Veljko Barbieri Trojanski konj

FORUM, Godite XIX. Knjiga XXXIX. Broj 3. Zagreb, mart 1980, s.400-422

Trojanski konj
I Kada su se zatvorila vrata, Aron je pomislio da e napokon zasigurno uspjeti odvratiti misli od samoga sebe. I prve noi, pa i onih koje su je slijedile, on je osjeao da e ga ovo dugo izgnanstvo, u koje je dobrovoljno doao, odvesti natrag u izvorini zakutak iz kojega je jednom njegova djeja mata krenula niz dugi put to se prostirao pred njim. On je skovao plan u iji ishod nije sumnjao; tako je, uostalom, bilo i u svakom prethodnonm trenutku oaja, kada je takoer kovao planove, uvjeren da e svako rjeenje biti spasonosno. Vrata su se zatvorila, i on se nehotice sjeti trojanskog konja. Nakon deset poraznih godina Ahajci uoe u drveno truplo i izaoe iz njegove utrobe kao pobjednici. Buljei u tamu pred sobom, i on je doista vjerovao kako e eto muei se i oekujui, ve prema tome to od toga dvoga bude potrebnije, jednom izai iz svog dobrovoljnog izgnanstva, na svjetlo drugaije zore. U njoj e napokon zastati pred licem sunca i duboko, punim pluima udahnuti svje jutarnji zrak koji e naii noen laganim povjetarcem. Tree noi po dolasku zapisao je: "Tri noi pomnoene sa tisuu puta samo neznatno uveavaju oajanje, kojeg e posvema nestati kada se pogasi posljednja zraka trihiljaditog dana." Reenica bijae nekako suhoparna, pogotovo njemu koji je navikao da svoje misli iskazuje i resi dugim nizovima rijei, koje su poput otealih latica rijenog lopoa skrivale smisao to se zrcalio na ravnoj povrini vode. Stade pred tim gotovo zaprepaten, ali istog asa udesno ohrabren pomisli da je Velika izmjena ve poela. Kada ga zatim Glas, iz pomrine koja je zavladala poto je ugasio depnu lampu, pozove da ustane i potri u pravcu nevidljivog cilja, on smireno poslua i osjeti se lakim od galeba dok je ve pomalo oznojen trao kroz travu. Bat koraka odjekivae poput zvona kada je utrao u dugi zamraeni hodnik, sve dok ih reski udar vrata ne prekinu, a posljednji korak, zaboravljen, ne dovri topotavi takt, pa sve zamre, kao da je netko sruio crkveni toranj prije no to je do kraja oglasio svoju svakodnevnu mediteransku Ave Mariju. Jutra u samom poetku bijahu uzbudljiva. Nenavikao na brzinu buenja ivota, koji bi za tih ljetnih zora iznenada buknuo poput krika pijetla to jo u mraku predosjea izlazak sunane kugle, Aron bi mamuran kao izudaran

boksa, sjurio niz strmo stepenite. U gomili koja se gurala zaas bi osjetio bujicu ivota to ga je gonila da probudi u sebi strujanja usporenog krvotoka, koji bi naglo uzavreo nalik na brdsku rjeicu to je iznenada jurnula, oslobodivi proljetne vode ledenog stiska. Kada bi ulazio u stroj bio je ispoetka tih i postien, a zatim nakon nekoliko dana ponosan to ga je privukao do tada jo nedoivljeni oblik jednostavnosti. Povjerovao je da je njegovo lukavstvo napokon posluilo pravoj svrsi. Varka drevnog Odiseja tada mu se inila jo mnogoznanijom i bliom. Konj je stajao uspravan i nepokretan u ravnicama pred Trojom. Aron se pribliavao drevnom pastuhu, polako uranjajui u mit o vlastitom biu. Pa ipak, to s punom sigurnou moemo tvrditi, nakon dugog vremena on je prestao sanjati samoga sebe. Iznenada osjeti dodir ruke na ramenu. Ugleda prerano oblikovan lik djeaka na ijem su preplanulom licu tanke borice ve ucrtale tokove kasnijih oranica. U plavim oima skrivao je seosko nebo, a zubi mu blistali slini plodnoj mjeseini. No glas mu bijae neprikladno sonoran i dubok. - Pogledaj... ptice. Aron isturi bradu. Tamo gore, u visokom plavetnilu, stotine crnih pernatih letaa kretalo se u pravilnom nizu. Kako bi se koji izdvojio i u naglom padu pokuao nai zadovoljtinu u trenutnoj i besvjesnoj elji za slobodom, lanac se prekidao da bi uskoro opet bio popunjen, kada je mali bjegunac, ve zaplaen samoom, oajniki udarajui krilima zauzimao svoje ispranjeno mjesto. Ptica se tada oglaavala krikom veselja. - Lete u pravcu mog sela, zablista mjeseina iz momkovih usta. Aron ne odgovori. - Luka, zovem se Luka, nastavi plavokosi i as zatim izgubi se u gomili koja potisnu Arona u smjeru stazice, na koju izbie ve postrojeni momci i opet poee da tre. Dok je osjeao kako mu se miii koe, bivao je sve sigurniji da e uspjeti. inilo mu se da je njegov duh, do prije kratkog vremena nalik na prosutu ivu, konano dobio oblik koji je toliko prieljkivao. - Drvo je otesano, mislio je Aron, kostur golemog konja ve se nazire; jo malo i on e se uzverati uz prueno ue i nestati u pobjedonosnoj tami utrobe. Logorska ravnica odzvanjala je od bojnih poklika. Uliks stajae po strani uivajui u bezumlju boja. Kada se vratie i polegoe po oroenoj travi, on se osjeti neobino usamljen. Po zatvaranju vrata jedino to je osjeao bijae golemo olakanje to se uspio otarasiti samoga sebe. Kao da je zamutio blistavu povrinu nad kojom se svakodnevno naginjao Narcis. Nije mogao razluiti nestvarnost morske meduze od klobuka hobotnice u napadu. Sada, gledajui djeaka trupla oroena znojem, on u nekom kanjonu podsvijesti nasluti sumnju u ishod itave zamisli, koju je ve i nazivao imenom trojanskog konja.

Mrak pade nad mitskom ravnicom svijesti. Elektronski izoblien Glas pozivao ih je na ruak. Kolona je korak krenula u pravcu poziva. Aron je kroio na elu. Bilo mu je dovoljno to je znao da ostali slijede njegov korak, usklaen s ritmom drugih kolona. Kada stade, sve utihnu. Lokomotiva je udarila u prepreku. Zatim, tiho, jedan za drugim uoe u negostoljubivu prostoriju. Blagovaonica, bijesna majka, doeka ih izobiljem hrane koja provali iz vulkanskih kazana i prosu se po zdjelicama. Crnomanjasti momi, opekavi prste, ispusti zdjelicu i ona pade na tlo. Djeak zaplae. Aron podijeli ruak s crnokosim Vuiem. tene navali na hranu, bez rijei. Sjajni bljesak to sinu negdje iz dubine tamnih zjenica, nalik na sjaj daleke munje u kojem se jednom skrivala tajna nastanka i porijekla, ispuni Arona zadovoljstvom to je shvatio pradavnu poruku. Ona ga vrati nekamo daleko unatrag, u samo praskozorje ivota, kada je bio dovoljan tek pokret ili sjaj u potpunoj pomrini, da iskra svijesti kresne u kremenu nepojmljivog. I on sam osjeti se dijelom toga ogromnog prostranstva, osutog usijanim tokicama, meu kojima bijae nemogue razluiti munju od sjajne zvijezde ili pak pogled zvjerice od gromovitog naboja zahvalnosti. Isprva Aron nikako nije mogao nazrijeti smisao obuke kojoj su se svakog dana podvrgavali. Ma koliko se trudio da iscrpljujuim naporima dade potpuno simbolina znaenja, koja su se opet uklapala u sve ono to je podrazumijevao pod imenom mitskog konja, njegova svijest i znanje potpuno bi zatajivali pri svakom pokuaju otkrivanja cilja naredbodavca iza megafona. Tek tu i tamo, ponajvie ponesen oduevljenjem, on bi uspijevao ukljuiti onaj dio svoje svijesti to je teio nepotrebnim otkriima. Tada bi u sustavu obuavanja i potinjavanja komandama nasluivao daleki cilj kojem je trenutna spoznaja o besmislenosti svakodnevnih radnji bila potpuno podreena. Poslijepodnevni vjetar prekri nebo maslinastim oblacima. S istoka, tamo iza bregova gdje se jednom nalazio grad, navali kia te se uskoro sve izgubi u dugim vlasima prozirne kose. Aron pribije lice uz vlano staklo i nepomian promatrae irenje i pretapanje krugova koji su se stvarali pri svakom udaru brzih, ubojitih kapi u velikoj mlaki pred barakom. Uskoro doskakue aba i poput djearca sune u podmuklu mutnu vodu. - Zato so nas doveli ovamo? - upita netko iza njega. - Saznat emo kad za to doe as, smireno odvrati Aron dok su mu pred oima jo uvijek igrali biseri koje je za sobom ostavila arobna abica skoivi u mlaku. - Kad sam saznao za logor, pokuao sam... Krv je potekla, prepao sam se... Nisam imao snage zarezati dublje... Ah, pokuaj mi objasniti..., molio je krhki i ustraeni Ivan koji uroni glavu u ruke.

Aron ne odgovori. Tek tada opazi da kroz udnovato njene ruke teku potoii suza i kapaju na drveni pod. Ba zato sjede na stolicu nasuprot Ivana koji moleivo podie glavu u strahu da ga ne ostavi sama. - Proi e sve to, Ivane. Treba to bolje izvravati nareenja i sve e biti u redu. - Nitko nam nije nita rekao... Koliko e nas ovdje drati? - Zar je to vano? Sav oajan, Ivan htjede jo neto dodati, ali tada zagrmi Glas koji ih je pozivao na kiu. Svi potrae, gurajui Arona i Ivana. Dok se kolona popunjavala, Aron sa zadovoljstvom zakljui da je Ivan doao k sebi. Kada ve zamakoe za veliku monolitnu zgradu bez prozora u kojoj bijae smjetena Komanda i krenue zmijastim putiem meu visokom travom iaranom ljubiastim korovom, Aron osjeti muninu iz unutranjosti utrobe. Muka ga nikako ne naputae. Dok se trudio da odri ravnoteu nije znao je li to bila tek trenutna slabost izazvana promjenonm vremena, poto je sunce opet zasjalo kroz napukli oblak, ili je pak sve skupa bilo posljedica jo uvijek nesvjesne sumnje u priliku konja to je tako spasonosno bdjela nad njim. Za njega bijae vano samo ono to je moglo sagorjeti u vrelom kotlu zamisli u koju je polagao tolika nadanja. U tenedskom umarku krio se pobjedonosni ahajski pastuh. Kada za njima ostade nekoliko kilometara pranjava putia, iz dbuna na samom vrhu male bumke iznenadno - Stoj! ukopa ih u mjestu. Opazie elipsastu konturu megafona koji se lagano i beumno dizao uvis, sve dok njegovo jajasto tijelo na tren ne zakrije sunce na zalasku. Komanda slina prijeteem umu vjetra u kronjama prikova ih za tlo. Kada polegoe po vlanoj zemlji, sunana kugla na jedvite jade uspije probiti oblani zatvor i, kao da je osloboena none more, hitro kliznu za obzor to je ve podrhtavao poput membrane pod pritiskom potonule vatre. Potom im Glas naredi da ustanu. Ahil je bolno jurnuo u bitku. Patroklova sjena dozivae ga neprestance. Bijes se brzo stia. Vraali su se utke, u potpunoj tiini, koju nita nije moglo naruiti. ak ni ravnomjeran takt koraka to se gubio pod skliskom povrinom. Nadomak barake ubrzae kao da su nakon duga puta stigli kui. Kada napokon bi zapaljena vatra u pei postavljenoj u samom kutu velike prostorije, te val topline ispuni zaguljivu unutranjost, omamljeni legoe na poinak. Dok je Aron uranjao u snenu slikovnicu, njegova jo budna osjetila nanjuie opojni miris to se poeo iriti iz pei, odmah poto je zapaljena vatra. No saznanje ne uspije doprijeti do pune svijesti otrovana glodavca i on zaspi. Neto kasnije nono nebo propara sjajna munja i pljusak udari o metalni krov. Nita ne bijae stranije u toj noi od reskog bubnjanja vodene zavjese, zaboravljenih helenskih timpana koji su muklo odjekivali meu usnulim stanovnicima logora.

Drugog tjedna stie Aronu prvo pismo. Pisala je o ivotu koji provedoe zajedno, o elji da ga vidi, molila je i optuivala, tako da je on i nakon treeg uzastopnog itanja nije mogao razumjeti. Ipak je negdje duboko u sebi osjeao zadovoljstvo to nije zaboravljen. Konano on je i odabrao logor da bi iskupio samoga sebe. Najudnije u svemu bijae to se niega vie nije sjeao. Ono to se zbivalo prije negoli se za njimn zatvorie vrata, sada je za Arona bio dalek, davno odsanjani san. Nije bio siguran da ga je ikada sanjao. Tek, rijei su stvarale obrise poznatih slika na kojima se ponekad pojavljivao, ali sjeanje koje bi sve potpunije objasnilo sasvim ga je napustilo. Osjeaj ugodne topline koji bi se javio svaki put pri itanju pisma govorio je da svijet izvan logora moda jo uvijek postoji. Tada je pokuavao uklopiti djevojku u ahajsku varku. Spremajui pisnmo on vidje da je otvarano. Ipak to ga ostavi posve ravnodunim. Krene prema stroju koji se ve popunjavao po nareenju to je tek zamrlo u membrani razglasa. Uvee opazi da je i ostalima stigla pota. Nekoliko logoraa koji ostadoe bez pisama ugledavi Arona nagrnue u njegovu pravcu. Ostali su se gurali oko zadubljenih u ispisane listove. Poredae se u obliku pravilnog polukruga. - Proitaj nam to ti piu, ree moleljivim glasom momak to istupi pred grupu. - Neete nita razumjeti! - Svejedno, itaj nam. Maske su utljivo buljile u rastvorene listove, oekujui. Nije ni osjetio kada je poeo itati, nije uo vlastiti glas to je stalno, i sasvim nezavisno od Aronove volje, mijenjao boju ve prema smislu reenice. Maske se nisu pomicale. Ostadoe tako ukopane, posred velianstvenog kruga pozornice u Epidaurusu, u obliku mladog mjeseca, ak i onda kada je Aron ve strpao pismo u dep, i brzo se udaljio ispunjen nelagodom. Napokon na osami zaeli da uniti pismo. inilo mu se da se ve zaboravljeno osjeanje, toliko razliito od svega u logoru, vie nikako nee vratiti. Ali ve prvi pogled na papir sasvim ga razuvjeri. Ona je bila uglavljena u njegovo bie, u svaku poricu zamisli. Aron naas zaboravi da se nalazi u logoru, okruen icom i nevidljivim sustavom Glasa kojem je prepustio odluivanje o vlastitoj sudbini. Iz barake pri dnu breuljka, kao iz Odisejeve kraljevske tale, istra pastuh i obijesno jurnu u visoku travu. Za trenutak je osjetio njezine meke usne to su poput vrelih jastuia prianjale uz njegovo lice, pa potom njezin glas koji ga iz nekog sveanog i vrlo svetog zakutka neba, modrog, posutog mnogobrojnim zvijezdama, pozivae k sebi. Zagledan u sve jasnije konture zaljubljenih sazvijea, prosjedi tako pod krijesovima sve do ponoi, ne marei za kaznu.

Iz omamljenosti ga prenu glas kao u make na umoru, bolno zavijanje koje je svaki as bilo prekidano reskom naredbom: - Svi u Sektor X... Svi u Sektor X! Pa opet zajaue sirena. Ve je trao posrui u mraku, nasluujui stazicu koja je u blagom padu silazila prema baraci. Zadihan, prikljui se grupi na samim vratima, uskladivi nepravilno kretanje s metronomskim trkom stroja to se kretao u ritmu tekog nakovnja. Negdje iz gomile kresnu Lukino oko, fosforno sjajno, ali zvijezda odmah utonu u tijela, nalik na valove oceana. Za nekoliko trenutaka utrae u smrekov umarak i izbie na proplanak okruen visokim stablima: - SEKTOR X. Tada bljesnue reflektori, i oni se naoe u moru snana svjetla. Iz zastraujue tame iza rasvjetnih giganata umiljato prozbori Glas: - Od noas ete se svake noi okupljati na Sektoru X! Sirena e se tek povremeno oglaavati, pa zbog toga morate paziti da nikada ne zakasnite. I to je bilo sve. Razioe se u potpunoj tiini koja je zavladala odmah po kratkom pitanju to je pratilo naredbu. Sumrak ih je ispraao povijenim granama skrivajui ih pred nevidljivim oima, za koje je Aron bio siguran da ih odasvud promatraju. Naas se iznenadi to ga nitko nije ukorio dok se zadubljen u dragocjeno pismo prepustio nonom matanju. Ptice u kronjama zalamataju krilima. Krik nalik na fijuk vjetra pretvori se u sovino razbojniko hukanje. Drevni Odisejev drijebac skrivao je sljepilo u praznim onim dupljama, klizei sasvim nasumce po uskoj stazici to se sputala sve do neosvojivih bedema Troje. Ukoliko se ne bude pokoravao zakonima logora, od njegove zamisli nee ostati nita. Uzviena i gorda prilika konja, kojoj je tako smjerno teio, ostat e samo prazno truplo koje e se potom, kao i sve u Aronovu ivotu, u jednom bitrom, iznenadnom asu nepovratno sruiti. Tako je pokuavao pobjei od izdajnikog Feniksa to je, zasien neprestanim obnavljanjem, odluio prije vremena sve sravniti sa zemljom. Mitski leta gubio se u azurnim prostranstvima budunosti, prije negoli se stiala vatra unitenja, nad sivilom prolosti i krilima kratkotrajne zore sadanjosti. Ratniki pastuh prkosio je vremenu, golem, kopita zabodenih u ruevine grada. Arona je upuivao na uzaludnost jueranjeg ivota, iji tok sada bijae nepovratno presjeen padom reetkastih vrata, naglim poput giljotine. Obuzet tako jasnim primislima, on se probije na elo i ubrza ritam koraka, izazvavi gunanje iscrpljenih logoraa. Zlatogrivi drijebac galopirao je naprijed, neumorno, kao da je i on sam sazdan od krutih zakona koji su vladali logorskim ivotom. Tako se opet vratio Uliksovom lukavstvu. Nadomak zore legoe na kratkotrajan poinak. Kako ni slijedeih dana nitko nije spominjao Aronov bijeg u samou, on je sve ee odlazio na brdace, na povieni dio radnog poligona to je na velikom tlocrtu logora postavljenom u sredinjem krugu bio oznaen kao Sektor 6. Tamo je mogao jasno vidjeti da je logor mnogo prostraniji no to je

zamiljao, a mnogo je toga upuivalo da moda u okolici postoje i druge radne grupe. Ali kako je naputanje omeenog podruja koje im bijae dodijeljeno bilo najstroe zabranjeno, to su o tom nepoznatom ivotu mogli pretpostavljati jedino usporeujui ga sa svojim. Sudei prema rasporedu sektora, Aron je ipak smatrao da bi takve pretpostavke mogle biti pogrene. Vjerovao je da je svaka grupa, ako ih je uope bilo, bila odreena za poseban i samo njoj prikladan zadatak. Na to ga je upuivao posve drugaiji sistem uzbunjivanja i sirena visokih tonova, pisku kojih su ponekad mogli uti kako se prolama kroz tihu no, nalik na dozivku brana. ivjeli su u strogo omeenom svijetu kojem je svaki pojedinani oblik bio dalek kao strano i posve nerazumljivo bie. Aron se mnogo vie udio injenici to je samo jedan od sektora, i to onaj na kojem su se odnedavno svake noi okupljali, bio oznaen slovom X, a ne brojem kao ostali. To ga samo utvrdi u uvjerenju da trojanski konj u svom punom znaenju krije izuzetni smisao koji je nadvisivao sve ostale zadatke unutar ianih ograda, pa i izvan njih, poput Belerofontovog Pegaza to je jurio visinama kao Homerova munja. Pa ipak, svakodnevno hodoae na Sektor X u poetku se inilo posve besmisleno. Iz duboke omamljenosti trzalo ih je jaukanje sirene, te bi se postrojavali pred barakom, a potom trali u pravcu umarka. Tamo bi, na mranom proplanku, oekivali da se upale reflektori, veliki, nalik na sunca, pa bi onako zaslijepljeni jedva ekali da nestane svjetla. I ono bi doista nakon nekog vremena iezlo kao voda u irokom lijevku, te bi se potom vraali na poinak. Potpuna tiina koja je uglavnom pratila ritual inila ga je jo besmislenijim. Megafoni ostadoe nijemi na Aronovu upitnost. U logoru se osjeala tek prisutnost tajanstvenih oiju kojima nita nije moglo pobjei. U to se uvjerie ve treeg dana po prvoj uzbuni, kada odvedoe Izaka. Niski mravi ovjeuljak u opoj pometnji bijae zagubio izme i tako zakasni u stroj koji krene bez njega. Kada stigoe natrag, vie ga ne zatekoe u baraci. Nije se vratio ni sutradan, ni narednih dana. Kasnije, megafoni oglasie da je prebaen u grupu kojoj je dodijeljen neki laki zadatak. U logoru su postojali i mnogo razraeniji oblici kontrole i kanjavanja. Logora je mogao biti upuen na prisilni rad, koji se obavljao bez orua, tako da su se esto mogli vidjeti osuenici kako izmahuju rukama oponaajui udarce sjekirom ili ekiem. Ponekad bi na cijeli dan bili zatvarani u velike drvene bave to su se kretale oko rotacionog postolja. Neke od baava glasale su se pri svakom okretu kripanjem, tako da se za mirnih poveerja Aronu ponekad inilo, dok je odlazio na brdace, da se nalazi u velikom djejem vrtiu, prepunom zaljuljanih klackalica. Pa ipak Aron jo uvijek nije sumnjao u pravednost kazne. Oni koji su o tome odluivali, skriveni iza membrane megafona, utjelovljeni u pojmu Glasa, nalazili su se u samom sreditu sustava njegove zamisli. Jer logori su godinama s razlogom postojali, premda se o njima u svijetu izvan ograda malo znalo. Bila je dovoljna svijest da postoje i ivot se kretao naprijed zakriljen tom injenicom. - Ponekad nije potrebno u potpunosti poznavati svrhu neke stvari, mislio je Aron, pa da prihvatimo njeno postojanje kao razumnu nunost. Sputan takvim razmiljanjem, konji se propinjao u uskom koralu.

Tada se sjetio kako se prijavio. Poslije kratka i bezuspjena lijeenja na psihijatrijskoj klinici, u koju je stigao traei spasa, sretne sasvim sluajno nekog ovjeka koji mu ispria da se gradi novi radni logor; moderniji i opremljeniji od ostalih. U novi logor primat e i dobrovoljce ako odgovaraju namjeni zadatka. - Vidjet ete, tamo ovjek napokon zaboravlja na sebe. Kad jednom izaete, ni sami ne slutei to se to odigralo, ve ete biti drugi ovjek. - Ali to vi znate o meni i kako znate da me neto mui? upita iznenaeni Aron, pomalo ljutito. - Ja vam samo priam ono to sam uo. - Govorili ste kao da sam se ve prijavio. - Oglas e izai za tri dana. Odluite sami. - Opet poinjete... - Postupite po oglasu..., i debeljka nestade u guvi. Nakon tri dana Aron se obreo u prijavnom centru. Vozilo ga je odvelo do logorskih vrata. U kotlovnici je vatra ve ugodno praskala te pruie ruke prema otvorenim vratacima kako bi ih zagrijali. Vani je bilo hladno kao u kasnu jesen, pa Aron i Mihael nabacae jo nekoliko klada. Tada ih upozori otra naredba koja se prolomi s vrha prostorije kao udar bia: - Ponite s ubacivanjem otpadaka! Otvorie velika vrata negdje u sreditu kotla, iz kojih je zjapila tama, pri dnu obrubljena plamicima, nalik na ulaz u Had, pa dugakim vilama stadoe nabacivati raznobojne otpatke s velike hrpe pred cilindrom. Uto sunu gusti dim, ali ubrzo popusti pred ojaalim plamenom koji je gutao sve to su mu davali, poput vatrenog zmaja. Zatvorie vrataca i zmaj grozno zarea. Mihael se tada pope na vrh gomile i poe gurati otpatke prema Aronu. - Kad bi nam dali samo par dana odmora, ree i snanim zamahom gurnu hrpu pri vrhu koja u obliku lavine jurnu nadolje. Aron na tren ugleda snano olimpijsko boanstvo koje je udaralo trozubom po krijesti uarenog vala. Ali Posejdon se okliznu i bijesno opsova. - Odmarat emo se kada sve bude gotovo. - Ti jo uvijek vjeruje da e se ovo jednom zavriti. - Tako je stajalo u ugovoru koji sam potpisao.

Mihael ne odgovori ve prie kotlu i stade opet luaki izmahivati trozubom. Vatreno se more zadimi. - to su rekli vama, mislim kad su vas odabrali? Mihael je i dalje utio. Snani zamasi ponovno mu dadoe oblije konjskog boga. - Vjeruj mi, Mihaele, ja to najbolje znam; ja sam jedini potpisao. Mihael se okrenu sav obliven znojem. - Reci, jesi li ikada sreo nekoga tko se vratio iz logora? Aron je spustio vile na gomilu i sjeo na ciglu pred vratacima. Nijemo je piljio u ples plamiaka i pokuavao na sve naine napregnuti pamenje. - Nemoj se truditi, ree Mihael i dalje estoko radei. Aron mu se pridrui kao da eli otjerati zlu slutnju. Sada je pucketanje vatre bilo praeno klizanjem vila koje su se ravnomjerno zabadale u otpatke, a onda u hitrom luku rtvovale svoj plijen uvaru podzemnog boarstva. Od rada ih otrgne tek zapovijedno zvono to oglaavae postrojavanje za ruak. Odloie vile u kut i potrae navlaei koulje. - Nemoj se truditi, ponovi Mihael. - Ne mogu se sjetiti. I ve su trali prema baraci dok su im krupne kapi iznenadnog pljuska hladile tijela to su se isparavala poput konjskih sapi. - Oprosti, ree opet Mihael Aronu u stroju, dok je odsutno premetao nogu preko noge, nadajui se da e se ipak prisjetiti. Kasnije, kada zasjedoe uz prozor blagovaonice promatrajui kiu to je pljutala po sivilu kruga, Aron se konano prestade pitati. Logor je ljubomorno uvao svoje tajne. Do njih nije mogao nitko prodrijeti, ak ni sitna zraka radoznalog Aronovog duha uivajui u oblicima drvenog konja. Odisej naas zaboravi pastuhovu namjenu. Trojaneva ljepota, uznosita i ponosita, bijae okruena potpunom tiinom. Sumnja je bila mnogo dublja no to je to Aron pretpostavljao. Kada bi je svjesno suprotstavio svojoj zamisli, ona bi se povlaila u gmazovu duplju, a on bi smiren nastavio s matanjem. Ali zmija se pojavljivala kada je to Aronova svijest najmanje oekivala. Tada bi ga potresala neoekivana navala straha i neizvjesnosti u pogledu vlastite sudbine, te se posve povlaio u pisma to neredovno pristizahu. Po smislu njezinih rijei, shvaao je da mu neka nisu uruena, ali olakanje zbog spoznaje da nije zaboravljen, kada bi malo bolje promislio, potiskivalo je tu ipak opasnu injenicu u drugi plan. Uspomena na djevojku vrsto uzidana u tijelo konja, poput due bez koje on

ne bi ni postojao, sada je Aronu bila jedino utoite pred podmuklim gmazom to ga je sve ee napadao. Sutradan Glas odredi Mihaelu tri dana bureta. Otiao je bez pozdrava, namignuvi Aronu koji ga je ekao pred barakom. Tako otpoee tri komarna dana. Aron je pokuavao srediti svoje misli, ali one su se stalno vraale Mihaelu koji bijae zatvoren u pokretnu tamnicu. Nekoliko je puta u toku prvog dana otiao do kruga, gdje bijae postavljena burad izdignuta na osovine, nalik na gusarsku krmu, i nemono promatrao rotore to su se okretali oko svoje osi, reei. kripa je nadjaavala sve ostale zvukove, pa tako i stenjanje osuenika zatvorenih u mranu, sklisku unutranjost. U jednom asu uinilo mu se da je uo udaranje o drvene stijenke najblieg bureta te mu se sasvim primaknuo i glasno poeo zvati: - Mihaele, Mihaele... Ali drvena glava ne odgovori. I tako je Aron iao od bureta do bureta, traei... No je stigla oblana, noena vjetrom. Po oskudnoj veeri dugo se borio protiv sna, ali ga slatkasti miris omami i on utonu u besvijest. Pa ipak, kada se probudio, bijae umorniji no kada je krenuo na poinak. Nelagoda i strah potresahu ga naizmjence. ak se ni na brdacu nije mogao toga otresti. Tamo na krugu okretala se bava prevrui ve poluivo Mibaelovo tijelo, dok je Aron, na ve vedrom nebu, pratio sjajne putanje zvijezda, pokuavajui u sveanom orkestru tiine pronai traak smirenja. No nebo te noi ostade nijemo. - Mihael sigurno vie ne osjea nita, pomisli i uhvati se za tu lomnu pretpostavku kao za ue spasa. - Sada mu je lake, govorio je mranoj dubini kozmikog svoda i rijei krenue put tajanstvenih zvijezda. Od Ganimeda prema Kastoru i Poluksu sune olimpijski luk hitrog kometa, pa odmah potom nestane, ne odapevi strijelu. Nije stigao nita zaeljeti. Krene natrag, zadovoljan to vie ne uje mrsku kripu. Luka i Aron stajali su u sjeni velikog kestena na rubu kruga i ekali na Mihaela. Jedna za drugima otvarala su se vrata na stijenkama sada mirne buradi iz koje bi potom ispadala oputena trupla osuenika. Tada ga ugledae. Prvo su se pojavile noge, klatei se poput mokrog rublja, a onda i ostali dio Mihaelove snane prilike koja kliznu k zemlji. Pokuao se ispraviti, ali se odmah povije kao pogoeni jelen i padne. Aron potra. Oslonivi Mihaelovu glavu na koljena, on ga promatrae netremice. - Netko me otkucao, ree tada poluivi Mihael i opet se onesvijesti.

Kad god je mogao, Aron je bdio kraj Mihaelove postelje. Za vrijenme nonih pokreta u Sektor X, Luka bi mu pomagao pri prenoenju tekog osuenikovog tijela. No Mihaelova je snana graa dosta brzo svladala slabost. - to si mislio kad si rekao da su te otkucali, upita ga Aron nakon nekoliko dana, po povratku s tranja. - Mnoge su stvari jo nepoznate. - Ali u kotlovnici smo bili samo nas dvojica. Mihael se oprui poput ranjenog Ahila, pogled mu se izgubi u nebu. - Moda postoje prisluni ureaji? - Postoje, sasvim sigurno, ali nije stvar u tome. Kanjen sam zbog toga to me netko izdao. - Zbog ega, pobogu? - Tko bi to znao? - Mislim zbog ega si kanjen?! - Arone, ovdje se ne postavljaju pitanja, zapamti, nikada ne pitaj nita, ak ni samoga sebe! I Aron ga opet nije mogao razumjeti. Onda tajanstveni Mihael ustade i hitnu kamen kojim se do maloas igrao. Noen snanim izbaajem, konji preleti preko ice. Uskoro Aron bi odabran za predvodnika grupe. Preciznost kojom je izvravao svaki postavljeni zadatak, konano je urodila plodom. Pa ipak, sumnja ga je jo uvijek progonila. Kao predvodniku, bilo mu je dozvoljeno da se kree zabranjenim podrujima, te je tako imao vie vremena za sebe. Samoa je izazivala razmiljanje. Kada bi se samo mogao prepustiti prilici konja, predano kao nekad. Ali pred oima mu stalno titrae izmueno Mihaelovo lice, razmiljao je o sudbini malog Izaka. Uskoro, sve to se ticalo logora, predvodniku postade teret kojeg se nikako nije mogao otresti. Tek ponekad, kada bi stiglo pismo, Aron je uspijevao odvratiti svoje misli od sumnje. Ipak, moda e ipak Odisejev pastuh imati dovoljno snage u svom ratnikom truplu? Nebo je u tim trenucima dovodilo pred Arona njen lik i on je spreman oekivao budunost. Jedna od glavnih Aronovih obaveza bijae i odreivanje dunosti svakog pojedinog logoraa. Raspored je trebalo voditi tono i nije se smjela potkrasti ni najmanja greka. Predvodnik se muio da svakome, ukljuujui i sebe,

naizmjence raspodjeljuje poslove, tako da razdioba bude to pravednija. Pa ipak, tu i tamo su mu se potkradale sitne omake. Tada ga Glas prvi put pozove k sebi. Nalazio se u praznoj prostoriji, slinoj velikoj kartonskoj kutiji. Pod bijae bijel, kao i zidovi, strop i vrata kroz koja ga uvedoe. Zapovjeeno mu je da stoji nepokretno i oekuje. Svjetlo koje se nalazilo iza njegovih lea udaralo je u stijenku pred predvodnikom i odbijalo se u pravcu njegovih oiju. On ih pokua zatvoriti, ali u tome ne uspije. Bijae prisiljen gledati u vrelu bjelinu sve dok napokon oi ne izgubie mo promatranja, a tijelom zavlada neka neugodna ukoenost. I tada se oglasi Glas. Zvuk nalik predenju make dolazio je negdje iznad Aronove glave. - Predvodnik Aron, odreen za rad u Centralnom sektoru X... Osjetio je kako su se pomakle njegove usne i izgovorile kratko: - Ja! - Mi moramo biti pravedni, Arone, jer je naa zadaa uzviena, opet se oglasi megafon. Glas je Arona sada podsjeao na prhut krila none leptirice. I opet zau sebe kako odgovara: - Znam. - Ti nisi bio pravedan. - Nisam, odvrati Aron, ne htijui. Glasa na neko vrijeme nestade. Ali upalie se jo jaa svjetla, i Aronove se zjenice suzie to su vie mogle, elei zatvoriti pristup bljesku. Munja ipak prodre kroz njih i on osjeti uasnu bol koja nije jenjavala. Zatim sve prekrije tama. Prvo to je ugledao bio je skelet konja. Golem, izdizao se u ravnici po kojoj poput cvijea bijae postavljeno na stotine elipsastih megafona. Kada prie blie, opazi Mihaela, tijela probodena strijelama kao u Svetog Sebastijana. Odmah pored njega Luko, kojemu su se oi pretvorile u velike prozirne kristale. Tada zau neki poznat glas koji ga pozivae: - Arone, Arone, i opazi je uz podnoje konja to se pretvarao u plamena pastuha. Pastuh je bijesno udarao kopitima, ali bi se odmah smirio poto bi ga djevojka pogladila po vratu. Aron potra. U taj se mah kristali sudarie i opet bljesnu munja koja mu propara svijest. Sada je osjeao samo bol. - Budui da je priznao, predvodnik Aron oslobaa se kazne.

- Gdje sam, zajaue i osjeti kako ga naputa ukoenost. Tada vidje da se nalazi na breuljku, pod crnim nebom prepunim zvijezda, dok mu je ugodan lahor hladio obraze. Iz trave, nekoliko metara od njega, pomoli se jajasta glava megafona klizei u sjajnu ipku. - Hajde sada na poinak, Arone, glasila je naredba. Tako je predvodnik Aron polako poeo gubiti iluzije o logoru svoga dobrovoljnog izgnanstva. U poetku razoaranje bijae bolno, ponekad neizdrivo, sve dok na koncu nije otkrio da se logor nimalo ne razlikuje od samog ivota. Pa ipak, jo ga je uvijek zbunjivalo mnotvo pitanja na koja nikako nije mogao odgovoriti. Krajnjem cilju logora on, naime, nije oduzimao smisao, utjelovljen u prilici njegove mitske prikaze, ali sada je sve sluilo iskljuivo Aronovoj linoj svrsi. Ona je polako uspjela izbrisati iz vidokruga sve ostalo. Tamo gdje neko stajae golema Ahajska vojska, raskriljena pod zidinama Troje, sada ostade samo malena Odisejeva prilika, promatrajui vlastitu zamisao. Tako je i Aron, zatvoren u misli koje bijahu strane i Luki i Mihaelu, jo uvijek traio spas u drvenom truplu konja koji se pojavljivao pred njegovim oima uprtim u nebo. Tamo na breuljku sanjao je o spasu, dok ga je njezin glas, mijeajui rijei i zvijezde, odvodio na iroku puinu sve blie blagom alu rodne Itake. Jesen je naglo zavladala. Iznenadni pljuskovi prelili su se u dosaduu, neprekidnu kiu, to je prodirala sve do kostiju. Oblaci nisu silazili s neba. Kao da je netko na velikom stovaritu nagomilao hrpe vune te je ostavio da tu istrune. Oblaci bijahu gotovo sasvim bijeli, pa onda sivi, sve dok nebom ne bi zagospodarile crne grabljivice, tako da je ponekad i u po dana trebalo paliti svjetlo. - Vrijeme nas ne tedi, ree Mihael dok mu se s rubova mokre kabanice cijedila voda. - Danas treba prokopati odvodne kanale. - Krenimo onda odmah... - Ne! Nareeno je da radimo nou. Mihael htjede jo neto izustiti, ali se u posljednji as zadra. Tada divlje zaurla, okreui se na petama. I ve se grohotom smijao. Aron ga gledae odmahujui glavom. - Pomozi mi prenijeti alat, ree i hitro ustade sa stolice. Kia je zapljuskivala noena vjetrom, a oni su promrzlim rukama izbacivali nauljene lopate iz skladita.

- Ti se ne boji, Mihaele, tiho zausti Aron dok su ve nosili sanduk napunjen oruem i hitali prema baraci to se nazirala u vodenom oblaku. - Bojim se, ali ponekad mi je svejedno. - Mene strah nikako ne naputa. - Ah, proi e te, Arone, mislim osjeat e ga samo povremeno. - Kad se pomirim sa sudbinom?! - Ne razmiljaj o tome. Mi vie nemamo sudbine. Presueno je kad smo uli u logor. Aron zastade. Razdvojeni irokim sandukom, punim lopata okupanih kiom, promatrahu se netremice. - Tebi se stvari ine gorima no to doista jesu. Spustie sanduk na zemlju i stadoe pod strehu. Niz oluke je hitao vodopad pjenei se pri zakrivljenom uu. - Odgovori, Mihaele! Ali on je oprezno utio. Tada Aron opazi da Mihael pokazuje prstom prema odkrinutom prozoru. Neka sjenka preleti iza stakla, a onda zaue tresku vrata. - Vidi na to sam onomadne mislio, proapta Mihael. Aron klimnu glavom. Kine kapi nepravilno su odzvanjale s krova. Glas vie nije pozivao Arona, iako su mu se i dalje potkradale greke. Ubrzo je shvatio da je kanjavanje svjetlom bilo ope upozorenje. Samo ponekad, dok bi zamiljen etao stazicama odreenim za predvodnike, iz zemlje bi izronila upljikava glava megafona: - Pazi, Arone, govorio je Glas, a on izbezumljen nije znao to da uini. Ili kad bi se naao na breuljku, kamo je sve rjee odlazio, zbog hladnoe i kie to je neumorno padala, Glas bi ga samo opomenuo da se mora vratiti na poinak. Jednom Luka bi kanjen zbog toga to mu je predvodnik odredio da isuuje mlaku pred barakom dva dana uzastopce, to se po nepisanim pravilima logora smatralo lakim poslom. - Ne brini, ree Luka i izmahne nevidljivim ekiem. - Ti nisi nita zgrijeio. Luka je udarao dalje poput Hefesta pred Ahilovim titom.

- To nitko ne moe kazati, ak ni ti. - Ja mogu, ja mogu... ja sam kriv. Meni se potkrala omaka, uzbueno e Aron. - Smiri se. Moglo je ispasti jo gore. Pa opet udari. Onda Hefest zastade na devetom krugo, pred samim sreditem Hada. - Arone, pokuaj shvatiti. Ti si izruzetak. Razumije li? Ponekad me ak i Glas podsjea na tebe. Luka je zamahivao dalje pri emu bi njegovo izdueno djeako tijelo dobivalo izgled zapete tetive. Kovao je nevidljivi tit u podzemlju Zeusova doma, sanjajui nevjernu Afroditu. utnju je remetilo samo odzvanjanje boanskog ekia po metalu predvodnikove zamisli. Nekoliko puta Aron se vraao na poligon gdje su radili kanjenici, nalik na plesae to uvjebavaju novu toku. Ali kad god je elio krenuti dalje, Lukina ga je tajnovitost zadravala na mjestu. Tamo na krugu opijanjeni Hefest traio je alatku. Uzdrman bijesom to mu je negdje sakrie zlodusi, zamahivae jarosno dok mu se znoj cijedio s lica uokvirena kovrama. U dubini kovaevih oiju tek bi tu i tamo zaiskrila sjajna zraka, i Aron je u trenutnom bljesku mogao proitati sudbinu zatoenika logora. Zvijezda je drugovala s prorokim nebom. U najtajnovitijim klancima due osjeao je tajnu logorskih zakona. Ali sve bijae nerazumljivo, kao i prilika trojanskog konja to se krio u stihovima herojskog epa slijepog Helena. Poslije nekog vremena Aronu se uinilo da se pribliio uenom otkriu. Danima je izbjegavao razmiljanje o onome to mu je rekao Luka, o vezi izmeu predvodnikove prirode i Glasa. Ipak, osjeao je da bi trebao krenuti upravo tim putem, ukoliko eli neto poblie otkriti. Izlagao se opasnosti i prekoraivao granice zabranjenih podruja. Slobodno je lutao oekujui. Osim prostora s nekoliko stabala u sreditu logorskog kruga i smrekovog umarka na Sektoru X, unutar ianih ograda bijae prostrana livada koju su tu i tamo prelamali breuljci i valovite humke. Sav teren bio je obrastao gustom i tamnozelenom travom, proaranom mesnatim korovom, jer im je pogodovala klima s obiljem kie. Na sve strane, od sredita gdje je bila smjetena Komanda i barake, granalo se mnotvo putova i stazica koji su zavravali tik pred ogradom ili se pak vraali natrag, tako da je izbrazdani krajolik podsjeao Arona na zamreni sistem kanala za navodnjavanje to ga gradie stari Egipani. Aron se sve ee i sve slobodnije skitao slijedei putanje nerazumljivo povezanih staza, ne obazirui se na prijetee zabrane postavljene na vidljivim mjestima. Pri tom mu se nikad nije javio Glas. Tek bi ponekad pred njim iskrsla glava megafona nataknuta na dugi vrat, ali bi samo nijemo

promatrala dok se on ne bi izgubio iz vidokruga. Potom se zavlaila natrag u svoje skrovite, poput usnule kobile. Aron je neometan nastavljao traganje. U spletu naizgled nasumce postavljenih stazica osjeao je neto vrlo blisko, kao da se nalazi u gradu koji je nakon djetinjstva opet posjetio. Prepoznavao je neke zabaene dijelove logora kao da ih je sanjao, a onda se opet gubio u nepoznatom, prisjeanje ga izdavalo. Makoliko je svakog dana odlazio u istraivake pohode i esto prolazio mjestima kojima je ve jednom kroio, inilo mu se da poznate dijelove labirinta uvijek ponovo prepoznaje. Kada bi se naime vratio natrag, on se vie nije sjeao mjesta koja je ve jednom vidio. Tek osjeanje udnovate zblienosti s ukrtenim stazicama govorilo je da su pojedini predjeli labirinta Aronu bliski poput davno naputenog zaviaja. Nalazio se na samom pragu objanjenja zasad jo nepoznate zagonetke. Samo u jedno bijae siguran: - Iznad svoje fizike namjene, putii su krili vrlo direktan simboliki znaaj. Kada bi to samo mogao objasniti Luki i Mihaelu! Ali mora jo utjeti! Arona je zbunjivalo i to to su putii bili izgraeni samo u podruju koje je pripadalo njihovoj grupi. U drugim sektorima nije im bilo ni traga. Kako se, barem za sada, nije usuivao prelaziti preko ograda, to je oslonjen o stupie, na kojima bijae razapeta ica, budno motrio to se dogaa u zabranjenim podrujima. Ali osim travnate pustinje ne opaae nita. Nepregledna ravnica. ispresijecana omrznutim bodljikavim ogradama, irila se na sve strane i nestajala za dalekim obroncima, gotovo na samom obzoru. Nijedan znak ivota, svjetlo, pokret ili stazica nisu otkrivali da se tu neto nalazi. Tek livade, nalik na pradavne panjake koji su milijunima godina oekivali da se na njima pojave prva krda papkara. Aron je paljivo pretraivao svaki djeli nepoznatog prostora u nadi da e moda ui u trag zloslutnim megafonima. Ali ne opaae nita. Ogromni logor izgledao je sasvim naputen. Razoaran, vraao se natrag, zgranut to poznaje izlaz iz labirinta. Jednoga dana oko podne Glas odabere tri kanjenika. Aronu bi nareeno da ih odvede u labirint. - Pronali su novu igraku, apne mu Mihael dok su kretali. Aron ne odgovori. Bio je potpuno zaokupljen slutnjom da su u sve upleteni njegovi prsti. Ali vlastitu krivicu nije poznavao. Iza njega ostade samo namrgoeni Mihael, kada mala grupa u koloni po jedan krenu za predvodnikom. Napoetku asfaltnog puta to se ravao u veliku deltu, Glas ih zaustavi. - to e biti s nama, Arone? upita mutnooki Jakov na elu osuenika. - Ne znam. I opet sve utihnu.

Tada se upali crveno svjetlo na poetku prvog odvojka, slino lampicama s aerodromskih pista. - Osuenik Jakov treim korakom naprijed, prolomi se naredba. Jakov potra i skrene u prvi odvojak. Preostala dvojica krenue na poziv koji je uslijedio odmah potom. Aron ostade sam. U sveopem sivilu neba uo je potmulu grmljavinu kao da se odronjava stijenje poslije eksplozije, a onda opet, trei put tog dana i tko zna koji put otkad ih dovedoe u logor, poe kiiti. Mogao je vidjeti mirkava crvena svjetla koja su se palila poto bi im se pribliila malena figura trkaa. A ispred njega, sve tamo do delte, sjajio se asfalt okupan kiom, nalik na metalnu rijeku. - Vrati se, predvodnie Arone, umiljato mu doapou Glas. - Kada mora po njih? upita Mihael koji ga je slijedio. - Jo ne znam. Nareeno mi je da oko est odem u kontrolu. - to li rade? - Tre. - Odvratno. Aron sjede pored Mihaela. - Ja tu nita nisam mogao uiniti. Aron za as odlui da mu povjeri svoja nagaanja s obzirom na labirint, ali Mihael to ne dopusti. - to misli, imaju li jo snage? - Zato me pita? - Ti si u to ipak bolje upuen od mene. - Pusti me, Mihaele. - Ti si predvodnik, morao bi znati. Aron ustade i ue u baraku. Na tren je mrzio Mihaela. Sumrak ga je doekao na poetku asfaltnog puta. mirkava svjetla povremeno su se palila, te je znao da jo tre. ekao je. Megafon je izaao iz leita, ali je utio. Nije bilo naredbe. Aron je ekao i dalje.

Tada ga pokrenu neki unutranji glas. Nije znao kako, ni zato. Hodao je u smjeru prvog odvojka kuda je utrao Jakov. Zatim, zastajkujui tek po trenutak na mnogobrojnim raskrsnicama, krene slijedei poznate stazice, siguran da je naiao na pravi trag. Ulazio je sve dublje u labirint, obuzet udnovatim mrtvilom svijesti. Ve je zaao u podruje gdje su se palile mirkave lampice, putokazi osuenicima, kada opazi prvu sjenku koja je teturala putiem. Naas ga neto nagna da krene preicom, ali svejedno nastavi putanjom stazice i tek nakon drugog raskra izbije pred iznemoglog Jakova. - Vode, zajeca jadnik, ali predvodnik osta nepokretan, nalik na kip. Druga su dvojica trala uporedo. Kornjaa je sustizala Ahila. Vii Teo, pomagae niem Filipu. Aron ih je nepomian ekao. Tada Glas odnekud apnu: - Ne smiju se uzajamno pomagati! Odgurnu Tea koji pade pored kleeeg Filipa. - Trite, naredi megafon. Filip polako krenu osvrui se u pravcu nemonog Tea. On opet ustade, uini nekoliko nesigurnih koraka i pade. - Tri, govorio je Glas. Teo se osovi na noge, ali samo za trenutak. - Tri! Ali mravo Teovo tijelo ostade nepokretno pored svjetla koje je mirkajui obasjavalo njegovo lice uasnim crvenilom. Glasonoa pobjede nije pronaao rodnu Atenu. Aron se ve vraao u logor. Na poetku labirinta zastade. Asfaltna delta gubila se u mraku. Tada njegovim tijelom proe blagi drhtaj nalik na udar struje. - Teo, Jakove, Filipe, dozivao je. Prohladna jesenja no nije odgovarala na Aronove povike. Kanjenici se ne vratie ni sutradan. Oekivali su ih cijeli dan, ali kad pade no, tri kreveta ostadoe prazna. Mihael i Luka pokravali su neto saznati od Arona, ali on nita nije znao. Sve to je na neki nain bilo povezano s labirintom postalo je tajna koju je valjalo svaki put iznova otkrivati.

Kada bi se Aronu inilo da je doao na sam prag istine, ona se povlaila natrag, kao tijelo koljke, i trebalo je krenuti iz poetka. Zato on odlui da poto-poto ispita sudbinu trojice nestalih. No, teka olovna no vladala je nad labirintom. Dolje u pravcu velike graevine sline silosu jo uvijek je mirkalo crveno svjetlo, poput vatrene krijesnice. Ostali dio velike ravnice skrivala je tama. Aron krenu niz stazicu i, kao da su mu putii sami govorili kuda treba ii, on ubrzo izbije na irok drum to se zabadao u betonski gigant. Nakon trista metara skrene ulijevo i nae se pred svjetiljkom. Opet poe pozivati. Ali odgovora nije bilo. Svjetlo je namigivalo i na trenutke opisivalo uzak crveni krug. Kada bi se ugasilo, no se inila mranijom nego prije. Aron je buljio u svjetlo netremice. Tek tu i tamo tiinu je paralo njegovo preplaeno dozivanje. I odjednom mu se uini da uje kako netko moli vode. Glas odmah iseznu, ali Aron istog asa ugleda obrise dvojice ljudi koji su teturali oslonjeni jedan o drugoga. Potom im pritra neka sjena i obori viega. Aron ustuknu i saplete se o nisku svjetiljku. Padao je lako poput perca pravo prema mrtvom Teovom licu okupanom jarkim crvenilom. Oi kanjenika sijahu plameno. I on se svega sjeti. Dok je padao, vidio je svoj nemilosrdni lik kako zlostavlja i odgurava iznemoglog Tea. Prestravljen, jo uvijek padae. Kad je bio blizu mrtvaevog lica, svjetlost se poe gasiti, da bi sasvim nestala u sreditu plamenih oiju. One kratko trepnue, i Aron udari o zemlju. Danima se nalazio na granici ludila. esto bi prelazio preko nevidljive ivice i zapadao u stanje besvjesnog oajanja, a kroz besane noi neprestano je buncao izgovarajui imena utvara to su ga progonile. Kad bi napokon izmuen zaspao, naglo se budio, imun na djelovanje omamljujueg dima, i brzo dolazio k svijesti. Pokuavao je na sve naine prodrijeti u sebe i otkriti u koji se to tajni dio njegove due zavukla pogubna nit to ga je na tako uasan nain vezala uz Glas i nareenja koja je izvravao nesvjestan vlastitog bia. Ali inilo mu se da stalno tapka na mjestu. Znao je, komande su ga zarobile i on nije bio sposoban da se suprotstavi. A dalje od toga, njegov razum nije mogao prodrijeti. Zapanjen otkrije kako je veliko nepoznato prostranstvo Odisejeve due zamotane u mrkli mrak, poput olujnog oceana u kojem je kao usamljena zvijezda stajala Itaka hrid; u svojim stjenovitim porama uvala je sve znanje i svijest koje je Aron imao o samome sebi. U beskrajni ocean besvjesti uplovila je logorska flota. Odmah potom granate su rastrgale i ono malo vrstog kopna, pretvarajui ga u nepovezani Egejski arhipelag, izgubljen u uzburkanom moru. Aron je divlje udarao rukama kao da se bori s nevidljivim utvarama. Tonuo je gubei prisutnost duha, a onda bi u posljednji as napipao spasonosnu granu to je zalutala na otvorenu

puinu noena gigantskim valovima. Iz tame su sjajile izgubljene zjenice Odisejeva pastuha i Aron bi spaen uzjahivao na deblo nade. U daljini, na samom vrhu opet iznikle Itake, uzdizala se golema silueta konja. Dok ga je sjena djevojke milovala, Aron je pronalazio izgubljeno povjerenje u spasonosni ishod svoje velianstvene zamisli. Samo da se ve jednom srue neprobojni zidovi Troje ... Polako je dolazio k sebi. Uz njegovo uzglavlje sjedio je Mihael i vrsto ga stezao akama. No je bila tiha, kiica je neumorno sipila. - Ustani, uskoro e nono postrojavanje, ree mirno Mihael. Glas ga je muio. Poput orla objeena o Prometejevu jetru. Tome nije mogao umai. Kad god bi se na tren smirio ili pak prepustio matanju na svom breuljku, kamo je opet poeo odlaziti, nemilosrdni klobuk megafona pojavljivao se pred njim. Poput Taltibija koji je jednom progonio Herakla Euristejevim hirovitim Prohtjevima, Glas mu nije dozvoljavao poinka. Moda je to bila samo kazna njegovu samoljublju to je, uznosito veliajui svoju zamisao, poeljelo da istovremeno bude i Heraklo i Prometej. Trag opasnosti uvijek ga je navodio na zamrene staze labirinta. Proganjan primislima o uasu svoje krivice, Aron se bojao za vlastiti razum, jer je ve toliko puta posve posustao i prepustio vladanje hipnotikom djelovanju Glasa. Uskoro je svaka naredba to mu je upuivana putem razglasa Aronu bila izvorom neizrecivog trpljenja. Ukoliko je elio sauvati prisutnost duha, morao se nekome povjeriti. Poslije doruka slijedeeg jutra, tek to su komande utihnule u membranama, Aron pozove Luku u sobicu gdje je vrio dunost predvodnika. - Obeaj da e utjeti, ree momku koji se osmjehivao ustima punim mjeseine. - to je, Arone? - Obeaj! - Ali to je? O emu se radi? - Obeaj? Iznenaeni Luka obea. - to si mislio govorei o vezi izmeu mene i Glasa? Momkovim plavim oima preleti crna ptica.

- Ne znam. - Reci slobodno to si mislio. - Ne znam, bio sam zaokupljen kaznom. - Rekao si da sam izuzetak. Da to bolje vidi od ostalih. Luka vie ne htjede govoriti. - Imao si pravo. - U vezi s ime? - Jo ne znam, ali, imao si pravo. Ja sam ubio... I tu ga glas izdade. Otvarao je usta kao da se bori za zrak, ali vie nijedna rije ne prijee preko njegovih usnica. Gledao je Luku posve izgubljena pogleda, kao da je iznenada primio vijest o neoekivanoj nesrei. - Arone, Arone, vikao je Luka drmusajui ga dok su se vrata punila radoznalim glavama logoraa. Odnekud se progura i Mihael te pritra k prijatelju. - Zbor, iznenada zagrmi Glas, ali se nitko ne pomae. Tada vidjee da predvodnik dolazi k sebi. - Brzo, postrojimo se, zaurla nesvjestan proteklog trenutka. Purpurni oblaci o zalasku sunca oglaavali su poveerje poput vatrene oluje. Bolesno zelenilo logora prekri mnotvo ljubiastih prikaza. Pred barakom, okupljeni u grupe, stajali su logorai. Osamljeni pojedinci buljili su u pakleno nebo. Nitko nije govorio. Sunce zae za obzor, ali prije no to sasvim potonu izbaci u visinu jarko crveni prsten, kao pri rijetkoj pomrini. Sjena tada nestade i sve poe gutati nezasitna hladna no. Megafoni su utjeli. Do maloas islikano nebo mamilo je sjene daleke prolosti. Kada sumrak utonu u no, doeka ih sadanjost. Valjalo je na poinak. Aron je sjedio posve sam. ekao je da ostali nestanu u baraci pa da ukrade tuem pogledu nekoliko dragocjenih trenutaka na breuljku. Iznenada zauje neki um. Mali Ivan stajae do njega u iekivanju, kao da se straio prekinuti Aronovo lutanje mislima. Aron ga pozove i udari dlanom o klupu pored sebe. Djeak se hitro primaknu. - Bolestan sam. Nareeno mi je da se javim u Komandu. Predvodnik ga je gledao uporno.

- Nee me kazniti, je li? Kau da u opsluivati upravnu zgradu. - Znai nagradili su te, ree Aron pokuavajui ga smiriti. - Ja bih radije ostao ovdje. Kratkotrajnu utnju prekinu Mihael koji upravo naie. - Ivana zovu u Komandu. - Znam, odgovori ljudeskara sjedajui. Ivan je pogledavao u pravcu prijatelja oekujui spasonosno objanjenje. Oi mu gorjele u vruici. - Tamo e ti sigurno biti bolje nego ovdje. Nema se ega plaiti. Dosad si bio jedan od najposlunijih. - Kad bi bar netko mogao poi sa mnom... - Ne brini, ja u te otpratiti. Ivan ga uhvati za ruku plaui. - Hvala ti, jecao je. - Hajde, hajde... sada na spavanje. Mihael obgrli momka. Ivan se potom odgega u pravcu barake. Predvodnik i Posejdon gledali su u tamu pred sobom. Crni veo pokrio je logor. Tamo negdje iza noi upravo je izlazilo sunce i budilo zaboravljeni ivot. arobna sipa pustila je oblak mraka i oni ga nisu mogli vidjeti. Pa ipak, znali su da buja kao i prije, slobodan i vedar. Ali matanje bijae pogubno. - Deku spremaju neku svinjariju, prekide Mihael putovanje. - To jo uvijek ne znamo. Bolje ne govori nita. - Ne misli valjda da e mu biti bolje. - Moda hoe. Izlijeit e ga. - Budalo! I bijesni Posejdon ode. Ivan se tresao od bolesti i neizvjesnosti, noge su mu pri hodu klecale kao u pijanca. Bijae izgubljen. Dijete je ekalo sudbinu osjeajui pri tome bol,

kao pri preranoj smrti roditelja. Lice mu bijae oputeno, ne toliko ni oputeno koliko ponizno i preplaeno. Osjeao se kao mladune neke zvijeri to nesvjesno stupa u smrt predosjeajui da ona ipak dolazi. Nadomak upravne zgrade koja se doimala poput bijelog izglaanog monolita, oglasi se nareenje, odjekujui: - Predvodnie Arone, stoj! Ivan nesigurno krenu dalje. Tada se u naizgled jednodijelnoj stijeni kockaste zgradurine otvori prolaz, nalik na ulaz u piramidu, i djeteta nestade. Vrata se potom zatvorie uz blagi pneumatski um. Aronu se inilo da se nikada nisu ni otvorila. Prvo to je lvan ugledao bijae dugi hodnik koji se protezao s kraja na kraj graevine. Zatim opazi mnotvo pravilnih prolaza koji su vodili u prostorije postavljene bono uz zidove. Sijalica se upali nad vratima desno od djeteta, kao da govori - Slijedi me, i on ue u osvijetljenu sobetinu na sreditu koje je stajalo postolje u obliku zubarske stolice. - Sjedi, kratko naredi Glas. Malac poslua. To je bilo zadnje to je uinio o svom kratkom ivotu. Prodrma ga neto nalik na udar struje i tijelo klonu na mekom prijestolju. Snano se svjetlo tada ugasi i sve utonu u potpuni mrak. Vojska noi, savreno postrojena stajala je na Sektoru X. Usta Glasa jo uvijek nisu bila putena u pogon, reflektori i megafoni utjeli su. ekanje bijae dugo i sveanije no ikada. Ni daka povjetarca, ni oblaka na zvjezdanom nebu. Iza visokih smreka izlazio je pun mjesec i uskoro prosu po proplanku srebrne krljuti. Velika sova teko uzleti s neke grane u pomrini. Tada zaue sa svih strana vrlo dubok napjev vezan oko jednog tona. Teturao je poput ranjenika, a onda jednolino i odmjereno stupao, slian vitekom drijepcu. Zvon odjekivae kao mrtvo more. Veliko zvono udaralo je sve sporije, a njima polako ovlada stanje nepoznate malaksalosti. Oi se digoe u pravcu puste mjeseeve lopte i misli odlutae u beskrajno prostranstvo. Planu reflektor. Redovi su oblikovali kare, pravilne kocke postrojene grupe. Savrenstvo poretka vidjelo se pod jakim svjetlom. Sa svih strana iz podzemlja su klizili megafoni. - Nitko se ne smije micati, odjeknu hladni Glas iz metalnog klobuka ukoene kobre. Nareenje je kruilo meu redovima logoraa nalik vjetriu u ulicama pustog gradia. Oi bijahu uperene uvis kao u statua na Uskrnjim otocima. Jo bijahu pri punoj svijesti, ali tijela su stajala ukoena kao da su izgubila vezu s vlastitim mozgom. Tada ih Glas poe poimence prozivati. Ukrueni

odgovarahu kratko. Pa opet sve utihnu i pogase se reflektori. imi se okvaio o stijenku mukle peine. - Oekuje vas vrlo svean in. Uskoro ete postati sastavni i neotuivi dio organizma logora. Vae due i vaa tijela probrani su meu tisuama. Vi ste stvoreni za ono to vas oekuje. To dokazuje injenica to ste ovdje prisutni. Pet ih je otpalo. Tri izgubljena u labirintu, jedan premjeten u drugu grupu i jedan uklonjen jer je naknadno utvreno da je nepodoban za drugu fazu naeg zadatka. Tako smo zajedno odluili u cilju nae uzviene zadae... Gladna sova nestade u duplji i opasno zahue. - PRIPREMITE SE ZA ZAKLETVU, IZABRANICI! Grobna tiina nalik na gustu maglu svali se na proplanak. Mii se zguri pod zemljom. Aron je elio pogledom pronai Mihaela, ali nije mogao pomaknuti glavu. - "Jedan uklonjen", zvonilo je u njegovoj dui. Dijete bijae nepodobno za uzvieni cilj. Prisjeti se kako je ulazilo u zgradu Komande. Naas ga je vidio kako poput rtvene ivotinje nestaje u kockastom oltaru smrti. Otrica bljesnu s mjeseeve polutke, zabode se u preplaeno, izbezumljeno tijelo i Ifigenija pade na pokropljeno tlo. Agamemnonov zaneseni pogled opazi privienje sruene Troje. Sve ljudsko uini se naas Aronu dostojnim najdubljeg prezira. Iz boli ga trgoe reflektori to opet planue. - Na je cilj sveopi i zajedniki. Slui svima i svakome posebice. Zbog toga sluajte i paljivo ponavljajte, oglasie megafoni. Svjetlo se uto pojaa. Zau se ponovo napjev. Prodorni soprani parali su sluh, ali bol vie nisu osjeali. Meu gustim smrekovim granama gubilo se odjekivanje basova. Grabljivica je sklapala oi i zavaravala glad. - Za Ivana je bolje da ga vie nema, prostruji Aronu kroz mozak kao povjetarac olakanja. as potom prepusti se zanosnoj glazbi. Buljina bljesnu zlatnim oima. Prilazila je noena jekom i polako okretala glavu, tako da joj sjajna crna kosa naas zakri lice. Tijelo djevojke bijae golo i kapljice kristalnog znoja presijavale se na glatkoj, crnoj puti. Zatim se izvije na krijesti ritmikog vala i, pognuta vrata, izbaci ruke prema Aronu. Sova se pretvori u bijelog drala. Ruke ga obujmie poput krila. Volio ju je tonei u meki zagrljaj. Njegovim miiima i oputenim duhom proe slatki udar blaenstva. Na tren otvori oi... Meu drveem to je gorjelo nalik na gigantske baklje stajae konj. Srce mu poe ludo udarati, grabljivica uzleti. Jurila je prema nemonom plijenu, a on spreman oekivae zadovoljtinu. Osjeao je da neto govori, ali nije znao to. Rijei su se gubile u snanoj glazbi. Crne pognute prilike vukle su konja pravo po vatrenoj

putanji njena pogleda, to je krio tisue sunaca. Ali uspon bijae vrlo spor. Kanda propara meko krzno. rtveni se mii ukruti. - Ivan je morao umrijeti zbog njegovog zadovoljstva. Aronu se uini da je mitski pastuh zaklimao tekom glavom u znak odobravanja. Napjev je grmio. Maevi udarie o titove. Odisej iskoi iz trupla u tamu slavljenike Trojanske noi... Bio je na granici sree. Glas ih zaklinjae kroz tijelo konja. Ratniki falus propara djevojaku utrobu dovodei Aronovo zadovoljstvo pred prag vrhunca. No potom konj zastade i Aron osjeti kako sve bjei unatrag. Mahnito pouri za skliskim bjeguncem. Ona poe dublje disati, a uzdasi odletjee poput arobnih mjehuria. Plamene strijele oborie ih u uzlaznom letu, pa se zabodoe u trup konja. Ali buljina je bila nezasitna. Gvozdeni kljun razbuca toplu iznutricu. Crijevce nestade u gui. - Osim logora vi nemate vie nita. Prepustite se, aptao je megafon iz velike daljine. Kada bi joj samo mogao biti blii, ui u nju sve do mekog konca. Djevojka se spremala uzjahati pastuha. Aron je pritisnu i osjeti kako zadovoljstvo opet raste. drijebac se prope. Vatrene se uzde zategoe, drveni je konj klizio u visinu. - Ivana je trebalo ubiti, zavie. Meu njenim nogama eksplodira vulkan i lava sunu niz oble grudi. Na vrhu paklenog breuljka stajala je gigantska prilika konja koji je rzao od zadovoljstva, a muzika rika ugasi poar u smrekovom umarku. - ZAKLINJEM SE, zaurla Glas, a stotinu glasova odgovori u skladnom vieglasju oputanja, nalik grmljavini srednjovjekovnog korala u iljatom svodu gotske katedrale. Svega tada nestade, i oni se poee pomicati. Vidio je Luku kako je na tren posrnuo od umora, a onda se posluno tijelo vrati u stroj. Zakletva je poloena. Oni su sada konano pripadali Glasu. Svrstani u pravilne kolone, poput termita, krenue u gusti umarak. Krug logora nalikovao je na naputeni grad u koji je ulazila pobjednika vojska.