Znanstvenici demantiraju “notorne gluposti” Krešimira Mišaka

U jeku rasprave o klimatskoj krizi, koju je pokrenulo obraćanje švedske aktivistkinje Grete Thunberg
svjetskim liderima, televizijsko obraćanje Krešimira Mišaka “Meni nije vruće” postalo je viralni hit na
društvenim mrežama. Voditelj emisije Na rubu znanosti, koja unatoč prosvjedu znanstvenika nije
premještena iz znanstvenog programa javne televizije, iznio je u njemu gotovo isključivo netočnosti i
davno opovrgnute zablude o tome kako čovjekove aktivnosti nisu uzrok porasta srednje svjetske
temperature.

Iako ih opovrgava ogromna količina javno dostupne znanstvenih radova i na njima temeljenih medijskih
izvještaja, pa i Znanstveni vodič kroz skepticizam o globalnom zagrijavanju preveden na hrvatski, riječ
smo odlučili prepustiti klimatolozima. Razgovarali smo s doktorima Brankom Grisogonom s
Prirodoslovno-matematičkog fakulteta i klimatologom Državnog hidrometeorološkog zavoda Ivanom
Güttlerom, a konzultirali smo se i s klimatologinjom Lidijom Srnec iz DHMZ-a.

Zbog količine iznesenih dezinformacija i lakšeg razumijevanja podijelili smo Mišakove tvrdnje u nekoliko
tematskih cjelina.

Vodena para

“CO2 nije nikakav značajan staklenički plin. Najveći staklenički plin je u atmosferi vodena para i nje ima
300 puta više nego CO2, kojega ima 395 dijelova na milijun (ppm), a vodene pare ima 30.000 ppm.”
Grisogono: To je pogrešna tvrdnja. Točno je da je najjači staklenički plin vodena para, međutim, s
porastom CO2 u atmosferi podiže se i temperatura atmosfere. To znači da može biti u zraku i više
vodene pare, jer joj s malim porastom temperature zbog porasta CO2, poraste i ravnotežni tlak u
atmosferi. Porast temperature zraka od 1 °C dovodi do potencijalnog porasta količine vodene pare za 7
%. Drugim riječima, CO2 otvara manevarski prostor za više vodene pare u atmosferi, koja je najjači
staklenički plin. Tako počinje takozvana pozitivna sprega ili positive feedback: jedno pojačava drugo.
CO2 podiže temperaturu – dobivamo više vodene pare – dobivamo novi skok itd. Može se reći da CO2 i
ostali plinovi staklenika pojačavaju svoje međusobne efekte. U geološkoj prošlosti količina CO2 je rasla
nakon porasta srednje temperature zraka. Međutim, u aktualnim klimatskim promjenama ide obrnuto:
prvo CO2 ide gore, a iza toga raste srednja temperatura. Rezultati mjerenja koncentracije CO2 u
atmosferi te povijesne rekonstrukcije iz uzoraka leda dostupne su javno [1].

“Para apsorbira sve dijelove infracrvenog spektra, dok CO2 samo od 4,2 mikrona do 4 do 16 mikrona”.
Grisogono: Vodena para apsorbira u većem dijelu elektromagnetskog spektra već CO2. Ima i dijelova
spektra gdje se preklapaju. I to je dovoljno da ova spomenuta pozitivna sprega bude efikasna. Tamo gdje
se preklapaju, tamo se pojačavaju.

Güttler: Kako bismo razumjeli ovaj proces, važno je promatrati četiri stvari. Prvi su izvori zračenja.
Primjerice, površina Zemlje emitira zračenje u infracrvenom dijelu spektra, a s površine Sunca
dominantno dolazi zračenje u vidljivom dijelu spektra i susjednim dijelovima. Druga su svojstva zračenja,
odnosno valna duljina ili frekvencija u različitim dijelovima spektra. Treća su svojstva plinova kroz koje
ova zračenja prolaze – različiti plinovi imaju sposobnost apsorbiranja zračenja na različitim valnim
duljinama; ozon valne duljine u ultraljubičastom dijelu spektra, a vodena para, metan, CO2 itd. u
infracrvenom dijelu spektra. Četvrta je lokacija mjerenja, odnosno moramo promatrati mjerimo li
dolazno zračenje na površini Zemlje ili odlazno zračenje na vrhu atmosfere. Za razumljiv uvod u ovu
problematiku, predlažemo članak Zhong i Haigh [2] u kojem demonstrirano kako uzimanjem u obzir
glavnih plinova staklenika možemo objasniti mjerenja zračenja na vrhu atmosfere.

“Procjenjuje se da je 30.000 ppm vodene pare odgovorno za 95 posto učinka staklenika, …”

Grisogono: U principu da, ali samo kada je atmosfera u ravnotežnom stanju. Međutim, porastom
antropogenih plinova staklenika, atmosfera više nije u ravnotežnom stanju, nego se pojačavaju
spomenute pozitivne sprege.
“…CO2 je odgovoran za oko 1 posto, a oko 4 posto od tog 1 posto pripada onom što radi čovjek.”
Grisogono: Odgovoran je za više, zato što CO2 skupa s dušikovim spojevima, metanom i ostalim
plinovima staklenika primarno doprinosi porastu temperature, koja se onda više ne može jednostavno
razdvojiti na pojedine doprinose. Onda se, naime, i utjecaj vodene pare uključuje na spomenuti
nelinearan način. Nema jednostavnog zbrajanja. Dio s “4 posto čovjekovog doprinosa” je zato isto
sasvim pogrešno izračunat.

Güttler: Sažeto, bez učinka staklenika bismo imali srednju globalnu temperaturu zraka oko -18 °C, a zbog
učinka staklenika imamo 14 °C. Sam po sebi učinak staklenika je omogućio razvoj života kojeg vidimo na
Zemlji, no za našu biosferu i funkcioniranje civilizacije problem čini jačanje ovog procesa. Kao primjer
učinka staklenika koji je zbog povratnih sprega ekstremno ojačao možemo pogledati u Zemljino
susjedstvo. Planet Venera, po dimenzijama sličan Zemlji, zbog visokih količina CO2 doseže temperaturu
na površini oko 450 °C [3].

Aktivnost Sunca

“[U vrijeme pojačane aktivnosti Sunca, što se može primijetiti po većem broju pjega] sa Sunca stiže
potop elektromagnetskih čestica, koje jačaju magnetosferu oko Zemlje. Ona ne dopušta ulaz kozmičkim
zrakama i ne stvara se naoblaka. Manja aktivnost – stvara se naoblaka i ti oblaci efektom albeda,
odbijaju svjetlost i tako je [Zemlju] hladi. I to je proces koji se vrti”.
Grisogono: Kao prvo, Sunce je relativno mirno zadnjih stotinjak godina. Kad bi Sunce bilo uzrok
recentnih klimatskih promjena, zašto bi onda više rastao broj i intenzitet toplih noći, kad Sunca nema, u
odnosu na porast toplih dana, koji isto raste?

Drugo, doktorat Jaše Čalogovića s Geodetskog fakulteta [4], a obranjen na Prirodoslovno –

matematičkom fakultetu u Zagrebu prije nekoliko godina, jasno dokazuje da Sunce nije uzrok ovih
recentnih klimatskih promjena. Na osnovi statističke obrade postojećih podataka i ispravnijih izračuna
korelacije intenziteta Sunca sa stanjem atmosfere, on pokazuje da su neki prijašnji znanstvenici, a
posebice danski i američki, činili pogrešku u svojim računima i dolazili nužno do pogrešnih zaključaka.
Primjerice, fizičar Henrik Svensmark objavio je teoriju o Suncu i kozmičkim zrakama, i njegovi su svi
radovi redom pobijeni. Vladimir Paar se također pozivao na njega. S druge strane, Čalogović je objavio
doktorat u nekoliko prestižnih znanstvenih časopisa[5].
Što se tiče naoblake, Sunce u principu ima blagi utjecaj na stvaranje oblaka. Kozmičke zrake mogu
poslužiti kao jezgre kondenzacija oblačnih kapljica, međutim, atmosfera ionako ima dovoljno takvih
mikročestica za stvaranje oblačnih, kišnih i ledenih čestica. Tako da atmosfera sama po sebi formira
oblake i oborinu. Kozmičko zračenje tu može doprinijeti isključivo na sekundaran način.

Güttler: Za usporedbu, udvostručenje koncentracije CO2 s 275 ppm na 550 ppm može dovesti do
dodatnog zagrijavanja u iznos od oko 4 vata po metru kvadratnom (W/m2). Istovremeno, zračenje Sunce
bi moralo porast za oko 23 W/m2 da bismo imali isti efekt zagrijavanja od 4 W/m2. Do ovog smanjenja
dolazi zbog Zemljinog albeda i efektivnog zagrijavanja gdje se dolazno zračenja sa Sunca raspoređuje na
čitavu sferu Zemlje. Za uvod u ovu problematiku predlažemo knjigu “The Sun’s influence on climate”,
Princeton University Press.

“U 20. stoljeću je Sunce bilo u stanju pojačane aktivnosti pa je CO2 s 290 u 19. stoljeću došao na 395. “
Grisogono: Pogrešno. Sunčeva aktivnost nije posebno pojačana u 20. stoljeću. Bila je uobičajena, u
okviru standardne devijacije. Nema nikakve dokazane važne veze Sunca s globalnim zagrijavanjem u
prošlom stoljeću. To nije dokazano. Ponekad prividno visoka korelacija između podataka ne znači odmah
i nužnu dinamičku vezu.

Güttler: U nekoliko slučajeva korelacija je bila privremena na bazi kratkih mjerenja te je ta statistička
korelacija nestala kada su se uključili novi podaci.

“To je [395 ppm] još uvijek malo, jer na 220 ppm biljke prestaju obavljati fotosintezu. Mi smo blizu toj
granici, jer se efekt CO2 na staklenički učinak već skoro istopio”.
Grisogono: To je toliko besmisleno da ne znam što bih rekao. Jesmo li na 395 ili smo nešto ugasili na
220? Smiješno mi je. Što se tiče “topljenja” stakleničkog učinka CO2, to je totalno pogrešno. Prosječna
količina u atmosferi je prešla 400 i blizu je 410 ppm. I ona užurbano raste. Ove teze su totalno
irelevantne, to je reciklaža tema od prije deset godina.

Güttler: Nismo došli do tzv. saturacije CO2 učinka staklenika. Za uvod u ovaj problem predlažem
rad Zhong i Haigh o učinku staklenika i ugljičnom dioksidu. Iako CO2 apsorpcija na pojedinim valnim
duljinama može doći do saturacije (zasićenja), i dalje su aktivna područja apsorpcije oko pojedine
diskretne valne duljine te valne duljine u ostalim dijelovima spektra.

Globalno zagrijavanje je prestalo

“20. stoljeće odlikuje povećana Sunčeva aktivnost, a ona je prestala 2002. godine kada prestaje i
globalno zagrijavanje”.
Grisogono: U zadnjih 10 godina ima barem sedam koje su najtoplije otkad se provode sustavna globalna
meteorološka mjerenja. Prema tome, sasvim je krivo reći da je globalno zagrijavanje prestalo.

Güttler: Nekoliko nezavisnih procjena srednje globalne temperature zraka demantiraju ovu izjavu
[6, 7, 8], kao i znanstveni članci koji opisuju metodologiju i rezultate ove grupe istraživača. Ono što laike
može zbuniti jest kombinacija trenda i prirodne varijabilnosti. Može se dogoditi razdoblje od nekoliko
godina sporijeg rasta temperature zraka ili pojedina vrlo hladna godina, no porast srednje temperature
zraka od druge polovine 20. stoljeća je i dalje nezaustavljiv.
“[Zagrijavanje] bi i ovako i onako 2007. godine prestalo zbog Pacifičke dekadne oscilacije (PDO)… koja
svakih 30 godina mijenja smjer kretanja i diktira mikroklimu na svijetu, uz Sunce i ostale faktore… Sad
smo više od deset godina u periodu hlađenja”.

Grisogono: PDO je kvaziperiodička pojava i ne dolazi u obzir prepojednostavljeno tumačiti da ona svakih
30 godina mijenja svoj predznak i klimu u svijetu. Osim što je kvaziperiodička, ona nije predikabilna – uz
nju postoje i slične oscilacije, koje traju preko 100 godina. Naravno da se taj dio klimatologije mora
istraživati. Međutim, recentne klimatske promjene nisu direktno povezane s PDO. Ovdje moram
primijetiti i da “mikroklima u svijetu” ne postoji kao pojam.

Güttler: I druge kvaziperiodičke pojave mogu na razdoblje od nekoliko godina i desetljeće utjecati na
globalnu temperaturu, no trend zagrijavanja zbog porasta emisija i koncentracija stakleničkih plinova
dominira promjenama temperature u zadnjih pedesetak godina.

Oceani

“Oceani, kada se zagrijavaju, ispuštaju CO2; kada se hlade ga apsorbiraju. Iz toga proizlazi da je
povećanje CO2 u atmosferi posljedica zagrijavanja, a ne njegov uzrok”.
Grisogono: Opet sličan argument. Pitanje je od čega se uopće oceani zagrijavaju. Ne sami od sebe.
Zagrijavaju se od ljudske aktivnosti, to je dokazano s 99 posto pouzdanosti. Pritom mislim da ne postoji
apsolutni konsenzus u znanosti, to ne postoji. To postoji jedino u matematici, ili kada je neki proces ili
život završen. Sve prije toga je veća ili manja vjerojatnost ili rizik.

Güttler: Znamo da su izvor CO2 fosilna goriva iz nekoliko razloga. Prvo, mjerimo konzistentno smanjenje
količine kisika u atmosferi i porast CO2 [8]. Smanjenje količine kisika je nisko i ne utječe na biosferu, ali je
konzistentno s gorenjem fosilnih goriva. Drugo, promjene u omjeru količina izotopa atoma ugljika (tzv.
C12 i C13) u atmosferi je otisak gorenja fosilnih goriva i biljaka [9].
Treće, oceani su i dalje ponor tj. odljev CO2 a ne izvor, što dokazuje Global Carbon Project pokrenut
2001. i znanstveni članci na temu njihove metodologije i rezultata.

“Kad bismo duplo povećali emisije CO2, što ne možemo, jer nema dovoljno goriva s kojim bismo to mogli
napraviti, sve bi otišlo u oceane”.
Grisogono: Još jedna notorna glupost. Mi možemo poduplati CO2 u idućih 20 godina i to bi bio jako
ružan eksperiment, nepoželjan. Ne bi sve otišlo u oceane, već bi dio otišao u zemlju i u atmosferu. Dakle,
još jedan nefizikalan, pogrešan zaključak.

Güttler: Činjenica da oko 50 % emitiranog CO2 iz ljudskih aktivnosti biva apsorbirano u biosferi i
oceanima je “sreća” za civilizaciju, no nije jasno koliki je konačan kapacitet ovih sustava da uklanjaju dio
naših emisija.

Arktik

“Led na Arktiku stalno deblja, bez obzira na to što ga nekad vjetar otpuše pa sa satelita izgleda da to nije
tako”.
Grisogono: Totalno pogrešna tvrdnja. I ledolomci, i znanstveni opažački projekti, i redovita plovidba i svi
ostali izvori nedvojbeno potvrđuju da se led na Arktiku sustavno smanjuje barem zadnjih četrdesetak
godina. Barem! Očito je da čovjek ne zna kako se tretiraju satelitski podaci.

Güttler: Površina morskog leda na Arktiku se smanjuje za oko 13% po desetljeću [10]. Advekcija leda
uslijed vjetra može dodatno pojačavati ili smanjivati ovaj efekt od godine do godine, tj. od sezone do
sezone unutar pojedine godine.

Topla razdoblja u povijesti

“[Neprestano se zaboravlja na] srednjovjekovno toplo razdoblje u 10. stoljeću kada je Grenland bio
zelen, a vinogradi su rasli u Engleskoj, u grobovima su nađene sandale, populacija je bujala. Nisu
postojali strojevi koji su lučili CO2 i nije bilo nikakvo katastrofično razdoblje”.
Grisogono: Još jedna tipična tvrdnja klimatskih skeptika, omiljena i od akademika Vladimira Paara. Točno
je da su neka područja Zemlje bila toplija nego sada, nego prije 800 ili tisuću godina, što vrijedi i za
Grenland. Uvijek ćemo nalaziti lokalitete i mikroklime koje nisu u skladu sa srednjom globalnom klimom.
Upravo zato se i govori o srednjoj prizemnoj temperaturi, ali za cijelu Zemlju. Isto tako vrijedi i za oceane
i za mora. Postoje morske struje koje se još uvijek hlade. Ipak, većina morskih struja, kao i globalni
oceani i mora, se nepobitno zagrijavaju i zaprimaju ogromne količine energije. To se između ostaloga
uočava i u srednjem porastu globalne razine mora i oceana. I danas možemo pronaći na izoliranim
dijelovima Pacifika, ili južno od Grenlanda, da se događa lokalno zahlađenje, ali mi ovdje govorimo o
globalnim srednjim i najmoćnijim promjenama.

“Ovo je jedno od najhladnijih perioda što se vidi kroz mjerenja u bazi Vostok, kroz 6.000 godina slojeva
leda”.
Grisogono: Totalno pogrešno. Ruska baza Vostok ima podatke za stotine tisuća godina unatrag. I nije iz
nje iščitano da je ovo najhladniji period u zadnjih 6.000 godina. Još važnije, takve baze podataka su
irelevantne za najnovije i najsvježije klimatske promjene za zadnjih sto do 200 godina, jer još nisu
dovoljno “uknjižene” odnosno upisane u geološke zapise leda.

Može se reći da je temperatura Zemlje i količina plinova staklenika u zadnjih milijun godina bila veća
nego sada. Međutim, brzine ondašnjih promjena i spomenutih porasta su neusporedivo sporiji od ovoga
čemu svjedočimo danas. Govorimo o brzinama i ubrzanjima rastućih promjena, ne samo o iznosima. Oni
možda i nisu relevantni na vremenskim skalama od 10.000 i više godina. Ponavljam, radi se o ubrzanjima
i prenaglim promjenama koje priroda, a onda i nužno civilizacija teško podnose, jer te promjene nisu
prirodne.

Climategate i zaključci

Krešimir Mišak posebno ističe Climategate i Climategate 2.0, afere koje su prokazale znanstvenu
zajednicu, vezano uz “krivulju u obliku hokejske palice koja prikazuje pad temperature pa nagli rast u 19.
stoljeću”.
Grisogono: Mekano rečeno, znanstvenici među sobom često kratko i za javnost nedorečeno
komuniciraju. To nije dobro, ali to je stvarnost. Uostalom, tako i ja nekad komuniciram sa svojim
kolegama, jer razumijemo o čemu govorimo i koristimo skraćenice ili pregrube formulacije za javnost. To
je interna komunikacija za brže interno razumijevanje. Javne prezentacije, dakako, moraju biti ispravno
uobličene i bez grubih skraćenica.

Güttler: Klimatologija, kao i ostale znanosti, primjenjuje praksu tzv. peer review. Znanstvenici pišu
radove koji prolaze strogu recenziju u časopisima. Ovaj proces je spor i ponekad je potrebno nekoliko
godina od početka analize do objavljivanja članka. To je glavni način kako se znanost razvija, vraća na
stara pitanja ili otvara nova.

Nalazi više neovisnih istraga o curenju e-mailova iz Jedinice za proučavanje klime iz 2009., skandalu
nazvanom “Climategate”, a kojima nije utvrđena namjera falsificiranja podataka, također su objavljeni
javno [11]. O grafu zvanom “hokejaški štap” , koji pokazuje nagle uzlazne vrijednosti, ili točnije
“hokejaškoj ligi” piše Znanstveni vodič na šestoj stranici.

Mišak tvrdi da su u laž o antropogenim klimatskim promjenama “upregnuti i škola, i antikorporatisti, koji
misle da se bore za zaštitu okoliša, i politika” te da je cilj uvođenje elektronske karbonske valute,
odnosno penalizacija ugljičnog otiska građana, čime bi se posredno uveo sustav potpune kontrole na
svakim aspektom ljudskog života.

Grisogono: Što se našeg obrazovanja tiče, ono ne prati dobro klimatske promjene. Tema nije zastupljena
u kurikulu. Čak na najvišem nivou nemamo adekvatnog studija u Hrvatskoj koji pokriva recentne
klimatske promjene. Mlade generacije neće biti dovoljno spremne za buduće izazove ostanemo li gdje
smo sada. Nikakav tablet i nikakva tehnika tu ne može pomoći, nego visoko obrazovani ljudi.

Güttler: Dvije stvari bih ovdje dodao. Osim visoko obrazovnih ljudi, bit će potreban čitava nova
generacija sposobnih tehničara na poslovima izgradnje, instalacije i održavanja novih sustava za
transport, proizvodnju energije, efikasnije korištenje materijala. Također, iako danas postoji visoki nivo
razumijevanja zašto se klimatske promjene događaju, niti jedno društvo nema jasan konsenzus oko
načina ublažavanja i prilagodbe. Očekuje nas intenzivan dijalog i rješavanje velikog broja tehničkih i
socioekonomskih izazova.