Uvod

11

Uvod

Doba bijesa
Ljudi se raaju, stupaju u brak, ive i umiru sred tako mahnita
metea da pomislite kako e od svega toga izgubiti razum.
WILLIAM DEAN HOWELLS, 1907.

Jednoga bljetavog ljetnog popodneva 1985., dok sam kao tinejder

obilazio Europu, na svom sam putovanju zapeo na nekom trgu na
periferiji Rima. Autobus koji nas je trebao odvesti natrag u grad kasnio
je dvadeset minuta i nije bilo naznaka da bi se uskoro mogao pojaviti.
Pa ipak, kanjenje mi nije smetalo. Umjesto da koraam plonikom
gore-dolje, ili zovem autoprijevoznika kako bih prosvjedovao, stavio
sam slualice walkmana, legao na klupu i sluao Simona i Garfunkela
koji su pjevali o tome kako je ivot ljepi kad uspori i uiva u trenutku.
Svaka pojedinost toga prizora urezana mi je u sjeanje: dva djeaka koji
utiraju nogometnu loptu oko srednjovjekovne fontane; grane stabala
koje struu po vrhu kamenoga zida; stara udovica koja s trnice nosi
povre u mreastoj torbi.
Petnaest godina poslije, sve se promijenilo. Mjesto radnje sada je
uurbani rimski aerodrom Fiumicino, a ja sam strani dopisnik koji uri
uhvatiti let kui, u London. Umjesto da utiram kamenie i osjeam
se gala, hitam prema izlazu, u sebi proklinjui svakoga sporijeg tko
mi se isprijei na putu. Umjesto da sluam folk glazbu na jeftinom
walkmanu, preko mobitela razgovaram s urednikom koji se nalazi
tisuama kilometara daleko.
Na izlazu se prikljuujem kraju dugakoga reda u kojem se ne moe
raditi nita nego nita. Samo to ja vie nisam u stanju ne raditi nita.
Kako bih ekanje uinio produktivnijim, kako bih to vie ublaio

12

Pohvala Sporosti

dojam ekanja, poinjem listati novine. I u tom trenutku pogled mi

pada na lanak koji e me naposljetku nadahnuti da napiem knjigu o
usporavanju ivotnoga tempa.
Naslov koji me naveo da se zaustavim glasio je ovako: Jednominutne prie za laku no. Kako bi pomogli roditeljima da izau na kraj
s malianima koji trae da im se posveti mnogo vremena, nekoliko je
autora saelo klasine bajke na snimkama u trajanju od ezdeset sekunda. Hans Christian Andersen u kratkim crtama. Moj je prvi poriv bio
da viknem Eureka! U to vrijeme svake sam se noi natezao sa svojim
dvogodinjim sinom koji je volio da mu netko prie pripovijeda sporo i
uz mnogo digresija. No ja bih ga svake veeri skrenuo prema najkraim
moguim knjigama i proitao ih brzo. esto smo se prepirali. ita
prebrzo, vikao bi on. Ili, dok bih ja iao prema vratima: Proitaj
mi jo jednu priu! Dio mene osjeao bi se uasno sebino dok bih
pourivao ritual odlaska na spavanje, ali onaj drugi dio jednostavno
nije mogao odoljeti porivu da pouri do sljedee toke na dnevnom
redu veere, elektronike pote, itanja, rauna, posla, televizijskih
vijesti. Za taj dio mene, duga i polagana etnja svijetom dr. Seussa1
nije dolazila u obzir. To bi bilo presporo.
I tako su, na prvi pogled, Jednominutne prie za laku no zvuale
predobro da bi bile istinite. Izverglati est ili sedam pria i jo k tome
zavriti za manje od deset minuta kud e bolje od toga? A onda, kad
sam se ve poeo pitati koliko e vremena trebati da mi iz Amazona
stigne cijeli komplet, iskupljenje mi je dolo u obliku protupitanja:
Jesam li totalno poludio? I dok je red putnika vijugao prema zadnjoj
provjeri karata, spremio sam novine i poeo razmiljati. Cijeli se moj
ivot pretvorio u neprestanu urbu, nastojanje da u svaki sat utrpam
to je mogue vie toga. Ja sam krtac sa topericom, opsjednut time da
utedim i najmanju mrvu vremena minutu ovdje, nekoliko sekunda
ondje. I nisam jedini. Svi oko mene kolege, prijatelji, lanovi obitelji
uhvaeni su u isti vrtlog.
Godine 1982. jedan je ameriki lijenik po imenu Larry Dossey
skovao izraz vremenska bolest kako bi opisao opsesivno vjerovanje
da vrijeme izmie, da ga nema dovoljno i da moramo sve bre i bre
1 Dr. Seuss, pravim imenom Theodore Geisel, jedan je od najpoznatijih amerikih pisaca i ilustratora djejih knjiga.

Uvod

13

okretati pedale kako bismo drali korak s njime. Danas cijeli svijet
boluje od vremenske bolesti. Svi smo mi pripadnici istoga kulta brzine.
Stojei u onom redu, ekajui let kui u London, poeo sam se hvatati
u kotac s pitanjima kojima se bavi ova knjiga: Zato smo uvijek u
takvoj urbi? Koji je lijek za vremensku bolest? Je li mogue, i je li
uope poeljno, usporiti?
U ovim prvim godinama dvadeset prvog stoljea od svega i svih
se trai da budu bri. Ne tako davno, Klaus Schwab, utemeljitelj i
predsjedatelj Svjetskog gospodarskog foruma, bez uljepavanja ukratko
je opisao dananju potrebu za brzinom: Iz svijeta u kojem vei jedu
manje, prelazimo u svijet u kojem brzi jedu spore. To upozorenje
moe se primijeniti na mnogo ire podruje od darvinistikoga svijeta
trgovine. U ovo uurbano doba, kad smo svi zauzeti i u strci, u svemu
to radimo utrkujemo se s vremenom. Britanski psiholog Guy Claxton
smatra da je ubrzanje zapravo postalo naa druga priroda: Razvili smo
unutarnju psihologiju brzine, utede vremena i maksimalnog poveanja
uinkovitosti koja je svakim danom sve jaa.
Vrijeme je da ponemo prkositi toj opsesiji, jer istina je da najbri
put nije uvijek i najbolji. Evolucija funkcionira prema naelu opstanka
najjaih, a ne najbrih. Sjetite se tko je pobijedio u utrci kornjae i zeca.
Dok urimo kroz ivot, trpajui sve vie sadraja u svaki raspoloivi
sat, napreemo se do ruba sloma.
No prije nego to krenemo dalje, elim neto razjasniti: ova knjiga
nije objava rata brzini. Brzina je pomogla unijeti u na svijet neke
divne i oslobaajue promjene. Tko bi elio ivjeti bez interneta ili
mlaznih zrakoplova? Nevolja je u tome to je naa ljubav prema brzini,
naa opsesija milju da moramo initi sve vie u sve manje vremena,
otila predaleko; pretvorila se u ovisnost, u svojevrsnu idolatriju. ak
i kada nam se urba obije o glavu, i dalje se drimo evanelja brzine.
Zaostajete s poslom? Uvedite bru internetsku vezu. Nemate vremena
za onu knjigu koju su vam darovali za Boi? Nauite tehniku brzog
itanja. Dijeta ne daje rezultate? Pokuajte s liposukcijom. Prezauzeti
ste za kuhanje? Nabavite mikrovalnu penicu. Pa ipak, neke se stvari
ne mogu i ne smiju ubrzavati. One trae vrijeme; trae sporost. Kad
ubrzavate ono to ne bi trebalo ubrzavati, kada zaboravite kako usporiti,
morate za to platiti odreenu cijenu.

14

Pohvala Sporosti

Prvi argument protiv brzine odnosi se na gospodarstvo. Suvremeni

kapitalizam proizvodi golemo bogatstvo, ali pritom prodire prirodne
resurse veom brzinom nego to ih Majka Zemlja moe nadomjestiti.
Na tisue kvadratnih kilometara amazonske kine ume posijee se
svake godine, a prekomjerno je koarenje dovelo jesetru, ileanskog
lubina i mnoge druge ribe na popis ugroenih vrsta. Kapitalizam postaje
prebrz i za vlastito dobro, budui da imperativ to bre proizvodnje
ostavlja premalo vremena za nadzor kakvoe. Jedan od takvih primjera
je raunalna industrija. Posljednjih godina za proizvoae softvera
uobiajeno je da svoje proizvode plasiraju na trite prije nego to su
u potpunosti testirani. Rezultat je nestabilnost programa i epidemija
razliitih kvarova koji stoje tvrtke na milijarde dolara godinje.
A tu je i ljudska cijena turbo-kapitalizma. Danas ljudi ive kako bi
sluili ekonomiji, umjesto obrnuto. Zbog dugog radnog vremena postajemo neproduktivni, skloni pogrekama, nesretni i bolesni. Lijenike
ordinacije pretrpane su ljudima koji pate od poremeaja prouzroenih
stresom: nesanica, migrene, visoki tlak i eluane tegobe samo su neki
od njih. Trenutana kultura rada podriva i nae mentalno zdravlje.
Burnout ili sindrom izgaranja neko je bio pojava prisutna samo
u ljudi starijih od etrdeset godina, kae jedan londonski terapeut.
Danas viam mukarce i ene u tridesetim, pa ak i u dvadesetim
godinama koji su potpuno sagorjeli.
Radna etika, koja moe biti zdrava ako je umjerena, izmie nadzoru.
Uzmimo za primjer irenje odmoritisa, odbojnosti prema odlasku
na pravi godinji odmor. U Reedovoj anketi provedenoj na pet tisua
britanskih radnika, njih 60 % reklo je da nee iskoristiti cijeli godinji
odmor u 2003. Amerikanci u prosjeku ne iskoriste petinu svog plaenog
godinjeg odmora. ak ni bolest vie ne moe suvremenog zaposlenika
drati podalje od ureda: jedan od pet Amerikanaca dolazi na posao
kada bi morao biti uukan u krevetu ili na lijenikome pregledu.
Da biste stekli sliku o tome kakve posljedice moe imati ovakvo
ponaanje, ne treba traiti dalje od Japana, gdje postoji i izraz karoshi
koji znai smrt zbog pretjeranog rada. Jedan od najpoznatijih
rtava karoshija bio je Kamei Shuji, ambiciozni burzovni meetar koji
je za vrijeme procvata japanske burze u drugoj polovici osamdesetih
godina obiavao raditi devedeset sati tjedno. Njegova je tvrtka u svojim

Uvod

15

biltenima i brourama na sva usta hvalila njegovu nadljudsku izdrljivost, proglaavajui ga zlatnim standardom kojemu bi svi zaposlenici
trebali teiti. U rijetkom odmaku od japanskoga protokola, Shujija
su zamolili da poduava starije kolege umijeu prodavanja, to je na
njegova plea odjevena u elegantno poslovno odijelo stavilo dodatni
teret stresa. Kada je japanska burza 1989. godine krahirala, Shuji je
radio jo i vie kako bi popunio prazninu nastalu otputanjem radnika.
Godine 1990. iznenada je umro od sranog udara. Bilo mu je dvadeset
est godina.
Premda neki istiu Shujijevu priu kao ozbiljnu opomenu, kultura
rada dok ne krepa jo uvijek je duboko ukorijenjena u Japanu.
Godine 2001. vlada je izvjestila o rekordne 143 rtve karoshija. Kritiari meutim procjenjuju da pretjerani rad godinje odnosi na tisue
japanskih ivota.
No znatno prije nego to nastupi karoshi, izgorjela radna snaga
nanosi tetu i protu. National Safety Council procjenjuje da zbog
stresa povezanog s radnim mjestom milijuni Amerikanaca svakoga dana
izostaju s posla, to ameriko gospodarstvo stoji vie od 150 milijardi
dolara godinje. Godine 2003. bol u leima ustupila je mjesto stresu
na prvome mjestu ljestvice razloga za izostanak s posla.
Pretjerani rad je i na druge naine tetan za zdravlje. Ostavlja manje
vremena i energije za tjelesnu aktivnost i poveava vjerojatnost da
emo konzumirati previe alkohola ili posegnuti za gotovim kupovnim
jelima. Nije sluajnost to su najbri narodi ujedno i najdeblji. Treina
Amerikanaca i petina Britanaca kliniki su pretili. ak i Japan nakuplja kilograme. Anketa o prehrambenim navikama provedena 2002.
pokazala je da treina japanskih mukaraca starijih od trideset godina
ima viak kilograma.
Kako bi drali korak sa suvremenim svijetom i kako ne bi ispali
iz igre, mnogi tragaju za stimulansima jaima od kave. Meu bijelim
ovratnicima kokain je i dalje omiljeno sredstvo za dizanje, no amfetamini, poznati i pod imenom speed (brzina) ve ga sustiu. U Americi,
uporaba droga na radnome mjestu u porasla je za 70 % od 1998.
godine. Mnogi zaposlenici daju prednost kristalnom amfetaminu koji
izaziva navalu euforije i budnosti koja ih dri vei dio radnoga dana,
a poteuje korisnika neugodne brbljavosti koja je esta nuspojava

16

Pohvala Sporosti

umrkavanja kokaina. Kvaka je u tome to jai oblici speeda izazivaju

veu ovisnost nego heroin, a kad djelovanje popusti moe se javiti
depresija, nervoza i nasilno ponaanje.
Jedan od razloga zato trebamo stimulanse jest taj to mnogi od
nas ne spavaju dovoljno. Budui da ima toliko posla, a tako malo
vremena da ga obavi, prosjena Amerikanka danas spava devedeset
minuta krae nego prije stotinu godina. U junoj Europi, duhovnoj
domovini slatkoga ivota, poslijepodnevna siesta postala je rijetka
otkad je uvedeno radno vrijeme od devet do pet: samo 7 % panjolaca
jo uvijek ima vremena zadrijemati poslije ruka. Nedostatak sna moe
otetiti krvoilni i imunosni sustav, dovesti do eerne bolesti i bolesti
srca, izazvati probavne smetnje, razdraljivost i depresiju. Ako netko
spava krae od est sati, time moe naruiti motoriku koordinaciju,
govor, reekse i sposobnost prosuivanja. Iscrpljenost je igrala ulogu
u nekim od najgorih katastrofa modernoga doba, kao to su nuklearna
katastrofa u ernobilu, nasukavanje naftnog tankera Exxon Valdez,
nesrea u nuklearki Three Mile Island, curenje otrovnog plina iz
tvornice Union Carbide i ruenje svemirskoga atla Challenger.
Pospanost izaziva vie prometnih nesrea nego alkohol. Prema
nedavnoj Gallupovoj anketi, 11 % britanskih vozaa priznalo je da im
se dogaa da zaspu za volanom. Istraivanje koje je provelo Ameriko
nacionalno povjerenstvo za poremeaje spavanja (US National Comission on Sleep Disorders) proglasilo je umor odgovornim za polovicu svih
prometnih nesrea. Kad se to spoji s naom sklonou prema brzini,
rezultat je pokolj na cestama. Broj ljudi koji godinje stradaju kao
rtve prometa danas iznosi 1,3 milijuna irom svijeta, to je vie nego
dvostruko u odnosu na 1990. godinu. Iako su bolje sigurnosne norme
u razvijenim zemljama smanjile smrtnost u prometu, UN predvia da e
promet do 2020. doi na tree mjesto vodeih uzroka smrti u svijetu.
ak i sada na europskim cestama godinje u prometu smrtno strada
etrdeset milijuna ljudi, a 1,6 milijuna biva ozlijeeno.
Zbog nae nestrpljivosti ak i nae slobodno vrijeme postaje sve
opasnije. Svake godine milijuni ljudi diljem svijeta pretrpe razne vrste
sportskih ozljeda. Mnoge su prouzroene prejakim, prebrzim i preuranjenim forsiranjem tijela. Od takvih pojava nije imuna ak ni joga.
Jedna moja prijateljica nedavno je istegnula vrat pokuavajui napraviti

Uvod

17

stoj na glavi prije nego to je njezino tijelo bilo spremno za to. Drugi
prolaze jo i gore. U Bostonu je nestrpljivi uitelj slomio zdjelinu kost
jednoj svojoj uenici, prisiljavajui je da izvede pagu. Mukarcu, koji
je sada u tridesetim godinama, dio desnoga bedra trajno je umrtvljen
nakon to je svojedobno pokidao osjetilni ivac vjebajui jogu na
pomodnome teaju na Manhattanu.
Neizbjeno, ivot u urbi zna postati povran. Kada se urimo,
letimino se dotiemo povrine i ne povezujemo se istinski sa svijetom
i ljudima oko sebe. Kao to je Milan Kundera 1996. napisao u svom
kratkom romanu Polaganost: Kada se stvari odvijaju prebrzo, nitko ne
moe biti siguran ni u ta, ama ba ni u ta, pa ak ni u samog sebe.
Sve ono to nas meusobno povezuje i ini ivot vrijednim ivljenja
zajednitvo, obitelj, prijateljstvo hrani se onim ega nikada nemamo
dovoljno: vremenom. U nedavnoj anketi ICM-a, britanskog instituta za
ispitivanje javnog miljenja, polovica odraslih Britanaca rekla je da je
zbog pretrpanog dnevnog rasporeda izgubila kontakt s prijateljima.
Razmislite o tome kakvu tetu ivot sto na sat moe nanijeti
obiteljskom ivotu. U mnogim domovima, kroz koje lanovi obitelji
najee samo prolaze bez duljeg zadravanja, glavni oblik komunikacije postale su post-it, poruke zalijepljene na vrata hladnjaka. Prema
statistikama koje je objavila britanska vlada, prosjena zaposlena majka
provodi dvostruko vie vremena bavei se elektronikom potom
nego igrajui se s djecom. U Japanu roditelji danas upisuju djecu u
jaslice i vrtie koji nude 24-satni boravak. Diljem industrijaliziranoga
svijeta, djeca se vraaju iz kole u prazne domove, gdje nema nikoga
da poslua njihove prie, komu bi se potuili na nevolje i strahove ili
se pohvalili svojim uspjesima. U anketi koju je Newsweek 2000. godine
proveo meu adolescentima, njih 73 % izjavilo je da roditelji premalo
vremena provode s njima.
U toj orgiji ubrzavanja djeca moda najvie trpe. Odrastaju bre nego
ikada prije. Mnoga djeca danas su zauzeta koliko i njihovi roditelji,
nastojei uskladiti obaveze iz svojih rokovnika koji su pretrpani svim i
svaim od instrukcija do satova klavira i treninga nogometa. Nedavno
je u novinama izaao kratki strip u kojem je sve reeno: dvije djevojice ekaju kolski autobus, a svaka u ruci dri svoj rokovnik. Jedna
kae drugoj: U redu, ja u otii na balet jedan sat ranije, premjestiti

18

Pohvala Sporosti

gimnastiku i otkazati klavir ti pomakni sat violine na etvrtak i

preskoi nogomet tako emo se u srijedu, 16., poslijepodne moi
igrati od 15:15 do 15:45.
Djeca koja ive dinaminim ritmom uobiajenim za odrasle nemaju
vremena za ono to je u djetinjstvu najljepe: zabavljanje s prijateljima,
igranje bez nadzora odraslih, sanjarenje. Zbog toga trpi i njihovo
zdravlje, budui da su djeca jo manje sposobna izai na kraj s neispavanou i stresom koji se javljaju kao posljedica uurbanog, grozniavog
naina ivota. Psiholozima koji su se specijalizirali za lijeenje tjeskobe
u adolescenata ekaonice su sada pretrpane djecom, od kojih neka
imaju samo pet godina a ve pate od munina, glavobolja, nesanice, depresije i poremeaja u prehrani. U mnogim industrijaliziranim
zemljama u porastu je stopa samoubojstava meu tinejderima. to
nije ni udno s obzirom na optereenje s kojim se suoavaju u koli.
Godine 2002. sedamnaestogodinja Louise Kitching iz Lincolnshirea u
suzama je pobjegla iz uionice prije jednog testa. Ta je odlina uenica
upravo trebala pisati peti test toga dana, a izmeu njih je imala samo
desetominutne stanke.
Nastavimo li ovim tempom, kult brzine moe samo uzimati sve vie
maha. Kada se svi kreu brzo, prednost brzine se gubi, to nas prisiljava
da jo vie ubrzamo. Na kraju nam ostaje samo utrka u naoruavanju
utemeljena na brzini, a svi znamo kako utrke u naoruavanju zavravaju:
u neveseloj pat-poziciji Uzajamno osiguranog unitenja.
Mnogo toga je ve uniteno. Zaboravili smo se unaprijed veseliti
dogaajima, i zaboravili smo kako uivati kad postanu stvarnost.
Restorani izvjetavaju kako uurbani gosti sve ee plaaju raun i
naruuju taksi dok jedu desert. Mnogi navijai ranije odlaze s utakmica,
bez obzira kako rezultat bio tijesan, jednostavno zato da bi preduhitrili
prometnu guvu. A tu je i prokletstvo svatarenja. Kad netko radi
dvije stvari istodobno to se ini tako spretno, tako uinkovito, tako
moderno. Pa ipak, to esto znai raditi dvije stvari ne jako dobro.
Poput mnogih drugih, i ja itam novine dok gledam televiziju i na
kraju iz obje stvari izvuem manje.
U ovo doba prezasieno medijima, prebogato podacima, kada na
raspolaganju imamo na stotine televizijskih programa i obilje raunalnih
igara, zaboravili smo umijee besposlice, zaboravili smo kako iskljuiti

Uvod

19

pozadinsku buku i sve ono to odvlai pozornost, kako da jednostavno

provodimo vrijeme sami sa svojim mislima. Dosada sma rije jedva
da je postojala prije 150 godina suvremen je izum. Oduzmete li
nam svaki oblik stimulacije poet emo se vrpoljiti, paniariti i traiti
neto, bilo to ime bismo se zaokupili. Kada ste posljednji put vidjeli
nekoga da samo gleda kroz prozor dok se vozi vlakom? Svi su previe
zauzeti itanjem novina, igranjem videoigara, sluanjem iPoda, radom
na prijenosnom raunalu, brbljanjem u mobitel.
Umjesto da se zamislimo, ili pustimo nekoj ideji da se razvija u
pozadini naih misli, instinktivno poseemo za najbliim vanjskim
podraajem. U suvremenom izvjetavanju s ratita, dopisnici s bojnog
polja i strunjaci u studiju izbacuju instantne analize dogaaja u realnom
vremenu. esto se njihovi uvidi pokau pogrenima, ali to danas i nije
osobito vano: u zemlji brzine, kralj je onaj koji ima instant-odgovor.
Uz satelitske veze i televizijske programe koji emitiraju vijesti dvadeset
etiri sata dnevno, elektronskim medijima dominiraju oni koje je jedan
francuski sociolog nazvao le fast thinker brzorazmiljajuima osobe
koje mogu, bez suvinog razmiljanja, izbaciti spretan odgovor na bilo
koje pitanje.
Na neki nain svi smo mi danas brzorazmiljajui. Naa je nestrpljivost tako neumoljiva da ak i na trenutno zadovoljenje treba
predugo ekati, kako je duhovito primijetila glumica i spisateljica
Carrie Fisher. To dijelom objanjava kroninu frustriranost koja kipi tik
ispod povrine suvremenog naina ivota. Sve i svatko tko nam stane
na put, usporava nas, spreava nas da dobijemo tono ono to elimo
onda kad elimo, postaje neprijatelj. Tako da i najmanje kanjenje, i
najmanja odgoda, i najmanji daak sporosti moe, u inae obinih ljudi,
izazvati napadaj bijesa od kojeg iskau vene.
Anegdote tome u prilog moemo nai posvuda. U Los Angelesu,
jedan je ovjek zapoeo tunjavu zato to je kupcu prije njega trebalo
predugo da spakira svoje namirnice. U Londonu, jedna je ena izgrebla lak na automobilu koji se ispred nje ugurao na parkirno mjesto.
Direktor neke tvrtke obruio se na stjuardesu jer je njegov avion prije
slijetanja morao jo dvadeset minuta kruiti iznad aerodroma Heathrow.
elim sletjeti odmah! vikao je poput razmaena djeteta. Odmah,
odmah, odmah!

20

Pohvala Sporosti

Kombi za dostavu zaustavio se jednom zgodom ispred kue moga

susjeda, tako da su automobili iza njega morali ekati dok voza ne
iskrca stoli. Nije prola ni minuta, a poslovna ena etrdesetih godina
koja je vozila prvi od tih automobila poela je poskakivati na mjestu u
svom sjedalu, lamatati rukama i lupati glavom u volan. Kroz otvoreni
prozor zauo se duboki, grleni krik. Prizor je podsjeao na scenu iz
Istjerivaa avola. Zakljuio sam da je zacijelo dobila epileptiki napad
i pourio da joj priteknem u pomo. Ali kad sam siao do plonika,
ispostavilo se da je samo bijesna zato to je kombi zadrava. Nagnula se
kroz prozor i poela vritati, ne obraajui se nikom konkretnom: Ne
makne li taj jebeni kombi, ubit u te, majke mi! Dostavlja je samo
slegnuo ramenima, kao da hoe rei kako je sve to ve ranije vidio,
sjeo za volan i odvezao se. Zaustio sam da kaem Vriteoj eni da se
malo opusti, ali moj je glas priguila kripa njezinih guma na asfaltu.
Eto kamo vodi naa opsjednutost brzinom i utedom vremena.
U bijes na cesti, bijes u zrakoplovu, bijes u trgovini, bijes u vezi, bijes
u uredu, bijes na godinjem odmoru, bijes u teretani. Zahvaljujui
brzini, ivimo u doba bijesa.
Nakon prosvjetljenja koje su na rimskome aerodromu potaknule
prie za laku no, u London sam se vratio s misijom: istraiti kolika
je cijena brzine i kakvi su izgledi za usporavanje ivotnog tempa u
svijetu koji opsesivno eli biti to bri. Svi mi kukamo zbog pretrpanog
rasporeda, ali pokuava li itko ita uiniti u vezi s tim? Pokuava, kako
se ispostavilo. Dok ostatak svijeta i dalje bjesni, velika i sve vea manjina
donosi odluku da nee sve u ivotu raditi pritiui papuicu gasa.
Na svim zamislivim podrujima od seksa, rada i tjelesne aktivnosti
pa sve do prehrane, medicine i urbanoga dizajna ovi buntovnici
ine nezamislivo: ostavljaju prostora za sporost. A dobra je vijest da
usporavanje donosi rezultate. Unato zlogukome gunanju prodavaa
brzine, ispostavlja se da sporije esto znai bolje bolje zdravlje, bolje
obavljen posao, bolje poslovanje, bolji obiteljski ivot, bolji uinak
tjelesne aktivnosti, bolju kuhinju i bolji seks.
I nije prvi put da se o tome govori. U devetnaestom stoljeu ljudi su
se slino kao i danas opirali pritisku za ubrzanjem. Sindikati su zahtijevali vie slobodnog vremena. Gradski stanovnici, iscrpljeni stresom,
traili su utoite i ozdravljenje na selu. Slikari i pjesnici, pisci i obrtnici

Uvod

21

traili su naine da ouvaju estetiku sporosti u doba strojeva. Danas

je, meutim, reakcija protiv brzine uzela maha vie nego ikada prije.
Meu irokim masama, u kuhinjama, uredima, koncertnim dvoranama, tvornicama, teretanama, spavaim sobama, gradskim etvrtima,
umjetnikim galerijama, bolnicama, rekreacijsko-kulturnim centrima
i kolama, sve vie ljudi odbija prihvatiti diktat koji nalae da bre
uvijek mora biti i bolje. A u njihovim brojnim i razliitim izrazima
deceleracije lei zametak globalnoga pokreta Sporosti.
Ovo je trenutak za deniranje terminologije. Izrazi Brzo i Sporo u
ovoj knjizi ne opisuju samo stopu promjene to su krai izrazi za dva
naina postojanja, dvije ivotne lozoje. Brzo je zaposleno, eli sve
nadzirati, agresivno je, uurbano, analitino, pod stresom, povrno,
nestrpljivo, aktivno, vie dri do kvantitete nego do kvalitete. Sporo je
njegova suprotnost: spokojno, paljivo, prijemljivo, mirno, intuitivno,
ne uri, strpljivo je, misaono, vie dri do kvalitete nego do kvantitete.
Nastoji ostvariti istinsku i znaajnu povezanost s ljudima, kulturom,
radom, hranom ukratko, sa svime. Paradoks je u tome to Sporo ne
znai uvijek sporo. Kao to emo vidjeti, obavljanje nekog zadatka na
Spor nain esto bre donosi rezultate. Osim toga, mogue je neto
obavljati brzo, a ostati u Sporom raspoloenju. Stoljee nakon to je
Rudyard Kipling pisao o tome kako ovjek treba ostati hladne glave dok
oni oko njega svoju glavu gube, ljudi ue kako da ostanu hladnokrvni,
kako da iznutra ostanu Spori, ak i dok ure kako bi posao zavrili u
roku ili doveli djecu na vrijeme u kolu. Jedan od ciljeva ove knjige je
pokazati kako oni to ine.
Unato miljenju nekih kritiara, smisao pokreta Sporosti nije u tome
da treba sve raditi puevim korakom. Niti je to ludistiki pokuaj da se
cijeli planet povue natrag u neku predindustrijsku utopiju. Naprotiv,
taj pokret ine ljudi kao to ste vi ili ja, ljudi koji ele kvalitetnije ivjeti
u uurbanom, suvremenom svijetu. I to je razlog zato se lozoja
Sporosti moe saeti u jednu jedinu rije: ravnotea. Budite brzi kad
ima smisla da budete brzi, a budite spori kada ono to radite trai
sporost. Nastojte ivjeti u ritmu koji glazbenici zovu tempo giusto
pravom brzinom.
Jedan od vodeih zagovaratelja deceleracije je Carlo Petrini, talijanski
utemeljitelj Spore hrane, meunarodnog pokreta posveenog izrazito

22

Pohvala Sporosti

civiliziranoj zamisli da bi ono to jedemo trebalo uzgojiti, pripraviti

i konzumirati oputeno. Iako je stol za blagovanje njegovo glavno
bojite, Spora hrana je mnogo vie od izgovora za dugotrajne objede.
Manifest te skupine poziv je na oruje protiv kulta brzine u svim
njegovim oblicima: Nae stoljee, koje je zapoelo i razvilo se u znaku
industrijske civilizacije, stroj je prvo izumilo, a zatim ga prihvatilo kao
model ivljenja. Svi smo postali robovi brzine i svi smo podlegli istome
virusu: virusu Brzoga ivota, koji remeti nae navike, prodire u intimu
naega doma i prisiljava nas da jedemo Brzu hranu.
Jednoga vrueg ljetnog poslijepodneva u malom pijemontekom
gradiu po imenu Bra, glavnom stoeru Spore hrane, sastao sam se i
porazgovarao s Petrinijem. Njegov recept za ivot ima umirujue moderan prizvuk. Biti uvijek spor znai biti glup a to ni u kom sluaju
nije ono emu teimo, kae on. Biti Spor znai nadzirati ritmove
vlastita ivota. Znai da ovjek sm odluuje koliko brz mora biti u
svakoj situaciji. Ako danas elim biti brz, bit u brz; ako sutra poelim
biti spor, bit u spor. Ono za to se mi borimo jest pravo odreivanja
vlastitoga tempa.
Ta vrlo jednostavna lozoja proirila se i na mnoga druga podruja. Na radnome mjestu, milijuni ljudi zahtijevaju i ostvaruju
bolju ravnoteu izmeu poslovnog i privatnog ivota. U spavaoj
sobi, ljudi otkrivaju radosti sporog seksa kroz tantru i druge oblike
erotskoga usporavanja. Zamisao da sporije znai bolje u pozadini je
sve breg irenja razliitih tehnika vjebanja od joge do tai chija
i alternativne medicine od travarstva do homeopatije koji tijelu
pristupaju blago i holistiki. Sve je vie gradova koji preureuju svoj
urbani krajolik kako bi svoje stanovnike potaknuli da voze manje, a
pjeae vie. Zahvaljujui roditeljima koji oslobaaju svoje rasporede,
i mnoga djeca usporavaju tempo ivota.
Pokret Sporosti neizbjeno se poklapa s antiglobalizacijskim pokretom. Zagovaratelji jednog i drugog vjeruju da turbo-kapitalizam planetu
i njegovim stanovnicima nudi jednosmjernu kartu do totalnog unitenja.
Tvrde da moemo ivjeti bolje ako troimo, proizvodimo i radimo
razumnijim tempom. Aktivistima Sporosti i umjerenim antiglobalistima
zajedniko je to to ne ele sruiti kapitalistiki sustav. Umjesto toga,
ele mu dati ljudsko lice. Sam Petrini govori o humanoj globalizaciji.

Uvod

23

Ali pokret Sporosti ide mnogo dublje i dalje od puke gospodarske

reforme: ciljajui u lanog boga brzine, pogaa u bit onoga to znai
biti ovjek u doba silicijskog ipa. Vjera u Sporost moe se isplatiti kada
se primjenjuje postupno. No da bismo iskoristili sve prednosti pokreta
Sporosti, moramo otii dalje i preispitati na pristup svemu. Istinski
Spor svijet ne podrazumijeva nita manje od potpunoga preokreta u
nainu ivota.
Pokret Sporosti jo uvijek se formira. Nema sredinjicu ili internetsku
adresu, zajednikog vou ili politiku stranku koja bi pronosila njegovu
poruku. Mnogi ljudi odluuju usporiti a da se nikada ne osjete dijelom
kulturnoga trenda, a kamoli globalnoga kriarskog pohoda. No ono
to je vano jest injenica da sve brojnija manjina bira sporost umjesto
brzine. Svaki in deceleracije novi je poticaj pokretu Sporosti.
Poput antiglobalista, aktivisti Sporosti uspostavljaju veze, hvataju
zalet i usavravaju svoju lozoju putem meunarodnih konferencija,
interneta i medija. Skupine promicatelja Sporosti niu posvuda. Neke
od njih, kao to je pokret Spore hrane, usredotouju se uglavnom
na jedno podruje ivota. Drugi se zalau za iru primjenu lozoje
Sporosti. Meu njima su japanski Klub lijenih, amerika zaklada Long
Now, te europsko Drutvo za deceleraciju vremena. irenje pokreta
Sporosti u velikoj e mjeri proizai iz njihova meusobnog krianja.
Spora hrana ve je dovela do nastanka nekih podskupina. Pod zastavom
Sporih gradova ve se okupilo vie od ezdeset gradova u Italiji i izvan
nje koji se nastoje pretvoriti u oaze mira. Gradi Bra usto je i dom
Sporog seksa, skupine posveene protjerivanju urbe iz spavae sobe.
U Sjedinjenim Dravama Petrinijev je nauk nadahnuo jednoga od
vodeih pedagoga da utemelji pokret za Sporo kolovanje.
Ovu sam knjigu napisao s ciljem da predstavim pokret Sporosti
veem broju ljudi, da objasnim to predstavlja, kako se razvija, s kojim
preprekama se suoava i to moe ponuditi svima nama. Moji motivi,
meutim, nisu sasvim nesebini. I ja sam brzinoholiar, pa ova knjiga
predstavlja i osobno putovanje. Do njezina svretka elio bih vratiti dio
one mirnoe koju sam osjeao ekajui onaj autobus u Rimu. elim
biti sposoban itati svom sinu a da pritom ne gledam na sat.
Poput veine ljudi, elim pronai put do kvalitetnijeg naina ivota
uspostavljanjem ravnotee izmeu brzog i sporog.

24

Pohvala Sporosti

Poglavlje prvo

Sve radi bre

Objavljujemo da je velianstvenost svijeta obogaena
novom ljepotom: ljepotom brzine.
FUTURISTIKI MANIFEST, 1909.

to prvo uinite kad se ujutro probudite? Razmaknete zastore? Privijete

se uza svog partnera ili zagrlite jastuk? Iskoite iz kreveta i napravite
deset sklekova da potaknete cirkulaciju? Ne, prva stvar koju uinite,
prva stvar koju svatko uini jest da pogleda na sat. Sa svog istaknutog
mjesta na nonome ormariu, sat odreuje na poloaj u vremenu i
govori nam ne samo kako stojimo u odnosu na ostatak dana, nego i
kako da reagiramo. Ako je rano, ja sklopim oi i pokuam ponovno
zaspati. Ako je kasno, iskoim iz kreveta i kreem ravno prema kupaonici. Sve od trenutka kada otvorimo oi, sat vodi igru. To traje
cijeli dan, dok mi trimo sa sastanka na sastanak i nastojimo sustii
rokove. Svaki trenutak utkan je u raspored i kamo god pogledamo
na noni ormari, na zid uredske kantine, u kut zaslona na raunalu
ili na svoj zglavak sat otkucava, biljei na napredak, opominje nas
da ne zaostajemo.
U naem uurbanom suvremenom ivotu uvijek se ini kao da
vremenski vlak kree s kolodvora ba kad mi stignemo na peron. Ma
kako brzo ili, ma kako mudro planirali, u danu nikada nema dovoljno
sati. U odreenom smislu oduvijek je bilo tako. No danas osjeamo
pritisak vremena vie nego ikada prije. Zato? Po emu se to razlikujemo
od svojih predaka? Ako ikada kanimo usporiti, moramo prvo shvatiti
zato smo uope ubrzali, zato je svijet postao tako nabrijan, tako gusto

Sve radi bre

25

isplaniran. A da bismo to uinili moramo se vratiti na sm poetak i

sagledati svoj odnos prema vremenu.
ovjeanstvo je oduvijek robovalo vremenu, osjeajui njegovu
prisutnost i mo, no ne znajui nikad sa sigurnou kako ga denirati.
U etvrtome stoljeu sveti Augustin ovako je mozgao: to je uope
vrijeme? Ako me nitko ne pita, znam; ali ako bih htio to objasniti
nekomu tko bi me pitao, jednostavno ne znam. Tisuu i esto godina
poslije, nakon to smo se uhvatili u kotac s nekoliko stranica Stephena
Hawkinga, razumijemo tono kako se osjeao. Pa ipak, premda vrijeme
i dalje izmie deniciji, svako je drutvo razvilo naine mjerenja njegova
tijeka. Arheolozi vjeruju da su prije vie od dvadeset tisua godina
europski lovci ledenoga doba brojili dane izmeu mjeseevih mijena
tako to su urezivali crtice i rupice u drvene tapove i predmete od
ivotinjskih kostiju. Svaka velika kultura antikoga svijeta Sumerani i
Babilonci, Egipani i Kinezi, Maje i Asteci stvorila je vlastiti kalendar.
Jedan od prvih dokumenata koji je siao s Gutenbergova tiskarskog
stroja bio je Kalendar 1448.
Jednom kada su nai preci nauili mjeriti godine, mjesece i dane,
sljedei je korak bio usitniti vrijeme na manje jedinice. Egipatski sunani
sat koji datira iz 1500. g. pr. n. e. jedan je od najstarijih sauvanih
instrumenata za podjelu dana na jednake dijelove. Prvi su se satovi
temeljili na vremenu koje je potrebno da odreena koliina vode ili
pijeska proe kroz neki otvor, ili pak da do kraja dogori svijea ili
posuda s uljem. Kada je u Europi trinaestog stoljea izumljen mehaniki sat, bio je to veliki napredak u mjerenju vremena. Do kraja
sedamnaestog stoljea ljudi su mogli precizno mjeriti ne samo sate,
nego i minute i sekunde.
Jedan od poticaja za mjerenje vremena bio je opstanak. Drevne
civilizacije koristile su se kalendarima kako bi izraunale kada treba
sijati i eti usjeve. No od samoga poetka mjerenje vremena pokazalo
se kao dvosjekli ma. S jedne strane, planiranjem svatko moe postati
uinkovitiji od seljaka do softverskog inenjera. Pa ipak, im ponemo
usitnjavati vrijeme, nastupa preokret i ono preuzima kontrolu. Postajemo robovi rasporeda. Raspored nam donosi rokove, a rokovi nam,
prema deniciji, daju razlog za urbu. Kao to kae jedna talijanska
poslovica: ovjek mjeri vrijeme, a vrijeme mjeri ovjeka.

26

Pohvala Sporosti

Omoguujui dnevno planiranje, satovi su sa sobom donijeli i oekivanje vee uinkovitosti i vre kontrole. No prvi instrumenti
za mjerenje vremena bili su previe nepouzdani da bi mogli vladati
ovjeanstvom onako kako satovi to ine danas. Sunani satovi nisu bili
od koristi nou ili za oblanih dana, a segment vremena koji je mjerio
sunani sat duljinom je varirao iz dana u dan zbog nagiba Zemljine
osi. Pjeani i vodeni satovi, koji su bili idealni za mjerenje trajanja
odreenog dogaaja, bili su potpuno beskorisni kada je trebalo odrediti
doba dana. Zato se toliki broj dvoboja, bitaka i drugih dogaaja u
povijesti odvijao u zoru? Ne zato to su nai preci voljeli rano ustajati,
nego zato to je zora bila jedino doba dana koje su svi mogli prepoznati
i oko toga se sloiti. U nedostatku tonih satova, ivotom je upravljalo
ono to sociolozi zovu Prirodno vrijeme. Ljudi su obavljali stvari onda
kada se inilo da ih treba obaviti, a ne kada bi im tako rekao runi sat.
Jeli su kad su bili gladni, a spavali kad su bili pospani. Unato tomu, od
samoga poetka dvije su stvari mjerenje vremena i diktiranje ljudima
to trebaju raditi ile ruku pod ruku.
Jo u estome stoljeu benediktinski redovnici ivjeli su prema
rasporedu ijom bi se strogou ponosio i dananji profesionalni strunjak za upravljanje vremenom. Sluei se primitivnim satovima, u
odreenim su intervalima zvonili i danju i nou kako bi jedni druge
pourivali od jednog do drugog zadatka od molitve do prouavanja
knjiga, od obraivanja zemlje do odmora pa natrag do molitve. Kada
su se mehaniki satovi poeli pojavljivati na gradskim trgovima diljem
Europe, granica izmeu mjerenja i kontroliranja vremena postala je
jo nejasnija. U tom smislu znakovit je sluaj Klna. Prema povijesnim
podacima, tamonji je gradski sat podignut oko 1370. godine. etiri
godine poslije, Kln je donio statut kojim se odreivao poetak i kraj
radnoga dana i ograniavalo trajanje stanke za ruak na jedan sat i
ne dulje od toga. Godine 1391. vlasti su odredile zabranu kretanja
strancima u gradu poslije devet sati naveer (zimi od osam), da bi 1398.
uslijedila opa zabrana kretanja poslije jedanaest. Trebalo je proi samo
dvadesetak godina da stanovnici Klna, koji prije toga nisu nikada
pouzdano znali koliko je sati, dopuste satu da im odreuje kada e
raditi, koliko e vremena izdvojiti za objed i kada e se naveer vratiti
kui. Satno vrijeme poelo je savladavati Prirodno vrijeme.

Sve radi bre

27

Slijedei put koji su utrli benediktinci, Europljani koji su htjeli biti

napredni poeli su rasporeivati vrijeme kako bi uinkovitije ivjeli i
radili. Kao lozof, arhitekt, glazbenik, slikar i kipar tijekom talijanske
renesanse, Leon Battista Alberti bio je veoma zaposlen ovjek. Kako
bi najbolje iskoristio vrijeme, svaki dan je zapoinjao sastavljanjem
rasporeda: Kada ujutro ustanem, najprije od svega se zapitam to
toga dana moram uiniti. To mnotvo stvari popiem, razmislim o
njima i odredim za njih primjereno vrijeme: ovo u obaviti ujutro, ovo
poslijepodne, a ono veeras. Kad to ujete, jednostavno znate da bi
Alberti bio oduevljen nekim od dananjih digitalnih rokovnika.
Planiranje vremena postalo je nain ivota tijekom industrijske
revolucije, kada je svijet ubacio u etvrtu brzinu. Prije ere strojeva,
nitko se nije mogao kretati bre od konja u galopu ili broda pod punim
jedrima. Snaga motora sve je promijenila. Odjednom su, samo na dodir
prekidaa, ljudi, informacije i roba mogli prijei velike udaljenosti bre
nego ikada prije. Tvornica je mogla izbaciti vie proizvoda u jednom
danu nego to je obrtnik mogao izraditi tijekom cijeloga ivota. Ta
nova brzina budila je nadu u budunost ispunjenu nezamislivim uzbuenjima i prosperitetom, i ljudi su je eljno traili. Prvi parni putniki
vlak na svijetu, koji je 1825. godine puten u promet u engleskome
Yorkshireu, pozdravila je gomila od etrdeset tisua ljudi i dvadeset
jedna topovska salva.
Industrijski kapitalizam hranio se brzinom i nagraivao je kao nikada prije. Tvrtka koja je najbre proizvodila i transportirala svoje
proizvode mogla je suparnicima konkurirati niom cijenom. to ste
bre kapital pretvorili u prot, to ste ga bre mogli ponovno uloiti
i ostvariti jo veu dobit. Izraz obrnuti novac nije sluajno uao u
jezik u devetnaestom stoljeu.
Godine 1748., u zoru industrijske ere, Benjamin Franklin blagoslovio
je brak izmeu prota i urbe aforizmom koji dan-danas lako silazi
s usana: Vrijeme je novac. Nita nije u takvoj mjeri odraavalo ili
potvrivalo novi svjetonazor kao prelazak s plaanja radnika po uinku
na plaanje po satu. Jednom kada je svakoj minuti pridruena cijena
u novcu, poslovni svijet zaglavio je u neprestanoj trci za ubrzanjem
proizvodnje. Vie proizvedenih spravica po satu znailo je vei prot,
a zadravanje elne pozicije ovisilo je o uvoenju najnovije tehnolo-

28

Pohvala Sporosti

gije koja e utedjeti vrijeme prije nego to to uini konkurencija.

U suvremeni kapitalizam ugraeni su imperativi nadograivanja, ubrzanja i tenje za sve veom uinkovitou.
Urbanizacija, jo jedna znaajka industrijske ere, pomogla je dodatno
ubrzati korak. Gradovi su oduvijek privlaili energine i dinamine
ljude, ali sm gradski ivot djeluje poput golemog ubrzivaa estica.
Kada se ljudi dosele u grad, poinju sve raditi bre. Godine 1871. netko
je u svom dnevniku ovako pisao o britanskome glavnom gradu: U
Londonu, troenje nervne i otjecanje umne snage golemi su. Drugdje
ovjek zahra i polagano propada, ali London ga jednostavno zbrie
Um je neprestano napregnut brzim izmjenjivanjem novih prizora, novih
ljudi i novih osjeta. Svaka vrsta poslovanja obavlja se ubrzano. Kupovanje i prodavanje, brojanje i mjerenje, pa ak i razgovor preko tezge
sve se to odvija uz odreeni stupanj brzine i precizne izvjebanosti
Oni spori i prosjeni uskoro shvate da nemaju izgleda, ali nakon nekog
vremena, poput troma konja upregnuta u brzu koiju, pronau u sebi
dotad nepoznatu sposobnost ubrzanja.
Kako su se industrijalizacija i urbanizacija irile, u devetnaestom
stoljeu poeli su se sveano nizati razliiti izumi ija je svrha bila pomoi ljudima da putuju, rade i komuniciraju bre nego prije. Veina od
petnaest tisua strojeva koji su 1850. godine registrirani u Amerikom
patentnom uredu bila je namijenjena, kako je opazio jedan vedski
posjetitelj, poveanju brzine te utedi vremena i truda. U Londonu
je prva pruga podzemne eljeznice otvorena 1863.; u Berlinu, prvi
elektrini tramvaj puten je u promet 1879.; Otis je prve pokretne
stepenice sveano otvorio godine 1900.; trinaest godina poslije Fordovi
Modeli T ve su silazili s prve pokretne trake na svijetu. Ubrzale su
se i komunikacije. Prvi brzojav poslan je 1837., a za njim je uslijedilo
polaganje prvog transatlantskog kabela 1866. Desetljee poslije toga
pojavili su se telefon i radio.
Nijedna od tih novih tehnologija nije se, meutim, dala ukrotiti
bez preciznog mjerenja vremena. Sat je operativni sustav modernoga
kapitalizma, stvar koja sve drugo ini moguim sastanke, rokove,
ugovore, proizvodne procese, rasporede, prijevoz, rad u smjenama.
Lewis Mumford, istaknuti drutveni kritiar, proglasio je sat kljunim
strojem industrijske revolucije. No tek krajem devetnaestog stoljea,

Sve radi bre

29

kada je ustanovljeno standardno vrijeme , otkriven je njegov puni

potencijal. Prije toga svaki je sat mjerio vrijeme prema solarnome
podnevu, onom sablasnom trenutku u kojem sjene nestaju i ini se
da vam je sunce tono iznad glave. Posljedica je bila anarhina zbrka
lokalnih vremenskih zona. Tako je, primjerice, poetkom osamdesetih
godina devetnaestog stoljea, New Orleans bio dvadeset tri minute iza
Baton Rougea koji se nalazi sto trideset kilometara zapadno od njega.
U vrijeme kada nitko nije mogao putovati bre od konja, takvi apsurdi
nisu bili vani, no sada su vlakovi prolazili krajolikom dovoljno brzo
da razlike postanu uoljive. Kako bi omoguili stvaranje pouzdanih
voznih redova, drave su poele usklaivati satove. Do 1855. vei
dio Britanije tonim je drao vrijeme koje se brzojavom emitiralo iz
Kraljevske zvjezdarnice u Greenwichu. Godine 1884. dvadeset sedam
drava sloilo se da e priznati Greenwich kao nulti meridijan, to je
naposljetku dovelo do uspostavljanja globalnoga standardnog vremena.
Do 1911. vei dio svijeta imao je usklaene satove.
Nije bilo lako nagovoriti prve industrijske radnike da svoj ivot ravnaju prema satu. Mnogi su radili vlastitim tempom, uzimali pauze kad
bi im se prohtjelo ili uope ne bi doli na posao to je bila katastrofa
za direktore tvornica koji su radnike plaali po satu. Kako bi radnike
pouili disciplini kakvu zahtijeva suvremeni kapitalizam , vladajua
klasa poela je promicati tonost kao graansku dunost i moralnu
vrlinu, istodobno ocrnjujui sporost i kanjenje kao kardinalne grijehe.
U svom katalogu iz 1891., Electric Signal Clock Company upozorava
na sva zla koja prijete ako ljudi ne dre korak: Ako postoji vrlina koju
ovjek koji eli uspjeti u ivotu treba njegovati vie nego ijednu drugu,
onda je to tonost; ako postoji pogreka koju treba izbjegavati, onda je
to kanjenje. Jedan signalni sat2 toga proizvoaa, prikladno nazvan
Autokrat, obeavao je da e korjenito preobraziti navade onih koji
kasne i zaostaju.
Tonost je dobila veliki poticaj kada su se 1876. godine na tritu
pojavile prve budilice na navijanje. Nekoliko godina poslije, tvornice
su poele ugraivati satne ureaje u kojima su radnici morali buiti
kartice na poetku i na kraju smjene, ugraujui na taj nain naelo vrijeme je novac u svakodnevni ritual. Kako je rastao pritisak
2 Urari danas takve satove koji slue za usklaivanje drugih satova zovu i matini satovi.

30

Pohvala Sporosti

da se svaka minuta iskoristi, prenosivi je sat postao statusni simbol.

U Sjedinjenim Dravama, siromani Amerikanci ulanjivali su se u
klubove u kojima se svakog tjedna po jedan takav sat mogao osvojiti
na lutriji. I u kolama se potvrivao taj imperativ tonosti. Jedna lekcija
u McGuffeyevoj itanci iz 1881. upozorava djecu na strahote koje se
mogu dogoditi zbog kanjenja: sudari vlakova, propasti poduzea,
vojni porazi, smaknua nevinih ljudi, osujeene romanse: Uvijek je
tako u ivotu. Najbolje osmiljeni planovi, najvaniji poslovi, osobna
imovina, ast, srea, pa i sam ivot svakodnevno trpe nepopravljivu
tetu zbog neijega kanjenja.
Kako je sat jaao svoj stisak, a tehnologija omoguavala da se sve
radi bre, urba i hitnja uvukle su se u svaku poru ivota. Od ljudi se
oekivalo da razmiljaju bre, itaju bre, piu bre, jedu bre, kreu se
bre. Jedan je promatra u devetnaestom stoljeu duhovito primijetio da
prosjeni Njujoranin uvijek hoda kao da je pred njim dobra veera,
a iza njega predstavnik zakona. Godine 1880. Nietzche je uoio da
je sve prisutnija kultura urbe, nedoline i oznojene hitnje koja
eli da se sve obavi odjednom.
Intelektualci su poeli opaati da tehnologija oblikuje ljude koliko i oni nju. Godine 1910. povjesniar Herbert Casson napisao je:
pojavom telefona promijenio se i nain na koji ljudi reagiraju na
svijet oko sebe. Usporeno i tromo raspoloenje odbaeno je ivot
je postao napetiji, pozorniji, intenzivniji. Casson se ne bi iznenadio
kad bi uo da dugotrajan rad za raunalom moe izazvati netrpeljivost
prema svakome tko se ne kree brzinom softvera.
Pred kraj devetnaestoga stoljea kultura urbe dostigla je malo viu
razinu, za to je bio zasluan Frederick Taylor, svojevrstan pretea
dananjih poslovnih savjetnika. U pensilvanijskoj eliani Bethlehem,
Taylor je s pomou toperice i logaritamskog mjerila izraunao do
u djeli sekunde koliko bi vremena trebalo trajati obavljanje svakog
pojedinog zadatka, a zatim je zadatke posloio u svrhu maksimalne
uinkovitosti. U prolosti, na prvome je mjestu bio ovjek, objavio
je zloslutno. U budunosti, na prvome mjestu mora biti Sustav. No
iako su njegove radove sa zanimanjem itali diljem svijeta, sm Taylor
u praksi nije uvijek s uspjehom primjenjivao svoj znanstveni pristup
poslovanju. U eliani Bethlehem, pokazao je jednome radniku kako

Sve radi bre

31

da u jednome danu obradi etiri puta vie sirova eljeza od prosjeka.

Meutim, mnogi su drugi radnici dali otkaz, alei se na stres i premorenost. S Taylorom nije bilo lako izai na kraj, te je naposljetku otputen
1901. No iako je posljednje godine proivio razmjerno nepoznat i
kao predmet mrnje sindikata, njegov kredo na prvom mjestu radni
raspored, a tek onda ovjek ostavio je neizbrisiv trag na zapadnjaku
psihu. I to ne samo na radnome mjestu. Michael Schwarz, koji je 1999.
snimio dokumentarac o taylorizmu, rekao je: Taylor je moda umro
prezren, ali vjerojatno se on zadnji smijao, budui da njegove ideje o
uinkovitosti danas odreuju na nain ivota ne samo na radnome
mjestu, nego i u privatnom ivotu.
Otprilike u isto vrijeme dok je Taylor raunao koliko stotinki sekunde treba da bi se promijenila arulja, Henry Olerich je objavio
roman pod naslovom A Cityless and Countryless World (Svijet bez
gradova i drava), opisavi civilizaciju na Marsu u kojoj je vrijeme tako
dragocjeno da je postalo glavnim sredstvom plaanja. Jedno stoljee
poslije, njegovo se proroanstvo praktiki ostvarilo: vrijeme je danas
vie poput novca nego ikada prije. Na razvijenom Zapadu znaju rei
kako je netko bogat vremenom ili ee, siromaan vremenom.
Zato je usred tolikog materijalnog bogatstva siromatvo vremenom
tako svojstveno drutvu? Velik dio krivnje za to snosi naa smrtnost.
Suvremena medicina moda jest dodala oko desetljea na onih sedamdeset godina koje su izvorno odreene u Bibliji, no jo uvijek ivimo u
sjeni najveeg od svih rokova: smrti. Nije ni udo to imamo osjeaj da
vremena nema dovoljno i to nastojimo dati vanost svakome trenutku.
Ali ako je taj instinkt univerzalan, zato su onda neke kulture sklonije
od drugih utrkivati se sa satom?
Dio odgovora moda lei u nainu na koji razmiljamo o samome
vremenu. U nekim lozofskim tradicijama navedimo samo kinesku,
hinduistiku i budistiku vrijeme je ciklino. Na kanadskom otoku
Bafn, Inuiti se slue istom rijeju uvatiarru koja znai u dalekoj
prolosti i u dalekoj budunosti. U takvim kulturama vrijeme uvijek
istodobno dolazi i odlazi. Neprestano je oko nas i obnavlja se poput
zraka koji udiemo. U zapadnoj tradiciji vrijeme je linearno, poput
strijele koja nemilosrdno leti od toke A do toke B. Ono je ogranien
i stoga dragocjen resurs. I kranstvo je pridonijelo stvaranju sve veeg

32

Pohvala Sporosti

pritiska da se svaki trenutak dobro iskoristi. Benediktinski redovnici

drali su se svoga gustog rasporeda zato to su vjerovali da e vrag nai
posla besposlenim rukama. U devetnaestom stoljeu Charles Darwin
saeo je tu zapadnjaku opsjednutost idejom da treba to bolje iskoristiti
svaki trenutak strogim pozivom na akciju: ovjek koji protrati jedan
sat nije otkrio smisao ivota.
U izvornoj japanskoj intoistikoj religiji, koja je u harmoninome
suivotu s japanskim oblikom budizma, vrijeme je ciklino. Pa ipak,
nakon 1868. godine Japan je s gotovo nadljudskom revnou odluio
uhvatiti korak sa Zapadom. Kako bi stvorio moderno kapitalistiko
gospodarstvo, car Meiji uveo je zapadnjaki sat i kalendar, te su se
poele promicati vrline tonosti i maksimalnog iskoritavanja vremena.
Kult uinkovitosti jo se vre ukorijenio nakon to je Drugi svjetski
rat ostavio Japan u ruevinama. Kada danas stojite na tokijskoj postaji
Shinjuku i gledate putnike kako tre na vlak, iako e sljedei stii za
dvije minute, jasno vam je da su Japanci do kraja progutali ideju o
vremenu kao ogranienom resursu.
Konzumerizam, kojim je Japan takoer ovladao, jo je jedan snaan
poticaj za ubrzanjem. Jo davnih tridesetih godina devetnaestog stoljea,
francuski pisac Alexis de Tocqueville optuio je potroaki poriv za
ubrzanje ivotnog ritma: Onaj koji se eli posvetiti iskljuivo potrazi
za svjetovnim blagodatima uvijek je u urbi, jer ima na raspolaganju
samo ogranieno vrijeme da za njima posegne, dohvati ih i u njima
uiva. Ta analiza zvui jo istinitije danas kada je cijeli svijet trgovina,
a svi ljudi samo kupci. Dok nas na svakom koraku zavode i golicaju,
nastojimo u raspoloivom vremenu to je mogue vie potroiti i
doivjeti. Osim to elimo ostvariti blistavu karijeru, elimo pohaati
i teajeve slikanja, vjebati u teretani, itati novine i svaku knjigu s
liste onih najprodavanijih, izlaziti u restorane s prijateljima, obilaziti
klubove, baviti se sportovima, satima gledati televiziju, sluati glazbu,
provoditi vrijeme s obitelji, kupovati odjeu po najnovijoj modi i
najsuvremeniju tehniku, ii u kino, uivati u intimnosti i odlinom
seksu sa svojim partnerom, putovati na odmor na daleka odredita, a
moda ak i posvetiti se povremeno kakvom korisnom volonterskom
radu. Zbog svega toga poinje nas izjedati nesklad izmeu onoga to
elimo od ivota i onoga to nam je mogue realno ostvariti, to pak
produbljuje na osjeaj da nikada nemamo dovoljno vremena.

Sve radi bre

33

I moj vlastiti ivot uklapa se u taj obrazac. Djeca zahtijevaju mnogo

truda, i jedini nain da preivite roditeljstvo jest da rasteretite svoj
raspored. No meni je to teko. Ja elim sve. I tako, umjesto da se
manje posveujem svojim hobijima, domiljam se kako da ih utrpam
u raspored koji ve puca po avovima. Nakon to se iskradem na jo
jednu partiju tenisa, ostatak dana provodim u trci da nadoknadim
zaostatak. Vozim bre, hodam bre i preskaem odlomke dok itam
prie za laku no.
Poput svih drugih, okreem se tehnologiji u nadi da e mi pomoi
da smognem vie vremena, a tako i priliku da se oslobodim osjeaja
urbe. No tehnologija je lana prijateljica. ak i kada tedi vrijeme,
postignut uinak esto kvari stvaranjem itavog niza novih dunosti
i elja. Kada se poetkom dvadesetog stoljea pojavila perilica rublja,
oslobodila je kuanice viesatnog rintanja i potedjela ih oguljenih
zglobova na prstima. A zatim smo tijekom godina, kako su se podizali higijenski standardi, poeli rublje ee prati. Rezultat: pretrpana
koara s rubljem u jednakoj je mjeri obiljeje suvremenog kuanstva
kao to je to i hrpa rauna u potanskome sanduiu. Jo jedan primjer je elektronika pota. Osim to povezuje ljude bolje nego ikada
prije, jednostavnost uporabe dovela je do neobuzdanoga koritenja,
tako da e sada svatko bez oklijevanja kliknuti na send. Svakoga
dana, informacijskom veleprometnicom prolazi vie od pet milijardi
elektronskih pisama, od kojih su mnoga suvini dopisi, prosti vicevi i
neeljene reklame. Za veinu nas, rezultat je svakodnevno probijanje
kroz praumu e-pote.
Uz toliki pritisak koji se vri na nae vrijeme, ak i najposveenijem
apostolu sporosti teko je ne uriti. Uzmimo za primjer Satisha Kumara,
nekadanjeg jainistikog redovnika koji je ezdesetih godina pjeice
preao put od rodne Indije do Velike Britanije, a otada je propjeaio
velik dio svijeta. Danas ivi u Devonu, na jugozapadu Engleske, gdje
izdaje asopis Resurgence, dvomjesenik koji se priklanja mnogim
idejama bliskima pokretu Sporosti. S Kumarom sam se sastao jedne
savrene ljetne veeri u londonskome Hyde Parku. Taj vitki ovjek sitne
grae, odjeven u laneno odijelo, na mjesto sastanka doao je mirnim
korakom, prolazei kroz gomile koturaljkaa, trkaa i brzih hodaa.
Sjeli smo ispod kronje jednog drveta. Kumar je izuo cipele, svukao

34

Pohvala Sporosti

arape i uronio svoja stopala iskusnog putnika u duboku travu. Pitam

ga o vremenskoj bolesti.
Zapadnjaka je bolest vrijeme uiniti konanim, a zatim nametnuti
brzinu svim drugim aspektima ivota, kae on. Majka mi je znala rei:
Kad je Bog stvorio vrijeme, stvorio ga je puno i imala je pravo.
Ali vaa je majka proivjela cijeli ivot u ruralnoj Indiji, napominjem
ja. Rekao bih da je u suvremenom svijetu nemogue oduprijeti se pritisku koji nas tjera da ubrzamo, da se upustimo u trku s vremenom.
Da, to je u odreenoj mjeri istina. ivei ovdje, i ja podlijeem
urbi i brzini. Katkada nema drugog naina da se ispotuju rokovi za
objavljivanje asopisa. ivei na Zapadu, ovjek se mora neprestano
boriti ako ne eli da njime upravlja sat.
Zrakoplov tugaljivo zabui iznad nas. Kumar baci pogled na sat.
Njegov sljedei sastanak, promocija knjige, poinje za petnaest minuta.
Moram ii, kae uz blijed osmijeh. Ne elim zakasniti.
Vremenska bolest moe biti simptom i jedne dublje, egzistencijalne krize. U posljednjim fazama prije nego to izgore, ljudi esto
ubrzavaju kako bi izbjegli suoavanje s injenicom da su nesretni.
Kundera misli da nam brzina pomae ograditi se od strahota i jalovosti
suvremenog svijeta. Nae je doba opsjednuto eljom da zaboravi, a
kako bi ispunilo tu elju predaje se demonu brzine; ubrzava korak
kako bi nam pokazalo da vie ne eli da ga pamtimo, da je umorno
od samoga sebe, da mu je muno od samoga sebe; da eli ugasiti onaj
siuni, drhtavi plamen sjeanja.
Drugi smatraju da brzina jest bijeg, ali ne od ivota, nego od smrti.
Mark Kingwell, profesor lozoje na Sveuilitu u Torontu, pronicljivo je pisao o suvremenom kultu brzine. Kad smo se nali na kavi,
skrenuo je s teme raketnih motora i irokopojasnog interneta. Unato
onomu to ljudi misle, rasprava o brzini nikada zapravo nije rasprava
o suvremenoj tehnologiji. Pitanje je mnogo dublje od toga i see sve
do ljudske elje za transcendiranjem, kae on. Teko je razmiljati o
injenici da emo jednog dana umrijeti; to je neugodno, pa neprestano
nastojimo skrenuti pozornost od svijesti o vlastitoj smrtnosti. Brzina,
zbog osjetilnog ushita koji prua, jedna je od strategija skretanja pozornosti.

Sve radi bre

35

Svialo se to nama ili ne, sklonost brzini ugraena je u ljudski mozak.

Uzbuuje nas i ushiuje ta opasnost, ta naelektriziranost osjetila koja
se javlja kod brze vonje. Brzina potie luenje dvaju kemijskih spojeva
adrenalina i noradrenalina koji kolaju organizmom i za vrijeme
seksa. Kundera pogaa u bit kad govori o ekstazi brzine.
I ne samo da uivamo u brzoj vonji, nego se na nju i naviknemo.
Kada tek stignemo na autoput, 110 km/h ini nam se brzo. A onda,
nakon nekoliko minuta, ve smo se navikli. Skrenite na sporednu
cestu, usporite na 50 km/h i init e vam se da se kreete neizdrivo
sporo. Naviknutost na brzinu potie u nama neprestanu potrebu za jo
veom brzinom. Kad se naviknemo na 110 km/h, u napasti smo da jae
pritisnemo gas, da pomaknemo kazaljku na 130, na 150 km/h ili bre.
Godine 1899. jedan je belgijski inenjer konstruirao prvi automobil ija
je svrha bila iskljuivo obaranje brzinskih rekorda. Vozilo oblikovano
poput torpeda, koje su pokretala dva elektrina motora, nosilo je ime
koje saima bit nae udnje za sve veom brzinom: La Jamais Contente
Nikad zadovoljan.
Prokletstvo naviknutosti na brzinu see mnogo dalje od otvorene
ceste. Uzmimo za primjer surfanje internetom. Nikada nismo zadovoljni
brzinom internetske veze. Kad sam tek poeo surfati preko irokopojasnog modema, to mi se inilo brzinom munje. Sada se ini sasvim
uobiajeno, ak i pomalo tromo. Kada se stranica ne uita trenutno,
gubim strpljenje. Dovoljne su ak dvije ili tri sekunde kanjenja pa
da ponem pritiskati tipku mia ne bih li pourio stvari. ini se da je
jedino rjeenje uvoenje jo bre veze.
Kako sve vie ubrzavamo, na odnos prema vremenu postaje jo
optereeniji i nezdraviji. Svaki medicinski udbenik rei e vam da
je mikroskopska opsesija pojedinostima klasini simptom neuroze.
Nezaustavljivi poriv da isjeckamo vrijeme na sve sitnije djelie usput,
treba vam petsto milijuna nanosekundi da pucnete prstima ini nas jo
svjesnijima njegova prolaska, jo eljnijima da ga to bolje iskoristimo,
izaziva u nama jo veu neurozu.
ini se da se promijenila i sama narav vremena. U drevna vremena,
Biblija je pouavala kako sve ima svoje doba, i svaki posao pod nebom
svoje vrijeme vrijeme raanja, vrijeme umiranja, vrijeme lijeenja,
vrijeme plaa, vrijeme ljubljenja i tako dalje. U Don Quijoteu Cervantes

36

Pohvala Sporosti

je zapisao: Que no son todos los tiempos unos nije svako vrijeme
jednako. U svijetu koji je u pogonu dvadeset etiri sata dnevno, sedam
dana u tjednu, svako vrijeme je jednako: plaamo raune subotom,
odlazimo u kupnju nedjeljom, nosimo laptop u krevet, radimo cijelu
no, dorukujemo u krevetu cijeli dan. Rugamo se godinjim dobima
jedui uvezene jagode usred zime i sirnice, neko uskrsnu poslasticu,
tijekom cijele godine. Zahvaljujui mobilnim telefonima, depnim
raunalima, dojavljivaima i internetu, sve stvari i svi ljudi neprestano
su dostupni.
Neki tvrde da kultura koja ivi dvadeset etiri sata dnevno moe
ljudima omoguiti da se manje ure, dajui im slobodu da rade i
obavljaju poslove kad im to odgovara. Ali to su samo puste elje.
Jednom kad se izbriu granice, natjecanje, pohlepa i strah potiu nas
da na svaki trenutak dana i noi primjenjujemo naelo vrijeme je
novac. To je razlog zato ni san nije vie utoite od urbe. Milijuni
ljudi spremaju ispite, ue strane jezike i obnavljaju znanje iz tehnika
poslovanja tako da sluaju audiovrpce dok drijemaju. Na internetskim
stranicama posveenima uenju u snu, napad na san neko jedino
vrijeme kada smo mogli usporiti bez osjeaja krivnje preruen je u
uzbudljivu mogunost za rad na sebi: Vrijeme koje provedete spavajui, a ono sainjava jednu treinu vaega ivota, neproduktivno je.
Iskoristite taj golemi potencijal kako biste unaprijedili svoju karijeru,
zdravlje i sreu!
Tolika je naa neurotinost kada je o vremenu rije da smo izumili
novu vrstu terapeuta kako bismo se lijeili. Na scenu stupaju gurui
upravljanja vremenom. Neki od njihovih savjeta koji se mogu nai u
bezbrojnim knjigama i seminarima doista imaju smisla. Mnogi preporuaju da ne obavljamo toliko stvari kako bismo ono to radimo obavili
kvalitetnije a to je temeljna postavka lozoje Sporosti. Pa ipak,
veina ih proputa napasti glavni uzrok problema: nau opsjednutost
utedom vremena. Umjesto toga, podilaze joj. Godine 2000. David
Cottrell i Mark Layton objavili su knjigu pod naslovom Sto sedamdeset pet naina da obavite vie stvari za manje vremena. Napisana u
jednom dahu, bez suvine prie, ta je knjiga prirunik za postizanje
maksimalne uinkovitosti, za ubrzanje. Savjet 141. kae jednostavno:
Sve radite bre!

Sve radi bre

37

A u te tri rijei autori su jezgrovito saeli upravo ono to u suvremenom svijetu ne valja. Ima li doista smisla itati Prousta tehnikom brzog
itanja, voditi ljubav upola krae ili spremati svako jelo u mikrovalnoj
penici? Naravno da nema, ali sama injenica da je netko mogao
napisati sve radite bre istie koliko smo daleko skrenuli s pravoga
puta i upozorava kako je zadnji as da preispitamo svoj nain ivota
openito.
Nije prekasno da se stvari dovedu u red. ak i u eri jednominutnih pria za laku no postoji alternativa ubrzanom obavljanju svega.
I premda to zvui kao paradoks, pokret Sporosti brzo se iri.