Imam Kevseri iz pera velikog uitelja Muhameda Ebu Zehre1

Ima vie od godinu dana od kako je islam izgubio jednog od svojih imama, ( Muhamed Zahid
el Kevseri preselio u mjesecu Zul Ka'detu 1371. odnosno Augustu 1952 g. ) onih koji su
svojim ivotom pokazali da se moe uzdii od svih mizerija i niskih stvari to ih ivot nosi.
Uenjaka koji su se svojim biem posvetili znanju kao to se vjernik posveti Allahu. To je
stoga to su ovi ljudi znali da je znanje ibadet kojim ovjek trai Boje zadovoljstvo, a ne
zadovoljstvo bilo koga od ljudi. Znanje kojim se nije htjelo nadmeno zemljom kroiti niti
smutnja sijati. Znanje kojim se nije htjelo uzdizati zbog ugleda koji se moe postii. Znanje
kojim se nije htjelo zadobiti neko dobro ovoga svijeta. Znanje sa kojim se htjelo samo pomoi
istina i zadovoljiti el Haqq delle delaluhu. To je bio Imam El- Kevseri, Allah blagoslovio
mjesto na kome poiva i njime bio zadovoljan i zadovoljnim njega uinio.
Ne znam da je u godinama koje su prethodile umro neki uenjak, a da je njegovo mjesto bilo
popunjeno kao to ga je popunjavao Imam el Kevseri, jer On je ostatak selefu saliha, onih koji
nisu znanje nainili sredstvom za bogaenje niti ljestvicama da se do cilja doe. Nego je
znanje za njih znailo kraj svih ciljeva i najuzvieniji vid gledanja, jer iza vjerskog znanja
nema cilja kojem bi vjernik stremio, niti uzvisine ka kojoj bi uenjak stremio.
Allah je bio zadovoljan da se na njemu obistine Poslanikove s.a.v.a. rijei: Uenjaci su
nasljednici Bojih poslanika. Ali on nije vidio poast samo u tom nasljedstvu kako bi se time
hvalisao i nad ljudima uzdizao, nego je u tom nasljedstvu vidio dihad kojim je trebalo
obznaniti islam i pojasniti njegove istine a otkloniti nejasne slike koje iskrivljuju njegovu
sutinu, da bi ga na kraju ljudima predstavio istim, blistavim, svijetlim, kakav i jeste.
Tako da ljudi streme njegovu svijetlu i bivaju upueni njegovom uputom, a to poslaniko
naslijee tjera ljude da i sami se bore kao to su se borili vjerovjesnici, i da budu strpljivi u
borbama i tekim situacijama kao to su bili strpljivi oni. I da se suoe sa inatom od strane
ljudi koje pozivaju ka istini i uputi kao to su se i sami sa njom suoavali. To poslaniko
naslijee koje se ogleda u znanju nije ast sve dok se ne uine koraci i ispune njegova prava i
spozna obaveza koju sa sobom nosi. Takav je bio Imam el Kevseri.
Ovaj asni Imam nije bio zagovornik neke nove kole, niti misionar neega to nije imalo
svoju prethodnicu. Niti je bio od onih koje danas ljudi nazivaju reformatorima, on ak ta vie
nije osjeao sklonost prema njima, on je bio sljedbenik, a ne inovator, ali uz sve to kaem: On
je bio ipak reformator u pravom smislu rijei reformator.
Jer reformatorstvo nije ono to ljudi misle da jeste, oslobaanje od sve tradicije i vraanje
prvim vremenima poslanice. Reformatorstvo je da se vjeri vrati svjeina i od nje odstrane
nedoumice. Da se ljudima predstavi istom kakva i jeste u svojoj sutini, od reformatorstva je
i da se oivi sunnet, a dokinu novotarije, a meu ljudima uspostavi stub vjere.
To je prava i istinska reforma. Imam Kevseri je upravo taj koji je oivio poslaniki sunnet i
otkrio skriveno u knjigama istorije i pojasnio metodologiju onih koji je biljee i ljudima
pojasnio u svojim poslanicama i knjigama koje je napisao Poslanikov sunnet, njegove rijei,
postupke, odobrenja.

Upravnik pravnog fakulteta i profesor erijata na univerzitetu u Kairu, preselio 1974 godine.

Zatim se pozabavio trudom ranijih uenjaka koji su sauvali sunnet i o njemu brigu dostojnu
njega poveli. Te je njihove knjige objavio u kojima je njihov rad ostao obiljeen na polju
oivljavanja sunneta i vjere. Ljudi su ga voljeli i srca koja nisu bila zaprljana neredom i
uenjaci koje nije dunjaluk obmanuo pa da zaborave ahiret, koji nisu bili u upareni sa
vlastima.
Imam El-Kevseri bio je uenjak u pravom smislu te rijei, za njega je znala ulema, ali je malo
njih bilo svjedokom njegovog dihada i borbe. Znao sam za njega mnogo godina prije nego
u se sa njim susresti, znao sam ga po njegovim pisanim djelima koja su svijetlila put, znao
sam ga po njegovim komentarima na rukopise koje je objavljivao. Tako mi Allaha nikada me
ne bi zadivio rukopis koji bi objavio koliko bi me zadivio njegov komentar na isti.
Ponekad bi rukopis koji bi priredio bio neka manja poslanica, ali bi imamovi komentari na
njega uinili od istog knjigu dostojnu itanja. Njegovo enciklopedijsko znanje, sveobuhvatna
naitanost i gledanje na stvari u irem kontekstu, jasno se oitaju na njegovim komentarima i
fusnotama za svakog ko bi i samo prvi pogled na njih baci. Uz sve to nije mu manjkalo
retorike i suptilnih aluzija na korijen problematike, postojanosti kritike i pogaanja teme tamo
gdje treba, kao i vladanja milju i rijeju. Ko ita njegove retke nikada ne bi ni pomislio da je
rije o nekome ko nije arap. ( Muhamed Zahid el Kevseri je porijeklom erkez koji je
izbjegao u Tursku i obnaao najvie vjerske funkcije u Osmanljskoj dravi, a od atentata
Ataturkovog reima se sklanja u Egipat, te Siriju povremeno o.p. ).
Od svoje pretjerane skromnosti nikada nije uz svoje ime pisao svoju titulu i funkciju koju je
obnaao u Osmanlijskoj dravi, jer Allah njime bio zadovoljan on je duboko vjerovao da
uenjak ne stjee ast iz funkcije koju obnaa nego iz znanja koje nosi. Tako neki itatelji
itajui retke koje krasi dotjerana konstrukcija, preciznost znaenja, prefinjena retorika, nisu
ni pomiljali da je njihov autor Turin, nego da je rije o istokrvnom arapu , roenom meu
arapima, odgojenim u njihovoj sredini, koji nikada nije boravio dui period izvan arapskog
podneblja.
Ali nije se za uditi, on je bio Turin porijeklom i odrastanjem i ivotom provedenim u
Istanbulu, ali je njegov nauni ivot sav bio arapski, nije itao osim na arapskom, a u njegovu
glavu nije ulo nita drugo do arapsko Muhamedansko svijetlo. Stoga njegovi tekstovi na
arapskom niim ne odaju da nije rije o arapu iz svih perspektiva i modernih naina
izraavanja koje su zadesile arapski jezik. On je birao fraze da ih pie na najiem arapskom
jeziku oko kojih nije postojao spor kod lingvista da spadaju u izvorne i knjievne arapske
izraze. to sve govori o njegovoj velikoj naitanosti kada je u pitanju poznavanje arapskog
jezika iz ugla sintakse, morfologije, semantike, retorike, a zatim pored svega on uzima iz
arapske poezije izraze i od njih formira dotjerane reenice.
Allah da mu se smiluje, bio je odlikovan takvim svojstvima koja su ga uzdigla i uinila
uzorom kakav treba biti islamski uenjak. Svojim se znanjem uzdigao nad trgovcima znanjem
i knjigama. A svijetu obznanio da je za islamskog uenjaka samo jedna domovina, zemlja
islama, i da on nije zadovoljan da bude ponien u svojoj vjeri.

Nije davao pardona onome ko bi elio islam poniziti, a pored Boga i istine nita drugo sebi za
cilj nije postavljao. Nije vjerovao da je dostojno ivjeti u zemlji gdje nije mogao govoriti
istinu. Niti u njoj uzdii rije islama, pa makar to bila i njegova domovina u kojoj je odrastao,
mladost proivio i sretne trenutke doivio. Jer uenjak ivi od duha, ne od materije, i vjenih
istina ne od dobara prolaznih. Dovoljno mu je da je kod Allaha ugledan i na ahiretu, a
dunjaluka slava i slava ljudi ovom svijetu odanih, samo je hlad koji prolazi i varka koja
nestaje.
Dubok i pronicljiv pogled na ivot ovog velikana jasno nam kazuje da je bio iskreni borac,
strpljiv na potekoama i nevoljama i stalnim preseljenjima unutar muslimanskih zemalja
prolazei kroz svakakve nevolje, nosei sa sobom znanje i spoznaju gdje god bi se nastanio.
Obiao je mnoge muslimanske zemlje, a gdje god bi zastao uenici bi se pojili sa njegova
pitkog izvora. U njima bi tada zasjaji njegov iskreni vjerniki duh koji je znanje davao istim
kakvo i jeste bez primjesa bespotrebnih polemisanja i zamotavanja. Iao bi putem istine ne
obazirui se hoe li ljudi biti njime zadovoljni ili e se srditi dok god izmeu njega i Allaha
postoji iskrena veza.
Iz njegovih se pisanih tragova vidi da takvo neto tee kroz njegovu krv, to je borba za istinu
od kada je postao sebe svjestan. Sama njegova porodica bila je porodica od vjere, psiholoki
jaka, strpljiva i od onih koji podnose u vjeri. On je iz porodice koja dolazi sa Kavkaza, gdje su
ljudi fiziki otporni, jaki, lijepo graenog tijela, snanog duha i zdrave i duboke misli.
Njegov otac je doselio u Istanbul i imao je sree da se rodi u vjernikoj porodici. Studirao je
vjerske znanosti dok u svojoj 28. godini nije stekao najvea priznanja, a onda se nastavio
znanstveno penjati sve dok nije stigao na najvee stupnjeve a jo uvijek je bio mladi. Zatim
se dogodilo iskuan ljudima koji su eljeli odvojiti vjeru od ivota, kako bi se ovaj svijet
odvijao po neemu to Allah nije objavio, a on je stao ispred njih, onako mlad, pun nade i
mladalakog zanosa. I dao je prednost svojoj vjeri nad njihovim materijalnim dobrima, i
rtvovao se da sauva ostatak islamskog ivota odriui se ivotnih udobnosti. ak ta vie
stavio se u poloaj stalne pripravnosti kako bi stekao Allahovo zadovoljstvo, umjesto
zadovoljstva ljudi, laganog ivota i podrke onih koji su Ovosvijetskim dobrima upravljali.
Jer Allahovo zadovoljstvo, svrha je imana/vjere.
Borio se protiv pokreta el ittihad koji su drali dravne funkcije onda kada su krenuli da skue
vjerske predmete i vremenski ih ogranie. Bio je svjestan da u tom skraivanju, suava se i
prostor vjere, a onda se dosjetio varke, smislio i pripremio, dok im nije namjere osujetio, te je
jo vie produio vrijeme vjerskim predmetima koje su htjeli ukinuti, kako bi uenici vjerskih
predmeta bili u stanju da ih to ire obuhvate i savladaju, naroito ne arapima koji su ove
nauke morali da savladaju na jasnom arapskom jeziku.
Njegova uloga je ovdje besprijekornog, ponositog uenjaka, koji se ne oslanja na uglednike da
bi ga uzdigli. Niti se velikanima dodvorava da bi postigao neki stepen ili doao do nekog cilja
koliko god taj cilj bio u ljudskim oima znaajan.
On, neka je Allah zadovoljan njime, gledao je da se do visokih stvari ne moe doi osim
pravim putem i ispravnom metodom, plemeniti ne moe postii plemeniti cilj osim putem
kojim e sauvati sebe ponienja. Jer do asnih stvari, moe doi samo neko asti vrijedan. A
nema asti u oslanjanju na uglednike po parametrima dunjaluka, jer onaj ko se na njih oslanja
takav ne moe kod Allaha biti ugledan.

Trudio se, neka mu je rahmet dui, radom i trudom na uzvienim ciljevima sve dok nije postao
vekil/namjesnik islamskog meihata u Turskoj. I bio je jedan od onih koji znaju obaveze to ih
poloaj nosi, stoga nije nemaran bio u obavezama kako bi zadovoljio uglednike kolika god
njihova mo i utjecaj bili. Na kraju je pristao da napusti ovaj veliki poloaj ( najvei vjerski
onog vakta o.p. ) za radi veeg dobra i da se povue sa scene na putu istine drao je boljim od
sluenja ne istini.
Smijenjen je sa funkcije uprave islamskog meihata, ali je ostao kao lan vijea iste
insitutucije. Nije vidio u tome neko omalovaavanje to je smijenjen sa pozicije upravnika na
jednog od lanova vijea, sve dok je za istu stvar nalazio u sebi veliki razlog. To su velike
due kojima ne smeta radili kao upravnici ili kao podreeni. Ponos se crpi iz sutine istine, a
Allah na njega beriet sputa.
Ali uenjak koji se ne boji, koji je estiti i bogobojazan, osjea najveu kunju kada vidi svoju
dragu domovinu koja je najvei dom muslimana i centar njegova ponosa i mjesto kamo se
usmjeravaju nade muslimana, da istim tim upravlja nevjera. A zatim nad istom zemljom
zavlada onaj ko joj ne eli da bude cijenjena, a onaj ko se za vjeru dri postane poput onoga
ko se za iku dri, a zatim i sam bude izloen uznemiravanju, te ukoliko se ne skloni zatvor
mu ne gine, a izmeu njega i vjerskog znanja i poduavanja istom. On se tada nalazi pred tri
izbora: Ili da ostane zatvoren i skuen a njegovo se znanje ugasi u tminama zatvora, a to je
teka stvar za uenjaka koji je nauio da dri predavanja i upuuje, ili da se dodvorava, ulizuje
i priklanja, a to je kao duu iscijediti i vrat slomiti, ili da uini hidru jer Boja zemlja je
prostrana. Sjetio se Bojih rijei: "Zar Allahova Zemlja nije prostrana i zar se niste mogli
nekud iseliti?" ( Sura An Nisa' 97. ajet )
Uinio je hidru u Egipat, a odatle je otiao u Siriju ( am- zemlje Levanta, ovdje se misli na
Damask ), a zatim se ponovo vratio u Kairo, a zatim se vratio u Damsk po drugi put. Zatim se
na kraju konano skrasio ponovo u Kairu. I svo ovo vrijeme doke je putovao i ivio izmeu
Damaska i Kaira on je sa sobom nosio i irio svjetlo. Njegov dom koji je nastanjivao bio je
neto skromno, tek toliko da je mogao okupiti istinske uenike koji tragaju za znanjem, ne one
kolske koji trae samo diplomu. Tako su ovi uenici crpili uputu sa izvora znanja, iz knjiga
koje su tampane i iz islamskih biblioteka koje su bile rairene i duevnih potencijala
uenjaka islamom ispunjenih. On je tako ove istraivae upuivao na ove knjige i davao im
usmjerenja, tumaio manje jasno, i dopunjavao svojim obilnim znanjem i bogatim iskustvom.
Pisac ovih redaka nije imao prilike da susretne ejha el Kevserija do prije dvije godine od
njegova preseljenja, a nae duhovno sastajanje dogodilo se mnogo godina prije toga, kada sam
jo itao ono to bi on napisao, kao i njegove margine na rukopise koje je izvodio na svijetlo
dana, te njegova autorska djela. Nisam ni pomiljao da je taj velianstveni alim gajio
simpatije prema meni koje sam ja ima prema njemu, sve dok nisam proitao njegovu knjigu
Husnu taqadi fi sireti el Imam Ebi Jusuf el Kadi ( knjiga o biografiji Ebu Jusufa el Kadija,
jednog od utemeljitelja hanefijske pravne kole ) gdje sam proitao kako me posebno
spominje po dobru u kontekstu mojih pisanja o vjerskim zaobilaznicama- el Hijel, koje se
pripisuju Jusufu el Kadiju.
Kaem vam sluao sam dosta hvala i pohvala od velikih uenjaka, ali mi nijedna hvala nije
bila dika kao to je to pohvala ovog velianstvenog ejha, jer on je orden znanja koji je
dostojan da drugima daje ordene.
Otiao sam da ga lino pronaem, ali nisam znao tano adresu stanovanja, iao sam
bulevarom zelenih kapija, te nabasao na starca koji je izgledao ugledno i dostojanstveno,

sijeda brada iz njega je odisala vrijednostima istine, a on je bio obuen u tursku ulemansku
odjeu. Oko njega su bili uenici iz Sirije, a u meni je neto govorilo da je on ejh kojeg
traim. I im se razdvojio od uenika, priao sam jednom od njih i rekao: Ko je ovaj ejh? A
on mi ree: To je ejh el-Kevseri, pourio sam da ga stignem kako bi saznao mjesto njegova
stanovanja, te sam mu se predstavio i ostao zateen eljom koja je bila kod njega za susretom
kao to je bila i kod mene. A onda sam ga posjetio u njegovoj kui i uvidio da je on neto to
je jo mnogo vee od njegovih knjiga i istraivanja i da je rije o pravom blagu koje je
nastanilo Egipat.
Ovdje elim da iznesem jednu istorijsku injenicu iz ivota ovoga ejha, a koju malo ko da
zna: a cilj mi je da se okoristi to vei broj i da uenici vjerskih znanosti budu u prilici da
uzmu sa njegova ista izvora i okoriste se iz njegova bujna vrela. Odsjek za erijatske nauke
pri vijeu pravnog fakulteta na Kairskom univerzitetu odluilo je da postavi ejha za
predavaa na odsjeku diploma iz erijatskih disciplina, na odsjeku viih strunih sprema na
ovom odsjeku fakulteta. Vijee se suglasilo sa prijedlogom nakon to su njegovi asnici
upoznati sa mjestom koje zauzima ejh u islamskim disciplinama i nakon to su dobili na
uvod njegove znanstvene radove.
Otiao sam kod ejha sa predsjedavajuim odsjeka za islamske znanosti toga vremena, ali smo
ostali iznenaeni njegovim pravdanjem i odbijanjem zbog njegove bolesti kao i bolesti
njegove ene, slabosti vida, a zatim je jo vie ustrajao na opravdanjima, te svaki put kada bi
pokuaj iznova da ga ubjedimo, on je bio uporniji u odbijanju. Kada smo izgubili nadu da ga
moemo ubjediti onda smo ga zamolili da ako nita razmisli o ponudi u ovom znanstvenom
projektu kojeg smo eljeli njime da ojaamo. Onda sam ga sam posjetio, ponovio molbu i
nastojao biti uporan, ali je on ovaj put sa mnom bio otvoren, rekao je ejh plemeniti... ovo
uistinu jeste znanstvena pozicija, ali ja ne elim da predajem osim kada sam snaan, kada
drim predavanja na nain kako to ja volim, meutim moja starost i slabo zdravlje i zdravlje
moje ene, a ona mi je jedina u ovom ivotu sve to zajedno ne daje mi energije da izvrim ovu
dunost na nain na koji sam zadovoljan.
Izaao sam sa sijela kod ejha, a u u sebi govorim: koja je samo velika dua bila zatvorena u
tom insanskom tijelu, to je dua Kevserija.
Ovaj plemeniti ovjek je iskuan ogromnim iskuenjima, pa ih je sve nadvladao, iskuan je
rastankom sa voljenima, svu djecu je izgubio jo za vrijeme ivota, smrt ih je pogaala jedno
za drugim, a sa svakim gubitkom bol, a sa svakom boli trag u dui i tuga u srcu. On je jedan
od onih koji su znanjem znali da osabure, a sve muke poprati Ja'kubovim rijeima:

Lijepi sabur, a Allah je pomaga.
Ali njegova druga u srei i tuzi ili bolje rei druga u tekom ivotu u kojem su slijedile
nevolje jedna drugu, pokuavala je da se strpi i otrpi, a on joj je bio uzor i njenim bolima lijek,
a i samom mu je bio potreban.
Otiao je svome Gospodaru strpljiv i zahvalan, slavei ga, onako kako idu siddikijjuni/oni
posebno iskreni, dobri. Allah bio njime zadovoljan i zadovoljnim ga uinio.
Muhammed Ebu Zehre

Preveo i priredio: Adnan Meanovi