FRANKFURTSKE

I DRUGE PRIČE

/Jabana/
/Mrtva voda/
/Izgnanik Mitar Savić/
/Anadolka/
/Godišnjica mature/
/Schwimmbad/
/Očajnički tražeći čitaoca/
/Evo ih Njemci/
/Krava Milka ilegalka/
/ Keba/
/Staljinova tajna prepiska/
/Petrarka-čovjek koji je volio tuđe žene/
/Klein Europa da Zio Tino/
/Sanatorijum „Predvorje vječnosti“/
/Aida/
/Dan sa dr. Francom Lederom/
/Ispovjest lude Enise/
/Objašnjenje o „razgovoru“/
JABANA
Da se i najrođeniji olako razrode uvjerio sam se, više puta, i u Njemačkoj i u Jugoslaviji.
Doduše, moja iskustva mogu posvjedočiti o kidanju veza između raznih daidžića, tetkića,
amidžića, stričevića, bratučeda i “drugih koljena”, i, većinom su u pitanju bile smiješne svote
novca ili nekorektna raspodjela neke nerodne i proklete zemlje. Obzirom da ni sam nemam
neke bliže rodbine, bio sam neupućeni svjedok koji bi se, i dan danas, začudio šta se to desi sa
ljudima za koje smo vjerovali da ih dobro poznajemo. Veliki cetinjski filozof Đorđije
Vujović, konstatovao je prosto povodom jednog takvog slučaja:”Koji će ti matrak imanje
kada izgubiš brata...”, i kada malo razmislim imamo, otprilike, slične stavove povodom ove
problematike koja je mnoge balkanske porodice zavila u crno, a pojedine potpuno i ugasila.
Treba istaći da smo skoro svi, koji smo nepozvani pristigli u Njemačku iz bilo kakvih razloga,
bili ekstremno siromašni i da se početak procesa razrođavanja može smjestiti u granice rane
mladosti, u vrijeme kada smo na crno unovčili svoje kičme i najbolje godine. Ogromna zavist,
oivičena nezrelošću, sa fugama od ljubomore, koja je ponekada dosezala granice
uračunljivosti, bila je i ostala glavna karakteristika i smisao bitisanja u Hesenu. Prijavljivali
smo jedni druge, dovodili kontrole, krali, tipovali stanove “prijateljima” pa ih, poslije,
neiskreno žalili i čega sve tu nije bilo da bi se bez ikakve muke mogla napraviti podebela
antologija Zaostalosti, Jada i Usuda kod najnovijih emigranata.
U Crnoj Gori, konkretnije na njenom sjeveru, takve stvari su se dešavale kada ljudi ostaraju,
kada starost postane pakost, kada povezanost sa bližnjima svojim postane ogroman teret, koji
grudima neda da dišu, kada jadno srce od nedefenisane zavisti počne mahnito da lupa, kada
oni u koje smo se kleli, bukvalno preko noći, postanu najljući krvnici...
Imaju tu i žene, snahe, zaove ili jetrve, dosta svoga udjela, i to traje godinama, onda ljudi
poumiru, ostanu ružne priče, krvave međe i usud koji će preuzeti sljedeće generacije...

Početkom devedesetih, kada su Slobo i petorica pobratima započeli krvavo kolo na Balkanu,
došli su, u Visbaden, Mensur i Lejla, brat i sestra, negdje iz Sandžaka, preciznije: Bog zna
odakle. Ostavili su roditelje u grobovima, kuću, sagrađenu na nesrećnoj zemlji, zaključali i
uputili se u Njemačku za koju se pričalo da je obećana za sve radne i hrabre ljude. Po
nagovoru komšije, koji je još ranije poslao svoju djecu da okuse tvrdi gastarbajterski hljeb,
uputili su se bez viza, dakle na crno, preko Sarajeva, Zagreba i Beča, plativši uredno već
svima poznatu, uobičajenu, tarifu od dvije i po hiljade maraka, po osobi. Isprepadani, zbog
noćnih prelazaka granica, stigli su u Frankfurt, pravo u imigracioni centar Švalbah, pa u
Darmštad, pa opet u Frankfurt. Počeli su, kao i svi drugi, odmah raditi, marke su pristizale, a
sa markama neslućena sreća i neke stvari koje ranije nijesu mogli sebi priuštiti. Barem ne u
tolikoj količini. Hrane je bilo koliko hoćeš, garderobe, luksuza, zlata kupljenog kod lopova za
trideset odsto od cijene, sve u svemu, relativno brzo, ovo dvoje nesretnika bili su k’o dvije
okićene jelke. Kada se čovjek prejede počnu da mu padaju razne stvari na pamet! Na primjer:
“Što bi mi živjeli zajedno kada možemo odvojeno” i slično, pa, shodno tome, nakon pola
godine, Mensur i Lejla su se, sporazumno i sasvim neočekivano, rastali, ispalo je za sva
vremena. Svako je uzeo svoju uštekanu lovu i na svoju stranu, kao da je to najnormalnije,
krenuli su, pa ko dalje stigne. Nije među njima, neiživljenima, bilo nekih teških riječi, nije
bilo ni razloga za to. Mensur je ostao da živi u Visbadenu, dok se Lejla preselila u Ofenbah,
koji je, odkada su stranci preuzeli primat, bio pravo malo carstvo spletki i intriga.
Viđali su se petnaestodnevno, kasnije i rjeđe, naročito od kada je Mensur počeo da živi sa
svojom prijateljicom Ulfetom, koja bi da se, kojim slučajem, birala mis Odvratnosti Hesena
bila barem prva pratilja. Izgleda da je ljubav stvarno slijepa čim Mensur nije vidio da se iza
njenog bubuljičavog lica krije još bubuljičavija duša. Između brata i sestre, između Mensura i
Lejle postavila se Ulfeta kao pravi kineski Zid, visoka, nepremostiva prepreka, koja nikada
nije ni krila svoju odbojnost prema nesuđenoj zaovi i kada je govorila o njoj nije birala riječi
što je, nerijetko, prelazilo sve granice dobrog ukusa. Sve je Mensur stoički podnosio,
uživajući pogodnosti divljeg braka sa iskompleksiranom ali umiljatom Ulfetom, ne brinući za
jedinu sestru, koja se po Ofenbahu smucala od nemila do nedraga. Uvidjevši pravo stanje
stvari, nakon izvjesnog perioda, iako nikada nije pila Lejla se okreće alkoholu, pravom i
jedinom prijatelju i rođaku, kome su se mnogi naši, u Njemačkoj, okrenuli i obratili za pomoć.
Alkohol, k’o alkohol, preuzeo je na sebe odgovornost i lako se mogao naslutiti slijed
događaja. Lejla počinje da “ide iz ruke u ruku”, što su mnogi znalački iskoristili, postaje, sa
nepunih dvadeset godina, djevojka sa dna, otrgnuta od stvarnosti i uništena na samom početku
pravog življenja. Kao da su joj vrane mozak popile, niti jednom se nije sabrala niti učinila išta
da pomogne samoj sebi, bila je glavni protagonista svoje tragedije, ponekada odvratna u
isforsiranom samouništenju, sa umrtvljenom mladošću poznata nadaleko, drska a ujedno
jadna i obilježena djevojka.
Sandžačke žene su, čini se jedva, iščekale novu zvijezdu i novu temu tokom cjelodnevnih
kafenisanja, dodajući, redovno, po neki svoj dodatak uz neizbježni komentar kako bi to one
riješile. Od usta do usta, stvoren je mit koji se zvao Lejla, i, kao lavina, njeno ime kotrljalo se
od posijela do posijela. Povratka nije bilo!
Mensur se nije oglašavao, niti činio išta da spasi sestru, dok su dokone žene prenijele
najsvežije informacije da se, preko jugoslovenskih novina, brat odrekao od sestre. Poznajući, i
to dobro, prilike u Hesenu, kao i moralni kredibilitet jugoslovenskih novinara i novina, teško
da se moglo povjerovati u to, ali, isto tako, nije se moglo ni provjeriti. Život je tekao dalje,
hranila se sujeta pikanterijama, veličalo se lažno poštenje. I na početku i na samom kraju
Lejlinog propadanja Mensur se ponašao kao da je sve u redu.
I tako punih osam godina!!
Kako je vrijeme glavni arbitar u sudbinama južnoslovenskih emigranata, poslije godina istine
i nekontrolisanog pljuvanja, istrošila se priča zvana Lejla, prestala je da postoji, skinula se sa
usta, umrla! Padu njene popularnosti umnogome su doprinijele nove fice koje su pristigle na
duldung. Ogovaranjima, inače, nikada nije bilo kraja, a i šta da radi neprosvijećeni narod još u
hladnom i odbojnom inostranstvu. Priče su bile stvarno nevjerovatne, baš tako, da bi se,
vjerujem, pred njima i razuzdanom maštom inače polupismenog naroda, postiđeli i pravi
bajkopisci. Nesrećne sudbine dobijale su, redovno, tragikomične komentare gdje su se, valjda
ponajbolje, ogledali sjaj i bijeda najnovije azilantske klase...
Mensur se okrenuo “pravljenju para”, ponekada kada bi se otvorio govorio bi da je njegova
sestra za njega umrla, zatraživši da mu je niko i ne pominje, a kasnije se, vjerovatno zbog
stida i porodične bruke, rijetko i pojavljivao na mjestima gdje se okupljaju naši ljudi.
Uvidjevši da mu se pružila jedinstvena prilika za bjekstvo od urođenog siromaštva, posao mu
je bio najvažniji, sve ostalo bilo je sporedno. Nije pušio, niti pio, nije se kockao i išao po
javnim kućama, štedljiv do bola i antipatičan svima nama koji smo propali i nijesmo imali
prebijenog pfeninga u džepovima. Ne postoji čovjek kome je on pozajmio novac ili ga nekako
drugačije pomogao, stvorio je svoj svijet, vjerovatno toliko minijaturan da su mogli samo on i
Ulfeta u njega stati.
Iako je bio većini antipatičan zanimljivo je da su ljudi žalili Mensura, koji je, vremenom,
postao dobrostojeći emigrant, i ničim nije odavao utisak čovjeka kojeg treba žaliti, dok su
prema poluraspadnutoj Lejli ispoljavali otvorenu mržnju i preoštru, nedobronamjernu, kritiku.
Nelogično, mora se priznati, mada i logično ako se ima u vidu da su životi izbjeglica, u
Hesenu, postavljeni na fundamente nelogičnosti.

Upoznao sam je u kafe-baru “Sin lotosa”, i to u vrijeme kada je već bila ruina, tako da sam se
više puta čudio kako je uopšte i živa. Užasno prljava, vječito gladna i žedna, nepovezanih
rečenica i bizarnih pogleda, i mogu reći da nikada nijesam povjerovao tvrdnjama, onih koji su
je ranije poznavali, da je prije sunovrata bila prava ljepotica. Godinu dana, otprilike, ja i Lejla
bili smo svakodnevni gosti ovoga kafea gdje su se, inače, skupljale sve naše propalice iz
Hesena. Zanimljivo je da je ona, cijelu godinu, nosila istu garderobu, ako se te njene prnje i
zakrpe mogu nazvati garderobom. Gazdarica Dana, izjutra, iz neke, za Njemačku,
neobjašnjive samilosti, davala bi joj broćnu, kafu i prvi azbah. Poslije bi je prepuštala nama
da je pojimo i hranimo, u zavisnosti od raspoloženja. Preko dana bi svi ćosali sa Lejlom a
uveče bi je, napaljeni bauštelci, koji nijesu imali para za Puf i malo otmenije prostituke,
odvodili u svoje stanove. Nekada po dvojica ili trojica, a bilo je slučajeva i po petorica! Sjutra
bi, pojedini, kada malo popiju, veličali svoje ljubavne moći. Naglas bi se, ne birajući riječi,
hvalili šta su sve radili bolesnoj Lejli, koja je sve to mirno slušala i smijala se, od srca, kao da
se baš radi o nekoj drugoj osobi. Tog se njenog smijeha, od kojeg me ponekada hvatao strah,
ponajbolje i sjećam. Čak i danas, kada prođem pored “Sina lotosa”, učini mi se da je čujem
kako se smije.
Lejla je, inače, bila osoba bez adrese! Spavala je po ulazima, vozovima, nerijetko kod
ljubavnika a, takođe nerijetko, i u pomoćnoj prostoriji naše kafane. Nije imala namještaja,
pribora za higijenu, dokumenata, niti novčanika u koji bi ih stavila, nije imala prijateljica i
komšinica. Ukratko: nije imala ništa! Ljudi su je vrijeđali, tukli, psovali, zbijali neukusne šale
na njen račun, i što je zanimljivo nikada nije reagovala na sve to. Kada bi postalo neizdržljivo,
Dana bi joj, u wc-u, na lavabou, hladnom vodom oprala kosu. Poslije bi joj dala sendvič i
dugo je češljala, tako da bi Lejla, u tim trenucima, opet poprimala ljudski oblik. Barem što se
lica tiče. Imala je pravilne crte, ali samo to, ništa više. One pijance, koji bi Lejlu hvatali za
usahle grudi ili joj, uz neljudsko kikotanje, zadizali suknju, Dana bi, kada joj prekipi,
izbacivala iz lokala. Lejla, valjda potpuno neinformisana o tome šta joj se radi i dešava, piljila
bi u jednu tačku, pa bi odjednom sama zaplesala i zapjevala, između stolova dobijajući
aplauze od pripitih sunarodnika, ali i od Njemaca koji bi se tu zadesili.
Davao bih joj po dvije-tri cigarete, dnevno, i tu su se završavali naši kontakti. Iako smo oboje
bili u propaloj firmi koja se zvala Sudbina, jedini je ja nijesam vodio svome stanu, i vjerujem
da mi ne bi bilo veće kazne da sam to morao učiniti. To što nikada nijesam spavao sa Lejlom
bila je jedina razlika između mene i ostalih alkoholičara iz Ofenbaha.
Nikada nije ostala trudna i ta joj je nerodnost bila, izgleda, velika nagrada od Boga. Usud je
podnijela sama i nije u svoju nesreću uključila još nekog ko bi, na kraju, bio više nesrećniji od
nje. Kroz njenu, vjerovatno neopranu, postelju prodefilovale su čete Prijepoljaca,
Brodarevaca, Komaranaca, Bjelopoljaca, Sjeničaka, Pešteraca, Pazarci i Tutinci rjeđe. Možda
će zvučati cinično ali, u svom tom jadu, cio Sandžak je bio zastupljen.
Jedina zakačka, koju sam imao u ovom kafeu na kraju svijeta, bila je, na neki način, povezana
sa Lejlom. Bio sam dobro popio i bio sam bez nekih većih para, a u takvim trenucima
pretežno sam bezobrazan i krajnje bezobziran prema okolini ( i ranije sam takav bio...). Lejla
je sjedila sa dvojicom tesara-mučenika, koji su se trudili da ostave utisak ozbiljnih ljudi.
Nezadovoljan postignutim u životu, hronično neraspoložen i pritajeno agresivan, bez prihoda i
jedina pozitivnost je bila ta što sam bio i bez dugova. Bez dugova i bez drugova, perspektivan
kao Robinson Kruso, vidljivo nostalgičan za predalekom Crnom Gorom i mogu zamisliti kako
sam tada jadno izgledao. Pogledao sam ka njima i započeo još jedno glupo i nepotrebno
raspravljanje sa ljudima koji mi nijesu ništa krivi, osim što su tu u istoj kafani sa mnom.
-Dano, ponesi Lejli i njenim jebačima piće od mene!-rekoh, iskren do kraja.
Nakon par minuta manji se usudio da progovori:
-Šta ti to znači, zemo?-
-A, šta to, zemo?-upitah ga.
-Pa to što tako govoriš!-
-Tebi se k’o ne sviđa kako govorim?-
-Ne, vala!-
-Dobro! Onda ću drugačije.-okrenuh se ka Dani.-Dano, ponesi Lejli i ovim kurcima piće od
mene!-tražio sam svađu, i to tako otvoreno da bi i ćorav vidio. Nijesam ni vidio kada je flaša
od kisjele poletjela ka meni, proletjela pored glave i razbila se od zid. Umrtvljenih refleksa
nijesam mogao ni reagovati što bi se, sa strane, moglo protumačiti da sam bio hrabar. Ispred
nas su se stvorili Dana i kuvar Zdenko, dvočlano mirovno vijeće, i svađa je bila gotova. Dana
je zaprijetila da će pozvati policiju, samo nam je još to trebalo, i tesari su krenuli da idu.
-Još ćemo se mi vidjeti.-zaprijetio je Zemo sa vrata.
-Ako Bog da...-bio sam i dalje hrabar.
Vidjeli smo se i kasnije, mnogo puta, ali smo se ponašali kao da se nije ništa desilo. Tako to,
inače, i bude u Ofenbahu: “kao da se nije ništa desilo”.
Kada sam se nakon izvjesnog vremena, Bog zna kako, trgnuo od alkohola prestao sam ići u
kafane “i na muzike”. “Sin lotosa” je tako izgubio jednog od svojih najoodanijih i
najredovnijih sinova. Dana mi je slala SMS poruke i tražila da dođem, nije valjda da sam
nešto ljut, mi smo prijatelji a prijatelje ne treba zaboravljati, i slično. Sve sam shvatao kao
stari ugostiteljski trik, na koji su mnogi opet pali, ali ja se, shodno svom alkoholičarskom
stažu i neslavnom zvanju starog kafanskog vuka, nijesam dao tako lako prevariti. Nijesam joj
nikada odgovorio, samo bih se ljudski ispovraćao kada bih se sjetio nekih događaja od kojih
mi se, i dan danas, smuči i zaledi krv u venama.

......................................................................................................................................................

Pojavila se iznenada! Iz carstva mrtvih, iz trodimenzionalnih sjećanja, u iscijepanoj garderobi,

bezuba u dvadesetšestoj, bez krvi u venama, bez nade, ispijenog i nesrećnog pogleda,
koracima tišim od agonije milenijuma, išla je ulicom Alte Linde, podsjećala zastrašujuće na
vjetar, koji se ne vidi i kome se samo čuje huk. Ko zna šta se motalo po njenoj izmučenoj
glavi, ali ta adresa, koju je nekako dobila, gdje je živio njen brat Mensur, davala joj je snage
da nastavi sa disanjem, da se, na trenutak, odvoji od odmetnute smrti što se ponajviše
otkrivala na njenoj apokaliptičnoj frizuri.
Tražila je spas! Lejla, oberkurva u ostavci, poznata po životu u ludom tempu, slomljena,
satrula iznutra i spolja, žena bez želja, prljavim rukama, grčevito je držala slamku nade-
fluoroscentni bratovljev lik, koji je vidjela svuda oko sebe, kako je zove, vedar i drag, kao
onda kada su bili djeca, kada su se kleli jedno u drugo. Niz izobličeno lice potekle su mutne
suze, što se kosilo sa surovim zakonima realnosti, obzirom da se radilo o osobi za koju se
pričalo da je imala toliko ljubavnika, od Visbadena do Ofenbaha, da bi bio potreban cijeli
jedan voz ako bi sve htjeli skupiti na jednom mjestu. Povratila je, sa sukrvicom, hiljade dana,
opet postala dijete, strašilo Lejla, gladna i bosa, u prljavom predvečerju, prljavom vešu, dijete
Lejla tražilo je svoga brata jedinca, kakav god da je bio, jer osim njega nije imala nikoga,
dobar je on, razumjeće, ista su krv, od istog oca i matere, jedan je život, vrijedi praštati...
Nasmijala se, ne okrećući pogled ka izlozima elitnih butika “Newyorker” i “Ansons”, što bi
učinile skoro sve žene koje tuda prolaze, i taj osmjeh, prazan kao njena sudbina, odzvanjao je
zlokobno cijelom ulicom.
Sjećala se, kao da je juče bilo, dok su bili djeca i kako su, u vrijeme bratstva i jedinstva,
dijelili one male Takovo euro-kremove, od dvadeset i pet grama. Mensur bi, nakon poštene
raspodjele, satima lizao plastičnu ambalažu, glancajući je gladnim jezikom bolje nego li
najbolja mašina za pranje posuđa. Mijenjali su garderobu. Što se njemu omali nosila je ona,
što se njemu ne svidi njoj se, htjela ne htjela, sviđalo. Dok su roditelji bili živi bilo je
nekakvog smisla u toj četvoročlanoj sirotinji koja se nije mogla snaći u eri stabilizacije i
jednakosti. Imali su planove, ukusno aranžirane, ali nijesu imali uslova, čak ni za neke više
škole. Vječni podstanari, uvijek posljednji na listi za dodjelu stanova, bez rođačkih veza i
uticajnih kumova, bez ijedne Spomenice 1941.godine, bez imanja, ali, naoko, srećni i pošteni.
U državi ćutanja naučeni da ćute, odani i podani koliko se moglo. Bez gorčine i upiranja
prstom u nekoga, u bioskop se išlo za rođendane, za more se znalo samo putem televizije...

Čeznula je da je zagrli, sa par riječi da se oproste, ljudski, da je odvede u neku bolnicu,

prihvatni centar, bilo gdje, ali da je on odvede. Lakše bi podnijela ostatak života! Ako ga ima,
mislila je, poluluda od beznadežnosti koja joj je, od života, službeno dodijeljeni pratilac,
neumorna i krajnje precizna. Možda bi joj na nekoj klinici promijenili identitet, dali novo lice
i novo ime, dokumenta za Novi Zeland, možda bi joj neki doktori udahnuli smisao za još koji
mjesec, ili čak koju godinu, opstanka među ljudima. Samo da je brat odvede tamo, da je
prihvati i da shvati koliko joj je potreban. Da joj oprosti što im je za sva vremena ukaljala
prezime, što je bila kurva kakva se nije rađala nadaleko, što bi sve bilo drugačije da su ostali
da žive zajedno, bilo kako, makar i kao sirotinja, kao što su i bili sirotinja dok im Njemačka
nije pokazala šta sve mogu ako pređu na drugu stranu. Mnogo šta su ružno rekli jedno za
drugo, ali to nije toliko strašno. Riječi i postoje da bi se mogle zaboraviti. Zar ne?

Ulica Alte Linde bješe pusta i mirna, kao i u svako predvečerje, uostalom, bilo je očigledno da
ima malo stranaca, ako ih uopšte i ima u ovom dijelu Frankfurta.
Srce joj je zakucalo jako kada je, na jednoj od pločica sa imenima stanara, ugledala ime svoga
brata i svoje prezime. Zvonila je nekoliko puta!
Prigušenim glasom je molila:
-Otvori, brate, otvori...
Sa druge strane tišina je odgovarala umjesto Mensura, koji je posmatrao sestru kroz
neprovidne zavjese, dok je na njegovo kameno lice padala svjetlost od ulične rasvjete. U sobi
je bilo ugašeno svijetlo i ko zna kako se osjećao u mraku svoga života, ali nije se pomjerio sa
mjesta. Može se nagađati da li bi se pokolebao da je Lejla, jadnica, bila upornija u nastojanju
da otvori srce jedinog brata, koje se nalazilo u fazi da se može otvoriti samo pomoću maraka.
Neprirodna zvonjava probudila je Ulfetu, uspavanog idiota, koja se protežući mazila i
obraćala Mensuru:
-Šaci, ko je to? Zašto ne otvaraš vrata?-
-Ma, nije niko! Tamo neka jabana! Ne moramo otvarati!-odgovorio je zagrobnim glasom.
Rođena sestra Lejla, oberkurva, u ovom svjedočenju zvana jabana, stajala je na sredini ulice i
pogledom pretraživala stanove na četvrtom spratu. Mirisale su lipe i pecivo iz otvorenih
bekeraja, ali ona se nije obazirala na mirise i boje, otupjelih čula, osim vida u koga se mogla,
koliko-toliko, pouzdati. Skoro da se može tvrditi da je osjećala je da iza tih zavjesa stoji
Mensur i opet je progovorila:
-Otvori, brate, otvori, brate, brate...-
Odlazila je, ulicom Alte Linde, okrećući se sa nadom da će je sa zamračenih prozora neko
pozvati da se vrati. Niko je nije pozvao! U trenutku, povratila joj se svijest i sjetila se svega
što se desilo i da joj nema spasa. Udahnula je, ili izdahnula, duboko i krenula ka Majni,
velikoj vodi bez života...
Možda je tamo, ipak, bilo spasa za nju...1

1
Niko ne zna šta se tačno desilo sa Lejlom! Vjerovatno je mrtva, mada njeno tijelo nije nikada pronađeno.
Mensur nije oženio Ulfetu, koja je, u međuvremenu, prognata u Jugoslaviju. I on je postao alkoholičar! Po
Ofenbahu se priča da često, pripit i uplakan, po prčvarama i perifernim ulicama traži svoju jedinu sestru...
(mada ne treba previše vjerovati tome što se priča po Ofenbahu!)
MRTVA VODA
Vodu u kojoj se okupa mrtvac prije sahrane narod zove: Mrtva voda. Dobro upućeni kažu da
onaj ko popije i kap Mrtve vode neće živjeti dugo i umiraće u strašnim mukama...
Strašne su muke i za onoga ko pokuša skinuti čini Mrtve vode. Najčešće se “pije” u istočnoj
Srbiji, tamo su, inače, i prvi saznali za njenu moć, tamo žive majstori za podmetanje i
degustatori. Objavljene su i knjige, brošure sa upustvima, ne treba se šaliti sa Mrtvom vodom
jer kada se čovjek najmanje nada može biti servirana ispred njega. Prvi put sam, tek po
dolasku u Frankfurt, čuo za ovaj izraz i nijesam povjerovao u nove bapske priče, kako sam ih
okarakterisao, međutim...
Posljednjih desetak godina sa seobama balkanskih naroda ka zapadnoj Evropi, po malo
očekivano a po malo i ne, pokrenuli su se i “bijeli magovi”, vračare i gatare, humanisti koji
skidaju čini, volonterski ili za sitnu lovu, i i dalje su hit, barem što se Njemačke tiče. Paganski
narodi, u skromnim prtljagama, donijeli su i paganske tradicije. Svakoga je od nečega strah,
svako ima unutrašnje probleme, koji se nikako ne mogu nazvati bolestima, većini je
“podmetnuto” a manjini je urođeno, tj. sa koljena na koljeno prenijela se crna magija koju,
sudeći po oglasima, odabrana ekipa magova sto odsto uspješno otklanja. Ako je neko
pomislio da u Njemačkoj neće moći da “slije stravu” i dobije svoje izanalizirano olovo grdno
se prevario. Taj najednostavniji oblik liječenja svakodnevno je prisutan među emigrantima,
naročito u Hesenu. U svim svojim zabludama krajnje su korektni jer niko od ovih što slijevaju
strave neće potvrditi da zna da “skine” čini Mrtve vode...

Poznavao sam čovjeka! Može se reći dobro poznavao! Nekoliko, kao decenije dugih,
emigrantskih mjeseci proveli smo u korektnim druženjima. U par kafanskih sukoba bili smo
na istoj strani! Igrali smo karte, u džabe, sjećali se izgubljene domovine i, da se nije desilo to
što se desilo, vjerovatno bi postali dobri prijatelji. Život piše romane rekli bi oni koji ne znaju
šta je život i ne znaju da naprave razliku između romana i drama, a baš se dogodila drama, u
komšiluku, i za njen osnovni motiv uzeta je Mrtva voda.
Zvao se Sinan, običan čovjek, rodom iz Subotice. Kada kažem običan čovjek mislim
pozitivno običan. Čovjek koji nema kompleksa, a ako ih i ima manjeg su inteziteta i
neuočljivi. Zračio je poštenjem (što je prava rijetkost u Hesenu), klasičan proleter i
garantovano najveći radnik koji je sa Balkana dolazio na ove prostore. Jedina zanimljivost,
naoko, možda i nelogičnost, jeste što je Sinan bio Srbin. Pravi pravcati. Mnogi su se
izglupirali kada su upoznali Sinana. “Te Srbi ovakvi, te Srbi onakvi” kad’ ono ispade da je
Sinan “to” što pričaju. U njegovoj porodici, početkom i sredinom šesdesetih umirala su muška
djeca! Dvoje ili troje, kako mi je jednom rekao, i njegov otac, seoski učitelj, za to vrijeme-
intelektualac, odlučio je, po nagovoru, da novorođenom sinu da muslimansko ime. Prezivao
se Nikolić i imao je dvije sestre, koje su živjele u Novom Sadu. Imali su ogromnu zemlju u
Vojvodini, koja im je zajedno sa kućom, poslije Drugog svjetskog rata, oduzeta i
nacionalizovana. Od tada i počinje podstanarsko stradanje porodice Nikolić, propraćeno
umiranjem novorođenčadi i očajem koji je prijetio da će ih skroz zatrijeti. Iz Sinanovih usta
niko nikada nije čuo niti jednu ružnu riječ upućenu na račun komunista i vlasti u Bačkoj.
Politički se nije izjašnjavao, barem preda mnom, ali je par puta rekao “oteto-prokleto”,
međutim, što se tiče toga ko je šta oteo i ko je proklet, ostao je nedorečen. Iz svega bi se
moglo zaključiti da je nešto skrivao u sebi, ali zar svi ljudi ne kriju po nešto, što je izgleda
normalno. Ja i Sinan, kada bi smo malo više popili Azbaha, sasvim spontano počinjali bi smo
da pjevamo himnu “Hej Sloveni” i to do kraja i tako ozbiljno da su se mnogi ježili koji su nas
slušali. To je bila moja omiljena pjesma, a vremenom je postala i Sinanova.
Zbog nemanja vlastitog krova nad glavom Sinan se ’91. uputio u Njemačku, u vrijeme kada se
neznatan broj Srba odlučivao na izbjeglištvo u zemlje zapadne Evrope. Ime mu je, na prvom
prijavljivanju, pomoglo da izbjegne policijske peripetije, kockice su se složile i dobio je
nekakav privremeni status. Sinan je bio majstor za ekonomisanje. Živio je solidno, a nije se
rasipao, što većina ovamo nikada nije ukapirala. Nekoliko poslova smo odradili zajedno.
“Vukao” me sa sobom, pokrivao, i uvijek kada bih stao govorio je:
-Pomjeri se malo, vidjeće neko. Nemoj stajati...-
-Ako mogu, jebi mi oca.-odgovarao bih naročito pri kraju radnog vremena.

Umirali su dani na kalendarima, jedva čujno otpadali listovi sa mjesecima, starala su i lica,
ruke i duše, svako se borio kako je znao i umio, ali mnogi nijesu uspjeli da se snađu u sjajno
isplaniranim ludnicama, jednostavno: ljekova (tj.maraka) nije bilo za sve! Isprepadani, skoro
istraumatizirani, pripadnici balkanskih plemena, iako pristigli bez poziva u rezervat zvani
Evropska unija, još više su svoje nesrećne sudbine deformisali na krajnje različite načine.
Kada se čovjek mijenja, naročito kada se germanizuje, pa bi da bude ono što nije, skoro
bezrazložno otvara odvajkada nezaliječene rane, ali je ta bol, kažu doktori, i te kako
podnošljiva, na momente čak i neosjetna, u zavisnosti kako ko shvata i doživljava bol. Mene,
iskreno, nije ništa boljelo iz prostog razloga što se ispostavilo da ja nikada ne mogu postati
Njemac! To je, vjerovatno, nešto genski, što znaju ovi biohemičari i genetičari, a ja znam da
se, ni sa svim svojim ogorčenostima kojima me decenijama zatrpavala domovina, nikada ne
bih odrekao Crne Gore, kakva god da je! Osim operacionim putem jezik ne bih mogao
mijenjati, a i navikao sam se na ovaj satanizovani pasoš, jes’ da ničemu ne služi ali je moj...
Kada sam otputovao za Štutgart ostavio sam cijelo društvo na milost i nemilost budućem
vremenu. Okupio sam ih jedne večeri, častio par tura i pet puta rekao jedno veliko: Zbogom!
Još sam im rekao da su mi dosadili, da ću pronaći nove prijatelje, a da ovakvih kao što su oni
mogu naći na tone po Hessenu. Odgovarali su me, nije da nije, od puta u neizvjesnost,
savjetovali da ostanem, radićemo zajedno, biće posla još malo, pa curik na Balkan. Priče su
ulazile na jedno uvo a izlazile na drugo, kada me ufati frtutma da putujem džaba sve, pa
makar da su i UN donijele rezoluciju 15643 o mojem ostanku u Frankfurtu. To je tako od
kako sam se rodio!
Ostavio sam ih sve zdrave i solidno situirane. Niko nije bio kokuz, niti teret drugima, iskreno,
takva se ekipa nije baš mogla naći lako, uprkos mojim prijateljskim provokacijama na
oproštajnoj večeri...
Po Štutgartu je bilo to što je bilo, nije za pisanje, i kada su me kasnije pitali šta sam radio
uglavnom bih odgovarao da sam samovao! Na podpitanja šta znači samovati odgovarao bih
da to znači živjeti sam, bez ikoga, i da je po meni to potrebno svakom čovjeku u pojedinim
periodima života, naročito u mladosti. U Njemačkoj, u toj pozlaćenoj džungli, više puta sam
vapio za samoćom, naravno uzalud jer bogovi Novog svjetskog poretka nijesu dozvoljavali da
se bilo ko otrgne elektronskoj kontroli, obrazlažući da čovjeku kada je sam svašta pada na
pamet. Ipak, neka oproste navedena božanstva, u svoj toj gužvi par puta sam vješto
izbalansirao po mene kritične situacije i bio sam uprkos zabranama. Štutgart pamtim kao
veliku prazninu u sjećanju. Jednostavno: ništa se nije desilo...
Sudbina je htjela da se vratim u Frankfurt baš onoga dana kada je Kripo pronašao obješenog
Sinana Nikolića. Kao da sam znao, cijelo vrijeme puta, u vozu, hvatala me neka ničim
izazvana nervoza propraćena laganom stomačnom drhtavicom. Slutnje su najgore, mada sam
se tješio da ne postoji niko na ovoj planeti za koga bih se brinuo da mu se nešto ne desi.
Našao sam staro društvo okupljeno u cjelodnevnom minutu ćutanja, izgledalo mi je kao da su
sa Sinanom svi poumirali. Kockice su se složile, čovjek je mrtav. U prvim momentima bio
sam ubijeđen da je ubijen i to glasno izgovarao. Demantovao me službeni nalaz u kojem se
naglašavalo da ne postoje nikakve indicije niti tragovi da je smrt nastupila nasilnim putem. U
prostoriju osim Sinana niko nije ulazio. Eksperti su provjerili i tragove prstiju i ni tu nijesu
ništa pronašli. Nije bilo ni oproštajnog pisma i jedina nelogičnost je što se na šporetu kuvao
ručak. Još jedan suicid među balkanskim izbjeglicama, pisalo je na kraju izvještaja.
-Gdje su ga odnijeli?-pitao sam.
-Na Borhajm! Gdje bi drugo? Već smo javili Sinanovim sestrama i sjutra moramo
organizovati prevoz za Novi Sad! Neko mora otići u jugoslovenski Konzulat da uzme nekakvu
potvrdu. Bez nje kažu da neće moći da se sahrani u Jugoslaviji.-rekao je Cokus Pazarac.
-Ja ću ići u ambasadu po potvrdu...-
-I ja ću s tobom!-oglasio se i Džole, provjereni čovjek iz Bara.
Uputili smo se u ambasadu, nas dvojica, ne progovorivši ni riječ dok smo tamo išli. Za ovo,
nemilo zdanje vezivale su me takođe nemile uspomene. Jednom sam nekom bezobraznom
portiru rekao da su ga tu svezali kao psa na šta mi je on odgovorio da dok je on tu portir ja
mogu zaboraviti kada ću dobiti pasoš. Rasprava je trajala nekih desetak minuta a završila se
mojom rečenicom:”Jebo ti Slobo mater”, koju sam mu uputio na izlasku. Šta ako je onaj portir
i dalje tu, prošlo mi je kroz glavu, moj mrtvi Sinane teško ćeš se kopat’ u Novom Sadu. Kao
da mi je čitao misli Džole je rekao:
-Ma, ko im jebe mater, ako ne budu htjeli dati potvrdu prebacićemo ga ilegalno za Srbiju.
Jebi ga, prebacivali smo ranije i žive otuda ovamo, valjda možemo i jednog mrtvog prebaciti
tamo...-
-Šta znam! Vidjećemo...-
Razgovor u ambasadi trajao je kratko, na moje i Džolevo ogromno iznenađenje. Dali smo
dvesta maraka i sasvim korektno dobili ono što smo i tražili. U ovom “lokalu” su se, inače,
nekada ne tako davno kupovali i jugoslovenski pasoši, po cijeni od dvije do šest hiljada
maraka po pasošu. Po komadu! Oni ljudi koji ih baš nikako zakonski nijesu mogli dobiti, na
određene adrese koje imam u glavi, uplatili bi pomenute svote i dobijali šare, kao i
mogućnost da putuju, po potrebi i da bježe, ali to je već neka druga priča...
Sa potvrdom da nam je prijatelj mrtav i da se dozvoljava (?) njegovo prebacivanje u
domovinu, vraćali smo se iz Frankfurta sa kišom koja je prijetila da sve potopi.
-Šta se u stvari desilo?-upitah.
-Ko zna šta se desilo! Dosta toga se promijenilo od kada si otišao. Sinan je malo izlazio sa
nekom Biljom iz Beograda. Baš malo, oko dva mjeseca, onda je ona morala da se vrati kući,
kako se priča tamo je imala i muža i djecu. To ga je porazilo, totalno, povukao se u sebe i evo
kako je završio. Fićo kaže da su ga načeli oni Cigani što žive u istoj zgradi, kao oni su mu
pronašli nekog bijelog maga što vrača, baja, šta ti ja znam, navodno skida čini a
specijalizovan je za povratak voljene osobe. Da se ubiješ k’o siroče! Kod njega je išao na
seanse a vodila ga je ona plava, znaš je ti, zove se Dana...-
-Znam je...-
-I, tako, mislim da su ga oni sjebali. Sigurno. Dali su mu nešto da popije ili pojede, ko zna
šta, zajebani su Cigojneri, brate, ako osjete da imaš išta love, a da si mek, gotov si za
sekundu...-
-Ne mogu da vjerujem da je dozvolio tako nešto...-
-Vjerov’o ili ne, oni su garantovano. Ko se sa njima u kolo uhvati tome nema spasa! A Dana
im je organizator, opasna kao đavo, žena-zmija...-
-Mogli bi smo ovih dana otići do nje da je pitamo šta misli i da li nešto zna, mada je kasno...-
-Moramo otići! Samo da ispratimo Sinana na posljednji put. Neko mora zubima platiti svu
ovu krvavu zajebanciju. Makar taj bijeli mag što slijeva strave i skida čini. Sinan nije imao
nikakvog razloga da se ubije...-

Ispraćaj crnog mercedesa za Novi Sad bio je više nego jednostavan. Kovčeg je poklonila
opština Gallos a novac za put skupili su drugovi i kolege sa posla. Spuštajući ruku na hladan
kovčeg pomislio sam: “Eto, moj Sinane, dobio si kovčeg na poklon. Od Njemačke, ej,
brate, od takve sile, koja, vidiš, misli na tebe. Kada stigneš u Srbiju i tamo ćeš biti
posljednji put čašćen. To parče zemlje u koju će te neznani vojvođanski grobari spustiti
niko ti neće moći oduzeti! Nikave nacionalizacije, niti novi zakoni više ti neće moći
nauditi. Tih dva metra ostaje tvoje vo vjeki vjekov. Jesi se namučio, ali, eto, zaradio si
krov, vječni pokrov, nad glavom.”
Neki su i zaplakali i to je sve pokvarilo. Vozač, Njemac Ditrih Švajc, salutirao je prstima po
crnoj kapi i upalio auto. Kao po naredbi svi su digli ruku u vazduh, dvadesetak ljudi, ćuteći,
ispraćali su pogledima crni mercedes u kojem je posljednji put putovao njihov prijatelj i drug.
Dva dana nespavanja uopšte se nijesu ocrtavala na meni, toliko me ta njegova smrt držala
budnog i osjećao sam da mogu izdržati još više, samo nijesam znao u ime čega. Pedesetak
metara dalje, mercedes je skrenuo u Bergštrase i nestao. Prosto kao život, nema čovjeka, kraj,
smrt, ne postoji ništa više osim pitanja: ko je sljedeći?
Tu prvu noć prespavao sam kod Džola u Waldorfu. Ujutru, poslije najcrnje kafe ovoga svijeta,
uputili smo se ka zgradi gdje je živio Sinan, tražeći Danu i nadajući se da ćemo bar nešto
saznati. Mislio sam da tu nema Bog zna šta da se čačka. Čovjeka nema, a ja baš mnogo i ne
vjerujem u te čini i bajanja. Džole je, za razliku od mene, bio ubijeđen da je sve djelo nekakve
zavjere, i to je potvrđivao mišljenjem da je Sinan bio najstabilniji od svih nas. Donekle je bio
u pravu, ali činjenica da se objesio govorila je da nijesmo do kraja poznavali Sinana.
Zgrada u kojoj je bio Sinanov stan, nalazila se na periferiji Frankfurta, u naselju
Niderhohštad. Četiri ulaza bila su, bukvalno, svakodnevno okupirana manjim grupama
Cigana. Sjedjeli su po stepenicama i uvijek izgledali kao da čekaju nekoga. Dana se upravo
vraćala od frizerke, svježe ofarbana u plavo, što je glavna karakteristika većine Ciganki u
Njemačkoj. Skoro sve su plavuše, a šta time pokušavaju da dokažu Bog jedini zna. One sa
svjetlijim tenom skoro da su izgledale kao da nijesu Ciganke, ali njihova klempavost, izražene
vilične kosti, kao i nos, predstavljaju osobenosti koje se teško mogu sakriti. To im i nje bila
neka mana, čovjek je takav kakav je, pa makar i rogove da ima to ne mijenja ništa bitno...
Vidjela nas je i klimnula glavom. Popeli smo se do trećeg sprata, ona je prva išla, mi za njom,
na spratu koji je bio Sinanov nalazio se i njen stan. Kada je otvorila vrata i krenula da uđe
Džole je progovorio:
-Htjeli bi smo da razgovaramo sa tobom!-
-Nemam ja šta sa vama da razgovaram! Ne znam ja ništa!-odgovorila je i pokušala da zatvori
vrata. Džole je bio brži i postavio je nogu. Pogledala je ka meni i prosiktala:
-Zvaću policiju. Odlazite odavde!-
-Samo probaj da ih pozoveš! Bićeš mrtva prije nego što krenu ovamo.-rekao je Džole i
odgurnuo Danu. Ušli smo unutra i za sobom zatvorili vrata. Stan je bio pravi ciganski,
nakinđuren do bola. Ono što je, vjerovatno godinama, skupljala po otpadima uspjela je da
nagura u ovih tridesetak kvadrata. Nije se moglo proći od nekakvih lampi, lustera, kolica,
postera pjevača i glumaca, keramičkih i drvenih vazni, lutaka okačenih po ormarima i
komodama. Bilo je tu i jedno desetak različitih stolica, dva stola prepuna omota od kaseta i cd
diskova, kutija od keksa i limenki pepsi-kole, sve u svemu katastrofa...
-Šta hoćete od mene? Idite odavde što prije, bolje vam je!-
-Hoćemo da nam kažeš šta je zapravo bilo sa Sinanom! Samo to ništa više!- rekao je Džole.
-Izlazite napolje! Ne znam ja ništa!-odgovorila je onako baš drsko.
I dalje sam razgledao stan i bio sam im leđima okrenut kada se začuo udarac. To pamtim još
iz Bijelog Polja, taj neprijatan zvuk kada puca vilica čuo sam i gledao nekoliko puta, ali
davno u vrijeme kada su još postojale fer-tuče. Nijesam ni stigao da se okrenem da vidim.
Dana je ležala na prljavom patosu, lice je prekrila rukama, kroz prste joj je curila crvena
ciganska krv, ali, za pravo čudo, niti je jecala niti plakala. Pogledao sam u Džola i navodno
počeo da ga kritikujem.
-Šta radiš to, čovječe? Pa, nijesmo se tako dogovorili. Ako treba zakolji je, ali je nemoj tući,
znaš da ne volim da gledam kada ljudi biju žene, jebo ga ti!-bio sam ljut.
-Kunem ti se, ako ne ispričaš sve što znaš nećeš preživjeti današnji dan!-rekao je ozbiljno.
Dana je otkrila lice i prizor je bio više nego stravičan. Stvarno je udario iz sve snage i totalno
rasturio. Izgledala je kao strašilo dok je iskašljavala krv i polomljene zube. Pomislio sam da
neće moći da govori. Zatražila je mrmljajući čašu vode i ja sam joj dodao. Otpila je par
gutljaja i onda ih, na moje iznenađenje, ispljunula po sred sobe. Sjela je na dvosjed i
zaplakala. To je trajalo nekih pet-šest minuta a onda je sama počela da priča. Slušali smo je ne
prekidajući je, kada je završila zaklela se da je to sve što zna. Na izlasku je upozorena:
-Ako ikada opet budemo morali dolaziti kod tebe ne nadaj se ćeš ostati živa!-
Vratili smo se na Gallos. Cijelo vrijeme, u esbanu, razmišljao sam o onome što nam je rekla, a
priča je bila baš nevjerovatna. Sinana je “snimila” jedna naoko bezazlena grupa Cigana iz
zgrade u kojoj je živio. Posmatrali su ga kako svakoga jutra odlazi na posao i kontali su da je
pun para. Em je bio bez poroka, nije pušio niti pio, nije kockao i izgledao im je kao idealna
prilika za čerupanje. Čak su mu, po Daninoj izjavi, i Bilju namjestili, nadajući se da će mu
ona, ako mu se podvuče pod kožu, izvući što više love. Tako je izgleda i bilo. Iako Dana nije
pominjala, navjerovatnije je da je i Bilja bila Ciganka, ali izuzetno lijepa čim je uspjela da
uništi Sinana. Sam tok događaja uopšte nije bio dramatičan. Totalno bezvezna situacija
postala je kobna za našeg prijatelja. Kada je Bilja navodno napustila Njemačku, iako je Sinan
preklinjao da to ne čini, Cigani su ga smuvali da se obrati izvjesnom Vuku-bijelom magu, koji
“čuda čini” a još je specijalizovan za povratak voljene osobe. Nakon što je kod Vuka prošao
nekoliko seansi Sinan je učinio to što je učinio a Dana tvrdi da mu je sama Bilja izvukla oko
četrdeset hiljada maraka, ne računajući poklone koje joj dao čak i na njenom polasku u
Jugoslaviju. Toliko, ako ne i više, uzeo mu je i bijeli mag, koji je tvrdio da će mu vratiti
voljenu osobu. Dana je još čula da su mu kod Vuka podmetnuli da pije Mrtve vode, navodno
za njegovo dobro, iako se Mrtva voda podmeće da bi se uništila neka osoba, u pojedinim
slučajevima kao što je Sinanov, može imati kontraefekat, tj. može pomoći onome kome je
pomoć potrebna. Rekao sam Džolu da mi je žao što se sve desilo Sinanu ali da meni sve ovo
zvuči i smiješno i glupo. Pa, dijete iz osnovne škole ne bi povjerovalo u ovakve priče, a ne
Sinan koga sam dobro poznovao i za koga sam se više puta uvjerio da je inteligentan momak.
Svratili smo kod Safeta Bosanca, u kafe-bar “Sarajevo”. Nijesam ni slutio šta Džole misli da
uradi. Sjeli smo u veliku ložu i gazda Safet je odmah došao kod nas.
-Ooo, momci, nema vas odavno, tebe posebno.-rekao je gledajući u mene.
-Nema se vremena, a ni para, naročito za ovakav lokal.-odgovorih.
-Aa, pusti mi te priče. Znam ja dobro sve vas iz Ofenbaha. Cijelo ste vrijeme radili i puni ste
ko brodovi, neka toga, pa zajebavate sirotinju po Njemačkoj, je li, Bjelopoljac? Ti znaš da su
ti kod mene vrata uvijek otvorena. I s parama i bez njih, je li tako? Šta ćete popiti?-
-Daj nam dvije kafe!-reče Džole.-Nego, jesu li tu oni tvoji sarajevski kurajberi?
-Jesu-tu su, u sali pozadi igraju bilijara. Što ti oni trebaju?-
-Hajde zovni onoga njihovog vođu! Neka dođe da popije piće sa nama, ako ima vremena.-
-Nema frke. Evo odmah ću ga zvati!- Safet je ustao i otišao.
-Šta misliš da uradiš?-upitao sam.
-Pusti me i slušaj. Ne brini, biće sve u redu!-odgovorio je Džole, mada me nije ni malo
oraspoložio. Ti sarajevski kurajberi, kako ih je nazvao, predstavljali su jednu mnogo zajebanu
družinu. Bilo ih je oko desetak, vjerujem da nijedan nije imao preko dvadeset godina,
nadaleko poznati a i novine, po zapadu, su u više nastavaka pisali o njihovim djelatnostima.
Utjerivali su dugove, lomili ljudima rebra, noge i ruke, krali po stanovima i prodavnicama i
skoro svi su bili na uslovnoj kazni. Na ovom svijetu, naravno za pare, nije postojala ta stvar
koju ne bi istoga momenta uradili, bez mnogo razmišljanja, koliko god da je opasna.
Našoj loži prilazili su gazda Safet i neko dijete od dva metra, u trenerci i patikama, sa
ogromnom debelom ogrlicom izbačenom preko dukserice. Imalo je barem kilo zlata u njoj...
-Ko je od vas Džole.-
-Ja sam! Sjedi da popijemo piće!-
Rukovali smo se. Dečko je bio hladan kao led, naručio je viski i zapalio cigaretu. Ma, pravo
dijete, jedino što oči nije imao ljudske, tako mi se učinilo, ne znam kakve, kao plastične...
-Safet mi je rekao da nas tražite! Šta hoćete?-
-Imao bih jedan poslić za vas, ako se dogovorimo.-
-Kakav posao, gdje i za koliko para?-
-Znaš li gdje su one socijalne zgrade u Niderhohštadu. Tamo gdje ima dosta Cigana, a i
naših ima malo...-objašnjavao je Džole.
-Gore iza “Simensa”, gdje je noćni klub?-
-Da.-
-Znam gdje su!-
-Ima ondje jedna zgrada broj 4. U njoj žive većinom Cigani. Koliko bi koštalo da baš u toj
zgradi napravite jedan “teferič”?-
-Ha, ja sam mislio da je baš nešto!-dečko se nasmija.-Dvije milje, je li ti puno?-
-Nije puno!-reče Džole i odmah izvadi i dade mu dvije hiljade maraka.
-Kada hoćeš da bude teferič? Sada odmah ili neki drugi termin?-
-Kada god vi hoćete!-
-Alles klar! Biće uskoro. Čitaj u novinama!-eksirao je viski i otišao. Sve sam ovo slušao
otvorenih usta. Niti sam znao šta je u ovom razgovoru “teferič” ali sam slutio da je nešto
nesvakidašnje. Kasnije sam saznao da je “teferič” kada ekipa huligana uleti na određeno
mjesto i isprebija koga god zatekne od 7 do 77 godina. Koliko su sarajevski “kurajberi”
ekspeditivni pokazali su još iste noći kada su, sa bejzbol palicama, sproveli pravi teror u
zgradi u kojoj je živio Sinan. “Mali” je održao obećanje, novine su opširno opisale tragediju
Cigana, ali pošto se nikako nije znao osnovni motiv ovog napada, okrivljeni su “nevini”
skinhedsi. Čak je i televizija snimila jednočasovnu emisiju o ovom događaju, uz izjave
očevidaca, karakterišući terorisanje nedužnih stanara kao još jedan u nizu dokaz o
nepodnošljivom statusu emigranata u Njemačkoj. Stravičnost ovog događaja pokazuje način
na koji je izvedeno prebijanje jer su Sarajlije, iz nekoliko kasetofona i muzičkih linija, pustili
muziku “do daske” i ona nije prestajala do kraja agonije, miješajući se sa ljudskim i dječjim
kricima. Oni koji su bili blizu pričaju da se, narednog jutra, džogerisala krv sa prljavih
hodnika, a čak je tridesetoro teže povrijeđenih osoba moralo biti bolnički zbrinuto.
Nikada nijesam ni pretpostavio šta se sve može “kupiti” za dvije hiljade maraka...
Naredni dani bili su obilježeni teorijama o Sinanovoj smrti. Priče su ličile jedna na drugu,
vrtilo se u krug, a i nezaobilazni Kripovci su navratili i pokupili izjave od svih nas. Obzirom
da niko nije ništa znao iskazi su trajali kratko i predmet je, vjerovatno, stavljen u fazu
mirovanja. Poslije Kripo-a, bukvalno nakon par sati, pristigao je i izvjesni Mitar Ostojić, iz
Hamburga, kod koga je pokojni Sinan čuvao svoj novac. Raspitivao se za adrese Sinanovih
sestara i dodao da je Sinan kod njega imao oko sto hiljada maraka, ali da je posljednjih
mjeseci, bez objašnjenja, uzeo oko pedeset hiljada. Ni taj Mitar nije znao, a ni mi doduše, za
šta su pokojnom Sinanu trebale tolike pare, koje su predstavljale pravo malo bogatstvo. To je
još više produbilo naše sumnje. Izgleda da je Dana govorila istinu pročitao sam u Džolevim
očima, koje su me pozivale da izađem napolje.
-Istina je da su mu namjestili!-
-I da je istina, šta ćeš sada? Ne možeš ga oživjeti!-rekao sam mu.
-Ne mogu ga oživjeti ali mu mogu ponekog spremiti da ne samuje pod zemljom...-
-Ne budi lud! Razmisli dobro prije nego nešto uradiš!-upozorio sam ga.

Stvari su se izmakle kontroli i odvijale vrtoglavom brzinom! Već nakon nedelju dana, u
vrijeme mojeg boravka u Ofenbahu, pozvao me, u rano jutro, Kinez, Pribojac, i rekao:
-Uzmi novine, ima zanimljivih stvari za čitanje!-
-Kakvih stvari? Šta se desilo?- upitao sam gledajući na sat koji je pokazivao sedam sati,
izjutra. Strah se širio grudima...
-Uzmi novine, kažem ti, tamo sve lijepo piše.-
-Koje novine?-
-Bilo koje! Ima u skoro svima zanimljivosti...-prekinuo je vezu.
Izašao sam na Markplac i u esban stanici kupio novine. Uzeo sam kafu iz automata i počeo
listati ne bih li našao te zanimljivosti o kojima je govorio Kinez. I, naravno, u crnoj hronici, a
i gdje bi drugo, ono što sam slutio, sročeno lijepo, bez emocija, pravo novinarski...

UBIJEN EMIGRANT VUK IVANOVIĆ

BIJELI MAG IZ SAKSENAHUZENA

Preksinoć, oko dvadeset i tri sata, nepoznate osobe lišile su života Vuka Ivanovića (44),
izbjeglicu iz Srbije, od 1993.godine nastanjenog u Saksenhauzenu. Sudski vještak dr.
Mihael Ost potvrdio je nalaze vještačenja da je Ivanović ubijen nožem i da mu je nanešeno
više od dvadeset uboda po licu i tijelu. Stanje u stanu pokazuje da je ubijeni sam otvorio
vrata ubicama da uđu ali se ne može tvrditi i da ih je poznavao, obzirom da je Ivanović, na
osnovu prijava od ranije poznat policiji, za sebe tvrdio da je “duhovni iscjelitelj i bijeli
mag”! I, shodno tome, u svojem stanu, koji je ranije bio pod prismotrom, obavljao je
spiritualističke seanse i obrede, koje je dnevno posjećivalo preko deset ljudi, mahom
izbjeglica iz bivše Jugoslavije. Poslije ubistva stan je zaključan tako da je Ivanovićev leš
pronađen tek narednog jutra. Policija je, tokom uviđaja, utvrdila da su u pitanju
profesionalci jer se ispostavilo da nijesu ostavili nikakav trag za sobom. U stanu je
pronađena manja svota novca, kao i neznatna količina marihuane...”

10.10.2000 Frankfurter Rundschau

Sklopio sam novine i pogledao oko sebe. Ofenbah se budio iz jesenjeg košmarnog sna, ljudi
su nečujno hrlili ka svojim radnim mjestima...
Ko li je sve ovo smislio? Da li je Sinan stvarno umro zbog toga što je popio Mrtvu vodu? Je li
moguće da su ljudi sa kojima sam toliko dugo jeo isti hljeb naručili ovo ubistvo? Ko su ubice?
Da li su to oni nesrećni i razulareni maloljetnici iz Sarajeva? Ko je sljedeći...
Pitanja, koja su tada nailazila u talasima, gušila su me jer sam se osjećao kao dio ove priče.
Doduše i na sreću, nevažan dio!
Kada bi se desile ovakve stvari, a dešavale su se počešće, redovno bih poželio da kupim neku
manju sportsku torbu, spakujem najnužnije stvari i nestanem iz ove države u kojoj, ispostavlja
se, svi odreda, jedni drugima, rade o glavi...
IZGNANIK MITAR SAVIĆ
Izgoni počinju iznenada! Kada se na demokratski progon nepripremljeni očajnici najmanje
nadaju, kada su već odsanjali da su još zaradili i da je vrlo vjerovatno da će se srediti papiri o
kojima danonoćno maštaju. Polurazumljive uredbe (legalno izabranih Vlada u EU) unosile su
još veći nemir u živote psihijatrijskih slučajeva, kakvi su sigurno bili pripadnici, barem
većina, nezrelih balkanskih plemena...
Malo-malo pa moćnici, iz skoro svih bivših republika pokojne SFRJ, potpišu, bez velikih
pritisaka, poneki istorijski Sporazum koji o jadu zabavi hiljade mučenika po dijaspori (ili
dijasporama). Za te svoje potpise dobije se po neki kreditčić i pregršt obećanja o finansijskoj
pomoći, što bude i diskutabilno, obzirom da znamo da su naše retoričare i novoorijentisane
demokrate, više puta, zajebali baš ti što su im pod nos poturali fino sročene ugovore o
povratku izbjeglica, sa posebnim dodacima o obećanjima da nikome neće faliti dlaka sa glave.
Nema veze koliko je ko lagao, sve je oprošteno!
U vrijeme izgona Konzulati rade punom parom, kao dragstori, izdaju se dokumenta i ista
dobijaju sa udarenim zabranama dolaska, od dvije godine pa do doživotnih, zavisi ko je kakav
utisak ostavio i šta je sve radio za vrijeme izbjegličkih godina, koje su se nenadano odužile na
deceniju i nešto više.

Mitar Savić, izbjeglica iz Sarajeva, osam godina stanovnik Frankfurta, duldungdžija i

nesrećnik primio je, na ruke, pismo od Auslenderamta u kome ga obavještavaju da je dobio
abšigung i da, u roku od mjesec dana, mora napustiti teritoriju Njemačke. Ništa neobično ako
se ima u vidu da je Germanija bila i ostala najteža opcija za sređivanje nekog normalnog
statusa. Drhtavih koraka, u drhtavim rukama, nosio je Mitar-jadnik “sitnu knjigu” njemačke
Vlade i tražio od lokalnih zemljaka da ga posavjetuju šta mu je činiti ne bi li se kako spasio
još jednog izgona koji mu zloslutno visi nad glavom. I savjetovali su ga, nije da nije, da ide na
azil, da se žali i tuži nemilosrdnu državu, da se krije i liječi kod psihijatara, na kraju krajeva i
da se ubije samo da se ne vraća u tamni vilajet gdje za njega nema mjesta, a trebalo bi da ima
jer, na kraju, Mitar Savić nije bio običan izgnanik.
Mitar nije imao nikoga! Za vrijeme života u Frankfurtu, prilikom rutinskih ispitivanja više
puta je mijenjao svoje izjave, pa bi se, kada se sve sabere, moglo konstatovati da je
kontroverznost postala njegova glavna karakteristika. Naime, Mitar je imao sina jedinca
Bojana, koji je poginuo kao vojnik Vojske Republike Srpske u borbama oko Boračkog jezera,
blizu Konjica. Za sinom jedincem presvisnula je i majka Dana, Mitrova supruga, tako je
barem bilo zvanično saopšteno. Međutim, kasnije, nakon Dejtonskog sporazuma, kada su
pojedine ptičice propjevale o neljudskim zbivanjima u Bosni i Hercegovini, ispostavilo se, po
Mitru, da su Bojana ubili Muslimani, u sljedećoj izjavi Hrvati, da bi se, ipak po dokumentima
utvrdilo da su Bojana Savića ubili u međusobnom obračunu Srbi, i to njih dvojica kojima je
Mitar i imena saznao. Ali, život piše drame, isplivala je gorka spoznaja da je majka te dvojice,
takođe nesrećnih, Srba bila Muslimanka, što je značilo da oni i nijesu bili pravi Srbi, pa je, na
osnovu toga Mitar gradio priču koju su ćutke, ali sa pažnjom, slušali frankfurtski isljednici.
Ne znamo kako su raniji jugoslovenski emigranti lagali ili govorili istinu pred kapitalističkim
porotama, ali ovi najnoviji, od devedesete na ovamo, bili su, svakako većina, zarobljenici
svojih dvanaestoglavih izjava, i zbog toga olako upadali u retoričke zamke iz kojih su se samo
rijetki uspjeli iščupati. Frankfurtske Sarajlije pričaju da ni Dana Savić nije mrtva, već živa i
zdrava, i to negdje u Beogradu, što nije isključeno i sasvim je moguće da je Mitar, u svojim
iracionalnim seansama, sahranio živu suprugu a oživio ubijenog sina...
Samo nekolicini ljudi, koje je Mitar (ko zna zbog čega) smatrao prijateljima, ispričao je
nesvakidašnju priču o sebi, koja bi se mogla uramiti u psihijatrijske okvire, mada po slijedu
događaja i ne bi jer se Mitar, baš nikada, nije obratio nekome za pomoć. Po njegovim
ispovjestima, sin Bojan, koji je zvanično poginuo, i nije prestao da bude u vezi sa njim, jer se
svake večeri, oko ponoći, pojavljivao u stanu gdje je smješten njegov otac. Ulazio bi, kao da
je živ, na vrata, sjedao na krevet, pušio bi cigarete, gledao bi čak i televizor, i jedina stvar koja
bi ukazivala na to da je Mitrov jedinac mrtav jeste to da Bojan nikada nije progovarao uprkos
očevom nastojanjima da započnu nekakav vanzemaljski razgovor. Mitar iz straha nikada nije
pokušao da ga dodirne!
U početku je ovog namučenog starca bilo strah, ali kasnije se navikao, čak je bio i zadovoljan
sinovljevim vizijama, koje su ga svake večeri opsjedale i ubjeđivale ga da i poslije smrti
postoji nešto, zastrašujuće neobjašnjivo ali vjerovatno ohrabrujuće za smrtnike iz Bosne i
Hercegovine...
Društvena grupa koja se ponajbolje okoristila o slične sudbine kao što je Mitrova svakako su
nezaobilazni-advokati, koji su na, ljudskom umu, neshvatljive načine pronalazili rupe u
zakonima i produžavali agoniju i “umiranje u izobilju”, kako su tumačile nevladine
organizacije i pojedini hroničari kraja milenijuma. Slali su ga na azil, kod psihijatara i drugih
doktora, vraćali ga iz Švalbaha, nagovarali da mijenja izjave i stavove, pisali mu pisma i
obavještavali ga da nije sve izgubljeno, produžavali mu duldunge i skidali apšigune, hrabrili
ga, treba dići glavu, treba se boriti do kraja, pa ko pretekne-neka priča. Mada je i Njemačka,
mijenjajući skoro svakodnevno zakone o useljenicima, umnogome doprinosila zbrci sa
papirima i boravcima tako da se nije nazirao kraj ludom cirkusu, koji je mnoge izbjeglice
natjerao da sami odu, u treće zemlje ili Skandinaviju, dok su se mnogi vratili kućama,
isprepadani od represalija i ekonomske nesigurnosti, od odmazdi i nepoznatog što su ih po
pričama čekali na povratku. Mijenjajući raspoloženja i krugove prijatelja, Mitar je mijenjao i
advokate. Krajnje gospodski, otpuštao ih je bez obrazloženja, uzimao druge, provjerene i za
desetak godina izmijenjao ih je takođe desetak. Putavala su njegova akta od Visbadena,
Frankfurta, Ofenbaha i Hanaua, preko Darmštada i Noe Izenburga, do Dicenbaha i na kraju
opet do Ofenbaha. Vršila se prepiska, njemu nerazumljiva ali, i te kako, neophodna da bi, je
li, pravda pobijedila na kraju kada, već, ne može pobijediti na početku. Sve je isplaćao,
nikome nije ostao dužan ni pfeninga, u zemlji Zakona uredno je sačuvao sve račune koji su
mu ispostavljani, ponekada i prije urađenog posla. Od crkavice što bi skupio finansirao je
njemačko Pravosuđe, čak bi plaćao i savjete naših lokalnih sveznalica, koji su prvi saznavali
za nove zakone i, naravno, prvi za njih pronalazili pravne lijekove. Njima nije davao novac,
ali ručkove i pića plaćao je ne dozvolivši nijednom da se neko drugi uhvati za džep. U
nalazima se isticalo da ovaj čovjek najvjerovatnije ne laže, ponajviše zbog toga što je na
nagovore, dobroćudnih doktora, da ubaci ponegdje izjave koje bi ga svrstale u kategoriju
istraumiranih osoba, kategorički odbijao da to učini govoreći da ne može govoriti ono što se
nije dogodilo. Po doktorima, Mitar je najvjerovatnije vidio svojim očima mrtvog sina kako
mu svake večeri dolazi u pohode jer da je bilo drugačije on to ne bi ni posvjedočio. Može se
samo nagađati šta je to što je on vidio, kakvu viziju ili projekciju, i ko ga je posjećivao,
obzirom da je Bojan Savić zvanično mrtav, sahranjen u Bosni na nekom stadionu. “Intervju”,
dobijen od neke humanitarne organizacije iz Bosne, koji je trebao naučiti napamet i izgovoriti
pred sudijama u Švalbahu, za vrijeme prvog prijavljivanja na azil, Mitar je iscijepao u
paramparčad i bacio pred noge začuđenim humanitarcima! To što je pisalo da je hapšen i
maltretiran od pripadnika drugih konfesija, na početku građanskog rata u Bosni i Hercegovini,
jednostavno-nije htio potpisati. Rekao je da je sve laž, da je to možda neko drugi i doživio, ali
on ne, i da to drugima daju jer njemu ne treba niti će mu ikada trebati. Zbog svoje, pretjerano
izražene, iskrenosti odbijao je ljude od sebe, postajao samotnjak, iako mu je sudbina bila trula
očigledno da je imao teško savitljivu kičmu. Tjerao je po svome, uprkos zluradoj biocenozi, u
svoj svojoj bijedi, bolesti i nesreći, bio je pozitivniji od većine situiranih mazluma i
novokomponovanih bogataša.
Hesen k’o Hesen, pun negacija i cinizma, nije baš najbolje razumio jade Mitra Savića, mada
on nije pridavao neku veliku pažnju provokacijama ušmrkanih Sarajlija, jednostavno, živio je
sam, ako se to sve njegovo i može nazvati životom. Bio je pretjerano tih čovjek, kao da je sa
Bojanom umro i njegov govor, nerijetko je bio jedva čujan za gluvonijemu i slijepu okolinu,
koja je, kao biljka mesojed, alavo vrebala sve što može prožderati bez nekog većeg rizika i
žrtvovanja. U izarmiranom sivilu kraja milenijuma, lik Mitra Savića svijetlio je fluoroscentno,
sudbinski posebno, neiskvareno, nasuprot nesvjesnoj gomili, u pojedinim momentima
razularenoj i ni malo dobronamjernoj. Trenuci svijesti, koji su periodično nastupali, donosili
su u Mitrove dane velike pregršti samokritike. Nikako nije mogao sebi oprostiti nekadašnja
osjećanja nenormalnog ponosa kada su ga ratni profiteri i huškači sokolili da nije sve bilo
uzalud, pa ni Bojanova smrt, koju nesrećni otac nije često pominjao.
U ime tuđih smrti i žrtava nije toliko teško govoriti da nije sve bilo uzalud!
Po Mitrovim tvrdnjama, Bojan je bio neprirodno blijed, što i nije toliko čudno obzirom da se
radi o mrtvom momku, iz balkanskih grobova dolazio je besprijekorno čist i uredan, nikada u
istoj garderobi, noseći na licu sjaj onozemaljskog kao nijemi svjedok kojeg je bilo nemoguće
ukloniti. Mitar bi plakao kao malo dijete, kršio ruke, hvatao se za glavu, ludio, postavljao
neugodna pitanja sinu jedincu, ko ga je ubio, gdje mu je grob, ko je kriv za njegovu preranu
smrt, ko je kriv što se nijesu početkom osamdesetih odselili u Australiju gdje su ih pozivali
rođaci, jesu li ga izdali ili je sudbina što je pao krvnicima u ruke, ko je kriv, ko je kriv, ko je
kriv...
Bojan nikada nije dao odgovore na gomilu pitanja!
Nekoliko puta Mitar se unosio u lice mrtvom Bojanu, dozivajući ga:
-Sine, sine, sineeeee, čuješ li me...-
Mrtvog Bojana nije bilo strah od živoga oca, pognuo bi glavu i nastavio da sjedi, dok bi Mitar
šetao po, kao policijski operativac, naizgled nervozan, a zapravo slomljen i jadan da jadniji ne
može biti. U totalno poremećenom bioritmu noći postaju dani, i obrnuto! Mitar počinje da živi
noću, puši po dvije kutije duvana i pije po desetak kafa od ponoći do osam sati ujutro kada
odlazi na počinak. Otvorenih očiju dočekuje slučajne posjetioce, koji hronično znatiželjni
konstatuju da nešto nije u redu sa njim, da je pukao i da treba ići na liječenje dok je još
vrijeme, dok se može još nešto učiniti, ne shvatajući da se produžavanjem besmislenog života
produžavaju i patnje nesrećnom Mitru, koji ipak nije imao hrabrosti da sam digne ruku na
sebe i prekrati muke. Mada, koliko god da je nevjerovatno, Mitar je par puta, na terminima
kod psihoterapeuta, krajnje ozbiljno zaključio da ima motiva za življenje jer i dalje ima sina,
pa i mrtvog, ali ga ima, i svake noći njega sin obilazi. Jeste da ne progovara ali nema veze, to
i nije neka mana, on ga i dalje voli više od sebe, od bilo koga na ovom svijetu. Tabletice koje
je dobijao nakon razgovora bacao je u kantu za smeće, nije on lud, ludi su oni koji to tvrde,
njega oči ne varaju, nema se dokaza ali što bi se nekom nešto i dokazivalo...
Važno je istaći da nije bio alkoholičar, niti agresivan čovjek, po saznanjima niko u njihovoj
porodici nije ranije bolovao od psihičkih oboljenja, Mitar je, kako su zaključili kompetentni
konzilijumi, jednostavno, prvi, u porodici Savića iz Vogošće, kod koga su primijećene
psihotraumatske promjene, sve je uredno zabilježeno i sa godišnjim izvještajima proslijeđeno
Ujedinjenim nacijama, na ruke Kofiju Ananu, kako su zlurade Sandžaklije znale
komentarisati. Oni najbizarniji pravili su neslane šale na Mitrov račun, pa je bilo slučajeva da
se ljudi dogovaraju da idu na posjedak kod Mitra i Bojana, na kafu ili čašicu razgovora, kao
da je to nanormalnije (ovako nešto kada bih čuo dizala mi se kosa na glavi i uvijek bih se
pitao da li je stvarno moguće da postoje takvi ljudi...)...
Granica izdržljivosti je negdje oko Konstablerwache, mislo sam nakon dolaska u Njemačku, a
izgleda da je sada, na kraju agonije južnih Slovena, pomjerena malo dalje, ka Galosu, ka
čitavim naseljima gdje isti vlažni vazduh dišu divizije ljudi na momente sličnih sudbina kao
što je sudbina Mitra Savića. Doduše, dosta njih je prikrilo svoje usude, tako da su samo
najoštriji umovi mogli procijeniti da se radi o istraumiranim osobama, niskih osjećaja koji su
naoko, najblaže rečeno, djelovali kao geniji, ali kada progovore, ispostavljalo se redovno, bili
su skroz kontra prvom utisku. Nije strašna spoznaja da smo skoro svi bili pod nekakvim
međunarodnim ispitivanjima, ali je strašno što smo se u tolikoj mjeri uživjeli u ulogu svjetskih
jadnika i prosjaka. Njemačke suze, koje su u pojedinim pokrajinama, lili Germani presahle su
poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma, tako da su sljedeći emigranti nailazili na
nepremostive zidove ćutanja, koje su pojedini vispreni ipak preskočili i uklopili se u sivi
pejzaž zapadne Evrope.
Mitar Savić ostao je ispred tog Zida, pitajući se kako je uopšte i stigao tu gdje je stigao, i kako
dalje, sa kim dalje ako to dalje uopšte i postoji.
Iako nesređen, nekih navika iz ranijeg života nikako se nije mogao osloboditi. Recimo bio je
omražen među ekstremistima što je nastavio da kupuje i čita “Oslobođenje”, ono “tursko”
kako su ga zvali bosanski Srbi. Priča se da je jednom, izgleda ni kriv ni dužan, prebijen od
strane sunarodnika kada su se, na baušteli u Saksenhauzenu, posvađali oko politike. Na
nemoćnog Mitra isprobali su pesnice oni koji nijesu ni omirisali bosanski barut, okuraženi
njegovim godinama i saznanjem da nema nikoga ko bi vratio dug. Dok je krvavim ustima
grizao hladnu hesensku zemlju kroz glavu mu je prolazila aluzija osvetnika i beznadežna
rečenica: “Eh, da mi je sin živ...”
Ko zna šta bi i bilo da je Bojan bio živ u takvim momentima? Možda ništa! Malo bi ih bilo i
dvojica da su u borbi protiv ostrvljenih gastarbajtera, koji redovno imaju pik na nezaštićene i
manje grupice emigranata. Poslije tih batina povukao se još više, slabo je radio i zbog toga
jedva preživljavao u državi koja je surova za stanovnike praznih novčanika. Ukinuta mu je
socijalna pomoć, iznenada i bez razloga a on nije našao za shodno da opet pokrene sudski
proces i povrati ono na šta je imao pravo. Nastupajući dani ekstremne nemaštine ostavili su
traga na licu, ispale su jagodice, obrazi usahli, poispadali zubi kojima je nekada otvarao
pivske flaše, tijelo se smanjilo, kao da se već počelo spremati na posljednje putovanje, bez
pitanja i sa praznim koferom. Oni koje je nekada hranio, oblačio, duvanio i pojio nestali su na
horizontu u oblaku prašine koji se podizao iz njihovih pokvarenih utroba. Niko mu nije
pomogao!

Od vrijednih stvari, kako je smatrao, Mitar je imao nekih pet-šest foto albuma, ali ih je rijetko
pregledivao. Kriza identiteta se pojačavala a lavina optužbi pokretala sa tih fotografija,
suncem okupano Sarajevo koje je izranjalo iz njih djelovalo je kao nepostojeći grad! Ljudi na
slikama mijenjali su položaje, imena i prezimena, profesije, ali te “nepravilnosti” nisu bile
toliko zabrinjavajuće koliko očiglednost da se radi o nečemu što se rasplinulo kao balon od
sapunice i što postoji još samo u snovima svrstanim u kategoriju noćnih mora, barem kod
ljudi koji su rođeni u Sarajevu. Bojan se nalazio na većini slika što je bio, vjerovatno, i
najveći razlog slabog konzumiranja sjećanja iz ovih albuma. Odabrani koji su imali prilike da
budu u stanu tvrdili su da slike nijesu ništa posebno! Obične kao i kod svih drugih porodica,
dok je Mitar isticao njihovu posebnost naročito u vrijeme kada su se mijenjala godišnja doba.
Po njegovim opažanjima tada su se mijenjale i fotografije, kojih je bilo preko dvije hiljade.
Pojedine osobe odlazile su, ko zna kuda, i ne bi ih bilo na slikama po više mjeseci. Ponekada
bi i Bojan otišao sa njima, ali bi ostajao na drugim fotografijama, tako da se, kasnije, Mitar
nije mnogo brinuo zbog toga. One fotografije sa kojih su otišli svi ljudi bacio je u kantu za
smeće, isjeckane u komadiće. I njihov pas Bruno, kućni ljubimac kojeg je Bojan dobio od
kumova za deseti rođendan, pobjegao je iz Mitrovih albuma, i to davno, prije nego li je Mitar
krenuo na psihoterapije...

Sve je trajalo godinama! I nesreće i ludila imaju dug rok trajanja a završavaju se tako što se
emigrantima gubi svaki trag. U Mitrovom slučaju, kada je već bio gotov atest, po nalogu
posljednjeg suda iz Darmštada, desile su se stvari koje su se, na kraju krajeva, i mogle
naslutiti. Na staroj adresi nema Mitra Savića. Odjavljen je sa stana, poništena su dokumenta,
dosijei zatvoreni i to u vrijeme kada je bio tako blizu befugnisa na dvije godine, o kojem su
mnogi sanjali i nadali su da su baš toliko ludi da će im biti dozvoljeno da ostanu zbog daljeg
liječenja. Ko čeka-svašta dočeka, a pojedini i to da nestanu sa lica zemlje. Policija nije
postavljala mnogo pitanja gdje je i da li neko zna šta se tačno desilo!
Vasko Sprinter, čovjek koji je spas od sjećanja na Bosnu pronašao u jakim narkoticima,
objasnio je to veoma prostim riječima:
-Nema čovjeka! Nema! Došao Bojan i odveo oca! Prosto k’o pasulj! Uzeo ga za ruku i odveo!
Kako gdje? Šta ja znam gdje! U neki grad mrtvih gdje je i on! Možda ga je odveo nazad u
Sarajevo...-
ANADOLKA
RAT ILI LJUBAV!
Kada se čovjek najmanje nada, u životu, desi mu se jedna od ove dvije stvari. Dobro, sada,
pisati o ratu, ili ratovima, nama sa Balkana već je prešlo u naviku. Ili barem životnu
filozofiju! Treba biti iskren pa priznati da smo sa našim militarističkim ispovjestima i
istinama, novinarskim ili književnim svejedno, po malo i zatrpali učmalu planetu. Ali, opet,
mi smatramo da to nije do nas...

Na ovim stranicama govorio bih o ljubavi! Baš o njoj, pravoj, iskrenoj i jedinoj i želja mi je
da budem realan, koliko se već može biti realan kada je ljubav u pitanju.
Zaljubim se ja-prosto da prostije ne može biti! Ne znam kako drugačije i početi ispovjest i ko
zna odakle sve to dođe, kao neka nepoznata bolest, mislio sam tada, i šta se sve izdešava u
minuti, ili u sekundi koja promijeni sve iz korijena. Velika ljubav počne nekakvim laganim,
da ne kažem slatkim, drhtanjem u stomaku. Tako je bilo i u mojem, za mene specifičnom,
slučaju a tako je, valjda i kod većine ostalih ljudi. Mene su, inače, sve moje ljubavi koštale
poprilično i živaca i novaca. Nije mi za pare, pare budu i prođu, ali za živce, eee, za živce mi
je ponekada žao! Ranije, u Jugoslaviji (ne bilo joj teško i ne bilo nikom teško), kao da mi je
bilo zapisano, stalno sam se muvao sa nekim neurotičnim i neiživljenim ribama.
Procentualno, oko devedeset odsto bile su dofaćene. Uopšte nije bio problem što su bile takve,
problem je bio što sam ja njih, tako bolesne i nedefinisane, shvatao poprilično ozbiljno, pa se
može zaključiti da ni sa mnom nije bilo sve baš kako treba. Sa ovom pameću sve bih
drugačije odigrao, ali ‘ajde ti sad’ vrati izgubljene godine. Ne bih da me se shvati da se žalim
i lamentiram nad svojom, u ljubavi, tužnom sudbinom, ali, jebi ga, ne mogu se oteti osjećaju
da sam petnaestak godina uludo bacio reanimirajući melanholične fice. Mislio sam da me
neće, u životu, potrefiti Julija (kao ni rat) ali jednoga dana, kao u “Prohujalo sa vihorom”, desi
mi se “nešto” što mi se nikada prije nije desilo...

Visbaden, srijeda predveče! Vraćao sam se sa posla, umoran, slomljen, gladan i žedan,
ukratko: skoro rashodovan. Kada sam je vidio, eh Bože, sve je ovo malo prije navedeno
nestalo kao gumicom obrisano. Nemam riječi kojima bih opisao šta sam osjetio u tim
sudbonosnim trenucima. Volio sam je-definitivno, mnogo i iskreno! Kada sam joj prišao
susreo sam se sa prvim velikim, skoro nepremostivim, problemom jer se ispostavilo da sam se
zaljubio u ženu koja ne govori mojim jezikom. Doduše ni ja njenim. Jebo te, koja katastrofa! I
šta čovjek koji voli da uradi u takvim situacijama? Da li da dovede prevodioca, što bi rekle
Švabe dolmečera, i da onda taj pevodilac lijepo prevede na njen jezik ona najfinija i
najosetljivja ljudska osjećanja. Ili da uradi nešto drugo, ne znam ti šta, a sumnjam da postoji
tako dobar prevodilac koji može do tančina objasniti i prevesti šta osjeća čovjek koji voli.
Najgora moguća opcija je objašnjavati osjećanja rukama, tj. gestikulirati. Može ispasti i
bezobrazno i neukusno, a ja sam baš, u očajanju, probao nešto tako da uradim ne bih li
privukao pažnju izabranice srca svoga slomljenoga. Toga prvog puta, priznajem, nijesam joj
uspio objasniti šta osjećam. Smotao sam se a malo me je bilo i strah. Mogla je djevojka
pozvati policiju iz Visbadena a sa policijom iz Visbadena o svemu možeš pričati samo ne o
ljubavi. Da ne zaboravim ona je bila Turkinja, prodavačica u bekeraju kod Hauptbanova, a
bila je i najljepše stvorenje, po meni, koje je postojalo.
Zvala se Ayten!
Nakon neuspješnog upoznavanja prešao sam na plan B i počeo češće, tj. svakodnevno, da
dolazim u “njen” bekeraj. Mislio sam: riba vjerovatno nije glupa ukapiraće o čemu se radi i
bez mojeg znanja tuskog ili njemačkog jezika. Međutim: ništa! Toliko me to njeno
distanciranje kolebalo i sjekiralo da noćima nijesam mogao spavati. Mada to i nije toliko
nesvakidašnje za ljude koji vole. Brijao sam se svakoga jutra, dva-tri puta izbrijavao, bez
doručka lickao do deset, a garderobu koju sam obnovio mijenjao sam, takođe, svakodnevno.
Svome, od građevine, namučenom tijelu udario sam novu fasadu i opet ličio na čeljade.
Onako, kada bih se pogledao u ogledalu, od jedan do deset dao bih sebi ocjenu: devet i po.
Upoznavši Ayten, tj. zaljubivši se u nju, isplombirao sam sve zube sa kojih su poispadale
plombe, decenijske naslage nikotina izribao najnovijim i najskupljim četkicama Dr. Best,
nakupovao se losiona i dezodoranasa, mlijeka i gelova za kosu, da ne dužim-poludio totalno,
mada ja to nijesam mnogo primjećivao. Ljubav, tako iskustva govore, zaslijepi čovjeka pa
jadan i ne vidi kakve sve gluposti pravi. Kod Dominika, u najekskluzivnijoj frankfurtskoj
antikvarnici i knjižari (gdje nema šta nema), kupio sam knjižicu “Turski jezik-za dva
mjeseca” i, eto, polako počeo da učim i maternji jezik moje ljubavi. Od “merhaba”, koje sam
znao i ranije, pa dalje, barem po nekoliko rečenica dnevno. A ne da je bio težak! Teži no
kineski, ali, iskustva takođe govore, za ljubav se treba žrtvovati. I ja sam se žrtvovao, svjesno
i bez prisile. Uporedo sa turskim jezikom učio sam i kratke pametne misli velikoumnih ljudi.
Nije zgoreg, znate, ponekada, kada se čeka autobus ili kada dođe do krajnje neprijatnih
ćutećih pauza, onako otresito bubnuti nešto djevojci na uvo, pa makar čovjek koji voli i ne
znao šta znači to što je bubnuo. Djevojke to vole, iskustva to govore! Za manje od mjesec
dana bio sam živa i pokretna antologija kratkih a pametnih poslovica o ljubavi. Nerijetko bih i
ispoljavao svoj talenat za kombinatoriku. Recimo od dvije kratke a pametne misli pravio bih
jednu ili bih jednu polovio na dvije i, šta znam, mislim da joj je to, kasnije, bilo zanimljivo
slušati.
Bekeraj, u kome je radila Ayten, imao je četiri viseća stola i za nekim od njih, u zavisnosti od
zauzeća, ja sam stajao danima. Diskretno bih isrkao po pet-šest tasse kafa, kratkim
zalogajima, baš aristokratskim, pojeo bih pet-šest kiflica, iščitavao cijene sa artikala ili piljio u
Ayten, koja se trudila da se pokaže kao dobra radnica. Sandžačke svekrve bi rekle: “ubila se
za kuću”, a meni je baš smetalo i bilo mi je žao što se ona toliko muči da stigne na sve strane.
Slao sam joj telepatske poruke! Složene ali iskrene, od srca, samo nijesam baš siguran da ih je
u početku primila na svoje ženske senzore. Mislio sam: Ah, Ayten, budi moja! Uradiću sve
što želiš! Svake godine ću ići na hadž i biću veći hadžija od rahmetli Homeinija, biću
hafiz, postaću derviš, Ayten, molim te, nemoj da nas razdvoje civilizacijske i
međudržavne razlike, ah, Ayten, mene su i u Jugoslaviji zvali: Turčine, eto vidiš rođeni
smo jedno za drugo, samo pristani da budeš moja. Evo odričem se svega, i Bijelog Polja i
slovenskog porijekla, alkoholičarske mladosti, bivših djevojaka i prijatelja, ako hoćeš
prije tebe nijesam ni postojao, ni sada ništa ne postoji osim moje ogromne ljubavi prema
tebi, smiluj se i reci DA, neće ovo srce izdržati još dugo a da te ne dodirne, Ayten,
razmisli dobro, nemamo sto života bez po ovaj jedan, evo ja tebi poklanjam moj i uradi
sa njim sve što ti je volja. Ayten, molim te, nemoj se udati za svoga brata od tetke, znam
da je to kod vas Turaka običaj, ali zbog mene, koji to ne bi preživio, nemoj to ni uraditi,
ah, Ayten, udaj za mene...
Svakakve su mi patetične gluposti padale na pamet! Ali šta da se radi? Kao i u svakoj ljubavi
raznježio sam se, kao neka baba, do krajnosti i par puta se zapitao da li je moguće da toliko
nježnosti može postojati u jednom čovjeku. Putovale su moje ljubavne misli, preko visećih
stolova i mermernog pulta, kroz mirise od lisnatih peciva, ilegalno putovale danima, međutim
ko zna đe su stigle! Za razliku od mene, koji sam uredno odašiljao pozitivne telepatske poruke
i vibracije ona, izgleda, nije poslala niti jednu. Ili ih je slala a ja ih nijesam primao! Brinuo
sam zbog toga, mada ne previše. Telepatske poruke nijesu mnogo ni bitne, naročito kada se
konkretno pređe na stvar! Kada se ljudi uzajamno zavole tada telepatija postaje suvišna, šta
više može biti kontraproduktivna, a ko zna da li i postoji. Ja, koji sam češće u svojem životu
slao telepatske poruke, ne mogu sa sigurnošću tvrditi da postoji. Eto...
Ljubav, nekako neobjašnjivo, osvježi čovjeka (ili ženu), ako je prava i velika, doduše! I
fizički i psihički! Tako sam se i ja bio osvježio! Bio sam lagan, raspoložen iako sam i apetit
izgubio to je, opet, normalno kod čovjeka koji voli, ali, za pravo čudo, nijesam gubio na kilaži
niti sam izgledao iznuren glađu. Sve što bih pojeo dnevno bilo je to tih pet-šest kiflica u
bekeraju moje Ayten. Oni koji me poznaju znaju da je to ispod svih egzistencijalnih
minimuma, u mojem slučaju da nijesam bio zaljubljen to bilo kobno i sa nesagledivim
posljedicama. Osim njoj, ničemu više nijesam pridavao neku važnost! Ni parama ni
problemima, hobijima i prijateljima, rijetkim rođacima, i ništa više nije postojalo kao da baš
nikada nije, daleko bilo, ni postojalo. Drogiran njenim izgledom i pijan od ljubavi, lebdio sam
u nekoj posebnoj dimenziji, između milenijuma i stvarnosti sa tendencijama da tamo vječito i
ostanem, i da se nikada ne vratim na ovaj svijet koji, očigledno, može i bez mene. Kada bi me
pogledala činilo mi se da počinjem da se topim, ah, šta tada uraditi, čime se odbraniti osim
sagnuti pokorno glavu, to sam i radio, inače, posljednjih deset godina u Bijelom Polju, pa sam
svoju pokornost iskazivao skoro rutinski. Pri kraju platonskog dijela naše ljubavi bila je
učestala da me gleda, ali srce se već bilo naviklo tako da sam na te njene razorne poglede
uzvraćao još razornijim hladnim buljenjem u nju i možda bi se taj montažni bekeraj urušio,
sam od sebe, da nijesmo kasnije nešto konkretno preduzeli. I da se nije ništa desilo vjerovatno
bih mogao živjeti samo od toga da je gledam, ah, ali samo pod uslovom da nije ni tuđa ako
već nije moja. Jeste da ni to nije korektno i ljudsko razmišljanje, ali ja sam tako razmišljao i to
se nije moglo promijeniti. Ne vjerujem da bih izdržao da je neko drugi dodiruje a da ja to
znam! To bi me uništilo! Tek bih tu krahirao!

Nakon izvjesnog vremena, počnemo ja i Ayten da pričamo!! Malo njemački-malo turski, i

rukama i nogama ali komunikacija je uspostavljena. Gramatika mi je, vjerovatno, bila kao u
Tarzana jer se smijala histerično i tim svojim smijehom parala moje srce po davno napuklim
šavovima. Ja se njoj nikada nijesam nasmijao jer sam ljubav prema njoj shvatao krajnje
ozbiljno. Vremenom i ona je prestala da se smije, naročito kada sam joj jednoga jutra
podrobno objasnio šta je kod mene u pitanju. Rekla je da ne dolazim barem jednu nedjelju ali
da će razmisliti o tome što sam joj ispričao. Tu se dobro zeznula jer sam joj rekao da ne dolazi
u obzir da je ne vidim cijelu nedjelju iz prostog razloga što ne mogu da izdržim toliko dugo da
je ne vidim, a i bekeraj nije njen, već svih nas koji tu jedemo kifle i pijemo kafe, koje na kraju
krajeva uredno i plaćamo, pa da mi ona odlučuje kada će ko da dolazi. Od toga dana brojim
da smo u vezi! Na samom ulazu u pekaru osjećao sam da je moja i gotova stvar. Ona je to isto
znala, ali to je već kod žena neobjašnjivo, trudila se da to ne pokazuje okolo, sve do onoga
dana kada sam gripozan iz Ofenbaha zapucao za Visbaden samo da bih je vidio. Stvarno sam
bio lud za njom. Sa bolovoma u zglobovima, visokom temperaturom i glavom “koja je
pucala”, gledajući je mutnim očima umirao sam za visećim stolom. Na nekom papiriću
ispisala je adresu kafea na sasvim drugom kraju Visbadena, gdje nema mnogo Turaka, kako
mi je objasnila i da je tamo čekam a da će doći za jedan sat. Ako ona ne dođe ja dolazim
sigurno, mislio sam i otišao na drugi kraj Visbadena, u neku drugu dimenziju. U kafeu
“Barcelona”, na spratu, u loži do prozora, naručio sam čaj i zaspao kao dojenče. Grip je takav,
niti sam se pomjerio sa mjesta, niti sam šta sanjao i ko zna koliko bi to trajalo da me nije
probudio glas:
-Čaj ti se već ohladio...-bila je to Ayten, najljepša žena na svijetu.
-Izgledaš baš bolesno...-nastavila je.
-Kada imaš takav osjećaj za bolesnike trebala bi da radiš kao doktorica u bolnici, a ne kao
prodavačica u pekari.-rekao sam i naslonio glavu na njeno rame. Nije se bunila, naravno, i
poželio sam da opet zaspim i to baš u tom položaju.
-Ne znam ni sama zbog čega sam došla...-rekla je iznenada. U svoj svojoj bolesti, ispravio
sam glavu i pogledao u oči crne kao...kao šta? Koliko je, u stvari, bilo zahvalno boju njenih
očiju porediti sa bilo čim...
-Slušaj!-rekoh.-Od kada postoji ovaj svijet nikada se nije, da ja znam, neki par posvađao baš
na prvom izlasku. Treba li da ja i ti budemo prvi! Šta znači to:”Ne znam ni sama zbog čega
sam došla...”? Šta to znači? Misliš da ja znam zbog čega ja dolazim danima u onaj vaš
zamračeni bekeraj?...-
Sve ovo, kako god da zvuči, izgovorio sam srednjim tonom. Imao sam utisak da hoće još
nešto reći, ali dan D prolazio je bez velike konverzacije. Gledali smo se i ćutali, a to, inače,
nije meni prvina. Na tom prvom zvaničnom sastanku nijesmo se poljubili. Otvoreno sam joj
rekao da na prvi poljubac sačekamo da me prođe grip. Rekla je da sačekamo da me prođe
grip, tako je i bilo, ostalo je istorija. Te večeri, kada sam je, bolestan (!), ispraćao kući
rukovali smo se, baš romeojulijevski. Konstatovao sam da će milenijumi proći a ja,
vjerovatno, neću uspjeti da shvatim njenu ljepotu. Nije mi odgovorila. Na samom dnu njenog
pogleda, pod uličnim svijetlom, naslutio sam da Turkinje i nijesu navikle na takve poplave
laskanja. Sa druge strane ni ja nijesam bio sklon nekontrolisanim izlivima komplimenata,
međutim, u vezi svega što se tiče Ayten mogu zaključiti: ne znam šta mi je bilo! Sama
činjenica da sam joj dnevno, preko hendija, slao najmanje dvadeset SMS poruka dovoljno
govori u kakvom sam drugom stanju bio. Mislim da sam joj bio i dosadio sa Ich liebe dich.
Odgovarala je da zna da je volim ali ne moram to baš toliko često potencirati. Pitao bih je da
li misli da nije sve u ljubavi, tu me ispravljala, kao da sam malo dijete, ljubila u čelo, i
odgovarala da nijesam u pravu, sve je u ljubavi, i to u ovoj našoj. U takvim trenucima bio sam
srećan k’o malo magare! Da sam mogao poletjeti vjerovatno bih i odletio i Bog zna dokle bih
stigao. Možda čak i u Nedođiju...

Turci su pretežno tamnoputi pa mi je Ayten, u to visbadensko predvečerje, izgledala kao

prava Ciganka, što bi rekli Bjelopoljci kao Gabeljka! Nije bila, kao i sve Turkinje, okovana sa
dva kila zlata, od nakita samo minijaturne minđuše ako kao ukras ne računam svu ljepotu
ovoga svijetu koju joj je Bog rođenjem podario. Ja sam bik u horoskopu tako da me nije
zanimao njen intelekt, niti šta ona misli, zanimala me samo njena pojava a pojava joj je bila,
što se tiče ljepote, baš nesvakidašnja. Jednom mi je palo na pamet da možda ima neku manu!
Kad’ je već tako neizmjerno lijepa kako to da nema nekoga, mislio sam. Ili je možda imala u
potaji, sumnjao sam. Kasnije mi je sve ispričala i ispostavilo se da sam bezrazložno sumnjao.
Roditelji su je ipak lijepo vaspitali i na vrijeme ukazali na sve ono što je čeka ako bude živjela
baš po “njemačkim zakonima”. U zemlji bez morala, onako kako se Ayten ponašala bilo je
raritet sličan sedmici na lotou. Nije imala momka ali je čekala svoga princa na bijelom konju.
Umjesto toga princa na bijelom konju došao sam ja, i to vozom. Razlike su znači bile
svedene na minimum, ako ne računamo da nijesam imao baš ni kap plave krvi u venama.
Nakon što sam joj ušao pod kožu mogao je da dođe i Kemal Ataturk bilo bi mu džaba, kada
sam je dodirnuo (kao super-lepak “to kad ufati ne pušta”) mogao se desiti smak svijeta bilo bi
uzalud, eto...
Imao sam trideset godina, ona dvadeset i sedam.
Grip me je brzo prošao, tako da sam joj se opet mogao cio posvetiti. Zdrav kao drijen!
Svakoga dana, ali baš svakoga, vozili smo se njenim opel-omegom po Hesenu. Svuda smo
stigli, bez unfala i neželjenih situacija. Ta putešestvija pamtim kristalno jasno, i vjerujem da
nikada neće izvjetriti iz sjećanja. Barem se nadam da neće!
Ona je vozila jer ja, inače, i nemam vozačke dozvole! Dok sam živio u Bijelom Polju,
nekoliko puta kretao sam ka auto-školi Džofa Gušmirovića sa željom da se upišem i položim
vozački ispit, ali su me putevi vječnog pješaka uvijek nekuda drugo odveli....
Kroz prozore njenog auta vidio sam sačuvanu prirodu Njemačke, divio se pejzažima, poredio
ih sa crnogorskim, a onda gledao Ayten, ne trepćući kao pravi balavac. Ponekada bi i ona
mene pogledala! Tada bih joj govorio da gleda naprijed a ne u mene, ja sam jedinac i bilo bi
šteta! Za nju manje više, njih ima petoro-šestoro djece.

Kada se govori o ljubavi treba govoriti o početku i o kraju! Sredina je otprilike ista kao i kod
svih drugih ljudi. Isti su pokloni, rođendani, putovanja i razglednice, telefonski pozivi, sve je
isto samo se ponegdje razlikuje ambalaža. Sve ljubavi kad’ tad’ prestanu da postoje. Kao da
poumiru, uvenu, šta li, iščeznu sa lica zemlje. Neke brže, neke sporije. Na primjer, moja prva
ljubav nije bitisala ni pola godine, a kada se sjetim kakva je nakaza bila čudo je što je i toliko
trajala.
Ljubav kao što i dolazi iznenada tako isto iznenada i prestaje! U dugim razgovorima, koje
smo vodili držeći se za ruke, pominjali smo i takve nemile situacije, opet srednjim tonom,
toliko je to bio korektan odnos. Uvijek sam joj govorio da se ne plaši toliko je bila lijepa da
bih se ja sigurno ponovo zaljubio u nju, čak i kada bih prestao da je volim. To nikada nije
shvatila jer žene neke stvari nikada i ne shvate. Tvrdila je, poprilično uvjerljivo, da naša
ljubav kod nje neće prestati.
Kada se desio potop slao sam joj, kao na početku, telepatske poruke. Ni tada nijesam mogao
tvrditi da ih je primila, a ako nije to već nije do mene.

Ayten:
Jednoga dana, negdje na kraju svijeta, otvoriću benzinsku pumpu i daću joj tvoje ime.
Tamo gdje nema mnogo saobraćaja, gdje je nizak protok ljudi i robe, čekaću da se
pojaviš, makar nikada i ne došla. U izgubljenim knjigama sa crnim koricama, na
stranicama koje je neko pocijepao, piše da je tako moralo biti. Ne mogu definisati šta se
tačno desilo ali bi možda najlakše bilo reći: “duhovi prošlosti”! Oni su bili cijelo vrijeme
sa nama, kao demoni, iako sam se zbog tebe ponašao kao da ne postoje njihova snaga
morala se poštovati. Ako ne dođeš možemo svemu dati ime Sudbina i sklopiti oči kao da
je baš ona, koja ne postoji, u pitanju...
GODIŠNJICA MATURE
U vrijeme mojih najžešćih emigrantskih depresija, u ljeto 2001.godine, stigoše u Hessen
glasovi da moja generacija, desetkovana smrtima i iseljavanjima, “slavi” petnaestogodišnjicu
mature. U nekakvom restoranu, na obali Lima, okupiće se oni, bivši drugovi i drugarice
sadašnja pretpostavljam gospoda, koji su, eto, preživjeli “Godine raspleta” u najljepšem
zatvoru na svijetu. Uz muziku i vino, evociraće uspomene na Ništa, jer je Ništa najbolja riječ
koja može opisati godine Praznog srca i želuca, tamo negdje na Hauptvahe, slušao sam, iz
mobilnog telefona, riječi koje su opisivale sjećanje na neko vrijeme za koje sam mislio da više
ni u sjećanju ne postoji! Neka mi se bezrazložna pakost skupila u grlu i da sam dolje ne bih
otišao, mislio sam...
Kako li izgledaju one djevojke što su se, polovinom osamdesetih, utezale u carera farmerice?
Je li ih pojelo ovo petnaest godina, što prođoše očas, svjetlosnom brzinom, kao da je neko
drugi živio umjesto nas koji smo sanjali, otvorenih očiju, da će kad’ tad’ proći vrijeme
stabilizacije i praznih džepova. Sjeća li se iko onih krompirčina i gumenog mesa što nam je
servirao personal tadašnjeg hotela“Sandžak” te noći i sjeća li se ko pjanih profesora i njihovih
bizarnih elaborata, te noći kada smo prestajali da budemo djeca a postajali ljudi...
Ko zna? Da sam dolje možda bih i otišao!

Povod ovoj priči, koja se zove “Godišnjica mature”, uopšte nije to skorašnje obilježavanje
petnaestogodišnjice Slobode i velikog bjekstva iz kazamata “Miloje Dobrašinović”. U dane
kada sam obaviješten o godišnjici svoje generacije, u Ofenbahu se obilježio jedan krajnje
nesvakidašnji datum vezan za maturiranje. Ni ja nijesam povjerovao kada sam čuo da su, u
hotelu “Simens”, izvjesni Helmut Rosicki i Liza Dah proslavili nevjerovatnu stogodišnjicu
mature!!! Biološki skoro nemoguće, ali se, uz prisustvo novinara i provjeru dokumenata,
ispostavilo da je bilo baš tako. Rođeni su osamdesetih godina predprošlog vijeka, maturirali
1901.godine, dakle Josipova generacija otprilike, nijesu se sreli od početka Drugog svjetskog
rata, sve u svemu, krajnje nevjerovatno! Očevici tvrde da su i gospodin Rosicki i gospođa
Liza došli sami u hotel, taksijima a iz taksija svojim nogama (?), na svečani ručak 8. juna
2001.godine, tačno u podne. Mala sala, već ranije rezervisana, bila je takođe svečano
ukrašena za ovu jedinstvenu proslavu, vjerovatno jedinu ovakve vrste od kada postoji svijeta i
vijeka. Osoblje hotela “Simens” potrudilo se da ovo dvoje stosedamnaestgodišnjaka uživaju u
najluđem danu u životu. Zidovi i police su bili ukrašeni crnim lalama a iz šest malih zvučnika
neprestano se vrtio CD sa ozbiljnom muzikom. Kada su slavljenici ulazili u malu salu pratio
ih je “Posmrtni marš”, kao i aplauz prisutnih zvanica. Gospodin Helmut je bio u crnom fraku
a gospođa Liza u srebrnoj toaleti, koja se baš svojom različitošću sjajno uklopila sa stotinama
crnih lala. Ručak je bio lagan, gusta čorba od pečurki, krompir na pekarski način sa telećim
medaljonima, za desert sutlijaš preliven cimetom, a točilo se skupocjeno francusko vino “la
Blansch”, berba iz 1901.godine, dobijeno kao poklon Bundestaga.
Nakon ručka, znatiželjnici su se ipak morali povući i ostaviti ih da na miru provedu dan koji
niko prije njih nije dočekao. Popili su po kratki espresso i prešli u Zeleni salon, koji je ujedno
bio i hotelska biblioteka, sjeli su u duboke fotelje i otpočeli prisjećanje na događaj koji se
desio prije sto godina. Helmut je zapalio tompus i otpočeo priču:
-Aah, Liza, Liza! Eto, prođe cijeli vijek! Kao dlanom od dlan, kao da ove godine nijesu ni
postojale. Ko bi rekao da ćemo baš nas dvoje doživjeti ovaj dan? Meni sve ovo baš izgleda
nevjerovatno...-
-Aah, Helmut, dragi moj, ne misliš valjda da sam i ja vjerovala da ću ovo doživjeti? Kako
godine prolaze čak mi i sama smrt izgleda sve dalja, baš kao da neću ni umrijeti, tako mi
nekako sve izgleda iracionalno. Tako sam bila uzbuđena kada sam dobila poziv za danas i
saznala da si i ti živ! Mislila sam da će mi srce stati, eto, baš tako sam mislila...-
-Aah, Liza! Ja cijelo vrijeme razmišljam šta ćeš mi reći kada se vidimo, a, eto, ispade da mi
ništa nijesi rekla. Samo si me gledala! Znaš da sam i ja, kada sam dobio poziv, mislio da je
sve ovo neka neslana šala, ali sam se u dnu duše nadao da je ipak istina. Tek danas vidim da
sam imao razloga živjeti i nadati se da ćemo se opet sresti...-
-Ha-ha-ha, mislila sam da ti kažem da se ni malo nijesi promijenio, ali ovaj trenutak treba
shvatiti krajnje ozbiljno, heej, čovječe, nije mala šala stogodišnjica mature...-
-Ne, ne, nikako, nego donio sam ti spisak i redoslijed umiranja naših ispisnika. Evo, čekaj da
stavim naočari, da vidim, da, prvo je umro Ginter...-
-Koji Ginter?-
-Kako koji? Pa, zar se ne sjećaš Gintera Šmita? To je onaj mali debeljuškasti što je stalno
imao crvene obraze. Ako me sjećanje ne vara, jednu godinu nijesi sa njim govorila zato što te
stalno gađao kamenčićima. Njegova zaljubljenost u tebe bila je javna tajna...-
-Aah, Helmut, mnogi su bili u mene zaljubljeni...-
-To da, Liza, ali Ginter je bio baš napadan. Evo, ovdje piše da je umro 17. maja 1969.godine
u osamdesetšestoj godini života...-
-Nije bio mnogo star!-
-Ma, on je jedan od posljednjih. Prije njega ih je masa pomrla! Evo ti redom čitam:
Klaus, Mihael, Nina, Johan, Hana, Adolf, Bela, Lars, Gerhard, Silvia, Kristina, pa za
njom njena sestra Katarina, Štefan, Udo, Martin, Oliver, Matijas, a ona Klaudija što je
sjedila sa tobom u klupi, ah, ona je umrla veoma mlada na samom završetku Prvog
svjetskog rata...-
-Ah, smrti, pusta smrti!-
-Svu dokumentaciju, iz novina, sakupio mi je moj sin Štefan, baš je uredno pratio šta se
objavljivalo na posljednjim stranama o mojim školskim drugovima...-
-A imaš sina?-
-Ma, imam ih petoricu! To su sada ljudi u poodmaklim godinama. Evo, Jozef je najmlađi a
ima skoro osamdeset godina. On je, začudo, najviše i posenilio, ponekada, stvarno, ne zna šta
trtlja. Nikako se ne razumijemo...-
-A imaš li ženu?-
-Imao sam! Više je nemam. Zvala se Klara i umrla je prije skoro pedeset godina, nek’ joj Bog
dušu oprosti, bila je to dobra žena...-
-Ja imam četiri kćerke i sve četiri su u staračkim domovima. Teško mi pada što su tako
završile, ali šta da radim kada sam i sama u staračkom domu. Ponekada pomislim da bi bilo
bolje da sam umrla samo da ne gledam kako mi se djeca muče...-
-Ah, Liza, život je surov! Čovjek da bi opstao mora biti spreman i na najgore situacije. Nego,
sjećaš li se profesora Franca Hambaha?-
-Ah, kako ga se ne bih sjećala! Koja je on budala bio...-
-Da, da. E, moja Liza, na njegovoj sahrani ja sam držao govor.-
-Nijesam znala. A kada je to bilo?-
-I profesor Franc je poginuo u Prvom svjetskom ratu. Kada su ga prebacili u Šliz, njegovo
rodno mjesto, pozvali su me, kao njegovog bivšeg đaka, da se oprostim od profesora. Nerado
sam pristao ali mi je poslije ipak bilo drago što sam to uradio. Znaš, porodica se bila odrekla
od njega, a bio je u zavadi i sa ovima iz katoličke crkve, na kraju je ispalo da sam ja svojim
govorom spasio stvar, iako ga ne pamtim po dobru.-
-Šta si govorio na njegovoj sahrani?-
-Šta sam govorio? Ma, ništa, onako, klasika, da je bio dobar profesor, da ga njegovi đaci
neće zaboraviti, kao ni porodica, znaš i sama sasvim običan govor...-
-Koja je budala bio sigurno ga niko nije zaboravio! A za direktora Gintera sam davno čula...-
-Ah, to je već bila prava tragedija. Bio je veliki intelektualac i njegovo samoubistvo je
odjeknulo kao prava bomba. Niko se nije nadao, u ono vrijeme to je bilo nečuveno, i još,
molim te, na takav način, spaljivanjem, baš je sve iznenadio...-
-Pa, zar se on spalio?-
-Ma, šta spalio? Nestao u vatri i dimu!!! Bez oproštajnog pisma, bez ičega i to je učinio u
momentu kada se baš bio malo finansijski ustabilio. Imao je solidan brak, lijepu djecu, ime i
položaj, niko ne zna šta je bio razlog.-
-Ah, Helmut, to je sigurno nešto na nervnoj bazi.-
-Garantovano...-

Dok se nevidljivo popodne vuklo po vazduhu prisjećali su se, Helmut i Liza, svojih školskih
dogodovština. Bili su to sasvim obični događaji kakve su i drugi ljudi, većinom, doživljavali u
vrijeme bezbrižnosti. Grudvanja i klizanja po snijegu, prepisivanja kontrolnih zadataka, izleti
u tada nedirnutu prirodu, sve su teme načeli osim teme prve ljubavi jer su Helmut i Liza, u
stvari, bili jedno drugome prva ljubav. Kao da su i sada, kao stosedamnaestogodišnjaci,
osjećali izvjesni stid u vezi sa svojim davnašnjim osjećanjima. Lagana staračka drhtavost
mogla se tumačiti kao nastavak tinjanja davno upaljene ljubavne vatre, što se najuočljivije
ogledalo u dodiru prstima, presvučenim rozikasto-žućkastom kožom, koja je bila išarana
crnim venama. Ona je prva pružila ruku koju su, za njihove godine neshvatljivom brzinom,
dočekale njegove i taj je dodir, iznenadan ali obostrano priželjkivan, vaskrsnuo nešto o čemu
su ćutali ravno sto godina...
-Helmut!-uzdahnula je.
-Liza!-uzdahnuo je.
Nema tu šta mnogo da se priča, te prve ljubavi vrlo teško, ili skoro nikako, ne prolaze. Džaba
i vijekovi, ratovi, brakovi, i ispada da su najsrećniji oni (njih svakako nije mali broj) koji
svoju prvu ljubav nikada nijesu ni upoznali. Prve ljubavi su, što bi rekli pravnici, jedine stvari
u životu koje se moraju razjasniti do kraja. Nema tu neke sredine ili nedorečenosti, sasvim
jednostavno, ili budu ili ne budu...
Helmut i Liza kao u nekom grču, držeći se za ruke, uživali su u toplini svojih osjećanja! U,
kod oboje, bistrim plavim očima očitavala se ljubav, sa velikim LJ, iskrena do krajnosti.
-Zar sam morao čekati sto godina na ovaj trenutak?-rekao je Helmut.
Liza je stidljivo sagnula glavu, usne su joj zadrhtale uslijed nadošle malaksalosti. Nježno joj
je, kažiprstom, podigao bradu i ugledao suze. Da, da, Liza je plakala!
-Molim te, nemoj plakati.-šapnuo je.
-Ne mogu, Helmut, moram! Eh, koliko li sam samo suza isplakala za ovih sto godina...-
-Nemoj plakati, Liza, imam slabo srce i ne znam hoće li ono izdržati da te gleda uplakanu!-
-Ah, Helmut, i ja imam slabo srce i jetru, i bubrege, a ni pritisak mi nije dobar, eto, i sama se
čudim kako sam još uopšte živa...-
-Bog je tako htio, Liza. Bog! Niko drugi! Htio je da doživimo ovaj dan i da se sretnemo. Ovaj
susret znači da su neke stvari ipak besmrtne.-
-Ah, Helmut, ja sam svemu kriva. Nijesam se smjela nikako odvajati od tebe i ići kod tetke u
Hamburg. Upozoravao si me, ali ja sam kao djevojka bila isuviše tvrdoglava, eto, to mi se sve
osvetilo. Ja sam kriva...-
-Ah, Liza, molim te, nemoj kriviti samo sebe, evo, i ja sam kriv. Tada nijesam bio svjestan šta
mi je značila ljubav prema tebi. Bio sam mladalački neobuzdan i trebale su godine i godine
da prođu da bih neke stvari shvatio...-

I dalje su se držali za ruke! Konverzaciju je prekinuo konobar, koji je donio još jedan litar “la
Blanscha” i sladoled. Očigledno da im je smetao, ali to on nije primjećivao, Idiotski se
smiješio dok je polako sipao u čaše skupocjeno piće i taman kada je Helmut namjeravao da
mu da znak da se udalji, ovaj se blago naklonio i sam otišao. Sjeli su do prozora, bliže jedno
drugom. Kroz prozor se vidio divan prizor, vještačko jezero i labudovi koje su bajatim
hljebom hranila djeca iz obližnjeg kindergartena. Liza je naslonila glavu na Helmutovo rame i
počela da pjevuši, naravno, “njihovu pjesmu”. Savim tiho, samo da on čuje, stihovi su tekli za
razliku od vremena, koje je, izgleda, bilo stalo...
“Znaš li da sam te sinoć sanjala, dok je noć padala, naše malo selo mjesečina je obasjavala,
a ja sam se budila i plakala, heeeej, dragi moj....

-Sjećaš li se ove pjesme?-pitala ga je.

Helmut nije odgovarao i Liza je podigla glavu. U njegovim očima sada je ona gledala suze.
Da, da, Helmut je plakao...
-Ah, Helmut, dragi, nemoj plakati.-
-Ne mogu, Liza, moram. Toliko mi se tuge skupilo u srcu. Pitaš me da li sjećam ove pjesme, a
da znaš samo kako me tvoje riječi bole. Kako se ne bih sjećao, pa, toliko puta smo je zajedno
otpjevali, u ono vrijeme kada sam po cijeli dan mislio na tebe.-
-Ne možemo vratiti izgubljene godine, Helmut! Takva nam je sudbina bila. Ali možemo ovo
malo vremena, što nam je od života ostalo, provesti zajedno. To bi meni bilo dovoljno,
Helmut, tolika je moja ljubav prema tebi...-
-Ah, Liza, moja je još i veća...-

Kada se čovjek suočava sa svojom prvom ljubavi bude i ovakvih situacija. Krajnje patetičnih i
otežavajućih, naoko neizbježnih i sve se, kao po pravilu, završavaju ćutanjem. Kako dokazati
svoju ljubav? Riječima svakako – ne, a nečim drugim, ne znam, može li se nečim drugim,
osim riječima, nešto, a pogotovo ljubav, objasniti? Kada ljudi “upadnu” u neke neobjašnjive
godine cijeli se život zakomplikuje i, nakon turbulencije milenijuma, naiđu ta takozvana
plačkasto-pičkasta vremena, kada skoro svi postanu sise, i to ostanu do kraja, do smrti!
I moga, više puta citiranog, prijatelja Đorđija Vujovića periodično su ubijale takve situacije!
Sam bi pravio patetike, redovno tamo gdje ne bi trebalo, i kada bi se sjetio šta je sve govorio
bivšim ribama sam bi sebe, kako je isticao, “opalio po glavi, i to bejzbol palicom...”
Zaljubljeni parovi, poslije maturske večeri, “povlače se” u hotelske sobe. U većini slučajeva!
Poslije moje maturske večeri ja se nijesam “povlačio u sobe” već sam “razvodio pjane”, eto, a
šta se desi poslije proslave godišnjice mature stvarno ne znam, jer nijesam bio ni na jednoj!

Nakon dvosatnog ćutanja, Helmut i Liza dogovorili su se pogledima da ovaj dan nastave u
sobi-apartmanu broj 100, kojim im ih je častila uprava hotela “Simens”. Obzirom da se
apartman nalazio na prvom spratu, krenuli su pješke uz aplauz prisutnog personala. Kao da su
se peli na brod, zastajkivali su na stepenicama i mahali rukama. Iz hola im je odmahivano i to
je trajalo nekih desetak minuta.
Apartman broj 100 bio je najekskluzivnija odaja ovoga nadaleko poznatog hotela. Veliki
dnevni boravak, dva kupatila, tv i bridž prostorija, kaskadna terasa u tri nivoa, džakuzi kade,
vodeni kreveti, aparat za solarijum i internet soba. U njemu su odsjedali strani državnici i
njemački industrijalci, bilo je nemoguće, bez obzira na novac, rezervisati ovu “sobu”, naročito
u vrijeme sajmova.
Helmut je iz džepa izvadio ključ i zagonetno se nasmiješio. Velika dvokrilna vrata otvorila su
se i sva raskoš, koja košta oko sedam hiljada maraka za noć, presijavala se u svim mogućim
bojama pred njihovim širom otvorenim očima. Helmut se poklonio i rukom pokazao Lizi da
uđe. Ona je blago klimnula glavom i, naravno, ušla unutra.
Ključ u bravi čuo se-dva puta!

.......................................................................................................................................................

Šta se kasnije desilo, ne možemo znati jer se kroz vrata ne može ništa vidjeti. Može samo da
se nagađa, ali je bolje ne nagađati jer se, obično, ode daleko od istine. Uglavnom, po
nepisanim zakonima Sudbine pronašli su se, nakon sto godina samoće, Helmut i Liza, u
Ofenbahu, gradu koji je mnoge ljubavi sahranio. Nije bilo razloga da tako ne bude i ovoga
puta, kao što je i bilo. Ujutru, devetog juna, nakon bezuspješnih poziva da otvore, provaljena
su, uz pomoć policije, vrata na apartmanu broj 100. Prizor koji su vidjeli mnogi će dugo
pamtiti: na vodenom krevetu, potpuno goli i zagrljeni, ležali su mrtvi Helmut Rosicki i Liza
Dah. Inspektori su zapisali da su umrli od uzbuđenja...
Sahranjeni su na dva kraja Njemačke, Helmut u Dortmundu a Liza u Minhenu, ali to što se
desilo sa njihovim namučenim rozikasto-žućkastim tijelima više i nije bilo toliko bitno. Bitne
su duše, ako već postoje, tamo na nebu Helmut i Liza, jedini ljudi koji su dočekali
stogodišnjicu mature, slaviće, u budućnosti, i milijardu godina od maturske večeri održane
davne 1901. Okupiće i svoje davno umrle školske drugove i drugarice, kao i nezaobilazne
profesore, i najvjerovatnije zapjevati, onako, što bi se reklo, rasterećeno...
SCHWIMMBAD
Samoću i nostalgiju najteže je ljeti ukrotiti. Još kada ljeto stigne nenajavljeno, kao
elementarna nepogoda, sjenke nestanu sa zidova a gradovi postanu pusti i odbojni. Prošlog
juna dešavali su se nenormalni dani. Noći ne treba ni spominjati, bile su kratke i kao da su
osptruirale život u Frankfurtu. U očaju, ili u bjesnilu, htio sam postati dio zida, hladan i čvrst,
bez ikakave saglasnosti savremenika koji umirahu po haustorima novog milenijuma. U
mojem stanu, u kojem bitišemo ja i trista i pedeset hiljada zlih misli, danima zvoni telefon i
čini mi se da će u njegovoj zvonjavi proći cijelo ovo godišnje doba. Smijem se histerično,
svjestan da posjedujem natprirodne moći, jer ja znam ko zove, nevjerovatno, i ne znam šta bih
dao da mi neko samo hoće povjerovati u to. Ona je, mamu joj jebem upornu, prolazi mi
kroz glavu, jedino ona, jedino ona i Smrt mogu biti ovako uporne. Krijem se po sobama,
zaključavam u kupatilo, izlazim na terasu, muziku puštam “do daske” pa pjevam iz sveg grla
sa poznatim svjetskim pjevačima aktuelne hitove, uzalud, telefon, svakih pola sata, nekada i
kraće otpočinje svoju ispraznu simfoniju. Smijem se histerično, baš tako, i shvatam polako šta
se zapravo desilo sa nama. Eh, moja jadna, raspadnuta, bjelopoljska ljubavi, jesam li ti, jadna
ne bila, govorio šta će biti sa nama...
Bez obzira na moju neprikrivenu zluradost aparat je nastavljao da obavlja svoju funkciju.
Počeo sam da brinem! Šta li je sa njom, da nije bolesna a ako je- od čega je, ni kancerogeni
bolesnici nijesu ovako navalentni, skroz je otkačila, više nema smisla za vrijeme i prostor...
Nakon nekoliko nedjelja, ne znam tačno koliko, uzmem ja telefon (koji je i dalje neumorno
nastavljao da zvoni) u naručje, kao dijete, eto, nešto mi milo što je ona, totalno neobjašnjivo, i
jeste da mi je bila najveća ljubav i jeste da je mrzim više nego bilo koga na ovom svijetu, ali
nešto mi nelogično milo što baš ona ovoliko zove. Pomalo me kopkalo ko li joj je dao broj ali
ko je-da je, od njih pet, platiće kad-tad za to, uostalom nije ni važno, bolje i da me zove nego
da mi ostarala pristigne u Frankfurt i kaže to što ima. A baš sam, i to prošle godine, htio ja nju
pozvati! I to za njen rođendan! Htio sam biti cinik, biti ono što sam, i konstatovati u slušalicu:
“Ah, kako lete ove godine...”, naravno nakon kurtoaznog čestitanja, međutim, kada je trebalo
srce je izdalo. Uvijek me bilo strah od nje, priznajem...
Poslije dva-tri mjeseca, ili više, počnem da se nerviram! Sve je izgubilo smisao, šta god da je
u pitanju, mislim, stari smo mi za ovo i dolazilo mi je, nije da nije, da dignem slušalicu i
zamolim da me ostavi na miru, ako je to ikako, je li, moguće. Množile su se zle misli i već
sam prestao da ih brojim kad’, nenadano, ruka se sama spustila i podigla slušalicu i ja sam
rekao jedno srednjeevropsko:
-Hallo.-
Naravno da je bila ona i naravno da je u pitanju bilo ono čemu sam se najmanje nadao. Takve
situacije mi je i ranije (kada smo se voljeli) često priređivala, ali, ne znam je li moja greška, ja
sam za ovih dvanaestak godina u Njemačkoj pomalo izgubio filing baš za takve situacije.
Naoko, krajnje besmislena ali i te kako opasna priča. Problem je bio što nas dvoje nijesmo
nikada raskinuli vezu, u nekim vezama to je nemoguće izvesti do kraja, iako smo se fizički
rastali na neodređeno vrijeme, kako sam ja konstatovao nakon emigriranja u Frankfurt. Ona
misli da po tome pitanju nešto hitno treba uraditi, da skratim, ona danonoćno misli da mi treba
već jednom da raskinemo. Složio sam se njenim predlogom, kao što sam se uvijek slagao, i
rekao da smo, eto, od ovoga momenta raskinuli. E, sad’, kaže ona meni, ne može to tako, ne
može to telefonom, pa nijesmo mi bili u ljubavi dva dana, to mora u četiri oka, bez svjedoka,
već jednom da se završi, onako ljudski, i svako na svoju stranu. Pitao sam je, ako je već tako
kako priča, zašto me nije ranije kontaktirala, dok sam još živio u Subotici ili Beogradu, tada
sam još mogao i doći, kao što sam joj uvijek dolazio, sada je to teže, daljina, tuđina i ostalo,
teško da se možemo sresti. Nema veze, kaže ona, da sam na Marsu moramo se sresti, popiti
kafu, pružiti ruku jedno drugom, ovo je dvadeset i prvi vijek, bez zaostalosti i tradicije,
raskinuti, bez suza, bez prisjećanja ružnih uspomena, bez prisjećanja na prevare, koje su nas,
u stvari, i uništile, onako po temelju, do kraja. Ovdje moram napomenuti da su u pitanju bile
samo njene prevare jer ja se takvim stvarima nikada nijesam služio. Ni ja niti bilo ko moj!
Podsvjesno razmišljam da izbjegnem taj susret, pitam je da li bi se to ipak nekako moglo
izvesti a da ja ne dolazim u to prokleto Bijelo Polje. Ona kaže da moram doći! Pokušavam se
spasiti i pitam da li bih joj mogao poslati nekakvo punomoćje (uredno ovjereno u nekom od
frankfurtskih sudova) pa da ona sama izvede to raskidanje, mnogo bi mi pomogla, kažem, ona
se smije i onda, otkriva svoje pravo lice, hladna kao zmija, uzvraća da to nije kupovina auta ili
placa na moru, u ljubavi ne važe punomoćja. Onda malo ćuti pa pita kako bi, u stvari, glasio
tekst toga punomoćja i ja počinjem da diktiram neki bezvezni tekst koji nije čak ni malo
šaljiv. Pitam je što toliko zove, mislim non-stop, nije normalno, da li ona išta drugo radi osim
što čeka da se ja javim, e, tu se hvatam u zamku, ona shvata da sam cijelo vrijeme bio u stanu
i da nijesam htio dići slušalicu, kaže da nema veze, oprašta mi, ona je ionako svemu kriva.
Prekidam je, pitam jesu li joj živi otac i majka, kako su joj brat i sestra, ima li šta novo u
Bijelom Polju, je li ko umro, glas joj zastaje u grlu pa se lomi na pola, povisuje ton dok govori
da mi ona nije izvanja tetka i da su ta pitanja skroz nekorektna, baš je briga je li ko umro,
imamo mi o mnogo čemu ozbiljnijem da razgovaramo...
Molim je da raskinemo preko telefona, kaže: nemoguće je, znam i sam koliko smo puta to
pokušavali, pa se redovno vraćali jedno drugom. Sve je, od početka, bilo jedna velika greška.
Prava katastrofa za oboje. Kaže da je svemu kriv moj odlazak u vojsku, šta sam mogao,
morao sam ići, sam ili sa vojnom policijom, tada, neiskvaren, nijesam umio isfolirati ljekarsku
komisiju. Pita zašto sam živio u drugim gradovima, zašto se nikada do kraja nijesam vratio u
rodni grad, zašto sam bio skitnica a to, u stvari, nikada nijesam mogao biti, opet je prekidam,
polako, pa ja u tim gradovima nijesam živio sam, bilo je tu još ljudi, zar ona misli da me žene,
to jest djevojke, u Srbiji nijesu ni malo voljele, zaboravljeni sin Bijelog Polja nije bio baš
toliko bezperspektivan kao što se u početku mislilo...
Kao da se nečega prisjeća, pita me je li istina da sam, nekim davnašnjim zajedničkim
prijateljima otkrivao detalje iz našeg intimnog života, valjda hvalio se, šta li, e, za to me tek
zabolje, mislio sam ali nijesam rekao, za to već postoje sudovi i suočavanja, mada, formalno-
pravno, ja se i nemam čime pohvaliti u vezi tzv. našeg zajedničkog života, bolje je ćutati nego
se brukati, uvjeren da se hvališ krajnjim glupostima. Tu ućutimo! Ona je, inače, majstor za
takve situacije, i ranije je znala zaćutati kada je trebalo samo što ja ne znam da li sam, u ovom
delikatnom trenutku, ja trebao ućutati ili sve izgovoriti do kraja. Prošli su mi kroz glavu, dok
smo ćutali, arhivski snimci naše ljubavi, ubrzani ali jasni, i sjetih se kako sam tri čira dobio
dok smo se voljeli...
Kida mi misli, konstatuje da sam se dobro išlifao u Frankfurtu a i priča se da sada ne živim
toliko loše kao, je li, ranije...
I za to me nije briga, neka narod priča šta god hoće, u stvari bolje bi bilo da misle kako se
patim, narod voli takve sudbine, voli da žali i da ga žale...
“Šta da radimo” – mrtav glas čujem iz neke druge dimenzije, mrtav da mrtviji ne može biti.
Predložio bih ništa da ne radimo, ja sam, inače, trenutno u fazi nekog vanvremenskog
mirovanja, ne zanima me ni šta će biti sa mnom a ne šta će biti sa nekim ili nečim otuđenim
od realnosti.
“Naša ljubav je mrtva” – izgovaram u slušalicu, kao da samom sebi govorim, shvati to, još
od Beograda pa na ovamo, nema je, ne postoji! Mi smo davno raskinuli, prije deceniju, i više,
nema šta tu sada da se raskida, oči u oči, ovo-ono, sve je bez veze, mi se ne poznajemo više,
čak ni država u kojoj smo se voljeli više ne postoji, a ta država (ne bilo joj teško) bila je
daleko ozbiljnija nego što smo bili nas dvoje. Možda cio ovaj cirkus stvaraš iz straha šta će
dalje biti, ne boj se, nijedna nije ostala neudata, naći ćeš i ti nekoga kome ćeš se svidjeti!
Mada ne vjerujem ovamo, iza gvozdene zavjese, da ćeš naći, ali tamo, ko zna? Tamo je sve
drugačije i bolje...
Ona sanja taj dan kada ćemo raskinuti! Moli se Bogu za taj dan! Izvinjavam se i prekidam
pitanjem od kada je ona to toliko pobožna, kaže da od kada sam ja napustio Bijelo Polje
redovno ide u crkvu, nedeljom kada se nas sjeti pali svijeće za mrtve. Rado bi se udala, rado
bi se barem zaljubila, ali je strah da se ja odnekuda ne pojavim tada, strah je šta bi bilo, strah
je da ne osjeti nešto slično onom što je osjećala nekada davno...
Udaj se, molim te, udaj ili umri, uglavnom učini nešto, ne zovi više nikada, ne pričaj o meni
kao što ni ja ne pričam o tebi, izblijedi, udavi se u sjećanjima! Ovoga puta ja znam šta će biti,
kao u pjesmi -znam da ćeš ići sa svima koje znam, za inat, za piće, za dan...- nema veze, život
je tvoj, ili barem to malo što je ostalo od života koji ćeš skončati u samoći. Uskoro ću spustiti
slušalicu, kada se najmanje nadaš, tragom kristala nestaće glasovi, ostaćeš u svojoj sobi, koja
je vjerujem ista kao krajem osamdesetih, ja ću uzeti torbu i otići na bazen da sperem sve ovo
samoljepljivo što smo rekli...
Slušalica je spuštena! Uzeo sam ranac, peškir, dvojni C, stare novine, naočare, sat je
pokazivao podne! Izgleda da ću ipak stići u Rosenhohe, iskoristiti dan, utonuti u sve
prehlorisane vode rijeke Majne, biti, naoko, izgnanik sa stilom, ko zna, možda sretnem i
nekog poznatog...
...................................................................................................................................................
Autobus broj 105 bio je poluprazan što je nesvakidašnje za ovo doba dana! Svi moji dani u
Njemačkoj imaju u sebi barem po gram nesvakidašnjosti ali moj stomak, kao u forezničara,
više ne registruje blage potrese Milenijuma. Znojavi ljudi pristizali su u izmučenim kolonama,
djeca, obasjana suncem i izvjesnošću, bacala su šlaufe i lopte za vodu, šarenilo suncobrana i
miris roštilja, desetak polurazumljivih jezika u opticaju...
Osokoljen činjenicom da sam zaboravio mobilni telefon (a ni nove novine nijesam kupio)
raspremao sam se za dremuckanje u hladu, ali hoćeš, žamor iza leđa ukazivao je na
neočekivan dolazak ljudi, bolje reći žena i djece koji govore mojim jezikom.
Kao za inat, opkolili su moju, do prije koji minut, nezavisnu oazu, raširili ćebad i na njih
prostrli brdo hrane, izvadili zamrznute sokove i kasetofone a moju, kakvu-takvu, namjeru da
se malo odmorim sasjekli u korijenu.
-Uuuh, što je danas vruće! Sagoresmo!- govorila je debela ženica, pretpostavljam svima nama
jer je riječi izgovarala gledajući u zemlju.
-Irfane, gdje ćeš to? Ne može odma’ u vodu, dolazi ovamo! Prvo da jedemo!-nastavljala je
zapovjednim tonom.
Djeca k’o djeca kada vide vodu kao da polude. Puni života, ne znaju šta je rat, ne znaju šta je
izbjeglištvo, interesuje ih samo kupanje i ništa više. Stavio sam peškir preko glave.
-Mirza uzmi jedan batak.-
-Ne mogu, mama, nijesam gladna.-
-Ada, uzmi, šta ne možeš?-navaljivala je brižna majka.-A gdje ode Dževad? E, vala će mi
platit’. Mora da je otiš’o u vodu! Mirza, pomjeri se malo ovamo, vidiš tu ovoga što je turio
peškir preko glave. Hajde ovamo. Eh, daleko bilo, mora da je neki drogaš...-
Pošto se očigledno radilo o mojoj malenkosti skinuh peškir sa glave i zapalih cigaretu. Par
metara lijevo od mene druga konfesija, doduše, slična priča...
-Milaneeee, Milaneeeee, izlazi iz vode, Sad’, ovoga momenta, izlazi! Bože, šta ću od ovoga
deteta. Krv mi moju popije kada ga ovde dovedem. Izlaziiii! Sad’!! Ne pij tu vodu, Milane, tu
Cigani piške, izlazi napolje. E, sada ćeš mi platiti!-
Za pola minuta pomenuti Milan, simpatični šestogodišnjak rekao bih, bio je priveden na
zborno mjesto “kod ćebeta”.
-Šta si obećao mami? Milane, kaži šta si obećao mami!-pitala je mama-islednik.
-Šta sam to obećao? Ništa!-
-Kako ništa, crni sine, kako ništa? Obećao si da ćeš biti dobar i da ćeš slušati! Nije mama
budala, Milane, pa da se ne seća šta je bilo pre par sati...-
Bože mili, kakvih sve žena ima. Što reče ova maloprije: Daleko bilo! Još kada na bazenu
počnu da bistre politiku onda tek nastaje poslednje odbrojavanje i mislio sam da će ova
planeta puknuti, da neće moći izdržati neke nevjerovatne izgovorene gluposti.
Elvis i Zoran, dva zlatna momka koja sam upoznao u Frankfurtu, ugledali su me i pošli ka
meni. Imali su po osamnaest godina, vojni dezerteri, šaneri na sitno, bez roditelja i rođaka,
prepušteni od malena ulici ali sigurno najpozitivnije ličnosti koje sam upoznao u Njemačkoj.
-Đe ste lopovi?-rekoh bez provokacije, uvijek sam ih tako zvao.
-Đe si Bjelopoljac? Doš’o si da se kupaš! Je li, brate? Jesi li ponio sapun?-počeše se da se
cerekaju i to baš zarazno.
-‘Ajde, mangupi, rep poda se, sjedite i zapalite.-ponudih ih cigarama.
-Jesu li sve ove žene tvoje?-pita Zoran i sjede do mene.
-Sve vala! A vidiš i da nijesu neke...-
-Šta ima novo?-upita me Elvis.
-Nema ništa! Sve po starom, kao što i vidiš. Propada se dostojanstveno.-
-Što propada? Jesi li u krizi? Treba li ti para?-
Pogledah ga pravo u oči. Bio je pravo dijete a to kao da nijesam ranije primjećivao. U svakom
društvu Elvis je bio pravo mezimče. Vječno željan slatkiša i sokova, vjerovatno da mu je to u
djetinjstvu hvalilo i sada, nesvjesno, nadoknađuje izgubljene gladne godine. Nije imao
nikoga, kao ni Zoran, ali koga je to interesovalo u zahuktaloj Njemačkoj ili umrtvljenoj
Jugoslaviji. Svak se o svom jadu zabavio, nema se vremena ni za najrođenije...
-Joj, molim te nemoj mi tu priču! Sada ćeš mi dati hiljadu maraka a za nedelju dana doći ćeš
kod mene da tražiš da ti dam za hljeba. Pusti mi to: treba li ti, sit sam ja tih žvaka.-odgovorih
na velikodušnu ponudu.
-A, nema toga više, brate. Sigurno! Nije Elvis ono što je nekada bio!-odgovori on meni.
-Je li, života ti? A šta si to sada kada više nijesi ono što si bio?-upitah krajnje zainteresovano.
-Pun, brate! Pun k’o brod!-
-Elvise, sine, čega pun, kaži starom čiki.-
-Para, Bjelopoljac, para! Maraka, dolara, švajcaraca, kojih god hoćeš.-reče smijući se skroz
djetinjasto i bezazleno. –A i kuću sam dolje kupio! I to ne kuću, vilu, brate, sto i pedeset
hiljada sam je platio. Bina mi sve završila. Binu znaš?-
-Znam.-
-E, posl’o sam joj lovu i još je častio par hiljada. Poslala mi je video kasetu, kada dođeš
negdje do nas vidjećeš šta je kućerina. Nema više sirotinje, brate, počele su druge pjesme da
se pjevaju...-
-Odakle ti tolika lova?-
-Eh, odakle? Naš’o, brate, zaboravio ih dobar čovjek na autobuskoj.-opet su se cerekali.
-Ozbiljno te pitam!-
-Pa, kada već hoćeš ozbiljno onda da ti i kažem. Imali smo, prije dva mjeseca, dobar udarac
gore u Dortmundu. Lako, bez ikakvih problema, uradili smo jednu dobrostojeću firmu.
Alarme pogasili, sef razvalili, sve je bilo gotovo za pola sata.-
-Koliko?-
-Skoro milion!-
-Sa tipom ili bez tipe?-
-Ma, tipu nijesmo ni platili! Jedan nam je Šiptar dao tipu i za to smo mu trebali platiti sto
hiljada. Ali, ono, šta ja znam, dan prije nego je trebao doći kod nas za pare, gore u Berlinu,
izrokale ga neke Sandžaklije. Priča se da je sve bilo bez veze. Pokačili se u kafani zbog neke
cure i dva Pazarca ga izbuše k’o sito.-
-Pa, je li preživio?-
-Ma, kakvi preživio, nije ni minut živio. Bila prava klanica, brate, bilo i u novinama. Jebi ga,
tako se potrefilo a da je bilo drugačije sigurno bi ga ispoštovali, znaš, dig’o nas je iz
mrtvih...-
-Ko je sve radio?-
-Ja i Zoran! Standardna ekipa. Igor nas je vozio. Ja i Zoran smo uzeli po četiri stoje, Igoru
dali stoju što je sjedio u autu pola sata, i, eto, prosto k’o pasulj...-
-Ne mogu da vjerujem!-
-Mnogi ne vjeruju, brate, do prije koji mjesec nijesmo ni cigara imali, ali, eto, posrećilo se.
Nema više zlih godina.-uključi se i Zoran.
-Slušajte momci, ne znam koliko je to istina, ali ako je istina ne laprdajte mnogo okolo. Nema
mnogo ljudi koji Albancima išta duguju, pa i mrtvima. Lako je moguće da vas neko potraži a
isto tako je lako moguće neko i vas da tipuje. Sad’, jebi ga, nijeste sitne ribe...-
-Ne brini za nas! Lova je sklonjena a ni mi se nećemo dugo zadržavati u Švabiji. Idemo malo
na more, malo na Lim, u Jugu kletu.-reče Elvis
-A đe vam je Igor?-
-Ma, kakav Igor! Kada je uzeo lovu totalno je otkačio. Vazda voda po dvije kurve sa sobom, a
još se i šmrče. Brzo će ostat’ bez kinte. Govorio sam mu, zdravlja mi, ali ne možeš budali
dokazat’ a ćale mu, dolje, živi od sto maraka penzije mjesečno...-
-Hoćeš li sladoled?-upita me Zoran. Stvarno su bili djeca...
-Hoću kad’ je od vas i to onaj najveći i najskuplji!-
-Uzmi po dva! Jednom se živi.-doviknu mu Elvis i Zoran mahnu rukom odlazeći.
-Ma, i Zoka se šmrče samo što neće da prizna...-
-Šmrčeš li se ti?-
-Ja! Ma, kakvi! Ja sam ti operisan od tih stvari. Ja sam ti, brate, primjeran omladinac. Nema
droge, nema kocke, ni duvan nešto ne volim posebno, eto žene volim, to mi jedini porok...-
-A šana?-
-Eh, a šana! Šaniro bi i ti da imaš herca! Jebi ga, još dolazimo iz države đe većina mažnjava,
to nije porok, brate, to je posao. I to dobar!-
-Evo vam, gospodo, po jedan Magnum.-Zoran podijeli sladolede.
-E, Magnum je super! Sjećate li se onih naših starih sladoleda, kako su se ono zvali, jedan se
zvao Lisko, onaj crveni vodeni...-reče Elvis.
-A sjećate li se Pegija i Rumenka? E, jesu i oni bili odvratni...-
-Što ti sad’ Lisko pade na pamet?-
-Nemam pojma! U stvari ja sam najviše uzimao Liska. On je bio i najeftiniji ali je baš bio bez
veze. Kasnije je Leni bio dobar. Leni i Kapri...-
-Eto, sada imaš mnogo para možeš da ližeš dok ti jezik ne otpadne...-
-Elvis sada voli da liže i druge stvari...-reče Zoran i počesmo da se smijemo ne obraćajući
pažnju na zemljakinje koje su čule Zoranovu erotsku upadicu. Čim pojedoše sladolede momci
odoše na kupanje. Zvali su i mene, međutim, nešto mi se nije ustajalo. Još kada sam vidio da
su Turci zauzeli pola bazena opet sam prebacio peškir preko glave. Nijesam vidio slike ali je
ton neumoljivo prolazio kroz tkaninu...
-Irfane, Irfaneeee! Izađi iz vode, hajvanu mahniti. Raščepiću te ako ti dođem tamo. Izlaziii!
Vidiš da si cipcio pomodrio, nesoju, izlazi! E, ovo ti je petak da si dolazio na bazen! Ti znaš
šta ti je babo rek’o, neka, neka. E, neću se ja s tobom nadgornjavat ovuda, budi siguran. Vala
ćeš mi platit’, sine, kunem ti se. Eh, žuč mi moja puče, a puknuće i tebi po tintari samo dok te
dohvatim. Mirza, idi dovedi ga, ja ako mu odem udaviću ga onde u onaj bazen. Ada, udavit’,
udavit’ da ne živi ovako nedokazano. Neka, neka, smij se Irfane, smij se sine, iskihaće ti duše
mi babove. Zapamtićeš današnji datum! Evo, vala, ja lajala k’o kučka ako ne bude tako.
Izlaziii! Eh, ko izmisli ove bazene prišt ga pogodila, em dadni pare, em živce svoje pojedi...-
Đe bar vokmen ne ponijeh, mislio sam. U pravu je žena, em daš pare-em svoje živce pojedeš.
Ako imaš živaca, svakako. Okrenem se na stranu i počnem posmatrati gomilu. Prošlo je dva
sata, a poslije dva dobre ribe dolaze na Švimbad. Ima ih stvarno lijepih, raskošnih, a ima, vala
i halakastih gabora koji se jedva uvuku u kupaće kostime. Frankfurt i Ofenbah, inače, ne
oskudijevaju u abnormalnim osobama, pa i takvi, poslije dva sata, požele da svoja nakaradna
tijela rashlade u bazenima. Cigana ima najviše! Turaka i Jugoslovena takođe ima dosta, dok
Švabe izgledaju kao da su zalutali. Oni koji dođu, u početku, čude se tom gromoglasnom
cirkusu i skičanju iz neiživljenih grla, obezbjeđenje često reaguje, preko megafona mole se
gosti da zbog djece ne skaču u vodu. Slabo razmišljaju o tome da mogu povrijediti djecu, ali
ko te pita, ko može dokazati nedokazanima. Bazen Rosenhohe idealan je i za krađe, tako da i
policija često navrati. Recipročno broju kupača opet su Cigani u vođstvu što se tiče hapšenja.
Za njima Turci i Jugosloveni...
-Sjećaš li se Lima?-pitao me jednom dobar prijatelj koji je odselio u Ameriku.
Sjećam li se? Ljudi ponekada znaju svašta da pitaju, čuješ: sjećam li se Lima, Sinjavca,
Močivode, Kotlina, Patkove otoke...
Sjećaju li se ljudi prošlih života gdje novac nije bio osnovni razlog za sreću? Kada se živjelo
bukvalno od vazduha i obećanja da će ubrzo proći vrijeme u kojem nema odmora dok traje
obnova, kada su bacane prve karte a doringo farmerice sto puta štopane kod lokalnih šnajdera,
kada se živjelo na kredit, otvorenih očiju sanjalo radno mjesto u “Vunarskom kombinatu” ili
“Bjelasici” i “Lenki”. Sjećamo li se vremena kada se živjelo na kredit a nije vjerovalo da kod
komšija i kumova ćute zakopani puškomitraljezi, pištolji i ručne bombe. Noževe i kame da ne
pominjemo. Sjećamo li se vremena kada je bilo skoro zabranjeno uopšte sjećati se, kao da
Drugi svjetski rat nije ni postojao, ko je izmislio dželate gospodo portparoli i kako je moguće
da imamo toliko raseljenih i maloljetnih neprijatelja koji su, koliko juče, sricali prva slova a
danas već imaju, pred sobom, jasno postavljene ciljeve! Ciljeve dostojne Sataninog aplauza...

Igraju se djeca, igraju sa narkoticima, zdravi konzumiraju neuroleptike, nekadašnja omladina

koju je imao narod, “koji kada je imao takvu omladinu nije morao da brine za svoju
budućnost”, u hodnicima Dijaspore čami prepuštena sama sebi.
Izbezumljeni, telefoniramo jedni drugima, u mrtvim razgovorima spominjemo mrtve ljubavi,
duhovno siromašni i gladni spokoja, ipak odlučni barem u tome da se preko telefona ne mogu
raskidati davnašnje veze...
OČAJNIČKI TRAŽEĆI ČITAOCA
U Ofenbahu, gdje sada živim, ne postoji ljeto kao godišnje doba. Doduše i zime su slabe i
previše tople za moju gorštačku krv. Proljeća ne pamtim a njemačke jeseni su me, periodično,
ubijale u pojam! Dok sam pisao o emigrantskim sudbinama, o žigosanim životima i
očiglednim propastima, o autoasimilacijama kojima su svi namjerno podlegli, pored mojih
prozora, u ulici Blucher broj 22, proletjele su sve crne ptice ovoga svijeta i na svojim
zloslutnim krilima odnijele besciljne decenije najgorih sinova pokojne SFR Jugoslavije.
Ponekada se upitam da li bi se moglo zaboraviti sve što se desilo, postoje li tablete koje mogu
izbrisati sjećanje na predizajnirani i ukusno upakovani duhovni jad južnih Slovena.
Jedina stvar ili događaj koji sam dočekivao vidno raspoložen i rasterećen jeste frankfurtski
sajam knjiga, najveći, i najbolji, na svijetu. Vidio sam šta znače Poljaci u književnosti, gdje su
Irci i ostali, a, bogami, dobro se vidjelo i mi gdje smo! Nama je nepoznat osjećaj dovesti
nobelovce na svoj nacionalni štand, pa ih onda kao mečke šetati po okolnim halama,
pokazivati ih onima koji ih nemaju, prijateljski tapšati po ramenima, uz riječi: “samo polako,
nastavite da pišete, jednoga dana možda i vi...ko zna...”.
Prije neku godinu, na poljske štandove dolazila je Vislava Šimborska, dok se govorilo o
Česlavu Milošu bio je tu, blizu, i Šejmas Hini, kod Njemaca Ginter Gras, od poznatijih faca
jedino nije došao Salman Rušdi, vjerovatno Njemci nijesu mogli garantovati da ga neće ubiti
neko od pristiglih iranskih kulturnih poslenika. Iza naših galerija, prepunih knjiga koje ovdje
niko neće kupiti, stajali smo mi: Crnogorci, Hrvati, Srbi, Albanci, Muslimani, Makedonci i
Slovenci i nijemo posmatrali kako se uspostavljaju poslovni kontakti, potpisuju ugovori i
prave planovi. Čovjeku sa Balkana sve se to smuči, ali niko nema hrabrosti da im otvoreno
kaže “pička li vam materina, kapitalistička”, pa ma kako to necivilizovano zvučalo. Možda bi
najbolje bilo da im jedne godine (recimo naredne) dovedemo Džeja Ramadanovskog,
najpoznatijeg reprezenta YU kulture, da ih on lijepo i sistematski ošibicari. Ili Šabana Šaulića,
Brzog i Miru Kosovku, pa da oni zapamte sa kim su imali posla i ko smo mi...
Elem, to nije ni bitno toliko koliko cio književni cirkus u kojem učestvuju svi koji u svijetu
umjetnosti i malo drže do sebe. Ne bih želio da zvuči komplesaški ali osjećao sam se tako
izgubljeno, naročito kada sam bez para dolazio na prvi Messe. Na tom prvom sajmu nijesam
ništa kupio, čak ni postere ili prelijepe neuramljene umjetničke slike koje su Azijati prodavali
za džabe. Ali bio sam pozvan gost. Jedna mala, a izuzetno uspješna, fondacija iz
Saksenhauzena pozvala me uprkos činjenici da se lično ne poznajem ni sa kim od pozivara.
Kao i svima pedantnima bilo im je dovoljno da u Hesenu živi pisac iz Crne Gore, pa neka je i
stranac, a to što nije poznat znači da neće puno koštati. Mogu reći da sam ipak imao sreće.
Naime, jednu svoju knjigu, ranije objavljenu na Cetinju, dao sam na pravo mjesto i kockice su
se složile baš kako treba. Sve ostalo spada u hroniku ili lijepa sjećanja ali mislim da sam,
barem na trenutak, osjećao pravo zadovoljstvo zbog boravka u Frankfurtu..
Da bi se u opisu dočarao Messe vjerovatno je najzahvalnije iskoristiti riječ: mravinjak. Izloži
se, svake godine, oko dva miliona knjiga, a približno toliko bude i posjetilaca. Kataloga,
prospekata, i ostalih pratećih rekvizita bude na tone i možda mi se učinilo ali imam utisak da
je sajam nemoguće obići za tih desetak dana koliko traje...

Književnika Endija Holzhauzena upoznao sam, u oktobru 1999.godine, na frankfurtskom

sajmu knjiga, popularnom Buch-messeu, a i gdje bih drugo, obzirom da je pisce, barem u
Hesenu, nemoguće sresti na nekom drugom mjestu. Ili ih ja nijesam mogao nigdje drugo
sresti, dok sam mjesecima lutao Frankfurtom u sklopu akcije “Upoznaj Njemačku da bi je,
možda, zavolio”. Kao da pisci tokom godine, van sajma, propadnu u zemlju.
Daleko bilo, naravno.
Odmah sam uvidio, kroz neobavezne razgovore, sa kakvom nesvakidašnjom osobom imam
posla. Shvatajući književnost kao neizlječivu bolest, nijesam se mogao oteti nevjerovatnom
osjećaju da sam cijelih deset dana učestvovao u finansiranju gospodina Endija, koji se katkada
pravio kao mutav, što mu je i prolazilo kod nas koji smo bili srećni što smo tu gdje smo. Nas
trojica-četvorica plaćali smo pića, ručkove, nekakve nepotrebne taksije i animir dame, jedino
se Endi siromašak nije hvatao za novčanik (možda ga nije ni imao!). Da bi se pojasnilo o
kakvom se visokosortnom osobenjaku radi najbolje govori podatak da je poslije sajma Endi,
kome smo zlurado dali nadimak pjesnik-Bijeda, otputovao, odletio, na Tajland, dok smo mi,
obespareni i obespravljeni, ostali u Frankfurtu živjeći od socijalne pomoći. Saznao sam, pred
novu godinu, da je na Tajlandu održao performans za četiri prostituke, govoreći stihove, u
jednom privatnom klubu, neprekidno deset sati.
Od rane zore, kada se otvore srebrna vrata-kapije Messe-a, Endi je vrebao, iza štandova sa
preskupim knjigama, priliku da nas “uhapsi” i da nam drži predavanja-mini-seminare o Šileru,
Geteu, Manu, Hajneu, ne propuštajući niti jednom da bezrazložno ospori veličinu djela
Gintera Grasa. Nosio se skroz demode! Pantalone “na peglu” i patike, adidasov dres i preko
njega crni somot prsluk (?). Ako mu je bila namjera da garderobom privuče pažnju na sebe,
mora se priznati da mu je to, i te kako, polazilo za rukom. Kao što rekoh književnost je bolest,
doduše neregistrovana i, na momente, bezazlena, tako da ovoga posljednjeg boema možemo
definisati kao nuspojavu ili kontraindikaciju nečega što i nije toliko bitno u zemljama
visokorazvijenih tehnologija. Nosio je mali digitalni diktafon i kada bi mu palo nešto na
pamet, stih, neka vrijedna misao ili prozni pasus, povlačio bi se na mjesta gdje nema mnogo
buke, po dvadesetak minuta bi nestajao i to snimao. Nakon snimanja vraćao se, vedriji, oran
za duplo piće i neko od prisutnih mu je to morao i naručiti. Nekoliko puta mi je povišenim
glasom govorio svoje stihove, nekakve duge poeme, i kada bi završio upitao bi značajno šta ja
mislim. Obzirom da sam slabo znao njemački jezik samo bih klimnuo glavom i odgovarao:
“Das ist gud, das ist gud”.
Bio je, po meni, klasični alkoholičar. Prvi put kada sam ga vidio kako otpija azbah, taj sjaj u
očima i zadah iz usta, koje ne znaju za drugi miris osim za miris brendija, pretpostavio sam o
čemu se radi. Ne treba se pretvarati i ja sam nekada bio takav! Ali to je, na moju sreću, bilo
nekada. Par puta sam pokušavao da mu umaknem, međutim, ne bih stizao daleko! Iz mase
znatiželjnika izranjala je koščata ruka, spuštala se na moje rame, uz riječi:
-Montenegrino, meine froind, vuizinzi...-
U takvim trenucima, nakon što bih mu platio hajneken ili sudbinski azbah, počinjao je da
nabraja jugoslovenske pisce za koje je čuo. Danilo Kiš, Miodrag Bulatović, Miloš Crnjanski,
Ivo Andrić, jednom je pomenuo Desanku Maksimović. Rekao sam mu tiho da je Desanka
umrla. Skupio je obrve i pitao kada se to desilo. Nijesam se sjećao datuma pa sam rekao da je
nedavno umrla, i da joj je, u njenom rodnom mjestu, podignut spomenik još dok je bila živa.
To ga je oduševilo i zaključio je da svakom piscu, svakako za života, treba podići po
spomenik, a onima značajnijima i po dva-tri. Sa promjenljivom jeseni i periodima sunce-kiša
u Hesenu, mijenjalo se i Endijevo raspoloženje. Od pitomog klasika do nesavladivog
Jesenjina. Dolazila je i nezaobilazna policija. Endi bi ih prvo izmrškao, zatim ispljuvao, na
kraju bi zajedno odlazili, dobijajući od prisutnih ogroman aplauz.
Novinari su ga voljeli, koliko oni već nekoga mogu voljeti, davao je intervjue, često
kontroverzne, miješajući politiku i književnost više nego što je dozvoljeno. Njegove mamurne
izjave izazivale su razne reakcije, od demantija do privatnih tužbi, od kategoričkih
ograđivanja do kontraoptužbi koje su Endija dovodile do totalnog ludila.

Poslednjeg dana, prošlogodišnjeg sajma, sjedio sam u bašti ispred bosanskih štandova i pio
espreso, kada mi je prišao Wolfgang, koji je toga jutra, zbog mamurluka, zaboravio zube u
čaši, i, na lošem engleskom, bez suglasnika, ispričao biografija pisca Endija Holzhauzena. Par
detalja ću izostaviti jer su toliko degutantni i najblaže rečeno nevjerovatni, a ostalo bi se dalo,
barem po meni, nekako ugurati u ovozemaljske okvire realnosti. Što se tiče Wolfganga, koji je
bio osrednji dramski pisac-bez jetre, moglo mu se vjerovati. Jedino što on, izgleda, nikada
nije shvatio nepisani zakon u literaturi da se ne može biti osrednji dramski pisac a ponašati se
kao vrhunski pjesnik, ali, recimo, da mu je to bila nedominantna mana. Srknuo je kafu,
zapalio West i ispričao mi (otprilike) sljedeću priču:

Endi Holzhauzen, pjesnik i prozaista, rođen je u Drezdenu, prije četrdeset godina. Njegov otac
Udo bio je, takođe, književnik, ali relativno nepoznat, dok mu je mati Helga bila kostimograf
u lokalnom pozorištu. Naučio je da čita i piše prije nego li je krenuo u školu, što je, svakako,
zasluga njegovih roditelja koji su sina, na sve moguće načine, pripremali za nimalo lak poziv.
Za prve pismene radove dobio je nekoliko nagrada, roditelji su bili ushićeni, dok je mali Endi
udahnuo prve melanholije koje sa sobom nosi njemačka književnost. Za njega nijesu postojale
dječje igre, nije imao drugova (niti drugarica), čitanje, čitanje i samo čitanje, na momente
isprekidano pisanjem, uostalom, ovo je već poznata priča i nije prvina da muško i žensko,
koje su u takozvanoj bračnoj zajednici, udebile sopstveno dijete. Udo i Helga, u svome domu,
priređivali su nekakve bolesne poetske večere na kojima je Endi neambicioznom poezijom
otvarao apetit lokalnim drezdenskim trgovcima i prosvjetnim radnicima. Iako je bila srednje
situirana, porodica Holzhauzen ostavljala je aristokratski utisak, mada bi se sve moglo
definisati kao jadno i žalosno, obzirom da se, ipak, radi o istočnoj Njemačkoj. U osnovnoj
školi Endi je čitao baš tešku literaturu: Ničea, Hegela, Spinozu, Getea, Hajnea, Platona i
Dostojevskog, i može se pretpostaviti da je to ostavilo teške posledice po njegov razvoj. U
dvanaestoj godini bio je ozbiljan kao neki đed, nije se ni smijao, a rečenice su mu bile toliko
misaone da je ljude hvatala jeza kada bi sa njim razgovarali. Povučen i vječito blijed, spavao
je po pet sati i do dvadesete godine čitao je po jednu knjigu dnevno. Mnogi su smatrali da je
genije a bilo je i komentara “da će mali puknuti”, i to ubrzo. U ranoj mladosti može se reći da
je bio primjeran mladić, dok se nije desilo to što se desilo. Oni koji su ga učili, pod pritiskom
komunista u istočnoj Njemačkoj, odbacili su odgovornost za njegove postupke i krivicu svalili
na preveliku slobodu, koja je iskvarila dosta omladine...
Kada je završio osnovnu školu Endi je, po prvi put, ustalasao javnost kada je na školskoj
proslavi, pred hiljadu zvanica, pročitao “Odu Fireru”, koja se završavala stihovima:

“sada kada te nema, oče svih nas,

sa Ciganima jedemo bijelo pileće meso,
Sloboda ne postoji, samo sjećanje i nada
da ćeš ustati iz groba, da će opet biti...”

Istoga dana cio “slučaj” procurio je u medije i nekontrolisana lavina atak-polemika otisnula se
ka osobi koja je imala nepunih petnaest godina.
Šta će to biti? Šta?-pitala se sa naslovnih strana nespremna javnost. Prvi su se oglasili
Jevreji, za njima, u ovoj odi “opjevani”, Cigani, katolička crkva, stranka Zelenih koji su od
bijesa bili poplavljeli. Saopštenje je izdao i ničim prozvani Savez Žena Drezdena! Reakcije,
na prvu poznatiju Endijevu pjesmu, bile su, po Wolfgangovim sjećanjima, više izražene u
zapadnoj nego li u istočnoj Njemačkoj, što je i razumljivo obzirom da se na Istoku, uopšte, do
bilo kakvih reakcija dolazi kada “dođe voda do poda”. Nijesu baš svi bili kritički okrenuti
prema Endiju, čak se može konstatovati da je dosta Švaba, koji su duboko u srcima čuvali
tekovine Drugog svjetskog rata, blagonaklono gledalo na književni rad mladog pjesnika.
Elem, to nije mnogo ni važno, ali, nakon pet-šest godina od Endijevog recitala kompletna
porodica Holzhauzen prebjegla je u Visbaden, iz komunizma u kapitalizam, “iz bajke u
surovu realnost”-kako je često volio da kaže Endijev otac Udo Holzhauzen.
Prvu poetsku knjigu “Drezdenski rukopis” Endi je objavio u osamnaestoj godini, kod
poznatog izdavača Schnitschofa, u biblioteci Pisci koji dolaze, tiraž pet hiljada knjiga. Počinju
kritike, pozivi na gostovanja, intervjui, osvrti i neobjektivni prikazi, dobro i zlo, sve ono što
čini jednu književnu scenu. Zbog mladih godina i dobre reklame knjiga-prvijenac rasprodata
je u kratkom roku. Doživjela je još tri izdanja, kod različitih izdavača u boljoj opremi i većim
tiražima. U izabranoj poeziji, koja je objavljena na desetak jezika, naslovljenoj “Zid i novi
komentari ” zastupljena je cijela njegova prva knjiga.
Ne zna se tačno kada je Endi počeo da pije. Vjerovatno nakon odlaska na fakultet. Studirao je
prvo filozofiju, pa arheologiju, istoriju i geografiju, njemačku književnost i na kraju teologiju.
Sve po malo, po par godina i ni jedne studije nije uspio privesti kraju. U dosadašnjim
knjigama, objavio ih je oko dvadeset, po izboru tema, može se sagledati dijapazon njegovih
interesovanja u pojedinim periodima. Kada je 1991.godine, u Minhenu, uhapšena satanistička
grupa Krvava zenica Endi je bio među privedenima. Odmah se našao na slobodi, obzirom da
je istraga utvrdila da on nije član ove grupe i da se slučajno zatekao u jednom podrumu gdje
su satanisti imali svoje nazadne seanse. Novine su objavile tekst u kojem Endi na pitanje
policije da li je član satanističke sekte, vadeći člansku kartu Udruženja književnika
Njemačke, odgovara: “Da jesam član! Evo članske karte. A Satana je naš predsjednik”.
Udruženje književnika se, u javnosti, ogradilo od izjave Endija Holzhauzena i te godine ga
sankcionisalo ne pozivanjem na manifestacije i redovne sjednice. New York Times je objavio
obiman tekst o tome slučaju i studioznu debatu o pojavi satanizma među evropskim
intelektualcima.
Mada mnogo ranije, poslije objavljivanja “Drezdenskog rukopisa”, Endi je počeo da upada u
paranoična stanja, koja ni do današnjih dana nijesu prestala da ga okupiraju. Prebrzo je
shvatio da se do slave i velikog imena može doći i prečicom, uz skandale i prljave tekstove.
Da li svjesno ili nesvjesno, vremenom, postao je poznatiji po polemikama i kritičkim osvrtima
nego po literarnim radovima. Isuviše često upada u manično-melanholična stanja, u uobrazilje
koje su do kraja deformisale nedovoljno sazrelu ličnost i uništile talenat koji je, na početku,
nesumnjivo posjedovao. Zbog pretjeranog konzumiranja alkohola i duvana, ugrozio je
zdravlje i kratak period proveo na klinici, u Visbadenu, gdje ga je liječio poznati doktor Klaus
Landal. Knjigu napisanu za vrijeme boravka u bolnici Endi je posvetio doktoru koji mu je
spasio život. Knjiga je imala naslov “Iza bijelih bluza” i izašla je kao izdanje autora. Kada je
izašao iz bolnice počeli su da mu se priviđaju književni kritičari. Vidio ih je bukvalno svuda,
u sivim manitilima, sa šeširima preko očiju, uvijek po petoricu, kako ga prate, u tržnim
centrima, na terasama, kindergartenima (?), po ulazima zgrada...
I tako nekoliko mjeseci!
Poslednjih pet godina njegovu sudbinu obilježila je potraga za čitaocem svog života. Nekako
je, Bog zna kako, uvriježio sebi u svijest da svaki pisac ima, negdje na svijetu, čitaoca kojeg,
tokom stvaralačkog vijeka, mora pronaći i označiti kao presudnog (?).
Obišao je Evropsku uniju, uzduž i poprijeko, i zaključio da se dotični, a neimeni, zaljubljenik
u njegovu literaturu, ne nalazi u EU, pa je, svoje nesvakidašnje putešestvije, nastavio po
zemljama Istoka. Sve je Wolfgang znao u vezi Endija, jedino nije znao odakle mu novac za
markopolovska putovanja.
Zbog čestih odsustvovanja od kuće ostavila ga je žena, TV voditeljka Helga Musch, kojom se
oženio prije desetak godina jer je umislio da će brak djelovati blagotvorno na njegovu
umjetnost. Nije imao djece, nije imao prijatelja, ili ih je imao u svojim knjigama, ali to su već
likovi u nekim nevidljivim dimenzijama, pa se od njih nije moglo ni očekivati da spasu
jadnog Endija, koji je srljao sve više i propadao sve dublje. Zbog natpisa u stranoj štampi
izbačen je iz Udruženja književnika, malo zatim i iz P.E.N.-a, i ova isključenja su, kako je
mislio, samo potvrdila ispravnost njegovih postupaka. U njegovoj obimnoj biografiji važan je
podatak da je hapšen i pritvaran u skoro svakoj državi u kojoj je očajnički tražio čitaoca
svojeg života. Većinom su to bila privođenja u alkoholisanom stanju, mada je par puta razlog
bio i javno kritikovanje nedemokratskih režima u istočnoj Evropi (u Rumuniji i Jugoslaviji),
gdje “književnost nije slobodna”, kako je u četiri-pet intervjua naglasio umjetnik Holzhauzen.
Za vrijeme boravka u Bugarskoj organizovano mu je i autorsko veče, gdje su se univerzitetski
profesori prosto utrkivali u neargumentovanim pohvalama paranoičnog njemačkog
književnika, koji se nije mogao čudom načuditi u šta je upao, obzirom da je bilo rečenica
krajnje bezveznih (koje su dijelom prenijeli bugarski državni mediji). Što se tiče traženog
čitaoca, za kojim samo što nije izdata potjernica: traži se-živ ili mrtav, Endi je želio obići
Kosovo i Metohiju, najviše zbog toga što mu je jedne večeri, dok je boravio u beogradskom
hotelu Astorija, palo na pamet: “možda je na Kosovu”. Da na Kosovu svega ima-samo nema
čitalaca, uvjerio se kada je pao u zarobljeništvo UČK-a. Oslobođen je zbog činjenice da je on
ipak Njemac, a državi Njemačkoj više vrijedi prst njenog državljanina nego li cijela bivša
SAP Kosovo i Metohija. Makar bio on malo i “dohvaćen”! Dok je bio u zarobljeništvu
napisao je “Poemu o borbi sa orlovima”, objavljena je u godišnjem biltenu njemačkog P.E.N.
centra, na 129. strani.
Nakon Balkana, Endi se obreo u Turskoj, u Izmiru, međutim ni tamo nije našao ono što je
tražio. Mjesec dana motao se po izmirskim plažama, ribario sa mještanima, i, onima koji su
znali koliko-toliko njemačkog ili engleskog jezika, govorio o svojem problemu koji prijeti da
mu uništi cio život. Izmirci k’o Izmirci dali su mu nadimak hajvan i trpili ga koliko su mogli.
Kada je kap prelila čašu, ispratili su nezvanog gosta ka Iraku, konstatujući da je njegov čitalac
vjerovatno tamo. Jedina pozitivnost boravka u Izmiru bila je da tamoEndi nije okusio ni kap
alkohola. Najvjerovatnije zbog savjeta izvjesnog Halila koji mu je rekao da kod njih sijeku
onu stvar ako često hvataju čovjeka pijanog...

.......................................................................................................................................................

Pita mene Endi:

-Besime, nijesam nikada bio u Crnoj Gori! Koliko ima Crna Gora pisaca?-
-Oko šesto hiljada!-
-Ozbiljno?-
-Ozbiljno!!-
-Pa, kod vas je prava...-
-Hiperprodukcija?!-
-Pa, da! Prosto je nevjerovatno, da vas ima toliko. Koliko ima, mislim, onako, pravih
književnika?-
-Oko sto devedeset hiljada!-
-Toliko! Sjajno. Samo me čudi da se malo prevodite...-
-Sankcije, Endi, sankcije. Nepravedne i ničim izazvane.-
-Aah, da, da, naravno...-
-Gdje ti živiš, Endi?-iznenadih ga pitanjem.
-U Morfeldenu.-
-Koliko ima stanovnika Morfelden?-
-Četrdeset hiljada.-
-Crna Gora ima toliko esejista...-
-Stvarno?! Zapanjen sam...-

.......................................................................................................................................................

Iako to nije, kao pravi putopisac, Endi kruži ovom planetom. Već dva-tri mjeseca niko ne zna
gdje je, ali, kada dođe oktobar, doći će i on, isti kao prije, možda malo stariji, ali sa istim
manirima.
U stvari, možda ove godine i ne dođe na Messe. Ako je negdje tamo, u dalekom i divljem
svijetu, ipak pronašao čitaoca svoga života...
EVO IH NJEMCI
Na posao u Maintal došao sam sa svojim davnašnjim ortakom Rivaldom, kao armirački
pomoćnik sa predispozicijama i pretenzijama da jednoga dana, ako Bog bude dao zdravlja i
sreće, i sam budem majstor, nezavistan i plaćen dobro kao i drugi, je li, majstori. Iskusnim
pomoćničkim pogledima pregledao sam cijelu građevinu i uvidio da je kao rođena za odmor,
obzirom da se dešavalo da prođe i cijeli dan a da polira, tj. poslovođu, i ne sretnemo a kamo li
da sarađujemo sa njim. To je inače bio jedan fini čovjek iz Bad Homburga, inžinjer i stari
gospodin, porijeklom sa sjevera Crne Gore, i ako bih se ja pitao ne bih ga nikada mijenjao.
Međutim sudbina je htjela drugačije. Polir nas nikada nije požurivao, nije se ljutio čak ni kada
stojimo i stekao sam utisak da mu je u Maintalu bilo strašno dosadno. Na bauštelama je, za
radnike moje provinijencije, najveći problem dok se malo ne odradi posla, preciznije dok se
ne digne sprat ili dva i napravi nekoliko prostorija gdje se čovjek može skloniti od
nepoželjnih očiju, recimo polirovih ili od firmaša. Tako je bilo i u ovom egzotičnom mjestu,
nakon mjesec dana čim sam počeo koristiti svoj talenat za krivudanje niko me živi nije mogao
pronaći na baušteli. Obzirom da nijesam bio ključni čovjek nijesu me ni tražili Bog zna
koliko, ali ne žalim se zbog toga. Pored naše građevine prolazila su skupa vozila i mi smo,
kao po dogovoru, maštali da ćemo, jednog dana (a možda i prije) i mi, proleteri, skinuti
prljave unfalke i skorele čarape, obući papuče i sjesti u neka slična auta, koja će nas odvesti
nazad u rodna mjesta da se nikada više ne vratimo u prokletu Njemačku. I tako smo mi
maštali i sanjali otvorenih očiju, sati su prolazili što je, na kraju krajeva, pošto smo plaćeni po
satu bilo i najvažnije. Po gajba piva dnevno, najmanje a nekada i više, postala je ustaljena
praksa, a kada se akoholu dodaju i nesnosne vrućine dešavalo se da se i zapjeva (?). Naša
zajednička filozofija bila je da se jednom živi, pa se, prema tome, jelo i pilo ama bez ikakvih
ekonomisanja. Najradosniji su bili krajevi nedelje, radne subote i predprazničke večeri, kada
bi se rasterećenost od straha zbog kontrola ispoljavala u preglasnim komentarisanjima i
bespotrebnim dozivanjima sa kraja na kraj zgrade. Mnogi su mislili da neće moći izdržati,
mada se to nije pominjalo, posao se otaljavao a Njemci koji su nadgledali radove bili su, za
pravo čudo, više nego zadovoljni. I to nijesu krili. Obećavali su nove ugovore ako nastavimo
ovako, polako ali precizno.
Gradili smo jednu veliku prodavnicu, HL, LIDL, ALDI, ili tako nešto, i na njoj osam stanova
za nezbrinute Njemce, koji su, valjda, već u izgradnji bili rasprodati. Sve u svemu, bili smo
očigledno neprirodna firma sa nerazumljivim nazivom (ime firme neću pominjati zbog ličnih
razloga), ništa nije klapalo, počevši od posla, pa dalje...
Što je rizično i nesvakidašnje, bili smo svi, osim staroga polira Muja, neispravni. Rivaldo čak
nije imao ni prijavu stana ili vizu, tako da je on najčešće pogledivao ka autima, koja su
obilazila gradilište, strepeći da ne dođe policija i kontrola sa Arbajtsamta. Znajući u kakvoj je
on bezizlaznoj poziciji, tješio sam se da imam barem vizu, i ako dođe policija zabaviće se o
krupnom zalogaju kakav je bio forarbajter Rivaldo. Mada, da priznam, i ja sam često
pogledivao niz Hanaufeldštrase, možda to nije strah, ali daleko od toga da mi je bilo svejedno.
Policiju niko normalan ne voli, pa makar pozornici bili fino vaspitani i neagresivni ljudi.
Tri mjeseca smo se mučili, po vrućini i kiši, naizmjenično, izgrađivali nenaseljeni Maintal,
pravili im prodavnicu, eto, da imaju gdje da se namire, da im naselje bude ljepše, ali se niko
nije sjetio ni da kafu, a ne nešto drugo, donese naprašenim majstorima. Uostalom, to je samo
kod nas u Jugoslaviji običaj, ali ovo nije Jugoslavija, i bolje što nije. ..
Sjećam se, kada sam bio osnovac u O.Š. “Dušan Korać” u Bijelom Polju, učili su nas i vodili
da gledamo filmove iz kojih smo, većinom, zapamtili za cijeli Balkan najstrašniju rečenicu
Drugog svjetskog rata: EVO IH NJEMCI! Dragi moji učitelji, nastavnici, direktori, čistačice
i kuriri ako ste živi i ako ikada ovo budete čitali znajte da je ta rečenica po strašnosti i dalje
ostala na snazi, naročito u izbjeglištvu gdje je završila većina vaših nepodobno-razmaženih
učenika. Prije nekoliko godina prvi put sam je čuo, kada su neki naši nesrećnici pravili most u
gradu Minhenu. Bili su već opkoljeni, kao i u svim partizanskim pričama, kada je neko od
najhrabrijih dreknuo revolucionarno:EVO IH NJEMCI! Opet je bilo sve isto, kao u slavnim
danima 1941-1945.godine, naši uza zid, gladni i bosi, deset na jednoga, o, da li se i to može,
ma može što ne može, i, što bi rekao Izet iz Brodareva, još oni sa paščadima. Razlike između
Drugog svjetskog rata i neobjavljenog Prvog građevinskog rata, koji izbjeglice i dan danas
vode sa “okupatorima i neprijateljima” sa Arbajtsamta, svakako su više nego velike. Na
primjer više nema strijeljanja i zatvaranja u ćelije, danas se tesari, zidari i armirači samo
kratkotrajno pritvaraju, ispituju bez batina i puštaju na neželjenu slobodu, uz blagu novčanu
kaznu, koju čak mogu i u ratama plaćati, ako nemaju novca, a većinom nemaju. Sasvim prosta
računica! Radnici su totalno neupućeni, ne znaju svoja prava, u izjavama štite poslodavce od
kojih zavisi njihova egzistencija, od kojih zavise i njihova djeca, koja po Sandžaku, više
gladna nego li sita, maštaju o očevima-gastarbajterima, i čekaju to malo crkavice što im stigne
putem zelenaša, u Prijepolje, Novi Pazar ili Bijelo Polje. Ali to je jedna sasvim druga priča...
Nakon par nedelja u Maintal sletio je i zidar Ferhan, bivši željezničar (koji je imao radnu
dozvolu i to stalno isticao rečenicom: “Pa šta i da dođu, ne mogu nam ništa”), tako da su
ispravni smanjili razliku za jean poen. K’o rogovi u vreći, taman smo se tako slagali, ali pare
su izgleda najbolja poveza za sudbine ljudi tankih živaca i koliko toliko nedefinisane
budućnosti. Za tri mjeseca bilo je barem tri puta naelektrisanih situacija da se samo
postavljalo pitanje ko će koga odrobijati, ali na našu sreću sve se završilo bez nekih većih
posljedica i bez bruke na koju smo navikli bitisanjem u Germaniji. Nesreće obično dolaze
iznenada, kada se ljudi najmanje nadaju, kada su opušteni, tako je bilo i u Maintalu a hvalila
je samo jedna nedjelja da se posao privede kraju.
Maintal najviše pamtim baš zbog Rivalda koji je bio veliki majstor za željezo, ali je, u stvari,
najmanje posla bilo oko željeza. Teško mu je padalo da radi druge poslove, čisti i slično, i
barem jednom dnevno bi izgovorao:”Malo, malo, pa na lopatu!”. Meni i nije toliko teško
bilo hvatati se lopate, koja je bila baš jednostavan alat i sa njom su greške u poslu svedene na
minimum. Motivisani snovima o milionima maraka, ja i Rivaldo bili smo uigran tandem za
interventne poslove. Kada nije bilo armature, sa kolicima, krampom i lopatom, obilazili smo
građevinu i zatrpavali ili otkopavali gdje je trebalo, naravno, što bi se stručno reklo: vršili
korekcije. Ponekada bi sreli Muja, pitali se sa njime, katkada i uz cigaru ispričali, i tako, dani
su se nekako kotrljali. Tokom rada hvatala me mučnina, periodično, nijesam mogao skoro
ništa jesti i već sam bio ušao u stanje kada sam, kao bebica, drobio keksa u mlijeko i to, za
vrijeme pauza, pokušavao nekako da progutam. Stomačne nervoze u uskoj su povezanosti sa
nervnim sistemom, tako sam bar uvriježio sebi u svijest, mnogo ne objašnjavajući okolo šta je
sa apetitom koji je nestao negdje na horizontu, u oblaku prašine Maintala. Moji se problemi,
gledajući unazad, nikada ne pojavljuju sami, tako da sam slutio da će opet biti po starom. Sa
otvorenim žuljevima i povraćanjem očekivao sam neko veće talasanje. Tako je i bilo!

Sa drugog sprata proderao se omaleni Rale:

-Evo ih Njemci!!!
Odgovor na njegove alarmantne riječi bilo je iskreno, gromoglasno i kolektivno:KUKU, iz
balkanskih bauštelskih duša i prvo što je ljudima palo na pamet bilo je to da neće biti
isplaćeni, a to im je bilo gore i teže im je padalo nego li strijeljanje. U ovakvim situacijama
poslodavci “sklanjaju lovu”, što prevedeno znači da, zbog nekih nerazumljivih razloga,
uskraćuju zarađene plate.
Kada je otpočelo probijanje trostrukog obruča, na baušteli su ostali samo Mujo, Ferhan i Reza
Grk, koji je u međuvremenu pristigao iz Salonikija. Ostali partizani i po koji petokolonaš dali
su se u nekontrolisanu bježaniju, tako da smo, bez ikakvih prethodnih dogovora, razbili
ostrvljenu potjeru na nekoliko manjih grupica. U samom startu bilo mi je važno samo da se
dočepam fešenhajmske šume! Činilo mi se da je tamo spas i da ću se bez velikih problema
stopiti sa nepreglednim zelenilom, umaći potjeri, nestati. Zastrašujući lavež njemačkih ovčara,
u daljini, davao je potrebni vjetar u leđa, i situacija je bila mnogo ozbiljnija nego što se činilo
da jeste naročito zbog najnovijeg zakona koji je davao policajcima ovlaštenje da obavezno
pripucaju čim osjete da tako nešto treba učiniti. Mijenjali su se krajolici oko mene ali baš i
nijesam obraćao veliku pažnju na ljepotu prirode, u mislima je odzvanjalo: samo što dalje
odavde! Zaustavio sam se tek u dubini Fešenhajma! Daleko od puteva, u grmu divljih kupina
gdje nikakav glas ili zvuk nije mogao doprijeti. U prvih dvije stotine metara vjerujem da sam
imao približno vrijeme kao Majkl Džonson (bez lažne skromnosti!). Bio sam, u trku,
zaprepašćen nadljudskom brzinom za koju nijesam ni znao da je posjedujem. Osjećao sam se
lagan, bez dahtanja, kao da sam opet sedamnaestogodišnjak, a kasnije se ispostavilo da su i
moje kolege imale dobra vremena. Svi osim staroga Ibra iz Prijepolja, koji je jedini, još u
prvom obruču, eh kukala, pao Njemcima u ruke. Skoro da je bio blizu Slobode, umalo da je
ispruženim rukama mogao i dohvatiti, ali...
Naoružani i mnogo brži Arijevac pripriječio mu je put i rekao: “Halt, Ibrahime! Oko Ibrovih
ispruženih ruku, koje su hrlile ka Slobodi, škljocnule su lisice. Ubačen je u auto i uz zvuke
sirena tiru-riru nestali su u pravcu Frankfurta. Bauštela Maintal ostala je avetinjski prazna sa
daljim tendencijama da takva i ostane. Sa njegovim padom počeli su i naši strahovi i sumje u
to da nas Ibro, pritajeni alkoholičar, ipak hoće odati. Pojedini su sumnjali u njegov moral i
tvrdili da će sigurno propjevati i da bi bilo bolje, što prije, mijenjati adrese. Uputio sam se,
sporednim ulicama, kod jataka na Gallosu i kada sam stigao već su bili obaviješteni o svemu
što se desilo. Poslao sam nekoliko šifrovanih SMS poruka sa pitanjem šta da se radi dalje i
kakva je diektiva od vrha Firme. Prvih nekoliko dana niko nije odgovarao što me po malo i
zabrinjavalo, ali nijesam izlazio iz stana, dovoljno pribran da se ne izlažem bespotrebnom
riziku. Kripo je uvijek sa nama, govorio mi je svakodnevno Dragan iz Subotice, kada sam
tek stigao u Njemačku, učeći me kako da hodam po zemlji gdje devedeset odsto stanovništva
radi za policiju. Kad god su bile neke poluopasne situacije i kada je trebalo baš držati jezik za
zubima, sjećao sam se njegovih riječi...
Kao da strah od hapšenja ima tečno agregatno stanje, pa vremenom neobjašnjivo izvjetri iz
ljudskih misli, tako sam i ja ubrzo, otkravljen, napustio atomsko sklonište i izašao među ljude
da tražim svoje preživjele saborce. Nije ih bilo ni za lijek, tako da sam nekih pet-šest dana
tumarao Frankfurtom, kao siroče u potrazi za roditeljima. I, kako to bude u sudbinama, kada
sam već izgubio svaku nadu da ću ih pronaći, oni su mene pronašli...
Raspitivali smo se i za neophodne novce, ali su nemilosrdni investitori stopirali čekove tako
da smo i sa te najvažnije strane bili oštećeni. To se, inače, ovdje redovno dešava pa se stiče
utisak kako Švabe samo čekaju na neki propust ili nepravilnost u papirima da ne bi isplatili
ono što je, na kraju krajeva, pošteno zarađeno. I to je, zbog učestalosti, dio usuda naših
trbuhozakruhovaca, koji, u takvim situacijama, nemaju nikakvih načina da istjeraju pravdu.
Na tajnom sastanku, u separeu kafane “Bei mama Radmila”, donešena je istorijska odluka da
se, izvjesno vrijeme, prekine sa radom u Maintalu i da dvojica drugova, Suljo i Azem, tokom
sljedeće nedelje izvide teren i nekako saznaju šta se desilo sa nesrećnim i sporim Ibrahimom.
“Šefovi” su takođe prešli u ilegalu, zbog straha od osvetnika iz Finansamta, i tako se to sve
brzo izdešavalo, za par dana, baš kao da nikada, kao kolona, nijesmo ni postojali. Ni od koga
ni traga ni glasa!
Ibro je u pritvoru proveo par dana i nije nikoga odao! Odolio je unakrsnim ispitivanjima,
potpisivao raznorazne prinudne i nedefinisane izjave, znojio se i mučio, ali ostao dosljedan u
tome da ne bude izdajnik. Da su mu znali taktiku i da su ga malo duže držali, ko zna, u
nedostatku piva možda bi i progovorio, ali to je već teorija koja se ne može dokazati. Ibro je,
inače, bio jedan od aktera bespotrebnog Velikog bjekstva iz Noe Izenburga, prošle jeseni, od
strane Bau-policije, kada jedini nije uspio da se presvuče već je zbrisao u radnom odijelu (a
radno odijelo mu je bilo takvo da ga je bolje ne opisivati) i takav banuo u Frankfurtsku ulicu,
u uži centar grada. Ljudi su ga sa neizmjernom pažnjom posmatrali i, nakon izvjesnog
vremena, uvidio je šta je uradio pa se vratio “na mjesto zločina” i satima, kao osvetnik, kružio
oko bauštele ne bi li se nekako dočepao civilnih haljina koje su mu ostale zarobljene u budi za
radnike.

Shodno reputaciji moje porodice, iz vremena Drugog svjetskog rata, nijesam nikako smio
dozvoliti da budem uhvaćen. Njemci, niti njihovi domaći pomagači, baš nikada nijesu uspjeli
stići nekoga od nas, tako piše u istoriji, mada su par puta stvarno bili blizu, na nekih četiri-pet
metara iza leđa. Bila su to velika bjekstva o čemu najbolje govore dokazi da su moji davnašnji
rođaci iz svjetskih ratova, većinom ranjavani odpozadi, mada treba biti realan pa konstatovati
da se nije uvijek ni bježalo! Bilo je i nekoliko juriša, manjeg inteziteta, kako opet piše u
istorijskim knjigama. Nije hrabrost biti brz ali je ponekada potreba i danas mi, kada se sjetim
čega je sve bilo u Njemačkoj, bude drago što sam u dva odsudna momenta ipak bio najbrži. U
svijetu sivila, kakav je emigrantski, svakako, i to je bilo nešto. Tek sam ovdje shvatio sve
partizane i njihove, nikada do kraja ispričane, ispovjesti o sukobu civilizacija i mentaliteta. U
uredno vođenim evidencijama Policije i Kripo-a čitko piše ko je sve bio pobegulja, ko je bio
vjera a ko nevjera, ko se snašao a ko ne, mada se ne treba zanositi iluzijama da će sve to
skupa biti interesantno ikom od budućih istraživača posljedica Novog svjetskog poretka, koji
će najvjerovatnije uništiti individue i nacije, a sve, opet najvjerovatnije, potrpati u neke
kvazidemokratske društvene grupe, bez osnovnog cilja ili nekog drugog motiva za
zbližavanjem, osim ekonomskog naravno...

Do 2001.godine, ja nijesam nikada čuo svojim ušima te zloslutne riječi:EVO IH NJEMCI!

Nekako me je i sreća pratila, a i nijesam baš maksimalno koristio svoje plodne dane, više
nijesam radio nego što sam radio.
Ne tako davno, moje isto ne tako davne pretke, dovodili su u Njemačku na poznate prinudne
radove. Za razliku od njih (ne bilo im teško i ne bilo nikom teško) ja sam, priznajem, sam
došao, bez ikakvih prinuda. Vremena su se promijenila, nije da nije, za najbolje dane i
potrošen život dadnu ti gomilu papira, vrijednih kažu, i sa njima možeš raditi što ti je volja.

Možeš kupiti raznih gluposti i postati srećan!

Bar u to vjeruju ljudi iz Frankfurta...
KRAVA MILKA ILEGALKA
Selo Niderhaushajm, poznato po svojoj ljepoti i krajnje ljubaznom stanovnišvu, bilo je, kao i
svako selo u Njemačkoj, sačuvano od prebrzog života i raznoraznih urbanih gluposti koje su
obilježile kraj glupog i početak, izgleda, još glupljeg milenijuma. Pedesetak kuća, crkvica i
par kafana za panoramu “kao iz bajke” bile su sasvim dovoljno. Obzirom da su kilometrima
bili udaljeni od auto-puteva, ljudi koji su živjeli u Niderhaushajmu bili su vezani za neke
vrijednosti “kojih nema na Internetu”, jednopartijski su se opredijelili za Prirodu i, naravno,
tačka. Jagode i špargle, kao i mliječni proizvodi, bili su poslovi koji su donosili sigurnu
zaradu, jesti se mora, mora se priznati, naročito u državi koja ima toliko miliona izjelica.
Svakoga jutra, oko pola šest, četiri mala kamioneta odvozila su, u grad, namirnice koje bi
vrijedni radnici izvanredno upakovali, otuda, opet, preko bankovnih računa, stizale su nazad
popularne marke i, eto, sasvim prosta a dobitna kombinacija (nadam se, u potaji, da ćemo i mi
u Crnoj Gori, jednoga dana, ukapirati ovaj sistem).
Rasnu kravu pod imenom Milka, made in England, domaćin Joakim Šleker kupio je prije
desetak godina, što bi se reklo, dok je još bila tele. On je, inače, u ranoj mladosti napravio
velike pare, pa se ova kupovina Milke ne uklapa o priču o sto odsto sračunatim i
ekonomičnim Njemcima. Mlijeko koje je Milka svakodnevno imala, a porodica Šleker
mašinski izmuzivala, nije koriščeno u komercijalne svrhe, dakle nije prodavano. Pravljen je
sutlijaš, razni bijeli kremovi i namazi, pudinzi, kolači i ostale đakonije. Unučad su odrastala
uz Milku, hvatali su je za rep i uši, gazili u baljege, davali joj šećer iz ruke, mazili je i pazili
tako da je, vremenom, Milka skoro postala punopravni član normalne i dobrostojeće porodice
Šleker. Što se tiče mažnje i pažnje, a imajući u vidu da je nabolji prijatelj Joakima Šlekera bio
lokalni veterinar Franc Bruner, Milka je imala izvrsnu medicinsku njegu, vjerovatno mnogo
bolju nego neki homosapiensi u siromašnim državama. Redovno je vakcinisana i
pregledivana, i kada bi gazda primijetio nešto neobično u njenom ponašanju odmah bi
alarmirao svoga prijatelja Franca, koji je svaki problem rešavao urgentno i na najbolji mogući
način. Nije teško zaključiti da je imala lagodan goveđi život...
U vrijeme melanholičnih penzionerskih dana Joakim bi uzeo uže u ruke i poveo Milku u
duge, poslijepodnevne, šetnje, komentarišući sa njom najaktuelnije teme iz njemačkog javnog
života. Dok bi držao polukritičke elaborate upućene najodgovornijim ljudima iz Bundestaga
Milka bi po malo pasla po okolini, prekidajući na momente objedovanje i pogledivala ka
svome Joakimu, koji bi je kao ljutito zapitao:
-Šta me gledaš tako? Zar mi ne vjeruješ?-
Milka bi tada opoziciono mahnula repom i nastavila da se zaslađuje sočnom njemačkom
travom, dok bi Joakim nastavljao sa pričom, sebi u bradu, sve do prvog sumraka, kada bi
Milka počinjala da puva kroz nozdrve i diskretno muče što je značilo da je vrijeme polaska
kući. Mijenjala su se godišnja doba, boje su šarale okolinu i lišće svelo prekrivalo stazice, sve
se mijenjalo u prirodi, samo su Milka i Joakim ostajali isti. Po njihovim prolascima mogli su
se navijati časovnici ako je nekome vrijeme i njegova tačnost nešto značila u ovom carstvu
tišine. Uveče, na povratku, kada bi prošli kroz mermernu kapiju opraštali su se, bez riječi, i
odlazili na počinak. Milka bi sama, kao dresirana, odlazila u svoju štalu vidno zadovoljna još
jednim do kraja ispunjenim danom.
Njena štala, koja je bila poseban objekat uz kuću, bila je stvarno-štala sa pet zvjezdica.
Neprirodno velika za jednu životinju, Milka je tamo živjela sama, ali ukusno namještena i
čista do krajnosti. Sve ono čega je bilo u katalozima a bilo je namijenjeno svetim životinjama,
ona je imala među prvim kravama u Njemačkoj. Najkvalitenije sijeno, kao i dodatke za
prihranjivanje, spremao je u jasle sam Joakim, ne dozvoljavajući nikom da preuzme obavezu
oko njegove miljenice, što je dovelo do toga da je više vremena provodio sa Milkom nego sa
svojom ženom Katarinom Riken, bivšom socijalnom radnicom iz Niderhaushajma. Frau
Šleker-Riken imala je razumijevanja za strast svoga supruga, tako da sa njene strane nije bilo
nikakvih problema u Joakimovom životu. Djeca su odrasla i otišla, svako svojim putem,
završili su visoke škole, postali svoji ljudi poznati i cijenjeni u profesijama, dok su Joakim,
Katarina, Milka i njemački ovčar Aldo ostali da žive daleko od frankfurtske džungle. Sve je
govorilo da će ova idila trajati decenijama bez prekida...
Ali...

Sa pojavom bolesti “ludih krava” nadvila se sjenka brige nad Njemačkom, a samim tim i nad
Niderhaushajmom. Milijarde maraka štete kao i pandemični strah od nepoznate bolesti
mjesecima su punili naslovne strane i unosili nemir u državu nenaviknutu na nemire takve
vrste. I oni najzagriženiji obožavaoci govedine i roštilja odvajali su se, teška srce, od onoga
zbog čega su živjeli. Plašljive izjelice i meraklije za krtinu, sa neizmjernom tugom u očima,
bacali su poglede ka tanjirima gastronomskih avanturista, koji su uprkos savjetima nastavili
da konzumiraju meso ne mogavši da odole mirisima iz restorana. Takvih je, mora se priznati,
u početku skandala sa ludim kravama bilo veoma malo. Ali ih je bilo!
Politički prvaci prebacivali su krivicu na neodgovorne uvoznike, ali kada se ispostavilo da se
bolest ne može utvrditi rutinskim veterinarskim pregledom već se za nju saznaje tek nakon
uginuća životinje, mnogi su ostali bez teksta. Sve što se događalo ukazivalo je na činjenicu da
dolaze crni dani za stočare. Mcdonalds se, među prvima, preorijentisao na prerađevine od ribe
i piletine, a riblji restorani su vratili goste i bili puni kao šibice. Bolest ludih krava do ludila je
dovodila njemačku naciju. Krematorjimi u kojima su spaljivani goveđi leševi nicali su kao
pečurke! Dosta toga urađeno je u tajnosti i bog zna koliko je stotina hiljada grla završilo u
dimu što se mjesecima vio iznad Germanije. Specijalizovane ekipe, potpomognute policijskim
snagama, obilazile su, bez najave, farme i seoska domaćinstva i za koju bi god kravu
posumnjali da nije normalna ekspresno su je deportovali u vječna lovišta. U medijima se
špekulisalo da je dosta i zdravih životinja završilo u krematorijumima baš zbog smanjenih
mogućnosti za preventivno otkrivanje bolesti. Loše prikrivena netrpeljivost prema Englezima,
mogla se golim okom vidjeti u cjelodnevnim saopštenjima, kako sa farmi tako i sa političkih
skupova. Neke se stvari ne mogu zaboraviti...
Što se tiče nas sa Balkana samo što nijesmo počeli da kokodačemo! Vidno uplašeni a
pogrešno obaviješteni, preko noći, odrekli smo se, skoro svi, hrane koja je imala ikakve veze
sa govedima. Mesni naresci, paštete i salame bestraga su nestale sa naših trpeza, kao da
nikada to nijesmo ni jeli, genski nenaviknuti na “plodove mora”, frontalno smo se okrenuli
živini dok nam nije okahla i počela na uši izlaziti. Džaba uvjeravanja i atesti o izvršenim
pregledima pomoću najsavremenijih metoda, džaba reklame i veliki plavi pečati na butovima,
džaba zakletve eminentnih stručnjaka, smrt je veoma pogana navika, bez dogovora formirana
je pileća svijest i tu se nije moglo ništa promijeniti...

Jednoga jutra, polovinom novembra, u Niderhaushajm stigla je grupa od desetak ljudi i žena,
ni malo dobronamjernog izgleda. Iz crnih džipova izašli su iznoseći aparate i plastične,
zelene, koferčiće, uz jedno obavezujuće i jednoglasno Guten morgen, otpočeli su raspakivanje
koje nije obećavalo ništa dobro. Izvršen je popis domaćinstava, bilo ih je i dalje oko šesdeset
što je značilo da će ovdje, zbog sporosti procesa pregleda, boraviti najmanje petnaest dana.
Seoski domaćini nijesu ništa komentarisali ali po načomrđenosti na mnogim licima moglo se
shvatiti šta misle o ovom nenajavljenom remećenju javnog reda i mira u Niderhaushajmu.
Veterinar Udo Miler, na glavnom seoskom trgu, održao je skoro svečani govor, objašnjavajući
okupljenim Niderhaushajmcima o čemu se zapravo radi! Pročitao je nekoliko polurazumljivih
odluka Vlade, kao i par od ministarstva Zdravlja, sve u svemu, samo što nije rekao: ”Mi
ovdje možemo da radimo šta hoćemo i kada hoćemo”!
Bar je to tako shvatio načomrđeni Joakim Šleker.
Nakon dosadnog govora i upoznavanja mjesnog stanovništva sa novonastalom situacijom,
specijalci su se raštrkali po Niderhaushajmu, poslovično ozbiljni i disciplinovani, dok se masa
razilazila u tihom gunđanju zbog nepoželjnih posjetilaca. Pojedini su tvrdili da su njihove
krave normalne i da ih ne treba uznemiravati i među takvima je, opet, najglasniji bio gazda
Joakim, koji je na neke stručne zaključke ratoborno podizao štap u vis.
-Niko ovdje nije lud, pa ni krave!-upozoravao je.
Njegove riječi progutao je hladan hesenski vazduh, kao da ih nije ni rekao, što ga je još više
razljutilo. Logistička podrška je izostala i bio je primoran da ide na rezervni položaj-u svoju
kuću.
U prvim danima, državna kontrola nije otkrila niti jedno oboljelo goveče i to je unosilo
prijeko neophodno raspoloženje među mještane, koji su se nadali da će tako biti i do samoga
kraja gostovanja antipatičnih veterinara. Međutim, kada su izvršili pregled kod Mihaela Packa
otkrivena je prva luda krava u Niderhaushajmu i ova crna vijest odjeknula je kao bomba.
Četvorica operativaca izveli su, iz štale gazda Mihaela, ludu Zeldu i ni malo nježno spakovali
je u kamion, koji je odmah odvezao u nepoznatom pravcu. Cijelo selo skupilo se da isprati
rasnu životinju, koja u tim presudnim momentima deportacije nije pokazivala baš nikakve
znake nenormalnosti, tj. ludosti. Skoro da se činilo da je znala šta je čeka, pomirena sa
sudbinom kao i ljudi koje odvode na strijeljanje, dostojanstveno se popela metalnim usponom
na kamion, sama i gorda, hrabra Zelda i na ulasku, mahnuvši repom, prkosno, izbacila jednu
baljegu koja je prsnuvši po srebrnoj unutrašnjosti oskrnavila svetost bezdušne mašine.
Ne rekavši ni riječ Mihael Pack nemoćno je sagnuo glavu.
Prvi mu je prišao Joakim Šleker i takođe bez riječi bratski ga zagrlio Masa se polako razilazila
a savremeni dželati su nastavili svoj krvavi posao. Dok su šetali ulicom Brestova, sinula je
starom Joakima na pamet čudna ideja. Oči su mu zasijale i Mihael je primijetio da se nešto
događa sa njegovim najboljim prijateljem. Kao da je posrijedi baš zavjera protiv države,
totalno nečujno Joakim je izšaptao tajni plan vezan za njegovu miljenicu Milku. Mihael ga je
pogledao sa nevjericom, a onda nakon nekoliko minuta samo saučesnički klimnuo glavom.
Kada su se, još iste večeri, sastali u Joakimovoj kući, plan je razrađen do u najsitnije detalje a
sastojao se u sljedećem: njih dvojica odvešće Milku na Taunus, i to u onaj teškoprohodni dio,
gdje su nekada, kao djeca, provodili i noći i dane zakljinjući se na vječno prijateljstvo. Dobro
su poznavali teren iako su posljednji put tamo bili prije desetak godina. Na zapadnim
padinama Taunusa, u dijelu koji se zvao Klin četiri Biskupa bile su, u stvari, četiri mini
pećine koje, iako su ucrtane na mapama, skoro niko nije posjećivao. Tu je bilo i vode i hrane,
znači idealno mjesto za ilegalu u koju je Milka svakako morala preći. Ispivši po nekoliko
bitbutgera, dogovorili su se da se već narednog jutra cijela akcija izvede, bez obzira na
posljedice koje bi mogli imati.
Tako je i bilo!
Prije nego što je svanulo, iz Niderhaushajma, prikriven jutarnjim sumrakom, stari audi 100, sa
nesvakidašnjom posadom i zamaskiranom prikolicom, odjezdio je ka Taunusu, neprimijećen i
to prije dolaska nedobronamjernih veterinara. Na ruku im je išlo što, dok su izlazili iz sela,
Milka nije davala glasa od sebe, zapravo bila je mirna cijelo vrijeme putovanja ka rezervnom
položaju udaljenom četiri kilometra od njene štale. Na putu nikoga nijesu sreli, sve im je išlo
na ruku, posao je završen za nepuna tri sata. Kada su smjestili Milku, Mihael je uzdahnuo
bespomoćno i rekao:
-Eeeh, da smo i Zeldu spasili...-
-Neka se bar neko spasi!-rekao je realno Joakim i opet ga zagrlio.
Kada su se vratili kućama, ispostavilo se da je cijela akcija izvedena za dlaku jer su to jutro
veterinari neočekivano promijenili redoslijed pregleda i krenuli da rade sa kraja
Niderhaushajma, baš otuda gdje su Joakimova kuća i imanje. Mora da im je neko javio, prošlo
mu je kroz glavu, ali se trudio da ne mijenja izraz lica dok njih sedmoro, ne trepćući,
posmatrao kako ulaze u njegovo dvorište.
-Dobro jutro.-bili su hladni.
-Dobro jutro.-rekao je Joakim.
-Došli smo da pregledamo vašu kravu!-
-Nemam ja nikakvu kravu!- odgovorio je ne mijenjajući intonaciju.
Bili su zatečeni! Pogledali su se između sebe, a onda, kao po komandi, ka Joakimovoj štali,
koja je bila širom otvorena. Osjećala se, u vazduhu, napeta atmosfera. Joakim je stajao kao u
western filmovima na tremu, izgleda ne namjeravajući da se pomjeri brojčano moćnijim
gostima.
-Kako nemate? U popisu stoji da imate jednu kravu i to preko desetak godina!- usudio se
vođa grupe da progovori gledajući Joakima pravo u oči.
-Imao sam, više je nemam.- rekao je Joakim kristalno čistim glasom.
-Šta je bilo sa njom? Ako nije tajna?-bio je uporan veterinar.
-Prodao sam je!!-
-Kome?-
-Nekim Ciganima! Nemam pojma odakle su!-
-Kada?-
-Prije nekoliko nedelja!-
-A zašto ste je prodali?-
-To su moji lični razlozi. To ne moram da objašnjavam!-
-U redu, ali mi imamo ovlaštenja da pregledamo i imanja!-
-Samo izvolite! Nemam ništa protiv toga!-
Krenuli su od štale! Temeljno, uzimajući uzorke sijena i komentarišući ono što vide. Joakim
nije išao sa njima. Ušao je u kuću i nije se udostojio ni da ih ponudi pićem i kafom, kao što su
ih ostali domaćini dočekivali. Srce mu je lupalo jako, ne iz nekog straha, vjerovatno zbog
činjenice da se, po prvi put u životu, nalazio u situaciji koja bi se mogla okarakterisati kao
neregularna. Po malo su mu drhtale ruke i popio je dvije tabletice, prve na koje je naišao u
kućnoj apoteci, i učinilo mu se da mu je odmah bilo bolje. Sa prestankom lupanja srca i
drhtanja ruku, osjetio se snažan i riješen u želji da istraje u borbi protiv opasnih protivnika.
Pretraga je trajala neki sat vremena, onda se čulo izvana:
-Gospodine Šleker!-
-Da!- Joakim je izašao ispred kuće.
-Nema vaše krave! Ali nam je sve dosta sumnjivo. Razmislite dobro! Jeste li baš sigurni da
nemate nikakvu kravu na vašem imanju?-
-Sami ste vidjeli da nemam!-
-Da, da. Vidjeli smo. Ali dosta stvari se ne poklapa! Znate nas su uputili kod vas a niko nam
nije rekao da nemate nijedno grlo stoke. To je dosta čudno, valjda bi se ne ko sjetio da
nemate i to nam rekao. Je li tako?-
-Nemam pojma! Ja, inače, ne idem ni kod koga, pa možda ljudi nijesu znali da sam je
prodao!- slagao je bez greške.
-Dobro, dobro. Nema razloga da vam ne vjerujemo. Ali mi ćemo opet doći.-
-Nema razloga za ponovni dolazak!-
-U redu, u redu. Ali mislim da ćemo se opet vidjeti!-
Nastupajuća nedelja bila je nedelja igre sa živcima! Joakim se povukao u svoju kuću i samo
bi, kroz odškrinute zavjese, provirivao ka susjedima gdje su obavljani pregledi krava. Ni
veterinari nijesu više bezazleni kao što su nekada bili, uz posao, kaficu i slatko, onako
izokola, raspitivali su se o životu u Niderhaushajmu, o stanovnicima a najviše o Joakimu
Šlekeru. Ubrzo je otkrivena i cijela akcija oko Milkinog prelaska u ilegalu, ponajviše zbog
toga što se Mihael Pack povjerio svojo supruzi, laprdavoj Anamariji, koja je cijelu tajnu
proslijedila tamo gdje ne treba-znatiželjnoj javnosti. Gorko razočarenje u najboljeg prijatelja
nije Joakima Šlekera izbacilo iz ravnoteže! Kada je čuo šta se priča po Niderhaushajmu
odlučio je da ne poklekne već da ostane dosljedan u svojoj izjavi i da ne oda gdje se nalazi
Milka. Ubrzo su, na njegova vrata, opet zakucali navalentni veterinari.
-Gospodine Šleker, čuli smo da ste vi vašu kravu sklonili kod nekoga, ili negdje, i najbolje bi
bilo da nam otkrijete gdje je! Ako je slučajno bolesna dovodite u opasnost druge ljude i
snosićete veliku odgovornost ako se nešto neželjeno dogodi. Mi smo...-
-Nemam pojma o čemu pričate!-rekao je Joakim.
-Upozoravam vas da pristanete na saradnju dok još nije kasno.Razmislite, gospodine Šleker,
mi imamo ovlaštenja i možemo pozvati i policiju...-
-Ma, zovite i Gerharda Šredera, ako hoćete!-dreknuo je i zalupio vrata zabezeknutim ljudima.
Kao što su i obećali, pozvali su policiju! Saslušali su Joakima, koji je još jednom potvrdio da
nema nikakve krave, da je imao ali je prodao nepoznatim Ciganima. Napravljene je zapisnik,
a nakon toga uzeta je i izjava Mihaela Packa, koji se, pred policajcima, nije mogao načuditi
otkuda ti podaci njegovoj supruzi, laprdavoj Anamariji. Policajci, kojima je bilo izgleda
dosadno u Niderhaushajmu, otišli su i na polasku, drsko, veterinarima rekli neka sami traže tu
kravu. Ako je ima, naravno. Joakim je pogledom ispratio zeleni kombi, na kome je pisalo
“Polizei”, kako odlazi ka Frankfurtu.
Sa završenim pregledima ispostavilo se da su tri krave, iz Niderhaushajma, pokazivale
simptome bolesti ludih krava. Sve tri su oduzete vlasnicima, kojima su isplaćene novčane
nadoknade. Zvale su se: Zelda, Belma i Džoli. Ažurni veterinari pretražili su i bližu okolinu
ne bi li ikako pronašli Milku, kravu Joakima Šlekera, ali bezuspješno. Jednom su, na
kilometar od naselja, pronašli sasušenu baljegu (tada su, navodno, tragaču-veterinaru Udu
Šmit-Mileru pobjednički zasijale oči) ali nije bilo nikakvog razloga za slavlje. Milka je bila
daleko, na bezbjednom mjestu, najviše zahvaljujući Joakimu, koji bi otišao u zatvor ali ne bi
izdao sklonište svoje miljenice. Sa završnim računom, kako to vole da kažu u Njemačkoj, nije
bilo razloga za dalji ostanak u Niderhashajmu. Operativci njemačke Vlade, napustili su mjesto
ali su se, pet puta u razmaku od dva mjeseca, baš lukavo, vraćali i pretraživali štalu i imanje
Joakima Šlekera. Nikada nijesu pronašli ono što su tražili! Posljednji put ih je Joakim, ni malo
civilizacijski, istjerao iz kuće i zaprijetio da će ih tužiti. To je bilo 30. januara i više se nijesu
pojavljivali. Poljuljano dugogodišnje prijateljstvo između Joakima i Mihaela ponovo se
ustabililo, nakon mučnog razgovora u kojem je Mihael za cijelu zbrku optužio svoju suprugu,
laprdavu Anamariju. Joakim je povjerovao i rekao da sve treba zaboraviti, ali nije otkrio kada
će Milku vratiti u Nidehaushajm.

Prolazili su mjeseci! Život se polako vraćao u normalu, čak su i novinari prestali sa potresnim
pričama o ludim kravama, koje su njemačku privredu koštali kao ratne reparacije. I
jugoslovenske izbjeglice počeše da se vraćaju govedini, kao osnovnom artiklu i omiljenoj
namirnici, bez koje su mnogi teško zamišljali svoje buduće bitisanje. Kolumnisti uticajnih
magazina komentarisali su, krajnje cinički, da u Evropi više treba obratiti pažnju na lude ljude
nego na lude krave, naročito na one ludake kod kojih je ogromna moć u rukama a dokazano
ludilo u glavama. Seljaci, koji su prije pola godine blokirali auto-puteve, vidno raspoloženi i
pretjerano pričljivi, vratili su se redovnim poslovima u uzgoju stoke, povjerovavši još jednom
u obećanja Vlade iz Berlina.
Monotononija, kakvu su obožavali tihi ljudi iz Niderhaushajma, povratila se iznenada i oko
sela opet zauzela strateške položaje. Niko se nije usuđivao da upita Joakima Šlekera šta se
zapravo desilo sa njegovom kravom koja je iznenada nestala. Nakon izvjesnog vremena
mnogi su i zaboravili da je uopšte i postojala...

I neke večeri, na početku proljeća, kada behar obijeli po Niderhaushajmu, odnekuda, kao iz
druge dimenzije, izašao je audi 100, sa dva putnika i zamaskiranom prikolicom. Nije bilo
ništa neobično, osim što se, iz prikolice, na ulazu u selo čulo jedno gromoglasno:
-Muuuuuuuuu...-
KEBA
Ne mogu se tačno sjetiti iz koje sam ulice izašao u Waldštrase, to više nije ni bitno, ali pogled
na masu naroda, koja se slivala ka Štadhali, bio je više nego li impresivan. Mene je, inače,
ranije počesto hvatao pravi pravcati strah kada sam blizu većih grupa ljudi što se, ipak, nije
desilo u ovom delikatnom slučaju. Bilo ih je otprilike toliko da se mogao, sa njima ili od njih,
napraviti jedan solidan miting. Naše emigrantske živote, koje umnogome karakterišu
negativne pojave u društvu, krajem dvadesetog vijeka obilježila je, besmrtnim pečatom,
narodna ili, kako je ponekada zovu, novokomponovana muzika. Dijasporu koja je osim u
parama u svemu ostalom oskudijevala posećivali su vikendom i praznicima estradni umjetnici
i može se konstatovati da su dobro prolazili. Jadni narod se danonoćno veselio i uz bizarne
pjesme dočekivao sopstveni kraj ali šta da se radi, to što se dešavalo po Njemačkoj nije se
moglo ni uz pomoć oružja spriječiti.
Ovoga puta dolazio je, kažu, Keba! Prije Kebe svi ostali, umjetnici i polugole umjetnice sa
novim albumima i projektima, infantilni kao i njihovi poklonici jebali su oca onoj državi iz
koje su poticali. U stvari, sve je od njih i počelo. Raspad, rat i ostalo jer je bilo nemoguće kraj
krvave predstave izvesti drugačije. Narodi koji nijesu načisto sa svojim ubjeđenjima i
orijentacijama progutali su bukvalno sve što im je servirano pred kraj milenijuma, tako da se
za sve što se desilo ipak mora okriviti narod. Niko drugi nije kriv, moramo vjerovati...
“Ljubavi moja, ljubavi tajna, tugo beskrajna, srce piše suzama pjesmu rastanka...”-
pjevala je masa u transu. Zagrljeni, oznojeni, polupijani potomci proletera širili su oko sebe
pozitivnu energiju tako da je bilo sasvim lako postati dio njih. Ređali su se hitovi: “Bre gidi
džanum, bre gidi džanum za dušmani, uvjek si bila u srcu mom, tu i ostani...”
-Tu i ostaniiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii...-ponavljala je masa.
U svemu ovome novac je najmanje bitan! Ima ga, znači treba ga samo uzeti. Što se novca tiče
muslimanski i srpski hitmejkeri “odradili” su dijasporu krajnje pametno i sistematski. Pažljivo
je praćeno šta se sve dešava i, jebi ga, to je pretočeno u njihove pjesmice. Narod se redovno
palio na te polunacionalističke i bezvezne tekstove a i mediji, novine i televizija, imali su
veliku, skoro glavnu, ulogu, u sveopštem zaglupljivanju. Opisno-geografske
novokomponovane pjesme, pisane većinom po istom kalupu, imale su značaja u Njemačkoj.
Tugaljive ispovjesti: bolesna majka kod kuće, neudata sestra i mlađi neoženjeni brat,
nedovršena kuća na teritoriji siromašne otadžbine, očev grob koji niko nije davno obišao, žal
za mladošću provedenom po bjelosvjetskim građevinama (uz zaboravljanje da se naglasi da je
ta mladost i te kako unovčena) uglavnom su teme i motivi pjevljivi u vrijeme plačnih vikenda
i praznika. A i ko se ne bi rasplakao kada, kilometrima daleko od kuće, čuje: “Selo moje lepše
od Pariza, lepo iz daleka još lepše izbliza...” ili “Nije lako druže moj u tuđini biti sam, kako
mi je bez najdražih to ja samo dobro znam, to ja dobro znam...”.
-To ja dobro znaaaaaaaaaaaaaaaam...-uzvraćala je masa.
Iako su iz Jugoslavije davno protjerani članovi dinastija Karađorđević i Petrović narod se
začas snašao i ustoličio nove kraljeve, careve i prinčeve. Nezvanično kralj narodne muzike je
Šaban Šaulić a kraljica Lepa Lukić, eto, komunistima je sve bilo uzalud jer ove monarhe
nijesu nikada uspjeli ukloniti. Nije narod dao, eee, moj bato, kada narod nešto ne da džaba ti
je sva svjetska ideologija. Pomenuta Njegova Eskselencija kralj Srbije, Bosne i Hercegovine i
sjevera Crne Gore Šaban I svojim impoznatnim glasovnim moćima (jednom sam čuo kada za
Šabana kažu da pjeva “kao iz podruma”) pokoravao je nemoćnu Dijasporu kada god bi se
udostojio da je pohodi. Mnogi su od nas bili djeca kada je kralj pjevao: “Dva galeba bela u
tužnoj noći, leteli morem a bura je bila. Vetar ih baci na jednu stenu i on tu osta slomljenih
krila...” ili antologijsko-pozivnu pjesmu (namijenjenu starijim osobama) “Sada kada nismo
mi mladi k’o nekada dođi da ostarimo zajednooo...” ili takođe besmrtnu (a sa zaključkom)
pjesmu “Sve je drugo tebi više važno, samo mene, samo mene volela si lažno...”! Ne znam
toga ko se nije naježio od sreće slušajući kralja kako pjeva. Isto važi i za kraljicu Lepu, koja je
imala specifičan glas i njime više puta, u posljednjih sedamdeset godina, činila srećnim svoje
podanike. Uvijek, a stvarno ne znam zbog čega, kada se pomene kraljica Lepa sjetim se
refrena jedne njene, svakako nezaboravne, na prvo slušanje smrtne ali ipak besmrtne pjesme:
“Zar ja mala da idem po sudu i da slušam nečiju presudu, da me pita neki čika strani il’ ćeš
tati ili svojoj mami...”.
-Ili svoooooojoj maaamiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii...-reagovala je masa.
U velikom carstvu narodne muzike, što je i normalno, bilo je više prinčeva i princeza koji su
se, najblaže rečeno, izglupirali u svojim pokušajima da imitiraju kralja i kraljicu. Naravno da
su pokušaji bili bezuspješni jer da se to može onda bi taj koji to može bio kralj a ne Šaban.
Krajnje jednostavno!
Hroničari su zapisali da se pjevalo: “Nepoznati druže moj budi dobar prema njoj, mada više
nisam s njom u srcu je nosim svom...”, “Ko vojniku ljubav krade, ko to krade, ko to kradeeee,
bolje da je proklet bio što je tuđe poželio...”, “Ja sam čovek sa dva srca-kada jedno stane
drugo će da kuca...”,
Sa nacionalizmom, tj. njegovim izlaskom iz ilegale, u pjesme i refrene uvukle su se nekima
mile-nekima mrske riječi: Srbija, Bosna, Kosovo, rjeđe Hrvatska i Crna Gora. Srpski pjevači
su do bola pjevali “Srpska se truba s Kosova čuje Srbina svakog da obraduje. Trubite jače,
trubite bolje, opet je srpsko Kosovo Polje...”, muslimanski: “Zaplakala Bosna, zaplakala,
svakom je čovjeku ruku dala. Nije važno koje vjere, kojih običaja, jer takva je Bosna ona
ljude spaja...”. Kafane su bile k’o šibice, jela se jagnjetina, krmetina i ostalo, u zavisnosti od
religije i običaja, urlalo se do rujnih zora a bakšiši su bili sočni i višenamjenski.
Sabahudin Dervišhalidović, poznatiji kao Dino Merlin odlično je odradio sa pjesmom
“Izbjeglica”, koja je zamalo postala himna balkanskih emigranata. Stihovi. “Pa da se kućim
vratim, tamo me manje boli, tamo me neko čeka, tamo me još neko voli. Pa da se kući vratim
da me tuga mine, lakše je bez sudbine nego bez domovine...” orili su se iz raznih kasetofona i
mini-linija, i to više godina. Ove stihove treba shvatiti krajnje emotivno i krajnje ozbiljno
ponajviše zbog činjenice da nastup Sabahudina Dina Merlina za jedno veče košta ni manje ni
više nego osamnaest hiljada maraka. Naravno da se ova cifra napominje iz čiste zavisti jer bi
mnogi za tolike pare, a za jedno veče, i pjevali i igrali, i skakali i vrištali! Možda i ujedali!
Stvar se otela kontroli i ponekad’ bi bilo dobro staviti prst na čelo i upitati se: kako je moguće
prodati toliko pjesama koje ne govore ništa? Taj muzički pravac, koji su početkom
osamdesetih rokeri nazvali Plačipičkalirizam, baš je onako agresivno, ali sve ko da neće,
osvojio velike teritorije pa i nebranjenu (ili slabo branjenu) Dijasporu. Koliko je to ozbiljan
biznis najbolje govori podatak da se i kasete od pokojnog Tome Zdravkovića i dalje prodaju
“kao alva”.

Sad’ nije da nije, jednom sam i ja bio među slušaocima narodne muzike! Nas desetak iz
Bijelog Polja, alkoholisani do kraja, zaposjeli smo udarnu ložu ekskluzivnog restorana u
Ofenbahu. Bacale su se marke “na muziku”, naručivalo i ono što se ne može popiti, benavilo i
zaplitalo, bratimilo i kumilo, baš kao i u svakoj pijanci. Problem je nastao kada pjevač nije
znao da otpjeva pjesmu “Sinoć Meho, Bjelo Polje bjelo..”, koja je davno proslavila sada već
legendarnog Ćazima Čolakovića.
-Kako ne znaš?-pitao je neko.
-Ne znam, Boga mi!-odgovorio je neafirmisani pjevač.
-Ne znaš tekst pjesme “Sinoć Meho, Bjelo Polje bjelo...”?-bio je uporan neko.
-Ne! Majke mi, prvi put čujem za tu pjesmu.-pravdao se interpretator narodne muzike.
-E, jebo te onaj ko te doveo ovdje!-
-Može li neka druga pjesma?-pitao je jadni umjetnik, očajan zbog nagovještaja da može olako
zbog sopstvenog neznanja izgubiti dobar bakšiš. Stajao je pokorno, pored stola, i to je još i
više ljutilo raspojasane alkoholičare.
-E ne može ni jedna druga osim “Sinoć Meho, Bjelo Polje bjelo...”!-
-Ne znam tekst. Kunem se! A otpjev’o bih, što ne bih...-cvilio je.
-E, onda neka dođe gazda da nam otpjeva “Sinoć Meho, Bjelo Polje bjelo...”.-prekratio je
neko, ili bolje reći: niko.
Gazda nije bio tu ali je bio njegov zamjenik, koji je odbio da otpjeva više puta pomenutu
pjesmu. Vidjevši kakva je naelektrisana atmosfera izgubio se u kuhinji očigledno u želji da
izbjegne objašnjavanje sa lokalnim ofenbaškim pjancima. I pjevač je pokušavao da nam
odgega, ali nije daleko stizao. Podizale su se ruke u vis i u tim rukama uvijek je bilo po
pedeset ili sto maraka. Baš kao pravi pas išao je od stola do stola i skupljao novac uz
obavezan ulizički osmjeh kontuzovanim gostima.
-Samo za ovoga, ili za onoga, samo za nju koja nije tu, te srećno ovome, ili onome, bratu od
brata...-dahtao je između numera.
-Znaš li onu “Rastasmo se još se pitam zašto...”?-opet je bio kod nas.
-E, tu znam!-uskliknuo je radosno.
-E, tu nemoj pjevati!-
-Pa, koju ćeš brate, samo reci...-preskakao je uvrede popišani pjevač.
-A, znaš li “Pošla voda od brijega do brijega!?-
-E, tu ne znam!-
-A, znaš li šta od Kemala?-
-Od kojeg Kemala?-
-Kako od kojeg Kemala? Od Kemala Malovčića, jadan...-
-Od njega znam skoro sve! Koju ćeš?-
-Bilo koju ali dva puta! I naglasi da je za ono tamo društvo od mene...-
-Važi, brate...-

Pomenuto iskustvo jedino je te vrste koje sam doživio u Ofenbahu, i naravno da me je odbilo
od daljeg uživanja u narodnoj muzici. Za moj kuzički ukus, inače, kriva je moja prva ljubav,
djevojka, koja me, naravno, nije voljela a koja je obožavala Dragana Stojnića i Ibricu Jusića.
Tih davnih godina, kada je Bijelo Polje bilo još živo, postala mi je odbojna orijentalna cika i
vriska, u nekim napuštenim bjelopoljskim skloništima cugalo se prvo vino uz “La boema” i
“Šalom Sara”. Moguće da je u tim danima bilo i ljubavi ali toga se već ne sjećam.
Kunem se!
Treba priznati da i to, sa neke hard rock distance, zvuči ljigavo i kompromitujuće ali je tada
bilo i te kakva zaštita od raznih Sinana, Šabana, Miroslava, Cuneta i ostale bande...Kasnije se
izlazilo iz “Rupa u zidu”, konzumiranje alkohola postajalo je mnogo ozbiljnija stvar, kafići
“MK” Mela Kadića i Sejov “084” bili su sabirni centri budućih ljubitelja dobre kapljice.
Kasnije je Pedo Tošić otvorio “Kornjaču” (današnji “Time”, jedini kafić u Bijelom Polju
gdje se nijesu slušala novokomponovana sranja), Bajramspahići piceriju “Stari grad”,
Jugoslavija je još postojala, mi mlađi prešli smo na kratka žestoka pića. Slomljene čašice,
isječene ruke, pogrešna pobratimstva, promukli glasovi koji pjevaju “Čaše lomim ruke mi
krvave, oči mi suze, molim te vrati se...” vječni su stražari upokojene mladosti, koja je
pokušala vaskrsnuti u Ofenbahu. Sa pojavom nacionalizma i fašizma u Bijelom Polju potpuni
procvat doživio je pomenuti Plačipičkalirizam, međutim, u odnosu na sve ono što se desilo
njegovo (na momente pogubno) djelovanje palo je sasvim u drugi plan. Više niko nije
pominjao staro Bijelo Polje, čak ni oni po kojima je taj nesrećni grad nekada bio
prepoznatljiv. Daleko ljepše, i izgleda i isplativije, bilo je ulizivanje Beogradu, Sarajevu i
Titogradu.

Kao što rekoh masa se slivala niz Waldštrase. Žamor je lomio nijemo popodne, ljudi su bili
radosni u pohodu da se poklone superstaru kakav je, je li, bio Dragan Kojić zvani Keba.
Stajao sam na ulici i posmatrao neistomišljenike. Bože, zar ih stvarno ima toliko? Zar su
toliko nadmoćniji?
Skoro da su pobijedili!
Uzalud odživjesmo zlatne godine rocka, presudne bitke upisaće drugi kao pobjede nad
generacijama koje su se definisale kao urbane.
Uzalud stihovi (ah, amnezija) neke beogradske, ili novosadske, grupe:

“...iza svakog ugla vreba Dragan Kojić Keba!

Iza svakog ugla vreba Dragan Kojić Keba...”
STALJINOVA TAJNA PREPISKA
Krajem decembra, 1999.godine, u jeku priprema za proslavu novogodišnjih praznika, uticajni
i visokotiražni “Bild” objavio je, u tri nastavka, tekstove o Mihaelu Iteru i, do tada,
nepoznatoj grupici Jugoslovena koja je imenovana kao Beogradski trio. Naslovi “Čovjek koji
je sakrio Martina Bormana”, “Prevara decenije u režiji Jugoslovena” i “Gdje su ostali
dokumenti” pobudili su veliko interesovanje i podijelili ionako naopako raspoloženu
njemačku javnost. Nesvakidašnja storija, sa svakidašnjom tematikom, ponovo je u prvi plan
izbacila naše degradirane sudbine i na ružnu sliku o emigrantima dodala još malo prljavih
boja. Nekoliko pisama čitalaca, koji su reagovali na pisanje izvjesnog Helmuta Genkea,
dvosmisleno su, ali krajnje jasno, upućivali na progon stranaca koji su, po njima, krivi za
kriminal i slične prevare koje je opisao “Bild”. To se desilo baš u vrijeme kada sam, po prvi
put, dobio vizu na pola godine i počeo da se intezivno družim sa Njemcima, živjeći nekako
polulegalno i mogu reći prilično dobro. Nešto se promijenilo, iako sam se svojski trudio da mi
na čelu piše kako nijesmo svi takvi kakve opisuje “Bild”, opet su se ispriječile međunarodne i
međucivilizacijske razlike i to se nije moglo promijeniti. Poturajući mi novine, bukvalno pod
nos, kolege su me pitale, ali stvarno nijesam imao pojma, niti sam ikada čuo za aktere, koji su
par mjeseci bili najtraženije osobe u Njemačkoj, na kraju milemijuna...
Po prvom napisu da se zaključiti da je osamdesetogodišnji Mihael Iter, bivši indistrijalac, sada
penzioner iz Ašafenburga, strastveni kolekcionar istorijskih dokumenata i starih predmeta,
prevaren za nevjerovatnih milion maraka. Objavljena je njegova kratka biografija uz opasku
da se ne može sa sigurnošću tvrditi šta je radio i gdje je bio od 1963. do 1973.godine. Kako to
već bude, javili su se kontroverzni svjedoci sa dokazima da je Mihael Iter tih deset godina
proveo u Čileu, Argentini i Boliviji provodeći vrijeme ni sa kim drugim nego sa Martinom
Bormanom, Hitlerovim kumom i ličnim sekretarom, koji je po važnosti bio drugi čovjek
nacističke Njemačke. Istorija kaže da je Martin Borman poslije Hitlerovog vjenčanja sa Evom
Braun poginuo od eksplozije ruske granate, mada ga je Njemačka proglasila zvanično mrtvim
tek 1973.godine, dakle one godine kada Mihael Iter izlazi iz samovoljne ilegale i postaje po
bogatstvu jedan od najmoćnijih ljudi u Evropi. Gospodinu Iteru je neargumentovano
prikačeno da je finansijski pomagao Bormana u Južnoj Americi i da je kod njega, vjerovatno,
kompletna dokumentacija vezana za jednu od najmisterioznijih ličnosti Trećeg Rajha. U
prvom tekstu istaknuto je da Mihael Iter ima, u svojoj brižljivo čuvanoj arhivi, tajne
dokumente o doktoru Jozefu Mengeleu, “Bijelom anđelu” Aušvica, o upravnicima
koncetracionih logora Gustavu Vagneru i Francu Štangu, kao i o gestapovcu Klausu Barbiju,
poznatom pod nadimkom “mesar iz Liona”. Oni sa razvijenijom maštom prosuli su priču da
Iter posjeduje spisak ljudi koji su, u San Fernandu, u Argentini, izdali Adolfa Ajhmana koga
su uhapsili pripadnici izraelskog Mosada i sproveli u Izrael gdje je strijeljan 1963.godine.
Iako su ovakve pretpostavke zasnovane na izvorima “rekla-kazala” nikada nijesu
demantovane u medijima.
Ime Mihaela Itera poznato je javnosti i ranije naročito kada su počeli dogovori o restauraciji i
izgradnji Oberzalcberga, mjesta kod Berthesgadena, u njemačkim Alpima, bivšeg boravišta
Adolfa Hitlera i njegovih najbližih saradnika. Kada je odobren početak gradnje hotela sa
preko 150 soba, gospodin Iter se oglasio u novinama tražeći da se prije toga dozvoli
pretraživanje objekata nagovještavajući da su u južnoj Njemačkoj sakriveni materijali od
neprocjenjive vrijednosti za njemačku istoriju. Oberzalcberg je inače mjesto poznato i po
tome što je tu Adolf Hitler, krajem dvadesetih godina, napisao veći dio, i danas tiražne, knjige
“Moja borba”, a na kraju Drugog svjetskog rata, britanski avioni su ovaj prostor, zajedno sa
opštepoznatim “Orlovim gnijezdom”, sa kojeg se pruža izvanredan pogled na njemačke i
austrijske Alpe, prosto sravnili sa zemljom. Ovo turističko mjesto, poslije Drugog svjetskog
rata, zauzeli su američki vojnici i tu napravili svoje odmaralište, koje je uz “Orlovo gnijezdo”
sezonski, do 1996.godine, posjećivalo oko dvije stotine hiljada turista. Kada je započeta
realizacija ideje o kompleksu hotela, investitori su naišli na oštre kritike pojedinih institucija i
političkih stranaka, naročito od strane Centralnog savjeta Jevreja, koji su tražili da se
Obersalzberg sačuva i kao učilište za buduće generacije istraživača nacizma. Uprkos svim
protivljenjima, zvaničnici regiona Berthesgaden odobrili su izgradnju luksuznih hotela ne
dajući nikakava objašnjenja u vezi svojih odluka...

Drugi, najobimniji dio, “Prevara decenije u režiji Jugoslovena”, uz nevjerovatne podatke

predstavlja i svojevrsnu sociološku analizu života i rada naših ljudi u Njemačkoj. Objavljeni
su i godišnji podaci krimilastičkih službi koji su, po nas, bili najblaže rečeno kompromitujuće
alarmantni, a cijela priča o tome kako su trojica ljudi prevarila jednog starca krajnje je
bajkovita. Naime, za milion maraka, senilnom kolekcionaru Mihaelu Iteru prodata su
sovjetska dokumenta, koja su ne ukradena već kupljena u Moskvi, i po njegovoj izjavi
uračunata je sitna provizija jugoslovenskih prevaranata i skoro da je tolika njihova vrijednost.
Ni na samom kraju istrage ovaj čudni starac nije htio povjerovati da se radi o falsifikatima,
već je preko svojeg advokata izdejstvovao da mu se vrijedni papiri vrate, što je policija i
učinila. Stavljen je i veliki znak pitanja na samu isplatu, obzirom da je Iter izvršioce prevare
isplatio u gotovini, a pregledom bankarskih izvještaja utvrđeno je da sa njegovog računa, u
skorije vrijeme, od pet stotina maraka nije podizana veća svota novca. Novinar Helmut Genke
osvrnuo se na novac bez pokrića i, pretjerano ciničnim rečenicama, pozivao Finansamt da
izvrši kontrolu. U posebnom boksu, boldovano, prepričani su tajni dokumenti koji su koštali
pravo i veliko bogastvo. U dokumentima, koji su potpisani kao “Staljinova tajna prepiska” sa
izvjesnim Vladimirom Sergejevičem Labovim, našle su se, ne toliko nepoznate, istorijske
činjenice, kojima je, kako zaključuje komentator, beogradski trio dao providnu notu
mističnosti. Pored ostaloga, tu su opisane Staljinove čistke i nabrojane njegove značajnije
žrtve u ruskoj komunističkoj partiji. Kao neprijatelji Partije i Revolucije pominju se Grigorij
Jevsejevič Zinovljev, predsjednik Kominterne, i Nikolaj Ivanovič Buharin, revolucionar i
profesor političke ekonomije. Dalje se pominju: Nikolaj Nikolajevič Tuhačevski, Sergej
Mironovič Kirov, Lav Borisovič Kamenjev, Grigorij Konstantinovič Ordžonikidze, Nikolaj
Ivanovič Ježov, Feliks Edmundovič Beržinski, Henrih Grigorijevič Jagoda, koji su stradali u
vrijeme obračuna druga Džugašvilija sa neistomišljenicima. Dio teksta odnosi se na izbor
obavještajaca za tzv. “Crvenu kapelu”, koja je odradila niz političkih ubistava po naređenju
Staljina, par rečenica analizira razvojni put službe ČEKA, moćni GPU je, takođe, ukratko
opisan, sve u svemu ništa posebno čega nema u ruskoj istoriografiji. Posebni pasaži posvećeni
su nekakvom trockističko-zinovljevskom kontrarevolucionarnom centru, kao i samom Lavu
Davidoviču Trockom, koji je, po Staljinovom nalogu, ubijen 1940.godine u Meksiku. Bilo je
nekoliko rečenica i o Izvršnom komitetu komunističke internacionale, o NKVD-u, kritički
osvrti o Lenjinu, a sami kraj je posvećen revolucionarnom putu kojim će se oboriti
kapitalizam u svijetu...
Objavljene su i fotokopije dokumenata sa prevodima na njemački jezik.

Čitajući treći nastavak “Gdje su ostali dokumenti”, nijesam se mogao oteti utisku da se radi o
novinarskom tekstu bez osnovnog cilja. Kao kada se skupe žurnalisti pa razmatraju čime da
ispune stranicu, koja je jedina prazna ostala za sljedeći broj. Tu se najviše i, oštro nagađujući,
špekuliše sa nacističkom prošlošću staroga Mihaela Itera, i krajnje navalentno se nabraja šta
sve on, navodno, posjeduje od tajnih dokumenata u svojoj kolekciji, koju je vrlo malo ljudi
vidjelo svojim očima. Ističe se zlurada mogućnost da su i ti drugi dokumenti sličnog porijekla
kao i “Staljinova tajna prepiska”, a poseban boks je, kao da je naručen, posvećen kriminalu
kao osnovnoj djelatnosti kod jugoslovenskih izbjeglica i azilanata. Rečenica kojom se
završava komentar o nama, u stvari je pitanje kada će se i kako svemu tome, jednom, stati na
kraj. Porodica Iter, nezvanično, izolovala je staroga Mihaela. Kupljen je neki mali hotel u
Švajcarskoj i obezbijeđena je kompletna posluga, sa bolničarkom i telohraniteljem. Novinari
drugih magazina i dnevnika opsjedali su, danima, imanje Iterovih na Taunusu ne bi li kako
uspjeli da naprave razgovor sa prevarenim sakupljačem, međutim, niko od njih nije uspio u
svojoj namjeri. Na kraju su svi odustali kada im je zaprijećeno tužbama zbog uznemiravanja,
a par puta su i policajci rastjerivali pripadnike sedme sile.
Mada se ponegdje i pominje, malo je vjerovatno da je cijela farsa izvedena uz učešće ruske
mafije, koja u Njemačkoj slovi kao jedna od bolje, ako ne i najbolje, organizovanih. Javna je
tajna da su svi predmeti koji su prodavani, od Flomarkta do specijalizovanih aukcija, a koji su
bili porijeklom iz Rusije, morali biti oporezovani od baćuški iz Bona i Minhena. Radi se o
dvije krajnje ozbiljne grupe ljudi, kojima je osnovna karakteristika ta što bi i rođene majke
pobili ako bi im iste ostale dužne makar i deset maraka. U vezi sa njima, ni Rusija ni
Njemačka nijesu se oglašavale povodom tvrdnji nekih nevladinih organizacija da se, tajnim
kanalima, iz bivših sovjetskih republika, u evropsku Uniju unose predmeti od neprocjenjive
istorijske vrijednosti i prodaju privatnim licima za smiješno male svote novca. Pozlaćene
ikone ruske pravoslavne crkve, stare po nekoliko vijekova, u Frankfurtu su se, osamdesetih i
devedesetih godina, mogle nabaviti za manje od sto hiljada maraka, dok je kesa (?)
nebrušenih dijamanata, iz dalekog Sibira, bila duplo skuplja. U komisionu “Vladivostok”, na
Konstablerwache, među jeftinim džidža-midžama, oficirskim kapama Crvene armije i
značkama sa likovima sovjetskih predsjednika, često su se mogli naći i predmeti, naizgled
bezvezni i bezvrijedni, a u stvari unikati preskupi za obične smrtnike. Njemci su to znalački
iskoristili, tako da je ovaj dvadesetokvadratni komision imao obrt kao pojedine velike robne
kuće. Mnogi su “stali na noge” tek kada su počeli da rade sa Rusima, mada je i mnoge, koji su
pokušali da ih ne isplate, pojela noć. To se, međutim, dešavalo ranije, slučajevi su zastarjeli i
niko ih ne pominje, ali svi znaju da sa njima nema zajebancije...

Kako se priča u frankfurtskom podzemlju, prazne papire, stare preko pedeset godina, nabavio
je nišlija Đorđe Stefanović-Sudija, “Staljinov rukopis” skinuo je Safet Rizvanović-Rilke,
inžinjer elektrotehnike, rodom iz novopazarskog kraja, koji je deset godina živio u Moskvi, a
čitav posao smislio je i majstorski izveo Steva Simonović-Dorćolac, koji se predstavljao kao
slobodni umjetnik (!). Za Simonovića se i sumnja da je, iz Srbije, donio sablju iz Kosovske
bitke i poklonio je bezazlenom Mihaelu Riteru, koji je, za oproštajno veče u rezervisanom
restoranu bei alte Laura, napravio svečanu večeru za uže društvo, vjerovatno želeći da
proslavi nabavku pet vrijednih istorijskih papira formata A4. Priča se da ih je, cijelo veče,
služila i gazdarica Laura, a da je ceh iznosio preko deset hiljada maraka. Pilo se i igralo do
zore, grlilo i ljubilo, nazdravljalo, mahalo po restoranu zarđalom sabljom-kosovkom,
odsijecale se glave nevidljivim aždajama, pala su i obećanja o novim poslovima, o novim
dokumentima, kojih ima, ali nema trenutno, samo polako, biće svega...
Isplaćen im je, na ruke, cijeli milion maraka! Gazdarica Laura je tvrdila da je Mihael bio
zadovoljan, što nije ni pokušavao da sakrije, kao i kod svih strastvenih kolekcionara oči su mu
ludački sijale dok je, naglas, planirao za hesensku elitu izložbu dokumenata, koje je tokom
cijelog života skupljao. Ako je vjerovati sumnjivim istinoljupcima, sve se desilo za četiri
nedjelje. Ni luk jeli-ni luk mirisali, naši, svakako, uvaženi istoričari kao da su u zemlju
propali. Oni koji su ih poznavali počeli su da sumnjaju da su ih uopšte poznavali, nekima su
dugovali sitnu lovu što su zaboravili da izmire i nekako se saznalo da sigurno više nijesu na
našem kontinentu. Dokoni i nezaposleni svijet uzdizao je bezkrupuloznu prevaru do viteških
razmjera, zavidilo se na pameti i hrabrosti, a cifre su se kretale od pomenutog miliona pa do
deset miliona maraka, u zavisnosti od toga ko može koliko da slaže!
Dragan T., zvani Gane Ercov, pravilno obaviješteni, stari, emigrant iz Užica, koji se dobro
držao sa Bjelopoljcima, ispričao mi je da su ovi tipovi bili njegovi poznanici i ispisnici. Bili
su u sjenci, ali sigurno pod nečijom zaštitom, tako da se, do ovog slučaja objavljenog u
“Bildu”, vrlo malo znalo o njima. Svu lovu koju su imali izgubili su na kocki, u velikoj igri u
Majncu, i ovaj posao im je bio posljednja šansa da se iščupaju. Po njemu, već su stigli u
Beograd i nijesu uopšte tačna imena i prezimena koja se spominju, ali nadimci jesu (?).
“Siroti” Mihael je, valjda, imao neki sistem ili napravu da provjeri starost papira. Na to je,
inače, i legao. Nije ni pokušavao da se cjenka sa njima, mada su mu, u startu, stavili do znanja
da se cijena ispod milona maraka ne može spustiti ni jedan jedini pfening. Kada im je donio
aktovku punu para, kao na filmovima, nijesu je ni otvorili da vide šta ima u njoj, i to
neočekivano povjerenje se svidjelo matorom perverznjaku. Kada su razmijenili papire za
novac, Steva Dorćolac je izvadio, iz kožnog zavežljaja, neku staru zarđalu sablju. Održao je
kratki govor i rekao da je to sablja iz Kosovske bitke, znači da je iskovana prije presudne
1399.godine, i da je bila vlasništvo srpskog junaka Miloša Obilića. Steva je, sa sigurnošću,
tvrdio da je njome ubijen opaki turski sultan Murat i da je, to će svako zaključiti, njena
vrijednost neprocjenjiva. Sablja se, u Stevinoj porodici, prenosila sa koljena na koljeno, ali
on, pošto nije kolekcionar, želi da je pokloni Mihaelu u znak pažnje, kao i zbog dobro
obavljenog posla. Nakon Stevinog govora, Mihaelu su potekle suze i on je očinski poljubio
Stevu Dorćolca u obraze, i to dva puta.

-Stari im je baš dobro legao! U pravom trenutku, u pravo vreme. Inače, oni nisu neki žestoki
tipovi, više su kao neki intelektualci, nežni kao nastavnici. Ma, kockari, šta da ti pričam dalje.
Toliko su u Nemačkoj a da nisu dana radili na građevini. Niti bilo šta drugo teško. Celo
vreme su tu na mufte. Živeli su na mufte, na mufte će i umreti. Ali, brate, skidam im kapu.
Milion je to, bato, jebo te, koja lova! A? A stari? Eto mu novinari pišu da ima nacističku
prošlost. Ma ko ga jebe! Ima taj love čim može bezvezne papirčine da plaća suvim zlatom.
Pišam mu se na istorijske dokumente. Ko da se ne zna da su sve istorije lažne. Sve, bato, a
naša najviše...-rekao je Gane.
-Svašta se priča po Frankfurtu, Gane, kao i u svemu kod nas ima po desetak verzija. Ne zna
čovjek šta i kome da vjeruje. Ko zna šta će biti, moguće je da će ih i otkriti!-
-Vala, ako ih otkriju ti dođi pa me pojaši! I to da te nosim kroz ceo Frankfurt i nazad. To su,
bre, pametni momci. Bečka škola! Nisu oni kao ovi bukači ovuda zbog kojih me je stid gde
sam se rodio. Videćeš i zapamti što sam ti rekao. Tipovi nemaju dosijee ovde po Nemačkoj, a
ako nešto i imaju pod tuđim je imenima. “Šare” su im slovenačke, solidno urađene! Čak
mislim da su i originali u pitanju. Meni je isto mnogo pasoša prošlo kroz ruke a gledao sam
pasoš Stevi Dorćolcu, majke mi, ne možeš ništa primetiti, baš kao da je pravi. Jebi ga, van
domašaja su Nemcima, a oni naši čobani dole ni babu na samrti ne bi mogli uhapsiti,
pobegla bi im! Jedino me strah da Steva opet ne sjebe lovu na kocki, pa da se opet ne pojavi
ovamo, znaš, naši bi ga ocinkali kripovcima, garantovano! Ako ima išta u glavi neće više
dolaziti, nije ni ovde kao pre, ubiće te ova ušmrkana deca za soma maraka, ma i za manje.
Nemačka je jedna velika ludnica, Crnogorac, a u ludnici samo najluđi mogu opstati...-
-Ti si izgleda dobro poznavao ovu trojicu?-
-Rilketa i Sudiju slabo, ali Stevu Dorćolca znam od kada znam za sebe. Tip je boli glava, laf u
društvu, ako si sa njim poginuće za tebe. Jedno vrijeme je, ha-ha-ha, skupljao dobrovoljne
priloge od Srba po Nemačkoj, navodno za izbeglice iz Bosne i Hrvatske. Obukao je mantiju i
obilazio sve značajnije centre. Pitaj Đorđa kako je jednom napravio šou kada su došli neki
pravi humanitarci. Okupio je ove naše klošare i platio im da sa bejzbol palicama rasteraju
ceo skup. Vikali su im da su lopovi, da svu lovu stavljaju u svoje džepove a sirotinja po Srbiji
nema hleba da jede. Bilo je krvavih glava tada. A, Steva? Ma, jeste bio ludak! Čim bi skupio
nešto para pravac Majnc! Bez pokera nije mogao dugo da preživi. I brak je sjeb’o zbog
kocke, ostavio dvoje dece i napustio Srbiju. Ko zna možda im se sada kada je pun k’o oko i
vratio...
-Neko se tako rodi! Ne mora da radi a pun je love...-
-To ti je prava istina. Ja se evo mučim godinama, ma, kakvi godinama, decenijama, radim
kao konj deset sati dnevno, i subotom burazeru, pa opet imam manje od pojedinih
džabolebaroša. Ali, barem mirno spavam, i ne boli me glava. Od talenata Bog mi je dao leđa
i, eto, ja svoj talenat maksimalno koristim, ha-ha-ha...

Beogradski trio, ko zna zbog čega tako nazvan, obzirom da je samo jedan član famozne trojke
Beograđanin, provaljen je nakon što su rukopise pregledali eksperti iz Minhena, Klaus Vogel i
Ralf Sternhaus. Utvrđeno je da su papiri stari pola vijeka, ali da je mastilo na njima ispisano
prije otprilike osam mjeseci. Sam tekst nije otkrivao ništa novo što već nije zapisano u istoriji,
a zaključeno je da je ispisan skoro identičnim rukopisom kakvim se koristio Josif
Visarionović. Nakon svega, starateljstvo nad dokazano izlapljelim Mihaelom preuzeli su
njegovi sinovi Matijas i Hans, koji su znatiželjnim novinarima odbili da odgovore šta sve
sadrži kolekcija njihovog oca, dok je njemački Istorijski institut, preko medija, objavio
zahtjev za uvidom u dokumente nudeći bogatu nadoknadu ako su vrijedni i do sada
neobjavljivani.
Mihaelu je udarena zabrana na korišćenje bankovnog računa, i što je značajno sve je ovo
regulisano bez njegovog znanja. Mada sve što se desilo ima neke veze sa istorijom, jer,
vjerovatno, od kada postoji svijet, niko nije skuplje platio pet listova papira, pa da je na njima
pisalo ne znam šta...

Pohapšene su i pojedine face, koje samo što nijesu imale ragistrovanu firmu za namještanje
poslova i planiranje prevara, ali nikada se nije tačno saznalo kako je Mihael Iter uopšte došao
u kontakt sa ljudima koji su mu uzeli milion maraka, pretpostavljalo se tako lako.
Frankfurtsko podzemlje je likovalo! Beogradski trio dobio je još jedan nadimak: Majstori, i
čuli su se komentari da budućnost posla više nije u riziku sa drogom i pljačkanjima, već u
pronalaženju ekscentričnih starih a bogatih ljudi koji više ne znaju šta da rade sa dosadnim
životom. Lijepa riječ i gvozdena vrata otvara, i što bi se otimalo kada se može na lijepo,
ljudski, pa ko koga zajebe, to je, uostalom i ustaljena praksa u svemu, u Njemačkoj...

Što se tiče naših snalažljivih zemljaka, izdata je i nezaobilazna potjernica, napravljeni su foto-
roboti, preko Interpola kontaktirana su Ministarstva unutrašnjih poslova u Srbiji, Crnoj Gori i
Hrvatskoj. Naoko površna istraga nije dala nikakvih rezultata, pa su dodatno angažovani
privatni detektivi iz Frankfurta, Beograda i Zagreba. Tokom cijele 2000.godine, ko god da je
privođen od naših emigranata, azilanata ili sitnih kriminalaca, ispitivan je o beogradskom
Triu. Možda je najviše i zbog toga zaživjela legenda o momcima koji su bez velike muke
došli do velike love.
U zvaničnim dopisima naglašavano je da ne postoje osobe sa tim imenima i prezimenima, da
je policija nemoćna i da se treba obratiti kriminalcima koji kad’ tad’ propjevaju. Možda nije
istina ali se priča da su sinovi Mihaela Itera, Matijas i Hans raspisali nagradu od takođe milion
maraka onome ko pomogne da se uhvate ljudi koji su izveli ovo preskupo zezanje sa njihovim
ocem. Ostali kolekcionari, putem medija, zamoljeni su da prije isplaćivanja nabavljača
obavezno konsultuju kompetentne stručnjake, naročito ako je u pitanju veći novčani iznos.
Pored “Bilda” o cijeloj prevari objavljena je opširna reportaža i u uglednom časopisu
“Fokus”.
PETRARKA – ČOVJEK KOJI JE VOLIO TUĐE ŽENE
Imao je umjetničko ime: Petrarka! Voljele su ga žene! Jednostavno: svaka bez izuzetaka,
udate i neudate, raspuštenice i udovice, ljepotice i rugobe, rotkinje i jalovice, sve žene ovoga
svijeta bile su opčinjene Petrarkom. Njegov život bio je sličan životu leptira, što bi rekao
Zdravko Čolić “vječno s cvjeta na cvjet”, po nedelju dana, rijetko dvije nedelje, trajale su
njegove ljubavi, a onda: zbogom, kud koji mili moji, on je odlazio a žene su ostajale
slomljenih srca. Petrarka je bio anacionalan ljubavnik, znači sve su dolazile u obzir,
katolkinje, muslimanke, pravoslavne, protestantkinje, budistice, ateistice, Jehovine
svjedokinje, Njemice, Bosanke, Ruskinje, Moldavke, Španjolke, Italijanke...sve su legle pod
Petrarku ne shvatajući da tim svojim lijeganjem postaju vječite Petrarkine robinje, i to na
dobrovoljnoj osnovi. Od kako je on stigao u Njemačku počeli su i prvi razvodi. Naravno, on
je bio glavni i jedini razlog. Bruke su pucale svakodnevno i rafalno, šta da se radi, žene su
ostavljale i po petoro djece, rasturale desetogodišnje i petnaestogodišnje brakove, sve zbog
njega koga su voljele. Vremenom je, takođe naravno, postao evropska legenda, i pričalo se da
koju ženu Petrarka dotakne ona automatski samo na “ono” misli, ali da ne bude zabune na
“ono” misli samo sa njim, ne sa drugima.
Da je bio opasan govore i kazivanja da se nekoliko puta, kao pravi terorista, zalijetao i na
mlađe petnaestogodišnje i šestnaestogodišnje djevojke, koje su u tim prelomnim momentima
spašavale njihove majke. Te majke bi tada “nejač sklanjale u zbjegove” i svojim tijelima
prkosno stale ispred nadmoćnijeg neprijatelja kakav je bio nehumani Petrarka.
Upoznao sam ga kada je on počeo da dolazi u našu kafanu. Kakav je to mačak bio najbolje
govori podatak da je odmah kresnuo gazdinu ženu Kristinu, konobaricu Milenu, koju smo svi
muvali, kao i čistačicu Silviju, koja je tu izjutra i naveče čistila. Sve tri titule, u našoj
ovozemaljskoj verziji, objedinio je šampion Petrarka, i to za samo tri dana. Majstorski, nema
šta, svi smo mu čestitali i častili ga po par tura pića. Ne bih želio da ispadne da mu nešto
zavidim, ali on, po meni, nije bio ništa posebno. Niti je bio neka posebna ljepota, niti neka
posebna pamet i, vjerovatno je posjedovao nešto nevidljivo, vjerovatno vidljivo samo ženama,
što ja, je li, nijesam ni mogao vidjeti. Izgledao je sasvim obično, doduše uvijek ispeglan,
izbrijan, čist i okupan i uvijek dobro raspoložen. Za sebe je govorio da voli žene, i to tuđe
naglašavao je. Vodio je porijeklo iz bivše Jugoslavije, ali nije nikako htio otkriti odakle tačno,
i to je bila sva misterija o čovjeku koji je bio jedno, poduže, vrijeme glavna tema u
Frankfurtu. Nije nigdje radio, a i što bi radio kada bi žene sve živo i mrtvo rasprodale samo da
budu sa njim. Bio je pun para, maraka, dolara, švajcarskih franaka i ostalih valuta, ali se nije
mnogo eksponirao sa novcem, niti je to bio njegov stil, kao kod bauštelaca koji stave hiljadu
maraka u džep i misle da je cijela Njemačka njihova. Govorio je da je njegova religija Ljubav
a partija Uživanje! Mi ostali to baš i nijesmo shvatali, obzirom da smo pripadali drugim
mnogo napornijim religijama, a i partije su nam se razlikovale po programskim
opredeljenjima. Kada se stvar baš otela kontroli i kada je bračni život u Hesenu postao, za
mnoge, noćna mora, više grupa ljudi i muževa, nekoliko puta, sačekivali su Petrarku u želji da
ga polome i nauče pameti, ali je on, kao u krimi filmovima, svakoga puta uspio da izbjegne
zasjede u kojima mu se spremala sigurna smrt. Pojedini su se kleli da će mu odsjeći muškost,
“samo ako ga ufate”, međutim, izgleda da je sami Bog, vjerovatno Amor, čuvao ovoga
nesvakidašnjeg antijunaka, tako da mu, spletom okolnosti, ni dlaka sa glave nije ushvalila...
Petrarkina prošlost, o kojoj je govorio “ na kašičicu”, bila je prepuna ženskih suza i snova da
će se on kad’ tad’ vratiti u ljubavna gnijezda, koja bi, iznenadnim odlascima, uništavao po
temelju. Kuda bi Petrarka prošao ostajala bi samo zgarišta, skoro kao poslije građanskih
ratova, toliko je svojim vragolijama uticao na demografske strukture raznih naselja i regiona.
Rasturale su se porodice, iseljavale zbog nanešene sramote, ljudi su se odavali alkoholu, žene
su šišane do glave, a i novine su pisale o tim dešavanjima. Kao nemilosrdni tornado prohujao
bi kroz pojedine oblasti ostavljajući djecu da plaču za majkama, muževe za ženama, majke za
kćerkama, ponegdje, doduše rjeđe, i svekrve za snahama. Priča se da su se mnoge djevojke i
žene bacala sa terasa, zgrada, mostova i sličnih visokih objekata, lude ili polulude od
ljubavnog bola koji im je on nanio. Nije se mnogo obazirao na tuge koje je ostavljao, sa
neizmjernom hladnoćom prelazio je preko leševa u susret novim ljubavnim pobjedama.
Mnoge su kletve odapete prema njemu, ali ga, za sada, nije nijedna stigla. Mnoge su mu
bajale i vračale, probale da ga svežu i obogalje, uzalud, živ, i zdrav kao drijen, još jači nego li
prije, i odlučniji u svome cilju da duhovno uništi suprotni pol.
Upućeno mu je na hiljade pisama, koja su više bila sastavljena kao molbe i zahtjevi, na njih
nije odgovarao, jednostavno bi ih pocijepao i bacao u kantu za smeće, ne udostojivši se ni da
ih pročita do kraja.
Svaka legenda, kao i svaka medalja, ima i svoju drugu stranu. Tako se i istina o Petrarki
vješto skrivala izvjestan period, ali su se vremenom neke stvari ipak saznale. Prvo što je narod
“saznao” jeste to da je Petrarka imao rođenog brata a da je taj brat bio po profesiji tajni agent.
I to dvostruki! Navodno, prvo ga je zavrbovao Kripo da odradi neke poslove po Jugoslaviji, a
kasnije su ga, negdje u Beogradu, jugoslovenski debeovci ufatili, izlomili i privoljeli da radi i
za njih, tako da je, htio-ne htio, bio na dva platna spiska. Čim se ovo objelodanilo prikačeno je
i Petrarki da se po malo bavi agenturom, naravno, logično jer braća su braća i vjerovatno
imaju iste afinitete. Petrarka nikada nije demantovao zlurade glasine, koje su kružile
Frankfurtom, živio je i dalje svojim slatkim životom baš kao da nema nikakve veze sa
neprovjerenim pričama. Kalkulisalo se i sa tim da je Petrarka imao vanbračnu djecu u
Švedskoj, Norveškoj i Finskoj, kao i u Danskoj, za Njemačku i Jugoslaviju da i ne govorimo.
Često je gostovao po restoranima i kafanama u kojima se “služila” živa muzika. Sa najmanje
dvije djevojke, ili žene, nekada i više, dolazio bi kao nekrunisani kralj, hodao polagano
između stolova izazivajući pažnju i zavist prisutnih. Obavezni aperitivi, kafe, večere, pa
deserti bili su najbolji pokazatelj da je Petrarka živio “punim plućima”, a ko je sve to
finansirao, obzirom da on nikada nije ni dana radio, neka ostane vječna tajna. Bio je napadno
časben! I sam sam se, više puta, nalazio u društvu kada bi on poslao po nekoliko tura pića,
katkada i duplih i triplih, zavisno od raspoloženja. Kada bi konobar donio naručeno, kozerski
bi dignuo čašicu i nazdravljao ljudima od kojih bi me se barem polovina krvi napili, kada bi
mogli, naravno.
-Majne damen und heren, živeli...-govorio je dok bi dizao čašicu.
-Živio Petrarka! Živio legendo...-odgovarali su lokalni poltroni, potajno se nadajući još kojoj
besplatnoj turi alkohola.
Bio je sav u zlatu. Debele ogrlice i narukvice, još par muških prstenčina, baš onako kako žene
vole, zlatna tabakera, naravno i “Rolex” novije proizvodnje bili su prepoznatljivi znakovi
čovjeka kome i ne ide toliko loše kako bi neki priželjkivali već, naprotiv, sve mu je potaman
od jutra do sjutra. Kada bi večerao žvakao je polako male zalogajčiće tako da smo mi gladni
skoro pomišljali kako je Petrarka, u stvari, sit nego jede tek onako, reda radi. Pažljivijim
lezilebovićskim posmatranjem dalo bi se ustanoviti da je tih malih zalogajčića bilo na
desetine, znači ipak se radi o gospodskom gurmaninu koji uživa u hrani i jede da bi živio a ne,
kao većina, koji žive da bi jeli. Gdje god bi se pojavio bio je hit! Zvijezda večeri, glavni i
najizdašniji gost, ljubazan do krajnosti, kulturan kao niko. Mnogi su se bauštelci pitali zašto
on svaki put prati prijateljice do toaleta “kada one hoće da pišaju”, zašto, eeh, to niko ne zna!
Imao sam utisak da Petrarka kupuje ljude! Vazda bi davao neke sitne zajmove od po dvadeset,
pedeset, do sto maraka, za koje je sigurno znao da mu nikada neće biti vraćeni, a šta je sa time
htio da postigne to vjerovatno samo on zna. Ispružene ruke lokalnih propalica nikada nije
ostavio prazne. Čak i kada ne bi imao živog novca kod sebe (nosio je četiri-pet ekskluzivnih
keš kartica) uzimao je kod gazdi lokala objašnjavajući da “ljudima uvijek treba dati da kupe
hljeba”. Te pare date za hljeb većinom su završavale za pivo, vajštajner ili beks, ali, mora se
priznati i pivo je hranljivo. Oni bezobrazniji, u rana jutra, zauzimali su busije i čekali da
Petrarka dođe na kafu. Usmene molbe izgovarali su skoro rutinski:
-Petrarka, brate, imaš li možda deset maraka za mene?-
-Naravno, naravno...-odgovarao je Džek ženski Trbosjek. Nikada nije davao ispod dvadeset
niti preko sto maraka. Ponekada bi, u nenajavljenom nastupu samilosti, i neka dama, koja bi
bila u njegovoj pratnji, dala desetak maraka milenijumskim jadnicima. To se već dešavalo
rjeđe, ali se dešavalo. Kad’ već pominjemo žene koje su činile njegovu svakodnevicu one su
se od slučaja do slučaja razlikovale u mnogočemu. Od nesvakidašnjih nakaza do žena
neizmjerne ljepote pa se nameće zaključak da Petrarka jednostavno: nije birao. Ono što
dohvati bilo je njegovo vo vjeki vjekov! Pravio je nemoguće kombinacije, kao kod hokejaških
izmjena, malo koja se zadržala duže u njegovom društvu a vrijeme provedeno sa njim
pripadnice ljepšeg pola mogle su, bukvalno, mjeriti po satu.
Na početku mnogi nijesu htjeli povjerovati u legendarne priče i pričuljke o hesenskom
ljubavniku ali kako su, vremenom, i ti mnogi postajali svjedoci njegovih dejstava Realnost je
zaživjela kao prava biljka ljudožderka...
U dijaspori možete svašta sresti i doživjeti. Pozitivno i negativno, ali mislim da Petrarka
nikako ne može biti totalno negativan, bez obzira na dokazanu istinu o gomili žena koje je
unesrećio i uništio...
Bilo je mnogo verzija, vremenom dopunjenih i proširenih izdanja, o njegovoj prošlosti.
Najnepotrebnija, po meni, bila je nedokazana priča izvjesne Jasne, izbjeglice iz Jugoslavije,
koja je u Njemačku pristigla krajem 2000.godine. Bila je, navodno, “iz istoga sela” odakle je
bio i Petrarka i o njemu je znala sve do u detalje.Po njenom svjedočenju Petrarka je bio
zaljubljen u neku Ninu, mladu Jasninu komšinicu, ali ga ova baš nikako nije htjela (?). Bio je
lud za Ninom, kumio je i molio, plakao, uzalud, nikada nije uspio da je osvoji. Slao joj je
prosce i po njima vrijedne darove. Sve ih je odbila a poklone vratila. Nije htjela ni da
razgovara sa njim, kao da je gubav, otvoreni neprijateljski stav prema Petrarki nikada nije ni
probala da sakrije. Ponizila ga je i emotivno uništila, zbog Nine je, po priči, bio prisiljen na
emigraciju jer nije mogao nikako shvatiti da neće biti njegova. Slomljenog srca, bez volje za
životom napustio je rodno mjesto i zaputio se u nepoznato-u Njemačku. Nina se, navodno,
udala i srećno živi u zemlji Srbiji. Pojedini đuturumi, bezrazložno, mada se od njih to nikako
nije tražilo sklapali su mozaik sa, kao logičnim, komentarima da se Petrarka sveti ženama
zbog te Nine, koju nije uspio osvojiti i da je, navodno, zbog nje nesrećan u životu. Po meni
Petrarka uošte nije bio nesrećan! A i ko bi normalan bio nesrećan da je u takvom položaju, u
takvom slatkom položaju...
Naravno da je malo ko povjerovao u Jasnin iskaz! Još kada bi se prisjetili kakav je darmar
Petrarka pravio po Njemačkoj što se tiče ženske populacije, ma hajte, molim vas...
Jednoga jutra, dobro se sjećam, Miki, koji je imao nadimak Srjugosloven, došao je kod nas
ljut kao ris. Niko ga nije pitao ništa ali je sam počeo:
-Gdje je Petrarka? Gdje je??! Jebaću mu majku samo dok ga uhvatim! Juče dok sam radio
na baušteli bio je kod moje žene! Kosti sam joj polomio, a i njemu ću samo dok ga
pronađem..-.
Probao sam da smirim situaciju:
-Heej, Srjugosloven, polako, polako, smiri živce. Sve si nas isprepadao, polako...-
-Ma, šta polako, najebaću mu se majke, vidjećeš Bjelopoljac, neće mi ostati dužan kunem mu
se! Zar ja da doživim da sa mnom ćosa pola Frankfurta? A i ona moja kurva, neka, neka,
rekao sam joj da polako pakuje stvari i čim skine modrice sa lica neka ide kući...-dahtao je.
-Polako, jebo ga život, možda nije ništa istina...-
-Ma, šta nije istina!? Majku mu jebem krvavu! Deset ljudi ga je vidjelo kako izlazi iz moga
stana. Šta nije istina? Dok ja jedem govna i odirem se k’o konj po građevini...-
-A djeca?-upitao je neko.
-Ma, baš me briga za djecu! I stotinu da imam sa njom otjeraću je pa kud puklo da puklo, a
njemu poručite prvi put kada me vidi neka hvata zaklon. Jebaću mu mamicu krvavu...-otišao
je psujući.
Petrarka je opet sjeb’o stvar do daske. Taman kada malo talasanja prestanu on opet izvede
poneki salto mortale a lavina polemika krene, kao stampedo, rušeći sve po Frankfurtu. On je
inače svoje vratolomije i izvodio većinom preko dana zato što je to tada jedino i bilo moguće
izvesti. Dok su vrijedni radnici izgrađivali Njemačku Petrarka bi, sa nezaobilaznim buketom
karanfila, vizitirao njihove gospođe pomagajući im samim svojim dolaskom da lakše prebrode
surovu samoću. Bar sam ja to tako tumačio, mada mi niko nije vjerovao. Jedino mi nikako
nije bilo jasno kako je uspijevao da izbjegne više puta dobro organizovanim potjerama.
Vjerujte, straže su se organizovale kada bi se posumnjalo da će neđe da dođe. U grupama su
ga tražili po kafanama i restoranima, međutim nijedna racija nije dala rezultate. Veliko pitanje
je kako je on uopšte i dolazio u kontakt sa potencijalnim ljubavnicama, šta im je govorio,
kako se snalazio tamo gdje je bilo djece, kako ovo, kako ono, sve enigma do enigme bez nade
za ikakav realan odgovor.
-Odakle mu pare za toliko cvijeće?-pitali su se neki bizarni homosapiensi.
Kako je vrijeme odmicalo Petrarka je proglašen za Narodnog neprijatelja! To i nije bilo
mnogo teško jer što se tiče balkanskih naroda i narodnosti najlakša stvar, od kada postoje, bila
je proglašavanje upravo narodnih neprijatelja. Baš kao pravi neprijatelj Petrarka se povukao u
ilegalu. Nenajavljeno i neočekivano, nestao je sa lica zemlje i samo bi ponegdje bljesnuo, kao
fantom, napravio prepoznatljivu situaciju i opet nestao!
Bez tragova i dokaza, naravno.
Prikačeno mu je da je špijun, lopov, varalica i kockar (kao i svakome u Hesenu) što on nikada
nije ni pokušao da demantuje. Oreol tajne oko njegovog života širio se pandemičnom brzinom
sve do onoga momenta kada se, nakon svih ultrafantastičnih nagađanja, iz provjerenih izvora,
o njemu bukvalno nije znalo ništa. Uzalud su ofenbaški lokalni tračeri pokušavali da sklope
bilo kakvu priču. Po Frankfurtu još i manje!
Nepoznavanje nečijeg života, a još uz toliki trud, razjedalo je kancerogenu utrobu naroda iz
eks Jugoslavije. Sigurno je sve, više puta, izanalizirano do kraja, i do krajnosti, pitanja su
ostala a od odgovora ni traga ni glasa...

Pričam jednom sa Vujovićem o Petrarki:

-Bjelopoljac, jesi li čuo za ovoga što džandara žene po Njemačkoj?-upita me.
-Čuo sam.-
-E, oca mu jebem, zajeban neki izbjeglica.-
-Svašta se priča, ne vjerujem da je mnogo istina...-
-Nije đavola istina! Traže ga sa bejzbol palicama i to danima ga traže, nije to bez ničega,
brate, vjeruj...-
-Narod sve preuveličava!-
-Đe ima dima ima i vatre! Đe ima muževa sa bejzbol palicama tu je i jebač, je li, ha-ha-ha...-
-Ne znam ništa, ja sam neoženjen!-
-Bolje ti je i da se ne ženiš dok je ovaj živ! E, oca mu jebem! A zamisli mu i nadimak:
Petrarka! Svega ima po ovoj Njemačkoj, svašta Bjelopoljac. A i žene su ti čudo, kada se
čovjek najmanje nada sjebu ga do daske...-
KLEIN EUROPA DA ZIO TINO
Kafana „Klein Europa da Zio Tino“ bješe svakako jedno od najneuglednijih mjesta u
Ofenbahu. Prava pravcata prčvara! Međutim, iako zbog svojeg enterijera nije ni malo
zahvalno za opisivanje ovo, vanvremensko, stjecište ljudi sumnjivih profila postalo je, barem
za mene, “posljednja njemačka oaza” u kojoj se moglo, svakodnevno, provesti par
neopterećujućih sati. Volio sam tamo da idem, priznajem, iako sam bio svjestan da granica
između kriminala i zakona ide tačno sredinom ovog nesređenog lokala (nekada smo pili kafu
sa jedne a više puta i sa druge strane te nevidljive granice) dani koje nam je Ofenbah
“potrošio u Maloj Evropi” smješteni su u okvire korektnog druženja. Ovdje sam upoznao
neke zanimljive ljude za koje je opet zanimljivo da o sebi ne vole mnogo da govore. Od stare
garde koja je proslavila Frankfurtsku oblast tu je dolazio Milorad Milanović, poznatiji kao
Piči, nekadašnji fudbaler iz Banjaluke za koga se pouzdano zna da je bio u ekipi pokojnog
Rada Ćaldovića Ćente. Probao sam, nekoliko puta, da od Pičija saznam koju tajnu iz ranih
vremena, ali…jednostavno: nije uspjelo. Prije nekoliko godina žestoki momci su se prebacili
iz Italije u Njemačku. Tada je u Ofenbah došao i Senad Hamzić, poznatiji kao Plazma iz
Prijepolja. Bili su tu i Saša, takodje iz Prijepolja, kao i Nikša iz Mojkovca. Sve u svemu, uz
Italijane i Švabe, „Mala Evropa” je, na početku novog milenijuma, i te kako opravdavala
svoje ime. Takođe je zanimljivo za ovu kafanu da je u njoj radio kao šanker neki brkati
Talijan koji nije umio da upali televizor (?). Bar je tako Plazma tvrdio, a jednom sam bio
prisutan kada se ta tvrdnja i obistinila. Naravno da je ovdje bilo i zategnutih situacija
(ponekada bi sijevnule i bejzbol palice) ali ništa ozbiljnije, i sve se moglo svrstati u sukobe
manjeg inteziteta. Plazma je pokušao da radi regularno, otvorio je firmu ali je kako i sam
kaže: propao. Izgubio je oko 250.000 maraka, ali je svojim radnicima isplatio i posljednji
zarađeni fening, što je svakako rijetkost, naročito za naše firmaše koji su propali…

Najsjajnija zvijezda yugo podzemlja Ljuba Zemunac boravio je često u Ofenbahu. Iako je
prošlo više od petnaest godina od ubistva i dan danas prepričavaju se događaji iz Magaševog
burnog života. Kada su, početkom osamdesetih godina, “kileri” krenuli da ubiju Šela Agović,
žestokog tipa iz Bijelog Polja, Ljuba Zemunac je zaustavio njegovu likvidaciju. Hroničari
smrti iz Ofenbaha tvrde da je Zemunac izuzetno cijenio hrabrost kod Agovića i da je to
presudilo u zaustavljanju sukoba koji bi se ko zna kako završili…
U njemačke policijske arhive Ljuba je registrovan još 1974.godine. Kao kumu jugoslovenske
mafije mnogo toga mu je prikačeno. Od političkih ubistava, preko reketiranja i fizičkog
zlostavljanja, do provala butika i kuća. Misteriozni grijehovi Ljubomira Magaša punili su
dosijee Kripo-a (kriminalističke policije) ali nikada nijesu dokazani do kraja. I sama njegova
smrt ima više lica i naličja. Navodno, dvije verzije najbliže su istini. Prva verzija da ga je ubio
Goran Vuković po nalogu “UDBE” i druga da je crnogorska mafija organizovala ubistvo
Zemunca kao osvetu za Veljka Krivokapića.
-Ništa od toga nije tačno!-govorio je Hans, bivši kripovac koji se odao alkoholu.-Ništa! Još
su živi Njemci koji bi mnoge zanimljivosti mogli reći o ubistvu Ljubomira Magaša. Kada bi
htjeli, naravno. Nikome nije palo na pamet da je Zemunca ubila njemačka država. Ma kakva
“UDBA” i kakve osvete. Bio je u to vrijeme mnogo jak. Za Evropu mnogo jak. To mu je i
presudilo. Vuković je bio samo običan pion. Igru su namjestili mnogo ozbiljniji ljudi. Ja sam
bio u sudu kada je ubijen Ljuba Zemunac. Poslije običnog saslušanja u pratnji braće Šoškić i
nekadašnjeg boksera Emila Frajholta, Ljuba se, ispred zgrade susreo sa Goranom
Vukovićem, koji je uzeo pištolj iz tašne svoje prijateljice i bez riječi pucao dva puta. Da je sve
namješteno najviše govori činjenica da je Ljuba krvario ispred zgrade Zemaljskog suda koji
je od bolnice udaljen nekih stotinak metara. Jednostavno : pustili su ga da
iskrvari.Zanimljivo je da toga dana Zemunac nije nosio svoj pancirni prsluk, vrijedan šest
hiljada maraka, isti onakav kakav je u to vrijeme nosio i američki predsednik Ronald Regan.
U izjavi istražiteljima Goran Vuković je izjavio da je ubio Zemunca iz osvete. Navodno,
Magaš je učestvovao u pucnjavi na Vukovića 1984. godine kada je ovaj dobio metak pored
samog kičmenog stuba. Ljubomir Magaš je uhapšen zbog ovog slučaja ali je i odmah pušten
na slobodu. Alibi mu je dao Fahrudin Jusufi, nekadašnji jugoslovenski reprezentativac a tada
fudbalski trener ´´Vajtenštada´´.-
I nakon desetog novembra 1986. godine, kada je ubijen ispred Zemaljskog suda u Frankfurtu
duh Ljubomira Magaša, Ljube Zemunca, bdi nad Frankfurtom bez prestanka, kao i pitanje,
koje će najvjerovatnije vječno ostati bez odgovora, ko je i zbog čega naručio njegovo ubistvo?

Nekada davno (ako se vrijeme prije dvadeset godina može smatrati kao „nekada davno“)
ubistvo u Frankfurtu je koštalo oko osamdeset hiljada maraka. Danas, tvrde upućeni, cijena
skidanja glave nekome nesrećniku košta osam puta manje, znači desetak hiljada, a pošto je
sve pretvoreno u eure ispada još manje, oko pet hiljada eura. Ubice, osamdesetih, mogle su se
nabrojati na prste, dok danas sa poplavom izbjeglica sa Balkana ima ih, bukvalno, u svakoj
ulici. Priče o mafiji nikada nijesu ispričane do kraja i, naravno, nijedna nije istinita do kraja!
Yugo-mafija, u Njemačkoj, izgleda ali ne mora biti tačno, odumire, baš kao i država koja ju je
stvorila, da ne kažem izrodila. Sve se svelo na nekakve sitne šićardzijske poslove koje je
prava grehota porediti ili nazivati mafijanjem. Ono što se prvo da uočiti, kada se stigne na ove
pozlaćene prostore, svakako je „stara slava“. Jednostvano, skoro svi ovi “samozvani i
siromašni” kriminalci svakodnevno “vrše obred kićenja tuđim perjem”. Svi su bili dobri sa
Ljubom Zemuncem, svi kao imaju fotografije sa njim, uspomene na zajedničke poslove a ni
sami nijesu svjesni koliko su kontroverzna njihova izlaganja…
-Ljudi sa četiri prsta postali su najobičniji penzioneri i da je pokojni Miodrag Bulatović
kojim slučajem živ verovatno bi sada napisao parodiju na sopstveni roman!- izjavio je stari
Stanko, koji je imao baš nesvakidašnji nadimak: Buldog, a onda dodao:
-Mi, ustvari, nikada nijesmo umeli da razdvojimo mafijaške poslove od običnog razbojništva.
Ovo danas što se radi nema nikakve veze sa vremenom kada smo mi bili gospodari
njemačkog podzemlja. Ljuba je bio nekako drugačiji od ostalih. Ne znam kako drugačiji i nije
da ga žalim. Bio je pravi antiheroj, sve svoje ožiljke je imao spreda što znači da je bio čovek
koji nikada nije ni pred kim ustuknuo. Možda bi se sve drugačije zavšilo da je Ljuba Zemunac
prihvatio jedan poziv iz Kanade. Priča se da ga je lično zvao Džordž Kavalo da dođe u
Toronto, navodno samo je njemu htio da prepusti mjesto šefa podzemlja u Kanadi ako bi
Zemunac pristao da ga poljubi u ruku. To se nije desilo a Magaš je završio tako kako je
završio...-

Početak novog milenijuma, u Ofenbahu i Frankfurtu, obilježava spuštanje podzemlja na neke

još niže nivoe. Sve se manje zna o „poslovanjima“, a sve se više postavlja pitanje ko je sve
honorarac u grupi koju zovu “fau-ljudi2”. Niko nikom ne vjeruje a svako hoće svakoga da
zajebe (možda je i prije bilo tako ali se nije to toliko javno isticalo). Dok nove noći beznađa
pohode grad Ofenbah kafana „Klein Europa Da zio Tino“ više ne radi. Ostale su priče o
kriminalu i Jugoslovenima u njemu, koje i dalje nezaustavljivo kruže, i, naravno, svako na te
priče doda poneko svoje tumačenje...

2
Infiltrirani agenti
SANATORIJUM “PREDVORJE VJEČNOSTI”
Došlo je vrijeme da sve Ludnice liče jedna na drugu3!!
I one iz Njemačke, Crne Gore, Australije, Šri Lanke, Moldavije, Aljaske, da ih ima na Marsu
vjerovatno bi bile nalik kotorskoj Dobroti.
Prazni pogledi, drhtave ili nepomične ruke, osmjesi od kojih se ledi krv u žilama, iscijepana
garderoba koja zaudara na urin, vječna glad i žeđ, neshvatljivi i dominantni osjećaj
ostavljenosti na milost i nemilost Smrti osnovnog elementa obaveznih zidova koji okružuju
ovakve građevine.
Jednom sam se, davno, sa emigrantom Mihailom Bakićem vozio pored Predvorja vječnosti,
bezbjedno udaljen nekih stotinak metara, kada je iznenada konstatovao:
-Vidiš, ovdje ćemo svi završiti! To nam je, izgleda sudbina!-
Prizvao sam sjećanja iz crnogorskih bolnica i najmanje što sam mogao učiniti bilo je to da se
naježim, što sam, bez komentara, redovno i činio. Iza metalnih vrata sa izarmiranim staklima
osjećao se veliki strah, koji je ujedno bio i najblaži osjećaj kod neizlječivih bolesnika. Na
prvim ulascima u neuropsihijatrijska odjeljenja, koja su bila i ostala jedina mjesta na svijetu
gdje je i u toku noći tako živo i glasno, gdje se nikada ne gase svijetla, više je nego jasno da
vrijeme ovdje nema baš nikakvu funkciju. Jednostavno: ne postoji! Ne postoje ni satovi, ni
ručni ni zidni, kao ni kalendari, posjetnici, poštanska sandučad sa zarđalim vratancima,
prekrivena neprozirnom paučinom, jedini su svjedoci da se i ovdje nekada, Bog zna kada,
dešavalo nešto što ima kakve-takve veze sa normalnim životom. Koliko se sjećam, a svako je
sjećanje krajnje nesiguran svjedok, u svim hodnicima, na klinikama koje sam imao prilike da
obiđem, podne pločice su imale istu boju. Oker tamnu sa crvenim fugama i šarama, takođe
crvenim, na krajevima prostorije. Mada ovo moje zapažanje ne mora ništa da znači! Sjećam
se, to još nije zabranjeno međunarodnim konvencijama, iako je teško dokazivo, slike ugledane
na stratištima ljudskih duša imale su izblijeđelu pozadinu od ovakvih keramičkih pločica.
Pojedini doktori tvrde da je ludilo najveći stepen genijalnosti i vjerovatno je u pitanju
pogrešno postavljena dijagnoza ili neargumentovano tumačenje nečega u ljudskoj prirodi što
još nije do kraja istraženo.
Događaj koji ću pomenuti istinit je i još su živi njegovi akteri, i ja se, kao pravi svjedok,
zaklinjem da je sve istina u sljedećih dvadesetak redova.
Na Neuropsihijatrijsko odjeljenje KBC-a Podgorica, polovinom proljeća 1999.godine, ušao
sam bez dozvole, iskoristivši nepažnju osoblja, dok su bila otvorena ulazna vrata za vrijeme
doručka. Hodnik, dugačak oko trideset metara, sa oker pločicama i crvenim fugama, bio je
pust! Krenuo sam ka sobama 2, 3 i 4, tražeći rođaku za koju sam znao da je, svezana za
bolnički krevet, u nesvjesnom stanju. Nijesam obraćao pažnju na zastrašujući mir, u lijevoj
ruci nosio sam papirnu kesu i u njoj burek i jogurt kupljene u obližnjem Impeku. Kao da je
hodnik kilometrima dugačak, nikako da stignem do soba 2, 3 i 4, zlokobno zvone telefoni u
sobi dežurnog ljekara ali nema nikoga da digne slušalicu. Odjednom, stravičan zvuk i ubrzo

3
Gorostas iz Jasne Poljane počinjao je svoj roman rečenicom da “sve srećne porodice liče jedna na drugu, dok je
svaka nesrećna-nesrećna na svoj način”, i vjerovatno mu treba vjerovati, a poređenje za ludnice sa početka ove
priče osnovna je parola emigranata u Hesenu koji su spas pokušali pronaći na neuropsihijatrijskim klinikama.
Koliko, u stvari, liče jedna na drugu teško da se može odrediti, ali nije da su baš ni različite...
poslije njega detonacije. Tresu se vrata i prozori! I zidovi, činilo mi se, Bože šta se ovo
dešava, pitao sam gledajući u plafon, okrečen u oker tamno. Da li će se ikada završiti sezona
padanja tomahavka po Crnoj Gori ?
U daljini, kao u drugoj dimenziji, u drugoj državi, čulo se jecanje bolesnika, u početku tiho a
onda kao kolektivni vrisak i stekao sam utisak kao da je cijela Crna Gora vrisnula.
Nemoguće!? To se nikada nije nigdje desilo.
Opet se pokrećem, još sporije, usporeno marširam, podižem jednu nogu, pa drugu. Izgleda da
nikada neću stići da nahranim nesvjesnu rođaku (ili mi je to majka bila, nijesam siguran),
vanvremensko hodanje prekida upozoravajući ženski glas iza leđa:
-Heeeej, ti!! Ko te je pustio!?-
Okrećem se i na kraju kilometarskog hodnika vidim medicinsku sestru, pola ženu-pola zmaja.
-Oprostite, dobar dan...-
-Kakav crni dobar dan, vidiš li nesrećniče da bombarduju Crnu Goru! Zašto nijesi na frontu,
izdajniče Jugoslavije...-
-Oprostite, došao sam da nahranim rođaku M.M. Ona je nesvjesna i nema ko brinuti o njoj.
Meni je iskreno žao i Crne Gore i Jugoslavije, ali ja sam nesposoban da se borim! Molim vas
da to shvatite...-
-Aaaa, M.M. je tvoja rođaka. Ona je dementna, ona je dementna, ona je dementna...-
medicinska sestra, pola žena-pola đavo, igrala je u krug, kao što se djevojčice igraju, pjevajući
o dementnosti moje rođake.
-Je li tu doktor G.S?-prekinuo sam pitanjem njenu igru.
-Haa, tu je, tu je, gdje bi drugo mogao biti?-
-Htio sam da pitam da li on može pomoći da se spasi M.M.-
-A može, može, zato je i doktor. Nego što ti ne bi njega nešto častio?-
-Kako to mislite?-
-Eeh, kako mislim!? Nemoj da se praviš mutav. Ti kao da nijesi rođen u Bijelom Polju, misliš
da ja to ne znam, iako te ranije nijesam ovdje vidjela...-
-Pa, kako mislite da ga častim?-
-Što mu ti ne bi dao, recimo, sto maraka!-
-Sto maraka nije nikakav problem.-
-Sto maraka, sto maraka, sto maraka, sto maraka, sto maraka...-opet je počela da igra.
-Molim vas uozbiljite se!!- proderao sam se iznerviran njenim ponašanjem.
Prestala je da igra. Sada pola žena-pola riba, gledala je u mene, ne vjerujući da sam se usudio
proderati na nju. Minuti su prolazili u tom očnom odmjeravanju snaga i taman kada mi se
učinilo da sam moćniji od nje, pretvorila se u ogromnu zmiju i, kao odapeta strijela, poletjela
ka meni! Zaustavila se tik ispred mojeg lica tako da sam je mogao dobro pogledati. Njene oči
velike i plave podsjećale su me na nekoga, iz Bijelog Polja rekao bih, ali od silnog straha
nijesam se mogao sjetiti o kojoj se osobi radi. I dalje se igrala, zmijskim jezikom lickala mi je
obraze, par puta prešla i preko usta (daleko od toga da smo se ljubili!!!) u ritmu sa treskom
zgrade KBC-a Podgorica. Koliko je to bilo moguće trudio sam se da zadržim prisebnost,
mislio sam na neke nevažne stvari i hrabrio se činjenicom da sva podzemna bića imaju kratak
rok trajanja pa, valjda, i ova medicinska sestra-pola zmija, u stvari devedeset odsto zmija...
-Je li te strah? A, mali?- siktala je.
-Nije! Znam da ti ne postojiš!-
-Ha-ha-ha, jesi li siguran u to...-
-Sasvim siguran! Uskoro ćeš nestati a ja ću posjetiti i nahraniti M.M.-
-Znaš li da je osim od dva do tri sata najstrožije zabranjena posjeta bolesnicima i da je to
lično potpisao ministar Zdravlja u Vladi Crne Gore?-
-Znam da je posjeta zabranjena, ali M.M. je teško bolesna i ne može sama jesti. Ne tražim
ništa drugo osim nekih petnaestak minuta koliko mi je potrebno da je nahranim i presvučem!-
-Znaš li da možeš biti strijeljan zbog ilegalnog ulaska u našu bolnicu?-
-To nijesam znao.-
-Šalim se, ne boj se, ovo je samo ružan san.-dahtala mi je oko očiju i pomislio sam da ću od
njenog vrelog daha u najmanju ruku oslijepiti. Zaklonio sam oči kesom od Inpeka i povukao
se korak unazad, leđima dodirnuvši zid išaran porukama umobolnih. Zar je taj zid bio toliko
blizu? Kao da u ovoj ludnici nijesam samo posjetilac, kao da sam tu i zbog sebe, mnogo mi je
šta prolazilo kroz glavu i taman kada sam povjerovao da izlaza i spasa nema neko je iz
susjednih prostorija povikao:
-Sineee...-
Velika zmija, medicinska sestra vratila se na početak hodnika i nastavila svoju igru pjevajući:
-Ona je dementna, ona je dementna, ona je dementna...-
Ušao sam u sobu odakle se čuo glas. Soba broj 3. Neuropsihijatrijskog odjeljenja imala je
pjeskoviti pod (?), od četiri kreveta tri su bila prazna ali neraspremljena, što ne mora da znači
da su bili zauzeti. Na sredini sobe, u krevetu od mahagonija ležala je šesnaestogodišnja
djevojka, neizmjerne ljepote. Pružila je ruke ka meni:
-Sineee, odveži me, odveži...-
Nemoguće da je ovo moja majka! Sjeo sam na krevet i brisao joj papirnom maramicom znoj
sa čela.
-Pusti to sada! Odveži me, moram jesti...-
-Gdje su ostali bolesnici i zašto su samo tebe ostavili?-
-Kako gdje su? Pa, na frontu su! Zar nikada nijesi čuo za pjesmu “Nek’ se čuje nek’ se zna
svi smo jedna armija...”-počela je da pjeva i to toliko glasno da sam joj morao dlanom prekriti
usta:
-Pssssssssst! Zabranjeno je pjevati dok drugi umiru!-
-Aaaaah, na to sam skroz zaboravila. Od ovog prokletog bombardovanja zaboravi se na sve.
Nego slušaj, dolazio je, malo prije tebe, doktor G.S. i bio je kod mene skoro cijeli sat. Baš
sam se iznenadila zbog toga.-
-Šta ti je rekao G.S.-
-Ništa posebno. Bolest je pod kontrolom ali je istakao na kraju da se moramo snaći za sto
maraka da mu damo. Kao da ga častimo, znaš...-
-Nikada nijesam čuo da je neko tako otvoreno tražio da se časti i to tako malu svotu novca.-
-Pa, ni ja! Doktor je istakao da su plate u zdravstvu drastično male i da se uvodi takozvani
bolesnički dodatak, koji je obavezan za sve. Molim te, daj mu sto maraka, ja...-
-Ada, daću mu ženska glavo, ne brini za to! Dobiće i više ako te izliječi, slobodno mu to reci
ako ga ja slučajno ne bih vidio. Dobiće dvije stotine maraka! To mu reci, slobodno...-
-Uuuuh, puno je toliko, puno, puno.-
-Ma, šta je puno, nije puno. Zdravlje je najpreče, uvijek je govorio moj učitelj u osnovnoj
školi “Dušan Korać”. Ne brini ništa. Tvoje je samo da ozdraviš, a ja ću se snaći za dvjesta
maraka, pa makar ih i ukrao nekome!-
-Dobro, dobro, ali G.S. smatra da smo mi ovdje beznadežni slučajevi. Čak misli da smo
neizlječivi. To je i rekao juče na zboru bolesnika KBC-a Podgorica.-
-Svašta! Pa, za šta onda hoće da mu se daju pare?-
-Nemam pojma!
-Ako ne bude išlo na bolje nema ništa od para. Makar i da je ministar a ne načelnik
odjeljenja. Neću da bacam novac bez veze. Još na ovoj krizi! Znaš li da ima ljudi koji su
željni suvog ‘ljeba?-
-Znam, sine, znam, kako ne bih znala. I ja sam ga željna, ali nijesmo, valjda, spali na to da
nemamo ni sto maraka.-
-Imamo, majko, imamo, ali neću da nas niko pravi budalama. Znam ja da su doktorske plate
male i zašto baš mi moramo uvijek ispravljati krive Drine? NATO bombarduje Crnu Goru, ko
zna na šta će ovo izaći. Treba čuvati novac, a ne rasipati! Ti znaš dobro koliko je koštalo kilo
brašna u Sarajevu, možda i nas čeka ista sudbina. Ako ne i gora...-
-Dadni mu života ti moga, eto, nemam drugih želja osim te. Neću da mi budemo jedini koji
mu nijesmo dali. Neću da ostali bolesnici i članovi njihovih familija upiru prstom u nas k’o u
bijedu...-
-Daću mu, eto, ispuniću ti amanet. Pišam se na njega i na sto maraka! U stvari i treba mu
dati, već ti je bolje čim možeš da se raspravljaš, a to znači da mu treba dati pare. Molim te da
završimo priču o tome. Muka mi je od svega. Ne mogu više nigdje ući a da ne dam nekome
barem sto maraka. Ovo je poslednji put. Obećavam ti!-
-Dobro, dobro, sve će biti dobro. Daj mi da jedem i onda idi. Ne smiješ se dugo zadržavati
ovdje u vrijeme kada nije posjeta. Idi negdje i sakrij se! Vjerovatno će gađati i grad, dobro bi
bilo da se na neko vrijeme vratiš u Bijelo Polje. Tamo je možda sigurnije...-
-Ma, nije mi ni tamo sigurno!-
Dao sam joj Inpekovu papirnu kesu i sačekao dok je doručkovala. Ruke su joj, za pravo čudo,
mirovale i dok je jela nije progovarala. Posmatrao sam je sa strane i osjećaj nemoći i žaljenja
ispunio mi je grudi. Kako li se liječe, ako se uopšte i liječe, ovakve bolesti? Bog zna!
-Sjutra mi donesi sa jabukama...-
-Dobro! Hoćeš li u WC-e?-upitao sam.
-Ne! Poslije terapije ću. Mogu i sama otići, bolje sam, ne brini ništa, idi slobodno...-
-Vidimo se večeras...-rekoh u hodu.
-Ako Bog bude dao...-
Opet su se oglasile sirene po Podgorici, čula se i buka automobila oko KBC-a, dan je bio
vedar i nenormalno topao što osim aviona na nebu i nije nesvakidašnje za bivši Titograd.
Ubrzo, nakon sirena, opet su pale granate. Osluškivao sam načuljenih ušiju, izgleda da su
padale oko Šipčanika i Skadarskog jezera. Prva, druga, treća detonacija, sve do petnaest,
zgrada se tresla i imao sam utisak da joj malo hvali da se sruši. U susjednoj sobi neko je ječao,
mada to nije bitno toliko koliko raketiranje glavnog grada Crne Gore. Kao da smo,
vremenom, svi oguglali na bombardovanje. Niko se nije plašio, u stvari, oni koji su se i plašili
odavno su napustili Crnu Goru. Ostali su samo oni koji nijesu imali gdje da odu...
Sljedećih desetak noći svašta sanjam! Nikoljačko groblje, kapelu prepunu rođaka za koje
nijesam ni znao da su nam rođaci, crne čitulje sa ogromnom petokrakom na sredini, izraze
saučešća ljudi bez lica i telegrame iz daljine, iz neke druge dimenzije...
Budim se znojav, prestrašen i dalje u Podgorici. Čujem samo zujanje insekata, noć je, oblačim
crne odore i odlazim ka KBC-u. Nema ni taksija ni autobusa, kao da nema nikoga u gradu,
međutim, varam se.
Ispred KBC-a bešumna masa naroda, kao da je noćni miting, početak novog rata,
odbrambenog svakako, prilazim znatiželjno i vidim apokaliptični prizor: zgrade sravnjene sa
zemljom, improvizovana bina i na njoj oficijelni spiker koji najavljuje ministra Zdravlja. Na
binu izlazi crnac (crn k’o ugarak) i drži kratak govor na engleskom jeziku:

Drugarice i drugovi, građani Crne Gore

Avioni NATO pakta večeras su prekršili sva međunarodna prava i u zastrašujućem i
nehumanom napadu bezrazložno uništili KBC Podgorica. Po prvim nalazima MUP-a,
nažalost, nema preživjelih bolesnika niti je iko od zdravstvenih radnika ostao u životu
što još jednom potvrđuje da neprijatelji nikada ne biraju ciljeve. U ovom teškom času za
Crnu Goru i Jugoslaviju, kao i za čitav slobodarski svijet, moramo biti pribrani i svoje
gubitke stoički podnijeti. Predsjednik Vlade je, o večerašnjoj tragediji, telefonom
obavijestio Generalnog sekretara UN gospodina Kofija Anana na šta mu je gospodin
Anan uzvratio da to nije ništa istina i da je sve samo običan san. Ovakvom
neočekivanom i nezasluženom licemjerstvu moramo odgovoriti narodnim jedinstvom i
bratskom slogom, a samo složni možemo pobijediti nevidljivog neprijatelja. U ovoj
bolnici ležali su kao bolesnici i Srbi i Muslimani, i Crnogorci i Albanci, po neki Hrvat i
dva Makedonca. Eto, samo Slovenaca nije bilo! To svijet mora saznati i zbog toga smo
prvo obavijestili rusku ambasadu, neka prvo braća Rusi saznaju, a nadamo se da će nas
Igor Ivanov uskoro posjetiti da bi se i sam uvjerio u tragediju koja je iznenada zadesila
Crnu Goru i Jugoslaviju. Stisnimo zube i pesnice, svjesni da nije mala stvar boriti se
protiv devetnaest najmoćnijih zemalja svijeta. Ako je istina ona narodna-a svaka
narodna je istina-da pravda pobjeđuje na kraju onda mi, svakako, ne možemo a da ne
pobijedimo. To svi neka znaju!! Neka je vječna slava poginulim drugovima-
bolesnicima...

-SLAVA IM!!!-odjeknulo je zlokobno iz naroda.

Iz zvučnika, postavljenih oko bine, zasvirala je muzika:
-Kud narodna vojska pođe...-
Nijesam vjerovao da čujem pjesmu, potrčao sam ka ruševinama ali me jedan pripadnik MUP-
a Crne Gore zaustavio hvatajući me za rukav.
-Đe ćeš, jadan, jesi li poludio?-
-Tamo je moja majka, u ruševinama. Moram je naći! Možda je još živa!-
-Je si li ti gluv? Jesi li čuo šta je ministar rekao: NIKO NIJE PREŽIVIO, razumiješ li ti što
ti govorim? Niko! ‘Ajde, učestvujem u žalosti i ‘ajde bježi tamo...-odgurnuo me u masu.
Probao sam na još nekoliko mjesta da prođem do ruševina, ali bilo je nemoguće jer su
policajci napravili dvostruki a ponegdje i trostruki kordon. Gledao sam im u lica i čudio se
kako baš nijednog ne poznajem. Rad u trećoj smjeni otpočeli su lelekači i narikače. Tamo
gdje su bili najglasniji policija je bacila suzavac, tako da se sve brzo utišalo. Niko nije
progovarao što me je još više zbunilo. Opet se samo čulo, za Podgoricu karakteristično,
zujanje insekata. Stao sam ispred najnižeg policajca i šapnuo:
-Druže, pusti me da prođem.-
-A što bih te pustio?-upitao je takođe šapćući.
-Mati mi je tamo! Moram proći da je potražim. Molim te...-
-Naređenje je naređenje! Ne mogu te pustiti...-
Izvadio sam iz džepa dvadeset maraka.
-A, to ne pali više! Nema toga više, druže, nema više mita i korupcije!-
-Izvinite! Nijesam znao.-
-Od sada da znaš...-

Budim se u Bloku V! Ne raspoznajem osnovne boje, kao da mi je nekakva skrama preko očiju
ali rukama ništa ne mogu opipati. Stan mi je nepoznat! Po zidovima uramljene fotografije
ljudi koje ne poznajem. Nakon studioznog umivanja pokušavam dešifrovati ko je na slikama.
Uzalud!!! Kuhinja je prazna. Kao i frižider u čijoj ledari pronalazim sakriven pištolj-sedmicu i
dvije kutije od po pedeset metaka. Pištolj stavljam za pojas, kutije sa municijom u džepove od
spitfajerke. Osjećam se siguran, sada će NATO da vidi sa kim ima posla.
Kroz prozor vidim Kliničko-bolnički centar. Nedirnut! Kroz glavu mi prolazi da je sve bilo,
kao što je i rekao Kofi Anan, samo ružan san. Opet se čuju sirene za vazdušnu opasnost. Dio
sna zakoračio je u javu sa namjerom da tamo duže ostane.
Izlazim iz ko zna čijeg stana i stajem ispred zgrade. Djeca se igraju bez obzira na sirenu koja
poziva stanovnike najljepšeg zatvora na svijetu da pođu u skloništa. Želio bih im reći da se
sklone, da bježe kućama ali ne mogu se pomjeriti sa mjesta. Kao da su mi noge olovne.
Prolaze svatovi ispred mene (?), iz auta se čuje galama i pjesma:

“Hej, mostovi na Morači vi spajate rastavljene

recite mi dal’ će sudba sastaviti nju i mene...”

Podižem ruke i pokazujem im na avione, koji se golim okom vide na nebu. Niko me ne
primjećuje, galama i muzika nestaju ka cetinjskom putu. Nešto nije u redu sa mnom! Sa
mnom ili sa ovom državom. Definitivno! Svi se ponašaju kao da se ništa ne događa, kao da je
sve dječja igra. Niko ne primjećuje krilatu Smrt koja krasnopisom ispisuje nove stranice u
obnovljenom izdanju Crnogorske knjige mrtvih.
Svatovi se opet vraćaju u Blok V. Prave počasni krug. Kum, kroz prozor od lade Nive, vadi
automatsku pušku i ispaljuje rafal ka nebu. Djeca aplaudiraju na ludačku radost pijanih
svatova. Kolona se zaustavlja. Iz trećeg po redu automobila izlazi “mlada”, koja ima bar
trideset i pet godina (najmanje), u lijevoj ruci drži kraj od vjenčanice, u desnoj flašu domaće
loze. Ostali, kao po dogovoru, izlaze iz auta i započinju kolo. Video-kamerom, sa strane,
svadbu snima djevojka u crvenoj haljini sa dubokim dekolteom. Očigledno da prvi put snima,
nema osjećaj za prostor, isuviše brzo trza aparatom lijevo-desno, tako da će, ako prežive
bombardovanje, snimak biti više nego loš i nejasan...
Sa pestankom vazdušne opasnosti prestaje i moja ukočenost u nogama i rukama. Krećem ka
Inpekovoj pekari. Podgorica kao da je živnula, ljudi izlaze na ulice, skloništa prvi napuštaju
preprodavci cigareta. Nakon kupovine pite sa jabukama i mlijeka okrećem se ka KBC-u.
Nebo je i dalje vedro, bez ijednog oblačka, samo ponegdje turisti iz Avijana zaklone sunce na
par sekundi. Ispred bolnice srećem bivšeg školskog druga. Bez obadvije noge sjedi na trotoaru
i prosi. Ruke su mu zdrave, rukujemo se, pitam ga šta se desilo sa njim. Saginje glavu i kaže
da ga to svi pitaju i da mu je više dosadilo da odgovara kako ne zna šta se zapravo desilo. Bio
je na ratištu u Bosni, devedeset i druge. Povlačili su se ka Konjicu, od Boračkog jezera,
odnekuda, možda od Sudbine, doletjela je granata i eksplodirala na metar ispred njega. Svi se
čude kako je uopšte i ostao živ, mada to i nije neka sreća-njegove su riječi. Pitam
tridesetogodišnjeg školskog druga da li je regulisao nekakvu penziju, kako živi, ima li barem
da se prehrani. Kaže da je izvjesno kratko vrijeme proveo na ortopediji i u ludnici, tako su ga
savjetovali, dobio je potrebne ateste da je istraumatiziran i, tako, ima mjesečno nekih
osamdeset maraka. Doktori su mu rekli da je dao noge za domovinu! Eh, da su samo noge u
pitanju, rekao je doktorima. Pita me da li znam da su sva ulazna vrata na neuropsihijatrijama
iste veličine i od istoga materijala, kažem da ne znam u trenutku kada prilazi starija gospođa i
baca ispred njega dvadeset dinara. Zahvaljuje se krajnje ljubazno i nesvakidašnje za osobu
koja ima ateste da je istraumatizirana. Razmišljam da li bih i ja trebao da mu nešto udijelim,
kao da mi čita misli, odmahuje glavom i govori da ne treba-mi smo ipak školski drugovi.
Šalim se, surovo, i pitam ga hoće li dobauljati na petnaestogodišnjicu mature, smije se
prihvata moju neukusnu šalu i kaže da neće. Ne želi da kvari slavlje onima koji su podvili
repove i zbrisali kada je trebalo pokazati ko ima srca a nema pameti. Opasan dan nastavlja da
teče! Suze mi oči, skroz nenajavljeno i on vidjevši me počinje da plače.
-Samo pičke plaču!-kaže kroz suze.
-Onda smo i ja i ti pičke.-odgovaram.
Počinjemo da se smijemo. Bez razloga, onako, kao da nam neko naređuje da se smijemo.
-Tamo, kada bude petnaestogodišnjica mature, ako odeš, sjetite se nas koji nećemo doći.
Pomenite, mrtve i obogaljene. Nije nas malo, da znaš...-
-Ne vjerujem da ću biti ni mrtav ni obogaljen, ali ne vjerujem da ću ići.-rekao sam, mahnuo
mu u znak pozdrava i otišao. Bez osjećaja da ga više neću vidjeti...

Ušao sam u kafanu nedaleko od KBC-a. Da malo posjedim i nešto popijem. Naslonio sam se
na sto u uglu i nenadano zaspao. I to sjedeći. Ko zna koliko je trajalo to spavanje i šta sam sve
sanjao, uglavnom probudio sam se u drugom gradu, u drugoj državi i barem dvije godine
stariji. Nalazio sam se u Frankfurtu u kafiću preko puta sanatorijuma “Predvorje vječnosti”.
Sve sam već znao!
I da je tamo Enisa Hasić, da je moram posjetiti i s njom razgovarati, znao sam i da mi je
majka mrtva i da je Crna Gora daleko...
Sve sam znao a opet...
Nijesam bio spokojan...
AIDA
U Njemačkoj je, krajem devedesetih godina, organizovano pohađanje grupnih
psihoterapeutskih terapija namijenjenih prevashodno ljudima koji su bili u građanskom ratu
na tlu bivše SFRJ. Humano i poželjno, odeš, prijaviš se i liječiš se. Prosto na prvi pogled,
nekima tablete, drugima razgovori i to je trajalo nekoliko godina. Odziv nije bio Bog zna
koliki, osim preživjelih iz Srebrenice i pojedinih logora sa prostora Bosne i Hercegovine,
kojima je stvarna pomoć bila neophodna, bila je tu i manja grupa ljudi iz najnovije SR
Jugoslavije, koji su, iako nijesu učestvovali u ratu, smatrali da su istraumatizirani samim
svojim rođenjem na Balkanu.
Aida Izetspahić, medicinska sestra iz Sarajeva, nastanjena u Visbadenu bila je angažovana
kao pomoćnik i prevodilac na pomenutim terapijama i bila je toliko jednostavna osoba da me
to ponekada dovodilo do ludila. Možda joj je jednostavnost bila i urođena, ne znam, ali ako
jeste onda je na seansama pretjerano iskazivala svoju urođenost. Nije ni korak odstupala od
pravila službe, neukusne upadice “istraumiranih” presijecala je u samom startu i zavela je
koliku-toliku potrebnu ozbiljnost u grupu G, u kojoj se sticajem nevjerovatnih okolnosti našla
i moja malenkost. Sistematski razgovori koji su vršeni u grupi G bili su, u stvari, više
informativne prirode. Većinom ispitivanja tipa kako obični radni ljudi, koji nijesu učestvovali
u javnom životu, vide novonastalu situaciju na Balkanu nakon ratnih sukoba i raseljavanja.
Naravno, pominjali su se i uzročnici svega toga, pa je bilo i smiješnih situacija, obzirom da se
radilo o emigrantima koji nijesu bili baš najupućeniji u pravo stanje stvari. Najčešće je
pominjan Slobodan Milošević, kao glavni krivac, bez mnogo argumentacije za to jer su na
postavljena podpitanja mnogi ostali nijemi. Naša grupa G za razliku od ostalih bila je
višenacionalna i kao takva stvorena za ekscesne polemike i varničenja, mada se sve
završavalo u granicama korektnosti što je, naravno, mnoge iznenadilo. Gospodin Mihael
Dihmiš konstatovao je na kraju prvog stepena da je zadovoljan i da misli da ima nade za
suživot u novonastalim državicama.
Aida me više puta opominjala, baš kao prava učiteljica, a najviše me iznenadila kada je
konstatovala:
-Za vas bih prije rekla da ste bezobrazni nego li traumatizirani...-
Poslije ovih teških riječi i nakon saznanja da joj je muž poginuo dao sam joj nadimak
profesionalna udovica, što su ostali opičeni objeručke prihvatitli. Naš “sukob”, tih dana,
dostizao je svoj maksimum. Dio života proveden u klupama, kada ljudi slušaju druge,
navodno, pametnije ljude, meni je uvijek teško, ili bolje reći nikako, padao. Ako sjećanje ne
vara profesore bjelopoljske gimnazije još iz tih dana nosim nervozu i melanholiju kada
pojedini počnu da mi drže predavanja. Tako je bilo i u ovom, malo delikatnijem, slučaju, ali
samo prvih par nedelja. Kasnije, ko zna otkuda, primiri se krv u meni, a kako i ne bi kada su
teme koje su se ovdje obrađivale bile zasigurno nešto što se jedino u Hesenu moglo staviti
pod naziv: ozbiljno!
Naravno, u svoj toj ozbiljnosti bilo je i glupih situacija jer smo, kao što rekoh, bili
višenacionalna grupa. Jednom je neki Pazarac Rizo rekao izvjesnom Draganu iz Valjeva:
-Jebo ti Slobo majku.-
-A tebi jebo Alija majku.-logično i pamento odgovorio mu je zemljak. I tako, nakon ovog
ispada komentarisali smo njihove psovke, mada su postignuti zaključci bili krajnje bezvezni i,
po meni, suvišni i zamarujući. Nešto kao tolerancija, uvažavanje, mogući suživot, ovo, ono,
kao da smo mi jedini idioti sa Balkana koji nijesu svjesni da je nemoguće “ukinuti” mržnju
među zaostalim narodima i, moja omiljena riječ, narodnostima. Nizali su se dani i terapije,
nedelje i mjeseci, a moja ubijeđenost da se nijesmo pomjerili ni milimetar ostala je čvrsta kao
mermerna ploča. I dan danas mislim da je sve to sa terapijama bilo totalno bez veze. “Dokon
pop i goveda krsti” kaže narodna izreka, mada Njemci misle drugačije i uvijek su se ljutili
kada bih konstatovao da oni, u stvari, demonstriraju svoju prerazvijenost nad drugim,
infantilnim, narodima. Njihova “pomoć”, više puta, imala je kontra efekat.
Aida mi je jednom telefonirala i pitala da li ja to opstruiram njen rad. Iznenadio sam se,
iskreno, i odgovorio da ako ona tako misli ja više neću dolaziti. I nijesam dolazio na sljedećih
par seansi, dok me ona lično nije pozvala da se vratim u “prvi tim-nestabilnih osoba”, kako
sam, opet, cinično konstatovao.
Poslije ovoga povratka ćutao sam kao ribica. Sjedio bih par sati i bez pozdrava otišao kući. U
početku su se čudili, nije da nije, i Aida sa njima, ali niko nije upitao šta se to sa mnom
dešava, mada sam očekivao takva pitanja.
Susret koji je promijenio monotone mjesece dogodio se na Zeilu (čita se Cajlu a to je, u stvari,
Konstablerwache). Sasvim običan dan! Razgledao sam izloge, kao i uvijek u Njemačkoj što
sam razgledao, hronično obesparen za bilo kakvu kupovinu, kada se na moje rame spustila
njena ruka...
-Ko bi rekao da tebe interesuje foto oprema...-bila je to Aida Izetspahić, moja lična
medicinska sestra.
-Pa, neko bi i to rekao...-odgovorio sam.
-Hoćeš li nešto da kupiš?-smijala se ne znam čemu i prvi put sam je vidio da se smije.
-Imam dvadeset maraka u džepu a ovdje nema stvarčice ispod sto maraka. Osim filmova i
foto albuma, naravno.-
-Onda kupi neki album za slike...-
-Šta će mi album kada nemam slika?-
-Pa zar nemaš baš nijednu?-
-Ni jednu jedinu!-
-Onda ćemo sada da se slikamo!
-Jai ti?-
-Ja i ti!-
Za nevjerovanje, kao da smo nerazdvojni prijatelji, uzela me za ruku i uvela u atelje
“Buldog”. Ja sam izabrao pozadinu, bješe to neki potočić, koji me neodoljivo podsjećao na
zidne motive iz stare radnje Dauta Idrizovića, bjelopoljskog fotografa, i ja, nostalgično,
stadoh usred tog potoka. Aida je namještala frizuru dok sam ja, je li, “lizao obrve”...
-Zar baš tu?-pitala je.
-Ovdje i nigdje drugo.-bio sam kategoričan.
Blic, jedan, drugi i treći i gotovo. Nakon petnaest minuta imali smo fotografije u rukama.
Mali albumčić na poklon, vizit karte i katalozi, sve u svemu: puna kesa. Naravno, sto maraka,
kao povratni gest, Aida je dala iz svog novčanika. Poslije ovoga, šta da se radi, morao sam
platiti kafu, mada mi je gladnom najmanje bilo do kafe. Djelovala mi je, nekako, pretjerano
raspoložena a ja je takvu nijesam poznavao. Na poslu, radeći sa traumatiziranim osobama,
Aida je bila sasvim druga osoba, što je svakako i normalno samo što se nijesam nadao da ću
ikada ovako opušteno sa njom sjediti i piti piće.
-Ti si iz Srbije?-pitala je.
-Ne nego iz Crne Gore.-
-Eto, ja sam mislila da si iz Srbije. Jesi li nekada čuo za prezime Hasić?-
-Čuo sam. Mada nikog ko se tako preziva ne poznajem lično. Zašto?-
-Htjela sam pitati zbog jedne žene koja je naš pacijent. Ja, inače, radim u sanatorijumu u Bad
Vilbelu, ovo ovamo u timu, na terapijama, radim besplatno, mada nam je to po zakonu
obaveza. Sanatorijum gdje sam stalno zaposlena u stvari je klasična ludnica. Najteži
psihijatrijski slučajevi su kod nas. Ova žena zove se Enisa Hasić i kod nas je već nekoliko
godina. Za tih nekoliko godina progovorila je svega desetak nerazumljivih riječi. Ima oko
šesdeset godina, nema rodbine i niko je ne posjećuje...-
-Žao mi je samo ne znam zašto mi sve to govoriš...-
-Onako, ne znam ni sama! Ja mislim da ona nije bolesna, mislim nije luda. Vidim joj to po
očima, a i uopšte nije agresivna, kao ostali bolesnici. Jedva ponešto pojede i cijeli dan gleda
kroz prozor. Kao da nekoga očekuje...-
-Šta će, jadnica, ostavljena od svih. Možda nema nikoga...-
-I ja mislim da nema!-
Sjedili smo još nekih sat vremena, ćaskali o našoj grupi G, o ludima i traumatiziranima, o
ratovima i primirjima, o životima provedenim u tuđini i zaključkom da uzroci za sve to sada i
nijesu toliko bitni. Aida je otišla kući a ja sam se vratio u svoju jazbinu, ovoga puta, kao i
mnogo puta, “bez plijena”. Praznog novčanika, kao praznog srca, bez ikakve naznake da ću
pronaći posao, gušile su me sudbina i emigracija, sistematski i svakodnevno. Biti siromašan i
nije neko unikatno stanje, mada mi se čini da se siromaštvo mnogo lakše podnosilo u Crnoj
Gori nego li u Njemačkoj. Njemačka je za te stvari stvarno čudo od države! Ako imaš mnogo
novca mnogo šta ti se i nudi, naročito u dane praznika kada su ekstremna sniženja cijena.
Prebirajući po sjećanju nešto ne mogu dokučiti da se, dolje kod nas, toliko nudilo onima koji
se broje da imaju para. Ili se varam...
Reklamni panoi, neki i pokretni, napadaju sa svih strana. U svom tom iskričavom sjaju
nemoguće se odbraniti, naročito ljudima kojima su u dječaštvu, pa i ranoj mladosti, “četvrt
hljeba i euro-krem” bili dnevna doza za sreću. U izlivima ovakvih razmišljanja, vjerovatno a i
iskreno, možda sam bio najbliži kriminalu. Da ne koraknem taj presudni korak uticala je
svijest da sam lopove uvijek zamišljao malim, brzim i spretnim momcima a gdje bih ja, sa
skoro dva metra i sto sedam kila, bio takav? Kako bih se ja, ovako nezgrapan, provlačio noću
kroz prozorčiće i preturao fijoke sa donjim vešom? Vjerovatno bih “pao” na prvom poslu i
zato sam se okrenuo starom i provjerenom pozajmljivanju bez kamate. Muvao bih se po
kafanama gdje dolaze naši građevinski radnici i tražio po dvadeset, trideset, po negdje i
pedeset ili sto maraka. Davali su mi, moram priznati, redovno, za života i to je, vjerovatno,
jedina društvena grupa koja je do kraja shvatala smisao vječnog i svršenog glagola-nemati. Da
nije bilo njih, u krajnjem slučaju, sigurno da bih bio prinuđen krasti po prodavnicama mada
ko zna da li je to moljakanje za pozajmice bilo bolja opcija od krađe...
Uostalom sve ovo i nema neke velike veze sa pričom o događajima u grupi G, ali ima veze da
me je ubrzo, nakon susreta na Cajlu, Aida pozvala telefonom i malo je reći da sam bio
iznenađen!
-Slušaj imam jedan predlog za tebe!-
-Da čujem.-
-Pa, ukratko, razgovarala sam sa našim šefom, dr.Francom Lederom. On misli da bi bilo
dobro da se ti pojaviš kod nas kao posjeta Enisi Hasić. Sjećaš se, to je ona žena o kojoj sam ti
govorila prošli put...-
-Sjećam se, ali ne znam kakve ja imam veze sa njom!-
-Slušaj, i ja i dr. Franc mislimo da ona čeka, ili bolje reći traži, nekoga kome će se otvoriti i
ispričati neke stvari o sebi. Vjerovatno u nama iz sanatorijuma ne vidi nikoga ko bi to mogao
biti, pa smo se, eto, složili da tebi ponudimo da uspostaviš kontakt sa njom, ona...-
-Aida, izvini što te prekidam, ja jesam u grupi G, ali, vjeruj mi, barem jednom dnevno se
upitam šta ću ja tamo. Ne vidim niti jedan razlog zbog kojeg bih uradio to što ti predlažeš. Ja
nijesam doktor, a ti tražiš od mene da razgovaram sa ženom koja je luda...-
-Ona definitivno nije umobolna osoba!!-
-Pa, fino od nje! Onda vi sa njom “uspostavljajte kontakt” za to ste, zaboga, i plaćeni.-
-Meni je baš stalo da se ona spasi. Razmisli dobro, ako učiniš sve kako treba bićeš
nagrađen.-
-Kako to misliš?-
-Pa, evo, ako bude nekog uspjeha u ovome što smo zamislili spremna sam da ti za tvoj
angažman dam jednu svoju mjesečnu platu.-
-Nemam pojma! Vjeruj mi! Sve mi ovo zvuči mnogo blesavo...-
-Razmisli dobro! Zvaću te sjutra ujutro...-
-Zovi koliko hoćeš. Ja jesam u krajnje nezavidnoj situaciji, to traje još od kada sam se rodio,
ali mislim da nema ništa od mojeg dolaska u vašu ludnicu. Osim, naravno, ako, u
međuvremenu, i ja ne poludim...-
-Razmisli! Zvaću te i nadam se da me nećeš razočarati.-spustila je slušalicu.
Prvo što mi je palo na pamet, kao i svakom siromašnom stvoru, bilo je pitanje kolika li je, u
stvari, ta plata koju ona prima i koju planira da mi ustupi ako budem kooperativan. Eto, jeste
da je sramota, ali baš mi je to prvo palo na pamet. Šta znam, možda bih i ja imao više para da
sam se nekako mogao višednevno ulizivati hesenskim firmašima, kao što su mnogi mogli,
međutim to je već pitanje gena i strukture DNK, a to se, je li, ne može mijenjati. “Hesen je
pokrajina poltrona” govorio je, početkom devedesetih, Šaban iz Novog Pazara, samo što ja
tada nijesam nikoga poznavao. Danas, već, stvari stoje drugačije...
Te noći, te duge noći, zaspim nekako lako, bez mnogo ustajanja i prevrtanja po neprovjetrenoj
i neopranoj postelji. Iz zaumnosti, iz nepoznatog carstva Istine, od kvasca svakodnevice
nadošli snovi ispuniše misli tako upečatljivo da se, i dan-danas, svega sjećam.
Prvo što sam vidio bila je u plamenu državna zastava bivše SFRJ. Iz plamena izranjali su
likovi, groblja, događaji, državnici i naučnici, orkestar kostura svirao je “Hej Sloveni, još ste
živi...”. Na ove sumorne slike spuštala se teška magla. Moglo se definisati kao beznađe, ali
odjednom: svjetlost. Na početku slaba, pa slabija i slabija, i taman kad sam očekivao da će
skroz nestati kao da je neko upalio hiljade reflektora. Razdanilo se u mojim snovima! Djeca
su igrala ratne igre, podijeljeni u etničke grupe, djeca četnici, djeca ustaše i balije,
petogodišnji separatisti, djeca partizani, svi protiv svih, izgleda da se radilo o pravom ratu.
Crne, crvene i zelene beretke (dječji brojevi) išarale su zaumni pejzaž. Mrtva i ranjena djeca,
raseljena i unakažena, opljačkana i uplakana. Ispod njihovih nogu hiljade titovki, značke
petokrake skinute sa kapa, iskrzane i polomljene!
Gdje su odrasli, ko je dao oružje ovoj djeci, pitao sam iako sam znao da ću ostati bez
odgovora!
Na ulazna vrata snova kucala je Enisa Hasić! Znao sam da je ona, jednostavno, nešto je
govorilo da je ona. Otvorio sam! U ruci je nosila kesu i u njoj kurban. Rekao sam joj da sada
nije Bajram! Neko ili nešto odgovaralo je da u snovima ne postoje Bajrami, niti neki drugi
praznici. Pozvala me po imenu, pružila je kesu sa kurbanom, i ja sam rekao:
-Alah kabulusum!-
-Halalusum!- odgovorila je i mogao bih se zakleti da sam taj glas već negdje ranije čuo.
Pomjerio sam se vrata i ona je ušla u moje snove. Povratka nije bilo!
Nalazili smo se u mojoj porodičnoj kući u Bijelom Polju.
-Moraš doći da razgovaramo!-rekla je.
-Reci sada, sve što imaš, slobodno.-odgovorio sam vidno znatiželjan.
-Ne sada! Ovo su snovi i strah me da nešto ne zaboraviš!-
-Imam dobro pamćenje! Za to ne moraš brinuti.-
-Ne sada. Snovi se brzo zaboravljaju.-ustala je i otišla.
Ko zna zbog čega, počeo sam spremati ručak. Paprikaš, onako kako me pokojna majka učila,
sitno isječeno meso i istinjen luk stavio sam na tihu vatru i izašao na terasu. Izašao sam u noć.
Bože, kakvo li je ovo nebo iznad Bijelog Polja, ovo nebo koje ne raspoznajem. U daljini
naslućivalo se jato aviona! Ušao sam u sobu i upalio televizor. Završavao se TV Dnevnik!
Andrijana Bulatović, voditelj RTV Crne Gore, izgovarala je posljednju rečenicu: “Upravo
smo dobili informaciju. Avioni NATO pakta, iz Avijana, krenuli su ka Jugoslaviji...”.
Ugasio sam televizor, sjeo u fotelju i zaspao.

Nastupila je tama i iz te tame neko je govorio moje riječi:

“Kod najnovijih balkanskih emigranata nepoznavanje sopstvene istorije je jedna od
najistaknutijih odlika. U sumrak krvavog milenijuma kada su, izgleda na neko malo duže
vrijeme, zaustavljeni progoni i iseljavanja, uz razne brošurice i “zabranjene” knjige
dopunjene sa “rekla-kazala”, nemoćna apsolutna Istina imala je krajnje kontroverzan
status što je bilo idealna osnova za rađanje ili barem prihranjivanje Mržnje. Upiranje
prstom u druge postalo je svakodnevica i najlakši način za prebacivanje odgovornosti,
mada su se samo rijetki zapitali šta se zapravao desilo sa ljudima kojima ni imena nijesu
ostala zapisana...
Dok sam živio u Bijelom Polju riječ emigracija me uvijek asocirala na državne neprijatelje.
Tako sam naučen, od osnovne škole pa dalje, mada ljudi tek kada se isele, tj. emigriraju,
počnu da shvataju kolika je velika bila laž jugoslovenskih pedagoga jer teško da se može
povjerovati da postoje stotine hiljada državnih neprijatelja, i da svi imaju na leđima broj 1.
U stvari, ako ih ima toliko onda ipak nešto krupno nije u redu sa tom državom. To je već
neka druga priča, ali da bi se pravilno shvatila emigracija najmanje što je potrebno jeste da
čovjek neko kraće ili duže vrijeme proživi kao emigrant. Tek će mu se onda otvoriti oči i to
samo u slučaju ako ne bude mnogo konzumirao ono što se publikuje i servira po dijaspori.
Najbolje je kada čovjek sam shvati šta je u pitanju...”

Opet sam se probudio u Frankfurtu!

Grešnik sam, Bože!

Priznajem, ako treba i potpisaću! Svjestan, napokon, svega što se izdešavalo, kao da malo i,
odmetnutim instiktom, naslućujem šta će se dalje desiti. Nije ovo od juče, nijesam od juče
rođen u državi grešnih i slatkorječivih, niti imam bilo kakva dokumenta da se legitimišem
pred oronulom Pravdom, koja je i mojom voljom srozana, najblaže rečeno, na nivo
frankfurtske prostitutke....
Ujutro, nakon košmarnih snova, skuvao sam kafu ali je nijesam popio. Od danas pa na dalje
najveći problem, možda i jedini, biće nastavak življenja sa tako upečatljivim imaginacijama.
Pozvao sam Aidu, još nije bila stigla na posao, na telefonskoj sekretarici ostavio sam joj
poruku da prihvatam njen predlog. Ne zbog para, naglasio sam ali bez objašnjenja drugog
razloga. U stvari nijesam ni znao zbog čega drugog prihvatam, mada to više nije ni bitno.
Dan sam proveo sjećajući se lika Enise Hasić, žene koju nikada nijesam vidio...
DAN SA DR. FRANCOM LEDEROM
Šef odjeljenja dr. Franc Leder htio je da me upozna i Aida je zakazala termin. Otišao sam ni
sam ne znajući odakle mi motivacija da izvedem to što se tražilo od mene. Doktora Franca
zvali su “čovjek sa hiljadu diploma”, jednostavno, nema u šta se nije razumio i bio je,
naravno, nadaleko poznat i izvan granica Njemačke. Doktorirao je neurohirurgiju,
specijalizirao psihijatriju, a predavanja iz oblasti akopunkture držao je po svim značajnijim
svjetskim univerzitetima. Kako mi je Aida rekla okušao se i u politici ali su mu protivnici
namjestili neki sitni skandal tako da je ispao iz svih kombinacija za Bundestag. Sin i kćerka,
takođe, bili su psihijatri a supruga dječji ljekar. Cijela porodica-humanisti, pohvalno, nema
šta. On je i dao ime bolnici “Sanatorijum-predvorje vječnosti” a i idejni je tvorac programa za
pomoć istraumatiziranim balkanskim izbjeglicama, koji je označen kao “FA-114-1991-2001”.
Za cijeli doktorski konzilijum, na čelu sa dr. Francom Lederom, slučaj pacijentkinje Enise
Hasić bio je posebno zanimljiv zbog toga što oni bukvalno nijesu znali šta joj je niti je ona
ikada hospitalizovana po nekim ljekarskim pravilima. Isto tako dijagnoza, osim dementnosti,
nikada nije definisana do kraja jer, kao što kaže dr. Leder, može se nagađati bilo šta ali za
osobu koja od kada je došla u bolnicu nije rekla niti jednu jedinu riječ sve se svodilo na nivo
pretpostavki. Enisu Hasić neko je doveo, ili je možda sama došla, do kapija “Predvorja
vječnosti”. Mada je vjerovatnije da ju je neko doveo i tu ostavio. Oni, u stvari, i ne znaju da li
se ona uopšte tako i zove jer kada su je našli imala je u džepovima dvije ceduljice, na jednoj
bilo je ime i prezime a na drugoj nešto kao telefonski broj i riječ Hana! Dvadeset prevodilaca
angažovali su ovi agilni psihijatri, postavljali sva moguća i nemoguća pitanja ali ni riječ nijesu
uspjeli izvući iz ove nesvakidašnje starice. Dr. Leder potegao je sve svoje veze i vezice! Uzeti
su otisci, snimljene fotografije, kontaktirana je i policija, preko nje i Interpol, uspostavljena je
komunikacija sa inostranim organizacijama za traženje nestalih osoba, dati su oglasi u
visokotiražnim novinama...
Višemjesečna potraga dala je, po Franca Ledera, razočaravajuće rezultate. Kada se sve sabralo
ispalo je da osoba pod imenom Enisa Hasić nikada i nigdje nije postojala. Od Balkana do
Turske, i dalje, pa nazad do zapadne Evrope. Još kada se svemu doda njeno neprekidno
ćutanje tek onda ništa nije bilo jasno.
-Ponekada pomislim da ona nije ni bolesna. Bar što se psihijatrijskog aspekta tiče!
Posmatrao sam je danima i katkada je imala tako jasan i blag pogled da mi se činilo da je
odnekuda znam. Dementna sigurno jeste! Vidim to po rendgenskim snimcima njenog mozga,
koji izgleda stariji jedno desetak godina nego što bi trebalo ali, Bože moj, to nije ništa
strašno i ne predstavlja neko teže oboljenje. Znate, ona ovdje uopšte ne spada! Ovdje su
najteži psihijatrijski slučajevi iz Hesena i njena mirnoća užasno odudara od okoline. Ne
znam, ali ja stvarno nijesam znao šta da uradim u njenom slučaju. Iz policije su mi poslali
dopis da je mi i ne možemo nigdje vratiti jer ona nigdje ne postoji a ovaku kakva je nijedan
starački dom neće primiti. Da nijesam doktor povjerovao bih da je došla iz nekog drugog
vremena, iz druge dimenzije. Ovako, ne znam šta da mislim! Dao sam joj posebnu sobu,
solidnu, naše osoblje pazi je i njeguje, čini mi se bolje nego li druge pacijente...-rekao mi je
na početku.
-I šta vi mislite da ja mogu uraditi?-pitao sam.
-Vidite, mladiću, sasvim prosto! Kao što sam vam i rekao: ne mislim ništa! Da postoji bilo
kakva polazna tačka, ali koliko toliko realna, znao bih šta mi je činiti. Ovako dok ona ćuti, uz
činjenicu da njen identitet bukvalno ne postoji, totalno sam bespomoćan. Vidite, prvih mjeseci
ovdje, osim vitaminskih, nije popila nijednu drugu tabletu što može ali i ne mora dosta
značiti. Shvatate li? Tek smo kasnije u terapiju uključili neuroleptike koji, čini mi se, ne
djeluju onako kako bi trebali djelovati. Kao u da u njoj postoji nekakav neprobojni zid na koji
možemo izručiti kamion tableta i opet ga nećemo ni milimetar pomjeriti, a ono što se nalazi
iza toga zida ostaće i dalje nevidljivo. Shvatate li?-
-Pa, onako. Ponešto i shvatam...-
-Moj kolega, uvaženi profesor Aleksandar Šmit, smatra da je ova žena genije, iako sada
koristi tablete koje koriste najteži bolesnici. Kolega Šmit svoju tezu brani bistrinom njenih
pogleda i poziva se na nonsen da je ludilo najveći stepen genijalnosti koji je, ko zna zbog
čega, prihvatilo dosta naših stručnjaka. Ne slažemo se po mnogim pitanjima ali ipak
sarađujemo. Da ne dužim: ako bi progovorila mogao bih dosta učiniti za nju. Smjestio bih je
u neku ustanovu gdje nije toliko bučno kao i ovdje. Znate, imam dosta prijatelja. Uticajnih
prijatelja. Napisao bih predlog i nešto bi se riješilo ali u ovakvom stanju totalne zatvorenosti
teško da bi je negdje primili. Ona mora reći ko je i odakle je. Mora! Sestra Aida smatra da je
ona iz Crne Gore, odakle ste i vi, rekla mi je. Ako je tako onda postoje dobre šanse da
dopremo do nje, samo treba biti taktičan. Još kaže da ste vi nekada bili novinar, dakle lijepo,
u pitanjima sigurno nećete oskudijevati, pretpostavljam. Nemojte da vas iznenadi ako bude
govorila nepovezano, ako bude nelogično prelazila sa teme na temu, morate biti smireni i
shvatiti svu ozbiljnost ovakvih bolesti. I vi ste sada dio našeg tima, znate...-
-Dobro, sada, ja jesam malo radio kao novinar ali ranije baš i nijesam intervjuisao ljude po
ludnicama, mada je, priznajem, bilo i nekoliko nenormalnih razgovora...-
-Ovo je specifičan slučaj. Ima se od čega krenuti.-
-Dobro. Samo mi recite kako znate da ona govori istim jezikom kao i ja?-
-Pa, sasvim prosto. Na cedulji koja je pronađena kod nje pisalo je ime i prezime na vašem
jeziku, to sam već rekao, ako se sjećate...-
-Sjećam se, ali to ne mora ništa da znači.-
-Znači i to dosta. Mladiću, ovo jeste neuropsihijatrijski sanatorijum ali ima situacija koje su u
dodiru sa logikom. Da nije tako cijeli naš posao, i danas, i prije, i u budućnosti bio bi
uzaludan.-
-Imate li barem neki prijedlog kako bih ja i počeo taj nesvakidašnji razgovor?-
-Tu, vidite, imate potpunu slobodu. Ne znam šta da kažem ali mislim da bi bilo dobro da prvo
vi ispričate nešto o sebi. Možda je to podstakne da progovori. Ići ćete kod nje nekoliko puta,
pa, vidjećemo šta će biti. Recite nešto provokativno, na primjer da se prezivate isto Hasić,
možda to bude dovoljno, ili da se vi nje sjećate i da se čudite kako se ona vas ne sjeća.
Ponesite joj nešto kao da baš idete u posjetu, narandže, sokove, i imajte na umu da ako nešto
uspijete ja ću vam, vrlo rado, u ime naše ustanove dati ček na pet hiljada maraka. To sam već
rekao Aidi, ne znam da li vam je prenijela. Meni je veoma stalo da uspijemo, ja se, znate, za
svakog svojeg pacijenta borim do kraja i imao sam dosta uspjeha u poslu...-
-Šta ćete ako ne bude uspjeha?-
-Ništa! Držaću je ovdje kod sebe dok bude živa. Čekaćemo! Ja nijesam baš toliki pesimista u
njenom slučaju. Mislim da sam, ranije, imao i teže bolesnike, znate, ranije sam ljude,
bukvalno, dizao iz mrtvih. Bolesnike koji su po deset i više godina bili izgubljeni vraćao sam
u kakav takav normalan život i oni danas žive sa svojim porodicama. Imam odličan tim, ovdje
u sanatorijumu, načine rada u kliničkoj psihijatriji usavršili smo skoro do maksimuma. Dosta
smo cijenjeni u Njemačkoj a može se konstatovati i šire. Imajte na umu da ćete ići u posjetu
osobi čiji ste vi, možda, jedini spas. Ona ne postoji, njeni otisci nigdje nijesu evidentirani,
ona je mrtva a na vama je da je oživite! Mogao bih vam ispričati dosta detalja, mislim
stručnih detalja, ali to vam ne bi predstavljalo neku veliku pomoć. Ako progovori, a nadam se
da hoće, ispričajte se onako kako se u vašem narodu priča. Pričajte o izbjeglištvu! Oboje ste
izbjeglice, ona nije Njemica a ni vi nijeste Njemac, znači imate neke dodirne tačke...-
-Ne zvučite mi mnogo ohrabrujuće...-
-Ako jednu rečenicu kaže biću zadovoljan! Ako šta budete razgovarali snimaćete na
magnetofonske trake. Dobićete svu potrebnu opremu. Kopije snimljenog materijala mogu
vam dati, ukoliko vam to za nešto zatreba. Toliko.-
-Vidjećemo!-
Totalno me demoralisao! Ja sam, inače, što bi rekao moj narod: velika paljevina! Ponekada,
milion stvari bih uradio, postigao nešto vrijedno, bio pozitivan, ali čim počne da se odvija
klupko padao bih, bezrazložno, u neke tamne bezdane bezvoljnosti iz kojih bi se vraćao kada
bi već bilo kasno za nastavak započetog. Nijesam htio sebi priznati da sam se u svemu ovome
našao zbog para koje su mi ponudili. Nije valjda dotle došlo, govorio sam iznutra, ali, sa
nekih zaumnih slika javljale su se usta koja su postavljala pitanje: jesam li baš siguran da to
sve nije zbog novca?
Tješio sam se da nije zbog toga, namjeravajući da učinim dobro djelo, da učinim ono što se
tražilo od mene, mada ranije stvarno, kao što sam i rekao doktoru, nijesam mnogo
komunicirao sa osobama koje imaju psihičke probleme. Naročito sam izbjegavao da
razgovaram sa “osobama koje ne postoje”...
Ispratio me do izlaza, a do izlaza smo morali proći kroz odjeljenje gdje su smješteni
najagresivniji pacijenti. Iza masivnih vrata, kroz neprobojna stakla, vidio sam ljude koji su
vjerovatno potpuno izgubljeni. Iz njihovih pogleda izvirao je užas, njihove ruke hrlile su ka
nama i osjećaj da nijesmo toliko daleko pratio me do izlaska iz sanatorijuma. Takve slike
teško da se mogu zaboraviti! Barem se meni tako učinilo. Čovjek ako ih ugleda prate ga do
kraja života, kao opomena da ljudski um nije definisan do kraja. Kao opomena da postoje
neke vanvremenske granice, koje ako se pređu povratka više nema. Najgore od svega je što ni
ovi doktori, tj. psihijatri, nijesu baš najčistiji što se tiče pameti. Može zazvučati provokativno
ali iskustva tako govore. Pojedini koji su se uhvatili u koštac sa naizgled bezopasnim
konverzacijama i probali da shvate značaj više puta izgovorenih a nepovezanih rečenica, na
tim ulascima, kroz koru velikog mozga umobolnih bolesnika, lako je moguće da su preuzevši
nelogična saznanja izgubili i dio vlastitog identiteta.
Ali to je već samo moja teorija...
Koje se plašim, naravno!
ISPOVJEST LUDE ENISE
Mada na to ne moraš odgovoriti, ove ljude, ovdje gdje si smještena,
interesuje ko si ti i šta si, imaš li koga od rodbine? Zašto si ćutala svo
vrijeme i ko te je doveo ovamo? Imali bi baš dosta pitanja za tebe ako bi
htjela sa njima razgovarati.

-To baš i nije toliko bitno! Šta hoćeš da ti kažem? Kako se zovem to znaš. I ja sam iz Crne
Gore, ako te to već toliko interesuje, ali ne iz ovog vremena u kojem ti živiš a ja umirem!
Nemam nikoga svoga! Ni ljudi koji su me doveli ovdje više ne postoje. A to zašto sam ćutala,
ne znam ni sama. I mene plaši istina da se sjećam samo događaja koji su se desili tako davno
i na momente mi se činilo da se samo ćutanjem mogu od toga odbraniti. Bilo me je strah da
im počnem bilo šta o tome pričati, možda bi me tek onda proglasili ludom. Doktore mnogo ne
interesuju izbjegličke sudbine iako oni to nikada ne bi priznali. Možda ih zanima kako se
mijenja svijest kod ljudi koji su nasilno ili samovoljno napustili svoja ognjišta i kako ih je
najlakše, po svojim pravilima, uključiti u Novi svjetski poredak, koji je, u stvari, jedan veliki
nevidljivi sanatorijum. Ne znam šta je istina ali se hrabrim da je sve božja volja.-

Sve je božja volja - to je već diskatubilan zaključak!

-Ne postoji drugo objašnjenje. Ne želim povjerovati da postoji drugo objašnjenje

Ti znaš šta otprilike Istorija kaže o iseljavanju iz Crne Gore?

-Istorija kaže (ako opet ne laže) da je iz Crne Gore 15.maja 1913.godine isplovilo pet
brodova, krcatih ljudima koji su se samovoljno odlučili na iseljavanje. Navodno, bili su
životno vezani za Tursku carevinu i sa njenom propašću nijesu željeli ostati u Crnoj Gori.
Brodovi su bili grčki a cijelo putešestvije ovih nesrećnika finansirala je Republika Turska.
Humano preseljenje nadgledala je Austro-Ugarska, koja je u to vrijeme zastupala i interese
Njemačke, oličena u liku famoznog konzula fon Ekarta. Prema dogovorenom planu svi
brodovi su se trebali iskrcati u Izmiru, međutim, voljom tadašnjeg izmirskog kajmekana Hilmi
Beja, a opet ko zna zbog čega, četiri broda su dobila dozvolu za ostanak u Izmiru dok je peti,
kako sam ovdje čuo, “Fantomski brod” morao nastaviti plovidbu za Liban. Ljudi na petom
brodu bili su isključivo iz Kolašina i većina su se prezivali Hasići. Nakon osamdeset godina,
u Njemačkoj, sreli su se potomci davnašnjih muhadžira iz Turske sa najnovijim crnogorskim
izbjeglicama i tada su razmijenjene informacije za koje se, svakako, ne može tvrditi da su
pouzdane. Po njima, Kolašinci su, u Libanu, doživjeli prave tragedije a pojedini slučajevi su
sigurno presedani u novijoj crnogorskoj istoriji. Najupečatljivija i, svakako, najstrašnija
svjedočenja vezana su za prve godine života u izbjeglištvu. Učestale otmice, kao i česta
silovanja, naročito muške djece, od strane Arapa bili su događaji koji su do kraja izlomili
ionako napukle duše kolašinskih gorštaka. Niko ne može ni predpostaviti kako su propadali
ljudi i cijele porodice, ostavljeni u polupustinjama, na milost i nemilost divljim arapskim
plemenima. Crna Gora je bila daleko, okrenuta svojim problemima, država Turska, “bolesnik
na Bosforu”, iako rekonvalescent u to doba, nije pokazivala ni trun interesovanja za
nesrećnike, za koje se međudržavnim ugovorima obavezala da će ih zbrinuti.
Mnogi potomci davnašnjih muhadžira nijesu znali kako se zvalo mjesto u Libanu, koje su
naselili Kolašinci, ali je par njih pomenulo Mali Kolašin, varoš na jugu Libana. Po njima,
ovu varoš su osnovali Hasići, negdje polovinom 1919.godine, a prvi starješina Malog
Kolašina bio je Hasan Hasić. Niko se nikada nije spasio iz Malog Kolašina! Pojedini su
pokušavali da bježe i kretali ka Turskoj, ali niko nije stigao do tamo, niti se vraćao nazad, što
znači da su navjerovatnije poubijani u libanskim gudurama.
Za razliku od ovih ljudi, crnogorski muhadžiri koji su se naselili u Izmiru dobili su
državljanstva, imanja i kuće, sjeme za zemlju...
Njihovi potomci tvrde da su imali Veliku Sreću(?), samo što je još veći znak pitanja nad tom
često pominjanom Velikom Srećom crnogorskih muhadžira iz vremena seoba 1914.godine,
jer takođe nije mali broj onih koji su tvrdili da se ponosni kolašinski gorštaci nikada nijesu
mogli navići na novi život, već su sve shvatali kao božju kaznu, koja ih je pratila do same
smrti. Potomci, koji osim balkanske krvi u venama, nemaju baš nikakav drugi dokaz o
porijeklu, lako se naljute ako se ma i jedna riječ, pa bila ona i krajnje banalna, upotrijebi
protiv države Turske. Emigrantska gorčina izgleda nije nasljedna pojava a već je stasala
nova generacija koja skoro da ne zna ni riječ jezika svojih predaka! I to je usud izbjeglištva,
tumače oni, Crna Gora ostaje kao nestvarna vizija, davno posječeni korijeni takođe su davno
satruli i postali prah. Izmirci pričaju da su kasnije prihvatili i pomogli značajan broj
sandžačkih komita, među njima i Nuška Ljucu-čovjeka iz grupe Jusufa Mehonjića. Nuško
Ljuca, koji je umro 1993.godine, kleo se da je on ubio Boška Boškovića, inspektora
Ministarstva unutrašnjih djela Crne Gore, a ne Jusuf Mehonjić kako je zapisano u poprilično
nesigurnim istorijskim knjigama.

Milovan Đilas je tvrdio da su Boškovića ubili Crnogorci iz Kolašina što se

kosi sa izjavama komite Nuška Ljuce...?

-Što god da je bilo bilo je veoma krvavo i taj događaj je jedan od glavnih motiva za
pokretanje novih muhadžirskih kolona iz Crne Gore, koje su od 1924-1925.godine stigle čak
u granične tursko-iranske predjele, oblast Gemzek Šrakšla, vilajet Sivas...
Muhadžire u Libanu, koji su dugo odolijevali napadima ostvrljenih Arapa, periodično su
zapljuskivale poplave dezinformacija, pa su nesrećnici živjeli u nekoj prozirnoj nadi da još
nije sve izgubljeno. Cijelu jednu godinu vjerovali su surovoj laži da je Crna Gora odlučila da
vrati iseljenike i da im je čak kralj Nikola Petrović uputio poziv za povratak. Kako su
prolazili dani beznađa i ova laž, kao i sjećanje na ugašena zgarišta, izvjetrili su na suvom
libanskom vazduhu. Pojedini, koji nikada nijesu uspjeli izaći iz zaumnih kazamata, su i umrli
ali nijesu prestali vjerovati da će se kad’ tad’ vratiti u svoje domove. Njihove sudbine bile su
najbolja opomena novim generacijama, koje nijesu izvukle pouke na najbolji mogući način.
“Brod za Liban”, kao istinit događaj, ne postoji u istorijskim knjigama, naučnim radovima ili
novinskim izvještajima. Prema dostupnim podacima, od aprila do juna 1914. godine samo
preko luke Bar iselilo se skoro petnaest hiljada ljudi iz dijela Sandžaka koji je pripao Crnoj
Gori. Političke i ekonomske prilike, pojava nesvakidašnjeg državnog terora, lična i imovinska
nesigurnost, ogroman strah i besperspektivnost, kao i otvoreni pozivi na iseljavanje, bili su
glavne karakteristike ponašanja novih vlasti prema stanovništvu iz novopripojenih krajeva. U
sveopštoj otimačini i pljački, mnogi su pisali molbe za dobrovoljno iseljenje kako bi samo
gole živote sačuvali

Koga se najbolje možeš sjetiti od porodice Hasića?

-Najzanimljiviji član ove nesrećne porodice bio je, svakako, Husein Hasić, Hasanov bratanić
i poznati lutalica. Bio je srednjeg rasta, neprirodno velike i ružne glave, očnih kapaka, od
rođenja, poluspuštenih, tako da je uvijek izgledalo da gleda ljude ispod oka, vrata, takođe,
neprirodno dugačkog i tankog, bezub, ruku koščatih i dugačkih do koljena, sve u svemu ni
malo prijatna pojava. Kada su stigli u Liban imao je preko četrdeset godina, i, nakon par
mjeseci, zaljubio se, kako je sam govorio, prvi put u životu, u izvjesnu Sifetu, kćer Ismaila
vođe plemena Aidši. Od te ljubavi nije bilo ništa, obzirom da je Ismail govorio kako bi radije
zaklao svoju jedinicu nego li je dao za ženu šejtanu Huseinu kako su Aidši zvali Hasanovog
bratanića...
Husein nije bio poznat po svojoj “ljubavi” već po tome što je jedini vidio džamiju na brdu Al-
Iftar, koje se nalazilo nedaleko od sela Mali Kolašin. Naime, na mjestu gdje nikada nije bilo
ikakve građevine Husein je tvrdio da postoji džamija-zidana od kamena, sa minaretom
visokim do neba. Ljudi su ga često viđali kako ide da klanja akšam, uredno se izuva, otvara
vrata i ulazi u džamiju nevidljivu ostalima. U početku su se svu čudili i žalili Huseina,
međutim, kako to već biva, vremenom su oguglali i njegove odlaske u “džamiju” posmatrali
kao nešto najnormalnije. Nakon mnogo godina ostao je u narodu izraz, kada hoće da govore
o nečemu što se nalazi u blizini brda Al-Iftar, pa mnogi kažu:”prođeš pored Huseinove
džamije...”.
Živio je, kao muhadžir, deset godina u Libanu, a onda, odjednom, nestao!!! Bilo je ljeto
1925.godine. Bez ikakve najave, spakovao je nešto garderobe i otišao da se nikada ne vrati.
Njegovi rođaci pretražili su bližu i dalju okolinu ali ga nijesu pronašli. Čuvena gatara Aida,
Ciganka iz mjesta Kijaban, vračajući na lišću mandarina otkrila je da je Husein pošao za
Crnu Goru, ali nije “vidjela” da li je i stigao tamo. Jednostavno: tvrdila je da je stigao do
Turske i da je prošao ispod Sivog Zida a ona dalje od njega ne vidi. Živ je, i to je tvrdila jer
bi se njegov grob ucrtao u vizijama, mada je Hasan Hasić, od kada je Husein otišao, redovno
davao njemu za Jasine! Znao je da ga više neće vidjeti! U rijetkim trenucima kada je bio
raspoložen govorio bi: “kakav god da je bio, sestrić mi je bio...”
Crnogorski muhadžiri brzo su zaboravili na Huseina. Nije im nedostajao, vjerovatno je brzo
nestao i iz sjećanja, u Godinama Jada - svako se o svom jadu zabavio, sudbina čovjeka sa
ružnim licem nikoga nije interesovala.
Sifeta, koju su, u periodu od njene dvadesete do tridesete godine, proglasili najljepšom
djevojkom ovoga svijeta, nije se nikada udala. Ko zna zbog čega? Iako su dolazili prosci, što
se kaže i iz drugih carstava, sve je ponude odbila, pojedine ne udostojivši ni da pogleda. Njen
otac Ismail nije ni pokušavao da na silu uda svoju mezimicu, pomirio se sa njenim željama da
bi, pri kraju života, senilan do ludila, umišljao kako bi najbolje bilo da njih dvoje zajedno
umru. Istoga dana – nadao se! Kako sve, pretežno, bude drugačije od ljudskih nada, Ismail,
nekada neustrašivi vođa plemena Aidši, umro je u avgustu 1939.godine, u predvečerje velikog
rata.
Sifeta je doživjela duboku starost, bistrih misli i lica bez bora, nakon očeve smrti prešla je da
živi u Mali Kolašin. Muhadžiri su je primili, u početku, sa dosta rezerve, da bi je, kasnije,
počeli smatrati svojom, pa još kada je naučila njihov jezik, postala je miljenica i simbol ove
tragične ljudske naseobine. Ostala je priča (mada je vjerovatno izmišljena) da je ona jedina
koja je nakon odlaska Huseina Hasića vidjela džamiju na brdu Al-Iftar. Skupljala je rijetke
trave i pravila čajeve od kojih se vraćao vid. Koliko po ljepoti i po tome je postala poznata.
Francuski putopisac Edgar Vilijen zapisao je, u svojoj knjizi “Priče iz Libana” (Pariz,
1949.), da ne postoji mjesto slično Malom Kolašinu “gdje ljudi po cijeli dan ćute i čekaju
nekoga ili nešto, ali ne mogu objasniti šta”. Podrobno je opisao i lik Huseina Hasića
“čovjeka koji se usprotivio zakonima i pokušao vratiti u Crnu Goru. Tamo, vjerovatno,
nikada nije ni stigao, ali njegova duša, ako postoje duše, neumorno luta državama i traži
zavičaj, traži svoje groblje da se na njemu smiri, kao ptica slomljenih krila...”.

Šta je bilo sa Hasićima koji su ostali u Turskoj?

Ostalo ih je dosta u Turskoj! Mada je i njih pratila neka zla sudbina. U velikoj bici između
turske vojske protiv Engleza i Grka, kod Čanakalea, koja se desila petog januara
1916.godine mnogi muhadžiri Hasići izginuli su boreći se kao đurumlije. U borbama za
moreuz Dardaneli, koji razdvaja Egejsko od Mramornog mora, podaci govore da je poginulo
preko sto dvadeset hiljada ljudi. I kasnije, nakon ratova 1919-1922.godine, Hasići su služili u
turskoj vojsci koju je predvodio general Mustafa Kemal, “otac turske nacije”, nakon
proglašenja Republike nazvan Ataturk. Nikada se nijesu odrekli svoje ratničke tradicije,
nastavili su da se vaspitavaju kao da im je ratovanje davno određena sudbina. Oni koji su
ostali u Turskoj većinom su se nastanili u Rumeliji…

Kao da su svi odselili iz Crne Gore…

Pa, nijesu baš svi odselili. Ostalo ih je dosta u Sandžaku. Zanimljivo je da se nekoliko Hasića
borilo na strani Srba 1914., 1915., i 1916. godine. Sulejman Hasić, blizak Hasanov rodjak,
borio se na Ceru i Kolubari, drugi su učestvovali u odbrani Beograda, bili su i na Solunskom
frontu, Bregalnici, u bici na Mojkovcu i sigurno se nijesu obrukali u tim vojnim pohodima.
Kod njih je takva krv, ratnička, oni neće uzmaći ni pred nadmoćnijim neprijateljem.

Ko je dao ime Malom Kolašinu?

Stari Bilal Mekić. On je, inače, bio jedan od najstarijih muhadžira i imao je preko osamdeset
godina kada je stigao u Liban. Dugo se vijećalo kako da se da ima naselju i pošto nijesu
mogli da se usaglase Hasan je otišao kod Bilala i pitao ga šta on misli. Nakon što ga je
saslušao starac je rekao:
-Eh, moj Hasane, kako god da mu nađenemo ime biće nesrećno!
-Nek’ bude i nesrećno ali se nekako mora zvati.-uzvratio mu je Hasan.
-Da se ja pitam dao bih mu ime Mali Kolašin. Neka nas imenom sjeća, eto...-
Tako je i bilo. Bilal je bio poznat po tome što je znao dosta priča iz kolašinske kapetanije,
posebno o događajima nakon vojne misije Omer-paše Latasa po Crnoj Gori 1852.godine
kada se pojavila velika mržnja između muslimanskog i pravoslavnog stanovništva. Porodica
Bilala Mekića planirala je da preko Kosova napusti Crnu Goru, još početkom 1913.godine, i
uputi se u Istanbul gdje su imali mnogobrojnu rodbinu. Kasnije desila se pobuna na Kosovu
koju je srpska vojska ugušila u krvi i Mekići su odustali od svojeg putešestvija preko
Makedonije. Već se glasno govorilo o Trećem balkanskom ratu, iscrpljujuća neizvjesnost
natjerala je mnoge porodice da se svrstaju u muhadžirske kolone koje su u izbjeglištvu
pokušavale pronaći spas. Mučna putovanja ka Maloj Aziji završila su se, koliko-toliko, po
planu Crne Gore, Srbije i Turske a masovna emigracija nesrećnika konačno je prestala u
junu 1914.godine, najviše zbog činjenice da je obustavljena svaka novčana pomoć
emigrantima u vrijeme kada je Turska izgubila skoro svaki dalji interes za njihov prijem. Za
sve muhadžire koji su pristigli u prihvatne centre, može se reći da su prošli srećno u odnosu
na ono što je zadesilo Kolašince koji su bili na brodu za Liban i koji su se nastanili u malom
Kolašinu. Stari Bilal Mekić ponio je sa sobom jedan veliki kamen sa svojega imanja i zbog
njega su ga jedva primili na brod...

Zbog čega li je to uradio?

Ko to zna? Možda je vjerovao u neku čudotvornu moć crnogorskog kamena ili je samo želio
ponijeti nešto iz svoga kraja. Uglavnom, muhadžiri pričaju da on nikako nije htio da se ukrca
na brod bez toga kamena. Oficiri sa broda kada su uvidjeli da neće moći da ga ubijede da
ostavi kamen pustili su ga unese sa sobom. Bilalu je bila želja, kao i mnogima uostalom, da
kada umre bude pokopan u Crnoj Gori, međutim, nije mu se ostvarila. Umro je u ljeto
1937.godine. Njegovi sinovi Džemal i Osman na očev grob stavili su taj crnogorski kamen
koji je Bilal ponio sa sobom na muhadžir...

Šta znaš o Bašanovićima? Konkretno o sudbini Asime Bašanović?

-Muhadžiri Bašanovići, koji su nekada imali svoje kule na periferiji Kolašina, živjeli su u
jednoj poluraspadnutoj baraci na samom kraju Malog Kolašina. Nakon dolaska u Liban,
može se reći, nalazili su se na pragu siromaštva, ispod svih ljudskih i drugih minimuma.
Bašanovići, koji su nekada predstavljali ugledno bratstvo, teško su se mirili sa novonastalim
nedaćama, uglavnom, kao i mnogi drugi, povukli su se u svoje osame i pognutih glava...
Rijetko su i izlazili iz svoje drvene tamnice.
Bilo ih je deset članova, dva brata, žene i šestoro djece. Najstarija od djece bila je Asima,
kćer Muhamedova, ljepotica, imala je četrnaest godina kada je krenula na muhadžir. Viđeniji
momci, pretežno Hasići, Lukači i Gušmirovići, bacili su oko na Asimu, bilo je i nekoliko
ponuda za brak ali ih je Muhamed odbio pravdajući se da mu je kćer još premlada za udaju.
Ona je možda bila i jedina od Bašanovića koja je zadržala, koliko toliko, vedar duh u teškim
izbjegličkim danima. Njen osmijeh unosio je trenutačno raspoloženje u “kuću”, i moglo bi se
tvrditi da je Asima bila jedini ponos gladnoga i bosoga bratstva. Vjerovala je da će se vratiti
u Crnu Goru, govorila je o tome svojoj majci Džani i redovno bi je zaplakala, pa onda tješila
nadama da će i dragi Alah pomoći da se oslobode patnje koju ju im je donio “život” u
Libanu.
Bunar sa koga su muhadžiri uzimali vodu nalazio se u blizini barake Bašanovića. Udaljen
nekih pedesetak metara. Za vrelih ljetnjih dana na njemu su bile neopisive gužve, koje su se
nerijetko završavale svađama, pa i fizičkim obračunima.
Za svoju porodicu Asima je išla da donosi vodu. Nije niti jednom dozvolila majci da sa
lomata sa kantama, čuvala je od svih, pa i najmanjih, teških poslova, brinula o njenom
načetom zdravlju. Obzirom da su bili u bijednom imovinskom stanju, Bašanovići su više ličili
na prosjake, bez ikakve pomisli da su nekada značili nešto u državi koja se pobrinula da ih
protjera sa vjekovnih ognjišta. Nosili su poderanu garderobu, poluraspadnutu obuću, na
ličnu higijenu nijesu obraćali pažnju, sve u svemu, na njima se vidjelo i kakvog su psihičkog
stanja. I tu se Asima isticala među njima, košulje koje je nosila bile su besprekorno čiste, sva
dugmad, iako različita, pravilno ušivena, a sa lijepog djevojačkog lica zračila je čistoća
kojom je plijenila sve oko sebe. Pojedini su poredili njenu ljepotu sa Sifetinom...
Pokušavala je, na sve načine, da ukućane trgne iz opravdane letargije, mada nije uspijevala u
tome. Jednostavno: ostali nijesu vidjeli, ili nijesu mogli, uslijed doživljenih trauma, vidjeti,
njene napore da, barem malo, normalizuje tiho umiranje u mjestu koje nije postojalo na mapi
života i koje je nosilo ime Mali Kolašin, a, u stvari, moglo se zvati i Veliko Stradalište.

Noć kada su Arapi oteli Asimu Bašanović bila je kao i sve druge noći. Potrefilo se, to je
valjda sudbina, da u kući nije imalo vode. Muhamed se probudio i, vidjevši svoju kćer kako
sjedi budna, rekao:
-Dodaj mi malo vode, ‘ćeri...-
-Nema babo. Ni kap. Sada ću donijeti...-
-Nemoj ti ići. Noć je. Probudi Smaila neka on donese.-
Poslije ovih riječi, Muhameda je opet oborio san, okrenuo se, u stranu, i zaspao. Asima nije
mogla zaspati, pogledala je braću, i kao svakoj sestri, bilo joj je žao da ih budi i vraća u
beznadežnu stvarnost. Pomilovala ih je milostivim pogledom, uzdahnula, uzela obje kante, jer
će majci ujutro trebati vode, i izašla u noć obasjanu zvijezdama i mjesečinom.
Kao da je bio dan!
Sitnim, nečujnim, koracima, uputila se ka bunaru, bez straha, bez razmišljanja da se išta loše
može desiti. Stigla je brzo. Svetu tišinu noći uništio je zvuk kante koju je Asima spustila u
bunar. Umila je lice i ruke, otpila malo hladne libanske vode i sjetila se kolašinskih izvora,
koje je, u nekom prošlom životu, srećna pohodila. Koliko je tada bila srećna, pa još kada bi
naišao Ismet Husović, tada još dječak i njena tajna ljubav, potomak Ćor-Husa Husovića,
muslimanskog guslara i tvorca poznatih narodnih pjesama, njenoj radosti nije bilo kraja...
Zloslutne sjenke zaklonile su Asimu i prenule je iz prisjećanja, crna ruka se spustila na njeno
rame, a onda, a onda...
Čula se njiska konja i topot kopita!
Niko je više nije vidio!

Naselje Mali Kolašin prestalo je da postoji 1933.godine, kada su se poslednji crnogorski

muhadžiri raselili po Libanu. Neki od njih su se uspjeli domoći Turske i spojiti sa svojim
rođacima koji su već bili izgubili svaku nadu da će ih ikada vidjeti.

Ostala je legenda da je, nakon II svjetskog rata, po pričama 1947.godine, veća grupa
konjanika koje je predvodila neka žena posjetila mjesto na kojem se nekada nalazio Mali
Kolašin. Doveli su četvoricu hodža koji su obilježili nišane na zapuštenom groblju Naha.
Legenda kaže da je ta žena bila Asima Bašanović4.

Jesu li Bašanovići pokušavali da vrate Asimu ili barem da se osvete za

otmicu?

-Prvi čovjek koji je ubijen u Malom Kolašinu bio je Arapin i zvao se Šarif, trgovac opijumom
iz Damaska. Desetak dana nakon otmice Asime Bašanović prašnjavi put kroz naselje obojila
je u crveno arapska krv. Sumnja je, naravno, pala na bratstvo Bašanovića jer se vjerovalo da
su oni počinioci baš zbog otmice Muhamedove kćerke. Pretražen je svaki kutak, međutim,
tragova nije bilo.
Dok je sunce sa neba pržilo svaki pedalj libanske zemlje prosuti mozak trgovca Šarifa, u
centru Malog Kolašina, bijelio se kao da prkosi zvijezdi od koje zavise ljudski životi. U
njegovim džepovima pronađena je nekakva mapa na kojoj je bilo obilježeno naselje
crnogorskih muhadžira i put koji vodi ka obalama mora.
Hasići su tvrdili da Šarif nije ubijen u naselju, već da je mrtav donešen i tu ostavljen. Željeli
su da zaštite Bašanoviće od nedokazanih optužbi, međutim, bezuspješno. Poslije ovoga
Bašanovići su se morali iseliti i nakon jednog mjeseca nije ih više bilo u Malom Kolašinu.
Odselili su se ka Saraju. Tamo su promijenili prezime u Đukbezi i bili su poznati kao jazije.
Dani i noći postadoše još nespokojniji! Iz ruiniranih brvnara i iskrpljenih šatora virile su
izbezumljene oči koje kao da su očekivale sledeće ubistvo. Nagađalo se ko bi mogao biti
počinilac! Mjesto ubistva ograđeno je oštrim kamenjem i neko je na njemu jednom ostavio
četiri poljska cvijeta.
Hasan je, mnogo godina kasnije, otkrio da mu se, na odlasku, Muhamed na očevu dušu
zakleo da oni nijesu ubili Šarifa, koji ni po čemu ne može biti kriv za Asiminu otmicu. Ubica
je sigurno bio neko od crnogorskih muhadžira. Ali ko?
Trgovac opijumom Šarif, po nalogu hodže Islama Hasanbegovića, pokopan je na groblju
Kolašinaca. Njegov mezar je, isklesan u Damasku, naknadno donešen i postavljen. Na njemu
su dva ukrštena lista kao i natpisi na arapskom jeziku. Mapu, koja je kod njega pronađena,
čuvaju Hasići u svojoj porodičnoj zaostavštini. Iako su mnogi razbijali glavu i, prečesto,

4
Izvjesni Sinan Kolić, koji je uspio da se poslije 1950.godine ko zna kako vrati u Jugoslaviju, tvrdio je da je
Asima Bašanović rodila devet sinova i jednu kćer. Njeni potomci su, navodno, poznati zlatari koji se prezivaju
Ištah...
donosili pogrešne zaključke, ponekada nerazumne i komične, nikada nije otkriveno šta ona
predstavlja.
Kao i u vezi mape ni ubica nikada nije otkriven.

Napadi Arapa na Mali Kolašin bili su baš učestali mada se za te njihove

napade ne vidi neki veliki razlog...?

O motivima danonoćnih napada Arapa na crnogorske muhadžire najmanje se zna! Ako

izuzmemo pljačku, svakako! Mnogi su baš zbog Arapa prokleli odlazak na muhadžir i govorili
da im je bilo bolje da su ostali da žive sa svojom braćom Crnogorcima. Ne znam koliko je
istina, u Istanbulu je izašao novinski natpis da su muhadžiri sa petog broda naselili u Libanu
nekakvo sveto mjesto. Navodno ispod Malog Kolašina nalazio se podzemni grad, koji su
Arapi zvali “Zlatni hram” i zbog toga su tako često atakovali na naše jadnike. Priča se da su
mnogi tražili ulaz u “Zlatni hram” ali ga nijesu pronašli...
Prava velika bitka između arapskih plemena i crnogorskih muhadžira počela je bez najave u
jutro 17.11. 1926.godine i trajala je skoro dva dana. Gubici sa obje strane bili su veliki! Tada
je poginuo Ahmed Hasić, Hasanov rođeni brat. Nekoliko manjih grupa Arapa uspjeli su čak
ući u Mali Kolašin ali su svi posječeni. Ubijenim crnogorskim muhadžirima Arapi su odsjekli
glave i na koplja ih poboli po okolini. I poslije bitke, nekoliko nedelja, niko se nije usuđivao
da ode i da skine glave bratstvenika koje su zlokobno okruživale muhadžirsko naselje. Nakon
ove bitke Arapi su shvatili da neće lako pobijediti kolašinske očajnike, koji ipak nijesu
zaboravili da se bore. Ljudi koje je izrodio crnogorski kamen, ljudi sa krvavih granica,
savremenici Smrti srasli sa oružjem, bili su odlučni da svoje bezvrijedne sudbine skupo
prodaju. Iako nikada nije zvanično postavljen za komandanta vođa je bio Hasan Hasić.
Njegove komande izvršavane su bez pogovora, čak i najsmjeliji juriši, koji su se nekima
učinjeli kao suludi, obavljeni su do kraja po njegovim zamislima. U podnožju brda Kube,
kada je Arapima zadat presudan udarac Hasan je posjekao nekoliko ljudi. Zaplijenjeno je
dosta oružja i oko desetak rasnih konja. “Ovoga puta, u neravnopravnoj borbi između
Gorštaka i Pustinjaka, pobijedili su Gorštaci. Da hoće dati dragi Bog da tako bude i u
buduće”, govorio je Hasan nakon bitke.

Pomenula si njihovo groblje?

-Kada su u Malom Kolašinu riješili da naprave groblje, dugo vremena je prošlo dok se nijesu
nagodili gdje da počnu sa ukopavanjima mrtvih, kojih još uvijek nije bilo aprila 1921.godine.
Poslije niza vijećanja odabrali su strminu zvanu Naha, koja vodi ka obalama mora. To je
očigledno bio loš odabir, obzirom da su česte erozije tla na ovom području prouzrokovale da
se groblje pomjeralo po nekoliko desetina santimetara, godišnje, zemlja je pucala, pa se
činilo da će mrtvi početi da izlaze iz ionako plitkih grobova.
Narod k’o narod odmah je otpočeo sa “dosjetkama”. Bilo je i surovih situacija, recimo, kada
je umro stari Avdulah, otac Fejza Manića, njegov mezar je, iste godine, za pola metra
popustio, obješenjaci su tada govorili: “Ode Avdulah da se kupa”!
Nakon decenije umiranja, napravili su, od teških libanskih stijena, potporni zid podno Nahe,
ali to nije ni za milimetar usporilo kretanje grobova, ili, ako je i usporilo, to nije bilo vidljivo
ljudskom oku.
Mrtvi Kolašinci nijesu imali mira u grobovima!
Ko to zna kako je kada se umre, možda su se gorštačke kosti, koje je izrodio crnogroski
kamen, odupirale teži nepoznate zemlje, koja je boljela mrtve, a žive, ili bolje reći polumrtve,
sjećala na dvanaestoglavo prokletstvo izgnanstva.
Pojedine hodže, efendije i hafizi, koji su svraćali u ovo džehenemsko predgrađe, cijelu stvar
oko kretanja groblja pripisivali su “božijoj volji”, savjetujući narod da ne razbija glavu
mnogo oko onoga što se ne može promijeniti, ali da, ipak, ne dozvoljavaju djeci da se
približavaju Nahi, naročito noću i uoči petka.
U jesen, godine 1935., najvjerovatnije uslijed nekog potresa, pola Nahe obrušilo se u dolinu
Širma! Tada se i desilo ono što su mnogi predviđali: groblje žitelja Malog Kolašina postalo
je jedna velika zajednička poluotvorena grobnica. U to vrijeme već je bilo oko sto i pedeset
mezara.Više se nije znalo ko je gdje ukopan, iz zemlje su virile ljudske kosti, lobanje, rebra,
noge i, što je najjezivije, ruke koje su bile podignute ka nebu. Cio ovaj, krajnje nesvakidašnji,
događaj, u živote, ionako isprepadanih, muhadžira, unio je dodatan strah koji je prijetio da
će ostaviti fatalne posljedice. Mnogo dana kasnije, mnogi, naročito žene i djeca, nijesu se
usuđivali ni da pogledaju prema Nahi, koja je zlokobno zjapila, kao iskežena neman, nad
njihovom beznadežnom svakodnevicom. Poslije posljednjeg Velikog pokreta mrtvih, mnogi su
se još i više okrenuli vjeri, nadajući se, potajno, da će na taj način uspjeti da se sačuvaju od
šejtana koji se okomio na Mali Kolašin.
Sresti usamljenog čovjeka predstavljalo je pravu rijetkost. Naročito pred akšam. Sa prvim
sumrakom zatvarali su se u svoje “domove” i učili dove za spas. Pojedini, koji su već bili
pritajeni duševni bolesnici, govorili su kako noću čuju sudare kostiju, kao da se na Nahi bore
njihovi rođaci, međusobno, ili protiv nekih nevidljivih krvnika. Te borbe ostale su dugo u
sjećanjima Kolašinaca, pa čak i mnogo kasnije, kada su počeli da se ukopavaju zajedno sa
Arapima na groblju Elhisar, priče o Nahi bile su glavne teme na posijelima u dugim
muhadžirskim noćima.
Na proljeće 1936.godine, Hasan Hasić je organizovao svoje saplemenike, i nakon kratkog
vremena poravnali su zajednički mezar na početku doline Širma. Zemlju su dogonili na
konjima i magarcima iz susjednog mjesta Pašali, a hodža Mulaz ef. Mekić klanjao je dženazu
za sve kolašinske muhadžire koji su se preselili na ahiret. U libansku zemlju pohranjen je
zapis koji će smiriti mrtve i ogromnog osjećaja nemoći osloboditi preživjele. Za svoj posao,
od bratstva Hasića, efendija Mulaz dobio je zlatan dukat.
Poslije ovoga noći postadoše mirne. Nije se više čulo sudaranje kostiju, niti su glasovi, sa
druge strane vremena i života, pozivali odabrane na susret konačnog suočavanja.
Hasan Hasić se povukao u sebe! Rijetko je izlazi iz kuće, rijetko progovarao. Gledao bi u
jednu tačku, i niko nije saznao da je on, u stvari cijelo vrijeme, otvorenih očiju, sanjao Crnu
Goru, odlazak iz Bara i ognjište koje je ostavio...

Rekla si da dosta znaš o snovima Hasana Hasića a prije si rekla da se on

povukao u sebe! To baš i nije logično...

-Sve što znam o Hasanu Hasiću on mi je ispričao u mojim snovima. Toliko ti mogu reći a od
tebe niko ne traži da vjeruješ!
U tim snovima, dnevnim morama, često se pojavljivalo lice austrijskog vicekonzula fon
Ekarta. Dok su čekali ukrcavanje na famozne brodove, na put bez povratka koji je finansirala
država Turska, Hasan se nadao nekom nenadanom spasenju, kao da će doći neko i reći da je
sve greška, zabuna, da se mogu vratiti kućama, nema više rata, jedan smo narod, knjaz je
milostiv...
Fon Ekart mu je dodavao iseljenički pasoš, ali Hasan nikada do kraja nije odsanjao da uzima
iz hladnih germanskih ruku, putnu ispravu koja će mu tako tragično odrediti dalji tok života.
Možda je nekakva nevidljiva kočnica u njegovim mislima zabranjivala da, u svjesnim
traumama, uzme pasoš i tako aminuje iseljavanje protiv kojeg se tako grčevito borila prosta
kolašinska duša.
Austrijski vicekonzul je čekao! Ako treba i cijeli život, bez emocija, nepomičan nad
nesrećnom sudbinom gorštaka-jadnika, u bistrim, plavim, očima, kao u najljućem moru,
utopile su se hiljade crnogorskih očajnika.
Pet brodova, pet prevoznika Smrti, godina 1914., drhtavim rukama, kao posramljen, prilazio
je Hasan i, bez suza i uzdaha, izgovarao glasno svoje ime i prezime, pružao ruku i...
Tu se san prekida!
Poslednji pogled na Bar, na crnogorska brda, u stvari, i nije poslednji pogled jer je, u
umobolnim traženjima odgovora i preispitivanju samoga sebe, gledajući u sopstveni odraz, u
bezličnu dušu, uvijek vidio Crnu Goru i Bar. Nije imalo te sile, niti nekakvog “džentlmenskog
sporazuma”, kojima su svjetski moćnici mogli Hasana iseliti iz Crne Gore, niti su mogli
uništiti sjećanja na rodnu grudu, koja je Hasan sakrio duboko u sebi.
Nakon fon Ekarta javljala se silueta Hilmi-beja, izmirskog Kajmekana, koji je odbio zahtjev
da se muhadžiri sa petog broda iskrcaju u Izmiru. Mada ga nikada nije vidio Hasan je dobro
znao kako izgleda Hilmi-bej. Nosio se mišlju da koliko je učešće austrijskog vicekonzula
važno u njegovom životu, isto toliko je i Hilmi-bej doprinio da se krene ka Libanu, državi u
kojoj je vladao zakon jačega, gdje su se međuplemenske trzavice slomile na leđima
crnogorskih muhadžira.
Hilmi-bej je od 1914. do 1917.godine bio na položaju izmirskog Kajmekana. Za njegovo
vrijeme muhadžiri iz Crne Gore dobili su imanja i uživali sva prava i slobode kao i Turci koji
su živjeli u tim krajevima. Nikada se više nije interesovao šta je bilo sa ljudima kojima nije
dozvolio ostanak u Izmiru, čuo je da su se skrasili u Libanu i samo je jednom, kada mu je bila
u posjeti nekakva delegacija iz Sarajeva, rekao da je možda trebalo i njih pustiti da se nasele
u Turskoj. Nije bio svjestan kakve su sve tragedije izazvale njegove neočekivane odluke da
poslednjem brodu ne dozvoli pristanak u Izmir.
Da bi sudbina, koliko-toliko, poravnala račune i naplatila nesvjesne grijehove i nepravde, u
Turskoj, u državnim previranjima 1923.godine, kada je proglašena Republika i kada su ljudi
lojalni Kemalu Ataturku protjerivali iz zemlje članove sultanskih porodica, ubijen je Hamed
Hilmi-bejov sin jedinac. “Glasovi noći”-famozne trojke, koje su izvršile nekoliko ubistava na
teritoriji južne Anadolije, preuzele su na sebe odgovornost za ubistvo Hilmi-bejovog sina,
navodno zbog nekih davnašnjih neraščišćenih računa. Poslije ove porodične tragedije
ugasila se loza Hilmi-beja, žena je umrla od tuge za sinom, kćeri su se poudavale, a kuća
koja je dala nekoliko značajnih ličnosti urušila se sama od sebe, nakon Hilmi-bejove smrti.
Liban nije daleko, a muhadžirske kletve, izgovorene bez predumišljaja, filovane gorčinom i
sočne od suza koje su godinama isplakivale kršne Kolašinke, možda i nijesu bile upućene na
adresu izmirskog Kajmekana, ali je, vjerovatno, dobar dio njih našao odredište baš u sudbini
nekada prvog čovjeka Izmira.

Hasanbegovići su napravili svoju džamiju...?

Od svega ostali su samo temelji džamije Hasanbegovića! U jesen 1931.godine, iako su znali
da će se iseliti iz Malog Kolašina, finansirali su njenu izgradnju. Imala je dva minareta i oko
sebe groblje u koje nije niko ukopan, već su svi oni, koji su tu ostali da žive i tu umrli,
pokopani na drugim grobljima. Jordanski pjesnik Al-Amvar posvetio je jednu pjesmu ovoj
džamiji o kojoj je samo čuo jer nikada nije bio u Libanu. Njegovi su stihovi:

“...otvorena groblja, okrenuta nebu, i nema mejta

ni među muhadžirima! Prazne oči ne vide nebo,
odbačeno vrijeme, isukan mač sudbine visi
nad libanskim danima džamije Hasan-begova...”
Par turskih istoričara takođe su pominjali džamiju Hasanbegovića, a Jilmaz Enkaj čak je
rekonstruisao njen plan u svojoj knjizi posvećenoj porušenim bogomoljama. Treba
napomenuti da se džamija Hasanbegovića urušila sama od sebe, vremenom, da se ne bi
pomislilo da su je srušile arapske horde koje su dosta kasnije zapalile opustjeli Mali Kolašin.
To je bilo u ljeto 1951.godine. Ova, nekada ugledna bjelopoljska porodica, ima dva direktna
potomka. Jedan od njih je istanbulski trgovac Derviš Hasanbej, a drugi Muhamed
Hasanbegović živi u Njemačkoj, u Frankfurtu. Ni Derviš ni Muhamed, koji ne znaju naš jezik,
nijesu nikada bili u Libanu ili u Crnoj Gori. Muhadžiri Hasanbegovići tvrdili su da im je neki
sirijski prorok rekao da će, u nekoj budućoj civilizaciji, nakon velikih svjetskih ratova kada
nestane ovo čovječanstvo kakvo je sada, Mali Kolašin obnoviti jedna udovica koja će se tu
nastaniti sa svojom kćerkom po imenu Jasmina. Da bi se to dogodilo potrebno je da postoje
barem temelji ove džamije. Njegove riječi najviše su i navodile Hasanbegoviće da, i ako tada
slabih imovinskih sredstava, istraju u višegodišnjoj izgradnji ovog objekta od kojeg i dan
danas postoje temelji.

Da li je neko navraćao u Mali Kolašin?

-U jesen 1933.godine, u Mali Kolašin, stigla je crna žena koja se predstavila kao Zeliha
Muratbegović, rodom iz Novog Pazara.
Njen dolazak blago je potresao živote crnogorskih muhadžira, koji su se bili skoro navikli na
to da niko ne dolazi, niko nigdje ne ide, da se život sveo na udisanje oporog libanskog
vazduha koji je mnoge gušio dovodeći ih nerijetko na samu granicu sa smrću koja se katkada
činila kao samo spasenje. Dalje nije mogla nastaviti i porodica Hasana Hasića primila ju je
u svoj skromni dom. Bila je izgladnjela, otečenih nogu, ispijenog lica, kose neuredne i
danima neoprane i više je ličila na nakazu nego li na ljudsko biće. Pružili su joj svu potrebnu
njegu tako da se, nakon desetak dana, koliko toliko povratila iz psiho-fizičke agonije koju je
na nogama odstojala.
Hasan je nije ništa zapitkivao, ali jedne večeri, kada je smogla snage za ispovjest, Zeliha je
sama ispričala priču o svojem životu, koju je, vjerovatno, pričala na svakom mjestu gdje bi na
tren zastala na svojem Putu bez povratka.
Rodom je Eminbegović. Do 1913.godine živjela je u Novom Pazaru. Kada je te godine srpska
vojska ušla u Novi Pazar njen sin jedinac Ilmaz odlučio je da napusti Novi Pazar i pređe u
Skoplje gdje su mu živjele daidže Jusuf i Husnija. Od tada ga nije vidjela! Dok je Ilmaz bio u
Skoplju poručivali su mu da se vrati jer srpska vojska nije nikoga ubila u Novom Pazaru, šta
više ostavili su ljudski utisak kod muslimanskog stanovništva. Prazne kuće, koje su mnogi
ostavili i pobjegli u paničnom strahu, čuvali su, na smjenu, srpski vojnici i predavali ih
povratnicima uz zapisnik o pokućstvu koje su tu zatekli. Mnogi su se vratili ali ne i Ilmaz.
Sledeće godine, dakle, 1914., Zeliha se, mimo volje muža Amira, odlučuje da krene u potragu
za sinom jedincem. Uputila se u Skoplje braći Jusufu i Husniji, koji su je obavijestili da se
Ilmaz nakratko zadržao u Skoplju, otprilike oko četiri mjeseca, i nastavio put ka Turskoj sa
većom grupom crnogorskih muhadžira. Daidže su ga molili da ostane, međutim, slutio je da
ni u Skoplju neće biti mira i otišao, jednog dana, ne opraštajući se od svojih rođaka. Jusuf je
naknadno saznao da su se ljudi sa kojima je Ilmaz otputovao prezivali Džafići i Idrizovići.
Već tada slomljenu Zelihu braća su nagovarala da ostane u Skoplju. Eminbegovići su bili
dobrostojeća skopska porodica, obećavali su da će platiti nekome da nađe Ilmaza samo da se
malo prilike srede i da mir bar malo zaživi, poslije će sve biti lakše.
U prvom momentu Zeliha je popustila njihovim navaljivanjima, potajno se nadajući da će se
Ilmaz sam vratiti, međutim, kako je vrijeme odmicalo, dani u Skoplju, dugi kao godine,
postadoše joj pravo mučenje. Noćima nije mogla da spava, a dane je provodila gledajući niz
ulicu da neće odnekuda, možda iz prevelike majčine želje, doći sin Ilmaz Muratbegović. Nije
ga bilo! Kao što ga neće nikada ni biti, ispostaviće se kasnije.
Molila se za njega, da ga Bog sačuva, suza što je moglo biti isplakale su njene oči, tako da je
i prestala plakati. Nije se hranila, nije živjela, samo jedva čujno uzdisala.
Krenula je iznenada. Kao i sin, bez pozdrava, bez objašnjenja, spakovala je nešto garderobe i
otišla. Od tada je prošlo preko dvadeset godina. Obišla je skoro sve muhadžirske naseobine,
veće gradove, čak je i do Sandžaka stigla priča o ženi koja traži nestalog sina. Spavala je po
kućama, po putevima i planinama. Mnogi su je pomogli, nije da nije, svuda je bilo ljudi koji
su se sažalili na nesrećnu Zelihu. Mnogi su joj davali i novaca, bilo je milostivih žena koje su
joj poklanjale garderobu. Oprali bi je, okupali i ošišali, gdje bi se zadesila ova hrabra žena-
vječni putnik donosila je mir i sreću, jer su mnogi uvidjeli da ima i nesrećnijih od njih, pa su
tek tada postajali svjesni i svoje stanje uramljivali u neke vedrije slike, koje su lelujale
melanholičnim muhadžirskim sudbinama.
Zeliha se zaklela da se neće vratiti dok ne pronađe Ilmaza! On je bio njen život.
Zeliha je bila u potrazi za svojim životom!
Svaki dan joj je bio isti. Zagledala se u ljude, tražila sličnosti, nekoliko puta samo što nije
umrla jer joj se učinilo da vidi Ilmaza, ali bile su to optičke varke, mada se, takođe nekoliko
puta, čudila kako je moguće da ljudi budu toliko slični. Muhadžir Safet Bjelak, iz Prijepolja,
bio je, kako je rekla Zeliha, kao brat blizanac njenog Ilmaza.
Za razliku od ostalih Hasan joj nije povjerovao. Nešto je u njemu zakočilo, mada to nije
pokazivao nijednim gestom, i dalje su joj pružali gostoprimstvo u skromnom domu, naročito
Hasanovi ukućani, žena i djeca, koji su se trudili da se Zeliha, bar na trenutak, osjeća kao
član porodice.
Negdje pred kraj njenog boravka u Malom Kolašinu Hasan joj je rekao da odavde ne postoji
dalje, ovdje je kraj Svijeta, jednostavno, ako do sada nije pronašla sina, ne treba se zanositi,
malo je vjerovatno da će ga uopšte pronaći. Iako nije htio da je povrijedi i obeshrabri
njegove riječi su djelovale poražavajuće. Nemoguće! Nada ne može umrijeti, ljudi mogu, ali
vjera-ne!
Zeliha se nije dala pokolebati. Nije ovo kraj svijeta, poći će dalje, možda je u Siriji, dalje u
Aziji, ići će bez prestanka, neće se ni odmarati, ona, u stvari, nikada nije ni pomislila da neće
pronaći svoga jedinca...
Hasanu je kasnije, iako je imao najbolje namjere, bilo žao što je uopšte i pokušao trezveno da
razgovara sa Zelihom...
Hasići su pretpostavljali da će ona otići bez najave! Kao što je i došla, iznenada, nešto će joj,
iz zemlje ili sa neba, javiti da je ona majka, da mora istrajati, svijet je mali, Ilmaz je tu
negdje, živ je i usamljen, a dragi Alah sve vidi, i pomoći će joj kada bude najpotrebnije.
A kada ga nađe? Eh, a kada ga nađe, javiće nekako Amiru i zatražiti da i on dođe, da opet
budu porodica. Ne moraju više živjeti u Sandžaku, prokleta je to zemlja, malo malo pa se
zarati, nikada neće biti tamo sreće. Mnogo ljudi je otišlo i svi su pronašli negdje mir, valjda
je i za njih ostao barem jedan dan da ga odžive skupa, kao insani, a poslije...
Poslije ništa više nije važno...

Kada je karavan bjelopoljskih trgovaca stigao u Mali Kolašin, donoseći brašno, duvan, kao i
najnovije vijesti iz Sandžaka, Zeliha se odlučila na novi pohod.
Inače, ovi Bjelopoljci su, svi odreda, nakon iseljavanja. uzeli prezime Akova5. Bili su
državljani Republike Turske i nastanjivali su kasabu Čankale. Bavili su se trgovinom i vrlo
brzo stekli ugledno ime u Turskoj, a i van nje gdje su živjeli Muslimani porijeklom sa
Balkana. Zadržali su svoje običaje, jezik, koji ih je koliko toliko spajao sa zavičajem, sačuvali
do kristalnih čistina, držali su do riječi i u Malom Kolašinu uvijek bili dobrodošli namjernici.
Bili su jeftiniji od ostalih, a pukoj sirotinji nerijetko su, naročito uoči Bajrama, davali
namirnice džabe. Vođe puta bi konačili kod Hasana, i on bi, redovno, kroz razgovor
provukao pitanje da li znaju da se neko vratio. Kao i svaki čovjek koji je opsjednut nije ni bio
5
Bijelo Polje
svjestan da su oni već unaprijed znali da će ih to pitati, ali su, uvijek, odgovarali istinu ako su
čuli da se neko odlučio na povratak. Njihove riječi davale su Hasanu kakvu takvu nadu da će
se vratiti u Crnu Goru...
Većina trgovaca Akova već je poznavala Zelihu. Oni koji je nijesu znali čuli su za nju, tako da
su je, iz Malog Kolašina, poveli sa sobom i od tada je Kolašinci nijesu više vidjeli. I mnogo
godina kasnije, za večernjih posijela, žene bi je često pominjale pitajući se da li je pronašla
svojeg sina jedinca, dokle li je stigla, da li je uopšte i živa...
U kući Hasića ostavila je jednu bluzu, koju je Hasanova žena Fatima dugo čuvala ako se
Zeliha kojim slučajem vrati, ako je Put bez povratka opet nanese kroz ovo vanvremensko
mjesto...
U zimu 1933.godine, rodila se u porodici Ahmeta Mekića kćer kojoj su po njoj dali ime
Zeliha. Zeliha Mekić danas živi u Istanbulu, u naselju Jeni Bosna, udata je za Turčina Jildiza
i poznat je dječji ljekar.
Šta se tačno desilo sa Zelihom Muratbegović niko nikada nije saznao. Nešto o njoj zapisao je
Rustem Čardaklija...-

Ko je bio Rustem Čardaklija?

Čovjek koji je prvi popisao sve stanovnike u Malom Kolašinu zvao se Rustem Čardaklija.
Pljevljak, nastanjen u Istanbulu, bio je upućen, od strane Turske, da posjeti crnogorske
muhadžire i napravi izvještaj o sudbini ljudi za koje se dugo nije znalo gdje su. Neki su,
kasnije, govorili da se on bavio istraživanjem i da je bio student. Ukoliko bi neko potražio
njegovu rodbinu moguće je da bi se pronašli popisi crnogorskog stanovništva koji su se iselili
u Liban. Rustem je imao, po čelu i rukama, velike bijele biljege i samo njegovo pojavljivanje
ulilo je ljudima, kakvu-takvu, nadu da će se vratiti kućama. Objašnjavao je političku situaciju
na Balkanu i tražio od Kolašinaca da istraju...
Bio je gost u kući Hasana Hasića i za njegov hatar, i u njegovo ime, napisao je pismo kralju
Nikoli Petroviću, u kome ga Hasan moli da mu dozvoli povratak u Crnu Goru. Čardaklija se
obavezao da će sve učiniti da to pismo i stigne do crnogorskog kralja, mada je u vezi toga
ostalo dosta nejasnih stvari. Narod k’o narod ispredao je razne priče oko ovoga pisma.
Govorilo se da je pismo stiglo do kralja Nikole, ali da on nije dozvolio povratak Hasanu
Hasiću, dok je bilo dosta onih koji su kao saznali da pismo nije nikada ni stiglo. Do svoje
smrti Hasan Hasić je vjerovao da je Rustem proslijedio pismo kralju Nikoli i čekao je
odgovor na njega. Nadao se povratku u Crnu Goru i da je znao da će umrijeti u Libanu
vjerovatno bi, mnogo ranije, izvršio samoubistvo.

Koliko se Čardaklija zadržao u Libanu?

-Preko dva mjeseca. Sigurno. Godine 1917. cijeli Ramazan i Bajram proveo je kod
muhadžira u Malom Kolašinu. Vjerovatno da nije planirao toliko ostati, ali bio je
zaprepašćen stanjem kod ovih mučenika da je na svoju ruku produžio boravak. Ono što je
vidio ispričao je, kada se vratio u Istanbul, svome prijatelju Jilmazu Sačaku, turskom
istoričaru. U knjizi “Sjećanja”, Sačak je na nekoliko stranica opisao Rustemove utiske iz
Libana.

Znaš li šta je pisalo u pismu kralju Nikoli Petroviću?

-Ne znam šta je doslovce pisalo ali to pismo je sigurno postojalo! Više njih pominjalo je da su
bili prisutni kada je Hasan diktirao Čardakliji šta da piše. Opisujući sve šta ime se desilo na
putovanju za Liban i o borbama sa Arapima zamolio je kralja da Kolašincima dozvoli
povratak u Crnu Goru. Takođe, mnogi ponosni gorštaci kritikovali su Hasana zbog
podaničkog stava u ovom pismu ali su se potajno nadali da će im kralj Nikola odobriti
povratak. Vidjevši koliko ovo pismo znači Hasanu Rustem Čardaklija se zakleo da će sve
učiniti da ono stigne do crnogorskog suverena. Navodno pismo je i poslato na Cetinje preko
nekih francuskih diplomata iz Istanbula. U ovom pismu popisane su sve porodice koje bi se
vratile u Crnu Goru. Koliko je to istina niko ne zna ali odgovor od kralja nikada nije stigao u
Mali Kolašin. Pošta, većinom iz Turske, neredovno je stizala i Hasanu bi srce zaigralo kada
bi čuo da stižu aberi. Do kraja svoga života nije prestajao da se nada da će se kralj smilovati
i da će im biti omogućen povratak...

Da li postoje “iseljeničke liste”6?

Ne vjerujem! Vjerovatno su uništene nakon iseljavanja naroda. Možda postoje negdje, u

Turskoj, možda, ali te liste, koje su svakako postojale, niko više ne pominje. Jednostavno
nikoga ne interesuje kako su se zvali poimenice crnogorski muhadžiri.

Postoji li još neko ko bi mogao potvrditi ovo što ti govoriš?

-Ne znam ko bi to mogao uraditi! Od ljudi koji su rođeni u Malom Kolašinu živ je Arslan
Hasić i on je rođeni Hasanov unuk. Sada živi u Istanbulu i na Kapali Čaršiji ima svoju
trgovinsku radnju. Ne znam koliko se on sjeća života u Libanu, rođen je 1930.godine, znači
sada ima oko sedamdeset godina i zanimljivo je da je obišao Crnu Goru. I to pred sami
građanski rat. Čak je bio u Kolašinu! Njegov sin, koji je takođe zlatar, zove se kao i djed
Hasan. Arslan je jedan od rijetkih muhadžira koji nije zaboravio maternji jezik...

Čudi me da ne znaš tačan datum Hasanove smrti a znaš toliko detalja iz

njegovog izbjegličkog života?

-Da znam rekla bih ti! Ja se i ponašam kao da on nije mrtav, obzirom da uopšte ne mogu
definisati u kakvoj smo vezi ja i on. Ja njegov lik, kada god poželim, vidim na nebu i to
kristalno jasno. Znam da zvuči totalno nenormalno i da mi to nećeš povjerovati, ali tako je.
Najviše bih voljela da mi je on otac, ali nije, neraskidivo smo povezani ali ne znam kako. Što
se tiče njegove smrti nemoj misliti da se nijesam raspitivala o tome. Kao da je umro hiljadu
puta, toliko ima verzija, vjeruj mi. Neke su krajnje nevjerovatne i zanimljive ali ću ti reći
samo jednu, koja je možda najbliža istini. Kada sam, početkom sedamdesetih, bila u
Bugarskoj srela sam jednog našeg muhadžira koji je bio dosta upućen u zbivanja u Libanu.
6
U decembru 1999.godine napisao sam pismo njemačkom Ministarstvu inostranih poslova, nadajući se da ipak
postoje iseljeničke liste. Nakon mjesec dana odgovoreno mi je da kod njih nema iseljeničkih listi i da oni ne
znaju da li uopšte i postoje. Pozivajući se na istorijsku ulogu uputili su me na austrijsko Ministarstvo, ali i tamo
su me sačekala “zatvorena vrata”, izgleda za sva vremena. Da nastavim potragu najviše me nagonila činjenica da
su crnogorske izbjeglice iz 1914.godine, na samom ulasku u brodove, dobijale iseljeničke pasoše, za koje mnogi
tvrde da se i dan danas mogu pronaći u turskim arhivima. Ako su već svi dobijali te pasoše, morali su ih dobijati
na osnovu nekakvih spiskova i malo je vjerovatno da su nakon isplovljavanja brodova iz Bara ti spiskovi i
uništeni. I moji telefonski razgovori sa par eminentnih crnogorskih istoričara završili su se neslavno obzirom da
ni oni nijesu znali da li liste postoje, a ako i postoje gdje su. Poznate su samo cifre, ali cifre ne govore baš ništa.
U viševjekovnom stradalništvu balkanskih naroda cifre predstavljaju bezvezne i neupotrebljive podatke. Inače,
više puta su i namjenski prepravljane od strane istoričara i njihovih nalogbodavaca, tako da se malo ko u njih
može pouzdati.
Mišljenja sam da imena treba pronaći! Kada se znaju imena i prezimena ljudi mnogo je lakše zamisliti i njihove
likove i rekonstruisati tragične emigrantske sudbine. Naravno, ako liste ipak negdje postoje...
Nekada se zvao Mevludin Sijarić i rekao mi je: “Enisa, znam sve šta se desilo sa Hasanom
Hasićem. Umro je u Malom Kolašinu istoga dana i časa kada je u Italiji umro kralj Nikola
Petrović Njegoš. Tako je sudbina htjela! A sudbina im je bila ista. U Libanu je umro
podanik i nesrećnik Hasan Hasić a u Italiji kralj, takođe nesrećnik, Nikola Petrović,
odkako postoji Crna Gora njen, svakako, najpoznatiji emigrant.”

OBJAŠNJENJE O “RAZGOVORU” SA ENISOM HASIĆ

Sa Enisom Hasić razgovarao sam ukupno dva sata i trideset minuta. Naravno, uz obavezno
odobrenje dr. Franca Ledera. Dok smo snimali razgovor bila je pod smanjenom terapijom
neuroleptika tako da mi se, na momente, učinilo da ova žena-genije može da živi bez tableta
na koje je, već, bila navikla svoj jadni želudac. Pratio sam joj sjaj u očima, tokom susreta nije
se mijenjao, skoro da se može tvrditi da je bio kao u normalnih osoba. Iskren da budem, taj
njen pogled me najviše i kolebao oko davanja naslova ovom poglavlju gdje se nalaze njena
kontroverzna sjećanja. Međutim, u državi u kojoj su papiri sve i svja mora se vjerovati
nalazima kompetentnih konzilijuma, koji su zaključili da se, ipak, radi o umnoporemećenoj
osobi.
Ono što je povezivalo mene i Enisu Hasić jeste to da smo oboje bili izbjeglice. Ja iz Crne
Gore, uredno registrovan u Ujedinjenim nacijama, ona ko zna odakle, možda iz nekog drugog
vremena, druge dimenzije, kao svjedok ili kao upozorenje nekoj budućnosti na koju mi
emigranti i nemamo jasno zacrtano pravo...
Potpuno svjesno, i zavjerenički, izostavio sam dva pitanja sa tonskog zapisa. Nije ništa
preozbiljno da bi se objavilo ili prikrilo, i samo mogu reći da se u tim pitanjima i odgovorima
govori o Bijelom Polju, u, po meni, ružnom kontekstu, a ja, kao i svaki lokalista, pokušavam
spasiti svoj rodni grad, u ovom slučaju, od njega samog.
Bitno je istaći da Enisa nije nikada bila u Crnoj Gori, a da je govorila naš jezik kao da je tamo
odživjela čitav svoj život. Njena sjećanja dosežu negdje od 1914. do 1939.godine, a po
procjenama doktora, iz sanatorijuma gdje je bila smještena, ona je mogla imati oko šesdeset
godina. Malo je nevjerovatno da je ona rođena baš 1939.godine, a da se sjeća događaja koji su
se desili ranije. Poslije rođenja za nju ne postoji ništa! Nije znala ni za FNR, SFR
Jugoslaviju, kao ni za najnoviju, naravno. Ne postoje roditelji, braća, sestre, niti rođaci, i
jedini lik za koji može vezati svoje postojanje jeste Hasan Hasić, koga nije ni zapamtila,
obzirom da je Hasan umro još prije njenog rođenja. Ona smatra da je on umro pet godina prije
njenog (navodnog) rođenja!
Ponekada bih pomislio da su sve priče koje mi je rekla izmišljene, ali govorila je tako
uvjerljivim glasom da su mi ovakve sumnje, kada bih je čuo, automatski padale u vodu.
Nijednom se nije zakašljala, zastala, pogledala u stranu, niti učinila bilo šta drugo što rade
ljudi i žene kada izmišljaju, da ne kažem kada lažu. Dešavalo se da poželim da je zagrlim,
onako jadnu i bolesnu, ostavljenu i beznadežnu, ali to se nije desilo. I za to imam objašnjenje,
ja, naime, oko milion stvari koje sam obavezno trebao da uradim u životu-nijesam uradio,
tako da, bez ikakve prisile, priznajem da sam na pomenuti milion stvari ovaj gest humanosti,
koji se valjda može, u nekim trenucima, očekivati od ljudskog bića, priložio bez trunke
razmišljanja, pa i kajanja.
Moram napomenuti da do poznanstva sa Enisom Hasić nijesam imao pojma o crnogorskoj
istoriji. Tu i tamo čuo bih neke priče. Povjerovao sam, bezrazložno, u onu kada je kralj Nikola
Petrović pozivao crnogorske muhadžire da se ne sele, da ostanu jer smo braća,...
Obzirom da se, valjda trenutno, nalazim u istoj društvenoj kategoriji u kojoj je skončao jedini
crnogorski kralj moram, po malo, biti i na njegovoj strani. Ja, eto, vjerujem crnogorskom
kralju da smo, ne gledajući na vjeroispovjest, braća, ali ne treba zaboravljati da se iks puta
dešavalo, naročito na Balkanu, da brat ubije brata...
Prostorija u kojoj je, tokom avgusta 2001.godine, snimljen razgovor imala je jedan veliki
prozor, duž čitavog zida. Veličine nekih petnaestak kvadrata i osim dvije stolice u njoj nije
bilo nikakvog drugog namještaja. Nakon toliko godina, od odlaska iz Crne Gore, opet sam se
osjećao kao novinar, i sada, nakon izvjesnog vremena koje je bespovratno otišlo, čini mi se da
sam neka pitanja zaboravio. Ali to se, već, ne može nikako promijeniti. Između mene i moje
nesvakidašnje sagovornice bio je samo sanyo mikrofon i sav polumrak milenijuma koji nije
ništa dobro obećavao, kao svjedok na koga se nikada nećemo pozvati...
Šest polusatnih kasetica na kojima je Enisino svjedočenje nalaze se kod frankfurtskog
advokata Karole Krezbah, koja je postala poznata po tome što je pred njemačkom državom,
dugo godina, zastupala južnoslovenske izbjeglice i azilante. Dva pitanja sa odgovorima, koje
sam prećutao nalaze se na ovim kasetama.
Po dogovoru sa dr.Lederom bio sam dužan da, najmanje, godinu dana ne dolazim u posjetu
Enisi Hasić. Doktori su pomislili da je bolje tako, mada sam se protivio njihovoj odluci,
obrazlažući da je ona ostavljena od svih i da bi, vjerovatno, bilo bolje da ima nekog ko će je, s
vremena na vrijeme, posjetiti. Bili su neumoljivi!
Ispoštovao sam dogovor i preveo od A do Š šta je Enisa govorila i proslijedio, u pet kopija,
konzilijumu, koji je i odobrio da uradim ovaj intervju.
Na pitanje dr. Ledera šta ja mislim o svemu ovome nijesam dao nikakav precizan odgovor.
Iskren da budem nijesam ga ni znao. Rekao sam da čitavu planetu shvatam kao jednu veliku
ludnicu i da se smisao života svodi na to ko će da zauzme bolji krevet.
Pružio mi je ruku, poželio sreću, i rekao da obavezno dođem nakon godinu dana.
Uzdahnuo sam i onda, nenadano, opet postao cinik. Izvadio sam novčanik i spustio sto
maraka na sto, a zabezeknutom Francu Lederu rekao da je to običaj u mojoj zemlji “kada
idemo kod doktora”.
Rekao sam još i to da ću sigurno opet doći.

I, evo, teče ta godina...

bilješka o piscu

pjesnik, prozaista, dramski pisac i nezavisni novinar Saladin Burdžović rođen je 22.04.1968.
godine u Bijelom Polju. Gimnaziju je završio u Bijelom Polju a književnost studirao u
Beogradu i Nikšiću. Objavio knjige poezije: Hronika nepoznatog (MRZ-Pljevlja, 1990.),
Koncert za 1001 bajonet (Građevinac –Subotica, 1992.), Na tragu balade (MRZ-Pljevlja,
1993.), Plastična operacija sna (Mladost-Beograd, 1994.), Alkoholičar i ćelava djevojka
(MRZ-Pljevlja, 1996.), Lirika iz tetrapaka (izabrane pjesme, izbor i pogovor Milan Orlić,
Književna reč-Beograd, 1998.), Sonet o skoku sa zgrade (Dignitas-Cetinje, 1999.),
Imigrant`s song (na njemačkom jeziku, prevod Saladin Hadžimuhović, Ars Longa-Beograd,
2000.), Snijeg pada na Offenbach (Dignitas-Cetinje, 2001.), Arhivski snimci (izabrane
poeme, izbor i pogovor Petar V. Arbutina, Dom kulture “Pivo Karamatijević“-Priboj, 2002.)
dramu Misija (Mrz-Pljevlja, 1996.), roman Konstablerwache (Dereta-Beograd, 2001.) i
Tragom muhadžira (Balco-Frankfurt, 2001.). Pojedini naslovi iz ovih knjiga zastupljeni su u
preko trideset antologija, zajedničkih zbirki i zbornika poezije. Dobitnik je više nagrada za
poeziju, prozu i drame. Poezija je prevođena na mađarski, bugarski, poljski, makedonski,
slovenački, turski i njemački jezik. Jedan je od osnivača i urednik kulture u bjelopoljskoj
nezavisnoj reviji „Polje“. Član je Crnogorskog Društva Nezavisnih Književnika (CDNK) i
Udruženja književnika Ars-Antibari iz Bara. Trenutno živi u Ofenbahu, Hesen, Njemačka.