1

Ahmet Hromadi OKAMENJENI VUKOVI

SVE POINJE PRIOM Ima jedna planina. Ima jedno jezero na toj planini a na obali jezera visoka stijena. Na stijeni est okamenjenih vukova. Ogledaju se u vodi danju kad je nebo isto, kad pri sunce i nou kad gore zvijezde. Nekad ih sakrivaju oblaci. Nekad ih sakrivaju magle. Kad nema ni oblaka ni magle, krije ih uma. Staz do njih nema, ni puteva nema, i oni koji krenu da trae okamenjene vukove nee ih lako nai. Morae dugo, dugo da lutaju umom gdje ive medvjedi, divlje make, gdje caruju orlovi, gdje iz svakog grma, iz svake kronje vrebaju neije oi. Moda e stii do vrha planine. Moda nee. Ali oni koji stignu, oni koji ostanu uporni, bie nagraeni ljepotom. I nee se pokajati to ih je u tamnu i nepoznatu planinu povukla pria o okamenjenim vukovima. Nema mnogo takvih junaka koji su savladali sve zapreke i stigli do obale jezera, koji se mogu zakleti i rei: Okamenjeni vukovi su jo uvijek tamo. Istinita je pria o njima. Mnogo je vie onih koji ne ele da se penju do vrha planine, da se izlau opasnostima, pa tvrde da je pria o vukovima izmiljena. A najvie je onih koji kau: Pria je pria. Ona mora biti zanimljiva i lijepa, a ako je u njoj neto i izmiljeno, zar je to vano? Zaista, zar je to vano? Ponimo zato pravu priu...

JEDNO PROLJEE U JEDNOJ UMI To je bilo njegovo prvo proljee. On jo nije bio stasit srnda. On je bio bezbrino malo jare, koje se nije odvajalo od majke. Spavao je pored nje, igrao se na domaku njenog oka, skakutao pored nje kad su odlazili na planinske livade pune cvijea, meke i mirisne trave. Ili,
2

prosto u etnju. Imali su prijatno prebivalite pod kronjom divlje loze, i ispod dotrajalih zidova stare i zaboravljene tvrave. Nekad tu, vjerovatno, nije ni bilo ume. Bilo je golo brdo i na brdu tvrava iz koje su ratnici na dobrim konjima i u tekim oklopima odlazili u bojeve i oko koje su se, ko zna koliko puta, vodile bitke. Moda je u jednoj takvoj bici razorena i spaljena, ali poto to za nau priu nije nimalo vano, neemo ni ispitivati kako se to dogodilo i kad se dogodilo. Moramo, ipak, kazati da je ispod brda izvirala voda i otjecala potokom niz planinu i da je zbog vode mnogobrojno umsko stanovnitvo naseljavalo itav kraj oko tvrave. Izvoru i potoku prikradali su se pojedinano i u oporima vukovi da piju vodu ili da trae plijen. Isto tako, oprezno, prikradale su se i lukave lije, a ljeti, kad bi upeklo sunce, dolijetala su itava jata ptica da se rashlade i okupaju u potoku. Dolazile su tu plaljive srne i najljepi srndai, a iznad planine u modrom visu od jutra do mraka straarili su ili orlovi, ili jastrebovi. I, ko zna, koliko se tu nesrea dogodilo. Koliko je rtava palo. O tome bi mogla da nam ispria samo planina. Ali, ona dobro uva svoje tajne i mi nikad neemo doznati sve, mi moemo doznati samo poneto. Ostavimo zato da ona i dalje uva svoje tajne i vratimo se naem malom junaku koji je tek poeo da ui kolu i jo nije ni slutio kakva ga iskuenja oekuju u njegovom ivotu i njegovoj rodnoj planini. Njegova majka kao i sve majke na svijetu neprestano je na njega pazila i esto ga opominjala: To je zabranjeno jelo. To je otrovno jelo. Ne pribliavaj se vodi, uguie se. uvaj se! Pazi! To proljee u umi nije bilo nimalo neobino. Ponekad su padale kratkotrajne i tople kie. Ponekad je duvao vjetar razvigorac. Ponekad, opet, crni oblaci su se sputali do samih vrkova jela i zapoinjala je strahovita oluja. itava planina se tada tresla i nigdje u njoj nije bilo ni sigurno, ni spokojno. Vjetar je izvaljivao iz zemlje itava stabla, otkidao grane, pucali su gromovi i prijetee bljeskale munje. I sve to bi se u umi ivo zateklo, drhtalo je. Opasnost je bila podjednaka za sve i u itavoj planini nije se mogao uti ni glas divlje zvijeri, ni glas ptice. Tek kad bi se oluja stiala i sunce ponovo poelo da izviruje, oivjela bi i planina, a iz rup, pein i mnogobrojnih drugih sklonita izvlaili su se umski stanovnici. Ali, sreom, oluje nisu bile este. Vie je bilo onih divnih proljenih dana kad se planina punila glasovima i umovima, kad je bila puna mirisa i veselja. Na prijatelj je rastao i provodio svoje proljee ugodno i veselo, jer je njegova majka bila dobra, jer je inila sve da njemu bude dobro. On jo nije znao ni ko mu je prijatelj, ni ko mu je neprijatelj. On nije znao da opasnost vreba na svakom koraku i da u umi vlada zakon jaeg. Ali, majka je sve znala. I poduavala ga je polako i strpljivo. Imao je najprije da savlada jezik svog roda, jezik srna, ali smo to nije bilo dovoljno.
3

Morao je da upozna udi ume. Morao je da upozna glasove mnogobrojnih ivotinja, govor ptica, naroito onih koje su podizale uzbunu kad bi se u blizini pojavio kakav opasan, nepoeljan stvor. Tako je i saznao da planina ima svoje straare, prikrivene u kronjama drvea, u grmovima i travi, straare koji sve prate i sve vide. Prvih dana, dok je bio nejaak i dok je provodio vrijeme samo u sklonitu pod lozom, njegova majka se gotovo i nije odmarala. Ona je neprestano oslukivala glasove i umove u planini, esto mu davala znak da ostane miran i izlazila iz sklonita da osmotri okolinu i preduhitri neprijatelja ako se pojavi. Ponekad se vraala umirena. Ponekad se vraala uplaena i tada su oboje dugo, dugo, bez glasa i pokreta morali da ekaju dok opasnost ne mine. Ponekad, opet, kad bi se neprijatelj pojavio sasvim blizu, sluila se njegova majka varkom i uputala se u opasnu igru. Znala je: ako neprijatelj otkrije njihovo sklonite, njeno dijete koje jo nije moglo estito ni da hoda, a kamoli da tri i bjei, bie izgubljeno. U takvoj situaciji imala je samo jedan izbor: da se sama otkrije, da prevari neprijatelja i odmami ga daleko od njihovog sklonita. I inila je upravo to. U planini je tada zapoinjala smrtonosna igra i trka kojoj se ishod nikad nije mogao znati, kao to se nije moglo znati ni koliko e trajati. Zavisilo je sve od toga kakvog je neprijatelja srna zavodila, pred kakvim neprijateljem bjeala. Najee su to bili vukovi ili lisice. Ponekad divlje make. Ponekad i psi lutalice. Nije teko pogoditi kako se osjeao na malian dok je ekao da mu se majka vrati. Nimalo ugodno, zar ne? Ali, ako bismo samo to kazali, ne bismo kazali gotovo nita. Jer njegova majka je mogla i da se ne vrati. A moglo je da se dogodi i neto drugo. Mogao je da se pojavi i novi neprijatelj, i da ga jednostavno epa i odnese. Ko zna, ta jo nije moglo da se dogodi? Plaio se svega. Lahora lia koji je mogla da izazove najmanja ptica. unja u travi, koju je mogao da poljulja ili guter ili zelemba ili kakav veliki bumbar. inilo mu se da se svi, i najljui neprijatelji, okupljaju oko njegova sklonita i da e ga odjednom napasti. inilo mu se da ga iza svakog stabla, iz svakog grma, iz svake kronje i lista motre neije oi. A on, niti je smio da se pomakne, niti je smio da pusti glas. Drhtao je od straha kao suva trska na vjetru. Plakao je neujno. Ipak se sve zavravalo sreno. Majka se vraala umorna i zabrinuta. Ali, im bi vidjela da je njeno dijete ivo i nepovrijeeno, zaboravljala je na umor i na sve, osim njega. Tada ga je dugo i njeno milovala. Tada ga je dugo ljubila, i on je sad plakao ne od straha, ve od sree. Imao je dobru majku. Imao je plemenitu majku. On je ve znao: kad je majka pored njega, njemu se ne moe i ne smije nita dogoditi. I nikako nije mogao da shvati, zato ih ne puste na miru. Pa, oni nikoga nisu ni uznemiravali, ni napadali. Oni su ivjeli povueno u svom skrovitu, i nikom nisu smetali. Dolazile su im u
4

posjetu samo sitne ptice, dolazili su i veseli leptirovi koji su pokuavali da se igraju sa njim i on sa njima. Tih dana ivio je u sklonitu i njegov otac, stasit srnda, koji je imao vrste i otre rogove. Ali, on se tu osjeao kao gost, i nije bio naroito ljubazan ni prema svom djetetu, ni prema njegovoj majci. esto je odlazio nekud, skitao umom i vraao se, ljut i umoran. Pod lozom je gotovo neprestano spavao, ne dozvoljavajui da ga uznemiravaju i bude. Kad se inilo da je otac dobre volje, malian mu je prilazio s namjerom da se i sa njim malo poigra i zabavi. Ali bez obzira na sve nestaluke koje bi izvodio i zbog kojih ga je majka uvijek darivala poljupcem, otac je ostajao hladan i nepokretan. Tek ponekad bi se udostojio da ga pomiluje, i to je bilo sve. Nisu dugo ni ostali zajedno. Jednom je otac otiao, i vie se nije vratio. ta se sa njim dogodilo, on nikad nije saznao. Da li je odlutao nekud daleko, daleko, ili je postao rtva grabljive zvijeri, ostala je zauvijek tajna. Kad su malianu noge ojaale, kad je poeo da tri i skae, i majka je poela da ga vodi sa sobom na panjak. Odlazili su tamo naveer, pred zalazak sunca, kad se uma smirivala. Odlazili su tamo u osvit dana, kad se uma budila iz nonog sna ptijom pjesmom i stotinama drugih znanih i neznanih glasova. To su bili njegovi najveseliji asovi, jer je tamo na bujnim i svijetlim planinskim livadama pronaao svoje vrnjake i prvi put je, zapravo, poeo da se igra. Kao to je njegova majka dovodila njega, tako su i druge majke dovodile svoju djecu i putale ih da se do mile volje naskau i zabave. A djeci, kao to je poznato, nije potrebno mnogo ni da se upoznaju, ni da zaponu igru. Prostora je bilo dovoljno. Trava je bila meka i puna mirisa. Poslije igre ekao ih je odmor. Pa, ta su mogli vie da zaele? Jurili su mali srndai i male srne jedni druge, valjali se i sakrivali u travi, izvodili su sto i jednu vragoliju. Ponekad bi izbila svaa. Tada su odlazili majkama da im se poale, ili bi majke dolazile da ih razvade i pomire. Tako su njihove svae uvijek bile kratkotrajne i uvijek su se razilazili kao dobri prijatelji. I tu, na livadama, majke nisu ni jednog asa isputale iz vida svoju djecu. Jer, opasnost je i tu neprestano vrebala. Nikad se nije moglo znati, kakav se neprijatelj prikrada kroz guste estare, ili kroz travu, jesu li sa planinskih visova krenuli u lov mrki orlovi. I im bi osjetile i najmanju opasnost, majke su podizale uzbunu. urno su kupile svoju djecu i prekidale pau. Ponekad je to bilo samo oprezno povlaenje u umu, i zaklone, bez velike urbe. Ponekad se, opet, uzbuna pretvarala u stranu trku kroz umu, u jurnjavu koju nije bilo lako izdrati. To su bili teki ispiti za male srne i srndae. Ali, to su bili, istovremeno, i dobri ispiti, dobra kola.

OVO SU TVOJI NEPRIJATELJI Majka njegova je morala da zna kakav je neprijatelj goni, kako mogu da mu umaknu i gdje da se sklone. Ali, on to jo nije znao. On jo uvijek nije vidio ni jednog od tih stranih neprijatelja, pred kojima su srne, pa i njegova majka, drhtale, koji su im neprestano zagoravali ivot. esto je sluao kevkanje lisic i upamtio je taj glas, jer ga je majka upozorila da ga upamti. esto je sluao zlokobno vuje zavijanje i upamtio ga zauvijek. esto je sluao i kliktaj orlova u zraku. I posmatrao ih kako krue po plavom nebeskom prostoru. Majka ga je neprestano pouavala kako e otkriti neprijatelja, kako pretei, kako prevariti i umai dok nije prekasno. Ako su se kretali kroz umu, ona je esto zastajala i nareivala njemu da se umiri. Dugo je oslukivala. Dugo je provjeravala mirise koje je donosio vjetar. I tek kad bi se uvjerila da je sve u redu, kretali su dalje. Pa ni tada nije mogla biti sasvim sigurna da ih neprijatelj nee iznenaditi. Svako drvo moe biti zasjeda. I svaki grm. I svaki kamen. Ali, isto tako, i zaklon i sklonite. Nemojte sad pomisliti da je na malian postao kukavica poslije mnogobrojnih pouka koje je dobio od svoje majke. Da se osjeao najugodnije u tihom sklonitu pod divljom lozom i u podnoju stare tvrave. Naprotiv. On je volio da luta umama. On je bio neobino radoznao i, govorei istinu, nije ni vjerovao da mu se neto strano moe dogoditi. On je ve mogao dobro da tri, da preskae jaruge, da se skriva u travi i bunju. I majka je bila zadovoljna njegovim uspjehom. Ona ga je uporno pouavala, neprestano nareivala i upozoravala: Pazi! uzvikivala je esto, i on je znao da taj uzvik znai neto ozbiljno. Ili su naili na zapreku, ili se pribliava neprijatelj. Oslukuj! bilo je isto tako esto upozorenje. Pa onda: Tri brzo! Skai! Skloni se, skloni! Lezi u travu! Ona mu je govorila jezikom njihova roda, i on je uio jezik, i uio kako se treba uvati u umi. Kasnije, bio je dovoljan samo jedan nijemi pokret, jedan znak njegove majke, i on je znao ta to znai i ta treba da ini. Kao sva djeca, i on je eznuo za onim to nije imao. elio je da bude ono to jo nije mogao biti. Da bude brz i jak. Da ima otre i snane rogove. Oh, da su mi samo rogovi uzdisao je esto. Da su mi makar mali rogovi, najmanji na svijetu! Pitao je majku:
6

 Zato ja nemam rogove? Pitao je jo: Hou li ja uvijek ostati ovako malen? Ona ga je tjeila, kao to majke tjee svoju djecu i govorila mu je da e jednom biti snaan i brz, najbri i najsnaniji srnda u umi. I on je, zadovoljan i utjeen, strpljivo ekao. esto je sanjao dvoboje u kojima uestvuje i pobjeuje, sanjao je kako kroz planinu vodi velika stada srna i srndaa. Uvijek je s divljenjem posmatrao krupne i ponosne srndae na livadama ili u susretima negdje u umi. Pokuavao je nekoliko puta da im se priblii. elio je da meu njima nae prijatelja. Ali bez uspjeha. Oni su se ponaali kao da ga ne primjeuju. Ponekad su ga osorno odbijali i tjerali, ne dozvoljavajui mu ni da im se priblii. A on nije mogao ak ni da se ljuti na njih. Pa zar tako neljubazno nije postupao prema njemu i otac!? Konano to je bila samo jo jedna pouka vie za njega. I to mu je pokazalo da ima u toj velikoj umi samo jednog velikog prijatelja majku. Tjeilo ga je, dodue, i to to ni njegovi vrnjaci nisu prolazili nita bolje. Veliki srndai nisu podnosili nestanu lanad, i nisu dozvoljavali da im smetaju. Zato, on nije znao. Ali, on je znao da raste. Jednoga dana, kad se opae snagom, doi e on u njihovo drutvo, pa nek onda pokuaju da ga otjeraju. Ko eka, taj i doeka! kae narodna poslovica. A njegova majka ga je pouavala: Budi samo strpljiv. Ti raste i ti e narasti. I zato da bude suvie nestrpljiv? Njemu jo uvijek nije nita nedostajalo. Jo uvijek je njegov ivot bio pun radosti. Provodio je vrijeme u igri, u etnjama kroz umu, na odmoru. Majka ga je mazila i brinula se za sve. Pa to bi vie mogao poeljeti? Ali tako nije moglo ostati, i nije ni ostalo. Prolo je proljee. Dolo je ljeto. Dole su vruine, one jake vruine koje sue svaku kap rose, svaku lokvicu vode. Venula je trava i prije vremena opadale latice cvijea. Suio se list na drveu. Po umi je nastala potraga za vodom. Danju i nou hrlili su mnogobrojni stanovnici planine ka potoku da se napoje i rashlade. Bilo je to jedino mjesto gdje se jo moglo doi do vode. Na obalama potoka, iz gustog ipraja, iz trave, iza debelog drveta, svakog asa je izvirivala po neka plaljiva ili lukava ivotinja. Svakog asa se uo krik poneke ptice, ili klepet krila. Voda je najednom postala dragocjena. Zbog nje su zapoinjale itave seobe, zbog nje su se na obalama potoka, jedinog u toj planini, i danju i nou vodile bitke. I ba tu, i tih dana, na junak umalo to nije napravio nepopravljivu greku. Jednom, dok je njegova majka pila vodu, preskoio je potok i naao se u rijetkom iblju, na rubu nevelike poljane. A na poljani, u mekoj travi, igrao se opor vuia. Preskakali su jedan preko drugog, valjali se, gonili jednom rijeju, izvodili su vragolije kao vesela i bezbrina djeca. Malian ih je posmatrao i ne pomiljajui na opasnost. On, uostalom, nije ni znao da su
7

to vuii, pa bi se moda ak prevario i potrao, skoio meu njih, da oni sami nisu pojurili preko poljane pravo na njega. Jesu li ga otkrili, ili je to bio samo nastavak igre on to nije znao. Ali ih nije ni saekao. Osjetio je opasnost. U dva skoka naao se pored majke, u asu kad su se vuii pojavili na drugoj obali. Tako je i majka mogla da ih vidi. A to je bilo sasvim dovoljno za njenu odluku: da to prije umaknu u umu na sigurno mjesto. Vuii nisu jurili za njima. Oni su se vratili na poljanu i nastavili igru. Iz travuljine po kojoj su crni borii pravili hlad podigla se njihova mati, krupna vuica koja je, omamljena vruinom, spavala. Vuii su joj potrali u susret, opkolili je, ciei od radosti to e moi da sa njom nastave igru. Kako bi se proveo na malian da je vuica bila budna, teko je rei. Loe, najvjerovatnije. I sigurno je jedno: da ona ni njega ni majku ne bi pustila da tako jednostavno umaknu. Ali, zato se nagaamo i priamo neto to se nije dogodilo? Vanije je da kaemo ono to malian nije tada znao: da to nee biti njegov prvi i posljednji susret s tim istim vuiima, da e vuii koji su tada igrali svoje igre postati strah i trepet za itavu planinu, da je taj susret, u stvari, bio poetak njegovih najneprijatnijih doivljaja. Dogodilo se, eto, neto to se svakog proljea dogaa u planini. Dogodilo se da su tog proljea ugledali sunce i mali srnda i vuii, da su istog proljea poeli da ue u estarima, na poljanama i obalama potoka, preko stare i zaputene tvrave. I ne znajui, oni su bili susjedi. On je bio dijete. Vuii su bili djeca. Kao to je njegova majka pazila na njega, tako je i majka vuica pazila svoju djecu. I ona nije bila bez neprijatelja, ni ona nije bila sigurna da se nesrea nee sruiti na njenu djecu, i zbog toga je inila sve to je znala i umjela da ih zatiti. Imala je dva sigurna sklonita, dvije kue. Jednu pravu, i stalnu, u dubini velike stijene, zatienu sa svih strana od vjetrova i kie i oblaka. Drugu, nedaleko od prve, u gustom :estaru, koja joj je sluila povremeno, onda kad joj se inilo da se u blizini nalazi neprijatelj, i da je otkrio njen dom pod stijenom. Kad su progledali i odboili se na noge, i vuii su poeli da se igraju. Najprije u polutamnom prostoru peine, a onda na poljanama nedaleko od peine, u hladu borova, u zaklonima divlje loze. Ali nikad sami. Ili ih je motrilo otro oko vuice ili vuka, ili su i vuica i vuk bili pored njih, da ih uvaju i pouavaju. Jer, i igra je bila kola. Prva kola. I u igri se snailo tijelo, i u igri su mogli da skau, da se prikradaju, da tre, da ue vjetine koje e im kasnije itavog ivota biti potrebne. Vuii su od prvog koraka uili kolu krvoednih stanovnika ume. Ali, tek onda, kad im je majka donijela ivog ali uplaenog i od straha umrtvljenog zeca, poela je njihova prava igra. Majka je pustila zeca u peinu, i ostala da uva ulaz, a oni su zapoeli igru, oni su zapoeli svoj prvi lov. Zec, kome se sad askom uinilo da je opet slobodan, poeo je da
8

bjei. Da spaava ivot. I ta bi drugo. Jurio je po peini, skakao, pokuavao da se sakrije u tamnim kutovima, a vuii su ga gonili ciei od radosti to mogu da igraju tu neobinu igru. Zeko je nalijetao i na vuicu, pokuavajui da iskoi iz peine, a ona ga je doekivala i ponovo bacala meu svoje maliane. I igra se nastavljala. Igra je postala sve vatrenija. Kraj je dolazio, kad bi se zamorili vuii i nesreni zec. A kakav je bio kraj igre, nije teko pogoditi. Drugi put igra je bila jo neobinija. Vuica-majka donijela je i ubacila u peinu krupnog i zamorenog tetrijeba. Ubacila ga je i ostala na ulazu, a vuii su se, uplaeni ratobornim izgledom nepoznate i velike ptice, najprije povukli u uglove pa tek kasnije, kad ih je majka poela hrabriti, preli u napad. I igra se ponavljala. Tetrijeb se borio za ivot, vuii su se zabavljali. Jo veu radost darovala je vuica svojoj djeci kad je poela da ih izvodi u etnju do ledenog izvora, na poljane da im tako prireuje nove i za njih jo nepoznate igre i zabave. Pred njima se otkrivala uma puna tajni i ljepote, uma koja je bila njihova velika kua i njihov zaviaj. Po njoj su oni mogli da se igraju do mile volje, jer ih je majka neprestano bodrila: Igrajte se, djeco, igrajte! Oni su sluali savjete. Iz visoke trave, ispod borova, iza grmova, odjekivao je njihov cik, njihov borbeni zov, koji e se kasnije pretvoriti u urlik. Svakog dana postajali su snaniji i ljepi. Njihova majka, koja nita nije zaboravljala, koja je sve pratila i sve vidjela, i ona je bila zadovoljna. Tako su rasli vuii. Oni su se kalili, oni su se snaili da jednog dana postanu strah i trepet ume. Rastao je i mali srnda. Jo jednom, jo mnogo puta, spasla ga je od smrti neograniena majina ljubav. Nisu bili opasni samo vukovi. Isto tako, bili su opasni i orlovi, koji su neprestano kruili iznad ume. Jednom, tek to se sunce rodilo, vraala se majka srna sa svojim malianom s panjaka. Koraali su lagano. Majka je po obiaju neprestano osmatrala i prislukivala. Pa ipak, ona tog asa nije otkrila da u visini lebdi strani orao bradan, da njegove otre oi prebiru umu i trae rtvu. Kad su prelazili preko jedne poljane, opazio ih je. Zaas su se pokrenula njegova duga krila, sijevnule otre oi. I zaas je bio nad poljanom. Nad glavom maliana prolomio se njegov pobjedonosni kliktaj. Jo tren, pa bi se mali srnda obreo u vazduhu. Jo tren pa bi ga strani lovac ponio na vrh planine, u svoje carstvo. I to bi bio kraj. Ali tog trena koji je dijelio ivot od smrti, opet je majka pritekla u pomo svome djetetu. Ona se svom snagom bacila na orla, udarila ga glavom. Orao je izgubio ravnoteu, posrnuo i istog asa snano se izvio uvis, spreman da se ponovo baci na rtvu. Zakasnio je. I majka i njen malian ve su bili ispod gustih kronji drvea, izvan njegova domaaja. Izmakao je orlu-bradanu plijen na koji su ve bile pale njegove snane i otre kande. Doivio je poraz kakav nikad dotad nije doivio, kakav rijetko doivljavaju orlovi njegova roda, poznati po svojoj smjelosti i snazi i nepogreivom udarcu. Pobijedila ga je ljubav jedne
9

majke koja je bila spremna da svoj ivot rtvuje za ivot djeteta. I tako su, eto, prolazili dani u umi. U igri su uili svoju vuju kolu mali vuii. U igri je uio svoju kolu na prijatelj mali srnda. Kad su se prvi put sreli, nije se nita dogodilo. Nije, i to je velika srea. Na prijatelj je samo nauio vie nego to je dotad znao o vuiima. Ali nauke u umi nikad nije bilo dosta, jer niko ne zna i nikad se ne zna otkud vreba opasnost i kad vreba opasnost.

SAM U PLANINI Do jeseni se nije dogodilo vie nita neobino. A jesen, kao i obino, doe s kiama i jakim mrazevima, doe s vjetrovima koji pokidae odjeu s drvea, poruie svelu travu i raznesoe na sve strane latice posljednjeg umskog cvijea. Promijeni se planina, opsti i postane tuna. Posljednje ptice su odselile na jug i sve rjee se ula pjesma. Povlaili su se mali i veliki umski stanovnici u zimska sklonita i izlazili su jo samo onda kad bi se iza gustih oblaka pomolilo sunce. Do jeseni se na prijatelj razvio u stasitog, pravog srndaa. Niko vie ne bi mogao u njemu prepoznati ono nespretno i nestano lane koje nije umjelo da se odlijepi od majine sise. Nedostajali su mu jo samo rogovi. Ali, ta bi koristilo i da ih je imao, kad ne bi mogao da ih sauva, jer, zna se srndaima otpadaju rogovi u jesen a izrastaju ponovo u proljee. On i majka su jo uvijek bili nerazdvojni. Istina, ona vie nije morala da pazi na svaki njegov korak, da neprestano strahuje hoe li mu se neto dogoditi. On je sad bio siguran i u svoje noge i u svoje oi i ui, on je sad mogao i stii i utei. Sad je on mogao da prui zatitu svojoj majci, ako bi to bilo potrebno, mogao je da se snae u svakom kutu ume, u svakoj prilici. Jo je bilo sve dobro, jo nije znao da e se uskoro on i majka rastati zauvijek. A dogodilo se to. Jednog dana navukoe se iznad planine mrki i teki oblaci. Stranom snagom udari vjetar i poe da povija drvee, da povija itavu umu as na jednu, as na drugu stranu. Planinom je odjekivao samo glas vjetra: Hu-hu! Hu-hu! Vjetar je urlao bez prestanka i stravino. Lomilo se drvlje, ruilo drvee, a uplaene ivotinje su jurile kao bez glave, traei zaklona. A zaklona nije bilo lako nai, jer se vjetar brzo ujedinio s kiom, grmljavinom, s munjama i gromovima. Pucalo je i sijevalo. inilo se planina e se razbiti u komadie ili sruiti u neizmjerljivi bezdan.
10

Iz zemlje, na stotine mjesta, prokljua voda i krenu niz strmine, kroz isuena korita, kroz pjeane jaruge, ruei sve to joj se nalo na putu. Voda je valjala kamenje. Voda je valjala panjeve i drvee kao sitne trijeske. Bila je neumoljiva i kuku ivom stvoru koji se naao u njenom zagrljaju! Oluja se nije stiavala ni danju ni nou. Malo je bilo nade i da e se stiati, jer se na nebu nije otvarao ni jedan prozor. Kome je bilo najtee da izdri u umi? Koga su neprestano ibali vjetrovi i kia? Ptice? Ne! One su umjele da nau dobra i topla skrovita u upljem drveu. Vukove? Ne! Oni su se zavukli u svoje jazbine. I lije su se zavukle u svoje jazbine. I zlatorepe kune i vitke lasice, i puhovi i hrci, i jazavci svi su imali gdje da se sklone, i svi su se sklonili. A srndai i srne? Gdje su oni mogli da se sklone? Gdje su mogli da potrae spas pred opakim vjetrom, ledenom kiom, kud da pobjegnu od gromova i munja? Oni nisu imali jazbine. Oni se nikad nisu zavlaili u peine i nisu ih poznavali. Oni su mogli da potrae zatitu samo ispod drvea, ispod svodova loze, ali tamo vie nisu mogli da nau zaklona. Kia je prodirala svuda. Vjetar je prodirao svuda. Jurila su umom stada srna i srndaa. Jurile su izbezumljene majke. Jurili su uplaeni mali srndai koji su prvi put doivjeli takvu oluju u umi. Bjeali su ispred vjetra, bjeali ispred gromova, sakupljali se ispod drvea, iza stijena, ali sve je bilo uzalud. Kao da su se i planina i nebo udruili protiv njih. Tako je izgledalo. Tako je i bilo. U toj trci, u tom strahu, na prijatelj je izgubio majku. U drvo ispod koga su se sklonili oni i jo desetak srna i srndaa iznenada je udario grom. Pa odmah drugi. Ali drugi niko nije saekao. Svi su bjeali ispod drveta kud je ko znao i kako je znao. U tamnoj i stranoj noi niko vie nikoga nije mogao da pronae. I, eto, te noi je na prijatelj ostao sam. Zvao je uzalud. Traio je uzalud. itavu tu no i jo mnogo noi i dana, kad se nevrijeme stialo, on nije prestajao da trai majku. Pregazio je stotine potoka i staza. Stotine poljana. Sreo je stotine srna i srndaa, ali
11

majku nije. Obilazio je neprestano njihovo sklonite u lozi ispod tvrave. ekao je i mislio: "Moda e, ipak, doi!" Nije dola. A dani i noi su prolazili i nade je bilo sve manje. Niti je majku naao, niti je ta uo o njoj. ta joj se dogodilo one strane noi ostala je zauvijek tajna, koju bi mogla da otkrije samo planina. Moda se u crnom mraku survala niz strme stijene. Moda je postala rtva vode. Ili je pala rtvom krvolone zvijeri. A nije bio on sam koji je traio. Poslije oluje, po planini su dugo trajale potrage. Majke su traile izgubljenu djecu, a djeca majke. Bilo je mnogo radosnih susreta. Mnogo suza radosti i jo vie suza alosti, jer oluja je bila strana, oluja je bila nemilosrdna.

VUII SU KRENULI U LOV U isto vrijeme, s prvim maglama i prvim jesenjim danima krenuli su vuii u svoje prve lovove. Majka vuica i otac vuk poeli su da ih zavode sve dublje u umu, stazama koje su samo oni poznavali, niz jaruge, niz obale nabujalih potoka, preko golih visova na koje su neprestano nalijetali vjetrovi. Danju i nou. Svejedno. Morali su jo da naue to nisu nauili, da zaborave bezbrine igre, jer su rasli, jer e uskoro morati da se sami o sebi brinu. Uili su ih da otkrivaju tragove u travi, u liu, svuda gdje su se mogli otkriti. Uili su ih da se kroz umu kreu u vujem lancu, jedan iza drugoga, neujno, da ne probude ni pticu, ni zvijer. Uili su ih kako i gdje treba izabrati zasjedu i ekati plijen. A to ekanje, to je bila opet posebna kola, kola strpljenja. Prikriveni u travi, iza grmova, u ipraju, negdje na obali potoka, pored izvora, ili staz i puteljak prosjeenih kroz umu, oni su morali satima da lee pritajeni, bez glasa i pokreta. I ne samo to. Morali su da oslukuju, da paze na svaki um, da dobro otvore oi i ui. Nekad je rtva dolazila i ekanje se zavravalo bogatom gozbom. Ali, nekad je ekanje bilo uzaludno. I ne samo jedanput. Po nekoliko puta uzastopce morali su da se povlae iz zasjede prazna stomaka i tada, i tako su poeli da upoznaju glad, tada su nauili da hrana ne pada s neba, da se ona moe u umi pribaviti samo trudom i vjetinom. Poee su gonili rtvu, i to su bili njihovi najdrai lovovi. Tada su mogli da jure i jurili su, koliko su ih noge nosile, i tada se lov pretvarao u zanimljivu, u njihovu dragu ali i zamornu igru. Gonili su zeeve. Gonili su srne.
12

Gonili su, ponekad, i lukave lije, i ba ti lovovi su se pretvarali u igru, u kojoj je odnosio pobjedu mudriji i lukaviji. Za lisicu se zna da je prepredena, u sto voda preprana, da joj u lukavstvu mjere nema. Ali, ni vukovi se ne oslanjaju samo na svoju snagu i brzinu. Oni, koji tako misle, ljuto se varaju. Vuk u podmuklosti, u lukavstvu ne zaostaje za lisicom. Ponekad, vuk ak nadmudri i najlukavijeg lisca, ponekad mu otme plijen koji je lisac ve smatrao svojim. Teko je znati kakva sve iznenaenja prireuje gonjena lija svojim neprijateljima vukovima, ali neto se ipak zna: da se lisiji soj nikad ne predaje, da nikad, ni u najteem trenutku ne gubi nadu da jo uvijek moe prevariti neprijatelja i pobjei. Kad lisici ni lukavstva vie ne mogu pomoi, onda joj ostaju njeni otri zubi i ona se bori do posljednjeg daha. Borbenu ud jednog starog lisca koga su vuk i vuica nekako ulovili, upoznali su mladi vuii dobro i zauvijek. Lisac je bio nagrizen otrim vujim zubima, bio je ve malaksao kad su ga oni opkolili i navalili sa svih strana na njega. Vuk i vuica su se izmakli da posmatraju i ocjenjuju borbu. Oni su imali povjerenje u svoju djecu, oni su im morali jednom prirediti ovakvu borbu, pa eto im. A vuii su, opet, kao i uvijek ohrabreni prisustvom roditelja, estoko navalili na lisca da pokau svoju snagu i vjetinu. Samo, oni jo nisu znali da to nije nemoni zeko, da to nije tetrijeb, da je to lisac krvolok, koga je odgajala i odgojila divlja uma. Lisac je poeo da se bori oajniki, nemilosrdno. Tek to su ga napali, vuii su morali da se povuku. Jedan je ponio krvav trag njegovih otrih zuba na vratu, zacvilio je i pojurio roditeljima, ali su ga oni nemilosrdno odgurnuli i vratili ponovo u borbu. Naprijed samo! Grizite! upajte! nareivali su oni. Ali i lisac je, onakav krvav, uagrenih oiju, bio spreman. utke je i on pozivao: ta ekate? to ste se prepali? Navalite, ja sam spreman. Vuii su stajali u krugu oko njega, neodluni, uplaeni. To je bila njihova prva, prava, pravcata borba. Dotada je sve bilo samo igra. I oni bi, sigurno, napustili bitku i pobjegli u umu nekud daleko, daleko, da su bili sami, da ih nisu ibale otre oi vuka i vuice. Morali su opet da navale, pa ta bude. I navalili su. I opet je poela guva, odjeknuo njihov borbeni cik, prolomio se umom. U jedno ivo klupko pretvorili su se i vuii i lisac, i to klupko se valjalo po zemlji, skakalo uvis, pa opet valjalo, opet zbijalo i opet irilo. kljocali su zubi, rasipala se po zemlji dlaka, ali vie nije bilo milosti ni uzmicanja. Niti je uzmicao lisac, niti vuii. Sloni, oni su brzo postali nadmoni. I pobijedili su. Ali dugo poslije toga morali su da liu i lijee svoje rane i da se sjeaju hrabrog protivnika, starog lisca. Tako su, eto, zavravali kolu vuii. Tako je prolazila njihova mladost. Pred njima su jo bili mnogobrojni doivljaji, mnogobrojne bitke u prostranoj umi. Nedugo iza borbe s liscem, poee da se oko njihove jazbine okupljaju vuci koje oni dotad nikad nisu vidjeli. A to su bili vuci iz njihove porodice. To su bila njihova braa, njihove sestre. Bili su to jo mladi, stasiti i drski vukovi. Dola je zima i dolo je vrijeme opora. itava velika porodica krenue zajedno u skitnju, gazie ume, sputati se do naselja, harae i
13

ostavljati pusto iza sebe gdje god stignu i dokle stignu. I tako sve do proljea, dok ponovo ne zapjevaju ptice i dok sunce ne izmami pup, lunjae vukovi i bie im svejedno gdje e osvanuti a gdje omrknuti. Krenuli su kad je pao prvi snijeg. Krenuli su urliui tako strano da se uma potresla i zadrhtala. U oporu su krenuli i mladi vuii da ue i naue to jo nisu znali. Voa opora je bio njihov otac, i njemu su se svi bez pogovora morali pokoravati, njega su svi morali sluati. Njemu su, pognute glave i podvijena repa, prilazili vuci kad ih je pozivao, a posebno krivci. Jer voa opora je mogao sve. Mogao je pomilovati, mogao je narediti da krivca kazne istjerivanjem iz opora, da ga kazne glau, mogao je narediti da ga rastrgnu na sitne komadie. On je bio voa i sudija. Bie sve dotle, dok je snaan i dok bude umio da vodi opor po planinama i ravnicama, po bijelim, snjenim bespuima, dok bude sposoban da pronalazi nove rtve, da izvlai opor iz zasjeda i tekih situacija. Mladi vuii su sad pripadali oporu i podvrgavali se njegovim zakonima. Prolo je vrijeme kad su mogli slobodno da prilaze ocu i da se sa njim igraju. Odjednom, on je i za njih postao neto drugo, oni ga sad vie nisu mogli prepoznati. On je bio voa opora. I samo to.

NEPOZNATI PRIJATELJI Ako se ta jesen mogla nazvati zloudnom, onda se zima koja je dola prerano, mogla nazvati okrutnom. Snijeg je u umi bio dubok, tvrd, a preko poljana, izmeu stabala, kroz klance jurili su neprestano vjetrovi, diui bijele oblake praine. Po granama, umjesto lia, uhvatio se led, a ispod debelog pokrivaa iz zemlje nije vie provirivala ni jedna travka. Noi su bile nepodnoljivo hladne. To su bile one noi za koje se kae; I zec je traio majku da ga ona ugrije. Pred zoru, po planini se ula samo pucnjava. Ali to nisu pucale puke, to je pucalo smrznuto drvee. Od tih pucnjeva naglo su se budile ptice koje su zanoile u umi. One su pokuavale da razmahnu krilima i mnoge su uzalud pokuavale, pa su ostajale na granama da se i dalje mrznu, ili su padale u duboki snijeg. U planini vie i nije bilo ptica. Ostale su samo bolesne i nemone, a sve druge su se preselile u nizine, u blizinu sela, pojata i ambara. Tamo su jo mogle na pronau hranu. Tamo su mogle da pronau i topli kutak. Zima nije imala milosti. Zima je donijela glad. Glad je bila strasnija i od snijega, i od ledenih vjetrova. Najvea nevolja snala je opet porodice srna, jer za njih nije bilo hrane, za njih nije bilo
14

topla skrovita. Pregladnjele srne i pregladnjeli srndai kidali su zubima sleeno iblje i to je bilo jedino do ega se moglo doi, to je bila jedina hrana kojom se mogla zavarati glad. Ali, ni to nije bilo sve. Neprestano su ih gonili i napadali vukovi koji su sad postali neogranieni gospodari planine. Po itavu no odjekivalo je njihovo zavijanje i izazivanje. Oni su se pojavljivali svuda. Oni su se pojavljivali u svako doba, razjapljenih eljusti i uagrenih oiju. Padale su srne. Padali su srndai. Dubok snijeg im je okivao noge, a njihovi tragovi su pokazivali put vukovima. Nisu imali gdje da se sakriju. Nisu mogli ni umjeli da se bore. Na poznanik je bio izloen opasnostima kao i svi ostali. Uvjerio se da ga majka nije uzalud upozoravala: uvaj se vukova. To su nai najljui neprijatelji. Nekoliko puta je bjeao pred njima i uspio da pobjegne. Ali jednoga dana, gonili su ga tako bijesno i uporno da nije znao ni kud bjei, ni koliko e izdrati. Led mu je raskrvavio noge. Snaga ga je sve vie naputala i svakog asa mogao je da se srui u snijeg, i mogao je vie da ne ustane. Vukovi su bili sve blie, sve blie. Veliki vuji opor. A meu njima oni isti mali vukovi koji su rasli u istom kutku ume u kome je i on rastao, oni isti koje je jednom posmatrao kako se igraju na obali potoka. Istina, oni jo nisu bili tako snani i izdrljivi kao stari vukovi. Oni su u toj trci zaostajali, ali oni su bili tu. On ih nije prepoznao i ne bi mogao ni da ih prepozna. A i zato? Oni su bili sad samo njegovi neprijatelji, sad su svi vukovi za njega bili podjednako opasni. Spas je doao iznenada. Bjeei glavom bez obzira, naao se neoekivano na domaku nepoznatog sela. A na breuljku, iznad sela, sanjkala su se i igrala djeca koja su ga vidjela kako bjei i vukove kako ga gone. Vukovi! Vukovi! odjeknuli su preko snjenih poljana djeji glasovi. Moda djeca ne bi bila tako hrabra da seoski psi, koji su doli da se igraju s djecom i da ih uvaju, nisu ve jurili da presretnu vukove. I vukovi su, uplaeni vikom djece i laveom pasa, morali da zastanu. Psi su ve bili pred njima. Zaas je nastala bitka. To je bila bitka u kojoj se nemilosrdno grize i grebe, u kojoj se bori kako se zna, umije i moe. Ovoga puta vukovi nisu imali sreu. Naili su na pse ljute, jake i hrabre, na one pse koje su odgajali da mrze vukove, da ih napadaju gdje stignu i da se bore sa njima koliko mogu. A pasa je bilo mnogo vie nego vukova, pa su se zbog toga osjeali sigurniji, a i selo je bilo blizu, i djeca su bila blizu. I oni navalie tako bijesno da se inilo rastrgae vukove, sabie ih u snijeg. Ali ne dogodi se to. Jer i vukovi su bili vini borbi, ta nisu ih uzalud od prvog koraka i prvog krika uili kako da se bore i kako da pobjeuju. A bili su gladni. Bili su
15

i ljuti to im je umakao srnda, pa nasrnue na pse kao nikad dotad, i zaas se na bojitu podie praina, zaas se pomijeae i psi i vukovi, poee da se valjaju, da skau, da urliu i cvile. I jedni i drugi su svakog asa postajali sve bjenji i sve strasniji. Dugo se nije znalo ko je jai, ko pobjeuje. Po snijegu su ostajali krvavi tragovi, i as se inilo da su vukovi nestali i da su na snijegu, na bojitu ostali samo psi, a as obrnuto. I ko zna ta bi se sve dogodilo, i kakav bi bio ishod te bitke, da na bojite ne dojurie iz sela novi borci, psi koje privukoe urlik, lave i djeiji povici. I tad vukovi ocijenie da ih je premalo za daljnju borbu i da e izgubiti bitku, pa poee da se povlae, borei se neprestano, dok ne zaoe u prve umarke, dok i psi ne zastadoe. Tako se i zavri ta neoekivana bitka. Psi su jo dugo lajali. Jo due su oni koje dohvatie vuji zubi lizali rane da zaustave krv. A isto to, i u istom asu radili su i vukovi koji su zastali u gustim estarima da predahnu. Djeaci su opkolili srndaa koji nije imao vie snage ni da bjei ni da se brani. Pustio je da ine s njim to god hoe, jer ma koliko da se bojao vukovi su bili straniji. A djeca su ga zagledala, milovala i zasipala pitanjima: Zato drhti? umirivao ga je jedan djeak. Nema vie vukova, pobjegli su glavom bez obzira. Pa ovo je neobian srnda! uskliknuo je drugi djeak. Pogledajte, on ima srebrnu dlaku! Zaista sloili su se svi djeaci. Srebrenko! ree neko. Moja baka esto pria da u umi ivi takav srnda. Onda je to ovaj! Pravi pravcati Srebrenko. Srebrenko! Srebrenko! obradovano zagrajae svi djeaci. Tako je i dobio ime. Ali sve to je on mogao da shvati bilo je to: da je neoekivano, poslije svih nevolja, naao prijatelje. I nije se prevario. Jer, tog dana je zaista bio poetak velikog i pravog prijateljstva. Djeca, tek to mu nadjenue ime, umalo to se ne posvadie zbog njega. Spor nasta oko toga iji e gost biti Srebrenko. Doe do prepirke, nadvikivanja, guranja. Ja sam ga prvi opazio dokazivao je jedan djeak. Nisi ti, nego ja pobijao je drugi. A ja sam prvi dotrao do njega tvrdio je trei. Ja imam najvee pravo. Nai su psi otjerali vukove vikali su u jedan glas dvojica djeaka. A ja sam mu dao ime bunio se onaj djeak koji se sjetio bakine prie. U prvi mah je izgledalo da se nee i ne mogu sloiti. Niko nije elio da popusti i da se odrekne prava na srndaa koji je, prikupljajui snagu, posmatrao djecu. A onda pade srean i pametan prijedlog: da se Srebrenko smjenjuje u gostima i da se svi zajedniki o njemu brinu, bez obzira kod koga se nalazi. Tako i zakljuie. Ali opet iskrsnu pitanje: ko e ga prvi povesti svojoj kui?
16

I opet se sporazumjee teko i Srebrenko krenu s djecom u selo. Iao je pokorno. Snaga mu se vraala i postajao je sve veseliji. Tog asa on je bio najsreniji srnda u umi. Nije vie morao da strahuje od zime. Nije morao da strahuje od gladi. I od vukova. On je sad imao prijatelje koji e se brinuti za njega, koji e ga tititi od svih neprijatnosti. Psi ga doekae neljubazno. Doekae ga laveom. Zatrae se iz dvorita, iz svojih kueraka, spremni da se bace na neoekivana gosta iz ume, i da ga potjeraju tamo otkud je i doao. Eto novih neprijatelja. Eto prve nevolje. Ali djeaci odmah pokazae da se nisu tako lakomisleno prihvatili gostoprimstva. Najurie i otjerae pse grudvama, psi shvatie da nema ale i da je najbolje da vie ne uznemiravaju Srebrenka. Reei, povlaili su se u svoja sklonita, ne znajui otkud sad odjednom takav preokret kod djece. Naviknuti da se pokoravaju ovjeku, pokorie se i sada, bez obzira to su ostali nezadovoljni. Mogli su samo da ekaju pogodnu i pravu priliku da uhvate tog novog gosta da mu pokau da ni oni nisu maji kaalj. Kad Srebrenka uvedoe u jednu kuu, on se ponovo uplai. Na prostranom ognjitu plamsala je vatra. A vatru je on sad prvi put vidio, pa mu se uini da se pred njim isprijeila strana neman. Poskoi, spreman da bjei, ali ga djeca zadrae. Brzo se uvjeri da mu od vatre ne prijeti opasnost, tavie, osjeti prvi put otkako je poela zima, toplinu, prijatnu toplinu kojom ga je darivalo sunce dok je grijalo nad planinom, dok ga nisu sakrili oblaci i oteli vjetrovi, koji su donijeli snijeg i led. Umjesto da pobjegne, on se sam primicao tom udovitu koje je plazilo crvene jezike i razbacivalo oko sebe sjaj i toplinu. Tako je i upoznao vatru. Tako je poeo da upoznaje jo jedan svijet koji dotad nije poznavao. Dok se on udio i snalazio, njegovi novi poznanici poee da donose hranu i da ga nude. Ponudie ga sijenom i on, poslije dugog vremena, ponovo osjeti miris sasuenog cvijeta, miris poljana i travnih livada po kojima se igrao, po kojima ga je majka vodila, i po kojima je on kasnije sam lutao. Ponudie ga hljebom. Ponudie ga itom. Jedan djeak donese ak i zdjelu mlijeka i postavi ispred njega. Srebrenko se zbuni pred tolikim izborom jela pa, iako je bio gladan, strano gladan, nije poeo halapljivo da jede, ve najprije omirisa jedno, pa drugo jelo, pa tree, i na kraju odabra sijeno, jer mu je ta hrana bila jedino poznata. U toj istoj kui, u jednom uglu ognjita, namjestie mu djeca leaj od meke slame i, kad se nahrani, kad se napoji, Srebrenko, koga je umor savladao, lee i zaspa. Poslije niza nedaa mogao je, eto, opet da se odmara na mekom i toplom, bez straha da e ga napasti vukovi, da e ga okovati led, da e ga zatrpati snijeg. Imao je sad dobre i mone prijatelje, koji e se brinuti i boriti za njega, koji e ga tititi pred svim nevoljama. Onako kako ga je titila njegova majka dok se nije izgubila u olujnoj noi.
17

Poeo je njegov drugi ivot. Poeo je njegov ivot meu ljudima. Postajao je svakim danom sigurniji, jer ga nisu iz zasjeda vrebale oi opasnog neprijatelja, jer su svi, i djeaci, i djevojice, i odrasli stanovnici sela bili prema njemu dobri. On je to osjetio lako i mogao je slobodno da zaviruje u svaku kuu, u svako dvorite. Istina, psi se jo uvijek nisu bili pomirili s njegovim prisustvom i jo uvijek su reali iza plotova, a oni ljui i smioniji lajali su i ponekad pokuavali da ga napadnu, ali su ih djeaci doekivali vikom, toljagama i grudvama. Morali su ponovo da se povlae. Dobili su dosta batina. Zatvarali su ih i drali na lancu pa na kraju i oni poee da se smiruju, i oni uvidjee da je bolje Srebrenka pustiti neka hoda kroz selo kako hoe i koliko hoe. I on je sve rjee mogao da uje opasno rezanje i kljocanje zuba, ali je uvijek bio oprezan, jer je osjeao da su mnogi psi ostali njegovi pritajeni neprijatelji. Uostalom, on gotovo nikad i nije bio sam. On je uio i nauio da se igra s djecom. Oni su ga vodili sa sobom na poljane gdje su se grudvali, sanjkali, valjali po snijegu, oni su ga vodili sa sobom ak i u kolu, i tada su svi uenici iz svih razreda pokuavali da mu se priblie, da ga pomiluju ili da se poigraju sa njim. Srebrenko je i sam ponekad dolazio pred kolu. On je ve znao da su tamo na okupu svi njegovi mali prijatelji i on ih je strpljivo ekao dok se ne zavri nastava. Nije potrebno ni govoriti da su ga oni uenici koji su sjedjeli blizu prozora mogli vidjeti kako obilazi oko kole, kako podie glavu, trai i eka hoe li se negdje pojaviti poznata glava. I najee bi se i pojavila. Poneki uenik bi ugrabio trenutak kad je uitelj bio zaokupljen pisanjem na tabli ili itanjem, pa bi se pojavio na prozoru i domahnuo Srebrenku, elei da mu kae: Budi malo strpljiv! Eto nas! Eto nas, brzo. im bi se as zavrio, poinjala je jurnjava hodnicima, niza stepenice i preko dvorita. Znali su da ih Srebrenko eka. I zaista, on ih je ekao. Da se poigra sa njima u kolskom dvoritu, ili prosto da zajedno krenu iz kole. Ponekad, u noi, budilo ga je zavijanje vukova oko sela. Gladni i bijesni od gladi, vukovi su jurili po snjenim poljanama, spremni da se srue na prvu rtvu, na ovjeka ili ivotinju, svejedno. Glad ih je ibala kao elina kandija. Ponekad su upadali u staje i odvlaili ovce, ponekad su ih, opet, na poljanama oko sela doekivali psi i tu je zapoinjala nova i krvava bitka. Tada su staje ostajale poteene, tada su ovce ostajale poteene. Srebrenko je tako i saznao da jo uvijek nije van domaaja najljuih svojih neprijatelja. I kad bi ga probudilo njihovo zavijanje, on vie nije sklapao oi, on je do zore oprezno prislukivao i pratio um noi, oekujui da se negdje blizu, sasvim blizu, zauje vuji urlik, da iz mraka iskrsnu vuje njuke i vuje oi. Kad snijeg poe da kopni, izgubie se nekud, povukoe u umu i vukovi, smirie se psi i noi opet postadoe tihe, bez urlika, bez borbi i bez lavea. Danju i nou poe da duva iznad planine, iznad sela, topli junjak.
18

Junjak je topio i otopio snijeg. Junjak je donosio i udan nemir i Srebrenko poe sve ee da se okree planini koja je mijenjala ruho. I poe neto da ga sve jae privlai tamo. Planina ga je zvala da se vrati u njeno krilo. Jo jednom, nakon dugog vremena, on se sjeti loze i tihog skrovita ispod stare tvrave, sjeti se staza kojim ga je majka vodila i pouka koje mu je davala. Sjeti se svega. Ali kako da ode? Kako da ostavi tolike poznanike i prijatelje? Zato da bjei u umu kad mu je bilo dobro? Svakog asa neko ga je zvao, svakog asa neko je bio pored njega. Srebrenko! zvala su ga i tepala su mu mala djeca i pruala svoje male ruice da ga pomiluju. Srebrenko! zvali su ga njegovi prijatelji i poznanici djeaci. On se ve bio navikao na ime koje su mu dali i odazivao se uvijek na pozive. On je meu djeacima i djevojicama imao svoje ljubimce i, kad bi ga oni pozvali, trao je da to prije stigne do njih, da osjeti njihovo milovanje na svom vratu, da se poigra s njima. Toga proljea, kad prolista uma, dogodi se jo neto. Izrastoe mu rogovi i on odjednom osjeti novu snagu, posta sigurniji. On je dobijao oruje. Uskoro, on e moi da se brani od svojih neprijatelja, moi e i da napada, ako bude potrebno. A uma, uma je svaki dan postajala sve ljepa. Po poljanama, po livadama, brzo je rasla trava, pupale su i razvijale se latice mnogobrojnih i raznobojnih cvjetova. Izbistrie se vrela i potoci koji su dugo tekli mutni, poslije topljenja snijega i estih kia. Djeaci napravie pitaljke od vrbe i savie trube od jasenove kore. Proljee je donijelo radost. Proljee je pokrenulo sve to je bilo ivo. U plavom nebeskom prostoru pojavie se opet dugokrili orlovi, ispunie se lugovi ptijom pjesmom, a kroz klance i doline ujutro i naveer poee sve jae i sve ee da odjekuju glasovi srndaa. Srebrenko poe da izlazi na pau ujutro i navee. Ponekad je i preko cijelog dana ostajao na livadama. Daleko od sela nije odlazio. Nije ni imao potrebe, jer svuda okolo su bili umarci i livade, svuda okolo rasla je trava i cvjetali slatki cvjetovi. Jednom ga je potjerao opor pasa lutalica. Pobjegao je s livada i utrao u selo zadihan i uplaen. A u susret njegovim goniocima krenuli su seoski psi, koji su uvijek leali negdje na prilazima selu, ispod plotova i ispod grmova. I isto onako, kao to su prvi put kad se pojavio Srebrenko, zbog njega zametnuli bitku s vukovima, tako su je sad zametnuli s tuim psima i otjerali ih daleko preko panjaka, nauili su ih pameti tako da vie nikad i ne pomisle da se priblie njihovom selu i da gone njihovog srndaa. Srebrenko je mogao opet mirno i bez bojazni da izlazi na panjak. On je meu djeacima imao dobre prijatelje. On je, eto, naao sigurnu zatitu meu psima, meu onima koji su ga dugo gledali
19

poprijeko i kojih se najvie bojao. Oni su ga sad smatrali svojim, oni su straarili dok je on obilazio panjake, straarili su sakriveni negdje, nevidljivi, ali uvijek spremni da mu pritre u pomo. Pa, ta je jo mogao da eli? Pa, ta je jo mogao da oekuje i trai? Ali, on je postao nemiran. Bio je svakim danom sve nemirniji. Otkrio je i zato: vukla ga je u svoj zagrljaj planina, vukla ga je snagom kojoj on nije mogao da se otme. Morao je da ode daleko, daleko, tamo negdje na poljane, gdje se okupljaju srne i srndai, a nije mogao da ostavi svoje prijatelje, nije mogao tek tako da ih ostavi. Koliko je samo puta polazio i opet se vraao? Koliko se puta pokolebao. Pobijedila je, ipak, priroda. Jednoga dana djeaci su uzalud traili Srebrenka po selu i oko sela. On je ve bio daleko u planini, on je ve traio stada srna i srndaa da se pomijea u njihovo drutvo, da s njima provede proljee i naui ono to nije uspio da naui dok je s majkom hodao po ovim istim umama. Zvalo ga je, zvalo i odmamilo proljee. Znao je kud ide. Tvravi. Tamo, gdje se savija divlja loza, gdje umi voda i cvjeta najljepe cvijee. Tamo, gdje je prvi put otvorio oi, osjetio miris, nezaboravni miris planine i uo glas ptice. Jo se sjeao svega. Jo uvijek mu se inilo da je tu najsigurniji, da je tu najsreniji. Zato da trai bolje, kad nee nai? I ostao je tu, u blizini tvrave, i kud god je odlazio, opet se tamo vraao.

JEDAN NEOEKIVANI SUSRET Prolazili su dani. Dolazile su, poetkom ljeta, umske trenje i djeaci iz sela su esto odlazili da ih beru. Onda su dozrele jagode i grupe djeaka su opet svakog jutra odlazile u umu. I uvijek su oekivali da se odnekud pojavi Srebrenko, da im pritri, a moda i da se s njima vrati u selo. Oni su bili sigurni da on nije odlutao daleko, i da e se kad-tad pojaviti, I nisu se prevarili. On se pojavio meu njima, iznenada, kao da je iz zemlje iskoio. umom su se prolomili radosni uzvici: Srebrenko! Srebrenko! Djeaci su se tiskali oko njega, milovali ga, a on im je odgovarao istom mjerom. On im je pokazao svoje rogove, svoje prve rogove, jer je bio ponosan to ih ima, jer je tek s njima mogao da ponese ime srndaa. A djeci je sad izgledao mnogo, mnogo drukiji ljepi, vei i jai.
20

Taj dan su proveli zajedno u umi. Obilazili su poljane prekrivene grozdovima crvenih jagoda, odmarali su se i igrali u hladu crnih borova, oko izvora hladne planinske vode, a svuda kud su hodali i gdje su stizali, pratili su ih nebrojeni glasovi ume i oi njenih malih i velikih stanovnika. Srebrenko je esto podizao glavu i oslukivao. Svejedno to su oko njega bili prijatelji, on je znao da mora biti oprezan, jer njegovi neprijatelji mogu uvijek i sa svake strane da se pojave. Ponekad je dugo, dugo oslukivao, dugo njuio zrak i vjetar, i djeaci koji su pratili svaki njegov pokret, postajali su nemirni. Jer, i oni su znali da njihov prijatelj uzalud ne zastajkuje, da on uje i ono to oni ne mogu, da on vidi i ono to oni ne vide. I da je Srebrenko poeo da bjei, i oni bi pojurili za njim. I bili bi uvjereni da tre ispred krvolonog i stranog neprijatelja. Ali, to se ne dogodi, i dan se zavri i bez bjeanja, i bez borbe. Pred no krenue kui. Kad su izali iz ume, mislili su da e Srebrenko ostati, ali on produi s njima i stie u selo s njima. Doekae ih laveom psi, pojurie sa svih strana jedni da vide starog poznanika, drugi da ga napadnu. Ali, Srebrenko je imao zatitu, pa psi i ovog puta, kao i mnogo puta ranije, moradoe da podviju repove i da se povuku. Tako se i stia mala uzbuna, ali graja oko Srebrenka ne presta, jer sa svih strana poee da izbijaju djeaci i da zapitkuju. Gdje ste ga sreli? Hoe li opet pobjei? Jedni su pitali, a drugi su se udili kako je njihov srnda tako brzo narastao i ojaao. Gle, i rogove ima! uzvikivali su. I dlaku je promijenio! Srebrenko je sad najljepi srnda u itavoj planini. A Srebrenko je mirno i ponosno koraao okruen djecom. On je uo njihove uzvike, on nije razumio njihova prianja, ali on je znao, on je osjeao da su oko njega samo prijatelji. I putao je da ga miluju, da mu opipavaju rogove, da ga zagledaju sa svih strana. On je bio zadovoljan. On je bio opet srean meu djecom. Pa ipak, samo je nekoliko dana i noi izdrao, a onda opet nestao. Nikom se nije javio, niko ga nije ispratio. Vukla ga je planina. Odvukla ga je opet svojom neodoljivom moi. Morao je opet da ode, da se vrati u njeno krilo, u njen zagrljaj.

I OPET VUKOVI Srebrenko je provodio ivot kao i ostali srndai. Pred no, kad je zalazilo sunce, i ujutro,
21

prije raanja sunca, izlazio je na panjake. Tamo je sretao mnogobrojne srndae i srne. Stare i mlade. Ratoborne i miroljubive. Iako boja njegove dlake nije bila kao njihova, oni ga nisu izbjegavali ni tjerali iz drutva. Ali, on sam se jo uvijek osjeao nesiguran. Pred krupnim i starim srndaima s otrim i snanim rogovima on se osjeao nejak, on je morao da trpi njihove drske ispade i uvrede. Znao je da mu jo uvijek nedostaje snaga za borbu s njima. Ali, meu njima se ipak osjeao zadovoljniji. Jer, nije on bio jedini mladi srnda koji je morao da slua. I uvijek je nestrpljivo ekao da proe dan i da proe no, pa da se nae na panjacima, i ne samo zbog hrane, ve zbog drutva. Traio je, a nije uspio da pronae dobre prijatelje. Ko zna zato? Kad bi se srne i srndai razili s panjaka, on je ostajao sam. Lutao je umom i odlazio daleko, daleko. A i volio je da luta, da pronalazi nove izvore, nove poljane, elio je da svoju umu to bolje upozna. Penjao se do vrha planine, tamo gdje nisu rasli ni borovi ni jele, gdje su se skupljale magle, gdje su se utrkivali vjetrovi. Sputao se do obale velike nepoznate rijeke, zavirivao u mrgodne i opasne estare, i uvijek se ponovo vraao svojoj tvravi. Teko bi bilo rei ta je sve vidio. Jedno je sigurno: nauio je mnogo, otkrio mnogo tajni, koje su prije njega i poslije njega otkrivali samo rijetki srndai. Jednom, sasvim iznenada, kao u prvom susretu, naiao je na vukove. On se naao na visokoj litici, a oni su bili duboko dolje, na jednoj poljani. Odmarali su se u hladu, i on je mogao dobro da ih vidi. Vjetar koji je duvao njemu u susret nije mogao da otkrije njegovo prisustvo i vukovi nisu ni slutili da se jedan srnda nalazi tako blizu i da ih drsko posmatra. Da je imao mo, da je mogao pokrenuti i sruiti u dubinu veliku stijenu, on bi svom rodu, on bi i planini uinio veliku uslugu. A sebi ponajvie. Stijena bi usmrtila vukove, on bi postao junak i ne bi se dogodilo ono to se kasnije dogodilo. Ali on nije imao snage da pokrene stijenu, on nije mogao da joj naredi da se sama pokrene, jer nije imao arobnu mo. I vukovi, njegovi neprijatelji, mogu zbog toga da se mirno i bezbrino odmaraju. I odmarali su se, jer su znali da im niko nita ne moe, nita ne smije. A i tu i tada naiao je na svoje stare poznanike. A oni su ve bili poznati svud po umi. Njih su ve zvali strana sedmorica. Kud god su stizali, dokle god su stizali, iza njih je ostajala samo pusto. A stizali su gdje su ih najmanje oekivali. Izmicali su hajkama i potjerama i sve ivo u umi sklanjalo se i bjealo ispred njih. Zbog njih su obani danju pucali iz puaka, a nou loili vatre da ih zaplae. Ni pucnjava ni vatre nisu im mnogo pomogli. Vukovi su upadali u torove, iznenaivali stada u planini i odnosili uvijek sreno svoj plijen. Kao da su bili neranjivi. Kao da su imali mo da postanu nevidljivi kad im zatreba. Ali, zloglasna slava njihova rodila se u umi, u borbi s medvjedima, u jednoj bici kakva nije dotad upamena, koja je trajala gotovo itav dan od jutra do mraka. Nisu se to borile nikakve vojske, ne. Borili su se vukovi na jednoj a medvjedi na drugoj strani. Tri medvjeda i sedam vukova. Vukovi su napali medvjede i tako je poelo. Uzbunila se, zatresla planina.
22

Rikali su razjareni medvjedi. Urlikali su ljutiti vukovi. Iz kroanja drvea podizale se ptice, i jurile da se negdje sklone. I ne samo one. Sve to se nalo u blizini, sklanjalo se. Jer su medvjedi upali drvee i bacali korijenje, jer se lomilo i borilo tako estoko, da je planina huala kao da su se sudarile dvije vojske. as su se povlaili medvjedi, a as vukovi. Ali nijedni ni drugi se nisu kolebali i nisu pomiljali da prekinu bitku. Okrvavljeni i smoreni, valjali su se po travi, po kamenjarima, potiskivali niza strane, savijali u klupko i opet rastavljali, a planina ih je gledala, planina je ekala ishod. Ko danas pobijedi, bie gospodar ume! pronosio se po planini glas. Jurili su umski glasnici. Jurili su krilati glasnici i brzonogi glasnici. Obavjetavali su oni ta se to dogaa u planini, i ko pobjeuje. A bitka je trajala, trajala. Straniji i neumoljiviji postajali su borci. Pomirenja vie nije bilo i nije ga moglo ni biti. Juriali su vukovi, branili se medvjedi. Sunce je peklo. Dan je prolazio. Pred no poee da padaju medvjedi. Jedan po jedan. Posljednji poe da bjei i srui se niz visoke litice. Srui se i razbi. A bitka utihnu, uma utihnu. Umorni, ranjeni ostae na popritu bitke vukovi pobjednici. Zaurlikae strano u znak pobjede, kao da su htjeli da jave, da porue itavoj planini: Pogledajte dobro! Upamtite dobro svi koji ivite ovdje! Od danas smo mi gospodari, i neka samo neko pokua da nam stane na put. I bi ba tako. Krenu planinom i pronese se planinom glas o stranoj sedmorki i njihovoj krvavoj slavi, a oni postadoe jo drskiji, jo silniji. Uvijek su napadali zajedno, uvijek iznenada, urlikom od koga bi se stresla planina. Danju ili nou svejedno. Nije zbog toga bilo nimalo udno to je Srebrenko poelio da srui stijenu i da zbrie s lica Zemlje te krvoloke, vukove. I to bi, zaista, bila srea, jer ve sutradan vukovi su iznenadili njega na jednoj poljani dok je kidao vrkove planinskog cvijeta. Nije uo njihov hod, ali je osjetio da su blizu i poeo je da bjei na vrijeme. Bjeao je ludo. Nije traio staze, nije traio puteve, bjeao je kud su ga noge nosile. Trao je on, a trali su i oni, vukovi. Njemu se ne jedanput uinilo da e pasti, da e ga snaga napustiti. Prestali su iznenada da ga gone. Ko zna zato... Moda nisu bili gladni, a moda su neoekivano otkrili novu rtvu i krenuli na drugu stranu. Srebrenko je jo jednom pobjegao. Niti je brojao, niti je znao koliko je poljana i dolina pretrao. On je spaavao svoj ivot, i spasio ga je. Jo jednom.

23

PUCANJ U TIINI Jesen se najavila kiom i vjetrovima. Poe, kao i uvijek, da se sui trava i da opada lie, poee vjetrovi da ga razbacuju i odnose. Padoe mrazevi i uvenu posljednji, kasni planinski cvijet. Hrane vie nije bilo u izobilju i na prijatelj je, kao i svi drugi srndai i srne, morao sad da luta dugo dok ne bi naiao na poljane i livade gdje je zaostao jo pokoji sladak cvijet ili travka. Nad planinom su se gomilali sve gui oblaci, a vidike su zaklanjali debeli zidovi bijele magle. Ali ni sunce nije jo izgubilo svoju snagu. Sunce se pojavljivalo iznenada, na nebu, i grijalo dobro, izmamljivalo iz skrovita i najzimomornija stvorenja, ona koja su ve odluila da do proljea, do toplog razvigorca nee vie ni nos pomoliti iz zaklona, kuica i bunkera pod zemljom. Tada, kad bi ponovo ugrijalo sunce, planina je postajala vesela, opet lijepa, obojena bojama kakve se ne mogu izmisliti. Jednog takvog dana, jednog jutra, izae Srebrenko na veliku poljanu obasjanu suncem. Izae da pase. Izae oprezno, kao to je to uvijek inio, onako kao to ga je uila i nauila majka, onako, kao to ga je uila i nauila planina, onako, kako su izlazili svi pravi srndai i sve prave srne. Bio je sam. Bio je sam na poljani, i inilo se i u itavoj planini, jer se nigdje nita nije ulo, ni vidjelo. Nije se uo ni glas ptice. Nije se uo ni zov divlje zvijeri. Pod nogama Srebrenka utala je ve sasuena trava i list koji je s drvea padao po poljani. A onda se negdje, ne sasvim daleko, javio svojim dubokim i malo promuklim glasom golub. Odgovorio mu je drugi, pa onda nekoliko njih odjednom, kao da su golubovi tog jutra imali zadatak da probude planinu. Koraao je Srebrenko poljanom. Koraao je od cvijeta do cvijeta. Koraao je od jednog do drugog busena trave. esto je zastajao, oslukivao, jer ko zna: moda je ba ova tiina velika zasjeda. Ali nita nije mogao da osjeti, nita da otkrije. A to se dogodilo najednom. Grunulo je snano, prolomilo se po itavoj umi. Pucanj! Srebrenka su zasuli sitni komadii zemlje. Metak se zario ispod njegovih nogu. Srea. Mogao je, isto tako, da mu se zarije u glavu, ili negdje na drugo mjesto u njegovom tijelu. I
24

to bi bio kraj. Drugi pucanj nije saekao na tom mjestu. Drugi pucanj je uo u trku. uo je i fijuk metka i vidio u trenu: kako se na rubu poljane podigao ovjek s pukom, koja je jo jednom bljesnula, iz koje je jo jednom poletjela smrtonosna kugla. Ali Srebrenko je ve jurio kroz umu. Jurio je izmeu borova, jurio je koliko su ga noge nosile, a srce mu je kucalo, kucalo samo to nije iskoilo. Odjek posljednjeg pucnja lomio se dugo planinom, nekud kroz doline i klisure. Iz kroanja su se dizale preplaene ptice. Smrt je dotakla Srebrenka i prola. On je sad upoznao jo jednog opasnog i stranog neprijatelja, opasnijeg i breg i od vuka. Dosad je on poznavao ljude samo kao prijatelje. Oni su ga hranili. Oni su ga pojili. Oni su ga mazili i igrali se sa njim. On je nauio da ga zovu imenom i da se odaziva na njihov poziv, on je trao i radovao se kad bi ga pozvao neko koga je volio. A, eto, sad e morati da bjei i od njih. Dogodilo se neto to on nije mogao da odgonetne. Pojavio se ovjek koji je u ruci nosio smrt. Moe da iskrsne najednom, nevidljiv i neujan, na svakoj poljani, iza svakog drveta, iza svake stijene, na svakom breuljku. I kako da mu umakne, kako da ga osjeti na vrijeme, jer drugi put ko zna hoe li ga posluiti srea? Mogao je da odlui samo jedno: da vie nikada ne dolazi na poljanu gdje se pojavio ovjek s pukom, da zaobilazi itav taj kraj. Kasnije su umom ee odjekivali pucnji. Oni su ga ispunjavali oprezom i strahom. Pucnji sad vie nisu bili za njega tajna kao ranije i on je uvijek dugo, dugo oslukivao kako se planinom lomi odjek pucnja. On se dugo poslije toga nije smirivao, on je neprestano oslukivao, jer mu se inilo: odjeknue ponovo pucanj i sijevnue munja, ali ne vie daleko, ve negdje sasvim blizu, u grmu, u kronji drveta. A metak e s fijukom projuriti iznad njega, ili e izrovati zemlju negdje blizu, ako ne pogodi svoj cilj. Tako je prola jesen i nastala zima. Nova zima. Prvi snijeg je uznemirio i njega, kao i hiljade drugih poznatih i nepoznatih stanovnika planine. Ali, na sreu njegovu, i na sreu svih onih koji su se bojali snijega, leda, hladnih dana i jo hladnijih noi, prvi snijeg se ne zadra na zemlji, a ni mnogi drugi koji kasnije padoe iza njega. Ta zima je dola i prola bez stranih vijavica, bez ludih juria vjetra sjeverca, bez onih hladnoa kad puca kora i srce u grudima starih bukava, i isto tako starih jela. I nita takvo kao ta blaga zima nije moglo obradovati porodice srna nastanjenih u toj planini, a meu njima i naeg poznanika i prijatelja Srebrenka.
25

udno zaista! Dugo nezapameno. Te zime ne povukoe se u svoje tamne peine ni medvjedi, ti najvei pospanci u planini, sve dok ne nastupi januar. Pa zato bi se povlaili, kad je bilo toplo, kad ih nita nije gonilo u peine. Ako bi i pao, snijeg se brzo topio i istopio. Tako je bilo svuda, osim na vrhu planine, gdje se snijeg zadravao, gdje je ostajao i gdje ga sunce nije moglo iskopniti. Ali to nije mnogo brinulo umske stanovnike, jer ko je bio lud da se tamo penje? Tek u januaru pade prvi snijeg pa se tada i medvjedi povukoe. Ipak, to je bio njihov najkrai zimski san, tako kratak, da se dugo, dugo poslije toga pamtio. Moda bi Srebrenko i te zime potraio sklonite i zatitu kod svojih prijatelja, djeaka, da je bilo drugaije. Da je zavalio snijeg, pa da se nije moglo doi do travke. Da su planinom harali ledeni vjetrovi. Da su ga najurili vukovi. Ili da mu je zaprijetila kakva god opasnost pred kojom ne bi mogao da se skloni u planinu. Moda bi on i bez velike potrebe krenuo u goste, jer on jo nije bio zaboravio ni djeake, ni dobra koja su mu uinili, ali isto tako nije vie mogao da zaboravi ni onog ovjeka s ruba poljane, koji je nosio u ruci smrt. On ga se sad bojao i vie nego vuka. Kad bi pomislio na njega, zadrhtao bi. A tamo, u selu, ive ljudi i, ko zna kako bi ga sad doekali, i ta bi mu se sve moglo dogoditi. Tako proe zima. Proe bez velike gladi. Proe bez velikih seoba i nevolja.

OPET GRANU PROLJEE Zeleni list i toplo sunce donesoe jo jednu radost svima to prezimie zimu u planini, pa opet poee igre, opet odjeknu pjesma u travi, u liu, po mnogobrojnim poljanama. Izmilie na sunce zmije. Izmilie guteri i zelembai. Zazujae pele i bumbari. Vratie se ptice selice. Srebrenko dobi opet rogove. vrste, otre i duge. On osjeti snagu kakvu dosad nije osjetio i nemir kakav nije poznavao. Poe da luta umom, nou, po mjeseini, danju, kad se nije odmarao, spreman da se svakog asa upusti u borbu da pokae kakvu snagu ima. Gazio je travu, provlaio se ispod zelenih svodova, obilazio poljane i izvore i, inilo se, da ga svud doekuju s uenjem i uzvicima: Gle, kakav srnda! Gle, kakav junak!
26

I zaista: ne samo po svojoj srebrenoj dlaci, nego jo po mnogo emu on se odvajao od svih ostalih srndaa, koji se pojavie na poljanama toga proljea, da pokau svoju snagu i ljepotu. Jer, stari su gubili mo. Mladi su izrastali i svakog proljea su se javljali oni koji su htjeli da svuda budu prvi, da im se svuda dive i da ih sluaju. I Srebrenko je sad mogao da meu srndaima odmjeri i svoju ljepotu i svoju snagu. Snagu ponajprije, jer ovdje, u umi, ovdje, gdje vlada zakon jaeg, moralo se uvijek ponovo dokazivati ko si i kakav si. Dolo je vrijeme da to pokae i on. Toga proljea, kao i svakog drugog, moralo se znati koji e srnda biti prvi, koga e slaviti i o kome e aptati kad se pojavi: To je on! Pogledajte gal To je on, upamtite ga! Slava pobjednika otvara se na velikoj poljani, pored hladnog i bistrog izvora. To se znalo u toj planini, a moda i dalje. Tu su se okupljali srndai da okuaju sreu i snagu. Svake godine. Svakog proljea. Poljana se pretvarala u bojite i borbe su trajale dugo. Po nekoliko dana. Po nekoliko noi. A ponekad i vie, dok ne bi pobijedio onaj koji je najjai i najljepi. Udarali su jedan na drugog razjareni borci, a iz kroanja drvea, iz grmova i trave, posmatrale su ih ptice i zvjerice, koje su se poslije bitke nadale gozbi. Jer, nije se jedanput desilo da na poljani ostane teko ranjen i usmren srnda. Ili, da ranjen i onemoao krene s poljane. A njegovim tragom krenula bi tada povorka onih koji nisu imali hrabrosti da napadnu srndaa, pa su ga pratili sve dok ne bi negdje pao. Ali, deavalo se i drugaije. Deavalo se da se pojave orlovi. Ili vukovi. Deavalo se da se pojavi neka druga krvolona zvijer. Da se pojavi jo u jeku bitke na poljani. Ili odmah poslije bitke. A to se tada zbivalo, nije teko pogoditi. Ponekad su se iz modrog visa obruavali orlovi na razjarene i zaslijepljene borce i tako su mnogi pobjednici postajali i sami rtve. Vukovi su bili jo straniji, jo[ nemilosrdniji. Eto, takva je bila ta uma. Eto, takva je bila poljana na kojoj se jednog jutra, jo prije izlaska sunca nae Srebrenko. I tek to stie, morade da se bije i brani. Izazva ga jedan srnda, krupan i razvijen, koji je upravo lako i brzo pobijedio svog protivnika. Srebrenko se malo prepade, ali ne pobjee, ne pokori se ve prihvati izazov i poe da se bije. I pokaza ta umije. Prvi udarac, i njegov protivnik pokleknu. Ali se brzo i podie, pa opet navali i tek tada poe prava, pravcata bitka. Razbjesnie se obojica, navalie jedan na drugog, navalie da se biju. as se inilo da e pasti Srebrenko, as opet da e onaj drugi srnda. Bitka potraja dugo. Neuobiajeno dugo. Izae i sunce, podie se iznad planine i tek tada nekoliko puta pokleknu, pa onda pade onaj drugi srnda. Nije vie imao snage da se podigne,
27

ni da se bori, ni da bjei. A nije bio ni ranjen. Bio je samo premoren, nemoan. Srebrenko je stajao iznad njega. Srebrenko je bio pobjednik. Srebrenko je prvi put bio pobjednik na toj poljani, u toj umi, gdje je rastao i narastao. Po umi su grajale ptice, mijeali su se nebrojeni glasovi. Jesu li to javljali o zavrenoj bici ili o neem drugom, ne zna se, ali se Srebrenku uinilo da uma slavi njegovu pobjedu. A tek to predahnu, javi se novi protivnik i novi borac. Jak i nepoznat srnda pojuri preko poljane, povijena vrata, s otrim rogovima, isturenim naprijed, pravo na njega. I Srebrenko se okrenu i doeka ga. I njih dvojica se sad ponesoe po poljani, i nosie se opet dugo, dugo. Borie se hrabro. I Srebrenko opet pobijedi, jer pobjee srnda koji se tako izazovno pojavio. Pobjee, a iza njega u umi odjeknu graja. I ko zna dokle je bjeao, gdje je stigao. Ali je sigurno da se vie nikad nije uputao u borbu. Srebrenko ne potra za njim. On i ne pomisli da tri, jer je ve morao da prihvati novu bitku, jer je na njega ve jurio novi protivnik. Ali, tek to se sudarie, pade i taj novi junak na zemlju. I borba se zavri zaas, jer taj trei Srebrenkov protivnik nije imao vie ni hrabrosti ni snage da nastavi borbu. Da je to bio kraj, bilo bi dobro. Ali, to jutro je bilo neobino. To jutro se rodilo da Srebrenku donese slavu, jer on obori na koljena jo dva srndaa, a onda sam pojuri meu one to su stajali na rubu poljane i posmatrali bitku, pa i njih razjuri. Osta jedini na poljani. Osta pobjednik i, kad krenu kroz umu, krenu za njim i slava koju stee tog jutra. Niko mu nije stavio vijenac cvijea oko vrata. U umi to nije bilo potrebno. I bez toga se o njegovoj pobjedi, rijetkoj na poljani, jo rjeoj u umi, ulo po planini, i mnogobrojne srne i mnogobrojni srndai saznali su ko je on i sigurno su jedni druge upozoravali kad bi ga sreli: Evo ga! Nemojte ga razljutiti, da ga ne uvrijedite. Evo ga, to je najjai srnda u umi. Svuda ga je odavala njegova boja, ak i tamo gdje ga niko nije poznavao, i gdje ga niko ne bi prepoznao. Jer, toga proljea on je bio usamljeni srnda u toj planini, koji je nosio srebrenu dlaku. I ne samo toga proljea. Takvi su se u umi rijetko raali. Pa onda nije ni udo to se nigdje nije mogao pojaviti i proi nezapaen. Poslije boja na poljani porastao je on sam ponajvie u sebi. Kad se sve zavrilo, on se najprije zaudio: Zar je mogue da sam to ja uinio? Ali, sumnje vie nije bilo. uma ga je gledala. uma ga je upamtila.

ODNESE GA HLADNA VODA

28

Jednom rano, kad se u umi javie prve ptice, lutajui i pasui stie Srebrenko do ruba dubokog kanjona. Poznavao je taj kraj, ali tu, na rubu duboke provalije, nije se nikad dugo zadravao. To mjesto mu se nije dopadalo. Zbog strmih litica, niz koje se nije mogla spustiti ni najvjetija zvijerka, zbog neprekidnog i stravinog ma vode koja je jurila po dnu kanjona. Konano, zbog neeg to on sam nije mogao odgonetnuti. Oko kanjona je uvijek bilo pusto. Ko zna zato? Ali, moda ba zbog toga to su i drugi srndai i srne nerado zalazile u ovaj kutak ume, na ove poljane, one su bile bogate hranom. Kao da su ba tu rasli i rascvjetavali se najslai cvjetovi, kao da je ba tu bujala najslaa trava. Srebrenko je oprezno brstio, koraajui po samom rubu kanjona. Ponekad se zaustavljao. Ponekad je zagledao u dubinu, tamo gdje je huala voda i gdje su se ogledale posljednje zvijezde koje su se jo gasile na istom nebu. Po planini su bjeale sjene, sve glasnije se javljale ptice. I ba tada, poput sjene, iskrsnu on, vuk, jedan iz strane sedmorke. Bio je sam. Lutao je sam, ko zna zato i ko zna koliko. Moda ga je kakva svaa natjerala da se odvoji od svoje brae, a moda se odvojio tek toliko da malo proskita. Ali to nije ni vano za ovaj trenutak i ovaj neoekivani sluaj. Srebrenko je opazio vuka u trenutku kad vie nije mogao da bjei, kad vie nije imao kuda da bjei. Samo je mogao udariti na vuka. Morao je uiniti tako, a to je znailo: krenuti mu u susret, krenuti u smrt. A i on, vuk, zbog neega je zastao. Iznenadio se. Ili se pripremao za napad. I tako su i jedan i drugi stajali i gledali se, gledali, kao da odmjeravaju snage. Ali ovdje se znalo ko je jai. Ko moe biti rtva. Jer, ta je mogao jedan srnda protiv jednog mladog i snanog vuka, i jo vuka iz proslavljenog opora? ta je mogao oekivati, pritijenjen izmeu ponora, visokih stijena i svog krvoednog neprijatelja? Pomislio je sigurno: "Ovo je smrt. Ovo je kraj." Ali dogodilo se drugaije. Dogodilo se neto to se dogaa u stotinu godina, to se gotovo ne pamti i to se moda nikad u toj planini nije jo dogodilo. U tom neoekivanom i kratkom dvoboju pao je vuk, taj snani kolja. Kad se uinilo da je srnda dovoljno uplaen, urliknuo je pobjedonosno i skoio. Skoio je tako da u jednom skoku dohvati rtvu, da svoje zube i svoje kande zarije u njeno tijelo. Ali i Srebrenko, koji je tog asa stajao bespomoan, trgnuo se najednom, spreman da se brani ili da bar pokua da se brani. Ta, i on je imao oruje. On je imao rogove. Snane i otre. I jo prije nego to su se otri vuji zubi sklopili negdje na njegovom vratu, prolomio se planinom straan urlik i to je bilo sve. Srebrenko je doekao vuka svojim rogovima i vuk je nekoliko asaka lebdio u zraku, naboden na rogove, a onda ga je Srebrenko jednim pokretom bacio u provalnu. Negdje dolje, u dubini, odjeknuo je jo jedan urlik. Vuk je padao niz otre litice, lomio se, a dolje duboko ekala ga je brza i hladna voda. I doekala
29

ga je. Uhvatila ga je i odnijela ko zna kud. U neki duboki vir. U duboku rijeku, negdje daleko u ravnicama. To se ne zna, jer niko nije ni pokuavao da to utvrdi, pa nije ni utvrdio. Ali zna se da je planina tog asa i tog jutra bila osloboena jednog napasnika, i to je bilo mnogo. Dok je voda nosila vuka, Srebrenko je jo uvijek stajao. On jo nije vjerovao, nije mogao vjerovati da se dogodilo to to se dogodilo. Njemu se inilo da e vuk iskoiti iz provalije i baciti se ponovo na njega. Kad se posljednji urlik prolomio iz kanjona, zadrhtao je i pojurio da to prije i to dalje pobjegne sa tog mjesta. To je bilo sve to je jo mogao. To je bilo sve to je jo umio. Tek kad je, umoran i zadihan, zastao negdje pod gustim kronjama, on je bio opet siguran da ga ne gone, da je iza njega ostao i zlosreni kanjon, i urlik ranjenog vuka. Urlik njegovog neprijatelja koji vie nikad nee krenuti umom da zagora ivot ni njemu, ni bilo kome drugom. Srea ga je jo jednom posluila. Srea ga je pratila. Legao je u travu i zaspao, ali san mu nije bio ni spokojan ni vrst. Kroz san je uo urlik vukova. Budio se, a oko njega tiina. Sanjao je da ga vukovi gone stotine vukova, svi isti, svi razjapljenih eljusti i zakrvavljenih oiju. Gone ga, gone, a on ne moe da bjei i nema kud da bjei, i tako je sve neto sanjao i esto se budio, jer nije bilo lako spavati mirno i sanjati sve lijepo, poslije onog to je doivio tog jutra. A dok je on spavao, po umi se opet pronosio glas o njegovoj pobjedi. Slavu njegovu sad vie niko nije mogao sakriti, niko osporiti i umom su jurili glasnici da dojave, da ispriaju ta se zbilo kod dubokog kanjona. Jo jednom se pokazalo da se u umi ne da nita sakriti, da ona svuda ima hiljade uiju i hiljade oiju. Ne zna se ni ko je posmatrao kratkotrajni dvoboj, ni ko je vidio kako je Srebrenko bacio vuka u provaliju i uo vuji urlik. Srebrenko je ponovo postao junak i ponos planine. I zato da ne? Svi su u ovoj umi pamtili samo one srndae koji su bili oboreni snanim vujim apama. Svi su pamtili srndae u bijegu i vukove u potjeri. A sad je, eto, mogla da se ispria i druga pria. Da ostane zauvijek, pa nek se zna da ni oni za koje se misli da su nepobjedivi, nisu nepobjedivi. Ali, ostalo je jo est vukova. Ko bi znao kako je do njih dola pria o smrti sedmog brata, jesu li oni u nju povjerovali, jesu li ga traili i ekali da se vrati u opor, ali su ih vidjeli kako jure po umi i urliu, kako nikad dotad nisu urlikali. I strah je hvatao mnogobrojne ivotinje kojima se dotad inilo da su sigurne u svojim sklonitima. inilo se da vukovi javljaju umi i svima koji su ivjeli u umi: Ne zaboravite! Mi smo jo ovdje, jo smo ivi! Oni sad poee napadati i kad su bili gladni, i kad su bili siti, a ponajvie srne i srndae. Po tome bi se moglo zakljuiti da su traili Srebrenka, ali ko to moe tvrditi? Oni su prosto bili bijesni. Oni su, moda, svetili brata, a moda su naili takvi dani, takvi vjetrovi da su
30

morali initi ono to su inili. Jedni tvrde da je bilo ovako. Drugi tvrde da su i vukovi imali pouzdane prijatelje i dounike. Ti njihovi dounici jurili su po umi, pretraivali poljane i grmove, zavirivali ispod lisnatih svodova i traili Srebrenka. im bi ga pronali, dojavljivali su vukovima, a oni su odmah kretali da ga uhvate. I uhvatili bi ga sto puta, rastrgali bi ga sto puta, da i on nije imao dobre, i te kako dobre prijatelje, i da uma nije bila na njegovoj strani. Jer, tek to bi vukovi krenuli, on je to ve znao. Budili su ga ako je spavao. Straarili su nad njim dok je spavao. Vukovi su uvijek stizali kasno. Stizali su tamo gdje Srebrenka vie nije bilo. Tako iz dana u dan, iz noi u no, nije prestajala trka po planini, nije prestajao lov takav kakav ta planina, a i mnoge druge nisu poznavale ni pamtile. Nepoznati Srebrenkovi prijatelji zavodili su vukove na krivi trag. Odvlaili su ih varkom da se lome po vrletima, da jure tamo gdje ni Srebrenko, a moda nijedan drugi srnda nisu nikad ni dolazili. uma je uestvovala u igri. uma se zabavljala. Tako je dolo ljeto. A jednog dana, i sasvim iznenada i naglo, sve se preokrenulo.

GORI UMA U umi je buknuo poar. Kako i gdje, ko bi to mogao rei. To uvijek, ili gotovo uvijek, ostaje tajna. Ili su obani loili vatru i ostavili je neutrnutu, ili je to uinio nepoznati putnik, ili je, opet, planula na koji drugi nain, nije se moglo saznati. Ali ona je planula, i s vatrom je doao nemir, strah, i jo stotine drugih znanih i neznanih nevolja. Bilo je krivo i ljeto. Krivo je i sunce koje toga ljeta nije prestajalo da pali, jer na nebu nije bilo oblaka, jer kie nisu padale, a duvali su samo suvi i topli vjetrovi. Presuivali su izvori, utanjili se i najsnaniji potoci, a u rijeci se voda spustila i tekla tek toliko da pokrije dno. Zbog vode je i u umi poeo nemir. Bez vode nema ivota. Bez vode nema radosti. Bez vode nema pjesme. Poela je svuda po planini trka za vodom. Stazama vidljivim i nevidljivim, poznatim i nepoznatim, kroz visoku travu, kroz ikare, preko kamenjara, preko kosa i kroz doline kretale su se neprestano mnogobrojne udne i arene povorke ivotinja i ivotinjica. Oko jo
31

nepresahlih izvora zapoeli su pravi pravcati ratovi, vodile su se borbe, jurialo se i ginulo, danima i noima su trajale opsade, jer vode nije bilo dovoljno, i samo pobjednici, samo najjai mogli su da piju. Ali, pobjednici su se tu esto, svakog asa, mijenjali i tek to bi jedni stigli do vode, navaljivali su drugi i gonili ih. Slabiji su se udruivali i navaljivali na jae, a obino se sve pretvaralo u takvu guvu, u kojoj se nije znalo ko koga goni, ko je iji saveznik, prijatelj ili neprijatelj. Svi su traili samo jedno vodu. Svi su bili edni. Trava je bila suva. Lie je bilo suvo, i vazduh suv. Svuda, u travi, u grmovima, u vazduhu, u kronjama drvea uo se vapaj: Vode! Vode! A sunce je grijalo i palilo. Svaki dan je bio topliji. Svaki dan je bio straniji. Ali ne kae se uzalud: Ima i gore od goreg. I zaista ima, i dolo je ba to, ba toga ljeta kad kie nisu padale. Zapalila se uma. Krenuo je na sve strane plamen, straan i neumoljiv. Krenuo je zemljom poput talasa. Podigao se u nebo da i njega uari, da i njega zapali. Penjao se u vrkove najviih jela i borova, jurio preko poljana i livada. Provlaio se kroz travuljinu kao zmija koja ne zna dokle e stii i gdje e se zaustaviti. Poarom je iao dim, gust i zaguljiv, dizao se visoko, visoko, zatvarao vidik, zaklanjao i samo sunce. U ludom strahu bjeali su ispred vatre svi stanovnici planine. Bjeali su i mali i veliki, krilati i nekrilati, oni ispod zemlje, i oni na zemlji. Jer, vatra i dim su se zavlaili svuda. U ar i pepeo pretvarali su se stogodinji gorostasi, prskao je kamen. Dogaalo se da su odnekud, iz zapaljenih kronji, iz zapaljenih grmova, polijetale i zapaljene ptice. Bile su to ive buktinje, bili su to trenuci uasa. Iznad ume, u zraku, odjekivali su samrtni krici ptica. Ponekad, u noi, dizala su se tako zapaljena itava jata, ali njihov let nije dugo trajao, pa se inilo da je u mraku planuo i ugasio se neobian vatromet. Jo tee, jo stranije, bilo je umskim stanovnicima koji nisu imali krila, koji nisu mogli da se vinu u zrak daleko, daleko, gdje ne bukti poar, gdje ne vlada strah. A i oni su bjeali. Svi su nekud bjeali. Svi su traili spas. Vatra, ta strana neman, doekivala je svuda bjegunce, presretala ih, presijecala im put, pa su morali da se vraaju da trae drugi izlaz i prolaz, da se vrte u krugu. Mnogo, ponajvie je bilo onih koji nisu uspjeli da pobjegnu. Plameni zidovi su se zatvarali u krugove. Opkoljene ivotinje su se povlaile, sabijale u gomile, prikrivale se po poljanama, ikarama, tamo gdje vatra jo nije bila stigla i gdje se inilo da nee stii. Ali, varali su se svi oni koji su se nadali da e nai zaklon, da e ih vatra mimoii. Poput vojske koja je
32

opkoljenog neprijatelja sabila na uzak prostor da ga dotue, kretala se strana vatra, da spali i uniti sve to joj se nae na putu. Tako su se, bjeei, sabijali u istu gomilu i najljui neprijatelji. Jer, od vatre su bjeali podjednako i medvjedi i vukovi, i lisice i zeevi, i divlje make i vjeverice, i srne i divlje svinje, i jaki i nejaki. Pa sad, zamislite kakva su uda mogla da se dogode, kakav je to bio krkljanac, kakvi strani asovi. Gonili su jedni druge, upali jedni druge, jer su svi morali da se bore za prostor, za komadi zemlje. Po planini su se prolamali samo urlici i jauci. uma ih nikad nije toliko ula i nikad ih nije tako ula. Nikad niko nije mogao ni da okupi toliko uplaenih umskih stanovnika na jednom mjestu. I kad je svima postalo jasno da se vatra nee zaustaviti i da e ih progutati, kad vie nisu mogli da se povlae, kretala je ta arena i izbezumljena gomila na juri, kroz dim i prah i plamen, kretala je da probije obru vatre. To je bio kraj za mnoge. Ponekad za sve koji su kretali u juri. Plamen je gutao svoje rtve s posljednjim jaukom, s posljednjim uzvikom. Plamen koji se irio, koji je mogla zaustaviti samo voda. Teko je bilo svuda u umi. Teko je bilo svima. Srebrenko je ovoga puta proao sreno, srenije nego stotine drugih srna i srndaa, nego stotine drugih umskih stanovnika. Kako? To je pitanje na koje se ne moe dati odgovor. Od njega samog nije zavisilo gotovo nita, jer on je umio samo da bjei od vatre i dima, i bjeao je koliko god je mogao, bjeao je tamo kud mu se inilo da moe pobjei i da e vatru ostaviti daleko iza sebe. Vatra je i njemu zatvarala put, vatra ga je susretala, pa je bjeao na drugu stranu, dok mu se uinilo da je opet siguran, dok se ne bi zamorio. Da je Srebrenko upao u vatreni obru, bilo bi sve gotovo. Ali, eto, nije upao. I to je ono to se moe nazvati njegovom sreom. Doekao je da vatru uniti njen neprijatelj, da vatru uniti voda. Iznad planine su se neoekivano nagomilali crni oblaci i poela je da pada kia. Bljeskale su munje. Palili su gromovi. Kia je padala, padala, kao da se zarekla da nee prestati dok ne uniti vatru. Padala je nekoliko dana i nekoliko noi bez prestanka, a sa crnih i ogromnih ognjita u planini sada se, umjesto plamena, dizao u nebo samo dim. Dugo su se borile voda i vatra. Voda je bila jaa. Voda je pobijedila i iza stranog poara ostala su po planini samo zgarita, ostale su rane.
33

Teko je sad bilo prepoznati itave krajeve po kojima je harala vatra. Ali najvanije od svega bilo je to da se vatra povukla, da je prola opasnost. Jo uvijek je bilo dosta ume za sve koji su ivjeli u njoj. I hrane za sve. I skrovita za sve. Kad je nestala vatra, kad je prestala kia, u umu se vratio ivot i, kao i uvijek, umski stanovnici su poeli da zaboravljaju poar, kao to su zaboravili i mnogobrojne druge nedae koje su u ovoj istoj umi preturili preko glave. I Srebrenko je brzo zaboravio vatru. Ako su bile unitene poljane koje je dobro poznavao, koje je volio, on je pronalazio druge i odlazio tamo da pase i potrai drutvo. Prostor oko stare tvrave ostao je gotovo netaknut, ostalo je netaknuto njegovo staro skrovite pod lozom, u koje je sad poeo da navraa sve ee. Kad se prvi put nakon poara navratio tamo, doekala ga je veselo i prijateljski sova, stara poznanica. I njemu se uinilo da je tu, na tome mjestu, gdje je prvi put ugledao svijet, opet najsigurnije i najljepe. I vatra, eto, nije stigla do tvrave. Potedjela je umu oko nje, potedjela je itav taj kraj. Pa zato da onda i on neprestano luta, da trai bolje i ljepe, kad to ne moe ni nai? Zato da se ne primiri u sklonitu ispod tvrave? Tu su mu jo uvijek najstariji i najbrojniji prijatelji, prikriveni u liu, u travi, u zidinama. Tu su i njegovi najsigurniji straari. Dok on spava, oni su budni. Opasnost! Opasnost! viknue sova i zaleprati krilima. Opasnost! javie se stotine glasova. Ali, zaudo, tih dana i tih noi poslije poara niti je bilo uzbuna, niti se dogaalo ta neobino. uma se oporavljala kao bolesnik, a njeni stanovnici, koji su se rasprili na sve strane, sabirali su se lagano i oprezno. Vukovi se nisu pojavljivali. Niko nije mogao kazati gdje se nalaze. Niko nije mogao odgovoriti jesu li ivi ili mrtvi. Poradovae se svi koji su drhtali pred njima i sakrivali se u mije rupe da ne uju njihov glas i da ih ne vide, poradovae se da se i ljutom oporu izgubio trag u vatri i dimu. Bilo je to sasvim mogue. Zato da ba njih, vukove, zaobie plamen kad nije potedio stotine boljih, plemenitijih i mirnih stanovnika ume? Javie se ak neprovjereni svjedoci njihove propasti, koji su tvrdili: Gotovi su vukovi! Gotovi su! Tvrdilo se da ih je progutala vatra u jednom cestaru, u jednom ludom juriu kad su pokuali da probiju obru. Gotovi su, sigurno pronosila se vijest umom. Odahnuli su mnogi. Okuraili su se mnogi. Srebrenko se poradova ponajvie. Srebrenko, ak, poe da zaboravlja sve nevolje koje su mu priinili, on ponovo osjeti kako je prijatan, kako je lijep ivot u umi, kad ne vreba opasnost na svakom koraku, kad se
34

ne uje gladno i bijesno zavijanje vuje. Poslije poara, poslije svega to mu se dogodilo, on je zaista imao pravo da se raduje, da se odmara u svom skrovitu ispod tvrave. Ali radost njegova bi prerana. Javie se najednom njegovi neprijatelji. Javie se stranim urlikom vukovi, prolomi se i uzdrhta planina. Zadrhta i na prijatelj Srebrenko.

JEDNA TRKA I JEDAN KRAJ Nita se nije dogodilo odmah. Nije se znalo trae li vukovi Srebrenka, jesu li i oni sve zaboravili poslije poara, poslije velike nesree koja je zadesila planinu. Pojavljivali su se povremeno, iezavali nekud i opet se vraali, ljuti i nemilosrdni. Prikui se tako i jesen. Pade prvi list. Prosue se po travnim poljanama opaljenim mrazom dozrele divlje jabuke i kruke, pa onda i uti ljenjaci poee da se krune. Mudri i vrijedni umski stanovnici, oni to su dobro znali ta znae duge i hladne zime, pourie da hranom natrpaju svoja skrovita, da pokupe i ujagme to vie mogu. Izgledalo je, kao i uvijek, da su u umi najvrjednije vesele vjeverice. One su mogle da se vide svuda i u svako doba. One su uvijek nekud urile i neto nosile. Ili ljenik. Ili orah. Bilo ta, samo da je vie u tajnom skrovitu, negdje u utrobi drveta, ili negdje ispod korijena drveta. Provrijednili su se, mora se priznati, i mrzovoljni jazavci, i okretni puhovi, i jo mnogi, mnogi drugi, pa su dobre i otre oi mogle otkriti i vidjeti ono to se rijetko moe vidjeti. inilo se da se planina uurbano priprema za rat, pa se sve diglo na noge, sve poelo da se sprema za odbranu. Rat. Pa, zar se ne bi moglo rei da je zima najavila rat? Moglo bi, zato ne. I svi su to znali, i svi su se urili da dobro doekaju njenu prvu navalu, da izdre opsadu koja moe trajati dugo, dugo. Ljenici su te godine rodili kao rijetko kad. A kae se: Kad ljenici rode, bie duga i otra zima. I moda je ba dolazila takva, moda to uvijek na vrijeme osjete ivotinje, moda se i ove godine dogodilo tako. Srebrenko jo nije osjeao ni glad ni strah pred zimom. On je pripadao rodu koji nije spremao zimnicu, njemu je jo uvijek prijalo sunce, on je jesen doekao snaniji nego ikad, bri nego ikad. Pa ipak, on nije bio miran. Zbog vukova, zbog svojih zakletih neprijatelja.
35

Osjeao je da ga trae, osjeao je da e ga jednom, kad-tad pronai, ali nije znao ta e se tada dogoditi. I nije se varao. Vukovi su ga traili i pronali su ga jednog jutra na poljani, preko koje se upravo prevlaila magla. Tada i tako je poela trka kroz umu, trka neupamena. Srebrenko je bjeao. Vukovi su jurili za njim, odluni da ga gone dok ga ne uhvate, da ga gone preko svih poljana, da ga gone kroz sve ume, pa makar morali da ga gone do kraja svijeta. Bio je to straan lov. Bila je to trka za Srebrenkov ivot, i on je to osjeao dobro, sasvim dobro. Osjeao je to ne samo on. Osjetili su to svi koji su toga jutra vidjeli ta se dogodilo na poljani, svi koji su uli urlik vuji, urlik koji je unaprijed objavljivao pobjedu. Srebrenka vie nije mogla da sakrije ni gusta uma, ni magla. Srebrenku vie nisu mogli da pomognu ni njegovi najbolji prijatelji. Ostale su mu samo njegove brze noge, njegova mudrost. Ali, i vukovi su bili snani i brzi, i nije ih bilo lako nadmudriti. To nije bio jedan vuk, to nije bio obini opor vukova, to su bili vukovi kakve planina dugo nije poznavala. Njega su gonili vukovi koji su ga dugo traili, koji su ga traili da mu se osvete. Pokuavao je, ipak, da ih zavara, da zametne trag. Preskakao je potoke i jaruge, krila ga je magla koja se valjala planinom, pa opet nita. Vukovi su ga brzo pronalazili i nastavljali da gone. Ponekad mu se inilo da je izmakao potjeri. Obradovao bi se, ohrabrio. Ali, zakratko. Ako i nije uvijek mogao da vidi svoje neprijatelje, da vidi vukove, mogao je da ih osjeti po mirisu, uo je njihov urlik ili uanj lia pod njihovim nogama. Planinu je Srebrenko poznavao dobro, predobro. Nijedan se srnda ne bi mogao pohvaliti da poznaje toliko staza, toliko kutaka, toliko poljana kao on. Kuda sve nije zalazio? ta sve nije vidio? I zbog toga je moda i odluio da potrai spas na vrhu planine, tamo gdje se vjeno gomilaju oblaci i utrkuju vjetrovi. Ili, da potrai spas negdje iza vrha planine, gdje vukovi nikad nisu stizali i gdje nee stii. Jurio je uz strme strane, jurio je kroz doline koliko je mogao i koliko je imao snage. Jutro je ve odavno prolo, a trka je trajala, trajala. Sunce se pojavljivalo samo ponekad, pojavljivalo se iz magle samo toliko da se pokae, da pogleda ta se dogaa i da opet nestane. Ne jedanput uinilo se Srebrenku da mora pasti. Da e pasti. Kad je zastao da predahne, da oslune, osjeao je kako ga vue zemlja, osjeao je kako ga umor mami da se spusti u travu, na lie. Da se spusti samo jedan tren. I spustio bi se da ga vukovi nisu opominjali, da nisu javljali o tome da su blizu i da ga jo gone. Zbog toga je uvijek ponovo morao da
36

prikuplja novu snagu, i zbog toga je nastavljao da juri planinom. Istrao je najednom iz magle. Istrao je na vrh planine. Istrao je u sunani dan koji vie nisu zaklanjali ni oblaci ni magle. I tada, ba tada se dogodilo neto neoekivano. Tada je planinu poeo da potresa udan tutanj. Zadrhtalo je drvee, zadrhtalo je kamenje, a negdje u dubini, ispod planine, ruilo se neto, kotrljalo i lomilo sve jae, sve bunije. inilo se: propae, nestae u tamnim dubinama zemlje itava planina. Zauvijek. Ostae samo ogromna, tamna rupa koja e se moda napuniti vodom, pa e se stvoriti novo jezero, ili novo more. inilo se ba tako. Ne, nije potonula planina. Ali, nije dugo potrajala ni tutnjava. Na samom vrhu planine napukla je zemlja, pa je ta pukotina poela da se iri. Tada i tako su na jednoj strani ostali vukovi, a na drugoj Srebrenko. Zaustavili su se vukovi. Nisu mogli da preskoe, nisu mogli da zaobiu provaliju koja se isprijeila pred njima, koja ih je zaustavila. A pokuavali su i jedno i drugo, i pokuavali su dugo. Bili su bijesni. Urlali su, sijevali su oima i kljocali zubima. Ispred njih, kroz umu, izmicala je njihova rtva, izmicao je Srebrenko. Toliko dugo traen. Toliko gonjen. Izmicao je ba sada, kad im se inilo da su ga ve uhvatili, kad je bio na izmaku snage. Izmicao je zauvijek. Oni ga vie nisu vidjeli. Oni vie nisu uli bat njegovih nogu. A ni Srebrenko nije znao da ga vukovi ne jure. I on je malaksavao. U njemu je ostalo jo malo, sasvim malo snage i on je poeo da posre, da se teko die pa da opet posre. Kraj", pomislio je. Ovo je kraj." Onda, najednom, nestalo je sunca, najednom se ugasilo sunce i poela da se sputa tama. Zemlja je poela jae, jo jae da podrhtava. Tamni oblaci su zaklonili sunce i nebo. Pa, bilo bi, ipak, dobro da je ostalo tako. Ali nije ostalo. Iz zemlje na vrhu planine suknuo je najednom plamen, podigao se u potamnjelo nebo plameni stub, koji je svakog asa postajao vei i snaniji. Sve se najednom promijenilo, i uinilo se opet da e propasti zemlja nekud duboko, duboko. Planinom se samo pronosio glas: Bjeite! Bjeite! I sve je bjealo. Sve ivo je bjealo u ludom strahu, u panici. Bjealo je to dalje od vrha planine, to dalje od plamena i dima, jer niko nije mogao odgonetnuti ta se to dogodilo i ta se to
37

dogaa, niko nije umio kazati kakva se to nova opasnost nadvila nad planinom. I Srebrenko, koji je troio posljednu snagu, poeo je opet da juri. I nije vie bjeao zato to su ga gonili vukovi. On je sad bjeao od neeg to dotad nije vidio, to nije upoznao, od nemani koja je mogla biti stranija i od svih vukova na svijetu. I vukovi su bjeali. Vukovi su pokuavali da pobjegnu, ali nisu uspjeli. Oni su bezglavo jurili, ali nisu nikako mogli da izau iz kruga koji je zasipala vatra sa vrha planine, koji je zasipao topli pepeo, bijel kao snijeg. Padao je taj pepeo i zasipao zemlju, drvee i ivotinje, zasipao je, i zasuo i njih. Tako je doao kraj stranom oporu, stranim vukovima. Tako i zato su oni zauvijek ostali na vrhu planine, a planina vie nikad nije doekala da se kroz nju prolomi njihov zov, njihov snani i bijesni urlik. Koliko je dana i noi sukljala u nebo vatra, savijali mrki oblaci oko planine i padao pepeo, ne zna se tano. Jednog dana je ponovo granulo sunce. Jednoga dana ponovo je zavladala tiina. Jednoga dana strana vatra se povukla opet u utrobu zemlje. Zauvijek. Tako se bar inilo, jer niko nije mogao tvrditi da se ona ponovo nee javiti, da opet nee u nebo suknuti vatreni stub. Tako je taj vulkan sam proradio i sam se ugasio. Na vrhu planine ostao je bijeli pokriva, ostao je dugo i dugo se inilo da je planina pokrivena vjenim snijegom. Bile su zatrpane itave doline, grebeni, visoko drvee i visoke stijene. I ostalo je sve tako, godinama zatrpano, a ivot u planini se nastavio, obnovio, i ivjelo se opet kao da nikad nije bilo ni onog potresa, ni vulkana. Ostala je o svemu samo jedna pria.

OKAMENJENI VUKOVI Prolazile su, prolazile godine. Proao je moda itav vijek. Moda manje ili vie, svejedno. Duvali su iznad planine vjetrovi. Padale su kie i snjegovi, valjale se oluje i pucali gromovi. Raznosili su vjetrovi pepeo, odnosile su ga i rastapale vode, a na vrhu planine, tamo gdje su se nekad zaustavili vukovi, pojavilo se jezero. Iznikli su oko jezera borovi, poela je da buja trava, zemlja je vraala ivot i biljkama i ivotinjama. A na samoj obali jezera, na visokoj stijeni, ostali su vukovi. Okamenjeni davno, davno pod pepelom, ostali su onakvi kakvi su bili kad se nad planinom prosula vulkanska jara. ini se, oni jo uvijek jure srndaa Srebrenka.
38

ini se, skoie u duboku vodu jezera i preplivati ga, i stii e Srebrenka, makar na kraju ume, makar na kraju svijeta. Zapljuskuju ih kie. Zasipaju ih i zatrpavaju snjegovi. Obilaze oko njih ivotinje, jer se boje, jer ne znaju da su vukovi okamenjeni i da nee pojuriti nikad obalama jezera, da niko vie nee uti njihov urlik. Na vrhu planine jo uvijek ive orlovi. Ponekad se sputaju na obale jezera, padaju na lea okamenjenih vukova. Kljucaju ih po glavi, dok se ne uvjere da kljucaju samo tvrdi kamen. I tako esto. Tako neprestano. Lete iznad planine ptice. Ostavljaju svuda po planini svoje tragove i staze mnogobrojne ivotinje, a vukovi stoje nepomini, a ipak strani. Vukovi stoje kao ukleti. A negdje, u umi, moda ba ispod tvrave, ive Srebrenkovi potomci.

O PISCU AHMET HROMADI je roen 11. 10. 1923. godine u Bjelaju kod Bosanskog Petrovca. U rodnom mjestu zavrio je osnovnu kolu, a graansku kolu u Bosanskom Petrovcu. Srednju tehniku kolu uio je u Sarajevu i Zagrebu, a Viu pedagoku u Sarajevu. Jednom je zapisao da su njegovi pismeni sastavi u koli bili i njegovi prvi literarni radovi, a u stvari je poeo pisati kao novinar Osloboenja, 1944. godine. U poetku je pisao prie, a prvu knjigu, roman Labudova poljana, objavio je 1952. godine u Sarajevu. Pie za djecu i odrasle, ali njegov preteni opus pripada djeijoj literaturi i podneblju njegovog zaviaja, Krajine. Iz tog opusa najzapaenije su mu i najpopularnije knjige: Patuljak vam pria, Patuljak iz Zaboravljene Zemlje i Okamenjeni vukovi. Bavio se i knjievnom kritikom, a najvei dio radnog vijeka proveo je u izdavakoj djelatnosti. Radio je u Osloboenju kao saradnik i urednik, zatim kao urednik lista Krajina u Bihau i glavni urednik omladinskog asopisa Zora u Sarajevu. Izdavakom djelatnou poeo se baviti u Narodnoj prosvjeti u Sarajevu, gdje je pokrenuo biblioteku Lastavica, qi je urednik ostao i u izdavakoj kui Veselin Maslea, U Maelei je radio i kao generalni direktor sve do penzionisanja. Za svoj rad dobio je brojne nagrade, priznanja i odlikovanja. Umro je u Sarajevu 2002. godine.

39

40