http://www.balkandownload.

org/
 Rachel Joyce

Neočekivano
hodočašće
Harolda
Fryja
roman

Naslov izvornika
Rachel Joyce, The Unlikely Pilgrimage of Harold Fry
Copyright © Rachel Joyce 2012

~2~
 Dok je njegova supruga Maureen usisavala kuću, Harold
Fry je otišao ubaciti pismo u poštanski sandučić. Put od
kuće do prvog sandučića učinio mu se prekratak pa je
produžio do narednog, i onda je, s pismom u džepu,
nastavio dalje...
Bez odgovarajuće opreme, bez karte i kompasa pa čak i
mobitela hodao je prema cilju uvjeren da će tako spasiti
nečiji život.

„Čarobna, dirljiva i ohrabrujuća priča o putovanju

jednog čovjeka preko Velike Britanije i unutar vlastitog
srca.“ Deborah Moggach
„Doista lijepa knjiga... istovremeno dirljiva, šarmantna
i jako smiješna.“ Hugh Dennis
„Prekrasna knjiga... Prepuna tuge, nade i najviše od
svega, Ijubavi. Duboko me dirnula.“ Esther Freud
„Odiseja jednostavnog čovjeka; originalan, pametan i
dirljiv roman.“ Claire Tomalin

~3~
Za Paula, koji hoda uz mene, i za mojeg oca,
Martina Joycea (1936. - 2005.)

~4~
 Tko pravu hrabrost ţeli vidjeti,
Neka priđe bliţe;
Jer ovaj ovdje ostat će postojan,
Na vjetru i na kiši.
Nikakve opasnosti
Neće ga pokolebati
U zakletvi
Da bude hodočasnik.

John Bunyan, Put hodočasnika

~5~
 1
Harold i pismo

P
ismo koje će sve promijeniti stiglo je jednog utorka. Jednog običnog
jutra sredinom travnja koje je odisalo mirisima opranog rublja i
pokošene trave. Haroldy Fry je sjedio za stolom svjeţe obrijan, u
čistoj košulji i s kravatom, pred kriškom prepečenca koju nije jeo. Kroz
kuhinjski prozor je netremice promatrao uredan travnjak, točno u sredini
probijen Maureeninim sklopivim stalkom za rublje, s tri strane okruţen
susjedovom punom drvenom ogradom.
- Harolde! - povikala je Maureen dovoljno glasno da nadglasa usisivač.
- Pošta!
Harold je pomislio da bi baš i mogao izaći, ali jedini posao kojeg se
mogao sjetiti bilo je košenje travnjaka, što je već obavio jučer. Usisivač je
zamuknuo i pojavila se njegova supruga, izgledajući ljutito i drţeći pismo.
Sjela je nasuprot Haroldu.
Maureen je bila sitna ţena s krunom sijede kose, odlučna koraka. Kad
su se tek upoznali, Harolda ništa nije veselilo više nego nasmijavati ju.
Promatrati kako njezino krhko tijelo eksplodira u prštavoj sreći. - Za tebe je
- rekla je. Nije shvatio o čemu govori dok nije pogurnula omotnicu preko
stola, sve do Haroldovog lakta. Oboje su promatrali pismo kao da nikad
prije nisu vidjeli nešto takvo. Omotnica je bila ruţičasta. - Na poštanskom
ţigu piše Berwick-upon-Tweed.
Harold nije poznavao nikoga u Berwicku. I inače nije poznavao mnogo
ljudi. - Moţda je greška.
- Mislim da nije. Ne moţeš pogriješiti s poštanskim ţigom - Maureen je
uzela jedan prepečenac sa stalka. Ona gaje voljela hladnog i hruskavog.
Harold je proučavao tajanstvenu omotnicu. Bila je ruţičasta, ali ne kao
pločice u njihovoj kupaonici, ili ručnici i mekana navlaka za toalet u istoj
boji. Ta je ruţičasta bila presnaţna i Haroldu se uvijek činilo kao da to nije
njegova kupaonica. Ali ova je bila njeţna. Ruţičasta poput lokuma. Njegovo
ime i adresa bili su naškrabani kemijskom olovkom, nespretnim slovima
koja su se naslanjala jedna na druge kao da ih je u ţurbi naslagalo neko
dijete: Gospodin H. Fry, Ulica Fossebridge 13, Kingsbridge, South Hams. Nije
prepoznavao rukopis.

~6~
 - Onda? - rekla je Maureen, pruţajući mu noţ. Ugurao ga je u ugao
omotnice i povukao duţ preklopa. - Paţljivo - opomenula ga je.
Osjećao je kako ga promatra dok je paţljivo vadio pismo i vraćao
naočale na nos. Pismo je bilo tipkano, a adresa pošiljatelja mjesto koje
Haroldu nije bilo poznato: Hospicij Sv. Bernarda. Dragi Harolde, ovo će te
pismo možda iznenaditi. Oči su mu poletjele do kraja stranice.
- Onda? - ponovila je Maureen.
- Blagi Boţe. Šalje ga Queenie Hennessy.
Maureen je nabola kockicu maslaca na noţ i zatim ju razmazala
čitavom duţinom prepečenca. - Koja Queenie?
- Radila je u pivovari. Prije mnogo godina. Ne sjećaš se?
Maureen je slegnula ramenima. - Ne vidim zašto bih. Ne znam zašto
bih se sjećala bilo koga otprije mnogo godina. Dodaš mi pekmez?
- Radila je računovodstvu. Bila je jako dobra.
- To je marmelada, Harolde. Pekmez je crven. Pogledaj prije nego što
nešto zgrabiš, moglo bi ti koristiti.
Harold joj je dodao ono što je traţila i vratio se svome pismu. Bilo je
lijepo i uredno napisano, naravno; nimalo nalik ţvrljotini na omotnici.
Zatim se nasmiješio, prisjećajući se da je Queenie uvijek bila takva. Sve što
je radila bilo je toliko uredno da mu niste mogli naći mane. - Ona se tebe
sjeća. Šalje ti pozdrave.
Maureenina usta stisnula su se u točkicu. - Neki tip na radiju je pričao
kako Francuzi ţele naš kruh. U Francuskoj ga ne mogu kupiti rezanog.
Dolaze ovamo i pokupuju sve. Rekao je da bi nam do ljeta moglo ponestati
kruha - zastala je. - Harolde? Nešto nije u redu?
Harold nije odgovorio. Sjeo je uspravnije, s blago razdvojenim usnama,
blijed u licu. Kad je konačno progovorio, glas mu je bio tih, ton odsutan. -
Ima... rak. Queenie mi piše da se oprosti - pokušao je još nešto promucati,
ali nije uspio. Izvukao je rupčić iz dţepa hlača i ispuhnuo nos. - Ja... uh. O,
Boţe - suze su mu navrle na oči.
Prošlo je nekoliko trenutaka, moţda i minuta. Maureen je glasno
progutala i razbila tišinu. - Ţao mi je - rekla je.
Harold je kimnuo. Znao je da bi ju trebao pogledati, ali nije mogao.
- Krasno je jutros - ponovno je počela. - Zašto ne izvadiš vrtne stolce? -
ali Harold je samo sjedio, nepomično, šutke, sve dok Maureen nije ustala i
pokupila prljavo posuđe. Trenutak kasnije iz hodnika je dopro zvuk
usisivača.

~7~
 Harold je jedva disao. Osjećao se kao da bi, ako pomakne samo ruku,
čak i samo jedan mišić, izazvao erupciju osjećaja koje je svom snagom
drţao pod kontrolom. Zašto je dozvolio da prođe dvadeset godina, a da nije
potraţio Queenie Hennessy? U mislima mu se pojavila slika sitne
tamnokose ţene s kojom je radio prije toliko godina, i učinilo mu se
nezamislivim da sad ima - koliko? Šezdeset? I umire od raka u Berwicku.
Kud baš tamo, pomislio je; nikad nije bio tako daleko na sjeveru. Bacio je
pogled prema vrtu i opazio da se u grm lovora zaplela nekakva plastična
vrpca; plesala je i poskakivala, ali se nije uspijevala osloboditi. Gurnuo je
Queenieno pismo u dţep, dvaput ga potapšao da se uvjeri da je na
sigurnom i ustao od stola.

Na katu, Maureen je tiho zatvorila vrata Davidove sobe i neko vrijeme

ostala stajati, udišući sinov miris. Razmaknula je plave zastore, koje je
navlačila svake večeri, i provjerila nije li se na mjestu gdje je mreţasta
tkanina dodirivala prozorsku dasku nakupilo prašine. Ulaštila je srebrni
okvir njegovog portreta s Cambridgea i okvir crno-bijele fotografije pored
njega, na kojoj je David još bio beba. Odrţavala je sobu čistom jer je čekala
da se David vrati, a nikad nije znala kad bi to moglo biti. Jedan dio nje
uvijek je čekao njegov povratak. Muškarci pojma nemaju kakao je to biti
majka. Koliko se duboko voli dijete, čak i kad ode. Pomislila je na Harolda,
koji je sjedio dolje sa svojim ruţičastim pismom, i poţeljela porazgovarati sa
sinom. Maureen je izašla iz sobe jednako tiho kako je ušla, te otišla
promijeniti posteljinu.

Harold Fry je izvadio nekoliko listova papira i jednu od Maureeninih

keramičkih olovaka Basildon Bond iz ladice u komodi. Što čovjek moţe reći
ţeni koja umire od raka? Ţelio je da zna koliko mu je ţao, ali nije mu se
činilo prikladnim napisati Duboka sućut, jer je na karticama u papirnicama
to pisalo, ono... za nakon svega. Uostalom, to mu je zvučalo toliko
formalno, kao da mu zapravo nije stalo. Pokušao je s Draga gospođice
Hennessy, iskreno se nadam da će se Vaše stanje popraviti, ali kad je
odloţio olovku da provjeri napisano, to mu je zvučalo i ukočeno i slabo
vjerojatno. Zguţvao je papir u lopticu i pokušao ponovno. Nikad se nije
spretno izraţavao. Ovo što je sad osjećao bilo je toliko snaţno da nije znao
kako da to izrazi riječima, a čak i da je znao kako, nije smatrao da je u

~8~
redu to tek tako napisati nekome koga nisi vidio dvadeset godina. Da je
situacija obrnuta, Queenie bi znala što da čini.
- Harolde? - Maureenin glas ga je prenuo. Mislio je da je na katu, da
polira nešto ili razgovara s Davidom. Nosila je gumene rukavice.
- Pišem poruku Queenie.
- Poruku? - često bi ponavljala ono što je on upravo rekao.
- Da. Ţeliš li se i ti potpisati?
- Ne bih rekla. Ne bi se bilo pristojno potpisati na poruku nekome koga
jedva poznajem.
Bilo je vrijeme da se prestane mučiti time hoće li se izraziti lijepo.
Jednostavno će morati zapisati što mu je u glavi: Draga Queenie, hvala ti
na pismu. Iskreno mi je žao. - Tvoj žžžžžžž Najbolje želje - Harold (Fry).
Šepavo, ali što je, tu je. Umetnuo je pismo u omotnicu, brzo ju zatvorio i
prepisao adresu Hospicija Sv. Bernarda s Queeniene omotnice. - Skoknut
ću do poštanskog sandučića.
Već je bilo prošlo jedanaest. Uzeo je svoju vodootpornu jaknu s
vješalice na koju mu je Maureen uvijek govorila da ju objesi. Na vratima ga
je preplavio miris topline i soli, ali supruga se nacrtala pored njega i prije
nego što je uspio prekoračiti prag.
- Hoćeš li dugo?
- Idem samo do kraja ulice.
Nastavila ga je gledati onako odozdo, svojim očima zelenim poput
mahovine, uzdignute delikatne brade i poţelio je da zna što da joj kaţe, ali
nije znao; barem nije znao kako da kaţe išta što bi nešto značilo. Poţelio ju
je dodirnuti kao nekada, poloţiti glavu na njezino rame i počinuti. - Bok,
Maureen - zatvorio je kućna vrata između njih pazeći da ne zalupe.

Izgrađene na vrhu brda ponad Kingsbridgea, kuće u Ulici Fossebridge

uţivale su ono što su agencije za nekretnine nazivale uzvišenim poloţajem i
iz njih se pogled pruţao daleko, preko grada i okolice. S druge strane,
prednja su dvorišta pod strmoglavim kutem padala prema pločniku ulice, a
biljke se omatale oko bambusovih kolaca kao da im ţivot ovisi o tome.
Harold se spustio strmim betonskim putićem malo prebrzo za vlastiti ukus
i usput primijetio nekoliko maslačaka. Moţda popodne izvadi sredstvo
protiv korova. To bi bila bar neka zabava.
Primijetivši Harolda, prvi susjed je domahnuo i zaputio se prema
zajedničkoj ogradi. Rex je bio nizak čovjek urednih stopala na dnu, sitne
glave na vrhu i vrlo okruglog tijela u sredini, zbog čega se Harold plašio da

~9~
ako Rex jednom padne, neće ga moći zaustaviti. Skotrljat će se niz ulicu
kao bačva. Rex je ostao udovac prije šest mjeseci, otprilike u isto vrijeme
kad je Harold otišao u mirovinu. Od Elizabethine smrti najradije je pričao o
tome kako je ţivot teţak. Nadugačko i naširoko. - Najmanje što čovjek moţe
je saslušati ga - govorila je Maureen, iako Harold nije bio sigurna misli li
pod tim „čovjek“ baš na njega ili općenito.
- Ideš u šetnju? - rekao je Rex.
Harold je odgovorio šaljivim tonom kojim je, bar se nadao, dao do
znanja da je krenuo i ne namjerava se zaustaviti. - Trebaš da ti bacim
kakvo pismo?
- Nitko meni ne piše. Otkako je Elizabeth umrla, dobivam samo
reklame.
Rex se zagledao u neku točku ni blizu, ni daleko, i Harold je u sekundi
shvatio u kojem će smjeru krenuti razgovor. Podigao je pogled; kovrčavi
oblačići lebdjeli su čistim plavim nebom. - Stvarno lijep dan.
- Stvarno lijep - rekao je Rex. Zatim su malo šutjeli, a Rex je prekinuo
šutnju uzdahom. - Elizabeth je voljela sunce - ponovno je zašutio.
- Dobar dan za pokositi travnjak, Rex.
- Jako dobar, Harolde. Radite kompost od pokošene trave? Ili ju
pustite da se osuši na travnjaku?
- Ako ju pustimo da se suši, kasnije se samo lijepi za cipele. Maureen
ne voli kad unesem smeća na nogama - Harold je pogledao svoje
jedriličarske cipele i zapitao se zašto ih ljudi uopće nose ako nemaju
namjere jedriti. - Pa, idem ja. Da ga stignem ubaciti prije nego što pokupe
poštu u podne - odmahujući omotnicom, Harold je krenuo prema pločniku.

Prvi put u ţivotu osjetio je razočaranje kad je shvatio koliko je

poštanski sandučić blizu. Pokušao je prijeći preko ulice da produlji put, ali
sandučić je stajao i čekao ga na uglu Ulice Fossebridge.
Samostojeće kuće bile su ukrašene gipsanim odljevima, obojene
tonovima ţute, narančaste i plave boje. Neke su još imale šiljate krovove iz
pedesetih godina, ukrašene gredama u obliku napola izašlog sunca; neke
nadograđene tavanske garsonijere prekrivene škriljevcem; jedna je bila
potpuno preuređena u stilu švicarske planinske kolibe. Harold i Maureen
doselili su se ovamo prije četrdesetpet godina, nedugo nakon vjenčanja. Za
polog su potrošili svu Haroldovu ušteđevinu; nije im ostalo ništa za zavjese
i namještaj. Drţali su se povučeno i tijekom godina susjedi su odlazili i
dolazili, a samo Harold i Maureen ostajali. Nekoć su imali gredice s
povrćem i ukrasno jezerce. Maureen je ljeti radila ajvar, David drţao zlatne

~ 10 ~
ribice. Iza kuće nekoć je bila drvena vrtlarska kućica koja je mirisala po
gnojivu, imala visoko postavljene kuke za alate i klupka uţeta i špage. Ali i
sve ovo odavno je nestalo. Ĉak i škola koju je pohađao njihov sin, koja je
stajala nadomak prozora njegove sobe, bila je srušena, zamijenjena sa
pedeset financijski pristupačnih kuća u ţarkim osnovnim bojama uz koje
su stajali stupovi ulične rasvjete u stilu georgijanskih plinskih svjetiljki.
Harold je razmišljao o riječima koje je bio napisao Queenie i osjetio
sram zbog njihove nedostatnosti. Zamislio se kako se vraća kući, Maureen
razgovara s Davidom, i ţivot je isti kao prije, samo što Queenie umire u
Berwicku, i to ga je shrvalo. Pismo je oklijevalo na mračnim ustima
sandučića. Nije ga mogao ubaciti.
- Naposlijetku - rekao je glasno iako nitko nije gledao u njegovom
pravcu, - dan je lijep - ništa ga drugo nije čekalo. Baš bi i mogao prošetati
do sljedećeg sandučića. Skrenuo je iz Ulice Fossebridge prije nego što se
stigne predomisliti.
Nagle odluke nisu se uklapale u Haroldov karakter. Toga je bio
svjestan. Otkako je otišao u mirovinu, dani su prolazili i ništa se nije
mijenjalo, samo mu je struk postajao sve širi, a kosa sve rjeđa. Spavao je
loše, a nekad ne bi spavao cijele noći. Kad je stigao do idućeg sandučića
brţe nego što je očekivao, ponovno je oklijevao. Počeo je nešto za što nije
znao što je, ali sad kad je već počeo, bio je spreman to i završiti. Ĉelo mu se
orosilo kapljicama znoja; krv mu je kolala ţilama ubrzana iščekivanjem.
Ako odnese pismo do poštanskog ureda u Ulici Fore, bit će dostavljeno već
idućeg dana.
Sunce mu je grijalo zatiljak i ramena dok je šetao ulicama s novim
kućama. Harold je virkao kroz tuđe prozore; ponekad su bili prazni, a
ponekad bi se susreo s nečijim pogledom i osjetio potrebu da ubrza korak.
A ponekad bi ugledao kakav neočekivani predmet; porculansku figuricu, ili
vazu, ili čak i tubu. Delikatne dijelove osobnosti koje su ljudi postavljali u
prozor da označe granicu vanjskog svijeta. Pokušao je zamisliti što bi
prolaznik mogao zaključiti o njemu i Maureen iz pogleda u prozor kuće na
broju 13 u Ulici Fossebridge, prije nego što je shvatio da bi svaki zaključak
onemogućile guste zavjese. Uputio se prema dokovima, a mišići bedara su
ga peckali.
Bila je oseka i čamčići, kojima je redom trebao sloj nove boje, su se
ljuljškali na blatnjavoj površini nalik na mjesec. Harold se svalio na praznu
klupu, izvukao Queenieno pismo iz dţepa i razmotao ga.
Sjećala ga se. Nakon svih ovih godina. A on je proţivio svoj običan ţivot
kao da ono što je napravila nije ništa značilo. Tada ju nije pokušao

~ 11 ~
zaustaviti. Nije pošao za njom. Nije se čak ni oprostio. Nebo i pločnik stopili
su se u jedno kad su mu suze još jednom navrle na oči. Zatim je kroza suze
provirio zamagljen obris mlade majke i djeteta. Izgledalo je kao da drţe
kornete sa sladoledom, ruke su ispruţili kao da nose baklje. Majka je
podigla dječaka i posjela ga na drugi kraj klupe.
- Krasan dan - rekao je Harold, nastojeći ne zvučati kao zaplakani
starac. Mlada majka nije ga pogledala, ni odgovorila. Nagnula se nad
sinovu šaku i polizala sladoled što je kapao. Dječak je promatrao majku
tako miran i tako izbliza da se činilo da je njegovo lice dio njezinog.
Harold se zapitao je li ikad sjedio na doku i jeo sladoled s Davidom. Bio
je siguran da je, sigurno je, iako pretraţivanje sjećanja u potrazi za takvim
događajem nije dalo rezultata. Ali mora dalje. Mora predati pismo.
Pred gostionicom Old Creek radnici su se smijali uz ručak i pivo, ali
Harold ih je jedva primijetio. Kad je krenuo uzbrdo strmom Ulicom Fore,
sjetio se majke koja je bila toliko posvećena svome sinčiću da nije vidjela
nikoga drugoga. Sinulo mu je da je uvijek Maureen ta koja razgovara s
Davidom i javlja mu novosti. Da je uvijek Maureen ta koja potpisuje
Harolda („tata“) u pismima i na čestitkama. Da je čak Maureen bila ta koja
je pronašla starački dom za njegovog oca. A to ga je navelo da se zapita -
dok je pritiskao tipku za pješake na prijelazu - ako je Maureen zapravo
Harold, „tko sam onda ja?“
Prošao je pored poštanskog ureda bez zaustavljanja.

~ 12 ~
 2
Harold i djevojka s benzinske i
pitanje vjere

H
arold je bio blizu vrha Ulice Fore. Već je bio prošao pored
zatvorenog Woolworthsa, lošeg mesara („Taj tuče ţenu“, rekla mu je
Maureen), dobrog mesara („Ţena ga je ostavila“), zvonika sa satom,
trţnice Shambles, kao i ureda South Hams Gazette, i sad je prolazio ispred
posljednjeg dućana u ulici. Mišići u listovima pekli su ga pri svakom
koraku. Iza njega estuarij je blistao na suncu poput aluminijske folije;
brodovi su već bili samo sićušne bijele točkice. Zastao je pred putničkom
agencijom jer se ţelio odmoriti, a da nitko ne shvati da se odmara, i pravio
se da čita ponude za putovanja po sniţenim cijenama u izlogu. Bali, Napulj,
Istanbul, Dubai. Njegova je majka tako zaneseno govorila o bijegu u daleke
zemlje u kojima raste tropsko drveće a ţene nose cvijeće u kosi, da je već
kao mali, svijet kojeg nije poznavao promatrao sumnjičavo. Nakon što se
oţenio Maureen i nakon što su dobili Davida, ništa se nije previše
promijenilo. Svake bi godine provodili dva tjedna u istom odmorištu u
Eastbourneu. Harold je nekoliko puta duboko udahnuo da smiri nadimanje
prsa, te nastavio prema sjeveru.
Dućane su zamijenile privatne kuće, neke izgrađene od ruţičasto-sivog
devonskog kamena, neke obojanih pročelja, neke obloţene pločama
škriljevca, poredane u slijepe ulice kao i sva nova naselja. Magnolije su već
počinjale cvasti, zvjezdasti bijeli cvjetovi na granama toliko golim da su
izgledale kao da ih je netko ogulio. Već je bio jedan sat; zakasnio je na
podnevno odnošenje pošiljki. Odlučio je kupiti nešto sitno za jelo da preţivi
do ručka, a zatim nastaviti do sljedećeg poštanskog sandučića. Harold je
pričekao da se promet prorijedi, a zatim prešao cestu do benzinske postaje
na mjestu gdje su prestajale kuće, a počinjala polja.
Mlada djevojka na blagajni je zijevnula. Preko traperica i majice
kratkih rukava imala je navučen haljetak, uniformu na koju je bio
pričvršćen bedţ na kojem je pisalo KAKO VAM MOGU POMOĆI? Kosa joj je
visjela u masnim rezancima sa svake strane glave, a kroz nju su virile uši;

~ 13 ~
koţa joj je bila osuta prištićima i blijeda, kao da je dugo vremena provela u
zatvorenom. Nije znala na što misli kad ju je upitao ima li kakvih
zalogajčića. Otvorila je usta, koja su ostala tako napola razjapljena, a
Harold se zabrinuo da bi mogla tako zauvijek ostati. - Zalogajčić? - rekao
je. - Nešto za prigristi?
Trepnula je. - Aha, mislite hamburger - odvukla se do hladnjaka i
pokazala mu kako da prigrije cheeseburger i krumpiriće u mikrovalnoj.
- Blagi Boţe - rekao je Harold dok su promatrali kako se kartonska
kutija s hranom okreće iza stakla pećnice. - Nisam znao da na benzinskoj
mogu dobiti pravi obrok.
Djevojka je izvadila hamburger iz mikrovalne i ponudila mu vrećice s
kečapom i umakom za roštilj. - Plaćate i gorivo? - upitala je, polako brišući
ruke. Bile su malene kao u djeteta.
- Ne, ne. Samo sam u prolazu. Pješice, zapravo.
- Aha - rekla je.
- Idem baciti pismo za nekoga koga sam davno poznavao. Naţalost,
gospođa ima rak - na vlastiti uţas, shvatio je da je zastao prije posljednje
riječi i izgovorio ju šapatom. Shvatio je i da je stisnuo prste u guţvicu.
Djevojka je kimnula glavom. - Moja teta je imala rak - rekla je. -
Mislim, posvud je to - pogledavala je gore-dolje po policama kao da se rak
sakrio i iza cestovnih karata i voska za poliranje auta. - Ali morate ostati
optimistični.
Harold je prestao ţvakati svoj hamburger i obrisao usta papirnatim
ubrusom. - Optimističan?
- Morate vjerovati. To ja mislim. Medicina i takve stvari nemaju veze.
Morate vjerovati da će bolesniku biti bolje. Toliko se toga skriva u ljudskom
umu o čemu mi pojma nemamo. Ali vidite, ako imate vjere, nema toga što
ne moţete.
Harold je zadivljeno promatrao djevojku. Nije znao kako se to dogodilo,
ali stajala je okupana svjetlošću, kao da se sunce pomaknulo prema njoj i
kosa i koţa sjajili su joj jasno i blještavo. Moţda se i predugo zagledao, jer
je djevojka slegnula ramenima i zagrizla donju usnicu. - Pričam gluposti, je
li tako?
- Zaboga, ne. Ni u kojem slučaju. To je jako zanimljivo. Ali bojim se da
je religija nešto za što se nikad nisam zagrijao.
- Nisam ni mislila na religiju. Nego, znate; morate imati vjere u
nepoznato i prepustiti se. Vjerovati da moţete nešto promijeniti - namotala
je pramen kose oko prsta.
Harold je osjećao da se nikad u ţivotu nije susreo s tako jednostavnim
uvjerenjem i to kod tako mlade osobe; njezine su riječi zvučale kao svima

~ 14 ~
jasna istina. - I ozdravila je, je li tako? Vaša teta? Jer ste vjerovali da ona to
moţe?
Pramen kose sad je bio omotan oko prsta toliko čvrsto da se pobojao
da je prst zauvijek zaglavio. - Rekla je da joj je to davalo nade kad ju je sve
ostalo napustilo -
- Ima li ovdje nekoga? - povikao je muškarac u prugastom odijelu,
stojeći ispred blagajne. Kucnuo je ključem od auta po tvrdoj površini pulta
kao da broji uzalud potraćene sekunde.
Djevojka se uputila prema blagajni, gdje je prugasti napadno
pogledavao svoj sat. Podigao je zglob visoko u zrak i kucnuo po brojačniku.
- Moram biti u Exeteru za trideset minuta.
- Trebate gorivo? - rekla je djevojka, ponovno stojeći na svojem starom
mjestu pred cigaretama i srećkama lutrije. Harold je pokušao uloviti njezin
pogled, ali više ju nije zanimao. Ponovno je postala dosadna i prazna, kao
da se njihov razgovor o njezinoj teti nikad nije dogodio.
Harold je ostavio novac za hranu na pultu i krenuo prema vratima.
Vjera? Je li to riječ koju je upotrijebila? Nije često čuo tu riječ, ali ovo je bilo
čudno. Iako nije bio siguran što je točno mislila pod vjera, ili je li išta ostalo
od njegovih vjerovanja, Haroldu je riječ ostala zvoniti u glavi s upornošću
koja ga je zapanjila. U šezdesetpetoj je prvi put osjetio zdravstvene
probleme. Zglobovi su mu se kočili, u ušima tupo zvonilo, oči suzile sa
svakim daškom vjetra, grudi probadale strelice boli koje su zlokobno
ukazivale na nešto opasnije. Ali otkud sad taj snaţan nalet osjećaja od
kojih mu je tijelo preplavila čista energija? Skrenuo je prema A381 i još
jednom sam sebi obećao da će stati kod sljedećeg sandučića.
Izlazio je iz Kingsbridgea. Cesta se suzila u jednu traku i nastavila
suţavati sve dok pločnik nije potpuno nestao. Iznad njegove glave grane su
se nadvijale spojene poput krova tunela, isprepletene i prošarane šiljastim
mladim pupoljcima i oblačićima cvata. Nekoliko se puta zabio u glogov grm
da izbjegne auto koji je jurio pored njega. Bilo je onih u kojima je bio samo
vozač i Harold je pretpostavio da su to uredski sluţbenici, jer im je s lica
bio izbrisan svaki trag radosti; a bilo je i onih u kojima su bile ţene s
djecom, no i one su izgledale umorno. Ĉak su i stariji parovi poput njega i
Maureen izgledali nekako ukočeno. Harolda je obuzela ţelja da im
domahuje. Ali ipak nije. Teško je disao jer mu je hodanje bilo naporno, pa
si nije ţelio stvoriti probleme.
More je bilo u pozadini; pred Haroldom su se pruţali niski breţuljci i
plavkasti obrisi Dartmoora. A iza toga? Brdski lanci Blackdown, Mendip i
Malvern, planine Pennine, Yorkshire Dales, brda Cheviot i Berwick-upon-

~ 15 ~
Tweed.
Ali ovdje, ravno pred njim preko puta ceste, stajao je poštanski
sandučić i nedaleko od njega telefonska govornica. Haroldovo putovanje je
bilo završeno.
Hodao je sporo. Prošao je pored toliko sandučića da se nije mogao
sjetiti ni broja, pored dva kombija pošte i jednog poštara na motociklu.
Harold je razmišljao o svim stvarima u ţivotu od kojih je odustao. O
kratkim osmijesima. Pozivima na pivo. Ljudima pored kojih je prolazio
svakog dana, na parkiralištu pivovare, ili na ulici, a da ni glavu nije
podigao. O susjedima čije nove adrese nikad ne bi sačuvao nakon što su se
odselili. Još i gore; o sinu koji s njime nije razgovarao i o supruzi koju je
iznevjerio. Sjetio se svojeg oca u staračkom domu i putnog kovčega svoje
majke spuštenog pored vrata. A sad mu se javila ţena koja se prije
dvadeset godina dokazala kao prijateljica. Tako to ide u ţivotu? Točno u
trenutku kad odlučite nešto poduzeti postane prekasno? Malo po malo
morate odustajati od svakog djelića ţivota, kao da istina ne vrijedi ništa?
Spoznaja o vlastitoj bespomoćnosti obrušila se na njega toliko snaţno da je
osjetio slabost. Nije dovoljno samo poslati pismo. Sigurno postoji način da
nešto učini. Posegnuvši za mobitelom, Harold je shvatio da ga je ostavio
kod kuće. Oteturao je na cestu lica iskrivljenog od tuge.
Neki kombi je naglo usporio pred njim uz škripu guma, a zatim
nastavio, izbjegavši ga za dlaku. - Jebeni glupane! - doviknuo mu je vozač.
Jedva ga je čuo. Isto je tako jedva vidio poštanski sandučić. Queenieno
pismo našlo mu se u ruci i prije nego što su se vrata telefonske govornice
zatvorila za njim.
Pronašao je adresu i telefonski broj, ali prsti su mu toliko drhtali da je
jedva ukucao brojeve. Ĉekao je da zazvoni, zrak je bio teţak i potpuno
miran. Među lopaticama mu se slijevao potočić znoja.
Nakon što je telefon zazvonio deset puta napokon se začuo škljocaj i
javio mu se glas sa snaţnim naglaskom. - Hospicij Sv. Bernarda. Izvolite.
- Ţelio bih razgovarati s jednom vašom pacijenticom, molim. Njezino je
ime Queenie Hennessy.
Nastala je tišina.
- Jako je hitno - nastavio je. - Moram znati je li dobro.
Ţena je ispustila zvuk koji je odgovarao dugačkom uzdahu. Harold se
sledio. Queenie je umrla, zakasnio je. Prinio je stisnutu šaku ustima.
- Bojim se da gospođa Hennessy spava - javio se glas. - Mogu li joj
prenijeti kakvu poruku?
Sjene malenih oblaka jurcale su po tlu. Nad udaljenim brdima zrak je
bio zamagljen, ne zbog prašine, nego zbog silnog prostora iza njih. Zamislio

~ 16 ~
je Queenie kako drijema najednom kraju Engleske i sebe u telefonskoj
govornici na drugom kraju, a između njih stvari koje nije poznavao i mogao
si ih je samo maglovito predočiti: ceste, polja, rijeke, šume, stjenovite
ledine, vrhove i doline, i tako puno ljudi. Susrest će ih sve i proći pored
svega toga. Nije smišljao plan, nije uopće razmišljao. Odluka je donesena u
trenutku kad je na to pomislio. Bila je toliko jednostavna da se nasmijao.
- Recite joj da joj stiţe Harold Fry. Samo me mora čekati. Jer ja ću je
spasiti, da znate. Nastavit ću hodati, a ona mora nastaviti ţivjeti. Hoćete li
joj to prenijeti?
Glas je odvratio da hoće. Treba li još nešto? Zna li kad su posjeti,
primjerice? Gdje smije, a gdje ne smije parkirati?
Bio je uporan. - Ne dolazim autom. Ţelim da nastavi ţivjeti.
- Oprostite, rekli ste nešto o autu?
- Dolazim pješice. Iz Juţnog Devona sve do Berwicka-upon-Tweed.
Glas je ispustio još jedan očajan uzdah. - Linija je uţasna. Što ste
rekli?
- Da hodam - povikao je.
- Tako, dakle - rekao je glas polako, kao da je ţena dohvatila olovku i
sve to zapisuje. - Hodate. Reći ću joj. Da joj kaţem još nešto?
- Krećem odmah. Dok god hodam, mora nastaviti ţivjeti. Molim vas,
recite joj da ju ovog puta neću iznevjeriti.
Kad je Harold prekinuo vezu i izašao iz telefonske govornice, srce mu je
udaralo toliko brzo da mu se činilo da je preveliko za njegove grudi.
Drhtavim prstima je rastvorio omotnicu i izvukao svoj odgovor. Naslonio je
papir na staklo govornice i naţvrljao P.S.: Ĉekaj me. Ubacio je pismo, koje
mu više nije bilo vaţno.
Harold se zagledao u prugu ceste što je leţala pred njim i svjetlucave
klisure Dartmoora, a zatim je promotrio jedriličarske cipele na svojim
nogama. Zapitao se što je, za ime Boţje, upravo napravio.
Iznad njega jedan je galeb glasno zamahnuo krilima i kriknuo.

~ 17 ~
 3
Maureen i telefonski poziv

D
obra strana sunčanih dana je da se prašina bolje vidi i da se rublje
osuši gotovo brţe nego u sušilici. Maureen je našpricala, izbijelila,
ulaštila i poubijala sve ţivo što se ikad kretalo radnim plohama.
Oprala je i prozračila plahte, izglačala ih, pospremila i svoj i Haroldov
krevet. Osjetila je olakšanje što joj se ne mota pod nogama, u šest mjeseci
otkako je otišao u mirovinu jedva je izlazio iz kuće. Ali sad kad više nije
imala kućanskih poslova, odjednom je postala nemirna, a zbog toga i
nestrpljiva. Nazvala je Harolda na mobitel, no njegovo zvono, zvuk
marimbe, začuo se negdje s kata. Odslušala je njegovu promucanu poruku
na sekretarici: „Dobili ste telefon Harolda Fryja. Jako mi je ţao - ali njega
trenutno nema.“ Iz dugačke pauze na pola druge rečenice dalo bi se
zaključiti da je otišao potraţiti samoga sebe.
Bilo je prošlo pet. Harold nikad nije izvodio ništa neočekivano. Ĉak su
joj se i uobičajeni zvukovi; otkucavanje sata u hodniku, zujanje hladnjaka,
činili glasnijima nego inače. Gdje li je Harold?
Maureen se pokušala zabaviti kriţaljkom Telegrapha, ali je otkrila da je
već popunila pola odgovora. Mislima joj je protutnjala zastrašujuća
pomisao. Zamislila je Harolda kako leţi negdje na cesti, otvorenih usta.
Događa se to. Ljudi dobiju srčani udar i nitko ih ne pronađe danima. Ili su
se moţda ostvarili njezini tajni strahovi. Moţda je dobio Alzheimerovu kao i
njegov otac? On je umro prije šezdesete. Maureen je potrčala pronaći
ključeve i presvući se u cipele za voţnju.
A tada joj je sinulo da je po svoj prilici s Rexom. Vjerojatno razgovaraju
o košnji travnjaka i o vremenu. Blesan jedan. Vratila je cipele na mjesto
pored vrata i objesila ključ od auta natrag na vješalicu.
Maureen je polako ušla u sobu koja je s godinama postala znana kao
‘najbolja’ u kući. Nikad nije mogla ući u nju, a da pritom ne osjeti da bi
trebala biti malo bolje obučena. Nekad su u njoj drţali stol od mahagonija i
četiri tapecirana stolca; svaki su dan večerali u njoj uz čašu vina. Ali to je
bilo prije dvadeset godina. Stola sad više nije bilo, a na policama su stajali
albumi s fotografijama koje nikad nisu otvarali.
- Gdje si? - rekla je. Zastori su visjeli između nje i vanjskog svijeta,

~ 18 ~
oduzimajući mu boju i teksturu, što se Maureen svidjelo. Sunce je već
počelo zalaziti. Još malo pa će se upaliti ulična rasvjeta.

Kad je telefon zazvonio, Maureen je poletjela do hodnika i zgrabila

slušalicu. - Harolde?
Sugovornik je malo šutio. - Rex je, Maureen. Susjed.
Maureen se bespomoćno osvrnula oko sebe. U jurnjavi do telefona
stala je na nešto uglato što je sigurno Harold ostavio na podu. - Je li sve u
redu, Rex? Jesi li opet zaboravio kupiti mlijeko?
- Je li Harold kod kuće?
- Harold? - Maureen je osjetila kako joj glas postaje kreštav. Ako nije s
Rexom, gdje je onda? - Jest. Naravno da je - izgovorila je ovo tonom koji je
bio daleko od njezinog prirodnog. Zvučala je kraljevski i snuţdeno u isto
vrijeme. Baš poput svoje majke.
- Samo sam se zabrinuo da se nešto dogodilo. Nisam ga vidio kad se
vratio iz šetnje. Išao je baciti pismo.
Kroz Maureenine misli već su jurcali katastrofalni prizori ambulantnih
kola i policajaca, nje same kako drţi Haroldovu nepomičnu ruku, i nije
znala je li to sve obična glupost, ali u glavi je već uvjeţbavala reakciju na
najgoru moguću vijest kao da će time ublaţiti šok. Ponovila je da je Harold
kod kuće, a zatim, prije nego što je Rex stigao upitati išta drugo, poklopila
slušalicu. Odmah je poţalila. Rex je imao sedamdesetčetiri godine i bio je
usamljen. Samo je ţelio pomoći. Baš ga je namjeravala nazvati kad ju je
prestigao, i telefon je počeo zvoniti čim je stavila ruku na slušalicu.
Maureen se pribrala i pozdravila smirenim glasom. - Dobra večer, Rex.
- Ja sam.
Njezin smireni glas ponovo se podigao. - Harolde? Gdje si?
- Na B3196. Pored nekog puba u Loddiswellu - zvučao je kao da je
zadovoljan time.
Između kućnih vrata i Loddiswella bilo je gotovo osam kilometara.
Znači, nije ga snašao srčani udar i nije se srušio na cesti. Nije zaboravio
tko je. Umjesto olakšanja osjetila se povrijeđenom. Zatim ju je obuzela
uţasna nova misao. - Jesi li pijan?
- Popio sam limunadu, ali osjećam se fantastično. Bolje nego
godinama. Upoznao sam dragog momka koji prodaje satelitske antene -
zastao je kao da se sprema priopćiti joj nešto od velike vaţnosti. - Obećao
sam da ću hodati, Maureen. Sve do Berwicka.
Pomislila je da je krivo čula. - Hodati? Do Berwicka-upon-Tweed? Ti?

~ 19 ~
 Haroldu je ovo bilo jako zabavno. - Da! Da! - protisnuo je kroz smijeh.
Maureen je s mukom progutala slinu. Osjećala je kako ju izdaju i noge
i glas. - Da vidimo jesam li dobro shvatila - rekla je. - Ideš pješice posjetiti
Queenie Hennessy?
- Hodat ću do nje, a ona će nastaviti ţivjeti. Spasit ću je.
Maureen su koljena klecnula. Ispruţila je ruku da se podpure o zid. -
Ne bih rekla. Ne moţeš spasiti ljude od raka, Harolde. Osim ako nisi kirurg.
A ti ne moţeš ni kruh narezati, a da ne napraviš nered. Govoriš besmislice.
Harold se ponovno nasmijao, kao da je osoba o kojoj govore netko
nepoznat, a ne on sam. - Razgovarao sam s curom na benzinskoj i dala mi
je ideju. Ona je spasila svoju tetu od raka jer je vjerovala da moţe. I
pokazala mi je kako da pogrijem hamburger. Ĉak su i kiseli krastavci bili
unutra.
Zvučao je tako sigurno u sebe. Maureen je osjetila iskru ljutnje. -
Harolde, tebi je šezdesetpet. Jedino hodanje za koje si inače sposoban je do
auta. I za slučaj da nisi primijetio, ostavio si mobitel doma - pokušao je
nešto odgovoriti, ali Maureen je nastavila. - I što misliš, gdje ćeš spavati?
- Ne znam - smijeh je nestao i sad mu je glas zvučao bezizraţajno. - Ali
nije dovoljno samo poslati pismo. Molim te. Moram ovo učiniti, Maureen.
Način na koji ju je molio kao da je odluka u njezinim rukama i to što je
na kraju dodao njezino ime, kako to rade djeca; a zapravo je očigledno već
bio odlučio, ju je gurnuo preko ruba. Iskra ljutnje je ojačala do munje. -
Onda ti lijepo hodaj do Berwicka, Harolde - rekla je. - Ako tako ţeliš, samo
ti hodaj. Baš me zanima hoćeš li stići dalje od Dartmoora - linija je krčala.
Maureen je čvršće stisnula slušalicu, kao da će tako zadrţati Harolda. -
Harolde? Jesi li još u pubu?
- Ne, u telefonskoj govornici pred pubom. Prilično smrdi. Mislim da se
netko - nije dovršio. Veza se prekinula.

Maureen se svalila na stolac u hodniku. Tišina je sad bila glasnija nego

prije no što je nazvao. Ĉinilo se da guta sve oko sebe. Nije se čulo
otkucavanje sata u hodniku, ni zujanje hladnjaka, ni pjev ptica iz vrta.
Glavom su joj skakutale riječi „Harold“, „hamburger“, „hodati“, a usred njih
ugurale su se još dvije: Queenie Hennessy. Nakon svih ovih godina.
Zadrhtala je prisjećajući se nečega što je bilo zakopano negdje duboko
unutra.
Maureen je sjedila sama dok je padao mrak, a neonska svjetla su se
prelijevala preko brda i razbijale noć lokvicama narančaste svjetlosti.

~ 20 ~
 4
Harold i hotelski gosti

H
arold Fry bio je visok muškarac koji je kročio kroz ţivot pognut,
očekujući da se niotkud pojave niski dovratak ili papirnati avion
koji je skrenuo s puta. Na dan kad je rođen njegova je majka
pogledala zamotuljak u svom naručju i osjetila jezu. Imala je usne poput
pupoljka i supruga koji se činio kao dobra ideja prije rata i loša poslije.
Dijete je bilo posljednje što je ţeljela, ili trebala. Dječak je brzo naučio da je
najbolji način da ţivi u miru da se pritaji; da postane odsutan čak i kad je
prisutan. Igrao se s djecom iz susjedstva, ili barem gledao kako se igraju
negdje iz prikrajka. U školi je toliko malo privlačio paţnju na sebe da je
djelovao priglupo. Iz roditeljskog doma je otišao u šesnaestoj i ţivio sam sa
sobom sve dok jedne večeri nije uhvatio Maureenin pogled preko plesne
dvorane i ludo se zaljubio. Mladi par je u Kingsbridge dovela pivovara.
Harold je četrdesetpet godina obavljao isti posao prodajnog
predstavnika. Drţao se povučeno, radio učinkovito i samozatajno, ne
traţeći ni paţnju, ni napredovanje. Drugi dečki su putovali ili dobivali
poloţaje u upravi, ali Harold nije ţelio nijedno od toga. Nije imao ni
prijatelja, ni neprijatelja. Kad je odlazio u mirovinu, zamolio je da ne
organiziraju oproštajnu zabavu. Iako je jedna od cura u administraciji
nabrzinu ipak organizirala malo druţenje, nitko iz prodajnog odjela nije
znao previše o njemu. Netko je rekao da je jednom čuo da Harold ima
zanimljivu prošlost, ali nije znao kakvu točno. Završio je s poslom jednog
petka i vratio se kući sa svega dva trofeja nakon čitavog radnog vijeka -
potpunim ilustriranim automobilskim vodičem cestama Britanije i poklon-
bonom za trgovinu s vinima. Knjigu je odloţio u najbolju sobu, zajedno sa
svim drugim stvarima koje nitko nikad nije gledao. Poklon-bon je ostao u
omotnici. Harold nije pio.

Probudio se naglo, od gladi. Madrac se tijekom noći premjestio i postao

tvrđi, a preko tepiha je padala njemu nepoznata zraka svjetlosti. Što je
Maureen učinila sa sobom da su prozori na krivoj strani? Što je učinila sa

~ 21 ~
zidovima da su odjednom prekriveni grančicama cvijeća? U tom se
trenutku sjetio: nalazi se u hotelu sjeverno od Loddiswella. Pješaci do
Berwicka jer Queenie Hennessy ne smije umrijeti.
Harold bi bio prvi koji bi priznao da ima elemenata u njegovom planu
koji nisu najbolje razrađeni. Nije imao cipele za pješačenje, ni kompas, a
kamoli kartu ili rezervnu odjeću. Najslabije planiran dio putovanja ipak je
bilo samo putovanje. Nije znao da će nastaviti hodati dok nije počeo hodati.
Zaboravite na detalje plana; nije imao nikakav plan. Ceste Devona je
prilično dobro poznavao, a nakon toga će jednostavno nastaviti prema
sjeveru.
Harold je narahlio dva jastuka i uspravio se u sjedeći poloţaj. Lijevo
rame mu je bilo utrnulo, ali inače se osjećao svjeţije. Spavao je bolje nego u
mnogo godina, nisu ga mučile slike koje su se inače javljale u mraku.
Pokrivač je imao jednak uzorak kao cvjetna tkanina zastora, a u sobi je bio
i jednostavan ormar od borovine, ispred kojeg je odloţio svoje jedriličarske
cipele. U najdaljem kutu sobe nalazio se umivaonik, iznad njega ogledalo.
Njegova košulja, kravata i hlače bili su sloţeni u malenu hrpicu na stolac
presvučen izblijedjelim plavim baršunom.
Odjednom se sjetio haljina svoje majke razbacanih po domu njegovog
djetinjstva. Nije znao otkud mu sad te slike. Bacio je pogled kroz prozor,
pokušavajući pronaći neku misao koja će odagnati to sjećanje. Zapitao se
zna li Queenie da on pješaci prema njoj. Moţda upravo sad i ona razmišlja
o tome.

Nakon telefonskog poziva u hospicij, nastavio je cestom B3196 kamo

god se penjala ili skretala. Odlučno napredujući, prošao je polja, kuće,
drveće, most preko rijeke Avon, a pored njega su prolazili bezbrojni
automobili. Ništa od ovoga zapravo nije primijetio, promatrao je sve to kao
samo još jednu stvar manje koja stoji između njega i Berwicka. Zaustavljao
se u pravilnim razmacima da smiri disanje. Nekoliko puta morao je
popraviti svoje jedriličarske cipele na nozi i obrisati znoj s čela. Kad je
stigao do one gostionice u Loddiswellu, stao je da utaţi ţeđ i tamo je
porazgovarao s prodavačem satelitskih antena. Momak je bio toliko dirnut
kad mu je Harold ispričao što namjerava da ga je pljesnuo po leđima i
zamolio sve u lokalu da se stišaju i poslušaju Harolda. Kad im je ponudio
najkraći saţetak („Pješačim Engleskom prema sjeveru dok ne dođem do
Berwicka“), prodavač antena je zagrmio „Bravo, kompa“. Dok su mu te
riječi odzvanjale u glavi, Harold je pojurio telefonirati supruzi.
Poţelio je da mu Maureen kaţe isto to.

~ 22 ~
 - Ne bih rekla - njezine riječi ponekad bi presjekle njegove i prije nego
što bi ih izgovorio.
Nakon razgovora s Maureen, koraci su mu oteţali. Nije se mogao ljutiti
na nju zbog toga što ima loše mišljenje o njemu kao suprugu, ali ipak je
ţelio da se ne ljuti. Stigao je do malog hotela ispred kojeg su stajale male
palme, naherene kao da uzmiču od obalnog vjetra, i upitao imaju li
slobodnih soba. Bio je naviknut spavati sam, naravno, ali spavanje u
hotelu mu je bila novost; dok je radio u pivovari, uvijek je dolazio kući prije
mraka. Zaţmirio je i zapao u san gotovo čim je legao.
Harold se naslonio na mekano, tapecirano zaglavlje kreveta i savinuo
lijevo koljeno, primio gleţanj i privukao stopalo što je bliţe mogao, a da se
ne prevrne u stranu. Stavio je naočale da bolje vidi. Noţni prsti bili su mu
meckavi i blijedi. Malo su boljeli oko noktiju i srednji članci bili su malo
otečeni, a na vrhu pete koţa je bila osjetljiva i činilo se da bi mogao nastati
ţulj, ali s obzirom na godine i slabu fizičku spremnost, Harold je potajno
bio ponosan na sebe. Potom je obavio jednako spor, ali temeljit pregled
desnog stopala.
- Nije loše - rekao je.
Nekoliko flastera. Pošten doručak. Bit će spreman. Zamislio je kako
medicinska sestra govori Queenie da Harold pješaci prema njoj i da samo
mora nastaviti ţivjeti. Vidio je crte njezinog lica kao da sjedi pred njim:
njezine tamne oči, njezina skladna usta, njezinu crnu kosu u sitnim
kovrčama. Ta je slika bila toliko ţiva da nije mogao shvatiti zašto je još
uvijek u krevetu. Mora u Berwick. Prebacio je noge do ruba madraca i
petama popipao, traţeći pod.
Grč. Bol je zapekla od dna prema vrhu desnog lista kao da je upravo
stao na električnu ţicu. Pokušao je uvući nogu natrag pod pokrivač, ali to
je samo pogoršalo stvari. Što ono treba raditi kad vas uhvati grč? Ispruţiti
prste? Ili ih skvrčiti?
Skoknuo je iz kreveta i nastavio poskakivati po tepihu, jaučući i
trzajući se. Maureen je bila u pravu; bit će uspjeh ako stigne do
Dartmoora.
Oslanjajući se o prozorsku dasku, Harold Fry je provirio prema cesti
pred hotelom. Jutarnja guţva već je bila počela i auti su jurili prema
Kingsbridgeu. Pomislio je na svoju suprugu kako priprema doručak u kući
na broju 13 Ulice Fossebridge i zapitao se bi li se moţda trebao vratiti.
Mogao bi uzeti mobitel, spakirati nekoliko sitnica. Mogao bi na internetu
potraţiti karte cesta i naručiti osnovne stvari potrebne za hodanje. Moţda
bi onaj vodič cestama kojeg su mu poklonili kad je išao u mirovinu, kojeg

~ 23 ~
nikad ni otvorio nije, mogao biti od koristi? Ali planiranje rute zahtijevalo bi
i ozbiljno razmišljanje i čekanje, a nije imao vremena ni za jedno, ni za
drugo. Uostalom, Maureen bi čim bi joj se pruţila prilika izgovorila istinu
koju se Harold svim silama trudio izbjeći. Dani kad je od nje očekivao
pomoć ili ohrabrenje, ili kad mu je to još nešto značilo, bili su davna
prošlost. Kroz prozor je vidio nebo njeţne, gotovo lomljive plave boje
pošpricano čupercima oblačića i krošnje drveća obasjane toplom zlatnom
svjetlošću. Grane su se ljuljale na vjetru, pozivajući ga da nastavi.
Ako se sad vrati kući, čak i ako potraţi put na karti, znao je, nikada
neće otići do Berwicka. Brzo se umio, obukao košulju i zavezao kravatu, a
zatim krenuo za mirisom slanine.

Harold je oklijevao pred blagovaonicom, nadajući se da će biti prazna.

On i Maureen mogli su šutjeti satima, ali njezina je prisutnost bila poput
zida za kojeg ste znali da je tamo negdje čak i ako niste prečesto
pogledavali prema njemu. Harold je obavinuo prste oko kvake. Sramio se
činjenice da je nakon svih tih godina rada u pivovari još uvijek stidljiv kad
se treba suočiti s prostorijom punom neznanaca.
Otvorio je vrata i toliko mnogo glava se okrenulo u njegovom smjeru da
ga promotri da mu je ruka ostala zalijepljena za kvaku. Vidio je mladu
obitelj u leţernoj odjeći, dvije stare gospođe, obje u sivome, i poslovnog
čovjeka s novinama. Od dva preostala slobodna stola jedan se nalazio u
središtu prostorije, a drugi daleko u kutu, pored stalka s lončanicom
paprati. Harold se kratko nakašljao.
- Ugodno jutro svima - rekao je. Nije znao zašto ih je pozdravio po irski,
nije imao ni kap irske krvi. Takvo nešto bilo je u stilu njegovog nekadašnjeg
šefa, gospodina Napiera. Ni on nije imao ni kap irske krvi, ali volio se
smijati ljudima.
Hotelski gosti su se sloţili da je jutro uistinu ugodno i vratili svojem
engleskom doručku. Harold je osjećao da je previše upadljiv dok stoji, no
smatrao je da bi bilo nepristojno tek tako sjesti bez poziva.
Kroz dvokrilna salunska vrata s laminiranim znakom na kojem je
pisalo KUHINJA. ULAZ ZABRANJEN., izjurila je ţena u crnoj suknji i bluzi.
Imala je kestenjastu kosu koja je izgledala našušureno, onako kako to ţene
već rade. Maureen nikad nije oblikovala kosu sušilom. „Nema vremena za
uljepšavanje“, rekla bi sebi u bradu. Ona ţena je posluţila dvama starijim
gospođama poširana jaja i obratila se njemu. - Puni doručak, gospodine
Fry?
Harold se prisjetio, gotovo se srameći. Ovo je bila ista ţena koja ga je

~ 24 ~
prošle večeri odvela do sobe. Ista ţena kojoj je, sav ushićen i iscrpljen,
povjerio da pješaci do Berwicka. Nadao se da je to zaboravila. Pokušao je
reći „Da, molim“, ali nije ju mogao ni pogledati, a riječi je promrmljao
nekako drhturavo.
Pokazala mu je da moţe sjesti za stol u središtu prostorije, točno onaj
kojeg je ţelio izbjeći i dok je hodao prema stolu, shvatio je da onaj neobični
kiselkasti vonj koji ga je pratio cijelim putem iz sobe dopire od njega
samog. Ţelio je otrčati natrag u sobu i ponovno se oprati, ali to bi bilo
bezobrazno, pogotovo jer mu je ţena već bila ponudila da sjedne, pa je zato
sjeo. - Ĉaj? Kavu? - upitala je.
- Da, molim.
- Oboje? - upitala je konobarica. Strpljivo ga je promatrala. Sad je već
imao tri problema: ako ga već nije namirisala, ili se sjećala da je onaj koji
pješaci, sad je sigurno zaključila da je senilan.
- Ĉaj bi mi odgovarao - rekao je Harold.
Na njegovo veliko olakšanje, ţena je kimnula i nestala kroz dvokrilna
vrata, a u prostoriji je na trenutak zavladala tišina. Harold je poravnao
kravatu i poloţio ruke na krilo. Ako bude jako miran, moţda sve ovo
nestane.
Dvije gospođe u sivom počele su nešto govoriti o vremenu, ali Harold
nije znao obraćaju li se jedna drugoj, ili gostima. Nije ţelio ispasti
nepristojan, ali nije ni ţelio da ispadne da je prisluškivao, pa se pravio da
ima drugu zanimaciju. Zagledao se u znak na stolu na kojem je pisalo
ZABRANJENO PUŠENJE, a zatim pročitao i onaj pored prozora: LIJEPO
MOLIMO DA ISKLJUĈITE MOBILNE TELEFONE. Zapitao se što li se moglo
dogoditi u prošlosti da vlasnici smatraju da moraju zabraniti toliko toga.
Konobarica se vratila, noseći čajnik i mlijeko. Pustio ju je da mu
natoči.
- Barem vas vrijeme dobro sluţi - rekla je.
Znači, sjeća se. Otpio je gutljaj čaja, ali mu je oprţio usta. Konobarica
je još uvijek stajala pored njega.
- Ĉesto radite takve stvari? - upitala je.
Bio je svjestan napete smirenosti u prostoriji, koja je pojačala njezin
glas. Kratko je redom odmjerio goste, ali nitko se nije micao. Ĉak je i ona
paprat u lončanici na stalku izgledala kao da zadrţava dah. Harold je jedva
primjetno odmahnuo glavom. Nadao se da će konobarica prijeći na nekoga
drugoga, ali kao da nitko nije radio baš ništa, svi su samo gledali u
Harolda. Kao dječak je toliko zazirao od paţnje da se kretao poput sjene.
Mogao je promatrati majku kako nanosi ruţ ili pilji u svoj časopis o

~ 25 ~
putovanjima, a da ga ona ni primijetila ne bi.
- Ako povremeno ne poludimo, nema šanse za nas - rekla je
konobarica. Kratko ga je potapšala po ramenu i napokon nestala kroz
dvokrilna vrata koja su svima drugima bila zabranjena.
Harold je osjetio da se odjednom našao u središtu paţnje iako to nitko
nije izgovorio naglas. Ĉak ga je obuzeo osjećaj da samoga sebe promatra
kako spušta šalicu, a kad je dodirnula tanjurić, začuo se zveket koji ga je
preplašio. Osim toga, vonj je postajao sve gori. Prekorio je sam sebe što se
prethodne večeri nije sjetio oprati čarape u umivaoniku; Maureen bi se toga
sigurno sjetila.
- Nadam se da se ne ljutite što pitam - počela je kreštavo jedna od one
dvije starije gospođe, okrećući se da ga pogleda u oči. - Moju prijateljicu i
mene zanima što točno radite.
Bila je visoka, otmjena gospođa, starija od njega, odjevena u mekanu
bluzu i sijede kose počešljane od lica i skupljene na potiljku. Zapitao se je li
i Queeniena kosa izgubila boju. Je li dugačka, kao kod ove gospođe, ili ju
nosi kratko, kao Maureen. - Jesmo li jako nepristojne? - upitala je.
Harold ju je uvjerio da nisu, ali na njegov uţas, prostorija je ponovno
bila tiha.
Druga je gospođa bila okruglija od prve, a oko vrata je imala nisku
okruglih bisera. - Imamo groznu naviku prisluškivati tuđe razgovore - rekla
je. Nasmijala se.
- Stvarno ne bismo trebale - obratile su se ostalim gostima. Imale su
jednak oštri naglasak kao Maureenina majka. Harold je shvatio da škilji
pokušavajući se usredotočiti na traţenje vokala u njihovom izgovoru.
- Ja mislim da putujete balonom - rekla je jedna.
- Ja mislim da plivate maraton - rekla je druga.
Svi su s iščekivanjem promatrali Harolda. Duboko je udahnuo. Ako
dovoljno puta čuje sam sebe kako govori naglas, moţda se uspije uvjeriti da
je jedan od onih ljudi koji znaju što bi s riječima.
- Hodam - rekao je. - Pješačim do Berwicka-upon-Tweed.
- Berwicka na rijeci Tweed? - rekla je visoka gospođa.
- Pa to je najmanje osam stotina kilometara - rekla je njezina
prijateljica.
Harold nije točno znao. Još se nije bio odvaţio na računanje. - Da -
sloţio se. - Iako vjerojatno i više ako ţelite izbjeći M5 - posegnuo je za
šalicom s čajem, ali ju nije podigao.
Otac obitelji u kutu dobacio je pogled poslovnom čovjeku i usne su mu
se izvile u podrugljiv osmijeh. Harold je poţelio da to nije vidio, ali vidio je i,
naravno, bili su u pravu. Bio je smijurija. Starci bi se trebali umiroviti i

~ 26 ~
sjediti kod kuće.
- Jeste li se dugo pripremali? - upitala je visoka gospođa.
Poslovni čovjek je preklopio novine i nagnuo se prema naprijed,
iščekujući odgovor. Harold se zapitao bi li mogao slagati, ali u srcu je znao
da ne bi. Također je shvatio da se zbog ljubaznosti ove gospođe osjeća
nekako jadnije, pa ga je umjesto samouvjerenosti preplavio stid.
- Nisam iskusan hodač. Bila je to spontana odluka. Nešto što moram
učiniti za prijateljicu. Ona ima rak.
Lica mlađih gostiju promatrala su ga zapanjeno kao da je upravo
progovorio na stranom jeziku.
- Mislite, pješačite iz vjerskih pobuda? - upitala je bucmasta gospođa
pokušavajući pomoći. - Kao hodočasnik?
Okrenula se prema prijateljici, koja je tiho zapjevala „He Who Would
Valiant Be“. Glas joj je bio uzvišen, čist i siguran, a njezino mršavo lice se
zarumenjelo. Harold ni ovog puta nije znao pjeva li svojoj prijateljici, ili
svima u prostoriji, ali činilo mu se nepristojnim prekidati ju. Zatim je
utihnula i nasmiješila se. Harold se također nasmiješio, ali samo zato jer
nije imao pojma što da kaţe.
- Znači, vaša prijateljica zna da pješačite? - rekao je otac obitelji u
najdaljem kutu. Na sebi je imao košulju kratkih rukava s havajskim
uzorkom, a s ruku i prsiju izbijale su mu tamne kovrčave dlake.
Samodopadno se nagnuo unatrag, ljuljajući se na straţnjim nogama svojeg
stolca, na onaj način zbog kojeg je Maureen uvijek grdila Davida.
- Ostavio sam joj poruku telefonom. I poslao sam joj pismo.
- To je sve?
- Nije bilo vremena ni za što drugo.
Poslovni čovjek je drsko promatrao Harolda, ne skidajući pogled s
njega. Haroldu je bilo očito da ga je i on pročitao.
- Jednom su dva mladića tako krenula iz Indije - rekla je bucmasta
gospođa. - U znak mira, 1968. Pješice su obišli četiri nuklearne sile na
četiri kraja svijeta. Sa sobom su nosili čaj i šefove drţava su zamolili da ako
ikad dođu u priliku da pritisnu crveno dugme za lansiranje oruţja, prvo
pristave vodu za čaj i razmisle - njezina je prijateljica mudro kimala
glavom.
U prostoriji je bilo vruće, bila je previše zatvorena i Harold je čeznuo za
zrakom. Rukom je prešao preko kravate kao da se ţeli uvjeriti u vlastito
postojanje, ali osjećao se kao da nije sav svoj. - Strašno je visok - rekla je o
njemu jednom prilikom teta May kao da je to nešto što se moţe popraviti,
poput slavine koja kaplje. Harold je poţelio da se nije upustio u razgovor o

~ 27 ~
pješačenju s gostima hotela. Poţelio je da nisu došli do religije. Nije ga
smetalo da drugi vjeruju u Boga, ali za njega je ona bila jednaka nekom
mjestu u kojem se svi snalaze jer poznaju pravila, a on ne. Uostalom,
probao je i on jednom to s religijom, ali nije mu donijelo utjehe. A sad su
ove dvije drage gospođe pričale o budistima i miru u svijetu, a on sa svime
time nije ţelio imati posla. On je bio samo umirovljenik koji je krenuo u
šetnju s pismom.
- Prije mnogo vremena ta moja prijateljica i ja smo radili zajedno. Moj
je posao bio provjeravati ide li u pubovima sve kako treba. Ona je radila u
računovodstvu. Ponekad bismo zajedno otišli u provjeru pubova i ja sam
nas vozio - rekao je. Srce mu je udaralo toliko brzo da je osjetio slabost. -
Učinila je nešto za mene, a sad umire. Ne ţelim da umre. Ţelim da nastavi
ţivjeti.
Ogoljenost ovih riječi ga je iznenadila, osjećao se kao da je i on sam bez
odjeće. Oborio je pogled na krilo, a prostorija je postala još tiša. Sad kad ju
je prizvao u sjećanje, Harold je ţelio da mu Queenie dulje ostane u mislima,
ali bio je bolno svjestan da ga svi u prostoriji pomno promatraju i sumnjaju
u njega, i tako je sjećanje na nju nestalo baš kao što je nestala i sama
Queenie prije toliko godina. Na trenutak se prisjetio praznog stolca za
njezinim radnim stolom i kako je stajao pored njega čekajući, ne vjerujući
da je otišla i da se neće vratiti. Više nije bio gladan. Spremao se ustati i
izaći na svjeţi zrak, no tad je konobarica izletjela iz kuhinje noseći puni
engleski prţeni doručak. Harold je pojeo koliko je mogao, no to nije bilo
mnogo.
Nasjeckao je preprţenu slaninu i kobasicu na sitne komadiće i sakrio
ih u urednoj liniji ispod noţa i vilice kako je to David znao raditi, a zatim je
otišao.

Po povratku u sobu Harold je pokušao zagladiti plahte i cvjetni

prekrivač preko kreveta onako kako bi to učinila Maureen. Ţelio je ukloniti
svaki svoj trag. Otišao je do umivaonika i smočio kosu, pa ju zagladio na
stranu, a zatim iščačkao komadiće hrane između zubiju noktom kaţiprsta.
U odrazu u zrcalu opazio je crte lica svojeg oca. Ne samo jednako plavetnilo
očiju, nego i oblik usana, lagano ispupčenih kao da uvijek nešto skriva u
ustima pod donjom usnom, te široko čelo kojeg su nekoć pokrivale šiške.
Zagledao se pomnije, pokušavajući se uvjeriti da bi mogao naći i ponešto
majčino, osim visine, ali ona nije ostavila nikakav djelić sebe u njemu.
Harold je bio star čovjek. Nije bio ni navikao na hodanje, a kamoli
hodočasnik. Koga je mislio zavarati? Od kraja djetinjstva ţivot je provodio

~ 28 ~
sjedeći u malenim prostorijama. Koţa mu je bila rastegnuta preko tetiva i
kostiju kao milijun minijaturnih pločica. Pomislio je na sve te kilometre koji
ga dijele od Queenie, na Maureenino podsjećanje da mu je najveća
udaljenost koju je ikad prevalio od kuće do auta. Pomislio je i na onog u
havajskoj košulji koji se cerekao i na sumnjičavost onog poslovnjaka. Bili
su u pravu. Nije imao pojma o tjelesnoj aktivnosti, o mreţi cesta i putova,
pa čak ni o prirodnom terenu. Trebao bi platiti hotelski račun i sjesti na
autobus za Kingsbridge. Zatvorio je vrata sobe bez zvuka i osjetio kako se
oprašta od nečega što nije pravo ni započeo. Dok je Harold polako silazio
tepihom prekrivenim stubama prema recepciji, njegove cipele nisu stvarale
nikakav zvuk.

Upravo je vraćao novčanik u straţnji dţep na hlačama kad su se vrata

blagovaonice naglo otvorila. Pojavila se konobarica, a slijedili su je dvije
gospođe u sivom i poslovni čovjek.
- Pobojali smo se da ste otišli - rekla je konobarica, poravnavajući
svoju crvenkastu kosu, pomalo zadihana.
- Ţeljele smo reći bon voyage - glasno je rekla bucmasta gospođa.
- Nadamo se da ćete uspjeti - rekla je njezina visoka prijateljica.
Poslovni čovjek je Haroldu utisnuo posjetnicu u ruku. - Ako stignete
do Hexhama, potraţite me.
Vjerovali su u njega. Odmjerili su njega i njegove jedriličarske cipele i
saslušali ono što je rekao i odlučili u srcima i glavama da će zanemariti
dokaze i pokušati zamisliti nešto vaţnije i nešto beskrajno ljepše od
očiglednoga. Prisjetivši se vlastitih sumnji, Harold je osjetio poniznost. -
Tako ste ljubazni - rekao je tiho. Rukovali su se i zahvalio im je.
Konobarica se nagnula prema njemu i poljubila ga negdje iznad uha.
Moguće je da se poslovnjak nacerio ili čak podrugljivo iskesio kad se
Harold okrenuo da ode, moguće je i da je iz blagovaonice do njih dopro
prigušen smijeh popraćen kikotanjem. Ali Harold se nije bavio time; čuo je,
ali zahvalnost ga je navela da se nasmije skupa s njima. - Vidimo se u
Hexhamu - obećao je i široko domahnuo, uputivši se prema cesti.
More boje kositra leţalo je iza njega, pred njim svo to kopno koje je
vodilo u Berwick, gdje će ga još jednom dočekati more. Krenuo je i već
samo zbog toga Harold je nazreo i kraj.

~ 29 ~
 5
Harold i barmen i žena sa hranom

B
io je savršen proljetni dan. Zrak je bio njeţan i sladak, a nebo se
prostiralo visoko, ţive plave boje. Harold je bio siguran da su
posljednji put kad je provirio kroz guste zavjese kuće u Ulici
Fossebridge drveće i ţivice bili hrpe tamnih grana i trnja na pozadini neba;
ali sad kad je bio vani, na nogama, činilo mu se da kamo god pogleda vidi
polja, vrtove, drveće, i ţivice što pršte ţivotom. Grane iznad njegove glave
bile su gust krov ljepljivih mladih listova. Vidio je zadivljujuće ţute oblake
forzicije, pruge ljubičastog jastučca, mladu vrbu što je drhtala poput
srebrnog vodoskoka. Iz tla su se probijale prve mladice krumpira, a sa
grmića ogrozda i ribiza već su visjeli sićušni pupoljci nalik na naušnice koje
je Maureen nekoć nosila. Već je i svo to obilje novog ţivota bilo dovoljno da
osjeti polet.
Hotel je ostao iza njega, a cestom su prolazili tek rijetki automobili i
Harold je tek tada shvatio koliko je izloţen tako sam samcat i bez mobilnog
telefona. Ako padne ili ako ga netko zaskoči iz grmlja, tko će čuti njegove
povike upomoć? Krckanje grana navelo ga je da ubrza korak, no kad se
osvrnuo, dok mu je srce divljački udaralo, ugledao je goluba kako klepeće
krilima da se odrţi na grani. Kako je vrijeme prolazilo, a Harold pronašao
pravi ritam hodanja, postajao je sve sigurniji u sebe. Engleska se pruţala
pred njegovim nogama, a osjećaj slobode, osjećaj prodiranja u nepoznato je
bio toliko uzbudljiv da se morao nasmiješiti. Otisnuo se u svijet sasvim
sam i ništa mu se nije moglo ispriječiti na putu ili ga zamoliti da pokosi
travnjak.
Iza zidova ţivice zemlja se pred njim otvorila i s lijeve i s desne strane.
Grupica stabala krošnji oblikovanih vjetrom izgledala je poput čuperka.
Harolda je to podsjetilo na njegovu kosu dok je bio mlad, koju je svakog
dana gelom oblikovao u uredan pramenčić.
Uputit će se prema South Brentu, gdje će pronaći nekakav
jednostavan smještaj i prenoćiti. Otamo će slijediti A38 do Exetera. Nije se
mogao sjetiti koliko je to točno kilometara, ali u davna vremena za takvo
putovanje predvidio bi sat i dvadeset minuta ugodne voţnje. Harold je
hodao jednosmjernim cestama, zidovi ţivice bili su toliko gusti i visoki da je

~ 30 ~
imao dojam da hoda kroz rov. Harolda je iznenadilo koliko su automobili
brzi i ljutiti kad niste u njima. Skinuo je svoju vodootpornu jaknu i
prebacio ju preko ruke.
On i Queenie sigurno su prošli ovim cestama bezbroj puta, no svejedno
se nije sjećao krajolika. Sigurno su mu misli tada bile zaokupljenje
dnevnim planovima, sigurno se brinuo da u predviđeno vrijeme stignu do
odredišta toliko da mu je krajolik pored ceste bio tek ujednačena zelena
podloga s pokojim bezličnim breţuljkom. Ţivot je mnogo drugačiji kad kroz
njega hodate. Kroz razmake između dijelova ograde ceste vidio je teren koji
se penjao i spuštao, prodirao u obrađena polja kariranog uzorka, obrubljen
zidovima ţivice i drvećem. Morao je stati i pogledati sve to. Opazio je toliko
tonova zelene da se osjetio malenim. Neke su bile gotovo crne, baršunaste,
neke toliko svijetle da su bile ţućkaste. Negdje u daljini sunce se
odbljesnulo o auto u prolazu, moţda o prozor i zatreperilo je preko brda
poput zvijezde padalice. Kako ništa od ovoga tada nije primijetio? Blijedo
cvijeće čije ime nije znao obilato je raslo pri dnu grmova ţivice, uz jaglace i
ljubičice. Zapitao se je li Queenie svih tih godina ranije gledala kroz
suvozački prozor automobila i vidjela sve te stvari.
- Ovaj auto miriše po šećeru - primijetila je jednom Maureen, udišući
duboko kroz nosnice. - Na bombone od ljubičice - kad su se navečer
vraćali, Harold je cijelo vrijeme vozio s otvorenim prozorima.
Kad stigne u Berwick, kupit će buket. Zamislio se kako ponosno ulazi
u hospicij, a Queenie sjedi u udobnom stolcu pored osunčanog prozora i
čeka ga. Sestre i osoblje će zastati u poslu i promatrati ga kako prolazi, a
pacijenti će ga ohrabrivati povicima, moţda čak i pljeskati, jer ipak je
prevalio toliki put; a Queenie će se također smijati, onako srameţljivo kao i
uvijek, dok joj bude davao cvijeće.
Maureen je nekoć znala zataknuti grančicu s cvatom ili jesenji list kroz
rupicu na reveru haljine. Sigurno je to bilo nedugo nakon što su se
vjenčali. Ponekad bi, ako nije nosila odjeću s rupicom, zataknula cvijet za
uho i latice bi joj završile u kosi. Bilo je gotovo smiješno. Godinama se nije
toga sjetio.
Neki je automobil usporio i na kraju se zaustavio pored njega. Stao je
toliko blizu da je umalo pogurnuo Harolda u koprive. Prozor se spustio.
Harold je začuo glasnu glazbu, ali nije vidio lica. - Ideš k curi, djedice? -
Harold je samo podigao palce kao odgovor i čekao da auto nastavi svojim
putem. Koţa ga je peckala na mjestu gdje ga je kopriva ipak dohvatila.
Krenuo je dalje, nogu pred nogu. Sad kad se bio pomirio s tim da
napreduje sporo, uţivao je u razmišljanju o udaljenosti koju je prevalio.

~ 31 ~
Daleko pred njim obzor je bio tek plavi potez kistom, blijed poput vode,
nedirnut obrisima drveća i kuća, ali na nekim mjestima zamagljen kao da
su se zemlja i nebo stalili i postali dvije jednake polovice iste stvari. Prošao
je pored dva kombija, okrenuta nosom jedan prema drugome, čiji su se
vozači prepirali oko toga koji bi se trebao vratiti unatrag i prepustiti
prednost drugome. Harolda je izjedala glad. Sjetio se onog doručka kojeg
nije dovršio i ţeludac mu se zgrčio.
Na kriţanju cesta označenom kao California Cross Harold je stao na
rani ručak u pubu i odabrao dva već pripremljena sendviča iz košare. Tri
muškarca prekrivena gipsanom prašinom, koji su izgledali kao duhovi, su
razgovarala o kući na kojoj su radili. Nekoliko drugih gostiju podiglo je
pogled sa svojih krigli piva, ali ovaj pub nije bio na Haroldovoj poslovnoj
ruti i nasreću, nikoga nije prepoznao. Harold je odnio svoj ručak i
limunadu do vrata, te zatreptao pred navalom svjetla koje ga je dočekalo
kad je zakoračio na vrtnu terasu puba. Otpio je gutljaj i slina mu je
preplavila usta, a kad je zagrizao u sendvič, orašasta aroma sira i slatkoća
kruha u eksploziji su obavili njegove okusne pupoljke takvom slašću kao
da nikad prije nije jeo.
Dok je bio mali, nastojao je ţvakati bez zvuka. Njegov otac nije
podnosio zvuk ţvakanja. Ponekad ne bi ništa rekao, samo bi prekrio uši
rukama i zatvorio oči kao da ga zbog malog Harolda boli glava; a ponekad
bi mu rekao da je mala svinja. - Kakav otac, takav sin - odvratila bi
Haroldova majka, vadeći cigaretu. To su ţivci, čuo je Harold jednom
susjeda. U ratu ljudi postaju drugačiji. I ponekad, dok je bio mali, Harold je
poţelio dodirnuti oca, stati pored njega i osjetiti kako ga otac grli. Ţelio ga
je upitati što se dogodilo prije nego što se rodio i zašto očeve ruke drhte dok
poseţe za čašom.
- Taj dječak pilji u mene - rekao bi njegov otac povremeno. Majka bi ga
kvrcnula po nadlanici, ne jako, nego kao da tjera muhu. - Diţi se, maleni.
Odi se van igrati.
Iznenadilo ga je što se prisjeća svega toga. Moţda je hodanje zasluţno.
Moţda čovjek vidi i više od krajolika kad izađe iz auta i upotrijebi noge.
Sunce se pretakalo preko Haroldove glave i ruku poput tople tekućine.
Pod stolom je, da nitko ne vidi i ne namiriše, skinuo cipele i čarape i
pregledao stopala. Prsti su mu bili vlaţni, grimizni kao razljućeno lice. Koţa
mu se upalila na mjestu gdje je peta dodirivala cipelu; ţulj je bio napeta
kuglica. Zarinuo je stopala u mekanu travu i zaţmirio, osjećajući umor, ali
i znajući da ne smije zaspati. Ako predugo ostane ovdje, bit će mu teško
nastaviti.
- Uţivajte dok traje.

~ 32 ~
 Harold se okrenuo u strahu da će ugledati nekoga koga poznaje. Ali
tamo je stajao samo vlasnik puba, djelomično zaklanjajući sunce. Bio je
jednake visine kao Harold, ali krupniji, odjeven u sportsku prugastu
majicu i bermude, i onakve sandale za kakve ja Maureen rekla da joj liče
na peciva. Harold je brţe-bolje navukao svoje jedriličarske cipele.
- Ne dajte se smetati - rekao mu je vlasnik puba prilično glasno, ne
pribliţavajući se. Harold je iz iskustva znao da vlasnici pubova često
smatraju da im je duţnost odrţavati barem privid razgovora čak i ako ostali
šute, i to ga je uvijek zabavljalo. - Ovo lijepo vrijeme tjera ljude da se
pokrenu. Evo, moja ţena: prvi sunčani dan i ona čisti i sprema sve
ormariće u kuhinji.
Maureen je, čini se, čistila cijele godine. Kuće se ne čiste same od sebe,
promrmljala bi. Ponekad bi se bacila na čišćenje stvari koje je očistila
netom prije. Kao da u kući zapravo ne ţive, nego su samo zato tamo da
paze na čistoću površina. Ali Harold to nikad nije rekao, naravno. Samo
pomislio.
- Nisam vas ranije viđao - rekao je vlasnik puba. - U posjetu ste?
Harold mu je objasnio da je samo u prolazu. Otišao je u mirovinu prije
šest mjeseci, radio je u pivovari. Pripadao starim vremenima, kad su
prodajni predstavnici svakog jutra autom obilazili pubove i bilo je manje
tehnologije.
- Onda ste sigurno poznavali Napiera?
Harolda je ovo pitanje zateklo nespremnog. Nakašljao se i rekao da je
Napier bio njegov šef, sve dok nije poginuo u onoj prometnoj nesreći prije
pet godina.
- Znam da bismo o mrtvima trebali govoriti samo dobro - počeo je
vlasnik puba, - ali on je bio opaki gad. Jednom sam ga promatrao kako
skoro ubija čovjeka. Morali smo ga odvući od njega.
Harold je osjetio kako mu se ţeludac steţe. Nije ţelio razgovarati o
Napieru. Umjesto toga je objasnio kako je krenuo baciti pismo za Queenie i
shvatio da to neće biti dovoljno. Prije nego što je vlasnik puba stigao
primijetiti, sam je priznao da nema ni telefon, ni cipele za hodanje, ni karte
i da po svoj prilici djeluje smiješno.
- Queenie nije ime koje se više često čuje - rekao je vlasnik puba. -
Staromodno je.
Harold se sloţio i rekao da je i ona bila staromodna osoba. Mirna i
tiha, uvijek u vunenom smeđem kostimu, čak i u ljetnim mjesecima.
Vlasnik puba je prekriţio ruke, oslanjajući ih na mekanu podlogu
svojeg trbuha i malo razmaknuo noge kao da ima nešto za reći i to će

~ 33 ~
potrajati. Harold se nadao da ne slijedi predavanje o udaljenosti Devona i
Berwicka-upon-Tweed. - Jednom sam poznavao jednu mladu gospođicu.
Draga djevojka. Ţivjela je u Tunbridge Walesu. Ona je bila prva djevojka
koju sam poljubio, a dozvolila mi je i neke druge stvari, ako me razumijete.
Ta bi mlada gospođica bila učinila sve za mene. A ja to nisam shvaćao. Bio
sam previše zauzet pokušajima da uspijem u ţivotu. Tek nekoliko godina
kasnije, kad sam bio pozvan na njezino vjenčanje, shvatio sam koliki je
sretnik momak koji se njome ţeni.
Harold je pomislio kako bi trebao reći da nikad nije bio zaljubljen u
Queenie, ništa takvo, ali činilo mu se da bi bilo nepristojno prekidati.
- Raspao sam se. Počeo piti. Uvalio se u prave nevolje, ako znate što
mislim.
Harold je kimnuo.
- Na kraju sam proveo šest godina u zatvoru. Mojoj je supruzi to
smiješno, ali danas izrađujem rukotvorine. Ukrase za stol. Naručujem
sitnice i ukrasne košarice s interneta. Prava je istina - na ovo je prstima
uvrnuo vlastitu ušku, - da svi imamo prošlost. Svi imamo stvari za koje
ţelimo da ih nismo nikad napravili, ili stvari za kojima ţalimo što nismo.
Ţelim vam sreću. Nadam se da ćete pronaći svoju damu - vlasnik puba je
maknuo prst s uške i sad se zapiljio u njega, mršteći se. - Uz malo sreće,
stići ćete tamo već danas poslijepodne.
Nije ga imalo smisla ispravljati. Harold nije očekivao da ljudi shvate
zašto zapravo pješaci tamo, niti gdje se točno nalazi Berwick-upon-Tweed.
Zahvalio mu je i nastavio put. Sjetio se kako je Queenie u torbici nosila
rokovnik i biljeţila kilometre koje su prošli zbog posla. Laganje jednostavno
nije bilo u njezinoj prirodi; namjerno nikad ne bi slagala. Harold je osjetio
ţalac krivnje i ubrzao korak.

Tijekom poslijepodneva ţulj je postao bolniji. Harold je pronašao način

da gura prste prema prednjem dijelu cipele, da izbjegne dodirivanje zgloba i
koţe cipele. Nije razmišljao o Queenie, nije razmišljao ni o Maureen. Ĉak
nije niti promatrao grmlje na obzoru, ili aute u prolazu. Hrabrio se riječima
„nećeš umrijeti“, a hrabrila su se i njegova stopala. Samo ponekad bi se
riječi našle krivo poredane i Harold bi iznenada shvatio da pjevuši „umrijeti
nećeš“, ili čak i samo „nećeš, nećeš“. Nebo iznad njega bilo je isto nebo koje
je visjelo nad Queenie Hennessy i sa sve je većom sigurnošću znao da je
Queenie čula što on radi i da ga čeka. Znao je da će stići do Berwicka i da
samo mora nastaviti stavljati nogu pred nogu. Ta ga je jednostavnost
razveselila. Ako nastavi prema naprijed, naravno da će stići.

~ 34 ~
 Zemlja je bila nepomična, uznemirena tek automobilima koji su
podizali lišće dok su jurili pored njega. Taj šuštavi zvuk Harolda je gotovo
uvjerio da se nalazi pored mora. Iznenada se našao usred uspomene koju
nije svjesno prizvao u sjećanje.
Kad je David imao šest godina, otišli su na plaţu u Banthamu i David
je počeo plivati prema otvorenom moru. - Davide! Vrati se! Odmah se vraćaj
ovamo! - povikala je Maureen. Što ga je glasnije i upornije dozivala, to je
manja postajala dječakova glava u daljini. Harold je otišao do nje, koja je
stajala na obali, i zastao da razveţe cipele. Baš ih je skidao kad je spasilac
protrčao pored njih skidajući majicu u trku i odbacio ju nekamo iza sebe
bez razmišljanja. Momak se zatim zatrčao u vodu dok mu nije doprla do
struka, a zatim se bacio unutra, te zaplivao reţući valove dok nije stigao do
dječaka. Vratio je Davida na obalu noseći ga na rukama. Dječakova rebra
stršala su poput prstiju, usne su mu bile plave. - Imao je sreće - rekao je
spasilac, obraćajući se Maureen, ne njezinom suprugu. Harold se
odmaknuo korak-dva unatrag. - Tamo je snaţna struja - njegove bijele
tenisice blještale su na suncu.
I Maureen nikad nije ovo izrekla, ali Harold je znao da o tome razmišlja
jer je i on sam razmišljao o tome: zašto je zastao i petljao oko ţniranaca dok
se njihov jedini sin utapao?
Godinama kasnije Harold je razgovarao s Davidom o tome. - Zašto si
nastavio plivati? Onog dana na plaţi? Nisi nas čuo?
David je tada bio negdje u mlađim tinejdţerskim godinama. Zagledao
se u Harolda svojim prekrasnim smeđim očima, očima polu-dječaka, polu-
muškarca, i slegnuo ramenima. - Nemam pojma. Već sam bio u govnima.
Ĉinilo se jednostavnijim ostati tamo, nego se vratiti na obalu - Harold mu je
na to rekao da ne smije prostačiti, pogotovo ako je majka u blizini, a David
je odvratio nešto u stilu „Ostavi me na miru“.
Harold se zapitao zašto se prisjeća svega ovoga. Svojeg jedinog djeteta
kako bjeţi od njega morem i kako mu godinama nakon toga govori da ga
ostavi na miru. Ti su mu se prizori pojavili u sjećanju kao cjelina, kao da
su dio iste uspomene; prsti svjetlosti dodirivali su površinu mora poput
kiše, David je promatrao Harolda s intenzitetom koji kao da ga je rastavljao
na dijelove. Prava je istina da je bio ustrašen. Počeo je odvezivati vezice jer
se plašio da, kad mu ponestane isprika, neće biti sposoban spasiti svojeg
sina. Još gore, svi su to znali; Harold, Maureen, spasilac, čak i David.
Harold je ubrzao korak.
Strepio je da će toga biti još. Slika i misli koje su mu inače zakrčivale
glavu noćima, odrţavajući ga budnim. Godinama nakon onog događaja

~ 35 ~
Maureen ga je optuţila da je tada umalo utopio njihovog sina. Usredotočio
se na okoliš.
Cesta se protezala među gusto nasađenim zidovima grmlja, a svjetlost
je curila kroz rijetke pukotine i otvore. Iz tla su provirivale tanahne
mladice. Negdje u daljini sat je otkucao tri puta. Vrijeme je prolazilo.
Harold je još ubrzao.
Postajao je sve svjesniji osjećaja suhoće u ustima. Nastojao je ne
zamišljati čašu vode, ali sad kad mu se u glavi već bila stvorila ta slika, sa
sobom je u njegova usta dovela i osjećaj i okus hladne tekućine i osjetio je
kako mu tijelo slabi od čeţnje za vodom. Koračao je vrlo oprezno, nastojeći
pronaći postojanije tlo od onog koje kao da mu se odranjalo pod nogama.
Nekoliko je automobila usporilo, ali svima je mahnuo da prođu dalje; nije
ţelio privlačiti paţnju. Svaki udah mu se činio preuglatim da bi mogao
proći kroza šupljine do grudi. Nije imao izbora, morao se zaustaviti kod
prve kuće na koju naiđe. Zatvorio je ţeljezna dvorišna vrata za sobom
nadajući se da vlasnici nemaju psa.
Cigle te kuće bile su nove i sive; zimzelena ţivica bila je strogo ošišana
i ličila je na zidani zid. U urednim gredicama bez korova rasli su ljupki
tulipani. Sa strane je bilo obješeno rublje: nekoliko velikih košulja, hlače,
suknje i jedan grudnjak. Harold je odvratio pogled iz pristojnosti, da ne vidi
stvari koje ne bi smio gledati. Kao tinejđer je znao krišom pogledavati
obješeno rublje svoje tete; korzete s nizovima rupica, grudnjake, midere i
čarape. Tada je prvi put shvatio da ţenski svijet posjeduje tajne koje ţeli
saznati. Pozvonio je na zvonce na vratima kuće i oslonio se o zid.
Kad je vlasnica otvorila vrata, usta su joj se otvorila od šoka. Ţelio joj
je reći da se ne mora plašiti, ali osjećao se iznemoglo. Jedva je uspijevao
pomaknuti jezik. Pojurila mu je donijeti nešto za piti i ruke su mu drhtale
dok je iz njezinih prihvaćao čašu. Voda s ledom prelila se preko njegovih
zubiju, zubnog mesa, nepca i pojurila prema grlu. Gotovo se rasplakao
koliko mu je godila.
- Sigurno ste dobro? - rekla je vlasnica nakon što mu je donijela još
jednu čašu, koju je također iskapio. Bila je krupna ţena odjevena u
izguţvanu haljinu, s bokovima rodilje, kako bi to rekla Maureen. Lice joj je
bilo toliko izmučeno vremenskim uvjetima da je izgledala kao da ju je netko
našamarao. - Ţelite li se odmoriti?
Harold ju je uvjeravao da se osjeća bolje. Silno se ţelio vratiti na cestu i
nije ţelio smetati strancima. Uostalom, ionako je već prekršio nepisano
englesko pravilo kad je zamolio za pomoć. Sve više od toga bilo bi mu
strano, a ni ne bi pomoglo na dulji rok. Objasnio joj je da se sprema na
dulje pješačenje, samo da očigledno još nije spreman. Nadao se da će ovo

~ 36 ~
izmamiti osmijeh, ali ţeni kao da to nije bilo smiješno. Dugo je vremena
prošlo otkako je Harold nasmijao bilo koju ţenu.
- Ĉekajte ovdje - rekla je. Još je jednom iščezla u tišini kuće i potom se
vratila sa dva sklopiva stolca. Harold joj je pomogao da ih rastvori i ponovio
da bi trebao nastaviti put, ali vlasnica se svalila na stolac kao da je i ona
upravo odnekud doputovala, nutkajući ga da joj se pridruţi. - Samo na
trenutak - rekla je. - I vama i meni će dobro doći predah.
Harold se smjestio u stolac pored njezinog. Preplavila ga je teška
tromost i nakon što se trenutak odupirao, ipak je zaklopio oči. Sunčevo
svjetlo postalo je crveno, obojeno njegovim zatvorenim kapcima, a zvukovi
pjeva ptica i automobila u prolazu stopili su se u jedan zvuk, koji je
istovremeno bio i unutar i daleko izvan njega.
Kad se probudio, opazio je da je vlasnica pred njegova koljena
postavila mali stolić, a na njemu tanjur s kruhom i maslacem i kriškama
jabuke. Pokazala je rukom s dlanom okrenutim prema gore prema tanjuru
kao da mu pokazuje put. - Posluţite se. Izvolite.
Iako nije bio svjestan gladi, kad je ugledao jabuku, Harold je osjetio
kako mu se ţeludac steţe. Uostalom, bilo bi nepristojno ne posluţiti se, kad
se već potrudila. Jeo je pohlepno, ispričavajući se usput, ali ne
zaustavljajući se. Ţena ga je promatrala i smiješila se, igrajući se cijelo
vrijeme s četvrtinom jabuke, okrećući ju među prstima kao da je taj komad
voća nešto bizarno što je našla na tlu. - Ĉovjek bi pomislio da je hodanje
jednostavna stvar - rekla je naposlijetku. - Samo stavljanje noge pred nogu.
Ali nikad me neće prestati čuditi koliko su zapravo teške neke stvari koje
svi smatramo nagonskima.
Prešla je jezikom preko donje usnice, čekajući još riječi. - Jedenje -
rekla je naposlijetku. - I to je jedna od njih. Neki ljudi imaju velikih
problema s jedenjem. Pričanje također. Ĉak i ljubav. Sve to moţe biti teško
- promatrala je svoj vrt, ne Harolda.
- Spavanje - rekao je Harold.
Okrenula se prema njemu. - Ne spavate?
- Ne uvijek - posegnuo je za još jednom kriškom jabuke.
Još su malo šutjeli. - Djeca - rekla je napokon.
- Molim?
- To je još jedna od tih stvari.
Harold je kratko pogledao obješeno rublje i savršeno uredne gredice
cvijeća. Odsustvo mladih bilo je očito.
- Imate li vi djece? - upitala je.
- Samo jedno.

~ 37 ~
 Harold je pomislio na Davida, ali to je bilo preteško za objašnjavanje.
Vidio je dječaka kao jako malog, sjetio se kako bi mu lice potamnilo na
suncu i dobilo boju zrelog oraha. Ţelio joj je opisati mekane rupice na
njegovim bucmastim koljenima i način na kojeg je koračao u svojim prvim
cipelicama, gledajući ih cijelo vrijeme kao da ne moţe povjerovati da su mu
pričvršćene za noge. Sjetio se Davida kako leţi u svojem krevetiću, drţi
nezamislivo male prstiće preko vunene deke. Pogled na te prstiće mogao
vas je navesti na pomisao da će se razbiti ako ih dodirnete.
Majčinstvo je Maureen bilo prirođeno. Kao da je cijelo vrijeme koliko ju
je poznavao u njoj bila neka druga ţena, koja je samo čekala da izađe.
Znala je kako se ljuljati da uspava dijete; kako govoriti njeţnim glasom;
znala je kako saviti ruku da mu podrţi glavicu. Znala je koje temperature
treba biti voda kad ga kupa, kad mora malo odspavati, kako mu isplesti
plave vunene čarapice. Harold nije imao pojma kako je ona sve to znala i
promatrao ju je s divljenjem, poput nekoga tko vreba iz sjene.
To je istovremeno produbilo ljubav koju je osjećao prema njoj, ali ju i
uzdiglo i izdvojilo, pa je točno u trenutku u kojem je mislio da će njihova
povezanost ojačati, ona oslabila, ili su samo otišli u različitim smjerovima.
Harold je plašljivo pogledavao svog novorođenog sina, s tim njegovim
svečanim očima, i osjetio je kako ga strah paralizira. A što ako je gladan?
Što ako mu nešto nije po volji? Što ako ga drugi dečki budu tukli kad krene
u školu? Od toliko toga ga je trebalo zaštititi da se Harold osjetio
nedostatnim. Pitao se nalaze li ostali muškarci obaveze roditeljstva toliko
zastrašujućima, ili taj nedostatak krasi samo njega. Ovih dana je sve to
drugačije. Ĉovjek vidi očeve kako potpuno bezbriţno guraju kolica i hrane
novorođenčad.
- Nadam se da vas nisam uzrujala? - rekla je ţena pored njega.
- Ne, ne - ustao je i pruţio joj ruku.
- Drago mi je da ste pozvonili - rekla je. - Drago mi je da ste me
zamolili vode - Harold se vratio na cestu prije nego što ţena vidi da plače.

S lijeve strane pruţali su se tmurni nabori Dartmoora. Harold je sad

vidio da je bezlična plava mrlja koja se protezala obzorom zapravo niz
ljubičastih, zelenih i ţutih brda među kojima nije bilo polja, a na čijim
vrhovima se bijelilo nekoliko velikih stijena. Neki grabeţljivac, moţda
škanjac, je lebdio nad tlom, klizeći zrakom gotovo nepomičan.
Harold se zapitao nije li prije mnogo godina trebao više nagovarati
Maureen da imaju još jedno dijete. - David nam je dovoljan - bila mu je
rekla. - On je sve što trebamo.

~ 38 ~
 Ali ponekad se Harold plašio da je jedan sin više nego što moţe
podnijeti. Pitao se razrjeđuje li se bol ljubavi ako čovjek ima više djece.
Odrastanje djeteta znači neprestano udaljavanje od roditelja. Kad ih je sin
konačno potpuno odbacio, Harold i Maureen su se s time obračunali
svatko na svoj način. Neko su vrijeme bili ljuti, a zatim je ljutnju zamijenilo
nešto drugo, nešto poput tišine koja je posjedovala vlastitu energiju i
vlastitu silovitost. Naposlijetku je Harolda savladala prehlada, a Maureen
se preselila u gostinjsku sobu. Nekako o tome nitko od njih nije rekao ni
riječi, i nekako se Maureen nikad nije vratila u zajedničku spavaću sobu.
Harolda je peta pekla, leđa su ga boljela, a sad su ga i stopala počela
ţariti. Ĉak i najmanji kamenčić mu je uzrokovao nesnosnu bol, morao je
svako malo zastati da ga ukloni i istrese cipelu. S vremena na vrijeme bi
mu i noge popustile bez nekog očitog razloga, kao da su se pretvorile u
ţelatinu, i posrnuo bi. Prsti na rukama su ga peckali, moţda zbog toga što
nisu bili navikli na to da se njima neprestano zamahuje naprijed-natrag. Pa
ipak, usprkos svemu ovome, osjećao se poletno, ţivo. Negdje u daljini netko
je upalio kosilicu i Harold se glasno nasmijao.
Krenuo je cestom A3121 prema Essexu i nakon kilometra i pol
hodanja uz traku kojom je tekao gust promet, skrenuo je na B3372, prateći
travnati rub ceste. Kad ga je sustigla grupica ozbiljnih hodača koji su
izgledali kao da znaju što rade, Harold im se sklonio s puta i mahnuo im da
ga zaobiđu. U prolazu su porazgovarali o lijepom vremenu i krajoliku, ali
Harold im nije rekao da se uputio u Berwick. To je radije zadrţao duboko u
sebi, kao što je Queenieno pismo bilo na sigurnom, duboko u dţepu. Kad
su ga prošli, Harold je s interesom primijetio da svi imaju ruksake, da su
neki odjeveni u komotne trenirke, a drugi opremljeni štitnicima od sunca,
dvogledima i teleskopskim štapovima za hodanje. Nitko nije imao
jedriličarske cipele.
Nekoliko njih mu je domahnulo, neki su se nasmijali. Harold nije znao
je li tome uzrok poruga, misle li da je beznadeţan slučaj; ili moţda
divljenje, no shvatio je da mu odgovor zapravo i nije vaţan. Već je bio druga
osoba od čovjeka koji je počeo hodati u Kingsbridgeu, pa čak i drugačiji od
onoga koji je ušao u mali hotel. Više nije bio tek netko tko je skoknuo do
poštanskog sandučića. On je pješačio prema Queenie Hennessy. On je bio
na novom početku.

Kad je prvi put čuo vijesti o tome da se u pivovari zaposlila i jedna

ţena, bio je iznenađen. - Izgleda da se u računovodstvu zaposlila neka ţena

~ 39 ~
- rekao je Maureen i Davidu. Sjedili su za obrokom u najboljoj sobi; bilo je
to dok je Maureen još uţivala u kuhanju i dok su u najboljoj sobi jeli kao
obitelj. Kad se detaljnije prisjetio, Harold je shvatio da se radilo o boţićnom
ručku, jer su razgovor vodili s ukrasnim papirnim šeširićima na glavi.
- I to bi nam trebalo biti zanimljivo? - upitao je David. Tad je sigurno
bio pred maturom. Bio je od glave do pete u crnom, a kosa mu je dopirala
gotovo do ramena. On nije imao papirni šeširić. Probo ga je viljuškom.
Maureen se osmjehnula. Harold nije ni očekivao da ga podrţi, jer je
previše voljela sina, i bio je u pravu, naravno. Poţelio je da se ponekad ne
osjeća kao stranac, kao da je ono što njih dvoje povezuje zapravo njihova
odvojenost od njega.
- Ţena neće potrajati u pivovari - rekao je David.
- Ĉini se da je kvalificirana za svoj posao.
- Svatko zna za Napiera. On je nasilnik. Kapitalist sa
sadomazohističkim sklonostima.
- Nije gospodin Napier toliko loš.
David se nasmijao na sav glas. - Oče - rekao je onim svojim tonom koji
kao da je sugerirao da je veza između njih dvojice tek hir sudbine, a ne
krvna veza. - Napier je naredio da nekome pucaju u koljena. To svatko zna.
- Siguran sam da nije.
- I to zato jer je ovaj posegnuo u blagajnu sa sitnišem.
Harold nije ništa rekao, umakao je mahunu u umak od pečenja. I on je
bio svjestan glasina, ali nije volio razmišljati o njima.
- Pa, nadajmo se da nova ţenska nije feministica - nastavio je David. -
Ili lezba. Ili socijalist. Je li, oče? - očigledno je bio gotov s gospodinom
Napierom i sad se prebacio na bliskije teme.
Harold je nakratko susreo Davidov izazivački pogled. U ta su vremena
Davidove oči još uvijek bile oštre, nije ih bilo ugodno dugo promatrati. -
Meni ne smeta ako su ljudi drugačiji od mene - rekao je, ali njegov je sin
samo napadno uvukao zrak kroza zube i pogledao majku.
- Ti čitaš Daily Telegraph - rekao mu je. A nakon toga je odgurnuo
tanjur i ustao. Bio je toliko blijed i tanak da je Harold jedva podnio pogled
na njega.
- Jedi, zlato - ponukala ga je Maureen. Ali David je odmahnuo glavom i
otišao od stola, kao da je pogled na njegovog oca dovoljan da bilo kome
ogadi boţićni ručak.
Harold je pogledao Maureen, ali već je i ona bila na nogama, trpala
tanjure jedan na drugi.
- Pametan je on - rekla je.
Ono što se pod time podrazumijevalo je bilo i da je ta pamet isprika za

~ 40 ~
sve i da im je zbog nje nedostiţan. - Ne znam za tebe, ali ja sam presita za
desert - sagnula se i u jednom pokretu skinula papirni šeširić s glave kao
da je to nešto što je prerasla, pa otišla oprati suđe.

Harold je u South Brent stigao u kasnim poslijepodnevnim satima.

Ponovno je koračao kamenom popločanim ulicama i zapanjilo ga je koliko
su ploče malene i pravilnog oblika. Stigao je do kuća boje vrhnja, do vrtova,
do garaţa s daljinskim zaključavanjem i osjetio trijumf nekoga tko se
upravo vratio u civilizaciju nakon dugog puta.
U malenoj trgovini Harold je kupio flastere, vodu, bočicu dezodorana,
češalj, četkicu za zube, plastične britvice, pjenu za brijanje, deterdţent za
pranje rublja i dva paketa čajnih keksa. Unajmio je jednokrevetnu sobu sa
zidovima ukrašenim crteţima izumrlih papiga i u sobi je detaljno pregledao
stopala, pa zatim zalijepio flastere na bolni ţulj na peti i nateknuća na
prstima. Tijelo mu je bolno pulsiralo. Bio je iscrpljen. Nikad prije nije toliko
hodao unutar jednog dana, ali prevalio je trinaest kilometara i jedva je
čekao da nastavi put. Pojest će nešto, nazvati Maureen iz govornice, a
nakon toga poći na spavanje.
Sunce je zašlo iza obzora iznad Dartmoora i ispunilo nebo bojom hrđe.
Breţuljcima je sumrak podario mutan plavkasti ton, a krave što su na
njima pasle na umirućem svjetlu svjetlucale su tonovima marelice. Harold
si nije mogao pomoći, poţelio je da David zna što on radi, zapitao se hoće li
mu Maureen ispričati i koje će riječi upotrijebiti. Na noćnom nebu pojavile
su se prve zvijezde, jedna za drugom, a tama je, sve dublja, treperila
njihovim sjajem. Harold ih je pronalazio i ne traţeći ih.
Druge noći zaredom Harold je spavao bez snova.

~ 41 ~
 6
Maureen i laž

U
početku je Maureen bila uvjerena da će se Harold vratiti. Da će
telefonirati, da će biti umoran i promrzao, i da će ona morati otići
autom po njega, i to usred noći, i da će morati nabrzinu navući
kaput preko spavaćice i obuti cipele za voţnju, a za sve će to biti kriv
Harold. Spavala je isprekidano, s upaljenom svjetiljkom i telefonom pored
kreveta, ali Harold nije ni nazvao, niti se vratio.
Maureen je u mislima pretresala sve što se dogodilo. Doručak,
ruţičasto pismo, Harolda kako ništa ne govori, samo tiho tuguje. Iz glave joj
nije izlazila jedna sitnica: svoj je odgovor presavinuo dvaput i gurnuo ga u
omotnicu prije nego što ga je Maureen uspjela pročitati. Ĉak i kad bi
pokušala razmišljati o nečemu drugome, ili ni o čemu, nije mogla spriječiti
da joj se u misli vraća prizor Harolda kako pilji u Queenienino pismo kao
da se duboko u njegovoj nutrini nešto raspada. Silno je ţeljela
porazgovarati s Davidom, ali nije znala što bi mu i kako rekla. Haroldova
šetnjica je bila prezbunjujuća, presramotna, a plašila se i da će, ako počne
razgovarati s Davidom, shvatiti koliko joj zapravo nedostaje i da će ju to
boljeti više nego što moţe podnijeti.
Dakle, kad je Harold rekao da ide pješice do Berwicka, je li to značilo
da će i ostati tamo kad stigne?
Pa, neka ide ako tako ţeli. Mogla je i znati da će tako završiti. Kakva
majka, takav sin; pomislila je Maureen iako nije upoznala Joan, a Harold
nikad nije pričao o njoj. Kakva se ţena spakira i ode, ne ostavljajući čak ni
poruku? Tako je, Harold slobodno moţe otići. Ionako je s vremena na
vrijeme i sama pomišljala da odustane od svega. Zbog Davida je ostajala u
obitelji, ne zbog bračne ljubavi. Više se nije ni sjećala kako je upoznala
Harolda, niti što joj se svidjelo na njemu; samo da joj je prišao na
nekakvom mjesnom plesu i da je njezina majka, nakon što ga je upoznala,
glasno primijetila da je jako običan.
- Tvoj otac i ja smo imali veće planove za tebe - rekla joj je majka onim
svojim odsječnim tonom.
Maureen u ta vremena nije bila od onih koji spremno poslušaju savjet.
Pa što ako nije visoko obrazovan. Pa što ako nije otmjen. Pa što ako ţivi u

~ 42 ~
unajmljenoj podrumskoj sobi i radi toliko poslova da jedva stigne spavati.
Maureen bi ga pogledala i srce bi joj poskočilo. Ona će mu dati ljubav koju
nikad nije imao. Bit će mu supruga, majka, prijateljica. Bit će mu sve.
Ponekad bi se Maureen prisjetila prošlosti i zapitala gdje li je sad ona
nesmotrena mlada djevojka koja je nekad bila ona.
Maureen je pregledala Haroldove papire, ali nigdje nije bilo nikakvog
objašnjenja za to što se pješice otputio Queenie. Nikakvih pisama. Nikakvih
fotografija. Nikakvih naţvrljanih uputa. Sve što je otkrila u ladici njegovog
noćnog ormarića bila je njezina vlastita fotografija iz mladih dana, tik
nakon što su se bili vjenčali, i jedna zguţvana crno-bijela fotografija Davida
koju je Harold sigurno sakrio tamo, jer se ona jasno sjećala da ju je bila
zalijepila u obiteljski album. Tišina ju je podsjetila na mjesece nakon što je
David otišao, kad se činilo da i sama kuća zadrţava dah. Maureen je
upalila televizor u dnevnoj sobi i radio u kuhinji, ali još uvijek je bilo
previše prazno i tiho.
Je li Harold čekao Queenie ovih dvadeset godina? Je li Queenie
Hennessy čekala njega?
Sutra je dan odvoza smeća. Harold je zaduţen za smeće. Maureen je
sjela za računalo i naručila brošure od nekoliko agencija koje organiziraju
ljetna krstarenja.
Dok se spuštao sumrak, Maureen je shvatila da joj ne preostaje ništa
drugo nego sama iznijeti smeće. Dovukla je vreću stazicom i zabacila ju na
vrtna vrata ljutito, kao da je smeće, Haroldova zanemarena duţnost, i samo
djelomično krivo za njegov odlazak. Rex ju je očigledno spazio s prozora na
katu, jer se nacrtao pored ograde kad se vraćala.
- Sve u redu, Maureen?
Ţustro je odgovorila da je. Naravno da je.
- Zašto Harold nije iznio smeće večeras?
Maureen je pogledala prozor spavaće sobe i njegova praznoća ju je
preplavila toliko silovito da su joj mišići lica bolno zadrhtali. Grlo joj se
stegnulo. - U krevetu je - prisilila se da se nasmiješi.
- U krevetu? - Rex je razjapio usta. - Zašto? Haroldu nije dobro?
Taj se čovjek zabrinjava oko svega. Elizabeth joj je jednom dok su
vješale rublje povjerila da je Rexa majčina pretjerana briţnost pretvorila u
najjezivijeg hipohondra. - Ništa mu nije - rekla je. - Okliznuo se. Uganuo je
gleţanj.
Rexove oči su se raširile na veličinu ţarulja. - Je li krivo stao tijekom
jučerašnje šetnje, Maureen?
- Stao je na klimavi kamen na pločniku. Bit će mu dobro, Rex. Samo

~ 43 ~
treba mirovati.
- Strašno je to, Maureen. Klimavi kamen? O, jao, jao.
Ţalobno je zaklimao glavom. Iz kuće se začula zvonjava telefona i
Maureen je srce poskočilo ravno u grlo. Harold zove. Vraća se kući. Dok je
trkom prilazila vratima, Rex je, još uvijek naslonjen na ogradu, povikao za
njom. - Trebala bi podnijeti ţalbu gradskoj upravi zbog tog klimavog
kamena!
- Ne brini - dobacila je preko ramena. - Hoću - srce joj je toliko brzo
udaralo da nije znala hoće li se rasplakati ili prasnuti u smijeh. Kao strijela
je poletjela do telefona i podigla slušalicu, ali tad se uključila telefonska
sekretarica i pozivatelj je prekinuo vezu. Maureen je utipkala kod za prikaz
posljednjeg broja, ali nije ostao zabiljeţen. Sjedila je, promatrajući telefon,
čekajući da Harold ponovno nazove, ili se vrati doma, ali nije se dogodilo
nijedno do toga.
Ta je noć bila najgora; nije mogla shvatiti kako itko moţe spavati.
Izvadila je baterije iz sata pored uzglavlja, ali nije mogla spriječiti pse da
laju, ili automobile da u tri ujutro škripeći gumama jure prema novim
naseljima, ili kreštanje galebova koje je počelo s prvim zrakama svjetla.
Leţala je vrlo mirno, čekajući da ju obuzme obamrlost, i povremeno bi ju
savladala besvijest, ali tada bi se probudila i iste sekunde sjetila svega.
Harold pješaci do Queenie Hennessy. A ponovno upoznavanje s tom
činjenicom nakon blaţenog neznanja sna bilo je još bolnije nego kad ju je
prvi put čula iz telefonske slušalice. Boljelo je dvostruko. Ali tako to ide,
znala je već Maureen. Morate se uspraviti na noge, u nevjerici, da bi vas
činjenice odmah oborile na koljena i istina dokrajčila.
Ponovno je otvorila ladicu Haroldovog noćnog ormarića i zagledala se u
dvije fotografije koje je tamo drţao sakrivene. Davida u njegovom prvom
paru pravih cipelica, kako stoji na jednoj nozi, drţeći se rukom za njezinu i
podignute druge noge, kao da ju proučava. A na drugoj je fotografiji bila
ona sama, smijala se toliko snaţno da joj je tamna kosa padala preko lica u
dugačkim pramenovima. U naručju je drţala tikvicu koja je bila veličine
malog djeteta. Sigurno ju je fotografirao nedugo nakon što su se doselili u
Kingsbridge.

Kad su stigle tri velike omotnice od turističkih agencija, Maureen ih je

neotvorene bacila u kantu za recikliranje.

~ 44 ~
 7
Harold i iskusni hodač i žena
koja voli Jane Austen

H
arold je jednog dana primijetio da je nekoliko muških zaposlenika
pivovare, uključujući gospodina Napiera, smislilo nekakav čudan
hod, kojem su se smijali krešteći kao da je to nešto najsmješnije na
svijetu. - Pogledajte ovo - čuo bi nekog od njih kako govori u dvorištu.
Zatim bi ispruţio lakat prema van poput pilećeg krilca i spustio gornji dio
tijela kao da se ţeli prikazati širim nego što jest, pa se krenuo gegati preko
dvorišta.
- To je to! Jebo me pas, to je to! - vrištali bi drugi. Ponekad bi cijela
grupica ispljunula cigarete i počela se tako gegati.
Nakon što ih je nekoliko dana promatrao kroz prozor, Haroldu je
sinulo da oponašaju novu ţenu iz računovodstva. Oponašali su Queenie
Hennessy kako hoda s torbicom.
Prisjećajući se ovoga, Harold je osjetio snaţnu potrebu da se vrati na
otvoreno. Blještavo svjetlo prodiralo je kroz zavjese, kao da juri ravno na
njega. S olakšanjem je shvatio da, iako mu je tijelo ukočeno od spavanja, a
stopala osjetljiva, oboje je pokretno, a onaj ţulj na peti manje razjaren.
Košulja, čarape i rublje bili su obješeni na radijatoru; sinoć ih je namočio u
vrućoj vodi i oprao deterdţentom. Bili su kruti i ne dokraja suhi, ali
dovoljno dobri. Oba je stopala oblijepio urednim nizovima flastera i jučer
kupljene stvari paţljivo vratio u plastičnu vrećicu.
Harold je bio jedini gost u blagovaonici, zapravo maloj dnevnoj sobi sa
trodjelnom sjedaćom garniturom naguranom uza zid i stolom za dvije osobe
u sredini. Bila je osvijetljena svjetiljkom s narančastim zaslonom i mirisala
je po vlazi. U vitrini sa staklenim vratima bila je izloţena zbirka lutkica u
španjolskoj odjeći i plavih meduza suhih poput izguţvanih papirnatih
maramica. Vlasnica pansiona mu je rekla da djevojka koja joj pomaţe ima
slobodno. To je izgovorila kao da joj s tim odsustvom nešto nije po volji, kao
da je djevojka nekakva hrana koja se usmrdila i morali su ju baciti.
Servirala mu je doručak i promatrala ga naslonjena na dovratak,

~ 45 ~
prekriţenih ruku. Haroldu je bilo drago što ga nije ništa pitala. Jeo je
pohlepno i nestrpljivo, promatrajući usput cestu kroz prozor, računajući
koliko bi dugo čovjeku koji nije navikao na hodanje trebalo da prijeđe deset
kilometara do Buckfast Abbey, a koliko tek da savlada preostalih
sedamstosedamdesetinešto do Berwicka-upon-Tweed.
Harold je pročitao riječi Queenienog pisma, iako ih je sad već znao
napamet. Dragi Harolde, ovo će te pismo možda iznenaditi. Znam da je
prošlo mnogo vremena otkako smo se posljednji put vidjeli, ali u posljednje
vrijeme dosta razmišljam o tebi. Prošle godine sam imala operaciju -
- Mrzim South Brent - rekao je netko.
Iznenađen, Harold je podigao pogled. U prostoriji su bili samo on i
vlasnica, a ona mu nije izgledala kao da joj se razgovara. Još uvijek je
stajala naslonjena na dovratak, prekriţenih ruku, klimajući nogom gore-
dolje tako da joj je papuča visjela s vrha prstiju, spremna pasti. Harold se
vratio svojem pismu i svojoj kavi, kad se onaj netko ponovno oglasio.
- Više kiše padne u South Bentu nego u cijelom Devonu.
Očigledno je ipak govorila vlasnica, ali nije gledala u Harolda. Bila je
zagledana u tepih, usta zaobljena poput slova O, kao da govore sama od
sebe, ne obazirući se na ostatak. Harold je poţelio da joj moţe reći nešto što
bi bilo od pomoći, no ništa mu nije padalo na pamet. Moţda su njegova
tišina ili spremnost da ju sasluša bili dovoljno, jer je nastavila.
- Ĉak i kad je sunčano ne veseli me. Mislim si, „no, da, sad je krasno,
ali neće potrajati“. Ili promatram kišu, ili ju iščekujem.
Harold je presavinuo Queenieno pismo i vratio ga u dţep. Nešto na
omotnici mu je upalo u oči i zasmetalo ga, ali nije mogao shvatiti što;
uostalom, bilo je nepristojno ne posvetiti vlasnici potpunu paţnju kad je
bilo očigledno da se obraća njemu.
- Jednom sam osvojila odmor u Benidormu - rekla mu je. - Samo sam
se trebala spakirati. Ali nisam mogla. Poslali su mi karte poštom, a ja
nisam ni otvorila omotnicu. Zašto? Zašto nisam zgrabila priliku da
pobjegnem kad mi se pruţila?
Harold se namrštio. Razmišljao je o svim onim godinama kad se nije
javljao Queenie. - Moţda ste se bojali - rekao je. - Ja sam jednom imao
dobru prijateljicu, ali mi je trebalo dugo vremena da to shvatim. Smiješno
je da smo se prvi put sreli u ormaru s uredskim potrepštinama - Harold se
nasmijao, prisjećajući se tog prizora, ali ţena nije. Vjerojatno joj ga je bilo
preteško zamisliti.
Prestala je mahati onom nogom s koje je visjela papuča i zapiljila se u
papuču kao da ju nikad prije nije vidjela. - Jednog ću dana otići - rekla je.
Podigla je pogled preko neugledne prostorije i suočila se s Haroldovim i

~ 46 ~
napokon se nasmiješila.

Usprkos Davidovim predviđanjima, Queenie Hennessy nije bila ni

socijalist, ni feministica, ni lezbijka. Bila je zdepasta ţena neuglednog
izgleda, bez struka, s torbicom zataknutom pod ruku. Svi su dobro znali da
gospodin Napier o ţenama misli da su tek nešto malo više od hormonalnih
bombi na rubu eksplozije. Zapošljavao bi ih kao konobarice ili sekretarice i
očekivao da mu za to zahvale protuuslugom na straţnjem sjedalu njegovog
Jaguara. Tako je Queenie označila novo poglavlje u pivovari, poglavlje u
kojeg gospodin Napier ne bi ni zakoračio da se bilo tko drugi prijavio za
posao.
Bila je tiha i nenametljiva. Harold je jednom čuo nekog mladića kako
komentira, „nekako zaboraviš da je ţensko“. Već nakon par dana čuo je
govorkanja da je u računovodstvo unijela dotad neviđen red. Ali to nije
zaustavilo oponašanje i ismijavanje koje je sad bilo redovita stvar u
hodnicima. Harold se nadao da ih Queenie nije čula. Ponekad bi ju
promatrao u menzi, sjedila je sa svojim sendvičem zamotanim u pekarski
papir. Sjedila je za stolom s mladim sekretaricama odsutno kao da nije s
njima, ili da one nisu s njom.
Jedne večeri kad je već bio dohvatio svoju aktovku i spremao se poći
doma začuo je nekakvo šmrcanje koje je dopiralo iz ormara. Pokušao je
samo proći, no šmrcanje nije prestajalo. Vratio se natrag.
Polako je. otvorio vrata i na vlastito olakšanje, ugledao samo kutije
papira, ništa drugo. Zatim je ponovno začuo onaj zvuk, koji je sad više
podsjećao na jecanje, i ugledao nekoga kako čuči, oslonjen glavom o zid
ormara i leđima prema Haroldu. Ţenin kaput je, cijelom duljinom šava, bio
zategnut preko kralješnice.
- Ispričavam se - rekao je. Baš je namjeravao zatvoriti vrata i zbrisati
kad se ponovno začuo jecaj.
- Ţao mi je. Ţao mi je.
- Ne, ja sam taj koji se treba ispričati - sad je već napola stajao u
golemom ormaru, a napola vani, uz ţenu koja je plakala po velikim ţutim
omotnicama.
- Dobra sam u svome poslu - rekla je.
- Naravno - bacio je pogled niz hodnik, nadajući se da će odnekud
iskrsnuti jedan od mlađih zaposlenika i porazgovarati s njom. Nikad nije
bio spretan s osjećajima. - Naravno - ponovio je, kao da je ponavljanje ono
što joj treba.

~ 47 ~
 - Imam diplomu. Nisam glupa.
- Znam - rekao je, iako to zapravo nije bilo istina; nije znao gotovo
ništa o njoj.
- A zašto me onda gospodin Napier stalno promatra? Kao da čeka da
negdje pogriješim? I zašto mi se stalno smiju?
Njihov je šef Haroldu bio zagonetka. Nije znao jesu li one glasine o
pucanju u koljena istinite, ali promatrao je Napiera kako i najopakije
vlasnike pubova slama kao da su suha grana. Prošlog tjedna Napier je
otpustio jednu sekretaricu jer je dirala njegov stol. - Siguran sam da misli
da ste vrlo dobra računovotkinja - rekao je. Samo je ţelio da prestane
plakati.
- Trebam ovaj posao. Stanarina se neće sama platiti. Ali dat ću otkaz.
Ponekad ujutro uopće ne ţelim ustati iz kreveta. Moj je otac uvijek govorio
da sam previše osjetljiva - ovo je Haroldu bilo previše detalja i nije znao što
bi s njima.
Queenie je oborila glavu i Harold je opazio paperjastu kosu na
njezinom vratu. To ga je podsjetilo na Davida i saţalio se nad njom.
- Nemojte dati otkaz - rekao je njeţnijim glasom, naginjući se malo
bliţe. Bio je iskren. - I meni je u početku bilo teško. Osjećao sam se kao da
ovamo ne pripadam. Ali bit će bolje - nije ništa rekla i na trenutak se
zapitao je li ga uopće čula. - Biste li sad izašli iz ormara s uredskim
potrepštinama?
Na vlastito iznenađenje pruţio joj je ruku i još jednom se iznenadio kad
ju je prihvatila. Ruka joj je bila topla i mekana.
- Hvala vam - rekla je pomalo ukočeno, iako joj je nos bio ţestoko
crven.
Otišla je niz hodnik uspravnih leđa i podignute glave, zbog čega se
Harold osjećao kao da je on bio taj koji se ponašao neobično. Pretpostavio
je da je nakon toga prestala razmišljati o otkazu, jer je otad svaki dan
pogledao prema njezinom stolu i ugledao ju kako radi svoje, sama i mirna.
Rijetko su razgovarali. Zapravo, primijetio je da kad on uđe u menzu,
Queenie zamota svoje sendviče i ode.
Jutarnje sunce prosulo je zlato najvišim vrhuncima Dartmoora, ali u
sjeni je tlo još uvijek bilo prekriveno tankim slojem mraza. Stupovi
svjetlosti pred njim su se zabijali u zemlju poput baklji, označavajući kojim
putem mora nastaviti. Ovo će biti još jedan dobar dan.
Napuštajući South Brent, Harold je prošao pored muškarca u kućnom
ogrtaču koji je jeţevima ostavljao hranu na tanjuriću. Prešao je preko ceste
da izbjegne pse i nedugo nakon toga prošao pored mlade ţene s tetovaţom
koja je urlala ispred nečijeg prozora. - Znam da si unutra! Znam da me

~ 48 ~
čuješ! - šetkala se naprijed-natrag, udarajući nogama zidić oko vrta, tresući
se od bijesa i svaki put kad bi izgledalo kao da će odustati, vratila bi se pod
prozor. - Gade jedan, Arrane! Znam da si unutra! - ponovno bi zaurlala.
Harold je prošao i pored odbačenog madraca, iznutrica pokvarenog
hladnjaka, nekoliko rasparenih cipela, mnogo plastičnih vrećica i jednog
naplatka kotača, a zatim je pločnik ponovno prestao, a cesta kojom je
dotad hodao suzila se u tek jednu traku. Iznenadio se kad je shvatio koliko
je olakšanje ponovno biti pod nebom, među drvećem, među bokovima
terena prekrivenog gustim travama i grmljem.
Harbourneford. Higher Dean. Lower Dean.
Otvorio je drugi paket čajnih keksa, vadeći usput keks po keks iz
vrećice, iako su neki bili prekriveni granulama praška za pranje rublja i
poprimili ne baš ugodan okus.
Hoda li dovoljno brzo? Je li Queenie još ţiva? Ne smije stajati zbog
hrane i sna. Mora ţurno nastaviti naprijed.

Tijekom poslijepodneva Harold je postao svjestan ţestoke boli koja je

probadala njegov desni list i škljocanja u kukovima dok se spuštao niz
brda. Ĉak se i penjao jako sporo, podrţavajući dlanovima donji dio leđa, ne
toliko zbog boli, koliko zbog osjećaja da leđima treba malo pomoći.
Zaustavio se provjeriti kako se drţe flasteri na stopalima i promijenio
flaster na peti, jer se ţulj bio raskrvario.
Cesta je skretala i uspinjala se i ponovno se spuštala. Ponekad bi vidio
breţuljke i polja ispred sebe, ponekad ništa. Izgubio je i posljednju trunku
osjećaja o tome gdje se nalazi, baveći se prisjećanjem na Queenie i
zamišljanjem kako je izgledao njezin ţivot u proteklih dvadeset godina.
Pitao se je li se udala. Je li imala djece. Ali iz pisma je bilo očigledno da još
uvijek koristi djevojačko prezime.
- Mogu otpjevati himnu natraške - rekla mu je jednom prilikom. I
otpjevala ju je, i to čak ne vadeći mentol-bombon iz usta. - Mogu tako
otpjevati i „You Don’t Bring me Flowers“, a još malo pa ću moći i
„Jerusalem“.
Harold se nasmiješio. Zapitao se je li se i tada nasmiješio. Stado krava
koje su ţvakale travu nakratko ga je pogledalo, prestajući ţvakati. Jedna ili
dvije krenule su prema njemu, prvo polako, a zatim gotovo kasom. Tijela su
im izgledala prekrupna za zaustavljanje. Bilo mu je drago da je na cesti,
iako je asfalt bio okrutan prema njegovim stopalima. Plastična vrećica sa
stvarima koje je kupio udarala ga je po bedrima i zabijala mu se u koţu,

~ 49 ~
ostavljajući bijeli trag oko zgloba. Pokušao ju je prebaciti preko ramena, ali
stalno je klizila nadolje, prema laktu.
Moţda se Harold baš zbog tog preteškog tereta iznenada sjetio svojeg
sina kao dječaka kako stoji uz drvenom oplatom prekriven zid u hodniku, a
nova školska torba povlači mu ramena prema dolje. Bio je odjeven u svoju
sivu uniformu, sigurno je to bio prvi dan osnovne škole. Kao i Harold,
David je bio dosta viši od vršnjaka, zbog čega se doimao starijim, ili samo
prevelikim. Pogledao je Harolda stojeći tako pored zida. - Ne ţelim ovo -
rekao je. Suza nije bilo. Nije primio Harolda za ruku i ne puštao ga. Samo
je to rekao, tako jednostavno i tako samosvjesno da je bio očaravajuć.
Harold mu je odgovorio - što? Što je ono odgovorio? Pogledao je sina, kojem
je ţelio svo dobro na svijetu, i ostao bez riječi.
„Istina, ţivot je zastrašujuć“, mogao mu je reći. Ili, „Da, ali kasnije je
bolje“. Ili čak, „Da, ali ponekad su stvari loše, a ponekad dobre“. Još bolje,
ako i nije znao što da kaţe, mogao je zagrliti Davida. Ali nije. Nije napravio
ništa od toga. Toliko je snaţno osjećao dječakov strah da nije znao kako da
popravi stvari. Tog jutra kad je njegov sin pogledao svog oca i zamolio ga da
mu pomogne, Harold mu nije pruţio ništa. Pobjegao je u auto i otišao na
posao.
Zašto se mora toga sjećati?
Zgrbio je ramena i ubrzao korak, kao da ne hoda toliko prema
Queenie, koliko od sebe.

Harold je stigao u Buckfast Abbey prije nego što se suvenirnica

zatvorila. Uglati obrisi kamene crkve bili su sivilo na njeţnoj podlozi
udaljenih vrhova. Shvatio je da je već bio ovdje, prije mnogo godina, kad je
iznenadio Maureen na njezin rođendan. David je odbio izaći iz auta, a
Maureen je inzistirala da ostane s njim, pa su se vratili doma, a da se nisu
ni maknuli s parkirališta.
U suvenirnici samostana Harold je odabrao razglednice i ukrasnu
olovku, i nakratko je razmišljao o tome da kupi i staklenku meda kojeg
proizvode redovnici, ali do Berwicka-upon-Tweed mu je preostalo još dosta
puta, a nije bio siguran bi li staklenka bez problema stala u njegovu
plastičnu vrećicu, ili čak preţivjela putovanje, a da u nju ne uđe
deterdţent. Ipak je kupio med i zamolio da mu ga zamotaju folijom s
mjehurićima. Nigdje nije vidio redovnike, samo grupice turista. I više je
ljudi čekalo za ulazak u preuređeni restoran Grange, nego u opatiju.
Zapitao se primjećuju li to redovnici i smeta li im.
Harold je naručio veliku porciju piletine s curryjem i odnio tanjur do

~ 50 ~
prozora uz terasu, s kojeg se vidio vrt pun lavande. Bio je toliko gladan da
nije mogao dovoljno brzo ubaciti hranu u usta. Za stolom pored njegovog
neki je par u kasnim pedesetima raspravljao o nečemu, moţda o karti.
Oboje su bili odjeveni u safari kratke hlače, safari košulju, smeđe čarape i
prave čizme za hodanje, pa su, sjedeći tako jedno nasuprot drugome za
stolom, izgledali kao muška i ţenska verzija iste osobe. Ĉak su i jeli
jednake sendviče i pili isto voćno piće. Harold je dao sve od sebe, ali nije
mogao zamisliti da se Maureen oblači poput njega. Počeo je pisati
razglednice:

Draga Queenie, prešao sam otprilike trideset kilometara. Moraš

nastaviti čekati. Harold (Fry).
Draga Maureen, stigao sam do Buckfast Abbey. Vrijeme je dobro.
Cipele se drže, baš kao i noge i stopala. H.
Draga djevojko na benzinskoj (Kako Vam Mogu Pomoći?), hvala ti.
Od čovjeka koji ti je ispričao da pješaci.

- Bismo li, molim vas, mogli posuditi vašu olovku? - obratio mu se

čovjek s poštenim cipelama za hodanje. Harold mu ju je dodao i čovjek je
nekoliko puta zaokruţio neku točku na karti. Njegova ţena nije ništa rekla.
Moţda se čak i namrštila. Harold nikad nije volio piljiti u ljude.
- Ovamo vas dovodi pješačka staza Dartmoor? - upitao je čovjek,
vraćajući mu olovku.
Harold je odvratio niječno. Pješaci do prijateljice, čak bi se reklo da ima
misiju. Posloţio je razglednice u uredan snop.
- Moja supruga i ja, naravno, smo zaljubljeni u hodanje. Svake godine
dolazimo ovamo. Ĉak i kad je slomila nogu, došli smo na pješačenje. Toliko
ga volimo.
Harold je odvratio da su on i njegova supruga također odlazili na
odmor u isto mjesto svake godine, u odmaralište u Eastbourneu. Tamo je
svake večeri bilo zabave, čak i natjecanja za goste. - Moj je sin jedne večeri
osvojio nagradu Daily Telegrapha na natjecanju u tvistu - rekao je.
Ĉovjek je nestrpljivo kimnuo glavom, kao da poţuruje Harolda. -
Naravno, kod hodanja je najvaţnije što vam je na nogama. Kakve čizme
imate?
- Jedriličarske cipele - osmjehnuo se Harold, ali čovjek s poštenim
čizmama nije.
- Morali biste si nabaviti nešto od Scarpe. Profesionalci nose Scarpu.
Nama je Scarpa Biblija.

~ 51 ~
 Supruga ga je pogledala. - Tebi je Scarpa Biblija - rekla je. Oči su joj
bile okruglaste, kao da nosi leće i kao da ju moţda ţuljaju. Na jedan
zbunjujući trenutak Harolda je obuzelo sjećanje na igru koja je zabavljala
Davida, u kojoj si je mjerio vrijeme koje moţe provesti bez treptanja. Iz
očiju bi mu tekle suze, ali ne bi trepnuo. Ovakvo natjecanje nije bilo nešto
čime bi se zabavljali u odmaralištu u Eastbourneu. Ovo je bilo prebolno za
gledanje.
- Kakve čarape nosite? - upitao je iskusni hodač.
Harold je pogledao svoja stopala. „Obične“, baš je namjeravao odvratiti,
no hodač nije čekao na odgovor.
- Trebate posebne čarape — rekao je. — Uzmite išta drugo i zaboravite
na hodanje - zatim je zastao. - Kakve mi čarape imamo? - Harold pojma
nije imao. Tek kad je hodačeva supruga odgovorila, shvatio je da je pitao
nju, a ne Harolda.
- Thorlo - odvratila je.
- Gore-Tex jakna?
Harold je otvorio usta, pa ih zatim zatvorio.
- Hodanje je temelj našeg braka. Kojom ste rutom krenuli?
Harold je objasnio kako dok hoda smišlja kojim će putem, ali da ide
prema sjeveru. Spomenuo je Exeter, Bath i moţda Stroud. - Drţim se tih
cesta jer sam se njima vozio cijelog ţivota. Njih poznajem.
Iskusni hodač je nastavio pričati. Haroldu je sinulo da je on jedan od
onih kojima nije potreban sugovornik da bi pričali. Njegova je supruga bila
zauzeta proučavanjem vlastitih ruku.
- Ali, naravno, staza Cotswold je precijenjena. Stoput mi je draţi
Dartmoor.
- Meni se svidjela Cotswold - rekla je njegova supruga. - Znam da je
ravnija, ali je i romantičnija - toliko je ţestoko okretala vjenčani prsten da
se činilo kao da će odšarafiti prst.
- Ona voli Jane Austen - nasmijao se iskusni hodač. - Vidjela je sve
ekranizacije njezinih romana. Ja sam više za muške stvari, ako me
razumijete.
Harold je uhvatio samog sebe kako kima glavom nemajući pojma o
čemu čovjek govori. On nikad nije bio ono što je Maureen nazivala macho
tipom. Uvijek je izbjegavao tulumarenje s Napierom i dečkima iz pivovare.
Ponekad mu se činilo bizarnim što je sve te godine radio s alkoholom
nakon razornog učinka kojeg je imao na njegov ţivot. Moţda ljude privlači
ono čega se plaše.
- Nama je Dartmoor najdraţi - rekao je hodač.
- Tebi je Dartmoor najdraţi - ispravila ga je supruga.

~ 52 ~
 Pogledali su jedno drugo kao da se vide prvi put u ţivotu. U stanci koja
je uslijedila Harold se vratio svojim razglednicama. Nadao se da se par neće
posvađati. Nadao se da ovo nije jedan od onih parova koji u javnosti
izgovore opasne stvari koje doma ne bi mogli prevaliti preko usta.
Ponovno se prisjetio praznika u Eastbourneu. Maureen bi napravila
sendviče za put i stigli bi toliko rano da su vrata odmarališta još bila
zatvorena. Harold se rado prisjećao tih lijepih ljeta dok mu Maureen
nedavno nije rekla kako je David jednom prilikom rekao da najgore dijelove
svojeg ţivota mjeri prema standardu prokleto dosadnog Eastbournea. Ovih
dana, naravno, Maureen i Haroldu se više ne da putovati, ali Harold je
uvjeren da se Maureen zabunila oko odmarališta. Pa smijali su se. David je
uvijek pronašao dečka ili dva za druţenje. One večeri je pobijedio na
natjecanju u plesu. Bio je sretan.
- Dosadan kao prokleti Eastbourne - Maureen je tu riječ izgovorila
toliko izraţajno da se činila poput vojnog napada na njezina usta.
Haroldovo razmišljanje prekinuo je par za susjednim stolom. Harold je
poţelio poći, ali nije uspijevao uhvatiti zatišje od nekoliko trenutaka da se
ispriča i ustane.
- Misliš da je meni bilo zabavno čamiti ovdje sa slomljenom nogom? -
rekla je ţena koja voli Jane Austen. Njezin je suprug nastavio proučavati
svoje karte kao da nije ni riječi rekla, a ona je nastavila govoriti iako ju je
ignorirao. - Nikad više ne ţelim doći ovamo.
Harold je poţelio da ţena prestane. Poţelio je da joj se suprug
nasmiješi ili da ju primi za ruku. Sjetio se sebe i Maureen i godina tišine u
kući na broju 13 Ulice Fossebridge. Je li Maureen ikad osjetila potrebu da
izgovori ovakve istine o njihovom braku glasno i negdje gdje ju svi mogu
čuti? Ta mogućnost mu nikad prije nije pala na pamet i toliko ga je
uznemirila da se u trenu našao na nogama i krenuo prema izlazu. Par
hodača nije ni primijetio da je Harold otišao.

Harold je uzeo sobu u skromnom konačištu koje je mirisalo po

centralnom grijanju, kuhanim iznutricama i osvjeţivaču zraka. Sve ga je
boljelo od umora, ali nakon što je raspakirao svojih par sitnica i pregledao
si stopala, sjeo je na rub kreveta, pitajući se što bi mogao raditi. Bio je
previše nemiran za spavanje. Iz prizemlja je začuo zvuke ranih večernjih
vijesti. Maureen će ih sigurno gledati, dok glača. Neko je vrijeme ostao u
sobi, slušajući vijesti bez previše paţnje, smiren činjenicom da su barem na
ovaj način povezani. Ponovno se sjetio onog para iz restorana i supruga mu

~ 53 ~
je počela nedostajati toliko da nije mogao razmišljati ni o čemu drugom. Da
se ponio drugačije, bi li to nešto promijenilo? Da je ikad otvorio vrata
gostinjske sobe? Ili čak rezervirao putovanje i odveo ju nekamo u
inozemstvo? Ali Maureen nikad ne bi pristala na to. Previše se bojala da
neće moći razgovarati s Davidom i da će joj nedostajati, da će propustiti
posjet kojeg je uvijek očekivala.
Harold se sjetio i drugih stvari. U ranim godinama braka, prije nego
što se David rodio, Maureen je u vrtu kuće u Ulici Fossebridge odrţavala
povrtnjak i svake bi večeri čekala Harolda na uglu blizu pivovare. Prošetali
bi do kuće, ponekad bi sjeli na klupu na obali, ili zastali na molu i
promatrali brodove. Maureen je od podstave madraca sašila zavjese, a od
ostataka jednostavnu preklopnu haljinu za sebe. Znala je otići u knjiţnicu i
potraţiti nove recepte. Kuhala je sloţence, riţota, jela s tjesteninom,
kašaste juhe. Uz večeru bi ga pitala o dečkima iz pivovare, o njihovim
suprugama, iako na uredske boţićne zabave nisu odlazili.
Prisjetio se kad ju je prvi put ugledao u jednoj crvenoj haljini, na čiji je
ovratnik pričvrstila grančicu boţikovine. Da zatvori oči, mislio je Harold,
prisjetio bi se Maureeninog slatkog mirisa. Znali su piti đumbirovo pivo u
vrtu i promatrati zvijezde. - Kome trebaju drugi ljudi? - reklo bi jedno od
njih.
Sjetio se kako je drţala čvrsto zamotano tjelce njihovog sina i pruţila
ga Haroldu. Harold ga nije htio prihvatiti. - Zašto ga ne primiš? -
nasmiješila se Maureen. Harold je rekao da se ionako malome više sviđa
ona i zabio ruke u dţepove ili tako nešto.
Pa kako je onda ta istina koja ju je taj put nasmijala i navela da njeţno
poloţi glavu Haroldu na rame, godinama kasnije postala izvor tolikog
zamjeranja i bijesa? - Nikad ga nisi nosio! - urlala je na Harolda u najgorim
trenutcima. - Cijelo djetinjstvo ga nisi ni dodirnuo! - to baš i nije bila istina
i Harold se usprotivio otprilike tim riječima, ali Maureen je tehnički ipak
bila u pravu. Harold se previše plašio primiti vlastitog sina. Ali kako je
Maureen to nekoć davno razumjela, a godinama kasnije nije?
Zapitao se hoće li ju David moţda posjetiti sad kad je Harold na
sigurnoj udaljenosti.
Bilo je preteško ostati u sobi, razmišljati o ovakvim stvarima i ţaliti za
toliko mnogo drugih. Harold je dohvatio jaknu. Vani je srpasti mjesec
lebdio nad pahuljastim oblacima. Primijetivši Harolda, ţena ţarko ruţičaste
kose prestala je sa zalijevanjem visećih košara sa cvijećem i zagledala se u
njega kao da je neobičan.
Nazvao je Maureen iz javne govornice, ali nije imala nikakvih novosti,
ni bilo što za ispričati mu, pa je razgovor bio kratak i zapinjao je. Samo je

~ 54 ~
jednom spomenula njegovo hodanje, kad ga je upitala je li mu palo na
pamet pogledati na kartu. Harold je rekao da namjerava kupiti pravu
opremu za hodanje nakon što stigne do Exetera. Imat će veći izbor u gradu,
rekao je. Znalački je spomenuo Gore-Tex.
- Tako, dakle - rekla je Maureen. Ton joj je bio bezizraţajan, ali davao
je nagovijestiti da se Harold uvalio u nešto neugodno, baš kao što je ona
cijelo vrijeme i znala da hoće. U tišini koja je uslijedila Harold je čuo
mljackanje kad se njezin jezik zalijepio za nepce i škljocaj gutanja sline. -
Pretpostavljam da si izračunao koliko će te sve ovo koštati - rekla je
naposlijetku.
- Mislio sam posegnuti u ušteđevinu za stare dane. Trošim štedljivo.
- Tako, dakle - rekla je još jednom.
- Nije da smo imali planove.
- Nismo.
- Znači, slaţeš se?
- Slaţem? - ponovila je kao da tu riječ nikad prije nije susrela.
Na jedan je suludi trenutak Harold poţelio reći „Zašto mi se ne
pridruţiš?“, ali znao je da bi ga otpilila s jednim „Ne bih rekla“. - Slaţeš li se
ti? S ovime što radim? S hodanjem? - rekao je umjesto toga.
- Nemam izbora - rekla je Maureen i poklopila.
Harold je još jednom izašao iz govornice nezadovoljan što ne moţe
objasniti Maureen. Ali godinama su ţivjeli u svijetu u kojem jezik nije imao
značenja. Bilo je dovoljno da ga pogleda i da prošlost nadjača sve.
Razgovarali su samo kratkim riječim, jer one nisu bile opasne. Lebdjeli su
nad površinom svega što nije moglo biti izrečeno, jer to nisu mogli ni
shvatiti, ni prihvatiti. Harold se vratio u svoju privremenu sobu i oprao
odjeću. Zamislio je odvojene krevete u kući na broju 13 Ulice Fossebridge i
pokušao se prisjetiti kad su točno prestali otvarati usta pri poljupcu. Prije
ili poslije?
Harold se probudio u zoru, podjednako iznenađen i zahvalan što moţe
hodati, ali ovoga puta i iscrpljen. Grijanje je bilo prejako i noć mu se činila
dugačkom, osjećao se sputano. Nije mogao prestati razmišljati o tome da je
Maureen, iako nije ništa zapravo rekla, u pravu što se tiče ušteđevine. Ne
bi ju trebao trošiti ni sam, ni bez njezinog odobrenja.
Iako sam Bog zna da je jako puno vremena prošlo otkako je posljednji
put učinio nešto da njoj udovolji.

Harold je iz Buckfasta krenuo cestom B3352 prema Ashburtonu, a

~ 55 ~
prenoćio je u Heathfieldu. Prolazio je pored drugih hodača i nakratko bi
popričali, najčešće bi se sloţili kako je krajolik prekrasan i kako se vesele
ljetu, a zatim bi jedni drugima poţeljeli sretan put i razišli se. Harold je
skretao na zavojima, slijedio obrise brda, drţeći se smjera. S drveća se uz
lepet krila odvojilo nekoliko vrana. Mladi jelen je iskočio iz grmlja.
Automobili bi zatutnjali, stvorivši se niotkud, a zatim nestali. Prolazio je
pored pasa iza vrtnih vrata, nekoliko jazavaca koji su poput krznenih utega
čučali na dnu jaraka. Drvo trešnje stajalo je odjeveno u haljinu cvijeća i
kad je zapuhao vjetar, otkinute latice poletjele su poput konfeta. Harold je
drţao oči i uši otvorene za iznenađenja, kakva god ona bila. Takva je
sloboda rijetka, znao je.
- Ja sam otac - rekao je jednom svojoj majci; imao je moţda šest ili
sedam godina.
Majka je, zaintrigirana, podigla pogled, a Harold se iznenadio vlastitoj
hrabrosti. Nije imao pojma što će sljedeće napraviti. Nije mu preostalo
drugo nego da stavi očevu radničku kapu na glavu i navuče njegov kućni
ogrtač i zapilji se u majku preko boce pogledom punim optuţivanja.
Majčino lice stvrdnulo se poput pudinga, očekivao je da će ga barem
pljusnuti. A tada, na njegovo golemo i duboko iznenađenje, majka je
zabacila glavu zamahujući svojim mekim vratom i zrak je zazvonio
smijehom. Harold je vidio njezine savršene zube i ruţičasto zubno meso.
Nikad prije nije tako nasmijao majku.
- Kakav klaun - rekla mu je.
Osjećao se visokim poput kuće. Odraslim. Iako se trudio ostati
ozbiljan, i sam se nasmijao; prvo se široko osmjehnuo, a zatim se nasmijao
grohotom i presavinuo od smijanja. Nakon toga je stalno traţio nove načine
da zabavi majku. Pamtio je viceve. Izvodio grimase. Ponekad bi uspio.
Ponekad ne bi. Ponekad bi ju nasmijao nečime za što ni sam nije znao da je
smiješno.
Harold je hodao ulicama i avenijama. Cesta se suţavala i širila,
uspinjala i zavijala. Ponekad je hodao gotovo dodirujući ţivicu i grmlje,
ponekad bi oko njega bilo puno prostora. - Ne hodaj po pukotinama - čuo
je kako mu majka dovikuje. - U pukotinama ima duhova. Ali taj put ga je
pogledala kao da ga nikad u ţivotu nije vidjela, a tada krenula, stajući
putem na svaku pukotinu na koju je naišla, pa je Harold bio prisiljen
potrčati za njom, pruţajući ruke i divlje zabacujući noge. Teško je bilo
odrţati korak sa ţenom poput Joan.
Na Haroldovim petama počeli su se stvarati novi ţuljevi. Do
poslijepodneva je dobio i nove ţuljeve na donjem dijelu prstiju. Nije imao
pojma koliko hodanje moţe biti bolno. Nije mogao misliti ni na što drugo

~ 56 ~
osim na flastere.
Iz Heathfielda je cestom B3344 krenuo prema Chudleigh Knightonu, a
zatim i prema Chudleighu. Bio je pravi pothvat dospjeti toliko daleko s
obzirom na potpunu iscrpljenost koja se ukorijenila u njemu. Unajmio je
sobu za tu noć, razočaran što je jedva prešao osam kilometara, iako se već
sljedećeg natjerao da krene u zoru i prešao još petnaest. Jutarnje sunce
probijalo se kroz drveće u sabljama, a do sredine jutra nebo se osulo
upornim oblačićima koji su, kad ih je bolje pogledao, podsjećali na sive
polucilindre. Zrakom su letjele mušice.
Šest dana nakon polaska iz Kingsbridgea i otprilike sedamdesettri
kilometra od Ulice Fossebridge Haroldove hlače su skliznule sa struka, a s
čela, nosa i ušiju mu se počela guliti suncem opečena koţa. Kad je
pogledao na sat, Harold je shvatio da već zna koje je vrijeme. Jutrima i
večerima bi pregledavao prste, pete i lukove stopala, lijepeći flastere ili
maţući kremom oguljena ili raspucana mjesta na koţi. Kad bi stao popiti
limunadu, najradije ju je pio vani, a ako bi kišilo, skutrio bi se pod tendu s
pušačima. Prve hrpice potočnica zasjale su na mjesečini poput blijedih
jezeraca.
Harold si je obećao da će u Exeteru kupiti ozbiljnu opremu za hodanje,
kao i još jedan suvenir za Queenie. Dok je sunce zalazilo za gradske zidine,
a zrak postajao sve hladniji, ponovno se sjetio da je pismo nekako čudno,
no i dalje nije mogao dokučiti zašto.

~ 57 ~
 8
Harold i sjedokosi gospodin

Draga Maureen, pišem ti s klupe pored katedrale. Dua momka

izvode nekakvu uličnu predstavu, iako mi se čini da su u ozbiljnoj
opasnosti da sami sebe zapale. Označio sam gdje sam X-om. H.
Draga Queenie, ne odustaj. Najbolje želje, Harold (Fry).
Draga djevojko na benzinskoj (Kako Vam Mogu Pomoći), pitao
sam se moliš li se nekad? Ja sam jednom pokušao, ali već je bilo
prekasno. Lijepo te pozdravljam. Onaj čovjek koji hoda. p.s. Još
uvijek hodam.

Bila je polovica jutra. Oko dva mladića koji su gutali vatru pred
katedralom uz glazbu s CD-a okupila se gomila, a starac zaogrnut dekom
prekopavao je po kontejneru. Gutači vatre su bili odjeveni u tamnu,
neprozirnu odjeću, a kosa im je bila svezana u konjski rep; nešto je u
cijelom njihovom nastupu djelovalo jako kaotično, kao da bi u svakom
trenutku nešto moglo poći po krivu. Zamolili su promatrače da se
odmaknu, a zatim počeli ţonglirati zapaljenim palicama, dok je gomila
nervozno pljeskala. Starac kao da ih je tek sad primijetio. Progurao se kroz
gomilu do prvog reda i stao između dva gutača vatre. Smijao se. Dvojica
gutača su mu doviknuli da se makne, ali starac je počeo plesati uz njihovu
glazbu. Pokreti su mu bili trzavi, neuglađeni; odjednom su gutači vatre
djelovali profesionalno i skladno. Isključili su glazbu i pospremili svoje
stvari i gomila se razišla, ostalo je tek nekoliko prolaznika, ali starac je i
dalje plesao sam pred katedralom, raširenih ruku i zatvorenih očiju, kao da
glazba još svira, a ljudi ga promatraju.
Harold je ţelio nastaviti svoje putovanje, ali jednako je tako osjećao da
ovaj starac pleše za publiku i da bi bilo nepristojno tek tako odšetati,
budući da ga je još samo Harold promatrao.
Sjetio se Davida kako pleše u odmaralištu u Eastbourneu, one noći
kad je osvojio prvu nagradu u natjecanju u twistu. Drugi su se natjecatelji
malo po malo posramljeni povukli s pozornice, na kojoj je ostao samo
njegov osmogodišnji sin čije je tijelo vijugalo toliko brzo da je bilo nemoguće
zaključiti boli li ga nešto ili je sretan. Voditelj večeri je počeo polako

~ 58 ~
pljeskati i našalio se naglas, a u tihoj dvorani šala je odzvonila i nasmijala i
sve ostale. Začuđen, Harold se i sam nasmijao; ne znajući u tom trenutku
kako biti nešto toliko komplicirano kao otac vlastitom sinu. Pogledao je
Maureen i vidio da ga promatra, rukama prekrivajući usta. Haroldu je
osmijeh iščezao s lica i osjećao se kao izdajnik.
Bilo je toga još. Bile su tu Davidove školske godine. Sati koje je
provodio u svojoj sobi, najviše ocjene, odbijanje roditeljske pomoći. - Nema
veze što je povučen. Ima druge interese - govorila bi Maureen. Pa i njih
dvoje su se drţali podalje od drugih. David bi jedan tjedan ţelio mikroskop.
Drugog tjedna poţelio bi sabrana djela Dostojevskog. Zatim Njemački za
početnike. Pa bonsai drvce. Zadivljeni pohlepom s kojom je učio nove stvari,
kupovali su mu sve. Bio je blagoslovljen inteligencijom i prilikama koje oni
nisu dobili; što god radili, ne smiju ga iznevjeriti.
- Oče, - rekao bi - jesi li čitao Williama Blakea? Ili, „Znaš li što o brzini
kretanja elektrona?“
- Molim?
- Nisam ni mislio.
Harold je proveo čitav ţivot izbjegavajući sukobe, a na svijet je donio
nekoga tko ga je neprestano izazivao i ţelio se obračunati s njim. Poţelio je
da se nije onako iscerio one večeri kad mu se sin natjecao u plesu.
Starac je prestao plesati. Ĉinilo se da je sad prvi put primijetio
Harolda. Odbacio je deku i naklonio se dubokim naklonom, dodirujući
rukom tlo. Na sebi je imao nekakvo odijelo, iako je bilo toliko prljavo da je
bilo teško reći gdje prestaje košulja, a počinje sako. Uspravio se iz naklona,
gledajući ravno u Harolda. Harold se osvrnuo, provjeravajući promatra li
starac nekoga iza njega, ali ljudi su samo brzo prolazili, izbjegavajući
kontakt. Osoba koju je starac promatrao bez svake sumnje je bio Harold.
Polako je prišao bliţe starcu. Na pola puta mu je postalo neugodno, pa
se pretvarao da mu je nešto upalo u oko, ali starac je čekao. Kad su bili
udaljeni otprilike metar, starac je ispruţio ruke kao da grli nekog
zamišljenog plesnog partnera. Haroldu nije preostalo ništa drugo nego da i
sam učini isto. Noge su im se polako pomaknule, pa ušle u neki ritam koji
ih je nosio lijevo-desno. Nisu se dodirivali, ali su ipak plesali jedan s
drugim, pa iako je starac vonjao po urinu, a moţda i povraćanju, Harold
nije mogao reći da nije nanjušio i gore. Jedini zvuk dopirao je iz prometa i
od prolaznika.
Starac je stao i još se jednom naklonio. Dirnut, Harold je pognuo
glavu. Zahvalio je starcu na plesu, ali starac je već bio pokupio svoju deku i
udaljavao se šepajući, kao da mu je glazba posljednja stvar na pameti.

~ 59 ~
 U suvenirnici u blizini katedrale Harold je kupio nekoliko ukrašenih
kemijskih olovaka koje bi se, nadao se, mogle svidjeti Maureen. Za Queenie
je odabrao malenu kuglu za pridrţavanje papira u kojoj se nalazila
katedrala preko koje bi se, kad biste zatresli kuglu, prelile šljokice. Učinilo
mu se čudnim, ali je i shvatio da je velika istina da turisti kupuju tričarije i
suvenire kad posjećuju vjerska mjesta jer ne znaju što bi sami sa sobom
kad dođu tamo.

Exeter je iznenadio Harolda. Hodajući je stvorio vlastiti ritam, vrlo

polagan, kojeg je bijes grada sada opasno ugrozio. Osjećao se ugodno u
sigurnosti otvorenog terena i neba, gdje je sve bilo na svom mjestu. Osjećao
se da postaje dijelom nečega većeg od samog Harolda. U gradu, u kojem
pogled nije mogao doprijeti daleko, osjećao je da se svašta moţe dogoditi i
da što god to „svašta“ bilo, neće biti spreman.
Potraţio je barem komadić zemlje pod nogama, no shvatio je da je
prekrivena kamenim pločama i asfaltom. Sve ga je uznemiravalo. Promet.
Zgrade. Gomila se gurala pored njega, ljudi su vikali u mobitele. Nasmiješio
se svakome od njih i shvatio da ga toliko mnogo neznanaca iscrpljuje.
Potratio je cijeli dan lutajući okolo. Svaki put kad bi zaključio da je
vrijeme da krene dalje, opazio bi nešto što bi mu odvuklo paţnju i uskoro bi
shvatio da je prošlo sat vremena. Premišljao se oko kupnje stvari za koje
nije ni znao da bi mu trebale. Da li da pošalje Maureen novi par vrtlarskih
rukavica? Prodavač mu je donio pet različitih pari i sve ih navukao na ruke
da mu ih pokaţe prije nego što se Harold prisjetio da se Maureen već
odavno ne bavi svojim povrtnjakom. Zastao je pojesti nešto i suočio se s
tolikim izborom sendviča da je zaboravio da je gladan i izašao praznih
ruku. (Ţeli li šunku ili sir ili moţda ţeli sendvič dana, sa salatom od
morskih plodova? Ili nešto potpuno drugačije? Sushi? Hrskavu pečenu
patku?). Ono što je toliko jasno razumio dok je bio sam, hodajući na svoje
dvije noge, posve se izgubilo u ovom obilju izbora i ulica i ostakljenih izloga
trgovina. Ĉeznuo je za povratkom na otvoreni prostor.
A sad kad mu se pruţila prilika da kupi opremu za hodanje, nije bio
siguran ţeli li ju. Nakon sata vremena s poletnim mladim Australcem koji
mu je pokazao ne samo cipele za hodanje, nego i ruksak, omanji šator i
spravicu koja broji korake, Harold se duboko ispričao i kupio samo jednu
bateriju na navijanje. Rekao je sam sebi da se dosad sasvim dobro snalazio
sa svojim jedriličarskim cipelama i plastičnom vrećicom, a uz malo
domišljatosti mogao bi utrpati četkicu za zube i pjenu za brijanje u jedan
dţep, a dezodoran i deterdţent za rublje u drugi. Otišao je u kafić pored

~ 60 ~
ţeljezničkog kolodvora.
Prije dvadeset godina Queenie je sigurno prošla kolodvorom Exeter St.
David’s. Je li odavde otišla ravno za Berwick? Ima li tamo obitelji?
Prijatelja? Nikad mu nije spomenula ni jedne, ni druge. Jednom je na
radiju čula neku pjesmu i zaplakala. „Mighty Like A Rose“. Muški glas je
ispunio zrak, postojan i dubok. Podsjetio ju je na očev, rekla je između
jecaja; nedavno je preminuo.
- Ţao mi je, ţao mi je - šaptala je.
- Sve je u redu.
- Bio je dobar čovjek.
- Siguran sam da jest.
- Bio bi vam se svidio, gospodine Fry.
Ispričala mu je pričicu o ocu, kako su se znali igrati kad je bila
malena. Otac se pravio da je nevidljiva. - Ovdje sam, ovdje sam! - smijala se
Queenie, a otac bi cijelo vrijeme gledao ravno u nju i govorio kao da je
nema. - Smjesta da si došla ovamo, čuješ li me?
- Bilo je jako zabavno - rekla je, tapkajući vršak nosa maramicom. -
Jako mi nedostaje - čak i u tugovanju bila je jednostavna i dostojanstvena.
Kafić pored kolodvora je bio krcat. Harold je promatrao turiste u
prolazu kako se probijaju uskim prolazima između stolova i stolica s
kovčezima i naprtnjačama i zapitao se je li Queenie moţda sjedila na
mjestu na kojem je on sad. Zamislio ju je, samu i blijedu, u njezinom
staromodnom kostimu, skladnog lica, kako odlučno gleda prema naprijed.
Nije joj smio dopustiti da onako ode.
- Oprostite - začuo je ugodan glas iznad sebe. - Je li ovo mjesto
zauzeto?
Harold se stresao i vratio u sadašnjost. Otmjeno odjeven muškarac je
stajao s njegove lijeve strane, pokazujući na stolac preko puta Haroldovog.
Harold je obrisao oči, iznenađen i posramljen što se je još jednom zatekao
kako plače. Rekao je gospodinu da je mjesto slobodno i ponudio mu da
sjedne.
Muškarac je na sebi imao poslovno odijelo i tamnoplavu košulju s
malenom bisernom dugmadi za manšete. Bio je vitak i skladne građe.
Njegova gusta sijeda kosa bila je začešljana od lica. Ĉak i dok je sjedio
prekriţenih nogu pregib na nogavici padao je paralelno s potkoljenicom.
Podigao je ruke do usana, naslanjajući prste u uredan krović. Izgledao je
poput one vrste muškarca kakav je Harold ţelio biti; ugledan, rekla bi
Maureen. Moţda ga je prenapadno promatrao, jer nakon što je konobarica
donijela čajnik pun crnog čaja (bez mlijeka) i slatki prepečenac, muškarac

~ 61 ~
mu se obratio. - Oproštaji su uvijek teški - rekao je suosjećajno. Natočio je
čaja i ulio limunovog soka.
Harold je objasnio da pješaci do ţene koju je jednom davno iznevjerio.
Nadao se da to neće biti oproštaj; usrdno se nadao da će njegova
prijateljica preţivjeti. Muškarca nije gledao u oči, nego se zagledao u slatki
prepečenac. Bio je velik kao i sam tanjur. Maslac se otopio i izgledao je
poput zlaćanog sirupa.
Muškarac je narezao pola prepečenca na tanke trake i slušao Harolda
jedući. Kafić je bio glasan i prepun ljudi, prozori toliko zamagljeni da su bili
potpuno neprozirni.
- Queenie je bila onaj tip ţene koji ljudi ne cijene. Nije bila zgodna
pomodna cura, kao većina drugih ţena u pivovari. Moţda je i imala
nekoliko dlačica na licu. Ne brkove ili takvo nešto. Ali svi su joj se drugi
momci rugali. Nazivali ju pogrdnim imenima. Boljelo ju je to - Harold nije
bio siguran moţe li ga gospodin uopće čuti. Divio se urednosti s kojom je
gospodin polagao komadiće prepečenca u usta i zatim brisao prste nakon
svakog zalogaja.
- Ţelite li malo? - upitao ga je gospodin.
- Ne bih mogao - Harold je podigao oba dlana, poput blokade.
- Meni je dovoljna polovica. Šteta bi bilo da se ostatak baci. Molim vas.
Izvolite.
Sjedokosi gospodin je svoje izrezane komadiće uredno preselio na
papirnati ubrus. Tanjur s nedirnutim ostatkom je pogurnuo prema
Haroldu. - Mogu li vas nešto upitati? - rekao je. - Djelujete kao pristojan
čovjek.
Harold je samo kimnuo, jer je već bio odgrizao komad prepečenca i nije
ga sad mogao ispljunuti. Pokušao je prstima zaustaviti otopljeni maslac, ali
potočić se zaletio prema njegovom zglobu i zamastio mu rukav.
- Dolazim u Exeter svakog četvrtka. Doputujem jutarnjim vlakom i
vraćam se predvečer. Dolazim se susresti s jednim mladićem. Radimo neke
stvari. Nitko ne zna za taj dio mojeg ţivota.
Sjedokosi gospodin je zastao da si natoči još čaja. Haroldu se
prepečenac zaglavio u grlu. Osjećao je da gospodin pokušava uhvatiti
njegov pogled, ali nije se mogao prisiliti da podigne glavu.
- Smijem li nastaviti? - upitao je gospodin.
Harold je kimnuo. Progutao je i prepečenac se progurao pored njegovih
krajnika. Strugao mu je jednjakom toliko da ga je boljelo.
- Sviđa mi se to što radimo, inače ne bih dolazio ovamo, ali mladić mi
postaje drag. Ponekad mi nakon toga donese čašu vode, a ponekad priča.
Engleski mu nije baš najbolji. Vjerujem da je prebolio dječju paralizu,

~ 62 ~
ponekad šepa.
Prvi put je glas sjedokosog gospodina zadrhtao, kao da se gospodin
bori sam sa sobom. Podigao je čaj, ali prsti su mu drhtali dok je prinosio
šalicu ustima, pa se čaj prelio i poškropio njegov prepečenac. - Dirnuo me
taj mladić. Dirnuo me više nego što mogu iskazati - rekao je.
Harold je odvratio pogled. Zapitao se bi li mogao samo ustati, no
shvatio je da ne bi. Ipak je pojeo pola prepečenca sjedokosog gospodina. Ali
ipak se osjećao kao uljez pred bespomoćnošću tog gospodina, pogotovo jer
je bio toliko ljubazan i izgledao toliko otmjeno. Poţelio je da gospodin nije
prolio čaj ili da ga pobriše, ali nije, samo je sjedio, svjestan prolivenog čaja,
ali ne zabrinut. Prepečenac će mu se sav razmekšati.
Gospodin je s mukom nastavio. Govorio je polako, zastajkujući. - Ja
čistim njegove tenisice. To je dio našeg rituala. Ali tek sam jutros primijetio
da na palcu ima malenu rupicu - glas mu je zadrhtao. - Ţelio bih mu kupiti
novi par tenisica, ali ne ţelim ga uvrijediti. Ali jednako tako ne mogu
podnijeti pomisao kako hoda ulicom s rupom na tenisicama. Smočit će mu
stopalo. Što da radim? - stisnuo je usnice kao da suzdrţava lavinu boli.
Harold je sjedio u tišini. Sjedokosi gospodin zapravo nije bio onakav
kakvime se Haroldu na prvi pogled učinio. Bio je momak poput samog
Harolda, sa svojom jedinstvenom boli, a ipak to nitko ne bi pogodio da
prođe pored njega na ulici, ne bi saznao da ne sjedne preko puta njega u
kafiću i podijeli s njim prepečenac. Harold je zamislio gospodina kako stoji
na peronu, sav otmjen u svom odijelu, izgledajući poput svakog drugog.
Sigurno je tako diljem Engleske. Ljudi kupuju mlijeko, pune spremnike
auta benzinom, ili čak bacaju pisma. A ono čega nitko nije svjestan jest
uţasna teţina onoga što nose iznutra. Nadljudski napor koji je ponekad
potreban da bi se izgledalo normalno, kao dio stvari koje su se činile
jednostavnima i svakodnevnima. Usamljenost svega toga. Dirnut i ponizan,
Harold je gospodinu pruţio svoj ubrus.
- Mislim da bih mu ja kupio nove tenisice - rekao je Harold. Odvaţio se
podići pogled i suočiti s onime sjedokosog gospodina. Zjenice su mu bile
svijetloplave, bjeloočnice toliko ruţičaste da je izgledalo kao da ga bole. Dva
su muškarca neko vrijeme samo sjedila, ne govoreći, sve dok Harolda nije
ispunila bezbriţnost i nasmiješio se. Shvatio je da hodajući, da bi se
iskupio za greške koje je počinio, kao dio putovanja mora prihvatiti
neobičnost drugih. Kao prolaznik, nalazio se na terenu na kojem je bilo
otvoreno sve, ne samo krajolik. Ljudi će se osjetiti dovoljno slobodnima da
govore, a Harold ih smije saslušati. Ponijeti malo njih kad krene dalje.
Dugo je zanemarivao toliko toga da je ovaj mali djelić velikodušnosti

~ 63 ~
dugovao Queenie i prošlosti.
Gospodin se također nasmiješio. - Hvala vam - obrisao je usta i prste,
a zatim i rub šalice. Ustao je. - Pretpostavljam da nam se putovi više
nikada neće susresti, ali drago mi je da smo se upoznali. I drago mi je da
smo razgovarali - rekao je.
Rukovali su se i rastali, ostavljajući mrvice prepečenca na stolu.

9
Maureen i David

M
aureen nije znala što je gore; tupi šok koji ju je obuzeo kad je tek
saznala da Harold ide pješice do Queenie, ili vrući bijes koji ga je
zamijenio. Primila je razglednice koje joj je poslao, jednu iz
Buckfast Abbey i jednu na kojoj je bila ţeljeznička postaja Dartmoor
(Nadam se da si dobro. H.), ali nijedna, ni druga, nisu ponudile nikakvu
stvarnu utjehu ili objašnjenje. Nazivao ju je gotovo svake večeri, ali bio je
toliko umoran da je govorio besmislice. Novac kojeg su štedjeli za stare
dane isparit će za nekoliko tjedana. Kako se usuđuje ostaviti ju nakon što
je ona njega podnosila četrdesetsedam godina? Kako se usuđuje poniziti ju
toliko bolno da ona to čak ni njihovom sinu ne moţe reći? Na stoliću u
hodniku stajala je hrpica računa naslovljenih na Gospodina H. Fryja koja
ju je podsjećala na njegovu odsutnost svaki put kad bi prošla pored njih.
Izvadila je usisivač, te se bacila u potragu za djelićima Harolda,
dlakom, dugmićem, te ih redom usisavala. Njegov noćni ormarić, njegov
ormar, njegov krevet je prešpricala sredstvom za dezinfekciju.
Maureen se nije borila samo s bijesom. Bilo je tu i pitanje što reći
susjedu. Poţalila je onu laţ o Haroldu koji je u krevetu s uganutim
gleţnjem. Rex bi se gotovo svakog dana nacrtao na kućnim vratima,
pitajući bi li Harold ţelio društvo i donoseći poklončiće; kutiju pralina,
igraće karte, članak o tome kako pravilno pognojiti travnjak koji je izrezao
iz dnevnih novina. Maureen se sad već bojala podići pogled do zamagljenog
stakla na gornjem dijelu kućnih vrata jer je znala da će ju tamo dočekati
njegov debeljuškasti obris. Razmišljala je da mu kaţe da su njezinog
supruga usred noći prebacili u bolnicu, ali to bi Rexa toliko uznemirilo da
se nije mogla prisiliti. Uostalom, vjerojatno bi joj sam počeo nuditi prijevoz
do bolnice. Još se više osjećala zarobljenom u vlastitom domu nego kad je

~ 64 ~
Harold bio ovdje.
Gotovo tjedan dana nakon što je otišao, Harold je nazvao iz javne
govornice da obavijesti Maureen da će ostati još jednu noć u Exeteru i da
će rano sljedećeg jutra krenuti za Tiverton. - Ponekad mislim da ovo radim
za Davida... Jesi li me čula, Maureen? - rekao je.
Ĉula ga je. Ali nije mogla odgovoriti.
- Puno razmišljam o njemu - rekao je. - I prisjećam se stvari. Dok je bio
dječak. Mislim da bi to moglo pomoći.
Maureen je udahnula kroz stisnuta usta, toliko ljutito da je osjetila
kako joj se zubi lede. - Pokušavaš mi reći da David ţeli da ti pješačiš do
Queenie Hennessy? - rekla je naposlijetku.
Harold je prvo šutio, a zatim je uzdahnuo. - Ne - zvučao je prigušeno,
kao zvuk nečega što je palo u dubinu.
- Jesi li razgovarao s njim? - nastavila je.
- Nisam.
- Jesi li ga vidio?
- Nisam - još jednom.
- Eto, dakle.
Harold na to nije ništa rekao. Maureen je ustala i počela koračati gore-
dolje tepihom u hodniku, osjećajući pobjedu sa svakim korakom. - Ako već
ideš k toj ţeni, ako namjeravaš prehodati cijelu Englesku po duljini bez
karte i bez mobitela, a da me čak ni obavijestio nisi, barem budi dovoljno
pošten i prihvati odgovornost za ovo što radiš. Ovo je tvoj izbor, Harolde.
Nije moj, a sigurno ne bi bio ni Davidov.
Kad je već završila toliko pravednički, nije imala drugog izbora nego
poklopiti slušalicu. Odmah je poţalila. Pokušala ga je nazvati, ali broj s
kojeg je nazvao nije bio dostupan. Maureen bi ponekad izgovorila stvari
koje nije zapravo mislila. Takve su izjave postale glavno obiljeţje njezine
komunikacije. Pokušala je pronaći nešto da joj odvrati paţnju, ali jedino što
još nije bila napravila je bilo pranje zavjesa, a nije ih ţeljela skinuti s
prozora. Došla je i prošla još jedna večer i ništa se nije dogodilo.
Maureen je spavala isprekidano. Sanjala je da je na nekakvoj zabavi, s
puno drugih ljudi koje nije poznavala, odjevenih u smokinge i večernje
haljine. Sjela je za stol i spremala se nešto pojesti kad joj je pogled pao
prema dolje i na krilu je ugledala vlastitu jetru. - Drago mi je da smo se
upoznali - rekla je čovjeku pored sebe, brzo prekrivajući jetru rukom da ju
ne vidi. Jetra je cijelo vrijeme ljigavo klizila između njezinih prstiju, uvlačila
se ispod noktiju, sve dok Maureen više nije znala kako da ju zadrţi.
Konobari su počeli iznositi pladnjeve prekrivene kupolastim srebrnim

~ 65 ~
poklopcima.
Ali nije ju ništa boljelo. Ne zapravo. Osjećala je paniku; agoniju panike.
Preplavila ju je toliko naglo da je osjetila trnce pod kosom. Kako da vrati
jetru u tijelo, a da to nitko ne primijeti, kad čak ni ne moţe napipati
nikakvu rupu u mesu kroz koju bi ju gurnula natrag? Koliko god je
Maureen otresala prste pod stolom, još su uvijek bili zalijepljeni za jetru.
Pokušala ju je odlijepiti drugom rukom, ali se prilijepila i za nju. Ţeljela je
skočiti na noge i vrištati, no znala je da ne smije. Mora ostati jako mirna i
jako tiha i nitko ne smije znati da u rukama drţi vlastite iznutrice.
Maureen se probudila u znoju u četiri i petnaest i napipala svjetiljku
pored kreveta. Pomislila je na Harolda u Exeteru i na ušteđevinu koja se
smanjivala i smanjivala, na Rexa i njegove poklončiće. Pomislila je na tišinu
koju je pokušavala odagnati pospremanjem. Svega joj je ovoga bilo dosta.
Odmah nakon zore razgovarala je s Davidom. Priznala mu je istinu, da
njegov otac pješaci u posjet jednoj ţeni koju je nekad poznavao, a David je
samo slušao. - Ti i ja nismo poznavali Queenie Hennessy - rekla je
Maureen. - Ali radila je u pivovari. U računovodstvu. Nekako mi se čini da
je bila usidjelički tip. Jako usamljena.
Nakon toga je rekla Davidu da ga voli i da bi rado da ju posjeti. David
je rekao da je i njemu tako. - Pa što da onda radim s Haroldom, dušo? Što
bi ti učinio? - upitala je.
David joj je rekao da točno zna u čemu je problem s njegovim ocem i
preporučio joj da posjeti liječnika. Izgovorio je riječi koje Maureen sama nije
mogla.
- Ali ne mogu ostaviti kuću praznu - pobunila se. - Mogao bi se vratiti.
Mogao bi doći doma, a mene neće biti.
David se nasmijao. Pomalo okrutno, pomislila je Maureen; ali on je
uvijek govorio što misli. Imala je izbor. Mogla je ostati kod kuće i čekati. Ili
je mogla poduzeti nešto. Zamislila je Davida kako se smije i suze su joj
izbile na oči. A zatim je rekao nešto što nije očekivala, rekao je da je znao
za Queenie Hennessy. Da je ona dobra ţena.
Maureen je bila zabezeknuta. - Ali nikad se niste upoznali.
Podsjetio ju je da to moţda jest istina, ali da nije istina da se Maureen
nikad nije s njom susrela. Queenie je jednom došla u kuću u Ulici
Fossebridge s porukom za Harolda. Hitnom, kako je rekla.
To je zapečatilo Maureeninu odluku. Ĉim se otvore ordinacije, nazvat
će liječnika i dogovoriti pregled.

~ 66 ~
 10
Harold i znak

J
utarnje nebo bilo je jednolično plavetnilo s pokojim oblačkom, a
tanahan mjesec se još zadrţavao iza drveća. Harold je osjetio
olakšanje kad se vratio na cestu. Otišao je iz Exetera rano, nakon što
je kupio polovni priručnik o divljem cvijeću i turistički vodič kroz Veliku
Britaniju. Te je dvije knjige nosio u plastičnoj vrećici uz dva poklona za
Queenie. Nosio je i obnovljene zalihe vode, keksa i, na savjet ljekarnika,
tubicu vazelina za stopala. - Mogao bih vam prodati neku posebnu kremu,
ali to bi vam bio gubitak vremena i novca - rekao mu je ljekarnik. Također
ga je upozorio da se sprema loše vrijeme.
U gradu su Haroldove misli zastale. Sad kad se vratio na otvoreno,
ponovno se našao između dva grada i prizori su mu slobodno letjeli glavom.
Hodajući je oslobodio prošlost koju je izbjegavao dvadeset godina i sad je
plesala i ţuborila po njegovim mislima pokretana vlastitom divljom
energijom. Harold udaljenost više nije računao u kilometrima. Mjerio ju je
u sjećanjima.
Prolazeći pored obrađenih vrtova, ugledao je Maureen u prednjem
dvorištu kuće u Ulici Fossebridge, kako odjevena u Haroldovu staru
košulju, kose zavezane da ju ne nosi vjetar, lica zamazanog zemljom,
okopava mahune. Vidio je slomljeno jaje neke ptice i s razornom njeţnošću
se prisjetio koliko je krhka bila Davidova glavica kad se rodio. Ĉuo je šuplje
graktanje vrane u posvemašnjoj tišini i odjednom se našao u vlastitom
krevetu kao tinejdţer, čuo isti plač kao i puno puta prije i podsjetio kako ga
preplavljuje osamljenost.
- Kamo ideš? - upitao je majku. Tada je već bio viši od oca, ali bilo mu
je drago da majci dopire tek do ramena. Podigla je putni kovčeg i obavila
dugačak svileni šal oko vrata. Krajeve je pustila da padaju niz leđa poput
kose.
- Nikamo - odvratila je, ali je otvorila kućna vrata.
- Ţelim poći s tobom - primio je jedan kraj šala, ali samo za resice, da
majka ne osjeti. Svila je bila jako mekana među njegovim prstima. - Mogu

~ 67 ~
li i ja s tobom?
- Ne budi bedast. Bit će ti dobro. Gotovo si muškarac.
- Da ti ispričam vic?
- Ne sad, Harolde - njeţno mu je uzela šal iz ruke. - Samo ćeš me
rasplakati - rekla je, brišući oči. - Jesam li razmazala šminku?
- Izgledaš lijepo.
- Poţeli mi sreću - duboko je udahnula, kao da se sprema skočiti u
vodu, i izašla.
Harold se toliko jasno sjećao svakog detalja da mu je taj trenutak bio
stvarniji od tla kojeg je upravo osjećao pod nogama. Mogao je namirisati
njezin parfem s mošusnim notama. Vidjeti bijeli puder na njezinoj koţi i
znati i sad, kad nje nije bilo tamo, da bi taj obraz imao okus po sljezovim
kolačićima da mu je samo dopustila da ju poljubi.
- Pomislila sam da bi vam se moglo svidjeti nešto drugačije - rekla je
jednom Queenie Hennessy. Paţljivo je podigla poklopac kutije i Harold je
ugledao četvrtaste bijele slatkiše posute šećerom u prahu. Harold je
odmahnuo glavom i nastavio voziti. Više nikad nije ponijela sljezove
kolačiće.
Kroz drveće se probilo sunce i mladi listići, poneseni vjetrom,
zabljesnuli su poput aluminijske folije. U Bramford Spekeu crijepom
pokrivene krovove zamijenili su drveni, a cigla više nije bila siva, nego tople
crvenkaste boje. Grane mirte povijale su se pod teţinom cvjetova, a
ljubičasti kokotići provirivali iz tla. Uz pomoć svojeg priručnika Harold je
raspoznao klematis, asplenium, silene, geraniume, arume i otkrio da su
cvjetovi zvjezdastog oblika čijoj se ljepoti divio šumske anemone. Sav
ponosan na sebe, sljedećih pet kilometara do Thorvertona proveo je
zadubljen u svoj priručnik o divljem cvijeću. Usprkos upozorenjima
ljekarnika, nije kišilo. Harold je to doţivio kao blagoslov.
Teren se spuštao i s lijeve i s desne strane, otvarajući se prema
udaljenim brdima. Harold je prestigao dvije mlade ţene s dječjim kolicima,
dječaka s bejzbolskom kapom u sto boja na motorčiću, tri šetača pasa i
jednog hodača. Večer je proveo sa socijalnim radnikom koji je ţelio biti
pjesnik. Momak je ponudio Haroldu da ga nakon limunade počasti pivom,
no Harold je odbio. Alkohol mu je donio nesreću u prošlosti; i njemu i
njegovim bliţnjima. Izbjegavao ga je godinama. Malo je pričao o Queenie, o
tome kako je voljela pjevati pjesme unatrag i postavljati zagonetke, kako je
voljela slatko. Najdraţi su joj bili tvrdi bomboni s okusom kruške ili limuna
i sladića. Ponekad bi joj jezik bio snaţne crvene ili ljubičaste boje, iako joj
to Harold nije htio reći. - Samo bih joj donio čašu vode i nadao se da će to
pomoći.

~ 68 ~
 - Pravi ste svetac - rekao mu je momak kad mu je Harold ispričao da
pješaci do Berwicka.
Harold je zagrizao u hruskavu svinjsku koţicu i rekao da stvarno nije.
- Moja supruga bi se sloţila sa mnom.
- Trebali biste vidjeti s kakvim ljudima ja imam posla - rekao je
socijalni radnik. - Takvi vam ubiju volju za svime. Stvarno vjerujete da vas
Queenie Hennessy čeka?
- Vjerujem - rekao je Harold.
- I da moţete ovako stići do Berwicka? U jedriličarskim cipelama?
- Vjerujem - ponovio je.
- Nikad vas ne uhvati strah? Tako samog?
- Prvo sam se plašio. Ali sad sam se već navikao. Znam što mogu
očekivati.
Socijalni radnik je slegnuo ramenima. - Ali što je s drugom vrstom
ljudi? - rekao je. - S onima kakvima se ja bavim? Što će se dogoditi kad
naiđete na jednog od takvih?
Harold je razmislio o ljudima koje je već upoznao i pored kojih je već
prošao. Njihove su ga priče iznenadile i dirnule, nijedna ga nije ostavila
ravnodušnim. Svijet je već sad imao više ljudi do kojih mu je bilo stalo. - Ja
sam običan čovjek u prolazu. Nisam netko tko se ističe u gomili. I nikome
ne smetam. Kad ispričam ljudima što radim, čini se da me razumiju.
Sagledaju vlastite ţivote i ţele da uspijem. Ţele da Queenie ţivi baš koliko i
ja.
Socijalni radnik ga je toliko paţljivo slušao da se Harold osjećao kao na
ispitu. Primio je kravatu i malo ju poravnao.
Te je noći prvi put sanjao. Ustao je prije nego što se prisjetio cijelog
sna, ali prizori krvi koja šiklja iz zglobova njegovih prstiju ostali su mu u
glavi, a ako ne bude paţljiv, moţda se prisjeti i goreg od toga. Stao je pored
prozora i zagledan u crni pokrov neba sjetio se svojeg oca kako bijesno pilji
u kućna vrata onog dana kad je Haroldova majka otišla, kao da će njegova
upornost biti dovoljna da se vrata otvore i otkriju majku. Pred vrata je
postavio stolac i dvije boce. Ĉinilo se da sjedi satima.
- Vratit će se ona - rekao je, a Harold je leţao u krevetu tijela toliko
napetog od osluškivanja da se osjećao kao da je više tišina, nego dječak.
Ujutro su njezine haljine bile razapete po njihovoj maloj kući kao gomila
praznih majki. Neke su bile obješene čak i na komadić trave kojeg su
nazivali travnjakom.
- Što se zbiva? - upitala je susjeda.
Harold je pokupio svu odjeću u naručje i zguţvao ju u loptu. Miris

~ 69 ~
njegove majke bio je toliko snaţan da je bilo nemoguće povjerovati da se
neće vratiti. Morao si je zarinuti nokte u laktove da ne pusti ni glasa.
Ponovno premotavajući taj prizor u glavi, Harold je promatrao kako tama
popušta i povlači se s neba. Kad se potpuno smirio, vratio se u krevet.
Nekoliko sati kasnije nije mogao shvatiti što se promijenilo. Jedva se
mogao pomaknuti. Ţuljeve je mogao riješiti oblaganjem flasterima, ali svaki
put kad bi se oslonio na desno stopalo, snaţna bol bi sijevnula na straţnjoj
strani gleţnja i uspela se uz list. Napravio je što i inače; otuširao se, najeo i
presloţio svoju plastičnu vrećicu, pa platio račun, ali svaki put kad bi se
pokušao pošteno osloniti na donji dio noge, shvatio bi da je bol još uvijek
tamo. Nebo je bilo ledene plave boje kobalta, sunce je stajalo nisko nad
obzorom, a izmaglica je bila blještavo bijela. Harold je hodao Ulicom Silver
do ceste A396, ali nije opaţao ništa oko sebe dok je hodao. Svakih
dvadesetak minuta se morao zaustaviti, spustiti čarapu i protrljati mišić
lista. S olakšanjem je shvatio da nije ozlijeđen.
Pokušao si je odvratiti paţnju od boli razmišljanjem o Queenie, ili
Davidu, ali nijedna misao nije se prometnula u nešto više. Ĉim bi se
prisjetio neke uspomene, odmah bi mu i pobjegla. Sjetio se kako je njegov
sin jednom rekao „Kladim se da ne znaš nabrojati sve zemlje na afričkom
kontinentu“, ali čim bi se prisjetio i jedne zemlje, bol bi mu zaţarila nogu i
odmah bi zaboravio čega se uopće pokušavao prisjetiti. Nakon kilometra
osjećao se kao da mu je netko odrezao potkoljenicu, jedva se mogao osloniti
na desnu nogu. Lijevom nogom je radio dugačke korake, desnom jadno
poskakivao. Sredinom jutra nebo je prekrila gusta pjena oblaka. Kako god
da je pokušavao sagledati stvari, činilo mu se da je hodanje prema sjeveru
Engleske jednako usponu na planinu. Ĉak i ravni dijelovi ceste sad kao da
su se uspinjali.
Nije mogao iz glave otjerati sliku svojeg oca kako sjedi zavaljen na
stolcu, čekajući majku. Taj je prizor oduvijek bio tamo negdje, ali Haroldu
se sad činilo da ga vidi po prvi put. Moguće je da je otac povraćao po
piđami. U svakom slučaju bolje je bilo ne disati na nos.
- Odlazi - rekao je. Ali pogled mu je toliko brzo letio s Harolda na zid da
nije bilo jasno tko mu više smeta.
Kad su čule, susjede su došle tješiti njegovog oca. Joan je uvijek bila
na svoju ruku. Ovo je blagosolov, zapravo; barem si dovoljno mlad da
počneš ispočetka. Prozračile su im kuću, pospremile ormare, rastresle
posteljinu. Pojavili su se sloţenci, pite i hladetine, mesne štruce,
marmelade i kolač s voćem zamotan u smeđi papir. U kući nikad nije bilo
toliko hrane; Haroldovoj majci kuhanje nije bilo posebno zanimljivo.
Crnobijele fotografije krišom su pospremljene u torbice. Crveni ruţ je

~ 70 ~
nestao iz kupaonice, kao i njezine bočice parfema. Harold ju je znao vidjeti
na uglu ulice, na raskriţjima. Ĉak ju je jednom ugledao i kako ga čeka pred
školom, ali nakon što je pojurio prema njoj, shvatio je da je to neka
gospođa koju ne poznaje, odjevena u šešir ili suknju njegove majke. Joan je
uvijek voljela ţarke boje. Haroldov trinaesti rođendan je došao i prošao, a
od majke ni riječi. Nakon šest mjeseci Harold ju više nije mogao namirisati
čak ni u ormariću u kupaonici. Otac je prostor kojeg je ona nekad
zauzimala počeo popunjavati navodnim dalekim rođakinjama.
- Pozdravi svoju tetu Muriel - rekao bi mu. Sad više nije bio u kućnom
ogrtaču. Umjesto njega je nosio odijelo koje mu je visjelo na ramenima. Ĉak
se i obrijao.
- Boţe dragi, visok je - ţenino široko lice virilo je iz krznenog ovratnika
kaputa, a kobasičasti prsti drţali su vrećicu keksa. - Ţeli li keks?
Haroldu je na spomen ovoga slina navrla na usta. Pojeo je sve kekse
koji su mu ostali u plastičnoj vrećici, ali nisu zadovoljili čeţnju za nečime
što je zamijenio s hranom i nisu ga umirili. Slina mu je bila gusta i bijela
poput paste za zube. Dok je prolazio pored drugih ljudi, pokrio bi usta
rupčićem da ih ne preplaši. Kupio je dvije boce trajnog mlijeka i ispio ih u
pohlepnim gutljajima, a mlijeko mu je kapalo niz bradu. Pio je prebrzo, ali
potreba za njim je bila toliko snaţna da joj se nije mogao oduprijeti; samo
je vukao i vukao mlijeko iz boce. Kao da nije teklo dovoljno brzo. Nekoliko
koraka dalje morao je zastati jer mu je bilo muka. Nije mogao prestati
misliti na dan kad je njegova majka otišla.
Spakiravši taj kovčeg nije mu otela samo smijeh, nego i jedinu osobu
višu od njega. Joan nitko ne bi mogao opisati kao njeţnu osobu, ali barem
je stajala između svojeg sina i oblaka. Navodne tete bi mu donosile slatkiše,
ili bi ga uštipnule za obraz, pa čak i zatraţile njegovo mišljenje o tome kako
im stoji haljina, ali svijet kao da više nije imao ruba i Harold se svaki put
najeţio kad bi ga dodirnule.
- Ne kaţem da je čudan - rekla je teta Muriel. - Ali nikad ne gleda u
čovjeka.
Harold je stigao do Bickleigha, u kojem je - ako je bilo za vjerovati
turističkom vodiču - vrijedilo posjetiti maleni dvorac od crvene cigle
smješten na obali rijeke Exe. No čovjek izduljenog lica u maslinastim
hlačama ga je obavijestio da je njegov vodič, naţalost, zastario, osim ako
Harolda dvorac ne zanima zbog raskošnog vjenčanja ili vikenda provedenog
u detektivskoj priči s potragom za ubojicom. Uputio je Harolda na
suvenirnicu u Bickleigh Millu, koja će više odgovarati njegovom ukusu i
kupovnoj moći.

~ 71 ~
 Razgledavao je staklene ukrasne stvarčice i vrećice s lavandom i lijep
izbor ručno rađenih kućica za ptice lokalnih majstora, ali ništa od svega
nije mu se učinilo ni posebno privlačnim, ni potrebnim. To ga je rastuţilo.
Ţelio je otići, no kako je bio jedina osoba u trgovini, a prodavač ga je pratio
pogledom, osjećao se obaveznim nešto kupiti. Izašao je s četiri laminirana
podmetača za stol za Queenie, na kojima su bile fotografije Devona. Za
suprugu je odabrao kemijsku olovku koja je sjajila mutnim crvenim
svjetlom i kojom se moglo pisati u mraku, ako Maureen nekad osjeti takvu
potrebu.
Harold Bezmame, tako su ga zvali u školi. Počeo je izostajati prvo koji
dan, zatim tjednima, dok mu školski drugovi nisu postali toliko strani kao
da uopće nisu ista vrsta. Teta Muriel mu je pisala ispričnice: Harolda je
boljela glava, Harold je bio jako blijed. Ponekad bi izvukla rječnik i napisala
nešto kreativnije: Harold je imao žučni napadaj u šest sati poslijepodne
prošlog utorka. Kad je pao na ispitima, Harold je jednostavno potpuno
prestao odlaziti u školu.
- Dobar je on - rekla je teta Vera, koja je zauzela Murielinu stranu
kreveta nakon što je ova otišla. - Zna pričati viceve. Samo ono najsmješnije
uvijek promumlja.
Umoran i sav jadan, Harold je naručio jelo u restoranu Fisherman’s
Cot na obali rijeke. Popričao je s nekoliko ljudi, koji su mu ispričali da je
baš ova rijeka bila izvor nadahnuća Simonu i Garfunkelu za „Bridge Over
Troubled Water“ i cijelo se vrijeme smješkao i kimao glavom i trudio
izgledati kao netko tko paţljivo sluša, ali zapravo su mu mislima letjela
pitanja o njegovom putovanju, prošlosti, problemu s nogom. Je li ozbiljan?
Hoće li nestati sam od sebe? Otišao je na spavanje rano, obećajući sam
sebi da će mu biti bolje kad se dobro naspava. Ali nije.
Dragi sinko, pisalo je u jedinom pismu koje je dobio od Joan. New
Zeeland je predivno mijesto. Morala sam otići. Majčinstvo nije bilo zamene.
Ljepo mi pozdravi tatu. Najgore od svega nije bilo što je otišla. Najgore je
bilo što nije mogla sročiti gramatički pravilno objašnjenje.
Desetog dana Haroldovog putovanja nije bilo nijednog trenutka, niti
jednog napinjanja mišića koji nisu munjevito opekli bolom list njegove
desne noge i podsjetili ga da je u nevolji. Sjetio se s kolikom je brzopletošću
obećao sestri u hospiciju da će dopješačiti do Queenie i to mu se učinilo
djetinjasto i neprikladno. Posramio se čak i razgovora sa socijalnim
radnikom. Kao da mu se tijekom noći nešto dogodilo, kao da su se hodanje
i vjerovanje razdvojili u dva dijela, a od svega je ostala samo upornost
napredovanja. Deset je dana hodao i svu energiju usmjeravao u čin
stavljanja jedne noge pred drugu. Ali sad kad je otkrio vjeru u vlastite noge,

~ 72 ~
praktične probleme zamijenilo je zabrinjavanje oko mnogo napornijih
stvari.
Sedam kilometara cestom A396 do Tivertona bili su mu najgori dotad.
Bilo je malo prostora za sklanjanje s puta automobilima, a iako je ţivica uz
cestu nedavno bila podšišana i kroz njezine grane je dopiralo srebrnasto
ljeskanje rijeke Exe, izgledala je barbarski ostriţeno i Harold ju nije ţelio
previše promatrati. Vozači su mu trubili i dovikivali da se makne s ceste.
Prekorijevao je sam sebe što je prešao toliko malo; ovim tempom će do
Berwicka stići oko Boţića. Dijete bi moglo bolje, govorio je sam sebi.
Prisjetio se Davidovog demonskog plesanja. Sjetio se dječaka koji je u
Banthamu isplivao na pučinu. Vidio je onaj pokušaj da Davidu ispriča vic i
dječakovo iskrivljeno lice. - Ne kuţim - rekao je David. Izgledao je kao da će
se rasplakati. Harold mu je objasnio zašto je vic smiješan. Rekao je da se
vicevima treba smijati, tomu sluţe. Ispričao mu ga je još jednom. - Još
uvijek ne razumijem - rekao je dječak. Harold ga je kasnije čuo da
prepričava vic Maureen dok ga je kupala. - Rekao je da je smiješan - ţalio
se David. - Ispričao mi ga je dvaput i nije mi bio smiješan - čak i u toj dobi
njegove su riječi zvučale mračno.
A tada se Harold sjetio svojeg sina kad je imao osamnaest godina; kosa
mu je vijorila dobrano dulje od ramena, ruke i noge uvijek bile predugačke
za odjeću. Vidio je mladića kako leţi na krevetu s nogama na jastuku,
toliko uporno gledajući u neku točku da se Harold znao pitati vidi li David
nešto što on ne vidi. Zglobovi su mu bili kost i koţa.
- Tvoja mi majka kaţe da su te primili na Cambridge - čuo je Harold
samog sebe.
David ga nije ni pogledao. Samo je nastavio buljiti ni u što.
Harold ga je poţelio zagrliti i čvrsto stisnuti. Ţelio mu je reći, „Krasni
moj dječače, kako si ti ispao tako pametan kad ja nisam uopće?“ Ali
pogledao je Davidovo bezizraţajno lice i rekao „Oho, bravo. Stvarno super.
Divno.“
David je frknuo nosom kao da mu je netko upravo ispričao vic o
njegovom ocu. A Harold je zatvorio vrata Davidove sobe i obećao sam sebi
da će jednog dana, kad njegov sin potpuno odraste, stvari biti lakše.
Iz Tivertona je Harold odlučio nastaviti glavnim cestama. Zaključio je
da će tako biti jednostavnije. Slijedit će glavnu cestu za sjever i zatim
presjeći preko regionalnih puteva do A38. Do Tauntona ima nekih
tridesetpet kilometara.
Spremala se oluja. Oblaci su se nadvili nad terenom poput plašta, kroz
njih se preko gorja Blackdown probijalo nekakvo sablasno svjetlo. Harold je

~ 73 ~
po prvi put pomislio da bi mu dobro došao mobitel; nije bio spreman za ovo
što je nadolazilo i poţelio je nazvati Maureen. Vrhovi drveća svjetlucali su
na granitnoj pozadini neba, a zatim se zatresli kad je na njih naletio prvi
jači vjetar. Lišće i grančice su poletjeli u zrak. Ptice su zakreštale. U daljini
su se stvorile zavjese kiše, obješene između Harolda i brda. S prvim
kapljicama Harold se zavukao dublje u jaknu.
Nije se imao kamo sakriti. Kiša se obrušila o Haroldovu vodootpornu
jaknu i slila mu se niz vrat, pa čak i uz gumirane manšete. Kapljice su
udarale poput zrna papra. Vijugale su u rječicama i bazenčićima u jarku, a
svaki automobil u prolazu odbacio bi val preko Haroldovih jedriličarskih
cipela. Nakon jednog sata stopala su mu bila potpuno mokra, a koţa ga je
svrbjela od neprestanog trenja o mokru odjeću. Nije znao je li gladan i nije
se mogao sjetiti kad je posljednji put jeo. Desni list mu je bio sušta bol.
Pored njega se zaustavio automobil i zapljusnuo Haroldove hlače
cijelom duţinom. Nije ga bilo briga; ionako je bio potpuno mokar. Prozor sa
suvozačke strane se spustio jednoličnom brzinom. Iznutra je dopro miris
nove koţe i grijanog zraka. Harold je provirio.
Lice na vozačkom mjestu bilo je mlado i suho. - Jeste li se izgubili?
Trebate li upute? - reklo je lice.
- Znam kuda idem - kiša se zabijala u Haroldove oči. - Ali hvala vam
što ste se zaustavili.
- Nitko ne bi trebao biti vani po ovakvoj kiši - lice je bilo uporno.
- Dao sam obećanje - rekao je Harold, uspravljajući se. - Ali hvala vam
što ste me primijetili.
Sljedeći se kilometar pitao je li bilo glupo odbiti pomoć. Što mu dulje
bude trebalo da do nje dođe, to su manje šanse da će Queenie nastaviti
ţivjeti. Ali nekako je bio siguran da ga čeka. Ako ne odrţi obećanje, koliko
god ono bilo sumanuto, plašio se da neće ponovno vidjeti Queenie.
Što da radim? Daj mi znak, Queenie, rekao je, moţda naglas, moţda u
sebi. Više nije bio siguran gdje prestaje Harold, a počinje vanjski svijet.
Veliki kamion se zaletio prema njemu glasno trubeći i od glave do pete
ga zalio blatom.

Ali ipak se dogodilo i nešto drugo i bio je to jedan od onih trenutaka za

koje shvatite koliko su vaţni dok ste još usred njih. Kasnije tog
poslijepodneva kiša je prestala toliko naglo da je bilo teško povjerovati da je
uopće padala. Na istoku se pokrov oblaka rascijepio i kroz njega je zasjala
tanka pruga blistavog srebra. Harold je stao i promatrao kako se siva masa
cijepa u sve više procijepa i otkriva nove boje: plavu, smeđecrvenu,

~ 74 ~
narančastu, zelenu i grimiznu. Zatim se cijeli oblak ispunio prigušenom
ruţičastom, kao da su se sve ostale boje sastale i stopile u njemu. Nije se
mogao pomaknuti. Ţelio je promatrati svaku sekundu ove promjene. Na
zemlju je padalo zlaćano svjetlo, čak mu je zagrijalo koţu. Tlo pod nogama
škripalo je i šaputalo. Zrak je zamirisao zelenilom i novim početkom.
Uzdigla se njeţna maglica, poput pramenčića dima.
Harold je bio toliko umoran da je jedva dizao noge, a ipak je osjetio
toliko nade da je bio ushićen poput djeteta. Ako nastavi promatrati stvari
koje su veće od njega, znao je, stići će do Berwicka.

~ 75 ~
 11
Maureen i zamjena

R
ecepcionistica se ispričavala; zbog instalacije automatskih usluga
ona više ne moţe predbiljeţiti Maureen za termin kod liječnika. - Ali
ne treba mi automatska usluga, stojim pred vama - rekla je
Maureen. - Zašto me ne moţete predbiljeţiti? - recepcionistica joj je prstom
pokazala ekran za automatske predbiljeţbe nekoliko koraka od njezinog
stola i uvjerila Maureen da je procedura jako jednostavna.
Maureen su dlanovi postali ljepljivi. Automatski obrazac ju je upitao je
li muško ili ţensko i Maureen je pritisnula krivu tipku. Zatim ju je upitao
datum rođenja, a Maureen je prvo upisala mjesec, a tek onda dan i na
kraju joj je morao pomoći neki mladi pacijent koji joj je cijelo vrijeme kihao
preko ramena. Do trenutka kad su konačno završili iza Maureen se bio
stvorio mali red gunđavih i šmrcavih bolesnih ljudi. Na ekranu se ukazalo
Javite se na recepciju. Mali red je sloţno rezignirano odmahivao glavom.
Recepcionistica se još jednom ispričavala. Maureenin stalni liječnik je
hitno pozvan izvan ambulante, ali ako se već predbiljeţila, primit će ju
zamjena.
- Pa zašto mi to niste rekli čim sam stigla? - zavapila je Maureen.
Recepcionistica se ispričavala po treći put. To je novi sistem, rekla je;
svi se moraju automatski prijaviti. - Ĉak i penzioneri - upitala je Maureen
hoće li pričekati zamjenu ili se vratiti idućeg jutra, ali Maureen je odbila.
Ako sad ode, moţda neće imati snagu volje da se vrati.
- Ţelite li čašu vode? - upitala je recepcionistica. - Malo ste mi blijedi.
- Samo moram malo sjesti - rekla je Maureen.
Naravno da je David bio u pravu kad ju je uvjeravao da malo izađe iz
kuće, ali nije imala pojma koliko će joj mučno biti otići do liječnika. Nije da
joj je nedostajao Harold, govorila je sama sebi; ali svejedno se našla u šoku
kad je shvatila da je sama među svime time. Posvud oko nje ljudi su se
bavili svakodnevnim stvarima. Vozili su automobile i gurali kolica i šetali
pse i vraćali se kućama kao da je ţivot isti kao inače, a nije bio. Bio je
sasvim nov i skroz pogrešan. Maureen je zakopčala kaput do grla i podigla
ovratnik do ušiju, ali zrak je bio previše hladan, nebo previše veliko, oblici i
boje previše oštri. Sjurila se Ulicom Fossebridge prije nego što ju je Rex

~ 76 ~
stigao opaziti i zbrisala u središte grada. Latice sunovrata uz mol bile su
smećkaste i zguţvane od kiše.
U čekaonici si je pokušala prekratiti vrijeme listanjem časopisa, ali
gledala je riječi ne povezujući ih u rečenice. Bila je svjesna parova poput
nje i Harolda, koji su sjedili jedno uz drugo, praveći si društvo. Kasna
poslijepodnevna svjetlost bila je prošarana česticama prašine koje su se
vrtjele u zraku kao da ih je netko promiješao ţlicom.
Kad je neki mladić otvorio vrata liječničke ordinacije i promrmljao
prezime sljedećeg pacijenta, Maureen je ostala sjediti, čekajući da dotični
ustane i pitajući se zašto mu toliko treba, dok nije shvatila da je ono
promrmljano bilo njezino prezime i skočila na noge. Zamjena je bila jedva
nešto starija od studenta, mladac preţgoljav za vlastito odijelo. Cipele su
mu bile ulaštene poput sjajnog kestena i Maureen se iznenada sjetila
Davidovih školskih cipela i osjetila ubod nemira. Poţeljela je da nije
zapitala sina za savjet. Poţeljela je da je ostala kod kuće.
- Kako vam mogu pomoći? - promrmljala je zamjena, sjedajući u svoju
fotelju. Riječi su mu se kotrljale iz usta kao bez zvuka i Maureen je morala
izviti vrat i nagnuti glavu prema njemu da ga razumije. Ako ne pripazi, još
će ju poslati na testiranje sluha.
Maureen je objasnila kako je njezin suprug odšetao u posjet ţeni koju
nije vidio dvadeset godina, uvjeren da će ju spasiti od raka. Danas mu je
jedanaesti dan kako hoda, rekla je, uvijajući rupčić u čvor. - Ne moţe stići
do Berwicka. Nema kartu. Nema ni prave cipele za hodanje. Kad je izašao iz
kuće, čak je i mobitel ostavio - pričajući strancu o svemu osjetila je
okrutnost činjenica i pomislila da će se rasplakati. Ohrabrila se i pogledala
zamjenu u oči. Izgledao je kao da je netko, dok Maureen nije gledala, uzeo
flomaster i iscrtao mu po licu duboke bore zabrinutosti. Maureen se
uplašila da mu je previše ispričala.
Progovorio je polako, kao da se pokušava prisjetiti pravih riječi. - Vaš
suprug vjeruje da će spasiti svoju nekadašnju kolegicu?
- Da.
- Od raka?
- Da - Maureen je postajala nestrpljiva. Nije mu ţeljela pojašnjavati
stvari, ţeljela je da sve sam shvati. Nije došla ovamo opravdavati Harolda.
- Kako ju točno misli spasiti?
- Izgleda da vjeruje da će hodanje biti dovoljno.
Zamjena se namrštila, stvarajući još dubokih bora koje su se sjurile
prema njegovoj vilici. - Vjeruje da hodanjem moţe izliječiti rak?
- Neka cura mu je dala ideju - rekla je Maureen. - Cura na benzinskoj.

~ 77 ~
I sloţila mu je hamburger. Harold kod kuće nikad ne jede hamburgere.
- Neka djevojka mu je rekla da moţe izliječiti rak? - ako ovako nastave,
jadni mladac će dobiti trajne bore.
Maureen je odmahnula glavom, pokušavajući uvesti reda u sve ovo.
Odjednom je osjećala golem umor. - Zabrinuta sam za Haroldovo zdravlje -
rekla je.
- Je li zdrav i u formi?
- Bez naočala je malo kratkovidan. Ima navlake na četiri prednja zuba.
Ali nije to ono što me brine.
- Ali vjeruje da moţe hodanjem izliječiti rak? Ne razumijem. Je li
poboţan?
- Harold? Jedine razgovore s Bogom obavlja kad mu zakaţe paljenje na
kosilici - nasmiješila se da pokaţe zamjeni da se šali. Mladac je izgledao
zbunjeno. - Harold je otišao u mirovinu prije šest mjeseci. Odonda je jako...
- zastala je, traţeći pravu riječ. Mladac je odmahnuo glavom da joj pokaţe
da ne shvaća. - Miran - rekla je.
- Miran? - ponovio je.
- Svaki dan provede u istom naslonjaču.
Liječnikove oči su bljesnule spoznajom i s olakšanjem je kimnuo
glavom. - Aha. Deprimiran - dohvatio je naliv-pero i skinuo poklopac.
- Ne bih rekla da je deprimiran - Maureen je osjetila kako joj se puls
ubrzava. - Stvar je u tome da Harold ima Alzheimerovu - eto. Sad je i to
rekla.
Liječnik je otvorio usta i zatim zabrinuto coknuo. Vratio je naliv-pero
na stol bez poklopca.
- Ima Alzheimerovu i pješaci do Berwicka?
- Da.
- Koje lijekove uzima vaš suprug, gospođo Fry? - tišina je bila toliko
svečana da se Maureen stresla.
- Ima Alzheimerovu - počela je polako, - ali još mu nije postavljena
dijagnoza.
Mladac se ponovno opustio. Malo je nedostajalo da se nasmije. -
Mislite, zaboravlja stvari? Ponaša se kao umirovljenik? Samo zato što netko
zaboravi ponijeti mobitel ne znači da ima Alzheimerovu.
Maureen je ukočeno kimnula. Nije se mogla odlučiti što joj više ide na
ţivce; to što se odmah odlučio da je to stvar godina, ili to što joj se sad
osmjehivao pokroviteljskim smiješkom. - To mu je u obitelji - rekla je. -
Znam prepoznati znakove.
Zatim je ukratko opisala Haroldovu povijest; kako se njegov otac vratio
iz rata kao alkoholičar, kako je zapadao u depresiju. Kako njegovi roditelji

~ 78 ~
nisu ni ţeljeli dijete, kako se majka spakirala, otišla i nikad se nije vratila.
Ispričala mu je kako je otac nakon toga dovodio razne ţene u kuću i
Harolda izbacio na šesnaesti rođendan. Nakon toga njih dvojica godinama
nisu razgovarali. - Zatim je mojeg supruga iznenada nazvala neka ţena i
rekla da mu je pomajka. Bolje odi po oca, rekla mu je; lud je kao puška.
- To bi bila Alzheimerova?
- Ja sam mu pronašla starački dom, ali umro je prije šezdesetog
rođendana. Posjetili smo ga nekoliko puta, ali jako je puno vikao, bacao
stvari na nas. Nije imao blagog pojma tko je Harold. A sad je i moj suprug
krenuo tim putem. Nije stvar samo u tome da zaboravlja. Ima tu još toga.
- Zaboravi li pravu riječ i izgovori neku drugu? Zaboravlja cijele
razgovore? Ostavlja stvari na krivom mjestu? Pati od naglih promjena
raspoloţenja?
- Da, da - nestrpljivo je odmahnula rukom.
- Tako, dakle - liječnik je grickao usnicu.
Maureen je mogla namirisati pobjedu. Paţljivo ga je promatrala. - Ono
što mene zanima je - ako vi kao liječnik vjerujete da Harold dovodi samog
sebe u opasnosti hodajući tako, moţete li ga zaustaviti? - rekla je.
- Zaustaviti?
- Da - grlo joj je bilo potpuno suho. - Moţete li ga prisiliti da se vrati
doma? - krv joj je kolala toliko brzo da ju je glava boljela. - Ne moţe hodati
tisuću kilometara. Ne moţe spasiti Queenie Hennessy. Moramo ga natjerati
da se vrati.
Maureenine riječi odzvanjale su u tišini. Spustila je ruke na koljena,
primaknula dlanove jedan drugome, a zatim čvrsto privukla koljena i
gleţnjeve. Rekla je ono što je došla reći, ali nije osjetila ono što je mislila da
će osjećati i sad je nastojala tjelesnom mirnoćom uspostaviti kontrolu nad
osjećajem koji je rastao u njoj.
Mladac je šutio. Maureen je čula kako neko dijete plače ispred
ordinacije i poţeljela da ga, zabogamiloga, netko primi u naručje. - Ĉini mi
se da imamo dovoljno da pozovemo policiju - rekao je. - Je li vaš suprug
ikad bio na promatranju?

Maureen je izjurila iz liječničke ordinacije crvena od srama.

Prepričavajući Haroldovu prošlost i objašnjavajući zašto hoda, po prvi je
put bila prisiljena sagledati stvari s njegovog gledišta. Ideja je bila luda i
nimalo tipična za Harolda, ali nije imala veze s Alzheimerovom. Ĉak je na
neki način bila lijepa, ako ni zbog čega drugog, onda zato što je Harold prvi

~ 79 ~
put u ţivotu radio nešto u što vjeruje i suprotstavljao se vjerojatnosti.
Zamjeni je rekla da mora još jednom razmisliti o svemu i da se sigurno
zabrinula bez razloga, Harold se doista samo ponaša kao i svi starci.
Sigurno će se brzo vratiti. Moţda je već doma. Na kraju je dobila samo
slabe tablete za spavanje na svoje ime.
Dok je hodala prema molu, sinula joj je misao bistra i jasna poput
zrake svjetlosti usred noći. Razlog iz kojeg je ostala s Haroldom svih ovih
godina nije bio David. Nije ostala sa suprugom ni iz saţaljenja. Ostala je s
Haroldom jer koliko god se s njim osjećala usamljeno, svijet bez njega bio
bi potpuno pust.

Maureen je u supermarketu kupila jedan jedini kotlet i glavicu već

malo ţućkaste brokule.
- Je li to sve? - upitala ju je djevojka na blagajni.
Maureen nije mogla odgovoriti.
Skrenula je u Ulicu Fossebridge i pomislila na tišinu u kući koja ju
očekuje. Na neplaćene račune, uredno sloţene, ali svejedno zastrašujuće.
Tijelo joj je oteţalo, korak se usporio.
Dok je prilazila dvorišnim vratima, Rex je uređivao ţivicu škarama.
- Kako je bolesnik? - upitao je. - Bolje?
Maureen je kimnula i ušla u kuću.

~ 80 ~
 12
Harold i mame na biciklima

Z
ačudo, baš je gospodin Napier bio taj koji je prije svih tih godina
spojio Queenie i Harolda. Pozvao je Harolda u svoj ured s drvom
obloţenim zidovima i rekao mu da će Queenie morati provjeravati
financije pubova na licu mjesta. Rekao je da ne vjeruje vlasnicima pubova i
da ih ţeli uhvatiti u nedjelu. Ali gospodična ne vozi, pa će ju netko morati
voziti okolo. Paţljivo je promislio o svemu i zaključio, rekao je vadeći si
cigaretu, da je Harold očigledno najbolji kandidat i zbog toga što je jedan od
iskusnijih i zbog toga što je jedan od rijetkih oţenjenih zaposlenika.
Gospodin Napier je stajao raširenih nogu, kao da će biti veći od svih ako
bude zauzimao više prostora na tlu, iako je bio čovac prepredena izgleda u
sjajnom odijelu, koji je Haroldu jedva dopirao do ramena.
Harold, naravno, nije imao drugog izbora. Ali osjećao je nelagodu. Nije
razgovarao s Queenie od one neugodne epizode u ormaru. Uostalom,
vrijeme na cesti smatrao je samo svojim. Nije znao hoće li joj se svidjeti
Radio 2, recimo. Nadao se da neće htjeti previše razgovarati. Dovoljno mu
je što mora čavrljati s dečkima. U ţenskim temama se osjećao nelagodno.
- Drago mi je da smo i to riješili - rekao je gospodin Napier. Pruţio mu
je ruku. Bila je neugodno skliska i tanka, kao kandţa nekakvog manjeg
reptila. - Kako je ţenica?
Harold se zbunio. - Dobro, hvala. Kako je... - preplavila ga je ledena
panika. Gospodin Napier je bio oţenjen po treći put u šest godina, ovog
puta mladom ţenom visoko natapirane plave kose koja je jedno vrijeme
radila kao konobarica. Nije mu se sviđalo kad bi ljudi zaboravljali njezino
ime.
- Veronica je super. Ĉujem da je tvoj mali upao na Cambridge.
Gospodin Napier se iscerio. Misli su mu uvijek skakale glavom poput
munja, Harold nikad nije znao što će sljedeće izvaliti. - Samo mozak bez
jaja - rekao je i iz ugla usana ispustio oblačić dima. Stajao je, promatrajući
Harolda i smijući se, čekajući da mu zaposlenik uzvrati a znajući da neće.
Harold je oborio pogled. Na stolu gospodina Napiera je stajala njegova

~ 81 ~
oboţavana zbirka klaunova od Murano stakla; neki su imali plava lica, neki
leţali na leđima, neki svirali instrumente.
- Ne diraj ih - rekao je Napier, uperivši kaţiprst u Harolda poput
pištolja. - Pripadali su mojoj majci.
Svi su znali da oboţava svoju zbirku, ali Haroldu su ti klaunovi
izgledali kao da nisu baš uspjeli, zbrčkano, kao da su im se lica i udovi
rastalili na suncu, a boje pomiješale. Nije se mogao oduprijeti osjećaju da
mu se podruguju, čak i stakleni klaunovi su mu se rugali; u dubini ţeluca
je osjetio grč bijesa. Gospodin Napier je zgnječio cigaretu u pepeljari i
krenuo prema vratima.
- I pripazi na Hennessyjevu, hoćeš li? Znaš kakve su te kučke - dodao
je dok je Harold prolazio pored njega. Dodirnuo je vrh nosa kaţiprstom (koji
više nije bio pištolj) kao da podsjeća Harolda na nekakvu tajnu koju dijele,
ali Harold, naravno, nije imao pojma o čemu priča.
Zapitao se ne smišlja li moţda gospodin Napier neki razlog da se riješi
Queenie, usprkos tome što je sposobna. Njegov šef nikad nije vjerovao
ljudima sposobnijim od sebe.
Prvi put su se našli na cesti nekoliko dana kasnije. Queenie se stvorila
pored njegovog automobila, čvrsto stišćući svoju četvrtastu torbicu kao da
je krenula u kupovinu, a ne u inspekciju po pubovima. Harold je poznavao
vlasnika puba kojeg su kontrolirali tog dana, u najboljem slučaju bi ga
opisao kao mutnog. I protiv svoje volje se uplašio za Queenie.
- Ĉujem da me vi danas vozite, gospodine Fry - rekla je, pomalo
svisoka.
Vozili su se u tišini. Sjedila je do njega vrlo mirno i uredno, ruku
skupljenih u pravilnu kuglu poloţenu na krilo. Harold nikad prije toga nije
toliko oprezno skretao na zavojima, mi jenjao brzine, ili kočio kad su stigli.
Skoknuo je otvoriti joj vrata i čekao dok je njezina noga polako izvirivala iz
automobila i pipala u potrazi za tlom. Maureen je imala tanahne gleţnjeve
koji su Harolda oduvijek silno privlačili. Queenie, s druge strane, je imala
debele gleţnjeve. Bila je jednako fizički nedefinirana koliko i on sam,
pomislio je.
Kad je podigao pogled, s uţasom je shvatio da i ona promatra njega. -
Zahvaljujem, gospodine Fry - rekla je naposlijetku, pa odmarširala s
torbicom prebačenom preko ruke.
Harolda je zbog svega ovoga strašno iznenadilo kad je, provjeravajući
količinu piva, ugledao vlasnika puba kako se preznojava, grimizan u licu.
- Jebo me vrag - rekao je vlasnik, - ta je mala ţenska demon. Ništa joj
ne promakne.
Harold je osjetio divljenje, pa čak i trunčicu ponosa.

~ 82 ~
 Na povratku je Queenie opet bila tiha i mirna. Ĉak se pitao je li moţda
zaspala, no činilo mu se nepristojnim pogledavati, za slučaj da je ipak
budna. - Hvala vam - rekla je Queenie iznenada kad su se zaustavili u
dvorištu pivovare.
Harold je smušeno promrmljao nešto o tome kako nema na čemu.
- Mislim, hvala vam za ono otprije nekoliko tjedana - rekla je. - U
ormaru s uredskim potrepštinama.
- Ma ni ne spominjite to - rekao je Harold, nadajući se upravo tome.
- Bila sam jako uzrujana. A vi ste bili ljubazni. Trebala sam vam već
tada zahvaliti, ali bilo me sram. To je bilo ruţno od mene.
Nije ju mogao pogledati u oči. Znao je i ne gledajući ju da gricka
usnicu.
- Drago mi je da sam pomogao - zakopčao je dugmad na svojim
vozačkim rukavicama.
- Vi ste kavalir - rekla je, izgovarajući posljednju riječ toliko
razgovjetno da je Harold po prvi put shvatio što ona zapravo označava:
viteza. Zatim je otvorila vrata na suvozačkoj strani prije nego što je Harold
stigao do njih i izašla iz automobila. Promatrao ju je kako sigurnim i
urednim korakom prelazi preko dvorišta pivovare u svojem smeđem odijelu
i srce mu se steglo zbog njezine iskrenosti i jednostavnosti. Te večeri je
pošao na spavanje obećavajući sam sebi da će doista i pripaziti na Queenie,
čak i ako je gospodin Napier pod time mislio nešto sasvim drugo. Pazit će
na Queenie.
Do njega je u mraku dopro Maureeninin glas. - Nadam se da nećeš
hrkati.
Dvanaestog dana beskrajna ploča sivila vukla se nebom i zemljom,
vukući sa sobom zidove kiše koji su zamagljivali boje i obrise svega. Harold
je gledao krajolik pred sobom pokušavajući razaznati smjer kojim bi trebao
nastaviti, ili ugledati onakvu pukotinu u oblacima koja ga je neki dan
toliko oduševila, ali svijet je ponovno izgledao kao da ga promatra kroz
zavjese. Sve je izgledalo isto. Zastao je prolistati vodiče, jer je između
njihovog sveznanja i njegovog neznanja zjapio ponor koji je tištao Harolda.
Osjećao se kao da se bori protiv vlastitog tijela i gubi bitku.
Odjeća mu se više nije stizala posušiti. Koţa cipela bila je toliko
razmočena da su izgubile oblik. Whitnage. Westleigh. Whitehall. Toliko
mjesta na W. Drveće. Ţivica. Telegrafski stupovi. Kuće. Kante za smeće.
Britvicu i pjenu za brijanje je zaboravio u zajedničkoj kupaonici jednog
hostela, a nije imao dovoljno energije da stane i kupi nove. Pregledavajući
noge je otkrio da je ţarenje u njegovom desnom listu dobilo i fizičku

~ 83 ~
manifestaciju; pod koţom se razlijevala tamnoljubičasta mrlja. Po prvi ga je
put uhvatio strah.
U Sampford Arundelu nazvao je Maureen. Osjećao je potrebu za
njezinim glasom, ţelio je da ga ona podsjeti zašto hoda čak i samo u ljutnji.
Nije ţelio da posumnja da ga išta muči, da ima problema s nogom, pa ju je
ispitivao kako je ona i kako je kuća, a Maureen mu je odvratila da su obje
dobro. Zatim je ona njega upitala pješaci li još, a on joj je odvratio da je
prošao Exeter i Tiverton i da je sad na putu prema Bathu, da će uskoro
doći do Tauntona. Ţeli li Harold da mu išta pošalje? Mobitel, četkicu za
zube, piđamu, nešto odjeće? Harold je pomislio da čuje njeţnost u njezinom
glasu, ali zatim uvjerio samog sebe da mu se pričinilo.
- Ništa mi ne treba - rekao je.
- Znači već si negdje oko Somerseta?
- Nisam siguran. Vjerojatno jesam.
- Koliko si danas prošao?
- Ne znam. Moţda trinaest kilometara.
- Tako, dakle - rekla je.
Po krovu telefonske govornice je lupkala kiša, prigušena svjetlost s one
strane stakla izgledala je tekuće. Ţelio je ostati tamo i nastaviti razgovarati
s Maureen, ali tišina i udaljenost koje su se produbljivale dvadeset godina
narasle su do takvih dimenzija da su čak i rutinske rečenice zvučale
prelaţno i bolno.
- Moram ići, Harolde - rekla je Maureen naposlijetku. - Imam puno
posla.
- Da. Moram i ja. Samo sam te htio pozdraviti i tako to. Provjeriti da si
dobro.
- Dobro sam ja. Imam puno posla. Dani lete, jedva stignem primijetiti
da te nema. A ti?
- I ja sam jako dobro.
- Onda dobro.
- Da.
Na kraju više nisu znali što da kaţu. - Pa, zbogom, Maureen - rekao je
Harold, jer se samo toga sjetio. Ali nije ţelio prekinuti razgovor ništa više no
što se ţelio vratiti na cestu.
Promatrao je kako kiši čekajući da prestane i ugledao vranu pognute
glavice, toliko mokrog perja da je svjetlucala poput katrana. Ţelio je da se
ptica pomakne, ali samo je stajala tamo mokra i sama. Maureen je toliko
zaposlena da je jedva primijetila da ga nema, pomislio je.

~ 84 ~
 U nedjelju se probudio tek malo prije ručka. Bol u nozi nije jenjavala,
kiša je još uvijek padala. Harold je čuo svijet tamo vani, ljude kako idu
svojim putem, promet, prolaznike, svi su jurili za nekim svojim stvarima.
Nitko nije znao tko je Harold, ni gdje je. Leţao je nepomično, nespreman na
suočavanje s još jednim danom hodanja, ali i svjestan toga da se ne moţe
vratiti doma. Prisjetio se kako je Maureen nekad leţala pored njega,
zamislio ju razodjevenu; kako je bila savršena i kako sitna. Ĉeznuo je za
mekoćom njezinih prstiju dok su prelazili preko njegove koţe.
Kad je Harold posegnuo za svojim jedriličarskim cipelama, shvatio je
da su im potplati tanki poput papira. Nije se ni istuširao, ni pregledao
stopala, iako ih je jedva ugurao u cipele, kao da ih nagurava u kutije.
Oblačio se ne razmišljajući ni o čemu, jer bi razmišljanje samo dovelo do
neizbjeţnoga. Vlasnica hotelčića ga je uvjeravala da mu još uvijek moţe
posluţiti kasni doručak, ali Harold je odbio. Bojao se da bi, da prihvati
njezinu ljubaznost, da ju samo pogleda u oči, udario u suze.
Harold je krenuo dalje iz Sampford Arundela, ali svaki mu je korak bio
mučan. Lice mu se stezalo grimasama boli. Nije mu bilo vaţno što će ljudi
misliti, ionako se nije obazirao na njih. Nije se ţelio zaustavljati, iako mu je
tijelo vapilo za odmorom. Bio je ljut na sebe samoga jer je tako krhak. Kiša
ga je zalijevala u naletima. Cipele su mu bile toliko istrošene da bi mu
jednako bilo hodati i bez njih. Nedostajala mu je Maureen i nije mogao
misliti ni o čemu drugome.
Kako su stvari postale ovoliko loše? Nekoć su bili sretni.
Ako je David, kako je odrastao, i stvorio jaz među njima, to je bilo
samo zato jer su mu dozvolili. - Gdje je David? - znala je upitati Maureen, a
Harold bi jednostavno odgovorio da je dok je prao zube čuo kako je David
zalupio kućnim vratima. - Aha, da - odvratila bi Maureen kao da joj uopće
ne smeta što je njihov osamnaestogodišnji sin razvio naviku skitanja po
gradu noćima. Da je Harold svoje strahove izrekao naglas, samo bi dodao
njezinima. A u ta je vremena još uvijek i kuhala. Još uvijek je dijelila krevet
s Haroldom.
Ali takve neizrečene napetosti nisu mogle zauvijek ostati skrivene.
Situacija je eskalirala i sve se raspalo baš netom prije Queenienog
nestanka. Maureen je vrištala. Jecala. Udarala ga skupljenim šakama po
prsima. - Ti sebe nazivaš muškarcem? - urlala je. - Ti si kriv za sve ovo -
rekla je drugom prilikom. - Sve bi bilo u redu da nije bilo tebe - još jednom
kasnije.

~ 85 ~
 Bilo je neizrecivo teško čuti te riječi; pa iako je Maureen kasnije
plakala u njegovom naručju i ispričala se, riječi su ostale u zraku i Harold
bi ih osjećao kad bi ostao sam, nije bilo načina da ih se povuče. Sve je bila
Haroldova krivnja.
A tada je sve prestalo. Razgovori, vikanje, pogledi. Novonastala tišina
bila je drugačija od svega prije. Dok su ranije pokušavali poštedjeti jedno
drugo boli, sada više nisu imali ništa za spasiti. Više nije morala ni
izgovoriti riječi koje su joj se vrzmale glavom. Harold bi ju pogledao i
jednostavno znao da nema te riječi, tog pokreta koji bi popravili stvari.
Maureen više nije krivila Harolda. Više nije plakala pred njim, nije mu
dozvoljavala da utješi samog sebe tješeći nju.
Preselila je svoju odjeću u gostinjsku sobu, a njemu prepustila njihov
bračni krevet; Harold joj se nije pribliţavao jer ga nije htjela blizu sebe, ali
njezino jecanje ga je svejedno mučilo. Došlo bi jutro. Kupaonicu su
upotrebljavali u različita vremena. Harold bi se oblačio i doručkovao dok bi
Maureen hodala iz sobe u sobu kao da Harold nije u kući, kao da je stalno
kretanje jedini način da ovlada vlastitim osjećajima. - Idem ja. - Dobro. -
Vidimo se kasnije. - OK, vidimo se.
Riječi nisu imale značenja. Mogle su i na kineskom biti. Jaz između
dva ljudska bića postao je nepremostiv. Malo prije umirovljenja Harold je
predloţio da bi barem jednom mogli otići na boţićnu zabavu u pivovari, a
Maureen se zagledala u njega otvorenih usta kao da ju je udario.
Harold je prestao promatrati breţuljke, nebo i drveće. Prestao je traţiti
prometne znakove koji bi mu pokazali da napreduje prema sjeveru. Hodao
je ususret vjetru pognute glave, videći samo kišu, jer kiša je bila jedino što
se vidjelo. A38 je bila daleko gora nego što je zamišljao. Drţao se trake za
zaustavljanje i hodao iza zaštitne pregrade gdje god je mogao, ali promet je
jurio pored njega toliko brzo da je neprestano bio promočen do koţe i u
opasnosti. Nakon nekoliko sati je shvatio da je bio toliko zadubljen u
prisjećanje i tugovanje za prošlošću da je potratio četiri kilometra hodajući
u krivom smjeru. Nije mu preostalo ništa drugo nego da se vrati.
Hodanje cestom kojom je već bio prošao pokazalo se još teţim. Osjećao
se kao da se uopće ne kreće. Još i gore, bilo je poput zagrizanja u vlastito
meso. Zapadno od Bagley Greena je odustao i zaustavio se kod farme na
kojoj je stajao znak za prazne sobe.
Domaćin je bio čovjek zabrinuta izgleda, koji ga je obavijestio da ima
samo jednu slobodnu sobu. Druge su zauzele biciklistice, njih šest, koje su
slijedile rutu od Land’s Enda do John o’Groatsa. - Sve su majke - rekao je
vlasnik. - Izgledaju kao da su se došle malo izludirati - upozorio je Harolda
da je moţda bolje da se pritaji.

~ 86 ~
 Harold je loše spavao. Ponovno je sanjao, a mame-biciklistice su, čini
se, imale tulum. Harold je lebdio između sna i budnosti, uplašen bolom u
nozi i očajnički ju pokušavajući zaboraviti. Glasovi biciklistica pretopili su
se u glasove navodnih teta. Ĉuo je smijeh i stenjanje kad bi njegov otac bio
gotov. Harold je leţao otvorenih očiju, noga mu je pulsirala, ţelio je da noć
završi i da se nađe negdje drugdje.
Ujutro je bol bila još snaţnija. Koţa iznad pete bila mu je izbrazdana
ljubičastim prugama, toliko natečena da je jedva stala u cipelu. Morao ju je
nabiti da uđe do kraja i trznuo se od boli. Ugledao je vlastiti odraz u
ogledalu i shvatio da izgleda neuredno, da mu je koţa izgorjela, prekrivena
kratkom i oštrom bradom. Izgledao je kao da je bolestan. Nije mogao misliti
ni na što drugo osim na prizor svojeg oca u staračkom domu, s naopako
navučenim papučama. - Pozdravite sina - rekla mu je sestra. Kad je
ugledao Harolda, njegov otac se počeo tresti.

Harold se nadao da će stići doručkovati prije nego što se probude

mame-biciklistice, ali baš dok je točio kavu sjurile su se s kata u
blagovaonicu u eksploziji ţivih boja rastezljivih biciklističkih hlačica i
smijeha.
- Znate što? - rekla je jedna. - Nemam pojma kako ću se ponovno
uspeti na taj bicikl - druge su se nasmijale. Od svih šest ta je ţena bila
najglasnija i činilo se da je ona glavna. Harold se nadao da neće obraćati
paţnju na njega ako ostane tih, ali uhvatila je njegov pogled i namignula. -
Nadam se da vam nismo smetale - rekla je.
Imala je tamnu koţu i sablasno mršavo lice, a kosu ošišanu toliko
kratko da joj je lubanja izgledala krhko. Harold se nije mogao oduprijeti
pomisli da bi joj dobro došao šešir. Ove cure ju odrţavaju na ţivotu, rekla je
Haroldu; nema blage veze gdje bi bila da nije bilo njih. Rekla je da ţivi u
malom stanu s kćerkom. - Nisam od onih koji puštaju korijenje - rekla je. -
I ne trebam muškarca - zatim je nabrojala sve stvari za koje joj muškarac
nije bio potreban. Haroldu se učinilo da tih stvari ima stvarno jako puno,
iako je govorila toliko brzo da se Harold morao usredotočiti na njezine usne
da uopće razumije što govori. S naporom ju je gledao i slušao, i upijao, jer
je iznutra bio ispunjen tolikom boli. - Slobodna sam kao ptica - rekla je i
ispruţila ruke da pokaţe što misli. Ispod pazuha su joj stršali oblačići
tamnih dlaka.
Ostale su zazviţdale i povikale „Naprijed, mala!“. Harold je pomislio da
bi im se trebao pridruţiti, ali jedino za što je bio sposoban je bilo slabašno

~ 87 ~
pljeskanje. Ţena se smijala i dlanovima udarala po njihovima, iako je u toj
njezinoj nezavisnosti bilo nečeg grozničavog zbog čega je Harold bio
uznemiren, kad ona već nije.
- Spavam s kim ţelim. Prošlog tjedna sam si priuštila učitelja klavira
moje kćeri. A dok sam bila u odmaralištu za meditaciju i jednog budista, a
taj se bio zarekao na celibat - nekoliko majki je povikalo u znak
odobravanja.
Jedina ţena s kojom je Harold spavao bila je Maureen. Ĉak i nakon što
je odbacila kuharice, i nakon što se ošišala sasvim na kratko, čak i kad je
Harold noću čuo kako zaključava vrata svoje sobe, nije potraţio nikoga
drugoga. Znao je da drugi oţenjeni dečki iz pivovare imaju ljubavnice.
Jednom je poznavao jednu konobaricu koja se smijala njegovim vicevima,
čak i lošima, i koja bi pogurnula čašu s viskijem preko šanka tako da bi im
se ruke gotovo dodirnule. Ali Harold nije imao ţeluca za nešto više. Nikad
nije mogao zamisliti sebe s nekim drugim, toliko su toga dijelili. Ţivot bez
nje bio bi kao ţivot bez nekog vitalnog dijela tijela, a Harold je imao osjećaj
da bi se pretvorio tek u krhku ljusku od koţe.
Naposlijetku je čestitao mami-biciklistici jer nije znao kako da reagira,
a zatim ustao i oprostio se s njima. Listom mu se proširila toliko snaţna bol
da je posrnuo i morao se osloniti o stol. Pravio se da ga svrbi ruka dok je
čekao da prođe bol koja je nadolazila u mahovima.
- Bon voyage - rekla mu je mama-biciklistica. Ustala je i zagrlila ga, a
Harolda je obavio snaţan miris citrusa i znoja koji je napola bio ugodan, a
drugom polovicom nimalo. Nasmijala se i odmaknula, rukom obavijajući
njegova ramena. - Slobodna kao ptica - rekla mu je i lice joj je zasjalo tom
slobodom.
Haroldu se stegnulo srce. Osvrnuo se i opazio da joj je unutrašnja
strana ruke nagrđena dvama dubokim oţiljcima koji su zaorali meso
između zgloba i lakta. Na nekim mjestima oţiljci su još bili prekriveni
mrvicama krasta. Ukočeno ju je pozdravio kimanjem glave i poţelio joj
sreću.

Harold nije mogao hodati dulje od petnaest minuta bez zaustavljanja i

odmaranja noge. Leđa, vrat, ruke i ramena su ga toliko boljeli da je jedva
mogao misliti o bilo čemu drugome. Kiša se obrušavala na njega u debelim
iglama koje su se odbijale od krovova i asfalta. Nakon samo sat vremena
počeo je posrtati i osjećao da mora stati. Pred sobom je ugledao drveće i
nešto crveno, što je moţda bila zastava. Ljudi uz cestu ostavljaju
najbizarnije stvari.

~ 88 ~
 Kiša se slijevala po lišću, koje je drhturilo pod udarcima, a zrak je
mirisao po mokrom lišću, kakvo je leţalo pod Haroldovim nogama. Kad se
pribliţio zastavi, Harold se lecnuo. Crvena tkanina nije bila zastava. Bila je
majica nogometnog kluba Liverpool obješena na drveni kriţ.
Harold je dosad prošao nekoliko cestovnih memorijala, ali nijedan ga
nije pogodio kao ovaj. Govorio je sam sebi da prijeđe na drugu stranu ceste
i ne gleda ga, ali nije mogao. Memorijal ga je privlačio poput nečeg
zabranjenog njegovom pogledu. Neki rođak ili prijatelj kriţ je ukrasio
svjetlucavim boţićnim kuglicama u obliku boţićnog drvca i vijencem od
plastične boţikovine. Harold je promatrao uvelo cvijeće omotano celofanom,
izblijedjelo; i fotografiju u plastičnoj navlaci. Muškarac na slici je bio u
četrdesetima, krupan, tamne kose, a s jednog ramena mu je visjelo dijete.
Široko se osmjehivao ravno u fotoaparat. Najboljem tati na svijetu, pisalo je
na mokroj kartici.
Kako se čovjek oprašta od najgoreg oca na svijetu?
- Jebi se - prosiktao je David, dok su mu noge drhtale i izgledao je kao
da će se svaliti niz stube. - Jebi se.
Harold je čistim krajem rupčića obrisao vodu s fotografije i izvukao ju
je više iz cvijeća. Krenuo je dalje, ne mogavši prestati razmišljati o mami-
biciklistici. Pitao se u kojem se trenutku osjetila toliko osamljeno da si je
zarezala ruku i pustila krv da teče. Pitao se tko ju je tako našao i što su
poduzeli. Je li ţeljela biti spašena? Ili su ju silom dovukli natrag u ţivot baš
kad se ponadala da ga se oslobodila? Ţelio je da se sjetio reći joj nešto;
nešto što bi ju navelo da nikad više ne pokuša takvo nešto. Da ju je uspio
utješiti, mogao bi prestati razmišljati o njoj. Ovako je shvatio da se kad ju
je upoznao, kad ju je saslušao, sjetio kako u srcu nosi još jedan teret i da
nije siguran koliko još moţe podnijeti. Usprkos boli u listu i hladnoći u
kostima, usprkos nemiru uma, natjerao se da ubrza.
Do predgrađa Tauntona Harold je stigao kasno poslijepodne. Kuće su
bile zbijene, načičkane satelitskim antenama. Na prozorima su visjele sive
zavjese, na nekima su bile i metalne ţaluzine. Ono malo vrtova koji nisu
bili zabetonirani kiša je potpuno spljoštila. Latice trešnje leţale su rasute
pločnikom poput mokrih papirića. Automobili su jurili toliko glasno da ga
je zaboljelo, a cesta je izgledala uljnato.
U mislima mu se stvorilo sjećanje, jedno od onih kojih se Harold
najviše plašio. Inače je bio jako dobar u potiskivanju takvih sjećanja.
Pokušao je misliti na Queenie, ali čak niti to nije upalilo. Izbacio je laktove
u stranu da još ubrza korak i stopala su mu navalila na pločnik toliko
pohlepno da ih pluća nisu uspijevala pratiti. Ali ništa ga nije moglo spasiti

~ 89 ~
od uspomene na ono poslijepodne prije dvadeset godina kada je sve
završilo. Vidio je vlastitu ruku kako se pribliţava drvenim vratima, osjetio
je toplinu sunca na ramenima, namirisao ustajao zagrijan zrak, čuo
postojanost tišine koja je bila drugačija nego što je trebala biti.
- Ne - povikao je, zamahujući šakama na kapljice.
Odjednom mu je list eksplodirao kao da je dio mišića ispod koţe
razrezan. Tlo se nagnulo pod čudnim kutom i postalo veće. Ispruţio je ruke
da zaustavi pribliţavanje tla, ali u tom su mu trenutku koljena popustila i
tijelo se svalilo na tlo. Osjećao je bol u dlanovima i koljenima.
Oprosti mi. Oprosti mi. Što sam te iznevjerio.
Sljedeće čega se sjećao bile su nečije ruke koje su povlačile njegove i
povici o hitnoj pomoći.

~ 90 ~
 13
Harold i liječnica

H
arold je u padu raskrvario koljena i dlanove i natukao oba lakta.
Ţena koja ga je spasila bila ga je vidjela s prozora svoje kupaonice,
kako pada. Pomogla je Haroldu da ustane i pokupila sadrţaj
njegove plastične vrećice, a zatim i da prijeđe cestu oslonjen na nju,
domahujući putem automobilima da stanu. - Liječnica, liječnica! -
dovikivala je. Kad su ušli u njezinu kuću, odvela ga je do naslonjača i
razlabavila mu kravatu. Soba je bila jedva namještena, hladna; televizor je
bio naslonjen na zid, podignut na kartonsku kutiju. Negdje u blizini iza
zatvorenih vrata je lajao pas. Harold se nikad nije ugodno osjećao u blizini
pasa.
- Jesam li nešto slomio? - upitao je.
Izgovorila je neke riječi koje Harold nije razumio.
- Imao sam staklenku meda - rekao je malo uznemirenijim glasom. - Je
li još čitava?
Ţena je kimnula i posegnula za njegovim bilom. Obavila je prste oko
Haroldovog zgloba i zagledala se nekamo u daljinu, kao da vidi nekakve
prilike kroza zidove, brojeći jedva čujno. Bila je mlada, ali lice joj je
izgledalo ispijeno, a trenirka i pamučna majica visjeli su joj na tijelu,
očigledno preveliki da bi bili njezini. Izgledali su kao da pripadaju nekom
muškarcu.
- Ne trebam liječnika - rekao je Harold hrapavim šapatom. - Molim vas,
nemojte zvati ni hitnu, ni liječnika.
Harold nije ţelio biti u njezinoj kući. Niti je ţelio oduzimati joj vrijeme,
niti se ţelio zbliţavati s još jednim neznancem, a usto se i plašio da će mu
narediti da se vrati kući. Ţelio je nazvati Maureen, ali se bojao da neće
znati što da joj kaţe, a da ju ne zabrine. Poţelio je da si nije dozvolio da
padne. Imao je dovoljno snage da nastavi hodati.
Mlada ţena mu je pruţila šalicu čaja, okrećući šalicu ručkom prema
njemu, da Harold ne opeče prste. Ponovno je nešto govorila, ali Harold nije
razaznao što. Pokušao se nasmiješiti kao da ju razumije, ali nastavila ga je

~ 91 ~
promatrati u očekivanju odgovora, a zatim je ponovila svoje riječi, samo
sporije i glasnije. - Koga ste dreka traţili vani na toj kiši?
Harold je sad shvatio da ţena govori sa snaţnim naglaskom. Moţda
odnekud iz Istočne Europe. Maureen i on su čitali o takvima u novinama.
Dolaze ovamo zbog socijalne pomoći, pisalo je. Onaj pas je u međuvremenu
počinjao zvučati sve manje kao pas, a sve više kao divlja zvijer. Cijelom
teţinom tijela se zabijao u vrata svojeg privremenog zatvora i zvučalo je kao
da je barem jedno od njih dvoje u opasnosti od ugriza ako se oslobodi. I o
takvim psima su čitali u novinama.
Harold je uvjeravao ţenu da će otići čim dovrši svoj čaj. Ispričao joj je
svoju priču, koju je saslušala u tišini. Zbog toga nije mogao pričekati
liječnika, jer je obećao Queenie i ne smije ju iznevjeriti. Otpio je čaja i
zagledao se kroz prozor. Tik iza stakla stajao je krupan batrljak drva.
Vjerojatno je oštećivalo kuću, pa su ga morali skresati. Malo dalje promet je
tekao u kratkim intervalima. Pomisao na povratak na cestu ispunila je
Harolda strepnjom, ali nije imao izbora. Kad je ponovno pogledao mladu
ţenu, još ga je uvijek promatrala i još se uvijek nije smiješila.
- Ali sjebani ste - rekla je bez emocija i bez osuđivanja.
- Ah, da - rekao je Harold.
- Cipele su vam sjebane. I tijelo također. I naočale - podigla je dvije
polovice njegovih naočala za čitanje, drţeći po jednu u svakoj ruci. - Kako
god da okrenete, sjebani ste. Kako točno mislite da ćete doći do Berwicka?
Ovo ga je podsjetilo na Davidov krajnje promišljen način psovanja; kao
da je odvagnuo sve mogućnosti i zaključio da su, s obzirom na ono što
osjeća prema ocu, isključivo najprljaviji izrazi dostatni.
- Doista sam - kako ste ispravno primijetili - sjeban - Harold je pognuo
glavu. Hlače su mu bile pošpricane blatom i poderane na koljenima. Cipele
su bile natopljene vodom. Poţelio je da ih je skinuo pred vratima. -
Priznajem da je do Berwicka uţasno dugačak put. Priznajem da sam
neprikladno odjeven. A priznajem i da nemam ni iskustva, ni fizičke
spremnosti za ovaj put. Ne mogu objasniti zašto mislim da ću uspjeti kad
ništa ne ide meni u prilog. Ali vjerujem. Iako velik dio mene govori da bih
trebao odustati, ne mogu. Iako ne ţelim nastaviti, ipak nastavljam - ovdje
je posustao jer su mu riječi koje je izgovarao bile teške i ispunile ga
tjeskobom. - Strašno mi je ţao, ali čini mi se da su moje cipele smočile vaš
tepih.
Krišom je pogledao mladu ţenu i iznenadio se kad je shvatio da se po
prvi put osmjehuje. Ponudila mu je da prespava u njezinoj kući.

~ 92 ~
 U dnu stuba udarila je gornjim dijelom stopala o vrata iza kojih se
skrivao razljućeni pas i rekla Haroldu da ju slijedi. Harold se u jednakoj
mjeri plašio psa i nije ju ţelio zabrinjavati snagom boli koja ga je mučila, pa
je nastojao odrţati korak. Istina je bila da su ga dlanovi i koljena pekli
nakon pada i da se više uopće nije mogao osloniti na desnu nogu. Ţena mu
je rekla da se zove Martina i da je iz Slovačke. Rekla je da se ispričava zbog
usranog stanja kuće i zbog buke. - Mislili smo da je ova jebena kuća
privremeno rješenje - Harold je nastojao licu dati izraz osobe koja je navikla
na ovakvo prostačenje. Nije ţelio da izgleda kao da ju osuđuje.
- Previše psujem - rekla je kao da mu čita misli.
- Kuća je vaša, Martina. Slobodni ste govoriti kako god ţelite.
Iza vrata u dnu stuba pas je još uvijek lajao i grebao im boju.
- Začepi, jebemti - povikala je. Harold joj je vidio ispune na
kutnjacima.
- Moj je sin uvijek ţelio psa - rekao je.
- Nije moj. Partnerov je - otvorila je vrata jedne od soba na katu i stala
u stranu da Harold moţe ući.
Soba je mirisala po praznini i svjeţoj boji. Zidovi su bili blještavo bijeli,
krevet bio prekriven ljubičastim pokrivačem iste boje kao zavjese, a na
jastucima su leţala tri ukrasna jastučića sa šljokicama. Harolda je dirnulo
što je Martina, usprkos svoj svojoj ogorčenosti, posvetila toliko paţnje
ukrašavanju sobe. Više grane i lišće onog drva zabijali su se u staklo
prozora. Martina je rekla kako se nada da će Haroldu biti udobno, a on ju
je uvjerio da hoće. Kad ga je ostavila samoga, polako je legao na krevet,
osjećajući kako mu svaki mišić u tijelu pulsira. Znao je da bi trebao
pregledati razderanu koţu i isprati rane, ali nije se mogao natjerati da se
pomakne. Nije imao volje niti skinuti cipele.
Nije znao kako će nastaviti. Bio je prestrašen, osjećao se kao da je
potpuno sam. Osjećao se kao dok je bio jako mlad, sjetio se kako se skrivao
u svojoj sobi dok je njegov otac posrtao po bocama ili vodio ljubav s
navodnim tetama. Poţelio je da nije prihvatio Martininu ponudu da prenoći
kod nje. Moţda upravo sad zove liječnika? Ĉuo je njezin glas odozdo, iako
ni paţljivo osluškujući nije uspio prepoznati nijednu riječ. Moţda razgovara
s partnerom. Moţda njezin partner inzistira da Harolda odveze doma.
Izvukao je Queenieno pismo iz dţepa, ali kako nije imao naočale, riječi
su se stopile.

~ 93 ~
 Dragi Harolde, ovo će te pismo možda iznenaditi. Znam da je
dugo prošlo od našeg posljednjeg susreta, ali nedavno sam
razmišljala o prošlosti. Prošle godine sam bila na operaciji zbog
tumora, ali rak se proširio i više se ništa ne može učiniti. Smirena
sam i ne patim, ali željela bih ti zahvaliti za prijateljstvo koje si mi
iskazao prije toliko mnogo godina. Molim te, lijepo pozdravi svoju
suprugu. Davida se još uvijek sjećam s nježnošću. Lijepo te
pozdravljam.

Ĉuo je njezin smiren glas tako jasno kao da stoji pred njim. Ali taj
sram. Sram onoga tko je iznevjerio dobru ţenu i nikad to nije popravio.
- Harolde. Harolde.
Mora stići do nje. Mora stići do Berwicka. Mora ju pronaći.
- Jeste li dobro?
Prenuo se. Glas koji je čuo nije bio Queenien. Pripadao je ţeni u čijoj
se kući našao. Martini. Harold je jedva razdvajao prošlost od sadašnjosti.
- Smijem li ući? - upitala je glasno.
Harold je pokušao ustati, ali vrata su se otvorila prije nego što se
osovio na noge, pa ga je zatekla u bizarnom skvrčenom poloţaju, napola na
krevetu, napola pridignutog. Stajala je na pragu drţeći lavor za umivanje, a
preko ruke su joj bila prebačena dva ručnika. U drugoj je ruci drţala
plastičnu kutiju prve pomoći. - Za vaša stopala - rekla je, pokazujući
glavom prema njegovim jedriličarskim cipelama.
- Ne moţete mi vi prati noge - Harold je sad već stajao uspravno.
- Nisam ih došla oprati, ali primijetila sam da čudno hodate, moram ih
pregledati.
- Dobro su. Ništa mi nije.
Martina se nestrpljivo namrštila, pa zatim malo savinula koljeno,
opterećeno plastičnim lavorom s vodom kojeg je drţala oslonjenog o kuk. -
A kako se brinete za noge?
- Stavljam flastere.
Martina se nasmijala, ali ne kao da joj je stvarno do smijeha.
- Ako mislite stići do jebenog Berwicka, moramo vas zakrpati, Harolde.
Ovo je bio prvi put da netko o Haroldovom hodanju govori kao o
zajedničkom pothvatu. Došlo mu je da se rasplače iz zahvalnosti, ali samo
je kimnuo i ponovno sjeo na krevet.
Martina je kleknula i svezala kosu u konjski rep, a zatim paţljivo
rasprostrla jedan od svojih ručnika po podu, zaglađujući ga sve dok nije bio
potpuno ravan. Jedini zvuci u sobi dopirali su od automobila i kiše i vjetra,

~ 94 ~
koji je zabijao grane drveta o staklo glasno zavijajući. Vani je postajalo sve
mračnije, no Martina nije upalila svjetiljku. Spojila je dlanove i ispruţila ih,
čekajući.
Harold je skinuo čarape i cipele, iako ga je prigibanje boljelo, te
naposlijetku skinuo i najnovije flastere. Osjećao je da ga paţljivo promatra.
Dok je sjedio pored nje tako bos, shvatio je da promatra svoja stopala okom
neznanca i bio je zgroţen, kao da ih vidi prvi put. Bila su nezdrave bijele
boje, gotovo sive; nabori čarapa ostavili su trag na koţi. Prsti, pete i tabani
bili su mu otečeni od ţuljeva, nekih krvavih, a nekih upaljenih i punih
gnoja. Nokat palca bio je debeo poput kopita, a koţa ispod nokta tamne
ljubičaste boje na mjestu koje je zgnječeno kad je ugurao noge u cipele.
Koţa na peti bila je zadebljala, na mjestima raspuknuta i također krvava.
Zbog smrada je morao zadrţati zrak.
- Ne ţelite vidjeti više.
- Ţelim - rekla je. - Zavrnite nogavicu.
Harold se trznuo kad je tkanina prešla preko desnog lista i kao da ga je
zapekla. Nikad prije nije dopustio nekoj nepoznatoj ţeni da mu dodiruje
golu koţu. Sjetio se kako je uvečer nakon vjenčanja stajao u kupaonici
hotelske sobe u Holtu, mršteći se pri pogledu na odraz svojih golih prsa,
zabrinut da će Maureen biti razočarana.
Martina je još čekala. - U redu je, znam što radim. Obučena sam za
ovo - rekla je.
Haroldovo desno stopalo instinktivno se povuklo iza lijevog gleţnja i
ostalo sakriveno. - Mislite, kao medicinska sestra?
Martina ga je drsko pogledala. - Kao liječnica. Ţene su vam isto
liječnice u današnje vrijeme. Radila sam u bolnici u Slovačkoj. Tamo sam
upoznala svog partnera. I on je radio u istoj bolnici. Dajte mi stopalo,
Harolde. Neću vas poslati doma, obećajem.
Nije imao izbora. Polako je privukla njegov gleţanj i osjetio je mekanu
toplinu njezinih dlanova. Dodirivala je koţu prstima spuštajući se prema
tabanu. Kad je opazila masnicu iznad desnog gleţnja, trznula se i zastala,
zatim nagnula lice bliţe. Prsti su joj klizili preko ozlijeđenog mišića, a od
dodira je mišićem prošla duboka bol poput vatrometa.
- Boli li ovo?
Boljelo je. Jako je boljelo. Harold je morao stegnuti sve mišiće do
straţnjice da ne napravi bolnu grimasu. - Ne baš.
Martina je podigla Haroldovo stopalo i zavirila prema tabanu. -
Masnica se proteţe sve do iza koljena.
- Ne boli - ponovio je Harold.

~ 95 ~
 - Ako se nastavite oslanjati na ovu nogu, pogoršat će se. A ove ţuljeve
treba obraditi. Veće ću iscijediti. Nakon toga ćemo vam povezati noge.
Pokazat ću vam kako da to i sami napravite.
Harold ju je promatrao kako buši prvi dţepić gnoja iglom. Nije ni
trepnuo. Pritisnula je ţulj da tekućina izađe, paţljivo, da ne razdere koţu.
Harold joj je dopustio da mu dovuče nogu do lavora punog njeţne, mlake
vode. Taj je pokret bio jako prisan, kao da povezuje stopalo i Martinu, a ne
i ostatak Harolda. Gledao je u strop da slučajno ne pogleda nekamo kamo
ne bi trebao. Osjećao se jako engleski razmišljajući tako, ali svejedno se
zagledao u strop.
Oduvijek je bio preveliki Englez, što je za njega značilo da je preobičan.
Nedostajalo mu je arome. Drugi su ljudi znali pričati zanimljive priče, ili ih
je svašta zanimalo. Harold nije volio postavljati pitanja, da nekoga ne
uvrijedi. Svakog je dana stavljao kravatu, iako se povremeno pitao
pridrţava li se nekog sklopa pravila koji zapravo nikad nije ni postojao.
Moţda bi bio drugačiji da je bio obrazovan. Da je završio srednju. Otišao na
fakultet. A ovako mu je otac na šesnaesti rođendan poklonio baloner i
pokazao mu vrata. Baloner nije ni bio nov, mirisao je na vrećice protiv
moljaca, a u unutrašnjem dţepu je bila karta za autobus.
- Nekako ga je tuţno gledati kako odlazi - rekla je teta Sheila, iako nije
ni suze pustila. Od svih teta, Sheila je Haroldu bila najdraţa. Sagnula se
prema njemu da ga poljubi i obavila ga oblakom ţenskog mirisa koji je
Harolda dirnuo toliko da je morao brţe-bolje otići da ju ne zagrli i napravi
budalu od sebe.
Kad je ostavio djetinjstvo iza sebe, osjetio je olakšanje. Pa iako je
napravio stvari koje njegov otac nije nikada - našao posao, izdrţavao
suprugu i sina, volio ih, iako samo iz prikrajka - ponekad bi Harold
pomislio da ga je tišina ranih dana slijedila u njegov obiteljski dom i
zakukuljila se pod tepihe i iza zavjesa i tapeta. Prošlost je bila prošlost;
vlastitim počecima čovjek ne moţe pobjeći, čak ni s kravatom.
Nije li David dokaz toga?
Martina je podigla njegovo stopalo u krilo i osušila ga mekanim
ručnikom, pazeći da ne trlja koţu. Iscijedila je malo antibiotske kreme na
prst i namazala ju na stopalo u kratkim potezima. Mekana koţa joj je na
dnu vrata bila rumena. Lice joj je bilo zgrčeno od koncentracije. - Trebali
biste nositi dva para čarapa. Ne jedan. I zašto nemate poštene cipele za
hodanje? - i dalje je gledala stopalo.
- Namjeravao sam ih kupiti u Exeteru. Ali kad sam stigao, nakon toliko
vremena na cesti, promijenio sam mišljenje. Pogledao sam svoje cipele i
činile su mi se savršeno prikladnima. Nisam vidio zašto bi mi trebale nove.

~ 96 ~
 Martina ga je pogledala u oči i osmjehnula se. Harold je shvatio da je
rekao nešto što joj se svidjelo, što ih je povezalo. Rekla mu je da njezin
partner voli hodati. Da su ljeto namjeravali provesti u Fellsu. - Moţda ţelite
posuditi njegove stare cipele za hodanje? On si je kupio nove. Stare su još
kod mene, u kutiji u ormaru - Harold je rekao da su mu sasvim dobre
njegove jedriličarske cipele. Rekao je da osjeća neku vrstu odanosti prema
njima.
- Kad moj partner ima stvarno gadne ţuljeve, prekrije ih
samoljepljivom trakom da moţe nastaviti - obrisala je ruke o papirnati
ručnik. Pokreti su joj bili čvrsti i smirujući.
- Mislim da ste dobra liječnica - rekao je Harold.
Zakolutala je očima. - U Engleskoj sam našla posao samo kao
čistačica. Mislite da su vaše noge gadan prizor? Trebali biste vidjeti jebene
toalete koje ribam - oboje su se nasmijali. - Jeste li ikad kupili sinu onog
psa kojeg je ţelio? - upitala je zatim.
Harolda je probola snaţna bol. Prsti su naglo stali i Martina je podigla
pogled, zabrinuta da je pronašla još jednu masnicu. Harold se drţao
ukočeno i pokušavao smiriti disanje, ne znajući što da joj kaţe. - Ne. Da
bar jesam, ali nisam. Bojim se da sam prije dvadeset godina potpuno
iznevjerio svojeg sina.
Martina se nagnula unatrag, kao da joj je potrebna nova perspektiva. -
I sina i Queenie? Iznevjerili ste oboje?
Bila je prva osoba nakon duljeg vremena koja je ţeljela znati nešto o
Davidu. Harold je ţelio još nešto dodati, ali nije znao otkud da počne.
Sjedeći tako u nepoznatoj kući, s nogavicama podvrnutim do koljena,
osjetio je koliko mu nedostaje sin. - Nisam dovoljno dobar. Nikad neću biti
- suze su mu zapekle oči. Zatreptao je da ih suzdrţi.
Martina je odlomila kuglicu pamučne vate da mu ispere porezotine na
dlanovima. Antiseptik mu je zapekao razderanu koţu, ali nije se trznuo.
Ispruţio je dlanove i pustio ju da ih čisti.

Martina mu je posudila telefon, ali kad je Harold nazvao Maureen,

linija je bila loša. Pokušao joj je objasniti gdje se nalazi, ali činilo se da ga
ne razumije. - U čijoj si kući? - ponavljala je. Nije joj ţelio reći u kakvom
mu je stanju noga, niti da je pao, pa je samo rekao da dobro napreduje.
Vrijeme leti.
Martina mu je dala neko blago sredstvo protiv bolova, ali spavao je
loše. Više puta su ga budili automobili, ili kiša koja je tutnjala po drvu

~ 97 ~
pored prozora. S vremena na vrijeme bi pregledao list, nadajući se da je
noga bolje, lagano ju rasteţući, ali ne usuđujući se osloniti na nju.
Zamišljao je Davidovu sobu, s plavim zavjesama, pa svoju, s ormarom u
kojem su bile same košulje i kravate, a zatim i gostinjsku sobu, koja je
mirisala kao Maureen, a tada je polako utonuo u san.
Idućeg jutra Harold je polako rastegnuo lijevu stranu tijela, pa zatim
desnu, pokrećući jedan po jedan zglob, zijevajući dok mu oči nisu zasuzile.
Nije čuo kišu. Svjetlost je ulazila kroz prozor prolazeći kroz lišće onog
stabla, stvarajući na bijelom zidu preko puta sjenke koje su plesale poput
valova. Ponovno se rastegnuo i odmah ponovno zaspao, a drugi se put
probudio tek poslije jedanaest.
Nakon što mu je pregledala nogu, Martina je rekla da izgleda malo
bolje, ali da mu još ne bi savjetovala da hoda. Promijenila je zavoje na
Haroldovim stopalima i upitala ga bi li se ostao odmarati još jedan dan; pas
njezinog partnera bi sigurno volio imati društvo dok ona radi. Previše je
sam.
- Moja teta je imala psa - rekao je. - Grizao bi me dok nitko nije gledao
- Martina se nasmijala, pa se i Harold, iako mu je taj pas tada bio uzrok
velike usamljenosti i ne baš male boli. - Moja nas je majka napustila malo
prije mojeg trinaestog rođendana. Ona i moj otac nisu bili sretni zajedno.
On je pio, a ona je ţeljela vidjeti svijeta. To je sve čega se sjećam. Nakon što
je otišla, neko mu je vrijeme bilo jako loše, a tada su susjede saznale.
Oboţavale su ga tetošiti. Odjednom je procvao. Dovodio je doma mnogo
teta. Postao je pravi Casanova - Harold nikada nije ovako otvoreno pričao o
prošlosti. Nadao se da ne izaziva saţaljenje.
Martina se nasmiješila smiješkom koji joj je iskrivio usta. - Teta? Bile
su vam rođakinje?
- Metaforičkih teta. Upoznavao ih je u pubovima. Ostale bi malo u
našoj kući, a zatim bi otišle. Kuća je svakog mjeseca mirisala na novi
parfem. Na konopcu za rublje uvijek su bili drugačiji komadi. Znao sam
leţati na travi i promatrati rublje. Nikad nisam vidio nešto tako lijepo.
Osmijeh joj se pretvorio u još jedan smijeh. Harold je sad primijetio
kako se Martinino lice smekša kad je sretna i kako joj rumenilo lijepo
pristaje. Iz strogog konjskog repa joj je pobjegao jedan pramen i Haroldu je
bilo drago što ga nije vratila natrag.
Na trenutak je u mislima vidio samo Maureenino mlado lice, gledala ga
je odozdo, blago rastvorenih usta i iskrena pogleda, gotovo naivnog,
iščekujući sljedeću njegovu riječ. Prisjećanje na to kako je bilo ugodno
privući Maureeninu paţnju bilo je toliko moćno da je Harold poţelio da se
moţe dosjetiti još nečega što bi zabavilo Martinu, ali nije uspijevao.

~ 98 ~
 - Jeste li ikada više vidjeli majku? - rekla je.
- Nisam.
- Niste ju nikada potraţili?
- Ponekad poţelim da jesam. Volio bih joj reći da sam dobro, za slučaj
da se brinula. Ali nije bila za majku. Maureen je sasvim drugačija. Ona je
znala kako voljeti Davida od prvog dana.
Zašutio je, a i Martina je bila tiha. Osjećao je da joj se s pravom
povjerio. Isti ga je osjećaj znao obuzeti i s Queenie. Mogao joj je reći svašta
dok su se vozili i biti siguran da je sve to pohranila nekamo na sigurno
među vlastite misli, da ga neće osuđivati zbog toga što je rekao, niti mu
ikad zamjeriti zbog toga. Harold je pretpostavljao da je to prijateljstvo i
poţalio što je sve te godine ţivio bez njega.

Poslijepodne je Martina otišla na svoj posao čistačice, a Harold je

popravio naočale slijepivši ih flasterima i zatim otvorio straţnja vrata i
zaglavio ih da ostanu otvorena dok on raščišćava mali vrt. Pas je sjedio i
promatrao ga sa zanimanjem, ali nije lajao. Harold je pronašao alatke
Martininog partnera i obrezao rubove travnjaka i ošišao ţivicu. Noga mu je
još bila jako ukočena, a kako se nije mogao sjetiti što je napravio s
cipelama, hodao je bos. Topla prašnjava zemlja milovala mu je pete poput
baršuna i odnijela napetost. Zapitao se ima li vremena pozabaviti se i onim
stablom koje previše zaklanja prozor spavaće sobe, ali drvo je bilo
previsoko, a nigdje nije pronašao ljestve.
Kad se vratila s posla, Martina mu je pruţila smeđu papirnatu vrećicu
u kojoj je Harold otkrio svoje jedriličarske cipele s novim potplatima i
ulaštene. Ĉak im je uvela nove vezice.
- U bolnicama nema ovakve usluge - rekla je i otišla prije nego što joj je
stigao zahvaliti.

Tog su dana večerali zajedno i Harold ju je podsjetio da mu mora

dopustiti da joj plati za sobu. Martina je rekla da će se još vidjeti ujutro, ali
Harold je odmahnuo glavom. Otići će čim svane, mora nadoknaditi
izgubljeno vrijeme. Pas mu je sjedio do nogu, glave naslonjene na
Haroldovo krilo. - Ţao mi je što nisam stigao upoznati vašeg partnera -
rekao je.
Martina se namrštila. - Neće se vratiti.
Ovo je Harolda pogodilo poput udarca. Odjednom je morao iznova

~ 99 ~
oblikovati u glavi ideju o Martini i njezinom ţivotu, a ovakav nagao prekoret
mu se činio okrutnim. - Ne shvaćam - rekao je. - Pa gdje je?
- Ne znam - Martina je klonula. Odgurnula je tanjur u stranu, iako nije
bila pojela do kraja.
- Kako to mislite?
- Kladim se da sad mislite da sam jebena luđakinja.
Harold je razmislio o svim ljudima koje je upoznao na svojem
putovanju. Svi su bili različiti, ali nitko mu se nije učinio čudnim.
Razmislio je o vlastitom ţivotu, o tome koliko bi se običnim mogao činiti
nekome izvana, a koliko je zapravo bio ispunjen tamom i nevoljama. - Ne
mislim da ste ludi - rekao je. Pruţio joj je ruku, a Martina se zagledala u
nju kao da nikad prije nije pomislila da su ruke nešto što se drţi. Prsti su
joj dodirnuli Haroldove.
- Došli smo u Englesku da nađemo bolji posao. Bili smo svega nekoliko
mjeseci ovdje. I onda se jedne subote na vratima pojavila neka ţenska sa
dva kovčega i djetetom. I tako mi partner kaţe da ima dijete - Martina je
čvršće stegnula Haroldovu ruku i vjenčani prsten mu se zarezao u prste. -
Nisam znala da ima ţenu. Nisam znala da ima dijete. Onda se on vratio i
mislila sam da će ih izbaciti na ulicu. Znala sam da me voli. Ali nije. Primio
je dijete i bilo je kao da promatram čovjeka kojeg nikad prije nisam vidjela.
Rekla sam da idem u šetnju. Kad sam se vratila, bili su otišli - Martinina
koţa je bila toliko blijeda da je Harold vidio ţilice na njezinim kapcima. -
Ostavio je sve svoje stvari. I psa. I vrtne alate. Ĉak i nove planinarske
čizme. Voli hodanje. Svaki dan se budim i pomislim, „Danas je dan kad se
vraća“. I svaki dan se ne vrati.
Neko je vrijeme vladala tišina u kojoj su odzvanjale Martinine riječi.
Harold je još jednom spoznao kako se brzo ţivot moţe promijeniti. Moţete
raditi nešto tako obično - šetati partnerovog psa, oblačiti cipele - i ne znati
da tek što niste izgubili sve što ste ikad ţeljeli.
- Moţda se vrati.
- To je bilo prije godinu dana.
- Nikad ne znate.
- Znam.
Martina je šmrcnula kao da je na rubu prehlade, iako nije zavarala ni
Harolda, ni sebe. - A eto vas, hodate do Berwicka-upon-Tweed - Harold se
pobojao da će ponovno reći da nema šanse da uspije, ali nije. - Da barem
imam vjere kao vi.
- Ali imate.
- Nemam - rekla je. - Ja čekam nešto što se neće dogoditi.
Sjedila je nepomično i Harold je znao da razmišlja o prošlosti. A znao je

~ 100 ~
da je i njegova vjera, kakva god bila, ipak jako krhka.
Harold je počistio tanjure i odnio ih u kuhinju, gdje je napunio
sudoper vrućom vodom i isprao prljave lonce. Dao je ostatke večere psu,
razmišljajući o Martini, koja čeka povratak čovjeka koji se neće vratiti.
Pomislio je i na svoju suprugu, koja je ribala nevidljive mrlje. Osjetio je da
na neki čudan način sad bolje razumije Maureen i poţelio da joj to moţe
reći.
Kasnije, dok je u svojoj sobi vraćao stvari u plastičnu vrećicu,
prekinulo ga je tiho šuštanje u hodniku, nakon kojeg je slijedilo kucanje na
vratima. Martina mu je pruţila dva para debelih čarapa za planinare i kolut
plave plastične samoljepljive vrpce. Nakon toga mu je preko ruke objesila
prazan ruksak i na dlan poloţila mjedeni kompas. Sve su te stvari
pripadale njezinom partneru. Harold je namjeravao protestirati, nije mogao
više ništa primiti, ali Martina se prignula bliţe i njeţno ga poljubila u obraz.
- Sretno putujte, Harolde - rekla je. - I ne dugujete mi ništa za sobu. Bili
ste moj gost - kompas je u Haroldovoj ruci bio topao i teţak.

Harold je otišao kad je i rekao da hoće, čim je svanulo. Na jastuku je

ostavio razglednicu na kojoj je zahvalio Martini i onaj komplet plastičnih
podmetača, jer je pomislio da bi Martini moţda bili od veće koristi nego
Queenie. Na istoku je noć već odlazila, otkrivajući blijedu prugu svjetlosti
koja se stala uspinjati i prekrivati nebo. U dnu stuba je potapšao psa
Martininog partnera.
Harold je zatvorio vrata tiho, da ne probudi Martinu, ali promatrala ga
je s prozora kupaonice, lica pritisnutog o staklo. Nije se osvrtao. Nije joj
domahnuo. Bacio je pogled na njezino lice na prozoru i zatim krenuo što je
hrabrije mogao, pitajući se brine li se Martina zbog njegovih ţuljeva, ili zbog
njegovih jedriličarskih cipela. Poţelio je da ju nije ostavio samu, sa psom i
planinarskim čizmama za društvo. Nije bilo lako biti njezin gost. Nije bilo
lako početi ju shvaćati i onda otići.

~ 101 ~
 14
Maureen i Rex

N
akon razgovora s liječnikom na zamjeni Maureen je potonula u još
dublji očaj. Sjetila se posjeta Queenie Hennessy otprije dvadeset
godina i posramila, poţeljela da je bila ljubaznija.
Sad, kad nije bilo Harolda, dani su prolazili nalijepljeni jedni na druge
bez kraja i konca, a Maureen ih je bezvoljno puštala da prolaze, ne znajući
čime da ih ispuni. Odlučila bi promijeniti posteljinu, no tad bi shvatila da
je ta radnja besmislena kad nema nikoga pred kim bi ljutito tresnula
poklopcem košare za prljavo rublje i kome bi odbrusila da joj sasvim dobro
ide i bez nečije pomoći, hvala lijepa.
Rasprostrla je cestovnu kartu po kuhinjskom stolu, ali svaki put kad
bi ju pogledala i pokušala zamisliti Harolda kako napreduje, osjetila bi se
još usamljenije. Nutrinom joj se proširila takva praznina da je Maureen
osjećala kao da postaje nevidljiva.
Pogrijala si je malu limenku juhe od rajčica. Kako je došlo do toga da
Harold pješači do Berwicka, a ona sjedi kod kuće i ne radi ništa? Koje je to
korake ona preskočila? Za razliku od njega, Maureen je završila škole i i
bila je kvalificirana. Završila je i tečaj za tajnice, a dok je David išao u
osnovnu školu, polazila je satove francuskog na otvorenom učilištu. Nekoć
je oboţavala raditi u vrtu. U ta vremena nije bilo centimetra vrta pred
kućom u Ulici Fossebridge koji nije cvao ili davao plod. Kuhala je svaki
dan. Pročitala je kuharice Elizabeth David i s uţitkom eksperimentirala s
novim sastojcima. - Danas smo Talijani. Buon appetito - uletjela bi u
blagovaonicu s osmijehom i posluţila Davidu i Haroldu riţoto sa
šparogama. Poput plime ju je preplavilo sjećanje na sve stvari od kojih je
odustala. Kamo je nestao sav taj polet? Sva ta energija? Zašto nikad nije
putovala? Ili uţivala u više seksa dok je mogla? Svaku minutu posljednjih
dvadeset godina provela je ribajući i izbjeljujući. Sve samo da ne mora
osjećati. Sve samo da ne mora pogledati Harolda u oči i izgovoriti
neizrecivo.
Ţivot nije ţivot ako prolazi bez ljubavi. Maureen je izlila juhu u
sudoper, sjela za kuhinjski stol i zarila lice u dlanove.

~ 102 ~
 Bila je Davidova idea da prizna Rexu istinu o Haroldovom hodanju.
Jednog joj je jutra rekao da je razmišljao o njezinoj situaciji i da bi joj
dobro došlo da se nekome povjeri. Maureen se nasmijala i rekla da Rexa
jedva poznaje, ali David je rekao da joj je Rex prvi susjed, kako ga ne bi
poznavala.
- To ne znači da razgovaramo - rekla je. - Ţivjeli su ovdje samo šest
mjeseci prije nego što mu je supruga umrla. Uostalom, ne trebaju meni
drugi ljudi za razgovor, zlato. Imam tebe.
David je rekao da je to istina, naravno, ali da bi i Rexu dobro došlo da
čuje istinu. Maureen ne moţe dovijeka skrivati što se zbiva. Baš mu je
namjeravala reći da joj nedostaje kad je predloţio da odmah pođe do Rexa.
- Hoćemo li se uskoro vidjeti? - rekla je. David je obećao da hoće.
Maureen je pronašla Rexa u vrtu, podrezivao je rub travnjaka alatkom
s oštricom oblika polumjeseca. Stala je pored ograde koja razdvaja njihova
dvorišta, pomalo nagnute zbog nizbrdice, i leţernim glasom upitala kako
mu ide.
- Ide, nađem si zanimacije. To je najviše čemu se čovjek moţe nadati.
Kako je Harold?
- Dobro - noge su joj se tresle. Ĉak su joj i prsti bili čudni. Duboko je
udahnula, kao da s novim udahom okreće novu stranicu. - Da ti kaţem
istinu, Rex, Harold nije kod kuće. Lagala sam ti. Oprosti mi - pritisnula je
usnice prstima kao da ţeli spriječiti nove riječi. Nije ga mogla pogledati.
U opipljivoj tišini je čula kako Rex odlaţe alatku za travnati rub.
Osjetila je kako joj prilazi bliţe. Osjetila je miris paste za zube s mentolom.
- Misliš da nisam shvatio da se nešto događa? - rekao je Rex tiho.
Ispruţio je ruku i poloţio ju na Maureenino rame. To je bio prvi put u
dugo vremena da ju je itko dodirnuo i Maureen je osjetila toliko snaţno
olakšanje da joj se tijelo potreslo jecajima, a suze navlaţile lice. Shvatila je
da je odbacila sve što je imala.
- Zašto ne uđeš, a ja ću pristaviti čaj? - rekao je Rex.

Maureen nije bila u Rexovoj kući od dana Elizabethinog sprovoda. U

mjesecima koji su uslijedili zamišljala je kako se prašina gomila u
slojevima, a kućom caruje nered, jer prašina i nered nisu stvari koje
muškarci primjećuju, pogotovo kad su u tuzi. Ali zapanjilo ju je kad je
shvatila da kuća blista. Duţ prozorskih dasaka stajali su kaktusi u

~ 103 ~
teglicama, u toliko urednim razmacima kao da ih je Rex mjerio ravnalom.
Nije vidjela nikakvu hrpu neotvorenih računa. Nigdje blatnjavih tragova na
tepisima. Ĉinilo se da si je Rex čak kupio plastični prekrivač za stazu od
ulaznih vrata, jer je Maureen bila sigurna da toga nije bilo dok je Elizabeth
bila ţiva. Provjerila je kako izgleda u četvrtastom ogledalu i ispuhnula nos.
Bila je blijeda, djelovala umorno, a nos joj se sjajio kao boţićne ţaruljice.
Zapitala se što bi njezin sin rekao o cmizdrenju pred susjedima. Dok je
razgovarala s Davidom, uvijek se ţestoko trudila ne plakati.
Rex joj je iz kuhinje doviknuo da se smjesti u dnevnu sobu.
- Jesi li siguran da ne mogu nikako pomoći? - rekla je, ali Rex ju je
uvjeravao da se samo udobno smjesti.
Dnevna soba je, baš kao i hodnik, bila toliko tiha i mirna da se
Maureen osjetila kao uljez. Prišla je kaminu i promotrila fotografije
Elizabeth poslagane na kamin u okvirima. Elizabeth je bila visoka ţena
krupne vilice, hrapavog smijeha i rastresenog izgleda nekoga tko se ne
snalazi na koktel-zabavi. Maureen ovo nije rekla nikome osim Davidu, ali
Elizabeth joj se uvijek činila pomalo napadnom. Nije čak ni bila sigurna da
joj se sviđala.
Začulo se zveckanje šalica i vrata su se polako otvorila. Maureen se
okrenula i ugledala Rexa kako ulazi s posluţavnikom. Natočio joj je čaja
bez ijedne prolivene kapljice, a čak se sjetio i malog vrčića mlijeka.
Kad je počela pričati, Maureen je s iznenađenjem shvatila da o
Haroldovom hodanju ima jako puno za reći. Ispričala je Rexu o
Queenienom pismu i o Haroldovoj nagloj odluci da nestane. Ispričala mu je
o posjetu liječniku na zamjeni i rekla kako se srami. - Bojim se da se neće
vratiti - rekla je na kraju.
- Naravno da će se vratiti - rekao je Rex, kao i uvijek malo gutajući
samoglasnike, toliko jednostavno da se Maureen odmah osjetila sigurnije.
Naravno da će se Harold vratiti. Osjetila je olakšanje i došlo joj je da se
nasmije.
Rex joj je pruţio šalicu. Bila je od finog porculana, poloţena na tanjurić
iz istog kompleta. Sjetila se kako Harold kad kuha kavu prelije šalicu toliko
da ju čovjek ne moţe podići, a da ne prolije i oprţi si prste. Ĉak joj je i to
sad bilo smiješno.
- Prvo sam pomislila da se radi o krizi srednjih godina - rekla je. -
Samo da Harold kao Harold i to radi sa zakašnjenjem - Rex se nasmijao,
moţda malo namješteno, činilo se Maureen, no barem je led bio probijen.
Pruţio joj je tanjur raznih keksa i ubrus. Maureen je uzela keksić. Nije ni
shvaćala koliko je gladna.
- Sigurna si da Harold ovo moţe? - rekao je.

~ 104 ~
 - Nikad u ţivotu nije napravio ništa ovakvo. Prošlu je noć proveo u kući
neke mlade Slovakinje. Ĉak ju ni ne poznaje.
- Blagi Boţe - Rex je skupio dlan ispod brade da uhvati mrvice keksa s
ruţičastom kremom. - Nadam se da je dobro.
- Ja bih rekla da je jako poletan.
Nasmiješili su se i malo zašutjeli, no ta tišina kao da ih je malo
udaljila, pa su se ubrzo još jednom nasmiješili, ovaj put malo ukočenije.
- Moţda bismo trebali krenuti za njim - rekao je Rex. - Provjeriti je li
dobro. Imam benzina u Roveru. Mogu nam napraviti sendviče i moţemo
odmah krenuti.
- Moţda i bismo - Maureen je zagrizla usnicu, razmišljajući o toj ideji.
Nedostajao joj je Harold gotovo jednako koliko joj je nedostajao David.
Toliko ga je ţeljela vidjeti. Ali kad je zamislila kako bi izgledalo kad bi ga
doista sustigli, pokolebala se. Kako će se osjećati ako se pokaţe da ju
Harold ipak ne ţeli? Da ju ipak namjerava napustiti? Odmahnula je
glavom.
- Prava je istina da više uopće ne razgovaramo. Ne zapravo. Onog jutra
kad je otišao gnjavila sam ga zbog bijelog kruha i pekmeza, Rex. Zbog
pekmeza. Nije ni čudo da je samo odšetao - ponovno se rastuţila. Sjetila se
njihovih praznih kreveta, odvojenih soba, riječi koje su izgovarali, a koje su
samo plutale po površini i nisu imale značenja. - Naš brak to nije već
dvadeset godina.
U tišini, Rex je prinio šalicu usnama, pa je Maureen učinila isto. - Je li
ti se sviđala Queenie Hennessy? - upitao je zatim.
Nije očekivala to pitanje. Morala je brzo progutati čaj i tekućina je sa
sobom ponijela i mrvicu keksića s đumbirom i orasima, pa se zakašljala. -
Vidjela sam ju jednom u ţivotu. Ali to je bilo jako davno - potapšala se po
prsima da potakne mrvicu keksa da siđe. - Queenie je nestala iznenada. To
je sve čega se sjećam. Harold je jednog dana otišao na posao i kad se
vratio, rekao je da je u računovodstvu netko novi. Neki muškarac, čini mi
se.
- Zašto je Queenie otišla?
- Ne znam. Bilo je glasina. Ali u to smo vrijeme Harold i ja prolazili kroz
teško razdoblje. Nikad mi nije rekao zašto je otišla, a ja nisam pitala. Mi
smo takvi, Rex. U današnje vrijeme svi svoje najveće tajne samo izlanu.
Povremeno bacim oko na one časopise sa slavnima u čekaonici kod
liječnika i pozli mi. Ali mi nikad nismo bili takvi. Jednom smo si svašta
izgovorili. Rekli toliko toga što nismo trebali. Nisam ni ţeljela znati što se
dogodilo s Queenie.

~ 105 ~
 Oklijevala je, u strahu da je već rekla previše, ne znajući kako da
nastavi. - Ćula sam da je u pivovari napravila nešto što nije smjela. Njihov
šef je bio jako neugodan čovjek. Nije bio tip osobe koji ti oprosti i zaboravi.
Vjerojatno je i bilo najbolje da Queenie nestane - Maureen je ugledala
Queenie Hennessy kao prije svih tih godina, kako stoji na pragu kuće u
Ulici Fossebridge natečenih očiju, drţeći buket cvijeća. Rexova dnevna soba
Maureen se odjednom učinila jako hladna i ovila je ruke oko struka.
- Ne znam za tebe - rekao je Rex nakon nekog vremena, - ali dobro bi
mi došla čašica šerija.

Rex je odvezao Maureen do gostionice Start Bay u Slapton Sandsu.

Maureen je osjećala kako joj alkohol, prvo hladan, a zatim gotovo vruć, klizi
niz grlo i opušta mišiće. Rekla je Rexu da joj je čudno ponovno se naći u
pubu; otkako je Harold potpuno prestao piti, i ona je pila rijetko. Sloţili su
se da nijednome ni drugome nije do kuhanja i naručili ranu večeru i čašu
vina. Nazdravili su Haroldovom putovanju i Maureen je osjetila lepršavost u
ţelucu koja ju je podsjetila na mladost, na prvu zaljubljenost.
Kako je vani još bio dan, krenuli su u šetnju uskom prugom plaţe
između mora i rive. Nakon dva pića Maureen je osjećala toplinu, a misli su
joj postale lagano zamagljene. Na zračnoj struji lebdjelo je jato galebova.
Ovdje se moţe naći i slavuja, rekao joj je Rex, i ćubastih gnjuraca. -
Elizabeth nikad nije previše zanimala priroda. Njoj je sve to izgledalo isto -
rekao je. Maureen ga je malo slušala, a malo i nije. Razmišljala je o
Haroldu i vrtila u glavi njihov prvi susret prije četrdesetsedam godina.
Neobično na koliko dugo je nekamo zametnula detalje te večeri.
Primijetila je Harolda čim je stigla. Nije ga se moglo ne primijetiti.
Plesao je sam posred podija, a rubovi sakoa letjeli su poput kariranih krila.
Izgledao je kao da plesom istjeruje iz sebe nešto pohranjeno jako duboko.
Nikad nije vidjela nešto takvo; mladići s kojima ju je upoznavala majka bili
su uštogljeni, sa strogim razdjeljcima i crnim kravatama. Moţda je Harold
osjetio da ga promatra, čak i preko te cijele mračne, krcate dvorane, jer je
odjednom prestao plesati i pogledao ravno u nju. Zatim je nastavio plesati,
a Maureen ga je nastavila promatrati. Bila je hipnotizirana. Zaintrigirala ju
je njegova sirova energija, cjelovitost njegove pojave. Ponovno je prestao.
Ponovno ju pogledao. Zatim se probio kroz gomilu i stao toliko blizu da je
osjećala vrućinu njegove koţe.
Sad kad se stala prisjećati, Maureen je sve vidjela savršeno detaljno:
način kako se prignuo i pribliţio usnice njezinom uhu, pa odmaknuo
pramen kose da ga bolje čuje. Zbog odvaţnosti tog pokreta Maureen se vrat

~ 106 ~
naelektrizirao cijelom duljinom. Ĉak je i sad osjećala trnce pod koţom. Što
je ono zatim rekao? Bilo je jako smiješno, što god da je rekao, i smijali su
se toliko da je Maureen snašao neugodan napad štucavice. Sjetila se i
kako mu je sako lepršao dok je hodao prema šanku po njezino piće i kako
je ona ostala nepomično stajati, čekajući ga da se vrati. U ta je vremena
svijet imao svjetlosti samo kad bi joj Harold bio blizu. Tko je bilo to dvoje
mladih ljudi koji su tako plesali i toliko se smijali?
Postala je svjesna da je Rex prestao govoriti. Promatrao ju je.
- Da mi je znati o čemu razmišljaš, Maureen.
Nasmiješila se i odmahnula glavom. - Ma, ni o čemu.
Stajali su jedno pored drugoga, promatrajući vodu. Sunce na zalazu
ostavilo je za sobom trag crvenila od obzora prema obali. Maureen se
zapitala gdje će Harold prenoćiti i poţeljela da mu moţe reći laku noć.
Zabacila je glavu i pogledala u nebo, pretraţujući sumrak sa prvim
svjetlucanjem zvijezda.

~ 107 ~
 15
Harold i novi početak

K
raj kiše donio je period divljeg novog rasta. Drveće i cvijeće kao da je
eksplodiralo bojama i mirisima. Lelujave grane divljeg kestena
plesale su pod stoţastim kupovima mladih cvjetova. Uz cestu su
cvali gusti grmovi tanjurastih krasuljica. Ruţe penjačice uzdizale su se uz
ograde vrtova, a prvi tamnocrveni boţuri otvarali su se poput ukrasno
savijenih ubrusa. Stabla jabuka počela su odbacivati cvat i na njima su se
ukazali zametci ploda; šume su bile prekrivene divljim zumbulima kao
vodom. Maslačci su već bili paperjaste kuglice sjemena.
Pet je dana Harold hodao bez posustajanja, prošao kroz Othery, Polden
Hills, Street, Glastonbury, Wells, Radstock, Peasedown St. John i u
ponedjeljak ujutro stigao u Bath. Prosječno je prelazio malo više od
petnaest kilometara dnevno i na Martinin savjet kupio kremu za sunčanje,
pamučnu vatu, škarice za nokte, flastere, još zavoja, antiseptičku kremu,
flastere za ţuljeve, te poštenu zalihu pralina s mentolom za hitne slučajeve.
Obnovio je i zalihe kozmetike, te praška za rublje i uredno ih pospremio u
ruksak Martininog partnera, pored koluta samoljepljive trake. Prolazeći
pored izloga, ugledao je odraz čovjeka koji se drţao toliko uspravno i hodao
toliko samouvjereno da je morao pogledati još jednom da se uvjeri da odraz
pripada njemu. Kompas je pokazivao da napreduje ravno prema sjeveru.
Harold je vjerovao da je njegovo putovanje zapravo tek počelo. Moţda je
mislio da je počelo kad je odlučio hodati do Berwicka, ali sad je vidio da je
bio naivan. Početi se moţe više puta, ili na razne načine. Moţete misliti da
nešto počinjete ispočetka, a zapravo samo nastavljate raditi isto što i prije.
Harold se suočio sa svojim nedostatcima i nadvladao ih, i pravo je hodanje
počinjalo upravo sad.
Svakog jutra sunce bi se pomaljalo na obzoru, uzdizalo danju i svake
večeri zalazilo, a dani su slijedili jedni druge. Harold je hodao promatrajući
nebo i način na koji je svjetlo mijenjalo tlo. Brda su u zalazak sunca
blistala zlatom, prozori sjajili toliko narančastim svjetlom da je izgledalo
kao da kuće gore. Uvečer je drveće bacalo dugačke sjene poput još jedne
šume sačinjene od tame. Harold je hodao kroz ranu jutarnju izmaglicu i
osmjehivao se vodovima što su provirivali iz mliječnobijele magle. Brda su

~ 108 ~
postajala blaţa, niţa, zemlja se otvorila pred njim zelena i spokojna. Prošao
je ravnim predjelima močvara Somerseta, na kojima je voda svjetlucala
poput srebrnih iglica. Na obzoru ga je čekao Glastonbury Tor, a iza njega
brda Mendip.
Haroldova noga polako je prizdravljala. Masnica je promijenila boju iz
grimizne u zelenu, pa u blijedu ţutu i više se nije bojao. Zapravo se osjećao
sigurnije u uspjeh. Potez od Tivertona do Tauntona bio je pun bijesa i boli.
Ţelio je više nego što mu je tijelo moglo izdrţati i tako je njegovo hodanje
postalo bitka sa samim sobom i izgubio je. Sad se svakog jutra i svake
večeri lagano rastezao, a svaka dva sata bi stao i odmorio se. Ţuljeve bi
obradio prije nego što bi se zagnojili i uvijek je nosio vode sa sobom.
Ponovno je izvukao priručnik o bilju i pronalazio u njemu cvat grmova
pored kojih je prolazio, upoznavao se s njihovom namjenom; saznao je koji
grmovi da ju plod, koji su jestivi, koji otrovni, a koji ne, čije lišće je
ljekovito. Divlji češnjak je ispunio zrak slatkastim i ljutim mirisom. Još se
jednom iznenadio koliko toga mu leţi pod nogama, samo treba znati kamo
gledati.
Nastavio je slati razglednice i Maureen i Queenie, obavještavajući ih o
napretku, a s vremena na vrijeme poslao bi koju i djevojci s benzinske. Na
savjet turističkog vodiča Velikom Britanijom Harold je posjetio muzej cipela
u Streetu i razgledao dućane u Clarks Village, iako je još uvijek bio uvjeren
da bi bilo pogrešno odustati od jedriličarskih cipela, kad je već u njima
ovoliko daleko stigao. U Wellsu je kupio ruţičasti kvare za Queenie, da ga
objesi na prozor, a Maureen olovku izrezbarenu iz grančice. Iako ga je
nekoliko ljubaznih pripadnica ţenske udruge nagovaralo da kupi biskvit s
limunom, radije je odabrao ručno pletenu kapu u tonu smeđe koju je
Queenie često nosila. Posjetio je katedralu i sjedio u njezinoj hladnoći i
svjetlosti koja se slijevala odozgo poput vode. Promišljao je o ljudima koji
su prije toliko stoljeća gradili crkve, mostove i brodove; potaknuti najčešće
ludilom ili vjerom, kad se bolje razmisli. Kad ga nitko nije gledao, Harold je
kleknuo i pomolio se za ljude koje je već ostavio iza sebe i one koje će tek
upoznati. Zamolio je i da zadrţi volju za hodanjem. I ispričao se što nije
imao vjere.
Harold je prolazio pored sluţbenika, šetača pasa, ljudi koji su išli u
kupovinu, djece koja su išla u školu, majki koje su gurale kolica, ljudi koji
su hodali kao i on, te nekoliko grupa turista. Upoznao je poreznog
inspektora koji je bio i druid i nije obukao cipele već deset godina.
Razgovarao je s mladom ţenom koja je tragala za svojim pravim ocem, sa
svećenikom koji mu je priznao da se ponekad sluţi Twitterom usred mise, s

~ 109 ~
nekoliko ljudi koji su trenirali za maraton i s Talijanom koji je imao papigu
koja zna pjevati. Proveo je poslijepodne s bijelom vješticom iz
Glastonburyja, jedno s beskućnikom koji je zapio kuću, s četiri motorista
koji su ga upitali kako da dođu do M5 i majkom šestero djece koja mu je
povjerila da nikad nije sanjala da ţivot moţe biti toliko samotan. Harold je
hodao uz te neznance i slušao ih. Nikoga nije osuđivao, iako kako su se
dani nizali, a vrijeme i mjesta počeli pretapati, nije se mogao sjetiti je li
porezni inspektor bio onaj bez cipela ili onaj s papigom na ramenu. Nije ni
bilo vaţno. Shvatio je da ga obični ljudi ispunjavaju njeţnošću i čuđenjem,
ali je i shvatio koliko je takav ţivot osamljen. Svijet je pun ljudi koji ţive
napredujući korak po korak, a nečiji ţivot moţe nam se činiti običnim i zato
jer osoba koja ga ţivi već dugo samo stavlja nogu pred nogu. Harold više
nije mogao proći pored neznanca, a da ne pomisli da smo svi isti, ali i da je
svatko jedinstven i da upravo u tome leţi dilema ljudskog postojanja.
Hodao je s tolikom samouvjerenošću kao da je cijeli ţivot čekao da
ustane iz naslonjača.

Kad je nazvao, Maureen mu je rekla da je maknula svoje stvari iz

gostinjske sobe i vratila ih u spavaću. Harold je proveo toliko godina
spavajući sam da je u prvi tren bio iznenađen, a zatim mu je bilo drago, jer
je spavaća soba veća i udobnija, a kako je u prednjem dijelu kuće, ima bolji
pogled, na cijeli Kingsbridge. Ali jednako je tako pretpostavio da to znači da
je njegove stvari spakirala i prenijela ih u gostinjsku sobu.
Sjetio se svih onih trenutaka kad je promatrao zatvorena vrata, znajući
da je Maureen prognala samu sebe izvan njegovog dosega. Ponekad bi
dodirnuo kvaku, kao da je kvaka dio Maureen.
- Razmišljala sam o večeri kad smo se upoznali - Maureeninin glas je
prekinuo tišinu.
- Molim?
- Na plesu u Woolwichu. Dodirnuo si mi vrat. A onda si rekao nešto
smiješno. Smijali smo se i smijali.
Harold se namrštio, pokušavajući se prisjetiti. Plesa se sjećao, ali osim
toga se sjećao samo još da je Maureen izgledala prekrasno i njeţno. Sjećao
se da je plesao kao idiot, a pamtio je i njezinu dugu tamnu kosu koja je
poput baršuna padala s obje strane njezinog lica. Ali činilo mu se slabo
vjerojatnim da je samouvjereno prešao preko cijelog plesnog podija i stao
pred Maureen. Jednako slabo vjerojatnim činilo mu se da ju je nasmijavao i
nasmijavao. Zapitao se je li ga moţda pobrkala s nekim drugim.
- A sad te puštam da nastaviš svojim putem. Sigurno ti se ţuri - rekla

~ 110 ~
je.
Govorila je isto kao pred onim liječnikom, tonom koji je trebao pokazati
da se ne trebaju zabrinjavati zbog nje. - Da se barem mogu sjetiti što si mi
rekao taj put na plesu. Bilo je stvarno jako smiješno - rekla je tada i
poklopila.
Ostatak dana Haroldove misli zaokupila su sjećanja na Maureen i na
početak njihove veze. Sjetio se kako su odlazili u kino, u restoran Lyons
Corner i kako nikad prije nije vidio nikoga da toliko pristojno jede. Maureen
je rezuckala hranu na sićušne komadiće i diskretno stavljala zalogaje u
usta. Već je tad Harold počeo štedjeti za zajedničku budućnost. Zaposlio se
kao smetlar u ranojutarnjoj smjeni, a poslijepodne je povremeno radio kao
kondukter u autobusu. Dva puta tjedno odradio bi cjelonoćnu smjenu u
bolnici, a subotama je radio u knjiţnici. Ponekad je bio toliko umoran da bi
se zavukao ispod polica s knjigama i zaspao.
Maureen se znala ukrcati na autobus pred svojom kućom i voziti s do
posljednje postaje. Harold je prodavao karte i pritiskivao zvonce, znak
vozaču da krene, ali sve što je vidio je bila Maureen u svojem plavom
kaputu, sa svojom porculanskom koţom i ţivim zelenim očima. Znala ga je
i otpratiti do bolnice, pa bi kasnije prao podove i mislio o tome gdje je sad
Maureen, što promatra na putu do doma. A navraćala je i u knjiţnicu, sjela
bi i prelistavala kuharice dok ju je Harold promatrao sjedeći za stolom
knjiţničara, potpuno smućen i od ţelje za njom i ţelje za snom.
Vjenčanje je bilo maleno, uzvanici koje nije poznavao imali su rukavice
i šešire. Njegovom je ocu pozivnica bila poslana, no Haroldu je odlanulo
kad se ovaj nije pojavio.
Kad je napokon ostao sam sa svojom novopečenom suprugom, s
drugog kraja hotelske sobe ju je promatrao kako raskopčava haljinu. Jedva
je čekao da ju dodirne, iako je drhtao od panike. Skinuo je kravatu i
odijelo, posuđeno od kolege konduktera i pomalo prekratkih rukava, a
zatim podigao pogled i ugledao ju kako sjedi na rubu kreveta samo u
donjem rublju. Bila je toliko lijepa da mu je sve to bilo previše i zbrisao je u
kupaonicu.
- Harolde, jesam li ja nešto napravila? - povikala je pola sata kasnije
kroza zatvorena vrata.
Harolda su ove uspomene, tako daleke i nedostiţne, zaboljele. Brzo je
treptao pokušavajući sve to odagnati iz glave, ali prizori su se uporno
vraćali.
Prolazio je kroz gradove koji su bili prepuni zvukova drugih ljudi,
cestama koje su presijecale zemlju između gradova i spoznavao trenutke

~ 111 ~
svojeg ţivota tako jasno kao da su se upravo odigrali. Ponekad bi pomislio
da više ţivi u sjećanjima, nego u sadašnjosti. Vrtio je u glavi prizore iz
vlastitog ţivota poput nekoga tko ih gleda izvana. Vidio je pogreške,
nedosljednosti, pogrešne izbore, a nije ništa od toga mogao promijeniti.
On je bio taj koji je podigao slušalicu kad su im javili da je Maureenina
majka iznenada preminula, dva mjeseca nakon njezinog oca. Da joj priopći
vijest, prvo ju je čvrsto obavio rukama.
- Sad samo ti i ja sami - jecala je.
Dodirnuo je njezin zaobljeni trbuh i obećao da će sve biti u redu.
Rekao joj je da će se brinuti za nju. I vjerovao je u to. Harold ništa nije ţelio
više nego usrećiti Maureen.
Tada mu je još vjerovala. Vjerovala je da će Harold biti sve što treba.
Tada nije znao, ali sad je shvatio. Očinstvo je bilo pravi test i pravi uzrok
propasti. Zapitao se hoće li ostatak ţivota morati provesti u gostinjskoj
sobi.

Dok je napredovao prema sjeveru, prema Gloucestershireu, Harold je

povremeno koračao toliko sigurno da nije osjećao umor. Nije morao
razmišljati o stavljanju noge pred nogu. Hodanje je postalo nastavak
njegovog vjerovanja da će spasiti Queenie, a tijelo mu je prihvatilo tu
misao. Brda je savladavao bez razmišljanja; pretpostavio je da mu se forma
popravila.
Bilo je dana kad ga je ono što je vidio potpuno zaokupilo. Pokušavao je
pronaći prave riječi da opiše svaki novu stvar, ali ponekad bi, baš kao i
ljudi koje je susretao, njegove misli postale nesuvisle. Ali bilo je i dana kad
uopće nije bio svjestan sebe samoga, ili hodanja, ili tla. Nije razmišljao ni o
čemu, barem ne o nečemu što je mogao uobličiti u riječi. Jednostavno je
postojao. Osjećao je sunce na ramenima, promatrao škanjca kako lebdi na
zračnoj struji, cijelo vrijeme odgurujući se petama od tla, prebacujući
teţinu s noge na nogu, ni ne primjećujući.
Samo su mu noći bile mučne. I dalje je traţio skromna prenoćišta, ali
kad je boravio u zatvorenome, osjećao se kao da se između njega i njegovog
cilja ispriječila prepreka. Osjećao je snaţnu potrebu da jedan dio sebe
ostavi vani. Zavjese, tapete, uokvirene fotografije, setovi ručnika za ruke i
tijelo; sve su mu te stvari postale suvišne i besmislene. Širom je otvarao
prozore da ne izgubi povezanost s nebom i zrakom, ali spavao je loše. Sve
su ga češće budnim drţali prizori iz prošlosti ili snovi o uspinjanju i
padanju. Ustajao je rano, promatrao mjesec stojeći pred prozorom i osjećao
se zarobljenim. Mnogo je puta platio karticom i otišao dok je vani tek

~ 112 ~
počinjalo svitati.
Hodajući prema zori, s divljenjem je promatrao kako se nebo prvo boji
ţarom, a zatim blijedi u jednolično plavetnilo. Osjećao se kao da ulazi u
sasvim novu verziju dana, neku u kojoj nema ničeg običnog. Poţelio je da
sve to moţe opisati Maureen.
Pitanje kad će i kako stići do Berwicka potpuno je palo u pozadinu i
Harold je znao da će ga Queenie čekati jednako toliko sigurno koliko je
znao da ga vlastita sjena prati. Uţivao je u zamišljanju trenutka kad će ući
u hospicij i zateći Queenie kako sjedi na suncu pored prozora. O toliko toga
moraju razgovarati. O toliko stvari iz prošlosti. Moraju podsjetiti kako je
jednom prilikom dok su se vraćali u pivovaru izvukla čokoladicu Mars iz
torbice.
- Udebljat ćete me - rekao joj je.
- Vas? Pa sama ste kost i koţa - nasmijala se.
Bio je to neobičan trenutak, moţda ne nelagodan, ali označio je
prekretnicu u načinu na kojeg su se obraćali jedno drugome. Harold je
shvatio da je obraćala paţnju na njega i da joj je bilo stalo. Nakon tog dana
svaki bi put ponijela nešto slatko za Harolda i obraćali su se jedno
drugome sa ti. Dok su putovali, uvijek su lako nalazili teme za razgovor.
Jednom su ručali u restoranu uz cestu i sjedeći jedno preko puta drugoga
za stolom iznenada zašutjeli.
- Kako zoveš niskog kriminalca? - upitala ga je drugom prilikom, dok
su se vozili.
- Kako molim?
- To je vic.
- Aha, vic. Dobro, ne znam. Kako?
- Krimić - Queenie je prekrila usta rukom, ali toliko se tresla od
smijeha da joj je kroz prste izletio glasan zvuk od kojeg je pocrvenila. - Moj
je tata volio taj vic.
Na kraju je Harold morao zaustaviti automobil jer se nisu mogli
prestati smijati. Iste ga je večeri ponovio Davidu i Maureen dok su jeli
špagete alla carbonara i oboje su ga gledali kao da ni riječi nisu razumjeli,
a kad je dovršio, kao da je ispričao nešto pomalo prosto.
Harold i Queenie su često razgovarali o Davidu. Zapitao se hoće li se
Queenie toga sjetiti. Sama nije imala ni djece, ni nećaka i nećakinja, pa je
pomno pratila Davidov napredak na Cambridgeu. Kako mu se sviđa
gradić?, pitala bi. Ima li tamo puno prijatelja? Sviđaju li mu se oni njihovi
riječni brodići? Harold ju je uvjeravao da njegov sin uţiva kao nikad u
ţivotu, iako je prava istina bila da se David rijetko javljao na Maureenine

~ 113 ~
pozive i odgovarao na pisma. Nije spominjao ni prijatelje, ni učenje. O
brodićima ni riječi nije bilo.
Harold nije ispričao Queenie o praznim bocama votke koje je pronašao
u kućici u vrtu nakon praznika. Nije joj spomenuo ni kanabis u smeđoj
omotnici. Nije to spomenuo nikome, čak ni supruzi. Strpao ih je u kutiju i
bacio na putu do posla.
- Ti i Maureen sigurno pucate od ponosa - govorila je Queenie.
Harold je razmišljao o vremenu koje su zajedno proveli u pivovari, gdje
nitko od njih nije bio među popularnijima. Bi li se Queenie moţda sjetila
one konobarice Irkinje koja je tvrdila da je ostala trudna s gospodinom
Napierom i iznenada nestala? Ljudi su pričali da je njihov šef sredio da
konobarica izgubi dijete i da je bilo komplikacija. Ili moţda onoga kad se
onaj novi mladi trgovački putnik toliko napio da su ga našli svezanog za
vrata pivovare skinutog do rublja? Gospodin Napier je rekao da bi trebao
pustiti pse da ga ganjaju po dvorištu. To bi bilo urnebesno, rekao je. Dečko
je na kraju vrištao od uţasa. Niz nogu mu se slijevao potočić smećkaste
tekućine.
Sjetivši se ovoga, Harold je osjetio mučninu od srama. David je bio u
pravo kad je rekao ono o Napieru. Queenie je bila ta koja je na kraju
pokazala hrabrost.
Vidio ju je kako se osmjehuje kao nekad, kao da u sretnim stvarima
vidi neku tugu.
- Nešto se dogodilo u pivnici. Prošle noći - čuo ju je kako govori.
Vidio je da se zaljuljala. Ili se moţda njemu zavrtilo? Pomislio je da će
pasti. Shvatio je da njezina sitna ruka čvrsto drţi njegov rukav i trese ga.
Nije ga dodirnula od događaja u ormaru za uredske potrepštine. Lice joj je
bilo blijedo.
- Slušaš li me? - rekla je. - Ovo je ozbiljno, Harolde. Jako ozbiljno.
Napier ovo neće zaboraviti.
To je bio posljednji put da ju je vidio. Znao je da je shvatila što se
dogodilo.
Harold se zapitao zašto je priznala krivicu umjesto njega i je li shvaćala
koliko mu je bilo ţao zbog toga što je učinio. Još se jednom zapitao i zašto
se prije svih tih godina nije oprostila od njega. Razmišljajući o svemu
ovome, odmahnuo je glavom i nastavio prema sjeveru.
Dobila je otkaz istog dana. Napierovo deranje se čulo u cijeloj pivovari.
Bilo je čak i glasina da ju je gađao nečime malenim i oblim, moţda
pepeljarom ili utegom za papir, i da je taj predmet zamalo pogodio Queenie
u čelo. Tajnica gospodina Napiera je kasnije potvrdila nekim zaposlenicima
da šef tu ţensku nikad nije trpio. Ali potvrdila je i da je Queenie ostala

~ 114 ~
hrabra. Nije mogla čuti što je točno govorila, jer su vrata bila zatvorena, ali
iz urlanja gospodina Napiera dalo se zaključiti što je Queenie govorila, a
smisao je bio otprilike, ne shvaćam zašto toliko bijesnite, samo sam
pokušavala pomoći. - Da je ta ţenska muškarac - rekao je netko drugi
Haroldu, - gospodin Napier bi ju bio prebio kao vola u kupusu. Harold je u
tom trenutku sjedio za šankom. Zgađen, dohvatio je svoj dvostruki brendi i
iskapio ga.
Harold se pognuo od srama prisjećajući se svega ovoga. Bio je
kukavica i za to nije bilo isprike, ali barem je sad nešto poduzimao u vezi s
tim.
Pred njim se nazirao Bath, čije su se ulice i zavijutci zabadali u okolna
brda poput malih zubiju. Kamen boje vrhnja blještao je na jutarnjem
suncu. Spremao se vruć dan.
- Tata! Tata!
Okrenuo se, iznenađen, potpuno uvjeren da ga netko doziva.
Automobili u prolazu stvarali su vjetar koji je šuštao granama drveća, ali
Harold je bio potpuno sam.

~ 115 ~
 16
Harold i liječnik i
jako poznati glumac

H
arold se nije namjeravao dugo zadrţati u Bathu. Boravak u Exeteru
naučio ga je da u gradu svoj cilj vidi mnogo nejasnije. Morao je dati
popraviti potplate, ali na vratima postolarske radnje je pisalo da će
se postolar vratiti tek u podne, zbog osobnih razloga. Harold je odlučio da
će, dok čeka postolara, pronaći po još jedan suvenir za Queenie i Maureen.
Sunce je bacalo široke zrake na popločano dvorište opatije. Svjetlost je bila
toliko zasljepljujuća da je Harold morao zaštititi oči rukom.
- Mogu li vas zamoliti da stanete u red?
Harold se osvrnuo i shvatio da se našao okruţen grupom stranih
turista sa platnenim šeširima na glavama koji su kretali u razgledavanje
rimskih kupelji. Vodič im je bila Engleskinja od najviše dvadeset godina,
njeţnog lica i pjevuckavog naglaska više klase. Harold joj je baš namjeravao
objasniti da nije dio njezine grupe, kad mu je priznala da joj je ovo prvi put
da vodi turiste. - Nitko od ovih nema pojma o čemu pričam - prošaptala je.
Toliko ga je zapanjujuće podsjetila na mladu Maureen“ da je Harold ostao
bez riječi. Usne su joj zadrhtale kao da će zaplakati i Harold se zbunio.
Pokušao se progurati do samog kraja grupe, pa čak i prikrpati drugoj
grupi, koja je baš dovršavala posjet, ali svaki put kad bi bio blizu bijega,
prisjetio bi se svoje mlade supruge u njezinom plavom kaputu i nije mogao
napustiti ovu djevojku. Dva sata kasnije razgledavanje termi je završio
posjetom suvenirnici, u kojoj je Harold kupio razglednice i privjeske za
ključeve s rimskim mozaicima i za Maureen i za Queenie. Rekao je mladoj
ţeni da mu se posebno svidjelo kako je govorila o Svetom izvoru i primijetio
da su ti Rimljani baš bili pametni.
Djevojka je malo namreškala nos, kao da je namirisala nešto
neugodno, i upitala ga je li razmišljao o posjetu obliţnjem wellness centru s
termama, koji nudi spektakularan pogled na grad, ali i vrhunsko iskustvo
čišćenja?
Zgroţen, Harold je do wellness centra gotovo otrčao. Cijelo je vrijeme
pazio na to da odrţava higijenu i pere rublje, ali košulja mu je bila izlizana

~ 116 ~
na ovratniku, a nokti prljavi. Tek kad je već platio dnevnu ulaznicu za
terme i najam ručnika shvatio je da nema kupaće gaćice. Zbog toga je
morao izaći i otići do obliţnje trgovine sportskom opremom, zbog čega mu
se ovaj dan pokazao kao najskuplji dosad. Prodavačica mu je donijela
nekoliko kupaćih gaćica i plivaćih naočala, iako kad joj je Harold objasnio
da je više tip za hodanje, nego za plivanje, inzistirala je da mu pokaţe i
vodootporne navlake za kompas, te nekoliko modela hlača otpornih na sve
vremenske uvjete, trenutno na sniţenju.
Kad je izašao iz trgovine s kupaćim gaćicama u maloj vrećici, Harold se
našao usred gomile koja je zauzimala cijeli pločnik. Nabili su ga na
brončanu skulpturu čovjeka iz viktorijanskog doba s cilindrom.
- Ĉekamo onog poznatog glumca - objasnila mu je ţena do njega. Lice
joj je bilo crveno i ljepljivo od vrućine. - Potpisuje svoju najnoviju knjigu.
Ako me pogleda, onesvijestit ću se.
Bilo je teško i ugledati jako poznatoga glumca, a kamoli uhvatiti njegov
pogled, jer je bio prilično nizak i okruţen kordonom osoblja knjiţare u
crnim uniformama. Gomila je vikala i pljeskala. Fotografi su drţali aparate
visoko, a na ulici bi svako malo nešto bljesnulo. Harold se zapitao kako je
to biti toliko uspješan u ţivotu.
Ona ţena pored njega je sad govorila da je nazvala svog psa po jako
poznatom glumcu. Koker španijela, rekla je. Da bar to moţe reći i glumcu.
Uvijek čita o njemu u časopisima, rekla je; poznaje ga kao da su prijatelji.
Harold se pokušavao nagnuti bliţe skulpturi da bolje vidi, ali se oštro
udario u rebra. Nebo je blještalo, preplavljeno suncem. Haroldu se vrat
oznojio, ispod pazuha mu se cijedio znoj, košulja lijepila za koţu.
Kad se konačno vratio u terme, u bazenu se brčkala grupica mladih
ţena na djevojačkoj zabavi i Harold ih nije ţelio uznemiravati ili im se naći
na putu, pa je samo kratko sjeo u saunu i brţe-bolje otišao. U sobi s
izvorom zamolio je da mu daju malo ljekovite vode za jako dobru
prijateljicu u Berwicku-upon-Tweed. Konobar mu je natočio punu bocu
vode i naplatio mu ju pet funta, jer je Harold izgubio ulaznicu za rimske
terme. Bilo je kasno poslijepodne i vrijeme da se vrati na cestu.

U javnom nuţniku Harold se našao ispred umivaonika odmah do onog

glumca koji je potpisivao knjige. Bio je odjeven u koţnu jaknu i hlače, a
nosio je i kaubojske čizme s malom petom. Promatrao je vlastiti odraz u
ogledalu, zateţući koţu kao da provjerava nedostaje li mu koji dio lica.
Ovako izbliza kosa mu je bila toliko tamna da je izgledala plastično. Harold

~ 117 ~
nije ţelio ometati glumca. Osušio je ruke i pravio se da razmišlja o nečem
svojem.
- Nemojte mi reći da ste nazvali psa po meni - obratio mu se glumac.
Gledao je ravno u Harolda. - Danas nisam raspoloţen za takve stvari.
Harold je rekao glumcu da nema psa. Kao dijete, dodao je, ga je previše
puta ugrizao pekinezer po imenu Ţuti. Ime mu vjerojatno nije bilo politički
korektno, Haroldova teta čiji je bio pas se nikad nije previše zabrinjavala
osjećajima drugih ljudi. - Ali već dugo hodam i nedavno sam vidio neke
jako drage pse.
Glumac se vratio svojem odrazu. Nastavio je o tome kako ljudi nazivaju
pse po njemu, kao da Harold uopće nije ispričao ono o teti. - Svaki dan mi
netko priđe i kaţe da ima psa i da ga je nazvao po meni. Kaţu to kao da bi
me trebalo usrećiti. Pojma oni nemaju.
Harold se sloţio da je to sigurno gnjavaţa, iako je zapravo mislio da je
laskavo. On si, naprimjer, nije mogao zamisliti da bi netko nazvao psa
Harold.
- Godinama sam se bavio ozbiljnom glumom. Proveo sam cijelu sezonu
u kazalištu u Škotskoj. Onda snimim jednu povijesnu dramu i to je to.
Odjednom cijela zemlja misli da je originalno nazvati psa po meni. Jeste li
došli u Bath da vam potpišem knjigu?
Harold je priznao da nije. Ispričao je glumcu ono najosnovnije o
Queenie. Nije mislio da mu mora ispričati o tome kako je zamislio da bi ga
sestre u hospiciju mogle dočekati pljeskom. Izgledalo je da ga glumac
sluša, no kad je Harold dovršio priču, ponovno ga je upitao je li Harold
kupio njegovu knjigu i ţeli li da mu je potpiše.
Harold je rekao da bi to bila dobra ideja. Pomislio je da bi knjiga bila
savršen suvenir za Queenie, uvijek je voljela čitati.
Baš je namjeravao zamoliti glumca da ga pričeka dok on ne skokne
kupiti knjigu, kad ga je glumac preduhitrio.
- Zapravo, ne morate se gnjaviti. Knjiga je smeće. Nisam napisao ni
riječi od svega toga. Nisam ju čak ni pročitao. Ja sam serijski ševac s
ozbiljnom kokainskom navikom. Prošlog tjedna sam se spustio nekoj
ţenskoj među noge i otkrio da ima pimpek. Takve stvari nitko neće napisati
u knjizi.
- Neće - Harold je pogledavao prema vratima.
- Stalno gostujem na televiziji. Stalno sam u časopisima. Svi misle da
sam jako simpatičan momak. A nitko nema pojma o meni. Kao da sam
dvije osobe istovremeno. I vjerojatno ćete mi sad reći da ste novinar.
Nasmijao se, ali u tom je smijehu bilo nečega toliko mračnog i toliko
lakomislenog da je Harolda podsjetio na Davida.

~ 118 ~
 - Nisam novinar. Vjerojatno bih bio jako loš novinar.
- Ispričajte mi opet zašto pješačite do Bradforda.
Harold je nešto promrmljao o Berwicku i iskupljivanju grijeha iz
prošlosti. Uzrujala ga je ispovjed jako poznatog glumca i još je uvijek
pokušavao dokučiti što da sad radi s time.
- A kako znate da vas ta ţena čeka? Poslala vam je poruku?
- Poruku? - upitao je Harold, iako je dobro čuo pitanje. Samo je
pokušavao dobiti na vremenu.
- Je li vam javila da sve štima?
Harold je otvorio usta, pa to ponovio još nekoliko puta, ali riječi nisu
izlazile.
- Kako sve to zapravo funkcionira? - rekao je glumac. Harold je opipao
svoju kravatu. - Šaljem joj razglednice. Znam da me čeka.
Harold se osmjehnuo, a osmjehnuo se i glumac. Harold je ţelio da
glumac povjeruje u ono što mu je ispričao, jer nije bio siguran bi li to
mogao reći nekako drugačije i na trenutak je izgledalo kao da ga je uvjerio,
ali tada se glumac namrštio kao da je upravo okusio nešto nimalo fino. -
Da sam ja na vašem mjestu, nabavio bih si auto.
- Kako, molim?
- Jebeš ti hodanje.
Haroldov je glas zadrhtao. - Hodanje je smisao svega. Zbog toga će
ţivjeti. John Lennon je jednom protestirao leţanjem u krevetu. Moj sin je
imao njegovu sliku na zidu.
- John Lennon je u tom krevetu imao i Yoko Ono i svjetske medije. Vi
ste sami, vučete se prema Berwicku-upon-Tweed. Trebat će vam tjedni. A
što ako nije primila vašu poruku? Moţda su joj ju zaboravili prenijeti -
glumčeva usta su se izvinula u grimasu, kao da razmišlja o posljedicama
takve greške. - Zašto je vaţno jeste li hodali ili se vozili? Nije vaţno kako
ćete stići tamo. Samo ju morate vidjeti. Posudit ću vam ja svoj auto. I
vozača. Moţete stići već večeras.
Vrata toaleta su se otvorila i ušao je neki čovjek u kratkim hlačama.
Harold je pričekao da dotični završi. Ţelio je objasniti jako poznatom
glumcu da čovjek moţe biti običan i pokušati učiniti nešto izvanredno, što
ne mora biti u stanju objasniti logikom. Ali jedino što je vidio je bio
automobil koji vozi prema Berwicku. Glumac je bio u pravu. Harold je
ostavio poruku i slao razglednice, ali nije bilo dokaza da ga je Queenie
ozbiljno shvatila, pa čak ni da zna da je zvao. Zamislio je voţnju u toplom
autu. Ako pristane, moţe stići do Berwicka za nekoliko sati. Morao je
stegnuti šake da zaustavi drhtanje ruku.

~ 119 ~
 - Nisam vas valjda razljutio? - upitao je glumac. Odjednom je zvučao
jako njeţno. - Rekao sam vam da sam kreten - Harold je odmahnuo
glavom, ali nije podigao pogled. Nadao se da ih čovjek u kratkim hlačama
ne gleda.
- Moram nastaviti hodati - rekao je tiho, iako je bio svjestan da više
nije uvjeren u to.
Novopridošli se ugurao između Harolda i glumca i počeo prati ruke.
Nasmijao se kao da se sjetio neke privatne šale. - Moram vam ovo reći -
počeo je... Zatim - Imamo psa—
Harold je izašao na ulicu.

Nebo je bilo prekriveno gustim slojem bijelih oblaka koji su se nabijali

na grad kao da namjeravaju iscijediti ţivot iz njega. Barovi i kafići kao da
su se izlili na pločnike. Ljudi su pili ili kupovali odjeveni u majice bez
rukava, a koţa koja mjesecima nije vidjela sunca bila je grimizna. Harold je
prebacio jaknu preko ruke, ali lice je neprestano morao brisati rukavom
košulje. Sjemenje biljaka letjelo je zrakom poput mucica. Kad je Harold
stigao do postolara, radnja je još bila zatvorena. Naramenice ruksaka bile
su mokre od znoja i zarinule su mu se u ramena. Haroldu je bilo prevruće
da nastavi hodati i nije imao snage.
Pomislio je da bi mogao potraţiti utočište u opatiji. Nadao se da će
tamo biti hladnije i da će ga crkva moţda nadahnuti, podsjetiti ga što to
znači vjerovati u nešto, ali bila je zatvorena za glazbenu probu. Harold je
sjeo u kutak u sjeni i kratko vrijeme promatrao brončanu skulpturu, dok
neko malo dijete u blizini nije udarilo u plač, pa mu je ponudio bombon.
Odlučio je pričekati u maloj čajani, zaključivši da si moţe priuštiti šalicu
čaja.
Konobarica se namrštila. - Poslijepodne ne posluţujemo samo pića.
Moţete naručiti samo zakusku Regency Bath s čajem, slatkim vrhnjem i
pogačicama - rekla je. Ali Harold je već bio sjeo. Zamolio je da mu donese
Regency Bath zakusku.
Stolovi su bili jako blizu jedni drugima, a vrućina tolika da je bila
gotovo vidljiva. Gosti su sjedili raširenih nogu, hladeći se plastificiranim
jelovnicima. Kad je Haroldova narudţba stigla, pred njim se našla šalica
rastopljene masnoće na kojoj je plivala još nerastopljena grudica vrhnja. -
Uţivajte - rekla mu je konobarica.
Harold ju je upitao zna li koji je najbrţi put do Strouda, ali slegnula je
ramenima. - Smeta li vam ako još netko sjedne za vaš stol? - rekla je, no to
nije zvučalo kao da očekuje odgovor. Pozvala je muškarca koji je stajao na

~ 120 ~
vratima i pokazala mu da sjedne na stolac nasuprot Haroldovom. Ĉovjek je
sjeo ispričavajući se pogledom i izvukao knjigu. Imao je jako pravilne crte
lica i svijetlu, kratko ošišanu kosu. Bio je odjeven u bijelu košulju, a
otkopčano gornje dugme otkrivalo je savršen trokut koţe boje karamela.
Zamolio je Harolda da mu doda jelovnik i usput upitao kako mu se sviđa
Bath. Rekao je da je Amerikanac, putuje Engleskom. Njegova djevojka je
trenutno na tematskom izletu Jane Austen. Harold nije bio siguran što bi
to moglo biti, ali se za dobro Amerikančeve djevojke nadao da ne uključuje
jako poznatoga glumca. Kad su prestali pričati odlanulo mu je. Nije mu
trebao još jedan susret kao onaj u Exeteru, pa čak ni kao ovaj maloprije.
Iako je uvijek osjećao obavezu pristojnosti prema drugima, trenutno je
poţelio da se moţe ograditi zidinama.
Harold je pijuckao svoj čaj, ali nije se mogao nagovoriti da kuša
pogačice. Bio je toliko bezvoljan da se ponovno osjećao kad kad je ostao u
pivovari nakon što je Queenie otišla, kao da je prazan prostor u vlastitom
odijelu koji povremeno izgovara riječi i čuje tuđe, koji svakog dana sjeda u
auto i odlazi doma, ali koji više nije povezan s drugim ljudima. Upravitelj
pivovare koji je zamijenio Napiera je predloţio da Harold radi nešto
jednostavnije do mirovine. Nešto u uredu, predloţio je. I da povremeno
savjetuje mlađe. Harold je dobio vlastiti stol s računalom i pločicom s
imenom, ali nitko ga nikad nije zatraţio savjet. Sloţio je ubrus i odloţio ga
na tanjur, a zatim uhvatio pogled čovjeka pravilnog lica preko puta.
- Prevruće je za hranu - rekao mu je čovjek.
Harold se sloţio. Iste je sekunde poţalio što se sloţio. Pravilni je odmah
osjetio da sad mora nastaviti razgovor.
- Bath se čini kao zgodan gradić - rekao je. Zatvorio je svoju knjigu. -
Jeste li na odmoru?
Harold je oklijevajući ispričao svoju priču, ali samo u kratkim crtama.
Primjerice, izostavio je sve o djevojci s benzinske i o onome kako ja spasila
svoju tetu. Ali je dodao da je njegov sin, nakon što je završio fakultet, otišao
u nacionalni park Lake District na pješačenje, iako Harold nije bio siguran
koliko je zapravo pješačio. David se zatim vratio kući i tjednima nije
maknuo s mjesta.
- I sin je s vama? - upitao je čovjek.
Harold je rekao da nije. Upitao je Amerikanca čime se bavi.
- Liječnik sam.
- Upoznao sam jednu gospodičnu iz Slovačke, i ona je liječnica. Ovdje
je našla posao samo kao čistačica. Što vam je specijalizacija?
- Ja sam onkolog.

~ 121 ~
 Harold je osjetio kako mu krv brţe kola ţilama, kao da je slučajno
udario u trk. - O, Boţe - rekao je. Bilo je očigledno da nijedan od njih ne
zna što da kaţe. - Blagi Boţe.
Onkolog je slegnuo ramenima i osmjehnuo se kao da se ispričava, kao
da bi radije bio nešto drugo. Harold se osvrnuo i potraţio konobaricu, ali
nosila je vode drugom gostu. Vrtjelo mu se od vrućine i potapkao je čelo
rupčićem.
- Znate li kakvu vrstu raka ima vaša prijateljica? - rekao je onkolog.
- Nisam siguran. U pismu kaţe da liječnici ne mogu više ništa učiniti.
Ne kaţe ništa osim toga - osjećao se tako izloţenim kao da ga onkolog
upravo bocka skalpelom. Razlabavio je kravatu, pa raskopčao ovratnik.
Poţelio je da konobarica poţuri.
- Rak pluća?
- Doista ne znam.
- Mogu li vidjeti pismo?
Harold mu ga nije ţelio pokazati, ali onkolog je već ispruţio dlan.
Harold je zavukao ruku u dţep i primio pismo. Popravio je flaster koji mu je
drţao naočale na okupu, ali lice mu je bilo toliko znojno da ih je ionako
morao pridrţavati rukom. Obrisao je stol rukavom, a zatim i ubrusom, a
zatim rasprostro ruţičasti papir i izravnao ga. Ĉinilo mu se da vrijeme stoji.
Ĉak i kad je onkolog posegnuo za pismom i njeţno ga privukao bliţe, prsti
Haroldove desne ruke su ostali lebdjeti nad papirom.
Ĉitao je Queeniene riječi dok ih je čitao i onkolog. Osjećao je da mora
zaštititi pismo i da će to učiniti ako ga ne ispušta iz vida. Pogledao je post
scriptum: Odgovor nepotreban. Nakon toga je bila nacrtana još nekakva
ţvrljotina, kao da je netko nešto načrčkao krivom rukom.
Onkolog se zavalio u stolcu, pa uzdahnuo. - Kakvo potresno pismo.
Harold je kimnuo. Vratio je naočale u dţep košulje. - I prekrasno
napisano - rekao je. - Queenie je uvijek bila uredna. Trebali ste vidjeti
njezin radni stol - barem se nasmiješio. Sve će biti u redu.
- Ali pretpostavljam da joj je medicinska sestra pomogla s pismom?
- Kako, molim? - Haroldu je srce stalo.
- Ne moţe biti dovoljno zdrava da sjedi za stolom i piše pisma. Sigurno
ga je napisao netko iz bolnice. Ipak, lijepo od nje da je sama napisala
adresu. Vidi se da se stvarno potrudila - onkolog se osmjehnuo, očigledno
da smiri Harolda, ali osmijeh mu je ostao smrznut na licu poput nečeg
zaboravljenog ili čak izgubljenog.
Harold je podigao omotnicu. Istina se sručila ravno na njega, uţasno
teška, i osjetio je kako se sve raspada. Više nije znao je li mu nepodnošljivo
vruće, ili se smrzava. Petljajući je ponovno stavio naočale i sada shvatio

~ 122 ~
ono što cijelo vrijeme nije mogao dokučiti; ono što ga je zasmetalo čim je
dobio pismo. Kako to dosad nije shvatio? Taj rukopis poput dječjeg, nagnut
prema dolje i gotovo komično neuredan. Bio je jednak onoj ţvrljotini na dnu
pisma, za koju je sad, kad je još jednom pogledao, shvatio da je traljav
pokušaj Queenienog potpisa.
To je bio Queenienin rukopis. Na to je spala.
Harold je vratio pismo u omotnicu iako su mu se ruke toliko tresle da
nije mogao ugurati posljednji kut papira. Morao ga je izvaditi i iznova
presavinuti, pa pokušati ponovno.
- Koliko znate o raku, Harolde? - upitao ga je onkolog nakon dulje
tišine.
Harold se pravio da zijeva da prikrije tugu koja mu se ispisala licem,
dok mu je onkolog polako i obzirno objašnjavao kako nastaje tumor. Nije
brzao. Nije zastajkivao. Objasnio mu je kako se stanice mogu dijeliti
abnormalno i stvoriti masu tkiva. Postoje više od dvije stotine vrsta raka,
rekao je; a svaka ima drugačiji uzrok i simptome. Opisao je razliku između
primarnog i sekundarnog raka, i kako je vaţno utvrditi porijeklo tumora da
bi se odredio način liječenja. Objasnio mu je da kad na udaljenom organu
izraste novi tumor, ponaša se isto kao originalni. Naprimjer, rak dojke koji
se proširi na jetru ne bi bio rak jetre, bio bi primarni rak dojke sa
sekundarnim rakom dojke u jetri. Ali kad se rak proširi na druge organe,
stanje se moţe pogoršati. A kad se počne širiti izvan originalnog mjesta
nastanka, postaje ga teţe liječiti. Ako se rak, na primjer, proširio njezinim
limfnim sustavom, kraj će biti blizu; iako bi ju zbog oslabljenog imunog
sustava neka infekcija mogla ubiti prije raka. - Ĉak i prehlada - rekao je.
Harold ga je slušao, nepomičan.
- Ne kaţem da je rak neizlječiv. I kad kirurške metode zakaţu, ostaju
alternativni načini liječenja. Ali kao liječnik, ne bih nikada rekao pacijentu
da se više ništa ne moţe učiniti da u to nisam potpuno siguran. Harolde,
imate ţenu i sina. Ako smijem primijetiti, izgledate umorno. Je li ovo doista
potrebno?
Harold je bez riječi ustao. Dohvatio je jaknu i napola ju odjenuo, ali
druga ruka nikako nije mogla pronaći rukav i onkolog je morao ustati da
mu pomogne. - Sretno - rekao je i pruţio mu ruku. - I molim vas, dopustite
da ja platim račun. To je najmanje što mogu učiniti.

Ostatak poslijepodneva Harold je nastavio tumarati ulicama, ali nije

znao kamo ide. Trebao mu je netko tko će povjerovati u smisao njegovog

~ 123 ~
hodanja, zbog kojega će i Harold ponovno povjerovati, ali jedva je imao
snage za razgovor. Napokon je uspio uhvatiti postolara da mu zamijeni
potplate. Kupio je novu kutiju flastera da mu potraje do Strouda. Stao je
kupiti si kavu i spomenuo da ide u Berwick, ali nije pojašnjavao kako tamo
ide, niti zašto. Nitko nije rekao ono što je trebao čuti. Nitko nije rekao „Stići
ćete do Berwicka i Queenie će ţivjeti“. Nitko nije rekao „Dočekat će vas
gomila i pljeskat će vam, jer, Harolde, ovo je najbolja ideja koju sam ikad
čuo. Apsolutno morate stići do cilja.“
Harold je pokušao razgovarati s Maureen, ali previše se brinuo oko
toga zadrţava li ju. Osjećao se kao da je nekamo zametnuo sve normalne
riječi i svakodnevna pitanja koja vode do rutinskog razgovora, pa mu je i
govor postao problem. Rekao joj je da mu ide sjajno. Skupio je hrabrosti
natuknuti da je nekoliko ljudi izrazilo sumnje u njegov naum, nadajući se
da će se Maureen nasmijati i razuvjeriti ga, ali nije. - Tako, dakle. Shvaćam
- rekla je umjesto toga.
- Ne znam ni č... - ponovno mu je ponestalo riječi.
- Ni što?
- Ni čeka li me.
- Mislila sam da znaš.
- Ne sigurno.
- Jesi li prespavao kod još koje slovačke gospođe?
- Upoznao sam jednog liječnika i jednog jako poznatog glumca.
- Blagi boţe - nasmijala se Maureen. - Kad ovo kaţem Rexu...
Pored govornice je teturao ćelav, debeo muškarac u šarenoj haljini.
Ljudi su usporavali i pokazivali ga prstom, smijali se. Dugmad haljine
stršala je, razapeta preko trbuha, a oko mu je bilo ljubičasto i zatvoreno
svjeţom masnicom. Harold je poţelio da ga nije vidio, ali ipak ga je vidio i
bio je svjestan da će ga misli o ovome čovjeku neko vrijeme proganjati, ali i
da ih neće moći izbjeći.
- Jesi li sigurno dobro? - upitala je Maureen.
Još su jednom zašutjeli i Harold se pobojao da će se moţda rasplakati,
pa joj je rekao da još netko čeka na telefon i da mora ići. Nebo je na zapadu
bilo crveno, sunce je polako zalazilo.
- Pa, bok onda - rekla je Maureen.
Harold je dugo sjedio na klupi u blizini opatije, pokušavajući smisliti
kojim putem da krene. Ĉinilo mu se da je skinuo jaknu, pa košulju, pa
nekoliko slojeva koţe i mišića. Ĉak su mu se i posve obične stvari činile
neobično teškima. Neka je prodavačica počela namatati prugastu tendu
okrećući ručicu i Haroldu je ta buka prodrla ravno do mozga. Osvrnuo se
praznom ulicom i nije vidio nikoga koga poznaje, nikoga kome pripada, a

~ 124 ~
tada je na samom kraju ulice ugledao Davida.
Harold je ustao. Srce mu je udaralo toliko brzo i snaţno da je imao
osjećaj da mu je u ustima. Ne moţe to biti njegov sin; David ne moţe biti u
Bathu. Pa ipak, promatrajući pognut lik što je polako hodao prema njemu,
vukući dim iz cigarete dok mu je raskopčan crni ogrtač lepršao poput krila,
Harold je znao da je to David, da će se susresti. Toliko se tresao da se
morao nasloniti na klupu.
Ĉak i iz daljine vidio je da David ponovno ima dugu kosu. Maureen bi
bila zadovoljna. Gorko se rasplakala onog dana kad je obrijao glavu. Još je
uvijek hodao kao i prije; pomalo rasklimano, dugim koracima, očiju
uperenih u tlo, pognute glave kao da su ljudi oko njega nešto što treba
izbjegavati. - Davide! Davide! - zazvao ga je Harold. Bili su udaljeni tek
dvadesetak metara.
Njegov je sin zateturao kao da je izgubio ravnoteţu ili mu je netko
podmetnuo nogu. Moţda je bio pijan, no Haroldu to nije bilo vaţno. Kupit
će mu kavu. Ili još jedno piće, ako mu je to draţe. Mogu nešto pojesti. Ili
ništa. Mogu raditi što god njegov sin bude ţelio.
- Davide! - povikao je. Krenuo je prema njemu, pribliţavajući mu se s
boka. Polako, oprezno, da pokaţe da mu ne namjerava nauditi. Dijelilo ih je
još samo par koraka.
Prisjetio se koliko je sablasno David bio mršav nakon odmora u Lake
Districtu, kako mu je glava plesala na tankom vratu i davala do znanja da
je njegovo tijelo odbacilo ostatak svijeta i da mu je preostalo samo da izjede
samo sebe.
- Davide! - povikao je ponovno, malo glasnije, da ga natjera da podigne
pogled.
Sin ga je pogledao u oči, ali se nije nasmijao. Pogledao je Harolda kao
da njegov otac ne stoji pred njim, ili kao da je Harold dio ulice, ali ne njemu
prepoznatljiv. Haroldu se utroba zgrčila. Nadao se da neće pasti.
Pred njim nije bio David. Bio je to netko drugi. Nečiji tuđi sin. Na
nekoliko si je kratkih trenutaka dozvolio da vjeruje i to da se njegov sin
moţe tek tako pojaviti na kraju ulice dok on sjedi na drugome. Mladić je
naglo skrenuo udesno i brzo se udaljio, postajući sve manji i sve nejasniji,
dok isto tako naglo nije zašao za još jedan ugao i nestao. Harold je nastavio
gledati za njime, čekajući da se mladić predomisli i da ipak bude David, ali
to se nije dogodilo.
Ovo je bilo gore nego to što dvadeset godina nije vidio sina. Ovo je bilo
kao da ga je ponovno dobio, a zatim opet izgubio. Harold se vratio na klupu
ispred opatije svjestan da mora pronaći neko mjesto na kojem će provesti

~ 125 ~
noć, ali i nesposoban za bilo kakav pokret.

Na kraju je unajmio zagušljivu sobu s pogledom na cestu u blizini

kolodvora. Podigao je vodoravno poloţen prozor da dođe do zraka, ali
promet na cesti nije jenjavao, a vlakovi su vrištali napuštajući perone i
zaustavljajući se. Kroza zid je iz susjedne sobe dopirao njemu nepoznat
jezik, netko je vikao u telefon. Harold je leţao na premekanom krevetu, na
kojem je prije njega spavalo toliko nepoznatih ljudi; slušao je glas kojeg nije
razumio i osjetio strah. Ustao je i počeo koračati gore-dolje po sobi, zidovi
su mu bili preblizu, a zrak pregust, promet i vlakovi dolje su nastavljali
svojim putem, kamo god to bilo.
Prošlost se ne moţe promijeniti. Neizlječivi rak ne moţe nestati.
Zamislio je onog stranca s ranom na glavi, odjevenog kao ţenu. Prisjetio se
kako je David izgledao na dan dodjele diploma, kako je izgledao u
mjesecima koji su uslijedili, kao da spava otvorenih očiju. Sve ga je to
previše dotuklo. Previše da nastavi hodati.
Kad je svanulo, Harold je već bio na cesti, ali nije se ravnao ni po
kompasu, ni po svojim knjigama. Za stavljanje noge pred nogu morao je
skupiti svu snagu volje koju je posjedovao. Tek kad su ga tri tinejdţerice
upitale zna li kako da stignu do Shepton Malleta, shvatio je da je izgubio
cijeli dan hodajući u krivom smjeru. Sjeo je uz cestu, ponad livade osute
ţutim cvijećem ţarke boje, kao da gori. Nije se mogao sjetiti kako se to
cvijeće zove, a nije mu se dalo vaditi priručnik o bilju. Shvatio je da troši
previše novca. Nakon tri tjedna hodanja Kingsbridge mu je još uvijek bio
bliţe od Berwicka. Prva lasta se iznad njegove glave preokretala i ponirala,
pa se dizala, igrajući se poput djeteta.
Harold nije znao kako će ikad ponovno ustati.

~ 126 ~
 17
Maureen i vrt

- Da, Davide - rekla mu je Maureen, - Harold još uvijek hoda. Nazove me

gotovo svake večeri. A Rex je jako ljubazan. Zapravo sam na neki bizaran
način ponosna na Harolda. Da barem znam kako da mu to kaţem.
Ispruţena na bračnom krevetu kojeg je nekoć dijelila s Haroldom,
Maureen je promatrala kako pruga jutarnjeg sunca zapinje za zavjese.
Toliko se toga dogodilo u posljednjih tjedan dana da bi ju ponekad obuzeo
osjećaj da je skliznula u koţu neke druge ţene. - Šalje mi razglednice, a
povremeno i poklone. Izgleda da ga olovke posebno privlače - zastala je,
uplašena da je nekako uvrijedila Davida, koji nije odgovarao. - Volim te -
rekla je. Glas joj se zatim izgubio, no David je i dalje šutio. - Neću te više
gnjaviti - rekla je nakon nekog vremena.
Nije baš osjetila olakšanje kad je razgovor prestao, ali po prvi put je
osjetila nelagodu razgovarajući sa sinom. Mislila je da će si biti još bliţi sad
kad je Harold otišao. A sad kad je imala sate i sate da Davidu ispriča kako
stoje stvari, shvatila je da ju čekaju druge stvari. Ili bi ipak pokušala
razgovarati, pa bi polako shvatila da ju David uopće ne sluša. Polako je
pronalazila razloge da prestane pospremati i čistiti njegovu sobu. Ĉak je
prestala razmišljati i o tome kada će ga vidjeti.
Prekretnica je bio posjet Slapton Sandsu. Na kraju tog dana stajala je
pred kućnim vratima kopajući po torbici u potrazi za ključevima,
dovikujući Rexu hvala preko ograde, a zatim se uspela na kat ne izuvajući
cipele i ušla ravno u spavaću sobu.
Potpuno odjevena, svalila se na krevet i zatvorila oči. Usred noći je
pomalo panično shvatila gdje je, a zatim je osjetila olakšanje. Gotovo je.
Nije mogla shvatiti što se točno promijenilo, osjećala je samo onu
neodređenu teţinu boli. Navukla je pokrivač na sebe i zavukla lice u
Haroldov jastuk. Mirisao je po sapunu Pears i njemu. Kad se ujutro
probudila, osjetila je kako joj se isto olakšanje širi cijelim tijelom, poput
tople vode. Nakon toga je u hrpicama prenijela svu svoju odjeću iz
gostinjske sobe i pospremila ju u ormar u spavaćoj, na drugi kraj iste

~ 127 ~
vješalice na kojoj je visjela Haroldova. Postavila si je zadatak: svaki dan dok
Harolda ne bude napravit će nešto što nije nikad prije. Prvo je uzela sveţanj
neotvorenih računa, odnijela do kuhinjskog stola njih i čekovnu knjiţicu, te
stala ispisivati čekove. Nazvala je osiguravajuće društvo da provjeri je li
plaćena Haroldova polica zdravstvenog osiguranja. Odvezla se do
mehaničara i dala provjeriti tlak u gumama. Ĉak je povezala kosu svilenim
šalom, kao nekad. Kad se Rex iznenada stvorio pored vrtne ograde,
munjevito je brzo razvezala čvor i skinula ju.
- Izgledam bedasto - rekla je.
- Nimalo, Maureen.
Rex je izgledao kao da nešto smišlja. Razgovarali bi o tome gdje se
Harold trenutno nalazi, a zatim bi mu nešto palo na pamet i utihnuo bi.
Kad bi ga Maureen upitala je li sve u redu. samo bi kimnuo glavom. - Daj
mi još malo vremena. Imam plan - rekao bi. Maureen je nekako imala
osjećaj da taj plan uključuje i nju.
Tjedan ranije, dok je brisala prašinu sa prozorske daske iza zavjesa,
nije mogla ne primijetiti da je poštar Rexu dostavio nešto u valjkastoj
kartonskoj kutiji. S iste je izvidnice dan kasnije kradomice promatrala Rexa
kako se muči noseći prema kući nekakvu dasku veličine prozora, koju je
pokušavao sakriti kariranom dekom iz Rovera. Maureen je bila znatiţeljna.
Motala se po vrtu čekajući da izađe, čak je i iznijela košaru punu suhog
rublja i ponovno ga objesila, ali Rex nije izašao cijelog poslijepodneva.
Pokucala je da povjeri treba li i njemu donijeti mlijeko, a Rex je kroz
odškrinuta vrata promrmljao da ga ima dovoljno i da će rano u krevet. Pa
ipak, kad je Maureen oko jedanaest navečer izašla provjeriti je li zaključala
straţnja dvorišna vrata, u Rexovoj kuhinji je bilo upaljeno svjetlo, a on je
još uvijek petljao oko nečega.
Idućeg dana je čula nekakvo kuckanje o poštanski sandučić i pojurila
je u hodnik, da bi kroz ornament stakla na vratima ugledala nekakav
neobičan četverokutni obris iznad kojeg kao da je lebdjela sitna glava.
Otvorila je i vidjela Rexa, koji je stajao iza velikog paketa omotanog u
običan smeđi papir i povezanog špagom. - Smijem li ući? - upitao je. Jedva
je govorio od napora.
Maureen se nije mogla sjetiti kad je posljednji put dobila poklon, a da
nije bio ni Boţić, ni njezin rođendan. Uvela je Rexa u hodnik, a zatim i u
salon, nudeći mu čaj ili kavu. Rex je odbio, navaljujući da Maureen otvori
poklon. - Samo poderi papir, Maureen - rekao je.
Ali Maureen nije mogla tako. Bila je previše uzbuđena. Paţljivo je
razmotala jedan ugao smeđeg papira i ugledala okvir od punog drva, a
zatim još jedan ugao, pa ugledala isto to. Rex je sjedio isprepletenih prstiju,

~ 128 ~
s rukama na krilu, i svaki put kad bi Maureen razmotala još malo papira,
noge bi mu se podigle kao da preskače preko kakvog nevidiljivog uţeta i
zadrţao bi dah.
- Brţe, brţe - rekao je.
- Ma što li je ovo?
- Izvuci sve. Daj, lijepo sve pogledaj, Maureen. To sam izradio samo za
tebe.
Poklon je bila golema karta Engleske prikucana na plutenu ploču. Na
poleđinu ploče Rex je pričvrstio dvije male kuke kao za ogledala, da se
karta moţe objesiti na zid. Uperio je prst u Kingsbridge i Maureen je
ugledala pribadaču, oko koje je bila omotana plava nit koja je vodila do
Loddiswella. Otamo se plava nit penjala prema South Brentu i dalje prema
Buckfast Abbey. Put kojeg je Harold prošao bio je označen plavom niti i
pribadačama i završavao je u Bathu. Na vrhu Engleske Berwickupon-
Tweed je bio označen fluorescentnozelenim markerom i malom zastavicom
koju je Rex sam izradio. Donio joj je čak i kutijicu pribadača da Maureen
pričvrsti na kartu Haroldove razglednice.
- Mislio sam da bi ih mogla pričvrstiti na dijelove zemlje kojima neće
proći, gdje ima mjesta - rekao je Rex. - Norfolk, Juţni Wales. Mislim da bi
to bilo OK.
Rex je pričvrstio vijke na kuhinjski zid i objesili su kartu iznad stola,
da Maureen vidi gdje je Harold i prati ga na ostatku putovanja. Stajala je
malo nakošeno, jer je Rex imao poteškoća s bušilicom i prva je tipla nestala
u zidu. Ali ako samo malo nagne glavu dok gleda kartu, niti se ne
primjećuje da je ukoso. Uostalom, rekla je Rexu, nema veze ako stvari nisu
savršene.
Ta je izjava također bila nešto novo za Maureen.
Nakon što joj je poklonio kartu, druţili su se svakog dana. Maureen bi
pošla s njim do krematorija s ruţama za Elizabeth, a nakon toga bi sjeli na
čaj u uvali Hope. Posjetili su Salcombe i otišli na izlet brodom po estuariju,
a jednog poslijepodneva ju je Rex odvezao do Brixhama na morsku večeru.
Prošetali su obalnom cesticom prema Bigburyju i večerali svjeţe rakove u
Oyster Shacku. Rex je rekao da mu dobro dođe da se makne iz kuće i da se
nada da ju ne gnjavi, a Maureen ga je uvjerila da je i njoj bolje da nije u
kući i razbija si glavu razmišljanjem o Haroldu. Sjedili su na plaţi u
Banthamu i Maureen je odjednom počela pričati Rexu kako su se ona i
Harold doselili u Kingsbridge prije četrdesetpet godina, nedugo nakon
vjenčanja. Tada su bili puni nade.
- Nismo nikoga poznavali, no to nam nije smetalo. Trebali smo samo

~ 129 ~
jedno drugo. Harold je imao teško djetinjstvo. Mislim da je jako volio
majku. A njegov otac je imao nekakav ţivčani slom nakon što je otišla.
Ţeljela sam mu biti sve što nikad nije imao. Ţeljela sam mu dati dom i
obitelj. Naučila sam kuhati. Sašila sam zavjese. Našla sam drvene sanduke
i od njih izradila stolić za salon. Harold mi je ispred kuće uredio gredice za
povrće i svašta sam uzgajala. Krumpire, mahune, mrkve - nasmijala se. -
Bili smo jako sretni.
Kad je uobličila sva ta sjećanja u riječi, poţeljela je da ih ima još. -
Jako sretni - ponovila je.
Voda je bila toliko niska zbog oseke da je pijesak izgledao poput
mokrog stakla. Između obale i otoka Burgh vijugala je pruga pijeska. Oko
njih je bilo ljudi u šarenim vjetrovkama, s malim šatorima. Psi su trčkarali
po pijesku loveći loptice i grane, djeca jurcala s kanticama i lopaticama u
ruci, more se ljeskalo u daljini. Maureen se sjetila koliko je David ţelio psa.
Prekopavala je dţepove u potrazi za rupčićem i rekla Rexu da se ne obazire
na njezino cmizdrenje. Moţda je to zato što je nakon toliko godina ponovno
u Banthamu. Toliko je puta okrivila Harolda za to što se David umalo
utopio.
- Kaţem toliko toga što ne mislim. Kao da čak i ako pomislim nešto
lijepo o Haroldu, dok ta misao stigne do usta, više nije lijepa. Ili mi Harold
nešto predloţi, a ja ga presiječem s „ne bih rekla“ i prije nego što dovrši
rečenicu.
- Ja sam se uvijek ljutio na Elizabeth jer je zaboravljala vratiti
poklopac na pastu za zube. Sad ga bacim čim otvorim tubu. Shvatio sam
da mi poklopac uopće ne treba.
Maureen se osmjehnula. Rexova ruka je bila sasvim blizu njezine.
Podigla je ruku i prstima prešla preko ključne kosti, gdje joj je koţa još bila
glatka. - Kad sam bila mlada, znala sam pogledati ljude naših godina i
pomisliti da znam kako će mi ţivot izgledati. Nisam nikad pomislila da bih
mogla dogurati do šezdesettreće i biti u ovakvom jezivom neredu.
Maureen je ţalila što toliko toga nije napravila drugačije. Leţeći u
krevetu na jutarnjem svjetlu zijevnula je i protegnula se, pipajući madrac
prstima i stopalima, čak i hladne uglove. Zatim je dodirnula vlastitu koţu.
Obraze. Vrat. Obrise grudi. Zamislila je Haroldove ruke oko struka, njegove
usne na svojima. Koţa joj je sad bila mlohava, a prsti više nisu bili toliko
ţivi kao kad je bila mlada, ali srce joj je zakucalo brţe, a krv zujala venama.
Izvana je dopro škljocaj zatvaranja Rexovih vrata. Naglo se uspravila u
krevetu. Malo zatim čula je kako Rex pali motor automobila, a zatim i kako
se udaljava. Zamotala se u pokrivač, povlačeći ga čvrsto oko tijela.
Ormar je bio odškrinut i virio je rukav neke Haroldove košulje koju

~ 130 ~
više nije nosio i Maureen je osjetila ţalac stare boli. Odgurnula je pokrivač,
spremna ustati i potraţiti nešto što će joj odvratiti misli. Kad je prošla
pored ormara, shvatila je da je pronašla savršenu razbibrigu.
Maureen je godinama, po uzoru na svoju majku, odjeću slagala prema
godišnjim dobima. Zimska odjeća bila bi obješena na jedan kraj ormara,
iznad nje debele veste, a na drugu stranu objesila bi ljetnu odjeću, uz
lagane jakne i tanke kardigane. Dok je vraćala svoju odjeću u ormar,
nekako joj je u svoj toj guţvi promaklo da Haroldova odjeća visi u neredu,
da nije sloţena ni prema godišnjem dobu, ni debljini, ni uzorku. Odlučila je
pregledati komad po komad, baciti komade koje Harold više ne nosi, a
ostale uredno sloţiti.
Našla je njegova odijela za posao, izlizana na ovratniku; izvadila ih je i
poloţila na krevet. Zatim je našla nekoliko vunenih kardigana, redom
stanjenih na laktovima; mora ih zakrpati. Pregledavala je košulje, neke
bijele, neke kockaste, i pronašla sako koji je Haroldu kupila za Davidovu
promociju. Osjetila je kako joj u grudima srce udara poput nečeg
zarobljenog. Taj sako nije vidjela godinama.
Maureen ga je njeţno skinula s vješalice i podigla pred sebe, kao da je
Harold u njemu. Dvadeset godina je nestalo u trenu i vidjela je njih dvoje
kako stoje ispred kapelice King’s Collegea u Cambridgeu, utegnuti u novu
odjeću, točno na mjestu na kojem im je David rekao da čekaju. Vidjela je
samu sebe u satenskoj haljini s podstavljenim ramenima koja je, kad bolje
razmisli, imala boju kuhanog raka i vjerojatno je savršeno odgovarala boji
njezinih obraza. Vidjela je Harolda, kako stoji pognutih ramena, ukočeno
ispruţenih ruku kao da su rukavi sakoa od drva, a ne od tkanine.
On je kriv, prigovarala je Maureen Haroldu; on je trebao potvrditi
vrijeme i mjesto. Bila je nervozna i izderala se na njega. Ĉekali su dulje od
dva sata, da bi se na kraju pokazalo da su doista bili na krivom mjestu.
Propustili su cijelu ceremoniju. Pa čak i kad im se David ispričao kad su
naletjeli na njega dok je izlazio iz puba (to mu se moglo oprostiti, ipak je to
bio dan slavlja), nije došao ni na dogovoreni izlet brodićima koji im je
obećao. Maureen i Harold su cijelu dugu voţnju od Cambridgea do
Kingsbridgea proveli u tišini.
- Kaţe da će neko vrijeme putovati okolo pješice - rekla je Maureen
naposlijetku.
- Lijepo.
- Samo nakratko. Dok ne nađe posao.
- Lijepo - ponovio je Harold.
Maureen je bila toliko jadna da su joj se suze zgrušale u grlu poput

~ 131 ~
kvrge. - Barem ima diplomu - planula je. - Barem moţe nešto napraviti od
svog ţivota.
David se vratio doma dva tjedna kasnije, iznenada. Nije objasnio zašto
se vratio toliko brzo, ali nosio je smeđi ruksak u kojem bi nešto zazvečalo
kad bi u prolazu udario o ogradu stubišta i često bi pozvao majku na
stranu da ju zatraţi nešto novca. - Fakultet ga je iscrpio - govorila bi
Maureen, nalazeći isprike za Davida, koji nije ni ustajao iz kreveta. - Samo
mora naći pravi posao - rekla bi drugi put. David bi zaboravljao na
razgovore za posao, ili kad bi otišao, ne bi oprao kosu, niti se počešljao. -
David je previše pametan - rekla bi Maureen. Harold bi kimao glavom na
onaj njegov način, a Maureen se htjela izvikati na njega jer se pravio da joj
vjeruje. Istina je bila da je njihov sin većinu vremena jedva mogao stajati
uspravno. Bilo je trenutaka kad bi ga Maureen krišom pogledala i ne bi bila
sigurna da je uopće diplomirao. Kad bi čovjek bolje razmislio, s Davidom je
bilo toliko nedosljednosti da su se čak i stvari za koje je mislila da ih zna,
često pokazale netočnima. A zatim bi osjetila griţnju savjesti zbog
nepovjerenja i svalila sve na Harolda. Barem David ima budućnost, rekla
bi. Barem ima svu kosu. Rekla bi bilo što da uzruja Harolda. Novac joj je
počeo nestajati iz novčanika. Prvo sitniš. Zatim krupnije novčanice.
Maureen se pravila da se to ne događa.
Kroz godine je mnogo puta upitala Davida je li tada mogla nešto
učiniti, ali uvjeravao ju je da nije. Pa ipak je ona bila ta koja mu je
potcrtavala oglase za posao u dnevnim novinama. Ipak je ona bila ta koja
mu je dogovorila termin kod liječnika i odvezla ga do ordinacije. Maureen se
sjetila kako joj je David bacio recepte na krilo kao da to nema apsolutno
nikakve veze s njim. Dobio je Prothiaden za depresiju i Diazepam za
smanjenje napetosti, Temazepam za spavanje.
- Puno je to lijekova - rekla je, skočivši na noge. - Što ti je liječnik
rekao? Što misli?
David je slegnuo ramenima i pripalio si još jednu cigaretu.
Ali barem je bilo napretka. Maureen bi noću osluškivala i činilo se da
David spava. Nije više ustajao u četiri ujutro i odlazio u kuhinju na
doručak. Nije više noćima odlazio u šetnju u kućnom ogrtaču, a kuća nije
smrdjela onim odurnim slatkastim smradom cigareta koje je sam motao.
David je bio uvjeren da će pronaći posao.
Maureen ga je vidjela kako stoji pred njom onog dana kad se odlučio
prijaviti u vojsku, kad mu je ona sama obrijala glavu. Njegova dugačka
kosa u uvojcima je padala na pod kupaonice. Vidjela je porezotine na koţi
koje je prije toga ostavila njegova ruka, drhtava. Od pogleda na tu
izmučenu glavu, koju je oboţavala do ludila, došlo joj je da vrišti.

~ 132 ~
 Maureen je sjela na krevet i zarila lice u dlanove. Što su još mogli
učiniti?
- O, Harolde - dodirnula je grubi tvid Haroldovog otmjenog sakoa.
A zatim ju je preplavila ţelja da napravi nešto potpuno drugačije. Kao
da je kroz nju prošao nalet energije koji ju je natjerao da skoči na noge.
Izvukla je svoju haljinu boje kuhanog raka koju je obukla za Davidovu
promociju i objesila ju nasred ormara. Zatim je dohvatila Haroldov svečani
sako i objesila ga pored haljine. Izgledali su jako usamljeno i udaljeno.
Prebacila je rukav sakoa preko ramena haljine.
Nakon toga je svaki komad Haroldove odjeće sparila s nekim komadom
svoje. Ugurala je manšetu svoje bluze u dţep Haroldovog plavog sakoa.
Omotala rub suknje oko nogavice njegovih hlača. Drugu je haljinu
zamotala u zagrljaj rukava Haroldovog plavog kardigana. Izgledalo je kao
da se ormarom vrzma hrpa nevidljivIh Maureena i Harolda, stoje i čekaju
priliku da se iskradu. Na tu se pomisao prvo nasmiješila, a zatim
zaplakala, ali nije vratila odjeću na mjesta.
Prekinuo ju je zvuk Rexovog Rovera koji se pribliţavao. Malo zatim
začula je nekakvo grebanje iz vrta. Razmaknula je zavjese i vidjela da je Rex
podijelio travnjak na pravokutnike označene špagom i kolčićima, i da sad
lopatom zarezuje granice gredica.
Domahnuo joj je. - Uz malo sreće još stignemo posaditi mahune.

Odjevena u jednu od Haroldovih starih košulja, Maureen je zasadila

dvadeset mladica i njeţno ih privezala za bambusove kolce, pazeći da im ne
ozlijedi mekane zelene stabljike. Tapkajući je nabila zemlju oko korijena, a
zatim ih zalila. Prvo ih je promatrala sa strahom, zabrinuta da će ih pojesti
galebovi ili ubiti svibanjski mraz. Ali nakon dan-dva neprestanog bdijenja
nad mladicama, Maureen se prestala brinuti. S vremenom su stabljike
biljaka ojačale, naraslo je mlado zeleno lišće. Maureen je posijala gredice
salate, cikle i mrkve. Očistila je ukrasno jezerce od šljunka.
Osjećala se dobro sa zemljom pod noktima, ponovno nešto njegujući.

~ 133 ~
 18
Harold i odluka

- Dobar dan, zovem vas u vezi pacijentice po imenu Queenie Hennessy.

Poslala mi je pismo prije nešto više od četiri tjedna.
Dvadesetšestog dana putovanja i desetak kilometara juţno od Strouda
Harold je odlučio stati. Nakon što se vratio unatrag devet kilometara do
Batha, krenuo je u pravom smjeru i četiri dana hodao cestom A46, ali
pogreška koju je napravio krećući prvi put iz Batha duboko ga je
uznemirila i hodanje mu je teško padalo. Ţivice uz cestu su zamijenili jarci
i naslagani zidići. Zemlja se prostrla pred njim, protegla i lijevo i desno.
Dokle mu je pogled sezao vidio je električne vodove. Promatrao ih je, ali nije
ga nimalo zanimalo zašto ih je toliko. Kako god gledao na stvari, shvaćao je
da je cesta nešto što nema kraja i što nikada ne ispuni obećanja. Morao je
izvući zadnje mrvice volje da nastavi hodati znajući u srcu da nema šanse
za uspjeh.
Zašto je potratio toliko vremena promatrajući nebo i brda, pričajući s
ljudima, razmišljajući o ţivotu, prisjećajući se, kad je cijelo to vrijeme
mogao sjediti u autu? Naravno da ne moţe hodati u jedriličarskim
cipelama. Naravno da Queenie neće nastaviti ţivjeti samo zato što joj je on
rekao da mora. Nebo je svakog dana visjelo nisko nad njim, bijelo, obasjano
srebrnastim nitima svjetlosti. Oborio je glavu da ne mora gledati ptice koje
su se igrale iznad njega, ili promet koji je jurio. Ni d a j e bio na nekakvoj
udaljenoj planini ne bi se osjećao toliko osamljeno, kao da su ga svi
zaboravili.
Dok se odlučivao, nije mislio samo na sebe. Mislio je i na Maureen. Sve
mu je više nedostajala. Znao je da je izgubio njezinu ljubav, ali bilo je
pogrešno samo odšetati i ostaviti ju da se nosi s posljedicama; već joj je
ionako zadao previše boli. A bio je tu i David. Svaki dan nakon Batha
Harold je osjećao sve bolniju udaljenost od sina. Oboje su mu nedostajali.
Naravno, bilo je tu i pitanje novca. Spavao je u jeftinim motelima, ali
svejedno si nije mogao priuštiti ovakvo trošenje još dugo. Provjerio je stanje
na računu i zapanjio se. Ako je Queenie još ţiva i ako ga ţeli vidjeti, sjest će
na vlak. Mogao bi već večeras biti u Berwicku.
- Jeste li već prije nazvali? - upitao je ţenski glas na drugom kraju

~ 134 ~
linije. Zapitao se je li to ista ona medicinska sestra kojoj je predao
originalnu poruku. Ovaj je naglasak bio škotski? Ili moţda irski? Bio je
preumoran da ih razlikuje.
- Bih li mogao razgovarati s Queenie?
- Jako mi je ţao, ali to nije moguće.
Osjećao se kao da se zaletio u zid kojeg nije vidio. - Je li...? - disanje
mu se ubrzalo. - Je li...? - nije mogao dovršiti rečenicu.
- Jeste li vi onaj gospodin koji je rekao da dolazi ovamo pješice?
Harold kao da je progutao nešto oštro. Rekao je da je, on je taj.
Ispričao se.
- Gospodine Fry, Queenie nema obitelji. Nema prijatelja. Kad ljudi
nemaju nekoga radi koga bi nastavili ţivjeti, preminu brzo. Nadali smo se
da ćete nam se javiti.
- Tako, dakle - Harold je jedva govorio. Imao je snage samo za slušanje.
Ĉak mu je i krv bila mirna i hladna.
- Nakon što ste prvi put nazvali, primijetili smo promjenu u Queenie.
Veliku promjenu.
Haroldu se pred očima ukazalo tijelo na bolničkim kolicima, ukočeno i
bez znakova ţivota. Shvatio je kakav je osjećaj zakasniti na nešto. - Jesam -
promuklo je prošaptao. - Da, razumijem - rekao je zatim, budući da sestra
nije nastavila. Naslonio je čelo na staklo govornice, zatim i dlan, pa
zaklopio oči. Kad bi barem bilo jednostavno prestati osjećati.
Sestra je napravila nekakav lepršav zvuk, kao da se smije, ali sigurno
se nije smijala. - Nikad nismo vidjeli ovakvo nešto. Ima dana da sjedi u
krevetu. Svima nam pokazuje vaše razglednice.
Harold je stresao glavom, ne shvaćajući. - Molim?
- Ĉeka vas, gospodine Fry. Kao što ste rekli da mora.
Harold je vrisnuo od sreće i prepao samog sebe. - Ţiva je? Bolje joj je? -
nasmijao se iako nije ţelio, a zatim se smijao sve glasnije, u naletima, dok
su mu suze vlaţile obraze. - Ĉeka me? - otvorio je vrata govornice i
zamahnuo šakom po zraku.
- Kad ste nas nazvali i ispričali nam da pješačite ovamo, pobojala sam
se da ne shvaćate koliko je njezino stanje ozbiljno. Ali bila sam u krivu.
Neobičan je ovo način liječenja. Ne znam kako vam je pao na pamet. Ali
moţda je to baš ono što je svijetu potrebno. Malo manje logike i malo više
vjere.
- Da. Da - Harold se još uvijek smijao. Nije mogao prestati.
- Smijem li vas upitati kako napredujete?
- Dobro. Jako dobro. Jučer, ili moţda prekjučer, sam prenoćio u Old

~ 135 ~
Sodburyju. Prošao sam i Dunkirk. Mislim da sam sad u Nailsworthu - čak
mu je i to bilo smiješno. I glas s druge strane je zakikotao.
- Ĉovjek se zapita otkud im takva imena. Kad bismo vas mogli
očekivati?
- Da razmislim - Harold je ispuhao nos i obrisao posljednje tragove
suza. Pogledao je na sat, pitajući se koliko brzo kreće sljedeći vlak i koliko
će puta morati presjedati. Zatim je još jednom zamislio prostor koji ga je
dijelio od Queenie: brda, ceste, ljude, nebo. Vidio ih je jednako kao onog
prvog poslijepodneva, ali sad je nešto bilo drugačije: zamislio je sebe samog
kako hoda među njima. Bio je pomalo iscrpljen, pomalo skršenog duha,
okrenuo je leđa svijetu, ali neće iznevjeriti Queenie. - Otprilike za tri tjedna.
Moţda više, ali moţda i manje.
- Boţe blagi - nasmijala se sestra. - Prenijet ću joj to.
- I recite joj da ne odustaje. Recite joj da ću nastaviti hodati - ponovno
se smijao jer je shvatio da doista i hoće.
- Reći ću joj i to.
- Ĉak i ako ju uhvati strah, mora me čekati. Mora nastaviti ţivjeti.
- Vjerujem da i hoće. Bog vas blagoslovio, gospodine Fry.

Ostatak poslijepodneva Harold je hodao, hodao je sve dok se nije

smračilo. Razorna sumnja koja ga je mučila prije nego što je nazvao
Queenie sad je bila nestala. Izbjegao je veliku opasnost. Ĉuda ipak postoje.
Da je sjeo na vlak ili za volan automobila, sad bi bio na putu prema
Queenie, uvjeren da čini dobru stvar, ali bio bi u krivu. Umalo je odustao,
ali dogodilo se nešto novo i nastavio je hodati. Neće mu se ponovno dogoditi
da pomisli na odustajanje.
Cesta ga je odvela iz Nailswortha, pored starih zgrada mlina, do okolice
Strouda. Kako se spuštala prema središtu mjesta, Harold je prošao pored
kuća u nizu od crvenog crijepa, od kojih je jedna bila prekrivena skelama, a
ispred nje je bilo ljestava i građevnog materijala. Harold je ugledao nekakav
obris na tlu. Zastao je i odgurnuo nekoliko komada iverice i ugledao vreću
za spavanje. Istresao ju je da se riješi prašine, pa otkrio da iako je
poderana i punjenje izviruje iz procijepa poput mekanog bijelog jezika, nije
probušena i ima čitav zatvarač. Harold je smotao vreću za spavanje u
zamotuljak i prišao kući. U prizemlju su već bila upaljena svjetla.
Kad je čuo Haroldovu priču, vlasnik je pozvao suprugu i ponudili su
mu kamperski stolac, putno kuhalo za čaj i prostirku za jogu. Harold ih je
uvjerio da mu je vreća za spavanje i više nego dovoljna.
- Nadam se da ćete biti oprezni - rekla je Haroldu supruga. - Prošlog

~ 136 ~
tjedna su četvorica s pištoljima opljačkali lokalnu benzinsku stanicu.
Harold joj je obećao da će biti na oprezu, iako je rekao kako se uvjerio
da su ljudi u osnovi dobri. Sumrak se zgusnuo i poput debelog sloja krzna
prostro nad krovove i drveće.
Harold je promatrao četverokute svjetlosti boje maslaca na domovima,
ljude kako se bave svojim stvarima. Razmišljao je o tome kako će se uskoro
smjestiti u krevete i pokušati spavati unatoč snovima. Ponovno ga je
zapanjilo koliko mu je stalo do svih njih i koliko mu je ugodna spoznaja da
su svi oni na toplome i sigurnome, a on slobodno hoda. Uostalom, uvijek je
i bilo tako, uvijek je bio malo izvan svega. Mjesec se nacrtao visoko nasred
neba, pun, poput srebrnog novčića koji je izronio iz vode.
Pokušao je otvoriti vrata jedne šupe, ali bila su zaključana lokotom.
Malo se motao po sportskom terenu, ali nije pronašao pravo sklonište, a
zatim i po nekakvoj zgradi u izgradnji, čiji su prozori bili prekriveni
prozirnom plastičnom folijom. Nije ţelio zalaziti na mjesta gdje nije bio
dobrodošao. Paperjasti oblaci svjetlucali su na nebu, a Harolda je taj
kontrast crnog i srebrnog podsjetio na skuše. Cesta i krovovi bili su
okupani njeţnom plavom svjetlošću.
Kad se uspeo uz vrlo strmo brdo, Harold je naišao na otisak kotača u
blatu i slijedio ga do štaglja. Nije vidio pse, ni automobil. Krov i tri zida
zgrade bili su od rebraste ţeljezne ploče, ali četvrta je strana bila zaštićena
samo plastičnom ceradom koja se ljeskala na mjesečini. Podigao je donji
kut cerade i sagnuo se da uđe. Zrak je mirisao slatkasto, suho, a vladala je
potpuna tišina.
Vidio je valjkaste bale prešanog sijena naslagane jedne na druge,
negdje nisko, a negdje sve do krova. Uspeo se; shvatio je da u mraku nalazi
uporište za nogu lakše nego što je pretpostavio. Sijeno je pucketalo pod
njegovim jedriličarskim cipelama, a pod dlanovima je bilo mekano. Kad se
uspeo na bale, razmotao je vreću za spavanje i kleknuo raskopčati ju sa
strane. Leţao je vrlo mirno, iako se kasnije počeo zabrinjavati da će mu biti
hladno za glavu i nos. Prekopao je ruksak i napipao mekanu vunu
francuske kape koju je kupio za Queenie. Neće joj smetati ako ju posudi.
Na drugoj strani doline vidio je podrhtavanje svjetala u kućama.
Haroldov se mozak opustio, a tijelo rasplinulo. Po krovu i plastičnoj
ceradi počela je lupkati kiša, no taj je zvuk bio njeţan, pun strpljenja, kao
Maureenin glas dok je pjevala malome Davidu. Kad je kiša prestala,
Haroldu je nedostajao taj zvuk, koji kao da je postao dio nečega njemu
poznatog. Osjećao je da između njega i neba nema ničeg opipljivog.
Harold se probudio u rano jutro, prije svitanja. Podupro se na lakat i

~ 137 ~
pogledao van kroz procijepe, dok se dan borio s noći i svjetlost se ulijevala
na obzor toliko blijeda da je bila bezbojna. Dan je polako pobjeđivao, ptice
su počele pjevati, a Harold je sad već vidio i pejzaţ u daljini; nebo je
prelazilo iz sive u bjelkastu, pa boju breskve, ljubičastu i na kraju plavu.
Mekani prsti magle prebirali su po dnu doline, pa je izgledalo kao da vrhovi
brda i krovovi kuća rastu iz oblaka. Mjesec se jedva vidio.
Uspio je. Proveo je prvu noć na otvorenom. Harold je osjetio nalet
nevjerice koji se brzo pretvorio u radost. Cupkajući od hladnoće i pušući u
skupljene dlanove, poţelio je da moţe ispričati Davidu što je postigao. Zrak
je toliko brujao pjesmom ptica i ţivotom, da se Harold osjećao kao da stoji
na kiši. Ĉvrsto je zamotao vreću za spavanje i vratio se na cestu.
Hodao je cijeli dan, saginjući se do izvora da se napije kad bi ugledao
koji, pijući iz dlana vodu koja je bila hladna i bistra. Stao je pred štandom
uz cestu da kupi kavu i kebab. Kad je ispričao prodavaču o svojem cilju,
čovjek je inzistirao da Harold ne mora platiti. Njegova je majka također
imala rak, sad je u remisiji; zadovoljstvo mu je dati Haroldu obrok. Harold
mu je zauzvrat ponudio onu bocu mineralne vode iz Batha. Već će ju
nečime zamijeniti usput. Prošao je kroz Slad, gdje mu se s najvišeg prozora
jedne kuće osmjehnula ţena ljubaznog lica; a zatim je nastavio prema
Birdlipu. Sunce se probijalo kroz lišće šume Cranham i prelijevalo na sag
od brezovog lišća poput drhtave čipke svjetlosti. Proveo je i drugu noć na
otvorenom, pronašavši sklonište u napuštenoj kolibi, a idućeg je dana
nastavio prema Cheltenllamu i prošao pored doline Gloucester, koja se
prostrla pred njegovim nogama s lijeve strane poput goleme posude za
salatu.
U daljini su obzor ograničavale Crne planine i brda Malvern. Razaznao
je krovove tvornica i nejasne obrise katedrale u Gloucesteru i sićušne
oblike koji su sigurno bili kuće i automobili. Toliko je toga bilo oko njega,
toliko ţivota, ljudi koji su se bavili svakodnevnim stvarima,
preţivljavanjem, patnjom, borbom i nisu znali da Harold sjedi na brdu
iznad njih i promatra. Ponovno ga je proţeo snaţan osjećaj da je
istovremeno izvan i unutar svega što vidi oko sebe, da je i povezan sa svime
i samo u prolazu. Počeo je shvaćati da se to moţe reći i za cijelo njegovo
putovanje. Dio je svega, ali i nije.
Da bi uspio, mora ostati vjeran osjećaju koji ga je nadahnuo. Nije
vaţno što bi drugi ljudi ovo napravili na drugi način, zapravo je to i
neizbjeţno. On će ostati na cesti, jer se usprkos povremenom jurećem
automobilu na cesti osjeća sigurno. Nije vaţno što nema mobitel. Nije vaţno
što nije planirao kojim će putem hodati, ili ponio kartu. Ima on drugu
kartu, onu u glavi, na kojoj su zabiljeţeni svi ljudi i sva mjesta pored kojih

~ 138 ~
je prošao. A zadrţat će i svoje jedriličarske cipele, jer iako su ofucane i
iznošene, njegove su. Harold je vidio da kad se čovjek udalji od stvari koje
poznaje i postane prolaznik, neobične stvari dobi ju novo značenje. A kad je
to spoznao, učinilo mu se vaţnim da si dopusti ostati vjeran instinktima
zbog kojih je on bio baš Harold, a ne netko drugi.
Sve mu je ovo bilo savršeno logično. Zašto ga je onda još uvijek nešto
mučilo? Zavukao je ruke u dţepove i zveckao sitnišem.
Sjetio se ljubaznosti one ţene koja mu je dala hrane, a zatim i
Martinine. One su mu ponudile utjehu i utočište čak i u trenutku kad ih se
bojao primiti, a on je prihvativši njihovu ljubaznost nešto naučio. Primanje
i davanje su oboje dar, i oboje zahtijeva i hrabrost i poniznost. Sjetio se
koliki je mir pronašao spavajući u vreći u onom skladištu. Harold je pustio
te misli da mu lete glavom dok se pred njim tlo udaljavalo i prelijevalo u
nebo. Odjednom je shvatio. Shvatio je što mora učiniti da bi uspio stići do
Berwicka.
U Cheltenhamu je Harold poklonio svoj deterdţent studentu koji je
ulazio u praonicu. Prolazeći pored neke ţene u Prestburyju koja nije mogla
pronaći ključeve u svojoj velikoj torbi ponudio je dţepnu svjetiljku. Idućeg
dana je poklonio zavoje i antiseptičku kremu majci uplakanog djeteta s
razderanim koljenom, a s njima slučajno i svoj češalj. Turistički vodič
Velikom Britanijom je pruţio zbunjenom njemačkom paru turista koji su
izgubljeno stajali negdje izvan Cleeve Hilla, a budući da je priručnik o
biljkama već znao napamet, dao im je i njega. Iznova je zamotao poklone za
Queenie; staklenku meda, ruţičasti kvarc, svjetlucavi uteg za papir, antički
privjesak za ključeve i vunenu kapu. Zapakirao je i nedavno kupljene
suvenire za Maureen i odnio ih u poštanski ured. Kompas i naprtnjaču je
zadrţao, jer nisu bilo njegovi i nije ih mogao pokloniti.
Pred njim je bio put do Broadwaya, s prolazom kroz Winchcombe, a
otamo će nastaviti za Mickleton, Clifford Chambers i napokon Stratford-
upon-Avon.

Dva dana kasnije Maureen je privezivala stabljike mahuna za kolce

kad ju je poštar pozvao do dvorišnih vrata da dođe po paket. Unutra je
pronašla nekoliko novih poklona, Haroldov novčanik, sat i razglednicu na
kojoj je bila čupava kotsvoldska ovca.
Harold je napisao:

Draga Maureen, šaljem ti svoju bankovnu karticu itd. Nastavit ću

~ 139 ~
 dalje bez toliko puno stvari. Ako pojednostavnim, znam da ću
uspjeti. Često mislim na tebe. H.

Maureen se uspela vrtom do kućnih vrata ni ne primjećujući da hoda.

Novčanik je ubacila u ladicu Haroldovog noćnog ormarića, ispod
fotografija sebe i Davida. Razglednicu je pribadačom pričvrstila na Rexovu
kartu.
- O, Harolde - rekla je tiho. I zapitala se je li ju moţda, usprkos
udaljenosti koja ih razdvaja, ipak čuo.

~ 140 ~
 19
Harold i hodanje

S
vibanj nikad nije bio toliko lijep. Svakoga dana nebo je blistalo,
neusporedivo plavo, nedirnuto oblacima. Vrtovi su već bili krcati
zvončićima, ruţama, zijevalicama, kozjom krvi i ţutozelenim
oblacima gospinog plašta. Insekti su cvrčali, lebdjeli, zujali i jurcali. Harold
je prošao poljima zlatica, makova, volovskih oka, djeteline, grahorica i
malih zvončića. Grmlje uz cestu odisalo je slatkim mirisom bazge, a kroz
zeleno lišće probijali su se divlji klematis i ruţe, hmelj. Povrtnjaci su
također bujali. Vidio je redove zelene salate, špinata, blitve, cikle, mladih
krumpira i stabljika graška razapetih poput šatora. Rani ribizli visjeli su
poput dlakavih zelenih čahura. Vrtlari su pred gredicama ostavljali kutije s
viškom uroda za prolaznike, s natpisom POSLUŢITE SE.
Harold je znao da je našao pravi put. Ispričao bi priču o Queenie, o
djevojci sa benzinske stanice i zamolio strance da budu toliko dobri da mu
pomognu. Neki bi mu ponudili sendvič, neki bocu svjeţe vode ili flastere.
Nikad ne bi uzeo više nego što bi u tom trenutku trebao i ljubazno bi odbio
ponude da ga povezu, opremu za hodanje, pa čak i zalihe hrane za put.
Otkinuo je mahunu mladoga graška sa stabljike i pohlepno ju strpao u
usta, poput slatkiša. Ljudi koje je upoznao, mjesta kojima je prošao, svi su
oni bili koraci na njegovom putovanju i za svakoga je od njih čuvao mjesto
u srcu.
Nakon one noći provedene u štaglju, Harold je nastavio spavati vani.
Birao je suha mjesta i jako je pazio da ništa ne poremeti. Prao se u javnim
toaletima, fontanama i potocima. Odjeću je prao na osamljenim mjestima
bez ljudskih pogleda. Razmišljao je o onom napola zaboravljenom svijetu u
kojem su ljudi ţivjeli u kućama i u ulicama i automobilima, jeli tri obroka
dnevno, spavali cijele noći i pravili društvo jedni drugima. Bilo mu je drago
da su na sigurnome, ali bilo mu je drago da je napokon napustio taj svijet.
Harold je hodao cestama A, cestama B, cesticama i puteljcima.
Kompas je plesao pokazujući sjever, a Harold ga je slijedio. Hodao je danju
i noću, kako bi već bio raspoloţen, kilometar za kilometrom za kilometrom.

~ 141 ~
Ako bi ţuljevi postali gadni, prelijepio bi ih samoljepljivom trakom. Spavao
je kad bi osjetio potrebu, a zatim ustao i nastavio hodati. Hodao je pod
zvijezdama, pod njeţnim svjetlom mjeseca koji je visio na nebu poput
trepavice, pored stabala čija su debla blještala poput kostiju. Hodao je i s
vjetrom i s kišom, i ispod neba koje je sunce potpuno izbijelilo. Haroldu se
činilo da je čitav ţivot čekao da prohoda. Više nije znao koliko je daleko
stigao, samo da i dalje ide prema naprijed. Blijedi kamen Cotswolda
pretvorio se u crvene cigle Warwickshirea, u nizinski teren središnje
Engleske. Harold je podigao ruku do usta da otjera muhu i dodirnuo bradu
koja je rasla u grubim čupercima. Queenie će ţivjeti. Znao je da hoće.
Pa ipak, ono najčudnije od svega mu je bila pomisao da bi neki vozač
mogao proći pored njega i na trenutak vidjeti starijeg gospodina u košulji i
s kravatom, moţda čak i opaziti jedriličarske cipele, ali ne vidjeti ništa
drugo osim još jednog čovjeka koji hoda uz cestu. Haroldu je to bilo čudno i
osjetio je sreću, toliku sjedinjenost sa tlom pod nogama da bi se mogao
smijati i smijati koliko je sve to jednostavno.

Nakon Stratforda je krenuo za Warwick. Juţno od Coventryja Harold je

sreo prijaznog mladića svjetloplavih očiju, sa zaliscima koji su se kovrčali
ispod jagodične kosti. Mladić je rekao Haroldu da se zove Mick i kupio mu
je limunadu. Podigao je svoju čašu piva i nazdravio Haroldovoj hrabrosti. -
Znači prepuštate se na milost i nemilost strancima? - upitao je.
Harold se nasmiješio. - Ne. Oprezan sam. Izbjegavam nevolje. Ali
općenito gledano, dobri ljudi koji se zaustave da me poslušaju su i dobri
ljudi koji mi ponude pomoć. Bilo je par trenutaka kad sam se uplašio. Za
jednog sam čovjeka na A439 pomislio da će me opljačkati, ali zapravo me
samo htio zagrliti. Ţena mu je umrla od raka. Krivo sam ga procijenio jer
nije imao dva prednja zuba - Harold je pogledao vlastite prste obavijene oko
čaše s limunadom i opazio da su crni; nokti su mu bili okrhnuti, smeđi.
- I doista vjerujete da ćete stići do Berwicka?
- Samo guram naprijed i ne zadrţavam se nigdje predugo. Ako samo
nastavim stavljati nogu pred nogu, razumno je za pretpostaviti da ću stići
do Berwicka. Počinjem vjerovati da ljudi sjede mnogo više nego što bi
trebali - nasmiješio se. - Zašto bismo inače imali stopala?
Mladić je oblizao usne, kao da osjeća okus nečega što još nije u
njegovim ustima. - Vaš je pothvat hodočašće dvadesetprvog stoljeća. To je
fantastično. Vaša priča je ono što ljude zanima.
- Bih li mogao biti toliko slobodan da vas zamolim za porciju
krumpirića sa soli i octom? - upitao je Harold. - Nisam jeo od ručka.

~ 142 ~
 Prije nego što su se rastali, Mick je upitao Harolda bi li ga mogao
fotografirati mobitelom. - Da vas pamtim - rekao je. - Moţemo li izaći, da
slikam samo vas? - upitao je, zabrinut da bi bljeskalica mogla omesti
nekoliko mještana koji su igrali pikado.
Rekao je Haroldu da stane ispod znaka na kojem je pisala udaljenost
od Wolverhamptona, sjeverozapadno otamo. - Ne idem u tom smjeru -
rekao je Harold, ali Mick je rekao da se detalji ionako neće vidjeti jer je
premračno.
- Izgledajte kao da ste premoreni - rekao je Mick.
Harold je shvatio da se ne treba previše pretvarati.
Bedworth. Nuneaton. Twycross. Ashby de la Zouch. Prošao je kroz
Warwickshire, pored zapadnog ruba Leicestershirea i ušao u Derbyshire.
Bilo je dana kad bi prešao više od dvadesetpet kilometara, i dana kad bi se
pred njim ispriječile ulice gusto nakrcane zgradama i prešao bi jedva deset.
Nebo je mijenjalo boju iz plave u crnu, pa opet u plavu. Između
industrijskih gradova i malih mjesta nizali su se mekani breţuljci.
Kad je došao do Ticknalla, iznenadila su ga dva autostopera koji su se
zagledali ravno u njega. Juţno od Derbyja. pored njega je prošao taksi i
vozač je digao palac prema Haroldu, a ulični izvođač s ljubičastim šeširom
dvorske lude prestao je svirati harmoniku i široko mu se osmjehnuo. U
Little Chesteru djevojčica zlatne kose mu je ponudila svoj mali voćni sok i
obgrlila Haroldova koljena, puna radosti. Dan kasnije, u Ripleyju, plesači
moreške su spustili čaše s pivom i zapljeskali mu.
Alfreton. Clay Cross. Obris zaobljenog crkvenog tornja u Chesterfieldu
najavio je početak nacionalnog parka Peak District. Jednog jutra, dok je
čekao kavu na štandu, neki je čovjek ponudio Haroldu svoj štap za hodanje
od vrbe i prijateljski mu stisnuo rame. Trinaest kilometara dalje
prodavačica u Sheffieldu mu je ugurala mobitel u ruku da nazove doma.
Maureen mu je rekla da je dobro, iako je imala malih problema s glavom
tuša, koja je curila. Nakon toga ga je upitala je li vidio vijesti.
- Nisam, Maureen. Pa nisam vidio novine od dana kad sam krenuo. Što
se zbiva?
Harold nije mogao sigurno reći, ali učinilo mu se da je Maureen
zasuzila. - Ti se zbivaš, Harolde. Ti i Queenie Hennessy - rekla je. - U svim
ste novinama.

~ 143 ~
 20
Maureen i publicistica

N
akon što je Coventry Telegraph objavio Haroldovu priču, u Ulici
Fossebridge nije bilo jutra da se nešto nije dogodilo. Pravih vijesti je
tog dana bilo malo. Harolda su spomenuli u emisiji na radiju u koju
se javljaju slušatelji, o njemu je pisalo nekoliko lokalnih novina,
uključujući i South Hams Gazette, koji je Haroldovoj priči dao prve tri
stranice. Zatim su priču prenijele i jedne ili dvoje nacionalne novine i
odjednom su se svi zainteresirali. Haroldov pothvat postao je tema Misli
dana na Radiju 4 i članaka na prvim stranicama novina u kojima se
raspravljalo o prirodi modernog hodočašća, tradicionalnoj Engleskoj i
odvaţnosti baby-boom generacije. Ljudi su o njemu pričali u trgovinama,
parkovima, pubovima, uredima, na igralištima i zabavama. Priča je
privukla ljude, baš kao što je Mick obećao svojem uredniku, no kako se
širila po medijima, detalji su postajali sve napuhaniji i čudniji. Neki su
izvještavali da je Harold u ranim sedamdesetima, drugi da je blago
mentalno zaostao. Viđali su ga u Cornwallu i Invernessu, zatim u
Kingstonu-upon-Thames i nacionalnom parku Peak District. Šačica
novinara motala se po prilaznoj stazi do Maureeninog dvorišta, a ekipa
lokalne televizije se utaborila ispred Rexove ţivice. Oni s računalom mogli
su pratiti Haroldovo napredovanje na Twitteru. Maureen nije imala
računalo.
Ono što je Maureen najviše zapanjilo kad je vidjela njegovu fotografiju
u lokalnim novinama jest koliko drugačije Harold izgleda. Prošlo je tek
malo više od šest tjedana otkako je izašao iz kuće baciti pismo, a izgledao je
nemoguće visoko, i nekako opušteno. Još je uvijek bio odjeven u svoju
vodootpornu jaknu i kravatu, ali kosa mu je bila zapetljana u čupu navrh
glave, neuredna brada mu je stršala s pola lica, a koţa mu je bila toliko
potamnjela da je Maureen provela dugo vremena piljeći u fotografiju u
pokušaju da pronađe tragove muškarca kojeg je mislila da poznaje.
NEOĈEKIVANO HODOĈAŠĆE HAROLDA FRYA, pisalo je u naslovu.
Ĉlanak je opisivao kako umirovljenik iz Kingsbridgea (iz kojeg također
potječe Miss Juţnog Devona) pješaci do Berwicka bez novca, telefona ili
karte, dokazujući tako da je junak dvadesetprvog stoljeća. Na dnu je bila

~ 144 ~
mala fotografija ispod koje je stajalo NOGE KOJE ĆE PRIJEĆI TISUĆU
KILOMETARA, a koja je prikazivala par jedriličarskih cipela sličnih
Haroldovim. Prodaja im je rekordno porasla, čini se.
Nit plavog konca uspinjala se po Rexovoj karti sjeverno iz Batha,
cestom koja je prolazila malo izvan Sheffielda. Maureen je proračunala da
bi Harold, ako nastavi ovakvim tempom, mogao stići u Berwick za pet
tjedana. Pa ipak, usprkos Haroldovom uspjehu, usprkos napredovanju
njezinog vrta i lijepom prijateljstvu s Rexom, a da ni ne spominjemo pisma
podrške koja su joj svakog stizala od ljudi koji su im samo ţeljeli poţeljeti
sreću i od ţrtava raka, Maureen se povremeno osjećala kao da nešto
nedostaje. Taj bi se osjećaj stvorio niotkud. Kuhala bi čaj i odjednom bi ju
pogled na tu jednu usamljenu šalicu umalo natjerao da zavrišti. Rexu to
nije rekla, ali tad bi otišla u spavaću sobu, navukla zavjese, zavukla se
ispod pokrivača i isplakala se. Bilo bi tako jednostavno prestati ustajati iz
kreveta. Prestati se umivati. Prestati jesti. Usamljen ţivot bio je neprekinut
niz napora.
Maureen je iznebuha nazvala mlada ţena koja joj je ponudila svoje
usluge publicistice. Rekla je Maureen da ljudi ţele čuti njezinu stranu
priče.
- Ali ja nemam stranu - rekla je Maureen.
- Što vi mislite o tome što radi vaš suprug?
- Mislim da je sigurno jako naporno.
- Je li točno da vam je brak u krizi?
- Oprostite, što ste ono rekli, tko ste?
Mlada ţena je ponovila da radi u agenciji za odnose s javnošću. Rekla
je da je njezin posao klijenta predstaviti javnosti u što povoljnijem svjetlu i
da ga zaštiti. Maureen ju je prekinula i zamolila da pričeka trenutak. Jedan
joj je fotograf zašao u gredice s mahunama i morala je kucnuti po prozoru
da ga otjera.
- Mogu vam pomoći na više načina - rekla je mlada ţena. Spomenula je
emotivnu podršku, gostovanja na jutarnjim televizijskim emisijama uţivo i
pozive na zabave za poznate s B-liste. - Samo morate reći što ţelite i sredit
ću vam to.
- To je jako ljubazno od vas, ali nikad nisam bila tip za zabave - bilo je
dana kad Maureen nije znala što je luđe: svijet u njezinoj glavi, ili svijet o
kojem je čitala u novinama i časopisima. Zahvalila je mladoj ţeni na
ponudi. - Ali nisam sigurna da mi treba pomoć. Osim ako ne glačate?
Kad je ispričala Rexu, smijao se. Maureen se sjetila da se publicistica
nije smijala. Pili su kavu u Rexovom salonu jer je Maureen ponestalo

~ 145 ~
mlijeka, a ispred dvorišta je stajala omanja grupica oboţavatelja u
iščekivanju vijesti o Haroldu. Donijeli su joj poklone; škotski kolač s
ušećerenim voćem i ručno pletene čarape, ali Maureen im je, kao i
grupicama prije njih, objasnila da ne zna kamo bi ih poslala Haroldu.
- Jedan je novinar napisao da je to savršena ljubavna priča - rekla je
tiho.
- Harold nije zaljubljen u Queenie Hennessy. Ne ide zato pješice do
Berwicka.
- Publicistica je pitala je li nam brak u krizi.
- Moraš imati povjerenja u njega, Maureen, i u svoj brak. Vratit će se
on.
Maureen je proučavala rub svoje suknje. Šav se malo poderao i
podstava je visjela. - Ali tako je teško nastaviti vjerovati, Rex. Boli me sve
ovo. Ne znam voli li me Harold još. Ne znam je li zaljubljen u Queenie.
Ponekad pomislim da bi bilo lakše da je mrtav. Barem bih tada znala na
čemu sam - brzo je pogledala Rexa i problijedila. - Strašno je to što sam
rekla.
Rex je slegnuo ramenima. - U redu je.
- Znam koliko tebi nedostaje Elizabeth.
- Stalno mi nedostaje. Znam da je nema, ali svejedno ju svugdje
traţim. Jedino što se mijenja jest da se navikavam na bol. To ti je kao da
naiđeš na golemu rupu u zemlji. U početku zaboravljaš da je tamo i svako
malo upadneš. Kasnije se navikneš i izbjegavaš ju, ali rupa je još uvijek
tamo.
Maureen je zagrizla usnicu i kimnula. I ona je upoznala patnju.
Ponovno je shvatila kolike oluje izdrţi ljudsko srce. Nekome mladome tko
pored njega prođe na cesti Rex sigurno djeluje poput bespomoćnog
starčića. Potrošeno i ne baš u dodiru sa stvarnosti. Ali ispod te koţe boje
voska i unutar bucmastog tjelca kuca srce koje pokreće jednaka strast kao
srce kakvog mladića.
- Znaš li za čime najviše ţalim otkako sam ju izgubio?
Maureen je odmahnula glavom.
- Što se nisam borio.
- Ali Elizabeth je imala tumor na mozgu, Rex. Kako si se mogao boriti
protiv toga?
- Kad su nam liječnici rekli da umire, primio sam ju za ruku i odustao.
Oboje smo odustali. Znam da na kraju ne bi bilo vaţno, ali ţao mi je što joj
nisam pokazao koliko sam ju ţelio zadrţati sa sobom. Trebao sam biti
bijesan, Maureen.
Rex je sjedio pognut nad svojom šalicom kave kao da se moli. Nije

~ 146 ~
podigao pogled. Ponovio je posljednje riječi s nekom tihom snagom kakvu
Maureen u njemu nikad nije vidjela, drţeći tanjurić toliko čvrsto da je
šalica na njemu podrhtavala. Ĉlanci prstiju bili su mu bijeli poput kosti. -
Trebao sam biti bijesan.
Maureen nije mogla izbaciti taj razgovor iz glave. Ponovno se snuţdila i
provodila je sate gledajući kroz prozor, prisjećajući se prošlosti, ne radeći
gotovo ništa. Razmišljala je o mladoj ţeni koja je nekoć bila, koja je bila
toliko sigurna da će Haroldu moći biti sve na svijetu, a zatim je razmišljala
o ţeni kakva je postala. Nije čak niti prava supruga. Izvadila je one dvije
fotografije koje je pronašla u Haroldovom noćnom ormariću, onu na kojoj
se ona smije u vrtu nedugo nakon što su se vjenčali i onu na kojoj je David
u svojem prvom paru pravih cipela.
Na drugoj je fotografiji ugledala nešto zbog čega se prenula. Morala je
pogledati još jednom da se uvjeri. Bila je to ruka. Ruka koja je pridrţavala
Davida, koji je stajao na jednoj nozi. Niz kralješnicu su joj se spustili trnci.
To nije bila njezina ruka. Bila je Haroldova.
Maureen je fotografirala. Pa naravno. Sad se sjeća. Harold je drţao
Davida za ručicu dok je ona otrčala po fotoaparat. Kako je izbacila taj djelić
povijesti iz glave? Godinama je Haroldu prigovarala što nikad ne grli
njihovog sina. Što mu ne pruţa ljubav kakva je djetetu potrebna.
Maureen je otišla do najbolje sobe i izvukla albume s fotografijama koje
nitko više nije gledao. Rubovi su bili prekriveni vunastim slojem prašine
kojeg je obrisala suknjom. Otirući suze, Maureen je proučila svaku
stranicu albuma. Na fotografijama su preteţno bili ona i David, ali među
njima su se skrivale i drugačije slike. David, još novorođenče, leţi na
Haroldovom krilu, a otac ga gleda odozgo, podignutih ruku kao da sam sebi
brani da ga dodirne. Još jedna na kojoj David sjedi Haroldu na ramenima,
a Harold izvija vrat da malenoga odrţi uspravno. Jedna na kojoj David, već
tinejdţer, stoji do Harolda; mladić je u crnom i ima dugu kosu, otac u
odijelu i s kravatom, obojica gledaju u fotoaparat preko jezerca sa zlatnim
ribicama. Maureen se nasmijala. Ipak su se trudili zbliţiti. Ne na očite
načine. Ne na svakidašnje načine. Ali Harold je ţelio da budu bliski, a
povremeno i David. Maureen je sjedila s albumom raširenim na krilu,
zagledana u prazno, gledajući kao da ne vidi zavjese, nego samo ono iza
njih.
Prizvala je u sjećanje onaj dan u Banthamu kad je David otplivao na
otvoreno more. Vidjela je Harolda kako petlja s vezicama cipela i prisjetila
se koliko mu je godina zbog toga prigovarala. A tada je taj prizor ugledala iz
druge perspektive, kao da je okrenula kameru i uperila ju na sebe samu.

~ 147 ~
Ţeludac joj se stegnuo. Na istoj toj obali je stajala ţena koja je vikala i
mahala rukama, ali ni ona nije pojurila u more. Majka napola luda od
straha, ali koja ne poduzima baš ništa. Što se David zamalo utopio u
Banthamu, bila je njezina krivica koliko i Haroldova.
Dani koji su uslijedili bili su još gori. Albumi s fotografijama leţali su
na sve strane po podu najbolje sobe jer se Maureen nije mogla natjerati da
ih vrati na policu. Rano ujutro je stavila bijelo rublje na pranje i onda ga do
kraja dana ostavila vlaţnog u perilici. Hranila se sirom i krekerima jer joj se
nije dalo čak niti pristaviti lonac vode. Pretvorila se u sjećanje.
Kad bi ju Harold uspio nazvati, nije se mogla uključiti u razgovor i
samo je slušala. - Boţe blagi - promrmljala bi. Ili, Tko bi to rekao? Harold
joj je pričao o mjestima gdje je proveo noć; spremištima drva za ogrjev,
šupama, kolibama, hangarima za autobuse i štagljima. Riječi su se
kotrljale iz njega s tolikim poletom da se Maureen osjetila prastaro.
- Pazim da ništa ne poremetim. I nikad ne obijam brave - rekao bi
Harold. Znao je ime svake biljke u grmlju uz cestu, i za što se koristi.
Nabrojao joj ih je nekoliko, ali Maureen ga nije pratila. Trenutno se,
ispričao joj je, pokušavao naučiti orijentirati prema pojavama u prirodi.
Opisivao joj je ljude koje je upoznao, kako su mu dali hrane ili mu popravili
cipele, čak i ovisnici, pijanice i skitnice. - Nitko nije toliko zastrašujuć kad
ga malo saslušaš, Maureen - činilo se da ima vremena za sve njih. Taj
čovjek koji je hodao sam i razgovarao s nepoznatima bio joj je toliko
neobičan da je jedva uspjela napola kreštavim glasom protisnuti da joj je
ţao što ga muče kurje oči i prati loše vrijeme. Nije rekla „Harolde, nanijela
sam ti nepravdu“. Nije priznala da je bila sretna u Eastbourneu ili da je
poţalila što nije pristala da kupe psa. Nije rekla „Je li doista prekasno?“ Ali
dok ga je slušala, cijelo je vrijeme razmišljala o tim stvarima.
Kad je ostala sam, sjedila je pod hladnom svjetlošću noćnog neba i
plakala satima, kako joj se činilo, kao da su ona i usamljeni mjesec jedini
koji razumiju. Ĉak joj se nije dalo ni razgovarati s Davidom.
Maureen je promatrala ulična svjetla što su se probijala kroz tamu nad
Kingsbridgeom. Siguran, uspavan svijet nije bio mjesto za nju. Nije mogla
prestati razmišljati o Rexu i o tome koliko je još uvijek bijesan na sebe zbog
Elizabeth.

~ 148 ~
 21
Harold i pratnja

N
etko je slijedio Harolda. Osjećao je nečiji pogled na leđima. Ubrzao
je korak, ali osoba koja ga je slijedila uz cestu učinila je isto i iako
još nije prišla dovoljno blizu da mu doslovno bude za petama, to je
bilo samo pitanje vremena. Harold je pretraţio pogledom cestu ispred sebe
ne bi li ugledao druge ljude, ali nije vidio nikoga. Okrenuo se. Pruga asfalta
protezala se prema obzoru između ţutih polja uljane repice, toliko ugrijana
poslijepodnevnim suncem da je svjetlucala. Automobili kao da su se
pojavljivali niotkud i nestajali jednako tako brzo. Nije čak ni stigao
razaznati ljude u njima. Ali nije vidio nikoga tko hoda. Uz cestu nije bilo
nikoga.
Pa ipak, kad je nastavio, osjećao je na koţi, na vratu i čak i ispod kose
da je netko iza njega i da ga još uvijek slijedi. Nije se ţelio ponovno
zaustavljati, pa je uhvatio trenutak zatišja u prometu i izjurio na cestu, pa
šmugnuo preko po dijagonali, istovremeno pogledavajući ulijevo. Nije
opazio nikoga, no nekoliko minuta kasnije sa sigurnošću je znao da je ta
osoba također prešla preko ceste. Još je ubrzao korak, dah mu je postao
kratak, a srce snaţno tuklo. Oznojio se po cijelom tijelu.
Nastavio je tako još pola sata, zaustavljajući se i gledajući iza sebe, ali
nije vidio nikoga, iako je znao da nije sam. Samo je jednom kad se okrenuo
opazio da jedan grm podrhtava, iako nije bilo vjetra. Prvi put u sve ove
tjedne poţalio je što nije ponio mobitel. Te se noći sklonio u nezaključanoj
kućici za alate, ali leţao je jako mirno u vreći za spavanje, osluškujući ne bi
li čuo osobu za koju je svakim djelićem svojeg bića znao da je vani.
Idućeg jutra, dok se kretao prema sjeveru od Barnsleyja, Harold je
začuo kako ga netko doziva po imenu s druge strane ceste A61. Između
automobila se provlačio sitan mladić s naočalama metaliziranih stakala i
šilt-kapom. Dotrčao je do Harolda i sav zadihan mu objasnio da mu se
došao pridruţiti. Govorio je brzo. Jagodice lica su mu bile oštre poput vrha
olovke. Rekao je da se zove Lf. Harold se namrštio. - Ilf - ponovio je mladić.
- Wilf - uspio je iz treće. Djelovao je neuhranjeno i mogao imati jedva

~ 149 ~
dvadeset godina. Bio je obuven u tenisice s fluorescentnozelenim vezicama.
- I ja ću biti hodočasnik, gospodine Fry. I ja ću spasiti Queenie
Hennessy - podigao je sportsku torbu i drţao ju tako u zraku. Bila je nova,
baš kao i tenisice. - Imam i vreću za spavanje i sve.
Haroldu se činilo kao da razgovara s Davidom. Ovome su se mladiću
ruke također tresle.
Nije bilo vremena za rasprave, jer je mladić koji je rekao da se zove Wilf
već počeo hodati uz Harolda, odrţavajući njegov tempo, nervozno
čavrljajući. Nokti su mu bili izgriţeni do mesa. Riječi je izgovarao nehajno,
neprimjetno, kao da ih zapravo ni ne izgovara da bi ih netko čuo. - Vidio
sam vašu sliku u novinama. I zatraţio sam znak. Rekao sam, „Boţe, ako mi
je krenuti s gospodinom Fryjem, uputi me“. I pogodite što je napravio?
- Ne znam - blizu njih je usporio kombi. Vozač je uperio mobitel kroz
prozor prema Haroldu i, čini se, fotografirao ga.
- Poslao mi je golubicu.
- Što? - kombi je nastavio put. - No dobro, moţda je ipak bio golub. Ali
kako god, bio je to znak. Bog je dobar. Pitajte ga za put, gospodine Fry, i
pokazat će vam ga.
Način na koji je mladić izgovarao njegovo prezime dodatno je zbunio
Harolda; kao da Wilf zna nešto o Haroldu ili mu Harold nešto duguje, a da
to ni ne zna. Nastavili su hodati uz rub trave, iako bi se staza ponegdje
suzila i nije im bilo lako hodati jedan uz drugoga. Wilfovi koraci su bili
kraći nego Haroldovi, pa ga je pratio hodajući nekako ukoso iza njega, pod
kutem.
- Nisam znao da imate psa.
- Nemam.
Mladić je napravio grimasu i bacio pogled preko ramena. - A čiji je
onda onaj?
Govorio je istinu. Na drugoj strani ceste stajao je pas, zagledan u nebo,
zadihan, s jezikom što je na stranu visio iz usta. Bio je malen, boje jesenjeg
lišća, gustog i grubog krzna, poput grma. Sigurno je proveo noć čekajući
Harolda ispred one kućice za alat.
- Taj pas nema nikakve veze sa mnom - rekao je Harold.
Kad je ponovno krenuo, dok je mladić gotovo trčao da uspije odrţati
korak s njim, Harold je krajičkom oka vidio da je pas prešao preko ceste i
također trčkarao za njima. Kad god bi Harold stao i okrenuo se, pas bi se
zavukao u ţivicu pognute glave, kao da se pravi da nije tamo ili da nije pas,
nego nešto drugo. Moţda kip psa.
- Odlazi - povikao je Harold. - Vrati se doma.
Pas je nakrivio glavu kao da mu je Harold upravo ispričao nešto

~ 150 ~
zanimljivo. Dogacao je do Harolda i paţljivo pogurnuo jedan kamen do
njegove cipele.
- Moţda nema dom - predloţio je Wilf.
- Naravno da ima dom.
- Pa, moţda mu se ne sviđa doma. Moţda ga tuku ili tako nešto.
Događa se to. Nema ogrlicu - pas je podigao svoj kamen i poloţio ga kod
Haroldove druge cipele. Zatim je sjeo na straţnje noge, strpljivo gledajući u
Harolda, ne trepćući, ne mičući glavu. Na obzoru su se uzdizale tamne
vrištine Peak Districta.
- Ne mogu se brinuti za psa. Nemam hrane. Pješačim prometnim
cestama do Berwicka. To je preopasno. Idi doma, psiću.
Pokušali su ga prevariti bacajući njegov kamen u polje i skrivajući se
iza ţivice, ali pas im je samo donio kamen natrag i sjeo pred ţivicu, mašući
repom. - Problem je u tome što mu se sviđate, čini se meni - prošaptao je
Wilf. - Mislim da ţeli s nama - izvukli su se iz ţivice i nastavili, a pas se sad
otvoreno kočoperio hodajući uz Harolda. Nije bilo sigurno ostati na AS61.
Harold je odlučio da će prijeći na B6132, ali hodali su sporo. Wilf se svako
malo zaustavljao da bi skinuo tenisice i istresao kamenčiće iz njih. Prešli
su manje od dva kilometra.
Harolda je dočekalo još jedno iznenađenje kad ga je prepoznala neka
ţena koja je skidala uvele glavice ruţa u vrtu. - Vi ste onaj hodočasnik, zar
ne? - rekla je. - Moram vam reći da je to što radite apsolutno fantastično -
otvorila je novčanik i pruţila mu novčanicu od dvadeset funti. Wilf je otro
čelo kapom i zazviţdao.
- Ne mogu prihvatiti novac - rekao je Harold. Osjetio je kako ga Wilf
probada pogledom. - Ali nekoliko sendviča bi nam dobro došlo. I moţda
šibice i svijeća za večeras. I malo maslaca. Nemamo ništa od toga -
pogledao je Wilfa, koji je djelovao nervozno. - A dobro bi nam došlo.
Ţena ga je pozvala da joj se pridruţi na laganoj večeri, a pozvala je i
Wilfa, te im obojici ponudila da se posluţe njezinom kupaonicom i
telefonom.
Haroldova se supruga javila tek nakon što je telefon nekoliko puta
zazvonio. Zvučala je napeto. - Jeste li vi opet ona publicistica?
- Ne, Maureen. Ja sam.
- Ovdje je ludnica - rekla mu je Maureen. - Neki me čak traţe da uđu u
kuću. Rex je zatekao nekog mladića kako pokušava skinuti komad šindre s
prednjeg zida.
Kad je Harold bio gotov s tuširanjem, shvatio je da je vlasnica kuće
pozvala nekoliko prijatelja na zabavu u vrtu. Pozdravili su ga, a zatim

~ 151 ~
podigli čaše i nazdravili Queenienom zdravlju. Harold nikad u ţivotu nije
vidio toliko gospode plavkasto sijede kose začešljane unatrag i toliko samt
hlača u boji senfa, zlata ili hrđe. Ispod stola na kojem su bili naslagani
maleni sendviči i hladne plate sjedio je pas, ţvačući nešto stisnuto šapama.
Povremeno bi netko bacio njegov kamen, a pas bi ga donio natrag i ostao
čekati da ga ponovno bace.
Muškarci su pričali o svojim dogodovštinama s jedrenja ili iz lova, a
Harold ih je strpljivo slušao. Promatrao je Wilfa kako nešto ţivo priča
njihovoj domaćici. Smijala se smijehom koji je u sebi imao nešto prodorno,
smijehom kakvog je Harold, shvatio je, gotovo bio zaboravio. Pitao se bi li
itko primijetio da se samo iskrade.
Baš je zabacio ruksak na rame kad se Wilf odvojio od domaćice i došao
do njega. - Nisam imao pojma da to ovako ide - rekao je. Nagurao je u usta
okruglicu s dimljenim lososom sa svih pet prstiju, kao da je nešto ţivo. -
Zašto odlazimo?
- Moram krenuti. I inače to ne ide ovako. Inače pronađem mjesto za
sebe i svoju vreću za spavanje i nitko me ni ne gleda. Danima ţivim na
pecivu i sitnicama koje pronađem. Ali ako ţeliš ostati ovdje, samo daj.
Siguran sam da će te rado primiti.
Wilf je gledao Harolda, ali nije ga zapravo slušao. - Ljudi me uporno
pitaju jesam li ti sin - rekao je. Harold se osmjehnuo, odjednom raznjeţen.
Ponovno je pogledao goste zabave i osjetio da su on i Wilf na neki način
povezani, moţda zbog toga što su obojica autsajderi, kao da dijele nešto
više nego što su zapravo dijelili. Mahnuli su gostima da se oproste.
- Premlad si da bi mi bio sin - rekao je Harold. Potapšao je Wilfa po
ruci. - Bolje da krenemo ako ţelimo naći mjesto za prenoćiti.
- Sretno! - povikali su gosti. - Queenie će ţivjeti!
Pas je već bio pred dvorišnim vratima i sva trojica su krenuli laganim
korakom. Njihove sjene padale su na cestu izduljene poput stupova, a sve
mračnija večer je mirisala slatko, po cvijetu bazge i kalini. Wilf je pričao
Haroldu o svom ţivotu; kako se okušao u mnogo toga, ali ni u čemu nije
bio dobar. Da nije bilo Gospodina, rekao je, bio bi u zatvoru. Harold bi ga
ponekad slušao, a ponekad bi pogledom šarao po zraku u potrazi za
šišmišima, koji su nervozno letjeli sumrakom. Pitao se hoće li mladić doista
hodati uz njega sve do Berwicka i što da napravi sa psom. Pitao se je li se
David ikad obratio Bogu. U daljini su tvornice izbacivale paru u nebo,
poput novih oblaka.
Nakon svega sat vremena Wilf je očigledno šepao. Prešli su malo manje
od kilometra.
- Trebaš li se odmoriti?

~ 152 ~
 - Dobro sam, gospodine Fry - ali skakutao je na jednoj nozi.
Harold je potraţio zaklonjeno mjesto i završili su s hodanjem za taj
dan, ranije od predviđenog. Wilf je oponašao Harolda i rasprostro svoju
vreću za spavanje pored brijesta kojeg je oborila neka oluja. Iz mrtvog debla
rasle su gljive škripavci, klobuka prošaranih pjegama oblika pera. Harold je
nabrao gljiva, dok je Wilf skakutao s noge na nogu, stvarajući gadljive
zvukove i nazivajući gljive gnjusnima. Nakon toga je Harold nakupio otpalih
grana s dosta lišća i baršunastih komada mahovine koje je naslagao u
rupu u dnu oborenog drva koju je napravilo njegovo korijenje. Harold se
danima nije toliko potrudio oko mjesta na kojem će prenoćiti. Dok je radio,
pas ga je pratio, usput podiţući kamenje i stavljajući ga Haroldu pred noge.
- Neću ti ga baciti - upozorio ga je Harold, ali ipak jest jednom ili
dvaput.
Harold je opomenuo Wilfa da pregleda ţuljeve. Vaţno je voditi brigu o
stopalima; kasnije će mu pokazati kako da iscijedi gnoj iz ţuljeva. - I znaš li
zapaliti vatru, Wilf?
- Nego što, gospodine Fry. Gdje vam je benzin?
Harold mu je još jednom objasnio da hoda bez suviše prtljage. Poslao
je mladića u šumu da prikupi još granja, a on je prstima razderao gljive na
štapiće. Bile su malo preţilave za njegov ukus, ali nadao se da će im okus
biti bolji. Ispekao ih je na vatri u staroj limenci koju je upravo za ovakve
prilike nosio u ruksaku, s malo maslaca i natrganim listićima češnjevke.
Zrak je zamirisao po češnjaku.
- Jedi - rekao je Wilfu, pruţajući mu limenku.
- Ĉime?
- Prstima. Kasnije ih moţeš obrisati o moju jaknu ako ţeliš. Moţda
bismo sutra mogli naći krumpira.
Wilf je odbio, nasmijavši se smijehom koji je zvučao poput vriska. -
Kako znam da nisu otrovne?
- Ja ih jedem. Pogledaj me. A i večeras nemamo ničeg drugog.
Wilf je stavio komadić gljive među zube i ţvakao ne spajajući usnice,
kao da se boji da će ga hrana opeći.
- Sranje - cvilio je. - Sranje - Harold se nasmijao, a mladić je pojeo još.
- Nema tako loš okus - rekao je Harold. - Zar ne?
- Ima okus po jebenom češnjaku. I senfu.
- To je zbog češnjevke. Većina divlje hrane ima gorkast okus. Morat ćeš
se naviknuti na to. Ako uopće nema okus, to je dobro. Ako ima dobar okus,
to je sjajno. Moţda nađemo ribizle. Ili divlje jagode. Ako nađemo jako zrele,
bolje su od kolača.

~ 153 ~
 Sjedili su koljena obgrljenih rukama, zagledani u vatru. Daleko iza njih
Sheffield je na obzoru svijetlio sjajem boje sumpora, a ako bi paţljivije
osluhnuli, uvijek bi čuli koji automobil, no svejedno su se osjećali jako
udaljenima od drugih ljudi. Harold je pričao mladiću kako je naučio kuhati
na otvorenoj vatri i kako je naučio sve o šumskom bilju iz male knjige koju
je bio kupio u Exeteru. Ima jestivih gljiva i nejestivih, rekao mu je; moraš ih
naučiti razlikovati. Moraš biti siguran da si, recimo, ubrao zlatne bukovače,
a ne sumporače. S vremena na vrijeme bi se nagnuo nad vatru i puhnuo u
nju, a ţar bi zasjao crvenim sjajem. Pahulje pepela poletjele bi u zrak,
kratko zasvijetlile i zatim se stopile s tamom. Od pjeva zrikavaca zrak kao
da je bio ţiv - Nije vas strah? - upitao je Wilf.
- Kad sam bio malen, roditeljima nije bilo stalo do mene. Zatim sam
kasnije u ţivotu upoznao svoju suprugu i dobili smo dijete. I to je pošlo po
krivu. Otkako sam vani, na otvorenome, čini mi se da ima manje toga čega
se trebam bojati - poţelio je da ga David moţe čuti.
Kasnije, dok je Harold brisao limenku listom novina, nakon čega ju je
vratio u ruksak, Wilf se zabavljao bacanjem kamena u ţbunje za psa. Pas
bi divlje zaštektao i zaletio se u tamu, a zatim bi se vratio s kamenom i
bacio ga Wilfu pred noge. Harold je shvatio koliko se navikao na samoću i
tišinu.
Leţali su u vrećama za spavanje i Wilf je upitao bi li se mogli pomoliti.
- Ne smeta me ako se drugi mole, ali ako ti ne smeta, ja ne bih - rekao je
Harold.
Wilf je skupio dlanove u kuglu i čvrsto zatvorio oči. Zbog tako
izgriţenih noktiju koţa na vrhovima prstiju mu je izgledala poput rane.
Pognuo je glavu, kao dijete, i šaputao riječi koje Harold nije ni ţelio
razaznati. Harold se je nadao da Wilfa sluša još netko ili nešto osim njega.
Dok su tonuli u san nebo još nije bilo potpuno tamno, ostala je jedna
pruga svjetlosti. Oblaci su leţali nisko, a zrak je bio miran i Harold je bio
siguran da neće kišiti.
Usprkos molitvama, Wilf se usred noći probudio u suzama i drhteći.
Harold ga je zagrlio, a mladić je bio mokar od znoja. Harold se zabrinuo da
je moţda ipak pogriješio u vezi one gljive, iako je dosad svaki put bio u
pravu.
- Kakav je to zvuk? - stresao se Wilf.
- Samo lisice. Moţda psi. I ovce. Definitivno čujem ovce.
- Nismo prošli pored nikakvih ovaca.
- Nismo. Ali noću se više čuje. Brzo ćeš se naviknuti na to. Ne brini.
Ništa ti se neće dogoditi.
Protrljao ga je po leđima i nagovorio da se vrati na spavanje, onako

~ 154 ~
kako je Maureen običavala s Davidom nakon što su ga poslije odmora u
Lake Districtu počele mučiti noćne more. - Sve je u redu. U redu je -
ponavljao je, baš kao Maureen. Poţelio je da je pronašao bolje mjesto za
Wilfovu prvu noć na otvorenom, poput onog nezaključanog staklenika
otprije nekoliko noći u kojem je Harold spavao u udobnosti naslonjača od
šiblja. Ĉak bi im i ispod mosta bilo bolje nego ovdje, iako ispod mostova
uvijek postoji opasnost privlačenja neţeljene paţnje.
- Ovo je jebeno prestrašno - rekao je Wilf. Zubi su mu cvokotali. Harold
je izvukao kapu koju je kupio za Queenie i navukao ju mladiću na glavu.
- I mene su mučili ruţni snovi, ali kad sam počeo hodati, prestali su. I
tebi će biti tako.
Prvi put u više tjedana Harold je proveo besanu noć. Sjedio je pazeći
na mladića, prisjećajući se prošlosti, pitajući se zašto je David donio
onakve ţivotne odluke, je li Harold moţda trebao vidjeti začetke svega toga
od samog početka. Bi li sve bilo jednako da je Harold bio drugačiji otac?
Dugo je vremena prošlo otkako su ga posljednji put mučila ovakva pitanja.
Pas je leţao pored njega.
S dolaskom zore mjesec je zasjao na blijedoj zlaćanoj svjetlosti jutra,
prepuštajući se suncu. Hodali su kroz rosu dok su im se paperjasti
ruţičasti vrhovi šiljovke i trputca motali oko nogu, hladni i vlaţni. S biljaka
su visjele kapljice blistave poput dragulja, a paučina je poput paperja
visjela između oštrih vlati trave. Sunce je izašlo nisko, toliko blještavo da
su oblici i boje pred njima izgubile jasnoću i imali su osjećaj da hodaju
ususret magli. Harold je pokazao Wilfu stazu spljoštene trave koju su
ostavile njihove noge. - To smo mi napravili.
Wilfa su i dalje mučile nove tenisice i nedostatak sna, pa su hodali
sporo. U sljedeća dva dana stigli su tek do Wakefielda, ali Harold se nije
mogao natjerati da ostavi mladića za sobom. Wilf je i dalje imao napade
panike, ili noćne more. I dalje je tvrdio da je u prošlosti bio loš i da ga je
Gospodin spasio.
Harold nije bio uvjeren. Mladić je bio bolesno mršav i sklon
promjenama raspoloţenja. Jedne bi minute potrčao ispred njega, utrkujući
se sa psom tko će prije pronaći kamen za bacanje, a druge bi jedva govorio.
Harold ga je pokušavao zabaviti pričama o tome kako je naučio razlikovati
razne vrste grmlja uz cestu i oblake. Pokazao mu je u čemu se razlikuju
niski stratusi koji izgledaju kao da je netko kroz njih prošao češljem i visoki
cirusi koji su se kretali nebom poput planina. Pokazao je Wilfu kako moţe
odrediti smjer kretanja promatrajući sjene i teksture sebe. Primjerice,
biljka koja na jednoj strani ima gušće lišće očigledno je s te strane

~ 155 ~
izloţenija sunčevim zrakama. Iz toga vide da je biljka tom stranom
okrenuta prema jugu i moraju nastaviti u suprotnom smjeru. Wilf je znanje
prihvaćao pohlepno, iako bi ponekad postavljao pitanja koja bi Haroldu
pokazala da ga nije paţljivo slušao. Sjeli su pod vrbu i slušali kako njezino
lišće šušti na vjetru.
- Kao da drhti - rekao je Harold. - Vrbu je lako prepoznati. Drveće joj
tako energično poigrava na vjetru da iz daljine izgleda kao da je prekrivena
malim ţaruljicama.
Ispričao je Wilfu o ljudima koje je upoznao u posljednje vrijeme. O ţeni
koja ţivi u kući od slame, o paru koji putuje s kozom u automobilu, o
umirovljenom zubaru koji svaki dan prepješači deset kilometara do izvora s
pitkom vodom. - Sam mi je ispričao o tome. Rekao je da bismo svi trebali
prihvaćati darove koje nam zemlja da je. Rekao je da je to čin milosti.
Odonda svaki put kad vidim izvor stanem i popijem vode.
Tek pričajući o svim tim stvarima Harold je zapravo shvatio koliko je
daleko dogurao. S uţitkom je u limenci nad svijećom pogrijavao vode za
Wilfa, malo po malo, i nabrao cvijeća s drva limete da mu napravi čaj.
Pokazao mu je kako moţe jesti divlju kamilicu, volovska oka, lanilist i
mladice ječma ako ţeli. Osjećao se kao da radi za Davida sve ono što nikad
nije. Toliko je toga ţelio pokazati Wilfu.
- Ovo su mahune grahorice. Slatke su, ali ne smiješ ih pojesti previše,
jer će ti biti muka. Ali s druge strane, i od votke će ti biti isto - Wilf je
primio sićušnu mahunu i malo ju proţvakao prednjim zubima, a zatim
ispljunuo.
- Radije bih ja votke, gospodine Fry.
Harold se pravio da ga nije čuo. Smjestili su se na obali rijeke, čekajući
da guska snese jaje. Mladić je poskakivao i vikao promatrajući kako se jaje
spušta na travu, bijelo i vlaţno. - O, jebemu, ovo je odvratno. Izašlo joj je
ravno iz guzice. Da bacim nešto?
- Na gusku? Ne. Baci kamen psu.
- Radije bih gađao gusku.
Harold je otjerao Wilfa i pravio se da ni ovo nije čuo.
Razgovarali su o Queenie Hennessy i ljubaznim sitnicama koje je
učinila za Harolda. Ispričao je Wilfu kako je znala pjevati unatrag i uvijek
voljela dobru zagonetku. - Mislim da nitko drugi nije znao te stvari o njoj -
rekao je. - Govorili smo jedno drugome stvari koje vjerojatno nismo drugim
ljudima. Lakše je pričati dok putuješ - pokazao mu je darove za Queenie
koje nosi u ruksaku. Mladiću se posebno svidio uteg za papir iz katedrale u
Exeteru koji je svjetlucao kad bi ga okrenuo naopako. Harold bi s vremena
na vrijeme shvatio da ga je mladić uzeo iz njegovog ruksaka i igra se njime i

~ 156 ~
morao bi ga opomenuti da bude paţljiv. Ali Wilf je zato našao novih
suvenira. Komad kremena, pero biserke, kamen oko kojeg su bili prstenovi.
Jednom je izvukao i malog vrtnog patuljka za kojeg je uvjeravao Harolda da
ga je pronašao u smeću. Drugom prilikom je donio tri boce mlijeka, koje su
navodno besplatno dijelili. Harold ga je opominjao da ne pije prebrzo, ali
mladić ga nije poslušao i deset minuta kasnije mu je pozlilo.
Nalazili su toliko stvari da ih je Harold morao ostavljati kraj puta dok
Wilf ne bi gledao, pazeći da ih sakrije i od psa, koji je, ako ništa drugo ne bi
našao, skupljao kamenčiće i vraćao ih Haroldu pred noge. Ponekad bi
mladić povikao o nečem novom što je pronašao i Haroldu bi srce poskočilo.
Taj je glas lako mogao biti i Davidov.

~ 157 ~
 22
Harold i hodočasnici

Draga Queenie,
Situacija se razvila neočekivanim tokom. Toliko mnogo ljudi se
raspituje za tebe. Najbolje želje, Harold. p.s. Draga gospođa u
poštanskom uredu mi nije naplatila marku. I ona te lijepo
pozdravlja.

Ĉetrdesetsedmog dana Haroldovog pješačenja pridruţili su mu se

sredovječna ţena i otac dvoje djece. Kate je objasnila da je nedavno
pretrpjela veliku bol koju je ţeljela ostaviti za sobom. Bila je niska ţena
odjevena u crno koja je hodala izbačene i pomalo podignute brade kao da
ne vidi najbolje zbog velikog oboda svojeg šešira. Uz rub kose su joj
svjetlucale kapi znoja, a ispod pazuha vidjeli su mokri polumjeseci.
- Debela je - rekao je Wilf.
- Mislim da ne bi smio tako govoriti.
- Svejedno je debela.
Muškarac je rekao da se zove Rich, što je skraćeno za Richard, a
preziva se Lion. Bavio se financijama, ali u srednjim tridesetima je napustio
svijet biznisa. Otada „improvizira“, rekao je. Dok je čitao o Haroldovom
putovanju, osjetio je nadu kakvu nije osjećao od djetinjstva. Spakirao je
nekoliko sitnica i krenuo na vlastito putovanje. Bio je visok čovjek,
Haroldove visine i snaţna glasa koji je zvučao pomalo nazalno. Imao je
prave cipele za hodanje, hlače s vojnim kamuflaţnim uzorkom i šešir od
klokanove koţe kojeg je kupio na internetu. Sa sobom je nosio šator, vreću
za spavanje i švicarski vojni noţ za slučaj da mu zatreba.
- Da vam iskreno kaţem - priznao je - napravio sam pravi nered od
svojeg ţivota. Postao sam višak na poslu i nakon toga doţivio mali slom.
Ţena me ostavila i odvela djecu - zapiknuo je oštricu noţa u tlo. - Najviše
me muče dečki, Harolde. Toliko mi nedostaju. Ţelim da vide da sam
sposoban za nešto. Shvaćate me? Ţelim da se ponose mnome. Jeste li
razmišljali o tome da hodate planinarskim stazama?
Kad se novonastala grupica našla pred ulazom u Leeds, nastala je
prepirka oko nastavka putovanja. Rich je predlagao da izbjegavaju gradove

~ 158 ~
i da se drţe vriština. Kate je mislila da bi trebali nastaviti duţ A61. Što
Harold misli, pitali su. Nesklon prepirkama, Harold je rekao da su mu obje
rute jednako prihvatljive sve dok ga vode u Berwick. Proveo je toliko
vremena sam da mu je stalna prisutnost drugih ljudi sad bila naporna.
Njihova pitanja i entuzijazam su ga istovremeno dirnuli, ali i usporavali. Ali
kako su odlučili hodati uz njega i podrţati njegovu borbu za Queenien
ţivot, Harold je prema njima osjećao odgovornost kao da ih je on osobno
pozvao da mu se pridruţe i da sad mora osluškivati njihove različite
potrebe i osigurati im siguran prolaz. Wilf se durio uz Harolda, ruku
zabijenih u dţepove, prigovarajući da su mu tenisice premalene. Harolda je
obuzeo isti onakav osjećaj kao s Davidom; osjećaj da bi trebao biti malo
prijazniji i da bi njegova nesigurnost mogla izgledati kao arogancija.
Trebalo im je sat vremena da pronađu mjesto koje je svima bilo prihvatljivo
za spavanje.
Trebalo je manje od dva dana da se Rich posvadi s Kate. Nije stvar u
tome da je nešto određeno rekla, pričao je Haroldu; problem je više u
njezinom drţanju. Ponašala se kao da misli da je bolja od njega samo zato
što je stigla trideset minuta ranije. - A znate što? - rekao je Rich. Sad je već
vikao. Harold nije znao što. Samo je osjećao kako mu strpljenje kopni. -
Dovezla se dotamo.
Kad su stigli u Harrogate, Kate je predloţila da posjete Kraljevske
terme i osvjeţe se. Rich je frknuo nosom, ali rekao je da bi mu dobro došlo
nekoliko rezervnih oštrica za njegov noţ. Harold nije ţelio poći ni s jednim,
ni s drugim, pa je sjeo u botanički vrt, gdje mu je prišlo nekoliko ljudi s
dobrim ţeljama i pitanjima o Queenie. Wilf je nekamo ispario.
Kad su se ponovno okupili, do Harolda je sjedio mladi udovac čija je
supruga umrla od raka. Objasnio im je da bi im se ţelio pridruţiti i da bi,
da dobiju što više paţnje i potpore javnosti za Queenie, ţelio hodati odjeven
u kostim gorile. Prije nego što ga je Harold stigao odgovoriti, pojavio se Wilf,
koji je, činilo se, imao poteškoće s odrţavanjem ravnoteţe.
- Isuse mili - rekao je Rich.
Napredovali su sporo. Wilf je dvaput pao. Također se pokazalo da
čovjek-gorila moţe jesti i piti samo na slamku i da je sklon izljevima tuge
koje pretjerana vrućina u kostimu samo još više potiče. Nakon jednog
kilometra Harold je predloţio da stanu i smjeste se za tu noć.
Zapalio je kampersku vatru podsjećajući sam sebe da je njemu trebalo
nekoliko dana da uhvati pravi ritam. Bilo bi ih neljubazno napustiti kad su
ga već potraţili i preuzeli na sebe dio odgovornosti prema Queenie. Ĉak se
pitao hoće li Queenie imati više šanse za preţivljavanje ako više ljudi bude

~ 159 ~
vjerovalo u nju i hodalo k njoj.
Od tog trenutka pridruţivali su im se i drugi. Hodali bi s njima dan,
moţda dva. Za sunčanih dana okupila bi se gomila. Pobornici za svakakva
prava, šetači, obitelji, propalice, turisti, glazbenici. Bilo je tu transparenata,
logorskih vatri, debata, tjelovjeţbe i glazbe. Ljudi su dirljivo pripovijedali o
voljenima koje su izgubili zbog raka, ali i o stvarima iz prošlosti radi kojih
ţale. Što je grupa postajala veća, to su sporije napredovali. Nisu samo
morali prilagođavati tempo hodanja onome neiskusnih hodača, nego su ih
morali i hraniti. Pekli su krumpire, češnjak naboden na grane, ciklu
zamotanu u foliju. Rich je imao knjigu o pronalaţenju hrane u prirodi i
inzistirao je da im napravi popečke od komorača. Broj kilometara
prijeđenih unutar jednog dana bivao je sve manji. Ponekad bi prešli jedva
pet.
Usprkos sporosti, grupa je odisala samopouzdanjem kakvo je Haroldu
bilo nepoznato. Uvjeravali su sami sebe da više nisu tek skup nogu i tijela i
ruku i glava i srca, nego jedan oblak energije kojeg na okupu drţi Queenie
Hennessy. Harold je toliko dugo ţivio sam s idejom o hodanju da kad su joj
se i drugi predano posvetili, bio je dirnut. I više od toga. Znao je da će
uspjeti. Znao je to i prije, ali sada je bio još dublje uvjeren. Podigli bi
šatore, razmotali vreće za spavanje i polijegali ispod neba. Obećali bi jedni
drugima da će Queenie ţivjeti. S lijeve strane su im se protezali tamni
vrhunci Keighley Moora.
Ipak, unutar nekoliko dana došlo je do prvih napetosti. Kate je izgubila
strpljenje s Richem. On je egomanijak, rekla je. Rich ju je zauzvrat nazvao
ogorčenom kravom. Zatim su iste večeri čovjek u kostimu gorile i student
na razmjeni spavali s istom učiteljicom niţih razreda, a Richev pokušaj
smirivanja napetosti umalo je završio obračunom šakama. Wilf nije mogao
prestati nagovarati suputnike da spoznaju Boga, ili ih poticati na molitve za
Queenie, što je dodatno pogoršavalo situaciju. Kad bi se grupa hodača-
amatera smjestila negdje za prenoćiti, izbile bi nove prepirke: neki su tvrdili
da šatori ne odrţavaju duh Haroldovog pothvata, neki su predlagali da
uopće ne putuju cestama, nego se upute zahtjevnijom planinarskom
stazom Pennine. A što je sa ţivotinjama koje ubiju automobili, ţelio je znati
Rich i tako potaknuo novi krug rasprava. Harold ih je slušao sa sve većim
nemirom. Nije ga zanimalo gdje će ljudi spavati, niti kako će hodati. Nije ga
zanimalo što će jesti. Jednostavno je ţelio stići u Berwick.
Ali sad je bio dio svega ovoga baš kao i oni. Na kraju krajeva, i oni su
patili, svatko na svoj način. Wilf se još noću budio sav prestrašen, a Kate je
često sjedila pored vatre lica sjajnog od suza. Ĉak je i Rich, dok je govorio o
svojim sinovima, morao izvući maramicu i praviti se da ima napad alergije

~ 160 ~
na trave. Koliko god je poţalio što im je dozvolio da mu se pridruţe, Harold
nije bio tip čovjeka koji bi iznevjerio suputnika. Ponekad bi ubrzao i ostavio
ih iza sebe, oprao se svjeţom vodom, ili udisao punim plućima. Podsjećao je
samog sebe da nema pravila za hodanje. I on je dva ili tri puta pomislio da
je sve shvatio, da bi kasnije otkrio da nije. Moţda je i hodočasnicima tako?
Moţda su oni još jedna etapa njegovog putovanja? Već se uvjerio da ima
trenutaka u kojima je neznanje najveća istina i jednostavno ga morate
prihvatiti.
Novosti o hodočašću dobivale su sve više paţnje i kao da su i one
oţivjele vlastitim ţivotom. Trebalo se samo pročuti da se pribliţavaju nekom
mjestu i svatko s pećnicom bi se bacio na posao. Kate je jedva izbjegla
ozljede od Land Rovera ţene koja je svom silom hodočasnicima ţeljela
predati pladanj s kriškama kozjeg sira. Dok su sjedili uz logorsku vatru,
Rich je predloţio da prije svakog obroka Harold kaţe nekoliko riječi o tome
što njemu znači biti hodočasnik. Kad je Harold odbio, Rich se ponudio da
on govori. Bi li itko bio toliko ljubazan da sve to zapisuje? Ĉovjek u kostimu
gorile je pristao, no dlakavom rukom je bilo teško drţati olovku, pa je svako
malo morao zamoliti Richa da zastane.
Novine su nastavile objavljivati svjedočenja o Haroldovoj dobroti. On
nije imao vremena za čitanje novina, ali činilo se da se Rich redovito
informira. Vidovnjakinja iz Clitheroea je tvrdila da Harold posjeduje zlatnu
auru. Mladić koji je ţelio skočiti s mosta u Cliftonu ispričao je dirljivu
ispovijest o tome kako ga je Harold nagovorio da siđe.
-Ali nisam prošao kroz Bristol - rekao je Harold. - Stigao sam do Batha,
a otamo sam krenuo za Stroud. Jasno se sjećam jer sam u tim trenucima
bio jako blizu odustajanja. Nisam upoznao nikoga tko je stajao na mostu. I
sasvim sam siguran da nisam nikoga nagovorio da se ne ubije.
Rich je tvrdio da je to tek sićušan detalj. Nevaţan, čak. - Moţda vam
nije rekao da se namjerava ubiti. Ali susret s vama dao mu je nade.
Vjerojatno ste zaboravili - ponovno je podsjetio Harolda da mora sagledati
stvari iz daljine; nema lošeg publiciteta. Harold je primijetio da mu se Rich,
koji je sa svojih četrdeset godina bio dovoljno mlad da mu bude sin, obraća
kao da je Harold dijete. Rekao je Haroldu da je umočio prste u bogato
trţište i da se ţeljezo kuje dok je vruće. Pričao je nešto i o golubu na grani i
vrapcima u ruci, ali Harold je rekao da ga boli glava. Um mu je bio zakrčen
nepovezanim slikama - vrapcima i ţeljezom iz kojeg se dimi i golubovima -
da je svako malo morao zastati ne bi li shvatio o čemu točno Rich govori.
Ţelio je da Rich govori tako da svaka riječ ima značenje, a ne da ih samo
izbacuje kao streljivo.

~ 161 ~
 Već je bila sredina lipnja kad je Wilfov davno izgubljeni otac dao dirljiv
intervju o hrabrosti svojeg sina („Nikad me nije ni upoznao“, rekao je Wilf).
Gradsko vijeće Berwicka-upon- Tweed naručilo je izradu plakata i zastavica
za proslavu dolaska hodočasnika. Vlasnik malog dućana u Riponu optuţio
je hodočasnike za krađu nekoliko stvari, među kojima je bio i viski.
Rich je sazvao sastanak tijekom kojeg je nimalo uvijeno optuţio Wilfa
za krađu i predloţio da ga pošalju doma. Ovog puta je Harold ustao i
usprotivio se, ali zaboljelo ga je što se našao usred prepirke i shvatio je da
to više ne smije napraviti. Rich ga je slušao očiju suţenih u procjepe i od
tog se pogleda Harold zbunio usred rečenice. Na kraju je Rich popustio i
rekao da mogu pruţiti još jednu priliku Wilfu, ali je ostatak poslijepodneva
izbjegavao Harolda. Zatim se grupa razboljela, dobili su temperaturu i
grčeve nakon što je Wilf zabunom nabrao blago otrovnih gljiva, zamijenivši
ih s jestivima koje su izgledale doista identično. Baš kad su se počeli
oporavljati, obilje ribizla, trešanja i ogrozda koje su gutali izazvalo je
neugodan nalet proljeva. Ĉovjek-gorila je pretrpio gadan ubod kad se, dok
je biljeţio Richev govor prije jela, u njegovu rukavicu uvukla osa. Dva dana
nisu napravili ni koraka.
Obzor je bio niz plavih vrhova, na koje se Harold silno ţelio uspeti.
Sunce je visjelo visoko na istočnoj strani neba, a pod njegovom je svjetlošću
mjesec bio toliko blijed da je izgledao kao oblak. Da barem svi ti ljudi
nestanu. Pronađu nešto drugo u što će vjerovati. Harold je stresao glavom,
prekorijevajući sam sebe zbog manjka odanosti.
Rich je obavijestio grupu da im je potrebno nešto po čemu će se pravi
hodočasnici razlikovati od sljedbenika. Imao je i rješenje. Javio se starom
prijatelju koji radi u agenciji za odnose s javnošću i koji mu duguje uslugu.
Taj se prijatelj javio distributeru jednog sportskog pića koji je s
oduševljenjem pristao svim sluţbenim hodačima poslati majice kratkih
rukava na kojima bi i s prednje i sa straţnje strane pisalo HODOĈASNIK.
Majice bi bile bijele i dostupne u tri veličine.
- Bijele? - obrecnula se Kate. - Gdje bismo prali bijele majice?
- Bijela se ističe - rekao je Rich. - I simbolizira čistoću.
- Kaţeš ti, a ja kaţem sranje.
Ista bi im tvrtka poslala i nastavila slati koliko god ţele voćnih
sportskih napitaka. Zauzvrat samo ţele da Harolda što češće vide s
njihovim pićem u ruci. Ĉim su stigle majice, sazvana je konferencija za
medije. Haroldu se na A617 trebala pridruţiti Miss Juţnog Devona za
zajedničku fotografiju.
- Mislim da bi i drugi trebali biti na fotografiji - rekao je Harold. - I oni
su se obavezali na hodanje baš kao i ja.

~ 162 ~
 Rich je rekao da bi to zamutilo poruku o vjeri za dvadesetprvo stoljeće,
ali i zasjenilo ljubavnu priču s Queenie.
- Ali nikad nisam ni pokušao biti simbol bilo čega takvoga - rekao je
Harold. - I volim svoju suprugu.
Rich mu je pruţio voćno piće i podsjetio ga da drţi bocu tako da je
etiketa okrenuta prema kamerama. - Ne traţim vas da ga popijete. Samo ga
traţim da ga drţite. I jesam li vam već rekao da ste pozvani na večeru kod
gradonačelnika?
- Doista nisam gladan.
Morate povesti i psa. Njegova supruga je aktivna u borbi za zaštitu
ţivotinja.

Ĉinilo se da ljude vrijeđa ako hodočasnici ne posjete njihov grad.

Gradonačelnik kupališnog grada u sjevernom Devonu dao je intervju u
kojem je izjavio da je Harold „bijeli elitist iz srednje klase“, što je Harolda
toliko pogodilo da je osjećao potrebu da ispriča gradonačelniku. Ĉak se
zapitao i hoće li se morati vratiti doma prolazeći svim mjestima kroz koja
nije prošao na putu do Berwicka. Priznao je Kate da mu onaj voćni napitak
razara probavni sustav.
- Ali Rich vam je rekao - odvratila je Kate - da ih ne morate piti. Moţete
ih baciti čim vas fotografiraju.
Harold se ţalosno osmjehnuo. - Ne mogu primiti bocu, odvrnuti čep i
baciti piće. Rođen sam netom poslije rata, Kate. Mi ne preuveličavamo svoje
zasluge i ne bacamo hranu. Tako su nas odgajali.
Kate je podigla ruke i zagrlila ga, sva oznojena.
Harold joj je ţelio uzvratiti zagrljaj, ali samo je bespomoćno stajao dok
je ona grlila njega. Moţda je to još jedan simptom njegove generacije? U
svakom slučaju je promatrao ljude oko sebe, odjevene u kratke majice bez
rukava i kratke hlače i zapitao se je li postao suvišan.
- Što vas muči? - upitala je. - Svako malo odlutate.
Harold je stao uspravnije. - Prati me osjećaj da je sve ovo pogrešno.
Sva ta buka. Sav taj meteţ. Cijenim sve što svi ti ljudi rade, ali ne vidim
kako će išta od toga pomoći Queenie. Jučer smo prešli samo deset
kilometara. A dan prije toga jedanaest. Pitam se trebam li otići.
Kate se izvila jako naglo, kao da ju je netko snaţno udario po bradi. -
Otići?
- Vratiti se na cestu.
- Bez nas? - rekla je. U očima joj se vidjela panika. - Ne smijete. Ne

~ 163 ~
moţete nas napustiti. Ne sad.
Harold je kimnuo.
- Obećajte mi - ščepala ga je za nadlakticu. Njezin zlatni vjenčani
prsten je zablistao na suncu.
- Naravno da neću nastaviti bez vas - malo su hodali u tišini. Harold je
poţalio što je izrazio svoje sumnje. Bilo je jasno da ih Kate ne moţe
podnijeti.
No iako je dao obećanje, Harold je i dalje osjećao nemir. Bilo je dana
kad su dobro napredovali, no sa svim bolestima i toliko potpore javnosti
trebala su im gotovo dva tjedna da prijeđu stotinu kilometara i još nisu
stigli do Darlingtona. Harold je zamislio kako Maureen gleda njegove
fotografije u novinama i posramio se. Pitao se što misli dok ih gleda. Misli li
da je Harold budala.
Jedne večeri, dok su pratioci i ljudi koji su im došli dati podršku
pjevali pored vatre uz gitaru, Harold je dohvatio svoj ruksak i iskrao se.
Nebo je bilo toliko jasno i toliko crno da je pulsiralo sjajem zvijezda, a
mjesec se još jednom počinjao stanjivati. Harold se prisjetio one noći koju
je proveo u štaglju u blizini Strouda. Nitko nije znao istinu o tome zašto
hoda k Queenie. Svi su izvodili svoje zaključke. Mislili su da je sve ovo
ljubavna priča, ili čudo, ili nešto lijepo, čak i hrabrost, ali istina nije bila ni
blizu tome. Prestrašio se raskoraka između onoga što je znao on i što su
vjerovali drugi ljudi. Osjetio se, osvrćući se prema logoru, osamljeno čak i
usred svih njih. Vatra je bila kugla svjetlosti u tami. Do njega su doprli
glasovi i smijeh i Harold je shvatio da su sve to stranci.
Mogao bi nastaviti hodati. Ništa ga ne spriječava. Istina, dao je
obećanje Kate, ali njegova odanost prema Queenie bila je snaţnija od toga.
Naposlijetku, ima sve što mu je potrebno. Svoje cipele. Kompas. Darove za
Queenie. Mogao bi krenuti neizravnim putem prema Berwicku, moţda
preko brda, i izbjegavati ljude u potpunosti. Korak mu se ubrzao, a s njim i
bilo. Mogao bi hodati noćima. Ponovno ustajati prije zore. Mogao bi stići do
Berwicka za nekoliko tjedana.
Tada je, u noći, začuo Katein slab glas kako ga doziva, te psa koji je
lajao do njezinih nogu. Ĉuo je i druge glasove - neke je prepoznao, neke nije
- kako viču “Harolde“ u tamu. Odanost koju je osjećao prema njima nije
bila jednaka odanosti koju je osjećao prema Queenie, ali zasluţivali su više
nego da ih napusti bez objašnjenja. Polako je krenuo natrag.
Rich je izronio iz tame baš kad je Harold ušao u krug blage svjetlosti
što se širila oko vatre. Kad je opazio starca, potrčao je prema njemu i
obavio ga rukama.
- Mislili smo da ste otišli.

~ 164 ~
 Glas mu je podrhtavao. Moţda je pio. U svakom slučaju je smrdio kao
da je pio. Toliko se objesio o njega da je Harold izgubio ravnoteţu i gotovo
pao.
- Polako - nasmijao se Rich. Bio je to rijedak trenutak naklonosti, iako
pomalo teturav, no Harold, kojeg je Rich čvrsto zagrlio, ostajao je bez daha i
osjećao se kao da ga Rich polako davi.
Idućeg dana u novinama se pojavila fotografija ispod koje je pisalo
MOŢE LI HAROLD FRY IZDRŢATI DO CILJA? Izgledalo je kao da se Harold
srušio Richu na ruke.

23
Maureen i Harold

M
aureen više nije mogla trpjeti šutke. Povjerila je Rexu da
namjerava krenuti za Haroldom usprkos Davidovim savjetima.
Razgovarala je sa suprugom, nadao se da bi hodočasnici mogli
stići do Darlingtona idućeg poslijepodneva. Znala je da je prekasno da se
iskupi radi prošlosti, ali mora ga još jednom, posljednji put, pokušati
nagovoriti da se vrati doma.
Ĉim se razdanilo Maureen je dohvatila ključeve automobila sa stolića u
hodniku i ubacila ruţ boje koralja u torbicu. Zaključavajući kućna vrata,
iznenadila se kad ju je Rex zazvao. Imao je šešir za sunce, sunčane naočale
i u ruci stiskao kartu Velike Britanije.
- Pomislio sam da bi ti dobro došao navigator - rekao je. - Autoklub
kaţe da bismo trebali stići do Darlingtona kasno poslijepodne.
Kilometri su brzo prolazili, no Maureen ih je jedva primjećivala.
Izgovarala je riječi znajući da u njima nema previše smisla, kao da izgovara
samo one koje predstavljaju vrh planine osjećaja koja se krije ispod njih.
Što ako ju Harold ne ţeli vidjeti? Što ako su s njim drugi hodočasnici?
- A što ako si u krivu, Rex? - rekla je. - A što ako Harold ipak jest
zaljubljen u Queenie? Moţda da mu ipak radije pišem? Što misliš? Moţda
bih se bolje izrazila u pismu.
Kad Rex nije ništa odgovorio, okrenula se prema njemu i primijetila da
izgleda malo uspaničeno. - Je li ti dobro?

~ 165 ~
 Rex je kratko kimnuo, kao da se boji i pomaknuti. - Prestigla si tri
tegljača i autobus - rekao je Rex. - A cesta ima jednu traku.
Dodao je da je dobro, ali je nastavio sjediti jako mirno i samo gledao
kroz prozor.

Bilo je jako lako naći Harolda i hodočasnike. Netko je u pješačkoj zoni

na glavnom gradskom trgu dogovorio fotografiranje s njima za turiste i
Maureen se umiješala u hrpicu turista. Fotografima je naređivao neki
visoki čovjek, a vidjela je još i nekoga u kostimu gorile koji je izgledao kao
da hitno mora sjesti, bucmastu ţenu sa sendvičem u rukama i mladića
sumnjivog izgleda. Kad je ugledala Harolda, Maureen je napustila
odvaţnost kao da je i ona jedna od neznanaca koji su se došli s njime
fotografirati. Već ga je vidjela na vijestima lokalnih televizijskih postaja, a u
torbici je imala isječke iz novina, ali ništa od toga nije ju pripremilo za
susret s Haroldom „u stvarnom ţivotu“, kako je to David govorio. Harold
sigurno nije mogao postati viši ili krupniji, ali promatrajući ovog gusara
koji je preţivio oluje, koţe tamne kao da je štavljena, kovrčave kose,
Maureen se osjetila krhkijom i jednodimenzionalnom. Pokolebala se baš
zbog te njegove vitalnosti koja je isijavala i kroz ofucan izgled; kao da je
konačno postao čovjek koji je oduvijek trebao biti. Majica koja ga je
identificirala kao hodočasnika bila je zamrljana, otrcana oko vrata. Njegove
jedriličarske cipele bile su bezbojne, koţa toliko istanjena da je oblik
stopala gotovo bio vidljiv kroz njih. Harold je uhvatio Maureenini pogled i
ukipio se. Zatim je rekao nešto visokome muškarcu pored sebe i odvojio se
od grupe.
Dok je Harold hodao prema njoj, smiješio se toliko otvoreno da je
Maureen morala odvratiti pogled, nespremna na sveobuhvatnost tog
osmijeha. Nije znala da li da mu pruţi usne ili obraz i u posljednjoj se
sekundi predomislila, pa ju je umjesto toga poljubio posred nosa, a njegova
brada je bocnula Maureenino lice. Ljudi su ih promatrali.
- Zdravo, Maureen - glas mu je bio dubok i pun samopouzdanja.
Maureen su koljena zaklecala. - Što te vodi sve do Darlingtona.
- Ah, tako - slegnula je ramenima. - Rexu i meni je dobro došla
voţnjica.
Osvrnuo se, vedra lica. - Zaboga, zar je i Rex ovdje?
- Otišao je do papirnice. Treba spajalice. A nakon toga će posjetiti
muzej ţeljeznice. Imaju Locomotion 1.
Harold je stajao nadvijajući se nad nju, ozareno i netremice ju
gledajući u oči. Maureen se osjećala kado stoji pod reflektorima. - To je

~ 166 ~
parna lokomotiva - dodala je, jer Harold još uvijek nije ništa govorio, samo
se smiješio. Nije mogla prestati piljiti u njegove usne. Usprkos oštroj bradi,
njegove su vilice izgubile svoju ukočenost. Usne su mu izgledale mekano.
Postariji gospodin je dohvatio megafon i obratio se okupljenima. -
Kupujte koliko vam srce ţeli! To je riječ Boţja! Kupovina je ono što da je
smisao našim ţivotima! Isus je došao na zemlju kupovati! - bio je bos.
To je probilo led. Harold i Maureen su se nasmiješili i Maureen se
osjetila kao urotnica, kao da su njih dvoje jedini ljudi na svijetu koji su
ispravno shvatili čovjekove riječi. - Ljudi - znalački je odmahnula glavom.
- Svakakvih nas ima - rekao je Harold.
U toj njegovoj primjedbi nije bilo ničega omalovaţavajućeg, niti
prijekornog. Zvučala je velikodušno prije svega, kao da je neobičnost
drugih ljudi nešto veličanstveno, no Maureen se svejedno osjećala
uskogrudno. - Imaš li vremena za nešto toplo? - rekla je. Nije znala zašto je
Earl Grey nazvala „nečim toplim“, inače to ne bi rekla. A sam Bog zna da se
osjetila jako engleski i prosječno s tom ponudom.
- Bio bi mi uţitak, Maureen - rekao je Harold.

Odabrali su kafić u prizemlju lančane robne kuće jer je Maureen rekla

da čovjek moţe vjerovati stvarima koje poznaje. Djevojka za pultom je piljila
u Harolda kao da se pokušava prisjetiti tko je, a Maureen je istovremena
bila ponosna, ali se i osjećala kao višak. Tik prije polaska obula je potpuno
nove tenisice i sad je shvatila da blješte poput dva mala svjetionika.
- Toliko izbora - rekao je Harold, razgledavajući peciva i kolače, svako
u svojoj papirnatoj kukuljici. - Sigurno ti ne smeta što ti plaćaš, Maureen?
Maureen je samo ţeljela buljiti u Harolda. Godinama nije vidjela toliku
ţivost u njegovim plavim očima. Protrljao je vrhove svoje dugačke brade
palcem i kaţiprstom i kovrče su se uvile poput ukrasa na torti. Zapitala se
je li djevojka za pultom shvatila da je ona Haroldova supruga.
- Što ćeš naručiti? - upitala je. Ţeljela je dodati „dušo“, ali ta je riječ
bila presrameţljiva da izađe.
Harold je upitao bi li mogao naručiti kolač s okusom čokoladice Mars i
frape od jagode. Maureen se kreštavo nasmijala smijehom koji kao da se
upravo rasuo iz vrećice.
- Meni čaj, molim - obratila se djevojci iza pulta. - S mlijekom, bez
šećera.
Harold se onako dobrostivo nasmiješio djevojci, koja je na majici, na
lijevoj strani grudi, imala pločicu s imenom. Na Maureenino iznenađenje,

~ 167 ~
djevojka je pocrvenila od vrata naviše i široko se osmjehnula.
- Vi ste onaj iz vijesti - rekla je. - Onaj hodočasnik. Moji frendovi misle
da ste super. Biste li mi se potpisali? - ispruţila je ruku i u njoj flomaster i
Maureen je još jednom zapanjeno promatrala Harolda kako se potpisuje
trajnim flomasterom na mekanu koţu iznad djevojčinog zgloba: Sve
najbolje, Harold. Nije ni trepnuo.
Djevojka je savinula ruku i dugo ju promatrala s najvećom
koncentracijom. Zatim je poslagala pića i deserte na posluţavnik i dodala
još jednu pogačicu. - Ovime vas ja častim - rekla je.
Maureen nikad u ţivotu nije vidjela nešto takvo. Dopustila je Haroldu
da ju odvede do stola i kao da se cijela prostorija rastvorila, utihnula da ga
pusti da prođe. Primijetila je da drugi gosti bulje u Harolda i nešto šapuću
jedni drugima, usta zaklonjenih dlanovima. Za stolom u kutu su tri
gospođe njezinih godina pile čaj. Zapitala se gdje su njihovi supruzi: igraju
li moţda golf, ili su pokojni, ili su i oni nekamo odšetali i ostavili ih same.
- Dobar dan - rekao je Harold vedro, pozdravljajući potpune neznance.
Odabrao je stol pored prozora da drţi psa na oku. Pas je leţao vani na
pločniku ţvačući kamen, kao da je čekanje baš ono što ga zanima.
Maureen je osjetila nalet suučesništva s njime.
Maureen i Harold sjeli su jedno nasuprot drugome, ne jedno do
drugoga. I iako je Maureen pila čaj s Haroldom svakog dana posljednjih
četrdesetsedam godina, dok ga je sad lijevala, ruke su joj se tresle.
Haroldovi obrazi su se uvukli dok je vukao frape kroz slamku i slijetao mu
u usta uz glasan zvuk srkanja. Maureen je pričekala nekoliko trenutaka da
Harold u miru proguta, no na kraju je ispalo da je čekala predugo, jer su
oboje zaustili u isti trenutak.
- Lijepo te -
- Krasno da si -
Nasmijali su se kao da se jedva poznaju.
- Ne, ne - rekao je Harold.
- Prvo ti - rekla je Maureen.
Ovo je izgledalo kao još jedan sukob i vratili su se svatko svojem
napitku. Maureen je dolila još mlijeka u šalicu, ali ruka joj je ponovno
drhtala i mlijeko je izletjelo u bujici. - Prepoznaju li te često ljudi, Harolde?
- zvučala je kao novinarka koja ga intervjuira za televiziju.
- Ono što mene zapanjuje, Maureen, je koliko su svi dragi.
- Gdje si proveo prošlu noć?
- Na polju.
Maureen je zatresla glavom u čuđenju, ali Harold ju je sigurno krivo
shvatio. - Ne smrdim valjda? - rekao je brzo.

~ 168 ~
 - Ne, ne - odvratila je Maureen jednako ţurno.
- Oprao sam se u potoku, pa zatim opet na fontani. Samo što nemam
sapuna - već je bio dovršio svoj kolač s okusom Marsa i sad je rezao
besplatnu pogačicu. Jeo je toliko brzo da je izgledalo kao da udiše hranu.
- Mogla bih ti ja kupiti sapuna - rekla je. - Mislim da sam prošla pored
Body Shopa.
- Hvala ti. Ljubazno od tebe. Ali ne ţelim nositi previše.
Maureen se posramila jer ništa ne razumije. Ţeljela mu je pokazati
koliko se promijenila, a sad tu sjedi dosadna kao i inače. - Aha - rekla je,
kimajući. Bol joj se proširila tijelom, steţući joj grlo i zarobivši riječi u njoj.
Harold joj je pruţio zguţvanu maramicu i Maureen je zarila lice u tu
neurednu toplinu. Maramica je mirisala po Haroldu i po nekim davnim
vremenima. To joj nije trebalo. Suze su joj navrle na oči.
- Ovo je samo zato što te ponovno vidim - rekla je. - Izgledaš tako
dobro.
- I ti izgledaš dobro, Maureen.
- Ne izgledam, Harolde. Ja izgledam kao netko koga su ostavili.
Obrisala je lice, ali suze su joj još uvijek tekle između prstiju. Bila je
sigurna da cura za pultom bulji u njih, i ostali gosti i gospođe bez muţeva.
Pa neka. Neka samo bulje.
- Nedostaješ mi, Harolde. Da se barem vratiš doma - rekla je i čekala,
dok joj je krv ubrzano tekla ţilama.
Harold je naposlijetku protrljao glavu kao da ga boli, ili kao da mora
istresti nešto iz kose. - Nedostajem ti?
- Da.
- I ţeliš da se vratim doma?
Maureen je kimnula. Nije mogla ponoviti te riječi. Harold se ponovno
počešao po glavi i zatim ju pogledao u oči. Maureen je osjetila kako joj
ţeludac poskakuje.
- I ti meni nedostaješ - rekao je polako. - Ali, Maureen, potratio sam
čitav ţivot ne radeći ništa. A sad konačno radim nešto. Moram ovo dovesti
do kraja. Queenie me čeka. Vjeruje u mene. Shvaćaš li?
- Pa, shvaćam - rekla je. - Shvaćam, da. Naravno da shvaćam - otpila
je gutljaj čaja. Bio je hladan. - Ali - ţao mi je, Harolde - ne vidim kako se ja
u sve to uklapam. Znam da si ti sad hodočasnik i sve to. Ali ne mogu
prestati razmišljati o sebi. Nisam toliko nesebična kao ti, ţao mi je.
- Nisam ja ništa bolji ni od koga drugoga. Doista nisam. Svatko moţe
ovo što ja radim. Ali moraš se riješiti svega. To nisam znao na početku, ali
sada znam. Moraš se riješiti stvari za koje misliš da su ti potrebne, kao

~ 169 ~
kreditnih kartica i telefona i karata i svega toga - gledao ju je blistavih očiju
i postojanog osmijeha.
Maureen je podigla šalicu i tek kad joj je tekućina ušla u usta sjetila se
da se čaj već ohladio. Ţeljela ga je upitati moraju li hodočasnici putovati i
bez supruga, ali ipak nije. Navukla je na lice jedan od onih veselih izraza
koji su boljeli od ukočenosti i zatim pogledala kroz prozor, iza kojeg je
Haroldov pas još uvijek čekao.
- Jede kamen.
Harold se nasmijao. - Stalno to radi. I čovjek mora paziti da mu ga ne
baci. Ako mu ga baciš, pomisli da uţivaš u bacanju kamenja i slijedit će te.
Ništa ne zaboravlja - Maureen se još jednom osmjehnula. Ovog puta bez
boli.
- Jesi li mu dao ime?
- Samo Pas. Nije mi se činilo ispravnim nazvati ga bilo kako drugačije.
On pripada samo sebi, tako ja to vidim. Ĉinilo mi se da bi mu davanje
imena izgledalo kao pokušaj prisvajanja.
Maureen je kimnula, ne znajući što da na to kaţe.
- Znaš - rekao je Harold naglo - mogla bi i ti hodati s nama.
Pruţio je ruku prema njezinoj i Maureen mu je dopustila da ju primi.
Dlanovi su mu bili toliko zamrljani i toliko puni ţuljeva, a njezine su ruke
djelovale toliko blijedo i delikatno da se Maureen pitala kako su uopće ikad
pripadale zajedno. Ruka joj je počivala u suprugovoj, a ostatak tijela kao da
je odumro.
Mislima su joj prolazili trenutci njihovog braka, poput niza fotografija.
Ugledala ga je kako srameţljivo izlazi iz kupaonice one večeri kad su se
vjenčali; kad su joj se njegova gola prsa učinila toliko lijepima da je glasno
uzdahnula, a on se preplašio i brzo navukao sako. Vidjela je Harolda u
bolnici kako gleda njihovog tek rođenog sina i pruţa mu prst. Vidjela je i
sve one slike u koţom uvezanim albumima slikane svih onih godina koje je
bila izbrisala iz pamćenja. Sve su te slike prošle njezinim mislima poput
munje, toliko brzo da ih ne bi raspoznao nitko osim nje. Uzdahnula je.
Sve je to bilo toliko daleko i sada je među njima stajalo toliko drugih
prepreka. Ugledala je sebe i Harolda prije dvadeset godina, kako stoje jedno
do drugoga sa sunčanim naočalama, nesposobni dodirnuti jedno drugoga.
Haroldov je glas razgrnuo zavjese njezinih misli. - Što ti misliš? Misliš
li da bi mogla poći s nama, Maureen?
Polako je izvukla ruku iz Haroldove i odmaknula se zajedno sa
stolcem. - Prekasno je za to - promrmljala je. - Ne bih rekla.
Ustala je, ali Harold je ostao sjediti, pa se već osjećala kao da su se
rastali. - Moram se brinuti za vrt. A imam i Rexa. Uostalom, nemam svoje

~ 170 ~
stvari. Ovdje.
- Ne trebaš... -
- Trebam - rekla je.
Harold je zagrizao donju usnicu i kimnuo, ne podiţući pogled, kao da
mu je sve jasno.
- Bolje da se vratim. Rex te pozdravlja, usput. A ja sam ti donijela
flastera. I jedan onakav voćni napitak koje oboţavaš - gurnula je sve to na
neutralan dio stola na pola puta između sebe i Harolda. - Ili moţda
hodočasnici ne koriste flastere?
Harold se nagnuo unatrag da utrpa oba dara u dţep. Hlače su mu bile
prevelike i plesale su mu oko bokova. - Hvala ti, Maureen. I jedno i drugo
će mi dobro doći.
- Bilo je sebično od mene traţiti da odustaneš od hodanja. Oprosti mi,
Harolde.
Harold je oborio glavu toliko nisko da se Maureen zapitala je li moţda
zaspao tamo za stolom. Sad mu je vidjela vrat i njeţnu koţu na vrhu leđa
koju sunce nije dodirnulo. Osjetila je kako joj tijelom prolazi drhtaj, kao da
ga promatra golog prvi puta. Kad je podigao glavu i oči su im se susrele,
zarumenjela se.
Harold je odgovorio toliko tiho da su njegove riječi bile kao dio zraka. -
Ja sam taj kojem treba oprostiti.

Rex ju je čekao na suvozačkom mjestu s kavom u čaši od stiropora i

uštipkom omotanim u papirnati ubrus. Maureen je sjela do njega i polako i
pravilno udisala da spriječi još suza. Ponudio joj je oboje, ali Maureen nije
imala apetita.
- Ĉak sam rekla i „ne bih rekla“. Ne mogu vjerovati da sam to rekla.
- Lijepo se isplači.
- Hvala ti, Rex, ali mislim da sam dovoljno plakala. Radije više ne bih.
Otrla je oči i pogledala van, na ulicu, na ljude koji su hodali svojim
putem. Posvuda oko nje kao da su bili samo parovi; stari, mladi, hodajući
jedno uz drugo ili malo udaljeni. Svijet u paru učinio joj se tako
uţurbanim, tako sigurnim u sebe. - Prije mnogo godina, kad smo se Harold
i ja tek bili upoznali, zvao me Maureen. Zatim je to promijenio u Maw i tako
me zvao dugo godina. Ovih dana me ponovno zove Maureen - rekla je.
Dodirnula je usne rukama da spriječi još riječi da izađu.
- Ţeliš li da ostanemo - čula je Rexov glas. - Ţeliš li još jednom
razgovarati s njim?

~ 171 ~
 Maureen je upalila motor. - Ne. Idemo doma.
Dok su odlazili, opazila je Harolda, stranca koji joj je mnogo godina bio
suprug, kako hoda dok uz njega trčkara pas, a prati ga grupa sljedbenika
koje ona ne poznaje - ali nije ni domahnula pozdrav, niti zatrubila. Bez
pompe i ceremonija, čak i bez pravog oproštaja, odvezla se od Harolda i
pustila ga da hoda.

Dva dana kasnije Maureen se probudila i ugledala vedro nebo puno

obećanja i lišće koje je plesalo na laganom povjetarcu. Savršen dan za
pranje rublja. Otišla je po ljestve i skinula zavjese. Svjetlost, boje i teksture
prelili su se sobom kao da su do tog trenutka bili zarobljeni iza zavjesa.
Zavjese su bile bijele i suhe do kraja dana.
Maureen ih je sloţila, pospremila u vrećice i odnijela u Caritas.

~ 172 ~
 24
Harold i Rich

N
akon što se Harold rastao od Maureen, nešto se dogodilo. Kao da su
se oko jednog dijela Harolda zatvorila neka vrata za koja nije bio
siguran bi li radije da su ostala otvorena. Više nije uţivao
zamišljajući zabavu dobrodošlice koju će mu sestre i pacijenti prirediti kad
stigne u hospicij. Više nije mogao zamisliti kraj svojeg putovanja. Hodali su
sporo i svađajući se toliko da je grupi trebalo gotovo dva tjedna da stigne iz
Darlingtona u Newcastle. Harold je posudio Wilfu svoj vrbov štap i nije ga
dobio natrag.
Maureen je rekla da joj nedostaje. Da ţeli da se vrati. Haroldu to nije
izlazilo iz glave. Pronalazio je isprike da posudi mobitel i nazove ju.
- Dobro sam - rekla bi Maureen. - Ide - ispričala bi mu o dirljivom
pismu koje im je stiglo u sandučić, ili o kakvom sitnom poklonu; ili bi
pričala o napredovanju mahuna. - Ali ne zanimaju tebe moje stvari - dodala
bi. A Harolda je zanimalo. Silno je ţelio sve to znati.
- Opet na telefonu? - upitao bi Rich iscereno, ali bez iskrenog
zanimanja.
Rich je ponovno optuţio Wilfa za krađu i Harold se u sebi pobojao da je
u pravu. Nije mu bilo lako uporno braniti mladića kad je duboko u sebi
znao da je jednako nepouzdan kao David. Wilf čak ne bi ni skrivao svoje
prazne boce. Ponekad bi im trebalo sramotno dugo da ga probude i čim bi
se našao na nogama, na nešto bi se ţalio. Pokušavajući ga zaštititi, Harold
je drugima pričao da ga ponovno muči stara ozljeda desne noge. Ĉesto je
predlagao da stanu i odmore se. Ĉak je i predlagao da nastave bez njega.
Ne, ne, odvraćali bi u zboru. Harold je lice njihovog hodočašća. Ne bi mogli
nastaviti bez njega.
Po prvi put je počeo osjećati olakšanje kad bi stigli do grada. Wilf bi u
gradovima oţivio. A Haroldu je pogled na druge ljude, na izloge trgovina,
razmišljanje o stvarima koje mu nisu bile potrebne ponudilo izliku da se
udalji od razmišljanja o tome što je pošlo po krivu s njegovim putovanjem.
Nije znao kako je stvorio nešto što je toliko nadraslo njegovu sposobnost da

~ 173 ~
time ovlada.
- Neki mi je tip ponudio hrpu love za moju priču - rekao je Wilf,
sustiţući ga trkom. Ponovno se tresao, a dah mu je smrdio po alkoholu. -
Odbio sam ga, gospodine Fry. Drţim se ja vas.
Hodočasnici su podizali tabore, ali Harold više nije sjedio s njima dok
bi kuhali ili planirali rutu za idući dan. Rich je počeo loviti zečeve i ptice,
kojima bi zatim derao koţu i skidao perje i pekao ih nad vatrom. Od
pogleda na sirotu ţivotinju, tako ogoljenu i nabijenu na kolac, Harold bi se
stresao. Osim toga, Richeve su oči tih dana bile nekako gladne i divlje, što
je Harolda podsjetilo i na njegovog oca i na Napiera i uznemirilo ga. Richeva
hodočasnička majica bila je zamrljana krvlju. Počeo je oko vrata nositi
nisku zuba malih glodavaca. To je Harolda potpuno odvratilo od njegove
kuhinje.
Umoran i sve prazniji iznutra, Harold bi šetao ususret noći uz glasanje
zrikavaca, dok su zvijezde izbijale na nebu. Jedino se u tim trenutcima
osjećao slobodnim i povezanim. Sjetio bi se Maureen i Queenie. Sjetio bi se
prošlosti. Mogli su proći sati, a Harold ne bi znao jesu li prošli dani, ili niti
minuta. Kad bi se vratio k grupi, neki bi već spavali, neki pjevali, a njega bi
preplavila panika. Što on radi s ovim ljudima?
Dok je Harold tako lutao, Rich je jedne večeri sazvao sastanak. Jako je
zabrinut, rekao je. Nije mu lako ovo reći, ali netko mora; Queenie ne moţe
još dugo izdrţati. S obzirom na to, predloţio je da mala grupa hodočasnika,
s njim na čelu, krene poprijeko otoka. - Znam da je ovo svima nama teško,
jer svi volimo Harolda. Meni je svo ovo vrijeme bio poput oca. Ali usporava
nas. Noga mu je u lošem stanju. Pola noći nekamo luta. A sad i posti. Nije
čovjek kakav je bio -
- Ne posti - pobunila se Kate. - Kaţeš to kao da ima nekakve veze s
religijom. Samo nije gladan.
- Što god da radi, nije više za putovanje. Bolje da kaţemo kako stvari
stoje. Moramo razmisliti kako moţemo pomoći.
Kate je isisala nešto vlaknasto i zeleno iz straţnjeg zuba. - Sereš - rekla
je.
Wilf je zakikotao histeričnim smijehom i tema je napuštena, ali Rich je
ostatak večeri sjedio jako tiho i mirno, malo podalje od grupe, rezbareći
grančicu noţem, skidajući slojeve i šiljeći joj vrh.
Harolda su ujutro probudili povici. Richev noţ je nekamo nestao.
Nakon detaljne potrage po polju, obali rijeke i grmlju, postalo je očito da je
Wilf nestao nekamo s noţem. A nestao je, kako je Harold ubrzo otkrio, i
blistavi uteg za papir kupljen za Queenie Hennessy.
Ĉovjek-gorila obavijestio ih je da je Hodočasnik Wilf izradio vlastitu

~ 174 ~
stranicu na Facebooku. Već je više od tisuću ljudi potvrdilo da ima se
sviđa. Pisao je privatne sitnice s putovanja, i o ljudima koje je spasio.
Napisao je i nekoliko molitava. Obećao je oboţavateljima da će više priča
pronaći u subotnjem izdanju novina.
- Rekao sam vam da mali ne valja - rekao je Rich preko logorske vatre.
Kroz tamu je probadao Harolda pogledom.

Harolda je mladićev nestanak duboko pogodio. Hodao je podalje od

ostalih i pogledom pretraţivao sjenke u potrazi za znakovima. U gradovima
bi zagledavao u prozore pubova i promatrao grupice mladića u nadi da će
ugledati Wilfovo ispijeno, boleţljivo lice, ili začuti onaj iritirajući štektavi
smijeh. Osjećao se kao da je iznevjerio mladića i da je opet napravio što
uvijek radi. Ponovno je počeo loše spavati, a ponekad ne bi uopće zaspao.
- Izgledate umorno - rekla mu je Kate. Malo su se udaljili od grupe i
sjedili su u jarku od cigle uz potok. Voda je bila nepomična i gusta, više je
nalikovala na zeleni baršun, nego na tekućinu. Dalje uz obalu bilo je
vodene metvice i dragušca, ali Harold je znao da ga branje bilja više neće
razveseliti.
- Osjećam se kao da sam jako daleko od mjesta s kojega sam krenuo.
Ali isto se tako osjećam i jako daleko od cilja - zijevnuo je i kao da mu se od
toga streslo cijelo tijelo. - Što mislite zašto je Wilf otišao?
- Bilo mu je dosta. Ne mislim da je bio zao ili tako nešto. Mlad je.
Površan.
Harold se osjećao kao da konačno razgovara s nekim bez
prenemaganja, kao u ranim danima, kad nitko ništa nije očekivao od njega,
pa čak ni on sam. Povjerio je Kate da ga Wilf podsjeća na njegovog sina i da
ga to što je iznevjerio Davida u posljednje vrijeme zna zaboljeti i više nego
nelojalnost koju je pokazao prema Queenie. - Kad je moj sin bio malen,
shvatio sam da je bistar. Po cijele je dane bio u sobi i pisao zadaće i učio.
Kad ne bi dobio peticu, rasplakao bi se. Ali kasnije mu se inteligencija obila
o glavu. Bio je previše pametan. Bio je usamljen. Upisao se na Cambridge i
počeo piti. Ja sam za školu bio toliko bedast da me njegova inteligencija
zadivila. Neuspjesi su bili gotovo jedino u čemu sam bio dobar.
Kate se nasmijala i brada joj se spojila s vratom. Usprkos njezinoj
gruboj vanjštini, Harold je shvatio da ga druţenje s bucmastom Kate
smiruje. - Nisam ovo rekla ostalima, ali moj je vjenčani prsten nestao prije
nekoliko noći - rekla je.
Harold je uzdahnuo. Znao je da ne bi trebao vjerovati Wilfu, ali nekako

~ 175 ~
je vjerovao i da u svim ljudima postoji dobrota, samo što ovog puta nije
uspio doprijeti do nje.
- Prsten nije vaţan. Suprug i ja smo se ionako nedavno razveli. Ne
znam zašto sam ga i dalje nosila - Kate je ispruţila prste bez ukrasa. -
Moţda mi je Wilf zapravo učinio uslugu.
- Jesam li trebao učiniti više, Kate?
Kate se osmjehnula. - Ne moţete spasiti svakoga - zastala je. - Viđate li
još uvijek svog sina? - upitala je zatim.
Ovo ga je pitanje zaboljelo. - Ne.
- Pretpostavljam da vam nedostaje? - rekla je.
Još ga od Martine nitko nije pitao ništa o Davidu; usta su mu se
osušila, a srce ubrzalo. Ţelio joj je opisati kakav je osjećaj pronaći svojeg
sina u jezercu rigotine i odnijeti ga u krevet i pobrisati pod i ujutro se
praviti da se ništa od toga nije dogodilo. Ţelio joj je ispričati kakav je osjećaj
biti dijete i pronaći svog oca u istom stanju. Ţelio je reći, što se dogodilo?
Jesam li ja kriv? Jesam li ja poveznica? Ali nije. Nije ju htio toliko
opterećivati. Kimnuo je i rekao da; David mu nedostaje.
Sjedeći ruku obavijenih oko koljena, zamislio je samog sebe kao
tinejdţera kako leţi u svojoj sobi, osluškujući tišinu u kojoj nije bilo
njegove majke. Sjetio se kako je čuo da je Queenie otišla i snuţdio se u
stolici jer se nije došla oprostiti. Vidio je Maureen, blijedu od mrţnje, kako
lupa vratima gostinjske sobe. Ponovno je proţivio posljednji put kad je
posjetio oca.
- Stvarno mi je ţao - rekla je sestra. Drţala je Harolda za rukav jakne i
gotovo ga odvlačila od oca. - Ali djeluje uznemireno. Moţda bi bilo bolje da
završite posjet.
Pogledavajući preko ramena dok je odlazio, Harold je posljednji put
vidio oca kao sitnog čovječuljka koji baca ţličice za čaj i viče da on nema
sina.
Kako bi joj mogao sve ovo reći? Trebao bi mu cijeli ţivot. Mogao bi
pokušati pronaći prave riječi, ali njoj nikada ne bi značile ono što znače
njemu. „Moja kuća“, rekao bi, a njoj bi se u glavi stvorila slika njezine kuće.
Nije bilo načina da joj sve to ispriča.
Kate i Harold su još neko vrijeme sjedili u tišini. Harold je osluškivao
vjetar među listićima vrbe i promatrao ih kako plešu. Šiljaste stabljičice
cipreja i noćurka svjetlucale su u mraku. Od logorske vatre doprli su
smijeh i povici; Rich je organizirao noćnu igru lovice. - Kasno je - rekla je
Kate naposlijetku. - Potreban vam je san.
Vratili su se k drugima, ali Haroldu san nije dolazio na oči. Glavom su
mu još letjele slike njegove majke; pokušavao se prisjetiti neke uspomene

~ 176 ~
na nju koja bi mu donijela utjehu. Pomislio je na hladnoću doma njegovog
djetinjstva i na miris viskija koji se uvlačio čak i u njegovu školsku odjeću i
na kišni ogrtač kojeg je dobio kao dar za šesnaesti rođendan. Po prvi put si
je dozvolio da osjeti bol djeteta kojeg ne ţele ni otac, ni majka. Satima je
tumarao u tami, pod nebom obasjanim svjetlošću bezbrojnih zvijezda.
Mislima su mu se redale slike Joan kako vlaţi prst i okreće stranicu
časopisa o putovanjima, kako koluta očima dok ruka njegovog oca drhtavo
poseţe za bocom, ali nigdje nije pronašao sliku Joan kako ljubi Haroldovu
glavu, ili mu čak samo govori da će sve biti u redu.
Je li se ikad zapitala gdje je on? Kako je?
Vidio je odraz njezinog lica u pudrijeri dok je mazala usne crvenim
ruţem. Radila je to toliko pomno kao da pokušava nešto zarobiti iza slojeva
boje.
Dok se prisjećao kako su im se jednom prilikom tako susreli pogledi,
preplavila ga je bujica osjećaja. Zastala je usred tog rituala tako da joj je
jedna usnica izgledala kao da pripada Joan, a druga kao da pripada
njegovoj majci. Dok mu je srce tukla toliko silno da mu je od toga
podrhtavao glas, skupio je hrabrost i progovorio. - Hoćeš li mi nešto reći,
molim te? Jesam li ruţan?
Prasnula je u smijeh. Jamice na obrazima bile su joj toliko duboke da
je Harold mogao zamisliti kako u njih stane vršak njegovog prsta.
Njegovo ju pitanje nije trebalo nasmijati. Bilo je nevino. Ali u
nedostatku tjelesne njeţnosti, njezin je smijeh bio jedina zamjena. Poţelio
je da nije poderao njezino jedino pismo. Dragi sinko. Bar bi nešto imao. Bilo
bi nešto i da je zagrlio Davida i obećao mu da će se stvari popraviti. Harold
nije osjećao ništa osim tjeskobe zbog učinjenoga što nije mogao izbrisati.
Kad se prije zore vratio do svoje vreće za spavanje, Harold je ispod
gornjeg dijela pronašao mali zamotuljak u kojem su bili okrajak kruha,
jabuka i boćica vode. Obrisao je oči i pojeo, ali svejedno nije zaspao.

Kad se na obzoru ukazala već jasna slika Newcastlea, napetosti u

grupi još su jednom porasle. Kate uopće nije htjela ulaziti u grad. Netko
drugi imao je kurje oči i bio mu je potreban liječnik, ili barem hitna pomoć.
Rich je imao toliko toga za reći o smislu modernog hodočašća da je čovjek-
gorila već trebao novu biljeţnicu. Sve ih zbunjujući, Harold je upitao grupu
bi li mogli malo skrenuti s puta i svratiti do Hexhama. Iz dţepa jakne je
izvukao posjetnicu koju mu je bio dao onaj poslovni čovjek u motelu u
kojem je proveo prvu noć. Bila je zguţvana, ofucanih rubova. Ali iako su ga

~ 177 ~
ti prvi dani hodanja umalo dokrajčili, prisjećao ih se sa zavišću. Bili su
jednostavni, a tu jednostavnost tek što nije izgubio, ako već i nije bilo
prekasno.
- Naravno da ne traţim od vas da krenete sa mnom - rekao je Harold, -
ali ja namjeravam odrţati obećanje.
Rich je sazvao još jedan tajni sastanak. - Ne mogu vjerovati da sam
jedini od nas koji je dovoljno muško da ovo kaţe. Ali vi ljudi ne vidite šumu
od stabala. Stari se raspada. Ne moţemo do Hexhama. To je više od trideset
kilometara u krivom smjeru.
- Dao je obećanje - rekla je Kate - baš kao što ga je dao i nama.
Prepristojan je da ga povuče. To je jako engleski i stvarno lijepo.
Rich se razbjesnio. - Za slučaj da si zaboravila, Queenie umire. Ja
glasam da se jedna grupa odvoji i krene ravno prema Berwicku. I sam je
Harold to nedavno predloţio. Mogli bismo stići za tjedan dana.
Nitko nije glasno rekao što misli, ali kad se Kate ujutro probudila
shvatila je da se tijekom noći vodila opaka kampanja. U šatorima i uz
tinjajuće ugarke vatre se šaputalo, a ono što je čula potvrdilo je da se slaţu
s Richem: svi vole Harolda, ali vrijeme je da se odvoje od njega. Potraţili su
ga, ali nisu ga mogli naći. Spakirali su vreće za spavanje i šatore i otišli. Uz
iznimku tinjajućih ugaraka, polje je bilo toliko prazno da je Kate jedva
mogla povjerovati da se išta od svega stvarno dogodilo.
Kate je pronašla Harolda pored rijeke, sjedio je i bacao kamenje psu.
Ramena su mu bila pogrbljena kao da je na njih legao teret. Kate se
zaprepastila kad je shvatila koliko staro Harold odjednom izgleda. Rekla
mu je da je Rich uvjerio čovjeka-gorilu da krenu dalje i da su sa sobom
odveli i sljedbenike i ono što je ostalo od novinara. - Sazvao je sastanak za
medije i ispričao im nekakvu priču o tome da je vama potrebna pauza. Ĉak
je i istisnuo nekoliko suza. Nisam ništa mogla. Ali neće dugo moći
zavaravati ljude.
- Nije vaţno. Da vam pravo kaţem, sve mi je to pomalo postajalo
naporno - laste su letjele nisko nad vodom, okomito okrenutih krila. Harold
ih je neko vrijeme promatrao.
- Što ćete sad, Harolde? Vratiti se doma?
Harold je odmahnuo glavom, ali polako i umorno. - Otići ću do
Hexhama, a zatim otamo dalje prema Berwicku. Sad mi više neće dugo
trebati. A vi?
- Ja idem doma. Javio mi se bivši. Ţeli da ponovno pokušamo.
Haroldove oči ovlaţile su se od jutarnje svjetlosti. - Lijepo je to - rekao
je. Primio ju je za ruku i stegnuo ju prijateljski. Na trenutak se zapitala
razmišlja li o supruzi.

~ 178 ~
 A tada su im se ruke uspele jedne uz druge i zagrlili su se. Kate nije
znala je li ona zagrlila Harolda ili on nju. Ispod svoje majice hodočasnika je
bio kost i koţa. Ostali su tako poluzagrljeni dok se Kate nije odmaknula i
obrisala obraze.
- Molim vas, pazite na sebe - rekla je. - Znam da ste dobar čovjek i zato
znate s ljudima. Ali izgledate umorno. Morate se početi brinuti za sebe,
Harolde.

Harold je čekao dok Kate nije nestala. Nekoliko se puta okrenula i

mahnula, a on je ostao na istom mjestu, puštajući ju da ode. Previše je
hodao s drugim ljudima i slušao njihove priče, i slijedio njihove staze. Bit
će pravo olakšanje ponovno slušati samo sebe. Pa ipak, dok je Kate
postajala sve manja, osjećao je da ga taj gubitak boli i kao da ga je
dodirnulo umiranje. Zašla je među drveće u daljini i Harold je baš
namjeravao krenuti, kad je zastala, kao da se izgubila ili zaboravila nešto.
Krenula je natrag prema njemu, jako brzo, gotovo trkom i Harold je osjetio
iskru uzbuđenja, jer mu je od svih njih, čak uključujući Wilfa, samo Kate
bila prirasla srcu. Ali tada je ponovno zastala i učinilo mu se da odmahuje
glavom. Znao je da zbog nje same mora ostati stajati i promatrati ju kako
odlazi, sve dok ga ne ostavi daleko iza sebe.
Harold joj je domahnuo s obje ruke ispruţene u zrak. Okrenula mu je
leđa i zašla među drveće.
Harold je ostao stajati još dugo, za slučaj da se Kate predomisli, ali
zrak je bio tih i nije se vratila.
Harold je skinuo majicu hodočasnika i izvukao svoju košulju i kravatu
iz ruksaka. Oboje je bilo jako zguţvano i jako iznošeno, ali osjećao se kao
da je s njima ponovno navukao sebe. Razmišljao je bi li trebao ponijeti
majicu sa sobom kao poklon za Queenie, ali nije mu se činilo ispravnim
nositi okolo nešto što je bilo uzrokom tolikih prepirki. Zato ju je bacio u koš
za smeće dok nitko nije gledao. Shvatio je da je umorniji nego što je mislio.
Haroldu su trebala tri dana da dođe do Hexhama.
Pozvonio je na vratima poslovnog čovjeka i čekao ga cijelo poslijepodne,
ali od njegovog domaćina ni traga, ni glasa. Zatim je sišla ţena s višeg kata
i objasnila mu da je poslovni čovjek na odmoru na Ibizi. - On je uvijek na
odmoru - rekla je. Upitala je Harolda ţeli li šalicu čaja ili vode za psa, no
odbio je oboje.

~ 179 ~
 Tjedan dana nakon razlaza stigle su vijesti o dolasku grupe
hodočasnika u Berwick-upon-Tweed. U novinama je bilo fotografija Richa
Liona kako hoda drţeći za ruke svoja dva sina; i fotografija čovjeka u
kostimu gorile kako njuškom draga obraz Miss Juţnog Devona. Grupu je
dočekala limena glazba i nastup mjesne trupe navijačica, te večera na kojoj
su se druţili s gradskim vijećnicima i poslovnim ljudima. Nekoliko
nedjeljnih novina je redom tvrdilo da imaju ekskluzivni pristup Richevim
dnevnicima. Govorkalo se i o filmu.
I televizije su izvještavale o dolasku hodočasnika. Maureen i Rex su u
emisiji BBC Spotlight gledali snimku Richa Liona i nekolicine drugih kako
donose cvijeće i golemu košaru punu peciva u hospiciji, iako ih Queenie
nije mogla primiti. Reporterka je dodala da naţalost nitko od osoblja
ustanove nije bio voljan razgovarati s medijima. Stajala je s mikrofonom u
ruci na rubu prilaza hospiciju. Iza nje se nazirao uredan vrt sa plavim
hortenzijama i čovjek u radnom kombinezonu koji je grabljama skupljao
pokošenu travu.
- Ti ljudi nisu ni poznavali Queenie - rekla je Maureen. - Zlo mi je od
ovoga. Zašto nisu mogli pričekati Harolda?
Rex je pijuckao šalicu kave od slada. - Pretpostavljam da su bili
nestrpljivi.
- Ali ovo nije bila utrka. Putovanje je bilo smisao svega. A onaj čovjek
nije hodao zbog Queenie. Hodao je da dokaţe da je junak i da pridobije
vlastitu djecu.
- Pretpostavljam da je i on morao proći svoje putovanje - rekao je Rex.
- Samo drugačije - paţljivo je odloţio šalicu na podmetač, da ne ostavi trag
na stolu.
Reporterka je kratko spomenula Harolda Fryja i na ekranu se ukazala
fotografija Harolda na kojoj je okretao glavu od kamere. Izgledao je poput
sjene: prljav, ofucan, uplašen. U ekskluzivnom intervjuu Rich Lion je,
stojeći na molu, objasnio da su postarijeg hodočasnika iz Devona savladali
umor i sloţeni emocionalni problemi; bio je prisiljen odustati od hodočašća
kod Newcastlea. - Ali Queenie je ţiva. To je najvaţnije. Prava sreća da smo
ja i ostali uskočili.
Maureen je frknula nosom. - Za Boga miloga, taj ni ne zna pravilno
govoriti.
Rich je sklopio ruke iznad glave u znak trijumfa. - Znam da bi Harold
bio dirnut vašom potporom - okupljena gomila je veselo povikala.
Izvještaj je završio kadrom ruţičastih zidova uz mol, s kojih su dva

~ 180 ~
radnika gradskih parkova skidala plakate na kojima se protezala poruka
hodočasnicima. Jedan je krenuo od početka, drugi od kraja, skidajući slovo
po slovo i pospremajući ih u kombi, pa je tako sad stajalo još samo WEED
ŢELI DOBRODOŠLICU HAR. Maureen je ugasila televizor i ljutito se
ushodala preko sobe.
- Guraju ga u zapećak - rekla je. - Sram ih je da su mu poklonili
povjerenje i sad ga pokušavaju prikazati kao nekakvu staru budalu.
Uţasno je to. Pa nije ih ništa ni traţio.
Rex je napućio usne razmišljajući. - Barem će ga ljudi sad ostaviti na
miru. Barem sad ostaju samo putovanje i Harold.
Maureen se zagledala u nebo. Nije mogla ništa reći.

~ 181 ~
 25
Harold i pas

H
arold je osjetio olakšanje kad se ponovno našao sam na cesti. On i
Pas krenuli su vlastitim tempom i nije bilo ni prepirki, ni svađe. Od
Newcastlea do Hexhama stali bi kad bi bili umorni i zatim krenuli
dalje kad bi se odmorili. Ponovno bi kretali ranom zorom, a ponekad i
noću, a Harold je osjetio kako ga ispunjava obnovljena nada. Ovako je bio
najsretniji; promatrajući kako se u prozorima pale svjetla, kako se ljudi
bave svojim stvarima; znajući da ga nitko ne promatra, ali raznjeţen
neobičnošću drugih ljudi. Ponovno je mirno prihvaćao misli i slike koje su
mu plesale umom. Maureen, Queenie i David ponovno su mu postali
suputnici. Ponovno se osjećao cijelim.
Prisjetio se Maureeninog tijela uz svoje u ranim godinama braka i
prekrasne tame između njenih nogu. Zamislio je Davida kako gleda kroz
prozor svoje sobe s tolikom ţestinom kao da mu je vanjski svijet nešto oteo.
Prisjećao se voţnji uz Queenie, njezinih bombona i pjevanja unatrag.
Harold i Pas bili su toliko blizu Berwicka da im je preostalo samo još
da hodaju. Nakon iskustva s hodočasnicima, Harold je nerado privlačio
paţnju javnosti. Pobojao se da bi razgovarajući s nepoznatima, slušajući ih,
u njima stvorio potrebu da ih Harold podrţi, a on za to više nije imao
snage. Ako bi se on i Pas našli u gradskoj sredini koju nikako nisu mogli
izbjeći, prespavali bi u polju uz rub grada do mraka, a zatim prošli gradom
u rane jutarnje sate. Jeli su ono što bi našli u grmlju ili kantama za
otpatke. Uzimali bi voće i povrće samo s gredica koje su izgledale kao da ih
nitko ne odrţava. Još su uvijek stali popiti izvorske vode svaki put kad bi
naišli na nju, ali nisu nikoga ometali. Jednom ili dvaput ga je netko
zamolio za fotografiju i Harold je pristao, iako je shvatio da mu je teško
gledati u aparat. Povremeno bi ga neki prolaznik prepoznao i ponudio mu
hrane. Neki čovjek koji je moţda bio novinar upitao ga je je li on Harold
Fry. Ali budući da je Harold hodao pognute glave i drţao se ili sjena, ili
otvorene prirode, ljudi na njega preteţno nisu obraćali paţnju. I on sam je
izbjegavao vlastiti odraz.
- Nadam se da ste bolje - rekla mu je otmjena gospođa sa sivim hrtom.
- Vaš nas je gubitak toliko pogodio. Suprug i ja smo se rasplakali - Harold

~ 182 ~
nije shvaćao o čemu priča, ali joj je zahvalio i krenuo dalje. Zemlja je leţala
pred njim, na obzoru su se vidjela tamna brda.
Sa zapada prema sjeveru zapuhao je snaţan vjetar i donio kišu. Bilo je
prehladno za spavanje. Harold je ukočeno leţao u svojoj vreći za spavanje,
promatrajući guţvice oblaka kako prelaze preko mjeseca, trudeći se
zadrţati toplinu. Pas je leţao uz njega, pored vreće za spavanje. Vidjela su
mu se sva rebra. Harold se sjetio onog dana kad je David otplivao na
pučinu u Banthamu i koliko je krhko izgledao na potamnjelim rukama
spasioca. Sjetio se zareza na Davidovoj glavi na mjestima gdje je zapiknuo
britvicu u koţi i kako ga je vukao na kat u sobu prije nego što ponovno
počne povraćati. Svaki je od tih puta David svoje tijelo izloţio opasnosti kao
da se time buni protiv običnosti koju predstavlja njegov otac.
Harold se počeo tresti. Prvo je lagano drhtao, od čega su mu cvokotali
zubi, no zatim se drhtanje pojačalo. Prsti na rukama i nogama, ruke i noge
su mu se tresli toliko snaţno da ga je boljelo. Osvrnuo se oko sebe u nadi
da će pronaći neku utjehu ili zabavu, ali nije osjetio povezanost sa zemljom
kao ranije. Mjesec je sjao. Vjetar puhao. Haroldova potreba za toplinom
ničega se nije dojmila. Ovo mjesto nije bilo okrutno. Gore od toga. Nije ga
primjećivalo. Harold je bio sam, bez Maureen ili Queenie ili Davida, na
mjestu kojemu nije bilo stalo do njega, tresao se i drhtao u vreći za
spavanje. Pokušao je stisnuti zube i šake, ali od toga mu je samo bilo još
gore. Negdje u daljini lisice su pokušavale stjerati neku ţivotinju u kut,
njihovo divlje štektanje rezalo je noćni zrak. Haroldu se mokra odjeća
zalijepila za koţu i upijala svu toplinu. Bio je promrzao do kosti. Jedino što
bi zaustavilo ovo drhtanje bilo bi potpuno smrzavanje unutarnjih organa.
Više nije znao kako da se odupre ni običnoj hladnoći.
Harold je bio siguran da će mu biti bolje kad se nađe na nogama. Ali
nije mu bilo. Nije mogao pobjeći onome što je shvatio dok se prethodne noći
borio za toplinu. S njim ili bez njega mjesec će nastaviti sjati, vjetar
nastaviti puhati i jenjavati. Zemlja će se nastaviti prostirati u daljini dok ne
dođe do mora. Ljudi će nastaviti umirati. Nije vaţno što Harold radi; hoda
li, drhti li, sjedi li doma.
Ono što je počelo kao potmuo, tup osjećaj kroz nekoliko sati je preraslo
u nešto razornije i oštrije. Što je više razmišljao o tome koliko je nevaţan, to
je više u to vjerovao. Tko je on da ide k Queenie? Je li uopće vaţno što je
Rich Lion uzeo njegovo mjesto? Svaki put kad bi zastao da dođe do zraka,
ili protrljao noge da pokrene cirkulaciju, pas bi sjeo do njegovih cipela,
zabrinuto ga promatrajući. Prestao se udaljavati od Harolda. Prestao mu je
donositi kamenje.

~ 183 ~
 Harold je razmislio o svojem putovanju do tog trenutka, o ljudima koje
je sreo, o mjestima koja je vidio, o nebu pod kojim je spavao. Do tog ih je
trenutka drţao u mislima poput zbirke suvenira. Poticali su ga da nastavi u
trenutcima kad je hodanje bilo toliko naporno da je ţelio odustati. Ali sad
se sjetio svih tih ljudi, mjesta i neba i nije razaznavao sebe među svima
njima. Ceste kojima je prošao bile su pune drugih automobila. Ljudi pored
kojih je prošao sad su prolazili pored drugih ljudi. Njegove otiske, koliko
god bili duboki, izbrisat će kiša. Kao da nikada nije bio ni na jednom od
mjesta kroz koja je prošao, niti upoznao strance koje je upoznao. Osvrnuo
se i već nije vidio svoj trag, ni znak da je tuda prošao.
Drveće je svoje granje prepustilo vjetru, koji ih je povijao tako mirno
kao da su pipci u vodi. Uprskao je sve kao suprug, otac i prijatelj. Ĉak je
uprskao sve i kao sin. Nije bila stvar samo u tome da je iznevjerio Queenie,
ili da ga roditelji nisu ţeljeli. Nije bila stvar samo u tome da je upropastio
sve sa suprugom i sinom. Stvar je bila u tome da je prošao kroz ţivot ne
ostavivši traga. Nije značio ništa. Harold je krenuo prijeći A696 u smjeru
Camboa kad je shvatio da je pas nestao.
Preplavila ga je panika. Zapitao se je li pas negdje ozlijeđen, a da on
nije ni primijetio. Vratio se istim putem, pretraţujući cestu i jarke, ali
ţivotinji nigdje ni traga. Pokušao se prisjetiti kad ga je posljednji put
primijetio uz sebe. Sigurno su sati prošli otkako su podijelili sendvič na
klupi. Ili je to bilo jučer? Nije mogao vjerovati da je uprskao i nešto ovoliko
jednostavno. Mahao je automobilima da stanu, pitao vozače jesu li vidjeli
psa, čupavog malca otprilike ove visine, ali samo bi ubrzali kao da je
Harold opasan. Kad ga je ugledalo, neko malo dijete se grčevito primilo za
svoju stolicu u briznulo u plač. Nije mu preostalo ništa drugo nego da se
vrati istim putem sve do Hexhama.
Pronašao je psa na autobusnoj postaji, sjedio je do nogu neke
djevojčice. Bila je odjevena u školsku uniformu, imala je dugačku kosu
tamne boje koja je bila gotovo identična boji njegovog krzna i djelovala
njeţno. Sagnula se i potapšala psa po glavi, a zatim podigla nešto što je
leţalo pored njezine cipele i spremila to u dţep.
„Ne bacaj kamen“, ţelio je povikati Harold, ali ipak nije. Autobus kojeg
je djevojčica čekala se zaustavio pred njom i ušla je, a pas ju je slijedio.
Izgledao je kao da zna kamo su krenuli. Harold je promatrao autobus kako
odlazi, odvodeći djevojčicu i psa. Nisu se okrenuli, niti mahnuli.
Harold je zaključio da je ţivotinja donijela odluku. Prvo je odabrala
neko vrijeme hodati uz Harolda, a zatim je odlučila stati i neko vrijeme
hodati uz djevojčicu. Takav je ţivot. Ali kad je izgubio svojeg posljednjeg
suputnika, Harold je osjetio kako se s njega guli još jedan sloj koţe. Bojao

~ 184 ~
se što slijedi. Znao je da nema više snage za puno toga.
Sati su se protegnuli u dane i Harold se nije mogao sjetiti kako bi
trebao razlikovati jedne od drugih. Počeo je griješiti. Krenuo bi s prvim
iskricama zore, a svjetlost što se rađala ga je vukla prema sebi bez obzira
na to je li Berwick leţao u tom smjeru ili ne. Svađao se s kompasom kad bi
pokazivao jug, uvjeren da je pokvaren, ili još gore, da mu namjerno laţe.
Ponekad bi prevalio petnaest kilometara i tek onda shvatio da hoda u
velikom krugu i da tek što se nije vratio na mjesto s kojeg je krenuo.
Skrenuo bi s puta tragom kakvog povika ili sjene, da bi zatim shvatio da
tamo nema ničega. Opazio je ţenu koja doziva upomoć s vrha jednog
brijega da bi nakon sat vremena penjanja shvatio da se radi o suhom
stablu. Ĉesto je posrtao, noge bi mu proklizavale. Kad su mu naočale pukle
i po drugi put, odbacio ih je.
Zbog nedostatka sna i nade stvari su mu počele bjeţati iz glave.
Shvatio je da se ne moţe sjetiti Davidovog lica. Mogao je zamisliti njegove
tamne oči, prisjetiti se kako su ga uporno promatrale, ali kad bi pokušao
zamisliti šiške koje su se spuštale preko tih očiju, vidio bi samo Queeniene
sitne kovrče. Imao je osjećaj da u glavi spaja puzzle, ali nema sve dijelove.
Kako njegov mozak moţe biti toliko okrutan? Harold je potpuno izgubio
pojam o vremenu i gladi. Nije zaboravio jesti, samo ga nije bilo briga. Više
ga nije zanimalo ništa što je vidio, nije traţio razlike između stvari, niti
njihova imena. Drvo je bilo tek još jedna stvar pored koje je prošao.
Ponekad bi jedine riječi u njegovoj glavi bile one koje su ţeljele znati zašto
još hoda kad više nije vaţno. Iznad glave mu je preletjela usamljena vrana;
njezina crna krila su šibala zrak poput biča i ispunila Harolda toliko
neljudskim strahom da je posrćući potraţio skrovište.
Zemlja je bila toliko nepregledna, a on toliko malen da bi kad bi se
osvrnuo, pokušavajući procijeniti koliku je udaljenost prešao, pomislio da
se nije ni pomaknuo. Njegove noge kao da su se spuštale na isto mjesto s
kojeg se bio odrazio. Pogledao je vrhove na obzoru, valove trave, stijene;
sive kuće ugurane među sve ovo bile su tako malene, tako privremene, da
je bilo čudo da uopće stoje. Toliko nas malo toga drţi ovdje, pomislio je i ta
ga je spoznaja ispunila očajem.
Harold je hodao pod vrelinom sunca, udarcima kiše, plavom
hladnoćom mjesečine, ali više nije znao koliko je daleko dospio. Sjedio je
pod strogim noćnim nebom oţivjelim zvijezdama i promatrao kako mu ruke
postaju ljubičaste. Znao je da bi ih trebao podići, prinijeti ustima i puhnuti
na prste da ih zagrije, ali i pomisao na pomicanje prvo jedne, a zatim druge
skupine mišića činila mu se prenapornom. Nije se mogao sjetiti koji mišići

~ 185 ~
pokreću koji ud. Nije se mogao sjetiti čemu sluţe. Bilo je jednostavnije
samo sjediti, pustiti da ga progutaju noć i ništavilo koje ga je okruţivalo.
Bilo je jednostavnije odustati, nego se nastaviti kretati.
Kasno jedne večeri Harold je nazvao Maureen iz govornice. Kao i inače,
nazvao je na njezin račun i kad se javila, samo je rekao „Ne mogu ja ovo. Ne
mogu dovršiti.“
Maureen nije ništa odgovorila. Pitao se je li se predomislila o onome da
joj nedostaje. Ili ju je moţda upravo probudio.
- Ne mogu ja ovo, Maureen - ponovio je.
Maureen je glasno progutala. - Harolde, gdje si?
Pogledao je oko sebe. Pored govornice je zujao promet. Vidio je svjetla i
ljude kako ţure kućama. Veliki plakat s najavom za televizijski program
koji će se prikazivati od jeseni, na kojem je bila golema slika nasmiješene
policajke. Iza plakata bila je samo sva ta tama koja se ispriječila između
njega i mjesta prema kojem je išao. - Ne znam gdje sam.
- Znaš li odakle si došao?
- Ne.
- Ime sela?
- Ne znam. Mislim da sam prestao primijećivati stvari oko sebe prije
dosta vremena.
- Shvaćam - rekla je Maureen tonom koji je sugerirao da shvaća još
štošta.
Harold je s mukom progutao slinu. - Gdje god da sam, mislim da sam
negdje u okolici brda Cheviot. Tako nekako. Mislim da sam primijetio znak.
Ali moţda je to bilo prije nekoliko dana. Vidio sam brda. I štipavac i
paprati, mnogo paprati - čuo je kako Maureen duboko uzdiše, pa još
jednom. Mogao je zamisliti njezino lice, vidjeti kako joj se usta malo
otvaraju i zatvaraju kao svaki put kad razmišlja. - Ţelim se vratiti doma,
Maureen - ponovio je. - Bila si u pravu. Ne mogu ja ovo. I ne ţelim.
Maureen je napokon progovorila. Počela je polako i oprezno, kao da
pokušava obuzdati vlastite riječi. - Harolde, pokušat ću dokučiti gdje si i
smisliti što da radimo. Daj mi pola sata. Moţeš li pričekati tamo? - Harold
je naslonio čelo na staklo, uţivajući u zvuku njezinoga glasa. - Moţeš li me
kasnije nazvati?
Harold je kimnuo. Zaboravio je da ga Maureen ne vidi.
- Harolde? - rekla je, kao da ga je potrebno podsjetiti tko je. - Harolde,
jesi li još tu?
- Slušam te.
- Daj mi pola sata. To je sve.
Pokušao je prošetati ulicama mjesta, da mu vrijeme brţe prođe. Vidio

~ 186 ~
je ljude kako stoje u redu ispred kioska s ribom i krumpirićima i čovjeka
kako povraća u jarak. Što se više udaljavao od govornice, to ga je više
hvatao strah, kao da je dio njega koji je siguran od svega ostao tamo,
čekajući Maureen. Brda su bila uţasavajući mračni divovi što su se
propinjali prema noćnom nebu. Grupica mladića vukla se po cesti,
dovikujući automobilima i bacajući na njih limenke. Harold se drţao sjene,
previše prestrašen da se izloţi pogledima. Vratit će se kući iako ne zna
kako će reći ljudima da nije uspio, ali to nije vaţno. Ideja je bila sumanuta i
vrijeme je da prestane. Ako joj napiše još jedno pismo, Queenie će shvatiti.
Nazvao je Maureen, opet na njezin račun. - To sam opet ja.
Maureen nije odgovorila. Zvučala je zadihano. - Harold je - morao je
ponoviti.
- Da - još je brzo disala.
- Da te nazovem kasnije?
- Ne - usporila je, pa polako počela. - Rex je ovdje. Provjerili smo kartu.
Nazvali neke ljude. Rex je potraţio i na računalu. Ĉak smo prelistali i tvoj
Automobilski vodič cestama Britanije - Maureen još uvijek nije zvučala kako
treba. Haroldu su njezine riječi bile isprekidane, jedva čujne, kao da je
pretrčala dugačak put do telefona i još se borila da dođe do zraka. Morao je
pritisnuti slušalicu na uho da ju bolje čuje.
- Pozdraviš mi Rexa?
Na ovo se nasmijala kratkim, lepršavim smijehom. - I on tebe
pozdravlja - zatim je ispustila još nekoliko kratkih zadihanih zvukova, kao
da ju muči štucavica, ali tiših. - Rex misli da si u Wooleru - rekla je
naposlijetku.
- U Wooleru?
- Zvuči li ti poznato?
- Ne znam. Polako mi sve počinje zvučati jednako.
- Mislimo da si krivo skrenuo - namjeravao je reći da je puno puta
krivo skrenuo, ali to mu se učinilo kao previše napora. - U mjestu je
hotelčić po imenu Black Swan. Meni zvuči dobro, a i Rexu. Rezervirala sam
ti sobu, Harolde. Očekuju te.
- Ali zaboravljaš da nemam novca. A sigurno i izgledam uţasno.
- Ja sam platila karticom, preko telefona.
- Hoćeš li i ti doći? I Rex? - zastao je nakon oba pitanja, ali Maureen
nije ništa rekla. Ĉak se zapitao i je li spustila slušalicu. - Dolaziš li? - rekao
je, a krv mu se zagrijala od panike.
Ali Maureen je još slušala. Ĉuo ju je kad je naglo udahnula, kao da je
opekla ruku. Odjednom je iz slušalice izletio njezin glas, toliko moćan i

~ 187 ~
ţustar da je Harolda zaboljelo uho. Morao je odmaknuti slušalicu. -
Queenie je još ţiva, Harolde. Zamolio si ju da te čeka i sad te čeka. Rex i ja
smo provjerili prognozu vremena i nakeljili su sretna sunčeka po cijelom
Kraljevstvu. Bit će ti bolje ujutro.
- Maureen? - ona mu je bila zadnja šansa. - Ne mogu ja ovo. Pogriješio
sam.
Nije ga čula, ili moţda jest, ali nije prihvaćala ozbiljnost Haroldovih
riječi. Do Harolda je dopro njezin glas, viši nego inače. - Samo nastavi
hodati. Do Berwicka imaš još dvadesetpet kilometara. Moţeš ti to, Harolde.
Samo se drţi B6525.
Nije znao kako bi izrazio osjećaj koji ga je obuzeo nakon toga, pa je
poklopio.

Kao što mu je Maureen i naredila, Harold je otišao u hotel. Nije mogao

pogledati ni recepcionista, ni mladog nosača koji je inzistirao da Harolda
odvede sve do sobe i otvori mu vrata. Momak je navukao zavjese preko
prozora i pokazao Haroldu kako da podesi temperaturu na termostatu i
gdje je ulaz u kupaonicu i gdje je minibar i gdje je glačalo za hlače. Harold
je kimao, ali nije vidio ništa od svega. Zrak je u sobi bio rashlađen i oštar.
- Mogu li vam donijeti piće, gospodine? - upitao je nosač.
Harold nije mogao objašnjavati svoj odnos prema alkoholu. Samo mu
je okrenuo leđa. Kad je nosač otišao, potpuno odjeven je legao na krevet i
jedina misao za koju je bio sposoban bila je da se ţeli nastaviti. Spavao je
kratko i probudio se naglo, preplašen. Kompas Martininog partnera.
Ugurao je ruku u dţep hlača, pa ju izvukao i probao i drugi dţep. Kompas
nije bio tamo. Nije bio ni na krevetu, niti na podu. Nije bio ni u dizalu.
Sigurno ga je ostavio u telefonskoj govornici.
Nosač je otključao glavna vrata ii obećao da će ga pričekati. Harold je
trčao toliko brzo da mu se vjetar zabijao u udubljenja na prsima poput
udaraca. Naglo je otvorio vrata govornice, ali kompasa nije bilo.
Moţda zbog šoka boravka u sobi, spavanja na krevetu s čistim
plahtama i mekanim jastucima, ali te je noći Harold zaplakao. Nije mogao
vjerovati da je bio toliko glup i izgubio Martinin kompas. Pokušavao je
uvjeriti samog sebe da je kompas samo predmet. Martina će shvatiti. Ali
jedino što je sjećao bio je nedostatak teţine kompasa u dţepu njegovih
hlača, nedostatak toliko golem da je dobio vlastitu teţinu. Harold se plašio
da je izgubivši kompas izgubio i neki osnovni dio sebe koji ga je
usmjeravao. Ĉak i kad je nakratko skliznuo u nešto što bi prije odgovaralo
besvijesti, nego snu, misli bi mu preplavio roj slika. Vidio je onog muškarca

~ 188 ~
u haljetku iz Batha, s masnicom na oku. Vidio je onkologa kako čita
Queenieno pismo, i onu ţenu koja voli Jane Austin kako prigovara suprugu
sebi u bradu. Vidio je mamu biciklisticu s oţiljcima na ruci; ponovno se
zapitao zašto bi netko napravio takvo nešto. Sklupčao se oko jastuka i
sanjao sjedokosog gospodina koji je putovao vlakom da bi se našao s
dečkom u tenisicama. Vidio je Martinu kako čeka muškarca koji se nikada
neće vratiti. A što je tek s konobaricom koja nikada neće napustiti Juţni
Brent? Ili Wilfom? Ili Kate? Sa svim tim ljudima koji tragaju za srećom.
Probudio se plačući i plakao cijeli dan dok je hodao.

Maureen je primila razglednicu s fotografijom brda Cheviot, na kojoj

nije bilo marke. Vrijeme dobro. H. Pusa., pisalo je. idućeg dana stigla je još
jedna razglednica, ova s Hadrijanovim zidom, ali bez ijedne riječi.
Razglednice su stizale svaki dan, ponekad i više u istom danu. Harold
je pisao kratke poruke: Kiša. Nisam dobro. Hodam. Nedostaješ mi. Jednom
je nacrtao brdo. Drugi put nekakvo iskrivljeno w koje je moţda
predstavljalo pticu. Razglednice su često bile i bez adrese. Maureen je
zamolila poštara da takve potraţi i poštanskom uredu; rekla je da će ona
platiti marku. Te su joj poruke vrednije od ljubavnih pisama, rekla mu je.
Harold nije ponovno nazvao. Maureen je čekala do kasno svake večeri,
ali bez rezultata. Mučilo ju je što ga je pustila da nastavi u trenutku kad
mu je bila potrebna njezina pomoć. Rezervirala mu je sobu i razgovarala s
njime kroz suze. Ali ona i Rex su o tome raspravljali nadugačko i naširoko;
da odustane kad je tako blizu cilja, ţalio bi do kraja ţivota.
Rani lipanj donio je vjetar i obilne kiše. Maureenini štapovi od
bambusa nagnuli su se pod pijanim kutem prema tlu, a stabljike graha
slijepo su napipavale put uvis. Haroldove razglednice su nastavile stizati,
ali više nisu ispisivale ravan put prema sjeveru. Jedna je stigla iz Kelsa, a
to je prema Maureeninom izračunu bilo tridesetsedam kilometara zapadnije
od mjesta na kojem se Harold trebao nalaziti. Jedna je stigla iz Ecclesa,
jedna iz Coldstreama, ponovno predaleko na zapad od Berwicka. Gotovo
svakih sat vremena Maureen bi se odlučila nazvati policiju, no zatim bi
podigla slušalicu i shvatila da nema pravo zaustaviti Harolda sad kad je
sigurno na dan-dva od cilja.
Rijetko bi prospavala cijelu noć. Bojala se prepustiti nesvjesnom
stanju, vjerujući da bi tako izgubila jedinu vezu sa suprugom i ostala bez
njega. Sjela bi na vrtni stolac pod zvijezdano nebo i bdjela nad čovjekom
koji je negdje jako daleko spavao pod istim tim nebom. Povremeno bi joj

~ 189 ~
Rex rano ujutro donio čaj i putnu deku iz automobila. Promatrali bi kako
noć gubi tamu, gledali biserno svjetlo zore bez riječi, nepokretni.
Više od svega Maureen je ţeljela da se Harold vrati.

~ 190 ~
 26
Harold i kafić

P
osljednja etapa bila je najgora. Harold nije vidio ništa osim ceste. Nije
mislio ni na što. Ona ozljeda desne noge ponovno se pogoršala i
počeo je šepati. Nije uţivao ni u čemu; prolazio je svijetom u kojem
uţitak nije postojao. Oko glave su mu se rojile muhe. Ponekad bi ga nešto
ugrizlo. Moţda i ubolo. Polja su bila nepregledna i pusta, a autići su zujali
cestama poput dječjih igračaka. Još jedna planina. Još jedno nebo. Još
jedan kilometar. Sve je bilo isto. Sve ga je to šibalo i dosadom i uzbuđenjem
u isto vrijeme, malo je nedostajalo da se preda. Ĉesto bi zaboravio u kojem
smjeru uopće hoda.
Bez ljubavi ništa nema - što? Koja mu riječ nedostaje? Nije se mogao
sjetiti. Ĉinilo mu se da počinje na v i ţelio nastaviti s vulvu, ali to sigurno
nije bilo to. Ništa mu nije moglo pobuditi zanimanje. S neba je curila tama.
Kiša mu je šibala koţu. Vjetar je puhao toliko snaţno da je Harold s
mukom odrţavao ravnoteţu. Zaspao bi mokar i probudio se mokar. Mislio
je da nikada više neće upoznati toplinu.
Noćne more za koje je mislio da su ostale za njim vratile su se i nije im
mogao pobjeći. Budan ili u snu ponovno je proţivljavao prošlost i iznova
osjetio sve njezine uţase. Vidio je sebe samoga kako sjekirom napada
drvene zidove svoje vrtlarske kućice, razderanih dlanova punih špranja,
glave mutne od viskija. Vidio je kako mu iz šaka teče krv preko tisuća
staklenih krhotina. Ĉuo je samoga sebe kako se moli čvrsto stisnutih očiju,
isprepletenih prstiju, riječima koje nisu imale značenja.
Drugi put bi vidio Maureen kako mu okreće leđa i nestaje u blještavoj
kugli svjetlosti. Dvadeset proteklih godina je nestalo. Nije se mogao sakriti
iza svakodnevnice, pa čak niti iza rutine. Baš poput detalja na terenu pred
njim, te stvari više nisu postojale.
Nitko ne moţe zamisliti takvu osamljenost. Jednom je povikao, ali
nitko mu nije odgovorio. Osjećao je hladnoću u dubini svog bića, kao da
mu se čak i kosti lede. Zatvarao bi oči da zaspi uvjeren da se neće probuditi
i bez volje da se protiv toga bori. Kad bi se probudio i osjetio krutost odjeće

~ 191 ~
što mu se urezivala u koţu, ţarenje koţe što ju je palilo sunce ili moţda
studen, ustao bi i nastavio se vući dalje.
Jedna mu se cipela iskrivila i pukla po šavu, a potplati su bili tanki
kao papir. Prsti tek što mu nisu provirili kroz koţu. Oblijepio je cipele
plavom samoljepljivom trakom, ukrug i naokolo i ispod tabana i preko
gleţnja, tako da su cipele postale dio njega. Ili je bilo obrnuto? Počeo je
vjerovati da te cipele posjeduju vlastitu volju.
Dalje, dalje, dalje. Samo je ta riječ postojala. Nije znao viče li ju i u
snu, ili viče riječi koje mu se stvaraju u glavi, ili sve to viče netko drugi.
Pomislio je da bi mogao biti jedina ţiva osoba na Zemlji. Postojala je samo
cesta. Harold je bio tek tijelo koje je omogućavalo hodanje. Bio je tek plava
samoljepljiva traka i Berwick-upon-Tweed.

U tri i trideset jednog četvrtka poslijepodne Harold je namirisao sol u

zraku. Sat kasnije stigao je do prijevoja brda i vidio grad koji je leţao s
druge strane, obrubljen beskrajnim jazom mora. Pribliţio se sivkasto-
ruţičastim zidinama grada, ali nitko mu nije prišao, niti ga dulje pogledao,
niti mu ponudio hrane.
Osamdesetsedam dana nakon što je izašao baciti pismo Harold Fry je
stigao pred vrata hospicija Sv. Bernarda. Uključujući pogreške i skretanja s
puta njegovo je putovanje pokrilo tisuću i devet kilometara. Zgrada pred
njim bila je moderna i nenapadna, okruţena drvećem čije su grane
podrhtavale. U blizini glavnog ulaza nalazili su se starinska ulična
svjetiljka i znak koji je usmjeravao prema parkiralištu. Nekoliko
nepomičnih tijela sjedilo je na vrtnim stolcima, poput rublja koje je netko
objesio da se suši. Negdje visoko je galeb zakreštao i preokrenuo se.
Harold je prošao blago zaobljenim asfaltiranim prilaznim putićem i
podigao prst do zvonca. Poţelio je da se taj trenutak zaledi, poput slike
izrezane iz vremena; njegov tamni prst na bijelom zvoncu, sunce na
njegovim ramenima, kreštavi smijeh galeba. Njegovo je putovanje bilo
gotovo.
Harold je u mislima preletio kilometre koji su ga ovamo doveli. Vidio je
ceste, breţuljke, kuće, ograde, trgovačke centre, ulične svjetiljke i
poštanske sandučiće i ni u čemu od toga nije bilo ničega izvanrednog. Bili
su tek stvari pored kojih je prošao, stvari pored kojih je svatko mogao
proći. Ta ga je pomisao ispunila iznenadnom tjeskobom i osjetio je strah u
trenutku za kojeg je vjerovao da mu neće donijeti ništa osim trijumfa. Kako
je uopće mogao vjerovati da bi se te svakodnevne stvari mogle spojiti u
nešto veće? Prst mu je i dalje lebdio iznad zvonca, neodlučan, ne spuštajući

~ 192 ~
se. Koji je bio smisao svega?
Pomislio je na ljude koji su mu pomogli. Pomislio je na neţeljene,
nevoljene; u tu je grupu ubroji i sebe. A tada je razmislio o onome što
slijedi. Dat će poklone Queenie, zahvaliti joj, a zatim što? Vratit će se
starom ţivotu kojeg je već gotovo zaboravio, u kojem ljudi između sebe i
vanjskog svijeta umeću sitne gluposti. U kojem on leţi u jednoj sobi, ne
spavajući, a Maureen u drugoj.
Harold je vratio ruksak na rame i okrenuo se od hospicija. Dok se
udaljavao od vrata, prilike na vrtnim stolcima nisu ni podigle pogled. Nitko
ga nije očekivao i tako nitko nije primijetio njegov dolazak, niti će primijetiti
da je otišao. Najtrijumfalniji trenutak Haroldovog ţivota došao je i prošao
bez traga.
U malom kafiću Harold je zamolio konobaricu čašu vode i upitao moţe
li se posluţiti toaletom. Ispričao se i rekao da nema novca. Strpljivo je
čekao dok je pogled konobarice prelazio preko njegove zapetljane kose,
poderane jakne i kravate, te se spustio niz njegove blatom natopljene hlače
i sletio na njegova stopala, na kojima je bilo više plave samoljepljive trake
nego cipela. Iskrivila je usta i brzo pogledala preko ramena, prema starijoj
ţeni u sivom sakou koja je razgovarala s mušterijama. Ta joj je ţena
očigledno bila nadređena. - Dajte, ali brzo - rekla je konobarica. Pokazala
mu je kroz koja vrata da prođe ne dodirujući ga niti prstom.
Harolda je u ogledalu dočekalo lice koje je jedva prepoznao. Koţa lica
visjela je u tamnim naborima kao da je ima previše za kosti ispod nje. Ĉini
se da je zaradio nekoliko porezotina na čelu i jagodicama. Kosa i brada bile
su mu raščupanije nego što je očekivao, a s obrva i iz nosnica stršale su
neuredne dlake nalik na ţice. Izgledao je kao karikatura starca.
Neprilagođeno. Nije bio nimalo nalik na muškarca koji je izašao iz kuće
baciti pismo. Nije bio nimalo nalik na čovjeka koji je pozirao za fotografije
odjeven u hodočasničku majicu.
Konobarica mu je donijela vode u plastičnoj čaši, ali mu nije ponudila
da sjedne. Upitao je bi li mu netko mogao posuditi češalj ili britvicu, ali
voditeljica kafića u sivom sakou im je ţustro prišla i pokazala znak na
kojem je pisalo PROSJAĈE- NJE ZABRANJENO. Zamolila ga je da ode, ili
će morati nazvati policiju. Dok je hodao prema vratima, nitko ga nije ni
pogledao. Zapitao se smrdi li. Toliko je dugo bio na otvorenom da je
zaboravio koji su mirisi ugodni, a koji nisu. Znao je da se ljudi srame u
njegovo ime i poţelio da ih moţe toga poštedjeti.
Za stolom pored prozora mladi muškarac i njegova supruga cvrkutali
su nad novorođenčetom. U Haroldu se rodila tolika bol da nije znao kako

~ 193 ~
ostati na nogama.
Okrenuo se prema voditeljici kafića i gostima i pogledao ravno u njih. -
Ţelim svog sina.
Dok je izgovarao te riječi, tijelo mu je zadrhtalo i to ne njeţnom
zimicom, nego grčevitim potresom koji je se probijao iz dubine. Lice mu se
izobličilo od boli koja mu je razdirala prsne mišiće i bubrila uz grlo.
- Gdje vam je sin? - upitala je voditeljica.
Harold je stisnuo šake da se pokuša odrţati na nogama.
- Je li vaš sin ovdje? Je li u Berwicku? - upitala je voditeljica.
Jedan od gostiju poloţio je ruku Haroldu na rame. - Oprostite,
gospodine. Jeste li vi onaj čovjek koji hoda? - upitao je njeţnije.
Harold se borio da dođe do zraka. Ljubaznost ovog čovjeka potpuno ga
je izbacila iz ravnoteţe.
- Supruga i ja smo čitali o vašem pothvatu. Imamo prijatelja s kojim se
prije toga dugo nismo čuli. Prošlog vikenda smo ga posjetili. Pričali smo o
vama.
Harold je pustio čovjeka da govori i drţi ga za nadlakticu, ali nije mu
mogao odgovoriti niti riječima, niti gestom.
- Tko je vaš sin? Kako se zove? - upitao je čovjek. - Moţda bih vam
mogao pomoći.
- Zove se -
Haroldovo se srce odjednom strovalilo u dubinu, kao da je prekoračilo
preko nekog zida i sad se kotrljalo kroz ništavilo. - On je moj sin. Zove se -
Voditeljica kafića ga je hladno promatrala, čekala, čekala, iza nje su
sjedili gosti, a ljubazni muškarac još je drţao ruku na Haroldovom rukavu.
Nisu imali pojma. Nisu imali pojma o uţasu, o zbunjenosti, o grizodušju
koji su bješnjeli u njegovoj nutrini. Nije se mogao sjetiti imena svojeg sina.
Na ulici mu je neka mlada ţena pruţila letak.
- Tečaj salse za starije od šezdeset - rekla je. - Dođite. Nikad nije
prekasno.
Ali bilo je. Bilo je prekasno. Unezvjereno odmahujući glavom, Harold je
napravio još nekoliko nesigurnih koraka, posrćući. Noge su mu bile kao
kamen.
- Molim vas, uzmite letak - rekla je djevojka. - Uzmite ih nekoliko.
Moţete ih baciti u smeće ako ţelite. Samo ţelim doma.
Harold je teturao ulicama Berwicka s pregršt letaka u ruci, ne znajući
kamo ide. Ljudi su skretali s puta da ga izbjegnu, ali on nije zastajkivao.
Mogao je oprostiti roditeljima što ga nisu ţeljeli. Što ga nisu naučili kako
voljeti, ili mu čak podarili obrazovanje. Mogao je oprostiti i njihovim
roditeljima i onima prije njih.

~ 194 ~
Samo je ţelio svojeg sina.

~ 195 ~
 27
Harold i još jedno pismo

Draga Djevojko s benzinske,

Dugujem ti cijelu priču. Prije dvadeset godina sam pokopao svojeg
sina. Nije to nešto što bi otac trebao doživjeti. Želio sam upoznati
čovjeka kakav bi postao. Još uvijek želim.
Do današnjeg dana ne razumijem zašto je to napravio. Bio je u
depresiji i ovisan o mješavini alkohola i lijekova. Nije mogao naći
posao. Ali svim srcem želim da se obratio meni.
Objesio se u mojoj vrtlarskoj kućici. O uže koje je privezao na
jednu od kuka na kojima je visio moj vrtlarski alat. Bio je toliko pun
alkohola i tableta da je mrtvozornik rekao kako mu je sigurno
trebala cijela vječnost da pravilno napravi petlju. Zaključak
mrtvozornika je bio samoubojstvo.
Ja sam bio taj koji ga je našao. Ovo jedva pišem. U tim sam se
trenutcima molio, iako, kako sam ti rekao na benzinskoj, nisam
pobožan čovjek. Rekao sam: "Dragi Bože, molim Te daj da bude
dobro. Učinit ću sve." Podigao sam ga i spustio na tlo, ali u njemu
nije bilo života. Bilo je prekasno.
Da mi barem nisu rekli da mu je za petlju trebalo toliko dugo.
Moja je žena to strašno loše podnijela. Nije htjela izaći iz kuće. Na
sve je prozore stavila zavjese jer nije htjela da nam susjedi vire u
kuću.
S vremenom su se ti susjedi odselili i došli su drugi, koji nas nisu
poznavali i nisu znali što nam se dogodilo. Ali svaki put kad bi me
Maureen pogledala znao sam da vidi Davida mrtvog.
Počela je razgovarati s njim. Rekla je da je on uz nju. Stalno ga je
čekala. Maureen i danas održava njegovu sobu onakvom kakva je
bila na dan kad je umro. I ponekad se iznova rastužim zbog toga,
no to je ono što želi moja supruga. Ne može pustiti Davida da bude
mrtav i razumijem to. Takvo nešto je previše za jednu majku.
Queenie je znala za Davida, ali nikad nije rekla ni riječi. Brinula
se za mene. Donosila bi mi čaj sa šećerom i pričala o vremenu.
Samo je jednom rekla: "Možda ste dovoljno popili, gospodine Fry."

~ 196 ~
Jer to je bio drugi problem. Pio sam.
Počelo je samo kao jedno na brzinu da se smirim nakon izvještaja
mrtvozornika. Ali u ladicama radnog stola držao sam boce omotane
papirnim vrećicama. Bog zna kako sam se uspijevao dovesti doma
navečer; jedino sam želio prestati osjećati.
Jedne noći kad sam doista bio potpuno pijan, srušio sam
vrtlarsku kućicu. Ali to mi nije bilo dovoljno. I zato sam provalio u
pivovaru i napravio nešto grozno. Queenie je znala da sam ja kriv i
preuzela je krivnju.
Bila je otpuštena iste sekunde i zatim je nestala. Čuo sam da joj
je šef i zaprijetio da se odseli s jugozapada ako zna što je dobro za
nju. Načuo sam kad je jedna tajnica koja je bila prijateljica s
Queenienom stanodavkom rekla da Queenie nije ostavila adresu za
proslijeđivanje pošte. Dopustio sam da ode. Dopustio sam da
preuzme krivnju. Ali prestao sam piti.
Maureen i ja smo se dugo svađali i naposlijetku prestali
razgovarati. Odnijela je svoje stvari iz spavaće sobe. Prestala me
voljeti. Bilo je mnogo trenutaka kad sam pomislio da će me
napustiti, ali nije. Svake sam noći spavao loše.
Ljudi misle da sam hodao do Berwicka jer je između mene i
Queenie prije svih tih godina bilo osjećaja, ali to nije istina. Hodao
sam jer me spasila, a ja joj nikad nisam zahvalio. Upravo zato tebi
pišem. Želim da znaš koliko si mi pomogla prije svih tih tjedana kad
si mi ispričala o svojem vjerovanju i o svojoj teti, iako se bojim da
moja hrabrost nikada neće doseći tvoju.
Želim ti sve najbolje i ponizno ti zahvaljujem.
Harold (Fry) p.s. Ispričavam se što ti ne znam ime.

~ 197 ~
 28
Maureen i gost

M
aureen je danima pripremala kuću za Haroldov povratak. Izvadila
je one dvije fotografije iz ladice Haroldovog noćnog ormarića i
izmjerila ih da kupi okvire. Okrečila je zidove najbolje sobe
njeţnom ţutom bojom i objesila prozračne blijedoplave zavjese koje je
kupila u trgovini s rabljenom robom (bile su kao nove) i skratila. Ispekla je
nekoliko kolača da ih spremi u ledenicu, te nekoliko pita, musaku, lazanje i
govedinu na burgundski; redom jela koja je kuhala u dane dok je David bio
ţiv. U ormarićima su sjedile staklenke s ukiseljenim mahunama, lučicama i
ciklom. U spavaćoj sobi i kuhinji drţala je popise. Toliko je toga trebala
napraviti. Pa ipak, ponekad kad bi pogledala kroz prozor, ili leţala budna
osluškujući krikove galebova koji su podsjećali na dječji plač, osjetila bi da
je usprkos svom tom poletu jedan dio nje neaktivan, kao da taj dio ne
shvaća čemu sve to.
A što ako se Harold vrati doma i kaţe joj da mora ponovno otići? A što
ako je ipak prerastao?
Zvono na vratima rano ujutro primoralo ju je da siđe. Otvorila je i na
pragu ugledala mladu djevojku blijeda lica, tanke kose, odjevenu u kratki
crni kaputić, iako je već bilo toplo.
- Smijem li ući, gospođo Fry?
Uz čaj i nekoliko suhih kolačića sa zobi i marelicama djevojka je
ispričala Maureen da je ona ta koja je Haroldu prije dosta tjedana posluţila
hamburger. Rekla je da joj je poslao nekoliko lijepih razglednica, samo da
se zbog njegove nenadane slave oko benzinske počeo motati popriličan broj
novinara i znatiţeljnika. Na kraju ju je šef morao zamoliti da potraţi posao
negdje drugdje, za opće dobro i sigurnost.
- Izgubila si posao? To je strašno - rekla je Maureen. - Harolda će to
jako raţalostiti.
- Nema veze, gospođo Fry. Ionako mi se nije sviđao taj posao. Mušterije
su uvijek vikale na mene i uvijek im se svima uţasno ţurilo. Ali ono što
sam vašem suprugu rekla o snazi vjere me cijelo vrijeme muči - djelovala je
nervozno, meškoljila se i neprestano vraćala iza uha pramen kose koji nije
ni bio neuredan. - Mislim da je dobio krivi dojam.

~ 198 ~
 - Ali Harolda je nadahnulo to što si mu rekla. Tvoja ga je vjera
potaknula da hoda.
Djevojka je sjedila zabundana u svoj kaputić, grizući usnicu toliko
snaţno da se Maureen pobojala da će prokrvariti. A tada je iz dţepa izvukla
omotnicu i iz nje nekoliko listova papira. Pruţila ih je Maureen, ali ruke su
joj drhtale. - Izvolite - rekla je.
Maureen se namrštila, ne shvaćajući. - Salsa za starije od šezdeset?
Djevojka je uzela papire od Maureen i okrenula ih. - Na drugoj strani.
Pismo od vašeg supruga. Stiglo je na benzinsku. Prijatelj me nazvao da
dođem po njega prije nego što ga šef vidi.
Maureen je čitala u tišini, plačući sa svakom novom rečenicom.
Gubitak koji ih je uništio prije dvadeset godina bio je jednako razarajuć i
neshvatljiv kao da ju je ponovno pogodio. Kad je pročitala, zahvalila je
djevojci i presavinula pismo, prešavši noktom preko presavijenog ruba.
Zatim ga je vratila u omotnicu. Sjedila je vrlo mirno.
- Gospođo Fry?
- Moram ti nešto objasniti.
Maureen je liznula usne i pustila da riječi navru. Osjećala je olakšanje.
Dirnuta Haroldovim priznanjem, osjetila je da je pravi trenutak da konačno
podijeli s nekim detalje o Davidovom samoubojstvu i ţalosti koja je
razdvojila njegove roditelje. - Neko vrijeme smo vikali jedno na drugo.
Okrutno sam okrivljavala Harolda. Izgovorila sam svakakve strahote. Rekla
sam mu da je trebao biti bolji otac. Da mu je alkoholizam obiteljski
problem. A tada kao da nam je ponestalo riječi. Nekako u to vrijeme počela
sam razgovarati s Davidom.
- Mislite, s njegovim duhom? - upitala je djevojka. Očigledno je vidjela
previše filmova.
Maureen je odmahnula glavom. - Ne s duhom. Osjećala sam kao da je
pored mene. Osjećala sam Davida. To mi je bila jedina utjeha. Isprva sam
govorila samo sitnice. „Gdje si?“ ,,Nedostaješ mi“. Takve stvari. Ali kako je
vrijeme prolazilo, počela sam mu govoriti više. Govorila sam njemu sve ono
što nisam Haroldu. Bilo je trenutaka kad bih gotovo poţeljela da nisam
počela s time, ali tada bih se zabrinula da ću na neki način iznevjeriti
Davida ako prestanem pričati s njim. A što ako je doista tamo? A što ako
mu trebam? Uvjeravala sam samu sebe da ću ga i vidjeti ako budem
dovoljno dugo čekala. O takvim stvarima čovjek čita u onim časopisima kod
doktora, u čekaonici. Silno sam ga ţeljela vidjeti - obrisala je oči. - Ali to se
nije dogodilo. Traţila sam ga i traţila, ali nije došao.
Djevojka je zarinula lice u rupčić i glasno zaplakala. - O, Boţe, to je

~ 199 ~
tako tuţno - kad je podigla glavu, oči su joj bile toliko sitne, a obrazi toliko
crveni da je izgledala kao da joj je netko oderao lice. Iz nosa i kutova usta
visjele su joj niti sline. - Ja sam takva prevarantica, gospođo Fry.
Maureen je poloţila ruku na djevojčinu, malenu poput dječje, ali
iznenađujuće toplu. Stisnula ju je.
- Nisi prevarantica. Ti si ga potaknula na putovanje. Nadahnula si ga
onom pričom o svojoj teti. Ne plači.
Djevojka je opet zajecala i ponovno zarinula lice u maramicu. Zatim je
podigla glavu, trepnula natečenim očima i drhtavo udahnula. - U tome i je
stvar - rekla je nakon nekog vremena. - Moja teta je mrtva. Umrla je prije
dosta godina.
Maureen je osjetila kao da se nešto u njoj ruši. Soba kao da se potresla
iz temelja, kao da je Maureen promašila stepenicu i spotaknula se. -
Molim? - riječi su joj zastale u grlu. Otvorila je usta i progutala, pa još
jednom. - Ali tvoja vjera? Mislila sam da si ju ti spasila? Mislila sam da je u
tome stvar? - izgovorila je brzo.
Djevojka je zagrizla kut gornje usnice tako da joj je donja vilica
iskočila. - Kad vas rak ščepa, ništa ga ne moţe zaustaviti.
Maureen kao da je upravo u tom trenutku po prvi put ugledala istinu i
shvatila da ju je gledala cijelo vrijeme. Naravno da se ne moţe zaustaviti
uznapredovali rak. Maureen je pomislila na silne ljude koji su vjerovali u
moć Haroldovog hodanja. Pomislila je na Harolda, koji se vuče prema cilju i
dok njih dvije sjede i razgovaraju. Stresla se. - Rekla sam vam da sam
prevarantica - rekla je djevojka.
Maureen je lagano kucnula prstima po čelu. Osjećala je da iz nje
nadire još nešto, no za razliku od istine o Davidu, ova ju je istina
ispunjavala sramom. - Ako je itko ovdje prevarantica - rekla je polako -
bojim se da sam to ja.
Djevojka je odmahnula glavom, očigledno ne shvaćajući.
Maureen je polako i tiho počela svoju priču, ne podiţući pogled prema
djevojci, jer je svaku riječ koju bi izgovorila morala s naporom iščupati iz
tajnog mjesta na kojem se skrivala svo ovo vrijeme. Ispričala joj je kako je
prije dvadeset godina, nakon Davidovog samoubojstva, Queenie Hennessy
zakucala na vrata kuće na broju 13 u Ulici Fossebridge i zamolila da vidi
Harolda. Izgledala je jako blijedo i nosila je cvijeće. U njezinoj je pojavi bilo
nečega iznimno običnog i istovremeno jako dostojanstvenog.
- Zamolila me da prenesem Haroldu poruku. Radilo se o pivovari, rekla
je da Harold nešto mora znati. Nakon što mi je ispričala što je imala, dala
mi je cvijeće i otišla je. Pretpostavljam da sam ja bila posljednja osoba koja
ju je vidjela prije nego što se odselila. Bacila sam cvijeće i nikad nisam

~ 200 ~
Haroldu prenijela njezinu poruku - Maureen je zastala; ovo je sjećanje bilo
prebolno i presramotno da nastavi.
- Što vam je ispričala, gospođo Fry? - upitala je djevojka. Glas joj je bio
tako njeţan, poput ruke koja vodi kroz tamu.
Maureen je oklijevala. Prolazila je kroz teške trenutke, rekla je. To nije
isprika za ono što je napravila, odnosno za ono što nije napravila, i odonda
ţeli da je postupila drugačije.
- Ali bila sam ljuta. David je bio mrtav. A bila sam i ljubomorna.
Queenie je bila dobra prema Haroldu u trenutcima kad ja to nisam mogla
biti. Bojala sam se da će, ako mu prenesem poruku, pronaći utjehu. A to
nisam mogla dopustiti. Nisam ţeljela da pronađe utjehu kad je za mene nije
bilo.
Maureen je obrisala suze i nastavila.
- Queenie mi je rekla da je Harold jedne noći provalio u Napierov ured.
Ranije te večeri ona ga je vidjela kako sjedi pred pivovarom u autu. Nije mu
prišla. Pomislila je da moţda plače i nije se ţeljela nametati. Tek kad je
vijest obišla pivovaru idućeg dana, zbrojila je dva i dva. Tuga je bila razlog,
rekla je; tuga natjera ljude na najčudnija djela. Smatrala je da je Harold na
putu za samouništenje. Kad je razbio one figurice klauna od Murano
stakla, namjerno je izazivao Napiera da se iskali na njemu. Šef je bio
bijesan i ţelio je osvetu - Maureen je zastala i obrisala nos. - I zato je
Queenie preuzela krivnju. Rekla je da je to jako jednostavno jer je
neugledna i ţensko. Lako je zavarala Napiera. Rekla mu je da je figurice
slučajno porušila dok je brisala prašinu.
Djevojka se nasmijala, ali i ona je plakala. - Ţelite mi reći da je sve ovo
počelo jer je vaš suprug razbio nekakve figurice klauna? Jesu li bile
vrijedne?
- Nimalo. Pripadale su Napierovoj majci. A on je bio opaki nasilnik. Bio
je oţenjen tri puta i sve je tri tukao. Jedna je završila u bolnici sa
slomljenim rebrima. Ali majku je volio - slabašno se osmjehnula i osmijeh
joj je neko vrijeme ostao lebdjeti na usnicama, no tada je slegnula
ramenima i otjerala ga. - I tako je Queenie stala pred njega i preuzela
krivnju za ono što je Harold učinio, a zatim je dopustila Napieru da ju
otpusti. Sve mi je to ispričala i zamolila me da kaţem Haroldu da se ne
brine. Uvijek je bio ljubazan prema njoj, rekla je. To je najmanje što moţe
učiniti.
- Ali niste mu rekli?
- Ne. Pustila sam ga da pati. A zatim je to postalo tek još jedna stvar
koju si nismo mogli reći i koja je povećala udaljenost između nas - širom je

~ 201 ~
otvorila oči i pustila suze da teku. - Vidiš, bio je potpuno u pravu da je
otišao od mene.
Djevojka s benzinske nije ništa rekla. Uzela je još jedan kolačić i idućih
nekoliko minuta izgledala kao da razmišlja samo o tome kakav okus ima.
Zatim je progovorila. - Mislim da nije istina da je otišao od vas. A mislim i
da niste prevarantica, gospođo Fry. Svi griješimo. Ali jedno znam.
- Što? Što? - zavapila je Maureen, odmahujući glavom zaronjenom u
dlanove. Kako će ikada moći ispraviti greške počinjene toliko davno? Brak
joj je gotov.
- Da sam ja vi, ne bih čamila ovdje, pekla kolače i razgovarala sa
mnom. Poduzela bih nešto.
- Ali odvezla sam se skroz do Darlingtona. I ništa nisam postigla.
- To je bilo dok su stvari išle kako treba. Odonda se mnogo toga
dogodilo - glas joj je bio toliko siguran i odmjeren da je Maureen podigla
pogled. Djevojčino je lice još uvijek bilo blijedo, ali sad je sjalo
razoruţavajućom jasnoćom. Maureen nije znala je li se trznula ili čak i
vrisnula, jer se djevojka nasmijala. - Ĉeka vas Berwick-upon-Tweed.

~ 202 ~
 29
Harold i Queenie

N
akon što je dovršio pismo, Harold je nagovorio jednog mladića da
mu kupi omotnicu i marku za hitnu poštu. Bilo je prekasno za
posjet Queenie, pa je noć proveo u vreći za spavanje na klupi u
gradskom parku. Rano ujutro otišao je do javnog toaleta, gdje je oprao
kosu i počešljao ju prstima. Netko je ostavio plastičnu britvicu na
umivaoniku i provukao ju je kroz bradu. Nije se uspio obrijati do kraja, ali
većina brade je ipak nestala i umjesto kovrča sad je imao kratke iglice, uz
pokoji dulji čuperak. Koţa oko usta izgledala je kao da je izbijeljena i kao
da nije dio potamnjele koţe nosa i oko očiju. Zabacio je ruksak na jedno
rame i uputio se prema hospiciju. Tijelo mu je bilo ljuštura i pitao se bi li
trebao nešto pojesti. Nije bio gladan. Ako je išta osjećao, bila je to mučnina.
Nebo je bilo prekriveno debelim naslagama bijelih oblaka, iako je zrak
mirisao po soli i već bio topao. Automobili s obiteljima stizali su noseći
sklopive stolce i košare za piknik koji će se smjestiti na plaţi. Daleko na
obzoru metalno more svjetlucalo je na jutarnjem suncu.
Harold je znao da je kraj blizu, ali nije znao kako će izgledati, ili što će
napraviti nakon svega.
Skrenuo je na prilaz hospicija Sv. Bernarda i još jednom prešao
asfaltiranu stazu. Bila je nova, još mekana pod njegovim stopalima.
Pritisnuo je zvonce bez oklijevanja i dok je čekao, zatvorio je oči i pipajući
potraţio zid. Zapitao se je li sestra koja će ga dočekati ista ona s kojom je
razgovarao telefonom.
Nadao se da neće morati previše objašnjavati. Nije imao snage za riječi.
Vrata su se otvorila.
Pred njim je stajala ţena pokrivene kose u dugoj opravi boje vrhnja s
visokim ovratnikom i dugačkim crnim prslukom s remenom. Koţa mu se
najeţila po cijelome tijelu.
- Ja sam Harold Fry - rekao je. - Prešao sam strašno dugačak put da
posjetim Queenie Hennessy - odjednom je bio očajno ţedan. Noge su mu
drhtale. Ţelio je sjesti.

~ 203 ~
 Ĉasna sestra se nasmiješila. Koţa joj je bila glatka i njeţna, ono malo
kose što je Harold vidio bilo je sijedo. Pruţila je ruke i s obje uhvatila
Haroldovu. Ruke su joj bile tople, grube; snaţne. Harold se uplašio da bi
mogao zaplakati. - Dobrodošli, Harolde - predstavila se kao sestra
Philomena i pozvala ga da uđe.
Harold je obrisao noge, pa to još jednom ponovio.
- Ne brinite - rekla je sestra, ali Harold nije mogao prestati. Udarao je
vrhovima cipela po pragu. Podigao je stopala da provjeri da ništa nije ostalo
na potplatima i vidio da je sve skinuo, ali svejedno je nastavio brisati cipele
o kruti otirač, onako kako su ga navodne tete tjerale da briše noge prije
nego što bi ga pustile u kuću.
Sagnuo se da skine samoljepljivu traku s cipela, no to je potrajalo jer
mu se traka neprestano lijepila za prste. Što je dulje pokušavao, to je
snaţnije ţelio da nije ni počeo s time.
- Mislim da bih trebao skinuti svoje jedriličarske cipele pred vratima -
zrak u zgradi bio je svjeţ i vladao je mir. Harold je osjetio miris sredstva za
dezinfekciju koji ga je podsjetio na Maureen i miris tek kuhane hrane,
moţda nečega s krumpirima. Palcem jedne noge skinuo je cipelu s druge,
pa obrnuo noge i ponovio proces. Stojeći samo u čarapama, osjetio se golo i
sitno.
Ĉasna sestra se osmjehnula. - Sigurna sam da jedva čekate da vidite
Queenie - upitala je je li spreman i Harold je kimnuo. Koračali su preko
plavog tepiha u tišini. Nije bilo pljeska. Nije bilo nasmijanih medicinskih
sestara, ni razdraganih pacijenata. Samo Harold, koji je slijedio nejasne
obrise habita niz čist i pust hodnik. Zapitao se čuje li to pjevanje, ali kad je
bolje osluhnuo, zaključio je da mu se pričinilo. Moţda je to bio zvuk vjetra
u Veluxovim prozorima iznad njih, ili je netko nekoga dozivao. Shvatio je da
je zaboravio donijeti cvijeće.
- Jeste li dobro? - upitala je časna sestra.
Ponovno je kimnuo.
Kad su stigli do prozora s lijeve strane hodnika, Harold je vidio da
gledaju na vrt. Ĉeznutljivo je pogledao uredno podšišanu travu i zamislio
kako zavlači gola stopala u njezinu mekoću. Vidio je klupe i prskalicu koja
je u zrak bacala lukove vode; ponekad bi se o njih odrazila svjetlost. Pred
sobom je ugledao niz zatvorenih vrata. Bio je siguran da je Queenie iza
jednih od njih. Netremice se zagledao u vrt i osjetio kako ga hvata strah.
- Što ste rekli, koliko ste dugo pješačili?
- Oh - rekao je. Već dok je hodao za sestrom shvatio je koliko njegovo
putovanje gubi na vaţnosti. - Dugo.
- Bojim se da nismo mogli pozvati one druge hodočasnike unutra -

~ 204 ~
rekla je časna sestra. - Gledali smo ih na televiziji. Učinili su nam se jako
bučnima - osvrnula se i Harold je pomislio da mu je namignula, no
zaključio je da takvo nešto nije vjerojatno.
Prošli su pored jednih poluotvorenih vrata. Harold nije ţelio pogledati u
prostoriju.
- Sestro Philomena! - zazvao je glas slabašan poput šapata.
Zastala je i pogledala u sobu, oslonjena raširenim rukama o dovratak.
- Eto me za trenutak - rekla je onome u prostoriji. Stajala je oslonjena na
jednu nogu, druge noge zabačene otraga i malo podignute, poput balerine,
samo u tenisicama. Kad se okrenula natrag prema Haroldu, toplo mu se
osmjehnula i rekla da su skoro stigli. Haroldu je bilo hladno, ili je bio
umoran, ili mu je bilo nešto treće što je iz njega isisalo svu energiju.
Ĉasna sestra je napravila još nekoliko koraka i zaustavila se pred
drugim vratima, pa tiho pokucala. Malo je osluhnula, još uvijek drţeći šaku
na vratima i priljubivši uho, a zatim odškrinula vrata i provirila unutra.
- Imamo posjetitelja - rekla je prostoriji koju Harold još nije mogao
vidjeti.
Sestra je odgurnula vrata do zida i priljubila se leđima uz njih dok je
Harold ulazio. - Kako uzbudljivo - rekla je. Harold je udahnuo toliko
duboko da mu se činilo da mu se dah uspinje iz stopala i pogledom
obuhvatio sobu.
Soba je bila jednostavna, imala je tek jedan prozor s djelomično
navučenim zavjesama iza kojih se pruţao pogled na nebo, koje se činilo
udaljenim. Krevet je bio jednostavan, leţao je ispred drvenog kriţa, ispod
njega je bila noćna posuda, a do njega prazan stolac.
- Ali Queenie nije ovdje - Harold je osjetio uzbuđenje i neočekivano
olakšanje.
Sestra Philomena se nasmijala. - Naravno da je ovdje - glavom je
pokazala u pravcu kreveta i kad je Harold ponovno pogledao, opazio je
jedva vidljiv obris ispod snjeţnobijelih pokrivača. Pored obrisa je ispruţeno
leţalo nešto nalik na dugačku bijelu kandţu i kad je Harold pogledao bolje
shvatio je da je to Queeniena ruka. Osjetio je kako mu se krv zaletjela
prema glavi.
- Harolde - obratila mu se časna sestra. Lice joj je bilo blizu njegova i
vidio je da joj je koţa mreţa tankih bora. - Queenie je zbunjena i u
bolovima. Ali čekala je. Kao što ste rekli da vas čeka - sklonila se u stranu i
pustila ga da prođe.
Prišao je nekoliko koraka bliţe, a zatim još nekoliko i sa svakim mu je
srce ludo udaralo. Kad je Harold Fry konačno stao pored ţene radi koje je

~ 205 ~
prevalio toliko kilometara, noge su ga umalo izdale. Leţala je nepomično,
tek malo dalje od njegove ruke, lica okrenutog prema svjetlosti što je
dopirala kroz prozor. Zapitao se spava li, ili je moţda pod lijekovima, ili
čeka nekoga tko nije on. Trenutak je bio potpuno intiman; leţala je
nepomično, ne primjećujući njegov dolazak. Njezino tijelo nije stvaralo
gotovo nikakav obris ispod pokrivača. Bila je istina poput djeteta.
Harold je skinuo ruksak s ramena i privinuo ga uz tijelo kao da
postavlja prepreku između sebe i prizora pred njim. Usudio se napraviti još
korak naprijed. Zatim i drugi.
Ono što je ostalo od Queeniene kose bilo je tanko i bijelo i izgledalo kao
sjeme maslačka među lišćem ţivice; paperjasto i našušureno na tjemenu i
počešljano u stranu, kao da ju je zahvatio snaţan vjetar. Mogao je vidjeti
koţu glave, tanku poput papira. Vrat joj je bio omotan zavojima.
Queenie Hennessy je izgledala kao netko drugi. Kao netko koga Harold
nije nikada upoznao. Duh. Ljuštura. Osvrnuo se, traţeći pogledom sestru
Philomenu, ali dovratak je bio prazan. Otišla je.
Nije mogao samo ostaviti poklone i otići. Moţda da ostavi i poruku.
Poruka je bila daleko najbolja ideja koja mu je padala na pamet, mogao bi
napisati nešto utješno. Proţeo ga je nalet energije. Baš se spremao otići kad
se Queeniena glava počela polako okretati od prozora i ponovno se ukipio,
promatrajući ju. Prvo je ugledao lijevo oko, zatim nos, pa desnu stranu
obraza i na kraju ga je pogledala i susreli su se prvi put nakon dvadeset
godina. Haroldu je zastao dah.
Queeniena glava nije izgledala kako treba. Izgledala je kao dvije glave
na istome tijelu, kao da je iz prve glave narasla još jedna. Izraslina je
počinjala negdje oko jagodice i bubrila sve do čeljusti. Ta izbočina, ta druga
glava bez lica je bila toliko velika da je izgledala kao da bi se svakog
trenutka mogla probiti kroz koţu. Desno je oko bilo prignječeno i zatvoreno,
pogurano prema uhu. Donja polovica Queenienih usta bila je iskrivljena u
stranu i spuštala se prema čeljusti. Izgledala je neljudski. Podigla je svoju
kandţu kao da se pokušava sakriti, ali nije bilo povratka. Harold je
zastenjao.
Taj je zvuk izašao iz njega prije nego što je postao svjestan da ga
stvara. Queeniena ruka pipala je u potrazi za nečime što nije mogla
pronaći.
Ţelio je da se moţe pretvarati da mu prizor nije uţasan. Ali nije mogao.
Otvorio je usta i uspio promucati dvije riječi. - Bok, Queenie - više od
tisuću kilometara i to je sve što je uspio smisliti.
Queenie nije ništa rekla.
- Harold je - rekao je. - Harold Fry - bio je svjestan da kima glavom i

~ 206 ~
izgovara riječi previše izraţajno, obraćajući se njezinoj ruci-kandţi, a ne
izobličenom licu. - Radili smo zajedno prije jako mnogo godina. Sjećaš li se?
Brzo je bacio još jedan pogled na divovski tumor. Izgledao je kao da
nanosi bol koţi oko sebe, ta golema, sjajna, nabubrila masa proţeta ţilama
i masnicama. Queenieno jedno otvoreno oko je trepnulo. Iz drugoga je
nešto mokro skliznulo prema jastuku.
- Jesi li primila moje pismo?
Pogled joj je bio unezvjeren, kao pogled ţivotinje zatočene u kutiju.
- Razglednice?
Umirem li?, pitalo je staklenasto oko. Hoće li boljeti?
Nije mogao gledati. Otvorio je ruksak i stao prekopavati po njegovom
sadrţaju, iako je unutar torbe bilo mračno i njemu su prsti drhtali i bio je
bolno svjestan Queenienog pogleda na sebi i stalno je zaboravljao što točno
traţi. - Imam sitnice za tebe, suvenire. Kupovao sam ih usput. Privjesak sa
kvarcom koji će ti lijepo izgledati na prozoru. Samo ga moram pronaći. I
imam i meda tu negdje - sinulo mu je da uz tumor ovolike veličine
vjerojatno ne moţe jesti. - Moţda ne voliš med, naravno. Ali staklenka je
zgodna. Moţda za olovke. Iz Buckfast Abbey je.
Izvukao je papirnatu vrećicu u kojoj je bio ruţičasti privjesak i pruţio
ga Queenie. Nije se ni pomaknula. Odloţio ga je malo podalje od njezine
ruke-kandţe. Dvaput je kratko potapšao vrećicu. Kad je podigao pogled,
sledio se. Queenie Hennessy je klizila s jastuka, kao da ju teţina tog
uţasnog lica vuče prema tlu.
Nije znao što da radi. Znao je da bi trebao pomoći, ali nije znao kako.
Plašio se da bi se iza tog zavojima omotanog vrata moglo nalaziti još. Još
uţasa. Još okrutnih dokaza ljudske krhkosti. Ne bi to mogao podnijeti.
Harold je pozvao upomoć. Prvo je pokušavao potiho, da ju ne uznemiri. Ali
zatim je povikao ponovno, svaki put sve glasnije.
- Zdravo, Queenie - rekla je sestra glasno ulazeći u sobu, ali Haroldu
se učinilo da to nije ista sestra kao maloprije. Glas joj je bio mlađi, tijelo
krupnije, pokreti malo odvaţniji. - Da vam pustimo malo svjetla. Ovdje je
kao u mrtvačnici - prišla je zavjesama i razmaknula ih toliko odlučnim
pokretom da su prstenovi zaškripali po metalnoj šipki. - Baš lijepo da imate
posjetitelja - sve na ovoj sestri Haroldu se činilo isuviše ţivim za ovu
prostoriju i za Queenieno osjetljivo stanje. Harolda je razljutilo da su joj
dozvolili da se brine za nekoga tako krhkog kao Queenie, iako mu je i
odlanulo da je priskočila upomoć.
- Ona je... - nije mogao dovršiti rečenicu. Pokazao je prstom.
- Ne opet - rekla je sestra, sva vesela, kao da je Queenie dijete koje joj

~ 207 ~
je pljucnulo po opravi.
Prišla je krevetu s druge strane, popravila Queeniene jastuke i
uspravila ju, zavukavši ruke ispod Queenienih pazuha i podignuvši ju.
Queenie se prepustila kao krpena lutka i Harold je pomislio da će ju sad
zauvijek tako pamtiti; kako trpi i trpi dok ju netko vuče na jastuk i usput
veselo čavrlja, što je Haroldu bilo grozno.
- Henry nam je došao pješice. I to sve iz - Odakle ste ono došli, Henry?
Harold je otvorio usta da pojasni da nije Henry i da je došao iz
Kingsbridgea, ali prošla ga je volja. Nije imalo smisla ispravljati sestru. U
tom trenutku nije imalo smisla ni biti Harold.
- Dorset, kaţete? - rekla je sestra.
- Tako je, da - rekao je Harold jednako vedrim tonom kao i ona, pa je
na trenutak zvučalo kao da se nadvikuju s morskim vjetrom. - S juga.
- Da mu skuhamo čaja? - upitala je sestra Queenie, ni ne gledajući ju.
- Samo vi sjedite, Henry i popričajte, dok nam ja kuham čaj. U zadnje
vrijeme se stalno nešto događa, ha? Stiglo nam je toliko pisama i
razglednica. Prošlog tjedna nam je pisala jedna gospođa čak iz Pertha - dok
je izlazila, okrenula se prema Haroldu. - Ĉuje vas - rekla je. Harold je
pomislio da ako ih Queenie doista čuje, nije pristojno tako o njoj
razgovarati. Ali to nije rekao. Sad je preostalo samo ono osnovno.
Harold je dohvatio stolac koji je stajao pored Queenienog kreveta.
Odmaknuo ga je nekoliko centimetara, da joj ne smeta. Dlanove je skupio i
umetnuo među koljena.
- Bok - rekao je još jednom, kao da se prvi put sreću. - Moram priznati,
dobro se drţiš. Moja supruga - sjećaš se Maureen? - ti šalje pozdrave i
najbolje ţelje - sad kad je uvukao Maureen u razgovor, osjećao se nekako
sigurnije. Poţelio je da Queenie kaţe nešto i razbije led, ali šutjela je.
- Da, dobro se drţiš - rekao je. - Jako, jako dobro - dodao je. Osvrnuo
se da provjeri stiţe li moţda sestra s čajem, ali još su bili sami. Široko je
zijevnuo, iako je bio potpuno budan. - Dugo sam putovao - rekao je
slabašno. - Da ti objesim kvarc? U trgovini je visio u izlogu. Mislim da će ti
se svidjeti. Navodno ima moć liječenja - Queenieno otvoreno oko se susrelo
s njegovima. - Ali ne znam vjerujem li u to.
Zapitao se koliko će još dugo morati ovako. Ustao je i, dok mu se kvarc
ljuljao obješen između prstiju, pravio se da traţi najbolje mjesto da ga
objesi. Kroz prozor je vidio nebo toliko bijelo da nije znao je li takvo zbog
oblaka ili snaţne svjetlosti. Dolje u vrtu jedna je časna sestra sa slamnatim
šeširom na glavi gurala pacijenta u kolicima preko trave, tiho mu nešto
pričajući. Zapitao se moli li se. Zavidio joj je na toj sigurnosti.
Harolda su preplavili osjećaji i slike iz prošlosti, koji su svo ovo vrijeme

~ 208 ~
bili zakopani jer bi svakodnevni ţivot s njima bio previše za bilo kojeg
čovjeka. Grčevito se primio za prozorsku dasku, udišući duboko, ali zrak je
bio prevruć i nije mu donio olakšanje.
Ponovno je proţivio ono poslijepodne kad je odvezao Maureen u
pogrebni dom da posljednji put vidi Davida u lijesu. Ponijela je nekoliko
stvari: crvenu ruţu, medvjedića, jastučić da ga stavi pod Davidovu glavu. U
autu je upitala Harolda što je on ponio, znajući dobro da Harold nema
ništa. Sunce je bilo nisko na obzoru, prţilo mu je oči dok je vozio. Oboje su
imali sunčane naočale. Maureen ih nije skidala ni kod kuće.
U pogrebnom domu ga je iznenadila i rekla da bi se ţeljela od Davida
oprostiti sama. Ostao je sjediti pred vratima glave zarinute u dlanove,
čekajući da dođe na red, dok mu neki čovjek u prolazu nije ponudio
cigaretu i Harold ju je prihvatio, iako nije zapalio od vremena kad je bio
kondukter. Pokušavao je zamisliti što bi otac trebao reći svojem mrtvom
sinu. Prsti su mu se toliko tresli da je čovjek potrošio tri šibice pripaljujući
mu cigaretu.
Gustoća nikotina ispunila mu je grlo i uvukla se u utrobu, uzbudivši i
jedno i drugo. Kad je ustao i sagnuo se nad kantu za otpatke, dočekao ga je
gorkasti smrad raspadanja. Zatim je negdje iza njega zrak proparao
okrutan, glasan, drhtav jecaj tolike ţivotinjske snage da se Harold ukočio,
još uvijek nagnut nad sadrţaj kante.
- Ne! - vrištala je Maureen u pogrebnom domu. - Ne! Ne! Ne! - ta je riječ
odzvanjala kroz Harolda i odbijala se o metalno nebo.
Harold je u kantu povratio hrpu bjelkaste pjene.
Kad je izašla, Maureen ga je nakratko pogledala u oči, a zatim joj je
ruka poletjela prema sunčanim naočalama. Harold je s uţasom shvatio
koliko je bila smršavjela; ramena su joj visjela u crnoj haljini poput
vješalice. Ţelio je razgovarati s njom, zagrliti ju i osjetiti kako ona grli njega,
ali smrdio je na cigarete i povraćanje. Ostao je stajati pored kante za
otpatke, praveći se da ju nije vidio, a ona je prošla ravno pored njega i sjela
u auto. Prostor između njih na suncu je blještao poput stakla. Harold je
obrisao lice i ruke i naposlijetku otišao za njom.
Dok su se u tišini vozili doma, Harold je bio svjestan da se među njima
dogodilo nešto što nikada neće moći ispraviti. Nije se oprostio od sina.
Maureen se oprostila, ali Harold nije. Ta će ih razlika zauvijek razdvajati.
Slijedio je jednostavan obred kremiranja, ali Maureen nije ţeljela nikoga
pozvati. Objesila je guste zavjese da im ljudi prestanu virkati kroz prozore,
iako bi Harold povremeno pomislio da ih je zapravo objesila da spriječi
samu sebe da gleda van. Neko je vrijeme plakala i krivila Harolda, a zatim

~ 209 ~
je i to prestalo. Mimoilazili su se na stubama poput dvoje stranaca.
Harold je razmišljao o danu kad je izašla iz pogrebnog doma i
pogledala ga prije nego što je ponovno nataknula sunčane naočale, te
osjetio da su tim jednim pogledom sklopili ugovor koji će ih do kraja ţivota
obavezivati da jedno drugome govore samo stvari koje ne misle i da
razaraju ono što je drugome najdraţe.
Prisjećajući se svega ovoga u hospciju u kojem je Queenie leţala i
umirala, Harold je zadrhtao od boli.
Bio je uvjeren da će joj kad se susretnu moći zahvaliti, pa čak i
oprostiti se. Da će se doista susresti i da će ga taj susret nekako razrješiti
uţasne krivnje iz prošlosti. Ali neće biti susreta, neće se čak moći niti
oprostiti, jer je ţena koju je nekoć poznavao već bila otišla. Harold je
pomislio da bi trebao ostati u sobi, naslonjen na prozorsku dasku, dok se
ne bude mogao pomiriti s time. Zapitao se da li da se vrati na stolac, bi li
bilo imalo drugačije da sjedi uz nju. Ali čak i prije nego što je sjeo, shvatio
je da ne bi. Sjedio on ili stajao, znao je Harold, proći će mnogo vremena
prije nego što u tkanje svojeg ţivota utka spoznaju d a j e Queenie svedena
na ovo. I David je mrtav; ne moţe ga vratiti. Harold je jednostavnim čvorom
privezao kvarc na prsten zavjese. Visio je obasjan svjetlošću, ljuljajući se,
toliko sitan d a j e bio jedva vidljiv.
Harold se prisjetio kako je petljao s vezicama onog dana kad se David
umalo utopio. Prisjetio se voţnje s Maureen iz pogrebnog doma i spoznaje
d a j e svemu došao kraj. Sjetio se i drugih stvari. Vidio je sebe kao dječaka,
nakon što je njegova majka otišla; leţao je na krevetu pitajući se ima li više
šanse da umre ako bude jako miran. A sad, godinama nakon toga, pred
njim je leţala ţena koju je kratko poznavao, ali koja mu je bila draga, i
borila se da zadrţi i onu mrvicu ţivota što je još bila u njoj. Nije dovoljno.
Nije dovoljno prolaziti kroz ţivot kao promatrač.
U tišini je prišao Queenienom krevetu. I kad je okrenula glavu i njezino
je oko susrelo njegove oči, sjeo je tik do nje. Primio ju je za ruku. Prsti su
joj bili toliko krhki, na njima je jedva bilo mesa. Savinuli su se jedva
primjetno i dodirnuli njegove. Nasmiješio se.
- Puno je vremena prošlo otkako sam te pronašao u onom ormaru s
uredskom opremom - rekao je. Ili je barem ţelio to reći, no moţda je to ipak
bila samo misao. Zavladala je tišina, prazna, dugačka, sve dok Queeniena
ruka nije skliznula iz Haroldove i disanje joj se usporilo.
Prenuo se na zvuk zveckanja šalica. - Kako ide, Henry? - upitala g a j e
mlada sestra, veselo ulazeći u sobu s posluţavnikom.
Harold je još jednom pogledao Queenie. Drijemala je.
- Nećete se ljutiti ako preskočim čaj? - rekao je. - Moram poći.

~ 210 ~
I otišao je.

~ 211 ~
 30
Maureen i Harold

N
a klupi je sjedila usamljena i iskrivljena prilika, zgrbljena da se
zaštiti od vjetra, zagledana u granicu vode i kopna, kao da čitav
ţivot sjedi tamo. Nebo je bilo tako sivo i teško, more tako sivo i
teško, da je bilo teško reći gdje počinje jedno i prestaje drugo.
Maureen je zastala. Srce joj je zatutnjalo po rebrima. Uputila se prema
Haroldu, zatim još jednom stala kad se našla tik do njega, iako nije niti
podigao pogled, niti išta rekao. Kosa mu je dopirala do ovratnika njegove
vodootporne jakne padajući u mekanim kovrčama koje je Maureen ţarko
ţeljela dodirnuti i pomilovati.
- Bok, stranče - rekla je. - Mogu li sjesti pored tebe?
Harold nije ništa odgovorio, ali privukao je jaknu bliţe k sebi i
pomaknuo se niz klupu da joj napravi mjesta. Valovi su se prelijevali preko
plaţe, a zatim se razbijali u bijelim čupercima pjene, valjajući sa sobom
kamenčiće i komadiće slomljenih školjaka koje bi zatim ostavljali na obali.
Dolazila je plima.
Maureen je sjela pored Harolda, ali ne sasvim uz njega. - Što misliš
koliki su put prešli ovi valovi? - rekla je.
Harold je slegnuo ramenima kao da ţeli reći: „To je jako dobro pitanje i
nemam pojma.“ Iz profila je izgledao šuplje, upalo, kao da ga je nešto izjelo;
ispod očiju su mu stajale sjene tamne poput masnica. Ponovno je izgledao
kao potpuno drugi čovjek. Ĉinilo se da je ostario nekoliko godina. Ono što
je ostalo od njegove brade bilo je u jadnom stanju.
- Kako je prošlo? - upitala je. - Jesi li posjetio Queenie?
Harold je sjedio s dlanovima skupljenim između koljena. Kimnuo je.
Nije ništa rekao.
- Je li znala da dolaziš baš danas? - rekla je Maureen. - Je li joj bilo
drago?
Harold je uzdahnuo, a uzdah mu je zvučao poput pucketanja.
- Vidio si ju, zar ne?
Kimnuo je, ali i nastavio kimati; glava mu se micala gore-dolje kao da
je zaboravio izdati mozgu naredbu da ju zaustavi.
- Znači, razgovarali ste? Što si joj rekao? Je li se Queenie smijala?

~ 212 ~
 - Smijala? - ponovio je.
- Da, je li joj bilo drago?
- Ne - rekao je slabašnim glasom. - Nije ništa rekla.
- Ništa? Siguran si?
Još je nekoliko puta kimnuo. Njegova umrtvljenost je bila zarazna. Kao
da je prelazila i na Maureen. Privukla je ovratnik bliţe bradi. Očekivala je
da će Harolda zateći tuţnog i iscrpljenog, ali pretpostavljala je da će tome
biti razlog završetak njegovog putovanja. Apatija u kojoj ga je pronašla
izgledala je kao nešto što iz čovjeka moţe isisati ţivot.
- A darovi? - rekla je. - Jesu li joj se svidjeli?
- Ostavio sam ruksak časnim sestrama. Zaključio sam da je tako
najbolje - govorio je sporo i oprezno, odvagujući svaku riječ, ali tonom koji
je ostavljao dojam da bi se Harold mogao svakog trenutka prevaliti preko
ruba provalije osjećaja koja se pruţa pred njim. - Nisam ovo trebao učiniti.
Trebao sam samo poslati pismo. Pismo bi bilo dovoljno. Da sam se zadrţao
samo na pismu, mogao sam... - Maureen je čekala ostatak, ali Harold se
zagledao u daljinu. Izgledao je kao da je zaboravio da govori.
- Ipak - rekla je - iznenađena sam - nakon svega što si učinio - da nije
rekla ni riječi.
Harold se konačno okrenuo i pogledao Maureen u oči. Ni u glasu, kao
ni na licu, kao da nije bilo ţivota. - Ne moţe. Nema jezik.
- Molim? - Maureen je zapanjeno uzdahnula.
- Mislim da su ga odrezali. I s njim i pola grla i nešto kralješnice. To je
bio posljednji pokušaj da je spase, ali nije uspio. Rak je inoperabilan jer
nije ostalo operabilnih dijelova Queenie. Tumor joj sad raste iz lica.
Odvratio je pogled i ponovno se zagledao u nebo, poluzatvorenih očiju,
kao da pokušava zaboraviti na vanjski svijet da bi jasnije vidio istinu čiji
su mu se obrisi polako ocrtavali u glavi. - Zato mi nisu mogli dati da
razgovaram s njom telefonom. Ne moţe govoriti.
Maureen se ponovno zagledala u more, pokušavajući shvatiti. U daljini
je vidjela izduljene valove boje metala. Zapitala se znaju li da je kraj
njihovog putovanja blizu.
Harold je ponovno progovorio. - Nisam prestao hodati jer nisam našao
prave riječi. Niti onog dana kad je stiglo pismo. Maureen, ja sam tip čovjeka
koji zahvaljuje snimljenom glasu koji čita točno vrijeme. Kako sam uopće
mogao pomisliti da ću nešto promijeniti? Kako sam ikad pomislio da ću
spriječiti nečiju smrt?
Harold se borio sa silovitim naletom tuge. Trepćući je zaklopio oči i
usta su mu se otvorila i sjedio je tako, razjapljenih usta iz kojih su izlazili

~ 213 ~
nečujni jecaji. - Bila je tako dobra ţena. Uvijek je pokušavala pomoći. Svaki
put kad bih ju vozio ponijela bi nešto slatko za povratak. Pitala bi me o
Davidu, o Cambridgeu - nije mogao dovršiti. Tresao se od jecaja. Lice mu je
bilo iskrivljeno u grimasu, oči i obraze brazdale su suze. - Trebaš ju vidjeti.
Trebaš ju vidjeti, Maw. Nije pošteno.
- Znam - Maureen je obavila lijevu ruku oko Haroldove i stegnula ju.
Zagledala se u potamnjelu koţu ruke koja mu je počivala na krilu, u
plavu mreţu ţila. Unatoč neobičnosti posljednjih nekoliko tjedana,
Maureen je tu ruku poznavala jako dobro. Poznavala ju je toliko dobro da
ju ni pogledati nije morala. Drţala ga je za ruku dok je plakao. Zatim se
smirio i suze su tekle u tišini.
- Dok sam hodao, prisjetio sam se toliko toga - rekao je. - Stvari za
koje nisam ni znao da sam ih zaboravio. Stvari o Davidu, o tebi i meni. Ĉak
sam se sjetio i svoje majke. Neka sjećanja bila su mi teška. Ali većina je
bila prelijepa. I sad se bojim. Bojim se da ću moţda jednog dana, moţda i
vrlo brzo, ponovno izgubiti sva ta sjećanja i to zauvijek - glas mu je
zadrhtao. Hrabro je udahnuo i stao pričati Maureen čega se sve prisjetio;
trenutci iz Davidovog ţivota otvorili su se pred njim poput spomenara
beskrajne vrijednosti. - Ne ţelim zaboraviti kako mu je izgledala glavica dok
je bio mali. Ili kako je spavao dok bi mu ti pjevala. Ţelim zadrţati sve te
stvari.
- Naravno da hoćeš - rekla je Maureen. Pokušavala se nasmijati,
prekinuti ovaj razgovor, iako je iz načina na koji ju je Harold promatrao
shvaćala da ga on ţeli nastaviti.
- Nisam se mogao sjetiti Davidovog imena. Kako sam to mogao
zaboraviti? Ne mogu podnijeti ni pomisao na to da bih jednog dana mogao
promatrati tvoje lice i ne prepoznati te.
Maureen je osjetila bockanje boli u kapcima i odmahnula glavom. - Ne
gubiš pamćenje, Harolde. Samo si jako, jako umoran.
Kad ju je pogledao u oči, pogled mu je bio ogoljen. Gledali su jedno
drugo i godine su nestale. Maureen je ponovno ugledala divljeg mladića koji
je prije toliko godina plesao kao da ga goni demon, ispunjavajući svaku
ţilicu njezinog tijela kaosom zaljubljenosti. Brzo je zatreptala i obrisala oči.
Valovi su se uspinjali sve više uz obalu. Sva ta snaga, sva ta moć koja
prelazi oceane, nosi brodove i trajekte, a zatim nestaje tek nekoliko metara
od njezinih nogu u posljednjem oblaku kapljica.
Maureen je razmišljala o svemu što ih čeka. Redoviti posjeti liječniku.
Prehlade koje bi se mogle pretvoriti u upale pluća. Testovi krvi, pregledi
sluha, pregledi vida. Moţda, ne daj Boţe, i operacije, periodi oporavka. A
nakon svega, naravno, čeka ih i dan kad će jedno od njih ostati samo.

~ 214 ~
Zadrhtala je. Harold je bio u pravu, sve je ovo preteško za podnijeti. Prijeći
sav ovaj put i konačno saznati što ţeliš da bi zatim shvatio i da ćeš sve to
ponovno izgubiti. Zapitala se bi li se mogli doma vratiti kroz brda
Cotswolds, moţda ostati tamo par dana; ili moţda skrenuti dalje i otići do
Norfolka. Voljela bi ponovno vidjeti Holt. Ali moţda ne bi trebali. Sve su te
odluke bile prevelike i Maureen nije znala što da radi. Valovi su se
prelijevali preko obale, pa opet, pa opet.
- Dan po dan - promrmljala je. Primaknula se bliţe Haroldu i podigla
ruke.
- Oh, Maw - zajecao je tiho.
Maureen ga je čvrsto grlila dok bol nije prestala. Bio je visok i čvrst i
njezin. - Dragi moj - prinijela je usne njegovom licu i poljubila njegove slane
i vlaţne obraze. - Pokrenuo si se i postigao si nešto. A ako trud da se
pronađe pravi put čak i kad nisi siguran hoćeš li doći do cilja nije pravo
malo čudo, onda ne znam što jest.
Usne su joj drhtale. Primila je Haroldovo lice dlanovima; glave su im
bile toliko blizu da više nije razaznavala crte njegovog lica i jedino su joj
osjećaji bili jasni.
- Volim te, Harolde Fry - prošaptala je. - To si postigao.

~ 215 ~
 31
Queenie i dar

Q
ueenie je promatrala zamućeni svijet i u njemu otkrila nešto što prije
nije vidjela. Djelomično je zatvorila oko da izoštri pogled. Blistava
ruţičasta svjetlost nekako je visjela usred zraka i svakih nekoliko
trenutaka od nje bi se odbio snop boja i ocrtao na zidu. Neko je vrijeme taj
pogled bio prekrasan, a zatim joj je postalo naporno pratiti svjetlost
pogledom, pa je prestala.
Jedva je postojala. Treptaj oka i nestat će.
Netko ju je bio posjetio, no sad ga više nije bilo. Netko njoj drag. Ne
časne sestre, iako su i one bile drage. Niti njezin otac, ali neki drugi dobar
čovjek, to da. Pričao je nešto o hodanju, tako je, sjeća se; hodao je do nje.
Ali nije se mogla sjetiti koliki je put prešao. Moţda s parkirališta. Nešto ju
je u glavi boljelo i ţeljela je pozvati sestru da joj donese vode; tako je, pozvat
će ju za par minuta, ali zasad će još malo ostati tako kako jest, leţati mirno
i tiho i konačno bez boli. Odspavat će malo.
Harold Fry. Sjetila se. Došao se oprostiti od nje.
Nekoć je bila ţena po imenu Queenie Hennessy. Vodila je račune,
imala besprijekoran rukopis. Voljela je nekoliko puta i izgubila i to je bilo u
redu. Dodirnula je ţivot, poigrala se njime nakratko, ali ţivot je lukav gad i
na kraju moramo zatvoriti vrata i ostaviti ga iza njih. Ta ju je pomisao
plašila mnogo godina. Ali sad? Nije se plašila. Ničega. Bila je toliko umorna.
Nagnula je glavu, spuštajući obraz na jastuk, i osjetila kao da joj se u glavi
otvara cvijet, a glava postaje sve teţa.
Vratila joj se neka davna uspomena. Bila je toliko blizu da ju je gotovo
mogla okusiti. Trčala je niz stube doma njezinog djetinjstva u svojim
cipelicama od crvene koţe, dozivao ju je otac, ili moţda onaj dobri čovjek,
Harold Fry. Trčala je i smijala se, jer je sve bilo toliko smiješno. - Queenie?
- dozivao ju je glas. - Jesi li tamo? - vidjela je očev obris, bio je visok i stajao
ispred svjetlosti, ali otac ju je nastavio dozivati i gledati na sve strane, samo
ne prema njoj. - Queenie! - ţarko je ţeljela da ju konačno opazi. - Gdje si?
Gdje je ta mala? Jesi li spremna?
- Jesam - rekla je. Svjetlost je bila blještava. Ĉak i kad je zaţmirila,
vidjela je njezin srebrnasti sjaj. - Jesam - rekla je, ovog puta malo glasnije,

~ 216 ~
da ju čuje. - Ovdje sam - ispred prozora je nešto zabljesnulo i preplavilo
sobu zvijezdama.
Queenie je blago razdvojila usnice, iščekujući novi udah. Ali nije
dočekala udah, nego nešto drugo, jednako lagano kao disanje.

~ 217 ~
 32
Harold i Maureen i Queenie

M
aureen je šutke primila vijest. Rezervirala im je dvokrevetnu sobu
nedaleko od obale. Pojeli su lagani obrok, a nakon toga je
napunila kadu za Harolda i oprala mu kosu. Paţljivo ga je obrijala
i namazala mu lice vlaţnom kremom. Dok mu je rezala nokte i masirala
stopala, ispričala mu je o svemu što je napravila u prošlosti i što je poţalila.
Harold je rekao da je i njemu tako. Izgleda da se prehladio.
Nakon što je primila poziv iz hospicija, primila je Harolda za ruku.
Prenijela mu je točne riječi sestre Philomene; Queenie je na kraju izgledala
spokojno. Gotovo poput djeteta. Jedna od mlađih sestara je uvjerena da je
Queenie s nekime razgovarala tik prije smrti, kao da se obraća osobi koju
poznaje. - Ali sestra Lucy je mlada - rekla je sestra Philomena.
Maureen je upitala Harolda bi li ţelio da ga malo ostavi nasamo, ali
odmahnuo je glavom.
- Zajedno ćemo - rekla mu je.
Tijelo je već bilo premješteno u prostoriju pored kapelice. Slijedili su
mladu sestru u tišini, jer su se riječi u tim trenutcima činile i preteškima i
prekrhkima. Maureen je čula zvuke iz hospicija; prigušene glasove, kratak
lepršav smijeh, šum vode u cijevima. Izvana je začula i nekoliko nota
ptičjeg pjeva, ili je to moţda bio ljudski glas? Osjećala se kao da ju je
progutao unutrašnji svijet. Kad su došli do jednih zatvorenih vrata stali su
i Maureen je još jednom upitala Harolda ţeli li dalje sam. I ovog puta je
odmahnuo glavom.
- Bojim se - rekao je, a njegove plave oči potraţile su njezine.
Maureen mu je u pogledu pročitala paniku, nemir i oklijevanje. A tada
je naglo shvatila. Jedino mrtvo tijelo koje je Harold ikad vidio bilo je
Davidovo, u vrtlarskoj kućici. - Znam. Ali bit će dobro. I ja sam pored tebe.
Ovog će puta biti kako treba, Harolde.
- Kraj je bio miran - rekla je sestra. Bila je bucmasta djevojka
ruţičastih obraza. Maureen je našla utješnim spoznaju da se tako vedra
mlada ţena moţe brinuti o umirućima, a ipak biti tako puna ţivota. -
Sekundu prije nego što je otišla, nasmiješila se. Kao da je nešto pronašla.

~ 218 ~
 Maureen je pogledala Harolda, čije je lice bilo toliko blijedo kao da u
njemu nema krvi. - Drago mi je - rekla je. - Drago nam je da je bila
spokojna.
Ĉasna sestra se okrenula da ode, ali zatim se ponovno okrenula prema
njima, kao da se nečega sjetila. - Sestra Philomena pita biste li nam se
ţeljeli pridruţiti na večernjoj molitvi?
Maureen se pristojno nasmiješila. Prekasno je da se prometnu u
vjernike. - Hvala vam, ali Harold je jako umoran. Mislim da mu sad najviše
treba odmor.
Mlada je ţena kimnula, nimalo uvrijeđena odgovorom. - Naravno.
Samo ţelimo da znate da ste dobrodošli - dohvatila je kvaku i otvorila vrata.

Maureen je prepoznala miris u zraku čim je zakoračila u prostoriju.

Zrak je bio leden i tih, osjećao se tamjan. Ispred malog drvenog kriţa tijelo
koje je nekoć bila Queenie Hennessy leţalo je sijede kose rasute po jastuku.
Ruke su joj bile ispruţene uz tijelo preko plahte, šake otvorene, dlanovi
okrenuti uvis kao da je svojom voljom pustila nešto da iz njih ode. Glava joj
je bila nagnuta u stranu tako da je tumor većim dijelom bio sakriven.
Maureen i Harold su stajali pored nje bez riječi, još jednom pokušavajući
prihvatiti koliko potpuno ţivot iščezne.
Maureen je pomislila na Davida u njegovom lijesu, prije toliko mnogo
godina, i sjetila se kako je pridignula njegovu beţivotnu glavu i ljubila ju i
ljubila, ne vjerujući da sama njezina ţelja da bude ţiv nije dovoljna da ga
vrati u ţivot. Harold je stajao pored nje, stisnutih šaka.
- Bila je dobra ţena - rekla je Maureen naposlijetku. - Bila je prava
prijateljica.
Osjetila je nešto toplo na prstima, a zatim pritisak Haroldove ruke koja
je stezala njezinu.
- Nisi više ništa mogao učiniti - rekla je. I pritom nije govorila samo o
Queenie, nego i o Davidu. Iako ih je taj čin razdvojio i gurnuo svakoga u
njegovu tamu, njihov je sin na kraju krajeva ipak učinio ono što je on ţelio.
- Pogriješila sam. Pogriješila sam što sam krivila tebe - uzvratila je stisak
ruke.
Postala je svjesna svjetlosti što se prelijevala ispod i iznad vrata,
zvukova hospicija koji su ispunjavali prazninu poput vode. Prostorija u
kojoj su stajali postala je toliko mračna da su se detalji izgubili; čak je i
Queenieno tijelo izgubilo jasan oblik. Maureen se sjetila onih valova i
pomislila da ţivot nije potpun bez svojega kraja. Stajat će ovdje pored

~ 219 ~
Harolda dokle god bude ţelio. Kad krene, slijedit će ga.
Kad su zatvorili vrata iza sebe, misa je već bila počela. Zastali su, ne
znajući da li da se pridruţe, ili nastave svojim putem. Harold je bio taj koji
je zamolio da malo ostanu tamo. Glasovi sestara, isprepleteni u pjesmi,
uzdigli su se i na jedan veličanstven, beskrajno kratak trenutak njihova je
ljepota ispunila Maureen nečime poput radosti. Ako ne moţemo biti
otvorena duha, pomislila je Maureen; ako ne moţemo prihvatiti i ono što ne
znamo, tada za nas stvarno nema nade.
- Spreman sam - rekao je Harold.

Šetali su uz obalu, kroz mrak. Obitelji su spakirale košare za piknik i

leţaljke; ostalo je tek nekoliko šetača pasa i rekreativnih trkača u
fluorescentnim trenirkama. Razgovarali su o sitnicama; o posljednjim
boţurima, o Davidovom prvom danu u školi, o vremenskoj prognozi. O
sitnicama. Mjesec je blistao visoko na nebu, bacajući svoj drhtavi odraz na
duboku vodu. U daljini je obzorom klizio brod; svjetla su mu treperila, ali
kretao se toliko sporo da je izgledao kao da stoji. Prštao je ţivotom i
dinamičnošću koja se nije obazirala na Harolda i Maureen.
- Toliko priča. Toliko ljudi koje ne poznajemo - rekla je Maureen.
Harold je također promatrao brod, ali glavom su mu prolazile drugačije
misli. Nije bio siguran kako to zna, ili ispunjava li ga ta spoznaja radošću ili
tugom, ali bio je siguran da će Queenie ostati uz njega, kao i David. Ostat
će s njim i Napier i Joan, i Haroldov otac sa svim onim navodnim tetama,
ali više se neće boriti s njim, niti će ga prošlost opterećivati. Svi su oni dio
zraka kroz kojeg korača, baš kao što su njegov dio i svi oni putnici koje je
susreo. Shvatio je da ljudi donose odluke koje njima odgovaraju, i da neke
od tih odluka povrijede i njih i one koji ih vole, neke prođu nezapaţene, a
neke donesu veselje. Nije znao što slijedi sad nakon Berwicka-upon-Tweed,
ali bio je spreman na to.
Prisjetio se nečega otprije mnogo godina; kako je plesao i ugledao
Maureen, koja ga je promatrala kroz gomilu. Prisjetio se kakav je osjećaj
bio mahati rukama i nogama, kao da stresa sa sebe sve što je tamo bilo
prije tog trenutka i to sve pred pogledom te lijepe mlade ţene. Ohrabren,
plesao je još energičnije, još luđe, bacajući noge u zrak, dlanova skliskih
poput jegulja. Zatim je prestao i osvrnuo se. Još ga je promatrala. Ovog
puta je uhvatila njegov pogled i nasmijala se. Taj ju je smijeh ispunio;
ramena su joj se tresla, kosa padala preko lica i Harold po prvi put u ţivotu
nije mogao odoljeti iskušenju da se progura kroz gomilu i dodirne nekog

~ 220 ~
nepoznatog. Ispod baršunaste kose lice joj je bilo blijedi i mekani jastučić.
- Bok, malena - rekao joj je. Njegovo je djetinjstvo nestalo i postojali su
samo ona i on. Znao je da će im se od tog trenutka putevi spojiti u jedan,
što god slijedilo. Da će sve učiniti za nju. Prisjećajući se toga, Harold se
osjetio laganim i nutrina kao da mu se ponovno ispunila toplinom.

Maureen je pridigla ovratnik do ušiju da se zaštiti od noći. Svjetla

grada treperila su u daljini. - Da krenemo natrag? - upitala je. - Jesi li
spreman?
Umjesto odgovora, Harold je kihnuo. Maureen se okrenula prema
njemu da mu pruţi maramicu, ali dočekao ju je piskav zvuk nalik na
glasno udisanje. Harold je naglo prekrio usta dlanom. I ponovno ispustio
onaj zvuk. Ali to nije bilo niti kihanje, niti udah. Bio je kikot. Smijeh.
- Jesi li dobro? - upitala je Maureen. Izgledao je kao da svom silom
pokušava zadrţati nešto u ustima. Povukla ga je za rukav. - Harolde?
Odmahnuo je glavom. Dlan mu je još uvijek bio kao prilijepljen preko
usta. Još je jednom piskutavo zakikotao.
- Harolde? - ponovno je upitala.
Poloţio je oba dlana na obraze, pokušavajući spriječiti obraze da se
razvuku. - Ne bih se trebao smijati - rekao je. - Ne ţelim. Samo - izletio mu
je glasan, grlen kikot.
Maureen nije shvaćala čemu se Harold smije, ali osmijeh je već zatezao
i rubove njezinih usana. - Moţda nam je potreban smijeh - rekla je. - Što ti
je toliko smiješno?
Harold je duboko udahnuo da se malo primiri. Okrenuo se prema njoj i
pogledao ju onim svojim lijepim očima koje kao da su blistale kroz tamu. -
Nemam pojma zašto sam se ovoga sjetio. Ali sjećaš se one večeri na plesu?
- Kad smo se upoznali? - Maureenin osmijeh polako je dobivao i zvuk.
- I smijali kao djeca?
- Joj, Harolde, što si ono rekao?
Iz Harolda je izletio toliko silovit smijeh da se morao primiti za trbuh.
Maureen ga je promatrala, i sama već nasmijana i vesela, spremna provaliti
u smijeh; gotovo ludo vesela kao i Harold, ali ne još do kraja. Harold se
savijao od smijeha. Trbuh ga je već bolio.
Kroz nalete smijeha uspijevao je promucati riječ-dvije. - Nisam ja.
Nisam ja ništa rekao. Ti si.
- Ja?
- Da. Ja sam rekao bok, a ti si me pogledala i rekla -

~ 221 ~
 To je bilo to. Maureen se sjetila. Smijeh joj se uzdigao iz dna utrobe i
ispunio ju poput helija. Dlanom je pokrila usta. - Pa naravo.
- Rekla si -
- Tako je. Ja sam -
Nisu uspijevali dovršiti rečenicu. Riječi nisu izlazile iz njih. Pokušavali
su, ali svaki put kad bi otvorili usta, te bi im se riječi učinile toliko
beskrajno smiješnima da bi ih istog trenutka preplavio novi val bezumnog
smijeha. Morali su se primiti za ruke da ostanu na nogama.
- O, Boţe - kikotala je Maureen. - O, Boţe. Ĉak i nije bilo toliko
smiješno - smijala se i pokušavala prestati u isto vrijeme; kikotala je i
jecala. Zatim ju je kao s leđa obuhvatio još jedan nalet smijeha, uhvatio ju
nespremnu i eksplodirao u silovitom napadu štucanja. To je bilo još gore.
Visjeli su jedno drugome na rukama, presavijeni, tresući se od smijeha. Oči
su im blistale, lica ih boljela. - Ljudi će misliti da nas je oboje strefio srčani
udar - zaroktala je Maureen.
- U pravu si. Nije bilo toliko smiješno - rekao je Harold, brišući oči
maramicom. Na trenutak je izgledao kao da je došao k sebi. - U tome i je
stvar, draga. Bilo je obično. Ali nama je bilo smiješno jer smo bili sretni.
Ponovno su se primili za ruke i krenuli uz obalu, dva mala lika na
pozadini crnih valova. Nakon nekoliko koraka jedno od njih ponovno se
sjetilo Maureenine šale i smijeh ih je obavio poput tek pristigle plime sreće.
Stajali su na obali, drţeći se za ruke, tresući se od smijeha.

by Janja

http://www.balkandownload.org/

~ 222 ~
~ 223 ~
 Zahvale

Niz ljudi bio je dijelom Haroldovog putovanja. Anton Rogers, Anna

Massey, Niamh Cusack, Tracey Neale, Jeremy Mortimer i Jeremy Howe
krenuli su s njim kroz poslijepodnevnu dramu na BBC Radio 4. Niamh je
također pročitala mnogo stranica mojeg rukopisa i ohrabrivala me, baš kao
i Paul Venables, Myra Joyce, Anna Parker, Christabelle Dilks, Heather
Mulkey i Sarah Lingard. Clare Conville, Jake Smith-Bosanquet i svi u
Conville & Walsh, Susanna Wadeson i ekipa u Transworldu, Kendra
Harpster, Abi Pritchard, Frances Arnold, Richard Skinner, grupa iz Fabera
iz 2010., te Matthew „the Stroud“ Forager su redom odigrali ključne uloge.
I naposlijetku, Hope, Kezia, Jo i Nell, koji su susretali Harolda duţ
puta.

~ 224 ~