DAGON

i ostale prie
H. P. Lovecraft
Zbirka pripovjedaka
Uredio i preveo Davor Banovi
Sadraj
Dagon
Polaris
Glazba Ericha Zanna
Bezimeni grad
S onu stranu zida sna
Izjava Randolpha Cartera
injenice glede pokojnog Arthura Jermyna i njegove obitelji
Bijeli brod
Slika u kui
Stablo
Ulica
H. P. Lovecraft

DAGON
Naslov originala; Dagon
Djelo napisano 1917. godine.
Objavljeno u studenome 1919. u asopisu The Vagrant, br. 11, str. 23-29.
*
Piem ovo uz znatan mentalni napor budui da od noas mene vie biti nee. Bez
prebijene pare, i pri kraju sa zalihama lijeka koji, samo on, ini ivot podnoljivim, muenje
vie podnositi ne mogu. Bacit u se s ove mansarde dolje na prljavu ulicu. Nemojte misliti,
zbog moje ovisnosti o morfiju, da sam ja neka slabotinja ili degenerik. Kada proitate ove na
brzinu nakrabane stranice moda budete pogodili, iako nikad u potpunosti shvatiti neete,
zato ja moram imati zaborav smrti.

Bilo je to na jednom od najotvorenijih i najmanje prometnih dijelova irokoga Pacifika

kada je teret iji sam ja bio nadzornik pao u ruke njemakoga razaraa. Veliki je rat tada bio
na samome svojemu poetku, a oceanske sile Huna ne bijahu se potpuno srozale na dno, tako
da je nae plovilo postalo legitimni plijen, dok smo mi, njegova posada, kao ratni zatvorenici
bili tretirani sa svim potenjem i brigom. Tako je liberalna, zaista, bila disciplina naih
tamniara da sam ja uspio pobjei, sam u malom amcu s vodom i zalihama za dosta
vremena.
Kada sam se napokon naao plutati slobodan, nisam imao previe pojma o svojemu
okruenju. Nikad sposobnim navigatorom, mogao sam samo nagaati po suncu i zvijezdama
da sam donekle juno od ekvatora. O geografskoj duini nisam znao nita, a otoka iii obale na
vidiku bilo nije. Vode je bilo dosta i za nebrojenih dana sam besciljno plutao pod suncem koje
je prilo, ekajui ili neki brod da proe ili da budem baen na obale neke naseljive zemlje.
Ali niti se pojavio brod niti kopno i ja sam poeo oajavati u svojoj samoi na nemirnu
prostranstvu neprekidna plavetnila.
Promjena se zbila dok sam spavao. Njezine detalje neu nikada znati jer je moj
drijeme, uza sve to nemiran i krcat snovima, bio neprekidan. Kada sam se napokon probudio,
otkrio sam da sam bio napola uvuen u sluzavo prostranstvo uasne crne kaljue koja se irila
oko mene u monotonim valovima dokle god sam mogao vidjeti i u kojoj je moj amac
nedaleko leao nasukan.
Iako bi netko mogao pomisliti da bi moj prvi osjeaj bio uenjE na tako zaudnu i
neoekivanu transformaciju scenografije, ja sam u stvarnosti bio vie uasnut nego osupnut,
jer je u zraku i gnjilome tlu bilo neke zlokobne odlike koja me zebla do same sri. Podruje je
bilo trulo od kostura riba koje su se raspadale i od drugih malo tee opisivih stvari koje sam
vidio da proviruju iz gadnoga mulja te beskonane ravni. Moda se ne bih trebao nadati da u
prenijeti obinim rijeima neopisivu grozotu koja moe prebivati u apsolutnoj tiini i jalovu
prostranstvu. Nita se nije ulo niti vidjelo osim golema opsega crnoga mulja. Ipak, sama
cjelovitost mirnoe i homogenosti krajolika titala me munim strahom.
Sunce je sjalo s neba koje mi se inilo gotovo crnim u svojoj okrutnosti bez oblaka, kao
da odraava mastiljavu movaru pod mojim nogama. Kada sam se uspuzao u nasukani amac,
shvatio sam da samo jedna teorija moe objasniti moj poloaj. Nekakvim nezapamenim
vulkanskim izljevom, dio oceanskoga dna zacijelo je bio izbaen na povrinu, otkrivajui
predjele koji su nebrojene milijune godina leali skriveni pod neizmjernim vodenim
dubinama. Tako je veliko bilo prostranstvo novoga kopna koje se uzdiglo poda mnom da
nisam mogao otkriti niti najslabiji zvuk valova oceana, ma koliko napinjao ui, niti je bilo
ikakve morske ptice da vreba na mrtve stvari.
Nekoliko sam sati sjedio razmiljajui ili mozgajui u amcu koji je leao na boku i
nudio laganu sjenu dok se sunce kretalo preko nebesa. Kako je dan napredovao, tlo je gubilo
neto od svoje ljepljivosti i inilo se vjerojatnim da e se uinkovito osuiti za kratko vrijeme,
tako da se moe putovati. Te sam noi spavao samo malo, a sljedeega sam si dana spremio
paket koji se sastojao od hrane i vode, pripremajui se za putovanje po kopnu u potrazi za
nestalim morem i moguim spasom.
Treega sam jutra otkrio da je tlo dovoljno suho da se po njemu hoda s lakoom. Smrad
ribe me izluivao, no ja sam bio previe zaokupljen ozbiljnijim stvarima da se brinem za tako
neznatno zlo te sam se hrabro spremao za nepoznati cilj. Cijeli sam se dan postojano kretao na
zapad, voen udaljenim breuljkom koji se uzdizao vii od bilo koje druge uzvisine u
breuljkastoj pustinji. Te sam se noi ulogorio, a sljedeeg sam dana jo putovao prema
breuljku, premda se taj objekt inio neto bliim nego kada sam ga prvi put spazio. Do
etvrte veeri stigao sam do podnoja breuljka koji je ispao znatno vii nego to se inio iz
daljine, kada je zbog ravni koja me je od njega dijelila bio u otrijem odnosu prema ostatku
povrine. Preumoran sad da se uspinjem, zaspao sam u sjeni brijega.

Ne znadem zato su mi snovi bili tako divlji te noi, ali prije nego se blijedi i fantastino
ispupeni mjesec izdigao visoko iznad istone ravni, ja sam bio budan i u hladnome znoju,
odluan da ne spavam vie. One vizije koje sam iskusio bile su preteke da ih ponovo trpim. I
u sjaju mjeseca ja sam uvidio kako sam bio nesmotren to sam putovao za dana. Bez
bljetavila sunca koje pri, moje bi me putovanje kotalo manje energije. Zaista, sada sam se
osjeao sasvim kadrim da izvrim uspon koji me je odvraao u smiraj dana. Podigavi svoj
zaveljaj, krenuo sam na hrbat uzvisine.
Rekao sam ve da je neprekidna monotonija breuljkaste ravni bila za mene uzrokom
neodreena straha, ali mislim da mi je strah bio vei kada sam stigao na vrhunac brijega i
pogledao niz drugu stranu u nesagledivu jamu ili kanjon za iju crnu dubinu mjesec jo nije
sjao dovoljno jako da je osvijetli. Osjeao sam se kao na rubu svijeta, kao da zurim preko ruba
u bezdan kaosa vjene noi. Kroz moj su uas jurile neobine reminiscencije na Izgubljeni raj
i Sotonin zlokobni uspon kroz neiste predjele tame.
Kako se mjesec penjao vie na nebu, poeo sam uviati da obronci kanjona nisu tako
okomiti kako mi se prvo uinilo. Grebeni i izdanci stijene omoguavali su prilino laka
uporita za sputanje, dok je nakon spusta od nekoliko stotina metara strmina postajala vrlo
postupna. Nagnan impulsom koji ne mogu potpuno odrediti, s tekoama sam se spustio niz
kamenje i stao na njenijem pristranku ispod, gledajui u stigijske dubine u koje se svjetlo jo
ne bijae probilo.
stigijski jeziv, straan. Gr. Styx (mit.) rijeka koja okruuje Had kraj koje su
bogovi polagali svoje najsveanije zakletve i preko koje je Haron prevozio due umrlih,
(prim. prev.)
Najednom sva moja panja bude zaokupljena golemim osebujnim objektom na
suprotnoj uzvisini, koji se strmo uzdizao tridesetak metara ispred mene. Objekt se bjelasao,
pomilovan novim zrakama mjeseca koji se dizao. Da je to bio samo divovski komad stijene,
uskoro sam se uvjerio, ali bio sam svjestan naroita dojma da njegove konture i smjetaj nisu
u potpunosti djelo Prirode. Poblie ispitivanje ispunilo me senzacijama koje ne mogu izraziti
jer unato njegovoj enormnoj veliini i poloaju u ponoru koji je zjapio na dnu mora jo
otkako je svijet bio mlad, ja sam opazio izvan svake sumnje da je udnovati objekt bio dobro
oblikovan monolit iji je masivni volumen upoznao obrtnitvo, a moda i kult ivih i
razumnih stvorenja.
Zbunjen i uplaen, a ipak ne bez odreenog ushita znanstvenikova ili arheologova
uitka, ispitao sam pomnije svoje okruenje. Mjesec, koji je sada bio blizu zenita, sjao je
nadnaravno i jasno iznad strmina koje su se nadstirale nad provalijom i otkrivao injenicu da
se daleko na dnu bacakala struja tekue vode koja je skretala s vidika u oba smjera i gotovo
mi prskala po nogama dok sam stajao na strmini. S druge strane ponora maleni su valovi
ispirali osnovicu kiklopskoga monolita na ijoj sam povrini sada mogao vidjeti i natpise i
grube reljefe. Natpisi su bili na meni nepoznatu sustavu hijeroglifa i, za razliku od onoga to
sam vidio u knjigama, sastojali su se veinom od stiliziranih vodenih simbola poput riba,
jegulja, hobotnica, rakova, mekuaca, kitova i slinoga. Nekoliko je znakova oigledno
predstavljalo morske stvari koje su nepoznate suvremenu svijetu, ali ije sam raspadajue
oblike vidio u izdignutoj oceanskoj ravni.
Bila je to u svakom sluaju slikovita rezbarija koja je sve uinila da se skamenim od
uda. Jasno vidljiv preko vode poradi svoje enormne veliine bio je niz bareljefa na ijim bi
temama i Dore pozavidio. Ja mislim da su te stvari trebale prikazivati ljude barem neku
vrstu ljudi, iako su stvorenja bila prikazana kako se igraju poput riba u vodi neke morske jame
ili iskazuju potovanje u nekome monolitnome hramu koji je, izgleda, takoer bio ispod
valova. O njihovim licima i oblicima ne usuujem se detaljno govoriti, jer me na samo
sjeanje hvata nesvjestica. Groteskni, s onu stranu mate Poa ili Bulwera, bili su vraki
ljudski u opim crtama unato mreastim dlanovima i stopalima, sablanjivo irokim i

labavim usnama, staklastim buljavim oima i drugim odlikama koje su manje simpatine da
ih se prisjeam. Dovoljno je udno to su, ini se, bili isklesani gadno neproporcionalni sa
scenom, budui da je jedno od stvorenja bilo prikazano pri inu ubijanja kita koji je bio
prikazan tek neto veim od njega samoga. Zamijetio sam, kao to kaem, njihovu
grotesknost i udnovatu veliinu, ali sam u trenu zakljuio da oni nisu nita drugo do
zamiljenih bogova nekog primitivnog ribarskog ili pomorskog plemena, nekog
plemena iji je posljednji potomak izumro stoljeima prije nego je prvi predak piltdownskog
ovjeka ili neandertalca bio roen. Zauen ovim neoekivanim pogledom u prolost s onu
stranu poimanja veine smionih antropologa, stajao sam zamiljen dok je mjesec bacao
udnovate odraze na tihome kanalu preda mnom.
Gustave Dore (1832.-1883.), francuski slikar i ilustrator. Poznat po ilustracijama
Boanske komedije, Don Quixotea i Biblije. Lovecraft u svojem pismu Rheinhertu Kleineru
iz 1916. spominje da je jedna Doreova ilustracija moguom inspiracijom za bia koja on
naziva "night-gaunts" (none aveti), koja je sanjao u svojim nonim morama i koja se
spominju u pripovijetci "The Dream-Quest of unknovvn Kadath". Dore se osim u Dagonu
spominje i u Lovecraftovoj pripovjetci "The Horrorat Red Hook". (prim. prev)
Bulwer Lytton (1803.-1873.), engleski pisac, poznati i po svojim fantastinim
pripovjetkama. (prim. prev.)
Piltdownski ovjek u vrijeme kada je Lovecraft napisao ovu pripovijetku, navodni
nalaz prethistorijske lubanje u Piltdownu (Engleska), smatrao se valjanim, a po njemu je
nazvana i vrsta prethistorijskog ovjeka. Nalaz je proglaen varkom 1953. godine, (prim.
prev.)
Tada sam je iznenada vidio. Uz tek slabo bukanje koje je oznailo njezino uzdizanje
na povrinu, stvar se pojavila nad vodom. Golema, nalik na Polifema i odurna. Jurnula je na
monolit poput udesnih udovita iz nonih mora i oko njega ovila svoje divovske ljuskave
udove, pa pognula svoju odvratnu glavu i pustila odreene pravilne zvuke. Mislim da sam
tada pomahnitao.
Polifem Kiklop iz Homerove Odiseje koji zatvori Odiseja i njegove pratioce u spilju
i kojega Odisej oslijepi tako da mogu pobjei.
Od svojega frenetinog uspona uz strminu i liticu i mahnitog putovanja nazad do
nasukanog amca, sjeam se malo. Vjerujem da sam puno pjevao i udnovato se smijao kada
nisam bio kadar pjevati. Imam neodreena sjeanja na veliku oluju koja se zbila neto nakon
to sam doao do amca. U svakom sluaju, znam da sam uo zvonjavu gromova i ostale
tonove koje Priroda izuuje samo kad je najgoropadnije raspoloena.
Kada sam se vratio iz sjena, bio sam u bolnici u San Franciscu. Onamo me je doveo
kapetan amerikog broda koji je pokupio moj amac nasred oceana. U svojem deliriju puno
sam toga rekao, ali sam otkrio da mojim rijeima nije pridavana bogzna kakva panja. O
podizanju neke zemlje na Pacifiku moji spasitelji nisu znali nita, niti sam ja smatrao da je
neophodno insistirati na stvari za koju sam znao da oni u nju ne mogu povjerovati. Jednom
sam potraio slavnoga etnologa i zabavio ga udnovatim pitanjima o drevnoj palestinskoj
legendi o Dagonu, Ribljem bogu, ali sam uskoro shvatio da je on beznadno konvencionalan i
nisam forsirao sa svojim ispitivanjima.
Noima, a osobito kada je mjesec ispupen i blijed, ja viam tu stvar. Pokuao sam s
morfijem, ali droga poluuje samo prolazan uinak i uvukla me u svoje kande poput
beznadnoga roba. Zato se sada spremam sve to okonati. Opisao sam sve za informaciju ili
prezrivu zabavu mojih kolega. esto se pitam nije li to mogla biti ista fantazmagorija
obini hir groznice dok sam leao udaren suncem i buncao u otvorenome amcu nakon bijega
s njemakog razaraa. To se pitam, ali uvijek mi u odgovor doe preda me uasno iva vizija.
Ja ne mogu misliti o dubokome moru bez da se zgrozim nad bezimenim stvarima koje moda
ba u ovome trenutku gmiu i koprcaju se na njegovu muljavom dnu oboavajui svoje

drevne kamene idole i kleui njihove ogavne likove u podmorske obeliske vodom
namoenog granita. Sanjam o danu kada bi se mogli izdii iznad valova da povuku svojim
smrdljivim kandama ostatke slabanog, ratom izmuenog ovjeanstva o danu kada e
kopno potonuti, a mrano oceansko dno uzdii se sred pakla svijeta.
Kraj je blizu. ujem buku na vratima, kao da neko golemo klisko tijelo mlatara po
njima. Nee me nai. Boe, taj ud! Prozor! Prozor!

POLARIS
Naslov originala: Polaris
Djelo napisano 1918. godine.
Objavljeno u prosincu 1920. u The Philosopher, vol. 1, str. 3-5.
*
U sjeverni prozor moje odaje sja Polarna zvijezda sablasnim svjetlom. Tijekom svih
dugih uasnih sati tame, ona ondje sja. A u jesen godine, kada vjetrovi sa sjevera proklinju i
cvile, a movarno drvee s crvenim listovima mrmlja neto jedno drugomu u sitnim jutarnjim
satima pod rogatim blijedim mjesecom, ja sjedim kraj prozorskoga krila i promatram tu
zvijezdu. Kako sati teku, s visina se obre blistava Kasiopeja, dok Velika kola kloparaju iza
movarnih stabala koja se isparavaju i njiu na nonome vjetru. Netom prije zore Arktur
rumeno namiguje iznad groblja na niskome brdacu dok Berenikina kosa udnovato treperi
daleko na tajnovitom istoku. A svejednako, Polama se zvijezda zlobno ceri s istoga mjesta na
crnome svodu, namigujui strano poput urokljiva oka koje nastoji saopiti neku udnu
poruku, ali se niega ne sjea, osim da je neko imalo poruku koju je trebalo prenijeti.
Ponekad, kad je oblano, mogu spavati.
Dobro se sjeam noi velike Aurore, kada su iznad movare poigravala grozna
iskrienja demonskoga svjetla. Nakon svjetla doli su oblaci i tada sam zaspao.
A pod rogatim blijedim mjesecom vidio sam grad po prvi put. Miran i pospan, leao je
na udnoj visoravni u prostoru meu udnim vrhovima. Od sablasnog mramora bili su njegovi
zidovi i tornjevi, njegovi stupovi, kupole i plonici. Na mramornim ulicama bili su mramorni
pilastri u ije su gornje dijelove bile uklesane slike mrkih bradatih ljudi. Zrak je bio topao i
nepomuen. A gore, jedva deset stupnjeva od zenita, sjala je ta motrea Polarna zvijezda.
Dugo sam ja piljio u grad, ali dan stigao nije. Kada se crveni Aldebaran, koji je treperio nisko
na nebu, ali nikad ne zalazei, spuznuo etvrt puta niz horizont, ugledao sam svjetlo i pokrete
u kuama i na ulicama. Izgledom udnovato odjeveni, ali istom plemeniti i poznati, hodahu
poprijeko i ispod rogatog blijedog mjeseca ljudi koji su mudro zborili jezikom koji sam ja
razumio iako nije bio nalik na bilo koji jezik s kojim sam se ikada sreo. A kada je crveni
Alderan otpuzao vie od pola puta oko horizonta, ponovo je nastala tama i muk.
Kada sam se probudio, nisam bio kao neko. U mojem sjeanju bijae uklesano vienje
grada, a unutar moje due uzdigla se jo jedna, ali maglovita uspomena u iju narav tada
nisam bio siguran. Otada, za oblanih noi kada ne bih mogao spavati, esto sam viao grad,
ponekad pod vrelim, utim zrakama sunca koje ne zalazi ve se obre nisko na horizontu. A
za jasnih noi Polama je zvijezda kiljila kao nikad prije.
Postupno sam se stao pitati kakovo bi moglo biti moje mjesto u tome gradu na udnoj
visoravni sred udnih vrhova. Isprva zadovoljan to vidim taj prizor kao sveobuhvatno
bestjelesnu prisutnost, sada elim odrediti svoj odnos prema tomu i prozboriti to mi je na
umu meu mrkim ljudima koji svakodnevno razgovaraju na javnim trgovima. Rekao sam

sebi: Ovo nije san, jer kojim sredstvima ja mogu dokazati veu realnost toga drugoga ivota
u kui od kamena i opeke juno od zloslutne movare i groblja na niskome brdacu gdje
Polarna zvijezda kilji u moj sjeverni prozor svake noi?
Jedne noi dok sam sluao rasprave na velikome trgu na kojem je bilo mnogo kipova,
osjetio sam promjenu i shvatio da napokon imam tjelesni oblik. Niti sam bio stranac na
ulicama Olathoe koja lei na visoravni Sarkia izmeu vrhova Noton i Kadiphonek. Moj
prijatelj Alos je govorio, a govor mu je bio od onih koji gode mojoj dui, jer bio je to govor
pravoga ovjeka i domoljuba. Te je noi stigla vijest o padu Daikosa i napredovanju Inuta,
zgrenih, paklenskih utih izroda koji su se prije pet godina pojavili s nepoznatog zapada da
opustoe granice naega kraljevstva i opsjednu mnoge nae gradove. Kada su zauzeli utvrena
mjesta u podnoju planina, njihov put prema visoravni bio je otvoren, osim ako bi se svaki
graanin mogao opirati snagom desetorice. Za zdepasta bia bili su moni u ratnikim
vjetinama i nisu poznavali skrupule asti koje su sputavale nas, sivooke ljude iz Lomara da
krenemo u okrutno osvajanje.
lnuti (Inutos) u Lovecraftovim Ctulhu mitovima, preci Eskima koji su osvojili grad
Lomar (Daikos). (Prim. prev.)
Alos, moj prijatelj, bio je zapovjednik svih snaga na visoravni i u njemu je leala zadnja
nada za nau zemlju. Ovom je zgodom on govorio o pogibeljima s kojima e se suoiti i koje
e pobuditi ljude Olathoe, najhrabrije Lomarijance, da odre obiaje svojih predaka koji su,
kada su bili prisiljeni da se odsele na jug od Zobne pred napredovanjem velikog gleera
(upravo onako kako e nai potomci jednoga dana morati pobjei iz zemlje Lomar), te
okrutno i pobjedonosno pomeli dlakave, dugoruke, kanibale Gnophekehse koji su stajali na
njihovu putu. Meni je Alos zatajio ratniki dio jer sam bio nejak i preputen udnovatim
nesvjesticama kada bi ih bio suoen sa stresom i tekoama. Ali moje oi su bile
najnestrpljivije u gradu unato dugim satima koje sam svakoga dana posveivao prouavanju
Pnakotikih rukopisa i mudrosti Zobnarianskih oeva. Stoga me moj prijatelj, koji je odluio
da me ne osudi na besposlenost, nagradio tom dunou koja je bila od male vanosti. Poslao
me u kulu Thapnen da tamo sluim kao oinji vid nae vojske. Ako bi Inuti pokuali osvojiti
citadelu preko uskog prolaza iza vrha Noton i na taj nain iznenaditi garnizon, ja sam trebao
dati signal vatrom to bi upozorilo vojnike i spasilo grad od trenutne katastrofe.
Pnakotiki rukopisi Prema Lovecraftovom djelu The Dream-Quest of Unknown
Kadath, nainili su ih ljudi iz zaboravljenih sjevernih krajeva prije Lomara. Kada je Olathoe
pao, bili su preneseni u zemlje snova. (Prim. prev.)
Sam sam se popeo na toranj jer je svaki mukarac vrstoga tijela bio potreban dolje u
prolazima. Moj mozak bio je omamljen od uzbuenja i umora jer nisam spavao puno dana.
Ipak, moja je namjera bila vrsta jer ja sam volio svoju domovinu Lomar i mramorni grad
Olathoe koji je leao izmeu vrhova Notona i Kadiphoneka.
No dok sam stajao u najvioj komori tornja, motrio sam rogati blijedi mjesec, crven i
zlokoban, kako treperi kroz izmaglicu koja je lebdjela nad udaljenom dolinom Banof. A kroz
otvor u krovu sjala je blijeda Polarna zvijezda, treperei kao da je iva, i zlobno gledajui
poput zloduha i napasnika. inilo mi se da njezin duh ape zle savjete, uljuljkujui me u
izdajniku pospanost prokletim ritmikim obeanjem koje je stalno iznova ponavljao:
Drijemaj, uvaru, dok se kruglje te
est i dvadeset tisua Ijet
Ne obrnu i ja se vratim
Na mjesto gdje sada gorim.
Druge e zvijezde uskoro izai
Na svod nebeski,
Zvijezde koje smiruju
I zaboravom slatkim blagoslivlju.

Tek poto ja svoj u put okonati

Prolost e na tvoja vrata banuti.
Uzaludno sam se borio sa svojom pospanou, tragajui da poveem ove udne rijei s
nekim uenjem o nebesima koja sam nauio iz Pnakotikih rukopisa. Moja glava, teka i
klonula, pala mi je na prsa, a kad sam slijedei put pogledao gore, to je bilo u snu, a Polarna
zvijezda cerila se na me kroz prozor iznad uasnih njiuih stabala movare iz sna. Ja jo
uvijek sanjam.
U svome sramu i oaju ponekad ivano vrisnem molei stvorenja iz sna oko mene da
me probude prije nego se Inuti priuljaju uz prolaz iza vrha Noton i na prepad zauzmu
citadelu. Ali ta su stvorenja demoni, jer smiju mi se i govore mi da ja ne sanjam. Rugaju mi se
dok spavam i dok moda zdepasti uti neprijatelj mili tiho na nas. Nisam uspio u svojim
dunostima i izdao sam mramorni grad Olathoe. Pokazao sam se nevjeran Alosu, mom
prijatelju i zapovjedniku. Ali ove sjene mojega sna jo mi se rugaju. One govore da nema
zemlje Lomar osim u mojim nonim matanjima, da u ovim prostranstvima gdje Polama
zvijezda sja visoko, a crveni Aldebaran puzi nisko po horizontu, nije bilo nieg osim leda i
snijega ve tisuama godina i da nikada ovjek nije milio po hladnoi osim zdepastih utih
stvorenja zvanih Esquimaux.
Esquimaux eng. arhaini izraz eskimsko, eskimska, eskimski.
I dok se ja upirem u svojoj agoniji krivnje, mahnit da spasim grad ija pogibelj raste
svakoga trenutka, uzaludno se borei da stresem ovaj nenaravni san o kui od kamena i cigle
juno od zlokobne movare i groblja na niskome humku, Polarna zvijezda, zla i monstruozna,
zlokobno se ceri s crnoga svoda, namigujui strano poput urokljiva oka koje nastoji saopiti
neku udnu poruku, ali se niega ne sjea osim daje neko imalo poruku za prenijeti.

GLAZBA ERICHA ZANNA

Naslov originala: Music of Erich Zann
Djelo napisano u prosincu 1921.
Objavljeno u oujku 1922. u The National Amateur, Vol. 44, br. 4, str. 38-40.
*
Pregledao sam planove grada s najveom pomnjom, ipak nikad nisam ponovo pronaao
Rue dAuseil. Nisu to bili samo suvremeni planovi, jer ja znam da se imena mijenjaju. Ja sam,
naprotiv, duboko zaronio u sve starine toga mjesta i osobno istraio svaki okrug sa svakim
imenom koje je uope moglo odgovarati ulici koju sam poznavao kao Rue dAuseil. Ali
unato svemu to sam uinio, ostaje poniavajua injenica da ne mogu nai kuu, ulicu, ili
ak lokalitet gdje sam tijekom posljednjih mjeseci svog sirotinjskog ivota, kao student
metafizike na sveuilitu, uo glazbu Ericha Zanna.
Da mi je sjeanje rastrgano, ne udim se, jer moje je zdravlje, kako tjelesno tako i
mentalno, bilo teko poremeeno tijekom perioda za kojeg sam stanovao u svome stanu u Rue
dAuseil i sjeam se da nijednog svog poznanika nisam doveo tamo. Ali da to mjesto ne mogu
nai, ponovo je i jedinstveno i zbunjujue jer je bilo na pola sata hoda od sveuilita i isticalo
se osobenostima koje teko moe zaboraviti itko tko je tamo bio. Ja nikad nisam sreo osobu
koja je vidjela Rue dAuseil.
Rue dAuseil lei preko mrane rijeke oiviene vrletnim kamenim skladitima sa sivim
prozorima, a premouje ju glomazan most od tamnog kamena. Du te rijeke uvijek je bilo
sjenovito, kao da je dim susjednih tvornica trajno zastirao sunce. Rijeka je takoer bila

smrdljiva, sa zlim mirisima koje nikad nigdje dalje nisam pomirisao i koji mi jednoga dana
mogu pomoi da je naem jer bi ih trebao odmah prepoznati. Iza mosta bile su uske
poploane ulice s tranicama, a onda je iao uspon, isprva postupan, a nevjerojatno strm kad
bi se stiglo do Rue dAuseil.
Nisam nikad vidio neku drugu ulicu koja bi bila tako uska i strma kao Rue dAuseil.
Bila je to gotovo litica, zatvorena za sva vozila, koja se na nekoliko mjesta sastojala od
stubita, a zavravala je na vrhu visokim zidom obraslim brljanom. Ploe na njoj su bile
nepravilne, ponegdje su to bile kamene ploe, ponegdje kaldrma, a ponegdje gola zemlja s
upornom zelenkastom vegetacijom. Kue su bile visoke, sa iljastim krovovima, nevjerojatno
stare, te su se luaki naginjale naprijed i u stranu. Mjestimino se nasuprotni par, gdje bi se
obje naginjale naprijed, gotovo susretao nasred ulice poput luka, a nema sumnje da su veinu
svjetla drale podalje od tla. Bilo je nekoliko mostova od kue do kue preko ulice.
Stanari te ulice osobito su me impresionirali. Isprva sam mislio da je to zato to su svi
bili tihi i utljivi, no kasnije sam zakljuio da je to stoga to su svi bili vrlo stari. Ne znam
kako je dolo do toga da ja ivim u takvoj ulici, ali nisam bio svoj kada sam se tamo preselio.
Ja sam ivio na mnogo sirotinjskih mjesta, i uvijek bi me izbacili zbog potraivanja novca,
sve dok napokon nisam naiao na tu klimavu kuu u Rue dAuseil, koju je drao oduzeti
Blandot. Bila je to trea kua od vrha ulice i daleko najvia od svih.
Moja je soba bila na petome katu. Bila je to jedina nastanjena soba ondje jer je gotovo
cijela kua bila prazna. One noi kad sam stigao uo sam udnu glazbu s kose mansarde iznad
svoje glave. Sljedee sam noi upitao Blandota o tome. On mi je rekao da je to stari Nijemac,
svira viole, udnovati nijemi ovjek koji se potpisao kao Erich Zann i koji je veerima svirao
u orkestru jeftina kazalita. Dodao je da je Zannova elja da svira nou nakon to se vrati iz
kazalita bila razlogom to je izabrao tu povienu i izoliranu sobu u potkrovlju iji je jedan
jedini krovni prozor bio jedina toka na ulici s koje se moglo pogledati preko graninog zida
na strminu i panoramu s druge strane.
Otada sam Zanna uo svake noi i iako me drao budnim, bio sam progonjen
udnovatou njegove glazbe. Iako nisam puno znao o umjetnosti, bio sam siguran da niti
jedna od njegovih harmonija nije bila u svezi s glazbom koju sam ikada ranije uo. Zakljuio
sam da je on skladatelj vrlo originalne genijalnosti. to sam due sluao, bio sam fasciniran
dok se nakon tjedan dana, nisam odluio upoznati se sa starcem.
Jedne noi kada se vraao s posla presreo sam Zanna u hodniku i rekao mu da bih ga
elio upoznati i biti s njim kad svira. On je bio niska, suhonjava i pognuta osoba pohabane
odjee, plavih oiju, groteskna lica nalik satiru i skoro elave glave. Na moje prve rijei inio
se i razljuenim i uplaenim. Moje oigledno prijateljsko raspoloenje ga je ipak napokon
smekalo i on mi je gunajui pokazao da ga pratim uz mrane, kripave i klimave stube u
potkrovlje. Njegova soba, jedna od samo dvije u uskome mranom potkrovlju, bila je na
zapadnoj strani, prema visokome zidu koji je formirao visoki vii kraj ulice. Bila je jako
velika, a doimala se jo veom zbog svoje neobine praznine i zaputenosti. Od namjetaja tu
su bili samo uska eljezna postelja, neisti umivaonik, mali stol, iroka polica za knjige,
eljezni stalak za note i tri staromodne stolice. Notni arci bili su u neredu nabacani po podu.
Zidovi su bili od golih dasaka i vjerojatno nikad ne bijahu upoznali buku, dok je obilje
praine i paukovih mrea inilo da se mjesto doima vie naputenim nego naseljenim.
Oigledno je svijet ljepote Ericha Zanna leao u nekom dalekom kozmosu mate.
Mahnuvi mi da sjednem, nijemi je ovjek zatvorio vrata, okrenuo veliki drveni zasun i
upalio svijeu da pojaa onu koju bijae donio sa sobom. Onda je skinuo moljcima izgrizen
pokrov sa svoje viole i, uzevi ga, sjeo na najmanje neudobnu stolicu. Nije upotrijebio notni
stalak nego me je, ne ostavivi mi drugog izbora i svirajui po sjeanju, oaravao preko sat
vremena melodijama kakve nikad ranije nisam uo, melodijama koje mora da su bile njegove
vlastite tvorevine. Opisati njihovu pravu narav nemogue je nekome neiskusnom u glazbi.

Bile su to neke vrsti fuge, s opetovanim mostovima najomamljivije kvalitete, ali meni su bile
neobine zbog nedostatka ijedne od udnih nota koje sam nauo iz svoje sobe dolje u drugim
prilikama.
Te sam proganjajue note zapamtio i esto ih neprecizno mrmljao i zvidao sebi u
bradu, pa sam ga, kada je svira odloio svoje gudalo, upitao hoe li mi proizvesti neke od
njih. Kad sam zapoeo svoj zahtjev, naborano lice nalik satirovu izgubilo je dokonu mirnou
koju je imalo tijekom svirke i inilo se da pokazuje istu onu neobinu mjeavinu bijesa i
straha koju sam zamijetio kada sam prvi put pristupio starcu. Na tren sam bio u nagnuu da
koristim uvjeravanje, oslanjajui se na pomalo na muice senilnosti, pa sam ak pokuao
probuditi udnije raspoloenje svojega domaina tako to sam zazvidao nekoliko melodija
koje sam uo no ranije. Ali nisam ustrajao u ovom smjeru vie od jednog trenutka jer kada je
nijemi glazbenik prepoznao zvidanu melodiju, njegovo je lice iznenada postalo iskrivljeno
od izraza koji je s onu stranu opisa, a njegova duga, hladna, koata desna ruka posegnula je
da zaustavi moja usta i utia grubu imitaciju. Kad je to uinio, dalje je demonstrirao svoju
ekscentrinost tako to je bacio preplaen pogled prema jedinom zastrtom prozoru, kao da se
boji nekog uljeza. Taj je pogled bio dvostruko apsurdan, budui da je mansarda bila visoko i
nedohvatljivo iznad susjednih krovova, a ovaj prozor jedina toka u strmoj ulici, kako mi je
stanodavac rekao, s koje se moglo vidjeti preko zida na njezinu vrhu.
Starev pogled doveo mi je u pamet Blandotovu primjedbu i s odreenim kapricom
osjetio sam elju da pogledam van na iroku i vrtoglavu panoramu mjeseinom osvijetljenih
krovova i gradskih svjetala s onu stranu brda, koju je od svih stanovnika Rue dAuseil samo
ovaj angrizavi glazbenik mogao vidjeti. Pomakao sam se prema prozoru da povuem ustranu
teko opisivu zavjesu, kad se s uplaenim bijesom jo veim nego ranije, nijemi stanar naao
ponovo na meni. Ovaj je put mahao glavom prema vratima dok se ivano upirao objema
rukama da me tamo odvue. Sada potpuno zgaen svojim domainom, naredio sam mu da me
pusti i rekao da u odmah otii. Njegov je stisak popustio, a kada je vidio moje gaenje i
uvrijeenost njegov se bijes, inilo se, povukao. Uvrstio je svoj oslabljeni stisak, ali ovaj put
na prijateljski nain i natjerao me da sjednem u stolicu, a zatim je sa sjetnim izrazom otiao
do stola od iblja na kojem je olovkom napisao mnogo rijei na trudnome francuskom
jednoga stranca.
Poruka koju mi je naposljetku predao bila je poziv za snoljivost i oprost. Zann je rekao
da je on star, usamljen i da ga su ga pogodili udni strahovi i ivani poremeaji koji su u vezi
s njegovom glazbom i s ostalim stvarima. Uivao je u mome sluanju njegove glazbe i elio je
da doem ponovo i da se ne brinem za njegove ekscentrinosti. Ali on nekome drugome nije
mogao svirati svoje udne harmonije i nije mogao podnijeti da ih netko drugi uje, niti je
mogao podnijeti da netko drugi dotie ita u njegovoj sobi. Do naega razgovora u hodniku on
nije znao da ja iz svoje sobe mogu uti njegovu svirku i sada me pitao mogu li s Blandotom
urediti da uzmem niu sobu gdje ga neu moi uti preko noi. On e, napisao je, namiriti
razliku u najamnini.
Dok sam sjedio i deifrirao lo francuski, osjetio sam se uviavnijim prema starcu. On
je bio rtva fizike i ivane patnje, kao i ja, a moje su me studije metafizike nauile blagosti.
U tiini se zauo slabaan zvuk s prozora. Mora da je zaklopac zatropotao na nonome
vjetru. Ja sam se iz nekog razloga trgao skoro isto tako naglo kao i Erich Zann. I tako, kad
sam zavrio s itanjem, stisnuo sam svojemu domainu ruku i otiao od njega kao prijatelj.
Sljedeega mi je dana Blandot dao skuplju sobu na treem katu izmeu stana postarijeg
posuivaa novca i sobe uglednog tapetara. Na etvrtome katu nije bilo nikoga.
Nije prolo dugo prije no to sam otkrio da Zannova enja za mojim drutvom nije
tako velika kako se inilo dok me uvjeravao da se preselim s petoga kata. Nije me zvao da ga
posjetim, a kad bih ga posjetio, doimao se uzrujanim i svirao je nerado. To bi uvijek bilo nou
jer bi po danu spavao i nije nikoga primao. Moja naklonost prema njemu nije se poveavala

iako se inilo da soba u potkrovlju i udna glazba sadravaju za mene udnovatu fascinaciju.
Bio sam neobino znatieljan da pogledam kroz taj prozor preko zida i niz nevienu padinu
na sjajne krovove i tornjeve koji se zasigurno tamo prostiru. Jednom sam otiao do mansarde
za vrijeme kazalita, kada je Zann bio odsutan, no vrata su bila zakljuana.
Ono to sam uspio bilo je uti nonu svirku nijemoga starca. Isprva bih se na prstima
uspeo do svog starog petog kata, a tada sam se okuraio dovoljno da se popnem zadnjim
kripavim stubitem do mansarde. Tu bih u uskome hodniku, s druge strane zakraunatih
vrata s prekrivenom kljuanicom, esto uo zvukove koji su me ispunjali teko opisivom
grozom grozom nejasnog uenja i zaudna misterija. Nije se radilo o tome da su zvukovi
bili odbojni jer nisu bili, ali su imali vibracije nalik ni na to na ovoj kugli zemaljskoj, i u
odreenim su intervalima poprimali simfonijsku kakvou za koju sam teko mogao shvatiti da
ju proizvodi jedan svira. Zasigurno, Erich Zann je bio genij divlje snage. Kako su tjedni
prolazili, svirka je postajala mahnitija, sve dok stari glazbenik nije doao do tolike
iscrpljenosti i skrovitosti da ga je bilo alosno gledati. Sada me odbijao primiti u bilo koje
vrijeme i klonio me se kad god bismo se sreli na stepenicama.
Tada, jedne noi dok sam sluao na vratima, uo sam kako vritea viola otjee u
kaotian babilon zvukova, pakao koji bi me doveo do toga da posumnjam u svoje vlastito
potreseno duevno zdravlje da iza tih zakraunatih vrata nije doao strani dokaz da je uas
pravi grozomoran, neartikuliran zvuk kakva moe izustiti samo nijem ovjek i koji se die
samo u trenutcima najuasnijeg straha ili patnje. Opetovano sam lupao na vrata, ali nisam
dobio odgovora. Kasnije sam ekao u mranome hodniku, drhtei od hladnoe i straha, dok
nisam uo nejak napor jadnog glazbenika da se ustane s poda uz pomo stolice. Vjerujui da
se upravo osvijestio nakon napada nesvjestice, obnovio sam kucanje istovremeno utjeno
izgovarajui svoje ime. uo sam kako se Zann spotie do prozora te kako zatvara i kapak i
prozor, a zatim posre do vrata koja je, oklijevajui, otkraunao kako bi me primio. Ovaj je
put njegovo oduevljenje to sam tu bilo stvarno, jer njegovo je zbrkano lice zasjalo od
olakanja kad se prihvatio za moj kaput kao to se dijete prihvaa majine suknje.
Mizerno drui, starac me prisilio da sjednem na stolicu dok je on utonuo u drugu kraj
koje su, na podu, nemarno bili odbaeni njegova viola i gudalo. Neko je vrijeme nepomino
sjedio, udnovato kimajui glavom, ostavljajui neobian dojam da neto napeto i uplaeno
slua. Naposljetku, izgleda da se zadovoljio, pa je priao stolici kraj stola i napisao kratku
poruku pa mi ju predao i vratio se do stola gdje je stao brzo i opetovano pisati. Poruka me
molila, u ime milosti i poradi moje vlastite znatielje, da ostanem gdje jesam dok on ne
pripremi puni izvjetaj na njemakom o svim udima i uasima koji ga zaposjedaju. ekao
sam, a olovka nijemog ovjeka je letjela.
Bilo je moda sat kasnije, tijekom kojeg sam ja ekao, dok je stari glazbenik frenetino
ispisivao arke koji su se jo gomilali, kad sam vidio Zanna kako se trzakao od nagovjetaja
uasnog napada. Bez sumnje je gledao u zastrti prozor i tresui se oslukivao. Tada sam
napola fantazmino i sam uo zvuk. No to nije bio uasan zvuk, ve prije izrazito tih i veoma
dalek glazbeni ton, to je nagovijetalo da je svira u nekoj od susjednih kua ili u nekoj
nastambi s one strane visokog zida preko kojega nikad nisam mogao pogledati. Uinak na
Zannu, bio je uasan jer on je, ispustivi olovku, iznenada ustao, uzeo svoju violu i stao
ispunjati no najdivljijom svirkom koju sam ikad uo od njegova gudala osim kad bih sluao
kroz zakraunata vrata.
Bilo bi beskorisno opisivati muziciranje Ericha Zanna te uasne noi. Bilo je uasnije i
od ega to sam ikada uo, jer sad sam mogao vidjeti izraz na njegovu licu, te sam mogao
shvatiti da mu je ovaj put motiv bio jak strah. On je pokuavao nainiti zvuk, odvratiti ili
potisnuti neto, nisam mogao zamisliti to, iako se inilo da je to moralo biti neto strano.
Svirka je postajala fantastina, uznosita i histerina, no posvema je zadrala kvalitete
najviega genija za koje sam znao da ovaj udnovati starac posjeduje. Prepoznao sam

melodiju bio je to divlji maarski ples popularan u kazalitima, i na tren sam pomislio daje
ovo prvi put da ujem kako Zann svira glazbu nekog drugog skladatelja.
Glasnije i glasnije, divljije i divljije, uzdizalo se vritanje i cviljenje te oajnike viole.
Glazbenik je bio mokar od sablasnog znoja i iskretao se poput majmuna, cijelo vrijeme
frenetino gledajui u zastrti prozor. U njegovim mahnitim naprezanjima gotovo da sam
mogao vidjeti sjenovite satire i bakanale kako pleu i vrte se mahnito kroz uzavrele bezdane
oblaka, dima i munja. A tada mi se uinilo da sam uo reskiji, mirniji ton koji nije dolazio od
viole. Miran, odmjeren, svrhovit izrugujui ton koji je dolazio daleko sa zapada.
U taj as kapak se stao tresti na nonome urlajuem vjetru koji se podigao vani kao u
odgovor mahnitom muziciranju unutra. Zannova vritea viola sada je nadmaila sebe,
proizvodei zvukove za kakve sam mislio da ih viola nikad ne moe proizvesti. Kapak se
tresao jo glasnije, otvorio se i poeo lupati o prozor. Tada se staklo razbilo od trenje pod
stalnim udarima, a hladni vjetar je navalio unutra zbog ega su se zanjihale svijee, a arci
papira na stolu, gdje je Zann zapoeo pisati svoju uasnu tajnu, zautali. Ja sam pogledao
Zanna i vidio da on vie nije svjestan. Njegove plave oi bile su izbuljene, staklaste i
obnevidjele, a frenetino muziciranje postalo je slijepa, mehanika, neprepoznatljiva orgija
kakvu niti jedno pero ne moe opisati.
Iznenadan udar, jai od ostalih, zahvati rukopis i ponese ga prema prozoru. Ja sam
oajniki pratio letee arke, ali nestali su prije no to sam doao do razbijenih okana. Tada
sam se sjetio svoje stare elje da pogledam kroz taj prozor, jedini prozor u Rue dAuseil s
kojeg se moglo vidjeti obronak iza zida i grad koji se dolje prostire. Bilo je vrlo mrano, no
gradska su svjetla uvijek gorjela i ja sam oekivao da ih vidim ondje sred kie i vjetra. Ipak,
kada sam pogledao kroz taj najvii od svih zabatnih prozora, dok su svijee treperile, a
mahnita viola zavijala s nonim vjetrom, nisam vidio grad kako se dolje prostire, niti su
prijateljska svjetla sjajila iz poznatih ulica, ve samo bezgraninu crnou prostora, nezamisliv
prostor iv od pokreta i glazbe koji nije nalikovao ni na ta ns zemlji. I dok sam ja tamo stajao
i gledao u uasu, vjetar je ugasio obje svijee u toj staroj uskoj mansardi ostavljajui me u
okrutnoj neprobojnoj tmini s kaosom i paklom preda mnom i demonskim ludilom te viole
koja je zavijala u noi iza mene.
Posrnuo sam u tami budui da nije bilo naina da upalim svjetlo, udario o stol, prevrnuo
stolicu i napokon napipao put do mjesta s kojega je tama vritala neuvenom glazbom. Mogao
sam barem pokuati spasiti sebe i Ericha Zanna, kakve god sile mi bile suprotstavljene.
Jednom mi se uinilo da me oeala neka hladna stvar i ja sam vrisnuo, no moj se vrisak nije
mogao uti od skaredne viole. Iznenada me iz tame pogodilo mahnito gudalo i znao sam da
sam blizu sviraa. Pipao sam naprijed, dotakao naslon Zannove stolice, a zatim naao i
protresao njegovo rame u pokuaju da ga dovedem svijesti.
On nije odgovorio, a viola je i dalje vritala bez poputanja. Pomakao sam ruku do
njegove glave, ije sam mehaniko kimanje uspio zaustaviti, i viknuo sam mu u uho da
obojica moramo pobjei od nepoznatih stvari u noi. No on nije niti odgovorio niti smanjio
bjesnilo svoje neopisive glazbe, dok se inilo da po cijeloj mansardi u tami pleu i mrmljaju
udni pramenovi vjetra. Kad mi je ruka dotakla njegovo uho, ja sam se stresao iako nisam
znao zato. Nisam znao zato dok nisam osjetio mirno lice, hladno poput leda, ukoeno lice
koje nije disalo i ije su staklaste oi buljile beskorisno u prazno. A tada, nekim udom,
pronaavi vrata i veliki drveni zasun, odjurio sam mahnito od tog stvorenja staklastih oiju u
tami i od sablasna zavijanja te proklete viole iji se bijes poveavao dok sam bjeao.
Skakanje, klizanje, letenje niz one beskrajne stepenice kroz mranu kuu; raspameeni
trk van na usku, strmu drevnu ulicu sa stepenicama i klimavim kuama, tropot niz stube i
preko kaldrme k niim ulicama te preko gnjile rijeke okruene klancem, dahtanje preko
velikog mranog mosta na ire, zdravije ulice i bulevare koje poznajemo... Sve to su uasni

dojmovi koji su ostali u meni. Sjeam se i da nije bilo vjetra, da je mjesec bio vani i da su sva
svjetla grada treperila.
Unato svojim najpomnijim potragama i istragama, nikad otada nisam bio kadar pronai
Rue dAuseil. No nije mi sasvim ao niti zbog toga niti zbog gubitka nesluenih bezdana
pomno ispisanih araka koji su jedini mogli objasniti glazbu Ericha Zanna.

BEZIMENI GRAD
Naslov originala: The Nameless City
Djelo napisano: 1921.
Objavljeno u studenome 1921. u The Wolverine, br. 11, str. 3-15.
*
Kada sam se pribliio bezimenom gradu znao sam da je proklet. Putovao sam
opaljenom i uasnom dolinom pod mjesecom i izdaleka ga vidio kako se pupi iz deformirana
groba. Strah je progovarao iz vremenom istroenih stijena ovoga sivog preivjelog iz potopa,
ovog prapradjeda najstarije piramide, a neviena aura me odbijala i nudila mi da se povuem
od drevnih i zlokobnih tajni koje niti jedan ovjek ne treba vidjeti i koje se nitko drugi nije
niti usudio vidjeti.
Daleko u pustinji Arabije lei bezimeni grad, oronuo i neprimjetan. Njegovi su niski
zidovi skoro skriveni pijeskom nebrojenih vjekova. Tako mora da je bilo prije no to su
poloeni prvi kameni Memfisa i dok opeke Babilona jo ne bijahu ispeene. Nema tako stare
legende da mu dadne ime ili da se sjeti da je ikada bio iv, ali o njemu se aptom prialo oko
logorskih vatri i o njemu su mrmljale babe u atorima eika tako da su ga se sva plemena
klonila ne znajui zato. O tome je mjestu onaj Abdul Alhazred, ludi pjesnik, sanjao prije no
to je ispjevao svoj neobjanjivi dvostih:
To mrtav nije koji vjeno leati moe,
a s dalekim eonima i smrt umrijeti moe.
Trebao sam znati da su Arapi imali dobar razlog to su se klonili bezimena grada, grada
o kojem se govorilo u udnovatim priama, ali ga ivi ovjek ne vidjee. Ipak, ja sam im
prkosio i sa svojom devom otiao u pustinju u koju nitko kroio nije. Samo sam gaja vidio i to
je razlogom zato niti jedno lice ne nosi tako grozne crte straha kao moje, zato niti jedan
ovjek ne drhti tako uplaeno kada noni vjetar trese prozorima. Kada sam stigao do njega u
sablasnoj mirnoi neprekinuta sna, on me je pogledao studen od zraka hladnoga mjeseca sred
vreline pustinje. A kada sam mu uzvratio pogled, zaboravio sam na trijumf to sam ga naao i
zaustavio se sa svojom devom da bih saekao zoru.
Satima sam ekao dok je istok postajao siv, zvijezde blijedjele, a sivilo se pretvaralo u
ruiasto svjetlo obrubljeno zlatom. Zauo sam lelek i vidio pjeanu oluju kako se die meu
drevnim stijenama iako je nebo bilo isto, a irok predio pustinje miran. Tada je iznenada
iznad udaljena ruba pustinje stigao blijetei rub sunca. Vidio sam ga kroz malenu pjeanu
oluju koja je prolazila i u svome sam grozniavom stanju zamiljao da se iz nekih dalekih
dubina uje sudar glazbene kovine da pozdravi gorui disk kao to ga Memnon pozdravlja s
obala Nila. Ui su mi zvonile, a mata vrila dok sam polako vodio svoju devu preko pijeska
do toga neskladnog mjesta, toga mjesta koje sam, od ivih ljudi, samo ja vidio.
Ni unutar ni izvan bezoblinih temelja kua i mjesta kojima sam lutao ne naoh niti
rezbariju niti natpis koji bi govorio o ljudima, ako su ljudi bili, koji su izgradili taj grad i
prebivali tako davno u njemu. Starost toga mjesta bila je nezdrava i ja sam eznuo da naem

neki znak ili napravu koji bi ukazivali da je to mjesto zaista oblikovala ljudska ruka. Bilo je
odreenih razmjera i veliina u ruevinama koje mi se nisu sviale. Sa sobom sam imao
mnogo alata i kopao sam puno unutar zidova poruenih zdanja, ali napredak je bio spor i nita
znaajno nije bilo otkriveno. Kada su se no i mjesec vratili, osjetio sam ledeni vjetar koji je
donio novi strah tako da se nisam usudio ostati u gradu. A kada sam izaao izvan drevnih
zidina da spavam, mala pjeana oluja podigla se daui iza mene, puui preko sivih stijena
iako je mjesec bio bistar, a veina pustinje mirna.
Probudio sam se upravo u zoru zbog parade uasnih snova. U uima mi je zvonilo kao
od odzvanjanja neke kovine. Vidio sam kako se sunce crveni kroz Posljednje pramenove
pjeane oluje koja je lebdjela nad bezimenim gradom i remetila tiinu ostatka krajolika. Jo
jednom sam se uputio meu te iritantne ruevine koje su bubrile ispod pijeska poput nemani
pod poplunom, te sam ponovo uzaludno kopao traei ostatke zaboravljene rase. U podne sam
se odmorio, a popodne sam proveo mnogo vremena pratei zidove i zametene ulice, kao i
obrise gotovo potpuno nestalih graevina. Vidio sam da je grad zaista bio velik i pitao sam se
o izvorima njegove veliine. Zamislio sam si sva uda doba koje je bilo tako daleko da ga se
Kaldeja nije sjeala. Pomislio sam i na Sarnath Prokleti, koji je stajao u zemlji Mnar kada je
ovjeanstvo bilo mlado, i na lb, koji je bio isklesan u sivoj stijeni prije no to je ovjeanstvo
nastalo.
Najednom sam doao do mjesta gdje se kamena povrina izdizala kroz pijesak i
formirala nisku hrid. Tu sam s radou vidio neto to je, inilo se, nagovijetalo tragove
pretpotopnih ljudi. Grubo oblikovane na stijeni nesumnjivo su stajale fasade nekoliko malih,
zbijenih kamenih kua ili hramova ije su unutranjosti mogle uvati mnoge tajne iz vjekova
previe udaljenih da ih se izbroji, iako su pjeane oluje odavna izbrisale sve rezbarije koje su
mogle biti s vanjske strane.
Vrlo nisko i zagueni pijeskom bili su svi otvori u mojoj blizini, ali ja sam jedan oistio
lopatom i uspuzao kroz njega nosei baklju da otkrije kakve god misterije bi mogla
sadravati. Kad sam se naao unutra, vidio sam da je spilja zaista hram. Opazio sam i jasne
znakove rase koja je ivjela i molila prije no to je pustinja bila pustinja. Primitivni oltari,
pilastri i nie, svi iznenaujue niski, nisu bili odsutni, i iako nisam vidio nikakve skulpture ili
freske, bilo je mnogo pojedinanih stijena jasno oblikovanih u simbole umjetnim sredstvima.
Niskost isklesane komore bila je vrlo udnovata, jer jedva da sam mogao uspravno kleknuti,
ali prostor je bio tako velik da je moja baklja pokazivala samo jedan njegov dio. Iznenada sam
zadrhtao u jednom od udaljenih uglova jer su odreeni oltari i kameni nagovijetali
zaboravljene rituale uasne, odvratne i neobjanjive naravi i tjerali me da se zapitam kakva bi
to vrsta ljudi mogla nainiti i pohoditi takav hram. Kada sam vidio sve to je mjesto
sadravalo, ponovo sam ispuzao, polakomljen da otkrijem to bi hramovi mogli nuditi.
Sada se pribliavala no. Ipak, opipljive stvari koje sam vidio uinile su radoznalost
jaom od straha tako da ja nisam pobjegao od dugih mjeseinom proizvedenih sjena koje su
me obeshrabrile kada sam prvi put vidio bezimeni grad. U sumraku sam oistio jo jedan
otvor i s novom se bakljom uspuzao u njega. Naao sam jo nejasnih kamena i simbola iako
nita odreenijih od onih koje je sadravao onaj drugi hram. Prostorija je bila jednako niska,
ali mnogo manje iroka. Zavravala je u vrlo uskom prolazu koji je bio nakrcan opskurnim i
zagonetnim relikvijarima. Zavirivao sam oko tih relikvijara kada je tiinu izvana probio zvuk
vjetra i moje deve, to me odvelo da vidim to je moglo uplaiti betiju.
Mjesec je jasno sjao nad praiskonskim ruevinama osvjetljavajui gust oblak pijeska
koji je, inilo se, tjerao snaan vjetar s neke toke du stijene preda mnom, koji se ipak
smirivao. Znao sam da je taj hladni, pjeskoviti vjetar uznemirio devu i ja sam ju se spremao
odvesti na mjesto koje je bilo bolji zaklon, kada sam pogledao gore i vidio da navrh stijene
nema vjetra. To me iznenadilo i ponovo uplailo, ali sam se istog trena sjetio iznenadnih
lokalnih vjetrova koje sam vidio i uo prije izlaska ili zalaska sunca pa sam prosudio da je to

normalna stvar. Zakljuio sam da dolazi s neke pukotine u stijeni koja vodi u spilju i
promatrao sam uzburkani pijesak da pronaem njegov izvor. Uskoro sam opazio da dolazi iz
crnog otvora hrama koji se nalazio daleko na jug od mene, gotovo izvan vidnoga polja.
Krenuo sam prema tom hramu protiv zaguujueg oblaka pijeska. Kada sam mu se pribliio,
pokazao se veim od ostalih, a ulaz se pokazao mnogo manje zatrpan stvrdnutim pijeskom.
Uao bih da nije bilo uasne sile ledenog vjetra koji je gotovo ugasio moju baklju. Luaki je
nadolazio iz mranih vrata, uzdiui sablasno dok je kovitlao pijesak i irio se meu udnim
ruevinama. Uskoro je oslabio, a pijesak se sve vie i vie smirivao dok naposljetku sve
ponovo nije bilo mimo. No inilo se da se prisutnost prikrada kroz sablasne stijene grada, a
kada sam pogledao na mjesec, inilo se da drhti kao da se zrcali u nemirnoj vodi. Bio sam
toliko uplaen da ne mogu objasniti, ali nedovoljno da strah otupi moju e za udom pa sam,
im se vjetar sasvim smirio, uao u mranu komoru iz koje je dolazio.
Hram je, kako sam i zamiljao izvana, bio vei od onih koje sam posjetio prije. Bila je
to vjerojatno prirodna spilja, budui da je donosila vjetrove odnekud odostraga. Ovdje sam
mogao stajati sasvim uspravno, no vidio sam da su kamenovi i oltari isto tako niski kao i u
drugim hramovima. Na zidovima i stropu po prvi put sam opazio neke tragove slikarske
umjetnosti drevne rase, neobine kovraste poteze bojom koja je bila skoro izblijedjela i
izmrvila se, a na dva oltara vidio sam s rastuim uzbuenjem labirint dobro oblikovanih
geometrijskih reljefa. Dok sam visoko drao baklju, inilo se da je oblik krova previe
pravilan da bude prirodan i pitao sam se na emu su prethistorijski kamenoresci prvo radili.
Njihova graditeljska vjetina mora da je bila golema.
Tada je sjajniji bljesak neobinog plamena pokazao onaj oblik koji sam traio, otvor
prema onim udaljenim bezdanima od kojih je onaj nenadani vjetar puhao. Problijedio sam
kada sam vidio da su to mala i oigledno umjetna vrata isklesana u vrstoj stijeni. Gurnuo sam
unutra svoju baklju i ugledao crni tunel s niskim krovom koji je nadsvodio grubo stubite s
vrlo malim, mnogobrojnim i strmim stepenicama koje su vodile nadolje. Uvijek u vidjeti te
stepenice u svojim snovima jer sam doao vidjeti to one znae. Tada nisam znao da li da ih
zovem stepenicama ili samo uporitima na nagloj strmini. Mozak mi je vrio od mahnitih
misli, a inilo se da rijei i upozorenja arapskih proroka lelujaju preko pustinje od zemlje koju
ljudi poznaju prema bezimenome gradu koji se ljudi ne usude upoznati. Ipak, oklijevao sam
samo tren prije no to sam krenuo kroz kapiju i stao se oprezno, nogama naprijed, kao na
ljestvama, sputati niz strmi prolaz.
Samo u stranim fantazmagorijama koje prouzroe droge ili deliriju neki drugi ovjek
mogao bi poi na takovo sputanje na kakovo sam ja poao. Uski je prolaz vodio dolje
unedogled poput nekog stravinog opsjednutog bunara, a baklja koju sam drao iznad glave
nije mogla osvijetliti neznane dubine prema kojima sam puzao. Izgubio sam pojam o vremenu
i zaboravio sam pogledati na sat, no iako sam bio uplaen pri pomisli na udaljenost,
jednostavno sam morao putovati. Bilo je promjena smjera i nagiba, a jednom sam naiao na
dugi, nizak, horizontalan prolaz gdje sam morao prvo progurati noge du kamenog poda,
drei baklju u ispruenoj ruci iza glave. Mjesto nije bilo dovoljno visoko za kleanje. Nakon
toga bilo je jo strmih stepenica i ja sam i dalje beskrajno puzao dolje kad mi se slaba baklja
ugasila. Mislim da to nisam odmah primijetio jer kada sam primijetio jo sam je uvijek drao
iznad glave kao da je upaljena. Bio sam prilino neuravnoteen tim instinktom za udnovato i
nepoznato koji me doveo da lutam po zemlji kao traga za dalekim, drevnim i zabranjenim
mjestima.
U tami su pred mojim oima bljesnuli fragmenti mojeg voljenog blaga demonskih
uenja: reenice Alhazreda, mahnitog Arapina, paragrafi iz apokrifnih nonih mora
Damasciusa i zloglasni redci iz bunovnog djela Image du Monde Gautiera de Metza.
Ponavljao sam udne ulomke i mrmljao o Afrasiabu i demonima koji su s njim plovili niz Ox.
Kasnije sam stalno iznova pjevuio frazu iz jedne od pria lorda Dunsanyja: Gluha tama

bezdana. Kada je strmina postala zapanjujue strma, recitirao sam neto od pjesme Thomasa
Moorea, sve dok se nisam uplaio recitirati dalje:
Nakapnica tame, crna
Ko kazani vjetica, kad se napune
Mjeseevim drogama to s u pomrini ukapane.
udim da vidim bi li noga promakla
Dolje u taj bezdan ispod to ga vidjeh,
A prostire se kol 'ko pogled dopire,
Pregradne su stjenke kliske poput stakla,
Ko da ih je netom bilo ulatiti
S tim katranom crnim to ga Gnijezdo Smrti
Izbacuje na svoj al gliboviti.
Vrijeme je sasvim prestalo postojati kada su moja stopala ponovo osjetila pod, a ja se
naao na mjestu neto viem od prostorija u dva manja hrama koji su sada bili tako
nemjerljivo daleko iznad moje glave. Nisam mogao u potpunosti stajati, ali sam mogao
uspravno kleknuti, i u tami sam vukao noge i milio nasumce amo-tamo. Uskoro sam otkrio da
sam u uskome prolazu iji su zidovi bili obloeni drvenim sanducima koji su imali prednje
strane od stakla. Kada sam u tom paleozoikom, dubokom mjestu osjetio stvari kao to su
ulateno drvo i staklo, stresao sam se na mogue implikacije. Sanduci su oito bilo poredani
du svake strane prolaza u pravilnim razmacima i bili su etvrtasti i horizontalno postavljeni.
Uasno su oblikom i veliinom nalikovali ljesovima. Kada sam pokuao pomaknuti dva ili tri
poradi daljnjega pregleda, otkrio sam da su snano uvreni.
Vidio sam da je prolaz dug, pa sam brzo nabadao naprijed u mileem trku koji bi se
inio uasnim da me je netko promatrao u tami. Povremeno sam prelazio s jedne na drugu
stranu da osjetim svoj okoli i uvjerim se da se zidovi redova sanduka jo proteu. ovjek se
tako navikne misliti vizualno da sam skoro zaboravio na tamu i zamislio beskrajan hodnik od
drveta i stakla u njegovoj nisko okovanoj monotoniji kao da sam ju vidio. A tada, u trenutku
neopisiva osjeaja, zaista sam ju vidio.
Kada se tono moja mata pretopila u pravi prizor, ne mogu rei, ali preda mnom se
pojavio postupan sjaj, i najednom sam znao da vidim nejasne obrise hodnika i sanduka koji su
bili otkriveni nekom neznanom podzemnom fosforescencijom. Nakratko je sve bilo kako sam
ja i zamiljao, budui da je sjaj bio vrlo slab, no kad sam mahinalno nastavio posrtati naprijed
u jae svjetlo, shvatio sam da je moja mata bila nejaka. Ovo nije bio ostatak grubosti poput
hramova u gradu iznad, ve spomenik najvelianstvenije egzotine umjetnosti. Bogati,
ivopisni i smjelo fantastini crtei i slike inili su neprekidan sustav murala ije su linije i
boje s onu stranu opisa. Sanduci su bili od udnog zlatnog drveta s prednjim stranama od
sjajnog stakla i sadravali su mumificirane oblike stvorenja koja su svojom grotesknou
nadvisivali najkaotinije ovjekove snove.
Saopiti neki pojam o tim monstruoznostima je nemogue. Bili su reptilske vrste, no
crte tijela su ponekad nagovijetale krokodila, ponekad tuljana, ali ee nita od onoga za to
je prirodnjak ili paleontolog ikada uo. Veliinom su se pribliavali niskome ovjeku, a
njihove su prednje noge nosile delikatna neobina stopala oigledno nalik ljudskim akama i
prstima. No najudnije od svega bile su njihove glave koje su predstavljale konturu koja se
suprotstavljala svim poznatim biolokim principima. Te se stvari ni s ime ne mogu dobro
usporediti u jednome sam trenu pomislio na najrazliitije prispodobe kao to su maka,
aba, mitski satir i ljudsko bie. Niti sam Zeus nije imao tako golemo i ispupeno elo, no
rogovi, nedostatak nosa i eljust nalik aligatorovoj stavljale su te stvari izvan postojeih
kategorija. Neko sam vrijeme debatirao o realnosti mumija, napola sumnjajui da se radi o
umjetnim idolima, no uskoro sam zakljuio da su zaista neke paleoloke vrste koje su ivjele

kada je bezimeni grad bio iv. Kao kruna grotesknosti, veina njih bila je odjevena u divnu
luksuznu tkaninu, te obilato zasuta ornamentima od zlata, dragulja i nepoznatih sjajnih metala.
Vanost ovih gmiuih stvorenja mora da je bila golema jer su zauzimali prvo mjesto
meu mahnitim crteima na zidovima i stropu prekrivenim freskama. Umjetnik ih je
neusporedivom vjetinom naslikao u njihovu vlastitom svijetu u kojem su imali gradove i
vrtove oblikovane tako da odgovaraju njihovim razmjerima i ja nisam mogao, a da ne mislim
da je njihova oslikana povijest alegorina i da je moda pokazivala napredak rase koja ih je
oboavala. Ta su stvorenja, rekao sam sam sebi, ljudima iz bezimenog grada bila ono to je
vuica bila Rimu, ili to je neka ivotinja na totemu plemenu Indijanaca.
Imajui taj pogled pred sobom, mogao sam otprilike ui u trag udesnome epu
bezimenoga grada; prii o monome velegradu na obali mora koji je vladao svijetom prije no
to je Afrika izniknula iz valova, i o njegovim borbama kada se more povlailo, a pustinja
uvlaila u plodnu dolinu koja ga je drala. Vidio sam njegove ratove i trijumfe, njegove muke
i poraze, i naposljetku njegovu uasnu borbu protiv pustinje kada su tisue njegovih ljudi
ovdje alegorijski predstavljenih grotesknim reptilima bili nagnani da si izdube put dolje
kroz stijene, u nekom udnom smislu prema drugome svijetu o kojem su im govorili njihovi
proroci. Sve je to bilo ivopisno neobino i realistino, a veza s impresivnim silaskom koji
sam poduzeo bila je nedvojbena. ak sam prepoznao prolaze.
Dok sam milio du hodnika prema sjajnijem svjetlu, vidio sam potonje faze oslikanoga
epa. Odlazak rase koja je deset milijuna godina nastanjivala bezimeni grad i dolinu oko njega,
rase ije su due izbjegavale napustiti mjesta koja su njihova tijela poznavala tako dugo, gdje
su se smjestili kao nomadi dok je Zemlja bila mlada i u djeviansku stijenu uklesali one
primitivne hramove u kojima nikada nisu prestali odravati kult. Sada kada je svjetlo bilo
bolje, ja sam slike prouavao pomnije i, imajui na umu da udnovati reptili moraju
predstavljati nepoznate ljude, razmiljao o obiajima bezimenoga grada. Mnoge su stvari bile
udnovate i neobjanjive. Civilizacija, koja je poznavala pisani alfabet, naoko se uzdigla do
viega reda od onih nemjerljivo kasnijih civilizacija Egipta i Kaldeje, no ipak je bilo
neobinih nedostataka. Nisam mogao, naprimjer, pronai slike koje bi predstavljale obiaje
prilikom smrti ili pogreba, osim onih koji su se odnosili na ratove, nasilje i poasti, pa sam se
pitao suzdranosti glede prirodne smrti. inilo se kao da je ideal besmrtnosti njegovan kao
poticajna iluzija.
Jo blie kraju prolaza bile su naslikane scene krajnje pitoresknosti i ekstravagantnosti:
usporedni pogledi na bezimeni grad tijekom njegova naputanja i uznapredovale uruenosti s
udnovatim novim rajskim kraljevstvom prema kojem je rasa prokopala svoj put kroza
stijenu. U tim su prizorima grad i pustinjska dolina bili prikazani uvijek na mjeseini, sa
zlatnim nimbusima koji lebde iznad uruenih zidina napola otkrivajui velianstveno
savrenstvo prolih vremena, koje je umjetnik pokazao nadnaravno i varavo. Rajske su scene
bile skoro previe ekstravagantne da bi se u njih povjerovalo. Ocrtavale su skriveni svijet
vjenoga dana ispunjen slavnim gradovima i eterinim breuljcima i dolinama. Pri samome
kraju sam pomislio da vidim znakove umjetnikog podbaaja. Slike su bile manje vjeto
naslikane i bizarnije ak i od najmahnitije od ranijih scena. inilo se da biljee laganu
dekadenciju drevne vrste popraenu rastuom okrutnou prema vanjskome svijetu od kojega
je odvuena zbog pustinje. Oblici ljudi koji su uvijek bili prezentirani svetim reptilima
postupno su, inilo se, nestajali, dok je njihov duh koji je prikazan kako lebdi iznad ruevina
na mjeseini dobivao na proporcijama. Suhonjavi sveenici, prikazani kao reptili u kienim
haljama, proklinjali su zrak gore i sve koji su ga udisali, a jedna uasna konana scena
pokazivala je ovjeka primitivna izgleda, moda pionira drevnog Irema, Grada pilastara, kako
ga trgaju na komade pripadnici starije rase. Sjeam se kako su se Arapi bojali bezimenog
grada i bilo mi je drago da su iza ovog mjesta sivi zidovi i stropovi bilo goli.

Kada sam pregledao povorku povijesti na muralu, pribliio sam se vrlo blizu dvorane s
niskim stropom, svjestan kapije kroz koju je dolazila sva svijetla fosforescencija. Dopuzavi
do nje, glasno sam viknuo u transcendentnom iznenaenju na ono to je lealo iza jer umjesto
drugih i sjajnijih komora, tu je bio samo beskonaan prostor jednoobrazne sjajnosti kakvu
netko moe zamiljati kada gleda s vrha Mount Everest na more suncem osvijetljene
izmaglice. Iza mene je bio prolaz koji je bio toliko natrpan da nisam mogao u njemu uspravno
stajati. Ispred mene bila je beskonanost podzemne svjetlosti.
Iz prolaza u bezdan protezalo se strmo stubite s malim bezbrojnim stepenicama poput
onih u crnim prolazima kroz koje sam proao. No nakon nekoliko trenutaka sjajna su
isparenja sve prekrila. irom otvorena, na lijevome zidu prolaza bila su masivna vrata od
mjedi, nevjerojatno debela i ukraena fantastinim bareljefima. Vrata su mogla, kad bi se
zatvorila, zatvoriti cijeli unutranji svijet svjetla od kamenih svodova i prolaza. Pogledao sam
na stepenice i tog ih se trena nisam usudio iskuati. Dotakao sam otvorena mjedena vrata.
Nisam ih mogao pomaknuti. Tada sam pao niice na kameni plod. Um mi je gorio od
zaudnih misli koje ak niti smrtna opasnost nije mogla odagnati.
Dok sam leao zatvorenih oiju, slobodan razmiljati, mnoge stvari koje sam povrno
uoio na freskama vratile su mi se s novom i uasnom znakovitou scene koje su
predstavljale bezimeni grad na vrhuncu njegove moi vegetacija doline oko njega i
udaljene zemlje s kojima su njegovi trgovci trgovali. Alegorija puuih stvorenja bunila me
svojom univerzalnom upadljivou i ja sam se udio to je ona tako brzo uslijedila u oslikanoj
povijesti takove vanosti. Na freskama je bezimeni grad bio prikazan u proporcijama koje su
odgovarale reptilima. Ja sam se pitao kakvi su bili njegovi stvarni razmjeri i veliina i sjetio se
trenutka kada sam u ruevinama opazio odreene neobinosti. Briljivo sam promislio o
niskosti prvotnih hramova i podzemnoga hodnika koji su bili bez sumnje isklesani, kako
slijedi, zbog potovanja reptilskim boanstvima koja su tovali, iako je to silom natjeralo
oboavatelje na puzanje. Moda su sami ovdanji rituali obuhvaali puzanje u imitaciji
stvorenja. No niti jedna religijska teorija ne bi mogla lako objasniti zato su ravni prolazi u
tom impresivnom spustu trebali biti niski poput hramova ili nii, jer se u njima nije ak moglo
niti kleknuti. Kada sam pomislio na puzea stvorenja iji su mi grozni mumificirani oblici bili
tako blizu, ponovo sam osjetio nalet straha. Mentalne su asocijacije neobine i ja sam se
stisnuo pri pomisli da je osim jadnog primitivnog ovjeka koji je rastrgan na komade na
zadnjoj slici, moje oblije jedino ljudsko oblije sred mnogih relikvija i simbola praiskonskog
ivota.
Ali, kao i uvijek u mojem udnovatom skitalakom postojanju, uenje je uskoro
nadvladalo strah jer je sjajni bezdan i ono to je on mogao sadravati predstavljao problem
dostojan najveeg istraivaa. Nisam mogao ni sumnjati da je udnovati svijet tajni leao
daleko niz to stubite. Nadao sam se da u nai te ljudske memorabilije koje je oslikani
hodnik propustio dati. Freske su oslikavale nevjerojatne gradove i doline u donjemu svijetu, a
moja je mata jurila po bogatim i kolosalnim ruevinama koje su me ekale.
Moji su se strahovi, zaista, vie ticali prolosti nego budunosti. ak niti fiziki uas
moje pozicije u tom hodniku natrpanom mrtvim gmazovima i pretpotopnim freskama, koji se
nalazio kilometrima ispod svijeta koji sam poznavao te suoenost s drugim svijetom jeziva
svjetla i magle, nisu se mogli mjeriti sa smrtnim strahom koji sam osjeao na duboku starost
prizora i njegove due. Starost toliko velika da se mjerljivost jedva nazirala iz iskonskih
kamenova i u stijenu uklesanih hramova bezimenog grada, dok su posljednji od zapanjujuih
zemljovida na freskama pokazivali oceane i kontinente koje je ovjek zaboravio, a koji su
samo tu i tamo imali neke neodreeno poznate obrise. Nitko ne moe rei to se to dogodilo u
geolokim razdobljima otkako prestaju slike, a rasa koja mrzi smrt nevoljno je podlegla
izumiranju. Ove spilje i predjeli svjetla dolje nekada su obilovali ivotom, a sada sam ja bio

sam sa ivopisnim ostacima, drhtei pri pomisli na bezbrojne vjekove kojima su ovi ostaci
ostali tihi naputeni svjedok.
Iznenada stie jo jedan nalet onog otrog straha koji me na mahove hvatao jo otkako
sam prvo vidio uasnu dolinu i bezimeni grad pod hladnim mjesecom i unato iscrpljenosti,
naao sam se kako se frenetino stavljam u sjedei poloaj i gledam nazad niz crni hodnik
prema tunelima koji su se dizali do vanjskoga svijeta. Moje su senzacije bile poput onih koje
su me natjerale da izbjegavam bezimeni grad po noi, te su bile isto onako neobjanjive kao
to su bile estoke. U sljedeem sam trenutku, u svakom sluaju, zadobio jo vei fras u vidu
odreenog zvuka prvoga koji je razbio potpunu tiinu ovih dubina nalik grobnici. Bilo je to
duboko, nisko stenjanje, poput udaljene vreve prokletih duhova, a dolazilo je iz pravca u koji
sam zurio. Glasnoa mu je brzo rasla, dok uskoro nije zastraujue odjekivalo niskim
prolazom, a ja sam u isto vrijeme postao svjestan poveanog propuha starog zraka, kao da
tee iz tunela i grada iznad. Dodir toga zraka kao da mi je vratio ravnoteu jer sam se istog
trena prisjetio iznenadnih pramenova koji se bijahu podigli oko otvora bezdana kod svakog
zalaska ili izlaska sunca. Jedan od njih mi je zaista i otkrio skrivene tunele. Pogledao sam na
svoj sat i vidio da je blizu zora pa sam se uhvatio da se oduprem buri koja je mela dolje do
svojeg prebivalita u spilji, kao to je naveer kuljala naprijed. Moj se strah ponovo smanjio
budui da je prirodni fenomen kadar raspriti mozganje o nepoznatom.
U procjep u zemlji sve je mahnitije lio noni vjetar, urlajui i stenjui. Ponovo sam pao
niice i bezuspjeno se pribio uz pod, zbog straha da me fiziki ne odnese kroz otvorenu
kapiju u fosforescentni bezdan. Takav bijes nisam oekivao i dok sam postajao svjestan da
moje tijelo stvarno klizi prema ponoru, bio sam zaposjednut tisuama novih uasa shvaanja i
mate. Zloudnost udarca probudila je nevjerojatna matanja. Ponovo sam se drhtei
usporedio s jedinim ljudskim likom u onome zastraujuem hodniku, ovjekom kojega je
bezimena vrsta rastrgala na komade, jer u avoljem zahvatu vrtlonih struja prebivao je, inilo
se, osvetoljubiv bijes to jai to je bio uvelike nemoan. Mislim da sam histerino vrisnuo
bio sam skoro pomahnitao kod zadnje od vjetrovitih utvara koje su urlale. Pokuao sam se
uspuzati protiv nevidljive bujice, ali nisam ak mogao niti sebe drati dok sam bio lagano i
beutno guran prema nepoznatom svijetu. Naposljetku, razum mora da je potpuno pukao, jer
uo sam stalno iznova brbljanje onog nerazumljivog dvostiha mahnitog Arapa Alhazreda koj i
je sanjao bezimeni grad:
To mrtav nije koji vjeno leati moe,
a s dalekim eonima i smrt umrijeti moe.
Samo mrki, turobni pustinjski bogovi znaju to se zaista dogodilo kakve sam
neopisive borbe i jagme izdrao ili koji me Abadon odveo nazad u ivot, u kojem se uvijek
moram sjeati i drhtati na nonome vjetru dok me zaborav ili neto gore ne pozove.
Monstruozna, nenaravna, kolosalna, bila je stvar predaleko s onu stranu ovjekovih zamisli
da bi se u nju vjerovalo osim u tihim, prokletim sitnim satima jutra kada ovjek ne moe
zaspati.
Rekao sam da je bijes naleta koji je navaljivao bio paklen demonski i da su
njegovi glasovi bili odvratni od zapretene zlokobnosti poharanih vjenosti. Ubrzo se mome
kljucajuem mozgu uinilo da ti glasovi, koji su jo bili kaotini preda mnom, poprimaju
artikulirani oblik iza mene, a dolje u grobnici nebrojenih, eonima mrtvih starina, kilometrima
daleko od zorom osvijetljena svijeta ovjeka, uo sam sablasno proklinjanje i reanje demona
na udnome jeziku. Okrenuvi se, vidio sam ocrtano na sjajnome eteru ponora ono to nije
moglo biti vieno u mraku hodnika hordu jureih vragova iz nonih mora koji su pripadali
rasi koju niti jedan ovjek ne moe pobrkati puuim gmazovima bezimenoga grada.
I dok je vjetar zamirao, ja sam bio uronjen u sablasnu tamu utrobe zemlje, a iza zadnjeg
od stvorenja velika su se mjedena vrata zvonko zatvorila uz zagluuju zveket metalne glazbe

ija je jeka otjecala u udaljeni svijet da pozdravi izlazee sunce kao to ga Memnon
pozdravlja s obala Nila.

S ONU STRANU ZIDA SNA

Naslov originala: Beyond the Wall of Sleep
Djelo napisano 1919.
Objavljeno u listopadu 1919. u Pine Concs, Vol. 1,Br. 6, str. 2-10.
*
esto sam se pitao zastane li veina pripadnika ovjeanstva ikada razmisliti o znaaju
snova, koji je povremeno golem, i o opskurnome svijetu kojem oni pripadaju. I dok velika
veina naih nonih vizija moda nije nita vie od blijedih i fantastinih refleksija naeg
budnog iskustva unato Freudu s njegovim naivnim simbolizmom postoji ipak odreen
ostatak iji neobini i eterini karakter ne dozvoljava uobiajenu interpretaciju i iji
neodreeno uzbudljiv i uznemiruju uinak nalae mogue malene uvide u sferu mentalne
egzistencije koja nije nita manja od fizikoga ivota, ali je od toga ivota razdvojena gotovo
neprobojnom barijerom. Iz svojega iskustva ne mogu sumnjati da ovjek, kada vie nije pri
zemaljskoj svijesti, zaista privremeno boravi u drugom, bestjelesnom ivotu ija je narav
daleko drugaija od ivota kakva poznajemo, a o kojem, nakon buenja, ostaju samo
najmanja i najneizrazitija sjeanja. Iz tih zamagljenih i fragmentarnih sjeanja mi moemo
mnogo toga zakljuiti, ali malo toga dokazati. Moemo nagaati da u snovima ivot, materija
i vitalnost nisu nuno konstante kakve zemlja poznaje, te da vrijeme i prostor ne postoje dok
ih naa probuena svijest ne zahvati. Ponekad vjerujem da je ovaj manje materijalni ivot na
istinski ivot, te da je naa isprazna prisutnost na kugli zemaljskoj kao takva sekundarna ili je
tek prividni fenomen.
Iz mladenake sam se sanjarije, ispunjen spekulacijama ove vrste, probudio jednoga
poslijepodneva u zimi 1900-01, kada je u dravnu psihijatrijsku ustanovu u kojoj sam radio
kao internist doveden ovjek iji me sluaj otada tako neumorno progonio. Njegovo ime,
kakvo je bilo dano na kartonu, bilo je Joe Slater ili Slader, a njegova je pojava bila tipina za
itelje regije Catskill Mountain jedan od onih udnih, odbojnih potomaka primitivne
kolonijalne loze ija je izolacija od gotovo tri stoljea u breuljkastim zakucima krajeva po
kojima se malo putovalo prouzroila da potonu u neku vrstu barbarske izopaenosti umjesto
da napreduju sa svojom sretnije rasporeenom braom u gue naseljenim okrugima. Meu
tim udnim svijetom, koji tono odgovara dekadentnom dijelu bijelog smea na Jugu, pravo
i moral ne postoje, a njihov opi mentalni status je vjerojatno ispod statusa bilo kojeg drugog
dijela uroenikog amerikog naroda.
Joe Slater, koji je stigao u ustanovu pod budnom pratnjom etiri dravna policajca i koji
je bio opisan kao vrlo opasan lik, kada sam ga prvi put vidio sigurno nije davao naslutiti svoje
pogibeljne nakane. Iako je bio dobrano iznad srednjeg rasta i donekle miiave grae, zbog
pospana plavetnila svojih malih vodenastih oiju, prorijeenosti zanemarena i nikad izbrijana
izrasta ute brade, te nehajne mlohavosti svoje donje usne zraio je apsurdnom pojavom
bezopasne gluposti. Njegova dob bila je nepoznata jer meu njegovom vrstom ne postoje niti
obiteljski zapisi niti trajne obiteljske veze, ali zbog elavosti njegove glave sprijeda i zbog
trulog stanja njegovih zuba, glavni doktor upisao ga je kao ovjeka od oko etrdeset godina.
Iz medicinskih i sudskih dokumenata saznali smo sve to se moglo skupiti o njegovu
sluaju. Ovaj ovjek, probisvijet, lovac i traper, uvijek je bio udan u oima svojih primitivnih

kolega. Imao je naviku zaspati nou poslije uobiajenog vremena, a kad bi se probudio, esto
bi priao o nepoznatim stvarima na nain koji je bio tako bizaran da je pobuivao strah ak i u
srcima nematovite populacije. Ne da je forma njegova jezika bila posebno neobina, jer
nikad nije govorio osim oskudnim dijalektom svojega kraja, ali ton i smisao njegovih izriaja
bili su tako tajnovito neobuzdani da nitko nije mogao sluati bez straha. On sam obino je bio
isto tako ustraen i zaprepaten kao i njegova publika, a sat vremena nakon buenja zaboravio
bi sve to je rekao ili barem sve to ga je nagnalo da rekne to to je rekao, pa se vraao u tupu,
polusrdanu normalnost poput one drugih gortaka.
Kako je Slater rastao, inilo se da su se njegove jutarnje aberacije postupno poveavale i
u uestalosti i u silovitosti, sve dok se otprilike mjesec dana prije njegova dolaska u ustanovu
nije dogodila grozna tragedija koja je prouzroila njegovo uhienje od strane vlasti. Jednoga
dana blizu podneva, nakon dubokog sna koji je poeo u orgijanju s viskijem oko pet sati
proteklog poslijepodneva, ovjek se iznenada uzbudio, urlajui toliko jako i sablasno da je
nekoliko susjeda dolo u njegovu kolibu prljavi svinjac u kojem je ivio sa svojom obitelji
koja je bila isto tako neopisiva kao i on. Istravi van na snijeg, visoko je ispruio ruke i
poinio niz puta skoio ravno gore u zrak viui za to vrijeme svoju odluku da dosegne neku
veliku, veliku kolibu sa sjajnosti u krovu i zidovima i podu i glasnu, udnu glazbu u daljini.
Dok su ga dva ovjeka umjerene veliine pokuavala smiriti, on se otimao s manijakalnom
silom i bijesom, vritei svoju elju i potrebu da nae i ubije odreenog stvora koji se sjaji,
trese i smije. Naposljetku, nakon to je privremeno iznenadnim udarcem sruio jednog od
onih koji su ga drali, bacio se na drugoga u demonskoj ekstazi ei za krvlju. Sablasno je
vritao da e skoiti visoko u zrak i propaliti si put kroz sve to ga bude prijeilo.
Obitelj i susjedi tada su panino pobjegli, a kada su se hrabriji od njih vratili, Slatera
nije bilo. Ostavio je za sobom neprepoznatljivu kaastu stvar koja je jo prije sat vremena bila
ivi ovjek. Nitko ga se od gortaka nije usudio slijediti i bilo je vjerojatno da bi s
dobrodolicom doekali njegovu smrt od hladnoe, no kada su nekoliko jutara kasnije zauli
njegove vriskove iz udaljenog klanca, shvatili su da je on nekako uspio preivjeti i da e ga
morati na ovaj ili onaj nain udaljiti. Tada je uslijedila naoruana potraga ija je nakana
(togod bila spoetka) postala erifova potjera nakon to ju je jedan od rijetko popularnih
dravnih policajaca sluajno uoio, zatim ispitao i napokon se pridruio tragaima.
Treega dana Slater je naen u nesvijesti u duplju drveta, odveden u najblii zatvor gdje
su ga, im je doao svijesti, ispitali psihoanalitiari iz Albanyja. Ispriao im je jednostavnu
priu. Ispriao je da je zaspao jednoga poslijepodneva oko zalaska sunca nakon to je popio
puno este. Probudio se i naao se krvavih ruku na snijegu pred svojom kolibom. Pred
njegovim nogama bilo je iznakaeno tijelo njegova susjeda Petera Sladera. Uasnut, uputio se
u umu, u neodreenom pokuaju da pobjegne od prizora onoga to je zasigurno bio njegov
zloin. Osim toga inilo se da vie nita ne zna niti je struno ispitivanje njegovih ispitivaa
poluilo ijednu dodatnu injenicu.
Te je noi Slater spavao mirno, a sljedeeg se jutra probudio bez neobinosti na licu,
osim odreene promjene izraza. Doktor Barnard koji je promatrao pacijenta mislio je da je u
blijedim plavim oima uoio odreen odsjaj naroite kakvoe, a u labavim usnicama lagano
zatezanje kao pri razumnoj odluci. Ali kad su ga ispitali, Slater se vratio u uobiajenu
gortaku tupost te je samo opetovao ono to je rekao prethodnoga dana.
Treega jutra dogodio se prvi ovjekov mentalni napad. Nakon to je pokazivao neku
nelagodu u snu, zapao je u ludilo toliko mono da su bili potrebni udrueni napori etvorice
ljudi da ga sputaju luakom kouljom. Psihoanalitiari su s velikom panjom sluali njegove
rijei, budui da je njihova radoznalost bila poveana do vrhunca sugestivnim no veinom
proturjenim i nekoherentnim priama njegove obitelji i susjeda. Slater je divljao vie od
petnaest minuta, brbljajui na svojem umskom dijalektu o zelenim zdanjima od svjetla,
oceanima prostora, udnoj glazbi i sjenovitim planinama i dolinama. Ali ponajvie se zadrao

na nekom tajnovitom blistavom biu koje ga je drmalo, smijalo mu se i rugalo. inilo se da

mu je ta golema, nejasna linost uinila uasno zlo i ubiti ga u trijumfalnoj osveti, bila je
njegova najvea elja. Da bi doao do nje, rekao je, preletio bi preko bezdana praznine, palei
svaku prepreku koja bi mu se nala na putu. Tada je uslijedilo njegovo obeshrabrenje sve dok
se, uvelike iznenada, nije smirio. Vatra ludila zamrla mu je u oima i on je u tupom uenju
gledao u svoje ispitivae i pitao zato je vezan. Dr. Barnard je raskopao konati ham i nije ga
vratio sve do noi, kada je uspio nagovoriti Slatera da ga, za svoje vlastito dobro, svojevoljno
odjene. ovjek je sad priznao da je ponekad udnovato priao, iako nije znao zato.
Unutar tjedan dana dogodilo se jo napada, ali iz njih su doktori malo otkrili. Dugo su
spekulirali o izvoru Slaterovih vizija jer, budui da on nije znao niti itati niti pisati i
oigledno nikada nije uo niti legendu niti bajku, njegova raskona mata bila je sasvim
neobjanjiva. Da ona nije mogla proizii iz nekog poznatog mita ili bajke, osobito je postalo
jasno injenicom da se nesretni luak izraavao samo na svoj jednostavan nain. Buncao je o
stvarima koje sam nije razumio i koje nije mogao interpretirati, o stvarima za koje je tvrdio da
ih je iskusio, ali koje nije mogao upoznati ni preko koje uobiajene ili povezane prie.
Psihoanalitiari su se uskoro sloili da su abnormalni snovi bili temeljem problema, snovi ija
je ivopisnost mogla na neko vrijeme potpuno dominirati probuenim umom tog, u osnovi,
prostog ovjeka. Iz iste formalnosti Slateru je sueno za ubojstvo, osloboen je na temelju
umobolnosti i predan ustanovi u kojoj sam ja imao tako skromno mjesto.
Rekao sam da sam u stalnom razmiljanju o ivotu snova i iz ovoga moete prosuditi o
gorljivosti s kojom sam se bacio na prouavanje novoga pacijenta, im sam imao potpunu
potvrdu o injenicama njegova sluaja. inilo se da je on u meni osjetio odreeno prijateljsko
raspoloenje to je, bez sumnje, bilo roeno zbog interesa koje nisam mogao skriti i iz blagog
naina na koji sam ga ispitivao. Ne da me je ikada prepoznao tijekom svojih napada, kada
sam se bez daha hvatao za njegove kaotine, ali kozmiki slikovite opise, ali poznavao me u
svojim mirnim trenucima, kada bi sjeo uz svoj goli prozor i pleo koare od slame i vrbina
iblja, moda eznui za planinskom slobodom u kojoj nikad vie nee moi uivati. Njegova
obitelj nikada nije dolazila da ga vidi. Vjerojatno bjee nala, po obiaju dekadentnih
gortaka, drugu, privremenu glavu.
Postupno sam stao osjeati golemo uenje pred mahnitim i fantastinim vizijama Joea
Slatera. ovjek sam je bio alosno slab, kako mentalno tako i u jeziku, ali njegove sjajne,
titanske vizije, iako opisane barbarskim, iaenim argonom, bile su zasigurno stvari koje bi
samo superioran ili ak izvanredan mozak mogao izroditi. Kako je, pitao sam se esto, tupa
mata jednog catskillskog degenerika mogla sazvati vizije ije je samo posjedovanje
nagovijetalo pritajenu iskru genija? Kako je neki tamo umski tupan mogao postii tako
puno, kao to je poimanje onih sjajnih predjela nadzemaljskoga sjaja i okolnog svemira o
kojima je Slater naklapao u svojem furioznom deliriju? Sve sam vie naginjao uvjerenju da je
u alosnoj osobi koja je puzala preda mnom leao poremeeni nukleus neega to je s onu
stranu mojega shvaanja, neega to je bezgranino s onu stranu shvaanja mojih iskusnijih,
ali manje matovitih medicinskih i znanstvenih kolega.
No ipak, nisam mogao nita odreeno izvui iz ovjeka. Zbroj svih mojih istraga bio je
da je Slater, u nekoj vrsti polutjelesnog ivota u snu lutao ili lebdio kroz sjajne i udesne
doline, ledine, vrtove, gradove i palae svjetla, u kraju koji je nesputan i ovjeku nepoznat, da
tamo on nije bio niti seljak niti degenerik, nego neko stvorenje od vanosti i ivopisnog ivota
koji se kree ponosno i dominantno, a kontrolira ga samo odreeni smrtni neprijatelj koji je,
inilo se, neko bie vidljive, ali eterine strukture, i koji izgleda nije imao ljudski oblik,
budui da mu se Slater nikada nije obraao kao ovjeku ni ikako drukije nego stvoru. Taj je
stvor uinio Slateru neko grozno, ali neimenovano zlo koje je manijak (ako je bio manijak)
udio osvetiti.

Iz naina na koji je Slater aludirao na njihove poslove, ja sam prosudio da su se on i

blistavi stvor susretali podjednakim uvjetima, da je u svojoj egzistenciji u snu taj ovjek i sam
bio blistavi stvor iste rase kao i njegov neprijatelj. Taj je dojam podravalo njegovo esto
spominjanje letenja kroz prostor i gorenja koje je prijeilo njegov napredak. Ipak, te su
predodbe bile formulirane rustinim rijeima koje su bile u potpunosti neadekvatne da ih
prenesu. Ta me je okolnost dovela do zakljuka da, ako je svijet snova zaista postojao, oralni
jezik nije njegov medij za prijenos misli. Je li moglo biti da se dua iz sna koja je nastanjivala
ovo inferiorno tijelo oajniki upinjala progovoriti stvari koje jednostavan i zapleten mlohavi
jezik nije mogao izustiti? Je li moglo biti da sam se ja nalazio licem u lice s intelektualnim
emanacijama koje bi objasnile misterij ako bih ih ja mogao nauiti, otkriti i itati? Starijim
lijenicima nisam govorio o ovim stvarima jer srednja je dob skeptina, cinina i nesklona
prihvaanju novih ideja. Osim toga, glava ustanove nedavno me upozorila na svoj oinski
nain da previe radim, da mome umu treba odmora.
Dugo je moje uvjerenje bilo da se ljudska misao bazino sastoji od atomskih ili
molekularnih gibanja koja se mogu konvertirati ili u valove ili arinu energiju poput topline,
svjetla ili elektriciteta. To me je uvjerenje rano dovelo do razmiljanja o mogunosti telepatije
ili mentalne komunikacije sredstvima odgovarajueg aparata pa sam dok sam bio na koledu
pripremio set odailjaa i prijemnika koji su donekle nalikovali na nezgrapne ureaje kakvi su
se upotrebljavali u beinoj telegrafiji u onom grubom vremenu prije radija. Te sam
instrumente testirao sa svojim studentskim kolegama, ali budui da nisam postigao rezultate,
ubrzo sam ih spakirao, zajedno s ostalim znanstvenim tricama i kuinama, za moguu
upotrebu u budunosti.
Sada, u svojoj snanoj udnji da prodrem u ivot snova Joea Slatera, ponovo sam
potraio te instrumente te proveo nekoliko dana spremajui ih za akciju. Kada su bili spremni,
ponovo nisam propustio priliku da ih isprobam. Na svaki Slaterov izljev nasilja ja bih
smjestio odailja na njegovo, a prijemnik na svoje elo, stalno vrei delikatna podeavanja
za razliite hipotetske valne duine mentalne energije. Imao sam tek slabu predodbu kakve
bi se misli i impresije, ako budu uspjeno prenesene, mogle dogoditi u mojemu mozgu, ali
sam bio siguran da bih ih mogao otkriti i interpretirati. Shodno tomu nastavio sam svoje
eksperimente, iako nikoga nisam obavijestio o njihovoj naravi.
Bio je dvadeset i prvi veljae 1901. godine kada se stvar dogodila. Kada pogledam
unazad preko svih tih godina, shvaam kako se nestvarnim ini, a ponekad se pitam nije li
doktor Fenton bio u pravu kada je sve to pripisao mojoj uzbuenoj mati. Sjeam se da je,
kada sam mu priao, sluao s velikom ljubaznou i panjom, no kasnije mi je dao nervni
praak i uredio polugodinji odmor na koji sam otiao sljedeeg tjedna.
Te sudbinske veeri bio sam jako uznemiren i smeten jer, unato izvrsnoj njezi koju je
dobivao, Joe Slater je nesumnjivo umirao. Moda mu je nedostajala sloboda njegove planine
ili je moda mete u njegovoj glavi postao prejak za njegove trome modane, no u svakom
sluaju plamen ivotnosti slabo je tinjao u raspadajuem tijelu. Pred kraj je bio pospan, a kada
se spustila no, pao je u nemiran san.
Nisam mu svezao luaku koulju kao to je bio obiaj kada je spavao, jer sam vidio da
je bio previe iscrpljen da bi bio opasan, ak i ako bi se jo jednom probudio u mentalnom
neredu prije no to umre. No postavio sam na njegovo i svoje elo dva kraja svojeg
kozmikog radija, nadajui se protiv nade, u kratkom vremenu koje je preostalo, prvoj i
posljednjoj poruci iz svijeta snova. U eliji je s nama bio jedan bolniar, mediokritetski tip
koji nije razumijevao svrhu aparature niti se mislio raspitivati o mojem poslu. Kako su sati
odmicali, vidio sam kako mu je glava nezgodno klonula u snu, ali ga nisam uznemirivao. Ja
sam, uspavan ritmikim disanjem zdrava, ali umirua ovjeka, zacijelo sam zakunjao neto
kasnije.

Uzbunio me zvuk udnovate lirske melodije. Akordi, vibracije i harmonijske ekstaze

strasno su odjekivali na sve strane dok se pred mojom ushienom osobom rasprsnuo udesan
spektakl krajnje ljepote. Zidovi, stupovi i grede ive vatre bljesnuli su arko oko mjesta na
kojem sam ja, inilo se, lebdio u zraku, proteui se nagore prema bezgranino visokom
svodu kupole neopisive krasote. Stapajui se s tim prizorom dvorske velianstvenosti ili prije
nadomjetajui ga povremeno u kaleidoskopskoj rotaciji, tu su bili prizori irokih ravnica i
gracioznih dolina, visokih planina i zamamnih peina, koji su bili prekriveni svim ljupkim
atributima scenografije koju moje oduevljene oi nisu mogle pojmiti, a ipak su bili formirani
u potpunosti od nekog sjajnog, eterinog, podatnog entiteta koji je u gustoi participirao
koliko kao duh, toliko i kao materija. Dok sam gledao, uoio sam da je moj vlastiti mozak
imao klju ovih oaravajuih metamorfoza jer svaki prizor koji mi se ukazivao bio je onaj koji
je moj izmijenjeni um najvie elio vidjeti. Sred te nebeske stvarnosti ja nisam prebivao kao
stranac, jer svaki prizor i zvuk mi je bio poznat kao to je bio nebrojenim eonima vjenosti
prije i bit e tako u vjenosti koja dolazi.
Tada se blistava aura mojeg brata u svjetlu privukla blie i odrala razgovor sa mnom,
duom u duu, tihom i savrenom razmjenom misli. Bio je to trenutak trijumfa koji se
pribliavao, jer nije li to moje subie napokon bjealo iz ponizujueg povremenog okova?
Bjealo je zauvijek, pripremajui se pratiti prokletog tiranina ak i u posljednja polja etera da
bi na njemu mogla biti izvrena plamena kozmika osveta koja e potresti svjetove. Lebdjeli
smo tako neko vrijeme, kad sam ja oko nas opazio pomalo zamagljene objekte koji su
blijedjeli, kao da me neka sila zvala natrag na Zemlju, kamo sam najmanje elio ii. inilo se
da je i oblik pored mene osjeao promjenu jer je postupno svoj govor doveo do zakljuka, te
se sam pripremio da napusti scenu, izbljeujui mi iz vida u mjeri neto manje brzoj od one
ostalih objekata. Bilo je razmijenjeno jo nekoliko misli i ja sam znao da smo blistavi i ja bili
ponovo pozvani na vezu, iako e to za mojega brata u svjetlu biti posljednji put. Budui da je
alosna ljuska planeta bila gotovo potpuno potroena, za manje od sata moj e kolega biti
slobodan da progoni svojeg tlaitelja du Mlijene staze i mimo zvijezda do samih granica
beskonanosti.
Tono odreen udar razdvaja moj konani dojam blijeenja prizora svjetla od mog
iznenadnog i donekle posramljenog buenja i izravnavanja u mojoj stolici, kad sam vidio
umiruu priliku na kauu kako se neodluno pokree. Joe Slater se zaista budio, iako
vjerojatno po posljednji put. Kada sam paljivije pogledao, vidio sam da u blijedim obrazima
sjaju tokice koje su bile u boji koja nikad nije bila prisutna. Usne su se, takoer, doimale
neobinima, budui da su bile vrsto stisnute, kao da je to inila sila koja je imala vri
karakter nego to je to bio Slaterov. Cijelo se lice napokon poelo napinjati, a glava sa
zatvorenim oima se nemirno okrenula.
Nisam probudio bolniara koji je spavao nego sam namjestio zaglavak svog telepatskog
radija koji se lagano poremetio, a koji je trebao uhvatiti svaku odlazeu poruku koju bi sanja
imao isporuiti. Odjednom se glava brzo okrenula u mome smjeru, a oi se otvorile, to me je
natjeralo da s netreminim zaprepatenjem zurim u ono to sam opazio. ovjek koji je bio Joe
Slater, catskillski dekadent, promatrao me parom sjajnih, proirenih oiju ija se plavost
suptilno produbila. Niti manija niti degenerinost ne bijahu vidljive u tom pogledu i ja sam,
izvan svake sumnje, osjetio da gledam u lice iza kojeg lei aktivan um viega reda.
U tome asu moj je mozak postao svjestan postojanog utjecaja koji je na njemu radio.
Zatvorio sam oi kako bih dublje usredotoio vlastite misli i bijah nagraen potvrdnom
spoznajom da je moja dugo uena mentalna poruka napokon prispjela. Svaka odaslana ideja
brzo se formirala u mojemu umu i, iako pravi jezik tu nije bio uposlen, moje automatizirano
povezivanje predodbe i izraza bilo je tako dobro da se inilo da primam poruku na obinom
engleskom.

Joe Slater je mrtav, zauo se glas sile s onu stranu zida snova od kojeg se
okamenjivala dua. Moje otvorene oi traile su u znatieljnom strahu sloj bola, no plave su
oi jo uvijek mimo gledale, a izraz lica je jo uvijek bio inteligentno produhovljen. Bolje da
je mrtav, jer nije bio kadar nositi aktivni intelekt kozmikog bia. Njegovo zdepasto tijelo ne
bi moglo podnijeti potrebne preinake izmeu eterinog i planetarnog ivota. On je bio previe
ivotinja, a premalo ovjek, pa ipak si ti kroz njegovu nedostatnost doao do toga da otkrije
mene, makar je pravo da se kozmike i planetarne due nikada ne susreu. On je bio u mojem
muenitvu i svakodnevnom zatvoru etrdeset i dvije tvoje zemaljske godine.
Ja sam bie kakvo si ti i sam postao u slobodi sna bez snova. Ja sam tvoj brat u svjetlu i
s tobom sam plovio svijetlim dolinama. Meni nije doputeno oitovati se tvojem zemaljskom
ja koje se budi, niti tvojem pravom ja, no mi smo svi lutalice golemih prostranstava i putnici u
mnogim erama. Sljedee u godine ja moda obitavati u Egiptu kojeg ti zove drevnim ili u
okrutnom carstvu Tsan Chana koje e doi za tri tisue godina. Ti i ja smo doplutali do
svjetova koji se vrte oko crvenog Arktura i obitavali smo u tijelima filozofa-kukaca koji
ponosno puu po etvrtom Jupiterovu mjesecu. Kako malo sama Zemlja poznaje ivot i
njegovu veliinu! Kako joj malo, zaista, treba znati poradi vlastitoga mira.
O tlaitelju ne mogu govoriti. Vi ste na Zemlji nesvjesno osjetili njegovo udaljeno
prisustvo vi koji ste bez znanja isprazno dali treptavoj zraci ime Algol Demonska
zvijezda. Ja sam, zadran tjelesnim zaprekama eonima nastojao sresti i poraziti tlaitelja.
Veeras idem, dok Nemeza nosi pravednu i bukteu kataklizminu osvetu. Promatraj me na
nebu u blizini Demonske zvijezde.
Ne mogu vie govoriti jer tijelo Joea Slatera postaje hladno i kruto, a grubi mozak
prestaje vibrirati onako kako ja elim. Ti si bio moj jedini prijatelj na ovome planetu jedina
dua koja je osjeala i tragala za mnom unutar odvratnog oblija koje lei na ovome kauu.
Mi emo se ponovo sresti moda u sjajnim maglicama Orionova maa, moda na
vjetrovitoj visoravni u pretpovijesnoj Aziji, moda veeras u zaboravljenim snovima, moda u
nekom drugom obliku za jedan eon kada e Sunev sustav biti zbrisan.
U tom su trenutku valovi misli naglo prestali, a blijede oi usnula mogu li rei mrtva
ovjeka? stale su se ostakljivati poput ribljih. Poluukoeno, ja sam priao kauu i opipao
njegovo zapee, no otkrio sam da je hladno, ukrueno i bez pulsa. Blijedouti obrazi ponovo
su problijedjeli, a debele usne se razjapile, otkrivajui odvratne trule onjake degenerika Joea
Slatera. Zadrhtao sam, prekrio dekom uasno lice i probudio bolniara. Tada sam napustio
eliju i tiho otiao do svoje sobe. Imao sam trenutnu i neobjanjivu elju za spavanjem se
snova neu sjeati.
Vrhunac? Koja se obina znanstvena pria moe podiiti takvim retorikim efektom? Ja
sam samo prenio odreene stvari koje su mi predoene kao injenice doputajui vam da ih
analizirate kako hoete. Kao to sam ve i priznao, moj nadreeni, doktor Fenton, nijee
realnost svega to sam ispripovijedio. On se zaklinje da sam ja bio pod nervnim slomom i da
mi je oajniki potreban dug odmor s punom plaom koji mi je tako velikoduno dao.
Uvjerava me svojom profesionalnom au da Joe Slater nije bio nita drugo do nierazredni
paranoik ija su fantastina opaanja zacijelo dolazila od grubog naslijea pukih pria koje
krue ak i u najdekadentnijim zajednicama. Sve to mi on govori, no ja ipak ne mogu
zaboraviti to sam vidio na nebu one noi kad je Slater umro. Da me ne bi ste smatrali
neobjektivnim svjedokom, jo jedno pero mora dodati ovom posljednjem svjedoanstvu to
e, moda, poluiti vrhunac koji oekujete. Doslovno u citirati sljedee izvjee o zvijezdi
Nova Persei eminentnog astronomskog autoriteta, profesora Garretta P. Servissa:
Dana 22. veljae 1901, udesnu novu zvijezdu, nedaleko Algola, otkrio je doktor
Anderson iz Edinburgha. Na toj toki ranije nije bila vidljiva niti jedna zvijezda. U roku od
dvadeset i etiri sata strankinja je postala tako sjajna da je sjajem nadmaila Capellu. Za
tjedan ili dva vidljivo je izblijedjela, a nekoliko mjeseci bila je jedva vidljiva golim okom.

IZJAVA RANDOLPHA CARTERA

Naslov originala: The Statement of Randolph Carter
Djelo napisano: 1919.
Objavljeno u svibnju 1920. u The Vagrant, br. 13, str. 41-48.
*
Opet kaem, ne znam to se zbilo s Harleyjem Warrenom, iako mislim gotovo se
nadam da je u mirnome zaboravu, ako igdje postoji tako blaena stvar. Istina je da sam pet
godina bio njegov najbolji prijatelj i djelomini dionik njegovih stranih istraivanja
nepoznatog. Neu zanijekati, iako je moje sjeanje nejasno i maglovito, da nas je taj va
svjedok mogao, kao to kae, te uasne noi u pola 12 vidjeti zajedno na Gainsvilleskoj cesti
kako hodamo prema movari Velikog empresa. Da smo nosili elektrine lampe, lopate i
neobian smotak ice sa spojenim instrumentima, ak u i potvrditi, jer sve te stvari igrale su
ulogu u jednome ogavnom prizoru koji ostaje gorjeti u mojem potresenom sjeanju. Ali
moram insistirati da o onome to je uslijedilo, kao i o razlogu zbog kojega sam naen sam i
omamljen na rubu movare sljedeega jutra, ne znam nita osim onoga to sam vam rekao ve
nekoliko puta. Vi mi kaete da nema nieg u movari ili u njezinoj blizini to bi moglo
postaviti okvir za taj uasni dogaaj. Ja odgovaram da ne znam nita osim onoga to sam
vidio. To je mogla biti vizija ili nona mora a arko se nadam da i jest bila vizija ili nona
mora ipak, to je sve to je moj um zadrao od onoga to se dogodilo u tim uasnim satima
nakon to smo nestali ljudima iz vida. A zato se Harley Warren nije vratio, moe rei samo
on ili njegova sjena ili neki bezimeni stvor kojeg ne mogu opisati. Kao to sam prije rekao,
udne studije Harleyja Warrena meni su bile poznate i do neke sam ih mjere dijelio s njim. Iz
njegove goleme zbirke udnih i rijetkih knjiga o zabranjenim temama proitao sam sve to je
napisano jezicima kojima vladam, ali to je samo nekolicina u usporedbi s jezicima koje ne
razumijem. Veina ih je, vjerujem, na arapskome, a demonom inspirirana knjiga spomenuta
na kraju knjiga koju je u svojemu depu ponio sa svijeta bila je napisana slovima kakva
nikad nigdje nisam vidio. Warren mi nikad nee rei to je u toj knjizi. A to se tie naravi
naih studija, moram li ponoviti da o tome vie nemam potpuno razumijevanje? Meni se ini
milosrdnim da je tako, jer to su bile uasne studije, koje sam provodio vie iz odbojne
fascinacije nego iz stvarne sklonosti. Warren je uvijek dominirao nada mnom, a ponekad sam
ga se i plaio. Sjeam se kako sam zadrhtao na njegov izraz lica u noi prije groznog
dogaaja, kada je bez prestanka govorio o svojoj teoriji zato odreeni leevi nikad ne trule
nego poivaju vrsti i masni u svojim grobnicama tisuama godina. Ali sada ga se ne bojim,
jer predmnijevam da je znao za uase s onu stranu mojega shvaanja. Sada strahujem za
njega.
Jo jednom kaem da nemam jasne ideje o naem cilju te noi. Sigurno on ima velike
veze s neim u knjizi koju je Warren ponio sa sobom toj drevnoj knjizi s neodgonetljivim
slovima koja mu je stigla iz Indije mjesec dana ranije ali kunem se da ne znam to smo mi
oekivali nai. Va svjedok kae da nas je vidio u pola dvanaest na Gainsvilleskoj cesti koja
ide za movaru Velikog empresa. To je vjerojatno tono, ali ja o tome nemam odreena
sjeanja. Slika koja je urezana u moju duu samo je slika prizora, a mora da je bio dalek as
nakon ponoi, jer blijedi je polumjesec bio visoko na maglovitim nebesima.
Mjesto je bilo drevno groblje, toliko drevno da sam se trzao na mnoge znakove
davnanjih godina. Nalazilo se u dubokoj, vlanoj guduri obrasloj smrdljivom travuljinom,

liajevima i neobinim niskim korovom, te ispunjenoj slabim mirisom koji je moja dokona
mata apsurdno povezala s trulom stijenom. Svugdje su bili znakovi nebrige i oronulosti, a
mene je izgleda proganjala spoznaja da smo Warren i ja prva iva bia koja su naruila
smrtonosnu tiinu u nekoliko stoljea. Preko ivice doline, blijedi, izmueni polumjesec zurio
je kroz smrdljivu maglu koja je, inilo se, izlazila iz neuvenih katakombi, a na njegovim
nejakim, drhtavim zrakama mogao sam razabrati odbojan niz antiknih ploa, urni, nadgrobnih
spomenika i grobnih pokrova. Svi su bili ruinirani, obrasli mahovinom i umrljani od vlage, te
dijelom zastrti tekom i bujnom nezdravom vegetacijom.
Moj prvi dojam na moju vlastitu prisutnost u tom uasnom nekropolisu tie se ina
zaustavljanja s Warrenom ispred odreene napola unitene grobnice i bacanja dolje nekog
tereta koji smo izgleda nosili. Tada sam zamijetio da sa sobom imam elektrinu lampu i dvije
lopate, dok je moj pratilac bio opremljen slinom lampom i prijenosnom radiostanicom. Niti
jedna rije ne bijae izuena jer su nam izgleda to mjesto i na zadatak bili poznati. Bez
otezanja prihvatili smo se naih lopata i stali kriti travu, korov i nanose zemlje s ravne,
arhaine grobnice. Kada smo otkrili cijelu povrinu, koja se sastojala od tri goleme granitne
ploe, odmakli smo se malo unazad da pregledamo grobni prizor. Warren je, inilo se, radio u
glavi neke kalkulacije. Tada se vratio do grobnice i, koristei svoju lopatu kao polugu, htio
odkrinuti plou koja je leala najblie kamenoj ruevini koja je nekad vjerojatno bila
spomenik. Nije uspio i mahnuo mi je da mu doem pomoi. Napokon je naa zdruena snaga
olabavila kamen koji smo podigli i prevalili na jednu stranu.
Odmicanje ploe otkrilo je crnu pukotinu iz koje su navrnula kuna isparavanja, koja su
bila tako odvratna da smo se u uasu odmakli unazad. U svakom sluaju, nakon nekog
vremena ponovo smo se pribliili jami i naili na podnoljiviji zadah. Nae su lampe otkrile
vrh kamena stubita koje je bilo pokapano nekim odvratnim gnojem iz unutranje zemlje, te
obrubljeno vlanim zidovima obloenim salitrom. Sada po prvi put moje sjeanje biljei
oralni razgovor. Warren mi se napokon obratio svojim zrelim tenorom, glasom koji nije bio
smeten naim uasnim okruenjem.
ao mi je to u te morati zamoliti da ostane na povrini, rekao je, no bio bi zloin
dopustiti nekome s tvojim krhkim ivcima da ide dolje. Ti ne moe zamisliti, ak ni iz onoga
to si proitao i iz onoga to sam ti ja rekao, stvari koje u ja morati vidjeti i uiniti. To je
avolje djelo, Cartere, i ja sumnjam da bi ikoji ovjek bez eljeznih ivaca mogao sve to
vidjeti i vratiti se iv i zdravoga razuma. Ne elim te uvrijediti, a samo Nebo zna da bi mi bilo
sasvim drago da te imam dolje sa sobom, ali odgovornost je u odreenom smislu moja, a ja ne
bih mogao odvui sveanj ivaca kao to si ti dolje u vjerojatnu smrt ili ludilo. Kaem ti, ti ne
moe ni zamisliti kakva je ta stvar uistinu! Ali, obeavam ti da u te preko radija informirati
o svakom svom pokretu vidi, imam dovoljno ice da doem do sredita zemlje i natrag!
Jo uvijek mogu u sjeanju uti te hladno izgovorene rijei, i jo uvijek se mogu sjetiti
svojih prosvjeda. Bio sam izgleda oajniki gorljiv da pratim svojega prijatelja u te grobne
dubine. Ipak, on se pokazao nepopustljivo tvrdokornim. U jednom je trenutku zaprijetio da e
napustiti ekspediciju ako ja budem uporan. Ta se prijetnja pokazala uinkovitom, jer on je
jedini drao klju te stvari. Svega se toga jo sjeam, iako vie ne znam to smo zapravo
traili. Kada je pridobio moj nevoljni pristanak na svoje namjere, Warren je podigao smotak
ice i podesio instrumente. Na njegov znak uzeo sam drugi kraj i sjeo na stari izblijedjeli
nadgrobni kamen u blizini novootvorene rupe. Tada se on rukovao sa mnom, stavio smotak
ice na rame i nestao u toj neopisivoj kosturnici.
Neko sam vrijeme pratio odsjaj njegove lampe i uo utanje ice dok ju je polagao za
sobom, ali sjaj je uskoro naglo nestao, kao da je naiao na skretanje na kamenom stubitu, a
zvuk je zamro gotovo isto tako brzo. Bio sam sam, a ipak privezan za nepoznate dubine tim
maginim nitima ija se izolirana povrina zelenila pod munim zrakama tog blijedog
polumjeseca.

Stalno sam gledao svoj sat na svjetlu elektrine lampe i s grozniavom tjeskobom sluao
prijemnik radija, ali vie od etvrt sata nisam uo nita. Tada se iz instrumenta zaulo slabo
pucketanje, i ja sam zazvao svojega prijatelja napetim glasom. Straljiv kakav sam bio, nisam
nikako bio pripremljen za rijei koje su stigle iz te sablasne grobnice glasom uzbuenijim i
uzdrhtalijim nego to sam ga ikad uo od Harleyja Warrena. On, koji me je tako mirno
napustio prije malo vremena, sada je iz dubine zvao drhturavim aptom zloslutnijim od
najglasnijeg vriska:
Boe! Da vidi to ja vidim!
Nisam mogao odgovoriti. Bez rijei, mogao sam samo ekati. Tada je ponovo stigao
uzbuen glas:
Cartere, to je uasno monstruozno nevjerojatno!
Ovaj put me moj glas nije izdao i ja sam u predajnik izlio poplavu uzbuenih pitanja.
Uasnut, stalno sam ponavljao: Warrene, to je to? to je to?
Ponovo se zauo glas mojega prijatelja, jo promukao od straha, a sad oigledno i
obojan oajem:
Ne mogu ti rei, Cartere! To je tako neizrecivo i nezamislivo ne usuujem ti se rei
niti jedan ovjek to ne moe znati i preivjeti Veliki Boe! Nisam ni sanjao o ovome!
Ponovo mir, osim mojeg sada nepovezane bujice strepeih pitanja. Tada Warrenov glas
pojaan mahnitim uasom:
Cartere! Za ljubav Boju, poklopi plou i bjei odavde ako moe! Brzo! Ostavi sve i
izai van! To je tvoja jedina ansa! Uini kako kaem i ne trai da objanjavam!
uo sam, no bio sam samo kadar ponavljati svoja uzbuena pitanja. Oko mene bile su
grobnice, tama i sjene. Ispod mene neka pogibelj s onu stranu opsega ljudske mate. Ali moj
prijatelj bio je u veoj opasnosti od mene, i kroza svoj strah mogao sam osjetiti nekakvo
aljenje to me smatrao sposobnim da ga napustim pod takvim okolnostima. Jo pucketanja, a
zatim, nakon stanke, saaljiv Warrenov povik:
Bjei! Za ime Boga, vrati nazad plou i bjei Carteru!
Neto u djeakom naglasku mog oito pogoenog druga me ohrabrilo. Skovao sam i
viknuo svoju odluku: Warrene, dri se! Silazim dolje! Ali na tu ponudu ton mojeg sluaoca
promijenio se u oajniki vrisak:
Nemoj! Ti to ne moe razumjeti! Prekasno je i moja je greka. Vrati plou i tri. Ni ti
niti itko drugi sada nita ne moete uiniti!
Ton se ponovo promijenio. Ovaj put postao je meki, kao u beznadnoj rezignaciji. Ipak,
ostao je napet zbog straha za mene.
Brzo, prije no to bude prekasno! Pokuao sam ne hajati, pokuao sam prekinuti
paralizu koja me drala i ispuniti svoju odluku da pojurim dolje da mu pomognem. Ali njegov
sljedei apat zatekao me jo nepominog u lancima tekog straha.
Cartere, pouri! Nema svrhe mora ii bolje jedan nego dvojica ploa "
Stanka, jo pucketanja, a zatim blijedi Warrenov glas:
Skoro je gotovo nemoj to jo oteavati pokrij te proklete stepenice i bjei da
sauva ivu glavu gubi vrijeme zbogom, Cartere neu te vie vidjeti.
Tu je Warrenov apat otekao u pla, pla koji je postupno prerastao u krik pun uasa
starog vjekovima.
Prokuni ove paklene stvorove horde moj Boe! Bjei! Bjei! BJEI!
Nakon toga uslijedila je tiina. Ne znam koliko sam beskrajnih eona sjedio omamljeno
apui, mrmljajui, zazivajui, vritei u radio. Stalno iznova tijekom tih eona ja sam aptao
i mrmljao, zvao, vikao i vritao: Warrene! Warrene! Odgovori mi jesi tu?
A tada je doao krunski uas svega nevjerojatan, nezamisliv i gotovo neopisiv stvor.
Rekao sam da se inilo da su eoni proli otkako je Warren vrisnuo svoje zadnje oajniko
upozorenje i da su sada samo moji uasnuti povici probijali stranu tiinu. Ali nakon nekog

vremena zaulo se jo pucketanja u prijemniku i ja sam napeo ui. Ponovo sam pozvao:
Warrene, jesi tamo? U odgovor sam uo stvora koji je navukao taj oblak preko moga uma.
Ne pokuavam, gospodo, izvijestiti o tome stvoru o tome glasu niti se mogu usuditi
opisivati ga detaljno, budui da su mi prve rijei oduzele svijest i stvorile mentalnu prazninu
koja see do vremena mojega buenja u bolnici. Hou li rei da je glas bio dubok, upalj,
jedak, dalek, sablastan, neljudski, obezglavljen? to da kaem? Bio je to kraj mojega iskustva
i to je kraj moje prie. uo sam ga i ne znam nita vie uo sam ga dok sam sjedio
skamenjen na tom nepoznatom groblju u guduri sred mrvljivih stijena i propadajuih grobova,
guste vegetacije i kunih isparenja uo sam ga dobro iz najdubljih dubina te proklete
otvorene grobnice dok sam promatrao bezobline, nekrofagne sjene kako pleu pod zlim
blijedim mjesecom.
A ovo je rekao:
Ti budalo, Warren je MRTAV!

INJENICE GLEDE POKOJNOG

ARTHURA JERMYNA I NJEGOVE OBITELJI
Naslov originala: Facts Concerning the Late Arthur Jermyn and his Familiy
Djelo napisano: 1920.
Objavljeno u oujku 1921. u asopisu The Wolverine, broj 9, str. 3-11.
1.
ivot je uasna stvar. Iz pozadine onoga to mislimo da znamo o njemu vire demonske
natruhe istine koje ga ponekad ine tisuu puta uasnijim. Znanost, koja je i sama okantna u
svojim objavama, bit e vjerojatno posljednji istrebljiva ljudske vrste, ukoliko jo budemo
posebna vrsta. Njene zalihe neistraenih uasa nikada se ne bi izrodile iz smrtnih umova
ukoliko bi bile osloboene. Ako znamo to smo, trebali bismo uiniti ono to je sir Arthur
Jermyn uinio, a Arthur Jermyn se natopio naftom i zapalio jedne noi. Nitko nije
pougljenjene ostatke poloio u urnu ili odrao slubu za pokojnika jer su odreeni dokumenti
i izvjesni predmet nalik kutiji, koji su pronaeni, naveli ljude da ele zaborav. Oni koji su ga
znali ne priznaju da je ikada postojao.
Arthur Jermyin izaao je u movaru i zapalio se nakon to je vidio predmet nalik kutiji
koji je stigao iz Afrike. Sam predmet, a ne njegova udnovata pojava, naveo ga je na
okonanje vlastita ivota. Mnogima bi se zgadio ivot da su posjedovali osobine Arthura
Jermyna no, budui pjesnikom i znanstvenikom, on nije mario za to. Prouavanje je bilo u
njegovoj krvi, jer je njegov pradjed, sir Wade Jermyn, bio jedan od najranijih istraivaa
Konga, piui vrlo ueno o njegovim plemenima, ivotinjama i navodnim antikvitetima.
Uistinu, sir Wade imao je intelektualne gorljivosti koja se uzdizala gotovo do manije. Njegova
bizarna nagaanja o pretpovijesnim bijelim civilizacijama Konga donijela su mu dosta
ismijavanja nakon to je njegova knjiga Obzervacije o nekoliko dijelova Afrike izala iz tiska.
Godine 1765. ovaj je neustraivi istraiva smjeten u ludnicu u Huntigdonu.
Ludilo je bilo u svim Jermynima. Ljudima je bilo drago to su tako malobrojni. Njihova
loza nije bila razgranata, a Arthur je bio zadnji od nje. Da nije bio, ne bi se moglo rei to bi
ovaj uinio nakon to se predmet pojavio. Jermyni nikad nisu izgledali potpuno normalno.
Bilo je tu neeg prestranog, a Arthur je bio najgori, dok su stari portreti u kui Jermynovih
pokazivali neka simpatina lica iz vremena prije sir Wadea. Svakako je ludilo zapoelo sa sir
Wadeom, ije su divlje prie o Africi istovremeno oduevljavale i uasavale njegove

malobrojne prijatelje. Ludilo se pokazivalo u njegovoj kolekciji trofeja i uzoraka koji nisu bili
od one vrste koje bi normalan ovjek sakupljao i uvao, a pojavljivalo se i u neobinom
nainu orijentalne izdvojenosti u kojoj je drao svoju enu. Ona je bila, govorio je, ki
portugalskog trgovca kojeg je on upoznao u Africi, a koji nije volip engleske obiaje.
Dopratila ga je, s malenim sinom roenim u Africi, s njegova drugog i najduljeg od svih
putovanja, i otila s njim na njegovo tree i posijednje putovanje, nikad se ne vrativi. Nitko
ju nikada izbliza nije vidio, pa ak ni sluge, jer je njena narav bila nasilna i osobena. Za svog
kratkog boravka u kui Jermynovih ona je zaposjela udaljeno krilo i potpuno sama ekala
svog mua. Sir Wade bio je uistinu neobian glede skrbi za svoju obitelj jer, kada se vratio u
Afriku, nikomu nije doputao da se brine o njegovu sinu, osim odvratnoj crnoj eni iz
Gvineje. Po povratku, nakon smrti ledy Jermyn, sam je preuzeo u potpunosti skrb za djeaka.
No, govor sir Wadea, osobito za njegovih pijanstava, bio je glavni razlog koji je naveo
njegove prijatelje da ga smatraju ludim. U racionalnom dobu poput osamnaestog stoljea,
nerazumno je za ovjeka uiti se i govoriti o divljim i udnovatim prizorima ispod mjeseca
Konga, o gigantskim zidovima i pilastrima zaboravljenog grada, oronulima i obraslima u
brljan, i o vlanim, tihim kamenim stepenicama koje vode u beskonanu tminu beskrajnih
podruma s blagom i neosvojene katakombe. Osobito nije mudro buncati o ivim stvorovima
koji bi mogli proganjati takva mjesta, o biima napola iz dungle, a napola iz bezbonih starih
gradova o nevjerojatnim biima koja bi ak i Pliny opisivao sa skepsom, o biima koja su
se moda uspravila nakon to su veliki majmuni zavladali umiruim gradom s njegovim
zidovima i pilastrima, svodovima i udnovatim reljefima. Ipak, nakon to je posljednji put
stigao kui, sir Wade bi pripovijedao o takovim stvarima s jezovitom upornou. To se
dogaalo najee nakon tree ae u Vitezovoj glavi, kada bi se stao razmetati priama o
onome to je pronaao u dungli i o tome kako je boravio u uasnim ruevinama samo njemu
znanim. I napokon, govorio je o ivim stvorovima na takav nain da je odveden u ludnicu. On
sam pokazao je malo aljenja kada je zatvoren meu gole zidove u Huntigdonu jer njegov se
um bijaa udesno pomraio. Otkako je njegov sin odrastao, sir Wade je sve manje volio svoj
dom, dok ga se napokon, inilo se, nije poeo uasavati. Vitezova glava postala je njegovo
sjedite, a kada je zatvoren, pokazao je neku nejasnu zahvalnost, kao da se radi o zatiti. Tri
godine kasnije je umro.
Sin Wadea Jermyna bio je vrlo neobina osoba. Unato snanoj fizikoj slinosti s
njegovim ocem, njegova pojava i ponaanje bili su umnogome toliko sirovi da su ga svi
jednoduno izbjegavali. Premda nije naslijedio ludilo, kako su neki strahovali, bio je izrazito
glup, a povremeno bi bio preputen kratkim periodima nekontrolirana nasilja. Graom je bio
krhak, no vrlo snaan i okretan. Dvanaest godina nakon to je dobio svoju titulu, oenio se
kerkom svoga upravitelja imanja, osobom koja je imala, recimo, cigansku privlanost. No,
prije nego to mu se rodio sin, otiao je u mornaricu i postao obian mornar upotpunjujui
time ope gaenje koje su njegove navike i neprikladna enidba zapoeli pobuivati. Nakon
zavretka Amerikog rata, ulo se za njega da je mornar na trgovakom brodu na afrikom
podruju, s reputacijom vrsnog snagatora i penjaa. No, prialo se da je nestao jedne noi
kada je njegov brod pristao uz obalu Konga.
U sinu sir Philipa Jermyna sada ve sasvim oekivana obiteljska neobinost poprimila je
udan i fatalan preokret. Visok i vrlo zgodan, s nekom vrstom istonjake gracioznosti unato
neznatnom nesrazmjeru u proporcijama, Robert Jermyn zapoeo je svoj ivot kao znanstvenik
i istraiva. On je prvi poeo znanstveno prouavati ogromnu kolekciju antikviteta koje je
njegov ludi djed donio iz Afrike. On je svojoj obitelji donio ime i slavu u etnologiji i
istraivakom radu. Godine 1815. sir Robert oenio je kerku sedmog vikonta Brightholma i
ubrzo bio blagoslovljen s troje djece. Najstarije i najmlae dijete nikada nisu vieni u javnosti
zbog deformacija uma i tijela. Oaloen ovim obiteljskim nesreama, znanstvenik je potraio
utjehu u radu. Izvrio je dvije duge ekspedicije u unutranjost Afrike.

Godine 1849, njegov drugi sin Nevil, jedinstveno odvratna osoba koja je, inilo se,
objedinila grubost Philipa Jermyna s nadmenou Brightholmsa, Pobjegao je s razvratnom
plesaicom, no dobio je oprost nakon svog povratka sljedee godine. Vratio se | kuu
Jermynovih kao udovac s malenim sinom Alfredom, koji e jednoga dana postati otac Arthura
Jermyna.
Prijatelji su govorili da je upravo ovaj bolni niz poremetio um sir Roberta Jermyna, no
vjerojatno se radilo ni o emu drugome do afrikom folkloru koji je odgovoran za nesreu.
Ostarjeli je znanstvenik skupljao legende plemena Onga u blizini podruja koja je istraivali
njegov pradjed i on sam, nadajui se da e na neki nain revalorizirati sir Wadeove divlje
prie o izgubljenom gradu naseljenom udnovatim mutantskim stvorenjima. Izvjesna
upornost u udnovatim dokumentima njegova pretka dala je nagovijestiti daje luakova mata
moda bila potaknuta uroenikim mitovima.
Istraiva Samuel Seaton posjetio je kuu Jermynovih 19. listopada 1852. Nosio je
rukopis s biljekama prikupljenim meu Ongama, uvjeren da e se izvjesne legende o sivom
gradu bijelih majmuna koje predvodi bijeli bog, pokazati korisnima etnologu. U razgovoru s
njim iznio je vjerojatno jo mnogo dodatnih detalja, narav kojih nikada neemo saznati,
budui da se iznenada dogodio niz jezovitih tragedija. Kada je sir Robert Jermyn iziao iz
svoje knjinice, ostavio je iza sebe le zadavljenog istraivaa i prije negoli ga je netko uspio
zaustaviti, ubio je sve troje djece, dvoje koji nikada nisu vieni i sina koji bijae pobjegao.
Nevil Jermyn je umro spaavajui svojega dvogodinjeg sina koji je navodno takoer bio
metom stareva ubojita napada. Sir Robert Jermyn umro je od apopleksije u drugoj godini
svoga utamnjienja, nakon opetovanih pokuaja samoubojstva i tvrdoglavih odbijanja da
ispusti ma kakav artikuliran zvuk.
Sir Alfred Jermyn bio je barun prije svoga etvrtog roendana, no njegov ukus nikada
nije odgovarao njegovoj tituli. U dvadesetoj godini prikljuio se grupi vodviljskih glazbenika,
a u trideset i estoj napustio je svoju enu i dijete da bi putovao s amerikim cirkusom.
Njegov svretak bio je odvratan. Meu ivotinjama u cirkusu s kojim je putovao bio je
veliki gorila, boje svjetlije od uobiajene. Bila je to iznenaujue lako obradiva zvijer, vrlo
popularna meu izvoaima. Alfred Jermyn bio je jednostavno oaran ovim gorilom. U
mnogim bi zgodama gledali dugo jedan drugoga kroz zatitne reetke kaveza. S vremenom,
Jermyn je zatraio i dobio dozvolu da trenira ivotinju, iznenadivi publiku i kolege izvoae
svojim uspjehom. Jednoga jutra u Chicagu, dok su gorila i Alfred Jermyn vjebali pretjerano
smjelu boksaku toku, prvi je uputio udarac snaniji od uobiajenog, Povrijedivi time i
tijelo i ponos amaterskog trenera. O onome to je slijedilo lanovi Najveeg oua na Zemlji
ne vole priati. Nisu oekivali od sir Alfreda Jermyna uti oajniki, neljudski urlik, ili ga
vidjeti kako obuhvaa svoga protivnika objema rukama, baca 8a na pod kaveza i ugriza za
rutavi vrat. Gorila je bio izbaen iz ravnotee, ali ne zadugo. Prije nego to je pravi trener
mogao ita uiniti, tijelo koje je pripadalo barunu postalo je neprepoznatljivo.
2.
Arthur Jermyn bio je sin Alfreda Jermyna i vodviljske pjevaice nepoznata porijekla.
Kada je mu i otac napustio svoju obitelj, majka je odvela dijete u kuu Jermynovih. Nikoga
kome bi njena prisutnost smetala tamo vie nije bilo. Ona nije bila bez ideja o tome to bi
plemiko dostojanstvo trebalo biti i pobrinula se da njezin sin primi najbolje obrazovanje koje
su ograniena sredstva mogla priutiti. Obiteljska su sredstva postala otuno oskudna i kua
Jermynovih postala je alosnom ruinom, no mladi je Arthur volio staro zdanje i svu njegovu
unutranjost. On nije bio nalik nijednom Jermynu. Bio je pjesnik i sanjar. Neke od susjednih
obitelj i koje su ule prie o sir Wadeovoj eni koja nikada nije viena smatrale su da se
njezina latinska krv morala pokazati, no mnogi su se jednostavno izrugivali njegovoj

osjetljivosti na ljepotu, pripisujui to njegovoj majci iz vodvilja koja je kao takva bila
drutveno neprihvaena. Poetska osjetljivost Arthura Jermyna bila je tim vie iznenaujua
zbog njegove necivilizirane pojave. Veina Jermynovih imala je udnovatu i neprijatnu
pojavu, no Arthurov sluaj bio je vrlo upadljiv. Teko je rei na to je sliio, no njegov izraz,
crte lica i duina njegovih ruku izazivali su drhtaj odvratnosti kod onih koji bi ga prvi put
sreli.
No, um i osobnost Arthura Jermyna ublaavali su njegovu vanjtinu. Nadaren i uen,
dobio je najvee poasti na Oxfordu i inilo se vjerojatnim da e nadoknaditi intelektualnu
slavu svoje porodice. Premda vie poetske negoli znanstvene naravi, planirao je nastaviti djelo
svojih predaka o afrikoj etnologiji i starinama, koristei se uistinu predivnom, mada udnom
kolekcijom sir Wadea. Sa svojim je fantastinim umom esto mislio na pretpovijesnu
civilizaciju u koju je ludi istraiva toliko izrazito vjerovao, i pleo bi priu za priom o tihom
gradu u dungli koji se spominje u kasnijim biljekama i odlomcima. Zbog maglovitih
nagovjetaja o neimenovanoj, nestvarnoj rasi krianaca iz dungle, imao je udnovat
izmijean osjeaj straha i privlanosti dok je razmiljao o moguem temelju za takve ideje i
pokuavao rasvijetliti podatke koje su meu Ongama nabirili njegov pradjed i Samuel
Seaton.
Godine 1911, nakon majine smrti, sir Arthur Jermyn odluio je provesti svoja
istraivanja do krajnosti. Prodajom dijela svoga posjeda zbog potrebitog novca, opremio je
ekspediciju i otplovio u Kongo. Kod belgijskih vlasti isposlovao je skupinu vodia i proveo
godinu dana u zemlji Onga i Kahna. Pronaao je podatke koji su premaivali njegova najvea
iekivanja. Meu Kalirisima bio je stari poglavica po imenu Mwanu, koji ne samo da je
posjedovao vrlo ouvano pamenje, nego je imao i izvanredan stupanj inteligencije, kao i
zanimanja za stare legende. Stari je potvrdio sve prie koje je Jermyn uo i k tomu dodao
vlastite izvjetaje koje bijae uo o kamenom gradu i bijelim majmunima.
Prema Mwanuu, sivog grada i iskrianih stvorova vie nije bilo. Njih su izbrisali
ratoborni Nbangusi prije mnogo godina. Ovo je pleme, nakon to je unitilo veinu graevina
i pobilo sve ivo, odnijelo ispunjenu mumificiranu boicu koja je i bila objektom njihove
potrage. Radilo se o bijeloj majmunskoj boici koju su udnovata bia tovala, i koju su
predaje Konga smatrale likom one koja je vladala kao princeza meu ovim stvorovima.
Mwanu nije imao pojma to bi bijela majmunolika bia mogla biti, no smatrao ih je moguim
graditeljima poruenog grada. Jermyn nije mogao uobliiti ova nagaanja, no pobliim je
ispitivanjem rekonstruirao pitoresknu legendu o ovoj mumificiranoj boici.
Majmunska princeza, tako se prialo, postala je pratiljom velikog bijelog boga koji je
doao sa zapada. Dugo su vremena oni zajedno vladali gradom, no kad su dobili sina, sve
troje je otputovalo. Kasnije su se bog i princeza vratili, a nakon smrti princeze njezin je
boanski suprug dao mumificirati tijelo i postaviti ga u prostranu kamenu kuu, u kojoj e se
odravati njen kult. Tada je otputovao potpuno sam.
Ovdanje legende, inilo se, imale su tri varijante. Prema jednoj, nita se vie nije
dogodilo, osim to je mumificirana boica postala simbolom nadmoi onog plemena koje bi
ju posjedovalo. Iz tog su je razloga Nbangusi odnijeli sa sobom. Druga je pria govorila o
povratku boga i smrti njegove oboavane supruge. Trea je govorila o povratku sina, ve
odraslog ovjeka, ili majmuna ili boga, nesvjesnog svog identiteta. No, zasigurno je bujna
mata crnaca pridodala dosta toga stvarnim dogaajima koji bi se mogli kriti iza neobine
legende.
Arthur Jermyn vie nije sumnjao u stvarno postojanje grada iz dungle koji je opisao sir
Wade. Jedva da je bio iznenaen kada je poetkom 1921. godine naiao na njegove ostatke.
Prie o njegovoj veliini bile su po svoj prilici pretjerane. Kamenje koje je lealo uokolo
potvrivalo je da nije bio vei od crnakog sela. Naalost, niti jedan reljef nije pronaen.
Zbog malog broja lanova ekspedicije nisu bili u stanju oistiti jedini vidljivi prolaz koji je,

inilo se, vodio dolje ka sustavu hodnika koji je sir Wade spomenuo. O bijelim majmunima i
mumificiranoj boici razgovarali su sa svim domorodakim poglavicama u regiji, no
Europljanima Je ostalo da upotpune podatke koje je dao stari Mwanu.
M. Verhaeren, belgijski posrednik u trgovako-potanskoj korporaciju, u Kongu,
vjerovao je da moe ne samo pronai nego i stei mumificiranu boicu o kojoj bijae uo
prie. Budui da su neko moni Nbangusi bili podinjeni sluge kralja Alberta, s malo bi ih
se pregovaranja moglo potaknuti da se rastanu od groznog boanstva koje su neko odnijeli.
Poto se Jermyn vratio u Englesku zasigurno bi likovao kada bi za koji mjesec primio
neprocjenjiv etnoloki relikt koji bi potvrivao najluu priu njegova praprapradjeda, odnosno
najluu priu koju je ikada uo. Seljaci u blizinu kue Jermynovih vjerojatno su uli divlje
prie koje su se prenosile od njihovih predaka koji su ih sami uli od sir Wadea okupljeni oko
stola u Vitezovoj glavi.
Arthur Jermyn ekao je vrlo strpljivo kutiju M. Verhaerena, prouavajui u
meuvremenu s poveanom marljivou rukopise koje je ostavio njegov ludi predak. Poeo se
osjeati vrlo bliskim sa sir Wadeom. Dao se u potragu za pokojnikovom zaostavtinom u
Engleskoj, kao i onom iz njegovih afrikih podviga. Prie o misterioznoj i osamljenoj eni
bile su bezbrojne, no niti jednog opipljivog ostatka koji bi neto govorio o njoj u kui
Jermynovih nije bilo. Jermyn se pitao koje su okolnosti dovele do ovog udnog brisanja svih
tragova i zakljuio je da je ludost njezina mua bila glavnim razlogom. Njegova je
prapraprabaka prema priama bila ki portugalskog trgovca iz Afrike. Bez sumnje, njeno su je
nasljedstvo i povrno znanje o Tamnom Kontinentu, naveli na podsmijeh prema sir
Wadeovim priama o unutranjosti, a to bi jedan ovjek poput sir Wadea teko oprostio. Ona
je umrla u Africi u koju ju je vjerojatno dovukao mu, odluan da dokae svoje prie. No, dok
se Jermyn preputao ovim razmiljanjima, nije mogao ne nasmijati se njihovoj uzaludnosti.
Stoljee i pol je prolo od smrti oboje njegovih udnih predaka.
U lipnju 1913. godine pristiglo je pismo M. Varhearena u kojem je ovaj pripovijedao o
pronalasku mumificirane boice. Bio je to, Belgijanac je tvrdio, vrlo neobian predmet koji je
nadilazio moi laika da ga opie. Znanstvenici bi mogli utvrditi radi li se o ljudskim ili
majmunskim ostacima, no postupak utvrivanja bi bio otean zbog oteenosti objekta.
Vrijeme i klima Konga nisu bili ljubazni prema mumijama osobito ako se radilo o laikom
uratku. Na vratu stvorenja pronaen je zlatan lanac na kojemu je visio prazan medaljon ureen
crteom oklopa. Radilo se bez sumnje o uspomeni nekog nesretnog putnika koju su Nbangusi
uzeli i stavili oko vrata boice poput neke amajlije. Komentirajui obrise mumijina lica, M.
Verhaeren ponudio je udnu usporedbu, ili radije izrazio duhovito uenje na nain koji bi
potresao njegova korespodenta. No ovaj je bio toliko znanstveno znatieljan da nije troio
uzaludne rijei na neiju lakoumnost. Mumificirana bi boica, napisao je, trebala stii dobro
zapakirana otprilike mjesec dana nakon Postizanja pisma.
Predmet u obliku kutije dostavljen je u kuu Jermynovih treeg kolovoza 1913. u
poslijepodnevnim satima. Odmah je otpremljen u prostranu prostoriju u kojoj se nalazila
kolekcija afrikih ostataka kako su je uredili sir Robert i Arthur. to se tada dogodilo, najbolje
se moe rekonstruirati iz izjava slugu, kao i predmeta i papira koji su kasnije ispitani.
Najdosljedniji i najobimniji od svih izvjetaja bio je onaj starog Soame, obiteljskog batlera.
Prema ovome estitom ovjeku, sir Arthur Jermyn je prije negoli je otvorio kutiju otpustio sve
iz sobe. Zvuci udaranja ekia po dlijetu koji su uslijedili pokazali su da nije odgaao stvar.
Neko vrijeme nita se nije ulo. Koliko dugo, to Soame nije mogao tono procijeniti, no bez
sumnje je prolo manje od etvrt sata kada se zauo straan krik, koji je bez sumnje dolazio iz
Jermynova grla. Odmah po tom Jermyn je izjurio iz sobe, urei frenetino prema prednjem
dijelu kue, kao da ga goni odvratan neprijatelj. Izraz njegova lica, mrtvakog lica, bio je
takav da ga se nije moglo opisati. Kada se pribliio vratima, inilo se da se neega sjetio.
Okrenuo se na brzinu, pa se napokon sjurio niz stepenice do podruma. Posluga je bila potpuno

zaprepatena. Gledali su s vrha stubita to e se dogoditi, no njihov se gazda nije vraao.

Jedino to je dolazilo odozdol bio je smrad nafte. Kad se smrailo, iza podrumskih vrata koja
vode u dvorite uo se tresak. Konjuar je vidio Arthura Jermyna koji se sjajio, od glave do
pete umazan naftom. Mirisao je na tu tekuinu. Iskrao se van iz sobe i nestao u crnoj movari
koja je okruivala kuu. Tada, kao vrhunac uasa, svi su vidjeli svretak. Iskra je sijevnula iz
movare. Pojavio se plamen i stup plamena sa zapaljenog ovjeka suknuo je u nebesa. Loza
Jermynovih vie nije postojala.
Razlog nepokapanju pougljenih ostataka Arthura Jermyna lei u onome to je
pronaeno, ponajvie u kutiji. Mumificirana boica bila je vrlo odvratan prizor, osuena i
oglodana, no bilo je jasno da se radi o bijelom majmunu neke nepoznate vrste. Truplo je bilo
manje dlakavo od bilo koje poznate vrste i utoliko okantnije, vrlo nalik ovjeku. Detaljniji bi
opis bio vrlo neugodan, no dva upadljiva detalja moraju biti iznijeta stoga to se na odvratan
nain poklapaju s odreenim biljekama iz afrikih ekspedicija sir Wadea, kao i s kongakim
legendama o bijelom bogu i majmunskoj princezi. Dva spomenuta detalja su ova: oklop na
zlatnom medaljonu koji je visio o lancu na vratu stvorenja bio je oklop Jermynovih, a
duhovita opaska M. Verhaerena o odreenoj slinosti povezanoj sa zgrenim licem pokazala
se ivopisnim, groznim i neprirodnim uasom primjenjiva ni na koga drugoga doli na
osjetljivog Arthura Jermyna, praprapraunuka sir Wadea Jermyna i nepoznate ene. lanovi
Kraljevskog antropolokog instituta spalili su stvar, a medaljon bacili u bunar. Neki od njih
nisu priznavali da je Arthur Jermyn ikada postojao.

BIJELI BROD
Naslov originala: The White Ship
Djelo napisano 1919. godine.
Objavljeno u studenome 1919. u The United Amateur, Vol. 19, br. 2, str. 30-33.
*
Ja sam Basil Elton, uvar svjetla na Sjevernoj Toki, svjetla koje su moj otac i djed
uvali prije mene. Daleko od obale stoji sivi svjetionik, ponad uronjenih glibovitih stijena
koje se vide kada je oseka, ali se ne vide kada je plima visoko. Pored te zrake miljele su
velianstvene barke sa sedam mora. U dane moga djeda bilo ih je mnogo, u dane moga oca ne
tako mnogo, a sada ih ima toliko malo da se ponekad osjeam udnovato usamljenim kao da
sam posljednji ovjek na naem planetu.
S dalekih obala dolazili su ti stari trgovaki brodovi bijelih jedara, s dalekih istonih
obala gdje sjaju topla sunca, a slatki se mirisi povlae po udnim vrtovima i ivahnim
hramovima. Stari morski kapetani esto su dolazili mome djedu i priali mu o tim stvarima
koje je on onda priao mome ocu, a moj je otac govorio meni za dugih jesenjih veeri kada bi
vjetar zloslutno zavijao s Istoka. A ja sam i itao dosta o tim stvarima, i o jo mnogim
drugima, u knjigama koje su mi davali ljudi kad sam bio mali i ispunjen uenjem.
Ali udesnija od pria o starim ljudima i pria knjiga, tajna je pria oceana. Plavi,
zeleni, sivi, bijeli ili crni, gladak, namrekan ili gorovit, taj ocean nije tih. Sve sam ga svoje
dane ja promatrao i sluao, i poznavao sam ga dobro. Isprva mi je priao samo jednostavne
male prie o mirnim plaama i oblinjim lukama, ali je s godinama postao prijateljskiji i
govorio o drugim stvarima, o stvarima udnovatijim i udaljenijim u prostoru i vremenu.
Ponekad u sumrak, sive magle s horizonta razdvojile bi se da me obdare pogledom na to kako
je s one strane, a ponekad bi nou duboke vode mora postale bistre i fosforescentne da me

obdare pogledom na to kako je ispod. A ti su pogledi jednako esto bili na ono kako je nekad
bilo i kako bi moglo biti, kao i na ono kako je sada, jer ocean je drevniji nego planine i
napuen je sjeanjima i snovima Vremena.
Bijeli bi brod dolazio s Juga kad bi mjesec bio pun i visoko na nebesima. S Juga bi
klizio vrlo glatko i tiho preko mora. A bilo more valovito ili mirno i bio vjetar povoljan ili
nepovoljan, on bi uvijek klizio glatko i tiho u daljini dok se bi nizovi njegovih vesala ritmino
pokretali. Jedne sam noi na palubi opazio ovjeka, bradatog i udno odjevenog, koji mi je,
inilo se, mahao da se ukrcam za daleke i nepoznate obale. Mnogo puta kasnije sam ga vidio
pod punim mjesecom, i nikad mi nije mahao.
Vrlo jasno sjao je mjesec te noi kada sam odgovorio na poziv i preko vode, po mostu
od mjeseevih zraka, prohodao do Bijeloga broda. ovjek koji me je pozvao tada mi je
izgovorio dobrodolicu mekim jezikom koji sam izgleda dobro poznavao, a asi su bili
ispunjeni blagim pjesmama veslaa dok smo klizili dalje na tajnoviti Jug, zlaan pod sjajem
tog punog, zrelog mjeseca.
A kada je svanuo dan, rumen i sjajan, ja sam opazio zelenu obalu dalekoga kopna,
sjajnu i lijepu, i meni nepoznatu. Iz mora su se izdigle gospodske terase zelenila, naikane
stablima, otkrivajui tu i tamo odsjaj bjeline krovova i kolonada udnih hramova. Dok smo
prilazili blie zelenoj obali bradati mi je ovjek priao o toj zemlji, zemlji Zar, gdje prebivaju
svi snovi i misli na ljepote koje dolaze ljudima jednom, a onda budu zaboravljene. A kada
sam ponovo pogledao na terase, vidio sam da je ono to on kae istina, jer meu prizorima
preda mnom bijahu mnoge stvari koje sam jednom vidio kroz magle s onu stranu horizonta i u
fosforescentnim dubinama oceana. Tu su takoer bili oblici i matarije velianstveniji od svih
koje sam ikada vidio, vizije mladih pjesnika koji su umrli u potrebi prije nego je svijet mogao
upoznati to su oni vidjeli i sanjali. Ali mi nismo kroili nogom na strme livade Zara, jer pria
se da se onaj koji njima krene ne moe nikad vratiti svojoj roenoj obali.
Dok je Bijeli brod plovio tiho od hramovima zasijanih terasa Zara, opazili smo na
udaljenu horizontu ispred nas tornjeve monoga grada, a bradati mi je ovjek rekao: To je
Thalarion, Grad Tisuu uda, gdje prebivaju sve one tajne za koje se ovjek uzalud napinje
da ih shvati. I ja sam ponovo pogledao, poblie, i vidio da je grad vei od bilo kojeg grada
koji sam ikad poznavao ili o kojem sam sanjao. Tornjevi njegovih hramova u nebo su sezali,
tako da niti jedan ovjek nije mogao vidjeti njihove vrhove, a daleko iza horizonta pruale su
se mrke, sive zidine, preko kojih se moglo vidjeti samo nekoliko krovova, nadnaravnih i
zlokobnih i jo k tomu iskienih bogatim dekoracijama i zamamnih kipovima. Jako sam udio
da uem u taj fascinantan a ipak odbojan grad i moljakao sam bradatog ovjeka da me iskrca
na kameni mol uz golemu izrezbarenu kapiju Akariel. No on je ljubazno odbio moju elju
rekavi: U Thalarion, Grad Tisuu uda, mnogi su poli, ali nitko se vratio nije. Tuda hode
samo demoni i mahnite stvari koje vie nisu ljudi, a ulice su bijele od nesahranjenih kostiju
onih koji su vidjeli idol Lathi koja vlada gradom. Tako je Bijeli brod proao mimo zidina
Thalariona i mnogo dana pratio pticu koja je letjela na jug, ije je glatko perje odgovaralo
nebu iz kojeg se pojavila.
Tada stigosmo na ljupku obalu zasutu cvatom svih boja, a u unutranjosti su na
podnevnome suncu, koliko god se daleko pogled prostirao, ljekarili ljupki gajevi i sjajne
sjenice. Iz koliba izvan dosega naeg pogleda probijala je pjesma i hvatovi lirske harmonije,
proarani slabanim smijehom tako slasnim da sam zamahivao prema kolibama u svojoj
udnji da vidim taj prizor. A bradati ovjek nije progovorio ni rijei, nego me promatrao dok
smo se pribliavali obali obrasloj ljiljanima. Iznenada je vjetar koji je puhao iznad cvjetnih
livada i razlisnatih uma donio miris na koji sam zadrhtao. Vjetar je postao jai, a zrak je bio
ispunjen smrtonosnim, grobnim mirisom kugom pogoenih gradova i nepokrivenih groblja. A
dok smo mahnito plovili od te proklete obale, bradati je ovjek napokon progovorio i rekao:
To je Xura, Zemlja uitaka Nedohvatljivih.

Tako je Bijeli brod ponovo pratio pticu s nebesa, preko toplih blagoslovljenih mora koja
su milovali mirisni lahori. Dan za danom i no za nou mi plovismo, a kada je mjesec bio
pun, sluali bismo blage pjesme veslaa, slatke kao i one daleke noi kada smo otplovili od
mojeg rodnog kopna. Mjeseina je bila i kada smo se napokon ukotvili u luci Sona-Nyl koju
su uvala dva kristalna brijega to su se izdizala iz mora i susretala u blistavom luku. To je
Zemlja Mate i mi smo hodili do zelene obale po zlatnome mostu od mjeseevih zraka.
U zemlji Sona-Nyl nema niti vremena niti prostora, niti patnje niti smrti, i tu sam
prebivao mnogo eona. Zeleni su gajevi i livade, sjajno i mirisno cvijee, plavi i zvonki potoci,
iste i hladne fontane, a velianstveni | predivni hramovi, dvorci i gradovi zemlje Sona-Nyl.
Toj zemlji nema granice, jer se iza svakog prizora ljepote izdie jo ljepi prizor. Oko
divotnih gradova i sred njih moe se po volji kretati sretan narod, a svaki je ovjek podaren
nenagrenom gracioznou i sreom bez ikakve zlobe. Tijekom eona koje sam proboravio
tamo blaeno sam lutao vrtovima u kojima udesne pagode proviruju iz ugodnih nakupina
grmlja i gdje su bijeli plonici uokvireni tankoutnim cvatom. Penjao sam se po blagim
brijezima s ijih sam hrbata mogao vidjeti draesne panorame ljupkosti s naseljima s
tornjevima ugnijeenim u zelenim dolinama i sa zlatnim kupolama golemih gradova koje
svjetlucaju na beskonano dalekom obzoru. A po mjeseini sam gledao iskriavo more,
kristalno predbrijeje i spokojnu luku u kojoj je ukotvljen leao Bijeli brod.
Na nebu punog mjeseca jedne davne godine Tharpa vidio sam ocrtano razmahano
oblije rajske ptice i osjetio prve marce nelagode. Tada sam razgovarao s bradatim ovjekom
i rekao mu o svojim novim enjama da otputujem na udaljenu Cathuriju koju niti jedan
ovjek ne vidjee, ali za koju svi vjeruju da lei s onu stranu kamenih pilastara na Zapadu.
Ona je u Zemlji Nade i istie savrene ideale svih koje znamo od drugdje, ili barem tako ljudi
pripovijedaju. Ali bradati mi ovjek ree: uvaj se tih pogibeljnih mora u kojima ljudi kau
da Cathuria lei. U Sona-Nylu nema boli niti smrti, ali tko moe rei to lei iza kamenih
pilastara na Zapadu? Ipak, ja sam se za sljedeeg punog mjeseca ukrcao na Bijeli brod i s
nevoljnim bradatim ovjekom napustio sretnu luku da bih doao u mora kojima nitko plovio
nije.
A rajska ptica letjee pred nama i vodae nas do kamenih pilastara Zapada, ali ovaj put
veslai ne pjevae blage pjesme pod punim mjesecom. U svojim sam mislima esto zamiljao
neznanu zemlju Cathuriju s njezinim veliajnim gajevima i palaama, pitajui se koji li me
tamo novi uitci ekaju. Cathuria, rekao bih sebi, je prebivalite bogova i zemlja
nebrojenih gradova od zlata. Njezine su ume od aloja i sandalovine poput miomirisnih gajeva
Camorina, a meu drveem lepraju ivahne ptice uz slatku pjesmu. Na zelenim i cvjetnim
planinama Cathurije to je hramovi od ruiastog mramora, bogato izrezbarenim i iscrtanim
krasotama, a u njihovim su dvoritima hladne fontane od srebra gdje zadovoljno predu uz
uzbudljivu glazbu mirisnih voda koje dolaze iz ponornice Narg. Gradovi Cathurije su opasani
zlatnim zidinama, a plonici su im takoer od zlata. U vrtovima tih gradova udnovate su
orhideje i mirisna jezera ija su dna od koralja i jantara. Po noi su ulice i vrtovi osvijetljeni
ivahnim lanternama oblikovanim od trobojnih oklopa kornjae, a tu odzvanjaju blage note
pjevaa i sviraa lutnje. A kue gradova Cathurije su sve palae. Svaka je sazdana iznad
miomirisna kanala kojim tee voda iz svetog Narga. Kue su od mramora i porfira, a krovovi
su od sjajnog zlata koje zrcali suneve zrake i poveava sjaj gradova dok blaeni bogovi
gledaju s udaljenih vrhova. Najljupkija od svih je palaa velikog monarha Dorieba za kojeg
neki kau da je polubog, a drugi da je bog. Visoko je Doriebova palaa i mnogi su mramorni
tornjii na njezinim zidinama. U njezinim irokim dvoranama odravaju se mnogi skupovi.
Tu vise drevni trofeji. Krov je od istoga zlata, postavljen na visoke pilastre od rubina i azura,
a na njima su takvi izrezbareni kipovi bogova i junaka da se onomu koji pogleda na te visine
ini da gleda na ivi Olimp. Pod palae je od stakla, a pod njim teku privlano osvijetljene

vode Narga, krcate udesnim ribama kakve su nepoznate s onu stranu granica ljupke
Cathurije.
I tako bih si ja zborio o Cathuriji, ali bi me bradati ovjek upozoravao da se vratimo na
sretnu obalu Sona-Nyla, jer Sona-Nyl poznat je ljudima, dok nitko nikad ne vidjee Cathurije.
Trideset i prvog dana otkako slijedismo pticu, opazismo kamene pilastre Zapada. Bili su
zagrnuti maglom tako da nitko iv nije mogao vidjeti kroz njih niti vidjeti njihove vrhove koji
doista, kako neki kau, dosiu do nebesa. Bradati me ovjek ponovo preklinjae da se
vratimo, ali ja nisam hajao jer sam zamiljao da se iza kamenih pilastara uju note pjevaa i
sviraa lutnji, slae od najslaih pjesama Sona-Nyla. Pjevao sam vlastite slavopojke,
slavopojke sebi koji sam putovao izdaleka od punog mjeseca i prebivanja u Zemlji Mate.
Tako je uza zvuk melodije Bijeli brod uplovio u maglu sred kamenih pilastara Zapada. A kada
je glazba prestala, a magla se podigla, ne vidjesmo zemlju Cathuriju, ve uzburkano i
nepobjedivo more preko kojeg je naa bespomona barka bila noena prema nekom
neznanom cilju. Uskoro je do naih uiju doprla udaljena grmljavina padajue vode, a pred
naim se oima na dalekome horizontu pred nama pojavio divovski mlaz monstruoznog
vodopada gdje oceani svijeta padaju dolje u bezdano nitavilo. Tada mi je bradati ovjek
rekao sa suzama na obrazu: Odbili smo prelijepu zemlju Sona-Nyl koju moda nikad vie
vidjeti neemo. Bogovi su vei od ljudi, i oni su pobijedili. A ja sam zatvorio svoje oi pred
udarom za koji sam znao da e doi, zakrivajui pogled na rajsku pticu koja je mahala svojim
podrugljivim plavim krilima preko ruba plime.
Iz sudara je stigla tama, a ja sam uo vrisak ljudi i stvari koje nisu ljudi. S istoka se
olujni vjetrovi digoe i pothladie me dok sam se kutrio na vlanoj stijeni koja se izdigla poda
mojim stopalima. Tada, kada sam uo jo jedan sudar, otvorio sam oi i vidio sebe na ravni na
kojoj je onaj svjetionik s kojeg sam otplovio prije toliko mnogo eona. Dolje u tami vidjeli su
se iroki obrisi plovila koje se razbija o opasne stijene, a kada sam pogledao preko
pustopoljine vidio sam da je svjetlo iznevjerilo po prvi put otkako je moj djed preuzeo brigu
za njega.
A kasnije u nonoj strai, kad sam uao u toranj, vidio sam na zidu kalendar koji je jo
uvijek ostao ! onako kako sam ga ostavio u onaj as kada sam otplovio. Sa zorom sam se
uspeo na toranj i pogledao na olupinu na stijenama, ali sam vidio samo ovo: udnu mrtvu
pticu ija je boja bila ona aurnoga neba te jedan jedini razbijeni jarbol ija je bjelina bila
vea od one valovitih vrhova pod planinskim snijegom.
Kasnije mi ocean nije vie govorio svoje tajne i iako je otada mnogo puta sjao pun
mjesec visoko na nebesima, Bijeli brod s Juga vie nikada nije stigao.

SLIKA U KUI
Naslov originala: The Picture in the House
Djelo napisano 12. prosinca 1920.(7)
Objavljeno u srpnju 1919. u The National Amateur, Vol. 41, br. 6, str. 246-249.
*
Tragai za stravom opsjedaju udna, daleka mjesta. Za njih su Ptolomejeve katakombe i
isklesani mauzoleji zemalja iz nonih mora. Oni se penju na mjeseinom osvijetljene tornjeve
oronulih dvoraca Rajne te se spotiu niz crne, pauinom opletene stube ispod razbacanih
stijena zaboravljenih gradova Azije. Opsjednuta uma i samotna planina njihovi su hramovi.
Oni se povlae oko zlokobnih monolita i nenaseljenih otoka. Ali pravi sladokusac u uasima,

kome je novo uzbuenje neizrecive strave glavni cilj i opravdanje postojanja, najvie cijeni
drevne, samotne kue na farmama dalekih uma Nove Engleske, jer se tamo. mrani elementi
snage, usamljenosti, grotesknosti i neznanja ujedinjuju da bi tvorili savrenstvo odvratnosti.
Najstravinije od svih prizora su male neoliene drvene kue udaljene od putova,
obino zgurene na nekom vlanom travnatom obronku ili se pak naslanjaju o neku divovsku
isturenu stijenu. Dvjesto godina i vie one su se tamo naslanjale ili gurile dok su loze puzale, a
stabla bujala i irila se. One su sada skoro skrivene u raskoi zelenih zatitnikih mrtvakih
pokrova sjena u kojima nema zakona, ali mali prozori jo uvijek sablanjivo zure, kao da
trepu kroz smrtonosnu letargiju koja odvraa ludilo zamuujui sjeanja na neizrecive stvari.
U takovim kuama obitavaju generacije udnih ljudi kakve svijet nikada nije vidio.
Posjednuti turobnim i fanatinim vjerovanjima koja su ih izgnala od njihove vrste, njihovi su
preci potraili divljinu zbog slobode. Tamo potomci osvajaa zaista napreduju slobodni od
ogranienja koja bi im nametnuli njihovi susjedi, ali stjerani u grozno ropstvo nesretnim
utvarama svojih vlastitih umova. Rastavljena od prosvjetljenja civilizacije, snaga ovih
puritanaca okrenula se u jednome smjeru, a u njihovoj izolaciji, morbidnom
samoograniavanju i borbi za ivot s nemilosrdnom Prirodom, njima su se vratile mrane
skrivene crte iz pretpovijesnih dubina njihove sjeverne batine. Zbog nude praktini, a po
pogledu na ivot kruti, ovi ljudi nisu lijepi u svojim grijesima. Jer grijeei kao to to moraju
svi smrtnici, oni su svojim rigidnim kodeksom bili prisiljeni iznad svega traiti skrovitost,
tako da su imali sve manje i manje teka u onome to su skrivali. Samo tihe, pospane, zuree
kue u dalekim umama mogu rei to to lei skriveno od ranih dana, a one nisu priljive i
nerado sa sebe stresaju pospanost koja im pomae da zaborave. Ponekad netko pomisli da bi
bilo milosrdno poruiti te kue, jer one moraju esto sanjati.
Vremenom izmuenu zdanju s ovakvim opisom ja sam bio privuen jednoga dana u
studenome 1896, zbog kie tako hladno izobilne da je svaki zaklon bio poeljniji od
izloenosti. Neko sam vrijeme bio putovao meu ljudima Miskatonske nizine u potrazi za
odreenim genealokim podacima, a zbog zabaene, krivudave i problematine naravi mojega
puta smatrao sam zgodnim upotrijebiti bicikl unato kasnome godinjem dobu. Sada sam se
naao na oigledno naputenoj cesti, koju sam izabrao kao najkrau preicu prema Arkhamu,
sustignut olujom u toki daleko i od kojega grada i suoen s nemogunou bijega osim u
staru i odbojnu drvenu zgradu koja je treptala neizraajnim prozorima izmeu dva golema
brijesta bez lia u blizini podnoja stjenovitog brijega. Unato tome, to je bila udaljena od
onoga to je ostalo od puta, ta me kua svejednako impresionirala usprkos trenutku u kojem
sam je uoio. estite, zdrave graevine ne zure u putnike tako podmuklo i proganjajue, a u
svojim sam genealokim istraivanjima naiao na legende iz prolog stoljea zbog kojih
nisam bio sklon takvim mjestima. Ipak, sila elemenata bila je takva da je nadvladala moje
skrupule i ja nisam oklijevao da otkotrljam svoj stroj do korovom obraslog uspona do
najbliih vrata koja su sad izgledala tako sugestivna i tajnovita.
Nekako sam bio uzeo zdravo za gotovo da je kua naputena, no kad sam joj se pribliio
nisam bio tako siguran, jer iako su nogostupi bili obrasli korovom, inilo se da su malo
predobro odravali svoju narav da bi uvjerili u svoju potpunu naputenost. Stoga sam, umjesto
da pokuam otvoriti vrata, pokucao. Dok sam to inio osjeao sam nespokoj koji teko mogu
objasniti. Dok sam ekao na grubom kamenu obraslom mahovinom koji je sluio kao prag,
bacio sam pogled na oblinje prozore i prozorske okvire dvokrilnog prozora iznad mene i
opazio sam da, iako stari, klepetavi i skoro neprozirni od prljavtine, nisu bili razbijeni.
Zgrada je onda zacijelo jo naseljena unato svojoj izolaciji i opoj zaputenosti. U svakom
sluaju moje kucanje nije pobudilo odgovora, pa sam nakon opetovanih zazivanja pokuao s
hravom kvakom i otkrio da vrata nisu zakraunata. Unutra je bilo malo predvorje sa
zidovima s kojih je padala buka, a kroz vrata je dolazio slabi, ali osobito odbojan miris. Uao
sam nosei svoj bicikl i zatvorio vrata za sobom. Ispred se uzdizalo usko stubite kome su

bono bila mala vrata koja su vjerojatno vodila u podrum, dok su s lijeve i desne strane bila
zatvorena vrata koja su vodila u sobe u prizemlju.
Oslonivi bicikl na zid, otvorio sam vrata slijeva i uao u malu prostoriju s niskim
stropom slabo osvijetljenu kroz dva pranjava prozora i opremljenu na najgoliji i
najjednostavniji mogui nain. inilo se da je to neka vrst dnevne sobe jer je imala stol i
nekoliko stolica te golemi kamin iznad kojega je, na njegovu okviru kucao antikni sat. Knjiga
i novina je bilo vrlo malo, a u preteitoj polutami nisam mogao razaznati naslove. Ono to me
je zainteresiralo bilo je jednolino ozraje arhainosti koje se pokazivalo u svakome vidljivom
detalju. Otkrio sam da je veina kua u ovom podruju bogata ostacima prolosti, ali ovdje je
antiknost bila tako neobino potpuna jer u cijeloj sobi nisam mogao otkriti niti jedan predmet
koji je definitivno iz doba poslije revolucije. Da je namjetaj bio manje skroman, mjesto bi
bilo raj za kolekcionare.
Dok sam pregledavao taj starinski stan, osjetio sam pojaanje one averzije koja je prvo
bila pobuena hladnim eksterijerom kue. to je zapravo bilo to ega sam se bojao ili emu
sam bio nesklon, nisam nikako mogao definirati, ali neto je u cijelome ozraju podsjealo na
nesveta vremena, na nemilu grubost i na tajne koje trebaju biti zaboravljene. Osjeao sam se
odvraen od toga da sjednem, pa sam obilazio okolo ispitujui razliite predmete koje sam
opazio. Prvi objekt moje znatielje bila je knjiga srednje veliine koja je leala na stolu i
imala tako drevan izgled da sam se udio to je vidim izvan muzeja ili knjinice. Bila je
uvezana u kou s metalnim nitnama, te je bila izvrsno ouvana. U svakom sluaju bio je to
neobian svezak za tako skromnu nastambu. Kada sam otvorio stranicu s naslovom, moje je
uenje postalo jo vee, jer se pokazalo da je to nita manje nego rijetka Pigafettina
pripovijest o podruju Konga, napisana na latinskom prema zabiljekama mornara Lopexa i
tiskana u Frankfurtu 1598. esto sam sluao o tome djelu s neobinim ilustracijama od brae
de Bry, pa sam na trenutak, u elji da prelistam stranice pred obom, zaboravio na svoju
nelagodu. Otisci su zaista bili zanimljivi, narisani u potpunosti prema mati i nemarnim
opisima i predstavljali su crnce s bijelom koom i crtama bijelaca. Ne bih ja tako brzo
zaklopio knjigu da nije bilo sasvim trivijalne okolnosti koja je uznemirila moje umorne ivce i
oivjela moj osjeaj nespokoja. Ono to me zasmetalo bila je puka injenica da se knjiga
uporno obiavala otvoriti na slici XII, koja je u stravinim detaljima predstavljala mesnicu
kanibala Anziqua. Iskusio sam neto stida zbog svoje podozrivosti prema tako neznatnoj
stvari, ali me crte ipak uznemirio, osobito glede susjednih odlomaka koji su opisivali
anziqueansku gastronomiju.
Okrenuo sam se susjednoj polici i ispitivao njezin slabaan knjievni sadraj Biblija
iz osamnaestog stoljea, Hodoasnikovo napredovanje iz istog razdoblja, ilustrirano
grotesknim drvorezima, koje je tiskao tvorac godinjaka Isaiah Thomas, truli tom Magnalia
Christi Americana Cottona Mathera i nekoliko drugih knjiga, oigledno iste starosti, kada je
moju panju pobudio nedvojben zvuk hodanja u gornjoj sobi. Isprva iznenaen i preplaen
zbog neodgovaranja na moje nedavno kucanje na vrata, odmah sam potom zakljuio da se
hoda upravo probudio iz tvrdog sna, pa sam s manje iznenaenja sluao zvuk koraka na
kripavu stubitu. Korak je bio teak, no ini se da je sadravao znatieljnu odliku opreza,
odliku koja mi se nije sviala, to vie to je korak bio teak. Kada sam uao u sobu, zatvorio
sam vrata za sobom. Sada, nakon trenutka tiine tijekom kojega je hoda mogao pregledavati
moj bicikl u predvorju, uo sam petljanje po kvaki i vidio kako se drvena vrata njiui ponovo
otvaraju.
Na vratima je stajala osoba tako jedinstvene pojave da samo sprijeen dobrim odgojem
nisam glasno uzviknuo. Star, s bijelom bradom i runjav, moj je domain posjedovao izgled
lica i tijela koje je poticao kako uenje tako i respekt. Njegova visina nije mogla biti manja
od 180 cm, a unato opem ozraju starosti i siromatva bio je gojazan i snane grae.
Njegovo lice, gotovo skriveno dugom bradom koju je gajio visoko na obrazima, inilo se

nenormalno rumenim i manje naboranim nego bi netko mogao oekivati, dok je preko visoka
ela uperak bijele kose s godinama bio malo stanjen. Njegove plave oi, iako malice
zakrvavljene, bile su neshvatljivo otre i plamtee. Ali zbog svoje uasne razbaruenosti,
ovjek bi se isto toliko isticao kao to je i impresionirao. Ta zaputenost ga je, u svakom
sluaju, inila uvredljivim unato njegovu licu i stasu. Od ega se sastojala njegova odjea,
teko sam mogao rei, jer se meni inila kao ne vie od gomile dronjaka koji omataju par
visokih, tekih izama, a njegov nedostatak istoe bio je neopisiv.
Pojava ovog ovjeka i instinktivan strah koji je nadahnjivao pripremili su me na
nekakvo neprijateljstvo, tako da sam skoro zadrhtao od iznenaenja i osjeaja sablasna
nesklada kada mi je pokazao stolicu i obratio mi se tankim, slabim glasom punim djetinjeg
respekta i umiljate gostoljubivosti. Glas mu je bio udan, krajnji oblik sjevernjakog dijalekta
za koji sam mislio da je odavno izumro, pa sam ga pomnije prouio kada je sjeo nasuprot
meni za razgovor.
Uvatla te kia, je l? pozdravio je. Dobro da s bio blizu kue i imo pamet da odma
ue. Raunam da sam spavo, jerbo bi te inae uo. Nisam tak mlad ko ta sam bio pa m
danaske treba podost sna. Putuje daleko? Nijesam viao mnogo naroda na ovome putu
otkak ukinue koiju za Arkham.
Ja sam odgovorio da idem u Arkham i ispriao se zbog svog nepristojnog ulaska u
njegov dom, na to je on nastavio:
Drago mi je da t vidim, mladi gospodine. Ovdi su nova lica rijetka, pa nema puno tog
da me razveseli ovijeh dana. Iz Bosting si, je l? Nijesam nikad bio tam, ali sam kadar re
ovikov grad im ga viam. Imali smo jednoga okrunoga utelja osamdesetetvrte, ali je
iznenada oo i niko otad nije uo za njega Ovdje je starac zapao u nekakav hihot i nije
objasnio kad sam ga upitao. inilo se da je bio prilino dobro raspoloen, no da je posjedovao
one ekscentrinosti koje ovjek moe naslutiti iz njegove pojave. Neko je vrijeme mrmljao s
gotovo grozniavom genijalnou, kada mi je palo na pamet da ga pitam kako se dokopao
tako rijetke knjige kao to je Pigafettin Regnum Congo. Dojam glede te knjige me nije bio
napustio, i ja sam osjeao nekakvo oklijevanje kad sam progovorio o njoj, ali radoznalost je
nadvladala sve maglovite strahove koji su se postojano skupljali od mog prvog pogleda na
kuu. Na moje olakanje, pitanje izgleda nije bilo nezgodno, jer je starac odgovorio slobodno
i dragovoljno.
O, ta udna knjiga. Kapetan Ebanezer Holt mi je to prodao ezdest osme onaj koji je
ubijen u ratu. Neto glede imena Ebanezer Holt nagnalo me da dignem pogled. Susreo sam
se s tim imenom u svom genealokom radu, ali ne u nekom zapisu poslije Revolucije. Pitao
sam se moe li mi moj domain pomoi u zadatku na kojem sam radio i odluio sam ga
kasnije pitati. On je nastavio.
Ebenezer je godinama bio na trgovakom brodu Salem i u svakoj bi luci opazio udne
stvari. Ovo je dobio u Londonu, pretpostavljam, znao je tam kupovat stvari po duanima.
Jedared sam bio gore u njegovoj kui, na brdu, trgovao konj ima, kad sam vidio ovu knjigu.
Svidjele su m se slike, pa mi ju on dadne u zamjenu. Ovo je ovdi udna knjiga. ekajder da
uzmem oale Starac je petljao po svojim prnjama i izvadio prljave i izrazito antikne naoale s
malim osmerokutnim leama i elinim lukovima. Stavivi ih, posegnuo je za knjigom na
stolu i stao okretati stranice s ljubavlju.
Ebenezer je mogo itat mal o toga latinskog, ali ja ne merem. Imo sam ja dva ili tri
profesora da mi malko itaju, i Passona Clarka, za koga kau da se utopio u ribnjaku. Mo Ii
ti ita razabrat o toga? Rekao sam mu da mogu i njemu za ljubav preveo odlomak pri
poetka. Ako sam i grijeio, on nije bio dovoljno uen da me ispravi, a inio se upravo djeje
zadovoljan mojom engleskom verzijom. Njegova je blizina postajala prilino odbojna, no ja
nisam vidio naina da pobjegnem, a da ga ne uvrijedim. Zabavljala me djeja privrenost toga
neukog starog ovjeka slikama u knjizi koju nije mogao itati. Pitao sam se koliko je bolje

mogao itati onih nekoliko knjiga na engleskome koje su krasile sobu. Ovo otkrivenje
jednostavnosti otklonilo je veinu mranog predosjeaja koji sam imao, pa sam se nasmijeio
dok je moj domain nastavio mrmljati:
udno kak slike mogu zamislit eljade. Uzmi eve ovu ovode blizu naslovnice. Je s
ikad vio tako drvee, s velkim liem, kako mlatara gor-dol? I ovize ljude, to ne mogu bit
crnci, oni se svi znoje. Vie su pae ko Indijaneri, iako su u Afriki. Neki od ovode spodoba
nalik su na majmune, ili su napol majmuni, napol ljudi, ali ja nikad nisam uo za ovak ta.
Tu je pokazao na mitsko umjetnikovo stvorenje koje bi se moglo opisati kao neka vrsta zmaja
s glavom aligatora.
A sade u ti pokast najbolju, tu je blizu sredine starev govor postao je zeru gui,
a oi su mu poprimile jai sjaj, ali njegove eprtljave ruke, iako su se inile nezgrapnijim nego
prije, bile su u potpuno odgovarajue za svoju misiju. Knjiga se otvori, gotovo na svoju ruku,
kao da se esto itala na tome mjestu, na odbojnu dvanaestu ilustraciju koja je pokazivala
mesarenje meu antikim kanibalima. Moj osjeaj nemira se vratio iako si ju nisam predoio.
Osobito bizarna stvar bila je da je umjetnik nainio da Afrikanci izgledaju poput bijelaca
udovi i polutke koji su visjeli po zidovima mesnice bili su stravini, dok je mesar sa svojom
satarom bio odvratno nezgrapan. Ali izgleda da se mom domainu pogled sviao isto onoliko
koliko se meni nije.
o misli o ovome nikad nisi viao nit ko ovo ovode, a? Kad sam to vidio, reko
sam, Ebu Holtu, take stvari te uzbude i navre ti krv. Kad itam u Pismu o pokolju kak su
Midjanci bili poklani ja mislim o tim stvarima, ali nemam njihovu sliku. Ove eljade sve
to sotim ide. Pretpostavljam da je ovo grjeno, ali nismo l svi mi roeni da ivimo u griju?
Od tog momka to s ga rastranirali svaki se put najeim kad ga pogledam, pa ipak moram
gledat u njega. Vi kako mu je mesar odsjeko nogu? To mu je glava na stolu, s jednom
rukom na njoj, a s drugom na drugom komadu mesa.
Dok je taj ovjek nastavljao mrmljati u svojoj potresenoj ekstazi, izraz na njegovu
dlakavu licu s naoalama postao je neopisiv, ali glas mu je prije padao nego se povisivao.
Moje vlastite senzacije teko da mogu biti zabiljeene. Sav strah koji sam nejasno osjetio
ranije nahrupio je aktivno i ivo na mene i ja sam znao da sam s bezgraninom napetou
prezirao blizinu drevnog mrskog bia. Njegovo ludilo, ili barem njegova djelomina
izopaenost, inila se s onu stranu rasprave. Sada je skoro aptao, s hrapavou uasnijom od
vriska, i ja sam drhtao dok sam sluao.
Kao to reko, te udne slike te tjeraju na razmiljanje. Zna li, mladi gospodine, ja
sam ba opinjen ovom oe. Kada sam dobio knjigu od Eba, esto sam je gledao, osobito kad
bih uo Passona Clarka kak se nedjeljom razmee u svojoj velkoj vlasulji. Jedno sam
pokuo net smjeno, e, mladi gospodine, naja se sad uplait, sve ta sam uinio je da sam
pogledo sliku prije neg sam ubio ovcu za pijac. Ubit ovcu je bilo puno zabavnije nakon ta
sam je pogledo Starev ton sada je bio vrlo nizak. Ponekad je postajao tako slab da su
njegove rijei bile jedva ujne. Ja sam oslukivao kiu i klepetanje mutnih prozora s malim
oknima i opazio tutnjavu nadolazee grmljavine koja je bila sasvim neobina za to godinje
doba. Jednom su uasan bljesak i grmljavina potresli krhku kuu do temelja, ali inilo se da
apta to ne primjeuje.
Ubit ovcu je bilo nekak zabavnije, al zna da nije bilo posve zadovoljavajue. udno
kak te podiu marci. Ak voli Svemogueg, mladiu, nemoj nikom re, ali kunem se
Bogom da sam zbog slike posto gladan za rtvama koje nisam mogo ni uzgojit ni kupi.
S mirom budi, ta te mui? Nisam nit uinio, sam sam se pito ta bi bilo da jesam.
Kau da meso ini krv i put, i daje ti nov ivot, pa sam se pito ne bi li eljade ivjelo due i
due da je vie od istog No apta nije vie nastavio. Prekid nije bio prouzroen mojim
strahom niti brzim jaanjem oluje sred ijeg sam bijesa bio prije otvaranja svojih oiju da

vidim samou zacmjenih ruevina. Bio je prouzroen vrlo jednostavnim iako donekle
neobinim dogaajem.
Otvorena je knjiga leala pred nama s odbojnom slikom okrenutom nagore. Kada je
starac proaptao rijei vie od istog, zauo se tihi zvuk kapanja i neto se pojavilo na
poutjelome papiru otvorene knjige. Ja sam pomislio na kiu i krov koji prokinjava, ali kia
nije crvena. Na mesnici antikih kanibala pitoreskno je sjala mala crvena mrlja, dajui ivost
uasu otiska rezbarije. Starac je to vidio i prestao aptati ak i prije no to je to moj uasnuti
izraz lica uinio neophodnim. Vidio je to i brzo pogledao u pod sobe koju je napustio prije sat
vremena. Ja sam pratio njegov pogled i opazio odmah iznad nas na napukloj buci drevnoga
stropa veliku nepravilnu mrlju vlanoga crvenila koja se, inilo se, irila i dok sam je
promatrao. Nisam vrisnuo niti se pomakao, nego samo sklopio oi. Trenutak kasnije zauo se
divovski udar groma. Udar nad udarima, koji je razorio tu prokletu kuu neizrecivih tajni i
donio zaborav koji je spasio moj um.

STABLO
Naslov originala: The Tree
Djelo napisano 1920.
Objavljeno u kolovozu 1921. u The Tryout, vol. 7, br. 7, str. 3-10.
*
Na zelenom obronku planine Maenalus, u Arkadiji, stoji maslinik oko ruevina vile. U
blizini je grobnica, neko lijepa, s najuzvienijim kipovima, ali sada jako ruinirana, kao i
kua. S jedne strane te grobnice, s neobinim korijenima koji su razmjestili od vremena
umrljane blokove helenskog mramora, raste neprirodno veliko drvo masline udno odbojnog
oblika, toliko nalik nekom grotesknom ovjeku ili mrtvu, iskrivljenu tijelu ovjeka, da se kraj
njega seljani boje prolaziti nou kada mjesec slabo sja kroz nakrivljene grane. Maenalus je
izabrano mjesto opsjedanja groznog Pana, ijih neobinih sudruga ima mnogo, a priprosti
seoski momci vjeruju da drvo ima neki odvratni odnos s tim udnim satirom. Ali stari pelar
koji ivi u oblinjoj kolibi ispriao mi je drugaiju priu.
Prije mnogo godina, kada je vila na obronku bila nova i sjajna, u njoj su obitavala dva
kipara, Kalo i Musid. Od Lidije do Neapolisa bijae hvaljena ljepota njihova rada, a nitko se
ne usuivae rei da je jedan drugoga nadmaivao u umijeu. Kalov Hermes stajao je u
mramornome hramu u Korintu, a Musidov Palas prebrouje pilastar u Ateni blizu Partenona.
Svi mukarci odaju poast Kalu i Musidu i dive se to niti jedna sjenka umjetnike ljubomore
ne hladi toplinu njihova bratskog prijateljstva.
Ali, unato tomu to Kalo i Musid ivljahu u nepomuenu skladu, njihove naravi nisu
bile sline. Dok bi Musid pijanevao noima u gradskim zabavama Tege, Kalo bi ostajao
doma, bjeei od pogleda svojih robova u sjenoviti bivak maslinika. Tu bi on meditirao nad
vizijama koje su mu ispunjale um, i tu bi smiljao prelijepe oblike koji su kasnije postajali
besmrtni ivi mramor. Dokoni su ljudi, dodue, priali da je Kalo razgovarao s duhovima
maslinika i da su njegovi kipovi samo slike fauna i vila koje je tamo sreo jer on svoj rad nije
oblikovao po ivome modelu.
Tako su poznati bili Kalo i Musid da se nitko nije zaudio kada im je Tiranin Sirakuze
poslao izaslanike da govore o skupome kipu Tihe koji je planirao u svome gradu. Kip mora
biti golem i nainjen s velikim umijeem, jer e trebati tvoriti udo narodima i cilj putnicima.
Uzvelian s onu stranu pameti bit e onaj iji e rad zadobiti priznanje i za tu su se ast Kalo i

Musid pozvani nadmetati. Njihova bratska ljubav bila je dobro poznata, a prepredeni Tiranin
je pretpostavljao da e svaki, umjesto da skriva svoj rad od onoga drugoga, ponuditi pomo i
savjet, te da e ta ljubav poluiti dva prikaza neuvene ljepote od kojih e ljupkiji zasjeniti
ak i snove pjesnika.
Kipari su s radou pozdravili Tiraninovu ponudu, tako da su u danima koji su uslijedili
njihovi robovi sluali neprestane udarce dlijeta. Kalo i Musid ne skrivahu svoj rad jedan od
drugoga, ali pogled je bio samo za njih. Osim njihovih, niije oi ne vidjee dvije boanske
statue osloboene znalakim udarcima iz grubih blokova koji su ih drali zatoenima od
poetka svijeta.
Noima bi, kao i neko, Musid traio tegake dvorane s banketima, dok bi se Kalo
potucao sam u masliniku. Ali kako je vrijeme prolazilo, ljudi su opazili nedostatak vedrine u
neko vrckavom Musidu. Bilo je to udnovato, govorili su oni meu sobom, da je tjeskoba
tako obuhvatila nekoga tko ima tako velike izglede da dobije najuzvieniju umjetniku
nagradu. Mnogi su mjeseci proli, a na Musidovo lice ne doe nita od oekivanja to e
uslijediti.
Tada je jednoga dana Musid spomenuo Kalovu bolest, nakon ega se nitko nije udio
njegovoj tuzi, jer je povezanost kipara bila znana kao duboka i sveta. Malo-pomalo mnogi su
doli posjetiti Kala i zaista zamijetili bljedilo njegova lica, ali oko njega je bilo neke sretne
mirnoe koja je njegov pogled inila maginijim od pogleda Musida koji je bio jasno smeten
tjeskobom i koji je drao po strani sve robove u svojoj elji da bdije nad svojim prijateljem i
hrani ga vlastitim rukama. Skrivene iza tekih zastora stajale su dvije nezavrene statue Tihe,
u zadnje vrijeme gotovo netaknute od bolesnog ovjeka i njegova vjernog njegovatelja.
Kako je Kalo neoekivano postajao sve slabiji i slabiji unato sluenja zauenih
lijenika i svoga marijivoga prijatelja, elio je da ga se esto nosi u maslinik koji je on toliko
volio. Tu bi traio da ga ostave nasamo kao da eli razgovarati s nevidljivim biima. Musid bi
uvijek usliao njegove zahtjeve iako bi se njegove oi vidljivo napunile suzama na pomisao
da Kalo vie brine za faune i vile nego za njega. Naposljetku, kraj se primakao i Kalo je stao
raspravljati o stvarima poslije ivota. Musid mu je, plaui, obeao grobnicu ljupkiju od
grobnice Mauzoleja, ali Kalo ga je zamolio da vie ne pria o mramornim divotama. Sada je
samo jedna elja kolala umom umirueg ovjeka: da granice s odreenih stabala masline iz
maslinika budu zakopane u njegovu poivalitu blizu njegove glave. A jedne je noi, sjedei
sam u tami maslinika, Kalo umro. Neopisivo je lijepa bila mramorna grobnica koju je
pogoeni Musid isklesao za svojega voljenog prijatelja. Nitko osim samog Kala ne bi mogao
izraditi takove bareljefe na kojima su bile prikazane sve Elizejske poljane. Musid nije
zaboravio niti pokopati blizu Kalove glave granice maslina iz maslinika.
Kada je prvi bijes Musidove tuge uzmakao pred rezignacijom, on je marljivo stao raditi
na svojemu kipu Tihe. Sada je sva slava bila njegova, budui da Tiranin Sirakuze nee htjeti
niiji rad osim njegova ili Kalova. Njegov zadatak postao mu je izljevom za osjeaje i
svakoga je dana radio sve postojanije, klonei se veselica u kojima je nekada uivao. Za to je
vrijeme noi provodio kraj grobnice svojega prijatelja gdje je mlado stablo masline izniklo
kraj spavaeve glave. Tako je brz bio rast toga stabla i tako je udan bio njegov oblik da bi svi
koji su ga vidjeli uzviknuli od uda, a Musid se istovremeno inio njime fasciniranim i
odbijen.
Tri godine nakon Kalove smrti Musid je odaslao teklia Tiraninu, a u agori u Tegi se
govorkalo da je mona statua dovrena. Dotle je stablo kraj grobnice doseglo udesne
razmjere i preraslo sva druga stabla svoje vrste. Prualo je jednu teku granu nad stan u kojem
je Musid radio. Budui da su mnogi posjetitelji dolazili vidjeti kako golemo stablo, tako i
kiparevu umjetnost, Musid je rijetko bio sam. Ali njemu nije smetalo mnotvo njegovih
gostiju. Dapae, inilo se da se strai biti sam sada kad je njegovo impresivno djelo bilo

gotovo. Hladan planinski vjetar, koji je uzdisao kroz maslinik i stablo uz grobnicu, na
sablastan je nain proizvodio neodreeno artikulirane zvukove.
Veernje je nebo bilo mrano kada su Tiraninovi emisari stigli u Tegu. Konano se
znalo da su doli odnijeti veliki lik Tihe i donijeti vjenu ast Mu sidu, tako da je njihov
prijem od strane gradskih domaina bio veoma srdaan. Budui da je no nosila silovitu
vjetrovitu oluju s vrha Maenalusa, ljudima iz daleke Sirakuze bilo je drago to se mogu toplo
ugnijezditi u gradu. Govorili su o svojem glasovitom Tiraninu i o sjaju njegove prijestolnice,
te se radovali u sjaju statue koju je Musid izradio za njega. A tada su ljudi iz Tege progovorili
o Musidovoj dobroti i njegovoj tekoj tuzi zbog njegova prijatelja i kako ga ak ni predstojee
umjetnike lovorike nisu mogle utjeiti u odsutnosti Kala, koji je sam mogao nositi te
lovorike. O stablu koje je raslo uz grob blizu Kalove glave takoer su govorili. Vjetar je
vritao sve uasnije, pa su se i Sirakuani i Arkaani molili Eolu.
U sunano jutro gradski su domaini odveli Tiraninove glasnike uz brijeg do kipareva
prebivalita, ali noni je vjetar uinio udne stvari. S opustoenog mjesta dolazili su krici
robova, a sred maslinika se vie nisu uzdizale sjajne kolonade one goleme dvorane gdje je
Musid sanjao i radio. Sami i uzdrmani, tugovali su skromni dvori i nii zidovi jer je na
dragocjeni veliki peristil pala teka grana udnovata novog stabla, pritiui velianstveno
mramorno djelo s udnovatim skladom o breuljak runih ruevina. Stranci i Teani
zaprepateno su stajali, gledajui s ruevine na veliko zlokobno stablo iji je izgled bio tako
udnovato nalik ovjeku i iji su korijeni tako neobino posezali u isklesanu Kalovu grobnicu.
Njihov se strah i oaj poveao kada su pretraili urueni stan, jer se od njenoga Musida i od
divno izraenog prikaza Tihe nije moglo otkriti niti traga. Sred te goleme ruevine obitavao je
samo kaos i predstavnici dvaju gradova otili su razoarani, Sirakuani jer nisu imali statuu da
je ponesu kui, a Teani jer nisu imali umjetnika da ga okrune. Kako bilo, Sirakuani su
nakon nekog vremena dobili vrlo lijepu statuu u Ateni, a Teani su se utjeili podizanjem u
agori mramornoga hrama koji je komemorirao darove, vrline i bratsku odanost Musidovu.
Ali maslinik stoji jo uvijek, kao i stablo koje raste iz Kalove grobnice, a stari mi je
pelar rekao da ponekad grane apuu jedna drugoj na nonome vjetru, govorei stalno
iznova: Oida! Oida! Znam! Znam!

ULICA
Naslov originala: The Street
Djelo napisano 1920.
Objavljeno u prosincu 1920. u The Wolwerine, br. 8, str. 2-12.
*
Ima onih koji kau da stvari i mjesta imaju due, a ima i onih koji kau da nemaju. Ja se
sam ne usudim priati, ali priat u o Ulici.
Ljudi od moi i asti oblikovali su tu Ulicu, dobri smioni ljudi nae krvi koji su doli s
Blagoslovljenih otoka preko mora. Isprva je bio to samo put koji su utabali vodonoe od
umovita potoka do grozda kua uz obalu. Tada, kad je vie ljudi dolo rastueg grozda kua
u potrazi za mjestom za nastambu, izgradili su kolibe du sjeverne strane, kolibe od debelih
hrastovih trupaca sa zidanicama prema umi, jer su mnogi Indijanci vrebali otuda s vatrenim
strijelama. A za jo nekoliko godina, ljudi su izgradili kue i s june strane Ulice.
Gore-dolje niz ulicu hodali su ozbiljni ljudi s unjastim eirima koji su veinu vremena
nosili mukete ili ulovljene ptice. Tu su bile i njihove ene s maramama i mirna djeca.

Naveer bi ti ljudi sa svojim enama i djecom sjedili oko golemih ognjita i itali i
razgovarali. Vrlo jednostavne bijahu stvari o kojima su itali i razgovarali. Ipak, bijahu to
stvari koje su im davale hrabrost i dobrotu i pomagale im iz dana u dan da ukrote umu i
pooru polja. A djeca bi sluala i uila o zakonima i djelima starih, i o onoj dragoj Engleskoj
koju nikad nisu vidjeli i koje se nisu mogli sjeati.
Izbio je rat nakon kojega Indijanci vie nisu zadavali probleme Ulici. Ljudi, zaokupljeni
poslom, razvijali su se uspjeno i sretno kako su znali. A djeca su neometano rasla te je jo
obitelji dolazilo iz Domovine da ive u Ulici. I djeca djece i djeca novopridolica su rasla.
Gradi je sada bio grad, a jedna po jedna koliba je uzmicala kuama jednostavnim, lijepim
kuama od cigle i drveta s kamenim stepenicama, eljeznim ogradama i fenjerima iznad vrata.
Te kue nisu bile krhke jer su bile nainjene da slue mnogim generacijama. U njima su bili
isklesani kamini i graciozna stubita i fini ugodan namjetaj, te porculan i srebrnina doneseni
iz Domovine.
I tako je ulica upijala snove mladih ljudi i veselila se dok su njezini stanovnici postajali
sve draesniji i sretniji. Gdje je neko bila samo snaga i ast, sada su obitavali i ukus i
uenost. Knjige, slike i glazba stizali su u kue, a mladii su odlazili na sveuilite koje se
izdiglo nad ravnicom na sjeveru. U mjestu unjastih eira i sablji, ipke i snjenobijelih
vlasulja, nizali su se makadami preko kojih su kasali mnogi punokrvni konji i kloparale
mnoge pozlaene koije, te plonici od opeke s postoljima za jahae i kolcima za vezanje
konja.
U toj je Ulici bilo mnogo stabala: brjestova i hrastova i dostojanstvenih javora, tako da
je ljeti cijeli prizor bio poput blagog goblena i cvrkuta ptica. A iza kua bili su obzidani
ruinjaci s ograenim puteljcima i sunanim satovima, gdje bi naveer oaravajue sjali
mjesec i zvijezde dok bi se miomirisni cvjetovi ljeskali na rosi.
Tako je Ulica nastavila sanjati mimo ratova, nesrea i promjena. Veina mladia bi
jednom otila, a neki se nikad ne bi vratili. To je bilo kad su smotali staru zastavu i podigli
novi stijeg s prugama i zvijezdama. Ali iako su ljudi govorili o velikim promjenama, Ulica ih
nije osjeala, jer njezini su ljudi i dalje bili isti. Govorili su o starim, poznatim stvarima na
stari, poznati nain. A drvee je jo uvijek prualo utoite pticama pjevicama, i naveer bi
mjesec i zvijezde gledali dolje na rosne pupove u obzidanim ruinjacima.
S vremenom je s Ulice nestalo sablji, trorogih eira i vlasulja. Kako su se udnima
doimali stanovnici sa svojim tapovima za hodanje, visokim eirima i podianim glavama!
Novi su zvuci dolazili iz daljine isprva udnovato pitanje i kliktaji s rijeke udaljene milju,
a zatim, mnogo godina kasnije, udnovato pitanje, kliktaji i glomot iz drugih smjerova. Zrak
nije bio sasvim ist kao prije, ali duh mjesta se nije promijenio. Krv i dua njihovih predaka
oblikovali su Ulicu. Duh se nije promijenio niti kada su razderali zemlju da bi u nju postavili
udnovate cijevi niti kad su postavili visoke stupove koji su nosili udne ice. Na Ulici je bilo
toliko starinskih pria da se prolost nije mogla lako zaboraviti.
Tada su doli i proli dani zla, kada su je mnogi koji su poznavali Ulicu prestali
poznavati, a upoznali je mnogi koji je prije nisu znali, jer njihovi su naglasci bili grubi i
kretavi, a njihovi izrazi lica neljupki. Njihove su se misli takoer borile s mudrim, pravednim
duhom Ulice, tako da je Ulica tiho venula dok su njene ulice propadale, njezina stabla umirala
jedno po jedno, a njezini ruinjaci obrastali korovom i smeem. Ali osjetila je buenje
ponosa jednog dana kad su ponovo marirali mladii od kojih se neki nikad nisu vratili. Ti su
mladii bili odjeveni u plavo.
S godinama je loija srea stizala u Ulicu. Njezina stabla su sada sva bila nestala, a
njezini ruinjaci bijahu zamijenjeni zidovima jeftinih i runih novih zgrada u paralelnim
ulicama. Ipak, kue su ostale unato pustoenju godina, olujama i crvima, jer bijahu nainjene
da slue mnogim generacijama. Novi su se tipovi lica pojavljivali na Ulici. Mrka, zlobna lica
sa skrivenim pogledima i udnovatim crtama iji su vlasnici govorili nepoznatim rijeima i

postavljali znakove s poznatim i nepoznatim slovima na veinu pljesnivih kua. Kolica za

guranje zakrila su slivne kanale. Neist, neopisiv smrad nadvio se nad mjesto, a drevni je
duh zaspao.
Veliko je uzbuenje jednom stiglo na Ulicu. Rat i revolucija bjesnjeli su preko mora,
dinastija je pala, a njezini iskvareni podanici okupljali su se sa sumnjivim namjerama na
Zapadnoj Zemlji. Mnogi od njih nastanili su se u razbijenim kuama koje su nekad znale za
pjev ptica i miris rua. Tada se sama Zapadna Zemlja probudila i pridruila Domovini u
njezinoj titanskoj borbi za civilizaciju. Preko gradova ponovo se vijorila stara zastava u
drutvu nove zastave i jednostavnije, ali slavne trobojnice. Ali nije se puno zastava vijorilo
nad ulicom, jer to je kotilo samo strah, mrnju i neznanje. Ponovo su mladii krenuli, ali ne
ba onako kako su to uinili mladii onih drugih dana. Neto je nedostajalo. A sinovi onih
drugih mladia iz onih drugih dana, koji su zaista ili naprijed u maslinastozelenom, s pravim
duhom svojih predaka, doli su iz udaljenih mjesta i nisu poznavali Ulicu i njezin drevni duh.
Preko mora dogodila se velika pobjeda i veina se mladia vratila u trijumfu. Onima
kojima je neto nedostajalo, to vie nije nedostajalo. Ipak strah, mrnja i neznanje jo uvijek
su se kotili u Ulici, jer mnogi su ostali, a mnogi su u drevne kue doli iz udaljenih mjesta. A
mladi ljudi koji su se vratili nisu vie tu obitavali. Mrka i zlobna bila je veina stranaca. Ipak,
meu njima se moglo nai nekoliko lica poput onih koji su oblikovali Ulicu i djeljali njezin
duh. Nalik, ali opet i ne, jer u oima svih bilo je udnovata, nezdrava sjaja pohlepe,
slavohleplja, osvetoljubivosti ili zavedene predanosti. Nemir i izdaja bili su izvan granica,
meu nekoliko zlih koji su kovali kako da zadaju Zapadnoj Zemlji smrtonosan udarac, tako da
mogu doi na vlast nad njezinim ruevinama, dok su se ubojice uzdizale u toj nesretnoj,
smrznutoj zemlji odakle su mnogi od njih potjecali. A srce te zavjere bila je Ulica ije su
oronule kue obilovale stranim hukaima i odjekivale planovima i govorima onih koji su
teili za predodreenim danom krvi, plamena i zloina.
O razliitim okupljanjima na Ulici, Zakon je govorio puno, ali je malo toga mogao
dokazati. S velikom su ustrajnou ljudi sa skrivenim znakama eznuli i sluali o takvim
mjestima kao to su Petrovicheva Pekara, prljava Rifkinova kola moderne ekonomije,
Drutveni klub Kruok i kavana Sloboda. Tu se u velikom broju okupljaju zlobni ljudi, a
njihov je govor uvijek tajan ili je na stranome jeziku. Ipak, stare su kue jo stajale sa svojim
zaboravljenim priama o plemenitijim prolim stoljeima, priama o vrstim kolonistima i
rosnim ruinjacima na mjeseini. Ponekad bi usamljen pjesnik ili putnik doao da ih vidi, pa
ih pokuao oslikati u njihovoj nestaloj slavi. Ipak, takvih putnika i pjesnika nije bilo mnogo.
Nadaleko se sada proirila glasina da su te kue skrivale voe velike bande terorista koji
e odreenog dana pokrenuti orgiju pokolja za istrebljenjem Amerike i lijepih starih obiaja
koje je Ulica voljela. Leci i novine kovitlali su se oko prljavih odvoda, leci i novine ispisani
na mnogim jezicima i mnogovrsnim pismenima, ali ipak svi su nosili poruke zloina i
pohlepe. U tim su napisima ljudi tjerani da porue zakone i vrline koje su nai oci veliali, da
pogaze staru Ameriku ija je dua zavjetana kroz tisuu i pol godina anglosaksonske
slobode, pravde i umjerenosti. Prialo se da su crnomanjasti ljudi koji su ivjeli u Ulici i koji
su se okupljali u njezinim natrulim zdanjima bili mozgovi grozne revolucije, da e na njihovu
zapovijed mnogi milijuni glupavih zvijeri bez mozga pruiti svoje smrdljive kande iz
slamova tisue gradova i da e paliti, klati i unitavati dok zemlje naih otaca vie ne bude.
Sve to je reeno i ponovljeno, i mnogi su s nestrpljenjem oekivali u strahu etvrti srpnja, o
kojem su udni napisi mnogo nagovijetali. Ipak, nita se nije moglo nai da se ukae na
krivca. Nitko jednostavno nije mogao rei ije bi uhienje moglo sasjei vraju urotu u
njezinu korijenu. Mnogo su puta grupe u plavo obuenih policajaca dolazile pretraiti trone
kue, mada su napokon prestali dolaziti, jer i oni su postali umorni od zakona i reda, pa su
prepustili grad njegovoj sudbini. Ljudi u maslinastozelenom su tada doli s muketama, a
inilo se da je Ulica u svome tunome snu imala more o onim danima kad su ljudi s

muketama i unjastim eirima hodali du nje od potoka u umi do grozda kua kraj obale.
Ipak, nita se nije moglo poduzeti da se prekine nadolazea katastrofa, jer su garavi zlobni
ljudi bili iskusni u lukavstvu.
Tako je Ulica nastavila nelagodno spavati dok se jedne noi u Petrovichevoj pekari,
Rifkinovoj koli moderne ekonomije, Drutvenom klubu Kruok, kavani Sloboda, kao i u
drugim mjestima nisu okupile goleme horde ljudi ije su oi bile velike od uasnog trijumfa i
oekivanja. Preko skrivenih ica putovale su udne poruke, a mnogo je reeno i o udnovatim
porukama koje e tek putovati. Ali veina toga nije se znala sve do kasnije, kada je Zapadna
Zemlja bila sigurna od pogibelji. Ljudi u maslinastozelenom nisu mogli rei to se dogaa niti
to oni trebaju raditi jer garavi zlobni ljudi bili su izvjebani u prepredenosti i skrivanju.
A ipak, ljudi u maslinastozelenome uvijek e se sjeati te noi i govorit e o Ulici kada
budu priali svojim unucima, jer mnogi od njih bili su pred jutro poslani na misiju koja nije
nalikovala onomu to su oni oekivali. Znalo se da je to gnijezdo anarhije staro i da su kue
bile rasklimane od bijesa godina, oluja i crva. Ipak, dogaaj te ljetne noi bio je iznenaenje
zbog svoje neobine jednolinosti. Bilo je zapravo vie od jednog dogaaja, iako je sve,
naposljetku, bilo jednostavno. Jer bez upozorenja u jedan od sitnih sati iza ponoi, svi bjesovi
godina, oluja i crva stigli su do strahovita vrhunca, a nakon praska na Ulici nije ostalo stajati
nita osim dva stara dimnjaka i dijela debelog zida od cigle, niti je ita to je bilo ivo izalo
ivo iz ruevina. Pjesnik i putnik koji su stigli s velikom gomilom ljudi koji su traili prizor,
priaju udnovate prie. Pjesnik kae da je tijekom sati prije zore nejasno vidio prljave
ruevine pri svjetlu reflektora. Da su se iznad ruevina vidjeli obrisi druge slike na kojoj je
mogao opisati mjeseinu, lijepe kue i brjestove, hrastove i dostojanstvene javore. A putnik
izjavljuje da se umjesto uobiajena smrada tamo povlaio delikatan miomiris poput mirisa
rua u punome cvatu. No, nisu li snovi pjesnika i prie putnika notorno lani?
Ima onih koji kau da stvari i mjesta imaju due, a ima i onih koji kau da nemaju. Ja se
sam ne usudim priati, ali sam vam ispriao o Ulici.

Biljeka o piscu
Howard Phillips Lovecraft roen je 1890. godine u Providenceu, Rhode Island. Kad je
imao tri godine, njegov otac George Phillips je doivio slom ivaca da bi nakon pet godina
umro. Odgoj mladog Howarda je preuzela njegova majka Sarah Susan Phillips Lovecraft,
njegove dvije tetke, a osobito njegov djed, istaknuti industrijalac. Howard je bio neke vrsti
udo od djeteta. itao je s tri godine, a pisao sa est. Sa sedam godina napisao je djelo The
Poem of Ulysses, prema motivima grke mitologije koju je rado itao. Takoer, Lovecraft je
volio i arapsku mitologiju. Iz te njegove ljubavi vjerojatno proizlazi i njegov pseudonim
Abdul Alhazred pod kojim je kasnije napisao kontroverznu knjigu Necronomicon. Kao
djeak, Lovecraft je bio boleljiv, a mnoge su se njegove bolesti ticale psihikih poremeaja.
No unato bolesti, Lovecraft puno pie, i prvo tiskano djelo, struni lanak o astronomiji,
izlazi mu u dobi od 16 godina. Ubrzo postaje kolumnist u nekoliko listova. Takoer pie
poeziju. Nakon smrti djeda, obitelj zapada u novane tekoe. Lovecraft razmilja o
samoubojstvu, a u osamnaestoj godini doivljava slom ivaca te ne uspijeva diplomirati.
Biografi spominju nezdravu vezu u koju ulazi sa svojom majkom koja je trpjela posljedice
muevljeve smrti. Lovecraft se uputa u knjievnu kritiku pulp fikcije i postaje istaknutim
lanom nekoliko amerikih udruga pisaca amatera. Ta iskustva ga izvlae iz apatije. eni se
Ruskinjom Soniom Haft Greene i seli u Brooklyn, no par ima financijskih problema i slijedi
razvod. Lovecraft umire 1937. godine. Najpoznatija Lovecraftova djela su: The Call of
Chtulhu (1926), At the Mountains of Madness (1931) i The Shadow out of Time (1934-35).

Lovecraft je napisao i mnotvo kratkih pria za razliite asopise, no uglavnom one

amaterske. Za svoga ivota nije doekao objavljivanje knjige u pravom smislu rijei. Tu
nepravdu ispravlja izdavaka kua Arkham House, koja izdaje njegovu prvu tvrdoukorienu
knjigu 1939. godine. Danas se njegova djela (poezija, pripovijetke, romani, eseji) mogu nai
prevedena na dvadesetak jezika.
Davor Banovi
(Biljeka nainjena prema knjizi: S. T. Joshi, H. P. Lovecraft Centennial Guidebook)