Zvijezda i polumjesec

Ţrtvine crne oči gledale su Ataturka. Izgledao je kao da ima pedesetak godina; ruke su
mu bile ispruţene prema gore, dlanovi okrenuti jedan prema drugome, a zglobovi povezani
najlonskim uţetom. Stopala okrenuta jedno od drugoga bila su upravljena prema moru.
Srebrna, duga, ravna kosa bila je raširena po mramoru na tlu, a ovratnik koţne jakne boje
duhana i beţ košulja pocrnjeli su od sasušene krvi. Da mu donja čeljust urešena finom,
prosijedom bradom nije pala na prsa, mogao bih lako vidjeti široki rez na grkljanu koji je
vjerojatno uzrokovao čovjekovu smrt. Iako sam mnogo puta vidio ovakve prizore, nije mi bilo
ugodno promatrati leš, zbog ranog jutra ili činjenice da sam počeo stariti. Okrenuo sam se
prema moru koje je u daljini gubilo boju.
Dva putnička gradska trajekta, dva teška morska radnika, prošla su tik pored mene
ostavljajući za sobom trake pjene na ljuškajućem plavetnilu. Na Sarajburnuu je puhao
povjetarac. Mliječnoplava svjetlost. Zrak je mirisao na more. Iza nas, drveće u dnu palače
odvojene asfaltnom cestom odavno je prestalo cvjetati. Ĉinilo mi se da se prisjećam lijepih
starih dana, Istanbula mojeg djetinjstva. Skice krajolika, nepotpuni zvukovi, djelići
događaja...
Ne, u mojem sjećanju nije oţivio nijedan trenutak. Odjednom sam na sebi osjetio teţinu
nečijeg
pogleda. Podigao sam glavu i našao se oči u oči s njime; s neba me promatrao blijedeći
polumjesec. Kaţem da je blijedio, ali činilo se da njegov obris svakog trena postaje sve jasniji,
kao da ponovno izlazi. Bilo mi je hladno, zadrhtao sam; odvratio sam pogled od polumjeseca
i
podignuo ovratnik kaputa.
„Je li ovo slučajnost?"
Glas je lagano odjeknuo na malenom trgu i izgubio se u mreškanju mora. Pripadao je
našem nevaljalcu, Aliju; pogled mu je bio prikovan za Ataturkov brončani kip. Nije bilo
jasno I
Nikada nismo be sko nač no udaljeni od onih koje mrzimo. Iz istog
bismo razloga mogli pomisliti da nikada u pot pu nos ti nećemo biti
pored onih koje volimo. Kada sam pošao na put, znao sam za to
okrutno
načelo. Ipak, ima istina koje zavređuju našu pozornost, a ima i onih s
kojima nije uputno raz go va ra ti u četiri oka.
Otok smo prvi put nazreli u rano jutro, trideset i tri dana nakon što su
dupini napustili našu krmu i de vet na est dana otkako je posada
počela
ot pu hi va ti oblake pare iz usta. S􀆽 kotski su se mornari štitili ru ka
vi ca ma
koje su navlačili do laktova. Koža im je bila toliko ogrubjela da su
na liko
va li na tijela morževa. Se ne gal ci ma su ti hladni krajevi bili pravo
mučenje pa im je kapetan dopustio da obraze i čela namažu krum pi
rovom
mašću kao vrstom zaštitne šminke.
Nagrizale su ih suze, ali nikada se nisu žalili.
»Vaš otok. Po gle daj te, na obzoru«, rekao mi je kapetan.
Nisam ga uspio ugledati. Samo hladno more, kao i uvijek zagušeno
dalekim oblacima. I premda su se nalazili daleko na jugu, oblici i
opasnost an tar k tič kih ledenih santi nisu poticali na nastavak puta.
Nije
to bilo zaleđeno brdo, ni traga nije bilo onim prirodnim i čudesnim
divovima što besciljno plutaju morem. Ispaštali smo zbog neprilika
na
dalekome jugu i istodobno bili uskraćeni za njegovu raz met lji vost.
Sudbina mi se, naime, nalazila na pragu zaleđene granice koju
nikada
neću prijeći.
Kapetan mi dade dalekozor. A sada? Vidite ga? Da, vidio sam ga.
Zemlja
prig nje če na između sivila oceana i neba, obavijena ogrlicom bijele
pjene. A kako smo im se dalje pri bli ža va li, obrisi su postajali
vidljivi i
prostome oku.
Bilo je to moje buduće pre bi va li šte: prostor što se u obliku slova L
s
kraja na kraj prostirao na jedva kilometar i pol. Na sjevernom se
kraju
nalazila granitna uzvisina sa svje ti oni kom. Osobito se isticao
visoki
toranj. Nije ga krasila osobita veličina, ali ogra ni če ne dimenzije
otoka
davale su mu, suprotno stvar nos ti, me ga lit sku čvrstoću. Na
južnome
kraju slova L nazirala se manja uzvisina s kućom at mo sfer skog
mje ri telja.
Bila je to moja kuća. Te su dvije građevine bile spojene nekom
vrstom uske doline obrasle bujnim raslinjem. Drveće je raslo poput
čopora zvijeri što se protežu jedne preko drugih u potrazi za sklo ni
štem
u tuđim tijelima. S􀆽 titila ih je mahovina. Mahovina gušća od
grmova
domaćih kupina i visoka do koljena, čudna pojava. Na gr đi va la je
stabla
poput trobojne gube: plave, lju bi čas te i crne.
Otok je bio okružen manjim hridima raz ba ca ni ma na sve strane.
Stoga
je bilo nemoguće baciti sidro na manje od tristo metara od jedine
plaže
što se pružala od prilaza kući. Nije mi pre os ta ja lo ništa drugo
nego da
torbe i samoga sebe ukrcam u maleni čamac. To što je kapetan pošao
sa
mnom do kopna bio je jasan znak njegove iskrene pažnje. Ničime na
takvo što nije bio obavezan. Ali tijekom putovanja mi smo us pos ta
vi li
jedan od onih odnosa koji se s vremena na vrijeme pojave među
ljudima koji pripadaju raz li či tim na ra šta ji ma. Korijeni su mu bili
u hambur
škim lučkim četvrtima, a kasnije je prihvatio Dansku za domovinu.
Ako je išta davalo pečat njegovu licu, bile su to oči. Kada bi

TRIDESET PET GODINA radim u sabiralištu staroga papira i to je

moja love story. Trideset pet godina prešam stari papir i knjige,
trideset pet se godina prljam pismenima tako da sličim znanstvenim
rječnicima kojih sam za sve to vrijeme isprešao sigurno trideset
kubika, vrč sam žive i mrtve vode, dostaje da se malo nakrenem i iz
mene će poteći sve same lijepe misli, protiv svoje sam volje
naobražen i stoga zapravo niti ne znadem koje su misli moje, i iz
mene potekle, a koje sam negdje pročitao, i tako sam se za tih
trideset i pet godina isprepleo sam sa sobom i svijetom oko sebe, jer
ja kada čitam, onda zapravo ne čitam već zobnem kakvu lijepu
rečenicu i cuclam je kao bombon ili kao da pijuckam čašicu likera
toliko dugo sve dok se ta misao ne razlije u meni poput alkohola i
tako se dugo u mene upija sve dok ne zavrži ne samo u mome
mozgu i srcu već suklja kroz moje žile sve do najskrivenijih vena. I
tako, u mjesec dana u prosjeku sprešam dvadeset kubika knjiga, no
da bih imao snage za taj moj boguugodni posao, za tih sam trideset
pet godina ispio toliko piva da bi od tog sazrelog piva mogli napuniti
pedesetmetarski plivački bazen ili kompleks bazena za božične
šarane. Tako sam protiv svoje volje postao mudriji i upravo me
obuzima uvjerenje kako su moj mozak hidrauličnom prešom
sprešane misli, paketi ideja, Pepeljugin oraščić je moja glava, glava
kojoj je izgorjela kosa, i sada znam kako mora da su još ljepša bila
vremena kada je cjelokupno mišljenje bilo zapisano jedino u
ljudskom sjećanju. Onomad, ako bi netko želio sprešati knjige,
morao bi prešati ljudske glave, no niti od toga ne bi bilo bogzna
kakve koristi jer one prave zamisli dolaze izvana, onkraj su čovjeka
poput rezanaca u porciji, tako da Koniáši cijeloga svijeta zalud
spaljuju knjige, a ako su te knjige zabilježile štogod vrijedno, tada se
može čuti samo tihi smijeh spaljivanih knjiga, budući da poštena
knjiga uvijek pokazuje nekamo drugamo, nekamo van. Kupio sam si
onaj maleni kalkulator, multiplikator, strojčić koji vadi korijene, onaj
mali aparatić ne veći od novčanika, i kada sam prikupio hrabrosti,
odvijačem sam odvojio zadnju stranu i radosno se uplašio jer sam s
olakšanjem unutar računala našao malenu pločicu, ne manju od
poštanske markice, ne deblju od deset listova knjige, a zatim ništa
drugo doli zrak, matematičkim operacijama ispunjen zrak. Kada
pogledom prodirem u poštenu knjigu, kada odstranim otisnute riječi,
tada ni od teksta ne ostane ništa više od bezobličnih misli koje
lepršaju zrakom, na zraku se odmaraju, zrak ih hrani i u zrak se
vraćaju, budući da je sve, na koncu konca, zrak, onako kao što krv
jest i istodobno nije u svetoj hostiji. Trideset pet godina pakiram
stari
papir i knjige i živim u zemlji koja već petnaest generacija znade
čitati i pisati, nastanjen sam u bivšem kraljevstvu u kojem je bilo
navikom, opsjednutošću, strpljivo si prešati u glavu misli i slike koje
donose neopisivu radost i još veću tugu, živim među ljudima koji su
za paket prešanih misli spremni položiti i život. A sada se sve to
ponavlja u meni, trideset pet godina pritisćem crveni i zeleni gumb
svoje preše, no trideset i pet godina također ispijam vrčeve piva,
nikako zbog opijanja, ja se grozim pijanaca, ja pijem da bih
potpomogao mišljenje, da bih bolje prodro u samo srce teksta jer to,