itanje kao proces

19

ITA NJE K AO PROCES

Ljudi mogu itati knjievnost onoliko razliito koliko razliito ive.

Neki ljudi putaju da ih ivot preplavi, da susreti i dogaaji teku
mimo njih, i ne pitajui se o njima. Reagiraju najmanje koliko moraju,
sagledavajui svijet jednodimenzionalno. Neki ljudi jedva ive: ivot
je za njih film koji gledaju mrzovoljno i bez zanimanja Drugi se
utapaju u bujici ivota pitajui se o onome to vide i o onome to
se dogaa. Nastoje razumjeti ivot, a njihovo je glavno pitanje to
znai? To nisu ljudi koji samo reagiraju, nego aktivni ljudi koji
analiziraju i ocjenjuju.
itatelji knjievnosti imaju sline mogunosti. Mogu itati neaktivno i vidjeti samo povrinu, doputajui da rijei klize pokraj njih.
A mogu i postavljati pitanja, objanjavati, povezivati i analizirati.
O knjievnosti se ne pitaju samo to govori, nego i to i kako
znai. (Biays i Wershovern 1988: 1)

Mogunosti razliitoga itanja i razumijevanja umjetnikih (i neumjetnikih) tekstova u poetku su zbunjivale pojedine literarne kritiare,
a jo vie nastavnike, premda su historijski utvrene promjene u
kritikom razumijevanju glasovitih tekstova kao to je, na primjer,
Hamlet jasno pokazale da se njihovo razumijevanje i interpretacije
stalno prilagoavaju novim generacijama itatelja i gledatelja. Danas
se vieznani potencijal umjetnikoga teksta smatra dokazom neosporne univerzalne vrijednosti i onim njegovim obiljejem koje stalno
omoguuje nova razliita itanja te koje privlai itatelje, pri emu ta
privlanost nije ni vremenski ni prostorno ograniena na itatelje kojima
je tekst prvotno bio namijenjen. To vrijedi i za nove generacije itatelja
koji su vremenski odmaknuti od tekstova u svojoj izvornoj kulturi, i
za itatelje prijevoda iz drugih kultura i jezika, tj. stranih literarnih
sustava. Pitanja kao to su to to u tekstu potie razliita itanja i to
kod itatelja omoguuje takva itanja jo nisu dobila konaan odgovor,

20

U obranu itanja

premda posljednjih desetljea brojni strunjaci nastoje razumjeti i

objasniti procese itanja i raznolike utjecaje pojedinih tekstualnih
sastavnica na itatelje. Nastojanja da se objasne i analiziraju procesi
itanja pokazala su da je itanje samo na prvi pogled i za potpuno
neupuene jednostavna i samorazumljiva aktivnost.
Ni itanje, ni motivacija za itanje zbog uitka,* to jest elja za
itanjem zbog razonode, danas vie nisu samorazumljivi. Smo itanje
ve dugo razumijemo kao vieslojan sloen proces koji se razvija od
poetnoga prepoznavanja, u kojem itatelj od grafikih sastavnica
kruga i pravca, od kojih su sastavljena sva slova abecede, razabire
rijei i iskaze te njihovim meusobnim povezivanjem proizvodi ili
oblikuje razumljivo znaenje koje psiholozi opisuju kao mentalnu
predodbu teksta, a tekstolozi i knjievni teoretiari kao tekstualni
svijet. Nakon tako oblikovanoga znaenja/svijeta teksta moe doi
i do interpretacija ili tematizacija i ocjene teksta. Brojni strunjaci
istiu kako itati uimo u koli, pomou knjievne socijalizacije za
vrijeme nastave knjievnosti, te da su zbog toga procesi itanja i
drutveno-kulturno uvjetovani, da se razlikuju od jedne kulture do
druge, pa ih stoga treba shvaati kao specifinu sloenu drutvenu
praksu. Sve drutvene prakse pretpostavljaju odreena pravila koja
se mogu teorijski opisati i analizirati, premda su ta pravila do neke
mjere samorazumljiva i jasna. To zasigurno vrijedi za automatizirane
procese itanja koji se bar nekim itateljima zbog toga ine sasvim
prirodnima i samorazumljivima. Unato tomu njihovo razumijevanje
pretpostavlja sloen splet teorija o jeziku i znaenju, o odnosu izmeu
jezika i pojavnoga svijeta, o odnosu ljudi prema znaenju i jeziku, kao
i o ljudima i njihovu mjestu u svijetu. Sve teorije itanja utemeljene su
na raznim pretpostavkama o nabrojenim odnosima.
* Neki strunjaci, koji se bave prouavanjem vizualno potpomognute prie filma, crtanoga filma i
privlanosti videoigara, openito oekuju da e itanje knjievnosti radi uitka posve izumrijeti
zbog sve bogatije ponude svih nabrojenih ugodnijih oblika zabave.
U ovoj emo studiji koristiti oba termina. Mentalno predoavanje/prikazivanje teksta koristit
emo prilikom bavljenja psihologijom itanja, tekstualni svijet za predodbe itateljeva literarnoga
doivljaja. Kao to emo vidjeti, za itateljeve predodbe o proitanom tekstu neki drugi autori
upotrebljavaju i oznake aktualizacija ili konkretizacija literarnoga djela.
Prema nekim procjenama, proces itanja zapoljava treinu mozga. Za taj je postupak potreban
iznimno velik broj mentalnih operacija. Neki strunjaci misle da je rije o vie od 500.000 operacija,
dok drugi govore o milijardama. U svakom sluaju, broj tih operacija nadilazi sposobnosti raunala
vie od sto puta, zbog ega raunala jo uvijek ne mogu itati. Treba oekivati da e se s novim
mogunostima prouavanja mentalnih aktivnosti nai pogledi na itanje jo uvelike mijenjati.

itanje kao proces

21

Odgovori na temeljna pitanja o itateljevoj spoznaji teksta,* o nainu

itateljeva sudjelovanja prilikom itanja te o raznolikim moguim
funkcijama itanja pretpostavljaju cijeli niz posebnih znanja o aktivnosti
jezika i ljudskoga mozga, posebno o spoznajnim sposobnostima i
sposobnostima pamenja, kao i o psiholokim i drutvenim initeljima
koji oblikuju itatelja, njegov odnos prema jeziku i itanju i itateljske
navike uvjetovane svim navedenim sastavnicama te vidike itateljskih
oekivanja (Iser 1978.). Nove spoznaje o svim tim podrujima ne
mijenjaju samo razumijevanje itanja kao mogunosti davanja znaenja
tekstovima, nego, zbog ubrzanoga protoka znanja, imaju znatno vei
utjecaj i na onaj dio knjievne teorije i kritike koji se bavi itateljevim
razumijevanjem knjievnosti, ali i na kolsku praksu. Sve od ponovnoga
procvata knjievnoznanstvenoga i kritikoga zanimanja za itatelja i
njegovu aktivnost oblikovanja znaenja sedamdesetih godina, itatelj
i njegov literarni doivljaj, to jest svijet teksta, nalaze se u sreditu
panje teoretiara. U svjetlu tih spoznaja itanje se pokazuje kao
jedan od najkompleksnijih oblika ljudskoga drutvenoga ponaanja.
Zato nije neobino da se sve vie istraivaa bavi problemima itanja:
od prepoznavanja znakova, sastavljanja znakova, rijei, nizova rijei i
znaenja, kao i poremeaja na svim tim podrujima, do mogunosti
raznih naina prouavanja i interpretacije tekstova. S obzirom na to
da e nas prije svega zanimati itanje knjievnosti i pitanja koja su
povezana s takvim itanjem, a opa problematika prije svega kao
sastavnica itanja knjievnosti, u raspravi emo se ograniiti na one
tvrdnje o itanju za koje se ini da e biti najvanije za analizu itateljeva
doivljaja i razumijevanja knjievnoga djela.
Time ne elimo zanijekati znaenje osnovnih procesa i sastavnica
itanja, premda jo uvijek ne moemo smatrati da su ti procesi prepoznati,
iako se svake godine pojavi vie od deset tisua studija koje se bave
* Grabe i Stoller (2002: 17) nabrajaju sljedea obiljeja tenoga itanja to je brz, uinkovit, interaktivan, strateki, fleksibilan, jezini proces koji procjenjuje i koji je usmjeren prema cilju razumijevanja i
uenja. // itatelj koji teno ita svake dvije sekunde fokusira i primi osam do deset rijei, analizira
reenicu na podatke, utvrdi kako e povezati novo znaenje s modelom teksta koji nastaje, provjeri
podatke s obzirom na cilj, odnos i oekivanje konteksta, kontrolira razumijevanje i primjerenost
zakljuivanja, po potrebi promijeni strategije i ispravi pogreke u razumijevanju, razrijei dvosmislenosti, zaustavi se na tekoama i kritian je prema tekstualnim podacima (ibidem, 30).
Znanstvenici su, promatrajui aktivnost ljudskoga mozga pomou magnetske rezonancije, utvrdili
da kod ljudi s poremeajima itanja, kao to je, na primjer, disleksija, nema aktivnosti istih dijelova
mozga kao to je to kod itatelja bez poremeaja.

22

U obranu itanja

teorijskim i eksperimentalnim istraivanjem itanja. Opeprihvaen

opis itanja kao procesa itateljeva oblikovanja znaenja pomou itanja
skree pozornost na injenicu da nam otisnuta stranica nudi samo
tiskarsku boju, dok znaenje moe nastati samo u itateljevoj glavi.
Taj opis itanja pokazuje i znaenje itateljeve aktivne uloge prilikom
oblikovanja znaenja, kao i njegov osobni doprinos u oblikovanju smisla
teksta koji je za njega vaei.* Naalost, taj opis ne govori mnogo o
tome kako nastaje znaenje i kakve mentalne predodbe, odnosno
kakav svijet teksta posjeduje itatelj na osnovi proitanoga teksta.
Philip B. Gough i Sebastian Wren (1999: 59) zbog toga upozoravaju na
nedostatke takvoga, i dalje uvelike metaforikoga opisa itanja, koji nam
ne govori nita konkretnije, na primjer, o ulozi tiskanih rijei prilikom
itateljeva oblikovanja znaenja. Ta kritika takoer moe biti upitna,
zato to drugi autori upozoravaju da jo uvijek potpuno ne poznajemo
ulogu pojedinanih rijei za itateljevo razumijevanje (usp. Ehri 1999:
79). elimo li eksperimentalno utvrditi kakve mentalne predodbe ima
itatelj o proitanom tekstu, susreemo se s masom nepotpunih, ako
ne i odabranih podataka o tekstu, to jest, iz teksta, koje je teko izrei
rijeima, a koji su usko povezani s itateljevim prethodnim znanjem
i s jo tee odredivim osjeajima koji prate te podatke, nerijetko ih
i preoblikujui. Kad bismo se uz to zapitali to za sve vie itatelja u
svakodnevnom jeziku znai kad kau da su proitali neku knjigu
ili da znaju za neku knjigu, vjerojatno bismo danas dobili prilino
neoekivan odgovor. Za sve vie itatelja takva izjava ne pretpostavlja
neku sliku ili predodbu o proitanoj knjizi. Takva predodba o
tekstu esto se zasniva samo na odabranim dijelovima ili djeliima,
to jest na odlomcima proitanoga teksta, osobito na onima koji se
nalaze u antologijama i u kolskim itankama, a dopunjena je drugim
tekstovima, kao to su udbeniki saeci, knjievne povijesti i razliiti
kritiki zapisi ili kolska tumaenja, koji govore o navedenom tekstu.
Kad je rije o uenicima, tako oblikovana predodba o knjievnom
* Znanstvenici su, zanimajui se za itateljevu aktivnu ulogu, u prolosti poeli prouavati i koncepte
itateljeve aktivnosti. Bauschatz (1980: 264) tako prikazuje Montaigneov koncept itatelja kao
suigraa u tenisu. Montaigne naglaava i to da govor do polovice pripada govorniku, dok druga
polovica pripada sugovorniku.
injenica da prilikom itanja koje nije studijsko u pravilu zapamtimo vrlo malen postotak knjievnoga teksta koji se s godinama samo smanjuje osobito uznemiruje one itatelje kojima itanje
nije uitak. Ta injenica otvara i pitanje kako smanjiti zaboravljanje proitanoga, bar kad itatelj
mora svladati tekst za razliite provjere itanja ili znanja.

itanje kao proces

23

tekstu ili o autoru se, zbog neobvezatnosti vlastitoga doivljaja teksta

i nezanimljivosti, vrlo brzo zaboravlja.

Od prepoznavanja znakova do znaenja

Neupitna i opeprihvaena spoznaja o itanju da znaenje teksta
nastaje u itateljevu predodbenom svijetu koritenjem njegova cjelokupnoga prethodnoga znanja pokazuje da najprije moramo prouiti
nove spoznaje o neposrednoj ulozi itateljeva cjelokupnoga znanja o
svijetu i prethodna meutekstualna iskustva da bismo shvatili njegovo
razumijevanje knjievnih i drugih tekstova i razvoj njegove itateljske sposobnosti. Knjievne kritiare i pedagoge jo je od davnina
zanimala uloga prethodnoga izvanknjievnoga iskustva u itateljevu
razumijevanju knjievnoga teksta. Brojni autori (Lever 1961.; Ingarden
1973.) smatrali su utjecaj itateljeva izvanknjievnoga iskustva na
itanje knjievnoga teksta nepoeljnom sastavnicom koja iskrivljuje i
oneiuje knjievni doivljaj, te bi ga itatelj stoga trebao nastojati
iskljuiti ili bar ograniiti.* Takav normativni pristup je, dodue, razumljiv, zato to itateljevo izvanknjievno iskustvo i znanje predstavljaju
onu izvantekstualnu sastavnicu itanja s kojom se tekst najtee hvata
u kotac i koju najtee svladava. No takav pristup nije u skladu s
aktivnim procesima itanja i itateljeva razumijevanja teksta, do kojih
bez ukljuivanja itateljeva znanja i prethodnih iskustava, to jest bez
neizbjenih utjecaja izvantekstualnih initelja, uope ne moe doi.
Istina je i to da se izvantekstualni utjecaji jo i danas smatraju jednom
od najveih nepoznanica i najtee predvidivih sastavnica itanja, i to
zato to se mijenjaju od itatelja do itatelja s obzirom na specifina
osobna iskustva i znanje. Brojni autori nastoje otkriti i prikazati znaenje
i utjecaj tih osobno uvjetovanih initelja. Posljednjih je godina upravo
ta sastavnica itanja zasluna za nekoliko eksperimentalnih studija
(Graesser, Swamer, Baggett i Sell 1996: 11; Mannes i George 1996:
115; Schank i Kass 1988: 181). Tako Elaine F. Nardocchio (1992: 8) u
uvodu u opsenu zbirku rasprava o itateljskim reakcijama upozorava
da bi za bolje razumijevanje procesa itanja knjievnih tekstova trebalo
* Neki su autori izmeu dva rata, u ranim fazama engleskoga kritikoga zanimanja za itatelja, knjievnost, zbog nunoga utjecaja itateljeva izvanjezinoga iskustva, smatrali neistom umjetnou,
bar u usporedbi s glazbom, koja je smatrana najiom i najapstraktnijom umjetnou.

24

U obranu itanja

provesti mnogo vie studija o utjecajima znanja i kulturne zajednice

na itanje pojedinanih itatelja.
Za nae prikazivanje odreenoga utjecaja itateljeva iskustva na
itanje bit e dovoljno spomenemo li da je engleska autorica Vernon
Lee (1927:35 i 44) ve vrlo rano upozorila na vaan udio prethodnih
predodbi u itateljevu razumijevanju knjievnoga teksta. Rijei, koje
su graa pieva izraavanja, opisuje kao simbole ideja koji ve postoje
u itateljevu duhu. Sadraj itateljeva duha ini joj se nalik paleti koja
unaprijed odreuje pieve izraajne mogunosti. Slino kao to zvuk
klavirskih tipaka ovisi o kvaliteti nevidljivih struna, djelovanje teksta
ovisi o itateljevim predodbama koje doprinose oblikovanju njegova
znaenja. Vie od pola stoljea kasnije teko je procjenjivati je li Lee
mislila na razlike koje danas neki strunjaci nazivaju denotativnim i
konotativnim znaenjem rijei, premda nain na koji se ona slui terminima izrazito podsjea na Lakoffov (1988: 119) kasniji opis u kojem
on kae da simboli funkcioniraju kao unutranja predodba vanjske
realnosti. Dobrih pedeset godina nakon toga Wolfgang Iser (1978:
38), slino kao i Lee, utvruje da ve postojea itateljeva iskustva daju
boju stvarnom sadraju njegovih mentalnih predodbi tijekom itanja
knjievnoga teksta. Ni njegov opis oito ne prekorauje metaforiku
sugestivnost prethodnih opisa, a ne bavi se ni pitanjem kako itateljeva
iskustva utjeu na njegove predodbe o proitanom tekstu.
Drugi vidik znaenja unutarliterarnoga iskustva prilikom itanja
romana naglaava Percy Lubbock (1926.), na vie mjesta upozoravajui
da se itateljeva aktivnost reproduciranja romana bitno ne razlikuje
od njegovih svakodnevnih aktivnosti i spoznaja te da je u tom smislu
prirodna onoliko koliko su i te aktivnosti prirodne. Naime, itatelj
u procesu itanja na isti nain oblikuje predodbe o pojedinim pripovjednim likovima, dogaajima i znaenju uoenih pojedinosti i
opisa, kao to karakterizira i ljude u svakodnevnim susretima. Pri
tome cijelo vrijeme upotrebljava svoje znanje i predodbe o ljudima i
njihovim aktivnostima.* Osnovna je razlika u tome da prilikom itanja
mora, ili bi morao, brino slijediti autorov izbor svih pojedinosti
* I kasniji opisi itateljeva prepoznavanja pripovjednih likova i sastavljanja svojih predodbi o njima
upozoravaju na potrebu za upotrebom vlastitoga znanja (usp. John V. Knapp, 1990: 349 i Kenneth
J. Gergen, 1990: 365).

itanje kao proces

25

opisa rasporeenih u tekstu, dok prilikom prepoznavanja stvarnosti

moe sam birati na to e usmjeriti pozornost, a to e zanemariti.
Prilikom spoznaje stvarnosti na taj nain sm bira izmeu podataka
koji su u pravilu pretjerano brojni i za oi i za misli. Pisac mu u tekstu
nudi slian, no u veoj mjeri isplaniran izbor podataka iz stvarnosti.
Razmiljanje o slinostima izmeu doivljaja umjetnikih tekstova
(Richards 1925.) i drugih umjetnikih predmeta i svakodnevne doivljajne ivotne stvarnosti u prvim je desetljeima dvadesetog stoljea u
Engleskoj zahvatilo one tokove literarne teorije i ire teorije estetike
koje je zanimao doivljaj umjetnosti, to jest odnos izmeu itatelja
i literature, ili izmeu gledatelja i raznih oblika likovne umjetnosti.
Kritiari toga usmjerenja razvili su zanimljivu teoriju takozvanoga
kontinuiranoga doivljaja umjetnikih djela koja kae da se doivljaj
umjetnikih tekstova i slika bitno ne razlikuje od svakodnevnoga
doivljaja, to jest da tom doivljaju ne treba pripisivati neke posebne
estetske dimenzije niti ga obraivati kao neto bitno razliito. Uz opise
procesa umjetnikoga doivljaja u prilog takvom stajalitu navodili
su i injenicu da ljudi nemaju nekoga posebnoga estetskoga osjetila,
tako da bi bilo doista teko govoriti o posebnim estetskim osjetima.*
Jedan od najzornijih opisa itateljeva neknjievnoga iskustva i
njegova razumijevanja fiktivne prie pronalazimo u djelu The Structure of Literary Understanding (Struktura knjievnoga razumijevanja
1978.) norvekoga kritiara Steina H. Olsena koji kae: Zajedniko
obiljeje knjievnih djela je u tome da trae itateljevo poznavanje
neknjievnih vidika svijeta. Da bi razumio knjievno djelo, itatelj
mora znati prenositi razlike i predodbe iz svakodnevnoga ivota
u knjievna djela. (Olsen 1978: 96 i 98). Olsen istie da itatelj ne
upotrebljava neknjievno znanje samo za razumijevanje neposrednih
opisa slojeva dogaanja i likova, nego i prilikom spajanja djelominih
opisa u vee jedinice, i prilikom razmiljanja, tj. procjene uvjerljivosti
ili neuvjerljivosti dogaaja i likova u proitanom tekstu. Takve procjene
na bitan su nain dio oblikovanja itateljeva odnosa prema tekstu.
* Tridesetih godina prologa stoljea takvo je gledanje zasnovano na psiholokim obiljejima doivljavanja i na nemogunosti postuliranja posebnoga estetskoga osjeta i/ili osjeaja. U to vrijeme jo nisu
postojale rasprave o estetskom kao o elitistikom usmjerenju koje su se poele pojavljivati kasnije.

26

U obranu itanja

Novije spoznaje o odluujuoj ulozi cjelokupnoga itateljeva znanja u

usporedbi s tim razmiljanjima o ulozi itateljeva neknjievnoga iskustva
i znanja za njegovo razumijevanje knjievnosti novost su ve na razini
poetne spoznaje. Te e spoznaje zasigurno utjecati na razumijevanje
procesa itanja i literarnoga doivljaja u mjeri u kojoj to danas nije
mogue shvatiti. One, naime, otkrivaju neka ogranienja prethodnih
razumijevanja procesa itanja koja su proizlazila iz pretpostavke o tome
da itatelj sve tekstualne poticaje ravnopravno spoznaje i procesuira, to
bi znailo da itatelj najprije identificira pojedine rijei, potom znaenja
rijei, onda ta znaenja sastavlja u smisao reenice, tj. iskaza i tako
dalje, sve do znaenja cijeloga teksta. Brojni komplicirani eksperimenti
kojima se nastojalo istraiti stvarnu spoznaju i pamenje tekstova
pokazali su da proces itanja ne tee tako pravocrtno. Razumijevanje
teksta ve na poetnoj razini raspoznavanja i sastavljanja znaenja ovisi
o itateljevoj upotrebi relevantnoga znanja i podataka koje tekst ne
sadri pa ih itatelj prilae na temelju svoga izvantekstualnoga iskustva
(Barclay, Bransford i Franks 1972: 193). Kad bi, naime, umjetniki
tekst sadravao sve podatke nune za detaljan opis lika* ili dogaaja,
postao bi toliko prenatrpan podacima i opisima da bi ga itatelj
ve zbog toga odloio neproitana. itateljevo prethodno znanje i
izvantekstualno zakljuivanje tako cijelo vrijeme oblikuju pouzdanu
sastavnicu prilikom razumijevanja svih jezinih obavijesti (Spiro 1980:
248). To su prethodno znanje i izvantekstualno zakljuivanje jo vaniji
prilikom takozvanoga popunjavanja bijelih mrlja, to jest oblikovanja
znaenja neodreenih mjesta u tekstu (Iser 1978.), gdje sam tekst
itatelju ne daje nikakav odgovor o pravilnom razrjeavanju pitanja
koje otvara. Kad je rije o poznatim tekstovima, takve bijele mrlje,
to jest tekstualno neodreena mjesta, ponekad postaju izvor kritikih
tumaenja i nagaanja o moguim znaenjima tijekom stoljea.
* Takav bi opis u svakom sluaju morao sadravati sve podatke, pa bi tako moralo stajati da su na
licu par oiju, par uiju i jedan nos, premda bi oi prilikom opisa lica trebalo spomenuti tek kad
bi osoba imala, na primjer, neku posebnost u izrazu oiju.
Zbog toga, kad je rije o tekstovima, govorimo o njihovoj otvorenosti prema Ecovu djelu Opera
aperta Forma e indeterminazione nelle poetiche contemporanee (1962.). Otvorenost teksta najoitija
je kad je rije o dramskim tekstovima. Tako, na primjer, sam tekst Hamlet ne sadri tekstualno utemeljen odgovor na pitanje zato je Hamlet neodluan. Svi kritiki odgovori na to pitanje itateljske
su projekcije pojedinih kritiara koje se zasnivaju na njihovim razliitim izvantekstualnim znanjima
i/ili uvjerenjima o moguim uzrocima.

itanje kao proces

27

U tom se smislu prijanje razumijevanje danas ini potpuno neodrivim. U skladu s njim je itatelj tekst, to jest pojedinane rijei,
iskljuivo dekodirao (usp. Vipond i Hunt, 1989: 155). Nasuprot
tomu, itateljevo prethodno poznavanje brojnih podataka i irega
konteksta danas smatramo prvim uvjetom itanja, jednako kao to je
uvjet i znanje jezika i poznavanje grafikih znakova.* Neki autori zato
misle da uspjeno itanje pretpostavlja poznavanje dvaju vrsta kodova:
jezinih i kulturnih kodova (Scholes 1985: 26). Tek zadovoljavajue
poznavanje kulturnih kodova omoguuje uspjeno procesuiranje
tekstualnih poruka i oblikovanje kompliciranoga predodbenoga
svijeta koji sadre te poruke, kao i itateljevo snalaenje u njemu.
Specijalizirani prouavatelji itanja (Schooler, Kennet, Wiley i Voss
1996: 445) opisuju itateljevu mentalnu predodbu sadraja kao
funkciju pojedineva znanja, uvjerenja, odnosa i vrijednosnih sustava.
Navedene se tvrdnje prije svega tiu itanja stranih tekstova, to jest
tekstova iz drugaijih kultura i literarnih sustava, esto napisanih na
drugim jezicima, za koje itatelj nerijetko nema potrebnoga znanja.
itanje tekstova na stranim jezicima i itanje prijevodne knjievnosti
(koju kod nas jo uvijek nazivaju svjetskom knjievnou) zbog toga
opisujemo kao itanje u meukulturnom poloaju, zato to itatelj u
pravilu mora voditi rauna o kulturnim kodovima dviju kultura,
svoje i strane, eli li postii bolje itanje bez automatske asimilacije u
odnosu prema vlastitoj kulturi.
Sloeni eksperimenti vezani uz jezina prepoznavanja potvrdili su
psiholoku teoriju iz pedesetih godina o kratkoronom i dugoronom
pamenju (Miller 1956: 81). Prema toj teoriji neposredno prepoznavanje, koje prilikom itanja traje samo djeli sekunde, prelazi iz
kratkoronoga u dugorono pamenje pomou posebnoga selektivnoga
strukturiranja onoga to je prepoznato u obliku znaenja. Tek u dugoronom pamenju, koje traje od nekoliko sekundi do doivotnoga, i
* Eksperimentalno je dokazano da je nedostatak opega znanja, koje itatelj treba za razumijevanje
teksta, razlog itateljskoga zaostajanja uenika koji su na poetnim stupnjevima itanja bili jednako
uspjeni kao i naitani uenici. Frustracije do kojih dovodi poetno zaostajanje potom jo poveavaju
zaostajanje uenika koji nisu dovoljno naitani. Proces zaostajanja u razvoju itateljske sposobnosti
potom automatski napreduje po logici zaaranoga kruga, sve dok ne otklonimo nedostatke u znanju
i ne pobrinemo se za ponovnu motivaciju.
O ulozi kratkoronoga i dugoronoga sjeanja prilikom itanja usporedi Pejak 1999., str. 12 i 13.

28

U obranu itanja

koje obino smatramo pamenjem, itatelj moe doi do tih podataka*

te ih moe prizvati u sjeanje. Prepoznavanja ne prelaze u dugorono
pamenje u svom neposrednom povrinskom ili mikrotekstualnom
obliku iz teksta, nego kao znaenja koja je itatelj shvatio iz opisa.
Osim toga, treba rei da sve to itatelj uoi ne doe do dugoronoga
pamenja. Sva dosadanja istraivanja pokazuju da se izbor onoga
to se prepoznaje, kao i strukturiranje toga u pamenju, obavlja pod
utjecajem itateljeva dotadanjega znanja te zanimanja povezanog s
njim, te da to znanje i zanimanje zajedno tvore neku vrstu temelja za
skladitenje znaenja u sjeanju. Zbog toga itatelj u pravilu ne pamti
sve, a osobito ne pamti doslovne jezine formulacije, nego samo bitno
znaenje, to jest znaenje koje sam sastavlja kao bitno na temelju
vlastitoga znanja i zanimanja, koje u takvom obliku sadri njegov
osobni prilog. U itateljevu knjievnom doivljaju, tj. tekstualnom
svijetu, predodbe koje proizlaze iz teksta tako su tijesno isprepletene
s onima koje proizlaze iz njegova prethodnoga znanja i iskustva, da
ih nije mogue jednostavno razgraniiti. U tom isprepletanju ak i
najiskusniji itatelji teko mogu razluiti komponente, tj. dojmove
koji proizlaze iz tekstualnoga temelja od onih koji su rezultat njihova
prethodnoga znanja i iskustava (Brooke 1990.). Premda neki dojam
aktivira odreen broj rijei, njegova osjetilna obojenost, zbog koje ga
itatelj primijeti kao vaan, proizlazi iz itateljevih prethodnih doivljaja,
meutekstualnih iskustava i skupa znanja. Eksperimentalno prouavanje
itanja pokazalo je da su za itateljsko razumijevanje posebno vani
itateljevi relevantni doivljaji i sjeanja na vlastite doivljaje. Zbog
toga takva prouavanja istiu kako nikada ne bismo smjeli analizirati
itateljeve predodbe o tekstu bez toga da uzmemo u obzir njegova
prethodna iskustva i znanja (Halasz 1992: 232 i 1996: 379). Sloena
dinamika nastajanja itateljeva pamenja, to jest njegova osobnoga
tekstualnoga svijeta mentalne predodbe o tekstu, prua nam zorno
objanjenje o tome zato se itanje i razumijevanje knjievnih (i svih
drugih) tekstova toliko razlikuje od itatelja do itatelja i zato nikada
ne smijemo oekivati da drugi (a posebno ne mlai uenici) bilo koji
* Sonja Pejak (1999: 26) ovako opisuje proces primjeivanja prilikom itanja: Meu brojnim procesima koji su na djelu prilikom itanja, proces primjeivanja je primaran. Proces primjeivanja
prilikom itanja ukljuuje poticaj (poetni podraaj), pripremu za odgovor i odgovor (reakciju).
Grafiki simbol nije samo podraaj, nego ukljuuje i interpretaciju i znaenje, koje proizlazi iz
itateljevih prethodnih iskustava.

itanje kao proces

29

tekst razumiju onako kao to ga razumije uitelj ili kao to ga razumiju

roditelji. Svi rezultati eksperimentalnoga prouavanja itanja jednom
za svagda dali su do znanja da nije opravdano oekivati jednaka
itanja, ak i kad je rije o homogenim skupinama itatelja koji su u
istoj kulturi i koli usvojili sline predodbe o tekstovima i njihovim
anrovskim obiljejima potrebnima za itanje.
Trenutano se teoretiari itanja najvie bave nastojanjima razumijevanja znaenja itateljeva prethodnoga znanja za itanje, a ine to
pomou posebnoga razumijevanja znanja kao posredovanoga mehanizma
koji bi bar po onome to oekuju ponovo objasnio sustav ljudskoga
procesiranja podataka i skladitenja znanja i iskustava u pamenju.
Tako su oblikovali pretpostavku o takozvanim shemama,* pomou
koje objanjavaju itateljevu asimilaciju, tj. prisvajanje znaenja
na temelju prethodnoga znanja i iskustava. Razni autori razliito
nazivaju sheme kao metaforine jedinice znanja jedni ih smatraju
unutranjom predodbom podruja interakcije (Arbid 1982.), a
drugi podrujem na kojem se dodiruju znaenje i akcija. Premda
pojedinosti o utjecaju tako zacrtanih shema jo nisu poznate, na temelju
dosadanjih eksperimenata veina autora pripisuje im bar dvije funkcije
(usp. Johnson-Laird, 1983: 146): selektivno posredovanje prilikom
skladitenja znaenja u dugotrajno pamenje i uspjeniju organizaciju
znaenja u obliku u kojem ga itatelj moe prizvati u pamenje. Izveli
su ve neka poredbena istraivanja o itanju i razumijevanju tekstova
koja potvruju pretpostavku o drutveno-kulturnoj uvjetovanosti
shema, koja proizlazi iz njihove utemeljenosti u itateljevu prethodnom
iskustvu u odreenoj jezinoj i kulturnoj zajednici. Ta istraivanja
* Nastojanja da se odredi takav posredniki mehanizam i sustav skladitenja znanja i iskustava seu
u tridesete godine, kad je 1932. Frederic C. Bartlett objavio svoje jo i danas utjecajno djelo pod
naslovom Remembering. A Study in Experimental and Social Psychology. Konceptom shema kao
nekom vrstom skladitenja znaenja u pamenju bavi se i Johnson-Laird u svome utjecajnom djelu
Mental Models: Towards a Cognitive Science of Language, Inference, and Consciousness (1983.).
Noviji zbornik nastojanja kako prodrijeti u naine ljudskoga skladitenja znanja i iskustava, kao
i njihovu uporabu u jeziku, pod naslovom Meaning and Mental Representation (1988.) uredili su
Umberto Eco, Marco Santambrogio i Patrizia Violi. Diskurzivno usmjereno odreenje shema istie
njihovu upotrebljivost prilikom itanja: Shema je mentalna predodba tipinoga primjera/situacije,
koju upotrebljavamo prilikom prouavanja diskursa (tj. jezika u upotrebi), da bismo mogli predvidjeti znaenje i dati znaenje pojedinim opisima primjera/situacija. (Kramsch 1998: 131) Neki
autori umjesto termina shema za te osnovne jedinice znanja upotrebljavaju i termine tragovi
(engl. traces) i prie (engl. stories) i okviri (engl. frames), koje Johnson-Laird (1988: 107) opisuje
kao strukturirane komade znanja. esto navoen primjer takve sheme kao jedinstvenoga i idealiziranoga razumijevanja dijela iskustva prizor je ruka u restoranu sa svim detaljima dogaaja.

30

U obranu itanja

otkrila su i nesporne razlike u procesiranju istoga teksta kad je rije

o itateljima iz razliitih kulturnih sredina, zbog ega danas sve vie
autora smatra da su itateljske navike drutveno-kulturno odreene.*
S obzirom na obeavajue mogunosti shema pomou kojih je mogue
objasniti do sada nerazumljive initelje prilikom procesa itanja, posve
je sigurno da e istraivanja i eksperimenti o utjecaju shema ostati u
sreditu svih iduih studija itanja.
I neka druga istraivanja s podruja procesiranja teksta donose
zanimljive spoznaje vezane uz itanje knjievnosti. Istraivanja o
opsegu uobiajenih ljudskih sposobnosti za procesiranje razliitih
tekstualnih struktura nas, na primjer, upozoravaju na mogunost
da ve sam strukturni ustroj nekog od eksperimentalnih knjievnih
tekstova nadilazi itateljeve sposobnosti procesiranja pripovjednoga
teksta. Iako bar iskusni itatelji raspolau prilino bogatom i prilagodljivom sposobnou procesiranja prie, njihove jezine spoznajne
sposobnosti su ipak ograniene na odreene vie ili manje ustaljene
strukture i naine izraavanja. Kad se itatelj susretne s tekstom koji
se znatno udaljava od tih struktura i naina izraavanja, moe osjetiti
tako snanu frustraciju da jednostavno odmakne tekst od sebe ili da
ga, nesvjesno i nehotice, temeljito promijeni pomou raznih procesa
asimilacije nepoznatih sastavnica (Hawkins 1986: 128). Tako autorov
napor da razbije tradicionalnu konvenciju redoslijeda ili njegova upotreba
jezine segmentacije koja nadilazi prag procesiranja iskaza ili reenice,
mogu dovesti do radikalne asimilacije teksta, pa moramo itateljevu
interpretaciju smatrati nerazumijevanjem. S obzirom na svijest o tome
da neki eksperimentalni, to jest postmodernistiki tekstovi namjerno
dokidaju itateljevu elju za koherentnom i razumljivom priom i/ili
prekorauju itateljeve uobiajene sposobnosti procesiranja teksta,
doista nas ne smije iznenaivati ako broj njihovih itatelja neprestano
pada. Taj je pad mogue zaustaviti samo kvalificiranim osposobljavanjem itatelja za procesiranje, to jest za itanje takve proze, to se
* Prva poredbena istraivanja proveo je Frederic C. Bartlett tridesetih godina i utvrdio da jednako/
/usporedivo obrazovani itatelji u Engleskoj i Indiji potpuno razliito pretvaraju i asimiliraju
dijelove pria koje su im nepoznate/strane, a koje dolaze iz objema ispitivanim skupinama nepoznate
indijanske kulture. Kasnija poredbena istraivanja itateljskih reakcija iz Sjedinjenih Amerikih
Drava i Indije potvrdila su kulturno odreene razlike u nainu procesuiranja pripovjednog
teksta. Usporedi: M. S. Steffense, C. Joag-Des i R. C. Anderson, A Cross-Cultural Perspective on
Reading Comprehension.

itanje kao proces

31

u svakom sluaju ini potrebnim zbog umjetnikih mogunosti koje

takvo pripovijedanje otvara. ini se da su prva istraivanja o utjecajima
raznih oblika pripovjedne perspektive (Ludwig i Faulstich 1985.) ve
usmjerena na prouavanje te mogunosti.
Poredbeno usmjerena istraivanja tekstualnoga utjecaja koja nastoje
prodrijeti u promjene koje se postiu mikrotekstualnim pomacima
u prijevodima knjievnih djela prilikom makrotekstualne percepcije
likova i dogaanja, a utvrivanjem prijevodnih promjena otkrivaju
i druge mogunosti kontrole itateljeve spoznaje pojedinih obiljeja
likova i dogaanja, kao to su pripovjedno stajalite i fokalizacija (usp.
Mozeti 2000.). I prouavanje utjecaja itateljevih raznolikih oekivanja za njegovo doivljavanje i razumijevanje knjievnosti usmjereno
je prema slinim ciljevima (Kintgen 1986: 79). Posebnu pozornost
treba prije svega posvetiti itateljevim oekivanjima s obzirom na
oblike, tj. anr, za njegovo razumijevanje (Rabinowitz 1987.). Ta su
oekivanja prije svega rezultat itateljeva meutekstualnoga iskustva
koje proizlazi iz brojnih proitanih tekstova i literarne socijalizacije
prilikom poduavanja knjievnosti, zbog ega su relativno lako predvidiva i odrediva na temelju itateljeva prethodnoga itanja i njegove
drutveno-kulturne zajednice koju u tom kontekstu neki teoretiari
nazivaju i interpretativnom zajednicom (Fish 1980.). Svi drugi
izvantekstualni utjecaji na literarni doivljaj i razumijevanje, posebno
sloeni drutveno-kulturni odnosi i utjecaji, ostaju meu neistraenim
podrujima psihologije itanja i recepcijske teorije, premda se i tu stvari
polako pomiu. Posljednjih se godina posebna pozornost posveuje
itanju u meukulturnom poloaju, to jest itanju tekstova onako
kako ih itaju itatelji izvan izvorne kulture nastanka teksta, bilo na
izvornom jeziku, bilo u prijevodu. U oba je sluaja prilikom itanja
njihovo oekivanje drugaije, kao to im je drugaije i meutekstualno
iskustvo jer je rije o tekstovima iz kulture drugaije od one koju imaju
itatelji u izvornoj kulturi (Grosman 1997., 1999. i 2002.).
Teoretiari itanja tako su otkrili prve rezultate napora da odrede
utjecaj itateljevih predodbi i znanja o procesima itanja i predodbama o koristi i znaenju itanja na neposrednu uspjenost njegova
itanja. Prvi pokuaji (Wagner 1986: 325) pokazali su visoku pozitivnu
korelaciju izmeu predodbi o znaenju itanja i uspjene itateljske sposobnosti. Prije svega je zanimljivo da je pozitivna korelacija

32

U obranu itanja

uvjerenja o znaenju itanja i itateljske sposobnosti bila prisutna

u svim starosnim skupinama, to jest ve i kod mladih itatelja, i to
u posve razliitim kulturama. ini se da e to najvie doprinositi
traenju drugih mogunosti metaspoznajnih pristupa i osvjeivanju
potrebe za produbljenim poznavanjem itanja. Na to upozoravaju sva
nabrojena istraivaka nastojanja koja su jednom za svagda dokinula
privid o samorazumljivosti i jednostavnosti itanja, bar za sve itatelje
koji se ne zadovoljavaju prvim naivnim itanjem. Znaenje poznavanja
razliitih upotreba jezika, a posebno itanja, i metajezinoga znanja o
funkcijama jezika u ovjekovu pojedinanom i drutvenom ivotu u
Velikoj je Britaniji dovelo do uspjenoga jezinoga pokreta za podizanje
jezine svijesti osamdesetih godina dvadesetog stoljea. Upravo je
irenje boljega poznavanja jezinih upotreba i irega znaenja itanja
dovelo do poticanja zanimanja za jezik i uspjeli su poveati pismenost
svih slojeva stanovnitva.
Kad je rije o procesima spoznaje i doivljavanja tekstova, jezikoslovci
kognitivnoga usmjerenja, koji spajaju znanja s podruja jezikoslovlja i
spoznajne psihologije, pokuavaju ui u trag i analizirati i sve pojedine
sastavnice i faze itateljeva otkrivanja jezinih podataka u tekstu i
itateljeve aktivnosti pomou koje oblikuje svoju mentalnu predodbu o tekstu, tj. pomou koje razumije tekst. Kao jezini predmet
vide tekst istovremeno kao rezultat izraavanja autorovih mentalnih
predodbi rijeima i kao izazov itateljevu otkrivanju i oblikovanju
vlastite mentalne predodbe o tekstu (Sanders i Spooren 2001: 1).
Dok je autorove mentalne predodbe prije nastanka teksta vrlo teko
(eksperimentalno!) istraivati, ve su razvijeni razliiti postupci za
eksperimentalno prouavanje procesa itateljeva razumijevanja uz
nadzor poticanja pojedinih predodbi, promatranjem pokreta oiju i
brojenjem itateljskih fiksacija, promatranjem stanki i vraanja na ve
proitane dijelove teksta i analizu vremena za itanje.* Za prouavanje
pojedinanih sastavnica i njihovih meusobnih odnosa upotrebljavaju
se i manipulirani tekstovi, to jest tekstovi kojima se promijene pojedine
sastavnice oduzimanjem ili dodavanjem promijenjene jezine grae,
* Prouavanjem pokreta oiju moe se promatrati i tumaiti proces itanja. Za promatranje itateljeva
pomicanja oiju upotrebljavaju se posebne sprave, takozvani eye movement detector. Vie o procesima prepoznavanja prilikom itanja: Keith Rayner i George W. McConkie, Perceptual Processes
in Reading: Perceptual Spans (1977: 183).

itanje kao proces

33

da bi se vidjeli uinci prouavanih sastavnica, kao i umjetni tekstovi,

sastavljeni upravo za prouavanje utjecaja pojedinih tekstualnih sastavnica. Time se utvruje znaenje razliitih obiljeja i/ili sastavnica
teksta za itateljsko procesiranje te se istovremeno promatraju razlike
meu pojedinim itateljima. Istraivae pri tome zanima kako pojedine
rijei stimuliraju itateljevo prizivanje predodbe/znaenja iz pamenja
(Ariel 2001: 29), kako pojedine sastavnice teksta usmjeravaju itateljevu
pozornost za vrijeme itanja, bilo da je rije o grafikim sredstvima
o pojedinim rijeima, a onda i to kako pomou razliitih sredstava
kontrole promjenjivi intenzitet itateljeva zanimanja utjee na njegovo
cjelovito razumijevanje teksta (Gaddy, den Broek i Sung 2001: 89).
Oblikovanje itateljskih predodbi prilikom itanja knjievnosti pro
uavaju i razliitim tehnikama govorenja i/ili zapisivanja misli, asocijacija
i osjeaja koji se pojavljuju kod itatelja za vrijeme itanja, bilo unutar
iskaza, bilo tijekom stanki izmeu iskaza (Short i van Peer 1989: 22-71;
Alderson i Short 1989: 72-119). Najpoznatiji opis knjievnih itanja je
Hollandova studija 5 Readers Reading (itanje petero itatelja 1975.)
koja je ustvari 250 stranica dugaak ispis asocijacija i misli o itanju
Faulknerove novele s psihoanalitikim tumaenjima s obzirom na
pojedine itatelje. Prikupljanjem i analizom takozvanih itateljskih
protokola prouavaju naine itanja, razlike meu razliitim nainima
itanja, razlike meu itateljima i njihovom interakcijom s tekstom
(Steen 1991.; Kuikinen i Miall 1995: 50; Steen i Schram 1996: 329),
utjecaje meutekstualnih iskustava i poznavanja anrovskih obiljeja
(Viehoff 1995: 72) i pojedine sastavnice procesa itanja.
Posebnu panju treba posvetiti procesu zakljuivanja* o znaenju
pojedinih rijei i dijelova teksta kao prve sastavnice linearnoga razumijevanja teksta (Magliano i Graesser 1991: 193; Graesser, WiemerHastings i Wiemer-Hastings 2001: 249), nakon koje slijedi predvianje
kao druga sastavnica. Prilikom itanja pripovijetke itatelji zakljuuju
o znaenju pojedinih rijei i veza rijei sluei se svojim znanjem o
pozadini dogaanja, o posebnostima opisanih predmeta, o karakteristikama pripovjednih likova i o njihovu znanju, predodbama, ciljevima
i motivima koji rukovode njihovim aktivnostima, o nainima njihova
ponaanja, o uzrocima pojedinih dogaaja, o buduem dogaanju,
* Na engleskom se za taj proces upotrebljava termin inferencing.

34

U obranu itanja

a i o odnosu i motivima autora, o primarnoj itateljevoj reakciji itd.

(Graesser, Swamer, Baggett i Sell 1996: 11). Istraivae ne zanima
samo to do kakvih zakljuaka dolazi itatelj te kako i kada dolazi
do njih, koje dijelove tekstualnih podataka mora shvatiti tono, koji
kognitivni procesi vode do zakljuivanja i kako razumjeti cijeli proces
zakljuivanja, nego ih zanima i uloga itateljeva prethodnoga znanja
(ibidem, 12; Mannes i George 1996: 115; Zwaan 1996: 241), kao i
aktiviranje, tj. prizivanje toga znanja i krajnja razina mentalnih prikaza
teksta. Kad je rije o svim tim procesima, do razlika ne dolazi samo
zbog razliitih vrsta tekstova, nego i oblikovanja mentalnih predodbi
s obzirom na razinu razumijevanja i druge razine. Pomou razliitoga
tumaenja, ali i spajanja nabrojenih sastavnica itanja, kao i pomou
sloenih eksperimenata strunjaci pokuavaju sastaviti cjelovite modele
itanja kao to su, na primjer, model dubinskoga razumijevanja teksta,
odnosno njegova mentalna predodba (Graesser, Swamer, Baggett i
Sell 1996.) ili pogled na itanje sa strane (van den Broek, Risden,
Fletcher i Thurlow 1996.).
I prilikom itanja knjievnoga djela itatelj mora najprije obaviti
osnovne kognitivne postupke zakljuivanja i prognoziranja, koji su
karakteristini za svako itanje, zato to samo tako podatke koji su
sadrani u jeziku moe pretvoriti u dogaaje i likove koje onda moe,
zajedno s brojnim predmetima, povezati u koherentnu i smislenu cjelinu
koja nije tek sluajan popis injenica i dogaaja (Aebli 1989: 175).
Unato tomu strunjaci pokuavaju utvrditi ona obiljeja teksta koja bi
itatelja mogla prisiliti na itanje kakvo je potrebno za razumijevanje
umjetnikih tekstova.* Rolf A. Zwaan (1996: 241) misli da takvu mo
imaju one tekstualne sastavnice koje su tako sloene da usporavaju,
ili ak zadravaju itateljevo itanje/procesiranje teksta. Brojni umjetniki tekstovi su, naime, namjerno napisani tako da itatelju ne budu
ugodni, tj. nije ih briga za tekoe koje stavljaju pred itatelja, ime
postiu posebne otuujue uinke. Za raspoznavanje tako zahtjevnih
umjetnikih tekstova itatelj mora razviti posebne sustave kognitivnoga
nadzora koji mu omoguuju razumijevanje takvih tekstova. Takvu
* Tu moramo rei da brojni jezikoslovci u kulturama engleskoga govornoga podruja ne priznaju vie
naelnih razlika izmeu umjetnike i neumjetnike upotrebe jezika, zato to se tradicionalna sredstva umjetnike upotrebe sada sve ee upotrebljavaju u reklamnom diskursu i u drugim oblicima
diskurzivnoga izraavanja. Razlike zasnivaju tek na razliitim itanjima, za koja itatelji moraju biti
dovoljno iskusni.

itanje kao proces

35

vrstu nadzornoga sustava itatelj moe razviti samo itanjem velikog

broja knjievnih djela i odgovarajuom vjebom u koli. Prilikom
itanja takve sustave mogu pokrenuti razliiti initelji, na primjer
novost/neoekivanost teksta, itateljevi posebni ciljevi ili zadatak da
tekst mora itati literarno. Razliita jezikoslovna sredstva, kao to su
metafore, neoekivana pripovjedna perspektiva ili fokalizacija, otvoren
kraj i slino, sprjeavaju rutinske itateljske procese te na neko vrijeme
preusmjeravaju itateljevu panju na samu jezinu povrinu teksta,
umjesto na dogaanje i na likove. Kad jezina struktura sama po sebi
privlai itateljevu pozornost, praenjem teksta posveuje se manje
pozornosti situaciji koju tekst opisuje na denotativnoj razini, ime se
doprinosi produbljenomu razumijevanju. Premda Zwaan prije svega
naglaava posebnosti knjievnoga itanja koje ne moe zahvatiti eksperimentalno prouavanje itanja s konstruiranim ili pojednostavnjenim
tekstovima, treba istaknuti da i za razumijevanje umjetnikih tekstova
treba ostvariti cjelovitu mentalnu predodbu o tekstu, koju literarni
teoretiari pojednostavnjeno nazivaju svijet teksta.
Prilikom itanja knjievnih tekstova, naime, bez sumnje je vano
pitanje u kojoj se mjeri itatelju moe posreiti da sastavi smisao djela
kao umjetnike cjeline. Tu mogunost itanja neki autori nazivaju
realizacija ili konkretizacija umjetnikoga djela (Ingaarden 1973. i
Iser 1978.). Zajedno s treom estom oznakom aktualizacija teksta,
sva su se tri navedena termina prilino udomaila za itateljevu predodbu o tekstu. Razmiljanja o implikacijama pretpostavke da tekst,
koji je samo predmet koji je mogue intersubjektivno dosegnuti, tek
pomou itateljeve konkretizacije postaje umjetniki predmet, to jest
o problematici odnosa izmeu nefenomenolokih i fenomenolokih
predmeta u knjievnosti, odvela bi nas predaleko od naega sredinjega
zanimanja za procese itanja. U ovoj emo se raspravi ograniiti na
pitanja o mogunosti itateljeve konkretizacije teksta kao umjetnike
cjeline. Od sredinjih dvaju pitanja, o mogunosti razliitih konkretizacija istoga teksta, koje su vidljive u razliitim interpretacijama, i o
mogunosti nepotpunih i/ili nedostatnih konkretizacija, koje ne vode
rauna i ne ukljuuju sve sastavnice teksta, zanimat e nas prije svega
drugo pitanje. Jasno je da razliite interpretacije dijelom proizlaze iz
naglaavanja nekih sastavnica, dok se istovremeno zanemaruju ili se
ak ne prepoznaju druge.

36

U obranu itanja

Sa stajalita normativnoga koncepta bi, zato da bismo mogli govoriti

o sveobuhvatnoj konkretizaciji nekoga teksta, itatelj morao prepoznati
i ukljuiti u zavrnu interpretaciju sve sastavnice teksta. Povijesne
promjene i ispunjavanje postojeih interpretacija pojedinih knjievnih
djela, te vie ili manje organizirani oblici razgovora o znaenju knjievnih djela, na primjer u kolskoj praksi, upozoravaju nas na to da je
takav normativni koncept ukljuivanja svih sastavnica razmjerno teko
postii i da ga se rijetko kada postigne. Razlozi za to da itatelji (pa
i kritiari) esto ne vide sve sastavnice teksta u njihovoj meusobnoj
funkcionalnoj povezanosti ne lei samo u tekstu, to jest ne lei samo u
mogunostima razliitih funkcionalnih povezivanja pojedinih sastavnica
koje su sadrane u samom tekstu: s obzirom na funkciju koju itatelj
pripisuje pojedinoj sastavnici ne mijenja se samo njezino znaenje, nego
i njezina vidljivost za itatelja. Zbog toga sastavnice o kojima je rije
moramo traiti prije svega kod itatelja i njegovih itateljskih navika,
kao i u njegovim posebnim zanimanjima. Slino kao i kad je rije o
svakodnevnom prepoznavanju svijeta, i u procesu itanja itatelj ne
posveuje jednaku pozornost svim pojedinostima i opisima, nego bira
one koji mu se ine zanimljivijima, koji su mu lake razumljivi, koje on
vie cijeni itd. Kao to smo pokazali, proces selekcije sastavnica zapoinje
ve na poetnoj razini prepoznavanja teksta, potom se jo moe snano
pokolebati s obzirom na trenutano slabljenje zanimanja zbog umora
i drugih uzroka. Oito je da itatelj ne pamti, te da ne moe dozvati
u pamenje one sastavnice koje uope nije uoio, bez obzira na to je
li rije o pojedinim opisima ili kompleksnijim sastavnicama, kao to
su uzrone veze. Proces odabira i zanemarivanja pojedinih sastavnica
nastavlja se i na viim razinama itanja, prilikom sklapanja znaenja,
kad su itatelju ponovo zanimljivije ve poznate i/ili koje vie cijeni,
a isto to vrijedi i za dogaanja, likove itd. itatelj ne pristupa itanju
ni jednoga teksta neosobno, kao neutralni subjekt, nego uvijek kao
drutveno-kulturno odreeni itatelj, s kulturno uvjetovanim razumijevanjem i oekivanjima koja ukratko moemo opisati kao itateljev
obzor oekivanja (Jauss 1982.).* Kako prilikom itanja esto trai i
potvrdu vlastitoga identiteta, rjeenje problema i potvrdu oekivanja
* U poetku je oznaku obzor itateljevih oekivanja najvie upotrebljavao Jauss (1982.), a danas
je ta oznaka opeprihvaena i esto se upotrebljava kad je rije o itanju i o posebnostima itanja
pojedinih itatelja.

itanje kao proces

37

u tom smislu itanje, kao i mnoge druge verbalne aktivnosti, slui kao
potpora i obrana postojee strukture osobnosti nerijetko se dogodi
da takvu potvrdu itatelj pronae po cijenu preoblikovanja sastavnica
prisutnih u tekstu. Ne primjeuje one vidove teksta koje ne poznaje,
kao to su na primjer razliita umjetnika oblikovna obiljeja, tropi,
ritmika obiljeja, strukturalna naela itd. Kvaliteta itanja ovisi o
zanimanju i cilju, ali i o itateljevu poznavanju itateljskih strategija,
koje omoguuju detaljnije prepoznavanje teksta. itanje za kolu moe
biti savjesnije, ali manje zanimljivo i manje ugodno, zato ga uenici
esto prije zaboravljaju. Openito meu kritiarima i meu uiteljima
vrijedi uvjerenje da sva itanja treba smatrati vie ili manje udaljenim
aproksimacijama nedostinoga, tj. iskljuivo hipotetinoga potpunoga
itanja. Tomu je tako zbog sloenosti umjetnikih tekstova i njihova
znaenjskoga potencijala.
Odgovori na pitanja kako pribliiti itateljevo prepoznavanje i konanu
interpretaciju to sveobuhvatnijem razumijevanju knjievnoga djela ni
u kojem sluaju nisu jednostavni.* Obino je itatelju lake pomoi u
uoavanju neprimijeenih sastavnica i umjetnikih obiljeja teksta, nego
u svladavanju pomaka u prepoznavanju i oblikovanju znaenja koji
ovise o dubljoj strukturi linosti. Umjetnika obiljeja teksta za itatelja
esto postaju vidljiva tek nakon usvajanja potrebnih pojmova i termina.
Vjerojatno je da e itatelj koji je vie puta shvatio znaenje lokacije
pojedinoga opisa u poetnom, zavrnom ili na drugi nain obiljeenom
dijelu teksta, prije ili kasnije, i sam poeti ispravno ocjenjivati opise
smjetene na taj nain, to jest da e razumjeti funkcionalno znaenje
pozicije pojedinih opisa, simboliko znaenje naslova djela, znaenje
razliitih oblika ponavljanja i slina sredstva kojima autori mogu
privui njegovu pozornost. Znaenje poznavanja umjetnikih izraznih
sredstava i mogunosti, kao i prihvaene terminologije za opisivanje
i razumijevanje tih mogunosti, moemo usporediti sa poznavanjem
metrike terminologije. Utjecaj odreene ritmike strukture, dakako,
osjea i dijete, premda ne zna nita ni o ritmu ni o ritmikoj strukturi.
* Pitanjima, kako uenicima pomagati u boljem poznavanju tekstova i bogatijem razumijevanju njihova
znaenjskoga potencijala, bavit emo se u nastavku.
Kad su u okviru prevoditeljskih studija poeli prouavati znaenja i funkcije naslova, zato da bi ih se
moglo to tonije sauvati u prijevodima, vrlo se brzo pokazalo da moemo razlikovati 27 razliitih
funkcija naslova! (Nord 1991. i 1993.)

38

U obranu itanja

O tim utjecajima moe govoriti samo itatelj koji raspolae potrebnom

terminologijom za opisivanje odreenih sastavnica ritma. Omoguavanjem meusobne usporedbe ritmikih doivljaja razliitih itatelja,
kao i ralanjivanjem oblikovnoga utjecaja i tumaenja njihove (ne)
uspjenosti, a uz to i poznavanjem ritmikih izraznih mogunosti te
potrebne terminologije poveava se i itateljeva sposobnost za njihovo
uoavanje doprinosei tako njegovoj ritmikoj osjetljivosti. Hardingovi
(1968.) eksperimenti s ponovljenim itanjem pokazali su da je pjesme
nakon nekoliko itanja mogue udomaiti i bolje razumjeti, no
istovremeno su upozorili i na osnovnu injenicu da je produbljeno
spoznavanje i razumijevanje poezije dugotrajan proces.
ini se da je teko doi do potrebnoga svladavanja itavoga teksta
kao umjetnike cjeline. To jednako vrijedi i za poeziju i za prozu,
premda su uzroci, kad je rije o jednom i o drugom, razliiti. Dok, kad
se radi o poeziji, itateljeve tekoe nerijetko proizlaze iz zgusnutosti
znaenja koje potie vie usporednih tematizacija, to jest interpretacija,
kad se radi o proznom tekstu, tekou predstavlja ve sama velika
koliina rijei koja u linearnom rasporedu duljega romana nadilazi
duinu od nekoliko kilometara. Razumijevanje umjetnike cjeline
pretpostavlja razumijevanje svih pojedinih nizova, slijed segmenata
teksta i njihovu unutranju, kao i meusobnu, logiku i oblikovnu
povezanost. Zbog toga neki kritiari (Olsen 1978.) misle da itanje
umjetnikoga teksta, ve zbog svoje nune vremenske komponente,
automatski naginje segmentaciji teksta, ime se omoguuje njegovo lake
svladavanje. Cjelina se potom lake shvaa kao slijed ve spoznatih i
razumljivih manjih odsjeaka. Jasno je da se pri tome mora uspjeno
rijeiti problem meusobne strukturalne veze pojedinih sastavnica i
segmenata, nastojati odrediti njihovu umjetniku funkciju, simbolika
znaenja djela itd. Prilikom rjeavanja svih tih pitanja itatelju uvelike
pomae prethodno poznavanje umjetnikih izraajnih sredstava i
mogunosti, kao i oblikovnih obiljeja knjievnosti, a to je znanje koje
stjee intertekstualnim iskustvom i literarnom socijalizacijom u koli.
Naratologija omoguuje realniju podlogu za bolje itateljsko svladavanje teksta,* pri emu je zasnovana na ishodinim naratolokim
* Veliki rjenik tuica (2002.) ovako odreuje naratologiju: grana literarne teorije koja prouava
pripovjedne tekstove.

itanje kao proces

39

spoznajama da znaenje ne moe postojati prije nego to je izraeno

i potom uoeno (Todorov, 1967: 20) u procesu itanja. Premda tekst
oivi tek itanjem te ga zato moramo prouavati kroz itateljeve oi
(Iser, 1971: 2-3), itatelj moe oiviti tekst samo spajanjem onoga
to je uoio, pratei linearni slijed rijei, nizova rijei, reenica itd.
Jezik odreuje linearni slijed znakova, to jest rijei, te time i linearno
predoavanje svih podataka u tekstu. U tom smislu jezik ne odreuje
samo redoslijed slova i rijei, nego itatelju namee i slijed uoavanja
(dijelova) podataka, ak i kad pojedini podaci u vremenu pripovijedanja
postoje istovremeno ili kad se njihov tekstualni linearni raspored
razlikuje od kronolokoga redoslijeda dogaanja. Tako tekst usmjerava
i kontrolira itateljevo razumijevanje i odnos prema tekstu. U tom
svjetlu itanje moemo sagledavati kao dovren proces oblikovanja
itateljskih poimanja i oekivanja, njihova popravljanja i mijenjanja
ili izostavljanja, sve do konanoga razumijevanja koje se oslanja na
prethodno spajanje tekstualnih podataka. U tom se procesu itatelju
postavljaju i razliita pitanja,* na koja trai odgovore, dok imenovanjem
dogaaja, a onda i prikupljanjem i razumijevanjem pojedinih obiljeja
pripovjednih likova oblikuje svoje predodbe o dogaajima i o likovima
(Rimmon-Kenan 1986./1983.). I jedno i drugo, i dogaaji i pripovjedni
likovi, u biti su rezultat itateljeva pridavanja znaenja tekstu i rezultat
njegova oblikovanja. Prilikom oblikovanja svojih predodbi o likovima
i dogaajima itatelj se cijelo vrijeme slui prethodnim znanjem o
stvarnosti, to jest o prihvaenim modelima stvarnosti, svojim uvjerenjima o tome to je ljudski (ne)mogue, prihvatljivo ili nedoputeno,
kao i poznavanjem razliitih pripovjednih konvencija. Strunjaci zato,
na primjer, upozoravaju na to da je jedino obiljeje pripovjednoga
lika koje je neupitno za sve itatelje njegovo ime, a da o svim drugim
obiljejima itatelji, zbog svojih razliitih iskustava i znanja kojima
se slue prilikom itanja, ve mogu imati razliita miljenja, dok
predodbe o dogaajima uvelike ovise o itateljevu davanju znaenja
pojedinim dogaajima i situacijama. U istom opisu ljubavnoga trokuta
razliiti itatelji meu pripovjednim likovima vide varanje, preljub ili
ostvarivanje sretne ljubavi. Na tekstualnoj razini u knjizi koju itatelj
* Sredinje znaenje itateljeva propitivanja teksta, a posebno njegove sposobnosti oblikovanja dobrih pitanja za bolje razumijevanje, eksperimentalno su dokazali brojni istraivai (usp. Graesser,
Swamer i drugi 1996: 22).

40

U obranu itanja

dri u rukama dogaaji i pripovjedni likovi tek su dulji i krai nizovi

rijei, to jest dijelovi dugoga linearnoga niza rijei i reenica.
Te su osnovne spoznaje navele literarne kritiare na prouavanje
mogunosti i naina na koje tekst, svojom temeljnom literarnou,
usmjerava, kontrolira i ograniava itanje, to jest itateljevo procesiranje tekstualnih podataka. Jedan od najoitijih prikaza linearnoga
djelovanja tekstova dolazi iz pera Menakhema Perryja u njegovu eseju
Literary Dynamics. How the Order of a Text Creates its Meaning
(Literarna dinamika. Kako ureenje teksta oblikuje njegovo znaenje)
ve godine 1979.* Kao i sve druge jezine tekstove, itatelj i knjievni
tekst moe prihvatiti samo u procesu njegove konkretizacije itanjem.
Njegove tekstualne sastavnice slijede jedna drugu, a njegovi semantiki
gradbeni elementi (kao to su scene, ideje, likovi, struktura i vrijednosni
sudovi) kumulativno se skupljaju pomou prilagoavanja i ponovnoga
prerasporeivanja ve proitanoga pod pritiskom novih tekstualnih
podataka (Perry, 1979: 35). Perry u toj postupnosti razumijevanja i u
injenici da literarni tekst ne moe odjednom ponuditi sve podatke ne
vidi neeljene posljedice temeljnoga linearnoga obiljeja jezika. Literarni
se tekstovi, naime, uspjeno slue upravo time da njihove sastavnice
razumijemo tek u nizu, to je ujedno i glavna sastavnica prilikom
odreivanja njihova znaenja. Ureenje i raspored pojedinih sastavnica
u tekstu moe bitno utjecati na prirodu cjeline, a ne samo na proces
itanja, jer prerasporeivanje sastavnica moe potaknuti ostvarivanje
njihovih alternativnih mogunosti i strukturiranje temeljno razliite
cjeline. Upravo mu se zbog toga za razumijevanje literarnih tekstova
ini vanim prouavati stupnjeve itateljskoga procesa i funkcije koje
odreuju smjetaj meusobno povezanih elemenata u tekstualnom
kontinuumu.
Redoslijed i smjetanje pojedinih sastavnica u tekstualnom kontinuumu mogue je utemeljiti na osnovi razliitih motivacija i opravdanja.
Perry prije svega iznosi dva osnovna tipa, i to motivacije koje se ravnaju
prema odreenom modelu i retorike motivacije, to jest one koje su
usmjerene na itatelja (ibid. 36). Kad je rije o motivacijama koje se
* U biljeci uz objavu engleske varijante svoje studije Perry navodi da je hebrejska varijanta studije
napisana 1973. godine i objavljena 1974., dok je engleska verzija prireena 1976. godine. Sam kae
da se problemima dinamike djelovanja literarnih tekstova poeo baviti 1964. godine polazei pri
tome od djela ranih ruskih i ekih teoretiara.

itanje kao proces

41

ravnaju po odreenom modelu, ureenje/raspored tekstualnih sastavnica

opravdan je i u skladu s tekstom te se dri reda koji je itatelju poznat,
to jest nekog izvantekstualnoga reda koji potuje ili imitira taj
raspored. Prilikom itanja takvoga teksta itatelj izgrauje neki sustav
okvira bilo da je taj okvir uspostavljen s obzirom na modele koje
poznaje iz realnosti ili iz drutvenih i literarnih konvencija koji mu
potom omoguuju preoblikovanje to vie razliitih detalja teksta. Kad
itatelj postane svjestan razliitih uzoraka, na primjer, pria o ljudskim
odnosima, oblika soneta ili tragedije, elemenata svijesti pojedinoga lika,
tako shvaen okvir omoguuje mu ukljuivanje tekstualnih sastavnica.
Kad je rije o tekstualnom kontinuumu usmjerenom na itatelja, to
jest na retoriku motivaciju, on se ne rukovodi nekim modelom koji
bi itatelj morao prepoznati. Kad je rije o takvom tekstu, raspored
tekstualnih elemenata slijedi iz utjecaja na itatelja. Funkcija takvoga
teksta je kontrolirati proces itanja i usmjeravati ga u eljenom smjeru,
tako da itatelj izabere odreene mogunosti dojmove i odnose a
ne druge, premda mu je inae na raspolaganju vie mogunosti (Ibid.,
40). Svako itanje teksta tako je proces izgradnje sustava hipoteza ili
okvira koji moe dovesti do iznimno visoke relevantnosti razliitih
tekstualnih podataka. Pojedine hipoteze slue za izricanje odgovora
na pitanja: to se dogaa? Kakvo je stanje stvari? O kakvoj se situaciji
radi? Gdje se sve to dogaa? Kakvi su motivi? Kakav je cilj? Kakav je
govornikov poloaj? Kakav argument ili ideju sadri tekst? I tako dalje.
itatelj odabire samo one okvire koji mogu ukljuiti elemente teksta.
Perry upozorava na znaenje okvira (razumijevanja) za koji se
itatelj odluuje sluei se nagaanjem u inae gotovo samostalnom
procesu njihova izbora. itatelj se odluuje za odreenu hipotezu samo
na osnovi preferencija te ne mora argumentirati svoj izbor. Upravo
na temelju tako odabrane hipoteze, to jest okvira, potom dolazi do
razumijevanja svih rijei, a to razumijevanje nikada nije usredotoeno
na izdvojenu rije. Isto tako dolazi i do dodavanja svih podataka za
koje nema nikakve neposredne tekstualne osnove, premda su potrebni
za punjenje teksta. Veina informacija koje itatelj izvede iz teksta
uope nisu izrijekom zapisane u tekstu, nego ih on dodaje sam svojim
odabirom okvira. itateljevo punjenje teksta nije ogranieno samo
na sloene podatke, kao to su, na primjer, uzrone veze ili tajnovite
sklonosti, nego do njega dolazi i kad je rije o osnovnim sastavnicama

42

U obranu itanja

prikazane realnosti u tekstu (Perry 1979: 45). itatelj ne eka do

kraja s razumijevanjem teksta, nego tekst nastoji semantiki integrirati
usput. Predodbe i razumijevanje koje oblikuje na poetku prilagoava
i mijenja pod pritiskom novih tekstualnih podataka. Tako itanje tee
kao interakcija s tekstom, od oblikovanja poetnih predodbi, koje
su posebno vane, do njihova prilagoavanja, mijenjanja i naputanja
pod dojmom novih tekstualnih podataka koji stalno pritjeu, a koji
su manje ili vie vani i utjecajni za daljnje oblikovanje znaenja.* Pri
tome moemo razlikovati jo dva oblika utjecaja koja se isprepleu u
itateljevu literarnom otkrivanju teksta. Poetni, tj. uvodni dijelovi
teksta imaju poetni utjecaj i zadau uvjeriti itatelja u zanimljivost
teksta, prie ili nekoga opisa. Da bi postigli taj cilj, slue se posebnim
tehnikama uvjeravanja koje itatelja zovu i provociraju upravo u
trenucima u kojima bi se pojavila opasnost smanjenoga zanimanja i u
kojima itatelj odluuje hoe li nastaviti s itanjem ili ne. Ti dijelovi
nude i brojne zanimljive probleme i detalje, tako da privuku itatelje
iji su interesi razliiti. to se vie itatelj udaljuje od poetka teksta, to
snanije postaje neposredan utjecaj upravo proitanih novih stranica
koje iznoenjem novih podataka vode rauna o neprestanom poticanju
itateljeva zanimanja. Novi podaci tjeraju itatelja na popravljanje, to
jest na mijenjanje ve oblikovanih predodbi o proitanom tekstu, kao
i na nagaanje, to jest na predvianje oekivanih rezultata i buduega
dogaanja, onako kako ih moe shvatiti iz itavog proitanog teksta.
Perry (1979: 58) zato istie da unato itateljevu itanju od reenice
do reenice du linearnoga teksta proces itanja nije jednosmjeran,
jer je vaan dio itateljeve mentalne energije usmjeren unatrag, na
razumijevanje i prilagoavanje onoga to je prije proitano. Svaki
pojedini trenutak itateljskoga procesa tako je, kao to je ve upozorio
Ingarden (1973: 103-104), tijekom itava procesa konkretizacije znaenja
ogranien dvostrukom vizurom onih dijelova teksta koje itatelj eli
proitati, koje je itatelj ve proitao te predstavljaju prolost teksta
i onih dijelova teksta koje jo nije proitao. To ne vrijedi samo za
* Strune rasprave o itanju upotrebljavaju dva posebna termina kad govore o izmjeni poetnih dojmova o tekstu i utjecaju tekstualnih podataka linearno smjetenih kasnije: poetni utjecaj nazivaju
primacy effect, a utjecaj kasnijih tekstualnih podataka nazivaju recency effect.
Robert de Beaugrande (1997: 152-153) predlae jo kompliciraniju sliku linearnoga procesuiranja
teksta. Uz pogled naprijed i natrag, on izdvaja jo i mogunost ubrzavanja i usporavanja, nabrajanja
i spajanja, to smanjuje mogunosti razdvajanja, to jest oblikovanja usporednih znaenja.

itanje kao proces

43

poetak i kraj teksta. Jasno je da vraanje znaenjima ve proitanoga

teksta dovodi do razliitih oblika restrukturiranja hipoteza i okvira
razumijevanja, kao to vie ili manje detaljno prizivanje u sjeanje ve
proitanoga ovisi i o itateljevoj sposobnosti.
Perryjeva analiza procesa literarnoga itanja utemeljena je na brojnim
eksperimentalnim istraivanjima utjecaja redoslijeda pojedinih rijei,
reenica i drugih segmenata teksta, posljedinih utjecaja rijei ili dijela
teksta koji stoje na poetku, kao i razliitih manipuliranih tekstova
pomou kojih se, mijenjanjem izvorne prie, nastojao utvrditi utjecaj
pojedinih elemenata. Zbog toga brojni strunjaci tu analizu smatraju
najbliom stvarnim procesima knjievnoga itanja. Zanimljivo je da
je upravo prouavanje itanja kao procesa neposrednoga praenja
linearno rasporeenih tekstualnih podataka otkrilo toliko mogunosti za izrazitu subjektivnost konanoga itateljeva znaenja, sve od
oblikovanja prvih analitikih okvira na poetku teksta i nagaanja
o hipotezama koje omoguuju motivaciju za itanje i razumijevanje
novih tekstualnih podataka, do raznolikih mogunosti restrukturiranja
poetnih hipoteza i okvira pod pritiskom stalno novih tekstualnih
podataka. Gotovo trideset godina nakon objavljivanja engleske verzije
Perryjeve analize knjievnoga itanja kao linearnoga praenja teksta
jo nitko nije pokuao opovrgnuti njegov prikaz, koji i danas moemo
smatrati jednim od najzanimljivijih prikaza utjecaja linearnosti na
knjievno itanje.
Kako bismo sami sebi predoili kakve nam mogunosti razmiljanja
o pripovjednom tekstu nudi njegov linearni prikaz, najprije moramo
pripovjedni tekst zamisliti u linearnom obliku, jer taj oblik stvarno
prati itanje. Do takve slike dolazimo zamislimo li da se pojedini
redovi ne nalaze jedan ispod drugoga do kraja stranice, a onda stranicu
za stranicom, nego da su svi pojedini redovi, a onda i sve stranice,
napisani u nizu, to jest linearno, jedna iza druge u dugom nizu rijei.
Tako bismo dobili prilino dugaak komad jezika: linearni slijed
rijei, reenica i odlomaka za krai bi roman bio dugaak vie od 1,5
kilometara. Na tako linearno prikazanom tekstu bilo bi znatno lake
nego u knjizi oznaiti one dijelove (centimetre, decimetre i metre rijei)
teksta koji itatelju nude podatke o kontekstu dogaanja i razne vrste
podataka od kojih itatelj oblikuje svoju predodbu o likovima dajui

44

U obranu itanja

sam znaenja dogaajima.* Takva predodba teksta itatelju pomae

razumjeti zato je tako teko bez posebna napora u detalje svladati
literarnu priu. Zato se detalje teksta tako lako zaboravlja, a prva ili
spontana mentalna slika teksta u pravilu je vrlo nepotpuna. Na osnovi
tih smo spoznaja za nastavu knjievnosti u sklopu nastave engleskoga
jezika razvili takozvanu lentu dogaanja, pomou koje itatelj po naelu
linearnosti prie sam usklauje svoje dojmove i tekstualne podatke,
ne bi li tako postigao bolje svladavanje duljega teksta.
Takvo linearno kontrolirano prouavanje teksta istovremeno omoguuje i bolje uoavanje i razumijevanje utjecaja pojedinih sastavnica
i pojedinih oblika pripovijedanja na itateljevo oblikovanje znaenja
i razumijevanje teksta. Takav utjecaj umjetnikih tekstova posljednja
dva desetljea prouava takozvana lingvistika kritika (Fowler, 1986.
i 1996.), a eksperimentalno ga se prouava i pomou manipuliranja
postojeim tekstovima, mijenjajui pojedine sastavnice s namjerom
da se utvrdi njihov utjecaj, te oblikovanjem tekstova koji su posebno
namijenjeni prouavanju utjecaja razliitih elemenata i obiljeja tekstova
na itatelja. Tumaenja zapisa i analiza lingvistike kritike iznimno
su uvjerljiva, jer nakon brinoga prouavanja djelovanja teksta mogu
upozoriti na one elemente, pa ak i na pojedine upotrebe rijei koje
predstavljaju tekstualne izvore razliitih utjecaja. Tako itateljima
mogu omoguiti provjeravanje opisa, ali i utjecaja navedenih dijelova
teksta o kojem je rije. Osvjetljavanjem utjecaja pojedinih tekstualnih
sastavnica i nizova rijei lingvistika kritika dobiva i zanimljivu ulogu
u polemikama, prije svega zato to, polazei od teksta, moe upozoriti
na besmislenost impresionistike kritike.

Prouavanje knjievnoga itanja u svijetu

Uz procese prepoznavanja i razumijevanja knjievnoga teksta psihologe,
pedagoge i knjievne teoretiare zanimaju i naini itateljeva sudjelovanja prilikom itanja: zanima ih njegova motivacija za itanje, oblici
njegova zanimanja, mogunost osjeajnoga sudjelovanja te kratkotrajna
i dugotrajna postignua itanja. Prouavanje svih naina itateljeve
* O tome Roland Barthes (1974: 92) pie: itati znai boriti se za davanje znaenja, za to da dijelove
teksta moemo podvrgnuti semantikoj transformaciji Ta transformacija luta (eratina je) i sastoji
se od oklijevanja izmeu mnogih imena