Osobite zahvale Dominique,

Annie, Jacquesu, Gillesu,

Anne i Laurentu, za njihove
dragocjene doprinose.
 1
New York
Columbia Presbyterian Hospital
Odjel intenzivne njege 23.00

Na krevetu čovjek, nepokretan. Plavi pokrivač ga prekriva do pasa. Ruku

savršeno poravnatih s tijelom, očiju širom otvorenih, izgleda kao da se suočava s
nekim nevidljivim bićem. Svi mišići njegovog lica, pod blijedim tenom, napeti su do
pucanja. Senzori elektrokardiografa pričvršćeni su mu za prsa, dok mu vrpca drži
seriju elektroda na čelu.
Stojeći kraj njega, ruku prekriženih preko kute, doktor Paul Eatherly promatra
svoga pacijenta. S vremena na vrijeme, spušta pogled prema podacima na kontrolnom
ekranu, provjerava ritam srca, arterijski tlak, oksigenaciju krvi i frekvenciju disanja.
Onda korakne prema naprijed da pogleda elektrokardiogram.
„Sve je savršeno normalno,“ uzdiše, „ali sve je gotovo...“
Sad nagnut nad ispruženog čovjeka, liječnik promatra njegovo lice, koje kao da
je isklesano od mramora. Dvije duboke bore sa svake strane nosa spuštaju se do
usana, ali čini se da mu više nikakav izraz ne može pokrenuti crte. Paul Eatherly još
nikad nije vidio tako nepomično živo biće. Odjednom se obraćajući svome pacijentu,
pita, bez ikakve nade da će ga ovaj čuti:
„Tko ste? Što vam se dogodilo? Čemu tolika tajnovitost oko vašeg dolaska k
meni?“

U istom času, u srcu Long Islanda, crni Chevrolet hita po State Highwayu 495 u
smjeru Manhattana. U njemu, specijalni agent Marcus Calleron, držeći volan jednom
rukom, gasi čik u pepeljari prije nego što upali novu cigaretu. Još od sumraka, pad
tlaka s Atlantika penje se po istočnoj obali, bacajući vjedra ledene vode po cijeloj
državi New York. Dolazi zima, misli on, jedva razaznavajući cestu kroz kišom
zaliveno vozačko staklo, a ja mrzim zimu.
Pipkajući, klizne rukom u džep svoga balonera na suvozačkom sjedalu, izvadi iz
njega bočicu antidepresiva i guta jednu tabletu prije nego što upali radio. Kratke
vijesti podsjećaju slušatelje na glavne novosti. Čuvši glas novinara kako komentira
događaje dana, Marcus uočava jaz koji ga dijeli od svijeta u kojem živi. Zatim pruža
ruku prema pretincu za rukavice i napamet, bez gledanja, vadi disk. Malo kasnije,
kabinu ispuni zvuk saksofona.
„Stan Getz, live, 1964.“, mrmlja on. „Baš sam sretne ruke.“
Između dva dima cigarete, mrmlja melodiju Singing songa kako bi pokušao
rastjerati zabrinutost koja polako raste u njemu.
Marcus Calleron dobro poznaje taj osjećaj. Već više od deset godina koliko radi
za FBI, ista ta tjeskoba, kojoj se u posljednjih nekoliko mjeseci pridružio i duboki
umor, obuhvaća mu duh pri svakoj novoj istrazi. No u ovom času, dok punom brzinom
vozi po autocesti, nelagoda je još snažnija nego prije. Kad ga je ured pozvao, u cik
zore, osjetio je naglu gorčinu. A proučavajući dom žrtve, na sjevernoj obali Long
Islanda, shvatio je da će ovaj slučaj biti drugačiji od svih ostalih kojima se u životu
bavio.
Iznad njega, tabla objavljuje da je Manhattan udaljen još samo nekoliko milja.
Marcus gleda digitalni sat na svojoj upravljačkoj ploči i govori si kako se neće vratiti
kući prije dva ili tri ujutro. I bolje je tako, misli on, neodređeno zadovoljan što se ne
vraća u taj prazan stan, u kojem može samo buljiti u pokretne slike na svom televizoru,
u potrazi za snom koji će mu sigurno iskliznuti kroz prste.
Trenutno prelazi East River, penje se 1. avenijom i skreće u 68. ulicu. Tren-dva
kasnije, podiže oči prema znaku New York Columbia Presbyterian Hospital, i
zaustavlja auto pred glavnim ulazom. Kiša se još pojačava. Promatrajući rijeke koje
mu udaraju u staklo, čini mu se da mu, još od jutros, postupci i misli bježe. Ne vodim
ja ovu istragu, uhvati se kako misli, ona će mene odvesti kamo bude željela. A onda,
podižući ovratnik svoga balonera, izlazi i trkom se upućuje prema ulazu. Kad uđe,
prolazi kroz aulu i kreće prema krilu B. Lice mu je hladno, rezignirano. Gura ljude ne
gledajući ih i prilazi vratima Odjela intenzivne njege, koja čuvaju dvojica naoružanih
muškaraca. Ni ne usporivši, Marcus Calleron dohvaća svoju značku i pokazuje je
dvojici stražara koji se smjesta razmiču i salutiraju mu. Malo kasnije, bez kucanja
otvara vrata broj 7 i obraća se čovjeku u bijeloj kuti koji kreće prema njemu:
„Doktore Eatherly? Specijalni agent Calleron.“
„Očekivao sam vas. Otkako se nazvali, slijedio sam vaše upute i ni časa nisam
napuštao pacijenta.“
 Dok se Marcus u tišini približava tijelu opruženom na krevetu, liječnik promatra
čovjeka koji mu je tako upao u službu, a nije mu ni četrdeset godina. Smeđokos je,
kratke kose, a njegovo ozbiljno, bezizražajno lice izbrazdano je borama umora i
zabrinutosti. Tamnoplavo odijelo odiše na duhan.
„Jeste li proveli testove koje sam tražio?“ pita Marcus suhim glasom.
„Da, tu su rezultati“, odgovara liječnik dohvaćajući dosje. „Sken i magnetska
rezonancija daju normalne rezultate, a na tijelu pacijenta nije pronađen nikakav trag
kontuzije.“
„Je li otrovan?“
„Vjerojatno ne, toksikološke analize nisu ništa otkrile.“
„Hoće li se uskoro osvijestiti?“
S nelagodom, liječnik isprva ne odgovara. Skida naočale, načas si protrlja lice i
duboko udahne.
„Nije to tako jednostavno. Bilo bi mi lakše odgovoriti kad bih konačno doznao
što mu se dogodilo.“
„Dobro!“ procijedi Marcus Calleron. „Ali pazite, sve što ću vam reći mora ostati
u najstrožem povjerenju. Čovjek na krevetu je bivši senator Mark Waltham. Jučer
navečer, posjetio ga je netko nepoznat. Njih dvojica su se zatvorili u knjižnicu. Dva
sata kasnije, supruga starog senatora čula je kako njen muž ispušta strašan krik. U
istom času, nepoznati je pobjegao, ne ostavivši ni traga. Utrčavši u knjižnicu, gospođa
Waltham je pronašla muža ovako, fiksiranog pogleda, nesposobnog da progovori
makar i riječ. A sad mi recite što znate.“
„E, pa... znate...“ liječnik još uvijek oklijeva, „moja će vas dijagnoza zacijelo
iznenaditi... taj čovjek je mrtav.“
„Mrtav?“ čudi se Marcus, po prvi put dopuštajući osjećajima da mu se pojave na
licu. „Ali malo prije ste mi rekli da su mu ritam srca i tlak normalni...“
„Da, znam. Radi se o sindromu iznimno rijetkom čak i u analima medicine. Jedan
oblik smrti različit od onog što obično ustanovljavamo. To nije koma, i nema nikakve
nade u oporavak. Duh ovog pacijenta definitivno se odvojio od vanjske stvarnosti,
premda njegovo tijelo samo po sebi živi.“
„Ali rekli ste i da mu sken i elektroencefalogram nisu pokazali ništa
abnormalno.“
„Istina. Ali snimanje mozga ima svojih granica. Ne može razotkriti vaše želje ni
intimne misli. A ovdje smo u prisustvu posvemašnjeg uništenja volje. Slučaj je sličan
jednom naglom i ireverzibilnom obliku šoka.“
„A što ga je uzrokovalo, po vašem mišljenju?“
„Nadao sam se da ćete vi moći odgovoriti na to pitanje.“
„Još ne. Što ste mislili učiniti s njim?“
„Medicinska etika mi nalaže da mu i dalje hranim tijelo infuzijom, ali, vjerujte
mi, taj se čovjek više nikad neće vratiti k svijesti.“
„Kažete da je ta pojava iznimno rijetka. Koliko takvih slučajeva je zabilježeno?“
„Medicinska literatura ih poznaje tri, ne računajući ovog. Prvog je u XIX.
stoljeću opisao jedan ruski liječnik, drugi je identificiran u Napulju 1948., a treći
prije jedva dvije godine. Radilo se o nekom Durrantu, mislim da je bio povjesničar.“
„Točno. Howard A. Durrant, stari profesor sveučilišta Yale, čije se tijelo
također održava na životu u središtu države New York, u njegovom rodnom gradu.
Kompjuteri u FBI-ju su smjesta pronašli sličnosti s ovim slučajem... Obje žrtve su bile
strastveni skupljači starih knjiga, i obojica su se, u trenutku koji nazivate smrću,
zanimala za jedan srednjovjekovni rukopis.“
 2
Prosinac 1293.
Jug Engleske

Pokretom ruke, jahač odmahuje pahulje koje padaju po njegovoj teškoj halji od
čohe. Svaki zapuh vjetra mu je novi ugriz. Usprkos kapuljači nabijenoj na lice, udiše
ledeni zrak koji mu prodire u dubinu tijela. Sige mu vise s brade, a led već koči i
vrhove njegove kose. S vremena na vrijeme podiže glavu da se uvjeri kako još ide u
pravom smjeru. Kroz gustu maglu naslućuje put na kojem nema ni traga stopama ni
otiscima kotača kola. Zar sam sam na ovom putu, pita se, ili je tlo toliko pometeno
vjetrom da ni konj ne ostavlja traga ?
Uporno pucketanje grana koje popuštaju pod težinom snijega govori mu da
prolazi kraj šume. Polako podiže glavu, ali razaznaje samo mračnu mrlju koja jedva
zatamnjuje maglu. Pada mu na pamet da se skloni i zapali vatru, da povrati
pokretljivost u udove i zagrije svoje smrznute prste, ali snijeg i vlažna kora ga
odgovaraju. Više nema puno, govori si da se ohrabri, blizu sam kraja putovanja,
nisam ni na petnaest milja od Oxforda.
Opet se skutri u kapuljači, pušta ravnomjerni korak svoga konja da ga uljuljka, i
razmišlja o putovanju koje je poduzeo kroz grofoviju. Prije dva tjedna je otišao iz
Pariza. Prvih dana, dok je priroda oko njega još rumenjela od jeseni, prolazio je
zemljanim putovima obrubljenim travnjacima. A onda, ubrzo, promukli glas preranih
zimskih vjetrova odjeknuo mu je u ušima, a njegov je put postao samo dug hodnik
snijega koji se jedva razlikovao od polja.
Vrijeme nije pogodovalo putovanju, ali čim je dobio poruku od svoga starog
profesora filozofije, bez oklijevanja je krenuo put Engleske. U smiraj dana, pronalazio
je smještaj u tavanima iznad štala koje su grijali samo konji, ili u opatijskim
svratištima. Kad bi ga gostoljubiva braća ispitivala tko je i koje mu je odredište, on
bi, prstiju stisnutih oko vrča vrelog vina, samo odgovarao da se zove Jean od Pariza, i
da je na putu prema utoci Cherwella u Temzu, u gradu Oxfordu.
 Kad su ga jedne večeri upitali ide li u novo sveučilište, radije je šutio, i otišao je
u cik zore ne rekavši više ni riječi. Što je drugo mogao reći? On sam gotovo da nije
znao razloge svoga puta. Prije skoro petnaest godina, njegov je stari učitelj trunuo u
tamnicama franjevačkog generala Giacoma d’Ascolija. Otad, Jean više nije imao
vijesti od njega, sve do dana kad ga je pismo obavijestilo o njegovom oslobađanju.
Na samrtnoj postelji, učitelj je tražio da što prije dođe u Englesku.
Dolazeći s neba, prodorni krikovi trgli su Jeana od Pariza iz sanjarenja.
Poskočivši, shvaća da su crni obrisi koji mu prolaze pred licem otrcani gavrani na
putu prema gradu, jer se na smrznutim poljima više ne mogu hraniti. U istom času,
jahač razaznaje obris zvonika kroz niske oblake. Kako se približava, sjene Oxforda
počinju se izdvajati od barjaka magle. Ubrzo ugleda dim koji se diže s krovova
otežalih od snijega. Dok prolazi kraj zidina od sivog granita, razaznaje i prve obrise
gradskih stanovnika. Na vratima grada, kraj hrpe smrznutog gnojiva, prosjaci
oslonjeni na štake, lica skrivenih velikim kapucama, dozivaju prolaznike. Kopita
njegovog konja, koja su dugo šuškala po smrznutom snijegu sela, sad odzvanjaju
prvim uličicama. Spušta se večer. Na katovima, lica muškaraca i žena na čas
promatraju jahača, prije nego što zatvore prozore. Ili se prozori otvaraju samo da
propuste dvije ruke koje prazne noćnu posudu na snijeg nižih krovova. Nakon što se
raspitao za put, Jean usmjerava konja prema High Streetu. Prolazi kraj nekoliko
svratišta s krovovima od slame i prozorima s križevima, gdje se okupljaju skupine
mladih svećenika. To su sigurno studenti sveučilišta, misli on nastavljajući put. Malo
kasnije, zastaje pred crkvom Svete Djeve, u kojoj je gradska knjižnica. Kad uđe, kreće
prema središnjem prolazu. Preko puta njega, slabašno svjetlo sumraka prolazi kroz
veliki prozor s gotičkim lukom. Desetak ormara, raspoređenih s obje strane hodnika,
sadrže svaki po tri reda knjiga. Vrlo brzo, pogled mu privlači željezni kavez obješen
sa stropa i dobro zatvoren lancima. Jean se približava dovoljno da vidi kako u njemu
umire neko djelo koje su izjeli crvi. Na onom što je ostalo od ovitka, uspijeva
razaznati naslov i ime autora, koje tiho čita:
„O zadivljujućoj moći umijeća i prirode, od brata Rogera Bacona.“
Zatim, s izrazom prkosa, procijedi: „Tako dakle, knjige moga učitelja zabranjene
su čak i u njegovom gradu.“ Izlazeći iz knjižnice, Jean od Pariza vraća se u sedlo i
izlazi iz grada prema sjeveru. Već pada noć kad konačno stiže pred kuću od suhog
kamena, smještenu desetak koraka od jedne opatije. Fasada joj je pokrivena tamnim
tragovima curenja vode. Njene crvljive i pljesnive šalaporke su zatvorene.
Kad pokuca na vrata, slabašan, udaljen glas ga zove da uđe. U glavnoj sobi,
tišina, hladnoća, zidovi vlažni i goli, sve govori da je onaj tko ovdje obitava odustao
od života. U tri koraka, posjetitelj natjera plamen nekoliko svijeća da zadrhti.
 „Jesi li to ti, Jean?“
Rečenica je stigla iz dubine sobe. Čovjek koji ju je izgovorio leži na krevetu,
pogleda uprtog u strop. Tijelo mu je prekriveno haljom od čohe. Njegov blijedi ten
osvjetljavaju samo velike, sjajne oči.
„Doctor mirabilis1 učitelju moj, konačno vas opet vidim!“
„Zovi me samo bratom Rogerom. Daleko je vrijeme kad sam na pariškom
sveučilištu podučavao filozofiju, a ti si mi bio učenik. Prvo mi reci: jesi li poslušao
moje upute i uništio pismo koje sam ti poslao?“
„Da, spalio sam ga.“
„Dobro. Sigurno znaš da su moje knjige još zabranjene, kako u Londonu tako i u
Parizu, i da Crkva osuđuje one koji ih posjeduju. Kad bi kod tebe pronašli spomen
moga imena, smjesta bi te bacili u tamnicu.“
„U pismu ste mi rekli i da dođem što brže mogu...“
„Da, oprosti što sam te natjerao da putuješ zimi, ali, vidiš, Nebo mi nije ostavilo
izbora u vremenu kad ću umrijeti, a morao sam ti predati rukopis prije nego što odem
sa ovoga svijeta. Onih petnaest godina što sam ih proveo u zatvoru za mene je bilo
prava sreća. Odricanje, neimaština i samoća su mi omogućili da produbim svoja
razmišljanja, i da u znanju odem dalje nego što bih mogao u nekom samostanu ili na
sveučilištu. U hipu sam spoznao istine koje filozofi i teolozi progone već stoljećima, i
uspio sam zabilježiti rezultate svojih istraživanja. To je djelo najsavršenije od svega
što sam napisao. Važno je da ga zaštitiš i da se pobrineš za njegovu predaju. Te strane
moraju preživjeti u naše doba kao i u budućnosti, kad duše budu prosvjetljenije nego
danas, a ljudi snažniji u prihvaćanju spoznaje.“
Rekavši to, brat Roger Bacon hvata rukopis koji je skrivao pod pokrivačem i
pruža ga svome bivšem učeniku. Ovaj ga otvara i ugleda prve redove:
 „Učitelju, pa kakvo je to pismo?“
„To sam pismo sam izmislio. Šifriranje knjige bilo je jedini način da je zaštitim
od progona Svete Stolice.“
„Kako ćemo ga dešifrirati?“
„Sumnjam da će itko to uspjeti samo razmišljanjem. Zato sam posebno, na
drugom pergamentu, zabilježio ključ koda koji sam koristio. Kad se vratiš u Pariz,
čuvaj rukopis i ključ na odvojenim mjestima, i, da bi te nadživjeli, nemoj povjeriti
svoju tajnu nikome u koga nemaš apsolutno povjerenje. A sad, ne zadržavaj se ovdje.
Iskoristi noć i otiđi iz Oxforda. I, iznad svega, pazi da te nitko ne slijedi.“
 3

„Je li budućnost zapisana, vaša budućnost, budućnost sviju nas?“

Thomas Harvey upravo se izrazio ozbiljnim i mirnim glasom. A zatim je šutio
nekoliko sekundi, namjerno produžavajući tišinu, a kad je vidio da se crveno svjetlo
upalilo nad jednom kamerom, polako se okrenuo prema njoj.
„To pitanje“, nastavi, „za sobom vuče i drugo: jesmo li slobodni u onom što
činimo, ili smo samo igračke sudbine?“
Voditelj emisije Stupovi mudrosti načas ostaje nepomičan. Cijelo mu se tijelo
napinje da privuče pažnju gledateljstva. Kad se opet pokrene, kretnje su mu
proračunate i precizne. Crte njegova lica, skrivene iza prosijede, kratke brade, postaju
tvrđe ili mekše ovisno o tonu koji daje svome govoru. Skrivene pod prirodno
nabranim obrvama, njegove izrazito crne oči fiksiraju kameru s neobičnom snagom.
Zna da ga gledaju milijuni ljudi, i rečenice koje polako izgovara kao da se obraćaju
svakome od njih.
Već nekoliko godina, publika Stupova mudrosti, prve filozofiji posvećene
emisije na kanalu NWA, stalno raste. Taj izravni program koji je na početku privlačio
samo šačicu studenata sad već zavodi veliku publiku. Koncept se nije promijenio još
od prve emisije: svakog tjedna, znani gosti odabrani iz svijeta književnosti, glazbe,
tiska i televizije ili čak filma, sudjeluju u filozofskoj raspravi koju vodi Thomas
Harvey. Taj nekadašnji profesor na njujorškom sveučilištu ubrzo je uspio pronaći
pravi ton da bi svijet ideja približio svima, i svakog tjedna osvojio nove gledatelje
koje privlači znanje.
Ove večeri, gosti sjede na stubištu koje oponaša grčki hram i vide kako im se
približava Thomas Harvey, koji prolazi kroz šumu bijelih stupova da bi došao do njih.
„Ono što se mora dogoditi, dogodit će se“, govori on kad im se približi i sjedne
uz njih, „i ljudi tu ništa ne mogu promijeniti.“
Mary Donell, žena kratke smeđe kose i autorica nekoliko uspješnih kazališnih
komada, se ubacuje:
 „Vjerovati u tako nešto, Thomas, značilo bi odreći se svake akcije. U tom
slučaju, zašto i dalje živjeti? I kako tražiti sreću ili činiti dobro a ne zlo ako je sve već
unaprijed zapisano? Ne, ne slažem se s tobom. Mislim, naprotiv, da nam svaki dan
života omogućuje da konstruiramo novu budućnost koju tek treba izmisliti.“
„To nije moja ideja, Mary. Tako su mislili grčki i rimski filozofi koje danas
nazivamo stoicima. Po njima, nitko ne može pobjeći svojoj sudbini.“
„Ali kad se nađemo pred izborom, uvijek imamo više mogućnosti. U svakom
trenutku svog života imam slobodu – reagirati ili ne.“
„Da su stoici ovdje pred vama, odgovorili bi ti da je ta sloboda o kojoj govoriš
samo iluzija. Tako, mjesto koje si odabrala na stubama, ili vi koji nas gledate pred
televizorima, način na koji prekrižite noge ili ih ne prekrižite, ili odjeća koju ste jutros
odabrali, sve je to već unaprijed podrobno programirano, u srcu Univerzuma u
stvaranju, prije nego što su se prvi oblaci vodika kondenzirali i stvorili prve
zvijezde.“
„Po tebi bi onda,“ pita Andrew Wiroski, slavni novinar New York Timesa,
„povijest ljudske rase bila samo niz uzroka i posljedica koji je počeo prije više
milijardi godina, davno prije stvaranja Zemlje?“
„Baš tako, a dodat ću i da nema smisla truditi se promijeniti tijek stvari, jer, u
istom tom međuzvjezdanom prostoru, osim parametara budućeg sunčevog sustava,
postojao je i tvoj život, i događaji koje ćeš opisivati u svojim člancima, sutra ili za
mjesec dana ili za više godina.“
„Ali to je užasavajuće, Thomas“, odgovara Andrew Wiroski uz ipak lagani
osmijeh. „Utješi me, jesu li u to vjerovali samo stoici?“
Nakon tog pitanja, voditelj opet uvodi dugu tišinu. Redatelj emisije, koji na
sedam različitih ekrana prati što se događa na sceni, vidi kako Thomas Harvey nalazi
inspiraciju prije nego što odgovori:
„Možda ću te razočarati, Andrew, ali znaj da povijest misli stalno svjedoči
povratku ideje predodređenosti. Ista ta ideja, već prisutna u velikim antičkim
mitovima, vratit će se i u nekim religijama. Sjetimo se, na primjer...“
Voditeljev glas odjednom se prekida. Redatelj ga još nikad nije vidio da toliko
oklijeva. Smjesta shvaća da ta tišina nije proračunata. Pogleda Thomasa Harveyja,
koji obično prelazi sjedne kamere na drugu, upravo se zaustavio na osobi koja stoji
iza tehničara, u sjeni reflektora. Bez poteškoća prepoznaje Marcusa Callerona. U tome
času, pred njim se ponovno pojavio cijeli jedan dio njegove prošlosti. Što li on tu
radi, nakon tolikih godina? pita se on. Sve je to trajalo samo časak. U ušnom
zvučniku, redateljev glas vraća ga u izravni prijenos. Skreće pogled i vraća se svojoj
raspravi:
„... da, sjetite se samo, kako sam rekao, predodređenosti u kalvinizmu. Prema toj
doktrini, od rođenja je zapisano hoće li čovjek biti spašen ili proklet. Bog tako
postaje jedinim gospodarom naših sudbina, a mi smo osuđeni da budemo samo
svjedoci vlastitih života. Za jedne, bit će to postojanje koje će ih dovesti do bistrih
izvora raja, za druge će voditi u ralje pakla, a ni jedni ni drugi neće moći promijeniti
svoj put ni tijek događaja.“
Pogled Thomasa Harveyja susreo se s onim Marcusa Callerona. Ovaj ostaje
bezizražajan. Uvijek ima taj isti izraz, misli on, tu mješavinu snage i tjeskobe. Što li
očekuje od mene? Voditelj si pročisti glas diskretnim nakašljavanjem, i pokušava se
vratiti svojoj emisiji. Pokret njegovih očiju, koje su upravo uočile crveno svjetlo,
prethodi kretnji glave pa zatim i cijelog tijela koje se okreće prema kameri kako bi se
obratio televizijskim gledateljima:
„... Ali nemojte misliti da su samo veliki mitovi, antički filozofi i religije
zazivali determinizam, jer, od kraja XVIII. stoljeća, i znanost će, s Pierreom Simonom
de Laplaceom, prihvatiti tu zamisao. Po tome fizičaru, slučaj ne postoji. Svijet je
samo posljedica svoga prethodnog stanja, i, na isti način, budućnost je već u
potpunosti određena sadašnjošću.“
U tom času, Thomas se prekida. Redateljev glas u ušnom zvučniku podsjeća ga
na predviđeni tok emisije. Voditelj ustaje i, govoreći prema pokretnoj kameri, čini
nekoliko koraka da bi se približio novim gostima koji čekaju malo dalje na sceni. Kad
sjedne uz njih, mladi pisac Donovan Otey ga pita:
„Dakle, za predviđanje budućnosti bilo bi dovoljno poznavati sve prirodne sile
koje upravljaju današnjicom?“
„Laplace je točno to htio dokazati, ali to nas vodi do granice iracionalnog: može
li čovjek jednog dana dosegnuti vrhunsku spoznaju? Može li se uzdići na razinu
bogova, imati savršenu spoznaju sadašnjosti i budućnosti, i poznavati svoju sudbinu
čak i prije nego što je proživi?“
„Po mome,“ nastavlja njegov sugovornik, „ta stvarnost postoji samo u romanima
koje pišem.“
„Znači, Donovan, ti vjeruješ samo u razumne stvari?“
„Da. Pišem fikciju baš zato da u društvu svojih čitatelja pobjegnem iz tmurnog
života bez imalo tajnovitosti.“ Okrećući se prema kameri, Thomas Harvey opet se
obraća izravno gledateljima:
„Oni među vama koji misle kao Donovan Otey zacijelo su zaboravili da se svi mi
vrtimo brzinom većom od sto tisuća kilometara na sat oko velike zvijezde koja se vrti
oko središta Mliječnog puta, koji se pak kreće prema susjednim galaksijama, koje se,
sa svoje strane, kreću prema lokalnom super-roju, kojeg pak privlači novi skup
masivnih galaksija koji se zove Veliki Atraktor, i sve to u svemiru o kojem ništa ne
znamo. Je li beskonačan? To je nezamislivo. Je li konačan, ograničen nekom
hipotetičnom granicom? To je nepojmljivo. A što reći o vremenu, za koje mislite da
ga razumijete kad gledate kako se okreću kazaljke na satu. Sjetite se da je, od početka
prošlog stoljeća, kvantna teorija dokazala da su u beskrajno malim razmjerima
vrijeme i prostor samo iluzije, i da se ista čestica u istom trenutku može nalaziti na
dva različita mjesta. Dok vam postojanje pliva kroz iracionalno i fantastično, nemojte
se zaklinjati nečim što je razumno.“
A onda, okrenuvši se prema Donovanu Oteyu, pita ga:
„Zamisli da anđeo siđe u ovaj studio, smjesti se kraj tebe, i na uho ti prišapne
ključ najvećih misterija univerzuma. Tako bi doznao zašto postoji bitak a ne ništavilo,
i koji je stvarni cilj postojanja. Misliš li da bi ta teorija bila razumna i savršeno
racionalna? Možeš li se zakleti da te to otkriće ne bi iznenadilo, i da ne bi nadišlo
zamisli najsmjelijih fikcija koje si ikad napisao? Vjeruj mi, kad bi objašnjenje velikih
tajni života bilo savršeno racionalno, već bismo ga odavno imali. Baš zato što je
zapanjujuće, besmisleno, pa čak i nerazumno, nitko ga nikad nije razmatrao.“
Ali, dok govori, voditeljev duh luta. Osjeća na sebi pogled Marcusa Callerona.
Ne može spriječiti svoje misli da se okreću k njemu. Na časak, čak se i vraća u
prošlost, prije petnaest godina. Marcus je tada samo student, sjedi u dvorani u srcu
odjela za filozofiju na njujorškom sveučilištu. Tjerajući uspomene, Thomas Harvey
okreće se središnjoj kameri.
„Kao zaključak, pozivam vas da ne odbacujete ono što nadilazi vaše poimanje. I
prečesto, duh osuđuje ono što ne može pojmiti. Ovaj ste program odabrali baš zato da
se riješite iluzija i predrasuda. Zato vam zakazujem sastanak i sljedećeg tjedna, na
kanalu NWA. Do tada, promislite o ovoj misli Teilharda de Chardina: ‘Samo
fantastika ima šansu biti istina’.“
Odmah nakon te posljednje rečenice, redatelj pušta muziku za odjavnu špicu. Po
visini studija, jedna se kamera polako diže, snimajući Thomasa Harveyja koji izvan
dometa mikrofona razgovara sa svojim gostima, prije nego što reklama označi kraj
emisije.
Voditelj tada skida ušni zvučnik, rukuje se s nekolicinom tehničara i redateljem
prije nego što u torbu pospremi svoje bilješke. A onda, ne dižući glavu, pita osobu
čijeg je prisustva svjestan:
 „Pretpostavljam da nisi došao ovamo da razgovaraš o filozofiji?“
„Ne. Jučer se vaše ime pojavilo na ekranu kompjutera... Sigurno je bilo zapisano
da će nam se putevi opet sresti. Ali sad moram hitno razgovarati s vama.“
„Nećemo ostati ovdje, Marcus, televizijski studio je najgore mjesto za razgovor.
Slijedi me, zadržao sam ured kraj sveučilišta na kojem sam nekad predavao, tamo
ćemo biti mirniji.“
 4

Kad Thomas Harvey otvara vrata svoga ureda Marcusu Calleronu i poziva ga da
sjedne, ovaj načas ostaje stajati i u tišini promatra sobu. Preko puta njega, jedan
prozor gleda na četvrtaste prozore zgrade Washington Squarea gdje se, pod sivim
nebom, pojavljuju prve munje. Oluja je sad iznad Manhattana, spremna udariti na
fasade od cigle i betona. Dvojica muškaraca šute, puštajući težinu prošlosti da se
uvuče između njih. Marcus osjeća mišiće svoga lica podvrgnute napetosti koje se nije
mogao riješiti otkako je otišao iz televizijskog studija. Pogled mu načas bježi prema
van. Ne sjeća se da je ikad vidio tako crno nebo, ni čuo tako prijeteću grmljavinu.
Približavajući se knjižnici koja prekriva cijeli jedan zid, prstima prelazi po hrptovima
knjiga, nasumce uzima jednu, načas je otvara i zatim se okreće prema Thomasu
Harveyju.
„Još uvijek ista ljubav prema starim knjigama?“
„Da.“
„A pretpostavljam da još imate i stari stan u Ulici Bleecker.“
Potvrđuje glavom.
„... i da, kad odete iz NWA-ovih studija, dijelite život između zidova knjižnice u
9. ulici i uličnih prodavača knjiga na 4. aveniji?“
„Točno. Mogao bi dodati i da ponekad, navečer, kad imam potrebu pobjeći od
svijeta čistih ideja, još uvijek povremeno odem u jazz-klub u Ulici Thompson; tamo
gdje smo se nekad znali nalaziti s Clarom. Znaš, od našeg posljednjeg susreta,
naprosto sam dao ostavku na sveučilištu da bih vodio emisiju na televiziji, ali, osim
toga, u mom životu se ništa nije promijenilo. A ti?“
Marcus ne odgovara odmah. Načas promatra svoga bivšeg profesora. On je,
pomisli tada, zadržao naviku gledanja sugovornika u oči nakon svakog odgovora, kao
da procjenjuje učinak koji je proizveo. Konačno sjedne preko puta njega i
zadovoljava se spuštanjem pogleda na iskaznicu FBI-ja.
 „Specijalni agent Calleron,“ čita Thomas Harvey na glas, „jako impresivno...
Ali kako te filozofija odvela do karijere istražitelja?“
„Nakon onog što se dogodilo prije petnaest godina, morao sam okrenuti stranu da
bih mogao nastaviti sa životom. Svijet ideja me plašio. Nije mi više odgovarao. Moj
posao mi zaokuplja dovoljno vremena da ne mislim na druge stvari. Tijekom svih ovih
godina, akcija mi je služila kao droga. Zahvaljujući tome sam preživio. Ali nećemo
razgovarati o tome. Vodim novu istragu, i baš me ona dovela do vas.“
„Zar sam osumnjičen za nešto?“
„Ne. Nemam pred sobom krivca, već prije potencijalnu žrtvu.“
„Možeš li mi reći nešto podrobnije?“
„Prvo porazgovarajmo o bivšem senatoru Marku Walthamu. Jeste li ga osobno
poznavali?“
„Nisam ga upoznao, ali često sam razgovarao s njim na jednom internetskom
forumu koji se bavi dešifriranjem srednjovjekovnog rukopisa pripisanog Rogeru
Baconu. Ali zašto govoriš o njemu u prošlom vremenu, nije valjda...?“
„... mrtav? Ne, ne zaista, njegovo tijelo još živi. Kao i tijelo Howarda A.
Durranta, koji je također sudjelovao na forumu. Obojica su, osim zajedničke strasti
prema razrješavanju toga djela, bili i veliki skupljači starih knjiga. Kao i vi, profesore
Harvey.“
„Da, shvaćam“, odgovara Thomas prelazeći rukom preko lica.
A onda, zanesen u misli, u tišini ustaje, dohvaća bocu burbona i dvije čaše koje
puni prije nego što jednu položi pred svoga bivšeg studenta. Nakon što je polako
uživao u prvom gutljaju, pita:
„Deseci ljudi sudjeluju na tom forumu, zašto si došao baš k meni?“
„Proveo sam jučerašnji dan u rezidenciji Marka Walthama, na sjevernoj obali
Long Islanda. Analizirao sam tvrdi disk njegovog računala i otkrio da se vaše ime
spominje nekoliko puta.“
„Da, često sam se dopisivao e-mailom s bivšim senatorom. Istraživanja koja je
on provodio nad kodiranim rukopisom koji mi nazivamo ms 4082 bila su
prvorazredna. Posljednjih je tjedana spominjao sjajno otkriće do kojeg je došao.“
„Je li vam rekao štogod o tome?“
„Ne. Sudionici foruma rado razmjenjuju informacije koje pomažu dešifriranju
rukopisa ms 408, ali većina rada ostaje u tajnosti. Svejedno, znam da je Waltham bio
uvjeren da se rukopis odupire dešifriranju jer je kriptiran preko više jezika. Da bi
došao do tog zaključka, u prvo je vrijeme transkribirao svaki simbol Rogera Bacona u
slova našeg pisma. Ako te to zanima, mogu ti pronaći glavne elemente njegovoga
rada.“
Govoreći, Thomas Harvey se približio tipkovnici svoga računala. Nekoliko
minuta kasnije, otisnuo je jednu stranicu i pružio mu je:

„Ovo je posljednja transkripcija koju mi je Mark Waltham poslao, prije samo

nekoliko dana. Uočio je da se riječi LTN, GRC i HBR ponavljaju s neobičnom
učestalošću. Po njemu, ti izrazi upućuju na konsonantsku transkripciju, dakle bez
samoglasnika, čije korištenje potječe još od početaka pisane riječi. Tako bi GRC
značilo grecae lingua, HBR hebraica lingua, a LTN latina lingua. Po Walthamu, te
riječi su tu da označe čitatelju prelazak s jednog sustava kodiranja na drugi, baziran na
tri jezika, grčkom, hebrejskom i latinskom.“
„I na osnovi tih radova, bivši je senator došao do otkrića koje mu je trebalo
omogućiti da dešifrira rukopis 408?“
„Tako je mislio. Ali postoji li ikakva veza između Walthamovih istraživanja i
njegovog moždanog udara?“
„Prvi elementi istrage navode na takav zaključak. Nakon posljednjih intervencija
na forumu, bivši senator je dobio elektronsku poštu od nekog nepoznatog čovjeka koji
je tražio sastanak. Mark Waltham ga je pozvao k sebi na Long Island. Malo kasnije, u
svojoj je knjižnici izgubio razum.“
„Što znaš o tom sumnjivcu?“
„Skoro ništa. Slao je e-mailove preko virtualnih adresa koje je nemoguće
identificirati, i sve ih je potpisivao s ‘Edip’.“
„Edip?“ ponovi Thomas Harvey.
„Govori li vam to ime nešto?“
„Da. To je čovjek koji već nekoliko godina sudjeluje na forumu. Nitko ne zna tko
je ni iz koje se zemlje javlja.
Ali ime koje koristi me uvjerilo da je uspio dešifrirati rukopis Rogera Bacona.
Edip je jedini čovjek koji je uspio riješiti Sfinginu zagonetku. A ms 408 već
stoljećima ima nadimak ‘Sfinga’.“
Nakon toga odgovora, Marcus Calleron dugo je šutio. Lice Marka Walthama
vratilo mu se u sjećanje, bezizražajno i posve otuđeno od života. Dugo vremena, bivši
senator zacijelo se nadao da će dešifrirati rukopis, i ta ga je strast odvela, nedvojbeno
protiv volje, na put s kojeg nema povratka. U tom času, Marcus si je rekao da će, prije
ili kasnije, i njega ova istraga dovesti do ruba toga puta, i da će morati odlučiti hoće li
krenuti njime ili neće. U sebi nabraja informacije koje je skupio u posljednja dvadeset
i četiri sata, a onda mrmlja, kao da nastavlja razmišljanje na glas:
„Sve govori da je bivši senator bio blizu dešifriranju koda toga rukopisa. Edip,
koji je to shvatio, sastao se s njim kako bi ga zauvijek ušutkao i ostao jedini nositelj
tajne.“
A onda, ustajući, istražitelj dodaje:
„Sigurno ću pronaći nove tragove u kući profesora Howarda A. Durranta, koji je
nedvojbeno bio prva žrtva tajnovitog Edipa.“
„Ako ti mogu biti od koristi, Marcuse, javi se bez oklijevanja.“
„Dogovoreno. Očekujte me pred kućom sutra ujutro u osam.“
 5
Prag, 6. siječnja 1602.
Dvor njemačkog cara

Vrhom svoga kista, Bartholomeus Spranger dodiruje platno. Svaki mu je pokret

otmjen i ozbiljan. Preko puta njega stoji njegov model, car Rudolf II. Oči slikara
skaču sa čovjeka na portret. Rudolfovo tijelo, odjeveno u tamni kaput, jedva se
izdvaja od crne pozadine. Blijedozeleni ovratnik naglašava sjajno lice, osvijetljeno
ružičastim jagodicama. Nos je ravan i krupan, a gusta smeđa brada prelazi preko
rumenih, mesnatih usnica. Kraljevska kosa posve nestaje pod velikim šeširom
urešenim granatima i rubinima.
Iza umjetnika, pucketanje vatre iz kamina jedino narušava tišinu. Car je savršeno
nepomičan. Njegov pogled, uperen prema prozoru, gubi se u mliječnom nebu koje
pritišće Prag, već dva mjeseca okovan snijegom. Plavi i smeđi zidovi grada,
pozlaćeni zvonici ili sedefasti lukovi krovova njegove palače, koje voli promatrati za
lijepog vremena, danas blješte u nijansama bijele. Rudolfove oči okreću se sad prema
sluzi koji ulazi u sobu uz široki naklon, i najavljuje mu velikog komornika,
odgovornog za kraljevsku riznicu, koji želi razgovarati s njim. Na carev pokret rukom,
vrata se otvaraju.
Onizak čovjek potpuno odjeven u crno, vidno uzrujan. Njegov korak, živahan i
poletan, izražava žurbu, dok mu se tijelo stalno naginje prema naprijed u znak
poštovanja. Prelazi ogromnu prostoriju bez pogleda prema slikama Arcimbolda, Jana
Breugela, ili gravirama Aegidiusa Sadelera koje vise na zidovima. Ne primjećuje ni
globus od zlata i srebra, rekonstruirani kostur, smaragde iz Perzije ili lubanju
isklesanu od kvarca koji su dio zbirke raznorodnih predmeta kojima se Rudolf voli
okruživati. Približivši se svome caru koji je još uvijek nepomičan, pozdravlja ga još
se jače saginjući a onda se uspravlja dok mu iz usta kreće rijeka neurednih riječi.
„Veličanstvo, to je ludost!... Šest stotina zlatnih dukata!... To je nerazumno!...
Tolika svota za običan rukopis... stranice pokrivene nepoznatim pismom... djelo čiji
smisao ne znamo... taj je trošak čisto ludilo!“
„Svijet je u ludilu!“ urla odjednom car ustajući iz svoga naslonjača jednim
pokretom. „Moć kojom raspolažem, ratovi koje vodim, počasti koje dobivam, zar to
sve nije apsurdno? Zar nije lud onaj tko protiv njene volje vlada zaduženom
Bohemijom? Suočiti se sa sukobima katolika i protestanata, poticati ljubomoru
Nijemaca čiji sam dvor napustio da se smjestim u Pragu, pokušaji smirivanja stalnih
napetosti između Francuske i Austrije, zadovoljavanje ambicija inoga brata Matijaša
koji želi moju krunu, zar nije čisto ludilo sve ono što ja svakoga dana moram činiti?
Samo potraga za vrhunskom spoznajom ima ikakvog smisla. Što je šesto zlatnih dukata
u usporedbi s posljednjim rukopisom doctora mirabilisa, brata Rogera Bacona? Dao
bih za tu knjigu i stotinu puta veću svotu. Već deset dugih godina tražim to djelo po
cijeloj Europi. Nijedna zora nije svanula a da se ne ponadam vijesti kako je rukopis
pronađen! A sad, kad je taj dan konačno stigao, reci mi radije jesu li moji špijuni,
vični dešifriranju kodiranih poruka, uspjeli iščitati djelo!“
„To ne znam, Veličanstvo“, odgovara veliki komornik koji se boji nove promjene
raspoloženja svoga cara.
„E, pa, u tom slučaju, sam ću se time pozabaviti. Moj će portret pričekati“,
dodaje, otpuštajući slikara pokretom ruke.
Odmah nakon toga, Rudolf kreće hodnicima carske palače, u pratnji slugu. Pete
mu suho odjekuju po šarenim pločicama dvorana kojima prolazi. Hodajući, prisjeća
se najluđih govorkanja koja već tristo godina kolaju o rukopisu koji je upravo kupio.
„Doznati, konačno doznati“, ponavlja tiho.
Već više od deset godina, Rudolf na svoj dvor dovodi najveće znanstvenike
Europe. Htio bi shvatiti smisao svijeta koji ga okružuje, izmjenu dana i noći, razlog
rođenja i smrti, tajne protoka vremena i arkane velikog Univerzuma koji promatra
svake večeri. I tako, kad mu je jedan od njegovih ljudi objavio da je pronašao rukopis
doctora mirabilisa, srce mu je poskočilo u grudima. U njegovim godinama, bilo je
teže nadati se nego prije. Zbog brojnih razočaranja, nada se u njemu iscrpla. No ipak,
od toga časa, entuzijazam mladih godina odjednom se probudio u njemu nakon dugog
sna. Kad je po prvi put imao rukopis u rukama, i kad mu je pogled prošao nepoznatim
pismom, osjetio se istovremeno vrlo blizu i vrlo daleko od svoga cilja. A onda su se
njegove krupne ruke zatvorile na knjizi. Imao je predosjećaj da je tu unutra nešto
veliko, jedinstveno.
„Velika tajna“, promrmljao je Rudolf. „Je li moguće da će se konačno
razotkriti?“
Od toga dana, gotovo je izgubio razum. Spoznaja mu je sad bila tako blizu, isto
se toliko bojao da će je otkriti kao i da će mu pobjeći.

Kad je konačno stigao u svoj glavni stožer, car je ušao u prostoriju u kojoj je pet-
šest ljudi bilo okupljeno oko stola. Od ruke do ruke dodavali su rukopis koji su
pokušavali dešifrirati. Kad se pojavio car, svi su ustali i načas se naklonili.
„Dokle ste stigli?“ pita Rudolf.
Jedan od njih skromno odgovara:
„Veličanstvo, još nismo razbili kod.“
„Koliko će vam vremena trebati?“
„Ne znamo, ali već smo stvorili brojne zaključke.“
„Koje?“ pita Rudolf sjedajući i pozivajući svoje ljude da zauzmu mjesta oko
stola. „Ispričajte mi sve. I nemojte ništa izostaviti.“
„Evo, Veličanstvo, prvo smo pomislili da se radi o kodu koji se zove ‘Cezarova
monosupstitucija’. Rimski se car dopisivao s Ciceronom zamjenjujući svako slovo
svoga pisma nekim drugim, tri mjesta dalje u abecedi. Tako su svi A postajali D, svi
B – E, i tako dalje, pa je ime CEZAR postajalo FHVDU. No, sad znamo da Roger
Bacon nije koristio taj princip, premda ga se često susreće u šifriranim porukama koje
presrećemo od neprijatelja.“
„Kako ste toliko sigurni?“
„Proučili smo prethodno djelo Rogera Bacona: Communia naturalium, napisano
na latinskom, i ustanovili smo da su slova koja najčešće koristi N, U, S, A, E, I i T.
Mislili smo da ćemo, zamijenivši simbole koji se najčešće pojavljuju u šifriranom
djelu tim slovima latinskog pisma, dobiti nešto bliže čitljivome tekstu. Ali
bezuspješno. Zatim smo operaciju ponovili s engleskim, francuskim, njemačkim,
talijanskim i grčkim, ali bez uspjeha.“
„Što ste još pokušali?“
„Kako riječi koje tako dobijemo nemaju smisla, zacijelo se radi o anagramima. U
tom slučaju, trebat će nam nekoliko godina da ih dešifriramo.“
„Nekoliko godina!“ ponovi Rudolf nemoćno.
„Da, Veličanstvo, sjetite se da su nam trebali tjedni da dešifriramo samo jednu
rečenicu koju je Galileo Galilej poslao vašem novom astronomu, Johannesu Kepleru:
SMAISMRMILMEPOETALEUMIBUNENTVGTTAVRIAS, a dobili smo sljedeću
poruku: ALTISSIMUM PLANETAM TERGEMINUM OBSERVAVI, što je značilo da
je autor uspio ugledati najviši planet, Saturn, u trostrukom obliku. Dakle, ako smo opet
suočeni s anagramskom konstrukcijom, postavlja nam se novo pitanje: u kom se
smjeru čita taj rukopis?“
„Hoćete reći da bi ga se moglo čitati s desna na lijevo, ili mijenjajući smjer na
kraju svakog reda, kao u prvom grčkom pismu?“
„Da, Veličanstvo, ako ne i vertikalno, ili ukoso.“
„Kako to?“
Da bi ilustrirao svoje riječi, uzeo je pero i na jednom listu ispisao sljedeća
slova:

„Pogledajte ovaj primjer, Veličanstvo. Ova slova, naizgled bez značenja,

zapravo su izraz vjere na latinskom koji su u tajnosti koristili prvi kršćani. Ta poruka,
koju je Roger Bacon savršeno poznavao, odnosi se na Bibliju i iskazuje postojanje
jedinoga Boga, nasuprot poganskim vjerovanjima. Kod koji se koristi je višestruk, kao
i smjer čitanja. Prvo, radi se o anagramu za PATER NOSTER. Ali slova također
stvaraju dodatni smisao, koji se može dešifrirati na različite načine. Ako treći red
poruke čitate okomito ili vodoravno, dobit ćete latinsku riječ tenet, koja znači drži, i
odnosi se na kršćanski križ, koji pokazuje i raspored slova:“

„Ista je stvar s drugim riječima, koje se može čitati vodoravno, okomito, odozgo
prema dolje, odozdo prema gore, ili čak i ukoso, ako se uzme u obzir da križ koji tvori
riječ tenet okružuju slova A i O, koje se odnose na Alfu i Omegu, to jest početak i
kraj, gospodina Boga jedinog kako je opisan u Apokalipsi.“
Dovršivši rečenicu, čovjek pred Rudolfovim očima slijedi slova:
 „Na isti način,“ mrmlja na kraju Rudolf shrvan obeshrabrenošću, „rukopis koji
nas zanima mogao bi imati višestruki kod, ali čak su nam i pismo i jezik kojim su
napisani još nepoznati, što nam još otežava zadaću. Koliko će godina trebati da
pronađemo odgovore na sva pitanja koja nam postavlja?“
A onda, nakon časka razmišljanja, ustajući govori:
„Nije vas dosta da istražite sve mogućnosti. Okupite znanstvenike moga dvora,
heretike koje štitim od inkvizicije, moje alkemičare, moje botaničare kao i moje
astrologe i filozofe. Neka smjesta napuste druge poslove i odsad sve svoje vrijeme
posvećuju dešifriranju rukopisa brata Rogera Bacona.“
 6

Dok svojim Chevroletom izlazi na Ulicu Bleecker, Marcus Calleron prepoznaje

obris Thomasa Harveyja koji se sklanja pod kišobranom. Prišavši mu, u njegovom
pogledu vidi određenu začuđenost.
„Što ste očekivali, posve novi auto ravno iz garaže FBI-ja?“
Thomas bez odgovora ulazi u auto. Dok Marcus prelazi Washington Squareom i
kreće prema sjeveru, dodaje:
„Mrzim anonimne službene automobile. Ovaj stari, otrcani Chevrolet čuva
uspomene na sve moje istrage. Volim se vratiti njegovom mirisu duhana i mrljama od
kave.“
„Kamo točno idemo?“ konačno pita njegov bivši profesor.
„Na jug Albanyja“, odgovara istražitelj lakonski paleći cigaretu.

Malo kasnije, dok prelazi Hudson, uključi svoj CD. Nekoliko akorda na klaviru
prethode tenor-saksofonu koji smjesta zaglušuje solo visoke trube.
„Sjećate se ovoga?“ pita Marcus tren kasnije.
„Da, naravno... Miles Davis u Carnegie Hallu, svibanj 1961. Mislim da sam ti ga
ja prvi pokazao.“
„Da, prije petnaest godina. Išli smo u Brass Club, slušati kvintet nekog engleskog
trubača, i stali smo kod prodavača ploča na Thompson Streetu... Još se sjećam našeg
razgovora te večeri. Govorili ste kako glazba može utjecati na naš način razmišljanja,
i da je jazz nedvojbeno jedan od najintuitivnijih i najspontanijih izraza, koji
omogućuje duhu da se oslobodi određenih okvira kako bi pustio nove filozofske ideje
da se oblikuju. Znate, ništa iz toga razdoblja nisam zaboravio...“
A onda, nakon oklijevanja, dodaje, kao da se baca u prazno:
„... Clara je još bila s nama.“
 Obojica opet šute. Bubnjarska improvizacija prekida melodijsku liniju trube. Tuš
se uspinje sve jače, povremeno prekidan metalnim zvukom činela u sinkopi. U istom
času, kiša koja se još pojačala dodaje udaraljkašku liniju udarajući po staklu i krovu
automobila. Dok udare činela prigušuju naglasci na tomu, klavir najavljuje ulazak
limenih glazbala, kojima se konačno pridružuje cijeli orkestar. Marcus stišava i pita:
„Vi ste bili bliski s Clarom, zar ne?“
„Da. Kao i ti. Vas dvoje bili ste najbolji studenti koje sam imao tijekom cijele
svoje profesorske karijere.“
„Kako je mogla tako završiti?“
„Nikad nećemo doznati... Svoju je tajnu odnijela sa sobom.“
Nakon što je izgovorio tu rečenicu, Thomas je dohvatio bočicu antidepresiva
koju je ugledao među sjedalima. „Još uvijek iste tjeskobe?“
„Da, i svakome odgovarajući lijek. Vi imate svoje knjige. I taj šifrirani rukopis
kojem posvećujete toliko vremena, zar ne?“
„Istina je, nikad neću napustiti potragu za znanjem. Dok budem živ, tražit ću
odgovore na pitanja koja si ljudi oduvijek postavljaju. A ti, zar si ti doista napustio
potragu za Istinom?“
„O čemu govorite? O onim pitanjima koja će zauvijek ostati bez odgovora? Ili o
odgovorima koji dozivaju nova pitanja, još čudnija, i koja nikamo ne vode? Da,
vjerujte mi, zauvijek sam raskrstio s tim. Ali vratimo se vama. Zašto ste napustili
svoju katedru na sveučilištu?“
„Znaš, godina koju sam proveo s Klarom i tobom bila mi je jako važna. Navikao
sam se na vašu prisutnost, na vaše posjete i filozofske rasprave koje su često potrajale
do duboko u noć. Zapravo sam vas smatrao djecom koju nikad nisam imao.“
Kad je izgovorio te riječi, Thomas Harvey začudio se što je time prvi put
formulirao svoje najdublje misli. Kako je Marcus šutio, nastavio je:
„Nakon onog što se dogodilo prije petnaest godina, morao sam donijeti odluku.
Ponovno sam postao profesor kao i svi drugi, ali podučavao sam bez osobnog
angažmana. U to vrijeme, Chris Belton, producent kanala NWA, htio je na kablovskoj
televiziji pokrenuti emisiju o filozofiji. On je potražio mene. Kosa i brada već su mi
bili prosjedi, i u njegovim sam očima bio otjelovljenje starog mudraca, neka vrst
Sokrata XXI. stoljeća.“
„Zar iza te odluke nije bilo ničeg drugog?“
„Imaš pravo, nisam ti sve rekao. Mislim da si nikad nisam oprostio Clarinu
smrt.“
„Ali niste vi bili odgovorni za nju.“
„Trebao sam pogoditi što će se dogoditi, i bila je moja zadaća spriječiti...“
„Znate kao i ja“, prekine ga Marcus, „da nitko i ništa ne može promijeniti tijek
događaja.“
Govoreći, opet je poglasnio da završi razgovor.

Chevrolet je upravo prošao Newburgh. Sa svoje lijeve strane, istražitelj je

ugledao zasniježene vrhove Catskill Mountains. U istom času, jedna mu je rečenica
prošla duhom, digavši se iz starih, studentskih dana: „Luk stoji baš zato što svaki
njegov kamen želi samo i jedino pasti.“3 Kad je prvi puta pročitao te riječi, Marcus ih
je smjesta zapamtio, premda im nije shvatio dublji smisao. No, u međuvremenu, kad je
u svome životu došao do toga da se često pita što bi mu moglo dati snage za nastavak
života, konačno je shvatio značenje te rečenice. Jedan po jedan, kamenovi koji su
gradili njegovu vlastitu povijest željeli su samo i jedino pasti i povući ga cijeloga u
svome padu. Među njima se nalazila uspomena na gubitak roditelja, te na Clarin
iznenadni nestanak, napuštanje studija koji su mu mogli otvoriti vrata u budućnost, i
konačno posao istražitelja, slijed beskrajnih dana koje si je sam nametao, bez odmora,
i koji su bili samo očajnički bijeg. Pa ipak, premda je svaki djelić njegovog
postojanja neizbježno vukao prema dolje, neka nepoznata sila, koju je nazivao svojim
„lukom“, držala ga je na nogama. Još i sad, dok je vozio prema Kingstonu, zna da ima
snage za akciju samo zahvaljujući svome luku. Usprkos tim zbunjenim predosjećajima
koje ne uspijeva izbaciti iz glave, već zna da ga svaka sekunda koja prolazi, svaka
milja koju prevali, približavaju raspletu ove priče. Ni u kojem času ne zamišlja da bi
mu mogao pobjeći. Samo se pita koju će cijenu morati platiti da dozna istinu.
„Uskoro ćemo stići“, govori napuštajući Interstate cestu 787. „Rezidencija
Howarda A. Durranta je samo dvadesetak kilometara odavde.“

Niti pola sata kasnije, Thomas Harvey i Marcus Calleron gledaju kako im se
otvaraju ogromna vrata od kovanog željeza, i ulaze u središnju aleju velike zgrade
srednjovjekovnog stila. Žena od kakvih pedesetak godina izašla je na verandu da ih
dočeka.
„Dobar dan, ja sam specijalni agent Calleron, a ovo je gospodin Harvey. Vodim
istragu o radu profesora Howarda A. Durranta.“
„Moga muža već dvije godine nitko nije posjetio. Sigurno ne znate...“
 „... da ga na životu održavaju aparati? Ne, znamo to. Naprosto bismo htjeli
pogledati njegovo računalo i knjižnicu.“
Malo kasnije, gospođa Durrant vodi svoje posjetitelje u najveću prostoriju u
rezidenciji, u kojoj je nekoliko stotina knjiga poredano na policama koje se uzdižu sve
do stropa.
„Evo“, govori im ona prije nego što se udalji, „ovdje je moj suprug provodio
najviše vremena, i sve što se tiče njegovoga rada je ovdje. Nitko nije ništa ni
dotaknuo već dvije godine.“
„Gospođo Durrant“, doziva je Marcus prije nego što ova prođe kroz vrata.
„Podrobno sam proučio izvješća o uvjetima moždanog udara vašeg muža, ali rado bih
čuo i vašu verziju događaja.“
„Sve se dogodilo ovdje. Howard je već dva sata bio zatvoren s posjetiteljem.
Bio je to čovjek od kakvih tridesetak godina, visok, vrlo mršav, koščatog lica. U
trenutku kad je odlazio s našeg posjeda, moj muž je ispustio užasan krik, a ja sam
odjurila u knjižnicu. Kad sam stigla, već je bilo prekasno, duh mu se već ugasio. Otad
nije došao k svijesti. Ali zašto mi ponovno postavljate ta pitanja?“
„Prije dva dana, bivši senator Mark Waltham je izgubio razum u svojoj kući na
Long Islandu, u vrlo sličnim okolnostima. Danas mi se po svemu čini da je njegov
moždani udar, kao i onaj vašeg supruga, zapravo krivično djelo.“

Ostavši sam s Marcusom, Thomas Harvey prilazi policama knjižnice. Pogled mu

skače po knjigama sa sve većim zanimanjem. Ruke mu miluju hrptove djela koja
povremeno izvlači da bi bolje procijenio uvez.
„Ovdje ima neprocjenjivih vrijednosti,“ govori, „primjeraka koji su stari i više
od petsto godina. Ovo gore su nedvojbeno jedinstvene pojave u povijesti bibliofilije.“
„Kako možete biti tako sigurni u to?“
„Najvrjednije knjige uvijek se drže na višim policama“, odgovara stari profesor
penjući se na ljestve postavljene pred policama. „Na taj način, knjige manje pate zbog
vlage. Osim toga, skupljači ih tako ljubomorno čuvaju od neotesanih ruku svojih
gostiju. Gledaj, na primjer, ovo je rukopis iz XIII. stoljeća, Aristotelovo De Anima,
iznimna stvar; a ovdje je jedno od najstarijih poznatih Platonovih djela, prijepis iz IX.
stoljeća napravljen u Konstantinopolju... Gle, čudno, izgleda da jedna knjiga nedostaje
ili nije na mjestu.“
„Po čemu znate?“
„Jasno je. Pogledaj ovo originalno izdanje Guttenbergove Biblije koje se ovako
ukoso naslanja na omot iznimno rijetkog primjerka Legenda aurea, koji je otisnuo
William Caxton 1483. Pravi bibliofil nikad ne bi tako ostavio knjige takve vrijednosti.
Osim toga, izgleda...“
„Što ste to vidjeli?“
„Izgleda da se na praznom mjestu nakupila neka fina zlatasta prašina.“
„Ne dirajte ništa!“ naređuje Marcus. „I pustite me gore.“
Odmah zatim, prikuplja finu prašinu u prozirnu vrećicu koju hermetički zatvara
prije nego što je stavi u džep. Zatim, ostavivši Thomasa Harveyja da i dalje proučava
police u knjižnici, Marcus pali računalo smješteno u dnu prostorije.
„Ima li što zanimljivo?“ pita ga Thomas nekoliko minuta kasnije, oprezno
okrećući stranice Biblije tiskane u XVI. stoljeću na jugu Italije.
„Durrant je aktivno sudjelovao na forumu za dešifriranje rukopisa ms 408. Osim
toga, nekoliko njegovih e-mailova pokazuje da je istraživao djelo Rogera Bacona pod
naslovom O zadivljujućoj moći umijeća i prirode.“
„Doista, sjećam se poruka koje je slao na forum. Howard A. Durrant bio je
uvjeren da će mu proučavanje te knjige pomoći dešifrirati kodirani rukopis. No budući
da ju je Crkva stoljećima zabranjivala, očuvano je vrlo malo primjeraka. Znaš li je li
ju konačno uspio nabaviti?“
„Da, popis posljednjih kupovina spominje da je nabavio tu knjigu samo nekoliko
tjedana prije nego što je izgubio razum. Ali ima još nešto...“
U tom času, Marcus se ukoči, zapanjenog izraza lica.
„Što još?“ pita Thomas Harvey.
„Prema e-mailovima, Durrant je dobio poruku od Edipa kojom mu zakazuje
sastanak na sam dan moždanog udara.“
„Je li ikome govorio o tome?“
„Da, nekome della Rocci, Talijanu s kojim je izgleda redovno izmjenjivao e-
mailove.“
„I ja poznam Bartolomea della Roccu. To je stari sveučilišni profesor koji živi u
Firenci i također sudjeluje na forumu za istraživanje ms 408. Kako je reagirao?“
„Della Rocca mu je preporučio da se ne sastane s Edipom.“
„Očito, nije ga poslušao. Ali bez obzira na sve, ako je Howard A. Durrant
nabavio knjigu koju je tražio, morali bismo je pronaći u njegovoj knjižnici. Da
vidimo, složene su prema imenima autora. Bacon bi dakle morao biti ovdje... Evo, O
zadivljujućoj moći umijeća i prirode, izdanje iz XVI. stoljeća. Gle, jedna stranica
označena je papirićem.“ Thomas uzima knjigu i u tišini čita jedan pasus. A onda,
odjednom, krupnim koracima prilazi svome bivšem studentu, vičući:
„Howard A. Durrant doista je slijedio trag za dešifriranje. U ovom je pasusu
otkrio da Roger Bacon nabraja sedam najučinkovitijih načina za enkripciju poruke, i
to nekoliko godina prije nego što je šifrirao vlastiti rukopis. A autor osobito
preporuča korištenje više jezika i različitih abeceda.“
„Počinjem shvaćati. Durrant je, kao i Waltham, premda su išli različitim
putevima, došao do istog zaključka: ms 408 kodiran je po više jezika, a ne samo po
jednom. I obojica su pogriješila spominjući svoja otkrića na forumu. Edip je smjesta
shvatio da bi to otkriće dovelo do istine, i zauvijek ih ušutkao. Ali došli smo do
slijepe ulice. Ništa nas ne vodi do Edipa. Samo bi Bartolomeo della Rocca, koji ga se
izgleda bojao, mogao baciti svjetla na priču. No da bih otišao istraživati u Italiju,
trebao bih akreditacije, a to će potrajati tjednima.“
„Nije važno! Ja sam običan građanin, i ne treba mi nikakvo dopuštenje da idem
istraživati u inozemstvo.“
A onda, privučen naglim udarcima kiše po prozoru, Thomas prilazi prozoru,
promatra natmureno nebo i dodaje:
„Vratimo se u New York prije nego što oluja blokira ceste. Kad dođemo k meni,
javit ću se della Rocci preko foruma i zamolit ću ga da me primi. A onda mi još
preostaje samo da skočim na prvi avion za Firencu. Pokušat ću na licu mjesta doznati
nešto više o Edipu.“
 7
Prag, 1602.

„Gospodine, ima već više od mjesec dana kako su najveći znanstvenici moga
dvora dobili primjerak kodiranog rukopisa Rogera Bacona. Danas sam vas okupio da
mi podrobno izložite što su postigli.“
Pred carem koji se upravo izrazio tako autoritarno, stoji Jacobus de Tepenec,
veliki alkemičar i ravnatelj carskog botaničkog vrta. Na Rudolfov pokret rukom,
zauzima mjesto pred stolom postavljenim u središtu prostorije osvijetljene redom
srebrnih svijećnjaka. Iza njega, pod pozlaćenim frizovima, ogromne francuske i
talijanske tapiserije spuštaju se sve do tla. Sa svake strane, mramorne skulpture
istaknute su podlogama od crvene svile.
„Veličanstvo, radeći danju i noću, vaši znanstvenici došli su do brojnih otkrića.
Kao prvo, uočili su da je broj znakova koje koristi Roger Bacon veći od pisama koja
poznajemo. Zato smatramo da određeni simboli u rukopisu odgovaraju brojevima od
nula do devet. Jedan od kodova korištenih u rukopisu gotovo sigurno je nadahnut
Polybevim kvadratom, koji je Roger Bacon dobro poznavao, i čak ga citirao u jednom
svome djelu.“
„O čemu se točno radi?“
„Taj grčki povjesničar došao je na zamisao da svoje poruke šifrira konstruirajući
tablicu poput ove, u kojoj možemo prema želji rasporediti brojke i slova:“

1 2 3 4 5 6
1 A 0 Y P 1 T
2 E 3 2 Q D U
3 L X H R J Z
4 I 9 6 G S C
5 B 7 5 N O M
6 K 8 4 F V W
 „Tako svako slovo prikazuje broj koji se sastoji od dvije znamenke: jedna
označava red, a druga stupac. Na taj način, riječ Rudolf i datum 1602. pisao bi se
ovako:

34 26 25 31 64 15 43 12 23
„Kad bismo sad svaku brojku zamijenili nekim nepoznatim simbolom, dobili
bismo kodirano pismo blisko onome koje je Roger Bacon koristio u jednom dijelu
svoga rukopisa. No ostaje nam još otkriti raspored slova u tablici koju je razvio, i
simbole koji odgovaraju određenim brojkama.“
„Je li to jedini rezultat vašeg rada?“
„Ne, Veličanstvo, znamo i da je duljina riječi u ovom djelu manja od većine
živih ili mrtvih jezika. Zato smo uvjereni da, zbog prisutnosti u najkraćim izrazima,
ovi simboli:

ne odgovaraju samo jednom, već dvama slovima abecede.“

„Znate li bar izvorni jezik rukopisa? Je li to engleski, francuski, latinski... ako
nije grčki ili hebrejski? Doctor mirabilis poznavao je toliko jezika.“
„Ne, znamo samo da je djelo kodirano na osnovi izmjene triju jezika.“
„Kako možete biti sigurni u to?“
„Jer se očito radi o tri različite gramatike. Svi jezici koje poznajemo prate
striktna pravila koja određuju formiranje množine, na primjer promjenom nastavka
riječi, ili razlikuju rodove, ili određuju mjesto slova u riječi i riječi u rečenici. Tako
se u latinskom slova I, D i X mogu okupiti na jedan način, kao kad tvore početak riječi
DIXIT, ali ni jedna riječ ne počinje kombinacijom DXI. Na isti smo način
identificirali tri različita sustava pravila, a svaki upravlja jednim od jezika korištenih
u rukopisu. U prvom sustavu, na primjer, ova četiri simbola:

nikad ne završavaju riječ, dok u drugom sustavu, znakovi:

 ne mogu započeti riječ. U trećem, kombinacija ovih dvaju slova:

...je moguća, dok je drugdje nemoguća.“

„Dobro, znači da napredujemo.“
„Nažalost, ne, Veličanstvo, jer, premda smo ustanovili vrlo preciznu gramatiku
rukopisa, došli smo i do zaključka da su jezici korišteni za enkripciju modificirani
prije kodiranja. Neka su slova sustavno zamjenjivana, dok je autor u djelo dodavao
neka druga slova.“
„Zašto?“
„Produljujući i skraćujući riječi, Roger Bacon je sastavio rukopis koji se
uglavnom sastoji od izraza od četiri ili pet slova, zbog čega je vrlo teško prepoznati
različite jezike. Osim toga, znamo i da je ponekad koristio razmak između riječ za
rastavljanje dvaju slogova.“
„Imate li još nade da ćete dešifrirati djelo?“
„Uspjet ćemo samo kad uspijemo razlikovati izraze koji predstavljaju smisao od
onih koji naprosto označavaju prijelaz s jednog enkripcijskog sustava na drugi.“
Ali Rudolf već više ne obraća pozornost izlaganju svoga alkemičara; jedva mu
još čuje glas. Neodređeni očaj kojem tako često pokušava pobjeći upravo mu je
prožeo cijelo biće. Polako ustaje iz svoga naslonjača i kreće prema privatnim
odajama. Malo kasnije, ispruži se na krevetu. Dok sluge dolaze upaliti svijeće, on se
prepušta mislima kojima više ne upravlja. Iz tame se polako izdvaja četverokut
prozora. Car vidi kako blistaju zvijezde. Pogled mu se dugo zadržava na zvijezdama a
onda, kad ga je san već gotovo svladao, promjena raspoloženja naglo ga izbacuje iz
kreveta.
„Kepler“, govori na glas. „Johannes Kepler, samo on može razriješiti ovu tajnu.“
 Odmah nakon toga, ustaje i izvikuje naredbe: „Odlazim iz Praga! Neka mi
pripreme laganu kočiju! Hoću u zoru biti u astronomskom opservatoriju.“
 8

Izlazeći iz taksija koji ga je ostavio u centru Firence, Thomas Harvey podiže

pogled prema apsidi i zvoniku Santa Marije Novelle. Iz niskog, sivog neba spušta se
sipkava kiša od koje blistaju kamen i mramor. Podigavši ovratnik svog kaputa, gleda
na sat. Podne je. Za sat vremena treba se naći s Bartolomeom della Roccom.
Već dugo nisam bio u Italiji, misli on krećući po Via dei Banchi. Bilo je ljeto.
Otkrivao sam Firencu na oštrom suncu lipanjskog popodneva. Bilo mi je valjda
devetnaest godina. Načas zastaje pred svojim odrazom u jednom izlogu i prisjeća se
dugog tijeka svoga života. Što se dogodilo s tim mladim Thomasom Harveyjem koji
je putovao Europom? Pita se, podižući pogled prema Brunelleschijevoj kupoli.
Sijeda kosa i još nemam odgovora na pitanja koja sam si postavljao. Svijet ideja mi
je zacijelo ukrao život. A i taj srednjovjekovni rukopis koji sam se nadao jednog
dana dešifrirati... Godine su prošle a to djelo i dalje ljubomorno čuva svoju tajnu.
Sigurno ću i umrijeti a neću uspjeti pročitati ni jednu njegovu stranicu, misli on
gorko. Za to vrijeme, koraci ga vode do Piazze Duomo, nadomak Ponte Vecchija.
Tamo, okrećući se prema lukovima mosta, promatra rijeku Arno kako teče puna blata,
i misli na Marcusa Callerona. Možda je u pravu, govori samome sebi. Prestao je
progoniti himere spoznaje. Nakon što je bio najbolji student kojeg sam susreo u
cijeloj svojoj profesorskoj karijeri, odlučio je okrenuti filozofiji leđa. Radije će se
sukobljavati sa stvarnošću nego uzalud pokušavati raspetljati misterij postojanja.
Thomas gleda na sat i odjednom se prisjeća razloga zbog kojeg je u Firenci.
Okrećući leđa Ponte Vecchiju, kreće prema Piazzi della Signoria. E-mail koji je dobio
od Bartolomea della Rocce prije dva dana kao odgovor na svoj zahtjev bio je kratak:
Nađimo se u petak u jedan popodne pred Madonom sa češljugarom. Pročitavši
poruku, Thomas Harvey je smjesta shvatio da pošiljatelj misli na Rafaelovu sliku koja
se nalazi u galeriji Uffizi. Neobičan odgovor i mjesto susreta ipak ga nisu posve
iznenadili. Oni koji su već godinama sudjelovali na forumu posvećenom rukopisu ms
408 bili su skloni tajnovitosti. Bartolomeo della Rocca, koji je nedvojbeno bio jedan
od najtvrdokornijih istraživača, nije bio iznimka tome pravilu.
 Kad je Thomas Harvey stigao na drugi kat galerije Uffizi, blijedo svjetlo s
njegove desne strane osvjetljavalo je antičke kipove. Na kraju prolaza kreće južnim
hodnikom, prolazi kroz prostoriju posvećenu Michelangelu, i ulazi u salu u kojoj vise
Rafaelove slike. Thomas ubrzo otkriva Madonu sa češljugarom, pred kojom stoji
netko koga vidi iz profila. To blago pognuto tijelo koje posve nepomično stoji pred
djelom koje promatra pripada čovjeku od kakvih osamdeset godina. Vrlo otmjeno
odjeven u odijelo s prslukom, visokog je rasta, kosa mu je posve bijela, a zlatan
pečatnjak blista na njegovoj njegovanoj ruci.
„Signor della Rocca?“ pita Thomas Harvey tihim glasom.
„Jeste li dobro putovali, gospodine Harvey?“
A onda, ne čekajući odgovor na svoje pitanje, starac koji i dalje promatra sliku
što visi pred njim nastavlja, ni ne okrećući glavu:
„Znate li da jedna nedavna studija pokazuje kako posjetitelji koji svakodnevno
dolaze u ovaj muzej u prosjeku svakoj slici posvećuju sedam sekundi? Osobno, radije
se sat vremena divim samo jednom djelu.“
„A danas je to Madona sa češljugarom.“
„Tako je.“
„U tom slučaju, ne bih vam htio smetati, možemo se naći i kasnije, vani.“
„Ne, jer sam vas pozvao ovamo baš zato da konačno upoznam pravog Thomasa
Harveyja, onog s kojim se preko foruma dopisujem već više od deset godina, i čiju
medijsku karijeru pratim.“
„Zašto baš ovdje?“
„Jer platna najvećih majstora uvijek izražavaju neku istinu, ali djeluju i kao
katalizator. Lak koji ih prekriva je pomalo i zrcalo za duše onih koji ih promatraju.“
„Shvaćam. Pitajući me što vidim u ovoj slici konačno ćete doznati tko sam.“
„Baš tako. Za ovu sliku postoji onoliko mogućih tumačenja koliko ima ljudi na
Zemlji. Neki će prvenstveno zamijetiti raspršeno svjetlo koje pejzažu daje tu
veličanstvenu smirenost, drugi će vam govoriti o piramidalnoj strukturi kompozicije,
ili će se osvrnuti na odnose crvenih nijansi u Marijinoj odjeći.“
„E, pa, signor della Rocca, kad me već pitate, znajte da mi pogled neodoljivo
privlači knjiga koju Djevica drži u lijevoj ruci. U tom je djelu velika tajna. Jer
premda Evanđelje po Luki ne govori što je Marija radila u trenutku Objavljenja,
mnogi umjetnici, kao što su Bellini, Botticelli ili Ticijan, odlučili su je prikazati s
knjigom u ruci. Ali što je čitala? To nam nitko nikad ne govori. Radi li se o Izaijinim
proročanstvima koja objavljuju dolazak Krista? U tom slučaju, Marija je upravo kroz
djelo koje je držala na koljenima otkrivala da će ubrzo roditi Dijete. Knjiga je ovdje
os oko koje se okreće Vrijeme. Ona sadrži pravu tajnu, proždire prošlost i
istovremeno otkriva budućnost. Takve su stranice koje oduvijek želim pročitati.“
A onda, nakon kraće tišine, Thomas dodaje: „Odgovara li vam moj odgovor?“
„Nisam očekivao ništa manje od slavnog voditelja Stupova razuma. Ali
napravimo nekoliko koraka i recite mi što vas dovodi u Firencu.“
„Radi se o bivšem senatoru Marku Walthamu; on je...“
„... da, znam, pao žrtvom istog moždanog udara kakav je udario i Durranta prije
dvije godine. Vijesti se na forumu brzo šire.“
„Prije dvije godine, malo prije nego što mu se duh ugasio, napisali ste Durrantu
da se čuva Edipa. Zašto ste ga smatrali opasnim?“
Kao da nije čuo pitanje, Bartolomeo della Rocca nastavlja odmjerenim
koracima, pogleda uperenog prema naprijed, kao da je sav obuzet novim pomislima. S
vremena na vrijeme neprimjetno okreće lice prema slikama obješenim na zidove, ne
toliko da bi im se divio koliko da se utješi njihovim poznatim prisustvom. Već dugo,
taj starac rođen u Firenci svakoga dana odlazi u galeriju Uffizi. Svaki posjet baca ga u
središte nekog drugog života, koji on smatra bližim istini. I tako, nakon što bi se
izgubio u proučavanju nekog platna, uvijek mu je teško vratiti se u stvarnost.
Konačno prekidajući tišinu, uzdiše i napokon odgovara:
„Ništa ne mogu tvrditi, jer nitko zapravo ne zna tko je Edip. No...“
Dok starac traži riječi, zastaje pred Botticellijevom Poklonstvom kraljeva.
Odustavši od dovršavanja rečenice, ne može a da ne promrmlja:
„Kakvo veličanstveno djelo, zar ne?“
„Doista, jedno od umjetnikovih najvećih remek-djela... Što vidite u njemu?“
„Ispravno pitanje, gospodine Harvey. Ja sam vas istjerao na svjetlo dok ste mi
govorili o Rafaelovoj Madoni sa češljugarom, red je na meni da se razotkrijem
govoreći vam o svojoj viziji Botticellijevog Poklonstva kraljeva. Znajte, dakle, da mi
je, kad god zastanem pred ovim djelom, pomalo neugodno. Svečanost trokutaste
kompozicije koja podsjeća na zabat nekog antičkog hrama, i duga cinober halja
svetoga kralja u prvom planu privlače mi isprva pogled središtu slike. No nikad nisam
uspio pogledati tu scenu a da ne osjetim pogled slikara, koji se prikazuje na desnoj
strani platna, kako promatra promatrača svoga djela. Prisutnost umjetnika me
hipnotizira. Dugo sam se pokušavao osloboditi njegova pogleda, no uzalud. Svaki put
kad promatram tu sliku, završim zureći u njegove oči dok me ne uhvati vrtoglavica. Jer
nije lako susresti biće koje je nestalo prije skoro petsto godina, dok ja još pripadam
svijetu živih. Tim više što se svaki put pitam koji je od nas dvojice bliže smrti. On,
Sandro Botticelli, koji već stoljećima nije dobio ni bore, stalno na istom mjestu,
stojećki, okrećući glavu prema onome tko promatra njegovo djelo, ili ja koji ću uskoro
leći, ne ostavivši ni traga svoga prolaska ovom zemljom? Znate, taj sukob ne smije
predugo trajati jer je slikar puno prejak, previše nedostižan. Nemam nikakve moći nad
njim, dok on sa mnom može što god želi.“
Nakon tih riječi, Bartolomeo della Rocca polako ponovno kreće i nastavlja:
„Ali oprostite mi što sam se tako zanio u Sandra Botticellija, i vratimo se vašem
prvom pitanju koje se odnosi na Edipa: o njemu se čuju najluđa govorkanja. Neki
tvrde da živi već stoljećima i da mu Waltham i Durrant nisu prve žrtve. Drugi tvrde da
zapravo nije stvaran, da se radi o izmišljenom biću. Samo je jedno sigurno: onaj tko
se tako naziva silno se zanima za kodirani rukopis Rogera Bacona.“
„U tom slučaju, moglo bi se raditi i o vama ili meni.“ Nakon toga odgovora,
Bartolomeo della Rocca blago se nasmiješi prije nego što nastavi:
„Ne, gospodine Harvey, siguran sam da vi niste Edip.“
„Kako možete biti tako sigurni?“
„Znate, slučajno sam prije godinu dana baš ovdje, u Uffiziju, susreo tajnovitog
čovjeka koji se krije pod tim pseudonimom. Zacijelo sam jedini koji je preživio taj
susret jer, kao što vidite, ja još imam svoj razum.“
„Ispričajte mi o tom susretu.“
„Dobro, ali ne na javnom mjestu. Idemo radije u moju knjižnicu. Ja stanujem na
dva koraka odavde, u jednom starom palazzu koji gleda na Piazzu della Signoria.“
 9

Kad su se prsti Bartolomea della Rocce zatvorili na pozlaćenoj kvaki vrata

njegove knjižnice, upozorio je svoga gosta:
„Ono što ćete vidjeti je rezultat nekoliko života u potpunosti posvećenih strasti
prema knjigama.“
A onda je ušao u sobu kao što vjernik ulazi u svetište.
„Na koga mislite?“ pita Thomas Harvey koji otkriva prostoriju sa stropom od
rezbarenog drva, čiji je pod prekriven rimskim mozaikom.
„Na svoje pretke, koji su stoljećima prenosili tu istu strast prema starim
rukopisima, rijetkim izdanjima, neobičnim djelima i dragocjenim uvezima. A ja sam i
sam posvetio svoj život traženju starih knjiga po dvorcima i samostanima cijelog
svijeta.“
Govoreći, starac je prišao kovčegu od debelog stakla s brojčanikom na kojem se
očitavalo temperaturu i vlažnost zraka.
„Gledajte, ovdje imam svitke papirusa otkrivene u Tebi koji sadrže tekstove iz
pete dinastije. A tamo su bizantinski spisi na grimiznom velumu.“
A onda, napravivši nekoliko koraka uz police, oprezno je dohvatio jedan
srednjovjekovni rukopis.
„Pogledajte ovo. Ponekad, noću, kad ne mogu spavati, uzimam te stranice u ruke i
zatvaram oči. Tada mogu osjetiti dah onih koji su nekad zapisivali ove redove u
hladnoći neke opatije. Ponekad mi se čak čini da čujem guščje pero fratarskog pisara
kako škripi u tišini skriptorija.“ Thomas Harvey gleda rukopis koji mu je domaćin
pružio. Smjesta osjeća osobit miris koji se diže od pergamentnih stranica, i dugo
proučava kvalitetu tinte.
„Ima tu i šišarki,“ govori, „koje su se koristile za crnu boju, a vjerojatno i
pripravak na bazi cimeta za crvene ukrase.“
„Moje čestitke. Vidim da ste vrstan poznavatelj.“
 „Da, moja priča slična je vašoj. Kad je u drugoj polovici XIX. stoljeća u New
Yorku počela trgovina rijetkim knjigama, članovi moje obitelji bili su među prvima
koji su se zanimali za to. Još se sjećam priča svoga djeda, koji je prvi otkrio knjižnicu
Williama Gowansa dok je još bio dijete. Nekoliko stotina tisuća drevnih djela bilo je
tamo nagurano jedna na druga, u ogromnoj dvorani bez prozora u kojoj tada još nije
bilo nikakvog osvjetljenja. Kad bi ušao, držao bi u ruci petrolejsku lampu i čistio put
svome vlastitom ocu koji je, često se spotičući o knjige koje su pale na zemlju, sate i
sate tražio ne bi li se dokopao kakvog dragocjenog djela. Ta se strast zatim prenosila
s koljena na koljeno da bi stigla i do mene. No sredstva kojima je raspolagala moja
obitelj nisu nam dopuštala da pribavimo tako skupocjena djela kao što su vaša.“
„Žalosno, jer je posjedovanje rijetkog djela jedinstven užitak koji vas intimno
veže s njegovom poviješću.“
„Istina, ali ja sam sretan i kad ih proučavam kad ih imam priliku držati u rukama,
pa makar i na kratko.“
„U tom slučaju, uzmite ovaj rukopis“, nastavlja njegov domaćin pružajući mu još
jedno uvezano djelo. „Radi se o Apocalypse de Beatus, napisanoj u obrambenom
tornju opatije San Salvador de Tavara, u srcu Španjolske kojoj su stalno prijetili
maurski ratnici. Pažljivo proučite linije slova: skoro da se može naslutiti neprimjetne
drhtaje pisara i minijaturista koje hvata strah, izolirane na posljednjem katu njihove
utvrde, tik iznad stražara koji moraju objaviti približavanje napadača.“
Nakon što je sam vratio rukopis na mjesto, Thomas Harvey prolazi kraj polica
knjižnice. No, dok promatra knjige, pita se o karakteru svoga domaćina. Ni u jednom
trenutku, misli, ovaj mu se zapravo ne okreće izravno. Kaže da ga plaši Botticellijev
pogled, ali čini se da ga isto tako straše i pogledi suvremenika od krvi i mesa.
Prekidajući naglo tijek svojih misli, Thomas se zaustavlja pred djelom čiji naslov
začuđeno čita.
„Radi li se o Euklidovim Elementima koje je prvi put otisnuo Erhardt Ratdolt u
Veneciji 1482.?“ pita on pružajući ruku prema knjizi.
No, odlučnim pokretom, Bartolomeo della Rocca ga zaustavlja.
„Nemojte ga ni slučajno otvoriti,“ naređuje, „ovaj je primjerak puno preosjetljiv
za tako nešto.“
„Da, shvaćam, to je doista iznimna stvar. Ovdje imate jednu od najljepših zbirki
na svijetu. Koja li vam djela još nedostaju?“
„Najfascinantnija.“
„To jest?“
 „Ona koja se smatra nestalima ali koja zacijelo spavaju u potaji u nekoj knjižnici.
Recite mi, koliko Sofoklovih tragedija poznajete?“
„Sedam“, odgovara Thomas Harvey nakon časka razmišljanja.
„Sedam,“ ponavlja Bartolomeo della Rocca, „a napisao ih je stotinu i dvadeset
tri. E, pa, znajte, usprkos poodmaklim godinama, još se nadam da ću se jednog dana
dokopati nekog od tih stotinu i šesnaest nepoznatih komada. Isto vrijedi i za Platonova
djela, od kojih službeno ne preostaje nijedan primjerak stariji od 9. stoljeća.“
„Ne govorite o pergamentu na kojem se nalazi ključ koda i koji je Roger Bacon
1294. dao Jeanu od Pariza...“
„Doista, to je nedvojbeno najvrjedniji rukopis u mojim očima.“
„I vi smatrate da taj dokument još postoji?“
„To je sasvim moguće.“
„Tko bi ga mogao imati?“
„To bih vrlo rado znao... Možda Edip.“
„Usput, trebali ste mi ispričati svoj susret s njim.“
„Da, to je bilo prošle zime. Baš sam nabavio jedan primjerak Biblije sacre, koju
još zovu i poliglotskom Biblijom, a koju je otisnuo Christophe Plantin u Antverpenu.
Otkrivši te stranice ispisane istovremeno hebrejskim, kaldejskim, latinskim i grčkim,
smjesta sam pomislio da je Roger Bacon mogao kodirati svoj rukopis polazeći od tih
jezika. Nakon što sam o tome govorio na forumu, dobio sam e-mail od Edipa koji je
tražio susret.“
„I zakazali ste mu sastanak pred jednim platnom u galeriji Uffizi...“
„Da, kao što sam učinio i s vama, osim što smo se našli pred jednim
Giorgioneovim djelom, a on je jedan od najtajnovitijih slikara, i nedvojbeno onaj
kome se ja najviše divim.“
„Jeste li razgovarali?“
„Ne, ubrzo nakon što sam došao čuo sam mu korake iza sebe. Ne okrećući se,
upitao sam ga što vidi u slici koja visi pred njim, ali on je šutio. Sigurno se bojao da
ću ga razotkriti. Časak kasnije, otišao je. Više nikad mi se nije javio. Zato sam
Howardu A. Durrantu savjetovao da bude vrlo oprezan.“
„Jeste li mu vidjeli lice?“
„Ne. Stigao sam samo ugledati obris mladog čovjeka. Ništa više.“
„Takav su opis dale i supruge njegovih dviju žrtava.“
 Nakon toga, Thomas Harvey dugo je razmišljao. A onda, pruživši ruku svome
domaćinu, rekao je:
„Zahvaljujem vam, signor della Rocca. Zahvaljujući vama, možda imam način da
razotkrijem Edipa.“
 10
Prag, 1602.

Pod kotačima careve kočije škripi smrznuti snijeg. Slijedi je šestorica jahača
garde iz palače. Iznad grada, okrugao i sjajan mjesec obasjava metal kupola
pokrivenih injem. Tijela omotana u krzneni ogrtač, Rudolf vrhom svoga štapa udara po
prozoru da bi kočijašu rekao neka ubrza.
Dah koji izlazi iz nosnica konja tvori gustu maglu. Prag se te noći čini
napuštenim. No nije u pitanju zamračenje, već je samo ledena hladnoća ispraznila
ulice od stanovnika. Malo-pomalo, blijeda svjetla grada nestaju dok careva kočija
vijuga po obroncima prvih brda što dominiraju gradom. Nakon nekoliko zavoja,
kočijaš konačno ugleda mračni obris koji se uzdiže prema nebu. To je carski
opservatorij. Zaustavlja konje dok jedan vitez iz pratnje žuri otvoriti vrata kočije.
Odbacivši ogrtač, car silazi i upućuje se prema zgradi osvijetljenoj samo
svjetlom zvijezda. U trenutku kad se jedan od njegovih stražara sprema zakucati na
vrata, krhka silueta pojavljuje se u otvoru. To je čovjek niska rasta, u jednoj ruci drži
šešir široka oboda, a u drugoj svijeću.
„Majstore Kepler,“ doziva ga car približavajući se, „moramo razgovarati.“
Malo kasnije, njih dvojica ulaze u opservatorij a vrata se za njima zatvaraju.
U unutrašnjosti glavne prostorije vlada veliki nered. Na niskom stolu kraj
teleskopa u gradnji nalazi se pladanj na kojem se komad kruha i šalica kuhanog vina
guraju sa stranicama računa. Na istom katu, usred pet kugli od stakla različitih
veličina, položeni su mjerni instrumenti, olovna žica, jedan astrolab i jedan sekstant, a
zidovi su prekriveni kartama neba.
Iz dubine prostorije odjednom se začuje lupkanje peta. Silazeći sa zavojitog
stubišta koje vodi u promatrački toranj, jedan mladić odjeven u preveliku tuniku u
rukama otvrdlim od hladnoće nosi ploče stakla.
„Majstore Kepler,“ dovikuje kad stigne na posljednju stubu, „vidio sam zvijezde
iz sazviježđa Zmije, nacrtao sam im posljednje položaje na ova stakla. Osim toga,
uspio sam...“
Ugledavši cara, naglo se prekida i duboko klanja. „Hvala, Friedrich, zasad nas
ostavi,“ naređuje mu astronom. (Zatim podiže pogled prema Rudolfu.) Veličanstvo, na
raspolaganju sam vam.“
„Vaša otkrića učinila su moj dvor najslavnijim u Europi. Samo ste vi razotkrili
tajnu kretanja zvijezda, dokazujući da planeti ne slijede krugove već elipse. Prvi ste
otkrili da su nebeska i zemaljska fizika iste. Uspjeli ste me uvjeriti da je ono što se
događa u najmanjem sobičku moga dvora u izravnom odnosu s najudaljenijim
zvijezdama. Ali danas od vas tražim još više. Volio bih da vi, koji razumijete jezik
univerzuma, pokušate proniknuti tajnu ovog ovdje.“
Govoreći, Rudolf svome astronomu u ruke stavlja rukopis Rogera Bacona.
Johannes Kepler u tišini proučava stranice, zatim pita:
„Veličanstvo, mogu li vam postaviti jedno pitanje?“
„Slušam.“
„Zašto toliko želite dešifrirati ovo djelo?“
„Jer sam, kao i vi, zaljubljen u Istinu. Mi smo neobično slični, vi i ja. Pogledajte
što radite sa svojim životom. Mogli biste u ovo doba i spavati, i pustiti pomoćnike da
rade umjesto vas. Ali ne! Ovdje ste, a bit ćete ovdje i sutra, s nosom u zvijezdama,
žrtvujući zdravlje da biste shvatili zašto planeti ubrzavaju kad se približe Suncu, i
kakva ih sila drži u orbiti. Kao i ja, vi želite otkriti gdje se krije Bog i koje je naše
mjesto u univerzumu. I zato ja želim dešifrirati ovu knjigu.“
„No znanje je koji put gore od neznanja.“
„Kako to mislite?“
„Antički su Grci primijetili da, premda svake noći zvijezde putuju nebom s
istoka prema zapadu, neka se nebeska tijela kreću u suprotnom smjeru u odnosu na
zvijezde. Danas znamo da je to kretanje unatrag samo iluzija. Do toga dolazi jer ljudi
promatraju nebo sa Zemlje, koja se i sama kreće.“
„Na što smjerate?“
„Želim vam reći da nam pravo znanje često otkriva kako je nešto što smo
smatrali apsolutnom istinom samo iluzija. Ono što smatramo životom, smrću,
vremenom ili prostorom možda uopće ne postoji u onom smislu kako ih mi oduvijek
shvaćamo. Istina može biti samo zapanjujuća, zadivljujuća, i nevjerojatna.
Nedvojbeno nadilazi i najneobičnije bajke i legende. Veličanstvo, jeste li se spremni
suočiti s njom?“
 „Da. Ne mogu više podnijeti neznanje. Govorim talijanski s Bogom, njemački s
dvorjanima, češki s poslugom, ali ne mogu progovoriti jezik prirode. Radije bih se
zapanjio nego umro bez znanja.“
„Na ovoj zemlji postoje dvije vrste ljudi, oni koji žele pročitati ovu knjigu i oni
koji to nikako ne žele. Oni koji su spremni na sve da bi dosegli Znanje, i oni koji
radije žive ne misleći na velike tajne, čak i ako je taj život samo iluzija. Jedni nikad
neće biti sretni, dok drugi, naprotiv, imaju priliku spoznati sreću.“
„Onda, majstore Kepler, hoćete li pokušati dešifrirati rukopis?“
„Pokušat ću, Veličanstvo. Čim sljedeći snježni oblaci onemoguće proučavanje
neba, posvetit ću najveći dio svoga vremena upravo tome. No prava bi mudrost bila
da ni vi ni ja ne pokušavamo doznati smisao zapisan u ovoj knjizi.“
 11

Snimljeni glas, suh i mehanički, javlja se nakon pet zvona: „Specijalni agent
Calleron, ostavite mi poruku.“
„Marcus, ovdje Thomas Harvey, sad je osamnaest i trideset i vratio sam se u
New York... Zovem te s aerodroma. Skačem u prvi taksi i vraćam se kući. Nazovi me
što prije ili dođi ravno k meni...“
Onda, časak oklijevanja, i dodaje prije nego što će spustiti slušalicu:
„... Znam kako pronaći Edipa.“

Čovjek za volanom ne ispušta s vida taksi u koji se ugurao Thomas Harvey. Kad
je krenuo, vadi telefon iz džepa svoga sakoa i bira broj.
„Kao što smo i očekivali, stigao je posljednjim letom iz Italije... Kako? Ne, sam
je, ni traga agentu Calleronu... Da, taksi mu je krenuo prema Manhattanu, vjerojatno se
vraća kući. Zahvaljujući mikrofonima u njegovom stanu, vjerojatno ćemo brzo nešto
doznati.“

U taksiju koji ga vozi prema srcu grada, Thomas Harvey oslonio se na vrata.
Disanje mu na staklu ostavlja magleni trag koji povremeno briše nadlanicom. Vani,
zapusi ledenog vjetra puni kiše i magle udaraju o pločnik prije nego što se podignu
kroz široke dimnjake koje tvore zidovi nebodera. Noć je tek pala. Grad uhvaćen u
prugama svjetla farova i neona bruji od užurbanih muškaraca i žena koji pokušavaju
oteti nekoliko minuta protoku vremena. Taksi je upravo prošao 1. aveniju. Thomas
Harvey osjeća da je napokon kod kuće. Kad vidi poznate kvartove koji ga odvajaju od
obale Hudsona, zatvori oči i načas odahne. Glas vozača koji je upravo stao pred
kućnim brojem 65 u Bleecker Streetu budi ga s trzajem.
„Da, tu smo, hvala,“ odgovara podižući oči prema zadimljenim prozorima
Bayard Buildinga.
 Dvadeset koraka odatle, mračni obris za volanom parkiranog automobila opet
dohvaća telefon.
„Harvey se upravo vratio kući. Usredotočimo se na prisluškivanje. Stižem za pet
minuta.“

Malo kasnije, u jednom luksuznom stanu, dvojica muškaraca koji sjede za stolom
od masivnog drveta prinose slušalice ušima. Pokušavaju identificirati svaki zvuk koji
čuju: koraci, koji dolaze i odlaze, knjige spuštene na stol, okretanje stranica, šuškanje
papira, pa onda opet koraci i ženski glas koji potiho pjevuši neku staru melodiju,
praćen samo klavirom i kontrabasom. Odjednom, dvije note zvona prekrivaju glazbu.
Stišavši svoj gramofon iz pedesetih, Thomas Harvey kreće prema ulazu. Baca
pogled kroz špijunku i otvara vrata. „Ah, Marcus, stigao si.“
„Čim sam dobio vašu poruku.“
Istražiteljevi koraci proizvode tihe suhe zvukove na parketu. Miris uglačanog
drveta mu se penje u nosnice. Skinuvši baloner, ulazi u dnevni boravak i načas ga
promatra: nekoliko komada namještaja, a u svakom stotine knjiga, zauzimaju najveći
dio sobe, dok stare karte i reprodukcije renesansnih slika vise na zidu.
„Sve je još isto, kao i nekad... Vidim da još uvijek imate i stare ploče iz svoje
mladosti: ovo je Strange Fruit, Billie Holiday, zar ne?“
„Da, tako je. Znaš, ostao sam vjeran svojim starim navikama.“
„Clara i ja obično smo sjedili ovdje“, nastavlja istražitelj pokazujući dva kožna
naslonjača. „A vi ste na naša pitanja odgovarali u hodu, s čašom burbona u ruci.“
„To je bilo davno...“
„Istina, ali ja još čujem vaše rečenice: ‘Svijet koji nas okružuje samo je nakupina
atoma i živih stanica, a ljudi su, da bi preživjeli u tom univerzumu, stvorili koncepte
kao što su vrijeme, pokret ili istina, no to su samo iluzije.’“
„To su doista moje riječi“, odgovara stari profesor sa smiješkom. „Ali sjećaš li
se one rasprave koju smo vodili do zore?“
„Da, sjećam se. Pitali ste nas kako se brod, koji se već godinama popravlja i
kome su već više puta zamijenili sve daske korita, jarbol i jedra, može smatrati istim
brodom.“
„A ti si mi, Marcus, odgovorio da je i identitet samo iluzija. Ljudi i dalje brodu
daju isto ime, kao što i osobu smatraju uvijek istom, premda je tijekom godina ono što
je tvorilo njegovo tijelo već umrlo, stanica po stanicu, obnovilo se, i...“
 „Prekinimo taj razgovor, Thomas,“ prekida ga odjednom istražitelj paleći
cigaretu. „Ja više nisam onaj nekadašnji student, žedan znanja i pun nade u budućnost.
Takve rasprave pripadaju prošlosti. Recite mi radije kako mislite pronaći Edipa.“
„Otkrili smo da je Marka Walthama, Howarda A. Durranta i Bartolomea della
Roccu kontaktirao naš sumnjivac kad su shvatili da izvorni jezik ms 408 nije jedan,
već mješavina više jezika. Namjeravam na forumu objaviti da je i moje istraživanje
krenulo u tom smjer. A onda nam preostaje samo da čekamo poziv od Edipa.“
„To bi moglo upaliti.“
„U tom slučaju, na posao.“
Thomas Harvey pruža Marcusu Calleronu dosje od nekoliko stotina stranica.
„Ovdje je više od trideset godina istraživanja ms 408.“
„Je li netko drugi već čitao vaš rad?“
Stari profesor načas oklijeva prije nego što odgovori:
„Ne... ti si prvi kome to pokazujem.“
Marcus uzima dosje i dugo promatra to nepoznato pismo.
„Što bi se moglo kriti iza ovih znakova?“ promrmlja okrećući stranice.
„Spoznaja koju je njen autor želio očuvati tajnom, ali nitko još ne zna zašto.“
A onda, vidjevši kako se njegov stari student posve zanio u čitanje, Thomas
dodaje:
„Bi li je htio pokušati dešifrirati?“
Ali Marcus, izgubljen u mislima, kao da ne čuje pitanje. Neka zbunjena želja kao
da se probudila u njemu zajedno s provalom gorčine. Strane koje promatra odjednom
su ga učinile strancem njemu samome. Načas je prestao biti čovjek koji je odlučno
okrenuo leđa spoznaji.
„Ne, ne,“ odgovara konačno, „ali objasnite mi glavne crte svoga istraživanja.“
„Kao prvo, i ja sam razmišljao o pretpostavci više jezika, zasnovavši svoje
istraživanje na onome koje je kapetan Prescott Currier izložio pred članovima
National Security Agency u studenom 1976. Njegovi zaključci, koji su se zasnivali na
statističkom proučavanju duljine riječi, također su navodili na korištenje više izvornih
jezika.“
„Kojih?“
„Da bih to doznao, pokušao sam u ms 408 otkriti članove, zamjenice i
prijedloge.“
 „Zašto?“
„Jer svaki put kad govorimo ili pišemo, koristimo velike količine tih malih riječi
koje se stalno pojavljuju u diskursu, bez obzira na temu, i bez obzira na jezik kojim se
izražavamo.“
„Takve se riječi uvijek sastoje od jednog, dva ili tri slova, zar ne?“
„Da, i to u većini jezika koje poznajemo.“
„U tom slučaju, nije ih bilo teško pronaći ni u ms 408.“
„Varate se, jer Roger Bacon je znao da će njegov rukopis pokušati dešifrirati na
taj način, i sakrio je članove, prijedloge i zamjenice koristeći nulta slova.“
„Što je to?“
„Brzo ćeš shvatiti što želim reći ako pokušaš, na primjer, jednostavnom
supstitucijom kodirati riječi ja, ti ili on pomičući abecedu zajedno slovo.“
„Onda ću dobiti riječi kb, uj, i pnj.“
„No te će se kratke riječi lako identificirati kao zamjenice, i samim time bit će ih
lako dekodirati. No ako sistematski u takve riječi dodaješ jedno ili više slova, na
primjer v, w ili x, koje ovdje nazivamo nultim slovima, automatski ćeš ih produljiti.“
„I time im dati istu duljinu kao i kod većine imenica, glagola, pridjeva ili
priloga, pa više neće biti prepoznatljivi.“
„Tako je... ako ne otkrijemo koja su nulta slova i ne uklonimo ih sistematski iz
teksta.“
„To ste i učinili?“
„Da, analizirao sam određene rečenice prema potpunoj reprodukciji rukopisa ms
408 koju se može naći na Internet stranicama sveučilišta Yale, i uspio sam otkriti
nekoliko sekvenci umetanja znakova.“
Govoreći, profesor je svome bivšem studentu pružio list papira.
 „Ako pažljivo pogledaš ovaj ulomak rukopisa,“ nastavlja Thomas, „uočit ćeš da
se neka slova pojavljuju unutar riječi po striktnim matematičkim pravilima. U prvoj
rečenici, znak...

...pojavljuje se prvo na trećem mjestu, pa na šestom, dvanaestom, osamnaestom i

konačno dvadeset četvrtom: sve umnošci broja tri. Zatim, znak...

...koji vidiš ovdje uključen je u tekst sljedeći red umnožaka broja pet. No to sve
prestaje vrijediti nakon pojave ove riječi:

...koja označava promjenu koda, i vjerojatno jezika. Odatle dalje, učestalost

korištenja znaka...
 ...i znaka...

...više ne slijedi nikakav uočljivi red, no, međutim, znak...

...pojavljuje se kao svako četvrto slovo, sve do ove riječi:

Možeš biti siguran da to nije samo slučajna podudarnost, već otkriva sustavno
dodavanje simbola koje se može maknuti iz teksta bez utjecaja na smisao rečenica.“
„Kamo vas je to odvelo?“
„Radeći na rukopisu iz kojeg sam izbacio nulta slova, ustanovio sam statistiku
duljine riječi i usporedio je sa statistikama za grčki, latinski i hebrejski. Tako sam
uspio odrediti dijelove kodirane prema tim jezicima.“
Marcus je saslušao svoga nekadašnjeg profesora u dubokoj tišini. Uzbuđenje
koje se pojavilo u njemu kako je priča napredovala nije mu promaklo. Kad govori o
ms 408, Thomas se malo-pomalo mijenja, glas mu je manje staložen nego obično,
pokreti nervozniji, pogled manje uporan. Ali možda se i ja mijenjam, pita se Marcus
osjećajući čudnu privlačnu snagu rukopisa. Ta nepoznata sila, taj luk koji me drži na
životu usprkos svemu, možda dolazi upravo iz te stare želje, odavno odbačene u
dubine, da jednog dana spoznam istinu? Dok mu se u duhu komešaju stari osjećaji,
pita:
„Jeste li već govorili o tome na webu?“
„Ne. Premda dijelim velik dio svojih istraživanja, ovo sam otkriće zadržao kao
tajnu. Kao i svi sudionici foruma, i ja se nadam da ću biti prvi koji će dešifrirati ms
408.“
„Jeste li danas spremni podijeliti svoj rad?“
„Da, ako to može pomoći tvojoj istrazi.“
Nakon toga odgovora, stari profesor prilazi svome računalu, unosi adresu foruma
i sastavlja tekst. Kad završi, u tišini zuri u ekran.
„Bez žaljenja?“ pita Marcus.
„Ikakvog“, odgovara Thomas ustajući. „Preostaje nam samo da se nadamo
Edipovu odgovoru. U međuvremenu, pripremit ću ti gostinjsku sobu, bolje je da
ostaneš ovdje. Što se mene tiče, ja ću još malo raditi prije spavanja.“

Malo kasnije, iz stana Thomasa Harveyja ne dopire više ni glas. Negdje u gradu,
dvojica ljudi spuštaju slušalice.
„Sad i mi moramo samo čekati“, govori jedan od njih.
„Da, ako im plan upali nećemo ih ni na čas gubiti iz vida. Moramo prvi pronaći
Edipa.“
 12

Marcus je upravo otvorio oči. Samo gradska rasvjeta osvjetljava njegovu sobu.
Pogled na budilicu govori mu da je malo iza pola sedam ujutro. Sjeda na krevet, s
mukom se trudeći da rastjera dojam nelagode koji mu je ostavio posljednji san. Već
godinama, ista lica okreću se oko njega svake noći u zlokobnome kolu. Svaki put u
njima prepoznaje nestale ljude i žene koji ga promatraju bez mržnje ili ljubavi. No
dok ih pomno promatra, shvaća da su stvorovi začuđeni što ga vide, kao da ne pripada
nijednom svijetu, ni onom mrtvih, ni onom živih. Prolaze kraj mene ali me ne čuju,
misli on svake noći, znaju da im se ja nikada neću pridružiti.
Prolazi rukom kroz kosu, odijeva se i kreće prema prozoru da ga otvori. Dan se
tek rađa. Fina kiša pada na grad. Podižući pogled prema nebu koje se počinje
raščišćavati, Marcus si govori da će i ovaj dan nalikovati onima koje je već proživio,
i da će mu život tako proći a da mu on neće shvatiti smisla. U tom času, jedna mu slika
protiv volje prolazi duhom. Ponovno vidi zidove mračnog kvarta na jugu Harlema,
gdje je odrastao. Opet misli na svoga oca, koji je jedne noći bez mjeseca krenuo s
Kube, gdje je tek počeo graditi liječničku karijeru, i otišao u Sjedinjene Američke
Države. Sljedeće godine, tamo je upoznao bolničarku koja će mu postati suprugom i
dati mu jedinog sina. Marcus se sjeća večeri koje je provodio čekajući povratak
svojih roditelja koji su, brinući se za najsiromašnije građane, dolazili tek kad bi pala
noć. Knjige su mu ubrzo postale najdraži prijatelji. Vrlo brzo, poželio je shvatiti
smisao života. Tako su mu prošli djetinjstvo i mladost. Onda je upoznao Claru, samo
dvije godine prije njene smrti. Zajedno su pokušavali otkriti što se krije iza
pojavnosti. Onda su došle godine istraga u federalnom uredu, sve podjednake, kao da
vrijeme ne postoji, tijelo i duh odlučno okrenuti prema akciji, slijepi za prolazak
tjedana, mjeseci i godina, za ono što je nekad bio.
Marcus zatvara prozor. Ne pokreću ga ni bol ni revoltiranost. Nesposoban
oduprijeti se toj sili koja ga tjera na akciju, čini se da naprosto prihvaća, kao da malo-
pomalo postaje samo svjedokom vlastitog života. Kreće prema salonu. U sredini sobe,
Thomas Harvey zaspao je u kožnom naslonjaču, s knjigom u ruci. Iza njega, računalo
je ostalo upaljeno. Istražitelj se približava bez zvuka. Kad spusti ruku na stol,
geometrijski oblici na ekranu nestaju a ikona omotnice govori da je stigla neka poruka.
Marcus načas gleda svoga bivšeg profesora. Ne želi ga probuditi. Oči mu nekoliko
puta skaču s ekrana na čovjeka prije nego što odluči otvoriti e-mail.
„Nije gubio vrijeme“, mrmlja otvarajući poruku.
Odmah zatim, pali svjetlo i govori, okrećući se prema sobi:
„Imali ste pravo, Edip je zagrizao.“
Thomas Harvey, koji se upravo naglo uspravio u svome naslonjaču, okreće se
prema ekranu. Trepćući očima, otkriva sljedeću poruku:

Nađimo se točno u 8.30

na sjeveroistočnom uglu
46. ulice i 7. avenije.
Edip.

„Oprezan je“, govori istražitelj koji se vraća u salon oblačeći sako.

Po prvi put, Thomas primjećuje oružje svoga bivšeg studenta, u držaču koji nosi
ispod miške.
„Zašto to misliš?“ pita.
„Po mjestu sastanka, jedva dvjesto metara od srca Times Squarea. To raskrižje
je daleko najbolje mjesto u gradu da se sakriješ u gomili. Milijun i pol ljudi svakog
dana prolazi onuda. Osim toga, to je jedini dio New Yorka koji se ne može opkoliti
ako ne želiš stvoriti prometni čep stoljeća. Trebali bismo tisuću ljudi. Ne može se
istovremeno kontrolirati 46. ulicu, 7. aveniju i Broadway, a svi izlaze na isto
raskrižje.“
„Ali FBI ipak ima sredstava za nadzor...“
„Njegova su već razmještena“, prekida ga Marcus krećući prema računalu.
„Kako to znaš?“
„Pogledajte“, govori povezujući se na Internet. „Utipkajte riječi webcam i New
York u tražilicu... evo, otvorite tu adresu i vidjet ćete. Times Square u svakom trenutku
nadgleda najveći broj kamera na planetu. Svatko može preko računala izravno pratiti
događaje u tom kvartu. Edip dakle ima vrlo učinkovit nadzorni sustav.“
„Hoćeš reći da se neće pojaviti ugleda li policijski auto ili nekog agenta FBI-ja.“
„Točno tako. Postoji samo jedno rješenje. Idemo zajedno, bez potpore, mojim
starim autom. Sam ću ga uhititi.“

Malo kasnije, Thomas i njegov bivši student stoje pred Chevroletom parkiranim
u Ulici Bleecker, pred Bayard Buildingom. Marcus otvara prtljažnik, uzima zaštitni
prsluk i pruža ga svome bivšem profesoru.
„Stavite to ispod kaputa. Nikad se ne zna kako se stvari mogu okrenuti.“
„A ti, kako ćeš se ti zaštititi?“
„Nemam vremena tražiti drugi prsluk od FBI-ja. Ali to je ionako samo za svaku
sigurnost. Edip dosad još nikad nije koristio vatreno oružje.“
„Imaš li pojma što radi sa svojim žrtvama?“
„Ni približnog“, odgovara agent Calleron pokrećući svoj auto. „Nakon susreta s
Edipom, Waltham i Durrant nisu imali tragova borbe. Nisu ni otrovani. U svakom
slučaju, ne idite mu blizu. Ako se pojavi, nemojte se rukovati s njim i nastojte ga ne
gledati u oči. Možda koristi neki oblik hipnoze. Ne smijemo zanemariti ni jednu
mogućnost.“

Skoro je osam sati kad dvojica istražitelja ostavljaju auto i pješice stižu do
Times Squarea. Iznad njih, na vrhu Morgan Stanley Buildinga, ogromni ekran
obznanjuje prve podatke s Burze, dok se sve gušća gomila gura u podnožjima zgrada
prekrivenih elektronskim reklamnim panoima. Obojica su sad na uglu 7. avenije i 46.
ulice. Thomas stoji nepomično, i pješaci ga stalno guraju. Nekoliko metara dalje,
Marcus pomno proučava gomilu prolaznika, tražeći neko neuobičajeno držanje ili
sumnjivi pokret. Odjednom, pogled mu zastaje na čovjeku od kakvih tridesetak godina
koji im se približava. Istražitelj se pretvara da skreće pogled, ali i dalje prati siluetu
koja se kreće prema njemu i Thomasu Harveyju. Čovjek je sad samo desetak koraka
udaljen. Usporava hod, ogleda se oko sebe, zamalo staje.
Uočio je Marcusa. Okreće se za 180, polako udaljuje dok ne osjeti cijev oružja
na svome potiljku.
„Ja sam specijalni agent Calleron, uhićeni ste.“ Odlučnim pokretom, hvata
podlakticu svoga zarobljenika, zatvara mu lisice oko zapešća i grabi drugu ruku.
Čovjek se ne trudi braniti. Govoreći mu njegova prava, istražitelj ga vodi do
automobila, zajedno s njim sjeda na stražnje sjedalo i govori Thomasu Harveyju, koji
je upravo sjeo za volan, adresu ureda FBI.
 Ni dva sata kasnije, agent Calleron, sjedeći za svojim stolom, spušta telefonsku
slušalicu. Pali cigaretu, uzima dug dim, a zatim okreće glavu malo udesno da izdahne.
„Upravo sam dobio odgovor iz centralnog arhiva otiska prstiju i glasova,“ govori
Thomasu Harveyju koji sjedi preko puta, „i naš čovjek im je posve nepoznat.“
„Je li pretraga dala kakvih rezultata?“
„Nikakvih. Nikakvih isprava, ni bilo čega osobnog.“ A onda, ustajući sa stolca,
istražitelj se upućuje prema vratima. Prije nego što prijeđe prag, dodaje:
„Dođite. Idemo vidjeti ima li nam taj duh što reći.“ Vodi Thomasa u tamnu i
skučenu prostoriju u kojoj, iza velikog jednosmjernog zrcala, sjedi čovjek kojeg su
upravo uhitili. Sjedi sam u posve praznoj prostoriji, i djeluje savršeno mimo.
„Odavde ćete moći pratiti naš razgovor“, govori Marcus.
Nekoliko sekundi kasnije, ispituje svoga zatvorenika. „Hoćete li mi konačno reći
kako se zovete?“
„To nije neophodno.“
„Zašto?“
„Jer nisam onaj kojeg tražite.“
„Kako znate koga tražim?“
Umjesto odgovora, čovjek se blago nasmiješi.
„Što je smiješno?“ pita istražitelj.
„Mislite da ste uhitili Edipa, ali upali ste u klopku. Kao i ja.“
„Ovdje nitko nije spomenuo to ime. Što točno znate; u vašem je interesu da
progovorite.“
„Ne. Neću više ništa reći. Nemam pravo na to.“
„A o kakvoj to klopki govorite?“
Čovjek šuti.
„Ako niste Edip, odakle ga poznajete?“ ustraje Marcus.
Zatvorenik i dalje dugo šuti, sve dok u prostoriju ne uđe inspektor s omotnicom u
ruci.
„Agente Calleron, kurir je donio poruku za čovjeka kojeg ste upravo uhitili.“
„Jeste li je pročitali?“
„Na određeni način... ali pogledajte sami.“
 Marcus otvara poruku. Pogled mu prelazi po prvim riječima, a onda mu se lice
skameni. Baca pogled na sumnjivca prije nego što izađe iz prostorije.
„Što je u pismu?“ pita ga Thomas kad mu priđe.
„Ne znam možete li nam vi to reći“, govori mu ovaj pružajući mu list papira.

„Nevjerojatno“, mrmlja Thomas ne skidajući pogleda s teksta. „Ne samo da su

znakovi isti kao oni koje koristi Roger Bacon, već je i jezik isti.“
„Jeste li sigurni?“
„Posve. Kao što sam ti jučer rekao, rukopis ms 408 koristi vrlo striktna
gramatička pravila, koja nalazim i ovdje. Četvrta riječ, na primjer, označava prelazak
s jednog kodnog sustava u drugi. Sljedeća je rečenica kriptirana preko grčkog i, kao
što je uvijek slučaj u tom postupku, dužina izraza uvijek je između dva i šest simbola.“
„Znači ima ljudi koji razumiju taj jezik...“
„Očito, da. Što ćeš učiniti s tim pismom?“
„Dat ću mu ga. Ako ga može pročitati, to će mi pomoći u istrazi.“
„Zar to nije rizično?“
„Naravno, ali nemamo izbora“, govori Marcus vraćajući se u dvoranu za
ispitivanje.

Nakon što je pročitao svoju poruku, čovjek slaže papir i sprema ga u svoj džep.
„Predlažem pogodbu“, govori. „Radimo zajedno.“
„U redu...“ oklijeva istražitelj, „ali pod uvjetom da počnete tako što ćete mi reći
sve što znate.“
 „Edip nije imao namjeru doći na sastanak koji ste zakazali. Zna da ga progonimo
i ja i vi. Pretpostavljam da je od svoje kuće pratio moje uhićenje, izravno, preko
webcama koji pokrivaju Times Square.“
„Kako ste doznali za sastanak?“
„Slijedili smo ga.“
„Tko to mi? „Ne radim sam.“
„Što želite? I vi hoćete uhvatiti Edipa?“
„Da. On predstavlja puno veću prijetnju nego što mislite.“
Kako to?“
„Priča je duga, a počinje u St. Petersburgu 1865., i nastavlja se u Napulju
sredinom prošlog stoljeća. Ne mogu vam sve ispričati, ali znajte da bivši senator
Mark Waltham i Howard A. Durrant nisu bili njegove prve žrtve. I drugi su ljudi prije
njih gubili razum u istim okolnostima.“
„Hoćete reći da je Edip postojao već prije stotinu i pedeset godina?“
„Oni koji se tako nazivaju rade po istom sistemu već stoljećima. Imali su
različite identitete, ali uvijek se služe istim imenom.“
Nakon toga odgovora, Marcus prilazi zrcalu i daje znak Thomasu Harveyju da im
se pridruži. Kad ovaj uđe u prostoriju, govori mu:
„To mora biti istina. Doktor Paul Eatherly iz Columbia Presbyterian Hospitala
spomenuo mi je dva slučaja slična onom bivšeg senatora Walthama. Zabilježeni su u
Rusiji i na jugu Italije.“
Ne zadržavajući se na Marcusovom zaključku, Thomas Harvey prišao je
nepoznatom koji sjedi pred njim.
„Kako ste otkrili tajnu kodiranog jezika Rogera Bacona?“
„Ništa nisam otkrio, samo sam ga naučio dešifrirati.“
„Tko vas je to naučio?“
„Ne smijem vam to reći. Na to pitanje može odgovoriti samo moj gospodar.“
„O kome se radi?“
„Ne smijem o tome govoriti. Ali poruka koju mi je poslao govori da vas je
spreman saslušati. Ako me pustite odavde, ubrzo će stupiti u kontakt s vama.“
Malo kasnije, Marcus Calleron i Thomas Harvey sami razgovaraju izvan dvorane
za ispitivanje.
 „Što ćeš s njim?“ pita stari profesor.
„Pustiti ga.“
„Ali on puno toga zna...“
„Neće progovoriti, uvjeren sam u to.“
„Kako znaš?“
„Kad sam ga uhitio, nije se branio ni protestirao. Sigurno je obučen u tome i
savršeno se snalazi u takvim situacijama. Kad ga pustimo, doznat ćemo od njega puno
više nego ovdje.“
 13
Sjeverozapad Rusije
Prosinac 1865.

Konj je bez daha. Noge mu propadaju u gusti snijeg. Iza njega, čovjek koji stoji u
saonicama bičuje mu bokove uzdama ispuštajući prodorne uzvike koji se gube u
pejzažu. Seljaci privučeni na prag svojih izbi zvukom pucketanja uzdi na ravnici
promatraju neznanca kako kreće prema St. Petersburgu.
Put se približava kraju. Čovjek skriven pod ovčjim kožuhom poprskanim
snijegom nazire obrise grada koji se odvajaju od plavo-crnog neba. Večer polako
pada. U daljini, strelica Admiraliteta hvata posljednje zrake blijedog sunca. Put, sad
otvrdnuo od leda, stiže do obala velike Neve, potpuno zaleđene. Usprkos hladnoći, na
ulicama još ima ljudi.
Neznanac skreće saonicama prema granitnim kejovima; prolaze kola koja voze
kočijaši odjeveni u dugačke kapute stegnute zlatom izvezenim pojasevima. Iznad
njega, s vrha svojih ljestava, noćni stražari pale prve baklje. Sad stiže do Trga palače.
Tamo, u zaklonu od ledenih zapuha, zaustavlja se, iz džepa vadi komad papira i
proučava skicu gradskih ulica na kojoj su zaokruženi jedno ime i adresa. A onda,
gurajući pismo u džep, mrmlja:
„A sad nas dvojica, grofe Svareški. Spremite se na veliki skok u nepoznato.“
Ogleda se oko sebe da provjeri slijedi li ga tko. Nekoliko koraka dalje, neki
ljudi vuku saonice pune drveta. Malo dalje, kočije na skijama koje vuku debeli konji
prolaze pred vojnicima u plavim redingotima sa sabljama o pojasu. Čovjek suhim
pokretom opet udara bok svoga konja, prelazi trg i slijedi Moiku. Unutar zidina grada,
hladnoća postaje podnošljivija. Visoke zidine Zimske palače štite od sjevernog vjetra.
Čovjek se upućuje prema Marsovoj poljani. Grad je sad samo slijed sjena i leda među
kojima razaznaje mramorne kipove ljetnog vrta, bijele duhove u noći koja se zacrnila.
Sad prelazi most kod Admiraliteta, okreće leđa tvrđavi i skreće konjem desno, prema
istoku. Prolazi pored drvene kuće Petra Velikog i staje stotinjak metara dalje, nasuprot
terase jedne rasvijetljene kuće.
Izlazi iz saonica, prelazi nekoliko stuba i kuca na vrata. Čas kasnije, sluga u
livreji mu prilazi s fenjerom u ruci. Podigavši ruku do posjetiteljevog lica da bi mu
razaznao crte, otkriva još mladog čovjeka kojem je crna brada pobijelila od inja.
„Što želite?“ pita.
„Grof Svareški me očekuje.“
„Koga da najavim?“
„Recite mu samo da je Edip stigao.“
Čovjek načas ostaje sam. Iza sebe, vidi odaje za služinčad. Stari mužići u
crvenim košuljama i s dugim brada promatraju ga iza prozora osvijetljenih svijećama.
„Gospodin grof će vas primiti“, govori sluga koji se vratio.
Malo kasnije, čovjek ulazi u predsoblje osvijetljeno velikim voštanicama koje
oko sebe šire crvenkasto-narančastu svjetlost. Na zidovima, vidi ikone u fino
izrezbarenim pozlaćenim okvirima. Veliki sat s klatnom upravo je odzvonio deset sati
uz dugu vibraciju stakla na brojčaniku, kad se pojavljuje grof Ivan Svareški. To je
mršav čovjek prosijede kose u savršeno bijeloj košulji.
„Budite tako ljubazni i pođite sa mnom, gospodine“, govori on mirnim glasom.
„Idemo u moju knjižnicu.“
Dvojica muškaraca ulaze u prostoriju s dva kata povezana impozantnim stubištem
od masivnog drva. S lijeve strane, preko puta prozora, gori vatra u kaminu od zelenog
uralskog kamena. Uza zidove stoje vitrine od oraha, skrivajući iza svojih stakala
dragocjene knjige.
„Jeste li dobro putovali?“ pita grof. „Put je zacijelo bio dug, sve od...“
„Važno je samo to“, prekida ga čovjek, „da sam dobro stigao. Ne gubimo
vrijeme, može? Ovdje smo da sklopimo posao.“
„Imate pravo. Onda, gdje se nalazi to dragocjeno blago? U kesi koju imate sa
sobom, pretpostavljam...“
„Da, a jeste li vi u stanju ispuniti svoj dogovora?“
„Ne bojte se. Sve sam pripremio već prije nekoliko tjedana. Sve je ovdje, u
ovom kredencu.“
Vani, dvorište grofova boravišta uronilo je u tamu. Snijeg je maloprije počeo
opet padati, i kovitlati se u naletima vjetra. S prozora svojih odaja, sluge promatraju
dvije sjene kako se kreću iza dugih zastora u knjižnici, osvijetljene vatrom iz kamina.
Jedna sjena sjedi, dok se druga neprestano kreće. Nemoguće je razaznati tko je od njih
grof Svareški.

Prošla su dva sata kad je prodoran, dug krik odjeknuo kućom. Odmah nakon toga,
sluge su dojurile u predsoblje.
„Što je to?“ pita jedan od njih. „Idem pogledati u dvorište.“
„Ne, došlo je iznutra.“
„Iz koje sobe?“
„Iz salona, ili možda iz...“
Odjekuje još jedan urlik, praćen bukom namještaja koji udara u pod.
„Knjižnica, brzo!“ viče nekoliko glasova odjednom. Kad sluge stižu do vrata
prostorije, ugledaju Ivana Svareškog čija se bijela košulja ističe u gustom crnom
dimu. S bakljom u ruci, grof stoji pred lomačom koju hrani bacajući u nju svoje
vlastite knjige i ikone. Dvojica ga konačno uspijevaju odvući na silu, dok se ostali
trude ugasiti plamenove koji već ližu zastore.

Niti sat kasnije, požar je svladan. U istom času, saonice se zaustavljaju pred
grofovim domom. Čovjek s prosijedim zaliscima dolazi do kuće. Odjeven je u dugi
redingot ispod kojeg se vidi prsluk od bogato izvezenog pliša.
„Konačno ste stigli, Dimitrij Vasiljevič“, govori sobarica grofice Svareška.
„Brzo uđite, doktore, radi se o grofu...“
„Što mu se dogodilo?“
„Kao da je izgubio razum, pogled mu je nepomičan, šuti i kao da nas ne čuje...“
Nakon liječnika, dolazi i policijski poručnik Dursakov. Dok hoda, udarci vrška
njegove sablje stvaraju kontrapunkt mamuzama na njegovim čizmama. Kad je okupio
cijelo kućanstvo, pita:
„Što se ovdje dogodilo?“
„Došao je neki čovjek i rekao da ima sastanak s grofom“, odgovara jedan sluga.
„Gdje je on sad?“
„Zacijelo je iskoristio zbrku i otišao.“
„Je li vam rekao kako se zove?“
„Nisam upamtio. Sjećam se samo da je imao izrazit strani naglasak.“
 Dalje, u srcu St. Petersburga, jedan čovjek udara uzdama po boku svoga konja.
Ni ne pogledavši, prolazi kraj granitnog bloka na kojem stoji konjički kip Petra
Velikog. Zapusi snijega već brišu tragove koje su na tlu ostavile njegove saonice.
 14

„A ako nam pobjegne?“ pita Thomas Harvey pokretom ruke tjerajući dim
Marcusove cigarete. „... Možda smo ga trebali slijediti?“
„Morali biste češće izlaziti iz svijeta čistih ideja. Zašto se izlagati riziku da nas
vide? Već poznaje naša lica i moje vozilo. No ja sam za njim poslao dva agenta u
civilu. U ovom času, već voze iza njega u neupadljivom autu.“ Govoreći, Marcus ulazi
u svoj ured i prilazi računalu. Unosi zaporku i povezuje svoj softver s nadzornom
mrežom. Odmah zatim, pojavljuje se plan Manhattana. U istom času, on podiže
slušalicu telefona. Klikajući na kvartove da ih poveća, ponavlja podatke koje mu daje
sugovornik.
„Dobro, znači sad je u 33. ulici... kreće se prema zapadu... staje... da, auto ga
čeka na Park Avenue... Usporili su kod 26. ulice... da, prema zapadu... na križanju 5.
avenije i Broadwaya? Da, dobro, broj 175, na petoj... sedmi kat... još nije izašao?...
Kako to mislite, nije zatvorio vrata?... Ne dirajte ništa, čekajte mene!“
Malo kasnije, Marcus i Thomas pridružuju se dvojici ljudi pred poluotvorenim
vratima jednog stana. Ne časeći ni časa, istražitelj uzima oružje i kreće prema pragu.
„Ne idite bez zaštite“, upozorava jedan agent. „Naši neprobojni prsluci su u
autu.“
„Ima pravo,“ govori Thomas Harvey, „bilo bi bolje...“
„Ostanite ovdje“, prekida ga Marcus ulazeći.
Ni minutu kasnije, vraća se do vrata i sprema oružje u korice.
„Već je odavno pobjegao kroz pomoćno stubište.“
„Po drugi put danas smo pali u klopku“, dodaje Thomas.
„Ne, mislim da nismo, jer zašto bi u tom slučaju ostavio otvorena vrata? Nije
nam samo htio pobjeći, već nas je htio i dovesti ovamo. A mi moramo otkriti zašto.“
Zatraživši od agenata da ih ostave nasamo, Marcus i Thomas ulaze u stan.
Istražitelj se smjesta upućuje prema računalu. Iz džepa vadi CD i stavlja ga u čitač
centralne jedinice.
„Što je to?“
„Softver razvijen posebno za FBI. Svaki agent ga ima. Omogućuje detekciju bilo
kakve lozinke. Što je lozinka složenija, to je softver brže otkriva. Program za
sekvencijalnu analizu u nekoliko sekundi prolazi kroz slova otipkana na tastaturi. Ako
se neka kombinacija tipki učestalo pojavljuje na početku seanse, vjerojatno je to kod
koji se koristi kod svakog pokretanja tvrdog diska. Evo, pogledajte sami, softver je
pronašao zaporku: treba utipkati VAS92 9FAE.
„Što si rekao?“
„ VAS92 9FAE “, ponavlja Marcus jasno izgovarajući slova i brojke. „Govori li
vam to nešto?“
„Da. To je iz rukopisa ms 408.“
„Jeste li sigurni?“
„Potpuno. Kao što znaš, većina istraživača svakom je znaku u rukopisu pripisala
jedno slovo našeg pisma. Tako su dobili transkripciju djela Rogera Bacona na jeziku
koji, premda je još nepoznat, postaje sve poznatiji i u velikoj mjeri olakšava
informatička istraživanja. Ova interpretacija je ona koju koristi Prescott Currier u
prevođenju prve rečenice djela Rogera Bacona:

VAS92 9FAE A2 OPAM ZAE

„U svakom slučaju, prve dvije riječi omogućit će nam da otkrijemo što se krije u
unutrašnjosti ovog tvrdog diska.“ Kad su se na ekranu pojavile ikone, specijalni agent
kliknuo je na izbornik traženje, pa u kućicu svi dokumenti, dodajući kao uvjete
Waltham, Durrant, ms 408. Pojavio se dokument, i Marcus ga otvori. Prva je stranica
sadržala popis četrnaest imena:

Jean od Pariza
 Gregoire Montjouan
Artaud de Vries
Thomas Norton
Rudolf II. Habsburški
Jacobus de Tepenec
Georg Barsch
Marci de Cronland
Athanasius Kricher
Lorenzo Pier
P. Beckx
Wilfried Voynich
Hans P. Kraus.

„Jean od Pariza,“ reče Thomas, „car Rudolf, Athanasius Kricher, Wilfried

Voynich, većina ovih ljudi poznata je po tome što su posjedovali rukopis Rogera
Bacona.“
„A ostali?“
„Ne prepoznajem imena. Ali mislim da je to popis svih vlasnika kodiranog djela.
Ali pogledaj drugu stranicu, ima još imena.“

Ivan Svareški
Tommaso d’Astrelli
Howard A. Durrant
Mark Waltham

„I tu poznajemo samo posljednja dva imena.“

„Ostali su sigurno prve Edipove žrtve o kojima je govorio čovjek što sam ga
uhitio. Jedan je izgleda Rus, drugi Talijan. Čak mi se čini...“
„Ali što to znači?“ prekine ga Thomas ugledavši na ekranu sljedeći popis:
 Franck Kiriakis
John Durbeck
Thomas Harvey
Marcus Calleron
Michael Rossi
Bartolomeo della Rocca
Paul Chesnet

„Zašto su i naša imena na popisu?“ pita istražitelj. „Mnogi od njih su redovni

sudionici foruma“, kaže Thomas.
„Sigurno se radi o ljudima koji bi mogli otkriti kod, i koji su pod nadzorom.
Sjetite se da je neznanac koji nas je doveo dovde izgleda znao sve što smo činili.“
U istom času odjekuje zvonjava telefona s radnog stola. Marcus načas oklijeva
pa se javlja.
„Dobar dan, agente Calleron“, govori muški glas s druge strane.
„Tko ste vi?“
„Ja sam vlasnik stana u kojem se trenutno nalazite. Moje ime nije važno.
Uključite zvučnik, jer i slavni voditelj Stupova mudrosti bi trebao čuti ono što imam
reći.“
„Jesam. Slušamo vas.“
„Upravo ste oslobodili jednog mog čovjeka, i na tome sam vam zahvalan. Kao
što je pisalo u poruci koju sam mu poslao, spremni smo surađivati s vama.“
„U čije ime govorite?“
„U ime Prometejevog kruga.“
„Prometejev krug? O čemu se radi?“
„O društvu koje poštuje zakone svih zemalja u kojima ima članove, i postoji
samo radi očuvanja ljudske rase. Stvoreno je 1294. godine, kad je Roger Bacon na
samrti svoj rukopis povjerio Jeanu od Pariza zajedno s pergamentom na kojem se
nalazi ključ za dešifriranje rukopisa. Ovaj je, vrativši se u Francusku, okupio svoje
istomišljenike u koje je imao potpuno povjerenje i osnovao naše društvo. Jedini cilj
kojem težimo jest zaštititi djelo Rogera Bacona i sredstvo za njegovo dešifriranje.
Nakon njihove smrti, Krug je nastavio postojati. Stoljećima su ljudi i žene zajedno
bdjeli nad rukopisom i njegovim ključem.“
„A danas, koliko je članova u Prometejevom krugu?“
„Imamo agente posvuda u svijetu. Prema želji Jeana od Pariza, od kraja XIII.
stoljeća svi mi bdijemo nad očuvanjem tajne kodiranog rukopisa Rogera Bacona.“
„Ali niste uspjeli,“ ubacuje se Thomas Harvey, „danas djelo doctora mirabilisa
više nije u vašim rukama, već u sveučilišnoj biblioteci na Yaleu.“
„Rukopis koji se čuva u knjižnici Beinecke je posve iznimna stvar. Pripadao je
između ostalog i caru Rudolfu, a tijekom stoljeća željeli su ga mnogi. No tinta na
njemu puno je pregusta da bi potjecala iz XIII. stoljeća, dakle Roger Bacon je nije
mogao koristiti.“
„Hoćete reći da je to djelo samo...“
„... kopija, u potpunosti vjerna djelu koje mi posjedujemo. Načinjena je 1580., na
pergamentu s brojnim šarenim crtežima koji su trebali odavati dojam kako se radi o
djelu nekog nepoznatog alkemičara. Originalni rukopis, napisan rukom Rogera Bacona
malo prije smrti, i posve bez ilustracija, još je u našem posjedu, negdje na Zemlji.“
„Ali Edip ga je u stanju dešifrirati...“
„Da, i u tome je naš problem. Već skoro petsto godina, Prometejev krug uspio je
sačuvati pergament s ključem za kod, skrivajući ga u neosvojivim tvrđavama ili
podrumima opatija na rubu zapadnog svijeta. No dokument nam je otet blizu Beča u
prosincu 1790. Otad ga pokušavamo povratiti.“
„Tko vam je oteo kod?“
„Još ne znamo o kome se radi. Znamo samo da se od toga dana naziva Edipom,
prema čovjeku koji je riješio Sfinginu zagonetku. Nakon njega, izgleda da su ljudi koji
su dobili kod koristili isto ime. A prihvatili su i isto postupanje prema žrtvama.“
Nakon kratke tišine, Thomas Harvey usudi se postaviti još jedno pitanje:
„Što govori rukopis?“
„Ne znam. Nijedan član Prometejeva kruga ga nikad nije pročitao.“
„A zašto ste odabrali to ime?“
„Jednog ćete dana shvatiti, siguran sam.“
 15
Napulj, studeni 1947.

Iza okruglih naočala, oči profesora d’Astrellija prelaze policama njegove

knjižnice. Odjednom, pogled mu staje. Podiže ruku prema jednom djelu, obuhvaća
korice, polako ga približava licu da bi osjetio miris starog papira, okreće nekoliko
stranica bez čitanja i vraća knjigu na mjesto. Svakog jutra, još prije izlaska sunca,
dolazi tako pozdraviti dragocjene knjige koje skuplja već pedesetak godina. U neke se
dane zadovoljava samo tjelesnim užitkom koji proizlazi iz dodira s primjercima
starim i po pet stoljeća. Ali najčešće uzima samo jednu knjigu i proučava je satima, ne
podižući glavu i ne govoreći ni riječi.
No tog jutra Tommaso d’Astrelli ne slijedi svoje navike. Korak mu je nervozan,
pokreti neprecizniji nego obično. Za nekoliko minuta, uzeo je u ruku i vratio bar
sedam knjiga. Onda gleda na sat, lančićem vezan za džep na njegovom prsluku, gleda
na mali posrebreni brojčanik i mrmlja:
„Uskoro će doći. Pitanje je minuta, najviše sata.“
Vrata knjižnice se otvaraju. Svi mišići profesora d’Astrellija koče se prije
naglog opuštanja. Preko puta vidi krupno tijelo svoga majordoma koji prolazi ispod
bijelih stupova u sobi.
„Ah, ti si, Francesco... Da, ostavi kavu ovdje, na ovom stolu... Dobro. Danas sve
mora biti u redu, čuješ? Jesam li ti rekao da mi jedan čovjek treba donijeti najljepši
primjerak za moju knjižnicu? Jedinstvena stvar. Vrhunac života. Ovo je veliki dan,
čuješ, jako veliki dan za mene.“
Ali Francesco, gluhonijem od rođenja, ne čuje. Već dvadeset i pet godina je u
službi Tommasa d’Astrellija, navikao se vidjeti ga kako mu se obraća ne prateći riječi
koje mu silaze s usana. Stari profesor povremeno ima potrebu govoriti, misli on.
Nema ni žene ni djeteta, može razgovarati samo sa mnom. A i kakav je to život,
stalno zatvoren među zidovima svoje knjižnice. Knjige ne odgovaraju kad im
postaviš pitanje. Čak i kad ne razumije što mu se govori, Francesco zna s vremena na
vrijeme izraziti slaganje. Tako odaje dojam dobrog sugovornika.
Rano ujutro, majordomo je primijetio uzbuđenje koje mu je obuzelo gospodara.
Ne zna koji je tomu razlog. No, nakon razmišljanja, zaključio je da se zacijelo radi o
nekoj dragocjenoj knjizi. Ostavivši pladanj na stolu, opet vidi kako se miču
profesorove usne.
„Shvaćaš, Francesco, ključ koda koji je Roger Bacon povjerio Jeanu od Pariza...
Prvorazredni pergament...
Posljednja stvar koja mi je nedostajala u kolekciji. A jutros će stići... Oh,
naravno, cijena je iznimno visoka... morao sam se žrtvovati do mjere koju ne možeš ni
zamisliti. Što kažeš, Francesco?“
Kimanjem glave, on daje do znanja da se slaže s gospodarom, uz blagi osmijeh.
„Da, znam što misliš, ne možeš dobiti nešto za ništa... Ali ne dangubi ovdje,“
nastavlja Tommaso d’Astrelli dodajući pokrete, „trči otvoriti dvorišna vrata, moj bi
gost mogao stići svakog trena...“

Bugatti Stelvio vozi prema Napulju velikom brzinom. Zora je tek svanula. Za
volanom automobila, čovjek u antracit-sivom odijelu spušta prozor za par centimetara
da pripusti malo zraka. Slan i vlažan vjetar prodire u kabinu. To mu godi. Cijele je
noći vozio po uskim cestama koje vijugaju nad morem. Ponekad bi ispod ceste
ugledao sela osvijetljena mjesečinom koja su se skutrila uz obronke planine. S prvim
svjetlom zore, pred njim se pojavio grad. Automobil prolazi obalom ostavljajući za
sobom oblak prašine. Na obali, ribari skidaju mreže koje su se sušile oko bijednih
drvenih koliba. Malo dalje, srebrni galebovi prate odlazak prvih brodova. Napulj se
polako budi.
Dok Bugattijem skreće na Via Raffaello, čovjek vidi ljude koji idu prema njemu.
Na izlasku iz jednog zavoja, tri sjemeništarca u haljama i sa šeširima, upozoreni
škripom guma, užurbano prelaze cestu. Na pločniku, čovjek koji lašti cipele i
prodavač novina nepomično promatraju vozilo. Auto ulazi u Via Monte di Dio.
Prestiže kola koja vuku dva konja, zamalo prevrće istovarivače ugljena na koljenima
pred željeznom ogradom, i skreće u Via Partenope.
S obje strane ceste, odvajaju se ravne uličice čiji se crni kamen utapa pod
bjeličastim valovima sapunjave vode. Malo dalje, prošavši kraj mora između plaže i
parka Villa Comunale, automobil konačno dolazi do rta Posilippo. Malo kasnije,
vozač staje kraj jednog konobara s bijelom pregačom koji postavlja stolove na neku
terasu.
 „Znate li gdje stanuje profesor d’Astrelli?“
„Dvjesto metara dalje, na kraju ulice.“

Osam još nije odzvonilo na satu s klatnom kad Francesco, stojeći iza prozora u
salonu, ugleda Bugatti Stelvio kako prolazi kroz ulazna vrata i zastaje pred
mramornom fontanom. Pokretima obavijestivši profesora d’Astrellija, izlazi da
pozdravi posjetitelja. Kad mu otvori vrata, trudeći se da se drži uspravno, otkriva
visoki obris mladića od kakvih dvadesetak godina, vrlo otmjeno odjevenog, s tankim
rukavicama od crne kože.
Nabivši šešir na čelo, mladić načas zastaje na pragu svoga auta da promotri
majordoma. A onda, konačno dodirujući tlo, u tišini kreće prema prtljažniku
automobila i vadi iz njega fascikl. Malo kasnije, Francesco ga vodi u unutrašnjost
kuće i otvara mu vrata knjižnice.
„Jeste li dobro putovali?“ pita ga profesor krećući prema njemu.
„Izvrsno, hvala.“
„Hoćete li kavu?“
„Vrlo rado.“
Ne čekajući da isprazni šalicu, Tommaso d’Astrelli pokazuje na fascikl što ga je
njegov gost položio na stol i pita, glasom punim oklijevanja:
„Onda, tu je, zar ne?“
„Da.“
„Još uvijek ne mogu povjerovati. Što čekate, zašto ne otvorite? Umirem od
nestrpljenja.“
„Mislim da smo sklopili pogodbu, zar ne?“
„O, da, oprostite... Toliko sam uzbuđen... evo, pogledajte tamo, na stol, one dvije
kese. Sve što ste tražili je u njima. Možete provjeriti. Ništa ne nedostaje.“
Dok čovjek ustaje i kreće prema stolu, profesor d’Astrelli sramežljivo dodiruje
meku kožu fascikla, onda se odlučuje razvezati vrpce koje ga drže zatvorenim. Unutra,
otkriva list pergamenta prekriven kaligrafskim pismom na kojem se nalazi svaki znak
iz rukopisa Rogera Bacona. Profesor blago ustukne, a onda, sklopivši ruke, dugo u
tišini promatra pergament, i konačno mrmlja:
„O, Bože moj... Bože moj... Nije san, konačno je tu... pred mojim očima.“
U tom času, posve je zaboravio prisutnost gosta koji mu stoji dva koraka iza
leđa. Opet se približava pergamentu koji uzima u ruke.
„Morao sam čekati cijelog života, ali sad je moj... moj... Ne treba gubiti vrijeme,
moram ga što prije pročitati.“
Nekoliko minuta kasnije, Tommaso d’Astrelli odlaže list, rupčićem brišući
graške znoja koje mu klize čelom i, obraćajući se više sebi nego čovjeku kraj sebe,
mrmlja: „Kako se toga nisam prije dosjetio? Tri različita kodna sustava, a ključne
riječi koje se pojavljuju svaka dva ili tri reda samo su oznake prelaska s jedan sustav
na drugi. Sad kad poznajem ključ, moram pročitati rukopis.“ Profesor d’Astrelli
osjeća udarce svoga srca, koje mu udara u grdima. Ustaje, kreće prema jednoj polici
svoje knjižnice, vadi iz nje kopiju kodiranog djela Rogera Bacona koju spušta na stol,
kraj pergamenta koji sadrži ključ.
„Dobro...“ govori na glas, spuštajući kažiprst na prvu rečenicu. „Dakle, tu smo u
drugom kriptosustavu, u kojem jedan znak odgovara nekolicini znakova našeg pisma, i
koji se čita na latinskom. Dakle, početak rukopisa:

...prevodi se kao: Qui hunc librum lecturus est... Što znači: onaj tko se sprema
pročitati ovu knjigu... Ali da vidimo dalje. Sljedeća riječ se ne prevodi, već
označava promjenu koda, i jezika...“
„Ovim tempom,“ prekida ga gost naginjući mu se nad rame, „trebat će vam
nekoliko dana da dešifrirate cijeli rukopis.“
„Da, toga se i bojim“, odgovara profesor po prvi put podižući glavu.
„Zato sam vam, da vam uštedim muku, donio i djelo tiskano 1791. u samo jednom
primjerku: radi se o kompletnom prijevodu kodiranog rukopisa.“
Govoreći, čovjek spušta knjigu pred oči Tommasa d’Astrellija. Profesor je
smjesta grabi i pita:
„Što govori djelo? Recite mi, brzo.“
„Ne znam, nisam ga nikad pročitao.“
„Ali... zašto? Već je tako dugo u vašoj obitelji...“
„Recimo da postoje stvari koje me zanimaju više od spoznaje.“
 Ne čekajući dalje, profesor čita prve redove djela. Ubrzo je posve koncentriran.
Više ne čuje i ne vidi ništa oko sebe. Dah mu se polako ubrzava, tjerajući ga na plitko
disanje. S vremena na vrijeme, nekoliko riječi otima mu se s usana.
„Nevjerojatno... Kako je moguće da ljudi to ne znaju?“
Odjednom, pušta listove koje drži u rukama i naglo ustaje sa stolca. Pogledom
traži čovjeka koji stoji iza njega. Zapanjeno bulji u njega:
„Ali... to je nemoguće... Ne mogu povjerovati da... Ali... dokaz je tu... u ovim
redovima... Dakle, to je to... veliko otkriće skriveno u rukopisu... Sad shvaćam zašto
je autor htio očuvati tajnu.“
Drhtavom rukom, Tommaso d’Astrelli grabi svoju šalicu kave, prazni je jednim
potezom i nastavlja čitati. Nekoliko sekundi kasnije, prinosi prste sljepoočnicama,
trepće nekoliko puta i nastoji ovladati svojim mislima. Dah mu postaje težak. Osjeća
kako mu groznica obuzima cijelo tijelo. S usana mu silazi jecaj. Čitanje postaje sve
teže i teže. Sad mu za to treba sva snaga. Teško kontrolira glas, i protiv volje ispušta
tihe krikove. Odjednom, s glavom u rukama, pokušava ustati, tetura i spušta koljeno na
zemlju. Tijela okupana znojem, podiže pogled prema mirnom čovjeku koji ga
promatra.
„Što mi se događa? To ste vi, zar ne?... Vi ste me otrovali... Što ste mi učinili?...
Recite mi... Tako je, počinjem shvaćati... Želite biti jedini koji zna tajnu, jasno je. Ja
ću izgubiti razum, i nitko osim vas neće znati sadržaj ovih redova... Vi ste zločinac...
Francesco! Upomoć!... Francesc... Fran...“
Za to vrijeme, čovjek je polako ustao sa svoga stolca. Uzeo je pergament i djelo
koje se nalazi na stolu, brižljivo sve pospremio u svoj fascikl i uzeo dvije kese koje
mu je pripremio domaćin. Zatim kreće prema vratima koja pažljivo zatvara za sobom.
U predvorju, susreće majordoma i znakom ruke daje mu do znanja da ne treba pratnju.
U trenutku kad otvara vrata svoga automobila, jedini je koji čuje uporne urlike
što dolaze iz kuće koju napušta.

Sat s klatnom odzvonio je deset sati. Majordomo gura vrata knjižnice da odnese
pladanj koji je ujutro tamo ostavio. Ulazeći u prostoriju, ugleda tijelo profesora
d’Astrellija, na koljenima pred ogromnom hrpom knjiga što su pale s polica. Udovi su
mu posve nepomični, oči prazne. Samo mu se prsa pravilno dižu i spuštaju. Na odjeći
i svuda oko njega, Francesco vidi gomilu komadića papira, koji su još prije nekoliko
minuta pripadali djelima neprocjenjive vrijednosti.
 16

Dok crni Chevrolet prolazi ugao 5. avenije i 8. ulice, Thomas Harvey traži od
Marcusa da zaustavi auto.
„Ne moraš me voziti kući. Ostavi me ovdje, moram malo prošetati.“
Tik prije nego što zatvori vrata, zastaje i dodaje: „Ova priča me muči. Previše
sam duboko u njoj da bih mogao misliti o bilo čemu drugome.“
„Shvaćam. I sa mnom je isto. Sve se događa kao da me neka sila nad kojom
nemam vlasti gura riješiti zagonetku pod svaku cijenu...“
„Što sad misliš učiniti?“
„Vratit ću se u stožer FBI-ja. Ako me budete trebali, zovite me na mobitel u bilo
koje doba.“

Nekoliko minuta kasnije, Thomas stiže na Washington Square. Pod njegovim

koracima, asfalt ulice još sjaji od kiše. No već nekoliko sati pritisak koji je cijeli
tjedan visio nad gradom kako da je počeo popuštati. Kroz gole krošnje drveća, vidi
vatreno crveno nebo. Preko puta njega, posljednji zraci sunca presijecaju građevine
poput noža. Prometejev krug... Prometejev krug... ponavlja on u sebi, zašto li su
odabrali to ime? Dok besciljno hoda, u dubini duše zna da će mu odgovor na to
pitanje otvoriti vrata koja već godinama pokušava provaliti. Sad sjeda na vlažnu klupu
i zatvara oči. Noć je upravo pala. Polako, mrmljanje grada se udaljuje. Zatvorenih
očiju, duboko udiše. Osjeća mirise parka. Ta mješavina mokrog bitumena i vlažne
zemlje smjesta ga podsjeća na djetinjstvo. Često je nedjeljom dolazio sjediti na tim
istim klupama. Ostajao bi tamo satima, nastojeći otkriti odgovore na pitanja koja si je
postavljao. Thomas se prepušta uspomenama i, kad napola zaspi u zbunjenoj
mješavini prošlosti i sadašnjosti, začuje u duhu odjek jedne stare pjesme koju je nekad
izvodila Billie Holiday. Poluglasno mrmlja prvih nekoliko nota koje mu se polako
vraćaju u sjećanje, sve dok se ne prisjeti teksta koji si šapuće u bradu:
 Sunday is gloomy, my hours are slubmerless
Dearest, the shadows I live with are numberless …4

Ali neka neuhvatljiva melankolija koja ga cijelog zahvaća ne da mu da nastavi.

„Je li moguće da sve to nema nikakvog smisla,“ uzdiše on. „Djetinjstvo, starost i
smrt su samo koraci koji prolaze nestalnom i apsurdnom zemljom... Zacijelo je bolje
odustati od shvaćanja.“
U tom času, jedna pomisao pada na pamet Thomasu Harveyju i podiže ga s klupe.
„Ne... to je nemoguće,“ govori on sam sebi, „ali svejedno, da mi srce bude na mjestu.“
Baca pogled na svoj sat i živahnim korakom kreće prema zgradama od crvene cigle
koje tvore njujorško sveučilište.

Nekoliko minuta kasnije, stoji pred stražarem obučenim u svijetlosmeđu

uniformu. On kao da je pun nelagode, i konačno kaže:
„Zato što ste vi u pitanju, ali inače je knjižnica u ovo doba zatvorena.“
„Hvala, Williame, neću vam to zaboraviti.“
„Mora ostati među nama, jer pravila su jako stroga: nakon zatvaranja, nitko više
ne smije unutra. Ni studenti, a ni bivši profesori, makar bili i zvijezde malog ekrana.“
Dok Thomas ulazi u mračne i napuštene hodnike sveučilišne knjižnice, iza sebe čuje
čuvarev glas koji ga doziva:
„Hej, profesore!“
„Što je?“
„Zar ih ne znate već sve napamet?“
„O čemu govorite, o knjigama koje su ovdje?“ Budući da čuvar umjesto
odgovora nudi samo suučesnički smiješak, Thomas nastavlja prema dvorani za
srednjovjekovnu povijest, odgovarajući:
„Ne sve, William, ne sve.“

Nekoliko trenutaka kasnije, Thomas Harvey na okrugli stol spušta nekoliko knjiga
posvećenih životu i djelu Rogera Bacona. Pri svjetlu lampi za čitanje, nosa skoro
zalijepljenog za knjige, oči mu brzo prelaze sjedne na drugu stranicu. Skoro je dva
sata ujutro kad konačno otkriva sljedeći pasus:
 „Jedna rečenica koju je Roger Bacon osobno zapisao 1240. dobro rezimira cijeli
njegov život: Prelati enim et fratres, me jejunio macerantes, tuto custodiebant nec
aliquem ad me venire voluerunt, veriti ne scripta mea aliis quam summo pontifici et
sibi ipsis pervenient.5 Spisi toga filozofa bili su dakle, već te godine, obavijeni velom
tajne. Njegova metafizička istraživanja upravo su ga dovela do jedinstvenog otkrića u
povijesti ljudske misli. Prvi čitatelji njegovih djela smjesta su shvatili širinu i utjecaj
koji bi moglo imati takvo jedno otkriće, koje je već uznemirilo duhove. Vrlo brzo,
franjevci su već 1243. godine zabranili proučavanje djela doctora mirabilisa. Tri
godine kasnije, i dominikanci su potvrdili zabranu čitanja djela Rogera Bacona u
svome središtu u Parizu. No naređeno mu je da nastavi s radom i da svoje spise
pokazuje samo papi osobno. Da bi osigurali potpunu tajnost, franjevački general
Giacomo d’ Ascoli čak je filozofu dodijelio kaznu zatvora. Osuđen zbog širenja
opasnih zamisli, ostat će u tamnici četrnaest godina, i tajno raditi na svome
posljednjem djelu. Tek će ga pod kraj života osloboditi, i umrijet će blizu Oxforda,
zadržavši ipak potpunu tajnost glede sadržaja svojih posljednjih spisa.“
Sve je tu, misli Thomas Harvey. Djela Rogera Bacona nisu osuđena jer su bila
heretička, svetogrdna ili bezbožna, već zato što su otkrivala njegove opasne
zamisli. Njegovi suci, koji su mu dodijelili kaznu, bili su duboko uvjereni da je ono
što je otkrio istina. A opasnost je baš u tome i bila. Njegova otkrića, koliko god bila
hrabra, nitko ni u jednom trenutku nije osporio.
Odjednom, neko krckanje prekida tijek profesorovih misli. Pobuđenih čula,
ostaje nepomičan i ogleda se. Ništa se ne čini neobičnim. Kako se vraća čitanju,
ponovljeni zvuk, ovaj put bliže, tjera ga da poskoči.
„William?... Jesi li to ti?“ konačno pita na glas, ali ne dobiva odgovora.
Ostavivši knjige na stolu, ustaje i pravi nekoliko koraka po pustim hodnicima, ne
susrevši nikoga.
Nekoliko minuta kasnije, vraća se za svoj radni stol. Jedna od knjiga na njemu
vidljivo je pomaknuta. Sigurno je osoba koja se skriva nije imala vremena uzeti,
osim ako me ne želi navesti da je pročitam. Knjiga koja je u pitanju je iz XV.
stoljeća, pripisana engleskom alkemičaru Thomasu Nortonu, stručnjaku za djela
Rogera Bacona koji je u jednom trenutku posjedovao rukopis. Thomas Harvey je
otvara, prelista nekoliko poglavlja, kad mu jedan ulomak upada u oči:

„... Nitko neće moći proniknuti to šifrirano djelo ukoliko mu Bog ne pošalje koga
da mu to razjasni, jer te stranice moraju zauvijek ostati nedokučiva spoznaja, a razlog
koji nas tjera na opreznost je jasan sam po sebi. Ako bi netko doznao ovu tajnu, cijela
bi ljudska rasa bila u opasnosti.“

Zašto li, pita se Thomas Harvey, autor opet, dva stoljeća nakon papinskog
edikta, govori o opasnosti od tajnih spisa doctora mirabilisa? Kakva bi mogla biti ta
otkrića da danas netko uklanja sve koji se spremaju dešifrirati posljednji rukopis
Rogera Bacona? Imam ostatak noći da to otkrijem.

Malo je iza sedam sati ujutro kad profesor, kratkim kucanjem na staklena vrata,
zove čuvara da mu otvori. Odlazi sa sveučilišta do svoga ureda, pali svoje računalo i
nastavlja raditi još dugo prije nego što se, iscrpljen, ne baci u svoj naslonjač i smjesta
zaspe.

Tek što se probudio, naziva broj specijalnog agenta Callerona. Njegov bivši
student javlja se na prvo zvono.
„Marcus, znam što Edip radi sa svojim žrtvama.“
„A kako ste to otkrili?“
„Ne mogu ti objasniti preko telefona, ali mislim da znam tko drži tajnu rukopisa
ms 408.“
„Dobro, stižem smjesta.“
„Na žalost, ne možemo odmah razgovarati. Za samo nekoliko sati imam emisiju, i
jedva ću stići proći glavne crte i obavijestiti ekipu u studiju. Radije upali televizor
krajem popodneva. Ako budeš pozorno slušao, mislim da ćeš pogoditi što ću ti reći.“
 17

Tek što je prošlo šest popodne kad, sjedeći pred televizorom, Marcus Calleron
ugleda obris Thomasa Harveyja usred bijelih stupova na sceni Stupova mudrosti.
Učinivši nekoliko koraka, ovaj prilazi svojim gostima i predstavlja ih gledateljima.
„Danas ću vas“, govori sjedajući kraj gostiju, „zamoliti da zamislite da negdje u
svijetu postoji djelo koje u sebi ima odgovore na sva najveća filozofska pitanja.
Knjiga koja bi nam pokazala da nismo ono što mislimo da jesmo, i da je ono što
smatramo stvarnošću samo dug niz iluzija. Čitanje te knjige naučilo bi nas što je zaista
vrijeme, život, svijest, materija, i konačno nam otkrilo razlog našeg postojanja.“
Thomas Harvey se prekida. S njegove desne strane, mlada glumica Laura Keller
ga pita:
„Tko bi po vama mogao napisati takvu knjigu?“
„Veliki filozof, naravno, recimo čak i najveći. Čovjek sposoban dešifrirati sve
zemaljske jezike, koji je istovremeno proučavao i astronomiju, matematiku i
metafiziku. Ali svi ti uvjeti ne bi bili dovoljni da se napiše takva knjiga. Taj bi se
mislilac morao isto tako u potpunosti odvojiti od svjetovnih dobara i prekinuti sve
odnose s ljudima.“
„Dakle neka vrst asketa?“ nastavlja njegova sugovornica.
„Da, ili možda... neki zatvorenik, izoliran petnaest godina u tamnici, kojem su
jedino društvo papir, pero i tinta.“
„Dajte mi brzo adresu knjižare koja prodaje tu knjigu“, traži s osmijehom Angus
Hamilton, bivši astronaut jednako udomaćen u svemiru kao i na televiziji.
„Jeste li doista sigurni da biste je htjeli nabaviti?“
„Da, naravno. Proveo sam veći dio života postavljajući si pitanja koja su još bez
odgovora. Ne bih oklijevao ni časa.“
„Ali mislite li da biste doista htjeli pročitati jedno takvo djelo?“
 „Što hoćete reći? Mislite li da ima stvari koje je bolje ne znati?“
„Upravo to mislim. Ali prije nego što odgovorim na vaše pitanje, htio bih
podsjetiti naše gledatelje na alegoriju spilje koju koristi Platon u svojoj Republici.
Prema njemu, ljude se može usporediti sa stanovnicima mračne spilje. Okovanih nogu
i vrata, osuđeni su vidjeti samo zidove svoga podzemnog doma. Vatra koja vani gori
na zidove spilje baca sjene kipova, ljudskih ili životinjskih oblika, koje nosači nose
na ramenima. Ljudi, od rođenja naviknuti promatrati te sjene, smatraju ih, naravno,
stvarnošću. A sad, kad bi netko odjednom oslobodio te zarobljenike, natjerao ih da
ustanu, podignu glave, okrenu oči prema svjetlu i pogledaju u sunce, ono bi ih smjesta
oslijepilo.“
„Dakle,“ ubaci se opet Laura Keller, „istine sadržane u toj knjizi o kojoj govorite
bile bi poput sunca, ne bi se moglo gledati u njih bez dugotrajnih priprema.“
„Upravo tako“, nastavi Thomas. „Uostalom, ta se ideja pojavljuje i u budizmu,
koji je isto toliko filozofija koliko i religija. Da biste dospjeli do nirvane, do stadija
transcendentalne spoznaje, potrebno je proći sve etape na dugom putu tijekom kojih se
duh osnažuje i rješava svih iluzija i lažnih spoznaja koje su ga dotad opterećivale.“
„Dakle, po vama,“ pita Angus Hamilton, „bilo bi rizično pristupiti savršenoj
spoznaji preskačući pojedine etape?“
„Da, naravno, a glavna bi opasnost bila ludilo. Ne zaboravite da već skoro
milijun generacija ono što nazivamo stvarnošću spoznajemo po istim mentalnim
shemama. Nagla pojava Istine na mjestu naših prethodnih spoznaja otela bi sposobnost
našem mozgu, kao što bi čisto sunce oslijepilo oči predugo svikle na tamu spilje.“
„Ali, u tom slučaju,“ čudi se Laura, „nitko ne bi mogao pročitati knjigu o kojoj
govorite.“
„Ne. Trebalo bi je čak i zaštititi tako da je se ne može pročitati. Bar ne u naše
doba. No ljudska znatiželja i želja za prkošenjem zabranama su beskrajni. Bilo bi
dakle od ključne važnosti da se pojedinci udruže kako bi prikrili takvo djelo.“
Nakon te posljednje rečenice, redatelj daje Thomasu znak da im se javlja neki
gledatelj.
„Dobar dan, ovdje William Tomasson iz Richmonda. Pratim vašu emisiju od
početka i zapanjujuće mi je što jedan bivši profesor filozofije traži da se odreknemo
prave spoznaje i preporuča skrivanje jedine knjige koja bi mogla voditi do nje...“
„Kad bi to bilo na dobrobit čovječanstva, bilo bi zacijelo neophodno“, odgovara
voditelj gledajući u kameru. „Sjetite se mita o Prometeju. Svi znaju priču o titanu koji
je oteo vatru s neba da bi je prenio ljudima, i kojeg je Zeus osudio da vječno bude
okovan na Kavkazu, dok mu je orao svakodnevno dolazio kljucati jetru. No jedna
manje poznata epizoda iz mitologije govori nam da su ljudi nekad imali sposobnost
spoznaje budućnosti isto kao što su se sjećali prošlosti. Vrijeme im nije bilo tajnom,
kao ni budućnost svijeta ili dan i okolnosti vlastite smrti. No ta silna spoznaja,
umjesto da ih usreći, bacala je ljude u duboki očaj. Prometej je odlučio spasiti
čovječanstvo oduzimajući im sposobnost spoznaje Vremena. Oduzevši im jedan veliki
dio Spoznaje, dao im je razlog za nadu i nastavak života.“
Govoreći, Thomas Harvey ustaje, prelazi studio i kreće prema stolu na kome
stoji jedna knjiga. Tik prije nego što je uzme, kamera je stavlja u krupni plan.
Gledatelji vide ime autora i naslov djela:

Eshil
Okovani Prometej

Voditelj zatim uzima knjigu u ruke, otvara je i u tišini čita jedan odlomak dok se
u studiju čuju prve note odjavne špice. A onda, okrećući se prema kameri, polako
govori:
„Zakazujem vas sastanak idućeg tjedna u novim Stupovima mudrosti. I, kad
ugasite televizore, bacite se na čitanje ove knjige. Antički svijet mnogočemu nas može
podučiti.“
Nakon posljednje voditeljeve rečenice, redatelj podiže glasnoću glazbe,
upućujući pokretnu kameru da se usredotoči na stranice koje čita Thomas Harvey.
Malo pomalo, na ekranu se pojavljuje dijalog i ostaje na njemu desetak sekundi, sve
do kraja emisije.

Prometej: Izbavio sam ljude od bauljanja po prašini. Oteo sam smrtnicima

predviđanje budućnosti.
Kor: Učinio si ljudima veliku uslugu.

Malo kasnije, dok se studio prazni, jedan tehničar voditelju donosi telefon, a
voditelj ga uzima i smjesta prepoznaje glas Marcusa Callerona:
„Dakle, po vama, čitanje rukopisa je razlog zašto su Mark Waltham, Howard A.
Durrant i ostali prije njih izgubili razum.“
„Da, koliko god to nevjerojatno djelovalo, ti su im spisi razotkrili istinu koju
njihov duh nije bio spreman spoznati.“
„A Prometejev krug želi samo zaštititi čovječanstvo čuvajući tajnu rukopisa ms
408.“
„Da, to je zaključak do kojeg sam došao.“
„U tom slučaju, moramo pronaći Edipa prije nego što još nekome da rukopis na
čitanje.“
„Sad kad znamo kako i zašto to čini, preostaje nam samo da doznamo tko je.“
„Možda to i nije tako jednostavno, jer koliko god napredujem u istrazi, nisam
više posve siguran u njegove motive.“
„Zar ne misliš da Edip eliminira sve one koji su blizu dešifriranja koda?“
„Da, svakako, ali ima tu i još nešto.“
„Imaš li kakvu zamisao?“
„Da, ali radije ne bih o tome preko telefona. Moram do kuće da podignem
rezultate analize onog praha koji smo prošli tjedan pronašli na polici u knjižnici
Howarda A. Durranta. Faksirao mi ih je čovjek iz laboratorija. Ja stanujem u Saint
Georgeu, na Staten Islandu, dođite sa mnom pa ćemo putem porazgovarati.“
 18

Prošavši kroz financijski kvart, Marcus parkira auto na južnom kraju Manhattana,
posve blizu Battery Parka. Nekoliko minuta kasnije, zajedno s Thomasom Harveyjem
penje se na trajekt koji vozi do Staten Islanda.
„Ostanimo na mostu“, predlaže inspektor. „Nakon dvadeset i četiri sata rada,
svježi zrak će nam koristiti.“ Thomas zakopčava svoj kaput i oslanja se o ogradu. Pod
njegovim pogledom, virovi pjene već se razbijaju o brod. Lučki molovi, simetrični i
sivkasti, polako nestaju. Dok se narančasta ljuska trajekta upušta u zaljev New Yorka,
utopljen u mliječnu maglu, vertikalne crte Lower Manhattana, od kamena, čelika i
stakla, postaju samo mračna mrlja koja jedva da se razaznaje na obzoru.
„Što si doznao o Edipu, Marcuse?“ pita kad se Liberty Island pojavi kroz zastor
magle.
„Uvjeren sam da se onaj koji je naslijedio ime ne pojavljuje osobno u kući
svojih žrtava. U opisima onih koji su ga vidjeli ima nekoliko čudnih detalja koji me
upućuju da čak nije u pitanju ni isti čovjek kod Marka Walthama i Howarda A.
Durranta.“
„Ali modus operandi je isti.“
„Da, jer oba zločina imaju istog naručitelja.“
„I isti motiv.“
„Baš o tome želim razgovarati. Edip se ne zadovoljava time da neutralizira one
koji bi mogli dešifrirati ms 408. On nekoga šalje svojim žrtvama ne samo da bi im dao
prijevod rukopisa na čitanje, već i da bi nešto uzeo od njih.“
„U tom slučaju, moramo otkriti što je to. Kakvo bi to dragocjeno dobro mogla
imati ta dvojica i oni koji su u prošlosti doživjeli istu sudbinu?“
„Pa knjige, Thomas, vi ste sami rekli da stare knjige mogu vrijediti i nekoliko
stotina tisuća dolara.“
„I više od toga. Neki jedinstveni primjerci naprosto nemaju cijene. Njihovi
vlasnici odbijaju ih prodati.“
„Dakle, po vama, sve zlato svijeta ne bi bilo dovoljno da se od nekog sakupljača
otkupe djela kojima je osobito privržen?“
„Uvjeren sam u to, Marcuse.“
„Ali možda bi pristao na razmjenu?“
„Da, ako bi ono što se nudi u zamjenu bilo veće ili jednake vrijednosti.“
„Pod tim uvjetima, onaj tko ima ključ koda koji je Roger Bacon ostavio Jeanu od
Pariza mogao bi zamijeniti ključ za bilo koje djelo velike vrijednosti?“
„Naravno, svaki bibliofil sanja o takvom primjerku. Počinjem shvaćati što misliš
reći. Žrtve su, osim što su napredovale u istraživanju rukopisa ms 408, posjedovale i
najdragocjenije knjige na svijetu. Edip je dakle također...“
„... veliki skupljač starih knjiga koji predlaže zamjenu, neko iznimno djelo za
pergament koji je Roger Bacon dao Jeanu od Pariza. Zatim šalje čovjeka da izvrši
transakciju i omogući žrtvama čitanje rukopisa ms 408. Kad mu domaćin izgubi razum,
ovaj samo treba nestati, pokupivši knjige po koje je došao.“
„Dakle, najveći bibliofili svijeta mogli bi biti sumnjivi.“
„Počevši od onih koji sudjeluju na forumu... kao što ste vi, Thomas.“
„Nažalost, ja u svojoj osobnoj biblioteci ne posjedujem ni jedan izniman
primjerak. Ali, kad se radi o dragocjenim djelima, nismo više daleko od Staten
Islanda, i uskoro ćemo doznati što je ona prašina koju smo našli među knjigama
Howarda A. Durranta.“
U tom času, trajekt pristaje na terminalu Saint George. Ženski glas iz zvučnika
poziva putnike da siđu s broda. Thomas Harvey i Marcus Calleron, usred gužve ljudi
koji žure prema keju, prolaze kroz pristanište i, izašavši, hvataju taksi da ih odvede u
grad. Ni deset minuta kasnije, auto staje pred jednokatnicom od bijelog drveta.
Marcus otvara vrata, skida sako i nudi svome gostu naslonjač. Kad je sjeo, Thomas
otkriva mračnu i hladnu prostoriju golih zidova, bez ikakvih osobnih stvari.
„Ne provodiš baš puno vremena kod kuće,“ govori. Ne odgovarajući, Marcus
kreće prema svom faksu. „Rezultati su tu. Labos je otkrio zlato pomiješano s vrlo
starim česticama šišarki, gumiarabike, bijelog vina i vitriola.“
„Ova posljednja četiri sastojka su se na početku tiskarstva koristila za
proizvodnju crne tinte. U tome nema ničeg čudnog.“
„A zlatni prah, odakle to?“
„Ne znam, osim ako...“
 Thomas se prekida pa nakon trenutka razmišljanja nastavlja:
„Mislim da znam, ali dopusti mi prvo da ti ukratko ispričam priču o Erhardtu
Ratdoltu.“
„Tko je to?“
„Radio je u Veneciji od 1475. do 1485. i bio je iznimno kreativan tiskar. U to je
vrijeme izmislio tipografske ukrase i uspio se riješiti iluminatora pri izradi urešenog
početnog slova. Ali ono što je nama najzanimljivije jest da je 1482., po prvi put,
objavio djelo o geometriji: Euklidova Elementa. U to vrijeme, i po određenim
svjedočanstvima, navodno je napravio jedan jedini primjerak tog izdanja sa zlatnim
slovima, izmislivši upravo za tu svrhu neku posebnu tintu. Otad, najveći kolekcionari
nastoje dobaviti to iznimno djelo.“
„Mislite da bi čestice zlata pronađene u sastavu tinte mogle dolaziti iz te knjige?“
„Koliko znam, ni jedan pionir tiskarstva osim Erhardta Ratdolta nije koristio
takvu tintu. Osim toga, polica u knjižnici Howarda A. Durranta na kojoj je nedostajala
jedna knjiga sadržavala je samo djela objavljena u Veneciji prije 1500. godine. Po
tome zaključujem da se tamo nalazilo izdanje Euklidovih Elementa sa zlatnim
slovima. To je bio najbolji komad u njegovoj zbirci.“
„Ostaje nam, dakle, pitanje tko danas ima knjigu koju je tiskao Ratdolt.“
„A kad bih ti rekao da se nalazi u Firenci, na polici u knjižnici Bartolomea della
Rocce?“
„Jeste li sigurni u to?“
„Čak sam je imao i u rukama. I tik prije nego što mi je njen novi vlasnik zabranio
da je otvorim, uspio sam uočiti pozlatu na slovima na omotu.“
„Edip i Bartolomeo della Rocca su dakle ista osoba...“
„Zasad nemamo boljeg sumnjivca.“
„U tom slučaju,“ govori odjednom Marcus, „ne smijem više gubiti ni časa.
Moram uhvatiti prvi let za Europu.“
Izrekavši te riječi, specijalni agent Calleron osjeća da se istraga bliži svome
raspletu. Prožima ga val tjeskobe koji ne uspijeva savladati, ali ni to se ne može
oduprijeti onoj čudnoj sili koja izvire iz najvećih dubina njegovoga bića, i koja ga
tjera na akciju usprkos svemu. Što tako važno trebam pronaći u Firenci, pita se on,
da mi srce toliko tuče? Koji je to cilj koji slijedim protiv volje: dovršiti ovaj slučaj
ili dokopati se ključa predanog Jeanu od Pariza i konačno dosegnuti krajnju
spoznaju? Marcus pokušava sakriti osjećaje koji su ga obuhvatili. Penje se stubama
svoje kuće i, malo kasnije, vraća se s putnom torbom koju zatvara na putu prema
vratima.
„A akreditacije za istragu u inozemstvu?“ čudi se Thomas. „Prije nekoliko dana
si rekao da bi to moglo potrajati tjednima.“
„Snaći ću se već nekako. Ako dobijem mjesto, putujem već večeras.“
 19

Tek je prošlo deset sati uvečer kad Thomas za sobom zatvara vrata svoga stana.
Odmah zatim, odjeven liježe na krevet. Ni minutu kasnije, već sanja. S mukom se
probija kroz oštre planine rumene od sutona. Čelo mu je mokro od znoja. Teško diše.
Noge mu kližu po stijenama. Nekoliko puta pada, ali konačno se uspijeva uspeti na
vrh. S druge strane, nudi mu se nekoliko putova. Natpisi u kamenu označavaju
odredišta. Ali to pismo i jezik su mu nepoznati. Nasumce odabire put i na kraju
otkriva dvoje mladih ljudi koji polako hodaju prema suncu. Želi ih dozvati ali mu iz
usta ne izlazi nikakav zvuk. Pokušava ih dohvatiti, ali prekasno je: tijela koja su se
previše približila suncu već su se zapalila. Dok pada noć i okrugao mjesec
rasvjetljava planine, Thomas prilazi dvama bićima ispruženim na tlu. Usprkos
pougljenjelim licima, prepoznaje crte dvoje svojih bivših studenata: Clare Braxton i
Marcusa Callerona.
Kad otvori oči, negdje je oko pola jedan i progoni ga samo jedna pomisao. Ide
prema kupaonici, dugo pušta vodu da mu teče po tijelu, mijenja odjeću i sijeda za
radni stol. Ali, ne mogavši se usredotočiti na knjigu koju je otvorio, zatvara je naglo,
uz eksplozivan zvuk.
„Nešto još nisam shvatio“, govori na glas stežući glavu rukama.
Onda ustaje, jednom rukom uzima kaput, izlazi na ulicu i zaustavlja prvi taksi
koji ugleda. Malo kasnije, izlazi pred jazz-klubom u Ulici Thompson.
Dvorana je prepuna ljudi, i Thomas se smješta ravno za barom. Na sceni, neki
kvartet izvodi standarde Counta Basieja. Ni ne čekajući narudžbu, barmen, plavokosi
div stranog naglaska, stavlja pred Thomasa čašu burbona, govoreći dovoljno glasno
da nadjača glazbu.
„Kako je, gospodine Harvey?“
„Nije baš dobro, Werner.“
„Opet niste uspjeli uvesti red u svijet ideja, zar ne?“
 „Ne, ovaj put me brine nešto drugo.“
„U tom slučaju, pustit ću vas da slušate, možda u glazbi pronađete rješenje svojih
problema.“

Klavirist je upravo krenuo u prve tonove Flight of the foo birds. Odmah ga
slijede bubnjar i kontrabasist. Nekoliko taktova kasnije, glazbenici se pogledaju, u
sebi broje dobe i zajedno staju, puštajući saksofonista u solo. Još uvijek unesen u
misli, Thomas nogom udara ritam, dok s njegove desne strane netko drugi prati kvartet
lupkajući prstima po šanku. Nakon bubnjarske improvizacije, glazbenici se opet
udružuju u krešendo. Thomas otpija gutljaj burbona i promatra saksofonista. Crne
linije njegove vrpce za saksofon tvore kontrast bjelini njegove košulje. Pomišljajući
na Marcusovo oružje u držaču za rame, Thomas odjednom shvaća da ga Marcus nije
imao kad su se zadnji put vidjeli. Ali muči ga još jedno pitanje. Zašto je, pita se, išao
po faks kod kuće, na Staten Island, kad se navodno vraćao iz sjedišta FBI-ja. Uz
posljednji akord, Thomas jednim potezom prazni čašu. Dok kvartet kroz zaglušni
pljesak počinje prve taktove Jive at five, on stavlja nekoliko novčanica na šank i
glasno govori:
„Ne, bez pomoći gospodara Prometejevog kruga neću pronaći rješenje. Ali kako
doći do njega?“
Dok on još razmišlja o tome, zrcalo nad šankom šalje mu odraz čovjeka koji za
stolom sjedi sam. Ne drži se kao netko tko je došao slušati jazz... Postoje samo dva
objašnjenja, misli Thomas dok ustaje i kreće prema izlazu, ne sviđa mu se kako svira
kvartet ili ga šalje Prometejev krug. U svakom slučaju, to ću ubrzo doznati.
Vani, Thomas načas zastaje, duboko udiše svjež zrak i konačno kreće Ulicom
Thompson. Nakon nekoliko koraka, usporava i naglo se okreće za 180. Čovjek kojeg
je vidio u klubu je tu, na nekoliko metara. Ne djeluje iznenađeno. Bez oklijevanja,
Thomas mu se obraća:
„Želim razgovarati s vašim šefom.“
Čovjek, vrlo miran, šuti i bira broj na svome mobilnom telefonu, udaljujući se
nekoliko metara. Ni minutu kasnije, vraća se i pruža mu mobitel.
„Htjeli ste razgovarati sa mnom, gospodine Harvey?“
„Htio bih vam reći da je specijalni agent Calleron otišao istraživati u Europu.“
„To vam je on rekao?“
„Da, prije samo nekoliko sati. Zašto se čudite?“
 „Znate da Prometejev krug ima agente posvuda. I u njujorškom sveučilištu, i u
uredima FBI-ja. I znamo da Marcus Calleron već dva dana ne radi za FBI.“
„Što se dogodilo?“
„Kad su ga šefovi htjeli prebaciti na neki novi slučaj, odbio je napustiti istragu
koju je vodio. Iste večeri je predao ostavku.“
Thomas Harvey dugo šuti. Onda, govoreći više za sebe, kaže:
„Trebao sam se toga prije dosjetiti. Marcus je bio previše nadaren student da bi
se odrekao svega. Kad god mi je govorio da je napustio potragu za znanjem, ja sam
mu vjerovao. Ali bio sam glup. Jasno da je lagao... Ako je Marcus krenuo u Firencu,
to je zato što misli da će tamo pronaći ključ za ms 408. Zacijelo je odlučio pročitati
prijevod rukopisa.“
„Što ste to rekli? Kod je u Firenci?“
„Mogao bi biti kod Bartolomea della Rocce.“
„On nam je već dugo sumnjiv, ali nismo imali nikakvih dokaza o njegovoj
krivnji.“
„No sad je samo važno spasiti Marcusa. Valjda još nije prekasno. Moram
smjesta na aerodrom.“
„Čekajte, ja ću vam pomoći. Ako govorite istinu, i ja moram tamo. Kao što sam
vam rekao, naši ljudi su posvuda, i neće biti problem dobiti dvije karte za Firencu.
Sastat ćemo se na aerodromu. Kad dođete, ja ću vas pronaći. O svemu ćemo
porazgovarati u avionu.“
 20

Boeing tek što je dosegnuo letnu visinu. U redu 28, putnici na sjedalima B i C
razgovaraju.
„Nitko izvan Prometejeva kruga ne zna tko sam ja. Danas sam učinio iznimku jer
mislim da ste u pravu. Nakon dvjesto godina, ključ koda će nam se možda vratiti. Za
pet sati bit ćemo u Firenci. Marcusova prednost je vrlo mala. Uostalom, tu je ime i
adresa hotela u kojem je rezervirao sobu s aerodroma. Ako uspije od Bartolomea
della Rocce dobiti prijevod rukopisa ms 408, siguran sam da će otići ravno tamo.“
„Vi ništa ne propuštate, zar ne?“ govori Thomas uzimajući papir koji mu pruža
susjed. „Posvuda imate ljude: kako ih regrutirate?“
„Nakon istrage koja može trajati i nekoliko godina, stupamo u kontakt s
određenim ljudima čiji profil odgovara onome što tražimo.“
„Jeste li pomišljali i na mene?“
„Da, ali niste došli u uži izbor.“
„Zašto?“
„Umirete od želje da dešifrirate kod, i to je protiv vas. Ne znamo kako biste
reagirali ako bi vam jednog dana u ruke dospio ključ koda. Mi biramo samo ljude koji
su uvjereni kako tajna rukopisa ms 408 mora ostati skrivena od čovječanstva.“
„Dobro me poznajete...“
„Poznajemo sve one koji sudjeluju na forumu i čiji bi rad mogao dovesti do
razrješenja enigme.“
„Ali nova otkrića stižu svakog dana, dakle morate stalno paziti...“
„Da, i za to možemo računati na brojne političare na najvišoj razini u određenim
državama. Političari su naši saveznici: već su odavno shvatili da im moć koju su se
godinama trudili steći ne bi ništa vrijedila ako bi ljudi kojima upravljaju izgubili
razum zbog jedne knjige.“
 „U tom slučaju, kako objašnjavate da vam Edip još uvijek bježi?“
„Slabost Prometejeva kruga leži baš u njegovoj širini. Previše je obiman,
pretežak i često prespor. Suočen s nama, pojedinac je nepredvidljiv, za njega radi
brzina i mogućnost vrlo brze reakcije na prijetnju. Obavijesti koje mi skupljamo često
dugo putuju do srca naše organizacije. Brojne informacije nam još uvijek i nedostaju.“
„Točno, ima nešto što ne znate.“
„Kako možete biti sigurni u to?“
„Među onim imenima u vašem računalu jedno nedostaje: Clara Braxton.“
„Tko je to?“
„To je stara priča. Od prije petnaest godina. Tada sam imao dvoje studenata,
Claru i Marcusa, oboje iznimno nadareni, nedvojbeno najbolji studenti koje sam
susreo u cijeloj svojoj profesorskoj karijeri. Bili su jako vezani jedno za drugo, stalno
su bili zajedno i htjeli su samo jedno: proniknuti tajne misterija koji nas okružuju.
Iracionalno, determinizam, sudbina, usud ili sloboda bili su im omiljeni predmeti
razgovora. Uvečer, nakon nastave, često su dolazili k meni. No Clara je bila krhka.
Siroče od prve godine života, provela je djetinjstvo u ustanovi u kojoj je vrlo brzo
iskazala iznimne intelektualne sposobnosti, ali nažalost i određene psihološke
poteškoće. Jednog listopadskog jutra, prodrla je u knjižnicu njujorškog sveučilišta s
oružjem u ruci i uzela sve prisutne studente kao taoce. Zatim je sve knjige bacila na
tlo, urlajući da one nude samo lažne spoznaje. Odjednom je počela nasumce pucati
oko sebe. Marcus, koji je uspio ući u prostoriju, nije ništa mogao da je zadrži. Jedva
ga je i prepoznala. A onda, bez ikakvog razloga, odbacila je oružje i bacila se kroz
prozor na četvrtom katu. Sve je bilo gotovo puno prije nego što je stigla policija. Iste
večeri, vlasti su zaključile slučaj kao demenciju, gotovo bez ikakve istrage. Kad se to
doznalo, nekoliko sličnih slučajeva potvrdilo je hipotezu i više nitko nije pokušavao
shvatiti što ju je natjeralo na takvo ponašanje.“
„Je li Clara Braxton znala za ms 408?“
„Tjedan dana prije tog suludog čina, dogovorio sam se s Marcusom i Clarom da
ćemo razgovarati o tome djelu. Marcus je zapeo na sveučilištu i nije došao, a Clari
sam dao primjerak rukopisa, otkrivši joj usput vlastite pokušaje dešifriranja. Nisam
znao da je tada vidim posljednji put. Tijekom skoro tjedan dana, zatvorila se kod kuće
i izašla je iz nje samo da ode u smrt. Gubitak Clare bio je za Marcusa užasan šok. Dan
nakon njene smrti, zauvijek je napustio studij. Mislim da se nikad nije do kraja
oporavio od te rane.“
„Mislite da je Clara Braxton mogla dešifrirati ms 408 oslanjajući se na vaš rad?“
 „Uvjeren sam u to. Dobro sam je poznavao; ništa drugo ne može objasniti njene
postupke.“
„Mislite li da je i Marcus danas došao do istog zaključka?“
„Sad sam siguran da je pogodio istinu već prije petnaest godina. Zato je i
okrenuo leđa spoznaji. Ali kad ga je slučaj postavio na čelo ove istrage, shvatio je da
nema smisla boriti se protiv sudbine koja ga i protiv volje vodi sve bliže rukopisu.“
„Kad stignemo, krenite ravno u njegov hotel, možda još ima vremena. Ja ću pak
otići ravno Bartolomeu della Rocci, da se dočepam pergamenta koji je ključ za kod.“
Thomas zatvara oči, načas se prepuštajući snu. U istom času, glas stjuardese
najavljuje snažne turbulencije uzrokovane olujama što se obrušavaju na središnju
Italiju.
 21

Marcus spušta knjigu na stol u svojoj hotelskoj sobi. Ne skrećući pogleda,

udaljuje se nekoliko koraka, pa zatim dugo nepomično stoji. Obuhvaća si lice rukama,
opet korača naprijed, odjednom se zaustavlja kao da ga drži neka nevidljiva sila, i
okreće se prozoru. Vani, Trg Santissima Annunziata udara olujna kiša.
Nevideći bulji u fontane koje bljuju višak vode po tlu. Malo dalje, iza okupane
bronce konjičkog kipa Ferdinanda de Medicija, razaznaje obrise koji su se sklonili
pod zabat bolnice Degli Innocenti. Briše izmaglicu s prozora i promatra prolaznike što
proučavaju nebo ne bi li dokučili kad će stati pljusak. S iznenađenjem pomisli da bi
rado bio sličan tim ljudima koji naprosto čekaju da kiša stane kako bi nastavili sa
svojim životima. U tom času, Marcus opet gleda knjigu na stolu i shvaća da je sam
pred sobom i izborom koji se sprema učiniti. Pljusak koji vani sve jače udara u
prozore kao da teče po njegovome tijelu.
Dobro zaštićen u taksiju koji je uzeo na aerodromu, Thomas Harvey promatra
vrtloge vode koji udaraju na Firencu. S tom kišom trebat će nam dugo da dođemo do
centra, misli dok ga obuzima zabrinutost. Vidljivost je sve manja, automobili voze
polako. A kad im jedno vozilo presiječe put, cesta je previše skliska da izbjegnu
sudar. Prigušujući psovku, vozač se sprema izaći da procijeni štetu, ali Thomas mu ne
dopušta: plaća vožnju i, zaštitivši plan na kojem je naškrabano ime hotela balonerom,
trči. Ubrzo ostaje bez daha. Lice mu je mokro i od znoja i od kiše. Odjednom ugleda
drugi taksi, podiže ruku, prilazi mu, ali auto klizne kraj njega bez stajanja. Evo još
jednog, ali može mu se samo izmaći s puta da ga ne pregazi. Odjeća mu je posve
promočena. Zaustavlja se na nekoliko sekundi da povrati dah, podiže pogled: na ploči
piše Via dei Ceretani. Opet gleda na plan i trčeći kreće u smjeru katedrale Santa
Maria del Fiore.

Marcus se sjeća prvog puta kad se suočio se enigmama postojanja. Govori si da

im je mogao zauvijek okrenuti leđa. Da je to učinio, danas ne bi bio tu, suočen s ovom
knjigom. Živio bi i umro nikad ne spoznavši razloga za to. Jedina bi mu utjeha bila što
je uspio proživjeti svoj život. Mogao je odbaciti sva ta pitanja, ne pitati se više je li
sve slučajnost ili postoji neki princip stvaranja. Mogao je zaobići te tajne ne
pokušavajući ih razriješiti, i zaboraviti da luta univerzumom bez cilja. Ali bilo je
drugačije. A sad je već prekasno.

Thomas trčećim korakom prelazi Piazzu Duomo. Ulijeće u nekog mladića, hvata
ga za rukav i, uz dug odjek grmljavine, glasno pita:
„Piazza della Santissima Annunziata?“
Odmah zatim, juri u pokazanom smjeru.

Marcus osjeća kako vrijeme teče, kao da ga drži u rukama a njegov život, sveden
na prašinu, zauvijek se rasipa. Posljednji put misli na one sitnice koje su, jedna po
jedna, sastavile tijek njegova života. Klupe njegove škole na jugu Harlema; mirisi koji
su ispunjavali kuću u koju je išao svake godine za vrijeme ljetnih praznika, u nekom
selu na sjeveru države New York; ili pitanja koja je postavljao svojoj majci, kad bi
pala noć a on podigao pogled prema zvijezdama. No dok klizi kroz mračne hodnike
prošlosti, Marcus se odjednom hvata sadašnjosti. Prilazi stolu. Spušta ruku na knjigu.

Thomas hvata vrata taksija koji je stao pred njim.

„Hotel Loggiato dei Serviti“, urla čak prije nego što je sjeo na stražnje sjedalo.
Dok auto kreće, uzalud pokušava povratiti dah. U prsima, srce mu lupa kao da će
pući. Kroz prozor vidi kako prolaze kuće i palače grada, no ne obraća pažnju. Kiša se
još pojačava i paralizira promet. Taksi je nepomičan nekoliko minuta, a njemu se čini
da prolaze stoljeća.

Popodne se bliži kraju. Polutama obuzima sobu. Konačno znati, spoznati,

ponavlja si Marcus držeći prvu stranicu između palca i kažiprsta. Oduprijet ću se
čitanju. Bit ću dovoljno jak. Uskoro ću doznati istinu, i preživjet ću. Ima jedva
dovoljno svjetlosti za čitanje. Oči mu padaju na prve riječi. Neprimjetan smiješak
pojavljuje mu se u uglu usana. Više ne postoji ništa osim onoga što otkriva. Nema više
kiše, nema oluje, nema ljudi koji čekaju kraj pljuska pod stoljetnim zabatima, nema
fontana ni brončanih kipova, nema ledene samoće u hotelskoj sobi. Postoje samo
slova, rečenice, smisao koji se polako pomalja. Samo njegov dah i zvuk papira
prekidaju tišinu.
 Prešavši nekoliko stotina metara, taksi opet mora usporiti i stati, zarobljen u
rijeci vozila. Izgubivši strpljenje, Thomas trpa vozaču u dlan nekoliko novčanica koje
nije ni prebrajao i juri pješice. Malo kasnije, konačno stiže do Piazze della Santissima
Annunziata. Baca pogled oko sebe, primjećuje obrise koji se sklanjaju ispod stupova
na trgu i, tren kasnije, ulazi u predvorje hotela Loggiato dei Serviti.
„Marcus Calleron...“ govori recepcionaru pokušavajući povratiti dah.
„Kako vam mogu pomoći?“
„Ovdje je netko tko se tako zove, zar ne?“
„Točno, vratio se u sobu prije skoro sat vremena.“
„Koja soba?“
„Broj 8.“

Marcus i dalje čita. Ne čuje udarce po vratima. Konačno, evo odgovora na moja
pitanja, misli sa smiješkom. U tom času, sve što je proživio do ovog trena čini mu se
dijelom nekog drugog života, skoro nestvarno. Spoznaja, budućnost, stvarnost, sreća,
to su još samo riječi koje gube smisao što im ga je dosad navikao davati. Marcus već
tone u dubine sebe samog. Ne čuje glas koji zahtijeva da mu otvori. Uostalom, je li to
uopće njegovo ime, ono što se čuje iza vrata? Ima li on još uvijek neko ime, identitet,
je li još uvijek dio ovoga svijeta?

„Da, gospodine, apsolutno sam siguran da je gospodin Calleron u svojoj sobi.

Pogledajte sami: nema mu ključa.“
„Ali nitko se ne javlja. Dajte mi rezervni ključ, moramo unutra. Imam razloga
bojati se da je u velikoj opasnosti.“

Recepcionar stavlja ključ u bravu sobe broj 8. Polako odguruje vrata, ostavlja ih
otvorenim i opet pita:
„Gospodine... možemo li ući?“
Ne dobivši odgovora, odlučuje se ući u sobu, a slijedi ga Thomas Harvey.
Odmah zatim, ugleda čovjeka kako sjedi za stolom.
„Vidite,“ govori hotelski službenik, „živ je. Niste trebali brinuti.“
Preko puta njih, Marcus je savršeno miran. Oči su mu posve mirne, kao i udovi.
 „Gospodine... Gospodine... Jeste li dobro?“ nastavlja recepcionar prilazeći
stolu.
„Stigli smo prekasno“, odgovara Thomas. „Gotovo je.“
„Ali kako...? Gledajte, diše... nije mrtav...“
„Ali nije više ni živ“, prekida ga Thomas koji je, prije nego što će napustiti sobu,
pokupio knjigu što je ostala na stolu.
 22

Thomas Harvey izlazi iz svoga ureda i kreće prema studijima kanala NWA kad
pred sobom ugleda obris vođe Prometejeva kruga.
„Gospodine Harvey, drago mi je što se opet vidimo. Rekonstruirali smo ono što
ste radili otkako ste stigli u Firencu pa sve do sad, ali...“
„Oprostite, nemam vremena, čekaju me...“
„... postoji jedna rupa koju nismo uspjeli popuniti. Znamo da ste otišli ravno u
hotel Loggiato dei Serviti, i tamo ste pobrali knjigu koju je Marcus pročitao, kao i
pergament s ključem za kod, a onda vas dvadesetak minuta nije bilo nigdje.“
„U krivu ste. Pergament nije bio u njegovoj sobi.“
„Znači priznajete da ste tamo pronašli prijevod rukopisa ms 408?“
„Imao sam tu knjigu u rukama, istina.“
„Što ste učinili s njom?“
„Mislim da vam ne bih trebao odgovoriti.“
„Jeste li je sakrili u Firenci?“
„To se tiče samo mene.“
„Sigurni smo da nije bila ni u vašem kovčegu ni u rukama kad ste se vraćali u
New York. Nije ni u vašem stanu. Zar ste je uništili?“
„Zacijelo...“
„Znate da ćemo na kraju doznati istinu. Stalno ćemo vas pratiti. Nijedan pokret
nam neće izbjeći. Pa zašto onda ne priznate?“
„Sami ste rekli: pojedinca je teško pratiti, brz je, nepredvidiv, neuhvatljiv. Učinit
ću što moram, a vi me nećete moći spriječiti.“
„Shvaćamo vašu želju da pročitate tu knjigu. Ali vi znate da mi nećemo napustiti
svoju misiju. Tako smo blizu cilja, moramo sakriti to djelo da bismo zaštitili ljudski
rod.“
„Vidjet ćemo kakva nam je sudbina“, odgovara Thomas odlazeći brzim
koracima.

U istom času, Chris Belton, producent Stupova mudrosti, još jednom ispituje
redatelja koji uzdiše:
„Još uvijek ništa?“
„Ne, idemo u eter za manje od deset minuta a Thomasa Harveyja još nema.
Jedino što je stiglo je neki ekspresni paket za njega.“
„Imaš li kakvu ideju?“
„Možemo uvijek reprizirati neku staru emisiju, ali naš uspjeh se zasniva na tome
što idemo uživo, i publika će se ljutiti.“
Chris Belton dlanom oštro udara stol u redateljskoj kabini, a onda načas
nepomično stoji. Baca pogled na scenu, gdje je već satima sve spremno, posljednji put
podiže pogled prema sjajnim brojkama koje očitavaju vrijeme, i konačno procijedi:
„Ako ne stigne za minutu, pokreni magnetoskop.“
U istom času, na ulazu u studio čuje se komešanje. „Evo ga!“ viče pomoćnik
producenta prema kabini. Svi na sceni vide kako voditelj prilazi. Izraz lica mu je
iscrpljen, korak spor i čini se da nekoliko dana nije spavao. Bez riječi prigovora,
redatelj baca pogled na sat i naprosto kaže:
„Prekasno je za šminku; ako su svi spremni, počinjemo za trideset sekundi.“
I, obraćajući se ovaj put Thomasu kojem je tehničar upravo pričvrstio mikrofon i
slušalicu, pita:
„Jesi li spreman?“
„Ne još, moram uzeti paket koji je trebao stići.“
„Evo ga.“
A onda, dok se Thomas upućuje prema sceni otvarajući paket, doziva ga:
„Znaš li što je to?“
„Da, ja sam si ga sam poslao iz Firence.“
„Pozor, počinjemo za petnaest sekundi...“
„Čekajte, samo još nešto: na ekranu ćete pokazati telefonski broj studija. Danas
riječ ide gledateljima.“
 Odmah zatim, redatelj pokreće muziku početne špice. U istom času, vertikalna
kamera se spušta prema voditelju koji stoji usred scene. Čim se uspostavi tišina,
napravi nekoliko koraka prema svojim gostima i pita:
„Sjećate li se pretpostavke koju sam postavio u prošloj emisiji?“
„Da,“ odgovara mladi pisac koji sjedi preko puta njega, „htjeli ste da zamislimo
postojanje nekog djela koje otkriva spoznaju.“
„Baš tako, ali danas ćemo vidjeti da nije samo pretpostavka. Ovdje kod sebe
imam posve izniman spis, knjigu koja je 1791. otisnuta u samo jednom primjerku, a
otisnuo ju je čovjek koji se nazivao Edipom. Znajte da će njen sadržaj odgovoriti na
sva pitanja koja si postavljate na ovoj sceni ili pred malim ekranima.“
„Ne, nemate pravo učiniti tako nešto!“
Čovjek koji je zaurlao ove riječi, došavši naizgled niotkuda, probija se kroz
tehničare i kreće prema voditelju.
Siguran da ima posla s nekim članom Prometejeva kruga, Thomas steže knjigu
uza sebe i viče:
„Ne dajte mu da mi priđe!“
U kabini, redatelj baca upitan pogled prema producentu koji na kontrolnom
ekranu vidi desetak ljudi koji svladavaju neznanca. Malo kasnije, zaštitari ga odvode
iz studija.
„Nastavljamo,“ naređuje Chris Belton, „i, što god se dogodilo, ne prekidajte
prijenos!“
Kad se mir konačno vratio, Thomas nastavlja:
„Pitanje koje ću danas postaviti jest ovo: trebam li pročitati ovu knjigu u eteru,
ili je trebam spaliti?“
A onda, okrećući se prema kameri, dodaje:
„Prije kraja emisije, odabrat ćete između te dvije mogućnosti. Zato vas pozivam
da počnete zvati broj koji vidite u dnu ekrana.“
Malo kasnije, redatelj na scenu prebacuje prvi poziv:
„Dobar dan, Thomas, ovdje Scott Simmons iz Baltimorea. Ja gledam Stupove
mudrosti baš zato da si ne postavljam više pitanja. Vrijeme je da konačno čujemo
odgovore koje svi čekamo. Pročitajte nam knjigu!“
„Uz rizik da to ne preživimo... Dobro, Scott, zahvaljujem, vaš glas je registriran.
Prijeđimo na sljedeći poziv.“
 „Ovdje Barbara Bridgeman iz Filadelfije. Cijena spoznaje je previsoka, uništite
to djelo bez oklijevanja.“
„Pitanje je dakle ovakvo,“ nastavlja Thomas prema kameri, „vrijedi li spoznati
istinu i izgubiti razum, ili živjeti u neznanju da bismo očuvali sreću, pa makar to bila i
iluzija? Još od pradavnih vremena, čovjek je rastrzan između ta dva puta. Treba li
prkositi bogovima ili ih slušati, treba li se uzdizati ili ostati na svome mjestu, pobuniti
se ili se pokoriti, razbiti svoje lance ili proizvoditi nove? Veliki mitovi stalno nas
vraćaju na ta suštinska pitanja. Pomislite, na primjer, na Otosa i Efialta, ona dva diva
o kojima govori Homer i koji su životom platili hrabar pokušaj da dopru do doma
bogova, penjući se na sve planine. Ista je stvar i s Ikarom. Zato što nije slušao i prišao
je preblizu suncu, nastradao je. Ali zapitajte se u kojem je trenutku čovjek doista
čovjek: dok kuca na vrata bogova riskirajući život, ili kad se zadovoljava time da od
rođenja do smrti slijedi predviđen put bez ikakve pobune? Mislite li da su ljudska
bića obdarena tolikom maštom i hrabrošću da žive samo ono što je moguće i razumno?
Ali sad prekidam jer imamo novi poziv.“
„Dobar dan, ovdje Jessica Kirrigan iz Washingtona. Recite mi, Thomas, vi još
niste izrazili svoje mišljenje. Kad biste morali odabrati, što biste odabrali?“
„Mislim da čovjek koji se želi razlikovati od životinje može prihvatiti samo
nemoguće. Tek upuštajući se iza granica ocrtanih u našim životima možemo doista
ostvariti svoju sudbinu. Ali nisam ja u pitanju. Danas se obraćam svima onima koji
već godinama prate Stupove mudrosti i gledateljima koji su nam se tek pridružili na
kanalu NWA. Svi zajedno morate donijeti odluku a ja ću je prihvatiti, kakva god bila.

Niti sat kasnije, producent emisije osobno se pojavljuje na sceni. Predstavlja se

gledateljima i predaje Thomasu poruku. Ovaj je pročita, preklopi papir, stavi ga u
džep, i nastavlja:
„Imam rezultat glasovanja. Izrazili ste se i, kao što sam obećao, držat ću se vaše
odluke. Odbivši doznati otkrića iz ovog djela, odabrali ste nastavak života, a ja
poštujem vaš izbor.“
Thomas Harvey zatim iz džepa vadi upaljač i drži knjigu nad plamenom. Malo
kasnije, u tišini promatra papir koji mu gori pod nogama, okreće glavu prema kameri
čije se crveno svjetlo upalilo s njegove lijeve strane, i govori:
„Zakazujem vam sastanak sljedećeg tjedna. Za to vrijeme, molim vas da
promislite o pitanju koje ćemo zajedno raspraviti: je li po vama moguće pobjeći
svojoj sudbini?“
Za to vrijeme, redatelj pokretnu kameru upućuje bliže plamenu, snimajući
stranice koje gore uz glazbu odjavne špice.
Nekoliko trenutaka kasnije, dok voditelj odlazi sa scene, Chris Belton mu prilazi
uz širok osmijeh.
„Bravo, Thomas, ovo je sjajan uspjeh! Gledanost je dosegla novi rekord. Više od
petnaest milijuna ljudi. Ali mogu li postaviti jedno pitanje?“
„Samo naprijed.“
„Kako ti je pala napamet ta ideja s knjigom?... To je sve lažno, zar ne?“
„Kad bih ti rekao istinu, vjerojatno mi ne bi povjerovao... Ali sad ću ja tebe
nešto pitati: čini li ti se da je rezultat koji smo dobili na sceni ispravan?“
„Ne, naravno, nadmoćna većina gledatelja je telefonirala i tražila da pročitaš
djelo. Ali...“
Chris Belton načas oklijeva a onda, gledajući sugovornika u oči, nastavlja:
„Dugujem ti istinu. Malo nakon što je počela emisija, direktor NWA me osobno
nazvao i zatražio da interveniram u glasovanje; htio je biti siguran da ćeš spaliti
knjigu, premda mi nije htio reći zašto. Činilo mi se da to čak nije ni njegova želja, već
naredba nekog puno moćnijeg...“
„Krug je zamalo dobio partiju,“ procijedi Thomas okrećući se na petama, „još im
samo preostaje pronaći pergament koji razotkriva ključ koda.“
„Što to govoriš?“
„Ništa, ništa, samo mislim na glas. Laku noć, Chris.“
 23

Niti sat kasnije, taksi ostavlja Thomasa na broju 65 u Ulici Bleecker, pred
vratima Bayard Buildinga. Dok ulazi u predvorje svoje zgrade, čuvar ga doziva:
„Gospodine Harvey!“
„Da?“
„Danas popodne vam je stigao neki paket. Iz inozemstva.“
Došavši u svoj stan, Thomas se baca u naslonjač i otvara paket. Unutra se nalazi
pismo i neki spis brižljivo zamotan u više slojeva stiropora i kartona. Stavivši
naočale, čita pismo.

Thomas,

Kad budete čitali ove riječi, ja vjerojatno više neću biti dio ovoga svijeta. Zato
sam vas htio upoznati sa zaključcima moje istrage. Stigavši u Firencu, otišao sam
ravno kod Bartolomea della Rocce. Lažno sam mu se predstavio ali, kad me pustio
unutra, starac me prepoznao (sjećate se da nas je pratio preko webcama na Times
Squareu). Ali već je bilo prekasno, ušao sam mu u kuću i zaključao vrata za sobom.
Della Rocca je shvatio da mi se ne može oduprijeti fizički. Ubrzo je shvatio i što
znači moje prisustvo: vjerovao sam da je on Edip i, kad bih mu pretresao kuću,
ubrzo bih pronašao dokaze krivice. Zato je smjesta prešao u napad i ponudio mi da
odemo u njegovu knjižnicu. „Sve što tražite je tamo“, rekao mi je posve mirno. Dok
sam ga ispitivao o podrijetlu najljepših knjiga koje sam ikad vidio, na jedan je stol
stavio desetak dragocjenih djela i pozvao me da ih pogledam, priznajući da ih je
1947., u dobi od dvadeset i dvije godine, sam pribavio u Napulju, u domu profesora
Tommasa d’Astrellija. U tom času, sve mi se činilo previše lakim. To spontano
priznanje moralo je nešto skrivati...
 Za to vrijeme, della Rocca je otvoreno odgovarao na sva moja pitanja.
Sumnjivac se sam opisivao kao jedini krivac, i to bez oklijevanja. Još uvijek na
oprezu, doznao sam da je neka od najljepših djela naslijedio od svoga pradjeda koji
ih je 1865. donio iz St. Petersburga. Dok sam mu pregledavao računalo, priznao je
da je on napisao e-mailove koje su dobili bivši senator Mark Waltham i Howard A.
Durrant, predlažući im sastanak da zamijene ključ koda Rogera Bacona za nekoliko
drugih vrijednih djela. U to vrijeme, pazio je da prikrije svoje tragove. Kao i brojni
bibliofili koji sudjeluju na forumu za istraživanje ms 408, znao je da bi jednog dana
mogao doći na popis sumnjivaca. Zato je Durrantu i poslao poruku savjetujući mu
da se čuva Edipa. Već je pretpostavio da će policija pročitati poštu. Zatim, kad se u
Firenci susreo s vama, pretvarao se da je Edip kontaktirao i njega, ali osim njegove
priče, ništa drugo nije potvrđivalo taj izmišljeni sastanak.
Bartolomeo della Rocca dovršio je svoje priznanje kad sam počeo shvaćati
njegovu strategiju. Otkako sam ušao, znao je da je izgubljen i odlučio odigrati
svoju posljednju kartu: uspavati me i nagovoriti me da na licu mjesta pročitam
prijevod rukopisa ms 408. Dobro sam pogodio. Odgovorivši na moje posljednje
pitanje, uzeo je jednu knjigu i pružio mi je, otvorivši je na prvoj strani. Bila je
tiskana prema modelu prvih poliglotskih biblija. Svaka je stranica podijeljena na
dva stupca, tako da čitatelj ima izbor između različitih jezika. Da bi me nagovorio
da pogledam stranice, Della Rocca mi je objasnio da je u prvom stupcu tekst na
latinskom, u drugom na talijanskom, materinjem jeziku njegove obitelji, u trećem na
francuskom, koji je u vrijeme tiskanja bio najrašireniji među europskim
znanstvenicima, a u četvrtom na engleskom, jeziku na kojem se izražavao Roger
Bacon. Della Rocca je pretpostavljao da sam došao zbog te knjige. Očekivao je
samo jedno: da se bacim na čitanje djela koje me progoni već godinama.
Kad sam po prvi put imao te stranice u rukama, sjetio sam se da ih je Clara
dešifrirala prije mene. Nisam mogao ne misliti na nju. Della Rocca me promatrao u
tišini. Znao je da će, ako mi pogled padne na prve redove, ja biti izgubljen a on
spašen. Više me ništa nije držalo na životu.
Mogao sam se predati svakog časa. Dok sam razmišljao ne bih li pročitao prve
riječi, vratilo mi se sjećanje na lice Marka Walthama. I znao sam da je čovjek
preko puta mene odgovoran za to. Zatvorio sam knjigu.
Budući da više nisam u FBI-ju i nemam autoritet za uhićenje, svezao sam della
Roccu za vrata njegove knjižnice i prije odlaska nazvao talijansku policiju,
ostavljajući na stolu svoj dosje o slučaju. No, odlazeći, zadržao sam prijevod ms
408, koji sad nosim u hotel. Originalni pergament Rogera Bacona koji otkriva ključ
koda je u ovoj omotnici. Vi ćete odlučiti što čete s njim: vratiti ga Prometejevom
krugu ili ga iskoristiti da konačno i sami dešifrirate ms 408.

Marcus Calleron
 Epilog

Pročitavši pismo, Thomas je uzeo pergament koji je oprezno izvadio iz zaštite.

Onda ga spusti na niski stolić pred sobom. Dakle, došao je trenutak izbora, govori si
on, vratiti pergament ili ga iskoristiti da konačno spoznam Istinu, bez obzira na
posljedice. Jesam li došao do kraja svoga postojanja, ili moram nastaviti živjeti kao
uvijek, ne znajući odgovore skrivene u rukopisu ms 408 ?
I tako prolazi noć, a on ne donosi odluku. Kad prvi zraci zore prodru kroz zastore
njegova stana, konačno ustaje. Nitko i ništa, misli, ne može promijeniti ono što se
mora dogoditi. Povijest moga života napisana je davno prije moga rođenja, i
premda ja još ne znam što ću učiniti za nekoliko minuta, svaki moj čin već je
odavno programiran negdje u univerzumu. Sudbina je već ocrtala moj put na
početku vremena. Valja mi je, dakle, slijediti do kraja.
Thomas čini nekoliko koraka i staje pred svojom knjižnicom. Zatvara oči, polako
korakne naprijed i nasumce hvata neko djelo. Otvorit ću ovu knjigu, govori si, i
spustiti prst na neku rečenicu. Ako je u njoj parni broj slova, smjesta ću dešifrirati
ms 408. Ako je broj neparan, vratit ću pergament Prometejevom krugu bez čitanja. I
vratit ću se svome životu kao da se ništa nije dogodilo.
Thomas dugo stoji nepomičan, očiju još uvijek zatvorenih, djela stisnutog u
rukama. A onda, naslijepo otvorivši knjigu, spušta kažiprst na jednu stranicu i otkriva
sljedeću rečenicu:

Čudne stvari u glavi imam što ruku mi traže,

I obavit se moraju prije no što se istraže.6

Nakon što je polako prebrojao slova od kojih se rečenica sastoji, zatvara knjigu.
A onda, u skromnom svjetlu dana koji se diže, sam, suočen sa sobom, dopušta si čudan
mali osmijeh.
Chita(m) team
 Pogovor

Tek krajem drugog tisućljeća počela se rasvjetljivati tajna koja se dugo

nadnosila na rukopis s oznakom ms 408 koji se čuva u knjižnici sveučilišta Yale 7.
Nakon što je s one strane Atlantika izašlo nekoliko knjiga koje otkrivaju postojanje
toga tajnovitog djela, američki su se mediji vrlo brzo dohvatili te teme, budeći tako
znatiželju publike. Prvo je Fox Family Channel 14. srpnja 2000. predstavio knjigu i
stoljetne pokušaje njenog dešifriranja kao jednu od najvećih zagonetki povijesti.
Sljedećeg mjeseca, časopis USA Today posvetio je toj temi jedan članak. Te iste
godine, misterij je pokucao i na vrata Europe. U Francuskoj, dnevnik Le Monde je u
izdanju od 20. prosinca 2000. govorio o stranicama kaligrafski ispunjenog veluma,
nepoznatog jezika i pisma. Zatim je došao red na prestižan engleski znanstveni časopis
Nature koji je, u prosincu 2003., govorio o rukopisu ms 408, „najtajnovitijoj knjizi na
svijetu“, preuzevši tako naslov djela Roberta S. Brumbaugha objavljenog u
Sjedinjenim Američkim Državama: The World’s Most Mysterious Manuscript. No
premda rukopis još odolijeva pokušajima dešifriranja iz svih krajeva svijeta, kojima
se bave amateri i čitavi istraživački programi, danas bar poznajemo neke dijelove
njegove povijesti.
Pripisana engleskom znanstveniku, filozofu i teologu iz XIII. stoljeća,
franjevačkom fratru Rogeru Baconu, knjiga je nestala na tri stoljeća da bi se ponovno
pojavila u Pragu, na dvoru cara Svetog Rimskog Carstva Rudolfa II. (1552.-1612.)
koji je nekome platio šesto zlatnih dukata, što je u to doba bila kolosalna svota, da bi
došao do rukopisa.
Po carevoj smrti – a umro je ne uspjevši proniknuti u tajnu toga djela – knjiga
prelazi u ruke Marcija de Kronlanda, rektora praškog sveučilišta, koji je potkraj
života povjerava Athanasiusu Kircheru, svećeniku specijaliziranom za proučavanje
šifara, koji će također doživjeti neuspjeh u svojim pokušajima dešifriranja.
Nakon što ponovno nestane na tri stoljeća, ms 408 opet se pojavljuje iz sjene tek
1912., kad ga Wilfried Voynich, trgovac antiknim knjigama, otkriva u knjižnici Ville
Mondragone, jezuitske škole blizu Rima, kupuje ga u tajnosti i odnosi u Sjedinjene
Američke Države8. Kopije rukopisa predaje brojnim stručnjacima koji, premda ga ne
uspijevaju dešifrirati, potvrđuju da se radi o djelu Rogera Bacona. Konačno, 1961.,
djelo, procijenjeno na više od 150 000 dolara, kupuje H. R Kraus, bogati njujorški
sakupljač, koji će ga 1969. ostaviti knjižnici rijetkih knjiga na sveučilištu Yale.
Do današnjeg dana, pokušaji dešifriranja rukopisa ms 408 sve su brojniji, i
pojavljuju se na najvećim svjetskim sveučilištima9. Istovremeno, na starom kontinentu
kao i u SAD-u, pokrenuti su brojni programi. Među najvažnijima, tu je europski
program EVMT (Electronic Voynich Manuscript Transcription). Glavni je napredak
postignut s pojavom Interneta. Tako se povjesničari, matematičari, statističari i
kriptolozi još od 1991. udružuju u forum za rasprave, uspoređujući svoja saznanja i
formulirajući pretpostavke za dešifriranje10.
Otkrivši taj forum, i ja sam se udubio u tajnu rukopisa ms 408, kao i u djelo
Rogera Bacona. Tada još nisam znao da će mi tisuće stranica koje ću konzultirati
priređivati iznenađenje za iznenađenjem. Sve je počelo čitanjem vrlo starog izdanja
djela Rogera Bacona O zadivljujućoj moći umijeća i prirode, koje sam otkrio u
dubinama knjižnice u gradu Aix-en-Provence 11. Malena knjiga imala je onaj
jedinstven miris papira načetog vlagom koji je dio šarma starih knjiga. Dok sam
okretao stranice, pitajući se koliko je čitatelja tijekom prošlih stoljeća u rukama
držalo te iste listove, jedan mi je ulomak privukao pozornost. Autor u njoj iznosi ni
manje ni više no svoju viziju budućnosti:
„[ ...] strojevi koji mogu pokretati najveće brodove, brže od cijelog kontingenta
veslača; a bit će dovoljan jedan pilot koji će njima upravljati [ ...] kola će dostizati
nevjerojatne brzine bez pomoći ikakve životinje [ ...] isto tako, aparati s krilima
omogućit će letenje po zraku, poput ptica [ ...] sustav zrcala i leća omogućit će ljudima
da na nebu vide više sunaca i više mjeseca.“
To mi je bilo dovoljno da pokušam doznati nešto više o tom filozofu iz XIII.
stoljeća koji je najavljivao motorne brodove, automobile, avione i teleskope stoljeća
prije Leonarda da Vincija i Galileja. Malo kasnije, otkrio sam kopiju jednog
apostolskog pisma Klementa IV., koje Rogeru Baconu naređuje da što prije izruči
svoje spise Svetoj Stolici, i to „bez obzira na naredbe bilo kakvog prelata, i bez
obzira na pravila vašeg reda koja bi se tome mogla protiviti“. Pismo na kraju
izrijekom govori: „Požurite što više možete, ali zadržite najdublju tajnost.“ Nemam
ovdje dovoljno prostora da bih reproducirao sve spise s najviših vjerskih ili
političkih instanci koje su u to doba pokušavale doći do djela ovoga autora. No kad
sam već spomenuo papu koji je u XIII. stoljeću bio vrhovni vladar zapadnoga svijeta,
moram spomenuti kako mi je bilo čudno što se šifrirani rukopis Rogera Bacona sedam
stoljeća kasnije opet našao na vrhu jedne države, ovaj put SAD-a. Doista, 26. svibnja
1944., samo nekoliko dana prije nego što će tisuće vojnika prijeći Atlantik da
razriješe Drugi svjetski rat, William F. Friedman, koji je u to doba vodio američki
Signal Intelligence Service, aktivno surađuje s Englezima iz sekcije 25 u Intelligence
Division12. No skup koji je sazvao te večeri nije imao nikakve veze sa sukobom u
svijetu. Petnaestoro sudionika koje je Friedman okupio stiglo je da bi usporedili
radove o kodiranom rukopisu koji je u SAD donio Wilfried Voynich. Trideset godina
kasnije, usred hladnoga rata, u samom srcu NSA u Washingtonu, kapetan Prescott
Currier13 izlaže rezultate svojih istraživanja vezanih za te iste stranice. Sve ide kao da
se sudbina spisa Rogera Bacona može odvijati samo u najvišim ešalonima moći. Ali
meni se postavljalo jedno drugo pitanje: kako je ms 408, nakon što je bio u rukama
jednog cara i prije nego što je postao predmetom zanimanja šefa američke
protuobavještajne službe, mogao tako nestati na nekoliko stoljeća? Tko su bili ti ljudi
koji su tako uspješno skrivali jedno tako traženo djelo? Kakva je bila povijest tih
stranica nakon što su nestale u Pragu, pa sve do ponovnog otkrića u Rimu 1912.? Ta su
me pitanja držala budnim noćima i noćima. Ni deseci e-mailova koji su mi stigli sa
svih krajeva svijeta, ni knjige koje već mjesecima natrpavaju moj radni stol nisu mi
donijeli sigurnost. Morao sam se pomiriti s očitim: cijeli jedan dio povijesti ovoga
djela još ostaje nepoznat.
Dugo sam pokušavao napisati povijesni esej o toj tajni. No previše je pitanja
ostajalo u sjeni, i studija nije mogla biti potpuna. Teško je prizvati jedan detalj
zagonetke, i na kraju svojim čitateljima priznati da za nju nemate ključ. Brzo mi se
nametnula odluka da se poslužim fikcijom koja se oslanja na stvarne činjenice,
premda i ovaj roman postavlja više pitanja nego što nudi pravih odgovora. Jer, u
svemu tome, samo je jedno sigurno: ms 408 i dalje ljubomorno čuva svoju tajnu. I
tako, u trenutku dok dovršavam pisanje ovog romana, posljednji put gledam brda spisa
nagomilana na mome radnom stolu, i ne mogu a da ne pomislim na sve one koji, u
istom ovom času, još uvijek pokušavaju dešifrirati te stranice napisane prije više od
sedamsto godina. I baš zato moram potaknuti one koji budu čitali ove redove da se i
oni okušaju, sami ili sudjelujući na intemetskom forumu. Često novi pogled koji prvi
put ugleda neki misterij pruža novo svjetlo. U svakom slučaju, radi se o izazovu koji
vrijedi prihvatiti. A ja sam uvjeren da je rješenje na dohvat ruke.
Napomene

[←1] „Hvalevrijedni doktor“: nadimak Rogera Bacona

[←2] Ms 408 je kod pod kojim je rukopis registriran u knjižnici za rijetke knjige na
sveučilištu Yale.

[←3] Heinrich von Kleist (1777. – 1811.)

[←4]
„Sumorna je nedjelja, zaspati ne mogu,
Dragi moj, bezbrojne su moje sjenke...“

Gloomy Sunday, originalni stihovi Laszlo Javor, prijevod na engleski Sam M. Lewis.

[←5] Prelati i braća mučili su me postom, stražarili nada mnom i nikome nisu
dopuštali da dođe k meni, bojeći se da moja djela ne dospiju u ruke kome drugome
nego samo papi i njima samima.

[←6] W. Shakespeare: Macbeth, čin III, scena IV. 168

[←7] Sve stranice rukopisa dostupne su na Internetu, na sajtu američkog sveučilišta:

http://brbl-dl.library.yale.edu/vufind/Record/3519597

[←8] Otad se Voynichevo ime često koristi da bi se označio sam rukopis: na primjer,
glavni internetski sajtovi posvećeni ovoj temi: http://www.voynich.net/ i
http://www.voynich.nu/ te japanski sajt http://www.voynich.com/

[←9] Ta istraživanja ne obuhvaćaju samo povjesničare ili kriptologe, već i sva druga
područja spoznaje. Tako je u studenom 2003. jedan profesor astrofizike s Yalea
pozvao svoje kolege da se pozabave tom temom putem astronomskog časopisa Sky
and Telescope.

[←10] Forum je dostupan preko sajta http://www.voynich.net/

[←11] Ta je knjiga posljednji dio zbirke prevedene s latinskog na starofrancuski pod
naslovom La Toison d’or (Zlatno runo). Nalazi se u Knjižnici Méjanes, u gradu Aix-
en-Provence, pod oznakom RES.D.337.

[←12] William Frederick Friedman (1891.-1969.) smatra se ocem moderne

kriptologije. Njegov se rad još uvijek koristi za upravljanje američkim vojnim i
vladinim podacima. Njegovu se biografiju može vidjeti na službenom sajtu National
Security Agency:
http://www.nsa.gov/about/cryptologic_heritage/hall_of_honor/1999/friedman.shtml

[←13] Lingvist i filolog, ostvario je karijeru kao časnik u američkoj ratnoj mornarici.