ZDENKA GUDELJ-VELAGA

NASTAVA STVARALAČKE PISMENOSTI

(METODIČKE OSNOVE)
Literarno stvaralaštvo, dječje stvaralaštvo

Jezična djelatnost koja se po svojoj funkcionalnoj usmjerenosti očituje kao stvaralačka, a tvorački
pripada učeniku OŠ.

Tekst je stvaralački ako je dijete njime na neki svoj način ostvarilo sebe kao neponovljivu jedinu
ljudske vrste, ta se osobnost može očitovati izvornošću jezične uporabe ili osobnošću u odabiru i
interpretaciji izvanjezične stvarnosti koja služi kao tematska-motivska okosnica strukturiranog teksta.

Promatranje dječjega teksta s gledišta učenja Radoslava Katičića:

a) Svaki tekst dječjeg pisanog stvaralaštva ima svoju postavu, a to znači da je neki izbor učinjen u
jeziku.
b) U svakom se dječjem tekstu može ustanoviti neki stil.
c) Kako je dječje pisano stvaralaštvo jezična djelatnost, svakome je tekstu pridružen neki kontekst.
d) Pisani tekst je nekome namijenjen, pretpostavlja čitaoca.

Zadaci nastave stvaralačke pismenosti

Među temeljnim je zadacima nastave stvaralačke pismenosti upravo uvođenje učenika u takvu upotrebu
jezika koja će pridonijeti:

a) Povećanju učenikove jezične osnove, odnosno mogućnosti u participiranju u jezičnoj djelatnosti

b) Učenikovom spoznavanju jezičnog medija
c) Razvijanju jezičnoj djelatnosti sukladnih intelektualnih sposobnosti učenika.

Umjetnost i dječje stvaralaštvo

Dječje pisano stvaralaštvo nije umjetnost, ono ne pripada svijetu umjetnosti, već svijetu djetinjstva i ne
mjeri se istom mjerom kao umjetničko djelo pa stoga nije ni manje vrijedno (ima svoja mjerila, a ne
mjerila kao umjetnost pa samim time se ni ne može uspoređivati sa umjetnošću, ali ne znači da manje
vrijedi). Među osnovnoškolskom populacijom izvjesno ima nadarenih pojedinaca kojima je nastava
stvaralačke pismenosti najprimjerenije mjesto razvoja i afirmacije. Međutim, ovdje je riječ o korpusu
koji nastaje u redovnoj nastavi koja računa s talentima, ali je namijenjena svim polaznicima škole, i to
tako da u svakome od njih potakne potrebu za stvaralačkom upotrebom jezika.
Metafora u dječjem tekstu

Postoji jezična metafora, za koju Lotman kaže da je uobičajena, upotrebna. I postoji metafora
umjetničkoga teksta. Realni tekst ima i umjetničko i neumjetničko značenje. Ne može se očekivati od
učenika OŠ da stvori smislene i iznadsmislene, višesmislene odnose

Dječja će se metafora razviti u okvirima postignutosti dječje spoznaje dijela stvarnosti koji se priopćuje.
Ona će nekada odgovarati stupnju spoznatosti svijeta, a nekada će biti pokretač napretka, ali nikada neće
moći biti toliko ispred da bi izgubila vezu sa svojom osnovom. Mnoge dječje metafore nekima nisu
jasne, razumljive. Ponekad nastaju prema nepredvidivim tokovima dječje mašte. Ponekad je
metaforičnost dječjeg iskaza zapravo prividna jer je rezultat nedovoljnog poznavanja sadržaja
uporabljenog leksema i semantičkog polja. Metafora dječjega teksta poprima nova obilježja, koja
govore o razvojnosti dječjega govora, pogotovo u području stvaralačke uporabe jezika. Metodička se
teorija odnosi prema metafori kao prema sredstvu očitovanja i unapređivanja menatalne i emotivne
razvijenosti učenika.

Dječja metafora odiše svježinom, često naivnošću i jezičnom nespretnošću svoga tvorca, a ostvaruje se
kao stvaralačka upotreba jezika, afektivno i intelektualno transparentna. Sa završetkom osnovne škole
pojedinci ostvaraju zapise kojima je metaforičnost osnova stilskoga postupka.

Neki pojedinci stvaralačkom uporabom jezika objavljuju problemsku situaciju u pisanome tekstu (kao
primjer je naveden sastavak o djevojčici koja ima 14 godina i razmišlja o svojoj budućnosti).

Okvir u dječjem tekstu

Prema Lotmanu, problem okvira pripada temeljnim problemima. Okvir je granica koja odvaja
umjetnički tekst od neteksta. Početak i kraj predstavljaju najznačajniju poteškoću djetetu u sklapanju
kompozicijskog ustrojstva teksta. Učenik OŠ se često pita kako ću početi / kako ću završiti ovaj tekst?

Dječji tekst – zaključno

Dječji tekst otkriva djetetov svijet koji se proteže do iskustvene granice djetinjstva i neomeđenih
prostora dječje mašte. Ma kako široko bilo zasnovano, iskustvo djetinjstva ipak je ograničeno polje
čovjekove egzistencije. Dijete ne može u svoj jezični inventar preslikavati dijelove univerzuma koji
nadilaze vremenske granice njegovog tek započetog života. Dječje pisano stvaralaštvo postiže neku
razinu općosti, ali rijetko doseže univerzalnost.

Dječje pisano stvaralaštvo i nastava stvaralačke pismenosti

Dječje se pisano stvaralaštvo očituje kao jezična djelatnost u kojoj je dijete poruku uobličilo na osoban
način. Dijete primjenjuje onu tehniku razvijanja teksta koja odgovora njegovu stupnju ovladanosti
prirodnim jezikom kao medijem ekspresije. Nizak stupanj uključenosti u jezičnu djelatnost rezultira i
jednostavnim tekstnim strukturama. Kako se jezične djelatnosti razvijaju, tako je i složenije učenikovo
pisanje. Razvijanje učenikovih govornih sposobnosti temeljni je sadržaj predmetnog područja nastava
izražavanja i stvaranja (danas: književnost i stvaralaštvo, ali i jezično izražavanje). U toj se nastavi
ostvaruju brojni zadaci. Među njima je svakako na prvome mjestu govorni razvitak svakoga učenika.
Stvaralačka uporaba jezika jedno je od temeljnih sredstava i jedan od temeljnih ciljeva nastave
izražavanja i stvaranja.

Načela nastave stvaralačke pismenosti

Ovaj metodički sustav počiva na četiri temeljna načela: načelo motivacije, načelo stvaralaštva, načelo
razvojnosti i načelo zavičajnosti.

Nastava stvaralačke pismenosti odvija se u okvirima jezičnog odgoja i obrazovanja pa je prirodno da se

i sva načela metodike jezičnog odgoja i obrazovanja primjenjuju u toj jednoj sastavnici.

a) Načelo motivacije

Motivacija učenika značajan je psihologijski, pedagogijski, didaktički te metodički problem. Tri

temeljna ishodišta u uspostavljanju metodičkog sustava motivacije u nastavi stvaralačke pismenosti:
teorija motivacije, motivacijski sustavi (motiviranost u vezi s književnosti, gramatikom, jezičnim
izražavanjem), motivacije vezane uz stvaralaštvo kao oblik ponašanja i pogled na svijet.

Zvonimir Cviić razlikuje ove motive, to su intrinsični motivi:

• Gregarni motiv – potrebe za ljubav, prihvaćenost, solidarnost, potreba za identifikacijom

• Motiv afirmacije – potrebe za samopotvrđivanjem, dominacijom, uspjehom
• Motiv borbenosti – potreba za kritičnošću, samokritičnošću
• Motiv sigurnosti – potreba za slobodom od straha i krivnje
• Motiv radoznalosti – potreba za spoznajom prirode, spoznajom samoga sebe, društvenih odnosa
• Motiv stvaralaštva – potreba za iskazivanjem osobnosti, istraživanjem, stvaranjem, za
doživljavanjem i iskazivanjem lijepoga, za ostvarivanjem stvaralačkih potencijala ličnosti…

Motivacija u nastavi stvaralačke pismenosti

Osjećaj potrebe da se pisanjem iskaže doživljaj neproizveden nastavnom situacijom – najviši stupanj
motiviranosti. Za ostvarenje toga važni su ovi uvjeti:

• Atmosfera u razredu koja uključuje sustavno njegovanje stvaralaštva kao odnosa prema životu,
sebi i prema jezičnoj djelatnosti.
• Puno povjerenje između učenika i nastavnika iskustveno potvrđeno u ostvarivanju zadataka
nastave, života i izvannastavnog rada u školi.
• Nastavno iskustvo učenika

Važne su vježbe stvaralačke uporabe jezika.

 b) Načelo stvaralaštva

Stvaralaštvo je među temeljnim pojmovima čovjekove vrstne određenosti. U metodički pojam

'stvaralaštvo' uključuje se i stav da se s gledišta kome je u središtu pažnje dijete i njegov razvitak
stvaralačkim ocjenjuje ono što je kao vlastiti produkt novo za dijete, a ne mora biti i za svijet.

Metodički sustav stvaralačke pismenosti podrazumijeva odgojno-obrazovni rad sa svom školskom

populacijom, a ne samo se posebno nadarenim pojedincima. Nastava u smišljenoj organizaciji,
uvažavajući individualne razlike koje objektivno postoje među učenicima, omogućava i potiče
individualni razvoj svakog pojedinca, prema njegovim potencijalima.

Igra → slobodna i dragovoljna aktivnost, izvor radosti i razonode, imanentna je dječjoj prirodi. Školske
igre moraju biti odgojne i obrazovne. Učenici se uključuju u aktivnosti, nastavnik mora osigurati
odgojne i obrazovne igre (npr. jezične igre). Učenici se tako motiviraju, razvijaju jezične djelatnosti.

Stvaralaštvo i jezična djelatnost → Djeca otkrivaju jezik kao medij izražavanja i sporazumijevanja. Jezik
je dio njihova uključivanja u život i posrednik spoznavanja svijeta. Dijete već u ranom dobu razvija
početni stadij stvaralaštva – npr. kada od imenice konj radi množinu konjovi ili pak ako za mrak kaže
mračina (to iskazuje da se boji mraka). Svijet dječjeg doživljavanja mnogo je razvijeniji od dječje
mogućnosti izražavanja.

Stvaralačka uporaba jezika (idiomi, funkcije, primanje i odašiljanje jezične poruke, doživljavanje,
spoznavanje…) uključuje dodnos prema jeziku i uspostavljanje jezičnih odnosa govornika prema
svijetu.

Metodički sustav nastave stvaralačke pismenosti odnose općeg i jezičnog stvaralaštva razvija
ostvarivanjem jedinstvenih i posebnih ciljeva i zadataka za sljedeće aktivnosti:

• Jezično stvaralaštvo (dovođenje učenika u situaciju stvaralačke uporabe jezika,

obučavanje učenika u stvaralačkoj uporabi jezika, obučavanje učenika u jeziku.
• Opće stvaralaštvo (dovođenje učenika u situaciju stvaralačkog djelovanja, obučavanje
učenika u stvaralačkom rješavanju situacije, obučavanje učenika u stvaralaštvu)

Razvitak stvaralačkih sposobnosti je svojstven razvitku same ličnosti.

Stvaralaštvo u nastavi stvaralačke pismenosti → Uključivanjem načela stvaralaštva među ishodišne

točke ovoga metodičkoga sustava iskazan je odnos prema djetetu kao imanentno stvaralačkom biću i
jeziku kao imanentno stvaralačkom mediju. Nastava stvaralačke pismenosti afirmira i potiče
stvaralaštvo kao jednu od temeljnih odlika čovjekove vrsne određenosti.
 c) Načelo razvojnosti

Učenje se govora očituje kao socijetarno determiniran proces koji se ostvaruje u individui.

Učenje je multidimenzionalan proces kojim vlada osmišljavanje.

Kao sastavnica metodičkog načela razvojnosti govora uspostavlja se i ravnomjernost razvitka vrsta
govora i načina ostvarenja govorne djelatnosti.

Najznačajnije točke u kojima metodički sustav nastave stvaralačke pismenosti nalazi psiholingvističko
utemeljenje u učenju Vigotskog:

a) Razvijanje dječjeg pisanog stvaralaštva i stvaralaštva uopće

b) Ovladanost višim psihičkim funkcijama i voljnom usmjeravanju govorne djelatnosti
c) Uspostavljanje jedinstvenog smisaonog sustava

Tu dalje autorica spominje Piageta i njegov razvoj čovjeka (ono što smo učili na razvojnoj psihologiji,
6 stadija)

d) Načelo zavičajnosti

D. Rosandić razlikuje 4 stupnja govornikove jezične pripadnosti: materinski jezik (preuzet od

predaka bez učenja), mjesni jezik (jezik mjesta u kojem se usvaja materinski jezik), zavičajni jezik (jezik
društvene sredine), književni standard (normirani)

Važno je usporedno njegovanje i razvijanje svih ovih jezika. Oni se dopunjuju. Posjedovanje obaju
kodova (zavičajnog i standardnog) i poznavanje njihovog opisa (gramatike) bit će funkcionalno budu li
se učenici znali služiti njime situacijski.

Nastava stvaralačke pismenosti podrazumijeva razvijanje tih kodova.

Težak navodi da je dijalektalna riječ najbolji put djetetu do umjetničkog djela, da je to najpouzdaniji put
do oslobađanja jezičnog izraza.

U metodičkom sustavu stvaralačke pismenosti svi učenici će do granica svojih sposobnosti razviti
jezičnu upotrebu zavičajnog govora i u cijelosti se osposobiti u služenju standardom. Zavičajni govor i
književni jezik nisu krajnosti koje se potiru, već se prožimaju, to su sastavnice ukupne jezične prakse.

U nastavi stvaralačke pismenosti učenički se zavičaj uključuje po svom emotivnome i racionalnome

očitovanju, kao sadržaj svih vidova govorne djelatnosti i idiom kojim se ona ostvaruje. Načelom
zavičajnosti povezuje se pojedinačno i opće, izgrađuje se svijest o zajedništvu u kome se posredstvom
zavičajnog govora ulazi u spoznavanje književnoga standarda i služenje njime. Nastava stvaralačke
pismenosti iskazuje se kao otvoren sustav stvaralački usmjeren prema jezičnim i općim sposobnostima
mlade ljudske jedinke.
Stvaralačka pismenost

Metodika nastave stvaralačke pismenosti bavi se osposobljavanjem za proizvođenje i primanje govora

na svim razinama cjelovitosti govorne poruke. Stvaralačka upotreba jezika način je govornikova
pariticipiranja u jeziku.

Nastava stvaralačke pismenosti afirmira jezične vježbe: vježbe i igre s riječima, vježbe i igre sa
skupovima riječi, vježbe i igre s vezanim tekstom

Te vježbe mogu biti usmjerene prema razvijanju stvaralačkog mišljenja i prema razvijanju kompetencije
koda (jezika).

Učenički rječnik → autorica govori sve isto što i Visinko i Rosandić i samo navodi teorije i autore.

Bogaćenje rječnika → odvija se neplanirano i planirano. Neplanirano je spontano ili voljno učenje
leksičke jedinice koja se javila tijekom nastave, za koju nastavnik nije predvidio postupak usvajanja.
Naučena je riječ ovdje pozitivna posljedica učenikova sudjelovanja u govornoj komunikaciji na nastavi.
Planirano bogaćenje rječnika provodi se leksičkim vježbama. Tim se vježbama proširuje učenički
pasivni i aktivni rječnik, povećava se opseg pojmova i područje uporabe. Osim aktivnog i pasivnog, tu
je još i govoreni i pisani rječnik. Smiljka Vasić razlikuje ove vrste dječjih rječnika: rječnik u govorenju,
rječnik u pisanju, rječnik u slušanju, rječnik u čitanju.

Autorica navodi da se nove riječi uče u svim područjima predmeta Hrvatski jezik, ali i u ostalim
predmetima.

SASTAVAK

Sastavak je lingvometodički pojam. Odnosi se na vid jezične komunikacijske prakse na razini teksta sa
specifičnim genetskim i funkcionalnim obilježjima. Sastavak je učenički tekst proizveden u procesu
razvijanja učenikovih jezičnih sposobnosti na najvišoj/tekstovnoj/ razini cjelovitosti govorne poruke.
Sastavak je ponekad cilj, ponekad ishodište, ali je najčešće točka odgojno-obrazovnog procesa u nastavi
izražavanja i stvaranja.

Po mnogima je sastavak središnji sadržaj nastave izražavanja i stvaranja. U sastavku se najsnažnije i

najizrazitije odražava unutrašnji svijet učenika, može se pratiti razvijanje učenika, formiranje njegovog
pogleda na svijet… Pomoću sastavka osmišljava se nastavno gradivo, usavršava stil, izražajnost i
kompozicija vezanoga teksta.

Za metodiku nastave stvaralačke pismenosti značajnijim se očituje stupanj samostalnosti i osobitosti

jezične upotrebe u tvorbi teksta.

Sastavak nastaje u procesu jezičnog materijaliziranja teme. Tema sastavka predstavlja semantički
sadržaj govora. Jezik sastavka očituje govornikov emotivno-spoznajni odnos prema temi.
Proces nastanka sastavka u koji se uključuje prikupljanje podataka izrazito je složen. Nastavnik
organizira prikupljanje podataka (usmjeravanje, komuniciranjem, opisivanjem, promatranjem…), vodi
valoriziranje, motivira učenike.

Za pisanje sastavka mogu biti zadani tema, oblik ili tema i oblik.