Algernon Blackwood

Vrbe

Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati ili na

bilo koji drugi način reproducirati bez pisanog dopuštenja

Naziv izvornika
The Willows

Izdavač
Partenon d.o.o.

Urednik
Luka Posarić

Tehnička obrada
Partenon d.o.o.

Lektor
Vedran Babić

Preveo s engleskoga
Luka Posarić

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne

knjižnice u Zagrebu pod brojem 852353

ISBN 978-953-6840-54-0
Tiskano u Republici Hrvatskoj
Zlatar, rujan 2013.
 Algernon
Blackwood
Vrbe

partenon
 I.

Nakon što napustite Beč, i mnogo prije nego što stignete u Budimpeštu, Dunav ulazi u predio
jedinstvene samoće i pustoši. Iz glavnog korita njegove vode tu se razlijevaju na sve strane, a zemlja se
kilometar za kilometrom pretvara u močvaru pokrivenu pustim morem niska vrbova grmlja. Na velikim
zemljovidima to je pusto područje obojeno pahuljasto plavom bojom, koja po obalama bude bljeđa, a
preko nje mogu se vidjeti velika, razvučena slova riječi Sumpfe, što znači močvare.
U vrijeme snažnih poplava velike pješčane površine, izbočine i otoci vrbova grmlja gotovo da se i
ne vide od vode, no u normalno doba, vjetar slobodno povija grmlje, a ono šušti te suncu pokazuje svoje
srebrno lišće na toj vječno uzbibanoj ravni zapanjujuće ljepote. To vrbovo grmlje nikada ne dostiže
dostojanstvo drveća, ono nema čvrstog stabla, uvijek je to samo poniženo grmlje zaokruženih vrhova i
mekanih obrisa što se njiše na tankim grančicama, koje se povijaju i na najblažem povjetarcu. Gipko je
poput trave i doista se neprestano pomiče, što na neki način stvara dojam da se cijela zaravan miče i da
je živa. Jer vjetar stvara valove što se dižu i spuštaju duž cijele površine, samo što nije riječ o valovima
vode nego valovima lišća, zelenom talasanju kao da je sve to more, ali onda se grane okrenu i podignu te
njihova srebrno bijela donja strana bljesne na suncu.
Sretan što se oslobodio okova krutih obala, Dunav ovdje vijuga kako mu drago zamršenom mrežom
kanala što posvuda presijecaju otoke u širokim avenijama, niz koje se voda bučno izlijeva: stvara virove,
vrtloge i pjenušave brzace; dere po pješčanim sprudovima; nosi sa sobom komade obale i vrbova grmlja;
stvara bezbrojne nove otoke koji svakog dana mijenjaju svoj oblik i veličinu, prožive kratki životni vijek, a
onda u vrijeme poplava njihov život prestaje.
Precizno govoreći, ovaj začudni dio riječnog života započinje čim se prođe Pressburg, a mi, u
našem kanadskom kanuu opremljeni ciganskim šatorom i tavom, zaplovili smo njime u doba najveće
poplave, što je bilo otprilike sredinom srpnja. Točno tog jutra, kad je sunce crvenilo prije svanuća, brzo
smo prošli još uvijek usnulim Bečom te nakon nekoliko sati horizont iza sebe ostavili tek s tragom dima na
pozadini plavih planina Wienerwaldsa. Doručkovali smo ispod Fischeramenda, u brezovu lugu u kojem
hukao je vjetar, a onda smo, nošeni žestokom strujom, projurili pokraj Ortha, Hainburga, Petronella
(starog rimskog karnuntuma Marka Aurelija), pa ispod mrkih visina Thelsena na rubu Karpata, gdje se
slijeva tiho šulja Morava, a granica dijeli Austriju i Mađarsku.
Ploveći dvadesetak kilometara na sat, ubrzo smo bili dobrano u Mađarskoj, gdje su nas mutne
vode - siguran znak poplave - mnogo puta odnijele na izbočine i na virovima, što su se sasvim iznenada
pojavljivali, okretale poput plutena čepa i tako sve dok se na nebu nisu pojavili tornjevi Pressburga (na
mađarskom Poszony). A tada je kanu, poskočivši poput živahna konja, najvećom brzinom, jurnuo ispod
sivih zidina na siguran način svladavši potopljeni lanac Fliegende Brücke splavi, oštro zaokrenuo ulijevo
iza ugla te žutom pjenom oplahnuo pustoš otoka, pijesak sprudova i močvarnu zemlju iza njih - zemlju
vrba.
Promjena je došla iznenada, poput niza kino slika što prikazuju ulice grada, a onda se sve bez
upozorenja premetne u krajobraz jezera i šume. U zemlju ničega ušli smo na krilima i za manje od pola
sata više ne bijaše ni čamca ni ribarske barake ni crvena krova niti je na vidiku bilo ikakva znaka ljudskog
postojanja ili civilizacije. Osjećaj odvojenosti od svijeta ljudi, krajnja usamljenost, taj jedinstveni svijet
vrba, vjetra, voda, brzo nas je obojicu opčinio i začarao, pa smo jedan drugome kroz smijeh priznali da
bismo s pravom trebali imati neke posebne putovnice što bi omogućile da se pomalo drsko i bez pitanja
zadržimo u zasebnom, malenom kraljevstvu čuda i magije - kraljevstvu koje je bilo rezervirano za neke
druge koji na nj imaju pravo i koje posvuda, za one koji su ih sposobni vidjeti, ima nepisane znakove
grešnicima.
Premda je još uvijek bilo rano poslijepodne, bijasmo umorni od neprestana udaranja silnog vjetra i
brzo smo počeli tražiti prikladno mjesto na kojem ćemo prenoćiti u šatoru. Međutim, zbunjujući oblik
otoka pristajanje je činio problematičnim. Bujica puna vrtloga bi nas bacila do obale, pa nas ponovno
odbacila od nje. Grne vrba greble su nam ruke dok smo ih hvatali da zaustavimo kanu. Povukli smo za
sobom u vodu lijepu količinu pješčanog spruda prije nego smo se, napokon, nošeni snažnim udaranjem
vjetra o bok, ugurali u rukavac. Tamo smo se, kroz oblak vodene prašine, uspjeli pramcem nasukati na
obalu. Nakon napora, zadihani i nasmijani, legli smo na vrući, žuti pijesak, skriveni od vjetra, pod punim
svjetlom užarena sunca, pod čistim, plavim nebom, s beskrajnom vojskom rasplesana, vriskava vrbova
grmlja, koje nas je okruživalo sa svih strana i što je bljeskalo od vodene prašine i pljeskalo sa svojih tisuću
ručica kao da pozdravlja uspjeh naših napora.
“Kakva rijeka!” rekoh svom suputniku, razmišljajući o cijelom tom putu što smo ga prošli od izvora
u Crnoj šumi, kako smo početkom lipnja često bili prisiljeni gacati i odguravati se u uzvodnim plićacima.
“S njom više nama šale, zar ne?” reče odguravši kami u nešto sigurniji, dublji pijesak. Onda se
spremio za spavanje.
Ležao sam pokraj njega sretan i miran u kupci od četiri elemenata - vode, vjetra, pijeska i velike
sunčeve vatre - mislio na dugačko putovanje što se protezalo iza nas i još veliki komad puta prije nego
stignemo do Crnog mora, te koliko sam imao sreće što je sa mnom tako ugodan i dražestan putni drug
kao moj prijatelj Šveđanin.
Zajedno smo bili na mnogim sličnim putovanjima, ali Dunav nas je, više od ijedne druge poznate
mi rijeke, otpočetka očaravao svojom životnošću. Od svog malešnog, pjenušavog proboja u svijet kroz
borove Donaueschingena, pa sve do tog trenutka kad počne igrati svoju veliku riječnu igru skrivanja u
pustim močvarama, gdje ga je nemoguće primijetiti, gdje je neobuzdan, činilo nam se kao da slijedi
pravilo rasta nekog živog bića. Isprva je uspavan, no kasnije, kad postane svjestan dubina svoje duše,
razvija silovite želje, kotrlja se poput nekog velikog, tekućeg bića kroz sve zemlje kojima smo prošli,
noseći naše maleno plovilo na svojim moćnim ramenima, katkad se s nama grubo poigravajući, ali uvijek
prijateljski i dobronamjerno, pa smo ga na kraju neminovno počeli doživljavati kao Veliku Ličnost.
A kako da bude drukčije kad nam je toliko toga rekao o svom tajnom životu? Noću, ležeći u našem
šatoru, slušali bismo kako pjeva mjesecu, kako se oglašava tom čudesnom i sebi svojstvenom piskavom
notom što nastaje tijekom žestoka miješanja šljunka po dnu korita jer tako je velika njegova brzina.
Također smo se upoznali s klokotanjem virova, koji bi iznenada zakipjeli na površini što trenutak prije
bijaše sasvim mirna; riku njegovih plićaka i hitrih brzaca; njegovom neprestanom tutnjavom iza svih
površinskih zvukova te neprestano deranje sprudova ledenom vodom. Kako bi se samo propinjao i bučio
kad bi se kiša oborila izravno na njegovo lice! A kako bi samo njegov smijeh odjekivao kad bi vjetar
zapuhao uzvodno pokušavajući mu zaustaviti sve veću brzinu! Poznavali smo sve te njegove zvukove i
glasove, njegovo valjanje i pjenjenje, njegovo nepotrebno zapljuskivanje mostova; pa ono samosvjesno
romorenje kad bi se na vidiku pojavile planine; usiljeno dostojanstvo njegova govora kad bi prolazio
maleckim mjestima, previše važan za podsmijeh; i sve ono blago, slatko šaputanje kad bi sunce u cijelosti
obasjalo neku sporu krivinu i razlilo se po njemu podižući paru.
Bio je pun smicalica, također, na svom samom početku, gdje ga pusti svijet još ne poznaje. Postoje
mjesta u gornjim predjelima, među švapskim šumama, gdje do njega ne dopire prvi šapat njegova udesa,
gdje je odabrao nestati u rupama u zemlji i ponovno se pojaviti na drugoj strani poroznog, krečnjačkog
brijega i pod drugim imenom, kao druga rijeka, krenuti dalje. A ostavio je u svom koritu toliko malo vode
da smo se morali penjati, mučiti se i gurati kanu kroz kilometre plićaka.
 Kao da je stric lisac, njemu veliko zadovoljstvo tih ranih dana neodgovorne mladosti predstavlja
pritajivanje, kad mu se s Alpa dođu pridružiti maleni, nemirni pritoci. Ne želi ih priznati i kilometrima uz
njih plovi crtom razdvajanja što se jako dobro vidi, na sasvim različitim razinama, jer Dunav odbija
prihvatiti pridošlice. Ispod Pasaua, međutim, on odustaje od te naročite smicalice jer Inn ovdje nadolazi
gromoglasnom snagom koju je nemoguće ignorirati te se tako zagura u njega i uznemiri matičnu rijeku da
jedva bude mjesta za njih u dugačkom, zavojitom klancu koji slijedi. Dunav krči taj put omeđen liticama,
podiže silne valove i snažno zapljuskuje ovdje-ondje da se pravovremeno probije. Tijekom te borbe naš
kanu je s ramena skliznuo na njegova prsa, pa smo među koprcavim valovima imali pravu priliku istinski
ga doživjeti. No, Inn je staroj rijeci očitao bukvicu, pa se nakon Pasaua ona više ne pravi da ne vidi svoje
novopridošlice.
To je bilo prije mnogo vremena, naravno, i otada mi smo spoznali i druga obličja velikog bića, pa
tako preko bavarskih pšeničnih ravnica Straubinga on pod žarkim lipanjskim suncem teče tako sporo da
smo lako mogli zamisliti da je vodeno samo nekoliko centimetara površine, dok se dolje kreće, skrivena
ispod svilena ogrtača, cijela vojska Undina što tiho i daleko od očiju stupaju prema moru - veoma polako,
također, kako bi ostale neotkrivene.
Mnogo smo mu toga opraštali zbog njegova prijateljstva prema pticama i životinjama što prebivaju
na obalama. Na usamljenim mjestima obala kormorani su se redali poput niskih, crnih ograda od kolja;
sive vrane skupljale su se na adama; rode su stajale loveći ribu u predjelima pliće vode što su se stvarali
među otocima, a jastrebovi, labudovi i močvarne ptice svih vrsta zrak su ispunjavale zvukom lepetanja
krila, pjesmom i neobuzdanim krikovima. Bilo je nemoguće osjetiti utučenost, zbog svih tih riječnih
hirova, nakon što bi čovjek u zoru vidio jelena koji prskajući skače u vodu i pliva pokraj pramca kanua.
Često smo viđali srne što su iz šipražja zurile u nas ili bismo izravno u smeđe oči pogledali jelena dok smo
punom brzinom ulazili u krivinu, odlazeći u neki drugi dio rijeke. Lisice su, također, posvuda nastanjivale
obalu na kojoj su profinjeno skakutale među naplavljenim drvima i tako brzo nestajale da je bilo
nemoguće vidjeti kako im je to uopće uspijevalo.
Ali sad, nakon što smo prošli Pressburg, sve se malo promijenilo i Dunav je postao mnogo ozbiljniji.
Prestao se šaliti. Bilo je to na pola puta do Crnog mora, na ne prevelikoj udaljenosti do drugih, čudnijih
zemalja, gdje nikakve smicalice nisu dopuštene ih dobrodošle. Iznenada postaje odrastao, što zahtijeva
naše poštovanje, čak i strahopoštovanje. Razlijeva se u tri rukavca samo da bi se stotinama kilometara
dalje ponovno spojio, a za kanu nije bilo nikakvih naputaka kojim od njih treba ploviti.
“Zaplovite li pokrajnjim tokom”, rekao je mađarski časnik kojega smo sreli u pressburgškom dućanu
dok smo kupovali zalihe, “mogli biste se naći, kad se poplava povuče, šezdeset kilometara dalje od ičega,
visoko i na suhom i lako bi se moglo zbiti da skapavate od gladi. Tamo nema ljudi, poljoprivrednih
gospodarstava, nema ribara. Upozoravam vas da ne idete dalje. Rijeka samo buja, a vjetar je sve jači.”
Bujanje rijeke nije nas ni najmanje uzbudilo, ali da se nađemo visoko i na suhom zbog iznenadnog
povlačenja vode, to je mogla biti ozbiljna stvar, pa smo zato pribavili dodatne zalihe. Što se ostalog tiče, u
časnikovu proročanstvu bijaše istine jer vjetar je puhao sa savršeno čistog neba i bivao sve jači dok nije
dosegnuo dostojanstvo zapadne oluje.
Ulogorili smo se ranije nego obično jer sunce bijaše dobrih sat ih dva od horizonta. Ostavljajući
svog prijatelja da i dalje spava na vrućem pijesku, ja sam malo odlutao u neobavezno razgledavanje
našeg hotela. Otkrio sam da svojom površinom otok nije bio veći od jednog jutra i da je bila riječ o
pukom pješčanom nanosu koji je tek šezdeset, sedamdeset centimetara viši od rijeke. S druge strane,
koja se otvarala prema zapadu, bijaše pokriven oblakom vodene prašine što ju je grozni vjetar donosio s
vrhova razbijenih valova. Bijaše trokutastog oblika s uzvodnim klinom.
Nekoliko minuta stajao sam ondje promatrajući neobuzdanu, grimiznu plimu što se obrušavala
praćena gromoglasnom rikom, silovitim valovima udarajući o obalu kao da će je cijelu otrgnuti, ali onda
bi se tek zakotrljala u dva pjenušava toka sa svake strane. Činilo se da zemlja podrhtava od šoka i
nasrtanja što je, uz užasan način gibanja vrbova grmlja koje je šibao vjetar, pojačavalo neobičan privid da
se čak i sam otok miče. Iznad, otprilike dva ili tri kilometara dalje, mogao sam vidjeti kako se velika rijeka
obrušava na mene: bilo je to poput promatranja litice strme planine, bijele od pjene, što se posvuda
propinje da je sunce uhvati.
Ostatak otoka bio je previše gusto obrastao vrbama da bi hodanje bilo ugodno, ali ja sam ipak
krenuo u obilazak. Na drugom kraju, naravno, svjetlo je bilo drukčije i rijeka je izgledala mrko i srdito.
Vidjela su se tek leđa letećih, zapjenjenih valova, koje su gurali moćni i veliki udari vjetra što su na njih
nasrtali sa stražnje strane. Takvu ju se moglo vidjeti jedan kilometar, ulijevala se i izlijevala među
otocima, a onda se u velikom zavoju gubila među vrbama, koje su se iznad nje zatvarale poput krda
monstruoznih, pretpotopnih kreatura što su došle na pojilo. Od svega pomislio sam na divovska,
spužvasta stvorenja koja su usisavala rijeku u sebe. Ona su bila kriva što je nestala iz vida. Ona su se
okupila u tako nadmoćnom broju.
Sve u svemu, bijaše riječ o impresivnom prizoru, s njezinom krajnju samotnošću, njezinom
bizarnom sugestibilnošću. I dok sam promatrao, dugo i znatiželjno, negdje duboko u meni počeo je nicati
poseban osjećaj. Posred mog ushita zbog neukrotive ljepote, puzao je nejasan, neobjašnjiv, čudan osjećaj
strepnje, gotovo straha.
Rijeka što buja možda uvijek sugerira nešto zloslutno. Mnogi maleni otoci, koje sam gledao ispred
sebe, vjerojatno će nestati do jutra; ta svemoćna, tutnjeća navala vode pobuđivala je osjećaj
strahopoštovanja. Ipak, znao sam da moj nemir leži dublje od osjećaja strahopoštovanja i začuđenosti.
Nije to bilo ono što sam osjećao. Niti je imalo izravne veze sa snagom žestokog vjetra, tog bučnog vihora
koji gotovo da je mogao u zrak podići nekoliko jutara vrbova grmlja i poput pljeve razbacati ga okolicom.
Vjetar je jednostavno uživao jer ništa na ravnom krajobrazu nije mu se suprotstavljao da ga zaustavi i ja
sam bio svjestan da u njegovoj veličanstvenoj igri sudjelujem s određenom vrstom prijatnog uzbuđenja.
Međutim, taj novi osjećaj nije imao ništa s vjetrom. Ustvari, taj osjećaj nemira bio je tako nejasan da mu
nisam mogao naći izvor i sukladno tome djelovati, premda sam mislio kako je imao nešto s mojim
doživljajem krajnje beznačajnosti pred tom neukrotivom moći prirode oko mene. Sve veća rijeka također
je imala nešto s time - rađala je nejasnu, neugodnu pomisao da smo na neki način samo mrvice kojima se
poigravaju te velike prirodne sile, pred čijom smo snagom nemoćni svakog sata svakog dana i noći. Jer
ovdje, zapravo, one bijahu divovi u zajedničkoj igri i taj je prizor raspaljivao maštu.
No, moji osjećaji, koliko sam uspio shvatiti, bijahu mnogo više povezani s vrbovim grmljem, s tim
jutrima i jutrima vrba, zbijenih, koje su ovdje tako gusto rasle, širile se do svakog komada tla koje je oko
moglo uhvatiti, koje je gnječilo rijeku kao da je želi zadaviti i koje se u složnom nizu, ispod nebeskog
svoda, protezalo kilometar za kilometrom... zureći, čekajući, osluškujući. I za razliku od prirodnih sila,
vrbe su se na jedva zamjetan način skopčale s mojom nelagodom, podmuklo su napale moj um samo s
osnova svoje silne brojnosti i na neki način uspjele su se mašti predstaviti kao nova snaga, štoviše, kao
snaga koja prema nama uopće nije prijateljski raspoložena.
Velika otkrivanja prirode, naravno, nikada ne prolaze bez ovakva ili onakva dojma i ja nisam bio
neupoznat s takvim osjećajima. Planine užasavaju, oceani plaše dok tajne velikih šuma stvaraju sebi
svojstvene čari. Ah sve to, na ovaj ili onaj način, blisko je povezano s ljudskim životom i ljudskim
iskustvom. Sve to budi shvatljive osjećaje, pa bili oni i strašni, jer usmjereni su na uzvišenost.
S ovim obiljem vrba, međutim, osjećao sam da je stvar bila potpuno drukčija. Zračile su nečim što
je opsjedalo dušu. Osjećaj strahopoštovanja bijaše razbuđen, istina, ali strahopoštovanje bijaše pomalo
prožeto užasom. Posvuda oko mene njeni zbiti redovi, u sve dubljim sjenama, bivali su sve tamniji;
bijesno a istovremeno i nježno njihanje na vjetru stvorilo je u meni neobičan i nepoželjan osjećaj da smo
ovdje nezakonito prešli granice nekog nepoznatog svijeta, svijeta u kojem smo uljezi, svijeta u koji nismo
pozvani niti on želi da tu ostanemo... gdje smo možda bili u smrtnoj opasnosti!
Međutim, premda je taj osjećaj opirao svoje značenja podvrgnuti podrobnijoj analizi, u tom
trenutku nije me opterećivao preobražavanjem u prijetnju. Ipak, nije me puštao na miru čak ni tijekom
praktičnog posla podizanja šatora pod orkanskim vjetrom te paljenja vatre za kotlić. Ali bilo ga je
dovoljno da me gnjavi i smućuje te da većinu prekrasnog mjesta za logorovanja liši njegova šarma. Svom
prijatelju, naravno, ništa nisam rekao jer bio je on čovjek kojega sam smatrao nemaštovitim. U prvom
redu, nikada mu ne bih uspio objasniti što sam mislio, u drugom, glupo bi mi se smijao.
U sredini otoka nalazilo se blago uleknuće i na tom mjestu razapeli smo šator. Okolne vrbe malo su
nas branile od vjetra.
“Bijedni logor”, hladnokrvno je primijetio Šveđanin kad smo konačno podigli šator, “nema ni
kamena i toliko potrebnog sitnog drva za ogrjev. Ja sam za ranojutarnji pokret... ha? Ovaj pijesak ništa ne
drži.”
Međutim, prijašnja iskustva ponoćnog urušavanja šatora mnogo su nas toga naučila, pa smo
ugodnu cigansku kuću osigurali koliko je bilo moguće, a onda se dali na prikupljanje drva što će dostajati
do spavanja.
Vrbovo grmlje nije odbacivalo grane pa su naplavljena drva bila jedini način da se opskrbimo.
Doista temeljito smo pretražili obalu. Posvuda sprudovi su se drobili pod pritiskom sve više vode koja ih
je odnosila sa zvukovima pljuska i klokotanja.
“Otok je mnogo manji nego kad smo se iskrcali”, rekao je precizni Šveđanin. “Ovako neće dugo
potrajati. Najbolje da mi kanu privučemo bliže šatoru i spremimo se na polazak u najkraćem roku. Ja ću
spavati odjeven.”
Bio je malo dalje od mene, uspinjao se sprudom, kad sam ga začuo kako govori veselo se smiješeći:
“Bože dragi!” čuo sam kao kliče. Trenutak kasnije sam se okrenuo da vidim što je bilo uzrokom
njegova uzbuđenja. No, vrbe su ga za časak sakrile i nisam ga uspio vidjeti.
“Za Boga miloga, što je ovo?” čuo sam ga kako ponovno viče, ali ovaj put glas je bio ozbiljniji.
Brzo sam potrčao i pridružio mu se na sprudu. Gledao je rijeku i pokazivao nešto u vodi.
“Bože moj, pa to je ljudsko tijelo!” povikao je uzbuđeno. “Gledaj!”
Crna stvar neprestano se preokretala u zapjenjenoj vodi i brzo odmicala. Cijelo vrijeme nestajala je
i izranjala na površinu. Bilo je to kakva dva metra od obale i baš u trenutku kad je došlo nasuprot mjestu
gdje smo stajali, iznenada se preokrenuto i pogledalo izravno u nas. Dok se tijelo preokretalo, vidjeli smo
kako mu se od očiju odbija svjetlo sumraka i da blistaju neobično žuto. Tada je naglo potonulo i u sekundi
nestalo s vidika.
“Vidra, zaboga!” uzviknusmo istodobno i smijući se.
Bijaše to vidra, živa, i lovila je svoj plijen. Ipak, izgledala je baš poput tijela utopljenika koje se
nepomično preokreće u vodi. Nešto dalje ponovno je izronila, pa smo mogli vidjeti njezinu crnu kožu što
je mokra zablistala na suncu.
Tada se, međutim, kad smo se okrenuli ruku punih naplavljena drva, zbila još jedna stvar koja nas
je pozvala natrag na obalu rijeke. Ovaj put zbilja je bila riječ o čovjeku, a što je bilo još bolje, čovjek je bio
u čamcu. Maleni čamac na Dunavu bila je neobična stvar u bilo koje doba, a u ovom pustom području, u
vrijeme poplava, bijaše to previše neočekivano da bi bilo stvarno. Stajali smo i gledali.
Je li zbog nagnuta sunca ili loma svjetlosti s prekrasno osvijetljene površine vode, to ne mogu reći,
ali što god tome bio uzrok, bilo mi je teško pogled usredotočiti izravno na leteću prikazu. Međutim, dok
ga je strahovitom brzinom, u nekoj vrsti čamca ravna dna, nosilo na drugu obalu, činilo se da čovjek
uspravno stoji i kormilari dugačkim veslom, Nedvojbeno je gledao prema nama, ali udaljenost bijaše
prevelika, a svjetlo previše varavo da bismo mogli zaključiti što želi. Meni se činilo da gestikulira i daje
nam neke znakove. Njegov glas se probijao preko vode i čuli smo da nešto bijesno uzvikuje, ali vjetar
bijaše toliko bučan da nismo mogli razabrati nijednu riječ. Bješe nečeg toliko neobičnog u cijelom tom
prizoru čovjeka, čamaca, znakova, glasa, da se u meni stvorio dojam koji je nadmašivao povod.
“Križa se!” povikao sam. “Gledaj, čini znak križa!”
“Mislim da si u pravu”, rekao je Šveđanin rukom zasjenjujući oči i promatrajući čovjeka izvan
vidokruga. Na trenutak se učinilo da je nestao, da se stopio s morem vrba, kad ga je sunce uhvatilo na
okuci rijeke i pretvorilo ih u veliki, grimizni zid ljepote. Također se počela dizati magla, pa je zrak postao
mutan.
“Pa što, zaboga, on predvečer radi na ovoj poplavljenoj rijeci?” rekoh napola samom sebi. “Kamo
ide u ovo doba i što želi reći s tim svojim znakovima i vikom? Misliš li da nas želi na nešto upozoriti?”
“Vidio je naš dim i vjerojatno pomislio da smo duhovi?” smijući se reče moj kompanjon. “Ti
Mađari vjeruju u kojekakve gluposti. Sjećaš se one prodavačice u Pressburgu koja nas je upozorila da
ovamo nitko ne dolazi zato što mjesto pripada nekakvim bićima izvan ljudskog svijeta! Mislim da vjeruju
u vile i duhove prirodnih sila, vjerojatno i u demone. Seljak u čamcu je prvi put u životu vidio ljude na tim
otocima”, dodao je nakon male stanke, “i oni su ga preplašili, to je sve.”
Šveđaninova boja glasa nije ulijevala nadu i u njegovu ponašanju nedostajalo je nečeg što je
obično bilo tamo. Čim je progovorio, primijetio sam promjenu, ali nisam je mogao precizno imenovati.
“Ako su bili dovoljno maštoviti”, rekoh kroz glasan smijeh, a pamtim da sam pokušavao galamiti
najviše što se dalo, “onda su cijelo ovo mjesto mogli napučiti i antičkim bogovima. Mora da su Rimljani
manje-više cijelu regiju prošarali svojim hramovima, svetim lugovima i praiskonskim božanstvima.”
Osoba je nestala i mi smo se vratili našem kotliću jer moj prijatelj, po pravilu, nije prihvaćao
maštoviti razgovor. Štoviše, u tom trenutku osjetio sam da mi je veoma drago što nije maštovit. Njegova
nehajna, praktična priroda iznenada mi se učinila dobrodošlom i utješnom. Ćutio sam da je riječ o
iznimnom temperamentu. Bio je sposoban voziti nas brzacima poput crvenog Indijanca, juriti preko
opasnih grebena i virova bolje od bilo kojeg bijelca što sam ga ja ikad vidio u kanuu. Bio je on sjajan drug
za pustolovno putovanje, iznimno snažan kad bi se zbivale neugodne stvari. Promotrio sam njegovo
snažno lice i plavu, kovrčavu kosu dok je teturao pod težinom skupljenog drva (a imao ga je dvaput više
od mene!) te osjetio olakšanje. Da, bilo mi je veoma drago da je to bio on, Šveđanin, što nikada nije
davao izjave koje bi govorile nešto više nego je rekao.
“Rijeka i dalje raste, eto”, doda on kao da je time završio svoje vlastito razmišljanje pa s uzdahom
bacio teret. “Ako se ovako nastavi, ovaj otok će za dva dana biti pod vodom.”
“Volio bih da vjetar prestane”, rekao sam. “Za rijeku mi se baš fućka.”
Ustvari, poplava nas i nije plašila. Mogli smo se spremiti za desetak minuta i što je bilo više vode,
to je nama bilo draže. Značilo je to sve jaču struju i nestanak varavih izbočina, koje su često prijetile da će
nam razderati dno kanua.
Nakon zalaska sunca, suprotno našim očekivanjima, vjetar nije prestao. Činilo se da je s mrakom
sve jači. Puhao je iznad nas i oko nas povijao vrbe poput trave. Katkad bi to bilo praćeno neobičnim
zvukovima, poput pucnjeva teškog oružja, i obrušavalo bi se na vodu i otok u silnim, jednoličnim udarima
beskrajne snage. To me nagnalo na pomisao o zvukovima koje zemlja stvara dok leti svemirom, ali koje ne
možemo čuti.
No, nebo je bilo u potpunosti vedro i, ubrzo nakon večere, na istoku se podigao puni mjesec te je
rijeku i zaravan punu glasnih vrba pokrio gotovo danjim svjetlom.
 Ležali smo na pjeskovitom komadu zemlje pokraj vatre, pušili smo, slušali zvukove noći oko nas i
radosno razgovarali o putovanju koje smo prošli i planovima za budućnost. Zemljovid je bio raširen na
vratima šatora, ali jaki vjetar nije dopuštao da ga proučavamo, pa smo napokon spustili zastor i ugasili
svjetiljku. Svjetlo ognjišta bilo je dovoljno za pušenje i da si vidimo lica. Iznad glava iskrilo nam se kao da
je vatromet. Nekoliko metara iza nas rijeka je klokotala i pištala, a s vremena na vrijeme teško
zapljuskivanje obavijestilo bi nas da je nestao dodatni komad obale.
Naš razgovor, zapazio sam, odnosio se na stare prizore i događaje naših prvih logora u Crnoj šumi,
ili na druge teme isto tako daleke od sadašnje situacije, jer nijedan od nas nije progovarao o sadašnjem
trenutku više nego je bilo nužno... kao da smo se prešutno složili da ćemo izbjegavati razgovor o
događajima u ovom logoru. Na primjer, ni vidra ni čovjek u čamcu nisu zaslužili čast da im se posveti
ijedna riječ, a normalo bi bilo da se o tim stvarima razgovara najveći dio večeri. Jer ti su događaji,
naravno, obilježili večer.
Zbog nedostatka drva imali smo problema s održavanjem vatre jer ju je vjetar, koji nam je dim
nosio u lice gdje god da smo sjedili, istovremeno poprilično raspirivao. Naizmjence smo poduzimali
istražne ekspedicije po mraku, a količina koju je Šveđanin donosio uvijek mi je davala osjećaj da je
potrošio nemoguće mnogo vremena da je pronađe - bila je činjenica da se meni nije ostajalo samom, a
opet se činilo da je neprestano moj red da po mjesečini rovarim među grmljem ili da puzim po skliskim
sprudovima. Dugačka danja borba s vjetrom i vodom - pravim vjetrom i pravom vodom! - obojicu nas je
umorila i najbolji izbor bilo je rano lijeganje. Međutim, nijedan od nas dvojice nije odlazio prema šatoru.
Ležali smo tamo, brinuli se za vatru, neobavezno razgovarali, zurili u gusto vrbovo grmlje koje nas je
okruživalo te osluškivali tutnjavu vjetra i rijeke. Osamljenost tog mjesta zabila nam se duboko u kosti, pa
nam se tišina učinila prirodnom jer zamalo je zvuk naših glasova postao suludo nestvaran i usiljen.
Osjećao sam da je šaptanje najbolji način komunikacije, a ljudski glas, koji uvijek zvuči apsurdno pokraj
rike prirodnih sila, sad je čak u sebi sadržavao i nešto protiv pravila. Bilo je to poput glasnog pričanja u
crkvi ili na nekom mjestu gdje puštanje glasa nije bilo zakonito, a možda čak i opasno.
Mislim da nas je obojicu žacala jezovitost tog samotnog otoka među milijunima vrba, okružena
brzom, dubokom vodom i po kojem šibao je orkanski vjetar. Lišen ljudi, i gotovo im nepoznat, ležao je
tamo ispod mjeseca daleko od ljudske ruke, na granici s drugim svijetom, stranim svijetom, svijetom
nastanjenim vrbama i dušama vrba. A mi smo se u našoj žurbi usudili navaliti na njega, čak se njime i
okoristiti. Nešto više od moći njegove tajnovitosti budilo se u meni dok sam ležao na pijesku, pola metra
od vatre i kroz lišće zagledan u zvijezde. Ustao sam po zadnji put da donesem drva.
“Kad ovo izgori”, rekao sam čvrsto, “ja ću na spavanje.” Moj me sudrug lijeno promatrao kako
odlazim u okolne sjenke.
Činilo mi se da je te noći bio poprilično otvoren za jednog nemaštovitog čovjeka, bio je neobično
prijemljiv za stvari koje nisu samo osjetilne. Također je i on bio dirnut ljepotom i osamljenošću tog
mjesta. Pamtim da uopće nisam bio oduševljen opažanjem te malene promjene u njemu pa, umjesto da
sam odmah krenuo sa skupljanjem granja, krenuo sam prema udaljenijem dijelu otoka, gdje se ljepše
mogla vidjeti mjesečina na ravnici i rijeci. Iznenada se u meni pojavila želja da budem sam - moja stara
strepnja ponovno je bila snažna. U menije nastao nejasan osjećaj s kojim sam se želio suočiti i do kraja ga
istražiti.
Kad sam stigao do mjesta gdje je pijesak stršio među valovima, na mene je pala čarolija tog mjesta
u smislu pozitivnog šoka. Nikakav puki “krajobraz” ne bi mogao stvoriti takav dojam. Ovdje je bilo još
nečeg, nečeg nespokojnog.
Zurio sam preko puste, divlje vode, promatrao sam šaputave vrbe - slušao sam neprestano
udaranje neumorna vjetra. I sve je to, sve na svoj način, u meni budilo osjećaj neobične tjeskobe.
Pogotovo vrbe jer one su beskrajno brbljale i razgovarale među sobom, malo se smiješile, oštro vriskale,
katkad pjevale - a stvar zbog koje su bučale pripadala je tajnom životu velike zaravni koju su nastanjivale.
Bijaše to krajnje strano za svijet koji sam ja znao i za one divlje, ali ipak dobrodušne prirodne sile.
Natjeralo me to na misao o vojsci bića drugih životnih dimenzija, možda druge evolucije, koja su
razgovarala o samo njima poznatoj tajni. Promatrao sam ih kako se marljivo pomiču i na čudan način
tresu svoje kitnjaste glave, kako okreću svoje bezbrojno lišće čak i kad bi se vjetar utišao. Micala su se po
svojoj volji kao da su živa i na neki neobjašnjiv način raspirivala u meni snažan osjećaj straha.
Tamo su pod mjesečinom stajala poput goleme vojske što je okupirala naš logor. Uporno su
mahale svojim nebrojenim, srebrnim kopljima spremnima za napad.
Psihologija mjesta, barem za one maštovite, veoma je jasna jer, pogotovo za lutalice, logori imaju
svoju “oznaku” dobrodošlice ili odbijanja. To isprva ne mora uvijek biti vidljivo. Užurbano podizanje
šatora i kuhanje to sprječavaju, ali nakon prve stanke, obično nakon večere, dolazi samo i pokazuje se. A
oznaka ovog vrbova logora meni je sad postala bjelodano jasna: mi bijasmo nametljivci, tati i nismo bili
dobrodošli. Dok sam tamo stajao, promatrajući, u meni je rastao osjećaj nepovjerljivosti. Dotaknuli smo
granicu područja u kojem naša nazočnost nije dobrodošla. Noćenje će nam se možda tolerirati, ali više od
toga zbog znatiželje - to ne! Tako mi svih bogova drveća i divljina - ne! Mi bijasmo prva ljudska bića na
tom otoku i nismo bili poželjni. Vrbe bijahu protiv nas.
Takve neobične misli, bizarna maštanja za koja ne znam otkuda su stigla, utaborila su se u mom
umu dok sam tamo stajao. Što, mislio sam, ako se nakon svega pokaže da su te vrbe žive, što ako
iznenada ustanu poput čopora živih bića vođene od strane bogova ovog područja koje smo zaposjeli, pa
krenu prema nama iz tih pustih močvara, zabruje gore u noći - i onda se obruše! Dok sam promatrao bilo
je lako zamisliti da se stvarno miču, gmižu sve bliže, malo se povlače, zbijaju u skupine, neprijateljske,
čekaju snažan vjetar koji će ih konačno pokrenuti u trk. Mogao sam se zakleti da se njihov položaj malčice
promijenio i da su se njihovi redovi gomilali i sve više zbijali.
Melankolično kriještanje noćne ptice odjeknulo je u zraku i ja gotovo da sam izgubio ravnotežu kad
je komad obale, što ga je voda potkopala i na kojem sam stajao, uz snažno zapljuskivanje pao u vodu. Na
vrijeme sam se povukao i ponovno krenuo tražiti drva, pomalo se smiješeći čudnovatim fantazijama koje
su se u velikom broju namnožile u mom runu i začarale me. Sjetio sam se Šveđaninove napomene o
sutrašnjem odlasku i baš sam razmišljao kako se u potpunosti s njim slažem kad sam se lecnuo, okrenuo i
vidio da ravno ispred mene stoji premet mojih razmišljanja. Bio je jako blizu. Rika prirodnih sila
nadglasala je njegovo približavanje.