Ivo Andri - Knjiga

Vrsta djela - pripovijetka

Mjesto radnje - bosansko mjesto u kojem je djeak pohaao gimnaziju
Vrijeme radnje - od rujna do sijenja

Pripovijetka Knjiga dua je od ostalih pripovjedaka iz zbirke Aska i vuk, te se

od njih razlikuje i po dubljoj psiholokoj razraenosti glavnog lika, po emu je
bliska psiholokoj noveli. U sreditu radnje je glavni lik, djeak Latkovi, koji je
nesiguran i srameljiv, a tema kojom se pripovijetka bavi je njegov strah.
Rije je o strahu koji se pojavio kao pretjerana reakcija na uobiajeni dogaaj,
a koji je posljedica odgoja jer djeak oito nije imao osobu u ivotu kojoj se
mogao obratiti i koja bi ga usmjerila kako da postupi u takvoj situaciji. Njegovo psihiko stanje pratimo
kroz cijelu pripovijetku te se vrlo zorno prikazuje osjeaj anksioznosti, izrazite zabrinutosti, srama i
manje vrijednosti.

Osim pitanja odgoja, pripovijetka takoer razmatra odnos jaih ili starijih osoba prema slabijima i
mlaima, pitanje osuivanja od strane drutva i izrugivanja. Kako je navedeno u samom uvodu, djeji
strahovi ponekad su neutemeljeni, ali mogu ostaviti duboke posljedice ukoliko ih odrasli zanemaruju ili
olako prelaze preko njih.

Kratak sadraj - Na poetku pripovijetke nalazi se talijanska narodna pjesma s prijevodom koja govori o
velikom strahu za vrijeme uenja male knjige. Ta pjesma uvodi u temu, a to je djeji strah. Ovisno o tome
kakav je prvi dodir djeteta s drutvom i njegovim zakonima, taj strah ili iezava s godinama ili ostaje u
djetetu i lomi mu duu cijeli ivot. To su sitni, ali sudbonosni dogaaji iz djetinjstva koje odrasli esto ne
primijete ili olako prelaze preko njih. Glavni lik, djeak o kojemu znamo samo da se preziva Latkovi,
vratio se s ljetnih praznika u bosansko mjesto gdje se kolovao. Bio je rujan i krenuo je u trei razred
gimnazije. Vratio se u kolu teka srca nakon igre i slobode.

Svoju aku sobu dijeli s jednim kolegom, a stanuju kod stroge i brine udovice, koja takoer ima dva
sina koji se koluju u gimnaziji. U hodniku gimnazije na ploi su bila ispisana imena onih koji su dobili
pismo. Uinilo mu se da umjesto slinog prezimena pie njegovo, ali se ubrzo razoarao. inilo mu se da
u njegovu ivotu nema nieg lijepog ni neobinog, samo dunosti i obaveze, sve je jednolino. Na manjoj
ploi pisalo je kada i gdje se izdaju besplatne kolske knjige za uenike koji su siromani ili nemaju
roditelje. To su bile ve koritene, unitene knjige, a njemu se gadilo to e morati cijelu godinu uiti iz
takvih knjiga. Jedina svijetla toka i nada u njegovom ivotu bila je mogunost koritenja knjiga iz
knjinice, na to su imali pravo uenici od treeg razreda.

Dvije godine je ekao taj trenutak i kada je napokon uao u knjinicu, osjeao je da mu se ostvario san.
Radost se ubrzo pretvorila u bol kada je shvatio da mora izabrati samo jednu knjigu tjedno i to ako
knjiniar odobri. Sve to inilo mu se uvjetovano i ogranieno u usporedbi s tim to postoji toliko knjiga i
ljudi koji ih mogu slobodno itati. Knjiniar ga je trgnuo iz razmiljanja. Pitao ga je je li doao spavati ili
uzeti knjigu. Djeak je bio zbunjen i uplaen, bojao se da e mu knjiniar nadjenuti neki podrugljivi
nadimak. Uz mucanje zatraio je neto o putovanjima. Knjiniar mu je odgovorio da mu se ini da on ni
sam ne zna to hoe i ustro mu predao kratku, podeblju knjigu.

Djeak se zbunjen povukao mislei da je ovaj put sretno proao jer nije dobio nadimak. Silazio je niz
stepenice i listao knjigu. Zvala se "Ekspedicija u polarne krajeve". Pregledavao je slike polarnih predjela,
saonica koje vuku psi i snjenih atora. Iz svih fotografija zraila je hladnoa i neprijatnost susreta s
knjiniarem.

Od osjeaja potresenosti tim susretom s knjiniarem, djeak se spotaknuo i pao niz stepenice. Knjiga se
rasula i njezina unutranjost istrgla se iz korica. Brzo je pojurio kui i pogledao nije li ga tko vidio. Putem
je cijelo vrijeme razmiljao o teti i nezgodi s knjigom. Nakon ruka otiao je igrati se s drutvom i
zaboravio na knjigu dok nije pao sumrak. Poslije veere, u tajnosti je izvukao knjigu i vidio da je ve
jednom bila oteena i lijepljena. Pitao se to treba napraviti. Zakljuao je knjigu u koveg da je nitko ne
vidi.

Za vrijeme nastave samo je razmiljao o tome kako e izai pred knjiniara jer je mislio da se knjiga ne
moe popraviti. Njegova je briga svakim danom bivala sve vea. Prolazili su mjeseci, poeo je izbjegavati
prijatelje. Nije znao treba li se kome povjeriti i traiti savjet, bojao se osude od drugih. Mislio je pisati
ocu ili priznati knjiniaru. Jedini spas vidio je u molitvi. Traio je Boga da uini udo i sastavi knjigu.
Svako jutro provjeravao je knjigu, ali ona je bila ista. Poelio je umrijeti prije kraja semestra, kada je
morao vratiti knjigu. Od tada molio je samo da umre.

Povukao se u sebe, smravio, profesori su primijetili da je popustio u uenju. Gledao je kako ostali
vraaju knjige i posuuju nove, a on nije imao hrabrosti ponovno stupiti pred knjiniara. Jednom ga je
netko pitao zato ne posuuje knjige, a on je odgovorio da jo nije proitao prvu. Podrugljivo su mu
odgovorili da ne moe mjesecima drati istu knjigu i da e je morati vratiti ako je netko drugi zatrai. Ta
pomisao poveala mu je strah. Skupio je novac i kupio ljepilo. Kad je bio sam kod kue, rastopio ga je i
komadiem drveta namazao knjigu. Kad ju je zalijepio, pritisnuo ju je drugim knjigama i tekim
predmetima. Nije mogao spavati jer je mislio da nije dobro zalijepio i da je time nepopravljivo sve
pokvario.

Ujutro je pogledao knjigu. Na prvoj i zadnjoj stranici vidjeli su se tragovi lijepila. Svakodnevno je ponovno
procjenjivao je li lijepljenje uspjelo i moe li vratiti knjigu. Doao je kraj semestra i dan kada svi trebaju
vratiti knjige u knjinicu jer bez toga nee dobiti svjedodbu. No prije nije mogao spavati, planirao je da
e ii u knjinicu kada bude puno ljudi, da e biti ravnoduan i da nee niime privlaiti panju na sebe.

Bojao se otrih rijei knjiniara i kazne, sramote i plaanja. Bio je sijeanj i krenuo je u kolu. Obilazio je
vrata knjinice i uao kada su ispred njega bila trojica. Zubi su mu cvokotali od straha. Nije primijetio da
su trojica ispred njega ve otila i da je doao na red. Naao se licem u lice s knjiniarem. Knjiniar je
izgledao drugaije: imao je velike podonjake, izgledao je zabrinuto i bolesno. Djeak je razmiljao je li to
opasnije ili povoljnije za njega. Utuen i mrzovoljan knjiniar nije ni pogledao djeaka, uzeo je knjigu,
zabiljeio da je vraena te je odloio meu ostale vraene knjige.

Djeak je ostao okiran, nije izaao sam iz knjinice, nego su ga izgurali drugi. Oekivao je da e ga netko
zvati da se vrati. Dogodilo se udo nita se nije dogodilo. Nije vie bilo knjige, ni straha, ni
odgovornosti. To je bio jedini ishod koji nije predvidio. Vratio se kui i sjedio dugo pognute glave kao
premoren ovjek, nije se mogao radovati.

Likovi - djeak Latkovi, knjiniar

Djeak Latkovi potjee iz siromane obitelji, to moemo zakljuiti iz toga to je morao koristiti ve
upotrijebljene kolske knjige. Bio je mrav, preplanuo, kosa mu je izblijedjela od sunca, odijelo mu se
inilo teko, a cipele su ga uljale kao tue. Spominje se da je imao oca, od njega je htio zatraiti savjet
to da uini s knjigom. Kroz pripovijetku moemo pratiti kako se mijenja stanje njegovih osjeaja. Na
poetku je radostan i slobodan. Kako se vraa u kolu, postaje razoaran. Osjea se malen, zbunjen i
neugledan u gradu. Ono to ima malo je prema onome to mu se nudi i onome to bi htio imati. Taj
osjeaj prerasta u monotoniju koja se iznenada prekida susretom s knjiniarem, koji je na njega ostavio
iznimno negativan dojam. Postao je tjeskoban i zabrinut, to se odrazilo na svim podrujima njegova
ivota. Briga i strah oko knjige, kao i osjeaj posramljenosti i manje vrijednosti nestao je nakon to je
vratio knjigu, ali ostao je u stanju oka, zbog ega nije mogao osjetiti radost.

Knjiniar je opisan kao otresit, imao je jake ake i vrat, kratko oianu crvenu kosu, brkove i zelene oi.
Njegov pogled bio je podrugljiv, iz njegovih oiju moglo se vidjeti da zna to hoe i to treba raditi, te isto
oekuje i od drugih u svakom trenutku. Knjiniar se postavio nadmono nad nesigurnim djeakom
iskoristivi njegovu slabost da bi uzdigao sebe. Prema njemu se ponaao s poniavanjem. Na kraju se
njegov izgled promijenio, razbolio se te vie nije o niemu vodio brigu. Postao je mrzovoljan, utuen i
udubljen u svoje brige i misli.
_____________________________________________

Ivo Andri je roen 9. oktobra 1892. godine u Dolcu pored Travnika u tadanjoj
Austro - Ugarskoj. Matine knjige kau da mu je otac bio Antun Andri, kolski
posluitelj, a mati Katarina Andri (roena Peji) i da je krten po rimokatolikom
obredu (Andri se najvei deo svog ivota izjanjavao kao Srbin). Detinjstvo je proveo
u Viegradu gde je zavrio osnovnu kolu. Andri 1903. godine upisuje sarajevsku
Veliku gimnaziju, najstariju bosansko - hercegovaku srednju kolu, a slovensku
knjievnost i istoriju studira na filozofskim fakultetima u Zagrebu, Beu, Krakovu i
Gracu. U gimnazijskim danima Andri je bio vatreni pobornik integralnog
jugoslovenstva, pripadao je pokretu Mlada Bosna i bio je strastveni borac za osloboenje
junoslovenskih naroda od austrougarske vlasti. Svoju prvu pesmu U sumrak objavio je 1911. godine u
Bosanskoj vili. Naredne godine zapoeo je studije na Mudroslovnom (filozofskom) fakultetu Kraljevskog
sveuilita u Zagrebu. kolovanje je nastavio u Beu, a potom u Krakovu gde ga zatie Prvi svetski rat.

Po izbijanju rata vraa se u zemlju. Odmah po dolasku u Split, sredinom jula, austrijska policija ga hapsi i
odvodi u ibenik, a potom u mariborsku tamnicu u kojoj e, kao politiki zatvorenik, ostati do marta
1915. godine. Meu zidovima mariborske tamnice, u mraku samice, "ponien do skota", Andri
intenzivno pie pesme u prozi. Po izlasku sa robije, ondanje vlasti odreuju Andriu kuni pritvor u
Ovarevu i Zenici u kojem ostaje sve do leta 1917. godine. Andri je imao veoma uspenu diplomatsku
karijeru: godine 1920. postavljen je za inovnika u poslanstvu u Vatikanu, a potom je radio kao
diplomata u konzulatima u Bukuretu, Trstu i Gracu. U to vreme objavio je zbirku pesama u prozi Nemiri
- pripovetke orkan i vabica, Mustafa Madar, Ljubav u kasabi zatim se reaju Put Alije erzeleza
i Pripovetke.

U junu 1924. godine u Gracu je odbranio doktorsku tezu Razvoj duhovnog ivota u Bosni pod uticajem
turske vladavine. Tokom 1927. godine radio je u konzulatima u Marseju i Parizu, a naredne godine u
poslanstvu u Madridu. Iste godine objavljena je njegova pripovetka Most na epi. Od 1930. do 1933.
godine bio je sekretar stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Drutvu naroda u enevi. U to vreme
objavio je prvi deo triptiha Jelena, ena koje nema.

Godine 1954. postao je lan Komunistike partije Jugoslavije i prvi predsednik Saveza knjievnika
Jugoslavije. Prvi je potpisao Novosadski dogovor o srpskohrvatskom knjievnom jeziku. Te godine
tampao je u Matici srpskoj roman Prokleta avlija. Pisao je i eseje o Njegou, Goji itd. Poslije drugog
svjetskog rata Andri objavljuje svoja najzrelija djela: Gospoica, Travnika kronika i Na Drini uprija te
nekoliko knjiga pripovijedaka u kojima se pored starih i ve objavljenih sukcesivno pojavljuju nove. Ivo
Andri je pisac velikog zamaha. Iako je po osnovnoj koncepciji realist, on se ne zadovoljava iskljuivo
realistikim slikanjem, nego mu ono slui samo kao sredstvo da mirno i kontorlirano istakne u naoko
obinim zbivanjima njihovu fantastiku i simboliku.

Dobitnik je Nobelove nagrade za knjievnost 1961. zbog svog celokupnog dotadanjeg rada "o istoriji
jednog naroda", prvenstveno za roman Na Drini uprija (1945).

Dobrica osi u svojoj knjizi Pievi zapisi 1969 - 1980. prepriava, na sto osamdeset estoj stranici, svoj
"poslednji znaajniji razgovor" sa Andriem i citira ga: - U Bosni vam je sada, Dobrice, ono to je pokojni
Kalaj snevao, a nije kao diplomata smeo da izgovori. U Bosni pobeuje Bonjatvo. Staro, a mlado. I neka
da Bog da moja noga vie nikad ne kroi preko Drine... Inae, upravo je Ivo Andri predloio osia za
dopisnog lana Srpske akademije nauka i umetnosti 1970. godine.

Ivo Andri je umro 13. marta 1975. godine u Beogradu.