Crtice Iz Moje Mladosti

Ivan Cankar
CRTICE IZ
MOJE MLADOSTI
SAVREMENA
PRIPOVIJETKA
Glavni urednik
imo EI]
Tehni~ki urednici
Jilduza i Selmir PAJAZETOVI]
Naslovna stranica
DTP studio Bosanska rije~
Znak Izdava~a
Nesim TAHIROVI]
DTP
Studio BOSANSKA RIJE^
ISBN
Izdava~
BOSANSKA RIJE^ Tuzla
75000 Tuzla Miroslava Krleè 11
Tel/Fax: 00 387 /35/ 251 509, Tel: 00 387 35 260 257
e-mail: bosanskarijecabih.net.ba, www.bosanska-rijec.com
[tampano u BiH Prvo izdanje, 2014.
Bosanska rije~ Tuzla
Ivan Cankar
CRTICE IZ MOJE
MLADOSTI
BOSANSKA RIJE^
Tuzla, 2014.
Crtice iz moje mladosti
CRTICE IZ MOJE MLADOSTI IVANA CANKARA
Izbor crtica i pripovijedaka, koji vam je namijenjen, vrlo

je malen u odnosu na cjelokupno djelo ovog velikog slovena~kog pisca. No, vi }ete o drugim pripovijetkama, romanima, dramama i poeziji Ivana Cankara saznati mnogo u toku
svog daljeg {kolovanja, {to }e upotpuniti va{e predstave dobivene u susretu s odabranim knjièvnoumjetni~kim tekstovima koji su vam ovom prilikom ponu|eni.
Nije slu~ajno da se ovdje na prvom mjestu nalaze crtice iz
djela Moj ìvot u kojima su data pi{~eva sje}anja vezana
za najupe~atljiviji period u ~ovjekovom ìvotu - za djetinjstvo.
Pisac u vezi s tim napominje:
Oko mog sje}anja dopire daleko, sve do tre}e godine
mog ìvota... {to zna~i da obuhvata dio njegovog djetinjstva od nemilog doga|aja kada im je izgorjela ku}a i kada su,
kako sam Cankar kaè, osiroma{ili.
U tekstovima uvr{tenim u ovaj Izbor niù se doìvljaji i
doga|aji koji su se zbivali do pi{~evog odlaska u Ljubljanu,
a iza njih slijede pri~e o njegovom ìvotu, {kolovanju, susretima i snovima koji su vezani za boravak u ovom gradu.
Cankarevo rano djetinjstvo proti~e, kako saznajemo iz
mnogih crtica i pripovijedaka, u naselju Vrhnici nadomak
Ljubljane (to je samo predgra|e Ljubljane) u porodici siroma{nog seoskog kroja~a. Ono je ispunjeno brojnim te{ko}ama koje ga ne napu{taju do kraja ìvota. I za vrijeme {kolovanja u Ljubljani prati ga borba za goli ìvot, mnoga razo~a5
Ivan Cankar
renja i gor~ine, ali se istovremeno ra|a njegova ~vr{}a vjera

u bolju budu}nost.
Da biste shvatili pi{~eva raspoloènja i njegovu stalnu borbu protiv surovosti ìvota, protiv izrazitih razlika u dru{tvu,
a za bolje i sre}nije sutra, podsjeti}emo vas na neka obilje`ja vremena u kojem je ovaj na{ veliki pisac proveo svoje djetinjstvo, svoju mladost i zrelost, u kojem je do~ekao svoju
ranu smrt.
To je kraj XIX i po~etak XX vijeka - doba velikih klasnih
suprotnosti i nezapam}ene bijede u koju su zapali niì slojevi dru{tva. Tada u gradovima Slovenije buròazija nemilosrdno gu{i svaku naprednu misao, sve slobodarske te`nje i
nastoji svim silama vezati narod za austrijske reakcionarne
snage. Istu negativnu ulogu koju igra buròazija u gradu, na
selu vr{e crkvene vlasti. Situacija je izuzetno te{ka. Umjesto
pokornosti ona izaziva otpor u svim oblastima ìvota i na svim
poljima rada pa i u knjièvnosti. Me|u knjièvnim stvaraocima, koji su se odlu~no suprotstavljali nepravdi i nejednakostima, naro~ito je istaknut Ivan Cankar. On se odlu~no borio i svojim knjièvnim djelom i neposrednim zalaganjem
za promjenu dru{tvenog ure|enja. Cjelokupan njegov knjièvni rad to potvr|uje.
Kada pro~itate ovaj Izbor, uvjeri}ete se da je Ivan Cankar
izvrstan slikar ìvota, pisac ~ijem jeziku i na~inu kazivanja vrijedi pokloniti veliku pa`nju. Njegova su djela uvijek snaàn
podsticaj za razmi{ljanje i razgovor.
MOJ @IVOT
1
Svako je djetinjstvo puno sre}e i radosti, svjetla, sunca i

razdragana smijeha. Svako djetinjstvo. Ako ~ovjek u kasnijim godinama i u gorkim ~asovima pogleda na njega tu|im,
hladnim o~ima, u~init }e mu se mo`da i neveselim, nalik na
pehar nepravedne patnje i prerana saznanja. Ipak, te{ko ga je
promatrati u tom svjetlu. Iznenada se otvori maglena zavjesa, istopi se u ni{ta, nasmije se mlado sunce, dostojno svake
ljubavi i svake zahvalnosti. Sje}anje je slatko poput pjesme;
grudi nadme uzdisaj, veo padne na o~i i smije{ak miluje usne.
Oko mog sje}anja dopire daleko, sve do tre}e godine mog
ìvota. Izgorje nam ku}a i sasvim osiroma{ismo. Mi, koliko
nas je bilo djece, igrasmo se na breùljku kod Svete Trojice1.
Bilo je pred ve~er, sunce je sijalo milo i toplo, razlijevaju}i se
poput samog bo`jeg blagoslova. Dolje se prostirala Vrhnika,
ve} sva u sjeni, ljeskali su se samo jo{ najgornji prozori gospodskih ku}a.
Isuse! uskliknu sestra.
Dohvati me za ruku i pojuri; ja, nespretan u nogama, krivudao sam za njom i posrtao niz kamenje i na skliskoj travi.
Silan dim bio je zasjenio nebo ~ak do Ljubljanskog vrha, do
Svete Ane i do @alosne gore; okomito ga presije~e sjajan plamen, tanan i visok.
1 Sveta Trojica brda{ce neposredno iznad Vrhnike
Ivan Cankar
Isuse! Isuse! vikala je sestra...

Tu, u tom divnom plamenu nalazi se zaklju~ano moje sje}anje; vi{e ga nema... Ali odjednom se pojavljuje majka, sasvim mala, sasvim si}u{na, nimalo upla{ena, samo za~u|ena; stoji nasred ceste, steù}i pod pazuhom stari zidni ~asovnik, koji ve} odavno nije ni radio niti otkucavao sate...
Sje}anje u{uti i ponovo se javi u sobi~ku tetke Micke. Sobi~ak je bio za~udo bijel pa i tetka Micka bila je sva bijela i na
bijelo prostrtom stolu nalazila se zdjela, puna bijele savija~e
s vrhnjem, izuzetna mirisa. Izvana je plamsaju}i ne{to dopiralo u sobi~ak smireno i crveno, nalik na zalazak sunca... Ovo
bi najljep{i dan mog ìvota.
Bio sam svakako izuzetno nespretno i pla~ljivo dijete. Samo se ne sje}am u tan~ine, ali majka mi je pri~ala da je imala muke sa mnom sve od ro|enja.
Sjetim se starog doma, ranog djetinjstva, onog divnog, u
cijelosti protkanog svijetlim snovima; i onog se ~asa sjetim
selja~ke pe}i. Meni je predstavljala visoku i prostranu poljanu, bila mi je skloni{te u samotni~kim djetinjim snovima.
Tamo sam sjedio i cijeli bogovetni dan `vakao palac desne
ruke. Imao sam vrlo duga~ku kosu i majka mi ju je, zbog
toga, skupila u }ubu, koja me je golicala na potiljku. Palac mi
je najzad obavila velikom, debelom krpom, koja je bila odvratna. Vi{e nisam mogao sisati prst, pa sam plakao; ali kroz
suze nazirao sam prostranu sobu, vidio sam majku i oca, bra}u i sestre, vidio sam prozore, neobi~no {iroke, i daleko negdje iza okna, s one strane ceste, toliko primamljive mesarove klade. Tamo se zavr{avao ovaj prostrani svijet.
8
Mesar je imao ispred ku}e visoku gomilu upola otesanih

balvana. To su bile ~uvene mesarove klade, na{a radost i na{a ~e`nja. Puzali smo po njima, hvatali jedan drugog, prevrtali se i padali; ~ak i sunce se smijalo na{oj radosti. Ni sada ne
znam za{to su nas neprestano i s toliko brige tjerali s ovih
lijepih klada. Janez je opet na mesarovim kladama! Jest,
tamo je, a {to i da ne bude? Ima stvari na svijetu koje ljudski um ni s najve}om mukom ne doku~i dokraja. Meni se ~inilo da nam odrasli zavide na ovim kladama, jer su isuvi{e
nespretni i neraspoloèni, da bi se verali po njima. Moj sud
je bio vrlo vjerovatno pravilan.
Moj se vidik uskoro pro{irio od mesarovih klada do jedanaeste {kole ispod mosta; otprilike stotinu kora~aja dalje.
Za vrelih ljetnih dana, kad Mo~ilnik2 presu{i, kad gotovo ponestane vode u mra~nom Retovju i kad mila, zelena Ljubija
sniva svoje tihe snove duboko pod vrbama, spadne voda u
Ljubljanici za ~itav hvat, dok se ohola Vrhni~anka pretvori u
obi~an potok. îtava lijeva strana korita predstavlja isklju~ivo bijeli sprud, ispruèn na suncu. Tada zapo~inje jedanaesta {kola ispod mosta, a prestaje poslije prvih jesenjih
pljuskovitih ki{a. Sva{ta sam u~io u svom ìvotu, ali takva
bogata i korisna znanja, kakva pruà svojim |acima jedanaesta {kola ispod mosta, nisam prikupio nigdje i nikada.
Kakva li sve divna ~uda krije u sebi taj goli, sasu{eni sprud!
O~ima, koje ih traè, srcima, koja vjeruju u njih, ~uda se ukazuju uz svaki ba~eni pogled, uz svaki kora~aj. Odba~eni, izlomljeni lijevak, obru~ od to~ka, pro{upljena tava, napuk2 Mo~ilnik jedan od izvora Ljubljanice u neposrednoj blizini Vrhnike
Ivan Cankar
nuti glineni lonac, vilju{ke s jednim i po zupcem, {kljoca

bez dr{ke sam bog sveti neka zna otkud se bilo sve ovo skupilo u Ljubljanici! Ali svaki pojedini predmet bio je predivno ~udo i imao je svoje izuzetno zna~enje. Sim~evom je Lojzeku ~ak po{lo za rukom da prona|e nov~anik; istina, bio je
prazan, ali je ipak bio nov~anik. Ali najve}e od svih ~uda
bile su ribe-balavci, koje su se krile ispod vla`nog kamenja
uz one posljednje talasi}e vode, koji su lagano zapljuskivali
sprud. Lovismo ih vilju{kama, ~avlima ili golom rukom i pekosmo ih na àru na licu mjesta, u {koli, koja je bila skrivena
glupim o~ima. Dogodilo se, pokatkad, da je bila glava ribe
osmu|ena, a repi} jo{ mokar, ipak, ribe-balavci bile su ukusne i so~ne, poput jabuka, koje pokupismo u susjedovom vo}njaku.
U {koli bili smo svi gologlavi i goloruki, dok smo nogavice hla~a zavrnuli visoko, sve do vrha butina. Zbog isuvi{e
velike ~e`nje za daljim znanjem, jednom sam zgodom zalutao u suvi{e duboku vodu. Odjednom mi se u~ini da ja{em
na ogromnom zelenom konju pravo prema sjajnom suncu.
Svega me ispuni isuvi{e slatka, bezgrani~na sre}a i zami{ljao
sam, da sam car... Tog ~asa dohvati me za kosu nemilosrdna
ruka, izbaciv{i me grubo na sprud. Tamo sam uzdrhtao i zaplakao u sav glas, ni sam ne znam za{to.
Jur~ev sluga bio me izvukao iz vode. Ako se kome ne svi|a {to{ta {to sam u~inio u svom kasnijem ìvotu, neka to raspravi s tim slugom, nipo{to sa mnom!
10
Jedanaesta {kolo, do vi|enja! Tuga me ispuni kad te se sjetim, tebe, zipke ìvota i saznanja. Kad ~ovjek prohoda, otvaraju mu se korak po korak prostrani svjetovi, otkrivaju mu
se, zapisuju ga sjajna bogatstva. Oko baci na siroma{nu zipku u kutu i oko mu se zamuti, sjena mu pro|e preko srca.
Dali su me u {kolu, u onu dosadnu, zlopogle|u, sa svih
strana zagra|enu {kolu, gdje nema ni sun~ana, bijela spruda,
ni razbijenih glinenih lonaca, ni pro{upljenih tava, ni {kljoca bez dr{ke, a pogotovu nema riba-balavaca. Tamo su samo
krute, ~ovjeku neshvatljive rije~i i krupna slova, ispisana na
crnoj tabli.
Obuko{e me u novo odijelo koje mi je bilo suvi{e veliko;
otac je bio za mene prevrnuo i za nevolju prekrojio izno{eno prazni~no odijelo mog starijeg brata. Gorak je put do znanja. Te{ka srca uputio sam se u {kolu, te{ka srca i s plahom
slutnjom, upravo kao {to se gre{an ~ovjek uputi o{trim sucima; brat, koji me je vodio u~ini mi se poput crna pandura. Bilo je svjeè jutro, sasvim prazni~no, sva je priroda bila
umivena i o~e{ljana. Cesta je bila {iroka i bijela, ve} osu{ena;
zelene livade s obadvije strane ceste jo{ su bile vla`ne od no}a{nje ki{e. Jedna jedina ùta lokva jo{ ostade na cesti, nasred mosta, {to vodi preko ljubaznog potoka Klisa, koji je ùborio u dubini. Ne znam da li sam se bio zanio pogledom u
svijetlo nebo ili u mra~ni potok; odjednom sam leào licem,
rukama i nogama u toj ùtoj lokvi.
Nespretnjakovi}u nesretni!
11
Ivan Cankar
Brat me blatnjavog i rasplakanog vukao ku}i. Tamo su

onog ~asa presudili kako nikad ne}u postati u~en ~ovjek. Pla~u}i vratio sam se u {kolu u svom starom, zakrpljenom odijelu. I svi su rekli kako je ovo lo{ znak.
Odmah drugog {kolskog dana osjetih neprijateljstvo i odvratnost tu|e u~enosti. Imadosmo mladu u~iteljicu; sje}am
se, imala je crnu kosu i crne o~i, dok joj je boja koè bila
bole`ljiva, ùta. Pozvala me po imenu i upitala:
Koliko je jedan i jedan?
Pitanje mi se ~inilo smije{no i uvredljivo u isto vrijeme;
trebalo je re}i: Kolko je jean i jean? Uostalom: ~emu
pita stvari koje zna ve} svako dijete ispod mosta? Zato sam
{utio.
U~iteljica potraì pogodno pore|enje i upita me:
Koliko je jedna naran~a i jo{ jedna naran~a?
Ovo drugo pitanje u~inilo mi se jo{ gluplje. Jo{ prije nego
{to sam prohodao, vrlo dobro sam znao o Uskrsu brojati
uskr{nja jaja i naran~e, naro~ito one koje su dobila bra}a. I bilo
mi je odvratno {to su joj se rije~i za~udno ljigavo izvla~ile iz
usta, upravo kao {to se med izvla~i iz sa}a. Zato sam {utio.
Nestrpljivo je viknula:
Zar nisi nikad jdelj3 naran~e?
Taj me jdelj udario poput malja; nisam znao ni kako
ni kada samo mi sleti s jezika:
3 Ove autobiografske zapise Cankar je pisao u vrijeme kad se l na zavr{etku glagolskih oblika izgovaralo jo{ kao l protivno narodnom izgovoru, odsje~no i o{tro. Protiv toga ustao je osim Cankara i Oton @upan~i} i jo{ neki. Logi~no, pobijedili su protivnici tog neprirodnog izgovora, pa se danas to l izgovara kao v.
12
Jedna jedelj-naran~a i jedna jedelj-naran~a jesu dvije

jedelj-naran~e!
I u~iteljica me posla da stojim u kutu.
Te mi se jeseni po prvi put otkri nasilje nepravde. U svom
kasnijem ìvotu slu{ao sam jednom ubicu, koji je stajao pred
sucima. Ispovijedao se sasvim mirno i bez straha. Ni jednom
rije~ju nije poricao da je ubio ~ovjeka. Odjednom, upita ga
jedan od sudaca, kuda su nestale one tri krune, koje je mrtvi
siromah imao u prsluku, kako ispovjedi kr~mar. Tad se ubica zacrvenio i raspalio:
Kakve krune! Ja ne znam ni{ta o tim krunama!
Sudac nije popu{tao:
Kad je bio ve} ubijen, vi{e ih nije mogao zapiti; ni na onaj
svijet nije ih mogao ponijeti!
Onda se dogodilo ne{to vrlo ~udnovato: ubica, koji je mirne savjesti ispri~ao da je ubio kr{tena ~ovjeka, sasvim je podivljao zbog one jadne tri krune, dohvatio stolicu i svom je
snagom bacio me|u suce, da su se svi blijedi sakrili pod sto,
tresnuo oba straàra na pod i vikao, mlatarao rukama i vitlao
njima takvom èstinom da su mu naposljetku morali s mukom staviti lisi~ine i vezati ga. Javno je u~inio nepravdu i javno se ispovjedio; nije dozvolio da njemu ~ine nepravdu.
Na po~etku sata, poslije molitve, u~iteljica mi naredi nabusitim glasom:
Idi gospodinu upravitelju!
Po{ao sam. prema vratima i na le|ima sam osje}ao kako
svi gledaju za mnom. Te{kim nogama peo sam se uza stepenice i dr{}u}i zastao prije nego {to sam zakucao. Upravitelja
smo se bojali. Bio je povisok i gojazan, vrlo gospodski obu13
Ivan Cankar
~en, sasvim bijelih obraza, kao od tijesta, sa zlatnim nao~arima na mekom nosu; ipak, najstra{niji bio je njegov glas: bio
je slatkast, sluzav i mio, pa su ~ovjeku klecala koljena od svake rije~i.
Kad sam stajao pred njim, odmjerio me mirno i hladno
ispod nao~ara i progovorio onim istim glasom:
Sinko moj, za{to si noèm posjekao mlada stabalca, nevina mlada stabalca pored puta? Zar ne zna{, sinko moj, da
je smrtni grijeh sje}i mlada stabalca pored puta, veliki smrtni grijeh protiv sedme zapovijesti bo`je?
Ali ja ih nisam posjekao!
A sad, sinko moj, jo{ krije{ da si posjekao mlada stabalca pored puta! Zar ne zna{, sinko moj, da je la` smrtni grijeh, veliki smrtni grijeh protiv osme zapovijesti bo`je?
Ali ja ne laèm, zaista ih nisam posjekao!
Ako ih nisi posjekao ti, tko ih je onda posjekao, ona
mlada stabalca pored puta?
Ja ih nisam; ne znam tko ih je posjekao!
Vidi, koliko si nepopravljiv! Ako ih nisi posjekao sam,
svakako zna{, tko ih je posjekao! Tko prikrije istinu, laòv je!
Idi samo, sinko moj!
Ispruìo je bijelu ruku, a ja sam se jecaju}i udaljavao. Zatvori{e me samog preko podneva. Nisam bio gladan, ali sam
bio veoma tuàn. Znao sam da su bila posje~ena stabalca pored puta kraj Lenar~i}eva vo}njaka, pri~alo se da je to u~inio
Ga{perinov, ali ja ga nisam vidio; i da sam ga vidio, ne bih
rekao za inat.
Kad je zvono objavljivalo podne, muklo, lagano i dugo,
odjednom me napustila malodu{na tuga i svega me ispuni
14
divlja srd`ba. Drhtao sam kao u groznici, vikao, lupao nogama, udarao sitnim {akama po klupama, tresnuo tablicom o
pod da se rasprsla u parampar~ad, slomio dràlo, izderao sav
papir, koliko sam ga na{ao i mogao dohvatiti; zatim sam kao
bez uma jurio po. prostranoj sobi sve do jedan sat, a naposljetku sam klonuo i zaspao.
I idu}eg dana zatvori{e me preko podneva.
*
Ve} vrlo rano osjetio sam i iskusio {to su ènska zavodljivost i njena izdajni~ka dvoli~nost.
Majka je imala slamnatu zdjelu suhih kru{aka, napunjenu do vrha, da su se plodovi obru{avali. Ali ta zdjela, sud svih
slasti, bila je zaklju~ana u ogromnom ormaru. Kad ga se sjetim, u~ini mi se ve}im od mnoge ku}e srednje veli~ine.
Sami smo bili u sobi, ja i sestra Lina; pogledala me zami{ljeno i rekla:
Da nam je sada ona slamnata zdjela!
Da nam je! uzdahnuh.
A za{to je ne bismo imali? re~e ona ti{e, tek onako.
Pa ormar je zaklju~an, a klju~ se nalazi u majke!
Ona razmisli.
Ipak bismo je mogli imati i bez klju~a!
Ne{to ~udnovato me ispuni, kao strah pred grijehom; ali
me ne{to slatko zagolicalo pri pomisli na prepunu zdjelu.
Sko~io sam sa sjedi{ta kaljave selja~ke pe}i i po{ao pretraìvati ormar. Stajao je koso u uglu i nije bio sasvim prislonjen
uza zid, tako da bi ~ovjek, ako bi se na~inio mali, mogao
15
Ivan Cankar
zavu}i iza njega; s mukom dodu{e, ali bi se provukao. A ja

sam bio sitna rasta, da sam jedva razaznavao vlastitu sjenku.
Sestra je ostala na suprotnom sjedi{tu pe}i i promatrala me
pognute glave i stisnutih usnica, ruku uprtih u koljena.
Provuci se pozadi! savjetova tiho. Na~ini se malim
i provuci se pole|u{ke.
Tako sam i u~inio i na{ao se u mraku; ispunio me osje}aj
da sam uàsno sam.
Pri~ekaj malo, da ti se priviknu o~i! savjetova ona dalje.
Ali jo{ prije nego {to su mi se o~i privikle na mrak, ona
{apnu upla{eno:
Bjeì!
Istoga ~asa stajao sam hladan i dr{}u}i nasred sobe. Netko je te{kim koracima pro{ao trijemom, naposljetku se naka{ljao i oti{ao.
A sad poùri i u~ini {to si smislio; sad je ionako svejedno! Provuci se pozadi; na onoj strani, gdje se nalazi slamnata zdjela, jedan je ~avao popustio; izvuci ga i ukloni dasku!
U~inio sam bez razmi{ljanja i volje sve, kako je naredila.
Da mi je onog ~asa rekla: Izi|i na cestu i baci se pod kola!
ja bih oti{ao i bacio se.
Uklonio sam dasku, napipao zdjelu, zahvatio {aku kru{aka i strpao ih u dèp; zatim jo{ jednu {aku i jo{ tre}u, tako
da sam napunio oba dèpa. Kad sam ponovo namjestio dasku
i izvukao se iza ormara, bio sam zadihan i oznojen. Sa sestrom
oti{ao sam iz ku}e, legli smo u travu pokraj plota i jeli. Ali sve
vrijeme nismo ni pogledali jedno drugo, ni smijali se nismo.
Tako se gostismo iz dana u dan, pred ve~er, kad su ostali
jurili po mesarovim kladama i dok se majka zadràvala kod
16
susjede, a otac u kr~mi. Osje}anje grijeha bilo se gotovo sasvim izgubilo; smijali smo se ve} i bez snebivanja govorili o
svom tajnom pothvatu.
Jednom, u nedjelju, poslije velike mise, majka je otklju~ala ormar, pa se ~udom za~udila.
Ni sama ne znam, {to bi moglo biti posrijedi! Zdjela je bila
puna, do vrha, da su se kru{ke obru{avale, a sad ih ima jedva
jo{ do ruba! Mi{evi ih svakako ne glo|u, nijedna nije nagrièna!
Dràla je zdjelu s obadvije ruke i pogledala sve nas redom.
Ostali su u ~udu gledali razroga~enim o~ima i otvorenih
usta, sestra Lina {arala je pogledom po podu i premje{tala
nogu, dok su mojim tijelom strujili trnci od obraza do nogu
i opet natrag, polagano i s mukom; ~inilo mi se da se soba
ljulja i da je majka vrlo glomazna.
Sam neka kaè, tko je to uradio!
[utjeli smo; u nama svima krio se strah, ne strah od prijetnje, jo{ manje strah zbog batina ve} strah od ne~eg neizrecivog, dalekog, silnog.
Progovorila je glavom sestra Lina:
Ovaj je bio!
I uprla prstom u mene.
Majka je stavila zdjelu na sto. Mada sam bio sav o{amu}en,
jasno sam vidio kako je poblijedjela. Jo{ jednom je upitala:
Tko je bio?
Janez! rekla je sestra Lina i gledala me pravo u lice.
Kako si uradio, to mi jo{ reci! naredila je majka.
Noge su mi drhtale tako da nisam mogao ustati. Ali odgovorio sam razgovijetno da sam, ~ude}i se, slu{ao svoj vlastiti glas.
17
Ivan Cankar
Provukao sam se pozadi, izvukao ~avao, uklonio dasku

i napipao zdjelu. Ve} od utorka, svakog dana podve~e.
Tad se dogodilo ne{to {to me ispuni nepoznatim uàsom
uvijek kad se toga sjetim. Majka me nije udarila, nije rekla ni
prijekornu rije~; sjela je na klupu, sakrila lice me|u dlanove
i zaplakala, da su suze curile izme|u bijelih prstiju.
Sestra Lina je ne~ujno {mugnula iz sobe; vidio sam je ja
jedini, usprkos smu{enosti i od bola obnevidjelih o~iju. Uputih se u potragu za njom polako, jer su mi bile noge za~udno te{ke. Po|oh pravo za ku}u; tamo se bila sakrila ispod jasminova grma, s one strane plota; odala ju je crvena prazni~na marama. Pribliìo sam joj se, dohvatio je za dugu pletenicu i povla~io je za sobom po vrtu. Ni vrisnula nije cijelo vrijeme, ~ak ni uzdahnula.
U kasnijem, prevara i gor~ine punom ìvotu, mnoga me
èna prevarila i izdala; bog neka im oprosti taj grijeh, ja im
ga pra{tam svima, dokraja. Ali od svih u~enih stvari najgor~a je po~etnica.
*
Kad sam zavr{io drugu {kolsku godinu, na~ini{e me ministrantom4. Jo{ i sad se ~ini kao da mi je opio srce i du{u
onaj zamamni miris plemenita tamjana. Bio sam o~i{}en,
zauvijek razrije{en sviju grijehova, obe}an samom oltaru.
Nikad ranije i nikad kasnije nisam se osje}ao toliko mirnim
i toliko sretnim kao te blaène godine.
4 Ministrant dje~ak koji pomaè pri crkvenim obredima
18
Za vrijeme mlade mise, koju je sluìo mlad i nao~it sve}enik, bio sam mali ministrant. Prenosio sam pozama{no i
te{ko evan|elje. Znoj mi je mlazovima curio niz vrele obraze; nisam osje}ao umor, koliko sam osje}ao glad. Onda smo
se prehranjivali mandarom5 od kukuruzna bra{na; ja sam,
me|utim, imao bistre o~i koje su è|ale za svakakvom ljepotom, i imao sam bogate snove.
Poslije mise mladi se sve}enik okrenuo i sagnuo prema
meni, jer sam bio mali.
Evo, i tebi!
I poklonio mi je sjajan gro{, sasvim nov.
Do tog ~asa nisam jo{ nikad drào u ruci gro{a. O Uskrsu
ili o Boì}u imao sam krajcaru, imutak, o kojem sam u tan~ine i bri`no gonetao, {to }u s njim. Gro{ je predstavljao bogatstvo, daleko iznad svih ciljeva i snova. Moè se sanjati o
zlatnim zamcima, ~ak o samim nebesima o gro{u se ne moè sanjati.
Prva pomisao zbog izuzetnog raspoloènja bila je:
Tr~i majci... i majka }e se rasplakati od ovolikog ~uda!
Oti{ao sam iz sakristije na suncem obasjanu travu. Tamo,
posvuda oko crkve i jo{ daleko niz kosinu, redale su se {atre
jedna kraj druge. Bahato su bile pretovarene svim slasticama ovog svijeta; bijeli, platneni krovovi veselo su lepetali na
toplom vjetru. êga sve nije bilo tamo! ôvje~e, zaèli samo, dohvati! Naran~e, ùte i so~ne, kao o Uskrsu; medenjaci, bomboni svih vrsta, bijeli, ùti, crveni za ~im da se pruì ta nemo}na ruka? U povelikoj kutiji nalazile su se datule,
5 Mandara jelo od bra{na, masti i vode, jedna vrsta juhe
19
Ivan Cankar
ljeskale su se rosne, mamile su, tamnobakarne boje, sve zavodljive, gre{ne. Kakve li su kad se stave u usta?
T ima{ gro{! T tvoj je taj gro{, {to ga sti{}e{ u {aci!
Povih se kao pod udarcem; kad sam se u strahu osvrnuo,
nije bilo nikog, koji bi bio mogao izgovoriti one zlo~ina~ke
rije~i. I{ao sam dalje, niz padinu: srce mi je bilo te{ko i tu`no kao nikad dotle; ni samo sunce vi{e nije sjalo i ljudi su bili
natmureni, a {atre prazne.
Na kraju padine naglo sam se okrenuo. Tamo je stajala
si}u{na djevoj~ica u okra}aloj {arenoj suknji; ozbiljno je gledala preda se, objema si}u{nim rukama dràla je datulu, jednu jedincatu datulu, meso vo}ke bilo je ù}kasto i so~no poput meda, pomaljala se duga~ka, bijela, uzdu` procijepljena
ko{tica.
Dajte mi datula! naredio sam pred {atrom i podrhtavao od vrtoglavice.
Za koliko? upita puna~ka èna, ispruìv{i u kutiju
mesnatu, znojavu ruku.
Za gro{... za sasvim novi gro{!
Kad sam ovako odgovorio, u~ini mi se da je iza mojih le|a odgovorio netko drugi, sasvim stranim, dubokim i ru`nim glasom.
Datule su bile masne, smjesta su mi se zalijepile za znojave dlanove. Okusio sam prvu; so~no, slatkasto meso lijepilo
se za usne i za zube. Ispljunuo sam sve, glatku koìcu, {e}erasto meso i procijepljenu ko{ticu. Zatim sam jurnuo niz padinu, stiskaju}i u {aci svu onu odvratnu, masnu masu, da bi
je naposljetku bacio u potok i oprao obadvije ruke.
Zatim sam legao u travu i molio se bogu da umrem.
20
Majka jede mandaru od kukuruzna bra{na, iz dana u

dan, iz tjedna u tjedan; mo`da vi{e i ne zna da negdje na svijetu postoji i bijeli kruh. A ja jedem datule! Za gro{ datula,
ovih ùtih, {e}erastih! Kamen mi je leào na srcu; bio je teàk i uàsan; ~ak i suze su se stidjele da mi navru na o~i.
Ku}i sam stigao kad je ve} davno pro{lo vrijeme ru~ka.
Majka mi je donijela je~mene ka{e, koju sam volio; tek {to
sam okusio jelo, ve} sam poloìo drvenu `licu na sto, hladan
znoj u mlazovima me zalio po cijelom tijelu.
[to ti je? uskliknula je majka, sva upla{ena.
Nisam imao smjelosti da je pogledam, jer sam znao da bih
onog ~asa umro, ako bih vidio one o~i, koje su toliko vjerno
ispitivale da se ~ovjek ispovijedio do kraja, a da ni sam nije
znao kad. Ali ona se sagla prema meni, podigla moje lice s
obadvije ruke i vidio sam je, svu bijelu, kao milo{}u bo`jom
obasjanu.
Majko, jao, majko!
Udario sam ~elom o sto i ni{ta vi{e nisam znao. Kad sam
se prenuo, maj~ino je lice bilo ozbiljno i bolesno.
Govori! naredila je.
I ispovijedio sam se, kao pred ispovjednikom i samim
bogom.
Pokloni{e mi gro{, nov novcat, ljeskav gro{. Ali ja ti ga
nisam donio, nisam imao namjeru ~ak ni da ti pri~am o tome, potro{io sam ga za koje{ta, kupio sam datula! Nemoj se
ljutiti, ionako }u umrijeti!
Tad se zbilo ne{to vrlo ~udnovato. Majka me nje`no dohvatila za obadvije ruke, krenula sa mnom preko sobe, u ugao,
pod raspelo, pa me tako uzastopce tri puta prekrstila.
21
Ivan Cankar
Dje~a~e moj! re~e. Zatim je glasno zaplakala ni sam

ne znam za{to.
*
Najljep{a slika mojih mladih snova bila je Ljubljana. Svemu su porasla krila, sve se u {irinu razmaknulo u mojim grudima, kad god sam pomislio na nju. Nisu mi mnogo pripovijedali o njoj; sam sam bio u sebi stvorio o njoj sliku, koja
je bila sjajna i neuporediva ni s ~im. îtao sam dodu{e i o carskom Be~u i o drugim velikim gradovima, jo{ vi{e udaljenim i stranim, koji su se ljeskali na suncu tamo negdje u
praznini, nakraj svijeta. Ali to su bile samo bajke, lijepe dodu{e, ali izmi{ljene i mnogo manje vjerojatne od doìvljaja
i juna{tva Petra Klepca. Svom ljepotom, svom svjetlosti, koliko je bje{e u meni, ovjen~ao sam i obasjao Ljubljanu.
I Ljubljana je zaista postojala, ìvjela je, i to u neposrednoj blizini. Za vedrih dana vidio sam njen dragi, topli odsjaj
ve} s vrha Svete Trojice. Sam grad je zaklanjao o~ima mra~no
brdo iznad luga, ali srce ga je osje}alo s ljubavlju i ~e`njom.
Jednom, na blagdan svetog Alojzija, uprili~ili su kod Svete Trojice {kolsku sve~anost. Glavni dio sve~anosti bili su
nam savija~a s vrhnjem i tre{nje; sve ostalo, misa, pjevanje i
dosadni govori, samo nam je dosa|ivalo. U~itelj mi je bio
napisao dugu pjesmu u ~ast Marije Terezije; pjesma mi se ~inila do kraja odvratnom, ali morao sam je nau~iti napamet.
Smjesti{e me na visoki zid pokraj crkve. Ljetno sunce probadalo mi je o~i tisu}ama usijanih iglica; ni{ta drugo nisam
vidio osim jedne jedine silne, sveop}e svjetlosti, koja je u ve22
lebnim valovima navaljivala od ljubljanske strane. Nisam razmi{ljao o pjesmi; nisam ~uo; nisam shvatio nijednu od onih
suhih, za~udo ljigavih rije~i, koje su sasvim nesvjesno navirale iz grla i preko vrelih usana. Moja jedina misao bila je
Ljubljana. Dizala se iz svjetlosti svim svojim natprirodnim
bljeskom. I sebe samog sam uo~io tamo, u ìvotu, ispunjenom ~istom ljepotom, samom dobrotom, ljubavlju i sre}om; i vi{e nikad, nikad vi{e u ovom mu~nom ìvotu, {to se
usamljen prelijeva iz gor~ine u gor~inu.
Prenuo sam se od svoje vlastite {utnje; moj glas bio mi je
poput tankog bijelog konca izme|u Ljubljane i mene, {to se
iznenada prekinuo; upla{en sam se obazreo na svijet, {to je
tamo dolje stajao u crnim hrpama i pljeskao. Jedna gospo|a, upola skrivena ispod prostranog crvenog slamnog {e{ira, koji je li~io na ki{obran, re~e glasno:
Ovoga treba svakako poslati u Ljubljanu!
Netko me straga obuhvatio oko pasa i spustio me na zemlju. Nikog vi{e nisam poznavao. Od tog ~asa sve se i zauvijek preokrenulo u meni; onaj, {to je postojao ranije, rasplinuo
se u ni{ta; umjesto njega je ìvio, govorio i sanjao netko sasvim drugi, koji nije ni otprilike bio nalik na nj, ~ak ni u licu; bio je mudriji i bio je ja~i, ali radosniji nije bio.
ê`nja je zagor~ala moje srce, ispunila ga la`nim bogatstvom, dukatima, {to se budnim o~ima pri~injaju poput
svela li{}a. Omrznuo sam ìvot, kakav je bio; ni do koga mi
vi{e nije stalo, ni do majke, ni do oca, ni do bra}e i sestara;
postao sam oduran i zloban, gadio sam se sam sebi, kao da
se neprestano promatram u ogledalu. A najvi{e mi je omrznula {kola; hlad sam osje}ao u onoj prostranoj, bijeloj sobi,
23
Ivan Cankar
hlad u prisustvu bijelog sladunjavog lica u~itelja, {to je preo

svoje slatkaste rije~i poput umiljatog ma~ka. Govorili su da
sam bolestan. Uistinu su me smjestili u postelju i tamo sam
leào tjedan dana, {to li, ni sam ne znam koliko. Kad sam se
jedne ve~eri probudio, stajala je kraj postelje baka, drè}i u
ruci upaljenu svije}u, onu {arenu, savijenu u klupko, kakve
prodaju na pro{tenjima. Do{la je majka, po~ela glasno plakati, udarila baku po ruci, da je svije}a pala na pod i ugasila se.
[to èli{? upitala me.
Ho}u u Ljubljanu! rekao sam i zaspao. Kad je ujutru
bijelo sunce provirilo u sobu, bio sam zdrav. Nepoznata slast
razlijevala se mojim tijelom; sasvim u sebi i potajno znao sam
da se bila moja du{a, kojoj su slobodne ceste na sve strane do
nakraj svijeta, samovoljno preselila u Ljubljanu i da je tamo
ìvjela svojim posebnim ìvotom, kakav ovom jadnom tijelu jo{ nije bio dodijeljen.
S jeseni te godine, na Du{ni dan, po{li smo po poskuri~are. Poskuri~are su okrugli hljep~i}i od kukuruzna bra{na, kakve seljaci peku djeci, kako bi dobrim djelom olak{ali
patnju u ~istili{tu. Uprtismo torbe preko ramena i rano se
uputismo od ku}e. Kad smo se nalazili na carskoj cesti, ve}
podaleko od Vrhnike, nebo se spustilo nisko nad baru{tine i
nad breùljke i tiho je po~ela rominjati ki{a. Na putu su se
stvarale ùte lokve, zrak je bio ispunjen vlagom i plijesni, na
srca je legao mrki umor; {utjeli smo. Ne znam, koliko smo
vremena pje{a~ili; ve} odavno nismo nai{li ni na jednu ku}u
i kad sam se osvrnuo po onoj samotnoj pokrajini, u strahu
sam uo~io kako smo zalutali u nepoznate krajeve. I{li smo
sve dalje, i{li dok nismo zanijemili od ~uda, od radosti i uàsa.
24
Ispred nas, na horizontu, bijeljela se Ljubljana, a pored

Ljubljane je sjalo sunce. Ta pokrajina tamo bila je visoko uzdignuta iznad baru{tina, kao krunisana samim nebeskim ljeskom. Zaneseni blenuli smo u svjetlost, koja nije bila zemaljska, nije bila na{a. Bose noge su nam propadale u glib, drhtali smo od hladno}e, s mukom smo nosili te{ke torbe; ali u
srcu bila je misao:
U Ljubljanu, pravo u ovu svjetlost, zauvijek!
I za uzvrat se javila druga misao, gorka i mra~na:
Kako bismo mogli u ovu ljepotu, mi iz baru{tine! Kamo
bismo se mogli uputiti, zadihani i blatnjavi, prosjaci-putnici!
Kad smo se vra}ali, svi odreda samo {to nismo zaplakali; ni pogledali se nismo, ni rije~ nismo progovorili.
Tad sam upola u snovima osjetio ono {to sam kasnije, u
te{kim danima, prekasno upoznao: sve neumoljivo, bezobzirno nasilje ~e`nje, koje ~ovjek digne visoko zato da bi ga s
visine tresnulo o zemlju, kad je ve} ispruìo ruku, hote}i
dohvatiti zvijezdu.
*
Bio sam slaba~ak, isuvi{e samovoljan, neupotrebljiv za
sluà~ke poslove. Mjesec dana ili ~ak ni toliko bio sam pastir
u susjeda, koji mi je kao nagradu davao dnevno pozama{an
komad kruha. Krave su se odbijale u djetelinu i u {umu; zaboravio sam na njih, leào sam u travi pod kru{kom i promatrao oblake, {to su bijeli i uùrbani bjeàli preko neba.
Mom je pastirovanju do{ao kraj. Zatim su htjeli od mene
stvoriti vrtlara... Boè dragi, da je moj ìvot zaista krenuo tim
25
Ivan Cankar
putem! Kuda bi danas plovio brod mog ìvota? Jo{ uvijek tamo ispod vrba, niz hladno Retovje, tihom zelenom Ljubijom;
s tananih listi}a, s vitkim mladicama da`dile bi na mene sun~ane kapi, izaslanici nebeski. Moje bi srce bilo ~isto, moj ìvot bez svakojakog zla; obje bi bilo poput ve~ernje djetinje
molitve. Mo`da je bilo potrebno, da se zbilo druk~ije, ja ne
mogu suditi o tome; biljka na livadi ne zna ~emu je posluìla njena prerana i nasilna smrt.
Sve do posljednjih dana moje preseljenje u Ljubljanu ~inilo mi se bajkom, koja }e se naposljetku zaista obistiniti, ali
tek tamo negdje u dalekoj vje~nosti, kao jedva dosti`na nada i strah. I kasnije mi se jo{ vrlo ~esto de{avalo da mi se ono,
{to se okrutno kosnulo mog ìvota, ~inilo utoliko udaljenijim,
ukoliko je bilo veli~anstvenije i ukoliko je bilo bliè, sve dok
nije u svom cjelokupnom uàsu stajalo neposredno ispod
mene, preneraènog. Ljubljanska bajka posta iznenada istinom, daleka misao bi ostvarena i vi{e ne bi lijepa.
U ~asu rastanka ~ovjek upozna ~ovjeka, vidi u dubinu njegovih o~iju kao nikad prije toga. U ~asu rastanka upoznao sam
ljude, koji su mi bili bliski, upoznao sam mjesto, u kojem sam
boravio. Primijetio sam ljude, sto sam ih svakako znao jo{
izmalena, ali mi se u~inilo da ih vidim prvi put. Kao da su dotad svi spavali, skamenjeni, neìvi, pa su se odjednom po~eli
micati, po~eli hodati, gledati, smijati se, glasno govoriti. Toliko blisko i nerazdvojno sam ìvio s njima da ih nisam ni
vidio, ni osje}ao; sad, kad se zategla veza izme|u nas i kad
je ve} gotovo prekinuta, u ~udu sam im {irom otvorenih
o~iju pogledao u lice. I sve mi se ~inilo da su me i oni upravo sad upoznali, da me promatraju tek sad kao {to ja pro
26
matram njih i da tek sad ljudski razgovaraju sa mnom. Ne{to sasvim naro~ito, neshvatljivo mnogo me ti{talo: da sam
ve} od samog po~etka ~inio svim tim ljudima nepravdu, da
sam ih vrije|ao, mada mi nisu nikad u~inili ni{ta naào. Na
srcu osjetih teret grijehova, kojih ranije nisam bio svjestan,
koji su mi se ~inili samo obijesne {ale, vesela zadirkivanja.
Gojazna, pla~ljiva prodava~ica davala mi mi je svake nedjelje poprili~nu kesu bombona zato {to sam se tako pobo`no
molio; za uzvrat ja sam se s uzvi{enja ùpne crkve nabacivao na nju izmetom slijepih mi{eva. I ona pobo`na molitva
bila je bogohuljenje; kad sam se pred oltarom okrenuo prema ljudima, promatrao sam ih poput sveca; kad sam im okrenuo le|a, ja sam se kreveljio, kako bi se susjed-ministrant
smijao, pa bi mu kasnije zbog toga natezali u sakristiji u{i.
Svaka moja rije~, svaki moj postupak bio je optere}en mrljom,
grijehom. Ponekad, dok sam kle~ao u ispovjedaonici, nisam
znao {ta da kaèm. Moj ìvot i moji postupci ~inili su mi se
nevini i ~isti, ba{ kao njiva pored Klisa. Sad sam osjetio,
uàsnut, kako je svaka biljka, njih na tisu}e, bezbroj, bila grijeh. Ipak, osnovni je grijeh bila nezahvalnost.
Nisam bio nezahvalan samo ljudima ve} i pojedinim mjestima; domu i cesti, polju, {umi, samom nebu, suncu i zvijezdama. Sve je oìvjelo; cesta je progovorila, polje je propjevalo. Uputih se u Mo~ilnik, u zipku svoje ljubavi, gdje sam
u ~udu i posti|en slu{ao njegovo prekoravanje:
Dao sam ti snove, {to si mi pruìo za uzvrat? Ni primijetio me nisi, nisi me pomilovao odanom mi{lju!
Uputih se uzbrdicom prema Svetoj Trojici; promatrale su
me slike kri`nog puta, u mene su uprla o~i dva velika an|ela
s pro~elja.
27
Ivan Cankar
Ovuda si prolazio; kad god si pro{ao, gdje god si bacio

oko, ~im si dahnuo, svakog ti je puta pao u dio bo`ji dar; kad
si molio molitvu zahvalnicu, ako ne srcem, bar, usnama?
Cesta me prekoravala, prekoravali su me livada i potok;
sjetio sam se ~ak mesarovih klada i jedanaeste {kole ispod
mosta. Na {to god sam bacio o~i, ~ega god sam se sjetio, sve
je poprimilo nov, ìvi lik, razgovaralo sa mnom sasvim druk~ije, mnogo razgovjetnije; bio sam gluh, samo u snovima
slu{ao sam potmuli {apat; prenuo sam se i probu|ene rije~i
bile su isuvi{e glasne, boljele su i strahovao sam od njih.
Cijelo ovo vrijeme, u sve ove tu`ne, zbunjene posljednje
dane, ispunjene nemirom i skrivenom bojazni, leàla je na
mojoj du{i ~e`njiva èlja za opro{tajem, za utjehom, za ljubaznom rije~i. âk i kamen na cesti bih oslovio, zamolio bih
ga, neka mi kaè:
Po|i radosna srca i uskoro se vrati!
Hodao sam kojekuda, tumarao na sve strane kao da sam
veoma zaposlen, a nisam znao ni kuda idem ni zbog ~ega.
Imao sam osje}aj kao da sam nekud stigao prekasno, kao da
sam ne{to zaboravio, ne{to izuzetno zna~ajno i vanredno.
Tada nisam mogao sam sebi objasniti ovo osje}anje, a nisam
ni stigao da ga obja{njavam. Tek kasnije, ali uskoro, usred
najve}e gor~ine, ne{to me potreslo:
Ni{ta nisi vidio, nikoga nisi volio, ìvio nisi; sebi~nja~ki
si se zaklju~avao u svoje puste misli!
Sve~era, uo~i posljednjeg dana, sjedio sam kraj prozora i
jo{ jednom pro~itavao ono vanredno poglavlje iz Desetog
brata, u kojem junak mladi}, pun nade, o~ekivanja i tihe bojazni kora~a kroz sjenoviti gaj prema svom novom, nepoz28
natom boravi{tu. Put mi se ~inio sli~nim onom koji krivuda od Vrhnike prema zamku Bistra. Knjigu sam spustio na
prozor, sav umoran od nemira, bolestan od o~ekivanja. Usne
su mi bile suhe, u èlucu mi leàlo ne{to nalik na kamen;
ipak, nisam bio ni gladan ni èdan.
Majka je u{la u sobu; sje}am se da je uvijek toliko tiho i
obzirno otvarala vrata kao da je do{la neljubaznom susjedu.
Kad me pogledala rasplakanim, upaljenim o~ima, o{tar
no` mi raspolutio srce.
Ni{ta nisi vidio, nikog nisi volio!
I nikad dotle nije takvom krutom, nemilosrdnom silom
navalilo na moju du{u, da sam odba~eni gre{nik.
*
Poznanik mi je pri~ao, kada i kako je bio upoznao vlastitog oca. Na mrtva~kom odru. Otac je leào tamo, obu~en u
crno, bijelih i uko~enih obraza, ali neobi~no lijep, sasvim
podmla|en. Desno mu je oko bilo zatvoreno, lijevo upola otvoreno; kroz prorez, ispod gustih crnih trepavica, provirivao je obli kraji~ak sme|e zjenice, gledao ìvahno i pravo u
svakog, tko god je u{ao u sobu i ma gdje stao. Sin se sagnuo
do oca i tog je ~asa bio u licu isto tako uko~en i blijed. Pogled poluotvorenog oka govorio mu je smireno i ljubazno:
Pogledaj me odano, ti, {to me jo{ nikad nisi vidio! I sin se
uvjerio kako se topla o~eva krv izlila do posljednje kapi na
be{}utni kamen.
Sve~era, uo~i mog odlaska u Ljubljanu majka je zakora~ila preko praga i pogledala mi u lice; u tom jednom pogle29
Ivan Cankar
du upoznao sam nju, cijeli svoj dom i svoj ìvot sve od ro|enja.
Sve {to se zbivalo od ovog ~asa, bio je ìvot u zraku, u vjetru, u sun~anoj svjetlosti, me|u zvijezdama, u pjesmi {eve i u
mirisu heljde, bio je posvuda, samo ne me|u ljudima, samo
ne kod ku}e me|u crnim zidovima. Sada, u jednom jedinom
pogledu, u jednom jedinom trenutku bilo je odjednom sve
iskazano, silom, nemilosrdno.
Majka je dugo stajala na pragu ili mi se ~inilo da je dugo trajalo; i gledala mi pravo u o~i, kao {to gleda sama smrt ili sam
bog. Iz mog presje~enog srca nije bilo rije~i, jedva je jedna
nepozvana pre{la suhe usne:
Nije mi stalo da idem u Ljubljanu! Nije mi stalo, majko!
Njen je pogled odjednom bio sasvim druk~iji, sasvim smiren, kao da pogledava niz cestu.
I ode; onako, kako ide majka, koja je vjeran rob svoje
djece: tiho i pla{ljivo.
Sve mi je bilo jasno, u uàsnoj golotinji pojavilo se pred
mojim o~ima.
Nikoga nisi volio; ~ak ni majku, ni nju, sveticu!
Da barem nije rekla: Sad }e{ ve~erati! Jer tim je rije~ima rekla: Ve~erat }e, ja ne}u ve~erati; moju krv i moje }e{ suze ve~erati!
Ova me spoznaja grubo satrla. Neposredno ispred sebe
ugledao sam i za~uo stvari, pored kojih sam ranije prolazio
i slijep i gluh.
Bjeì samo! govorilo je ne{to u meni.
Bjeì samo iz ovih pokrajina truleà i smrti! Jer sve {to je
bilo jest trule` i smrt! Na svakom zalogaju kruha maj~ina
30
suza; u svakom pogledu tihi prijekor; uza svaku rije~ gorki

uzdisaj. @ivot, iz sata u sat, iz dana u dan, od vijeki vjekova,
uvijek podjednako, cijeli taj ìvot ropska milostinja, ba~ena
u jarak! I jo{ za ovu milostinju budi zahvalan bogu, zahvaljuj mu i na ovoj mandari od kukuruzna bra{na!
Ali u tim gorkim mislima bio je bog sam sa svojom ljubavi.
Svoje najbliè, koje sam do ovog ~asa jedva izdaleka poznavao, odjednom sam ugledao u toplom, vedrom, ljubeznom svjetlu, da bih ih redom zagrlio i poljubio, mole}i ih,
neka mi oproste. Tek u àru ljubavi uo~i ~ovjek sve mnogobrojne crne pjege na svojoj du{i. Nijedna ne ostane skrivena, nijedna nije pala u zaborav, nijednu nije mogu}e zauvijek izbrisati. Ispovjednik pra{ta grijehe i daje razrje{enje, ali
smo srce ne opra{ta nikada i ni{ta, ono poznaje jedino grijehe, koji vapiju do neba, koji ne}e biti opro{teni ni na ovom
ni na onom svijetu. Srce ima poseban katekizam; ono {to je
u {koli i u crkvi smrtni grijeh, za srce je radosni doga|aj; smrtnih grijehova, me|utim, koje srce vjerno zapisuje, nema u
katekizmu.
U sakristiji pio sam misno vino iz kaleà; ovo nije bilo grijeh, srce ga nije zabiljeìlo. Ve~erao sam i nisam pomislio na
majku, koja je sjedila vani na pragu i nije ve~erala; to je bio
smrtni grijeh.
I ~ak samo ovo pravedno srce prepuno je pritvornosti; ~ak
i sudac je gre{nik. Kad zapisuje grijehe, to mu je zapisivanje
mio i sladak posao; suze zadovoljstva to~i u svojoj vlastitoj
pravednosti. Svijest o nezahvalnosti boljela me do krvi, ali kod
tog bola cijelo mi se tijelo treslo od prijatne drhtavice. Jer
31
Ivan Cankar
grijeh mi je prikazao ljepotu, koju sam vrije|ao, dobrotljivost, koju nisam volio.
Znam to da moè ~ovjek mnogo podnijeti; par konja ne
bi izvukao teret, {to ga ve} dijete nosi na le|ima. Ali da je mogu}e patiti toliko i tako dugo, kao {to je patila moja majka,
zna~i ~udo koje ~ak ni sad ne mogu sebi objasniti. @ena je
devet puta ja~a od muà, ali majka je ja~a devet puta po devedeset puta. Da sam rekao svojoj majci, neka mi za jedan
pedalj ukloni u stranu Ljubljanski vrh, zato {to isuvi{e pritiskuje Mo~ilnik, ona bi ga, vjerovatno, zaista uklonila. Bog
zadaje majkama ~udnovate zagonetke. Na primjer: Kako pripremiti ru~ak za osam du{a, kad nema ni gro{a u ku}i i kad
trgovac ne da ni soli na vjeru? Ru~ak se na|e na stolu. Tajanstveno se odvija ìvot iz dana u dan i ne zaustavlja se. Strm i
neravan je put, kola te{ka; na kolima sjede djeca, njih osmoro; jedu i piju, smiju se i vi~u; u kola je upregnuta majka;
ako bi se odmorila, ako bi se kretala suvi{e lagano, o{inula bi
je preko povijenih le|a: Hej, povuci!. Tamo negdje ispod
o{tre uzbrdice posrne. Posrne i umre. I ~ak ju je stid umrijeti; u njoj je osje}aj kako je u~inila nepravdu onima {to su ìvjeli od njena ìvota.
Dugo u no} nisam spavao. Otac i majka bili su budni.
Otac je {io odijelo za mene, majka je gla~ala i pripremala moje rublje. U sobi je bilo vru}e i zagu{ljivo.
Bolje da ide za slugu! re~e otac.
Majka je {utjela.
Kad su ugasili svjetlost, mjesec je àrko zasjao kroz prozor; toliko bijela i sjajna je bila mjese~ina da sam mogao ~itati. Znao sam da }u morati uraniti, zato sam sklopio o~i da
32
bih zaspao. Kad ih nisam dozivao, snovi su sami zakucali na

trepavice i bilo ih je toliko da sam birao najsla|e; kad sam
ih, me|utim, dozivao i molio, nije bilo glasa niotkuda. Prazno i te{ko je bilo moje srce.
Okrenuo sam se da navu~em zavjesu, jer mi je o{tra mjese~ina sjala i kroz trepavice. Primijetio sam majku koja je
kle~ala pored svog kreveta. Na mjese~ini njeno je lice bilo bijelo i ~isto kao od kamena. I ona je pogledala prema meni.
Zar ne spava{?
Ne mogu!
Podigla se, pri{la mi je i prekrstila me; onda sam smjesta
zaspao. Kad sam se u cik zore probudio, obrazi su mi bili
sasvim vla`ni od suza.
[to god je ~ovjek jednom mislio i osje}ao, ne nestane bez
traga. Ona ~etiri zida, izme|u kojih je proveo jedan jedincati dan ili deset godina, gusto su ispisani njegovim rukopisom; kad se vrati, on prepoznaje rukopis, razaznaje rije~i i u~as
je onaj, {to je bio. Nijedan se usklik ne gubi, nijedan uzdisaj,
nijedna suza i nijedan smije{ak. Bo`ja ruka naporedo ispisuje povijest ~ovjeka, urezuju}i je u kamen.
Ako hoda{ cestom kojom si prolazio prije mnogo godina, jo{ u ranoj mladosti, cvjetaju du` cijela puta sje}anja, toliko ìva da se vrijeme neprimjetno slije sa sada{njim: jo{ si
onaj, koji jesi, ali si ujedno i onaj, koji si bio. Bol proteklih
dana slije se s onim {to ga nosi{ sa sobom dva se nao~ita
brata smije{e}i zagrle. Minuli i sada{nji bol osmijehom su
ublaèni, smireni uskr{njim suncem.
Cijela pokrajina pored ceste {to vodi iz Vrhnike u Ljubljanu zasuta je cvjetovima uspomena, kud god pogledam.
33
Ivan Cankar
Mojim vlastitim rije~ima pozdravljaju me zeleni breùljci

slijeva, moje pjesme pjeva zdesna prostrana tresetna pokrajina. âk mi je i svaki kamen-me|a{ kraj ceste prisan prijatelj i pri~a mi radosne i tu`ne pri~e.
Ovo je bilo prvo putovanje.
Ustani! za~uo sam glas iz daljine.
Majka je stajala kraj postelje, sav upla{en sam je pogledao.
Zar ve}?
Bilo je rano jutro, jesenje jutro, maglovito i prohladno.
Bio sam umoran, izmu~en, rado bih spavao.
Zar ve}?
Sve radosno o~ekivanje, sve krilato povjerenje, svi snovi
o izuzetnom ìvotu, sve se dokraja istopilo u rosi jesenjeg jutra. Du{a ti se, ispunjena ~e`njom, ponosom i hrabro{}u, uzdigla do blistava vrha planine; a kad za~uje{ zvonki poziv:
Idi! posrne{ i dr{}e{: Zar ve}?
Mirisna kava bila je na stolu, pored {alice bijeli kruh. Obla~io sam se polako i zlovoljno. Svjeè rublje ~inilo mi se hladno i kruto, novo odijelo isuvi{e {iroko, te{ko i nespretno. Samom sebi sam se ~inio stran i ruàn, kao da sam bio presvukao i koù i misli i srce. Onaj drugi nalazi se tamo kod Svete
Trojice, u Mo~ilniku i u Rtovju; ovaj, {to sjedi u novom odijelu pored stola i pije mirisnu kavu i prelama bijeli kruh, ne
posjeduje ni radost, ni tugu; nalik je na odba~eni kamen. Sasvim negdje na dnu kljucalo je neprestano i brzo, ~uo se {apat rije~i, koje su bile toliko boja`ljive da se nisu usu|ivale dozivati glasno. Ako moè stri~ak uspijevati pored kolskog puta, kako ne bi mogao kamen?
34
Kola su se bu~no zaustavila pred ku}om.

Jeste li spremni? pozvao je voza~.
Zave`ljaji su bili pripremljeni.
Krenimo u ime boga! re~e majka.
Samo {to sam pruìo ruku ocu, bra}i i sestrama; u nas
nismo bili navikli na to, ni ljubili se nismo, ni lizali niti slinili zbog koje~ega. [to jest, jest; sve drugo neka ostane zaklju~ano i neka se ne pokazuje nikome! Drvo ne stenje i ne jau~e kad mu pili{ granu po granu ìvoga stabla; ~ak i ne umre
uvijek.
Voza~ je bio sitan, uvijek poguren i izuzetno mrzovoljan
~ovjek; nazivasmo ga Stri~ek. Ako je jo{ ìv, neka bog dopusti da do~eka stotu godinu i vi{e; ukoliko je umro, neka mu
samilosna ruka prilikom svake zadu{ne sve~anosti izlije ~a{u vina na grob! Bezbroj puta je po ru`nom vremenu studenta, koji je {ljupkao blatom, za mali darak zgurao me|u zave`ljaje i vre}e.
Bili smo posljednji putnici; kola su bila natovarena do kraja, upravo nabijena. Voza~ je potjerao.
Vrhniko ~udo bo`je, ti gospodska, prazni~na djevojko
kako si krasna! Ja, koji sam sav tvoj, promatrao sam te {irom
otvorenih o~iju, ali vidio te nisam nikada; jo{ i sad te gledam kao zasjenjen, kao da samo u razmacima, titraju}i i trepere}i, zablista tvoj bijeli sjaj iz daljine!
Dok su se kola polako i bu~no ljuljala kroz trgovi{te, ~inilo mi se da se vozimo sasvim stranim krajem. U ~udu sam
zagledao crkvu Svetog Lenarta, kao da je tek tog ~asa nikla
iz zemlje, pla{ljivo se stiskaju}i pod brijeg. Cesta mi se ~inila
vrlo {irokom i po~i{}enom, kao za procesiju; ku}e su bile
35
Ivan Cankar
visoke, bijele i tihe. Vrtovi su {utjeli s obadvije strane, visoko ogra|eni i ~uvani, kako ih ne bi uznemirio nedostojni
putnik ~ak ni ne~istim pogledom. Tko {eta tamo onim usamljenim gredicama, ispod beskona~nih sjena?
Tad mi je na du{u pala tuga, prostrana i tiha, kakvo je i
ovo ravno polje. Bila je njiva, {to ju je bog kasnije bogato zasijao; bila je otvorena ìtnica, koju je bog napunio do vrha;
ovo je bio po~etak puta, koji je uzbrdicama, nizinama i samotnom pokrajinom vijugao u beskraj... Uvijek, kad se sjetim ove vo`nje, stegne me bol, koji ina~e gu{im. Vrhni~ko dijete ne bi smjelo u svijet, ono ne bi smjelo me|u strane ljude. Ve} sasvim rano, kao priro|en, javlja se u njega onaj oklop
oholosti, samosvijesti i sveznanja, {to mu smeta na svakom
koraku i cijelog ìvota...
[to je to za nas, {to smo Vrhni~ani!
Tra-la la la-la lom...
Sru{io se vitez na juna~kom turniru. Umro je ~ovjek!
T molim vas umrlo je dijete! Otvorite vizir krv je ve}
crna i zgru{ana, dok se na golim obrazima jo{ nisu osu{ile
suze!
Cijelim putem nisam s majkom progovorio ni rije~i, oboje smo gledali pravo preda se. Odmarali smo se gotovo pred
svakom kr~mom; konji su skretali sami, zaustavljaju}i se,
gdje je bilo potrebno.
ôvjek bi pje{ke stigao brè! ljutile su se ène.
Mogle ste i}i i pje{ice! rekao je Stri~ek.
Ve} mi se ~inilo da ~ujem potmulu huku koja se pribliàva i biva sve silnijom. Kamen, koji je leào na mom srcu, pomjerio se, da sam osjetio bol. Pred nama su neo~ekivano iz36
nikle ogromne ku}e, svijet je, zadihan i bezuman, ùrio u

svim pravcima, velikom brzinom jurila su kola na sve strane,
progutao nas je grad, {iroko zijevaju}i i odvratno da{}u}i, za
mene upla{enog milosrdan i uàsan u svojoj crnoj bezgrani~nosti.
Natrag, majko, natrag!
Nikad vi{e!
37
Ivan Cankar
DESETICA
Ne{to mra~no i te{ko legne ponekad ~ovjeku na du{u, tihi, nerazgovijetni uàs, {to mu oduzme svu snagu, svu radost, svako pouzdanje. Gor~ine svakodnevnog ìvota postanu odjednom silne, nepodno{ljive; javi se savjest, udari po
srcu kao ~eki}em i svi grijesi, i oni najmanji, ve} zaboravljeni, crni, iskrsnu pred o~ima. êmu jo{ ìvjeti? Ta sve, sve,
sve je izgubljeno... I boja`ljiva ruka dr{}u}i poseè za rukom
posestrimom, pla{ljivo se oko obazire i traì ljubazan odzdrav.
Taj trenutak nije su|en samo ~ovjeku {to je pro{ao dug put
i naslutio smrt i grob. U najljep{e jutro duhne hlad na du{u,
da se sve misli stropo{taju na zemlju, kao da su od kamena.
Zakuca èljeznim prstom u radosno ve~e, u bu~nom dru{tvu; ruka, koja je dràla ~a{u, klone, o~i se ra{ire, smijeh se sledi na usnama... I dijete ponekad iznenada vrisne usred tihe
igre, uzdrhti i u nepojmljivom strahu zagrli majku.
Bilo mi je dvanaest ili trinaest godina; u~io sam tre}i razred realke. Jednog jesenjeg jutra rano sam se probudio; jedva je svanjivalo, u sobi je bio sumrak. Soba je bila prostrana, ali mi se onog jutra ipak ~inila uska i tijesna, sva natrpana i porazbacana, kao prilikom selidbe. êtiri postelje su stajale uza zidove, izme|u njih police za knjige, glomazni drveni kov~ezi, nalik na {krinje, ormari za odijelo, a na sredini
ogroman sto, pokriven knjigama i bilje`nicama; u sumraku
38
sve je ovo poprimilo neobi~ne, izobli~ene, pomalo neprijateljske oblike i davalo dojam neopisiva siroma{tva i àlosti.
Na ostalim posteljama leàli su moji drugovi; svi su jo{ spavali ~vrstim jutarnjim snom; imali su vrela lica, oznojena, usta
poluotvorena. Bili su stariji od mene; ve} smo drugu godinu stanovali i spavali u istoj sobi, ali im nisam bio istinski
drug; gledali su me poprijeko, ni sam ne znam za{to. Bili su
selja~ki sinovi, dobro gra|eni, grlati, veseli; u meni, negdje
sasvim na dnu, leàlo je, me|utim, ne{to gorko i pusto, {to se
mo`da nehotice odraàvalo i u rije~ima i u o~ima.
U prozore je kuckala ki{a, sasvim tiho, kao mekim prstima; lijevala je ve} tjedan dana u dugim tankim mlazovima;
bila je to ki{a {to ~ovjeka rastuùje, na~ini ga tupim, {to mu
zastre sve radosne slike, otkrivaju}i mu druge, nepoznate, odjenute u sive haljine. Zrak u sobi bio je teàk i zagu{ljiv; zaudaralo je na ostatke slabe ve~ere, na ki{u, na neoprana, znojna tijela, na zatrovani dah bolesnika.
Sve sam to vidio i osjetio u jednom jedinom trenutku; i
svega me proèo gorak, nemilosrdan bol. Ovaj te{ki, otrovni
zadah u sobi umah mi se u~ini slikom i obilje`jem mog ìvota. Cijeloga ìvota, od prvih tu`nih sje}anja pa dokraja, daleko u beznadnu budu}nost, koju sam razgovijetno nazirao
pred sobom. Spopao me takav strah da sam se jedva usu|ivao disati; leào sam sasvim mirno, o~iju {iroko uprtih u
sumrak. Bilo je kao u snovima, kad ~ovjek u jednom jedinom trenutku u duhu preleti godine i desetlje}a sve je jedna jedincata slika, sva u jednom okviru, ali lica ima na tisu}e, bijele o~i zure uko~eno, kao iz vje~nosti. Vra}aju se svi
gorki ~asovi i srce ih u sje}anju osje}a devet puta teè, nego
39
Ivan Cankar
{to ih je osjetilo prvi put. Daleko prodire sje}anje, odgr}e

sve zavjese. Sje}ao sam se doga|aja {to su se zbili u vrijeme
kad sam bio tek dobro prohodao i kad su me jo{ obla~ili u dugu, nespretnu suknjicu. Vratile su se ve~eri, kad bih zaspao
s uplakanim o~ima; navra}ala su jutra, kad sam se budio, ne
otvaraju}i o~i, da ne vidim dana, da ga nikad vi{e ne bih vidio. Malodu{nost se pretvorila u o~ajanje, u nijemu uàs pred
ìvotom, u saznanje da put vodi neprestano nizbrdo, u bezdanu dubinu, i da nema spasa. Ni jeknuti nisam mogao, ni zajecati; nemilosrdnom snagom mi je ne{to pritiskivalo srce.
Gazdarica je u{la u sobu.
Na noge, momci!
Bila je visoka i krupna, podbulih obraza; bojao sam je se
kao ne~eg neprijateljskog, zlotvornog; ona je to, najvjerovatnije, i znala, jer me ni ona nije voljela. Tog jutra pri~injala
mi se jo{ stra{nijom, ogromnom poput planine, mra~nom i
tu|om; uzdrhtao sam kad me osinu si}u{nim, sivim o~ima;
i brzo sam ustao.
Dok sam se obla~io, bilo mi je zima; bio sam i gladan, doru~ak nisam imao, dok su ona trojica doru~kovala kod ku}e; iz kuhinje je ugodno mirisala kava. Kod ku}e sam govorio kako mi ujutro daju kavu tamo negdje na [empeterskoj
cesti, ali nije bilo istina; imao sam gorak i ~udnovat osje}aj
kad sam primijetio na stolu glomazne i pune {alice, iz kojih
se slatko i toplo pu{ilo; pokraj svake {alice leào je komad bijela kruha, sa ù}kastom korom, lijepo zape~enom, da bi
hrskala me|u zubima.
[to bih sada i kuda bih? pomislio sam. Kod ku}e nisam mogao ostati, ali ne bih ni htio; radije u mrtva~nicu o
40
pono}i. Na prozor je tiho kucala ki{a; kad bih samo pola sata hodao ulicama, prokisao bih do koè i svi bi znali kako mi
je i {to je. A {kole sam se bojao; u~enje mi nije zadavalo brige, ali sve tamo bilo mi je strano, neljubazno; pred u~iteljem
sam stajao kao razbojnik pred sucem.
S knjigama ispod pazuha iza{ao sam na ulicu. Smjesta mi
se vlaga uvukla u cipele i zadrhtao sam od studeni. Ki{a mi je
sipala u lice, knjige sam sakrio ispod kaputa. Ulice su bile
tu`ne, sive; sve je bilo sivo, ku}e, ljudi, misli, cijeli svijet;
plo~nik je bio klizav, po ulicama su se skupljale i razvijale velike lokve; ako su projurila kola, prskalo je na sve strane i svijet se sklanjao; neba nije bilo, siva se magla spustila do mokrih krovova. Svi ljudi, koje sam sretao, bili su mrki, neljubazni, kao da ispod ~ela kriju neke mra~ne misli, neprijatne
brige; ùrili su nekuda, svi su gledali u zemlju.
Nisam se uputio pravo u {kolu, bilo je jo{ suvi{e rano. Hodao sam ulicama, ni na {to nisam obra}ao pa`nju, ni{ta nisam traìo. Ponekad je iz otvorene pekarnice zamirisalo na
jo{ tople, svjeè zemi~ke, na one zlatnoùte; jedanput hrsne,
i vi{e je nema. Ki{a je sipala tiho; iz `ljebova na uglovima curila je ki{nica, lokve su rasle, ispunile su ulicu od jednog
plo~nika do drugog; ~im sam koraknuo, zapi{talo je i voda
u cipelama brizgala mi je ve} iznad prstiju.
[kolska zgrada bila je vrlo visoka i vrlo gospodska, pred
njom sam bio nalik na prosjaka pred zamkom. Prozori su
gledali mrko i strogo kao i u~itelj. Kad sam u{ao u predvorje, oborio sam glavu i bilo mi je te{ko. Tako bi ~ovjek u{ao
u hram neprijatelja, ruku vezanih na le|ima, sav bijedan i
ponièn. Noge su mi bile te{ke, sporo sam se penjao stepenicama, pognut, kao {to idu starci.
41
Ivan Cankar
U {kolskoj sobi bilo je vrlo toplo; ipak, mirisalo je nekako tu|e, neugodno, bog sveti zna, kao na rije~: Ruhe6!
Kad je ~ovjek uo~io one uredno i bri`ljivo poredane klupe, odjednom vi{e nije bio ~ovjek, ve} u~enik i brojka u prozivniku. Bol ti kljuca u srcu, udara u potiljak, a ti treba da goneta{, kad se rodio Klopstock (Klop{tok)7.
Ni{ta nisam znao, ni koji je bio u~itelj ni {to je govorio; cijelo vrijeme ispunjala me jedna jedina misao: Neka se svr{i, sve nije ni{ta; prestani! Kraj mene je sjedio moj gojazni drug, sin ljubljanskog kr~mara, i neprestano jeo. Skrivao
se za {iroka le|a onog {to je sjedio ispred njega, i jeo, neprestano jeo. Imao je okruglo, zadriglo lice i zlobne, tvrdi~ave
o~i; tuste ruke bile su mu uvijek zama{}ene, jer je jeo. Meni
je bilo u prsima suho i prazno, jezik mi se ukrutio.
U deset, za vrijeme odmora, svi su se digli, da bi po{li
vrataru po kobasicu ili da se jure dvori{tem. Ja nisam znao
kuda bih. U srcu me pritiskivalo {to sam sam, sasvim sam.
Najradije bih uzviknuo, mada sam bio jo{ dijete: Dopusti,
boè, da umrem!
Do{ao je drug i rekao:
ûj, pismo ima za tebe!
I doista, na plo~i je bile ispisano moje ime. I{ao sam, kao
starac, te{kim, umornim koracima vrataru.
Kad sam primio pismo, ruke su mi drhtale i sakrio sam se
kod prozora da nijedno nedostojno oko ne vidi ovo pismo.
Slova su bila glomazna, draga, nespretna, odavala su maj~i6 Ruhe (Rue) mir (njem.)
7 Fridrich Gottlieb Klopstock (1724-1803), njema~ki pjesnik
42
nu ruku. Otvarao sam ga polako, i zaista ~udnovato, i radosno i mu~no bilo mi je u srcu. Tamo su bila opet ona glomazna, te{ka, nespretna slova: Dragi sine! Majka je, naime, tek
od nas, djece, nau~ila pisati; nau~ila je, da se ne bi morala
stidjeti. Kad sam rasklopio pismo, ne{to je zveknulo na pod;
sageo sam se i podigao: bila je desetica.
Ona tanka, izlizana srebrna desetica, kakvih ve} odavno
vi{e nema. Kad sam je uzeo u ruke, obuze me blaèno osje}anje. Sve je uzdrhtalo, proplamsalo u meni, podiglo me visoko,
kao u àru ljubavi. Vidio sam onu dragu, svelu, drhtavu ruku, koja je me|u prstima dràla posljednju deseticu i najzad
je spustila u pismo. Jer desetica je bila posljednja, to sam pouzdano znao, kao da je na njoj bilo zapisano.
Sakrio sam se sasvim u kut da me nitko ne bi vidio. Iz srca,
iz grudi, iz cijelog tijela briznuo je pla~, drhtao sam kao u
groznici. Ali kad sam se stepenicama vra}ao u {kolsku sobu,
u meni je bilo svijetlo, svijetlo. Majka je iz daljine vidjela moj
bol i smje{kaju}i se osvrnula se na mene kao {to se zna osvrnuti jedno drago sunce. I gle ~udo bo`je, oblaci su se uistinu razi{li i radosno sunce zasjalo je kroz prozor.
Majke vi{e nema, ni onih starinskih desetica nema, i dani
su sad mra~ni i pusti sve do no}i.
43
Ivan Cankar
GRIJEH
Bilo je toplo i snijeg je kopnio po krovovima; kapalo je

dolje i kapi se blistale na suncu. Ulicama je prolazio varo{ki
svijet u lijepim odijelima.
Majka stiè pred {kolu suvi{e rano. Na velikom trgu ve}
je vladao potpuni mir; prozori visoke ku}e odsijevali su i
katkad bi se ~uo glas u~itelja, koji je u {koli govorio o{trim
i zvonkim glasom.
Majka je stigla izdaleka; stiè iz sela, koje je bilo udaljeno
od varo{i dobra ~etiri ~asa hoda. Njene ~izme mu{ke ~izme koje su joj dosezale do koljena bile su sve blatnjave; pa
i suknja {iroka selja~ka suknja i{arana zelenim cvjetovima
bila je po{kropljena. U desnoj ruci majka je dràla ki{obran i veliki sveànj, u kome je nosila ko{ulje i par novih ~izama za Joèta, a u lijevoj ruci drà{e veliku maramu, u ~iji
je ~vor stavila deseticu, koju je donijela Joètu.
Majka je bila umorna i gladna, ujutro nije kupila nimalo hljeba za sebe zbog toga da joj ona desetica ostane cijela.
Noge su je boljele i ka{ljala je; njeno lice je bilo suvo, na obrazima je imala duboke jame. Hodala je polagano gore-dolje
po trgu i gledala u prozore, koji su se blistali kao da su pozla}eni.
U {koli je zvonilo; zvonilo je dugo, a zatim nastade buka
i àgor. Iz velikih vrata ispade mno{tvo |aka; najprije oni
mali iz niìh razreda kri~ali su i gonili se po trgu; za njima
izi|o{e stariji |aci hodali su ozbiljnije i gordo.
44
U gomili veselih drugova do|e i Joà.

Spazi svoju majku selja~ku suknju i{aranu cvjetovima,
visoke blatnjave ~izme, crvenu gornju haljinu, {arenu maramu na glavi, pozadi povezanu, veliki sveànj i nezgrapni ki{obran.
Zar nije to Tvoja majka? upita ga drug.
Ne, nije to moja majka! odgovori Joà.
Stidio se selja~ke suknje, i{arane zelenim cvjetovima, visokih ~izama, crvene haljine, i marame, i ki{obrana i velikog
sve`nja; a u tom sve`nju bile su njegove nove ko{ulje, koje je
majka no}u {ila, i po kojima su kapale njene suze.
Sakrio se u gomili i pro|e mimo nje.
A majka je stajala i gledala bri`no o~ima. Ubrzo gu`va
prestade, |aci su jo{ samo pomalo izlazili iz {kole; zatim je
zvonilo i sve se ponovo uti{a.
Ve} se majka rije{ila da po|e u Joìn stan, pa da ga tu pri~eka. Kad je u~inila nekoliko koraka, pomislila je da se, mo`da, zabavio negdje u {koli, pa se vratila i ~ekala.
Noge su je boljele, naslonila se na zid, i gledala gore u
prozore, koji su odsijevali na suncu; ~ekala je do podne. U
podne je zazvonilo u {koli, a i napolju zazvoni, podnevna
zvona ogla{avahu se sa svih strana. Ponovno za{umi, i iz
{kole ispadale su guste gomile. Majka pristupi bliè, pravo
uz velika vrata, i traà{e Joèta. Nije ga bilo. Sve se opet uti{a, izlazili su samo jo{ u~itelji, bradati, ozbiljni, i osvrtali se
na nju.
U srcu se mati zabrinu, prestra{i se, misle}i da mo`da leì kod ku}e vrlo bolestan, i da ~eka na nju, da poziva svoju
majku. Pohitala je u njegov stan a noge su joj drhtale.
45
Ivan Cankar
Joà je bio kod ku}e; sjedio je za stolom i drào knjigu

pred sobom. Kad je otvorila vrata, odmah je ustao i po{ao
joj u susret.
A kad ti stiè?
U jedanaest.
Zar me nisi vidio, gdje sam te ~ekala?
Nisam vas vidio! odgovori Joà.
Poslije podne po|o{e u varo{ lijepom ulicom, s desne
strane, sve su ku}e svijetlile kao o prazniku, blistave kapi su
padale iz oluka i udarale veselo po kamenoj kaldrmi. Joà je
pratio majku koja se vra}ala ku}i. U srcu zaèli da se sakrije i da naglas zapla~e. Sretali su ga drugovi; sreo ga je i onaj
drug koji ga je pred {kolom pitao: Zar nije to tvoja majka?
Joà se vi{e nije stidio, glasno bi kliknuo: Gledajte, ovo je
moja majka!
Hodao je uz svoju majku, ali je na njegovoj du{i leào grijeh, koji ga pritiskiva{e na zemlju, tako da su njegove noge
bile umorne i oteàle. Hodao je uz svoju majku kao Juda uz
Krista.
Izvan varo{i pozdravi se sa sinom, a Joà je namjeravao
da klekne pred njom i da sakrije svoju glavu u njeno krilo:
Majko, zatajih te! Ali nije kleknuo. Kada je majka ve}
bila daleko, kliknuo joj:
Majko!
Majka se osvrnu.
Zbogom, majko! kliknu i tako su se oprostili. Iz daljine vidio je jo{ kako je majka lagano gazila po kaljavom drumu, njeno tijelo bilo je pognuto, kao da je na ple}ima nosila te{ko breme.
46
Joà je oti{ao ku}i i sjede u uglu na veliki sveànj, koji je

majka donijela, rukama sakri lice i zaplaka.
Grijeh je leào na njegovoj du{i i sve suze nisu ga mogle
oprati; skliznu{e pored njega kao uz tvrdi kamen...
Davno je to bilo, a na njegovoj du{i leì grijeh, teàk i velik kao prvoga dana, i tako je sada njegov ìvot prepun àlosti i patnje.
47
Ivan Cankar
NA[A KRÊVINA
I mi smo imali svoju kr~evinu.

Tamo u usamljenim, zapu{tenim notranjskim ordinarna, medu pustim, prohladnim udubljenjima i jarugama samuju kotlinice kr~evine. U dnu tih kotlinica nalazi se komadi}ak obra|ene zemlje, {to je obi~no ogra|en bodljikavim d`bunjem i kamenjem. Gdje-gdje nikao je tamo orah ili
mra~na kru{ka, zvana tepka, ina~e raste posvuda iskrivljeno
grmlje, niska, siroma{na trava i stri~ak. Kr~evine su zasute bijelim, sitnim kamenjem, {to se dokotrljalo ovamo bogzna
otkuda mo`de se za vrijeme oluje sru~ilo sa samog neba.
Taj pedalj obra|ene zemlje rodi ne{to malo krumpira, graha i gra{ka; ènsko bi ~eljade moglo sav urod ubrati i odnijeti na ru~nim kolicima ili ~ak u ko{ari na glavi, a da ne bi moralo ni ~itav tjedan odlaziti na njivu. Kr~evine su, naime, polja onih {to stanuju pod najam i najsiroma{nijih koliba{a,
koji ne mogu ni lijehu zemlje unajmiti u ritovima. I upravo
zato, tako mi se ~ini, jer su njihov jedini udio pod suncem,
oni svojskije i svesrdnije vole svoje kr~evine nego kralj svoje
kraljevstvo.
Ljubav prema grudi najmo}nijim korijenima obavija srce.
ôvjek, otjeran u svijet, i{~upan iz zemlje, najprije po~ne ~eznuti za kolibom, za njivama, za livadama, ~ak i za siroma{nom kr~evinom, tek nakon toga za majkom, sestrama i bra}om. U svima nama te~e selja~ka krv i u toj krvi ljubav pre48
ma zemlji, ùdnja za zemljom. Stekao sam golemo iskustvo

ali dao bih sve ovo iskustvo i svu mudrost za uzanu lijehu
ispod brda, za skroman vrti} pokraj ku}e. Amerikanac8,
koji se nakon mnogo godina vratio u domovinu, iz koje ga
je bila otjerala ili briga za nasu{ni kruh ili kruta pesnica poreza i ostalih tereta, osnuje sebi najprije novi dom, i to naj~e{}e u blizini prodane ili poru{ene ku}e svojih otaca. Gorak je rastanak sa ènom, jo{ je gor~i rastanak s majkom; ali
rastanak s o~inskom grudom kida srce i razdire grudi, nagoni suze na o~i ~ovjeku koji nikada nije plakao.
Moja majka bila je seljanka, pa je u svom srcu, u svim
svojim mislima ostala seljanka do smrti. Kad bismo se zatekli nasamo, ona mi je pri~ala kako je bilo lijepo tamo u horjulskim9 breùljcima. Svake smo se godine dogovarali nas
dvoje kako }emo po}i tamo; nije bilo daleko do tih mjesta, ali
o tom smo se putovanju dogovarali kao o dugom, radosti punom hodo~a{}u u neku bajnu zemlju, u obe}anu Zemlju
Dembeliju. Nikad nismo oti{li tamo; majka je prije toga umrla. Jo{ tri tjedna prije smrti, a bilo je mo`da jo{ i bliè onom
uàsnom ve~eru, re~e mi, kad sam se bio sklonio nad njeno
znojavo, upola, onemo}alo lice: Zar ne bismo krenuli idu}eg tjedna? Po}i }emo, idu}eg tjedna! odgovorio sam;
u grlu me tako stezalo i gu{ilo da nisam mogao ni zaplakati.
Njena uvijek ìva misao, njeno predano nadanje, njeno
sveto sje}anje sve je bilo tek ~e`nja za izgubljenom, ugrabljenom grudom, za vonjem livada i njiva, za hujanjem uda8 Amerikanac slovenski iseljenik, povratnik iz Amerike
9 Selo Horjul, koje lei sjeverno od Vrhnike
49
Ivan Cankar
ljenih {uma. Ova se ~e`nja krila i u meni, pa je i danas isto

toliko ìva i gorka kao {to je bila onog dana kad sam je osjetio.
Imali smo vlastitu kr~evinu; nalazila se sat hoda od sela.
Put je krivudao najprije kroz tijesnu jarugu, pa se u doba ki{a, naro~ito s jeseni, pretvarao u buji~avu vododerinu; ako
je takvog dana trebalo po}i do kr~evine, i{li smo kolskim
putem pored njiva i noge su nam preko gle`njeva upadale u
glib. Iz jaruge put se strmo penjao u brijeg. Nikad nisam
volio taj uspon; ~ak i vodom poplavljena jaruga ~inila mi se
prijatnijom; bila je mra~na i hladna, kro{njate, visoke ljeske
bacale su sjene i s jedne i s druge strane. Ona uzbrdica, me|utim, bila je po{iroka, pusta i gola; pod suncem bila je
vru}a i puna pra{ine, istinska pustinja; crvena pra{ina silom
je upadala u o~i i usta, mije{aju}i se sa znojem na ~elu i na
obrazima; ~ovjek bi se zamorio ve} poslije tre}eg koraka. Ako
je sipilo iz magle ili je ~ak padala prava ki{a, ilova~a bi se razmek{ala i postala skliska poput leda; ~ak i bosome je klizilo.
Toj uzbrdici nigdje nije bilo kraja; na um mi dolazila, kad
sam u ono doba, pa i kasnije, ~itao o penjanju na Golgotu.
Ali tako bih pomi{ljao na put, kao na jarugu i na uzbrdicu! Na{a kr~evina bila je na{a kr~evina na{e polje, na{a zemlja, na{e najmilije bogatstvo! Zimi razgovarasmo o proljetnim radovima s toliko àra i ozbiljnosti kao da posjedujemo
najmanje sto rali zemlje. Tek {to je po~eo kopniti snijeg po
prisojnim padinama, ve} smo hitali prema kr~evini, koja je
bila jo{ sva zatrpana snijegom. Taj prvi odlazak tamo bio je
za mene uvijek svetkovina. Na mjestima, gdje je sunce ve}
otopilo snijeg, pomaljala bi se crna vla`na zemlja, ve} su ni50
cale visibabe. Na uzbrdici bilo je uàsno sklisko; na suncu se

ljeskala vla`na ilova~a; na mjestima, gdje je put skretao na
osojnu stranu, bilo je jo{ za pedalj snijega.
U prolje}e, ljeti i s jeseni odlazismo na kr~evinu i kad je
trebalo i kad nije trebalo. Dijete hita majci da se na|e u njenoj
blizini, da je vidi i da se stisne uz njene skute. I ni{ta ne pita,
je li jadna i tu`na; ~ini mi se ~ak da je ukoliko vi{e voli, ukoliko je jadnija, tu`nija i vi{e bolesna. Te{ko nam je bilo, kad
bismo u kasnu jesen pokupili i posljednje tepke, po~upali pritke za grah i natovarili ih na kolica. Osvrtasmo se prema kr~evini sve dok se nije izgubila iz vida.
Zbogom, zemljice na{a, ti na{a sirota, ljubezna majko, radosti na{a i brigo na{a slatka! Zbogom, i nemoj zaboraviti
na nas u svom podugom snu, kao {to ni mi ne}emo zaboraviti na tebe!
Ni sam ne znam, kako se dogodilo i kako se moglo dogoditi da na{a kr~evina odjednom vi{e nije bila na{a kr~evina.
Ili smo se zamjerili vlasniku ove zemlje ili je odlu~io da sam
obra|uje taj sirotinjski pedalj zemlje, ili se javio drugi zakupac ni sam ne znam. Znam samo to da kr~evina vi{e nije
bila na{a i da smo imali osje}aj kao da nam je netko izmakao
tle ispod nogu.
Bili smo koliba{i; drugim rije~ima: putnici, koje snaàn
vihor moè danas otpiriti na ovu, a sutra na onu stranu. Nigdje ni za dlan zemlje, na koju bi ~ovjek mogao ~vrsto stati
i re}i: Ovo je moja zemlja, na svome zemlji{tu stojim!
Bili smo slomljeni, malodu{ni i {utjeli smo. Nismo se usu|ivali razgovarati o kr~evini; ako se je ma tko sjetio, govorio
bi o njoj sasvim kratko i tihim glasom kao o mrtvacu, koji
51
Ivan Cankar
leì u susjednoj sobi. Majka je {utjela, nikada nije ni rije~ju

pomenula kr~evinu; meni se ~ak ~inilo da nema ni trunka bola zbog toga u njenom srcu.
Te se zime razboljela.
Do{ao sam jednom ku}i bilo je ve} pred Boì} i bio je
vedar dan i ona je sjedila na pragu, sva pogrbljena, zavijena u poduga~ku maramu. Usko, sasvim djevoja~ko i gotovo
bijelo je bilo njeno lice, o~i su joj zurile u beskrajnu daljinu.
Upla{io sam se, mada ni sam nisam znao otkud i zbog ~ega
taj strah.
Majko! Nipo{to ovdje, nipo{to na hladno}i! U|imo u
sobu!
Uhvatio sam je za obadvije ruke, podigoh je i po{li smo
u sobu.
Dok smo sjedili za stolom, ona mi pogledala u o~i pa se nasmije{ila. Taj smije{ak vidim jo{ i danas, mada je otad pro{lo
ve} mnogo godina; toliko bola i ~e`nje krilo se u njemu.
Ni{ta ne ~ini, molim te, {to vi{e nemamo kr~evine! Ionako je bila veoma daleko ... moje su noge ve} stare i umorne... tko bi se verao tim uzbrdicama! ...Zna{ li, {to sam smislila, dok sam sjedila tamo na pragu? Da bismo uzeli u zakup
komadi}ak zemlje tamo ispod Hru{evice! Bliè je i zemlja je
sasvim druga... tamo ne}e uspijevati samo krumpir i ono
malo graha nakraj njive... U mislima ve} sam i odabrala lijehu
onu, koja se blago uzdiè izme|u dviju sun~anica... Tamo
moè{ posijati kamen, a po`njeti zlato!
Tako gorko i tijesno bilo mi je oko srca da me peklo u o~ima. Majka me pogledala i u{utjela. Ono, {to sam znao ja,
znala je i ona sama: da su sve ovo samo djetinji snovi, samo
52
pri~e o dalekoj bajnoj zemlji, o obe}anoj Zemlji Dembeliji!

ôvjek govori, kako bi povjerljivom rije~ju u{utkao strah
srca; kako bi s vjerom na jeziku nadja~ao tihu smjernost
du{e...
Odmah poslije praznika majka je legla i leàla tri tjedna.
Sjedio sam kraj njene postelje, brisao sam njeno znojno lice
i slu{ao njene bolne snove... Koliko vas ima, ljudi bo`ji, koji
doìvjeste takve dane i no}i? Dotad nisam znao da u najgor~oj patnji nema ni suza ni uzdisaja.
Tri dana pred smrt vi{e me nije prepoznavala; ali posljednjeg me je dana prepoznala. Lagano je okrenula glavu prema meni, pogledala me krupnim, vedrim o~ima.
Slu{aj, Ivane... ipak mi se ~ini, da bismo opet mogli uzeti kr~evinu u zakup... Sje}a{ li se jo{, kako smo tamo lju{tili
gra{ak, kako ne bismo morali nositi ku}i ljuske?... Daj mi vode, èdna sam.
Te no}i je umrla; lijepo i smireno bi njeno lice, onakvo
kakvo je jo{ i danas u mom srcu i u svim mojim mislima.
53
Ivan Cankar
[ALICA KAVE
U svom ìvotu sam vrlo ~esto ~inio nepravdu ~ovjeku koga sam volio. Takva je nepravda kao grijeh protiv duha svetoga: ni na ovom ni na onom svijetu ne}e biti opro{ten. Neizbrisiva je, nezaboravna. Ponekad miruje dugi niz godina,
kao da se ugasila u srcu, izgubila se, potonula u nemirnom
ìvotu. Iznenada, u ~asu radosti ili no}u, kad se upla{eno trgne{ iz te{kih snova, padne u du{u te{ko sje}anje, zaboli i zape~e tolikom snagom, kao da je grijeh po~injen tek tog istog
trenutka. Svako drugo sje}anje moè se izbrisati pokajanjem
i blagom mi{lju ovo nije mogu}e izbrisati. Crna mrlja
nalazi se na srcu i ostaje zauvijek.
ôvjek bi htio da laè sam sebi: T nije bilo tako! Samo
je tvoja nemirna misao iz prozra~ne sjene na~inila no}! Sitnica je bila, ne{to najobi~nije, {to se po stotinu i tisu}u puta
zbiva od jutra do ve~eri!
Utjeha je la`na; i ~ovjek osjeti sam i s gor~inom da je la`na. Grijeh je grijeh, bilo da ga ~ovjek u~ini jedanput ili tisu}u puta, bilo da je svakida{nji ili nepoznat. Srce nije kazneni zakonik, da bi razlikovalo izme|u prekr{aja i zlo~ina, izme|u ubojstva i umorstva. Srce zna, podlac ubija pogledom,
junak ma~em; i ono radije daje opro{taj ma~u nego pogledu. Srce nije ni katekizam da bi pravilo razliku izme|u malih i najteìh grijehova, da bi pravilo razliku me|u njima po
rije~i i vanjskim znacima. Srce je pravedan i nepogre{iv su54
dac. Sud i osu|uje gre{nika po skrivenoj, jedva svjesnoj kretnji, po trenuta~nom pogledu, {to ga nitko nije primijetio, po
neizgovorenoj, samo na ~elu zapisanoj misli; ~ak po koraku,
po kucanju na vrata, po srkanju ~aja. Samo je mali broj grijehova zapisah u katekizmu, pa ni oni nisu oni najglavniji. Kad
bi srce bilo ispovjednik druga i stra{na bi bila ispovijed!
Oprostiv grijeh je koji se moè iskazati rije~ju, koji je mogu}e izbrisati pokorom. Teàk i preteàk, do posljednjeg ~asa povrije|en je grijeh, {to je ostao samo u srcu, kao uspomena bez rije~i i bez oblika. Samom sebi ga ~ovjek samo ispovijedi, kad zuri u no} i kad mu je pokriva~ na grudima teì
od kamena.
Nisam ni krao, ni ubijao, ni bludno grije{io; ~ista je moja du{a!
La`ljiv~e! Zar nisi lju{tio jabuku, prolaze}i pored gladnog ~ovjeka, i pogledao ga bez stida? To je bilo gore nego da
si krao, ubijao i bludno grije{io! Pravedni sudac, srce, radije }e oprostiti ubojici, koji je, idu}i na vje{ala, pomilovao dijete, nego tebi ~istome! Jer srce ne zna ni za sitnice ni za paragrafe...
Prije petnaest godina do{ao sam ku}i i kod ku}e sam ostao
tri tjedna. Cijelo to vrijeme bio sam poti{ten i zlovoljan.
Imali smo dosadan stan; u nama svima, ~ini mi se, bilo je
ne{to te{ko, odurno, nalik na vla`nu sjenu.
Prve no}i spavao sam u malom sobi~ku; katkad bih se
no}u trzao iza sna i primijetio u mraku kako je majka ustala iz kreveta i kako je sjedila za stolom. Sasvim mirno, kao da
spava; dlanovima je pritiskivala ~elo, bijelo joj se lice sjalo,
mada je prozor bio zastrt i mada vani nije bilo ni mjeseca ni
55
Ivan Cankar
zvijezda. Oslu{kivao sam pa`ljivo i doku~io da to nije disanje ~ovjeka koji spava, nego s mukom prigu{ivano jecanje.
Pokrio sam se preko glave; ali i kroz pokriva~, ~ak i u snovima, ~uo sam njeno jecanje.
Preselio sam se pod krov, na sijeno. U to svoje boravi{te
penjao sam se strmim, polomljenim stepenicama, {to su bile
nalik na ljestve. Namjestio sam leàj u sijenu, dok sam sto
namjestio blizu vrata, s vidikom na uzbrdicu. Moj vidik je
bio sivi, olju{teni zid. Zlovoljan, poti{ten, pun crnih briga pisao sam tada svoje prve ljubavne pri~e. Silom sam svra}ao
svojim mislima na bijele ceste, na livade u cvatu i na mirisna polja, da ne bih vidio sebe i svoj ìvot.
Jednom sam zaèlio crnu kavu. Ne znam, kako mi je tako
{to palo napamet; zaèlio sam je. Mo`da samo zato jer sam
znao da u ku}i nemam ni kruha, a kamoli kave. ôvjek je u
svojoj rastresenosti i zloban i nemilosrdan. Majka me je pogledala svojim krupnim, boja`ljivim o~ima i nije odgovorila. Pust i zlovoljan, bez rije~i i pozdrava vratio sam se u potkrovlje, da pi{em, kako su se voljeli Milan i Breda i kako su
oboje bili plemeniti, sretni i veseli.
Drè}i se za ruke, oboje mladi, jutarnjim suncem obasjani, rosom umiveni...
Za~uo sam tihe korake na stepenicama. Dolazila je majka; penjala se polako i oprezno, u ruci je nosila {alicu kave.
Sad se sje}am da nikad nije bila tako lijepa kao u tom ~asu.
Kroz vrata je koso padao pramen podnevna sunca, pravo u
maj~ine o~i; bile su krupne i ~istije, sva nebeska svjetlost sjala je iz njih, sva blagost i ljubav nebeska. Usne su joj se smije{ile kao u djeteta, {to donosi radostan dar.
56
A ja sam se osvrnuo i rekao zlobnim glasom:

Ostavi me na miru!... Sad vi{e ne}u!
Nije jo{ bila uvrh stepenica; vidio sam je samo do pasa.
Kad je ~ula moje rije~i, nije se pomakla; samo joj zadrhtala ruka, kojom je dràla {alicu. Gledala me upla{eno, svjetlost u
o~ima je umirala.
Od stida udari mi krv u obraze, zakora~ih joj u susret
brzim koracima.
Dajte, majko!
Bilo je prekasno; svjetlost se vi{e nije vratila u njene o~i,
ni osmijeh na njene usne.
Popio sam kavu i tje{io sam se:
Nave~er }u joj re}i onu rije~, onu ljubaznu, za koju sam
prevario njenu ljubav...
Ne rekoh je ni nave~er, ni drugog dana, pa ni na rastanku...
Tri ili ~etiri godine kasnije tu|a mi je èna u tu|ini donijela kavu u sobu. Tad sam pretrnuo, zapeklo me u srcu jako da
sam htio kriknuti od bola. Jer srce je pravedan sudac i ne zna
za sitnice...
57
Ivan Cankar
PAVLIÊKOVA KRUNA
1
Ve} sam dva dana leào. Za mene nisu vi{e postojali ni
dan, ni no}, nisam brojio ni sate, ni minute. Zavjesa na prozoru bila je posve spu{tena; iako je sjalo sunce, nisam vidio
nijednu zraku, vje~na tama ispunjavala je sobu. Leào sam
obu~en u krevetu, s rukama ispod glave, pogledom uprtim
u strop; srce mi je bilo mirno u beznadnoj tuzi.
I razmi{ljao sam: zar ovako nagra|uje{, ìvote, svog roba? Zar se ovako pokorava{, ìvote, svome gospodaru?
Ovako sam razmi{ljao. Bio sam gladan i èdan, sramota
i nepo{tenje unakazili su mi lice, ogor~enost se prelijevala iz
prepuna srca. Cak i ti, ~ije sam lice ovjen~ao slavom, i ti si
oti{la!
Trebalo je svakako ispruìti ruku, ponuditi je smrti. Bio
bi samo trenut; jo{ gledam u strop, u ono sivo cvije}e, jo{ razmi{ljam, razmi{ljam sva{ta, s lako}om mislim, smiluj se, boè, velike i buntovne misli, jo{ se prelijeva gor~ina iz prepuna srca i, eno, ugasila se svjetlost! Ovako bi se zbilo.
Da nema te{kih snova! rekao je Hamlet.
Leàti obu~en u krevetu, s rukama ispod glave, pogledom uprtim u sivi strop i ne misliti ni{ta. Sada leì{, kamen
na cesti, i sretan si. Iznenada zadrhti ruka, ispruì se, da se
otme onome, koji stoji pokraj postelje, budi umorne misli.
Sad }e{ ve~erati!
Samo da umre{! {ap}e i sagiba duboko do mene lice,
koje ne volim gledati. Ali nikad ne}e{ u miru umrijeti, u bez58
nadnoj tuzi, zaboravljen, smireno poput psa. Kroz vje~nost

pratit }e te zvijezda repatica, sramota i nepo{tenje, bezna~ajnost tvoje smrti. Bez samilosti, bez utjehe; ni u ìvotu nema
spasenja, ni u smrti!
Mahni rukom, milo se nasmije{i! Reci onome, koji ne}e
da spava: neka se smiluje, neka zaklju~a vrata. Mnogo je bilo
ve} gor~ine, dosta ve}!...
Probudio me ~ovjek, koji je kucao {akom na vrata. Upla{io sam se: kao mrtvac, koji oìvi, jer je zakucala ruka na poklopac.
Vrata su se lagano otvorila i u sobu je u{ao ponizan ~ovjek, duboko pognut. Bio je vrlo mr{av, grudobolan, osobito
lo{e odjeven, zakrpani kaput visio je kao na kolcu. Lice ko{~ato, sme|e, i smije{ilo se kao u prosjaka.
[to je! viknuh, ali ga ne prepoznah, jer su mi o~i bile
zamagljene. Pridigoh se u krevetu i promatrah ga. Kao da se
iz tame otkinulo ovo duga~ko mr{avo tijelo i stalo preda me
istinsko i razgovijetno; s praga snova u ~udu sam ga promatrao. Na njegovu licu bila je utisnuta moja patnja.
Obrazi su mu postajali sve sivlji i sve vi{e upali, oko usta
su se gotovo dodirivali i usne su mu bile napola otvorene,
kao usne zasti|enog i za~u|enog; obrve su mu bile visoko
uzdignute, izme|u njih se preko ~ela do kose vukla duboka
bora; ruke su visile pokraj tijela, noge se klimatale u koljenima; i na tom neuglednom, smije{nom licu, na cijelom tijelu se zadrào ponizan osmijeh prosjaka.
[to je, pane10 Pavli~eku? zapitah.
10 Pane (~e{ki) gospodine
59
Ivan Cankar
Prignuo je jo{ vi{e glavu, podigao ramena i ra{irio ruke,

kao @idov.
Tako je... tako i tako! smije{io se i nije mogao nastaviti.
[to ste htjeli?
Nedjelja je danas... i danas mu je, u ovu nedjelju, imendan...
Primijetio sam kako mu se noge jako tresu; prihva}ao je
kvaku iako nije ima namjeru oti}i; zacijelo mu je pozlilo
u mojoj neprovjetrenoj sobi.
Nedjelja je danas i njegov imendan je danas! ponavljao je, dok sam ga za~u|eno promatrao.
Tako i tako... Janjek ima danas imendan... Honza, moj
mali Honza... I mislio sam, pane, da }ete vi... tako i tako...
ûdnovat, zapla{en, pun nade i o~ajanja smije{ak iskrivio je njegovo lice.
Jednu krunu samo! kriknuo je iznenada slaba~kim, promuklim glasom; tijelo mu se u pojasu prignulo i primaknuo
se korak bliè mome krevetu.
[to je jedna kruna? govorio je u bunilu. Pra{ina na
cesti, pijesak... u jednoj jedinoj no}i...
U~inilo mi se da je namjeravao op{irno pripovijedati, kao
{to pripovijeda ~ovjek, da nadglasa misli svog srca. Sjedio
sam na krevetu, podupro glavu o dlan i tiho se smijao. Sve
glasnije i radosnije je bilo moje smijanje: evo, evo, jo{ ima netko na svijetu, koji je do{ao da se ponizi pred tobom! Evo, do{ao ~ovjek iz ~udnih krajeva i uvjeren je da si bogatiji od njega! Smijao sam se i on je primijetio moj smijeh, njegova siva
koà jo{ je ja~e problijedila.
60
Jednu krunu samo! re~e posve tiho, da sam jedva ~uo;

o~i su mu toliko sjale da sam na obrazima i do srca osje}ao
njihov sjaj.
Nemam krune! odgovorih.
Stajao je i {utio.
Nemam! odgovorih mirno, hladno, osvetni~kom zlobom, kad me promatrao bijelim, od strave staklenim o~ima.
Imendan mu je danas! ponavljao je kao dijete, i njegov smije{ak postade najednom djetinji, jedino su mu o~i bile
blistave i {irom otvorene.
Stajao je, obojica smo {utjeli, najzad se polako okrenuo,
posve tiho otvorio vrata i izi{ao. Brzo sam ustao, stao pokraj
prozora i podigao malo zavjesu. Znao sam da }e se okrenuti prema prozoru onim zamagljenim o~ima, punim lude
nade, kao {to prosjak s blatne ceste zagleda ulaz u ku}u; mo`da }e se predomisliti, mo`da }e se, iznenada probuditi saàljenje u njegovu srcu! Okrenuo se, pa produìo ulicom brzim,
gegaju}im i pijanim koracima; zacijelo je negdje daleko primijetio novu metu i novu nadu...
Mislio sam na njega svim svojim srcem kao na brata; vidio ~itav njegov put i ovo tu`no posljednje putovanje, ~uo sam
njegove zapla{ene i mucave rije~i, i njegove o~i sam vidio,
koje su bile nate~ene i krvlju podlivene.
2
Pavli~ek je stanovao gotovo prema mom stanu i pokatkad sam vidio njegovu radionicu, malu, uzanu, praznu i mra~61
Ivan Cankar
nu sobu. Nekad je bio stolar, ali je sad jedva hodao i ve} zbog
zime nije imao posla. Gdjekad bi se na prozoru pojavila neobi~no krupna djetinja glava; ~elo je bilo ispup~eno, pedalj
visoko, kosa rijetka, bijela i meka, poput svijetle mahovine.
Janjek, mali Honza. Bilo mu je deset godina, ali jo{ nije govorio kako treba; rijetko se dogodilo da se osovi na sitne, iskrivljene, bolesne noge; a kad bi se osovio, vukao se kraj zida do
prozora.
Hodam! viknuo je i promatrao oca krupnim, svijetlim, radosno za~u|enim o~ima.
U proljetnje ve~e, kad je prozor bio otvoren i kad je u sobu ulazio topli, ugodan zrak, Janjek je leào na postelji i iznenada se probudio. Soba je bila napola mra~na; otac je bdio
kraj njegovih nogu, s glavom na pokriva~u i sklopljenih
o~iju.
Tatice!
Za{to ne spava{, Janjeku?
Kad }e biti moj imendan? Zar ne}e uskoro moj imendan?
Otac se podigao i obuzeo ga uàs, da su mu noge zadrhtale.
U nedjelju }e biti tvoj imendan! Ve} idu}e nedjelje, Janjeku!
Kora~ao je preko sobe s rukama sklopljenim ispred lica.
Janjek ga je pratio pogledom i ~udio se.
Da nisi zaboravio? Da nisi zaboravio na moj imendan,
tatice?
Nisam zaboravio... Strpi se, daleko je jo{ nedjelja, tek je
petak danas.
Briga je podrhtavala u njegovu glasu, virila mu je iz o~iju.
62
Zar se ne raduje{ mome imendanu? upita Janjek za~u|eno, a do{lo mu je da zapla~e.

Radujem se, Janjeku... Reci mi, {to bi htio za imendan?
Loptu.
[to jo{?
Janjek je razmi{ljao.
Htio bih kola~a... ùtih, medenih kola~a... odavno ve}
nisam jeo kola~a, tatice!
Dobit }e{ kola~a, velike komade... I {to bi kona~no jo{
htio?
Kona~no mi, tatice, kupi ne{to, {to jo{ ni sam ne znam...
da se obradujem kad vidim!
Janjek je zaspao, dok je otac sjedio kraj njegovih nogu, pogrbljen i izlomljen, s licem sakrivenim u dlanove.
Sve brige, sva tuga bliske i daleke budu}nosti, sve je najednom nestalo izmijenilo se, pretvorilo se u jednu sasvim
razgovijetnu brigu i misao.
Pavli~ek je razmi{ljao.
Danas je petak, daleko je jo{ do nedjelje, jo{ ~itav sutra{nji dan imam na raspolaganju... {to da strahujem i tugujem prije vremena? Bit }e dovoljno i vremena i zgode za strah
i tugu...
Zatim je ra~unao:
Lopta petnaest krajcera... skupe su, kola~i petnaest krajcera... bit }e pozama{ni komadi; kupit }u mu no`, malen, sjajan no`... dvadeset krajcera. Sve za jednu krunu... Ali krunu
treba imati!
Pribliìla se no}. Upalio je svije}u i osvijetlio Honzino lice. Smije{ak je lebdio na otvorenim usnama i na bolesnim
sitnim obrazima ispod ogromnog izbo~enog ~ela.
63
Ivan Cankar
Sad sniva! razmi{lja Pavli~ek. Sniva o lopti i o kola~ima... Zna on u svom srcu da }e dobiti i loptu i kola~e, ne
sumnja nimalo i ne brine se; kao da mu je bog sam obe}ao!... Ali krunu treba imati!
I on sam je znao, u svome srcu, da }e na}i krunu i da }e
kupiti loptu i kola~e; znao je tako pouzdano kao da mu je
bog sam obe}ao. Ni na~as nije posumnjao, da mo`da ne}e
biti krune, da na cijeloj zemlji, koja je velika i prostrana, nema ~ovjeka koji ne bi imao krunu za njega i koji mu je ne bi
drage volje poklonio: Izvolite, pane Pavli~eku, za Honzu!
Nije razmi{ljao i ni~ega se nije bojao, jer bi ve} u pomisli
bio toliki uàs da na patnje naviklo srce to ne bi podnijelo.
Tamo }u! razmi{ljao je Pavli~ek. Samom ku}evlasniku }u oti}i i re}i }u mu... tako i tako... za Honzu!...
[krt je ~ovjek i ozbiljan, ali srce mu je mekano... Tri mjeseca
nisam platio stanarinu ni{ta ne kaè... ~ak glavom klimne,
kad ga pozdravim. Za{to mi ne bi poklonio krunu? Imu}an
je... potraìt }e kaput... izvolite, pane Pavli~eku, za Honzu...
dvije krune!... Hvala vam, gospodine, za toliku dobrotu, a
kad budem mogao... Za{to ne bih mogao i ja biti imu}an?
O~i su mu od zahvalnosti zasuzile i sla|ahne sanje mu ispunile srce, nikle su iznenada iz duboke tame, lepr{ale su
radosne i blistave u suncu. âk i tuga je bila nekim svjetlom
obasjana i slatkog pijanstva pune su bile suze, koje su kapale iz njene ~aske.
Postavit }u joj krasan spomenik na grobu... naruru~it
}u ga mo`da ve} sutra... lijep kri`, zlatom ukra{en... s natpisom... Ovdje po~iva Anka... i jo{ jedan stih uz to... sam }u
ga sloìti, bit }e moje rije~i, ona }e ih ~uti i uvjerit }e se u mo64
ju ljubav... Svake }emo nedjelje tamo, Honza i ja, da zalijevamo cvije}e... Anko, mamice, bog nam je udijelio sre}u, jer
si se ti molila za nas! Nasmije{it }e{ se u grobu, nasmije{it }e
se ono lice {to je bilo tu`no i na samrti...
U slatkoj, gor~ine punoj radosti, smje{kao se, obu~en legao kraj Honzinih nogu, duboko uzdahnuo i zadrijemao.
Tatice! osjetio je sitnu ruku na svome licu.
[to si htio, Janjeku?
Ipak mi reci, {to mi jo{ namjerava{ kupiti? Ima, dodu{e, vremena, ali bih ipak volio znati, da ne ~ekam.
Kupit }u ti no`... malen, sjajan, posve gospodski no`!
Tatice, sad moèmo obojica zaspati; kad se probudimo,
bit }e ve} svijetao dan; poslije samo jo{ jedan dan i jedna no}!
Samo jedan dan i jedna no}!
Honza je sklopio o~i i odmah zaspao. Pavli~ek se okrenuo
na postelji; u tamu su potonule sla|ane sanje, ne{to poput
crnog, tmastog oblaka visilo je ponad srca, ponad snova...
3
Ujutro, dok je Honza spavao, Pavli~ek je otvorio vrata i izi{ao. I{ao je polako uskim stepenicama, polako preko dvori{ta, zastao ispred drugih, {irokih i svijetlih stepenica i odahnuo.
Pogrbljen i umoran stajao je tamo, kao da mu je na le|ima teàk teret.
Mo`da }e se naljutiti? razmi{ljao je. Neka, neka se
naljuti; pravica je na njegovoj strani! Mirno }u slu{ati, nijed65
Ivan Cankar
ne rije~i ne}u prozboriti... poklonit }u se tiho i poljubit }u

mu ruku. Gledat }e za mnom i mislit }e: nije pravedno {to
sam se razljutio zbog njega, siromah je! I pozvat }e me natrag:
Izvolite, pane Pavli~eku, jo{ jednu krunu... za Honzu!...
Kora~ao je polako svijetlim stepenicama, teret na le|ima
nije olak{ao. Kroz {irom otvoreni prozor na hodniku Pavli~ek je vidio prostrani vrt; mamio ga miris rascvjetanih bagrema, dugim gutljajima udisao je opojni, svjeì zrak.
Tamo, ispod onog lijepog drve}a, trebalo bi da se igra Janjek i njegovi bi se obrazi brzo zarumenili. Za{to mu ku}evlasnik ne bi otvorio vrata? Mnogo svjeèg zraka ima tamo,
za sve ga ima dovoljno. Kazat }u mu... tako i tako... Honza je
bolestan... Neka do|e u vrt! re}i }e ku}evlasnik! Svakog dana neka do|e, preko ~itavog dana neka ostaje tamo...
i tako.
Pozvonio je; noge su mu se tresle i na licu o}uti studen.
Vrata se otvori{e, ku}evlasnik je stajao pred njim. Bio je u {arenoj ku}noj haljini, koja mu je sezala do peta, {arenu kapicu je imao na glavi; iz zasaljenog, crvenog lica gledale su sitne, podbuhle i lijene o~i.
[to je, pane Pavli~eku? Odavno me niste posjetili, pane
Pavli~eku!
U{li su u sobu; ku}evlasnik je sjeo u naslonja~, Pavli~ek
je stajao pokraj vrata.
Zbog ~ega ste do{li, pane Pavli~eku? [to dobro donosite?
Ti{tilo ga je u grlu, govorio je mucavim, nerazumljivim
glasom, klanjao se s vremena na vrijeme, cijelim tijelom.
Tako i tako. Janjek, moj mali Honza... sutra mu je imendan...
66
Htio se nasmije{iti, ali je smije{ak nalikovao na pla~. Ku}evlasnik je zapalio duga~ku tursku lulu, visoko podigao
obrve i za~u|en odloìo lulu.
Jeste li poludjeli, pane Pavli~eku?
Trebalo je zapo~eti druga~ije! pomislio je prepla{eni
Pavli~ek.
Znate, gospodine, tako i tako... Ipak, sve }e se urediti,
sve }u vam platiti...
Kada?
Poku{at }u, sve }u poku{ati... oprostite, gospodine, izbjegavaju bolesnog ~ovjeka. .. ipak, sve }u poku{ati, ima jo{
pomalo snage u ovim rukama...
Ispruìo je ruke, duga~ke, mr{ave, ko{~ate ruke, koje su
se tresle kao u starca.
Zar ste mi do{li to re}i?
Ku}evlasnikovo lice se iznenada uozbiljilo i Pavli~eku se
pri~inilo jo{ gojaznije i crvenije nego prije.
Nikako, gospodine, nisam do{ao da vam kaèm to...
Sutra je nedjelja... blagdan svetog Ivana Evan|eliste... i moj
mali Janjek, moj mali Honza... tako i tako...
Ku}evlasnik je {utio.
Sino} re~e moj mali Honza: Tatice, {to }e{ mi kupiti za
imendan? Zaboljelo me u srcu, jer ja, gospodine, nemam
ni za kruh... Da imam samo jednu krunu, ni{ta vi{e od jedne krune!
Ku}evlasnik je zaustio jo{ dok je Pavli~ek govorio; zatim
je iznenada ustao, ~itavo mu se lice napuhnulo, te{ko je disao i izderao se isprekidanim, promuklim glasom:
[to, vucibatino! Do{ao si prosja~iti? Uvukao se u moju
ku}u, primljen je iz samilosti, i sad dolazi jo{ da prosi! Ne
67
Ivan Cankar
moli za kruh o, ne, lopte }u im kupovati za kopilane,

drvene konji}e, lutke od krpe o, da, nosit }u ih na rukama,
{to jo{... gubi se!
Pavli~ek se tresao, soba se ljuljala pred njim.
Samo jednu krunu... {aputao je tako tiho da mu je rije~ zastajala na usnama.
Ku}evlasnik je {irom otvorio vrata.
Van! Gubi se s ovog praga! Gubi se iz ove ku}e! Kao
omamljen silazio je Pavli~ek; promukao, umoran, zadihan
glas derao se iznad njega na stepenicama.
Kad je stigao ku}i, Janjek je ve} sjedio na krevetu.
Gdje si bio, tatice? Sjedni kraj mene, da razgovaramo o
mom imendanu!
Ne mogu sad, Janjeku, moram i}i, legni, zatvori o~i i
misli na svoj imendan!
Tatice, predomislio sam se! Nemoj mi kupovati medenjaka, kupi mi kola~ s gro`|icama!
Kupit su ti kola~ s gro`|icama!
I crvenu loptu!
Kupit }u crvenu loptu!
Izvadio je iz ladice stola komadi} kruha i stavio ga na postelju.
Evo ti, jedi, Janjeku, i ~ekaj, dok se ne vratim! Kad je
prolazio ulicom, zavirio je na uglu u izlog mesarnice i sa strahom je primijetio da sat na zidu pokazuje ve} gotovo dvanaest.
Gdje sam se zadrào, za boga svetoga, kuda sam to lutao? Tko pokre}e danas kazaljke, meni na ruglo i nesre}u?
Iznenada zastade, sinu mu nova, sjajna misao.
68
Odmah sam se morao uputiti tamo! Kako da se ve} ju~er nisam sjetio njega? Sitni~ar je sitni~ar, ali nije stoka! Rado pri~eka, nikad jo{ nije rekao grubu rije~. Jo{ sino} mi je
dao kave i {e}era, dat }e mi i krunu. Mo`da }e mrmljati, poprijeko me pogledati; ima pravo. Dat }e mi krunu i jo{ bombona za Honza... bombone }u namjerno sakriti, dat }u mu
ih tek sutradan: Evo, Honzo, sitni~ar ti {alje bombone, za
imendan ti {alje!
Otvorio je staklena vrata; sitni~ar je bio sam u sitni~ariji,
sjedio je iza {iroke tezge i ~itao novine. Pavli~ek je ~ekao, ali
sitni~ar, zadubljen u novine, nije podigao glavu, nije ga pogledao.
Razmi{ljao sam, gospodine... tako i tako, mnogo dobra
ste mi ve} u~inili... kad budem u mogu}nosti...
Sitni~ar je ~itao novine; njegovo izbrijano sivo i brkato lice bilo je kao od kamena.
Sutra je, naime, blagdan svetog Ivana Evan|eliste... Janjek, moj mali Honza ima imendan...
Sitni~ar je {utio i nije se okrenuo.
Htio bih mu kupiti kola~a i loptu... mucao je Pavli~ek; najednom je, me|utim, povikao i iz dubine, kao iz zemlje, dopirao je njegov glas:
Samo jednu krunu èlio bih imati, gospodine, samo
jednu krunu!
Sitni~ar je odmahnuo rukom i pokazao mu vrata, ali glave nije podigao.
Gospodine!
Javilo se zvonce, neka je èna u{la u sitni~ariju; sitni~ar je
ustao i razgovarao s njom veselim zvonkim glasom, kao da
69
Ivan Cankar
se ni{ta nije dogodilo. Uz put, posve slu~ajno, mahnuo je drugi put rukom i Pavli~ek je izi{ao.
Sada znam da je ovo onaj presudni trenutak, kad }e pasti odluka o svemu! razmi{ljao je Pavli~ek u patnji i uàsu. Ovaj posljednji ~as ~ekaju ljudi. Gledaj, govore, sad si
na muci, ali mi }emo ti se smilovati, utje{it }emo te; jer sna}i }e te jo{ ve}a patnja, do}i }e onaj stra{ni trenutak kad }e
pasti odluka o svemu; tad }emo ti se nasmijati u lice i odgurnut }emo te preko praga...
Hodao je iz ulice u ulicu, zalutao je daleko u sredi{te grada; onda je zastao, kao da se probudio. Umorio se, beznadne
patnje su ispunile umorno srce, zbog toga je razmi{ljao:
Kud idem? Zbog ~ega toliko gor~ine? Rano je jo{, daleko je
jo{ no}... Trebalo je o ovome potanko razmi{ljati, dobro
prora~unati, umjesto da besciljno tumaram ...
Dlanom se udario po ~elu, nasmijao se i poùrio duga~kim koracima prema svome stanu.
Ta sasvim sam zaboravio na njega! ôvjek promatra,
traì, ali se neprekidno obazire u daljinu, umjesto da najprije pogleda pokraj svojih nogu!
Po{ao je i uputio se ravno u gostionicu. Veselim smijehom
pozdravio je gostioni~ara, smijehom kakav se pojavi, zlovoljan i gadan, na licu lakrdija{a, koji je plakao iza pozornice.
Bog ti pomogao, gostioni~aru! Nisam do{ao piti, odavno su pro{la ta vremena! Do{ao sam s molbom, da mi posudi{ jednu krunu, samo jednu krunu!
Nema ni{ta! odvrati gostioni~ar, pa se umiljato nasmije{i. Pij na veresiju, ako ho}e{, ali od krune nema ni{ta!
Samo jednu krunu!
70
Gostioni~ar je odmahnuo gojaznom rukom i oti{ao gostima.

Moram i}i ku}i! razmi{lja Pavli~ek u umornom, tupom miru. Sjest }u i razmi{ljati dobro i ne}u oti}i od ku}e dok ne bude jasno i nepogre{ivo stajalo ispisano: evo je,
tvoje krune!
Kud si hodao, tatice? pozdravi ga Honza. Dugo sam
te ~ekao, ogladnio sam!
Pavli~ek se nasloni na postelju.
Gle, malo~as sam bio kod sitni~ara pomislio je i
umjesto da sam ga zamolio kruha... sad mi zacijelo ne}e dati ni{ta vi{e...
Izvukao je ladicu.
Evo kruha, Janjeku, strpi se!... Gostioni~ar bi mi dao
kruha i vina... razmi{ljao je.
Za{to se srdi{, tatice? zapita Honza.
Ne srdim se, Janjeku, umoran sam. prile}i }u pokraj tebe i spavat }u. I ti spavaj...
Zamagli mu se pred o~ima, lijevom se rukom dohvati za
uzglavlje, desna mu se odmarala na pokriva~u.
Gle, ni{ta nisam jeo! potreslo ga. Ve} od ju~er ujutro nisam ni{ta okusio!
Ti }e{ spavati, tatice, a ja }u ma{tati o svom imendanu.
Lopta }e biti velika kao moja pesnica, zar ne?
Kao tvoja pesnica!
Bit }e crvena, je li?
Spavaj, Janjeku!
Prilegao je pokraj njega i desnom je rukom zagrlio njegovo tijelo.
71
Ivan Cankar
Odmorit }u se, spavat }u! razmi{ljao je u vru}ici

Ujutro }u rano ustati... i}i }u...
Vani je padao suton.
Ujutro je izi{ao na ulicu kao da je iza{ao iz mrtva~nice.
Ko{~ato lice mu se oduljilo, kao da nema obraza, o~i su leàle u dubokim jamama, svjetlosti nije bilo u njima.
Samo da se nije probudio! nasmije{io se kao {to se cere lubanje.
Ovo se dogodilo onog jutra kad je Pavli~ek u{ao u moju
mra~nu sobu i kad se na ulici okrenuo prema mom prozoru.
îni mi se da nije oti{ao daleko. Samo do ugla je oti{ao,
do pekarnice. Zacijelo je namjeravao u}i da bi rekao pekaru
s velikim trbuhom: Tako i tako... Janjek, moj mali Honza,
ima danas imendan... i sad... tako i tako... èlio bih imati samo jednu krunu, gospodine, samo jednu krunu!... Ovako je razmi{ljao Pavli~ek, zacijelo, kad je pro{ao pokraj otvorenih vrata.
Vrata su bila {irom otvorena i nikog nije bilo u prodavnici. Na prostranom stolu, samo dva koraka od vrata, leàla su
poredana tri velika, lijepa, zla}ana pe~ena kola~a. Na drugom je stolu Pavli~ek primijetio malu okruglu zdjelicu, kakve upotrebljavaju pekari i sitni~ari za sitan novac.
Stajao je pred vratima; lice mu se nasmije{ilo prosja~kim
osmijehom, onda mu se odjednom uàsno iskrivilo.
Tako i tako... samo jednu krunu... gospodine, samo
jednu krunu... poku{at }u sve...
Koljena su mu se tresla kad je prekora~io prag. Ruku je
turio u zdjelicu i uzeo krunu; poslije je podigao kola~, pa ga
stisnuo pod pazuho.
72
He-e!
Te{ka {aka ga udarila po licu, posrnuo je, kola~ i kruna otkotrljali su se na pod. [aka je udarila po drugi put i Pavli~ek
se stropo{tao na koljena. Pekarnica se najednom napunila.
Lopov! vikao je pekar crvena lica i zaàrenih o~iju.
Vani je ~ekao, ve} sam ga primijetio. Tek {to sam umakao iz
pekarnice, ve} je ispruìo duga~ku ruku... {akom je dohvatio!
Pavli~ek se podigao, imao je nate~eno mjesto ispod oka i na
~elu. Obazirao se suludim, tupim o~ima, jedva da je osje}ao
kad su ga udarali pesnicama i tukli po glavi i grudima.
Za Honzu... imendan mu je danas, moj Janjek... na blagdan svetog Ivana Evan|elista...
Pristupio mu straàr, uhvatio ga ispod ruke tako ~vrsto da
Pavli~ek zamalo nije pao.
Zatim se duga povorka uputila ulicama. Prije nego {to je
na uglu zaokrenula, pojavilo se visoko pokraj prozora sitno
djetinje lice s ogromnim, izbo~enim ~elom.
Tatice! Kamo ide{, tatice? Odavno te ve} ~ekam!
Vika se sti{ala, povorka je oti{la.
Tatice!
Jo{ niè sam spustio zavjese, legao sam i pokrio se preko
glave da ne ~ujem vi{e ìvot. Ali je ne{to iz daljine zujalo, prizivalo, kao glas ~ovjeka, koji umire bez utjehe... I kad bih se
zakopao duboko u zemlju, prizivalo bi u samom mom srcu.
73
Ivan Cankar
MIMI
U tom kraju nikad ne sija nebesko sunce. Iznad krovova

vije se dim iz tvornice i, ako ide{ ulicom, po licu ti pada ~a|.
Ku}e su visoke i dosadne; ljudi koje tu susre}e{ slabo su obu~eni, obrazi su im upali, a o~i gledaju nezadovoljno. Ovo
pusto predgra|e proteè se nadaleko; po|e{ li prema istoku
ili zapadu, nigdje mu nema kraja. Poznavao sam ~ovjeka
koji je ve} imao sijedu bradu i pogrbljena le|a, ali za svojega ìvota jo{ nije do{ao do kraja ove nedogledno duge ceste
{to vodi u svjetliji svijet. Ovo je predgra|e golema kaznionica; ni jednog slobodnog ~ovjeka tu nema. Ponekad sam
razmi{ljao {to su skrivili ovi ka`njenici; prolazio sam ujutro
preko ceste i promatrao ih kako dolaze u dugim redovima
te{kim, umornim koracima i pospanih o~iju; ~inilo mi se kao
da ~ujem zveket gvozdenih okova ispod njihova odijela. Nestajali su u velikim sivim zgradama bez prozora, i vrata su se
zatvarala za njima.
Stanovali smo na tre}em katu sasvim nove ku}e koja je
izvana bila napadno ukra{ena, a iznutra jednostavno i tijesno gra|ena. Moja je radna soba bila uska i mra~na; osim nesrazmjerno velikoga blistavo poliranog pisa}eg stola, poku}stvo je bilo staro i o{te}eno. Soba moje gazdarice bila je vrlo
siroma{na. Djeca su kod ku}e hodala u iskrpanim ko{uljama; oba dje~aka nisu mogla istovremeno iza}i na ulicu jer
su zajedno imali samo jedne hla~e. Mu` se pojavljivao vrlo
74
rijetko; bio je bez stalne slu`be, iako je nastojao da je nade. To

ga je jako mu~ilo, a njegovo je lice bilo neprijazno i poti{teno. Ranije je bio negdje poslovo|a, ali je zbog neke nepravilnosti izgubio slu`bu i odonda mu ide sve naopako ~ega se god
primi. Dolazio je ponekad iznenada ku}i, ve~erao ako je {to
bilo za ve~eru, legao u krevet i okrenuo se k zidu. @ena je
radila od jutra do no}i. [ila je bluze za neku konfekcijsku trgovinu, dvadeset i pet krajcera po komadu; kad bi radila do pola no}i, zaradila bi pedeset krajcera.
Mimi je u to vrijeme navr{ila dvadesetu godinu. Tijelo joj
je bilo jo{ nerazvijeno i lice sitno i blijedo, iz kojega su gledala dva velika i mirna oka. Glavu je dràla uvijek malo pognuto zbog te{ke, neobi~ne bujne svijetloplave kose. Po sobi
je hodala tiho i ozbiljno, odmjerenim koracima i promi{ljenih kretnji, kao njena majka. Njezino fino lice rijetko se kada smije{ilo, pa i tada je pro{ao samo treptaj i blijesak preko
njenih usana; obrve su ustreptale, i trepavice se malo stisnule, a zatim je lice opet bilo mirno, ozbiljno i gotovo umorno
kao u odrasla ~ovjeka. Mimi je ustajala ujutro jo{ prije izlaska
sunca a lijegala o pono}i kad je posao bio zavr{en. Sjedila je
kraj matere i {ila; duboko pognute glave, namr{tenih obrva,
stisnutih usana, koljena podignutih visoko uz tijelo. Kad sam
prolazio mimo ili kad sam sjeo k njima za sto, nije se ni maknula: tek bi trepnula o~ima... Vi{e puta sam je sreo kad se vra}ala iz {kole; i{la je brzo i ozbiljno usred buke ostale djece.
[kola se nalazila dvije ili tri ulice dalje od na{ega stana; djeca koja su je poha|ala ve}inom su imala iskrpanu odje}u, a
poneka od njih izgladnjela lica.
Kad je Mimi slavila svoj imendan, popila je pola ~a{e crvenog vina; tada su njezine o~i postale svijetle i vla`ne a dvije
75
Ivan Cankar
kapi krvi udarile su joj u lige. To bija{e u podne. Poslije objeda do{ao sam ku}i i donio dvije karte za operu.
Danas je tvoj imendan, Mimi, po|i sa mnom u operu.
Mimi uzdrhta i pogleda me velikim o~ima. Bluza {to je leàla na njenim koljenima polako je skliznula na pod. Pomilovah je po licu; njeni su obrazi gorjeli kao vatra...
Kad se nave~er spremala iz ku}e, ruke su joj drhtale; pogledala me, nagnula je malo glavu i dug uzdah vinuo se iz poluotvorenih usta. Ja nisam razumio {to se s njom doga|alo;
ali mi najednom postade te{ko u srcu...
Vani bija{e zrak pun toploga ju`nog vjetra; posred ravnih, pustih ulica, me|u sivim ku}ama, u pra{ini {to se dizala
i padala u o~i i usta disalo je ne{to meko i veselo laki dah
juga sa zelenih ravnica i {uma {to {umore. Smrkavalo se i zapadna polovina neba bila je obasjana sanjivom svjetlo{}u.
Mimi se objema rukama uhvatila za moju desnu ruku.
[to smo se vi{e pribliàvali sredi{tu grada, ulice su bile sve
ìvlje i ljudi koje smo susretali otmjenije odjeveni. Veliki, bogati izlozi bili su osvijetljeni elektri~nim svjetiljkama; zastali smo pred trgovinom cvije}a; Mimi je sagnula glavu, ~elom se dotakla stakla i osmjehnula se; jo{ nikada u svom ìvotu nije vidjela toliko cvije}a. Kraj nas pro|e starac u zimskom kaputu s krznenim okovratnikom; njegovo lice bilo je
uvelo i izbrazdano, donja usna debela i slinava; pomilovao
je Mimi, a ona zadrhta.
Ulica postade {ira; rasko{na kola jurila su uzdu` i poprijeko; tramvajska su zvonca zvonila a izme|u toga zvi`dale su
zvi`daljke konduktera. Na jednoj i drugoj strani ulice gorjele su plinske svjetiljke sli~ne onima u predgra|u; ali je to
76
svjetlo sasvim druk~ije, sjajno i veselo; zasjalo je u lice i lice

se nasmije{ilo...
Sve dok nismo sjeli u bar{unasta sjedala u operi, Mimi se
stiskala tijesno i pla{ljivo uz mene, pa i glavu bi priljubila uza
me; sva odmjerenost i sigurnost nestade s njezina lica i s njezinih kretnji. Cijelim putem nije progovorila ni rije~i, pa i u
operi je {utjela; njezine o~i su bile {irom otvorene a usne joj
podrhtavale.
Kad se bijela svjetlost razlila dvoranom, bljesnulo je svuda naokolo tisu}u blistavih haljina, zablistala su bijela ramena koketnih gospoda, i upravo pred nama zatreperila je
kao u zlatu visoko po~e{ljana kosa lijepe dame. Bila su to sasvim nova lica iz nepoznata svijeta. Ni na jednom nije bilo
brige ni tuge, ali je bilo mnogo blijedih i izbrazdanih lica, no
ta su se lica smje{kala i smijala, i Mimi vidje da su upala i izblijedjela od samog pijanstva i sre}e. To je vidjela Mimi, a
vidjela je jo{ mnogo {to{ta. Mimi je vidjela sve puno ruà; u
loàma, i u parteru, i na galerijama, sve bija{e posuto cvije}em; ruè u kosama, i na grudima, i u rukama; neke bujne i
svjeè, neke su se trusile pa je tu i tamo leàla zgr~ena latica
na podu. Miris te{kog parfema plovio je dvoranom u gustim valovima; Mimi je dobro osjetila kad ju je obavio takav
val svom teìnom, sa sviju strana; zatvorila je o~i i poluotvorenih usta udisala je taj miris do omaglice. Mimi je vidjela
sve puno zlata; zlato se blistalo na stropu i po loàma; blistalo se na rukama otmjenih gospo|a, na bijelim vratovima,
u kosama i na grudima... Otkuda su do{li ovi ljudi sa svojim
zlatom i svojim ruàma? Ti su ljudi do{li iz ~udesnih dvoraca; sve naokolo vrtovi s ruàma; po stepenicama i hodnici77
Ivan Cankar
ma velike ruè s bujnim crvenim svjetovima; na stropu zlato,

i zlato na zidovima, posvuda samo zlato i drago kamenje; a po
podu {areni sagovi da tone noga kao da hoda{ po mahovini...
Mimi je vidjela dvorce, i ruè, i zlato, i sagove; kad je zasvirala uvertira11, pao je posljednji veo s tih ~udesnih slika,
i sva ljepota svijeta razlila se pred njom, sve bogatstvo svijeta blistalo je pred njezinim o~ima. U po~etku joj je sve to bilo
tu|e i nedostiìvo; ali je miris parfema postao sve teì i opojniji, violine u orkestru ustreptale i uzdrhtale i zastenjale od
pijane, neizmjerne radosti. Njezina se noga pomakla i njezine se ruke po~nu {iriti; polako i posr}u}i kora~ala je u susret
ljepoti, svemu blistavom bogatstvu i svojoj radosti...
Pozornicom su hodali vitezovi iz starih, davnih vremena;
njihova su odijela bila ~udesna, i ~udesno je svjetlo obasjavalo njihova lica i divne dame u svijetlim, blijedim haljinama, s visokim frizurama, zlatnim nau{nicama u u{ima i zlatnim narukvicama na rukama... Iz orkestra i s pozornice dopirali su puni ~eznutljivi glasovi, i kad je okruè i stanu uzdisati oko njena lica i milovati je po obrazima i po kosi, Mimi se nasmije{ila sanjaju}i... Na pozornici nije vi{e bilo Margarete12 u bijeloj haljini, s djevi~anskim plavim pletenicama,
s vjerno{}u u o~ima i nedu`nim smije{kom na usnama. Na
pozornici je bila Mimi... Mimi se {eta po vrtu i Faust,13 lijep
mladi}, ovio je nje`no svoju ruku oko njezina struka.
10 Uvertira predigra za muzi~ko scensko djelo (operu, operetu itd.)
11 Margareta glavni enski lik iz opere -Faust Charlesa Gounoda
12 Faust glavni mu{ki lik istoimene opere u 5 ~inova francuskog kompozitora Gounoda. Libreto je napisan prema istoimenom djelu njema~kog pjesnika Johanna Wolfganga Goethea, 1749-1832.
78
Ne boj me se! Gle, pogled moj

i zagrljaj moj ti govori
{to re}i se ne moè:
predati se sasvim, osjetiti radost
{to biti mora vje~ita!
Vje~na! Njen kraj bi bio o~aj!
Ne kraj, ne! Bez kraja!
I ona se uzdigla do njega i poloìla mu ruke na rame i poljubila ga.
Od srca te ljubim, ti dobri ~ovje~e!
To, naime, nije bila bajka. Ponekad ljudi izmi{ljaju ~udesne stvari {to ih nema nigdje na svijetu. Ali to je bila istina...
Mimi je za~as trepnula trepavicama a preko usnica preletjelo joj ne{to tu`no... To je najljep{a istina na svijetu, i Mimi
se {eta po vrtu u bijeloj haljini, s djevi~anskim zlatnim pletenicama; i pokraj nje je Faust, lijepi mladi}... Ne kraj, ne!
Bez kraja! Tu kipti ìvot punim valovima poput mora... u
tisu}u boja a sve su boje vedre i svijetle... Tamnica sa sivim
zidovima, uski prozor s re{etkama, golema gvozdena vrata.
Mimi je obu~ena u sivi ogrta~ gre{nice ali ispod toga ogrta~a, ispod suza na licu, trepti neizmjerna radost; i usred tih sivih zidova buja ìvot, suvi{e ìvota za tako maleno srce... Ne
kraj, ne! Bez kraja! Kao i prije, i za sva vje~na vremena, {areno se cvije}e nalazi svuda naokolo, beskrajno se nebo {iri
od obzora do obzora... i sve je to njezino po milosti bo`joj.
Ona {iri ruke i prosiplje bogatstvo po svoj zemlji. U bijeloj
79
Ivan Cankar
haljini s djevi~anskim pletenicama hoda preko polja i livada, kroz sela i gradove. Pred njim tuga, za njom sre}a. Kud
god pogleda, tamo zasja sunce, gdje god stupi, nikne ruà...
Njezin dvorac nalazi se kraj mora. More je tako veliko da mu
ne vidi{ nigdje kraja kud god pogleda{, sve samo srebrno
more. U dvorcu, na stepenicama i po hodnicima rastu divne
ruè s bujnim crvenim cvjetovima; po podu prostrti su sagovi, mekani poput zelene mahovine...
Mimi!
U kazali{tu nastade àmor! Sjedala se praznila, u gustim
gomilama mno{tvo je ùrilo prema izlazu.
Mimi je lice gorjelo; o~i su joj bile velike, zami{ljene i mutne. Kad smo se vra}ali ku}i, naslanjala se na mene cijelim tijelom, drè}i me objema rukama.
No}u se probudih; tek {to sam sklopio trepavice. U susjednoj je sobi govorila gazdarica pospanim glasom:
Mimi, {to ti je?
Mimi je plakala; jo{ u snu sam slu{ao njeno prigu{eno jecanje. Idu}eg jutra vidjeli su se tragovi suza na licu, a o~i su
bile upale i gotovo bez sjaja... Otada je njezin pogled bio sasvim druk~iji; ponekad bi pri{la k prozoru i vidio bih kako
joj se o~i ra{ire i zasuze... Nebo je ovdje bilo sivo i nisko, uprljano i zadimljeno od dima iz tvornica; ku}e mra~ne i dosadne, ulice puste, a ljudi {to su hodali tuda imali su izgladnjela
lica i iskrpanu odje}u. Nigdje ruà i nigdje svjetlosti; kad je
sijalo sunce, samovalo je na najvi{im krovovima samo nekoliko pla{ljivih zraka. Mimi je gledala kroz prozor i njeno je tijelo podrhtavalo, a usne su joj bile ~vrsto stisnute.
80
Mjesec dana kasnije Mimi je stajala u tami kraj niskog

prozora u hodniku; naslonila se i nagnula te je pala s tre}eg
kata u dvori{te.
81
BILJE[KA O PISCU
Ivan Cankar - tvorac Crtica iz moje mladosti - ro|en

je 10. maja 1876. godine u selu Vrhnici nedaleko od Ljubljane. Bio je osmo po redu dijete u siroma{noj porodici Joèfa
Cankara - seoskog kroja~a, i majke Neè kojoj }e kasnije posvetiti svoje knjièvno djelo.
Osnovnu {kolu zavr{io je Cankar u svom rodnom mjestu, a gimnaziju, takozvanu realku, u Ljubljani. Po zavr{etku gimnazije odlazi u Be~ da nastavi {kolovanje. Najprije se
upisao na gra|evinski odsjek tehnike a potom na slavistiku
(izu~avanje slavenskih jezika i knjièvnosti). Studije nije uspio
zavr{iti jer je morao da se bori za svoj svakida{nji ìvot i opstanak.
U toku studija bavio se knjièvnim radom i postao aktivni zastupnik socijalisti~kih ideja.
Umro je 11. decembra 1918. godine.
Poznata su mu djela: Sluga Jernej i njegovo pravo (pripovijetka), Martin Ka~ur (roman), Kralj Betajnove, Za
dobro naroda i Sluge (drame).
83
Ivan Cankar
SADR@AJ
Crtice iz moje mladosti Ivana Cankara ..................... 5

Moj ìvot ......................................................................... 7
Desetica .......................................................................... 38
Grijeh ............................................................................ 44
Na{a kr~evina................................................................. 48
[alica kave ..................................................................... 54
Pavli~ekova kruna ......................................................... 58
Mimi .............................................................................. 74
Bilje{ka o piscu ............................................................. 83
84

Crtice Iz Moje Mladosti - Ivan Cankar PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Crtice Iz Moje Mladosti - Ivan Cankar PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Ivan Cankar

CRTICE IZ MOJE MLADOSTI IVANA CANKARA

Izbor crtica i pripovijedaka, koji vam je namijenjen, vrlo

renja i gor~ine, ali se istovremeno ra|a njegova ~vr{}a vjera

Crtice iz moje mladosti

Svako je djetinjstvo puno sre}e i radosti, svjetla, sunca i

Isuse! Isuse! vikala je sestra...

Crtice iz moje mladosti

Mesar je imao ispred ku}e visoku gomilu upola otesanih

nuti glineni lonac, vilju{ke s jednim i po zupcem, {kljoca

Crtice iz moje mladosti

Brat me blatnjavog i rasplakanog vukao ku}i. Tamo su

Crtice iz moje mladosti

Jedna jedelj-naran~a i jedna jedelj-naran~a jesu dvije

Crtice iz moje mladosti

zavu}i iza njega; s mukom dodu{e, ali bi se provukao. A ja

Crtice iz moje mladosti

Provukao sam se pozadi, izvukao ~avao, uklonio dasku

Crtice iz moje mladosti

Crtice iz moje mladosti

Majka jede mandaru od kukuruzna bra{na, iz dana u

Dje~a~e moj! re~e. Zatim je glasno zaplakala ni sam

Crtice iz moje mladosti

hlad u prisustvu bijelog sladunjavog lica u~itelja, {to je preo

Crtice iz moje mladosti

Ispred nas, na horizontu, bijeljela se Ljubljana, a pored

Crtice iz moje mladosti

Ovuda si prolazio; kad god si pro{ao, gdje god si bacio

Crtice iz moje mladosti

Crtice iz moje mladosti

suza; u svakom pogledu tihi prijekor; uza svaku rije~ gorki

Crtice iz moje mladosti

bih zaspao. Kad ih nisam dozivao, snovi su sami zakucali na

Mojim vlastitim rije~ima pozdravljaju me zeleni bre`uljci

Crtice iz moje mladosti

Kola su se bu~no zaustavila pred ku}om.

Crtice iz moje mladosti

nikle ogromne ku}e, svijet je, zadihan i bezuman, `urio u

Crtice iz moje mladosti

{to ih je osjetilo prvi put. Daleko prodire sje}anje, odgr}e

Crtice iz moje mladosti

Crtice iz moje mladosti

Bilo je toplo i snijeg je kopnio po krovovima; kapalo je

Crtice iz moje mladosti

U gomili veselih drugova do|e i Jo`a.

Jo`a je bio kod ku}e; sjedio je za stolom i dr`ao knjigu

Crtice iz moje mladosti

Jo`a je oti{ao ku}i i sjede u uglu na veliki sve`anj, koji je

I mi smo imali svoju kr~evinu.

Crtice iz moje mladosti

ma zemlji, `udnja za zemljom. Stekao sam golemo iskustvo

ljenih {uma. Ova se ~e`nja krila i u meni, pa je i danas isto

Crtice iz moje mladosti

cale visibabe. Na uzbrdici bilo je u`asno sklisko; na suncu se

le`i u susjednoj sobi. Majka je {utjela, nikada nije ni rije~ju

Crtice iz moje mladosti

pri~e o dalekoj bajnoj zemlji, o obe}anoj Zemlji Dembeliji!

Crtice iz moje mladosti

Crtice iz moje mladosti

A ja sam se osvrnuo i rekao zlobnim glasom:

Crtice iz moje mladosti

nadnoj tuzi, zaboravljen, smireno poput psa. Kroz vje~nost