FILM U NASTAVI HRVATSKOG JEZIKA

Područje i djelatnost medijske kulture je u današnjem vremenu vrlo važna te

ostavlja posljedice i utječe na svakoga od nas jer nas jednostavno govoreći svakodnevno
okružuje. Današnji čovjek, posebice dijete, je suočen s modernim vremenom u kojem živi i
teško se može oduprijeti medijskom utjecaju koji ga dotiče kroz različite prijenosnike
informacija. Mediji su danas dio dječje svakodnevnice, a djeca uče i odrastaju u medijskom
okružju. Film se koristi samo kao jedno od sredstava komuniciranja već od najranije dječje
dobi. Međutim postavlja se pitanje kako to dijete može kritički sagledati. Može, jedino ako je
medijski pismeno te ima razvijeno kritičko mišljenje. Razmišljajući na taj način o medijskoj
kulturi može se zaključiti kako ona pridonosi odgoju i obrazovanju budućih osviještenih
građana koji se mogu snaći u mnoštvu raznolikih informacija, poruka. Na taj način pridonosi
se njihovu odgovornom ponašanju u okružju u kojemu žive.

Film je postao nezaobilazna životna pojava koju ni škola nije mogla mimoići. Film je
napredovao, razvio se te se i dalje razvija, a škola mu mora otvarati vrata. Pojavila se tako
potreba znanja o filmu i prijenosa toga znanja svima onima koji ga žele i trebaju. Pojavom
nastave filma u nizu već razvijenih pedagoških i fimoloških znanstvenih dicsciplina pridružila
se još jedna: metodika nastave filma. Pod nastavom se obično podrazumijeva redoviti,
organizirani, školski odgojno-obrazovni proces, ali neće bit neprirodno ako tom rječju
obuhvatimo i odgojno-obrazovne procese koje škola organizira izvan svojih prostora, tzv.
izvanškolske, izvannastavne, slobodne aktivnosti učenika, kojima je škola ipak, na ovaj ili
onaj način, ishodištem. Škola ne smije ispustiti iz vida i neškolsku nastavu, a to vrijedi i za
nastavu filma. Neškolska je nastava filma u nekim sredinama čak i stvarnija i jača od školske.

Bit metodike nastave filma, kako navodi Težak, je odnos među dvjema veoma
složenim pojavama u veoma složenom svijetu, tj. odnos između filma i čovjeka. Film se
ljudskom društvu u cjelini kao i pojedincu nametnuo s nizom svojih funkcija. Film je sredstvo
obavještavanja u naširem rasponu toga pojma, film je umjetnost, ali je i industrija.

U Hrvatskoj je medijska kultura, uz hrvatski jezik, književnost i jezično izražavanje,

jedna od predmetnih sastavnica, tj. područja Hrvatskoga jezika. Glavne zadaće tog nastavnog
područja su, prema Nastavnom planu i programu za osnovnu školu iz 2006. godine, razvijanje
sposobnosti komunikacije s medijima – kazalištem, filmom, televizijom, radijem, tiskom,
stripom i računalom; recepcija kazališne predstave, filma, radijske i televizijske emisije te
osposobljavanje učenika za vrednovanje radijskih i televizijskih emisija i filmskih ostvarenja.

Nastava se filma odvija u okviru programskih sadržaja nastavnoga predmeta

Hrvatskoga jezika, područja medijske kulture. U nastavi je filma u prvome planu filmska
kultura koja podrazumijeva ostvarivanje odgojnih i filmskoobrazovnih ciljeva, a ostvaruje se
na metodičkim načelima nastave filma. U nižim se razredima osnovne škole filmu pristupa
literarno-dramski, ali je također važno posvetiti pozornost filmskim osobitostima. Kada
govorimo o metodičkim pristupima nastavi filma, u tradicionalnoj su nastavi prevladavali
reproduktivni i predavački, a u suvremenoj se prednost daje onim pristupima koji u središte
pozornosti stavljaju učenika. U tom smislu, navodi Vesna Bjedov možemo govoriti o školskoj
interpretaciji, problemskom i korelacijsko-integracijskom pristupu. Školska interpretacija daje
naglasak interpretativnoj razini filma, problemski pristup stvaranju problemske situacije,
zapažanju, isticanju i istraživanju problema, a korelacijsko-integracijski pristup temelji se na
uspoređivanju i raščlambi povezujućih sastavnica književnoga i filmskoga djela.

Film kao medij nema više dominantno mjesto, kao ranije. Sve je promijenila pojava
računala i to je uvelike utjecalo na veliku ponudu filmova. Pojavljuje se problem da je teško
mladoj osobi pogotovo u tolikoj ponudi izabrati ono što je kvalitetno, tj. da film ima
umjetničku, odgojnu i edukativnu vrijednost. Stoga mladi danas jednostavno dolaze do
najnovijih naslova, a pritom ne pokazujući interes za povijest filma. Postavlja se pitanje kako
im osvijestiti razvoj i povijest filma? Koji su tu problemi koji se javljaju? Vidljivo je očito da
se povijesti filma može pristupiti preko sadašnjosti. Moramo biti svjesni da se filmu danas
može pristupiti s više motrišta: sa tematskog, društvenog (sociološkog), povijesnog,
žanrovskog, estetskog, medijskog, zabavnog itd. Razmišljajući dalje dolazimo do sljedećih
problema: koje se teme obrađuju u filmovima i koliko su one danas aktualne? Na primjer,
film koji je tematski zastarjeo, to nam može poslužiti samo kao informacija, mladima će to
biti naravno nezanimljivo i ne toliko blisko njihovoj sadašnjosti i stvarnosti. Tako navodimo i
sljedeći primjer, npr. o razvoju filma u nižim razredima filmski jezik nije dobro objašnjavati
preko nijemog filma jer on ima svoje zakonitosti (npr. Charlie Chaplin – preko njegovog lika
nikako ne bi trebali tumačiti glumu, jer je gluma bila drugačija nego što je danas.) Možemo se
preko toga jedino vratiti u povijest filma.

Težak naglašava kako uspješno izvođenje nastave filma osposobljava učenika za

svjesno, sigurno i kritičko poimanje poruka s ekrana te da učenika razvijajući umne i
imaginacijske sposobnosti uz senzibiliziranje osjećaja za estetiku, razvija svoju slobodu,
kritičnost te kao takav će se znati kritički i samokritički odnositi prema pojavama koje ga
okružuju i društvu u kojem živi. Film se u razredu može promatrati s različitih motrišta. To
znači da je izuzeto važan dramski (literarni) pristup filmu kao i uže filmski (izražajna sredstva
filma), no oni nisu jedini. Ostali pristupi nastavi filma su likovni, psihološki, sociološki,
filozofski, pedagoški, žansrovski i impresionistički pristup. Težak navodi da su na pojedinim
satima mogući različiti pristupi. Film zbog svoje složenosti i bogatstva otvara mogućnost
interdisciplinarnog pristupa.

Široka je lepeza sadržaja koji se mogu uzeti u obzir pri programiranju nastave filma:
filmska djela, filmska proizvodnja, filmska tehnika, filmski jezik, filmska kritika, povijest
filma, fimske teorije itd. Za uspješnu nastavu fima treba osigurati okolnosti u kojima je
učenicima omogućeno normalno gledanje programom predviđenih filmova, i to u redovitom
nastavnom procesu.

Težak navodi da u nastavi filma vrijede općepoznata i priznata didaktička načela,

međutim, zbog specifičnosti medija treba izdvojiti i posebna načela: komunikacijsko načelo
jer film pripda sustavu audiovizualnih komunikacijskih medija koje mora u odgojno-
obrazovnom procesu zauzeti odgovarajuće mjesto; pedagoško načelo jer je filmska nastava
odgoj za ekran, ali i odgoj ekranom; didaktičko načelo jer se naobrazba za ekran zasniva na
gledanju filmskih i televizijskih djela i nema uspješne filmske nastave bez prikazivanja
filmova; metodičko načelo jer je film cjelovito djelo i treba ga tumačiti kao cjelinu;
psihološko načelo jer je film namijenjen podizanju filmske kulture mladih i mora biti
primjeren stupnju njihova intelektualnog i emocionalnog razvoja; estetičko načelo jer se
filmska kutura stječe na estetski najvrjednijim djelima; gnoseološko načelo jer filmskom
nastavom treba bogatiti spoznajni svijt mladih jednako na području fima i audiovizualne
komunikacije kao i na svim ostalim područjima znanosti i djelatnosti.

Postoje i različiti pristupi nastavi filma, a to su literarni, likovni, psihološki, sociološki,

filozofski, pedagoški, žansrovski i impresionistički pristup. Težak navodi da su na pojedinim
satima mogući različiti pristupi.

Učitelj mora biti svjestan važnosti filmske i medijske pismenosti nove generacije i
značaja filmskog odgoja u okvirima odgojno-obrazovnog procesa te moćnog utjecaja filma na
život djece. Film se može rabiti kao izvanredan pedagoški alat kojim se mogu potaknuti i
otvoriti razne teme za diskusiju i razgovor, upoznati strane kulture, nuditi snažna iskustva i
prilika za identificiranje s likovima, te poticati razumijevanje svijeta i ljudi oko nas. Sve to
dijete doživi tokom gledanja filma. Najvažnije je podijeliti iskustvo gledanja filma. Nastavnici
kao medijski odgajatelji trebaju poticati i ohrabrivati djecu da dijele svoje osjećaje i dojmove
vezane uz doživljaj filma. Nastavnicama i roditeljima bi trebali biti dostupni materijali za
učenje koji su povezani s filmom, priručnici, filmovi i filmska tehnika. Svrha jest poticati i
ohrabrivati i nastavnike i roditelje da što dublje zadiru u problematiku filmske i medijske
kulture.

Suvremena odgojno-obrazovna teorija i praksa stavlja učenika u središte pozornosti,

stoga i metodički pristupi filmu moraju odgovoriti tom zahtjevu. Pri izboru metodičkoga
pristupa u nastavi filma, trebamo brinuti o učenikovim primateljskim sposobnostima te
intelektualnim i emocionalnim mogućnostima. Na taj ćemo način ostvariti postavljene ciljeve
i zadaće nastave filma. Uvažavajući sve navedeno, kod učenika potičemo razvoj filmske
kulture i razvijamo kritički odnos prema filmskim ostvarenjima.
 Film ima znacajan utjecaj na odgoj ucenika. Osim pozitivnog, film i televizija utjecu i
negativno. Te negativnosti se mogu svesti na ovih deset:

1. fizicko i pshicko nasilje. Film potice nasilnost, grubost i okrutnost ili bar otupljuje
osjetljivost mladih prema zlu nasilja.

2. uvodenje u kriminal

Film potice na kriminal, poducava o kriminalu, nudi upute za uspjesno izvodenje

kriminalnih djela, prim+vlaci i ohrabljuje buduce kriminalce.

3. pornografila

4. otudenost

Ucenik sve vise vremena provodi ispred malog ili velikog ekrana, otuduje se od
roditelja, prijatelja , od prirode, igre, drugih umjetnosti i medija.

5. pasivizacija

Nudeci svoje sadrzaje zorno i jasno, kao na pladnju, dobivene bez duhovnog napora
onoga tko ih prima, film i televizija pasiviziraju duh, umrtvljuju um, uspavljuju misao i gase
potrebu za osobnim djelovanjem.

6. nasilje nad slobodnom mastom

Filmu i televiziji se prigovara da usporavaju i guse razvoj maste jer obasipaju mladog
gledaoca zornim, konkretnim slikama te ne poticu gledatelja na fantazijsko sustvaranje.

7. potiskivanje knjige

8. jezicna nekultura

Film i televizija, uz prozu u trapericama, stil i slicne vrste, zapljuskuju mladu publiku
rjecnikom punim vulgarizama i psovki. ti su mediji siritelji jezicne nekulture, a trebali bi biti
promicatelji knjizevnog jezika, rjecnika, gramatike i stilistike.

9. slatko nasilje zabave

 U kino se ide radi zabave, filmovi se prave radi zabave, a ostale funkcije, poput one
umjetnicke, postaju zanemarive. Zbog te hipetrofije zabave na ekranu mlade generacije gube
interes za sve ozbiljno, nezabavno, naorno i teze ostvarivo

10. politicka i svjetonazorna manipulacija

Televizija i film predstavljaju produzetak vlasti koja pruza goleme mogucnosti

upravljanja narodom radi komercijalnih i politickih ciljeva. To se ne dogada samo u
zemljama s s drzavnim monopolom vec i u demokratskim zemljama.

Svrha nastave filma TEŽAK!

1. osposobiti ucenika za svjesno, sigurno i kriticko primanje poruka s ekrana

2. razviti estetsku osjetljivost ucenika, posebice sposobnost otkrivanja estetskih vrijednosti

filmova i drugih djela namjenjenih za prikazivanje na ekranu

3. razviti umne i imaginacijske sposobnosti ucenika, aktivirati stvaralacku mastu mladih

4. omoguciti uceniku da stjecanjem filmske naobrazbe razvija slobodnu, kriticku,

stvaralacku i povijesno naprednu i prilagodljivu licnost, korisnu sebi , zajednici i svijetu u
kojem zivi