UNIVERZITET CRNE GORE

FILOLOŠKI FAKULTET

ODSIJEK ZA CRNOGORSKI JEZIK I JUŽNOSLOVENSKE KNJIŽEVNOSTI

Položaj žene u „ Bihorcima“ Ćamila Sijarića

( seminarski rad iz Književnosti i kulture)

Profesor: Dr Olga Vojičić-Komatina Student: Anđela Knežević

Saradnik u nastavi: Mr Tamara Labudović Broj indeksa: 10/17

Nikšić, 21.05.2018.godine
 Kultura je gusta mreža zabrana i ograničenja koje jedno društvo mora da poštuje.
Međutim, razna društva imaju različite kulturne norme, ono što je prihvatljivo u jednom
društvu, ne mora biti u drugom. Stepen i rigidnost sprovođenja zabrana umnogome zavise i
od nivoa razvijenosti date društvene zajednice. Što je društvena zajednica nerazvijenija, to u
njoj ima više zabrana i normi i više se teži tradiciji, a sve to nas vodi patrijarhatu.

Patrijarhalno društvo je takvo društvo u kome je sve zasnovano na poštovanju

tradicije u kojoj najveću vlast ima muškarac. U romanu Bihorci predstavljena nam je jedna
ruralna seoska sredina u kojoj vladaju upravo patrijarhalni odnosi. U jednoj takvoj
patrijarhalnoj zajednici, kulturni obrazci nijesu za sve isti, zapravo postoji razlika između
pravila koja su propisana za žene i pravila koja određuju ponašanje muškaraca. Zapravo,
muškarac ima mnogo veću slobodu u ponašanju, dok je žena sputana mnogim
ograničenjima.

U patrijarhalnom društvu žena je marginalizovana, neprimjetna, a muškarac igra svaku

bitniju ulogu u društvu. Ženi je određeno da bude samo majka i domaćica, čime se veže za
prostor kuće i biva izolovana iz društvene zajednice. U romanu osim što se prikazuje
zajednica koja je patrijarhalna, članovi te zajednice pripadaju islamskom religioznom kodu
koji promoviše još rigidniji kulturni obrazac, a položaj žene je vjerskim propisima u još
nezavidnijem položaju. Kako u društvu, tako i u ovom Sijarićevom romanu žena biva
neprimjetna i centralni fabularni tok je podređen muškim likovima. Ženski likovi nijesu brojni
i dato im je manje prostora i značaja, zapravo, u romanu imamo tek dva ženska lika kojima je
posvećeno nešto više pažnje, što dovoljno govori o položaju žene u ovom planinskom,
divljem mjestu. Dva ženska lika koja se izdvajaju jesu Hatka i Đuza.

Hatka je dovotka, došla sa majkom još djevojčicom, pa majka umrla, očuh umro, a ona
ostala i rasla sa stokom. Ova njena kratka porodična biografija umnogome određuje njen
položaj. Prvo, to što je rasla izvan porodice i sa stokom uticalo je na njenu mentalnu
razvijenost, te je ona ostala maloumna. A drugo, to što nije imala porodicu, pa ni kuću,
primoralo je da se svuda „potuca” i da nigdje nema sigurnog utočišta. Dakle, socijalni status
utiče na način njenog života, ali i na to kako se drugi prema njoj odnose. Ljudi u Rašlju na nju
skoro da ne gledaju kao na ljudsko biće, upravo zato što je rasla sa stokom, sa govečetom je
i izjednačavaju, pa je nešto izuzetno to što ona ima ime „ I ime ima, zovu je - Hatka.“ Hatka u
romanu ima ulogu domaćice, ali ne onakvu kakvu imaju druge žene koje rade oko svoje kuće
i svoga muža. Ona čisti i sređuje za drugoga, ne primajući platu, jedina naknada joj je hrana
koju će pojesti. Hatka je zapravo predstavljena veoma jednostrano, sa jednom osobinom
koja se izdvaja i koja u potpunosti karakteriše njen lik.

Zapravo, Hatka je postarija djevojka koja nije udata, nema muža i nema mogućnosti da
potkrijepi svoje prirodne seksualne potrebe. Naravno, u patrijarhalnom društvu djevojka
treba da bude moralna, poštena i čedna, takva treba da ode svome mužu kada se jednom
uda. Nezamislivo je da žena ima seksualne odnose sa muškarcem sa kojim nije u braku, o
intimnim potrebama i strastima žene se nije mislilo. Hatka se po svojim potrebama ne
izdvaja od drugih žena, ali njena nedovoljna povezanost sa kulturom i neka vrsta
animalizacije, ne dozvoljavaju joj da te svoje strasti prikrije i kontroliše.

Hatka želi da bude dio tradicije i da poštuje tradicionalne običaje, ona o udaji razmišlja
upravo na takav način. Pa tako u sceni na tavanu gdje se ona nalazi za Derdemezom, ona
kaže:

„ Nemoj mi ništa učiniti, živ ti bio, nemoj meni siroti ja sam poštena, netaknuta od
muške ruke, nemoj. Ne diraj mi u moje poštenje... To su meni i krave i ovce. Kurjače. Čuvam
se ja bre za svojega muža, ti to ne znaš. Što je njegovo niko nek ne dira. Sjutra će on: „Hoću
da vidim kakva si mi bila.“ I neka vidi – bila sam poštena. Drugo mu dobro ne donosim. Jadna
li ja. A eto de... poigraj se malo kad smo sami, da ti ne ostane na mene žao...“

Dakle, Hatka je svjesna šta se od nje očekuje, ali ona nije u stanju da se kontroliše i da
poštuje norme koje kultura propisuje. Stoga, ona te norme krši i zadovoljava svoje bazične
potrebe. Takođe, vidimo da je i Hatka svjesna svog socijalnog položaja, da ona nema miraz
niti bilo kakvu materijalnu vrijednost koja bi bila od koristi njenom budućem mužu, poštenje
je jedino što ona ima, jedino zbog čega može biti vrijedna udaje. Druga osobina koja Hatku
određuje jeste upravo ogromna želja za udajom. Te dvije želje se u njoj prepliću i
sukobljavaju. Kao što vidimo, strast je ta koja u njoj preovladava, ona je nekontrolisana i
Hatka u trenutku zanosa gubi pamet, pa zaboravlja na društvene običaje. Ta njena strast nije
iskazana samo prema jednom muškarcu već prema više njih. Hatka se sastaje sa
Derdemezom na tavanu, ali osim toga ona želi Hadžiju, a prepušta se i Halimači. U njoj strast
prosto divlja i ona se ponaša krajnje nekultivisano.

S druge strane, kada je prisebna i kada razmišlja o životu i budućnosti, sve što Hatka
želi je da se uda i da bude nevjesta. Čak i kada je u trenucima strasti sa Halimačom ona se
oblači kao nevjesta i glumi da se udala. Iz svega toga vidimo da njoj treba sigurnost, da želi
konačno negdje da pripada, te joj je zato najveća želja udaja. A evo kako Hatka razmišlja o
nevjestama:

„ Ja onako... Načinih se nevjestom da vidim kako je. A bogme nijesam ja nevjesta, no

što i bila. I Hatka bježi u drugu misao: kako biti nevjesta nije baš neka sreća, i nije radost koja
vječno traje, no mjesec – dva – koliko te već drže nevjestom, pa onda, ništa, do zuluf niz
obraz, šamija nad oči, oči u skut, u opanke, u zemlju, ne gledaj nikoga niti iko tebe, suši mužu
obojke dok ne umreš. I ona se sjeća stotine žena – takav im je život: nasmiju se, zaplaču,
zapjevaju, ušute. A za čim plaču – za sobom, jer je tako suđeno ženama: kratke radosti,
kratke tuge, kratak korak do vode, do tora, do njive. I Hatki je na kraju opet žao što ne može
da bude takva žena – kao i sve: sa smijehom i plačom, sa zulufima, sa svojim vratima,
svojom strehom, i svojim teletom ispod strehe.“
 Jasno je da biti nevjesta u Rašlju nije idealna uloga, ali iako sve to zna, Hatka i dalje
silno želi da bude jedna od tih žena. Jedan od razloga tome se može naći upravo u tome da
Hatka želi da je prihvate, da bude kao sve druge, da pripada zajednici. A drugi razlog
možemo iščitati u poslednjim redcima gore navedenog odlomka, svoja vrata, svoja streha,
svoje tele, dakle radi se o svojini. Hatka želi da se udomi, da ima nešto svoje, nešto
materijalno. To potvrđuje i njena reakcija kada od Đuze dobija dukate i od sreće ne može da
spava jer mašta kako će kupiti ovce i konačno imati nešto što je stvarno njeno, radiće oko
svojih ovaca a ne tuđih. Hatki će se želja za udajom ostvariti, ali u tom braku ona neće moći
da zadovolji svoju strast. Tim brakom ona je ipak zadovoljna, za nju je bilo dosta što je žena
Hadžijina i što može da sjedne sa ženama i da priča, da se među njih umiješa i postane jedna
od njih, da popravi socijalni status i ugled.

I dok joj Hadžija pruža materijalne i socijalne koristi, strast zadovoljava sa Halimačom.
Kada otkrije da je u drugom stanju ona priželjkuje da Halimačina žena umre, a da Hadžija
ode na hadž i da se više ne vraća. Hatki će se i ova želja ispuniti, Hadžija zaista odlazi na
hadž, a na polasku svojoj ženi, do koje mu nije stalo, ostavlja upute kako da se ponaša dok
njega nema:

„ Hadžija je ponovo digao prst, gledao je tvrdo i zborio ljuto, svađalački: da treba
pošteno da se vlada kad sutra ostane sama u kući, neka dobro pazi na svoj obraz,jer je svijet
zove hadžijinicom. Sav je drhtao. Oči su mu se palile, lice gorjelo, ruke treptale. Na srce
kamen studen da turiš. Da ti je hladno. Jesi li čula? Noge da svežeš... A ne po selu i sokacima:
hu, bu, gore, dolje... Oči u zemlju... u nebo ne gledaj. Koja žena u nebo gleda, a muža nema,
zna se šta traži. Nemoj da ja mislim da ti nešto... On ne moga da kaže ono što misli. „

Dakle, Hadžija iako ne voli Hatku, sav je u vatri na pomisao da bi ga ona mogla varati i
obrukati, upravo zato što je ljudi vezuju za njegovo ime, ona je hadžijinica te treba da se
ponaša onako kako dolikuje, u skladu sa pravilima, da ne bi i njegovo ime brukala.

Preko Hatkinog lika vidimo kako se muškarci ophode prema ženama. Pa nam je tako
prezentovano zaista okrutno ophođenje prema ženi koja je u drugom stanju i to od strane
čovjeka čije unuče ona nosi. Halimača je Hatku poslao daleko od sela, da se nikad više ne
vrati, razmišljajući kako ona nema nikoga te za njom niko neće plakati. Taj gnusni čin je i
uticao da Hatka ne iznese trudnoću, ona rađa mrtvo dijete. I sam porođaj nam ukazuje na
položaj žene koja je morala to obaviti sama, na nekom pustom tamnom mjestu, skrivena od
pogleda drugih.

Drugi ženski lik koji se izdvaja u romanu Bihorci jeste Đuza. To je krupna udovica iz
Kolašina, koja zajedno sa Kolašincima prebjegava u selo Rašlje. Đuzu odlikuje velika snaga,
ona bez problema diže ogromne vreće jer posjeduje mušku fizičku snagu i sposobnost. I
Đuza, kao i Hatka, želi da se uda i da se udomi tu u Rašlju. Njeni kvaliteti za udaju jesu snaga
i bogatstvo. Ona je snažna i plećata, te bi mogla da radi u njivi i od nje bi se moglo vidjeti
mnogo koristi, a osim toga posjeduje mnogo dukata koji čine njen miraz. Dakle, vidimo da
iako nema poštenje, ima miraz, te se ipak može ponovo udati. I udaje se, kao i Hatka, baš za
Hadžiju. On je spram nje sićušan i slabašan i prema njoj ispoljava samo strah. To njoj nije
prva udaja, ona se tri puta udavala. Sada, sa starim svekrvom ona želi da nađe mirno
utočište, da se pobrine i za sebe i za njega. Đuza u kosi čuva uspomene na svoje mrtve koji
su svi u ratu poginuli. Ona je žena koja se ne boji smrti, ničega se ne boji, a to je razlog što je
Hadžija ne razumije i naziva je đavolom. Đuza je jedina žena u romanu koja ne trpi nikakvo
fizičko zlostavljanje, a to je upravo stoga što nju više karakterišu neke muške nego li ženske
osobine, ona je čovjek-žena. Njena hrabrost i snaga su jedine osobine koje su joj dodijeljene,
tako da je i ona data jednostrano. Međutim, ta jedna osobina je tako neobična, da Đuza
ostaje upamćen lik. Neobično je to što je jednoj ženi dodijeljena uloga harambaše i što ona
hrabrošću nadvladava sve muške likove u djelu.

Osim Hatke i Đuze, možemo izdvojiti lik stare Raške, Halimačine žene. Ona nam ostaje
u sjećanju po strašnoj sceni fizičkog zlostavljanja koje preživljava. Odnos Halimače prema
njoj je brutalan, a to vidimo iz sljedećeg odlomka:

„ Halimača je sprva zvao: robe, dok je bila mlada, a poslije grobe- kad je ostarila. On je
nikad nije volio, ali je uvijek cijenio, jer je imala jednu osobinu koja se njemu mnogo sviđala:
nije plakala kad je tuče. A on je tukao na poseban način: kaže joj da sjedne na sred sobe – i
ona sjedne, okrene mu leđa, šuti, čeka. On onda sjedne s njene gornje strane, mirno, bez
galame, i tucka je nogama u krsta, sad jednom, sad drugom, naizmjenice, sprva polako, pa
sve jače, kao valjalica kad valja sukno. Kad je sa sred sobe dogura do vrata, oni onda ustanu
oboje, sjednu opet tu gdje su bili, i on je iznova udara nogama: tup, tup, pa se izmakne da se
odmori. Ona tada šuti po dva, tri dana, a kad prozbori pominje braću: nije ona crn kamen u
gori, no braću ima, otići će ona svojoj braći, a kući se ovoj temelj izvrnuo, ređa u sebi i
gunduri, prebire stvari i sprema se. Jednom je i konja osedlala, ali su joj sakrili uzdu, a ona
bez uzde nije htjela, a kad je najzad našla uzdu, neko joj je sakrio sedlo, i tako je uvijek tražila
nešto i nikad braći nije otišla.“

Možemo samo da zamislimo kakav je to brak u kome muž jedino što voli kod žene
jeste njena osobina da ne plače kada je on krvnički tuče. A njeno ponašanje opet dosta
govori o položaju žene koja je morala sve da trpi jer nije imala izbora. Iako Raška pominje
braću i odlazak njima, patrijarhalna zajednica je takva da ona ne bi mogla ni da pomišlja da
se stvarno vrati u rod i da obruka familiju. Dok je bila „rob“ svašta je istrpjela i sada kao
„grob“ može da miruje, više je niko ne dira, sada kada je ona stara imaju nevjeste za
maltretiranje. Nažalost, vidimo da u romanesknoj zbilji Raška nije usamljen primjer
maltretirane žene. Priča o fizičkom zlostavljanju žena je uvržena kroz cijelu fabulu. To vidimo
i kada žena koja dolazi u posjetu Hadžiji pita Hatku da li je on bije, kao da je to sasvim
normalno.

Čak ni odnos vlasti prema ženama nije ništa bolji. Kaplar, predstavnik vlasti, lice koje
zagovara izlazak iz tog tradicionalnog i teži modernom emanicipovanom životu. Međutim,
kada su žene u pitanju ta njegova modernost zagovara poligamiju. On ima dvije žene, jednu
mladu i jednu stariju. One su prikazane kao da su mu služavke koje se pojavljuju pred njega
kada on zazvoni zvoncem. One nemaju pravo da govore i da izražavaju svoje mišljenje, već
samo rade onako kako ih je on naučio da se treba ponašati u visokom društvu. Međutim,
Kaplar se nimalo ne razlikuje od ostalih seljaka koji koriste svaku priliku da biju ženu i da se
na njoj iskale. Sav red koji vlada u njegovoj kući on je nogama uredio „ sve kaplarskim
čizmama u leđa“. I kada zavodi red u ime zakona, drugačije metode koristi za žene. Pa tako
kada ispituje Hatku, on je muči, skida golu i uvrće joj ruke, a sa muškarcima tako ne smije.
Bez obzira na ovakvo ponašanje, on se smatra civilizovanim i sve žene poštuje, te ih zove
gospođama. I pored sve težnje jednog muškarca da prihvati neka modernija strujanja, on je
tako vaspitan i duboko u njemu su tradicionalni kulturni kodeksi koji se ne mogu iskorijeniti.

Dakle, vidimo da se iza centralne priče krije jedan ženski kolektiv. To su žene koje kao
djevojke gledaju u graške da vide za koga će se udati, a noću krijući stežu svoja prsa misleći o
nekom mladiću, ali svoje želje dobro sputavaju. Svaka djevojka mašta o udaji, i veoma
mlade se udaju i poštene odlaze svom mužu. Tamo, u novoj kući, neko vrijeme ih poštuju
kao nevjeste, a zatim gube na značaju. Rade sve kućne poslove, šiju, peru, suše opanke, rade
u njivi, štali, idu po vodu. Njihov korak se ne odvaja mnogo od kuće, a idu uvijek spuštene
glave i nikog ne gledaju. Kada su slavlja i praznici one ne sjede sa gostima, niti govore, već su
u kuhinji gdje mijese pite i prave halvu da kuća miriše. Još ako imaju uslova za to, one su
srećne, jer ih ima ko pohvaliti da dobro kuvaju. One sirotice koje nemaju materijalnih
sredstava, prave zeljanike i biju se sa ukućanima da djeci koji zalogaj otmu, a pod stare dane
prose i bivaju maltretirane od strane imućnih gazda. One ne izlaze na sokake i ne idu
džadom gore-dolje, već sjede kući i čekaju muža da dođe i nađe neki razlog da im „prebroji
rebra“. A one na to ćute i pozivaju se na nekakv rod i stalež, a od toga nema ništa, umrijeće
tu pod nogama tog svog domaćina. Jedino zimi kada je manje posla, one se iskupe oko vatre
pa pletu vreteno i pričaju, ogovaraju kao sve žene. Žive tako, smjerno i skrušeno ne puštajući
glasa, a selom se opet čuje priča kako su se žene mnogo opoganile i neko šapće kako sve zlo
dolazi od žena.