Honore De Balzac - Eugenie Grandet

Onore De Balzak - Evgenija Grande

Kratki sadržaj - U Somiru, jednom od sela Francuske živjela je obitelj Grandet: Čiča
Grandet, njegova kći Eugenie, gospođa Grandet i služavka Nanona. U ovoj mračnoj i sjetnoj
kućici svaki dan je sličio prethodnom, svaki trenutak bio je već preživljen. Grandet čije
bogatstvo nitko nije znao točno odrediti smišljao je lukavstva i smicalice kako bi nadmudrio
svakoga i skupio što više zlata u kojem bi, kao svaki tvrdica mogao uživati, gledati ga i
dodirivati kao nešto najdragocjenije. Žena i kćer pa i služavka nisu se miješale u njegove
poslove već su se pokoravale njegovim naredbama krotko i bez pogovora. Dvije ugledne
obitelji borile su za Eugeninu ruku. Bili su to Grasenovi i Krišovljevi koji su se dodvoravali
Grandetu gdjegod i kad god su to stigle.

Jednog dana na Eugenin dvadeset treći rođendan svu ovu pomalo dosadnu kolotečinu
poremetio je mladi Charl Grande, njezin rođak kojeg je otac iz Pariza poslao svom bratu, a
zatim se zbog bankrota ubio. Eugenie dirnuta rođakovom nesrećom polako se je
zaljubljivala, a ni on nije ostao ravnodušan. Njihova je ljubav rasla čista i nevina. No Charl je
otišao u Indiju prethodno se zaklevši Eugeni na vječnu ljubav koju je ona svim svojim bićem
prihvatila. Ubrzo je Eugenin otac saznao da je dala svom rođaku zlatnike koje joj je on
darivao na dan njezinog rođendana. Nije joj mogao oprostiti. Zabranio joj je da izlazi, bude s
majkom koja se je u međuvremenu razboljela, a i pokušao je razbiti Charlov poklon, malu
zlatnu škrinjicu za koju bi ona dala svoj život. Nakon nekog vremena Grandet se je izmirio s
kćerkom da bi mogao lakše dobiti ženinu imovinu. Iako je opet sve bilo u redu gospođa
Grandet je umrla.

Godine su prolazile i tvrdica je polako upoznavao kćer sa njezinim bogatstvom. Kad je i on

umro Eugenie ostade sama s Nanonom i čežnjom za Charlovim povratkom. On se je,
naravno, promijenio. Njegov način života i bogatstvo koje je stekao uzoholili su ga i
pokvarili. Eugenie više nije bila u njegovom srcu, nije više poštovao oca i težio je samo ka
boljem društvenom položaju. Vrativši se u Pariz poslao je hladno pismo u kojem joj
najavljuje svoje skoro vjenčanje s kćerkom markiza D'Obriona. Dotučena i skrhana Eugenie
ubrzo se je udala za gospodina Bonfona. Nakon tri godine ostala je udovica. Onako sama
živjela je u hladnoj kućici sa svojim zlatom, samo ga ona, za razliku od svog oca, nikad nije
ni željela.

O djelu - Eugenie Grandet tragičan je roman u kojem je oslikana jedna seoska obitelj,
naravi njezinih članova i njihov život. Glavni i najtragičniji lik ovog romana je Eugenie, a
možda najzanimljiviji i sam Grandet koji se svojom strašću za novcem može usporediti
Molierovim Harpagonom. Portreti likova sažeti su i jasni. Osim Grandetovih Balzac preko
Grasenovih i Krišovljevih nesuglasica ocrtava ljude iz sela skučenih pogleda i novcem kao
jedinim smislom života. On je ujedno, i pokretač radnje u ovom romanu. Uzrokom je svih
nevolja i patnji. Zbog njega tvrdica zanemaruje svoju obitelj i oglušuje se na vapaje kćeri i
svoje bolesne žene. Neostvarena ljubav i tužan završetak Eugenie Grandet su posljedica
svega zlog čime novac može pokvariti ljudsku dušu. Kao što nam i na početku Balzac
mračan i melankoličan dom sumorne događaje i živote uništene pohotom jednog starca za
zlatom.

U izvjesnim selima ima kuća čiji izgled ulijeva tugu sličnu tuzi koju izazivaju najmračniji
samostani, najusamljenije pustare ili najsumornije razvaline.

Upravo u takvom okruženju i domu smjestili su se likovi romana Eugenie Grandet. Inače,
priča je to o obitelji jednog tvrdice koji je bio zarobljenik svog bogatstva, vjeran obožavatelj
svojih zlatnika i čije su oči povremeno dobivale žuti sjaj dok je u mislima "plovio zlatnim
jezerom". Hrana tvrdice sastoji se od novaca i preziranja, a i Balzac je rekao: - Život tvrdice
vam je stalno pražnjenje ljudske moći, sastavljene u službu ličnosti. On se oslanja na dva
osjećanja: samoživost i korist; ali kako je korist u neku ruku jaka i dobro shvaćena
samoživost, neprekidno svjedočanstvo stvarne nadmoćnosti, samoživost i korist jesu dva
dijela jedne te iste cjeline, sebičnosti."A to je bila i osnovna osobina ovog čovjeka. Njegov
jedini cilj bio je smrviti svakog, prevariti ga, i zakonito mu oduzeti novac tj. "dobro odigrati
partiju u koju ništa nije uložio". A kako i ne bi uspio kada je bio toliko proračunat da je po
potrebi i mucao, svoje misli izgovarao poučnim rečenicama (Žalost je u srcu, a ne u odjelu,
Glad izgoni i vuka iz šume, Kad nema mačke kod kuće miševi igraju) i blagim glasom, a
njegovi odgovori obično su glasili: ne znam, ne mogu, neću, vidjet ćemo (Imao je nečeg
sličnog s tigrom i sa zmijskim carem: mogao se je pritajiti dugo promatrati svoj plijeni i
onda skočiti na njega; zatim je otvarao čeljusti svoje kese, uvlačio u nju hrpu talira, pa onda
mirno legao, kao zmija, neosjetljiv, hladan i metodičan, Svi putovi varoši vodili su na
njegova imanja).

Njegova zloba ostavila je traga i na njegovim bližnjima. Svoju kćer je volio, ali novac više.
On je u njemu potisnuo svu očinsku ljubav. Prema svojoj ženi bio je hladan, nepokolebljiv i
strog, a njegov despotizam ju je na kraju i uništio. Na samrti tog nježnog i brižnog stvorenja
činilo se je kao da ju je "anđeo molitve pročistio, ublažio najružnije crte njezina lica i ozario
ga. Prizor ovog preobražaja, što je nastao uslijed patnji koje su trošile ostatke ljudskog bića
utjecao je mada sporo na starog lihvara čiji je karakter ostao kao od bronce".

Eugenie Grandet bila je plaho, nježno biće, nije imala ničeg umiljatog što se dopada gomili;
ali ljepote koju je bilo tako lako uočiti, i kojom se oduševljavaju samo umjetnici. Ovdje ju je
Balzac opisao pomalo kao romantičnu djevojku, a takvo je i bilo njezino srce:

- Tisuće zbrkanih misli rađale su se u njenoj duši i bujale ukoliko su na polju plesali sunčani
zraci. Nju najzad obuze ono neodređeno, neobjašnjivo zadovoljstvo, koje omotava duh, kao
što bi oblak omotao tijelo. Njena razmišljanja slagala su se s pojedinostima ovog neobičnog
predjela, a harmonije njenog srca udruživale se sa harmonijama prirode. Kada sunce obasja
jedan dio zida sa kojega su visjele viline vlasi sa svojim debelim lišćem, koje se prelijevalo
kao guša u golubova nebeski zraci nade ozariše budućnost Eugenie, koja je od tad voljela da
gleda taj zid, njegovo blijedo cvijeće, njegovu plava zvona i njegove uvele trave, uz koje se
miješala nekakva prijatna uspomena kao što su uspomene iz djetinjstva. Šum, koji je svaki
list izazivao u ovom zvučnom dvorištu padajući s grane odgovarao je na tajna pitanja ove
djevojke koja bi tu ostala cijelog dana, ne primjećujući da vrijeme prolazi. Zatim naiđoše
burni duševni pokreti.

Njezina ljubav prema Charlu koji joj je bio sve, prožeta je kroz čitav roman. Ona zbog njega
živi, žrtvuje se, pati, ali i po prvi put suprotstavlja ocu. "Crpi snagu iz svoje ljubavi". "Za
njega, za njega", govorila je u sebi, "podnijeti ću sve muke ovog svijeta". Charl je vrlo rano
upoznao sjaj Pariza pa mu je ova čista i nevina ljubav bila nešto novo i nepoznato. Njegov
dolazak u romanu predstavlja početak jedne priče o tragičnoj sudbini djevojke kojoj je
"proljeće ljubavi" počelo pojavljivanjem mladog pariškaog dandyja, a završilo njegovim
bezdušnim pismom u kojem navješćuje svoje skoro vjenčanje s kćerkom markiza D'Obriona.
Na ovu vijest Eugenie se povlači, obara glavu i sjeća se riječi svoje majke: - Patiti i umrijeti!
("To je prava ljubav, ljubav anđeoska, ljubav koja živi od svoje tuge i umire od nje"). Onako
sama ostala je živjeti u hladnoj kućici sa sitničarskim navikama i zlatom kojeg ona, za
razliku od svog oca, nikad nije ni željela. Novac na nju nije uspio predati svoju hladnu boju
iako je danomice bila njime okružena. Za njezinu tužnu sudbinu Balzac je kazao: - To je
povijest jedne žene koja uslijed svijeta ne pripada svijetu; koja stvorena da bude divna mati
nema ni muža, ni djece, ni rodbine. Velika Nanona jedina je bila uz nju. Ova primitivna, ali
dobrodušna služavka bila je sjena velikog škrtice. Jedino je prema njoj pokazivao mrvicu
samilosti, jer je i ona, u duši, bila poput njega.

Kroz ovaj roman Balzac je stvarao karakteristične i realne likove, gotovo "čudovišta" čija je
sudbina usko povezana i isprepletena. Oni su opisani jasno i istinito gotovo kao da ih je i
sam Balzac poznavao i bio dio njihova života. Njihova psihološka karakterizacija stvara se
pred našim očima (posebno lik Eugenie), a pokazana je kroz njihove strasti koje su ujedno i
krivci njihove nesreće. Kod Grandeta to je novac ("Eugenie mu je rasula zlatnike po stolu, a
on bi nepomično gledao u njih kao što dijete, kad progleda, zablenuto promatra jedan te isti
predmet.", "Kad svećenik prinese njegovim usnama zlatno raspeće da cjeliva sliku Kristovu,
on napreže sve svoje sile da ga uzme.", "U ovu prostoriju je bez sumnje dolazi stari tvrdica
da gleda, da gladi, da zgrće, da miluje i prevrće svoje zlato."), a kod njegove kćerke čežnja i
ljubav prema Charlu ("Mislim na njega draga majko, ali ne govorimo o njemu vi ste bolesni,
vi ste mi preči od svega. SVEGA je bio on").

Svi likovi su snažni i njihova energija usredotočena je na njihove pohote jedino gospođa
Grandet je ovdje nevina žrtva koja je "spavala, jela, pila išla po volji svoga muža. Okrutnost
Grandeta utječe općenito na cjelokupnu njegovu obitelj, koja mu se pokorava "kao poplašeni
miševi kad se zavuku u svoje rupe". Evgenija i njena mati nisu ništa znale o Grandetovom
imanju, sudile su o životu po svojim nepotpunim pojmovima, nisu ni cijenile ni prezirale
novac, jer su bile naviknute da budu bez njega. Njihova osjećanja, potištena bez njihovog
znanja, ali ipak živ, i povučenost njihova života činila su ih zanimljivim izuzecima u ovom
skupu ličnosti, čiji je život bio isključivo materijalan.

Lik Grandeta je tip u kojem se slijevaju sve osobine svjetskih tvrdica od Plauta preko Moliera
i našeg Držića ("Za posljednje dvije godine naročito se pojačali njegovo tvrdičenje, kao što
jačaju sve stalne ljudske strasti. Kao što je zapaženo kod tvrdica, kod vlastoljubca, kod svih
ljudi čiji je život bio posvećen jednoj glavnoj ideji, njegova osjećanja naginjala su naročito
jednom simbolu njegove strasti. Gledati zlato, imati zlato postalo je njegova monomanija.
Njegov despotizam rastao je ukoliko je raslo njegovo tvrdičenje. On želi umrijeti kraljevski,
držeći do posljednjeg dana uzde svojih miliona"). Na samrti kada hvata zlatno raspeće
karakterističan je događaj kojim se najvjernije može pokazati strast za novcem koji je po
Balzacu moderni Bog njegovog vremena.

Ovaj roman ima čvrstu fabulu, sve je jasno i detaljno opisano. Baš ovdje je pokazano da se
"jake strasti, velike tragedije, velike radosti odigravaju u dušama sitnog svijeta" i u ovom
slučaju da dom tvrdice može da postane "poprište najuzbudljivijih drama i tragedija". Sve to
omogućuje prirodni tok zbivanja bez naglih obrata ili iznenađenja. Opisom provincije, ali i
samog sela njegovih kuća i stanovnika ne može se očekivati radost već samo tuga (U tim
kućicama je tako malo života da bi stranac pomislio da u njima nitko ne stanuje kad ne bi
najedanput uočio blijed i hladan pogled kakve nepomične ličnosti čije se upola redovničko
lice pojavilo na prozoru kad bi se začuli nepoznati koraci). Nosilac jedne fabule sam je
čiča Grandet dok se druga odvija u Eugeniejevom srcu.

Balzac je u ovom romanu za razliku od ostalih, koristio vrlo jednostavan jezik, jasne rečenice
bez nekih suvišnih dijelova i monotonog pripovijedanja. Uspio je i opisati duh svojeg
vremena i težnje ondašnjeg čovječanstva, ali i neke svoje stavove - Tvrdice ne vjeruju u
sadašnji život; za njih je sadašnjost sve. To baca strašnu svjetlost na sadašnje vrijeme, u
kome više nego u bilo koje drugo vrijeme, novac vlada zakonima, politikom i narodima.
Ustanove, knjige, ljudi i doktrine, sve je u zavjeri da pokopa vjeru u budući život, na koju se
društvena zgrada oslanja već osamnaest stoljeća. Danas, danas je mrtvački sanduk prijelaz
kojeg se malo tko boji. Budućnost, koja nas je čekala poslije opijela, prenesena je u
sadašnjost. Dočepati se svim mogućim sredstvima, zemaljskog raja, raskoši i taštih
uživanja, pretvoriti u kamen svoje srce i mučiti svoje srce radi prolaznih uživanja, kao, što
su se nekada podnosile muke radi vječitog blaženstva, to je danas opća misao, misao
ispisana, uostalom svuda, pa čak i u zakonima koji pitaju čovjeka: - Što plaćaš?, umjesto da
mu kažu: "Što misliš?". "Kad ova doktrina bude prešla iz varoši u narod, što će biti od ove
zemlje. (Nevolja rađa jednakost, Iskren pisac promatra svoje djelo da bi samog sebe
kritizirao i da bi samom sebi kazivao uvrede.).

Balzac je postigao objektivnost u pripovijedanju uz pomoć kojeg su likovi i njihove sudbine

postale legende "Ljudske komedije". Motivom novca uspio je stvoriti monomane ljude koji su
cijelog života robovi svojih strasti.

Analiza likova

Čiča Grandet - Ovaj lik sadrži sve karakteristike tvrdice. Okrutan, samoživ i bez osjećaja do
kraja se predaje skupljanju bogatstva. Stari vinogradar pritajeno smišlja kuje i čeka, a zatim
zgrće svoje zlato zadovoljan što je svojoj zbirci dodao nekoliko novih zlatnika. Zatvorivši se
u svoju sobu on ih je gleda, gladi i uživa u njihovom sjaju. On je neosjetljiv i hladan,
nečovječan i pun prezira, ali istovremeno on razmišlja, oprezan je, lukav i pažljiv. Glumeći i
pretvarajući se, vara i uništava svakoga. Njegova potreba za novcem pretvara se u opsesiju
i strast.

- Tjelesno Grandet je bio čovjek visok pet stopa, zdepast, plećat, sa listovima koji su imali
dvanaest palaca u obujmu, jako razvijenih čašica i širokih pleća; lice mu je bilo okruglo,
crnopurasto, rošavo; brada prava, usne bez krivina, a zubi bijeli; oči su mu imale izraz
hladan i proždrljiv, izraz kakav narod zamišlja u aždaje; njegovo čelo, puno poprečnih bora
nije bilo bez značajnih ispupčenja; njegova kosa žućkasta i prosjeda bila "srebro i zlato".
Njegov nos, zadebljao na vrhu, imao je na sebi bradavicu punu žilica, za koju je svijet
govorio, ne bez razloga, da je pun zlobe.

- Svoje misli kazivao je obično kratkim poučnim rečenicama, koje je izgovarao blagim
glasam. Četiri rečenice, točne kao algebarski obrasci, obično su mu služile da obuhvati i
riješi sve u životu i trgovini: "Ne znam, ne mogu, vidjet ćemo.

Eugenie Grandet - Kći starog tvrdice uveliko se razlikuje od svog oca. Ona je
poslušna i nježna. Zaljubljuje se u Charla i ta ljubav postaje njezin život. Odana je svom
srcu i predaje se čežnji da će se jednog dana ponovno susresti s njim. Zbog ove ljubavi ona
će se suprotstaviti ocu, steći će čvrstu volju i upornost. Nakon što saznaje da ju Charl više
ne voli ona se povlači, obara glavu, prašta mu i nastavlja živjeti sa razočarenjem i velikom
tugom, povučeno i skromno sa sitničarskim navikama svog oca.

Eugenie je doista bila jedna od onih razvijenih djevojaka kakve su obično djevojke građanke,
čija ljepota izgleda malo prosta; ali ako je ličila na Veneru, njezino tijelo oplemenjivala je
ona kršćanska pitomost koja preporađa ženu i daje joj otmjenost nepoznatu starim
skulptorima. Glava joj je bila velika, čelo muško, ali lijepo kao u Fidijinog Jupitera, a oči sive
kojima je njen čedni život, ogledajući se sav u njima, davao osobiti sjaj.

Crta njenog okruglog lica, nekad svježeg i rumenog ogrubjele su od boginja, koje su bile
ipak toliko milostive da nisu ostavile na njemu nikakva traga, nego su samo uništile mekoću
kože, koja je pri svemu tom još bila toliko glatka i tako nježna da je na njoj čist poljubac
njene majke ostavljao prolazan crveni trag.

Nos joj je bio povelik, ali je bio u skladu sa njenim crvenim ustima, čije su jako izbrazdane
usne bile pune ljubavi i dobrote. Vrat joj je bio savršene obline. Punačke grudi brižljivo
pokrivene mamile su pogled i zanosile i zanosile čovjeka; doduše, nedostajala im je oblina
koju daje lijepo skrojeno odijelo; ali za znalce ovaj pravi visoki stas morao je imati osobite
draži. Eugenie, visoka i krupna., nije dakle imala ničeg i umiljatog što se dopada gomili; ali
je bilo one ljepote koju je tako lako uočiti, i kojom se oduševljavaju samo umjetnici. Slikar
koji traži na ovom svijetu lice s nebeskom Marijinom čistoćom, koji traži u svakoj ženskoj
prirodi one skromno ponosite oči koje je našao Rafael, one čedne crte lica koje su često
proizvod mašte, ali koje samo kršćanski i smjeran život može očuvati ili dati, taj slikar,
zaljubljen u tako rijedak model, našao bi odmah u Eugenieinom licu urođenu otmjenost koja
samu sebe ne zna; on bi vidio pod vedrim čelom cijeli svijet ljubavi, a u kroju očiju, u
položaju trepavica, nečeg božanskog. Njene crte, konture njene glave, koje izraz
zadovoljstva nije nikad iskrivio ni zamorio, ličile su na linije vidika, tako blago povučene u
daljini mirnih jezera. Ova fizionomija, tiha rumena, obujmljena svjetlošću kao lijep razvijen
cvijet, godila je duši, otkrivala je čar unutrašnjeg života koji se u njoj ogledao, i privlačila
pogled. Eugenie se je još nalazila na obali života na kojoj cvjetaju djetinjske iluzije, na kojoj
se beru bijele rade s uživanjem za koje se kasnije ne zna.

U svojoj tridesetoj godini Eugenie nije još znala ni za kakvu sreću u život. Njeno blijedo i
žalosno djetinjstvo proteklo je kraj majke, čije je prezreno vrijeđano srce vječito patilo.
Rastavljajući se radosno sa životom ova je majka žalila svoju kćer što ima da živi, i ostavila
joj je u duši laku grižnju savjest i vječitu tugu. Prva i jedina ljubav donijela je Eugenie
melankoniju. Pošto je nekoliko dana imala pred očima svoga rođaka, ona mu je poklonila
svoje srce za vrijeme poljupca kojeg je kradom primila i vratila; on je zatim otišao,
ostavljajući između nje i sebe čitav jedan svijet. Ova ljubav, koju je njen otac prokleo
gotovo je otjerala njenu majku u grob i pričinila joj je samo tugu, pomiješanu sa slabim
nadama. I tako je, sve dotle, težila sreći gubeći svoju snagu, a ne dobivajući u naknadu
ništa. U duševnom životu kao i u tjelesnom, postoji i udisanje i disanje: duši je potrebno da
uvlači osjećanja druge duše, da ih prisvoji, kako bi ih vratila bogatije.

Bez ove lijepe pojave, srcu nema života; njemu u tom slučaju nedostaje zrak i ono pati i
vene. Eugenie je počela da pati. Za nju bogatstvo nije bilo ni pomoć ni utjeha; ona je mogla
opstati samo pomoću ljubavi, pomoću religije, pomoću svoje vjere u budućnost. Ljubav joj
je objašnjavala vječnost. Njeno srce i evanđelje ukazivali su joj dva svijeta. Ona je dan i noć
provodila sva predana ovim dvjema beskonačnim mislima koje su za nju bile možda samo
jedna jedina misao. Povlačila se u samu sebe, zaljubljena i misleći da je voljena. Bilo je
sedam godina kako je njena strast sve ostalo bacila u zasjenak. Njeno blago su bili Charlov
kovčežić, one dvije slike koje su joj visjele iznad postelje, nakit koji je otkupila od svog oca i
koji je s ponosom podala na pamuk u jednoj ladici ormara, naprstak njene strine kojim se je
služila njena mati i koji je svakog dana s pobožnošću uzimala da bi vezla vez koji nikada nije
dovršila, koji je otpočela samo zato da bi natakla na prst ovaj zlatni predmet pun uspomena.

Eugenie ide na nebo, praćena čitavom povorkom dobročinstva. Veličina njene duše baca u
zasjenak njen nepotpuni odgoj i navike njenog ranijeg života. Ovo plemenito srce koje je
kucalo samo za najnježnija osjećanja moralo je, dakle, biti podvrgnuto računima ljudske
sebičnosti. Novac je morao predati svoju hladnu boju ovom nebeskom životu i izazvati
nepovjerenje prema osjećajima žene koja je bila oličeno osjećanje.

Eugenie bila je uzvišena, bila je žena.

Charl Grandet - Neočekivanim i iznenadnim dolaskom Charla, sina tvrdičinog brata prekida
se jednolični život Grandeovih. Svojom ljepotom, aristokratskim ponašanjem i uglađenošću,
ali i nesrećom (otac mu se je ubio zbog bankrota) osvaja Eugenino srce. Iako joj se zaklinje
na vječnu ljubav, provevši nekoliko godina u Indiji gdje je prodavao i kupovao ljude, on ju
zaboravlja. Postaje ohol, okrutan i hladan stavljajući svoje interese u prvi plan. Ovaj lik je
glavni krivac za Eugeninou tragediju.

- Da bi se pristojno pojavio kod svog strica bilo u Somiru ili bilo u Froafonu, obukao se što je
mogao ljepše, pažljivije dražesnije, da se poslužimo riječju koja je u to vrijeme kazivala
naročito savršenstvo neke stvari ili nekog čovjeka.

- Charl je ponio, dakle, najljepše lovačko odijelo najljepšu pušku, najljepši nož, najljepše
pariške korice.... Otac mu je rekao da putuje sam i skromno, a on je došao u zasebnom
odjeljenju poštanskih kola.

- Samo Parižanin, i to Parižanin iz najotmjenijih krugova, mogao se je ovako urediti a da ne

izgleda smiješan, i svima tim ludorijama dati izvjesnu taštu harmoniju, koju je uostalom
podržavalo lijepo držanje mladA čovjeka koji ima lijepe pištolje, pouzdan hitac i Anetu.

- Charl je bio pariško dijete, koje su pariški život pa i sama Aneta naučili da sve radi s
računom, dijete koje je već bilo starac pod maskom mladića. On je dobio onaj strašan odgoj
društva u kome se, na jednoj večernjoj zabavi, učini mislima i riječima više zločina nego no
što se učini zločina koje su kažnjava. U kome dosjetke ubijaju najveće ideje, u kome se
čovjek u kome se čovjek smatra pametnim ukoliko ima točno gledište; a tu imati točno
gledište znači ne vjerovati ni u što, ni u osjećanje ni u ljude, pa čak ni u događaje; tu se
izmišljaju lažni događaji. Charl je bio čovjek opće omiljen, s roditeljima je bio suviše sretan,
svijet mu je suviše laskao, i zato nije mogao imati uzvišenih osjećaja.

Gospođa Grandet - bila je suha i slaba žena, žuta kao dunja nespretna, spora; jedna od
onih žena koje kao da su stvorene da se prema njima rđavo odnosi. Imala je krupne kosti,
veliki nos, veliko čelo, krupne oči i na prvi pogled nešto malo sličnosti sa osušenim voćem, u
kojem nema više ni slasti ni soka. Zubi su joj bili crni i rijetki, usta okružena borama, a
donja vilica šiljasta i povijena naprijed. To je bila krasna žena. Mada je izgledala smiješna,
ova se je žena, koja je u mirazu i u nasljeđu donijela gospodinu Grandetu preko tri stotine
tisuća franaka, vječito osjećala tako duboko ponižena, zavisnošću i ropstvom protiv koga joj
dobrota njene duše nije dopuštala da se buni, da nikad nije zatražila ni jedne lipe niti ikad
učinila kakvu primjedbu na akta koja joj je bilježnik Krišo podnosio na popis. Ova
nerazumna i potajna ponositost, ova plemenitost duše koju je Grandet stalno podcjenjivao i
vrijeđao, prevladavala je u ponašanju ove žene. Gospođa Grandet nosila je stalno haljinu od
zelenkaste svile koja joj je obično trajala po godinu dana; imala je veliku bijelu pamučnu
maramu, slamnati šešir i gotovo nikad nije bila bez kecelje od crne svile. Kako je rijetko
izlazila iz kuće, obuću je malo trošila. Napokon nikad ništa nije tražila za sebe.

Velika Nanona - Velika Nanona bila je jedina sluškinja u obitelji Grandet. Prtimitivna, ali
dobra do srži je odana svom gospodaru. Pomalo je škrta i zato joj je Grandet naklonjen.
Vrijedna je i poštena te jedina a u kući koja se može i usuđuje suprotstaviti starcu. Ona je
Balzacu poslužila da preko nje otkrije neke nove Grandetove karakteristike jer se u
razgovoru s njom on otvara i pokazuje u pravom svjetlu.

- Velika Nanona bila je možda jedino ljudsko stvorenje da podnese despotizam svog
gospodara.

- Zanjući da procijeni tjelesnu snagu, Grandet pogodi od koliko koristi može biti žensko
stvorenje herkulskog stasa, krepko kao šezdesetogodišnji hrast na svom korjenu, razvijenih
kukova, širokih pleća, kiridžijskih ruku i pošteno kao što je bila njezina neporočna čednost.
Ni bradavice koje su krasile ovo ratoborno lice, ni crveni obrazi, ni razvijene mišice nisu
zaplašili tvrdicu. I tako je Velika Nanona postala član porodice: ona se je smijala, kad se
smijao Grandet, bila je nevesela, mrzla se, grijala se, radila je zajedno s njim.
__________________________________

Honore De Balzac - Eugenie Grandet

Onore De Balzak - Evgenija Grande

Vrsta dela - roman

Vreme radnje - tokom prve polovine 19. veka
Mesto radnje - Samur

Evgenija Grande roman je pisca Onorea de Balzaka, a objavljen je 1883. godine. Ovaj
roman bio je prvi svezak Priozora iz pokrajinskog života dela Društevnih studija,
Balzakove Ljudske komedije. Ovaj roman u isto je vreme društvena studija života u
provinciji, on nam priča o nesretnom životu mlade devojke te delo o tome kako pohlepa
može uticati na ljudsku dušu. Osnovni motiv romana je novac koji je prikazan kao pokretač
društva, centralni sukob je sukob između ljubavi i škrtosti.

Kratak sadržaj - Radnja se prikazuje tokom prve polovine 19. veka. Tada najbogatiji čovek
u francuskom provincijskom gradiću Samuru bio je Feliks Grande, bivši gradonačelnik,
vinogradar i bačvar. Imao je ćerku jedinicu, Evgeniju. Evgenija je bila najtraženija udavača.
Evgenijini prosci bili su sudija Krušo koji je bio sin advokata njezina oca te Adolf de Grasins,
sin također Grandeova bankara.

Grande u Parizu ima brata koji je uspešan u trgovini vinom. Njegov sin Šarl jednog dana
odluči iznenada da ode u Samur i da kod strica ostane u gostima nekoliko nedelja. Pojavio se
elegantno odeven, a imao je i fine pariske manire pa je u kratkom periodu postao centar
pažnje u Samuru. Isto tako, Evgenija se ubrzo zaljubila u njega. Šarl je donio starom
Grandeu pismo iz kojeg je on saznao da mu je brat propao na poslovnom planu te da je
izvršio samoubistvo. Svoga sina Šarla je poslao u Samur da bi u stric Grande pomogao i da
bi mu platio put u Indiju. Tamo bi Šarl započeo svoju poslovnu karijeru.

Evgenija i Šarl priznali su jedno drugome da su zaljubljeni te se dogovore da će se venčati

kada dođe vremena za to, kada im prilike to dopuste. Evgenija želi da pomogne rođaku
Šarlu i čoveku u koga je zaljubljena. Otac joj je dao zbirku zlatnika kao miraz, a on ih odluči
ponuditi Šarlu kao pozajmicu koja će mu pomoći da započne poslovnu karijeru u Indiji. Stari
Grande ostao je zaprepašten Evgenijim postupkom da Šarlu pozajmi svoje zlatnika pa je
odlučio da primeni kaznu. Zatvorio ju je u kuću te ju je odlučio držati samo na vodi i hlebu.
Evgeniji je u teškim trenucima pomogla verna služavka Nanon. Pojavljuje se i gospođa
Grande, također se suprotstavljajući starom Grandeu, i to po prvi puta. Ona podržava ćerku.

No, uskoro se zdravstveno stanje gospođe Grande naglo pogoršava i ona umire. Grande je
uveren da će sada Evgenija tražiti i njezin deo zaostavštine pa je odlučio da promeni njezin
odnos prema njoj. Grande je izrazito ljubazan prema svojoj ćerki i nagovara je da prepiše na
njega svu imovinu. Evgenija to na kraju i učini. Međutim, uskoro umire i stari Grande i
Evgenija postane bogata vlasnica imetka. Sada su se javili svi njezini stari udvarači, no ona
je odlučila da čeka Šarla. Šarl se vratio ubrzo iz Indije i od tada je drugi čovek. Jako se
obogatio kroz trgovinu robljem te je postao ciničan i bezosećajan. Poslao je Evgeniji pismo u
kojem je obaveštava da je odlučio da se venča sa ćerkom nekog grofa. No, grof ne odobrava
da se njegova ćerka venča za čoveka čiji je otac bio doživeo bankrot i koji još ima dugova.

Nakon što je Evgenija isplatila sve Šarlove dugove, udala se za jednog od svojih starih
udvarača, odnosno za sudiju Krušoa de Bonfosa. Ali, muž joj ubrzo umire i Evgenija je ostala
sama. Od tada, živela je pobožno i povučeno u kući svoga oca. Velike svote novca redovito
je davala u humanitarne svrhe.

Likovi - Evgenija Grande, Feliks Grande, Šarl, Evgenijina majka, služavka Nanon, grof,
Krušo de Bonfos...

Evgenija Grande – devojka dobra srca i iskrenih osećanja. Izrazito je marljiva,

pobožna i skromna. Veruje u osnovne vrednosti čoveka, no u tadšnjem društvu malo tko ih
je imao i znao ceniti. Nikada nije proturečila ocu jer ga se na neki način bojala i nije
izražavala svoje stavove. Kada je upoznala Šarla i kada se u njega iskreno zaljubila i njezin
karakter se promenio. Iz stidljive devojke prerasla je u zaljubljenu ženu te je od tada bila
svesna svoje ženstvenosti i spremna na sve. Tada se prvi puta suprotstavila svome ocu.
Njezin karakter je ojačao i postala je zrela žena. Isto tako, iz tih razloga, mogla je da
prihvati svoju tragediju.

Feliks Grande – otac Evgenije. Uspešan poslovni čovek, ali izrazito škrt. Njegova
škrtost nije imala kraja i celo vremen je težio tome da ima sve više i više novca. Toliko je
voleo novac da ga je ta strast pretvorila u maniju za novcem. Na kraju umire i Evgenija
nasleđuje celi imetak.

Honore De Balzac živi i radi u prvoj polovici 19. stoljeća, u vrijeme kada se u Francuskoj
sukobljavaju prošlost, sadašnjost i budućnost, kada jača buržoazija u svojoj nezadrživoj
težnji za vlašću i bogaćenjem. Sila novca je jedina sila koja pokreće taj svijet. U svojoj
Ljudskoj komediji Balzac ističe da Francuskom ne vladaju ni kralj ni ustav već "svemoćna
petofranka". U svojim djelima diže glas protiv društvenog morala svoga doba, protiv ljudskih
konvencija, nepravdi, nečovječnosti i protiv zakona koji su "paučina kroz koju se provlače
krupne muhe, a zaglavljuju sitne mušice". Iako je cijenio ekonomsku i društvenu ulogu
feudalaca, a aristokraciju smatrao nosiocem kulturnih vrijednosti, u svojim je književnim
djelima morao priznati kako je upravo ta klasa nemoćna i nesposobna da se uhvati u koštac
s novim vremenom, s novim oblicima privređivanja, bogaćenja i eksploatacije. Iako je u
romanu Seljaci htio prikazati tragediju cijepanja plemićkih veleposjeda, on je prikazao svu
težinu položaja seljaka koji su poslije revolucije oslobođeni, izborili dio zemlje od feudalaca,
da bi odmah iza toga počeli robovati seoskom kapitalu. Balzac je rođen 1799. u Turu u
Francuskoj u malograđanskoj obitelji. U Parizu je završio pravo, no posvetio se književnosti.

Među prijateljima se nije isticao. Počeo je pisati u dvanaestoj godini. Balzac mimo volje
svojih roditelja, koji su željeli da bude bilježnik, piše romane pod tuđim imenima, osjećajući i
sam da su bez vrijednosti. Otac i majka protivili su se književničkom zanatu, smatrajući da
se neće moći materijalno osigurati. Prvim svojim radovima Balzac ne samo da nije postao
slavan, već nije bio ni zapažen. Težak je bio put Balzaca do književnog uspjeha. Prvi
neuspjesi nisu ga obeshrabrili. Postaje izviđač i štampar, ali ni u tome nije imao uspjeha pa
napušta taj posao s velikim dugovima koji će ga pratiti do smrti. Balzac nije klonuo duhom.
Piše roman Šauni u kojem se ispoljila sva njegova pripovjedačka snaga. Prije Balzaca
svakidašnji život običnog čovjeka smatran je nedostojnim književne obrade, a Balzac je
uradio upravo to. Opisao je sve klase: plemstvo koje nezadrživo propada, buržoaziju koja se
uzdiže u težnji za stjecanjem novca i položaja, sitnu buržoaziju, lihvare i zelenaše, seljake
koji su uklješteni između veleposjednika i seoskog kapitala. Svim je svojim pripovijetkama i
romanima Balzac dao zajednički naziv - Ljudska komedija.
U njoj je dao vjernu sliku francuske buržoazije koju je mrzio. Sa simpatijama je gledao na
plemstvo i sam je želio da uspije u društvu. To mu je uspjelo tek potkraj života kada se
oženio bogatom aristokratkinjom (Poljakinjom Hanskom). No te simpatije, koje su ga vezale
uz plemstvo, nisu mu smetale da u svojim književnim djelima kaže istinu o tom društvu u
kojem feudalci moraju propasti, a uzdiže se krupna buržoazija. Balzac je neumorno radio i
po dvadeset sati na dan, tjednima se nije micao iz kuće. Živio je u stalnoj borbi sa životnim
nevoljama, borio se s povjeriocima, izdavačima koji su tražili naplaćene, a nenapisane
romane. Njegov život, pun životne borbe s jedne strane i neobuzdane energije s druge
strane, zaustavio se 1850. u velikoj borbi između života i smrti. Ljudsku komediju podijelio
je na Studije društvenog života, Filozofske studije i Analitičke studije. Prvo realističko
remek - djelo je roman Otac Goriot, a slijede Eugenija Grandet, Rođak Pons i Rođaka
Beta.