Izdavač Bosanska biblioteka Čikago

Osnivač i kordinator Selena Seferović, magistar književnosti

6157 North Sheridan 14M
Chicago, IL 60660

Naslovna strana Dževad Burić

Tehnički urednik i dizajner Vanja Seferović

ŽIVOT PIŠE SVOJU PRIČU- 2nd edition.

Copyrights 2014 by Mensur Seferovic

All rights reserved. No part of this publication may be reproduced,

stored in a retrieval system or transitted, in any form, or by any means,
electronic, mechanical, recorded, photocopies, or otherwise, without
prior written permission of both copyright owner and above publisher of
this book, except by a reviewerwho may quote brief passages in a review.
ISBN#978-0-578-18085-4

Printed in United States of America

 ŽIVOT PIŠE SVOJU PRIČU

Knjigu posvećujem supruzi i saradniku

Šeflki Omanović Seferović

(1927-2013)

"Što god rekoh, ne rekoh ovo nikome za ljubav, niti što kome uzprkos; nego rekoh što
ovako mislim, i što sam za sve ovo vrlo uvjeren. Ako sam u čemu pogriješio, vrlo bi mi
drago bilo da me ko ispravi".

Đuro Daničić, 1825-1882

“Ko uči, nije star"

Kineska narodna mudrost

2
 SADRŽAJ KNJIGE
Dokumentarne pripovijesti

PREDGOVOR

SARAJEVSKA DOGAĐANJA
“Zagubljeni” rukopis knjige
Ispreturane vrijednosti
Cekićem po živom tkivu
Znanstveni kolokvij
Senator u sarajevskom atomskom skloništu
“Sačuvajte vaš sarajevski duh”

SUDBINA ŽENE
Konfliktni slučajevi
Na Ivan planini 6. marta 1945.
Žena u štabu u očima seljaka

KAKO BITI LIČNOST

Naraštaji prolaze, grad traje
Komemoracija klonulom ideologu
Čekala se odluka političkog rukovodstva
“Iskustvo nam je palanačko”

FAM ILIJARNA DOPISIVANJA

Zvijezde na dlanu
Čekić i knjiga
Pisma iz tuđine
Emocije jače od razuma
Tri minute Rafaila Božikića
Izazov koji čovjek daje sam sebi
Zatvoreni krug istomišljenika
Trka za dolarima
Postao je predavač
U Pragu među svojima
Vanjina čikaška čivija

PRIPOVEDAČ IZ SELA IDBRA

“Dao sam se na posao”
Ponovo u selu Idbrar

62 GODINE NAŠEG BRAKA

Kako smo kovali godine braka
Porodični dani 9. i 15. maj 1945.
Pisma iz tuđine
25. i 29. novembar 2013.
SA MOSTARSKIH RASKRŠĆA 50
Poezija svjetlosti Alije Kebe
“Vječne poruke februara” Alije Bijavice
Divan Ice Voljevice

PROFESOROVA PROM IŠLJANJA 61

Kosmički simboli Partizanskog spomenika
Ratovođe priznaju samo silu
Pismo sarajevskom Srpskom građanskom vijeću
“Ne umijemo kažnjavati za zlodjela”
“Živeti u Sarajevu”

NEDOVRŠENE PRIČE 67
Ponoćni gost
Uzaludno traženje recenzenata
O kome i kako pisati
Sudbina jednog kralja

SUČELJAVANJA 76
Zapad i Istok među nama
Urednička “dosljednost”
Karadžićeve “čiste ruke” i naknadna dokumentacija

UZRASTANJA IPO SR TA N JA 81
Latifa Kalauzović
“Zapuštena bašta”
“Šta se ovdje dešava”

KAD PISAC N U E USAMLJEN 87

Podsticajni ljudi od imena i djela
Dvije recenzije ministra Vilka Vinterhaltera

BOSNA GENERALA DIVJAKA 91

“Opsada Sarajeva”
“Generale, Vi ste srećan čovjek”

KUĆNO SIJELO 94
Generacije koje su “bolele tude rane”
Faraonski pjesnik o voljenoj ženi
Januarsko druženje

DVA NEOBIČNA JUNAKA 98

‘’Imamjednu tajnu ...”
Tragovi hrabrih
Gorčine mostarskih familija

4
ĆUTOLOZI 102
Anketa redakcije “SABAH-a”
Šetači pored Mičigenskog jezera

“G R IJE H ’TA RTIZA N A LOVRA 105

Kako ispraviti krive sudove

DOGADANJA I ČUĐENJA 108

Cmo doba rodnog grada
Kuda vode tako razapeta jedra
Spisateljsvo za čudenje i pamćenje
“Jednooki ljudi”
Riječi demokratske Srbije
Dvije istorijske pobjede
“Svi Srbi u jednoj nevolji”

HERCEGOVA ČK IPRAV EDNICI 120

Kako su Petar Popadić i Srdan Aleksić shvatili zajednisšvo
Srđanova uloga za vječnost
Drama trebinjskih Bošnjaka

NAŠI “ NEVJERNICI” 125

“Prilažemo jedan krst”
Sučeljene hodže
“A znaju li da klanjaju?”

KAKO TUM AČITI TITO V PERIOD 1941-1980. 129

Napušteni ratni saveznici
Ekonomski razvitak nije pratio demokratski progres
Duga putovanja doživotnog predsjednika

PLANETARNE LAŽI 135

Sramota jednog ministra
Kako je prevaren ruski car

»URDUČKE VERTIKALE 136

Na brežuljku poviše Dunava
U 418 kuća - 1.000 skloništa i spremišta
Dva dana prepune gorčine

»ENZIONEROV POSLEDNJI KAPUT 140

Susjedi pored mosta
Šaljiva zbilja
Mostarski mostobran

5
Č O V JE K V JERE, ETIKE I SLOBODE 146
Tri čuda bosanska
“Cjelovite Bosne nema bez Srba i Hrvata”
Sabrana djela u deset knjiga
Alija i sudbina

UNUK EMIN NA DJEDOVOM PUTU 153

SVIJETOM VLADAJU ID EJE A NE O R U ŽJE 156

Sto knjiga jednog pisca
Ništa ne može pomračiti umne stečevine naroda
Robijaško srčano suprotstavljanje
Kako postati ličnost
Zablude poznatih
Mudrosti koje se pamte
Kamena duga

ZATVORSKI ŽIVOT OM ERA BEHMENA 162

“Na dnu dna”
Kako zaobići istinu
Deziformacije i zablude

HANIN M EJTEF 168

U novom bunkeru
Hanina ideja
Mala Branka i njena шајка
Čija su ovo djeca

FADILOV GENERALŠTAB 172

CRVENO ČETNIŠTVO 175

Dvije sučeljene Srbije

KRAJ M1TSKIM PRIČAMA O ŽRTVAMA RATA 179

Bosanska knjiga mrtvih

REDAKCIJSKE STRANPUTICE 180

Kuda to vodi
Sablasni procesi
Jama Čavkarica

G R IJE H O V II IZDAJE 184

“M ENSURIZAM ” I KAPETAN BJEDOV 186

ZAČELA SE NOVA PRIČA 189

6
VARNIČAVI DIJALOG 191

LOGORSKE R EFLEK SIJE 194

LOM BARDIJSKA SVIJETLA 9-septemra 1943 195
SVADBENA NOĆ 196
SREĆA 197

KAD GODINE PRODJU 198

Pisac knjige u razgovoru sa Erolom Avdovićem
Književni kritičari, pisci i čitaoci o mojim knjigama
Autor knjige
Autorove knjige

7
 DOKUMENTARNE PRIPOVIJESTI

PREDGOVOR

Mudri ljudi svoga vremena ostaviše poruke da “u moru mržnje i sramote ni kaplja
poštenja ni reda ne gube se u nepovrat”, da je “istinski posao angažiranog pisca.
prokazati, demistifikovati, pretvoriti mitove i fetiše u kupelji kritičke kiseline”, da “pisac
treba da piše istinu, a ne da druge natjera da u nju vjeruju”.
U tom svijetu civlizacijskih usmjerenja, u svom šezdesetogodišnjem
profesionalnom istraživačkom spisateljstvu ispisao sam i svoje životno djelo
dokumentame pripovijesti o drugima, 24 štampane knjige, obogaćen iskustvenim
prilikama da čovjekovo bogatstvo čini njegovo znanje i humanost, da stvama vrijednost
nije šta je čovjek skupio za sebe, već šta je drugima dao i ostavio, što se pamti i ne
zastarjeva.
Takvo ozračje koje ne mogu da otpušu orkanski vjetrovi i odnesu morske struje,
podstiču ljude da svjedoče o sebi i drugima; o životu kojim živimo, potvrđujući spoznaju
da pisac koji se kreće u tim koordinatama stiže i do svoje kreativnosti, pomjera stranice
poznatog, nagovještava novi život.
Tako sam i ja krenuo na put tragača, promišljanja i dokazivanja, koji pokušava da
odgonetne okolnosti događanja i iskušenja, otkrivajući u tom traganju ljepotu vlastitog
radnog i životnog djelovanja.
Prilozi su zasnovani su dijelom na motivima mojih knjiga, nekad samo
nagovještenih ili skiciranih, u ovoj knjizi dograđivani u naknadnim istraživanjem, gdje su
dokumenti ili svjedočenja učesnika u događajima polazna osnova, crvena nit
pripovijedanja. Na tome bilježim doživljaj, ispisujem činjenice i pojedinosti, pišem o
životu kojim živimo s lica i naličja, dajem sliku ljudskih sudbina, bez mistifikacije i
retuširanja, ostajući stalno sumnjičav i kritički usmjeren prema samo jednom izvoru
informacija, u želji da postignem objektivnost.
Moje profesionalno angažovanje prepoznalo je više književnih kritičara i
osmorica akademika (čija imena navodim u knjizi), objavljujući povoljno prikaze knjiga,
poput Elija Fincija, jugoslovenskog književnog kritičara koji je u književnom ogledu
CPolitika”, 23. maj 1970) o knjizi “Pred očima grada” napisao: “ ... Ova knjiga se

8
odlikuje autentičnom atmosferom što se ne da postići bez temeljnog ličnog poznavanja
Ijudi, prilika, ideja, ciljeva, uslova, onoga što istim o sebi čini punom životnom istinom".
Zapisi govore o generacijama “koje su boljele tuđe rane”, sazviježđa “o malim
ljudima za sva vremena”, ličnim i kolektivnim ispovijedanja, suprostavljanjima i
podrškama, prepuštajući posljednju stranicu čitaocu.
Ono što nije stavljeno u korice još jedne knjige je sledeće:l4 feljtona, 13 hronika,
putopisi, intevjui (svjedočenja 55 visokih vojnih i političkih rukovodilaca na 1.618
kucanih strana, Vojnoistorijski institut u Beogradu), 308 pitanja na 90 strana, snimljena
dokumeta iz lične arhive Josipa Broza Tita.
Prilozi ove knjige nisu poredani hronološki, svaki događaj je jedan bljesak života
i vremena, glas pojedinca ili kolektiva, svijet za sebe. Moje kćerke - Selena, professor u
čikaškim školama, doktorski kandidat i autor knjige BOSANSKA BIBLIOTEKA,
Sanja Drnovšek - advokat i profesor, magistar društvenih nauka, osnivač i glavni
urednik časopisa NOVA ZENA, osnivač i direktor Bosansko Američkog instituta genocida
i član Illinois državne komisije za holokost i genocide, autor knjige”Sučeljavanja sa
predrasudama” , sin V anja, magistar biznisa - moje tekstove koje sada objavljujem
prihvataju kao aktuelne spisateljske spoznaje i iskustvene životne priče, ispisane kako ih
je život nanosio i obilježavao.
Pred nama su zapisi o ljudima koji su građani svoga vremena, ličnosti
samosvojnosti i odlučnosti uprkos nasrtajima svake vrste, odnosno i o sugrađanima sa
natruhama poslušnosti, ideološke skučenosti i podobnosti, govore o tome ko su p o d a n
i c i a ko Ijudi od imena, morala i djela.
Likovi žena iz dva rata 1941-1945 i 1991-1995, junakinje moje knjige
ZVIJEZDE STAJAČICE. svojim moralom i antifašizmom pripadaju svakoj
humanističkoj sredini bilo gdje u svijetu. Nedjeljno glasilo za Sjevemu Ameriku SABAH
objavljivalo je u svakom broju po dvije stranice moje knjige punih 11 mjeseci (317
strana).
O pojmu podanik rečeno je: “Biti u poziciji ili situaciji da si pod kontrolom vlasti
ili nekog drugog” (Google); Pojedinac podčinjen eliti. Podčinjen u srednjevjekovnoj
monarhiji ili modemim ustavnim monarhijama kao što je Velika Britanija (Wikipedia).

9
 I kao što je svojevremno zapisano da “od mog pripovijedanja ne treba očekivati
istoriografsku rekonstrukciju cjeline, utvrđivanje hronološkog slijeda istoriografskih
tokova”, nego da jednostavno pišem “kako bih na čistac izvukao neke okolnosti”, ovog
puta čitaocima knjige ŽIVOT PIŠE SVOJU PRIČU pružam mogućnost da se bar
dijelom upoznaju sa mojim pisanjem o kojem dva hercegovačka naučnika i pisca rekoše
1995. godine slijedeće:
“Seferović se uvrstio među naše slobodnije pisce o ’vremenu ratnom'. On je
formirao i osoben način kazivanja koji ima osobine istoriografskog i, takođe,
beletrističkog opisivanja ... Za razliku od 'posnog' stručnog jezika eksplikacije,
Seferović je sklon 'soćnom’ stilu pripovijedačke slikovitosti, pa se njegov tekst rado čita i
bez stručnog interesa za istoriju (Dr. Andrija Krešić).
“ ... Mensur Seferović je vrstan pripovijedač, u punom smislu te riječi. On piše
bogatim književnim jezikom i osobenim stilom. Za razliku od klasičnih pripovijedača,
njegovo je izlaganje protkano prvorazrednim dokumentima iz surovog ratnog vremena i
usmenih kazivanja savremenika i neposrednih učesnika događanja o kojima piše” (Dr
Savo Skoko).
Dokumentame pripovijesti ove knjige imaju većim dijelom obilježja
autobiografskog publicističkog i književnog iskaza, lična svjedočenja o događajima koje
je vrijeme nanosilo, što upotpujanje opšti dojam neposrednosti i uvjerljivosti bez
stranačkih, vjerskih, državnih i drugih ideoloških programa i proklamacija.
 SARAJEVSKA DOGAĐANJA

Bilo je to ljeta 2000, pet godina nakon okončanja ratnog nevremena, u prizemlju
sarajevske “Svjetlosti” rekoh čovjeku ko sam i odakle dolazim, da je prije 40 godina ta
kultuma institucija objavila moju romansiranu biografiju ŠOŠA, da želim susret sa nekim
urednikom, a on, zavmu glavu i kao sa neke daljine, odsječe prijekomo: “A šta si radio
dosad, de si bio dosad”?

“Zagubijeni” rukopis knjige

Ostavim zalutalog planinca da i dalje stražari i sa suprugom Šefikom produžim do

obližnjeg Bosanskog kultumog centra. Na ulazu kažem zašto želim da se susretnem sa
nekim od članova redakcije koja je godinu dana ranije objavila moju knjigu “VOJSKA
ZA JEDNO L JE T O ” i čekam šta će mi reći sedamdesetogodišnjak sa francuskom
kapom. Neočekivano, obradovan susretom, iz stola izvadi baš tu moju knjigu.
Gore na spratu dočekuje me urednik, upućujem zahvalnost recenzentima,
pominjem književnu kritiku koja je knjigu primila kao kulturno i spisateljsko osvježenje,
i ne vidim zašto mi uredništvo ne odgovara na moja pisma i telefonske pozive.
Odgovor nisam dobio, šutnjom su saslušani moji prigovori.
Šutnju nije lako odgonetnuti, teško je podnosim.
Pitam urednika šta je odlučeno o mom drugom rukopisu PREBOLI ZLA, da li će
ga štampati, čekam odgovor mjesecima.
I novo iznenađenje. Urednik kao da reče dobar dan: “Taj rukopis se negdje
zagubio'.” Uzbuđen, supruga me smiruje, gotovo vičem, kako zašto, ko je izgubio
kompjuterski i dizajnerski za štampu pripremljene moje i porodične zapise o ratnom
beogradskom taborištu i bosanskom otporu agresorima na Bosnu i Hercegovinu sa
istočnih i zapadnih bojovništva, dugogodišnji rad sa više raritetnih fotosa, zar je to
moguće.
Moguće je. Rukopis nisam dobio, mojih 380 stranica. Umjesto rukopisa, dobio
sam novo izdanje Kur’ana, nekoliko knjiga većeg formata i deset kupljenih mojih knjiga
“VOJSKA ZA JEDNO L JE T O ”.
Sumnjajući u poslovnost izdavača, u Sarajevo sam donio drugi primjerak rukopisa
PREBOLI ZLA i ponudio tuzlanskoj Bosanskoj riječi, vlasniku i glavnom uredniku Šimu

11
Ešiću, vrsnom pjesniku. Nudim rukopis bez honorara, platiću povratnu avionsku kartu za
njegov prvi boravak u Americi, znam za mnoge nevolje izdavača, a on sluša, dvoumi se,
razgovoru nikad kraja.
Očigledno čeka da prihvatim njegov nerečeni uslov,da platim sve troškove
štampanja knjige, a kasnije šta vrijeme i tržište nanesu. lzdavač se piščevim novcem
osigura, za to valjano obavi posao, a pisac ima knjigu.
Pjesnik ćuteći prelistava rukopis, razgleda fotose, zna da sam autor objavljenih
knjiga, priželjkuje takvog pisca u svom izdavaštvu, pruži ruku i ugovor je napokon
potpisan.
Pjesnik je sa suprugom došao u Čikago i život knjige PREBOLI ZLA je potekao
nošen povoljnim vjetrom. Te ljetnje sarajevske noći šetam Titovom ulicom, susrećem se i
pričam sa književnikom Markom Vešovićem. Kažem mu da sam sklopio ugovor sa
agilnim tuzlanskim izdavačem, a on dočeka: “Jesi liplatio 'stampanje knjigeW
Sasluša moju priču i reče: “fiaš lijepol Bravol”
Njegova knjiga “SMRT JE M AJSTOR IZ SR B IJE”, objavljena je ratne 1994,
sa oko stotinu briljantnih zapisa, sa motom (riječima Emila Zole): budući da bi šutjeti
bilo što i biti saučesnik”, svojim polemikama oplemenjuje i obogaćuje izbjegličke
porodice, kao što to potvrdi i jedno evropsko kulturno vijeće i podari mu nagradu za
njegovo ukupno ljudsko pregnuće. To je čovjek i pisac koji “spade u čeljad koja živi -
srcem”.
I krenusmo prema Domu milicije, iznad gradskog parka, gdje smo nekad i živili u
Sarajevu, da slušamo pjesnike okupljene na međunarodnom susretu pisaca u organizaciji
francuskog kultumog centra.
U slušateljstvu su stari poštovaoci poetske riječi - aktivni djelatnici; španski borac
Čedo Kapor dijeli meni i drugima, uz autogram, knjige o španskom građanskom ratu, a
književni kritičar Čedo Kisić maše mi, otud, a valjda zna koliko sam mu zahvalan što me
je prije 45 godina privolio da saberem svoje reportaže i objavim prvu knjigu
“DRUGOVI IZ BATALJONA”, pod uredništvom pjesnika Мака Dizdara. Kolumnist
Gojko Berić, čija je “IZBJEGLIČKA NACIJA” nezaboravna slika nas u tuđini, ovdje
zapisuje kazivanja stranih i domaćih pisaca, među njima i Alije Kebe, mostarskog
pjesnika i urednika časopisa “Most

12
 Gledam okupljene Sarajlije u sali, a već se najavljuje druga grupa pisaca i
slušalaca, i prisjećam se riječi engleskog istoričara Tomasa Karlija da “čovjekov zadatak
nije da napreže oči gledajući u maglovite daljine, nego da se uhvati u koštac s onim što
mu se jasno ocrtava pred očima".

Ispreturane vrijednosti

Tako je to ovdje: toplo i hladno od susreta do susreta, kako je to doživio i o tome

pisao prijeratni i ratni glavni urednik “Oslobođenja” Kemal Kurspahić, koji je u
skloništu neposredno iza prve linije fronta opsade grada, sve do 1994. uredivao i ponekad
i prodavao list, a zatim, sve do danas, iz SAD, u bosanskom nedjeljniku “Naši danf'
pisao i vodio bitku, najčešće sa “vjetrenjačama”, gluhim ljudima.
Saopštava nam da mu je na Svjetskom kongresu novinara u Sarajevu - na kojem
je govorio o sarajevskom novinarskom ratnom iskustvu - prišao jedan od veterana
bosanskohercegovačkog novinarstva i ispalio rafal kritika na Kemalove kolumne u
“Danima” i drugim listovima za koje piše: “A što ti nama otuda pikes o nama ovdjel,
istresao je svoju presudu i nestao ne dajući tom briljantnom novinaru priliku da, okružen
ljudima sa kojima se pozdravljao, odgovori. Pa nam, pored toga, kaže: “Mislim i inače da
je to presudivanje, slusanje samog sebe i odbijanje da se čuje šta drugi misle i osjećaju
žalosna konstanta bosanskog poratnog političkog, javnog, intelektualnog miljea i dio
objašnjenja zašto nam j e tako kako nam je, ali to bi već bila druga priča".
Druge priče, slušam evo, na sastanku bosanskohercegovačkog odbora koji je
pripremio i vodio Međunarodnu naučnu konferenciju “Zločini u Bosanskoj krajini za
vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu”, održane u Bihaću pred 150 učesnika iz više
zemalja, gdje su predstavljene i nove knjige, među njima i našeg čikaškog sugrađanina 1
profesora dr. Fransisa Boyla “ BOSANSKI NAROD O PTU ŽU JE”. Na kraju se
pohvaljuju neposredno angažirani “kormilari” tog skupa - dr. Fadil Ademović i mr.
Muharem Kreso. Šejtan me ne ostavi na miru i rekoh uvaženim Bosancima i
Hercegovcima kako je 70-godišnji naučni radnik Fadil u posljednjih pet godina objavio
pet knjiga, svaka trajne vrijednosti, a za to golemo spisateljsko djelo nije dobio ni jedan
jedini dinar. Nevjerovatno, ponovim začuđen tim čudom sarajevskim. Tako je kad se
ispreturaju ljudske vrijednosti, kad se začepe uši i zatvore oči, kad se sluša i cijeni samo

13
svoj glas, kad se čovjekova skromnost nipodaštava, kad ravnodušnost zahvati gradsku
sredinu. Pa i mr. Muharem Kreso, koji je opsadu grada okončao i sa dva rukopisa, uzalud
traži izdavača.
“Grub je odnos među ljudima, zivot je začinjen mnogim netrpeljivostima”, kaže
nam sportski radnik, koji je iz Švajcarske otpremao mnoge pošiljke. Sarajevska priča
dalje se plete za stolom u susretu sa beogradskim prijateljima - generalom Ibrahimom
Alibegovićem, vojno najškolovanijim Bošnjakom, pukovnikom i istoričarem
Mehmedalijom Bojićem. General je jedan od samo trojice Bošnjaka generala - pored 28
Bošnjaka pukovnika u JNA (statistika iz 1986. godine).
Iduće godine (2001) iz Sarajeva sam dobio knjigu “HISTORIJA BOSNE I
BOŠNJAKA (V1I-XX V1JEK)” sa posvetom: “Dragom prijatelju Mensuru i Šefiki
Seferović koji su me podržavali, bili prvi čitatelji, kritičari i savjetnici, a njihova kćerka
Selena lektor i sjajan redaktor ovog djela sa trajnom zahvalnošću i za sjećanje,
Mehmedalija Bojić, Sarajevo 26. IV 2001”.

Čekićem po živom tkivu

Prelistavajući prvi otisak knjige u štampi “KO JE KO U BOŠNJAKA”, u izdanju

Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca, sa više od tri hiljade bibliografskih naznaka,
profesor dr. Atif Purivatra, njegov generalni sekretar, zače priču o tome kako, na koga se
osloniti u boljem organizovanju Bošnjaka u dijaspori, ko su nosioci tog života, da li
možda islamske vjerske zajednice.
Vjerska žarišta su svakako snažna uporišta Bošnjaka gotovo u svim zemljama u
kojima su rasuti naši ljudi, i ukazujem profesoru na objavljene knjige o “BH DIJASPORI
- KUDA I KAKO DALJE”, o iseljeništvu, o drugom seminaru imama i sastanku
bošnjačkih biznismena u Kolnu prošle godine, pod naslovom “Islamska zajednica nas je
održala, njojzi hvala”, gdje se navodi i podatak da “prema izvještajima koje su podnijeli
glavni imami, proizlazi da je procentualno gledano izuzetan uspjeh ako barem 10%
Bošnjaka (izuzetak je Švedska sa 23%) od ukupnog broja u zemlji u kojoj se nalazi
pohodi prostore Islamske zajednice.

14
 Ako je tako kako kažu glavni imami u Evropi, a nema razloga da u to ne
vjerujemo, onda je to dragocijeno područje istraživanja ne samo vjerskih službenika već i
svakog vrsnog istraživača s perom u ruci.
Ukratko, da li se osloniti i obuhvatiti samo 10% vjemika, ili 90% ostalih
“zaboravljenih” Bošnjaka.
Odgovor može biti višeslojan, tj. ako se šutke pređe preko te iskustvene činjenice,
ako samo dogmate ili “užareni” tumači jednoumlja bilo koje vrste uzmu riječ i o tome
pišu, doživjećemo ono što su dobro zapamtili i nekadašnji lijevo orijentisani pjesnici, bilo
je među njima i radnika, koji su već dalekih 1935-tih godina napisali knjigu stihova pod
naslovom “ČEKIĆ I PERO”, i poslali na recenziju valjda najistaknutijem književniku tog
podneblja Miroslavu Krleži. I dobili su recenziju od samo tri-četiri slova, najkraću za
koju znamo: umjesto naslova “Čekić i pero”, Krleža je napisao: “Čekićem po peru”. Pa,
rekoh, ako se zatvore oči pred tim izazovom, i bošnjačka dijaspora će udarati čekićem po
vlastitom tkivu, ostaće uskraćena za jednu vjerovatnu istinu, ostaće tako kao što je i sada,
evo 2001. ili neke druge godine.

Znanstveni kolokvij

Kasno naveče, 19. novembra 1991, u kultumom društvu “Preporod” u Sarajevu,

Centru bosanskomuslimanskih studija, pukovnik Mehmedalija Bojić i ja zatičemo
profesora dr. Muhsina Rizvića, dr. Atifa Purivatru i ostale organizatore za sutra
zakazanog znanstvenog kolokvija “Genocid nad Muslimanima u Jugoslaviji 1941-1945”.
U spisku tridesetak učesnika mahom mladih profesora i naučnika, samo
Muslimani! Kako, zašto, gdje su pisci Srbi i Hrvati, medu kojima je i mostarski Hrvat
Antun Miletić, Dedijerov koautor knjige o genocidu nad Muslimanima u Drugom
svjetsakom ratu.
U amfiteatru, sutradan predstavnici Vlade, reis-ul-ulema, više desetina slušalaca
iz svih sredina, ali nemah istoričara Muslimana/Bošnjaka iz kruga partizana, osim nas
dvojice iz Beograda, čak ni kao slušalaca kolokvija.
Advokat u penziji, prvi govornik, neobuzdan, izazovan, krajnje neodmjeren,
zloupotrebljava znanstvenu tribinu u političke svrhe, rekoše mi da ga ne prekidam da mi
ne bi odgovorio uvredama. Salom odjeknu snažan aplauz kad okonča besjedu.

15
 Svoje saopštenje naznačio sam naslovom “Prvo genocidno stradanje
muslimanskog naroda u Drugom svjetskom ratu” i podnaslovom “Sprečavanje vjerskih
sukoba u istočnoj Hercegovini ljeta 1941”.
Karadžićevi sljedbenici i podanici usplahireno i neprijateljski su dočekali naučni
skup, nagovještavajući ratne trube, koje su već krajem godine donijele topovske
kanonade na vukovarskom ratištu u sukobu Srba i Hrvata.

S enator u sarajevskom atomskom skloništu

Tokom rata kolektiv “Oslobođenja” sa prve linije fronta u spaljenoj zgradi pored
Miljacke, u njenom atomskom skloništu, stekao je najviše svjetsko priznanje opstajući i
štampajući list svakodnevno, da bi za takav podvig list i njegov glavni i odgovomi
urednik dobili 18 istaknutih međunarodnih nagrada. Političko i vojno rukovodstvo Bosne
i Hercegovine ostalo je ćuteći, i nije im dodijelilo ni jednu nagradu.
Sve to nije promaklo tadašnjem američkom senatoru, a sada potpredsjedniku
Amerike, gospodinu JOE BIDENU, koji se u opsjednutom Sarajevu u atomskom
skloništu razrušene zgrade “Oslobođenja” obratio hrabrom novinarskom kolektivu dimut
njegovim pregalaštvom:
“ Vi ne znate koliko znači to što radite. Ja sam dosta putovao po Bosni i susjednim
zemljama, i tek ovdje i u ovom atomskom skloništu razrušene zgrade “Oslobođenja”
gledajući Bošnjake, Srbe i Hrvate kako svakoga dana prove svoj list pod granatom,
našao sam razloge za nadu da j e Bosna i Hercegovina jo š moguća

“Sačuvajte vaš sarajevski duh”

Ratno klupko dokotrljano iz Hrvatske odnosilo je i prve žrtve u mnogim

krajevima Bosne i Hercegovine, rasplamsala se bitka neslućenih razmjera za odbranu
nezavisne države, vlastitih života, protiv ratovođa sa istoka i zapada, o čemu govori i
moja knjiga PREBOLI ZLA na 380 strana, naš porodični ratni dnevnik, o kojem je
rečeno da je “mala enciklopedija rata u BiH”, pored mišljenja dvadeset književnih
kritičara i društvenih javnih radnika.

16
 Belgijski general Fransiz Brikmen, komandant plavih šljemova u Bosni i
Hercegovini, kaže u intervjuu “Poražen sam", u evropskom izdanju “Oslobođenja” 4-11.
februara 1994. /(“PREBOLI ZLA”, str. 149):
“ ... Kad mepitate o osjećanjima koje nosim odavde sasvim ljudski i iskreno želim
da vam kažem da sam na izvjestan način poraien prizorima patnje ovog naroda ... Sve
što mogu da kažem je ne gubite snagu i istrajte u vašoj hrabrosti. U vrijeme Drugog
svjetskog rata bio sam dijete, ali dobro znam kako je Jugoslavia tada odgovorila ratu i
fašizmu. Znamo da i danas postoji vatra otpora prema fašizmu i totalitarizmu svake vrste
i upravo zato i hoću da kažem Sarajlijama: sačuvajte vaš sarajevski duh, vaš otpor i vašu
borbu, je r od vaše hrabrosti zavisi hoće li doći do nečega što mu može bid katastrofa za
cijelu Evropu. Duh otpora koji Sarajlije prezentiraju svijetu, najvrednije j e što Sarajevo
može poklonid Evropi. Svaki građanin Sarajevo, svaki umjetnik, glumac, svaki isdnski
slobodni novinar, svi su oni nada za Sarajevo, ali i mnogo vise, nada za Evropu. Sve što
mogu danas ovdje reći jeste da poručim mojim Sarajlijama: morate istrajad u vašem
naporu da ostanete ljudi, da sačuvate vaš dignitet i vase dostojanstvo koje j e lekcija
Evropi i svijetu”.
Srčanost sarajevskog svijeta, koji je tobdžijama i odmetnutim srpskim borcima u
opsadi grada, i u najgorčim trenucima odbrane nadahnula je i reportera BBC-a iz
Londona Mišu Glena da poruči svijetu: “Znam taj grad /Sarajevo/ vet dugo i ako
propadnem sa njim, barem ću propasd sa dobrim društvom. Možda je ovo previse
emodvna reakcija za novinara, ali ne sddim se toga

17
 SUDBINA ŽENE

Kada je 1982 beogradsko izdavačko preduzeće Narodna knjiga objavilo u 5000

primjeraka moju knjigu RAZMEĐA ŽIVKE DAMNJANOVIĆ, na koricama je zapisano:
“Osobenost NOVE BIBLIOTEKE je pišćevo istraživanje i pripovedačko govorenje o
opredeljenima, uzrastanjima i iskušenjima ljudi u zbivanjima na jugoslovenskom
podneblju pre, za vreme i posle narodnooslobodilačkog rata, o čoveku u revoluciji, o
njegovom životu bez mistifikacija. Dokument je osnova kazivanja - provlači se kao
crvena nit kroz fabulu svakog dela i označava likove bliske literamim. Dokumenti o
ljudima i događajima i ljudi o dokumentima i događajima su Seferovićeva osnova
polazišta u kazivanjima o vremenu ratnom (13 objavljenih knjiga); na doživljajima
svojih, na prostudiranim izvomim podacima, na iskazima svedoka, on gradi i dograduje
svoju fiksaciju, koja je ubedljiv istorijski i umetnički dokument. U njegovim traganjima
za čovekovim sudbinama i okolnostima događanja i rasuđivanja oseća se prisustvo
istorije i autentična atmosfera, što istinu o sebi čini punom životnom istinom.”
Tim povodom je ilustrovani list FRONT objavio intervju sa piscem knjige pod
naslovom Sudbina žene koji u cjelini objavljujem:
Pred nama je prva knjiga biblioteke “Dokumentama pripovest” - zašto baš na
sudbini jedne žene? Steklo se više okolnosti. Ako kažem da je 1974. u izdanju IC
“Komunist” objavljena moja knjiga “Šestorica osudenih” sa podnaslovom “Ratna
dokumenta o ljudima i dogadajima i ljudi o dokumentima i događajima”, onda želim da
podsjetim da je u gotovo svim mojim knjigama dokument osnov pripovijedanja i da
označava likove bliske literamim, da sam na određen način već “prihvaćen” kao tragač
koji pokušava da odgonetne nesvakidašnje čovjekove sudbine, okolnosti događanja i
rasudivanja, pa otuda i odluka “Narodne knjige” da sa “Razmedima...” otvori nova
biblioteka “Dokumentama pripovest” samo je još jedan pokazatelj vise da je takva moja
spisateljska usmjerenost privukla pažnju jednog dinamičnog izdavača i da je sve to i
“verifikovano” - oblikovano u stalnu biblioteku koja će okupljati pisce sličnih
metodoloških i spisateljskih određenja. Kažu da ova vrsta literature, da je nazovem
školom “istinitih romana”, sve više osvaja čitalačku publiku širom svijeta.
 Konfliktni slučajevi

što je u prvoj knjizi nove biblioteke glavni junak žena više je slučajnost, ali srećna

i blagotvoma: dokumenta koja se u njoj iznose bila su dosad “pod zaštitom zakona”, ima
ih mnogo, i prosto je čudno kako su u surovim ratnim uslovima sačuvana...
Koliko je bilo takvih konfliktnih slučajeva u narodnooslobodilačkoj borbi? Teško
je to utvrditi, ali ovdje je zaista riječ o “jedinstvenom primeru u istoriji naše Partije”,
kako je to zabilježio i Pokrajinski komitet KPJ za Srbiju. Takav konfliktan slučaj - da
žena ratnik, član okružnog partijskog komiteta neposredno uoči sastanka ubije drugog
člana komiteta, “mužjaka” ratnika, na jednoj duboko moralnoj osnovi, a i sve drugo što
se poslije toga prolomilo - dosad, tvrdi se, nije zabilježeno u NOB, jer je - poput neke
antičke drame - slučaj gotovo nestvaran, sa raspletom kakav se teško može susresti i u
najuzbudljivijem romanu. A on je istinit, životan, prepun ljudskih strasti i dilema, pitanja
na koja je trebalo odgovoriti...
Kako se na njih odgovaralo ili, odredenije, koliko je Živkin slučaj tipičan za
shvatanje žena revolucionarki uopšte u društvu: smatralo se da žena ne može biti pravi
revolucionar jer je opterećena svojom emotivnošću, sentimentom (odnosom prema deci,
roditeljima, mužu, ljubavniku...)? Za takve neočekivane eksplozije osjećanja teško je i
danas pronaći pametne odgovore, u ratu posebno. “Zašto sam to učinila?” - zapisala je
Živka u svojoj ispovijednoj izjavi nakon što je sa dva metka ubila čovjeka koji je, da bi je
imao kao ženu, prikrio pred njom i Partijom da već ima ženu i dvoje djece. Začuđena nad
tom svojom, ipak, nepromišljenošću i slabošću, ne opravdavajući svoje stranputice, Živka
priča svoju muku i kaže da nije “prosto znala šta da radi”, to jest donijela je odluku
brzinom munje. I šta dalje da se radi? Odluka Pokrajinskog komiteta, čiju je funkciju u to
vrijeme obavljao samo jedan ilegalac u Beogradu Blagoje Nešković, bila je: zub za zub...
Pustimo čitaocu neka u knjizi Razmeđa Živke Damnjanović traga za odgovorima
o Živkinom životnom djelu i o posljednjem činu, i vratimo se pitanju: može li žena biti
pravi revolucionar? Svojevremeno je pjesnik Vladimir Nazor napisao: “Možemo se
ponositi što smo u ove teške, ali velike dane, dali svijetu novi tip žene - partizanke”. U to
ratno vrijeme, kada je desetine i desetine hiljada žena bilo u antifašističkoj borbi, pod
oružjem, od kojih je svaka četvrta poginula, kada su 63 žene dobile Orden narodnog

19
heroja, mnoge pale kao žrtve fašističkog terora, naglo je stasao novi tip heroine - žena na
borbenom partizanskom položaju!
Među prvim žrtvama Mostara je majka četvoro djece - Zlatka Vuković, koja je
posljednjeg julskog dana četrdeset prve čuvala stražu članovima ilegalne ćelije u svom
kućnom dvorištu, da bi je već sutradan ubile ustaše. Njena ćerka i tri sina, djeca umrlog
člana CK KPJ, takođe su pali u oslobodilačkom ratu.
Raca Ivanišević, borac sa Sutjeske, bila je ljeta 1943, kada je Mostarski
partizanski bataljon bio u okupiranom Mostaru, jedina žena među 1500 Mostaraca
uhvaćenih u raciji i u isto vrijeme najhrabrija i najdostojanstvenija među njima, o čemu je
i film sniman.
Medu 584 borca, koliko ih je bilo ljeta 1942. u tri prva udama bataljona Desete
hercegovačke brigade, našla se i 61 djevojka i majka, o čemu sam pisao u knjizi “ Istočno
i zapadno od Neretve”. lako su samo rijetke medu njima znale da je od stotinu žena u
Bosni i Hercegovini krajem prve decenije XX vijeka njih sedam bilo pismeno (a manje
od jedna Muslimanka od njih stotinu, što nije smetalo konzervativnim muslimanskim
poslanicima da u Bosanskom saboru 1911. godine, glasanjem, izuzmu žensku djecu od
obaveznog pohađanja osnovne škole). U nekim bosanskim selima đaci osnovnih škola
sjedili su u razredima po vjerskoj i staleškoj pripadnosti, ako i mnogo šta drugo nisu čule,
znale i vidjele, jedno su svakako dobro upamtile: na vlastitim ognjištima su odmjeravale i
svoj život i svoja nadanja, da bi s prvom ustaničkom godinom krenule i u “rušenje
svijeta” koji ih je “držao u potčinjenosti i ropstvu”, a one “revolucijom preko njenih
ruševina zakoračile u svijet”, u partizansku kolonu u kojoj su svojom borbom osvajale
prostore s kojih su, vijekovima, bile prognane. Otud i njihova hrabrost koju je narod, od
jednog do drugog sela često preuveličavao u pričama o partizankama koje jurišaju na
bunkere i u spletovima svjetlećih rafala tokom mnogih mrklih noći, između eksplozija
bombi i granata, svojim glasom i pjesmom najavljuju brzi kraj djecoubica. Otud i
uvjerenje ustaša i četnika da partizanski bataljon koji ima više žena boraca može i da
istraje, da partizanku nije lako zarobiti, prisiliti na predaju. Uostalom, evo šta o
dramatičnom buđenju žena sa bosanskohercegovačkih strana govori generalni sekretar
KPJ Tito februara 1942, evo kako se klesao novi lik žene u narodnooslobodilačkoj borbi,
kako su žene borci uzele u sopstvene ruke svoju sudbinu:

20
 “Ovdje u Foči razvili smo tako intenzivan politički rad da nadmašuje umnogome
rad u Užicu i drugim mjestima gdje smo do sada bili. Naročito po ženskoj liniji ima
uspjeha. Ne samo među građankama nego još više među seljakinjama. Ovdje smo uspjeli
da postignemo to da rade zajedno Muslimanke i Srpkinje. U nedjelju smo održali ženski
zbor na kome su bile prisutne delegatkinje iz čitave oslobođene teritorije a najviše
seljakinja. Zbor je sjajno uspio jer je bilo preko 500 žena. Tu je stvoren antifašistički
savez žena za Bosnu i Hercegovinu. Najinteresantnije je to što se u ovim najzabačenijim
bosanskim selima seljakinje masovno oduševljavaju za narodnooslobodilačku borbu.
Partizani imaju veliki ugled kod žena i one će nam mnogo pomoći da suzbijemo kod
muževa četničku propagandu. U samoj Foči uspjelo nam je odmah prvih dana po dolasku
okupiti 90 odsto žena koje dolaze na sastanke.

Na Ivan planini 6. m arta 1945

U tom huku stalno se vraćam simbolu naše Trinaeste hercegovačke brigade: 6.

marta 1945. na Ivan planini, pored dva smrtno ranjena borca ležale su tri mlade
Hercegovke koje su pokušale da im spase živote - Ljubica Remetić, Srpkinja iz
Nevesinja, Zdenka Karačić, Hrvatica iz Mostara, i Emina Merdan, Muslimanka iz
Počitelja na Neretvi. U jednom su času i na istom mjestu poginule, svojom krvlju i
grobovima stvarajući novi moral, nova shvatanja života i odnosa medu ljudima i
narodima. Njihovi grobovi poput grobova tri Kosarina sina i njene kćerke Živke, u stvari
je svjedočenje koje osvjetljava vjekovne gorčine i ljepote uzrastanja našeg do očaja
dovedenog naroda, sudbonosnu smjenu jednog ili više stoljeća u našem jugoslovenskom
podnevlju. Tako, eto, sagledavam ženu u revoluciji i razmišljam o njenim
“opterećenjima”.
Koliko je ovo pitanje uopšte obrađeno u današnjoj istoriografiji, kao i, uopšte, lik
žene u revoluciji?
Upravo zato što smatram da o ženi revolucionaru nije dovoljno progovoreno u
književnosti, umjetnosti i istoriografiji, i govorio sam nešto duže i određenije o njenom
učešću u ratu, o izazovima koji traže snažne kreacije. Moj dokumentami roman o Živki i
njenoj porodici, o mnogim koje pominjem, naveo je jednog pisca, general-pukovnika, da
za Živkinu majku Kosaru, nosilca “Spomenice 1941”, kaže i to da lik Pavelove majke u

21
romanu M. Gorkog “Mati” nije “ni približne revolucionarne snage i životne ubjedljivosti
prema gorostasnoj figuri junačke i tragične Kosare”.
Imate li utisak da bi neki revolucionari i danas bili na strani onog stava Partije
koji je Živki odredio smrtnu presudu?
U jednoj dužoj fus-noti u knjizi, citirao sam u cjelini pismo koje sam poslao
Blagoju Neškoviću koji je svojevremeno presudno uticao na odluku da se Živka, bez
pogovora, kazni najstrožom kaznom. Naveo sam da ću u cjelini objaviti njegov odgovor.
Interesovalo me je da li će sada, nakon širih saznanja i odmjeravanja cijelog slučaja, kada
su i narod i Partija prihvatili njen lik kao dosljedne partizanke i revolucionara, da li će
saopštiti svoje konačno mišljenje o Živki i njenom slučaju. Nije mi odgovorio, mada i
inače već decenijama ćuti. Da li je ostao pri svojim ranijim ocjenama? I da li se uopšte
lako odstupa od odluka dinijetih u vrijeme svoje mladosti? Teško! Živka je, prema Vašim
zapisima, imala probleme i u Odredu kao žena - komesar?

Žena u štabu u očima seljaka

U vrijeme rasula Paraćinsko-ćuprijske čete ljeta 1941, kada je vršila dužnost

partijskog rukovodioca i komesara čete i na taj način bila prva žena politički komesar
partizanske čete u Jugoslaviji 1941. Živka je pokušala da sve to sagleda i saopšti višem
partijskom rukovodstvu, pa je i ovo zapisala: Ja lično nisam čula pretnje protiv mene,
ali su me drugovi upozoravali da pojedinci dobacuju kako neće da im ženska
komanduje... Protiv mene kao žene bilo je lako da stvore neraspoloženje. Kakvo
mišljenje ima seljak prema ženi. Žena u štabu, na taj način treba pokolebati veru u ceo
stab...”
Kako je taj odnos između ljubavi i intime prema revolucionarnom radu - gledan u
drugim revolucijama (kineskoj, sovjetskoj, kubanskoj)?
Čak i kao čitalac o tome veoma malo znam, ali rado bih pročitao i veći feljton - o
istaknutim ženama u drugim revolucijama, makar i bez motiva ljubavi i konfliktnih
slučajeva. Svojevremeno sam brižljivo čitao četiri toma velike publikacije “Istorija
revolucija XX veka”, izdanje “Komunista” i “Editori Riuniti” iz Rima 1970. i tada su me
posebno privlačile sudbine žena revolucionarki. Moja kćerka Selena je bila više mjeseci
predavač na univerzitetu u južnoj Kini i predložio sam joj da ide tragom nekoliko

22
fotografija kineskih revolucionarki. Međutim, svi su izgledi da i u inostranstvu nisu stigli
da temeljitije progovore o svojim prvim ženama heroinama.
Presuda Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju којош je Živka osuđena na smrt u
svakom slučaju bila je inspirisana i potrebama za strogom disciplinom u partizanskim
jedinicama,ali i nekim drugim?
Može se tako shvatiti, ali cio život i djelo Živke Damnjanović i njene porodice
nedvosmisleno upućuju na to da ta žena nije zaslužila takvu presudu i takav obračun, tim
prije što je to bio splet mnogih nesrećnih okolnosti. I više od toga: da jedna hrabra žena
nije željela da bude igračka i plijen u rukama mužjaka. Umjesto smirenog razmatranja
cijelog događaja, primjenjen je “zakon krvne osvete”, zub za zub, kako je to zabilježio
jedan od prikazivača knjige. Štaviše, otpor okružnog partijskog povjereništva da se na
brzinu ne prelama cio slučaj shvaćen je kao oportunistički stav. Sve je to presjekla Živka:
svojim junačkim činom u Mladenovcu i porukom koju je ostavila Partiji ispisala je
najvjemiji kraj i smisao ove priče “o tragičnoj i velikoj figuri naše revolucije”, kako je o
Živki гекао Petar Stambolić, koji ju je veoma dobro poznavao.
Vaš rad se konstantno kretao u istraživanju moralno-etičkih dilema revolucije,
sukoba sa dogmatizovanim stavovima!?
Ne znam da li sam sve to planski i svjesno istraživao, ali u ovom mom
spisateljskom traganju kao da stalno nailazim na ljude koji lebde između surove
stvamosti i događaja i plemenite vizije i cilja za koji se sve do života rnora uložiti. I tako,
po prirodi njihovog ljudskog čina, postaju moji i naši junaci.

23
 KAKO BITI LIČNOST

U zavisnosti od doživljaja i sudara sa surovim ratnim neprilikama ljudi su se

mijenjali, njihova snaga i psihološka veličina su se odmjeravali u borbi protiv fašizma i
nacizma i počeli su kao ljudi okrenuti sebi, a završili kao borci urasli u najteže zahtjeve i
uslove tog ratnog vremena.
Moje dokumentarno kazivanje o preobražaju ljudi u ratu u jedinke od vrijednosti i
samosvojnosti, upućuju i na to da “postoje ljudi koje svoje zastave nose u sebi, kao na
dobrom vjetru plove njihovim krvotokom”, da takvi ljudi često ostaju neotkriveni,
nezapaženi, bezimeni - perom, muzikom, kistom, filmskom trakom i dramskim tekstom
nedovoljno približeni i shvaćeni, osmišljeni, ponekad otrgnuti i od svog vlastitog djela.
Da to ne bi ostalo zasuto lugom, pored moje dvije knjige džepnog izdanja u
Mostaru (TAJNA PARTIJSKE Ć E L IJE - 1957, BATALJON U OKUPIRANOM
GRADU - 1958), ovog puta u knjizi “PRED OČIMA GRAD A”, odustajući i od
honorara da bi edicija u deset knjiga O PARTIZANSKOM MOSTARU /objavljeno je
osam knjiga/ lakše ugledalo svjetlo dana, sugerišem kako se u našoj zemlji radao
demokratski odnos, oslobadanje ne samo ljudi naklonjenih pisanju od natruha pokomosti
i ideološke okamenjene discipline, da ih i dalje ne prigušuje izanđala ljuštura
nestvaralačke samocenzure.

N araštaji prolaze, grad traje

Mostarski pjesnik Mišo Marić u “SlobodC', 26. augusta 1974, kaže da “grad pred
očima Mensura Seferovića otvara svoju dušu ne uvijek onakvu kakvu je zapisala
istorija”, da “on ima svoje mišljenje i ne libi se da kaže, pa i kada odstupa od zvaničnih
hroničarskih”, ali da je ta “duša grada koju nam donosi književnik ona prava,
nepatvorena duša južnog Mostara koji se mora strašno voljeti da bi se dovoljno znao". I
na kraju zapisa: '7 znate šta...? Mislim da Mensura Seferovića nikako ne treba 'pisati’.
Njega treba, posebno ovdje, u ovom našem južnom Mostaru, nadomak partizanskog
spomenika i svih svijetlih uspomena - njega tu i sada - treba pročitati. Poslije ćemo kroz
život krenuti daleko mudriji. daleko ponosniji. Čovjeku se, nakon pohoda kroz njegove
stranice, svjetlo kao zvijezda na modroj podlozi južnog neba - sa kvalitetom više, javlja
Ijepota rodoljublja. A to j e jedan, od hiljadu razloga za poštovanje”.

24
 Njegov životniput (Muhamed Bostandžić, zvani Trkač) izuzetno je čudan, pun
neočekivanih peripetija i najsmjelijih avantura, na trenutke tako bizarnih kao da ih je
izmaštala u isti mah i naivna i lukava fantazija veštog pisca filmskog scenariste'\ pisao je
istaknuti jugoslovenski književni kritičar Eli Finci u članku ’Ratno herojstvo Mostara’
(Politika, 23. maj 1970). “Seferović j e iz jednog posebnog ugla jednog izvanredno
dragocjenog učesnika ilegalnog pokreta i oslobodilačkog rata, osvijetlio čitavu užu i širu
sredinu u kojoj se on (Trkač) kretao i djelovao, prvenstveno sam grad Mostar, taj grad
bastion nepokornosti i revolucionarnih ideala... Dok čitalac prati ilegalne ratne
pustolovine ovog hrabrog borca, na svoj čudan način podvižnika bez premca, on sve
vrijeme osjeća prisustvo istorije... Ova knjiga se odlikuje autentičnim atmosferom, što se
ne da postići bez temeljnog ličnog poznavanja ljudi, prilika, ideja, ciljeva, uslova, onoga
što istinu o sebi čin ipunom životnom istinom...”.
Dragi Milenković, književni kritičar, u prikazu “Naraštaji prolaze, grad traje”
(“4. jul” 31. marta 1970) između ostalog piše:
“ ... Pisac se, pomalo patrijarhalno, odlučio za grad kao čestit otac - sve gleda i o
svemu sudi, da on bude to Svevidno oko, te Argusove oči od kojih se ništa ne moie sakriti
i koje se nikakvim senkama i šatiranjima ne mogu zavarati ... Prva vrednost ovog
ostvarenja upravo j e u tome što je pisac to dobro i savesno saznao, razumeo i osetio se
obaveznim i spremnim da ga kaže. Druga vrednost j e u tome što je pisac realist ički smelo
povukao granicu između organizovanja i vršenja oslobodilačke borbe i revolucije.
Tretirao ih je svakoga posebno i oba ravnopravno, iako su oni jedno telo i samo tako su
mogli da se bore i pobede, a za merilo njihove vrednosti uzimao samo ljudska dela i
postupke. Treća vrednost je u tome što je autor na'sao novi i, može se reći, pravi način da
ta revolucionarna vrenja i sudare kaže istinito, jednostavno, celovito, pošteno i
nenametljivo. Valjda je tu i bio najtvrđi čvor. Pisac je čitaocima postavio zagonetku: ’Da
li j e Trkač zaista glavni junak knjigeT Ne, nije. Glavni junak knjige je Mostar, taj grad
na borbenom položaju ... Zato četvrta vrednost ove knjige, ove epske hronike,jeste uspeh
pisca da to prelomi i interpolira, da ga kaže kroz nelažnog živo i nesamoiivo svedočenje
tog nelažnog svedoka, koji je svoju kožu i svoje ćudljivosti stalno na pazar iznosio. U
njemu je, ko na zrcalu gorskog jezera, odslikano sve što on i svi drugi znaju, što je vidio,
doživeo Hi čuo i verovao - ne po političkoj i organizacionoj obavezi, nego po svome

25
ljudskom pravu i dužnostima ... Peta vrednost, što ne znači i posljednja, ba's j e u tome što
je pisac umeo da nađe taj lep, ubedljiv, prisan, odmeren i čitljiv jezik, ton i intonaciju da
bi - bez padova - kazao ovu apoteozu junaku gradu ...”
Tako nije mislio i predsjednik Ideološke komisije jugoslovenskih komunista u
Beogradu Avdo Humo, narodni heroj i general u rezervi, nekad profesor filozofije,
predsjednik bosanskohercegovačke Vlade, Mostarac, smatrajući da knjiga svojom
strukturom romana i porukama “izmišljenog ” vojnog baštovana zvanog Trkač, (knjiga
nema ni jedan fotos) njegovim monologom u zatvoru tek oslobođenog Mostara, 14.
februara 1945, unosi sumnju u sigurnost građana, i optužuje bezakonje, ostavlja mučan
utisak, kako pisac piše bez jasnog ideološkog i političkog usmjerenja, odbijajući svako ne
samo moje suprotno rasudivanje.

Kom em orcija klonulom ideologu

Život kojim se živjelo pisao je svoju priču, nanosio je nova zbivanja i partijski
ideolog postade jedan od trojice bosanskohercegovačkih prvaka Muslimana koji su u
sukobu sa aktuelnim rukovodstvom Bosne i Hercegovine, u sudaru starog i novog
političkog jezgra, potisnuti iz Partije i javnog života.
Od tada se Humo posvetio pisanju (objavio je dvije knjige), nije odlazio ni u
Mostar, živio je sa suprugom Olgom Ninčić - Humo, kćerkom ministra inostranih
poslova Kraljevine Jugoslavije, profesorom engleskog jezika na Beogradskom
univerzitetu, prvoborcem antifašistom, prevodiocem u susretu Tito - Čerčil u Italiji, koja
je godinama sa porodicom živjela u političkoj izolaciji, kada sam kao urednik edicije
“Mostar u borbi za slobodu" (u kojoj je objavljena prva knjiga “PRED OČIM A
GRADA”), povremeno dolazio kod njih radi angažovanja oko rukopisa.
Iznenadna smrt Avde Humo na liječenju u Rijeci zatekla je rukovodstvo Bosne i
Hercegovine potpuno nespremno. Nisu znali kako da je obilježe.
Toga dana kada je objavljena vijest o smrti, kasno naveče, oko 9 sati, javili su mi
iz Mjesne zajednice na Dedinju, gdje je Humo živio, da tokom dana nisu mogli privoljeti
nijednog člana Savjeta federacije, ni druge Bosance i Hercegovce, da na komemoraciji
ponešto kažu o zaslužnom partizanu i narodnom heroju.

26
 Zamolili su me: “Snađi se kako zna's, zovi Mostarce, javićemo se ponovo pred
ponoć”. Uzalud su bili moji pokušaji da privolim nekog od bliskih Huminih saradnika još
prije rata. Svako je imao nekakve svoje razloge za odbijanje.
'Dobro, onda se ti pripremi i govori', zavapili su sa druge strane ljudi sa Dedinja.
lako sam pripadao znatno mladoj generaciji, i sa rahmetli Humom imao ranije izrazito
žustre polemike i neslaganja oko moje knjige “PRED OČIM A GRADA” i filmskog
scenarija, nisam imao kud, pristao sam. Znao sam da je Avdo Humo tokom života upomo
zastupao svoja jasno izložena stanovišta, često polemički, pa i u Narodnooslobodilačkom
ratu, čija su mi se tri njegova neobjavljena pisma za ovu komemorativnu priliku činila
karakteristična za predočavanje njegove moraine i političke ličnosti.

Cekala se odluka političkog rukovodstva

Obukao sam pukovničku uniformu koju sam, kao novinar, samo u izuzetnim
prilikama nosio, inače sam bio u civilu, stavio vrpce sa svim odlikovanjima koje sam
imao i govorio kao oficir o generalu u rezervi Avdi Humi. Slušaoci tog elitnog kraja
Beograda, mahom penzionisani generali i ministri, ambasadori i partizanski borci i
prvoborci, navikli na strog protokol smatrali su da zvanično istupima u ime JNA.
U međuvremenu je u Sarajevu za sahranu određena delegacija najvišeg ranga, a i
za komemoraciju u Dedinju mogli su sada naći neposredne saradnike, viđenije
komuniste, svjedoke iz života profesora i generaia Avde Hume; ali organizatori
komemoracije su ođlučili da samo ja govorim.
Sala puna poštovalaca Avde Hume u strpljivom iščekivanju supruge Olge, djece i
šire familije. Vidim i filmskog režisera Fedora Škubonju, Dalmatinca stasalog u Mostaru.
Nenavikli da se na komemoraciji citiraju neobjavljena pisma iz rata sa
polemičkim procjenama i podacima slušali su dok sam govorio pažljivo, ispoljavajući
poštovanje za sve što je Humo đecenijama činio. Olga me je zahvalno zagrlila zadovoljna
što joj je muž ljudski i pošteno ispraćen iz sredine u kojoj je živio.
U međuvremenu su u porodičnu kuću na Dedinju stigli i članovi delegacije
Mostaraca iz Beograda, među kojima su bili i oni koje sam sinoć bezuspješno nagovarao
da govore na komemoraciji. Disciplinovani komunisti (ateisti) su poput disciplinovanih

27
vjemika očekivali odluku svog usmjeravajućeg i odlučujućeg Ce Ka (Centralni komitet)
kako da se obilježi sahrana Avde Hume.
Šta i kako pisati i komentirati likove građana bez vlastitog odlučivanja, nošeni
natruhama podaništva, podložnosti i pokornosti, ideološkim okamenjenim pisanim i
nepisanim dogmama i predrasudama, kako ostati do nekrologa građanin svog vremena,
kako postati ličnost”?

“Iskustvo nam je palanačko”

Kada je u oktobru 2011. umro jedan od najistaknutijih progresivnih srpskih

književnika Radomir Konstantinović, autor čuvene knjige “F1LOZOFIJA PALANKE”,
elektronske novine Petra Lukovića su oktobra 2011. objavile tekst sa naslovom "Iskustvo
nam jepalanačko”, gdje se kaže:
“Ponekad, opasno je li kažnjivol reći to na uho palanačkoj oholosti', ponekad,
međutim, ova reč ide do pojma sudbinskog: palanka je kaže se, naša sudbina, naš zao
udes. Nema niti može da bude promene ... Ako bi palančanin priznao sebe kao subjekt,
palanka bi time bila ugrožena kao volja: tamo gdje sam ja subjekt, svet ne može da bude
subjekt. Palančanin, međutim, veruje palanci vise nego samom sebi ... U svetu palanke,
važnije j e dobro se driati ustaljenog običaja, nego biti ličnost. Sve što je pretežno lično,
individualno hna u kom pravcu/ nepoželjno je
Književnik srednje generacije Filip David, začuđen nad čudesnim preobražajima
ljudi njegovog podneblja, ’njihovim zarobljenim umom’, u članku Liciferi na sisi IDanas,
Zagreb, 26. septembar 1989/ piše: “Probuđen j e duh barbarogenija! Naravno, vise j e lica
Beograda. Ja govorim o onom koje najbolje poznajem ... Kakva to moćna,
hipnotizirajuća sila tako, gotovo preko noći, menja ljude da naprosto vise ne prepoznaješ
nekad dobrog prijatelja, suseda, pa čak ni člana porodicel
Sta je u osnovi te neodoljive potrebe da se nestane u masi, dobije oblik nosoroga,
postane samo broj” /PREBOL1 ZLA, str. 7/.
“Pravilo za diskusiju prema američkom psihologu Karlu Rodžersu glasi: 'Biti,
dakle, ličnost, to pored ostalog znači biti sposoban shvatiti drugoga na najbolji mogući
način, odnosno biti u stanju staviti se u njegov položaj, za trenutak boraviti u koži

28
drugoga. To j e jedan od pouzdanih znakova zrele ličnosti’” /Alija Izetbegović, ”MOJ
PUT U SLOBODU - zatvorske zabilješke 1983-1988’/.

29
 FAMILIJARNA DOPISIVANJA

Zvijezde na dlanu

Prva snježna pahuljica na dlanu jednogodišnjeg brata, dječije oči koje su je

začuđeno gledale, bile su motiv za školski slobodni sastav kćerke Sanje, naznačen
naslovom “Zvijezde na dlanu'’', pa je tako nekadašnji đak generacije Osnovne škole
“Đuro Strugar” u Novom Beogradu postala prvi “pisac” naše familijame prepiske:
“Pahuljice su se poigravale na našem prozoru. Moj mali brat potrčao je prema
njima misleći da ga zovu na igru. Stavila sam ga na otvoren prozor i počeo je da ih
hvata. Pružio je ručicu i jedna velika snjeina pahuljica koja se presijavala u nekoliko
boja pala je na njegov mali dlan. Čudno je pogledao svojim krupnim očima kao da j e htio
da nas zapita šta se to na'slo na njegovom dlanu. Ponovo je pružio ručicu. Kad j e video
pahuljicu zgrabio ju je, a kad je otvorio šaku na njegovom dlanu ostala j e samo jedna
mala kristalna tačka. I dalje je sa istim ushićenjem hvatao te snježne zvijezde koje su se
stalno gasile na njegovom dlanu ...”
Godine su proticale i Sanja je postala diplomirani pravnik i advokat, majka koja
se sa mužem, građevinskim inžinjerom i dvogodišnjim sinom otisla preko Okeana u
Sjedinjene Američke Države, radeći u humanitamoj organizaciji “Karitas”kao direktorica
izbegličkog programa i ne ispuštajući nemimo pero i putopisnu bilježnicu.
Ubrzo im se pridružio i Vanja, nekad sa snježnom zvijezdom na dlanu, beogradski
student ekonomije i saradnik studentskog radija “Indeksa”, koji je tada za svoj mjesečni
honorar mogao u diskoteci da sebi i djevojci plati po čašu coca-cole i urijetko taksi za
predgrade.

Čekić i knjiga

U novoj sredini, učeći engleski jezik i radeći na građevini sa čekićem u ruci, imao
je dlanove pune žuljeva. Tri mjeseca kasnije početkom 1988, stiglo je njegovo pismo u
kojem je odmjeravao svoje američke dileme.
“Ovoga puta samo telegrafski raport kako, u čemu, brže nego što sam se nadao,
postajem 'Amerikanac’ ...”, zapisao je Vaki, kako će ga gradevinski radnici Poljaci zvati
kao suradnika.

30
 “Primjer 1. Stao sam, onomad na esker (neminovno iskustvo svakog 'stolara').
Moja prva reakcija, izazvana snažnim bolom, bila je\ Eto slijepče, kud gledaš dok gazišl
Dva dana nećeš moći raditi i doktora ćeš platiti\ Potom sam počeo da se smijem samom
sebi, grohotom, vjerujte m i,jer mi je u tom momentu, dok su me drugi začuđeno gledali,
taj esker pokazao koliko sam već radno zaražen Amerikom. Tako nešto, zar ne, nikad
nama Jugovićima ne bi palo na urn: požurili bi Ijekaru bez pomisli ko će to platiti, koliko
ie ti oduzeti od plate, a meni će se ovdje svakog dana odbiti dnevna zarada.
Primjer 2. Preduzimač, moj gazda, koji mušteriji gradi kuću, zapazio je da brže i
kvalitetnije savladujem dodijeljeni mi posao, pa j e to naznačio i dodatnom nagradom.
Smatrajući da sam u koverti, zabunom, dobio nekoliko dolara vise, upozorio sam na to, a
on mi je odvratio: to si zaradio boljim radom ...
Umjesto zaključka: da me naši ne bi očerupali kao novopečenog zagovornika
kapitalističkog svijeta, očekujte uskoro, pored sunčane, i osječenu stranu čikaškog
podneblja

Pisma iz tuđine

“Čitao sam vikendom ’Pisma iz tuđine' srpskog književnika Borislava Pekića,

koji je bio šesnaest godina u Londonu i na britanskom radiju emitovao kraće tekstove ' 0
nama i njima', koji kažu da u London nije došao da upozna Britance ’nego još bolje svoj
narod’, bojeći se da će njegovi zemljaci ’više slušati o nama nego o njima, Britancima’,
posebno o ’vještini precenjivanja i umjetnosti potcjenjivanja’, o poređenjima ’češće na
našu štetu’.
Tako i Živorad, njegove gore list, sa prozora stana uzvikuje 'Gle, hiljade
golubova'. A prisutni Englez je ubrzo izbrojao 23 goluba, i pisac ukazuje na našu
nacionalnu odliku precenjivanja stvari”.
Vanja je imao mučan susret sa studentskim drugom Sašom kojeg je pozvao u
goste u Čikago, koji je dogadaje koji su potresali našu zemlju bojio bojom kosovskog
mita i legendi, govoreči da je Srbija opljačkana od drugih jugoslovenskih republika, što
će se ubrzo otkloniti odlučnim odgovorom, svekolikog srpstva, svugdje gdje su Srbi.
Njegovo “događanje naroda” Vanju je je ogorčilo, pokajao se što g aje pozvao u goste, i

31
bio je to kraj njihovog prijateljstva, jer su Sašini i politički idoli najavljivali i oružani
obračun sa drugima.
Bilo je proljeće 1989. godine kada je Vanja primio pismo starije sestre Selene,
magistra knjižvnosti i tada asistenta na beogradskom Defektološkom fakultetu.

Emocije jače od razum a

“Dragi moj Vaki, poklanjam ti - u prilogu - predivnu Borhesovu pjesmu Trenuci

(“Kada bih svoj život mogao ponovo da proživim ... ne bih se trudio da budem tako
savršen, opustio bi se vise ...)", pisala je Selena iz Postira sa Brača usred ljeta 1989.
“Sjedim na terasi i slitsam dalmatinski melos, čuju se zrikavci, mirišu leander i šipci,
'više sutonaposmatramo'.
A sada o tebi. kratko. Čini se da su ti jače emocije od razuma. Trebalo bi svjesno
raditi na tome da se stvari obrnu, da si čovjek sa ciljem. Treba ga markirati i čvrsto
uhvatiti. Sinoć sam gledala Dastina Hofmana u 'Kišnom čovjeku'. Sjajan film. Ima vise
poruka, između ostalog, isplivava i slijedeće - strašno smo grubi prema najbližima,
umjesto da je obrnuto. Apsurd je ogroman i sveprisutan. I to treba obrnuti. Ispada da
zaista mnogo stvari u životu treba izokrenuti da bi se bolje, Ijep'se i komotnije živjelo.
Možda ti ovo što pi'sem izgleda nepovezano, a nije. Ovdje su se stvari tako
izopačile da čovjek htio ne htio počne da razmišlja na zreo način, je r j e situacija krajnje
ozbiljna i opasna, kad se i sazrijeva. Preispitaš se i shvatiš koliko j e malo ljudi oka nas
koji nas vole, koji nam se raduju, koji nam žele dobro. Koji bi nam, ako zatreba, pomogli,
itd. U tom sitnom situ, kadprodu nebitni i nekvalitetni, bogami, ostane ih malo.
Da ne pogriješim baš mnogo, ostajemo uglavnom mi, naši. Nemoj da misliš da
sam lose raspoložena, baš naprotiv. Naravno, tu su i rijetki prijatelji, sve rjeđi i rjeđi.

T ri m inuta Rafaila Božikića

Tri mjeseca kasnije, početkom juna 1989, na čikaškom aerodromu Sanja i Zdenko
dočekali su mene i Šefiku, jer pisma nam nisu bila dovoljna da osjetimo nova radna i
životna staništa svojih najbližih, željni i novih saznanja kojima su zasuti naši putopisi u
Egipat i Alžir, u sve evropske zemlje, sem skandinavskih i pirinejskih.

32
 Činilo se da sam u svakom susretu sa ljudima otkrivao zanimljive i neobične
sudbine: igranka u crkvi i pastora u jakni gdje je Sanja besplatno učila engleski; dijalog u
kafani “Kragujevac”; uvijek ima jeftinije; ruke pune žuljeva; za dobar rad - dodatna
nagrada; ražanj kao u Beogradu; špil karata i konobarica; zidar sa fakultetom; hljeb i
meso za sve; krađa u bijelom kvartu; neke kuće - privatni avion; bogatstvo u burdelju;
svako svojim očima; fabrika bez ljudi; Juga - mala i divna; svaki cent plaćen; nema
mjesta neradnicima; biznismeni naše gore list; osvajanje obećane zemlje; štednja se ne
isplati.
Slušao sam ispovijest djevojke Bose Matić o njenom boravku na farmi na kojoj
samo dvoje ukućana obrađuje 350 hektara zemlje (koristeći četiri traktora i kombajn,
kamion i drugo), u stajama hrane 170 junadi i 150 teladi, paze i podmazuju pokretne
trake, podešavaju temperature, pune i opremaju cisteme za mlijeko koje drugi odvoze i
vraćaju.
Tri minuta Rafaela Božikića, kako je svakog dana punih četmaest godina radio u
fabrici preciznih medicinskih instrumenata, polazio iz kuće u četiri sata izjutra, putovao
vozom i autobusom sat i po, pola sata sređivao alat i doručkovao pored mašine, a zatim
bez prekida, uz najnužnije predahe, radio osam ili devet časova, a potom ponovo kući.
Pazio je, pričao je Rafael, da za 14 godina ne zakasni i četvrti put, minut ili dva, kako mu
se ranije dogodilo. “Pazite, rekoh, samo minut ili dva, jer za celo to vreme zakasnio sam
samo tri minuta, našao sam se pred fabričkim vratima upravo u trenutku kada se rampa
spustila. Moje četvrto zakašnjenje, makar to bio i minut, ostavilo bi me pred zatvorenim
fabričkim vratima, a istog dana bio bi mi isplaćen i eventualni radproteklih dana”. Samo
uz takav rad i sposobnost mogao me je da zadrži u fabrici jednoj od 32 ćiji su vlasnici
porijeklom iz Njemačke”.
Pokrenuo sam ukućane da odemo, prvi put, na pravoslavno groblje udaljenom
tridesetak kilometara od Čikaga, u Libertvilu, u Ulicu Trećeg jezera savezne države
Ilinois, gdje je podignuta nova crkva i velika pravoslavna bogomolja “Sveti Sava”, da
vidimo i spomenik podignutom ravnogorskom četničkom Voždu Draži Mihailoviću.
Saznali smo da je njegov spomenik podignut desetak kilometara bliže gradu na starom
pravoslavnom groblju, gdje smo se ubrzo našli.

33
 Krupnog gorštaka privukla je pusta znatiželja i saznadosmo da su mu na ovom
groblju, gdje je sahranjen i kralj Petar II, sahranjeni neki članovi porodice, a u onom
drugom, pored srpske pravoslavne bogomolje, ostali iz porodice, pa on povremeno
posjećuje i jedno i drugo groblje, a trebalo je da bude jedno.
“Posvađali su se federalist, oni koji podržavaju zvaničnu crkvu u Jugoslaviji, i
raskolnici, oni koji ih ne podnose i napadaju. Vodili su godinama i sudski spor oko
podele crkve. Pa tako i groblja podeliše", pričao je naš sabesjednik, koji se prije vise
godina otisnuo sa Kosova.
Feljton ''‘'Kako naši postaju AmerikacP' objavljen u beogradskom dnevnom listu
“NOVOSTP' (24. jun - 6. jul 1989) i u tri broja sarajevskog ‘'Oslobođenja” (5., 6. i 7.
septembar 1989).
Stizala su pisma zahvainosti više čitalaca, među kojima i Beogradanske: “Hvala
Vam što ste svojim feljtonom ’Kako naši postaju AmerikancP urazumili moju sestru koja
spava i ra: miš 1/a do podne kako da stigne do Amerike, pa sad, očajna, vidi da jo j tamo
nema mesta ...”

Izazov koji čovjek daje sam sebi

Dva dogadaja su nas posebno obradovala. Vanjino pismo da je primljen kao

redovni student Univerziteta Ilinois u Čikagu i Sanjin članak “Biti žena u AmericP' u
“Praktičnoj ženp'. Poslali smo i zagrebački tjednik "Danas" od 9. jula u kojem Sanja vodi
polemiku o susretu sedamdesetak žena feministkinja uglavnom iz Sjedinjenih Država,
Velike Britanije i, s druge strane, žena iz mladih demokracija Istočne Evrope, održanom
u Dubrovniku, dijalog veoma dinamičan, a nas su najviše dojmile Sanjine riječi, pa nam
se nameće ideja da bi bilo dobro da Sanja, ovdje u Americi, strpljivo prikuplja
neobičnosti u svakodnevnom životu američke žene i, ako bude sreće i upomosti, nekad
objavi knjigu pod naslovom “Biti žena u AmericP' ... (U 2013. godini objavila je knjigu
‘SUČELJAVANJE SA PREDRASUDAMA”).
“Izazov koji je Vanja dao sam sebi da uz učenje i dalje povremeno ima čekić u
rukama i da kao noćni čuvar obezbijedi, uz kredit finansiranje svog učenja, podario nam
je veliku radost.

34
 Vidimo da ste dobro informisani, da nam televizija, američka i neka naša glasila
predočavaju našu kataklizmu u kojoj j e život obezvrijeđen, kad su i kom'sijske veze
pokidane. Cijeli svijet mora da ustane da bi ekstremiste urazumio i od mitova oslobodio,
vratio životu i svakodnevnom radu. To j e jo š jedan dokaz vise da ste imali sreću što ste
izbjegli iz ovog gadnog nacionalističkog podneblja. Poslaćemo vam nekoliko mojih
feljtona i članaka koje sam ove godine objavio u vise glasila pokušavajući da se bar
ogradim od tih šovinističkih nasrtaja.
Zamislite jedan apsurd. Du'sankin sin (naše komšinice sa četvrtog sprata) pozvan
u rezervu, a njegov zet Hrvat, za kojega mu j e sestra udata i ima dvoje djece, takođe u
rezervu, naravno u Hrvatskoj. I sada pucaju jedan na drugoga. Eto to j e ono što svijet ne
može razumijeti, niti pomiriti, iako je sve skočilo da nas urazumi. U tim okolnostima
živimo, pratimo događaje, razgovaramo sa rijetkim prijateljima i od vijesti do vijesti
očekujemo sve veće i vete eskalacije. Ljudi su apatični, razdražljivi, agresivni, bolesni,
mnogo j e infarkta i raznih bolesti. Od prevelike napetosti i straha, pošteni ljudi ne mogu
da se snadu niti znaju kako da se aktiviraju".

Zatvoreni krug istomišljenika

Vanja se sa prijateljicom Vesnom Božić, prevodiocem, našao 25. septembra 1992.

u Beogradu. Istog dana prisustvovali su sjednici Udruženja Bosanaca i Hercegovaca u
prostorijama Crvenog krsta Jugoslavije, uključenim diktafonom slušali uglavnom
penzionisane bivše generale i diplomate, pukovnike i novinare iz svih nacionalnih sredina
o programu koji bi trebalo da bude altemativa bezumlju, ratnoj histeriji, nacionalističkom
ludilu.
“Šta bi se dogodilo ako se ponovo na sljedećem sastanku nađemo u istom
sastavuV - pitao sam i odgovorio: Bill bi osobenjaci, kao zatvoreni krug istomišljenika,
izolovano ostrvo u buri oko nas. Desilo bi se, u stvari, da se i mi, poput vjernika koji odu
da se ispovijede, okupimo ovdje na kolektivno ispovijedanje, kako bismo jedni drugima
ponavljali da smo bili i ostali partizani, plemeniti i dobri ljudi. Ako svojim radom i širim
sastavom ne prevaziđemo tu ispovjedaonicu, onda praktično ništa nećemo uraditi, iako je
to što smo se danas okupili značajno. Uključimo se odlučno, javno, protiv opšteg

35
sunovrata, protiv zla koje navire, protiv principa odmazde, poput naslova jedne nedavno
objavljene zbirke pjesama “Ovo je za ono".
Privodim kraju svoje kazivanje. Ako se ne suprostavimo reiimskim i drugim
ratovodjama da je suživot Srba, Hrvata i Muslimana (Bošnjaka) nemoguć, da će se, ako
to izostane, doživjeti ono što su dobro zapamtili pjesnici iz radničkih sredina kada su
svoje rukopise “stihova ’Čekić i pero' poslali istaknutom Ijevičaru Miroslavu Krleži na
recenziju, a on im vratio rukopis sa recenzijom od samo tri-četiri slova “Čekićem po
peru", i mi ćemo udariti čekićem po našem živom tkivu.

T rk a za dolarim a

"Počeo sam nešto da zapisujem, valjda podstaknut putopisima Zuke Džumhura.

Plan sa kojim sam krenuo u ovu zemlju polako se ispunjava. Zaradio sam ne samo nešto
para vet i stekao samopouzdanje koje mi omogućuje da realno planiram ostali dio
boravka ovdje. Prošla nedjelja mi j e bila plodna. Uspio sam da ugovorim dva samostalna
posla u dvije sedmice januara. Prvih 300 $ za dva dana. Svojim skromnim engleskim
uspio sam da se dogovorim sa jednim crncem. 2eli da mu napravim fasadu za p o rt
(zatvorena terasa). Drugi posao sa jednom ženom koja hoće da jo j obložim prozore sa
aluminijumom. Vidim, osjećam da sam postao prodorniji. Sigurnost mi ulijeva što moje
ruke potinju da rade onako kako treba. Prvo su se bunile žuljevima, ogrebotinama, a sad
vet ogrubjele prihvataju klizavu dasku. Sada radim sa jednim Poljakom da bi što bolje
savladao tajne ovog zanata. Posao je dosta raznovrstan i interesantan jer sam gotovo
svaki dan na drugom mjestu. Ulazim u kuće svih klasa. Pravi spektar. O utiscima i
poređenjima moraćete čekati slijedeći kišni Hi snježni dan.
Lose vrijeme i kad se nema posla iskoristim da nešto napišem, kao i da ugasim
zed za knjigom. Knjige su ovdje rijetke, ali se snalazimo. Prevodim drugu kniiicu! Ide
sporo, ali tu biti uporan.
Za to mi ostaje malo vremena, a kad ga i imam ponekad me ta trka za dolarima
isprazni (kao i sve Amere)."

36
 Postao je predavač

“Postao sam, prisilno i 'predavač', sociolog”, piše sin Vanja. Poslije teorijskog
dijela i razmatranja nekih socioloških pojava, svaki student mora da pripremi i kratko
predavanje na temu ’ Uticaj religije na svakodnevni živo f. Poučen tragičnim događajima
u našoj zemlji, a razmišljajući i o našoj naciji, izabrao sam knjigu Fuada Khurija
’EMIRI I IMAMI Knjiga egipatskogpiscapružila mu j e razložna objašnjenja i više
odgovora, navelaga na razmišljanje i 'o narna samima'"'.
“Omogućila mi j e da upoznam dio kulture koja j e jednim dijelom i naša.
Ukazujući na razlike prevashodno između Suni muslimana i Šia muslimana, shvatio sam
da osobine našeg naroda nisu slučajne ... Kad je riječ o organizaciji vlasti kod Suni
muslimana (Turska, Saudijska Arabija, Egipat i mnoge druge zemlje) država j e odvojena
od religije, i u tim zemljama su predsjednici ili kraljevi na vlasti (emiri), dok kod Šia
muslimana država i religija su usko povezane, tako da su predsjednici ujedno i imami
(iajatolasi) a izrazit predstavnik je Iran.
Na predavanju, a često i inače ovdje, pitali su me kako to da se zovem Vanja, a
Bosnjak porijeklom. Pisac ove knjige kaže da medu Suni muslimanima (bosanski
Muslimani su Suni) nije neuobičajeno da se daju strana imena kao što su Nataša, Suzi Hi
Sanja. Šia i Alaviz muslimani, na primjer, ne uzimaju za prva imena imena slavnih ljudi
iz muslimanske prošlosti kao što su Aiša, Omar ili Jazid. Druzi imaju običaj da daju lična
imena koja predstavljaju ljudske osobine, na primjer, Aziz (dragi), Salid (srećni), Salim
(sigurni), ili Nadim (interesantni) ... Knjiga vrvi od podataka o različitostima i
osobinama muslimana, a pomagla mi je da upoznam i dio sebe.
Nekako se poklopilo da su u vrijeme mog drugog kratkog predavanja Bosna i
muslimani bili u žiži američke 'stampe, pa sam se odlučio da progovorim o muslimanima i
Muslimanima u Bosni i Hercegovini, pogotovo što j e postojala velika mogućnost da
američke vojne snage intervenišu u Bosni, a američka javnost se vet pitala ko su to
Muslimani, Hrvati, S r b i...?
Sada sam i noćni čuvar (od I do 11 sati naveče) da bi se novčano mogao
'pokriti': stanarina (335 $), osiguranje kola (45 5), telefon (oko 80 $), struja (12-15 $) ...

37
 Svakog dana slušam vijesti, pa mi raspoloženje ide ad bijesa do tuge, i tako sve u
krug. Prosto ne mogu da shvatim šta to vodi ljude da rade takve stvari. Toliko laži i
poremećnih mišljenja u tako kratkom perioduje te'sko naći u istoriji.”

U Pragu među svojima

Ekstremne “patriote”, pisma i telefonski pozivi prijete da (Selena) Muslimanka,

ne može da predaje srpski jezik i književnost, da će je silovati, kidnapovati i zamijeniti
kao ratnog zarobljenika. Sa Pravnog fakulteta saopštenjem se osuđivala “Četnička
inkvizicija, zasnovana na nacionalnoj diskriminaciji”, ulice su odjekivale pjesmama
“patriota”, napadali Beogradski krug gradana demokratskog usmjerenja, sa strahom su se
otvarala kućna vrata.
Trebalo je pakovati kofere. Njih dvoje, Selena i politički istomišljenik i kućni
prijatelj, njen partner a kasnije suprug Dragoljub Batar prodali su što su imali da prodaju,
automobilom stigli u Prag, grad na Vltavi, uselili u kupljeni stan u neposrednoj blizini
’filmskog grada’ na Barandovu, izdržavajući se proizvodnjom i prodajom lednih steznika
u Pragu i u poljskom mjestu Vroclavu.
Bili su kasni jesenji dani 1993. godine kada je svijetom prostrujala vijest o rušenju
Starog mosta u očevom rodnom mjestu Mostaru, starom četiri vijeka, kada je videna TV
slika sunovrata mostarske “kamene duge”.
Zvali smo ga naprosto ’stari', kao što se zove oca ili drugara javio se
istog dana, 9. studenog 1993. iz Pariza univerzitetski profesor Predrag Matvejević,
Mostarac iz ulice u kojoj sam se rodio. “Mi smo živjeli odavno u slozi, unatoč razlikama.
Moji su prijatelj i nos ili katolička, pravoslavna i muslimanska imena. Prepoznavali smo
se vise po osobinama nego po imenima. Nismo voljeli one koji su dolazili s istočnih ili
zapadnih strana, kad su im razlike bile važnije od sloge ... U povijesti bar bars tva,
najgore mjesto dobili su ru'sitelji gradova. Mostar su počeli rušiti 'SrbP, nastavili
’Hrvati’, stavljam ih pod navodnike da ih razlikujemo od onih Hrvata i Srba koji nisu
krivi, koji se zajedno s nama stide”.
Usred Beograda, izolovani kao na pustom ostrvu, poslije četrdeset godina
življenja užurbano smo prodali stan i poslovni prostor, i kamionom stigli do novog
praškog odmorišta.

38
 Nakon što je dobio diplomu Ekonomskog fakulteta, ljeta 1994. Vanja dode u tihu
prašku zavjetrinu, pored dokumentame arhive, fotosa i dvije hiljade knjiga i časopisa u
kartonskim kutijama, uvijek spremnih za novi pokret, u vrevu gradskih ulica, medu
izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, koji su stizali u Češku Republiku pojedinačno ili
porodično, uz tri hiljade građana smještenih u kampovima, pristiglih organizovano,
zbrinutih humanitarnim i državnim obavezama.
Na gradskim javnim tržnicama doktori, profesori i drugi iz jugoslovenske
“srednje klase”, bez socijalnih primanja i privilegija, sa tezgi nude kineske i trščanske
svaštarije, sitnu robu, preživljavaju, čekaju kraj rata, okrenuti svojoj sudbini. I nalaze
kupce, rekoše, iako su praške robne kuće i velike prodavnice snabdjevene poput
američkih tržnih centara.
Cuje se više govora, život teče u susretima i razlazima, svako brine svoje brige,
život piše neobične priče, bez partijskih, vjerskih, nacionalnih, rasnih i drugih dioptrija,
gradi svoju neuhvatljivu maticu.
U traganju uzaludnih odgovora kuda i kako dalje, u Prag je u posjetu sa suprugom
Bebom i francuskim prijateljima Pjerom i Marijom stigao moj mladi brat Nijaz, hirurg,
koji je sa sinom i kćerkom živio u gradu Klužu na jugu Francuske, mlada sestra Narcisa
sa mužem Veležovom legendom Muhamedom Mujićem ostala u Hrvatskoj, njen sin i
kćerka u Švajcarskoj, starija sestra Hidajeta sa mužem i tri kćerke istrajava u opkoljenom
i bombardovanom Sarajevu, kao i majčin brat sa ženom i dva sina, brat Nusret,
penzionisani ambasador, sa porodicom u Beogradu. Porodice su rasute na četiri strane,
ratnom raspletu se ne vidi kraj.

Vanjina čikaška čivija

Vanja se vratio u Čikago, a mi smo pozvani u Beč na razgovor sa američkim

imigracionim oficirom o mogućnostima spajanja porodica i odlaska u Ameriku. Trebalo
je za taj susret da donesemo dokumenta koja govore o porodici. Moj feljton “Kako naši
postaju Amerikanci”ilustrovao sam izmjenjenim odnosom prema radu, Vanjinom
povredom ekserom, ‘američkom čivijom’, kada mu je prva misao bila da neće raditi i
zaradivati 2-3 dana, a platiće i Ijekarski pregled.

39
 PRIPOVJEDAČ IZ SELAIDBRA

“Dao sam se na posao”

Konjic je 2. marta 1985, četrdeset godina nakon Drugog svjetskog rata,

proslavljao Dan oslobođenja, kada je ratnom veteranu Džanku Nuhiću rečeno:
“Džanko, uzmi teku i zašilji olovku, opiši borbu na Ivan Sjedlu i završi pisanje do
kraja таја, sve to za našu knjigu o Trinaestoj brigadf'.
“Hoiu, kako neću, odma ću se dati na pisanje", odgovorio je nekadašnji komandir
Prateće čete Prvog bataljona Trinaeste hercegovačke brigade, najsnažniji čovjek među
borcima, na čelu čete u kojoj sam ja bio politički komesar, ili kako me je on zvao, “naš
školarac sa naočarima”.
Džanko je do naznačenog vremena ispisao ne jednu, već četiri teke, i sve to
otposlao u Sarajevo.
Moja kćerka Selena, magistar književnosti, organizovala je i platila prekucavanje,
i 178 prekucanih stranica donijela kući u Chicago.
“ Vidi ti na'seg seoskog pripovijedača, pisca iz sela Idbra, podno planine Prenf',
“rekoše u central i”.
Džanko mi je pisao: “Dobio sam od tebe pismo i sve razumio šta mi pišeš. Tvoje
me je pismo osvježilo. Sve si mi piso kako ti j e Fadil dao one moje pribilješke, to j e znak
da je on sa njima zadovoljan i dao je tebi u prave ruke kome i treba da ih da. Measure,
Fadil mi j e dao zadatak da pišem to sam piso uglavnom znase očemu se radi, a imali
gramatičkih gre'saka ima, ali sam piso dramatično i opisivao kako sam znao. Ja sam se
vise ponašo da sam piso odma iza rata a ne nakon 40 godina iza rata ... Time Mensa
pitaš šta ja očekujem od ovog mog pisanja, ja ništa ne očekujem vet samo neka se nade u
našoj literaturi da bude bogatija za jedan stepen to j e moja želja”.
Džankovo pisanje je očišćeno od gramatičkih grešaka, sačuvana je njegova
osobena pripovjedna struktura, njegova neobična poređenja i opisivanje atributa, što je u
integralnom tekstu kurzivom naznačeno, riječi koje na svoj način doprinose bogaćenju i
koloritu bosanskog jezika.
To je životopis i vremeplov jednog osvjedočenog hrabrog ratnika, autobiografija
života i prirodna, istinita, pregršti Džankovih pripovijesti i njegovih sabesjednika, matica

40
života i vremena, viđena očima i srcem pripovjedača iz sela Idbra, petnaestak kilometara
od Konjica.
Prvim dolaskom u selo Idbar usmeno pripovijedanje zabilježio sam diktafonom u
sedam disketa i doživljaj tog susreta predočio sam čitateljstvu publicističkom i literarnom
obradom, u šest nastavaka: Drugi front Džanka Nuhića; Dan ispisan velikim slovom;
Moje Čemerno; Besjede o grešnicima; Bataljon presuđuje; Dugi dani fam ilijarnog
čovjeka; Neka me m uka spopala; Ako smo Ijudi.
Ubrzo je stiglo Džankovo drugo pismo: “Zdravo Mensure, Dobio sam od tebe
pismo i one feljtone, ustvari meni j e jedan vojnik Nuhić poslao one feljtone iz Slovenije,
koji služi svoj rok u Ajdovčini, ali nije sve brojeve imao, falio je broj 2 i 6 pamije od tebe
dobro došlo svih šest brojeva.
Mensa, mnogo mi se feljtom sviđa i mogu biti zahvalan što si se trudijo da ga fino
obradiš

Ponovo u selu Idbar

Uputio sam se iz Beograda do Sarajeva i Konjica, odakle me je sin mog ratnog

druga Džanka Nuhića poveo kolima petnaestak kilometara od Idbarske kotline, do očeve
kuće u selu Idbar.
Feljtonsko dokumentamo pripovijedanje “Drugi front Džanka Nuhića”,
objavljeno marta i aprila 1988. godine u centralnom armijskom listu, podstaklo je čitaoce
da se jave, kako bi rado čitali i knjigu o najsnažnijem brigadnom borcu i hrabrom
komandiru (bio je komandir čete, a ja politički komesar), a mene Džankovo pozivanje da
“skrenem sa asvaltnog druma i zađem u planinski zaton” dovede do njegovog kućnog
praga.
“Drugi front” ima moto. Ima se na čovjeka naljutit, ali ima se i razljutit, a ima se i
posvadit, pa pomirit, ako smo ljudi”.
Džanko Nuhić, u selu Idbru na izdancima planine Prenj započe svoju priču.
“Tvrdo sam držao da ćeš d o ć’, ovđe na kamene prenjske oblutke i pridolice, a
opet, ko ’ velim, sve se oko nas i u nama pretumbava i što ne bi i to, da se ne održi Hi
zagubi riječ. A možda te je, razabiram, nešto zanovratalo, jer - ako ćemo pravo - ne
možeš nekad ni sebe ni svoje najrođenije da prepoznaš i odgonetneš jesm o li onakvi kakvi

41
smo nekad, u ratu, bili, Hi smo ovakvi kakvi jesm o danas. U jednu bešjedu, sve u svoje
vrijeme ...
Tebi su, vidim, domaće prilike, a prije svih biće po srijedi žena, dopustile da se iz
dalekog Beograda otisneš do ogoljelog gorja orlovskog Prenja, ovog što mi visi nad
glavom, pa sad protegni noge, ovđe, baš ovđe, đe sad sjediš u mom odžaku. Na ovom
drvenom krevetu sam i ja prije 70 godina pustio svoj prvi avaz, zagogoljio i najavio moj
dolazak u bijeli sv ije t...
Jesu, tu su i moji. Evo, ovo je moja žena Fata, poznata više kao Dobra, tako je svi
znamo, to sam ti već piso ’, s kojom živim više od 50 godina. Onomad, pade nasred ove
odaje u duboku komu, izgubi i pogled i avaz, pa je hitno prebacimo u Dom zdravlja u
Konjicu, pa odmah dalje u Mostar, u staru bolnicu, eno je u Ulici 10. hercegovačke
brigade, a to je i moja brigade od septembra 1943. Tu, u toj ulici j e i tvoja Hi vaša
porodična kuća. Primili su mi ženu valjano, baška doktorica Vila, nevjesta moga
komesara Envera Cemalovića, generala.
Tu je priskočio i doktor E'sref Resulbegović, omladinski rukovodilac Prvog
bataljona, hrabar puškomitraljezac, svaka mu čast. Okružili su moju Fatu brigom u
bolnici i kao da j e bila medu rodbinom. Vrati se meni moja Fata i ja kao da izađoh iz
samice. Pa mi to drago, to da je Fata svojim očima viđala ko su to moji drugovi ratnici. I
sutijem se ponosim i pred kućnom čeljadi i ovdašnjim suseljanima, baška sinovima i
snahama (nevjestama) i unucima.
Jest, to mi j e kćerka, i jedina osta s nama. Kažeš da je naočita, zdrava i jedra,
smirene i pritajene Ijepote, na oca, veliš. Snebiva se da nas napusti, da se uda a
zagledaju j e momci kad god izađe ...
E, nije ovđe noćas moj najstariji sin, onaj što ga ostavih golotrba i nejaka s
majkom Dobrom ljeta četeres treće kod kuće. Ja odoh u partizane i vidah ga opet marta
četeres pete. Prošo si i ti kroz selo Čelebiće i ušao u Idbarsku kotlinu. A ovdje su moja
dva sina, evo ih ovđe sjede, sagradili veliku kuću, pa neka i oni o tome prozbore koju
riječ. Potlje iem o da prozborimo o mojoj široj familiji ... Dobro, đe j e sinija, iznesi
sofru, čovjekje sljego ’ izdaleka grada ...”.
Kasnim večemjim vozom produžio sam prema Mostaru, ali tragajući za
zagubljenim naočarima propustio sam dvominutno zadržavanje voza u Mostaru i našao

42
sam se u susjednoj stanici Žitomisliću, prohladnu noć proveo u čekaonici ispružen na
klupi i pokriven novinama, dočekao u ranu zoru radnički voz iz Čapljine za Mostar.
Moje “lutanje po planini” nije začudilo rodbinu, spavali su kada je u stan ušao
“fanatik pisane riječi” , kako je rekao moj brat.

43
 62 GODINE NASEG BRAKA

Na poleđini fotografije piše; “Gaza 1959” sa generalpukovnikom Otmarom

Kreačićem i potpukovnikom Jovom Kokotom”.
General Kreačić, učesnik Španskog građanskog rata, politički komesar divizije i
korpusa Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ), načelnik Glavne političke
uprave Jugoslovenske Narodne Armije (JNA) u vrijeme boravka u Gazi, potpukovnik
Kokot, komandant Jugoslovenskog odreda mira na Sinaju, Mensur Seferović, major i
novinar, sjedili su sa egipatskim generalom Helmijem kada je javljeno da su iz
helikoptera ugledali odbjeglu djevojku beduinskog plemena Azazma, primljenu u
generalovu kuću radi školovanja, kako usamljena savlađuje pješčane dine nošene
vjetrovima uzduž izraelsko-egipatske granice, nenaviknuta na gradske pogodnosti,
kupatilo i knjige, bez pustinjskog zvjezdanog neba, hurmi i slobodnog pustinjskog života,
pored koza i ovaca.
Bio sam izvještač ne samo iz Odreda i general Kreačić odobrili dolazak moje
supruge u Kairo, general Helmi ispisa dozvolu za prelaz Sueckog kanala, obradovan što
ću javiti supruzi da ćemo februara 1960. u Kairu provesti desetak dana, da sam viši oficir
vojske Ujedinjenih nacija i da ćemo biti u intemacionalnom hotelu, usred uzavrelog
grada.
Stigao sam džipom na kairski aerodrom kada je supruga Šefika, jedini putnik
četvoromotomog aviona, kretala prema meni.
Znatiželjna i odlučna, kažu da se, jedna od rijetkih strankinja, pela mračnom,
uskom i strmom kamenom trakom do sredine visoke Keopsove piramide, do prostorije u
kojoj je nekad ležao faraon na svježem zraku, a mi ugledasmo kako mali račvasti otvor
privuče i odnese naš papir.
Nađosmo se i na rubu Saharske pustinje sto i nekoliko kilometara od Kaim na
putu za Aleksandriju, među našim građevinarima koji su bušotinama tražili i našli vodu,
u zelenom gaju, sa prskalicama i zalivnim trakama, sa tri žetve godišnje, sa busenjem
trave i cme zemlje, oplemenjene vještačkim i prirodnim đubrivom.

44
 Kako smo kovali godine braka

Supruga ostavi pretrpane kairske ulice i zvjezdane noći, ode za Sarajevo, a krajem
juna pristiže brod “Jugoslavija” i Odred dovede u pulsko pristanište.
Na obali, gotovo usamljena, čeka Šefika!
Odvela je kćerku Selenu (8 godina) i Sanju (3 godine) mojim roditeljima u
Mostar, vratila se u Sarajevo i vozom stigla u Bihać (do moje starije i udate sestre
Hidajete), autobusom preko Gorskog kotara do Rijeke, potom do Pule, mijenjajući na
tom putu pet prevoznih sredstava, što nas čeka i u povratku.
Autobusi i vozovi, deset putničkih linija, s jednog do drugog kraja države, za
jedan željeni susret.
Tako se kovalo naše međusobno poštovanje i šezdesetdvogodišnjica (1952-2012)
našeg bračnog života.
Dograđivalo se naše zajedništvo i na neobičan način.
Bio je to moj najteži poratni novinarski zadatak. Sa proslave desetogodišnjice
Drugog zasjedanja Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) u
Jajcu, 29. novembra 1943, vratio sam se “plavim vozom” u Sarajevo kako bih slijedećeg
jutra poslao telefonom iscrpan izvještaj za centralni armijski list (za tri prve stranice).
U stanu, kasno noću, ne nađoh suprugu i šestomjesečnu kćerku Selenu. Sustanar,
vojni ljekar, potvrdi da je Šefika u bolnici, kćerka ima upalu pluća i smještena je u
inkubator. Iz susjedne sobe neku riječ prozbori i moja mlađa sestra Narcisa, učenica iz
Mostara, pristigla za najavljenu svečanu zabavu.
Buran vamičav susret sa uzbuđenom suprugom ostavi dva ožiljka na mojoj glavi,
osu svoje plamene riječi “Grubijane, okrenut si samo sebi, a ne na smrt bolesnoj kćerki”.
Ode zalupšivši vrata. Zvoni telefon. Zvoni upomo, svakako redakcijski stenograf
Kostić čeka prve vijesti o mom tekstu.
Umotane glave mokrim peškirom zalegnem za sto, pišem prvu stranicu i čitam
sestri, ona slegne ramenima, ponovo pišem i pružim joj dvije stranice izvještaja.
“Ovog novembarskog popodneva, u ovo jato kuća pod zastavama, u ovo orlovsko
ustaničko gnijezdo što se svilo oko kula i majdana sa ožiljcima buna i bitaka, svakog časa
treba da dođe drug Tito.

45
 Iščekuju ga, već satima, ljudi koji su se obnoć i prvom jutarnjom maglom u
hiljadama spustili planinskim sjenokosima, kroz šume panjače i klance nadnesene.
Sjedim u stanu Jelene Burić za stolom pored Tita, Moše Pijade i ratnim
partizanskim jezgrom, bilježim riječi o vremenu rata, kada su se upravo ovdje, pored
platoa i ulaza u katakombu, u kameni trijem - u predsoblju podzemnog hrama sklanjali i
članovi partizanskog štaba pred naletom aviona
Srednjoškolka pristigla na zabavu čita rnoj tekst, sklopi ruke, bi joj sve to sročeno
novo i neočekivano, pa me to njeno zmo djevojačko razvedri u mom grozničavom
spisateljskom grču, začuđen koliko je piscu u kritičnim trenutcima značajna i dragocjena
svaka riječ podrške.
Koji dan kasnije predsjednik Narodne skupštine Jugoslavije Moša Pijade, narodni
heroj, slikar i novinar, politički kažnjenik punih dvanaest godina u Kraljevini Jugoslaviji,
revolucionar, član Vrhovnog štaba tokom rata, pitao je, telefonom, glavnog urednika
centralnog armijskog lista “Z)a // ocjenjujete i nagrađujete istaknutije člankel ...
Predlažem da nagradite reportažu saproslave u Jajcu 'Sa sedrenih greda' ...” I ubrzo
stiže moja novčana nagrada.

Porodični dani 9. i 15. maj 1945.

Mlada plivačica i predsjednica ženskog trebinjskog Plivačkog kluba, djevojka

bujne kose i ženstvenosti, obdarena gimnazijalka u popularisanju pjesničkih stihova i
istorijskih ciklusa, trebinjski delegat na Prvom kongresu Ujedinjenog saveza
antifašističke omladine Bosne i Hercegovine u Sarajevu posljednjeg dana rata 9. maja
1945, neplaćena sekretarica stalnog dopisnika iz Bosne i Hercegovine za beogradski
centralni vojni list, u godinama našeg zajedničkog života postade majka i druge kćerke
Sanje i sina Vanje, prvi čitalac mojih tekstova koje je kucala i prekucavala, pohvaljivala i
kritikovala, vozač u traganju motiva i junaka mojih članaka i knjiga.
Moja reporterska usmjerenja postala su naša zajednička moralna i politička
stanovišta, povezivalo nas ne samo sedam stotina i pedeset mladih ljudi Mostara što
izginuše u antifašističkoj borbi, pošteni ljudi na svim stranama zemlje.
Kada su 6. marta 1945. na snježnoj Ivan planini, gdje se susreću Hercegovina i
Bosna, u jednom času i na jednom mjestu poginule tri djevojke, borci iz Hercegovine,

46
Zdenka Karačić, Emina Merdan i Ljubica Remetić, Hrvatica, Bošnjakinja i Srpkinja,
tražili smo, dugo fotografije poginulih, posebno seoske djevojke iz udaljenog sela istočne
Hercegovine, hrabrog borca iz bitke na Sutjesci Ljubice Remetić.
Šefika bi vozač po vojvođanskim selima, gdje su se, vodeni vijestima rodbine,
nalazili rođaci poginule Ljubice koji su imali njenu fotografiju, u to vrijeme kad i u gradu
mladi ljudi najčešće nisu imali svoje fotografije.
U nekom seoskom naviljku kuća dobismo sliku Ljubice Remetić, stamene i
ozbiljne Hercegovke.
Tako se 1984. godine i rodila ideja naslovne strane knjige “Rascvjeti bratstva” sa
tri fotosa poginulih junakinja Zdenke, Emine i Ljubice.
Godine koje su nailazile i odlazile ostaviše dokumentame ispovijesti o teškoćama
i radostima pisanja.
Naše prepoznavanje i porodično sjedinjavanje začelo se kad se nas dvoje nismo ni
sastajali ni razgovarali, kad je Šefika na kamionskoj platformi sa trebinjskim delegatima
stigla u Sarajevo na kongresno okupljanje antifašističke omladine 1945, a njen budući
muž, ratni reporter hercegovačkih partizana na zapadnom kraju zemlje proslavljao kraj
borbi protiv četnika, ustaša i drugih saradnika okupatora u Jugoslaviji, na hladnom
Bledskom jezeru u Sloveniji u noći između 14. i 15. maja 1945, kada naše političko i
duhovno jedinstvo označiše i fotokamere na 191. strani Zvijezda stajačica, dva fotosa
naših porodičnih međaša.
Naš susret i prvi razgovori “o Trebinjskim refleksijama” nasred sarajevske ulice,
koju godinu kasnije, odvede nas na put kojim koračamo, zajedno, do današnjih dana.
Naše familijamo gnijezdo obogatismo saznanjem stečenim obilaskom gotovo svih
evropskih zemalja, sem skandinavskih i pirinejskih, boravkom u Egiptu i Alžiru, boljim
upoznavanjem drugih naroda, država, rasa i religija, kultura, omogućavajući da se tim
putem upute, povremeno, i naša djeca.
I evo nas od januara 1995. godine sa troje djece u Čikagu!
Kćerke postadoše profesori američkih čikaških škola, magistri od beogradskih
dana, sin magistar biznisa, a mojih šest knjiga: Vojska za jedno ljeto (268 str.), Preboli
zla (296 str.), Kamena ogništa (411 str.), Iskušenja (233 str., i prevod na engleskom
jeziku, V jetrenik (139 str.), Zvijezde stajačice (317 str.) - označiše moje čikaške godine.

47
 I dobrota i briga naše djece i njihovih životnih partnera i naših unuka, za svoje
roditelje, kao i naša neizmjema zahvalnost zemlji i državi u kojoj živimo, za sve što nam
pružaju u zdravstvenom i socijalnom zbrinjavanju, za mnoge naše hirurške operacije, za
sve što čine za stare ljude, ne samo one pristigle iz Bosne.

Pisma iz tuđine

Neko će o životu i prilikama u kojima žive ljudi ove prostrane zemlje Amerike i
dalje pisati, a mene, evo, privlače “Pisma iz tuđine” književnika Borislava Pekića, koji
je šesnaest godina bio u Londonu, gdje je tokom dvije godine na britanskom radiju
emitovao svoje tekstove “0 nama i njima”, koje nam je preporučio sin Vanja - student i
tada gradevinski radnik.
Od svega rečenog, promišljenog, najsnažnije je našu porodicu privukla Pekićeva
spoznaja o suštini boravka u tuđini, zapisi da u London nije došao da upozna Britance
“nego još bolje svoj narod”, pa se otuda i boji da će njegovi zemljaci “više slušati o nama
nego o njima” (Englezima). U njegovim radio-zapisima “ Veština precenjivanja i
umetnost potcenjivanja” saopštava nam da “bezbedno sme reći samo da je najbolje što
mu je Engleska dala - bolje razumevanje vlastitog naroda”.
Na pitanje “Koliko je u tvom selu ubijeno IjudiT', obično je čuo odgovor: "Ne
pitaj, niko živ ne ostade”, a očigledno da je on živ, dokaz da to baš i nije tako.
Da li ću i ja u zapisima sa ovog američkog podneblja, moći da pobjegnem od
nekog našeg junaka poput Živorada, da krećući se sa oštricom noža - potisnem
neodmjerenosti, pretjerivanja i jednostranosti?

25. i 29. novem bar 2013.

Javljajući svojevremeno Bošnjacima da zbog obaveza ne može doći u Čikago,

Alija Izetbegović je poručio: “Gdje se, bilo gdje, saberu Bošnjaci, tamo j e Bosna i
Hercegovina".
I evo Bosne među nama u Čikagu, na obali Mičigenskog jezera.
25. i 29. novembra 1943. godine bila su zasjedanja ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a, to
su historijski datumi, a za mene 25. novembar ima i poseban značaj.

48
 Prije 86 godina, 25. novembra 1925, začuo se moj glas u Mostaru, protutnjale su
bume godine života, i evo dočekao da doživim 25. novembar 2013, sa ženom Šefikom
(umrle četiri dana kasnije 29.novembra 2013), sa troje djece - kćerkama i sinom, koji je iz
Njujorka donio prvi primjerak prevoda moje knjige ISKUŠENJA na engleskom jeziku,
sa zetovima Zdenkom i Dragoljubom, snahom Marijom i unucima Demijanom i Eminom,
svojim prijateljima i saradnicima.
Goste pristigle sa druge strane Okeana - izaslanika predsjedavajućeg
Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željka Komšića - ambasadora Nerkeza Arifhodžića i
generala Željka Kneza, predsjednika “Preporoda” dr. Lavića, sugrađane iz udaljenih
strana višemilionskog Čikaga, našeg generalnog konzula Eldina Kaljevića, pozdravio
sam punim srcem.
Kako da zahvalim društvenom djelatniku iz Kanade, profesoru Emiru Ramiću,
čije su riječi o mom dugogodišnjem novinarskom i publicističkom spisateljstvu podsticaj
da i dalje istrajavam i pišem o sudbinama ljudi, predrasudama, humanizmu i toleranciji.
Profesor Ramić ne reče ništa o svom djelu, a upravo priznanje bosanskog jezika u
Kanadi, četničkom žarištu, upotreba narodnog imena Bošnjak u kanadskim političkim
dokumentima, usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici i Bosni iHercegovini,
formiranje Grupe kanadsko-bosanskog prijateljstva u kanadskoj vladi, djelatnost u
Kongresu Bošnjaka Sjeveme Amerike, i čikaški četnički jastreb sa otrovnim strijelama,
profesor Trifunović, negator srebreničke tragedije, koji je vraćen sa kanadsko-američke
granice, sve su to, uz druga djela, većinom njegova zasluga.
1 za sve rečeno i ne rečeno, on je srećan čovjek.
Ovih dana čuo sam na televiziji lijepu misao: “Ko uči, nije star”. 1danas sam
ponešto saznao i naučio, obogatio svoje pero.

49
 SA MOSTARSKIH RASKRŠĆA

Poezija svjetlosti Aljje Kebe

U predgovoru knjige “O d U borka do N jujorka” pjesnik i publicist Alija Kebo

otvorio je svoju dušu.
“jNeka vrsta sentimentalne analize njegove duše koja pad, ali se opire
trivijalnostima sumornog svakodnevlja. Duhovni otisak jednog zapisivača koji u tamnoj
prašumi našeg udesa traga sa poezijom svjetlosti u kojoj se naziru polja ljudskosti i
Univerzuma".
Autor je 12 knjiga, prevedenih na desetak stranih jezika, među kojima
“Zvjezdana utopija", “M ostar i b arb ari”, poeme “Hercegovina”, romansirane hronike
“Nevidljivi front”, urednik dva almanaha hercegovačke poezije “Kamenje" i “Od kraja
do beskraja", pokretač i urednik lista “Mlada Hercegovina", osnivač Debatnog kluba
mladih pisaca u Mostaru, predsjednik “Mostarskog kultumog ljeta” i “Šantićeve večeri
poezije”, predsjednik podružnice Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, Mostarac
sa dva odlikovanja, nosilac nagrade “ 14. februar”, urednik edicije “Rondo", glavni i
odgovomi urednik obnovljenog časopisa za obrazovanje, nauku i kulturu “M O ST' (62
broja nove serije), otac dva sina supruge beskrajno voljne.
U knjizi “Hercegovina”, poemi za čovjeka, zapisana je posveta: “Najljepše
stihove iz ove poeme koja slavi argatsku i patničku, ali ustaničku i slobodarske tradicije
Hercegovine, darujem mome dragom drugu, uvaženom piscu i publicisti Mensuru
Seferoviću i njegovoj divnoj i dragoj Seleni, u znakpažnje", Alija Kebo.
U njoj su i riječi recenzenta:
“ ... U ovoj poeziji zgusnuta je i gorčina i prkos, uspravnost čovjekova i ljubav,
ona snažna i duboka što odoljeva mrakovima i smrakovima. Stoga će 'Hercegovina'’
trajati u srćiki života, je r j e ... 'najgrta kad jo j zulum čine i najveća kad se svijetu daje
..." (Jure Franičević Pločar).
Safet Sarić piše: “Sveukupna simfonijska struktura 'Hercegovine' doimlje se
jedinstveno kao 'jedna' pjesma ... Mi 'vidimo' tu Hercegovinu, ali je kroz to videnje i
osjetimo svim čulima. Bliži su nam i poznati njeni mirisi, i njeni dodiri, vjerujemo njenom
sjevercu ip r ip e c i...".

50
Pjesnik nam u “Hercegovini” daruje svoj pleteni vijenac:

“Hercegovina: kad su cminu nosile ptice

Nije znala u okove leći ...
Hercegovina: zemlja očinska na pripeci
Ljuta zmija šarka na početku Ijeta
Oko zavještano njivi i rijeci
Za života da je odgoneta.

Ona mi je i hljeb i so
i posuda kišnice na izmaku ljeta
Nisam je ni pio ali jesam diso
sanjajući da raste do vrha drveta

Ona mi rod i pomoz bog

U mrklini sjećanja sija kao rubin
Oko nudi draču i glog
Živ je snujem, mrtav ljubim

Najdraža kad u zemlji plod soči

Hercegovina drevna, na mjesečini
Na duvanskom listu njene oči
koliko svjetlosti u jednoj tmini

U kosmosu crta hrid zavičajnu

Tamo su moji predi stali
Brisani prostor ima tajnu
Koju do sad nismo znali”.

51
 Kad je časopis “M O ST' posrtao u besparici od broja do broja sa “redakcijom” u
svom stanu, mostarskom pjesniku, načetog zdravlja, poslao sam pismo pod naslovom
“Uresno stablo kulture”.
‘We daj da uresno drvo bude sasjećeno u tesarsko drvo”, pisao je egipatski
pjesnik u vrijeme faraonsko i ta poetska svjetlost podsjeti me na tvoje pjesništvo i
uredničku istrajnost što obasjavaju i krče puteve “MOST-a” evo već godinama, pa tako
naše uresno, ukrasno stablo kulture odolijeva ravnodušnim i nezainteresovanim,
svakojakim drvosječama”.
Osamnaestog januara 2008. izmučeno srce poete Alije Kebe nije izdržalo, odvelo
ga je na put bez povratka.
Na njegovom grobu rečeno je: “ Bio je antifašista, idealista, jednako odan svojoj
zbilji i svojim iluzijama koje su samo ljudi poput njega mogli učiniti stvamim. Bio je
Alek (Alija), Aleksa, Jesenjenin, Lorka i Nazim Hikmet Mostara i Hercegovine svoga
vremena. Bio je udžbenik ljubavi i bratstva među ljudima - čitavo njegovo djelo je serum
protiv mržnje i zla. Bio je Alek iskreni poetski hroničar naše tragedije i antologijski
pjevač naših nada. Zapalo ga je da gaca u bljuzgavici otapanja epohe mira i bezbrižja i
bude brana pred potopom mutnog i surovog vremena. Nije izdao ni sebe ni druge.
Oživjeo je “M OST' i branio ideale. O njegovo “Slovo urednikovo” hvatali smo se kao o
pojas za spašavanje vjere u ljudskost; njegovi stihovi su vrisci svih stradalnika. Pjevao je
prepošteno, govorio preglasno, upirao kažiprstom - počesto ga nisu razumjeli. Nisu mogli
ili nisu htjeli razumjeti da postoji neko ko pred plotune namijenjene Gradu podmeće
sopstvena prsa. Razumijeli su ga samo Mostarci s vijencem od bodljikave žice oko glave,
a nema ni jednog kojem nije olakšao da ga nosi. Razumjeli su ga samo nevino osudeni na
doživotnu kaznu nostalgije čiju je presudu s njima robijao. Njegovo izmučeno srce nije
izdržalo. Nosilo je pregolem teret ljubavi i patnje za jednog čovjeka, pa utihlo. Kroz život
prošao sanjajući, rumena zvijezda za kojom je i pod kojom je hodio ...”.
Uresno stablo kulture Mostara časopis “M O ST' sasječeno je odlaskom pjesnika
svjetlosti Alije Kebe.

52
 “Vječne poruke februara” Alije Bijavice

Hroničar grada, prosvjetni trudbenika Alije Bijavica, koji se svojim

mnogobrojnim člancima, komentarima, u “Slobodi”, “MOST-u” i drugim Iistovima ostavi
tragove neprolazne vrijednosti, dragocjenu dokumentaciju o aktuelnoj istoriji glavnog
grada i Hercegovine.
“Nerazjašnjeno čudo” odbrane grada, tek što se rat okončao, zahvati nova
stranačka logika, obnovi “Slobodu” sa novom redakcijom. Kako i zašto obavještava
čitateljstvo 10. juna 1996. njen “zaboravljeni” glavni i odgovomi urednik Alija Bijavica:
List “Sloboda” koji je u Mostaru izlazio u kontinuitetu od februara 1945. do 1992.
godine obnovio je Okrug Mostar jula 1995. godine. Budući da je Okrug Mostar zakonski
ukinut, vođeni su pregovori sa NIP “BHPERSPEKTIVE' iz Mostara o preuzimanju iista
“Sloboda” (a i časopisa “M O STj s koncepcijom i kadrovim koji su se zatekli u
“Slobodi", o čemu je postignut dogovor.
Međutim, list “Sloboda" je piratski uzurpiran i, kako Alija zapisa, “što može biti
vrlo loš predznak za demokratski proces na ovim prostorima".
Deset godina kasnije, marta 2007, predsjednik boračke organizacije Grada i
Kantona, Alija Bijavica povodom obnovljenih bista dvojice narodnih heroja u glavnom
parku na Musali, nastavlja svoje zapise Vječne poruke februara:
“Poseban j e ovaj dan kada smo u mogućnosti da vratimo na svoja mjesta
obnovljene biste narodnih heroja Hasana Zahirovića - 1ce i Mladena Balorde - Lobre. Za
ovaj čin zahvalni smo Opštini Stari Grad, Urbanističkom zavodu grada, Gradskoj upravi.
vajaru Florijanu Matkoviću izražavamo posebnu zahvalnost na angažovanju oko
ponovnogpostavljanja biste čijij e on autor .
Povodom otvaranja aerodroma za avionski saobraćaj hroničar grada A. Bijavica
piše u “MOST-u”: “Deset godina j e prošlo od Dejtonskog mira. Vrijeme j e da se
pogledamo u ogledalo. Mostar j e razrušen materijalno i duhovno. Građani, njih 26.000,
protjerani po bijelom svijetu. Ekonomije nigdje ... Grad пепш svoje fizionomije - više liči
na neku palanku je r nema većine svojih ranijih građana. Demografska struktura
izmijenjena i ne garantuje nikakav napredak. Ulice su nam prljave, prilazi gradu okićeni
kesama na drveću. I mi hoćemo da budemo UNESCO-ov grad - svjetska baština. Da,
htjeli bismo, ali ima onih koji neće, i uspjevaju.

53
 Bivši gradonačelnik EU, gospodin Hans Košnik htjede da Mostar vrati svoje.
Napravi distrikt po mjeri tradicije, bar za poratne uslove, koji bi bili uslov za jedinstveni
Mostar?! I oni koji ga imenovaše izvukoše mu tepih ispod nogu.
I od tada pa do danas grad je podijeljen i definisan kao “cma rupa”. Sve što je
vrijednije u gradu oteto je prostom otimačinom ili ilegalnom privatizacijom
Stigosmo, tako, i do promocije mojih knjiga u hotelu “Bristol”, 14. februara 2009,
mog posljednjeg pisma Aliji Bijavici:
“Dobio sam i drugu disketu o obilježavanju 14. februara i promociju mojih
knjiga, dugogodišnjeg publicističkog rada, čime je naš porodični doživljaj mostarskog
skupa uistinu potpun i podsticajan. Preko tih snimaka i kazivanja vidjeli smo stari i
ujedinjeni Mostar, drugove i prijatelje koji našu plemenitu civilizacijsku antifašističku
tradiciju nisu potisnuli i gurnuli u čošak, pod tepih, zaokupljeni svakodnevnim brigama,
nisu se povukli pred naletom novih socijalšovinista, potvrđujući svojim činom okupljanja
i djelovanja da naša borba :a novo doba nije bila uzaludna.
Ta spoznaja daje čovjeku novu snagu i, makar sam evo u poznim godina (84),
podstiče na novi rad i dogradnju svog spisateljskog dostignuća.
Da je to tako, a u povodu mostarskog februarskog skupa, mogu da zahvalim prije
svega tebi, poštovanom i dragom Aliji Bijavici, gostima iz Sarajevo Azri Šarac, Juri
Galiću i Muharemu Kresi, promotorima mojih knjiga, učesnicima promocije, Savezu
boraca, donatorima, urednicima i snimateljima, u sve povoljnijoj opštoj atmosferi
ispreturanog vremena i nevremana.
Mogu da vas obavijestim da sam se, na Seleninu inicijativu, prije nekoliko mjeseci
ponovo prihvatio pera i upravo sam danas (16. maja kad u čikaškoj Bosanskoj biblioteci
promovišemo knjigu TITO i BiH, zbornik radova sa naučnog skupa u Sarajevu) završio
novu knjigu ZVIJEZDE STAJAČICE, dokumentarna pripovijedanja o ženama u ratnoj
kataklizmi 1941-1945. i 1991-1995, gdje sam o Mostaru i njegovim Ijudima izatkao
stranice o našoj burnoj prošlosti i sadašnjosti. Tako se u predgovoru knjige
'RASUĐIVANJE PISCA' izlaže, kondenzovano, mišljenje nekoliko akademika i
književnih kritičara o mojim rukopisima, pa i našeg Mostarea novinara i putopisca.
Prijatelj iz rodnog grada i čikaški sabesjednik, novinar Mugdim Karabeg,
poručuje kako 'objektivno slikam sudbine Ijudi u presudnim vremenima velikih

54
prekretnica u istoriji', da se sa tog aspekta moji junaci 'mogu uključiti u spansku
revoluciju, u bitke Arapa Sjeverne Afrike za oslobođenje od imperijalizma, u kinesku
revoluciju, je r ne veličaš najistaknutije ličnosti naše Revolucije već kroz 'mikroskopske
detalje' odslikavaš šta se zbiva sa Ijudima u njihovim dušama u takvim istorijskim
burama
Karabeg svoje viđenje “malih ljudi svih vremena” dograđuje zapisom da j e to
“provjereni svijet činjenica, gdje je faktografija prva mis pisanog izraza, literatura služi
samo kao prva pratilja realnosti, kako bi istakao njenu realnost”.
“Ali uzalud takve ocjene”, s gorčinom i tugom upozorava i pike: “Ona zamišljena
knjiga o ženama iz perioda NOB-a bi bila veličanstvena da nije do'slo do ’prevrata'.
Ovako biće to jo š jedno sjećanje na divna, humana vremena, ali širi čitaoci ostaće gluhi i
nijemi. Jer malo ih je koje to interesuje, makar pisao i Tolstof'.
Odustati ili pisati o ženama koje su kao sa strane a u svemu sul
Ako se veliko Ijudsko djelo djevojaka sa sanitetskom torbom Zdenke Karačić,
Ljubice Remetić i Emine Merdan, tri Hercegovke iz tri nacionalne sredine (Hrvatice,
Srpkinje i Bošnjakinje) koje poginuše gotovo u istom času i na istom mjestu spašavajući
ranjene mlade Ijude i jedna drugu, dočekuje i prima rcrvnodušno, i govori da čin njihovog
žrtvovanja pripada nekom drugom i izgubljenom vremenu, a znamo i vidimo da su i sada,
nakon toliko godina ovog posljednjeg rata građani našeg raspolućenog rodnog grada
Mostara i obala Neretve miljama udaljeni jedni od drugih, onda u traganju za srećom i
spokojem ne može im pomoći ni Aleksa Šantić ni Lav Tolstoj, niko živ na ovome svijetu.
Generacije se od đačkih dana vaspitavaju na humanizmu i stvaralaštvu na svim
merdijanima svijeta, upoznavajući Ijude i narode raznih vjera, rada i kultura, i u Ijudskoj
svijesti je i spoznaja da se istorija ne može odagnati od sebe, kako se obraća čovjeku i
engleski historičar Tomas Karli: “Covjekov zadatak nije da napreže oči gledajući u
maglene daljine, nego da se uhvati u ko'stac s onim što mu se jasno ocrtavapredoćima
Vi ste dragi Alija, sa drugim poštenim Ijudima ne samo našeg južnjačkog
podneblja pokazali da vrijeme kojim živimo i kojim će drugi živjeti ne pripada poraženim
snagama Drugog svjetskog rata i njihovim sljedbenicima ovog bosanskohercegovačkog
rata koji Partizanskom spomeniku porušiše mnoge betonske cvijetne listove sa imenima
poginulih antifašista.

55
 Umjesto zaključka, navodim misli dvojice mudrih ljudi sa 98. stranice knjige
PREBOLIZLA:
“Klaudio Magris u ' Nagađenjima o sablji' podsjeća da ’ni u moru mržnje i
sramote kaplja poštenja i reda ne gube se u nepovraf, a veliki češki pjesnik, Jaroslav
Sejfert u 'Svim Ijepotama svijeta', sjećajući se vremena rata, podrazumijeva da pjesnici
nisu mogli da urade ništa drugo, no da NE ćute.
Dakle, ne više koliko je 'njihovih a koliko naših’ hramova i kuća srušeno! Da li
struka ima snage da ustane protiv anticivilizatorskog ponašanja, da ludacima kaže da
stanu bar pred lukom Starog mosta, čiju veličinu oni i ne mogu da pojme!"
P.S. Da li ste razgovarali o prijedlogu da se za sljedeći 14. februar pripremi
knjiga sa mogućim naslovom Oni su gradili Mostar i Hercegovinu (Nosioci Nagrade
“14. februar"), od prve do posljednje nagrade'! A da li mora ostati posljednja! Može li se
nagrada obnoviti! Konsultujte čitaoce javnih glasila! Za taj posao godine, mogu se
angažovati i talentovani i dinamični ljudi (koje nisam zapazio na primljenim snimcima) iz
tamošnjih redakcija, TV studija i drugih sredina, pretežno poznata pera koja mogu na
pripovijedan način, a ne jezikom personalaca, predočiti sudbine ljudi koji su svojim
djelom ostavili trag u istoriji grada.
U prikupljanju podataka oslonite se na Gradsku upravu koja je Jinansijski
podržala nagrađene, na napise u “Slobodi”, “MOST-u” “Oslobodenju”, na porodice
nagrađenih i na sječanja građana koji pamte šta se dogadalo i kako se stvaralo. Moje
interesovanje za realizaciju pomenutog spisateljskog projekta shvatite kao moju želju da
na određen način sarađujem sa ljudima od akcije koji žive i rade u svom rodnom gradu,
bez obzira na teškoće i prolaznost iivota kojim živimo.
(Rak prostate odnio je ovog mostarskog izuzetno produktivnog organizatora i
pisca javne riječi).

Divan Ice Voljevice

“Hajde ustani, u avliji te dugo čeka neki čovjek s bradom”, budi me majka vedra
lica. “A što je veseljak, dragi Bože, i hoće nešto da ti da”.

56
 Tri je sata popodne decembra 1969, a u podne toga dana govorio sam na Radio
Mostaru o koncepciji mog rukopisa ’Pred očima g ra d a’ koji treba da se pojavi kao
knjiga povodom proslave oslobodenja Mostara 14. februara sljedeće godine.
’Evo, pogledaj, to je moj prilog i tebi i Mostaru’, kaže mi čovjek ’s bradom’ Ico
Voljevica, slikar, grafički i tehnički urednik sedmičnog lista 'Sloboda', moj česti
sabesjednik. ’Slušao sam kako taj junak Muhamed Bostandžić u zatvoru tek oslobođenog
Mostara u svom dugom zatvorskom monologu izlaže svoju muku, kako je kao
vanpartijac, zagledan i ponesen antifašističkom borbom građana svog rodnog grada,
krenuo u partizane 1941, kako je na kraju zapao u nemilost udbovaca koji su uzeli zakon
u svoje ruke, pa eto, moglo bi to biti i naslovna strana tvoje i naše knjige o Mostaru”.
Takav je Ico: odmah, “u letu”, ispružen na sećiji slušao je moju priču i shvatio
njenu suštinu, i vamičavost svoga duha i talenta, bljeskom munje, prenio je svoju
stvaralačku misao na papir, u skicu, sve za nepun sat. Gledam: Stari most stao je u obim
čovjekove glave sa pramenom kose i nakrivljenom kapom sa petokrakom, sunce kao oko,
Neretva kao grlo, luk mosta kao čelo”.
1 bi promocija knjige 14. februara 1970. sa njegovom naslovnom stranom. Šaljem
“MOST-u” to produhovljeno djelo, koje je obogatio istaknutiji jugoslovenski književni
kritičar Eli Find u “Politici” 23. maja 1970: “ ... Dok čitalac prati ilegalne ratne
pustolovine ovog hrabrog borca, na svoj čudan način podvižnika bez premca, on sve
vreme oseća prisustvo istorije ...”. Prilog je naznačio naslovom “Ratno herojstvo
Mostara”, a ne životopis tog mostarskog vojnog baštovana. Prisustvo istorije!
Ako je to oštro oko čitalo istoriju i preko stranica moje knjige, istoriju moga grada
i moga prijatelja Ice Voljevice, i mnogih drugih znanih i neznanih, već tri decenije od
1974. godine, sve do naših dana, brižljivo pratim i dogradujem svoje znanje preko
časopisa za obrazovanje, nauku i kulturu “M O ST’, ljubomomo čuvajući nekoliko brojeva
u svojoj čikaškoj porodičnoj biblioteci, medu kojima i broj od februara 2001. sa člankom
našeg pjesnika Miše Marića “Mostarac De Luks”, povodom dvadesetljetnice Ice
Voljevice (6. decembar 1931 - 26. januar 1981), i dva broja “MOST-a” (oktobra 2006. i
juna 2007) sa prilozima Šemsudina Z. Serdarevića “ Mustafa Ico Voljevica - povratak
Mostaru” i “Ekskluzivitet mostarskog duha - Liskaluci” .

57
 Pjesnik naslovom kaže “Moj BRAT MUSTAFA” i zasipa nas anegdotskim Icinim
vamicama, kako ga je “rakonja pojeo”, u nepunoj pedestoj godini života da je “umro
držeći Fiku za ruku”, kako se toga dana “kamičak sa Starog mosta zauvijek odronio u
Neretvu” i “kako je s njim otišao i najljepši dio nas i kako je Mostara manje”, kako je
kuća Voljevica na Bulevaru opljačkana i spaljena 16. maja 1993, pa ostade “MRTVA
KUĆA, zjapi mrtva, prazna”, a kćerka Lejla i njena majka Fika ostadoše otrgnuti u
Holandiji.
“Mostaraca De Luks” nije zaboravio Šemsudin, sakupljač i zaljubljenik u Icina
humoristička i slikarska dostignuća, tugujući što je “gotovo cjelokupno djelo Mustafe Ice
Voljevice nepovratno nestalo u kataklizmi posljednjeg rata i da do sada nije izdat
vrijedniji katalog njegovih radova niti monografska publikacija”, zahvalan “Srećku Loli
Mustagrudiću, umjetnikovom sestriću i poznatom kolekcionaru”, što je i u Sarajevu i u
Mostaru izložio “osamdeset radova, slika u ulju, crteža, linoreza i akvarele”, ne
zaboravljajući da napiše i to da je Srećko tom izložbom “htio razbiti uvriježeno mišljenje
prije svega Mostaraca o tome da je Ico kao zabavljač i kreator liskaluka tipičnog
mostarskog vrcavog i produhovljenog humomog izraza”, odnosno da “Icu postavi na
zasluženo mjesto koje mu pripada ne samo u okvirima mostarskog nego i
bosanskohercegovačkog slikarstva”.
Ističući lcino slikarsko umijeće Šemsudin Z. Serdarević u prilogu “Ekskluzitet
mostarskog duha - liskaluci” (“M O ST’, juni 2007, najavljujući nastavak) medu 18-ricom
poimenično pomenutih Mostaraca, veoma “inteligentnih ličnosti koje munjevito reaguju
na odredenu situaciju” i “koji u sebi nemaju ničeg negativnog”, ponovo uzrasta Mustafa
Ico Voljevica”.
U toj “specifičnoj inteligenciji pravih Mostaraca odsiikavaju se uliske i liskaluci”,
njihov “vedar duh, optimizam, dobronamjemost, smisao za situacioni hum or”, da
kozerski mostarski ambasadori, liske, “potiču iz raznih društvenih slojeva i zanimanja”,
ostavljajući “iza sebe veliku zadužbinu”, svrstali su se, tokom decenija, gradani koji
učiniše da “osim Mostara niti jedan drugi grad u Bosni i Hercegovini nije imao tako
veliki broj šaljivih listova što svakako treba zahvaliti razvijenom smislu ovdašnjih lisaka
da neprestano produkuju iskričavi humor a za koje pjesnik, novinar i publicist Alija Kebo

58
jednom napisa ’da su predstavljali dežume kritičare i svojevrsne depoe mahalskih
informacija’ ...”
Oglasiše se, tako, u mostarskom listu “O s v if - kutak i rubrika za šalu “Torba” i
”Krto”, zatim “novine “J e f”, pa rukom pisane “Mostarski palangar”, pa “Novi palangar”,
pa “Mostarski davo”, pa “Mostarski tenk”, “Mostarski tramvaj” 1940, pa humoristička
knjižica “Ispod stare ćuprije” 1943, sve do prvih dana oslobodenja grada kad na scenu
istupiše neprevaziđene mostarske liske, prije svih isposnički Vasa Kisa, o čijoj sam
“prvoj slobodnoj pozorišnoj predstavi” na Tepi, gradskoj tržnici, pisao u “MOST-u”
marta 2007.
“Vidite li me?” pitao je Vasa prepuno gledalište, pa odslušavši odgovor, iza
kulisanih sanduka ponovo se javio: “A, vidite li me sada”. Sačekao je umebeski odgovor
“Ne vidimo”, Vasa je viknuo: “Nećete me više ni vidjeti”. I sa šeretom Živkom Radićem
otisnuo se, s parama od “ulaznica”, prema Neretvi, do kafane. I svi su bili zadovoljni, i
izvođači i posmatrači, zadovoljni što su mangupski pređeni u najkraćoj priredbi.
Ali sve bi zakratko, jer u socijalizmu nisu cvjetale ruže za liskaluke, viceve i
anegdote, društvene žaoke, stigoše neki i do zatvora, birokrate i brdani koji osvojiše grad
ubiše i posljednjeg mostarskog “Komarca”, i Vasa, veseljak koji je postao legenda, u
svojoj 64 godini, osjećao se napušten i zaboravljen, razjeden pićem, uzeo je nož i zario
sebi u stomak. Mnogo kasnije pojaviše se dvije humorističke zbirke Refika Hamzića
“Mostarski liskaluci” i Džemala Raljevića uMostarski bez muke".
Tada već nije bilo ni Mustafe Ice Voljevice, pjesnik Mišo piše o “20 godina
nezaborava”, kako Icin ’’osjećaj za situacionu dosjetku, sem u vrhunskoj literaturi”, on
nije sreo. Tuguje za tom “mekom dušom mostarskom”, kako Icin sin Adi živi u
podrumskom sobičku.
U ovo gluho doba “neka luda sreća vodi me” na DIVAN ICE VOLJEVICE, u
obnovljenu kuću Voljevica, na nekad krvavom ratnom Bulevaru, dovede me pod veliku
svjetleću obavjest da je DIVAN u svako doba dana širom otvoren, uvede me neka
tajanstvena ruka dobrodošlice u veliku centralnu prostoriju sa slikarskim djelima stalnog
domaćina, medu naslove minijatumih i često rukom pisanih šaljivih mostarskih listova,
sabranih iz porodičnih i muzejskih arhiva, iz tavanskih i podrumskih zaboravljenih kutija

59
i sanduka, i zasjedoh pored uhvaćenih vamica mostarskog duha i situacionog humora,
dragulja Mostara.
Evo me i danas na DIVANU ICE VOLJEVICE.
“Probudi se sine, pričaš na sav glas, sanjaš li, šta li”, budi me majka i pruža čašu
vode.

60
 PROFESOROVA PROMIŠLJANJA

“Počasnom građaninu Mostara Bogdanu Bogdanoviću u znak zahvalnosti što je

kosmičkim simbolima Partizanskog spomenika ozračio шој zavičaj, gdje se i Spomenik i
Grad gledaju oči u oči, s poštovanjem Mensur Seferović” (Vojska za jedno Ijeto, 1999).
“Gospodinu Bogdanu Bogdanoviću, koji je svojim cjelokupnim stvaralaštvom i
humanizmom podario plemenitu poruku da odlučno razgrađuju svakojake predrasude i
omeđine rneđu narodima, da budu vjemi dobrim tradicijama čovječnosti, uručujem ovu
knjigu sa velikim zadovoljstvom i poštovanjem” (Preboli zla, 2001).
Dvije knjige sa posvetom poslao sam dragom prijatelju u Beč 15. oktobra 2003,
gdje je živio u izbjeglištvu sve do svoje prerane smrti.
Recenzenta i pisca predgovora knjige ISKUŠENJA, akademika arhitektu, bivšeg
gradonačelnika Beograda koji se među prvim odlučnim građanima Srbije suprotstavio
ratovođi i bubnjaru Slobodanu Miloševiću (umro u ćeliji haškog Tribunala) sticajem
okolnosti nisam lično upoznao, nismo zajedno popili kafu, uskraćen narn je taj doživljaj.
Našem međusobnom prepoznavanju i zbližavanju neposredno su doprinijela dva
intervjua moje kćerke Selene sa Bogdanom u Beogradu i Beču.

Kosmički simboli Partizanskog spom enika

“Mostar je, zna se, jedan od najlepših, najposebnijih gradova koji j e čovek
sagradio u ovom dela sveta" riječi su arhitekte, skulptora, urbaniste i pisca Bogdana
Bogdanovića prilikom otvaranja monumentalnog Partizanskog spomenika u Mostaru
žrtvama antifašističkog otpora 1941-1945, zapisala je Selena Seferović u članku
objavljenom u mostarskoj “Slobodi”, 24. marta 1992.
Intervju je objavljen povodom eksplozije koja je načela Partizanski spomenik,
koji po “svojoj i po svom duhu nije ni srpski, ni hrvatski, ni muslimanski, a svima
pripada, veže i nosi formula iznad tih podela ...”.
Tek što je objavljena poruka, grunula je nova i razomija eksplozija i otvorila
mnoge rane na Spomeniku. Nekoliko hiljada Mostaraca se na njemu okupilo ispoljavajući
svoju privrženost kamenim cvjetovima sa raznonacionalnim imenima poginulih.
Rođena Mostarka ponovo se našla u stanu ovog “sinkretičnog umjetnika svjetskog
glasa i ugleda, renesansnog čovjeka na pragu 21. vijeka”.

61
 “Za dobro čovjeka”, piše Selena, “izginula je čitava jedna mladost Mostara
(sedamsto pedeset, uglavnom dvadesetogodišnjaka, među kojima i 13 narodnih heroja
imaju svoja imena isklesana na kamenu), palo je hiljadu i po žrtava fašističkog terora,
svaki deseti Mostarac nije dočekao slobodu ... Spomenik kao da u sebi odslikava čitavu
Hercegovinu, kanjon nemime planinske rijeke boje tirkiza, sure i strme hercegovački
hride, kamen i vodu, zelenilo i svjetlost ... U njemu je šest stepenastih terasa poput
krovova a na samom vrhu vječnog plamena krug čovječanstva ...”.

Ratovođe priznaju samo silu

Rasudivanja Bogdana Bogdanovića o Slobodanu Miloševiću, Srbiji,

bombardovanju, ispoljavao je hrabro i samouvjereno, jer se sa bajraktarima “Velike
Srbije” mora razgovarati snagom sile, uzaludna su druga nastojanja, kako se kasnije
upravo tako i dogodilo.
U Srbiji se osjećao kao strano tijelo, kao intemi emigrant, i morao je sa suprugom
Ksenijom napustiti Beograd i skloniti u Beč, gdje sam razgovarala s njim i o tome
objavila širi intervju u sarajevskom nedjeljnom listu “Ljiljan” (16. avgusta 1995) sa
naslovom ‘We vraćam se u zemlju budaliju, a kad stane rat, rado bih šivio u Sarajevu Hi
Mostaru^, zapisala je Selena takode izbjeglica iz Beograda (1993) u Prag, glavni grad
Češke Republike.
“Dok je razgovor tekao u Beču stizale su zastrašujuće vijesti iz Srebrenice i Žepe.
Ljudi su ubijani, odvodeni u koncentracione logore, a žene i djecu trpali su u kamione, ko
je imao ’sreću’ bježao je u zbjegove po okolnim šumama ...”.
Čovjek humanizma bio je potresen surovom zbiljom i ćutanjem Beograda:
“Ja vise ne prepoznajem svoje nekadašnje prijatelje, svoj grad. Ni u snu nisam
mogao da verujem da pod stare dane neću moći da razumem svoju naciju, svoj Beograd
koji se u svemu ovome tako ružno poneo, diskvalifikovan, ćuti, gleda u njemu KRIKA
nema. Ne mogu da shvatim da tamo nema više od 200 čestitih, poštenih ljudi, kao što su
moji prijatelji iz Beogradskog kruga, da dodu na Terazije i kaiu Stop, mi nismo za ovu
vlast i ovaj rat. Ta amnezija mi j e apsolutno neobja'snjiva. Vade se na to da nisu
obave'steni, a mogu da budu ako hoće . . . I j oš se pitaju ko to puca. Gledaju zločin uživo i
ćute. Cuti opozicija koja je isto nacionalistička (osim časnih izuzetaka u Gradanskom

62
Savezu, Antiratnom i Beogradskom krugu, Žene u crnom, itd). Srpski narod na izborima
ne jednom glasa, da kažeš da je pogrešio, nego tri puta za redom glasa za ovu politiku.
Po meni ovde j e reč ne o kolektivnoj odgovornosti vei o kolektivnoj krivici, koju će naši
praunuci nositi kao teško breme. Milosevic je uz propagandu i sve ostalo što mu je bilo
na raspolaganju napravio ZEMLJU BUDALIJU, upleo je u svoje laii ceo svet, koji na
ialost nema političara od formata, nego samo činovnike politike, i to j e problem’'.

Pismo sarajevskom Srpskom građanskom vijeću

Profesor Bogdanović je uputio Skupštini Srpskog građanskog vijeća u Sarajevu

“ ... Za proteklih godina vise sam se puta pripremao da vam pišem i da vam
izrazim svoje divljenje za časnu i hrabru reč da ostanete verni svom gradu, svom
zavičaju, svojim prijateljima i da na sebe svesnu navučete kletvu naših vajnih
sunarodnika koji su se našli u ulozi opsađivača, rušitelja, zločinaca. U moralnim
prepletima ovoga rata, kad su mnogi od nas bili stavljeni pred sudbinsku račvu puteva:
ili ostati veran dobrim tradicijama čovečnosti Hi krenuti za podivljalim čoporom - vi ste
se odlučili za težak, vrlo teiak, ali jedini pravi izbor. Ono što sigurno znate, j a ću vam
ipak ponoviti, to je da vi niste sami. Sa vama su, na žalost, malobrojni ali odlučni
pojedinci koji su se bez ostatka stavili nasuprot laiima nacionalizma. Sa vama je i
najbolji deo srpske nacije, ona mudra i visoko etična omladina koja nije htela da okrvavi
ruke u jednom sramnom ratu i primila je na sebe sve nevolje izgnanstva. Pa upravo takve
prelomne odluke kao što je i vaša, jednog dana će ipak pomoći da se skine Ijaga sa
srpskog imena ili da se bar ublaže poniženja kad se stanu prelamati računi i sabirati
zlodjela. Nema sumnje da cete vi biti jedan od dokaza da među nama nisu sasvim utrnule
starinske vrlinepravičnosti, hrabrosti i časti ...”.
Mirko Pejanović, član Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine i jedan od
organizatora Srpskog građanskog vijeća, smatra da su u Bosni i Hercegovini izvojevane
dvije istorijske pobjede.
”Strand me pitaju razne stvari, recimo o fundamentalizmu. Kažem im da u opštoj
tragediji koja je Bosnu zadesila postoje dva momenta koja znače istorijsku pobjedu.

63
 To je što većinski bošnjački narod kome j e namijenjena sudbina nestanka nije
podlegao ni u najtežim situacijama kolektivnog revamizma, ostao j e na vrlo visokom
civilizacijskom nivou. Stalno se gurala štafetna palica Bošnjacima da učine zločin, da bi
bili u zločinu. Bošnjaci su, međutim, bili iznad toga i mislim da j e to za budućnost Bosne i
Hercegovine bilo presudno.
Drugi moment je da je dio srpskog naroda ostao u gradovima zajedno sa
Bošnjacima i Hrvatima i tako doprinio da se sačuva jezgro multinacionalnog bića Bosne
i Hecegovine, da se sačuva povjerenje međunarodne zajednice prema ideji
multinacionalne Bosne i Hercegovine (Preboli zla, str. 183).
Veliki prijatelj Bosne i Hercegovine Bogdan Bogdanović je na kraju razgovora
ispričao:
“Moja Ksenija i ja smo čitave testove za identifikaciju mišljenja napravili. Rekao
sam joj, molim te, sa svakim čovekom sa kojim budeš razgovarala u Beogradu, pitaj ga je
li jcrvno pomenuo Sarajevo, kad i kako, da li uopšte postoji ta reč u njihovom rečniku.
Ako j e nema, ako ne postoji, a to će biti kao lakmus papir za prepoznavanje ljudi, ni ta
osoba za nas više neće postojati, šta ja mogu sa takvima da razgovaram”.
Pola stoljeća od završetka Drugog svjetskog rata u Evropi su ponovo zatutnjali
bombarded i eksplozije bombi NATO avijacije Amerike i nekoliko evropskih zemalja,
tromjesečni napad na Saveznu Republiku Jugoslaviju krajem godine 1999, kada su tokom
noćnih avionskih nasrtaja i na Beograd sručile bombe, precizno programiranom vojnom
tehnologijom, po zgradama Generalštaba, Političke uprave, Beogradske armijske oblasti,
TV Beograd, boravište režisera beogradske drame, na objekte vojnog značaja.
“Šampion dvolične politike” Slobodan Milošević znao je da bombarded neće
osipati bombe po gradskim kvartovima na građane, kultume i javne građevine,
bogomolje, pa je u prkos “noćnim gusarima” naredio da se u Beogradu usred dana i na
glavnom gradskom trgu organizuju zabavni muzički i govomi program srpske
inteligencije, da se tu m oraju da nađu patriote i građani svakojakih političkih usmjerenja.
Vojska se povlačila sa Kosova sa “tri prsta pobjednička” uoči ulaska na svetu
srpsku zemlju motorizovanih i pješadijkih neprijateljskih snaga.
Akademik Bogdanović je kao hirurg secirao život i djelo “balkanskog kasapina” i
utvrdio neizliječivu bolest velikodržavlja, da se zgrada, koju je izgradio, agresivnog

64
ekspanzionizma i hegemonije može jedino srušiti odlučnim vojnim napadom
vazduhoplovnih i kopnenih snaga NATO-pakta.
Svoje vizionarstvo je izložio dvije i po godine prije bombardovanja Beograda
(krajem 1999), dok je “srpski mirotvorac pregovarao sa Holbrukom i drugim neodlučnim
diplomatama”, u splitskom listu “SLOBODNA DALMACUA" (1. srpnja 1993), objavljući
preko cijele strane (u prilogu) svoje vizionarsko kazivanje sa naslovom DA BI RAT
STAO TREBA BOMBARDOVATI BEOGRAD, sa dva naglašena uokvirena
podnaslova. U prvom piše: “Znam mnoge Beograđane koji slično iz očaja kazuju: ' Ako se
već mora, neka nas bombarduju, pa da rat privedemo kraju! Milosevic j e terorist, a
srpski narod raspamećen. Ovdje vlada staljinizam. Mentalni staljinizam! U Beogradu se
živi užasno teško, na dnu smo dna
Njegovo promišljanje ukazuje i na druge zločine: “Мг smo sada na putu da poslije
jedne užasne srpske sramote sa Vukovarom imamo jo š jednu stravičnu sramotu - ubijeno
Sarajevo. Jer, Sarajevo po Karadžićevoj sumanutoj viziji mora biti mrtav grad, kako bi
ga poslije mogao dijeliti, komadati, sijeći na etničke cjeline. To j e njegova dudačka
ideja\"

“Ne umijemo kažnjavati za zlodjela”

Srpski književnik Mirko Kovač je razgovarao sa novinarom Srećkom Horvatom

za e-novine 17. januara 1991, kojom prilikom je ispričao kako je svojim članovima rušio
mit o Slobodanu Miloševiću: “ ... Nije lako bilo ogaditi miljenika jednog naroda.
Milosevic je bio obljubljen od svih slojeva srpskog naroda. Danas vjerujem da smo taj
kult, mic po mic, ipak rušili a dotukao ga j e bombardovanje njegove zemlje od strane
NATO pakta. A za bombardiranje sam je bio jedini i pravi krivac. To je bilo finale
njegove genetske predispozicije suicidnog tipa. Ali on nije htio umrijeti sam, nego je sa
sobom povukao svoj narod".
“Mediji u službi državne obmane”, članak objavljen u e-novine 21. avgusta 2011,
autor Snežana Congradin: “Ako nema medija da posreduju između građana i izvršne
vlasti, onda zapravo nema ni građana. Preostaje samo vlast naspram potčinjenih. A kada
su okolnosti takve prirode, onda nije ni potrebno lagati. Uvertira za takvo stanje je
upravo međufaza kojoj svjedočimo".

65
 “Živeti u Sarajevu”

“Poslije Sarajevo ja više neću biti isti čovek. Nakon konflikta sa Sarajlijama moja
jedina želja je da odem i živim tamo”, prvi su utisci profesora Miladina Zivotića o
povratku iz Sarajeva, gdje je kao član sedmočlane grupe “Živeti u Sarajevu” proveo dva
dana, stoji u članku J. Tasić “Život iznad mržnje” (“Borba”, 16-17 jul 1994).
“Ono čime Sarajevo pleni je plemenitost, solidarnost, veličanstveni dull herojskog
otpora grada, koji j e preživeo 27 meseci granatiranja, zimu, glad, užas ubijanja ...
Sarajevo j e izašlo iz pakla upravo preko fenomena Ijudske solidarnosti i otsustva svake
mržnje ... (Oni Sarajlije) traže našu pomoć da bi uspostavili kontakt sa Ijudima iz
Banjaluke, Nevesinja i drugih gradova koji su za građansku opciju”, kaže profesor
Miladin Životić.
Plemeniti Mladin Životić iznenada je umro i sa političke pozomice otišao je jedan
od najhrabrijih i najprogresivnijih Beograđana.

66
 NEDOVRŠENE PRIČE

Ponoćni gost

“Dogodilo se to u vreme kada su topovi uništavali Sarajevo ... Jednog dana u pola
dvanaest noću oglašava se zvono na vratima. Otvaram vrata i ispred sebe vidim dugonju
skoro dva metra, maskima uniforma, cme naočare, mašinka preko ramena, pored njega
vučjak, valjda najveći kojeg sam ikad video u životu”, govorio je Radoslav Đerić,
predsjednik beogradskog Multinacionalnog udruženja Bosanaca i Hercegovaca na
trodnevnom skupu Društva za istinu NOB, 17-19. novembra 2001. “Ušao je, ostali smo
kod mene do pola četiri ujutro. Bio je već napola demoralisan čovek. Rekao mi je da je u
obezbeđenju Karadžićevom, i kako je bio opremljen i kako je izgledao, nisam imao
razloga da mu ne verujem ... Moja ćerka i ja smo ga napali kao osice. Jednog trenutka, sa
bolesnim sjajem u očima je rekao: ’Zbog toga sam izašao večeras pred vas. Čika Branko,
trebalo je to vi da uradite za Bosnu za vreme vašeg rata a ne mi da moramo to da danas
odradimo’. ’Šta Mišo, vi to morate da odradite’?
’Da istrebite Muslimane, a ne da ih mi sada trebimo’. Smrzao sam se kad sam to
čuo. U stvari još jednom sam se uverio da nije bilo u Bosni, moj Banjac, nikakvog
bratoubilačkog rata. Ja sam Srbin, isto toliko koliko i Vi. To je bio jedan agresivni,
genocidni rat, sračunat na to da u ime jedne prljave politike, koju su u ono vreme vodili
rukovodioci u Srbiji, naprave jednu veliku Srbiju i unište jedan čitav narod. Zato ću vam
reći i ovo. Ukoliko današnji rukovodioci, na čelu sa predsednikom ove države, ne
prestanu da pričaju kako smo ubijali ali ubijali su i drugi, ako umesto toge ne smognu
snage da priznaju zločine koje je moj narod vršio u ovom ratu i ne nađu dovoljno snage
da izvrši i toliko potrebnu katarzu, verujte, neće biti kraja ratovima na prostoru naše
zemlje” (str. 219).
... Da je demokratije bilo, njega (Miloševića) ne bi bilo. Klasnu retoriku je
zamenio nacionalnim i time je događaje okrenuo unatrag. Poslužio se nacionalnim
programom, koji su godinama stvarali akademici i srpska intelegencija da bi mu ga
predali kao štafetu. Njegova sopstvena propaganda proglasila ga je bezmalo polubogom i
’vanzemaljcem’. Omogućio je ljudima da ne rade, probudio je u njima pohlepu za tuđim
dobrima, korumpirao one koji su bili spremni da budu korumpirani, u javni život uveo

67
zakon džungle, kriminalizovao čitavo društvo govorio je u intervjuu u cmogorskom
glasilu “Monitor”, 26. novembra 1999, jedan od najistaknutijih književnika Srbije
Vidosav Stevanović, koji posljednjih godina živi u Sarajevu, a zatim: “Mase sada plaćaju
zato što su ga sledile na tom putu destrukcije ... No, prve klice obnove pojaviće se
upravo u kulturi, u nacionalnim kulturama koje će odbiti nacionalistička ograničenja,
okrenuti se svojim dubokim vrednostima i prožeti se sa kulturama drugih. Neka i politika
i ekonomija utiče isto - i na izdeljnom poluostrvu Balkana stvoriće se uslovi da svi žive
zajedno, koristeći svoje razlike kao bogatstvo. Ovo nije utopija, već jedini mogući put u
novi život, koji će biti ljudskiji nego ovaj danas. Ili manje neljudski... (str. 199).
“Dok igraju bilijar neki članovi Tutine jedinice (Mladen Naletić-Tuta, sada u
zatvoru u Hagu - prim. M. S.) ističu da je samo pitanje trenutka kada će čuveni Stari most
u Mostaru srušiti. Branimir je istakao: ’Nije dovoljno da Mostar očistimo od Muslimana,
treba uništiti i njihove spomenike’ (Susret sa odredima smrti u Mostaru, The Independent,
London, “Borba", 21. septembar 1993). 1 dva nepuna mjeseca kasnije, 9. novembra 1995,
tenkovskim granatama srušili su Stari most.

Uzaludno traženje recenzenata

Kada je bilo očigledno da “Komunist” neće dobiti recenziju od narodnog heroja i

hercegovačkog komandanta Vlade Šegrta, rukopis je stigao i do Tode Kurtovića,
rukovodioca Komisije za ideologiju i informisanje centralnog rukovodećeg organa
jugoslovenskih komunista.
Rukopis “Šestorica osuđenih” dobio je prolaznu ocjenu, jednim dijelom i radi
toga što se i mojom kritički intoniranom knjigom u izdanju upravo IC “Komunist" željelo
posvjedočiti da se u zemlji ne guši sloboda stvaralaštva. Zapravo, prihvaćena su moja
objašnjenja koncepcije knjige i potreba da se u svakodnevnoj praksi pređe sa riječi na
djela.
Ali jedna je značajna pojedinost promakla: knjiga je bez imena recenzenata
objavljena sredinom ljeta 1974, što će kasnije prouzrokovati neočekivana zakrečenja, o
čemu će biti više riječi.
Objavljeno je više pozitivnih prikaza knjige (u 1974. godini: Odjek 1-15.
decembar; NIN, 21. novembar; “Oslobođenje”, 24, decembar; u 1975: Front, 10. januar;

68
Informator, 10. januar; Glasnik ratnog vazduhoplovstva br. 2, mart-april, NIN, 13. april).
Izgledalo je da će ovog puta izostati nesporazumi koji obično dolaze kada se određena
ličnost i autentičan događaj želi detaljnije, cjelovitije i objektivnije prikazati, odnosno
niko se ne suprotstavlja ako se događaj beživotno i kronički izlažu, ako se zaobilaze
greške i imena.
Inercijaje ipak nadvladala. Kada je beogradski NIN objavio šest nastavaka (od 31.
avgusta do 5. oktobra 1975) šire odlomke iz knjige “Šestorica osuđenih” oglasio se u
tom nedjeljnom glasilu Radovan Papić, član Savjeta federacije, nekadašnji član Prijekog
suda, koji je donio presudu. Objavio je oštar kritički osvrt u brojevima od 19. i 26.
oktobra i 2. novembra 1975. To je značilo da se preko stranica štampe moram ponovo
popeti na borilište oko čijih konopaca se ugodno smjestila publika željna svakojakih
obračuna, opšte tučnjave.
“Optužbe koje su podignute protiv knjige i feljtona imale su svoj društveno-
politički, istoriografski i moralni karakter. Jedna od optužbi - posebo”, pisao sam u
odgovoru (Ponovo na suđenju, NIN, 16. novembra 1975). “To je ono jasno izražena teza
da sam ’dosljedan svojoj koncepciji’” pokušao da dokažem “nehumanost revolucije,
odnosno partijskog i vojnog rukovodstva u istočnoj Hercegovini”, da biram i ljude i
događaje da bi se “stvorio utisak što nehumanijeg odnosa partijskog i vojnog
rukovodstva”, da “slabost veličam kao vrlinu”, zatim da suđenje (sud) prikazujem “kako
je to klasni neprijateljski sud”, da “optuženi u raspravi uvijek imaju pravo”, da su stizale
naredbe “odozgo” da se “ubijaju nevini ljudi”, da sam, ukratko, “čitavu borbu u istočnoj
Hercegovini stavio pod znak pitanja”.
“Drug Seferović ne navodi da je njegovu knjigu odbila da izda Komisija za
istoriju opštine Bileća, sastavljena od predstavnika društvno-političkih organ izacija,
učesnika ustanka i istoričara koji se naučno bave tom problematikom, čiji je član i drug
Halid Čomić”, odgovorio je R. Papić u prilogu “Istine radi” (NIN, 7. decembra 1975).
“Umjesto odgovora” naslov je mog kratkog pisma (NIN, 21. decembar 1975), što
je ujedno i posljednji tekst o našem sučeljavanju različitih gledišta o ratnim zbivanjima
marta 1942. u Hercegovini.
Koju godinu kasnije ponovo novi zapletaji. Sarajevska i tada najistaknutija
bosanskohercegovačka izdavačka kuća “Svjetlost”, koja se - da bi knjiga “Šestorica

69
osuđenih” stigla i u moj širi bosanskohercegovački zavičaj, jer to se nije moglo u neko
gluho doba - pokušala je da objavi njeno drugo izdanje, obraćajući se nesuđenim
recenzentima - narodnom poslaniku, ministru, historičaru, političkom i kultumom
dostojanstveniku, o čemu me je 4. februara 1981. obavijestio pismom urednik Mirza
Filipović.
“ ... Budući da prvo izdanje nije imalo potpisane recenzente, urednički kolegij je
zadužio urednika da krtjigu recenzira posebno zbog činjenice da j e pojava knjige u
javnosti izazvala reakciju i polemiku.
Knjigu smo ponudili, uz Vašu saglasnost, na recenziranje drugovima Todi
Kurtoviću i Neđi Parežaninu (prvom pismeno, drugom usmeno), ali oni nisu, zbog
obaveza prihvatili.
U mjesecu februaru 1979. godine sam, nakon odluke kolegija, poslao knjigu na
recenziranje dr Zdravku Antoniću, koji se nije prihvatio recenziranja. Istovremeno smo
drugi primjerak poslali Muhamedu Grebi, koji se nije oglasio niti vratio ponudu, pa smo
bili uvjerenja da je prihvatio. Izgubili smo cijelu godinu i više čekajući odgovor i
recenziju koja, ni nakon pismenih i usmenih poruka, ni do danas nije stigla.
Početkom ove godine sam ponovo izvijestio kolegij sa stanjem u kome se nalazi
redakcijski postupak sa Vašom knjigom, pa je odlučeno da se odredi novi recenzent i
nastavi postupak. Za recenziju je određen drug Uglješa Danilović koji, na telefonski upit
urednika, također iz nagomilanih obaveza, nije prihvatio našu ponudu.
U ovakvoj situaciji kolegij urednika OOUR-a Izdavačka djelatnost j e zaključio da
obustavi dalji postupak recenziranja knjige, izvijesti o tome autora i povrati primjerak
knjige kojim redakcija raspolaže ...”
Tako se dogodilo da drugo izdanje nije stiglo do čitalaca Bosne i Hercegovine.

O kome i kako pisati

Tog zimskog dana početkom 1985. godine dvadeset članova Izdavačkog savjeta
edicije MOSTAR U BORBI ZA SLOBODU, među njima i članovi Redakcije čiji sam
odgovomi urednik, u neočekivanoj polemici rasuđivali su o tome koliko su opravdani
prigovori nevelike grupe građana ne samo iz Mostara da moj rukopis Mostarski kolopleti
odstupa od koncepcije, kako u svih 12 poglavlja samovoljno pišem o pojedincima u

70
ratnom i poratnom vremenu, savrernenom životu, da je sve to proizvoljno unijelo
pometnju i istaklo zahtjev da se rukopis preispita, ukratko, da se rukopis, koji je već bio u
mostarskoj štampariji, vrati piscu tog spisateljskog nekontrolisanog štiva.
Svojevremeno sam, da bi se otklonili eventualni nesporazumi, u širem tekstu o
pomenutoj ediciji, čiji sam autor, naveo deset radnih naslova knjiga i njihov osnovni
sadržaj, koncepciju svakog djela, ističući da se borba za slobodu ne vodi samo u ratnim
sudbinama već i kasnije, sve dok život traje, da borci s puškom i knjigom, znanjem,
svojim djelom, dograduju i oplemenjuju svoju biografiju, hroniku grada, ekonomski,
kultumi i svaki drugi razvitak svoga zavičaja.
Takvu koncepciju je usvojio Izdavački savjet, pretežno angažirani intelektualci
grada, zapisnik verifikovao, i edicija se oglasila i sa osmim rukopisom, Mostarski
kolopleti.
“ ... Osobenost 'Kolopleta' je u tome što donose portrete nekoliko mostarskih
revolucionara koji su nadživjeli rat i istakli se u poratnom vremenu zapisao je
recenzent dr Andrija Krešić, a drugi recenzent dr Savo Skoko: “Svako poglavlje čini
posebnu cjelinu, all samo kao pločica u jedinstvenom, reljefno odslikanom mozaiku
revolucionarne borbe sinova i kćeri slobodarskog Mostara ...
I pored svega, prigovori su istakli da sam proizvoljno izmijenio koncepciju, samo
ličnim mjerilima odabrao junake svoga grada, svoje knjige.
Bilo je očigledno da je 40-godišnji mimodopski period (1945-1985) nosio i stare i
nove vrijednosti, svakojake razlike među ljudima, najneobičnija tumačenja k o je koliko, i
kako, i šta postigao, raslojavanje je bilo sve vidljivije, susreti i razlazi su uslovili više
ličnih otuđenja, poremećene međuijudske odnose, sujete kao novu pojedinačnu društvenu
bolest.
To se moglo, raspoznatii na ovom zimskom skupu 1985. godine, a od tada
pamtim i ovaj upečatljiv događaj.
Mostarc koji je živopisno govorio i pozdravljao moj rukopis o borcima u ratu i
poslije rata, moj ratni drug Esad Peco, profesor, direktor škole, pozvan na ovaj skup,
neupućen u rad Savjeta i Redakcije, naveden manipulacijom i dezinformacijom, prihvatio
je prigovore kritičara da sam odstupio od koncepcije.

71
 Mene je, pak, podstakao da zatražim zapisnik sa sastanka Savjeta kada je
usvojena koncepcija svih deset knjiga, nagovještavajući svoju originalost i savremenost,
posebno u boračkim organizacijama.
I gle čuda! Pošto je rečeno da je “izgubljen” ključ od kase, a u njoj zapisnik,
izvadio sam kopiju zapisnika donesenog iz Beograda i kao priređivač (sastavljač) Edicije
“Mostar u borbi za slobodu” izložio njenu osnovnu koncepciju, koordinate i vrijednosti
za istoriju grada u vrijeme ratno i poratno.
I tad, neobična scena! Profesor je svoju pisanu diskusiju, revoltiran, bacio u koš
na drugom čošku sobe i uz masnu psovku užurbano napustio disciplinovan skup.
Toga dana je nastavljeno štampanje rukopisa Mostarski kolopleti (u stvari,
ukoričavanje već štampanog rukopisa).
Mostarski kolopleti su štampani kao 8 knjiga Edicije jula 1985. u 3.000
primjeraka, sa Redakcijom: Mensur Seferović (odgovomi urednik), Ljubo Gordić
(sekretar), Nada Novak, Asim Pervan, Branko Dželetović, Salko Selimotić i Krešimir
Vidović.
Redakcija i članovi Savjeta oslobođeni su verbalnih nasrtaja ekstremnih lokalnih
pojedinaca, da ne kažem kafanskih engledžija pa i jednog velikodostojnika Mostarca iz
Zagreba, i knjiga Mostarski kolopleti našla se u rukama širokog kruga čitalaca.
Otvorila se neobična politička pozomica: bošnjački politički aktivisi u zemlji
matici i dijaspori, gotovo bez izuzetka, zaklinju se u svoju majku zemlju i državu kao
iskreni njeni sljedbenici i zaštitnici, ali, na žalost, svoje međusobne isključivosti nisu
napustili. Njihovi sudari i nipodaštavanja su sve intenzivniji i pogubniji, bez saradnje i
dogovora.
Ovdje u dijaspori ostadoše “ljudi u tuđini”. O njima je moj zemljak Mostarac,
filosof Predrag Matvejević, veliki prijatelj Bosne i Hercegovine, profesor Univerziteta u
Zagrebu, Parizu i već godinama u Rimu, pisao da je “upoznao njihovu samoću i njihovu
isključivost”, “kad podjele medu njima uvečavaju i dob i uspjeh, položaj i razlike”, kada
se “jedni okreću protiv drugih, a ne mogu jedni bez drugih”, kad su “sporovi medu njima
jalovi i sitničavi”, kad su se “odvojili od svoje zemlje, a u tudoj nisu pustili korijena”, a
oni koji se “odvajaju uzimaju rizik”, kad “pojedini emigranti smatraju da im zasluge,

72
stvame ili izmišljene daju pravo da odlučuju o sudbini naroda”. U stvari, “njihovi su
prijedlozi neprihvatljivi u zemlji iz kojih su otišli, nerazumijivi u onoj u koju su došli”.
Tu neobičnu sliku “ljudi u tuđini” dogradio je i sarajevski kolumnist Gojko Berić
sa svojom “Izbjegličkom nacijom”, kad kaže da onaj kome bi pošlo za rukom da medu
bosanskim izbjeglicama nađe zajednički izbjeglički nazivnik, postao bi slavniji od
Lorenca od Arabije i zaslužio bi deset Nobelovih nagrada za mir, pri čemu bi “ovdje prva
prepreka za sve bila psihološki Rubikon”.
Drugi mudar Bošnjak, akademik Tvrtko Kulenović, nakon nekoliko mjeseci
boravka u Čikagu, posmatrajući političku, ekonomsku i nacionalnu pozomicu, život
Bošnjaka, pred povratak u Sarajevo februara 1999, izložio je svoja gledišta, koja je
Selena Seferović zapisala na stotoj stranici njene knjige:
“Oni koji se nemaju gdje vratiti moraju tražiti svoju šansu. Tuge i čežnje ce ostati,
ali možda će u budučnosti biti šansi za povratak. Ako te mogućnosti ne bude, mislimo na
djecu, da sačuvaju zavičajni jezik. To j e jedna od najvažnijih stvari o kojoj uopšte
možemo razgovarati. Ništa ne smeta što će djeca postati Amerikanci. Ali da nikad ne
zaborave ono što su prije bila, ono što su im bili roditelji. To se postiže kroz jezik,
njegovo njegovanje u okviru porodice i bošnjačke zajednice ovdje ... Ako čuvaš svoj
jezik, kulturu i običaje, onda si i tamo i ovdje. I vrlo si značajan za svoju zemlju. Mi
imamo talentovane mlade ljude ovdje koji pokazuju izvanredne rezultate. Može se
očekivati da će oni dostići visok nivo. Bićemo ponosni na takve. Bitno j e pri tome da se
sačuvaju svoji korijeni. Roditelji imaju veliku dužnost i obaveze u tome. To je na neki
način širenje Bosne u svijetu, njena afirmacija na jedan poseban, kvalitetan način".

Sudbina jednog kralja

Na pravoslavnom groblju, udaljenom desetak kilometara od Čikaga, u Libertivilu,

saveznoj državi llinois, godine 1980. podignuta je nova crkva i velika zgrada Srpske
pravoslavne bogoslovije “Sveti Sava”.
Tu smo saznali da je spomenik Draži Mihailoviću podignut desetak kilometara
bliže gradu na starom pravoslavnom groblju.
Pored spomenika susreli smo Crnogorca koji je posjećivao oba groblja, jer su u
njima sahranjeni članovi porodice. Posvadali su se svojevremeno federalisti, koji su

73
podržavali zvaničnu crkvu u Jugoslaviji, i raskolnici, koji su bili na suprotnoj strani.
Vodili su godinama, i sudski spor oko podjele crkvene imovine, pa su tako groblja
podijeljena, kao i živi i mrtvi. Pažnju moje porodice (supruge, sina i kćerke) privukla je
veća zatvorena kapela, a niko da kaže da je u njoj sahranjen posljednji srpski kralj Petar
II Karađorđević.
Šutnjom o kralju Petru II, ovdje i posebno u Srbiji, kao da se želi potisnuti u
zaborav njegov život i rad.
Zašto je kralj Petar II zaboravljen, kao da se negdje zagubio?
Evo otkud i zašto je to tako.
Ne upuštajući se u ovom prilogu u opštu ocjenu odnosa kralja Petra II prema
Draži Mihailoviću i zlodjelima tokom rata u otadžbini, u Londonu je 29. avgusta 1944,
obnovljen kraljev Ukaz kojim se “razrešava dužnosti načelnik Štaba Vrhovne komande u
okupiranoj otadžbini, armijski đeneral Mihailović Dragoljub i stavlja na raspolaganje
našem ministru vojske, momarice i vazduhoplovstva”.
Desetak dana kasnije, 12. septembra 1944, kralj Petar II se na londonskoj radio
stanici obratio Srbima, Hrvatima i Slovencima govoreći o “sudbonosnim i za Jugoslaviju
velikim danima, kada pobedonosne armije Sovjetskog Saveza stoje na našoj granici s
jedne strane, a američke i engleske s druge strane”, pozivajući “da se ujedine i pristupe
Narodnooslobodilačkoj vojsci pod maršalom Titom”, jer je s njegovim “punim znanjem i
odobrenjem kraljevska vlada dr lvana Subašića zaključila važne i korisne sporazume sa
tom našom narodnom vojskom, koja je jednodušno priznata od naših saveznika”.
Rat u Evropi i Jugoslaviji je i dalje trajao nekoliko mjeseci, ginulo se na
Sremskom frontu i sve do austrijske granice maja 1945, desetine i desetine hiljada ljudi
se opredjeljivalo za partizansku vojsku, kao i kralj Petar II.
Takva ličnost u Srbiji nije prihvaćena objektivno i ljudski, naučna i politička
misao nije izrekla vjerodostojni sud o svom posljednom kralju.
Kad je već Skupština Srbije donijela najblaže rečeno nelogičnu odluku o
izjednačavanju partizana i četnika kao antifašista Drugog svjetskog rata, onda neka
zvanična Srbija i narod napokon prihvate i kralja Petra II kao antifašistu, Srbina koji je
podržao partizansku vojsku.

74
 Ne postoji cmi lug kojim se sve to može zasuti, ili gumom izbrisati.
Vjerodostojne historijske činjenice, kao i građansko pravo nalažu da se kralj Petar II
sahrani u porodičnu grobnicu u Oplencu. Napokon se i to dogodilo.
Posmrtni ostaci pjesnika Jovana Dučića iz ovog groblja u Čikagu preneseni su i
sahranjeni u trebinjskom kraju, rodnom mjesu ovog srpskog pjesnika i diplomate.
Nama, kao posmatračima zbivanja oko nas, sudbina posljednjeg srpskog kralja
ostade nedovršena priča.
Našoj porodici su naprosto neprihvatljive krajnosti u rasuđivanju historije, i nama
koji se bavimo pisanom riječju ne smije da idu na živce bilo kakve teme, aktuelne i malo
poznate, odnosno treba da se potrudimo da ih razjasnimo, da vidimo što nas to živcira, a
šta ne.

75
 SUČELJAVANJA

Doktorica sa Sorbone Jasna Šamić objavila je u sarajevskim “Danima” feljton u

nekoliko nastavaka “Alija Izetbegović, portret tolerantnog totalitarca”, pominjući i
njegovu Islamsku deklaraciju, naglasivši da “ne zna(m) doduše, da li je mišljenje autora
evoluiralo, Hi je ostao vjeran stavovima da je jedini pravi oblik demokratije i model
društva islamskr. A zatim piše: “Pisac Islamske deklaracije poručuje da žena treba da
bude majka i da jo j to mjesto u društvu treba vratiti. Interpretirajući ovaj stav, dolazimo
do zaključka da je mjesto žene u društvu status kokoške koja uzgaja svoje piliće".
Kaže narn i to da se “možemo prisjetiti sličnih poruka koje su stizale od Gadafija
o ženama kokoškama".

Zapad i Istok među nama

To me je ponukalo da napišem kako su takva tumačenja lika i djela Izetbegovića

jednostrano prelomljena, tim prije što je svoje zablude mogla da provjeri i sazna cijelu
istinu dvije pune godine ranije, kada je Izetbegović govorio na samitu Organizacije
islamske konferencije (OIC) u Teheranu 11. decembra 1997, ali je to iz nekih razloga
izostalo. Tada je na tom širokom skupu Izetbegović govorio:
“Zapad nije ni pokvaren ni degenerisan. On je jak, obrazovan i organizovan.
Njegove škole su bolje od naših i njihovi gradovi su čišći od naših. Nivo ljudskih prava
na Zapadu je viši, a socijalna briga za siromašne i manje sposobne bolje organizirana.
Zapadnjaci su uglavnom odgovorni i tacni ljudi. Takva su moja iskustva sa njima. Znamo
takođe i tamne strane njihovog napretka i ne gubimo ih iz vida. Umjesto da mrzimo
Zapad, takmičimo se sa njimi".
Da li se onda zagovara “model društva islamski?”
Na Samitu je takode govorio ne o llženama kokoškama”, već da je “nepismenost
među ženama skoro u svim muslimanskim zemljama visoka”, da 'dene dine polovinu
ljudskog roda", da “neobrazovana žena ne mode podidi i odgojiti generacije koja de
voditi naše narode u 21. s t o l j e c u Uz to, znamo da su Izetbegovićeve dvije kćerke i sin
fakultetski obrazovani i društveno angažovani.

76
 Urednička “dosljednost”

Moj tekst iz nekih razloga nije ugledao svjetlost dana u “Danima”, a objavljen je
u mostarskom časopisu “M O ST'. Urednik jednog lista u dijaspori, pismom me
obavijestio da će i on moj tekst objaviti, ali - to se nije dogodilo. Svi su izgledi da nije
htio da iritira ovdašnje Bošnjake koji su zagledani u Istok, članak Izetbegovića populariše
Zapad, na koji smo uostalom i pristigli, i gdje odrastaju naša djeca i unuci uživajući
upravo prednosti tog “truhlog Zapada”.
To je takođe priča o nama. O šutnji “Dana” povodom ishitrenog feljtona
doktorice od Sorbone i mog neobjavljenog kritičkog osvrta moja mlađa kćerka Sanja,
magistar historije, komentarom da je “Redakcija ’štitila’ ugled svoga saradnika,
očigledan je primjer ’brisanja istorije’.
Glavna urednica nekada “Dana” i, kasnije “Oslobođenja”, intemetom je
obavijestila moju stariju kćerku Selenu, magistra književnosti, da je moj članak “Šta se
dogodilo” (Rasuđivanje o Radovanu Karadžiću i njegovom okruženju), “uistinu dodatak
priči o Karadžiću i vremenu rata, međutim tekst je preobiman za nas” (14 strana), a
“vama je naravno jasno da mi ne možemo štampati komentare na tolikom broju strana”,
da “niti imamo prostora, niti je praksa da komentari budu tako obimni u magazinima”.

Dva puta je pomenula riječ “komentar” i njegovu dužinu (oslanjajući se na riječ

“komentar” koju je kćerka usput pomenula u popratnom pismu o slanju očevog članka), a
meni reporteru i partizanu u Drugom svjetskom ratu i dugogodišnjem profesionalnom
novinaru, uredniku, uredniku-izdavaču i piscu nije bilo “ni u pameti ni u peti” (Skender
Kulenović da pišem komentar već istraživački dokum entarni prilog o ljudima i
događajima, uglavnog konfliktnog karaktera pokušavajući da ih osvijetlim sa lica i
naličja, potvrđujući to i svojim knjigama, o čemu je pisalo više književnih kritičara, među
njima i dvojica akademika, nagrađivane saveznom, regionalnom i zavičajnom nagradom.
Moje saznanje o tome je-politički angažovana Vildana, glavni odgovomi urednik
“Oslobođenja”, izostavila je moj članak jer se u njemu dva puta pominje Alija
Izetbegović, a ona, i redakcija, ne mogu da zaborave kako je u vrijeme priznanja i dodjele
“Oslobođenju 18 međunarodnih nagrada za novinarski izdavački podvig (štampanje lista
svakog ratnog dana u atomskom sloništu zapaljene zgrade na samoj liniji fronta) Alija

77
Izetbegović, predsjednik predsjedništva BiH, ostao ćuteći, posmatrač sa strane, bez
društvenog i državnog bilo kakvog priznanja do naših dana.
Zašto je to tako, može se kratko odgovoriti: “Oslobođenja”je za tvrdo islamsko
jezgro, za Izetbegovića i državnu vlast, bez obzira šta činilo, bilo i ostalo glasilo
komunista, čije je obilježje za njih crvena zastava koride.
Za kratko obostrana šutnja, presućivanje, prihvaćeno je kao svakodnevno
događjanje u BiH, što je i naznačena Urednička “doslednost”.
Ovdje pominjem čuvenu Volterovu rečenicu: Ne slažem se sa onim što ste rekli,
ali ću se do kraja boriti za vaše pravo da to kažete”. Zar to ne bi moglo biti stalno geslo
svake redakcije.

Karadžićeve "čiste ruke” i naknadna dokum entacija

U odbačenom tekstu “Šta se dogodilo” su međunaslovi: Raskol istomišljenika;

Republika srpska - drugo plućno krilo Srbije; Kako napustiti zauzeto; “Činjenica
duhovnog reda” (tumačenje Alije Izetbegovića); Za koga i za šta položiti glavu; Puk
dezertera i bezimeni tenkist; Kako ću, čovječe, biti srećan: Neiskazane muke;
“Zastrašujuće su mase kad ih vode izopačeni glavari”. Politički slijepci (Alija
Izetbegović), Karadžićeve “čiste ruke” i naknadna dokumentacija. “Ta moja politika, da
ne reknem laž”, demistifikacija laži koja je obišla svijet”
Život kojim živimo kao da na to izvjesno razvedravanje i upućuje, jer, evo, nakon
13. godina hajdukovanja i svakojake jatačke podrške “najveći srpski junak” Radovan
Karadžić našao se u haškim zatvorskim ćelijama i u svom starom društvu Šešelja,
Krajišnika, Župljanina, Gajića i drugih četovođa, a malo je falilo i svog vrhovnog šefa,
samog Miloševića.
Događanja i ćutanja ukazuju na to da beogradski novinski i televizijski režimski
izvjestitelji, “čija je glavna funkcija da razdražuju narod i da huškaju na one kuda im
nevidljivi prst ukaže”, i dalje, već godinama, istrajavaju u svom lagarenju i sasipanju
maglene prašine na zaluđene poslušnike i sljedbenike prevaziđene retorike dobrog dijela
političke elite njihovih uličnih bubnjara.

78
 Naišlo je i vrijeme da “onog trenutka kad se u Srbiji čovek poglasi za srpskog
patriotu, stiče pravo da radi šta hoće”, zapisao je usamljeni posmatrač dnevnih događanja
Petar Ignja, obraćajući se zahuktaloj masi:
“Kaže otac Panglu, u KUCI Kamijevoj, neveselom stadu: 'Braćo moja, snašla nas
je velika nesreća, braćo moja, vi ste j e i zaslužiir.
Jedan među njima, aktuelni beogradski novinar i pisac Marko Lopužina, u uvodu
svoje knjige “Radova Karadžić - najtraženija srpska glava” (objavljena 2001),
obaviještava da je novembra te godine u Beogradu osnovan Svetski komitet za “istinu o
Radovanu Karadžiću, sa ciljem da prezentuje dokaze o Karadžićevoj nevinosti i
besmislenosti potemice Tribunala u Hagu i Interpola u Lionu”, da je ta “knjiga autorov
prilog istini”.
Na kraju knjige, gdje čitaocima Radovan Karadžić poručuje da se u Republici
Srpskoj “kreće(m) po svojoj zemlji kao po svojoj kući”, objavljene su i dvije Karadžićeve
naredbe (11. marta 1993. i 18. maja 1993) kao “dokaz” zakonitosti i njegove
bezgrešnosti. U toj drugoj naredbi doslovno (i samo toliko) ukazuje se “Ministarstvu
unutrašnjih poslova Republike Srpske (n/r ministra Adžić Ratka) da “se obezbjede svi
vjerski objekti u tom gradu i okolini, i zaštite od učestalih terorističkih akcija”, uz
zaključak: “Naredbu izvršiti odmah i o preduzetim mjerama me izvjestiti”.
Nekoliko dana ranije (7. maja 1993), usred Banja Luke srušena je
najmonumentalnija banjalučka džamija Ferhadija, izgrađena 1579. godine, a iste majske
noći dignuta u zrak i njena posestrima - Arnaudija, a ubrzo sa zemljom je sravnjeno svih
16 banjalučkih džamija.
Ta providna igra sa Karadžićevom naredbom da se “obezbjede svi vjerski objekti”
uludo je stračunata, ta naknadno sročena dokumentacija o čuvanju već srušenih vjerskih
objekata, jer svijet je, iako sa zakašnjenjem, shvatio i saznao da su svugdje gdje je stigla
Karadžićeva i Mladićeva vojska tokom rata 1992-1995. srušeni svi muslimanski sakralni
objekti, kao u okrugu Banja Luka u kojem je od ranijih 224.000 Bošnjaka ostalo do
poratnih dana 13.000, od 207 džamija ne ostade ni jedna (nakon rata neke su obnovljene),
od preko 200 imama, ostalo je samo šest ...”. Tako je ispisan dnevnik
bosanskohercegovačkog ratnog zločinca, kreatora i organizatora genocidnog satiranja.

79
 “Ja sam savršeno miran. ja sam nevin čovjek. Ja sam čovjek koji vjeruje u Boga”,
jednom prilikom je Radovan Karadžić rekao za sebe, kako piše u prvoj rečenici uvoda
pomenute knjige.

80
 UZRASTANJAI POSRTANJA

Sarajevski kolumnist Gojko Berić je svojevremeno zapisao da onaj koji nađe

zajednički imenitelj nekadašnjih žitelja Bosne i Hercegovine u dijaspori, miljama
udaljeni jedni od drugih, dobio bi Nobelovu nagradu, pa se tako u štampi i u praksi
porodila “izbjeglička nacija”.
Na tom putu traganja, uzrastanja i posrtanja pojavio se i ubrzo ugasio
Bosanskohercegovački klub. I bi tako sa listom Zambak - BH odjek, potom se zagubi
Tribina Bošnjaka, Nova svijest, Nova žena, Peta strana svijeta, Dijaspora i druga lokalna
glasiia.
Nekada su ovdje Bosanski informativni centar i Stranka demokratske akcije
okupljali Bošnjake radi političkih i humanitamih djelatnosti, mogla se nabaviti
sarajevska, beogradska i zagrebačka štampa, ali sve kao da je vjetar odpuhao.
Održala su se mjesečna izdanja LJjedinjena Bosna, Europa i Link na zapadu
zemlje, posebno SABAH, bošnjačke novine iz Sent Luisa, sedmično izdanje na 50 strana,
jedino takvo bošnjačko glasili dijaspore u svijetu.
Ostaje da se prate elektronske informacije (Bošnjaci.net Chicagoraja.net) u
prilikama kada su gradani zaokupljeni brigom kako da sačuvaju ili nađu radno mjesto za
sebe ili za svoju školovanu djecu, kako otplatiti kredite i kamate za stan ili “kupljenu”
kuću, jer Amerika više nije obećana zemlja.
Život dalje piše svoju priču. Pojavila su se tri radio programa, nekoliko autorskih
knjiga, zavičajne organizacije, umjetnička i sportska društva, Bosanska biblioteka sa
knjigama na matemjem jeziku i brojne promocije, stasala talentovana školovana
omladina, formiran Institut za genocid i najnovija Akademija nauka i umjetnosti,
asocijacije 190 naučnika i pridruženih saradnika, logistička grupa u Vašingtonu.
Preostaje nam pregršt pitanja, dragocjeno područje istraživanja ili ako ništa drugo
upozorenje da je neophodno obratiti više pažnje i razumijevanja na ukupna zbivanja i
raspoloženja u nacionalnom korpusu u dijaspori, na bošnjačku i bosansku dijasporu.

Latifa Kulauzović

Objavljena su dva saopštenja. U prvom je rečeno:

81
 “Nakon više od dvadeset godina dr Senad Agić nije vise imam u ICC u
Northbrooku. Kako je javnost upoznata spomenuti imam je prije nepunih mjesec dana
dobio otkaz od strane Odbora ICC, a odlukom po Statutu istog imao je pravo pojaviti se
na Centrainoj skupštini održanoj 13. februara 2011, u prostorijama ICC centra
Northbrook. Govoreći u procentima za poništenje odluke ICC o Agićevom otkazu trebalo
je glasati 66,66 odsto članova, no međutim za Agića je glasalo 52,56 odsto članova, tako
da je odluka Odbora ICC ostala nepromijenjena ...
Ovom prilikom posebno želimo čestitati Odboru ICC Northbrook i predsjednici
gospođi Latifi Kulauzović na njihovom vrlo dosljednom stavu u rješavanju situacije koja
je nastala u pomenutoj organizaciji”.
Na intemetu je saopšteno:
“ ... Poslije brojanja glasačkih listova od strane inspektora (dvojica su
predstavljala imama, a dvojica Upravni odbor) rezultati su verifikovani i potpisani od sve
četvorice ...
Cjelokupni broj punopravnih članova u vrijeme održavanja Generalne skupštine
iznosio je 546.
Ovo znači da je imam trebao 364 glasa, koji bi pretstavljali dvije trećine članstva
da bi se promijenila odluka Upravnog odbora ...
Pošto je imam dobio samo 287 glasova da se promijeni odluka Upravnog odbora,
to znači da je ova odluka Upravnog odbora ICC o razrješavanju dužnosti imama -
administrativnog direktora ICC - podržana.
Pripremu i tok tako značajnih džematskih izbora organizovala je i na
demokratskim principima Latifa Kulauzović, predsjednica Islamskog kultumog centra u
Northbooku u Čikagu, što je jedinstven slučaj da je žena na čelu vjerskog i kultumog
centra u dijaspori, koliko je poznato, u Bosni i Hercegovini, pa i sire.
Rođena u Americi, od roditelja pristiglih u “obećnu zemlju”, fakultetski
obrazovana za bankarskog djelatnika, savremenog i elegantnog oblaćenja i ponašanja,
Latifa je imala tri svoja doma - porodičnu kuću, udata za gradevinskog poduzetnika
Mesuda Kulauzovića, svoju kancelariju u banci i, godinama, džamiju sa prvom
bošnjačkom muslimanskom munarom na ovom dalekom podneblju.

82
 Punih sedam godina je Latifa gotovo svakodnevno volonterski obavljala sve
blagajničke poslove više stotina džematlija, pa je na tom putu uzrastanja i posrtanja na
zadovoljstvo mnogih, izabrana za predsjednika ICC, prije stotinu godina začetog i
organizovanog vjerskog i društvenog života vjemika Bošnjaka.
Valjda što se rezultati džematskih izbora “negdje i od nekog”, nisu prihvatili,
stigla je prva, a ubrzo i druga “džehenemska” optužnica, sa vrio konkretnim naznakama,
šta će se dogoditi članovima Upravnog odbora, podrazumijevajućii članove porodica,
ukoliko odmah ne podnesu ostavku i dignu ruke od (volonterskih) poslova koje su dotad
obavljali. Prijetnje su bile suviše konkretne, bez mogućnosti da će ih zaštititi američka
vojska, svi članovi su podnijeli ostavke, izuzev Latife i jednog Bošnjaka.
Porodična uznemirenost, obaveze koje je preuzeo Mesud, dugogodišnji
predsjednik Bosansko Američke Cultume asocijacije (BACE), organizacije koja istrajno
podstiče društveni život Bošnjaka, učinili su svoje.
Latifa nije skršena, ali ni voljna da se “preganja sa zakrečenim i dogmatiziranim
eglendžijama”.

“Z apuštena bašta”

Suprostavljeni Bošnjaci u Kongresu Bošnjaka Sjeveme Amerike (K.BSA) i

razilaženja vjemika u džamiji sa primjetnim iznenađenjem shvaćeni su u Sarajevu Ijeta
2011. I prirodno je što se u Dnevnom avazu (a prenijelo nedjeljno bošnjačko glasilo
SABAH, 2. septembra 2011) pojavi kritički osvrt Dževada Latića, da je društveno
angažovanje Bošnjaka u dijaspori krenulo nekom čudnom stranputicom i gotovo se svelo
na razgrađeno izbjeglištvo, da je u stvari “zapuštena bašta”.
“Ovog ljeta u Sarajevu su se desila tri događaja koja se vezuju za život bošnjačkih
iseljenika, odnosno dijaspore”, piše Latić. “U Sarajevu je održan svojevrstan kongres na
kojem je proglašen Svjetski savez za bošnjačku dijasporu ... Niko od zvaničnih
bošnjačkih predstavnika nije bio prisutan na tom vrlo ambiciozno nazvanom skupu ...
Poslije toga je nastao raskol, tako da danas u SAD i Kanadi djeluju dvije frakcije KBSA
... Niko, zvanično, ne zna šta se desilo sa tom organizacijom i teško je detektirati ko
politički stoji iza nove “krovne” bošnjačke organizacije ... Zbog ovakvih sklerotičnih i
po svakom osnovu kompromitiranih orgaizacija, bošnjačka dijaspora izgleda kao jedna

83
velika zapuštena bašta koja je trebalo biti rasadnik bosanske ekonomske i političke
diplomatije”.
Sarajevski pisac i kolumnist Gojko Berić poslao je svojevremeno pismo u Čikago
i 10 primjeraka svoje knjige “Zvijeri na okupu” i o tome piše:
Meni izgleda nevjerovatno da u Čikagu živi 40 hiljada Bošnjaka, neki kažu i
svih 50 hiljada, a da svi oni nisu u stanju da konzumiraju ni 100 primjeraka jedne ovakve
knjige. O svemu što sam čuo od kompetentnih ljudi, naša j e dijaspora - od Evrope do
Amerike i Australije - politički rigidna, netolerantna, čak destruktivna sa stanovišta
kakve-takve obnove bosanskohercegovačkog društva. Ona se nikada neće istinski
demokratizovati, makar iivjela u jednoj Americi, kao što se nikada nije demokratizovala
ona ustaška, odnosno četnička emigracija koja j e iz Jugoslavije pobjegla nakon Drugog
svjetskog rata. Taj je svijet, čini se, etnički i vjerski podijeljen vise nego što je to slučaj u
Bosni i Hercegovini. U njega, naravno, ne ubrajam ljude kakvi ste vi i vama slični. Sve u
svemu - mrak i tamo i ovdje. Nemam ništa protiv bilo koje religije, ali ako ona postane
vladajuća ideologija - a svijet kao da ide u tom pravcu - onda će Hantingtonova teorija o
sukobu civilizacije postati stvarnost. A to je onda i kraj svijeta".

“Šta se to ovdje dešava?”

Kako i zašto je došlo do raskola u Kongresu Bošnjaka Sjeveme Amerike?

Vjerski službenici imami, začetnici ove asocijacije 2000 godine, susrete članova
KBSA obilježavali su u isto vrijeme i susretima iz četrdeset i nekoliko džemata,
ostavljajući dojam da je KBSA tribina za raznovrsne vjerske sadržaje, uz nacionalne,
nasuprot shvatanja da imami imaju svoju organizaciju (JAVNA) i svoja okupljanja
odnosno da je to ’krovna’ organizacija svjetovnog i nacionalnog karaktera,
podrazumijevajući i prigodne vjerske programe.
Dogodila su se dva politička i kultuma, nacionalna usmjerenja, pa se tako stiglo i
do zaludnog sarajevskog Svjetskog saveza za dijasporu u okviru samo jednog krila
KBSA. Nastavljeno je medusobno udaljavanje.
Kada se na opštim republičkim izborima 2010. godine Socijaldemokratska partija
(SDP) istakla dobrim rezultatom, “nakostriješeni” komentator čikaške radio-stanice
svojim žaokama naznačio je da je riječ o ateistima, uvodeći bez potrebe i smisla u

84
politički život vjerske i antivjerske naznake i krajnosti, zapostavljajući činjenicu da je za
te ’ateiste’ glasalo oko tristo hiljada birača, državljana jedinstvene Bosne i Hercegovine.
Jesu li i oni,svi,ateisti?
Shvatanju jednoumlja zasmetala je desetogodišnja intenzivna kultuma i
intelektualna angažovanost Bosanske biblioteke, zasmetala je “tjeskobi pojedinaca”
Bošnjacima.
Preko radija je, okrenutim sebi i svojim planovima, emitovana poruka da
Bosansku biblioteku treba napustiti i društvenu djelatnost nastaviti u novoj džamiji bez
munare, gdje se ni tehnički ni kadrovski ne bi mogli izvoditi sadržaji ni približno
kvalifikovani onima koji se organizuju u koncertnoj sali državne američke biblioteke, bez
novčane naknade, pri čemu bi izostali slušaoci raznih religija i nacionalnosti koji su
gotovo redovno dolazili na jednomjesečno sastajalište i dogovaranje.
Ljudima “sa jednim okom” bilo je bitno samo da se ugasi afirmisana i nezavisna
kultuma i informativna institucija, a dalje biće šta bude, sta Bog da.
Okoštalost i “tjeskoba pojedinaca” dovedeni su do apsurda u Čikagu kada je u
jednom danu organizovan vjersko-nacionalni skup Bošnjaka očekujući da će se “pravi
Bošnjaci” naći u jednom safu, a istoga dana i u isto vrijeme na suprotnoj strani grada
organizovano je tradicionalno okupljanje američkih prijatelja Bosne i Hercegovine,
dobrim dijelom muzičara i 350 bošnjačkih (bosanskih) građana, velikim dijelom
intelektualaca. 1 zašto, čemu takva podijeljenost, kome to treba i kome to služi?
Ta pogubna činjenica ukazuje da se bez potreba sužavaju i obuzdavaju
stvaralačke snage bošnjačke nacije, njeno svođenje na međusobno udaljavanje i
raslojavanje. Umjesto podrške dinamičnih građana, gradilo se jalovo podaništvo.
Na toj osnovi su se porodila i dva Kongresa Bošnjaka u Sjevemoj Americi, dva
gledišta i oko usvajanja rezolucije o Srebrenici u državi Ilinois, zašto su jedni to činili, a
drugi nisu, a nisu jer nisu ni znali kako da se organizuju i kome da se obrate.
U takvom suprotstavljanju koje traje godinama nije ni čudno što je u Sjevemoj
Americi samo 2,7 odsto punoljetnih Bošnjaka i Bošnjakinja glasalo na prethodnim
opštinskim izborima u Bosni i Hercegovini, pa je ovdašnji bošnjački list (“Dijaspora") to
obilježio kao dokaz da ovdje više ne postoji politička dijaspora. Sve to naprosto je
umorilo nekad aktivne građane i neki su digli ruke od društvenog angažovanja.

85
 Bošnjakinja, rođena u Americi, penzionisana učiteljica pamtila je da se sve što se
značajnije događalo Bošnjacima u Čikagu poticalo iz džamije u Northbooku, koja je
decenijama čvrsto čuvala i njegovala zajedništvo, sve dok nisu naišla neka druga
vremena,čulaje da se u Bosanskoj biblioteci u okviru gradske biblioteke svakog mjeseca
okupljaju ne samo Bosanci i Hercegovci, da koriste oko hiljadu knjiga na maternjem
jeziku, prisustvuju promocijama novih knjiga, da dočekuju i autore iz Bosne i
Hercegovine, da su to skupovi građana iz više nacija i vjera, političkih usmjerenja.
I jednog podneva došla je sa mužem u svečanu koncertnu salu i uzbuđena
dočekala osnivača tog kultumog centra, magistra književnosti Seienu Seferović.
“Šta se ovdje dešava? Ko ovo organizuje?
I da zapitam: Da li je politički, vjerski i društveni život Bošnjaka u dijaspori
“zapuštena bašta”?

86
 KAD PISAC NIJE USAMLJEN

Mnogi nagovještaji su ukazivali da pisac nije usamljen, da pored onih koji su se

ukopali u svoje političke i ideološke rovove, u svoju ljušturu, postoje i ljudi koji život
oko sebe gledaju otvorenih očiju i svako kreativno djelo podrže kao vlastitu potrebu,
ljudski čin, poput heroja francuskog pokreta otpora, pisca i naučnika koji se bavio
antičkom filozofijom Žan Pjer Vemana, koji se i u “slučaju Bosne” osjećao “isto onako
kako sam se osjećao 1940, kad su proganjali Jevreje i pripremali uništenje ostalih ’nižih
rasa’, a zatim o odgovomosti intelektualaca kojima su stvami neprijatelji i - fanatici,
jezgrovito piše: “U Francuskoj postoji tradicija, još od prošlog vijeka, angažovanje
intelektualaca, počev od Zole i afere Drajfus. Oglasiti se u javnosti ne samo kao građanin,
nego kao ime koje nešto znači, dio je kultumog ponašanja ... I danas svašta potpisujem i
ne kajem se ni za jedan potpis ili podršku samo zato što je onaj koga smo štitili ispao
docnije nedostojan, čak monstrum. Riječ je o odbrani principa ...”
Iskustvo je upućivalo da je neophodno, kad se piše o ljudima i dogadajima,
“pribaviti” što je moguće više izvora, upečatljivih dokaza, podrazumijevajući i lični uvid,
neposredno svjedočenje “sa terena”, ostajući stalno “sumnjičav” i kritički usmjeren
prema samo jednom izvoru informacija, u želji da se izbjegne jednostranost i
neobjektivnost.

Podsticajni ljudi od im ena i djela

Moja nastojanja prepoznao je sarajevski književni kritičar Čedo Kisić i podstakao

me da svoje novinske tekstove saberem u knjigu. Tako je objavljena moja prva knjiga
“Drugovi iz bataljona” 1955. godine u izdanju sarajevske “Narodne prosvjete”.
Zatim je u prikazu “Veliko vrijeme u reporterskoj slici” u dnevnom listu
“Oslobođenje”, 4. septembra 1955. napisao:
“Knjiga djeluje na čitaoca snagom motiva koje donosi, snagom događaja koje
priča, snagom ljudi koji su nosili događaje, snagom ideala koji su vodili ljude ... Mensur
Seferović je inventivan i pasioniran reporter, koji umije da odabere temu, da joj ude u
dušu, a da za sve vrijeme stoji na skromnoj i tihoj, gotovo pobožnoj distanci od nje, da bi
događaj što više pričao, kako mu ne bi on, pisac, svojim uplitanjem smetao. Njegove
reportaže odišu humanističkom ljepotom. Veoma su impresivne. Neke od njih su gotovo

87
romansijerska skica i dali bi se razviti u velike slike. Stil je jednostavan (boja emanira
događaj), naracija - laka, živa”.
Podrška i podsticaj ljudi od imena i djela pisca i održi da ne posustane, da ne
ostane bez svoje riječi. Ali ne bi tako i u mojoj matičnoj redakciji, poput dogadaja na koje
ukazuje kratko pismo novinara Danila Ružića, 16. oktobra 1957. U njemu saopštava da
vraća rukopis koji me je “proslavio” a koji, eto, nije imao mesta u naša dva cenjena lista”.
Knjiga džepnog izdanja “Bataljon u okupiranom gradu” objavljena je u Sarajevu 1957,
a dvije godine kasnije romansirana biografija ŠOŠA u izdanju sarajevske “Svjetlosti”.
Pojaviše se i nove knjige: “Razmeđa Živke Damnjanović” (prva žena politički
komesar partizanske čete u Jugoslaviji ljeta 1941, atentator na njemačke oficire i
četničkog vojvodu decembra 1942, tragična i velika figura narodnooslobodilačke borbe);
“Vrijeme ratno Manojla M anojlovića” (Nije želio da bude član KPJ, nastavio borbu
protiv okupatora, poginuo kao politički komesar italijanske partizanske brigade
“Garibaldi” na cmogorskom području 1944); “M ostarski kolopleti” (kultuma i politička
istorija savremenog Mostara); “Šestorica osuđenih” (Bilećki komunisti odbili zahtjev
partizanskog rukovodstva Hercegovine da se likvidiraju “kafanski stratezi”, jer bi to bio
zločin), radi neposlušnosti našli se pred partizanskim sudom 1942.
Kad sam za knjigu “Pred očima grada” dobio “ 14. februarsku nagradu” grada
Mostara 1970, general-pukovnik Mirko Jovanović poslao je pukovnika da mi preda sa
pečatom Komande Beogradske armijske oblasti ovu poruku: “Povodom dodjele nagrade
grada Mostara upućujem ti najtoplije čestitke. Neka ti dato priznanje bude podstrek za
nastavak stvaralačkog rada, i u daljem umjetnički i divnom i ljudskom neposrednom
prezentiranju likova i iskustva iz našeg NOR-a. Želim ti bodrost i dobro zdravlje.
Drugarski pozdravl"
U mom članku “Kad pisac nije usamljen”, objavljenom u “Narodnoj armiji”10.
oktobra 1990, čitaocima su približeni likovi koji nisu ravnodušno, šutnjom, pratili život
oko sebe, koji su znali da podrže pisca.

D vye recenzije ministra Vilka Vinterhaltera

Jedna takva podrška stigla je kasnih pedesetih godina i od Vilka Vinterhaltera,

tada ministra za prosvjetu i kulturu Vlade Bosne i Hercegovine, koji je svojom
recenzijom najprije odbio moj rukopis o narodnom heroju Josipu Mažaru Šoši
(smatrajući da sam obezvrijedio njegovu ličnost, da “ko nije pio vodu iz Vrbasa, ko nije
Krajišnik ne može vjemo osjetiti i dočarati Kozaru”), a zatim, kada sam mu uz ratne
dokumente i zabilješke sa mog obilaska kozaračkih sela i razgovora sa seljacima, istoga
dana, bilo je već devet časova naveče, zakucao je na moja vrata na Vratniku i predao mi
novu pozitivnu recenziju. Ministar demokrata pred mojim kućnim vratima! Kasnije smo
se našli na istom poslu - bili smo članovi prve redakcije za pripremu Titovih memoara,
koju su vodili španski borci Vlajko Begović i general Veljko Kovačević.
General Kovačević je u mojim očima bio ne samo komandant Sarajevske
armijske oblasti već i budući književnik, dragocjeni poklonik pisane riječi, jer kad se
nakon moje kritike trodnevnog tehničkog zbora u Sarajevu sručiše na moju glavu
netrpeljivosti i preko stranica centralnog vojnog lista, general nađe za shodno, pošto je
saslušao moje objašnjenje, da mi “na raportu”, kako se smatralo, čita svoje prve stranice
o Dimnjačaru svog budućeg romana “Kapelski kresovi”. List Narodna Armija uz članak
viših oficira koji su organizovali zbor nastojeći da se diskvalifikujem kao dopisnik,
umjesto odgovora objavi u istom broju moja četiri članka, što je bio posredan odgovor
nervoznim kritičarima visokog čina.
Književnim ogledima javili su se i akademici Meša Selimović (Prozivka na
Tjentištu), Mihaijlo Lalić (Vrijeme ratno Manojla Manojlovića, knjiga je dobila
jugoslovensku nagradu “Četvrti jul”, i “Oktobarsku”Herceg-Novog), Obren Blagojević
(Krst i polumjesec u Božurovom Dolu), i drugi kritičari i čitaoci.
Mostarci se oglasiše na osoben način “Hajde ustani, u avliji te dugo čeka neki
čovjek sa bradom. A što je veseljak, dragi Bože, i hoće nešto da ti da”, budi me majka
vedra lica.
Ico Voljevica, slikar i “kovač humora situacije”, nakon što je na radiju Mostar čuo
moju koncepciju rukopisa prepreman za štampu “Pred očima grada”, o monologu
nedužno zatvorenog Mostarca Muhameda Bostandžića u tek oslobodenom Mostaru,
donio je istoga dana svoj crtež i rekao: “Ovo bi mogla biti naslovna strana tvoje i naše
knjige o Mostaru”. 1 bi promocija knjige u Mostaru, 14. februara 1970. sa njegovom
naslovnom stranom.

89
 Sa takvim ljudima, družio sam se koliko mi je to život omogućavao, čitao sam i
pratio stvaralaštvo i drugih, poput Difona (1707-1788), prirodnjaka i akademika, koji je
svoju čuvenu “Besjedu o stilu” svojevremeno izgovorio u Francuskoj akademiji:
"Dobro pisati znači ujedno i dobro misliti, i dobro osjećati, i dobro se izraziti. Stil
pretpostavlja sjedinjenje i primjenu svih sposobnosti uma\ ideje su temelj stila ... Samo
dobro napisana djela preći će na potomstvo: mnoga saznanja, neobičnost činjenica, pa i
sama novost otkrića nisu sigurni jem ci za besmrtnosf, ako su djela koja sve to sadrže
napisana bez ukusa, bez otmenosti, bez duha - ona će nestati, je r saznanja, činjenice i
otkriča lako se prenose i preotmu ... Sve su to stvari iznad čovjeka, a stil j e čovjek sam.
Stil se, dakle, ne može oteti, ni prenijeti, ni falsifikovati\ ako je stil otmen, plemenit i
uzvišen piscu će se diviti podjednako u svim vremenima, je r samo je istina trajna, čak i
vječna. Stil je lijep u stvari samo po bezbrojnim istinama koja predstavlja” (Kamena
ognjišta, str. 11).
Na toj strani knjige je i članak MENSUROV STIL, objavljen 18. jula 1985.
General-pukovnik Džemil Šarac poslao mi je kratku poruku: “Baviš se, brate,
značajnim iplemenitim poslom. ČestitamV'

90
 BOSNA GENERALA DIVJAKA

Bio je 13. mart 2011. kada je moja kćerka Selena poslala pismo Ambasadi Bosne
i Hercegovine u Beču: “Poštovanje gospodine ambasadore Prle, najljepše Vas molim da
proslijedite ovo pismo na'sem prijatelju Jovanu Divjaku, u: veliko hvala” , Selena
Seferović, osnivač i direktor Bosanske biblioteke u Čikagu, kćerka Mensura Seferovića,
pisca i historičara.
“Dragom prijatelju generalu Divjaku, neka je srećan povratak kućnom pragu,
građanima Sarajevo i multinacionalne i ujedinjene Republike Bosne i Hercegovine".

“Opsada Sarajeva”

Naše prijateljstvo začelo se maja 2003. kada je general Divjak u Čikago donio
šest video kaseta “Opsada Sarajeva”, svjedočenje mnogih gradana opsjednutog grada,
kojom prilikom smo razmatrali mogućnosti da se kondenzovano kazivanje na bosanskom
jeziku prevede na engleski i objavi kao knjiga kolektivne odbrane, herojski otpor
branilaca koji su branili i odbranili Grad, bili jači od opsade.
Ubrzo se u mojim rukama našlo blizu 600 kucanih strana rukopisa generala
Jovana Divjaka MOJE VIĐENJE RATA.
Očekivao je da pored dva istaknuta književnika iz dvije nacionalne sredine budem
i ja kao Bošnjak i historičar, pisac dokumentamog pripovijedanja, recenzent njegovih
opšimih ratnih zapisa zasnovanih na velikoj dokumentacionoj gradi.
Na 22 kucane stranice izložio sam svoje viđenje generalovog teksta i naznačio
moguće međunaslove: Uvodne napomene; Odnos nadmoći oružja i morala; Gubici i
naoružanje branilaca i agresora; Pisma, članci i polemike; Afirmacija Armije Republike
Bosne i Hercegovine; Dokumentama grada i dokumentarno pripovijedanje; Atributi,
Sumnje, Ishitreno odmjeravanje, Kritika; Jezik, Međunaslovi, Prilozi; Sretan čovjek na
Sirat ćupriji.
“Provjeriti, dokazati, izbrisati” - poruka je prijatelju Divjaku okrenutom svojim
ratnim zapisima.
Slušali smo o generalovoj humanitamoj organizaciji “Obrazovanjem gradimo
BiH”. Stipendiranje i školovanje djece poginulih rodoljuba, život je donosio nove susrete,
poput promocije moje knjige “Iskušenja” u sarajevskom Bošnjačkom institutu, ljeta

91
2006. godine, kojom prilikom je govorila moja kćerka Sanja, a general Divjak izložio
prikaz “Ratne i poratne zbilje bez uljepšavanja”, kad između ostalog piše:
“Pre četiri, pet godina kada mi je Mensur u svom domu u Čikagu, u krugu
porodice, govorio da sprema knjigu o junaku i čudaku Petru Radeviću, to ništa nije
izazvalo u meni, ništa mi nije značilo. Ima na hiljade ljudi slične istorije, pa ne znam šta
j e to Radević nešto izuzetno, mislio sam tada. Sada, tvrdim da bi bez knjige Mensura
Seferovića novija istorija X Jugoslavije bila osiromašena istinom o uspjehu i padu jedne
veoma humane ljudske ideje o jednakopravnosti i suživotu ljudi, gradana, naroda,
religija, kultura, na zapadnom Balkanu. Knjiga jeste vivisekcija glavnog lika Petra
Radevića, knjiga vise slika - jugoslovenske ratne i poratne zbilje, bez ulepšavanja, bez
friziranja onakva kakvuju je video i doživio autor
Kada se general Divjak posle hapšenja napokon našao na kućnom pragu u
Sarajevu, naš prijatelj poslao nam je pismo 8. avgusta 2011, javljajući nam da je
blagovremeno u Beču primio naše pismo podrške i očekivanja slobode i povratka u
Sarajevo.
Iz Čikaga smo takode poslali pismo generalu Divjaku: “Dragi Jovo, čestitamo ti
na velikoj i zashdenoj nagradi Društva za ugrožene narode, i tvojoj upornoj i
konstantnoj borbi za ljudska prava širom svijeta, a naročito za tvoje sada profesionalno
zalaganje za mlade u Bosni i Hercegovini i njihovo obrazovanje bez kojeg nema
budućnosti nikome i nigde na ovom dunjaluku.
Mi smo ponosni što smo tvoji prijatelji i ekipa iz Čikaga na čelu sa Šefikom i
Mensurom Seferovićem, Dragoljub Batar i Selena Seferović, Vanja Seferovit i Marija
Zeremski, Sanja, Zdenko, Emin i Demijan Drnovšek'\
I na kraju da se ne zaboravi.

“Generale, vi ste srećan čovjek”

Podsjećam da je rukovodeće jezgro paljanskih ratovođa i nasilnika poručilo

iscrpljenim i miroljubivim gradanima opsjednutog Sarajeva da će ih topovi tući i satirati
sve dok napokon ne shvate da sa njima bosanski Srbi neće da žive zajedno, da njihovu
vojsku čeka vojni poraz.

92
 To je bilo u vrijeme kad je francuski pisac,filosof i filmski djelatnik Bemar Henri
Levi sa svojim saradnicima posljednjih decembarskih dana 1993. u neposrednoj saradnji
s tobom, brigadnim generalom Armije Bosne i Hercegovine, obilazio snježne padine
opkoljenog Sarajeva, saobraćajnice i rovove oko “Sedam šuma” od kojih su ostali samo
panjevi, a zatim zapisao dijalog koji se pamti:
“Gospodine generale, moram da vam priznam da sam veoma iznenaden sa tri
stvari. Prvo, kad sam tražio da nas vodite u neku jedinicu, mislio sam da ie to biti negdje
u gradu, a ne na položaju. Vi nas odvedoste u prvi rov, na pedeset metara od neprijatelja.
Drugo, nisam vjerovao da vojnici tako dobro poznaju i poštuju svog generala . . . I treće,
kada smo uz velike napore došli do skloništa na Grdonju, nisam vjerovao da ćete nas
voditi na položaje, to nisam očekivao od jednog generala. Eto, to su moja tri velika
iznenadenja. Gospodine generale, vi ste srećan čovjek, imate divne vojnike
Nekoliko godina kasnije, decembra 2001, Bemar Henri Levi se nakon dvočasovne
projekcije svog filma “Bosna” u Beogradu obratio gledaocima (njih oko 400):
“Da li ste znali ili niste šta se d e’s avalo u Sarajevul Da li ste znali za pokolj u
Srebrenicil Znate dobro da jeste znali . . . A one koji su vam to govorili niste slušali.
Govorili ste da su oni koji govore o zločinima u Srebrenici izdajnici Srbije. A oni su
služili na čast Srbije ... Treba se suočiti sa tom realnošću? (“Vreme”, 20. decembar
2001 ).
Sa filmske trake čula se i tvoja riječ generale, rođenog Beograđanina, Srbina
'ekavca' koji je zadržao svoj maternji govor i poslije 27 godina boravka u Sarajevu (baš
kao i ja svoj ijekavski živjeći u Beogradu), za koga francuski filo so f kaže da j e sretan
čovjek.
Sačuvao si, dragi prijatelju, sa svojim borcima ratno drugarstvo i medusobno
povjerenje, sve do naših dana, ponovo združenih na uzavrelim sarajevskim ulicama
povodom najnovijih hajdučkih zasjeda sljedbenika šampiona dvoličnosti politike
Slobodana Milo'sevića. Tvoja moralna i politička usmjerenja veliko su ljudsko djelo za
sva vremena, za sve građane svijeta.

93
 KUĆNO SIJELO

Napokon sam se sa suprugom, poslije nekoliko mjeseci, pridružio subotnjem

kućnom sijelu sabesjednika, njihovom mjesečnom okupljanju, svaki put u drugoj kući,
fakultetski obrazovanim porodicama, mahom nacionalno mješovitim sa prostora bivše
Jugoslavije, okupljenih uz jedan uslov - da se među njima tih noći ne govori o politici.
Činilo se da je prijedlog Bošnjaka, neočekivan, prihvatljiv za umome i prezaposlene i
zaokupljene mnogim brigama, pa se tako kućna sijela nastavše uz “švedski sto“, muziku i
ples, bez njihove školovane djece nošene drugim ovozetnaljskim izazovima.
Ali ove noći ne bi tako. U ugodnom kutku prostrane kuće među njih nekoliko
kresale su varnice života kojim se živi, kako su shvaćeni novinski članci “Građani i
podanici” i “Obama nije socijalista, ali ja jesam”, šta da se očekuje od partija u matici
zemlji, o otuđenosti ljudi u dijaspori.
I noć je brzo odmicala. U drugom kraju kuće muzika je bivala glasnija, čula se i
gitara malog Emina, tiha pjesma i opuštanje zadovoljnog skupa: dvije doktorice, dvojica
kompjuterskih stručnjaka, građevinskog inžinjera, žena sudija, trojice ekonomista,
magistra maternjeg jezika i magistra društvenih nauka, koji su bili i tamo i ovamo,
odmarajući i dušu i tijelo.

Generacije koje su “bolele tuđe rane”

U ponoć se rasu klupsko, akademsko, neko reče intelektualno, otisnuto u sniježnu

januarsku noć.
Intelektualci, šta o njima kažu knjige mudrosti, sabrana znanja?
“U sociološkom smislu, inteligencija je određeni društveni sloj formiran pretežno
na osnovu višeg obrazovanja. U širem smislu, inteligenciju sačinjavaju svi obrazovani
ljudi. U užem, samo oni pojedinci koji kao aktivni stvaraoci djeluju u društvenom
životu, a posebno u oblasti nauke i kulture" (Enciklopedija Leksikografskog zavoda,
knjiga 5, str. 174 i 175).
Ne zaboravljam riječi slobodoumnog književnika Dragana Velikića kad kaže:
“Sve dok smo samo nacija, nismo ljudi”. Tako srodnog kulturnog i humanog ustrojstva
bili su moji književni sabesjednici, i to шоје iskustvo predočavam i ovima čiji su se
putevi spleli i na kućnim sijelima. Kako da se oglušim i zatvorim oči kuda me upućuju

94
mudrosti koje kažu da ono što ostaje od čovjeka, što je trajne vrijednosti, nije to što je
čovjek skupio za sebe, već šta je dao i ostavio drugim a. Teško je ostati čovjek sve do
svog nekrologa. Pjesnik i slikar sa mostarskog i beogradskog podnelja ostavio
neobjavljenu pjesmu sa stihom da je “pripadao generaciji koju su bolele tuđe rane”.
Sluđene nacionalšoviniste posmatrao je, godinama, šuteći, bez riječi, povukao se
u zagrobnu obamrlost.
Vratimo se našem kućnom sijelu, prijateljima i poznanicima u prostranoj kući,
okrenuti razbibrigama i “švedskom stolu”, i onima koje su “boljele tuđe rane”, pa tako
nastade prva pukotina opšteg dogovora da se tih noći ne govori o politici, previranjima i
dogadajima oko njih, bilo gdje i kada.
Na slijedećem kućnom akademskom sijelu, januarskom druženju 2011, uz
logističku režiju doktorice Vesne, nakon domaćina ekonomiste Ferida, magistra Sanje i
novinara Mugdima, druženje je krenulo novim književnim sadržajem - pjesničkom
simbolikom o ženi, poetskim sasježđem, kako je i proteklo veče.
lako nisam pjesnik, rekao sam, podariću vam pjesnički splet o ženi tokom dugih
vijekova.

Faraonski pjesnik o voljenoj ženi

Bezimeni pjesnik je spjevao pjesmu o voljenoj ženi prije četiri hiljade godina iz
vremena faraonskog, egipatskog, pjesmu koja se našla u enciklopedijskim knjigama, u
ciklusu istaknutih pisaca iz čitavog svijeta: “Historija civilizacije”.
Evo kako zaljubljeni pjesnik tog dalekog faraonskog vremena pjeva o svojoj
voljenoj ženi:
“Sedam dana nisam vidio svoju ljubljenu, i bolest me obuzela svega. Svi su moji
udovi postali teški. Čitavo moje tijelo kao da i nije više moje. Ako najbolji liječnici dođu
k meni, njihovi mi lijekovi neće pomoći. A ni kod vrača nema za to lijekova. Mnogo više
vrijedi moja ljubljena nego svi ti lijekovi. Za mene ona više vrijedi nego čitav zbomik
medicine.
Spas je moj kada ona uđe izvana. Kad je vidim, odmah ozdravim. Čim ona otvori
svoje oči, moji se udovi odmah podmlade. Čim ona progovori, meni se vrati snaga. A kad
je ja zagrlim, ona protjera sva zla. I zlo se vise ne vraća čitavih sedam dana ...”.

95
 Žena je opsjedala misli i želje pjesnika, slikara, vajara, naučnika, filozofa,
umjetnika rimske, grčke, kineske i drugih civilizacija ostavljajući djela neprolazne
vrijednosti.
I čuveni naučnik Emanuel Kant u 18. vijeku, rodonačelnik njemačke idealističke
filozofije, ostavio je pjesnički zapis koji se ne zaboravlja:
“Kako smiješna i dirljiva uspomena: prvi salon u koji osamnaestogodišnji mladić
ulazi, sam, bez ikakvog oslonca! Dovoljan je bio samo letimični ženski pogled da se sav
smetem. Što sam više nastojao da se dopadnem, tim sam bio nespretniji”.
Veliki engleski pjesnik 19. vijeka, romantičar, lord Bajron, podari čitateljstvu ove
stihove:
“I sama je Julijina hladnoća bila ugodna. A njena se mala ruka drhtavo i umiljato
izvukla iz njegove, ali je za sobom ostavila jak stisak, uzbudljiv, a tako blag i slab, da ti
se čini da je to bila samo slutnja”.

Januarsko druženje

Veliki Šekspir upozorava: “Nemoj milovanju suviše popuštati. Najjače se

zakletve slamaju za vatrom u krvi ...”.
Francuski pisac Prosper Merime u svojoj knjizi “Pripovjetke” navodi stihove
jedne korzikanske pjesme, kad pastir govori pastirici: “Ako bih ušao u sveti raj, a tebe ne
bi našao tamo, izašao bih iz njega”.
Tako kažu pjesničke simbolike o ženi kroz vijekove.
Ostavljam vama da govorite svoje stihove o ženi svoga života. Možda se već
rodio pjesnik koji će opjevati i junakinje “Zvijezda stajačica”, možda će iz omladinskih
njedara poteći priča i pjesma o njima, kao što je svojevremeno omladinka Vera Milošević
iz Svetozareva napisala pjesmu o Živki Damnjanović, prvoj ženi političkom komesaru
partizanske čete u Jugoslaviji ljeta 1941, atentatoru na njemačke oficire i četničkog
vojvodu decembra 1942, tragičnoj i velikoj figuri partizanske borbe.
Verini stihovi su i na 188 strani “Zvijezda stajačica”, knjiga koja nas je okupila
na desetogodišnjicu Bosanske biblioteke:

96
 “Bila je mala i nežna ko’ senica,
Čudan sjaj zračio je iz njenih zenica,
Činilo se da vidi stepe, Don i Kozake, i one bezbrojne
crvenejunake ...
Činilo se da, i kad se ne čuje topovska jeka,
U njoj odzvanja pesma lepa, daleka ...
I kao da čuje pesmu sa Dona i Kozare
‘Ali jednom hrabra senica,
Ostade otvorenih zenica.
Kao da posljednji put htela je da čuje pjesmu
sa Dona i Kozare.

Domaćin Ferid Sefer je intemetom razaslao poruku januarskog druženja. “Dragi

prijatelji, mdarn se da ste svi našli nešto interesantno u našem zadnjem druženju od
diskusije do književne večeri koju j e pripremio naš Mensur. Htio bih se zahvaliti na'sim
gostima Mugdimu i Mensuru i njihovim suprugama Emiri i Šefiki koji su svojim
prisustvom obogatili naše druženje, a takode i mom zetu Mihaelu i mojoj kćerki Idi, koja
nam se kratko pridružila pomno slušajući poemu o ljubavi staroj vise hiljada godina.
Prošlo druženje ćemo pamtiti po književnoj večeri i zanimljivim diskusijama. Nadam se
da su se svi dobro osjećali i da ovakva iskustva mogu nas samo obogatiti. U prilogu vam
šaljemo si ike za uspomenu".
Stigli su i prvi odgovori. “Dragi Seferi, sinoć j e vaš dom bio specijalno napaljen
nekom velikom energijom tako da smo demokratski raspravljali o svemu, neko manje,
neko vise, ali mislim da j e bilo uspje'sno. Čika Mensuru, teti Šefiki, Mugdi i Miri se
izvinjavam ako sam malo pretjerala, nađoh i ja svojih pet minuta da djelimično kažem
ono što mislim. To pravo sam sebi inače oduzela dolaskom u Ameriku. Imam ogromne
razloge za to”, Amira Burić.
1 Meri Bećirović se javila: “Bravo Vesna i Feride! Izvanredno ste uklopili tri
generacije u vašem izuzetno toplom domu. Svi smo uživali u ćaskanju o aktuelnim
temama iz naše zajednice, uživali u gurmanskim specijalitetima iz naših krajeva
(normalno, neki su i dobro zalili), kratko rečeno bilo je predivno".

97
 DVA NEOBIČNA JUNAKA

Mostarcima u Prvom (Mostarskom) bataljonu 13. hercegovačke NOU brigade

ostalo je neobjašnjivo zašto su naša dva junaka Husa Orman i Esad Fejić samovoljno
napustili bataljon.

“Im am jednu tajnu ...”

Dok je komesar brigade tvrdio da su njih dvojica, umjesto da “smrse konce”

četničkom komandiru, produžili za okupirani Mostar, kuriri su pričali da su otišli i neće
se povratiti dok ne uhvate njemačkog oficira da bi ga zamijenili za trojicu uhvaćenih
parti zana, dok su drugi imali svoje priče.
Komandir Prve čete Lazar Čvoro, kojem je Huso Orman bio zamjenik, svoju
priču o Husi i Esi ispričao mi je mnogo godina kasnije kada sam pripremao knjigu
(hroniku) o 13. brigadi (objavljena 1988), gdje na strani 76 piše:
“Bili smo na Ubosku krajem juna 1944, kada mi komandir 1. voda i zamjenik
Husa Orman reče: 'Imam jednu tajnu, Lazo, ali da je čuvaš do kraja rata'”! ’Hoću, ako
nije izdaja’, odgovaram mu, a on će na to: 'Nije! Ja večeras odoh. Imam specijalni
zadatak - idem u svoj rodni kraj, Ljubuški, da pobijem neke domaće ustaše, da ne ostanu
živi, da nekud ne pobjegnu'!.
Sutradan, gledam nema mog zamjenika. Nema ni Ese Fejića, nevjerovatno hrabra
čovjeka, komandira voda ... Tu našu tajnu nisam nikom odao. Svi smo znali: Husa nije
obdaren da vodi kolektiv, četu, ali ga je teško prevazići u samostalnim diverzantskim
akcijama. Za nas stare borce, a Husa i Esa su bili medu onima koji su opalili prve hice na
okupatora i domaće izdajnike. Taj siučaj je bio takav: otišli su da srede neke svoje
račune, da kažem intimne, svoje glave ponovo će izložiti iskušenjima koje mogu da
podnesu samo legendamo hrabri ljudi, pa će to ponovo biti i naši zajednički uspjesi, a
možda ćemo ih za taj podvig i kazniti.
Tako i bi: Čuda su činili u zapadnoj Hercegovini, postali su partizanski
komandiri, a Eso i komesar. On je poginuo u Čapljini, pokosio ga ustaški mitraljez sa
tornja crkve. Bio je već ražalovan, oduzet mu čin, a Husa u oslobođenom Mostaru kaže
“Hvala ti što si održao riječ”.
Husa je kasnije oženio učiteljicu i otvorio aščinicu pored Starog mosta.
 Ako je do junskih dana četrdeset četvrte Milan Knežević, zamjenik komesara 1.
čete 1. bataljona, sumnjao u priče da Husa Orman ne zna da čita i piše, jednog popodneva
nije vise bilo sumnje: Husa se nije znao ni potpisati na jedan dopis višeg štaba.
“Priznao mi je, baš tad, da ne zna da čita ni jednu jedinu rečenicu, ni da napiše
svoje ime”, pričao mi je bataljonski suborac. “Nije bilo više odstupanja: dogovorili smo
da ćemo svakoga dana samo nas dvojica, izolovani u sobi ili pojati, krenuti u Husino
savladivanje azbuke. Kad, koji dan kasnije, Huse i Ese nema. Četa je znala da nije riječ o
kukavičluku, pa se najčešće čulo, u šali, da su otišli u Mostar da se najedu smokava
petrovača.
Milan Knežević je oktobra 1944. kao politički rukovodilac djelovao u zapadnoj
Hercegovini i u selu Orah susreo je Husu Ormana. Od njega je saznao da ilegalno
rukovodstvo grada Mostara nije dozvolilo da njihovu samovoljnu diverziju izvrše i
kidnapuju njemačkog oficira zbog surovih represalija i stradanja gradana.
Tada, u Mostaru, trebalo je da odluče šta dalje da rade, kuda da krenu.
Odlučili su da idu u Ljubuški i obračunaju se sa jasenovačkim jamarima, kako je
želio Huso.
“Pozvaću Salema Maslića, on ima foto-aparat, bio je sa mnom u ćeliji u
italijanskom zatvoru na ostrvu Mamuli, i neka nas on snimi, fotografiše, jer ko zna šta će
dalje biti”, odlučio je Esad.
Idućeg dana u dvorištu porodične kuće njegovih roditelja u centru grada dvojica
partizana sa oružjem su snimljeni i film je dobio vlasnik fotografske radnje Kolaković,
koji je film sačuvao do oslobodenja Mostara 14. februara 1945. (snimak u prilogu).

Tragovi hrabrih

Nebudne i raskomoćene, slabo naoružane, njih 22 u prvoj grupi koja je iz Mostara

krenula 20. jula 1941. prema srpskim ustanicima u istočnoj Hercegovini, medu kojima je
bilo rukovodeće jezgro, iznenada su u Podveležju napale seoske ustaše, povele se kratka
borba u kojoj je Esad Fejić bombom usmrtio ustašu, ali je bio i teško ranjen u ruku,
uhvaćen je i poveden, vezan, prema Mostaru i ustaškom stožeru.
Vodio ga je “grmalj” ustaša kojem je i sam silazak u grad bio rijedak susret sa
građanima i gradskim ulicama. Dočekali su ih na prilazima grada Mladen Balorda i

99
Ahmed Pintul (narodni heroji), predstavili su se da su iz ustaške komande i na prevaru,
uručivši i potvrdu nepismenom planincu, “preuzeli” ranjenog i vezanog Esu Fejića. Iako
operisan, liječio se napomo, a 1942. godine uhapšen i odveden u italijanski zatvor na
Mamuli na ulazu u Bokokotorski zaljev, odakle su, nekad, stražarili unaokolo
dalekometni topovi.
Kako su proticali tvrđavski dani i neizvjesnosti u mračnim ćelijama ostalo je
zapisano u mojim knjigama.
Sa Mamule je početkom juna 1943. u utrobi trabakule prevezeno 194 vezana
zatvorenika do Trstva i koncentracionog logora Visco di Udine u sjevemoj Italiji. Medu
nekoliko hiljada muškaraca i žena bilo je nekoliko desetina Mostaraca. Tu se ubrzo našlo
i dvije stotina zatvorenika sa poluotoka Prevlaka, medu kojima sam bio i ja i moja starija
sestra Hidajeta. Tada sam se ponovo susreo sa Esadom Fejićem.
Dvadeset dana uoči kapitulacije fašističke Italije (septembra 1943) Esad i
nekoliko Mostaraca upućeni su za Dubrovnik, gdje ih je zatekla kapitulacija Italije i
rasulo italijanske vojske. Esad i drugovi su stigli u Mostar, a mostarska grupa iz logora
Visco di Udine priključila se slovenačkim partizanima, borcima Šercerove brigade.
Te jeseni 1943. Esad je postao borac Mostarskog partizanskog odreda, koji je
vršio diverzantske akcije na željezničkoj pruzi Sarajevo - Mostar. Postao je komandir
voda u četi u kojoj je Husa Orman bio zamjenik komandira.

Gorčine mostarskih familija

Esad Fejić je peta žrtva porodice Muhameda i Adile Fejić - poslije poginulih
partizana Džemala, Šefika, Ešrefa i Samije pao je uoči oslobođenja Mostara i Esad,
smjeli bjegunac sa ustaške jame ljeta 1941.
Smrt Ahmeda Brkića, koji je pao nakon pogibije brace Hivzije, Hamdije, Osmana
i sestre Fatime, smrt što pokosi i porodicu majke Ilinke Baiać, njena četiri momka -
Natka, Borisa, Slavka i Đoka, i porodicu majke Save Borozan, čiji su muž i pet sinova
poginuli, i braću Šarića, njih četvoricu, goleme žrtve što ih podnese Mostar tokom
Drugog svjetskog rata, ubrzali su odluku partizanskog rukovodstva da prije oslobodenja
grada pošalje u Mostar spisak palih boraca koji ponikoše na tom izvorištu slobode i

100
zajedništva, tražeći da ilegalni Narodnooslobodilački odbor grada obavijesti roditelje čiji
su sinovi i kćeri poginuli.
Samo su rijetki pojedinci imali snage da zađu u kuće iz kojih su poginuli ukućani,
mladost grada.

101
 ĆUTOLOZI

lako smo se maksimalno trudili da na sentluiškim ulicama pronađemo

mišljenje bosanskohercegovačkih građana o gorućoj temi, temi Ustavnih promjena,
karakteristično je da je od 64 ispitanika samo četiri pristalo da izrazi svoje mišljenje”,
obavještava nas “Sabah”, 26. aprila 2006. A od četvorice, čija su imena i fotografije
obavljeni, “trojica” “nemaju pojma o politici”, a četvrti predlaže da se “ukine Bošnjaštvo,
da svi stanovnici koji žive u Bosni i Hercegovini budu Bosanci i da imaju tri naroda kao
što su pravoslavci, katolici i muslimani”.

Anketa redakcije “SABAH -a”

Očigledno je redakcijska ekipa iznenađena anketom ćutologa, ali ostavila nam je

upečatljiv trag koji podstiče na razmišljanje o nama u dijaspori, pa evo i mene je izvela
na govomicu da progovorim o Bošnjacima koji u širokom luku izbjegavaju da javno
iskažu šta misle o tokovima života i problemima u matici zemlji iz koje su ponikii.
Ako je gotovo nemoguće odgonetnuti koliko anketiranih zna o dogadajima a ne
želi da o tome govori, ovog puta ukazujem na moja saznanja i iznenađenja poput ovih
sentluiških.
Ovu priču bi mogao bolje da ispriča Abduselam Koradžić, ali on se vratio u
Sarajevo. Bio je pokretač, urednik - isključivi fmansijer bošnjačkog lista “Bosančica” u
Čikagu. 1991. kad se ratni vihor nadnio nad susjednu Hrvatsku i primakao Bosni i
Hercegovini, a bio je sasvim dobar i koristan list. Svoj prvi broj u 200 primjeraka izložio
je na bajramski dan i pored svog glasila stavio je kutiju sa naznakom “Dobrovoljni
prilog”, jer list nije imao cijenu. Nadao se da će na taj način dobiti neku paru. Bar nešto
od onoga što je u list lično uložio. Na kraju je utvrdio da na pultu nije bilo nijednog
primjerka “Bosančice”, list je naprosto “razgrabljen”, a u kutiji, nažalost, nije bilo ni
jednog jedinog dolara. Poslije sedamnaestog broja digao je ruke od lista, jer morao je da
vodi brigu kako da plati i stanarinu.
Svojevremeno iznenađenje doživio sam kao glavni i odgovomi urednik dva
čikaška časopisa “Zambak-BH odjek" i “ Tribina Bošnjaka” (o kojoj je akademik Tvrtko
Kulenović rekao da je evropskog nivoa), koji su imali cijenu 4 dolara, pa 3, pa 2, pa 1, da

102
bi se napokon ugasila, odnosno “Zambak”, bez dodatka u naslovu (BH odjek), izlazi kao
privatno porodično glasilo, kao i “Ujedinjena Bosna”, vlasništvo druge porodice.
Kako je “Zambak-BiH odjek” dotrajavao, neka nam posluži pismo kolumniste
Bedrudina Gušića iz Bostona, 16. avgusta 1996: “Na žalost moje pesimističke prognoze u
pogledu prodaje šestog broja zaista izvrsno dizajniranog i bogatog sadržajno “Zambaka”
su se obistinile. Ja zaista ne znam šta se to sa Bošnjacima događaja i kakva bi to
kolektivna terapija mogla da pomogne. A sada, da položim račun: zaduženja 20 komada,
prodato 4(12 dolara), povrat 16 komada”.
Da odbojnost prema javno izgovorenoj riječi, prema novinama i knjigama, nije
svojstvena Bošnjacima samo na ovoj strani Okeana, ukazuje nam i trebinjski pjesnik i
novinar u “Sabahu” (7. juna i 19. jula 2005), da se i među šezdeset hiljada Bošnjaka u
Kraljevini Švedskoj naprosto ne ispoljava želja da se kupi knjiga kao ne daj bože, svi
strahuju da bi se pisac mogao obogatiti pišući knjige, da “nemaju naviku ni čitanja ni
posjedovanje pristojne porodične biblioteke”, da “malo ko ima duše kada je u pitanju
knjiga i kupovina knjige”, a “gdje je ljudsko znanje ako ne u knjigama”, da bi nam rekao
i to da “često se dešava i da mu je (knjigu) džabe daš, neće da je uzme”, da “za sve se ima
novca i razumijevanja, ali za knjigu niti ima razumijevanja, a ni novca”.
Bilo je gotovo porazno kada su šutnjom “odgovorili” mladi ljudi, njih tridesetero
iz Bosne i Hercegovine na studijskom boravku u Čikagu, među njima i Mostarci na moje
pitanje ima li zajedničkih aktivnosti mladih iz svih nacionalnih sredina, dva mostarska
univerziteta s lijeve i desne strane Neretve, kako bi se živjelo civilizacijski, ostali su
ćuteći.

Šetači pored Mičigenskog jezera

1 rekoh: dokle će da nas prati šutnja, da nas demobiliše i rastače otuđenost i

zagledanost u svoje ili neke tude dogme.
A onda su naišla nova saznanja, da ne ponavljam iznenadenja.
“Šta, kako, ko to kaže, gdje piše”, dočekuje me ne tako rijetki poznanici na šetnim
stazama pored Mičigenskog jezera, čije ruke ne dohvataju čikaške bošnjačke novine, čak
ni besplatno, udaljeni od sarajevske štampe i rijetkih kolektivnih skupova, najčešće
okrenuti svojim familijamim zatonima i proračunima, uveliko podložnih glasinama i

103
poluistinama, deformacijama svake vrste koje se za njih lijepe poput flastera i
muholovke.
U tim prilikama ponekad našim zemljacima koji još nose traume rata iz zavičaja,
ispričam anegdotu kako je jedan Englez godinama vozom prolazio predgradima
Londona, zagledan isključivo u svoje novine, u sportske i ribolovne stranice, sve do
jednog jutra kada su novinari štrajkovali i on ostao bez svojih novina, prisiljen da baci
pogled na jednu i drugu stranu pruge, tog puta njemu nepoznati predio, pa je u uzbuđenju
i usplahiren, vjerujući da je ušao u pogrešan voz, izašao na prvoj slijedećoj stanici,
pitajući se u čudu “Gdje sam to ja, šta je ovo!”
Hoću da kažem da vjemo i pronicljivo prepoznavanje vremena i dogadaja koji
prate naš život može samo onaj koji je dobro informisan, koji stalno traga za istinama
objektivnosti radi, koji upoređujući činjenicu razdvaja bitno i sporedno, odbacuje glasine,
strasti i improvizacije, i opredjeljuje se ljudskom i civilizacijskom poimanju vremena u
kojem živimo.
Na to upućuje i akademik Muhamed Filipović u svom “Bošnjačkom dijalogu”:
“Orijetiranje u današnjem svijetu”, svojevremeno objavljenom u “Ljiljanu” (12-19.
avgusta 2002), da je Bošnjacima dijalog potrebniji više nego išta drugo, on je, zapravo
osnov za svaku akciju u njihovoj budućnosti”, da “dijalog mora biti opći, ravnopravan i
podlijegati jedino snazi argumenta, a nikako snazi društvene, finansijske ili bilo kakve
druge, npr. vjerske ili političke moći i argumenata”.
Ćutolozi, nema sumnje, neće obilježiti budućnost Bosne i Hercegovine, kao ni
bošnjačkih sredina, bilo gdje da su, ostaće kao zbunjeni ljudi usred noći, u zabludi da su
dovoljni sami sebi. I sve skupa nije iznenađenje (“Sabah”, 31. maj 2006).

104
 “GRIJEH” PARTIZANA LOVRA

DVA JULSKA dana, treći i četvrti 1943. godine, malo primorsko selo Sukošane
kod Zadra zadugo neće zaboraviti. Trećeg jula fašisti su upali u selo, harali po njemu i
hapsili narod. Došli su i do kuće starog Dijana, čiji se sin Lovro “odmetnuo” u partizane,
čeljad mu pretukli, kuću zapalili, a njega odveli na obližnje brdo i posle zverakog
mučenja ubili.
Sutradan, 4. jula, seljani su poneli da sahrane svog uglednog meštanina i da mu po
starom običaju odaju dužnu poštu. Povorka se kretala iza kočija sa kovčegom ka groblju
nedaleko od sela.
A u meduvremenu...
Osamnaestogodišnji Lovro bio je teško pogođen vešću iz sela. Mučilo ga je i
osećanje krivice. Sve se to, mislio je, zbog njega desilo. Volio je oca i odlučio se na
riskantan korak - da se oprosti sa njim kada ga budu sahranjivali.
Prišunjao se iz šume i priključio povorci. Istog trenutka kada je opažen, u
sprovodu je nastala pometnja.
Pa zbog njega se sve ovo i desilo! Ako ga fašisti vide, i mi ćemo se provesti isto!
Strah je ovladao ljudima. Razbježali su se. Cio sprovod se rasturio za tren. I
kočijaš je ošinuo konje i sa kovčegom odjurio.
Lovro je ostao sam.
Skamenjen na stazi koja je vodila prema groblju, sam, sa svojih osamnaest
godina, skojevac i partizanski prvoborac Lovro, izvadio je tada revolver i opalio sebi u
sljepočnicu.

Kako ispraviti krive sudove

“Organizator omladine prvih dana NOP-a u mjestu nije bio pokojni Andrija nego
jedan drugi, vrlo zaslužni, a na žalost zaboravljen i zapostavljen pokretač i organizator”
pokojni Lovro Dijan Davor. On je i prije povlačenja u ilegalnost, a posebno u ilegalnosti
(kad je kao politički radnik vraćen na ovaj teren), kao rukovodilac omladine i SKOJ-a na
ovom području (općina Zemunik) izvršio neobično veliku ulogu u podizanju ustanka u
ovom mjestu, posebno u organiziranju i otpremanju omladine u partizanske jedinice.

105
 Sve omladinske i skojevske sastanke u Sukošanu, Debeljaku, Bibinju i drugim
mjestima, agitaciju i propagandu vršio je prije svega on. Organizirao je i nas niže
potpisane i niz drugih odsutnih i mrtvih boraca koji su među prvima prišli pokretu i otišli
u NOB...
Istini za ljubav i pravde radi molimo da se ovo razmotri i ispravi, jer ne bi bilo
zgodno da mlađim pokolenjima u baštinu ostavimo netačne podatke”.
Tri dana kasnije, 25. avgusta, još jedna grupa partizanskih odbomika i aktivnih
učesnika NOR-a iz Glogovca, gdje je Lovro Dijan takode radio sa omladinom, dala je
izjavu o konkretnim akcijama Lovre Dijana na njihovom terenu.
“Do zadnjeg dana je Lovro bio oduševljen borac i ostao vjeran pokretu. Poginuo
je od vlastite ruke na pogrebu svog oca, kojeg su Talijani, zbog Lovrine aktivnosti, ubili
na najzvjerskiji način. Bio je još mlad, preosjetljiv, i u tom teškom momentu izgubio je
kontrolu nad sobom. Zato ga nebi trebalo razlikovati od drugih zaslužnih boraca. Ovu
izjavu dajem kao ondašnji predsjednik NOO Sukošan i u ono doba jedini član KPJ u
selu’’, - napisao je u svojoj izjavi Petar Grdović.
Nešto kasnije, 7. septembra, izjavu je potpisao i Ljuban Burčul, načelnik
odjeljenja za privredu Opštine Zadar, u kojoj piše:
“S obzirom da sam Lovru Dijana dobro poznavao, mogu istaći da je na mene
ostavio izvanredan utisak (svojom pristupačnošću, političkom izgrađenošću,
inteligencijom i slično) i da je bi istaknut, jedan od neobično aktivnih drugova koji su se
kao politički radnici nalazili tada na terenu. Njegove nesumnjivo velike zasluge za
narodnooslobodinačku borbu i nesebičan rad kao omladinskog ilegalnog rukovodioca na
pordučju općine Zemunik - poznato mi je sve do njegovog zadnjeg momenta, 4. jula
1943. Ovu izjavu dajem u svrhu izdavanja spomenice poginulog i pravilnog tretmana
njegove uspomene i zasluge.’"
Šest dana kasnije, 13. septembra, dao je izjavu i Nedjeljko Grginović,
napominjući:
“Lovro je otišao u partizane u prvoj grupi. Od tada je radio kao ilegalni
omladinski rukovodilac na području općine Zemunik. Bio je sekretar Općinskog komiteta
SKOJ-a. Kao član Kotarskog komiteta SKOJ-a bio sam s njime u kontaktu, prenosio mu
direktive, saradivao, i znam da je bio vrstan politički radnik: aktivan, savjestan i

106
požrtvovan. Njegove velike zasluge za NOP su nesumnjive i akt samoubistva, koje je
počinio, ne smije ih izbrisati, niti se smije dopustiti bilo kakva diskriminacija prema
njegovoj uspomeni”.
I na kraju, 15. septembra 1961. godine, brat poginulog partizana je poslao pismo,
uz citirane izjave, Opštinskom komitetu Saveza komunista Zadar, tražeći da “čitav
problem uzme u razmatranje i postavi stvari na svoje mjesto”.
“... Prenesite se u njegov položaj: izvjestan osjećaj krivice za takvo strašno očevo
smaknuće, prisustvovanje sprovodu, lelek rodbine, nerazumijevanje i bijeg naroda,
njegovih tek osamnaest godina... 1 partizani su bili ljudi... i ljudsko srce može podnijeti
samo izvjestan teret bola. Izbezumio se, izgubio je vlast nad svojim postupcima i u
jednom munjevitom potezu trgnuo pištolj i oduzeo sebi život - ukoliko je to dobar izraz.
Jer, njegov život su oduzele prilike, situacija, neprijatelj. On nije bio gospodar svog
života kao ni, recimo, jedan tifusar, pa ipak nikome ne pada na um da one koji su pomrli
od tifusa ne smatra palim borcima... Bio je to akt nepromišljen i nagao, a nikako plod
demoralizacije. Poznavajući njegov rad i visoku moralnu svijest do posljednjeg časa -
drugi se zaključak ne može izvesti.
Moguće je da je brzina koju je diktirao tempo revolucije kriva da se ovom slučaju
ranije nije prišlo sa posebnom pažnjom, pa ga je zato netko možda pogrešno i krivo
shvatio. No, današnje staložene okolnosti dopuštaju nam da se na neke brzoplete i krive
sudove vratimo, detaljno ih proučimo i ispravimo...”
Četiri godine kasnije, u jesen 1965. predsjednik Udruženja boraca NOR-a opštine
Zadar Branko Periša donio je ova pisma i izjave na Peti kongres Saveza udruženja boraca
NOR-a.
Ubrzo je stigla poruka Frane Dijana, njegova velika želja da kao autor presudnog
članka (“Komunist) u slučaju njegove porodice, sa suprugom prisustvujem svečanom
uručenju Spomenice palog borca Narodnooslobodilačke borbe Lovre Dijana Davora koja
se pridružila Plaketi Davorovog oca, žrtvi fašističkog terora. U njegovom domu našao
sam se sa suprugom neku godinu kasnije.

107
 DOGAĐANJA I ČUĐENJA

U romanu NOŽ (str. 337, Zapis, Beograd, 1982), srpski književnik Vuk
Drašković pominje Mostar samo toliko da su stizaie “glasi, sve krvaviji za krvavijim” da
su “pobijeni gotovo svi Srbi u Mostaru
Mostar 1941! Sa njemačkim i italijanskim okupacionim trupama stigle su u grad i
ustaše poglavnika Ante Pavelića, fašizam koji je u podaničkoj tvorevini Nezavisnoj
Državi Hrvatskoj progonio i satirao građane i seljake Srbe, Jevreje, Rome, komuniste.

Crno doba rodnog grada

Zlo je vladalo Bosnom i Hercegovinom, gradom na Neretvi. Zločinci su

iznenadili sve što je bilo pošteno i rodoljubivo. Niko nije očekivao da će ljude, koji se
hapšenju nisu suprotstavljali vjerujući da nevina čovjeka ne mogu na pravdi boga ubiti,
odvući do jame i ponora. Iznenadili su i mostarske komuniste i njihovo gradsko ilegalno
rukovodstvo.
Naišlo je najcmije doba mog rodnog grada, kako je zapisano i u mojoj knjizi
M OSTARSKI KOLOPLETI (1985), inserti strave i smrti.
S prvim pucnjima ustaša, aprila četrdeset prve, upravo onog dana kada su se u
Mostar spuštale prve italijanske motorizovane kolone, iznad spleta nekoliko kuća na
zapadnim prilazima grada u kojima su živjeli Borozani - braća Đuro, Stojan i Uroš sa
osamnaestero djece - pala je prva nevina žrtva, ubijen je pred svojom kućom 53-godišnji
Đuro, koji je imao šest sinova i tri kćerke. Bilo je to 18. aprila 1941.
Već sutradan su se njegovi sinovi zavukli u zemunicu, nedaleko od svojih kuća,
iščekujući rasplet događaja. Jedan od njih, četmaestogodišnji učenik Drago, krenuo je u
izviđanje, ali je istog dana uhvaćen i strijeljan. Petnaest dana kasnije ubijen je i
šesnaestogodišnji Lazo, limarski učenik.
Planulo je i pet Borozanovih kuća na prilazima grada. Harao je pogrom - zločinci
su progonili srpske i jevrejske porodice, komuniste. Mnogi domaćini, mahom Srbi i
Jevreji, nisu imali sreće da se vrate svojim porodicama.
Našli su se u ustaškim sabiralištima, koja su nicala po školama i u oružničkoj
vojarni u našoj ulici. Oružnički satnik Drobac 29. juna poslao je dopis velikom županu
humske županije tražeći da se “pritvorenici iz vojarne ovog zapovjedništva” prebace na

108
neko drugo sabiralište i stratište, da su “w danima izmedu 26-28. ovog mjeseca
naoružane ustaše dovele u vojarnu oko 260 civilnih lica, pa j e zbog 'ovolikog velikog
broja lica u vojarni ... pretijesno”', da je ispraznio “dvije sobe momčadi, zapremio dvije
auto-garaže, kao i štalu, ali sve ove prostorije jo š su pretijesne da se u rtjih može smjestiti
ovako veliki broj lica".
Ustaški stožemik Ivan Zovko potpisao je 23. lipnja 1941. Naredbu o kretanju Srba
i Židova, koji su građani sa zebnjom čitali, da "vise od dva Srbina Hi Židova ne smiju se
kretati gradom zajedno", da “poslije 8 sati uveče Srbi i Židovi moraju biti u svojim
kućama”, da “Židovi i Srbi pri kupovanju u radnjama moraju čekati dok Hrvati podmire
svoje potrebe, pa tek onda da kupuju", da će “Židovi kupovati samo u svojim radnjama",
da "Srbi i Židovi ne smiju ići na Šetalište, niti smiju sjediti na Trgu slobode”, da “Srbi i
Židovi ne smiju plesati u javnim lokalima", a “svaki prekr'saj kaznite će se najkraće na
lieu mjesta bez izuzetka".
Tri dana kasnije, 26. lipnja, istaknuta je nova naredba Ustaškog stožera:
“Naređujem da se od momenta objelodanjenja ove naredbe ne smiju Srbi i Židovi kretati
po ulici niti na iste izlaziti do daljnje naredbe. Prekršitelj ove naredbe biće na lieu mjesta
kažnjen. Za dom spremni! Ustaški stožemik Ivan Zovko”.
Zatvorenici iz oružničke vojame pušteni su kućama, ali ubrzo su ponovo bili na
okupu - i oni i drugi koji dotad nisu bili uhapšeni. Gradom su osvanuli i plakati kojima su
ustaške vlasti obavještavale Srbe da se sa najnužnijim stvarima iseljavaju u Srbiju.
"Ovim j e čast izvjestiti gospodina velikog iupana da je dana 14. kolovoza vozom
u 23 sata iselilo 350 grčkoistočnjaka, a jutros 15. kolovoza u 6,30 sati 130. Napominje se
da je ovih 130 grčkoistočnjaka otputovalo sa njemačkim putnicama".
Sutradan, 16. avgusta u 21,40 sati, Ravnateljstvo za javni red i sigurnost u
Zagrebu i njegov državni tajnik Kvatemik poslali su “svim područnim vlastima” telegram
da se “odmah obustavi svako odašiljanje zatoćenika za Gospić".
Desetak dana kasnije, 26. avgusta 1941, Predstojništvo gradskog redarstva
Mostara poslalo je Velikoj župi Hum izvještaj, koji u cijelosti citiram:
“Temeljem traženja Naslova Br. 225/41 Pret. od 2. kolovoza 1941. god. za
registraciju Srba pravoslavaca izvještuje se da se j e za registraciju Srba pravoslavaca

109
osim mješovitih brakova i onih koji su već prešli na rimo.kat. vjeru prijavilo ukupno sa
muževima, ženama i djecom 852 osobe” .
U Mostaru je tako od oko pet hiljada gradana srpske nacionalnosti ostalo samo
852!
Bio je 17. avgust 1941, majka Anika Neimarević i njena majka Cvijeta, Pavle,
Todor i Ksenija, i Vasa Maslo, krenuli su, vozom, za Srbiju, koristeći propusnicu koju
im je nabavila partijska organizacija. Izbjegli su transporte kojima su, po abecednom
redu, iseljavane srpske porodice u logore u sjevernom dijelu Hrvatske ili u Srbiju.
General-pukovnik JNA Enver Ćemalović je u svojoj knjizi “MOSTARSKI
BATALJON” (1986. godine) na str. 18. napisao: “U toku NOR-a okupator, ustaše i
četnici ubili su u Mostaru 537 građana, a u okolnim selima jo š 726. Ukupno su u
mostarskoj op'stini ubijena 1.263 stanovnika, od kojih: Srba 984, Muslimana 148, Hrvata
98 iJevreja 33. Ustaše su ubile 968, četnici 191, Nijemci 75 i Italijani 29 lju d i...”
Vratimo se književniku Vuku Draškoviću, njegovim literamim varnicama da su
‘"pobijeni gotovo svi Srbi u Mostaru”.
Vjerodostupni pokazatelji o pogubljenim ljudima iz svih nacionalnih sredina
upućuju na zaključak da su “glasi” o srpskim žrtvama u stvari nepotpune i
nevjerodostojne informacije, jer su mnogi Srbi koji su nasilnim iseljavanjem napustili
Mostar ostali srećom, živi, nisu među “mrtvim dušama” srpske nacionalnosti.
Na str. 17 knjige piše:
“Ustake 14. avgusta 1941. otpočinju i sa iseljavanjem Srba u novostvorenu
kvislinšku Nedićevu Srbiju. Vozovima se otpremaju srpske porodice po abecednom redu:
došli su do slova H, kada j e iseljavanje obustavljeno. Svi pošteni Mostarci rade sve što
mogu da bi ispratili srpske porodice, primaju njihove dragocjenosti na čuvanje i
snabdijevaju ih hranom za put. Komšije se rastaju uz plač, vjerujući u bolje sutra i
povratak iseljenih".

K uda vode tako razapeta je d ra

Da bi izbjegli pogubno svojatanje neutvrdenog broja ubijenih u Hercegovini su

objavljene spomen-knjige o žrtvama fašističkog terora (ŽFT) iz svih nacionalnih sredina
za područje Nevesinja, Gacka, Trebinja, Stoca, Mostara, Čapljine sa Neumom i

110
Jablanice. Poimenično su upisane žrtve (sa osnovnim i provjerenim podacima). Ostale
hercegovačke opštine, koje nisu izdale spomen-knjige, takode su utvrdile spiskove
ubijenih (ŽFT).
U članku “Potresna matematika smrti”, objavljenom u “Oslobodenju”, 9.
septembra 1990, saopštio sam podatke o ŽFT u Hercegovini tokom rata 1941-1945. do
koji su došli ličnim istraživanjem Radovan Papić, Anđelko Belović, Slavko Stijačić,
Božidar Čučković, Drago Karlo Miletić(Procjene se kreću od 9.019 do 14.732). U
međuvremenu je član bosanskohercegovačke republičke komisije za utvrđivanje žrtava
ZFT (rukovodilac komisije je dr. Rasim Hurem) poslije višegodišnjeg istraživanja utvrdio
da je u ratu 1941-1945. ubijen 10.491 Hercegivac, među kojima je 8.083 Srba i 2.408
Muslimana i Hrvata. U tim okvirima se uglavnom kreće i većina pomenutih istraživača.
Opštinske boračke organizacije u Bosni nemaju dokumentaciju takvog
(hercegovačkog) karaktera i značaja, odnosno imaju vrijednu arhivsku građu o žrtvama
fašističkog terora.
Vladimir Dedijer u svojoj knjizi “KNJIŽEVNOST I ISTORIJA” (“Rad”,
Beograd, 1985) govori i o memoarima prote Matije Nenadovića, da on “otvoreno priznaje
da je u datim situacijama morao i da ’govori neistinu radi opšte stvari’, da je ’primenjivao
laž u borbi za slobodu’, a zatim, “On, na primjer, priča kako su vođe ustanka nadmudrile
austrijskog generala i dahijske predstavnike na sastanku u Zemunu ... Prota dalje priča
kako je vodio Del Ameta po Srbiji, predstavljajući ga kao sina Mustafe-paše i sultanovog
predstavnika. On pravi spisak lažnih podataka da su Turci popalili u Srbiji sve crkve i
manastire i tu predstavku podnosi ruskom caru, jer je znao za bolećivost toga carstva
prema pravoslavnoj crkvi kao instituciji ... 1 konačno, prota otvoreno priča kako je narod
pljačkao u prvom ustanku, i to ne na jednom mestu, nego skoro u svakoj prilici posle
pobede nad Turcima. Veličina Protinih memoara jeste baš u tome što on piše onako kako
je bilo ... Retko se može naći koji drugi pisac memoara koji će tako duboko i iskreno
znati da se osvme na ono što je radio i da uzvikne kao naš Prota: ’ta moja politika, da ne
reknem laž!’ ... Nije čudo što je Prota, kao umeren čovek, odlučio da objavi svoje
Memoare tek posle svoje smrti ...” (str. 44, 45, 46).
Danica Drašković, član Glavnog odbora Srpskog pokreta obnove (SPO), u
’Svetlosti' govori: “Jedan naš član, milicionar, koji j e bio na Kosovu, kaže da j e čuvena

111
fotografija žene sa puškom iz Prekala (i sa djecom), koja j e obi'sla svet - montirana. Žena
je krenula na njivu. Fotoreporter je hteo da j e slika, a komšija jo j je dao pušku. I nastala
j e fotografija. Posle toga, žena je dobila pomoć, građevinski materijal da napravi kuću,
nastala je euforija. Komšija koji j e jo j dao pušku tužio j e i tražio pola. Oni se tide i to u
selu svi znaju. To je strašno. Kako se sve demistifikujeV’ (“Vreme", 31. maj 1993).
“Prevara i laž temelji srpske politike”, rekao je Slavko Perović, lider Liberalnog
saveza Cme Gore, novinaru 'Srpske reči'" (prenijelo “Oslobodenje" 18-25. maja 1995).
Na pitanje “Kako vidite trenutnu političku situaciju u Srbiji", odgovorio je: “Mogu Vam
slikovito reći da je srpska situacija nešto potpuno novo u civilizacijskom i istorijskom
hodu ... Oni jednostavno predstavljaju mutante. U političkom smislu to je jedna faza
opredmećenog ludila. Mislim da Srbiji predstoji put denacifikacije. Na isti način na koji
j e to potrebno Njemačkoj. S tim što j e za Njemačku onda bio zainteresovan čitav svijet, a
za Srbiju nije istinski zainteresovan niko... Velike Srbije nikada biti neie."
Nekoliko mjeseci kasnije Kemal Kurspahić (“Oslobodenje”, 28. decembar 1995,
str. 4) objavljena je vjerovatno najbezočnija laž “sa matrice jeftine paljanskobeogradske
propagande kako Muslimani ubijaju sami sebe”. Naime, Miloševićev diplomata
Vladislav Jovanović, ministar spoljnih poslova Savezne republike Jugoslavije, pismom je
obavijestio Savjet bezbjednosti da su Muslimani koji su ubijeni prilikom zauzimanja
Srebrenice, zapravo ubijeni od muslimanskih, a ne od srpskih snaga koje su zauzele to
mjesto. Taj pokušaj da se odgovomost za masovni zločin prebaci na žrtve, američka
ambasadorka Madeleina Albright (Meldin Olbrajt) je okvalifikovala riječima: ‘T o je
velika besmislena laž. To vrijeđa inteligenciju članova Savjeta bezbjednosti". Slično su
govorile i druge diplomate.
Takve velike besmislene laži susreću se i dalje u javnom iivotu Srbije, poput, na
žalost feljtona u Nedeljnim informativnim novinama (/V//V, 9. septembar 1999), gdje
urednik Slobodan Reljić, uz prvi nastavak feljtona, piše kako "zdrav razum, dobre
namjere i pristup bez političke pozadine osnovne su odlike Dejvisovog viđenja našeg
ratal' (Džejms Devis, Kanadski vojnik u jugoratu), kako on pod naslovom na dvije strane
’Bošnjaci su ubijali svoju decu’, krupnim slovima ističe dio autorovog teksta: “Nije
pucano sa srpske strane. Ustanovljeno je da su Bošnjaci gađali svoju decu. U
propagandne svrhe. Nismo mogli da verujemo. Tog jutra sam lako mogao da ubijem

112
svakog pripadnika vojske bosanskih muslimana. Ovim ljudima ništa nije bilo sveto.
Ponašali su se kao životinje. Pokušao sam da odbacim zle misli i sačuvam zdrav razum.
To nije bio posljednji put da su bosanski Muslimani pobili svoj narod uz dobro
izrežiranim napadima. Nismo imali ovlašćenje da zaustavimo ovakve stvari već smo
morali da se držimo po strani."
I šta da čovjek kaže poslije svega rečenog o redakcijskoj napomeni i tekstu
“siromašnog Kanađanina”, jadnog Džemsa, čije je pero prepoznatljivo? Može li se poslije
svega što je poznato o stvamim balkanskim bubnjarima i ratovodama upomo istrajavati
u jalovim nastojanjima da se za gotovo sve krvave obračune u Bosni i Hercegovini
optuže - Bošnjaci, da njima “ništa nije sveto, ponašaju se kao životinje. ”Kuda to vode
tako razapeta jedra?”
Povodom tog feljtona pisao sam redakciji i moj odgovor, iako znatno skraćen
objavljen je 30. septembra 1999, a feljton, umjesto očekivanih nekoliko nastavaka,
objavljen je u samo dva broja (2451 i 2452).

Spisateljstvo za čuđenje i pamćenje!

Književnik Vojislav Lubarda u 17. nastavku svog feljtona (Politika, 8. jula 1990)
saopštava: “Čak i umjerene procjene govore da su ustaše za vrijeme Drugog svjetskog
rata, samo u BiH, ubile izmedu 400.000 i 500.000 Srba, muškaraca, žena i djece".
Sutradan, 19. jula, također piše: “Kao što se i moglo očekivati, ustaše su najrevnosnije
bile u radu s kamom. U Jasenovcu i na Jadovnu, u jamama i vrtačama Hercegovine, uz
rijeke, puteve i bespuća Bosne, na kućnim ognji'stima i po šumskim zbjegovima, poklano
je ili spaljeno najmanje 500.000 Srba iz Bosne i Hercegovine".
Kuda vodi nemanje objektivnih pokazatelja o žrtvama fašističkog terora u
Jugoslaviji, kao i različitih kriteriji o ocjenjivanju zločina počinjenih ispod raznih zastava
prema “svom” i “tudem” narodu, neka nam posluži novinski prilog Dušana M.
Vojnovića, pukovnika u penziji i autora knjige “O pstanak srpskog naroda”, članak
“Zaprepašćen sam islamskim divljanjem u srcu Srbije” (“Politika”, 3. avgust 1990). U
dijelu ovog teksta sa međunaslovom “Zašto smo okruženi mržnjom", pokušavajući da
odgonetne “kako je moguće da srpski narod, u suštini pošten prema svim u Jugoslaviji
dospe u situaciju okruženja tolikom mržnjom, koja ničim nije opravdana i izazvana”,

113
dolazi do uvjerenja da su “za to krivi posleratni glavni jugoslovenski rukovodioci”, koji
su bili indoktrinisani komintemovskom idejom da je bivša Jugoslavia veštačka
tvorevina, a Srbi tlačiteljski i hegemonistički narod, da su upravo oni “iza rata nastojali
da izazovu što veći jaz između Srba i Muslimana praveći simetriju između ustaša i
četnika”, a zatim piše:
“Izjednačavali su likvidaciju oko dva miliona Srba, od strane ustaša sa
likvidacijom nekoliko hiljada Muslimana od strane četnika”.
Kuda nas odvode euforični, neobuzdani i krajnje netačni pokazatelji, poput pisca
Vojislava Lubarde i Dušana M. Vojinovića? Kome, u stvari, pogoduju nemanje tačnih
podataka o žrtvama fašističkog terora? Očigledno šovinislima, potpaljivačima mržnje
među ljudima i narodima.

“Jednooki ljudi”

Povodom “Deklaracije o obustavljanju postupka Haškog tribunala protiv

Radovana Karadžića”, koju je potpisala grupa akademika, univerzitetskih profesora i
naučnih radnika (Milorad Ekmečić, Mihailo Marković, Nikola Milošević, Ljubomir
Tadić, Kosta Čavoški ... ) Asocijacija nezavisnih intelektualaca KRUG ’99 iz Sarajeva
uputila je domaćoj i svjetskoj javnosti saopštenje da Deklaracija predstavlja “vrhunac
angažovanja dijela srpskih intelektualaca na strani zločina genocida i zločina protiv
čovječnosti i monstruozno fm ale njihovog višegodišnjeg nastojanja da se agresivnim
ratom ostvare ekstremni nacionalistički ciljevi...” (Svijet, 4. juli 1996).
O posljednjem pokušaju srpske ekspanzije prema bosanskoj teritoriji, u “Našoj
Borbi” (26-27. aprila 1997) govorili su kritički petorica istaknutih srpskih intelektualaca,
među njima i akademik Dragutin Dražić sa izjavom pod naslovom “Jednooki ljudi”: “ ...
Ljudi koji su j e napisali i potpisali očigledno spontano žive 100 godina unazad i to nije
slučajno. Osim ljudi iz crkvenih krugova, patrijarha Pavla i episkopa bačkog Irineja,
većina ostalih imena medu potpisnicima su ljudi koji već deset godina pričaju istu priču i
gledaju samo ’jednim okom'. Stvarno sam zapanjen, da do mozgova tih ljudi ništa ne
dopire, ništa nisu shvatili, kao da su ova deca tri meseca šetala po Mesecu, a ne po
Beogradu. Zvone telefoni i šalju se preteća pisma nesrbima. Te stvari se de'savaju u
Beogradu, a mi grdimo Tuđmana što to radi u Zagrebu.

114
 Riječi dem okratske Srbije

Usred režimske političke i medijske svakojake izobličenosti i represije oglašavali

su se srčana progresivna srpska i cmogorska moralna intelektualna jezgra u čijem se
otporu naziru civilizacijski i evropski raspleti, čuvari demokratskog lica, kako je zapisano
i u mojoj knjizi ISKUŠENJA (2006).
Z agorka Golubović (“ Većina stanovništva Srbije j e sledila nacionalističku
politiku vođstva Milinko M arković (“Ponovo imamo zov ratnih truba za odbranu
srpstva Miladin Životić (“Nema ni Iraga samoosvješćivanju ...” Taj mit bio bi
zasnovan na otporu međunarodnoj zajednici ... To j e opasnost zbog koje moramo
govoriti o odgovornosti”); Vesna Pešić (“Šešelj je nova mitološka kompenzacija Srbima
nakon ’nacionalnog p o r a z a ... “J a sam jako razočarana u one koji i nisu bili spremni
da vide šta će se dogoditr); Slobodan Inić (“Bilo je to upravo vrijeme kada su iz Srbije
slate dobrovoljačke horde ubicapreko Drine i Save čije su žrtve najčešće bili mlađi ...”);
Dragoljub Dražić, akademik, sa grupom istomišljenika u izjavi “ ... Jednooki ljudC\ (To
su ljudi koji vet deset godina pričaju istu priču i gledaju jednim okom ... Stvarno sam
zapanjen da do mozgova tih ljudi ništa ne dopire, ništa nisu shvatili ...”); Vida
Ognjenović (“Ukoliko se međusobno ne istrebimo, ovako iscrpljeni i gladni, doći ćemo
vjerovatno pod neki protektorat ...”); L azar Stojanović (“Još ljudi ne žele da procene
učinjeno zlo ... Hrvatska i Bi Hsu dobile rat, a on (Milosevic - prim. M. S.) ga je izgubio,
a rata ne bi bilo da ga on nije poveo'j; M irjana Mioćinović (“б/о je to, i do dana
današnjeg ostao, smrtonosni spoj pravoslavlja i revolucionarnog mita”); Stojan Cerović
(“Demokrate genocidnog tipa ... ne vide, niti su dosada videli neki problem oko zločina i
genocida”); M irko Kovač (Primitivčine u odori intelektualaca ... Tamo gde su ludaci
moćni, demokrate su slabi ... Postoji i neka hronologija našeg ludila, ali niko neće da
prizna da je blesav”); Jevrem Brković (“Patuljaste noge laži ... Veliki srpski
nacionalizam je u ekspanziji Crna Gora je sada najzanimljiviji cilj'’); Filip David
(Probuđen j e duh barbarogenija! Kakva j e to moćna hipnotizirajuća sila tako, gotovo

115
preko noći, menja ljude da m prosto vise ne prepoznaješ nekoga dobrog prijatelja,
susjeda, pa čak ni člana porodice ...”).
Među njima je i Mirko Tepavac, nekadašnji ministar inostranih poslova SFRJ,
koji u Republici piše: "Svi Srbi u jednoj nevo lji... Suočavanje sa porazom je uvek teško i
bolno. Kako sada priznati sebi i drugima da bi sve bilo bolje da se ništa nije počinjalo.
Srbija je sve druge nacionalno homogenizirala a sama se duboko podelila. Htela je
ltveliku Srbiju" a pomažući rat protiv Muslimana stvorila uslove za “veliku Hrvatsku".
Naumila j e da proširi teritoriju gde five Srbi, a dobile gole i bose Srbe bez teritorija.
Ukinula je autonomiju Kosova, a sada rizikuje da ga potpuno izgubi. Srušila je
autonomiju Vojvodine, a dobila pokret za autonomiju Sandiaka. Nije bila u ratu, a
osiroma'sila je i postradala kao da je ratovala, suprotstavila se celom svetu, a sada mora
da pristane da jo j svet diktira uslove za mir. Jesmo li to hteli kad smo počelil Ko se vise
saginjati neće ...”).
Francuski pisac i filozof Bemar Levi (Bemard-Henri Levy) u beogradskom
nezavisnom nedeljniku VREME (20. decembar 2001) govorio je o prvom susretu sa
publikom u Dokumentacionom centru “Ratovi 1991-1999”. Nakon dvočasovne
projekcije njegovog filma BOSNA obratio se okupljenim Beograđanima (njih oko 400):
“ ... Sta želite da vam kažeml Tri puta sam bio u Beogradu dok je trajao rat u
Bosni. Nisam prestao da govorim da ne smemo da pomesamo čitav narod sa
državnicima. Da li jeste ili niste organizovali demonstracije protiv bombardovanja
Sarajevo? Da li ste znali za pokolj u Srebrenicil Znate dobro da jeste znali. I znate dobro
da, iako ste znali za sve to, niste u to verovali. Kad kažem vi, mislim na većinu srpskog
naroda. A one koji su vam to govorili niste slušali. Govorili ste da su oni koji govore o
zločinima u Srebrenici izdajnici Srbije. A oni su služili na čast Srbije. To j e realnost.
Tako stoje stvari. I treba se suočiti sa tom relanošću”.
Zatim je u razgovoru (Snežana Ristić i Radonja Lazarević) na kraju rekao:
“Imam utisak, posle razgovora u Rexu da u nekim glavama ovde, u nekim
umovima, jo š spava ili - bolje - vrišti 'mali Milo'sević'. Oslobodićete se Miloševića,
jugoslovenski narod će ga se osloboditi, kad svako bude u stanju da ga izbaci iz svoje
glave. Čovek koji je večeras pokušao da mi dokaže da slike Omarske nisu istinite, ili onaj

116
drugi koji je tvrdio da je u pitanju filmski trik a ne stvarna scena, to su glasovi malog
Miloševića. Oni ga imaju u svojim glavama.
Ali, odlazim iz Beograda sa stvarnom nadom. Mislim da je proces izbacivanja
malih Miloševića iz glava počeo i da će završiti uspešno. Siguran sam u to ... Sada
morate da se suočite s dm. Biće to vreme bolno, sapuno patnje
Bemar Levi je očigledno uvjeren da će svijet kojem se obraća u dogledno vrijeme
preispitati sve što se događalo i u čemu je učestvovao, da će doživjeti katarzu kakvu
znamo kao “psihološko-fiiosofski pojam koji znači pročišćenje”, odnosno kao
“specifično estetsko značenje tog pojma kako ga je izložio Aristotel u svojoj POETICI”,
to jest da je “zadatak umjetnosti da pročisti (rastereti) dušu od štetnih efekata”, da “u
efektivnom životu uspostavimo pravu, za duševni mir potrebnu ravnotežu”
(Enciklopedija Leksikografskog zavoda, tom 3, str. 431).
Na trodnevnom skupu “Ratovi u Jugoslaviji 1991-1999” koji je održan u
Beogradu (7-9. novembra 2001) u organizaciji Društva za istinu o antifašističkoj
narodnooslobodilačkoj borbi u Jugoslaviji 1941-1945, gdje je izloženo šezdesetak i
nekoliko referata veoma poznatih mahom bivših partizana, i više diskusija, uglavnom
usmjereni o potrebi da se čitateljstvo oslobodi “zabluda” i dvolične politike, da se
razgrade omeđine medu ljudima i narodima, da se potisnu polazišta izopačenih ratovođa,
bomiranih glavara i njihovih poslužnika, “srećnih podanika”.
“Pomoći će svakom dobronamjernom građaninu na tom putu mudrost koja kaže
da j e čovjekovo presudno obilježje upravo to što na kraju, do nekrologa, postajemo i
ostajemo, da je 'čovjek ono što čini', da se 'sastoji od drugih ljudi'. Upućuje nas na to i
iskustvo, stečeno prije drugih u Francuskoj 'u kojoj postoji tradicija angažovanja
intelektualaca, počev od Zole i afere Drajfus, da se oglase u javnosti ne samo kao
gradani, nego kao ime koje nešto znači, kao dio kulturnog ponašanja'".
‘7 danas svašta potpisujem i ne kajem se ni za jedan potpis ili podr'sku samo zato
što je onaj koga smo štitili ispao docnije nedostojan, ili čak monstrum. Riječ j e o odbrani
principa”, zapisao je heroj francuskog pokreta otpora, pisac i naučnik koji se bavi
antičkom filozofijom Zan Pjer Vernan.

117
 Dvije istorijske pobjede

Mirko Pejanović, član Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine i jedan od

organizatora Srpskog građanskog vijeća u Sarajevu, smatra da su u Bosni i Hercegovini
izvojevane dvije istorijske pobjede:
“Strand me pitaju razne stvari, recimo o fundamentalizmu. Kažem im da u opštoj
tragediji koja je Bosnu zadesila postoje dva momenta koje znače istorijsku pobjedu.
To je što većinski, bošnjački narod kome je namijenjna sudbina nestanka nije
podlegao ni u najtežim situacijama kolektivnom revanšizmu, ostao j e na vrlo visokom
civilizacijskom nivou. Stalno se gurala štafetna palica Bošnjacima da učine zločin, da bi
bili isti u zločinu. Bošnjaci su, međutim, bili iznad toga i mislim da je to za budućnost
Bosne i Hercegovine bilo presudno.
Drugi momenat je da je dio srpskog naroda ostao u gradovima zajedno sa
Bošnjacima i Hrvatima i tako doprinio da se sačuva jezgro multinacionalnog bića Bosne
i Hercegovine, da se sačuva povjerenje međunarodne zajednice prema ideji
multinacionalne Bosne i Hercegovine" (Zambak - BH odjek, Čikago, br. 4).

“Svi Srbi u jednoj nevolji’’

“Suočavanje sa porazom je uvek teško i bolno. Kako sada priznati sebi i drugima
da bi sve bilo bolje da se ništa nije počinjalo”, zapisao je Mirko Tepavac, progresivni
srpski vojvođanski političar, bivši ministar inostranih poslova u nezavisnom glasilu
REPUBLICI u članku ’Svi Srbi u jednoj nevolji’, a zatim:
“Srbija je sve druge nacionalno homogenizirala a sama se duboko podelila. Htela
je 'Veliku Srbiju', a pomažući rat protiv Muslimana stvorila uslove za 'Veliku Hrvatsku'.
Naumila j e da proširi teritoriju gdje žive Srbi a dobile gole i bose Srbe bez teritorija.
Ukinula j e autonomiju Kosova, a sada rizikuje da ga potpuno izgubi. Srušila autonomiju
Vojvodine, a dobila pokret za autonomiju Sandiaka. Nije bila u ratu, a osiromašila kao
da je ratovala, suprostavila se celom svetu, a sada mora da pristane da jo j svet diktira
uslove za mir. Jesmo li to htjeli kada smo počelil Ko se vise saginjati neće ...”
Prijateljstva ne zaboravljaju moralni ljudi, ona traju i ne zastarjevaju, i moja
kćerka Selena, magistar književnosti, prijatelj porodice Tepavac, poslala je knjigu

118
PREBOLI ZLA, u kojoj je objavljen snimak Tepavčevog članka “5V/ Srbi u jednoj
nevolji”, i uskoro je stiglo njegovo pismo (29. maja 2003), koji u cjelini objavljujem:
“Draga Selena, javljam se sa opravdanim (81 godina) i neopravdanim (sporost)
zakašnjenjem. Pismo me je, a ne manje Renatu, zbilja obradovalo i probudilo uspomene
na sunčane Post ire pre valjda petnaestak godina.
Cuo sam sa velikim zakašnjenjem za smrt vašeg strica, a mog dragog prijatelja i
saradnika Nusreta. Vašeg oca, pisca knjige na kojoj se najtoplije zahvaljujem, mislim da
nisam nikad sreo, ukoliko on, kao sigurno znatno mlađi od mene, ne kaže suprotno. Sa
slike vidim samo da neobično liči na svoga brata.
Knjigu sam pročitao sa velikim zanimanjem, kao dokumentarno, ali i literarno
potresno svjedočenje o kataklizmičkom vremenu na'seg zla, koje se nije moralo pa ni
smjelo dogoditi (Usud nije moćniji od ljudskog zla\). Zanimljiva je sa političkog, a ne
manje sa etičkog, pa ifilozofskog stanovišta. Ponovo, hvalal
Ovog leta j e cela šira porodica bila ovde na okupu i svi (odrasliji) s mukom
preboljevati uspomene na Postirske dane.
Uvek sa Renatom, pozdravljam Vas i vašeg oca. Mirko Tepavac.”

119
 HERCEGO VAČKIPRAVEDNICI

Kako su P etar Popadić i Srđan Aleksić shvatili zajedništvo

U selu Berkovićima, u nekoliko isprekidanih đerdana kamenih prizemnica nasred

Dabarskog polja odakle u tri kraka vode putevi ka Nevesinju, Stocu i Bileći, ljeta
četrdeset prve široki otkosi smrti odnijeli su gotovo cio srpski i muslimanski živalj, pa se
ta krvava zbilja po svojoj surovosti i neočekivanim obrtima teško može zamisliti
zlokobnijom i neijudskijom.
U prvom junskom ustaškom naletu iskasapljeno i sunovraćeno je u jame bezdanke
197 starosjedilaca Srba, mahom žena i djece, poput pokolja što počiniše i na drugim
hercegovačkim gubilištima. Samo rijetki pojedinci mogli su da saopšte strahote
berkovićkog bezumlja izbjeglom srpskom narodu podno planine Sitnice, gdje su doprle i
vijesti da su u pokolju nedužnih učestvovali i Muslimani okolnih sela.
U toj grčevitoj borbi za opstanak, u vrijeme leleka po zavičajnim krčevinama,
dvadeset i nekoliko naoružanih mladića iz sela Vranjska, predvođenih kaluderom
Mironom Nikićem, otisnulo se iz svog sitničkog planinskog gnjezda ka Dabarskomn
polju, odlučni da se obračunaju sa Muslimanima koji su im bili najbliži, sa stotinu čeljadi
iz 22 porodice u selu Milavićima, s kojima su srpske familije u tom selu Popadići i
Kašikovići, i u okolnim selima, decenijama živjeli združeni u mnogim nevoljama.
Niz kozije staze grabili su ogorčeni gorštaci, među njima i oni koji nisu htjeli da
razluće ko je na njihovom putu zločinac a ko pošten među Muslimanima, jer
zaslijepljenost je znala samo za ime. Trebalo je sagorjeti “sve tursko”, pa i u selu
Milavićima, smještenim s južne strane Dabarskog polja, iznad kojeg se razvuklo, valjda
petnaestak kilometara, srpsko selo Zasadi sa svojim zaseocima, gdje su takođe živjele
brojne porodice Popadića i Vujovića, njih tri stotine i nekoliko.
Naoružano klupko “osvetnika”, kotrljajući se ka dolini, grunulo je u zaselak
Ugarci u selu Donja Zasada, stiglo je i do čokota kuća uglednih domaćina Petra
Popadića i njegova četiri brata, do Petrova tri sina - Jefta, Milana i Milorada. Poznat u
širem zavičaju i po građevinama koje je podizao, a i po iskonskoj mudrosti koju je rado
ponavljao da se “čovjek oslanja na čovjeka kao kamen na kamen”, Petar Popadić je znao
da su glasine “da su svi ’Turci’ ustaše i da ih sve treba pobiti, da odmah treba svetiti ne

120
samo Korita i Berkoviće nego i Kosovo” naprosto ne mogu prihvatiti, da “zdrava narodna
svijest zna da nije tako i da tako ne može biti”. To je znao i njegov susjed iz Milavića,
stari Muho Habota, koji je, dan uoči tragičnog raspleta u zaseoku Ugarci, “uplakan trčao
po susjednim srpskim selima i govorio narodu da bježi, da ustaška rulja kolje sve što je
srpsko”.
To za Petra nije bio zapis ispisan na ledu, plašt izatkan od vjetra, jer upravo je on
- 26. juna 1941. u tri sata popodne, kada je napunio 55 godina života - pao na kućnom
pragu braneći poštenje i bratstvo među ljudima različitih vjera i nacionalnosti, zbliženih
mukom življenja, sudbinski upućenih na zajednički iskorak i u dramatičnim zapletajima.
Petar Popadić, Srbin koji je stao kao ukupan pred razjarene ’osvetnike’ rekao je , da samo
preko njega mrtva mogu da idu da kolju komšije Muslimane u susjednim Milavićima.
Kada je puška neočekivano planula i Petar pogoden u grudi pao pred kućnim
pragom, njegovi seljani za trenutak, za dah jedan stajali su zbunjeni i začuđeni šta snađe
Petra i zavađene zemljake. U tim trenucima je raspamećeni ubica bježao preko omedina,
ali ne zadugo. Petrov brat Jeremija, lovac i vrstan strijelac, i Petrov sin Jefto (poginuo je
kao komandir Milavićke partizanske čete u borbi protiv Italijana i ustaša februara 1942),
prvi su se pribrali, dohvatiii puške, zapucali i ubicu sastavili sa zemljom 150 metara
daleko od Petrove kuće. U meduvremenu su se raspršili i “srpski osvetnici”, ostavljajući
leš svog “jurišnika”, zbunjeni i zaplašeni zbivanjima na njihovom putu obračuna sa
nedužnim ženama i djecom.
“Prenijeli smo našeg Petra u njegovu kuću, pa prepuni tuge i ojadeni zbog
njegove smrti i zavade medu ljudima, da bismo izbjegli nove međusobne žrtve
napravismo i stavismo na nosila poginulog ’osvetnika’ i uputismo se, nas desetak
naoružanih, ka selu Vranjska, sa zebnjom u srcu šta se sve na tom putu može dogoditi jer
Vlado je imao i tri brata, a i mnoge druge Kašikoviće, kao što je i medu nama u tom
tužnom sprovodu bilo naših Kašikovića”, prisjećao se tog gorkog kasnog junskog
popodneva Branko Popadić, nosilac Partizanske spomenice 1941. i penzionisani
pukovnik u Beogradu, jedan od onih koji je nosio ubicu ka planini izgubljenoj u
oblacima.

121
 Peli su se kozijom utabanom stazom bez riječi poput neke čudne pogrebne
povorke u nekoj antičkoj drami u sukobima medu ljudima, očekujući i plotun netrpeljivih
iza busije.
Nosila ih je pritajena nada da će ipak čestiti domaćin Lazar Kašiković, Vladov
otac, razlučiti šta se sve dogodilo i pravično odmjeriti sinovljevu i Petrovu smrt. Prevalili
su bili skoro pola puta od Zasade do Vranjske, odmicali su ćuteći strminama, kada je pred
njih istrčalo preko dvadeset naoružanih planinaca, a pred njima stari Lazar sa svoja tri
sina.
“Zastali smo kao ukopani jedni prema drugima, mnogi sa prstom na obaraču,
iščekujući sa zebnjom rasplet našeg iznenadnog susreta, Lazaravu riječ, koja je mogla da
razbukta ili smiri zapaljene strasti, da najavi ili oglasi paljbu, ali i da pozove na razum”,
sjeća se Branko Popadić trenutka kada je s drugima koji su nosili mrtvog ’osvetnika’
stajao zagledan u ojadenog oca Lazara. “Mi ćutke spustimo nosila, ostadosmo pored njih,
a stari Lazar iskorači koji metar, okrenu se svojima i reče: ’Sinovi moji, i drugi
Kašikovići, prokleti bili ako ikad pomislite na osvetu, obračun sa Popadićima, jer je naš
Vlado, nesrećni moj sin, učinio zlo - pucao je na pravdi boga i ubio svima nama poznatog
i čestitog domaćina Petra Popadića, svima nama dobro znana i razumna majstora i
familijama čovjeka. Svoju plahovitost i nerazumnost naš Vlado je platio svojom glavom i
neka se na tome završi ova naša zajednička nesreća’. Tako reče Lazar, pride nam i vise
klimanjem glave i pogledom nego riječima kao da nam poželi srećan rastanak i povratak,
uhvati sa svoja tri sina nosila, podigoše ih i bez riječi krenuše uzbrdo ka svojoj planini
Sitnici. I mi bez riječi jedan za drugim krenusmo nizbrdo.”
Tako je sa svojim ljudskim i tragičnim pregalaštvom i samopožrtvovanjem
postojani hercegovački pravednik Petar Popadić pokazao kako će se čuvati
dubrosusjedski odnosi, da svi čestiti ljudi moraju biti jedan uz drugoga, kao što su im i
“njive jedne uz drugu i kuće jedna uz drugu”.
Za sve to što za nas učini i šta za nas znači Petar Popadić, prvi Srbin u
Hercegovini, koji je, braneći svoje susjede Muslimane, ubijen od ’srpskih osvetnika’,
valjalo bi mu podići spomenik od nekog golemog kamenog bloka, baš tamo gdje pade i
podari nam svoje veliko srce ... I možda samo da se uz njegovo ime uklešu riječi koje je
Petar često govorio ’Čovjek se oslanja na čovjeka kao kamen na kamen’ ...”.

122
 Srđanova uloga za vječnost

Među rijetkima koji su pokušavali da se odupru izgonu Muslimana iz

Trebinja (1993) bio je Srđan Aleksić, tragični Jov iz trebinjske predstave “San ratne
noćP’, koji je pokušao da jezikom pozorišnog proroštva kaže kako prvo trebamo da
zaronimo do sopstevnih demona zla i da tek sa tom spoznajom okrenemo se i ka onim
tuđim.”
Srđana su smrtno pretukla četiri brđanina iz Popova polja, od kojih su dva brata
Kovač, pred trideset policajaca koji su to hladnokrvno posmatrali i to samo zato što je
uzeo u zaštitu svoga prijatelja Muslimana Alena Glavovića.
Umro je koji dan kasnije u bolnici. Pretučen je i Mirko Ćorović, sin prote
Arsenija, samo zato što se družio sa Muslimanima. Pretukao ga je zlikovac Duka iz
Bileće.
Srđan Aleksić je odigrao ulogu za vječnost. Bio je trebinjski i hercegovački
pravednik, poput Petra Popadića ljeta 1941. Tako je označeno i razmeđe između ljudi i
neljudi.
U gradu se tada pojavio i letak koji su štampali Trebinjci srpske nacionalnosti
kojim se osuđuje akcija srpskih vlasti, užarenih ekstremista i šovinista.

D ram a trebinjskih Bošnjaka

Bio je to početak drame trebinjskih Muslimana. Šukriju - Šućru Zubčevića u to

vrijeme je sustigla neočekivana smrt. Samoubistvo.
Istražni sudija je našao nekoliko njegovih pisama upućenih porodici. U jednom od
pisama o razlozima ovog čina Šukrija kaže da je razočaran u prijatelje koji su ga prestali
pozdravljati. Uz priznanje da je potpuno ostavljen od prijatelja i saradnika stoji i da je
jedini čovjek koji je ostao uz njega “bio od pomoći i ljudskosti Čedo Vujević”. Čestiti i
osjetljivi Šućro izvršio je samoubistvo, jer “otuđenje nisam mogao da izdržim”.
I doktoru Vahdetu Resulbegoviću nije pomoglo što mu je sin Zlatan bio više od
godinu dana mobilisan u srpsku vojsku. Ovaj penzionisani ljekar, koji je u svoju kuću
primio i prve izbjegle Srbe, morao je da se sa zavežljajima nađe u Rožaju u Cmoj Gori
među 3.984 izbjeglice iz Trebinja, a potom krene u Dansku.

123
 Napustili su stanove, vikendice i plodne oranice pored Trebišnjice i više naših
bliskih rodaka (jer i moja supruga Šefika i moja majka Fatima Arslanagić rođene su u
tom gradu).
Predaja oružja mobilisanih muslimanskih boraca u srpskoj vojsci (u borbi kod
Huma poginulo je 13 Muslimana), izgon svih sugradana Muslimana (izuzev krajnje
starijih pojedinaca i bolesnika), spaljivanje Osmanpašine džamije usred grada, dosljedni
svojoj praksi da slična zlodjela nad Muslimanima čine sami Muslimani (kako bi optužili
“čestite i ničim okaljane Srbe”) primjenjeno je i ovaj put, daje, eto stigao dopis Stranke
demokratske akcije (SDA) iz Sarajeva sa instrukcijama za iseljavanje Muslimana.
“Nisam se osjećao toliko potresenim kao sada kada se opraštam od Srdana
Aleksića, glumca amatera iz Trebinja", zapiso je Milutin Mišić u članku “Srđanova uloga
za vječnost".
Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik odlikovao je posthumno Srđana
Aleksića “Ordenom časti Republike Srpske sa zlatnim zracima”, a Boračka organizacija
Trebinje, za razliku od većine građana, film KRUGOVI o Srdanovom djelu
okvalifikovala je antisrpskim i antitrebinjskim.

124
 NAŠI “NEVJERNICI”

U naviljcima kuća oko Prozora i u samoj varoši dolaskom proletera sa Zelengore,

ljeta četrdeset druge, začeo se život koji je nagovještavao mnoga nova događanja i
neobične preobražaje, sve do osnivanja prvih mjesnih partizanskih jedinica, četa i
bataljona, i prvih zajedničkih okupljanja većine žitelja iz svih nacionalnih sredina. Tako
se dogodilo da je i na sahrani šestorice proletera, poginulih prilikom bombardovanja
grada, narod oplakao te prve, sada već zajedničke žrtve. Stiglo je na groblje i staro i
mlado. Član Vrhovnog štaba pop Vlado Zečević i vjerski referenti Treće sandžačke
brigade prota Jevstatije Karamatijvić, te hodža Sead Musić, očitali su svoje molitve palim
borcima i istovremeno stanovništvu toga kraja predočili da je i u partizanskoj vojsci i na
oslobođenoj teritoriji svakom vjemiku omogućeno da obavlja svoje religijske obrede.
Za ljude sumnjičave i zbunjene pred svim novim i neočekivanim, neobičnost je
bila i u postojanju vjerskih referenata u proleterskim i udamim brigadama. Otkriše se
novi vidici i osobenosti borenja na širokom frontu patriotskog i revolucionamog
okupljanja svih koji su uzeli puške u ruke.
Da su vjerski referenti - popovi i hodže - u partizanskoj koloni po svom ljudskom
djelu bili ravnopravni borci, da njihovo vjersko angažovanje nikome nije zasmetalo,
naprotiv, da je i to doprinosilo oslobodilačkoj borbi, sa kolikom osjetljivošću se
omogućavalo svim sveštenicima na oslobođenoj teritoriji da nesmetano obavljaju svoje
vjerske obrede, tokom oslobodilačkog rata uvjerio se više nego što je to mogao
pretpostaviti i borac Desete hercegovačke brigade Muhamed Beganović, zvani Hodžica,
nesvršeni đak medrese i seoski hodža.
Mada nije bio ni član SKOJ-a, Hodžica je shvatio osnovne poruke Komunističke
partije Jugoslavije (KPJ) u oslobodilačkom ratu, shvatio je da je svojom
narodnooslobodilačkom borbom narod preuzeo sudbinu u svoje ruke i da su se samo pod
jednu jedinu zastavu, partizansku, mogli okupiti svi pošteni ljudi iz svih nacionalnih
sredina.
Kakva se to nova vojska oglasila na tim planinskim stranama, iz kakvih narodnih
njedara je ponikla, pisao je Vrhovnom komandantu i pop Vlado Zečević, govoreći o
susretu proletera i livanjskih partizana, o selu u kojem je “narod srpski sa oko petnaest
domova muslimana”, da su svi partizani, da je “od 360 kuća ostalo oko 20-30 kuća, jer su

125
druge spalili Italijani i ustaše”, pa i to da je krstio preko stotinu djece, da su ljudi plakali
od radosti, jer “bili su izgubili nadu da će ikada više videti sveštenika i da će se u
njihovoj crkvi služiti služba”.

“Prilažemo jedan krst’’

I štab Desete hercegovačke brigade u svom izvještaju - 16. decembra 1942. -

štabu Treće udame divizije, govoreći o borbama oko Travnika, pisao: “Prilažemo jedan
krst, koji molimo da se uruči vjerskom referentu naše brigade kao poklon od naše
brigade. Napominjemo da crkvu (u Gučijoj Gori - prim M. S.) nije niko dirao niti u nju
ulazio.” Dva dana kasnije, 18. decembra, stab brigade ponovo piše štabu divizije o
prilikama na sektoru Travnika i Zenice, a zatim: “Danas - na Bajram - dajemo vise
priredbi: podijeli bi smo siromašnim muslimanima više brava da kolju za kurban, kao i
pet-šest kilograma sitnog metalnog novca.”
Negdje na vlašičkim bespućima, u dubokoj snježnoj prtini iznad Travnika, gdje su
se vodile usitnjene akcije protiv neprijatelja, u “rasutom” gonjenju četnika i ustaša, borac
Prvog bataljona Muhamed Beganović - Hodžica susreo je svog poznanika, borca Petog
(Livanjskog) bataljona Zahida Havića iz Slatine (nedaleko od Foče), svršenog đaka
medrese u Foči, koji je sa 55 mladića, s pjesmom i harmonikom, došao u tek oslobođeno
Livno i stupio u NOVJ.
U tom usputnom decembarskom susretu, kada su se riječi teško otkidale, Zahid je
nosio pušku, bombu kragujevku i kapu sa petokrakom, a tri mjeseca kasnije, član
Vrhovnog štaba Savo Orović je svojom kamerom snimio i Zahida sa ahmedijom i
petokrakom, puškom i bombom, sa znacima u rangu komesara bataljona, vjerovatno
jedinstven snimak iz našeg oslobodilačkog rata, da bi u svoj ratni dnevnik, na str. 372,
zapisao: “28. mart 1943. Jelašće - Poljice. Na putu za Poljice stigao sam Pavla Savića, a
u Poljicu hodžu Havića iz Foče. Naše jedinice se spremaju za forsiranje Drine, što j e vrlo
težak zadatak, je r j e voda velika i brza, a neprijateljska posada brojna.”
Vjerski referent Prve proleterske brigade Zahid Havić je, kao partizan, ubrzo
izgubio život, a Muhamed Beganović - Hodžica je i dalje upadao iz jednog u drugi ratni
vrtlog.

126
 U vrijeme kada su se jedinice Operativne grupe Vrhovnog Staba NOV I POJ
probijale preko Zelegore, sredinom juna 1943, u Vrhovni Stab je pozvan Muharem
Osmić, prvi komandir Prozorske partizanske čete, gdje mu je saopšteno da sa dvadesetak
boraca bivšeg Prozorskog bataljona krene u svoj zavičaj i da tamo osnuje novi partizanski
odred.
“Zatekosmo se, nas trinestero, a predvodio nas j e Ibro Grčić, medu trojicom
puškara bjelimićke milicije, oslonjene na vlasti takozvane Nezavisne Države Hrvatske,
kojima su znali da za oružje i novae izruče zalutale i razoružne partizane”, priča mi
Muhamed Beganović - Hodžica u svom stanu na Bijelom brijegu u Mostaru, danas
najčešće prikovan za postelju. “G lad nas je bila savladala i povjerovali smo da će nas
propustiti preko polja i nahraniti jer, eto, ’svi smo braća Muslimani’. Dohvatili smo kao
vukovi komade kukuruza i sira, popismo ko zna koliko mlijeka, a sumnja nas, vidim, ne
popušta. Pijem, gledam i mislim: ovo je njihova zamka, zapamtićemo svaki progutani
zalogaj, i požurivao sam da se krene što p rije”.

Sučeljene hodže

Ali bi već kasno. Vijest o tome ko je sve stigao u njihovo selo već je bila stigla
gdje treba, pa ne prođe mnogo i stiže pedeset i nekoliko naoružanih seljaka, a unaokolo
još više. ZagalamiSe da se predamo, opališe nekoliko rafala, zalaukaše, podvrisnuše, i mi,
ne bi druge, digosmo ruke uvis. I oduzeše nam oružje. Zagledam se malo bolje u
njihovog predvodnika, vidi se da im je starješina, i prepoznam Zejnila Bibera, hodžu iz
Bjelimića, koji je sa mnom, u starijem razredu, učio Medresu u Konjicu. Bio je zamjenik
komandanta muslimanske milicije u Bjelimićima. Pomislim, može biti dobro, ali i ne
mora. Gleda i on mene, nije me tu očekivao. Možda je bio i malo zbunjen, ali opet, kao
da nije slušao prijedloge nekih najratobomijih da nama, komunistima, odmah presude.
’Muhamede, zar i ti - komunista ’, promrlja Zejnil i ja mu odgovorim da ne moraju
svi partizani da budu komunisti. ’Nego, koT opet će on i ja mu odvratim da su partizani
patriote, ima ih svih vjera i nacionalnosti, profesora i obućara, da se nigdje na bijelom
svijetu nije okupio tako Sarolik, a pošten svijet, svi koji se bore protiv ubijanja čestitog
svijeta, da ta vojska čuva i muslimanska sela. Ali me baš tu prekida i zapita: ’Jesu li svi
ovi tvoji - muslimanil' Hitro odgovorim da jesu. BaS svi. A i sad se pitam otkud mi takva

127
hrabrost, šta li, takva smirenost, a možda nije ni jedno ni drugo, nego mi se samo otelo,
jer znao sam da je medu nama i jedan katolik iz Dalmacije i jedan pravoslavac iz okoline
Livna, Hrvat i Srbin. Kao da mi kost zastade u grlu kad to rekoh, ali se nije moglo nazad,
jer šta ako muškarcima iz naše grupe narede da, kao što su to radili četnici, skinu gaće ili
da svi prouče neku suru iz Kur’ana, šta onda?

“A znaju li da klanjaju?”

Tako se i dogodi. Zejnil reče: 'А znaju li da klanjaju?', pa ne čekajući odgovor,

uperi prst (srećom!) u Ibrahima Grčića i zapovijedi da prouči 'Rabijesil', molitvu koja se
uči prije uzimanja jela. I Ibro, mada je bio član KPJ, to lijepo poruči, jer je to u mejtefu
učio. Zejnilova ruka se ponovo ispruži i označi Fatimu Gorančić, reče neka uči
'Kulualahu', molitvu Bogu u svim prilikama, pa i Fatima to valjano prouči. Njegova ruka
se još jednom ispruži, pa još jednom, ne znam vise da li je učio Ahmed Muminović ili
Salih Grčić, Fatima Hadžić ili Šefika Fladžić, jer neki su sami požurivali da prouče neku
molitvu, valjda svi zabrinuti, preplašeni, da se ruka naoružanog hodže ne zaustavi na
našem Hrvatu ili našem Srbinu, koji su, za živo čudo, sa smiješkom sve to gledali i
slušali, biće da nisu ni shvatili šta se sve to oko njih zbiva i šta se sve moglo dogoditi da
su samo progovorili. I, kao da Allah usliša moju i našu molbu, u pravi čas prekida se
propitivanje i prozivanje, učenje dova i sura, pa ni danas ne znam šta bi se dogodilo da su
otkrili našu laž i među nama pronašli ’nevjemike’. Ovako, naše oružje zadržaše, dadoše
nam nešto hrane i vodiča do Neretve, pa tako pređosmo preko rijeke i stigosmo u naš
prozorski kraj. Naša dva ’nevjemika’ malo-malo pa me grle i ljube, ali ne bi doba za to,
već za pušku i novu borbu”.

128
 KAKO TUMAČITI TITOV PERIOD
1941-1980
“Ova knjiga TITO i BiH objavljena je prošle godine u Sarajevu, ima 515 strana,
zbomik je radova sa regionalnog naučnoistraživačkog skupa koji je održan u Sarajevu, i u
njoj je i moje viđenje Titove ličnosti od 25 kucanih strana naznačeno naslovom
Uzrastanja i posrtanja, znači pozitivno i negativno obilježje Titovog perioda od 1941 do
1980, kada je Tito umro.
U tom kontekstu govoriću više u naznakama nego u širim objašnjenjima, nije ni
potrebno za to jer svi smo na svoj način učesnici i svjedoci tog vremena. Govoriću
kondenzovano i u okviru predvidjenog vremena.

Napušteni ratni saveznici

Kad su se 1941. godine pojavili partizani i Tito na jugoslovenskom podneblju

harao je pakao okupatora njemačkih nacista i italijanskih fašista, pojavili su se
koncentracioni logori i vladavina satiranja ljudi, nastupaju ustaše i četnici i njihovi
zločini, i tad se, eto, sa partizanima pojavila jedina politička i vojna snaga koja je pod
svoje zastave okupljala sve poštene i rodoljubive ljude iz svih nacionalnih sredina, a to je
i vrijeme kad se i cijeli svijet podijelio u fašiste i antifašiste. I upravo u takvim ratnim
okolnostima i partizanskih borbi utemeliena ie i naša država Bosna i Hercegovina. To je
veliki trenutak Bosanaca i Hercegovaca, to je dan koji proslavljamo kao Dan državnosti,
25. novembar 1943, i to se ne može nikakvom gumom izbrisati iz naše povijesti, bez
obzira na to koliko se za to trudile poražene snage II svjetskog rata i njihovi sljedbenici
bilo gdje da su, jer je to istorijski verifikovano kao dio svjetske istorije. To je, dakle,
pozitivna strana naše antifašističke borbe.
Diktafonski snimak izlaganja Mensura Seferovića u Bosanskoj biblioteci u
Čikagu 16. maja 2009.:
Pa dobro, šta je onda pogrešno u svemu tome? Evo šta bi, po mojoj procjeni, bilo
negativno, što ne opraštam ni Titu. Dao sam sebi neko moralno pravo, jer autor sam dvije
od čitalaca i kritike pozitivno primljene knjige o Titu u ratu, jedna je objavljena na deset
naših i stranih jezika, podrazumijevajući i arapski, uz to i sa iskustvom i saznanjima kao
član jugoslovenske redakcije koja je godinama pripremala Titove memoare, zasnivajući

129
svoje pisanje na dokumentima tog vremena. Pa šta je bilo pogrešno? Opšte je poznato da
smo u ratu imali više saveznika u borbi protiv okupatora, među njima i sveštenika, o
čemu sam objavio knjigu o njihovom učešću u partizanskom ratu Krst i polumjesec u
Božurevom Dolu, kao što je bio sklopljen i sporazum Tito - Šubašić, ljeta 1944, sa prvim
ministrom vlade Kralja Petra II, pa i sa drugim demokratski i patriotski usmjerenim
građanima i antifašistima. Ali ne bi ta saradnja zadugo, jer već prvih mjeseci prve
poratne godine, 1945, komunisti su napustili i udaliili svoie ratne saveznike. makar
koliko da ih je bilo, suzili su taj široki front antifašista i usmjerili se ka osvaianiu vlasti
samo za iednu parti iu. nije se nastavilo širenje demokratskog dograđivanja nove države,
jer je bila predvidena samo za privilegovan jednopartijski sistem vrijednosti.
To su prve neočekivane stranputice nove vlasti koje su me zaboljele. To je
pogrešna strana Titovog perioda.

Ekonotnski razvitak nije pratio demokratski progres

Svjedoci smo i druge pozitivne, ali i negativne komponente Titovog vremena.

Tokom posljeratnih godina, četiri i po decenije, Jugoslavia se preobrazila od seljačke
zemlje u ekonomski srednje razvijeniju industrijsku zemlju, čiji rast simbolizira i snažan
prosperity i mog rodnog grada Mostara, kao što i vi imate šta da kažete o svojim
zavičajima.
Bio je to grad, do 1945, sa 18.000 stanovnika, bez većih industrijskih preduzeća,
bez ijednog metra asfaltiranih ulica i sokaka, poznat i kao grad “vesele sirotinje” , ali
postade grad sa vise desetina hiljada gradana, sa asfaltiranim ulicama i sokacima,
avioindustrijom Soko i tehničkim stručnjacima visokog ranga, aluminijskim kombinatom
koji je i danas istaknuti industrijski kolektiv u BiH, sa pamučnim kombinatom i
poljoprivrednom korporacijom Hepok koja je sušna kraška polja sjevemo i južno od
Mostara pretvorila u plantaže vinograda i vočnjaka, zatim sa hidrocentralama na Neretvi i
prugom normalnog kolosjeka koju su upoređivali sa željeznicom u Švajcarskoj, pa
Mostarci više ne putuju uskotračnim “ćirom” od Mostara do Sarajeva šest sati već samo
dva sata. Grad se obogatio i univerzitetom, medicinskim centrom sa brojnim ljekarima
specijalistima, simfonijskim orkestrom i pozorištem, sportskim terenima i olimpijskim
bazenom, književnom podružnicom i drugim zdanjima, pa tako postade savremeni

130
arhitektonski skladan grad starog i novog, sa Starim mostom iz turskog vakta i zemana i
trgom zvanim Rondo iz austrougarskog vremena sa šest ulica i platana, postade Zapad na
Istoku, Istok na Zapadu, ekonomski i kultumo preporođeni evropski grad, danas, na
žalost, raspolućeni i granatama preorani ranjeni grad.
Dobro, to je tako. To je pozitivna vertikala Titovog perioda. Pa dobro, šta je onda
u tom opštem ekonomskom prosperitetu Jugoslavije bilo pogrešno, slabo, nedovršeno?
Nije dobro što taj ekonomski razvitak niie pratio društveni i politički preporod.
izostale su demokratske reforme i demokratski procesi. nije se razvijala zakonitost, šire
slobode građana. Bila je to jednopartijska dinastija. Nastupala je UDBA, državna
struktura iznad zakona i, htjeli mi to ili ne priznati, prigušilaje ljude, jer umjesto javnosti
sudilo se bez otvorenosti suda, mada to nije bio sovjetski staljinistički način života i opšte
pokorenosti. Osjećao se jednostavno zastoj društvenih odnosa. Bio sam 33 godine u
centralnom armijskom listu i nekoliko novinara je dospio u bilećki konc. logor za vojna
lica, pored Golog otoka i otoka na kojem su bile zatvorene žene. To je rak rana tog
Titovog perioda. Stvama opasnost Informbiroa zloupotrebljena je da se nametne
atmosfera lične nesigumosti i pruži mogućnost siledžijama da grunu na kućna vrata i
čovjeka zgrabe za vrat i strpaju u zatvor. Dugo se kolebalo kako da se suzbije
nezakonistost i sprijeći nekontrolisano djelovanje. Napokon je i tome došao kraj 1966.
godine smjenjivanjem Aleksandra Rankovića i njegove tajne službe. Ali i dalje je trajala
odbojnost prema kritičkim sugestijama najbližih Titovih saradnika partizanskih
komandanta Koče Popovića i Peka Dapčevića, partijskih funkcionera Veljka Vlahovića,
Milovana Đilasa, koji je strpan u zatvor što je pisao članke o demokratskom
skandinavskom i britanskom društvu. Izostala je, dakle, težnja da se društvo odlučnije
kreće demokratskim putem, kao što je to u Sovjetskom Savezu Nikita Hruščev zahtjevao
svojim referatom na 20 kongresu sovjetskih komunista o satiranju vise miliona ljudi, da
bi i on ubrzo okončao i bio bačen u zaborav.
To je, dakle, ta pozitivna i negativna komponeneta Titovog perioda koja svjedoči
da uistinu veliki ekonomski rast Jugoslavije nisu pratili društveni i politički demokratski
procesi.

131
 Duga putovanja doživotnog predsjednika

Ostalo mi je na kraju, kršeći očigledno dopušteno vrijeme diskusije, da se

osvmem i na treću komponentu Titovog perioda.
Imali ste priliku da ovdje vidite dokumentarni film u kome je prikazana i Titova
sahrana 1980. godine, na koju su stigli državnici iz 128 zemalja iz svih krajeva svijeta, i u
istoriji svijeta nikad ih nije bilo toliko na jednoj državnoj sahrani, mnogo više nego na
sahrani kraljice Viktorije u Londonu 1901, više nego na sahrani Džona Kenedija ili
Vinstona Čerčila. Dogodilo se to u maloj državi Jugoslaviji i možemo biti ponosni što se
upravo tu pojavio pošten čovjek, vojnik i državnik Tito kojemu je poklonjena tolika
pažnja i zahvalost. Pamtili su posigumo i Titovo NE sovjetskim staljinistima kada su se
lažima i drugim nasrtajima okomili na malu Jugoslaviju, njenu samosvojnost.
Tito je bio na šest konferencija nesvrstanih zemalja, nekad kolonijalnih, koje je
uputio kako da koriste suprotnosti velesila dva suprotna bloka u borbi za svoju
nezavisnost, pa otuda njihova posebna naklonost prema iskrenom prijatelju i savjetniku.
U tom opštem preporodu naroda i država stvoreni su novi savezi poput stalne
Konferencije islamskih zemalja, ili afričkih i azijskih saveza, i ja sada da nisam novinar,
bio bih nastavnik istorije i zemljopisa u nekoj školi, ali ako bih bio na nekom ispitu da
navedem sve afričke nezavisne države i njihove glavne gradove pao bih na ispitu.
Medutim, ja i tu vidim neku pukotinu i stranputicu. Koja bi to bila? Pa evo.
Očigledno je da je Tito bio jako uvjeren u to da je vlast u Jugoslaviji veoma čvrsta, da je
zemlja jedinstvena, da nema potrebe da se mnogo osvršće na zbivanja u zemlji, da kao
nekad posjećuje 170 opština i gradova, pa je svoju djelatnost od šezdesetih godina
usmjerio na spoljnu politiku. Posjetio je 68 država, neke i više puta, ukupno 150 posjeta
stranim državama. Vidjeli smo da sve to nije bilo uzaludno, Jugoslavia je postala zemlja
od ugleda i uticaja. Istina, i tu se pretjeralo. Samo jedno Titovo putovanje trajalo je više
od tri mjeseca.
Tako život piše i svoje stranice. Ako je tačno, a jest, da se ugled zemlje prije
svega ogleda u njenom ekonomskom i društvenom demokratskom prosperitetu, u
poštivanju zakonitosti i ličnih sloboda, onda, podrazumijevajući sav značaj Titovih
inostranih posjeta Galebom, na kojem je proveo 324 dana, može se prigovoriti da se

132
živjelo u izvjesnoj zabludi kako je u zemlji sve bilo potaman. A nije. Pojavile su se
nacionalističke političke elite koje su se okrenule svojim nacionalnim granicama i koje su
uzele sudbinu građana i zemlje u svoje ruke urušavajući zajednička obilježja i
stremljenja, a što je ostavilo traga i u našem ličnom životu.
Eto, kao što vidite, pokušavam da ukažem na neke pozitivne strane Titove zaista
velike ličnosti, ali i na promašaje Titovog perioda, pa i pored svih pozitivnih koordinata
tog vremena pominjem jednu mudrost koja kaže da „sve što se urušilo, urušilo se zbog
valjanih razloga“.
Tokom diskusije na ovom nevelikom skupu u čikaškoj Bosanskoj biblioteci
osvmuo sam se na dvije diskusije, kako, eto, betonska ploča na jami zvanoj Čavkarica u
Hercegovini krije mnoge tajne, kao i na drugo ispoljeno shvatanje da se tek po dolasku u
Ameriku saznalo šta se sve stvamo dogadalo u Jugoslaviji u vrijeme Drugog svjetskog
rata.
Jama Čavkarica na planinskom prevoju Trusina kod Berkovića često se pominje
sve do naših dana. Tako se u knjizi Seada Ćupine “Izdaje i odbrana Hercegovine 1992-
1951”, koja je štampana 2006 godine, kaže da je ljeta 1941 bačeno u jamu Čavkaricu
gotovo 1.700 Bošnjaka muslimana, a dokazano je da je u tu jamu, potvrdeno je to i na
suđenju zločincima, bačeno 375 Muslimana iz nekoliko naznačenih sela. U tu jamu su
bačeni i otac i majka, dvije sestre i tri brata tadašnjeg ustanika i kasnije generala Asima
Pervana, što je šire iskazano u mojoj knjizi Preboli zla. Tražio sam da se ta neistina
demantuje, ali nije mi odgovoreno, valjda pod uticajem ekstremno orijentisanih sredina
koje ističu i dopisuju nepostojeće žrtve svoje nacije kako bi se podstakla i održavala
mržnja prema drugoj naciji, a ta mržnja je put ka ludilu.
Svojatanje kako se u Jugoslaviji nije moglo doći do istine o ratu u stvari je
dezinformacija, nekad zlonamjemo isticano a nekad iz neznanja, kao što je to slučaj ovog
puta. Izmedu mnogih drugih dokaza navodim podatak da je Vojnoistorijski institut u
Beogradu, gdje sam jedno vrijeme radio, objavio 170 zbomika dokumenata i podataka o
NOB-i u 16 tomova; gdje BiH ima tom IV sa 35 knjiga, u kojima se za svaki ratni mjesec
iznose dokumenta o dogadajima koji su se dogodili tog mjeseca.
Nije korektno da se svoja neupućenost i neznanje o događajima i životu kojim se
živjelo prebacuje na neki totalitami režim kad za to nema nikakvog opravdanja. Ovdje

133
smo se i okupili da u diskusiji otklonimo i izvjesne nesporazume, da se nešto i novo
sasluša.
Ova diskusija u Bosanskoj biblioteci podstakla me je da ukažem na to da u mojim
knjigama PREBOLI ZLA ( medjunaslovi Dopisivanje „ mrtvih dusa“ i Potresna
matematika smrti, izdanje 2001), ISKUSENJA ( Krivotvorci i „ Ta moja politika, da ne
reknem laž“, izdanje 2006) i KAO DA SU SA STRANE, A U SVEMU SU,Zvijezde
stajačice,(Dokumentamo pripovijedanje o ženama u ratnoj kataklizmi 1941-1945 i 1991-
1995, knjiga se objavljena 2009. godine u izdanju Istorijskog institute za ratne zlocine i
medunarodno pravo u Sarajevu ) iznosim vise velikih i grubih netačnosti i proizvoljnih
tumačenja o žrtvama rata koja se, na žalost istrajno provlače u štampi, časopisima,
knjigama, u TV emisijama, unoseći zlu krv, nepovjerenje, i netrpeljivost medju ljude i
narode u svakodnevnom životu.
Kuda vode netačni i neobjektivni pokazatelji o žrtvama rata ukazuju i ovi primjeri:
Književnik Vojislav Lubarda u 17. nastavku svog feljtona ( Politika 18 jul 1990) pise :
Čak i umjerene procjene govore da su ustaše za vrijeme drugog svjetsko rata samo u BiH
ubile izmedju 400 000 i 500 000 Srba, muškaraca, žena i djece“. U istom listu („
Politika“, 3. avgusta 1990) pukovnik Dušan Vojinović, autor knjige „ Opstanak Sфskog
naroda“ piše: „ Izjednačavali su likvidaciju 2 miliona Srba od strane ustaša sa
likvidacijom nekoliko hiljada Muslimana od strane četnika.“

134
 PLANETARNE LAŽI

Sramota jednog ministra

Da nacionalističkoj hajci nema granica za bilo kakve neistine, svjedoči i činjenica

da je Miloševićev diplomata Vladislav Jovanović, ministar spoljnih poslova SRJ, pismom
obavjestio Savjet bezbjednosti da su muslimani koji su ubijeni prilikom srpskog
zauzimanja Srebrenice zapravo ubijeni od muslimanskih a ne srpskih snaga koje su
zauzele to mjesto, da je taj pokušaj da se odgovomost za masovni zločin prebaci na žrtve,
američka ambasadorka Madlen Olbrajt okvalifikovala riječima: „ To je velika besmislena
laž. To vrijedja inteligenciju članova Savjeta bezbjednosti“, a slično su govorile i druge
revoltirane diplomate.

Kako je prevaren ruski car

Takve planetame laži ukorijenjene su u politiku 19 vijeka o kojoj piše književnik

Vladimir Dedijer u knjizi „ Književnost i istorija“, gdje se govori o tome „ da su pravljeni
lažni podaci da su Turci popalili u Srbiji sve crkve i manastire i tu predstavku podnosi
Prota Matija Nenadović ruskom caru, jer zna za bolećivog tog carstva prema
pravoslavnoj crkvi kao instituciji „ da „ retko se moze naći koji drugi pisac memoara koji
ce tako duboko iskreno znati da se osvrne na ono sto je radio i da uzvikne kao nas Prota:
Ta moja politika, da ne reknem laž“ (M.S. Kamena ognjista, strana 359-361).
A šta da čovjek kaže za bošnjackog uzarenog „ patriotu“ knjizevnika Isnama
Taljića koji je u nedjeljnom listu (26 februara 2001, koji se na kraju ugasio) napisao da su
Titovi partizani ubili,“prema podacima vrlo relevantnih stručnjaka izmedju 30 000 i 60
000 Bošnjaka u Blajburgu, a to, veli Taljić, predstavlja najmasovniju bošnjacku grobnicu
u njihovoj istoriji“, računajuci da su tu ubijene žene i djeca“, odnosno 4 puta više je
ubijeno Bošnjaka nego što je Mladićeva i Karadjićeva genocidna hajdučija ubila
Srebrenčana. Uzalud je bila svaka polemika izmedju mene i njega, u kojoj sam mu naveo
1 to da je rahmetli Alija Izetbegović pisao kako „ dobro pamtim taj rat: dodju četnici,
narod bježi, dodju ustaše, narod bježi, dodju partizani, narod ne bježi.“
Falsifikatorima istorije i njihovim halucinacijama valjda ce se putevi pomrsiti.

135
 SURDUČKE VERTIKALE

Kao da su nam noge izglavljene, sve teže odlepljujući cipele iz masnog blata i
lokava, uz lavež rundova i šištanje gusaka, vučemo se širokim surdučkim šorom i
gledamo dva dugačka niza prizemnica sa prostranim dvorištima, koševima i sušnicama,
štalama i stogovima, pojilima i svinjcima, bunarima i poljskim kuhinjama, sve nekako
razvučeno, nesređeno i protegnuto duboko prema njivama i voćnjacima, cmim brazdama.
Tako vide naše pospane oči, a Stevan Ljubičić, nekadašnji komesar mjesnih
udamih desetina, razvuče širok osmijeh i reče nam da su i Nijemci, upadajući u dvorište,
zbunjeno zastajali ne znajući kud da zabodu gvozdenu šipku tražeći svoj plijen -
partizanske baze i njihove opasne stanare. Trebala bi čitava divizija, tvrdi domaćin, da se
prekopaju dvorišta i četiri stotine osamnaest kuća, rasutih uzduž nekoliko šorova, i opet,
možda, da se ne pronade sve što se ovdje može skriti i pritajiti.
- Ovo su bile naše guste partizanske šume, veliki podzemni grad i svjetionik na
Dunavu - širokim zamahom ruke Stevan dohvati sve kuće redom, čitavo selo, i povuče
nas naprijed.
Zatim naglo zastade nasred puta, okrenu se i reče:
- Tu gdje stojite, baš ispod vaših nogu i blata, bio je, a i sada j e tu, jedan od
najvažnijih sremskih partizanskih bunkera.

Na brežuljku poviše Dunava

Sada smo na brežuljku poviše Dunava, odakle puca pogled sve do ušća Tise i
duboko u Banat. Stali smo podno visokog spomenika - svjetionika sa uklesanim
stihovima Jovana Popovića, koji je na obližnjem salašu, u skloništu, štampao partizanske
novine i drugu partijsku litaraturu.
Ovdje, na ovim blatnim putevima, u jarkovima koji izvode na obalu, u skrivenim
čamcima, stražarili su partizanski graničari, najsmioniji surdučki seljaci podijeljeni u
osam udamih desetina, preko dana mimi mještani, kojima njemački jurišni čamci,
žandarmerijske posade u selu i patrole uzduž obala, hajke i kaznene ekspedicije nisu
pokidali njihove ponoćne puteve - glavnu sremsku i banatsku legalnu magistralu,
“partizanski most” na Dunavu, “desantni” prelaz preko kojeg je nekoliko hiljada
Banaćana i drugih prešlo u Srem i priključilo se partizanima.

136
 Sve je to Surduk primio i ugostio, kao što je i stotine ranjenika iz partizanskih
jedinica, čak i iz Bosne, othranio i izliječio.
To su zanimljivi putevi udamih desetina koje su, osim održavanja “mosta”,
kopale baze i skloništa, čuvale stražu i učestvovale u manjim divezijama (jedna surdučka
trojka je zapalila dva preduzeća u okolnim mjestima, likvidirala izdajnika, napala je čak i
Carinamicu u Zemunu), pratile kretanje neprijateljevih patrola i odreda, špijuna i svih
stranaca, prikupljale hranu i drugo za ilegalce, ukratko - bile su to neposredne, manje
oružane grupe komande mjesta i narodnog odbora.
“Dunavska” desetina je ipak bila najčešće u akciji, pa je zato imala mitraljez i
svaki borac mašinku.
- Baš kada sam te noći izvlačio čamac - priča nam Sava Baljak - zatreperi raketa,
začu se njemačka komanda i planu plotun. Bio sam ranjen u nogu. Ipak smo zalegli i
pripucali. Tutnjilo j e desetak minuta, a onda smo uskočili u čamce. Zatim opet osu. Kao
da se nebesa otvoriše. Samo su četvorica ostala u čamcima, drugi su plivali. Pa opet
tišina. Mjaučem, dozivam, k a d ... izroni Lazo Miljuš, p a Popadić ...

U 418 kuća -1.000 skloništa i spremišta

Iako je Baljak imao tri skloništa - jedno u zidu iza kreveta, drugo ispod praga
spavaće sobe i treće u dvorištu -, sklonio se u Stevanovu bazu, možda najneobičniju u
selu, koju su mjesec dana zajedno kopali i uređivali. To je uzan bunker dugačak dvanaest
metara, četiri metra ispod površine zemlje, čiji je ulaz u podrumu, a kraj u bunaru, na
drugom kraju dvorišta. Tu je Baljak primio injekcije i lijekove od partizanske bolničarke
očekujući ozdravljenje. Tri mjeseca kasnije on je ponovo uzeo mašinku i zasjeo u čamac.
I već te prve noći sudarili su se sa njemačkim jurišnim čamcem. Tukli su se iz
neposredne blizine, i bilo je poginulih na obje strane.
“Mostobran” je ipak i dalje ostao otvoren, i gotovo svake noći signali su otvarali
puteve novim grupama ilegalaca. U 418 kuća bilo je oko 1.000 baza i skloništa
najčudnijih oblika i veličina. Iza slike na zidu, ispod prozorskog rama, betonske pločice
za hranu pilićima, ispod jasala i pojila, sanduka cvijeća, između dva zida, u potkrovlju,
kukuruzištu i nasred polja, građeni za jednog i tridesetoricu, “na flašu” i “na valjak” -

137
svugdje su bili osuti i zatrpani bunkeri za siguran boravak ranjenih partizana i ilegalaca,
kao i onih u prolasku.
Da bi utvrdio tačnu evidenciju pokretnih, lakše ranjenih i bolesnih, onih sa strane,
sklonjenih u bazama, posljednje ratne zime odbor je sazvao - smotru ilegalaca! I sto
pedeset boraca je izašlo iz skloništa i stalo u stroj nasred sela, u koje su sve rjeđe
navraćale njemačke i ustaške patrole, a i one koje bi došle, najčešće se nisu vraćale.

Dva dana prepuna gorčine

Ipak su dva dana ostala teška, prepuna gorčine. Jedan - 27. oktobar 1943. godine,
dan kada su njemačke snage blokirale mnoga sela, prije svega Surduk, u kojem su bila
skrivena tri voda Sjevemo-banatskog partizanskog odreda. Pa i tada bi se sve srećno
završilo da borci jednog voda, skrivenog u bazi iznad sela, nisu iza sebe ostavili tragove.
Poslije kraće čarke, dovedeni su u bezizlazan položaj, dvadeset slabo naoružanih drugova
i drugarica palo je u ruke Nijemaca.
Tada su u crkvenu portu dovedene žene sa djecom, sve što su Nijemci mogli da
pronađu. Tu se odigravala teška drama. Kličući Partiji i pozivajući narod u borbu, borci
su padali jedan kraj drugog, tamo gdje danas stoji spomenik, sa dvadeset dva uklesana
imena. Dvadeset metara dalje, ispod prvog stabla, mimo je stajao slijepi grafički radnik
Nikola Dukić, prvi sekretar partijske organizacije u selu, koga su Nijemci uhvatili zbog
njegove nesmotrenosti, pošto je izašao iz baze.
- Polako je skinuo naočare i koliko ga j e grlo nosilo, sa omčom oko vrata, nešto je
vikao, ali mi ga nismo razumjeli - priča domaćica, Savina žena Anka, jedna od mnogih
surdučkih žena koje su krile i hranile partizane i koje su kasnije, iako su samo tog dana
Nijemci odveli šezdeset mještana na Sajmište i u Njemačku, još odlučnije, preko svojih
odbora, primale borce, u svoje baze. I samo pet domaćina nije primalo ilegalce,
strahovalo je za svoju glavu.
Sedamdesetogodišnji Gavra Orelj, invalid sa drvenom protezom, jedan od
najimućnijih ljudi u selu, imao je, opet, druge nevolje. U njegovoj prostranoj, vjerovatno
najboljoj surdučkoj kući, od decembra 1942. do kraja 1944. godine živjeli su mnogi
članovi Pokrajinskog komiteta KPJ za Vojvodinu; dolazili su i odlazili, ali je uvijek neko
bio tu, najčešće Jovan Veselinov.

138
 - 1 ne mogu se požaliti na moje b a ze,jer p o red onih u ba'sti i u sobi, preko jedne,

one najglavnije, prešao si prije nego što si koraknuo u dvorište - smije se Gavra
pokazujući otvor u zidu, ispod kojeg ugledasmo “bunar” proširen na ulicu, tamo gdje
niko nije mogao pretpostaviti da se nalazi sklonište pokrajinskog partijskog rukovodstva.
Sada tu stoji spomen-ploča, koja malo što može da ispriča o onim kritičnim
trenucima 1943, kada je i Gavrin brat odveden, i godinu dana kasnije, kada su Nijemci,
povlačeći se, strijeljali pedeset mještana, nanoseći Surduku i drugu, posljednju, još uvijek
krvavu ranu.

139
 PENZIONEROV POSLEDNJI KAPUT

Pređosmo kućni prag i zatekosmo domaćina na sećiji pored prozora i komšije u

jednoj od dvije sobe koji su znali da je Suljaga najstariji stanovnik naše ulice, da je kao
petogodišnji dječak sa roditeljima iz nekog drugog sokaka posmatrao pobjedničke
austrougarske čete i bataljone, da je postao opštinski stražar nove vlasti, ubrzo invalidski
penzioner, čija se penzija izdužila i istanjila i teško se moglo odgonetnuti kako sa ženom
istrajava do slijedećeg nailaska poštara.
Pa i taj poziv da dodemo stigao je u nevrijeme, u kasnu jesen kad je izostala i
ranija mjesečna pomoć penzionerskog udruženja da nabavi ugalj i drva kako bi se
odbranio od ledenog sjeverca što kotlinom Neretve zavija i utjeruje u kućne zavjetrine.
Pripremio je sve što pristaje da bi se i u tim prilikama zahvalio komšijama za
mnoge ispijene kafe tokom godine, a kako i otkud, to niko ne zna.
Njegova usporena i kao otkinuta riječ vodila me je ne tako rijetko u nekadašnje
bašće i vrzine, drače, šipke i kanalčiće za navodnavanje na krajnjoj periferiji klonule
konzulske varoši, ovdje gdje su danas naše kamene kuće, u ulici koja se začela na
zapadnoj strani novom Državnom bolnicom i cestom do rampe nove željezničke
uskotračne pruge koja se oglasi 13. juna 1885. kad iz Metkovića stiže u Mostar Benjamin
Kallay sa svitom, a šest godina kasnije pruga dohvati i Sarajevo, pa bi to “orijaški korak
bliže uticaju evropske kulture, otvori se zemlja istom sada evropskom prometu” .
Zasječe se naša ulica ka Neretvi, pruži svoj korak od stotinjak metara od bolničkih
zgrada, pruge i ložionice i radionice, vojnih magacina, i dohvati se krajem 1917. godine
novog mosta i prede na lijevu obalu, do Carinskog harema, na donjim izdancima Velež-
planine, zahvati 400 metara, povezujući željezničku stanicu i Zapadni vojni logor pod
Bijelim brijegom sa Sjevemim vojnim logorom na lijevoj obali Neretve.
Bila je to ulica “za teretni saobraćaj” , industrijska koliko je industrije bilo, put
kojim su rudari i željezničari s lampama prolazili, bolesnici dolazili i odlazili, žandari
dovodili i provodili svoje uznike do Žandarmerijske kasame s druge strane Državne
bolnice, putnici i vojnici, krave i ovce vođene na Stočni pazar na lijevoj obali, pijanice i
meraklije za tri muzike što su treštale u našoj ulici.

140
 Susjedi pored mosta

Život koji je tekao s jedne i druge strane Neretve preko Mosta cara Karla, gdje se
jedno vrijeme i mostarina naplaćivala, zatim Mosta kralja Aleksandra, pa Mosta Andrije
Artukovića i Mosta Ive Lole Ribara, sve te smjene i nazivi svake nove vlasti, kao i ulice
novih naziva što izlaze i zalaze preko betonskog mosta, koji je medu ljudima mostarskog
podneblja bio i ostao samo Carinski most, sve to staro i novo što se dogadalo, dolazilo i
prolazilo, živi je svjedok 90-godišnji Suljaga Ćenanović, koji nas je noćas okupio.
Mrveći škiju u plehanoj duhanskoj kutiji suvonjavi starac je ćuteći gledao svoje
prijatelje i iz kratkog čibuka zadovoljno teglio i puštao dim koji je štipao za oči i grlo.
Sa prvim uzdignutim čašama i fildžanima javila se stara Čerkuša:
- Suljaga, brate, nije ti trebalo ovo ...
Njena kućica svila se nekoliko koraka ispod Suljaginih prozora, gdje je nekad
njen muž Sulejman držao kafanu, ubrzo propalu, pa “privremenu” mesnicu, dovijajući se
svakojako da bi podigao i prehranio petoricu sinova, od kojih trojica ne preživješe
vrijeme ratno. Ime njenog sina Hame, poginulog prvoborca, nosi mostarsko tekstilno
preduzeće i naša Keka živi od boračke penzije i poklona, pamti kako je vruć somun,
poškropljen zejtinom i biberom, bio najmasniji zalogaj u njenoj kući sve do četrdeset
pete.
-Živjeio se kukavno i čememo, ne pomenulo se, dabogda - reče Keka i njena
šarena mahrama je pala preko staričinih očiju, i mi smo vidjeli samo suve prste koji su
žumo i vješto savijali duhan u cigaret-papir. Promrsi kako je njen sin Hamo komšiji
Ahmetagi, trgovcu sa Tepe, pripremio i zakovao osam velikih sanduka sa
dragocjenostima intendantskog kapetana Lazara, koji je stanovao u Ahmetaginoj kući, a
maja '41. izbjegao iz Mostara. Pune četiri godine je Ahmetaga na više skrovišta i
neskrovitih mjesta čuvao Lazarove sanduke s tepisima, kristalom, umjetničkim slikama,
pematim jastucima, kafom i sećerom (“Stavi i to, valjaće ti odmah poslije rata” , govorio
je Ahmetaga kapetanu Kolarcu), sve do sablje i slike kralja Petra, da bi sve to ljeta '45.
predao vlasniku, ispoljavajući i na taj način komšijsku solidamost i vjeru u neophodnost
zajedničkog življenja.
Moralno uzrastanje građana u ratnim neprilikama posmatrao je i Suljaga, mnogo
šta vidio, čuo i “prečuo”, dočekao slobodu i ponovo svoju penziju. Ali, eto, komšija

141
Ahmetaga ponovo prekorava Suljagu što ih je “na takav način” okupio, da tako, kako on
radi, “ne ide” .
- A šta to ne ide? - ne povisujući glas pitao je domaćin.
- Pa to ... da prodaješ stvari iz kuće, sa sebe, svoj posljednji zimski kaput, a to,
brate, ne ide.
Ove jeseni je, znači, izostala pomoć i Suljaga je prodao jedino što je mogao da
proda - svoj posljednji kaput, da nabavi ugalj i drva, da pripremi i ovu komšijsku sofru.
Nazad se više nije moglo. Susjedi su se, pričajući, zavukli u okolne kuće, u plitke
i duboke dzepove, u nepriiike i svoje pukotine, kad se često ima i nema. Domaćin svojim
nevelikim čibukom kuckao je po pepeljari. Kao da mu je nešto zasmetalo.
- Šta ti je, čovječe božji! -p rv a se snađe domaćica istrgnuvši staklenu pepeljaru.
Život ulice potiskivao je dotrajala zdanja i nanosio novo ruho i svjetlost i u
Suljaginu kuću, jer svakog jutra domaćina obraduje cvrkut đačkih glasova nove Tehničke
i Visoke tehničke škole, prvog fakulteta u gradu, podignutog preko puta domaćinove
kuće, iza koje se pružio plivački bazen olimpijskih razmjera, prvi u Hercegovini.
Ako nekad naša ulica nije imala šta da razmeđi i pokaže, godinama se već
užurbano nadmeće i pokazuje svoje nove međaše. Na jednoj strani su nove kamene kuće,
đerdan bošnjačkih, srpskih i hrvatskih porodica, umjesto dotrajalog “Zelenog gaja” sa
pjevaljkama i “kamenjarkama” podignuta je stanbena višespratnica industrijskog
kombinata “Soko” sa trgovinom, nasuprot druge Sokolove višespratnice zvane “liftara” ,
sa prvim hercegovačkim liftom. Na raskršću ulice srušena je Krečana sa cmim
dimnjakom i Tvomica leda, dignuta kućica maltara Sule, koji je dočekivao seljake i
njihove konje sa tovarima drva, naplaćivao maltarinu za uneseno maslo, jaja, krompir i
luk. Za stoku koja je vođena na Stoćni pazar na istočnoj strani mosta, ugašenog kad i
Sulina malta.
- Neće više biti ni harema na vrhu ulice! - ukazuje nam Suljaga zagledan u
asvaltnu traku Desete hercegovačke brigade koja se na drugoj strani mosta gubi u
carinskom haremu, gdje se vide konture modeme željezničke stanice širokotračne pruge.
Kad se oglase prve električne lokomotive u isto vrijeme označiće i svečani
trenutak, skidanje uskotračne pruge koja presjeca našu neveliku ulicu na njenoj zapadnoj
strani. Otpuhaće vjetar i istovamu i pregradnu rampu, ložionicu i radionicu za opravku

142
vagona, željezničku ambulantu, magacin soli, preostale bašte sa odrnom poput osuđenika
na stratištu kojima spasa nema.
Suljaga žumo ostavi čibuk jer na njegovom krilu je trogodišnja djevojčica koja je,
probuđena, dotrčala iz druge sobe. Bila je to mala Ljiljana, kćerka zaposlene tehničarke
Ljubice, Beograđanke bez odlutalog muža i dječijih jaslica, pa ovdje svoje ptiče predade
na čuvanje plemenitim susjedima. Mala Ljilja je svojim prstićima nešto tražila u dedinoj
sijedoj i prorijedenoj bradi. Za njih dvoje kao da nije bilo kućno sijelo, kao da su bila dva
najsrećnija bića u ulici.

Šaljiva zbilja

Tako se okonča i moj posljednji susret sa Suljagom, koji je umro te godine, 18.
aprila 1963, kada je imao 90 godina. Otišao je jedan od najstarijih mostarskih penzionera,
koji je bezglasno, bez gorčine, podnosio svoje nevolje, nemaštinu. Nikad ni riječ zlovolje
ili sujete nije se mogla čuti od tog plemenitog i moralnog čovjeka, koji je ostao i bez svog
posljednjeg zimskog kaputa. Ubrzo je umrla i njegova žena Fatima.
Bio je čovjek svog vremena, kao što je to bio i drugi stanovnik naše ulice - Vasa
Kisa, u prvoj kući do mosta na njegovoj istočnoj strani, doajen posljednje generacije
veselih ljudi našega grada, čija je smrt obilježena i “Nekrologom jednom šaljivdžiji” .
Četrdeset godina je zasmijavao ne samo mostarsku sredinu i za to “tražio penziju” .
Nije mogao da shvati i odboluje, da prihvati opštu gluvoću za “šaljivu zbilju” , za
nove žaoke, humor i satiru, za bezbolno zavitlavanje i podsmješljivost, za šeretsko
uopštavanje i žigosanje ljudske slabosti, pa i onih koji mu nisu opraštali “grijehove” .
Odmjeravao je tvrde ležajeve i u “socijalističkoj hapsani”, shvativši da to više nije bilo
njegovo vrijeme.
Priča kaže da su strašnih junskih dana četrdeset prve, u vrijeme tame i pokolja,
kad su se na našem mostu zaustavljali gradani i pitali koje su vjere, imena i prezimena, i
pokatkad bacali žrtve u Neretvu, dva mostarska agenta odvela su Vasu Kisu, “mostarsku
atrakciju” , do ustaškog zlikovca Herenčića. I prije nego što su agenti progovorili, Vasa je
dočekao: “Gospodine predstojniče, evo - doveo sam vam ova dva zlikovca!” I preživio
je ratne dane.

143
 “Taj veseljak koji je postao legenda”, u svojoj 64. godini, osjećajući se napušten i
zaboravljen, razjeden pićem, neshvaćen u vremenu koje nije bilo naklonjeno vicevima i
anegdotama, kad su sa planinskih sjenokosa pristigli brđani miljama udaljeni od gradskog
miljea, uzeo je nož i zario ga sebi u stomak.
I kao da se s njim zatvorio krug mostarskih veseljaka i njihovih glasila: od
pjesnika “otpadnika”, nekog Hilmije iz turskog zemana koji se “urezao” u istoriju
izrekom: “Ko uči uzalud troši dane, jer je danas učenjak i besposlenjak jedno te isto” , od
“Mostarskog palangara”, “Tenka” i “Sepeta” do “Mostarskog tramvaja” , do Vase Kise i
ubijenog mostarskog “Komarca” , dodatka mostarskom nedjeljniku.
“Komarac” je nestao u vrijeme kad je u našoj ulici tragično završio Vasa Kisa,
koji je u danima oslobodenja - da “ukrešem” još samo jednu njegovu humorističku
varnicu - pripremio “veliku pozorišnu predstavu” na Tepi, gradskoj tržnici, i okupljenom
svijetu se obratio riječima: “Vidite li me?” Publika je odgovorila da ga vide, a onda se iza
kulisa, u stvari iza sanduka, Vasa ponovo oglasio: “A, vidite li me sada?” Sačekao je
urnebesni odgovor: “Ne vidimo” , a zatim je viknuo: “Nećete me više ni vidjeti”. I sa
šeretom Živkom Radićem otisnuo se, s parama od “ulaznica” , prema Neretvi. I svi su bili
zadovoljni priredbom.
Vasina žena Kristina, mršava i kao košuta laka i brza, osposobi za život petoro
djece i dočeka 81. godinu. Muželjev portret, od akademskog slikara Kokolja, dočekuje
goste “Kod Zeke”, u kafani preko puta njene kuće, gdje joj sin pomaže kafendžiji
Ibrahimu i njegovoj ženi Sofiji, Vasinoj kćerki.

Mostarski mostobran

Nama je ostao portret i nezaboravno sjećanje. I rascvjet mladosti i znanja iz

klupka kuća pored jedne i druge strane mosta, školovana djeca, poput njih troje iz kuće
školskih poslužitelja Zinete i Maka, poput troje djece susjetke Derve - Mirze, Dragana i
Zije, rano ostalih bez oca obućara, završivši školu u našoj ulici i zaputivši se na novo
Skolovanje, poput tri Kukričina sina, nekadašnjeg kafendžije, od kojih Smail i Ibrahim
završiše mašinski i tekstilni smjer u Srednjotehničkoj školi a kasnije i tehnički fakultet,
Kemal postade automehaničar, a kćerka Ajna frizerka. I djeca svih susjeda pored

144
carinskog mosta i iz ulice postadoše ljudi od znanja i uspjeha, uzrastajući sa
univerzitetskim gradom i njegovim izmijenjenim koordinatama.
A onda antagonističke rušilačke snage staviše grad na raspeće, u nišanske
koordinate artiljerijskih jedinica otuđene Jugoslovenske vojske sa padina Velež-planine,
pogodivši i kuće pored srušenog Carinskog mosta.
“Gledam našu porušenu i opljačkanu kuću i znam da smo u ovom ratnom paklu
dosta izgubili, ali i otkrili neke nove vrijednosti. Svi su pokazali svoje pravo lice
javljao je izbjegli 16-godišnji Osvit iz Francuske, čiji otac, 70-godišnji penzionisani
hirurg, godinama obnavlja i dograđuje porodičnu kuću.
“Naša Armija drži liniju od Donje mahale, Cemice, Bulevara do Doma
penzionera. Zapamtite, nikada ustaše neće preći na našu stranu, mogu nas tući granatama
i svim oružjem, ali uvijek će neko ostati živ” , pisala je frizerska radnica Emira svom
prijatelju Braci u izbjeglištvu.
U mojim očima bio je to nenapisani Mostarski mostobran, gdje je svaki branilac
bio “jedna trska, ljubav ili stih, jedno ljudsko trajanje”, uzrastajući u borilište
nesalomljive volje i otpora, u “nerazjašnjeno čudo koje se zove ODBRANA MOSTARA,
rodenom u prkosu i herojskom otporu njegovih gradana” .

145
 ČOVJEK VJERE, ETIKE I SLOBODE

Dok su na Palama i Beogradu jedni drugima prebacivali krivicu za neispunjene

ratne želje, planove i očekivanja, ko je sve bio slabić i vojnički nesposoban, u njemačkom
udruženju za vanjsku politiku u Bonnu 17. marta 1995. izlagao je svoje viđenje ratnih
zbivanja u Bosni i Hercegovini predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i
Hercegovine, Alija Izetbegović:

Tri čuda bosanska

“D ogodila su se tri čuda. Tri stvari koje ostaju bez logičnog i racionalnog
objašnjenja: količina zla koja se izlila na Bosnu, ravnodušnost svijeta prema ovoj
erupciji zla, i čudo našeg otpora ... Ovo treće čudo, ovaj put pozitivno, je r j e naš otpor.
Da li ste 1991. ili 1992. godine mogli pretpostaviti da će goloruki bosanski narod uspjeti
zaustaviti dobro naoružanu jugoslovensku (srpsku) arm ijul Kada j e riječ o našem otporu,
jednoga dana znati će se sve činjenice, ali fenomen time neće biti odgonetnut. To j e stoga
što j e otpor sadržavao snažnu moralnu komponentu, dakle činjenicu duhovnog reda, a
činjenice ove vrste opiru se u strogo naučnoj analizi. Sarajevo nije jedini, ali j e možda
najupečatljiviji i najilustrativniji primjer. M i u Sarajevu već tri godine živimo i radimo
praktično na prvoj liniji fronta ... Sarajevo je, naime, svjedok da ljudi raznih vjera,
nacija i kultura mogu da žive zajedno. Postoji samo jedan uvjet za to: da budu ljudi.
Neljudi to ne mogu. Nasuprot tome, lijevo i desno o d nas nalaze se mali fašizm i koji se
ponose jednonacionalnim, jednovjerskim i jednostranačkim konceptom. Iz tih pravaca
pušu vjetrovi koji pokušavaju da ugase ovaj plamičak koji obasjava slobodne teritorije
Bosne i Hercegovine ...”.
Hercegovci, borci 29. hercegovačke udame divizije Narodnooslobodilačke vojske
Jugoslavije su - pored zakrečenja - sa svoje skupštine u Domu Vojske Savezne republike
Jugosiavije u Beogradu 1994. godine poslali pozdravni telegram ratnom zločincu
Radovanu Karadžiću, Momčilu Krajišniku i njihovoj četničkoj sabraći koji su, uzalud,
pokušavali da sprovedu strategijski nacional-šovinistički projekat “Velike Srbije”, kad to
već nije mogao Draža Mihailović u Drugom svjetskom ratu.

146
 “Cjelovite Bosne nema bez Srba i Hrvata”

Nasrtaji i sa istočnih i sa zapadnih strana na Bosnu i Hercegovinu i zlo koje se

izlilo na nju ipak nisu mogli spriječiti njeno moralno, političko i vojno, državotvorno

uzrastanje. iako uz duboke ratne ožiljke, na osnovama civilizacije i op'steljudskog

poimanja zajedničkog življenja ljudi i naroda Bosne i Hercegovine, p a otuda i njeno
“čudo otpora U njenoj regularnoj vojsci pored Bošnjaka ima i Hrvata i Srba i iza nje
ne ostaju sru'sene bogomolje bilo koje vjere, spaljena sela i varoši, pusta zemlja. To j e i
razlog što j e u svijetu sve manji uticaj onih koji upozaravaju “hrišćanski svijet” da se “и
srcu Evrope stvara islamska fundamentalistička država, izvorište i ishodište budućih,
evropskih Palestinaca”, pa je i to jedna predrasuda manje.
uJa se zalažem za jednu cjelovitu Bosnu”, svjedoči Alija Izetbegović, uza cjelovitu
Bosnu - je r j e višenacionalna - ne može biti islamska država. To može biti samo
podijeljena Bosna, a za podijeljenu Bosnu rade upravo neke evropske vlade. Tako dolazi
do paradoksa: Evropa u Bosni stvara islamsku državu”.
Nedvosmislena je njegova riječ kada razmišlja o velikim tekovinama civilizacije i
svjedočanstva - o toleranciji: “Za mnoge od nas Bosna nije samo domovina. Bosna je
ideja. To j e vjera da Ijudi različitih vjera, nacija i kulturnih tradicija mogu živjeti
zajedno. Ako se dogodi da ta ideja bude zauvijek pokopana i taj san o toleranciji među
ljudima na ovim prostorima ode u nepovrat, bit će krivi oni koji svojim topovima već
trideset mjeseci ubijaju Bosnu, ali ne manje i mnogi moćni u svijetu koji su mogli da
pomognu, a odbijali su to da učine
Šaljući poruku članstvu Stranke demokratske akcije (SDA) da ispitaju žalbe
katoličkih velikodostojnika i pitajući se “hoće li tjeskobe pojedinaca rušiti ono za što su
ginuli naši vojnicH i insistirajući da “cjelovite Bosne nema bez Hrvata i Srba”, da “ ko to
ne vidi, politički j e slijepac”, svodio je svoja iskustva i procjene ne dopuštajući da se
zagube osnovni principi borbe koja se grčevito vodila.
Univerzitetski profesor u Rimu, filozof i pisac Predrag Matvejević, povodom
nagrade “Vejon” za esej 1992, za knjigu “M editeranski b rev y ar”, izjavio je za list
“Novo Kotidijan”, na pitanje šta misli o Muslimanima danas.
“Ja sam hrišćanskog porijekla, a sada se sa Muslimanima identifikujem. Branio
sam sadašnjeg predsjednika Bosne i Hercegovine Aliju Izetbegovića kad je bio u zatvoru.

147
To j e čovjek visokih moralnih kvaliteta, autor veoma zapažene knjige ’Islam između
Zapada i Istoka j objavljene u Beogradu kod ilegalnog izdavača koji j e objavljivao i
moja otvorena pisma. U čitavoj bivšoj Jugoslaviji ne bi se mogao naći državnik toliko
široke kulture. To je jedan vjernik. Ja sam danas agnostic, ali me to ne sprečava da
prepoznam moralnu snagu koju mu daje njegova vjera. Ali Srbi napadaju njegov
’fundamentalizam ’, što j e apsurdna optuiba. Hrvati mu zamjeraju što se nije svrstao uz
njih, ali kako bi to mogao učiniti predsjednik države u kojoj Muslimani čine 44 odsto, a
Hrvati 17 odsto. U Bosni ga optužuju da nije naoružao zemlju. Ali kako j e to mogao
učiniti? On j e š e f države bez institucija, armije bez oružja, republike bez teritorija. Vise
od tri četvrtine j e okupirano".
Bio je 27. januar 2003. kada je Selena Seferović preko intemeta dobila pismo
Alije Izetbegovića u kojem između ostalog piše:
“Odmah bi želio izraziti svoje iskreno po'stovanje vama i va'sem ocu za sve ono što
činite za Bosnu i Hercegovinu i njenu dijasporu u Americi. Medu ljudima koji prate
stanje na'sih Ijudi izvan domovine, to j e poznato.
Sve tri knjige koje ste mi poslali, a čiji j e autor vaš otac, uredno sam primio.
Prebole zla sam većim dijelom pročitao. Prekinula me j e ozbiljna bolest koja me vezala
za postelju već skoro 100 dana. Dvije knjige koje j e donio general Divjak sam sam
prelistao. Vrlo brzo se zamaram. Preboli zla sjajna je knjiga i siguran sam da će naći
puta do srca čitalaca ... Hvala vam što tako pazite svoga babu. Dobro se nikada neće
izgubiti. Va's Alija Izetbegović".
Četiri dana kasnije, Selena je intemetom poslala odgovor:
“Draga Jasmina i poštovani predsjedniče Izetbegoviću,
Hvala Vam na divnom pisrnu koje nas je veotna obradovalo. Zahvalna sam
Divjaku što vam j e uručio knjigu Kamena ognjišta, a nadam se i Tribinu Bošnjaka sa
mojim člankom o Vama. Još '95 u Beču sam uradila intervju sa Bogdanom
Bogdanovićem za Ljiljan u kojem, pored ostalog, lijepo govori o Vam. Jeste, Preboli zla
koje sam Vam Ijetos poslala po Seji Omeragiću iz Ljiljana su zaista do'sli do srca
čitateljstva, kao i Vojska za jedno Ijeto, a vidim i Kamena ognjišta, Ijudi kažu, svjedoče o
malim ljudima u teškim vremenima, o stvarnim konkretnim likovima.

148
 Žao mi j e što se moja mama i j a nismo sreli sa Varnaprošlog Ijeta u Sarajevu, ali,
neko mi je rekao da ste bolesni, pa nisam htjela da Vas uznemiravam. Moja porodica i ja

spadamo u Vaše poštovaoce i visoko cijenimo Vaša djela i veliki doprinos koji ste dali za
Bosnu. Mi ovdje činimo koliko možemo. Upravo obilježavamo tri godine Bosanske
biblioteke u Čikagu koju sam osnovala i koju vodim volonterski.
Pored mog redovnog učiteljskog posla i biblioteke, već pa r godina radim na
doktoratu na temu “Bosanski jezik u Americi".
U međuvremenu j e protutnjao rat u Bosni i Hercegovini u vrijeme kada ste Vi bili
njen predsjednik i u nemoguće te'skim okolnostima. BiH j e opstala, odbranili smo svoje
na rodnoj grudi i svoje u svijetu, i to j e ono najvažnije. Mi smo nakon što smo napustili
Beograd jedno vrijeme iivjeli u Pragu, a potom smo stigli u Čikago zahvaljujući
sponzorstvu moje sestre i brata koji su odavno tu iivili. Često govorimo da smo srećni što
smo u jednom vremenskom periodu imali tada u svijetu najbolja i najčasnija tri
predsjednika: Aliju Izetbegovića, Vaclava Havela i Bila Klintona. Mensur je upravo
pročito knjigu Florence Hartmann 'M ilošević-dijagonale laufera' , iz Beograda
svojevremeno protjerane dugogodišnje dopisnice 'Le Monde', čiji j e moto knjiga citat iz
Euripidove drame Otes: 'Zastrašujuće su mase kad ih vode izopačeni glavari', kao što su
bili Milosevic i Tudman, na primjer.
Mi smo hvala Bogu, imali za predsjednika Vas, i u najtežem periodu naše istorije,
iako napadnuti sa svih strana, uspjeli smo sačuvati i zemlju i svoj obraz. Još jednom
Vam, hvala za sve što ste činili za Bosnu.

Sabrana djela u deset knjiga

Gospodinu Bakiru Izetbegoviću, sinu rahmetli predsjednika Bosne i Hercegovine,

javila sam se po dolasku u Sarajevo s namjerom da mu predam dvije knjige na poklon,
“ISKUŠENJA” mog oca Mensura Seferovića i moju tek iz štamparije Pikok izašlu
knjigu “GOVOR ZAVIČAJA - Bosanska biblioteka Čikago". Takode, i da ga pozovem
na promociju “ISKUŠENJA” koju sam upravo pripremala sa Adilbegom
Zulfikarpašićem u njegovom prestižnom Bošnjačkom institutu, smještenom u srcu grada,
i u saradnji sa Vijećem kongresa Bošnjačkih intelektualaca i njegovom predsjednicom,
gospođom Sabirom Hadžović.

149
 Dobila sam poziv da u 9 ujutro dođem na sastanak. Centrala SDA nalazi se u
lijepoj zgradi u samom centru grada, malo iza Vječne vatre, podignute u cast
oslobodilaca Sarajeva 1945. koja bez prekida već šezdesetak godina blista neugaslim
sjajem. Stigla sam nekoliko minuta prije devet, nakon ranog doručka kod gospode Azre,
supruge rahmetli generala Džemila Šarca, očevog ratnog druga, koja mi je ispekla pitu od
tikvica koju sam gustirala pijuckajući kiselo mlijeko na terasi njihovog stana na
Džidžikovcu, odakle se otvarao pogled na čitav grad.
Tačno u 9, iz kancelarije se pojavio Bakir, visok, elegantno obučen, nasmijan i
dobro raspoložen. Zahvalio se na poklonu i pozivu za promociju, pregledao svoje
obaveze u kalendaru i rekao da je, na žalost zauzet ranije zakazanim obavezama,
razgledao je knjige i posebno se zadržao na odlomku koji govori o njegovom babi. Bio je
veoma zadovoljan onim što je pročitao. Za poster sam rekla da je jedan od najboljih koje
smo do tada imali, i da sam rahmetli Aliji još za života poslala i “Tribinu Bošnjaka” u
kojoj sam napisala jedan ogled o njemu i pregled citata koje su o Aliji izrekli mnogi
uglednici u svijetu.
Bakir se raspitivao kako živi naša zajednica u Čikagu, bio je prijatno iznenaden
našim kultumim aktivnostima, interesovao se za razne detalje. Pomenuli smo i
dokumentamu seriju koju je počeo da snima Šukrija Omeragić, urednik na Televiziji
Sarajevo, ali koju je, nažalost, sam Alija prekinuo, obuhvativši samo svoje djetinstvo.
Oboje smo se složili da je to nenadoknadivi gubitak. Dok smo razgovarali popili smo
dobru, jaku, pravu našu bosansku kahvu.
Potom me je poveo da vidim radnu sobu rahmetli predsjednika. Bila je to puna
svjetlosti prostrana soba, zastrta lijepim tepihom, a na radnom stolu je sve ostalo onako
kako se zateklo u trenutku njegove smrti. Bile su tu i njegove naočare, fascikle sa
rukopisima, i, gle iznenadenja, kako Bakir reče, posljednja knjiga koju mu je otac čitao,
upravo moga Mensura “PREBOLI ZLA”. Ništa nije slučajno, pa ni to što su nas očevi
svojim životima povezali ovoga sarajevskog julskog jutra 2006. godine. Povodom
“PREBOLA ZLA”, Alija mi je intemetom preko kćerke Jasmine 27. januara 2003.
poslao pismo koje sam objavila u knjizi “GOVOR ZAVIČAJA”.

150
 “Zahvaljujem na pažnji koju ste mi ukazali pozivom da prisustvujem vašem

godišnjem skupu, ali moje zdravstvene prilike i mnoštvo drugih obaveza nisu mi to
dozvolile ... Varna u tuđinij e Bosna gdje se Bošnjaci saberu ...”

Podsjetiše me riječi iz Alijinog pisma: “Snage koje su naum ilepodijeliti Bosnu jo š

nisu odustale, ali gube korak svakim danom”.

Pored Sabranih djela Alije Izetbegovića, koje je njegov sin Bakir poklonio za
Bosansku biblioteku u Čikagu, deset knjiga koje sam iščitavao a koje su na bibliotečkim
policama, u našoj kućnoj sahari čuvam mnogobrojna sjećanja na prvog ratnog
predsjednika Republike Bosne i Hercegovine, simbola bosanske drame, i za ovu priliku
pominjem zapise trajne vrijednosti, istrgnute pisane dragulje.
Francuski filozof Bernard-Henri Levy (Bemar Anri Levi), piše o prvom susretu sa
Izetbegovićem:
“Sjećam ga se u Sarajevu kada smo se prvi put sreli. Na Predsjedništvo su padale
granate. Fasada j e bila probušena mecima. Pometnja vojnika koji su neprestano ulazili i
izlazili iz njegove kancelarije. i taj čovjek, jednostavan, unekoliko žalostan, u smeđem
prugastom odijelu, u kojem sam ga kasnije toliko puta viđao, taj čovjek koji j e govorio
tihim, a odlučnim, vrlo mehkim glasom gotovo šapčući: ’Recite Miteranu ... ovdje smo u
novom varšavskom getu. ’
To je bila slavna, potresna poruka koju sam prenio Miteranu.”
“Čovjek vjere, etike i slobode”, zapisao je profesor povijesti i islama Mustafa
Spahić o Aliji Izetbegoviću.
liNisam čuo, niti pročitao, niti znam za ijednog državnika ili političara u
dvadesetom stoljeću, ni na zapadu, ni na istoku, jugu ili sjeveru, osim rahmetli Alije
Izetbegovića, da ga najveći diplomati današnjice povezuju sa sudbinom jedn e zemlje i
opstankom jednog naroda.”
Richard Holbrooke (Ričard Holbruk) je napisao:
“Da nije bilo Alije Izetbegovića, i da nije ostao u Sarajevu, Bosna i Hercegovina
ne bi opstala.”
Lord Paddy Ashdowan (Pedi Ešdaun):
“Bez njega sumnjam da bi Bosna i Hercegovina danas postojala.”

151
 Alija Izetbegović je u Čikagu, ljeta 1990. rekao Bošnjacima: “Bitna je razlika
između četnika i partizana: četnici su ubijali muslimanski narod, a partizani to nisu
činili. Mi to pamtimo i cijenimo, i mnogo bosanskih muslimana bilo je u partizanima
Izetbegović je govorio i polaznicima seminara uprave za moral Štaba Vrhovne
komande u Sarajevu, 9. decembra 1993:
“Ja kažem našim borcima: budite kao partizani u prošlom ratu ... Bilo mi je
prigovoreno zbog toga. Ima pomalo tijesnih ljudi medu nama, 'Nemoj predsjedniče
navoditi njih' , partizani su, ipak, nosili komunizam."
Rekoh da se dobro sjećam tog rata ... I što je važno, ono zbog čega taj primjer
iznosim, o partizanima je govoreno kao o vojsci koja ne ubija nejač ... Istorija ne
počinje sa nama ni sa njima. Mi ne treba da budemo ljudi koji ćemo sada kazati - ništa
od onoga ranije nije valjalo ... Vidite, mi smo neki dan obilježili godišnjicu ZA VNOBiH-
a. Zašto ne... Narod ne voli puno do filozofira, narod razmišlja dosta jednostavno.
Dolaze četnici, narod bježi, dolaze ustaše - narod bježi - dolaze partizani - nerod ne bježi
... Vi idite odavde da vojsci govorite neke stvari. Govorite im upravo to ...”

Alija i sudbina

Istaknuti književnik Mirko Kovač, koji je 1990. godine imao povezanu glavu i
nekoliko kopči poviše čela nakon što je u Domu mladih u Beogradu udaren fotokamerom
predstavnika Šešeljevog četničkog pokreta, ubrzo izbjegao iz te netrpeljive sredine,
desetak godina kasnije u intervjuu sarajevskom nedjeljniku Ljiljan (28. jun - 5. jul 1999)
izložio je jednu veoma upečatljivu misao:
“Meni je Alija Izetbegović zanimljiviji kao sudbina nego kao političar, kao netko
ko se na'sao između neljudskih bića iliti šejtana, pa se morao dovijati na sve moguće
načine i odhrvati se napastima".

152
 UNUK EMIN NA DJEDOVOM PUTU

Moj unuk Emin, đak ugledne čikaške srednje škole North Side College Prep, ljeta
2010, usred Dubrovnika peo se strmim stepeništem ka platou srednjovjekovne tvrdave
Lovrjenac, gdje se toplih dana Hamlet prikazuje, pored majke Sanje, profesora i magistra
istorije, brojao kamene stepenice i zapisivao riječi sa spomen ploče tog stradališta,
razmišljao o tome kako li je njegov djed žedan i gladan, vezan, prije 67 godina,ljeta 1943.
podnosio uzničke dane u dugoj tvrđavskoj ćeliji sa uskim tvrdavskim procjepom svjetla i
svježeg zraka.
Gledao je, dan ranije, sa obnovljenog Starog mosta u Mostaru, modre vode
Neretve, čitao ranije spjevanu pjesmu o kamenoj dugi, da će i on jednog dana skočiti u
njene pjenušave virove. Emin piše: “7a sam ljut je r je lijepi Stari most IU Mostaru
razrušen tamo/ Ja ne želim da zaboravim bosanski /Ја želim da čitam mnoge knjige o
Bosni.”
U mojim rukama je i njegova mala sveska ukoričena, lijepim rukopisom pisana u
trećem razredu osnovne škole, sa naslovom: “This book was written by Emin Drnovsek
on Mensur Seferovic".
Sabirao je i drage fotose i poruke svoje duše, idući tragom djedovog zavičaja, od
partizanskih do naših dana.
“ When he talsk about his books in 'Sultzer Public Library', / take pictures o f him
and other people. This is one o f them. I hope you like it."
Ne zaboravlja da zapiše:
“He always tells me to read a lot. He tells me to be honest always. The thought is

very im portant...”.

“In Bosnia and Hercegovinia everybody knows him ...”.

“He has my grandma fo r his wife. She types all his books. She drives him too,
because he does not see very well. He will not be so fam ous without her ...”.
Osnovac, porodične priče vraća Mostaru, koliko voli ’Old Bridge’. I rodni djedov
grad, da je “this bridge is destroyed during the War (1992-1995), da su djed i nana “had
to leave his country because he might be killed if he stayed there” ...

153
 I na kraju (prevod sa engleskog) “On me uči bosanski jezik. On j e moj djed. Ja
sam jakopon osan na njega ...”
Stigao je Emin i do 7 razreda Howard Taft School i svoj doživljaj 29. aprila
opisao i objavio u sarajevskom časopisu KORAK (juni-avgust 2009) sa naslovom
“Samuel R. Harris i moja mama”. Nastavnica engleskog jezika, gospoda Asvos pozvala
je Samuela, predsjednika Holokaust muzeja u Čikagu, da đacima ispriča o holokaustu, a
njeni studenti su predhodno pročitali knjigu NOC od Elija Vizela, koja govori o
holokaustu.
Priča je potekla o sudbini poljskih jevrejskih porodica, o nacističkoj surovoj
najezdi - nasilniku, o getu i gradu opasanom bodljikavom žicom, kako su “uzimali
Jevreje i stavljali ih u vagone koji su odlazili direktno u koncentracione logore”, kako je
Haris izbjegao progon i kako “nikad više nije video svog oca i majku ...”.
“Gospođa Asvos me pozvala i rekla da ispričam gospodinu Harrisu i svima
drugima o svojoj mami Sanji i tetki i šta one rade u bosanskoj biblioteci ”, piše Emin u
članku i svojom pričom predočava kako je Sanja organizovala Prevenciju genocida, kako
je pozvala Majkla Selsa, koji je napisao knjigu o genocidu u Bosni i Hercegovini,
predsjednika organizacije iz Darfura, dvije Bošnjakinje iz Srebrenice ...
“Kada sam završio, Harris mi je rekao: 'Kaži hvala tvojoj mami, ona radi prave
sts’ari... Harris je završio odgovarajući na učenička pitanja. Kada je završio, došao je
prvo kod mene i rukovali smo se. Rekao sam mu još da je moj dedo Mensur Seferović
bio partizan u Drugom svjetskom ratu i da se borio na strani saveznika ... Moja tetka je
dva puta intervjuisala Eli Vizela. Sve sam to rekao gospodinu Harrisu, koji je bio veoma
zadovoljan svim onim što je čuo od mene ... Poklonio mi je SEMI, DJEČAK koji je
preživio holokaust sa posvjetom ... Ja ću tu knjigu prevesti na bosanski jezik uz pomoć
moje mame. Tako će i bosanska djeca i odra slipročitati ovu priču.
Ja sam se rukovao sa njim i ponovo zahvalio sam što je došao u našu školu.”
Koji dan kasnije u Bosanskoj biblioteci slušali smo mlade talente, Eminov
muzički band. Među slušaocima je bio i Sam Harris.
Stiglo je i proljeće i danas, 26. marta 2011, Emin je imao 15. rodendan.

154
Fighter

No matter the occasion

There needs no persuasions
For another day to breath
Is another day to see.

Behind controlled walls of safety

For days to weeks
She seeks
To recover from being weak.

As years pass
She extends the last
Living for memories
And remembering the past

A family queen
A woman like her is unseen
Family as always
Comes first

155
 SVJETOM VLADAJUIDEJE A NE ORUŽJE

"Sve što je dobro u meni-dugujem knjigama", zapisao je Maksim Gorki, "najveća

ruska književna pojava na granici dvije epohe", pisac čija su sabrana djela objavljena u
vrijeme moje mladosti na našem jeziku u 27 knjiga, koji se kao dječak bez roditelja u
osmoj godini života našao na bespućima prostranih ruskih stepa, "svojim očima
upoznavao rusku zemlju i narod", radio sve što se moglo da radi i preživio, čitao i "pričao
drugima o onome što je pročitao", govorio da živi " u svijetu suvišan i neshvaćen",
upućujući riječi:
" Izbavio sam se od straha kada sam shvatio da ljudi nisu toliko zli koliko su
neznalice, i da me ne plaše ni oni ni život, već da sam preplašen svojim društvenim i
svakojakim neznanjem".
U svojim pripovjetkama Gorki prati egzistenciju ljudi sa dna, oblikuje život
siromaha, skitnica, gladnih i slika“ njihovu stihijnu bunu protiv društvenog zla", vjeruje
čovjeku," i onda kada je čovjek pregažen", daje "lik ljudi koje ne voli, svijet malogradjana
sitih i zaokupljenih vlastitom egzistencijom". Smisao života traži u stvaralačkom radu, u
"afirmaciji čovječnijih odnosa medu ljudima“, osudjuje egoizam," uvjeren da ne može
biti ljepote za jedne dok ne bude Ijepote za sve".
Tako je postao i moj omiljeni pisac.

Sto knjiga jednog pisca

Kada je jedne sada već davne godine moja sestra krenula da živi sa porodicom
jedno duže vrijeme u Francuskoj ( a od rata naovamo tamo živi moj brat sa familijom),
"poklonio sam joj izabrana djela na našem jeziku u deset knjiga francuskog romanopisca
Honore de Balzaka, kako bi čitajući njegove stranice malo bolje upoznala i zavoljela tu
zemlju, kako su to činili ljudi svjetskog ugleda i imena.
Vratila se bez izabranih djela, ali i da su se ponovo našla u mojim rukama, kako
predočiti Balzakovo stvaralaštvo, kada je "u stotinjak djela ocrtao više od 2000 likova iz
svih društvenih slojeva, iz provinciskog, pariskog i seoskog života, napisavsi čitavu
"jednu biblioteku u relativno kratkom razdoblju", kada je svojim književnim djelom
obuhvatio čitavo francusko društvo svoga vremena.

156
 Način na koji je osvijetljena" sva ta gomila likova što defilira na daskama
njegove pozomice igrajući ljudsku komediju", predstavlja uvod u novi pravac književnog
stvaranja, koji će se u svim evropskim književnosti razviti pod zajedničkim nazivom-
realizam".
1 knjige drugih pisaca vode čitaoce u sve krajeve svijeta, medju narode dalekih
zemalja, medu ljude raznih rasa, kultura, nacija i religija, pa su tako oni na svoj način
postajali gradjani svijeta, putnici preko okeana i mora sa torbama na ramenu, bez oružja,
miroljubivo, prijateljski.

Ništa ne može pomračiti umne stečevine naroda

Prvi doktor književnosti medu Bošnjacima Safet-beg Bašagić, 1912 godine,

bosanski pisac, u svojoj disertaciji "Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti"
iznosi život i rad 130 pjesnika i drugih poklonika od pera, ostavljajući nam riječi trajne
vrijednosti:
"Jedan narod može izgubiti moć i gospodarstvo, slava njegova oružja može
isplaviti, barjak pod kojim je vojevao može postati plijen neprijatelja, njegova prava i
pravica mogu se pretvoriti u mrtva slova- kratko rečeno: jedan narod, može doživjeti
pravi politicki, socijalni i ekonomski fijasko u svojoj postojbini. Sve je to privremeno,
sve može biti od danas do sutra. Ali ipak imade što nije prolazno, što ne može ni puki
slučaj, ni najljući neprijatelj uništiti, a to su umotvorine koje mi zovemo literaturom. U
tome carstvu ni sila, ni slučaj, dapače- ni zub vremena, ne može pomračiti umne
stečevine naroda koje je privrijedio kad je pobjedio varvarstvo i neznanje. Taj trijunf
ostaje na vjeka, jer je on amanet budućih naraštaja i vremena" (Alija Isaković, Biserje,
antologija muslimanske književnosti).

Robijaško srčano suprotstavljanje

"Crveni univerzitet", naslov je knjige koja je svojevremeno i na mene, urednika

njenog izdanja, uveliko uticala na moralno i političko uzrastanje, jer kolektivni i
pojedinačni otpori zatvoremih Ijevičara u kazamatima Kraljevine Jugoslavije nisu ostali
bez odjeka, posebno medju studentskom i srednjoškolskom omladinom. Bivalo je sve

157
manje ravnodušnih mladih ljudi, sve više kultumo i politički angažovanih na javnim
književnim i drugim tribinama.
Hrabro suprotstavljanje zatvorskim stegama pokrenulo je i medjunarodna
napredna društva i organizacije, i režimske vlasti su političke kažnjenike izdvojili u
zasebne prostorije odvajajući ih od kriminalaca i ubica, omogućujuci im da svoje
dugogodišnje dane i noći svoje mladosti olakšaju intelektualnim raznoraznim sadržajima.
Dvojica medu njima, slikar i novinar Moša Pijade kaznjen na 12 godina robije, a
zbog bunta i otpora zatvorskim pandurima dobio još dvije godine robije, i Rodoljub
Čolaković, sa dvanaestogodišnjim zatvorom, bili su i ostali moji junaci i profesori
političkog i moralnog vaspitanja i obrazovanja, kao što je knjiga R.Čolakovića "Kuća
oplakana".
Njih dvojica su i prevodioci sa njemačkog Marksovog djela "Kapital", da bi i
nakon izdržane pune zatvorske kazne ponovo bili pod naletom političkih stega, dočekavši
antifašističku narodnooslobodilačku borbu naroda Jugoslavije, Moša Pijade kao " Čika
Janko", a Rodoljub Čolaković sa svojim partizanskim imenom Roćko, koji je širio istinu
u svim krajevima svijeta.

Kako postati ličnost

Medu političkim kažnjenicima, kasnije, našao se i bošnjački lider, pisac, filozof

Alija Izetbegović, čija se sabrana djela u deset knjiga nalaze i u čikaškoj Bosanskoj
biblioteci, medu kojima je i njegova knjiga" Moj put u slobodu", zabilješke iz zatvora
1983-1988.
Njegov fočanski zatvorski put zasut je velikim brojem pročitanih knjiga iz
kažnjeničke biblioteke, enciklopedija, romana, pjesničkih zbirki, novina, feljtona i
članaka, kad je svako novo zmo znanja označavao zatvorskim brojem.
Pod tačkom 3 piše:"Američki psiholog Karl Rodžers u knjizi 'Kako postati
ličnost?' izlaže 'djelotvomo pravilo za diskusiju1koja prema Rodžersu glasi: "Biti, dakle,
ličnost, to pored ostalog znači biti sposoban shvatiti drugoga na najbolji mogući način,
odnosno biti u stanju staviti se u njegov položaj, za trenutak boraviti u koži drugoga. To
je jedan od pouzdanih znakova zrele ličnosti".

158
 Pod tačkom 3577. zapisano je: " Marie Ebner-Eschembach je govorila da su
najveći neprijatelji slobode, pored tirana i birokrata, sretni sužnji. A Darko Plevnik
komentariše ovu m isao:' To su oni priprosti niski ljudi koji na lomaču birokratske
kratkovidnosti dodaju svoj suvarak slijepe vjere u njihove bedastoće".
Dugogodišnji hapšenik tačku 3593. označava riječima: "Intelektualnu slobodu
Kant je definisao kao "pravo na javno korišćenje svoga uma ...".
Tačka 3339. : “Teško onome ko želi naučiti ljude brže nego što to oni mogu da
prihvate" (Platon u Odbrani Sokratovoj).
Na stranici 309, tačka 629, piše: "U knjizi Mensura Seferovića "Šestorica
osudjenih", govori se o šestorici komunista koji su 1942. godine od strane partije osudjeni
na smrt jer su odbili da izvrše partijsku odluku o likvidaciji uglednih gradana Bileće.
Kazna je kasnije izmijenjena uz uslov da osudjeni u novom produženom roku izvrše ovo
naredenje. Odluka je kasnije povučena i osudjeni rehabilitovani (Oslobodenje, 1.9.1985).

Zablude poznatih

Bosanskom novinaru pri Ujedinjenim nacijama u Njujorku Erolu Avdoviću, piscu

knjige "Dajtonska podmomica", u njegovoj publikaciji kratkog trajanja, Euro-Bazaru, u
broju 4 aprila 2003, Alija Izetbegović odgovarao je na deset pitanja, medu kojima o
George W. Bush-u i Osami bin Ladenu.
"George Bush je čovjek koji živi u zabludi da se pukom silom može vladati
svijetom, a može se samo idejama. I Amerika je bila ideja, ali, čini se, to prestaje biti".
Osama bin Laden je čovjek koji živi u zabludi da se atentatima i terorom može
nadoknaditi 200 godina spavanja, nerada i neučenja".
Evropske zemlje svoju prošlost obilježile su mnogim grobovima i medusobnim
ratovima, pobjedama i porazima, u naše doba velikom idejom o Evropskoj Uniji (EU),
političkim, ekonomskim i drugim sadržajima osmislili su i učvrstili svoju miroljubivu
sadašnjost i budućnost. 1 na drugim stranama svijeta potiskuje se vladanje oružja.
Na pitanje da opiše bosanskog muslimana, Alija Izetbegović je odgovorio: "Znate
kako ih je opisao Meša Selimović u romanu Derviš i smrt: "Primaju nerad sa istoka,
ugodan život sa Zapada. U svakom slučaju, kakav god da je, ja sam njegov dio".

159
 I dr. Šaćir Filandra govori: "Na Balkanu je razvoj nacionalne svijesti i
njeno oblikovanje išlo naglašavanjem i upotrebljavanjem jezika kao osnovne nacionalne
odrednice. Tako su nacionalne inteligencije oblikovale nacionalu svijest kod balkanskih
naroda (Madžara, Čeha, Hrvata, Srba, Bugara). Taj fenomen bošnjačka inteligencija nije
razumjela, ako i jeste nije bila u prilici da ga instrumentalizira kao sredtsvo nacionalnog
pokreta, pretekli su je vjerski službenici i zemljovlasnički sloj..."

M udrosti koje se pamte

U mojoj čikaškoj kućnoj biblioteci, jedinoj kućnoj zaostavštini koja je brodom

prebačena u Čikago, čuvam i 77 brojeva časopisa za obrazovanje, nauku i kulturu MOST.
Od 1974 do 2008 godine objavljeno je 217 brojeva, kada je njegov poslijednji glavni i
odgovomi urednik pjesnik Alija Kebo umro, tada se ugasio i časopis, koji nije dopustio
da se "... ukrasno drvo steše u tesarsko drvo".
Sa njegovih stranica prenosim nekoliko kratkih tekstova kao moto članka vječite
mudrosti:
Kineska mudrost nam poručuje: "Parama možeš kupiti kuću, ali ne i dom. Možeš
da kupiš postelju, ali ne i san. Možeš da kupiš i sat, ali ne i vrijeme. Možeš da kupiš i
knjigu, ali ne i znanje. Možeš da kupiš i položaj, ali ne i poštovanje. Možeš da kupiš i
platiš ljekara, ali ne i zdravlje. Možeš da kupiš seks, ali ne i ljubav".
"Čovjek ima jezik čulni, okom i uhom zapažljiv, ima i jezik unutrašnji, i rečenicu
unutrašnju, što bi rekao Platon, kad duša sama sa sobom razgovara".
"Ako dozvolimo današnjici da se sveti prošlosti, izgubićemo budućnost" (Vinston
Čerčil).
"Ko poruši tudju bogomolju, svoj temelj je potkopao ( Nimar Osman Baba-Batal).

Kamena duga

Uz graditeljskog neimara Hajrudina, što na N eretvi" izgradi luk Alaha

Svemogućeg, nazvan Mikelandjelo Orijenta", mostarskim sokacima koračao je tog 16.
vijeka" originalna i za svoje vrijeme neshvaćena pjesnička veličina, sa pseudonimom
M edžasi:" koji nam podari i prvi sačuvani" Opis mostarskog mosta od Medžade":

160
 Zašto se stas mostarskog mosta pogrbio?
Možda se i on zaljubio u neku dragu kamenog srca.
Što je most jednook, je li mahana?
Što bi bilo kad bi imao dva oka?
Jer zaljubljeni na svijetu uvjek imaju jedno oko.
Ne bi mu suze iz očiju dan-noć tekle da nije zaljubljen.
Medutim, rastanka- ako ima- snašao ga je:
Budući da mu je glava na nebu,
A noge na zemlji,
Nije čudo što mu je jedan krak
Na Istoku, a drugi na Zapadu.
Čitav svijet nadje mir danas
pomoću njega.
Sačuvaj ga od zlih očiju,
Tvojom dobrotom,
O naš gospodaru!"

161
 ZATVORSKI ŽIVOT OMERA BEHMENA

„Rođen u Mostaru 1929... Građevinski inženjer u Libiji 1974-1977...Mutevelija

Gazi Husrev-begova vakufa (1990), potpredsjednik SDA (1991), inicijator osnivanja
Zelenih beretki (1991), osnivač i predsjednik Crvenog polumjeseca RBiH (1992),
ambasador BiH u Iranu (1998), clan „Mladi muslimani“, osudjen na kaznu zatvora od 20
godina sa prisilnim radom (1949). A na 15 godina na procesu muslimanskim
intelektualcima 1983“.
Tako o Omeru Behmenu piše u knjizi „K oje ko u Bošnjaka“ ( 2000. godine)

„Na dnu dna“

Behmenovu knjigu 'Na dnu dna“ na 734 stranice uručio mi je Bećir Tanović,

Bošnjak koji je dugo godina živio u čikagu i bivsi politički kažnjenik (četiri godine) u
vrijeme Omerovog zatočenistva, u želji da rukopis svedem na racionalnu mjeru, čuvajuci
njegovu strukturu, kako bi knjigu preveli na engleski jezik i dali širem čitateljstvu.
Dok sam čitao knjigu Omera Behmena “Na dnu dna” o 17,5 godina njegovog
robijaškog satiranja (od 35 godina sudske presude) prisjetio sam se i dugogodišnjeg
tamnovanja Solženjicina i Stajnera u staljinističkim sibirskim konclogorima, čije su
knjige postale dio svjetske dokumentame memoarske literature, svjedočenje o
planetamim zločinima velikoruskog samodržavlja, marksističkih željeznih okova.
Rasuđujem ima li uslova da njegovo gorko prisjećanje postane osobena
pripovijest upućena savremenom čovjeku, kako da istaknem značaj ove hronike o
istrajavanju čovjeka u sudaru sa nosiocima deformacija bivše socijalističke Jugoslavije,
(UDB-ei KOS-a).
Takvo usmjerenje podrazumijeva novi napor da se sadašnji tekst knjige prilagodi
čitaocima 21. vijeka, u prilikama opšte dominacije elektronskih medija, kad knjiga to
više nije, kad se knjige svjetskih pisaca štampaju u džepnom izdanju, kad romani ne
dopiru tako lako i često do miliona mladih.
Ako je glavna vrijednost ove knjige ponajprije u opisu autorovih zatvorskih
godina, mrcvarenje i čerečenje Mladih muslimana, bilo bi cjelishodno da se druga
kazivanja sažimaju i neka izostave, poput uvodnog teksta od 13. do 35. stranice, gdje se
informativno izlaže povijest BiH (turski i austrougarski period, prvi i drugi svjetski rat,

162
dvije Jugoslavije, nezavisna BiH), sve krajnje uopšteno i neodmjereno. Tako, primjera
radi, autor na str. 15 piše: “Dok Evropa plamti inkvizicijskim lomačama, dok ganja
vještice, umire od prljavštine, kuge i leproznog raspadanja, po Bosni se podižu
monumentalne građevine, čitavi novi gradovi, grade vodovodi, hamami, visoke škole i
biblioteke, cvjeta alhamijado poezija, izdaje arapsko-bošnjački riječnik, arapskog,
perzijskog i turskog pisma afirmira bosančica itd.”
U jednoj rečenici obuhvaćeni su vijekovi, istorijski procesi, data je cmo-bijela
projekcija, život miliona ljudi i erne prilike u više država među kojima ne bi bilo teško
naći onih koji bi tvrdili sve suprotno, da dok Evropa grabi koracima nauke i tehničke
revolucije, uzdiže poznate univerzitete, Osmansko Carstvo kao da je krenulo na suprotnu
stranu, sve do svog sunovrata.
A i čemu sve to? Na strani 18 autor navodi dva medunaslova Drugi svjetski rat i
Nastanak Titove Jugoslavije! Pisac, iz nepoznatih razloga, naprosto prelazi preko
istorijske istine o borbi jugoslavenskih partizana i stvaranje novih obilježja tog velikog
antifašističkog uspona i preobražaja, obnavljanja BiH državnosti, sve prelazi bez riječi i
to poglavlje začinje rečenicom: “Godine 1945. u Jugoslaviji su na vlast došli komunisti”.
Makar koliko su mu bol nanijeli komunisti, ovdje je bila prilika da O. Behmen
izloži, makar i škrto, šta se to dogadalo i stvaralo.
Mogao je da navede i Aliju Izetbegovića, takođe dugogodišnjeg političkog
kažnjenika, koji je u Čikagu Ijeta 1990 rekao Bošnjacima da je “bitna razlika izmedu
četnika i partizana: čemici su ubijali muslimanski narod, a partizani to nisu činili” .
Predsjednik Predsjedništva R BiH, pisac i filozof A. Izetbegović trezveno i jednostavno,
svakom razumljivo, govorio je i polaznicima seminara uprave za moral Štaba Vrhovne
komande u Sarajevu 9. decembra 1993:
“Ja kažem našim vojnicima: budite kao partizani u prošlom ratu... Bilo mi je malo
i prigovoreno zbog toga. Ima pomalo tijesnih ljudi među nama. 'Nemoj, predsjedniče,
navoditi njih, partizani su, ipak, nosili komunizam'... Mi ne treba da budemo ljudi koji
ćemo sada kazati - ništa od onoga ranije nije valjalo. Vidite, mi smo neki dan obilježili
godišnjicu ZAVNOBiH-a. Zašto ne? ... Narod ne voli puno da filozofira, narod razmišlja
dosta jednostavno. Dolaze četnici, narod bježi, dolaze ustaše, narod bježi, dolaze
partizani, narod ne bježi. Vi idete odavde da vojsci govorite neke stvari. Govorite im

163
upravo to” (Odabrani govori, pisma, izjave, intervjui '93-'94, izdavač Prvo dioničarsko
društvo, Zagreb, 1995).
Pripovijedno svjedočenje nastavlja se dalje dokumentamim prilozima o
događajima ispričanim u knjizi, pretežno interna dokumenta Centrale SDB Sarajevo,
rijetko viđena mreža saradnika i policijskih doušnika koji prate, godinama, svaki korak i
svaku “neprijateljsku” riječ nekadašnjeg zatvorenika “broj 406” , a na slobodi “objekta”
koji se kreće i djeluje, dočaravajući nam u isto vrijeme državu i društvenu strukturu vlasti
koja se urušava i gubi građanska i ljudska obilježja.
Pred nama je, tako, ostalo oko 400 stranica integralnog teksta o godinama
zatvorskog života i na slobodi (oko 22 godine između prvog i drugog hapšenja i
robijanja, kao i vrijeme rehabilitacije), pojedinostima, kao sa zatvorskim sapatnikom
Bećirom Tanovićem (str. 160), sa mostarskim biskupom (166), autorove majke sa
Rankovićem (180).

Kako zaobići istinu

Na str. 121 i 122 govori se o monstruoznom zločinu u mostarskom zatvoru

Ćelovini početkom avgusta 1946. godine, o sudbini 17 zatvorenika osudenih na smrt.
“Izlazite jedan po jedan” bila je naredba, i prvog koji se pojavio dočekao je kundak puške
i “mozak se prosuo na beton”. Pošto drugi iz ćelije nisu izlazili, “milicioneri su uletjeli u
ćeliju i počeli bajonetama probadati zatvorenike”. Čuli su se “krici probodenih,
zapomaganje, jauci” , i taj “masakr trajao je oko 20 minuta”.
Događaj je ispričao autoru knjige “naš brat Džemal Konjhodžić”, koji je čekao
sudenje, a pominje se i “kapetan koga su zvali 'druže Todo’”. To jedino kazivanje o
čudovišnom, malo je reći životinjskom obraćunu u Ćelovini, vise od godinu dana poslije
rata, očigledno zahtijevalo je temeljnija saznanja, prilježna istraživanja događaja istine
radi. Bio sam zatvoren u Ćelovini ljeta '42 i u proljeće '43, zatim u koncentracionom
logoru u sjevemoj Italiji, dugogodišnji sam istraživač zbivanja u Mostaru, objavio sam i
četiri knjige o rodnom gradu (Tajna partijske ćelije 1957, Bataljon u okupiranom gradu
1958, Pred očima grada 1970, Mostarski kolopleti 1985), ali i pored svega o tom jezivom
dogadaju zapisano je samo u knjizi “Na dnu dna”.

164
 Pominjem, uz to, Behmenov međunaslov na str. 84 (“Lične osvete i planske
likvidacije Bošnjaka”), gdje piše da su djevojka Kajtaz, Ijekar Mahić, maltar Brajlović i
“jedan naš koji je bio u domobranima” ubijeni, zatim medunaslov na str. 87
(“Oslobodenje donijelo novu glad”), koje počinje rečenicama: “Za tri dana, najviše
odmah prve noći, prilikom ulaska partizana u Mostar ubijeno je oko 120 Muslimana.
Ubili su Ahme Torle oca i jos 120 ljudi. Mostarci su pričaii da su ih pobili i zatrpali u
rovove koji su bili plitki. AFŽ je 1946. godine organizirao da se tu bolje zatrpaju...” .
Upravo u to vrijeme bio sam politički komesar čete u Mostarskom bataljonu i kao
ratni dopisnik učestvovao u oslobadanju grada, a sad, eto, Behmenovo škrto kazivanje
upucuje na samo njemu dostupnu istinu. Autor je bio obavezan, kad tako piše, da
partizanski obračun sa Muslimanima partizanskog Mostara predoči konkretnim imenima
ubijenih, bar većine ako ne i svih, jer, nema sumnje, nije dovoljna samo njegova uopštena
i neutemeljena riječ. Očekujem da će autor izložiti kako je saznao za toliko ubijenih
sugradana, a Mostar, nevelik grad, morao je znati te ljude. Bez tih podataka o groznim
zločinima, svaka lakonska i uopštena kvalifikacija je prevazidena i ne doprinosi vjemoj i
cjelovitoj istoriji grada.
Zatim, na str. 137 piše: “Posebna je važna izjava Aleksandra Rankovića, ministra
unutrašnjih poslova i šefa Vojne tajne policije, koji je rekao u svom izvještaju u
Beogradskoj skupštini 01.02.1951. godine. U izvještaju, izmedu ostalog, navodi: ‘Kroz
naše zatvore je prošlo između 1945. i 1951. godine 3,777.776 zatvorenika, dok smo
likvidirali 586.000 narodnih neprijatelja’. Jugoslavia je tada imala ukupno 15 miliona
stanovnika.”
U vrijeme kada je Ranković iznosio - prema priči Omera Behmena - pomenute
stravične podatke bio sam novinar centralnog armijskog lista i pratio sam sva zbivanja
koja su se odnosila na II svjetski rat i kasnije, ali za tu Beogradsku skupštinu i njene
poruke nisam čuo. I gdje je objavljen taj Rankovićev izvještaj, taj njegov suludi marš
smrti, tim prije što je u ovakvim prilikama naprosto obaveza autora da bude vjeran
dokumentamoj osnovi.

165
 Dezinformacije i zablude

Tako gledam i na neku drugu matricu sa koje pišu nacionalistički i vjerski

ekstremisti iz ovih zatona, poput Isnama Taljića, koji je u Ljiljanu 26. februara 2001.
objavio kako su jugoslovenski generali javili Titu 15. maja 1945. da je “u Jugoslaviji
završen rat na taj način što su okončali pokolj u Blajburgu”, a to, veli Taljić, “predstavlja
najmasovniju pojedinačnu bošnjačku grobnicu u njihovoj istoriji” , kako se, eto, “na
Blajburškom polju gubi trag barem 30.000 Bošnjaka i to mahom civila, računajući i žene
i djecu”. Na moj kritički prigovor ovaj vrli Bošnjak objavljuje novi prilog da se “mogu
naći i podaci vrlo relevantnih stručnjaka da je ubijeno između 30.000 i 60.000 Bošnjaka” .
I ništa više. To su njegovi argumenti. Takvom halucinacijom i improvizacijom željeli su
svijet oko nas uvjeriti u to da su partizani ubili, pored drugih zločina, tri ili četiri puta više
Bošnjaka nego što je Mladićeva i Karadžićeva genocidna hajdučija ubila Srebreničana.
U ovoj hajci kao da nema granica za bilo kakve neistine.
Moj drugi odgovor članu kolegija urednika Ljiljana (koji se godinama dičio
bošnjačkim nacionalnim bićem) nije objavljen, valjda što se želi da se po svaku cijenu
poistovijete partizani i komunizam, koji već dugo nije popularan, pa se zapada u zabludu,
odnosno borba partizana protiv fašizma poistovjećuje se sa komunizmom - “din
dušmaninom” .
Pošto se i u Kuranu kaže da Alah ne voli one koji pretjeraju ma u čemu,
pominjem da je i ovdje u čikaskoj džamijskoj sali visoki funkcioner Islamske zajednice iz
BH uvjeravao slušaoce da je “najtamniji period u istoriji BH Muslimana Titov period” ,
kad se oglasio i slušalac novinar, koji je posvjedočio da su i njih dvojica, i mnogi u sali,
fakultetski obrazovani, stekli upravo to obrazovanje u “tamnom Titovom vremenu” , pa
tako sa brojnom tehničkom i humanitamom inteligencijom, uz druga obilježja, izborili,
napokon, upravo u socijalističkoj BiH, i šire, svoj nacionalni naziv - prvo Muslimani, a
potom i Bošnjaci.
Takve i slične zablude ekstremnih ideologa odvode ljude na stranputice i nove
zapletaje netrpeljivosti, a Omer Behmen ima jasan životni put, istine o svom zatvorskom
istrajavanju, o nepravednim presudama Mladih muslimana, pa otuda se s pravom može
očekivati da će i ove moje naznake i osvrt na njegovo djelo “Na dnu dna” shvatiti kao
težnju da se objektivno saopštava stvamost, makar kako bila gorka, a u vrijeme kad se

166
pretumbavao, urušavao i krunio socijalistički društveni sistem, kad je nezakonitost
unosila nesigumost i pasivizaciju gradana, pa se s razlogom ta gradevina i sunovratila.
Mogu sa zadovoljstvom zapisati i ove činjenice. Da ne bih dospio u ruke onih
koji su uzeli zakon u svoje ruke, a to su sabraća onih koji su lomili kosti i Omeru
Behmenu, svoje pero usmjerio sam na istraživanje vremena ratnog i isticanje pojedinaca
koji su i u tim ratnim okolnostima uspjevali da sačuvaju svoju ljudsku osobenost i borili
se protiv borniranih glava, pa otuda i moje knjige: PREP OĆIMA GRADA. 1970:
(Monolog vanpartijaca i partizana Muhameda Bostandžića u zatvoru, tek oslobodenog
Mostara, koji u prvoj rečenici knjige govori da mu je prvo slobodno praskozorje
“pretočeno u najgorče jutro za koje znam, u najtamniji i najzlosutniji dan u mom
tridesetčetvrtogodišnjem životu” , a posljednjoj (157 strani) da “veoma dobro znam šta je
rat, šta znače bezbrižno jutro, smjela i poštena riječ, vrijeme zakonitosti i otvorenosti, bez
uzurpatora vlasti, vrijeme lične čovjekove slobode”); VRIJEME RATNO Manoila
Manoilovića. 1971: (Ne želi da bude član K.PJ ali ne napušta antifašistički front);
RAZMEĐA ŽIVKE DAMNJANOVIĆ: (Ubila nemoralnog sekretara partijskog komiteta
za Kosmaj 1942, a srpsko partijsko rukovodstvo joj odmjerilo smrtnu kaznu);
ŠESTORICA OSUĐEN1H. 1974: (Bilećki antifašisti odbili da ubiju “kafanske stratege”
smatrajući da bi to bio zločin, a potom su od partijskog i partizanskog rukovodstva
osuđeni na smrt, sa dramatičnim raspletom).
Tu knjigu pominje Alija Izetbegović u svojim objavljenim fočanskim zatvorskim
zapisima, a primio sam i pismo već bolesnog Alije Izetbegovića 27. januara 2003. kojim
me obavještava da ima moje tri knjige, da “Preboli zla sjajna je knjiga i siguran sam da će
naći puta do srca čitalaca”. Bakir Izetbegović, koji je Bosanskoj biblioteci u Čikagu
(kojom rukovodi moja kćerka Selena) poklonio deset očevih knjiga, ljeta 2006, pokazao
je u Alijinoj radnoj sobi na stolu Preboli zla, posljednju knjigu koju mu je otac čitao, pa
je tako postala i muzejski eksponat.
U svakom slučaju dobro je što se knjiga „Na dnu dna“ nije pojavila na engleskom
jeziku. (Čikago, septembra 2007).

167
 HANIN MEJTEF

Ilegalna tehnika, poznata kao skrivena štamparija u Mostaru u II svjetskom ratu

(oktobar 1940 -februar 1945), štampala je bez prekida BILTEN i druge tekstove i bila
politički i moralni svjetionik u antifašističkoj borbi protiv okupatora i njegovih
saradnika u porobljenom dijelu Evrope.
Kako je stamjeno jezgro djelovalo tokom rata (ko je pisao i rasturao štampane
tekstove, policiske i druge potrage, hapšenje jednog člana iz kuce Muštrovića u kojoj je
bila štamparija, vatra i zrnija u bunkeru, stroga konspiracija, nabavka papira i boja)
zapisano je u knjizi Skrivena Tvrđava (štampana 1982 na 252 stranice, autora Mirze
Muštrović, člana porodice Muštrović sa šest Partizanskih spomenica 1941), sa
odgovornim urednikom Mensurom Seferovićem.
Hanin mejtef predočava lik Hane Muštrović, majke četiri sina i četiri cerke, njeno
originalno angažovanje u radu svoje djece u sudaru sa nacistima i fašistima u opasnom
ratu i nevremenu.

U novom bunkeru

Hanu su znali u njenom kraju Donjoj mahali da zna Kur’an kao da se sprema za
hafiza, koji ga zna napamet, po kućama je održavala mevlude i hatme, poput očeve majke
Mustuše, koja je imala svoj mejtef.
Prve godine tehnika je radilla u jednoj sobi i u štali sa tri krave, koji je završen na
dan napada njemačke armije na Sovjetski Savez.
Bunker je s vremenom postao nepodesan, nije imao dovoljno zraka, lampa i
smrad su gušili, ulaz u bunker morao se držati otvorenim.
U bunker se dalje nije moglo izdržati. Kopanje novog skloništa, prema
Džemalovoj zamisli, počelo je početkom 1942. godine. Osmog m ajaje sve bilo gotovo.
Ni najvještiji agenti nisu mogli otkriti sklonište, čije je gradjenje bilo malo majstorstvo. U
novopodignutom predsoblju pod namjemo nije napravljen od dasaka. Ostavljen je u
sitnom pijesku. Stare kamene stepenice su dignute i umjesto njih stavljene drvene, koje
su vodile do prvog sprata.
Ispod stepenica se bijelio pijesak, a ispod njega novi bunker. Kako se moglo
dospjeti do njega? Trebalo je izvući prvu i drugu stepenicu, pa na odredjenom mjestu

168
razgmuti pijesak , zemlju, kamen, a onda bi se ukazala gvozdena poluga. Ko dosegne do
nje- lako ce se naci u bunkeru. Polugom se dizao poklopac. Onaj koji se nalazio u
bunkeru posebnim znakom je bio obavještavan o otvaranju poklopca.
Bunker se nalazio “duboko” ispod površine zemlje. Bio je dugačak dva i po
metra, širok metar i po, a visok metar i čedrdeset santimetara. Zrak se dovodio kroz
kuhinjski dimljak, koji je napravljen na “lakat”. U bunkeru su bile dvije pisaće mašine,
roto-aparat, nekoliko šapirografa, boje, šabloni, nešto papira(stari bunker je služio za
sklonište papira), zatim električna peč i žarulja za osvetljenje. Postojao je specijani patent
za davanje signala ukućanima iznad bunkera, koji su opet, preko posebnih “ženskih
utikača”, smještenih izmedju dvije grede u potkrovlju, davali upozorenje onima u bunker
da ugase osvjetljenje, ili prekinu rad roto-aparata. Osvetljenje se u odredjenim
situacijama gasilo u bunkeru, da agenti po strujomjeru ne bi zapazili da ipak negdje
svijetli žarulja.

Hanina ideja

Majka Hana je posmatrala šta i kako rade njena djeca, čudila i radovala njihovoj
vještini i odlučnosti da izgrade savršeno zaštićen bunker.
Jednog dana je okupila sinove i kćeri i izložila im svoju originalnu ideju da u porodičnoj
kući otvore mejtef.
Svi su se začudili, jer je to bilo u suprotnosti sa konspirativnim djelovanjem
štamparije i odudaralo od karaktera i svrhe ilegalne tehnike, koja je štampanim
tekstovima snabdjevala i hercegovačke partizanske jedinice.
Majčin predlog nisu uzimali ozbiljnim. Ali majčina upomost i promišljenost bili
su presudni,jer su izgledali i realni.
Shvaćeno je na kućnom dogovoru, da rad sa djecom u mejtefu može samo da
doprinese konspiraciji i sigumosti skrivene štamparije.
Ubrzo je prostrana soba bila puna djaka prvaka. Bilo je to razdragano dječije
okupljanje, nimalo dosadno sastajalište, poput dječijeg obdaništa ili vrtića, ali i vredno
učilište.
Kućaje u blizini gradskog sklonistaod bombardovanja savezničkih aviona i roditelji su
bili sigumiji nego da su djeca bila u svojim kućama.

169
 M ala Branka i njena majka

Hanu je iznenadio rani dolazak njene poznanice iz sokaka Zorke Kovačević, tihe i
dobre žene, kojoj su ustaše 1941 godine odvele i ubile muža samo zato što je Srbin. Ona
je ostala u cmo obučena sa dvoje djece, sama, hrabro se boreći sa nedaćama života,
strepeći da jednog dana dodju i po nju i djeca ostanu sama.
“Curica od 5-6 godina koja je Zorka držala za ruku bila je uplakana”, prisjećao se
Mirza Muštrović.” Pogled je zabola u zemlju i nestrpljivo čekala šta ce Hana reći. S
vremena na vrijeme potresaju je zaostali suzdržani jecaji.
Došla sam - poče Zorka-da te molim , moja Hane da mi Branku primiš. Već
danima ne prestaje ponavljati ‘Hoću i ja u m ejtef. Ne možeš ti tamo, govorila joj Zorka,
neće te primiti. Tamo idu muslimanska djeca. ‘Kad mogu ona, mogu i ja,’ odgovarala je
Branka. i dovela sam je da čuje sta ti kažeš.
Niko bolje i lakše ne može da se sporazumi kao majke. Branka je “ispod oka”
bacala poglede na Hanu isčekujući nestrpljivo šta će odgovoriti. Hana ju je pomilovala, a
onda se obratila Zorki:”Hoću, drugo, kako neću. Dobro kaže mala, kad mogu sva djeca iz
mahale, zašto ne bi i ona mogla. Nabavičemo joj tablu, spužvu, pisaljku i sufaru”.
Sutradan je mala Branka medju prvima došla u mejtef “pod punom opremom”. Bila je
najrevnosniji dak mejtefa.
Kad bi sirena najavila nadolazak jata aviona “tvrdava” prema naftnim poljima u
Rumuniji i dalje prema Njemačkoj,u “razredu” bi nastao metež, dok Hana ne bi djecu
smirila i povela u sklonište odmah poviše kuće i čekali kraj uzbune.

v
Cija su ovo djeca

Kćerka Šemsa iz drugog dijela grada, upalaje jedno jutro u “razred” i usplahirena
uzbunila djecu da su navrh sokaka ustaše i policajci, što nije zbunilo Hanu jer je djecu
ranije uputila šta da u tim prilikama treba da čine.
“Sada ćemo svi naglas proučiti hair dovu. Ko ne zna, neka sluša i sa mnom
ponavlja”.
Djeca su naćas živnula, iščekujući šta će dalje biti.

170
 Ustaše i poiicajci grunuli su sobu i prekinuli molitvu.
Čija su ovo djeca?- pitao je ustaša.
Svačija, a najviše božija!- dočekala je Hana.
Pa šta rade ovdje u ovolikom broju?
Culi ste i sami, uče se moliti dragom Bogu, Alahu. Sada u ratu malo ko vodi brigu
o tome, pa nam zato Alah pomaže kako može.
Pa da li ti, stara, imaš odobrenje za ovo?
Zar treba odobrenje da se djeca mole Bogu?
“Razredom” osu dječija graja i policijska potraga ode iz sokaka.
Nekadašnji urednik knjige “Skrivena Tvrdava” , hiljade milja udaljen od Starog
mosta i obnovljene kuće Muštrovića, na čikaškom podnevlju sa kćerkama Selenom i
Sanjom, piscima knjiga “Govor zavičaja i sučeljavanje sa predrasudima”, iščekuju neke
bliske dane da se rekonstrujiše legendami bunker čarolija antifašističkog Mostara,otvori i
podari gradjanima i turistima, da udju u bunker i neposredno osjete vrijeme ratno, nikad
neponovljeno.

171
 FADILOV GENERALŠTAB

Tragom jedne fotografije:

Protekle su mnoge godine, sad već znam koje godine, kada sam od Vlajka
Popesnice dobio fotografiju sa legendom: « Kumrovec, 18-25. januar 1975. Drugu
Mensuru srdačno, od Vlajka». Izvanredno « oštar» snimak prepoznatljivih lica, jer sam
sedmi s desne strane u prvom redu, sa skupa valjda stotinu jugoslovenskih novinara koji
su se okupili u hotelu u rodnom mjestu Josipa Broza Tita na sedmodnevnom «tečaju» o
aktuelnim zbivanjima u šest republika.
Bila su i trojica pukovnika Jugoslovenske narodne armije: Vladimir Hlaić, Šime
Kronja i ja, urednici dva centralna armijska lista i izdavačkog sektora, rukovodeće jezgro
vojnog novinarstva.
Nije se imao precizan program koji bi nam bio namjenjen, ko dolazi i drži
predavanja iz užeg svijeta politicara, ekonomista, diplomata, filosofa, republičkih i
pokrajinskih funkcionera, izuzev glavnog predavača, koji se pojavio prvog dana-Staneta
Dolanca, sekretara jugoslovenskih komunista, medju prvima u partijskom jezgru, ranije u
organima državne bezbjednosti.
Kako je njegovo predavanje odmicalo sve jasnije se isticalo uvjerenje partijskog
rukovodstva da se u novinarstvu sve glasnije i oštrije ističe kritička misao, da se sloboda
stvaralaštva koristi u otkrivanju političke slabosti režima ( jednopartijskom sistemu,
samoupravljanju), ukratko da se takva kritička shvatanja na ovaj ili onaj način oslanjaju
na tudjim osnovama, uglavnom na špijunskim i neprijateljskim, da zapljuskuju novine i
časopise, da neposredno utiču, razaraju i truju zdravo državno tkivo.
Predavač je čekao da se javi neko od slušalaca. TV snimatelji i kamermani
snimaju unaokolo, a Dara Janeković, organizator skupa i predstavnik Udruženja novinara
Hrvatske, lična prijateljica Jovanke Broz, pominje slijedeće predavače.
Da se javim? Smetalo mi je što je predavač Stane Dolanc upozoravao da se
ubuduće dobro razmisli šta da se piše preko stranica novina i časopisa, TV ekrana, da
neprijatelj ne miruje, a jasno je da je poslije više godina jednoumlja slobodna riječ
osvajala svoje demokratske prostore, pa digoh ruku, ustadoh i rekoh:

172
 Ne prihvatam tumačenje da je sve glasnija kritika u stvari kritizerstvo, pogotovo
da je na svoj način, ovako ili onako, proistekla ili se oslanjala na strane obavještajne
službe, kojima je cilj rastakanje i slabljenje socijalističke Jugoslavije.
Ko ste vi?- prekinuo me je predavač Dolanc.
Ja sam redovni član ovdasnjeg okupljanja jugoslovenskih novinara - odgovorih
smireno.
Koga vi zastupate?
Sve što rekoh moje je lično mišljenje.
Koja je vaša redakcija, novina?
Neko dočeka da sam pukovnik Jugoslovenske narodne armije, bivši partizanski
reporter, pisac.
TV kamera me hvata u krupnom planu, slušateljstvo je u isčekivanju šta ce dalje
biti.
Predavač je očigledno zbunjen, ne nalazi riječi koje bi obezvrijednile moje
kritičke žaoke. Minuti odmiču.
Da li vi meni vjerujete? -napokon reče Dolanc.
Vjeruje, vjeruje!- čuje se vise glasova.
Tada, gotovo usplahireno, upada čovjek bezbjednosti, razgovara sa predavačem,
Dara Janeković sluša, a zatim saopštava da iz Beograda traže da se Seferović javi
Generalštabu JNA.
Iz slušalice zaguši zarazan smijeh. Ne mogu da odgonetnem ko se šegači sa nama,
kad razabrah: « Ovdje Fadil Ridzanović iz Zagreba!»
Šarmantna Dara Janeković i ja ne znamo šta se dešava, sabrah se i rekoh:
Pa dobro Fadile, otkud ti ideja o Generalštabu?
Ne bih te drugačije ni dobio.
Prisjetih se: pa Fadil, bivši partizan, potiče iz specifične inteligencije Mostaraca
sa razvijenim smislom za situacioni humor, humor situacije, da pripada gradskim liskama
i šeretima, da je i u mladosti čitao rukom pisane kozerske « listove»: «Torba», «Jež», «
Mostarski palangar», pa « Novi palangar» , «Mostarski tramvaj», «Ispod stare ćuprije»,
« Mostarski djavo», « Mostarski tenk»,« Mostarski sepet»,« Vatromet», ekskluzivnog
gradskog duha-liskaluka.

173
 Vratismo se medju slušaoce ozareni smijehom, rekosmo sta smo čuli i doživjeli
vedrinu dana, i slušateljstvom se osu žagor i zadovoljstvo.
Izabraše me da izdvojim dvojicu slušalaca i da napišemo Titu pismo o toku i
završetku sedmodnevnog okupljanja jugoslovenskih novinara.
Vratili smo se brzo sa telegrafskom porukom.
Za ručkom, konobar stavi na moj sto bocu šampanjca i pokaza na grupu
slovenačkih novinara.
Podigoh punu času. Podigiše se i njihove čase.

174
 CRVENO ČETNIŠTVO

Šta reči za Iskušenja i Vjetrenik? Kako ukratko označiti istaknutog junaka

Iskušenja, narodnog heroja i generala Petra Radevića, koji je “ i sebe i svoju vojničku
čast predao u ruke jednom kukavnom prevarantu”, kad to “spada vec u one antropoloske
zagonetke našeg podneblja koje obično ostaju bez odgovora”? (Recenzent i pisac
predgovora Bogdan Bogdanović)
Svoje upitnike ostavio je i pronicljivi analitičar dogadjanja u Srbiji koji je u
“Borbi” napisao 23-24 jula 1994 da je posljednji rat, kako kažu njegovi nosioci,
“nastavak rešavanja srpskog nacionalnog pitanja koje je započeo Draža Mihailović’”, kad
se “ pod okriljem socijalističke vlasti odvijao proces rehabilitacije ravnogorstva u
duhovnoj sferi Srbije, neka vrsta ‘ posrbljavanja ietniltva', kao pandan ‘pohrvacenju
ustaštva u Hrvatskoj”, pa otud i epitet “crveno ietniltvo”, odnosno, “nisu li se socijalisti
nasli u ulozi da ostvaruju nacionalni program ravnogorskog pokreta?”
To se upečatljivo posvjedočilo krajem 2004, kada je Narodna skupština Srbije
usvojila, gotovo plebiscitarno ( 176:24), Zakon o izjednačavanju prava partizana i
četnika, na sjednici kojom je predsjedavao njen potpredsjednik unuk Draže Mihailovića.
Tom odlukom objelodanjeno je da je Srbija postala jedina zemlja koja je
izjednačila borce protiv fašizma i one koji su mu pomagali, čekajući rasplet dogadjaja na
svjetskim ratištima i povratak monarhije. O tom savezništvu ima na hiljade dokumenata.
O zajedničkom hodu partizana i četnika-kada, kako i gdje- dobrim dijelom
ukazuje i knjiga dokumentarnog pripovijedanja Iskulenja, koju sam pripremao,
istraživao i dokazivao punih dvadeset godina.
U poglavlju knjige “Neka nova religija” zapisano je da je od Osme sjednice CK
SKS 1987- kada je “zablistalo najbolje rukovodstvo koje je Srbija imala u svojoj istoriji”,
ali gdje je naprslo i dotadašnje političko saglasje- krenula je bujica probudjenog srpskog
velikonacionalizma, koji ce postati neposrednom državnom platformom: zapljusnula je i
četnicka rehabilitacija mnogobrojnim knjigama, feljtonima, dramama i drugim
tekstovima ekstremnog sadržaja.
Na ‘križ antisrpstva” u opštoj pomami stavljen je svako sa drugim shvatanjima i
sve je teklo utvrdjenim tokom- od kosovskog Gazimestana 28. juna 1989 i masovnih
antibirokratskih demonstracija, do dogadjanja naroda i vukovarskog ratišta krajem 1991.

175
 Na tom ratištu našlo se četrdeset i nekoliko starješina Prve proleterske brigade,
mahom komunisti partizani, medju njima i Petar Radević, zajedno sa narodnim herojem
Dušanom Pekićem ( koji je iza lafeta umrlog Josipa Broza Tita nosio njegova tri ordena
narodnog heroja i svoj na ogrlici oko vrata), gdje su podizali moral klonulih vojnika
Jugoslovenske vojske i paravojnih dobrovoljaca sa četničkim oznakama. Topovi su tukli
razarali grad, koji su branila nekadašnja braća Hrvati i koje je nekad, ponosne
Dalmatince, kroz borbe na Neretvi i Sutjesci vodio komandant bataljona Prve
dalmatinske brigade glavni junak moje knjige Iskušenja Petar Radević.
I kako je rat odmicao zahvatajući Bosnu i Hercegovinu, stotine hiljada ljudi
potpadalo je sve otvorenije pod uticaj ideologa velikodržavlja, akademika i književnika,
sveštenika, paravojnih naoružanih odreda ‘tigrova’, “belih orlova”, “зфвке
dobrovoljačke garde”, “šešeljevaca”, “arkanovaca”, “crvenih beretki”...
Tu vojsku koja je oticala preko Drine prema ratištima, “ka zapadnim srpskim
zemljama”, nasrčući na susjedne narode i republike, podsticali su režimske vlasti i
pretežni dio opozicije, medju njima i aktuelni predsjednik srpske vlade, vodja
Demokratske partije Srbije, zagledan u “srpske zemlje s druge strane Drine”, koji je i
uoči dejtonskog sporazuma razvijao teoriju “ s pozivom na pamet’, o Srbiji sa dva
plucna krila'\
To moram doslovno citirati iz teksta Argument, 11. avgusta 1995:
Samo opstankom Republike Srpske, Srbija će ostati sa dva plućna krila. Bez
zapadnih zemalja, Srbija bi postojala kao invalid, sa samo jednom stranom pluća . Svaka
varijanta mirovnog plana Kontakt- grupe ili nekog sličnog rešenja koje konzervira, čuva
Bosnu i Hercegovinu u nekadašnjim granicama, pa makar Srbima davala i status
nekakve federalne jedinice, ne predstavlja rešenje, koje bi nam moglo sačuvati to drugo
plućno krilo sфskog naroda”.

Dvije sučeljene Srbije

Kada se manipulisalo istorijskim simbolima i mitovima, kada je nacionalizam za

stotine i stotine hiljada ljudi bio “neka nova religija”, uskrsnule su dvije suieljene
Srbije; jedna rezimska, stvarna, okupljena oko novih zastava i nacionalnih i

176
državnotvomih usmjerenja, i druga, malobrojna, hrabra grupa intelektualaca
Beogradskog kruga i Gradjanskog saveza, srčani kritičari omamljenih seljaka i varošana.
O tome govore i ovi fotosi i natpisi:”Kokarda na obrazu vlasti”, prilog iz Borbe
od 17. maja 1991 ( koju je kasnije preuzeo režim, a pojavio se novi list Nasa Borba, a

krajem godine i prilog”Alal vam kokarda, druže generala”, i “Četnik i general”.

Nekoliko godina kasnije, 6. aprila 1996., nezavisno glasilo Vreme objavilo je
ratni snimak sa vukovarskog ratišta sa legendom:”Osvajači :JNA i pomagači u Vukovaru
1991”. Pomagači su četnici u šubarama i kokardama.
Vreme je objavilo- 16. maja 1994- i snimak terazijske tribine u srcu Beograda na
kojoj Biljana Plavšić ( prošle godine objavila knjigu napisanu u zatvoru u Hagu), grli
višeg ruskog oficira, a iznad njihovih glava raširena je paro!a”Muslimani cmi vrani, dani
su vam odbrojani”.
Feral Tribjun je 30. ožujka 2002. donio u sliku sa tekstom srpskog književnika
“Zivot za cara”, kako je onaj koji sjedi na optuženičkoj stolici u Hagu “ ostavio za sobom
pustoš po kojoj izludjeni ljudi nosaju njegove slicice, nadajući se bozjem cudu da ce
njegove grehe preobraziti u vrline, a tacke njegove optužnice pretvoriti u zlatnu stranicu
našeg nacionalnog letopisa”.
Evo i snimka iz lista Vreme od 29. aprila 2004, kako aktuelni srpski ministar
kulture stoji pored voštane figure Draže Mihailovića u predvorju ministrove kancelarije.
Zatim je ispisana najnovija stranica: izglasan je Zakon o izjednačavanju četnika i
partizana!
O toj vertikali stranputica i sunovrata govori krtjiga Iskusenja.
Moje poluvjekovno isčekivanje, kada je riječ o drugoj knjizi, napokon se ostvarilo
sa Vjetrenikom. Rukopis, neizmjenjenog sadržaja, predočen je čitaocima, neka ga oni
odmjeravaju i recenziraju, poput recenzenta, kultumog djelatnika i ministra prosvjete i
kulture bh vlade Vilka Vinterhaltera krajem pedesetih godina, koji je za rukopis napisao (
a objavljen je u cjelini) da “ unosi u našu literaturu nove tonove o narodnooslobodilačkoj
borbi, jedan poseban humor, i taj žanr čini ga veoma privlačnim”, da čitalac” mora da
zavoli njegove junake kojima zbog plemenitosti i dobrote srca ne bi smjelo i ne smije
ništa rdjavo da se desi”.

177
 Prijateljima poklanjam Vjetrenik (Mostar) sa posvetom u želji da junaci
Vjetrenika, tri brata uboga, budu dragi gosti u njihovim porodicama.

178
 KRAJ MITSKIM PRIČAMA O ŽRTVAMA RATA

Bosanska knjiga mrtvih

Nedjeljni bošnjački list u dijaspori SABAH , koji je Zvijezde stajačice, o ženama

iz dva rata 1941-1945 i 1991-1995, objavljivao jedanaest mjeseci, svake sedmice na dvije
stranice, 25. januara 2013. čitaocima je podario dragocjenu informaciju sa naslovom
“95.940 imena ubijenih i nestalih u ’BOSANSKOJ KNJIZI M R TV IH ’” u izdanju
Istraživačko-dokumentacionog centra sa direktorom Mirsadom Tokačom na čelu, nakon
punih deset godina rada.
Četiri knjige su predstavljene bosanskohercegovačkoj javnosti u Sarajevu, a
štampana je u saradnji sa Fondom za humanitamo pravo Beograd, čiji je osnivač Nataša
Kandić istakla da sa ovim knjigama “prvi put imamo knjige u kojima su imena ljudi
navedena nezavisno od nacionalnosti, grada, zanimanja, socijalnog porijekla, a svi su u
borbenim dejstvima ili kao civili poginuli ili su zbog rata nestali, a njihova sudbina do
danas nije razjašnjena”.
Autor djela M. Tokača ističe:
uPoimenični popis žrtava j e važan zato što više neće bid igre s brojevima.
Uvodimo standarde u kojima oni koji hoće da govore o brojevima moraju ponuditi
imena. Mi ovim, takođe, čuvamo sjećanje na naše sugrađane i pokušavamo osloboditi
dnevni narativ, mitske priče, ideologija, političkih i nacionalnih interesa i nazivamo
stvari pravim imenom, a to j e ime i prezim e žrtve.
Tokača je dodao da nije riječ o konačnom broju ubijenih i nestalih. “ To je broj do
kojeg smo mi došli. U četvrtoj knjizi j e blizu 5.000 imena za koje nismo sa potpunom
sigurnošću mogli utvrditi okolnosti smrti i ostavljamo građanima da provjere ta imena i
da nam daju nove podatke kako bismo i njih uvrstili u statistiku.”
’’Bosanska knjiga mrtvih” potisnuće ili ućutkati “patriotske” besjede i tekstove
onih koji se godinama nadvikuju i nadmeću o broju žrtava svoje i drugih nacija, kako je
jedan pisac napisao “jedan kostur, deset žrtava.”
Istrazivacki centar dao je podatak da je poginulo 62.000 Bosnjaka, medu kojima
je 30.000 civila. Tako je bilo u BiH u toku rata 1992-1995.god.

179
 REDAKCIJSKE STRANPUTICE

Kuda to vodi1

Čitam, ovdje u Čikagu, vaš novi feljton (Džejms Devis, “ Kanadski vojnik u
jugoratu", prvi nastavak “ Bošnjaci su ubijali svoju djecu” (NIN, 9. septembar 1999),
uvjeren - kao vaš dugogodišnji čitalac - da u rukama imam glasilo čija uređivačka
orijentacija ne podliježe trenutnim i perifemim viđenjem života kojim živimo. Tako
prisjećam se principijelnog određenja Redakcije i u pisanju velikim slovom “M” kad je
riječ o nacionalnoj samobitnosti Muslimana, da i u to pakleno ratno vrijeme bez
dvoumljenja tumači suštinska nacionalna opredjeljenja dva miliona
bosanskohercegovačkih Muslimana, da je riječ o narodu (naciji), pogotovu što su u Srbiji
drugačija usmjerenja poprimila krajnje neprihvatljive razmjere u istrajavanju u starim
zabludama i predrasudama koje neposredno štete međunacionalnim i međudržavnim
odnosima. Tada sam Redakciji NIN-a poslao pismo zahvalnosti povodom objavljene
ispravke jednog odštampanog slova u komentaru člana redakcijskog kolegija Zorana
Mijatovića “ Krvavo traženje " (NIN, 11. februara 1994). Riječ Muslimani pometnuta je
samo jednaput, ali naznačena malim slovom “m” što su pisac i Redakcija smatrali grubim
previdom, pa je u slijedećem broju lista (18. februara), svakako u duhu najboljih širih
srpskih nacionalnih interesa, objavljena ispravka da je “tehničkom greškom reč
Muslimani u tekstu ’Krvavo traženje' pisana malim slovom.” Na marginama pisma
napisao sam:
Bravo redakcijo! Uskoro ste (3. juna 1994) objavili i moj članak “Bošnjaci i
Bosanci".
Godinu dana kasnije (NIN, 2. april 1993) član Redakcije Petar Ignja pisao je da je
naišlo vrijeme da “onog trenutka kad se u Srbiji čovjek proglasi za srpskog patriotu, stiče
pravo da radi šta hoće”, a “pravi rodoljubi nikad se nisu busali u grudi, vjerujući da se
ljubav prema otadžbini podrazumijeva" , da “ uostalom , patriotizam pripada vilajetu
emocija, a osjećanja normalni ljudi nose u sebi, ne seju ih po trgovinama, kafanama,
novinama i malim ekranima", da bi na kraju zapisao: “Kaže otac Panglu, u KUGI

1 “Prilog objavljen u NIN-u 30. septembra 1999. pod naslovom “K uda to vodi". Feljton je u meduvremenu
obustavljen poslije drugog nastavka, mada su izostavljene činjenice o kojima govore novinari Gojko Berić i
Kemal Kurspahić i istoričar Vladimir Dedijer.

180
Kamijevoj, neveselom stadu: 'Braćo moja, snašla nas nas j e velika nesreća, braćo moja,
vi ste j e i zaslm ili.”

Sarajevsko glasilo pominje članak “ Radoslav iz NIN-a” gdje, između ostalog,

piše: “U posljednjem broju beogradskog NIN-a, neki Jovan Janjić, opisuje stanje duhova
u dijelu Sarajeva pod Karadžićevom kontrolom. Janjić pored ostalog prenosi izjavu
izvjesnog Radoslava, koga predstavlja kao bivšeg komandanta odbrane Vraca i Grbavice:
\

“U toku ovog rata Muslimani su u dijelu Sarajeva p od njihovom kontrolom ubili oko 20
hiljada Srba, plus 12 hiljada Srba koji su branili Srpsko Sarajevo !” Pa kako onda sa
njima može biti zajedničkog života Da li je NIN, bilo kada, donio druge
vjerodostojnije podatke o sarajevskim žrtvama”?
U istom listu takođe piše da je “Miloševićev diplomata Vladislav Jovanović,
ministar spoljnih poslova SRJ, pismom obavijestio Savjet bezbjednosti da su Muslimani
koji su ubijeni prilikom srpskog zauzimanja Srebrenice zapravo ubijeni od muslimanskih,
a ne srpskih snaga koje su zauzele to mjesto. Taj pokušaj da se odgovomost za masovni
zločin prebaci na žrtve, američka ambasadorka Madeleina Albright (Meldin Olbrajt) je
okvalifikovala riječima: “ 7o j e velika besmislena laž. To vrijeđa inteligenciju članova
Savjeta b e z b je d n o s ti Slično su govorile i druge diplomate.
Da li ste objavili tu informaciju, tim prije što su takve državne političke smjemice
naprosto revoltirale čak do tada osvjedočene srpske prijatelje (Engleze, Francuze i
druge), pa otud i nije čudo što se dogodilo bombardovanje savezničkih vazduhoplovnih
snaga po položajima srpske Karadžićeve vojske u Bosni i Hercegovini.
Tako je to u ratnom vremenu. A poslije? A sada? Takva, “vjerovatno najbezočnija
laž da Muslimani ubijaju sami sebe”, susreće se veoma često sve do naših dana u javnom
životu Srbije, pa, nažalost, i u NIN-u (u feljtonu “ Kanadski vojnik u jugoratu" - 9.
septembra 1999), uz jasnu naznaku (preporuku) urednika redakcije Slobodana Reljića,
kad piše kako “zdrav razum, dobre namere i pristup bez političke pozadine osnovne su
odlike Dejvisovog videnja na'seg rata ”, kako on (ne samo Reljić već očigledno i neki
drugi u Redakciji), a verovatno i čitaoci, znaju “koliko je to dragocjeno”, pa pod
naslovom na dvije strane “ Bošnjaci su ubijali svoju djecu”, krupnim slovima ističe dio
autorovog teksta: “Nije pucano sa srpske strane. Ustanovljeno j e da su Bošnjaci gađali
svoju djece. U progandne svrhe. Nismo mogli da vjerujemo. Tog jutra sam lako mogao

181
da ubijem svakog pripadnika vojske bosanskih muslimana. Ovim Ijudima ništa nije sveto,
ponašali su se kao životinje. Pokušao sam da odbacim zle misli i sačuvam zdrav razum.
To nije bio posljednji put da su bosanski muslimani pobili svoj narod u dobro izvedenim
napadima. Nismo imali ovlašćenja da zaustavimo ovakve stvari, već smo morali da se
držimo po strani
I šta čovjek da kaže poslije svega rečenog u redakcijskoj preporuci i u tekstu
jadnog Džejmsa, kojeg je iznjedrila sredina u kojoj je i čije je pero prepoznatljivo?
Možda samo toliko da preporučim gospodinu Reljiću knjigu Vladimira Dedijera
“KNJIŽEVNOST I ISTO R IJA ” (Rad, Beograd, 1985), koja govori i o memoarima
prote Matije Nenadovića, koji je “živeo u doba priprema za prvi srpski ustanak, za vreme
prvog i drugog srpskog ustanka, zatim pod vlašću Obrenovića, a kasnije i
Karađorđevića”.
O njegovoj “ogromnoj građi” V. Dedijer, pored ostalog piše da "On pravi spisak
lainih podataka da su Turci popalili u Srbiji sve crkve i tu predstavku podnosi ruskom
caru, je r zna za bolećivost tog carstva prema pravoslavnoj crkvi kao instituciji ...” I
konačno, prota otvoreno priča kako je narod pljačkao u prvom ustanku, i to ne na jednom
mjestu, nego skoro u svakoj prilici posle pobjede nad Turcima”.
Ističem da je NIN, 27. januara 2005. objavio značajan tekst hrvatskog istoričara
Zorice Stipetić.

Sablasni procesi

“ ... Treba reći da je Drugi svjetski rat upravo počeo s formulom 'svi Nijemci u
jednoj državi', što je klasična nacističko-fašistička formula - totalna i nasilna integracija
naroda, odnosno dijasporičnih nacija, u jednu državu. Ovdje se, dakle, nije dogodilo
ništa što Evropa vet nije vidjela i proživjela, ali se ipak nitko nije sjetio ukazati na to da
teze poput 'svi Srbi u jednoj državi' Hi 'Hrvati iz Bosne i Hercegovine pripadaju
Hrvatskoj' direktno asociraju na identičnost Hitlerove formule, u vrijeme započinjanja
Drugog svjetskog rata. Procesi koji su se dogodili na na'sim prostorima nisu bili
historijski novi nego, naprotiv, zakašnjeli procesi, ali su utoliko vise bili zastrašujući i
djelovali su nekako sablasno. Nitko nije vjerovao da se grozno historijsko iskustvo moze
ponoviti, rekla bih, na jo š krvaviji način ...”

182
 Jama Čavkarica

U mostarskoj Novoj Slobodi od 7. jula 2006, na str. 26, u odlomku feljtona mr.
Suada Ćupine “Izdaja i o dbrana Hercegovine 92-95”, piše da je ljeta 1941. ubačeno u
jam u Cavkaricu gotovo 1700 Bošnjaka muslimana".
Prije trideset godina, 1974. objavljena je moja knjiga “ŠESTORICA
OSUĐENIH” u kojoj na str. 61 piše:
“/ odluka je napokon pala: trebalo je krenuti prema Stocu.
Put prema Berkovićima i Stocu bio j e put neizvjesnosti i nadanja. Prašnjavom
cestom kretalo se, uz pratnju straže, 416 Muslimana iz sela Fatnice, Djeca, Orahovice,
Kalca, Bačevića, Milavića i Bijeljana. Strahujući za svoje prijatelje, seljaci iz sela
Milavića i Kljenaka povukli su iz kolone 22 člana porodice Muha i Ahmeta Habote.
Ostali su uspjeli da stignu do sela Berkovića, gdje su prvi nesrećnici nastradali. Svi
drugi, njih 375, odvedeni su na Trusinu i bačeni u jam u Cavkaricu. Tu je poginulo i
sedam članova porodice ustanika i kasnije generala Asima Pervana - otac, majka, dvije
sestre i tri brata."
Do danas nisu opovrgnuti ovi i drugi podaci iz knjige o zločinima u Hercegovini
1941-1945.
Nisam dobio odgovor redakcije.

183
 GRIJEHOVIIIZDAJE

Pravoslavni i revolucionarni mitovi spleteni su i okrunjeni milionskim saborom

srpskog savjeta na Gazimestanu, 28. juna 1989.
“Car Lazare, nisi im’o sreće, da se Slobo pokraj tebe šeće”, pjevala je milionska
masa na Gazimestanu, na Vidovdan, dok se vožd svekolikog srpstva Slobodan Milosevic
’s neba’, helikopterom, spuštao na svetu srpsku zemlju, medu ljude koji su u svojoj
mitologiji vjerovali u sudbinu, u nešto što je unaprijed odredeno.
Tako je Lazaru suđeno ’teškom kletvom da povede Srbe u boj’, ali da se ’pre toga
opredeli za carstvo nebesko’, Milošu Obiliću da Turci otkriju gde mu je junaštvo, Vuku
Brankoviću da izda, braći Jugovićima da nijedan ne preživi’, pa otud Kosovo vise nije
bilo verovanje, ta sudbina je bila istorija ...”.
“Istorija” je bila i to “da našim precima ponositost nije dozvoljavala da priznaju
da su nas Turci svojim junaštvom pobedili”, pa su “poraz najpre objašnjavali usudom,
kaznom božijom grehova radi naših, a kasnije izdajom”.
Egzaltiranu masu, zagledanu u svoje novo božanstvo, nije nikad, pa ni tad,
zaokupljala misao “zašto se baš ljaga izdaje ustalila na Vuku Brankoviću, koji se, prema
savremenim izvorima, časno držao na Kosovu”, da li je tačna dosta uvjerljiva
pretpostavka dr. Rade Mihaljčića u njegovoj studiji “Boy na Kosovu” : “Vuk Branković je
najistaknutija ličnost koja je preživjela kosovsku pogibiju. On se prema tome nije
opredijelio za carstvo nebesko. Samo po sebi, ova činjenica mogla je da bude i izvor
podozrenja ... U predanju se puna dva vijeka tragalo za vinovnikom kosovske pogibije, a
kada je najpogodnija ličnost pronađena, ljaga izdaje konačno se na njoj zaustavila”.
Neprekidne kolone hodočasnika vraćale su se sa Gazimestana, jer za to
zadovoljstvo - sjećanje na Kosovo - bile su dovoljne samo dvije voždove rečenice
izrečene 28. juna 1989: “Šest stoljeća kasnije, danas opet smo u bitkama i predbitkama.
One nisu oružane, mada i takve jo š nisu isključene”.
Ponesen zanosom milionskog sabora, srpski dnevnik objavio je sutradan članak
književnika Radomira Smiljanića “Momo Kapor je imao pravo', gdje je ’razrađujući’”
privredne i druge mogućnosti Srbije, napisao “Moj kolega i prijatelj, književnik Momo
Kapor je s pravom izjavio u 'Grafitu' da će SR Srbija s ovim rukovodstvom i

184
patriotizmom srpskog naroda i svih njenih gradana za pet godina biti Švajcarska! I ja u to
čvrsto verujem” .
Da li je Srbija i ove dvijehiljadite godine i dalje nošena kosovskim mitovima, da li
vidi demokratske horizonte?
Umjesto odgovora, alegorično kazivanje nam predočava film “Mefisto” i roman
Klausa Mana, po kome je napravljen. Na kraju filma Mefisto izlazi na jedan veliki
stadion gdje se kliče fašizmu, a on kaže: “Bože, šta j e narocP. Ja sam samo hteo da
glumiml Okasnelo priznanje zakrvljeni narod nije čuo. Zemlja je već gorela, bačena na
deponiju svetskog otpada” (Opoziciono supamičko glasilo “Srpska re<?\ 18. januara
1993).
I ko zna koji put dosad, književnik Marko Vešović podari nam i ovog marta 2000.
godine samosvojnu riječ na konferenciji Liberalnog saveza Cme Gore:
“ ... U to iskrsnu i Sloba, koga mi, u Sarajevu, nakon Haške potjernice, zovemo
oklevetani Hitler. Vidjeh njegove mitinge, ’grandioznije od Svetog pisma', kako bi rekao
Pasternak! Čuh zatim i 'najskuplju srpsku riječ'. Pa se mi slim: i jeste najskuplja, s
Kosova j e krenulo i na Kosovu okončava ono što se ispostavilo kao najveći moralni,
duhovni, politički i ekonomski slom u novijoj srpskoj historiji ... Nije se čuditi što su
patuljasti gebelsi sa Balkana sazdali svijet okrenut naizvrat, u kojem je ideološka laž
jedini dokaz čojstva. Nevolja je u tome što su i milione ljudi ubijedili da je čovjek bez
ideologije što i puška bez zatvarača ... Ali se bojim da govorim gluhom i slijepom
čovjeku kojipoletno korača k a provalijf' (Podgorički MONITOR, 17. marta 2000).2

2 Nakon što su u drugoj polovini 2000. godine udružene opozicione političke partije na izborima pobijedile
režimske političke strukture u Srbiji, krajem marta i p oietk om aprila 2001. dogodilo se dramatično
hapšenje “balkanskog kasapina” Slobodana M iloševića. Um ro je u ćeliji Haškog tribunala.

185
 “MENSURIZAM” I KAPETAN BJEDOV

U prostranoj sobi saradnika političke rubrike u listu “ Narodna armija ” sjedila su

četiri novinara: Đorđe Subotički sa cmim florom preko oka kao gusar sa nekog južnog
mora, Vojvođanin; Novak Garčević, Crnogorac, sin “kuiaka”, koji je imao stotinjak
ovaca oko kamenitih vrtača i greda; Jovo Radovanović, dobrodušni učitelj, rodom iz
Užica, i Mensur Seferović, “cvikeraš” iz Mostara.
Učitelj Jova stigao je iz Bitolja kao novo pero i pojačanje u prorijedenoj redakciji,
koja je 1949. godine ostala bez nekoliko novinara i glavnog urednika uhapšenih i
optuženih sljedbenika Informbiroa, skupine zemalja koje su od 1948. godine
ekonomskom blokadom i političkim nasrtajima očekivali da će brzo slomiti otpor
samosvojnosti i nezavisnosti Jugoslavije.
U dvije susjedne sobe oficiri bivše Kraljevine Jugoslavije koji su se vratili iz
njemačkog zarobljeništva pisali su vojnostručne priloge, zbunjeni i preplašeni
događanjem u redakciji.
Našu sobu je “pročistio” oficir državne bezbjednosti (KOS-a, vojne UDBE), neki
Vukčević, koji je upao medu nas četvoricu saopštavajući Subotičkom da je uhapšen,
stavio mu lisice na ruke i izgurao u hodnik. Sutradan je izveden i Garčević.
Ostadosmo nas dvojica ćuteći i nošeni teškim, sumomim mislima.
Dva mjeseca kasnije hitan poziv novog glavnog urednika pukovnika Dušana
Dozeta, zvanog “mali Lenjin”, valjda što je bio rastom mali i dobar poznavalac
marksizma i lenjinizma.
Tek što smo ušli u kancelariju potekao je vamičavi i žustri dijalog.
Subotički je izjavio da ste vas dvojica dali ’crvenu pomoć’ porodicama uhapšenih
novinara.
’Istina je da smo mu posudili novae kako bi u Zagrebu kupio dječja kolica je r mu
j e supruga bila p red porodajem.
“Zelim da se suočim sa njim u zatvoru ”, rekao sam.
“Jutros smo rekli šta se dogodilo novinaru koji j e skuvao lainu vijest o ’crvenoj
pom oći'. On ili neko d ru g i”.
Ubrzo se razgorjela nova žeravica.

186
 Poslao sam glavnom uredniku tekst kojim sam obaviještavao da ne želim više da
svakog mjeseca pišem intemi izvještaj o sadržaju i uticaju političkih rubrika nekoliko
oblasnih vojnih listova, kao što su isto činili novinari drugih rubrika za “svoje” oblasti,
uvjeren da je to jedan od zadataka savjetnika Političke uprave Državnog sekretarijata
narodne odbrane (DSNO), nezainteresovanih i slabo obdarenih za pisanu riječ, pa su se
mudro dosjetili da te svoje poslove prebace na nas novinare očekujući da ćemo ih ćutke
prihvatiti i da se nećemo usuditi protestovati.
Koji sat kasnije vraćen mi je tekst, kucana stranica preko koje je krupnim crvenim
slovima ispisana riječ MENSURIZAM.
Ne bi to bezazleno napisana riječ. Mogla se tumačiti svakojako u prilikama kada
se staljinistička hajka pojačavala protiv vojnog i političkog rukovodstva u našoj zemlji.
Njeno puno značenja razabrao sam kada mi je novinar rubrike “Nauka i tehnika”
Stevan Korda pokazao svoj kritički komentar o slaboj saradnji vojnih komandi sa
građanskim institucijama koje su obrazovale mlade za tehnička usmjerena, vraćen tekst
preko kojeg je krupnim slovima istaknuto “MENSURIZAM”.
Bilo je sada potpuno jasno da ta riječ označava i tumači, po njima, neodgovomo i
ekstremno kritikovanje, napad i nipodaštavanje viših vojnih organa, pa se moglo
očekivati da ćemo i nas dvojica doživjeti neveselo jutro i hapšenje.
Ali, srećom, ne bi tako. Naš “slučaj” podstakao je i razgovore šta i kako da se
dalje radi ili ne radi, pri čemu je svemu tome presudila riječ načelnika Političke uprave,
bivšeg studenta, general-majora Vukašina-Vuleta Mićunovića, ratnog političkog
komesara 29. hercegovačke udame divizije, u kojoj sam bio ratni reporter i urednik lista
“Hercegovački borać'.
Stigla je odluka da se Mensur Seferović i Stevan Korda pošalju na školovanje u
Pješadijsku oficirsku školu (POŠ) u Sarajevo, Stevan na 12-mjesečni tečaj komandira
čete, Mensur na tečaj komandanta bataljona. Tako smo nas dvojica otpočeli proces
vojnog obrazovanja vojnih novinara, što nas je potom, nakon završenog školovanja, ko bi
to želio, kvalifikovalo da možemo obavljati i stručne vojne dužnosti.
lako mi to niko, pa ni general Vule nikada nije potvrdio, uvjeren sam da nas je
upravo on, mene kao svog partizanskog ratnog antifašističkog druga i saradnika i Stevana

187
spasio hapšenja, ili bilo kakvog drugog kažnjavanja, pa se to svakako može ubrajati u
jedan od srećnih momenata u mojoj karijeri u mračna i teška vremena Informbiroa.
Komandir tečaja u POŠ-u kapetan Bjedov, jedan od “bogova stroja”, upućen
personalnom “štafetom” iz kakvog politički užarenog i sumnjama nagriženog kolektiva,
dolazimo, očigledno je bio dobro obaviješten o nama dvojici, nije dugo otrpio i pred
jutamjim dugačkim strojem slušalaca zaprijetio mi bez ikakvog razloga i povoda kako će
mi “pokazati svoga boga”, onako iznebuha.
Napustio sam, za sve prisutne posve neočekivano, svoje mjesto u stroju i krenuo
prema kapetanu Bjedovu, koji je upravo silazio, ali se brzo opet vratio na betonsku klupu,
neodlučan šta da čini, i ne znajući šta ću ja da uradim.
Popeo sam se na susjednu betonsku klupu i glasno rekao:
“Zahtijevam da odmah, ovdje, pred slušaocima, objasnite u ime čega, zašto ćete
mi 'pokazati svoga boga'\
I vratio sam se među iznenađene slušaoce, očigledno odobrovoljene, jer bivalo je
sve vise kaplarskih nastrojenih nego razumnih staiješina. Možda je to bio i moj revolt što
više stotinina slušalaca već godinama ćuteći, podnose okamenjene i prevaziđene školske
odnose starješina i slušalaca.
Tako se opet dogodio “moj slučaj”, čiji je rasplet bio neočekivan i za Upravu
školskog centra.

188
 ZAČELA SE NOVA PRIČA

U prilikama kada su se u izuzetno sušnoj i gladnoj 1950. godini, kada je pristizala

prva UNRlN-a pomoć, Armija i Zemlja branili jedinstvom i disciplinom, Generalštab je u
Sarajevo uputio zahtjev koji je obavezivao da Školski centar obezbijedi bataljon vojnika
kojim će rukovoditi slušalac Mensur Seferović i glavni snimatelj Danilo Gagović kako bi
izveli vježbu “Bataljon u napadu” uz saradnju tenkova, artiljerije, inžinjerije, avijacije i
pripremali prvu jugoslovensku vojnu fotomonografiju o uvježbanosti naših oružanih
snaga.
Tako se dogodilo da se uz jutarnju smotru slušalaca postroje vojnici učesnici
vježbe za koju sam pisao tekst.
Pješadijsku vojnu školu završio sam 31. januara 1951. sa ocjenom Odlično.
Ostao sam u Sarajevu kao stalni dopisnik Sarajevske armijske oblasti koja je
obuhvatala velike teritorije od Mađarske do Albanije.
Jednom sedmično štampao se list za koji sam slao veće i kraće priloge gotovo za
svaki broj, objavljujući povremeno u “Oslobođenju” i drugoj jugoslovenskoj štampi
putopisne reportaže, a jubilama 1951. godina sa 10-godišnjicom proslave
Narodnooslobodilačke borbe istakla je moje motive o sudbinama Ijudi i dogadajima u
bitkama na Neretvi, Sutjesci, Kozari i Drvaru, bio sam zapaženiji novinar historičar,
hroničar partizanskog ratnog vremena, a ponajmanje pisac vojnostručnih ogleda, iako
sam i za njih bio stručno obrazovan.
A onda se dogodio još jedan “moj slučaj” 27. juna 1951.
Pukovnik Milan Basta, nezadovoljan “uspavanim” Odborom za proslavu 10-
godišnjice Narodnooslobodilačke borbe, bez šestomjesečnog programa, saopštio je
’počasnim članovima da će Odborom ubuduće rukovoditi major Seferović, da će tri puta
sedmično okupljati članove odbora i pripremati raznovrsne programe i akcije.
Meni, pak, ovo nije odgovaralo. Rekao sam da radim za “Narodnu armiju”, i
obaviještavam javnost u Jugoslaviji, šta se događa i šta život nanosi, pogotovo kad je
riječ o pisanju o ratnim zbivanjima, rekao sam da svoju novinarsku i društvenu aktivnost
ne želim da podređujem sjedeljkama ravnodušnih eglendžija.
Ishitrenu naredbu o mom kažnjavanju UKOROM, da sam “odbio zadatke
povodom proslave 10-godišnjice Narodnooslobodilačke borbe”, na četiri stranice odbio

189
sam kao nepromišljenu, nekorektnu i netačnu, podkrepljujući svojim objavljenim
prilozima i drugim raznolikim činjenicama.
Svelo se na “zagubljenu” (poništenu) naredbu jer izostao je potpis komandanta
Sarajevske armijske oblasti.
Novu 1952. godinu doživio sam obogaćen vjenčanjem sa lijepom Trebinjkom
Šefikom Omanović, mlađom učesnicom Prvog kongresa Ujedinjenog saveza
antifašističke omladine BiH (USAOBiH), koji je održan u Sarajevu, posljednjeg dana
Drugog svjetskog rata 9. maja 1945.

190
 VARNIČAVI DIJALOG

Školski trubač sa ulaza u mostarski Zapadni logor prodornim zvucima oglasio je

da su oficiri višeg štaba stigli u podoficirski školski centar, kako bi prisustvovali ispitima
vojnostručnog i političkog osposobljavanja podoficira Narodnooslobodilačkog rata,
budućih četnih starješina.
Dan je bio obasjan suncem i vrelinom kao usred ljeta i pitomci su napustili
učionice i u hladovini duge zgrade odgovarali na ispitna pitanja. Tridesetak uoči
penzionisanja oficira sjedilo je na travi kako bi im dan protekao slušajući pitomce na
njihovom zavrsnom ispitu.
General-pukovnik Mihailo Apostolski i ruski general sa pratnjom naišli su na
pitomca Rebića, Gačanina bistre glave, kako u hladovini čita knjigu Maksima Gorkog
“M O JI UN IV ERZITETI”. 1 razgovor je potekao: “zašto nije sa ostalim pitomcima?”
- Koristim pravo koje nam je dato da svako ko u školskoj biblioteci pročita
naznačenu literaturu za svako komesarevo predavanje ne mora da prisustvuje njegovom
kazivanju, čime se želi da pitomci zavole knjigu i samostalno učenje - odgovorio je
pitomac Rebić, koji je uskoro postao oficir.
- Koje je bilo posljednje predavanje? - pitao je ruski general.
- Pariska komuna i Oktobarska revolucija.
I raspelo se novo klupko pitanja i odgovora. Generalu Apostolskom,
generalštabnom majoru JV Kraljevine Jugoslavije, komandantu Glavnog štaba NOP i
POJ za Makedoniju, pomoćniku načelnika Generalštaba JA u vrijeme preuzimanja
dužnosti komandanta Sarajevske vojne (armijske) oblasti, pobomiku čvrste vojne
discipline i vojničkog reda, činilo se da se u školskom centru odstupa od propisanih
odredbi, pa je naš susret protekao u vamičkom dijalogu.
Kad sam odsječnim korakom prilazio generalu da raportiram, nervozno me je
dočekao:
- Ko ste vi?
- Politički komesar.
- Gde vam je kapa?
- U kancelariji.
- ldite po kapu.

191
 Otišao sam podgrijan ranijom željom da napustim vojsku i nastavim prekinuto
školovanje u Učiteljskoj školi u Mostaru.
U međuvremenu je komandant škole kapetan Hrvoje Tičinović, takođe bivši oficir
Jugoslovenske vojske, odgovarao generalu.
- Ko j e odlučio da pitomci nose kratke pantalone njemačke poražene vojskel
- Ja i komesar.
- Ko vam je to odobriol
- Nismo tražili odobrenje. U magacinu afričkog Romelovog korpusa nađene su
kompletne uniforme za afričko užareno podneblje i smatrali smo da su njihova
odijela prikladna i za mostarska i mediteranska topla Ijeta.
- U ratu smo, generate, nosili svakojake uniforme, evo jedne i na meni\- čuo se
oficir sjedeći na travi.
Vratio sam se sa kapom koja se nesigumo smjestila na mojoj oštroj i gustoj kosi.
- Vi ste ovdje vojni starješina, vaspitač, pedagog, a ne pjesnik nakosterešene
kose. Sutra se javite komandantu divizije sa sređenom kosom - odsječe general i
zagleda se u moju uniformu.
- Gde su vam oznake ćinal
- Nisam dobio rješenje o činu i postavljenju na dužnost političkog komesara.
- Šta ste dosad radilil
- Bio sam đak, u ratu politički komesar čete i brigadni reporter, ovog Ijeta
politički komesar Prvog bataljona Jedanaeste hercegovačke udarne brigade.
General je očito suzdražavao svoje nezadovoljstvo, jer sve što je čuo i vidio bilo
je suprotno od očekivanja za njegovo poimanje dužnosti političkog radnika i oficira,
protiv pravila i propisa.
Stolice su donesene, viši oficiri su posjedali, vidljivo zainteresovani šta će dalje
biti, i ispit je nastavljen.
Pitomac izvuče ceduljicu: “Izložiti sličnost i razlike Narodnog fronta Jugoslavije i
Otačestvenog fronta Bugarske”. Neočekivano, general želi da upravo ja, umjesto
pitomaca, odgovorim, valjda kako bi stekao potpuniji utisak o meni, bez obzira kako su
to drugi, čudeći se, doživjeli.

192
 I bi to po mojoj želji. Koliko juče, pitomcima sam govorio o političkoj i kultumoj
prošlosti i savremenom životu susjedne zemlje, posebno o književnicima, prozaistima i
pjesnicima, pa, uvjeren u svoje mogućnosti, tražio sam da se ne prekida moje kazivanje.
I potraja moja riječ. Govorio sam i stihove dvojice pjesnika, prevodilac je
prevodio.
General pride i pruži ruku, nađe i lijepu riječ za moje pripovjedanje o kulturi i
politici, ali ne zaboravi i to da kao oficir, vojni starješina, treba da utičem na mlade da se
drže vojnih propisa o izgledu i ponašanju.
General me nije zaboravio. Prijedlog divizijskih personalaca da mi se dodijeli
vojni čin poručnika, promjenjen je - dobio sam čin kapetana, sa tri zvjezdice iznad žutog
širita, kako mi je to i pripadalo kao političkom komesaru Prvog /Gatačkog/ bataljona 11.
hercegovačke brigade, zaslužan i za svoje znanje i djelovanje medu pitomcima
podoficirkog centra.
Divizija je, krajem 1945, dobila novo središte - Trebinje, pa se tako sa slušaocima nađoh
u njegovom Južnom logoru.

193
LOGORSKE FREFLEKSIJE

Zvijezde nebeske daleke

Što me svake noći obilaze
U Iogoru Visko di Udine
I noćas rane moje previjaju.
Mostarske djevojke cemičke
Prva djevojka moga pogleda
Moje munje zavjetne
Bljesnuše i ove erne noći

Spletoše se ruke i oči maglene

Odnesoše logorske žice dvoredne
I kule betonske mitraljeske prijeteće
Reflektore i pse lajavce
Repatica zvjiezda što posljednja zgasne
Preletje preko cijela neba
I iznad nas
Ostavi svijetleći trag budući dan

Spjevano u Iogoru Visko di Udine u sjevemoj Italiji ljeta 1943.

Imao sam tada 17,5 godina.

194
LOMBARDIJSKA SVJETLA 9.septembar 1943.

Profesor stari Husnija Kurt

Roblje imperijalno podiže usred noći
Širi ruke pustim kulama Benita Musolinija
Kapija logora Vico di Udine širokom otvorena

Poljem lombardijskim zasvjetliše

Vatra do vatre, plamen do plamena
Obasja sjajem nebo italijansko
Zemlja njedra svoja ljudima i vjetru podarila.

U rukama gladna čovjeka

Grozd i dinja, žuta zrna kukuruzna
Prava gozba godinama sanjana
Logorske utvare oči svoje osvjetliše

Prelijeću krilata jata bombardera “tvrdava”

Poruke nose blagorodne i dugo čekane
Srca nam puna cvjetnog polja
Septebarske zvjezdane noći

195
SVADBENA NOĆ
(Maji i Ivanu za vjenčanje)

Lijepa naša Maja

Mudra kćerka Rahele i Duska
Prevodilac moga ISKUSENJA
Engleskog TEMPTATION
Noćas skida zvijezde s neba
Niže vijence ruža i karanfila
Za Ivana, široka osmjeha
Da se nose i njome ponose.
Znače Maja kuću kučit’
Lastavica svoja biti
Gnjezdo sviti
Svoga muža zagrliti.
“Kuću kućom čine lastavice” pisac reče
Jutra nose crkut ptica lastavica
Njena krila djecu traže
Žagor ljudi i života
Na planini Lastavici
Prozorskoga našeg kraja
Lastavica ima odmorište
Sijelo svoje nama pruža
Društvena ptica lastavica
Moja ptica budilica.

Noćas dižem čašu vina

Našoj Maji i Ivanu
Našoj ptici lastavici.

196
SREĆA
(ženi Šefiki)

Predsjednica ženskog plivačkog kluba Trebišnjica

Bujne kose, ženstvenosti i ljepote
Poslednjeg ratnog dana 9.maja
Delegat Kongresa mladih nada
Plete dane i mjesece
Sanja čedo svoje
I postade žena moja
Družbenica vrelih noći
Saradnica svakog dana
Naše 62 godine braka
Zavada i zatona nerna
Ljubav našu rasplansanu
Grije duša njena
Lice bijelo djevojačko
Oči naše zagledane
Djeca naša
Novog vijeka

197
 KAD GODINE PRODJU

Pisac knjige u razgovoru sa Erolom Avdovićem

Napisali ste 23 knjige. Ne posustajete i u ovim poznim godinama života (89). Otkud

crpite tu intelektualnu energiju? Sto vam je najveći motiv u pisanju?

Motiv za moje pisanje koje svjedoči od Drugog svjetskog rata do naših dana je u
iskustvenim porukama da čovjekovo bogatstvo čini njegovo znanje i humanost, da
stvama vrijednost nije što je čovjek skupio za sebe, već šta je drugima dao i ostavio, to se
pamti i ne zastarjeva, ne zaboravlja, da to ne mogu otpuhati orkanski vjetrovi ni morske
struje. Moji prvi ozbiljniji zapisi o drugima pojavili su se sa knjigom “Drugovi iz
bataljona”, koja je objavljena 1955. godine, pod uredništvom pjesnika Maka Dizdara, a
dvije godine kasnije promovisane su i druge knjige “Tajna partijske ćelije” i “Bataljon u
okupiranom gradu”. Od tada pa do danas, dokument je temelj u mom radu, u tim i u
sljedećim knjigama, crvena nit pripovijedanja. Tako bilježim doživljaj, dopisujem nove i
istražene činjenice, upečatljive pojedinosti, pišem o životu s lica i naličja, dajem sliku
ljudskih sudbina, bez mistifikacija i retuširanja, ostajući stalno sumnjičav i kritički
usmjeren ako imam samo jedan izvor informisanja, u želji da se izbjegne jednostranost i
neobjektivnost.

Istina je najubojitije oružje

Sve to što opisujete nije bilo lako postići u minulom sistemu vrijednosti, koji je bio
prepoznatljiv po jednostranom tumačenju. Kako ste se, zapravo, tome odupirali?

Biće da su moje profesionalno angažovanje prvo prepoznali mnogi književni kritičari,

među njima i osam akademika, koji su mi podarili povoljne prikaze, poput istaknutog
kolumniste Elija Fincija, koji je u svom književnom ogledu povodom knjige “Pred očima
grada”, u “Politici” - napisao da se knjiga odlikuje autentičnom atmosferom “što se neda
postići bez temeljnog ličnog poznavanja ijudi, ideja, ciljeva, uslova, onoga što istinu o

198
sebi čini punom životnom istinom”. A, istina je kao što i Vi dobro znate - najubojitije
oružje pisca.
Moram Vas pitati - koju temu u ovim poznim godinama života još kanite obraditi,
zapravo - koja je vaša knjiga još nenapisana?

U mojoj najnovijoj knjizi “Život piše svoju priču” biće četrdesetak dokumentamih
pripovjesti koje čine isto toliko životnih istina i bez partijskih, vjerskih, državnih i
ideoloških programa, jer svaki događaj je jedan bljesak života i vremena, glas pojedinca
ili kolektiva, svijet za sebe. U njima su i moja familija i neki prijatelji. Tekstove moje
nove knjige u pripremi za štampu prihvataju kao aktuelne spisateljske spoznaje i
iskustvene životne priče, ispisane kako ih je život nanosio i obilježavao.
To su i zapisi o generacijama koje su “boljele tuđe rane”, sazvježđa o običnim
ljudima za sva vremena”, polemike, suprotstavljanja i podrške, prepuštajuči poslijednju
stranicu čitaocima. Ukratko, u pitanju je istraživačko novinarstvo, za koje je potrebno
dosta znanja, vremena i upomosti.

K ako, kao historičar gledate na noviju historiju BiH? S ove kratke historijske
distance, kako ocjenjujete njegovu historijsku ulogu Alije Izetbegovića? Znam da je
on čitao Vaše knjige; jeste li se lično poznavali?

Nisam imao ni jedan neposredan susret i razgovor s njim, ali smo se intelektualno
prepoznali kada je Izetbegović bio u fočanskom zatvoru i u svojoj knjizi “Moj put u
slobodu”, izložio zabilješke o pročitanim knjigama i novinskim feljtonima, pa je
pomenuo i moju knjigu “Sestorica osudejenih”, o sudbini bilećkih komunista 1942
godine, koji nisu hteli da izvrse odluku da likvidiraju ‘kafanske stratege’ i izvrše zločin,
bez suda i dokaza.
Na toj osnovi medjusobnog povjerenja tokom bosanskog rata gradio sam svoj
odnos prema prvom ratnom predsjedniku slobodne i samostalne države RBiH, članice
Ujedinjenih nacija. Dok su ratovodje sa Pala jedni drugima prebacivali krivicu za
neispunjene i osujećene ratne želje, i planove, u njemačkom udruženju za vanjsku

199
politiku u Bonu 17. marta 1995. Izetbegović je izlagao svoje vidjenje ratnih zbivanja u
BiH:
“ Dogodila su se tri čuda. Tri stvari koje ostaju bez logičnog i racionalnog objasnjenja.
Količina zla koja se izlila na Bosnu, ravnodušnost svijeta prema toj erupciji zla, i čudo
našeg otpora ... Da li ste 1991 ili 1992 godine mogli pretpostaviti da ce goloruki
bosanski narod uspjeti zaustaviti dobro naoružanu jugoslovensku- srpsku armiju. To je
stoga što je otpor sadrzavao snažnu moralnu komponentu, dakle, činjenicu duhovnog
reda, a činjenice ove vrste opiru se stogo naučnoj analizi. Mi u Sarajevu vec tri godine
živimo i radimo praktično na prvoj liniji fronta .
Sarajevo je, naime, svjedok da ljudi raznih vjera, nacija i kultura mogu da žive
zajedno. Postoji samo jedan uvjet za to- da budu ljudi. Neljudi to ne mogu”. Kroz te reči
ja doživljavam Alijinu historisku ulogu.

Bosna ne može biti islamska

Dobro ali što je Vama kao historičaru-kroničaru zbivanja “posebno” u tome? To bi

vjerovatno uoćio svaki državnik na Izetbegovićem mjestu?

Alija Izetbegović je to rekao jasno, glasno i na vrijeme: “Ja se zalažem za cjelovitu

Bosnu”, jer je ona višenacionalna i ne može biti islamska drzava. Takva
(jednonacionalna-op.a) bi mogla bti samo podijeljena Bosna, “a za podijeljenu Bosnu
rade upravo neke evropske vlade”, rekao je tada Alija, i poslao poruku članstvu SDA da
ispitaju žalbe katoličkih velikodostojnika, pitajući se “hoće li tjeskoba pojedinaca rušiti
ono za što su ginuli naši vojnici”. Eto tako ga doživljavam, kao čovjeka koji je istaknuo
da nema cjelovite Bosne bez Hrvata i Srba, i da je “ko to ne vidi, politički je slijepac”.

Pri čemu historičari, naravno uz očekivane kritike mogu još pamtiti Aliju
Izetbegovića? Vi kao da ste i ideološki pomirili sa Izetbegovićm koji naravno nije
bio komunista?

200
Vidite, Izetbegović je polaznicima seminara uprave za moral (Staba vrhovne komande
Armije BiH-op.a.) u Sarajevu 9.decembra 1993. godine govorio: “Ja kažem našim
vojnicima-budite kao partizani u prošlom ratu...” I bilo mu je prigovoreno zbog toga, pa
je Alija odgovorio, “ima pomalo tijesnih ljudi medju nama”. Neki su odmah rekli: “
Nemoj predsedniče navoditi njih, partizani su, ipak, nosili komunizam”. On im je
uzvratio: “Mi smo neki dan obilježili godišnjicu ZAVNOBiH-a, a zašto ne ... Narod ne
voli puno da filozofira,narod razmišlja dosta jednostavno. Dolaze četnici, narod bježi,
dolaze ustaše, narod bježi, dolaze partizani narod ne bježi ... Vi idite odavde da vojsci
govorite neke stvari. Govorite im upravo to”.

A šta kažete na to da se bez pučkog konsensusa uz blagoslov državnog vodstva u

Sarajevu, 1995. upravo istopila za mnoge najvažnija odrednica za BiH,
“Republika”? A to je i najvaznya tekovina ZAVNOBiH-a na kojem te Vi
učestvovali? Umjesto toga dobili smo drugu- nacionalno ekskluzivnu “ republiku”,
kome to pripisujete?

Prvo je bilo važno zaustaviti rat. Strane sile su na to pritiskale, na čelu sa Amerikom.
Dakle, odgovomost prvenstveno izmjestiti na to polje. Pa ko bi se mogao suprostaviti
tom pritisku? I sam Izetbegović je to najbolje objasnio- da mir nije pravedan, ali da je
zaustavio dalja stradanja ljudi.

Mnogi sada kroz aktuelnu politiku žele revidirati historiju, i ulogu Alije
Izetbegovća, pripisujući mu što šta poput M ilorada Dodika: Sta vi kažete na to?

Istaknuti književnik Mirko Kovač izložio je jednu upečatljivu misao, kad je rekao da je
njemu- Alija Izetbegović “zanimljiv kao sudbina nego kao političar, kao netko ko se
našao izmedu neljudskih bića ili ti šejtana, pa se morao dovijati na sve moguće načine i
odbraniti se od napasti.
Sjećam se bio je 27.januar 2003. kada je porodica Seferović preko interneta dobila
pismo od Alije Izetbegovića preko njegove kćerke, u kome se obavjestava da je bolestan,
da su mu dobro poznate nase društvene aktivnosti u Cikagu, pa i to da mu je nas

201
zajedniči prijatelj Jovan Divjak donio moje dvije knjige na kojima se zahvaljuje. Kada je
moja kćerka Selena potom posjetila Bakira Izetbegovića 2006. u Sarajevu, on joj je u
prostorijama SDA pokazao očevu radnu sobu i na njenom stolu, kao poslednja knjiga koji
je čitao, bila je “Preboli zla”.

Nedovršeni konflikt
Je li taj naslov, te Vaše knjige, poruka za budućnost ili nešto treće, u situaciji u
kojoj mnogi govore, da je minuli rat - tek samo “nedovršeni” konflikt?

U svemu tome ima i dosta simbolike, jer je to i Izetbegovićeva i moja poruka da se mora
preboljeti zlo i nastaviti zajednički život u BiH od strane svih poštenih ljudi. Oni ostali su
u Hagu i po drugim zatvorima.

Bili ste u Vojnoistorijskom institutu u Beogradu i kroz ruke Vam je prolazilo dosta
grade koja sigurno nije objavljena ili dovoljno obrađena od naših historičara . Šta o
tome možete reći? Zašto se o nečemu još uglavnom šuti?

Pazite, imao sam svojevremeno objavljenu knjigu o Titu - „Prvi vojnik revolucije“, kada
sam pozvan da iz centralnog armijskog lista pređem u Vojnoistorijski Institut i radim na
pripremi dokumenata za pripremanje ratnih memoara maršala Tita, da pored trojice
pukovnika historičara budem urednik za 1941. godinu. Bila je to afirmisana kultuma
institucija, koja je tokom godina, da pored ostalih izdanja, objavila 180 Zbornika
dokumenata i podataka o NOB-u, i to u 16 tomova, gdje o BiH govori u IV. tomu sa 35
knjiga. U 14. tomu su objavljena četnička dokumenta u nekoliko knjiga, zatim partijska
dokumenta, razni dokumenti Vrhovnog štaba i drugih tematskih područja, što je
jedinstven slučaj izdavačkog naučnog poduhvata u vojnoj historiji svijeta. Nakon dvije
godine rada moj izvještaj o tome šta sam istražio i saznao i prijedlog da se dostavi
maršalu nije usvojen, a tražio sam da Tito odgovori na naznačena i obrazložena pitanja ,
jer to može samo on. Nadobudno rukovodstvo se radije odlučilo da se Titu prepusti o
čemu će da govori.

202
Hoćete reći da odvajkada postoji organizirani napor da se dio zajedničke historije

posebno one bosanske - adaktira? Šta se nakon tog odbijanja Vašeg rada dogodilo?

Ja sam tada zatražio da se vratim u svoju raniju redakciju. Ali, u godinama koje su
nadolazile bilo je očito da je interes u Beogradu za Titove ratne i poratne memoare
potisnut i gumut u stranu, u zaborav. I onda su se historičari počeli javljati u štampi sa
svojim prilozima. Za istraženu i prikupljenu dokumentamu građu, za Titove memoare ne
zna se gdje je zalutala, u čijim je rukama.

Kako onda saznati dio istine koja se za vrijem e Titove vladavine događala svima
nama? Kako recimo zaokružiti brojke stradalih? Imate li neku konkretnu
primjedbu na dosad prikupljenu historijsku građu?

U čikaškoj Bosanskoj biblioteci jednoj ženi diskutantu odgovorio sam da su je njena

neupućenost i neznanje odveli u stranputicu, kad kaže da je „tek u Americi saznala šta se
stvarno dogodilo u vrijeme ratno u njenoj Hercegovini". A molim vas, objavljeno je 70
knjiga, među kojima su se isticaie četiri knjige „Hercegovina u NOB-u“ ( 3400 strana) o
tome. Susrećemo rijetke i kritičke prigovore, javljaju se i u štampi, recimo - zašto se ne
otvaraju zabetonirane jame u kojima su nevine žrtve rata, velikom većinom srpske
nacionalnosti.

Zvučite polemično, kao da prizivate raspravu o tome?

Pa eto, neki opet ukazuju da se ,,od jednog kostura stvara deset žrtava“, poput jame
Čavkarice. Mislim i na tvrdnje mr. Seada Cupine (2006.) u njegovoj knjizi da je u jamu
Čavkaricu bačeno gotovo 1700 Bošnjaka, žena i djece, a u sudskim procesima
zločincima, kao i u drugim knjigama, dokazano je da je bačeno 375. Tu je poginulo
sedam članova porodice partizana i generala Asima Pervana: otac i majka, dvije sestre i
tri brata. Pisao sam o tome mostarskoj "Novoj slobodi" i tražio i spravku, ali odgovora
nisam dobio.

203
Znaju li naši historičari za sve adrese gdje tražiti autentičnu građu? Je li ta grada

uopee dostupna danas?

Kada je Tito umro maja 1980. pojavilo se prvo izdanje ilustrovane publikacije o maršalu
Titu na našim jezicima, a i na engleskom, francuskom, ruskom, njemačkom i arapskom,
koju sam napisao u koautorstvu sa Vladimirom Hlaićem. Nažalost, historičarima koji
dolaze iz svih krajeva države u Vojnoistorijski intitut - nije dostupna arhiva presonalnog
karaktera, odluke i kazne za ratne i druge prestupe. I moji intervjui sa Titovim
saradnicima u ratu i kasnije na 1618 strana takode su u Institutu i ne znam kakva je
njihova sudbina. Ja, nažalost, nemam niti jedan primjerak, osim pitanja sa komentarima
od kojih se može objaviti cijela knjiga.

Govoreći o rehabilitaciji Draže Mihailovića, koliko je to samo “unutrašnje” pitanje

Srbije kako insistiraju u Beogradu?

Naravno da rehabilitacija Dragoslava Mihailovića nije samo unutrašnje pitanje Srbije, jer
njegova vojska je činila teror i zločine i u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i čitavom
regionu. Nakon trogodišnjih žestokih okršaja partizanske i četničke vojske, koja je
poražena u borbama na Neretvi, Ministarstvo inostranih poslova Velike Britanije je 7.
decembra 1943. obavijestilo svog ambasadora u Vašingtonu "da Mihailović ne samo da
nije ni od kakve vojne pomoći za saveznike, već je postao izražena prepreka bilo kakvom
obliku jugoslovenskog jedinstva".
I da je Mihailović toliko "opsjednut opasnošću od komunizma da je otvoreno
priznao da više voli da brani Nedića i Nijemce nego da se potčini partizanima".

Pisali ste o tome kako su Petrove kosti ostale ukopane u Čikagu, a da niko ne govori
o njihovom izmještanju u Srbiju, zašto?

Istraživao sam to pitanje odavno, a nedavno se samo po sebi aktueliziralo. Na

pravoslavnom groblju, udaljenom tridesetak kilometara od Čikaga, u Libertivilu,
saveznoj drzavi Ilinois, godine 1980. podignuta je nova crkva i velika zgrada Srpske

204
pravoslavne bogoslovije 'Sveti Sava'. Tu sam saznao da je spomenik Draži Mihailoviću
podignut desetak kilometara bliže gradu na starom pravoslavnom groblju. Pored
spomenika susreo sam Cmogorca koji je posječivao oba groblja, jer su u nijima
sahranjeni članovi porodice. Posvadali su se svojevremeno federalisti, koji su podržavali
zvanišnu crkvu u Jugoslaviji, i raskolnici, koji su bili na suprotnoj strani. Vodili su,
godinama, i sudski spor oko podjele crkvene imovine, pa su tako groblja podjeljena, kao i
živi i mrtvi. Moju pažnju privukla je veća zatvorena kapela, a niko da kaže da je u njoj
sahranjen posljednji srpski kralj Petar II Karađorđević.
Šutnjom o kralju Petru, ovdje i posebno u Srbiji, kao da se želi potisnuti u zaborav
njegov život i rad i njegov antifašizam.

U čemu se ispoljavao taj njegov antifašizam i da li mu se zapravo to spočitava u

Srbiji?

On je svojim ukazom smijenio Dražu Mihailovića, dakle - komandanta vojske u

okupiranoj otadžbini. Desetak dana kasnije, 12. septembra 1944, kralj Petar II se na
londonskoj radio stanici obratio Srbima, Hrvatima i Slovencima govoreći o
‘sudbonosnim i za Jugoslaviju velikim danima, kada pobedonosne armije Sovjetskog
Saveza stoje na našoj granici s jedne strane, a američke i engleske s druge strane’,
pozivajući ‘da se ujedine i pristupe Narodnooslobodilačkoj vojsci pod maršalom Titom”,
jer je s njegovim punim znanjem i odobrenjem kraljevska vlada dr. Ivana Subašića
zaključila važne i korisne sporazume sa tom našom narodnom vojskom, koja je
jednodušno priznata od naših velikih saveznika.

Znači li to da naučna i politička misao u Srbiji doista izbjegava izreei vjerodostojni

sud o svom poslijednjem kralju, dok se oko Draže sve ispolitiziralo?

Slušajte, kad je već Skupština Srbije donijela najblaže rečeno nelogičnu odluku o
izjednačavanju partizana i četnika kao antifašista Drugog svjetskog rata, onda bi bilo isto
tako logično da zvanična Srbija i narod prihvate i kralja Petra II kao antifašistu, Srbina
koji je krajem rata podržao partizansku vojsku. Ne postoji cmi lug kojim se sve to može

205
zasuti. Ili gumom izbrisati. Vjerodostojne historijske činjenice, kao i gradjansko pravo
nalažu da se kralj Petar II sahrani u porodičnu grobnicu u Oplencu. Uostalom, posmrtni
ostaci pjesnika Jovana Dučića iz ovog groblja u Čikagu preneseni su i sahranjeni u
trebinjskom kraju, rodnom mjestu ovog srpskog pjesnika i diplomate. Meni, kao
posmatraču zbivanja oko nas, sudbina posljednjeg srpskog kralja ostaje nedovršena priča
(Napokon je sahranjen na Oplencu,prim.M.S.).

Uloga Mustafe Mulalića

Draža očito nije bio sam; imao je neke “neočekivane” saradnike. Šta još ne znamo

ili malo znamo oko toga?

Pa recimo, da je u to vrijeme u propagandnom centru ravnogorskog pokreta bio i

predstavnik beogradskog muslimanskog jezgra - Mustafa Mulalić. Draža Mihailović ga je
novembra 1943. povukao u Štab Vrhovne komande jugoslovenske vojske u otadžbini.
Mustafa je bio publicist izmedu dva posljednja svjetska rata, Livnjak i Hercegovac,
narodni poslanik Jugoslovenske nacionalne stranke, pisac knjige “Orijent na Zapadu”,
talentovani govomik i autor, urednik lista “ISTOK- Masrik”, "glasila jugoslovenskih
muslimana u slobodnim jugoslovenskim planinama".
Ubrzo je postao i potpredsjednik Srpskog nacionalnog komiteta i bliski Dražin
saradnik. Služio mu je vjemo do kraja rata, a po izdržavanju zatvorske kazne radio je do
svoje 88 godine života. Mulalić je svoje zapise o ratnim zbivanjima predao u Gazi Husref
begovu biblioteku u Sarajevu, više većih i manjih rukopisa pripovjetke, romane, hronike i
druge zanimljive tekstove, značajan prilog kultumom i političkom životu BiH.
Kako su se prikupila i rastočila, uz svetosavsku lampu, nevelika muslimanska
ravnogorska - vise politička nego vojna-jezgra u istočnoj Bosni 1944-45 godine, gdje se
u sunovratu cjelokupne četničke vojske Draže Mihailovića zagubio general ‘Đerzelez’,
usamljen sa barjaktarom. Napisao sam i objavio knjigu Vojske zajedno ljeto koja je
izašla 1999. u izdanju Bosanskog kultumog Centra.

206
 Književni kritičari, pisci i čitaoci o mojim knjigama

Meša Selimović, akadem ik,

o zbirci reportaža “Prozivka na Tjentištu” (“Veselin Masleša”, Sarajevo 1961. godine):

“...Sirokim potezima, koncizno a jasno slikajući vrijeme, Seferović veoma uspješno

projicira lik koji opisuje, pronalazeći rječite detalje kojima ga oživljava, obilježavajući
njegove ljudske kvalitete. Ta slika je jednostavna i snažna i djeluje ponekad veoma
uzbudljivo... Ziva i sasvim neobična slika jedne mostarske porodice koja u toku cijeloga
rata štampa partijski materijal u bunkeru ispod kuće, oduševljeno sjećanje zaista rijedak
slučaj da tri brata postanu tri narodna heroja, uzbudljivo ispričana dramatična istorija
pogibije jedne skojevke i psihološki ubjedljiva slika griže savjesti krivca za njenu smrt,
fantastični podvizi jednog od najboljih kurira revolucije - to su jedinstvene drame, vrlo
lijepo ispričane, oživljene ponekad do Ijepote umjetničkog kazivanja. Izvanredno je
uspjelo i to što autor ponekad saopšti sjajan, životno bogat podatak, ali ne podliježe
iskušenju da ga eksploatiše do kraja i da ga tako obezvrijedi...” (Recenzija za izdavača)

Muriz Idrizović, književni kritičar,

o knjizi “Šoša” (“Svjetlost”, Sarajevo 1959; II, III, IV izdanje u Beogradu, Prijedoru i
Gornjem Milanovcu):

Sa svakom novom stranicom knjiga o Šoši prelazi okvire romansirane biografije i sve
više postaje uzbudljiva hronika ustanka sa veoma vidnim elementima epopeje... Pisac je
imao mnogo smisla da transponuje potpunu atmosferu bitaka i toka ustanaka, da produbi i
dočara ličnosti i one složene psihičke procese i prelome u Ijudima...” (“Istinita legenda o
Šoši”, “Narodna armija”, 4. XII 1959)

Boško Petrović, akademik

Knjige za nagradu

Kod Mensura Seferovića ka književnom stilu ne može se prevideti. U izvesnim

njegovim redovima ona je u tolikoj meri prisutna da se ona u prvi mah vam se čini kao

207
slobodna književna tvorevina, i tek docnije, i tako reći naknadnim proveravanjem,
utvrduje e da je reč o stvamom dogadaju sa svim njegovim konkretnim istinama. Moram
reći da ovu pojavu, vidljivo najpresudnije u knjizi ‘Pred očima grada uzimam u
pozitivnom smislu. ‘Pred očima grada’, pre svega i u najvećoj meri, jeste roman, s
modemim prosedeom retrospekcije i psihološki i intelektualne interpretacije, alije on u
isto vreme sav i na proverenim, ili proveravanim podacima, imenima, situacijama, a
najpre po neprevarnom i svima tako lako proverljivom lokalitetu Mostara. To je pojava
neobična, ali ona ne deluje ni hibridno ni neprirodno. Ako bih smeo reći, ona je u stvari
težnja čemu sva prava publicistika teži: da svoj predmet, dogadaj, osvetli toliko da
činjenice, ostajući činjenice, dobiju prozimost, telesnost i uverljivost stvamosti. To bi
bilo nešto kao savršenstvo; nešto od lepe težnje ka takvom savršenstvu ima i u ovoj
Seferovićevoj knjizi...” (Recenzija člana Komisije za dodjelu “četvrtojulske” savezne
nagrade, 14. VI 1971. godine).

Eli Finci, književni kritičar

o knjizi “Pred očima grada” (Informativni centar Mostar, nagrada “ 14. februar”, Mostar
1970):

“... Njegov životni put (Mehmeda Bostandžića, zvanog Trkač) izuzetno je čudan, pun
neočekivanih peripetija i najsmelijih avantura, na trenutke tako bizamih kao da ih je
izmaštala u isti mah i naivna i lukava fantazija veštog pisca filmskog scenariste...
Seferović je iz jednog posebnog ugla, ugla jednog izvanredno dragocenog učesnika
ilegalnog pokreta i oslobodilačkog rata, osvetlio čitavu užu i širu sredinu u kojoj se on
(Trkač) kretao i delovao, prvenstveno sam grad Mostar, taj grad bastion nepokorenosti i
revolucionamih ideala... Dok čitalac prati ilegalne ratne pustolovine ovog hrabrog borca,
na svoj čudan način podvižnika bez premca, on sve vreme oseća prisustvo istorije... Ova
knjiga se odlikuje i autentičnom atmosferom što se ne da postići bez temeljnog ličnog
poznavanja ljudi, prilika, ideja, ciljeva, uslova, onoga što istinu o sebi čini punom
životnom istinom...” (“Ratno herojstvo Mostara”, “Politika”, 23. V 1970)

208
Dragi M ilenković, književni kritičar
o publikaciji “Pred očima grada”

Pisac se, pomalo patrijahalno, odlučio za grad kao čestit otac - sve gleda i o svemu
sudi, da on bude to Svevidovo oko, te Argusove oči od kojih se ništa ne može sakriti i
koje se nikakvim senkama i šatiranjima ne mogu zavarati... Valjda je tu i bio najtvrđi
čvor. Pisac je čitaocima postavio zagonetku: “Da li je Trkač zaista glavni junak knjige?”
Ne, nije. Glavni junak knjige je Mostar, taj grad na borbenom položaju... Zato ova epska
hronika jeste uspeh pisca da to prelomi i interpolira, da ga kaže kroz živo i nesamoživo
svedočenje tog nelažnoga svedoka, koji je svoju kožu i svoje ćudljivosti stalno na pazar
iznosio. U njemu je, kao na zrcalu gorskog jezera, odslikano sve što on i svi drugi znaju,
što je video, doživeo ili čuo i verovao - ne po političkoj i organizacionoj obavezi, nego po
svom ljudskom pravu i dužnosti...” (“Naraštaji prolaze, grad traje”, “4. jul” 31. III 1970)

Radonja Vešović, akademik

o knjizi “Vrijeme ratno Manojla Manojlovića” (“Četvrti jul” 1972):

Bez ovoga uvoda, čini mi se, nemoguće je ocijeniti vrijednost memoarske proze ‘Vrijeme
ratno Manojla Manojlovića’ iz pera Mensura Seferovića, zato što on predstavlja novinu u
pisanju o našem ratu... Seferovićeva romansirana biografija, napisana koncizno, strogo i
stoga u najboljem smislu literamo, zaokret je i osvježenje u pisanju o našoj borbi.
Zajedno sa njegovim memoarskim romanom o borbi Mostaraca - ‘Pred očima grada’,
‘Vrijeme ratno’ je dokaz da se trajne ljepote naše borbe otkrivaju samo istinitim
opisivanjem ljudi i zbivanja. Podatak da se taj rukopis, a Seferović je, valja i to ovdje
pomenuti, u svojoj 20-godiŠnjoj publicističko-literamoj i istoriografskoj aktivnosti
napisao nekoliko sličnih vrijednih knjiga - dugo probijao do štamparskog sloga i čitaoca,
potvrđuje staro pravilo da se napredak i u pisanju o našoj borbi, na žalost, još plaća i
mjeri otporima...” (“Čovjek mjeren dubinom sumnje”, “Četvrti jul” 23. XI 1971)

209
Mihailo Lalić, akademik
o knjizi “Vrijeme ratno Manojla Manojlovića” :

Manojlović je junak drukčiji od onih koje smo navikli da sretamo u ratnim

dnevnicima. Počeo je kao vanpartijac, čak donekle uvrijeden krutim stavovima nekih
partijaca, nejasno mu je mnogo štošta, ne vjeruje u uspjeh borbe, očekuje katastrofu,
zabrinut je za porodicu, selo, narod,osjetljiv je i nepovjerljiv. Ponekad njegovo kolebanje
dobija teške oblike ozlojeđenosti... Očekivalo bi se da čovjek koji tako piše jedva čeka da
izbjegne iz partizanskih redova. Međutim, to se ne događa... Sam Manojlovićev dnevnik,
koji se prekida krajem proljeća 1942. godine, iako je sugestivan u svojoj iskrenosti - ne bi
bio dovoljan materijal za potpunu sliku događaja. Seferović ga je dopunio istorijskim
dokumentima i prisjećanjem tridesetak preživjelih boraca Orijenskog bataljona. Time je
Seferovićuspio da osvijetli ratne događaje u jednom zanimljivom kraju naše zemlje”.
(Recenzija i predgovor knjige)

Aleksandra Tomić, urednik kulturne rubrike “ Fronta”

o knjizi “Šestorica osuđenih”
(JC “Komunist”, Beograd 1974. godine):

“... Seferović ne odustaje od već spomenutog termina - zapisi. On čak daje i altemativu:
to su ‘ratni dokumenti o ljudima i događajima i svjedočenje ljudi o dokumentima i
događajima'. Reč je, znači, o knjizi kojom autor želi da ‘izvuče na čistac neke okolnosti’,
da utvrdi redosled i uzroke dogadaja koji su učinili da šestorica hercegovačkih komunista
(Halid Čomić, Marko Albijanić, Jovo Salatić, Danilo Bošnjak, Žarko Glogovac i
Hajrudin Selimović), gotovo najbolji u svom kraju, budu optuženi za neizvršavanje
zadatka, kolebljivosti, malodušnosti... Problem koji Seferović obrađuje nije ni
jednostavan ni čest bilo d aje u pitanju ratno ili mimo vreme... Upravo u tom
hronološkom postupku u prikazivanju razvoja Halida Čomića, kojim započinje i završava
knjigu Seferović pokazuje majstorstvo i zrelost spisateljsku. Smelost da ‘zagrize’ u
najosjetljivije teme naše revolucije Seferović je prikazao i potvrdio nekim svojim
prethodnim delima, pa nas ovo ne iznenaduje...” (“Front” 10.1 1975)

210
Nikola Pejanović, vojni teoretičar, general pukovnik
0 knjizi “Razmeđa Živke Damnjanović

“Dobili smo originalno istorijsko štivo velike etničke i vaspitne vrednosti. Pukovnik
Seferović je sa sličnim ostvarenjima našoj javnosti dobro poznat kao savestan hroničar
svog doba i stravstveni istraživač naše novije istorije. Bez Seferovićevog svojevrsnog
feljstonističkog opusa istorija oslobodilačkog rata i oružanog dela revolucije biia bi
znatno okmjena i na specifičan način osiromašena... Knjiga ‘Razmeđe Živke
Damnjanović’ predstavlja dokumentamo istorijsku kreaciju, koja se po mnogo čemu
razlikuje od prethodnih, bez obzira na to što je i njena tema borac u borbi za slobodu...
Zivot i istorija su sačinili fabulu ove potresne ispovesti, čije je komponente autor istražio
1 povezao u jedinstvenu celinu i svojom briljantnom naracijom upoznao nas sa
dramatskim zbivanjima koja svakim svojim činom duboko uzbuđuju i podsećaju na
ličnosti iz antičke tragedije...” (Vojnoistorijski glasnik br. 2, V-VIII 1983)

Obren Blagojević, akademik

o knjizi “Krst i polumjesec u Božurevom Dolu”
(“Četvrti jul”, Beograd 1986)

Istovetne su i ostale odlike ovog dela rukopisa, odlika kojima je zanimljivost

pripovedanja, možda, na prvom mestu. Seferović vodi čitaoce od jedne veoma izrazite
ličnosti do druge i iz jedne od njihovih mnogobrojnih životnih peripetija u drugu, s tom
važnom zajedničkom crtom što su i te njegove ličnosti i te njihove peripetije vođene
istovetnom idejom borbe za slobodu i socijalnu pravdu, pa bilo da se ta borba vodi u
cmogorskom bilo u obližnjim hercegovačkim kršima... Rezimirajući, hteo bih da na
prvom mestu istaknem dobru zamisao autora da u jednoj knjizi obradi ratne živote
četvorice sveštenika raznih veroispovesti i iz raznih krajeva zemlje, ali istih po svom
rodoljublju, slobodoljublju i pravdoljublju. (Recenzija i pogovor knjige)

211
Radojica Tautović, književni kritičar
o knjizi “Krst i polumjesec u Božurevom Dolu”

Junaci Mensura Seferovića mnogo su osebniji i upečatljiviji nego što to izgleda na

prvi pogled. Čini se da čitava ta drama kulminira u sudbini kaluđera Mirona, tako da ne
bi bilo iznenađenje kad bi Mironov životopis iz Seferovićeve knjige bio prenesen u
pozorišni komad ili na film... Autor, kao dobar dramaturg, produbljuje tu dobro ispričanu
dramatiku. On je dovodi do konflikta među svojima. Uostalom, on je to učinio ne samo u
ovoj knjizi nego i u nekim drugim zapamćenim uspelim delima. Može biti da ova
dramatika kao konflikt među svojima dostiže kulminantnu tačku u streljanju kaluđera
Mirona... Kakav je odnos pisca prema tim svojim sukobljenim likovima? Očevidno u torn
odnosu oseća se jedna spontana, topla, ljudska simpatija. A tu simpatiju ovaploćuje
Seferovićeva umetnička reč. Kažem i podvlačim umetnička, jer mi se čini da se ova
knjiga približuje dokumentamoj književnosti koja nesumnjivo čini neku vrstu umetnosti
reči...” (“Duboka ljudska dramatika”, “Komunist”, 14. XI 1986)

Smail Čekić, prof. dr

o knjizi “Vojska za jedno ljeto” :

Velikosrpski fašizoidni genocidni napadi na Bosnu i Bošnjake prije pedeset godina u

direktnoj su korelaciji sa takvim nasrtajima na kraju XX stoljeća, pa su utoliko više dobro
došli komparativni pristupi takve genocidne politike i prakse u jednom i drugom slučaju.
Izrazito dokumentaristički karakter koji je imanentan i za druga Seferovića djela, ovdje je
došao do punog izražaja i rezultat upomog višegodišnjeg autorovog istraživanja.
Dokumenat i dokazivanje neposrednog učesnika, jedan je od najznačajnijih kvaliteta ove
knjige. Jezik, konciznost i jasnoća izraza i izlaganja, te književni kvalitet su, također, na
visokom nivou”. (Bosanski kultumi centar u Sarajevu 1999)

212
JusufŽiga, prof. dr
o knjizi “Vojska zajedno Ijeto” :

“Ova studija je značenjski višeslojna. Ona se ne bavi samo registraturom, već i

unutamjom karakterologijom zločina, napose počinjenog zločina genocida nad
bošnjačkim narodom u Drugom svjetskom ratu. Autor oslikava ne samo infantilnost
onovremenih muslimanskih vođa, koji su, najčešće, tragikomično skončavali od onih
kojima su ‘vjemo služili’, već i instinkt egzistencijalne naravi kod muslimanskog življa
da se masovno ne povede ni za četnicima, ni za ustašama, već, unatoć svemu, pridruži
antifašističkim snagama.”

M uharem Kreso, prof, mr

0 knjizi “Preboli zla”:

"... Pisani u Beogradu, Pragu i Čikagu (a pomalo i u Sarajevu i Mostaru), dokumentami

zapisi “Preboli zla” Mensura Seferovića slijede historiografske, književne i nadasve
dokumentarne vrijednosti njegovih bar 17 ranijih knjiga - hronika, biografija, zapisa,
monografija, pripovijesti i ispovijesti veoma visoko ocijenjenih od književne
publicističke i istoriografske kritike. Specifičnost ove knjige zapisa je širina mreže i
osmatračnica sa kojih autor prati ‘kataklizmička događanja u Bosni i Hercegovini i oko
nje’. Širina nekad lično nalazi na poprištu događaja, ne samo kao hroničar i posmatrač,
nego kao i angažovani učesnik raziičitih skupova, polemika, duela, kolokvija, sastanaka
sa prijateljima, nekadašnjim prijateljima i direktnim protivnicima. Počesto sa lica mjesta,
ali najviše sa odstojanja, obaviješten preko pisama ili sredstava informisanja, a ponekad i
u ličnim susretima sa neposrednim učesnicima ili svjedocima događaja, autor pokušava
sagledati nagovještaje i pripreme, a onda i same brutalne genocidne nasrtaje na Bošnjake
1 kao svjedok, istraživač, pa sudionik i očevidac (tamo gdje se zlo spremalo), pokušava ih
posvjedočiti, zapisati, iznijeti svoja viđenja, ocijeniti, osuditi i komentarisati stavove i
pojave.

213
Mugdim Karabeg, novinar
o knjizi “Preboli zla”:

Seferovićev kolaž, koji ne obuhvata samo pomenuti period ‘88-’95, već, uz

asistenciju ogromnog znanja iz historije koje je autor stekao pišući svoje hronike, datira
od Kosovske bitke na ovamo, izuztno je zanimljiv, poput akcionog romana, koji se ne
ispušta dok se u dahu ne pročita. Čak i onim koji misle da dobro poznaju sve relevantne
činjenice vezane za Bosnu i Hercegovinu i nasrtaja dva fašizma sa ciljem da je
raskomadaju i prisvoje, Seferović otkriva nove činjenice i aspekte, do danas nepoznate ili
malo poznate. U ovaj kolaž on upliće sudbinu, kazivanje i stavove iz svoje najbliže
porodice, što knjizi daje jednu posebnu, intimnu i ljudsku vrijednost, ne umanjujući
univerzalnost njenih poruka, naprotiv. Da zaključimo: štivo koje se lako čita, mnogo
kazuje i ostaje upamćeno.

Pročitao sam Prebole zla. Sjajna knjiga", (Emir H adzihafizbegović, glumac, Sarajevo,
avgust 2002 godine.)

Knjigu Preboli zla čitao sam čitavu noć do ujutru bez prekida. Zato sam sad pospan".
(Halid Beslić, narodni pjevač, Septembar 2001).

Knjigu Preboli zla smo na smjenu pročitali Sejo i ja na moru. Odlična je." (Sana Hurem/
Sead BuhorJPrag, avgust 2002.)

Preboli zla je ljudski i pošteno napisana knjiga " (Radmilo Braca Andrić, raniji
gradonačelnik Mostara juli 2002.)

Knjigu Preboli zla sam pročtitao sa velikim zanimanjem. To je značajna i veoma dobro
napisana knjiga. "(Dr. Dubravko Lovrenović, zamjenik ministra za kulturu i
Obrazovanje FBH, avgust 2002.)

214
Preboli zla su mala enciklopedija o zbivanjima u BiH u ratnom vremenu" ( M irzet
Dzubur, osnivač i koreograf folklornog društva " Bosna", Čikago).

U knjizi Preboli zla Mensur Seferović je u svom stilu dokumenta sa literamom

radoznalošću za stinom morao da ispolji smjelost da progovori o činjenicama koje nisu
bile u okviru zvanične politike lakirovke pojedinačnih dešavanja" (Alija Bijavica.
časopis Most, januar 2004).

P rof.dr.Sabira Hadzvić: Hvala ti, Mensure,za ovako lijepe pričeo ženama.

D r.B ećir M acić(Um jeće sjećanja-Autor je pedantno vodiozabilježke o borcima

udarnih brigade, djevojkama i mladićima, kojega, “ kako navodi,” svojim
p o ž r t v o v a n j e m i moralom obogatiše i podstaknušeda ihnezaboravim ".T akav
pristupčitaocapodstičedačita,vjerujei pamti. Njegovi junaci suod 1941-1945,žene-
djevojke i m ajke,čim e ćtese prikazati njihova strana rata,odnosno njegove junakinje
su Ljubica Ram etić,Zdenka KaračićiEm ina Merdan", kojesu poginule u istomčasu i na
istom m jestuspasavajući ranjenogborca i jedna drugu ... Jed n aporeddrugeSrpkinja,
Hrvaticai M uslimanka. O vodjelo pokazuje da ideja Bosne 1Hercegovine,suživot,
tolerancija,dem okratija, njen vjekovni institut-komšiluk, može opstati, nijesve
izgubljeno. Bezautentične Bosne i Hercegovine tesko je zamisliti Evropu, kojaje
dobrim dijelom kolorit razlicitosti. U protivnom ugetim a biti ćemo sami sebi najbolji.

General Hasan Efendić ( Knjiga boli i mudrosti-Shvatio sam da treba dosta znati,mnogo
pročitati i proputovati,voditi mnoge razgovore sa ljudima, akterima dogadjaja, biti
viršestran, i, što je vazno, to znati napisati, izložiti,oživjeti dogadjaj i predstaviti čitaocu.
Sve navedene osobine, i više od toga, su iskazane u knjizi Zvijezde stajačice. Sta je
vrijedno u Zvijezdama stajačicama: to nam daje primjere i uči nas kakvi trebamo
biti,kako ne bi nedostajalo ljudi. U čemu je veličina i vrijednost ove knjige? Mi živimo na
društveno trusnom području,gdje ratovi izbijaju skoro ciklično svakih 25-50 godina, i
zato izlaženje i čitanje ove knjige predstavlja značajan doprinos prikupljanju saznanja i
iskustva životno važnih za budućnost.

215
Mugdim Karabeg (Tvrdjava ljudskosti i prijateljstva -žene Mensura Seferovića nisu
nikakve izuzetne legende, nisu heroine neke odredjene ideologije, nisu slijepi i zaneseni
borci koje vode parolaške vodje.One su obične i svakodnevne članice društva, koje
radjajuJcuhaju, rade da ishrane svoj porod, druguju da bi život učinile boljim i Ijepšim.
Ali kad dodju izazovi koji prijete da pometu te vrijednosti- postaju hrabri ljudi, moraju
preživjeti svoje vrijeme i trajati za svagda.)

General Jovan Divjak (Knjiga je viseslojna, veoma uspesan spoj dva veoma različita
perioda u razmaku od 50 godina. I u jednom ( 1941-1945) i drugom ratu ( 1991 -1995)isti
su motive i ista sredstva ubijanja, silovanja, paljenja na prostorima ex- Jugoslavije.
Veoma je plastidno opisano kako nacionalno-šovinističke ideologije mogu zatrovati
pojedince, grupe i narode koji slepo slede nacionalističke vodje. Za istoriju ovih
•prostora, veoma je značajna činjenica da Mensur Seferović traga za pozitivnim
primerima ljudskosti i humanosti što mu nije bilo teško, žene-Zvijezde stajačice su više
od simbola borbe za pravo na život. Minuciozne priče o ženama heroinama nepoznate su
na balkanskim prostorima u tom obimu i period o kojem MS piše. Ako za primere časne
žene uzmemo Hasanaginicu i Majku Knežopoljku, svaka priča o devojkama i majkama iz
dva rata ima iste vrednosti i poruke pisane perom MS.

Autor je uradio ogroman posao. Uz predhodno veliki istraživački rad uz pomoć kćeri. To
je jedan od najlepših delova knjige u kojima otac piše o Sanji i Seleni i uklapa u knjigu
Seleninu poemu "lndentitet ko sam, odakle sam ".

Od ovog momenta činicu sve da se u Sarajevu izgradi spomenik ženi-naravno i onoj

Mensurovoj.

Sanja Seferović Drnovšek ( Novi tip žene-Hrvatski pjesnik Vladimir Nazar ostavio je
poruku trajnog značaja: " Možemo se ponositi što smo u teške dane, dali svijetu novi tip
žene-partizanke. U toj borbi poginulo je 25,000 žena, bilo je žena oficira 2000, nosilaca
Spomenice 1900, Ordena Narodnog heroja 63. Na visoko propetoj snježoj Ivan
planini,poginule su na jednom mjestu i času tri hercegovace djevojke iz tri nacionalne

216
sredine. Jasmina Musabegović je na Kongresu bosanskomuslimanskih intelektualaca u
opsednutom Sarajevu 22 decenmbra 1992, govorila u dramatičlim danima za sudbinu
gradjana BiH ,da je bio veliki broj žena intelektualki na Kongresu da bi nam mogla
pozavidjeti svaka evropska partija , ali ni jedna žena nije nastupila ni kao referent. Riječ
je o novom tipu žene i doprle su do Zeneve i Haga, i prvi put je kao presedan čin
silovanja u toku rata okarakterisan kao ratni zločin protiv čovječnosti i medjunarodnog
prava. Pominjem na kraju očevu poruku, ispisanu u 85 godini njegovog života: " Narodne
mudrosti upućuju da čovjekovo bogatstvo čini njegovo znanje i humanitama uvjerenja,
da stvama vrijednost nije što je čovjek skupio za sebe već što je drugima dao i ostavio, to
se pamti i ne zastarjeva, ne gubi se u nepovrat. ...Moja zasluga je u tome što sam to
shvatio, napisao i podario 23 knjige drugima, to je moje životno djelo.")

Knjigu Preboli zla pročitao sam sa velikim zanimanjem,kao dokumentovano, ali i kao
literarno potresno svjedočenje o kataklizmatičom vremenu naseg zla, koje se nije
moralo, niti smelo dogoditi. ( Usud nije moćniji od ljudskog zla!) Zanimljiva je sa
političkog a ne manje sa etičkog,pa i filozovskog stanovišta. Ponovo,hvala ! ( Mirko
Tepavac, ministar inostranih poslova SFRJ i javni djelatnik, Beograd ,29. Avgust ,2003) .

“Mensurova knjiga je veoma dobra, to je gradja za istoriju ratova u Jugoslaviji, manje

primjedbe ću reći kada moja knjiga izašla u javnost, da bi nas dvojica ravnopravno
polemisali..” (Jovan Divjak, penzionisani general Armije BiH, rukovodilac humanitame
organizacije “Obrazovanje gradi BiH, 15.oktobra,2002).

...Ovo vandredno štivo je za mene važno otkriće ,osvježenje i ohrabrenje. Zatečen sam
obiljem plemenite energije koja zraci iz teksta ... ( Prof.dr. Senahid Halilović.pisac
Gramatike i Pravopisa bosankoj jezika, 25.novembra 2002).

Preboli zla je sjajna knjiga i siguran sam da će naći puta do srca čitalaca. (Alija
lzetbegović, ratni predsjednik Predsjedni tva BiH, 27 januara 2003.)

217
"Drago mi je spomenuti detalj da se u knjizi "Moj bijeg u slobodu",remek djelu
lzetbegovićevog genija , uz mnogobrojne naučnike, .pjesnike, pisce, filozofe, političare
nalazi i ime našeg književnika Mensura Seferovića. Izetbegović izdvaja njegovo pisanje i
citira ga kao primjer dosljednog istraživanja na istini i humazimu u jednim vrlo teškim i
nelagodnim vremenima komunistitkog jednoumlja i mraka ,kao usamljenom svjetioniku
,kada se zbog istrajavanja na principima ljudskosti, pravde i istine plaćala velika cjena, pa
čak i do najveće, gubitka slobode ili života. Mensur je imao sreću i dobro je protsao." (
Haris Hojkurić,”Zivot i djelo Alije lzetbegovića", Bosanska biblioteka ,decembar 2003)

“Knjiga Preboli zla sažima širinu i dubinu poimanja svakog zla koje smo kao ljudi i
narod doživjeli i prevjeli, pa otuda i vojim nazivom i sadržajem dugo ostati bliska
ljudskoj pažnji... Autor se opredjelio za akciju i vladavinu mudrosti u realnosti općeg
potonuća i zatvaranja svih časnih tragova ljudskosti,kao i gašenja svjetla u bosanskoj
krčmi." ( Namih Mahić , urednik " Tribine Bošnjaka,10.februar 2001)

Vjetrenik

Vinko Vinterhalter, jugoslovenski kultumi djelatnik, recenzent, u pogovoru knjige

“Vjetrenik”:

"Rukopis unosi u našu literaturu nove tonove o narodnooslobodilačkoj

borbi jedan poseban humor, i taj novi žanr čini ga veoma privlačnim. Iz rukopisa emanira
slani miris Mediterana, vedrina i humor mostrarske sredine koja u najtežim časovima
naše istorije znala da začini zivot suza grcajem smijeha.

Ma kako težak bio život u okupiranim gradovima i oko njih, on ipak nije bio dvobojan,
ljudi nisu preko no i postajali revolucionari ili izdajnici. U širokom rasponu od heroja
naše revolucije do ustaških i četnickih koljača nalazilo se hiljade nijansi....Stotinama
krivudavih staza prilazili su ljudi narodnooslobodilačkoj borbi. Hiljade su bili tihi
pomagači revolucije, dobri ljudi koji nisu ulazili u oružanu borbu,ali su bili spremni daje
nadrugi način pomognu...

218
Njih trojica-Kostriješ, Prpa i Admiral-nalaze se u Kostriješevom bunkeru^li ni u troje ne
mogu da se odupru zakonima polarizacije. Njihov zajednički prijatelj Sako, stolarsi
radnik i kapelnik, a sada partizanski rukovodilac, pomaže im da se izvuku iz bunkera i
odu na osiobodjenu teritoriju. Čitaiac bi želio da ih vidi i u partizanima... On mora da
zavoli njegove junake kojima zbog plemenitosti i dobrote srca ne bi smjelo i ne smije
nista rdjavo da se desi..."

Izet Duranović, električar, poznanik u Čikagu:Vjetrenik je obogatio moju dušu i

uljepšao mi dane ovdje u Čikagu.

Rahela Habazin-Ljubanić, profesor u Čikaškoj srednjoj skoli:

U romanu Vjetrenik Seferović me privlači svojim litemrnim stilom, autentičnosti i
smislom za humor. Bosanski ambijent i likovi predočeni su uvjerljivo i stvaraju u meni
nostalgična sjećanja na -život proveden u Bosni,na naš bosanski mentalitet i ugodjaj koji
stvara bosanska kafana, čaršija i ćaskanje sa komšijama.

Ova knjiga se razlikuje od ostalih Seferovićevih djela jer pisac ne govori isključivo o
junacima iz Drugog svjetskog rata,već o običnim, čaršijskim ljudima koji ne žele da budu
sudionici ratnih dog. Oni žele da ostanu neutralni i da vode mirnim ,svakodnevnim
životom. Pisac ne daje svoj psihološki opis likova,ali ih indirektno i vrlo jasno opisuje
kroz njihovu konverzaciju, geste i postupke.

Glavni lik romana Kostriješ njegova dva prijatelja pokušvaju da izbjegnu bilo kakvo
uplitanje u ratne okršaje, što je neizvodljivo. Oni upadaju u neugodne i komične situacije
i budu neshvaćeni iii ismijani. Kostrejš me asocira na dobrog vojnika Svejka ili na neke
likove iz Čopicevih romana. Ipak, likovi su originalni i ovo djelo je proizvod piščevih
nostalicnih sjećanja a dana provedene u Mostaru, koji on, u stvari, nikad nije napustio.

E m ir Ramić ( Najljepša pisma za buducnost- sve vaše knjige nose duboke poruke
ljudske poruke o prošlosti ,Zvijezde stajaCice imaju posebno obilježje..Govore i o ženi,

219
majci, starici, sestri,djevojci,o neizmirijenim borcima, vi zapravo pišete najljepša pisma
za buducn ost sviju nas, za buducnost ne samo naše Bosne i Hercegovine, kako da
ostanemo ljudi bez mržnje i osvete, da budemo gradjani svoga doba).

Zlata Kalić. borac ( Istinaje bila na našoj strani-Hvala Ti gospodine Mensure za Muniru,
Zutu, Seidu, Antoniju,Kseniju i Samiru , i sve ostale koje su stale rame uz rame u
vojničke redove i branile našu Bosnu. Nismo znale sta je miris baruta, nismo znale šta je
55, ta su gluhare, šta su velike granate zvane zemlja - vazduh- zemlja, i sva ostala tuda
što su bila protiv nas, ali smo znale da se moramo braniti i odbraniti, sta se moglo
odbraniti. lmali smo dušu , imali smo hrabrost, i velika srca, a istinaje bila na našoj
strani. Tu istinu je danas teško dokazati. Bila su teška ratna vremena, sve postavljene
zadatke smo pošteno izvršavale. Za nas žene je bila prava čast biti u Bosankoj Armiji. I
raditi u kuhinji, biti bolničarka, raditi humanitamo, pisati izvještaje, boriti se, pomagati
borcima. Moj rahmetli komandant Rasim Delić je rekao" Čast mi je bilo braniti Bosnu",
a danas na ovom mjestu mogu reči da je isto tako čast biti lik iz knjige jednog
komandanta pera , Mensura Seferovića.Gospodine Mensure, želim ti još puno zdravlja da
nam poživiš i još pišeš i još jednom veliko Hvala. Kompletnoj službi Bosanske
Biblioteke čestitam 10 godišnjicu rada.)

Taib Čelik ( Brate, ne "pričam nego plačem - Nakon čitanja knjige, odmah sam nazvao
prijatelja koji krstari američkim prostranstvima. Zamolio sam ga da samo sluša i ne
prekida me dok mu nešto ne pročitam, čitao sam o Jasmini i Samiri. U jednom momentu
mi se učinilo kao da sam čuo glas sa druge linije na sta sam i prijatelja opomenuo da ne
priča i ne prekida, a on samo odgovori: " Brate, ne pričam nego plačem.."
Heroj, borac ARBIH i plače! Nije bilo suza kada je bio teško ranjen, a sada mu emocije
proradile. Sjetio se naše' Zute, Samire, Rade, Dzemile, sjetio se i samo rekao da mu
kupim knjigu i pošaljem . Kupio sam dvije, da jednu proslijedi Samirinoj djeci da imaju
zapis i da se ponose majkom herojem. Na kraju, neka Bog čuva Mensura, Zlatu i Muniru,
i neka im da zdravlja i snage da nastave put borbe za bolje sutra).

220
Šefika Seferović (Na 191strani knjige Zvijezde stajačice su dvije fotografije: ispod jedne

piše: "Osamnaestogodišnja Šefika Omanović( Seferović), delegat iz Trebinja, na Prvom

kongresu Ujedinjenog saveza antifašističe omladine Bosne i Hercegovine u Sarajevu 9.
maja 1945, a na drugoj slid je шој buduti muz Mensur, koji je, 15 шаја, sa grupom
boraca 29 hercegovacke divizije skokom u hladne vode Bledskog jezera proslavio kraj
borbi u Jugoslaviji i razoružavanjem ustaša, četnika i drugih saradnika okupatora.
Kongres je zakazan za9.m aj 1945 godine. U toku Kongresa, predsjedavaju i se iznenada
digao i drzeči telegram u ruci izgovorio samo tri riječi: "Rat je završen". Kad su
Hercegovci stigli do granice Austrije zemlja je definitivno oslobodjena. Bio je to 15 maj
1945 godine. Njih nekoliko je usred noći poskakalo u vodu hladnog Bledskog jezera. Na
slici se jasno vidi njihovo raspoloženje. Ti datumi su nam upečatljivo ostali u sjećanju.

Promocija knjige Iskušenja u Sarajevu i Čikagu avgust 2006

Za akademika Bogdana Bogdanovića , recezenta knjige, Iskušenja su “pogled unatrag na

rat i na ratove ,upečatljiva priča bez milosti prema bilo kome", kao kakav „roman u
romanu", pa se pita : “Kako je moglo doći do toga da jedan čestit vojnik i nesumnjivo
veliki junak i sebe i svoju vojničku čast preda u ruke jednom kukavnom prevarantu. To
spada u antropološke zagonetke koje obično ostaju bez odgovora”.

Novinar Erol Avdović ( Osobna drama i psiholoska koliko i politička, opisana ponekad
nostalgično,tužnim, ali ipak potpuno trezvenim i historijskim odgovomim piščevim
perom).

General Jovan Divjak (Osećam se privilegovanim da vam izložim mišljenje o verovatno

najboljem delu koje je proizašlo iz radionice Mensura Seferovića od ukupno dvadeset
jednog koje je napisao od 1955. do 2005. Tvrdim da bi bez knjige Mensura Seferovića
•novija istorija ex Jugoslavije bila osiromašena.

221
Jure Galić, književnik, predsjednik repubičke boračke organizacije (Svi smo imali

iskušenja tokom rata, a u knjizi je dat lik partizana kako od komuniste postaje nacionalist
i sledbbenik optuženog nacionalističkog lidera u Haskom tribunalu.

Dr Fadil Ademović ( Nespreman da se suoči sam sa sobom Petar Radević je uskratio

odgovore piscu na pitanja o njegovom neobjašnjivom politčkom zaokretu i postane
bezpogovorni sljedbenik totalitamog režima Slobodana Milosevića, ostajući čovjek
prošlosti a ne budućnosti.

Dr. Ismet Dizdarević (Naučne spoznaje o ponašanju pojedinaca u prelomnom vremenu

ovom pripovijesti dublje se shvata vrijednost interakcionih teorija ličnosti u kojima se
naglašava uzajamni uticaj okolnosti na ličnost i ličnosti na okolnosti).

Profesor dr. Smail Čekić ( lskušenja bišreg ratnika, predotena ovom ' sveobuhvatnom
hronikom' koja se odnosi na junaka i čudaka Petra Radevila na upečtatljiv način govori i
o slomu četnika Draže Mihailovića i ustaša Ante Pavelića, o partizanskoj borbi protiv
saradnika okupatora, nacista i fašista, o iičnoj drami nesredjenog glavnog junaka knjige).

General Hasan Efendić ( Majstorski oblikovnim likom Petra Radevića jasno je prikazan
portret srpskog intelektualca, heroja i generala, koji je podlegao zovu ratnih truba koji su
ga sa grupom partizana antifašista odvele na Vukovarsko ratiše 1991, gdje je kao
nekadašnji komandant bataljona hrvatske dalmatinske brigade podizao moral klonule
Jugoslovenske (srpske) vojske i paravojnih nasilnika u razaranju i uništenju hrvatskih
branitelja)

Urednik "Tribine Bosnjaka1' Nam ik Mahić (Moj logorski nevoljnik u bosanskom ratu
književnik M.Sarić zapisao je i ovo:
" Na Balkanu uvijek ispočetka,
Historija ne može ni retka
Bez noževa, toljaga i metka"

222
lskušenja је uzbudljiva storija o našoj nedavnoj prošlosti, neobičnim dogadjajima i
likovima, piščevo literalno i dokumentarno ostvarenje, moje rado čitano kućno
subesjedništvo).

Publicist Nihad Krupić ( U suštini ja nikad nisam volio tipove partizanskih i

komunistickih pisaca i njihov suvi birokratski rječnik i do zla Boga komplikovan i
podosta uveličan. Pisac lskuštenja u poznim godinama nije ostao nijein i ja mu tu skidam
kapu. Njegovog strastvenog partizanstva ne trebamo se nikad stidjeti jer je kompletan
mentalni profil Bošnjaka antifašista).

Profesor univerziteta Aviya Kushner, rukopis engleskog prevoda Iskusenja, piščevo

kazivanje o neobičnom pilotu, školovanom i u SAD, prihvata kao dokumentarno štivo i
pogled na ratna i poratna zbivanja u vrijeme Drugog svjetskog rata, turbulentno
podneblje na kojem se i 2011 godine nalaze savezničke vojne snage i medjunarodne
humanitame organizacije radi očuvanja mira i konsolidacije društva, svijet koji može da
privuče pažnju čitalaca koji vole knjigu i pohod u nepoznate i mane poznate zemnlje.

Kolumnist Gojko Berić ( Ideja da se na primjeru jedi nke pokaze fenomen konvertistra
najbolja je moguca ideja za artikulisanje tog fenomena. Ono šta mi je malo zasmetalo je
višak citata, višak istorije, naročito one ratne. Pročitavši knjigu, pomislio sam, kakva
gradja za roman! Mensure, svaka ti čast.")

Mr. Mujko Erović (Ovdje je rije o endemskoj bolesti, koja je bacila mnoge staromodne
patriote u naruge nacionalizma, u Petrov zaton, zapravo o jednoj od velikih bitaka koja se
vodi i danas sa silama mraka, protiv oportunizma, destrukcije, za progres i humanije
društvo)

Književnik Vidosav Stevanović (Sreo sam nekolicinu kao sto je Petar Radević, kod tih
se tipova (likova) prosto radilo o nedostatku morala i pameti, o zameni klasne ideologije
nacionalnom,o tuposti koja nastaje posle dugog ispiranja mozga).

223
Preboli zla

Knjigu "Preboli zla" smo sa zadovoljstvom pročitali i raduje nas da se pojavila.

Koristićemo je u našim istraživa njima ..." (Profesor dr. Smail Cekić, akademik,
direktor Instituta za istraživanja ratnih zločina, Sarajevo, 16. decembar 2002.).

Visoko cijenim pisanje gospodina Seferovića ( Dr. Dzevad Jahić profesor, akademik)

Iz knjige Preboli zla naša djeca, posebno ona koja prije skoro jedno desetljeće nisu
shvatila zbog čega moraju na pustiti dom ili zbog čega su ostala siročad, mogu mnogo
toga bolje razumjeti, iz nje možemo spremiti svoje odgovore ..."( Safeta Obhodjač,
književnica, nedeljnik SABAH, Njujork,4. april 2001).

Knjiga sadrzi mnoštvo polemičkih pisama tadašnjih "ljudi od funkcije", njihovih

kolegama po struci i ratnim drugovima (iz Drugog svjetskog rata), razgovora i prijepiski
sa važnim ili manje važnim ličnostima tadašneg javnog i političkog života,
neistomišljenicima ili onim drugim, objavljenih vlastitih novinskih priloga, mnoštvo
faksimila i fotografija, analiza i poruka ..." (Bedrudin Gušić, kolumnista bošnjackog
lista NUR, Danska, januar 2002.).

"Čitajuci knjige ( Preboli zla i Kamena ognjista), bar za ono kratko vrijeme čitanja,
boravio sa m u svojim mislima, svojoj duši i svome srcu u onoj multidimenzijalnoj ideji
Bosne i bosanskokog duha u okviru kojih se jedino moze realizovati multidimenzialno
bite omedjeno: bosankim jezikom, bošnjackom i bosanskom istorijom, kulturom,
tradicijom. Bošnjastvom kao nacijom, bošnjastvom kao patriotskim odnosom prema
državi.

“... Pisani u Beogradu, Pragu i Čikagu (a pomalo i u Sarajevu i Mostaru), dokumentami

zapisi “Preboli zla” Mensura Seferovića slijede historiografske, književne i nadasve
dokumentarne vrijednosti njegovih bar 17 ranijih knjiga - hronika, biografija, zapisa,

224
monografija, pripovijesti i ispovijesti veoma visoko ocijenjenih od književne
publicističke i istoriografske kritike”, M uharem K reso, prof. mr. o knjizi “Preboli zla”

“Malo šta me je obradovalo kao pošiljka dviju knjiga Mensura Seferovića - Preboli zla i
Kamena Ognjišta ... Pošten stav autorov poznat mi je odavno. Obje knjige-sam pročitao
gotovo u cijelocisti. Vaši su mi radovi i prije bili dragi,sada su jos drazi. Zelim Vam
zdravlje. Sreću su nam ionako oteli. Voli Vas Predrag" (Predrag M atvejević, Mostarac,
univerzitetski profesor u Rimu, mart 2004).

'BiH i vjerom islamskom. Hvala mu na tome. Moj detaljan prikaz slijedi. ( Emir Ramie,
potpredsjednik Kongresa Bošnjaka Sjeveme Amerike, iz Kanade, 25 avgusta ,2003)

"Nesumljiv je utisak da čak oni koji misle da dobro poznaju sve relatlvne činjenice
vezane uz sudbinu BiH i nasrtaja fašizma da je raskomadaju i prisvoje, Seferović otkriva
nove činjenice i aspekte te duboke istorijske drame, do danas nepoznate ili malo poznate.
Ovo je štivo koje se lako čita, mnogo kazuje i ostaje trajno upamteno..." ( Mugdim
Karabeg, novinar, Čikago, mart 2001).

“Upravo čitam knjigu Preboli Zla i mogu reći da sam oduševljena ... to bi trebalo biti
obavezna lektira svakog BiH gradjanina bez obzira gde se nalazi.” Azra Durić,
Toronto ,april 2014

225
Autor knjige

U Vojnom Leksikonu (1981), vojnoj istoriji svijeta, u trećem poglavlju Biografije

(vojskovođe, vođe oružanih oslobodilačkih pokreta, državnici, vojni teoretičari, naučnici,
generali, visoki vojni rukovodioci NOR, na strani 1045, navodi se i moje ime i prezime,
vojno i opšte obrazovanje, funkcije, naslovi pet mojih knjiga i godina objavljivanja, ‘’kao
i više drugih knjiga dokumentamo publicističkog karaktera; nosilac nagrade “4.Jul” za
1972” .

U školskoj hronologiji Učiteljske škole u Mostaru piše o sukobima, tučnjavi “đaka

nacionalno orijentisanih i Ijevičara” u proleće 1942, da sam jedan od trojice isključenih
‘’ljevičara”.

Tog ljeta sam u zatvoru mostarske Celovine, idućeg proljeća 1943. u srednjovjekovnoj
tvrdavi Lovrijenac u Dubrovniku, potom u logoru Prevlaka na ulazu u Bokokotorski
zaljev, sa ostaiim logorašima, po dvoje vezanim, u utrobi trabakule do Trsta i
koncentracionog logora u sjevemoj Italiji, Visco di Udine.

Ratno doba pamtim i potome što sam u logoru spjevao svoju prvu pjesmu Logorske
Refleksije. Osloboden septembra 1943 našao sam se u Titovoj vojsci, postao komesar
čete i član Propagandnog odsjeka, šef za štampu, ratni reporter u 13 NOV brigade.

Nakon rata odgovomi urednik izdavačke djelatnosti centralnog armijskog lista, pukovnik
u penziji, u turbulentnom previranju nastanjen sa porodicom u Čikagu, urednik dva
bosanska lista, pisac 23 knjige dokumentamog pripovijedanja, zapisa o Ijudima i
dogadajima, o vremenu kojim živimo.

226
Autorove knjige:

Drugovi iz bataljona 1955

Tajna partijske ćelije 1957

Bataljon u okupiranom gradu 1958

Šoša (1959, 1972, 1974, 1981)

Prozivka na Tjentištu 1961

Partizanski kolopleti 1964

Pred očima grada 1970

Vrijeme ratno Manojla Manojlovića 1971

Šestorica osuđenih 1974

Prvi vojnik revolucije 1977

Tito - Vrhovni komandant 1980

Istočno i zapadno od Neretve 1981

Razmeđa Živke Damnjanović 1982

Rascvjeti bratstva 1984

Mostarski kolopleti 1985

Krst i polumjesec u Božurevom Dolu 1986

Trinaesta hercegovačka brigade 1988

Vojska zajedno ljeto 1999

227
Preboli zla 2001

Kamena Ognjišta 2002

Vjetrenik 2004

Iskušenja (i na engleskom) 2006

Zvijezde stajačice 2009

Život piše svoju priču 2014

Mensur Seferović

6157 North Sheridan Apt #12M

Chicago, 1L 60660-5812

Phone: 773-761-0281

Kontakt email adresa: Selena Seferović selenaseferovic@gmail.com

228
 V

Sefika Omanović Seferović

Mensur Seferović na otvaranju bosanske biblioteke u Čikagu

229
 ^eradskog Ke dars tv a

POZiU SRBIi
P n a v u ju i .SliBi sAi'inhovmt« ^vnjilj.(»orotfica Ćija priaiiffcna
, recfarsWuiuHii popi.su pcićimlju svslovlm u A .i Bv Да f>c d an a.4 J4. p» m.
U 10 *«lJ rrovcćej- sa k u p o iU 2tl/ctnički«j,pos(i*ji rad l IsiMicnfa u .SKBIJU.
Vfuk U>*lfentkp krcnufi \sy tn£im u U sali nnveier.
Jj,cljemćl linadit pravo eotu:ni ponijeli 50. Hr. prlljag« poo sp b f tc
1>V4‘ >vpjv <fra|jx»cjeri(>iti.
Svi fp>re navedeni, ko|l SU duJui ndputovati HunuJtijim iscJjćniC-
khn vhihum, nior*J»> prljo ođlnshii иа knlodvor svojc stanovc /ак1јм<:аО
* ključ^vt-uk nuxiwku prvztmiMta. ulice i UnćnORa broja prccUtl predifoj-
nrStvn o v o p a r e tia w v n >obn br. 5 .
S»v» Unjl ^ t tiv o tM рМ7*vti ne m lazovu te pokuSaju oubjedl Ш sakrit!
s r. рм pri'H.iUisku bi<i čt: uhapScni > n*i}*tro£iic' Kafnjetii.
/ubrufijitjusc »\ln»al yvBktiiriL*i»n<1лнј.ч1п«Лјип» Uuznomprimal!
кИоif«>muSrha i*;i риМон, pohranu. ili ObrttCunu naravl ku<»I лл Ifilc,
koji чс' moraju bH u inl«rvenlniri IU lb prikrivali.
otn****RBI,
ie.r« «* lccifii»ir<>Q
linoVinil poUutopi
na
om lu*zn<m»
4vo|M bttl ćtr ka2n}eui
pokrclnu Ш nepo-
' '""И
|»«ЦллЈе »« totatrf«
Ј
« bUo
омо<-koff
•* *“»•*<*
ha*»n
к«п ha«ln 1 *
oAic.uii.
04 i na;„ćciT) пмги I I

7Л DOAl SPREMNI]
"Yi u .H.>t(oru\4. koU\Yt*v HMl.
Krt&lić, v. r.

U U V 1 3 H DRiAVA H R Л T S K A
U S 7 A 2 t 1 S 7 0 l E R- ________________________
1 1 ! IV I I I 1 D i l l * * Hft VA. SVA
B ro JitT M /41 U S 7 AS Z X

K ostar.dr.o J S .il^ n J o 1««1. * ЈЦј ", V

3 r » j 11 4 1 8 /(1 .
K A R T. B B A
V o t z a r . d n e M. 1 l p » ; « H U .
01 блсл o j I u a ova naroAb« » te p o ju no »ncgu o v i p r tf fl.il I » k t 4 t v . j
Sroe 1 C td ev ti M A ft t B B A
'Uf'l"
. — " • |~ ^
t)V il» td d v t S rb in a i l l iid o v * r.3 e s l j u s » X rn ta tl g r niw s z t -
jo d n o i З а м а Ј А ј^ в .Ј а *» od c o a o n ta o b je lo d a n j a n jt ov? n a rc llm s a pat,pi
5l 2 lJ o v ; 1 S rb i n t n l j ' j uv p .'ta tttJoAno l o t Ш s» S r e i l t i , S rb i 1 2 U o v l k r o t a t l po A lle o cn n l- .l nn t » t t I s l n s l t i d t i* o r .o
3)№*lij«8Jo-.i ovoSer Brbl 1Zidort norajebit! s evojlatta- r .a r o ib o .
oast> S r « W rllte la ovo n a ro ib a b i t ct* n e l i o n a j o c t a X e c ij« ..
d lZ id o v l 1 S rb i p r i Z d p tv M ja a r v ln jn c t во г» Ј« 8 «K atl воК Нг.м
ZA DOS! 5?Д EH I3 I
t i p o d u irv cvo;o p o tr » b o ,p t te z or.dr. d a X u p tju ,
5 )2 iilJV i ea S u p o v tti » sec a s v o jlu r u - i n j« # .
U ftaiX l StoCornlU«
81 Srbi I 2i JovS л « J 3l j u i o l n t 4 o ta liC s « . r . i ;i r a i j a i J v A it i H
Iv an Zovko v »r»
Srgu Slfljoilo.
I J S r b l i Sid o v i no »aid« p l o a i t t u ia v n ic I s K n lle i*
S v e fc l'p rilc rin j i f t z s t t oe 4 i г.еЈлгас« пд I l e a a j * « a b-s* l s e s ^ t k r . -

U itsnX l Ј*.о1“ г з 1Ч»

Iv ar. 7 « v k o ,v .r.

V*+* TC

Članovi familije mostarskog pjesnika Svetislava Mandića su na putu ka željezničkoj stanici

ljeta 1941. sa zida skinuli ustaške naredbe i poslije v iše godina ova jedinstvena dokumenta
predali m i za knjigu “M O S T A R S K I K O L O P L E T I” (1985).

230
 * W K V W - A .'S S S ч з д ?

Porodica Ibrahima i Hane Muštrović. S lijeva sjede: Dika udata Bubalo, Fahra udata
Lakišić, majka Hana (iz porodice Kazaz, umrla 7.12.1964.), Šemsa udata Antić, Mensura
(Beba) udata Šalom; stoje: Mirza, Mustafa, Džemal i Salko. Porodica Muštrović ima 6
partizanskih spomenica 1941.
231
 Hana Muštrović, nosilac partizanske spomenice 1941.

Autor sa Muhamedom Bostandžićem, koji je nepravedno optužen i zatvoren

u oslobodjenom Mostaru, kasnije odlikovan sa pet ordena i medalja

232
U Mostaru ljeta 1945: M. Seferović, rukovodilac podoficirskog školskog centra.

Dva neobična junaka: Enes Orman i Esad Fejić u okupiranom Mostaru 1944. godine.

233
Prota Jevstasije Karamatijević i hodža Sejdo Musić, vjerski
referenti narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, u Dubrovniku
krajem 1944. Stazama borbe krenulo je devetoro Musića i petoro
Karamatijevića.

234
 Ernlna Merdan

•' ••• ••' ' ’ д

Л' -,!■■■ ) 'T" /
' - ■'
Л' -> ' «•_ ••
•• ' 'V

Ш . T .4 - ..■Фг
- s-
.

Zdenka Karačić, Ljubica Remetić i Emina Merdan, djevojke iz tri

hercegovačke nacionalne sredine, bolničarke 13. hercegovačke
narodnooslobodilačke udarne brigade, poginule su u jednom času i na
jednom mjestu na Ivan planini, spasavajući ranjenog borca i jedna drugu
6. marta 1945, postajući simbol antifašizma i zajedništva naroda Bosne i
Hercegovine.

Članovi Propagandnog odsjeka 13. hercegovačke narodnooslobodilačke

udarne brigade na Ivan-sedlu, marta 1945. Stoje: fotograf Mustafa
Kalajdžić, ratni reporter Mensur Seferović (sa mašinkom), Gašo
Mijanović i Dušan Zelen. Kleče: Ahmet Sarajlić i Mehmed Sadović.

235
Autor sa suprugom u hotelu “Neretva” u Mostaru 1958. godine. Izgradjen krajem XIX
veka, hotel je topovskim granatama “Herceg Bosne” (kada je srušen i Stari most)
onesposobljen sve do naših dana

Gaza, Egipat, decembar 1959: general-pukovnik Otmar Kreačić (u službenoj posjeti),

potpukovnik J. Kokot i major Mensur Seferović

236
srednjevekovnoj tvrdjavi Lovrjenac u Dubrovniku autor knjige je bio zatvoren
talijanskih okupatora kao antifašista 1943. godine

Sa prijateljem i saradnikom Skenderom Kulenovićem

237
Autor knjige u vrijeme intenzivne publicističke djelatnosti

238
Moji rukopisi su zapisi o životu kojim živimo i sadržaji iz dokumenata,
pisama i članaka moje porodice. Na slici: kćerke Selena i Sanja, sin
Vanja i unuk Demijan na Čikaskom aerodromu ljeta 1990.

Pisac knjige sa bliskim saradnicima, suprugom Šefikom, ćerkom Selenom

i zetom Dragoljubom
239
Sa unukom Eminom i sinom Vanjom u Čikagu 1996.

Sin Vanja i snaha Marija u Mostaru 2004.

240
Autor knjige sa suprugom Šefikom u čikaskom stanu 1998.

Poslednja zdravica u Čikagu novembra 2013.

241
Slobodan Milosević i Dobrica Ćosić u očima karikaturiste.

242
 Anclise htoja je podcla ti и вШ а је м kedakdja, п ш в ^ т с
seCanjf, ka pretnc, m шеШ фп1 natter mtn> ja m~ dog. Itk xmispafe# kad.
qptffto. da mt>, naafibvifa. tv i ptimnni.
DANE U pa jit iico rtti ffiji, tlefitrnvFf kroje. I,
rvi&out ,k; tfio n m e .,
.NAIMHNOJ oede Ji> whiCvfetiosi prestckx.
S(0 *»♦ ti£e Jtifrp.
ttteisei Ш ко q ki
. ARMIJO Vim sco# oblčctfa* WJe nije odmoh j*v rte, ja mutfu da kaUm
4У. mt \4ss. c m m b m li uvodnik nego je Ш аНо
m i tjp o тШЦтје. ч%
imct /svoju vrednatt —
mmine na srednjim stranoma i p o tm all pprkos tome, on ni
w ! io pbttUmbn gSafrmi jcvi a l i s t u n oi'dkv
'*■* Dmgovl, cm g a pula poteeu апаШа- Џо sa takc'j pctfasia,
l&ansttrovrtm prOogutfK rtugaoorom sa tfiosfm jn i uiko dm(.
tfmerafom, Шопфгот, illt nezovUv pa p lik o . ., д ша. ..
kako gad fta&nte. Bvn, m a lm оаз> fmfm > Л Z ild a •— p r o đ r d i
vajni novlnar, major Msnsrtr poSinje sum- m litn a m ) Mrm.vrsv
}* Flsmtje, tdttwm: >Oerutm ja had pe- td ku v je, fa? da ш Ј в n.
m r a J t j u n t a if ettih drvf&ft. u pern} ?i’fiirs n« Jedar,- print-.
r&£$nM on bona. Prva ret - b&xi\ i ta- V'i st.i sr,4i» da jc sii
ka datje, drueom, sve u isiom xmhtu. karOitvtnant рзчтзгги 4
Dttkiff, da tfsda ja ja m a p&ajtu Xfoftr li Uvrrill. f.Xauaur ja, il
juddn major, pa m e hia I U m sur, da a o đ iš a jl đ o p h m lk iz $ ;
b a m hunt punctate, t mafe tf on ip svoje la (iodine na fihtaju.
hanitć« đa fauna saopiiavc w eh o navlna, } sfitpkt na n o w dtižt
i to — t'ojntkTI trvJkiin je da prlsuHtvu
OCevidtw uzbudvn f hihrtno r m № t n swtrtt scSio je izottaa.

Mensurov Jllja. i<? zoo*tad <ta tam e vaztiuh 1. da

mgteda rm ktfto pa »audllartfumur. Me-
ho, pok, Isknrieti avu prlliku da ohriđa
m tx ttrl i reče:
pi od t»car лLnt pa ni
№ doitto vosnajemj. s
J om : on. ne moZe m
irate, bite Ufa. On *m
VSWto draaojcn'U/. Tt

stil — Drupe*.rf, do jjnfu w&ttsiinu) sa Mch-

stsrtm, isvtnl Xlija, ja ćn го kratka.
O vcko...
kao ito vldite, tckvv
.. Hvdckcija ztdurgeji.
— T o ilA o l — d o o ik :

Buffon (1707-1788): “ ... Stil predpostavlja sjedinjenje i primjenu svih

sposobnosti uma; ideje su temelj stila. Samo dobro napisana djela preći će
na potomstvo ... Stil je čovjek sam ...”

Mensur Seferović, pokretač i odgovorni urednik čikaških novina Zambak - BH

Odjek i Tribina Bošnjaka.

243
 РИ5ЈГГ&19-Ш« j MENSUR
|м*^ДО 9Л1П 9&1М | Ј919—195TWW4
SEFEHOVIĆ
Ioty
« g«nđe
jj _.j ^ јс^-

В Ц ~ !^ ^ И ^ ^ И Д м Ш 9-
l s i 3 —Ш ' 191«—195« 1919-19U 1*1»;
||9 1 « - Ж > 1919-195« 1919—1359 1919-
I&19—S d I91B—1959 1919—1959 1919-
Ш9\9— Ш 9 I9t«—W59 Ж 9 —Ш 9 Ш *
|о } 9 —Ш 9 3919—1959 1919—1959;191*
1 9 1 9 -1 » 9 1 9 1 5 -1 9 М Л 9 |« ^ 1 9 ?Ј;Ш Ј
■919—1959 1919— Ј5 ~ -* ^ 9 Л 9 1 |
№19—:352 1939—1959 ИЗб-ЈЛЦИ
Ш р 19 — . V>5 1
■no- ic.'o
■>19—1959*
■>19—1959 В
Ш1
?-> јд Ц ■" f i f
■ > 19—1959 ^ р Ш Ш Ј Ш Ј Ш Ј Ш Ш
Ш (■&*¥*
К - • :5 «
■ l 9 —1954 ■
■ l9—1959

Gw**ai-,

Četiri izdavačka preduzeća (u Sarajevu 1959, Beogradu 1972, Gomjem

Milanovcu 1974, Prijedoru 1981) štampalo je autorovu romansiranu biografiju
Šoša.

244
 MENSURSEFEROVIĆ

PRED OĆIMA GRADA

Naraštaji prolaze, grad traje

Ico Voljevica, slikar i kozer, autor naslovne

strane “Pred očima grada”.

245
Autorove knjige
246
Promocija knjige Preboli zla, Sarajevo 2006.

Z adovoljstvo nam je pozvati Vas na

promociju knjige

Vojslqi
zajedno [jeto
M en su r S eferović

koja ć e biti održana u

četvrtak, 21. oktobra 1999.godine
u 13 sati
u prostorijam a V ijeća K ongresa
b ošn jačk ih in telektu alaca
u Sarajevu
ul. Valtera Perića 13

Promotori:
Prof. dr S afet H alilović
Prof. dr J u s u f Žiga
Prof. dr S m a il Čekić

247
 Državna biblioteka “CONRAD SULZER”
p455 N. Lincoln Ave. Chicago, IL 60625 Tel: 312-744-7616
B o sa n sk o -h e r c c g o v a č k a k o le k c ija k n jig a
ш ш ш ш аш ш ш ш ш ш ш ш ш ш ш кш иш ш ш ш ш аш ш ш ш ш аш ш т *
u su r a d n ji s a B o s a n s k o -h e r c e g o v a č k im k lu b o m ,
B o s a n s k o -a m e r ič k im in fo r m a tiv n im c e n tr o m ,
i č a s o p is o m “N o v a ž e n a ” o r g a n izu ju :

FORMIRANJE BOSANSKOHERCEGOVACKE
K O LEK CIJE

Promociju knjige Mensura Seferovića

“VOJSKA ZA JEDNO LJETO”
iVlolimo V as đa o v o m p r ilik o in , a k o s te u m o g u ć n o 'sti,
p o k lo n it e S u lz er b ib lio te c i jc d n u ili v iš e k n jig a ili p u b lik a c ija na
b o s a n s k o m ili d ru g im je z ic im a na tem u : B o sn a i H e r c e g o v in a
k n již e v n o s t - p o c z ija - isto r ija - u m je tn o s t - s v je d o č e n ja itd ...

Subotu, 5. februara 2000. god u 2:00 sata

u svecanoj sali biblioteke Conrad Sulzer, 4455 N. Lincoln Ave., Chicago

248