapala u svakakve greške u vremenu kada su duhovne stvari postale dekadentne. Tako su
više zemaljski inicijati Srednjeg vijeka uvijek opisivali Serafine, Kerubine i Prijestolja
kao bića najniže hijerarhije najbliža Zemlji, tako da se preko Dinama, Kirioteta i
Ekskuzija uspinjalo do anđela, arhanđela i arhaja. Pogledajte ilustrirane srednjevjekovne
knjige. Nećete znati što misle i pitati ćete zašto su anđeli smješteni iznad Serafina. Do
toga je došlo jer ljudi nisu više intimno shvaćali ove stvari i nisu ih mogli zamisliti sasvim
dovoljno organski. Ova greška se posebno pojavila kada je jednom čisto učenje postalo
kontaminirano sa simbolima babilonaca tijekom židovskog zatočeništva u Babilonu u
pretkršćanska vremena preko kontakta Židova s Babiloncima. Ova greška o rangovima
duhovnih hijerarhija se potom širila dalje preko Kabale, preko srednjevjekovnog
židovskog misticizma. Ako netko želi razumjeti kako su se razvijale ideje o duhu u
ljudskoj evoluciji, treba poznavati ovakve stvari, i u vezi s našim radom na
razumijevanju Knjige otkrivenja ovo je pravo mjesto da se takve stvari rasprave.
Dakle, idemo vani u duhovni svijet. Prva bića koja nam dolaze u susret u čisto
duhovnoj oblasti bića su treće hijerarhije. Apokaliptičar pokazuje koliko je intimno

upoznat sa svim ovim, jer u svemu što opisuje, anđele prikazuje kao glasnike. Zanimljiva
je stvar da zemaljske oblasti mogu zrcaliti nešto od onog što anđeli, kao glasnici viših
hijerarhija, unose. Posebno s pojavljivanjem anđela ulazimo u oblast u kojoj vidimo kako
vlada božanska ljubav kao stvarni sastojak svijeta kojem mi kao ljudska bića pripadamo.
Najprije vidimo kako su normalni anđeli, arhanđeli i arhaji na neki način utjelovljenja
viših hijerarhija. Kada pogledamo šake, ruke, stopala, noge i ostatak ljudskog tijela
imamo osjećaj: Ovo je tijelo duševno-duhovnog elementa. Na isti način, kada se
uspnemo u svijet treće hijerarhije imamo utisak: Ovo su anđeli, ali oni su kao udovi, oni
su kao tjelesna priroda viših, božanskih duhova; oni su tijela izgrađena od duše i duha.
Osjećamo, dragi prijatelji, da smo u čistoj duhovnosti, i s tom duhovnošću u tijelu Boga.
Do toga se penjemo.
Moramo se također baviti s još jednom unutarnjom slikom. Svatko tko se iskreno želi
upoznati s okultizmom na kojem je temeljen duhovni život mora to napraviti. Pogledajte
ljudsko biće s njegovim fizičkim tijelom na Zemlji, dragi prijatelji. Ne možete nikako
misliti o ovom tijelu kao da živi isključivo u konstruktivnim procesima, procesima
klijanja i rasta koji izgrađuju ljudsko biće. Morate također misliti i o destruktivnim
procesima u organizmu, onima koji dovode do izlučevina. Destruktivni element koji
pokazuje da je tijelo u stalnom procesu razgradnje tamo je sa svrhom, koja je da
destrukcija u fizičkom tijelu omogućuje da duh uđe i živi u tim procesima fizičke
razgradnje.(2) Duh u ljudskom organizmu ne živi u konstruktivnim procesima. Kada
dijete raste, kada dominiraju fizički procesi, duhovni element je potisnut, nije
promoviran. Materijalisti prave savršeno smiješnu pretpostavku da do mišljenja dolazi
kada ljudsko biće pročišćava klijajući, pupajući život u njegovu mozgu i oplemenjuje i
transformira druge životne procese. Ako bi se tako nešto dogodilo u mozgu, to bi značilo
samo nastavak procesa probave, i rezultat bi bio mutan, unutarnji doživljaj poput biljke.
Duh može ući u mozak jedino zato jer je mozak konstantno uništavan, jer se konstantno
dezintegrira, jer je, takoreći, konstantno rešetan s rupicama od fizičkih procesa. Duž
staze destrukcije duh nalazi putove kroz koje u fizičkom može igrati kreativnu ulogu.
Tako fizičko prihvaća procese destrukcije. Rast je dan s ugrađenim preprekama i
smetnjama.
Neizmjerno je zanimljivo promatrati ovo detaljno. Na primjer možete gledati kako je
Fichte-ova individualnost došla dolje da se inkarnira u selu pogođenom siromaštvom.(3)
Možete pratiti kako se ova osobnost afirmira u fizičkom tijelu i gledati malog dječaka
kako raste. Vidite kako se malo po malo prepreke miješaju s njegovim rastom samo malo
više nego je uobičajeno, ne mnogo, u stvari veoma malo, ali to je ono što se dogodilo.
Dječak Fichte je rastao i rastao, ali možda bi rastao malo brže da nije bilo malo nečega
što je stalno obuzdavalo njegov rast. To obuzdavanje primijenjeno na njegov rast —
zaista je ostao manjeg stasa — omogućilo je posebnoj nijansi njegovog dara za filozofiju
da se razvije. Tako duh ima utjecaja na fizičko. Tako moramo imati ne samo antipatiju
već i simpatiju prema destruktivnim snagama; moramo biti sigurni da su prihvatljive, da
ih možemo gledati s ljubavlju, jer kao dodatak rastućem, klijajućem životu mora
također postojati nešto što vrši obuzdavanje.
Moramo postati svjesni kako je cjelokupan rad anđela, arhanđela i arhaja u stvari
tjelesni aspekt božanskog duha, u ovom tkanju, življenju, cvjetanju i radu anđela,
arhanđela i arhaja moramo vidjeti kako je svijet istkan, kako je individualno ljudsko biće
zbrinuto u duši od njegova anđela, kako su različite grupe ljudskih bića pokrenute od
arhanđela i kako su različite struje univerzalnih događaja gurnute iz jednog doba u drugo
od arhaja. Kada vidimo cjelokupno tkanje ove predivne odjeće onako kako je istkano —

što je tako divno izraženo u grčkom mitu o Prozerfini ili Perzefoni — kada gledamo to
cijelo odijelo svijeta, vidimo kako božanska ljubav preplavljuje i protječe u njemu kao
crvena krv u tijelu. Dodano tome kao nužan dodatak je struja božanskog gnjeva koji je
formiran iz svih prepreka u svjetskim događajima do kojih su dovela bića s osjećajem za
moralnost, bića s izvornim moralnim osjećajima koja mogu samo biti u harmoniji s
napretkom svijeta kroz njihov moral.
U božanskoj ljubavi vidimo božansko tijelo u njegovu klijanju i nicanju. A u vezi sa
slabim stvorenjima koja ipak ukazuju na način na koji bogovi žele voditi svijet, vidimo
nešto što emanira od slabih stvorenja; vidimo duhovno tijelo božanskog duha poprskano
s nečim što sliči proizvodima lučenja u ljudskom fizičkom tijelu; nešto što je u ljudskim
bićima izlučeno u žlijezdama, nešto što se odvaja.(4) Ti centri izlučivanja pojavljuju se
kao bočice božanskog gnjeva, utkane u daljnji napredak svijeta.
Unutar ta tri svijeta prepoznajemo povezanost između božanske ljubavi i božanskog
gnjeva, i iznutra primamo sliku koja nas ispunjava s poštovanjem: Što je to što se
događa kada su bočice gnjeva izlivene vani? To su božanska, duhovna bića koja
razmatraju kako mogu unaprijediti kontinuirani napredak svijeta unatoč nedjelima
slabih stvorenja i protiv prepreka — kako prepreke mogu preobraziti u vozila težnje
prema naprijed, duhom ispunjen događaj, tako da ljudsko biće u njegovom
destruktivnom procesu može zgrabiti šansu da ne vegetira jednostavno fizički već da
nastavi u njegovu fizičkom tijelu duhovno-duševnim putem. Način na koji apokaliptičar
sve ovo pokazuje potpuno je u skladu s inicijacijom. U Knjizi otkrivenja veličanstveno
ulazi u napredak svijeta, prodirući sve dolje do konkretnih, fizičkih događaja — kao što
smo vidjeli jučer i isto tako i prije. U isto vrijeme predivno ulazi u put inicijacije.
Kada Knjigu otkrivenja kontempliramo na ovaj način, ona na neki način otvara naše
oči za napredak svijeta, tako da gledamo u ono što trebamo za budućnost i možemo to
uzeti u naše unutarnje slike. I više od toga, ona također postaje knjiga meditacije; može
se na predivan način koristiti kao knjiga za meditaciju; u stvari u tom pogledu je
veličanstvena. Kada u Knjizi otkrivenja dođete do pasusa koji oslikava nešto što vam
izgleda paradoksalno, trebate prestati čitati i početi meditirati. Takvi pasusi su mjesta
gdje možete rasti u duhovnosti apsorbirajući i radeći iznutra na nečemu što ne možete
shvatiti svojim intelektom. Na primjer kada dođete do pasusa koji govori o bolnoj patnji
(Otk. 16,2), tada ćete kao intelektualac naravno reći: Jedino ljudska bića i životinje
mogu imati patnje; što bi to trebalo značiti; to mora biti poetska slika. Dakle vi čitate
dalje. Ali to nije ono što to jest. Apokaliptičar koristi riječ ‘patnja’ jer zna da ono što je
stvarno u mikrokozmosu može jednako opravdano biti zamišljeno u makrokozmosu.
Sigurno ćete otkriti kako ono što je povezano s žlijezdama, koje proizvode izlučevine,
vodi do funkcija božanskog gnjeva. Na ovaj način naizgled paradoksalno u Knjizi
otkrivenja je upravo ono što nam pomaže napraviti prijelaz od samo intelektualnog
procesa duševnog života — na koji su ljudi toliko navikli — u duhovne procese.
To nas dovodi do točke gdje je toliko neophodno vidjeti stvari jasno i točno, posebno
u vezi s radom svećenika. Ljudi osjećaju da u današnja vremena duša postaje potpuno
intelektualizirana. Kao reakcija na to oni žele unutarnje srce i osjećaj i teže za tim u
svakoj oblasti. Pogledajte način na koji religijske denominacije prigovaraju današnjem
općem intelektualizmu. Više ne žele istine o spasenju propovijedane intelektualnim
izrazima; žele da one budu dane iz života osjećaja, iz onog što je iracionalno. Ta težnja
je zasigurno opravdana, ali ako se stvari budu razvijale samo tim linijama, tada bi
rezultat želje da se ima vjere samo preko osjećaja bio gubitak vjere u cijelosti.

Isto vrijedi i za obrazovanje; ono je krenulo veoma osobitim putem, koji bi vi kao
svećenici trebali zamijetiti. Obrazovanje je nastalo u životu instinkta. Radi najbolje
kada ljudi ne misle edukacijski već rade ono što im instinkti govore da rade. U danima
koji su otišli, ljudi nisu učili pedagoški već su radili ono što su ih instinkti nadahnuli da
rade. Tek od kada smo zaboravili kako educirati instinktivno počeli smo toliko mnogo
govoriti o pedagogiji, i naš govor o tome dokazuje da smo najgori učitelji koji su ikada
bili. Ljudi obično počinju govoriti o nečemu što više ne posjeduju. U istom smislu su
počeli govoriti o transupstancijaciji kada više nisu razumjeli nju ili njene tajne. Često
prvorazredne intelektualne rasprave u nekom dobu trebale bi potaći da se zapitamo što
ljudima u tom dobu nedostaje. Kada je pitanje radništva bilo najvatrenije raspravljano
to je značilo da ljudi u stvari veoma malo o tome razumiju. To je bilo čak i u većoj mjeri
u dobu kada su ljudska bića izumila pisanje, i kada je korištenje pisanja sve više skretalo
prema korištenju tiskanja. Bilo je to doba kada su ljudska bića sve manje i manje
razumjela božanski rukopis koji govori iz zvijezda, iz Sunca i vjetra.
Kada su članovi arturova okruglog stola još mogli čitati ono što im je bilo kazano od
mora koje se rasprskavalo, od prskanja valova koji lupaju po liticama i miješaju se s
valovima zraka uronjenim u svijetlo, u to vrijeme, kada su sve ovo mogli čitati kao jasan
rukopis, nije bilo ni najmanje potrebe tražiti nekakvu pomoć replicirane skripte. Ono što
treba napraviti je, u osnovi, uzeti sjaj onog što je vidljivo i iz njega izvući zaključak o
nevidljivom svijetu duha. Zatim, kada se duh posebno jako uzdigne na površinu, opaža
se kako čulno-opazivi, fizički vanjski simboli odstupaju.
To je ono što nas čini svjesnim da naše odbijanje intelektualizma neće poprimiti oblik
sjenovitog, maglovitog života osjećaja u duši, već da možemo unaprijediti naš život
osjećaja u duši dopuštajući da ono što je intelektualno sve više i više metamorfozira u
nešto duhovno. Tada ćemo doći do toga da naš život osjećaja u duši može zaista biti
oplemenjen kroz duhovni sadržaj otkrivenja koja tada postaju objektivna a ne više
subjektivna.

PREDAVANJE XVIII
Razmatrali smo unutarnji duh Knjige otkrivenja, i razmatrali smo Knjigu otkrivenja u
odnosu na vaš rad kao svećenika. Naravno još bi bilo moguće reći dosta stvari u vezi s
njom, na primjer može se dublje ići u način na koji je strukturirana. No. čini mi se da će
ovo okupljanje ovdje u Dornahu postati najsadržajnije ako se ono što je bilo rečeno do
sada nastavi i pojavi na zaista praktične načine kroz vaš rad kao svećenika.
Evo još jedna stvar koje se moramo dotaći. Moramo uzeti u obzir da živimo u dobu
duše svijesti, onom stupnju sveukupne ljudske evolucije na kojem ljudska bića moraju
dohvatiti intelektualnost i integrirati je u njihovu vlastitu individualnost. To je, naravno,
ono što bi mogli zvati prvi stupanj, stupanj još uvijek ograničen na duh ljudskog bića,
stupanj na kojem će se integracija intelektualnosti odigrati u čovjekovoj kontemplaciji i
mišljenju. Doći će još jedan stupanj na kojem će dublje snage čovjekove duše biti
također zahvaćene onim što se sada više odvija u oblasti misli i težnji i razmišljanja.
Sada su ljudska bića još sposobna imati ideje o tome kako bi mogla koristiti
intelektualnost koja prodire u njihovu vlastitu individualnost. Ali ovo doba razvoja duše
svijesti neće proći prije nego duše, također, budu zahvaćene intelektualizmom u
njihovim najdubljim emocijama, u njihovim osjećajima i strastima. Kada se to bude
dogodilo, ono što je Srednji vijek tražio u zvijezdama i nazivao anđeoska inteligencija
zvijezda ući će još dublje i temeljitije u ljudska bića. Sve će to biti pohranjeno u
ljudskom biću. Još kasnije, kada dođe stanje Jupitera, čak će i tijelo biti zahvaćeno
intelektualnošću. U naše sadašnje vrijeme, dok je situacija još takva da ljudska bića
mogu staviti u misli i riječi sve o čemu se radi, dok duša još nije zahvaćena u svojoj
nutrini s intelektualizmom, još je moguće, posebno za svećenike, da tako usmjere njihov
rad da kozmičke svrhe, kozmički ciljevi mogu zaista biti ostvareni.
Premda je dio kozmičke mudrosti da ljudska bića trebaju dohvatiti intelektualnost u
kozmosu za sebe, ipak ostaje mogućnost da dok to rade mogu — u onim nezaštićenim
trenucima koji uvijek postoje — dopustiti onim ahrimanskim snagama poznatim kao
Sotona u kršćanskoj tradiciji da ščepaju tu intelektualnost od njih. Sotonu ne bi trebalo
brkati s običnim vragom kojem nedostaju sotonine osobine i samo je snaga nižeg reda.
Sotona ima rang arhaja, i on je onaj koji se dočepao te intelektualnosti tijekom
kozmičke evolucije, davno prije nego li je pristupio ljudskim bićima na opisani način.
Sada je Sotona ono što bi mogli zvati najopsežniji vlasnik intelektualnosti, i on nastoji
ljudsku intelektualnost čvrsto vezati na svoju vlastitu, pojava koja može uzrokovati da
ljudska bića odbace svoju primjerenu evoluciju. Drugim riječima, ahrimanske snage
Misterij na Golgoti nastoje učiniti uzaludnim.
Ova ahrimanska snaga u kršćanskoj tradiciji poznata kao Sotona nije dovoljno snažna
da ima bilo kakvog učinka u različitim nivoima kozmosa koji su iznad ljudskog bića.
Nezamislivo je, na primjer, da bi inteligencija, recimo, anđela bila direktno zahvaćena
od ove sotonske snage. Tako nešto može se dogoditi u izvjesnim iznimnim slučajevima.
Znanje o mogućnosti da, u budućnosti, može doći do trenutaka u kojima će sotonska
snaga biti dovoljno jaka da za sebe veže ne samo ljudska bića preko njihove
intelektualnosti već također i bića iz oblasti anđela, osobito arhanđela — to znanje još
pripada višim tajnama okultizma o kojima se za sada ne smije govoriti i koje se može
otkriti samo pod određenim okolnostima. Tako sada možemo samo dati naslutiti
činjenicu da će u budućnosti iskušenje i zavođenje čak i bića iz hijerarhije anđela i

posebno arhanđela biti moguća. Ono s čime danas moramo računati je da snaga u
kršćanskoj tradiciji zvana Sotona ima sposobnost da se prihvati za nešto u čovjeku što u
njemu postoji samostalno kao što to čini intelekt. Jednom kada je intelektualnost u
ljudskom biću zahvaćena od ahrimanskih snaga, tada ljudsko biće može biti odvraćeno
od njegove evolucije jednostavno tako da je njegovo biće odvučeno od njegova intelekta
na koji Sotona ima moć da se prikači. To ne bi bilo moguće u slučaju bilo koje druge
snage duše ili duha, niti u slučaju bilo kakve tjelesne snage u ljudskom biću. To je
moguće jedino u slučaju intelekta, jer je intelekt smješten u ljudskom biću na način koji
ga čini najviše nezavisnim od svih aspekata. Svaki drugi aspekt je na ovaj ili onaj način
prikačen na određene božanske snage. Dakle ako bi Sotona želio zgrabiti osjećaje, na
primjer, ili žudnje i želje u ljudskom biću, našao bi se nasuprot iznad-ljudskim snagama
skrivenim u tim duševnim kapacitetima. Intelektualnost je prvi aspekt s kojim se ljudska
bića mogu odvojiti od bića koja dovode do osobnog razvoja. To je prvi aspekt u kojem
ljudska bića moraju vezati sebe kroz potpunu slobodu za one snage koje su od početka
prisutne u njegovoj evoluciji.
Ljudsko biće će morati naučiti da se mora identificirati vlastitom slobodnom voljom s
onim krajnjim ciljevima u Knjizi otkrivenja na koje je aludirao apokaliptičar; morati će
naučiti da će se pojaviti snaga koja je Alfa i Omega kontinuiranih stvaralačkih snaga,
kontinuirano stvaralačko biće evolucije; i morati će naučiti da se iz vlastitog
opredjeljenja mora vezati za to biće koje ga je vodilo dok mu je još nedostajalo zrelosti
za kozmos.
Sotona, međutim, može iskoristiti ovaj veliki trenutak u evoluciji čovječanstva da
kroz intelekt privuče ljudska bića preko u njegovu vlastitu oblast. Već sada možemo
promatrati kako sotonska snaga teži privući ljudska bića preko u njegovu evoluciju.
Metoda je kombinirati ljudska bića u skupine, sjemenje čega je danas vidljivo svuda —
skupine u kojima stare skupne duše prestaju postojati i nova vrsta skupne prirode može
započeti. Ono što se upravo sada događa preko u Istočnoj Europi toliko je strašno
sotonsko jer je njegov sav cilj prisiliti ljudska bića da budu zajedno na načine koji čine
nužnim da postoje skupne duše. Kada su jednom oni najinteligentniji povučeni preko u
nižu oblast Ahrimana, tada će formirane skupine biti dodijeljene ahrimanskim snagama.
Ako bi se to dogodilo, bio bi otvoren put da sotonske snage odvuku čovječanstvo od
zemaljske evolucije i odvedu ga preko do neke druge planetarne evolucije. Uvođenje
ove skupne duševne prirode uspjeti će samo onda ako element intelekta na poseban
način može biti potpuno odvojen od svojih veza. Neki najpodliji počeci prema postizanju
toga danas su u tijeku preko na Istoku Some. Vi bi trebali to razumjeti u vašem radu kao
svećenici, jer premda su ti počeci najprimjetniji na Istoku, isto se događa svuda i u
Srednjoj i Zapadnoj Europi.
Trebali bi stoga spomenuti nešto što se može činiti relativno bezopasno za sada, ali
na što u egzoternom životu treba gledati sa svom ozbiljnošću, a to je način na koji je
psihologiji, znanosti o duši, dopušteno da postane vrsta eksperimentalnog promatranja.
To je jedan od putova koji vode u situaciju u kojoj duševne snage više ne rade od
ljudskog bića do ljudskog bića u smislu zahtijevanom od starih božanskih snaga. Umjesto
toga one se određuju kvantitativno izvana preko intelekta koji je postao odvojen, ili na
neki drugi vanjski način. Ove stvari su u Srednjoj Europi još relativno bezopasne, ali ne
bi smjeli ignorirati činjenicu da na Zapadu, posebno preko Williama Jamesa(1) ali
također i preko drugih, u prvi plan dolazi statističko gledanje na stvari, intelektualan
način gledanja na stvari, način koji se odvojio od života duše, i da se to primjenjuje čak
i na unutarnje transformacije u ljudskom biću, na ono što bi mogli zvati nečije

unutarnje, religijske odluke koje se danas u mnogim slučajevima javljaju oko dvadesete
godine. Otprilike oko njihovih dvadesetih godina mnogi ljudi ovih dana doživljavaju
trenutak unutarnjeg obraćenja, obraćenja koje u potpunosti dolazi iznutra. Oni su
zahvaćeni od nečeg što je kao vrsta vrtloženja od božanstva iz njihove vlastite duše. U
Americi je prikupljena statistika o populaciji koja prolazi kroz ovu vrstu unutarnjeg
obraćenja. Ova materija je tretirana statistički. Ono što je sotonsko u vezi toga je način
na koji je tretirano statistički, način na koji su stvari spajane zajedno od nezavisnog
intelekta. Ova obraćenja su nešto što se događa kao rezultat karme, i stoga svaki slučaj
treba promatrati zasebno.
U današnjoj znanosti statistike se hvale do neba. Ako pratite znanstvene stvari stalno
nailazite na ogromno odobravanje za statistiku. Ljudi više nisu sposobni približiti se
unutarnjim aspektima, tako umjesto toga traže zakone preko statistike. Suprotstavljanje
tome je najteže na polju medicine gdje je steklo strahovite temelje, i gdje sve kliničke
metode kulminiraju statistikama koje nam govore koji je lijek djelovao pozitivno ili
negativno i tako dalje. To je ono gdje se uvukao element statistike, a to je također i
gdje je potpuno beskoristan; znati koliko mnogo slučajeva je imalo ovaj ishod a koliko
mnogo onaj ishod je besmisleno. Važna stvar je temeljito razumjeti svaki pojedinačni
slučaj, bez obzira na ishod. Tek nakon što su primijenjene različite metode za
proučavanje pojedinog slučaja sa svim njegovim idiosinkrazijama prihvatljivo je uposliti
statistiku. (Kao što znate, statistike su imale ogromnu ulogu u socijalnim razmatranjima
kada je u prvom planu socijalna demokracija.) U stvarnosti statistike su prihvatljive
jedino kao finalni stupanj, nakon što je sve drugo pregledano individualno. Onda je
dopustivo reći koliko slučajeva ima poželjan a koliko nepoželjan ishod.
Statistike o samoubojstvima ili ludilima jednako su besmislene. Ljudi razrađuju koji
postotak u određenim zanimanjima počini samoubojstvo ili poludi. Ipak za pravo
razumijevanje nema vrijednosti u poznavanju toga. Ono što je bitno je znati zašto
pojedina osoba počini samoubojstvo ili čini da pojedina osoba poludi.
Ovaj statistički način gledanja na stvari, koji se ovih dana smatra tako važnim kada
god znanstvenici pišu o njihovoj teoriji znanja, ova preokupacija sa statistikom zaista
čini da izgleda kao da se Sotona odriješio. To je zaista strašno. Ovaj način gledanja na
stvari, koji je razotkrio manipulacije sotonske snage u Srednjoj Europi i na Istoku, sa
Avenarius-om i Mach-m postao je filozofija, i njihove ideje su zauzvrat proučavane od
vodećih boljševičkih filozofa koji su potom tu filozofiju odnijeli u Rusiju.(2) Čak i oni koji
dobroćudno žele promatrati čovječanstvo kako napreduje na evolucijskom putu — ne
možete mnogo napraviti po pitanju onog što se događa! kažu oni — čak i takvi ljudi
imaju tendenciju misliti da je sjeme boljševizma zasijano desetljećima prije u Srednjoj
Europi i samo premješteno u Rusiju, baš kao da se sjeme može transplantirati i očekivati
da klija bilo gdje.
Dakle sotonske snage su svugdje već na djelu, privlačne za odvojeni intelekt koji
gleda na stvari kao da nemaju unutarnje veze jedna s drugom; na djelu je u stvarima
duše i u stvarima duha, u unutarnjoj konverzaciji i tako dalje. Ako bi Sotona uspio u
tome da se stvari odvijaju na način na koji bi želio da se odvijaju u određenom trenutku
u vremenu, tada bi došlo do stvari koje bi naštetile ljudskoj evoluciji. Događaji o kojima
apokaliptičar govori dolaze, ali pitanje je kakav će biti njihov ishod. Postoje u stvari
samo dvije mogućnosti za budućnost. Jedna je da će stvari ispasti u skladu s razvojem
planiranim za čovječanstvo od bogova, a druga je suprotno.
Intelektualnost, dakle, provaljuje u nas, i ljudska bića postaju sve više i više
inteligentna ne preko inspiracije već njihovim vlastitim naporima. To se događa. Ipak s

druge strane tamo su također utjecaji iz smjera Lucifera, i oni su držali čovječanstvo u
stanju slabosti. Tako će se grupe formirati, unatoč činjenici da u dobu individualnosti —
u onom što je zapravo kršćansko doba — sve što je individualno je ono što bi bilo
spasonosno za čovječanstvo. Grupe će se formirati, ali te grupe moraju biti sklonjene od
opasnosti u kojoj će se naći.
Doći će vrijeme kada će sotonska snaga načiniti ogromne napore da pobijedi nad
snagom inteligencije čovječanstva i kada će ta sotonska snaga postati toliko velika da će
pristupiti svim grupama koje su se formirale; tako će zaista doći do situacije u kojoj će
sotonska snaga raditi u sva četiri ugla svijeta. Te grupe — manje: Gog, i veće: Magog —
biti će izložene iskušenju u zavođenju od sotonskih snaga. Ishod toga će se odlučiti time
da li će oni koji su u međuvremenu ovladali duhovnošću generirati takav stupanj
intenziteta da ljudska individualnost može biti vođena, iz pomoć snage Mihaela, ondje
gdje pripada, a to je izvornim snagama koje su bile tamo kada je ljudska evolucija
započela i koje žele voditi, u suradnji s ljudskom slobodom nastaviti ono što su ljudska
bića otada postala. Neizmjerno mnogo će zavisiti o tome da li će ljudska bića uspjeti u
temeljitom razumijevanju izvorne duhovnosti s njihovim vlastitim unutarnjim nalogom.
Ovu cijela stvar čovječanstva treba uzeti u obzir kada netko radi kao svećenik, jer
jedino ako uspijemo sve voditi u tom smjeru tada će se veliki čin zavođenja koji planira
Sotona u vezi s Gog-om i Magog-om završiti na način koji je blagotvoran za ljudsku
evoluciju.
Inače će jedini ishod biti da će u nekom vremenu u budućnosti sve što su ljudska bića
doživjela od otprilike sedmog stoljeća, od godine 666, biti od njih otrgnuto, sve što su
već doživjeli pod utjecajem razvijanja individualnosti. Tama bi zatamnjela sve ranije
inkarnacije čovječanstva, i evolucija novog svijeta bi zamijenila zemaljsku evoluciju.
Početke toga možemo vidjeti već danas i možemo također vidjeti veliku opasnost koja
već prijeti čovječanstvu. Korištene su sve ljudske slabosti — jer ahrimanske snage imaju
najveću zamislivu intelektualnost — sve ljudske slabosti će biti korištene, posebno
ljudska taština i njihov nedostatak istinoljubivosti, da ljudska bića dobiju na pogrešnoj
strani. Snaga koja je bila na djelu početkom Svjetskog rata bila je nešto strašno. Bilo je
strašno kako je ljudska taština korištena od sotonskih snaga da dovede do — unutar
nekoliko dana, jednom kada je inducirana monstruozna snolika svijest — vihora kojim je
krenuo strašan bijes, tako da čak ni danas nije jasno što se onda zapravo dogodilo.
Ipak je to samo jedna faza. Daleko gore faze se sada odvijaju na preliminaran način u
čisto intelektualnim takozvanim kulturalnim bitkama našeg vremena. Gdje, recite mi,
istina još postoji? Svugdje možete vidjeti kako su stvari uređene na način koji ljude čini
sve manje i manje sklonima da uzmu u obzir istinoljubivost. Razmislite o stalno većim
naporima koji su napravljeni da kulturalni život učine sukladnim potrebama države.
Koliko mnogo našeg kulturnog života je već pod dominacijom države! Sve ovakve stvari
čine veliku prijetnju čovječanstvu, ali ljudi uopće nisu skloni pobuditi pravo
razumijevanje za njih. Vidjeli ste što se dogodilo kada je pokret za trostrukost
socijalnog poretka počeo raditi protiv zavođenja Goga i Magoga tako da bi budući
događaji mogli biti vođeni u smjeru koji bi bio poželjan da budući razvoj čovječanstva.
Način na koji je primljena ideja o trostrukom društvu, način na koji je primljena ova
ideja koja je imala namjeru voditi čovječanstvo preko sadašnjeg praga evolucije,
pokazuje koje neizmjerne opasnosti prijete čovječanstvu u vezi s ovim stvarima. Zato je
neophodno i za svećenike, također, da ove stvari uzimaju apsolutno ozbiljno.
Postojala je jednom osoba koja je živjela na Zemlji u ranim stoljećima kršćanskog
razvoja i doživjela godinu 666. Uz stupanj vidovitosti ova osobnost je vidjela što se

odvija i što je to značilo da sotonske snage pripremaju takvu misiju čak i tada. Ova
individualnost, koja je živjela na samom mjestu gdje se prava borba crkve odigravala, u
Rimu, i koja je zatim pripremila put za Kršćanstvo u Europi, prepoznala je to s
duhovnom jasnoćom. Kasnije — kao što se to dogodilo mnogima —ova individualnost je
zamijenila sotonsku snagu, koju čak i Mihael prepoznaje kao njemu superiornu, za vraga
Srednjeg vijeka; on je govorio o vragu, ali na takav način da je očito da je sotonska
snaga ono na što se mislilo. Ova individualnost je bila reinkarnirana u Berlinu tijekom
prve polovine devetnaestog stoljeća. Njegovo ime je bilo Trahndorff, i bio je običan
gimnazijski učitelj.(3) Da, branio je postojanje vraga, ili radije Sotone. Napisao je knjigu
Ist der Teufel ein Hirngespinst? (‘Da li je vrag himera?’), i ne samo to; također je napisao
knjigu o estetici.(4) Pročitajte tu knjigu! Nema svrhe govoriti teolozima o njemu jer su
ga ignorirali; vodeći kler u Berlinu mu je bio neprijatelj.
Sve ove stvari kulminiraju u pitanju: Da li će svećenici biti sposobni predstavljati
duhovni svijet u njegovoj punoj stvarnosti radije nego na sentimentalni način koji je
ušao u modu kroz zadnjih par stoljeća, tako da čim netko govori o duhu ne osjeća
sklonost da uključi snagu zla? Pitanje je da li će njihova energija biti dovoljna da
predstavi stvarnost duha. To je, dragi prijatelji, apsolutno najvažnija stvar. Glavna stvar
je da trebamo isti stav duše za kontemplirati stvari kao što je znanje o karmi, pošteno
kontemplirati ranije živote na Zemlji, kao što imamo za kontemplirati
transupstancijaciju kada se celebrira tijekom Čina posvećenja čovjeka. Ovakve
unutarnje slike za čovječanstvo moraju ponovno postati stvarne. Samo ako postanu
stvarne biti će moguće, dragi prijatelji, predstaviti ono što je apokaliptičara tako
duboko zabrinulo, kao izglede za čovječanstvo tako da sve ove stvari mogu biti vođene u
pravom smjeru. Stvari o kojima smo ovdje govorili u vezi s Knjigom otkrivenja su istine
koje netko ne bi trebao primiti bez da svoju cjelokupnu humanost ujedini s njima, koje
netko ne bi trebao primiti bez da na njih gleda kao vrstu pričesti.
Može se zaista teći: Izvorna ecclesia obuhvaća kongregaciju kao njenu vanjsku
stvarnost, dok svećenici moraju gledati na sebe kao na onu grupu bića unutar ecclesia-e
preko čijeg rada duh utječe u čovječanstvo. Za to je, potrebno, s pravim
razumijevanjem, mali tabernakul s posvećenom hostijom u čemu je sadržana misterija
transupstancijacije. Zamislite da imate kalež u kojem je ostvarena transupstancijacija.
Preko transupstancijacije ljudska bića traže put do Oca, do one iskonske stvaralačke
snage koja u sebi ima njegovo biće u svoj svojoj stvarnosti, i kojeg se ne može naći ako
jednostrano tražite samo duh ili jednostrano samo materiju, već kojeg se nalazi jedino
kada direktno otkrivate jedinstvo duha s materijom. Izvorno razumijevanje svijeta danas
je prisutno jedino kada se na oltaru celebrira transupstancijacija. Tada se zaista događa
taj sveti događaj u kojem se traži Otac, a Sin ljudskim bićima pokazuje put do Oca, Sin
koji je onaj koji posreduje put do Duha.
Dakle kada vidi ono što je predstavljeno svuda u fizičkom svijetu, ljudsko biće u
transupstancijaciji može naći sav skriveni duh u fizičkom, rad Serafina, Kerubina i
Prijestolja čiji skriveni rad se pojavljuje kao fizička supstanca. Ako netko to želi imati
kao duh, treba kročiti putem ka Ocu. Put do Oca je pokazan od Sina, koji potom dovodi
do toga da se duh pojavljuje iz fizičkog.
Kruh — ako govorimo samo u kruhu, ali isto se može pokazati i za vino — kruh je kruh,
ali u njemu se može tražiti Otac. Krist pokazuje put. Kroz transupstancijaciju kruh se
okružuje s aurom. U auri ljudska bića doživljavaju duh. Vino samo predstavlja pojačanje
onog što je u kruhu. (Slika 8)

Možemo stoga reći: Nečija čežnja za Ocem živi u viđenju čulno-opazivog u kojem su
skriveni Serafini, Kerubini i Prijestolja. Krist vodi ljudska bića na put, tako da pred njim
Kirioteti, Dinami i Ekskuziji počinju raditi na način opisan jučer, i uspinje se do one
oblasti u kojoj danas jedino može promatrati duhovni svijet u njegovoj duhovnosti, gdje
je Duh Sveti upravo u sredini: Anđeli, Arhanđeli, Arhaji.
To je, dragi prijatelji, kazano u Knjizi otkrivenja. Ovo razumjeti, zaključiti da se to
mora danas razumjeti — što to znači? To znači da će netko tko to razumije, svoje vlastito
razumijevanje naći već postavljeno u Knjizi otkrivenja. Stoga je moguće reći: To je u
potpunosti na vama, dragi prijatelji, jeste li ili niste vi oni o kojima Knjiga otkrivenja
govori. Ako primite impulse Knjige otkrivenja u vaš rad kao svećenika na stvarno
duhovan način, tada ste vi oni, dragi prijatelji, o kojima je Knjiga otkrivenja govorila da
su oni koji će doći da skrenu moć Zvijeri, lažnog proroka, Sotone. Tada, gdje god da
kalež za transupstancijaciju stoji, vi ćete uvijek zamišljati da je ispod apokaliptičke
Knjige. I dok to mislite moći ćete reći: U njemu leži moj poziv, i što radimo iznad toga
odigravanje je mog poziva.
Dragi prijatelji, tijekom ove konferencije nisam želio početi teoretsku raspravu.
Budući da ste imali opravdanu želju čuti nešto o Knjizi otkrivenja, želio sam vam dati
ono što sam vam dao, tako postavljajući za vas Knjigu otkrivenja ispod kaleža. To je ono
gdje su naša razmatranja trebala voditi. Kakve god bile okolnosti, uspjeti ćete u
postizanju onog što je moguće postići, dragi prijatelji, ako proširite ideale vašeg rada
onoliko snažno koliko se mogu proširiti, posebno kada naša ozbiljna razmatranja Knjige
otkrivenja učinite najintimnijim impulsom vašeg vlastitog rada.

To je ono, dragi prijatelji, kako sam želio zaključiti naša razmatranja ovdje.
Zasigurno ćete vjerovati da će najintenzivnije misli u vezi vašeg intenzivnog, urgentnog
rada, dostojne velikog zadatka, biti pridružene svemu što ćete sada raditi slijedeći ta
razmatranja.
(Friedrich Rittelmeyer je izrazio zahvalnost učesnika.) [Njegove riječi nisu zapisane.]
Rudolf Steiner: Ove riječi se ne odnose ni na što vanjsko. Ono što one izražavaju je
iskreni unutarnji zavjet, i možemo naučiti to smjestiti u svijetlo ispravno shvaćene
milosti, tada će se ono što se treba dogoditi zaista i dogoditi, a to je da se staze bogova
i ljudi u naše vrijeme moraju spojiti. Mihael će biti veliki posrednik između staza bogova
i staza ljudskih bića. Obratimo pažnju na njegov rad! Naučimo iz početaka njegova rada
iz prošlosti što je ono što treba biti postignuto u budućnosti! Tada će nam biti dopušteno
gledati u budućnost ne samo s dobronamjernim entuzijazmom već s hrabrim
entuzijazmom, tada ćemo naći našu volju sve više i više udruženu s božanskom voljom
koja je od početka vodila čovječanstvo, tada ćemo osjećati da je naša sloboda udružila
snage sa slobodom bogova. To je ono što moramo osjetiti. Ako osjetimo, biti će nam
dopušteno svaki dan kada završimo naš dnevni rad reći, nadajući se ne manjim nego
većim stvarima za slijedeći dan: Možda bogovi gledaju dolje na nas i govore: Da, neka
bude tako.

DODATAK
U biltenu za članove antropozofskog društva Was in der Anthroposophischen Gesellschaft

vorgeht od 5 listopada 1924, Rudolf Steiner je napisao:
Za članove
U vezi predavanja o Knjizi otkrivenja
održanim u Goetheanumu u rujnu
želim reći slijedeće:
Među ciklusima predavanja održanim ovdje u Goetheanumu između 4 i 23 rujna bio je
jedan i za svećenike Zajednice Kršćana. Prisustvovanje je bilo strogo ograničeno i osim
svećenika jedini drugi učesnici bili su članovi uprave Goetheanuma.
Prije nekog vremena svećenici su izrazili želju da sadržaj ciklusa bude temeljen na Knjizi
otkrivenja.
Ciklus predavanja koji sam održao 1908 za članove ondašnjeg teozofskog društva u
Nurembergu tiskan je za članove antropozofskog društva pod naslovom ‘Teozofija u
odnosu na Apokalipsu’.(1)
Nije bilo moguće vezati ono što je u toj prigodi rečeno sa supstancom predstavljenom
ovog puta. Tom prigodom naši dragi prijatelji među članstvom bili su puni očekivanja s
obzirom na to da čuju nešto o znanju kojeg se može imati, kroz mogućnost da se gleda u
nadčulni svijet, u vezi evolucije čovječanstva na Zemlji i Zemlje kao dijela zvjezdanog
sustava. To je vrsta teme koja se dobro uklapa u Knjigu otkrivenja, čiji je sadržaj
zagonetan za sve koji čitaju Bibliju, u kojoj je završna knjiga. Ona sadrži informacije
proročke vrste u vezi s evolucijom Zemlje i čovječanstva. U predavanjima u Nurembergu
mogao sam pokazati kako se u slikovnom jeziku apokaliptičara često moglo ponovno
otkriti ono što se može kazati preko antropozofskog istraživanja (koje ide dalje u
duhovnu oblast ali je ipak provođeno sa striktnom znanstvenom savjesnošću) o razvoju
čovječanstva i Zemlje unutar sunčeva sustava. Kao rezultat toga bilo mi je također
moguće pokazati u pravom svijetlu kakav odnos ezoterijske istine Kršćanstva imaju s
Antropozofijom. Mogao sam mojoj publici pomoći da razumiju kako se vječne istine koje
duboko diraju dušu mogu čuti s dvije strane, sa strane vizije stečene u ezoterijskom
Kršćanstvu i sa strane znanja stečenog u duhovnoj znanosti. Mogao sam pokazati da se
isto može čuti s obje te strane samo ako se sluša kako treba.
Međutim, ovog puta, moj zadatak je bio drugačiji. Premda nemam namjeru izvijestiti o
onom što po svojoj prirodi može biti namijenjeno samo krugu svećenika, osjećam obvezu
pojasniti ono što bi antropozofi trebali znati o procesu koji se odvija unutar
antropozofskog društva.
Duhovna supstanca koja struji krugom svećenika Zajednice Kršćana dodijeljena im je
mojim posredovanjem prije dvije godine u Goetheanumu koji je poslije izgorio do
temelja. To dodjeljivanje je bilo takvo da je Zajednica Kršćana ostala u potpunosti
nezavisna od Antropozofskog društva. Bilo bi nemoguće težiti bilo čem drugom nego
takvoj nezavisnosti, jer ovaj pokret za kršćansku obnovu nije izrastao iz Antropozofije.
Ima ishodište u osobama koje su tražile novi religijski put iz njihova vlastita iskustva s
Kršćanstvom, ne iz njihova iskustva u Antropozofiji. Osjećali su težnju da otkriju vezu
ljudske duše s vječnim svijetom njena bića, kroz pronalaženje suvremenog puta
zahvaćajući u nadčulni sadržaj Kršćanstva, i čvrsto su vjerovali da mora biti načina da se

to napravi. Osjećali su, međutim, da njima sada dostupni putovi za postizanje
svećeničkog ureda nisu mogli omogućiti da zahvate u sadržaj na način koji su si
predočili. Tako su ti učenici iskrenog i duhovno prikladnog svećeništva meni dali
povjerenje. Prepoznali su Antropozofiju. Bili su uvjereni da će Antropozofija moći dati
ono što su tražili. Tražili su ne antropozofski put već specifičan religijski.
Ukazao sam im da im kult i učenja na kojima je kult temeljen sigurno mogu biti
dodijeljeni preko Antropozofije, čak iako antropozofski pokret svoj vlastiti zadatak mora
gledati kao da leži u kultivaciji duhovnog života iz drugih uglova.
Zatim je postalo moguće pristupiti Dr Rittelmeyeru(2) u vezi potrage ovih učenika
duhovno orijentiranog kršćanskog svećenstva. Njegova je bila osobnost ona u kojoj su
prisutni kršćanski svećenik kao i antropozof u pravom smislu riječi. U velikoj mjeri,
premda bez stvarnog kulta, u njemu je živjela kršćanska obnova u svom njegovu radu.
Ako bi nešto što će služiti kršćanskoj obnovi bilo udijeljeno iz antropozofskog društva,
prirodno se javlja praktično pitanje: Kako će Rittelmeyer primiti ono što je bilo
udijeljeno? Kakav će biti njegov stav u vezi s realizacijom željenog ishoda? Antropozofski
pokret u Rittelmeyer-u nije mogao ne vidjeti osobnost koja je spajala i Kršćanstvo i
Antropozofiju u unutarnjoj harmoniji njegova srca i u vanjskoj harmoniji sveg njegova
rada.
Rittelmeyer je rekao ‘Da’ svom snagom njegova srca. Tako je dobivena čvrsta polazna
točka za nezavisan pokret za kršćansku obnovu. Ono što se potom trebalo dogoditi bilo
je moguće inaugurirati ovdje u Goetheanum-u prije dvije godine.
Od tada, zajednica svećenika za kršćansku obnovu slijedila je taj put s najvećom
energijom. Ona razvija blagotvoran i iscjeljujući način rada.
Dvije godine od tog trenutka — godišnjica stvarnog utemeljenja pada unutar perioda
ovog ciklusa predavanja — ti svećenici su osjećali potrebu za postići bliskiji odnos s
Knjigom otkrivenja.
Vjerovao sam da ću moći doprinijeti takvom bliskijem odnosu. Duhovne staze koje sam
slijedio omogućile su mi da pratim tragove apokaliptičara.
Tako sam vjerovao da ću s ovim ciklusom predavanja moći postići prikaz koji će prenijeti
ovu ‘svećeničku knjigu’ u njenom pravom smislu kao duhovnog vodiča za ‘svećenika’. Čin
posvećenja čovjeka je središnji za rad svećenika. Otuda teče ono što iz duha dolazi u
svijet ljudskih bića iz smjera kulta. Knjiga otkrivenja u duši svećenika može zauzeti
središnje mjesto. Iz nje može strujati u svo svećenikovo mišljenje i sve svećenikove
osjećaje što god da će ljudska duša koja provodi žrtvu primiti kroz milost iz duhovnog
svijeta.
To su bile moje misli koje su služile svrsi ovog ciklusa predavanja za svećenike kada je
zatraženo da ga održim. I to je smisao u kojem sam ga održao.

NAPOMENA OD IZDAVAČA NJEMAČKOG IZDANJA
U vezi kvaliteta originalnog njemačkog teksta
Nema autentičnog zapisa ovih predavanja u smislu doslovnog zapisivanja riječi Rudolfa
Steinera; stenograf nije bio prisutan.
[Njemačko] izdanje je temeljeno na kompilaciji napravljenoj od zabilježaka učesnika
koje su spojene na slijedeći način: Na kraju ciklusa, sakupljene su zabilješke od brojnih
učesnika i dane grupi koja će ih obraditi i umnožiti. U ‘Svećeničkim novinama’ Br. 38 od
30 listopada 1924 o tome je izvijestio Wolfgang Schickler. Premda je Schickler-ova glavna
rasprava u vezi tehničkih poteškoća umnožavanja, njegov opis također otkriva da je
barem šest ljudi radilo na tumačenju raznih zabilježaka, kao i na sastavljanju, diktiranju
i tipkanju. Spomenuta imena su: Käthe Wolf-Gumpold, Walter Gradenwitz, Johannes
Thielemann, Arnold Gael, Hermann Beckh. Zbog stvarne nečitljivosti nekih napomena,
Schickler razigrano upućuje na njih kao na ‘pale tekstove’.
Na ovaj način dobiveni grubi tekst bio je odmah umnažan bez da je kritički provjeren ili
da je na njemu radila kompetentna osoba iz kruga svećenika koja je čula predavanja.
Nije poznato što je bilo s originalnim zapisima.
Kompilacija zapisa — jedina dokumentacija na kojoj je temeljeno ovo izdanje
predavanja — prema tome nije doslovni zapis predavanja Rudolfa Steinera. Niti je to
izvještaj o sadržaju predavanja jamčen od bilo kog pojedinca. Kompilaciju se najbolje
može opisati kao vrstu podsjetnika za one koji su učestvovali. Opća srž predavanja i
glavni smjer misli izgleda da je dobro zabilježen, ali gledajući na detalje tekst ima
veoma mnogo poteškoća i nejasnoća, od kojih su najvažnije:
• nedostaje ili je nejasna struktura rečenice
• pogrešni zaključci
• rečenice kojih je značenje nejasno
• očite praznine, u najvećem broju slučajeva prepoznatljive zbog činjenice da je
tijek misli prekinut
• korištenje ‘on’, ‘ona’, ‘ono’ bez da je jasno na što se odnosi
• ponavljanje imenice u pogrešnom kontekstu, što potpuno izobličuje značenje
cijele rečenice
• korištenje pogrešnih vremena, n.pr. prezent umjesto konjuktiva, ili imperfekt
umjesto futura, što također iskrivljuje značenje
• ponavljanje istog sadržaja sa samo malo promijenjenim tekstom, po čemu je
nejasno da li je Rudolf Steiner ponovio misao ili rečenicu, ili je zapis više učesnika
jednostavno stavljen jedan do drugog
• nejasan tekst citata
• itd.
Zbog očitih nedostataka bilježaka urednici nisu imali drugu opciju nego mijenjati
[njemačke] tekstove; primijenjene su slijedeće smjernice:
• konstruirane su jasne rečenice
• interpunkcija i pravopis su ispravljeni
• na citate je pravilno upućeno i citirani su ispravno
• nepotpune rečenice su nadopunjene
• u spornim slučajevima, varijacije su uključene u napomene i/ili objašnjene

• u slučaju nejasnih pasusa, u djelima Rudolfa Steinera traženi su paralelni pasusi
i korišteni su da se konstruira smisao. Primjer toga je:
Nejasan tekst
‘U brojnim prigodama ovdje i na različitim mjestima opisivao sam kako je Mihaelizam
uveden u duhovnom smislu. Dio toga sam spomenuo nekidan na predavanju kada sam
naznačio da su godine 869 pod vladavinom Mihaela individualnosti Aleksandra i Aristotela
uvele prave kršćanske poticaje. To je dalje provođeno. Početkom novog doba, u kojem
uzima maha duša svijesti — to sam opisao — imamo predivan uvid. Ako pogledamo
duhovne događaje koji pripadaju zemaljskom čovječanstvu i koji se odvijaju paralelno s
fizičkim događajima, nalazimo nadčulnu školu s Mihaelom kao učiteljem.’
Uređena verzija, koristeći spomenuto predavanje (10 rujna 1924 [u GA 238], koje je
doslovno zabilježeno rukopisom)
‘Kako je vrijeme prolazilo govorio sam i ovdje i na raznim drugim mjestima kako je
Kršćanstvo bilo duhovno uvedeno preko Mihaela. Jedan aspekt toga sam spomenuo prije
dva dana na predavanju kada sam govorio o vladavini Mihaela u vrijeme Aristotela i
Aleksandra, tijekom koje je izvorni kršćanski impuls već bio uveden, i kada sam također
ukazao na godinu 869 u kojoj se dogodila vrsta nadčulnog koncila. To se nastavilo dalje. I
na početku novog doba, kada duša svijesti počinje imati učinka, sada imamo — ako
pogledamo duhovne događaje koje pripadaju zemaljskom čovječanstvu i odvijaju se
usporedo s zemaljskim događajima — predivan pogled na nadčulnu školu s Mihaelom kao
učiteljem.’
Cilj uredničkog posla je bio stvoriti razumljivi tekst koliko je to moguće na osnovu
dostupne neadekvatne dokumentacije. Očito je da svaka takva obrada ne može a da ne
ostane nezadovoljavajuća. Nikada ne može zamijeniti rukopis doslovnog zapisa.

NAPOMENE
GA = Gesamtausgabe, sabrana djela Rudolfa Steinera na izvornom njemačkom, izdano od Rudolf

Steiner Verlag, Dornach, Švicarska.
Pozdrav Johannes Werner Klein-a

1.Johannes Werner Klein (1898-1984), u to vrijeme Oberlenker Zajednice Kršćana.
2.U pismu datiranom 31 kolovoza 1924, Emil Bock (u to vrijeme Oberlenker Zajednice
Kršćana) rekao je Rudolfu Steineru da je krug svećenika osjećao da je Prvi razred Škole
duhovne znanosti duboko važan za njihove živote. U pismu je bilo sedamnaest prijava za
članstvo za Prvi razred. Dvadeset četiri svećenika su već bili postali članovi; petnaest ostalih
se prijavilo ali još nisu bili dobili odgovor.
3.Od utemeljenja Zajednice Kršćana u rujnu 1922, slijedeće osobe su također bile zaređene:
Harald Brock, Robert Goebel, Johannes Hemleben, Hermann Heisler, Josef Kral, Karl
Ludwig, Karl Luttenberger, Rudolf Meyer, Ernst Moll, Hermann von Skerst, Gustav Spiegel,
Johannes Thielemann, Käthe Wolf-Gumpold. Nije poznato da li su svi sudjelovali na ovom
ciklusu predavanja.
Predavanje I
1.Vatra koja je uništila prvi Goetheanum u novogodišnjoj noći 1922/23 najprije je bila
zamijećena u ‘Bijeloj sali’ gdje se u rujnu 1922 odvijao sastanak osnivača Zajednice
Kršćana.
2.U ovoj točci interni zapis Zajednice Kršćana sadrži slijedeće rečenice, koje su očito bile
neadekvatno zapisane:
‘Zatim su supstance miješane na način kojem je još bio učen, recimo, Aleksandar od Aristotela u
starija vremena, tako da se sveta Imaginacija označavajući put do bogova pojavljivala iz žrtvenog
dima. Onda je ova transupstancijacija, svećeničko djelo, bila odgovarajuća. Čin posvećenja čovjeka
bio je zaista postignut. Celebrant i onaj koji je primio znali su: To je organ za percipiranje znanja,
jer kada zasja ono što teče gore bogovima u žrtvenom dimu i u molitvi koja je ceremonijalno
uobličena u magijski niz riječi, tada, kao dar milosti odozgo, dolje dolazi otkrivenje, apokaliptično
otkrivenje.’
Sadržaj koji je ovdje samo nagoviješten opisan je u R. Steinerovom Misterijsko znanje i

misterijski centri (GA 232). Predavanje od 22 prosinca 1922.
Predavanje II
1.U internom zapisu Zajednice Kršćana ovaj pasus je kako slijedi:
‘Postajanje miropomazanikom odvija se kada se osjeća kako sadržaj Knjige otkrivenja nastaje u
Ivanu; čim se to osjeti: Ova današnja ljudska bića žele postati svećenici stvarajući u sebi doživljaj
samog ‘Ja’ u Otkrivenju. Ako ‘Ja’ postaje apokaliptiko, dana postaje svećeničko.’
Predavanje III
1.Steiner je koristio prijevod Biblije od Martina Luthera.
Predavanje IV

1.Nadbiskup Salzburga, Johannes Baptist Katschthaler (1832-1914), u pastoralnom pismu
od 2 veljače 1905 o ‘Poštovanje zbog katoličkog svećenika’ izdano u Carl Mirbt Quellen zur
Geschichte des Papsttums und des Römischen Katholizismus, Br.4, Tübingen 1924, pp.497-
499.
2.Rudolf Steiner je otišao u Tintagel (na zapadno okrenutim liticama North Cornwall-a) 17
kolovoza 1924. O ovom izletu je govorio u Torquay-u 21 kolovoza i u Londonu 27 kolovoza
1924, vidi R. Steiner Karmičke veze, Vol 8 (u GA 240). i u Dornachu 10 rujna 1924, vidi R.
Steiner Karmičke veze, Vol 4 (u GA 238).
Predavanje V
1.R. Steiner Znanje o višim svjetovima (GA 10). također izdano kao: Kako upoznati više
svjetove. Suvremeni put inicijacije (GA 10).
2.R. Steiner Karmičke veze, Vol 4, op. cit., predavanje 7 rujna 1924.
3.R. Steiner Evolucija Zemlje i čovjeka i utjecaj zvijezda (GA 354). predavanje od 9
kolovoza 1924.
4.predavanje od 9 rujna 1924.
5.Rudolf Steiner je više puta govorio o karmi Ignatiusa od Loyole i Emanuela Swedenborga,
ali posebno u R. Steiner Karmičke veze, Vol 6 (u GA 240). predavanje od 24 kolovoza 1924.
Predavanje VI
1.R. Steiner Govor i drama (GA 282).
2.Rudolf Steiner je mnogo puta govorio, na satima ezoterije, o periodima u kojima su vladali
arhanđeli, koristeći terminologiju Johannes Trithemius od Sponheima: R. Steiner Aus den
Inhalten der esoterischen Schule (GA 266), Dornach 1995. Vidi također predavanje od 5
prosinca 1907 u Beitrage zur Rudolf Steiner Gesamtausgabe, Broj.67/68; od 19 srpnja 1924
u R. Steiner Karmičke veze, Vol 6, op. cit.; od 8 kolovoza 1924 u R. Steiner Karmičke veze,
Vol 3 (GA 237). i od 18 kolovoza 1924 u R. Steiner Ispravan i pogrešan put u duhovnom
istraživanju (GA 243).
3.Plutarh Quaestiones conviviales, VIII, 2.
4.Iz Homerove Odiseje, XI, 488-491.
5.Osmi koncil u Konstantinopolu 869-e odredio je da se na ljudsko biće treba gledati kao da
se sastoji od tijela i duše a da duša ima više duhovnih osobina’.
6.Joachim de Floris (d.1202) je napisao Evangelium aeternum (interpretacija biblijskih
proročanstava). Alanus ab Insulis (Alain de Lille) (c.1120-1202), skolastički filozof, zadnji
od velikih učitelja škole Chartres, napisao je Anticlaudianus.
7.Rudolf Steiner je detaljno govorio o značenju brojeva u R. Steiner Okultni znakovi i
simboli (u GA 101).
Predavanje VII
1.Kontroverza četvrtog stoljeća o prirodi Oca Boga i Sina Boga. Arius (d. 336), svećenik
Aleksandrije, podučavao je da Krist nije bio identičan s Ocem Bogom i da je stvoren
vremenom. Athanasius (295-373), Biskup od Aleksandrije, to je osporavao i podučavao da
su Otac Bog i Sin Bog bili ‘od iste supstance’. Koncil u Niceji (325) odlučio je u korist
Athanasiusa.
2.Vidi predavanje VI, napomena 5.
3.Konstantin veliki (Car od 306 do 337).
4.Adolf Harnack (1851-1930), Protestantski teolog, napisao Das Wesen des
Christentums (objavljeno 1900), Vidi također predavanje IX, napomena 1
5.Julian (331-363), obično nazvan Julian Apostat, Rimski car.
Predavanje VIII

1.Hebrejski znakovi s njihovim numeričkim ekvivalentima pokazani su ovdje u
tradicionalnom nizu. (Vidi R. Steiner Ivanova apokalipsa. Predavanja o Knjizi
otkrivenja (GA 104). Vidi posebnu napomenu na st.263 od R. Steiner Die Apokalypse des
Johannes (GA 104), Dornach 1985. Nije poznato zašto je Rudolf Steiner koristio sricanje
‘Soradt’ (zapis u bilježnici, arhivski broj 498). Još jedno predstavljanje broja 666 može se
naći u Okultnoj filozofiji Agrippe von Nettesheim-a, Dio II, poglavlje 22:
‘... Četvrti magični kvadrat, onaj od Sunca, sastoji se od kvadrata od po šest i sadrži trideset
šest brojeva, šest u svakom redu, i dijagonalno od kuta do kuta, svaki red ima zbroj od
stotinu jedanaest. Zbroj svih brojeva je šest stotina i šezdeset šest.’
U vezi Sorata i broja 666, vidi također predavanje od 27 travnja 1907 u R.
Steiner Ursprungsimpulse der Geisteswissenschaft (GA 96), Dornach 1989, i od 11 listopada
1918 u R. Steiner Tri struje u ljudskoj evoluciji (u GA 184).
2.U vezi templara, vidi predavanje od 25 rujna 1916 u R. Steiner Unutarnji impulsi ljudske
evolucije. Meksički misteriji i vitezovi templari (u GA 171).
3.Jacques de Molay (u.1413), posljednji veliki učitelj vitezova templara.
4.10 rujna 1924 u R. Steiner Karmičke veze, Vol 4.
Predavanje IX
1.Ova izjava Adolfa Harnacka pojavljuje se u 8-om predavanju njegove knjige Što je
Kršćanstvo?
2.U internom zapisu Zajednice Kršćana ovaj pasus također sadrži slijedeće napomene
jednog drugog učesnika: ‘U onoj mjeri u kojoj ste toga vrijedni, primiti ćete Novi Jeruzalem
ne samo kao sliku kao što je ona koju predstavljaju moderni egzegeti već također i kao nešto
što visi odozgo stvarno kao što je Stari Jeruzalem stajao na njegovim nogama odozdo prema
gore.’
Predavanje X
1.Iesus Christus: I CH.
2.Za ‘pogrešan’ prijevod Rudolf Steiner je citirao Luthera. Ovdje je korištena autorizirana
verzija.
3.Johann Christian Friedrich Hölderlin (1770-1843) u Hyperion-u, Knjiga druga.

Predavanje XI
1.Vidi R. Steiner Priča mog života (GA 28). Poglavlje XVIII. Postoje slični opisi na
predavanjima od 8 kolovoza 1924 i R. Steiner Karmičke veze, Vol 3, i 20 srpnja 1924 u R.
Steiner Karmičke veze, Vol 6.
Predavanje XII
1.Rudolf Steiner je detaljno govorio o tome na predavanju 7 studenog 1915 u R.
Steiner Okultni pokret u 19-om stoljeću (GA 254).
2.Vidi predavanja posebno u R. Steiner Karmičke veze, Vol 4,.
3.Više o ovoj slici se može naći u članku R. Steinera na teozofskom kongresu u Munich-u
u Lucifer-Gnozi, Br. 34 (ljeto 1907) i predavanju od 21 svibnja 1907. Te se stavke nalaze u
Bilder Okkulter Siegel und Saulen. Der Münchener Kongress Pfingsten 1907 und seine
Auswirkungen (GA 284), Dornach 1993. Vidi također Okultni znakovi i simboli, predavanje
od 16 rujna 1907.
4.R. Steiner Osnove tajne znanosti (GA 13). poglavlje ‘Čovjek i evolucija svijeta’;
Predavanje XIII
1.Vidi R. Steiner Pastoralna Medicina (GA 318). Predavanje od 17 rujna 1924.
2.Zabilješke ostatka ovog paragrafa ne daju naznaku o tome što je Rudolf Steiner stvarno
rekao na tom mjestu. Nije moguće urediti tekst da se uklapa s onim što je rečeno na
predavanju VI, pošto je u stvari mogao gledati iz sasvim drugog ugla. Ostaje na čitatelju da
dođe do razumijevanja, možda uz pomoć slijedećeg: R. Steiner Okultni znakovi i simboli,
predavanje od 15 rujna 1907; R. Steiner Biće čovjeka i njegova buduća evolucija (u GA
107). Predavanje od 21 prosinca 1908; R. Steiner Istok u svijetlu Zapada (GA 113).
Predavanje od 31 kolovoza 1909; R. Steiner Okultni čitanje i okultno slušanje (u GA 156).
Predavanje od 6 listopada 1914.
3.Vidi također R. Steiner Sastanci s učiteljima waldorfske škole u Stuttgartu, Vol. 4 (GA
300c). sastanak od 3 srpnja 1923; R. Steiner Nova duhovnost i iskustvo Krista u 20-om
stoljeću (GA 200). Predavanje od 22 listopada 1920. H. P. Blavatsky je govorila o
‘bezdušnom čovjeku’ i ‘smrti duše’ u Razotkrivenoj Izis, Vol. II i u Tajnoj doktrini, Vol.III.
4.R. Steiner Pastoralna Medicina, predavanje od 17 rujna 1924.
5.Goetheovo pismo fizičaru Thomas Johann Seebeck-u.
6.Kuno Fischer (1824-1907), profesor filozofije u Jeni i Heidelbergu, objavio je studiju
Erinnerungen an Moritz Seebeck, nebst Anhange: Goethe und Thomas Seebeck u
Heidelbergu 1886. Vidi također esej koji je Rudolf Steiner napisao iste godine ‘Das
Verhalten Thomas Seebecks zu Goethes Farbenlehre’ u Methodische Grundlagen der
Anthroposophie (GA 30), Dornach 1989.
Predavanje XIV
1.R. Steiner Kako se stječu spoznaje viših svjetova.
2.R. Steiner Filozofija duhovne aktivnosti: Filozofija slobode (GA 4).
3.U šestoj lekciji rekapitulacije od 17 rujna 1924 Sati ezoterije za prvu klasu škole duhovne
znanosti pri Goetheanumu (GA 270 I—IV).
4.R. Steiner Teozofija (GA 9).
5.Thomas Garrigue Masaryk (1850-1937), profesor filozofije i sociologiju u Pragu. Od
1918-1935 predsjednik Čehoslovačke.
Predavanje XV
1.R. Steiner Pastoralna Medicina.
Preliminarni govor

1.Emil Bock (1895-1959), Oberlenker Zajednice kršćana u o vrijeme. Friedrich Doldinger
(1897-1973), Lenker Zajednice kršćana.
2.U časopisu Die Christengemeinschaft, 1/6 (6 rujna 1924), Emil Bock je objavio članak
‘Die Gegenwart als Weltenstunde. Die sieben Sendschreiben der Offenbarung Johannis’
(Sadašnje vrijeme i kozmički čas. Sedam pisama u Knjizi otkrivenja).
3.1907 Pio X je proglasio modernizam za ‘bazen sveg krivovjerja’. Sve njegove greške su
odbačene u njegovoj Buli ‘Lamentabili sane exitu’ i u enciklici ‘Pascendi dominici gregis’.
Od 1910 nadalje sav kler je morao dati takozvani ‘zavjet protiv modernizma’, obvezu koja
nije poništena do 1967. Vidi R. Steiner Heilfaktoren fur den sozialen Organismus (GA 198),
predavanje 30 svibnja, 3 i 6 lipnja 1920, i R. Steiner Vortrage und Kurse über christlich-
religioses Wirken (GA 343), Dornach 1993, predavanje od 26 rujna 1921.
4.Enciklika pape Pia IX-og ‘Quanta cura’ od 8 prosinca 1864 uključivala je ‘Syllabus’ koji
sadrži listu od 80 točaka navodeći moderne ‘greške’ mišljenja koje nisu kompatibilne s
rimskim katolicizmom.
Predavanje XVI
1.Vidi predavanje V.
2.Joseph Jerome de Lalande (1732-1807), pravnik i astronom, postaje profesor astronomije
na College de France u 1761 i direktor pariškog Opservatorija 1768. Glavna djela: Traité
d’astronomie, Paris 1764, i Bibliographic astronomique, Paris 1803.
3.R. Wolf Handbuch der Astronomic, ihrer Geschichte und Litteratur, Zurich 1892 (Knjiga
III, Odjeljak 578) sadrži slijedeći opis.
‘Veliko uzbuđenje je nastalo u proljeće 1773 objavom da bi Lalande s Akademije predavao o
"Kometima koji bi mogli doći blizu Zemlje". Zbog prekomjernog broja predavača na tom
zasjedanju, Lalandeov govor je morao biti otkazan. Kao posljedica toga — nije poznato da li
zbog gluposti ili zlonamjerno — raširila se glasina da je namjeravao objaviti kraj svijeta za
12 svibnja zbog zemljina sudara s kometom, ali ga je u tome spriječila policija. Sama glasina
je bila dovoljna da raširi takvu paniku i strah da dok je cijeli Pariz čekao dan djeca su se
rađala prerano i ljudi su umirali od šoka, dok je beskrupulozni kler vodio vruću trgovinu
prodajući odrješenja za zelenaške iznose. Žurna publikacija Lalandova predavanja i razni
pokušaji, i šaljivi i ozbiljni, da se otklone nesporazumi malo su napravili da se smiri
situacija. Sve dok strašan dan nije prošao bez bilo kakvog incidenta ljudi se nisu vratili
normalnom duševnom stanju.’
4.Johann Joseph von Littrow (1781-1840), profesor astronomije u Krakovu i od 1819 u Beču
gdje je također bio direktor Opservatorija. U njegovoj raspravi Über den gefürchteten
Kometen des gegenwärtigen Jahres 1832 and über Kometen überhaupt, Beč 1832, o kometu
Biela izjavio je slijedeće:
`Ove godine (1832) komet će dodirnuti točku samo 2⅓ zemljina promjera udaljenu od
zemljine orbite, iako ne od same Zemlje, 29 listopada. Da bi se to dogodilo sam Zemlja bi
morala biti u toj točci na njenoj orbiti 29 listopada. Međutim, na taj datum Zemlja će biti
daleko od točke na njenoj orbiti koja bi je dovela tako blizu kometu da bi uzrokovalo našu
brigu ... Bilo bi drugačije da komet, koji će biti najbliže Suncu 27 studenog, ne bi došao
najbliže Suncu do 28 prosinca. Kada bi to bio slučaj, komet bi zaista došao blizu Zemlji kao
što je gore navedeno ... To se ne bi trebalo dogoditi u cijelom trajanju tog stoljeća. Neće sve
do 1933 kometov najbliži pristup Suncu pasti na zadnji…… prosinca ako, dakle, nastavlja
po sadašnjoj orbiti u trajanju od 6¾ godina. Međutim, distorzije njegove orbite koje će
uzrokovati planeti, osobito Jupiter, u tom dugom periodu dovesti će do mnogih promjena u
njegovoj orbiti tako da će zbog njih više teško ili nikako predstavljati ikakvu opasnost za
Zemlju.’

5.Karl Ferdinand Friedrich von Nagler (1770-1846), Glavni upravitelj pošte Berlina.
6.Vidi R. Hagen Die erste deutsche Eisenbahn, 1885, i M. Kemmerich Kulturkuriosa,
Munich 1909.
7.U Georg Wilhelm Friedrich Hegel (1770-1831) Encyklopädie der philosophischen
Wissenschaften im Grundrisse, izd. C. Michelet, Berlin 1847, Dio 2.
8.Rudolf Steiner je predavao u Parizu od 25 svibnja do 14 lipnja 1906. Sažeci Edouard
Schuré-a o ovim predavanjima su uključeni u svezak Kozmogonije, Dornach 1987.
Međutim, Schuré nije zapisao što je Rudolf Steiner rekao na ovom mjestu. Činjenica da
spektralna analiza pokazuje da je cijanid prisutan u supstanci kometa postalo je opće znanje
oko godine 1910 u vezi s pojavom Halleyeva kometa. Astronomi su toga bili svjesni krajem
devetnaestog stoljeća.
Predavanje XVII
1.Vidi R. Steiner Prekretnice duhovnog života, (u GA 60). predavanje od 19 svibnja 1911.
2.Vidi R. Steiner, I. Wegman. Produbljenje praktične medicine. Osnovna načela na temelju
znanosti o Duhu (GA 27). Poglavlje I.
3.Johann Gottlieb Fichte (1762-1814). Njemački filozof.
4.Ova slika žlijezda (Drüsen) koje nešto luče vodi dva paragrafa dalje do Otk. 16,2, u kojem
engleski prijevodi Biblije govore o ‘bolnoj rani’ a neki njemački prijevodi o ‘Geschwür’ (čir
ili abces). Steiner je, međutim, koristio Luterovu riječ ‘Drüse’ (žlijezda).
Predavanje XVIII
1.William James (1842-1910), američki filozof.
2.Richard Heinrich Ludwig Avenarius (1843-1896), njemački filozof. Ernst Mach (1838-
1916), austrijski fizičar i filozof.
3.Karl Friedrich Eusebius Trahndorff (1782-1863), živio u Berlinu. Napisao je Der Teufel—
kein dogmatisches Hirngespinst—Offenes Sendschreiben an den Herrn Dr Sydow, Prediger
an der Neuen Kirche zu Berlin (Vrag — a ne dogmatska maštarija), Berlin 1853. Rudolf
Steiner je to spomenuo također i u Nužnost i sloboda (GA 166). Predavanje od 25 siječnja
1916.
4.K. F. E. Trahndorff Asthetik oder Lehre von Weltanschauung and Kunst, Berlin 1827.
Dodatak
1.R. Steiner Apokalipsa Sv.Ivana. Predavanja o Knjizi otkrivenja

Život
između
smrti i
ponovnog
rođenja
GA 140
Rudolf Steiner
Život između smrti i ponovnog rođenja
GA 140
Predavanje 1 Istraživanja o životu između smrti i Milano, 26 listopada 1912
ponovnog rođenja 1
Predavanje 2 Istraživanja o životu između smrti i Milano, 27 listopada 1912

ponovnog rođenja 2
Predavanje 3 Čovjekovo putovanje kroz planetarne sfere Hanover, 18 studenog 1912

i značaj znanja o Kristu
Predavanje 4 Zadnji rezultati okultnog istraživanja o Beč, 3 studenog 1912

životu između smrti i ponovnog rođenja
Predavanje 5 Život između smrti i novog rođenja 1 Munich, 26 studenog 1912
Predavanje 6 Život između smrti i novog rođenja 2 Munich, 28 studenog 1912
Predavanje 7 Rad karme u životu nakon smrti Bern, 15 prosinca 1912
Predavanje 8 Između smrti i novog rođenja Beč, 21 siječnja 1913
Predavanje 9 Život poslije smrti Linz, 26 siječnja 1913
Predavanje 10 Antropozofija kao oživljenje osjećaja i života Tübingen, 16 veljače 1913
Predavanje 11 Misija zemaljskog života kao tranzicijski Frankfurt, 2 ožujak 1913

stupanj za dalje
Predavanje 12 Život između smrti i ponovnog rođenja 1 Munich, 10 ožujka 1913
Predavanje 13 Život između smrti i ponovnog rođenja 2 Munich, 12 ožujka 1913
Predavanje 14 Dodatne činjenice o životu između smrti i Breslau, 5 travnja 1913

ponovnog rođenja
Predavanje 15 Općenje s mrtvima Düsseldorf, 27 travnja 1913
Predavanje 16 Život nakon smrti Strasbourg, 13 svibnja 1913
Prijevod: Monte Christo
Rudolf Steiner – Život između smrti i ponovnog rođenja 2

PREDAVANJE I
Istraživanja o životu između smrti i ponovnog rođenja 1
Milano, 26 listopada 1912
Moj će zadatak ovdje biti objasniti vam neke osobitosti iz istraživanja duhovnog
svijeta, i naznačiti koje su posljedice takvog znanja na život u cjelini. Onaj tko ima
zadatak od duhovnog svijeta komunicirati izvjesne stvari svojim drugovima ne može
previše često iskušati njihovu točnost i apsolutnu duhovnu ispravnost. Moj cilj je
pružiti nešto od takvog verificiranog znanja s obzirom na život duše između smrti i
novog rođenja. Nedavno, bio sam u mogućnosti testirati istraživanje koje se može
poduzeti na ovom polju. Osobitosti ovih temeljitih istraživanja biti će dane u drugom
dijelu predavanja. Ovome treba dati uvod nekim preliminarnim objašnjenjima koja se
tiču dostignuća duhovnog znanja.
Posebna narav duše je neophodna za prikupljanje duhovnog znanja, ona kojoj je

uobičajena narav svakodnevnog života na zemaljskom planu radikalno suprotna. U
vanjskom životu, posebno u današnje vrijeme, duša je u kontinuiranom stanju
nemira. Tijekom dana duša je stalno izložena novim impresijama, i pošto se
identificira s ovim impresijama živi u stanju kontinuiranog nemira.
Mora doći do sasvim suprotnog ako će se prodrijeti u duhovni svijet. Prvi uvjet
neophodan za uzlaženje u duhovni svijet i za razumijevanje iskustva stečenog u toj
oblasti potpuni je unutarnji predah i mirnoća duše. Ovu tišinu duše mnogo je teže
postići nego to možda mislimo. Svaka strepnja, sva uzbuđenja i brige moraju prestati
da bi postigli unutarnju mirnoću. U stvari, za vrijeme kojeg mislimo sebe uzdići u više
svjetove svi interesi za vanjski život moraju biti ugašeni. Trebamo biti kao da stojimo
u jednoj točci, opredijeljeni da se ne mičemo, tako da događaji duhovnog svijeta
mogu proći ispred nas. U našem svakodnevnom životu na fizičkom planu mi idemo
od jedne do druge stvari dok same stvari ostaju stacionarne. To nije tako u duhovnom
svijetu gdje mi moramo stvari dovesti nama, u točku u kojoj smo fiksirani, pomoću
aktivnosti mišljenja. Moramo, takoreći, izaći iz sebe, prodrijeti u stvari i zatim ih
donijeti sebi izvana. To može dovesti do alarmantnih doživljaja za dušu.
Otkriti ćemo da za vrijeme našeg normalnog života na zemlji mi smo u

mogućnosti promijeniti stvari, ispraviti što percipiramo ili radimo pogrešno. U
duhovnom svijetu to više nije tako. Tamo shvaćamo da stvari predstavljaju sebe u
pravom ili krivom aspektu u skladu s stanjem u kojem smo kada ulazimo u duhovni
svijet. Prema tome, sva priprema za korektan uvid u duhovni svijet mora se odigrati
prije ulaska u tu oblast, pošto jednom kada smo prešli prag nismo to više u
mogućnosti ispraviti, već smo prisiljeni činiti greške konzistentne s naravi našeg
vlastitog karaktera. Da bi izbjegli određene greške u budućnosti, moramo se vratiti na
fizički plan, poboljšati našu narav, i onda se vratiti u duhovni svijet raditi bolje nego
prije. Iz ovoga ćete razumjeti važnost ispravne i pažljive pripreme prije prelaska
praga duhovnog svijeta.

Ovo što sam rekao usko je povezano sa sadašnjim ciklusom ljudske evolucije, ali
uvjeti za dušu nisu uvijek bili jednaki kao danas. U naše vrijeme prije bi se trebali
plašiti nego iščekivati previše jako pojavljivanje vizionarskog svijeta pri ulasku u
oblast duha. Kada počnemo naše vježbe da se uzdignemo u više svjetove zaista je
moguće da vizionarski doživljaji prodru u nas. U naše vrijeme ima samo jedan
osigurač od pravljenja grešaka u prisutnosti ovog vizionarskog svijeta, naime, reći
sebi da se za početak iz tih vizija mogu samo učiti neke stvari o samom sebi. Pojava
cijele gomile vizija oko nas ne bi trebali biti ništa više od zrcaljenja našeg vlastitog
bića. Jer naša narav i zrelost duše, sve što mislimo i osjećamo, pretvara se u
duhovnom svijetu u događaje koji se pojavljuju kao objektivne stvarnosti. Na primjer,
kada vidimo događaj u astralnom svijetu koji nam izgleda objektivan, on može biti
ništa više od refleksije vlastitih vrlina i mana, ili stvarno efekt glavobolje. Oni koji
traže izvornu inicijaciju, posebno u naše vrijeme, moraju stremiti razumjeti
mišljenjem sve što dopre do njih putem vizionarskog doživljaja. Prema tome,
kandidat za inicijaciju neće stati dok nije razumio ono s čime se susreo u
vizionarskom svijetu tako temeljito kao što razumije fizički svijet.
Sada kako mi pristupamo inicijaciji naša duša pretrpljuje iste doživljaje kao one za
vrijeme perioda između smrti i novog rođenja. Nedavno se u mom okultnom
istraživanju pojavilo slijedeće pitanje. Kakva je veza između vizionarskog svijeta kojeg
se može naći kroz inicijaciju ili kao rezultat oslobađanja eterskog tijela zahvaljujući
šoku, i oblasti u kojoj boravimo između smrti i novog rođenja? Pokazalo se da kada
mi skrenemo našu pažnju na vrijeme između smrti i ponovnog rođenja, nalazimo, to
jest, ostavljajući sa strane period kamaloke, da živimo u objektivnom svijetu koji se
može usporediti s onim od posvećenika. To ne bi trebalo shvatiti, međutim, da to
znači da mi odmah poslije smrti ne živimo u stvarnom svijetu. Mi živimo u potpuno
stvarnom svijetu. Živimo tamo s onima s kojima smo bili povezani na Zemlji, i veze su
vrlo stvarne. Ali baš kao što na Zemlji primamo našu percepciju pomoću osjetila, tako
je nakon smrti primamo putem vizija.
Razmotrimo slijedeći primjer. Pretpostavimo da nakon smrti u duhovnom svijetu

sretnemo nekog tko je umro prije nas. On je za nas tu u stvarnosti, stojimo ispred
njega, ali moramo ga moći percipirati, moramo uspostaviti vezu s njim u
vizionarskom svijetu, baš kao što bi u fizičkom svijetu uspostavili vezu s nekim
pomoću naših očiju i ušiju. Sada se, međutim, susrećemo s teškoćom koja postoji u
doživljaju posvećenika i također u životu između smrti i ponovnog rođenja. Kako je
prije objašnjeno, svijet vizija na početku predstavlja samo refleksiju nas samih. Kada
nas čovjek susretne u duhovnom svijetu pojavljuje se vizija, ali u početku ta vizija
samo reflektira mjeru privlačnosti ili antipatije koju smo prema njemu osjećali na
Zemlji, ili reflektira neke druge veze koje smo možda u prošlosti imali s njim. Mi se
prema tome možemo naći u prisutnosti osobe u duhovnom svijetu i ne percipirati
ništa više od onog što je bilo u našoj vlastitoj duši prije smrti. Može se dogoditi da
sretnemo osobu u duhovnom svijetu ali od nje ostanemo odsječeni zbog naših
osjećaja ili sviđanja ili nesviđanja koji nas okružuju kao vizionarski oblak. Ovakvi
susreti nakon smrti praćeni su dubokim osjećajima, stvarnim unutarnjim iskustvom,

i to je najvažnije. Mogli bi osjećati, na primjer, da nekog na zemlji nismo voljeli koliko
smo trebali i sada poslije smrti, i pored svega toga što smo u njegovoj prisutnosti i
želimo ga voljeti više, vidimo da možemo donijeti samo onoliko privlačnosti koliko
smo za njega imali na zemlji. To je točno usprkos našoj ozbiljnoj želji da ga volimo
više i nadoknadimo to što smo pogriješili na zemlji. Proživljavamo ovaj osjećaj
ograničenosti, ovu potpunu nesposobnost razvoja unutarnje snage, kao neizmjernu
težinu na duši nakon smrti.
Ovo me vodi do nekih mojih nedavnih istraživanja. Zemaljska iskustva za vrijeme

perioda kamaloke sastoje se u biti od onog što je duša primila u odnosu sa svojim
drugom prije smrti. Poslije izvjesnog vremena nakon smrti, na primjer, ne možemo se
više pitati kako bi trebali voljeti osobu. Možemo se samo pitati kako smo je voljeli za
vrijeme zemaljskog života, i kao rezultat kako ga volimo sada. Ovo stanje se
postepeno mijenja pošto nakon smrti postepeno razvijemo sposobnost osjetiti rad
bića duhovnog svijeta, Hijerarhija, na viziji koja nas okružuje. Prema tome, situacija
koju sam okarakterizirao izmijenjena je samo kao rezultat osjećaja koji se razvijaju
malo po malo. Bića Hijerarhija rade na izmaglici koja nas okružuje; oni sjaje kroz
maglu kao što sunčeve zrake ozračuju oblake. Moramo uzeti sa nama izvjestan broj
sjećanja iz našeg života prije smrti. Ona nas okružuju kao oblak i na osnovu njih
morao razviti moć primanja svijetla od Hijerarhija. Općenito govoreći gotovo svaka je
duša u naše vrijeme pripremljena primiti utjecaje viših Hijerarhija. Danas će svaka
osoba koja umre i uđe u duhovni svijet dosegnuti stupanj gdje Hijerarhije
osvjetljavaju oblak njenih vizija.
Utjecaj Hijerarhija, ovo davanje svijetla koje se javlja tijekom vremena, također je
postepeno izmijenjeno. Mijenja se na takav način da mi malo po malo doživljavamo
kako ovo prodiranje svijetla viših Hijerarhija može zamagliti našu svijest. Zatim
postajemo svjesni da očuvanje naše svjesnosti zavisi od izvjesnih specifičnih stvari
koje su se dogodile prije smrti. Na primjer, svijest osobe s nemoralnom naravi duše
dosta je lakše zamagljena. Pa je prema tome od krajnje važnosti da prijeđemo prag
smrti s moralnom snagom, jer moralna svijest drži našu dušu otvorenom svijetlu
Hijerarhija. Nedavno sam bio u prilici ispitati stanje poslije smrti ljudi s moralnim
osjećajima i također stanje onih s dušom nemoralne naravi, i u svakom slučaju se
moglo ustanoviti da je osoba s moralnim dispozicijama duše mogla očuvati jasnu,
sjajnu svijest nakon smrti, dok oni s nemoralnom konstitucijom duše tonu u neku
vrstu mračne svijesti sumraka.
Netko može dobro pitati zašto je bitno ako će nakon smrti osoba pasti u takvu
uspavanu svijest jer tada ne bi patila. Čak bi i izbjegla posljedice svog nemorala. Taj
argument nije održiv jer su, s takvim spuštanjem svijesti koje je rezultat
nemoralnosti, povezana najstrašnija stanja straha. Poslije smrti nema većeg straha od
ovog zatamnjenja svijesti.
Kasnije, nakon što prođe određeni vremenski period, osoba ima sasvim druge
doživljaje. Uspoređuje, na primjer, razne osobe za vrijeme perioda između smrti i

ponovnog rođenja, i otkriva da za vrijeme kasnije faze poslije smrti, kao dodatak
moralnim osobinama duše ulogu igraju i religijske duševne osobine. Jednostavno je
neupitna činjenica da duše kojima nedostaju religijske misli proživljavaju sniženje
svijesti kao rezultat ovog manjka. Ne možete se osloboditi dojma kojeg dobijete
promatranjem stanja čovjeka koji je imao samo materijalističke misli. Kratko nakon
smrti njihova svijest je snižena, ugašena. Ova činjenica pokazuje da materijalističke
misli, koliko se god uvjerljive mogu činiti, ne unaprjeđuju ljudski razvoj nakon smrti.
Ja sam dakle opisao dvije faze postojanja nakon smrti. U prvoj, vide se efekti
moralnih principa, u drugoj, posljedice religioznih ideja. Iza toga slijedi treći period
koji bi značio spuštanje svijesti za svaku dušu kada ne bi postojale izvjesne kozmičke
mjere koje sprječavaju ovo zatamnjenje. U istraživanju ove treće faze treba biti uzeta
u obzir potpuna evolucija cijelog čovječanstva kroz različite cikluse razvoja. U pred
kršćanskim vremenima čovjek nije mogao na Zemlji dobiti ono što bi mu dalo svijest
u ovom trećem periodu nakon smrti. Da ipak posjeduje svijest za vrijeme ovog trećeg
perioda to je zbog činjenice da su od početka zemaljske evolucije određene duhovne
sile poklonile čovjeku ono što mu omogućava sačuvati njegovu svijest. Te sile, koje je
čovjek naslijedio od početka svijeta, bile su očuvane mudrim vodstvom iniciranih
vođa. Moramo imati na umu da su u pred kršćanskim vremenima različiti ljudi u
svijetu primili utjecaje svetosti inicijacija, i da je bilo mnogo načina na koje je
duhovni život pritjecao ljudima od Misterija.
Ti impulsi su postajali čak i slabiji kako se ljudska evolucija približavala Misteriju

na Golgoti. Vanjski dokaz za ovo može se vidjeti u pojavi velikog Buddhe u pred
kršćanska vremena. Pažljivo izučavanje učenja Buddhe neće otkriti nikakvu pravu
informaciju o prirodi duhovnog svijeta. U stvari, duhovni svijet je karakteriziran
negativno u učenju o Nirvani, a ipak je točno da je Buddha zahtijevao od onih koji su
tražili ulaz u duhovni svijet da se oslobode od svake privrženosti fizičkom svijetu. Ali
u cjelini Buddhinih učenja ne nalazimo nikakav detaljan opis svijeta duha kao što
nalazimo, na primjer, u učenjima Brahmana koja još sadrže tradicije drevnih
vremena. Treba biti naglašeno da su činjenice na koje se to odnosi manifestirale sebe
u raznim ljudima do vremena kada su Grci doživjeli značenje Misterija na Golgoti. Jer
je tijekom perioda grčke civilizacije svijest između smrti i ponovnog rođenja bila
zatamnjena, Grci, koji su to znali, doživljavali su duhovni svijet kao oblast sjena. Na
zemlji je čovjek mogao stvoriti ljepotu, umjetnost, harmonične socijalne uvjete iz
svojih vlastitih snaga, ali nije mogao steći u fizičkom svijetu ono što bi mu dalo
svijetlo za vrijeme treće faze života nakon smrti.
To je povezano s činjenicom da je u grčkoj epohi čovječanstvo doseglo točku u

evoluciji gdje su drevni izvori tradicije bili ugašeni. Nije mogao naporom vlastitih
snaga u fizičkom svijetu doći do sila potrebnih poslije smrti za održavanje opisane
svijesti. U ovoj točci evolucije čovječanstvo mora iznutra primiti impuls pomoću kojeg
može doći do svijesti tijekom ove treće faze. Čovjek je izgubio snagu nasljeđivanja
svijesti između smrti i ponovnog rođenja, ali može je ponovno steći okrećući svoje
misli na ono što se zbilo u Misteriju na Golgoti. Stvari stoje kako slijedi. Ono što se

moglo doživjeti za vrijeme grčke epohe tijekom Misterija na Golgoti osvijetlilo je
ljudsku svijest u trećoj fazi između smrti i ponovnog rođenja. Razumijevanje
Misterija na Golgoti je impuls za svijest u trećem periodu nakon smrti.
Ako sada razmotrimo grčko-latinski period, možemo reći da je za prvu fazu nakon
smrti moralna dispozicija duše bila određujući faktor; za drugu, religijska sklonost;
ali za treću, razumijevanje Misterija na Golgoti bila je od primarnog značaja. Onaj tko
nije stekao razumijevanje pretrpio je gašenje svijesti u trećem periodu nakon smrti,
baš kao što su je prethodno doživjeli i Grci. Misterij na Golgoti označava ponovno
oživljavanje čovjekove svijesti upravo tijekom srednjeg perioda između smrti i
ponovnog rođenja. Drevno duhovno nasljeđe koje je čovječanstvo izgubilo bilo mu je
obnovljeno ovim događajem, i tako se Krist-događaj morao dogoditi zbog uvjeta koji
su prevladavali u životima ljudi. Kako evolucija nastavlja čovječanstvo stalno prima
nove snage. Za vrijeme prvog stupnja kršćanske evolucije bilo je razumijevanje
Misterija na Golgoti kao nešto prebrojavano od onih koji su u to vrijeme živjeli, i kao
isporučeno preko tradicije, što je dalo snagu održati svijest u trećoj fazi nakon smrti.
Danas, kao rezultat daljnjeg razvoja čovjekovih sposobnosti, ponovno je neophodan
nov odnos, i prema Misteriju na Golgoti i prema Krist biću.
Ako težimo razumjeti esenciju duše u našem vremenu, tada moramo shvatiti da
najdublji dio čovjekove prirode može danas prodrijeti do znanja o egu. Takvo
razumijevanje nije bilo moguće u bivšim vremenima. Kod ljudskih bića u većini
nalazimo približavanje blizu ega u velikoj formi egoizma. To se manifestira u najvećoj
raznolikosti stupnjeva dok ne dosegnemo stupanj filozofa. Kod proučavanja
suvremene filozofije naći ćete da je sigurno stajalište dosegnuto jedino kada govori
ljudski ego. U pred kršćanska vremena, kada je čovjek pokušavao steći znanje o
svijetu okretao je svoju pažnju vanjskim fenomenima; drugim riječima, da bi
filozofirao odlazio je od sebe. Danas čovjek gleda unutra, u sebe, i samo tamo, kada
pronađe ego, susreće čvrstu referentnu točku. Trebam samo spomenuti velikog
Fichte-a i suvremenog filozofa Bergsona. Obojica se slažu da čovjek jedino nalazi
dozu unutarnjeg mira kada otkrije ego. Razlog za to leži u činjenici da u ranija
vremena čovječanstvo nije moglo iz vlastitih snaga doći do znanja o egu. Ovo iskustvo
mu je poklonjeno za vrijeme grčko latinskog doba kroz Misterij na Golgoti. Krist je
dao čovječanstvu uvjerenje da iskra božanstva živi u ljudskoj duši. Ona nastavlja
živjeti u čovjeku, u njemu koji nije samo postao meso u fizičkom smislu, već koji je
postao meso u kršćanskom smislu, i to znači da je postao „JA”. Mogućnost
prepoznavanja božanstva u ljudskoj osobnosti, naime, Krista, čak je i više zatamnjena
u naše vrijeme. To je zbog činjenice da današnji čovjek sve više prodire u svoj osobni
ego i traži da nađe božansku iskru čak i više u samom sebi. Vidjeli smo da je u
devetnaestom stoljeću ovakav način gledanja na ego intenziviran do točke da je
poricana božanstvenost Krista. Božanstvo je razumijevano samo kao nešto apstraktno
u cjelini čovječanstva. Tako je, na primjer, njemački filozof, David Friedrich Strauss,
tvrdio da ne treba priznati jednog povijesnog Krista, već umjesto toga priznati
božansku prirodu koja animira cijelo čovječanstvo. Tada Uskrsnuće označava samo
ono što je manifestirano u cijelom čovječanstvu kao buđenje božanskog Duha.

To je razlog zašto što više čovjek traži božanstvo unutar sebe, više gubi
razumijevanje Misterija na Golgoti. Cjelokupna tendencija modernog mišljenja je
tražiti refleksiju božanstva ekskluzivno u čovjeku. Zbog ovoga, stalno veće prepreke
sprječavaju prepoznavanje da se Božanstvo inkarniralo unutar jedne osobnosti. Ovo
ima stvarne posljedice za život između smrti i novog rođenja. Ako već u grčko
latinskom periodu čovjek nije mogao vlastitom snagom održati svijest u trećem
periodu poslije smrti, tada je to sve teže u naše vrijeme zbog općeg i filozofskog
egoizma koji prevladava. U našem sadašnjem dobu, za vrijeme treće faze nakon smrti
duša stvara sebi čak i veće prepreke u svom oblaku vizija nego za vrijeme grčko
latinske epohe.
Ako razmatramo evoluciju čovječanstva u nešto novije vrijeme bez predrasuda,

moramo potvrditi da je sv. Pavao rekao, „Ne ja, već Krist u meni”. Ali moderan čovjek
kaže, „Ja u meni, i Krist onoliko koliko Mu priznajem. Krist vrijedi jedino onoliko
koliko Ga priznajem kroz moju vlastitu snagu razuma”.
U našem sadašnjem periodu postoji samo jedan način održavanja jasne svijesti za
vrijeme treće faze nakon smrti, to je, donoseći određena sjećanja iz prethodnih života
u našu egzistenciju nakon smrti. U stvari, za vrijeme ovog perioda trebat ćemo
zaboraviti sve osim ukoliko nismo u stanju to zadržati u jednom posebnom sjećanju.
Ako smo na Zemlji doživjeli razumijevanje Krista i Misterija na Golgoti i uspostavili
odnos s njima, to će nam usaditi misli i sile koje održavaju našu svijest za vrijeme
ovog perioda nakon smrti. Činjenice jasno pokazuju da postoji mogućnost sjećanja
nakon smrti onog što se na Zemlji razumjelo u odnosu na Misterij na Golgoti.
Jednom kada dođemo do ideja i osjećaja o Misteriju na Golgoti, trebali bi ih se

moći sjetiti nakon smrti, a također i što je povezano s njima. Drugim riječima, nakon
smrti moramo prenijeti našu svijest preko bezdana, i to se radi pomoću
razumijevanja Misterije na Golgoti koje smo stekli na Zemlji. S ovim znanjem
dobivenim iz našeg sjećanja za vrijeme ovog perioda, trebali bi moći surađivati u
ispravljanju grešaka koje nosimo u našoj duši kao rezultat karme. Ako, međutim,
nismo razvili razumijevanje i duboko ostvarenje riječi, „Ne ja, već Krist u meni”, tada
je naša svijest ugašena i s njom mogućnost poboljšanja naše karme. Druge snage
moraju poduzeti ispravljanje naših mana koje treba ispraviti u skladu s karmom.
Prirodno, svaki čovjek se vraća kroz novo rođenje na Zemlju, ali je od važnosti da
li je svijest bila ugašena ili je ostala netaknuta preko bezdana. Ako dosegnemo ovaj
period nakon smrti s znanjem Misterija na Golgoti, u stanju smo pogledati natrag i
sjetiti se da smo sa svime što je esencijalno ljudsko u nama, došli od Boga. Također
doživljavamo da smo bili u mogućnosti sačuvati našu svijest zbog razumijevanja
Misterija na Golgoti, i da možemo razvijati našu svijest dalje kako promatramo da
ovaj Duh sada crta do nas. Tada dosežemo točku za vrijeme treće faze nakon smrti
kada se možemo sjetiti i reći sebi da smo rođeni od Duha, ex Deo nascimur. Onaj tko
je dosegnuo određeni stupanj posvećenja nikada ne doživljava istinu riječi, „Rođen
sam od Duha Svetog”, tako snažno kao kada se prenosi do ove posebne točke. U tom

trenutku svaka duša koja je razvila razumijevanje Misterija na Golgoti to doživljava.
Značenje riječi, ex Deo nascimur, shvaćeno je kada znamo da će njihovo puno
značenje biti doživljeno jedino kada duša dosegne srednji period između smrti i
ponovnog rođenja.
Kada poznajemo ove stvari objektivno, želimo da više ljudi u naše vrijeme zna da
se esencija ovih riječi može jedino shvatiti kako je gore okarakterizirano. Ovu izreku
smo napravili motom unutar našeg duhovno-ružokrižarskog pokreta upravo da bi
probudili ono što treba živjeti u duši između smrti i novog rođenja.
Ne bi bilo teško ovo objašnjenje interpretirati kao unaprijed stvoreno mišljenje u

korist kršćanskog načina života. Ako bi to bio slučaj, takvo gledanje bi bilo potpuno
neantropozofsko. Duhovna znanost uzima objektivnu poziciju prema svom
religijskom vjerovanju i proučava ga s jednakim interesom. Činjenice koje su ovdje
dane o važnosti Misterija na Golgoti nemaju nikakve veze s bilo kojim oblikom
kršćanske denominacije. One su jednostavno objektivne okultne realnosti. Ipak su
nametnute optužbe protiv našeg Zapadnog duhovnog pokreta da govorimo pod
znakom prednosti za Kršćanstvo u usporedbi s drugim religijama. Ovdje se, međutim,
Misterij na Golgoti tretira na isti način kao i bilo koja opipljiva činjenica kod prirodne
znanosti. Reći da Misterij na Golgoti ne bi trebali smjestiti kao jedinstveni događaj u
evoluciji čovječanstva jer druge religije nisu bile u mogućnosti potvrditi tu činjenicu
pokazuje potpuno nerazumijevanje. Razmotrimo slijedeće. Danas imamo svete
religijske knjige Indije i modernu Zapadnu koncepciju svijeta. Danas na Zapadu mi
učimo Kopernikanski sustav, i nitko ne predlaže da ne bi trebali učiti Kopernikansku
teoriju jer nije sadržana u svetim knjigama Indije! Iz istog razloga nitko ne može
prigovoriti učenju Misterija na Golgoti jer se ne može naći u religijskim spisima
drevnih Hindusa.
Iz ovoga vidimo kako je neutemeljena zamjerka da ovdje dana objašnjenja o

Misteriju na Golgoti dolaze iz prednosti za Kršćanstvo. Mi razmatramo objektivne
činjenice, i ako bi pitali zašto nikada neću ni najmanje promijeniti važnost danu
Misteriju na Golgoti, tada vam gornji razlozi daju odgovor.
Mi ne proučavamo duhovnu znanost iz razloga znatiželje, niti zbog apstraktne

želje za znanjem, već da bi snabdjeli dušu s neophodnim oblikom hrane. Pomoću
razumijevanja Misterija na Golgoti, dajemo duši mogućnost razvoja onih osjećaja
koje će trebati da bi prešla bezdan između smrti i ponovnog rođenja kako je upravo
opisano. Onaj tko je shvatio da duša nakon smrti može pretrpjeti gubitak svijesti,
tako težak za nositi u svim budućim ciklusima vremena, tražiti će svaku mogućnost
da Misterij na Golgoti dovede do razumijevanja svojim bližnjima.
Iz tog razloga je Misterij na Golgoti jedna od najvažnijih činjenica koju moramo

naučiti kroz proučavanje duhovne znanosti.

Što veći napredak napravimo u sadašnjoj epohi, više će različite religije morati
prihvatiti činjenice koje smo danas prezentirali. Doći će vrijeme kada će sljedbenici
kineske, budističke i brahmanske religije vidjeti da nije u suprotnosti s njihovom
religijom prihvatiti Misterij na Golgoti više nego što je to prihvatiti sustav Kopernika.
U budućnosti će biti smatrano kao vrsta religijskog egoizma ako ova činjenica ne
bude priznata od religija koje nisu Kršćanske.
Primijetiti ćete da smo u našim razmatranjima došli do Misterija na Golgoti

premda su naša polazna točka bila uvjeti između smrti i ponovnog rođenja. Može se
dati samo par indikacija u vezi s područjem kakvim smo se ovdje bavili, ali želio sam
vam pružiti barem neke rezultate mojih nedavnih istraživanja.
Pošto će slijedeće predavanje biti povezano s sadašnjim, vjerojatno ćemo napraviti

kratki pregled onog što je ovdje rečeno, zatim prijeći na daljnja razmatranja.

PREDAVANJE II
Istraživanja o životu između smrti i ponovnog rođenja 2
Milano, 27 listopada 1912
Naša razmatranja su nas dovela do točke gdje se svijest nakon smrti može održati
jedino sjećanjem na Misterij na Golgoti. Do tog momenta postojanje nakon smrti
sastoji se od zbroja sjećanja na život na Zemlji pomoću vizija, ne kroz osjetila. I za
vrijeme ovog perioda također, stvarnosti duhovnog svijeta mogu se percipirati jedino
kroz vizije.
Postepeno duša otkriva da je sve teže i teže održati sjećanja na zemaljski život i
nastupaju uvjeti zaborava. Ako se nakon smrti sretne osoba koja se poznavala, u
početku će biti spremno prepoznata. Kako vrijeme prolazi to postaje sve teže, i kasnije
veza može biti prizvana jedino odnosom prema Misteriju na Golgoti. Što je netko više
prožet s tim, lakše je prepoznati okruženje. Dosegnuvši stupanj gdje je da bi održali
svijest potrebno sjećanje na Misterij na Golgoti, međutim, počinje velika
transformacija. Više nismo u mogućnosti zadržati prethodne vizije. Na primjer, do
ove faze možemo u ovoj oblasti govoriti o uvjetima fenomena astralne boje i o
vizionarskim slikama bića u okruženju. Na pola puta između smrti i novog rođenja
vizije i zbir sjećanja vene, gubimo našu vezu s njima, i one se odvajaju od našeg bića.
Da bi točnije prikazali ovu fazu razmotrimo slijedeće, što nakon prvog slušanja može
biti prilično šokantno.
Na ovom stupnju osjeća se odvlačenje od Zemlje. Zemlja je daleko ispod, i

putovanjem u duhovni svijet osjeća se da se dosegnulo Sunce. Baš kao što se za
vrijeme zemaljskog života osjećamo povezani s Zemljom, tako se sada osjećamo jedno
sa Suncem s njegovim cijelim planetarnim sustavom. To je zašto se u našem
modernom okultizmu toliko daje naglasak na to kako je Krist došao na Zemlju iz sfere
Sunca. Esencijalno je dokučiti kako nas Krist vodi na Sunce kroz Misterij na Golgoti.
Okultizam pokazuje da je Krist sunčevo biće koje nas može dovesti natrag na Sunce.
Sada dolazi ono što može šokirati. Imperativ je ne samo razumjeti naš odnos s
Kristom. Moramo dokučiti još nešto. Sada dolazi vrijeme kada se suočavamo, i
trebamo razumjeti, biće poznato kao Lucifer. Osjećaj na Suncu nije onakav kao da
smo okruženi strujama fizičkog svijetla, već boravljenja u čistom svijetlu duha. Od
ovog trenutka nadalje, ne doživljavamo Lucifera više kao antagonističko biće. Upravo
suprotno, javlja se sve više i više njegova potpuna opravdanost u svijetu. Sada se
osjeća težnja, u daljnjem tijeku života nakon smrti, prepoznati Krista i Lucifera
jednog do drugog kao jednako opravdane snage. Koliko god se može činiti čudna
jednaka važnost Krista i Lucifera, takav uvid je dosegnut na ovom stupnju nadalje i
dolazimo do gledanja na ove dvije snage više ili manje kao na braću. Objašnjenje za
ovo vidjeti će se u doživljajima koje duša mora imati u daljnjem tijeku života nakon
smrti.

Često sam opisivao uvjete života na Saturnu, Suncu i Mjesecu, i u njima imate
duhovni put pokriven nakon smrti. Izvanredna je stvar da se ne doživljavaju događaji
redom kozmičke kreacije: Saturn, Sunce i Mjesec, već prvo dolazi Mjesečeva
egzistencija, zatim Sunčeva egzistencija, i konačno Saturnova egzistencija. Kada čitate
opise koje sam dao u Kozmičkom sjećanju i zatim nastavite daleko natrag od Mjeseca,
nalazite oblast koju duša doživljava na svom putovanju unatrag poslije smrti.
Promatranje ovog direktno u duhovnom svijetu daje utisak sjećanja na život prije
rođenja. U upravo okarakteriziranoj oblasti moralni element je od još veće važnosti za
daljnji tijek života. U Kozmičkom sjećanju, „Akasha kronici”, opisali smo kako se gubi
interes, koji je do ovog stupnja bio veoma snažan, za sve zemaljske doživljaje. Naš
interes za ljude s kojima smo bili povezani opada, i gubimo interes za stvari.
Shvaćamo da su sjećanja koja još imamo u ovoj točci prenesena naprijed jedino
pomoću Krista. Krist nam je pridružen, i kao rezultat sposobni smo zapamtiti. Ako
nam se Krist ne bi pridružio, naša sjećanja na zemaljski život bi iščezla pošto je
doživljaj jedinstva s Kristom ono što nas dalje od ove točke povezuje s Zemljom.
Tako kroz daljnji stupanj u duhovnom svijetu stječemo potpuno novi interes za
Lucifera i njegovu oblast. Odvojeni od zemaljskih interesa, sada možemo doživjeti
konfrontaciju Lucifera potpuno bezopasno. Dolazimo do iznimnog otkrića da nam je
Luciferov utjecaj štetan jedino kada smo upetljani u zemaljske stvari. Sada se javlja
kao biće koje osvjetljava ono što moramo proći kasnije u svijetu duha. U dugom
isječku vremena osjećamo da moramo dobiti ono što nam Lucifer poklanja u ovim
oblastima duhovnog svijeta.
Ponovno može biti šok govoriti o onom što je doživljeno samo subjektivno. Ipak
ono što se čini šokantno možda se u ovom slučaju može najspremnije razumjeti,
naime, da poslije nekog vremena postajemo stanovnici Marsa. Nakon što smo osjećali
da boravimo na Suncu, ostavivši Zemlju iza nas, sada napuštamo sferu Sunca i
doživljavamo sebe u našem kozmičkom realitetu kao stanovnike Marsa. U stvari, u
ovoj se fazi čini kao da nam je Krist dao sve povezano s prošlošću i da nas Lucifer
priprema za naše buduće utjelovljenje. Ako je ova sfera Marsa doživljena svjesno i
kasnije na Zemlji može biti prizvana pomoću inicijacije, otkrivamo da nam Lucifer
poklanja sva iskustva koja nemaju ishodište u zemaljskoj sferi što nosimo unutar sebe
u širini kozmosa. Lucifer nam daje sve što nije povezano s Zemljom. Naš bivši ljudski
interes postaje sve više i više kozmički. Dok smo prethodno apsorbirali na Zemlji što
su nam dali minerali, biljke, životinje, zrak i voda, planine i doline, od ove točke
nadalje sakupljamo doživljaje koji nas dosežu iz kozmosa. To je oblik percepcije koji
je uvijek bio poznat, ali malo shvaćen, kao harmonija sfera. Sagledavamo sve kao
harmoniju radije nego odvojene zvukove fizičkog svijeta.
U izvjesnoj točci mi doživljavamo sebe kao centar univerzuma. Sa svih strana

opažamo kozmičke činjenice kroz harmoniju sfera. Sada napuštamo oblast Marsa, i
okultist označava slijedeću oblast kao Jupiter. Kako nastavljamo harmonija sfera se
povećava u opsegu. Konačno je toliko jaka da smo od nje ukočeni. Ošamućeni, dižemo
se u harmoniju sfera.

Nakon što prođemo sferu Jupitera naše postojanje doseže Saturn, krajnju granicu
sunčeva sustava. Ovim spajanjem prolazimo važno iskustvo prirode morala. Ako je
Krist očuvao naše sjećanje na ranije uvjete na Zemlji i zaštitio nas od stanja straha
proizašlog iz smanjenja svjesnosti, shvaćamo, posebno u našoj sadašnjoj konfiguraciji
duše, kako je malo naš život na Zemlji u skladu s višim moralnim zahtjevima,
veličanstvenosti cijele kozmičke egzistencije. Naš prošli život na Zemlji uzdiže se
prijekorno. Iz nediferencirane tame, i ovo je od najveće važnosti, ukupan zbroj zadnje
inkarnacije kako se karmički oblikovao za vrijeme tog života, javlja se pred dušom.
U stvari, cjelokupna slika vaše sadašnje inkarnacije odgovara onom što se sada
uzdiže u vašoj duši na ovom stupnju nakon smrti, ali sve čemu se morate protiviti u
vašoj zadnjoj inkarnaciji pronicljivo je doživljeno. Promatramo naš zadnji zemaljski
život sa kozmičkog stajališta.
Od sada nadalje ni Krist princip niti Lucifer ne mogu održati našu svijest. Ukoliko
se nije dogodila inicijacija u prethodnom zemaljskom životu, svijest je definitivno
zamućena. To označava neophodne duhovne spavanju slične uvjete koji slijede svijest
koja je do tada prevladavala. Ovo duhovno spavanje povezano je s još jednim
čimbenikom. Pošto su svi osjećaji i sposobnost oblikovanja ideja bili prekinuti,
ukupne kozmičke sile, s izuzetkom onih koje emaniraju iz sunčeva sustava, sada
mogu djelovati direktno na čovjeka. Zamislite cijeli sunčev sustav van djelovanja te
rade samo sile izvana. To će vam dati sliku utjecaja koji sada počinju biti operativni.
Tako smo došli do točke gdje smo jučer počeli naše razmatranje.
Sada razmotrimo važan odnos između druge faze života nakon smrti i perioda
embrija. Znate da život embrija počinje s malim sferičnim zametkom. Okultno,
napravili smo iznimnu opservaciju da u najranijoj fazi embrio predstavlja zrcalnu
sliku svega što je ljudsko biće doživjelo iz kozmosa. Ovo je gore opisano. Na početku
ljudski zametak nosi zrcalnu sliku kozmičke egzistencije iz koje je isključen njegov
život u sunčevu sustavu. Izvanredno je da su za vrijeme kasnijeg razvoja embrija svi
kozmički utjecaji odbačeni osim onih koji emaniraju iz sunčeva sustava. Njih embrio
apsorbira. Nasljedne sile započinju svoju aktivnost na embriju na razmjerno kasnijem
stupnju kada smo, tijekom života nakon smrti, ponovno prošli naše korake preko
Saturna, Jupitera i Marsa. Prema tome može se reći da je zametak već pripremljen od
čovjeka za vrijeme kozmičke egzistencije u uvjetima univerzalnog spavanja i prije
perioda embrija.
Sada razmotrimo stupnjeve razvitka embrija koji se odvijaju tijekom perioda

kozmičkog, univerzalnog spavanja. Na dijagramu naznačimo jedan za drugim
prenatalne uvjete zametka ljudskog bića. Ovdje imamo zrcalnu sliku.
Zrcalo Zametak Rođenje
Začeče

rano kasno rano kasno
.............
...........
Onda kasniji embrijski uvjeti nalaze svoju zrcalnu sliku u ranoj fazi prenatalnog
života, i rani uvjeti embrijske egzistencije nalaze svoju refleksiju u kasnijoj fazi prije
začeća. Dakle dobijemo duhovnu zrcalnu sliku u obrnutom embrijskom razvoju.
Ovdje je embrij u jednom smjeru, i za svaku fazu u jednom smjeru nalazim zrcalnu
sliku u drugom. Dvije strane se odnose kao objekt i zrcalna slika, i začeće označava
točku na kojoj se zrcalna slika pojavljuje. Ako bi sada išao predstaviti embrijski
razvoj, on bi trebao biti prikazan malim. Ali njegova zrcalna slika u drugom smjeru
trebala bi biti veoma povećana jer što ljudsko biće prolazi u deset lunarnih mjeseci
prije rođenja doživljava se u svojoj refleksiji u nekoliko godina. Sada uzmite sve što
čovjek proživljava u duhovnom svijetu do svoje reinkarnacije. U prvoj fazi svog života
nakon smrti on uzima u sebe efekt-poslije svog života na Zemlji. Za vrijeme druge
faze sakuplja doživljaje iz kozmosa.
Život između smrti i novog rođenja pun je sadržaja, ali jedna stvar nedostaje. Mi u
stvari rekapituliramo sve što smo proživjeli od prošlih inkarnacija do sadašnje. Mi
osjećamo kozmičko biće, ali tijekom prve faze života poslije smrti ne proživljavamo
ono što se događalo na Zemlji između dviju inkarnacija. Dok ne dosegnemo sferu
Sunca toliko smo preokupirani našim sjećanjima na život prije smrti da je naše
zanimanje potpuno okrenuto događajima na Zemlji. Živimo s onim pojedincima koji
također borave u duhovnom svijetu nakon smrti. Potpuno smo uključeni u veze koje
imamo s njima na Zemlji i oblikujemo te veze da pristaju s njihovim krajnjim
posljedicama. Za vrijeme ovog perioda naš interes je stalno odvraćen i time umanjen
za one koji su još na Zemlji. Samo kada nas oni što su ostali na Zemlji traže svojim
dušama može se kreirati veza s njima. Na ovo treba gledati kao važan moralni
element koji baca svijetlo na veze između živih i mrtvih. Osoba koja je umrla prije nas
i koju smo potpuno zaboravili, nalazi da je teško dosegnuti do nas ovdje u
zemaljskom životu. Ljubav, stalna simpatija koju osjećamo za mrtve, kreira stazu na
kojoj je ustanovljena veza s zemaljskim životom. Tijekom ranih stadija nakon smrti
oni koji su prešli mogu živjeti s nama samo pomoću ove veze. Iznenađujuće je do koje
mjere je kult komemoracije mrtvima potvrđen u svom dubljem značaju od okultizma.
Oni koji su prešli mogu nas lako dosegnuti ako nađu misli i osjećaje usmjerene prema
njima od Zemlje.
Situacija je drugačija kod drugog stadija između smrti i novog rođenja. Tada smo
toliko duboko uključeni u kozmičke interese da postaje iznimno teško uspostaviti
vezu s Zemljom za vrijeme drugog perioda. Odvojeno od interesa kojeg primamo u
kozmosu, želimo sudjelovati u ispravnom oblikovanju naše slijedeće karme. Kao
dodatak našim kozmičkim utiscima mi zadržavamo najbolje što moramo karmički

ispraviti, i pomažemo oblikovati slijedeći život koji će pomoći kompenzirati
neizliječene karmičke dugove.
Mnogi ljudi kažu da ne mogu vjerovati u reinkarnaciju jer se ne žele vratiti u život
na Zemlji. To je, na primjer, aktualna primjedba. Najmanje što želim je vratiti se
natrag na Zemlju. Mnogi to kažu. Gornje razmatranje u vezi perioda između smrti i
ponovnog rođenja ispravlja ovo gledanje. Za vrijeme ovog perioda želimo se svim
silama vratiti u život da bi ispravili našu karmu. Sve previše lako zaboravljamo nakon
opisanog kozmičkog spavanja, kada smo probuđeni u sadašnjost, da se u stvari
želimo reinkarnirati. Beznačajno je da li je naša želja tijekom života na Zemlji da se
ponovno inkarniramo. Bitno je da to želimo u periodu između smrti i ponovnog
rođenja, i tamo to izričito želimo. U mnogim pogledima život između smrti i
ponovnog rođenja vrlo je suprotan od onog što proživljavamo ovdje na Zemlji između
rođenja i smrti. Baš kao što smo okrijepljeni kroz spavanje u zemaljskom životu i
obdareni novim snagama, tako smo i kao rezultat opisanog kozmičkog spavanja
opremljeni snagama za našu novu inkarnaciju.
Ovim razmatranjima može se odgovoriti na još jedno pitanje. Često je pitano,

„Ako se tako često inkarnira, zašto ljudsko biće mora početi svaki puta od djetinjstva?
Zašto ono ne dođe na svijet već opremljeno svime što treba učiti za vrijeme
djetinjstva?” Odgovor leži u činjenici da mi ne proživljavamo ono što se dogodilo na
Zemlji između naših inkarnacija. Na primjer, ako je osoba bila zadnji put inkarnirana
na Zemlji prije otkrića tiskanja i danas se opet inkarnira, ona nije proživjela ono što
se razvilo u interventnom periodu. U stvari, ako se pobliže istražuje materija iz
kulturalno povijesnog aspekta, nalazimo da u svakoj inkarnaciji kao dijete treba učiti
ono što se dogodilo na zemlji u interventnom periodu. Razmotrite, na primjer, što je
dijete u dobi od šest moralo učiti u rimska vremena. To je bilo sasvim različito od
onog što mora učiti danas. Vremenski isječak između dvije inkarnacije odgovara
periodu potrebnom da se kulturni život na Zemlji potpuno izmijeni. Ne vraćamo se u
inkarnaciju dok se uvjeti na Zemlji nisu promijenili tako da praktično nema sličnosti s
uvjetima prethodne inkarnacije.
Ono što sam opisao odnosi se na prosječnu osobu. Na primjer, u jednom slučaju
svijest nakon smrti može biti spuštena ranije nego u drugom, ili se uvjeti spavanja
mogu postaviti brže, kako možete razumjeti iz onog što je prethodno rečeno. Ali
kozmički zakon radi tako da kozmičko spavanje smanjuje period kojeg smo proveli u
duhovnom svijetu nakon smrti. Onaj tko ulazi u uvjete nesvjesnosti ranije proživljava
ih brže. Vrijeme prolazi za njega u bržem omjeru nego za onog čija svjesnost se širi
dalje. Istraživanja o životu između smrti i ponovnog rođenja zaista otkrivaju da se
neduhovni ljudi reinkarniraju relativno brže nego ostali. Osoba koja se odaje samo
čulnim zadovoljstvima i strastima, koja živi snažno u onom što bismo mogli zvati
animalna priroda, provesti će kratko vrijeme između inkarnacija. To je zbog činjenice
da će takva osoba pasti relativno brzo u uvjete nesvjesnosti, ili spavanja. Stoga će brže
putovati između perioda smrti i ponovnog rođenja.

Nadalje, opisao sam samo prosječni slučaj pošto sam samo uzeo u obzir ljude koji
dosegnu normalnu dob u životu. U osnovi, postoji značajna razlika između duša koje
umru nakon njihove trideset pete godine i onih koje umru ranije. Samo one koje su
dosegle svojih trideset pet godina proživljavaju više ili manje svjesno različite opisane
faze. Rana smrt dovodi do rapidnijih uvjeta spavanja između smrti i ponovnog
rođenja. Moglo bi se primijetiti da, napokon, ne može se biti odgovoran za ranu smrt i
prema tome je nevino uključen u raniji kozmički san. Ipak ova primjedba nije valjana.
To nije tako jer je rana smrt bila pripremljena kao rezultat ranijih karmičkih uzroka, i
daljnji razvoj se može odigravati upravo zato jer je duša rapidnije ušla u kozmičku
oblast. Koliko god čudno i šokantno ovo moglo izgledati, mi znamo, kao rezultat
objektivnih istraživanja kozmičke egzistencije, da se čovjek od određene točke nadalje
širi u kozmos i prima utiske kozmosa, makrokozmosa. Baš kao što je čovjek najdublje
uključen u zemaljske stvari tijekom srednjih godina fizičkog života, tako je i u
srednjem periodu između smrti i ponovnog rođenja najdublje involviran u kozmosu.
Razmotrimo dijete. Pošto još ne živi potpuno na Zemlji. Ono živi sa svim
naslijeđem iz ranijih perioda, i mora se postaviti u zemaljsku egzistenciju. Sada
razmotrimo život čovjeka nakon smrti. On živi s onim što je odnio s Zemlje, i mora
steći sposobnosti percepcije za život u kozmosu. U srednjem periodu naše zemaljske
egzistencije najdublje smo upetljani u zemaljske uvjete, dok smo u srednjem stadiju
između smrti i ponovnog rođenja najdublje involvirani u kozmičke uvjete. Što se više
povlačimo kraju naše egzistencije na Zemlji, više se odričemo zemaljskih uvjeta u
fizičkom smislu. Što smo dalje otišli iza srednje točke između smrti i novog rođenja,
više se odričemo kozmosa i ponovno okrećemo životu na Zemlji.
Ono što sam upravo opisao kao analogiju nije temelj duhovno znanstvenih
istraživanja. Analogija ove vrste javlja se okultistu tek nakon što je napravio
neophodna okultna istraživanja i nastavio uspoređujući dostupne činjenice. Ovakva
analogija također sadrži grešku. Pretpostavimo da se odnosimo prema prvom periodu
nakon smrti kao onom od djetinjstva, i prema drugom periodu kao onom od starije
dobi. Napravili bi grešku. Za vrijeme duhovne egzistencije između smrti i novog
rođenja mi smo u stvari na početku stari, i postajemo djeca u odnosu na duhovni
život za vrijeme drugog perioda. Duhovni život teče obrnutim redom. Za početak, mi
nosimo greške i mane zemaljskog života u duhovni svijet. Zatim su postepeno za
vrijeme kozmičke egzistencije one uklonjene.
Bio sam veoma iznenađen naći u drevnim tradicijama ne preciznu potvrdu, ali
indikaciju u vezi ovih činjenica. Na Zemlji za vrijeme naše fizičke egzistencije
govorimo o postajanju starijim. U duhovnom svijetu između smrti i ponovnog
rođenja moramo reći sasvim doslovno da rastemo mlađi. U stvari, što se tiče njegovog
duhovnog bića, kada se netko rodi na određenom mjestu možemo reći da je tamo
postao mlad.
Sada sasvim čudno, u drugom dijelu Fausta nalazimo riječi, „Postao je mlad u
zemlji izmaglica”. Zašto je Goethe koristio izraz, „postati mlad ” da bi izrazio fizičko

rođenje? Kada idemo natrag u prošlost nalazimo da je u čovječanstvu prevladavala
tradicija koja izražava ideju da kod se duhovnog rođenja postaje mlad. U stvari, što
više gledamo u proteklu evoluciju, više se susrećemo sa stanjem vidovitosti, kako se
stalno naglašavalo u našem okultizmu. Potvrdu toga nalazimo svugdje.
Razmotrite, na primjer, ono što je spominjano jučer. Od trenutka smrti postepeno

se oslobađamo od zemaljskih uvjeta, ali za vrijeme između smrti i ponovnog rođenja
živimo potpuno unutar kozmičkih uvjeta. Njih doživljavamo kao vizije; one se javljaju
umjesto čulnih utisaka. Objasnio sam kako na ono što doživljavamo pada svijetlo
Hijerarhija. Ovu situaciju možemo okarakterizirati na slijedeći način. Zamislite da
vašu svijest nemate unutar vas, već vani u svom okruženju. Ne biste imali osjećaj da
živite u svom tijelu, već izvan njega. Izvana bi osjećali da je ovo moje oko, moj nos,
moja noga. Tada se morate odnositi prema onom što doživljavate vani u duhu.
Također bi se morali odnositi prema biću Boga, pustiti da se reflektira u vama.
Ovakav stadij se javlja nakon smrti kada zurimo natrag na čovjeka. Okruženje je
reflektirano u njemu, čak i Božanstvo.
Bi li bilo suviše drsko prihvatiti izjavu pjesnika koji je rekao da je život nakon
smrti refleksija božanstva? Dobro je poznato da je Dante rekao da za vrijeme
egzistencije u duhovnom svijetu dolazi trenutak kada se božanstvo promatra kao
čovjeka. Ovakva napomena može se činiti neopravdana. Može se gledati i kao
razigranost, ali onaj tko može gledati u dublje tajne čovječanstva neće imati takvo
stajalište. U velikim poemama uvijek iznova nalazimo eho bivših stanja vidovitog
znanja, i pomoću inicijacije ovakvi efekti-poslije su oživljeni i podignuti u ljudsku
svijest.
Dao sam vam par rezultata nedavnih istraživanja o uvjetima života između smrti i
novog rođenja, i nadam se biti još u mogućnosti u ne dalekoj budućnosti dalje
govoriti o ovoj temi.

PREDAVANJE III
Čovjekovo putovanje kroz planetarne sfere

i značaj znanja o Kristu
Hanover, 18 studenog 1912
Početi ćemo ovu studiju razmatranjem onog što zovemo ljudska svijest. Što je
ljudska svijest? Na prvom mjestu, možemo reći da u stanju spavanja — od vremena
kada navečer idemo spavati do buđenja slijedećeg jutra — nemamo svijesti. Nitko u
posjedu svojih pet čula, međutim, ne sumnja da postoji dok ide spavati, i gubi svijest.
Ako bi imao ovakvu sumnju držao bi krajnje nerazborito gledanje da za vrijeme
spavanja sve što je proživio iščezne i mora doći u biće ponovno idućeg jutra. Svatko
tko nema ovakav nerazuman pogled uvjeren je da se postojanje nastavlja za vrijeme
spavanja. Svejedno, nema svijesti.
Za vrijeme spavanja mi nemamo mentalnih slika, ideja, želja, impulsa, strasti,

nema boli ili patnje — jer ako bol postanje toliko intenzivna da je spavanje spriječeno,
razlog je da je svijest prisutna. Svatko tko može napraviti razliku između spavanja i
budnosti također može shvatiti i što je svijest. Svijest je ono što ponovo ulazi u
čovjekovu dušu svako jutro kada se probudi iz spavanja. Ideje, mentalne slike,
emocije, strasti, patnje, i tako dalje — sve to ujutro ponovno ulazi u dušu. Sada što je
to što posebno karakterizira svijest čovjeka? Činjenica je da je sve što čovjek može
imati u svojoj svijesti praćeno s doživljajem „JA". Ni jedna mentalna slika o kojoj ne
možete misliti, JA to sebi predočavam; ni jedan osjećaj o kojem ne možete reći, JA
osjećam; ni jedna bol o kojoj ne možete reći JA patim, ne bi bila originalni doživljaj
vaše duše. Sve što doživljavate mora biti povezano, i zaista i jest, s konceptom „JA”.
Ipak ste svjesni da ova veza s konceptom „JA” počinje tek u određenoj dobi u životu.
U dobi otprilike od tri, kada dijete počinje doživljavati, više ne govori, „Karlo govori”,
ili „Marija govori”, već „JA govorim”. Znanje o „JA” prema tome prvi puta zasvijetli u
djetinjstvu. Sada se upitajmo „Kako se znanje o ‘JA’ postepeno budi u djetetu?”
Ovo pitanje pokazuje da na očito jednostavne stvari nije tako jednostavno

odgovoriti, premda se može činiti da nam odgovor leži pri ruci. Kako dijete odvaja
egom-ispunjene ideje i mentalne slike? Svatko tko iskreno proučava život u
djetinjstvu može razumjeti kako se to događa. Jednostavno promatranje može svakog
uvjeriti kako se ego-svijest razvija i postaje u djetetu jaka. Pretpostavimo da udari
glavom u rub stola. Ako pobliže promotrite da je osjećaj „JA" intenziviran nakon što
se to dogodi. Drugim riječima, dijete postaje svjesno sebe, došlo je bliže znanju o sebi.
Naravno, ne treba uvijek doći do stvarne ozljede ili ogrebotine. Čak i kada dijete stavi
ruku na nešto postoji sudar malog razmjera koji ga čini svjesnim sebe. Morati ćete
zaključiti da dijete nikada ne bi razvilo ego-svijest kada ga otpor vanjskog svijeta ne bi
napravio svjesnim sebe. Činjenica da postoji svijet van njega čini mogućim otkrivanje
ego-svijesti, svijesti o „JA”.

U izvjesnoj točci u njegovom životu ova svijest o „JA” sviće u djetetu, ali ono što se
odvija do te točke ne završava. To je jednostavno da je proces obrnut. Dijete je razvilo
ego-svijest postajući svjesno da postoje objekti izvan njega. Drugim riječima, on sebe
razdvaja od njih. Jednom kada se ova ego-svijest razvila ono nastavlja dolaziti u
kontakt sa stvarima. Ono zaista to mora činiti stalno. Gdje se događaju sudari?
Entitet koji ništa ne dodiruje ne može imati znanje o sebi, ne, barem, u svijetu u
kojem živimo! Činjenica je da od trenutka kada niče ego-svijest, „JA” se sudara s
vlastitom unutarnjom tjelesnošću, počinje se sudarati s vlastitim tijelom iznutra. Za
ovo predočiti trebate samo misliti na dijete kako se svako jutro budi. Ego i astralno
tijelo prolaze u fizičko i eteričko tijelo i ego se sudara s njima. Sada čak i ako samo
uronite ruku u vodu i pomičete je uzdužno, postoji otpor gdje god je vaša ruka u
kontaktu s vodom. Jednako je kada ego ujutro zaroni dolje i nalazi vlastiti unutarnji
život kako igra oko njega. Za vrijeme cijelog života ego je unutar fizičkog i eteričkog
tijela i sudara se s njima na svim stranama, baš kao kada zapljusnete svoju ruku u
vodu i postanete svjesni vaše ruke sa svih strana. Kada se ego sruči dolje u eteričko
tijelo i fizičko tijelo svugdje nailazi na otpor, i to se nastavlja kroz cijeli život. Kroz
svoj život čovjek se mora sručiti dolje u fizičko i eteričko tijelo svaki puta kada se
probudi. Zbog toga, događa se kontinuirani sudar između fizičkog i eteričkog tijela na
jednoj strani i ega i astralnog tijela na drugoj. Posljedica je da se entiteti involvirani u
sudaru troše — ego i astralno tijelo na jednoj strani, fizičko i eteričko tijelo na drugoj.
Događa se upravo ista stvar kao kad postoji stalni pritisak između dva objekta. Oni
habaju jedan drugog. To je proces starenja, postajanja istrošenim, koji nastupa
tijekom čovjekova života, a također i razlog zašto umire kao fizičko biće.
Samo razmislite. Kada ne bi imali fizičko tijelo, ni eteričko tijelo, ne bi mogli

održavati našu ego-svijest. Istina, možda bi mogli otkriti takvu svijest, ali ne bi je
mogli održavati. Za to se moramo stalno sudarati s našom unutarnjom konstitucijom.
Posljedica toga je iznimno važna činjenica da se razvoj našeg ega omogućen
uništavanjem našeg vlastitog bića. Kada ne bi bilo sudaranja između članova našeg
bića, mi ne bi mogli imati ego-svijest. Kada se postavlja pitanje, „Koja je svrha
destrukcije, starenja, smrti?” odgovor mora biti da je to da bi čovjek mogao evoluirati
da se ego-svijest može razviti na dodatni stupanj. Ako ne bismo mogli umrijeti, to je
radikalan oblik procesa, ne bismo mogli biti istinski „čovjek.”
Ako duboko razmišljamo o implikacijama ovoga, okultizam nam može dati

slijedeći odgovor. Da bi živjeli kao ljudi mi trebamo fizičko tijelo, eteričko tijelo,
astralno tijelo i ego. U ljudskom životu kakav je sada, trebamo ova četiri člana. Ali ako
ćemo postići ego-svijest, moramo ih uništiti. Moramo steći ove članove s vremena na
vrijeme ponovo i onda ih uništiti. Stoga su neophodni mnogi ljudski životi da bi bilo
moguće za ljudska tijela da budu opet iznova uništena. Time nam je omogućen razvoj
na daljnje stupnjeve kao svjesnim ljudskim bićima.
Sada u našem životu na zemlji ima samo jedan član našeg bića na čijem razvoju
možemo raditi u stvarnom smislu, i to je naš ego. Što to znači raditi na razvoju „JA?”
Za odgovoriti na to pitanje moramo shvatiti što je to što čini taj rad neophodnim.

Pretpostavimo da čovjek ide do drugog čovjeka i kaže mu, „Ti si nevaljao”. Ako to nije
slučaj čovjek je rekao neistinu. Koja je posljedica za ego izustiti ovakvu neistinu?
Posljedica je da je od ovog momenta vrijednost ega manja nego je bila prije nego je
napravljena izjava. To je objektivna posljedica nemoralnog djela. Prije izricanja
neistine naša vrijednost je veća nego poslije. Za sve vrijeme što dolazi u svim sferama,
za svu vječnost vrijednost našeg ega je manja kao rezultat ovakvog djela. Ali za
vrijeme života između rođenja i smrti određena sredstva su nam na raspolaganju.
Uvijek se možemo ispraviti jer smo umanjili vrijednost našeg ega; možemo neistinu
učiniti nevažećom. Onom koga smo nazvali nevaljalim možemo priznati, „Griješio
sam; ono što sam rekao nije točno”, i tako dalje. Čineći tako obnavljamo vrijednost
našeg ega i kompenziramo načinjenu štetu. U slučaju gdje je umiješan naš ego još je u
našoj moći tijekom života napraviti neophodno podešavanje. Ako smo, na primjer,
težili prikupiti znanje o nečemu ali smo sve o tome zaboravili, naš ego gubi vrijednost,
ali ako se potrudimo možemo to prizvati u sjećanje i tako kompenzirati načinjenu
štetu. Da sumiramo, možemo umanjiti vrijednost našeg ega ali je također možemo i
uvećati. Tu sposobnost ispravljanja člana našeg bića, ispravljanja grešaka na takav
način da unaprjeđujemo njegov razvoj, mi posjedujemo s obzirom na ego.
Čovjekova svijest se, međutim, ne proteže direktno u njegovu astralnu i eteričku

prirodu, i proteže se daleko manje u njegovu fizičku prirodu. Premda se stalna
destrukcija ovih članova odvija cijelim tijekom života, mi ne znamo kako da je
ispravimo. Čovjek ima moć popraviti štetu načinjenu egu, podesiti moralni
nedostatak ili nedostatak sjećanja, ali nema moć nad onim što se stalno uništava u
njegovom astralnom, eteričkom i fizičkom tijelu. Ova tri tijela su stalno oštećena, i
kako živimo na njih su stalni napadi. Mi radimo na razvoju ega, jer ako to ne radimo
tijekom cijelog života između rođenja i smrti, neće biti napretka. Ne možemo raditi
tako svjesno na našem astralnom, eteričkom ili fizičkom tijelu kao što radimo na
razvoju našeg ega. Ipak ono što se cijelo vrijeme uništava u tim trima tijelima mora
biti napravljeno dobro. U vremenu između smrti i novog rođenja moramo ponovno
steći u pravoj formi — kao astralno tijelo, eteričko tijelo i fizičko tijelo — ono što smo
uništili. U tom vremenu mora biti moguće ono što smo prethodno uništiti da bude
popravljeno. To se može dogoditi samo ako nešto izvan naših moći radi na nama.
Sasvim je očito da ako ne posjedujemo magične moći neće nam biti moguće nabaviti
astralno tijelo kada smo mrtvi. Astralno tijelo mora biti kreirano za nas iz Velikog
svijeta, Makrokozmosa.
Sada možemo shvatiti pitanje, „Gdje je destrukcija koju smo uzrokovali u našem
astralnom tijelu popravljena?” Mi trebamo ispravno tijelo kada smo ponovno rođeni
u novoj tjelesnoj egzistenciji. Gdje se u univerzumu mogu naći sile koje popravljaju
astralno tijelo? Mogli bi te sile tražiti na Zemlji sa svakakvom vrstom vidovitosti, ipak
ih nikada ne bi tamo našli. Kada bi potpuno ovisilo o Zemlji, čovjekovo astralno tijelo
nikad se ne bi moglo popraviti. Materijalističko vjerovanje da se svi uvjeti ljudske
egzistencije mogu naći na Zemlji krajnje je pogrešno. Čovjekov dom nije samo na
Zemlji. Pravo promatranje života između smrti i novog rođenja otkriva da sile koje
čovjek treba da bi popravio svoje astralno tijelo leže u Merkuru, Veneri, Marsu,

Jupiteru, Saturnu, to jest, zvijezdama koje pripadaju planetarnom sustavu. Sile koje
emaniraju od ovih nebeskih tijela sve moraju raditi na popravku našeg astralnog
tijela, i ako ne dobijemo sile od tamo, ne možemo imati astralno tijelo. Što to znači?
To znači da nakon smrti, a to je također slučaj i u procesu inicijacije, moramo izaći iz
fizičkog tijela zajedno sa silama našeg astralnog tijela. Astralno tijelo se širi u
univerzumu. Dok smo inače suženi u malu točku u univerzumu, nakon smrti naše
cijelo biće se u njemu širi. Naš život između smrti i novog rođenja nije ništa drugo
nego proces povlačenja sila od zvijezda koje trebamo da bi član kojeg smo uništili bio
obnovljen. Dakle od zvijezda mi u stvari primamo sile koje obnavljaju naše astralno
tijelo.
U domeni okultizma — koristeći riječ u pravom smislu — istraživanje je teško i

puno komplikacija. Pretpostavimo da čovjek s dobrim vidom ode u neki okrug u
Švicarskoj, popne se na visoku planinu i onda vam, kada opet dođe dolje, dade točan
opis onog što je vidio. Možete lako zamisliti da ako opet ode u taj okrug i popne se
više na istu planinu, on će opisati što je vidio iz različite točke. Kroz opise dane iz
različitih točaka očito je da će se dobiti točnija i preciznija ideja o krajoliku. Sada je za
ljude zgodno vjerovati da ako je netko postao vidovit, on zna sve! To nikako nije tako.
U duhovnom svijetu, istraživanja uvijek trebaju biti postepena — „malo po malo”,
takoreći. Čak i u odnosu na stvari koje su istraživane s velikom točnošću, uvijek se
mogu raditi nova otkrića. Tijekom zadnje dvije godine moje je zadatak bio istraživati
uvjete između smrti i ponovnog rođenja čak i pobliže nego prije, i sada vam želim
govoriti o onom što je nađeno u ovim nedavnim istraživanjima.
Vi ćete naravno shvatiti da je pravo razumijevanje moguće samo za one koji mogu
duboko prodrijeti u ovakvu stvar, oni čija srca i umovi su spremni za ovakvo
proučavanje. U jednom predavanju ne može se očekivati da će sve biti dokazano i
potvrđeno. Ako se ono što je rečeno tijekom vremena strpljivo usporedi i posloži,
vidjet će se da nigdje u domeni okultizma proučavanog ovdje nema ničega što se ne
slaže s ostatkom.
U nedavnim istraživanjima života između smrti i novog rođenja uvjeti koji

prevladavaju u tom periodu vrlo jasno dolaze na svijetlo. U očima duha objelodanjuje
se da ljudsko biće na Zemlji između rođenja i smrti, suženo na najmanji mogući
prostor, izlazi iz njega kada ostavlja svoje fizičko tijelo i širi se sve više i više u
univerzumu. Pošto je prošao kroz vrata smrti on raste stupanj po stupanj vani u
planetarne sfere. Najprije, širi se do područja označenog orbitom Mjeseca; sfera
naznačena pozicijom Mjeseca postaje tada njegova vanjska granica. Kada je ta točka
dosegnuta, kamaloka je na kraju. Nastavljajući se širiti, on raste u sferu oblikovanu
orbitom Venere. Tada kako se njegova magnituda povećava, njegova vanjska granica
je označena očitim smjerom Sunca. Ovdje se ne trebamo zamarati kopernikanskom
teorijom univerzuma. Trebamo samo zamisliti okolne sfere kako je bilo opisano na
predavanjima u Düsseldorf-u o duhovnim hijerarhijama. Dakle kako se čovjek uzdiže
u duhovne svjetove širi se u planetarni sustav, prvo u sferu Mjeseca, i konačno u
najviše vanjsku sferu, onu od Saturna. Sve je ovo neophodno da bi došao u kontakt s

onim silama koje su potrebne njegovom astralnom tijelu, koje se mogu primiti jedino
od planetarnog sustava.
Kada se promatraju različiti pojedinci postaju očite razlike. Pretpostavimo da

nakon smrti promatramo čovjeka čije je držanje kroz život bilo moralno i koji je
prema tome prenio kroz vrata smrti moralnu narav duše. Ovakvog čovjeka možemo
usporediti s drugim, na primjer, koji je nosio sa sobom kroz smrt manje moralan
zapis duše. To čini veliku razliku, i to postaje očito kada čovjek o kojem se radi dođe u
sferu sila Merkura. Kakav oblik poprima ova razlika? Posredstvom percepcije koja mu
je na raspolaganju kada je period kamaloke završen, čovjek postaje svjestan onih koji
su mu u životu bili blizu i koji su mu prethodili. Da li su ta bića povezana s njim?
Svakako, on ih sve sreće. Poslije smrti živi zajedno s njima, ali postoji razlika u tome
kako živi zajedno s onima s kojima je bio povezan na Zemlji. Razlika je određena time
da li je čovjek donio sa sobom kroz smrt veću ili manju moralnu dispoziciju duše. Ako
mu je u životu nedostajao osjećaj za moral, on dolazi zajedno s članovima svoje
obitelji i sa svojim prijateljima, ali njegova vlastita priroda kreira vrstu barijere koja
ga sprječava da dopre do ostalih bića. Čovjek sa nemoralnom dispozicijom poslije
smrti postaje pustinjak, izolirano biće koje uvijek ima vrstu barijere oko sebe i ne
može prodrijeti kroz nju do drugih bića u čiju sferu je prešao. Ali duša s moralnom
dispozicijom, duša čije ideje su izraz pročišćene volje, postaje društven duh i stalno
nalazi mostove i veze s bićima u čijoj sferi živi. Da li smo izolirani ili društveni duhovi
određuje naša moralna ili nemoralna dispozicija duše.
Sada ovo ima važne posljedice. Društveni duh, onaj koji nije zatvoren u ljusku
vlastitog bića, već može imati kontakt s drugim bićima u svojoj sferi, plodonosno radi
na napretku evolucije i cijelog svijeta. Nemoralan čovjek koji nakon smrti postaje
pustinjak, izolirani duh, radi na destrukciji svijeta. Radi rupe, takoreći, u teksturi
univerzuma razmjerno stupnju njegova nemorala i konzekventne izolacije. Efekt
nemoralnih djela ovog čovjeka za njega je, mučenje; za svijet, destrukcija.
Moralna dispozicija duše je prema tome od velikog značaja već kratko nakon
perioda kamaloke. Ona također određuje sudbinu za slijedeći, period Venere. Tada
dolaze u razmatranje različite kategorije ideja, ideja koje je čovjek razvio tijekom
života i kojima se bavi kada ulazi u duhovni svijet. Ideje i koncepcije su religioznog
karaktera. Ako je religija bila veza između prijelaznog i vječnog, život duše poslije
smrti u sferi Venere različit je od onog ako nije bilo te veze. Ponovno, da li smo
društveni ili izolirani, pustinjački duhovi zavisi o tome da li jesmo ili nismo bili
religijskih shvaćanja tijekom života na Zemlji. Poslije smrti nereligiozna duša osjeća
se kao zatvorena u kapsuli, zatvoru. Istina, ovakva duša je svjesna da postoje bića oko
nje, ali osjeća se kao da je u zatvoru i ne može ih dosegnuti. Dakle, na primjer, članovi
Monističke unije, utoliko što su iz jalove, materijalističke ideje isključili sve religijske
osjećaje, neće nakon smrti biti ujedinjeni u novu zajednicu ili uniju, već će svatko od
njih biti ograničen u svom vlastitom zatvoru. Naravno, ovo nije mišljeno kao napad
na Monističku Uniju. To je samo stvar napraviti neku činjenicu razumljivom.

U životu na Zemlji materijalističke ideje su greške, zablude. U oblasti duha one su
stvarnost. Ideje, koje ovdje na fizičkom svijetu samo imaju efekt da se zatvaramo,
utamniče nas u oblasti duha, čine nas zatvorenicima vlastite astralnosti. Kroz
nemoralnu koncepciju života lišavamo se sila privlačenja u sferi Merkura. Kroz
nereligijsku dispoziciju duše lišavamo se sila privlačenja sfere Venere. Ne možemo
povući iz te sfere sile koje trebamo; što znači da ćemo u slijedećoj inkarnaciji imati
astralno tijelo koje je u određenom smislu nesavršeno.
Ovdje vidite kako se oblikuje karma, tehniku oblikovanja karme. Ovi nalazi
okultnog istraživanja bacaju iznimno svijetlo na izjavu koju je dao Kant premda
instinktivno. Rekao je da su dvije stvari koje su inspirirali najveće čuđenje u njemu
bile zvjezdana nebesa iznad i moralni zakon unutra. Ovo su očito dvije stvari, ali u
stvari to je jedno te isto. Zašto nas osjećaj veličine, strahopoštovanja, obuzima kada
gledamo zvjezdana nebesa? To je zato jer bez da znamo osjećaj doma naše duše budi
se u nama. Budi se osjećaj: Prije nego si došao dolje u novu inkarnaciju ti si sam bio u
tim zvijezdama, i od zvijezda dolaze najveće snage koje su u tebi. Tvoj moralni zakon
ti je dan kada si boravio u ovom svijetu zvijezda. Kada prakticirate samo-spoznaju
možete promatrati što vam je zvjezdano nebo poklonilo između smrti i novog rođenja
— najbolje i najfinije snage vaše duše. Ono što promatramo u zvjezdanim nebesima to
je moralni zakon koji nam je dan od duhovnih svjetova, između smrti i novog rođenja
— najbolje i najfinije snage naše duše. Ono što promatramo u zvjezdanim nebesima
to je moralni zakon koji nam je dan od duhovnih svjetova, jer između smrti i novog
rođenja mi živimo u tim zvjezdanim nebesima. Čovjek koji želi otkriti izvor najviših
kvaliteta koje posjeduje treba kontemplirati zvjezdana nebesa s osjećajima kakvi su
ovi. Onaj koji nema želje pitati bilo što, već živi svoj život u stanju tupe apatije —
njemu zvijezde neće reći ništa. Ali ako se netko pita, „Kako tamo ulazi u mene ono što
nikada nije povezano s mojim tjelesnim čulima?” i zatim podigne pogled na zvjezdano
nebo, biti će ispunjen osjećajem poštovanja i znati će da je to sjećanje na čovjekov
vječni dom. Između smrti i ponovnog rođenja mi u stvari živimo u zvjezdanim
nebesima.
Pitali smo kako je naše astralno tijelo ponovno izgrađeno u duhovnom svijetu, i
isto se pitanje može pitati za naše eteričko tijelo. Ovom tijelu, također, ne možemo
pomoći uništavanju tijekom našeg života, i ponovno moramo od drugdje pribaviti sile
koje nam omogućuju da ga ponovno izgradimo, učinimo ga podobnim izvršiti svoj
posao za cijelog čovjeka tijekom života.
Bila su duga, duga vremenska razdoblja u ljudskoj evoluciji na zemlji kada čovjek
uopće nije mogao pridonijeti u osiguravanju da njegovo eteričko tijelo bude
opremljeno dobrim snagama u slijedećoj inkarnaciji. Tada je čovjek još imao unutar
sebe naslijeđe iz vremena kada je njegova egzistencija na zemlji počela. Koliko dugo
se drevna vidovitost nastavila, bile su još preostale u čovjeku snage koje kod smrti
nisu bile iskorištene, rezervne snage, takoreći, pomoću kojih se eteričko tijelo moglo
ponovno izgraditi. Ali u samoj esenciji ljudske evolucije leži da sve snage prolaze i
moraju biti zamijenjene novima. Danas smo došli do točke kada čovjek mora sam

nešto napraviti da bi njegovo eteričko tijelo moglo biti iznova izgrađeno. Sve što
činimo kao rezultat naših uobičajenih moralnih ideja, kako god uzvratili religiji na
Zemlji, ograničeno kako može biti kod određenih ljudi, sa svim tim mi prelazimo u
planetarni sustav i od tamo vučemo snage za izgradnju našeg astralnog tijela. Postoji
samo jedna sfera kroz koju prolazimo bez da od nje povlačimo ove određene snage —
sama sfera Sunca. Jer od sfere Sunca naše eteričko tijelo mora povući snage koje mu
omogućavaju da opet bude izgrađeno.
Uvjeti u pretkršćanska vremena su bili takvi da kako se čovjek penjao po fazama u

duhovni svijet nosio je sa sobom dio snaga eteričkog tijela, i ove rezervne snage su mu
omogućavale da povuče od Sunca ono što je trebao za izgradnju eteričkog tijela u
novoj inkarnaciji. Danas se to promijenilo. Sada se sve češće događa da čovjek ostane
van utjecaja snaga Sunca. Ako propusti napraviti ono što je neophodno za njegovo
eteričko tijelo ispunjavajući dušu sadržajem koji može od Sunca povući snage
potrebne za ponovnu izgradnju njegova eteričkog tijela, on prođe kroz sferu Sunca
bez da na njega utječe.
Sada utjecaj za koji se može osjetiti da emanira od jedne određene religijske

denominacije za Zemlji ne može nikada dati duši ono što je neophodno da bi bila
moguća egzistencija u sferi Sunca. Ono što možemo uliti u naše eteričko tijelo, što
tada trebamo da bi boravak duše u sferi Sunca mogao biti plodonosan — to može doći
samo od elementa koji zajednički teče kroz sve religije čovječanstva. Što je to? Ako
usporedite različite religije svijeta — i to je jedan od najznačajnijih antropozofskih
zadataka studirati srž istine u različitim religijama — naći ćete da su sve religije uvijek
ispravne na svoj način, ali ispravne za određeni narod, za određenu epohu. One
pružaju tom narodu, toj epohi, ono što je esencijalno za taj narod i epohu da primi. U
suštini stvari mi dosta znamo o onim religijama koje su mogle služiti određenom
vremenu i ljudima držeći se egoistično oblika u kojem su originalno dane od izvora
religioznog života.
Sada već više od deset godina studiramo religije, ali treba biti shvaćeno da jednom
čovječanstvu treba biti dan impuls koji nadmašuje onaj od pojedinih religija i
uključuje sve na što su one ukazivale. Kako će to biti moguće? To postaje kroz religiju
u kojoj nema ni jednog traga egoizma. Vrhovna vlast ove religije leži u činjenici da ne
ograničava sebe na jedan narod ili epohu. Hinduizam, na primjer, je eminentno
egoistična religija, jer čovjek koji nije Hindu ne može biti primljen u nju. Ova religija
je posebno prilagođena Hindu narodu, a isto vrijedi i za druge teritorijalne religije;
njihova originalna veličina leži u činjenici da su bile prilagođene određenim
zemaljskim uvjetima. Oni koji ne priznaju da su religije bile prilagođene određenim
uvjetima, već podržavaju da su svi religijski sustavi emanirali iz jednog
nediferenciranog izvora, nikad ne mogu steći pravo znanje.
Govoriti samo o jedinstvu doseže do govorenja da su sol, papar, paprika i šećer na

stolu, ali mi ne razmatramo svaku stvar pojedinačno. Ono što tražimo je jedinstvo
koje je izraženo u ovim različitim supstancama. Naravno, može se ovako govoriti, ali

kada treba preći na praktičnu stvarnost, prikladno koristiti svaku supstancu, razlike
između njih će zasigurno postati očite. Nitko tko je koristio ove supstance neće tvrditi
da nisu različite, samo stavite sol ili papar umjesto šećera u vašu kavu ili čaj, i uskoro
ćete znati istinu! Oni koji ne prave stvarnu razliku između različitih religija, već kažu
da sve dolaze iz istog izvora, čine jednako grubu grešku.
Ako želimo znati kako živa nit ide kroz različite religije prema velikom cilju,
moramo pokušati razumjeti tu nit, i studirati i vrjednovati svaku religiju za njenu
određenu sferu. To je ono što smo zadnjih deset godina radili u našoj
srednjeeuropskoj sekciji Teozofskog društva. Započeto je otkrivanje prirode religija
koje nema ništa s razlikama u čovječanstvu, već jedino s esencijalnim čovjekom kao
takvim, bez razlika u boji, rasi, i tako dalje. Kakav oblik je to uzelo? Može li se zaista
reći da mi imamo „nacionalnu” religiju kakva se nalazi kod Hindusa ili Židova? Ako bi
mi obožavali Wotana trebali bi biti u istoj poziciji kao Hindus. Ali mi ne obožavamo
Wotana. Zapad je priznao Krista, a Krist nije bio zapadnjak, već alien s obzirom na
njegovu lozu. Stav prema Kristu koji je usvojio Zapad nije egoistična ili
nacionalistička privrženost vjeri. S ovdje dotaknutom domenom ne možemo se,
naravno, iscrpno baviti u jednom predavanju. Moguće je govoriti jedino o određenim
aspektima, i jedan aspekt je da je pristup usvojen od Zapada za svoju religiju bio
apsolutno neegoističan.
Vrhovna vlast Krist principa pokazana je i na drugi način, također. Mislite na

kongres gdje su se okupili učeni predstavnici različitih religija s ciljem uspoređivanja
različitih religijskih sustava sasvim nepristrano. Ovakvom kongresu bi želio uputiti
pitanje, „Ima li ijedna religija na Zemlji u kojoj jedno te isto kazivanje znači nešto
drugo ako je napravljeno s dvije različite strane?” To je upravo ono što se javlja u
kršćanstvu. Krist Isus govori duboke riječi u Evanđelju kada kaže onima oko Sebe, „U
svakom od vas je Božanstvo; zar vi onda niste bogovi?” On kaže s punom snagom i
autoritetom, „Vi ste bogovi!” (Ivan 10:34). Krist Isus misli ovim riječima da u svakim
ljudskim grudima leži iskra koja je Božanstvo. Ova iskra mora biti zapaljena da bi
mogli reći, „Budite kao bogovi.” Različit i zaista upravo suprotni efekt cilj je riječi
izgovorenih od Lucifera kada pristupa čovjeku da bi ga povukao dolje iz oblasti
Bogova, „Biti ćete kao Bog” (Postanak 3:5) Ovdje je značenje sasvim različito. Ista
izjava je dana jednom da bi se pokvarilo čovječanstvo na početku silaska u bezdan, i u
drugom vremenu kao indikator za vrhovni cilj!
Potražite istu stvar u bilo kojoj drugoj denominacijskoj vjeroispovijesti, i jedna ili
druga može se naći, ali nikada obje. Pobliže ispitivanje će pokazati koliko duboko
značenje leži u ovih nekoliko riječi koje su upravo izgovorene. Činjenica da su ove
značajne izjave postale integralni dio Kršćanstva jasno pokazuju da ono što je stvarno
važno nije samo sadržaj riječi, već biće koje ih izgovara. Zašto je to tako? To je zato
što Kršćanstvo radi na postizanju ispunjenja principa koji daje izraz njegovoj samoj
srži, naime, da nije srodstvo samo između onih povezanih fizičkim spuštanjem, već
između cijelog čovječanstva. Postoji nešto što je istinito bez obzira na rasu,
nacionalnost ili vjeru, i doseže iznad svih osobina i vremenskih epoha. Kršćanstvo je

tako intimno povezano s dušom čovjeka jer ono što može dati ne treba biti strano ni
jednom čovjeku. To se još ne priznaje svuda u svijetu, ali ono što je istina mora na
kraju prevladati.
Čovjek još nije dosegnuo stupanj shvaćanja da Budist ili Hindu ne treba odbaciti
Krista. Samo promislite što bi to značilo kada bi nam neki ozbiljni mislilac bio rekao,
„Vi koji ste sljedbenici Krista ne bi trebali podržavati da Ga sve denominacije i vjere
mogu priznati kao njihov najviši cilj. Radeći tako dajete prednost Kristu, i nije
ispravno dati takvu izjavu”.
Ako bi ovo bilo kazano, mi bi trebali odgovoriti, „Zašto to nije u redu? Zato što bi
Hindu mogao također zahtijevati da se da poštovanje samo njegovim određenim
doktrinama? Ne želimo nikako osuđivati te doktrine; poštujemo ih koliko i svaki
Hindu. Bi li Budist opravdano rekao da ne može opravdati Krista jer toga nema ničeg
u njegovim spisima? Ima li nečeg esencijalnog u tome što istina nije nađena u
određenim pisanjima i spisima? Bi li Budist opravdano rekao da je protiv principa
Budizma vjerovati u istinu kopernikanske teorije univerzuma, jer se ne spominje u
njegovim knjigama? Što se odnosilo na kopernikansku teoriju jednako se odnosi na
zaključke modernih duhovno znanstvenih istraživanja u vezi Krist-bića, naime, pošto
On nema ništa s bilo kojom određenom denominacijom, Krist može biti prihvaćen od
Hindu ili sljedbenika bilo koje druge religije. Oni koji odbijaju ono što duhovna
znanost ima za reći o Krist impulsu u odnosu na religijske denominacije jednostavno
ne razumiju kakav treba biti ispravan stav prema religiji”.
Možda jednog dana dođe vrijeme kada će biti shvaćeno da ono što mi imamo reći
o prirodi Krist impulsa i njegovom odnosu prema svim religijskim denominacijama i
koncepcijama svijeta govori direktno srcu i duši, kao i da stremi baviti se
konzistentno s određenim fazama stvari. Nije svakome lako shvatiti da se rade napori
povezivanja stvari koje mogu voditi do pravog razumijevanja Krist impulsa potrebnog
čovjeku u sadašnjem ciklusu njegove egzistencije. Priznanje o vjerovanju u Krista
nema u osnovi ništa s bilo kojom određenom religijom ili religijskim sustavom. Pravi
Kršćanin je jednostavno onaj tko je navikao gledati svako ljudsko biće kao da nosi
Krist princip u sebi, koji traži Krist princip u Kinezu, u Hinduu, ili tko god da je. U
čovjeku koji priznaje svoju vjeru u Krista ustanovljeno je shvaćanje da Krist impuls
nije zatvoren u jedan dio Zemlje. Zamišljati da je zatvoren bila bi potpuna zabluda.
Stvarnost je da od Misterije na Golgoti, Pavlova proklamacija regiji s kojom je bio
povezan bila je istinita — Krist je također umro za pogane. Čovječanstvo mora učiti
razumjeti da Krist nije došao zbog jednog određenog naroda, i određene epohe, već za
sve narode na Zemlji, za svih njih!
Krist je posadio sjeme svog duha u svaku ljudsku dušu, i napredak se sastoji da
duša čovjeka postane toga svjesna.
U bavljenju duhovnom znanošću mi nije da samo elaboriramo teorije i gomilamo

još koncepata za naše intelekte, već se mi nalazimo da bi to utjecalo na naša srca i

duše. Ako se na ovaj način svijetlo razumijevanja može donijeti nad Krist impulsom,
sam taj impuls će eventualno omogućiti svim ljudima da shvate duboko značenje
Kristovih riječi, „Kada se dvoje ili troje nađu zajedno u Moje ime, tamo sam ja usred
njih”. Oni koji rade zajedno u duhu ovoga nalaze most koji vodi od duše do duše. To
je ono što će Krist impuls postići na cijeloj zemlji. Krist impuls mora konstituirati sam
život naših grupa.
Okultizam otkriva da ako osjećamo nešto od stvarnosti Krist impulsa, u naše duše
je prodrla snaga koja nam poslije smrti omogućava naći put kroz sferu Sunca i čini za
nas mogućim primiti zdravo eteričko tijelo u slijedećoj inkarnaciji. Možemo usvojiti
duhovnu znanost na pravi način jedino primajući u sebe Krist impuls s dubokim
razumijevanjem. Samo to će osigurati da naše eteričko tijelo bude jako i energično
kada uđemo u novu inkarnaciju. Eterička tijela će se sve više pogoršavati ako čovjek
nastavi ignorirati Krista i Njegovu misiju za cijelu zemaljsku evoluciju. Kroz
razumijevanje Krist bića spriječiti ćemo ovo kvarenje eteričkog tijela i poslužiti se
prirodom Sunca. Trebamo postati spremni primiti snage od sfere odakle je Krist
došao na Zemlju. Od dolaska Krista možemo sa sobom sa Zemlje ponijeti snage koje
nas vode u sferu Sunca. Tada se možemo vratiti na Zemlju sa snagama koje će u
slijedećoj inkarnaciji učiniti naše eteričko tijelo jakim. Ako ne primimo Krist impuls,
naše eteričko tijelo će postati sve manje i manje sposobno povlačiti od sfere Sunca
snage koje ga grade i održavaju, omogućavajući mu da radi na pravi način ovdje na
Zemlji. Zemaljski život stvarno nije zavisan od teoretskog razumijevanja, već od toga
da li je naše biće sve više i više prožeto efektima događaja na Golgoti. Ovo se otkriva
izvornim okultnim istraživanjem.
Okultno istraživanje također pokazuje kako se možemo pripremiti za primanje

fizičkog tijela. Fizičko tijelo nam je dano prema načelu Oca. To je Krist impuls koji
nam omogućava poslužiti se načelom Oca u smislu riječi, „Ja i moj Otac smo jedno ”
(Ivan 10:30). Krist impuls vodi nas do božanskih snaga Oca.
Koji je najbolji rezultat što se postiže duhovnim produbljenjem? Možete zamisliti

nekog od vas kako nakon predavanja izlazi i kaže na vratima, „Zaboravio sam do
jednu riječ!” To bi, naravno, bio ekstremni slučaj, ali to zaista ne bi bila najveća
nesreća. Jer mogu zamisliti da takva osoba usprkos tome nosi osjećaje koji su rezultat
onog što se ovdje čulo, čak iako smo možda sve zaboravili! Ovaj osjećaj u duši je ono
što je važno. Kada slušamo riječi moramo se potpuno predati da bi naša duša bila
ispunjena velikim impulsom.Kada duhovno znanje koje smo sakupili pridonese
poboljšanju naših duša, tada smo stvarno nešto i postigli. Iznad svega, kada nam
duhovna znanost pomaže malo bolje razumjeti naše drugove, ispunila je svoju ulogu,
jer je duhovna znanost život, neposredan život. Ona nije opovrgnuta ili potvrđena sa
raspravom ili logikom. To je stavljeno na kušnju i njenu vrijednost određuje sam
život, i ona će se utemeljiti jer može naći ljudska bića u čije duše će biti dopušteno ući.
Što može više nadahnuti nego znati da možemo otkriti izvor našeg života između
smrti i ponovnog rođenja. Možemo otkriti našu srodnost s cijelim univerzumom! Što

nam može dati veću snagu za naše obveze u životu od znanja da unutar sebe nosimo
snage koje se izlijevaju iz univerzuma i moramo sebe u životu tako pripremiti da te
snage u nama mogu postati aktivne kada, između smrti i ponovnog rođenja,
prelazimo u sfere planeta i Sunca. Onaj tko stvarno dohvaća ono što mu okultizam
može otkriti o čovjekovom odnosu sa svijetom zvijezda može reći iskreno i s
razumijevanjem molitvu koja bi mogla glasiti nekako ovako, „Što postajem više
svjestan da sam rođen od univerzuma, dublje osjećam odgovornost da u sebi razvijem
snage koje su mi dane od cijelog univerzuma, bolje ljudsko biće mogu postati”. Onaj
tko zna kako izreći ovu molitvu iz dubine duše može se također i nadati da će ona u
njemu postati ispunjen ideal. Može se nadati da će kroz snagu ovakve molitve zaista
postati bolji i savršeniji čovjek. Dakle ono što primamo kroz pravu duhovnu znanost
radi u najintimnijim dubinama našeg bića.

PREDAVANJE IV
Zadnji rezultati okultnog istraživanja o životu između smrti

i ponovnog rođenja
Beč, 3 studenog 1912
Pričinjava mi veliko zadovoljstvo biti s vama večeras prigodom moje prisutnosti

ovdje u Beču, koju su učinili nužnim neke druge okolnosti. Kako je ovo poseban
sastanak, želio bih govoriti o intimnijim stvarima s kojima se možemo baviti samo u
manjim grupama duže upoznatim s duhovnom znanošću.
U okultnom istraživanju stalno treba provjeravati činjenice koje su ponovno

istraživane, i o kojima se govori, jer su to činjenice duhovnog svijeta koje nisu lako
pristupačne i razumljive za čovjeka. Stalna je opasnost krive interpretacije na ovaj ili
onaj način, i događaji mogu biti pogrešno gledani. To je razlog da se dobiveni
rezultati moraju stalno provjeravati. Glavni događaji života u duhovnom svijetu bili
su, naravno, poznati tisućama godina, a ipak ih je teško opisati. Duboko sam zahvalan
da sam nedavno imao mogućnost ponovno se intimnije baviti s važnim aspektom
okultizma, naime, oblasti života između smrti i novog rođenja. Nije to toliko da na
svijetlo dolaze nove činjenice, već da se ima mogućnost prezentirati stvari na
precizniji i točniji način. Tako bi danas želio govoriti o periodu koji je za nadčulnu
percepciju od krajnje važnosti, odnosno, periodu između smrti i ponovnog rođenja.
Neću se toliko baviti periodom koji neposredno slijedi smrti, kamaloka periodom,
kojeg opis se može naći u mojim spisima, već sa slijedećim periodom, aktualnim
boravkom čovjeka u duhovnom svijetu između smrti i ponovnog rođenja. Ovaj opis
bit će započet s slijedećim kratkim napomenama.
O periodu između smrti i ponovnog rođenja uči se ili pomoću inicijacije ili
prolazeći kroz vrata smrti. Uglavnom se ne uzima dovoljno ozbiljno razlika koja
postoji između znanja stečenog u čulnom svijetu pomoću osjetila i intelekta i znanja
stečenog o duhovnom svijetu, bilo kroz inicijaciju u fizičkom tijelu u ovom životu ili
bez ovog tijela kada smo prošli kroz vrata smrti. U određenom smislu, u duhovnom
svijetu je sve obrnuto. Uputiti ću na dvije osobine da bi pokazao kako su
fundamentalno različiti duhovni svijet i uobičajeni svijet čula.
Razmotrimo našu egzistenciju u svijetu čula za vrijeme budne svijesti od jutra do

noći. Dolaze nam objekti koje percipiramo pomoću naših očiju i ušiju. Jedino u višim
oblastima života, takoreći, u sferama znanja i umjetnosti, moramo se naprezati da bi
učestvovali u povlačenju stvari prema nama. Odvojeno od ovoga, sve ostalo što leži
vani od jutra do noći što poseže za našim čulima i našim intelektom dovedeno je
nama. Gdje god da idemo, na ulicu, u našem dnevnom obilasku u životu, svaki
trenutak je ispunjen impresijama, i za razliku od spomenutih iznimaka mi se ne
naprežemo da do toga dođe. To dolazi iz njihovog vlastitog sklada.

To se razlikuje s obzirom što se kroz nas događa u fizičkom svijetu. Ovdje moramo
biti aktivni, ići s jednog mjesta na drugo, biti u kretanju. Važna je osobina dnevnog
života da nam ono što je prezentirano našoj percepciji dolazi bez naše aktivnosti.
Koliko god groteskno izgledalo, suprotno je istina u duhovnom svijetu. Tamo se ne
može biti aktivan, ne može se bilo što povlačiti prema sebi krećući se s jednog mjesta
na drugo. Niti se bilo što može dovesti sebi jednostavno pokrećući udove — pokretom
ruke, na primjer. Iznad svega, da bi se nešto u duhovnom svijetu dogodilo esencijalno
je da postoji apsolutna smirenost duše.
Što smo tiši, više se toga može kroz nas dogoditi u duhovnom svijetu. Jednostavno
ne možemo reći da se u duhovnom svijetu događa bilo što kao rezultat žurbe ili
uzbuđenja. Trebamo razviti nježno učešće u raspoloženju duševnog mira za ono što će
se dogoditi, i tada strpljivo čekati kako će se stvari odvijati. Za taj duševni mir, koji je
u duhovnom svijetu kreativan, nema nešto sasvim odgovarajuće u uobičajenom
fizičkom životu. To je slično višim nivoima zemaljske egzistencije u sferi znanja i
umjetnosti. Tu imamo nešto analogno. Umjetnik koji je nestrpljiv neće moći kreirati
ono najviše za što je sposoban. Zbog toga, treba strpljenje i duševni mir dok ne
osvane pravi moment, dok ne dođe intuicija. Onaj tko želi kreirati po rokovniku
proizvesti će samo radove nižeg kvaliteta. Onaj tko želi kreirati, makar i najmanje
djelo, izazvan vanjskim stimulansom neće biti uspješan kao kada bi s nježnim
posvećenjem mirno čekao trenutak inspiracije. Mogli bi reći trenutak milosti. Isto
vrijedi za duhovni svijet. U njemu nema žurbe i uzbuđenja već samo smirenost duše.
U osnovi, ovo mora također biti put rasta našeg pokreta. Propagandne kampanje i
želje da silom približimo duhovnu znanost našim drugovima su beskorisne. Najbolje
je ako možemo čekati dok ne sretnemo one koji iznutra žele čuti o duhu, koji su tome
privučeni. Ne smijemo njegovati težnje da svakog dovedemo do duhovne znanosti.
Vidjeti ćemo da što smo mirniji, više ljudi će doći nama, dok silna propaganda samo
odbija ljude. Javna predavanja se drže samo da bi bilo rečeno ono što treba biti
rečeno i da oni koji žele primiti ono što je komunicirano to mogu učiniti. Naš stav
unutar duhovno znanstvenog pokreta treba biti refleksija duhovnog tako da se može
dogoditi ono što se i mora dogoditi i to je dočekano s unutarnjim mirom.
Razmotrimo posvećenika koji je iz duhovnog svijeta znao da će se u određeno

vrijeme nešto dogoditi. Često sam privlačio pažnju na važan događaj kojeg je izvor u
duhovnom svijetu ali koji još ne otkriva sebe na upadljiv način. Mislim na godinu
1899, završetak male Kali Yuge. Ta je godina donijela određeni impuls koji je bio da
čovječanstvu da mogućnost unutarnjeg buđenja duše. U ranija vremena do toga je
dolazilo pomoću vanjskog stimulansa iz duhovnog svijeta, obično označeno kao
slučajne pojave.
Želio bih to povezati s određenim primjerom. U dvanaestom stoljeću živjela je

određena osoba koja se zvala Norbert, koji je osnovao red. U početku je vodio
svjetovan, raskalašen život. Onda ga je jednog dana pogodila munja. Ovakvi događaji
u povijesti nisu nikako rijetkost. Bljesak munje može imati efekt da potrese fizičko i

eteričko tijelo. Njegov cijeli život se promijenio. Ovdje imamo primjer kako je vanjski
događaj upotrijebljen da promijeni tijek čovjekova života. Ovakav slučajni fenomen
nije neobičan. On potpuno potrese vezu između fizičkog i eteričkog tijela i radikalno
transformira pojedinca o kojem se radi. To je bio slučaj u ovom primjeru. To nije
stvar koincidencije. Ovakvi događaji su pažljivo pripremljeni u duhovnom svijetu
tako da dovedu do promijene u osobi. Od godine 1899, međutim, ovakva događanja
su više intimnog karaktera. Manje su vanjski i ljudska duša se sve više produbljuje
iznutra. U stvari, da bi se proizvela ovakva univerzalna revolucija kao ona od 1899, ne
samo da sve snage i bića duhovnog svijeta trebaju surađivati, već također i inicijati
koji su živjeli na Zemlji. Oni ne kažu, “Pripremite se”. Ne šapuću u uši ljudi, već
djeluju na takav način da impuls dolazi iznutra tako da ljudi uče razumjeti ih iznutra.
Tada ljudi ostaju unutar sebe mirni, zaokupljaju se ovakvim mislima, dopuste im da
rade unutar duše, i čekaju. Što se ovakve stvari tiše nose u duši, jače se javljaju ovakvi
duhovni događaji. Najvažnija stvar je čekati trenutak milosti, čekati za ono što će nam
se dogoditi u duhovnom svijetu.
To je različito u odnosu na prikupljanje znanja u svakodnevnom životu. Ovdje

moramo sakupiti stvari zajedno da bi radili i naprezati se da bi došli do njih. U
fizičkom svijetu ruža koju nalazimo uz put razveseljava nas. To se neće dogoditi na
duhovnom planu. Tamo se nešto slično ruži neće pojaviti ako se nismo naprezali ući u
određenu oblast duha da bi je povukli prema sebi. U stvari, ono što moramo napraviti
ovdje da bi djelovali, radimo u duhovnom svijetu da bi znali, i na ono što se mora
dogoditi kroz nas moramo mirno čekati. Samo više aktivnosti čovjeka, gdje duhovni
svijet tka u fizičkom, imaju mogućnost refleksije događaja u duhovnom svijetu. To je
zašto je esencijalno, ako se želi iznutra razumjeti ono što daje duhovna znanost,
razviti dvije osobine duše. Najprije, ljubav za duhovni svijet, koja vodi do aktivnog
shvaćanja duha i najsigurniji je način koji nam omogućava dovoditi stvari duha
prema nama, i drugo, unutarnji odmor, duševni mir, tišina bez taštine ili ambicije
zabrinute za postizanje učinka, ali sposobna primiti milost, sposobna čekati
inspiraciju. U stvarnim slučajevima ovo mirno očekivanje nije lako, ali postoji misao
koja nam može pomoći da svladamo prepreke. Teško je prihvatiti jer tako duboko
udara na našu taštinu. Ta misao je da u univerzalnom obrascu nema važnosti da li se
nešto dogodilo preko nas ili preko druge osobe. To nas ne bi trebalo odvraćati od toga
da radimo ono što treba biti napravljeno. Ne smije nas spriječiti u obavljanju naših
dužnosti, ali treba nas spriječiti od žurenja amo tamo. Kako radosno svaki pojedinac
osjeća da je on sposoban, da on to može. Određena rezignacija je za nas neophodna
da osjećamo jednaku radost kada netko drugi može i radi nešto. Ne treba nešto voljeti
jer smo to sami napravili, već voljeti to zato što je u svijetu beznačajno da li smo to
napravili mi ili netko drugi. Ako opetovano mislimo ovu misao to će nas zasigurno
voditi do nesebičnosti. Ovakva duševna raspoloženja su esencijalna za ulazak u
duhovni svijet, ne samo kao istraživači već i da bi razumjeli ono što je otkriveno. Ovi
unutarnji stavovi su daleko važniji od vizija, premda one, također, moraju biti
prisutne. Oni su esencijalni jer nam omogućavaju ispravno evaluirati vizije.

Vizije! Treba samo spomenuti tu riječ i svi znaju na što se misli. U stvari, cijeli naš
život poslije smrti jednom kada je kamaloka završena sastoji se od vizija. Kada je
ljudsko biće prošlo kroz vrata smrti i kamaloku i zatim ušlo u pravi duhovni svijet,
ono živi u oblasti u kojoj je kao da smo okruženi sa svih strana samo vizijama, ali
vizijama koje su zrcalne slike stvarnosti. U stvari možemo reći da baš kao što
percipiramo fizički svijet pomoću boja koje oko priziva ispred za nas, i zvukova
posredstvom uha, mi poslije smrti doživljavamo duhovni svijet pomoću vizija u koje
smo umotani.
Sada, pošto želim intimnije govoriti o ovim stvarima, morati ću koristiti više
opisnu formu. Neke stvari mogu zvučati prilično čudno, ali tako se otkrivaju izvornim
duhovnim istraživanju.
Period kamaloke odvija se kako sam opisao u mojoj knjizi, Teozofija, ali to se
može okarakterizirati također i na drugi način. Može se na primjer pitati, „Kada je
osoba prošla kroz vrata smrti, gdje osjeća da se nalazi?” Može se odgovoriti protu
pitanjem, „Gdje je čovjek za vrijeme svog perioda kamaloke?” To može biti izraženo
prostorno s riječima koje opisuju naš fizički svijet. Zamislite prostor između Zemlje i
Mjeseca, sferu koja je opisana kada se orbita Mjeseca uzme kao najudaljenija staza od
Zemlje. Tada imate oblast u kojoj čovjek, opušten od Zemlje, boravi za vrijeme
perioda kamaloke.
Može zvučati čudno, ali kada je period kamaloke završen, ljudsko biće napušta ovu
sferu i ulazi u stvarni nebeski svijet. Također u vezi ovoga, točno i izvorno istraživanje
pokazuje da su stvari obrnute u odnosu na fizički plan. Ovdje smo vezani izvana za
Zemlju, okruženi fizičkim svijetom i odvojeni od nebeskih sfera. Poslije smrti Zemlja
je odvojena od nas i mi smo ujedinjeni s nebeskim sferama. Toliko dugo koliko
boravimo u sferi Mjeseca mi smo u kamaloki, što znači da još težimo biti povezani s
Zemljom. Nastavljamo dalje kada smo kroz život u kamaloki naučili da se suzdržimo
od strasti i stremljenja. Boravak u duhovnom svijetu treba zamisliti sasvim različito
od onog što je uobičajeno na Zemlji. Tamo smo rašireni u prostoru, osjećamo se u
cjelini prostora. To je zašto je doživljaj takav da, bilo od inicijata ili od osobe nakon
smrti, da se osjeća raširen u prostoru, šireći se nakon smrti (ili kao inicijat) i bivajući
ograničen orbitom Mjeseca kao s kožom. To je kao ovo i nema koristi od riječi koje bi
nam naši suvremenici lakše oprostili jer radeći tako ne bi ispravnije izrazili činjenice.
U javnim predavanjima ovakve šokantne stvari treba izostaviti, ali onima koji su duže
vrijeme zaokupljeni duhovnom znanošću najbolje je stvari reći otvoreno.
Poslije života u kamaloki rastemo dalje u prostor. Ovo će zavisiti od određenih

kvaliteta koje smo prethodno stekli na Zemlji. Veliki opseg naše evolucije nakon
smrti, i naše sposobnosti širenja u slijedeću sferu, determiniran je moralnim
obilježjem, etičkim konceptima i osjećajima koje smo razvili na Zemlji. Osoba koja je
razvila kvalitete suosjećanja i ljubavi — kvalitete koje obično nazivamo moralnim —
živi u slijedećoj sferi tako da postaje upoznat s bićima te sfere. Čovjek koji donosi u
ovu oblast nedostatak morala boravi u njoj kao pustinjak. Može se najbolje

okarakterizirati kazujući da nas moralnost priprema da živimo socijalno zajedno u
duhovnom svijetu. Osuđeni smo na strahom prepunu samoću, ispunjenu stalnom
težnjom da upoznamo ostale bez da smo to u mogućnosti, kao rezultat nedostatka
morala srca kao i uma i volje u fizičkom svijetu. Bilo kao pustinjak ili socijalno biće
koje je u duhovnom svijetu blagoslovljeno, boravimo u ovoj drugoj sferi poznatoj u
okultizmu kao onoj od Merkura. Danas je u standardnoj astronomiji to poznato kao
sfera Venere. Kako je često spominjano, imena su obrnuta.
Sada se čovjekovo biće širi do orbita jutarnje i večernje zvijezde, dok se prethodno
širilo samo do Mjeseca. Na ovoj se točki događa nešto čudno. Do sfere Mjeseca još
smo uključeni u zemaljske stvari, nismo potpuno isključeni. Još uvijek znamo što smo
radili na Zemlji, što smo mislili. Kao što pamtimo ovdje, tako znamo i tamo. Ali
uspomene mogu biti bolne! Ako smo na Zemlji osobi napravili kakvu nepravdu ili je
nismo voljeli koliko smo trebali, mi možemo ispraviti ove osjećaje. Možemo ići do
njega i ispraviti stvari. To više nije moguće od sfere Merkura nadalje. Mi promatramo
odnose u sjećanju. Oni ostaju ali ih ne možemo mijenjati.
Pretpostavimo da je osoba umrla prije nas. Prema zemaljskoj povezanosti trebali

smo je voljeti, ali nismo koliko smo to trebali. Ponovno je srećemo jer smo prije bili
povezani pošto nakon smrti nailazimo na sve ljude s kojima smo bili povezani. Za
početak, to se ne može promijeniti. Prigovaramo sebi zašto je nismo dovoljno voljeli,
ali nismo sposobni promijeniti našu dispoziciju duše tako da je volimo više. Ono što
je uspostavljeno na Zemlji ostaje. To ne možemo izmijeniti. Ove činjenice koje
počivaju na ispravnoj, nepromjenjivoj percepciji ljubavi napravile su jak utisak na
mene za vrijeme mojih zadnjih istraživanja ovog ljeta. Dolazi na svijetlo mnogo toga
što ljudi izbjegavaju. Želim vam to prenijeti.
Ove čudne činjenice se uče pomoću duhovne spoznaje. Živi se u sferi Merkura
prema bivšim odnosima s ljudima, i oni se ne mogu promijeniti. Gleda se natrag i
otvara se ono što je već razvijeno.
Premda sam se mnogo bavio Homerom, ipak mi je određeni pasus postao u

potpunosti jasan za vrijeme nedavnih okultnih istraživanja kada su mi opisane
činjenice snažno došle. To je pasus koji Homer naziva oblast nakon smrti, „zemlja
sjena gdje se ništa ne može promijeniti”. Može se intelektom razumjeti što je pjesnik
želio poručiti o duhovnom svijetu, kako govori kao prorok, to se saznaje jedino kada
se naprave odgovarajuća otkrića pomoću duhovnog istraživanja. To je istina za
svakog izvornog umjetnika. On ne treba razumjeti svakodnevnom sviješću ono što mu
je došlo u inspiraciji. Ono što je čovječanstvo primilo kroz svoje umjetnike tijekom
stoljeća neće izblijedjeti zbog širenja našeg duhovnog pokreta. Nasuprot tome,
umjetnost će biti produbljena i čovječanstvo će sve više cijeniti svoje prave umjetnike
kada se, kao rezultat okultnog istraživanja, dosegne duhovna oblast — oblast iz koje
su umjetnici vukli svoju inspiraciju. Naravno, oni koji su u nekom vremenu bili
gledani kao važni umjetnici ali nisu uistinu veliki neće biti izdvojeni. Prolazne veličine
će biti kao takve i prepoznate. One ne sadrže inspiraciju iz duhovnog svijeta.

Sljedeća sfera se u okultizmu naziva sfera Venere. Sada smo proširili naše biće do
Merkura, koji je poznato kao okultna Venera. I u ovoj sferi je ljudsko biće ponovno
pod jakim utjecajem prema onom što donosi. Onaj tko je nešto donio postaje
socijalno biće, a onaj tko nema ništa dati osuđen je na samoću. Nedostatak religijskih
sklonosti je užasno bolan. Što smo stekli religiozniju dispoziciju duše, više smo
socijalni postali u ovoj sferi. Ljudi kojima nedostaje religijskih sklonosti sebe
odstrane. Ne mogu izaći izvan korica ili ljuske koja ih okružuje. Dakle, mi smo svjesni
prijatelja koji su pustinjaci, ali ne možemo ih dosegnuti. Stalno osjećamo kao da
moramo probiti kroz ljusku ali to nismo u stanju. U sferi Venere, ako ne posjedujemo
religijsku suštinu, to je kao da smo smrznuti.
Iza toga slijedi sfera u kojoj se, koliko god se to čudno može činiti, ljudska bića, i
tako je za svakog poslije smrti, šire sve do Sunca. U ne tako dalekoj budućnosti biti će
različiti koncepti o nebeskim tijelima od ovih kojima je astronomija danas privržena.
Mi smo povezani sa Suncem. Postoji period između smrti i ponovnog rođenja kada
postajemo bića Sunca. Ali sada je još nešto neophodno. U prvoj sferi trebamo
sklonost moralu a u sferi Venere, religiozan život. U sferi Sunca esencijalno je da
istinski poznajemo prirodu i biće duhova Sunca a iznad svega, vladajućeg Duha
Sunca, Krista, i da smo uspostavili vezu s njim na Zemlji.
Dok je čovječanstvo još posjedovalo drevnu vidovitost, ovo je, u vezi Krista, bilo
uspostavljeno živući u božanskoj milosti prošlosti. To je iščezlo i Misterij na Golgoti,
pripremljen od Starog zavjeta, je bio tu da donese čovjeku razumijevanje bića Sunca.
Od Misterija na Golgoti čovječanstvo se naivno nastojalo privući prema Kristu. Danas
je to nedovoljno. U naše vrijeme duhovna znanost mora u svijet dovesti
razumijevanje bića Sunca. To je prvi puta jasnije shvaćeno za vrijeme Srednjeg vijeka
kada je Saga o Gralu našla svoj dublji izvor u Europi. Kroz razumijevanje dano
pomoću duhovne znanosti ono što je doneseno od uzvišenog Duha Sunca, od Krista,
Krista koji je sišao dolje i kroz Misterij na Golgoti postao Duh zemlje biti će ponovno
vraćeno.
Impuls dan Misterijem na Golgoti ima sudbinu da kroz duhovnu znanost ujedini
sve religijske vjeroispovijesti u miru na cijeloj Zemlji. To ostaje osnovni izazov za
duhovnu znanost da tretira sve religije s jednakom pažnjom bez davanja prednosti
bilo kojoj zbog vanjskih razloga. Pošto mi smještamo Misterij na Golgoti na točku
oslonca evolucije svijeta, naš pokret je optužen da daje prednost kršćanskoj religiji.
Ipak je ta optužba sasvim neopravdana. Pokušajmo shvatiti kako stvari stvarno stoje
u vezi s tim optužbama. Ako bi nas Budist ili Brahman optužio za to mi bi rekli, „Zar
je jedino u pitanju ono što se može naći u svetim spisima? Pružanje nečeg ne
odbacuje religiju, zar je ono što se ne može naći u knjigama na štetu religije? Zar ne
može svaki Budist prihvatiti kopernikanski sustav a ipak ostati Budist?” Moći tako
napraviti znak je velikog napretka za čovječanstvo. Tako i znanje da Misterij na
Golgoti stoji u središtu evolucije svijeta, bez obzira spominje li se u drevnim spisima
ili ne.

Ako smo razumjeli Misterij na Golgoti, i shvatili što se tamo dogodilo, tada u sferi
Sunca postajemo društveni duhovi. Čim smo išli dalje od sfere Mjeseca, mi smo
duhovno okruženi vizijama. Susrećući pokojnog prijatelja nakon smrti mi ga
susrećemo u obliku vizije, ali on boravi u toj stvarnosti. Oni su vizije, pa ipak,
napravljene na osnovu sjećanja na ono što smo radili na Zemlji.
Kasnije, iznad sfere Mjeseca, to je još slučaj ali sada nas prosvjećuju duhovna bića
viših hijerarhija. To je kao da je Sunce procvjetalo i izračilo oblake u sferu Sunca. Baš
kao što upoznajemo duhovne hijerarhije u sferi Merkura ako imamo religioznih
sklonosti, tako i u sferi Sunca moramo biti prožeti Jehova-Kršćanskim raspoloženjem
u duši. Vanjska duhovna bića nam pristupaju. Ponovno se događa nešto iznimno,
potvrđeno objektivnim okultnim istraživanjem. Iznad Mjeseca ljudsko biće je kao
oblak satkan od duha, i kada ulazi u sferu Merkura, obasjan je od duhovnih bića. Zato
su Grci Merkur zvali glasnikom Bogova. U ovoj sferi uzvišena duhovna bića
osvjetljavaju čovjeka. Dobijemo moćne utiske kada otvorimo iz oblasti okultnog
istraživanja ono što je dano čovječanstvu u obliku umjetnosti i mitologije.
Dakle, ispunjeni Kristom, živimo u sferi Sunca. Kako nastavljamo mi ulazimo u

oblast gdje je Sunce sada ispod nas, kao što je prije bila Zemlja. Gledamo natrag
prema Suncu, i to je početak nečeg čudnog. Postajemo svjesni da moramo prepoznati
još jedno biće, duh Lucifera.
Priroda Lucifera ne može se ispravno evaluirati nakon smrti ukoliko to nismo

prethodno učinili pomoću duhovne znanosti ili inicijacije. Jedino kada dođemo iza
sfere Sunca prepoznajemo ga kakav je bio prije nego je postao Lucifer, dok je još bio
brat Krista. Lucifer se jedino promijenio tijekom vremena jer je zaostao iza i odvojio
se od struje kozmičkog napretka. Njegov štetan utjecaj nije se proširio iza sfere Sunca.
Iznad ovoga postoji još jedna sfera gdje se još može odvijati aktivnost Lucifera kakva
je bila prije odvajanja. On tamo ne izvršava ništa štetno, i ako smo se ispravno
ujedinili s Misterijem na Golgoti, mi nastavljamo putovanje vođeni Kristom i
ispravno primljeni od Lucifera u još dalje sfere univerzuma. Ime Lucifer je bilo
ispravno odabrano, kao što su u stara vremena imena bila mudro davana. Sunce je
ispod nas a tako i svijetlost Sunca. Sada trebamo novog svjetlonošu koji osvjetljava
našu stazu u univerzumu.
Tako, dolazimo u sferu Marsa. Toliko dugo koliko boravimo ispod Sunca, zurimo
prema Suncu. Sunce je sada ispod nas, i mi gledamo vani u širine prostora
univerzuma. Doživljavamo širine prostora univerzuma kroz ono što se često navodi
ali malo razumije kao harmonija sfera, vrsta duhovne glazbe. Vizije u koje smo
umotani imaju sve manje i manje značaja za nas. Raste značenje onog što duhovno
čujemo. Nebeska tijela se ne pojavljuju kao u zemaljskoj astronomiji koja mjeri
njihove relativne brzine. U stvari, brže ili sporije zajedničko odjekivanje proizvodi
tonove glazbe sfera. Unutra ljudsko biće povećano osjeća da mu u ovoj sferi ostaje
jedino ono što je na zemlji primio od duha. To mu omogućava da se upoznaje s
bićima ove sfere i zadrži svoju društvenost. Ljudi koji su sebe u sadašnjosti odsjekli

od duhovnosti ne mogu ući u duhovni svijet usprkos njihovim moralnim sklonostima
i religijskoj dispoziciji. U vezi toga se ne može napraviti ništa, premda je naravno
moguće da se takvi ljudi približe duhu u slijedećem utjelovljenju.
Bez iznimke svi materijalizmu skloni ljudi postaju pustinjaci jednom kada se nađu
iza Sunca u sferi Marsa. Može zvučati ludo, ipak je istina da Monistička unija neće
preživjeti jednom kada njeni pristalice dosegnu sferu Sunca jer, kako je svaki od njih
pustinjak, ne mogu se sresti.
Osoba koja je stekla duhovno razumijevanje na Zemlji imati će još jedno iskustvo
na Marsu. Pošto danas govorimo intimnije, to ću ispričati. Pitanje se može postaviti
unutar naše vlastite koncepcije svijeta koju smo razvili kao duhovnu znanost u
zapadnom svijetu. Što se dogodilo s Budom od njegove zadnje zemaljske inkarnacije?
To sam spominjao i ranije. Buda je živio kao Gautama za vrijeme njegove zadnje
inkarnacije šest stotina godina pr.Kr. Ako ste pažljivo proučili moja predavanja sjetit
ćete se da je on radio od druge prigode kada se nije inkarnirao kao Buda, već samo
duhovno radio na rođenju Luke Krist-djeteta. Duhovno je slao svoj utjecaj od viših
sfera na Zemlju. Ali gdje je on? U Švedskoj u Norrköpingu ukazao sam na još jedan
utjecaj Bude na Zemlju. Tijekom osmog stoljeća u misterijskom centru Europe na
Crnom moru, Buda je živio duhovno u jednom od svojih učenika. Taj učenik je
kasnije postao Franjo Asiški. Dakle Franjo Asiški je bio u prethodnoj inkarnaciji
učenik Bude i upio sve kvalitete koje su mu neophodne da bi kasnije radio onako kako
je radio na izniman način. U mnogim stvarima njegovi sljedbenici ne mogu se
razlikovati od onih od Bude, izuzev da su jedni bili učenici Bude a drugi Kršćani. To je
zbog činjenice da je u prethodnoj inkarnaciji on bio učenik Bude, duhovnog Bude. Ali
gdje je stvarni Buda, onaj koji je živio kao Gautama? On je postao za Mars ono što je
Krist postao za Zemlju. On je ostvario vrstu Misterija na Golgoti za Mars i donio
iznimno iskupljenje za stanovnike Marsa. On boravi tamo s njima. Njegov zemaljski
život je bio odgovarajuća priprema da bi iskupio stanovnike Marsa, ali njegov čin
iskupljenja nije bio sasvim kao Misterij na Golgoti. Bio je nekako drugačiji.
Duhovno, čovjek živi u sferi Marsa kako je naznačeno. Tada nastavlja dalje i živi u
sferi Jupitera. Njegova veza s Zemljom, koja se do sada još neznatno nastavila,
postala je sasvim besmislena. Sunce još ima ograničeni utjecaj na njega, ali sada
Kozmos počinje snažno raditi na njemu. Sve sada radi od vani, i čovjek prima
kozmičke utjecaje. Cijeli Kozmos radi kroz harmoniju sfera, što podrazumijeva čak i
druge forme što dalje istražujemo život između smrti i ponovnog rođenja. Nije lako
okarakterizirati promjenu koja se javlja u harmoniji sfera. Pošto se ne može izraziti
riječima, možemo koristiti analogiju. Harmonija sfera transformira se u prijelazu od
Marsa na Jupiter kao što bi se orkestralna glazba promijenila u glazbu zbora. Jupiter
kao orkestralna glazba promijenit će se u glazbu zbora. Postaje sve više ton, ispunjen
značenjem, izraz njegovog stvarnog bića. Harmonija sfera prima sadržaj kako se
uspinjemo u sferu Jupitera, i u sferi Saturna poklonjen mu je pun sadržaj kao izraz
Kozmičke riječi iz koje je sve kreirano i koja se nalazi u evanđelju sv.Ivana, „U
početku bijaše riječ.” U ovoj Riječi zvuče kozmički red i kozmička mudrost.

Sada onaj tko je pripremljen nastavlja u druge sfere — duhovna osoba dalje,
manje duhovna ne tako daleko — ali dolazi u sasvim različite uvjete od prethodne.
Mogli bi ih okarakterizirati ovako. Iza Saturna počinje duhovni san, dok smo za
vrijeme prethodnih stupnjeva duhovno budni. Od sada nadalje svijest je zamagljena,
čovjek boravi u umrtvljenim uvjetima koji za njega čine mogućim da prođe još i druga
iskustva. Baš kao što kod spavanja mi otklanjamo umor i sakupljamo nove snage,
tako kao rezultat zamagljenja svijesti, kada smo postali potpuno raširena prostorna
sfera, duhovne snage struje unutra iz kozmosa. Prvo smo ih osjetili, zatim smo ih čuli
kao orkestar univerzuma. Zatim je naprijed pjevano i mi smo to percipirali kao Riječ.
Zatim smo zaspali i to je prodrlo u nas. Tijekom ovog perioda mi ponovno putujemo
kroz sve sfere, ali s zamagljenom sviješću. Naša svijest postaje još zamagljenija. Sada
se skupljamo, brže ili sporije zavisno od naše karme, i za vrijeme tog procesa
skupljanja još jednom dolazimo pod utjecaj sila koje emaniraju iz sunčeva sustava.
Putujemo od sfere do sfere natrag kroz kozmos. Sada nismo osjetljivi na utjecaj sfere
Mjeseca. Nastavljamo, van utjecaja, neometani, takoreći, i nastavljamo se skupljati
dok se ne ujedinimo s malim ljudskim zametkom koji prolazi kroz svoj razvoj prije
rođenja.
Osim ako fiziologija i embriologija ne prime činjenice od okultnog istraživanja, ne

mogu sadržavati istinu, jer embrij je refleksija prostranstva kozmosa. Cijeli kozmos je
nošen unutar njega. Ljudska bića nose kao potencijalnu snagu unutar sebe ono što se
događa fizički između začeća i rođenja, i također ono što prolazi za vrijeme perioda
kozmičkog sna.
Ovdje smo se dotakli čudesne misterije. Ona je u stvari u naše vrijeme bila jedino
naznačena ili naslikana od umjetnika. U budućnosti će biti bolje shvaćena. Doći ćemo
do doživljaja što stvarno živi u priči o Tristanu, u Tristanovoj ćudi. Mi ćemo razumjeti
da cijeli kozmos struji u ljubav Tristana i Izolde, i mi ćemo to zaista prepoznati kao
tijek čovjekova razvoja između smrti i ponovnog rođenja. Ono što je sakupljeno od
kozmosa, od Saturna, utječe na ljubavnike koji su se združili. Mnoge stvari su
okrenute u kozmičke događaje. Ne treba ih analizirati intelektualno, već trebamo
doživjeti ono što čovjeka vjerno povezuje s cijelim kozmosom. Zato će duhovna
znanost sigurno uspjeti u razvoju novog osjećaja posvećenosti, prave religije u
ljudima, jer će oni razumjeti da često najmanje stvari imaju svoj izvor u kozmosu.
Učimo ispravno i mudro povezati ono što živi u ljudskim grudima sa svojim izvorom
kada razmatramo povezanost s kozmosom. Dakle, od duhovne znanosti impuls se
može izliti na cjelinu života, na cijelo čovječanstvo, prema stvarno novom pristupu
koji će doći. Umjetnici su to pripremili, ali pravo razumijevanje mora najprije biti
stvoreno kroz duhovnu sklonost.
Želio sam prenijeti ove napomene na temelju obnovljenih, intimnih istraživanja

života čovjeka između smrti i novog rođenja. Nema ničeg u duhovnoj znanosti što nas
neće dotaći u našim najdubljim osjećajima. Kada se ispravno shvati ništa ne ostaje
samo apstraktni prikaz. Cvijet kojeg gledamo daje više radosti nama nego kada ga
botaničar cijepa na djeliće. Daleki zvjezdani svijet može pobuditi nejasan osjećaj u

nama, ali realnost sviće jedino kada se možemo uspeti u nebeske sfere s našom
dušom. Mi pljačkamo biljku našim seciranjem, ali ne i zvjezdani svijet kada se
uzdignemo iznad biljke i prepoznamo kako je duh s njom povezan.
Kant je dao izvanrednu izjavu o čovjeku koji razumije moral na jednostran način.
Dvije stvari su ga duboko dirnule — zvjezdana nebesa gore i moralni zakon unutra.
Oboje je isto. Primamo ih u sebe jedino iz nebeskih oblasti. Ako smo rođeni s
sklonošću moralu, to znači da nam je na povratnom putovanju tijekom stanja
spavanja sfera Merkura mogla mnogo pokloniti. To je bila sfera Venere, ako smo
obdareni religijskim osjećajima. Kao što se svakog jutra na zemlji budimo ojačani i
osvježeni s novim snagama, tako smo i osnaženi snagama danim od kozmosa, i
primamo ih u skladu s našom karmom. Kozmos može pokloniti snage koje su
predispozicija od rođenja u tolikoj mjeri koliko karma dopusti.
Život između smrti i ponovnog rođenja odvija se u dva dijela. U prvom redu to je
nepromjenjivo. Mi se dižemo, bića nam pristupaju. Ulazimo u stanje sna i tada može
nastupiti promjena. Sada ulaze snage s kojima smo rođeni. Razmotrimo evoluciju
čovjeka na ovaj način, vidimo da ljudsko biće nakon smrti živi u svijetu vizija. Samo
uči kasnije prepoznati ono što on stvarno je kao duševno-duhovno biće. Bića nam
prilaze izvana i obasjavaju nas kao što jutarnja zlatna svijetlost obasjava stvari u
vanjskom svijetu. Tako se mi uspinjemo i duhovni svijet prodire u nas. Ne živimo u
duhovnom svijetu izvana dok nismo postali dovoljno zreli da doživimo ono što mi
jesmo u našem vizionarskom svijetu, dok ne susretnemo bića duhovnog svijeta koja
nam pristupaju sa svih strana kao zrake.
Prenesite se u duhovni svijet kao da ga možete promatrati. Tamo se čovjek javlja,

u formi vizionarskog oblaka, kakav je stvarno. Tada bića mogu pristupiti i obasjati ga
izvana. Ne možemo vidjeti ružu kada je tamno. Palimo svijetlo i pošto svjetlo pada na
ružu možemo je vidjeti onakvu kakva je. Tako je kada ljudska bića uzlaze u duhovni
svijet. Svijetlo duhovnih bića ocrtava se blizu njega. Ali ima jedan trenutak kada je
jasno vidljiv, obasjan svijetlom Hijerarhija tako da reflektira natrag cijeli vanjski
svijet. Cijeli kozmos se sada pojavljuje kao reflektiran od čovjeka. Možete zamisliti
proces. Prvo živite kao oblak koji nije dovoljno osvijetljen, zatim zračite natrag
svijetlo kozmosa i onda se rastvarate. Postoji trenutak kada čovjek reflektira natrag
kozmičko svijetlo. Sve do ove točke može se uspinjati. Dante kaže u svojoj
Božanstvenoj komediji da se u određenom dijelu duhovnog svijeta gleda Boga kao
čovjeka. To treba uzeti doslovno, inače ne bi uopće imalo smisla. Može se naravno
ovo prihvatiti kao predivnu misao, kao što to esteti rade, i propustiti shvatiti njen
unutarnji sadržaj. To je ponovno instanca gdje nalazimo duhovni svijet zrcaljen u
djelima velikih umjetnika i pjesnika. To je također slučaj i s velikim muzičarima
novijeg vremena, kod Beethovena, Wagnera i Brucknera. Nekom se može desiti ono
što se meni desilo prije nekoliko dana, kada sam se morao opirati određenom dijelu
znanja jer mi je bio suviše zapanjujući.

U Firenci nalazimo Kapelu Medici gdje je Michelangelo kreirao dvije memorijalne
statue za Medicije i četiri alegorijske figure koje predstavljaju“Dan” i “Noć,” “Zoru” i
“Sumrak.” Lako je govoriti o hladnoj alegoriji, ali kada se pogledaju ove četiri figure
izgledaju sve samo ne hladne alegorije. Jedna od figura predstavlja “Noć.” U stvari,
istraživanje u ovoj domeni nije posebno prosvijetljeno, jer ćete naći da se svugdje
spominje za dvije Medici statue koje oslikavaju Lorenza i Giuliana, da je Lorenzo
mislilac. Ali okultna istraga potvrđuje da je točno suprotno. Onaj za koga povjesničari
umjetnosti kažu da je Lorenzo je Giuliano, i obratno.
To se može povijesno dokazati s obzirom na prirode ovih dviju osobnosti. Statue

stoje na pijedestalu, i vjerojatno su tijekom vremena zamijenjene. Ali to nije ono što u
stvari želim reći. Na ovo sam skrenuo pažnju jedino da bi pokazao da su vanjska
istraživanja promašila metu!
Figura “Noć” može biti objekt fine umjetničke studije. Gesta, položaj odmaranja
tijela s poduprtom rukom, ruka smještena na nozi — u stvari cijeli aranžman figure se
može proučavati artistički. Mi možemo sumirati kazavši da ako je netko želio
portretirati ljudsko eteričko tijelo pri punoj aktivnosti, tada ga je mogao predstaviti
jedino u obliku ove figure. To je vanjska gesta koja izražava ljudsko biće koje odmara.
Kada čovjek spava, eteričko tijelo je najaktivnije. U figuri “Noć” Michelangelo je
kreirao odgovarajuću poziciju. Naslonjena figura predstavlja najekspresivniji izraz
aktivnog eteričkog ili životnog tijela.
Sada prijeđimo na “Dan” koja leži na suprotnoj strani. Ovo predstavlja

najsavršeniji izraz ega; figura “Zora,” astralnog tijela; “Sumrak,” fizičkog tijela. To
nisu alegorije, već istine uzete iz života, ovjekovječene izvanrednom umjetničkom
penetracijom. Izbjegavao sam ovo znanje, ali što sam preciznije proučavao, jasnije je
postajalo. Nisam više začuđen nad legendom koja se u to vrijeme pojavila u Firenci.
Ona kaže da je Michelangelo imao moć nad “Noći” i kada je bio sam s njom u Kapeli
ona je mogla stati i hodati okolo. Kako ona predstavlja eteričko tijelo, to nije
iznenađujuće. Spominjem ovo jedino da bi pokazao kako sve više jasno i razumljivo
sve postaje što više gledamo s aspekta okultizma.
Najveći doprinos razvoju duhovnog života i kulture biti će ostvaren kada se

ljudska bića sretnu na takav način da svaki pretpostavlja i zatim osjeti okultnost
skrivenu u drugom. Tada će prave veze biti uspostavljene od čovjeka prema čovjeku, i
ljubav će prožeti dušu na istinski human način. Čovjek će sretati čovjeka na takav
način da će se u drugom osjetiti sveta misterija. Jedino se u takvom odnosu može
kultivirati pravi osjećaj ljubavi.
Duhovna znanost neće trebati stalno naglašavati vanjsko kultiviranje opće ljudske
ljubavi, već će preko izvornog znanja primiti snagu ljubavi u dušu čovjeka.

PREDAVANJE V
Život između smrti i novog rođenja 1
Munich, 26 studenog 1912
Često je objašnjavano da nije tako jednostavno istraživati i opisati oblast okultnog

kako se obično misli. Ako se želi svjesno nastaviti u ovoj domeni, osjetiti će se
neophodnim ponovno raditi svježa istraživanja u važnim poglavljima duhovnog
istraživanja. Zadnjih mjeseci je to bio moj zadatak, između mnogih drugih stvari,
napraviti nova istraživanja na temu o kojoj smo ovdje često govorili. Kao rezultat
ovakvih istraživanja javljaju se novi aspekti.
Danas ćemo se ponovno baviti životom između smrti i ponovnog rođenja, premda
se to može napraviti samo kao kratki pregled. To ne znači da ono što je prethodno
bilo rečeno treba mijenjati na bilo koji način. Posebno u vezi ovog poglavlja to nije
slučaj, ali kod proučavanja nadosjetilnih činjenica uvijek ih trebamo razmatrati sa što
je moguće više točaka. Dakle danas ćemo razmatrati sa univerzalnog stajališta dosta
od onog što je bilo prezentirano u mojim knjigama Teozofija ili Tajna znanost više s
aspekta trenutnog ljudskog doživljaja. Činjenice su iste, ali ne trebamo misliti da smo
potpuno upućeni u njih ako su bile opisane samo s jednog stajališta. Okultne
činjenice su takve da se moramo kretati oko njih, takoreći, i ispitati ih sa svih
stajališta. S obzirom na duhovnu znanost uobičajena je greška da prosudbe iznose
ljudi koji su čuli par izjava o temi bez da su imali strpljenja dopustiti da ono što se
može reći s drugih aspekata radi na njima. Ipak istine duhovnog istraživanja mogu se
razumjeti glasom zdravog razuma, kao što je jučer naznačeno na javnom predavanju.
Danas nećemo pridavati toliko pažnje stupnju nakon smrti gdje počinje život u
kamaloki, već ćemo radije razmotriti točku na kraju kamaloke gdje život u duhovnom
zapravo počinje. Taj period traje dok duša ne siđe u novu inkarnaciju i ponovno uđe u
zemaljski život.
O ovim stvarima može se nešto komunicirati pošto, kao što znate, vidovita vizija
vodi u istu oblast u kojoj ljudska bića borave između smrti i ponovnog rođenja. Kroz
inicijaciju se doživljava, premda na drugi način, ono što se odvija između smrti i
ponovnog rođenja. To objašnjava činjenicu da se o ovome nešto može komunicirati.
Za početak, želim spomenuti dvije osnovne točke vidovite percepcije što će

također pomoći našem razumijevanju života nakon smrti. Uvijek je naglašavana
velika razlika između života u nadosjetilnom svijetu i života u fizičkom, materijalnom
svijetu. Na primjer, proces saznanja je potpuno različit u nadosjetilnom svijetu od
onog na Zemlji. U fizičkom svijetu objekti se predstavljaju našim čulima čineći utiske
boje i svijetla na naše oči, čujne utiske na naše uši i druge utiske na ostale osjetilne
organe. Da bi percipirali objekte moramo se kretati okolo u svijetu. Da bi percipirali
udaljeni objekt, moramo ići prema njemu. Ukratko, u osjetilnom svijetu moramo se
kretati da bi percipirali stvari. Za nadosjetilnu percepciju vrijedi obrnuto. Što je tiša

duša, što je više toga u unutarnjem kretanju isključeno, što manje težimo privlačiti
stvari prema nama, što smo duže sposobni čekati, to je sigurnije da će percepcija doći
i istinitiji će biti doživljaj koji smo dobili. U nadosjetilnom svijetu moramo dopustiti
da stvari pristupe nama. To je esencijalna stvar. Moramo razviti unutarnju tišinu.
Tada će stvari doći nama.
Druga točka je ovo. Način na koji se nadosjetilni svijet suočava s nama zavisi o
tome što nosimo sa sobom iz običnog čulnog svijeta. Ovo je važno. To može
prouzročiti znatne duševne teškoće u nadosjetilnom svijetu. Na primjer, može biti
iznimno bolno shvatiti u nadosjetilnom svijetu da osobu volimo manje nego što bi
trebali, manje nego što zaslužuje da je volimo. U duhovnom zurenju ova činjenica
stoji ispred onog koji je ušao u nadosjetilni svijet s daleko većim intenzitetom nego
što to ikada može biti slučaj u fizičkom svijetu. Dodatno, još nešto može prouzročiti
veliku bol onome s vidovitom sviješću. Ni jedna sila od onih koje možemo privući u
nadosjetilnom svijetu nikako ne može promijeniti ili poboljšati odnos duše u fizičkom
za koji shvaćamo da nije u redu. Ne može se popraviti silama privučenim iz duhovnog
svijeta. Ovo iskustvo je beskonačno bolnije od bilo čega što doživimo u fizičkom
svijetu. S time raste osjećaj nemoći prema nužnosti karme koja se može proživjeti
jedino u fizičkom svijetu. S ova dva faktora suočava se učenik okultne znanosti već
nakon samo malog napretka. Oni se pojavljuju odmah u životu između smrti i
ponovnog rođenja. Pretpostavimo da kratko nakon smrti sretnemo osobu koja je
umrla prije nas. Mi je prepoznajemo, i osjećamo potpuni odnos koji smo s njom imali
ovdje na Zemlji. Mi smo zajedno s onim tko je umro prije, u isto vrijeme ili nakon nas,
i mi osjećamo da je onako kako smo stajali s njim u životu. To je bio naš odnos s njim.
Ali dok u fizičkom svijetu kada shvatimo da smo nekom napravili nešto nepravedno u
osjećajima ili djelom, možemo napraviti neophodan popravak, nismo to u
mogućnosti, direktno, u životu nakon smrti. Jasan uvid u prirodu odnosa je tu, ali
unatoč punoj svjesnosti da smo trebali biti drugačiji, ništa nismo u mogućnosti
promijeniti. Za početak, stvari moraju ostati onakve kakve jesu. Utučenost
uzrokovana mnogim sjećanjima je zbog činjenice da smo jasno svjesni načina na koji
odnos nije u redu ali mora ostati takav kakav je. Ipak osoba cijelo vrijeme osjeća da je
trebala biti drugačija. Ovo duševno raspoloženje treba biti premješteno u cijeli život
nakon smrti. Nakon smrti shvaćamo mnogo jače sve ono što smo pogrešno radili
tijekom života na Zemlji ali ne možemo ništa promijeniti. Stvari moraju imati svoj
tijek, bez obzira. Gledamo natrag na ono što smo napravili i moramo potpuno
proživjeti posljedice naših akcija, znajući dobro da se ništa ne može promijeniti.
To nije samo s odnosom prema drugim ljudskim bićima, već s cijelom našom
duševnom konfiguracijom nakon smrti, koja ovisi o brojnim faktorima. Za početak,
portretirati ću život nakon smrti u formi imaginacija. Ako uzmemo riječi “Vizije” ili
“Imaginacije” u smislu kako sam objasnio jučer, neće biti nerazumijevanja. Čovjek
percipira fizički svijet kroz njegove čulne organe. Nakon smrti živi u svijetu vizija, ali
te vizije su zrcalna slika stvarnosti. Baš kao što ovdje u fizičkom svijetu ne
percipiramo odmah unutarnju prirodu ruže, već vanjsko crvenilo, tako nemamo ni
direktnu percepciju našeg prijatelja koji je otišao ili brata, već susrećemo vizionarsku

sliku. Mi smo umotani u oblak naših vizija, takoreći, ali sasvim jasno znamo da smo
zajedno s drugim bićem To je stvarna veza, u biti mnogo stvarnija nego što odnos
između dvije osobe može biti na Zemlji.
U prvom periodu nakon smrti mi percipiramo dušu kroz sliku. Također nakon
perioda kamaloke vizije koje nas okružuju, i koje doživljavamo, pokazuju natrag,
većim dijelom, na ono što smo doživjeli na Zemlji. Znamo, na primjer, da je mrtvi
prijatelj tamo vani u duhovnom svijetu. Percipiramo ga kroz naše vizije. Osjećamo
potpuno jedinstvo s njim. Znamo točno kako smo povezani s njim. Ono što uglavnom
percipiramo je, međutim, ono što se dogodilo između nas na Zemlji. To se, u početku,
oblači u našu viziju. Glavna stvar su posljedice našeg zemaljskog odnosa, baš kao da
nakon perioda kamaloke živimo u posljedicama naše zemaljske egzistencije. Oblak
vizija koji nas omotava potpuno je zavisan o tome kako smo proveli našu zemaljsku
egzistenciju.
U prvom periodu kamaloke duša je odjevena, kao oblak, imaginacijama. U

početku je oblak taman. Kada je nakon smrti proteklo neko vrijeme, imaginativna
vizija postepeno percipira da taj oblak počinje svijetliti kao da je ozračen zrakama
jutarnjeg Sunca. Kada je imaginativnoj spoznaji dodana inspiracija shvaćamo da
živimo, za početak, u oblaku naših zemaljskih doživljaja. Obavijeni smo njima.
Možemo se povezati samo s onima koji su umrli i s kojima smo bili zajedno na Zemlji,
ili s onima još na Zemlji sposobnima uzdići svoju svijest u duhovni svijet. Ono kako
smo karakterizirali imaginativnu spoznaju kao osvjetljenje oblaka naših vizija s jedne
strane sa svjetlucajućim točkama kod pristupa hijerarhija u naše vlastito biće. Sada
počinjemo živjeti u oblasti više duhovnosti. Prethodno, bili smo povezani samo sa
svijetom kojeg smo donijeli sa sobom. Sada život viših hijerarhija počinje sijati prema
nama, prodirati u nas. Ali da bi razumjeli ovaj proces, Moramo steći neke uvide u
odnose veličina percipiranih kroz imaginativnu spoznaju kako se duša izvlači iz
fizičkog tijela.
To se stvarno događa kako prolazimo kroz vrata smrti. Naše biće se širi i postaje
sve veće i veće. To nije jednostavan koncept ali to je ono što se u stvari događa. Samo
na Zemlji mi doživljavamo sebe ograničenima s našom kožom. Nakon smrti širimo se
u beskonačne prostore, stalno rastući. Kada smo došli do kraja perioda kamaloke, mi
smo doslovno prošireni oko Zemlje do orbite Mjeseca. Jezikom okultista postajemo
stanovnici Mjeseca. Naše biće je prošireno u tolikoj mjeri da se njegova vanjska
granica podudara s krugom koji je Mjesec opisao oko Zemlje. Danas ne mogu ići u
relativne položaje planeta. Objašnjenje onog što se očito ne slaže s ortodoksnom
astronomijom može se naći u Düsseldorfskim predavanjima, Duhovne hijerarhije i
njihova refleksija u fizičkom svijetu: Zodijak, Planeti, Kozmos.
Dakle rastemo daleko vani u kozmički prostor, u cijeli planetarni sustav, premda
prvo u ono što okultist zove sfera Merkura. To će reći, nakon perioda kamaloke
postajemo stanovnici Merkura. Istinski osjećamo da nastanjujemo kozmički prostor.
Baš kao što za vrijeme fizičke egzistencije sebe osjećamo kao stanovnike Zemlje, tako

sebe osjećamo i kao stanovnike Merkura. Sada ne mogu opisati detalje, ali je prisutan
slijedeći doživljaj svijesti. Sada nismo zatvoreni u tako maloj frakciji prostora kao za
vrijeme naše zemaljske egzistencije već je široka sfera ograničena orbitom Merkura
unutar našeg bića. Kako živimo u ovom periodu također zavisi od toga kako smo se
pripremili na Zemlji — o silama koje smo upili na Zemlji da bi narasli u ispravan ili
pogrešan odnos sa sferom Merkura.
Da bi razumjeli ove činjenice možemo pomoću okultnog istraživanja usporediti

dvoje ili više ljudi ali mi ćemo uzeti dvoje. Na primjer, razmotrimo čovjeka koji je
prošao kroz vrata smrti s nemoralnim držanjem i jednog koji je prošao kroz vrata
smrti s moralnim stavom duše. Primjetna je značajna razlika i postaje očito da mi
razmatramo odnos jedne osobe prema drugoj nakon smrti. Za čovjeka s moralnim
stavom duše, slike su prisutne, omotavajući dušu i ona može svugdje imati određeni
stupanj zajedništva s drugim ljudskim bićima. To je zbog njenog moralnog stava.
Čovjek s nemoralnim stavom duše postaje vrsta pustinjaka u duhovnom svijetu. Na
primjer, on zna da je drugo ljudsko biće također u duhovnom svijetu. On zna da je
zajedno s njim ali ne može izaći iz zatvora njegovog oblaka imaginacija i pristupiti
mu. Moral nas čini socijalnim bićima u duhovnom svijetu, bićima koja mogu imati
kontakt s drugima. Nedostatak morala čini nas pustinjacima u duhovnom svijetu i
prenosi u usamljenost. Ovo je važna kauzalna veza između smrti i ponovnog rođenja.
To je točno također i za daljnji tijek događaja. U kasnijem periodu, nakon što smo
prošli kroz sferu Merkura, koju okultno zovemo sfera Venere, osjećamo se kao
stanovnici Venere. Tamo između Merkura i Venere, gdje je naš oblak vizija izračen
izvana, Bića viših hijerarhija mogu pristupiti ljudskom biću. Sada ponovno zavisi da li
smo se pripremili na pravi način da budemo primljeni kao društveni duhovi u rang
hijerarhija i imao prisnu vezu s njima, ili smo osuđeni da ih prođemo kao pustinjaci.
Da li smo društveni ili usamljeni duhovi zavisi od još jednog faktora. Dok smo u
prethodnoj sferi mogli biti društveni jedino ako je to bilo pripremljeno na Zemlji kao
rezultat moralnosti, u sferi Venere snaga koja nas vodi u zajednicu, u vrstu
društvenog života, dolazi uslijed našeg religijskog stava na Zemlji. Mi najsigurnije
osuđujemo sebe da postanemo pustinjaci u sferi Venere ako smo propustili razviti
religiozne osjećaje za vrijeme zemaljskog života, osjećaje o jedinstvu s Beskrajnim, s
Božanstvom. Okultno istraživanje promatra da kao rezultat ateističkih tendencija u
duši, ili odbijanja povezanosti naše konačne s našom beskonačnom prirodom, ljudska
bića zaključaju sebe unutar vlastitog zatvora. Činjenica je da sljedbenici Monističke
unije, s vjerom da ne promoviraju istinski religijski stav, pripremaju sebe za uvjete u
kojima više neće moći formirati nikakvu Monističku uniju, već će svaki biti
otpremljen u njegov vlastiti zatvor!
Ovo se ne misli kao princip za temeljiti prosudbe. To je činjenica koja sebe

predstavlja kao posljedicu religijskih ili nereligijskih sklonosti duše tijekom
zemaljskog života. Mnoge različite religije su uspostavljene na Zemlji tijekom
evolucije, sve one emaniraju esencijalno iz zajedničkog izvora. Njihovi utemeljitelji
morali su računati s temperamentima različitih naroda, s klimom i drugim faktorima

prema kojima religija treba biti podešena. Prema tome je u prirodi stvari da duše ne
dolaze u sferu Venere s zajedničkom religioznom sviješću, već onom rođenom iz
njihove određene vjere.
Određeni osjećaji za duhovno koji su obojani ovim ili onim religijskim

vjerovanjem dovode do toga da u sferi Venere čovjek ima zajedništvo samo s onim
sličnih osjećaja koji su dijelili istu vjeru tijekom zemaljskog života. U sferi Venere
pojedinci su odijeljeni prema njihovim posebnim vjerama. Na Zemlji oni su dosada
bili podijeljeni u rase prema vanjskim karakteristikama. Premda konfiguracije grupa
u sferi Venere općenito odgovaraju grupiranjima naroda ovdje na Zemlji jer su rasne
veze povezane s religijskim vjerovanjima, grupiranja ne odgovaraju sasvim jer su
dovedeni zajedno prema njihovom razumijevanju određene vjere. Kao rezultat
doživljaja povezanog s određenom vjerom, duše sebe zatvaraju unutar određenih
granica. U sferi Merkura čovjek ima, iznad svega, razumijevanja za one s kojima je bio
povezan na Zemlji. Ako je imao moralno držanje duše, imati će prave veze u sferi
Merkura s onima s kojima je bio povezan tijekom zemaljskog života. U sferi Venere
on je podignut u jednu od velikih religijskih zajednica kojoj je pripadao tijekom
zemaljske egzistencije preko vrline konstitucije duše.
Sljedeća sfera je sfera Sunca u kojoj osjećamo sebe kao stanovnike Sunca u
određenom periodu između smrti i ponovnog rođenja. Tijekom ovog perioda učimo o
prirodi Sunca, koja je sasvim drugačija nego opisuje astronomija. Ovdje je ponovno
pitanje ispravnog življenja u sferi Sunca. Sada imamo izvanredan doživljaj, i diže se u
duši kao elementarna snaga, da sve diferencijacije između ljudskih duša moraju
prestati. U sferi Merkura smo više ili manje ograničeni na krug onih s kojima smo bili
povezani na Zemlji. U sferi Venere osjećamo se kod kuće s onima koji su na Zemlji
imali religijska iskustva slična našima i još nalazimo satisfakciju jedino unutar ovih
zajednica. Ali duša je svjesna velike usamljenosti u sferi Sunca ako nema
razumijevanja za duše koje ulaze u ovu sferu, kao što je u slučaju s Felix Baldeom, na
primjer. Sada u drevnim vremenima uvjeti su bili takvi da su se u sferi Venere duše
mogle naći u provincijama različitih religija, nalazeći i dajući razumijevanje u njima.
Pošto su sve religije proizašle iz zajedničkog izvora, kada su ljudska bića ušla u sferu
Sunca imali su u sebi toliko od starog zajedničkog nasljeđa da su se mogle približiti
svim drugim dušama u sferi Sunca i biti zajedno s njima, razumjeti ih, biti društveni
duh među njima.
U ovim više drevnim periodima evolucije duše same nisu mogle mnogo napraviti
da zadovolje težnje koje su se tamo javljale. Pošto je bez ljudske intervencije u
čovječanstvu bio prisutan zajednički ljudski nukleus, za duše je bilo moguće da imaju
vezu s drugima koji pripadaju različitim vjerama. U drevnom Brahmanizmu, u
kineskoj i drugim religijama na Zemlji, bilo je toliko od zajedničke jezgre religija da
su se duše u sferi Sunca nalazile u tom prvobitnom domu, izvoru sveg religioznog
života. To se promijenilo u srednjem periodu Zemlje. Veza s prvobitnim izvorom
religija je bila izgubljena i opet se može naći jedino preko okultnog znanja. Dakle, u
sadašnjem ciklusu evolucije čovjek se također mora pripremiti za ulazak u sferu

Sunca dok je još na Zemlji pošto se zajednica tamo ne stvara sama od sebe. Ovo je
također aspekt značaja Misterija na Golgoti, Kršćanstva. Zbog toga ljudska bića u
sadašnjem ciklusu evolucije mogu tako pripremiti sebe na Zemlji da se postigne
univerzalna zajednica u sferi Sunca. Za tu je svrhu Duh Sunca, Krist, morao doći dolje
na Zemlju. Od Njegova dolaska, bilo je moguće za duše na Zemlji da nađu put do
univerzalne zajednice u sferi Sunca između smrti i ponovnog rođenja.
Mnogo toga se može dodati da se podupre univerzalnost koja se rađa iz Misterije

Krista kada se ispravno razumije. Mnogo je toga rečeno tijekom godina, ali Misterija
Krista se može uvijek iznova osvijetliti s novih aspekata. Često je rečeno da posebno
isticanje Krist Misterija stvara predrasude prema ostalim vjerama, i da je isturena jer
se u našem Antropozofskom pokretu u Srednjoj Europi posebno to naglašava. Takav
pristup je sasvim neinteligentan. Pravo značenje Krist Misterija iz okultnog aspekta
tek je otkriveno u modernim vremenima. Ako bi Budist rekao, “Smještate Kršćanstvo
iznad Budizma jer pridajete posebnu poziciju Kristu koja nije naznačena u mojim
svetim knjigama, i dakle imate predrasude prema Budizmu,” to bi bilo jednako
razumno kao kada bi Budist tvrdio da kopernikanski pogled na univerzum ne može
biti prihvaćen jer i on, također, nije naveden u njegovim svetim spisima. Činjenica da
se stvari otkriju kasnijeg datuma nema ništa s jednakom opravdanošću religijskih
vjerovanja.
Misterij na Golgoti je takav da ga se ne može gledati kao posebnu privilegiju.

Duhovno znanstvena činjenica je da ga može prepoznati svaki religijski sustav baš
kao što može i kopernikanski sustav. To nije pitanje ispravljanja nekog vjerovanja
koje do sada nije razumjelo Misterij na Golgoti, već više pitanje dosezanja duhovno
znanstvene činjenice Golgote. Ako je to neinteligentno, još je više govoriti o
apstraktnoj usporedbi svih vjera i reći da trebaju prihvatiti apstraktne sličnosti među
njima. Različite vjere ne bi trebalo uspoređivati s onim što je Kršćanstvo postalo kao
vjera, već s esencijom koja je sadržana u samom Kršćanstvu.
Uzmimo Hindu vjeru. Nitko nije primljen u ovu vjeru tko nije Hindu. Ona je
povezana s narodom, i tako je kod većine drevnih vjera. Budizam je probio kroz ovo
ograničenje, ipak ako se ispravno shvatio, i on se također odnosi na određenu
zajednicu. Ali sada razmotrimo vanjske činjenice. Ako bi u Europi imali vjeru sličnu,
recimo, Hindu vjeri, trebali bi se zakleti na vjernost drevnom bogu, Wotanu. Wotan je
bio nacionalni bog, bog povezan s određenim rasnim sojem. Ali što se u stvari
dogodilo na Zapadu? To nije nacionalni bog koji je prihvaćen, već, utoliko što se tiče
njegovog vanjskog života, tuđinska osobnost. Isus od Nazareta je bio prihvaćen
izvana. Dok ostale vjere esencijalno imaju nešto egoistično u religijskom smislu i ne
žele probiti kroz njihove granice, Zapad se jedini izdvojio činjenicom da je suzbio svoj
egoistički religijski sustav — na primjer, drevnu Wotan religiju — i zbog njene
unutarnje supstance je prihvatio impuls koji nije iznikao iz vlastitog mesa i krvi.
Utoliko što se tiče Zapada, Kršćanstvo nije egoistička vjera kao ostale koje su bile za
različite narode. Faktor je od prilične važnosti da je također rođeno vanjskim

događajem. To čini univerzalnost Kršćanstva u još jednom aspektu ako Kršćanstvo
stvarno smješta Misterij na Golgoti u središte evolucije čovječanstva.
Kršćanstvo još nije napravilo veliki napredak u svom razvoju pošto čak i sada dva
aspekta još nisu jasno razdvojena. Biti će razgraničeni samo polako i u stupnjevima.
Tko je, u pravom smislu Misterija na Golgoti, Kršćanin? Onaj tko zna da se nešto
stvarno dogodilo u Misteriju na Golgoti, da je Duh Sunca živio u Kristu, da je Krist
izlio Njegovo biće preko Zemlje, da je Krist umro za sve ljude. Premda je Pavao izjavio
da je Krist umro ne samo za Židove već također i za pogane, te se riječi čak i danas
malo razumiju. Dok se ne shvati da je Krist ispunio Čin na Golgoti za sva ljudska bića
neće se razumjeti Kršćanstvo. Jer prava snaga koja je tekla od Golgote jedna je stvar,
a razumijevanje toga je druga. Treba težiti znanju o tome tko je stvarno Krist, ali od
Misterija na Golgoti naš stav prema svakom čovjeku može se izraziti jedino na
slijedeći način. Kakva god da je tvoja vjera, Krist je također umro i za tebe, i njegov
značaj za tebe jednak je značaju za svako drugo ljudsko biće.
Pravo razumijevanje Misterija na Golgoti vodi nas do stava da se pitamo o svakoj

osobi koju sretnemo, „Koliko u sebi ima od pravog Kršćanstva, bez obzira na njena
određena vjerovanja?” Pošto čovjek mora sve više stjecati svijest o tome što je stvarno
u njemu znati nešto o Misteriji Krista je naravno uzvišeni ideal. To će biti više
rašireno kao vrijeme prolazi, i tu spada potreba razumijevanja Misterija na Golgoti.
Ali to je različito od koncepta kojeg bi neko mogao imati o Misteriju na Golgoti, o
njegovoj univerzalnosti koja pruža dobro svim ljudskim bićima. Ovdje je esencijalna
stvar za dušu da osjeti da nas to čini socijalnim bićima u sferi Sunca. Ako se osjećamo
zatvoreni u nekoj vjeru, tamo postajemo pustinjaci. Mi smo socijalna bića u sferi
Sunca ako razumijemo univerzalnost Misterija na Golgoti. Tada možemo naći vezu sa
svakim bićem koje nam priđe u sferi Sunca. Kao rezultat uvida u Misterij na Golgoti
koji stječemo tijekom zemaljskog života unutar našeg ciklusa evolucije, postajemo
bića koja se mogu slobodno kretati u sferi Sunca.
Za što bi trebali biti sposobni za vrijeme ovog perioda između smrti i ponovnog
rođenja?
Sada dolazimo do činjenice koja je iznimno važna za moderni okultizam. Ona

ljudska bića koja su živjela na zemlji prije Misterija na Golgoti — ono što sada
govorim je esencijalno ispravno, premda ne u detaljima — nalazili su Prijestolje
Krista u sferi Sunca s Kristom na njemu. Mogli su Ga prepoznati jer je stara baština
izvora svih religija još u njima živjela. Ali Duh Sunca je sišao dolje sa Sunca, i u
Misteriju na Golgoti pretočio se u život na Zemlji. Napustio je Sunce, i samo se slika
Krista u Akaši može naći u sferi Sunca između smrti i ponovnog rođenja. Prijestolje
ne zauzima stvarni Krist. Moramo sa Zemlje donijeti koncept naše žive veze s Kristom
da bi kroz sliku u Akaši imali živi odnos s Njim. Tada je moguće za nas da imamo
Krista također i u sferi Sunca i za Njega da stimulira sve sile u nama koje su
neophodne da prođemo sferu Sunca na pravi način.

Naše putovanje između smrti i novog rođenja nastavlja se još dalje. Od zemaljske
oblasti izvukli smo snagu, preko moralnih i religijskih sklonosti duše, da živimo,
takoreći, u ljudskim bićima s kojima smo bili zajedno na Zemlji, a zatim u višim
hijerarhijama. Ali ova snaga postepeno iščezava, postaje slabija i slabija, i ono što
ostaje je esencijalno snaga koju smo na Zemlji izvukli od Misterija na Golgoti. Da bi
našli naš put u sferi Sunca tamo se pojavljuje novi Svjetlonoša, Biće koje moramo
upoznati u njegovoj prvobitnoj moći. Mi donosimo s nama sa Zemlje razumijevanje
Krista, ali da bi razvili slijedeći stupanj tako da možemo nastaviti vani u univerzum
od sfere Sunca do Marsa, trebamo prepoznati drugo Prijestolje koje stoji pored
Prijestolja Krista u Suncu. To je moguće jednostavno svojstvom činjenice da smo
ljudske duše. Sa ovog drugog Prijestolja sada učimo o dugom Biću koje nas, zajedno s
Kristom, vodi naprijed. To drugo biće je Lucifer. Učimo o Luciferu, i pomoću snaga
koje nam on može dati mi idemo u dalje putovanje kroz sfere Marsa, Jupitera i
Saturna.
Širimo se čak i dalje u kozmički prostor, ali kako izađemo iza sfere Saturna naše
stanje svijesti je promijenjeno. Ulazimo u vrstu kozmičkog sumraka. To ne možemo
zvati kozmički san, već kozmički sumrak. Sada po prvi puta snage cijelog kozmosa
mogu na nama raditi. One rade sa svih strana, i mi ih primamo u naše biće. Dakle
nakon što smo se proširili u sfere, postoji period između smrti i novog rođenja kada
snage cijelog kozmosa struje u naše biće sa svih strana, iz cjeline zvjezdanih oblasti,
takoreći. Tada se opet počnemo zajedno izvlačiti, prolazimo različite sfere dolje do
sfere Venere, uvlačimo i postajemo stalno manji dok ne dođe vrijeme da se opet
ujedinimo s zemaljskim ljudskim zametkom.
Kakva smo vrsta bića kada se ujedinimo s zametkom? Mi smo bića koja smo
opisali, ali smo u nas primili snage iz cijelog kozmosa. Što primamo tijekom vanjskog
putovanja zavisi od mjere u kojoj smo se za to pripremili, i naša karma je formirana u
skladu s načinom na koji smo živjeli zajedno s ljudskim bićima koja smo sretali
tijekom života na Zemlji. Snage putem kojih se odvija prilagodba za novi zemaljski
život izgrađene su kao rezultat toga što smo bili zajedno s tim ljudskim bićima nakon
smrti. To da se pojavljujemo kao ljudska bića, da smo iznutra sposobni imati karmu
prožetu s kozmičkim snagama, počiva na činjenici da smo primili snage iz cijelog
kozmosa za vrijeme određenog perioda između smrti i novog rođenja. Pri rođenju
biće koje se saželo do sićušnih dimenzija, ali je u sebe povuklo snage širokog opsega iz
cijelog kozmosa ujedinjuje se s fizičkim ljudskim zametkom. Unutar nas nosimo cijeli
kozmos kada se ponovno inkarniramo na Zemlji. Može se reći da mi nosimo taj
kozmos unutar nas na način na koji se može sjediniti sa stavom da smo ga, u skladu s
našom ranijom zemaljskom egzistencijom, donijeli s nama u našim dušama na
vanjskom putovanju kada smo se širili u sfere.
Mora doći do dvostrukog prilagođavanja. Prilagođavamo se cijelom kozmosu i

našoj bivšoj karmi. Činjenica da postoji također i prilagođavanje na bivšu karmu koja
mora biti harmonizirana u kozmosu došla mi je na izvanredan način tijekom
istraživanja zadnjih par mjeseci u vezi s pojedinačnim slučajevima. Kažem, naročito,

u pojedinačnim slučajevima jer ne želim time iznijeti opći zakon. Kada osoba prođe
kroz vrata smrti ona umre pod određenom konstelacijom zvijezda. Ova konstelacija je
značajna za budući život njene duše pošto tamo ostaje kao otisak. U njenoj duši tamo
ostaje težnja da se uđe u tu istu konstelaciju kod novog rođenja, da bi bili pravedni još
jednom prema snagama primljenim u trenutku smrti. Zanimljivo je da ako radimo
konstelaciju kod smrti i usporedimo je s konstelacijom kasnijeg rođenja, nalazimo da
se u visokom stupnju podudara s konstelacijom prijašnje smrti. Treba imati na umu
da je osoba rođena na drugoj točci na zemlji koja odgovara ovoj konstelaciji. U stvari,
ona je prilagođena na kozmos, učlanjuje sebe u kozmos, i tako je u duši uspostavljen
balans između individualnog i kozmičkog života.
Kant je jednom predivno rekao da postoje dvije stvari koje ga posebno ushićuju —
zvjezdana nebesa iznad njega i moralni zakon unutar njega. To je divna izjava u tome
što je potvrđena od okultizma. Oboje je isto — zvjezdana nebesa iznad nas i ono što
nosimo kao moralni zakon unutar nas. Jer kako rastemo u kozmički prostor između
smrti i novog rođenja, uzimamo zvjezdana nebesa u sebe, i onda nosimo u duši kao
moralni stav zrcalnu sliku zvjezdanih nebesa. Ovdje se dotičemo jedne od točaka gdje
se antropozofija može jedino razviti u osjećaje za opći moral. Što se čini kao teorija
odmah se transformira u moralne impulse duše. Ovdje ljudska bića osjećaju punu
odgovornost prema vlastitom biću, jer shvaćaju da je između smrti i novog rođenja
cijeli kozmos radio u njihovom biću, i oni su sakupili zajedno ono što su izvukli od
kozmosa. Ona su odgovorna cijelom kozmosu, jer u stvari nose cijeli kozmos unutar
sebe.
Napravljen je pokušaj izražavanja ovog osjećaja u pasusu Iskušenja duše, u

monologu Capesiusa, gdje kaže, „U tvom mišljenju misli svijeta tkaju . . .” Privučena
je pažnja na značaj za dušu kada osjeća da je čovjekova sveta dužnost iznjedriti snage
koje je dobio od kozmosa, i njegov najveći grijeh dopustiti da te snage leže jalove.
Konkretno istraživanje je pokazalo da mi u naše biće primamo cijeli kozmos i

ponovno ga iznjedrimo u našoj zemaljskoj egzistenciji. Od snaga koje čovjek nosi sa
sobom, samo neke imaju svoj izvor na Zemlji. Mi proučavamo čovjeka u vezi sa
silama koje rade u fizičkom, eteričkom i astralnom tijelu, i u egu. Naravno, sile koje
djeluju u našem fizičkom tijelu dolaze nam od Zemlje, ali ne možemo povlačiti
direktno od Zemlje sile koje trebamo za naše eteričko tijelo. Te snage nam mogu
pristupiti jedino između smrti i ponovnog rođenja za vrijeme perioda u kojem se
širimo u planetarne sfere. Ako netko zauzima nemoralno držanje duše u ovim
sferama, neće moći privući prave snage tijekom vremena između smrti i novog
rođenja. Čovjek koji nije razvio religiozne impulse ne može privući prave snage u sferi
Venere, i tako snage koje su potrebne u eteričkom mogu biti osakaćene. Ovdje vidimo
karmičku vezu koja postoji između kasnijeg i ranijeg života. Ovo naznačuje kako
znanje koje steknemo kroz okultizam mogu postati impulsi u životu naše duše i kako
nas svijest o tome što smo mi može voditi do stalnog dizanja u više duhovni život.

Ono što je pripremljeno od Misterija na Golgoti neophodno je u našem sadašnjem
ciklusu evolucije tako da čovjek može na pravi način živjeti u sferi Sunca između
smrti i novog rođenja. Duhovna znanost mora postići da ljudska bića budu u poziciji
narasti čak i iza sfere Sunca s univerzalnom ljudskom, duhovnom socijalnom sviješću
koja je tamo potrebna. Utoliko što se tiče same sfere Sunca, veza koja je doživljena
Misterijem na Golgoti je dovoljna. Ali da bi nosili univerzalno ljudsko osjećanje i
razumijevanje iza sfere Sunca, moramo moći dohvatiti, u antropozofskom smislu,
odnos različitih religija jedne s drugom. Moramo narasti iznad usko ograničene vjere
sa svojim određenom sjenama osjećaja i razumjeti svaku dušu, bez obzira na njeno
vjerovanje. Iznad svega, jedna stvar vezana s Krist impulsom je ispunjena između
smrti i ponovnog rođenja. To je sadržano u riječima, „Gdje se dvoje ili troje nađu
zajedno u moje Ime, tamo sam JA usred njih.” Sakupljanje dvoje ili troje nije vezano s
Kristom s ovim ili onim vjerovanjem. Mogućnost da je On među njima je dana
ukoliko su oni ujedinjeni u Njegovo Ime.
Ono što se godinama kultiviralo, kroz izvođenje Misterijskih drama, posebno

zadnje (Čuvar praga), treba dati duhovno-znanstveno razumijevanje onoga što je
esencijalno u našoj epohi. U jednu ruku, moramo steći odnos s Krist impulsom, u
drugu, s Snagama koje stoje nasuprot Njemu —impulsima Lucifera i Ahrimana.
Moramo shvatiti da čim izađemo iz Maye, imamo posla sa Silama koje otkrivaju
snage u kozmosu. Stalno se približava vrijeme u evoluciji čovječanstva kada moramo
naučiti raspoznati esencijalno biće radije nego učenje. To nije nigdje tako očito kao u
vezi s Misterijem na Golgoti. Biće je esencijalno, ne sam sadržaj riječi.
Volio bih za sljedeće da se sasvim točno ispita. U stvari, najlakše je imati posla s
ljudima koji stave na test ono što je rečeno od okultnih izvora. Nema ništa slično u ni
jednoj drugoj vjeri prema dubinama koje se otkrivaju kroz Misterij na Golgoti.
Određena predrasuda danas još prevladava. Ljudi govore kao da se stvari u svijetu
moraju dogoditi prema onome što rade u školi, kao da sve zavisi od svjetskog učitelja.
Ali Krist nije svjetski učitelj već svjetski izvršitelj, Onaj koji je ispunio Misterij na
Golgoti, i Čije biće treba biti prepoznato. U tome je stvar. Koliko je to malo stvar
samih riječi, ili samog doktrinarnog sadržaja, učimo od divnih riječi koje je izjavio
Krist, „Vi ste Bogovi!” (Ivan 10:34). To znamo također iz činjenice da je On više puta
naznačio da čovjek postiže najviše kada shvati božanstvenost u vlastitoj prirodi. Ove
riječi Krista odjekuju u svijetu, „Budi svjestan da si kao Bogovi!” Može se reći da je to
veliko učenje!
Isto učenje, međutim, odjekuje od drugog izvora. U Bibliji, gdje je opisan početak
evolucije Zemlje, Lucifer kaže, „Vi ćete biti kao Bogovi!” Isti doktrinarni sadržaj je
izjavljen od Lucifera i od Krista, „Vi ćete biti kao Bogovi!” ali ove dvije izjave znače za
čovjeka suprotno. Zaista, razoran poziv se čuje u ovim riječima izgovorenim jednom
od Izazivača i drugi puta od Njega koji je Iskupitelj, Spasitelj i Obnovitelj bića
čovjeka.

Između smrti i ponovnog rođenja sve zavisi od znanja o Biću. U sferi Sunca
najveća opasnost je zamijeniti Lucifera za Krista pošto oboje koriste isti jezik,
takoreći, dajući isto učenje, i od obojice se čuju iste riječi. Sve zavisi o Biću. Činjenica
da govori ovo Biće ili ono Biće — to je bitno, ne doktrinarni element jer ono što je
bitno su stvarne sile koje pulsiraju svijetom. U višim svjetovima, i iznad svega u onom
što se odigrava u zemaljskim sferama, riječi razumijemo ispravno jedino kada znamo
od kojeg Bića dolaze. Ne možemo nikada prepoznati rang Bića samo pomoću riječi,
već samo znanjem o cijeloj povezanosti s tim Bićem. Primjer riječi da su ljudi kao
Bogovi je potpuna potvrda toga.
Ovo su značajne činjenice evolucije. One su izražene ne na račun njihova sadržaja

— i u ovom slučaju, također, ne toliko na ovaj račun — već na račun duha kojeg nose,
tako da se u dušama mogu javiti osjećaji koji bi trebali proizaći iz ovakvih riječi. Ako
osjećaji ostaju s onima koji su apsorbirali ovakve istine, čak i ako su stvarne riječi
zaboravljene, nije mnogo izgubljeno, nakon svega. Uzmimo radikalniji slučaj.
Pretpostavimo da je među nama bio netko tko bi zaboravio sve što je upravo rečeno,
jedino bi preostao osjećaj koji može proisteći iz ovakvih riječi. Ovakva osoba bi, ipak,
u antropozofskom smislu, primila dovoljno onog što se s njima mislilo.
Napokon, mi moramo koristiti riječi, i riječi ponekad izgledaju teoretske. Moramo

učiti gledati kroz riječi u esenciju i primiti to u dušu. Ako je antropozofija dohvaćena
u njenoj esenciji, svijet će učiti razumjeti mnoge stvari, posebno u vezi s evolucijom
čovječanstva. Ovdje želim citirati dva primjera koja su povezana izvana, više nego
iznutra, s mojim nedavnim okultnim istraživanjima. Ona su me začudila jer su
pokazala kako istina koja je ustanovljena okultno odgovara onome što se pojavilo u
svijetu kao rezultat inspiriranog čovjeka i može se ponovno otkriti u onom što već
postoji u svijetu.
Dosta sam se bavio Homerom. Napokon činjenica da se nakon smrti ništa ne

može promijeniti, da odnosi ostaju isti, došla je jasno pred moju dušu. Na primjer,
ako je u životu netko bio nekako povezan s osobom i nije je volio, to se ne može
promijeniti. Ako, imajući ovo na umu, sada čitamo pasuse iz Homera gdje opisuje
svijet iznad kao mjesto gdje život postaje nepromjenjiv, počinjemo shvaćati dubinu
ovih riječi o regiji gdje se stvari ne mijenjaju. Predivno je iskustvo usporediti vlastito
znanje s onim što je izneseno kao značajna okultna istina od „slijepog Homera,”
vidovnjaka, u tom epu!
Jedna druga stvar me začudila, i premda sam joj se opirao jer je izgledala
nevjerojatna, vidio sam da je to nemoguće. Mnogi od vas znaju Kapelu Medici od
Michelangela u Firenci, s kipovima Giuliana i Lorenza de Medici i četiri alegorijske
figure. Umjetnički element u ovim figurama se obično previđa. One se gledaju kao
jalove alegorije. Sada ove figure s jednom iznimkom, nisu bile sasvim završene, i ipak
ne daju utisak da su samo alegorijske. U vodičima nam kažu da kip Giuliana stoji na
jednoj strani a onaj od Lorenza na drugoj. U stvari, oni su bili obrnuti. Kip za kojeg je
rečeno da predstavlja Lorenza je onaj od Giuliana, a onaj od Giuliana je kip Lorenza.

To je ispravno, ali u gotovo svakoj knjizi povijesti umjetnosti i u Baedeckeru, dane su
krive činjenice. Opisi se zasigurno ne podudaraju i očito su kipovi jednom bili
preokrenuti. Ne stoje više ondje gdje ih je Michelangelo originalno stavio. Ali želim
uglavnom govoriti o četiri alegorijske figure. Ispod nogu jednog od Medici kipova
imamo figure „Noć” i „Dan;” ispod nogu druge, „Zora” i „Sumrak.”
Kao što sam rekao, u početku sam se opirao ovom što želim o njima reći. Počnimo
s figurom „Noć.” Pretpostavimo da uronimo u sve što vidimo, u svaku gestu (knjige
komentiraju više besmisleno da je ovo poza kojoj se osoba koja spava ne može
prilagoditi.) Ako se, prostudiravši svaku gestu, svaki pokret uda, upitamo kako bi
umjetnik portretirao ljudsku figuru ako bi želio prenijeti najveću moguću aktivnost
eteričkog tijela u snu, tada bi to morao napraviti iz umjetničkog instinkta upravo kako
je to Michelangelo napravio u svojoj figuri. Figura „Noć” odgovara stavu eteričkog
tijela. Ne sugeriram da je Michelangelo bio toga svjestan. Jednostavno je to napravio.
Sada pogledajmo figuru „Dan”. To nije jalova alegorija. Predočite niže članove
ljudskog bića više pasivne, a ego pretežito aktivan. To imamo izraženo u figuri „Dan.”
Ako bi sada držanjem izrazili akciju astralnog tijela kako slobodno radi dok su ostali
članovi smanjene aktivnosti, tada to trebamo naći u takozvanoj alegoriji „Zora.” A ako
težimo izraziti uvjete gdje se fizičko tijelo nije u cijelosti raspalo, već postaje mlitavo
kao rezultat povlačenja ega i astralnog tijela, to je predivno portretirano figurom
„Sumrak”. U ovim figurama imamo žive opise četiri čovjekova omotača. Možemo lako
razumjeti jednom raširenu legendu o figuri „Noć”. Govorilo se da kada je
Michelangelo sam s ovom figurom ona oživi, digne se i hoda okolo. To je razumljivo
ako znamo da ona ima držanje eteričkog ili životnog tijela, i da u takvom položaju
eteričko tijelo može biti potpuno aktivno. Ako se to osjeti, tada se zaista čini da figura
ustaje, i znamo da bi mogla hodati okolo da nije isklesana od mramora. Kada bi
eteričko tijelo bilo stvarno tamo aktivno, tada ga ništa ne bi moglo spriječiti da se
kreće okolo.
Mnoge tajne su sadržane u radovima čovjeka i mnogo toga postaje po prvi puta
razumljivo kada se ove stvari proučavaju s izoštrenom okultnom percepcijom. Da li
mi, međutim, razumijemo umjetničko djelo dobro ili manje dobro, nije povezano s
univerzalnim čovjekom. Ono što je bitno je nešto sasvim drugo. Ako su naše oči
izoštrene na ovaj način počinjemo razumjeti dušu drugog ljudskog bića, ne kroz
okultnu percepciju, koja, napokon, ne može pomoći gledanju u duhovni svijet, već
kroz percepciju oživljenu pomoću duhovne znanosti. Duhovna znanost dosegnuta
zdravim ljudskim razumom razvija u nama znanje o onom što srećemo u životu, i,
iznad svega, o dušama naših drugova. Trebamo pokušati razumjeti svako ljudsko
biće.
Kod ovog razumijevanja se, međutim, misli na sasvim drugačiji način od

uobičajenog. Nažalost, u životu je ljubav prečesto potpuno egoistična. Obično čovjek
voli ono čemu je posebno privučen zbog nekih okolnosti ili nečeg drugog. Za ostalo,
ispunja sebe univerzalnom ljubavlju, općom ljubavi za čovječanstvo. Ali što je to? Mi

bi trebali moći razumjeti svaku ljudsku dušu. Nećemo svugdje naći izvrsnost, ali tu
nema štete jer u stvari ne možemo napraviti veću povredu nekih duša nego sipanjem
slijepe ljubavi i ulagivanja preko njih.
Dalje ćemo govoriti o ovoj temi u predavanju prekosutra.

PREDAVANJE VI
Život između smrti i novog rođenja 2
Munich, 28 studenog 1912
Prekjučerašnje predavanje o uvjetima između smrti i novog života pokazuje kako

tijesno je cijelo čovjekovo biće povezano s univerzalnim životom u kozmosu. Zaista su
samo za vrijeme ovog zemaljskog života ljudska bića fiksirana za jedno mjesto,
zauzimaju mali prostor, dok su tijekom perioda između smrti i novog rođenja dio
planetarnog sustava a, kasnije nakon smrti, čak i svijeta iza planetarnog sustava. U
svom razvoju između rođenja i smrti ljudska bića su izraz mikrokozmičke slike
makrokozmosa, dakle između smrti i novog rođenja ona su makrokozmička; ona su
prelivena u makrokozmos. Ona su makrokozmička bića, i moraju iz makrokozmosa
povući snage potrebne za novu inkarnaciju.
Za vrijeme prvog perioda poslije smrti čovjek još nosi ljusku zemaljskog života oko
sebe. On je povezan s onim što mu je dao zemaljski život i mogao s njim napraviti.
Ovaj period je posebno blizu potrebama i interesima srca. Okultna vizija promatra
nekog tko je napustio fizički plan prije relativno kratkog vremena u sferi kamaloke,
koja se prostire u makrokozmičkom smislu do orbite Mjeseca. Čovjekova duša i duh
su se proširili na takav način da on boravi u cijeloj sferi Mjeseca. Za vrijeme ovog
perioda on još nije razdvojen od zemaljskog svijeta. Želje, prohtjevi, interesi,
simpatije, antipatije koje je prethodno formirao vuku ga natrag u zemaljski svijet.
Tijekom perioda kamaloke on je zatvoren unutar atmosfere vlastite astralne prirode
stečene na Zemlji. Još želi imati ono što je želio imati na Zemlji. Zanima se za stvari
koje su ga zanimale na Zemlji. Smisao ovog perioda kamaloke je da može odbaciti ove
interese, i utoliko što su zavisni o fizičkim organima, a to je točno za sva čulna
zadovoljstva, oni ne mogu biti zadovoljeni. Postepeno se odvikne od njih upravo zato
jer ne mogu biti zadovoljeni. Razumljivo da se to odnosi na individualnost čovjeka u
najužem smislu, dijelu astralnosti ljudskog bića koje treba biti uništeno, uklonjeno.
U još jednom pogledu čovjek nosi svoje zemaljske veze sa sobom u kamaloku, jer
bića ili događaji s kojima će se tamo susresti zavise od prirode njegova unutarnjeg
života, dispozicije njegove duše. Na primjer, razmotrimo čovjeka koji ide kroz vrata
smrti i drugog s kojim je imao bliske veze koji je kroz vrata smrti prošao nešto ranije.
Oboje su u kamaloki i mogu se naći. Okultno istraživanje pokazuje da se čovjek ne
bavi samo vlastitim razvojem — procesom rješavanja svojih želja i interesa, na
primjer — već je ubrzo nakon smrti, nakon kratkog embrijskog perioda sna, ujedinjen
s onim individualnostima s kojima je bio usko povezan na Zemlji. Ipak, govoreći
općenito, mala je mogućnost da čovjek nađe sve one koji su s njim u kamaloki.
Prostorni i vremenski odnosi, posebno prostorni, tamo su sasvim različiti. Nije da ne
pristupa takvim bićima. Čovjek im može doći blizu ali ih ne primijetiti pošto se
percepcija tamo rađa iz bliskosti veze u životu. Dakle, kratko nakon smrti u periodu
kamaloke, čovjek se nađe u okruženju onih s kojima je bio usko povezan u životu, i
tako u početku teško da bilo koje drugo biće dođe u obzir. Odnosi nakon smrti su još

u skladu s onim što smo prije bili razvili. U kamaloki povezani smo s drugima upravo
na isti način kao što smo bili na Zemlji osim što ne možemo napraviti ono što je ovdje
još moguće, to jest, promijeniti odnos. To ostaje kako je bilo na Zemlji. Ovdje
možemo razviti mržnju za nekoga koga smo jednom voljeli, ili ljubav za nekog koga
smo jednom mrzili. Možemo težiti promjeni našeg odnosa. To u kamaloki nije
moguće.
Recimo da dođemo nasuprot osobe koja je umrla prije nas. Na početku se

osjećamo povezani s njom na način koji odgovara zadnjem odnosu koji smo s njom
imali na Zemlji. Tada, kao što znate, živimo unatrag u vremenu. Ako smo prije imali
drugačiji odnos, to se ne može umjetno napraviti. Moramo mirno živjeti unatrag i
dosegnuti odgovarajući period vremena gdje ponovno možemo doživjeti odnos koji
smo prije imali s njom. Ovo se opet ne može promijeniti. To se izražava onako kako je
bilo na Zemlji. Možete biti spremni zamisliti da je to iznimno bolno iskustvo, i to je u
izvjesnom smislu točno. To je kao da se želimo pomaknuti, ali smo prikovani za tlo.
Osjećamo se duhovno ograničeni odnosom koji je uspostavljen na Zemlji. Osjećamo
doslovno stanje prinude. Naravno, ako je ovo stanje prinude dovoljno jako, odnos će
biti bolan. Sada da bi ispravno shvatili ovo stanje i osjetili ga iz srca, ne smijemo samo
misliti da je bolno. U mnogim pogledima je tako ali mrtvi nisu svjesni samo bolnog
aspekta. Oni su zasigurno svjesni da su ovi uvjeti neophodni, i da bi izbjegavanje
ovakve boli samo značilo stvarati buduće prepreke na njihovom putu.
Što se događa kao rezultat ovog procesa? Zamislite da nakon smrti doživljavamo
odnos koji smo s drugom osobom formirali u životu. Kroz fiksno zurenje naše
percepcije, kroz doživljaj odnosa, u našoj duši se oblikuju snage, u početku u njihovim
duhovnim prototipovima. One su potrebne tako da nas naša karma može ispravno
voditi u budućnost, tako da se možemo naći zajedno s drugom osobom u slijedećoj
inkarnaciji na takav način da može doći do karmičkog poravnanja. Snage neophodne
za to karmičko poravnanje zavaruju se zajedno tehnički, takoreći.
Za početak, mrtvi teško mogu dovesti do bilo kakve promjene u njihovom

okruženju, a ipak se povremeno za to javi instinktivna težnja. Neispunjene želje stječu
veliki značaj ali najviše one koje u životu ne dolaze uvijek na površinu svijesti. U vezi
toga iznimno je važno obratiti pažnju na slijedeće. U svakodnevnom životu na
fizičkom planu svjesni smo naših simpatija i od njih pravimo mentalne predstave,
također, ali ispod toga leži podsvijest. Ona se ne uzdiže snažno u našu gornju svijest,
u pravu ego-svijest. Kao rezultat, nešto nepotpuno uzdiže se u svijest ljudskog bića.
Zaista, mi teško da ikad živimo kao potpuno svjesno biće u životu. Naš duševni život
je iznimno složen. Čovjek je rijetko stvarno svoj. Može se dogoditi da zbog
predrasuda, indolencije ili nekog drugog razloga, čovjek u svojoj uobičajenoj svijesti
ima jaku odbojnost ili čak mrzi nešto, dok u njegovoj podsvijesti postoji snažna težnja
baš za tim što mrzi u svojoj gornjoj svijesti. Nadalje, duša često pokušava sebe
obmanuti u ovakvim stvarima.

Uzmimo za primjer. Dvoje ljudi žive zajedno. Jedno dođe do antropozofije i
oduševljeno je s time, drugo ne dijeli taj entuzijazam. U stvari, što prvi više postaje
zainteresiran za antropozofiju, drugi više bjesni protiv duhovne znanosti i kleveće je.
Sada je moguće slijedeće, jer je ljudski duševni život kompliciran. Onaj koji kleveće
antropozofiju postao bi nakon nekog vremena sam antropozof ako njegov prijatelj ili
osoba povezana s njim nije postala antropozof. Onaj koji živi s njim prepreka je da on
postane antropozof. Ovo se zasigurno može dogoditi. Onaj koji kleveće antropozofiju,
iznoseći svakakve stvari protiv nje pri svojoj ego-svijesti, može imati najjače težnje
prema njoj u svojoj podsvijesti ili astralnoj svijesti. Zaista, što više kleveće duhovnu
znanost jače su njegove želje za njom. Može se sasvim dogoditi da čovjek kleveće one
stvari u svojoj gornjoj svijesti koje se sve jače javljaju u njegovoj podsvijesti.
Smrt, međutim, transformira neistine u istine. Tako možemo promatrati ljudsko

biće kako prolazi kroz vrata smrti koje je iz indolencije ili sličnih razloga klevetalo
duhovnu znanost, a ovo je primjenjivo na mnoge druge stvari, kako nakon smrti
doživljava duboke težnje kojih nije bilo svjesno za vrijeme života. Tako možemo
promatrati ljudska bića prolazeći kroz vrata smrti koja očito ne pokazuju želju za
neku određenu stvar, i u kojima se, ipak, nakon smrti javlja najjača želja za tim.
Tijekom naših iskušenja u periodu kamaloke je dakle beznačajno da li su naše želje,
prohtjevi ili strasti prisutni u našoj gornjoj ego-svijesti ili borave u našoj astralnoj
podsvijesti. Oboje radi kao gorući faktor nakon smrti, ali one želje i prohtjevi koje
smo tijekom života prikrivali čak su i aktivnije nakon smrti.
Treba imati na umu da zbog same prirode duše sve što je povezano s njom će, u
svim okolnostima, napraviti utisak na nju. Pažljivo je bilo istraženo slijedeće i dobro
je ako uzmemo primjer u vezi antropozofije. Pretpostavimo da dvoje ljudi živi na
Zemlji zajedno. Jedno od njih je žarki antropozof, drugi ne želi čuti za duhovnu
znanost. Sada pošto je duhovna znanost u njegovom okruženju, ovaj drugi ne ostaje
bez utjecaja od nje na njegovo astralno tijelo. Stvari od priličnog značaja i kojih nismo
svjesni stalno se događaju našim dušama. One rade duhovnim putem i postoje
utjecaji koji transformiraju naš duševni život.
Dakle teško ćemo naći nekoga tko je živio u okruženju antropozofa, koliko god je
tvrdoglava njegova opozicija, koji u svojoj podsvijesti ne pokazuje sklonost prema
duhovnoj znanosti. Upravo se među oponentima antropozofije nakon smrti može
naći manifestirana sfera želja strastvenih težnji za duhovnom znanošću. To je zašto je
praksa koja je unutar nas postala uobičajena dokazala da je tako blagotvorna za
mrtve, odnosno, čitati onima koji tijekom života nisu željeli primiti mnogo
antropozofije. To se pokazuje iznimno korisno za duše o kojima se radi. To treba
raditi živo predstavljajući lice osobe koja je umrla kakvo je bilo u zadnjem periodu
života na Zemlji. Tada se uzme knjiga i mirno ide od rečenice do rečenice s mislima
usmjerenim prema mrtvoj osobi kao da sjedi ispred. Ona će to objeručke primiti i
mnogo dobiti s tim.

Ovdje dolazimo do točke gdje antropozofija ulazi u život na praktičan način. Ovdje
se materijalizam i duhovnost ne samo teoretski sudaraju već kao stvarne sile. U
stvari, pomoću duhovnosti stvoreni su mostovi komunikacije između ljudi bez obzira
da li su živi ili mrtvi. Pomoću aktivnog duhovnog života možemo pomoći mrtvima na
ovaj ili mnoge druge načine o kojima ćemo govoriti kada bude prilike.
Ako ne stojimo unutar duhovnog života, međutim, rezultat nije samo nedostatak
znanja. To također znači da boravimo unutar ograničenog prostora egzistencije
zaokruženog jedino fizičkim svijetom. Materijalistički sklona osoba odmah gubi vezu
s onim tko je prošao kroz vrata smrti. To pokazuje kako je važno za jedan svijet da
radi u drugom. Ako se, na primjer, mrtva osoba, koja ima jaku težnju da nauči nešto
od duhovne mudrosti, mora suzdržati od te želje, to će joj ostati teret. Uglavnom,
može biti moguće, premda je čak i u kamaloki to malo vjerojatno, da će susresti drugu
osobu koja je umrla i sa kojom je na Zemlji imala takvu vezu da će iz same prirode
odnosa naći neko ograničeno zadovoljenje. U stvari je to teško zamisliti u usporedbi s
značajnom uslugom i djelom milosrđa koje živi mogu izvršiti za mrtve.
Razmotrite situaciju jednog umrlog. On ima neku intenzivnu želju. U periodu

nakon smrti ta želja ne može biti zadovoljena pošto je ono što nosimo u duši
nepromjenjivo utvrđeno, ali sa Zemlje može teći struja u ovu inače fiksiranu težnju.
To je u stvari jedini način na koji se stvari koje se odvijaju u našoj duši mogu
promijeniti. Prema tome, tijekom prvog perioda nakon smrti, doživljaji mrtve osobe
mnogo zavise o vrsti duhovnog razumijevanja koja se otkriva kod živih koji su bili
blisko povezani s njom.
Djelujući u skladu s onim što se može naučiti kroz duhovnu znanost, u životu se
mogu formirati sasvim različite veze, veze koje rade iz jednog svijeta u drugom. U vezi
ovog još nema mnogo napretka, posebno u pravljenju antropozofije živom snagom.
Toliko toga još treba napraviti u razvoju antropozofije tako da izniknu prave snage.
Dobro se prema tome upoznati s istinama duhovne znanosti i zatim usmjeriti cijeli
život u skladu s njima. Ako bi antropozofija bila shvaćena u ovom dubljem smislu,
pulsirala bi kao krv života i bilo bi manje rasprava i nesloga u svijetu o duhovnim
teorijama. Trebamo zapamtiti da je ne samo naša egzistencija na Zemlji već cijeli
život čovječanstva transformiran kroz duhovnu znanost. Kada antropozofija postane,
putem razumijevanja ideja, više stvar srca, ljudi će djelovati i ponašati se u duhu
antropozofije, da kažem trivijalno. Tada će se ovakve međusobne veze javljati sve
češće.
Sada moramo načeti stvar koja nije tako lako prihvatljiva, iako se to može shvatiti
ako se zaroni u to. Čovjekovo znanje na fizičkom planu je iznimna zabluda. To je
zaista velika obmana jer na fizičkom planu ne zna više od činjenica i veza koje
promatra. Dok je za obične matematički nastrojene znanstvenike ovo sve što jest i
kraj svega onoga što on naziva stvarnost, to predstavlja samo sitnicu duševnog života.

Dat ću vam očito paradoksalan primjer. Bez sumnje se sjećamo Schopenhauerovih
riječi da se istina mora crvenjeti jer je paradoksalna. Čovjek je svjestan činjenica i
kombinira ih intelektualno. On zna, na primjer da je sati sedam i trideset. Izlazi iz
kuće i prelazi ulicu. U osam sati je negdje došao. To zna pomoću čulne percepcije,
preko intelektualnog kombiniranja, ali u većini slučajeva ne shvaća zašto nije otišao iz
kuće dva ili tri minuta kasnije nego je namjeravao. Malo ljudi će brinuti o takvoj
činjenici kao što je odlazak par minuta prije ili poslije. Ipak, to može biti značajno.
Uzeti ću groteskni primjer, ali primjeri ovakve vrste u minijaturi stalno se

događaju u životu, čovjeku koji tri minute kasni. Da je napustio kuću točno bio bi
pregažen i ubijen, i nije ubijen pošto je tri minute kasnio. Nije vjerojatno da se
događaji dogode na ovaj groteskni način, a ipak se cijelo vrijeme pojavljuju na više-
manje ovakav način, ali ljudi ih nisu svjesni. Čovjek je krenuo tri minuta kasnije, i baš
kao što je točno da bi bio mrtav da je napustio kuću točno u osam sati, točno je i da je
sada živ. Njegova karma ga je spasila od smrti jer je krenuo tri minuta kasnije. Sada
ovo može izgledati nevažno, ali nije tako. U stvari, osoba je indiferentna prema
ovakvom događaju u mjeri u kojoj nije svjesna prave stvarnosti. Kada bi znala, ne bi
više bila indiferentna.
Da ste bili svjesni činjenice da bi bili mrtvi da ste izašli točno ne bi bili ravnodušni
prema tome. To bi u stvari napravilo duboki utisak na vas i duboki utjecaj bi zračio u
vašu dušu kao rezultat te svjesnosti. Trebate se samo sjetiti značaja ovakvog događaja
za naš duševni život kada se ovakav događaj stvarno dogodi. Ali zar to nije jednako
kao reći da stalno idemo kroz život čvrsto zatvorenih očiju? To je u stvari točno.
Čovjek zna što se vani događa ali nije svjestan o tome što bi mu se dogodilo da su
se stvari odvijale samo malo različito. To znači da je znanje o različitim
mogućnostima uskraćeno od njegove duše. Duša živi indiferentno, bez obzira da li će
znanje o raznim mogućnostima skrhati ili uzdići našu unutarnju svjesnost. Čovjek zna
samo sitnice o postojećim vezama. Zna jedino do čega dolazi zbog okolnosti. Kao
rezultat, život duše je siromašan, i ono što bi inače bilo izraženo to nije. Možda ne bi
dali ovakvu naizgled paradoksalnu izjavu ako to ne bi bilo zbog činjenice da ne
obraćamo pažnju na istraživanja života poslije smrti. Među mnoge stvari koje se
javljaju u duši moramo uključiti i ono što je upravo opisano. Nakon smrti se mnoge
stvari pojavljuju živo ispred duše o kojima nije ni slutila da ste u tim trenucima bili u
opasnosti za život ….. u to i to vrijeme odbacili ste svoju sreću ….. ovdje ste bili lijeni, i
da niste bili ležerni mogli ste napraviti nešto dobro. Nakon smrti se suočavamo s
gomilom stvari koje nismo zapazili. Ono što se čini smiješno nakon smrti postaje
stvarnost. Pojavljuje se cijeli svijet kojeg u životu nismo bili svjesni.
Zar stvari o kojima smo govorili nisu stvarno tamo? Uzmimo opet primjer u kojem
smo krenuli tri minuta kasnije nego smo namjeravali, i time smo izbjegli smrt. Toga
nismo svjesni. Materijalista činjenicu da nešto nismo znali gleda kao nevažnu.
Inteligentna osoba ne pridaje nepotrebnu važnost činjenici da nešto znamo ili ne zato
jer shvaća da su stvari jednostavno tamo bili ih mi svjesni ili ne. Djelovanje i opozicija

sila je bila tamo a tako i mi. Svi pripremni uvjeti za našu smrt su bili prisutni. Sile su
radile jedna prema drugoj. Prošle su blizu, i ipak se približile jedna drugoj. Ima
mnogo ovakvih slučajeva u životu. Nešto je stvarno tamo. Mi to ne percipiramo, ali je
svejedno oko nas.
Ako u našem sadašnjem ciklusu evolucije ljudi stalno stječu razumijevanje za

duhovni svijet, stvari koje ne mogu postojati za čulnu percepciju ali su ipak u našem
okruženju raditi će na nama na određeni način. To nas vodi do iznimno zanimljive
činjenice. Pretpostavimo da se događaji dogode kako je opisano, i da smo izbjegli
smrt jer smo tri minute kasnili. To na materijalista neće ostaviti bilo kakav utisak. Ali
u čovjeku koji postepeno otvara razumijevanje u svom srcu za ovakve veze biti će
promjena. Zapamtite da je razvoj antropozofije tek samo početak. Ako je netko
razumio i živio u antropozofiji, ne samo sakupio vanjsko razumijevanje već stvarno
živio s njom sa srcem i umom, tada će njegov doživljaj biti različit. On je mogao
krenuti tri minute kasnije, tako izbjeći smrt, ali u trenutku kada je smrt mogla udariti
da su okolnosti bile drugačije, on će unutar sebe osjetiti nešto što će se manifestirati
kao osjećaj za različite mogućnosti. To će biti rezultat kada antropozofija postane krv
života duše.
Što će se dogoditi kada mi postepeno otvorimo ovakve osjećaje, kada ljudska

priroda usmjerava sebe prema duhovno znanstvenom razumijevanju? Trenutci u
kojima nam se nešto moglo dogoditi na kratko vrijeme nas podižu u neku vrstu
medijumskog stanja za vrijeme kojeg možemo pustiti da duhovni svijet zasja u našoj
svijesti. Ovakvi trenutci mogu biti iznimno plodonosni kada osoba svjesno zna nešto
od djelovanja mrtvih na njoj. Trenutci kada se događaji koji se nisu dogodili
doživljavaju na opisani način bude impresije iz duhovnog svijeta. Cijela čudna oblast
svijeta suptilnih čula otkriti će se u onima koje privlači antropozofija.
Čovječanstvo evoluira, i samo tupa osoba će podržavati da je ljudska rasa uvijek

bila obdarena istim duševnim snagama.
Duševne snage se mijenjaju, i premda je ispravno reći da je današnji čovjek

primarno opremljen za vanjsku percepciju prema kojoj radi sa svojim mišljenjem,
jednako je točno da će kroz iskustva kakvo je bilo opisano on evoluirati u period gdje
će se razviti duševno-duhovne snage. U tom smislu, također, imamo mogućnost da
duhovna znanost postane stvarna sila koja se kreativno miješa u život. Ranije smo
razmotrili kako utjecaji sa fizičkog plana mogu biti izvršeni na život poslije smrti, a
sada smo vidjeli gdje se mogu kreirati vrata i prozori tako da se doživljaji mrtvih
mogu percipirati ovdje u zemaljskom životu. Želio sam vam također dati i ideju kako
se pojavljuju mogućnosti za uspostavljanje komunikacije između dva svijeta.
Između mnogih stvari koje se mogu kazati o životu između smrti i ponovnog
rođenja, a mi ćemo ih upoznavati kako vrijeme ide, ovo ću danas samo spomenuti. Za
vrijeme života između smrti i novog rođenja vidimo da esencijalno tri snage —
mišljenja, osjećanja i volje ili želje — dolaze do izražaja u duši. Snage mišljenja ili

intelekta izražavaju se na takav način da je naša svijest ili jasna ili maglovita; snage
osjećanja u tome da smo više ili manje osjećajni ili bešćutni, više ili manje religiozni
ili nereligiozni u našem držanju; snage volje i želje u tome da su naša djela više ili
manje egoistična. Tako ove tri vrste sila ističu sebe. Svaka od ovih duševnih snaga ima
različito značenje za život nakon smrti.
Razmotrimo intelektualne snage. Kako nam one pomažu nakon smrti? One
pomažu izraziti naše svjesno iskustvo perioda između smrti i novog rođenja posebno
jasno. U stvari, što više nastojimo misliti jasno i vjerno tijekom naše fizičke
egzistencije, što su veći naši napori da steknemo pravo znanje o duhovnim
realitetima, svjetlija i jasnija će biti naša svijest između smrti i novog rođenja.
Govoriti ću ovdje sasvim konkretno. Čovjek, na primjer, koji je neistinit u svojim
intelektualnim kvalitetama, kojem nedostaje interesa za stjecanje pravog znanja o
uvjetima koji su u duhovnom svijetu, naći će da, premda se svijest razvija, polako
postaje zamagljen. Premda se može činiti čudno, ovo zamagljenje svijesti nakon smrti
uzrokuje da prođemo određeni period brže. Brže prolazimo kroz duhovni svijet što
smo više uspavani. Ako je, prema tome, čovjek tup u svom intelektu, premda će neko
vrijeme zadržati svijest, neće je moći održati iza izvjesne točke. Njegova zatupljenost
dovesti će do uvjeta sumraka, i od tada nadalje njegov će život u duhovnom svijetu
prolaziti brzo i relativno brzo će se vratiti u fizičko tijelo.
Različito je sa snagama volje i želje. One nam pomažu da iz okruženja

makrokozmosa između smrti i ponovnog rođenja povučemo jake ili slabe sile koje su
potrebne za izgradnju naše slijedeće zemaljske egzistencije. Čovjek koji u ove
makrokozmičke uvjete uđe s nemoralnim duševnim držanjem neće moći privući
snage koje su esencijalne za ispravnu izgradnju astralnog i eteričkog tijela, koja će
tada biti osakaćena. To dovodi do boležljivosti ili slično. Dakle to je moral što daje
sposobnost povlačenja snaga iz viših svjetova za slijedeću inkarnaciju. Intelektualnost
i moralnost su usko povezani s onim što čovjek postaje kao rezultat boravka u
nadosjetilnom svijetu između smrti i ponovnog rođenja.
Snage srca i osjećaja, najdublje snage u ljudskoj duši, dolaze pred nas nepristrano
u odgovarajućem periodu između smrti i novog rođenja. One su izvan nas. To je
značajno. Onaj tko je sposoban za ljubav i suosjećanje živi kroz svoj život između
smrti i novog rođenja okružen slikama koje predstavljaju život i sreću koja odgovara
mjeri njegovog suosjećanja. To dolazi pred dušu kao njeno okruženje. Slike mržnje
dolaze pred onog tko je mrzio.
Na određenom stupnju perioda između smrti i novog rođenja promatramo kao

vanjske kozmičke slike ono što smo u našem najdubljem biću. Nema boljeg slikara od
ovih snaga, i nakon smrti je nebeski svod ispunjen s onim što mi stvarno jesmo u srcu
i umu. Promatramo ovu najdublju živu sliku baš kao što ovdje na Zemlji promatramo
nebeski svod svemira. Tako između smrti i novog rođenja imamo nebeski svod, i on
ostaje s nama. To je uvjetovano s tim da li smo primili Misterij na Golgoti u
najdubljoj dubini naše duše u prije naznačenom smislu kao što je izraženo u riječima

Sv. Pavla, „Ne JA već Krist u meni.” Ako doživljavamo Krista u nama, tada imamo
mogućnost tijekom naše Sunčeve egzistencije doživjeti u okolnom slikovnom svijetu
Akashi Krista u Njegovoj najčudesnijoj formi, u Njegovoj manifestiranoj slavi, kao
element u kojem živimo i boravimo. Ova misao ne mora imati samo egoističko
značenje. Može također biti objektivnog značaja jer je u našoj daljnjoj egzistenciji ova
raširena slika ponovno uzeta u dušu i donesena dolje u našu slijedeću inkarnaciju.
Kao rezultat, mi ne samo da pravimo sebe boljim ljudskim bićima, već također boljom
snagom u evoluciji Zemlje.
Dakle napori koje radimo da transformiramo naše snage srca intimno su povezani
s našim sposobnostima u idućem životu, i vidimo tehniku koja je na djelu u
transformiranju snaga našeg srca u veliku kozmičku panoramu, kozmički nebeski
svod između smrti i novog rođenja koji je tada ponovno inkorporiran u naše biće,
dajući nam veće snage nego prije. Dakle sveukupni proces jačanja je rezultat činjenice
da u periodu između smrti i novog rođenja promatramo ono što je iznutra proživljeno
u životu.
Ponovno smo razmatrali stvari velike važnosti u odnosu prema uvjetima

egzistencije između smrti i novog rođenja. Oni su značajni jer na Zemlji mi nismo
ništa drugo osim onog što je život između smrti i novog rođenja od nas napravio.
Nadalje, ako ih ignoriramo, moći ćemo sve manje steći pravo znanje o našem
vlastitom biću. Ako ignoriramo uvjete postojanja između smrti i novog rođenja,
nećemo biti sposobni za pravo djelovanje i mišljenje u vremenima koje dolaze. Ove
studije su dio šire materije koja se može spomenuti u odnosu prema životu između
smrti i novog rođenja. Želio sam početi sa sadržajem koji će sve više postajati
supstanca duhovne znanosti.

PREDAVANJE VII
Rad karme u životu nakon smrti
Bern, 15 prosinca 1912
Danas proslavljamo petu godišnjicu ogranka u Bernu. Također je i prva prigoda u

kojoj smo se okupili u ovoj prostoriji. Nadajmo se da će ponuditi dobar okvir za naš
duhovni rad i stremljenja u ovom gradu. Činjenica da možemo održati naše intimnije
sastanke okruženi ovakvim arhitektonskim oblicima značajna je za naše duhovne
težnje. Znamo da na brojnim različitim mjestima težimo za ovakvim sobama i da već
postoje. S obzirom na dvostruko svečanu prirodu ovog događaja, primjereno je reći
par uvodnih riječi o značaju ovakvih oblika.
U našim stremljenjima mi stalno dolazimo do trostrukosti u ovom ili onom

smjeru što se može nazvati svetim trojstvom. Brzo ga otkrivamo u ljudskoj duši kao
mišljenje, osjećaje i volju. Ako razmotrimo mišljenje naći ćemo da se u našoj
aktivnosti mišljenja moramo usmjeriti na objektivne nužnosti. Ako tako ne
napravimo, bilo u mišljenju o stvarima na fizičkom planu ili o duhovnim stvarima,
napraviti ćemo grešku i nećemo doći do istine. U odnosu na našu volju, također,
moramo se orijentirati u skladu s određenim vanjskim moralnim pravilima. Ovdje,
također, moramo djelovati u skladu s nužnostima. U stvari, s obzirom na oboje, naše
mišljenje i našu volju nužnosti viših oblasti djeluju na fizičkom planu.
Čovjek se osjeća istinski slobodan jedino u oblasti svojih osjećaja. To je sasvim

različito od mišljenja i volje. Najviše se osjećamo kod kuće u sferi osjećaja i senzacija
kada nismo prisiljeni ni mišljenjem ni voljom, već se možemo predati onom što se
čisto osjeća. Zašto je to tako? Osjećamo da je naše mišljenje povezano s nečim, da je
ovisno. Također osjećamo ovisnost i u našoj volji. U našim osjećajima, međutim,
potpuno smo svoji i tu živimo potpuno unutar vlastite duše, takoreći. Zašto je to tako?
Zato jer su naposljetku naši osjećaji zrcalna slika snage koja leži daleko iza naše
svijesti. Misli treba smatrati za slike onoga što predstavljaju. Svoju volju moramo
razviti tako da izražava naše dužnosti i odgovornosti. U sferi osjećaja možemo
slobodno doživjeti što govori našoj duši pošto, gledano okultno, osjećaji su zrcalna
slika oblasti koja nije ušla u našu svijest. Leži iza naše svijesti i božanstveno duhovne
je prirode.
Možemo reći da bogovi teže podučiti čovječanstvo kroz mišljenje i volju. Preko
osjećaja bogovi nam dopuštaju da participiramo u njihovom vlastitom kreativnom
radu, premda na misteriozan način. U osjećajima imamo nešto odmah prisutno u
našim vlastitim dušama u čemu sami bogovi uživaju.
Sada pomoću formi kakve su ovdje kreirane, našim proučavanjima mogu se

pridružiti osjećaji koji nas približavaju duhovnim svjetovima. Ova intimnost s
duhovnim svijetom treba biti rezultat svih naših razmatranja. Zato možemo pridati
određeni značaj formama koje nas okružuju i pokušati prodrijeti u ono što mogu za

nas značiti. Gledamo u svim smjerovima i osjećamo snagu svjetla i boje, što za nas
može postati otkrivenje onog što živi u duhovnom svijetu. Ono što trebamo reći
svakako može biti shvaćeno u jalovim, užasnim dvoranama nažalost tako
prevladavajućim danas svugdje. Ali do prave topline duše u duhovnim studijama
može doći jedino kada smo okruženi formama kao što su ove. Da to može biti tako
nakon prvih pet godina našeg rada ovdje u Bernu može se gledati kao na dobru
karmu koja blagoslivlja i prati našu aktivnost. Prema tome, mi ćemo posvetiti ovu
prigodu koja je na dvostruki način svečana razmatranju značaja duhovne znanosti,
duhovnog znanja, za modernog čovjeka.
O dosta toga što ćemo danas razmatrati bilo je već prije govora ali ćemo danas
diskutirati s novih aspekata. Duhovni svjetovi mogu postati potpuno shvatljivi ako ih
razmotrimo s različitih gledišta. Život između smrti i novog rođenja opisan je na
mnoge različite načine. Danas će se naša razmatranja baviti uglavnom onim što me
nedavno zanimalo u sferi duhovnog istraživanja.
Sjećamo se da čim smo prošli kroz vrata smrti doživljavamo period kamaloke
tijekom kojeg smo još intimno povezani s našim osjećajima i emocijama, sa svim
aspektima našeg duševnog života u zadnjem zemaljskom utjelovljenju. Mi se
postepeno oslobađamo ove veze. Zaista, mi nakon smrti više nemamo fizičko tijelo.
Ipak, kada su fizičko i eteričko tijelo ostavljeni po stani, naše astralno tijelo još
posjeduje sve osobitosti koje je imalo na Zemlji, a te osobitosti astralnog tijela, koje su
sakupljene pošto je živjelo u fizičkom tijelu, također treba ostaviti po strani. To
zahtjeva određeno vrijeme i to označava period kamaloke. Period kamaloke slijede
doživljaji u duhovnom svijetu ili Devahanu. U našim spisima to je bilo
karakterizirano više iz aspekta onog što čovjek proživljava kroz različite elemente
raširene oko njega. Sada ćemo razmotriti period između smrti i novog rođenja s druge
strane. Počnimo s općenitim pregledom.
Kada je čovjek otišao kroz vrata smrti ima slijedeći doživljaj. Za vrijeme života na
Zemlji zatvoren je unutar svoje kože, a vani je prostor sa stvarima i bićima. Nakon
smrti nije tako. Naše cijelo biće se širi i osjećamo da stalno postajemo veći. Osjećaj
biti ovdje u mojoj koži sa prostorom i stvarima koje me vani okružuju iskustvo je
kakvo poslije smrti nemamo. Nakon smrti mi smo unutar objekata i bića. Širimo se
unutar određenog prostora. Za vrijeme perioda kamaloke mi se kontinuirano širimo, i
kada to širenje dođe do kraja, veliki smo kao prostor unutar orbite Mjeseca. Činjenica
boravka unutar prostora, koncentriranost u jednoj točci, nakon smrti ima sasvim
različito značenje nego tijekom fizičke egzistencije. Sve duše koje simultano borave u
kamaloki ispunjavaju isti prostor ograničen orbitom Mjeseca. One međusobno
penetriraju jedna drugu. Ipak ova među penetracija ne znači zajedništvo. Osjećaj da
smo zajedno određen je sasvim drugim faktorima nego što je ispunjavanje
zajedničkog prostora. Moguće je za dvije duše koje su nakon smrti unutar istog
prostora da budu sasvim udaljene jedna od druge. Njihov doživljaj može biti takav da
ne trebaju znati za postojanje one druge. Ostale duše, u drugu ruku, mogu imati

bliske, intimne veze i osjećati međusobnu prisutnost. To potpuno zavisi od
unutarnjeg odnosa i nema ništa s vanjskim prostornim vezama.
U kasnijim fazama kada kamaloka dođe do kraja, prodiremo u još veću oblast.
Stalno se širimo. Kada se faza kamaloke približava završetku, čovjek iza sebe ostavlja
kao uklonjeno sve što je tijekom fizičke egzistencije bio izraz njegovih sklonosti, težnji
i želja za zemaljski život. Čovjek sve to mora proživjeti ali to također treba ostaviti u
sferi Mjeseca ili kamaloki. Kako čovjek dalje živi nakon smrti, i kasnije se prisjeća
doživljaja u sferi Mjeseca, naći će tamo upisane sve zemaljske emocije i strasti,
odnosno, sve što se razvilo u duševnom životu kao rezultat njegovog pozitivnog
privlačenja za tjelesnu prirodu. To je ostavljeno iza u sferi Mjeseca i tamo ostaje. Ne
može se tako lako izbrisati. Mi to nosimo sa sobom kao impuls ali to ostaje upisano u
sferi Mjeseca. Izvještaj dugova, takoreći, koje ima svaka osoba zapisan je u sferi
Mjeseca.
Kako se dalje širimo ulazimo u drugu oblast koja se u sferi okultizma naziva
Merkur. Nećemo to predstavljati u obliku dijagrama, ali sfera Merkura je veća od
sfere Mjeseca. Nakon smrti ulazimo u ovu sferu na najrazličitije načine. Pomoću
duhovne znanosti to se može precizno istražiti. Osoba koja je u životu imala
nemoralne ili ograničene moralne dispozicije živi u sferi Merkura na potpuno različit
način od onoga tko je bio sklon moralu. U sferi Merkura onaj prvi nije u stanju naći
ljude koji su umrli u isto vrijeme, kratko prije ili nakon što je umro on, i koji su u
duhovnom svijetu. On tako ulazi u duhovni svijet da nije u mogućnosti naći one koje
voli s kojima teži biti zajedno. Ljudi kojima na Zemlji nedostaje moralna dispozicija
duše u sferi Merkura postaju pustinjaci. Moralu skloni ljudi, međutim, postaju ono
što bi mogli nazvati socijalna bića. Tamo će naći iznad svega ljude s kojima su bili
blisko unutarnje povezani na Zemlji. To određuje da li je netko zajedno s nekim. To
ne zavisi od prostornih odnosa, jer svi ispunjavamo isti prostor, već o duševnim
sklonostima. Postajemo pustinjaci kada s nama donosimo nemoralnu dispoziciju, a
društvena bića, ako posjedujemo moralne sklonosti.
Susrećemo druge poteškoće u vezi s društvenošću u sferi Mjeseca tijekom

kamaloke ali uglavnom da li čovjek postaje pustinjak ili socijalno biće tamo također
zavisi o dispoziciji duše. Okorjeli egoist na zemlji, onaj koji zadovoljava samo vlastite
nagone i strasti, neće u sferi Mjeseca lako naći ljude s kojima je bio povezan na
Zemlji. Čovjek koji je strastveno volio, međutim, čak i ako je to bilo samo fizički, ipak
neće biti potpuno sam, već će naći i druge pojedince s kojima je bio povezan. U
objema ovim sferama općenito nije moguće naći ljudska bića osim onih s kojima je
bio povezan na Zemlji. Ostali nam ostaju nepoznati. Uvjet za sretanje drugih ljudi je
da smo morali biti s njima na Zemlji. Da li sebe nalazimo s njima ili ne zavisi o
faktoru morala. Preda to vodi do veze s onima s kojima smo se poznavali na Zemlji,
čak nas ni moralna stremljenja neće odvesti mnogo dalje iza ove oblasti. Odnosi s
ljudima koje srećemo nakon smrti karakterizirani su s činjenicom da se ne mogu
promijeniti.

To trebamo predstaviti kako slijedi. Tijekom života na Zemlji uvijek imamo
mogućnost promijeniti odnos s kolegama. Pretpostavimo da u nekom periodu
vremena nismo nekog voljeli kako je zaslužio. U trenutku kada toga postanemo
svjesni možemo voljeti ispravno, ako imamo snage. Poslije smrti nemamo tu
mogućnost. Kada tada susretnemo osobu mnogo jasnije nego na Zemlji percipiramo
da li smo je voljeli premalo ili nekorektno, ali ne možemo napraviti ništa da to
promijenimo. To mora ostati onako kako je. Životne veze nose naročitu kvalitetu
izvjesne postojanosti. Pošto su trajne prirode, u duši je formiran impuls putem kojeg
je u karmu doveden red. Ako smo nedovoljno voljeli osobu u periodu od petnaest
godina, toga ćemo nakon smrti postati svjesni. Za vrijeme tog iskustva dobivamo
impuls da djelujemo drugačije u našoj sljedećoj inkarnaciji na Zemlji. Time kreiramo
impuls i volju za kompenzaciju karme. To je tehnika karme.
Iznad svega, treba nam biti jedna stvar jasna. Za vrijeme ranijih faza života nakon
smrti, naime tijekom perioda Mjeseca i Merkura (i također tijekom perioda koji
slijede što će ukratko biti opisano), mi boravimo u duhovnom svijetu na takav način
da naš duhovni život zavisi od toga kako smo živjeli na Zemlji u fizičkom svijetu. To
nije samo pitanje naše zemaljske svijesti. Naši nesvjesni impulsi također igraju ulogu.
U našem normalnom stanju na Zemlji živimo u našem egu. Ispod ego-svijesti leži
astralna svijest, sfera podsvijesti. Djelovanje ove sfere je ponekad različito od naše
normalne ego-svijesti bez da smo toga svjesni.
Uzmimo stvarni primjer koji se javlja dosta često. Dvoje ljudi imaju prijateljski
odnos. Jedan razvija poštovanje za duhovnu znanost dok drugi, koji se prethodno
činio zadovoljan s time, počinje mrziti duhovnu znanost. Taj animozitet ne treba
prožeti cijelu dušu. Može biti smješten samo u ego-svijesti te osobe, ne u astralnoj
svijesti. Što se tiče njene astralne svijesti, osoba koja dalje pothranjuje svoj animozitet
može u stvari imati težnje i ljubav za duh koje nije svjesna. To je sasvim moguće. U
ljudskoj prirodi postoje ovakve kontradikcije. Ako osoba istražuje svoju astralnu
svijest, svoju podsvijest, može lako naći skrivenu simpatiju za ono za što u svojoj
budnoj svijesti izjavljuje da mrzi. To je od posebne važnosti nakon smrti jer tada, u
ovoj stvari, čovjek postaje zaista svoj. Čovjek se može dovesti do toga da u životu mrzi
duhovnu znanost, da je odbija i sve povezano s njom, a ipak može za to imati ljubav u
svojoj podsvijesti. Može imati plamteću želju za duhovnu znanost. Činjenica da ne
znamo ili nismo u mogućnosti formirati misli iz naše memorije može rezultirati
akutnom patnjom tijekom perioda kamaloke pošto za vrijeme prve faze nakon smrti
čovjek živi uglavnom u svojim sjećanjima. Njegovu egzistenciju tada ne određuje
samo tuga ili radost onog što živi u njegovoj ego-svijesti. Ono što se razvilo u
podsvijesti također igra ulogu. Dakle čovjek postaje zaista onakav kakav je.
Ovdje vidimo da je ispravno shvaćena duhovna znanost osuđena da radi

plodonosno u svim sferama života. Osoba koja je otišla kroz vrata smrti ne može
donijeti bilo kakvu promjenu u odnosu s onima oko sebe, a isto vrijedi i za druge u
odnosu prema njemu. Nastupa postojanost u vezama. Ali ostaje sfera promjena koja
je u odnosu mrtvih i živih. Utoliko što su bili na Zemlji povezani s onima koji su

umrli, živući su jedini koji mogu ublažiti bol i olakšati muku onih koji su prošli kroz
vrata smrti. U mnogim ovakvim slučajevima, čitanje mrtvima se pokazalo
plodonosno.
Osoba je umrla. Za vrijeme života iz ovog ili onog razloga nije se bavila duhovnom
znanošću. Onaj koji je ostao iza na Zemlji može pomoću duhovne znanosti znati da
umrli ima goruću žeđ za duhovnom znanošću. Ako se sada onaj koji je ostao iza bavi
mislima duhovne prirode kao da je umrli tu s njime, pravi mu veliku uslugu. Mi
stvarno možemo čitati mrtvima. To omogućava da se jaz između živih i mrtvih
premosti. Dva svijeta, fizički i duhovni, odvojeni su materijalizmom. Razmislite kako
će njihova unija podržati sam život! Kada duhovna znanost ne ostane samo teorija već
postane životni impuls kao što bi trebala, neće biti odvajanja već neposredne
komunikacije. Čitajući mrtvima možemo ući u neposrednu komunikaciju s njima i
pomoći im. Onaj tko je izbjegao duhovnu znanost i dalje će osjećati muku težnje za
njom ukoliko mu mi ne pomognemo. Možemo mu pomoći sa Zemlje ako je takva
težnja uopće prisutna. Na ovaj način živući mogu pomoći mrtvima.
Također je moguće za mrtve da ih živući percipiraju, premda u naše vrijeme živući

malo rade da uspostave ovakve veze. Duhovna znanost će također i u ovom smislu
podržati život, postati pravi životni eliksir. Da bi razumjeli na koji način mrtvi mogu
utjecati na žive kao polaznu točku uzmimo slijedeći primjer. Što čovjek zna o svijetu?
Izvanredno malo ako samo uzmemo u obzir stvari na fizičkom planu samo sa
budnom sviješću. Čovjek je svjestan onog što se događa vani ispred njegovih čula i što
može protumačiti svojim intelektom u odnosu na ta događanja. Sve drugo ignorira.
Općenito on vjeruje da ne može znati ništa osim ono što promatra čulnom
percepcijom. Ali ima mnogo onog što se nije dogodilo a ipak je vrlo značajno. Što to
znači?
Pretpostavimo da imamo naviku ići na posao svakog jutra u osam sati. Jednom
prilikom, međutim, kasnimo pet minuta. Osim činjenice da smo došli pet minuta
kasnije očigledno se ništa neobično nije dogodilo. Ipak, nakon pobližeg razmatranja
svih uključenih elemenata, možemo postati svjesni da upravo tog dana, da smo izašli
u točno vrijeme mi bi bili pregaženi. To znači da smo izašli u pravo vrijeme više ne bi
bili živi.
Ili što je još moguće i možda se dogodilo je da je osoba možda bila od prijatelja
spriječena da zaplovi Titanikom. Mogao je osjećati da će ako zaplovi sigurno biti
potopljen! Da je to bilo karmički planirano druga je stvar. Ali promislite, ako
razmišljate o životu na ovaj način, koliko ste malo u stvari svjesni. Ako se ništa od
onog što se moglo dogoditi nije dogodilo, tada jednostavno toga niste svjesni. Ljudi
ne obraćaju pažnju na bezbrojne mogućnosti koje postoje u svijetu stvarnih događaja.
Možete naravno reći da ovo nije važno. Za vanjske događaje je malo bitno, ipak je
važno da niste poginuli. Želio bih privući vašu pažnju na činjenicu da smo mogli znati
da postoji velika mogućnost da poginemo. Da, na primjer, nismo propustili vlak koji

je bio uključen u veliku nesreću. Ne mogu se spomenuti svi mogući slučajevi a ipak se
stalno događaju na manjoj mjeri. Sigurno, za vanjski tijek događaja trebamo znati
samo ono što se može promatrati.
Pretpostavimo da sigurno znamo da bi se nešto dogodilo da nismo propustili vlak.

Takvo znanje ostavlja unutarnji utisak na nas, i mogli bi reći da smo bili spašeni na
izvanredan način jer smo sretni. Razmotrite mnoge mogućnosti s kojima se ljudi
suočavaju. Koliko bi naš duševni život bio bogatiji ako bi znali sve stvari koje igraju
ulogu u životu a ipak se ne događaju! Danas ljudi uzimaju u obzir samo osiromašenu
posljedicu onog što se u stvari pojavilo.
To je kao da uzmemo u obzir polje s mnogo klasja pšenice i odrazimo to s time da

će relativno mali broj sjemenja biti zasijan. Bezbrojni drugi neće niknuti i otići će u
drugom smjeru. Ono što nam se može dogoditi u odnosu je na ono što nam se stvarno
događa kao što su mnoga zrna pšenice koji ne niknu u odnosu s onima koja niknu i
donesu klasje. To je doslovno tako, jer su mogućnosti u životu beskonačne. Trenutci u
kojima se u svijetu vjerojatnosti odvijaju posebno važne stvari za nas također su
posebno pogodni trenutci da se mrtvi približe. Pretpostavimo da je osoba izašla pet
minuta ranije, i kao rezultat njen život je sačuvan. U određenom trenutku spašena je
od nesreće ili se može također dogoditi da joj na takav način pobjegne radosni
događaj. Snolika slika koja sadrži poruku mrtvih može u ovakvim trenucima ući u
život. Ali ljudi žive banalno. Kao pravilo, finiji utjecaji koji konstantno djeluju u
životu prolaze neuvaženo. S obzirom na to, duhovna znanost oplemenjuje osjećaje i
senzacije. Kao rezultat, čovjek će osjećati utjecaj mrtvih i doživjeti vezu s njima. Jaz
između živih i mrtvih premošten je duhovnom znanošću koja postaje pravi životni
eliksir.
Slijedeća sfera nakon smrti je takozvana sfera Venere U ovoj sferi postajemo
pustinjaci ako smo na Zemlji imali bezvjernu dispoziciju. Postajemo društveni duhovi
ako s nama nosimo religijske sklonosti. Ukoliko u fizičkom svijetu možemo osjećati
privrženost Svetom Duhu, tako ćemo i u sferi Venere naći sve sa sličnim sklonostima
prema božansko duhovnom. Ljudi su grupirani prema religijskim i filozofskim
sklonostima u sferi Venere. Na Zemlji je tako da oboje i religijske težnje i religijsko
iskustvo još igraju dominantnu ulogu. U sferi Venere grupiranje je čisto prema
vjeroispovijesti i filozofskim pogledima. Oni koji dijele istu koncepciju svijeta uvelike
su zajedno, snažne zajednice u sferi Venere. Oni nisu pustinjaci. Pustinjaci su samo
oni koji nisu uspjeli razviti nikakve religijske osjećaje i iskustvo.
Na primjer, monisti, materijalisti našeg doba, neće biti društvena, već usamljena
bića. Svaki će u sferi Venere biti kao u kavezu. Neće biti govora o Monističkoj uniji jer
je zahvaljujući monističkoj koncepciji svaki član osuđen na usamljenost. Činjenica da
je svatko zaključan u svom kavezu nije bila promišljana. To je spomenuto tako da
duše mogu doći do svijesti o stvarnosti u usporedbi prema nestvarnim teorijama
monizma koje su elaborirane na Zemlji. Općenito možemo reći da dolazimo zajedno s

onima iste koncepcije svijeta, iste vjere kao što smo sami. Ostale vjeroispovijesti je u
sferi Venere teško razumjeti.
Iza ovoga slijedi sfera Sunca. Samo ono što premošćuje razlike između različitih
religijskih vjeroispovijesti može nam pomoći u sferi Sunca. Ljudima nije lako graditi
mostove od jedne vjeroispovijesti do druge jer su toliko utvrđene u njihovim vlastitim
gledanjima. Istinsko razumijevanje za onog tko misli i osjeća drugačije posebno je
teško. U teoriji ovakva razumijevanja su često tražena, ali stvari su sasvim različite
kada je to pitanje stavljanja teorije u praksu.
Nalazimo, na primjer, da mnogi koji pripadaju Hindu religiji govore o zajedničkoj

jezgri svih religija. Oni u stvari, ipak, samo referiraju na zajedničku jezgru Hindu i
Budističke religije. Sljedbenici Hindu i Budističke religije govore s pogledom na
određeni egoizam. Uhvaćeni su u grupni egoizam.
Ovdje bi mogli umetnuti divnu Estonsku legendu o grupnom egoizmu koja govori
o porijeklu jezika. Bog je čovječanstvu želio uručiti dar jezika pomoću vatre. Velika
vatra je trebala planuti a različiti jezici su trebali doći tako da bi ljudi slušali osobitosti
zvuka vatre. Tako je Božanstvo pozvalo sve narode na Zemlji da se okupe tako da
svaki može učiti svoj jezik. Prije okupljanja, međutim, Bog je Estoncima dao prednost
i naučio ih božanski-duhovni jezik, uzvišeniji način govora. Onda su se približili ostali
i bilo im je dopušteno slušati gdje je gorjela vatra, i kako bi je čuli naučili bi razumjeti
različite zvukove. Izvjesni narodi preferirani od Estonaca su došli prvi dok je vatra još
sasvim jako gorjela. Kada je vatra dosegnula svoj kraj na red su došli Nijemci, jer
Estonci nisu bili posebno skloni Nijemcima. U slabom pucketanju vatre neko je čuo,
“Deitsch, peitsch; deitsch, peitsch” (Njemački, bič). Zatim su slijedili Laponci kojima
su Estonci bili još i manje skloni. Samo se čulo, “Lappen latchen” (Laponski, bič). Do
tada se vatra smanjila do samog pepela, i Laponci su, dobili najgori jezik od svih
pošto su Estonci i Laponci smrtni neprijatelji. Takvi su razmjeri Estonskog grupnog
egoizma.
Sličan grupni egoizam vrijedi za mnoge narode kada govore o prodiranju do

esencijalne jezgre zajedničke za sve religijske vjeroispovijesti. U vezi toga, Kršćanstvo
nikako nije jednako kao ostale vjere. Ako bi, na primjer, stav na Zapadu bio usporediv
s onim Hindu religije, tada bi stari Wotan još vladao kao nacionalni bog. Zapad nije
priznao vladajuće božanstvo koje se može naći unutar vlastitog područja, već ono
izvana. To je važna razlika između njega i Hinduizma i Budizma. U odnosu na mnoge
stvari, Zapadno Kršćanstvo nije prožeto religijskim egoizmom. Religijski je više
nesebično nego istočne religije. To je također i razlog zašto pravo znanje i doživljaj
Krist impulsa može dovesti čovjeka u pravi odnos s kolegama, bez obzira koju
vjeroispovijest priznaju.
U sferi Sunca između smrti i ponovnog rođenja to je stvarno pitanje razumijevanja

što nam omogućava ne samo da budemo s onima slične vjere, već i da formiramo
odnos s čovječanstvom u cjelini. Ako je dovoljno široko shvaćeno u vezi s religijom

Starog zavjeta, Kršćanstvo nije jednostrano. Privučena je pažnja prethodno na nešto
od velike važnosti što treba biti prepoznato. Sjetit ćete se da je jedna od najljepših
izreka Krista, „Vi ste Bogovi,” podsjećanje na Stari zavjet. Krist ukazuje na činjenicu
da božanska iskra, bog boravi u svakom ljudskom biću. Vi ste svi Bogovi; vi ćete biti u
rangu s Bogovima.
Uzvišeno učenje Krista ukazuje čovjeku na njegovu božansku prirodu, da može

postati kao Bog. Možete postati kao Bog, predivno i duboko dirljivo učenje Krista! Još
jedno biće je koristilo iste riječi, i indikativno je za kršćansku vjeru da je i drugo biće
tako učinilo. Na otvaranju Starog zavjeta Lucifer pristupa čovjeku. On zauzima
početnu točku — i u tome leži iskušenje — s riječima, „Vi ćete biti kao Bogovi”. Lucifer
na početku iskušenja u Raju i kasnije Krist Isus koriste iste riječi! Ovdje se dotičemo
jednog od najdubljih i najvažnijih aspekata Kršćanstva jer ovo naznačuje da nije samo
stvar sadržaja riječi, već od kojeg su bića u kozmičkom kontekstu izgovorene. U
zadnjoj Misterijskoj drami trebalo je pokazati da iste riječi imaju potpuno različito
značenje u odnosu na to da li ih izgovara Lucifer, Ahriman ili Krist. Ovdje se dotičemo
duboke kozmičke misterije, i važno je da dođemo do razumijevanja riječi, „Vi ste
Bogovi” i „Vi ćete biti kao Bogovi,” izgovorene u jednoj prigodi od Krista, u drugoj od
Lucifera.
Moramo uzeti u obzir da između smrti i novog rođenja mi također boravimo u

sferi Sunca gdje je pravo razumijevanje Krist impulsa esencijalno. Moramo donijeti
ovo razumijevanje skupa s nama sa Zemlje, jer Krist je jednom boravio na Suncu ali
se, kao što znamo, spustio sa Sunca i ujedinio s Zemljom. Trebamo Ga nositi do
perioda Sunca, i tada možemo postati socijalna bića kroz Krist impuls i učiti da ga
razumijemo u sferi Sunca.
Moramo naučiti razlikovati između Krista i Lucifera, a u naše vrijeme to je

moguće samo pomoću antropozofije. Razumijevanje Krista koje nosimo sa sobom od
Zemlje vodi nas daleko do sfere Sunca. Tamo djeluje kao vodič, takoreći, od čovjeka
do čovjeka, bez obzira na vjeru ili vjeroispovijest. Ali u sferi Sunca mi susrećemo još
jedno biće koje izgovara riječi koje virtualno imaju isti sadržaj. To biće je Lucifer.
Moramo na Zemlji steći razumijevanje o razlici između Krista i Lucifera, jer Lucifer je
sada tu da nam se pridruži kroz dalje sfere između smrti i ponovnog rođenja.
Dakle vidite, mi idemo kroz sfere Mjeseca, Merkura, Venere, i Sunca. U svakoj
sferi se susrećemo, u početku, s onim što odgovara unutarnjim snagama koje nosimo
sa sobom. Naše emocije, nagoni, strasti, čulna ljubav, ujedinjuje se s nama u sferi
Mjeseca. U sferi Merkura susrećemo sve što je uslijed naših moralnih nesavršenosti;
u sferi Venere zbog svih naših religioznih mana; u sferi Sunca, svega što nas odvaja od
čiste ljudskosti.
Sada nastavljamo u druge sfere koje okultist naziva sferama Marsa, Jupitera i
Saturna. Ovdje je Lucifer naš vodič i mi ulazimo u oblast koja nam dodjeljuje nove
snage. Baš kao što ovdje imamo Zemlju ispod nas, tako i tamo u kozmosu imamo

Sunce ispod nas. Dižemo se u božanski-duhovni svijet, i kako to radimo moramo
čvrsto držati u memoriji ono što smo sa nama donijeli od Krist impulsa. To možemo
steći jedino na Zemlji i što smo to dublje napravili, dalje to u kozmos možemo nositi.
Sada nam pristupa Lucifer. Vodi nas vani u oblast koju moramo prijeći da bi bili
spremni za novu inkarnaciju. Ima jedna stvar koju ne smijemo izostaviti ukoliko nam
Lucifer neće postati prijetnja, a to je razumijevanje Krist impulsa, ono što smo čuli o
Kristu tijekom našeg života na Zemlji. Lucifer nam za vrijeme perioda između rođenja
i smrti pristupa samoinicijativno, ali Krist mora biti primljen tijekom zemaljskog
života.
Onda rastemo u druge sfere iza Sunca. Stalno postajemo veći, da tako kažemo.
Ispod nas imamo Sunce a iznad, moćan, ogroman prostor Zvjezdanih nebesa.
Rastemo u veliku kozmičku oblast sve do izvjesne granice, i kako rastemo prema vani
kozmičke sile rade na nama iz svih smjerova. Primamo snage iz moćnog zvjezdanog
svijeta u naše rasprostranjeno biće.
Dosežemo granicu, onda se počinjemo sužavati i ponovno ulazimo u oblasti kroz

koje smo prije putovali. Idemo kroz sfere Sunca, Venere, Merkura i Mjeseca dok opet
ne dođemo u susjedstvo Zemlje i dok se sve što smo donijeli iz kozmičkih širina nije
opet koncentriralo u embrij nošen zemaljskom majkom.
To je misterija čovjekove prirode između smrti i novog rođenja. Nakon što je

prošao kroz vrata smrti stalno se širi od malog prostora zemlje do oblasti Mjeseca,
Merkura, Venere, Sunca, Marsa, Jupitera i Saturna. Tada smo narasli u kozmički
prostor, poput divovskih sfera. Nakon što smo kao duše primili snage univerzuma,
zvijezda, ponovno se skupljamo i nosimo snage zvjezdanog svijeta unutar nas. Ovo
objašnjava od duhovne znanosti kako se u koncentriranoj strukturi mozga može naći
otisak ukupnih zvjezdanih nebesa. U stvari, naš mozak sadrži važnu tajnu.
Imamo još jednu misteriju. Čovjek je sakupio sebe na okup, inkarnirao se u fizičko
tijelo u koje je došao preko svojih roditelja. Toliko je putovao tijekom svoje ekspanzije
u kozmički prostor da je tamo zapisao svoje posebne karakteristike. Dok zurimo od
Zemlje gore prema nebesima, tamo nisu samo zvijezde već također naše
karakteristike iz prethodnih inkarnacija. Ako smo, na primjer, u prethodnom
zemaljskom životu bili ambiciozni, tada je ta ambicija zapisana u zvjezdanom svijetu.
Zapisana je u Akasha kronici, i kada ste ovdje na Zemlji na određenoj točci, ova
ambicija vam dolazi s odgovarajućim planetom u određenoj poziciji i čini da se njen
utjecaj osjeća.
To objašnjava činjenicu da astrolozi ne samo da razmatraju zvijezde i njihova

kretanja već će vam reći da je tu vaša taština, tamo vaša ambicija, vaši morali
propusti, vaša indolencija; nešto što ste zapisali u zvijezdama sada radi iz zvjezdanih
svjetova na Zemlju i određuje vašu sudbinu. Ono što živi u našim dušama zapisano je
u prostranstvima svemira i to djeluje natrag iz svemira tijekom našeg života na Zemlji

dok putujemo ovdje između rođenja i smrti. Ako ih stvarno razumijemo, ove stvari
nas intimno diraju, i omogućavaju da objasnimo mnoge stvari.
Dosta sam se bavio Homerom. Zadnjeg ljeta tijekom mojih istraživanja o uvjetima
između smrti i ponovnog rođenja došao samo do nepromjenjivosti veza nakon smrti.
Ovdje, u određenom pasusu, morao sam sebi reći da su Grci zvali Homera slijepim
pjesnikom jer je bio tako veliki vidovnjak. Homer spominje da se život nakon smrti
odvija u zemlji u kojoj nema promjena. Predivno pogodan opis! Ovo razumjeti učimo
jedino kroz okultne misterije. Što više koračamo u ovom smjeru, više uviđamo da su
drevni pjesnici bili najveći vidovnjaci i da mnogo toga što potajice prožima njihova
djela traži značajnu količinu razumijevanja.
Želio bih spomenuti nešto što mi se dogodilo prošle jeseni i što je dosta
karakteristično. U početku, opirao sam se tome jer je bilo previše zapanjujuće, ali to je
jedan od onih slučajeva gdje objektivnost pobjeđuje. U Firenci nalazimo grobnice
Lorenza i Giuliana de Medici od Michelangela. Dva brata su portretirani zajedno s
četiri alegorijske figure. Te figure su dobro poznate, ali pri prvom posjetu činilo mi se
da nešto nije sasvim ispravno s tom grupom. Bilo mi je jasno da je onaj opisan kao
Giuliano Lorenzo, i obratno. Figure, koje se mogu micati, očito su bile zamijenjene u
nekoj prigodi i to je prošlo neopaženo. To je zašto je za statuu od Giuliana rečeno da
je ona od Lorenza, i obratno. Ali mene ovdje stvarno zanimaju četiri alegorijske
figure.
Prvo se pozabavimo predivnom statuom, „Noć.” Ne može je se jednostavno

razumjeti u smislu alegorije. Ako, međutim, znamo za eteričko tijelo i zamišljamo ga
u njegovoj punoj aktivnosti, upitali bi se, „Koja je najkarakterističnija gesta koja
odgovara eteričkom tijelu kada je ono slobodno od astralnog tijela i ega?” Odgovor bi
bio gesta kakvu je Michelangelo dao u „Noći”. U stvari, „Noć” je tako oblikovana da
savršeno predstavlja slobodno, nezavisno eteričko tijelo, izraženo pomoću formi
fizičkog tijela kada su astralno tijelo i ego van njega. Ova figura nije alegorija, već
predstavlja kombinaciju fizičkog i eteričkog tijela kada su astralno tijelo i ego van
njih. Tada se razumije pozicija figure. Povijesno je to najtočniji izraz životnosti
eteričkog tijela.
Počinjemo gledati figuru „Dan” kao ekspresiju ega kada je najaktivniji i najmanje
na njega utječu astralno, eteričko i fizičko tijelo. To je portretirano s čudnom gestom i
pozicijom Michelangelova „Dana”. Dobijemo gestu figure „Zora” kada je aktivno
astralno tijelo, nezavisno od fizičkog i eteričkog tijela i ega, i „Suton” kada je aktivno
fizičko tijelo bez druga tri člana.
Dugo sam se borio protiv djelića znanja i za početak s mišlju da je sasvim

apsurdno; ipak što se više u to ulazi, više smo prisiljeni prepoznati istinu u rukopisu
koje sadrže ove figure. Nije da je Michelangelo toga bio svjestan. To je izviralo iz
njegove intuitivne kreativne snage. Također razumijemo značenje legende koja kaže
da kada je Michelangelo bio sam u studiju, figura „Noć” postala bi obdarena životom,

i slobodno bi išla okolo. To je posebna ilustracija činjenice da imamo posla s
eteričkim tijelom. Duh radi u svemu u umjetnosti kao i u evoluciji čovječanstva.
Učimo razumjeti svijet čula samo ako shvatimo kako duh radi u čulnoj stvarnosti.
Postoji divna izreka od Kanta. On kaže, „Postoje dvije stvari koje su napravile
posebno duboki utisak na mene, zvjezdana nebesa iznad mene i moralni zakon
unutar mene”. Posebno je impresivno kada shvatimo da su oboje jedna te ista stvar.
Između smrti i ponovnog rođenja mi smo rašireni preko zvjezdanih oblasti i primamo
njihove snage u sebe, a tijekom našeg života u fizičkom tijelu snage koje smo sakupili
aktivne su unutar nas kao moralni impulsi. Gledajući gore u zvjezdana nebesa mogli
bi reći da boravimo između snaga koje su tamo vani aktivne tijekom perioda između
smrti i ponovnog rođenja. Sada to postaje vodeći princip našeg moralnog života.
Zvjezdana nebesa vani i moralni zakon unutra jedna je te ista stvarnost. Oni tvore
dvije strane te stvarnosti. Proživljavamo zvjezdane oblasti između smrti i ponovnog
rođenja, moralni zakon između rođenja i smrti.
Kada smo ovo dohvatili, duhovna znanost izrasta u moćnu molitvu. Jer što je
drugo molitva osim ono što povezuje našu dušu s božansko-duhovnim što prožima
svijet. To moramo učiniti našim vlastitim kako prolazimo kroz doživljaje svijeta čula.
Podjednako kao što svjesno stremimo prema ovom cilju, ono što učimo postaje
samoinicijativno molitva. Ovdje je duhovno znanje odmah transformirano u osjećaje i
doživljaj, i tako i treba biti. koliko god duhovna znanost radila s konceptima i
idejama, one će ipak biti transformirane u čistu senzaciju i molitvene osjećaje. To je
ono što naše sadašnje vrijeme traži. Naše vrijeme treba doživjeti kozmos živeći u
razmatranju duha u kojem samo proučavanje poprima prirodu molitve. Dok
proučavanje vanjskog fizičkog svijeta stalno postaje suho, akademsko i apstraktno,
proučavanje duhovnog života postajat će iskrenije i dublje. Uzeti će kvalitetu molitve,
ne u jednostranom sentimentalnom smislu već vrlinom svoje vlastite prirode. Tada će
čovjek znati ne samo kao rezultat apstraktnih ideja da je božanstvo koje prožima
univerzum također i u njemu. Kako napreduje u znanju shvatiti će da je to zaista
doživio tijekom života između posljednje smrti i novog rođenja. Znati će da je ono što
je tada doživio sada u njemu kao unutarnje bogatstvo njegovog života.
Ovakva razmatranja, povezana s nedavnim istraživanjem, pomažu nam da

dođemo do razumijevanja našeg vlastitog razvoja. Tada će se duhovna znanost biti
sposobnija transformirati u pravi duhovni krvotok. Češće ćemo o ovim stvarima
govoriti u budućnosti.

PREDAVANJE VIII
Između smrti i novog rođenja
Beč, 21 siječnja 1913
Zadnji puta kada sam ovdje govorio, ukratko sam se bavio značajnom fazom
čovjekova života između smrti i ponovnog rođenja. Tu fazu se ne može tretirati kao da
takoreći nema važnosti za našu fizičku egzistenciju. Trebala bi nam biti jasna
činjenica da snage koje nam trebaju za život ne dolaze samo iz oblasti fizičkog tijela.
One esencijalno emaniraju iz nadosjetilnog svijeta kojem pripadamo između smrti i
ponovnog rođenja. To se može razumjeti samo ako smo u stanu formirati mentalne
slike života između smrti i ponovnog rođenja.
Čovjek je uglavnom umotan u vrstu sanjajućih-spavajućih uvjeta. Oni koji idu kroz
dnevnu rutinu bez razmišljanja o događajima koje proživljavaju u stvari spavaju u
životu, a oni koji se bave s onim što leži iza materijalne egzistencije oni su koji su
budni u fizičkom životu. U odnosu na naša ranija razmatranja, sjetit ćete se da je
ispravno shvaćena duhovna znanost sposobna potpuno ući u sve aspekte ljudske
egzistencije. Toliko koliko duhovna znanost bude prožela našu civilizaciju,
čovječanstvo će u životu biti probuđeno iz spavanja. Mnoge stvari koje pristupaju
ljudskim bićima čine se čudne i misteriozne, ali one predstavljaju zagonetku više za
osjećaje nego za suhi intelekt. Majka koja stoji kraj mrtvačkog kovčega djeteta, ili
obratno, takav je slučaj. U razmatranje ljudske egzistencije treba se potpuno upustiti
da shvatimo kako ljudi postaju svjesni zagonetke života. Ljudi koji su izgubili sestru,
muža, ili ženu dolaze mi i kažu, „Nikada nisam razmišljao o smrti, nikada brinuo o
tome što se poslije može dogoditi, ali otkada mi je oduzeta ta bliska osoba to je kao da
je ona još ovdje, i to me dovelo da se bavim duhovnom znanošću”. Život će dovesti
ljude duhovnoj znanosti. Ono što se događa kao rezultat biti će bogato nagrađeno
pošto duhovna znanost može prožeti život s određenim impulsima koje samo ona
može dati.
Kada osoba nije više fizički prisutna, pojavljuje se zagonetka što se s njom zbiva
nakon smrti. Vanjska znanost ne može dati odgovor jer ona samo promatra s očima, a
one, također, istrune. Fizički mozak također istrune, i jasno je da ne može biti od
koristi za ono što čovjek doživljava bez svog fizičkog omota. Ipak moćno pitanje o
onom iza ostaje. U vezi ovog opći odgovori su malo od koristi i bolje je razmotriti
stvarne primjere koji mogu prodrijeti direktno u život.
Uzmimo život na Zemlji kao početnu točku. Možda ste došli ispred osobe koja je,
kroz duboke unutarnje težnje, kroz dispoziciju vlastite duše, dovedena do duhovne
znanosti, dok druga možda ima antagonizam prema tome. Jedan postaje dublje
involviran u duhovnu znanost, dok je njegov prijatelj razvio još veće neprijateljstvo
prema tome. Život nam ne predstavlja samo mayu u prirodi već također i u našim
neposrednim vezama s drugima. U stvari, ono što je upravo stavljeno u odnos može
biti potpuna obmana. Onaj koji je uvjerio sebe da je sve to besmislica može za to, u

dubinama svoje duše o kojima ostaje nesvjestan, razviti tajnu ljubav. Ljubav u
donjem sloju može se izraziti kao mržnja. U životu nalazimo takve slučajeve. Kada je
osoba otišla kroz vrata smrti, svi tajni duševni impulsi i težnje koje su suspregnute
tijekom njegove zemaljske egzistencije dižu se na površinu i postaju sadržaj perioda
katarze. Promatrali smo ljude koji su prošli kroz vrata smrti koji su na Zemlji bili
neprijatelji duhovne znanosti i koji su nakon smrti razvili intenzivnu težnju za njom.
Ovakvi antagonisti tada streme prema duhovnoj znanosti. Kada bi tijekom njihova
zemaljskog života došli do njih s knjigom o duhovnoj znanosti, možda bi nas u bijesu
otjerali. Nakon smrti ne možemo im napraviti veću uslugu nego im čitati. Čitanje s
mislima na mrtve može na njih imati najveći dodatni efekt.
Postoje mnogi primjeri unutar našeg duhovnog pokreta u kojima oni povezani s
mrtvim osobama su im čitali i tako im pomogli. Mrtav prima ono što mu se daje s
krajnjom zahvalnošću, i na ovaj način se može razviti predivna veza. To pokazuje što
duhovna znanost može sasvim praktično značiti. Duhovna znanost nije samo teorija.
Mora se držati života i srušiti zid koji odvaja žive od mrtvih. Tako može biti
premošten jaz. Mnogo dobra se može napraviti dovodeći duhovnu znanost u život s
ispravnim stavom. Ne može se dati bolji savjet od čitanja mrtvima pošto je čudna
činjenica da odmah nakon smrti nismo u stanju praviti nove veze. Prisiljeni smo
nastaviti sa starima.
Javlja se pitanje dali mrtvi mogu ili ne naći duhovna bića iza praga koja bi ih
podučila. To nije moguće! Za početak, mogu se imati veze samo s bićima s kojima
smo imali vezu prije prolaska kroz vrata smrti. Pri susretanju bića koja na Zemlji
nismo znali, samo prolazimo kraj njih. Na Zemlji, također, ne bi prepoznali genija ako
bi bio obučen kao kočijaš. Imamo kontakt samo s pojedincima koje smo poznavali na
Zemlji. Mogu se sresti mnoga bića koja bi mogla biti od pomoći, ali ako nije bilo
prethodne veze, ne mogu nam pomoći. Duhovna znanost je na svom ranom stupnju i
pošto je tek počela imati utjecaj na ljudska bića, živi mogu napraviti najveću uslugu
mrtvima pomažući im na ovaj način. To je primjer utjecaja koji se na druge može
primijeniti iz našeg svijeta. Ali moguće je i obratno — mrtvi mogu djelovati u fizičkom
svijetu. U mjeri u kojoj je duhovna znanost u skladu s životom, doći će do suradnje
između dvaju svjetova. Mrtvi mogu također utjecati na živuće.
Ljudi o svijetu znaju izvanredno malo. Najčešće, dohvaćaju samo ono što se
dogodi tijekom vremena. Mnogi misle da ostalo nije značajno. Ali ono što se stvarno
pojavljuje samo je najmanji dio onog što vrijedi znati. Znajući samo ono što se događa
izvana, u stvari ignoriramo život. Ujutro idemo na posao. Vjerojatno mislimo da
stvari koje se tada dogode vrijedi znati. Jednog dana otiđemo tri minuta kasnije nego
obično i dogodi se nešto iznenađujuće. Da smo, na primjer, napustili kuću u točno
vrijeme mogli smo biti pregaženi, ali bili smo zaštićeni. Ili smo možda trebali ići na
izlet i propustili vlak. Tada je baš taj vlak uključen u ozbiljnu nesreću. Što možemo
izvući iz ovakvih razmatranja?

Ima mnogo toga što se u životu ne dogodi, a ipak trebamo takve događaje ubrojiti
u mogućnosti. Zna li pojedinac koliko mnogo ovakvih mogućnosti izbjegne svaki dan?
Zamislite sve stvari koje se mogu dogoditi od kojih je zaštićen! Mi ih previđamo jer su
za hladni, apstraktni pogled na život one sasvim besmislene. Ali razmotrimo efekt na
dušu osobe koja je spašena od opasnosti očitom koincidencijom. Čovjek iz Berlina je
namjeravao otići u Ameriku i već platio svoju kartu. Prijatelj ga savjetuje da ne plovi
Titanikom! Zamislite osjećaje ovog čovjeka. Nije otplovio, i onda je čuo o potapanju
Titanika. To ima potresan efekt na njegove osjećaje. Kakvi dojmovi bi se pojavili u
nama kada bi mogli promatrati sve stvari kojih smo tijekom dana pošteđeni! Kada se
osoba počne baviti duhovnom znanošću razvija daleko veću osjetljivost za
kompleksnost života, za ono što se događa tijekom uobičajenog dana.
Sada ako smo stekli osjetljivost duše i duhovno smo pripremljeni, u ovakvim
trenucima možemo primiti utisak od duhovnog svijeta, poruku od mrtvih koja nam
dolazi kao akt milosti. Vrata su otvorena od mrtvih. Oni mogu govoriti onima koji su
razvili osjetljivost. Mogu biti priopćene važne stvari. Mrtva osoba nam, na primjer,
može naložiti da izvršimo nešto što ona nije. Tako je jaz premošten. Kada duhovna
znanost prodre u praktični život, a to će tako biti u budućnosti, moći ćemo s mrtvima
komunicirati u oba smjera. Dovesti će nadosjetilni svijet u neposrednu sadašnjost.
Može se javiti slijedeće pitanje. Kada čitamo duhovno-znanstvenu knjigu na

određenom jeziku, mogu li mrtvi razumjeti taj jezik? Za vrijeme perioda katarze mrtvi
razumiju jezik koji su govorili na Zemlji. Tek kasnije, tijekom prijelaza u Devachan,
ne mogu više razumjeti riječi već samo misli. Transformacija općenja s mrtvima
događa se nakon određenog perioda godina. Ako je onaj koji je ostao na Zemlji
osjetljiv, osjetit će da je s njim onaj tko je umro i da misle isto. To može trajati
godinama i onda se odjednom gubi veza. To je trenutak kada mrtvi prelazi u
Devachan. Tijekom perioda katarze još se sjeća zemaljskog života, još se drži za te
uspomene.
Što je zemaljski jezik? Svaki jezik ima značenje samo za zemaljski život i usko je
povezan s ustrojstvom osobe, s klimom i s formacijom grla. U Europi mi ne govorimo
isti jezik kao u Indiji. Ali misli nisu oblikovane u skladu s zemaljskim uvjetima. Mrtvi
razumiju jezik samo dok su u kamaloki. Kada medij priopći poruku od mrtvog u
određenom jeziku, može doći samo od onog tko je nedavno prošao kroz vrata smrti.
Fundamentalno smo mi već unutar viših svjetova svaki puta kada idemo spavati,
jer kod spavanja nesvjesno ulazimo u istu oblast u koju ulazimo nakon smrti.
Želio bih postaviti slijedeće pitanje. Može li netko tko još ne može vidjeti
nadosjetilnom percepcijom ipak znati o ovim stvarima? Čovjek koji spava, naravno,
živi. On je nekako kao biljka. Mogli bi se sjetiti da je znanstvenik, Raoul Francé, pisao
da su biljke obdarene osjećajima i mogu se diviti. Ipak biljke nemaju element duše.
Spavajući ljudski organizam je u istim uvjetima kao biljka. Zrake Sunca moraju pasti

na biljku ako će živjeti. Zemlja je prekrivena biljkama jer ih Sunce poziva. Bez Sunca
nema biljaka i tijekom zime one ne mogu nicati.
Kada čovjek spava, gdje je njegovo Sunce? Ono što leži na krevetu također ne
možemo zamisliti bez Sunca. To Sunce izvan čovjeka je ego. Tamo ego treba raditi na
uspavanom organizmu kao Sunce na biljkama. Ali ne igra samo Sunce ulogu u
podizanju i održavanju vegetacije. Igra također i Mjesec. Bez utjecaja s Mjeseca biljke
isto ne bi rasle, ali efekt lunarnih utjecaja znanstvenici potpuno ignoriraju.
Svjetlost Mjeseca utječe na biljke. Lunarne sile određuju širinu biljke. Biljka koja
raste visoko i tanko pod slabim je utjecajem Mjeseca. Čak je i cijeli kozmos uključen u
rast biljaka. Ego radi u fizičkom i eteričkom tijelu kao što Sunce utječe na rast biljaka.
Slično, astralno tijelo je u odnosu s Mjesecom. Ego je Sunce za fizičko tijelo, astralno
tijelo je duhovno njegov Mjesec. Naš ego kreira zamjenu za utjecaje Sunca, naše
astralno tijelo za one od Mjeseca. To potvrđuje ono što inicijat misli kada kaže da je
čovjek formiran kao ekstrakt snaga kozmosa. Kao što je Sunce središnja točka svijeta
biljaka i zrači svoju svijetlost u svim smjerovima, na isti način svjetlo mora prožeti
fizičko i eteričko tijelo. Svjetlost Sunca nije samo fizičke, također je i duševno-
duhovne prirode izdvojene od kozmosa i postaje „JA” ili ego. Čovjekovo astralno tijelo
sadrži ekstrakt svijetla Mjeseca. U ovom je sadržana najveća mudrost.
Da je čovjekov ego još bio vezan za Sunce, čovjek bi jedino mogao naizmjenično
mijenjati spavanje i budnost kao biljke. Ako bi imali samo solarni utjecaj nikada ne bi
mogli spavati tijekom dana. Spavali bi jedino noću. Ali naš cijeli kulturalni život zavisi
od emancipacije od ovih uvjeta. Mi nosimo vlastito Sunce unutar nas i ego je ekstrakt
solarnog utjecaja. Čovjekovo astralno tijelo ekstrakt je lunarnog utjecaja. Tako
tijekom spavanja u duhovnom svijetu ne zavisimo o kozmičkom solarnom utjecaju.
Naš ego radi ono što bi inače Sunce. Obasjani smo vlastitim egom i astralnim tijelom.
Drevna okultna vizija prodirala je do ove točke samo povremeno. Duhovna

znanost daje nam slijedeću sliku čovjeka koji spava. Iznad njega sije Sunce, njegov
ego, bez kojeg ne bi mogao biti kao biljka za vrijeme spavanja. Iznad njega sjaji
Mjesec, njegovo vlastito astralno tijelo.
Sada, možemo također zamisliti da tijekom jeseni kada se utjecaj Sunca smanjuje,
vegetacija vene. Kod čovjeka koji je budan astralno tijelo i ego su unutar fizičkog i
eteričkog tijela. Povratak u tijelo je u izvjesnoj mjeri kao zalazak Sunca i Mjeseca, i
također označava kraj egzistiranja kao biljka. Vegetativni uvjeti koji prevladavaju za
oživljavanje naših snaga tijekom spavanja mnogo su manje aktivni tijekom budnog
života. Snage vegetativnog rasta opadaju kako se čovjek budi. Utoliko što smo kao
biljke, mi umiremo svako jutro. Ovo baca značajno svijetlo na uzajamno djelovanje
između duše i tijela. Neki ljudi se osjećaju aktivni i stimulirani kratko nakon buđenja.
To su oni koji mogu jače živjeti u sferi duše. Ljudi koji imaju tendenciju više živjeti u
tjelesnoj prirodi često ujutro osjećaju izvjestan umor. Što je manje osoba ujutro
umorna, može biti aktivnija. Ipak naš budni život može se usporediti s procesom

umiranja biljaka zimi. Svakog dana povlačimo snage smrti unutar našeg organizma.
One se akumuliraju i zbog ovog procesa mi eventualno umiremo. Fundamentalni
razlog za smrt leži u sferi svijesti. Iz ovoga možemo zaključiti da je svjesna aktivnost
ega unutar našeg dnevnog života uništavač našeg fizičkog i eteričkog tijela. Umiremo
jer živimo svjesno.
Bilo je mnogo pokušaja objašnjavanja prirode spavanja. Spavanje bi trebalo biti

stanje iscrpljenosti i rečeno je da postoji da bi se rastjerao umor. Ali spavanje nije u
stvari stanje iscrpljenosti. Malo dijete, na primjer, spava manje nego itko. Spavanje je
dio cjeline života. Dolazi u ritmu padanja u san i buđenja. Slično, kao što vidimo da
priroda zimi vene, tako i u nama nešto umire za vrijeme budnog života.
Kada prolazimo kroz vrata smrti, ostavljamo naše fizičko i eteričko tijelo iza a naš
ego i astralno tijelo sada iskrsavaju kao Sunce i Mjesec koji nemaju što obasjati.
Prema tome, ego i astralno tijelo mogu nastaviti svoju egzistenciju usprkos činjenice
da nemaju što obasjavati. Kada oni prožmu tijelo, svjesnost se diže. U duhovnom
svijetu također, čovjek mora nešto prožeti ako želi steći svjesnost, inače bi postojao
bez svijesti.
Tjelesna priroda je bila najjače obasjana tijekom grčko-latinskog perioda. Tada je

izreka, „Radije prosjak na zemlji nego kralj u oblasti sjena”, imala stvarnost. U to
vrijeme je boravak u podzemlju značio imati mizernu egzistenciju. Prije rođenja
Krista život poslije smrti je bio slabo razvijen. Mi, u drugu ruku, pripadamo dobu koje
karakterizira činjenica da se takve snage više ne upotrebljavaju na tjelesnoj prirodi.
Čovjek, utoliko što spava, je u opadanju. Tjelesna priroda je bila u silasku od vremena
Krista. Vegetativne snage su najjače prevladavale tijekom grčke epohe. Na kraju
evolucije čovječanstva tjelesna priroda će biti najoskudnija. U ranijim epohama
čovjek je bio vidovit i duša je bila visoko razvijena. Kroz duševno-duhovno opadanje
tjelesna priroda doseže vrhunac kako je izraženo u grčkoj umjetnosti. Ali kako idemo
u budućnost sva stremljenja za ljepotom se suočavaju sa zamkom u kojoj vanjska
ljepota nema budućnost. Ljepota mora postati unutarnja kvaliteta i na taj način mora
otkriti svoj karakter.
Toliko koliko se taj proces uvenuća pojačava, unutarnja priroda sunca i mjeseca
postajati će sve više veličanstvena. Oni koji kultiviraju duh i dušu kroz duhovnu
znanost imaju više razumijevanja za budućnost od onih ljudi koji teže oživjeti grčke
igre. Što čovjek više ostavlja svoju duševno-duhovnu prirodu u podsvijesti, jadnija je
sudbina s kojom će se susresti između smrti i novog rođenja. Nazadak tijela nema
ništa s životom poslije smrti, ali ako nije razvijeno ništa od duševno-duhovne prirode,
tada se nema ništa za prenijeti u duhovni svijet. Što je osoba više otvorena za
primanje duhovnog sadržaja, bolju će imati popudbinu nakon smrti. Čovječanstvo će
sve više učiti da postane nezavisno od onog što je ograničeno fizičkim tijelom.
Duhovna znanost neće zadržati sadašnji oblik. Riječi jedva mogu prenijeti što ona
želi isporučiti. U duhovnoj znanosti više će ovisiti o tome kako su stvari kazane, nego

na onom što je kazano. To je internacionalni element i može živjeti u svakom jeziku.
Naučit ćemo se slušati kako su stvari izražene. Na ovaj način može se ući u kontakt sa
stanovnikom Devachana. Danas smo se okupili zajedno i govorimo o duhovnoj
znanosti. Mi ćemo proći kroz vrata smrti i nastaviti se razvijati u više budućih
inkarnacija. Tada ćemo imati misli nezavisne od danas zemljom ograničenog jezika.
Duh će ući u naš život i moći ćemo komunicirati s mrtvima.
Vanjski kulturni život ide prema svom padu. Doći će vrijeme kada će neba biti
ispunjena avionima. Život na zemlji će uvenuti, ali ljudska duša će rasti u duhovnom
svijetu. Na kraju zemaljske evolucije čovjek će napredovati tako da više neće biti oštre
podjele između živih i mrtvih. Zemlja će ponovno prijeći u duhovno stanje jer će se
čovjek produhoviti. To će vam dati osnovu za ispravan odgovor kada ljudi pitaju,
„Smrt i rođenje se ponavljaju ali hoće li se to uvijek nastaviti?” Neće biti ovakve
razlike između živih i umirućih jer će za ljudsku svijest sve biti produhovljeno.
Uzlazni razvoj cijelog čovječanstva vodi do stanja koje će biti doživljeno na Jupiteru.
Govoreći o životu između smrti i ponovnog rođenja otvorili smo dalekosežnu

oblast. Tu je, također, sve podložno promjeni i transformaciji, uključujući općenje
živih s mrtvima. Mi ćemo postepeno dublje prodirati u prirodu čovjekove egzistencije,
u uzajamno djelovanje između tjelesne i duhovne prirode.

PREDAVANJE IX
Život poslije smrti
Linz, 26 siječnja 1913
Koji su naši ciljevi kada sakupljamo duhovno znanstvene studije? Mnogi pitaju to
pitanje jer oni koji su povezani s duhovnom znanošću posvećuju dio svojih snaga
razmatranjima koja za ostale danas ne dolaze u pitanje. Stvarno, razmatramo oblasti
koje za većinu ljudi jednostavno ne postoje. Ipak okupljanje za ovakav rad nije samo
težnja za „idealom” u smislu drugih ideala koji prevladavaju u naše vrijeme.
Duhovno znanstveni „ideal” je različit u tome jer teži odgovoriti na poziv, koji se u
naše vrijeme samo slabo čuje od nekolicine ali koji će u svijetu postati sve više čujan.
Danas postoje oni koji mogu jasno reći da je duhovna znanost potreba a drugi to čine
iz neodređenog osjećaja. Ali iz kakvih dubina duše to izranja? Sigurno netko slijedi
ono što bi više ili manje mogli nazvati duhovni instinkt, težnja, koju uopće ne može
dovesti do pune svijesti. Ipak takva težnja odgovara ispravno usmjerenoj volji. To se
može vidjeti kada istražujemo duhovni život.
Moja je namjera u ovoj prigodi ne da otkrivam općenite teorije već da se bavim

stvarnim primjerima. To je posebno neophodno ako želimo odgovoriti na gornje
pitanje.
Vidovnjak koji može gledati u duhovne svjetove također postepeno stiče uvid u
život između smrti i ponovnog rođenja. Ta egzistencija se odvija u duhovnim
oblastima koje nas stalno okružuju, kojima pripadamo najboljim dijelom našeg
duhovnog života. Čovjek živi čisto u duhovnom svijetu kada je prošao kroz vrata smrti
i ostavio svoje fizičko tijelo sa strane. Dok koristi svoja fizička osjetila i intelekt,
duhovni svijet ostaje za njega skriven. Vidovnjak, međutim, može slijediti različite
stupnjeve života između smrti i ponovnog rođenja.
Temeljna pitanja, koja su važna u odnosu na naše ideale, proizlaze u stvari iz

razmatranja života između smrti i novog rođenja. Netko može lako pretpostaviti da
taj život nema nikakve veze s našim životom ovdje na fizičkom planu, ali u dubljem
smislu oni su usko povezani. Postajemo posebno svjesni toga kada gledamo dušu koja
je prošla kroz vrata smrti. Uzmimo stvarnu instancu i razmotrimo odnos takve duše s
onima koji su još u fizičkom tijelu.
Čovjek je prošao kroz vrata smrti i ostavio iza ženu i djecu. Nakon što je prošao
određeni period, moguće je za onog koji može gledati u duhovne svjetove da nađe ovu
dušu i otkrivena je bolna egzistencija. Duša je oplakivala gubitak žene i djece. To se
izražava približno slijedećim riječima, ali trebamo imati na umu da su zemaljske riječi
korištene za izraziti ono što duša želi prenijeti samo aproksimacija i slične su odjeći.
Naravno da se ne može prenijeti jezik mrtvih pomoću zemaljskih riječi. To je različito
i treba ih prevesti.

Dakle ova je duša oplakivala, „Živio sam s onima koje sam ostavio iza. Prije dok
sam boravio u fizičkom tijelu i došao nakon posla navečer kući, pridružio bih im se, i
ono što je sijalo iz njihovih duša bilo je kao svijetlost Sunca. Sve što sam doživljavao u
njihovom društvu ublažavalo je teret fizičke egzistencije. Tada jednostavno nisam
mogao zamisliti život u fizičkom svijetu bez moje žene i djece. Mogu se sjetiti našeg
života kakav je bio u svakom detalju. Ali kada sam se nakon smrti probudio u
duhovnom svijetu, nisam mogao naći moju ženu i djecu. Za mene oni nisu tamo.
Ostala su samo sjećanja. Znam da su oni dolje na Zemlji, ali njihov duševni život
kakav se odvija u mišljenju, osjećajima i volji od jutra do noći je kao da su ugašeni. Ne
mogu naći svoje voljene bez obzira koliko se trudim”.
To je izvorni doživljaj, i dijele ga mnoge duše koje su prešle prag smrti u naše
današnje vrijeme. U evoluciji čovječanstva nije uvijek bilo tako. U drevna vremena je
bilo drugačije. Čovjek bi prešao prag smrti na drugačiji način ali također ni u fizičkom
tijelu nije bio kao što je danas.
Razlika leži u činjenici da je u ranija vremena čovjek još posjedovao duhovno

nasljeđe preko kojeg je bio povezan s duhovnim svijetom. Što dalje idemo natrag u
drevne periode kada su na Zemlji već bile prisutne duše koje se danas inkarniraju,
više otkrivamo da je čovjek tada bio ispravno povezan s duhovnim svijetom. Čovjek je
u velikoj mjeri izgubio staro duhovno naslijeđe, i danas živimo u periodu kada postoji
radikalna promjena u evoluciji čovječanstva.
Razjasnimo ovu stvar prije nego prijeđemo na duboke prethodno opisane

činjenice. U naše vrijeme postoje ljudi koji znaju nešto više o zvjezdanim nebesima,
na primjer, od onog što je danas uobičajeno znanje. Istina, ima još onih koji izlaze za
vedrih noći i uživaju u veličini i slavi zvjezdanih nebesa, ali su takvi ljudi u manjini.
Ima sve više i više ljudi koji ne mogu razlikovati između planeta i zvijezde stajaćice ali
to nije najvažnije. Čak i kada ljudi izlaze gledati nebesa, samo vide zvijezde izvana u
njihovoj fizičkoj pojavi. Tako nije bilo u drevnim vremenima. nije bilo tako za duše
koje su danas ovdje ali koje su u drevnim vremenima boravile u drugim tijelima. Iste
duše koje sada vide samo fizičke zvijezde prije su promatrale, kada su kontemplirale
zvjezdana nebesa, ne toliko fizičko svijetlo zvijezda već ono što je s njima bilo
duhovno povezano. Duhovna bića su povezana sa svim zvijezdama. Ono što danas u
duhovnoj znanosti nazivamo više hijerarhije bilo je gledano vidovito od duša drevnih
vremena — od svih vas ovdje i od svih ljudi vani. Čovjek nije vidio samo fizički svijet
već je također promatrao i duhovni svijet. Tada bi bila čista ludost poricati duhovni
svijet, kao kada bi sada osoba poricala postojanje ruža i ljiljana. Duhovni svijet nije se
mogao poricati pošto je bio percipiran. Da je čovjek izgubio neposrednu vezu s
duhovnim svijetom označava, u izvjesnom smislu, korak naprijed. Umjesto toga
dobio je veći stupanj nezavisnosti i slobode.
U bivšim vremenima ljudska je duša živjela u vanjskom duhovnom svijetu. Ta je

oblast postepeno izgubljena ali gubitak treba zamijeniti iznutra. Prema tome, danas
se duša koja se oslanja samo na percepciju vanjskog svijeta osjeća jalovo i prazno.

Koliko duša ima danas u naše vrijeme koje idu svijetom potpuno nesvjesne činjenice
da je cijeli prostor ispunjen prisutnošću duhovnih bića! Ipak se može doći do
razumijevanja duhovnog promatrajući samo vanjski svijet. To je moguće prodirući u
dubine duše. Mnogi ljudi, međutim, to ne žele, uključujući obitelj o kojoj sam prije
govorio.
Čovjek o kojem se radi boravio je u duhovnom svijetu, u oblasti u kojoj živimo

između smrti i novog rođenja. Težio se ponovno ujediniti s dušama s kojima je živio
na Zemlji, ali za njega one nisu postojale. Zašto? Zato jer duše koje su ostale iza nisu
tražile duhovni sadržaj, pošto su bile u stanju manifestirati svoju prisutnost pomoću
fizičkog tijela. Težio je da nešto zna o ovim dušama koje su mu prije bile kao zrake
Sunca, i vidovnjak koji je bio upoznat s njim prije nego je prošao kroz vrata smrti nije
ga čak mogao utješiti na bilo koji poseban način. Jer utjeha kao što je slijedeća bila bi
u osnovi nečasna. „Duše koje su za tebe ugašene kasnije će ti se pridružiti ako budeš
imao strpljenja čekati. Tada ćeš ih ponovno imati kao što je bilo na Zemlji”. To ne bi
bilo sasvim točno, pošto su ove duše bile daleko od bilo kojeg oblika penetracije u
duhovni život. Oni će, također, nakon što prođu kroz vrata smrti imati plašljive težnje
da budu ujedinjeni s onima koje su poznavali na Zemlji. Duše koje su lišene bilo kog
oblika duhovnog života nailaze na mnoge prepreke.
Dosegnuli smo stupanj u ciklusu evolucije čovječanstva kada duše koje borave u
fizičkom tijelu moraju učiti jezik duha. Moramo steći znanje o višim svjetovima ovdje.
Mnoge duše u naše vrijeme preziru znanje koje bi mogli nazvati teozofija u
doslovnom smislu riječi. To je stvarno jezik kojeg moramo moći govoriti nakon smrti
ako želimo onako kako treba biti tamo u duhovnom svijetu. Nakon smrti ne možemo
nadoknaditi ono što smo trebali naučiti kao jezik teozofije ili duhovne znanosti.
Da se čovjek na kojeg se ovo odnosi zanimao za duhovnu znanost zajedno sa

svojom obitelji, imao bi sasvim drugačije doživljaje, drugi oblik svjesnosti nakon
smrti. U stvari, znao bi da se tamo mogu doživjeti duše. Čak i da je odvojen jazom od
njih jednog dana bi mu se pridružili. Oni bi mogli naći jedni druge pošto su dijelili
zajednički duhovni jezik. Inače ne bi bio ujedinjen s njima kao što bi trebao nakon
smrti. Susreo bi ih jedino kao što se na Zemlji sreću ljudi koji su nijemi, koji žele
nešto izreći ali to nisu sposobni.
Iskreno treba priznati da su ove činjenice neugodne, i mnogim našim

suvremenicima se to ne sviđa, ali istina je ono što je bitno, a ne dali zvuči ugodno ili
ne.
U ranijim periodima ljudske evolucije duše su mnogo primale jer su bile još u
svom djetinjstvu i prihvatile su religiozne tradicije i ideje o duhovnom svijetu u
maniri djece. Kao rezultat, posjedovale su jezik za duhovni život i mogle su živjeti u
zajednici s duhovnim bićima. Čovjek je sada pozvan, posebno u našem dobu, da
postaje nezavisniji u svom odnosu prema duhovnom životu.

Duhovna znanost nije došla u svijet na proizvoljan način. Ne može se širiti
uobičajeno dostupnim sredstvima i zajedničkom praksom društava koje teže širenju
svojih posebnih ciljeva.
Oni koji se osjećaju pozvani da prenose duhovne ideje u suvremeni kulturni život
doživjeli su bolan plač duša nakon smrti koje ne mogu naći one koje su ostavili iza jer
su duhovno prazni. Plač mrtvih je poziv koji donosi ideje duhovne znanosti.
Onaj tko ulazeći u duhovni svijet može doživjeti agoniju, težnje, odricanja, ali
također i beznadnost koja ispunja duše koje su prošle kroz vrata smrti, znaju razlog za
naša sakupljanja. On također zna da ne može drugačije nego predstavljati ovaj
duhovni život. To je stvar od najveće ozbiljnosti i proizlazi iz najdubljih težnji
čovječanstva.
Danas postoje duše koje osjećaju, čak i iz najskrivenijih instinkta da žele doživjeti
nešto od duhovnog svijeta! One su pioniri budućnosti kada će doći duše koje će
smatrati da je važno kultivirati duhovni život temeljen na spoznaji duhovnih svjetova.
Duhovni život mora biti kultiviran na Zemlji u smislu nove duhovne znanosti, jer će
inače čovječanstvo sve više ulaziti u drugi svijet duhovno tupo, s nedostatkom
sposobnosti da se ispravno otvore.
Također je zabluda i vjerovati da možemo čekati dok ne pređemo prag mrtvih da

bi tamo doživjeli nešto od duhovne prirode. Da bi doživjeli nešto ove vrste treba steći
mogućnost percepcije. Ali ta se sposobnost ne može razviti nakon smrti ukoliko nije
stečena ovdje na Zemlji. Ne živimo uzalud u materijalnom svijetu! Nije bez razloga da
se naše duše spuštaju u fizički svijet. One silaze da bi mi mogli steći ono što se može
steći samo ovdje, naime, duhovnu spoznaju.
Ne možemo gledati Zemlju samo kao dolinu očaja u koju su premještene naše
duše, da tako kažem. Trebamo razmišljati o Zemlji kao o mjestu pomoću kojeg
možemo steći mogućnost da se duhovno razvijemo. To je njegova istina.
Ako dalje propitujemo vidovnjaka u vezi prirode života nakon smrti, on bi

odgovorio da je to sasvim različito od tijeka života na Zemlji. Ovdje mi putujemo
svijetom; vidimo nebeski svog raširen iznad nas, Sunce koje sjaji. Gledamo vani i
vidimo planine, jezera, stvorenja različitih carstava prirode. Idemo kroz svijet i
nosimo naše misli, senzacije, strasti, želje unutar nas. Tada prođemo kroz vrata smrti,
ali ovdje su stvari različite. Onim koji nisu upoznati s duhovno znanstvenim
promatranjima, to sve izgleda paradoksalno. Schopenhauer je točno rekao, da „čista
istina” mora nositi činjenicu da je paradoksalna.
Misli i mentalne slike koje nam izgledaju kao da pripadaju unutarnjoj oblasti
nakon smrti nam se javljaju kao naš vanjski svijet. Nakon smrti sve naše misli i
mentalne predstave javljaju se pred dušom kao moćna panorama. Ljudi koji idu kroz
život nepromišljeno putuju kroz svijet između smrti i ponovnog rođenja na takav

način da ono što bi trebalo biti doživljeno ispunjeno mudrošću i misaonim sadržajem
javlja im se kao prazno i jalovo. Osjećaju se ispunjeni sadržajem između smrti i novog
rođenja samo oni koji su stekli sposobnost promatranja kako se misli šire vani u
zvjezdane oblasti. Ova sposobnost se stječe između rođenja i smrti razvijajući misaoni
sadržaj unutar duše.
Ako ovdje na Zemlji nismo ispunili dušu s onim što nam mogu dati fizička čula, to
je kao da smo bili na putovanju stazom od smrti do ponovnog rođenja kao onaj koji
nema uši pa ne može čuti zvuk, kao onaj tko nema očiju i ne može percipirati
pojedinačnu boju. Sunce na nebesima sve obasjava, ali kada zađe, okruženje nestaje iz
našeg pogleda. Slično, stvari koje su u životu vanjske javljaju se nakon smrti kao
unutarnji svijet.
Razmotrimo još jedno stvarno iskustvo vidovnjaka. Kada kontempliramo ljude

koji žive između smrti i ponovnog rođenja i pokušamo prevesti na naš jezik ono što
njih muči, oni nam kažu slijedeće. „Nešto živi u meni što uzrokuje da patim. To izlazi
iz mog vlastitog bića. Slično je glavobolji u fizičkom svijetu, osim što je bol doživljena
iznutra. Sam ja sam onaj koji uzrokuje bol”. Ljudsko biće se nakon smrti može žaliti
na mnogo unutarnjeg bola, unutarnje patnje.
Ako sada vidovnjak prati porijeklo unutarnje patnje koja napada duše nakon
smrti, otkriva da dolazi od načina života ovih ljudi ovdje na Zemlji. Pretpostavimo da
je osoba osjećala sasvim neopravdano gnušanje za drugo ljudsko biće. Tada onaj koji
je mrzio osjeća unutarnju bol nakon smrti, i sada on pati iznutra ono što je nanio
drugome.
Dok nam naše mišljenje omogućava da promatramo vanjski svijet nakon smrti,
tako i ono što doživljavamo na Zemlji kao naš vanjski moralni svijet, kao osjećanje
odnosa s drugim ljudima, nakon smrti postaje naš unutarnji svijet. Zaista, zvuči
groteskno a ipak je istinito da baš kao što ovdje možemo osjećati bol u našim plućima,
našem stomaku ili našoj glavi, tako nakon smrti može boljeti moralna nepravda. Ono
što je ovdje unutarnje tamo je vanjsko, a što je vanjsko ovdje tamo je unutarnje.
Dosegnuli smo stupanj u razvoju čovječanstva kada se mnogo toga može doživjeti
samo nakon smrti.
Osoba koja nije spremna priznati stvarnost karme, ili ponavljanje zemaljskih
života, nikada ne može stvarno prihvatiti činjenicu da mu pripada sudbina. Kako
osoba prolazi kroz svijet? Jedna osoba mu napravi ovo, druga ono; njemu se jedna
sviđa, druga ne. On ne zna da je on sam uzrok onog s čime se susreće, bolnog iskustva
koje je nanijela druga osoba. To mu se ne čini tako, jer bi inače osjećao, „Sam si do
toga doveo!”
Ako se čovjek tijekom života spreman nositi s ovakvim mislima, tada će barem
imati osjećaj o porijeklu bola kojeg nakon smrti treba trpjeti.

Znanje o karmi u životu između smrti i ponovnog rođenja olakšava bol, jer bi
inače očajničko pitanje o tome zašto treba patiti ostalo neodgovoreno. U naše vrijeme
moramo počinjati biti svjesni ovih stvari jer se bez znanja o njima evolucija
čovječanstva neće moći nastaviti.
Još jedna stvar se otkriva vidovnjaku. Postoje ljudi koji, između smrti i ponovnog
rođenja, moraju ispuniti najneugodnije zadatke. Ne smijemo misliti da nemamo što
raditi između smrti i novog rođenja. Moramo izvršiti najrazličitije zadatke prema
našim individualnim sposobnostima. Vidovnjak nalazi, na primjer, da postoje duše
koje su nakon smrti prisiljene služiti biće kao što je Ahriman.
Čim uđemo u oblast iza fizičke, Ahriman nam se javlja sasvim jasno kao posebno
biće. Sve što je portretirano kao domena Ahrimana i Lucifera u drami, Čuvar praga,
stvarno je. Ahriman ima izvršiti mnoge zadatke. Vidovnjak otkriva duše koje su
postavljene u oblasti Ahrimana i to bića moraju služiti. Zašto su bili osuđeni služiti
Ahrimanu? Vidovnjak istražuje kako su ti ljudi živjeli između rođenja i smrti,
razmatra glavne karakteristike takvih duša i otkriva da su sve stradale od jednog
općeg zla, ljubavi za udobnošću. Ljubav za udobnošću i komforom su među
najraširenijim karakteristikama suvremenog čovječanstva.
Ako bi propitali razlog zašto većina ljudi propusti nešto napraviti, odgovor je
nepromjenjiv, ljubav za udobnošću! Bilo da usmjerimo pažnju na najvažnije stvari u
životu ili samo sitnice, sve ih prožima ljubav za udobnošću. Držati se starog, ne moći
to otresti, oblik je udobnosti. U pogledu toga ljudi nisu loši kao što bi netko bio sklon
vjerovati. Nije iz loše namjere da su Giordano Bruno i Savonarola zapaljeni na lomači
ili je Galileo bio maltretiran onako kako je bio. Nije iz zloće da veliki duhovi nisu
dobro primljeni za vrijeme njihova života, već prije iz ljubavi za udobnošću! Treba
proći dosta vremena prije nego ljudi budu mogli misliti i osjećati na novi način, a to je
samo zbog ljubavi za udobnošću! Ljubav za udobnost i komfor su široko raširene
osobine, i čine mogućim da budemo nakon smrti u službi u vrsti Ahrimana, jer je
Ahriman, odvojeno od njegovih drugih funkcija, duh prepreka. Gdje god se pojavljuju
prepreke Ahriman je gospodar. On koči život ljudskih bića.
Oni koji su na Zemlji podanici ljubavi za udobnošću postati će agenti za

usporavanje procesa svega što dolazi iz nadčulnog. Tako ljubav za udobnošću vezuje
ljudske duše između smrti i ponovnog rođenja za duhove koji su, pod Ahrimanom,
osuđeni služiti snage opozicije i smetnje.
Kod mnogih ljudi nalazimo sklonost koju u svakodnevnom životu označavamo kao
nemoralnu karakteristiku, a to je nedostatak savjesti. U glasu savjesti imamo
predivan regulator za život duše. Nedostatak savjesti, nemogućnost slušanja
upozoravajućeg glasa savjesti, isporučuje nas još i drugim silama u periodu između
smrti i novog rođenja. Vidovnjak otkriva duše nakon smrti koje su postale sluge
posebno zlih duhovnih bića.

Ovdje na Zemlji se javljaju bolesti, i pojavljuju se na mnogo različitih načina.
Znamo, na primjer, da su u starija vremena epidemijske bolesti kao kuga i kolera
poharale Europu. Materijalistička znanost može ukazati na vanjske uzroke ali ne
može dosegnuti unutarnje duhovno porijeklo. Ipak sve što se događa ima duhovni
temelj. Ako bi netko rekao da znanost ima zadatak otkriti fizičke uzroke događaja,
tada se uvijek može dodati da duhovna znanost ne isključuje stvarnost vanjskih
uzroka kada je to opravdano. Duhovna znanost daje duhovne uzroke fenomenima.
Jednom je netko pitao slijedeće pitanje u vezi s duhovnim uzrocima. „Zar ne

možemo objasniti Napoleonovu strastvenu sklonost vođenju bitaka činjenicom da
kada ga je majka nosila često bi išla šetati po bojnim poljima? Zar to nije slučaj
fizičkog nasljeđa?” Ima nešto u tome, ali Napoleon je našao put do svoje majke; on joj
je usadio to sviđanje.
Na primjer, netko može reći, „Ovdje je čovjek. Zašto je živ?” Materijalista bi

mogao odgovoriti, „Jer diše”. Drugi bi mogao odgovoriti, „Ali ja znam bolje. Danas ne
bi bio živ da ga nisam povukao iz vode prije tri mjeseca!” Ipak da li je ova zadnja
izjava korektna usprkos prvoj? Previše se lako zamišlja da su rezultati prirodne
znanosti odbačeni od duhovne znanosti. Čak i ako se može dokazati da čovjek duguje
neku sposobnost ocu i djedu putem nasljeđa, ipak je točno da je on sam kreirao
odgovarajuće uvjete.
Prema tome moguće je proučavati uzroke bolesti na čisto znanstvenoj osnovi.

Također se može sasvim izvana pitati zašto je ova ili ona osoba umrla mlada. Ali i to,
također, ima svoj izvor u duhovnom svijetu. Da bi se bolesti manifestirale na Zemlji,
određeni duhovni entiteti ih moraju usmjeriti iz duhovnog u fizički svijet.
Duhovni istraživač je suočen sa slamajućim iskustvom kada okrene svoje duhovno

zurenje prema dušama koje su umrle prerano u svijetu mladosti, bilo kao rezultat
bolesti, nesreće ili tegoba tijekom njihovog života. Ima mnogo takvih sudbina.
Vidovnjak promatra ogroman prostor bolesti i smrti u potpunosti upravljanim od
određenih zlih duhova koji donose bolest i smrt dolje na Zemlju. Ako sada
pokušavamo pratiti trag tijeka egzistencije onih duša kojima je na Zemlji nedostajalo
savjesti, nalazimo da su one bile prisiljene postati sluge zlih duhova smrti, bolesti i
tegoba koji donose preuranjene smrti i velike nesreće. To je povezanost.
Život postaje razumljiv jedino ako razmatramo ukupnu sliku, ne samo mali
segment između rođenja i smrti. Jer taj period je opet usko povezan s onim što se
odigralo za vrijeme stanja nerođenosti, tijekom prenatalnog postojanja u čisto
duhovnom svijetu. Naše cijelo biće je zavisno od toga što se prethodno događalo u
duhovnom svijetu. To se najpotpunije može razumjeti ako se fenomen proučava
pomoću nadčulne spoznaje što se mnogima može činiti kao zamjerka duhovom
istraživanju kao takvom.

Ima ljudi koji kažu, „Ti tražiš tragove sposobnosti i sudbine ljudskih bića u
prethodnim zemaljskim životima, Ali uzmite u obzir obitelj Bernoulli u kojoj je bilo
osam matematičara! Sigurno je da to jasno pokazuje da se određene sposobnosti
prenose od generacije na generaciju putem nasljeđivanja”.
Ako je, međutim, ovakav fenomen pažljivo proučen pomoću nadčulne spoznaje,
došlo se do slijedećeg rezultata. Sve što se manifestira na Zemlji u nekoj umjetničkoj
formi, što prožima ljudsko biće s osjećajem za duhovno — a umjetnost to uvijek čini
— ima svoje porijeklo u nadčulnom svijetu. Osoba koja u svijet nosi umjetničke
darove radi to zbog prethodnih zemaljskih života, ili zahvaljujući posebnom činu
milosti za vrijeme perioda prije rođenja, prije začeća, kada je na poseban način živio u
oblasti harmonije sfera. Sada on manifestira određenu sklonost prema kojoj fizičko
tijelo može obdariti sposobnošću koju je spoznao i izraziti je u zemaljskom životu.
Ni jedna duša neće tražiti da se inkarnira u tijelu u takvoj obitelji gdje su muzički
darovi u nasljednoj struji ukoliko u prijašnjem zemaljskom životu nije stekao baš
sposobnosti potrebne za tu umjetnost, ukoliko nije prošao kroz period između smrti i
ponovnog rođenja da bi se ponovno rodio u muzičkom tijelu. Jer se samo
najprimitivnije predispozicije mogu naći u nasljednoj struji. Dobro muzičko uho je
naslijeđeno. Organi su transformirani prema određenim sposobnostima duše tijekom
perioda embrija ili nakon rođenja. Prvi instrument na kojem čovjek svira njegov je
vlastiti organizam, i to je uistinu najkompleksniji instrument. Božanska duhovna bića
su trebala cijeli Saturnov, Sunčev i Mjesečev period evolucije da oblikuju taj
instrument. Mi u svijet dolazimo s mudrošću koja daleko nadmašuje ono što smo
sposobni kasnije steći.
Čovjek zamišlja da je dosegnuo značajan stupanj mudrosti kada počne biti

sposoban misliti. Ali mudrost koju razvijemo kada počnemo misliti je u stvari daleko
manja u usporedbi s velikom mudrošću koju smo bili stekli ali i izgubili u određeno
vrijeme. Kod rođenja naš mozak je još mekan. Vezne karike koje idu od mozga do
različitih organa još nisu razvijene, i mi smo tijekom djetinjstva obdareni mudrošću
kako bi „projektirali” organe, instrument.
Trenutak na koji gledamo natrag kao na prvu priliku u kojoj smo bli svjesni sebe
označava vrijeme kada smo izgubili sposobnost svirati na našem instrumentu. Ta
sposobnost je mnogo veća u ranom djetinjstvu nego kasnije. Duboka mudrost je
iskorištena da nas dovede do točke na kojoj mi postajemo taj zapetljani instrument.
Ova nas činjenica može prožeti s dubokim osjećajem divljenja za ono što smo toliko
dugo dok počivamo unutar utrobe božanske duhovne mudrosti. Tada postajemo
svjesni da u stvari dolazimo u život s mnogo većom mudrošću nego se obično shvaća.
Tada možemo također zamisliti veličinu mudrosti koja nas okružuje u našoj
egzistenciji koja prethodi stupnju embrija. To je od krajnje važnosti, jer svijest
inicijata percipira da što dalje idemo natrag veća je mudrost i sposobnost čovjeka.

Sada nadčulnom percepcijom razmotrimo dušu individue koja je postala sluga
zlog duha bolesti ili smrti. Takva duša nam omogućava vidjeti kako je mudrost za
koju je čovjek sposoban bila ugašena, kako je sebe srozala. Takva duša nudi
zastrašujući aspekt. Jednom predodređena da razvije najuzvišeniju mudrost, sada je
toliko degradirana da je postala sluga ahrimanskih bića! Čovjek tijekom inkarnacije
kada se je okružio fizičkim tijelom ima alternativu ili da primi duhovni svijet u sebe,
da participira u duhovnom životu, da animira svoju dušu tako da nakon smrti oko
sebe doživi duhovni svijet, ili da sebe zatupi. Takve duše su sebe zatupile jer su
između rođenja i smrti propustile primiti ono što bi im omogućio percipirati duhovni
svijet oko njih.
Dakle vidimo kako su individualne duše povezane s duhovnim životom svijeta u

cjelini. Dakle vidimo sebe kao učlanjene u ukupnost života na Zemlji. Dakle također
razumijemo koliko je važno da ne dopustimo da naše urođene duhovne snage uvenu,
već da ih kultiviramo da ne bi postepeno bili izbrisani iz svijeta. Osoba može
podržavati, međutim, da želi sebe izbrisati iz svijeta koji je okružuje jer za nju život
nema smisla. Gašenje sebe na ovaj način nije destrukcija. To samo predstavlja
gašenje sebe u odnosu na okolni svijet. Premda je čovjek ipak tamo zbog sebe. Ugasiti
sebe u svijetu znači biti osuđen na samoću u duhovnom svijetu. To je kao da je netko
živio u krajnjoj samoći, odsječen, uskraćen za bilo koji oblik komunikacije. To je što
se postiže ako se isključimo iz duhovnog svijeta.
Možete dobro iskoristiti slijedeću sliku. Neka se utisne u vas jer se može smatrati
zvučna osnova za meditaciju.
Što osoba više napreduje u evoluciji svijeta, postaje slobodnija. Živjeti će sve više i
više kao otok i njegovi apeli, njegovo razumijevanje treba ići od otoka do otoka.
Ljudska bića koja žele učestvovati u budućnosti duhovnog života čovječanstva moći će
jedno drugo razumjeti, to jest, one koji žive u slobodi na drugim otocima. Oni koji, u
drugu ruku, uzmiču duhovnom životu naći će se na njihovim vlastitim otocima, i kada
pokušaju komunicirati s onima koje su prethodno znali, neće to moći. Glas koji poziva
u njima će biti ugušen. Svaki će osjetiti, „Tamo preko na onim otocima su oni koje
poznajem, s kojima sam bio povezan”. Ali ništa neće doprijeti do njih i oni će slušati
ali ništa neće ćuti.
Duhovna znanost osigurava jezik koji će u budućnosti omogućiti čovjeku da

stekne mogućnost premostiti jaz usamljenosti i da dođe do razumijevanja. Izjave koje
nam dođu od okultnih spisa često su dublje nego to mislimo. Kada se dogodio
Misterij na Golgoti, čovječanstvo je primilo prvu objavu koja mu je potrebna da bi
došlo do razumijevanja od jednog otoka do drugog.
Druga objava je putem antropozofske duhovne znanosti, koja teži sve više
razjasniti Krist misteriju za dušu čovjeka. Stvarne riječi Krista su naznačene u
mnogim njegovim izrekama. Među najdubljima je, „Kada se dvoje nađu u moje ime,

Ja ću biti među njima”. Naučiti ćemo razumjeti njegovo Ime tek kada ovladamo
jezikom duha.
U ranoj fazi kršćanske objave još se to moglo naći na naivan način. U budućnosti
znati će Krista samo one ljudske duše koje Ga prepoznaju putem duhovne znanosti.
Mnogima se može činiti smiješno da se duhovna znanost naziva duhovni jezik

koje čovječanstvo treba tako da ljudi ne budu izolirani nakon smrti, već da nađu
mogućnost putovanja od jednog otoka na drugi.
Tema kojom smo se danas bavili dati će vam i razlog zašto smo se okupili da bi
kultivirali duhovnu znanost. Onaj tko svjesno radi za duhovnu znanost slijedi taj
poziv, taj glas. Slijedi ga i onaj tko samo osjeća težnju da nešto čuje o duhovnom
svijetu. Ovi glasovi, ovi pozivi dolaze iz duhovnog svijeta, a tako i potreba koja se u
duhovnom svijetu osjeća kada se čuju oni koji tamo borave između smrti i novog
rođenja. A glasovi raznih hijerarhijskih bića također se mogu čuti.
Ti će glasovi kako dođu do nas probuditi u našim dušama ono što će voditi
čovječanstvo da sve više kultivira duhovni život što se također njeguje u našim
grupama. Može se i ovdje nastaviti vjerno kultivirati.
To je želja koju bih vam želio izraziti na kraju ovih razmatranja, moja je najdublja
nada da to može stalno jačati, ozariti vaše duše tako da rad duhovne znanosti može
uzeti plamen i nositi ga naprijed s pravom antropozofskom toplinom.

PREDAVANJE X
Antropozofija kao oživljenje osjećaja i života
Tübingen, 16 veljače 1913
Ako predahnemo s našim antropozofskim razmatranjima i postavimo pitanje o

tome što nas privlači duhovnom pokretu kao što je naš, tada naravno možemo dati
odgovor sa raznih aspekata. Jedan od najvažnijih aspekata koji najdublje pokreće
naše osjećaje, premda nije i jedini, razmatranje je života ljudske duše između smrti i
novog rođenja. U stvari, događaji koji se odvijaju za vrijeme dugog perioda između
smrti i ponovnog rođenja zaista nisu manje značajni od događaja između rođenja i
smrti. Sada možemo razmotriti samo nekoliko najznačajnijih događaja koje
proživljavamo. Ali mogli bi dodati da kod ovakvih razmatranja imamo najdublje
uvjerenje da se čovječanstvo približava periodu kada treba znati i doživjeti nešto iz
nadčulnih svjetova.
Raspravimo ovu stvar konkretno. Kada se vidovnjak koji može percipirati život
između smrti i ponovnog rođenja sretne sa slijedećim događajem, to mu je samo po
sebi dovoljno da osjeća dužnost baviti se spoznajom duhovnog svijeta. Osoba je
umrla. Vidovnjak ga pokušava naći nakon nekog vremena pošto je prošao kroz vrata
smrti. Na način na koji se može komunicirati s mrtvim od njega se može dobiti
slijedeće. Navodim stvarni primjer, „Ostavio sam ženu iza na zemlji; Znam da je još
tamo”. Očito je da to nije prenijeto zemaljskim riječima. „Kada sam s njom živio u
fizičkom svijetu bila mi je uvijek kao sunčev sjaj pošto bi se vratio s posla. Doživljavao
sam njene riječi kao blagoslov i nisam mogao zamisliti život bez svijetlom-ispunjene
prisutnosti moje ljubljene družice. Onda sam prošao kroz vrata smrti i nju ostavio iza,
a sada se žudim vratiti. Nedostaje mi sve što sam imao. Žudeći u duši tražim put do
moje životne družice ali je ne mogu naći. Ne mogu prodrijeti u njenu prisutnost. To je
kao da nije tamo. Kada povremeno osjetim kao da je tamo, kao da sam ja s njom, tada
se čini da ne može govoriti. To se može usporediti sa dvoje ljudi, jedno koje bi željelo
da drugi kaže par riječi, ali drugi je nijem i ne može ništa reći. A tako i duša koja mi je
bila blagoslov tijekom dugo vremena fizičke egzistencije postala je nijema”.
Ako sada istražujemo temelj za ove činjenice nalazimo slijedeći odgovor. U ovom
slučaju jednostavno nema zajedničkog jezika između onog tko je umro i onog tko je
ostao na Zemlji. Nema ničeg što može prožeti dušu sa takvom supstancom pomoću
koje bi mogao ostati primjetan. Pošto nema zajedničkog jezika, ove se dvije duše
osjećaju odvojene jedna od druge. To nije uvijek bilo tako.
Ako idemo natrag u evoluciji čovječanstva, nalazimo da su duše posjedovale

duhovno nasljeđe koje im je omogućavalo da ostanu primjetni, bez obzira da li su bili
oboje na fizičkom planu ili je jedan u fizičkom a drugi u duhovnom svijetu. To
duhovno nasljeđivanje je danas iscrpljeno. Nije više prisutno, i upravo opisani bolni
slučajevi je javljaju kada se nakon smrti duša onog koga se voli ne može naći jer u
duši onog tko je ostao na zemlji nema ničeg što je može učiniti primjetnom za onog

tko je umro. Ono što stvari može biti viđeno od mrtvih je duhovno znanje, osjećaji i
iskustvo. To je veza duša ovdje na zemlji s duhovnim svijetom. Ako se duša koja je
ostala iza na zemlji okupira sa znanjem o duhovnim svjetovima, dopušta takvim
mislima da joj prolaze umom, tada se takve misli mogu primijetiti od onog tko je
umro. Religijski osjećaji prošlosti nisu više dovoljni da daju duši ono što joj treba da
bi je mrtvi mogli opaziti.
Ako u stvarima idemo dalje, vidovnjak otkriva da čak i kada su ove duše otišle
kroz vrata smrti, one imaju samo maglovitu percepciju jedno drugog. Zajedničko
razumijevanje će moći postići jedino sa znatnim teškoćama, ili uopće ne, jer nedostaje
zajednički jezik.
Vidovnjak shvaća što je antropozofija u dubljem smislu. To je jezik koji će govoriti

živi i mrtvi, oni koji žive u fizičkom svijetu i oni koji borave između smrti i ponovnog
rođenja.
Duše koje su ostale iza i stekle misli o nadčulnim svjetovima mrtvi mogu vidjeti.
Ako su prije smrti zračile ljubavlju, mogu to također i nakon smrti. To nosi uvjerenje
da je antropozofija jezik koji čini mogućim za one u nadčulnim oblastima da
percipiraju događaje fizičkog svijeta.
Izgledi koji stoje pred čovječanstvom su da će duše postajati sve usamljenije, neće
moći naći most jedna do druge, ukoliko nije skovana veza od duše do duše pomoću
duhovnih koncepata. To je stvarnost antropozofije, jer to nije teorija.
Teoretsko znanje je najmanje važno. Ono što uzimamo u sebe je pravi duševni
eliksir, stvarna supstanca. Ta supstanca omogućuje duši koja je otišla kroz vrata smrti
da percipira dušu koja je ostala iza. U stvari, vidovnjak koji je stekao uvid u ovakvu
situaciju, gdje onaj tko je umro ne može naći one koji su ostali iza jer se obitelj nije
povezala s duhovnom znanošću, zna da ne može slijediti ni jedan kurs osim
drugovima govoriti o duhovnoj mudrosti. Vidi tugu s kojom je duša bremenita
ovakvim nedostatkom komunikacije. Zna da je došlo vrijeme kada duhovna mudrost
mora zaživjeti u ljudskim srcima.
Oni čija misija govoriti o nadčulnom potječe iz znanja o duhovnim svjetovima,

doživljavaju je kao goruću neophodnost kojoj se ni na jedan način ne mogu protiviti.
Bio bi to najveći grijeh ako bi tako postupili. Osjećaju kao neophodnost proklamirati
otkrivenja o nadčulnim svjetovima.
Iz ovog što je upravo rečeno možete doći do neizmjerne ozbiljnosti povezane s

proklamacijom duhovnih otkrivenja. Postoji, međutim, još jedan aspekt
razumijevanja između živih i mrtvih. U vezi toga još nismo daleko napredovali ali do
toga će doći. Da bi došli do toga kako će živi postepeno razviti razumijevanje za
mrtve, razmotrimo slijedeće.

Čovjek malo zna o fizičkom svijetu. Kako dolazi do znanja o ovom svijetu? Koristi
svoja čula, dovodi svoju imaginaciju da rađa, ima izvjesne senzacije koje mu je prenio
vanjski svijet. Ali to je samo najsićušniji dio sadržaja svijeta. Ima nešto sasvim drugo
što je u njemu sadržano.
Želio bih da shvatite da ima nešto daleko važnije od čulne realnosti. Ne mislim na
nadčulni svijet, već na nešto drugo.
Zamislite na trenutak da imate naviku napustiti dom svako jutro u osam da bi

otišli na posao. Jednog dana odjednom primijetite da odlazite tri minuta kasnije.
Idete kroz određeno mjesto gdje stoji vrsta stropa, krov koji je poduprt stupovima.
Kada ste tamo došli tri minute kasnije od uobičajenog shvatite da ukoliko bi bili došli
na vrijeme, bili bi zgnječeni palim krovom. Zamislite to sasvim živo! Događa se da
osoba propusti vlak koji je kasnije imao nesreću. Da je uhvatila vlak bila bi ubijena.
Ako se takve stvari ne dogode na njih ne obraćamo pažnju. Ako postanete dramatično
svjesni ovakvog događaja, on na vas čini izvjestan utisak. Slične stvari, koje vas
promaše tijekom dana, mogu se dogoditi od jutra do noći. Ne može ih se pregledati.
Ovakvi događaji se mogu činiti kao „pametna pretpostavka”, a ipak pripadaju
najvažnijim aspektima života.
Uzmimo drugi primjer, dobijete određeni osjećaj kada uzmete u obzir da je čovjek
u Berlinu već imao kartu za Titanik. Sreće prijatelja koji se zauzima da ne plovi
Titanikom. Prijatelj ga uspije nagovoriti da ne plovi tim brodom. Titanik potone, i on
izbjegne smrt. To čini trajni utisak na osobu o kojoj se radi!
To je poseban slučaj, a ipak se ovakve stvari stalno događaju bez da se zamijete.

Kada ih netko postane svjestan one ostavljaju utisak na srce i um.
Razmotrimo ovu stvar s drugog aspekta. Koliko nam impresija srca i uma
pobjegne jer nismo bili svjesni da smo bili zaštićeni od opasnosti! Ako bi bili svjesni
mnogih stvari od kojih smo stalno sačuvani, išli bi svijetom s potpuno različitim
okvirom uma. Nadalje, vidovnjak otkriva slijedeću mogućnost. Pretpostavimo da su
se stvari dogodile na opisani način. Došli ste tri minuta kasnije na tu točku. To je
najpogodniji trenutak za osobu koja je umrla na bude primjetna vašoj duši. Mogli ste
imati osjećaj, „Odakle je došlo to što se pojavilo u mojoj duši?” To se ne mora javiti u
ovakvom posebnom slučaju kako je navedeno. Može uzeti različite forme. Bit će
napravljen početak kada ljudi počnu paziti ne samo na svijet vanjske stvarnosti već
također i na sferu vjerojatnosti. Znatan broj haringa u oceanu je stvarnost. One
postaju moguće jer je položen ogroman broj jaja. Na ovaj način beskonačan broj
mogućnosti formira osnovu života.
Duboki utisak na vidovnjaka čini također kada dosegne granicu dva svijeta. On
osjeća, „Kako je duhovni svijet beskonačno bogat mogućnostima. Samo sićušan dio
njega postaje stvarnost u našem čulnom svijetu!” To je praćeno osjećajem, „Ogromna
količina leži skrivena u samoj osnovi bića”. Ovi osjećaji rastu kako se bavimo

antropozofijom. Razvija se osjećaj da u svakoj točci gdje se nešto izvana događa nešto
skriveno leži iza toga. Svaki cvijet, svaki dah zraka, svaki kamen i kristal skriva
beskrajni broj mogućnosti. Konačno će taj osjećaj dovesti do rastućeg osjećaja
posvećenosti prema onom što je skriveno. Kako se taj osjećaj razvija, sasvim je
prirodno da postajemo svjesni da u takvim momentima možemo komunicirati s onim
tko je za zemaljski život mrtav. U budućnosti će se sasvim normalno događati da će
osoba imati osjećaj da su mrtvi govorili njegovoj duši. Postepeno će shvatiti od koga
je došla komunikacija, odnosno, tko je u njemu govorio. Samo zato jer ljudi nisu
svjesni beskrajne, nedokučive oblasti mogućnosti oni ne mogu ćuti ono što bi mrtvi
govorili srcima živućih.
Ovo dvostruko razmatranje naznačiti će radikalnu promjenu do koje će doći za

cijelo čovječanstvo širenjem antropozofije. S jedne strane, misli antropozofa mrtvi će
moći percipirati. S druge strane, mrtvi će moći govoriti srcima onih koji su razvili
duhovnu senzibilnost. Biti će sagrađen most između ovog svijeta i svijeta iznad. U
stvari, život između smrti i ponovnog rođenja također će biti drugačiji. To neće biti
samo teorija, već stvarnost. Biti će postignuto razumijevanje između takozvanih živih
i mrtvih, koji su u stvari daleko više živi. Duše na Zemlji će također osjećati što je za
mrtve plodonosno. Zaista im ne možemo napraviti život plodnim osim ako osjećamo
kakvu ogromnu uslugu činimo mrtvima čitajući im.
Razmotrimo ekstreman slučaj. Bez sumnje će se doći u odnos sa drugim ljudima.

Netko živi sa sestrom, roditeljem, mužem ili ženom. Što više osjeća težnju približiti se
antropozofiji, to ostali više razvijaju jak animozitet prema njoj. Kako se često to može
doživjeti! To može imati takav oblik u svijesti, ali ne mora biti tako u samoj duši.
Tamo se može odvijati nešto drugo.
Nesvjesno radi u astralnom tijelu. Može biti da što ječe osoba ogovara i žesti se
protiv duhovne znanosti, to dublje u nesvjesnom gaji nagon, težnju, upoznati
duhovnu znanost.
Kada idemo kroz vrata smrti susrećemo istinu. Tamo se ništa ne može prikriti.
Ovdje na zemlji se može lagati i glumiti ali nakon smrti stvari dobivaju pravu boju.
Stvari se otkrivaju onakve kakve stvarno jesu.
Bez obzira koliko netko bio preneražen i klevetao duhovnu znanost tijekom života,
nakon smrti je primjetna težnja prema njoj. Javlja se patnja jer se ta težnja ne može
zadovoljiti. Ali sada se živući može zamisliti u prisutnosti umrlog, može misliti
duhovne misli i umrli će razumjeti. Čak i ako onaj koji je umro nije bio antropozof,
umrli će ipak moći percipirati onog živog koji se okupira duhovnim mislima.
Postoji određena sklonost na strani umrlog prema jeziku koji je koristio za vrijeme
života, pošto je tijelom rane faze nakon smrti još povezan s određenim jezikom. Pa je
prema tome preporučljivo zaogrnuti misli u jezik koji je umrli koristio. Ali nakon pet,
šest, osam godina, i u ranijim prilikama, nalazimo da je jezik duha takav da vanjski

jezik ne predstavlja nikakvu prepreku. Umrli može također razumjeti duhovne misli
na jeziku kojeg nije poznavao tijekom svog života.
U bilo kojoj mjeri, posljedica čitanja mrtvima, čak i ako nisu bili antropozofi,
dokazala se kao posebno lijepa. Pokazala se kao specijalna usluga i kao jedno od
najvećih djela ljubavi koje se može izvršiti.
Da bi postigli naše ciljeve nije samo u pitanju vanjsko širenje antropozofije — to se

mora napraviti i to je važno — ali antropozofija također treba biti kultivirana krotkije
unutar zabačenih mjesta duše. Duhovna mjesta odgovornosti mogu biti kreirana
preko čega se mnogo može postići za razvoj duše nakon smrti. Neki misle da je to
gotovo nemoguće.
Vidovnjak također vidi duše između smrti i ponovnog rođenja koje su prisiljene
izvršavati zadatke koje one same ne razumiju. Na primjer, vidovnjak može u toj
oblasti otkriti duše koje su na neko vrijeme sluge snaga smrti i bolesti. To se ne
odnosi na standardnu pojavu smrti već na događaje povezane s ljudima koji su
odvedeni u cvijetu mladosti. Bolesti su fizičke prirode. One su uzrokovane, međutim,
od snaga koje djeluju iz nadčulnih oblasti. Epidemijske bolesti mogu se pratiti natrag
do djela nadčulnih bića i izvjesnih duhova koji imaju zadatak dovesti do prerane
smrti. Sada ne možemo raspravljati kako to može biti potvrđeno kao dio mudrog
vođenja, ali je važno primijetiti da su određene duše podjarmljene od ovakvih bića.
Premda se vidovnjak morao naviknuti na određenu staloženost, ovakve situacije su
bolne i potresne za promatrati. Ovakve duše su prisiljene služiti i čovječanstvu
donijeti smrt i bolest.
Ako vidovnjak pogleda natrag na živote ovakvih duša prije smrti, otkriva zašto su
osuđene služiti kao sluge duhova smrti i bolesti. Uzrok leži u nedostatku svijesti
ovakvih duša tijekom njihova zemaljskog života. Shodno mjeri njihovog nedostatka
svijesti oni sebe osuđuju da postanu sluge onih zlih bića. Zaista kao uzrok i posljedica
dobiven u slučaju udaranja biljarskih kugli, tako, također, moraju ljudi koji nemaju
svijesti postati sluge ovih zlih bića. To je zaista potresno!
Vidovnjak promatra još jednu činjenicu. Duše koje su pod jarmom ahrimanskih
bića moraju pripremiti duhovni izvor svega što se pojavljuje na Zemlji kao prepreke,
smetnje našim djelima. Ahriman također ima taj zadatak. Sve prepreke koje se
javljaju ovdje na Zemlji upravljane su iz duhovnog svijeta. Oni su sluge Ahrimana.
Zašto su te duše osudile sebe na ovakvo služenje? Jer su za vrijeme njihovih života na
Zemlji oni zadovoljavali ljubav za udobnošću i komforom. Ako samo uzmete u obzir
koliko je postala široko rasprostranjena ljubav za udobnošću i komforom, naći ćete da
Ahriman ima značajan broj regruta. Ljubav za udobnošću je danas u životu
dominantna. Moderni ekonomisti ne računaju samo s egoizmom i konkurencijom,
već također i s komforom ljudskih bića. Ljubav za udobnošću i komforom je važan
faktor.

Sada, postoji razlika u tome da li netko tko ima takva iskustva može shvatiti zašto
ih ima ili da li ih doživljava sasvim nesvjesno bez da shvaća zašto mora služiti ovakve
duhove. Ako netko zna zašto je podčinjen duhovima koji dovode do epidemija,
također shvaća i vrline koje se moraju razviti u slijedećem životu da bi se izvršila
kozmička kompenzacija. Ako netko ostane neupućen u razlog, u stvari kreira istu
karmu, ali do kompenzacije može doći tek u drugoj inkarnaciji. Stvarni napredak je
prema tome odgođen.
Važno je, prema tome, da čovjek uči o ovim stvarima na Zemlji. Doživjeti ćemo ih
nakon smrti ali orijentirati se učimo ovdje dolje. Ovdje imamo još jednu činjenicu
koja čini esencijalnim da dođe do novog osjećaja ili orijentacije širenjem duhovnih
istina. Stari načini orijentacije nisu više dostupni.
Možemo pitati, „Zašto smo mi antropozofi?” Možemo dati odgovor iz samih

duhovnih činjenica koje govore direktno našim osjećajima radije nego našem
intelektu. Tako antropozofija sve više postaje univerzalni jezik. Ona postaje jezik koji
će učiniti mogućim porušiti pregradu koja stoji između različitih svjetova u kojima
živimo, jedanput u fizičkom tijelu, drugi puta bez fizičkog tijela. Tako će se zid između
fizičkog i duhovnog svijeta raspasti kada se duhovna znanost zaista uvuče u duše
ljudi. Trebali bi to osjetiti. To nam može dati pravi unutarnji entuzijazam za duhovnu
znanost.
Skrenuti ću vam pažnju na drugu stvar. Za vidovnjaka za vrijeme života duša u

periodu između smrti i ponovnog rođenja postoji trenutak koji se otkriva kao
posebno važan. Također je važan i drugima nakon smrti. Za neke ova točka leži ranije,
za druge, kasnije. Ako netko promatra život pri spavanju s nadčulnom spoznajom,
vidi ljudsko biće s njegovim astralnim tijelom i egom vani iz fizičkog tijela. Gledajući
natrag, dobije se dojam da fizičko tijelo polako umire.
Samo od prvih godina djetinjstva dok dijete ne razvije razumijevanje, do trenutka

dok ne počne sjećanje, tijelo se za vrijeme spavanja javlja kao da cvijeta, napreduje.
Spori proces uvenuća u fizičkom tijelu javlja se kratko nakon što počne život. Smrt je
samo zadnja pojava u ovom procesu umiranja. Spavanje je tu da bi kompenziralo
snage koje su iscrpljene ali je kompenzacija nepotpuna. Svaki puta tamo ostane mali
ostatak snaga smrti. Kada se akumulira toliko ostataka da su snage izgradnje
nedorasle zadatku, nastaje fizička smrt. Prema tome, kako razmatramo ljudsko
fizičko tijelo vidimo kako se smrt postepeno ostvaruje. U stvarnosti mi polako
umiremo od rođenja nadalje. To čini svečani utisak kako postajemo svjesni činjenica.
Između smrti i ponovnog rođenja javlja se trenutak kada se u duši počinju

razvijati snage koje vode u slijedeću inkarnaciju. Pokušati ću objasniti što mislim
pomoću primjera. Postoje brojne knjige koje se bave Goetheovom predispozicijom.
Jedna ispituje Goetheove pretke da bi dokučila nasljedni izvor neke kvalitete. Izvori
su se vidjeli unutar fizičke linije nasljeđivanja. Ja se ne svađam oko činjenice da se

one tamo mogu naći, ali onaj tko može pratiti život duše između smrti i ponovnog
rođenja otkriva slijedeće.
Uzmimo dušu Goethea. Dugo vremena prije rođenja duša je radila na svojim
precima iz nadčulnog svijeta, i zbog vlastitih snaga, razvila odnos sa svojim
praočevima. Duša je čak radila u tom opsegu dovodeći zajedno one muškarce i žene
koji su kroz dugi period vremena mogli dati odgovarajuće predispozicije potrebne toj
individualnosti. To nije lagan zadatak jer su u taj proces uključene mnoge duše.
Predstavite sebi da se od duša šesnaestog do osamnaestog stoljeća spuštaju ljudska
bića. Sve te duše su morale već surađivati, i iz toga ćete zaključiti da je ovakav
zajednički rad od velike važnosti. Duše rođene u osamnaestom i devetnaestom
stoljeću morale su već postići uzajamno razumijevanje u šesnaestom stoljeću da bi
moglo doći do kompletne mreže odnosa.
Treba mnogo napraviti između smrti i ponovnog rođenja. Ne treba samo izvršiti
objektivne zadatke kao što je privremeno služenje koje treba dati duhovima opozicije,
već moramo raditi na snagama koje nam u stvari omogućavaju da se reinkarniramo.
To znači da moramo oblikovati opću formu arhetipski. To čini suprotni dojam od
onog što vidovnjak gleda kada promatra spavajuće fizičko i eteričko tijelo. Fizička i
eterička tijela se u spavanju javljaju kao da venu, ali izgradnja arhetipa i njegovo
spuštanje u fizičku oblast čine utisak cvjetanja.
Važan trenutak između smrti i ponovnog rođenja leži u točci između sjećanja na
raniju egzistenciju i perioda tranzicije gdje se čovjek počinje pripremati tako da
njegov fizički organizam može doći u postojanje. Ako sada sebi predstavite fizičku
smrt i usporedite je s ovim trenutkom, tada imate suprotni pol fizičke smrti. Fizička
smrt označava prijelaz od postojanja u ne-postojanje. Gore opisani trenutak je
tranzicija od ne-postojanja u stanje postajanja. Ovaj trenutak se doživljava sasvim
različito ako ga se razumije nego ako ga se ne razumije.
Koncept polarne suprotnosti smrti, trenutak koji se javlja između smrti i novog
rođenja, treba postati osjećaj u duši antropozofa. Ne smije se samo intelektualno
razumjeti, već treba postati unutarnji doživljaj. Tada ćemo moći osjetiti koliko nam je
obogaćen život kada se ovakve misli prime u duši.
Postoji još jedan aspekt, naime, da duša postepeno razvija osjećaj za sve što je u
svijetu. Ako, nakon što smo meditirali o konceptima koje sam upravo spomenuo,
idemo u šetnju kroz šumu u proljeće, naći ćemo da nismo toliko daleko, pod
pretpostavkom da smo pažljivi, od doživljaja da duhovna bića tkaju unutar fizičkih
pojava. Doživjeti duhovni svijet u stvari ne bi uopće trebalo biti teško ako ljudska bića
ne bi kreirali vlastite prepreke. Treba pokušati prevesti ono što se primi u formi
koncepata u iskustvo doživljaja, probuditi živo unutar sebe. Takvo stremljenje može
dovesti do gledanja duha. Pitanja koja sam danas načeo namijenjena su kao prilog za
oživljavanje impulsa prema duhovnoj znanosti. Kada god netko govori o ovakvim
stvarima, osjeća da je to samo mucanje jer naš jezik pripada fizičkom svijetu. Treba

napraviti značajan napor, preko posebnih opisnih značenja, da bi evocirali barem
ograničeni koncept o ovim stvarima. Ali govoriti baš o ovim stvarima na ovaj način
može iz naših srca osloboditi ono što možemo antropozofski zvati kao snaga osjećaja.
Duhovna znanost za nas treba postati ono što oživljava osjećaje i život. Stjecanje
duhovnih koncepata ne bi nam trebala postati manje važna stvar. Trebali bi je rado
raditi. Ipak bi se trebali uzdržati od toga da smatramo koncepte od glavnog značaja,
već radije ono što antropozofija može napraviti od nas kao ljudskih bića.

PREDAVANJE XI
Misija zemaljskog života kao tranzicijski stupanj za dalje
Frankfurt, 2 ožujak 1913
Danas još ima dosta ljudi koji drže da život duha-duše može nakon smrti
postojati, ali se čude zašto se mi sada brinemo oko toga. Možemo jednostavno živjeti
na Zemlji sa svime što ona nudi te jednostavno čekati i vidjeti da li će doći do drugog
oblika egzistencije nakon smrti!
Duhovna znanost pokazuje, međutim, da se tijekom života između smrti i

ponovnog rođenja čovjek susreće s određenim bićima. Baš kao što se ovdje srećemo s
mnogim bićima različitih carstava prirode, tako i nakon smrti srećemo bića viših
hijerarhija i određena elementalna bića. Ako osoba ide kroz život bez ikakvog osjećaja
za prosudbu, to je zbog činjenice da između smrti i ponovnog rođenja nije mogao
sresti ona bića koja bi mu mogla dati odgovarajuće snage da u ovom životu bude
moralno i intelektualno djelotvoran. Ali mogućnost i sposobnost određenih bića
između smrti i ponovnog rođenja zavisi o zadnjem životu. Ako se za vrijeme
zemaljskog života ne zaokupljamo s mislima koje se odnose na nadčulno, ako smo
tijekom našeg života bili potpuno uronjeni u vanjski čulni svijet, ako smo živjeli samo
u našem intelektu koji je bio usmjeren na fizički svijet, tada smo napravili da je za nas
nemoguće između smrti i novog rođenja susresti izvjesna bića i od njih primiti
sposobnosti za slijedeći život. Gornja oblast ostaje za nas zamagljena i tamna, i u tami
ne možemo naći snage viših hijerarhija. Čovjek, između smrti i novog rođenja, tada
prolazi kraj tih bića od kojih je trebao primiti snage za slijedeći zemaljski život.
Odakle dolazi svijetlo pomoću kojeg možemo osvijetliti tamu između smrti i
ponovnog rođenja? Gdje ga nalazimo? Između smrti i ponovnog rođenja nitko nam
ne daje nikakvo svijetlo. Bića su tamo i mi ih možemo dosegnuti ako smo upalili
svijetlo u našem zadnjem zemaljskom životu preko našeg interesa za duhovni svijet.
Nakon smrti mi ne možemo prodrijeti u tamu ukoliko nismo svijetlo ponijeli sa
sobom kroz vrata smrti.
To pokazuje koliko je netočna izjava da se ne trebamo zamarati stvarima duhovne

prirode, već da si možemo priuštiti čekati i vidjeti što će biti. U stvari, ako čekamo i
gledamo, susresti ćemo samo tamu!
Zemaljski život nije samo tranzicijski stupanj. On ima misiju. On je neophodan za

ono otraga, a to je zaista otraga za zemaljsku egzistenciju. Svijetlo za život iza mora se
donijeti gore sa Zemlje. Može se također dogoditi da ovdje dolje ljudi ostanu tupi za
nadčulni svijet, da jednostavno propuste priliku da razviju određene sposobnosti, da
propuste kreirati instrumente za slijedeću inkarnaciju.
Osoba kojoj je tijekom života nedostajalo određenih sposobnosti u ovoj ili onoj
sferi prolazi kroz vrata smrti. Sada vidite kako to čini situaciju beznadnom. Ako se

ništa nije umiješalo, osoba će postati još manje sposobna. Jer ako je osoba u jednoj
inkarnaciji namjerno zatupila sebe prema duhovnom svijetu, biti će još manje
sposobna pripremiti organe za sebe u slijedećem životu. Ako se ništa drugo nije
dogodilo, stvari će ići u smjeru stalno strmijeg pada.
Nešto se drugo, međutim, umiješa. Čovjeku koji u jednoj inkarnaciji ide kroz život
sa namjernom tupošću pristupa Lucifer sa svojim snagama u duhovnom svijetu
nakon drugog zemaljskog života. Da mu u toj točci nije pristupio Lucifer, zapeo bi
kroz najgušću tamu. Pošto je živio kao na opisani način, može mu pristupiti Lucifer i
osvijetliti snage i bića potrebna za slijedeću zemaljsku inkarnaciju. Rezultat je taj da
su obojana luciferskom svijetlošću. Sada slijedeći tupu egzistenciju, nakon što ga je
između smrti i novog rođenja vodio Lucifer, ulazi u novu zemaljsku egzistenciju. Sada
je potpuno opremljen talentima i sposobnostima koje su pripremile njegove organe
tako da je svugdje otvoren luciferskim iskušenjima na zemlji.
Sada takva osoba može biti pametna, ali ta pamet je hladna i proračunata; iznad
svega će biti prožet sebičnošću, egoizmom. To se vidovnjaku manifestira u mnogim
slučajevima gdje su ljudi pametni ali u stvari hladni i sebični u svojoj aktivnosti. Kada
ih sretnemo oni uvijek gledaju svoju korist i čine sve što mogu da se smjeste u centar
pažnje. Razmatranja o ovakvim ljudima pokazuju da su u duhovnom svijetu bili
vođeni od Lucifera. U prethodnoj inkarnaciji vodili su tupu egzistenciju kojoj je
nakon smrti slijedilo poniranje u tamu a tome je prethodio još jedan život na Zemlji
tijekom kojeg su sebe namjerno zatvorili za duhovni svijet.
Ovakav uvid otkriva loše izglede za materijaliste. Naši suvremenici koji su skloni
materijalizmu i odbacuju svaki interes za duhovni svijet i smatraju da duševni život
završava smrću, mogu očekivati upravo opisanu egzistenciju. Mala je korist
apstraktno sakupiti određene misli o međuovisnosti različitih zemaljskih života.
Precizan, konkretan pregled otkriva najrazličitije veze između prijašnjih i kasnijih
zemaljskih života i života u duhu koji slijedi svaku inkarnaciju. Trebali bi se držati
činjenice da je život na Zemlji od velike važnosti za život nakon smrti.
Život na Zemlji ima još jedan značaj. Samo na Zemlji možemo sresti određena
bića, čovjek iznad svega pripada među njih. Ukoliko nije uspostavljena veza između
čovjeka i čovjeka na Zemlji, ne može se dogoditi u svijetu duha. Odnosi između
ljudskih bića su iskovani ovdje i nastavljaju se u duhovnom svijetu. Ako propustimo
šansu sresti određene osobe na Zemlji koje su bile predodređene da budu
inkarnirane, to ne možemo napraviti za vrijeme perioda između smrti i ponovnog
rođenja.
Uzmimo primjer Gautama Bude. On je bio ljudska osobnost koja je živjela tijekom
šestog stoljeća pr.n.e kao sin kralja, i koji se uzdigao u njegovoj dvadeset devetoj
godini iz ranga bodhisattva u rang Buda. To znači da je postao Buda i više se nije
trebao inkarnirati u fizičku ljudsku formu. Gautama Buda je dakle ostvario svoj zadnji
zemaljski život. Značajan broj ljudi je sreo ovu osobnost na Zemlji tijekom tog

vremena, a također su i u ranijim inkarnacijama ljudi bili u kontaktu s Bodhisattvom.
Sve ove veze mogu kasnije u duhovnom svijetu biti nastavljene. Veza sa Gautama
Budom, koja nosi karakter odnosa učenik-učitelj, mogla se nastaviti u duhovnom
svijetu. Ali postojale su duše koje tijekom evolucije čovječanstva nikada nisu napravili
vezu s Gautama Budom na Zemlji. Te duše, čak i ako su sada dosegle značajan
stupanj razvoja, uopće ne mogu lako doći u kontakt u duhovnom svijetu s bićem
Bude, s dušom onog koji je bio inkarniran kao Gautama Buda. Za Gautama Budu
javlja se ono što bi mogli nazvati zamjena; on ima zamjenu za onog tko ne može
napraviti vezu s njim na Zemlji.
Buda je imao posebnu sudbinu pošto se uzdigao do kape bude i nije se više trebao
vratiti na Zemlju tako nastavivši boraviti u čisto duhovnoj regiji. Ostao je u kontaktu s
zemaljskim zbivanjima, međutim, i radio iz duhovnih svjetova dolje u zemaljsku
sferu. Znamo da je biće Gautama Bude zračilo u dijete Isusa o kojem se govori u
evanđelju sv. Luke. Nadčulno biće Bude strujalo je u astralno tijelo lukinog djeteta
Isusa. Radio je iz nadčulnog dolje u zemaljske oblasti. Ljudska bića na Zemlji nisu
više mogla naći put do njega. Kontakt s bićem Gautama mogli su napraviti samo oni
koji su, kao Franjo Asiški, na primjer, prošli kroz viši oblik razvoja. Prije nego je ušao
u život na Zemlji, i prethodni također do zadnjeg života između rođenja i smrti, biće
Franje Asiškog je živjelo u misterijskom centru smještenom na jugoistoku Europe. U
ovom centru nije bilo fizičkih učitelja, već učitelji koji pripadaju nadčulnom
hijerarhiji od koje je Buda, ili preciznije, od koje je duša koja se bila inkarnirala kao
Buda, bila jedno. Učenici u ovakvim misterijskim centrima imali su već razvijene
uzvišene sposobnosti za promatranje nadčulnog svijeta. Ovakve učenike su mogli
podučavati učitelji koji rade samo iz duhovnog svijeta. Tako je Buda podučavao u tom
misterijskom centru, a Franjo Asiški je u bivšoj inkarnaciji bio vjeran i posvećen
učenik. U to je vrijeme Franjo Asiški apsorbirao sve što mu je kasnije omogućilo da
primi svijetlom ispunjene impulse viših hijerarhija, i to mu je onda omogućilo da se
pojavi u inkarnaciji kao veliki mistik koji je izvršio tako jak utjecaj na svoje doba. To
je sve zbog činjenice da je duša Franje Asiškog, kroz više sposobnosti koje je imao u to
vrijeme, mogla uspostaviti vezu s Gautama Budom nakon što je Buda mogao raditi
dolje na njemu iz nadčulnog svijeta.
Za obična ljudska bića koja su ovisna o životu kako se otkriva kroz čula i intelekt,
ovakav susret nije moguć. U tom slučaju vrijedi ono što je ranije rečeno. Ne možemo
u duhovnom svijetu susresti osobu ukoliko je prije nismo sreli na Zemlji.
Odstupanje koje smo upravo razmatrali u odnosu na Budu donosi još jedno.
Premda je nemoguće za obične pojedince da u duhovnoj oblasti sretnu druge s kojima
prethodno na Zemlji nisu imali kontakt, ipak ako je osoba primila Krist impuls i
prožela sebe s njim, ipak može sresti Budu nakon smrti. Jer je položaj ovog bića
poseban.
Početkom sedamnaestog stoljeća jedan drugi planet je bio uključen u krizu razvoja
sličnu onoj na Zemlji kada se dogodio Misterij na Golgoti. Kao što se Krist pojavio na

Zemlji iz viših oblasti u vrijeme Golgote, tako se Buda pojavio na Marsu tijekom krize
na Marsu u sedamnaestom stoljeću. Nakon što je Buda završio svoja utjelovljenja nije
više bilo neophodno da se vrati na Zemlju, već je nastavio svoje aktivnosti u drugim
oblastima. Buda je od zemaljskih poslova odlutao u oblast Marsa. Do tada je Mars bio
izabrani centar snaga koje su Grci označavali kao plašljivo ratoborne. Misija Marsa je
završila u sedamnaestom stoljeću. Postao je neophodan drugi impuls i Buda je tamo
izvršio razapinjanje Bude. Buda misterija na Marsu nije imala isti tijek kao Krist
misterija na Zemlji, ali Buda je, Princ Mira, koji je, tijekom zadnjeg života širio mir i
ljubav gdje god je išao, bio premješten u ratobornu oblast Marsa. Činjenica da je biće
koje je potpuno prožeto snagama mira i ljubavi bilo premješteno u oblast razdora i
nesklada može se u određenom smislu gledati kao raspinjanje. Vidovnjak dva
događaja promatra zajedno na predivan način. Netko promatra, u drugu ruku,
osamdeset godišnjeg umirućeg Budu, i ta smrt ima duboko dirljiv, duboko poticajan
kvalitet. Buda je umro 483 okružen srebrenim zrakama u predivnoj noći okruženoj
mjesečinom, zračeći mirom i suosjećanjem. To je bio njegov zadnji zemaljski sat. I
tada je ponovno bio aktivan na opisani način. Vidovnjak ga otkriva kako pali
suosjećajno, srebrnasto svjetlo morala Bude na Marsu početkom sedamnaestog
stoljeća. Ova dva predivna događaja su duboko povezana u tijelu svjetske povijesti.
Ljudske duše koje su ovdje na Zemlji u sebe na odgovarajući način primile Krist
impuls nakon smrti putuju kroz kozmički univerzum. Mi svi idemo kroz ove kozmičke
oblasti. Za početak, idemo kroz planete našeg planetarnog sustava. Proživljavamo
period Mjeseca, period Merkura, period Venere, period Sunca, period Marsa, period
Jupitera i period Saturna. Nakon toga idemo u okruženje našeg planetarnog sustava i
onda započinjemo naše povratno putovanje. Sada se susrećemo s onim silama i
bićima od kojih moramo primiti ono što trebamo za izgradnju našeg slijedećeg
zemaljskog života. Onaj tko je na Zemlji primio Krist impuls može također primiti
ono što struji od Bude u njegovom prolazu kroz sferu Marsa. To spada u iznimni
slučaj u kojem duše koje nisu bile skupa s Budom u ranijim inkarnacijama ipak imaju
mogućnost sresti ga između smrti i ponovnog rođenja.
Nadčulna spoznaja otkriva da brojne osobnosti koje su živjele u sedamnaestom

stoljeću duguju svoje iznimne talente činjenici da su tijekom njihova prenatalnog
života u duhovnom svijetu primili impuls od Bude. Sada je sposobnost primanja
ovakvih talenata još ograničena unutar ljudskih bića pošto je tek relativno nedavno
Buda izvršio Misterij na Marsu. U budućnosti, ljudska bića će biti sve više sposobna
primiti impuls Bude iz sfere Marsa. Ali u devetnaestom stoljeću je već bilo nekih
osobnosti — i to je otkriveno onima koji to mogu spoznati — koje su mogle razviti
svoje sposobnosti ovdje na Zemlji kao rezultat utjecaja koje su primili od Bude kroz
njihov prolaz u sferi Marsa. Tijek života između smrti i ponovnog rođenja je zaista
kompleksan i predivan.
Ukoliko čovjek nije sposoban ponijeti sa sobom svijetlo da osvijetli svoje iskustvo
između smrti i ponovnog rođenja, spotiče se u mraku. To također vrijedi i za ovaj
posebni slučaj. Osobe koje odlaze od Zemlje kroz vrata smrti bez da su u sebe primili

Krist impuls, koji ne žele znati ništa o tome, neće imati ni najmanju objavu utjecaja
tijekom njihovih budućih života u duhovnom svijetu dok prolaze kroz sferu Marsa. Za
njih je to kao da Buda nije prisutan. Treba imati na umu da mi srećemo bića viših
hijerarhija, ali da li ih opažamo ili ne i uspostavljamo s njima pravu vezu zavisi od
toga da li smo upalili svijetlo u našoj zadnjoj zemaljskoj egzistenciji tako da ne
prolazimo kraj njih i možemo od njih primiti impulse. Zato je potpuna zabluda držati
da se nije neophodno baviti s onim iza za vrijeme zemaljske egzistencije.
Zaključiti ćete iz navedenog da iz višeg aspekta život na Zemlji stvarno čini

poseban slučaj. Živimo utjelovljeni na Zemlji unutar posebnog organizma između
rođenja i smrti. Odvojeno od zemaljske inkarnacije može se govoriti o “utjelovljenju”
između smrti i ponovnog rođenja, ili radije o „uduševljenju”. Ono što sam elaborirao
u vezi duhovnog svijeta također vrijedi i za Zemlju. Razmotrite da ljudsko biće živeći
između smrti i ponovnog rođenja može proći kroz sferu Marsa bez da uđe u najmanju
vezu s bićima koja nastanjuju Mars. On ih ne vidi, i oni njega nisu svjesni. To također
vrijedi i za Zemlju. Bića koja pripadaju drugim planetima, baš kao što čovjek pripada
Zemlji, stalno prolaze kroz sferu Zemlje. Stanovnici Marsa provode normalan tijek
njihova života na Marsu, i tijekom njihova iskustva, koje na Marsu odgovara periodu
između smrti i novog života ali ipak je različito, oni prolaze kroz planetarne sfere.
Tako da u stvari stanovnici drugih planeta stalno prolaze kroz našu zemaljsku sferu.
Ljudska bića ne mogu uspostaviti nikakav kontakt s njima jer oni žive pod sasvim
različitim uvjetima i pošto uglavnom neće napraviti ni najmanju vezu s ovim bićima
na Marsu.
Koji bi bili neophodni uvjeti da bi sreli bića s drugih planeta dok prolaze kroz
zemaljsku sferu? Trebali bi razviti točku kontakta s njima u njihovim vlastitim
planetarnim oblastima, ali to je moguće jedino ako je netko na Zemlji već dosegnuo
stupanj da može kontaktirati druga bića osim ovih na Zemlji kao rezultat razvoja
nadčulnih snaga.
Tu je mogućnost za one koji su se podvrgli višem razvoju da sretnu bića iz drugih

planeta koja slobodno tumaraju. Može zvučati čudno ali ipak je tako, da onima koji su
općili s lutalicama s Marsa i upoznali prirodu tog planeta, čudne teorije koje fizičari i
astronomi pletu o stanovnicima Marsa izgledaju vrlo komično, jer su činjenice sasvim
drugačije.
Iznio sam ove stvari da možete proširiti vaše poglede od zemaljske egzistencije u
druge oblasti koje se šire iza vidljivih bića koja nas okružuju do bića koja ne možemo
percipirati ukoliko nismo razvili organe za njihovo promatranje. Ali između smrti i
ponovnog rođenja također ne možemo uspostaviti vezu sa stanjima koja pripadaju
misiji na Zemlji ukoliko ih prije nismo kontaktirali putem Zemlje.
Što je duhovna znanost ili antropozofija iz kozmičkog aspekta? Oni koji tkaju
teorije mogu lako misliti da je duhovna znanost nešto što se može biti podučavano i
naučeno u oblastima kozmosa, ali to nije isto. Svaka oblast ima svoj poseban zadatak i

on se ne ponavlja u drugim oblastima. Kreativne snage su Zemlju tako napravile da se
neke stvari mogu pojaviti samo ovdje. Duhovna znanost se može pojaviti samo na
Zemlji. Nigdje drugdje se ona ne može učiti. To je otkrivenje nadčulnog svijeta ali u
takvom obliku da se može pojaviti samo ovdje na Zemlji.
Netko može dobro reći da pretpostavivši da je sve ovo točno, zacijelo se mogu
dobiti instrukcije o nadčulnom u duhovnom svijetu u drugom obliku nego što je ovaj
od duhovne znanosti! Netko to zacijelo može misliti, ali to nije točno. Jer ako je osoba
uopće predisponirana da stekne originalnu vezu s višim svjetovima, to može jedino
preko duhovne znanosti. Ako propusti doći blizu duhovnoj znanosti ili antropozofiji
na Zemlji, ni jedna druga forma egzistencije neće mu pomoći da je upozna. Ni jedan
drugi oblik egzistencije mu neće pomoći da stekne izvornu ljudsku vezu s nadčulnim
svjetovima, također.
Ne treba nas bacati u očaj to što mnogo ljudi još odbija bilo što znati o
antropozofiji. Oni će se vratiti i uspostaviti vezu s njom na kasnijem stupnju.
Antropozofija je utemeljena na Zemlji na takav način da daje ljudima ono što treba
znati o nadčulnim svjetovima u skladu s prirodom čovjeka. Samo je jedan način
komunikacije moguć i to je preko ljudskih bića. Ako osoba ide kroz vrata smrti bez da
je na Zemlji išta čula o duhovnoj znanosti, može se s njom upoznati preko činjenice
da je poznavala osobu koja je bila povezana s duhovnom znanošću. To je put naokolo
ali je moguć.
Uzmimo za primjer dvoje ljudi koji su na Zemlji bili u prijateljskim odnosima.

Jedan se povezao s antropozofijom, drugi nije. Ovaj drugi umre. Prvi mu može
značajno pomoći čitajući mu, čineći ga upoznatim s onim što ga nakon smrti
okružuje. Osoba može čitati važan rad duhovne znanosti s mrtvim i, kao što će
vidovnjak potvrditi, mrtvi sluša pažljivo.
Također je činjenica da jednostavna osoba koja je samo došla u dodir s duhovnom

znanošću može bolje čitati pokojniku koga je izvorno voljela nego vidovnjak koji,
premda sposoban naći dušu mrtvog, nije imao odanu povezanost s njom u ovom
životu. Povremeno se može dogoditi da vidovnjaci daju sebi zadatak čitanja dušama
mrtvih kojima nisu bili poznati. Ipak se češće nego što to nije slučaj ne može čitati
mrtvoj osobi s kojom nismo prethodno bili na Zemlji povezani.
Ove činjenice će vam utisnuti važnost duhovnih zajednica kao što je antropozofska
jer ovdje u izvjesnoj mjeri imamo zamjenu za ono što bi mogli nazvati vrstom
zajedničkog življenja i ostajanja u vezi.
Kada ovakve zajednice ne bi postojale, svaka duša bi se nakon smrti trebala

potpuno oslanjati na to da joj čitaju bliski ljudi. Samo ovakve duhovne zajednice gdje
se uobičajeno gaje duhovne ideje mogu proširiti tu sferu. Tako se može a i događa se
da netko sretne antropozofa koji, zbog onog što je prethodno naučio, može na
poseban način, čitati duhovni sadržaj s mnogo koncentracije ili pustiti da takve misli

prođu kroz njegovu dušu. Netko mu može pristupiti, spomenuti mu da je osoba koja
je umrla također bila antropozof, pripadala istom društvu, i pokazati mu uzorke
pisanja pokojnika. Može biti dovoljno da pogledavši rukopis ili poslušavši omiljeni
stih pokojnika, može takvoj duši čitati na plodonosan način, premda ga na zemlji nije
poznavao. To je zaista lijep zadatak za duhovnu zajednicu da tako snažno premosti jaz
između živih i mrtvih.
Danas antropozofi još imaju na umu mnoge zadatke koji leže samo na fizičkom
planu pošto među njima još prevladava materijalistički način mišljenja, premda su
teoretski možda apsorbirali znanost antropozofije. Pravi duhovni zadaci pojaviti će se
kada duhovna znanost bude dublje prodrla u duše. Naći će se ljudi koji će uzeti
zadatak pomaganja mrtvima tako da oni mogu evoluirati. S time se započelo unutar
našeg pokreta i ono što je već postignuto čini nam veliko zadovoljstvo.
U stvari, pod određenim okolnostima kada antropozof ide kroz vrata smrti noseći
sobom duhovne misli, mogao bi služiti mrtvima i postati njihov učitelj. To je,
međutim, kompliciranije nego se obično zamišlja. To je lakše učiniti sa Zemlje jer
zajednice koje su formirane nakon smrti potpuno zavise o grupama koje su bile
formirane prije smrti.
Ako je dvoje ljudi, na primjer, živjelo zajedno na Zemlji, jedan antropozof a drugi
ne, onaj koji je imao averziju prema duhovnoj znanosti težiti će za njom nakon smrti.
Može se dogoditi da se antropozof koji je ostao iza na Zemlji bavi do svoje smrti
dušom pokojnika čitajući joj. Sada nakon određenog vremena antropozof također ide
kroz vrata smrti. On je tada ponovno ujedinjen s drugim u duhovnom svijetu. Sada se
osjeća eho ranije veze na Zemlji, i to predstavlja poteškoću. Nema poteškoće toliko
dugo dok je jedan na Zemlji a drugi u duhovnom svijetu. Ponovno se javljaju
disonance kao što su bile u zemaljskoj vezi sada kada su opet ujedinjeni. Baš kao što
na Zemlji nije željela znati ništa o duhovnoj znanosti, to opet postaje slučaj i u svijetu
iza. To pokazuje u kojoj mjeri odnosi nakon smrti zavise o prethodnim zemaljskim
vezama. Ove stvari su iznimno kompleksne i ne mogu biti samo intelektualno
promišljane.
Ovakvi primjeri jasno otkrivaju misiju duhovne znanosti. Jaz između živih i
mrtvih treba biti premošten. Pod izvjesnim uvjetima mrtvi mogu također raditi u
zemaljskoj sferi, kao što živi mogu slati svoj utjecaj u duhovni svijet, i mi možemo
istražiti kako mrtvi rade u fizičkom svijetu.
Ustvari, ljudi malo znaju o onom što ih na Zemlji okružuje. Kako oni vide život?
Događaji u životu kako se otkrivaju nanizani su na niti, takoreći. Za neke se smatra da
su uzroci, druge efekti, ali iza ovoga mali se značaj pridaje toj stvari. Može čudno
zvučati da aktualne stvari koje se dogode čine najmanji dio sadržaja stvarnog života.
One predstavljaju samo vanjski sadržaj. Postoji još jedna sfera života osim stvari koje
se dogode, i nije od manjeg značaja za život.

Uzmimo primjer. Osoba ima naviku napustiti dom svakog jutra točno u osam. Ide
i određenim putem, preko trga. Jednog dana su okolnosti takve da on izlazi tri minuta
kasnije nego uobičajeno. Sada na trgu primjećuje nešto čudno, pod stupovima gdje je
išao svaki dan. Strop kolonade se urušio! Da je izašao u uobičajeno vrijeme, padajući
krov bi ga zasigurno ubio.
Postoji mnogo takvih primjera u životu. Često nalazimo da ako su okolnosti bile
drugačije, ovo ili ono je moglo ići sasvim drugim smjerom. Mi smo zaštićeni od
mnogih opasnosti. Mnogo od onog što se moglo dogoditi ne dogodi se. U životu
razmatramo vanjske realitete, ne unutarnje mogućnosti. Ipak te mogućnosti stalno
leže skrivene iza aktualnih događaja. Događaji nekog određenog dana čine samo
vanjsku stvarnost života. Iza njih leži cijeli svijet mogućnosti.
Uzmimo za primjer more. U njemu živi mnoštvo haringa ali da bi se one pojavile,
nije dovoljno da bude prisutno onoliko jaja koliko ima haringi. Bezbrojna jaja su
uništena. Pojavi se samo relativno mali broj haringi. Tako je sa cijelim životom. Ono
što doživimo od ujutro do navečer čini samo dio enormnog broja mogućnosti. Mi smo
stalno vođeni pored određenih mogućih događaja koji se u stvari nisu dogodili. Kada
određeni događaj prođe pokraj nas, to za nas označava poseban trenutak.
Razmotrimo slučaj čovjeka. Da je svoju kuću napustio u uobičajeno vrijeme bio bi
ubijen od krova kolonade. Takve mogućnosti nas stalno prate u životu. Takav
trenutak, kada bi čovjek bio pogođen da je došao tri minute ranije, označava suprotnu
priliku za duhovni svijet da zasja u njemu. On bi tada mogao imati iskustvo koje ga
može dovesti zajedno s mrtvima. Danas ljudi još nisu svjesni ovakvih mogućnosti jer
u osnovi žive samo na površini života.
Duhovna znanost cilja na to da postepeno postane životni eliksir. Čovjek tada neće
samo gledati vanjsku stvarnost već će obratiti pažnju na poticaje u njegovom
duševnom životu. Tamo će često naći glasove mrtvih koji još žele nešto od živih.
Kao što imamo primjer kako živi mogu utjecati na mrtve čitajući im, tako također
vidimo kako mrtvi mogu utjecati na živuće. Doći će vrijeme kada će čovjek duhovno
razgovarati s mrtvima. Ljudi će mrtvima govoriti, i mrtve će slušati. Smrt samo
označava promjenu u vanjskoj formi čovjeka; njegova duša se dalje razvija. U
sadašnje vrijeme mi prolazimo najnesavršenije stanje čovječanstva utoliko što čovjek
ne može komunicirati s drugim ljudima koji borave u drugom obliku života. Kada
duhovna znanost ne bude više teorija već bude prožela duše, zajedništvo živih i
mrtvih će stalno biti moguće. U stvari, stanja, koja u današnje vrijeme doseže samo
vidovnjak, postepeno će postati zajedničko naslijeđe cijelog čovječanstva.
Možete reći, „Dobro, to može biti tako za vidovnjaka. On između smrti i ponovnog
rođenja može naći ljudska bića”. U stvari, tu se danas javljaju značajne teškoće zbog
općeg nedostatka vjere u duhovni svijet, nedostatak veze s duhom, također stvara
smetnje i onima koji bi mogli uspostaviti vezu s duhovnim svijetom.

Postoje stvari koje se mogu neometano dogoditi jedino ako spadaju u zajedničko
vlasništvo čovječanstva. Čovjek može biti izvanredno nadaren graditelj. Ako ga nitko
ne angažira, neće moći graditi. To može biti slučaj i kod vidovnjaka. On može imati
sposobnosti da se duhovno uzdigne u oblast mrtvih ali ako je taj proces ometan zbog
činjenice da je spajanje s mrtvima nemoguće za većinu ljudi, vidovnjak će jedino moći
uspjeti u uspostavljanju kontakta u nekoliko iznimnih slučajeva.
Moji dragi prijatelji, želio sam vam pokazati kako duhovna znanost može biti
impuls koji daje život. Više od bilo čega što možemo teoretski naučiti, važno je
kultivirati osjećaj za zadatak duhovne znanosti u odnosu na budućnost čovječanstva.
To omogućava svakom tko pripada antropozofskom pokretu da dobije utisak o tome
što zaista radi. Dobiva utisak o ogromnom zadatku koji treba biti izvršen od duhovne
znanosti ili antropozofije. To također omogućava nekom da se sa duhovnom
znanošću poveže ozbiljno i dostojno, ne na mlak način, kao s nečim što je osvježenje
već kao s impulsom koji će stalno postajati važniji kako čovječanstvo napreduje u
budućnost. S današnjim razmatranjima želio sam za to pobuditi osjećaj.

PREDAVANJE XII
Život između smrti i ponovnog rođenja 1
Veza između fizičkog i nadčulnog svijeta
Munich, 10 ožujka 1913
U materijalističkim krugovima trenutno je u uporabi fraza koja, premda sasvim

razumna s vanjskog aspekta, izgleda potpuno drugačije kada se gleda u svijetlu
duhovne znanosti. Prevladavala je u vrijeme kada je cvjetao teorijski materijalizam i
stekla je široku popularnost. Ipak, ta fraza se čak i danas koristi: Pod pretpostavkom
da postoji život nakon smrti ne trebamo se brinuti oko toga sve dok tamo ne dođemo
jer kada prijeđemo prag smrti vidjet ćemo što će biti. Kao i za našu fizičku
egzistenciju, dovoljno je uroniti u nju, i možemo se nadati, ako zaista postoji život iza,
da smo samim time adekvatno pripremljeni da tamo uđemo.
U svijetlu nadosjetilne spoznaje sposobne promatrati oblast u koju čovjek prijeđe

između smrti i ponovnog rođenja, ovakav način govora je čista besmislica. Kada
prijeđemo prag smrti mi smo, u početku, zaokupljeni ostacima, sjećanjima i vezama
našeg zadnjeg zemaljskog utjelovljenja. Jer desetljećima tijekom prvih stupnjeva
nakon smrti, pojedinac gleda natrag u retrospektivi smisao svoje zadnje inkarnacije.
On je još uključen u ono što je ostalo u njegovom astralnom tijelu kao sile iz zadnjeg
zemaljskog života ali sve više ulazi u sferu koju smo u prethodnoj prigodi opisali s
kozmičkog aspekta. On postepeno ulazi u oblast gdje dolazi u kontakt s bićima viših
hijerarhija. Čovjek mora susresti ova bića jer mu to omogućava da prikupi sile koje
treba kada kasnije, preko rođenja, opet ulazi u fizičku egzistenciju.
Ljudsko biće treba donijeti sa sobom dvije stvari koje su bile razrađene i osnažene
između smrti i ponovnog rođenja. Mora donijeti sa sobom snage koje mu, kada se
jednom povezao sa strujom nasljednosti, omogućuju da plastično oblikuje svoj
tjelesni oblik iznutra prema vani za mnoge godine koje dolaze, da bi tjelesna
konstitucija mogla biti potpuno prilagođena individualnosti koju je prenio iz
prethodnih zemaljskih života. Ono što smo dobili putem predaka u fizičkoj nasljednoj
struji odgovara individualnosti samo toliko koliko smo privučeni mješavinom unutar
struje nasljeđivanja, takoreći, koja se javlja zbog prirode naših predaka. Čovjek je
privučen potencijalima unutar fizičke nasljedne struje, ali ono što prima kao svoje
vanjske korice prolazeći kroz rođenje, prvo treba biti oblikovano u finijim aspektima.
To je moguće pomoću izvanredno složene strukture sila koju nosi sa sobom od
duhovnog svijeta i prima u takvom obliku da neki određeni hijerarhijski poredak
daruje ove, drugi one, snage. Da bi to izrazili na slikovit način mogli bi reći, čovjek
između smrti i ponovnog rođenja prima od bića viših hijerarhija one darove koji mu
trebaju da bi svojoj individualnosti prilagodio ono što je dobio pomoću nasljednosti.
To je jedan aspekt koji moramo uzeti u obzir u inkarniranom ljudskom biću. Drugi
je da čak i ako ostaje nesvjestan toga, mora raditi na razradi i oblikovanju svoje
sudbine. Mnogo toga što se u životu čini kao slučajnost u stvari je uvjetovano pomoću

sila koje je stekao između smrti i ponovnog rođenja i koje omogućavaju da u životu
dođe upravo do onoga što leži u njegovoj karmi. To ukazuje kako čovjek prima darove
od bića hijerarhija koja susreće između smrti i novog rođenja.
Nadosjetilna percepcija potvrđuje da ljudska duša može putovati kroz oblast

između smrti i novog rođenja na dvostruki način. Za dušu je moguće da luta kroz
oblast viših hijerarhija kao da posrće u tami bez da je sposobna primiti odgovarajuće
darove od viših hijerarhija zbog unutarnjih sklonosti. Da bi primio darove od viših
hijerarhija između smrti i ponovnog rođenja treba moći promatrati, svjesno se suočiti
s tim bićima. Slikovito govoreći, netko može lutati u tami, bez svijetla (duhovnog
svijetla, naravno) kroz ovu oblast, kroz doživljaje koje bi trebao imati u prisutnosti
bića viših hijerarhija.
Putovanje se može izvršiti i na takav način da, u skladu s potrebama naše karme,
darovi budu osvijetljeni tako da ih primimo na pravi način. Svijetlost koja osvjetljava
tako da kroz oblast viših hijerarhija ne tapkamo u mraku ne može nikako biti
upaljena kada smo jednom prošli kroz vrata smrti, ukoliko je ne donesemo sa sobom
preko vrline osjećaja i misli prema višim svjetovima koje smo razvili na Zemlji. Mi je
sami moramo pripremiti u ovom životu prije naše fizičke smrti. Svijetlo je
pripremljeno pomoću misli i osjećaja koje usmjeravamo, makar samo privremeno,
prema nadosjetilnim svjetovima. To svijetlo može sijati samo od nas samih — svijetlo
koje nam omogućava proći kraj bića viših hijerarhija tako da nam ona mogu ispravno
uručiti darove, tako da ne propustimo dohvatiti ono što trebamo primiti.
Dakle vidimo da je izreka da možemo čekati bez da se bavimo nadosjetilnim

svijetom sve dok ne umremo potpuno neistinita. To je apsolutno neispravno zbog
načina na koji nam hijerarhije pristupaju. Da li ćemo se susresti s njima tako da
možemo primiti snage koje trebamo za slijedeći život zavisi od naše sposobnosti da
osvijetlimo određeno područje duž našeg putovanja između smrti i novog rođenja.
Ostajemo u tamo ako smo poricali ili se potpuno okrenuli od ideje o duhovnom
svijetu do trenutka fizičke smrti.
Prihvaćeno gledanje može se činiti vjerodostojno, ali u svijetlu viših svjetova to

više nije valjano. Nadosjetilna percepcija često otkriva da osoba koja se propustila
zanimati za više svjetove, koja se od njih okrenula i živjela s mislima i osjećajima
ekskluzivno usmjerenim prema fizičkom svijetu, ide kroz tamu i propušta darove koje
je trebala primiti od viših hijerarhija. Kada ovakva duša kroz rođenje ulazi u novu
zemaljsku egzistenciju nedostaju joj određene snage koje bi joj omogućile oblikovati
tjelesnu konstituciju, da je plastično oblikuje iznutra tako da je može odgovarajuće
opremiti u skladu sa svojom karmom. Ako je osoba u prethodnoj inkarnaciji sebe na
opisani način zaglupljivala za nadosjetilni svijet tada će u slijedećoj inkarnaciji biti
boležljiva i slaba. Ako propusti oblikovati snage u svojoj fizičkoj konstituciji koje bi
trebala imati na raspolaganju tijekom slijedećeg zemaljskog života; izvjesne unutarnje
formacije će nedostajati. Biti će u izvjesnom smislu retardirana u odnosu na ono što
je mogla biti — na ono što bi trebala zaista biti. Bila je tupa u prethodnom životu i

nužno će u slijedećem postati tuplja nego to treba ili bi trebala biti. Neće moći
razumjeti onoliko koliko bi inače dosegnula. Neće moći sudjelovati u životu svijeta
kao što bi inače mogla i ostati će nezainteresirana za ono što bi je inače trebalo
interesirati.
To može biti rezultat okorjele tuposti u prethodnoj zemaljskoj egzistenciji. Tako

pojedinac može ponovno prijeći prag smrti s duševnim sadržajem koji je daleko ispod
nivoa kojeg je mogao postići. Netko bi dobro pretpostavio da kada takva osoba
ponovno ulazi u duhovni svijet i ponovno putuje između smrti i ponovnog rođenja,
njene snage su čak i više zatupljene, postaje još više nesposobna i luta u još većoj
tami. Mogli bi očajavati i misliti da takva osoba neće nikada ponovno naći put uspona
ali to nije tako. Intervenira nešto drugo između smrti i ponovnog rođenja, drugi
aspekt koji moramo razmotriti.
U egzistenciji koja slijedi život kada je pojedinac iz nužde zatupljen, Lucifer i

njegove snage imaju posebno jak utjecaj, i sada je Lucifer onaj tko osvjetljava prostor
između smrti i ponovnog rođenja. Sada mora primiti darove viših bića osvijetljen
luciferskim snagama. Kao rezultat, ovi darovi su obdareni posebnim koloritom.
Osoba koja nije otišla kroz tamu, a ipak nije sposobna nezavisno s vlastitim snagama
osvijetliti određeno područje, sposobna je u slijedećem životu plastično formirati ono
što prima kroz nasljeđivanje. Sve što tako oblikuje obojano je luciferski. Kada zatim
promatramo takvu osobu tijekom njenog slijedećeg života nalazimo da nosi
karakteristike mnogih ljudi koje srećemo, posebno u naše vrijeme. Te individue
posjeduju prozaično suhu i egoističnu sposobnost prosudbe, i obdareni su sebičnim
intelektom koji samo traži prednost za sebe. Te duševne karakteristike su rezultat
onog što smo prethodno opisali. Pametni egoisti koji su jedino skloni staviti svoju
pamet u službu vlastitih sebičnih motiva i uglavnom su to duše koje su putovale
stazom koja je gore prikazana. Pošto ovakve duše nisu više tupe već su obdarene s
raznim snagama iz ranijih inkarnacija, dana im je dodatna mogućnost da ponesu
zraku od nadosjetilnog svijeta u njihovu novu zemaljsku egzistenciju.
Na taj način javlja se mogućnost za takve duše da budu ubačene sa znanjem o

višim svjetovima. One ne trebaju biti uskraćene za daljnji ulazak u duhovni svijet, već
imaju mogućnost ponovnog uzlaza. Ovdje imamo izvanrednu i važnu vezu između tri
zemaljska života i dva među perioda između smrti i ponovnog rođenja.
Nadosjetilno opažanje otkriva — posebno kada se zurenje usmjeri prema

suvremenicima za koje se kaže da su pametni, ali koji djeluju isključivo na vlastitu
korist — da takve duše slijede određeni obrazac. Najprije, egzistencija tijekom koje se
duša okreće od svih interesa za nadosjetilni svijet. Drugo, život ograničenih
mogućnosti jer duši nedostaju potrebni unutarnji tjelesni organi da pobude interes u
njenom neposrednom fizičkom okruženju (osim ako nije na neki način tako
predisponirana). Treće, slijedi život koji služi samo sebičnom intelektu, egoistična
inteligencija. Možemo slijediti stazu upravo ovakvih individualnosti jer je sebična
inteligencija tako raširena u naše vrijeme. To nas vodi natrag u period u kojem

nalazimo mnoštvo ljudi koji su u prethodnoj inkarnaciji, zbog nedovoljne
razvijenosti, manifestirali tupi interes za svoje okruženje. Zatim nalazimo treću
inkarnaciju koja se za mnoge duše dogodila tijekom četvrtog post-atlantskog perioda
kada je više ateizma i nedostatka interesa za duhovni svijet prevladavalo u mnogim
dijelovima svijeta nego što se to danas vjeruje. Zbog posebnih okolnosti našeg
vremena moguće je proučiti put razvoja duša koje su gore okarakterizirane, ali ta
studija također jasno otkriva mnoge duše koje se u naše vrijeme namjerno same
isključuju iz nadosjetilnih svjetova.
Niz od tri zemaljska života može se dogoditi na još jedan način. Može se pojaviti
slijedeće. Promatramo duše koje, svladane određenim fanatizmom, zadovoljavaju
vlastite težnje, koje otkrivaju religiozni, egoistički element. Danas nalazimo takve
duše. Uvijek je bilo takvih duša tijekom evolucije čovječanstva na Zemlji, duša koje su
instinktivno obdarene izvjesnom vjerom zbog unutarnjeg egoizma koji očekuje vrstu
odmazde ili kompenzacije za zemaljski život u svijetu iznad. Ovakvo očekivanje može
biti potpuno egoistično i povezano s fanatičnim jednoumljem u odnosu na ono što
čovječanstvu daje duhovna znanost ili Misteriji. Danas postoje mnogi ljudi koji se
čvrsto drže mogućnosti uvida u duhovni svijet, ali fanatički odbijaju, na jednouman
način, sve što je suprotno konfesiji u kojoj su rođeni i odrasli. Takve duše obično
previše lako idu naučiti bilo što o duhovnom svijetu i premda vjeruju u iznad, one
gaje duboki egoizam.
Konfiguracija ove prirode ponovno naznačuje da duša ne može naći pravi put
između smrti i ponovnog rođenja. Darovi bića viših hijerarhija ne mogu se ispravno
primiti. One rade na takav način da premda mogu oblikovati svoju tjelesnu
konstituciju i sudjelovati u oblikovanju svoje karme, ništa se ispravno ne uklapa. On
postaje, na primjer, hipohondar, hipersenzibilna osoba koja je predodređena samom
fizičkom organizacijom da na nju toliko utječe okruženje da kroz život ide s
turobnom, zlovoljnom, nezadovoljnom dispozicijom. Život ga povrjeđuje i osjeća se
stalno ranjeno. Razlog da je osoba hipohondar, patološki melankolična individua,
može se naći u ovom što je opisano. To je pripremljeno i predestinirano kroz fizičku
organizaciju. Kada takva duša opet ide kroz vrata smrti, nadosjetilna istraga otkriva
da još jače pada pod utjecaj ahrimanskih snaga. Te snage sada oboje ono što čovjek
sakuplja između smrti i ponovnog rođenja i u slijedećoj inkarnaciji bez njegove
intervencije on je tako predodređen u svojim mislima i osjećajima da bude
jednouman. Nesposoban je gledati na svijet na otvoren, nepristran način. Duše u
našem okruženju koje pokazuju jednoumlje, koje su nesposobne u mišljenju ići iza
određenih granica, koje su kao opremljene sljepoćom, koje su unatoč izvornim
naporima ograničene, duguju svoju karmu gore opisanim uvjetima.
Da bi još dalje razjasnili što se mislilo, razmotrimo slijedeći slučaj. U proljeće, prvi
broj Slobodno misleći kalendar slobodnih mislilaca (Freidenkerkalender) se pojavio,
posvećen religijskom obrazovanju djece. Čovjek odgovoran za to se čini
dobronamjeran i bez sumnje potpuno uvjeren u istinu koju piše. Razvio je slijedeću
teoriju. Djeci ne bi trebali davati religijsko obrazovanje jer je to neprirodno. Jer ako

dopustimo djeci da rastu bez da u njih ubacimo religijske koncepte i osjećaje,
primjećujemo da na to ne dolaze kasnije sami. To bi trebalo pokazati da je neprirodno
uliti takve ideje djeci jer one samo dolaze izvana.
Ne može biti sumnje da poklonici slobodno.mislećeg pokreta primaju ovakve ideje

s entuzijazmom i čak ih smatraju dubokima. Ipak treba samo razmisliti o slijedećem.
Poznato je da ako bi mlađe dijete sklonili na pusti otok prije nego nauči govoriti, i da
tamo odraste bez da čuje ljudski glas, nikada ne bi naučilo govoriti! To jasno pokazuje
da djeca ne uče govoriti dok govor ne dođe do njih izvana. Dobar slobodno-misleći
propovjednik također bi trebao zabraniti svojim sljedbenicima da djecu uče govoriti,
jer govor se također ne razvija sam od sebe. Dakle nešto što se čini eminentno
logično, i na što se gleda kao duboko od značajne grupe ljudi, nije ništa drugo nego
logička besmislica. Čim bolje razmislimo to ne drži vodu. To je tipičan primjer osobe
koja nosi naočnjake (kao konj, nap.pr.).
Danas postoje mnogi takvi ljudi. Zaista se čini da imaju visoko razvijenu duševnu
aktivnost ali čim trebaju ići iza određenog polja do kojeg su sami došli, sve se uruši.
Krajnje su nesposobni ići iza njihovih rigidnih granica. Ako pogledamo natrag u
prethodna utjelovljenja ovakvih ljudi, nalazimo dvije inkarnacije kao što je ranije
opisano. To također može baciti svijetlo na mnoge duše koje, zbog ljubavi za
komoditetom i egoizmom, zaključaju se u vjeri čije temelje nikada ne dovode u
pitanje. Zar nije tako da se mnogi ljudi danas čvrsto drže vjere jer su u njoj rođeni i
previše su ležerni da je propituju? Oni su — to je možda nemoguća misao — jednako
dobri Protestanti ili Katolici kao što bi bili Muslimani da im je karma sredila da se
rode u Islamu! Dosegli smo stupanj u evoluciji čovječanstva kada će duše zaostati iza,
na neki način, i biti hendikepirane u budućoj inkarnaciji ukoliko nisu pripremljeni
otvoriti oči za ono što danas može strujati iz duhovnih svjetova na različite načine.
Karmičke veze su zaista kompleksne ali svjetlo na njih baca razmatranje ovakvih
primjera kakve smo raspravljali. Na mnoge druge načine život između smrti i
ponovnog rođenja, i prema tome također i slijedeća inkarnacija, zavisi o onom što se
prethodno dogodilo. Pomoću nadosjetilne spoznaje, na primjer, možemo u duhovni
svijet slijediti duše koje imaju posebne zadatke između smrti i ponovnog rođenja. Mi
ne vidimo u svim zbivanjima na fizičkom planu kako nadosjetilne snage stalno igraju
u njemu. Materijalizam je u pogledu toga najkratkovidnija od svih ideologija. Dakle,
sve terapeutske sile u zraku, ili sile liječenja u vodi, ili drugi terapeutski utjecaji u
našem okruženju samo su djelomično objašnjeni sadašnjim materijalističkim
terapeutskim teorijama. Način na koji ljekoviti utjecaji kao sile rasta i cvjetanja
donose zdrav utjecaj na čovjekovo fizičko biće zavisi od toga da li više hijerarhije šalju
svoje snage blagostanja iz nadosjetilnog u osjetilima percipirajući svijet. Do svih
manifestacija rasta i cvjetanja, svakog udisaja zdravog zraka — to se može opaziti
nadosjetilnom percepcijom —dolazi pomoću nadosjetilnih sila usmjerenih od bića
viših hijerarhija. Vidovnjak može opaziti kako za vrijeme određene faze života između
smrti i ponovnog rođenja ljudska duša postaje sluga tih bića viših hijerarhija čiji
zadatak je slati ljekovite snage, snage rasta i liječenja, iz nadosjetilnog u fizički svijet.

Možemo opaziti mnoge duše neko vrijeme posvećene služenju ovakvih aktivnosti
između smrti i ponovnog rođenja. Duše koje su pozvane služiti bića viših hijerarhija
na ovaj način kao rezultat doživljavaju duboko blaženstvo.
Da li je ljudska duša pozvana da postane sluga dobrih snaga kako je gore opisano
zavisi da li je duša o kojoj se radi izvršila određena specifična djela tijekom fizičke
inkarnacije. Postoje ljudi koji u sebi reže na svaku akciju koju moraju izvršiti i pritišće
ih jaram dužnosti. Mogu biti odgovorni, ipak u svemu što rade nedostaje prave
posvećenosti, entuzijazma i ljubavi za trenutni zadatak. Drugi, nasuprot tome, unose
toplinu i entuzijazam u svoja djela i prožeta su osjećajem da ono što rade ima
socijalnu svrhu koja koristi čovječanstvu u cjelini.
U vezi ovoga treba razmotriti još jedan aspekt koji je važan, posebno u naše
vrijeme i doba. U usporedbi s drevnim vremenima uvjeti su se radikalno promijenili.
Aktivnosti koje nisu inspirirane entuzijazmom su u porastu. To je neophodan trend u
napredovanju razvoja čovječanstva. Zaista, osoba se ne bi trebala bojati ispunjenja
svoje dužnosti, čak i protiv svoje volje, ako je karma dovela u određenu situaciju. Ipak
svaka osoba, ako zaista posjeduje volju, ili barem kada ima mogućnost za to, može
tijekom svog života napraviti nešto s pravom posvećenošću pod pretpostavkom da
njena karma to potpuno ne isključuje. Oni koji imaju uvid u ovakve stvari trebaju
shvatiti da nose posebnu odgovornost u teškim socijalnim uvjetima našeg vremena.
Trebaju napraviti sve u njihovoj moći da se posvete socijalnoj aktivnosti koja na neki
način može olakšati breme onih čiji život nije inspiriran entuzijazmom. Dušama koje
su otupljene prevladavajućom socijalnom tamom treba dati mogućnost, makar samo
nakratko, da izvrše nešto s entuzijazmom, makar samo u sferi mišljenja. To je
dovoljan razlog za stalno zadovoljstvo širenjem našeg antropozofskog pokreta, da se
ukorjenjuje u socijalnoj sferi i vani ide kao poziv čovjeku na ulici koji gi inače mogao
ići kroz život potpuno nesvjestan da može misliti i osjećati na takav način da može
izvršiti nešto s entuzijazmom. Naš je zadatak da pobudimo u ljudima entuzijazam.
Naš rad će biti sve djelotvorniji u ovoj sferi kako vrijeme ide. Veza između
zemaljske egzistencije i života između smrti i ponovnog rođenja baca posebno svijetlo
na ovu misao. Sve što na Zemlji možemo postići s posvećenošću, s ljubavlju za
zadatak koji radimo tako da smo potpuno uključeni u ono što radimo i shvaćamo da
je ono što radimo vrijedno čovjeka, pridonosi da nakon smrti postajemo sluge
duhovnih bića viših hijerarhija koja šalju ljekovite, konstruktivne sile iz duhovnog u
fizički svijet. To pokazuje važnost entuzijazma u čovjekovim djelima ovdje u fizičkom
svijetu. Ako će entuzijazam u fizičkom svijetu izblijedjeti, ako će ljubav umrijeti,
čovječanstvo će u budućnosti ući u fizičku egzistenciju s manje ljekovitim i
konstruktivnim silama iz nadosjetilne oblasti nego je to sada slučaj. Zbog onog što je
često tu nesvjesni strah, ljudi koji okreću glavu od duhovne koncepcije svijeta danas
radije ignoriraju vezu između fizičkog i nadosjetilnih svjetova. Ipak veza između
morala i fizičkog svjetskog poretka postoji.

Treba također razmotriti i suprotnu situaciju. Nalazimo duše koje u određenom
periodu između smrti i ponovnog rođenja moraju postati sluge duhovnih bića koja,
baš suprotno, gaje bolesti i donose nesreću iz nadosjetilnog u fizički svijet. To je
potresno iskustvo promatrati duše između smrti i ponovnog rođenja koje su prisiljene
postati sluge zlih duhova bolesti i prerane smrti, zlih duhova jezive ljudske sudbine
uvjetovane karmom pomoću vanjskih događaja. To da patimo takav usud zavisi od
naše karme. Da su vanjske okolnosti, međutim, tako uređene u osjetilno-
percipiranom svijetu da patimo takvu sudbinu — do toga dolazi pomoću sila
usmjerenih iz nadosjetilnog svijeta. Tu se misli na bolesti i epidemije koje brišu svijet
jer u odnosu na njihovo vanjsko pojavljivanje one su usmjerene od nadosjetilnih
snaga, a tako su i prerane smrti.
Često smo govorili o smrti u staro doba koja se morala javiti s istom nužnošću kao
kada listovi biljke moraju uvenuti kada je formirano sjeme za slijedeću biljku. Takva
smrt dolazi nakon sazrijevanja, ali smrt može također pogoditi čovjeka i u njegovim
ranim godinama. Kada smrt pogodi čovjeka u cvijetu života do uvjeta je došlo od
određenih bića viših hijerarhija koja, za početak, služe nazadnom elementu. One u
svijet šalju snage koje dovode do preranih smrti, bolesti i karmičkih nesreća. To je
zaista, kako je već spomenuto, potresan pogled promatrati duše nakon smrti koje na
određeni period služe bića koja donose bolest i smrt i zlu karmu u ljudsku
egzistenciju. Ipak, premda takva kontemplacija uzrokuje tmurne, bolne osjećaje u
nama, pored toga ipak osjećamo kompenzaciju kada pratimo natrag živote takvih
duša i nađemo uzroke njihova stanja u ranijoj fizičkoj egzistenciji. Mi stvarno
otkrivamo da duše koje su u prethodnom zemaljskom životu imale nedostatak
svjesnosti i nisu se čvrsto držale istine postaju sluge bolesti i preranih smrti. To je
jedan oblik kompenzacije, ali ipak tmuran.
Postoje još drugi oblici koji demonstriraju da tamne, tmurne, kompenzirajuće

mjere koje su ispletene u mreži ljudske egzistencije imaju svoju opravdanost u
sveobuhvatnoj mudrosti svijeta. Čak i ako nas obuzmu tiranski osjećaji kao rezultat
određene pojave, ipak možemo osjetiti određeno olakšanje kada uzmemo u obzir njen
odraz u ukupnoj strukturi egzistencije. Na primjer, kada osoba prerano umre kao
rezultat nesreće ili zbog bolesti, nalazimo da su takve duše još nakon smrti prožete
snagama koje bi inače podržavale njihov zemaljski omotač. One nakon smrti te snage
nose gore u višu duhovnu oblast. Takve duše se susreću s nadosjetilnim svjetovima
različito od drugih koje su proživjele svoju zemaljsku egzistenciju.
Važno je nakon smrti promatrati ove duše i slijediti njihovu dalju egzistenciju. Oni
u više svjetove nose snage koje bi normalno služile fizičkoj zemaljskoj egzistenciji. Što
se tim snagama događa?
Te snage se koriste za najljepši kraj u nadosjetilnom svijetu. Bića viših hijerarhija

koja vode i određuju progresivni tijek evolucije prožeta su silama koje taj tijek čine
mogućim. To nije zbog nesavršenosti u univerzumu već zavisi o izvjesnim drugim
savršenim faktorima, jer sve snage, čak i one od viših hijerarhija su u nekoj mjeri

limitirane, nisu beskonačne. Otkrivamo da već danas postoje duše koje su, kada
nakon smrti uđu u duhovni svijet, tako konstituirane da duhovi viših hijerarhija koji
gaje progresivnu evoluciju ne mogu s njima ništa napraviti. Često sam naglašavao da
danas ima duša koje nikako nisu sklone razviti razumijevanje o nadosjetilnim
svjetovima u skladu s našim vremenom i dobom, koje su potpuno materijalističke i
koje su sebe potpuno odsjekle od duhovnog svijeta. To su upravo takve duše koje
nakon smrti prave teškoću bićima duhovnih hijerarhija da s njima bilo što naprave.
Ta duhovna bića viših hijerarhija posjeduju snage predodređene za progresivni tijek
evolucije. Duše koje su se potpuno zatvorile za progresivni tijek također su i preteške,
toliko teške da u stvari bića viših hijerarhija ne mogu prevladati težinu. Ne trebamo
danas očajavati u odnosu na ove duše. Stvarna opasnost će se javiti u šestoj post-
atlantskoj epohi, i one će konačno biti potpuno odstranjene od progresivne evolucije
tijekom perioda Venere. Ako, međutim, ništa drugo ne intervenira, ovakve duše će
trebati biti ranije odstranjene iz progresivne evolucije jer bi bile potpuno beskorisne
bićima viših hijerarhija.
U stvari se javljaju prepreke za izazov progresivne evolucije koje odjekuju u

čovječanstvu. Značajan broj ljudskih bića u naše vrijeme još ne mogu naći duboku
osjećajnu vezu sa Krist impulsom premda je Zemlja dosegnula stupanj razvoja kada
ljudska duša treba Krist impuls ako će ići kroz život između smrti i ponovnog rođenja
na pravi način. Duše koje prođu kroz vrata smrti bez neke veze s Krist impulsom su u
opasnosti jer vođe napretka, bića viših hijerarhija, ne mogu donijeti snage dušama
koje su sebe isključile iz struje evolucije i koje, kao rezultat njihove čudne egzistencije,
osuđuju sebe na propast. Bića viših hijerarhija u toj situaciji mogu nešto napraviti
jedino zahvaljujući činjenici da snage duša koje su prerano umrle teku prema višim
hijerarhijama. Time snage koje nisu iskorištene, snage koje se još mogu koristiti na
Zemlji ali više ne služe potrebi fizičke egzistencije jer je tijelo prerano izbačeno, utječu
gore u duhovni svijet.
Uzmite u obzir koliko mnogo duša je ušlo u duhovni svijet kao rezultat katastrofa
kao što je potapanje Titanika ili potres u Messini, uzmite u obzir značajan broj duša
koje su u nedavna vremena umrle u svim dijelovima svijeta prije nego su proživjele
svoj životni vijek u normalnim okolnostima. Zatim razmislite o mnogim snagama
koje su mogle biti korištene za zemaljsku egzistenciju koje kao rezultat utječu gore u
više svjetove! Te snage povećavaju moć viših hijerarhija, koja inače ne bi bila dovoljna
da vodi duše koje su sebe isključile iz progresivnog tijeka evolucije natrag u
progresivnu struju.
Moramo, naravno, živjeti našu karmu. U raspravama o ovim stvarima treba

skrenuti pažnju na tu činjenicu. To bi bilo najgrješnije djelo protiv mudrošću
ispunjenog vodstva univerzuma ako bi čovjek odlučio sam nešto napraviti kako bi
postao sluga ljudskog napretka zahvaljujući neiskorištenim snagama tako da
pomogne dušama koje su u opasnosti biti isključene. Čovjek u tom smjeru ne smije
poduzimati ništa. Ako se, međutim, njegova karma ispunjava tako da umre prerano,
time on postaje sluga bića viših hijerarhija na najplemenitiji, blagoslovljeni način. Te

neiskorištene snage mogu se tada uposliti da spase duše koje bi inače bile izgubljene.
To je divan biljeg duša koje su umrle u cvijetu svoje egzistencije. Unatoč tuzi koja nas
ispunjava kada doživimo nečiju preranu smrt, ovakve misli mogu donijeti utjehu. U
takvim trenutcima može steći širi uvid u mudrošću ispunjeno vodstvo univerzuma.
Zaista, kako je nevjerojatan ciklus događaja kada ga promatramo duhovno. S

jedne strane imamo duše koje kroz nedostatak svijesti pripremaju sebe da šalju
bolesti, prerane smrti i nesreće u svijet. S druge strane, one su duše koje obolijevaju,
koje su pogođene preranom smrću i uključene su u nesreće. To daje mogućnost za
karmu kojoj nedostaje svijest da preživi. Takva promatranja su teška za dušu i
spadaju u najjezivije koje vidovnjak može imati kada prodre u dublje veze
egzistencije.
Često se zamišlja uvid u duhovni svijet kao blagoslovljeno stanje. To je točno za

određene oblasti ali kada se prodre u misterije još viših oblasti dosta od onog što se
tamo promatra ispunjava osjećaj strave. Vidovnjak je najdublje ganut i to čini
značajnu obvezu za njegove vlastite snage kada se njegovom nadosjetilnom zurenju
otkrivaju karmičke veze ljudskih bića — pod pretpostavkom da su, naravno, ovakva
istraživanja napravljena potpuno i savjesno bez ikakvih špekulacija.
Ali onda opet prepoznajemo, čak i kada su uključene najjezovitije i najstrašnije

stvari, kako je mudrošću ispunjeno globalno vodstvo!
Promatramo sudbinu duša s nedostatkom svijesti i kako to vodi do stanja bolesti i

prerane smrti donesene iz duhovnog u fizički svijet. S druge strane, promatramo one
koji pate, koji su upetljani u preranu smrt i koji time jačaju snage koje su
predodređene za iscjeljivanje, za čuvanje čovječanstva, snage koje inače ne bi bile
dostupne.
To je zaista divan, iskupljujući aspekt. U jednu ruku, mogućnost pogreške mora

biti prisutna, zbog ljudske greške pristupiti opasnom stanju i biti izbačen iz struje
evolucije. Da to nije bilo moguće, čovjek ne bi mogao izvršiti svoju misiju na Zemlji. U
drugu ruku, druga mogućnost o kojoj smo danas govorili također postoji i također je
dio zemaljske evolucije da određeni ljudi umru u cvijetu mladosti. Nadosjetilna vizija
vidi da se bića viših hijerarhija oslanjaju na ovakve duše da šalju snage iscjeljenja i
iskupljenja čovječanstva koje inače ne bi bile dostupne.
Možemo se osjećati izmireni s takvom činjenicom kada uzmemo u obzir da

mudrošću ispunjeno kozmičko vodstvo treba izvjesne jezive situacije da bi izvršilo
djela inspirirana od još uzvišenije mudrosti. Krajnja je besmislica pitati da zar nisu
duhovne snage mogle kreirati ugodnije iskustvo za sve ljude i sva bića u univerzumu
bez ovakvih skretanja s pravog puta. Onog tko ima ovakvu želju mogli bi usporediti s
onim tko smatra djelo bogova sasvim nesavršeno jer su uredili da krug ne može biti
kvadrat. Možda se odmah ne prepoznaje da obje izjave imaju u sebi istu vrijednost, a
ipak je tako. Baš kao što ne može biti svijetla bez tame, tako isto ne može biti moćnog,

svjetlom ispunjenog impulsa koji struji gore u duhovni svijet od neiskorištenih snaga
na Zemlji ukoliko karma određenih ljudi bez svjesnosti ne uzme svoj tijek.
Ovakva razmatranja čine jasnim da kada smo u iskušenju otkriti nesavršenosti u

univerzumu ili u čovjekovu okruženju, trebamo se prožeti osjećajem da je traženje
greške temeljeno na nedostatku uvida što nam ne dopušta pregled nad čitavom
mrežom povezanosti. Kad god smo u iskušenju kritizirati nesavršenost egzistencije,
radimo korak naprijed ako razmotrimo taj stav priznajući naše mane. Čak i ako
doživljavamo tugu najbolje je u nečijoj patnji nikada ne pribjeći kritici mudrog
vodstva univerzuma, već radije sebi reći da gdje se čini da u univerzumu nedostaje
mudrosti to je zbog maye. Maya, velika iluzija koja širi veo jer nismo u stanju
prodrijeti do pune stvarnosti o stvarima.
Dakle mnogo svijetla se može baciti fizičku zemaljsku egzistenciju kada

usmjerimo naše zurenje na područje koje čovjek prolazi između smrti i ponovnog
rođenja. U fizičku egzistenciju ne prodiru samo nadosjetilni utjecaji, djela koje čovjek
izvrši između smrti i ponovnog rođenja također struje dolje prema Zemlji. Mnogo
toga što se događa na Zemlji, mnogo togo s čime se osoba susreće, dolazi na razne
načine od snaga koje ljudska duša razvija između smrti i ponovnog rođenja.
Aktivnosti duša koje idu kroz vrata smrti s neiskorištenim snagama, o kojima smo
čuli su među najplemenitijima koje se mogu izvršiti.

PREDAVANJE XIII
Život između smrti i ponovnog rođenja 2
Čovjekovo putovanje kroz kozmičke sfere nakon smrti
Munich, 12 ožujka 1913
Tijekom mog zadnjeg posjeta ovdje govorio sam o čovjekovu životu između smrti i
ponovnog rođenja i kako je taj život povezan s velikom oblasti kozmosa. Želio sam
pokazati kako staza koju prolaze ljudska bića između smrti i novog rođenja u stvari
vodi kroz kozmičke sfere. Rekapitulirajmo ukratko ono što je tada bilo kazano.
Prvi period nakon čovjekove smrti ispunjen je doživljajima koji su na neki način
povezani s nedavnim životom na Zemlji. On iskrsava od, raste dalje od, njegova
zadnjeg zemaljskog života, i tijekom prvog perioda nakon smrti emocije, strasti i
osjećaji koji su utjecali na njegovo astralno tijelo svi nastavljaju postojati. Pošto je
tijekom fizičke inkarnacije čovjek svjestan tih osjećaja jedino kada je u stvari unutar
svog fizičkog tijela, prirodno je da su njegovi doživljaji svih tih sila u astralnom tijelu
esencijalno različiti kada prolazi kroz oblast egzistencije između smrti i ponovnog
rođenja. U normalnim slučajevima, premda ima mnogo iznimaka, prisutan je osjećaj
deprivacije tijekom prvog perioda nakon smrti. To je zbog činjenice da čovjek mora
živjeti kroz doživljaje u njegovu astralnom tijelu bez da ima na raspolaganju svoje
fizičko tijelo. Još teži za svojim fizičkim tijelom, i u normalnim slučajevima ta ga
težnja drži natrag u sferi Zemlje u kraćem ili dužem periodu. Život u kamaloki odvija
se u sferi između Zemlje i orbite Mjeseca, ali doživljaji u kamaloki koji su od
esencijalne važnosti odvijaju se u oblasti bližoj Zemlji nego, recimo, orbiti Mjeseca.
Duše koje su razmotale samo neke osjećaje i sentimente u prekoračivanju stvari

zemaljskog života ostaju povezane sa sferom Zemlje svojim žudnjama prilično
vremena. Čak je i izvana lako razumjeti da čovjek koji je u svom životnom vijeku
kultivirao samo takve osjećaje koji se mogu zadovoljiti pomoću tjelesnih organa i
zemaljskih uvjeta može izvjesno vrijeme biti povezan s zemaljskom sferom. Impulsi i
želje sasvim različiti od onih obično zamišljanih mogu također uzrokovati da duša
ostane vezana za zemaljsku sferu. Ambiciozni ljudi, na primjer, koji gaje prekomjerne
težnje za određenim stvarima unutar zemaljskih uvjeta i koji zavise od zahvalnosti
drugih ljudi, time razviju emocionalni poremećaj u astralnom tijelu koji će rezultirati
da su nakon smrti na duži period vezani za sferu Zemlje. Postoje mnogi razlozi zbog
kojih se ljudske duše zadržavaju u sferi Zemlje. Daleko najviše komunikacije iz
duhovnog svijeta od strane medija proizlazi iz takvih duša i u osnovi se sastoji od
onog što se nastoji odbaciti.
Premda motivi koji vežu te duše za Zemlju u većini slučajeva nisu plemeniti, ne
mora uvijek biti tako. To također može biti zbog strepnje za one koji su ostali iza na
Zemlji. Briga za prijatelje, rodbinu i djecu može također djelovati kao vrsta gravitacije
koja drži duše natrag u sferi Zemlje. Na to je važno obratiti pažnju jer uzimajući to u
obzir možemo također i pomoći mrtvima. Ako, na primjer, shvatimo da duša koja je

otišla osjeća strepnju za živu osobu — i mnogo toga možemo saznati u vezi toga —
mrtvoj osobi će pomoći u daljem razvoju ako se oslobodi te strepnje. Olakšavamo
život nekog tko je umro oslobađajući ga, na primjer, strepnje o djetetu kojeg je
ostavio iza nespremnog. Napravimo li nešto za dijete, oslobađamo mrtvu osobu
strepnje, i to je prava usluga ljubavi. Opišimo ovakvu situaciju. Mrtva osoba nema
dostupna sredstva da se oslobodi strepnje. Iz njegove oblasti on može biti nesposoban
da bilo što napravi što bi olakšalo situaciju djetetu, rođaku ili prijatelju. Ona je često
osuđena — u mnogim je slučajevima to za vidovnjaka preteško — nositi strepnju dok
se situacija koju je ostavio ne popravi sama ili zbog okolnosti. Prema tome, ako nešto
napravimo za popraviti situaciju napravili smo pravo djelo ljubavi za mrtvog.
Često je promatrano da osoba koja je planirala napraviti nešto određeno u životu

umre i zatim nastavi prianjati za plan nakon smrti. Pomažemo mu ako sami
pokušamo napraviti ono što bi on volio. Ovakve situacije nisu teške za razumjeti.
Moramo ih uzeti u obzir jer se podudaraju s vidovitim promatranjem.
Postoje mnoge druge činjenice koje mogu držati dušu u eterskoj sferi Zemlje. Na
kraju ona raste iza ove sfere. Taj proces je djelomično već opisan. Naši koncepti se
moraju promijeniti ako želimo doći do razumijevanja života između smrti i ponovnog
rođenja. Nije stvarno nepodesno govoriti o mrtvima s riječima uzetim iz uvjeta naše
zemaljske egzistencije jer je naš jezik prilagođen ovim uvjetima. Premda se ono što se
može izraziti riječima o životu nakon smrti podudara samo u slikovitom smislu, ne
mora neophodno biti netočno.
Nikada nisu sasvim ažurni opisi koji prenose ideju da su mrtvi ograničeni na
određenom mjestu kao bića koja žive u fizičkom tijelu. Ono što doživljavamo i nakon
smrti i kod inicijacije je da izlazimo iz tijela i da se cijelo duševno biće širi. Kada
pratimo dušu koja je dosegnula sferu Mjeseca kako je zovemo, “tijelo” označava
širenje opsega doživljavanja. U stvari ljudsko biće zapravo raste, u duhovnom smislu,
do gigantskih dimenzija. Ono raste u sfere, ali sfere mrtvih nisu odvojene jedna od
druge kao u slučaju ljudi na Zemlji. One se prostorno isprepliću. Osjećaj odvojenosti
se javlja jer je svijest razdvojena. Bića mogu biti potpuno isprepletena bez da išta
znaju jedno o drugom.
Osjećaj bilo izolacije bilo zajedništva nakon smrti o kojem sam govorio tijekom
mog zadnjeg posjeta vezan je s povezanošću svijesti. To nije kao da je mrtva osoba
bila na nekom izoliranom otoku u prostornom smislu. Ona prožima druga bića čije
egzistencije uopće nije svjesna premda zauzimaju isti prostor.
Sada razmotrimo do čega obično dolazi kada je period kamaloke završen. Kada
pojedinac ulazi u svoju devahansku egzistenciju nakon prolaza kroz sferu Mjeseca,
kamaloka još nije sasvim gotova. To ne isključuje činjenicu da je to u sferi Mjeseca
gdje se odigrava podešavanje koje je značajno ne samo kao doživljaji kamaloke, već i
za kasniji život pojedinca kada ponovno preko rođenja ulazi u egzistenciju. Ono što je
dodano kamaloka doživljajima možemo karakterizirati na slijedeći način. Čovjek u

životu može biti toliko aktivan da svi njegovi talenti dolaze do izražaja. Ali postoje
mnogi ljudi o kojima moramo reći, kada ih promatramo očima duše, da su prema
njihovim sposobnostima i talentima mogli u životu postići nešto sasvim različito od
onog što su u stvari postigli. Takvi ljudi su zaostali za svojim talentima.
Nešto drugo dolazi u razmatranje. Postoje ljudi koji njeguju veliki broj namjera
tijekom njihova života. To ne mora biti stvar talenta, već namjera povezanih bilo s
trivijalnim ili važnim ciljevima. Koliko toga u životu ostane samo na nivou namjere
bez da se ostvari!
U ovoj kategoriji ima stvari koje ne treba smatrati pogrešnim. Da bi pokazao

koliko značajne ove stvari mogu biti spomenuti ću primjer nekim prijateljima već
poznat. Goethe se upustio u njegovu Pandoru na pjesnički način i u određenoj točci je
došlo do zastoja. Jednom sam objasnio to što se desilo Goetheu pišući Pandoru na
slijedeći način. Veličina kojom je zamišljen plan pjesme spriječila ga je u dovršenju
djela. Nije bio sposoban otvoriti snagu s kojom se plan mogao ostvariti. To nije zbog
mane već zbog veličine da je Goethe bio spriječen od završavanja Pandore. To je bio
slučaj i kod nekih njegovih drugih radova, također. Ostavio ih je nezavršene. Dio
Pandore pokazuje da je Goethe sebi postavio takve umjetničke zahtjeve da njegove
snage, čak i u odnosu na vanjsku formu pjesme, jednostavno nisu mogle iznijeti čitavi
moćni plan s jednakom lakoćom kao u dijelu u kojem je bio uspješan. To je očiti
primjer neispunjene namjere.
Prema tome, u jednu ruku, čovjek može zaostati za svojim talentima zbog lijenosti
ili mana u karakteru ili intelektu, ali druga mogućnost je da nije u stanju izvršiti svoje
namjere u malim ili važnim stvarima. Postoji sada nešto veliko u pjesniku koji nije
završio rad kakav je Pandora, ali svaku nesavršenost u čovjeku on upisuje u Akasha
kroniku u sferi Mjeseca, i tako izobilje mana i nesavršenosti dolazi pred oči
vidovnjaka u oblasti između Zemlje i Mjeseca. Ljudske nesavršenosti su, bile
plemenite ili ne, tamo vjerno zabilježene. Mogu se naći primjeri u kojima bi, kroz
tjelesno zdravlje, kroz tjelesnu konstituciju, obdaren dobrim temeljem za
intelektualne darove, čovjek mogao postići određene stvari, ali to ne napravi. Ono što
je mogao ali nije postao kada prolazi kroz vrata smrti — to je zapisano u Akasha
kronici.
Nemojte misliti da je kraj Pandore na neki način zapisan u sferi Mjeseca. Ono što
je zapisano ima veze s Goetheovim astralnim tijelom, naime, da je zamislio veliki,
dalekosežni plan i ispunio ga samo dio. Sve ovakve stvari, uključujući trivijalne,
zapisane su između sfera Zemlje i Mjeseca. Osoba koja formira odluku ali je ne ispuni
prije svoje smrti, u toj sferi upisuje činjenicu neispunjenja. Sasvim točna
karakterizacija se može dati o tome što je u ovoj oblasti otkriveno oku vidovnjaka.
Obećanje koje nije ispunjeno, na primjer, zapisano je tek kasnije, u stvari tek kada se
dosegne sfera Merkura. Neizvršena odluka, međutim, zapisana je u sferi Mjeseca. Sve
što se tiče ne samo nas već i drugih nije zapisano odmah u sferi Mjeseca, tek kasnije.

Sve što se tiče nas kao pojedinaca, što nas drži iza našeg osobnog stupnja evolucije i
tako označava nesvršenost u našem osobnom razvoju, zapisano je u sferi Mjeseca.
Važno je shvatiti da su naše nesavršenosti, posebno one koje nisu bile neizbježne,
zapisane u sferi Mjeseca.
Ne treba misliti da je u svim okolnostima ovakav zapis strašna stvar. U

određenom smislu može biti od najveće vrijednosti i značaja. Za koji trenutak ćemo
govoriti o značenju i svrsi ovih zapisa u Akasha kronici. Prvo treba naglasiti da kako
se osoba širi u druge sfere, tamo su zapisane sve njene nesavršenosti. Ona se širi od
sfere Mjeseca u sferu Merkura; Govorim potpuno iz aspekta okultizma, ne od onog
obične astronomije. Od nje je nešto zapisano u svim sferama, u sferi Merkura, sferi
Venere, sferi Sunca, sferi Marsa, sferi Jupitera, sferi Saturna i čak i iza.
Najviše zapisa je, međutim, napravljeno u sferi Sunca, jer kako smo čuli na
zadnjem predavanju, izvan sfere Sunca čovjek uglavnom mora poravnati stvari koje
nisu samo prepuštene njegovoj vlastitoj individualnoj slobodi.
Tako nakon što je više-manje potpuno odstranio ono što ga još privlači Zemlji,
čovjek putuje kroz planetarne sfere i čak i iza njih. Tako ostvareni kontakti s
odgovarajućim silama snabdijevaju ga onim što treba u njegovoj evoluciji između
smrti i novog rođenja. Kada sam u posljednjem predavanju govorio da čovjek dolazi u
kontakt s višim hijerarhijama i prima darove koje dodjeljuju, to je bilo isto kao reći da
se njegovo biće širi u kozmos. Kada je širenje bilo završeno on se opet sažima dok ne
postane dovoljno sićušan da se kao duhovno sjeme sjedini s onim što dolazi od
roditelja. To je zaista predivna misterija. Kada ljudsko biće prođe kroz vrata smrti
ono samo postaje sfera koja se stalno širi. Njegovi potencijali duše i duha se šire. Ono
postaje gigantsko biće i zatim se ponovno skuplja. Ono što imamo unutar nas je u
stvari skupljeno od planetarnog univerzuma. Sasvim doslovno mi u sebi nosimo ono
što smo proživjeli u planetarnom svijetu.
Kada sam bio ovdje na kraju sam rekao neke stvari o prolazu kroz sferu Merkura,
sferu Venere i sferu Sunca. Danas želim govoriti o nekim aspektima prolaza kroz
sferu Marsa. Kada čovjek prijeđe iz sfere Sunca u sferu Marsa, uvjeti egzistencije u
koju ulazi su sasvim su različiti u našem sadašnjem dobu od onog što su bili prije
relativno kratkog vremena. Očima vidovnjaka je sasvim evidentno da su bili dobri
razlozi za izjave, proizašle iz vidovitosti koje je jednom imalo čovječanstvo, o nekoliko
tijela koja čine naš planetarni sustav. Bilo je potpuno u skladu s činjenicama da se o
Marsu razmatralo kao o članu našeg planetarnog sustava povezanim sa svim
ratobornim, agresivnim elementima u evoluciji čovječanstva. Fantastične teorije
današnje fizikalne astronomije o mogućem obliku života na Marsu su bez osnova.
Priroda bića kojeg bi mogli nazvati “Marsijanac”, ako želimo koristiti taj termin,
potpuno je različita od one od čovjeka na Zemlji, i usporedba nije moguća. Do
sedamnaestog stoljeća karakter bića Marsa nepromjenjivo je bio ratoborno agresivan.
Zaraćenost je, ako možemo koristiti taj izraz, bila nerazdvojiva kvaliteta "kulture"

Marsa. Temelj za nju je formiran suparništvom i sukobima između duša koje se
stalno bore jedna s drugom. Kako pojedinac prolazi kroz sferu Marsa između smrti i
ponovnog rođenja, dolazi u kontakt s ovim silama agresije i one nalaze put u njegovu
dušu. Ako ga kada je ponovno rođen njegove urođene tendencije čine posebno
sposobnim razviti i dati izraz tim snagama, to treba pripisati prolazu kroz sferu
Marsa.
Ova tema je puna komplikacija. Na Zemlji živimo među bićima tri carstva prirode,
i među ljudima. Različitim načinima dolazimo u kontakt s dušama koje u njihovom
životu nakon smrti još zadržavaju neku vezu s Zemljom ali također susrećemo bića
koja su sasvim strana za Zemlju. Što je više inicijat sposoban proširiti svoju viziju,
nalazi više duša koje su na Zemlji stranci, i više se shvaća da kroz sferu Zemlje prolaze
lutalice. Oni su bića koja nisu povezana s zemaljskim životom na normalan način. To
za nas kao ljude Zemlje nije različito od onog za stanovnike Mjeseca kroz čiju sferu
života mi također prolazimo između smrti i novog rođenja. Kada prolazimo kroz sferu
Marsa, na primjer, mi smo duhovi, aveti, za stanovnike Marsa. Prolazimo kroz
njihovu sferu kao stranci, kao tuđinska bića. Ali bića Marsa, također, na određenom
stupnju njihove egzistencije, osuđeni su proći kroz našu zemaljsku sferu i onaj tko
posjeduje određene sposobnosti inicijata susreće ih kada su povoljni uvjeti.
Bića našeg planetarnog sustava stalno struje jedni pored drugih. Dok živimo na
Zemlji, često zamišljajući da smo okruženi samo bićima različitih carstava prirode,
postoje putnici iz svih drugih planeta našeg okruženja. Tijekom određenog perioda
između smrti i novog rođenja mi smo, također, putnici među ostalim planetarnim
„ljudima", ako tako možemo reći. U našim životima na Zemlji moramo razviti glavne
stvari naše posebne misije u sadašnjoj epohi kozmičke egzistencije. Drugim bićima su
dodijeljeni drugi planetarni svjetovi, a između smrti i ponovnog rođenja mi moramo
kontaktirati te svjetove, također. Prema tome, kada pravimo referencu na neku oblast
života u Devachanu, u stvari je slučaj, premda nije izričito navedeno, da se događaji
odvijaju u nekoj oblasti našeg planetarnog sustava. To treba imati na umu. Tako u
određeno vrijeme u životu između smrti i novog rođenja prolazimo kroz sferu Marsa.
Baš kao što je proces zemaljske evolucije proces silaska sve do vremena misterija
na Golgoti, a od tada uzlaza, tako isto i drugi planeti prolaze evoluciju na svoj način.
Od godine 33, datum je približno točan, Zemlja je ušla u uzlazni proces evolucije. Ta
godina je bila od glavnog značaja za zemljinu evoluciju. Na Marsu je od glavnog
značaja početak sedamnaestog stoljeća. Do tada, evolucija uvjeta na Marsu bila je
silazna i od tada nadalje počeo je proces uspona jer se tada odigrao događaj od
najvećeg značaja za planet.
U vezi s evolucijom Zemlje poznajemo iznimnu osobnost Gautama Buddhu. Bio je

Bodhisattva dok se nije u dvadeset devetoj godini uzdigao na rang Buddhe i time bio
predodređen da se nikada više ne inkarnira u fizičko tijelo na Zemlji. Iz ostalih
predavanja čuti ćete, međutim, da je od tada Buddha još radio u sferi Zemlje iz
duhovnog svijeta. Slao je svoje snage u astralno tijelo djeteta Isusa iz Evanđelja

sv.Luke. Ali i na drugi način, također, utjecao je na zemaljski život bez da se inkarnira
u fizičko tijelo. U sedmom i osmom stoljeću bila je škola misterija na jugoistoku
Europe za one koji su u to vrijeme bili obdareni nekim stupnjem vidovnjaštva. Učitelji
u toj školi nisu bili samo fizički inkarnirani pojedinci već je također bilo i onih koji
rade iz duhovnih visina samo što se tiče eterskog tijela. Za više razvijene ljude moguće
je da primaju upute od pojedinaca koji nisu više, ili nisu nikada, sišli u fizičko tijelo.
Sam Buddha je bio učitelj u školi misterija. Između njegovih tadašnjih učenika bila je
osobnost koja se rodila kasnije u svojoj slijedećoj inkarnaciji kao Franjo Asiški.
Mnoge kvalitete tako impresivno pokazane u tom kasnijem životu treba tražiti u
činjenici da je Franjo Asiški bio učenik Buddhe.
Tu vidimo kako je Buddha nastavio raditi iz duhovnih visina u sferi Zemlje nakon
misterija na Golgoti, i kako je bio povezan s životom ljudi između rođenja i smrti.
Zatim, u sedamnaestom stoljeću, Buddha se povukao iz zemaljske egzistencije i za

Mars izvršio djelo koje, premda ne magnitude misterija na Golgoti, ipak na njega
nalikuje i na Marsu odgovara onom što je misterij Golgote na Zemlji. Početkom
sedamnaestog stoljeća Buddha je postao iskupitelj, spasitelj Marsa. On je bio
osobnost čija misija je bila uliti mir i harmoniju u agresivnu prirodu Marsa. Od tada
se Buddha impuls može naći na Marsu, kao što se Krist impuls od misterija na
Golgoti može naći na Zemlji.
Sudbina Buddhe na Marsu nije bila smrt kao u misteriju na Golgoti. Ipak u
izvjesnom smislu, je, također, bila vrsta raspinjanja utoliko što je ta predivna
osobnost, koja je u skladu sa svojim životom na Zemlji zračila univerzalni mir i
ljubav, bila premještena usred onog što mu je bilo potpuno strano, u agresivan,
ratoboran element na Marsu. Buddhina je misija bila izvršiti smirujući utjecaj na
Mars. Za zurenje vidovnjaka postoji nešto iznimno impresivno u slici dvaju
kolateralnih događaja. Buddha se uzdigao do najviše točke koju je mogao postići u
njegovoj zemaljskoj egzistenciji, do ranga Buddhe, i kao Buddha je živio na Zemlji
pedeset godina. Zatim u njegovim osamdesetim godinama, 13 listopada, 483 pr.n.e.,
u veličanstvenoj noći obasjanoj mjesečinom, izdahnuo je svoje biće u srebrnasti sjaj
koji je svjetlucao preko Zemlje. Ovom događaju, koji čak i izvana izgleda kao
manifestacija daha mira koji emanira od Buddhe, svjedoči činjenica da je postigao
zenit u razvoju unutar zemaljske egzistencije. Duboko je impresivno kontemplirati
njegov predivan događaj u vezi s trenutkom na početku sedamnaestog stoljeća kada
je, sa svim svojim obilnim snagama mira i ljubavi, Buddha otišao na Mars da bi te
snage mogle od njega strujati u agresivnost koja tamo prevladava da postepeno
inaugurira proces uzlazne evolucije Marsa.
Kada je duša prolazila kroz sferu Marsa u vremena prije Buddha misterija, bila je
prvenstveno obdarena snagama agresivnosti. Od Buddha misterija duša prolazi
esencijalno različite doživljaje ako je pogodne prirode da dobije nešto od snaga
Marsa. Da izbjegnemo svaki nesporazum treba naglasiti da kako što je malo Zemlja
već kristijanizirana, toliko je malo i Mars postao planet mira. Taj proces će trajati još

dugo vremena tako da ako duša ima ikakvog talenta za primanje elemenata
agresivnosti još za to postoje obilne mogućnosti. Ipak, ne smijemo izgubiti iz vida,
duhovno, događaj o kojem smo govorili. Što dublje Zemlja ulazi u fazu materijalizma,
to će manje, svatko tko razumije proces evolucije, priznati da bi za čovjeka bilo u
njegovom životu između rođenja i smrti prirodno slijediti Buddhu na način na koji su
ga ljudi slijedili u pred-kršćanska vremena. Razvoj prirode kakva je Franje Asiškog
postupno će postati sve manje i manje moguća na Zemlji, sve manje pogodna za
vanjsku civilizaciju. Ipak, između smrti i ponovnog rođenja duša je sposobna proći
kroz taj doživljaj. Može se činiti groteskno, ipak odgovara činjenicama, za određeni
period između smrti i novog rođenja, tijekom prolaza kroz sferu Marsa, svaka ljudska
duša ima mogućnost biti Franjevac ili Budist i primati sve snage koje mogu utjecati iz
osjećaja i doživljaja te vrste. Prolaz kroz sferu Marsa može prema tome biti od velike
važnosti za ljudsku dušu. Čovjek, međutim, upisuje svoje savršenosti i nesavršenosti
u bilo koju sferu u koju uđe prema njenoj sklonosti s karakterističnim kvalitetama te
sfere.
Između smrti i ponovnog rođenja naše savršenosti i nesavršenosti vjerno su

zapisane u Akasha kronici. Određeni atributi su upisani u sferi Marsa, drugi u sferi
Venere, neki u sferi Marsa, neki u sferi Merkura, neki u sferi Jupitera, i tako dalje.
Kada se vraćamo u inkarnaciju u fizičko tijelo i naše se biće polako sažima, susrećemo
se sa svime što je upisano u putovanju prema vani. Na taj je način pripremljena naša
karma. Na putu povratka možemo u naše vlastito biće upisati zapis nesavršenosti koji
smo sami prije upisali u Akasha kroniku. Zatim stižemo na Zemlju. Jer je u nama sve
što smo u naše biće upisali na putu povratka, i obvezni smo upisati veliki dio ako ne i
sve, zbog toga se naša karma ostvaruje. Tamo gore, međutim, sve još ostaje upisano.
Sada ti upisi rade zajedno na izvanredan način. Oni su ugravirani u sfere, u sferu
Marsa, sferu Venere, i tako dalje. Te sfere su uključene u neka kretanja tako da se
može dogoditi slijedeće. Recimo da je čovjek upisao jednu od svojih nesavršenosti u
sferu Mjeseca. Dok je prolazio kroz sferu Marsa upisao je tamo kvalitetu svog
karaktera preko činjenice da je u toj sferi priskrbio određeni element agresivnosti koji
prethodno nije bio u njemu. Sada na povratnom putovanju opet prolazi kroz sferu
Marsa i vraća se na Zemlju. Živi na Zemlji a u svoju karmu je primio ono što je upisao
u sferi Marsa ali u isto vrijeme to stoji zapisano iznad njega. Tamo gore je Mars, u
određenom odnosu s Mjesecom. (Vanjski planeti naznačuju relativne pozicije sfera.)
Pošto Mars stoji u određenom odnosu prema Mjesecu, zapis agresivnog elementa i
čovjekovih nesavršenosti je, takoreći, u istoj konstelaciji. Posljedica je da kada jedan
planet stoji iza drugog oni rade u konjunkciji. To je vrijeme kada će se pojedinac o
kojem se radi uhvatiti u koštac sa svojim nesavršenostima s agresivnom osobinom
stečenom od Marsa. Dakle pozicije planeta stvarno naznačuju ono što je sam čovjek
prvo upisao u te sfere.
Kada u astrologiji dokučimo pozicije planeta i također njihove relativne pozicije u

odnosu na zvijezde stajaćice, to daje neke naznake o tome što smo sami upisali.
Vanjski planeti su u ovom slučaju manje važan faktor. Ono što u stvari ima efekt na

nas je ono što smo sami upisali u nekoliko sfera. Tu je pravi razlog zašto planetarne
konstelacije imaju utjecaja na čovjekovu prirodu. To je zato jer on u stvari prolazi
kroz nekoliko planetarnih sfera. Kada Mjesec stoji u određenom odnosu prema
Marsu, i prema nekoj zvijezdi stajaćici, ta konstelacija djeluje kao cjelina. Odnosno,
osobine Marsa, Mjeseca i zvijezde stajaćice djeluju na čovjeka u konjunkciji i dovode
do toga što ovaj je kombinirani utjecaj sposoban postići.
Dakle to je doista moralno naslijeđe koje smo deponirali između smrti i ponovnog
rođenja što se ponovno javlja u novom životu kao zvjezdana konstelacija u našoj
karmi. To je dublja osnova povezanosti između zvjezdane konstelacije i čovjekove
karme. Tako ako proučavamo život čovjeka između smrti i novog rođenja opažamo
kako je značajno povezan s cijelim kozmosom.
Element nužnosti ulazi u čovjekov odnos s oblastima koje leže iza sfere Sunca.
Razmotrimo posebno sferu Saturna. Ako je tijekom sadašnjeg zemaljskog života
čovjek napravio napor da ovlada konceptima duhovne znanosti, prolaz kroz sferu
Saturna ima poseban značaj za njegov slijedeći život. Upravo u ovoj sferi su stvoreni
uvjeti koji mu omogućuju preobraziti snage stečene kroz znanje o duhovnoj znanosti
ili antropozofije u snage koje razrađuju njegovu tjelesnu konstituciju na takav način
da u slijedećem životu ima prirodnu sklonost prema duhovnom. Ljudsko biće može
danas rasti i biti obrazovan kao materijalist, protestant ili katolik. Duhovna znanost
mu pristupa. On je prema njoj predusretljiv i ne odbija je. Iznutra je prihvaća. Sada
prolazi kroz vrata smrti. Ulazi u sferu Saturna. Prolazeći kroz nju, apsorbira snage
koje ga u slijedećem životu čine duhovnim čovjekom, pokazuje čak i kao dijete
sklonost prema duhovnom.
Funkcija je svake sfere kroz koju prolazimo između smrti i ponovnog rođenja
transformirati ono što su naše duše asimilirale tijekom inkarnacije u snage koje mogu
postati tjelesne snage i obdariti nas s određenim sposobnostima. Jučer sam u javnom
predavanju mogao ići samo toliko daleko kada sam rekao da su pravi kršćanski
impulsi već bili u Rafaelu kada se rodio. To ne treba uzeti kao da nagovješćuje da je
Rafael donio sa sobom neke određene kršćanske koncepte ili ideje. Rekao
sam impulse, ne koncepte. Ono što je u jednoj inkarnaciji uzeto u konceptualni život
ujedinjeno je s ljudskim bićem u sasvim drugačijem obliku. To se javlja kao impulsi ili
sile. Snaga koja je omogućila Raphaelu stvoriti one delikatne, čudesne figure
Kršćanstva u njegovim slikama dolazi iz njegovih ranijih inkarnacija. Opravdano je
govoriti o njemu kao „rođenom kršćaninu”. Većina vas zna da je Rafael bio prethodno
inkarniran kao Ivan krstitelj, i tada su impulsi koji su se pojavili u egzistenciji Rafaela
kao urođeni kršćanski impulsi prodrli u njegovu dušu.
Treba uvijek naglasiti da pretpostavke i usporedbe mogu voditi daleko od traga

kada govorimo o uzastopnim inkarnacijama. Očima vidovnjaka predstavljaju se na
takav način da se u većini slučajeva ne bi uzeo jedan život kao uzrok slijedećeg. Da bi
nešto asimilirano u životu duše moglo u slijedećoj inkarnaciji razviti snage koje rade
na tjelesnoj osnovi talenata, moramo proći period između od smrti do ponovnog

rođenja. Na Zemlji i zemaljskim snagama nije moguće ono što su naše duše proživjele
u zemaljskom životu transformirati u snage sposobne da rade na samoj tjelesnoj
konstituciji. Čovjek u svojoj ukupnosti nije zemaljsko biće, i na osnovu modernih
ideja njegov fizički oblik bi bio groteskan kada bi se na njegov fizički razvoj mogle
primijeniti samo one snage koje su prisutne na Zemlji.
Kada pojedinac preko rođenja dolazi u egzistenciju mora u sebi nositi snage
kozmosa, i te snage moraju nastaviti raditi unutar njega ako će na sebe preuzeti
ljudski oblik. Snage koje grade i oblikuju ovakve forme ne mogu se naći u zemaljskoj
sferi. To treba imati na umu. Dakle utoliko što je čovjek on nosi u sebi sliku kozmosa,
ne samo onu od Zemlje. To je grijeh protiv prave prirode čovjeka pratiti njegov izvor i
porijeklo do zemaljskih snaga, i proučavati samo ono što se može izvana promatrati u
carstvima Zemlje preko prirodne znanosti. Niti bi trebali ignorirati činjenicu da nad
svime što čovjek prima od Zemlje dominira ono što sobom donosi od onih
nadzemaljskih sfera kroz koje prolazi između smrti i ponovnog rođenja. Unutar ovih
nekoliko sfera on postaje sluga jednih ili drugih viših hijerarhija.
Ono što je zapisano u Akasha kronici između Zemlje i Mjeseca je od posebne

važnosti jer su upravo tamo između ostalih stvari zapisane sve nesavršenosti. Treba
shvatiti da je upisivanje tih nesavršenosti regulirano stavom da je svaki zapis tamo od
značaja za vlastitu evoluciju pojedinca, bilo unaprjeđujući ili unazađujući njegov
napredak. Pošto je to upisano tamo u Akasha kronici između Zemlje i Mjeseca, to
također postaje značajno za evoluciju Zemlje kao cjeline. Nesavršenosti stvarno
velikih ljudi su također zapisane u toj sferi. Primjer od ogromnog interesa za vidovito
promatranje je Leonardo da Vinci. On je duh veličine i univerzalnosti ravnopravan s
još nekima na Zemlji, ali uspoređujući ono što je namjeravao, njegova stvarna
postignuća u vanjskom svijetu u mnogim su aspektima ostala nepotpuna. Ustvari, ni
jedan čovjek slične eminencije nije ostavio toliko nepotpunih kao Leonardo da Vinci.
Posljedica toga je bila da je kolosalna količina upisana od njega u sferi Mjeseca, zaista
toliko da smo često dužni uzviknuti, „Kako je sve što je upisano tamo uopće moglo
dosegnuti perfekciju na Zemlji ”!
Sada vam želim reći nešto što mi je izgledalo sasvim značajno kada sam proučavao
Leonarda da Vincija. Trebao sam održati predavanje o njemu u Berlinu i određena
opservacija načinjena u vezi njega činila se iznimno važna. Ispunjava danas tugom
vidjeti na zidu u crkvi Santa Maria delle Grazie u Milanu rapidno iščezavajuće boje
koje danas ne prenose više od tihe sjene onog što je slika jednom bila. Ako se sjetimo
da je Leonardu trebalo šesnaest godina da naslika tu sliku, i mislite kako ju je crtao,
dobijemo nedvosmislenu impresiju. Poznato je da je često odlazio na duže vrijeme.
Zatim bi se vratio slici, sjedio ispred nje mnoge sate, napravio par poteza kistom i
opet odlazio. Također je poznato da se mnogo puta osjećao nesposoban izraziti na
slici ono što je želio i patio od strašnih nastupa depresije na račun toga. Sada se
dogodilo da je postavljen novi glavar samostana u vrijeme kad je Leonardo već bio
radio na slici mnogo godina. Ovaj glavar je bio pedantan i strog starješina s malo
razumijevanja za umjetnost. Pitao je nestrpljivo zašto slikar ne može završiti sliku,

prekorio ga zbog toga a također se žalio i vojvodi Ludovicu. Vojvoda je Leonardu
ponovio pritužbu i on je odgovorio, „Ne znam da li ću ikada moći završiti ovu sliku.
Imam u životu prototip za sve likove osim za one Jude i Krista. Za njih nemam
modele, premda u slučaju Jude, ako se ne pojavi ni jedan model mogu uvijek uzeti
glavara. Ali za Krista nemam prototip”. To je, međutim, digresija.
Ono što želim reći je da kada danas pogledamo lik Jude na slici koja je gotovo
potpuno izblijedjela, na tom liku se vidi sjena, sjena koja se ne može nikako objasniti,
bilo strujanjem svijetla ili nekako drugačije. Okultno istraživanje nalazi da slika
nikada nije bila kao što je Leonardo da Vinci stvarno želio da bude. S iznimkom likova
Jude i Krista želio je portretirati sve kroz svijetlo i sjenu, ali Juda je trebao biti
portretiran na takav način da daje impresiju da likom iznutra dominira tama. To nije
trebalo biti prenijeto vanjskim kontrastima svijetla i sjene. Kod figure Krista
impresija je trebala biti da svijetlo u Njegovom liku sjaji iznutra, iznutra zrači vani.
Ali u tom je trenutku nesklad opsjedao Leonardov unutarnji život, i željeni efekt
nikada nije napravljen. Time dobijemo trag kada promatramo mnoge preostale zapise
napravljene od Leonarda u sferi Mjeseca. To je primjer nečega što se nije moglo
dovesti do kraja u sferi Zemlje.
Kada se istražuje period koji je slijedio onaj od Leonarda da Vincija, nađe se da je

Leonardo nastavio raditi kroz više onih koji su živjeli poslije njega. Čak se i izvana
mogu naći u Leonardovim spisima stvari koje su kasnije demonstrirane od
znanstvenika a također i umjetnika. U stvari, cijeli period koji je slijedio je bio pod
njegovim utjecajem. Zatim je otkriveno da su zapisane nesavršenosti radile kao
inspiracija u dušama Leonardovih nasljednika, u dušama ljudi koji su živjeli poslije
njega.
Nesavršenosti ranije epohe su još uvijek važnije za slijedeću epohu nego njene
savršenosti. Savršenosti su tamo da se proučavaju, ali ono što je na Zemlji razrađeno
do određenog stupnja savršenosti, takoreći, dosegnulo je kraj, u evoluciji je došlo do
kraja. Ono što nije usavršeno je sjeme slijedećeg evolucijskog procesa. Ovdje
dolazimo do izvanrednog, veličanstvenog paradoksa. Najveći blagoslov za slijedeći u
nizu period je plodna nesavršenost, plodna, opravdana nesavršenost ranijeg perioda.
Ono što je u ranijoj epohi usavršeno tamo je da se može uživati. Nesavršenosti,
međutim, nesavršenosti nastale u velikom čovjeku čiji utjecaji su ostali za potomstvo,
pomažu unaprijediti kreativne aktivnosti u slijedećem periodu. Stoga, postoji očito
ogromna mudrost u činjenici da nesavršenosti ostaju u susjedstvu Zemlje, upisane u
zapise Akasha kronike između Zemlje i Mjeseca.
To nas dovodi do točke gdje počinjemo razumjeti princip da savršenost za razne

epohe označava kraj evolucijske struje, a nesavršenost, početak evolucijske struje. Za
nesavršenost u ovom smislu čovjek bi u stvari trebao biti zahvalan bogovima.
Koja je svrha proučavanja koja su sadržana u ovom predavanju? Svrha je napraviti

čovjekovu vezu s makrokozmosom sve više shvatljivom, pokazati kako ljudi nose

makrokozmos sažet unutar njih i također kako mogu biti povezani s njihovim
duhovnim okruženjem. Shvaćanje što ove stvari znače može se transformirati u
osjećaj koji čovjeka prožima na takav način da sa tim znanjem udružuje koncept
dostojanstva koji ga ne čini arogantnim, već ga ispunjava osjećajem odgovornosti,
potiče ga da vjeruje ne da može rasipati svoje snage, već da ih mora koristiti.
Mora, naravno, biti naglašeno da bi bilo uzaludno reći, „Bolje da ostavim

nesavršene ove sposobnosti koje posjedujem”. Ništa se ne može postići tim stavom!
Ako bi čovjek namjerno ignorirao svoje nesavršenosti, on bi ih, točno je, upisao kako
je opisano, ali one ne bi imale svijetla niti bi mogle imati ikakvog efekta. Samo one
nesavršenosti koje su upisane jer su bile potrebne a nisu rezultat lijenosti mogu
djelovati na način koji je opisan.

PREDAVANJE XIV
Dodatne činjenice o životu između smrti i ponovnog rođenja
Breslau, 5 travnja 1913
Dolazeći na naše zajedničke sastanke možemo o stvarima govoriti točnije nego je

to moguće na javnim predavanjima i u pisanim radovima. Danas bih želio predstaviti
dodatna razmatranja za dopuniti ono što se može naći u knjigama i ciklusima
predavanja.
Možete zamisliti, moji dragi prijatelji, da je život između smrti i novog rođenja
bogat i raznovrstan kao i život između rođenja i smrti, i da kad god se opisuje što se
događa nakon smrti očito je da se to može samo s određenih aspekata. Danas neću
toliko spominjati ono što je već poznato, već skrenuti pažnju na ono što se može dalje
rasvijetliti.
Ako se može gledati u duhovne svjetove gdje čovjek boravi između smrti i novog
rođenja, tada se posebno u naše vrijeme potvrđuje neophodnost onog što se
namjerava s našim duhovno znanstvenim radom, odnosno, potreba pružiti nešto
srcima i dušama ljudi putem duhovne znanosti.
Uzmimo za početak jedan primjer. Čovjek umre. Volio je svoju ženu duboko i bio
veoma privržen familiji. Duhovno promatranje je pokazalo da je duboko patio zbog
činjenice da kada bi pogledao dolje na Zemlju nije mogao naći duše njegove žene i
djece. Sada na način na koji vidovnjak može ući u komunikaciju s osobom nakon
smrti, čovjek je informirao vidovnjaka da sa svojim mislima i svim svojim osjećajima
može ponovno oživjeti vrijeme kada je bio ujedinjen sa svojim voljenima na Zemlji.
Ali je dodao, „Kada sam živio na Zemlji moja žena mi je bila kao sjaj Sunca. Sada se
toga moram odreći. Mogu usmjeriti moje misli natrag na ono što sam doživio ali ženu
ne mogu naći”.
Zašto je tako? Jer to nije slučaj sa svima koji su prošli vrata smrti. Ako bi se vratili
nekoliko tisuća godina natrag, našli bi da su duše ljudi mogle gledati dolje iz
duhovnog svijeta i imati udjela u stvarima onih koji su ostali iza na Zemlji. Zašto je to
slučaj kod svih duša u drevna vremena prije misterija na Golgoti? U drevna vremena,
kao što znate, ljudi su na Zemlji živjeli tako da su još posjedovali izvornu vidovitost.
Oni nisu samo vidjeli osjetilni svijet pomoću očiju. Također su zurili u duhovno
porijeklo, u arhetipska bića iza osjetilnog svijeta. Mogućnost živjeti s duhovnim
svijetom tijekom fizičke egzistencije nosila je sa sobom sposobnost duše za opažati
ono što je na Zemlji ostavila nakon smrti. Danas duše više nemaju sposobnost živjeti
direktno s duhovnim svijetom jer se evolucija čovječanstva sastojala od čovjekova
silaska u fizičku egzistenciju iz duhovnog svijeta. To je rezultiralo sposobnošću
prosudbe i tako dalje, ali je čovjeka lišilo sposobnosti živjeti s duhovnim svijetom.

Tijekom perioda neposredno nakon misterija na Golgoti kada su duše bile duboko
potaknute Krist impulsom, barem je dio čovječanstva mogao ponovno steći tu
sposobnost do neke mjere. Sada, međutim, ponovno živimo u dobu kada duše koje
idu kroz vrata smrti i nisu se zanimale za stvarnosti duha gube tu vezu. Čovječanstvo
treba duhovno otkrivenje i s pravom možemo imati uvjerenje da ono treba prožeti
ljudske duše. Danas staro religijsko priznanje nije dovoljno. Duše koje žele zuriti
duhovno dolje iz drugog svijeta u naš trebaju ono što mogu primiti pomoću duhovno
znanstvenog razumijevanja Misterija na Golgoti. Mi prema tome nastojimo da se
duhovno svijetlo može razviti u njihovim dušama.
Čovjek o kojem smo govorili nije se ni na koji način zanimao mislima ili
osjećajima o duhovnom svijetu. On je prošao kroz vrata smrti ali mu ni jedna misao o
duhovnom svijetu nije okupirala um. On je prema tome mogao reći, „Znam po
sjećanju da je moja žena dolje. Znam da je dolje, ali je ne vidim, ne mogu je naći”.
Pod kakvim uvjetima bi je on bio sposoban naći? U sadašnje vrijeme mogu se

opažati samo one duše u kojima borave duhovne sposobnosti. Ovakve duše mogu se
vidjeti iz drugog svijeta, duše u kojima žive misli s razumijevanjem za duh. Kako
mrtvi zuri dolje, osoba koja je ostala iza na Zemlji postaje mu vidljiva jedino kada
duhovne misli žive unutar duše te osobe. Mrtva osoba vidi te misli. Inače osoba ostaje
nevidljiva i umrli pati znajući da je osoba tamo ali je ne može naći. Čim se uspije
takvoj duši prenijeti misli u vezi duhovnog svijeta, međutim, duša onog tko je ostao
na Zemlji zasvijetli, da bi postojala za umrle.
Nemojte prigovarati govoreći da to nije pravedno da ljudi koji nemaju ovdje na

Zemlji duhovnih misli, a to možda ni nije njihova greška, trebaju za mrtve ostati
nevidljivi. Da je svijet drugačije uređen, čovjek nikada ne bi težio savršenstvu. Čovjek
treba učiti na onom što prolazi. Ovakvoj duši, kao rezultat boli i usamljenosti koju
pati između smrti i ponovnog rođenja, dan je impuls za primanje duhovnih misli. S
ovog aspekta vidimo da je duhovna znanost kao jezik pomoću kojeg se živi i mrtvi
mogu razumjeti, i mogu biti prisutni i primjetni jedni drugima.
Duhovna znanost ima još jednu misiju u vezi premošćivanja bezdana između živih
i mrtvih. Kada ljudske duše idu kroz vrata smrti one ulaze u oblast gdje je veza s
životom na Zemlji održavana sjećanjima na to što se tamo dogodilo. Ne ponavljam
ono što se može naći u mojim pisanim radovima. Ono što sada govorim ima namjeru
biti dodatak. Dugi period nakon smrti čovjek ponovno proživljava ono što se dogodilo
na Zemlji i treba se osloboditi težnji za svojim fizičkim tijelom. Tijekom tog vremena
uči živjeti kao duševno-duhovno biće. Zamislimo slikovito kako to izgleda za
nadosjetilnu percepciju. Za početak, duša ima vezu sama sa sobom. Vidi vlastiti
unutarnji život koji ide svojim tijekom u mislima, mentalnim predstavama, itd.
Podsjeća se na veze koje je jednom imala s drugovima.
Ako je netko dolje traži, Zemlja nudi poseban aspekt. Netko ima težnju gledati
dolje. Težnja za sjećanjem Zemlje prati kroz cijeli život između smrti i ponovnog

rođenja. Koliko god je čovjek pozvan da putuje iz života u život ostaje svijest da mu je
sudbina vezana uz Zemlju, da se mora ponovno vraćati na Zemlju ako će se pravilno
razviti. To vidimo kod mrtvih jer ako bi potpuno izgubili svoje misli koje ih vežu uz
Zemlju, također bi izgubili i misao o vlastitom egu. Tada ne bi više bili svjesni da jesu,
i to bi rezultiralo strašnim osjećajem mučnine. Čovjek ne smije izgubiti svoju vezu s
Zemljom. Zemlja ne smije pobjeći njegovoj mentalnoj predstavi, takoreći. Općenito,
također, Zemlja ne može potpuno nestati iz njega. Samo u našem periodu poplave
materijalizma, tijekom kojeg moraju doći duhovna otkrivenja tako da se veza između
živih i mrtvih može održati, dušama koje na Zemlji nemaju vezu s ljudima koji imaju
duhovne misli i osjećaje teško je gledati natrag.
Važno je za mrtve da oni s kojima su na Zemlji bili povezani svake večeri nose
misli o duhovnom svijetu sa sobom u san. Što više misli o duhovnom svijetu nosimo
sa sobom u san, veću uslugu radimo onima koje smo znali na Zemlji a umrli su prije
nas. Teško je govoriti o ovim vezama jer su naše riječi uzete od fizičkog plana. U
duhovnom svijetu kojeg nosimo sa sobom u san kao duhovne misli je supstanca
pomoću koje, u izvjesnom smislu, umrli mogu živjeti. Onaj tko umre i na Zemlji nema
nikog tko duhovne misli s njim nosi u san je izgladnio i može se usporediti s
izgnanstvom na pusti otok na Zemlji. Umrla osoba koja ne može naći dušu u kojoj
borave duhovni osjećaji doživljava sebe kao u pustinji u kojoj nema ničeg za
održavanje života. Gledajući to, ne može se dovoljno naglasiti ozbiljnost s kojom treba
uzeti misli duhovne znanosti u periodu kakav je naš, kada koncepcija svijeta koja je
strana duhu dobiva sve više pristalica.
Bilo je različito u prošlom vremenu kada je izgovarana večernja molitva prije

odlaska na spavanje i njeni efekti bi se pridružili čovjeku. Danas je više vjerojatno da
osoba zaspi nakon obroka ili nekog drugog oblika uživanja bez misli posvećenih
nadosjetilnom. Na taj način otimamo mrtvima njihovu duhovnu hranu. Ovakav uvid
treba voditi do prakse, dokazano djelotvorne od mnogih naših prijatelja, koju bi želio
nazvati, čitanje umrlima. Čitati umrlima je od neizrecive važnosti.
Recimo da su dvoje ljudi živjeli ovdje na Zemlji zajedno. Jedno nalazi svoj put do
duhovne znanosti iz dubokog, iskrenog impulsa, drugom je sve više odbojna. U
takvom slučaju malo se postiže pokušavajući dovesti osobu do duhovnog koncepta
svijeta tijekom života. U stvari, stremljenje jedne osobe u tom smjeru može zaista
uzrokovati da je druga sve više mrzi. Kada sada takva osoba umre imamo mogućnost
pomoći joj sve više.
Ono što živi u našoj duši je previše kompleksno i područje ograničeno našom
sviješću samo je mali dio ukupnog sadržaja našeg duševnog života. Čovjek ne poznaje
mnogo od toga što živi u njegovoj duši i često je prisutno nešto što on uzima za
suprotno nego je u stvari tamo. Tako se može dogoditi da osoba počinje mrziti
duhovnu znanost. Toga postaje svjesna sa svojom sviješću. U dubini njene duše,
međutim, to se može pokazati kao sve dublja težnja za duhovnom znanošću. Kada
prođemo kroz vrata smrti mi doživljavamo dubine naše duševne egzistencije koja

izlaze na površinu. Kada sretnemo umrle koje smo na Zemlji poznavali, često se
pokazuju različiti od onog što su bili ovdje na Zemlji. Osoba koja je mrzila duhovnu
znanost s njenom uobičajenom sviješću ali težila za njom u dubinama duše bez da je
toga svjesna često će pokazati jaku težnju nakon smrti. Možemo joj pomoći uzimajući
knjigu s duhovno—znanstvenim sadržajem, formirajući živopisnu unutarnju sliku
onog tko je umro, i čitajući joj kao što bi čitali živoj osobi, ne glasno, već mekano.
Umrli to može razumjeti. Naravno, oni koji su imali kontakt s duhovnom znanošću
tijekom života sve razumiju spremnije. Ne smijemo propustiti čitati umrlom ili
razgovarati s njim mislima. Želio bih skrenuti pažnju na praktičnu stvar, naime, da
nekoliko godina nakon smrti, u periodu od nekih tri do pet godina, osoba može
razumjeti jezik koji je govorila na Zemlji. To postepeno vene, ali se sačuva
razumijevanje za duhovne misli. Tada možemo također čitati umrlima na jeziku koji
nisu razumjeli na Zemlji ali kojeg smo mi sami savladali. Na ovaj način možemo
umrlima napraviti najveću uslugu.
Posebno se u ovim oblastima ostvaruje pun značaj duhovne znanosti jer

premošćuje jaz između živih i umrlih. Možemo sebi predstaviti da ako uspijemo u
širenju duhovne znanosti na Zemlji u sve širim krugovima, sve će više duša postati
svjesno zajedništva s umrlima.
Tako je u periodu nakon smrti čovjek još direktno povezan s Zemljom. Zatim
treba narasti i postati građanin duhovnog svijeta. To traži pripremu. Prvo mora
posjedovati osjetljivost i razumijevanje za duhovni svijet. Duhovno istraživanje
promatra značajnu razliku nakon smrti između duša koje su na Zemlji gajile moralne
osjećaje i sklonosti i onih koji su to propustili. Osoba koja nije na Zemlji razvila
moralne osjećaje nakon smrti postaje pustinjak. Neće moći naći svoj put ni do drugih
ljudskih bića ni do viših hijerarhija. Svijest se onda ne gasi, i što čeka osobu je osjećaj
krajnje usamljenosti. Od određenog perioda zvanog period Merkura nadalje čovjek
dobije mogućnost zajedničkog života s drugim bićima preko vrlina njegova moralnog
života. Možemo prema tome reći da način na koji osoba živi na Zemlji određuje njenu
egzistenciju u sferi Merkura, određuje da li doživljava užasnu pustinjačku egzistenciju
ili uspostavlja vezu s drugim ljudskim dušama ili bićima viših hijerarhija.
Zatim slijedi još jedan period tijekom kojeg čovjek mora drugačije biti pripremljen
ako se ne želi opet osuditi na samoću. Do samoće dolazi ako nije razvio nikakve
religijske osjećaje ovdje na Zemlji. Ovaj period se zove period Venere. Tamo osoba
koja nije razvila religijske osjećaje doživljava sebe kao slijepog i mrtvog u odnosu na
sve što je okružuje.
U slijedećem periodu, tako da ne ostane neosjetljiv prema bićima višeg svijeta,

neophodna je priprema potpuno poštovanje svih religija. To je period Sunca. Za njega
se pripremamo ovdje na Zemlji razumijevanjem za sve što je ljudsko, i za različite
religijske denominacije. U bivšim vremenima u periodu Sunca bilo je dovoljno da
jedna osoba pripada Brahma religiji, druga onoj od Lao-Tsea, i tako dalje. Danas,
međutim, pošto su se vremena promijenila čovjek stoji nasuprot drugom preko

njihovih religijskih vjeroispovijesti pa se prema tome period Sunca ne može ispravno
doživjeti. Za to je potrebna duhovna osjetljivost.
U periodu Sunca, kojeg čovjek treba priječi između smrti i novog rođenja, to je kao
da smo ušli u svijet gdje nalazimo određeno mjesto prazno ili popunjeno, zavisno od
pripreme. Mjesto ne nalazimo prazno ako razumijemo misterij na Golgoti. Krist
impuls ima mogućnost razumijevanja svakog ljudskog iskustva. Kršćanstvo je
općenita religija, važeća za sve ljude. Kršćanstvo nije ograničeno na određeni narod,
rasu ili nacionalnost, kao što je slučaj s Hinduizmom ili drugim nacionalnim
religijama. Da je narod Srednje Europe sačuvao svoju staru narodnu religiju, još bi
danas imali kult Wotana, kult Thora, i tako dalje. Ali europski narodi su prihvatili
kršćansko vjerovanje. Netko nije Kršćanin u pravom smislu zato što se čvrsto drži ove
ili one kršćanske dogme, međutim, već zato što zna da je Krist umro za cijelo
čovječanstvo. Tek će postupno ljudi naučiti živjeti zaista kao Kršćani.
U naše vrijeme većina Europljana u Indiji plaća samo prazna obećanja za vlastito
vjerovanje. Pristup koji bi trebali razvijati je da gdje god sretnemo ljudsko biće na licu
Zemlje može se naći Krist impuls. Hindu neće vjerovati da njegov Bog boravi u
svakom čovjeku. Kršćani znaju da Krist živi u svakom ljudskom biču. Duhovna
znanost će pokazati da je prava jezgra svih religija sadržana u ispravno shvaćenom
Kršćanstvu, i da svaka religija, utoliko što postaje svjesna svoje esencijalne jezgre,
vodi do Misterija na Golgoti.
U razmatranju drugih inicijata ili osnivača religija evidentno je da žele

objelodaniti određene stvari iz viših svjetova jer su prošli kroz proces inicijacije. Mi
ne razumijemo Krista ispravno ako jasno ne vidimo da Krist nije prošao kroz neki
oblik inicijacije na Zemlji. On je bio iniciran zahvaljujući činjenici da je bio tamo i
ujedinio sve unutar Sebe.
Kada vidovnjak gleda na život Buddhe i zatim ga slijedi kroz duhovni svijet, jasnije
shvaća pravu prirodu Buddhe. To nije tako s životom Krista. Kristov život je takav da
treba najprije uspostaviti vezu s njim na Zemlji da bi ga shvatili u duhovnom svijetu.
Ako netko ne uspostavi takvu vezu premda je iniciran, može promatrati mnoge stvari,
ali ne može vidjeti Krista ako najprije nije stekao povezanost s Njim na Zemlji.
To je zašto tako malo ljudi razumije Misterij na Golgoti. Krist je biće koje je od
jednake važnosti za najprimitivnije ljudsko biće i za najvišeg inicijata. Najprimitivnija
duša može naći vezu s Kristom, a također je mora naći i inicijat. Kada se uđe u
duhovni svijet nauče se mnoge stvari. Samo je jedna stvar koja tamo ne postoji, jedna
stvar koja se tamo ne može naučiti i to je smrt. Smrt postoji samo na fizičkom planu.
U duhovnom svijetu postoji transformacija ali ne i smrt. Prema tome, sva duhovna
bića koja nikada nisu sišla na Zemlju i borave samo u duhovnim oblastima ne prolaze
kroz smrt.

Krist je postao prijatelj čovjeka na Zemlji i događaj na Golgoti, ako se razumije
kao jedinstvenu smrt Boga, ono je što nas sprječava od suočavanja s prazninom u
periodu Sunca. Drugi inicijati su ljudska bića koja su se kroz više inkarnacija razvila
na poseban način. Krist nikada nije bio na Zemlji prije svog dolaska već je boravio u
oblasti gdje nema smrti. On je jedini među bogovima koji je spoznao smrt. Prema
tome, da bi se upoznali s Kristom treba razumjeti njegovu smrt, i pošto je to
esencijalno Misterij na Golgoti može se razumjeti jedino na Zemlji gdje smrt postoji.
Mi ne doživljavamo Krista u višim svjetovima ako nismo stekli odnos s njim na
Zemlji. Za vrijeme perioda Sunca nalazimo njegovo mjesto prazno. Ako, međutim,
možemo ponijeti Krist impuls sa sobom, tada prijestolje na Suncu nije prazno. Tada
svjesno nalazimo Krista.
Tijekom sadašnje faze ljudske evolucije važno je naći Krista u duhovnom svijetu
na ovom stupnju i prepoznati Ga. Zašto? U periodu Sunca postupno smo ušli u oblast
u kojoj smo zavisni od duhovnog svijetla. Prethodno, prije perioda Sunca, još smo
doživljavali efekte-poslije od Zemlje, efekte-poslije onog što smo osobno bili,
uključujući naše moralne i religijske osjećaje. Sada trebamo više od toga. Sada
trebamo sposobnost vidjeti ono što je u duhovnom svijetu, ali to ne može biti
pripremljeno na Zemlji. Moramo putovati kroz oblasti sila o kojima ne možemo ovdje
na Zemlji ništa znati.
Kako kroz rođenje ulazi u život, čovjek još nema razvijen mozak. Najprije ga mora
oblikovati u skladu s postignućima prethodnih zemaljskih života. Jer ako netko treba
određenu sposobnost nije dovoljno to da je stekao. Također treba znati kako treba biti
formiran neophodni fizički organ.
Tamo postoji važan ali opasni vođa. Ovdje na Zemlji on ostaje nesvjestan, ali od
perioda Sunca dalje on je neophodan. Vođa je Lucifer. Mi bi lutali u tami ako nam
Lucifer ne bi pristupio. Međutim, možemo hodati uz njega jedino ako smo vođeni od
Krista. Zajedno vode čovjeka nakon perioda Sunca u slijedeći oblik života, odnosno,
kroz Mars, Jupiter i Saturn periode. Tijekom vremena koje slijedi periodu Sunca,
čovjeku se pridružuju snage koje on treba za slijedeću inkarnaciju. Čista je besmislica
vjerovati kao što to radi materijalistička znanost da je fizičko tijelo naslijeđeno. Danas
znanost ne vidi svoju grešku ali u budućnosti će biti priznate duhovne istine i
pogreške, također, biti će priznate. Jer ništa ne može biti naslijeđeno osim osnovne
strukture mozga i leđne moždine, odnosno, sve što je sadržano i omeđeno čvrstom
kapom lubanje i kralješcima kičmenog stupa. Sve ostalo je uvjetovano silama
makrokozmosa. Da je čovjeku dano samo ono što nasljeđuje bio bi potpuno neljudski
grumen, takoreći. Naslijeđeni dio treba preraditi kroz ono što čovjek donosi iz
duhovnog svijeta.
Zašto koristim izraze Merkur, Venera, Sunce, Mars, Jupiter i Saturn za periode
nakon smrti? Kada čovjek prođe kroz vrata smrti širi se sve više i više. U stvari, život
nakon smrti je takav da znamo sebe kako se širimo preko ogromnog prostora. Ovo
širenje ide tako daleko da konačno zauzimamo prostor omeđen orbitom Mjeseca.

Zatim narastemo do orbite Merkura u okultnom smislu, zatim do orbita Venere,
Sunca i Marsa. Rastemo u ogromnom nebeskom prostoru. Ali prostorno zajedništvo
mnogih ljudskih biča nije bitno. Kada prožimate cijelu sferu Venere to je također
slučaj i kod ostalih, ali to ne znači da ste ih zbog toga svjesni. Čak i ako netko zna da
nije sam, još uvijek se može osjećati usamljeno.
Konačno se širimo u univerzum u sferu opisanu krugom orbite Saturna i dalje.

Kako na taj način rastemo sakupljamo snage potrebne za izgradnju slijedeće
inkarnacije. Onda se vraćamo. Postajemo sve manji dok se ponovno ne ujedinimo sa
Zemljom.
Između smrti i ponovnog rođenja čovjek se širi u cijeli kozmos i koliko se god
čudno može činiti, kada se vraćamo na Zemlju nosimo s nama u život sve snage
solarnog sustava i ujedinjujemo ih s onim što je naslijeđeno od fizičkih supstanci.
Pomoću kozmičkih sila mi izgrađujemo naše fizičko tijelo i naš mozak. Ovdje između
rođenja i smrti boravimo unutar tijesnih granica našeg fizičkog tijela. Nakon smrti
živimo, rašireni, u cijelom solarnom makrokozmosu.
Jedna osoba ima duboki osjećaj za moral, druga dosta manji. Onaj tko na Zemlji
ima duboki osjećaj za moral prolazi kroz duhovni svijet na takav način da sve može
doživjeti kao socijalno biće. Snaga za to utječe iz zvjezdanih oblasti. Drugi koji nije
tako pripremljen ne može ostvariti veze i pošto ne nosi nikakve produhovljene snage
sa sobom, također ne može primiti bilo kakve moralne predispozicije. On će kroz
razne sfere putovati sam. Ovakvo duhovno znanje baca značajno svijetlo na sve što
čovjek je i na njegov odnos sa svijetom.
Kant je izjavio slijedeće, „Postoje svije stvari koje mi ispunjavaju um sa stalno

većim i novim osjećajem čuđenja i odanosti: Zvjezdana nebesa iznad mene i moralni
zakon unutar mene”. Time je izrazio nešto značajno. Duhovna znanost otkriva da su
oboje jedno te isto. Ono što doživljavamo između smrti i ponovnog rođenja nosimo sa
sobom kao moralni zakon. Nosimo zvjezdana nebesa kroz koja putujemo između
smrti i novog rođenja u naš zemaljski život gdje moraju postati moralni zakon.
Tako nam duhovna znanost donosi uvid u obim ljudske duše i ideju ljudske
odgovornosti.

PREDAVANJE XV
Općenje s mrtvima
Düsseldorf, 27 travnja 1913
Veza između života i smrti uglavnom se krivo razumije. U teozofskim spisima

često se nalazi napomena da čovjekova duša i duhovno biće mogu potpuno nestati.
Navodi se, na primjer, da preko određene količine zla s kojim je duša bremenita duša
može tijekom evolucije nestati. Dalje se naglašava da će crni mazi koji kuju mnogo zla
susresti tu sudbinu.
Oni koji već dijele naše ciljeve dulji period znati će da sam uvijek protiv takvih
izjava. Iznad svega, moramo se držati činjenice da ono što nazivamo smrću na
fizičkom planu nema značenja u nadosjetilnom svijetu. To je čak slučaj za oblasti
nadosjetilnog koje neposredno graniče s našim svijetom. Baviti ću se s ovim s
određenog aspekta.
Znanost koja se bavi fizičkim svijetom došla je do brojnih zakona i povezanosti

unutar fizičke oblasti. Kada se ti zakoni primjene na vanjske fenomene prirode mogu
nam samo reći nešto o strukturi vanjske osjetilima perceptibilne stvarnosti. Cvijet, na
primjer, istražen pomoću prirodne znanosti, reći će nam izvjesne činjenice o fizičkim
i kemijskim zakonima koji djeluju unutar biljke, ali sam život uvijek izvrdava ovakva
znanstvena promatranja. Točno je, naravno, da su u nedavnim vremenima nekoliko
posebno maštovitih znanstvenika konstruirali hrpu hipoteza da bi objasnili kako se
biljni život javlja iz mrtvih supstanci. Ovakvi pokušaji su brzo prepoznati kao
pogrešni jer u znanosti ostaje samo ideal uhvatiti stvarnost života. Sve više znanja je
akumulirano o kemijskim zakonima i tako dalje, ali ništa o samom životu.
Istraživanje života je za prirodno znanstvenu metodu samo ideal jer je to nešto što
struji iz nadosjetilne oblasti u fizički svijet i unutar ovog svijeta njeni zakoni ne mogu
biti dokučeni.
Sada, slično, ono što je točno za život u fizičkom svijetu je da pribavlja smrt u
nadosjetilnom svijetu, izuzev kada je u pitanju volja. U nadosjetilnom svijetu čin
volje, impuls volje, nikada ne može voditi do onoga što na Zemlji poznajemo kao
smrt. Najviše, u nadosjetilnom svijetu može se pojaviti težnja za smrću ali nikada
sama smrt. Smrt ne postoji u oblasti iza fizičke. Ta činjenica je posebno poticajna za
ljudske duše kad shvaćaju da sva bića hijerarhija ne mogu upoznati smrt. Ona se
može iskusiti samo na Zemlji.
Baš kao što je opravdana biblijska izreka koja kaže da anđeli prikrivaju njihov lik
od promatranja misterija fizičkog rođenja, također je ispravno reći da skrivaju
njihova lica od promatranja misterije smrti. Biće kojeg poznajemo kao Ono Koje je
dalo najmoćniji impuls evoluciji Zemlje, biće Krista, jedino je biće u božanskoj oblati
Koje je upoznalo smrt. Oni je poznaju jedino kao transformaciju iz jedne forme u
drugu.

Da bi upoznao smrt Krist je morao sići na Zemlji. Krist je jedino biće od svih
nadosjetilnih bića iznad čovjeka koje je upoznalo smrt kroz vlastito iskustvo. Kao što
sam napomenuo, ako netko vidi problem povezan s iskustvom smrti u vezi s Kristom,
naći će da je duboko poticajan.
Doslovno je sada točno da čovjek, kada je prošao kroz vrata smrti, živi u tom
nadosjetilnom svijetu u kojem nema smrti. Može ući u te oblasti ali ne može sebe
uništiti jer je primljen u svjetove gdje ne može biti destrukcije.
U nadosjetilnom svijetu postoji nešto slično prirodi smrti, ali je ipak sasvim
različito od smrti kakvu mi poznajemo. U ljudskom jeziku trebali bi to nazvati,
usamljenost. U nadosjetilnim svjetovima smrt nikada ne može značiti da se dogodilo
uništenje nečeg, ali se javlja usamljenost. Usamljenost u nadosjetilnom svijetu je
usporediva sa smrću ovdje. To nije destrukcija ali je daleko intenzivnija od
usamljenosti koju poznajemo na Zemlji. Uzima oblik promatranja vlastitog bića. Što
to u potpunosti znači znamo tek kada se dogodi, odnosno, ne znati ništa nego o sebi.
Uzmimo za primjer osobu koja je na Zemlji razvila ono što bi mogli nazvati malo
simpatija za druge, osobu koja je esencijalno živjela za sebe. Takovo biće se nakon
smrti susreće s teškoćama, posebno u upoznavanju drugih ljudskih duša. Takva osoba
može u nadosjetilnom svijetu živjeti s ostalima bez da je i najmanje svjesna njihova
postojanja. Ispunjena je samo vlastitim duševnim sadržajem. Svjesna je samo onog
što živi unutar nje same.
Može se dogoditi da osoba koja je na Zemlji izbjegla bilo koji oblik ljudske ljubavi
zbog prenaglašenog osjećaja egoizma može živjeti jedino u sjećanju na njenu zadnju
zemaljsku egzistenciju kada je prošla kroz vrata smrti. Ne može steći bilo kakvo novo
iskustvo jer ili ne poznaje ili ne može ući u kontakt s bilo kojim bićem. Potpuno je
zavisan o samom sebi jer kao ljudska bića na Zemlji mi zaista pripremamo za sebe
poseban svijet nakon smrti.
Ovdje na Zemlji čovjek ne poznaje sebe potpuno. Znanost nas uči samo ono što
jesmo kada to više nismo jer ona jedino poznaje leš. Mozak misli ali ne može misliti
sam. Vidimo dio nas, veći dio kada pogledamo u ogledalo, ali to je samo vanjski
aspekt. Na Zemlji čovjek ne živi u sebi. Živi zajedno s okolnim svijetom koji poseže za
njegovim osjetilima. Kroz nas same, kroz sve što ovdje doživljavamo, pripremamo se
za širenje u makrokozmos, da postanemo makrokozmos, da postanemo sve što
vidimo oko nas na Zemlji.
Ovdje vidimo Mjesec. Nakon smrti se širimo na takav način da postajemo Mjesec,
baš kao što smo na Zemlji naš mozak. Širimo se u Saturn tako da postajemo Saturn,
baš kao što smo sada naša slezena. Čovjek postaje makrokozmičko biće. Kada je duša
otišla od tijela širi se u cjelokupni planetarni sustav tako da sve duše simultano
borave unutar istog prostornog područja. One se međusobno prožimaju ali bez da su
svjesne toga. Duhovne veze jedine određuju da li znaju jedna za drugu ili ne. Tijekom

našeg života na Zemlji napravljena je priprema za širenje u cjelinu univerzuma kojeg
ovdje gledamo u njegovoj fizičkoj refleksiji. Ali što je u stvari naš svijet?
Baš kao što smo sada okruženi planinama, rijekama, stablima, životinjama i
mineralima, tako je i kada živimo u univerzumu. Univerzum postaje naš organizam.
Oni su naši organi i taj svijet smo mi, sami. Promatramo se iz okruženja. Taj proces
počinje u eterskom tijelu neposredno nakon smrti. Mi tada promatramo živu sliku
našeg života.
Ako to ne bi bilo zbog činjenice da se čovjek povezuje s drugim ljudskim bićima i,

što će se događati sve češće preko duhovne znanosti, s bićima viših hijerarhija, nakon
smrti ne bi imao nikakvu okupaciju osim stalnog promatranja sebe. To se ne misli
trivijalno jer je zaista potresna činjenica da promatranje samo sebe kroz brojna
stoljeća nisu posebno zavidni izgledi. Mi tada postajemo svijet za sebe, ali veze
napravljene na Zemlji su ono što nam širi naš pogled nakon smrti. Tamo je zemaljski
život tako da razvijamo veze i odnose koji se mogu nastaviti nakon smrti. Sve što nas
nakon smrti čini socijalnim bićima treba biti pripremljeno na Zemlji. Agonija koju
čovjek doživljava u duhovnom svijetu je strah od usamljenosti. Taj strah nam se
stalno događa jer između smrti i ponovnog rođenja prolazimo brojne stupnjeve. Čak i
ako doživimo određenu društvenost na jednom stupnju, možemo pasti u usamljenost
tijekom slijedećeg.
Početni period nakon smrti je takav da možemo uspostaviti dobru vezu jedino s
dušama koje su ostale na Zemlji ili s onima koje su umrle otprilike u isto vrijeme kao i
mi sami. Tu najbliskije veze nastavljaju biti aktivne iza smrti. Takozvani živući koji su
ostali na Zemlji mogu napraviti mnogo. Zbog toga što netko ima vezu s dušom koja je
otišla može je obavijestiti o vlastitom znanju o duhovnom svijetu stečenom na Zemlji.
To je iznad svega moguće čitanjem umrlima.
Umrloj osobi možemo izvršiti najveću uslugu formirajući u našoj duši njenu sliku i
mekano joj čitajući djelo duhovne znanosti, podučavajući je takoreći. Onima koji su
otišli možemo također prenijeti misli koje su naše vlastite, uvijek živopisno
predstavljajući onog tko je prešao kao što to mi radimo. Ne smijemo škrtariti u vezi
toga. To nam omogućava premostiti bezdan koji nas odvaja od umrlih. Na ovaj način
možemo pomoći umrlom ne samo u ekstremnom slučaju. Ne, to vrijedi u svakom
slučaju. To daje osjećaj utjehe koja može ublažiti tugu koju se osjeća kada osoba koju
smo voljeli prijeđe dalje.
Što smo dublje ušli u nadosjetilni svijet, određene veze su manje u upotrebi. U
astralnom svijetu još nalazimo pojedinačne veze ali što se više uspinjemo, sve više
nalazimo da se tkanja između određenih bića više ne nastavljaju. Bića su sada
svugdje. Odnosi među njima su duševne prirode. Trebamo ih također da ne bi bili
usamljeni. To je, međutim, misija Zemlje da radimo kontakte od čovjeka do čovjeka
jer inače u duhovnom svijetu ostajemo usamljeni.

U prvim fazama nakon smrti naš se svijet sastoji od odnosa; prijateljstava koja
smo stekli s prijateljima na Zemlji i koja se sada nastavljaju. Na primjer, ako se stvar
ispituje nadosjetilnom percepcijom, duše koje su otišle nalazimo u blizini osoba koje
može slijediti na Zemlji. Mnogi ljudi u naše vrijeme žive s onima koji su nedavno
umrli ili u nešto ranijem periodu. Također se vidi kako mnogi stižu zajedno s precima
s kojima su krvno povezani. Vidovnjak često dolazi do činjenice da se duša koja je
otišla povezala s precima koji su umrli stoljećima prije ali to traje samo određeno
vrijeme. Osoba će se ponovo osjećati previše usamljeno ako ne postoje druge veze
koje, iako daleko, ipak osobu pripremaju da bude socijalizirana u duhovnom svijetu.
Unutar našeg pokreta pronašli smo temeljno načelo koje proizlazi iz kozmičkog
zadatka koji nam je povjeren. To je da uspostavljamo veze među ljudskim bićima na
najrazličitije načine. Antropozofija prema tome nije njegovana samo davanjem
predavanja. Unutar Antropozofskog društva mi zbližavamo ljude tako da se mogu
formirati i osobne veze. Te veze imaju također svoju vrijednost i za nadosjetilni svijet
utoliko što osoba koja pripada određenoj struji u Društvu stvara veze za oblast iza
fizičke.
Dolazi vrijeme, međutim, kada su neophodne općenitije veze. Približava se faza

kada se duše koje su prošle kroz vrata smrti bez ikakvih moralnih dispozicija duše,
bez moralnih koncepata, odnosno, duše koje su odbacile moralnu dispoziciju duše
tijekom njihova zemaljskog života, osjećaju usamljeno. Ljudi koji su obdareni
moralnom dispozicijom duše jednostavno su ovdje na Zemlji od veće vrijednosti nego
ljudi kojima moral nedostaje. Moralno ljudsko biće je vrjednije za cijelo čovječanstvo
na isti način na koji je zdrav stomak vrjedniji cijelom čovjeku nego bolesni.
Nije lako pokazati prstom gdje leži vrijednost moralnog ljudskog bića u cijelom
čovječanstvu, a gdje šteta stvorena od nemoralne osobe, ali ćete razumjeti što mislim
ako to kažem ovako. Osoba lišena moralne dispozicije duše bolesni je član
čovječanstva. To znači da se preko nemoralne dispozicije duše sve više otuđuje od
drugih ljudi. Biti moralan također znači prihvatiti da se ima odnos sa svim ljudima.
Zato je ljubav prema cijelom čovječanstvu očita u svim moralnim ljudima. Nemoralni
ljudi u određenoj fazi nakon smrti osjećaju se usamljeno zbog njihova nedostatka
morala. Agonija usamljenosti na ovom stupnju može se rastjerati jedino moralnom
dispozicijom duše.
Tako ako istražujemo živote ljudskih bića raširene u makrokozmosu nakon smrti,
vidimo da su nemoralni pojedinci u stvari usamljeni dok moralni pojedinci nalaze
bliskost s drugima sličnih moralnih ideja. Ovdje su na Zemlji ljudi grupirani prema
nacionalnosti ili na drugi način. Između smrti i ponovnog rođenja ljudi se također
grupiraju, ali prema moralnim konceptima i dispozicijama duše koje imaju
zajedničke.
Tome slijedi faza razvoja takva da čak i oni koji su obdareni moralnom
dispozicijom duše osjećaju usamljenost ako im nedostaju religijski koncepti.
Religijsko usmjerenje uma je priprema za socijalizaciju u određenom stadiju života

između smrti i ponovnog rođenja. Tu također otkrivamo da su oni koji ne mogu ući u
religijske osjećaje i veze osuđeni na usamljenost. Nalazimo ljude sličnih religijskih
vjeroispovijesti grupirane zajedno.
Tome slijedi period kada više nije dovoljno da smo živjeli unutar religijske
zajednice. Približava se faza kada se opet može osjećati usamljenost. Ovaj period
između smrti i ponovnog rođenja je posebno važan. Ili se osjećamo sami premda
osjećamo zajedništvo s onima sličnih religijskih vjeroispovijesti, ili možemo razumjeti
svaku ljudsku dušu u njenom esencijalnom karakteru. Za ovo zajedništvo možemo se
pripremiti jedino stječući razumijevanje za sve religijske vjeroispovijesti.
Prije misterija na Golgoti to nije bilo potrebno jer su doživljaji u duhovnom svijetu
bili tada drugačiji. Sada je to postalo esencijalno, i ispravno razumijevanje Kršćanstva
je pripremni korak prema tome. U drugim religijskim vjerovanjima ne možemo sresti
ono što čini esencijalno biće Kršćanstva. Nije ispravno smjestiti Kršćanstvo uz druga
religijska vjerovanja. Zaista, možda su neke kršćanske konfesije uskogrudne. Ipak,
ispravno shvaćeno Kršćanstvo nosi u sebi impuls za shvaćanje svih religijskih
vjerovanja i tendencija.
Kako je zapadnjak shvatio Kršćanstvo? Uzmite u obzir Hinduizam. Samo oni koji
pripadaju Hindu rasi mogu mu biti sljedbenici. Da je rasna religija prevladavala u
Europi, na primjer, mi bi danas još imali Wotan kult što bi bilo ekvivalentno istočnoj
rasnoj religiji. Ali Zapad je prihvatio vjeroispovijest koja se nije javila iz njegove
vlastite narodne supstance. Došla je s Istoka. Prihvaćeno je nešto što može raditi
samo kroz njegov duhovni sadržaj. Krist impuls se ne može uvući u rasnu ili narodnu
religiju. U stvari, narod unutar kojeg se Krist pojavio nije Ga prihvatio. To je
izvanredna činjenica o Kršćanstvu. Sadrži sjeme koje mu omogućava postati
univerzalna religija.
Ne treba zauzeti netolerantan stav prema drugim religijama. Misija Kršćanstva se

ne sastoji u donošenju ljudima dogme. Naravno da se Budist smije na konfesiju koja
čak niti ne sadrži ideju o reinkarnaciji. Takva konfesija mora mu se činiti pogrešna.
Ispravno shvaćeno Kršćanstvo, međutim, pretpostavlja da je svaki čovjek u
unutarnjem biću Kršćanin. Ako idete do Hindusa i kažete mu, „Ti s Hindu a ja sam
Kršćanin”, vidjeti će se da ne razumijete Kršćanstvo. Kršćanstvo je ispravno shvaćeno
samo ako kažete Hindu, „Iznutra je ovaj Hindu dobar Kršćanin kao što sam i ja. On se
samo imao priliku upoznati s pripremnom vjeroispovijesti. Moram težiti da mu
ukažem gdje se njegova i moja religija podudaraju”. Najbolja bi stvar bila za Kršćane
da uče Hinduizam Hinduse i zatim pokušaju unaprijediti Hinduizam tako da Hindu
može steći točku kontakta s općom strujom evolucije. Razumijemo Kršćanstvo samo
ako na svakog pojedinca gledamo kao na Kršćana u dubini srca. Tek je tada
Kršćanstvo religija koja nadmašuje rasu, boju i socijalni položaj. To je Kršćanstvo.
Ulazimo u novo doba. Kršćanstvo više ne može djelovati kako je to kroz zadnja
stoljeća. Zadatak je Antropozofije donijeti novo razumijevanje Kršćanstva koje je

potrebno. U vezi toga antropozofski pogled na svijet je instrument Kršćanstva.
Između religija na Zemlji, Kršćanstvo se pojavilo zadnje. Nove religije se više ne mogu
osnivati. Takva osnivanja pripadaju prošlosti. Ona su slijedila jedno za drugim i
donijela Kršćanstvo kao posljednji cvijet. Danas je zadatak oblikovati i primijeniti
impuls Kršćanstva. Zato mi u našem duhovnom pokretu nastojimo razmatrati sve
religije svijeta svjesnije nego do sada, i sa udjelom ljubavi. Na ovaj način također
pripremamo sebe za period između smrti i ponovnog rođenja kada, ako ne možemo
percipirati, osjećamo usamljenost, i nemamo pristup do drugih duša unutar ove
oblasti.
Ako na Zemlji pogrešno razumijemo Hinduizam, u svijetu iza možemo samo

osjetiti prisutnost Hindusa ali bez da možemo ostvariti kontakt s njim.
Vidite, to je faza tijekom života između smrti i ponovnog rođenja kada smo
također proširili naše astralno tijelo toliko da postajemo stanovnici Sunca. Ulazimo u
oblast Sunca. Mi se u stvari širimo u cijeli makrokozmos, i dosežemo Biće Sunca kada
trebamo sposobnost bratske ljubavi. Susret sa Suncem pokazuje slijedeće. Najprije,
gubimo mogućnost razumijevanja za sva ljudska bića ukoliko nismo našli vezu s
riječima, „Kada se dvoje sakupe u Moje Ime, tu sam Ja između njih”. Krist nije mislio
kada se dva Hindusa ili jedan Hindus i jedan Kršćanin sakupe zajedno, tu je On usred
njih, već kada se dvoje sakupe koji imaju izvorno razumijevanje za Njegov impuls,
tamo je On usred njih.
To Biće je bilo unutar sfere Sunca sve do određenog perioda. Njegovo prijestolje je
također bilo tamo. Onda se On ujedinio sa Zemljom. Prema tome mi moramo
doživjeti Krist impuls ovdje na Zemlji i također ga nositi gore u duhovni svijet. Jer
ako dođemo u sferu Sunca bez Krist impulsa suočavamo se sa nerazumljivim zapisom
u Akasha kronici. Od kada je Krist ujedinio Sebe sa Zemljom, moramo na Zemlji steći
razumijevanje za Krista. Moramo nositi razumijevanje za Krista sa nama, inače se
nakon smrti Krist ne može naći. Kako se približavamo sferi Sunca razumijemo zapis u
Akasha kronici ako smo stekli razumijevanje za Krista na Zemlji. Jer je On to ostavio
iza u sferi Sunca. To je važan faktor — da razumijevanje za Krista mora biti
stimulirano na Zemlji. Tada ono također može biti sačuvano u višim svjetovima.
Stvari postaju jasne tek ako ih se može vidjeti u određenoj konfiguraciji.
Neki teozofski krugovi ne mogu shvatiti da Krist impuls stoji kao točka oslonca u
centru zemaljske evolucije, točka gdje počinje uzlazna krivulja. Podržavati da se može
ponavljati Kristovo pojavljivanje na Zemlji je kao da govorimo da polugu vage treba
poduprijeti na dvije točke. Ali s takvom vagom se ne može mjeriti. Uvjerenja ove vrste
su besmislena u odnosu na fizički svijet kao što je i izjava određenog okultista da Krist
prolazi kroz ponavljane zemaljske živote. Netko je stekao razumijevanje za Krista
samo ako može shvatiti da je Krist jedini bog koji je prošao kroz smrt i stoga je
najprije morao sići na Zemlju.

Za onoga tko je stekao razumijevanje Krista ovdje dolje, prijestolje na Suncu neće
biti prazno. To mu također omogućava prepoznati prirodu određenog susreta koji se
javlja na tom stupnju. Ljudsko biće sreće Lucifera, ne kao onog koji iskušava već kao
legitimnu silu s kojom mora ići ruku pod ruku ako će napredovati na svom putovanju.
Kvalitete iste prirode u pogrešnoj sferi imaju destruktivan efekt. Djelovanje Lucifera
u fizičkom svijetu je zlo, ali nakon smrti, od sfere Sunca nadalje, čovjek treba Lucifera
kao kompanjona. Mora sresti Lucifera i Krista. Krist održava njegovu prirodu duše sa
svim svojstvima koje je akumulirala u prethodnim inkarnacijama. Zadatak je
luciferskih snaga pomoći čovjeku tako da također može naučiti primijeniti sile drugih
bića hijerarhija na pravi način za njegovu slijedeću inkarnaciju.
Bez obzira kada se stupanj koji je upravo opisan pojavljuje, čovjek je suočen s
potrebom određivanja na kojem će se dijelu kugle i u kojoj zemlji reinkarnirati. To
treba biti određeno u srednjoj točci između smrti i ponovnog rođenja. U stvari, prva
stvar koja treba biti određena je lokacija i zemlja gdje će se duša reinkarnirati.
Na Zemlji se čovjek priprema za ovaj stupanj utoliko što postiže vezu s

nadosjetilnim svijetom, ali treba potporu Lucifera. On sada prima od bića viših
hijerarhija snage koje ga vode na određeno mjesto u određeno vrijeme.
Razmotrimo izvanredan primjer. Lutherovo pojavljivanje u specifičnom trenutku

moralo je biti pripremano od devetog stoljeća nadalje. Već u to vrijeme sile su trebale
biti usmjerene prema odgovarajućem narodu. Lucifer u tu svrhu mora surađivati tako
da se može odrediti vrijeme i mjesto našeg utjelovljenja. Kroz činjenicu da pojedinac
njeguje Krista u svojoj duši, ono što je s trudom stekao sačuvano je. Ali čovjek još nije
dovoljno zreo da zna gdje bi se njegova karma najbolje razriješila i zbog toga,
potrebna je Luciferova asistencija.
Protječe daljnji period vremena a zatim velika stvar treba biti odlučena koja
uključuje duboko poticajnu aktivnost. Našim svakodnevnim jezikom može se opisati
jedino kako slijedi. Pitanje koje sada mora biti riješeno je kako će roditelji duše koja
će se utjeloviti u određenom vremenu i mjestu biti obdareni s vlastitim
karakteristikama tako da daju rođenje tom određenom biću. Sve to treba biti
određeno dugo unaprijed. Ali to znači da više hijerarhije, opet s potporom Lucifera,
moraju raditi pripremu kroz cijelu genealošku struju dugo prije inkarnacije
određenog pojedinca. U slučaju Luthera njegovi preci su morali biti određeni već u
desetom i jedanaestom stoljeću tako da bi mogao imati odgovarajuće roditelje.
Znanost vjeruje da osoba uzima karakteristike svojih predaka. U stvari on utječe

na karakteristike svojih predaka iz nadosjetilnog svijeta. U određenom smislu mi smo
sami odgovorni za to kakvi su bili naši pra-pra-pra-pradjedovi. Očito, ne možemo
utjecati na sve njihove karakteristike a ipak, između ostalih, moraju biti prisutne one
koje ćemo kasnije mi sami trebati. Ono što netko nasljeđuje od njegovih predaka on
najprije to mora u njih usaditi.

Prvo su određeni vrijeme i mjesto rođenja; zatim su izabrani preci. U osnovi, ono
što se naziva djetetova ljubav prema roditeljima proizlazi iz jedinstva sa strujom u
kojoj je stoljećima radio iz nadosjetilnog svijeta. U trenutku začeća pojedinac prima
snage koje surađuju u oblikovanju njegova vlastitog tijela, naime, glave i opće tjelesne
forme. Moramo si tako predstaviti ove snage da su one od tada nadalje uglavnom
aktivne u dubljoj strukturi glave, manje u rukama i nogama, manje također u torzu,
već idući od glave prema torzu. Mi za to polažemo temelj, i nakon rođenja
nastavljamo ga oblikovati. Najprije je sve utkano u astralno tijelo. Oblik glave je pred-
uobličen astralno. To ide toliko daleko da je u stvari tek na finalnom stupnju lubanja
pripojena astralnom prototipu koji se onda sjedinjuje s tjelesnom formacijom. Oblik
glave je individualan, a oblik mozga je isklesan tek na zadnjem stupnju. Tada se ono
što primamo kroz struju nasljeđivanja može sjediniti s onim što donosimo s nama iz
nadosjetilnog svijeta. Predočite si ono što dolazi iz nadosjetilnog svijeta kao kalež.
Vodu koja ga ispunja dala je nasljedna supstanca. Sama struja nasljeđivanja daje
samo karakteristike dijela naše tjelesne konstitucije koji je nezavisniji od sustava
krvotoka i živaca. Da li imamo velike i jake ili slabe i tanke kosti zavisi više od
nasljeđivanja nego od sila koje primamo od pripremnih duhovnih snaga.
Pojedinac koji se treba roditi u određenom vremenu i mjestu da bi razriješio svoju

karmu može biti dijete roditelja s jakim kostima ili plavom kosom, i tako dalje. To čini
mogućim struja nasljeđivanja. Da su teorije o fizičkom nasljeđivanju bile točne,
čovjek bi se pojavio s deformiranim nervnim sustavom i samo naznakom ruku i nogu.
Jedino nadosjetilni uvid može voditi do stvari koje su zaista značajne. Dopustite
mi da ispričan stvarni primjer. Susreo sam dijete s hidrocefalusom koje se s obzirom
na mnoge stvari razlikovalo od ostatka njegove obitelji. Zašto je on imao
hidrocefalus? Jer je savjet viših sila zajedno s Luciferom odredio da se baš taj
individualitet treba roditi na određenom mjestu i roditelji su mu bili najbolji dostupni
za njega. Ali on nije mogao ispravno raditi u nasljednoj liniji tako da je mogao stvoriti
ono što bi rezultiralo odgovarajućom supstancom da bi njegova glava mogla očvrsnuti
na pravi način. Tek tijekom života on će biti u stanju prilagoditi svoj mozak njegovoj
općoj strukturi. Ovakav pojedinac nije našao prave uvjete koji bi mu omogućili da ima
utjecaj na svoje pretke tako da bi mu glava mogla očvrsnuti na odgovarajući način.
Ove stvari su od velike važnosti i također pokazuju tehniku koju treba usvojiti
kako bi izišli u svijet u cjelini. Kada dođe vrijeme u kojem će ovakva pitanja znanost
ispravno razumjeti, djelovanje viših svjetova, također, će se osjećati.
Ako nastavimo naše putovanje s Luciferom i Kristom stječemo pravi odnos s

progresivnom strujom u evoluciji.
Zaključimo, tijekom života nakon smrti najprije treba prevladati opasnosti od

usamljenosti pomoću odnosa s drugim ljudskim bićima, pomoću morala i religijskih
veza. Zatim oblikujemo novog čovjeka koji će se inkarnirati u budućnosti. Sada

imamo zadatak koji uključuje suočavanje sa samim sobom umjesto suočavanja sa
svijetom.
Ako ljudsko biće prolazi kroz stupnjeve tijekom kojih je moglo biti socijalizirano
ali je bilo osuđeno na samoću, u njemu se nakon smrti javlja težnja. Teži za stanjem
nesvjesnosti. Ali svjesnost nije izgubljena; samo postaje usamljeno. U višim
svjetovima materija više ne postoji. Tamo je sve pitanje svjesnosti. To je istina duša
kojima nedostaje veza s drugim dušama. U svijetu iza smrt ne postoji.
Kao što ovdje živimo ritmički između budnosti i spavanja, tako se i na drugom
svijetu život izmjenjuje između povlačenja u sebe i socijalnog druženja s drugim
dušama. Kao što sam gore opisao, naš život u višim svjetovima zavisi od toga kako
smo se pripremili ovdje na Zemlji.
*******
Dr. Steiner je dao slijedeći odgovor na pitanje da li se također može čitati djeci
koja su umrla pri rođenju ili u ranom djetinjstvu.
Netko je dijete samo ovdje na Zemlji. Nadosjetilna vizija često otkriva da je osoba
koja je umrla u ranoj dobi manje kao dijete u duhovnom svijetu od mnogih koji su
prošli kroz vrata smrti u osamdesetoj. Isti kriterij se prema tome ne može primijeniti.
U prethodnoj prigodi sam govorio o tome kako bi trebali okultno shvatiti sliku
poznatu kao “Atenska škola”. Nedavno sam upoznao osobu koja je umrla ranom
smrću. Moja veza s njim omogućila mi je da postanem svjestan Rafaelove originalne
namjere u odnosu na tu sliku. To je biće objasnilo da je lijevo blizu grupe u prvom
planu dio bio crtan preko. To je točka u kojoj je nešto napisano. Danas tamo nalazimo
matematičku formulu. Izvorno je bio pasus iz evanđelja. Dakle vidite da „dijete" može
biti visoko razvijeni pojedinac sposoban voditi do stvari koje se jako teško mogu
otkriti.
Ja bi prema tome rekao da se može također prakticirati čitati djeci koja su umrla
mlada.

PREDAVANJE XVI
Život nakon smrti
Strasbourg, 13 svibnja 1913
Srećemo se sa punim značenjem i zadatkom duhovne znanosti kada razmatramo

period između smrti i novog rođenja. Postoje mnogi ljudi, posebno u našem
materijalističkom dobu, koji pitaju zašto bi se trebali brinuti oko života između smrti i
ponovnog rođenja ili, ako je ideja ponavljanja zemaljskih života odbačena, oko
egzistencije nakon smrti, pošto zasigurno mogu čekati i vidjeti što će se dogoditi
nakon smrti kada dođe vrijeme! To je danas kazano od ljudi koji nisu sasvim izgubili
osjećaj za duhovni svijet ali koji još nisu snabdjeveni dovoljnim duševnim snagama
da bi stekli koncepte i osjećaje o nadosjetilnom. Dodaju da ako izvršavaju svoje
dužnosti ovdje na Zemlji, na primjeren način će doživjeti ono što ih čeka nakon smrti.
Izvorna veza s životom između smrti i ponovnog rođenja sada jasno pokazuje
zabludu takvog stava i koliko je važno tijekom zemaljske egzistencije formirati ideju o
uvjetima života nakon smrti.
Iznimno je teško govoriti o životu nakon smrti riječima posuđenim iz

svakodnevnog govora pošto je jezik koji poznajemo prilagođen životu između rođenja
i smrti i odnosi se na stvari ovoga svijeta. Prema tome, obično možemo samo
naznačiti što se događa između smrti i novog rođenja, što je tako radikalno različite
prirode od svega što možemo ovdje doživjeti. Moramo si predočiti da sve što
percipiramo ovdje u fizičkom svijetu kojem pripadamo nakon smrti ne može biti naš
svijet jer nam nedostaju fizički osjetilni organi. Intelekt, koji je vezan s mozgom,
također prekida funkcioniranje nakon smrti. Možemo samo privremeno težiti dati
sliku života koji je tako potpuno različit od naše egzistencije ovdje na Zemlji. U
izvjesnom smislu, svakodnevni život se može koristiti samo kao analogija. Duhovna
znanost, međutim, također nas uči da imamo odnos prema duhovnoj stvarnosti i
preko riječi prenosi razumijevanje nadosjetilnog svijeta.
Što doživljavamo u fizičkom svijetu, sa fizičkim u čovjeku mislimo na ono što je

zatvoreno unutar njegove kože, ostalo znamo kao njegovo okruženje, zavisi od
funkcioniranja naših osjetilnih organa ali također i srca, pluća i tako dalje. Sve to
nestaje tijekom našeg putovanja između smrti i novog rođenja. Tijekom zemaljske
egzistencije naše duševno-duhovno biće je ugrađeno u naše fizičko tijelo, i živi na
aktivnosti naših organa. Nakon smrti dio koji napušta fizičko i eteričko tijelo raste sve
više, i dođe vrijeme kada se ono što je inače sadržano unutar granica kože toliko raširi
da ispunjava cijeli obimni prostor određen orbitom Mjeseca. Duša-duh postepeno
raste sve do sfera Merkura i Venere, i dalje do sfera Marsa, Jupitera i Saturna, i čak i
iza u univerzum. Poslije se ponovno sažima i sjedinjuje kao sićušni duhovni zametak
sa nasljednom strujom koja priprema njegovo fizičko tijelo preko oca i majke. Ovaj se
opis slaže s onim što je napisano u Teozofiji. Zemlja Duha počinje u sferi Marsa.

Iz navedenog se može zaključiti da se prolaskom kroz vrata smrti svi mi nađemo
unutar istog kozmičkog prostora. Nakon smrti mi u izvjesnom smislu penetriramo
jedni u druge, ipak svi umrli nisu zajedno jer zajedništvo nakon smrti zavisi od nečeg
sasvim drugog nego što je ono od čega zavisi na Zemlji. U duhovnom svijetu možemo
biti prostorno ujedinjeni ali biti zaista zajedno s drugim pojedincem možemo jedino
ako s njim imamo duhovnu vezu.
Uzmimo ekstreman slučaj osobe koja je, dok je bila na Zemlji, krajnje negirala duh
i u mislima i u osjećajima. Postoje mnogi teoretski materijalisti koji poriču duh a koji
su ipak na neki način preko osjećaja povezani s duhovnim svijetom. Ustvari teško da
postoje ljudi koji potpuno poriču duhovni svijet tako da strašne okolnosti koje ću
opisati nikada sasvim ne dođu do izražaja. Recimo da su umrle dvije takve osobe koje
su se dobro poznavale na Zemlji. Nakon smrti boraviti će unutar istog prostora ali će
biti potpuno nesvjesne jedna druge jer nakon smrti osjećaj za duh odgovara, recimo,
onom što su ovdje naše oči. Bez očiju, nema svijetla; bez osjećaja za duhovno, nema
percepcije nadosjetilnog svijeta.
No čak i više nego strašna sudbina ne moći percipirati duhovni svijet čuva se za
takve ljude. Pošto su duše koje prolaze kroz vrata smrti duhovne prirode,
materijalističke duše ne mogu ih čak ni opaziti. Zjapeći ponor se otvara oko ovakvih
duša. U stvari, možemo pitati, „Što ovakva duša opaža nakon smrti ”? Čak ni sebe
kakva je nakon smrti jer joj nedostaje jasna svijest o sebi. Slijedeće će nam pokazati
što joj preostaje.
Ovdje na Zemlji smo smješteni u točci na zemljinoj površini. Naši organi su

unutar nas, dok su zvjezdana nebesa vani. Nakon smrti je obrnuto. Tada čovjek raste
do kozmičkih dimenzija. Kada se proširio do sfere Mjeseca, duhovno što pripada
Mjesecu postaje organ unutar njega. Nakon smrti mu postaje ono što je za nas na
Zemlji kao fizičkim bićima mozak. Svako planetarno tijelo postaje nam nakon smrti
organ ukoliko smo se raširili do njegove orbite. Sunce postaje za nas srce. Kao što
ovdje u našem tijelu nosimo fizičko srce, tako tamo unutar nas nosimo duhovni dio
Sunca. Postoji samo jedna razlika. Mi smo savršena ljudska bića kada su, nakon
evolucije embrija, formirani svi organi; Oni su simultano prisutni. Nakon smrti
organe stječemo malo po malo, jedan za drugim. Mi smo u tom smislu, razmatrano
izvana, sasvim slični biljkolikom biću koje također formira svoje organe jedan za
drugim. Možemo, na primjer, usporediti organ koji primamo na Marsu s plućima i
grlom.
Nakon smrti rastemo u ono što je odbacilo fizički dio, i duhovni dio kozmičkog
organa je sada unutar nas. Što je onda naš vanjski svijet? Ono što je sada naš
unutarnji svijet, ono što smo doživjeli pomoću naših organa koji su nas napravili
fizičkim, zemaljskim bićima, i ono što smo napravili pomoću tih organa.
Uzmimo opet ekstreman slučaj osobe koja nije napravila nikakvu vezu s
duhovnim svijetom. Nakon smrti njen vanjski svijet se sastoji od onog što je mogla

doživjeti putem fizičkih organa. Za takvog radikalnog ateista svijet nakon smrti je
potpuno prazan od ljudskih duša i on je prisiljen gledati natrag na njegov zemaljski
život, na ono što je bilo njegov svijet, na ono što je zaokružio svojim djelima i
iskustvima. To je njegov vanjski svijet. On se ne sastoji ni od čega osim od sjećanja
koja su ostala na njegov život između rođenja i smrti, i to nije dovoljno za ono što
čovjek treba za svoj život između smrti i ponovnog rođenja. U stvari, kada čovjek
boravi izvan svoje kože, njegova zemaljska egzistencija izgleda sasvim različito.
Na primjer, na Zemlji smo povezani s osobom prema kojoj osjećamo antipatiju,

kojom smo se svađali i koju smo uvrijedili i nanijeli joj bol. Mi s njom imamo
emocionalni odnos i ne bi se ponašali na takav način ukoliko nam to u izvjesnom
smislu ne bi bilo prijatno. Netko je možda ispunjen kajanjem, a zatim to opet
zaboravlja.
Nakon smrti ponovno srećemo tu osobu ali sada osjećamo suprotno od prethodno
doživljenog zadovoljstva. Osjećamo da u slučaju da nismo postupali na ovaj način, bili
bi savršenije ljudsko biće; naša duša ima nedostatak u tom pogledu. Taj nedostatak
sada ostaje u duši dok se postupak ne regulira. Ne promatramo djelo toliko kao
nedostatak naše duše, koji mora biti uklonjen. Mi to doživljavamo kao unutarnju silu
koja nas vodi da nađemo mogućnost poništiti djelo.
U slučaju ne-duhovne duše još nešto treba dodati, jer on osjeća da je odvojen od
duše prema kojoj se ponio nepravedno, i mora čekati dok je ponovno ne susretne da
bi uklonio mrlju. Osjećaj za nužnost karme je rezultat gledanja na prethodni
zemaljski život. Tableau druge duše u Akasha kronici stoji ispred nas prijekorno.
Tada boravimo samo između slika u Akasha kronici.
Ovakvi ekstremni slučajevi u stvari ne postoje. Inicijat koji dolazi u kontakt s

dušom umrle osobe može imati slijedeće iskustvo. Nalazi dušu s kojom se poznavao i
koja je iz muškog tijela prošla kroz vrata smrti ostavljajući iz sebe ženu i djecu. ta mu
duša kaže, „Ostavio sam iza sebe ženu i djecu s kojima sam živio. Sada imam samo
sliku onog što smo zajedno proživjeli. Moja obitelj je na Zemlji, ali ja ih ne mogu
vidjeti. Osjećam odvojenost od njih. Možda je netko od njih već umro, ali ni toga ne
mogu naći”. To je glas očaja onog koji je živio u okruženju u kojem nije njegovan duh.
Prema tome, ovakve duše ostaju u tami u odnosu na duhovni svijet i čak ih se ne
može ni vidjeti iz duhovnog svijeta.
S druge strane, kada inicijat nađe dušu koja je druge ostavila iza u fizičkom
svijetu, i koja je njegovala duhovni život kao što je duhovna znanost, tada nalazi da
umrli može percipirati duše nakon smrti i komunicirati s njima.
Takozvani umrli trebaju živuće, jer će inače moći promatrati jedino sebe na
Zemlji, odnosno, njihov vlastiti život koji ide svojim tijekom. To objašnjava čin ljubavi
kojeg možemo izvršiti za umrlog duhovno mu čitajući, ne glasno, već u mislima,
zamišljajući u mislima da je umrli tu s nama. Na ovaj način možemo čitati brojnim

mrtvima u isto vrijeme, sa ili bez knjige, i time za njih izvršiti značajno djelo ljubavi.
Misli moraju biti u odnosu na duhovni sadržaj, inače za umrlog nemaju značenje.
Takve misli za umrlog stvaraju vanjski svijet koji on može opažati. Misliti o kemijskim
zakonima i tako dalje nema smisla jer su ti zakoni u duhovnom svijetu besmisleni.
Također je nemoguće, što je lako pretpostaviti, nakon smrti naučiti još nešto od
duhovne znanosti jer duhovna znanost napokon ipak sadrži duhovne ideje. Dušama
koje su već čule nešto od duhovne znanosti možemo napraviti veliku uslugu čitajući
im cikluse predavanja. Premda su takve duše sposobne percipirati u duhovnom
svijetu, one ipak nisu u mogućnosti formirati koncepte i ideje koje se mogu steći
jedino ovdje na Zemlji.
Uzmimo primjer. Postoje bića poznata kao bodhisattve, uzvišena ljudska bića koja
su veoma napredna i koja se na Zemlji uzastopno inkarniraju dok se ne uzdignu na
rang Buddhe. Toliko dugo koliko bodhisattva boravi unutar fizičkog tijela, on živi
među ljudima, kao duhovni dobrotvor čovječanstva. Čak i ovdje na Zemlji on ima
poseban zadatak, podučavati ne samo živuće već i umrle i čak i bića viših hijerarhija.
To je zbog činjenice da se sadržaj zemaljske teozofije može steći jedino na Zemlji
unutar fizičkog tijela. Kasnije se može koristiti u duhovnom svijetu ali to mora biti
stečeno unutar fizičkog tijela.
Nakon njihove smrti, bodhisattve mogu jedino u iznimnim slučajevima asistirati u

napretku drugih bića, bića u duhovnom svijetu koja su već primila iskru duha ovdje
na Zemlji. Teozofija se ne može pojaviti kroz duhovne svjetove kao takva. Javlja se
samo na Zemlji i čovjek je može ponijeti gore u duhovni svijet.
To se može razumjeti ako uzmemo u obzir da životinje, na primjer, vide na Zemlji

sve kao i čovjek, ali ne mogu razumjeti što su one. Nadosjetilna bića mogu samo
promatrati nadosjetilni svijet ali ga ne mogu razumjeti. Koncepti i ideje o duhovnom
svijetu mogu se pojaviti jedino na Zemlji, i zrače naprijed kao svijetlo u duhovnom
svijetu. To nam omogućava ispravno razumjeti značenje Zemlje. Zemlja nije samo
prijelazni stupanj, niti dolina očaja, već postoji da bi se na njoj moglo razviti duhovno
stanje koje se onda može ponijeti gore u duhovne svjetove.

PDFsam Merge PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

PDFsam Merge PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

RIMSKI

Moji dragi prijatelji,

Da bi produbili naše duhovno razumijevanje stvari, trebat ćemo sve više

Rudolf Steiner – Rimski katolicizam 2

U vrijeme kada je Europa doživljavala veliku uzburkanost, privremenu veliku

Sačuvani su govori Rumelina kojeg sam spominjao u vezi s Julius Robert

Kada sam, otprilike na prekretnici devetnaestog i dvadesetog stoljeća, počeo na

Rudolf Steiner – Rimski katolicizam 3

Od tada, naravno, stvari su se u civiliziranom svijetu skroz promijenile. To je

Ta koncepcija svijeta je neobranjiva, ali se može prevladati jedino preko znanja

Rudolf Steiner – Rimski katolicizam 4

Govorim sasvim iskreno da je u šezdesetima devetnaestog stoljeća kod velikog

Rudolf Steiner – Rimski katolicizam 5

To znači da je netko osuđen podučavati određeni doktrinarni skup, i dokazivati

Vidite da se kroz zadnja stoljeća i kulminirajući u zadnjoj trećini devetnaestog

Rudolf Steiner – Rimski katolicizam 6

To se odnosi na pitanje nominacije od Rima Albertusa Magnusa, jednog od

Moji dragi prijatelji, nije dovoljno jednostavno govoriti o mračnom dobu i

Rudolf Steiner – Rimski katolicizam 7

Fundamentalna je točka jezuitskog vladanja da izražavaju apsolutnu pokornost

Vidite, to je jedan od najgorih i najštetnijih znakova vremena da se ljudi toliko

Rudolf Steiner – Rimski katolicizam 8

Molim vas da primijetite da je u obje ove forme stavljen zaista jedan on

Rudolf Steiner – Rimski katolicizam 9

Sada to usporedite sa svime što je ovdje rečeno u opovrgavanju modernog

Rudolf Steiner – Rimski katolicizam 10

Moji dragi prijatelji,

Nema ničeg novog u privrženosti katoličkog propovjednika ili teologa doktrinama

Rudolf Steiner – Rimski katolicizam 11

Sigurno znamo da je broj Lenjinovih oponenata koji su se osjetili kao ubodeni od

Rudolf Steiner – Rimski katolicizam 12

Što je to što će dovesti do raspadanja starih religija? To je sve što se pojavilo

Duhovna znanost, međutim, kako je mi shvaćamo, mora dopunjavati potrebe pete

Od sredine petnaestog stoljeća, ono što se javilo u filozofiji, znanosti, javnom

Rudolf Steiner – Rimski katolicizam 13

Duhovna znanost se uistinu nikada nije zamišljala u ulozi zaraćene strane;

Suočeni s rastućim valom darvinizma, suočeni s rastućim valom naturalizma

Rudolf Steiner – Rimski katolicizam 14

Rudolf Steiner – Rimski katolicizam 15

Rudolf Steiner – Rimski katolicizam 16

Sada se moramo sjetiti da čovječanstvo ipak pokušava napredovati i stoga se

Rudolf Steiner – Rimski katolicizam 17

Rudolf Steiner – Rimski katolicizam 18

Moji dragi prijatelji,

Primijetiti ćete da sam u svim mojim predavanjima zadnjih godina naglašavao

U našoj znanosti inicijacije, dakle, imamo rezultate ovakvog intenziviranog stanja

Rudolf Steiner – Rimski katolicizam 19

Ova doktrina Aristotela u potpunosti je preuzeta od Katoličke crkve, i kada je u

Rudolf Steiner – Rimski katolicizam 20

Moji dragi prijatelji, esej, potpuna studija je potrebna — “O kultiviranju ljudskog

Dakle možemo reći da je sama Katolička crkva prihvatila Aristotelovsku doktrinu i

Rudolf Steiner – Rimski katolicizam 21

Katolička crkva, odstranivši duh na osmom ekumenskom koncilu u

Vidite, fundamentalno, sve institucije su građene na vanjskim apstrakcijama.

Rudolf Steiner – Rimski katolicizam 22

Rudolf Steiner – Rimski katolicizam 23

U prvom desetljeću dvadesetog stoljeća izdana je papinska Enciklika koja je

Rudolf Steiner – Rimski katolicizam 24

S druge strane postoji naivno vjerovanje da sve vanjsko fabriciranje prirodnih

Rudolf Steiner – Rimski katolicizam 25

Nema druge alternative nego da se čovječanstvo opredijeli da ne nastavi živjeti na

Sada kada netko ovako govori on je nezgodna osoba, i najbolje ga je jednostavno

Rudolf Steiner – Rimski katolicizam 26