1

Nakladnik
HENA COM
Zagreb, veljača, 2017.
I. izdanje

Naslov izvornika
Renate Dorrestein, EEN HART VAN STEEN

2
 Renate Dorrestein

Kameno srce

Prevela s nizozemskog
Maja Weikert

Hena com

3
Za Hildu

„imenuj me, imenuj me, oslovi me, o, nazovi me mojim iskonskim imenom.”

Neeltje Maria Min, Majka mi je zaboravila ime

4
 Prvi dio

Vrijeme Fritsova studija, jesen 1956. ili 1957.

Već nas je bilo četvero kad se Ida rodila, jedne

neuobičajeno hladne ljetne noći. Zahvaljujući gotovo
punom mjesecu, u dva sata u noći bilo je još toliko
svijetlo da smo si međusobno mogli brojiti pjege na nosu.
Čvrsto smo odlučili ostati budni dok ne začujemo prvi
krik nove bebe. Ponijeli smo čips i Coca-Colu u svoju
spavaću sobu na tavanu i obukli najtoplije flanelske
pidžame.
S gomilom jastuka ugodno sam se namjestila na
Kesterovu krevetu. Da bismo ubili vrijeme, on i ja smo
zajedno čitali strip o Batmanu. On bi me lagano bocnuo
u bok kad bih trebala okrenuti stranicu. Naša je sestra
Billie sjedila na svom uobičajenom mjestu pred zrcalom
koje je visjelo kraj ormara i škaricama za nokte
koncentrirano rezala ispucale vrhove svoje crne kose. A
Carlos je od uzbuđenja stajao uspravno u svom krevetiću
i pjevao, sav pospan, dok mu se trbuščić izbočio iznad
pelene za noć koja je spuznula nadolje. Zvali smo ga
Carlos zato što je kao beba sličio onoj štrklji iz Engleske,
princu Charlesu, kao jaje jajetu.
Ljetni su se praznici bližili kraju; toga se još dobro
sjećam. Svake su nam se večeri među nožnim prstima
nalazili debeli, tvrdokorni krpelji koje smo, kako je Billie

5
tvrdila, trebali odvrtati u smjeru suprotnom od kazaljki
na satu, inače bismo oboljeli od Lymeske bolesti. Tog
smo dana brali borovnice, zubi su nam još bili plavi od
njih. Samo je Kester svoje oprao. Moj je brat u posljednje
vrijeme vodio ogorčene borbe protiv prljavštine svijeta.
Svakog je dana prao pazuhe i lice, ali je i nadalje smrdio,
i uvijek je izgledao poput masnih starih novina. Htjela
sam mu pokazati kako mi to ni najmanje ne smeta, pa bih
se prilikom čitanja s vremena na vrijeme načas priljubila
uz njega.
Sjedio je prekriženih nogu na svom crvenom
pokrivaču, stopala podvučenih pod sebe. Nedavno su
mu narasle oštre crne dlake na nožnim prstima, zbog
čega se nasmrt sramio. Nije sačekao kraj Batmana, nego
je podigao Billienu turpijicu s poda i počeo njome čačkati
pod noktima.
Kreveti su nam stajali uz četiri zida: svaki od nas imao
je vlastitu domenu. Katkad, kad bismo se posvađali,
kredom smo povlačili crte na drvenom podu da bismo
ogradili svoje područje, ili smo stavljali odvratne meke
stvari iz ribnjaka jedan drugome pod plahte.
„Hoće li to još dugo potrajati?” zapitala je Billie
sjedajući kraj mene.
Kester je palcem savio turpijicu i pustio je da, uz
piskutav zvuk, poleti prema njoj. „Zar ne bismo trebali
skuhati vodu?”
„Pa nije ovo High Chaparall”, rekla je moja sestra. Od
dosade se češala po listu noge.
Neko smo vrijeme šutke sjedili zajedno, preumorni da
bi smo smislili neku novu razbibrigu.
6
 Na koncu je Kes rekao: „Ne moraš me voljeti, Scarlett,
samo me poljubi.”
Billie je uzviknula: „Oh, Rhett! Darling! Don’t get
killed!1“ Srušila se na pod i lomeći ruke zastenjala. Onda
je skočila na noge i rekla: „Pričekajte, smislit ću nešto za
vas.”
„Casablanca”, rekla sam Carlosu koji je tresao šipkama
ogradice svog krevetića.
Billie i Kes su se nasmijali, nisam znala zašto. Billieina
duga kosa vijorila joj se poput zastave preko ramena,
osjetila sam miris Kesovih čarapa. Iz nekog sam razloga
u srcu naglo osjetila mali udarac, kao od njihala starog
sata koji je dugo stajao. Kakvo je to samo bilo očajno ljeto.
Počelo je Carlosovom nesrećom, ili ne, još prije, naravno.
Prvog dana Uskrsa, kad je otac, nakon traženja jaja,
odjednom najavio da ćemo dobiti prinovu u obitelji.
Skinuo je naočale i ponovno ih nataknuo, jedna od
njegovih mušica kad ne bi umio naći prave riječi, i
pogledao nas jedno po jedno s nekom vrstom stidljivog
trijumfa. Imala sam osjećaj da bismo mu zapravo trebali
pružiti ruku i čestitati.
Svi smo sjedili u kuhinji, spremni za uskršnji doručak.
Majka je rekla: „Možete smisliti ime.”
„Ramona!” smjesta sam uzviknula. To su pjevali Blue
Diamonds-. „Ramona! Ramona! Uhuh!”
„A ako bude dječak?” zapitao je Kester.
Uplašeno sam počela gristi vrh uvojka kose: zar on ne
želi još jednu sestru?

1 engl. „Rhet! Ljubavi! Ne daj da te ubiju!“ (nap.prev.)

7
 Billie je gnjevno rekla: „Nemamo više mjesta na
tavanu. Ako dođe još jedno dijete, hoću vlastitu sobu.”
„Ah, zlato,” reran je majka neodređeno.
„Petnaest mi je godina!” povikala je Billie, kao da to
išta objašnjava.
Svi smo je iznenađeno pogledali.
„Treba mi malo privatnosti!”
„Čega?” zapitao je Kester.
Kasnije sam zapitala majku što bi Billiein zahtjev
mogao značiti. „Ne znam točno, Ellen,“ rekla je.
„Vjerojatno to da rastete.”
Srdito sam zapisala u dnevnik da mi se „takvi
apstraktni odgovori ne sviđaju". Ludovala sam za
takvim izrazima, pa nisam podnosila kad bi Billie, koja
je pohađala samo osmoljetku, neku riječ upotrijebila prije
nego što bih je ja uvela u našu obitelj. Ja ću nakon ljetnih
praznika krenuti u gimnaziju. Prevodit ću Livija, i
Homera. „Je li u antičkom svijetu već bilo govora o
‘privatnosti’" zapisala sam u svoj dnevnik, „ili je to
moderna ideja?”
Najčešće sam dobivala odličan za svoje sastavke jer je,
kako sam sumnjala, nastavnik cijelo vrijeme morao
konzultirati rječnik da bi mogao slijediti ono što bih
napisala. Zapravo mi je razum često i samoj pravio
probleme. „Jesmo li mi ono što mislimo?” zapisala sam
u svoj dnevnik i, iskreno govoreći, nadala se da nismo.

Svi smo bili vrlo ponosni na našu kuću, na njezin miris

po požutjelu papiru i arhivskim ormarima do stropa.
Tad je to još bila lijepa, staromodna vila, prije onog
8
groznog renoviranja, s malim ulaznim stubama,
hodnikom s pločicama i kuhinjom u suterenu. Već na
prvi pogled osjećao si se sretno i na sigurnom kad bi se
biciklom dovezao po mrtvački tihoj aleji obrubljenoj
hrastovima, koja je završavala u blagoj okuci kraj seoske
jahaonice. Zimi smo se mogli sanjkati nasred ceste, toliko
je bilo malo prometa. Zapravo je nezamislivo da je to bilo
prije samo dvadeset pet godina.
Najveći dio naše kuće zauzimala je arhiva, pa nije bilo
ni govora o tome da bi se jedna od soba mogla isprazniti
za Billie: kamo bismo, zaboga, trebali staviti sve te mape?
Jedino mjesto koje arhiva novinskih izrezaka mojih
roditelja nikad nije progutala bio je podrum ispod
kuhinje, zbog vlage.
Kad bi jako kišilo, podzemna bi voda prodrla kroz
zidove podruma i tvorila tmurne mlake na podu, po
kojima su uljane mrlje svjetlucale plavo i žuto. Billie se
međutim nije predavala. Već drugog dana uskršnjih
praznika počela je uređivati svoj prostor. Od komada
drveta koje je nalazila u kontejnerima u susjedstvu,
starih vrata i oronulih polica ormara složila je sastav
dasaka i mostića preko ispucalog poda. Ispod njih se
vidjelo kako svjetluca voda. Zidove pune plijesni skrila
je iza zavjesa od jute. Palila je tamjan protiv pljesnivog
zraka i u svim su se kutovima dimile voštanice.
Samo smo jedan jedini put smjeli razgledati njezin
novi teritorij, a nakon toga smo mogli nestati.
Kester je rekao da će u toj špilji sa sigama dobiti giht i
iskriviti se kao paragraf. Iz zavisti je u krošnji oraha u
dvorištu iza kuće izgradio šupu s velikim natpisom na
9
trulim vratima: ZABRANJEN PRISTUP
NEOVLAŠTENIMA. Svaki put kad bih pročitala
iskrivljena slova čula bih u mislima njegov novi,
mutirani glas koji mu je pričinjavao isto onoliko briga
kao i dlake na nožnim prstima.
Cijele uskršnje praznike Billie i Kes su zadrto sjedili na
svojim položajima, pa nikome nisam mogla pokazati
svoju svjedodžbu sa šest vrlo dobrih i dva odlična i pečat
rakuna s kapom na glavi. Njih dvoje uopće nisam
razumjela. Vidjela sam Billie pred sobom, dolje na
klizavim podrumskim stubama: lice joj je bilo okorjelo i
ujedno ravnodušno, koža blijeda zbog nedostatka danjeg
svjetla, kosa sva u pramenovima od vlage. Što je tamo
uopće radila? Je li možda učila kako da postane morska
sirena? A Kes na svom stablu orangutan?
Mislila sam na malo biće u majčinu trbuhu koje je bilo
odgovorno za to, i u nekom neočekivanom naletu rekla
ocu neka se zove Ida, jer nisam mogla izmisliti ružnije
ime. Ida se rimovala sa „sida”, a ako dodaš par slova,
dobiješ „Candida". Kako će je kasnije samo zadirkivati u
školi. Dobit će ono što je zaslužila.
Svake sam večeri prije spavanja pripravljala dva
tanjura sa sendvičima; jedan sam stavljala ispred
podrumskih vrata, drugi sam iznosila van. Još se sjećam
orošene trave pod svojim bosim stopalima i tajanstvene
tišine u vrtu pod zvjezdanim nebom. Koji put bi se
neočekivano oglasila sova i taj bi me zvuk, iz nekog
razloga, gotovo nagnao u plač. Noćni mi je svemir
izgledao i previše beskrajan za Kesa, koji je imao
problema s matematikom. On je naime bio antitalent za
10
brojke. Ali najgore je bilo to što mi nije padalo na pamet
kako bih mu trebala pokazati koliko mi je važno što on
postoji, u svojoj kolibi. Na koncu sam odšarafila zvonce
sa svog bicikla, skinula sve kotačiće i položila cijelu tu
gomilicu stare hrđe dobro vidljivo u travu. Kes sigurno
ne bi znao što bi cijeli dan sa sobom kad ne bi mogao
nešto raditi rukama. Dvije matice ijedan svornjak, i već
bi se prihvatio posla. Možda i nije bio tako genijalan u
matematici, ali tko bi ga vidio kako radi svojim spretnim
prstima, odmah bi znao da imam iznimno talentiranog
brata. Osim toga je svirao na pili za sviranje. Nije bilo
puno ljudi koji su se u tome mogli mjeriti s njim.
Za Billie sam uz sendviče uvijek stavljala i jednu
očevu Lucky Strike.
Nakon toga bih brzo otpila nekoliko velikih gutljaja iz
boce jenevera2 koja se nalazila u ormaru u hodniku. Tad
bih barem izgubila svijest čim bih legla u krevet, pa ne
bih sve vrijeme bila prisiljena vidjeti kako samo Carlos
leži kod mene na tavanu. Bile su mu gotovo tri godine i
neumorno je postavljao pitanja: „Zašto su krave na
pašnjaku?” „Zašto je trava zelena?” Kod svakog „zašto“
oči bi mu gotovo iskočile iz duplji zato što je svijet bio
tako velik i neshvatljiv.
Za mene je tada vrijeme još bilo ono što je svijet bio za
Carlosa: nepregledna, neprijateljska masa. Još nisam
znala da gotovo sve jednom prođe, i to, koliko god to
ludo zvučalo, uglavnom samo od sebe. I sad se to

2Popularno nizozemsko žestoko piće s najmanje 35% alkohola, klekovača

(nap. prev.)

11
događalo. Jednog se jutra Billie jednostavno pojavila na
doručku, u vrlo tijesnoj rebrastoj dolčeviti bez rukava.
Nije dala nikakvo objašnjenje o svom boravku u
podzemlju. Kao ni Kes o svojem u kolibi na stablu, kad
je, istog dana, odjednom sjedio s nama na večeri, umoran
i smrdljiv. Bila sam sigurna da su se vratili u kuću jer sam
taj tjedan navršavala dvanaest godina, pa ni po koju
cijenu nisu htjeli propustiti proslavu.
U jutro mog rođendana od uzbuđenja sam se rano
probudila. Carlos je u svom krevetiću cvilio svoje prvo
zašto. Zastor nije bio potpuno navučen i snop prašnjava
svjetla padao mu je na plave uvojke, pa je više nego ikad
nalikovao kerubinu, ali nesretnom.
„Zašto što?” prošaptala sam.
„Zašto meni nije rođendan?”
„Zato što je meni.” Željela sam da mi poklone psa.
Billie me sad treba naučiti pušiti, kako mi je godinu dana
obećavala. Odsad ću se uzbuđivati oko svoje frizure koja
na vrlo kompliciran način treba izgledati što je ležernije
moguće, inače si out. Na bradi će mi se pojaviti prištići, i
bit ću odvratno raspoložena. Svi će reći: „Kako Ellen
samo raste.”
Od danas sigurno više neću imati onaj gadan osjećaj u
želucu na pomisao da je Billie najstarija, Kes najstariji sin,
a Carlos najmlađi: ja jedina nemam nikakvo posebno
mjesto u našoj obitelji, pa nikome ne bih nedostajala kad
me odjednom više ne bi bilo. „Ali treće dijete je najbolje”,
uvijek me je tješio otac, „treće je dijete cement.”
Svaki put kad bih se odvratno osjećala, zapisivala sam
to o cementu u svoj dnevnik, ali draže mi je bilo kad bi
12
me otac posjeo u krilo i kad bih, licem priljubljena o
hrapavi tvid njegova sakoa, slušala otkucaje njegova srca
koji su govorili: ja sam tvoj otac i smatram da si dobra
onakva kakva jesi.
I on je nekoć navršio dvanaest godina. Sigurno će,
dakle, znati koliko je ovaj dan za mene važan. Tata je bio
od onih koji nikad puno ne govore, iako se, kao i više
drugih dobrodušnih ljudi, koji put znao iznenađujuće
jako razljutiti i opaliti ti pljusku.
Više nisam izdržala u krevetu. U stražnjem džepu
mojih traperica nalazio se dugačak popis psećih imena
na kojem sam radila od Božića. Neka su bila crveno
podcrtana. Čim ugledam svog psa, istog ću trena znati
kako će se zvati.

Kad sam obukla Carlosa i uzela ga sa sobom dolje,

vrata ostave bila su zatvorena. Naćulila sam uši da iza
vrata čujem nespretno tapkanje šapa šteneta po
pločicama. Da bih si skrenula pozornost, brzo sam
postavila stol. Izvadila sam plave tanjure iz kuhinjskog
ormara. Mama je govorila daje to praznični servis. Kad
nikome nije bio rođendan, koristili smo bijele.
Tek sam bila završila, kad je Kes ušao u kuhinju, s
prištićem veličine Mjeseca na obrazu. Nije me pogledao
nego je tiho zviždao „Sretan rođendan' dok je stojeći
mazao maslac na kruh.
Gotovo se gušeći od napetosti pod slavinom sam
napunila kotlić i pristavila vodu za čaj.
„Možda možemo danas popodne ići u kino”, rekao je
moj brat punih usta nakon nekoliko minuta.

13
 Kriknula sam od radosti.
„I ja!” povikao je Carlos.
Brzo sam uzela dvopek i premazala ga maslacem.
„Ne, glupo prase, meni je rođendan.”
„Ma što ti je”, rekla je Billie na vratima. Na sebi je
imala dugačku bijelu haljinu od indijskog pamuka, s
vezom oko vrata u koji su bila ušivena mala zrcala.
Katkad je bila tako lijepa da si čovjek gotovo nije mogao
zamisliti da netko takav može biti njegova sestra. Znala
sam da je već od svoje trinaeste godine ljeti na bazenu
razmjenjivala filmske poljupce, i da je sad imala dva
dečka: jednog s mopedom i jednog koji je imao vlastitu
sobu. Ni jedan nije smio znati da onaj drugi postoji, što
mi je do sada donijelo cijelu Billieinu kolekciju
kozmetičkih probica.
Ozbiljno me je promatrala. „Nisi slučajno potajno
bacila pogled u ostavu, Ellen?”
Odmahnula sam glavom. Srce mi je lupalo u grlu,
čežnja mi je poput koplja probadala prsa.
„Zatvori oči”, rekla je moja velika sestra.
S rukom na bravi ostave stisnula sam kapke tako
čvrsto da sam vidjela bijele iskre.
„Mladeži”, oglasio se neočekivano moj otac.
Otvorila sam oči, i preda mnom su se odjednom našli
moji roditelji, još raskuštrane kose i snenih očiju.
„Meni je rođendan”, rekla sam bez daha.
Majka mi se nasmijala približavajući mi se. Na sebi je
imala nezakopčani kućni ogrtač preko ružičaste
spavaćice. Pod njom joj se već zaobljivao trbuh. Kad se
nadvila nad mene da bi me poljubila u potiljak, osjetila
14
sam njezin poseban miris, nedefiniran miris koji me je
uvijek pomalo uznemiravao. Tek četiri godine kasnije,
kad me je Jasper Staalman razdjevičio u podrumu Duge
u kojem se drže bicikli, uspjela sam ga raspoznati: to je
bio mlak miris seksa koji je svako jutro lebdio oko moje
majke.
„Zaboga”, rekla je naglo se uspravljajući i objema
rukama stežući trbuh, „osjećam bebu! Prvi put! Ispruži
ruku, Ellen, osjećaš li? Zar to nije lijep rođendanski
poklon?”
„I ja!” poviknuo je Carlos. Skočio je ispruženih ruku.
„Pazi!” vrisnula sam.
Ali u svoj neobuzdanoj žurbi Carlos je već udario o
štednjak na kojem je zviždao kotlić za vodu. Kotlić se
prevrnuo. Vruća se voda izlila na mog brata i potekla mu
po vratu i prsima. Raširio je usta od bola i nevjerice i,
hvatajući zrak, zaurlao.
Billie je gurnula majku ustranu i bacila se na njega.
„Sybille! ”povikao je otac. „Smjesta pod hladan tuš s
njim!”
Svi smo potrčali za njima, Kes i ja pred svima.
Carlosov urlik odzvanjao je stubištem. Gore su vrata
kupaonice bila širom otvorena, a Billie je čučala kraj
njega pod tušem. Čvrsto mu je držala tjelešce koje se
koprcalo pod ledenim mlazom vode, vez njezine haljine
već se počeo razlijevati, a pod mokrim pamukom
ocrtavale su joj se naramenice grudnjaka.
„Charlie!” povikala sam. „Danas možeš s nama u
kino, stvarno! “
Billie me je pogledala. Mokra joj se kosa lijepila uz lice.
15
Gotovo nečujno rekla je nešto nevjerojatno. Rekla je:
„Zao mi je, Ellen. Stvarno mi je žao.”
Gurnula sam ruku u Kesterovu. Ugrizla sam se za
jezik i osjetila bakrenasti okus krvi.
„Nazovi hitnu pomoć, Kes”, rekla je Billie mirno.
„Vrat mu se odvaja”, promucao je moj brat.
„Psst. To je samo koža.”
Na odmorištu stubišta sudarili smo se s roditeljima.
Majka je uznemirenim tonom nešto zapitala, još uvijek
držeći trbuh. Pod tom njezinom napetom kožom sjedila
je Ida. Sjedila je i čekala, dok ne bude mogla nanijeti još
veće zlo.
Kes i ja smo, ne odgovarajući majci, protutnjali
nadolje. Još danima su me boljeli mišići na prstima, tako
sam ga čvrsto držala za ručni zglob. Morali smo baciti
otprilike tonu novinskih izrezaka sa stolića u hodniku
dok smo pronašli telefonski imenik, ali u svakom su
slučaju došla kola hitne pomoći puna revnog osoblja.
Uboli su igle u mog malog brata i objesili vrećice s nekom
sluzavom tekućinom na šiljaste kuke. Odvezli su ga sa
sobom u bolnicu, i od tog je trenutka bilo kao da Carlos
nikad nije postojao.
Pomisao da bi mogao umrijeti bila je toliko
nepodnošljiva da od tog trenutka više nisam mogla
izdržati nikakvo sjećanje na njegov život. Dakle
potisnula sam ga, izbrisala sam ga iz sjećanja, njega i
njegov glasić s tisućama pitanja i zamazanog plišanog
medvjedića kojeg je svake noći glasno cuclao u krevetu.
Kola hitne pomoći još nisu izašla iz ulice, a već sam
zaboravila svog malog brata. Sa mnom je sve bilo u redu.
16
 Ja sam bila jedina koja nije hodala naokolo
zacrvenjenih očiju. Samo što ni uz najbolju volju na
cijelom svijetu nisam mogla smisliti kako da nazovem
psa. Umjesto dražesnog šteneta koje sam si zamislila i za
koje sam napravila popis od četrdeset šest imena, bila je
to nezgrapna crna grdosija iz utočišta za životinje. Iz
druge ruke. Bila sam sigurna da je morao primijetiti moje
razočaranje, pa sam imala težak zadatak smiriti ga.
„Dobar si onakav kakav jesi”, zaklinjala sam se. On je
potišteno mahao repom.
Budući da više nije bilo nikakve metode koja bi me
uspavala, pa čak ni nakon dvanaest gutljaja jenevera,
noću sam s Psom često odlazila u vrt. Stvorili smo naviku
da licem nadolje liježemo u plitku udubinu pod
Kesovom kolibom na stablu. Tiho kao u grobu ležali smo
jedno pokraj drugog i osluškivali rast vučika i soptanje
kišnih glista i puževa. Čuli smo kako krtice ruju i kako
omraženi sedmolist pušta nove, tajne korijene u
majčinim lijehama kokotića i jedića. Ispod nas je u tijeku
bila neka vrsta kolosalne peristaltike, mehanizam bez
ikakve druge nakane osim daljnjeg opstojanja. Da život
ide dalje je činjenica, ah previše smisla ili pravednosti ne
treba očekivati od njega.
Pas je uzdahnuo pokraj mene. Dah mu je imao zapah
starih kišnih kabanica, potišteno sam odlučila učiniti ga
sretnim. Položila sam obraz uz njegovu mekanu njušku.
I on je bio potpuno sam na svijetu.
Od nedostatka sna glava mi je bila potpuno lagana, ali
to je prije svega svim mojim nakanama pridavalo
određenu grozničavost. Svake sam noći odlučivala nešto
17
novo, nešto veličanstveno i impozantno, kao onaj put s
Psom, iako mi nikad nije uspjelo provesti te nakane na
svjetlu dana. Svakog sam dana iznova razočaravala
samu sebe, čak mi nije uspijevalo svojim paličnjacima na
vrijeme davati lišće bršljana. Svaki su put mrtvi ležali u
staklenoj posudi, a onda sam užurbano stavljala toplo
drveno iverje na njihova jajašca.

Kad se Carlos konačno trebao vratiti kući, više nisam

imala noktiju, a usne su mi bile potpuno izgrižene. Bio je
lipanj, hortenzije su tjerale mladice, bile su naručene
prinče krafne, ali ja se nisam mogla radovati. Činjenica
da je moj mali brat još živ samo je značila da bih ga
ponovno mogla izgubiti, sigurno tisuću puta, na tisuću
paklenih načina. Onda je zapravo bolje i ne imati malog
brata.
Kes je rekao da sam na dobrom putu da postanem
budist, kad sam ga upoznala sa svojim mislima. Billie je
rekla da sam više odvratna gnjusoba pa mi je iskrenula
ruku na leđima da bi me urazumila. Nakon toga mi je
dozvolila da isprobam njezin novi lak za nokte: Miss
Helen, jarko ružičast, u trbušastoj bočici, ukraden u
robnoj kući Hema.
Carlos je trebao stići sredinom prijepodneva. Otac i
majka taksijem su otišli po njega. Billie je napravila
limunadu koju je, zajedno sa šest čaša, stavila na veliki
drveni stol na terasi u vrtu, zelenu limunadu od čistih
renkloda. „Transplantacije kože”, rekla je podižući jednu
od mojih čarapa i gurajući Kesu vršak košulje straga u
hlače, „traju dosta vremena". Ako se prestrašimo kad
18
ugledamo Carlosa, ne smijemo to pokazati.
Vrijeme je bilo čudno, sparno, ali vjetrovito. Među
kockicama leda koje su se otapale u limunadi već je
plutalo nekoliko mrtvih osa, kad je Kes u dvanaest sati
zapitao: „Da nisu možda imali nesreću?”
Billie je rekla da će pohisterizirati ako ne bude držao
jezik za zubima, a ja sam otišla u vrt iza kuće i sjela na
prevrnuto vjedro. Čovječe, govorila sam cijelo vrijeme
sama sebi, čovječe. To je uglavnom pomagalo. Čovječe:
mislio si da si Trini Lopez, ili John Wayne. Njihova su
nam lica bila poznata iz arhiva, i nikad nisu izgledali kao
da imaju ikakav problem. Sviđao mi se Richard Burton,
isto tako Sean Connery, prilično više nego samo sviđao.
Kes i ja često smo vodili intervjue, s rolom toaletnog
papira: „Well, Sean, did you like being double oh-seven?”3
„No, actually, Ellen , odgovorio bi Kester ravnodušna
izraza lica, „to be quite honest with you, I hated every minute
of it?4 I onda smo se previjali od smijeha dok se ne bismo
potpuno iskrivili, onako kako sam se sad iskrivila od
nedostatka sna.
U dva sata pred našom se kućom zaustavio taksi.
Naši su roditelji otišli s Carlosom u grad na sladoled i
kupili mu dvije kutije lego-kockica. Izlazeći iz
automobila žmirkali su na svjetlu, tata s Carlosom u
rukama, a za njim mama sa svojim debelim trbuhom, kao
da dolaze iz neke druge, intimnije stvarnosti i sad se
ponovno moraju priviknuti na to da i mi postojimo, nešto
3engl. Sean, je li ti se sviđalo biti nula-nula-sedam? (nap.prev.)
4 engl. Zapravo ne, Ellen, sasvim iskreno, mrzio sam svaku pojedinačnu
minutu. {nap.prev.)

19
što ih naizgled, blago rečeno, čudi.
Otac je odnio Carlosa do najveće fotelje od pruća na
terasi i pažljivo ga spustio u nju. Naš je mali brat od
brade do struka bio omotan zavojima, uslijed čega mu je
košulja sa svih strana bila izbočena.
„Hej, Quasimodo1*, rekao je Kester. Onda je
pocrvenio kao rak.
Od nervoze sam prasnula u smijeh. Pas je zalajao,
visoko i kreštavo, kao da me poziva na red.
„Dobrodošao kući, mali”, rekla je Billie. Dotrčala je k
njemu u svojim zvonastim hlačama napravljenima od
starih levisica kojima je sa strane otparala šavove
nogavica da bi lišila trokutastu tkaninu s potočnicama.
Čučnula je kraj njega i zgrabila ga za gola koljena koja su
izgledala blijedo i bespomoćno. Trebala su biti opaljena i
puna prljavih ogrebotina. Čovječe. Bez najave tiho sam
zaplakala. Trogodišnji dječačić s besprijekornim
nogama, da čovjek poludi.
„Billie”, zapitao je Carlos stišćući oči zbog svjetlosti,
„zašto Sunce sja?” Zvučao je bezvoljno i pogled mu nije
bio kao prije, uzbuđen od nemoćne žudnje za
razumijevanjem svijeta. Velike su mu se plave oči još
nalazile na istom mjestu, isto kao i usta i nos, a i jamica
na bradi još je bila na svom mjestu, neozlijeđena, ali on
više nije izgledao kao Carlos. Izgledao je kao Clint
Eastwood, onako kako bi Clint Eastwood izgledao kad
bi sam samcat sa svim kravama Rawhidea prezimio na
Sjevernom polu, i kad bi morao nasmrt batinati mlade
tuljane da bi preživio. Riblje ulje i masnoća, to je važno
na hladnoći.
20
 „Sunce sja da bi ti pokazalo svoje vedro lice”, rekla je
Billie pjevuckajući. „Da bi mali dječaci barem...”
„Nije istina, budalo”, bijesno sam povikala. „Sunce sja
zato što se Zemlja okreće, sve planete, isto tako i zvijezde,
i Mjesec, i Mliječna staza, i Bog!” Sve sam vidjela pred
sobom, kristalno jasno: kovitlanje i lebdjenje u svemiru
sve se to odvijalo divlje, i zato bi se katkad nešto
prevrnulo. Mogli su tvrditi da je tvoj mali brat još živ, ali
ti si na vlastite oči mogao vidjeti daje stari Carlos mrtav.
„Ellen”, rekla je majka. „Nemoj kvariti atmosferu.”
Od bijesa sam ostala bez riječi. Ta nakaza Ida uvalila
je Carlosa u nevolju, ne ja. „U staroj su Grčkoj obitelji
imale pravo ostaviti svoje neželjene potomke na
smetlištu. U Sparti su bebe koje nisu ispunjavale
očekivanja čak bacali s litica ili ih odnosili na Tajget.” To
je pisalo u raskupusanoj knjizi o antičkoj povijesti koju
smo otac i ja uspjeli kupiti u auli moje buduće škole gdje
su prodavali polovne knjige. Oboje smo se u nepoznatoj
sredini znojili poput konja. Držala sam ga za ruku što
sam čvršće mogla.
„Hoćeš li slasnu princes-krafnu, Michiel?” zapitala je
majka.
„Carlos”, rekla sam glasno. „On se zove Carlos.”
„Ellen!” opomenuo me otac.
Sad sam bila toliko bijesna da mi je tutnjilo u glavi. Te
budale mom bratu nikad nisu smjeli dati ime Michiel
Adriaan. Ako ti ime ne štima, nemaš nikakve šanse
protiv sudbine. Sudbina tad ne zna gdje si ako ti je
potrebna zaštita, stojiš takoreći na krivom popisu, i iz
toga se mogu razviti najgroznije nesreće.
21
 U tom je trenutku Carlos širom otvorio oči prema
meni. Srsi su me proželi sve do zubnog mesa kad smo se
prvi put pogledali. Carlos, htjela sam reći, dobar si
onakav kakav jesi, to je stvarno tako. Ali to bi bila laž, pa
sam s osjećajem tjeskobe počela dijeliti princes-krafne.

Još i sad, dvadeset pet godina kasnije, kad gledam

neki dokumentarne o opeklinama ili samo tako, bez
ikakva razloga, katkad se pitam je li se ona žarkocrvena,
svjetlucava koža na njegovu vratu, grudima i lijevoj ruci
ikad sredila. Izgledala je i previše tijesna za njega, čak i
samim gledanjem čovjek osjeća tjeskobu. Ali sigurno ga
je plastični kirurg još nekoliko puta operirao. Vjerojatno
ga ne bih prepoznala kad bih ga srela na ulici. Posljednji
sam ga put vidjela kad mu je bilo pet godina, u kući
njegovih novih roditelja. Još je bio dovoljno mlad da
započne sasvim nov život. Meni je tad već bilo četrnaest
godina, tad te više nitko ne želi posvojiti.

Svojevremeno je postojao ured za izreske iz novina

Matla u Den Haagu, i Vaz Dias, a kasnije Euroclip. Mi
smo bili jednostavno Van Bemmel, ali bili smo jedini koji
smo se specijalizirali za američke izreske. Kao mala
tvrtka moraš se jasno profilirati na tržištu.
Svakog jutra kad smo odlazili u školu, k nama su se
biciklima dovozili studenti koji su izrezivali za nas, a
kuriri su također isporučivali svoje svakodnevne hrpe
novina i časopisa. Službeno je ured zauzimao dva
srednja kata naše kuće, gdje se za dugačkim stolovima u
šest soba izrezivalo po temama: kultura, politika, sport,

22
šou-biznis, kriminal te znanost i tehnologija. Sivi čelični
ormari stajali su međutim posvuda, sve do verande. Na
najšašavijim mjestima moglo se naići na hrpe izrezaka
koje je netko na trenutak ispustio iz ruku jer je zvonio
telefon, ili jer je netko pozvonio na vratima. Nije ih se
smjelo dirati, to je bila željezna zapovijed, jer ako ih
pomakneš, nitko ih nikad više neće pronaći.
Kad nisam imala pametnijeg posla, rado sam sjedila
na stubama između prvog i drugog kata odakle sam, ako
su vrata bila otvorena, imala pogled u sve sobe. Koljena
su mi klecala od užitka kad bih vidjela kako moji roditelji
prividan kaos Ureda Van Bemmel bez napora drže pod
kontrolom, jednostavno tako što što mirno sjede za
svojim pisaćim stolovima. Da bih pokazala svoje
poštovanje koji put sam crvenim smartijem namazala
usne. Trebalo je toliko dugo sliniti po bombonu, dok se
ne odlijepi boja. Jedan put, bilo mi je desetak godina,
mokri bombon mi je ispao iz prstiju i pao na hrpu
izrezaka koja je ležala na stubi ispod moje. Kad sam se
sagnula da ga uzmem, vidjela sam daje pao nasred
širokog čela Henryja Kissingera.
Kissingera smo imali sigurno tisuću puta, gušili smo
se u njemu, isto kao i u ratnim veteranima na stubama
Bijele kuće. Nagonski sam zgrabila izrezak, presavila ga
napola i sjela na njega.
Sjedila sam tiho kao bubica nakon tog paklenskog
djela. Bilo je kao da u svih šest soba Ureda Van Bemmel
mogu čuti optužujuće škripanje škara i šuštanje stranica
novina koje su se, tražeći, okretale. U kući je lebdio miris
svježe kave, negdje su se treskom zatvorila vrata. Čuo se
23
smijeh Marie-Louise, studentice teologije koja je već
godinama izrezivala šou-biznis za nas, i koji je zvučao
poput njištanja. Otkucaji srca su mi se utišali. Razmišljala
sam o tome kako izvrsno svake večeri za majku brišem
suđe: nakon toga sam uvijek potpuno mokra jer svaki
tanjur pritisnem na prsa. Što znači jedan jedini Kissinger
u mome slučaju?
Na tu pomisao sagnula sam se i uzela cijelu hrpu
izrezaka u krilo. Sigurno mogu uništiti dobar dio. A to
ću sad i dokazati. Papir je bio mekan i pomalo mastan.
Vrlo se lako dao pocijepati u duge pruge. Od tih sam
pruga napravila komadiće.
Jasno sam vidjela pred sobom kako moj otac, za
svojim pisaćim stolom, ili moja majka, sagnuta nad
popisom, odjednom misle: gdje je nestalo zadnjih šest
mjeseci Kissingera? Moje se vratolomno raspoloženje
iznenada preokrenulo. U sve većoj panici pogledala sam
svoje ruke koje su samostalno nastavljale kidati i kidati.
Briznula sam u plač, ali nisam mogla prestati. Baš kao u
opakoj bajci o djevojci u crvenim plesnim cipelama čija
stopala nisu mogla prestati plesati, čak i onda kad joj je
vlastita majka ležala na samrti.
Negdje na svijetu Kissinger je sad izlazio iz
zrakoplova da bi započeo s mirovnim pregovorima, i još
prije nego što je netko uspio reći: „Hello, mister', lice s
optimističnim smiješkom pod kovrčavom kosom već se
raspalo u stotine komadića.
Tell us, Henry, didn’t you hate being torn up?5

5 engl. Recite nam, Henry, niste li mrzili to što vas kidaju? {nap.prev.)

24
 No, actually, Ellen, I enjoyed every minute of it.6
Moj će otac dobiti napadaj. Isprebijat će me, vidjet ću
mu mjehuriće sline u kutovima usana i na trenutak ćemo
oboje znati da nisam samo cement.
Da ne bih izbjegla svoju pravednu kaznu, stavila sam
komadiće na vidljivo mjesto u kunićnjaku našeg Moosa,
ali stvar nikad nije izašla na vidjelo. Moji su roditelji
mislili da nam nedostaje jedna epizoda Kissingera zato
što je Esmee koja je tad izrezivala politiku, neko vrijeme
izostala jer je oboljela od mononukleoze. „The kissing
disease”7 rekli su i, tresući glavom, oboje prasnuli u
smijeh.

Izresci, na koje su studenti stavljali datum i različite

natuknice, došli bi na pisaći stol mog oca: neprekidna
lavina pucnjava, vjenčanja iz visokog društva, slijetanja
na Mjesec, dodjela Oskara, rasnih nemira, rodea,
političkih peripetija, izbora mišica i oružanih pljački.
Moj je otac sve sortirao po predmetima. Pravio je
mape, to je bio njegov posao. Kad bi novinari nazvali i
zatražili informacije o Marylin Monroe, ili o
republikanskim kandidatima za predsjednika u
posljednjih dvadeset godina, majka bi pogledala popis i
odmah izvadila traženu mapu iz ormara. Iz kartonskih
korica uzdizao se miris baruta i pištanje Coca-Cole The
Real Thing8; čuo si kako Martin Luther King govori o

6 engl. Ne, Ellen, zapravo sam uživao u svakoj minuti. (nap.prev.)

7 engl. Bolest ljubljenja (nap.prev.)
8 engl. prava stvar, slogan Coca-Cole iz 70-ih godina prošlog stoljeća

(nap.prev.)

25
svom snu; Indijanci su napola progutanim rečenicama
spominjali Wounded Knee; odzvanjali su vedri povici
navijačica koje su energično mahale pomponima jarkih
boja, jeka pucnjeva koji su ubili JFK-a, zvonjava
divovskih kotača lunaparka na Coney Islandu i
osamljeno škrgutanje zubima osuđenika koji su u
zatvorskoj ćeliji iščekivali izvršenje smrtne kazne. Kad bi
otvorio mapu, štakori koji su u Bronxu nasmrt izgrizli
bebu iskesili bi svoje oštre zube, mafijaši bi otvarali svoje
noževe; stare žene s torbama buljile su svojim od
alkohola uništenim licima; studenti su skandirali
„Johnson ubojica!”; Timothy Leary je govorio da je LSD
bezopasan; leševe s unakaženim spolnim organima
ubacivali su u plastične vreće; plavokose djevojke su
hodale po kampusu u pletenim kompletima čija im je
jakna labavo visjela oko ramena, s hrpom knjiga pod
rukom, i sa suzama u očima govorile su svome dečku:
„I’m not ready for it, Chad9"; a propale konobarice bacale
su bezbrojnim kamiondžijama bezbrojne bifteke na
bezbrojne tanjure.
Ukratko, imali smo jednostavno sve kod nas u kući.
Uncle Sam bi se mogao slikati kad ne bi bilo Ureda Van
Bemmel: zato što su moji roditelji svake večeri zatvarali
mape i gurali ih u arhivske ormare kao zatvorenike u
Death Row10, cijeli vještičin kotao Sjedinjenih Američkih
Država ostajao je nenarušen. Neophodan dio moći koju
9
engl. Nisam spremna za to, Chad. (nap.prev.)
10
engl. zatvorske ćelije osuđenika na smrt (nap.prev.)

26
smo mi iz Van Bemmela imali nad Sjedinjenim
Državama bila je i činjenica da su teme sasvim točno, s
imenom i prezimenom, crvenom tintom bile napisane na
mapama. „Prvo imenovati”, moj je otac uvijek govorio
studentima. „Samo ono što je imenovano, može se
kasnije pronaći.” Ja sam znala da se iza toga krije više: on
je bio poput Adama u rajskom vrtu koji je postao
gospodar nad svime na taj način što je svakom stvoru
dao pravo ime. Prvo vidjeti, onda imenovati. Ne obratno.
Ključna riječ bila je prepoznavanje.
Sudeći po načinu na koji je moj otac pazio i čuvao svoje
mape, najdraže bi mu bilo, vjerujem, da ni jedan izrezak
nikad ne napusti kuću. Htio je zadržati kompletnu
kolekciju. Mojoj se majci, naprotiv, sviđalo kad bi se
telefon užario od zvonjave i kad bismo Kester i ja nakon
škole morali nositi debele pakete na poštu, uz pomoć
Basa koji je kod nas obavljao funkciju domara. On je bio
mladi, manično-đepresivni div koji je bez posebnog
razloga bio melankoličan ili potpuno raspojasan. Teškim
koracima stupao je po kući i dozivao sonornim glasom:
„Margje! Margje, telefon! Telefon za Margje!”
Moja se majka zvala Margje, nježno, staromodno ime,
ali u internacionalnom smislu prava katastrofa. Bilo joj je
zlo kad bi ga na telefonu stalno morala strpljivo sricati
slovo po slovo, pa je jedne večeri, nakon što smo gledali
Peyton Place i kad se na ekranu pojavila slika smrznutog
vodopada kao znak da je program završen rekla: „Betty!
To je rješenje. Odsad nadalje sam Betty Venbemmel.”
Da bi zvučilo američki, rekla je „Beddy“.
Beddy iz serije Peyton Place bila je razuzdana djevojka
27
koja je stanovala u kafiću. Pila je pivo direktno iz boce i
izlazila s mladićima, medu njima i s babyface-Normanom
koji je bio čisti blesan. U tome smo se Billie i ja potpuno
slagale.
„Čovječe, pa ne valjda!”
„Povratit ću.”
U danima nakon te izjave na majci se ništa nije
primjećivalo, ali ja nisam imala povjerenja i pomno sam
je promatrala. Bila je dobro raspoložena, gotovo kao
uvijek. Katkad bih se zapitala zašto se zapravo udala za
mog oca, tihog čuvara svojih izrezaka. Moj otac, moram
to tako reći, sav je šuštao od ozbiljnosti i suhoparnosti,
dok su iz nje frcale iskre. Ljudi su je voljeli bez truda, bez
obzira na to je li se zvala Beddy ili ne, a ja sam plakala u
svoj jastuk jer ona uopće nije morala biti Beddy: ni jedan
atom, ni jedna stanica, ni jedna nit, ni jedno se slovo na
njoj nije trebalo popraviti. Zašto je morala tako izazivati
sudbinu?
Moj se otac zvao Frits. Nisu mu dali ime ni po kome.
Djed i baka su vjerojatno jednostavno smatrali daje to
ime lijepo.
„Hej, Frits”, rekla sam jednom drsko se oslanjajući o
njegov prepuni pisaći stol, „napravi sad blic.”
On je maknuo stopala s najdonje ladice koju je izvukao
kao potporanj, uspravio se i zbunjeno me pogledao.

Mome je ocu bilo dvadeset godina kad je upoznao

moju majku. Učio je za arhivara i financirao je studij
radeći kod nekog proizvođača bicikla. Ništa mu ne bi
bilo draže nego glasno piti pivo s kolegama sa studija i
28
pričati pikantne viceve, ali svaki put kad bi se zgrčenih
kutova usana smijao zajedno s njima, stidio bi se. Nije bio
duhovit.
Posjedovao je samo jedno odijelo i jedan par cipela.
Okretao je ovratnike košulja i krpao potplate cipela. Na
malom broju fotografija iz tog vremena koje postoje vidi
mu se po gladnim očima koliko je bio siromašan. Tih je
dana sanjao, kasnije bi nam katkad vragoljasto pričao
kad bismo pune ruke čipsa umakali u Billiene umake, o
vlastitoj garnituri za maslac od kikirikija, drvenoj zdjeli
sa šest odgovarajućih drvenih zdjelica do ruba
napunjenih debelim, hrskavim kikirikijima koji se sjaje
od masnoće. U mislima ih je grabio drvenom žlicom i
stavljao u svoju zdjelicu da bi je tad najedanput istresao
sebi u usta.
Na riječi „garnitura za maslac od kikirikija" Kes i ja
smo se previjali od smijeha.
Nedavno, nedugo nakon što sam se uselila u našu
staru kuću, na praznik kraljičina rođendana i sama sam
kupila garnituru za maslac od kikirikija iz druge ruke,
od sive izblijedjele plastike. Potrebno mi je strahovito
puno stvari da bih namjestila kuću. Tako je velika. Kažu
da roditeljska kuća uvijek izgleda manja kad je ponovno
vidiš kao odrasla osoba. Ali u ovom slučaju to pravilo ne
vrijedi. Naša mi kuća čak izgleda prostranijom nego prije
dvadeset pet godina, sad kad nije natrpana arhivskim
ormarima sve do zadnjeg kutka.
Vidjela sam da piše u novinama. Sasvim slučajno.
Prodaje se: Aleja drozdova 11. Slova su mi skakala u oči,
oglas se odvojio od stranice i odlebdio ravno prema
29
meni, kao daje bio namijenjen isključivo meni.

To nije bilo pitanje izbora ili odluke. Odluka je već bila

donesena, izvan mene, po nekoj instanciji koja je bila
daleko odrješitija od mene. Radilo se jednostavno o
poklapanju okolnosti s uvjerljivom snagom volje
sudbine.
Nazvala sam posrednika, i prije nego što sam se
snašla, stajala sam s njime na pločicama s uzorkom
šahovske ploče u hodniku. On je bio nešto mlađi od
mene, bezazleni zelembać. Govorio je o „prvoklasnom
položaju". Očito mu nije bilo poznato što se ovdje
dogodilo.
Ja sam mentalno bila dobro pripremljena. Nisam znala
hoću li moći podnijeti suočenje. Otišla sam u Aleju
drozdova puna straha da neću uspjeti držati glavu
uspravno na ramenima te da će mi noge otkazati
poslušnost pri svakom koraku. Očekivala sam da će me
moja stara tuga pregaziti poput buldožera. Ali dogodilo
se suprotno. Bila sam tako razjarena zbog onog što su
raniji vlasnici napravili da sam jedva imala vremena
misliti na sebe. Već kod same kuhinje u suterenu srce mi
je krvarilo. Očito su uklonili lijepe drvene ormare, plave
pločice bile su premazane bojom, i odasvuda su se
svjetlucali ugradni uređaji. Peklo me do noktiju.
Pomislila sam: kakav će to samo biti posao sve dovesti u
prvobitno stanje, a onda mi je postalo jasno da me je
kuća, bez ispaljenog metka, ponovno pridobila za sebe.
I na gornjim su katovima naši tragovi bili izbrisani. U
sobama u kojima su Esmee i Marie-Louise nekoć sjedile
30
nagnute nad novinama, zidovi su tu i tamo bili srušeni.
Mirisalo je na ljepilo, boju i tintu grafičkih dizajnera koji
su kao posljednji tamo imali urede, odvratan, bezličan
miris. Prozori u bočnoj sobi na prvom katu bili su
blindirani; to je očito bila njihova tamna komora. Billie i
ja smo se tu svojevremeno često naginjale kroz prozor jer
se odatle moglo gledati ravno u Basov pregradak.
Posrednik je nabrojio sve što je modernizirano.
Propuhu izložena veranda na kojoj smo prije nakon
škole pili limunadu: srušena. Umjesto nje: bezlična
ostakljena aluminijska posmična stijenka. Stubište od
hrastovine koje je škripalo, moj najmiliji vidikovac:
zamijenjen high-tech čeličnim spiralnim stubama. Plinske
peći na koje se tako lijepo moglo pritisnuti noge u
čarapama: nestale. „Centralno grijanje tek je tri godine
staro”, rekao je posrednik nakon pogleda u svoj
preglednik.
I kod svega što je rekao osjećala sam male, žestoke
ubode bolne radosti jer mi je kuća kod svake obavijesti,
potresno i neuljepšano, ponovno prizivala u sjećanje
kako je, kad se pažljivije promotri, sretno bilo moje
djetinjstvo. Šašavo: nitko nikad nije ni spomenuo
mogućnost da postoji cijela masa dobrog čega se mogu
prisjećati. Moja prošlost u očima drugih uvijek se sastoji
isključivo od te jedne dominantne tragedije koja se ovdje
odigrala. Iz tog jednog dana kad nam je život poput
bombe eksplodirao u lice.
Policija je pronašla Carlosa i mene u najtamnijem kutu
Billieinog starog podruma, kako plačemo od straha.
Sybille, Kester i Ida bili su tad već mrtvi. Izgleda da nisu
31
patili. Na fotografijama sudske medicine izgledali su
spokojno. Uostalom kao i moji roditelji.

Dok je Frits van Bemmel učio kako se prave kartoteke

i sanjao o neiscrpnoj garnituri za maslac od kikirikija,
Margje de Groot je u nekoj odvjetničkoj kancelariji
tipkala pledoajee. Svakodnevno je na posao nosila sa
sobom jabuku i sendvič s dimljenim mesom ili slaninom.
To je oko podneva jela sjedeći za pisaćim stolom s
pogledom na neosunčano unutrašnje dvorište. Svakog
ponedjeljka ujutro kupila bi na portirnici šest bonova za
kavu i šest za čaj. Nikad nije bila gladna.
Nije poznato o čemu je sanjala, ali ipak znamo da je
katkad imala izrazit osjećaj da njezin život nije njezin, da
jednostavno ne može biti njezin, s tim dosadnim poslom
i despotskim, bolesnim roditeljima kojima je bila
potrebna njezina njega. A baš ih pustiti da umru, to nije
išlo. Nakon posla kuhala je ciklu ili varivo za te kukavne
despote koji ni jedno drugom ni njoj nisu htjeli priuštiti
ni koliko je crno pod noktom, a onda je sjedala na kauč
od pruća u svojoj sobi i borila se protiv pomisli daje
ponovno prošao besmisleni dan.
Iz puke dosade umalo se zaletjela i zaručila s nekim
muškarcem koji se zvao Richard i znao sve o divljim
tulipanima. Svake su nedjelje zajedno odlazili u
pješačenje prirodom. Njemu se sviđalo kad je nosila
bijele kratke čarape.
Jednog travanjskog utorka ujutro, na putu prema
poslu, probušila joj se guma na biciklu. Znala je gdje je
dućan s biciklima i odmah je krenula tamo. Jedno znamo:
32
kako je iznervirana tumarala tamo-amo po radionici u
kojoj je mirisalo na ulje, željezo i gumu. Kako ju je Frits,
svaki put kad bi podigao glavu s onog što je radio, vidio
kao nebesku pojavu koja je u svom svijetlom kaputu
iskrsnula u prljavoj prostoriji, s rukama na leđima. U
radionicu je unijela svježinu ranog proljetnog jutra koja
ga je podsjećala na savršeno čiste bijele plahte na užetu
za vješanje rublja koje lepršaju na vjetru. Bila je ona vrsta
djevojke koja izaziva takve asocijacije: tako svakodnevne
i osvježavajuće kao čaša mlaćenice. Ljeti će dobiti pjege
po rukama, a zimi će joj se obrazi zacrvenjeti od klizanja
na ledu. Na njoj nije bilo ničeg što bi ga zbunilo ili mu
pričinjavalo nelagodu.
Vještim je pokretima ponovno navukao gumu na
naplatak, postavio bicikl na kotače i dogurao ga do nje.
„Hoćemo li u nedjelju zajedno otići biciklom u
Spaarndam?” zapitao je.
Začuđeno je razrogačila oči.
Znamo da je oklijevala.
Znamo da je bila iznenađena jer je netko obratio
pozornost na nju tko se nije zvao Richard, a neposredno
nakon toga prilično razočarana zato što je taj netko baš
morao biti naš siromašni otac.
Ipak je pristala. Vjerujem iz čiste svojeglavosti.
Znamo daje Fritsu Gerardusu Theodorusu van
Bemmelu bila potrebna cijela subotnja večer kako bi
svoje raščupane manšete doveo u prezentabilno stanje.
Znamo da je uz pomoć gazdaričina vodokotlića s
vrućom parom na svojim hlačama postigao uglačanu
crtu oštru poput noža. Jedino nije mogao ništa učiniti
33
protiv toga što mu se dio za sjedenje sjajio.
Znamo da je sljedećeg dana vrijeme bilo izvrsno: bez
oblačka i bez vjetra. Činjenice su nam dobro poznate.
Dovoljno su nam ih često pričali. Zatvorenih očiju
možemo vidjeti kako se tih dvoje ljudi, koji će postati naši
roditelji, u deset ujutro sastalo na dogovorenom mjestu.
Iako nam to u retrospektivi izgleda nevjerojatno, oni su
u tom trenutku još zasebne osobe s vlastitim životom, a
naše nerođene dječje duše uslijed toga još slobodno lebde
po svemiru, u očekivanju svog mjesta na Zemlji. Mi sami
naravno nemamo nikakav utjecaj na razvoj događaja.
Kako bismo uopće mogli išta postići, na koncu konca
nemamo ni materije, ni otkucaja srca, postojimo
isključivo iz goruće žudnje negdje tamo dolje da budemo
s veseljem začeti, i da nas se imenuje našim istinskim
imenom. Dok se mlitavo vrtimo u primordijalnoj juhi
prije početka čovječjeg postojanja, moramo jednostavno
pričekati kako, gdje i kada ćemo naći svoje odredište. Na
milost i nemilost smo izvrgnuti hirovima sudbine, ili,
bolje rečeno: onom što oni dolje nazivaju ljubavlju.
Margjeini roditelji tog su nedjeljnog jutra upravo točili
kavu, kad je odjeknulo zvonce. Nisu očekivali posjet.
Skuhali su samo dvije šalice kave, čeprkajući poput
rakova u zagušljivoj kuhinji, ruku iskrivljenih od reume,
stojeći na nogama s ovapnjelim žilama. Bol i tegoba bili
su im uvijek prisutni pratitelji; mrzili su svoja vlastita
nesposobna tijela tihom, silovitom mržnjom. Kad bi
pogledali jedno drugo, vidjeli bi sebe same i morali bi
oboriti pogled.
„Zvonce”, rekla je ona zajedljivo.
34
 On je šutio. Još se nije obrijao, djelatnost koja mu je iz
dana u dan bivala sve mrskija. Ona je ušla u hodnik i
uputila se prema ulaznim vratima, dok je on iz kuhinje
promatrao koščate pokrete njezina nespretna tijela. Još je
imala viklere u kosi.
„Ah ne, Richard!” uzviknula je.
On ne bi dao ni prebijene pare za Richarda. Htio je da
mu se kći uda za nekog pravnika iz svog ureda.
„Richard je ovdje”, rekla mu je žena gacajući pred
gostom u kuhinju.
„Nemamo kave za tebe”, rekao je podlo. „Nismo
računali na tebe.” Glavom je ukazao na dvije šalice na
ormaru za posuđe.
Richard se nasmijao. Imao je pravilne crte lica i
upadljivo dobro zubalo. Njegovi su zubi bili uvreda, a
mišići koji su mu se nazirali pod košuljom nisu stvar baš
činili puno boljom.
„Ne smeta. Samo sam došao po Margreet. Dogovorili
smo se da ćemo se jutros naći.”
„O”, rekao je. Otišao je u dnevnu sobu i oprezno se
spustio na svoj dio kauča.
Richard je smjesta na sebe preuzeo ulogu lakaja. Unio
je šalice kave i postavio ih na niski stolić. Onda je sjeo u
naslonjač kraj hladne plinske peći. Položio je ruke na
koljena. Povjerljivo je rekao: „Vjerujem da nijednom od
vas dvoje nije neočekivano kad kažem da imam ozbiljne
namjere prema vašoj kćeri.”
Ona se izderala: „Ali Margje je jutros rekla da odlazi s
tobom. U Spaarndam. Da idete zajedno/1
Otac je zainteresirano podigao glavu. Još nije doprlo
35
do njega da mu kćer nije kod kuće.
Ona je nastavila: „Otišla je već prije pola sata. Rekla je
da ide s tobom.” Oči su joj se caklile od zlobe.
Mrcina, pomislio je. Mrcina. A ipak je osjetio neku
vrstu poštovanja prema svojoj kćeri i, kad se Richard
pokupio, iz čiste je navike udario svoju ženu zato što se
opet izbrbljala, a nije bio stvarno ljut.

„Činilo mi se da je to najpristojniji način”, moja bi

majka uvijek rekla bezizražajnim tonom kad bi pričala
kako joj je uspjelo bez ikakve konfrontacije riješiti se
udvarača. Pritom joj je pogled bio nesnosno koketan.
Ja sam smatrala da je stvar uzela i previše olako. Bez
te slučajne probušene gume jednog proizvoljnog utorka
ujutro, Richard bi postao ništa manje nego moj otac. U
tom bih slučaju ispala upola drukčija. I kako bi me,
zaboga, onda moji roditelji ikad mogli prepoznati kao
osobu koja se zove Ellen? I moja braća i sestre pojavili bi
se pod drugim, krivim imenima, uslijed čega bismo svi u
odnosu na naš stvarni identitet potpuno tapkali u mraku.
Kad bismo se predstavljali, perfektnim bismo se zubima
pristojno smješkali jedni drugima.
Ako na trenutak razmisliš o tome, poludiš. Probušena
guma, propušteni vlak, izgubljena maramica: cijelo je
čovječanstvo proisteklo iz najneznatnijih i najbanalnijih
događaja! Naraštaji se redaju kroz vrijeme naizgled
poput čvrstih lanaca, ali svaka bi karika isto tako mogla
biti neka druga.
Tko smo mi što se nazivamo ljudima? Nesređena banda
arbitrarnih gena. Neka nam Bog pomogne.
36
 Naši zaljubljeni roditelji, naravno, nisu razmišljali na
taj način. Njima je izgledalo kao da su na poseban način
i s višim ciljem bili stvoreni jedno za drugo: gdje je on bio
stidljiv, ona je bila odrješita: gdje je ona gubila živce, on
je ostajao hladnokrvan. Ona je imala sklonost prema
spontanosti, on prema kontinuitetu. Ona je znala biti
vjerodostojno uvrijeđena, on je vladao umjetnošću
kompromisa. On je bio ambiciozan, ona suosjećajna. On
je bio muškarac, ona žena. Bolju kombinaciju nisu mogli
zamisliti. Ona je imala tijelo. I on.
Kad su jedno pokraj drugoga stajali pred oltarom,
njezina se trudnoća jedva mogla skriti. „Da”, rekli su
oboje, i cijela je crkva mogla čuti što pod time
podrazumijevaju. Margjeina se majka od bijesa
zagrcnula pepermint-bombonom. Kraj nje je sjedio
Richard koji je htio pokazati sportski duh. Čula je kako
mu pišteći izlazi dah. Zvučalo je kao „drolja“. Ali možda
se varala, ili je to bilo samo ono što je sama mislila.
Ogorčeno je razmišljala kako je bila u pravu svaki put
kad je svojoj arogantnoj kćeri predbacivala: „Nemoj
misliti da si ti nešto posebno.” Margje nije bila ništa bolja
od prve uličarke na koju čovjek naleti.
Mladoženja je stajao prilično tupo kraj nje u svom
unajmljenom sakou. Koji bi put strugao nogama, a onda
bi opet stajao potpuno ukrućeno. S vremena na vrijeme
nesigurno je bacao poglede na svoju mladu. Bio je
potpuno svjestan činjenice da njezino tijelo odaje njihovu
fizičku intimnost i ta mu je pomisao tjerala krv u lice.
Nikad nije gajio previše nade u tom pogledu, ali sad je to
bila činjenica: Frits van Bemmel bio je svjetski čovjek.
37
 Iza sebe je čuo kašljucanje i šuškanje ljudi u crkvi.
Izgledalo je kao da se prostorom širi val nemira, klupa za
tvrdom klupom, kao da se u istom trenutku svima u
mislima pojavljuje ista slika: Margje i Frits, tromi i
zadovoljeni, među razbacanim plahtama. Pod čednim
šeširićima i sramežljivim koprenama naglo su se rodile
frivolne misli, atmosfera je pucketala od njih, i poneka je
muška ruka kao sama od sebe nestala duboko u džepu
hlača da bi tamo malo opipavala. Blijeda Djevica Marija
u bočnoj je lađi gladno rastvorila svoje ogromne očne
kapke, na oslikanim crkvenim prozorima ukočeni su se
sveci pohotno nadvijali nad mučenim tijelom drugih, a
drveni su golubovi na podnožju propovjedaonice
počinjali zaljubljeno gugutati.
Frits je namignuo i gurnuo prsten na Margjein prst.
Silno gaje zabavljalo što ona time nije postala ni mrvicu
respektabilnija: žamor glasova iza njega ni na trenutak
nije zanijemio i nije se morao okrenuti da bi znao da su
njih dvoje, samim tim što su tu zajedno stajali, izazvali
orgiju. Ponosno je položio ruku na njezin trbuh u kojem
je Sybille, koja je već šest mjeseci čekala da se rodi,
nestrpljivo koprcala nogama.

Billie je bila ona koja je odgovarala na moja znatiželjna

pitanja i koja je za mene posudila knjigu iz knjižnice.
Gledajući fotografije vodenastih embrija velikih glava i
nezaštićenih, savijenih leđa gotovo sam dobila napad
klaustrofobije. Da sam preživjela to zatočenje činilo mi se
u ogromnoj mjeri nevjerojatnim, ali pričinjavalo mi je
podlo zadovoljstvo što Ida sad sjedi unutra i praktički se
38
guši.
Kad sam završila knjigu, Billie mi je dala još i usmeno
objašnjenje o jajašcima i spermijima, petljajući po
ljepljivoj vrpci kojom je uklanjala dlake s nogu.
Neemocionalno je rekla: „A to možeš i spriječiti,
kondomom.“
„Zašto to onda ne čine?”
„Baš si kao Carlos.” Ispružila je ruku, a ja sam joj
dodala komadić vate. Dok ju je vlažila losionom da bi ga
nanijela na noge, rekla je s dramatičnim uzdahom:
„Problem je u tome što oni ne mogu jedno bez drugoga.”
„Ali postavlja se pitanje”, rekla sam uzbuđeno, „jesmo
li mi suglasni s time.”
Billie me je pogledala s mješavinom razdraženosti i
sažaljenja. „Gubi se, Ellen, još moram srediti pazuhe.”
Zapravo je bila prilična puritanka.
Kidnula sam.
Dolje na stubama ležao je Pas i potajno me gledao. S
osjećajem krivnje sjela sam kraj njega. Ljetna vrućina
teško je pritiskala sve u kući. U svim su sobama ureda
prozori i vrata bili širom otvoreni. “Margje!” proderao se
Bas. „Telefon za Margje na trojci.”
Čula sam majčine umorne korake. Onda je stolac
njezina pisaćeg stola zaškripao pod njezinom težinom.
„Beddy Venbemmel”, javila se.
Malo kasnije položila je slušalicu i izašla iz sobe.
Izgledala je blijedo i iscrpljeno. „O, Ellen”, rekla je s
olakšanjem kad me je ugledala. „Hoćeš li načas otrčati do
Marie-Louise po mapu Orsona Wellesa? Danas se
jednostavno ne uspijevam maknuti s mjesta.” Šakama si
39
je pritisla leđa i protegla se.
Nevoljko sam ustala.
Marie-Louise je sjedila na rubu svog pisaćeg stola i
razgovarala s kolegicom. Ne prekidajući razgovor sa
zanimanjem me je pogledala. „Orson Welles”, rekla sam.
Ona je uzela mapu s jedne od hrpa i pružila mi je.
Vraćajući se s njom otvorila sam je. Pogođena sam
zastala. To široko, mesnato lice. Ta tamna kosa. Ti
ogromni otromboljeni obrazi. Otrčala sam u majčinu
sobu, dobacila joj izreske i izjurila natrag u hodnik.
Pas je ležao na podnožju stuba u potpuno istom
položaju, teško dašćući. Povukla sam ga u sjedeći
položaj, zgrabila mu desnu šapu i počela je tresti tamo-
amo. Svečano sam rekla:
„Pleased to meet you, Orson11“ Osjetila sam takvo
olakšanje što sam mu konačno pronašla ime, da sam
sigurno na pola sata zaboravila da će se Ida, to zlosretno
dijete, za nekoliko tjedana roditi.

11 engl. Drago mi je što sam Vas upoznala, Orsone (nap.prev.)

40
 Sybillin prvi dan na plaži, kolovoz 1959.

Od svoje selidbe u Aleju drozdova još uvijek

kampiram u suterenu. Ovdje je dovoljno mjesta za moj
krevet i za stol za kojim, u točnom omjeru, crtam svoje
planove. Radim kao konj. Cijela je kuća posljednjih
tjedana izmjerena i kartirana. Sve su sobe numerirane.
Već bih mogla nazvati nekolicinu građevinskih
poduzetnika i zatražiti ponude. Samo što mi stalno na
pamet padaju bolje zamisli. Tako i dalje radim sa svojim
stolarskim metrom, svojim olovkama i gumicom.
Baš kao i prije, samo malo danjeg svjetla prodire kroz
uske prozore. Kao dijete sam imala osjećaj da sam
zaštićena, tu, napola pod zemljom. Tako sam sebi
zamislila život u trbuhu neke velike, ljubazne životinje.
Samo što ta iluzija sad više ne djeluje. Zujanje hladnjaka
ogromnog formata noću me budi iz sna, a od pogleda na
sve one čelične armature za peć, mikrovalnu pećnicu i
perilicu posuđa čovjeku isto baš ne postaje toplo oko
srca.
Dobro, ovdje imam puno prostora i kavu pri ruci, ali
tko još uopće spava u kuhinji?
Hajde, Ellen, naprijed, dobro si znala u što se upuštaš.
Prestani sumnjati. Ponovno osvoji kuću. A da sad, da
bismo uopće negdje počeli, prvo uredimo pravu vlastitu
sobu? Na primjer u Basovoj staroj pregradi? Tamo je
sunčano. I to je neutralan teren. Ne moramo odmah na
početku tjerati mak na konac.

41
 U redu, u redu.
S krpama za čišćenje i jelenjom kožom za brisanje
prozora odlazim u bivšu portirnicu. Rebrenice grafičkih
dizajnera još uvijek vise, lijepo je što su ostale. Onda
dovlačim svoj madrac, posteljinu i podnicu. Uredno
slažem donje rublje u ugrađeni zidni ormar u kutu. Ni za
Boga se ne mogu sjetiti što je Bas prije držao u tom
ormaru. To je ormar koji tjera strah u kosti. Ormar po
Basovoj mjeri, s njegovom šijom kao u bika i šakama
poput lopata za ugljen. Bas, koji je svakog dana prvi
dolazio i posljednji odlazio. Bas, koji je morao zvati
policiju da Carlosa i mene izvuče iz podruma. Čovjek
naginje tome da utone u vlastitu potresenost pa katkad
zaboravi da su njezini koncentrični krugovi dodirnuli i
druge živote.
„Telefon za Margje! Telefon za Margje na trojci!”
Ali aparat koji odjednom zvoni je moj vlastiti, dolje u
kuhinji. S krpom u rukama slušam zvonjavu, ne
donoseći nikakvu odluku. Samo moj liječnik ima moj
novi broj. On je inzistirao da dam priključiti telefon. Bit
će mi neophodan kad započnu trudovi, rekao je. ON je
staromodan, pouzdan čovjek. U čekaonici leže isključivo
prastari brojevi Reader’s Digesta. U njima je serija: „Ja sam
Harryjevo srce“ a mjesec dana kasnije: „Ja sam Harryjeva
nadbubrežna žlijezda”, u kojima uvijek možeš čitati
potresna izvješća kako to izgleda kad si nečiji organ.
Harry naravno nema maternicu, tako da nikad neću
saznati kako se moja sad osjeća, nakon što ju je zauzela
okupacijska sila koja se povećava bjesomučnom
brzinom. Ili možda maternice to tako ne doživljavaju.
42
Trudnoća je, na koncu konca, njihova prirodna namjena.
Bacam krpu u vjedro, jurim niz kuhinjske stube i
trzajem grabim slušalicu: „Halo?”
„Ellen?” kaže moj muž nakon nekoliko trenutaka
tišine.
Otprilike prije godinu dana zadnji sam put
razgovarala s njim. Idiotska navika, još uvijek misliti na
njega kao na „svog muža“.
„Ellen?” Njegov ton odaje da zapravo nije očekivao da
će me zateći pod brojem koji je upravo birao.
„Da.”
Čujem ga kako diše. Pomalo je astmatičan, ništa oko
čega bi se trebalo brinuti, ali još dovoljno za redovite
svađe oko usisavanja prašine. Svakodnevne, prisne
prepirke kad se govori: „ti uvijek" i „ti nikad"... Grlo mi
se suši od nostalgije. Kroz kabel od staklenih vlakana
želim otpuzati k njemu i dodirnuti golo mjesto pod
njegovim uhom.
„Došao je poziv za tebe, za bris. Već tjednima leži
ovdje. Nazvao sam sve živo i mrtvo, ali nitko nije znao
gdje se skitaš.” On svaku riječ izgovara vrlo brižljivo, kao
da se s velikim naporom drži pod kontrolom. Još
zagriženije nastavlja: „Ne možeš samo tako nestati s lica
zemlje?”
„To nisam učinila. Jednostavno stanujem u Aleji
drozdova.”
„Jednostavno!” Glas mu se prelomio.
Zamišljam kako je jutros odjednom došao na ideju da
nazove informacije. Njegovo ogromno čuđenje kad se
ispostavilo da odnedavno stvarno jedan Van Bemmel
43
stanuje u Aleji drozova.
Nespretno pita: „Sto radiš u toj ogromnoj kućerini?”
Hoće reći: što tražiš u toj kući duhova?
Omotavam telefonski kabel oko ručnog zgloba. Ako
mu kažem istinu, još ću mu jednom slomiti srce. Da bih
mu izašla u susret, kažem mu takoreći povjerljivo:
„Sasvim sam slučajno vidjela da je na prodaju.”
„Koliko si platila?” pita automatski. Krv se skuplja
tamo gdje ne može teći. Kaži nekretnine, i kazao si Thijs.
Navodim cijenu, besramno. Za svoj dvadeset prvi
rođendan dobila sam pravo raspolaganja svojim dijelom
nasljedstva koje se sastojalo od prihoda od prodaje kuće
koji je godinama bio dobro uložen. Thijs je uvijek govorio
da se oženio za mene zbog mog novca. Nije da smo ikad
potrošili jednu centu. Krvavi novac. Ležao je u banci i
zgrtao kamatu na kamatu. U razgovorima smo ga
spominjali kao „fond Aleje drozdova”, gotovo
imaginarni račun, ako nastupi slučaj potrebe. Sad sam za
njega dobila svoju roditeljsku kuću natrag.
„Ali imala si odličan stan?” nastavlja Thijs, koji nikad
nije nogom kročio u njega.
„Bio mi je premalen”, kažem slabašno.
On šuti. Nikad nije bio posebno vješt u postavljanju
neposrednih pitanja. Onda je rekao: „Večeras ću ti
donijeti poziv.”
Prije nego što sam mogla odgovoriti, spustio je
slušalicu. Uzrujano izvlačim utikač. Moglo bi se
pomisliti da ćeš barem na mjestu zločina biti ostavljena
na miru. Kome uopće padne na pamet da se nalaziš
upravo u lavljoj jazbini?
44
 Kome drugome nego Thijsu, onome tko poznaje Ellen
kao nitko drugi, pronicatelju mojih motiva. Thijs, s kim
sam dijelila trinaest godina svog života i koji je
posjedovao izniman talent da točno zna kako hoću da me
voli. Daje stvarno bio ja, ne bi to bolje učinio. Da je bio ja,
u dosadnim bi me nedjeljnim jutrima isto tako pustio da
spavam do dvanaest, da bi me tad probudio svježim
kapucinom, isto bi me tako podržavao i potkrepljivao u
mom poslu, podnosio moje hirove i nikad ne bi kupio
punjeni kolač, a da mi, bez pitanja, smjesta ne bi dao
polovicu.
Bezuvjetni Thijs, jadni, toliko puta prevareni Thijs. Čin
sam nikad mi ništa nije značio, ali ovisnik sam o onom
jednom beskrupuloznom trenutku hej, ti tamo, smijem li
ići s tobom? o onom nepromišljenom trenutku kad
odlučiš izručiti se nekom potpunom neznancu, nekom
tko bi isto tako mogao biti perverzan ili kakav opasni
luđak. U takvom trenutku znaš da živiš.

Oblačim vatiranu jaknu i izvlačim bicikl iz šupe.

Proljetni dan je hladan, vjetrovit. U vrtu odlomljeni
sunovrati leže na zemlji, spljošteni od noćašnje kiše.
Biciklom treba gotovo pola sata do grada. Prije sam
znala mrziti iz dna duše to što stanujemo na periferiji, u
dosadnom predgrađu s vilama, daleko od dućana i kina
Haarlema. Svakog sam se dana morala maltretirati
biciklom, barem onih nekoliko mjeseci dok sam
pohađala Gradsku gimnaziju na Prinzenhofu, u samom
centru grada.
Dok zaključavam bicikl na Velikoj tržnici, kiša
45
ponovno pljušti u opakim naletima. Ljudi, zgureni pod
kišobranima i kapuljačama, žure duž prodajnih
štandova. Kupujem svježu tunjevinu, repu i vafle.
Nahranite svoje goste, pobrinite se da im ništa ne
nedostaje. Samo nije rekao u koliko će sati večeras doći.
Da uzmem i haringu? Ili kikiriki, za moju novu
garnituru? Moje se raspoloženje time ne popravlja. Ali
nahraniti ga mogu. Napravit ću njegov omiljeni pire-
krumpir s kimom i majonezu s češnjakom u kojoj žlica
stoji uspravno. Zagriženo kupujem svježu kadulju,
korijandar i vlasac za salatu. Rabarbaru, i za njom je lud.
A buket tulipana na stolu je najmanje što mogu učiniti.
Torba mi je prenatrpana, u znak da mu ne želim ništa
loše. Dobri Thijs, tako me je rado htio imati, prije trinaest
godina: od nas dvoje on je taj koji ima pravo na bijes i
razočaranje. Kad sam ga napustila, bio je doslovno
gotov. Potpuno sam ga smlavila, od njega napravila
izmoždenog živčenjaka. Previše je pio, škrgutao zubima
u snu, i za vrijeme naših beskrajnih debata rastreseno
čupao jednu trepavicu za drugom, tako da su mu očni
kapci uvijek bili crveni i upaljeni. Na koncu je gotovo dan
i noć bio u uredu.
On je arhitekt. Specijalizirao se za restauriranje starih
zaštićenih spomenika. Kad bi negdje neku crkvu izvan
upotrebe ili napuštenu vjetrenjaču trebalo spasiti od
rušenja, Thijs je bio pravi čovjek za to. Mislim da
trenutno preuređuje bivši vodotoranj na rubu grada u
uredski prostor za mirovinski fond. On uvijek iznova
vlastoručno povijesti daje novi okret; za svojim crtaćim
stolom mijenja zakone o uzroku i posljedici, a gomili
46
prastarog kamenja kroz neku novu namjenu pridaje
novo značenje.
Njemu bi sigurno bilo draže da je primio neku drugu
poštu, a ne nešto što ga podsjeća na moje spolne organe.
S druge je strane, nakon našeg telefonskog razgovora,
poziv na uzimanje brisa jednostavno mogao poslati
poštom, umjesto da ode sve do Aleje drozdova da bi mi
ga osobno donio. Želi li iskoristiti priliku i osobno mi reći
da mu je sad odlično te da je upoznao nekog tko ga čini
istinski sretnim? Dolazi li mi dati oprost grijeha, tako da
ubuduće bez nelagode i prijateljski možemo misliti jedno
na drugo?
Kakva lijepa pomisao, u svoj svojoj nevjerojatnosti.
Katkad imam osjećaj da Thijs iz naše bivše zajedničke
kuće još uvijek ispaljuje svoju ljubav prema meni. Gdje
god bila, ja sam sjever na njegovu kompasu. Koji put se
pitam gdje ostaje sva ta ljubav koju mi on šalje iz daljine,
kubični metar za kubičnim metrom masivne, solidne,
pouzdane ljubavi koja se odbija od mene. Poprima li ona
u tom trenutku konačno svoju pravu priliku, ta
beznadna, neuzvraćena ljubav: postaje li tad krhka i
lomljiva? Raspada li se u atome koji nevidljivi lebde u
atmosferi da bi ih udisale sentimentalne
trinaestogodišnjakinje, homo i heteroseksualci na
klupama u parku, u samoposlugama, u kućnim ulazima?
Hoću biti s tobom, hoću biti s tobom. Ta fizička potreba,
poriv za doticanjem voljene osobe. Ta neobjašnjivost,
pohlepa i egoizam ljubavi, ta lomljiva, nepouzdana,
vjerolomna stvar.
Kišnica mi niz ovratnik kapa u odjeću dok čekam red
47
na cvjećarskom štandu. Pokraj vjedara s rezanim
cvijećem izloženi su sanduci s višebojnim maćuhicama i
jaglacima. Ima i zeljastih trajnica: potočnice, pakujci,
lavanda. Tu je čak i sanduk sa sjemenjem u svjetlucavim
vrećicama. Dragoljub, graholika, djevojka-u-zelenom.
Prije sam se ježila od užasa kad bi si moja sestra
Sybille trpala pune šake lišća dragoljuba u usta i jela.
Blaženo bi ga žvakala, dok su joj se privlačni obrazi
nadimali. Billie u tankoj ljetnoj haljini, sa zelenom
prugom u kutu usana. Kester, koji nije htio zaostajati za
njom, jednom je pojeo veliki zalogaj crvene pustikare i
pred našim se očima srušio na zemlju.
Isprva smo mislili da se šali, nismo znali da je to posebno
otrovna biljka.
I ne zaboravi stabla s kojih smo padali, škripanje
kočnica kad bismo bez osvrtanja trčali preko ulice,
klikere koje smo uguravali u nos i novčiće koje smo
gutali, bodljikavu žicu u koju smo se znali zapetljati,
nezaleđene rupe u ledu prema kojima smo se izravno
klizali, kvrge i modrice, rane koje je trebalo šivati, tko zna
koju po redu injekciju protiv tetanusa: sve to smo
preživjeli.
„Je li to za vas?” zapitao je prodavač cvijeća ukazujući
na vrećice sjemenja u mojoj ruci.
Odmahnula sam glavom i htjela ih vratiti natrag, ali
predomislila sam se. Baš je pravo vrijeme u godini za
početak vrtnih radova.

Ida je bila beba koja povraća. Počelo je desetak dana

nakon njezina rođenja: što god je ušlo u nju, gotovo bi
48
smjesta izašlo van. Znači, nije samo malo slinila i bljuvala
dok se podrigivala, nije Ida bila takva. Ono što je
povraćala pljuvala je u luku, okice su joj bile staklenaste,
a šačice zgrčene; izbacivala je nemilosrdan mlaz pred
sebe, kao da ga je htjela lansirati u Zemljinu putanju.
„Sto danas ima za klopu?” pitao je Kes gugućući i
naginjući se nad nju. Kes je bio pravi čovjek za bebe. Ni
od Carlosa se svojevremeno nije mogao odvojiti.
Carloscarlosčićcarlosuljak. Idadidadije, Idadidadidica.
Glas mu je bio visok i promukao. Njegove su velike
dječačke ruke tetošile malo tjelešce, brižljivo držeći
njezinu još klimavu glavicu u pregibu ruke. Pristići su
mu se sjajili od zadovoljstva. Kad bismo njih dvoje strpali
u svemirsku kapsulu, on bi proizveo dovoljno topline, a
ona dovoljno tempa da bi zajedno osvijetlili barem
polovicu Mliječne staze.
„Ovo moraš vidjeti, Ellen”, rekao bi zaljubljeno, „te
male noktiće.”
„Koliko ih je?” pitala sam, samo zbog njega. Ja sam, na
koncu konca, bila njegov trener, na mojim je
svjedodžbama uvijek pisalo: „Dobro si radila, Ellen!” „Ti
si maherica, Ellen!” Maznula sam veliki komad kartona
od kojeg je moj otac izrađivao mape, pričvrstila ga za
podnožje Kesova kreveta i na njemu ispisala tabele od
jedan do trinaest. On mora već jednom naučiti razliku
između nule i stotine. Ali on je vidio samo
Idadidadidicu. Svirao joj je na svojoj pili za sviranje i
napravio joj zveckajući mobil od patkica iznad kolijevke,
izrezan iz starih konzervi. Najradije joj je on davao
bočicu.
49
 Majka je bila preumorna da bi sama hranila Idu. Nije
ustala iz babinja tako brzo kao obično, a ja sam joj nosila
čaj i dvopek u krevet, šalice s bujonom i tanke sendviče.
Svakog sam jutra rastvarala zavjese u njezinoj spavaćoj
sobi i glasno strugala nogama, ako se još ne bi probudila.
Katkad sam Orsona vodila sa sobom unutra. On je činio
ono što se ja nisam usuđivala: jednostavno bi joj skočio
na krevet. Mama! Beddy Venbemmel! Wake up!12
Otac se za to vrijeme brinuo da ured za izrezivanje
funkcionira. Kad bi nam Billie navečer ugrijala tko zna
koju po redu konzervu juhe, rekao bi: „Ljudi, moramo
improvizirati.”
Ida se u svojoj kolijevci podrignula i Kester je odjurio
k njoj.
Otkad je počela povraćati, plakala je po cijele dane. To
nije bio običan plač, nego izmučeno, neprekidno
kriještanje koje je paralo bubnjiće, paklenska buka bez
kraja i konca. Plakala je od ranog jutra do kasne večeri, a
noću sam se bojala da će od njezine dernjave nastati
pukotine u zidovima i da će se cijela kuća razmrviti od
njezine gladi.
Kućni je liječnik savjetovao da prijeđemo na drugu
marku dječje hrane. Ida je bila beba od gotovo osam
funti, zdrava kao dren, možemo dakle mirne duše
pričekati još koji dan. Naša je nova sestrica, dakle, i dalje
divljala dok ne bi poplavila u licu, cijelo joj je tijelo bilo
zgrčeno od bješnjenja, koprcala se rukicama i nogicama
dok su joj ustašca bila širom otvorena. Bespomoćno smo

12 engl.probudi se (nap.p rev.)

50
stajali na rubovima te jame.
Carlosov zavoj tek je bio skinut; razderana crvena
koža pokrivala je ruku koja je virila iz rukava njegove
majice. Kad bi mislio da se gleda u nju, brzo je skrivao
ruku za leđima. Vidjela sam mu na licu da ga od Idina
glasnog opiranja spopadaju hladni trnci, pa sam mu
teška srca dala svoju memory igru da bih ga razveselila,
ali on nije ni zahvalio. Ozbiljno i potišteno, ujutro bi mi
pokazao što mu smijem obući, košulju s letećim
jagodama i traperice s izlizanim koljenima, ali riječ
„zašto“ više mu nije uspijevala prijeći preko usana.
„Veveveveve veveveve veve veveveve”, urlala je
Idadidadidica. Imala je dva registra: bijes i očajanje.
Negdje u kući Esmee i Marie-Louise demonstrativno su
treskom zatvarale vrata.
Billie ju je odnijela mami. Ona je pospano uzela bebu,
drijemajući na jastucima. „Lutkice moja”, mrmljala je.
Dok je Ida hvatala zrak, da bi nakon toga započela s
novim napadom urlanja, već je ponovno spavala.
Nije bilo ni jednog mjesta u kući na kojem si bio
siguran od nje. Satima sam s Orsonom sjedila na
stubama, nesposobna se pomaknuti, zatočena oštrim
kukanjem svoje proklete sestrice. Nakon svakog napada
urlanja tišina mi je tutnjala u ušima, a kuća je nekoliko
sekundi izgledala veće i svjetlije. Brojala sam do tri, do
četiri, do pet, a onda bi urlik krenuo novom snagom, kao
daje netko u Idinim leđima brzo okrenuo ključić
nekoliko puta.
U podne trećeg dana Kester je sjeo kraj mene na stube.
Čak ga nisam ni vidjela, glava mi je izgledala kao da je
51
puna Billieine vate, sve stanice mozga bile su mi suhe i
trome. Mislila sam da ću se razmrskati ako uskoro ne
dođe kraj tome plaču.
„Plućima joj ništa ne fali”, rekao je moj brat nesigurno.
Ja sam petljala po bakrenoj šipki rukohvata stubišta.
„Kad se umori, već će prestati”, rekao je.
„Zar joj još nije vrijeme za bočicu?”
„Tele za sat vremena.”
„Zar joj je ne možeš dati ranije?”
„Ne, doktor je upravo rekao...”
„Molim te, Kes!” Idine pohlepne usne oko dude,
mjehurići mlijeka navirali su joj iz kutova usana. Pijući se
uvijek tresla od proždrljivosti, mljackala, podrigivala,
svaki čas bi se zagrcnula. Hijene iz Leoparda u krilu imale
su bolje manire. Brže bi potamanila bočicu nego bi Kes
mogao reći „keks".
„Moramo probuditi mamu. Ona sigurno zna za nešto
protiv povraćanja.”
„Mama se mora odmoriti!” rekao je Kester.
„Onda tata mora...” Skočila sam na noge. Slijepo sam
trčala kroz labirint naše kuće. Potpetice su mi se klizale
po stubama. Na prvom i drugom katu: posvuda su vrata
bila zatvorena poput odvraćenih, prijekornih lica. Iza
njih su sjedili ljudi koji su udisali i izdisali u ritmu Idina
vrištanja, ali nitko nije reagirao. Svi su se bojali njezine
neutažive gladi, bojali su se isto kao i Carlos, kao da su
osjećali da je u igri nešto neprirodno. Sigurno su jedni
drugima govorili: „To dijete izgleda kao da je začarano!”
„Prrr”, rekao je Bas kao da govori konju kad sam se na
pola stubišta zaustavila pred njegovom masivnom
52
pojavom. Na sebi je imao kratke hlače iz kojih su virile
velike dlakave noge. Prvi put svih tih dana shvatila sam
da je toplo, praznici, vani, negdje. Osorno je rekao:
„Štipaš li možda potajno svoju sestricu kad cijelo vrijeme
plače?”
Prestrašena sam oborila pogled. Osjetila sam da sam
pocrvenjela sve do korijena kose. „Pusti me da prođem!”
povikala sam.
S bolom u gležnjevima otrčala sam u očevu sobu, ali
on nije sjedio za svojim pisaćim stolom. Esmee je rekla
daje otišao k majci dogovoriti se treba li Ida u bolnicu.
„Inače će dehidrirati.”
Pri tim se riječima Ida u mojoj glavi smežurala poput
mumije. Postala je malena poput graška, a onda je s jedva
zamjetnim „puf“ nestala iz mog vidokruga, pa odjurila
natrag u neku drugu dimenziju, tamo, gdje je bila prije
svog rođenja. U budućnosti će probušena guma ili
propušteni vlak povezati dvoje ljudi, i to će Idi dati novu,
bolju šansu. Konačno će je zvati njezinim pravim
imenom i neće više morati biti vrišteća rupa.
Već me je sama ta pomisao navela da s olakšanjem
odahnem, i osjećala sam se očišćena od glave do pete,
lišena svoje uloge zločeste kume.
Ali Ida nije dobila mogućnost pobjeći od svog
zlosretnog imena: još iste te večeri ustanovljeno je da ima
stenozu pilorusa, suženje želuca, pa je hitno operirana.
Napravljen je novi spoj između njezina jednjaka i želuca,
morat će ostati u bolnici sedam tjedana. Liječnici su mom
ocu rekli da joj je život visio o niti. Tako snažno dijete
nikad još nisu vidjeli: to je bilo dijete koje je svim silama
53
željelo živjeti.

Ida je jedva izašla iz kuće kad se moja majka

probudila, baš kad sam joj stavila bujon na noćni
ormarić. Zatreptala je očima i prestrašeno se uspravila.
„Ellen! Što se zaboga događa?”
Pitanje je bilo razborito, ali za razliku od toga,
izgledala je preneraženo, lice joj je bilo neuobičajeno
podbuhlo, kosa bez sjaja lijepila joj se za lubanju. Kad joj
je pogled pao na praznu kolijevku kraj podnožja kreveta,
opet je došla k sebi. „Gdje je Ida?” zapitala je
neobuzdano.
„Pa znaš? Tata i Kes su s njom otišli u bolnicu. Upravo
su...”
Tromo i nespretno, moja je majka odbacila pokrivače i
ustala iz kreveta. Teturala je. Bez riječi je počela preko
spavaćice oblačiti komade odjeće, bez ikakva reda.
Suknju, plavu vestu. Od napora joj se znoj svjetlucao na
čelu.
„Mama”, rekla sam zabezeknuto, „zar ne bi trebala
prvo skinuti spavaćicu?”
Odgurnula me je i, poput robota, nesigurnim
koracima otrčala iz sobe.
Bilo je šest i petnaest i mrtvački tiho u kući. Mape su
bile u ormarima, studenti su otišli. Kao da sam s majkom
bila sasvim sama na svijetu, svijetu koji bi se u svakom
trenutku mogao početi strmoglavljivati i posrtati.
Odjednom nesigurna, potrčala sam za njom. Kraj
stubišta sam joj pokušala prepriječiti put. „Idi sad natrag
u krevet, mama.”
54
 „Miči mi se s puta”, rekla je prigušenim glasom i
poput muhe me gurnula uza zid. Držeći se objema
rukama za rukohvat počela je, bosonoga, silaziti niz
stube.
„Kamo ideš? Mama! Još ćeš pasti.” Čvrsto sam je
zgrabila i svom je snagom povukla. Izgledalo je kao da
ni ne primjećuje. Teškim je koracima teturala niz stube,
vukući me za sobom. Obraz mi je ogrebao hrapavu
žbuku zida, ispustila sam je.
„Billie!” kriještala sam što sam glasnije mogla. „Billie,
brzo dođi!”
Moja je majka dahtala od napora i mrmljala nešto sebi
u bradu. Došla je do odmorišta i krenula prema sljedećoj
stubi.
Gdje je Billie? Leži li možda u miru božjemu u vrtu i
uživa u zadnjim zrakama sunca u svom novom
dvodijelnom kupaćem kostimu s košaricama od
spužvaste gume, zbog kojeg smo Kester i ja umirali od
smijeha? Za nekoliko dana ponovno će početi škola.
Treba dakle još na brzinu iskoristiti sunce ako, kao Billie,
želiš imati dekolte pun sunčanih pjega.
Hoće li se moja sestra prvog dana škole našminkati
bijelom šminkom da bi izgledala kao Jane Fonda? Možda
bi bilo dobro kad bih i ja to učinila. Preda mnom je bio
težak zadatak pridobiti za sebe razred pun nepoznatih u
novoj školi. Za svaki sam slučaj, da bih imala dovoljno
tema za razgovor, naučila napamet sve zagonetke iz
Alise u zemlji čudesa. Ako dijeliš kruh nožem, što onda
dobiješ? Odbiješ li od psa nogu: što preostane? Samo o
gavranu i pisaćem stolu šutjet ću kao grob. Najmanje
55
sam deset puta pitala oca: „Zašto gavran izgleda kao
pisaći stol?” Nije mi mogao pomoći. Rekao je: „To je
zagonetka bez rješenja. U tome i jest vic.” Ali takve
zagonetke nisam htjela! Visi na zidu i kuca. A onda
moraš cerekajući se reći: „Mrtva ptičica.” Ako ne
razumijem zašto je to komično, kako ću drugima ikad
biti simpatična?
„Mama!” povikala sam očajno za njom, „zašto gavran
izgleda kao pisaći stol?”
Majka se zaustavila na pola stubišta. Ukočeno se
okrenula i zabuljila u mene ne videći me. Pod
nakrivljenim ovratnikom njezine veste vidjela sam joj
tratinčice na rubu spavaćice. Kratko je zatresla glavom.
Zagasitost njezina pogleda počela je polako nestajati.
„Sto kažeš, Ellen?”
„Ne znam zašto gavran izgleda kao pisaći stol!”
Zaplakala sam. Preskačući po dvije stube odjednom,
odskakutala sam k njoj.
Prihvatila me s obje ruke i onda me vršcima prstiju
pogladila po izgrebenom obrazu. Gledala je kao da je
iznenađena što smo se našle zajedno ovdje, na stubama.
Bila sam tako sretna što se ponovno normalno ponaša da
sam se kroz suze nasmijala.
Razboritim tonom je zapitala: „Znaš li možda zašto su
ukrali moju bebu?”
„Ida je u bolnici.” Zaridala sam. „Tata ti je to sam
ispričao! Ali tad si sigurno opet spavala!”
Plosnatom me rukom udarila po ustima, podigla me
za ovratnik i osorno rekla: „Idi dolje. Idi po Sybille. I ona
sudjeluje u zavjeri. I tvog malog brata mi je gotovo
56
preotela.”
Spotičući se o vlastita stopala otrčala sam niz stube.
Billie i Carlos sjedili su u kuhinji i igrali moju memory
igru. Zalupila sam vrata za sobom i čvrsto pritisla leđa
na njih. „Billie!” izustila sam.
Ona je okrenula dvije karte i rekla žalosno: „Ti
pobjeđuješ, Carlos.”
Moj je brat kriješteći napravio munjevit pokret rukom,
lijevo gore i desno dolje, i otkrio dva bijela kunića.
Ne podižući pogled, Billie mi je rekla: „Hoćeš li brzo
oguliti krumpir? Tata i Kes će uskoro doći kući.” Zapalila
je Lucky Strike i otpuhnula dim prema gore.
Pogledala sam okrugli madež u kutu njezinih usana.
Sigurno mi neće povjerovati ako joj kažem kakve je ružne
stvari majka rekla. Ali zar se mama neće smiriti sama od
sebe? Ona nikad ne ostaje dugo ljutita. Oklijevajući sam
se uputila prema sudoperu i izvadila košaricu krumpira
iz ormara ispod izljeva.
Carlos je uzviknuo: „Vidi, Billie, kolijevkice.” Spretno
je okrenuo karte. Lijeva mu se ruka sjajila od ljekovite
masti.
„Kakva sreća, zar ne, mali, što imaš tako glupu
sestru?” uzdahnula je Billie.
U istom trenutku vrata su se treskom otvorila i majka
je nahrupila unutra. „Nemojte misliti da ne znam što
smišljate iza mojih leđa!” izderala se na Billie. Povukla je
Carlosa sa stolca, a on je prestrašeno povikao: „Mama,
mama!”
Spustila sam nož za guljenje krumpira. Plave pločice
iznad sudopera počele su mi plesati pred očima, granitna
57
radna ploča bila je ledena pod mojim drhtećim rukama.
„Stoje?” zapitala je Billie zaprepašteno. „Sto ti je,
mama? Nisam uopće znala da si ustala.”
Majka je podigla Carlosa sebi na bok i, istovremeno
uzmičući, pritisla ga uza se dok nije udarila o štednjak.
Lice joj je bilo iskrivljeno od bijesa. „Stoj daleko od
mene”, prosiktala je. „Ja sam vas raskrinkala! Vi ste...”
„Sto hoćeš reći? Zašto se tako ponašaš?”
„Cijelo ste me vrijeme narkotizirali! Da ne bih
primijetila da mi je dijete nestalo! Ali ja nisam luda!”
Billie je lagano ustala, rukama se oslanjajući o plohu
stola. Bila je blijeda kao krpa.
„Da se nisi usudila, ti" dahtala je majka, „da se nisi
usudila još jedan jedini put približiti se mojoj djeci.” Brzo
je zakoračila ustranu, zgrabila nož sa sudopera i držala
ga u ispruženoj ruci pred sobom.
Carlos je prestrašeno okrenuo glavu i razrogačenih
očiju pogledao od Billie prema meni. Još samo malo i
počet će vrištati.
„Spusti nož, mama," rekla je Billie tiho. „Plašiš
Carlosa.”
Majčina su ramena odjednom omlohavila, ispružena
joj se ruka počela tresti, pustila je da joj nož spuzne iz
ruku, zazvečao je na pločicama. Onda je oprezno spustila
Carlosa na pod. On je ostao stajati i iskosa ju je pogledao,
još uvijek nesiguran što sve to treba značiti. „Ah,
Michielčiću”, rekla je promuklo, „nisam te htjela
prestrašiti.”
„On se zove Carlos”, šapnula sam gotovo nečujno.
Majka je rukom prešla po očima.
58
 Billie je šutke otišla do sudopera, smočila kuhinjsku
krpu i dala joj je. Mama ju je pritisla na čelo. Sjela je za
stol. Crvene mrlje na njezinu vratu polako su počele
nestajati.
Kao po dogovoru Billie i ja smo nad sudoperom
počele zajedno ljuštiti grašak i čistiti salatu. Pogledala
sam dlačice na Billieinim golim rukama. Moje su još
uvijek stajale uspravno. Drhteći sam držala sito sa
salatom pod slavinom. Stanovnici Atike začinjavali su
svoja jela mažuranom i kimom; vino je bilo jeftinije od
ulja; nema nikakva nagovještaja da su Grci, ni oni u
sjevernim pokrajinama, poznavali fermentirano pivo;
Spartanci su dnevno jeli samo zdjelu crne juhe.
Iza mene Carlos je rekao: „Vidi, mamice, ja imam
puno više parova nego Billie.”
„To si dobro učinio”, odgovorila je majka nesigurnim
glasom. Čula sam da je ustala. Malo kasnije osjetila sam
njezinu oklijevajuću ruku na svom ramenu. „Kakve
samo velike kćeri imam”, rekla je. Okrenula sam se.
Izgledala je umorno i posramljeno. Nespretno me je
poljubila i okrenula se k Billie. „Sybille, nadam se da
me...”
Čuli smo ulazna vrata. Kester i otac došli su kući i
smjesta ispunili kuhinju svojim glasnim olakšanjem. Ta
Ida stvarno je nešto, o tome su se svi u bolnici slagali.
„Možemo biti ponosni na nju”, rekao je otac s rukom oko
mamina struka, privijajući je uza sebe. Bez točke i zareza
pričao je dobrih pet minuta o dijagnozi, operaciji,
očekivanom brzom oporavku. To je bila najdulja rečenica
njegova cijelog života.
59
 Majka je slušala, čela namrštena od koncentracije. „To
dakle nije bilo zbog toga što je nisam sama hranila? Bila
sam tako umorna. Samo sam mogla...”
„Draga, to je urođena mana. Nemaš baš nikakva
razloga osjećati se krivom. Da brzo odem po tvoj kućni
ogrtač? Kako si se to obukla?”
„Svaki je dan smijemo ići posjetiti”, rekao je Kes.
Gladno je pogledao ujedan lonac. „Nemamo opet juhu,
zar ne?”
Majka je ispravila ramena. „Ja ću ovdje ponovno uzeti
stvari u svoje ruke. Spavanje preko dana, to je nešto za
strance ili kućne ljubimce.'* S isprikom u očima prodorno
je pogledala Billie i mene. „Ni sama ne znam što je bilo
sa mnom. Bilo pa prošlo, u redu? I pospremite te memory
karte, onda možemo sjesti za stol.”

Navečer sam u krevetu pokušala zapisati u dnevnik

što se dogodilo, ali tako, crno na bijelom, majčin ispad
izgledao je sve neuvjerljivije. Nije bio njezin način, tako
navaliti. Zbog živčane napetosti zadnjih dana njezin sam
opaki ispad sigurno previše uzela k srcu. Otkinula sam
cijelu stranicu iz dnevnika, otvorila novu stranicu i
zapisala za svoj popis tema za razgovor sve što sam znala
o životu kitova i o opskrbi velikih crnih pasa.

Kad smo Thijs i ja još bili u braku, on je uvijek kosio

travu. Koji put bi dobio pravi napad vrtlarenja, pa bi
cijeli vikend kao opsjednut iskapao maslačak. Ja sam više
naginjala meditativnom buljenju u kozju krv, s čašom
bijelog vina na dohvat ruke. Sad ću ipak morati zasukati

60
rukave ako želim napraviti barem nešto od podivljalog
vrta u Aleji drozdova. Korov raste između pločica na
terasi, bršljan je stvorio vitice od više metara, straga
sedmolist i koprive sežu do koljena, alge bujaju u
ribnjaku. Pogledaš li pomnije, tek onda ti pozlije.
Dobričica cvate po lijehama, polovica travnjaka sastoji se
od bokvice. Suma neprijateljskog zelenila, vitalnijeg od
sjemenja koje sam kupila na tržnici.
To nije malenkost, to je pravi projekt. Ali ako trenutno
ičega imam u izoblju, to je vrijeme. Samo mi još treba
nešto vrtnog alata.
Tunjevinu i rabarbaru koje sam kupila za Thijsa
stavljam u hladnjak i odlazim u vrtni centar koji je
podignut nedaleko odavde. Lopatu, grablje, škare za
živicu, kuru protiv mahovine za travnjak, vreće za
kompost, rukavice, sjekiru, vrtlarske škare, tačke. Može
se razmišljati u kategoriji od nekoliko vrećica sjemenja,
ili pak u nešto većim razmjerima.
S dosta truda provlačim svoja dupkom puna kolica
kroz uske prolaze. Postalo mi je toplo u uskim
trapericama. Još malo i trebat će mi šira odjeća. Trudnoća
je neobično iskustvo. Ti si kao jabuka ili kruška koja
nema nikakav drugi izbor nego da sazrije. Ni na koji
način ne možeš utjecati na to. Kako je moja majka to
doživljavala? U zadnje vrijeme često mislim na nju. Kako
se morala osjećati kad je bila trudna s nama. Znamo da je
sa svih nas petero bila jednako sretna. A moj otac ništa
manje. Ponosno su svake godine, na Novu godinu,
zajedno ritualno lijepili obiteljske fotografije. Smijali su
se, prepirali se oko točnog datuma i oko onog što će
61
napisati ispod slike.
Majka je tada kosu svezivala u neuredan čvor; otac je
stalno petljao po raspuštenim uvojcima na njenoj šiji.
Kad su konačno bili gotovi i kad smo smjeli pogledati
album, s velikom šalicom mlijeka s anisom pred sobom,
mama je sanjarski rekla: „Kakva ste vi samo lijepa
družina. Pogledaj, Billie, i ti, Kestere...”
„To je zato što sličite majci”, rekao je otac.
„Ja ne”, rekla sam ljutito. „Ja sličim tebi, tata.”
„Zato što si treće dijete, zlato, baš kao i ja”, rekao je i
pogledao me tako ozbiljno preko ruba svojih naočala, da
mi je srce nabubrilo od ponosa.
Na šalteru za informacije odmah kraj izlaza iz vrtnog
centra pritisla sam zvonce. Kako lije samo dobro
organizirana ta trgovina. Imate li još pitanja prije nego
što izađete? Mi ćemo odgovoriti na njih.
Za šalterom se smjesta pojavljuje brdo od muškarca u
crvenoj jakni, kose svezane u repić.
„Htjela bih da mi ovo dostavite kući”, rekla sam.
Ne gledajući me uzima formular i kemijsku olovku.
„Može. Čak i danas, ali onda poslije četiri.”
„Izvrsno. Van Bemmel, Aleja drozdova II.”
Olovka mu je odjednom skliznula po papiru. Podigao
je pogled. I tek sam ga tad prepoznala, preko ponora
godina. Samo što, refleksno, nisam pobjegla, ali on mi je
preko pulta zgrabio ruku i obuhvatio je svojim
ogromnim dlanom. „Ellen?”
Bora na korijenu nosa pretvorila mu se u brazdu.
Njemu su bile dvadeset četiri godine kad je meni bilo
dvanaest: sad mora imati nešto manje od pedeset. Brzo
62
kažem, neutralnim tonom osobe u žurbi: „Stvarno, Bas.
Jesi li dobro?”
„Jesam.” Licem mu se razlijeva osmijeh. „Kakvo
iznenađenje. Nisam znao da si opet...”
Brzo mu odvraćam pozornost. „Dobro izgledaš.”
„Da, hm, iskreno govoreći, ja sam uspješan primjer za
primjenu Prozaca.”
„Radiš li već dugo ovdje? Sasvim drugačiji posao
od...” Smjesta hoću progutati te riječi.
„Često sam mislio na tebe, Ellen. Na sve vas.”
Počinjem se znojiti. On zna da je prije dvadeset pet
godina bilo planirano, da je čak postojala čvrsta nakana,
da i ja otegnem papke. Nikad nisam smjela odrasti, kao
ni moji braća i sestre. „Moram ići”, naglo kažem.
„Čekaj, tvoj račun.” Ispisuje moje ime i adresu u
formular. „Samo sam htio reći...”
„Odlično.” Samo što se nisam ugušila.
„I zato sam ti tad poslao razglednicu. Sjećaš li se još?”
Iz nekog tajnog pretinca moje svijesti ispada
razglednica iz Keukenhofa na kojoj na poleđini piše:
„Prij. pozdr. i sve najbolje, Bas.” Pred sobom vidim čak i
čavlić kojim je razglednica bila pričvršćena iznad mog
kreveta u Jednorogu-, bijela plastična kapica je otpala, pa
se hrđava mrlja polako širila po polju tulipana, s
crvenosmeđim rubom koji je izgledao poput zgrušane
krvi.
S užasom osjećam kako mi suze naviru na oči.
Okrećem se i, sudarajući se s ljudima i kolicima, slijepo
trčim van iz vrtnog centra.

63
 Na početku sam mislila da je to neka vrsta ferijalnog
kampa za djecu i mladež. Tamo je bilo djece svih životnih
dobi i voditelja grupa s bradama koji su nosili šalove
vezane oko glava, čitali Gospodara prstenova i pušili teške
Van Nelle cigarete.
Carlos i ja nalazili smo se u Jednorogu. Tamo je bilo još
pet drugih zgrada koje su identično izgledale, neka vrsta
bungalova, sve s ravnim krovom i vrtnim vratima koja
su klopotala. Nazivali su ih paviljonima, riječ koju sam
poznavala isključivo iz Bajki iz tisuću i jedne noći.
Prvi put u životu imala sam vlastitu sobu, sa žutim
zavjesama i kariranim ukrasnim pokrivačem za krevet, a
kad smo stigli, oduševljeno sam rekla Carlosu: „Ovdje je
stvarno izvrsno.” Po cijele smo dane jurili naokolo pod
starim lipama u ogromnom vrtu, ili smo igrali kroket sa
Sjaakom, voditeljem naše grupe, koji je mahao drvenim
čekićem kao da želi oboriti vola. Seljački poker naučila
sam od Marlies i Gerde, dvije velike djevojčice žure kose
i primitivna govora koje su htjele postati fotomodeli, a
kad je bilo vruće, kriješteći smo skakali u kupaćim
kostimima pod prskalicama za travu. Požnjela sam veliki
uspjeh s lijepom Helenom i trojanskim konjem. Prilikom
pranja suda blistala sam revnošću. Ako nikome više ništa
lijepo nije padalo na pamet, imitirala sam cijukanje
štakora koji grizu bebu nasmrt, ili sam pričala o
mafijašima koji jedan drugog bacaju u more s betonskim
blokovima pričvršćenima za noge. Ni sama nisam znala
kako sam dolazila do takvih priča, glava mi je
jednostavno bila neiscrpna spremnica. Sjaak bi me koji
put zgrabio za šiju i rekao mi da se prestanem toliko
64
truditi. I da nisam trebala dati Carlosu pola moje kišne
gliste.
Nekoliko puta tjedno moj mali brat i ja morali smo
odlaziti u ured neke Marti i tamo crtati. Carlosu, koji je
samo znao bojiti likove u slikovnicama, nije ništa
polazilo za rukom, ali ja sam svaki put crtala perfektnog
Orsona, crnog i velikog i zastrašujućeg. Katkad sam i po
pola sata razmišljala o položaju njegovih ušiju ili izgledu
njegova repa. Kad bi neki crtež ispao posebno dobar,
pitala bih Marti smijem li ga poslati u utočište za
životinje da ga objese u Orsonovu kavezu. Onda bi svi
shvatili da ima gospodaricu, da ga prije kraja praznika
netko drugi zabunom ne bi preuzeo.
„Nedostaje li i tebi Orson?” pitala je Marti mog brata.
On je šutke nastavio bojiti. Kad nitko ne bi obraćao
pozornost, nemilosrdno bih ga pretukla u nadi da ću na
taj način aktivirati njegove glasnice. Svi „zašto“ zamrli
su mu na usnama.
Marti, koja je imala prijazno, šiljasto lice, rekla je da je
to pitanje vremena. Carlos će već sam od sebe opet
progovoriti, a ako sama želim nešto pitati ili reći, mogu
joj se obratiti. Ona nije posebno dobro crtala, ali jednom
mi je nacrtala mali avion s dugačkom zastavom koja se
vijorila i na kojoj je pisalo: ELLEN VAN BEMMEL ZA
PREDSJEDNICU. Pitala me je o čemu pri tome mislim i
pogledala me puna očekivanja. Rekla sam da, kad bi
takav aviončić letio vrlo nisko nad Nizozemskom, svi bi
znali moje ime, kao da sam Mick Jagger.
Razočarana lica odložila je crtež. Ja sam osjećala da
sam toliko zakazala, da me je zabolio trbuh. Cijeli sam
65
dan imala grčeve. Bila sam zapravo i previše izmoždena
da bih navečer sudjelovala u izvidničkom pohodu koji je
Sjaak organizirao za nas jer mu je bio rođendan, ali bojala
sam se da ću i njega razočarati.
Još nismo bili ni četvrt sata na pohodu kroz mračnu
šumu sa svojim džepnim svjetiljkama, u potrazi za
srebrnim papirnim vrpcama koje je Sjaak povješao po
stablima, kad sam dobila osjećaj da hitno moram piškiti.
Čučnuvši iza grma pogled mi je pao na trokutasti
umetak u gaćicama. Prvo sam se nasmrt prestrašila, ali
uskoro mi se upalila lampica. Nespretno sam gurnula
jednu čarapu u isprljane hlače i potrčala za ostalima.
Trbuh me je tek tad stvarno bolio, i nakon pola sata hoda
već sam imala plik na peti. Ugledali smo jelena lopatara
na nekoj čistini kako se nedužno razmeće svojom
ljepotom, ali sam zapravo radije htjela ići u krevet.
Kad smo se vratili u Jednorog, ugurala sam svoju
zaprljanu odjeću na samo dno košare za prljavo rublje. U
ormaru za rublje u hodniku nalazili su se higijenski
ulošci. Vidjela sam kako je Marlies jednom posegnula za
njima. Navukla sam čiste gaćice preko higijenskog
uloška i sva jadna otišla u krevet. Odjednom mi je toliko
strašno nedostajao Orson, da mi se fućkalo za ostatak
praznika.
Ujutro sam zapitala Sjaaka mogu li dobiti kondome.
Rekao je da ne mogu, jesi li poludjela, Ellen, i prestani
zahtijevati toliko pozornosti.
S osjećajem da je nešto iz temelja krivo, odklipsala sam
van. Kad imaš menstruaciju, možeš dobiti djecu, a ako to
ne želiš, moraš upotrijebiti kondom. To mi je Billie sama
66
objasnila.
Kao da me je netko palicom za kroket udario u prsa.
Hvatala sam zrak. Onda se prozorčić kroz koji se ta
čudna sjena odjednom pojavila ponovno zatvorio. Ja
uopće nisam poznavala nikakvu Billie.
Koljena su mi klecala kad sam otišla k Marti i ispričala
joj da su djevojke kod starih Rimljana uvijek dobivale
kondome kad su imale menstruaciju, zar to nije bio
razuman običaj. Marti se na trenutak zamislila. Onda je
kimnula. Osjetila sam olakšanje.
Povukla je najdonju ladicu svog pisaćeg stola, izvadila
iz nje plavi paketić i podigla ga uvis. „Gledaj, ovdje su,
spremni za tebe. Kad budeš imala dečka, možeš doći po
njih kad god hoćeš. Ali, Ellen, slušaj, još imaš puno
vremena. Sad ti je... dvanaest godina? Ili gotovo trinaest?
Kimnula sam.
„Znaš što? Ja ću ih jednostavno čuvati za tebe. Što
misliš, je li to dobra ideja?”
„Samo da ne dobijem djecu”, rekla sam odlučno.
„Zašto ne?” zapitala je zainteresirano i uzela pero u
ruku.
Smjesta sam ponovno postala svjesna prozorčića na
mom zatiljku. Činilo mi se kao da netko uporno kuca na
njega. Zbunjeno sam pogledala vrhove svojih cipela.
Onda sam rekla: „Orson ne voli bebe.”
Marti je ponovno spustila pero. „Hoćemo li jednom
zajedno posjetiti Orsona?”

Odvezli smo se autobusom. Bio je prekrasan, vedar

dan, ali po mirisu se moglo osjetiti da je ljeto već prešlo
67
zenit. Još malo i ujutro ćemo grančicom koju smo savili
u omču moći skupljati orošenu paučinu s grmova.
Sa sobom sam ponijela kost veličine svoje ruke. Oko
ručnog zgloba njihala se narukvica sa svim mogućim
privjescima na njoj koju mi je Marti dala. Morala sam se
obuzdati i ne micati stalno rukom da bi se narukvica
svjetlucala, tako mi se sviđala.
Utočište za životinje nalazilo se uz poljski puteljak na
rubu grada. Kad smo ušle, zapljusnuo nas je zapah
mokraće i buraga. Na kraju hodnika bila su žičana vrata,
a iza njih prostorija puna pregradaka s rešetkama.
Podigla se oluja laveža. „Orson!” povi kala sam.
„Samo mirno," rekla je Marti.
Djevojka s gumenom pregačom upravo je mela pod.
Neljubazno nam je rekla: „Orson je vani na istrčavanju.”
Vani je bilo tako blatnjavo da sam se zamalo okliznula.
Na malom pašnjaku stajao je poni pognutih leđa. Onda
sam ugledala svog psa. Imao je cijeli kavez za sebe, ali
tužno je ležao, ispružen u glibu. U uglu su stajale dvije
ulegnute zdjelice za hranu.
Nisam ga čak morala pozvati. Uši su mu se već
naćulile čim je čuo moje korake, sa sve četiri šape
odjednom skočio je sa zemlje, zagalopirao i onda se
tupim udarcem bacio o ogradu, mašući repom i
zavijajući od sreće. Kroz žičanu mrežu pokušao mi je
polizati lice.
„Hej, ti, pazi tamo! Tom se psu ne može vjerovati!”
Dotrčao je muškarac s velikim čizmama s visokom
sarom.
„Ali ja ga znam”, rekla sam. „On je moj.”
68
 Muškarac se zaustavio. Nakon kratkog oklijevanja
zapitao je znatiželjno: „O, ti si dakle jedna od onih...”
„Smije li malo van?” prekinula ga je Marti.
„Ne, ali ona smije unutra, ako se usuđuje. Ionako
nikad nećemo naći nekog tko će uzeti tog psa, već je tu
trideset dana, dakle hoćete li...”
U kavezu sam objema rukama zagrlila Orsona. Pritisla
sam nos o njegovo gusto krzno i duboko udahnula
njegov prisni miris kišnih kabanica. To je stvarno bio on.
I odjednom sam shvatila da sam se cijelo vrijeme bojala
da sam ga umislila, da on u stvarnosti možda ne postoji.
Kao da je tako nešto moguće! Vrišteći od radosti valjala
sam se s njim po tlu. Povukla sam mu uši unatrag, pa je
izgledao kao ogromni hrčak, i češala ga između vjernih
očiju. Dlaka mu je bila zamršena, možda je čak imao
krpelje, na leđima mu se nalazilo ružno golo mjesto. Bit
će ogroman posao ponovno ga uhraniti i dovesti u red.
Marti je promatrala, prstiju zakvačenih o žičanu
mrežu. Nakon nekog vremena zapitala je: „Znaš li još
kad si dobila Orsona, Ellen?”
„Kad sam navršila dvanaest godina”, rekla sam bez
razmišljanja.
„A od koga? Znaš li još?”
„Došao je iz utočišta za životinje.”
„Ali tko gaje tad uzeo za tebe?”
Odgurnula sam Orsona od sebe. Odjednom se više
nisam htjela igrati s njim. Ali on je još uvijek uzbuđeno
zavijao i gurao me glavom. Izvadila sam kost iz prljave
torbe i bezvoljno je bacila u kavez. Bezvezno
prenemaganje. Pas je bezumno opet krenuo prema meni,
69
s kosti među zubima, njegove su blistave oči govorile:
baci još jednom, Ellen. Životinji nije padalo na pamet
prestati. „Odlazi”, rekla sam oštro. On je poslušno legao
na svoje šape. Rep mu je mahao. Brzo sam spuznula iz
kaveza i zatvorila ga za sobom.
Marti mi je stavila ruku na rame i tiho zapitala: „Sjećaš
li se opet, Ellen? Tko je izabrao Orsona za tebe?”
Htjela sam imati lijepo štene, a ne takvu podivljalu
grdosiju koja po cijeli dan skače na tebe, i opet nije
zadovoljna. I k tome još iz druge ruke. „Idemo”, rekla
sam.

Inače, jednom je postojao pas prije Orsona: Billie je

imala pudlicu kad je bila mala. Ne sjećam se što se s njom
dogodilo, čak ni kako se zvala. Vjerojatno ju je imala prije
mog vremena, a ja znam za nju samo iz priča ili s
fotografija iz obiteljskog albuma sa smeđim stranicama,
podijeljenima svilenim papirom.
Pudlica se nalazi na fotografiji Billiena prvog dana na
plaži. Naizgled joj je u to vrijeme otprilike godina dana.
Kraj nje u pijesku sjedi ta šašava, nestašna životinja. U
daljini se nejasno nazire gat Scheveningena. Naslonjači
za plažu od pruća. More, lijeno i teško, na horizontu.
Moja sestra čvrsto drži svog psića za kovrče na šiji. On
pak pun očekivanja gleda moju majku koja na krilu drži
košaru za piknik i pomalo se zamišljeno smije u kameru
fotografa s plaže, kao da je u mislima kod termosice s
juhom od goveđeg repa koju je tog jutra spakirala.
Danje svjež, puše jak vjetar, a nebo je sivo. Unatoč
tome moj otac, sa svojeglavom neustrašivošću
70
nizozemskog turista tog vremena, na sebi ima kratke
hlače čije široke nogavice lepršaju oko njegovih bedara.
Vjetar mu nosi kosu u oči. Pijesak mu šiba listove nogu.
On se sagiba i kaže: „Mogu li još malo sa Sybille gacati
po vodi, ili prvo želiš nešto pojesti?”
Unutrašnjom stranom svog ručnog zgloba ona mu
miluje pregib koljena. „Samo idi.” Smije mu se, lijeno i
nježno. Sinoć ga je prije spavanja vidjela kako
koncentrirana pogleda sjedi uz krevetić svoje kćeri, s lica
mu je pročitala da je Sybille u mislima pričao o moru, o
drskim galebovima, o plaži, o Engleskoj na drugoj strani.
Ona je dirnuta, ali pomalo se i zabavlja: on je za nju,
unatoč svojoj malorječivosti, shvatljiv poput predloška
za pletenje. Čovjek koji ima žarku želju svojoj kćeri
pokazati more.
On podiže Sybille s pijeska. Pudlica skače i kratko laje,
a onda ponovno liježe.
Frits osjeća kako mu kćerine pijeskom prekrivene
noge obuhvaćaju struk, ona mu lice pritišće o vrat dok joj
on popravlja šeširić za sunce s nabranim obodom. Ona
nešto brunda i objema ga ručicama udara po ramenima.
„Da”, kaže on nježno. Trči s njom do vode i s vremena
na vrijeme govori da, da, curice, da, stvarno. Kako lako,
kako ne problematično izgleda ophođenje s malim
djetetom. Tu je tvoj tata, curice. Zadovoljno biće s jasnim
pogledom i kriještanjem poput ptičice. Nikad me nećeš
grditi da sam ukočenjak, mrtvo puhalo, dosadnjaković.
Za tebe sam najveći i najjači čovjek na svijetu, ti si od
mene učinila heroja i viteza. Voli me zauvijek.
On sporo korača po mokrom pijesku. Tek kad mu
71
more počinje oplakivati gležnjeve, okreće se i maše
Margje.
„Oi!” viče mu kći i koprca mu se u rukama.
On gaća dalje. Zajedno kriješte kad mu val zapljusne
prsa. Slana im voda prska po licima. „Budi mirna. Tata
te čvrsto drži.” Rukom obuhvaća malo ledeno stopalo.
Zajedno stoje u sivom, beskrajnom moru. Počinje lagano
kišiti.
Svoje drugo dijete, vjeruje, nikad neće moći voljeti kao
Sybille. Ali Margje želi šestero djece. Ona ima sretne
vizije kuće pune smijeha i natezanja. Okrugli stol s osam
stolica oko njega. Napuhani obrazi koji gase
rođendanske svijeće. Hajde, Frits, i sam znaš kako mi je
bilo grozno od rasti kao jedinica.
Njezine su grudi sad opet nabreknute: to je prvo po
čemu se primjećuje, misli on i osjeća neočekivanu,
potajnu radost zbog tog intimnog znanja. Tri djevojčice i
tri dječaka, iste crne kose i blijede kože kao u njegove
žene, koji se prepiru, blebeću. Kakao, iverje u prstima,
glavice koje mu drijemaju na ramenu.
Ono o čemu Margje sanja bez sumnje će se obistiniti,
jer tako je uvijek bilo. Biti u braku s nekim tko ima takve
dominantne vizije pravi je izazov. Jednostavno imaš
posla s nečim što je jače od tebe: s njezinom sigurnošću i
njezinim povjerenjem, s njezinom nepokolebljivom
vjerom da imaš nešto što joj možeš pružiti, te da time
svojoj djeci možeš osigurati bezbrižnu, potpuno sretnu
mladost.
Zvonce se javlja kad sam tek napola gotova sa svojim
drugim okom. Olovka mi spuzne niz kapak. Još je
72
prerano: je li to već Thijs?
To je Bas.
Crvenu jaknu uniforme zamijenio je plavom
vjetrovkom.
Zaskočena buljim u njega.
„Došao sam ti samo reći da te jutros nisam imao
namjeru zbuniti”, kaže brzo. Palcem trlja jednu nosnicu,
gesta koje se odjednom prisjećam.
„U redu. Pusti, ne moraš...”
„Ne, još jednom: žao mi je.”
Premještam težinu s jedne noge na drugu. Osjećam se
nadasve u škripcu.
„To je dakle to. Možda ću te ovih dana opet vidjeti u
dućanu.” Pruža mi svoju veliku ruku. „Bog, Ellen.”
„Bog.”
On hoda niz vrtni puteljak. Konjski rep mu je gurnut
u ovratnik, debela kvrga. Kraj ograde se saginje nad svoj
bicikl da ga otključa. Onda brižljivo gura nogavice hlača
u čarape. Nisam znala da još ima ljudi koji to čine.
Odjednom trčim za njim i hvatam ga za rukav, još prije
nego što se uspio popeti na bicikl. „Hvala ti lijepa što si
se pobrinuo da mi dostave stvari.”
„Ah, to nije bio nikakav trud.” Prisan način na koji
malo uspravlja planinski masiv svojih ramena. Kester i ja
smo ga ranije često oponašali iza njegovih leđa,
mrmljajući nejasno: „No big deal. No big deal “13
Nema više nikog drugog tko me je doživio kao dijete.
Nikog drugog tko se sjeća mog prvog bicikla, mojih

13engl. Nije velika stvar (nap.prev.)

73
crteža koji su visjeli u stubištu, mojih crvenih sandala s
kopčom na ristu. Nikog drugog tko je vidio kako mi
majka uvijek brižljivo stavlja ukosnice u kosu kad je, sa
mnom na krilu, telefonirala s klijentima. Nikog drugog
tko je vidio kako se moj otac smije vicu o Samu i Moosu
u Kalverstraatu koji sam mu ispričala. Tako se jako
smijao da su mu se zamaglile naočale, posjeo me je na
svoj pisaći stol pun mapa i rekao: „Ellen, još jednom.”
Bas je moj jedini svjedok.
U tom se trenutku odjednom pojavljuje Thijs iza
zavoja ulice. Zacijelo je parkirao automobil kraj jahaonice
i zadnji je dio prešao pješice. Približava nam se brzim
koracima. Na sebi ima lijepu kariranu jaknu koja mi je
nepoznata. Nosi svoju staru aktovku. Buket cvijeća.
Automatski poravnavam kosu. Smiri se, uzbuđeno
srce. To je samo naš bivši muž.
„0”, kaže Thijs, zaustavlja se i gleda od Basa prema
meni, „očito dolazim u nezgodno vrijeme.”
„Ni slučajno”, kaže Bas, „ja baš odlazim.”
„Thijs Kamerling”, kažem. „Bas Veerman.”
„Halo”, smješka se Bas. „I doviđenja.” Podiže ruku na
pozdrav i, začuđujuće spretno za tako nezgrapna
muškarca, skače na svoj bicikl.
Thijs i ja neko vrijeme stojimo na pločniku. Onda
kažem: „Ellen van Bemmel. Drago mi je .”
„Tako, stranče.” On djeluje prilično napeto. Ipak
izgleda bolje nego prije nekoliko godina. Crte bola i
nevjerice oko njegovih usta su nestale. Trepavice su opet
tu. On ponovno sliči na sebe samog, kakav je bio prije
nego što je postao mojom žrtvom.
74
 Točno iznad naših glava, u hrastu, neka od proljeća
poludjela sjenica počinje zaglušujuće cvrkutati. Thijs
gleda gore. Vidim da se tek obrijao i želim prstima prijeći
preko njegova glatkog vrata, sve do ovratnika, otkopčati
najgornji gumb njegove košulje i malo mu olabaviti
kravatu, jednostavno da bih uživala u prisnom dodiru,
dodiru koji je svakidašnje pravo ljubljene osobe.
Ljubljene osobe koja po vlastitom izboru više nisam.
Thijs odvaja pogled od stabla i gleda mene. Točno smo
iste visine. Nikad nisam mogla zamisliti kako bi bilo biti
u braku s osobom koja je niža ili viša. „Udebljala si se”,
kaže. „Dobro ti stoji.” Ruže koje pritišće uz prsa smiju se
zajedno s njim. Sigurno ih je dvadeset, vidim na brzinu.
Uvijek je bio velikodušan, osobina koju posebno cijenim:
on smatra da su njegovi bližnji vrijedni njegova novca i
njegove pažnje.
„Hoćemo li ući?” pitam.
„O, ne”, kaže on na moje iznenađenje, „ne, ne želim te
zadržavati, večeras sam ionako morao biti ovdje u blizini
zato.” Podiže koljeno, stavlja aktovku na njega, aktovku
od teleće kože koju sam mu prije četiri godine kupila u
naletu kajanja i grižnje savjesti, i iz nje vadi pismo. „To je
tvoj poziv.”
„Zar nećeš čak ni piće?” Riječi mi mehanički ispadaju
iz usta.
„Ne, stvarno, hvala ti.” Stišće ruže pod pazuh da ne
padnu na pločnik dok ponovno zatvara aktovku.
Izbjegava moj pogled.
„Nećeš mi valjda reći da se ne usuđuješ prijeći preko
praga, ili?”
75
 On se uspravlja. „Ellen”, kaže malo umorno, „ja po
cijele dane radini u zgradama u kojima su se stoljećima
odigravale drame.”
Da mu ne bih pružila mogućnost da ode, pitam ga: „Je
li s tvojim poslom sve u redu? Čitala sam o tom vodenom
tornju...”
„Da. A s tvojim?”
„O, uzela sam neplaćeni odmor na neko vrijeme.
Neku vrstu sabbaticala14. Trebala sam pauzu.”
On baca letimičan pogled na kuću. Iza svih prozora
rebrenice grafičara su spuštene.
Ukazujem na uspravni krovni prozor. „Tamo sam
prije spavala.”
On ne ulazi u to. „Je li te laboratorij samo tako pustio
da odeš?”
Svijet koji sam potajno ostavila iza sebe, kao lopov u
noći, tako je nestvaran da mi riječ „laboratorij" na
trenutak ništa ne govori. A onda mi se čini kao da
ponovno osjećam zapah formaldehida i otpor mrtvog
tkiva pod skalpelom. Većina ljudi smatra da je to jezovit
posao, ali ja sam ga uvijek obavljala s puno zadovoljstva.
Uredan je, zaokružen. „Da”, kažem. „Willem nije pravio
poteškoće.” Odjednom bih si najradije odgrizla jezik,
Thijs nema dobre uspomene na Willema.
„Aha”, kaže on, „onda očito dobro držiš stvari pod
kontrolom.” Maše ružama i svojom aktovkom,
planirajući uzmak.

14engl. Sedma godina, kad npr. sveučilišni profesori uzmu jednogodišnji

plaćeni dopust (nap.prev.)

76
 „Thijs?” Govorim to ne znajući što dalje.
On podiže ruku i čupka svoj očni kapak. „Opet ću te
nazvati kad se ukaže prilika.”
„Bilo bi mi drago.”
„Dobro, onda se vidimo.”
„Da”, kažem potišteno. „Bog.”
Ne osvrćući se, hoda u pravcu jahaonice. Samo iz toga
razabirem da su ruže stvarno bile namijenjene meni,
inače bi ih ostavio u automobilu.
Obeshrabreno se gledam u zrcalu u predvorju. Što
sam krivo učinila? Ah, Gospode, razmazana šminka pod
jednini okom: izgledam tako neuredno kao da sam
upravo imala strastveni ljubavni sastanak. S Basom.
Opet ista stvar s Ellen, zacijelo je pomislio Thijs, nije se
promijenila ni za dlaku.
U grozničavom sam se trenutku pozabavila mišlju da
ga odmah nazovem. Ali što bih imala od toga? Za
nekoliko tjedana neću mu moći na oči. A njegovu ljubav
ne trebam: nemam ništa, ama baš ništa čime bih je mogla
uzvratiti. Billie je imala pravo kad je rekla: „Taj mladić
nije za tebe, Ellen.” On je uvijek previše očekivao od
mene. A nama ne treba dolaziti s očekivanjima. Na njih
smo alergični, Kester, Sybille i ja.

77
Idino krštenje, 4. rujna 1972.

Ležim s nogama u držačima i promatram raspucalu

oplatu od iverice na stropu ordinacije doktora Bramaana.
To je stvarno ofucana ordinacija. Krom na namještaju u
čekaonici pokazuje mrlje od starosti, sjedišta od skaja su
ispucana. Čekaonica je uvijek puna krupnih Turkinja i
Marokanki, često u pratnji osmogodišnjeg ili
desetogodišnjeg djeteta kao tumača. Naravno, ima i
nizozemskih žena, s modricama i slomljenih ruku, ili s
nevidljivim ranama.
Bramaan, čovjek koji se ne drži formalnosti, proziva
nas po imenu. Lucia! Fatima! Ellen!
Luciju sam vidjela već dva puta, isto tako i Fatimu.
Uvijek izgledaju jednako blijedo i izmoreno. Dok čitam o
Harryjevoj slezeni ili gušterači, osjećam kako im pogledi
izrazito neprijateljski klize po mojoj kožnoj jakni, mojoj
novoj Mandarina-Duck torbi, mojim cipelama od antilop
kože. Ja sam autsajder, uljez u ordinaciji doktora
Bramaana: osoba koja si lako može priuštiti otmjenijeg
liječnika.
Ležeći na stolu za preglede, osjećam tvrdi štapić kako
grebe duž otvora grlića maternice. Onda doktor
Bramaan izranja između mojih koljena, ćelava mu je,
široka glava zacrvenjena od napora. Iznad umivaonika
razmazuje moju sluz po pravokutnoj staklenoj pločici i
pritišće drugu na nju. „Gotovo”, kaže svojim britkim
frizijskim naglaskom. Gasi svjetiljku pisaćeg stola koja je,

78
klateći se na ulegnutoj poluzi, upravo obasjavala moje
unutrašnje spolne organe.
Ustajem.
„Možeš nazvati za tjedan dana i saznati rezultat.”
Baca rukavice u umivaonik, a ja se u tijesnoj ordinaciji
sudaram s njegovim bokom dok oblačim hulahopke.
U susjednoj sobi za konzultacije on uzdišući sjeda za
svoj pisaći stol od hrastovine posut tragovima vodenih
krugova bezbrojnih čaša. „Još nešto?”
„Ne”, kažem. „Jedva primjećujem da sam u drugom
stanju.”
„To i jest prirodan proces.” Nešto upisuje u moj
karton. „Želiš li pregled ultrazvukom?”
„Zašto?”
„Sigurno već imaš fotografiju.”
Prasnula sam u smijeh.
„A babicu?”
„Ne, radije ću ostati kod vas.” Već ga vidim pred
sobom kako će me poroditi bez bola, bez ijedne riječi,
oboje oznojeni i ganuti, bez daljnjih komplikacija.
On kima glavom. „Ako budeš imala problema s
krvnim tlakom, smjesta prijeđi na dijetu bez soli. Ali i
sama si liječnica, dobro znaš na što trebaš obraćati
pozornost. U redu, vidimo se za četiri tjedna.”
„Doviđenja, doktore.” Meni je simpatičan. Izgleda mi
kao netko tko navečer bezbrižno uzima dobru dozu etera
i uživa u njemu bez sustezanja.
Vani je sunčano i toplo. Hitra djeca skakuću po uskom
pločniku. Petak je popodne i u zraku lebdi raspojasano
prazničko raspoloženje. Popodne kao stvoreno za kafić
79
na otvorenom.
Polako šetam do Grote Markta15. Trg je preplavljen
stolicama i stolićima punima čaša i boca. Sjedam na
strateško mjesto, stavljam sunčane naočale i otkopčavam
gornje gumbe bluze. Za stolićem pokraj mene jedan je
muškarac zadubljen u knjigu. Prebacujem nogu preko
noge i puštam da mi se jedna cipela klati na nožnom
palcu, dok lice podižem prema suncu.
Mislim na zlovoljna lica Lucije i Fatime i upravo si
pokušavam predstaviti kako izgleda njihov život, kad
čujem glas koji me pita je li stolac kraj moga slobodan.
Kimam glavom ne otvarajući oči. Naručuje se campari sa
sodom. „Možda i gospođa nešto želi?” Samouvjeren
glas.
„Rađo”, kažem.
Dok čekamo pića, nudi mi se cigareta. Duboko je
udišem, s osjećajem krivnje prema maternici.
On počinje govoriti o lijepom vremenu. Ja kažem da je
pravi blagoslov za konverzaciju to što svaki dan iznova
postoji vrijeme. Guram naočale u kosu. On mi priča o
svojoj jedrilici.
Uvijek imaju čamac, ili Harley, ili se pak bave nekim
sportom izdržljivosti. A u sadašnje vrijeme često moraš
saslušati cijeli niz kompjutorskih priča.
„A propos”, prekida sam sebe dok pijemo drugu rundu
pića, „zovem se Johan.”
„Sybille”, kažem.
„Imaš li planova za večeras, Sybille?”

15 Glavni trg Haarlema (nap.prev.)

80
 Dižem ruke iznad glave i lagano se protežem. On se
smješka, pri čemu zubima pritišće donju usnu. „Sto
misliš o maloj vožnji naplažu?”
To znači jesti ribu u Zandvoortu, promatrati zalaz
sunca i Bog zna kakve još dosadne obaveze. Sjedam
uspravno i, da bih pokrenula stvar, na trenutak mu
stavljam ruku na prsa. Bodibilder, taj Johan. Ako nekog
takvog dobiješ na stol za seciranje, imaš pune ruke posla.
Moraš rezati neuobičajeno duboko da bi došao do
srčanog mišića. Willem, moj šef u forenzičkom
laboratoriju, rado tvrdi da mi, budući da se cijelo vrijeme
nalazimo među mrtvima, imamo snažnije životne
nagone. Bros i Tanatos.
Ja u to ne vjerujem. Ali svaka mi je izlika dovoljno
dobra. „Onda, da krenemo?” pitam.

Zato što je Billie tvrdila da će mi svakog trenutka

niknuti grudi, svakog jutra kad bih se probudila, pod
plahtom bih brižljivo ispitivala svoj prsni koš.
Razočaranje je uvijek bilo pomiješano s olakšanjem: Kes
više nikad neće htjeti ići sa mnom na bazen ako budem
imala isti onakav kupaći kostim kao moja sestra. Morala
bih ići samo u veliki, zeleno popločani bazen u kojem te
visoki mladići za nogu povlače pod vodu čim redar u
kupalištu pogleda na drugu stranu.
Pao mi je kamen sa srca kad je krajem rujna kupalište
zatvoreno, prije nego sam započela s košaricama s
pjenastom gumom. Ponovno je bilo vrijeme da Carlos i
ja puhaljkom ispaljujemo bobice i šipke kroz otvoreni
prozor i da od kestenova i šibica izrađujemo male, krive

81
čovječuljke i na kvrgave im glave stavljamo kapice od
žira. Te je godine bilo posebno puno žirova, a majka nam
je davala pet centi za svaku punu staklenku od
marmelade, zato što onda barem nisu mogli klijati na
travnjaku.
Sa svojim novim razredom otišla sam na edukativnu
jesenju ekskurziju na pustopoljinu, pri čemu sam iščašila
gležanj jer me je netko gurnuo u leđa dok sam izlazila iz
autobusa, pa sam pala sa stube. Nastavnik biologije s
krupnim brkovima inzistirao je na tome da moji školski
drugovi naizmjenično, dva po dva, prekriženih ruku
naprave sjedište za mene i tako me nose preko neravna
terena. Čim se sagnuo kraj gljive muhare, prosiktali su
mi u uho da se samo prenemažem i da sam razmaženo
derište, ali sam se uspjela spasiti zahvaljujući triku koji
sam naučila od Kestera: jezikom škakljati najvišu točku
nepca. I Indijanci su već znali da se na taj način mogu
spriječiti suze i kihanje koje bi odalo gdje se nalaziš.
Nitko u gimnaziji nije znao tko je Chief Seattle, ili da
se John Wayne zapravo zvao Marion Michael „Duke“
Morrison. To je bila tvrdokorna grupa dosadnjakovića
koji su bili isključivo zainteresirani za „amo, amas, amat“
i razmetanje marinskoplavim školskim džemperom na
kojem je pisalo SOL IUSTITIAE ILLUSTRA NOS, i kojeg
se moralo nositi na ekstravagantan način, s rukavima
svezanima oko vrata.
Upravo kad sam počela shvaćati ablativ, Ida se vratila
iz bolnice, teška dvanaest funti.
Esmee joj je kupila plišanog slonića sa zvoncima u
ušima, a Marie-Louise je donijela astere iz svog
82
balkonskog sanduka za cvijeće. Dobrodošla kući, Ida. Od
nas nitko nije imao poklon, kao da smo je zapravo već
zaboravili.
„Ne, stvarno, Ellen”, rekao je otac, „jednostavno se
nismo usuđivali previše se nadati.” Odjednom sam mu
primijetila sijedu kosu na sljepoočnicama.
U jutro nakon Idina povratka kući majka me već rano
pozvala k sebi. Lica iskrivljena od brige stajala je u svom
jutarnjem ogrtaču kraj male kolijevke uz dno kreveta.
Otac je još spavao. „Vidi, Ellen, što misliš, je li oblik
njezine glavice u redu?” prošaptala je.
Promatrale smo Id inu dobro uhranjenu glavicu na
malom bijelom jastuku. Duboko je spavala, čvrsto
stisnutih očiju.
Majka je rekla: „Gledaj, mislim zbog ovog.” Položila
je dlanove na Idine obraze i lagano ih pritisla.
Dojenčetova ustašca su se napućila.
„Ne znam, mama. Ona se jednostavno nadebljala.”
Naš je razgovor probudio oca u širokom krevetu.
Kratkovidno se razgledao oko sebe. Isijavao je ustajao
miris starog daha i nesanjanih snova. Neugodno sam se
osjećala. „Sto je, Ellen?” zapitao je bespomoćno,
tapkajući za svojim naočalama.
„Ništa. Da idem postaviti stol?”
Dolje sam brzo stavila tanjuriće i šalice na stol.
Došla je i Billie, vukući nogu za nogom.
Neraspoloženo je zapitala: „Što je paralelipiped?”
„Neka vrsta prizme.”
„O. Mislila sam da je to nešto s bočnim plohama.”
„I ja, pričekaj, nacrtat ću ti.”
83
 „Sto imam od toga?” zapitala je gnjevno. „Pa ne
moram to razumjeti? Dovoljno je da znam odgovor.”
„Ellen”, žalosno je rekao Carlos koji je ušao bosonog i
u pidžami, „još me nisi obukla.” Za sobom je vukao svoj
pulover s visokim ovratnikom. Otkad je išao u dječji
vrtić, želio je oblačiti samo stvari koje ga pokrivaju od
glave do pete.
„Ah, zlato”, rekla je Billie. „Oblačimo se gore.”
„Kes me je poslao dolje.”
„O, zar opet drka? Onda dobro, dođi.”
„Što time hoćeš reći?” zapitala sam iznenađeno.
„Ništa. Kes jednostavno s vremena na vrijeme ima
potrebu za privatnošću.”
Po mome mišljenju mljela je samo nekakve gluposti,
jer kad je Kes deset minuta kasnije sišao, odmah je pitao
gdje je njegova Idadidadidica.

To je Ida tjedan dana nakon povratka kući, za vrijeme

krštenja, u bijeloj čipkastoj haljini koju smo prije nje
nosili Billie, Kes, Carlos i ja. Kester je drži, kosa mu je
briljantinom začešljana u stranu, ne zna kamo bi gledao
od ponosa. Billie stoji kraj njega u otmjenoj tamnoplavoj
haljini u kojoj izgleda tako seksi da bi je čovjek najradije
polizao kao sladoled. I Carlos i ja s potištenim izrazima
lica. Carlos zato što smatra da je bezveze što se bebi
stavlja sol na usne, ja zato što će joj sad ime biti nepobitno
određeno.
Još sam pokušala urazumiti roditelje, ali majka je
jednostavno osoba koja smatra da je svejedno zove li se
netko Margje ili Beddy, a otac kaže da je baš izvrsno što

84
sam smislila ime Ida. Kad pomislim da će pastor za koji
trenutak kapnuti krštenu vodicu na čelo moje sestre da
bi priopćio Bogu kako se ona zove, grizem si usne od
pokajanja: sad će Ida cijeli svoj život biti bespomoćna
žrtva zlih sila koje sam prizvala daleko prije njezina
rođenja. Nove će je napasti uvijek iznova nalaziti. Ako
umre, ja ću biti kriva.
Želudac mi je težak od jada. Molim Te, Bože, baci
munju dolje na mene. Pogodi me jednim od egipatskih
zala.
Žarka svjetlost odjednom dva puta bljeska kroz
sumračnu crkvu. Sva prestrašena stišćem oči.
To je očev fotografski aparat. On stoji tamo u jednom
bočnom brodu da bi nas sve dobro uhvatio na slici. Kad
je spustio fotografski aparat, vidjela sam da su mu oči
blage i vlažne.
Jednom sam rekla Billie da bi ga u Kini zvali Flits. Bila
sam ponosna na svoje otkriće: na drugoj strani svijeta
moj bi neupadljivi otac bio tip koji juri naokolo i
fotografira. Billie je odgovorila rezanjem da ti glupi
kosooki po cijele dane jure naokolo stojeći na glavi i na
taj način sve preokreću naglavce. Više ne podnosi da
zbog tog dosadnjakovića stalno mora dolaziti kući u pola
jedanaest. Majka je čula naš razgovor, ali nije se
razljutila. Samo je rekla: „Nikad nemojte zaboraviti da
vas nitko ne voli toliko koliko vaš otac.”
Na fotografiji s Idina krštenja najviše svjetlosti pada
na mamino lice i svjetluca se u kovrčavim vrhovima
njezine kose, uslijed čega izgleda kao da ima aureolu oko
glave. Ona zamišljeno gleda pred sebe. Ono što u tome
85
trenutku još ne znamo jest da je upravo odlučila da će
manje raditi. Već su prošli toliki dragocjeni tjedni, ona
želi nadoknaditi štetu koju je Ida doživjela. Bebi je osim
toga, bez obzira na to što liječnici tvrde ili ne tvrde,
potrebna posebna njega. Prvo ta teška operacija trbuha,
a onda dan za danom infuzija, a sad opet ta glavica koja
nije sasvim u redu.
Margje sebe samu vidi kao nekompliciranu, nikad
pretjerano zabrinutu majku. Ona vjeruje u zdravi,
samorazumljivi tijek prirode i zaprepašćujuću vitalnost
male djece. Osim toga, nije joj u prirodi od muhe praviti
slona. Sve to je dokaz da mora postojati razlog za
mrcvareću uznemirenost koju sad osjeća zbog Ide.
U crkvi je tako tiho da se izvana čuje gukanje
golubova. Pod visokim svodom lebdi miris ustajala
tamjana. Mrmljanje starog svećenika zvuči monotono.
Ali njezina djeca sa živim zanimanjem prate sve što on
čini. Samo Ellen odvraća pogled. Njezina pognuta glava
s ravnom kosom izražava otpor. To su prvi hirovi
puberteta. Tri puta trepneš okom i već su samostalni. Još
jedan razlog da se ne propusti ni sekunda kod Ide. Ona
čuje škljocanje muževa fotoaparata i načas ga gleda.
Njegove oči skreću od nje prema djeci i opet natrag. Ona
zna što on misli: ti i ja, i naše potomstvo. Bože dragi,
Margje, to je naše, ta krasna mala bagra, i ovaj trenutak.
Ona smjesta osjeća takvu žudnju za njim da se crveni.
Uvijek je iznova uspijeva pridobiti za sebe. Prije je
mislila da brak sadržava izvjesni status quo, da su
obostrana ljubav i poštovanje nepokolebljive činjenice. U
stvarnosti međutim ima trenutaka u kojima ti način na
86
koji se netko nakašljava izgleda kao valjan razlog za
rastavu. Od vječitog oblizivanja kažiprsta kod listanja
mapa s izrescima može ti se zavrtjeti u glavi od želje za
ubijanjem. Njegova šutnja, kravate koje izabire, način na
koji podiže slušalicu, njegove poštapalice, njegovo
neiscrpno strpljenje, njegova ruka koja žlicu s pudingom
primiče ustima, gola činjenica da postoji i da se usuđuje
biti blizu tebe... Idi, zaboga, u Južnu Ameriku ili u
Laponiju, i nikad se više ne vraćaj.
Sa svakim drugim, razmišlja Margje dok je bradavice
na grudima peckaju, a donji mišići zdjelice se stežu od
žudnje, sigurno bi bilo deset puta gore. Razmišlja: tako
loše to ipak ne činimo. Smiješi mu se.
Ida kriješti. Kester se s umirujućim zvukovima naginje
nad nju i pruža joj mali prst da ga cucla. Margjeino
smireno raspoloženje odjednom se preokreće u
nervoznu užurbanost. Već je odavno bilo vrijeme da
nahrani Idu. Ni trena ne razmišljajući otima svoju
kćerkicu iz Kesterovih ruku i, ni pet ni šest, izlazi s njom
iz crkve.
Počelo je kišiti. Ona s bebom žuri prema stajalištu
taksija iza ugla. Za sobom čuje kako je muž doziva. Ulazi
u taksi i navodi adresu, Ijuljuškajući Idu kratkim
trzajima. Začas ćemo biti kod kuće, lutkice moja. Dijete
izgleda plavo od gladi, oči su joj mutne. Čudno miriše,
kao da je netko drugi pokakio njezinu pelenu. Hladan
strah obuzima Margjeino srce. Pažljivo uzima Idino lice
u ruke i pritišće ga u kalup. Ne plači. Ako budeš plakala,
vozač će te izbaciti kroz prozor. On ima kratku, masivnu
šiju: to su uvijek mrzitelji djece.
87
 „Zaustavite se ovdje”, kaže naglo.
„Jeste li promijenili mišljenje?”
Ona mu bez odgovora pruža iznos koji taksimetar
pokazuje. Izlazi iz automobila, pritišćući svoju uplakanu
kćer uza sebe. Još je navrijeme. Sad se mora potruditi da
ga navede na krivi trag. Namjerno hoda u suprotnom
smjeru, po pljusku. Užurbano skreće u bočnu ulicu. Brzi
pogled preko ramena pokazuje joj da se otresla taksija.
Odahnula je.
Tek kad se dvadeset minuta kasnije s vrištećom
bebom, sva promočena, našla na kućnom pragu, do nje
prodire strahovita istina koja je šokira: on zna gdje ona
stanuje, dala mu je svoju adresu. Morat će skriti Idu. U
kuhinji joj na brzinu skida mokru haljinu od krštenja i
zavija je u topli ručnik. Mama zna sigurno mjestašce za
tebe. U sustavu visećih mapa, pod M od Manhattana,
nitko te neće tražiti. Zatvorit ćemo ladicu i nitko nikad
neće saznati da tamo ležiš, djevojčice lijepih očiju.
„Mama!” kaže Ellen. Problijedjela lica odjednom stoji
nasred kuhinje. „Odakle ti sad dolaziš? I zašto nas nisi
čekala kraj crkve?”
Margje osupnuto bulji u svoju kćer. Onda je obuzima
olakšanje: nije sama sa svojim problemom. Ellen je tako
pametna, ona će sasvim sigurno smisliti neko rješenje.
„Zaboga, Ellen”, kaže trljajući Idina leđa, „ne možeš si
zamisliti kako sam se brinula.”
„A tek mi!” kaže njezina kći srdito. „Svi te traže!”
Kreće prema kuhinjskom ormaru i otvara ga.
„Ne smiješ uzeti čips”, kaže Margje automatski.
„Nikad ništa ne smijem!”
88
 „Smiješ uzeti mrkvu, ili jabuku. I baci za mene te
mokre stvari u košaru za prljavo rublje. O, i onda odmah
donesi i čistu pelenu.”
Ellen s gađenjem iskrivljuje lice. „Pa nećeš joj valjda
ovdje, na kuhinjskom stolu, promijeniti pelenu? Uskoro
ćemo sjesti za stol i jesti. To nije higijenski, mama!”
„To je točno”, kaže Margje s uzdahom, „ali molim te
nemoj biti tako prgava, Ellen.”
S Idom na rukama uzima bočicu s mlijekom iz
hladnjaka. U njemu su cikorija i ostatak makarona od
jučer. Ručnim zglobom nestrpljivo gura mokru kosu sa
svog čela.
Nadajmo se da Billie neće zaboraviti svratiti k mesaru.

Marti, a također i Sjaak, vođa moje grupe, smatrali su

da bi bilo bolje da odem u drugu školu. Inače će mi svi
postavljati bolna pitanja. Ne mogu reći da sam sve
potpuno razumjela, ali nije ni bilo strašno.
Moja nova škola nalazila se puno bliže Jednorogu, i
nitko nije znao da sam ikad iščašila gležanj na nekoj
glupoj ekskurziji. Raširenih ruku trčala sam kroz
dugačke hodnike i oponašala bombarder. Kad bih
preglasno trčala, taktaktak, koji put sam morala otići
ravnatelju škole. On je bio vrlo star i nalagao je svojoj
tajnici da nam u porculanskim šalicama donese čaj koji
mi nije prijao, i uz to speculaas kekse. Na njegovu pisaćem
stolu nalazila se gipsana glava Atene Palade koja me je
ravnodušno promatrala svojim ispupčenim očima bez
zjenica.
Jednom mi je ispričao daje Rotterdam u Drugom
89
svjetskom ratu bio sravnjen sa zemljom. Pričao je o
ljudima u skloništima i o sirenama za zračnu uzbunu.
Jednom mi je dozvolio da prelistam cijelu knjigu sa
starim crno-bijelim fotografijama bombardiranja. Rekao
mi je da se više od godinu dana skrivao, i daje tad bio
vrlo uplašen.
Kad sam, posramljena, zatvorila knjigu, zamišljeno
me je pogledao. „Znaš li zviždati?”
Kimnula sam.
„Da čujem.”
Ovlažila sam usne i napućila ih. Stidljivo sam zviždala
do-re-mi.
„Lijepo. Onda predlažem da od sada budeš kos,
umjesto bombardera.” Ozbiljno je raširio ruke i izveo
pokret letenja.
Zacrvenjela sam se. „To nikad ne bih mogla. Kos
umije barem četrnaest raznih melodija.”
„Onda dobro vježbaj.” Ustao je u znak da je razgovor
završen. „Tolike stvari su vrijedne truda, Ellen. Moraš
ponovno naučiti uživati u svemu što je lijepo i
profinjeno.”
Da bih ga obradovala, od tog sam trenutka zviždala
sve u šesnaest. Čovječe, da su mi za to barem davali
ocjene. Kad sam za Božić dobila svoju prvu svjedodžbu,
bila sam najgora u razredu. Jedva sam uspijevala
razlikovati sve te kraljevske kuće i bitke iz antičke
povijesti, baš kao da mi mozak trenutno radi s pola
snage, a onda su tu još bile sve one priče o Jazonu i
Argonautima, o Orfeju koji je otišao u carstvo mrtvih
potražiti Euridiku. Katkad jednostavno nisam znala što
90
je stvarnost, a što izmišljotina.
Gerda i Marlies iz mog paviljona tješile su me. Njihove
su svjedodžbe još katastrofalnije, rekle su. Imale su hašiš,
ispeći ćemo spacecake da bismo se malo razveselile.
Bila je prva subota božičnih praznika. Cijeli je Jednorog
mirisao na speculaas kekse. U dnevoj sobi stajala je jelka,
dovratci su bili ukrašeni božikovinom.
U kuhinji smo uključile radio, emisiju s hitovima.
Stavile smo brašno i mlijeko u zdjelu, Marlies je istresla
malu vrećicu s nečim unutra i Gerda je smijući se počela
mijesiti.
Isto tako neobuzdano odjurila sam u dnevnu sobu da
pogledam nalazi li se tamo negdje možda neka kutija
cigareta bez nadzora. Tamo je sjedio moj mali brat
Carlos, zajedno sa Sjaakom i Marti, a sučelice njima
potpuno nepoznati par. Ostala sam stajati na pragu.
Korijeni kose odjednom su me zaboljeli.
Sjaak se nakašljao. Rekao je: „Ovo je naša Ellen.”
Rukom mi je pokazao da priđem bliže. „Dođi i pozdravi
se.”
„Dobar dan, Ellen”, rekla je žena. Imala je blagi glas,
tužno lice i punđu iz koje su izmakle pojedine, već
pomalo posijedjele vlasi.
„Kamphuis”, rekao je muškarac i plaho me odmjerio
pogledom. Kravata mu je krivo visjela, široka zelena
kravata s plavim uzorkom.
Marti mi je ohrabrujući kimnula glavom.
Nakon kratkog oklijevanja žena je rekla: „Mislili smo
da bi tvoj brat volio poći s nama u zoološki vrt popodne.”
Ostala sam zabezeknuta. „Pa ti uvijek plačeš kad vidiš
91
polarnog medvjeda, a papiga se bojiš”, podsjetila sam ga.
Svi su pogledali Carlosa koji je treptao očima.
„Sto!” rekao je Sjaak. „Zar ne voliš ni slonove?”
Pognute glave Carlos je odmahnuo glavom.
„Ni majmune?”
„Ne”, prošaptao je moj brat. Stavio si je palac u usta.
„Ma krasno, Ellen”, rekla je Marti odsječeno.
Spustila se napeta tišina. Onda sam rekla:
„Madurodam mu se sviđa, ili dječje igralište, i rado jede
palačinke.” Ni sama nisam znala zašto sam se ponašala
tako susretljivo. Za spacecake u svakom slučaju više nisam
bila raspoložena, pa sam otišla u svoju sobu gdje sam
potišteno sjedila na svome kariranom pokrivaču, dok
Marti nije pokucala.
Bez poziva je sjela kraj mene na rub kreveta. Stavila
mi je ruku na koljeno. Rekla je da ne smijemo propustiti
tu šansu za mog brata, da je božji dar što su se javili ljudi
koji se žele brinuti za njega. Carlos, rekla je, pred sobom
ima još cijeli niz plastičnih operacija, svaki put kad malo
naraste. I tko bi trebao platiti bolnicu i čvrsto ga držati
kad je preplašen, ili kad ga boli? Stvarno, ako sve dobro
pođe i ako taj par stvarno izabere Carlosa, onda je pravi
sretnik.
„Možda, ali ja stvarno neću ići s njim k tim ljudima.”
„Ni ne vjerujem daje to tako planirano.”
Na trenutak sam osjetila olakšanje. A onda sam
uzviknula: „Ali ne možete samo tako nekome dati
Carlosa! On ne pripada vama!”
„On smije sam odlučiti.“
„On pripada meni!” Glava samo što mi se nije
92
rasprsnula od gnjeva. „Bez mene je siroče!”
„Zlato.” Poravnala je suknju. „On je to već i sad.”
Pogledala me je iskosa i sačekala. Onda je uzdahnula i
rekla: „Njemu uopće nije dobro, pa to i sama dobro
vidiš? Potrebna mu je posebna njega. Jedva uopće govori
i...”
„Sto onda? Pa to valjda nije razlog da ga se makne?”
Srce mi je počelo lupati. Divlje sam skočila na noge i
odjurila u dnevnu sobu. Sjaak je slagao šalice jednu na
drugu. Oborila sam ga i izjurila iz Jednoroga. „Carlose!”
urlala sam ispod golih stabala. „Carlose, vrati se!”
Tamo je bilo nekoliko dječaka iz Duge koji su igrali
hokej, osim njih teren je bio prazan.
Baš kad sam skupljala zadnje snage za finiš, Sjaak mi
se približio sleđa i zgrabio me. „Čekaj malo.”
„Odvratni izdajica!” Vrišteći sam ga objema šakama
počela udarati o prsa. „Moj mali brat ne pripada vama!”
„Dođi ovamo!” Sleđa me je zakvačio za vrat i
pritisnuo me uz sebe. Boreći se, osjetila sam miris
njegova znoja, topli, tjeskobni miris, i odjednom sam
imala osjećaj kao da su se pod mojim nogama otvorila
vrata u podu. Oteturala sam u mračni tunel u kojemu su,
kao u kući strave na vašaru, neočekivane slike u kratkim
bljeskovima nasrtale na mene: dvije dječačke čarape na
podu kraj kreveta, natpis na kojem je, uzduž i poprijeko,
krivim slovima pisalo: NEOVLAŠTENIMA ULAZ
ZABRANJEN, demontirano zvonce bicikla. Negdje u
nekom mračnom kutu sjedio je dječak i tužno svirao na
pili za sviranje. Vidjela sam crne točkice na njegovu nosu
kad je na trenutak podigao pogled i nasmiješio mi se kao
93
da je zatečen, ali u tom se trenutku ponovno rasplinuo
poput dima pred mojim očima. Dok sam potpuno
zbunjeno tapkala oko sebe, obuzela me nostalgija bez
dna, veća i dublja od mora, tako zastrašujuće neizmjerna
da su mi od nje klecnula koljena. Ali onda je odjednom
prošao biciklom neposredno preda mnom, s dvije debele
torbe pune paketića otraga, a ja sam potrčala za njim,
skočila na prtljažnik, obujmila ga rukama oko struka i
pritisnula lice u nabore njegove majice, tako da se na
trenutak dezorijentirano zanjihao i doviknuo mi preko
ramena: „Zar ne možeš uzeti vlastiti bicikl, Ellen? Ellen?”
„Ellen!” Sjaak me je protresao. „Ellen, dođi konačno k
sebi!” Iza njega je, na blijedom zimskom svjetlu,
iskrsnulo klupko dječaka. Čula sam tupi zvuk njihovih
štapova kako udaraju o loptu, kao pucketanje kostiju
koje se lome. U zraku se osjećao snijeg, puhao je lagani
povjetarac.
Omamljena sam se oslonila o Sjaaka. Čine li to malim
odašiljačima s neke udaljene planete? Mogu li ti ucijepiti
u glavu dječaka s pilom za sviranje koji ti tad krvotokom
otpliva do srca, ubaci se unutra i ispuni te takvom
žestokom čežnjom, da se sva treseš? Opet sam ga vidjela
pred sobom, tako prisnog, a tako nedokučivo udaljenog.
A u istom sam trenutku znala da je mrtav.
„Sto misliš o lijepoj šalici kakaa?” Sjaakov je nos bio
crven od hladnoće.
Kako, pomislila sam prestrašeno, znaš stvari koje
znaš? „Sto se događa s mrtvim ljudima?” zapitala sam
kreštavo.
Sjaak me je pozorno pogledao. „Ovaj, curo, tja, mislim
94
da oni i dalje žive u nama. Dok god ih ne zaboravimo,
uvijek su s nama.”
„O”, rekla sam.
Poveo me je sa sobom unutra i rekao da smijem uzeti
božićni kolut s jelke dok on u kuhinji skuha kakao.
Uzela sam kolut s bijelim šećernim zrnima koja su mi
škripala među zubima. Sad, kad sam znala da je tu, jasno
sam osjećala dječaka s pilom u svom srcu, tamo dolje
lijevo. Možda je uvijek bio tu, zapostavljen i zaboravljen,
kao madež na mojoj ruci, kamenčić u čarapi, ime koje mi
leži na vrhu jezika. Obgrlila sam se rukama i počela se
njihati tamo-amo.
Tell me stranger, do you enjoy being in there?16
Well, to be quite frank with you, Ellen, I love every minute
of it.17
Hrapav glas, iskrivljeni cerek, prištić veličine Mjeseca
na jednom njegovom obrazu, njegovi uljem zamrljani
prsti. Carlos, čovječe, idi dolje. Sad mi neko vrijeme treba malo
privatnosti.
„Kester”, prošaptala sam.
„Ellen”, odgovorio je gotovo nečujno. „Mislio sam da
si me zaboravila.”
„I mene”, rekla je Billie. Stajala je kraj njega, spuštenih
ramena, očni su joj kapci bili crveni i natečeni.
Sporo su mi se približavali, lica su im bila ukočena od
naprezanja da ne brižnu u plač. Kester koji je minutu i
pol mogao plivati pod vodom i koji je štedio za motocikl

16engl. Red mi stranče, uživaš li što si tu unutra? (nap.prev.)

17engl. Da budem potpuno iskren s tobom, Ellen, uživam u svakoj minuti.
(nap. prev.)

95
koji je htio frizirati, Billie koja je depilirala noge smolom
i koja je spavala s noktom zabijenim u obraz jer je htjela
jamicu. Cijelog mog života nije bilo ni trenutka bez
njihovih snova, njihovih projekata, njihove nazočnosti,
nametljive i prisne, neizbježne. Bili su stariji od mog
najstarijeg ja, bili su neraskidiv dio mene same.
„Da si nas tako ostavila na cjedilu1, rekla je Billie
prigušeno.
Smeteno sam tražila riječi koje će sve opet dovesti u
red. Billie, imamo spacecake. Hoćeš li moj komad?
Kester mi je prstima obujmio ručni zglob. Komplet
odvijača na remenu njegovih hlača zazvečao je. „Gdje je
Charlie?” zapitao je oštro.
„Otišao je u Madurodam.”
„Ali Madurodam je zimi zatvoren!”
Preplašeno sam oborila pogled.
„Moraš bolje paziti na njega, inače ćeš i njega izgubiti.
Ne paziš ga dovoljno.”
„Baš kao što si i nas pustila daše ugušimo”, rekla je
Billie.
Kad sam shvatila što misli, dah mi je zastao u grlu.
„Ali nisam mogla drukčije! Samo sam još mogla
Carlosa...”
„A mi?” zapitala je Billie grabeći me za ruku. Maškara
joj se lijepila za trepavice. „Kad bi ponovno morala birati,
onda bi sigurno i nas...”
„Nisam imala nikakva izbora!”
„Ma nemoj!” Bille je sad glasno zaplakala. „Zar me ne
voliš?”
Kester me je povukao za ruku. „Hej, pa ti si mi sestra?”
96
„Ellen!” Billie me je zgrabila za nadlanicu. „Ja sam te,
nota bene, naučila kako ide poljubac jezikom.”
„Ellen!” rekao je Kester. „Bez mene bi još uvijek sjedila
u oluku i cmizdrila jer se ne usuđuješ izaći!”
„Ellen!” rekla je Billie. „Uvijek sam sve dijelila s
tobom! Čak i svoj bijeli ruž za usne.”
„Ellen!” rekao je Kester. „Uvijek sam ti dozvoljavao
da lijepiš poštanske marke na pakete jer ti je ljepilo
prijalo. I kad ti je guma bila probušena, puštao sam te da
sjediš sprijeda na štangi kod mene.”
„Ellen!” rekla je Billie. „Zar ti sve to ništa nije značilo?
Jesi li mislila samo na sebe?”
Kester je rekao: „Bi li nam možda mogla objasniti
zašto si ti još živa, a mi nismo?”
Billie je rekla: „Dobro znamo da si ti uvijek mislila da
si bolja od drugih, sa svim tim peticama i tih šest
padeža.”
Kester je rekao: „Jesi li sad zadovoljna, bez nas?”
„Pustite me na miru”, izustila sam pokrivajući glavu
rukama.
„O, ne”, rekla je Billie podrugljivo. „Ni jednu noć
nećeš prespavati bez nas, to ti obećavam.”
„Nikad nas se više nećeš riješiti”, rekao je Kester.
Užasne sam riječi jednu po jednu istisnula iz usta:
„Vi... ste... mrtvi.”
„Ali sad kad nas se ponovno sjećaš...” rekao je Kes.
„...živimo dalje kroz tebe”, zaključila je Billie.
Namrštila je obrve. „Imaš li već menstruaciju?”
Kester je rekao: „Dođavola.”
Billie je rekla: „You don’t have to love me, Rhett, but kiss
97
me.18
„Oh, Scarletf, rekao je Kes. „Don’t get killed?”19
Billieina crna kosa koja je izgledala poput zastave, i
Kesterove koščate ruke, raširene kao za zagrljaj. U istom
su se trenutku opet izgubili. Samo su Billieina široka usta
još načas lebdjela u zraku, poput mačkina smiješka u
Alisa u zemlji čudesa. „Samo pazi da se Carlosu ništa ne
dogodi. Inače ćemo doći po njega.”
Klonula sam na kauč u Jednorogu kad je Sjaak ušao s
kakaom.
„Ellen?” rekla je Marti. Sa znatiželjnim pogledom u
očima stajala je kraj Sjaaka.
Potrebna mi je bila sva moja snaga da bih se sabrala.
„Da?”
„Sjaak je imao dojam...” Načas mi se nasmiješila
svojim tankim usnama. Ne može joj se vjerovati. „Sjaak
je mislio da si se odjednom sjetila svojih roditelja.”
„Ma ne.”
„Mi vrlo dobro shvaćamo da bi ih najradije zaboravila,
ali ne možeš u tome ustrajati do kraja života. Rado bismo
ti pomogli da...”
Počela sam čupkati rub svog džempera. „Kad se
Carlos vraća?”
„U šest sati. Ali Ellen...”
Nisam slušala. Brzo sam ispila kakao. „Moram još
pročitati knjigu za domaći rad”, rekla sam.
U Carlosovoj sam sobi izvadila hlače, džemper i par

18 engl. Ne moraš me voljeti Rhett, ali poljubi me. (nap.prev.)

19 engl. Oh, Scarlett, ne daj da te ubiju. (nap.prev.)

98
čarapa iz ormara i ugurala ih zajedno s njegovim
otrcanim medvjedićem u svoju torbu za plivanje. Onda
sam otišla u svoju sobu, sjela za pisaći stol i počela čitati
o Kserksu, kralju perzijske monarhije, koji je 481. godine
prije Krista krenuo u ogroman pohod protiv Grčke. U
četvrt do šest slova su mi počela plesati pred očima.
Crvenim sam perom i ravnalom počela podcrtavati
proizvoljne riječi. U deset do šest Carlos je uletio u sobu,
očiju sjajnih od uzbuđenja, stiskajući novu igračku u šaci.
Meni je donio šećerni štapić u šuškavom celofanu na
kojem su bila mala srca. On gaje sam već oblizao.
„Bio sam na vrtuljku”, počeo je uzbuđeno. „I mi
smo...”
„Ne, nemoj skidati jaknu. Idemo još malo van.”
S treskom se bacio na moj krevet. „Ali želim se igrati
svojim novim autom.”
„Zaveži.” Obukla sam jaknu, provjerila imam li
novčanik sa svojim džeparcem sa sobom, objesila torbu
o rame i gurnula svog brata u hodnik. Brzo. Sjaak je
sigurno postavljao stol za večeru, a Marti je naravno
sjedila u svom uredu i brbljala s onom kravatom i onom
punđom koji su htjeli uzeti Carlosa.
Vani je bilo mračno kao u rogu. Padao je mokri snijeg
velikim, rahlim pahuljama. Nisam se usudila ići
autobusom jer bi nas se vozač kasnije mogao sjetiti.
Morali smo pješačiti seoskom Čestom. Moje su tenisice
začas promočile. Carlos je zanovijetao. Kamo idemo?
Zašto moramo tako daleko pješačiti? Svi uvijek misle da
on ništa ne govori, a sad mi je napunio uši svojim
cendranjem.
99
 Prošli smo pokraj vila sa šarenim božićnim vijencima
na ulaznim vratima i osvijetljenim stablima u vrtu. Sutra
je Božić. Samo je jedan put mimo nas prošao automobil,
i tad sam brzo povukla Carlosa u živicu. Obećala sam mu
vatrogasna kola i prave čizme za njegova medvjeda.
Pričala sam mu o Hanibalu i njegovim slonovima u
Alpama. To je tek bila gnjavaža.
Konačno smo došli u gradsko područje. Stopala su mi
bila tako hladna da su boljela, i svaki put kad bih se
zaustavila da čvršće zavežem uzicu Carlosove kapuljače,
činilo mi se da ću srasti sa smrznutom zemljom. U daljini
je crkveni sat otkucao sedam puta. To je zacijelo crkva
Sv. Bava. Ako je otvorena, možemo barem nakratko
ugrijati ruke na voštanicama koje gore oko Marijina kipa.
Crkva do koje smo došli bila je mala i mračna, a ni trg
nije odgovarao. Carlos je sjeo na rub pločnika. Obećala
sam mu pomfrit. Nitko neće moći reći da se ne brinem
dobro za njega. Kad se ne bi radilo o njemu, sad bih
sjedila kraj peći s Marlies i Gerdom i jela spacecake.
Povukla sam ga za ruku.
Vrludali smo tihim ulicama koje su mi sve izgledale
potpuno nepoznate. Pločnici su ovdje bili tako glatki da
si je čovjek mogao slomiti vrat. Na svakom sam uglu
govorila da smo skoro tu. Jezik mi se svaki put uglavio
među cvokoćuće zube. Carlos se okliznuo i počeo plakati
dugim jecajima. Hlače su mu se zbog pada smočile i
zaprljale. Ukočenim sam mu prstima u jednom kućnom
ulazu otkopčala rasporak i povukla nogavice nadolje.
Koljena su mu bila plava od hladnoće, pa sam ga glasno
cmoknula u oba. Što sam brže mogla navukla sam mu
100
suhe hlače iz svoje torbe. Čarape koje sam ponijela sa
sobom navukla sam mu preko ruku i ugurala mu ih u
rukave što sam dublje mogla. „A sad pjevaj”, rekla sam.
„Hajde. Noga za nogom, kilometar!”
Na velikom križanju u daljini, ugledala sam svjetleće
reklame. Vukući nogu za nogom uputili smo se onamo.
Prodajni centar u kojem je puhalo, sa zatvorenom
samoposlugom, dućan s autodijelovima, prodavaonica
pločica. Rekla sam Carlosu da izabere pločicu. Sad
stvarno moramo biti u blizini gradskog centra.
Ulična svjetiljka širila je difuznu svjetlost. Dah nam se
kondenzirao. Torba s Carlosovim mokrim hlačama sve
mi je jače pritezala rame. Morala sam vući svog brata za
ruku. Čeljusti mi se više nisu odvajale.
Prošli smo kroz podvožnjak. Unatoč hladnoći, osjećao
se zapah mokraće, a stupovi su bili prekriveni grafitima.
Kad smo izašli, ugledala sam željeznički teren. Gurnula
sam svog brata na tračnice. Jecao je.
Jedno uz drugo kretali smo se po tračnicama. Kad
koračaš po kamenju između željezničkih pragova, barem
se ne oklizneš. Sasvim smo lijepo napredovali.
Cipele su mi bile potpuno promočene. Pogled mi je
užurbano letio tamo-amo, u potrazi za poznatim
točkama.
Carlos se zaustavio i počeo jadikovati da ne želi dalje
hodati. Uzela sam ga na leđa. Sa svakim su mi korakom
njegove pete udarale o slabine. Ususret nam je dolazio
vlak, pa sam se zgurila na nasipu pruge. Vagoni su
drndajući projurili mimo nas i uskovitlali toliko zraka da
mi je kosa ošinula lice. Kad sam opet stala na noge,
101
ostavila sam torbu za plivanje na šljunku, preumorna da
bih se još jednom sagnula i podigla je.
Hodala sam i hodala. Snijeg je tiho škripao pod mojim
potplatima. Brat mi je poput vreće ugljena visio na
leđima, rukama tako čvrsto ovinutima oko mog vrata, da
sam uvijek iznova morala hvatati zrak. Odvest ću ga na
sigurno mjesto, s time može čvrsto računati. Nitko mi ga
neće oduzeti, ni mrtvi ni živi.
U daljini su konačno iskrsnula svjetla kolodvorskog
predvorja. Kad smo se četvrt sata kasnije dovukli do
nadstrešnice i kad sam ugledala natpise na peronima,
zavrtjelo mi se u glavi od šoka: uopće nismo bili u centru
Haarlema, nego smo hodali u suprotnom smjeru, ovo je
bio kolodvor Overveen. Ovdje čak nije ni bilo restorana
gdje bih Carlosu mogla kupiti pomfrit; to je bio blesavi
seoski kolodvor gdje je šalter rano zatvarao i gdje se
samo jednom svakih pola sata zaustavljao putnički vlak.
Cijelu smo vječnost sjedili na izumrlom peronu, iza
reklame koja je barem malo zadržavala hladan vjetar.
Carlos je htio svog medvjedića, a budući da mu nisam
mogla reći da sam ga ostavila na tračnicama, počela sam
pričati zamršenu priču, ne znajući kako bih je dovela do
sretnog završetka. Hitno sam morala na WC, ali sve je
bilo zatvoreno. Na jednom je prozorčiću visio list papira
na kojem je pisalo da je red vožnje zbog Badnje večeri
promijenjen, te da nakon pola deset vlakovi više ne voze.
Ljubazne riječi više nisu pomagale. Morala sam
Carlosu zaprijetiti batinama da bih ga ponovno natjerala
u pokret.
Hodali smo tihim selom dok nismo naišli na putokaz
102
na kojem je pisalo „Haarlem“. Zapravo su se samo moja
stopala kretala naprijed. Naprosto je bilo kao da sam se
cijeli svoj život s mukom probijala sa svojim malim
bratom kroz tu ledenu noć dok se naš cilj naizgled sve
više udaljavao od nas. Prešli smo obilaznicu. Sad još
samo cijeli Zijhveg. Na Leidenskom smo se kanalu
morali ponovno boriti protiv vjetra u lice. Prije sam se tu
svakodnevno vozila biciklom, dok sam još pohađala
Gradsku gimnaziju. Već sama pomisao da se nalazim na
poznatom terenu ponovno mi je ulila hrabrost. U daljini
su zvonila zvona za ponoćnu misu.
Carlos je posrnuo, pa sam ga ponovno uzela na leđa.
Izgubio je jednu od improviziranih rukavica. Osjećala
sam kako mu slina teče niz moj vrat. Na uglu kanala
Kemper gotovo više nisam mogla dalje. Naprijed, samo
još malo. Broj 23. Ili je to bio broj 32? Stvarno više nisam
znala koji sam kućni broj ovaj tjedan napisala na božićnoj
čestitku. Nisam mogla naći čestitku s drozdom, pa sam
poslala čestitku s crvendaćem koji je, sa živahnim
okruglim okicama, skakutao po snijegu. Moj će ravnatelj
škole to sigurno cijeniti.
Na broju 32 nije gorjelo svjetlo. Na vratima nije bilo
natpisa s prezimenom. Probijala sam se dalje, preko
mosta. Metal ograde bio je tako hladan da mi se ruka
zalijepila za nju. Brojila sam kuće. I kuća s brojem 23
ležala je u mraku. I tad više nisam znala što dalje. Stajala
sam na pragu, s Carlosom na leđima, u najtišoj noći
godine, smlavljena spoznajom da sad stvarno nema više
nikoga na svijetu tko bi mi mogao pomoći.
Pustila sam Carlosa da spuzne na zemlju i naslonila se
103
na prozorski okvir. Odjednom sam kroz zatvorene
zastore primijetila odsjaj svjetla. Dršćući sam ispružila
ruku prema zvoncu i pritisla ga.
Trenutak kasnije upalilo se svjetlo u hodniku. Vrata su
se otvorila. Isprva sam ga jedva prepoznala, bez naočala
za čitanje i u čudnom crvenom džemperu koji u školi
nikad nije nosio. Donja mi se usna raspuknula kad sam
pokušala nešto reći i, osim krvi, osjetila sam slani okus
suza koje su mi se nagomilale u grlu. Carlosa sam poput
štita gurnula pred sebe. „Ovo je moj brat”, izustila sam.
„Može li se neko vrijeme skrivati kod vas?”
Sad, kad večeri postaju dulje, često radim u vrtu sve
dok zadnja svjetlost ne nestane. Vrijeme za cijepanje i
obrezivanje. Počinješ s bojažljivim malim rezom tu i
tamo, a završavaš s kosom, sjekirom i čvrstom odlukom
da prirodi dobrano očitaš bukvicu. Radi se o velikim
linijama, o redu u kaosu. Sve ili ništa. Dosta je bilo
kopriva i paprati visine čovjeka, dosta bršljana koji je sve
prekrio.
Bas se katkad nakon posla doveze biciklom i donese
pokoju biljku, dodatnu vreću vapna za travnjak, kolut
žice. Ocjenjuje moj napredak, daje savjete, hvali moju
spretnost. Ta ograda tamo dobro je rješenje. Ovu si
pergolu čvrsto izgradila. Sliježem ramenima. Ne bojim se
uzeti alat u ruke. Kes mi točno kaže što trebam učiniti.
Na mahovinom prekivenoj terasi Bas i ja pijemo čaj na
večernjem suncu i jedemo prve jagode. Nikad ga ne
pozivam unutra, a on sam ne inzistira na tome. Malo
govorimo, a o godini kad je meni bilo dvanaest, a njemu
dvadeset četiri godine uopće ne. To je šutnja koja je, ludo
104
ali istinito, sasvim prirodna. Što bismo uopće trebali reći
o nečemu za što već po samoj definiciji nema riječi? Sad,
kad smo se prešutno dogovorili o tome, samo smo dva
stara poznanika koja nalaze užitak u istom poslu. Znam
se zateći u tome da se unaprijed radujem njegovu
društvu. Bas nema čamca, nema homepage, nema Rolex.
Čak ni poštene sunčane naočale.
On ima stan u gradu, rekao mi je, iznad malog dućana
sa španjolskim antikvitetima u koji klijenti rijetko zalaze.
Na ravnom krovu uredio je mali vrt. Trebala bi vidjeti
moju pavitinu: raste sve do druge strane uličice. A imam
bijeli riječni šljunak uz rub. I ti bi ga mogla ovdje uzeti.
Bez sustezanja ukazuje na dvanaest metara dugački
kolni prilaz. U mislima ga vidim kako čeprka po svojoj
parceli, div između šest lonaca s pelargonijama i
fuksijama koji zadovoljno zviždi kroz zube. Često
razgovara sam sa sobom, kako to ljudi koji žive sami
često čine. „Sad ćemo prvo započeti s ovim ovdje”, kaže
naglas potičući sam sebe, „pa ćemo opet imati pregled.”
„Tako je dobro.” „Vidi, vidi.” „To odlično funkcionira.”
Hajde, Bas, gdje si večeras? Ova stara kozja krv mora
van, to sam odlučila. Znaš što, ja ću već početi. Od
napora mi ubrzo znoj curi u oči, majica mi se lijepi za
leđa. Nakon četvrt sata borbe s podivljalim viticama
čujem zvonce njegova bicikla.
On bez pozdrava ulazi u vrt, neko vrijeme promatra,
a onda mi uzima pilu iz ruke, gestikulira da se maknem
ustranu i za tili čas s praskom obara grm. Što hoćeš,
pripremni je rad bio dobar. Onda uzima štihaču i počinje
iskopavati korijen. Krivi repić lijepi mu se za šiju.
105
 Svezujem kozju krv i zadovoljno je bacam na puteljak.
Ništa mi ne može pokvariti raspoloženje.
„Kad ćeš konačno početi sijati?” pita me preko
ramena.
„Hm, kad bude pun Mjesec, ili tako nešto.”
„Noćas će kišiti. A lijehe su ti spremne.”
Ali ja nisam. Ja sam još zaokupljena rezanjem i
čupanjem. Nježno praćenje zelenila koje klija doći će
kasnije. „Hoćeš li nešto popiti?” pitani ga mijenjajući
temu.
„Prvo ću na brzinu premjestiti ružine grmove. Ovdje
dobivaju premalo svjetla.”
„Ne ako izbacim živicu.”
„Onda sve možeš odmah betonirati”, kaže on
zagrižljivo. Zabija lopatu poput poluge pod korijenje i
bez napora ga vadi iz zemlje. Kad vidim Basa kako radi,
tek tad shvaćam u kojoj mu je mjeri Prozac spasio život.
Netko s njegovom snagom ne može si dozvoliti
neobuzdana raspoloženja. On baca korijenje u tačke i
okreće svoje široko lice prema meni. Iskrivljeno je od
bijesa. Nehotice uzmičem.
„Živa priroda, Ellen”, kaže on i rukom pokazuje stare
hrastove s golim krošnjama i močvarne biljke u ljigavom
ribnjaku. „Dođavola, moraš joj ukazati malo
poštovanja.”
„Ali i sam uvijek govoriš da se ne može dovoljno
rigorozno obrezivati.”
„A osim toga”, nastavlja on ukazujući na moj ošit,
„čini mi se da nije pametno tako se ubijati od posla u
tvome stanju.”
106
 „U mome stanju!” Odjednom stojimo kao buldozi
jedno nasuprot drugome. „Moje stanje je moja stvar!”
„Trebam li se možda praviti kao da ne vidim da si u
drugom stanju?”
„Sad me dobro poslušaj.” Dalje od toga nisam došla.
Pucajući od bijesa grabim tačke i praznim ih tamo gdje je
ostali otpad. Dovraga, pa neću valjda dopustiti da me
zavitlava nekakav prodavač iz vrtnog centra? Živa
priroda! Grubo prevrćem tačke na bok. Marširam natrag.
Kažem glasno i neljubazno: „Bas!”
„Kanta za polijevanje”, izderao se. Već je iskopao rupe
za ružine grmove.
Stvarno punim cinčanu kantu za polijevanje pod
vanjskom slavinom, nosim je do lijehe i praznim je.
On spretno pritišće mokru zemlju oko biljaka. Onda
osorno pita: „Zar uz to dijete ne spada i otac?”
„Gubi se”, odgovaram mirno.
On me gleda s nevjericom. Obrve su mu se spojile
iznad očiju, duboka brazda kraj korijena nosa je prljava,
vide se pore, kosa mu se sjaji od masnoće. Kakav slučaj
za Klub usamljenih srca. Zašto bi se inače svaki dan
doklimao k meni?
Ustaje. „Ne dam da me otjeraš.”
„Tako, dakle”, kažem tresući se. „To je nečuveno.”
„Nemoj sad glumiti princezu na zrnu graška. Večer za
večeri ovdje nikog nema tko bi ti pomogao.”
„Sto ništa ne mijenja na stvari da je to moje zemljište i
da ti mogu zabraniti pristup.”
„Pristup.” Prezrivo se smije. „Još se uvijek dobro znaš
razmetati.”
107
 „Meni nitko ne treba”, kažem bez razmišljanja.
On pomiče glavu naprijed i mlatara rukama po zraku,
kao da želi osloboditi prostor za svoje riječi. „Sto hoćeš
dokazati, Ellen? Daje najbolje da dijete ima što je manje
moguće roditelja?” Onda si briše ruke o hlače i dugačkim
koracima izlazi kroz novu ogradu iz vrta.
Utiskujem nokte u dlan. Gdje smo stali? Otići u šupu
po trs vinove loze, i to je bilo na mom programu za
večeras. Smjesta počinjem raditi. Sutra ću ponovno
unajmiti prikolicu da bih odvezla otpad. Na općinskom
deponiju za otpad već me poznaju. Portir mi podiže ruku
na pozdrav u svom sićušnom uredu kad stojim pred
brkljom. Samo da se i on odjednom ne počne baviti
mojim stanjem. „Zar vaš muž ne može preuzeti taj teški
posao?”
Odjednom mi Thijs na trenutak pada na pamet. Otkad
mi je donio pozivnicu, nisam se više čula s njim.
Primjećujem da sam potpuno iscrpljena. Skupljam vrtni
alat i nosim ga u šupu. U kuhinji otvaram bocu
mineralne vode i ispijam je do dna, stojeći kraj sudopera.
Jedan od mojih psihijatara, mislim da je to bio zadnji,
uvijek je govorio da nastojim sabotirati svoju vlastitu
sreću. Ne znam što me više ljuti: naklapanje o klišejima,
ili činjenica da su klišeji najčešće istiniti. Thijs se sigurno
nikad više neće javiti. Vjerojatno sam mu učinila veliku
uslugu time što sam slučajno s Basom stajala na pragu.
Vjerojatno je konačno doprlo do njega: Ellen je
nepopravljiva. Neka Bas, na svoj način, misli to isto.
Još je rano, ali odlučujem ići u krevet. To je dobro za
majku i dijete.
108
 Na Thijsovu žalost, nisam htjela imati djece, nipošto.
Još jedan primjer kako čovjek zna promijeniti mišljenje,
iako ne želim tvrditi da sam promišljeno zatrudnjela. Je
li sad, kad mi je četrdeseta na vidiku, moj takozvani
biološki sat jednostavno preuzeo vodstvo? O tome se sve
češće sluša. Instinkti, za koje se misli da ne postoje, mogu
katkad odjednom iskrsnuti u zadnji tren. Ili možda
određena odgovornost vrši pritisak na mene: bez mene
nikad više nova generacija Van Bemmelovih?
I Carlos je, naravno, još tu, ali ujedno i nije: u svakom
je slučaju prije dvadeset pet godina prestao biti moj brat
i postao Michiel Kamphuis, nedugo nakon neizbrisive
Badnje večeri.
Satima smo sjedili, umotani u deke, kod ravnatelja
moje škole na kauču, s termoforom na stopalima i
šalicom topla mlijeka u rukama. Čudilo me da netko tko
drži glavu Atene Palade na pisaćem stolu može biti
oženjen za ženu koja je tako stara i ružna. Osim toga,
cijelo se vrijeme tresla. S izrazom lica kao da to nismo
zaslužili dala nam je po krišku božićnog kolača s
marcipanom, tanko premazanu maslacem. Bila sam
sretna kad je otišla u krevet, nervozno nešto mrmljajući
sebi u bradu.
Carlos je već spavao pokraj mene, na boku, napola
utonuo u kauč.
Ravnatelj škole i ja igrali smo šah na svjetlosti stojeće
svjetiljke, sa šahovnicom između nas na jastuku za
sjedenje. On nije poznavao školski mat, zato sam dobila
prvu partiju. Ponovno smo postavili figure.
„Moja žena boluje od Parkinsonove bolesti”, rekao je.
109
„Nikako se dakle ne možemo brinuti za tvog brata, Ellen.
To moraš razumjeti.”
Ja sam igrala s bijelim figurama. Otvorila sam
kraljevskim pijunom.
„Tko te je zapravo naučio tako izvrsno igrati šah?”
„Moj otac”, odgovorila sam automatski.
„On se stvarno razumio u to.”
U ušima mi je tutnjalo. „Tata!” rekla sam potpuno
poremećena. Osjećala sam se kao da sam od glave do
pete pod električnim naponom.
„Bit će ti vrlo teško shvatiti što se dogodilo”, rekao je
ravnatelj škole. „A možda nikad i nećeš shvatiti. Ali znaš
li što ti mogu obećati, s rukom na srcu? Naučit ćeš se
odupirati, stvarno. Iako sad misliš da nećeš.”
Buljila sam u šahovnicu koja je bila od drva, a ne kao
naša, od iverice, prekrivena mrljama od starosti. Moj je
otac uvijek govorio da su mrlje nastale od sveg onog
znoja koji je prolio iznad ploče. „Opet mi baš ne
olakšavaš stvar”, uzdahnuo je, a onda mi je namignuo
preko ruba naočala.
„Da, ali to je slaba utjeha, zar ne?” Ravnatelj škole
zamišljeno je pomaknuo konja naprijed, a onda ga je opet
vratio natrag. Prsti su mu visjeli iznad ploče, svjetlost
svjetiljke bacala je teške sjene na njegovo lice.
„Smijem li vam na krilo?” lanula sam.
„Samo dođi, djevojčice.” Raširio je ruke.
Ustajući sam se zaplela u deke i napola pala s kauča.
Povukao me je sebi na koljena. Sklupčala sam se i
pritisnula mu glavu na prsa. Čula sam mu otkucaje srca,
srca koje je govorilo: „Dobra si onakva kakva jesi, Ellen".
110
 Nakon nekog vremena stavila sam si palac u usta.
Onda sam osjetila njegov dah na svom uhu. „Ellen?
Ako sad lijepo zaspiš, nazvat ću internat i reći da si ovdje.
Inače oni tamo noćas neće ni oka sklopiti. Je li to za tebe
u redu?”
U polusnu sam opipavajući tražila Carlosovu ruku.
„Zao mi je što sam ti izgubila medvjedića, Charlie”,
promrmljala sam.
Deset dana kasnije moj se brat preselio k obitelji
Kamphuis. Otišao je samo na probu, rekli su svi, da vide
hoće li ići. Ja sam svakog dana upisivala crtu u kalendar
sa slikama ponija. Ali dani su se pretvorili u tjedne, led
se otopio u kanalima, novo je siroče došlo u Jednorog, a
Carlos mi se više nikad nije vratio.

Ako su ljudi koji su posvojili mog brata bili pametni,

nikad ga nisu detaljno informirali o njegovoj prošlosti.
Ništa ne bi dobio time što bi znao tko je on zapravo, osim
nesnosne spoznaje da su njegovi vlastiti roditelji ubili
ostatak njegove obitelji, nakon čega su sami sebi oduzeli
život.
Bože dragi, baš mi se pije žestica.
Ponovno ustajem iz kreveta, iako sam tek legla.
Mračna, prazna kuća na trenutak mi daje osjećaj da se
poput malog zrna graška bespomoćno kotrljam tamo-
amo po velikoj mahuni. Još je premalo elana u mojim
planovima za preuređenje. Dozvolila sam da me vrt
previše zaokupi. Moram napraviti hijerarhiju
prioritetnosti dok sam još mobilna i u dobroj kondiciji.
U kuhinji vadim jenever. Sad još najmanja moguća
111
čašica, inače će biti previše. Kad sam podnapita,
naginjem nerazboritom ponašanju. Na primjer da odem
u krevet s potpuno nepoznatim muškarcima i onda još
zaboravim uzeti pilulu. A ipak ova trudnoća, iako
neplanirana, nije slučajna. Nekako imam osjećaj da su se
svi mrtvi svijeta u određenom trenutku sastali da bi
bacili kocku i na taj način odlučili za mene, jednoglasno.
Znala sam da je sve u redu kad sam ugledala oglas za
kuću. Nazovi to jednostavno slučajem pravde.
Stavljam ruke na trbuh. „Hajde, idemo opet u krevet”,
kažem Idi-Sophie. Ona nije morala čekati na probušenu
gumu nekog proizvoljnog utorka ujutro, ja sam kod
njezina imena malo pomogla slučaju.
Ona se razvija, stanica za stanicom, nevjerojatan
proces. Svakog dana za mene postaje stvarnija: malo biće
s malim koljenima i laktovima, moja kći. Kome od nas će
sličiti? Hoće li dobiti madež u kutu usana, baš kao Billie,
kojeg gotovo ne možeš pustiti na miru?
Hoće li dobiti moje krive obrve?
Nikad prije u životu nisam nešto tako strastveno
željela kao ovo dijete.
Odmičem čašu. Gasim svjetlo. A onda, odjednom,
žestok bol mi presijeca donji dio trbuha. Kao da me
sijeku nožem. Nekoliko se sekunda ne mogu pomaknuti.
Prsti mi se grče oko naslona stolca. Vidim kako mi
zglobovi postaju bijeli. A onda osjećam kako mi krv teče
niz noge.

112
 Drugi dio

Kester, Ellen i Bas, Thanksgiving, 28. studenog

1972.

Svakog mi se jutra donosi čaj i dvopek u krevet. Onda

se otvaraju rebrenice i novi dan poput izazovnog
grabežljivca uskače u moju sobu. Želim otrčati do
prozora i otvoriti ga: „I ja sam još tu! Čekaj me!” Ali Lucia
me stavlja na urinal, dobivam vrč tople vode da se mogu
oprati, i poravnavaju mi se zgužvane plahte.
Ako još želim i čistu majicu, moram Luciju izričito
zamoliti za to. Ona sama, kad je u velikoj žurbi došla
ovamo, nije imala sa sobom puno više nego uske
ružičaste tajice u kojima hoda već tjednima. Moja naočita
hrpa odjeće u Basovu starom ormaru sigurno će
probuditi njezinu zavist. Ona tako i izgleda: agresivnost
joj tinja u prodornim tamnim očima i odražava se u
njezinu neobuzdanom ponašanju. Katkad gotovo
očekujem da ću dobiti elektrošok ako me dodirne. Usne
su joj uglavnom stisnute, da bi skrila kako joj nedostaje
nekoliko sjekutića.
Lucia nije svojom voljom moja njegovateljica. Sudbina
nas je povezala, ili, bolje rečeno, doktor Bramaan. Od
tada je mir protjeran iz moje kuće. Lucia ima tri kćerkice,
stidljive djevojčice blijedih, napetih lica koje brzo izgube
živce. Gore se čuje kako njihove prepirke i kriještanje
113
odzvanjaju iz još uvijek oskudno namještenih soba.
Ako se tužim na galamu, njihova majka mrzovoljno
sliježe ramenima. U njezinim očima vjerojatno postoji
hijerarhija patnje, a ja sam samo netko s placentom kojoj
se grozi odvajanje. Netko tko ima dobar izgovor da
nekoliko mjeseci leži na leđima i pušta druge da klipšu
za njega. Razmažena milostiva u besmisleno velikoj kući.
Sumnjam da ona namjerno dolijeva ulje na vatru i smije
se sebi u bradu kad njezine kćeri razbiju porculan. Ali što
sam očekivala? Da će Lucia i mala Samantha, Vanessa i
Rochelle preda mnom puzati u prašini od zahvalnosti?
Jan Bramaan je taj kome su zahvalne za sigurno utočište
koje su privremeno dobile u Aleji drozdova. I to s punim
pravom.
Jantje Bramaan, kaže Lucia s tvrdoglavom
naklonošću, fenomenalan je tip. Na njega se čovjek može
osloniti.
Kad me je prije tri tjedna usred noći našao u lokvi krvi
na kuhinjskom podu, i ja sam tako mislila. Dugo smo
morali čekati bolnička kola, i sve to vrijeme čvrsto me je
držao za ruku. Nisam mogla govoriti od bola, prstima
sam mu davala morzeove znakove. Najljepše je bilo to
što se nije ponašao kao da ga moje stanje posebno
užasava. Svaki put kad bih pomislila da umirem, ili da
će Ida-Sophie u bujici krvi biti istjerana iz mene, on je baš
potiskivao zijevanje. On je bio pospana masa kostiju,
masnoće i mišića, oličenje spasonosne plutače za koju
smo se obje mogle grčevito držati.
Dva dana kasnije posjetio me je u bolnici.
Prodiskutirali smo situaciju, meni se još vrtjelo u glavi od
114
sredstava protiv bolova, njegovo je lice imalo izraz
prepredena lisca. Bolnice nisu predviđene za duge
periode ležanja koje mi je ginekolog propisao. U roku od
deset dana moram kući. Imam li prijateljica ili članova
obitelji koji bi mogli preuzeti njegu? Terenska sestra nije
opcija: ležanje od dvadeset četiri sata dnevno zahtijeva
nečiju neprekidnu nazočnost. Imam li osiguranje koje to
pokriva? Ili imam druga sredstva za to?
Iz doživotne sam navike gotovo automatski rekla da,
naravno: fond za slučaj nužde Aleje drozdova. Ali taj je
fond bio iscrpljen. Moj novac ušteđen za slučaj nužde
poprimio je oblik četiri ravnodušna zida bez samilosti.
„Imaš veliku kuću”, rekao je Bramaan, kao da pogađa
moje misli.
Brzo smo se dogovorili. On će se pobrinuti za dodatne
madrace i posteljinu. Kad sam otpuštena iz bolnice, Luda
i njezine djevojčice već su se raskomotile u kući. Njihova
bučna prisutnost naglašavala je prazninu soba, pustoću
hodnika. Bolno sam suočena s činjenicom da nisam
uspjela ostvariti gotovo ništa od svojih planova. To me je
ozlovoljilo. A osim toga mi se činilo da prepoznajem
Luciju iz Bramaanove čekaonice kao jednu od žena koje
su uvijek s mržnjom gledale moju Mandarina Duck
torbu. Najdraže bi mi bilo kad bi se ona smjesta izgubila.
Ali u redu, sad smo tu, i trenutno nijedna od nas ne
može biti izbirljiva. Svaki put kad mi prije spavanja
posljednji put pomogne na urinal, na licu joj vidim da si
i ona može zamisliti nešto ljepše. Alternativa je međutim
krcato utočište za zlostavljane žene u Haarlemu, a tamo
je Lucia već dovoljno često stanovala. Nemoj me pitati
115
zašto se očito uvijek iznova vraća svom mužu.
Uopće me nemoj ništa pitati. Ja sam liječnik za mrtve,
ne za žive s njihovim strahovima i bolom, njihovim
brigama, njihovim nadama i očajanjima. Nemam
pacijenata koji tvrde da su ponovno pali niz stepenice ili
se sudarili s vratima. Ništa ne znam o Lucijinim
problemima. I ne želim ništa znati. Ona u meni izaziva
gnušanje: samo tako donijeti djecu na svijet i onda ne biti
u stanju dati im siguran dom.
Ona stoji kraj mog kreveta s četkicom za zube u
rukama.
„Još mi se ne da spavati11, protestiram. Onda zvoni
telefon na noćnom ormariću, a ona se skamenjuje.
Kanim neutralnim tonom samo reći „halo“ kad
podignem slušalicu, ali to sam ionako uvijek tako činila.
„Hej, Ellen”, odgovara Bas isto tako oprezno. Glas mu
zvuči tako poznato, ali ujedno i tako strano, kroz telefon,
da na trenutak ne znam što da kažem.
„Danas popodne sam slučajno biciklom prošao kroz
tvoju ulicu i vidio da već cijelu vječnost ništa nisi učinila
u vrtu.” Slijedi kratak prekid, pun očekivanja. „Onda
sam pomislio: zar možda nešto nije u redu?”
Lucia me gleda širom otvorenih očiju. Moju četkicu za
zube drži u ruci poput ubodnog oružja. Odvraćam
pogled. Kad smo već kod toga, Bas, već tri tjedna ležim
u krevetu jer sam zamalo imala spontani pobačaj.
Zamisli da on pita kako se snalazim, sasvim sama. Ili još
gore, da navrati i donese grožđe. Kad mi je Bramaan to
objasnio, zvučalo je razumno: svaki kontakt s vanjskim
svijetom znači rizik, i čak netko s najboljim namjerama
116
mogao bi učiniti zlo time što bi prepoznao Luciju, ili što
je slučajno poznanik nekog poznanika njezina muža. U
zamjenu za njegu, Janu Bramaanu sam rado dala to jedno
čvrsto obećanje, da bi njegova pacijentica i njezina djeca
bili na sigurnom.
Čujem je kako diše kraj mene, plitko i ubrzano.
„Ellen, jesi li još tu?” pita Bas.
Riječi mi leže na vrhu jezika. „Zao mi je što sam zadnji
put bila tako prgava. Već same te večeri htjela sam te
nazvati. Ali onda sam zamalo pretrpjela...” Umjesto toga
kažem nemoćno: „Nazvali ste krivi broj.”
Kad sam spustila slušalicu, Lucijine usne su se
otvorile, ugledala sam rupu u njezinim ustima.
„Sve u redu”, kažem tonući u jastuke. „To je bio jedan
moj poznanik.”
„Jesi li sigurna?”
„Da. Netko koga poznajem od prije.”
Ona četkicom za zube ukazuje na moj trbuh. „Onaj
koji te ostavio na cjedilu?”
„Nitko me nije ostavio na cjedilu.”
„Ne, zato i ležiš ovdje sasvim sama.” Zlovoljna lica
daje mi četkicu za zube, čašu vode i zdjelu za pljuvanje.
I Bramaan je zacijelo mislio: Ellen van Bemmel nema
nikoga, kod nje je mogućnost neočekivana posjeta ili
nekog tko njuška naokolo praktički ravna nuli. Ali ipak
postoji netko tko misli na mene i tko se brine za moju
dobrobit.
Ispirem usta. Bez riječi se okrećem na stranu i
povlačim pokrivače do nosa.
„Dakle, laku noć”, kaže Lucia. Bez pitanja gasi svjetlo.
117
 U sumraku kasne ljetne večeri čujem kako vani kuca
djetlić. Zveckajući kuca o koru drveta odmah kraj mog
prozora. Osim toga je tiho. Čak i u kući, za promjenu,
vlada tišina.
Kad bi Bas znao da ovdje ležim, baš na mjestu na
kojem je prije stajao njegov pisaći stol, kad bi znao da
gledam isti prizor koji je i on godinama svakodnevno
gledao kad je podizao telefonsku slušalicu kad bi Bas to
samo znao.
Stvarno je idiotski što u vlastitoj kući dozvoljavam da
netko poput Lucije komandira mnome. Okrećem se i
uzimam telefon, ali podižući slušalicu čujem znak
zauzete linije. U drugoj je sobi moj tamničar dakle
podigao slušalicu. Proklinjem je. Nikako se nisam smjela
upustiti u ovo. Baš kao što Kester uvijek kaže: „Nemoj se
upuštati s nepoznatim ljudima, mala. Ljudi koji nemaju
istu pozadinu jedni drugima samo prave probleme.”
„Sve same neugodnosti”, kaže Billie. „Ne možeš se
uživjeti u nekog drugog, Ellen, a onaj drugi isto ništa ne
shvaća o tebi.”

Svake srijede točno u ponoć, kraj šupljeg stabla iza

Jednoroga čekala sam Gerdu i Marlies. U trulom deblu
čuvale smo naše zalihe hašiša zapakiranog u tri sloja
plastične folije, i boce piva koje smo pod zapakiranim
rolama toaletnog papira krijumčarile iz samoposluge
kad bi nas Sjaak poslao u kupovinu.
Još vidim kako moj nemirni dah isparava i uzdiže se
prema crnom nebu. Još se sjećam kako sam ćulila uši.
Lozinka je bila Svi Ljudi Su Ludi. Suho je lišće pucketalo
118
pod mojim nemirnim nogama. Od puste napetosti nisam
mogla stajati mirno: hoće li doći, ili neće? Ja sam uvijek
bila prva.
Ali već su bile tu, smijući se, s dodatnim šalom za
mene, glupa kozo, pošteno se obuci.
One zime kad su Carlosa odveli od mene, često je sve
bilo tako smrznuto da su komadići leda plutali po pivu.
Duboko utonule u svoje jakne stajale smo u mraku oko
debelog debla nabijajući nogama od hladnoće i
poplavljenim smo prstima grčevito obuhvaćale boce,
dok smo se šapćući dogovarale o budućnosti.
Zato što smo prijateljice, i ja ću kasnije postati
fotomodel, kao Gerda i Marlies, Čim nam se pruži
prilika, sjest ćemo u vlak za Milano i tamo u toplesu sjesti
na plažu. Sve ostalo će ići samo po sebi.
Kad sam razmišljala o tom dogovoru, u školi ili u
krevetu, bivalo mi je toplo od zadovoljstva, i odjednom
više nisam imala volje krhotinom stakla potiho
zarezivati ruke i noge. Marti je rekla da to činim samo
zato što mi se pamćenje počinje vraćati. Sjećanja, rekla je,
katkad te neopravdano pokušavaju navesti na gadne
stvari. Stvar je u tome što treba ovladati njima. A to je
moguće samo onda kad se ne bježi od njih.
Zbog toga sam nekoliko tjedana nakon Božića s njom
i Sjaakom morala otići na groblje. Čvrsto me je držala za
kapuljaču kad smo zakoračili na snijegom pokriveno
groblje, on je hodao pred nama s buketom cvijeća. Oko
vrata mu je bio njegov palestinski rubac.
Marti je čučnula kraj groba i rukavicama očistila snijeg
da bih mogla pročitati natpis uklesan duboko u
119
neujednačeno oblikovan prirodni kamen:
Frits Gerardus Theodorus van Bemmel
Margje Magdalena van Bemmel-de Groot
Sybille Maria van Bemmel Kester
Antonius Christiaan van Bemmel Ida
Johanna van Bemmel

Na trenutak sam pomislila: to nisu oni. Kester

Antonius Christiaan mora biti netko drugi, a ne moj brat
Kes. Ali tad je neprijatelj koji se zove moje pamćenje
prizvao draga, prisna lica koja su mi toliko nedostajala:
Kes sa svojim svjetlucajućim nosom, Billie s dvije stotine
tankih pleteničica u svojoj dugoj kosi, način na koji je moj
otac gledao preko svojih naočala očima zacrvenjenima
od umora, pa sam se brzo koncentrirala na brojke iz kojih
se moglo razaznati koliko je godina svaki od njih navršio.
Tad ti odmah postane jasno da su sad svi mrtvi.
Kroz koprenu od suza ostrugala sam snijeg iz slova
„o“ iz Kesterova Antoniusa. Možda se mrtvi međusobno
stvarno tako dostojanstveno oslovljavaju, punim
imenom. U tom slučaju i ja to ubuduće moram činiti,
inače me sigurno neće čuti.
Sjaak mi je uručio cvijeće da ga položim na grob. Bile
su to tamnocrvene ruže s lijepim dugačkim stabljikama.
Ako ih položim na snijeg, umrijet će. Nisam vidjela
nikakva smisla u tome. One spadaju u vazu.
„Ide li, Ellen?” zapitala je Marti iza mene tiho.
Ako dobro pogledaš, vidiš da nadgrobni spomenik
ima oblik srca, ledeno hladno kameno srce koje će sve
nadživjeti, a da nikad, ni na trenutak, ne mora kucati. Još

120
će biti tu kad svi koji pod njim leže budu odavno
zaboravljeni. Na koncu će vrijeme, polako ali
neumoljivo, izbrisati čak i imena moje cijele obitelji, dok
ne ostane samo od vremenskih nepogoda nagrižena
površina.
Rukavom sam obrisala nos. Kamo ideš kad ti je ime
izbrisano? Kako te itko još može zvati?
Odjednom sam opazila daje za Carlosa i mene
ostavljeno prazno mjesto u kamenu. Ruže su mi
skliznule iz ruke i kao kaplje krvi pale u snijeg. Naprasno
sam se okrenula i bez razmišljanja odjurila odatle.
Trčala sam po tvrdim, nečujnim putevima. Jedino što
sam čula bilo je moje vlastito disanje. Gola stabla duž
puta plesala su mi pred očima.
Marliesini roditelji izgubili su život u prometnoj
nesreći. Gerdini su se jedan za drugim u kratkom
vremenskom razmaku razboljeli kad je još bila mala
djevojčica. Ali mene moji roditelji nisu, kao u njihovu
slučaju, nenamjerno ostavili na cjedilu. Baš obratno:
zahvaljujući tom praznom mjestu na nadgrobnom
spomeniku odjednom sam shvatila daje njihova namjera
bila da i ja dospijem pod kameno srce, zajedno s njima.
Nemam pravo na svoj život. I očito ga nikad nisam ni
imala, inače bi tata i mama sigurno za mene imali druge
planove. Oni su ocijenili da je bolje da sam mrtva, a
vlastiti roditelji znaju što je najbolje za tebe. Negdje u
blizini središta Zemlje sad tuguju za mnom, za svojom
tvrdoglavom, svojeglavom kćeri. Kako li sam ih samo
strahovito morala razočarati.
Otrčala sam u Jednorog, trčala sam dok mi pluća
121
gotovo nisu eksplodirala.
Pred našim paviljonom Gerda i Marlies gradile su
snješka. Upravo su raspojasano kotrljale jednu veliku
loptu na drugu, tako samo po sebi razumljivo kao da sav
snijeg na svijetu pripada njima, kao da odavde do
Sjevernog pola pada snijeg isključivo za njih. „Hoćeš li i
ti doći?” doviknula je Marlies.
Odmahnula sam glavom.
U svojoj sam se sobi ispružila na krevetu s pokrivačem
koji nije bio moj i mislila na Milano, na budućnost koja
sad isto tako više nije moja. Tata i mama bi dobili slom
živaca kad bih ja tamo sjedila s nagim grudima.
Postoji samo jedna mogućnost kako mogu ispraviti
žalost koju sam nanijela svojim roditeljima i utješiti ih
zbog toga: ako im pokažem da sam ipak vrijedna svog
života, onda će se pomiriti s time što nisam s njima.
Prekrižila sam prste. Svečano sam prisegnula. Onda
sam potpuno iscrpljena utonula u san.
Nakon toga sam srijedom u noći sve rjeđe odlazila k
šupljem stablu. Prvo sam vrijeme još koji put popuštala
želji da vidim kako Gerdini debeli prsti motaju džoint za
nas tri ili da se, grohotom se smijući, naslonim na
Marlies. Ali sve bolje sam izlazila na kraj bez toga, i
uskoro ni jedna od njih više nije htjela biti moja
prijateljica. Povrijeđenih lica nazivale su me štrebericom
i izdajicom, zato što ih više nikad nisam, stružući
nogama, čekala u mraku. Da ćemo ikad zajedno sjediti
na plaži i čekati fotografe uskoro više nije bilo jako
vjerojatno.
Ali ipak nisam nikad bila sasvim sigurna u ispravnost
122
svog postupka, pa sam često, bez razloga, prestrašeno
bacala pogled preko ramena misleći da čujem užurbane
korake svojih roditelja.

Moj je otac bio stvoren za pješačenje u prirodi. Imao je

cipele kakvima se možeš popeti na Mount Everest, i
pumperice u kojima se normalan čovjek ni mrtav ne bi
pokazao pred svijetom. Svake se nedjelje ponavljalo
jedno te isto. Najradije je odlazio u dine nedaleko od naše
kuće, prostrani prirodni rezervat od kojeg je svaki kutak
znao po imenu: Tonneblink, Rozenwaterveld,
Mosterdbos, Oranjekom, Eendevlak. Nikad se nije
pridržavao ruta označenih stupićima u raznim bojama,
to je bilo nešto za amatere. Satima je oduševljeno
tumarao po dolinama u dinama punima glogova,
bedrenika i jazbina kunića, dok smo mi, tapkajući za
njim, kukali i propitkivali koliko još daleko moramo
hodati. Nije igralo nikakvu ulogu pada li kiša ili ne, i jesi
li uganuo nogu ako si ugazio u petlju nekog krivolovca.
Morao si ići. „Kester”, govorio je moj dobro raspoloženi
otac, „tu nogu bi sigurno ionako uganuo, mladiću. S
vama je uvijek nekakav problem.”
Jedna prednost Idina dolaska bila je u tome, smatrala
sam, što smo se s njom u kolicima barem morali držati
puteva. Iz dna sam duše mrzila zamorno klipsanje po
visokom, vjetrom nanesenom pijesku i uvijek sam se
pribojavala da će mog oca njegov unutrašnji kompas
negdje u svoj toj pustoši ostaviti na cjedilu.
U studenom je majka okončala našu nedjeljnu
tradiciju. „Ti se krećeš, ali Ida satima leži u kolicima i
123
smrzava se”, rekla je nakon doručka. Lagano je zanjihala
kolijevku koja je stajala kraj njezina stolca. Ida se
zadovoljno oglašavala, s oklijevanjem mrmljala i
uzdisala.
„Dobro ćemo je umotati”, rekao je moj otac. Već je
vezivao svoje cipele za pješačenje. I mi smo svi imali po
par, od smeđe kože s crvenim vezicama. Morali smo
utrljavati mase masnoće koja je mirisala po užeglom ulju
u njih, inače bi nastale duboke napukline koje su ti se
kroz čarape usijecale u kožu.
„Ne dolazi u obzir”, rekla je moja majka. „A i Michiel
će danas ostati kod kuće, s tim gadnim kašljem. Ako se
prehladio, sigurno će uskoro zaraziti i Idu.”
Carlosov je pogled odavao njegovo zadovoljstvo.
„Onda ću se igrati sa svojim vlakom.”
„Ne, ideš u karantenu. Ostat ćeš u krevetu dok ne
prestaneš biti zarazan. A Kester će na brzinu biciklom
otići u ljekarnu po sirup protiv kašlja za tebe. Frits,
pogledaj u novine koja ljekarna danas...”
„Ali tom djetetu ništa ne fali. Uopće ne može zaraziti
Idu”, rekao je otac začuđeno. „Margje, bi li, molim te,
prestala...”
„Ja ne idem u krevet, mama”, uzviknuo je Carlos.
„Ja ću onda ostati kod kuće i igrati se s tobom”, rekla
je Billie licemjerno.
„Sybille”, rekao je otac otresito, „obuj cipele.”
Okrenuo se prema majci. Izgledao je kao da bi se uskoro
mogao gadno razljutiti. „A kakvi su tvoji planovi?”
„Ja ću morati ostati kod kuće s Idorn.”
„Ako je jednostavno povedemo sa sobom, cijeli je
124
problem riješen.”
Daščice za doručak koje je upravo pokupila, majka je
s praskom tresnula na stol. „Ti uvijek misliš samo na
sebe. Hoćeš li možda da se ona razboli?”
„Ako Kester ne mora ići, ne idem ni ja”, rekla je Billie.
„Ja umirem od stida, s ovim cipelama.”
Otac se izderao na majku: „Idi ništa ne fali, osim što ti
cijeli dan poput kvočke visiš nad njom. Mi svi idemo
van.”
Ida je prestrašeno zajecala.
„Eto vidiš sad.” Majka je podigla bebu iz kolijevke i
pritisla je uza sebe. Glas joj je postao kreštav. „Idite sad,
zaboga. Sybille, učini što ti otac kaže i obuj cipele. Ellen,
i ti, požuri.”
Od nervoze gotovo nisam uspjela zavezati vezice.
Jednostavno više nisam podnosila kad bi prešla na taj
novi glas. Najgore je bilo što je pri tome jedva micala
usne. Praktički kao trbuhozborac.
Malo kasnije utroje smo napustili kuću, u daleko
prekratkoj koloni i u sumornom raspoloženju. Na
Zandvoorterwegu nam je vjetar puhao u lice, a dok smo
došli do ulaza u teren s dinama, curio mi je nos. Otac je
smjesta skrenuo lijevo prema širokom kanalu za
navodnjavanje, na kojem su se vidjele male zapjenjene
kreste valova. Billie i ja razmijenile smo uznemiren
pogled: to je obećavalo marš u Vogelenzang, a možda
čak i De Zilk.
Formacija drozdova bravenjaka kriješteći je preletjela
preko vode. Otac je hodao nekoliko metara ispred nas,
glave uvučene medu ramena. Morale smo ubrzati tempo
125
da bismo mogle ići ukorak s njime. Svim silama sam si
pokušavala zamisliti da sam hrabri vojnik u bitci kod
Termopila. Perzijanci, naši neprijatelji, su, kako piše
Herodot, imali tako slabe lubanje da ih se moglo razbiti
kad bi ih pogodio i samo malim kamenom. Razlog je bio
taj što su uvijek nosili pustene kape. Da dobiješ tvrdi
pokrov lubanje, moraš je izložiti vremenu i vjetru. Ali ja
nisam imala volje skinuti kapuljaču.
Nedaleko od Schulpendama Billie me je povukla za
rukav dok nisam stala i šapnula mi: „Taj glupan ni ne
primjećuje da smo tu. Mogle bismo slobodno otići kući.”
„To neće ići”, prošaptala sam.
„Onda dobro pazi”, rekla je Billie. Trčećim korakom
nestala je medu visokim, golim deblima crnogorične
šume. „Vrati se, Billie!” rekla sam onoliko glasno koliko
sam se usudila. Stabla su jezovito stenjala na vjetru. Od
jata vrana koje je preletjelo preko nas čuli su se hrapavi,
promukli krikovi.
Srce mi je lupalo u grlu. Ja sam bila cement: ja trebam
sve držati zajedno.
Ja jednostavno ne mogu biti ona koja jedina preostane.
Otac će se osvrnuti i neće nikoga vidjeti osim mene. Lice
će mu omlohaviti od razočaranja: Ellen. Ali nije mi
preostalo ništa drugo nego se ponovno pokrenuti i
spotičući se koračati iza njegove šutljive prilike.
Sad je put vodio preko dine s oskudnim čupercima
divlje zobi. Nakon toga preko polja punog glogova sa
svjetlonarančastim bobicama. Jedan je fazan užurbano
pobjegao u gustiš, jer sam stupala kao da nas je šestero.
Isprva sam se držala sigurnog razmaka. Međutim,
126
postajalo je sve vjerojatnije da će otac nešto reći što bi
trebalo biti namijenjeno Billie i meni. „Gledajte, ovdje
počinje Srednja dina. To se vidi po bjelogoričnom
raslinju.” To bi bio znak da mu se polako vraća dobro
raspoloženje. Onda naime rado objašnjava stvari.
Dahćući sam ga sustigla. „Jesi li već vidio jelene?”
zapitala sam revno.
Nije odgovorio. Ali nakon nekog vremena uzeo me je
za ruku i stavio je zajedno sa svojom u topli džep svoje
jakne. „Sto misliš, Ellen?”, zapitao je, ukočeno gledajući
pred sebe, „je li mama u pravu, mislim li stvarno samo
na sebe?”
Ali ne, tata, sasvim sigurno ne, ti si najbolji. Ali nikad
se ne bih usudila tako nešto glasno izgovoriti. Za oboje
bi to bilo užasno neugodno.
Vjetar je postavio svoju metlu iza oblaka i pomeo
blijedu plavu prugu u nebo. Sunce se nešto dalje
očajnički pokušavalo probiti kroz oblake. Blijeda je
svjetlost skliznula niz strminu pred nama. „Pogledaj onu
mahovinu”, rekao je otac zaustavivši se. „Pravi je grijeh
što Ida ovo mora propustiti. Ja sam sve vas vodio na to
mjesto, i onda kad ste bili mali, i zimi. Ali možda vam se
to uopće nije sviđalo. Možda biste radije bili radili nešto
interesantnije.” Zadnje je riječi izrekao sarkastičnim
tonom. Pustio je moju ruku.
Ne tako davno, bacio mi je lonac cikorije u glavu kad
sam za stolom rekla da čovjeku može omekšati mozak
ako po cijele dane sjedi među starim novinama. Kester,
koji je sjedio pokraj mene, dobio je cijelu porciju povrća
koje se još pušilo po sebi, a lonac mu je razbio tanjur u
127
sitne komadiće, dok je Carlos, koji je prasnuo u smijeh,
dobio po turu i morao u krevet.
Majka je kasnije rekla da mi više nikad ne smije pasti
na pamet rugati se očevu osjećaju časti. On je kao dječak
sa svojim ocem morao razvoziti povrće, a da bi nama
omogućio bolji život od onog koji je sam imao, sad radi
šest dana u tjednu kao lud. „Mlada damo”, rekla je
srdito, „to što učiš grčki ni izdaleka ti ne daje pravo
svisoka gledati na svog oca. Da to više nikad nisam
čula.”
A pritom sam time samo htjela izraziti zabrinutost jer
je moj otac uvijek samo radio. Sigurno se cijeli tjedan
veselio svom nedjeljnom izletu s nama, kad ga je
nekoliko sati mogao propuhati vjetar i otpuhati s njega
prašinu SAD-a.
„Idemo dalje do Vogelenzanga, zar ne, tata?” zapitala
sam.
„A ti, Sybille?” rekao je otac osvrćući se. „Hoćeš li i ti
prevaliti cijelu... Gdje je ta šmrkavica?”
„Billie!” prividno sam povikala što sam glasnije
mogla. Glas mi je od straha bio tanak i slab, ali umjesto
da moj otac iskoči iz kože zato što mi je sestra zbrisala,
vidjela sam kako mu je sva boja nestala s lica. „Kad si je
zadnji put vidjela?”
Svjesna vlastite krivnje, strugala sam nogama po
zemlji. „Kraj Schulpendama.”
„Dođavola, to je bilo prije više od pola sata! Pa mogla
si me upozoriti ako sam prebrzo hodao!” Zgrabio me je
za ramena. „Sad nas je izgubila i sama samcata vrluda
naokolo!”
128
 Bila sam sigurna da već odavno sjedi kod kuće sa
šalicom kakaa i novim magazinom Pop foto.
„Nikad sebi neću oprostiti ako joj se nešto dogodilo.'*
Sva sam se žarila od stida. „Ona dobro zna put kući,
tata. Od Schulpendama je to samo...”
„Mojim kćerima ne dolikuje da se same skitaju po
šumama i poljima. Za to ste previše privlačne.”
Ta me je izreka načas zbunila. Bi li mome ocu bilo
draže da drukčije izgledamo? Meni se baš sviđalo što svi
dečki zvižde za Billie na ulici, i moja je žarka ambicija
bila da se kasnije, baš kao i kod Billie, biciklom zabuše u
stup samo zato što sam im se kratko nasmiješila.
„Možda možemo pozvati lovočuvara”, rekao je otac
zabrinuto. „Dođi, Ellen, ako ovdje idemo prečicom, brže
ćemo stići.” Gurnuo mi je šiške natrag pod kapuljaču i
ponovno me uzeo za ruku. Preko polja Krombooms
prošli smo uz Klompenpan, Vlooienhoek i Kraaienbos,
pa smo kraj kamenog mosta prešli preko kanala. Kod
svakog koraka osjećala sam se kao da mi se mesarske
kuke s dvije strane zabijaju u srce. Ako izdam Billie, neću
se dobro provesti. Ali mogu li dozvoliti da mi se otac
brine bez razloga? Izgledao je kao da hoće odaslati
helikoptere i pse tragače.
„Misli li on možda da smo ovdje u Oklahoma Cityju?”
pitala je Billie u mome srednjem uhu, na mjestu gdje sam
nekoć imala upalu i na kojem još uvijek imam osjećaj
slabosti, baš kao da se radi o glavi Perzijanca. „Ismijat će
ga sve u šesnaest, budalu. Vidjet ćeš.”
„Tata!” rekla sam kad se otac uspeo po stubama
lovočuvareve male kamene kuće koja se nalazila na
129
izlazu iz rezervata, kraj automata za ulaznice.
Okrenuo se, s rukom već na zvoncu. Visok, mršav
muškarac u pumpericama, s dalekozorom oko vrata i
uskovitlanom kosom na glavi.
„Tata, ona je kod kuće!”
„Nadajmo se, ali...”
„Ne, stvarno. Kod Schulpendama se vratila jer... jer joj
je bilo hladno.”
On se prignuo i približio lice mome. „Je li to rekla? Da
joj je hladno?”
„Da!”
„Je li to stvarno rekla, Ellen?”
Zaplakala sam od žalosti.
„Zaboravila je kapu, tata!”
„I zašto se ni jedna od vas nije usudila to mi reći?”
Ustao je iz polučučnja. „Jesam li ja stvarno takav
monstrum?” Osupnutom gestom podigao je ruku ka
glavi. Odjednom sam sa stopostotnom sigurnošću znala
da me sav moj život nitko neće gledati s toliko naklonosti
kao on. Na koncu će mi uvijek sve oprostiti. Trebala sam
mu reći da je najbolji otac na svijetu, ali nisam mogla
prozboriti ni riječi.
Ponovno se sagnuo i nježno me prodrmao. „Hajde,
Ellen, je li to stvarno vrijedno toliko suza? Mama nas već
sigurno čeka s kroketima.”
Nedjelja je bila dan kroketa.
Obuhvatio mi je lice rukama. „Zlato”, rekao je,
„vjernost je vrlina. Ali nije lako biti vjeran. Zato moraš
naučiti birati. Jako dobro naučiti birati.”

130
 Ljudski duh funkcionira milosrdno: kod nadolazećeg
zla, koliko god daje znamenje jasno, nikad ne moraš
smjesta shvatiti što ti sudbina sprema. Spoznaju stječeš u
odmjerenim dozama. A nuspojava toga je nepovoljnost
da zlo može i dalje bujati, a da ga se ne primijeti.
Ako se otac ljutio što se majka nakon Idina rođenja
više ne pojavljuje u uredu, to je uspijevao brižljivo
skrivati. Na njemu ništa nismo primjećivali, osim što je
još ranije nego prije sjedao za svoj pisaći stol i još ga
kasnije napuštao. Kad sam ga nakon škole dolazila
poljubiti, vidjela sam da je u sve većem zaostatku sa
svojim mapama, budući daje sad još morao voditi i
registar.
Esmee je bila djelomično oslobođena izrezivanja da bi
telefonski bila na raspolaganju klijentima. Bas je u
mirnim trenucima trebao preuzeti nešto od Esmeeina
posla, ali zato što je svaki članak prvo u potpunosti čitao,
umjesto da samo obraća pozornost na naslove, novine su
se u sve većim hrpama gomilale oko njega. Od toga je
postao tako nervozan da je pravio greške kod
prespajanja telefonskih poziva, prekasno raznosio čaj i
kavu i zaboravljao kad treba naručiti novi uredski
materijal. „Ovo ovdje je ludnica”, govorio je žučljivo.
„Bilo bi bolje biti galijot.”
I Marie-Louise je otvoreno izražavala svoj gnjev zbog
izbora mišica i Emmy nagrada. Trebala je nove škare, na
WC-u opet nije bilo papira, a u hladnjaku u zadnje
vrijeme nikad nije bilo mlaćenice.
Jedan od drugih studenata otišao je bez navođenja
razloga, onaj tihi mladić od znanosti i tehnologije, i to baš
131
u trenutku kad je NASA poduzela izvidnički let na Mars.
I kod kulture i sporta čuli su se nezadovoljni glasovi.
Moj je otac popustio Esmeeinom uzdisanju i zaposlio
ispomoć.
„Ali sad još uvijek imamo premalo radne snage”, rekla
je Esmee nezahvalno kad smo Kester i ja u kasno
popodne kod nje preuzeli pakete. „Kad će vaša majka
konačno ponovno početi raditi?”
To je postao refren koji ćemo sve češće slušati. Ja sam
sjedila s Orsonom na stubištu i razbijala glavu. Kad bi
barem nekome pošlo za rukom mojoj majci oduzeti
zabrinutost zbog Ide. Kad bi je netko uspio uvjeriti da je
beba zdrava kao dren, opet bi se mogla koncentrirati na
normalan život. Ali tko bi to mogao učiniti? Povjerenje u
kućnog liječnika je izgubila. On već odavno nije jurio k
nama na svaki beznačajni telefonski poziv. A na njezino
negodovanje zadnji put nije izdao recept za Idu, nego
dva recepta za nju. Valium i tablete za spavanje. Kao da
ona to treba. Bočice koje je Billie preuzela u apoteci ostale
su netaknute na umivaoniku.
Orson mi je svoju tešku glavu položio na koljeno i pun
nade me pogledao. Zbog Ide sam ga stalno morala držati
na uzici, i kod kuće. Činio je što je mogao da izgleda
nevidljiv kad bi začuo majčine korake ili glas. Njezinu je
izjavu o kavezu za pse u vrtu dobro zapamtio. Pun je
uzročnika bolesti, govorila je mama.
„Ovdje si svima na putu, malena”, rekao mi je otac
penjući se s hrpom mapa uza stube. Vidjela sam kako
izresci neuredno izviru između kartonskih korica mapa,
kao da kaos Sjedinjenih Američkih Država kani izbiti
132
van čim zahvat mog oca još više oslabi: serijski ubojice,
kurve iz 42. ulice, korumpirani policajci, alkoholičari bez
krova nad glavom i sve. „Moraš držati mape čvrsto
zatvorene”, rekla sam zabrinuto.
Potapšao me je po glavi i preskočio preko Orsona.
„Zar nemaš nikakvu domaću zadaću? Onda idi vidjeti
možeš li nekako pomoći marni.”
Odvela sam Orsona Basu koji se znojio nad brdom
novina. „Senator koji ima odnos sa svojom tajnicom,
spada li to k meni, ili to čini Marie-Louise?” zapitao me
je izmučeno.
Zazvonio je telefon. Pritisnuo je tipke. „Ured Van
Bemmel. Da, spajam vas s gospodom De Vries.”
Zar su ljudi čak već prestali pitati za moju majku?
„Esmee”, rekao je Bas u slušalicu, „ovdje je opet
džoker iz Volkskranta.” Spustio je slušalicu. „Taj naziva
šest puta dnevno. Mislim da hoće nešto od nje.” S
uzdahom je ponovno uzeo škare u ruke.
Majka je sjedila na verandi s Idom na krilu. Na
trenutak sam se zaustavila na vratima da bih izvidjela
njezino raspoloženje. Trljala je Idinu glavicu sporim,
odmjerinim pokretima. Onda me je vidjela kako stojim.
„Vidi tko je tu”, rekla je bebi smijući se.
„Bok, mama”, rekla sam s olakšanjem. Sjela sam na
jedan od škripećih naslonjača od pruća. Na podgrijavaču
je bio čaj. Bilo je tek pola pet, ali već se počelo smrkavati.
To mi je uvijek bilo najugodnije vrijeme. Raspoloženje mi
se znatno popravilo. Za moga oca i za osoblje to je bilo
loše, ali imalo je svojih draži jednostavno piti čaj na
verandi sa svojom majkom. Kod drugih ljudi, bila sam
133
uvjerena, uvijek je tako.
„Hoćeš li mi splesti pletenicu u kosi?” zapitala sam.
„Vidi, odavde.”
„O, onako kako je i Sybille nedavno imala. Dođi.”
Ugurala sam se kraj nje. Ida je kriješteći posegnula za
mojim rukavom. Mirisala je na sredstvo kojim joj je
mama upravo namazala glavu, odvratan miris, kao klor
ili nešto drugo čime se dezinficira WC. Ako moja sestrica
ikad dokuči da sam ja kriva za sve neprilike u njezinu
mladom životu, sigurno će mi vratiti milo za drago.
Naglo sam joj odgurnula punašnu ručicu.
„Hej, Ellen, ne budi tako neljubazna”, rekla je moja
majka.
„Ona me vuče.”
„Prema Michielu si uvijek bila draga, ali za Idu nemaš
čak ni najmanji smiješak. Kako to?”
Slegnula sam ramenima.
Počela mi je plesti kosu. „Ali nemaš napade
ljubomore, zar ne?”
„Sad baš ugodno sjedimo zajedno i pijemo čaj, a ti me
podvrgavaš preslušavanju.”
„Htjela bih da i ti voliš Idu.”
„Zar joj ne možemo dati neko drugo ime?” zapitala
sam.
„Misliš da bi to pomoglo?”
Okrenula sam se i žestoko kimnula glavom.
Ironično je podigla obrve. „I kako bi se onda trebala
zvati?”
Pogledala sam Idu. Ona je koncentrirano zurila u
mene svojim velikim tamnim očima. I odjednom sam,
134
samo tako, vidjela tko ona stvarno jest, duboko u svojoj
nutrini. Očajnički je mahala svojim stisnutim šačicama.
Izbavi me, Ellen.
„Sophie”, prošaptala sam ushićeno. Sophie se
rimovalo s jedan, dva, tri, na koljena mi sjedni. Sophie je
bilo pravo sestrinsko ime. Čovjek se ne treba bojati nekog
tko se zove Sophie. Sophije nemaju ništa lošeg na umu.
Beba je pljujući kriještala.
„Hej, vjerujem da joj se to sviđa”, rekla je moja majka.
Bila sam tako oduševljena da sam se ugrizla za
unutarnju stranu svog obraza. „To je još moguće, mama.
Ona nije stvarno krštena, zato što si ti tad...”
Majka se ukočila. „Bože, to sam posve smetnula s
uma. Ona se još mora krstiti. Zamisli da joj se nešto
dogodi, toj slabašnoj lutkici, a da nije ni krštena! Onda će
završiti u paklu!”
Nesigurno sam je pogledala. Uopće joj nije pristajalo
da se brine o paklu.
Odgurnula me je od sebe. „Idi brzo po tatu. To
moramo smjesta riješiti.”
Otac će je proglasiti ludom. Nastat će takva svađa da
će zveckati sva prozorska okna. Mogla sam se požderati
od muke što sam je ponovno dovela u to odvratno stanje
uznemirenosti. Što sam uvjerljivije mogla, rekla sam: „To
i same možemo učiniti. Stvarno, mama, to se smije u
slučajevima nevolje, tako sam učila u školi, u nevolji to
smiješ sam učiniti, na brodu ili tako nečem, ili ako je...”
„Tako”, prekinula me je otresito. „Dakle konačno više
nisam jedina. I ti sad barem vidiš daje Ida slučaj nevolje.”
Oči su joj se grozničavo sjajile.
135
 Osjetila sam kako mi je pletenica skliznula iz kose.
Oklijevajući sam rekla: „Ona se zove Sophie.”
Majka me je odgurnula ustranu. Umočila je prste u
svoju polupraznu šalicu čaja i poprskala tekućinu po
čelu moje sestre. „Krstim te u ime Boga, ja... Što još
trebam reći?”
„Tako je dobro”, promucala sam.
„Jesi li sigurna?”
Oklijevala sam. Trebala je još reći: Krstim te imenom
Sophie van Bemmel.
Moja je majka usrdno zapitala: „Ima li ona sad svog
vlastitog anđela čuvara?”
„Da”, rekla sam zahvalno. Moj otac nikad ne mora
saznati za to. „Da, stvarno, mama, sad joj se ništa više ne
može dogoditi.”

Kažu da trudne žene blaženo lebde u ružičastim

oblacima pazeći i mazeći svoj kitovski trbuh, ali ja u
mislima samo vidim svoju krhku Idu-Sophie kako uvijek
iznova umire, zbog nedostatka kisika, ili zato što više ne
dobiva hranu. Beživotno dijete u mojoj utrobi,
skamenjeno dijete, fosil. Katkad me obuzimaju sumnje.
Je li moguće da ona ipak nije predviđena za ovaj svijet?
Je li to to? Je li ona sama svojom sićušnom šačicom
udarala o moju placentu da bi je izbacila iz mene, da bi
se onda mogla vratiti u spokojnu polutamu iz koje
dolazi? Je li Idi-Sophie već odavno dosta života? Je li ona
kao želja koja se nikad neće ispuniti, priča kojoj nedostaje
završetak: spada li ona zapravo među zvijezde, a ne
među ljude?

136
 Zidovi se ruše na mene. Strop se spušta metar i pol.
Moj je madrac daska s čavlima. O, djevojčice, pruži mi
šansu i dozvoli mi da te donesem na svijet. Kupujemo
crvenu, plavu i žutu boju i velike komade kartona, dobit
ćeš dvadeset pet centi za svaku staklenku od marmelade
punu žirova koje skupljaš u vrtu, nabavit ćemo psa, već
znam kako ćemo ga nazvati, zajedno imamo tako puno
planova.
„Tvoja pošta”, kaže Lucia ulazeći u moju sobu bez
kucanja. Njezina najstarija, Samantha, čija je tanina kosa
ošišana na ježa, čvrsto se drži njezina bedra. Ona je
nervozno dijete koja svoju majku jedva može pustiti na
miru. Lucia je snažno udara po prstima. Samanthina
ruka popušta. Dobacuje mi užasnut pogled.
„Dođi”, kažem joj. Uzimam bočicu kolonjske vode
koja stoji na mom noćnom stoliću. „Vidi kako lijepo
miriše.”
Djevojčica dozvoljava da joj nanesem malo kolonjske
vode na ručni zglob i miriše ga. Jedan joj se kut usana
podiže. Samo što se nije nasmiješila.
„Zar nećeš svoju poštu?” pita Lucia i gura je ustranu,
izvan mog dohvata.
Pružam ruku prema razglednici koju drži preda
mnom. Malo je podiže. Pretjerano jasno naglas čita:
„Draga Ellen, volio bih hitno razgovarati s tobom.”
Čupam joj kartu iz ruke. Dolje piše „prij.pozd”, baš
kao i nekad davno. Spopada me bijes. „Ne piše to netko
samo tako! Možda je u nevolji. Ne mogu zbog tebe svoje
prijatelje ostaviti na cjedilu?”
„To je protivno dogovoru.” Oči joj sijevaju nekom
137
vrstom trijumfa. Sad konačno više nije ovisna o hirovima
nekog drugog, ovdje ona povlači konce.
„On ne treba doći ovamo”, kažem što razboritije
mogu. „Samo ću ga nazvati.”
„Ellen van Bemmel pri telefonu”, kaže ona držeći
imaginarnu telefonsku slušalicu. Zastrašujuće je kako
zna imitirati moj glas.
Obuzima me klaustrofobičan očaj. Jan Bramann mi
dozvoljava da tek za dobra dva tjedna prvi put sjednem
uspravno i mlataram nogama preko ruba kreveta. Još
šesnaest puta dvadeset četiri sata ležanja na leđima, plus
dvadeset osam dana koji su već iza mene, pravo brdo
prisilnog mira. Još sigurno dva mjeseca, barem ako sve
dobro prođe, prije nego što će mi dozvoliti da izađem i
da se sama brinem za sebe. „Tog čovjeka ne mogu dalje
odbijati! Ako ništa ne čuje od mene, Što posto će jednog
od ovih dana stajati pred vratima. I? Je li to možda ono
što želiš?”
„Nemoj misliti da ću otvoriti ako netko pozvoni”,
kaže Lucia.
„Tko će doći?” pita Samantha. Sjela je na podnožje
kreveta i sad otvara fotografski album koji sam listala
zajedno s Idom-Sophie.
„Vodoinstalater”, vičem, odjednom potpuno izvan
sebe. „Dođavola, već tjednima ležim ovdje u smradu jer
tvojoj majci ne pada na pamet poduzeti nešto protiv
začepljenog odvoda. Ovo je još uvijek moja kuća.”
„To ti kažeš”, govori Lucia.
„Gledaj, mama, to je ista kuća”, kaže Samantha
okrećući stranicu.
138
 Lucia baca površan pogled na fotografije. Njezino
inače uvijek nedokučivo lice sad izražava otvoreno
neprijateljstvo. Sad još ispada da je Ellen van Bemmel
imala i sretno djetinjstvo, s fotografijama i svim što spada
u to. To je više nego što mi ona može oprostiti.
Ionako ne mogu postići da mi postane prijateljica,
dakle nastavljam: „Slušaj, da se vratimo na onog
prijatelja...”
„I mi smo ovdje napuštene od svega i svakoga. Ni ja
se ne mogu ugodno napričati s nekom prijateljicom.
Osim toga, mogla biti na ljetovanju, pa ne bi mogla
reagirati na tu razglednicu.”
„Ali on zna da sam tu! Već je jednom nazvao!”
„Jedan put je nazvao krivi broj.”
„I ti misliš da mi nije prepoznao glas? Isuse Kriste! Pa
mogu mu jednostavno reći da ga trenutno ne mogu
primiti? Smatram da taj tvoj teror predaleko ide.”
Podbočila se rukama. „Neću ostati ni sekunde dulje u
ovoj kući ako nisam Što posto uvjerena da smo ovdje na
sigurnom. Misli na to, sama si, ni stražnjicu si ne možeš
obrisati.” Svoju kćer za ruku povlači s kreveta.
„Želim gledati slike!” viče Samantha.
Pomirljivo kažem: „Ostavi je ovdje.” Još šesnaest puta
dvadeset četiri sata ležati ovdje, sama sa svojim mislima,
bez ikakve razbibrige osim prokletih vježbi mišića
zdjelice koje mi je Jan Bramaan naložio? Odjednom to
postaje nepodnošljivo. Društvo male djevojčice bilo bi
čisto osvježenje.
Lucia me mrtva hladna odmjerava. „Djeca uopće ne
smiju dolaziti u tvoju sobu. Potreban ti je mir.” Usta joj
139
se podcjenjujuće iskrivljuju.
„Lucia”, predlažem, „daj da...”
„Sklopimo mir?” pita Billie. „Je li to ono što si htjela
predložiti?” Ona sjedi na prozorskoj dasci, prekriženih
nogu, u svojoj haljini od indijskog pamuka. Punačke su
joj noge preplanule. Na nogama ima špagerice, kao da se
upravo vratila s plaže.
„Jadna Ellen”, kaže Kes koji je iskrsnuo kraj moje
sestre.
„Umireš od dosade, zar ne? Ali Billie i ja smo još tu.”
„Daj da što?” pita Lucia.
Kesterove oči mi se smiju. Ispruženim kažiprstom
prelazi preko svojih stisnutih usana, baš kao i prije: my
lips are sealed. 20
„Ništa”, kažem Luciji. „Pozvat ću te kad te budem
trebala.” Mašem njezinoj kćeri. „Bog, Sam. Do kasnije.”
„Ona se zove Samantha”, kaže Lucia otresito.
Nakon njihova odlaska posežem za albumom. Taj
Kesov smiješak. Negdje je na slici. Tu! Znala sam.
Thanksgiving21, kod nas kod kuće. Večera Ureda Van
Bemmel kao svake godine. Služi se purica i pire od
krumpira, koji smo nazivali mashed potatoes; otac je držao
govor od barem šest riječi, majka je nalijevala cider,
Marie-Louise se nacvrckala i imitirala Marylin Monroe.
U Stars-and-Stripes22 košulji, većoj od cijelih
Sjedinjenih Američkih Država, Bas sjedi kraj mene.

20 engl. usne su mi zatvorene, engl. frazem koji znači otprilike „šutim kao
zaliven", „šutim kao grob“ i si. (nap.prev.)
21 engl. Dan zahvalnosti, praznik u Americi (nap.prev.)
22 engl. zvijezde i pruge, znamenje s američke zastave (nap.prev.)

140
Dvadeset četiri su mu godine, meni dvanaest. Uopće ga
ne primjećujem. Na fotografiji se vidi da obraćam
pozornost isključivo na svoju majku. Molim te nemoj se
večeras komično ponašati, mamice.
Moju je sestru tada već krstila sigurno pet-šest puta.
Možda i češće, kad ja nisam bila nazočna. Umirala sam
od straha da bi netko to mogao saznati. Da je barem
nikad nisam dovela na tu pomisao. Osim toga je stalno
čitala debelu Bibliju u crnom lanenom uvezu koja je prije
uvijek zaboravljena čamila na polici. Nakon toga je
govorila da je boli glava, pa bi nam tata naredio da
budemo tihi.
Zapravo sam ipak htjela da tata zna, to s krštenjem, ali
ne ako će me zbog toga kazniti.
Dok sam za vrijeme naše proslave Thanksgivinga
napeto promatrala svoju majku, Bas je iskoristio priliku i
zdipio komad purice s mog tanjura. Fotoaparat ga je
ulovio. Moj brat je to vidio, nasmijao se i ništa nije rekao.
Bas se cereka na pomisao da ću za trenutak otkriti svoj
prazan tanjur pa ću zabezeknuto pogledati oko sebe.
„Bas!” mrmljam, lica pritisnuta u jastuk, ispružene
ruke. Tako ležim nekoliko minuta. Onda se s uzdahom
ponovno okrećem na leđa.
Ida-Sophie, udari me, pokaži mi da još postojiš i da
žudiš za životom.
Što kažeš? Hoćeš li vidjeti fotografiju s jabukama?
Moja kći još nije ni rođena, ali već sad eksplodira od
pitanja. „Zar nemam bake, mama? Ni djeda? Zar nemam
obitelj? Kako to?”
Po tko zna koji put popuštam. Listam teške stranice
141
albuma u potrazi za fotografijom svoje majke s
jabukama.

Jabuke koje je Sybille upravo kupila jednu po jednu

stavlja u zdjelu za voće. To su blijede Golden Delicious.
Daju osjećaj kao da su od voska i ulijevaju joj izrazito
gnušanje. Ne mirišu dobro.. „Kakvo si to smeće
dozvolila da ti podvale ?” pita svoju kćer koja vadi ostale
stvari koje je kupila.
„Ono što je pisalo na cedulji”, odgovara Sybille
uvrijeđeno.
Fotoaparat škljoca.
„Prestani, Ellen, nemoj nam se stalno motati pod
nogama s tom stvari.”
„Tata mi je dozvolio da ispucam cijeli film”, kaže
Ellen.
„Onda to čini negdje drugdje.”
Sybille se okreće sa svežnjem poriluka u rukama.
„Fotografiraj mene, Ellen.” Pobožnom gestom podiže
svežanj, nakrivljuje glavu i sklapa oči. „Ja bdijem nad
tobom, Sophie! Dan i noć sam tvoj anđeo čuvar!”
Margje odjednom mora zatomiti poriv da nacerenu
glavu jedne kćeri silovito udari o glavu druge. Što ta
derišta uopće misle? Otima Sybille poriluk iz ruku.
Hodati kao droljica u toj prekratkoj suknji i džemperu s
V-izrezom do pupka, a onda se rugati svetim stvarima.
Odjednom vidi mrlju na vratu svoje kćeri. „Sto je to? Jesi
li opet dozvolila da te nekakav dečko ižvali?”
Sybille se rukom hvata za vrat. Crveni se. Počinje se
nesigurno smijati.
142
 „Do kraja tjedna imaš kućni pritvor. I da si smjesta
obukla pristojnu odjeću.”
„Ali marna...”
„Čula si što sam rekla. Nosi mi se s očiju. A to vrijedi
i za tebe, Ellen, da, ti. U vlastitoj kući nikad nemam ni
trenutka za sebe.”
Još uvijek se trese nakon što su njezine kćeri
uvrijeđene za sobom zalupile kuhinjska vrata.
Mjesecima je tapkala u tami, ali sad zna što se događa.
Kako je mogla biti tako slijepa? Sybilline jabuke: one su
znak Boga koji je Evu morao izgnati iz raja.
Uzima zdjelu s voćem. Tako je teška da je hvata strah.
Kao da u rukama drži sve grijehe cijelog čovječanstva. To
je dobro zamijetila.
Vani, kraj kante za smeće, mijenja mišljenje. Uzima
lopatu iz šupe, odlazi u najudaljeniji kutak vrta i
munjevitom brzinom zakopava jabuke u duboku rupu.
Sad mora paziti da Idina kolijevka nikad više ne bude
stajala u pravom kutu prema tom mjestu.
Žuri se u kupaonicu i priprema kupelj. Beba načas
brunda kad joj se u to neuobičajeno vrijeme smeta u snu.
Krivi ustašca, ali onda mirno uzdiše. Margje joj brzo
svlači ružičasto odijelce za dojenčad. Odsad će Ida nositi
isključivo bijelo i spavat će pod bijelim pokrivačem. Sve
drugo rublje zakopat će se osam metara od jabuka, jedan
metar za svaki smrtni grijeh, i jedan za svaku sigurnost.
S golim djetetom u rukama ide u kupaonicu.
Provjerava temperaturu vode. Toplija je nego što treba
biti, ali u paklu bez sumnje vlada veća vrućina. Sve je
potpuno jasno. Jasno kao staklo. To je potpuno umiruje.
143
 Mirno spušta Idu u vodu. „Ne plači”, kaže tiho kad je
dijete počelo vrištati. Koža joj je naglo pocrvenjela kao
oganj. „Krstim te u ime Boga”, kaže Margje gurajući joj
glavicu pod vodu. „Čistim te od svih grijeha.” Na
trenutak izgleda kao da vidi cijeli Idin budući sretan
život kako joj poput filma prolazi pred očima. Čista
poput malog anđela, neoskvrnjiva. Zjenica Božjeg oka.
Zjenica oka. Prestrašeno podiže dijete uvis, dijete vrišti,
istiskuje suze iz čvrsto zatvorenih očiju. Tamo se dakle
skriva grijeh koji će je uništiti!
Instinktivno opipava svoju odjeću. Ima li negdje
zihericu koju bi mogla zabiti u Idine tamne zjenice?
S tavana dopire glasna glazba. Njezina djeca dreče
zajedno s njom, divlja i buntovna. Sybillin jasan glas,
Ellen koja nema sluha: „I once met the devil; he was mighty
sick.”23
Objema rukama brzo pokriva Idine uši. Obuhvaća
glavicu s obje strane što snažnije može.
„Zašto ona tako plače?” neočekivano se čuje glas
njezina muža iza nje. Uznemiren ili iznerviran, tako brzo
to ne može ustanoviti. Mora se koncentrirati i izaći na
kraj s njegovom naglom nazočnošću. Kao da se mora
zgrnuti iz svih udaljenih kutaka svog tijela i sastaviti se
dio po dio. Ovdje, lijeva noga, jetra, nokti... u redu, u
redu, sad još samo moje srce.
„Voda je možda malo topla”, kaže ona.
„Ali sad uopće nije vrijeme za njezinu kupelj?” On je
iznenađeno gleda.

23 engl. Jednom sam srela đavola, bio je vraški bolestan (nap.prev)

144
 „Pelena joj je bila tako prljava.” Ona izvlači bebu iz
vode i ovija je ručnikom. Iz Idinih usta navire voda. Još
nekoliko puta štuca, a onda još neko vrijeme iznemoglo
jadikuje.
„Daj mi je.” On preuzima dijete od nje. On je spretan
otac. Misli na talk za guzu i umije jednom rukom staviti
pelenu.
Zajedno s njim podigla je cijelu obitelj. Htjela bi se na
trenutak nasloniti na njega, staviti mu glavu na ramena.
On je njezina hrid u bujici. Njezin muž, njezin drug, otac
njezine djece. Njezin ljubavnik. Krv joj se penje u glavu.
Jesu li njih dvoje sami možda izvor sve izopačenosti?
„Tako se bojim”, mrmlja ona.
„Draga.” Ljutnja u njegovu glasu sad je jasno
prepoznatljiva. „Stvarno se brineš bez razloga. Imaš
dijete zdravo kao dren. I Wiersma to kaže, a taj čovjek
vidi stotine beba godišnje. Htio bih da...”
„Ja se ne prenemažem”, kaže ona oštro.
On pričvršćuje pelenu. Ruke su mu uske i nokti uvijek
kratko podrezani. U svom je neznanju svih tih godina
dozvoljavala daje te ruke miluju. Nehotice čini korak
unatrag.
Smjesta to više nije pitanje, čak ni razmišljanje, to je
odluka: nikad više seks. Za Idino dobro.
„Sto da joj obučem?” pita on.
Ona grabi bijeli džemper. „Ja ću.”
„Margje”, kaže on, nevoljko joj ponovno prepuštajući
Idu, „samo te molim da prestaneš izmišljati sve moguće
budalaštine. To ti ne pristaje. Saberi se konačno. Imaš još
četvero djece, a u uredu te čeka hrpa posla.”
145
 On je slijep kod otvorenih očiju i gluh kod otvorenih
ušiju. Nije više njezin saveznik.
Na tavanu ponovno svira bezbožna ploča grupe Blood,
Sweat and Tears24 Njezina se djeca ponovno deru iz sveg
glasa da su sreli đavola. Bio je mighty sick. Bolest je dakle
znak njegove nazočnosti! Tu je dokaz da je đavao zacijelo
ovladao Idom. Odao se. Ona sad zna što mora učiniti:
ona će ga protjerati, vlastoručno, da bi svoju kćerkicu
ponovno učinila snažnom i zdravom.

Sto je moj otac mislio? Zacijelo je patio zbog majčine

nagle, neobjašnjive mlakosti, zbog načina na koji ga
danju odbija kad je on želi milovati, zbog trzaja kojim mu
noću u krevetu okreće leđa.
Frits van Bemmel, svjetski čovjek?
Ha! Haha!
Ali zar svaki brak s vremena na vrijeme ne poznaje
mlitava razdoblja, zar on već po definiciji nije više nego
sjedinjenje dvaju tijela? Možda bi se mogao posavjetovati
s kućnim liječnikom, samo što se ne usuđuje opet ga
gnjaviti. Na samu pomisao kako bi trebao formulirati
pitanje riječi mu ionako zapinju u grlu. Ne želi da netko
misli kako je on pohotni prostak. „Uvijek misliš samo na
sebe.”
On dakle čeka, tjedan za mučnim tjednom. Preko dana
sjedi za pisaćim stolom i svojim jasnim rukopisom
zapisuje sadržaj mapa, bez truda nalazeći pravu riječ
koja opisuje svako ljudsko djelo ili nedjelo. A navečer

24 engl. Krv,znoj i suze (nap. prev.)

146
spušta pogled kad Margje u spavaćici pred toaletnim
stolićem četka kosu. Nekoć je sam pogled na nju bio
dovoljan da svi kipovi svetaca u crkvi počnu lebdjeti.
Kako može on, koji nije od kamena, ostati ravnodušan
kad je ona u blizini?
Njegovo mu vlastito tijelo izgleda strano, sad, kad se
više ne definira intimnošću s njezinim. Jesu li mu prsa
uvijek bila tako uska, koljena uvijek tako kvrgava? U
zatvorenoj kupaonici on nesigurno masira svoj natečeni
ud. Skrotum mu je težak, splasnut. Brzo urinira, pun
stida.
Već više od šesnaest godina ona mu umije čitati misli,
dakle će sasvim sigurno sutra, preksutra, registrirati
njegovu žudnju i ponovno postati ona stara, topla
Margje.
On leži u krevetu, iscrpljen. Ona čisti lice losionom i
nanosi kremu za noć, on se pretvara da spava. Ona onda
ustaje, grudi joj se jasno ocrtavaju pod tankom tkaninom
spavaćice. Naginje se nad kolijevku kraj podnožja
kreveta i nešto šapuće Idi.
Možda će se list okrenuti kad smjeste bebu na tavan s
drugom djecom.
„Spavaš li?” pita ona prigušeno.
„Sad više ne”, odgovara on, na trenutak obuzet ludom
nadom.
„Ah, ništa. Samo sam mislila da već spavaš.”
On razmišlja: Onda bi barem mogla mirno leći u
krevet kraj mene. Sad opet moraš četvrt sata hodati
naokolo s Idom i otezati, u nadi da ne mogu toliko dugo
držati oči otvorene. Odjednom ga obuzima sažaljenje
147
prema njoj. „Sigurno ću začas zadrijemati”, obećava dok
mu se grlo stišće od nježnosti.
„Idem još malo s Idom dolje. Mislim da želi još nešto
popiti.
„Ne pretjeruj, Margje.”
Već je izašla iz spavaće sobe.
On liježe na leđa i sklapa oči. Bolna pomisao: prije
Idina dolaska nije bila tako hladna. Ni nakon jednog
drugog djeteta nije bila takva. Da se to svaki put odvijalo
na ovaj način, ali tako je samo kod Ide. Ida koja upija
cijelu Marginu ljubav, tako da za njega ostaje samo pepeo
i led. Da se Ida nije rodila tu pomisao pokušava smjesta
otresti od sebe. Bez Ide sad bi normalno zajedno...
Uspravlja se u krevetu i pali svjetlo. Kad Ide ne bi bilo: o
svojoj rođenoj djeci, svojoj krvi, ne smiješ tako misliti?
Odjednom mu je umobolna pomisao sijevnula kroz
glavu: je li to dijete stvarno njegovo?
Ne, ne. Premoren je.
Ponovno liježe, s rukama za glavom. Napinje se do
krajnosti prizivajući u svijest crte lica svoje kćerkice, ali
umjesto toga pred sobom vidi Sybille kao bebu, njezin
znatiželjan pogled, savršen oval njezine lubanje. Oblik
glavice. Bože sveti. To je to. Zato se Margje toliko
uzrujavala. Već i sam oblik Idine glavice je odaje.
Cijelo to vrijeme njezina pretjerana zabrinutost, dakle,
nije bila ništa drugo nego izlika, taktika koja ga je trebala
spriječiti da otkrije kako to dijete nema ama baš nikakve
sličnosti s njim. Od ranog jutra do kasne večeri držala je
Idu skrivenu u svom naručju, i to opravdavala
izmišljotinama o njezinu slabom zdravlju.
148
 Za svog vlastitog muža više se ne brine, a tvrtka koju
su teškim trudom zajedno izgradili više je ne zanima:
samo lakovjerni glupan kao Frits van Bemmel nije prije
znao tumačiti znakove.
Rogonja. Ruglo od čovjeka, mlitavac.
Tko može reći što ona izvodi za vrijeme dugih sati,
svakog dana, kad je ured u punom zamahu, a djeca u
školi? Njezine od pohote zakrvavljene oči dok se naginje
nad tog drugog. Njezina raširena, vlažna bedra. Njezine
bradavice, tvrde od požude. Cijelo njezino prisno,
voljno, požudno tijelo: iz svih pora joj struji podrugljiv
smijeh. Frits: taj jadni mlakonja. Ona samopouzdano
šapće usnama koje se sjaje: „On to nikad neće prokužiti,
ni za Što godina.”
On zbacuje pokrivače sa sebe.
Smeteno stoji kraj kreveta. Ja sam tvoj muž. Ti si moja.
Teturajućim koracima hoda prema liku uskog prsnog
koša koja iskrsava u zrcalu toaletnog stolića i daje mu po
gubici. Krhotine zveckajući padaju na pod. Članci prstiju
mu krvare. Margje, uvijek sam te nosio na ovim rukama.
Nemoj to nikad zaboraviti. Upozoravam te.
Upozoravam te samo jedan jedini put. Začas će ući u
spavaću sobu sa svojim kukavnim kopiletom. Što onda?
Ti, ti. Dobro, opraštam ti. Samo ako. Samo ako nikad više
ne budeš... Neka naš život bude čitav.
Tko je taj muškarac?
Znam li ga? Neki novinar?
Dopisnik? „You are sensational, Beddy“25

25 engl. Baddy ti si senzacionalna (nap.prev.)

149
 Vrata se odškrinjavaju. Krv mu se smrzava.
„Tata?” šapće Ellen. Lice joj je bijelo i šiljasto.
On se osjeća gol, samo s donjim dijelom pidžame na
sebi. „Zašto ne spavaš?” cijedi kroz zube obuhvaćajući
ozlijeđenu ruku drugom. Samo da ne primijeti slupano
zrcalo.
Ona plašljivo ulazi u spavaću sobu. „Gdje je mama?”
„Idi u krevet.”
„Moram razgovarati s mamom.” Ona sjeda na
podnožje kreveta i počinje čeprkati po svojim nožnim
prstima. Tankim prstima u obliku lopatice. On brzo baca
pogled na svoja vlastita stopala.
„Što se dogodilo?” On sjeda kraj nje.
Bojažljivom gestom stavlja si ruku na prsa. „Mislim da
sad dobivam...” Glas joj podrhtava.
„Boli li te nešto? Jesi li bolesna?”
Ona odmahuje glavom. Gleda ga tražeći pomoć.
„Nemam namjeru usred noći početi pogađati, Ellen.”
„Opipaj!”
„Gdje?”
Ona ukazuje.
On pruža ruku i prestrašeno je smjesta povlači prije
nego što ju je dodirnuo. Njegove oči sad počinju
bespomoćno treperiti. Kad je zadnji put vidio njezino
čedno dječje tijelo golo? „To nije ništa o čemu bi se
trebala brinuti”, kaže tupo.
„Ali tata, ja ne želim...” Počinje nečujno plakati.
Obuzima ga bijes od vlastite nemoći. „To je
jednostavno tako, u tvojim godinama! Prestani biti tako
djetinjasta, pa ti si najpametnija u razredu?”
150
 Ona iskrivljuje ramena da bi skrila minijaturne
nabrekline na svom prsnom košu.
Budilica otkucava; sedam minuta poslije dvanaest. On
sa svojom nesretnom kćeri sjedi na rubu svog kreveta.
Ona ima njegove nožne prste, a ako bude imala sreće,
dobit će figuru svoje majke. „A sad u krevet, Ellen. I
nemoj uvijek plakati za svaku sitnicu, stvarno, baš si
strašna cvilidreta.”
Ona skače na noge, mršava i dugačka. „Ja uopće ne
želim grudi”, vrišti, „ni ti nemaš grudi!”
Sad kad je izbavljujuća riječ konačno glasno izrečena,
on je hvata za ruku. „Sutra ćeš sigurno biti sretna zbog
toga, vidjet ćeš...”
Ona ga gleda s neizmjernim prijezirom. Onda juri iz
sobe.

Pola dva je, a Margje još ne leži u krevetu. On je

uklonio krhotine zrcala, nanio jod na ruku, odjenuo
gornji dio pidžame. Sad uspravno sjedi u krevetu očiju
uperenih u budilicu. Naizmjenice je omamljen i bijesan.
To je bijes bez oblika ili sadržaja, čisto ključanje, vihor,
tornado, orkan. U mirnijim trenucima katkad se oblikuje
bespomoćna riječ. Drolja. Izgovara je naglas, ali ona se
opire, skliže s njega, ne želi pristajati uz Margje. S
nepokolebljivom tvrdokornošću jednostavno ne želi biti
istinita. „Drolja.” On je bez elana ponovno izgovara.
Prvo nadjenuti ime. Samo ono čemu je nadjenuto ime
možeš kasnije ponovno pronaći.
On u mislima prelazi cijelu arhivu svog braka, ali
zapinje, besciljno, na njezinoj juhi. Njezinoj vječitoj juhi.
151
Ona strastveno vjeruje u njezino ljekovito djelovanje, za
ljude koji rastu, za ljude kojima je potrebna utjeha, za
mlade i stare, s faširanim okruglicama iz vlastite
proizvodnje, malo riže, svježim peršinom iz vrta i
žličicom kiselog vrhnja. Ona sama rado jede juhu u
krevetu, dok radio tiho svira. Jednom je rekla da kuhaš
najbolju juhu ako imaš spokojno srce i muža koji ne preže
od pranja lonca nakon jela.
Od ljubomore mu se srce steže. Izdaja. Skvrnjenje
povjerenja. Poniženje. Poniženje.
U dva i petnaest ona ulazi u spavaću sobu. U rukama
joj beba tiho cmizdri, kao daje već satima plakala.
Zaustavlja se s djetetom nasred sobe. Izgleda iscrpljeno;
s obje strane usta spuštaju se duboke brazde.
„Ali Frits”, kaže začuđeno. „Zašto si još budan?”
Liježe bebu u kolijevku.
Mislila si da se neće otkriti, ali prevarila si se,
podcijenila si me.
„Moje zrcalo!” Rukom pokriva usta.
Već ću ti pokazati što znači poniženje.
„Frits! Kako to da mi je zrcalo slomljeno? Što se
zaboga događa?” Stoji nepomično, bespomoćno, ruke joj
vise niz tijelo.
Sljedećeg trenutka ona leži na leđima na podu kraj
toaletnog stolića, a on u jahaćem položaju sjedi na njoj i
golim joj rukama cijepa spavaćicu na izrezu u dva dijela.
Ona nema vremena za reagiranje, on je već u njoj i
počinje prodirati, duboko i snažno, postupak koji ona
zaslužuje, kao životinja, on kao životinja svršava u njoj, i
smjesta se javlja spoznaja nepopravljivosti događaja.
152
Svojom cijelom težinom on mlitavo pada na nju i
obujmljuje je rukama.
Ona ništa ne govori.
On misli: to je bio samo trenutak, što znači jedan jedini
trenutak u cijelom životu? Nespretno je počinje milovati.
Ona ga svom snagom gura od sebe. Šutke ustaje,
pocijepanu spavaćicu ovija oko sebe i, ne udostojivši ga
ni jednog jedinog pogleda, mirno i sabrano napušta
spavaću sobu.
On preneražen ostaje ležati na podu. Jednostavno se
ne može pomaknuti. Gađenje prema samom sebi pritišće
ga na pod.
Izgleda kao da je prošlo samo deset minuta kad je
zazvonila budilica. On nije svjestan toga da je spavao, a
uostalom mu se čini nevjerojatnim da bi trebao započeti
novi dan, ili da bi sunce još imalo volje izići.
Morat će joj izaći pred oči.
Ukočenih mišića ustaje da bi iskopčao budilicu. Čim
je zvuk zamuknuo, Ida počinje plakati. On je gotovo
automatski podiže i počinje joj skidati mokru pelenu.
Odjednom se šokira. Donji dio bebina trbuha pokriven je
velikim, dubokoljubičastim hematomima. Dok on
preneraženo bulji u njih, ona ga udara malim stopalom s
nožnim prstima u obliku lopatice. On gleda njezin trbuh,
onda njezino stopalo i opet natrag.
„Ida”, kaže on. „Bože moj, Ida!”
Je li mu Margje prešutjela modrice jer je njezinu
zabrinutost uvijek odbacivao kao neopravdanu? On
stenje vraćajući dijete u kolijevku. Onda trči niz stube u
još mrtvački tihoj kući, preskačući tri stube odjednom, u
153
hodniku grabi telefonsku slušalicu i okreće broj kućnog
liječnika. Spontani hematomi: to može značiti samo
jedno.
„Van Bemmel”, gotovo urla čim je netko na drugom
kraju podigao slušalicu. „Doktore, je li naša kći Ida
zapravo pregledana na leukemiju?

154
 Ida (kroz Kesterov teleobjektiv!), zima I972.-I973.

Čujem kako se Lucia dolje u kuhinji smije sa svojom

djecom. To je nov i nepoznat zvuk, koji neko vrijeme
zatvorenih očiju osluškujem prije nego što ga uspijevam
odgonetnuti. Pokušavam si predstaviti kako njih četiri
sjede za mojim izgrebenim stolom od borovine i
doručkuju, smijući se od zadovoljstva. Možda je
Rochelle, još tapkajuće malo dijete, učinila ili rekla nešto
smiješno. Možda je Samantha...
Zaprepaštena sam. Lucia koja se smije. To je gotovo
napad na moj svjetonazor. Moja druga pomisao još više
preneražava: koliko je vremena prošlo otkad se u ovoj
kući glasno smijalo? Kada su noge stolaca zadnji put od
radosti poskakivale po podu? Svih ovih mjeseci otkad
živim ovdje, tko je doveo do toga da se zidovi tresu, da
se kreč runi sa stropa od veselja?
Sad čujem kako se vrata otvaraju i zatvaraju. Od toga
će svjetlosni snopovi odjednom zaplesati po sobama i
hodnicima i probuditi ih u život. Tapkanje dječjih nožica
u stubištu. „Ne, prvo ja!” Kao da ja sama osjećam
rukohvat pod stražnjicom dok jurim nadolje. Jedno
sklizanje, još jedno sklizanje.
„Smirite se”, dovikuje Lucia. „Inače će to završiti
plačem.”
Malo kasnije ulazi u moju sobu. Pretvaram se da
spavam. Dok mi stavlja šalicu kave na dohvat ruke, kroz
trepavice vidim da joj lice izgleda manje podbuhlo nego

155
na početku. Ono što sam držala za podbuhlost zacijelo
su bile kontuzije. Ona bi čak bila zgodna kad bi nešto
napravila sa svojim zubalom.
Ona podiže rebrenice, baca pogled na zapušteni vrt i
cokće jezikom. O svašta, očito se u njoj javlja neshvaćena
kućanica. Nakon što je protresla i probudila moju kuću,
svrbi je u prstima da prisvoji i moj vrt, da zabode štihaču
lijevo i desno u još neposijane lijehe koje je korov već
odavno ponovno preuzeo. Lucia, dobra vila. Da čovjek
umre od smijeha. Što joj pada na pamet? Ona ni ne može
zakoračiti u vrt, dragovoljno je odustala od slobode
kretanja.
„Dobro jutro”, kažem ne previše ljubazno.
„Skuhala sam kavu. Više nije bilo čaja. Hoćeš li se sad
oprati ili kasnije?”
Glavom ukazujem na svoj naslonjač kraj prozora. Sat
dnevno, rekao je Jan Bramaan prošli tjedan.
Napredujemo.
Lucia prvo stavlja šalicu na prozorsku dasku, a onda
mi pomaže ustati iz kreveta i podupire me na putu
prema naslonjaču. Zajedno postajemo sve spretnije, to
priznajem. Njezina ruka čvrsto pod mojim laktom, moja
na njezinu ramenu. Drugom čvrsto držim svoj trbuh.
Ostani gdje jesi, Ida-Sophie. Noge su mi još uvijek od
kaše i u glavi mi se sve vrti i kovitla. Tek kad nekoliko
minuta sjedim, ponovno se donekle osjećam dobro.
Dok pijem kavu, Lucia mi namješta krevet. Gotovo
stidljivo odjednom kaže: „Djeca se počinju dobro
oporavljati.”
„To je lijepo”, kažem, u nedostatku nečeg boljeg.
156
 „Ona su puno toga pretrpjela.” Ostavlja krevet kakav
jest i oslanja se o prozorsku dasku, prekriženih ruku.
Prekasno odvraćam pogled od desetaka malih, plamenih
ožiljaka na njenoj koži: ona vidi moj pogled i brzo spušta
rukave. Baš kao Carlos.
Odjednom mi prijeti da mi se u zatiljku rasplamsa
električni vihor. Pulsirajući atomi stišću se jedni uz druge
i brzo ispravljam samu sebe: ne, ne kao Carlos. Naravno
da ne. Lucia je drukčija od nas. Nitko nije pretrpio ono
što smo mi pretrpjeli. Samo mi razumijemo jedni druge.
O, samo da me ne uhvati napad glavobolje.
„Baš sam htjela reći...” Po Lucijinim obrazima širi se
nesigurno crvenilo koje je čini mladom i ranjivom.
Nakašljava se u ruku. „Da smo imali sreće što smo
ovdje.”
„S druge strane, dovoljno naporno radiš za to”, kažem
otresito.
Ona obara pogled. Onda ga opet podiže. „Kako si
samo hladna”, kaže gotovo samilosno. „Kao led.”
Njezine me riječi vrijeđaju. To nije istina.
„Mi smo ovdje naravno jedna drugoj na grbači”,
nastavlja ona, „ali ipak možemo pokušati izvući iz toga
koliko se može?”
„To ti prilično kasno pada na pamet, ako to smijem
reći.”
Ona se pomalo glupavo smije. „Isuse, Ellen, ovo
sigurno nije najlakši period mog života. Koji put se može
dogoditi da čovjeku pukne film.”
Nemam volje za slatkorječiv govor. Još malo, pa ćemo
još morati početi razmjenjivati sve nevolje koje smo
157
pretrpjele. Gerda i Marlies su to također uvijek iznova
pokušavale. „Ispričaj nešto!” Još uvijek pred sobom
vidim njihova pohlepna lica.
Ona tvrdokorno nastavlja: „Mi smo u istom sosu. Ni
jedna od nas ne može iz njega.” Nakrivljuje glavu,
gotovo moleći.
„Istinu govoriš. Ja se zapravo već tjednima pitam
zašto ti i tvoja djeca morate ovdje biti zatvoreni poput
zločinaca. Zar to nije preokrenuti svijet?”
Ona me začuđeno gleda.
„Zašto se time zadovoljavaš?”
„Mama”, doziva Vanessa upadajući u sobu, „smijemo
li...” Zaustavlja se, odjednom shvaćajući da se nalazi na
zabranjenom terenu. Na mome privatnom teritoriju. Na
posljednjim četvornim metrima koji su mi još ostali u
mojoj vlastitoj kući. Njezina mala usta oblikuju
prestrašeni „o“. Upravo joj ispadaju mliječni zubi.
Njezina bezuba gornja čeljust je minijaturna kopija
Lucijine, kao da mi želi pokazati da lojalnost djece prema
roditeljima ne poznaje granice.
„Odmah dolazim”, kaže joj Lucia. Onda se opet
obraća meni. „Naravno, to što se mi ovdje skrivamo
stvarno je preokrenuti svijet, ali znaš li što ti na policiji
kažu kad želiš podnijeti prijavu? ‘Ali, gospođo, takvom
se prijavom ništa ne postiže. Radi se o ocu vaše djece.’
Što bi ona rekla kad bi on zbog vašeg postupka završio u
zatvoru? I kad u smrtnom strahu poslušaš njihov savjet i
vratiš se kući, sljedeći put ti kažu: ‘Hajde, hajde, ne može
biti tako strašno. I prošli ste mu se put vratili.’"
„Možeš se rastati od njega i negdje drugdje započeti
158
novi život”, kažem. To je baš ona vrsta razgovora za
kakav nemam ni najmanje volje, ali iz njega ipak crpim
neku vrstu okrutnog zadovoljstva zato što joj konačno
mogu vratiti milo za drago i pokazati joj njezine
nedostatke. To će, nadajmo se, zatomiti njezin
entuzijazam za novim pokušajima zbližavanja. Mi
sigurno nećemo postati prijateljice, Lucia. Nas dijele
svjetovi.
„Lako je tebi govoriti”, kaže ona oštro.
„O, ti sigurno sve znaš o tome.”
„Da, ti baš moraš sama dobiti dijete? Kao da je to tako
fantastična ideja! Ja smatram da je to egoistično i
neodgovorno.” Hoda natrag ka krevetu i počinje
uzrujano povlačiti plahte.
„Bolje bez oca nego s ocem koji je nasilnik.”
Ona šuti iza mene, u potrazi za novom municijom,
dok ja slušam kako ona grubo protresa moj jastuk. Onda
kaže: „A nakon toga ćeš sigurno posvojiti još desetero,
zar ne? Kao Mia Farrow. Da bi svijet vidio kako si
fantastična...”
Hladno kažem: „Nisam baš neki pristaša posvajanja.
Ja...” U bljesku pred sobom opet vidim Carlosa, onaj put
kad sam otišla njegovim novim roditeljima i odnijela mu
malog plišanog psa. Taj pothvat nije bio uspješan.
Odjednom mi suze peku oči.
„Ah, ne? Kako ćeš onda napuniti ovaj sanduk od
kuće? Ili kaniš iznajmljivati sobe stjuardesama?” Glas joj
je rezak, jalan.
Čak si ne dajem truda odgovoriti joj. Moji su planovi
s kućom definirani već od onog trenutka kad sam s
159
posrednikom prvi put prešla prag: konačno dovoljno
prostora da svaki od nas dobije vlastitu sobu. Na prvom
katu budoar za Billie sa zaprljanim gužvicama vate na
podu i fotografijama filmskih zvijezda na zidu. Pokraj
njega Kesterova soba, puna ključeva za vijke i kliješta za
cijevi i zahrđalih vijaka i matica u starim teglama od
marmelade. Za Idu-Sophie sunčana soba s balkonom
koja gleda na jug, a za Carlosa ćemo držati spremnu
jednu gostinjsku sobu. Ja sama ostat ću u Basovoj
pregradi, dok au-pair djevojka, koju trebamo kad uskoro
opet počnem raditi, može dobiti tavan.
Moja će Ida-Sophie na pločicama u hodniku s
uzorkom šahovnice učiti skakati na jednoj nozi i igrati se
pikulama. Kad bude kišilo i ona se ne bude mogla igrati
vani, na stubištu ćemo izgraditi stazu sa zaprekama. Kes
je bio as u izmišljanju zapreka koje je samo on uspijevao
svladati. Usuđivao se objesiti se o stopala u otvoru stuba
i hodajući na rukama spuštati se niz rukohvat. „When the
going gets tough”, dahtao je sav crven od napora, „the
tough get going.”26
„Gledaj Ellen”, rekao je moj brat. „Napravio sam
ventilator za nju.”
Oboje smo na sebi imali samo majicu i gaćice.
Termostat je pokazivao 25 stupnjeva. Vani su padali
ožujski pljuskovi, mokri snijeg, kiša, katkad tuča. Majka
je rekla da je vrućina važna za Sophijino zdravlje, želi
„vidjeti kako ona sve iznojava iz sebe“.
Svaki put kad sam bila blizu nesvijesti, odlazila sam

26 engl. Kad zagusti, ustrajni su na potrezu (prim.prev.)

160
na četvrt sata sjesti u ured, gdje su termostati na
radijatorima bili zaslužni za normalne temperature.
„Kako si samo znojna, Ellen”, govorila bi Esmee
prostodušno. „Jesi li trčala ili divljala?” Nisam joj se
usuđivala reći zbog čega mi je tako toplo. Nadala sam se
da će sama pogoditi: da će ona ili netko od drugih
nanjušiti opasnost i naslutiti da se kod nas u kući
događaju stvari koje me plaše. Odrasli šupo mome
mišljenju zato tu.
Ali Esmee čak više nije ni pitala za moju majku. Već je
odavno smatrala normalnim da se više nikad nije
pojavila u uredu.
„Sad pazi, Ellen. Gledaj, ovo se može okretati”, rekao
je Kester demonstrirajući mi konstrukciju s lopaticama
koja bi našoj sestrici trebala omogućiti dovod svježeg
zraka. Onda me je pogledao pun očekivanja.
Meni su počeli titrati živci. Billie i ja smo jednom
stavile ledeni oblog na Sophijina prsa, ali smo uhvaćene,
pa smo morale sjediti u podrumu dok nam mama ne
dovikne da smo opet njezina djeca.
Billie je imala ružičasti ruž sa sobom kojom je pisala
po poroznom podrumskom zidu. „Kilroy was here”27
Pretvarala se kao da je uopće nije briga. Ali sve češće je
govorila: „Ja sam stvarno budala”, a onda su joj suze
navirale na oči, a jamica na obrazu gotovo se više nije
vidjela.
Carlos, koji se došao skriti od Sophijina plača, slučajno
nas je oslobodio.

27 engl. Kilroy je bio ovdje (prim.prev.)

161
 „Mislim da mama neće biti suglasna s ventilatorom”,
nevoljko sam rekla Kesteru. „O tome se upravo radi da
Sophie treba biti vruće. Od toga će joj biti bolje.”
Moj je brat nepomična lica promatrao svoju
ingenioznu konstrukciju. Onda ju je tresnuo o pod i
zgazio je.
„Mi smo ga mogli upotrijebiti za sebe”, rekla sam.
Kes je razjareno otpuhnuo, a ja sam se osjećala krivom
jer sam mislila samo na sebe. Potišteno sam izvela
Orsona iz njegova kaveza u vrtu i zajedno s njime
odvezla se na plažu, biciklom po kiši. Pustila sam ga da
trči praktički do Ijmuidena, ali čak ni tad mu nije bilo
dosta. Jedva sam mu ponovno uspjela staviti uzicu.
Tek na povratku, u sumraku koji se brzo spuštao,
njegov je galop prešao u spori kas, koji se srozao na
nevoljko vučenje nogu. Na uglu Aleje drozdova
odjednom je s odlučnim pljuskom sjeo u lokvu. Morala
sam sići s bicikla da bih ga ponovno postavila na noge.
Kraj mračnog ulaza u kavez, Orson se snažno
usprotivio. Zavijao je i režao i čak je načas pokazao zube.
Brzo sam ubacila pregršt Bonzoa unutra. U trenutku kad
je moj pas shvatio daje nasamaren, već sam za njim
zaključala rešetke.
„Samo se sjeti Spartanaca”, rekla sam drhtavim
glasom. „Ni oni nisu sjedili na mekanim jastucima kraj
peći, i na taj su način izvojevali hegemoniju nad cijelim
Peleponezom.”
Iznijela sam njegov lonac s buragom iz šupe, napunila
mu zdjelicu i progurala je kroz rešetke. To je doista bio
odličan kavez. Meni je poplavio nokat jer sam čekićem
162
udarila po njemu kad smo ga Kes i ja gradili. Stvarno se
ne moram osjećati krivom.
Primijetila sam da se istovremeno tresem i žarim. Ako
sam se prehladila i nosim bacile u sebi, mogu se
pripremiti na tarapanu. Ali umjesto da uđem unutra i
odjenem suhu odjeću, ostala sam stajati na kiši kraj
Orsonova kaveza i gledati našu kuću.
Uskoro će biti vrijeme večere. Na prvom i drugom
katu svjetla su već gotovo svugdje bila ugašena. Samo je
još u očevu uredu gorjelo svjetlo. Jasno sam ga vidjela
kako sjedi za svojim pisaćim stolom krcatim mapama,
kao da gledam kroz Kesterov novi teleobjektiv. Jednom
je rukom podbočio glavu, dok je drugom pisao. Onda je
zamišljeno podigao glavu i kratko se vrijeme zagledao
van.
„Tata”, rekla sam poluglasno. Automatski sam
podigla ruku, ali nije me vidio u mračnom vrtu. Nastavio
je s radom. ŽELJEZNIČKA KATASTROFA U
MINNEAPOLISU. HIPIJI IZ CIJELOG SVIJETA
POSJEĆUJU POP-
FESTIVAL WOODSTOCK. ELIZABETH TAYLOR I
RICHARD BURTON PONOVNO SU SE VJENČALI.
HOUSTON PROGNOZIRA TOTALNU POMRČINU
MJESECA.
Odjednom sam se prisjetila kako smo prije nekoliko
godina na televiziji gledali prvo spuštanje na Mjesec, svi
s čašom Coca Cole The Real Thing28 da bismo nazdravili
Neilu Armstrongu. Carlos tad još nije bio rođen: ja sam

28 engl. Prava stvar (prim.prev.)

163
bila najmlađa. Dremuckajući na očevu krilu, jedva sam
uspijevala držati oči otvorene da bi satelitske slike niske
rezolucije doprle do mene, ali osjećala sam uzbuđeno
kucanje njegova srca, srca koje je govorilo: mi smo na
Mjesecu, Ellen. Kad sam otišla u krevet sanjala sam da se
moj otac i ja bestežinskim skokovima krećemo po
Mjesečevoj prašini, dok nam majka iza prozorčića Apolla
11 uznemireno maše. Vratite se živi i zdravi!
Tata i ja se u svojim svemirskim odijelima gotovo
nismo ni morali otiskivati da bismo lebdjeli nad
ogromnim kraterima i onda se federirajući spustili na
milijune godina staru površinu. Vidiš li ovdje eroziju,
Ellen? To je posljedica Sunčeva vjetra i udara malih
meteorita.
Bila sam tako ponosna da mi se kaciga zamaglila: tata
je samo meni mogao objasniti te važne moderne stvari.
Sasuo je prašinu u moju rukavicom zaštićenu ruku i
rekao, gledajući preko interfona: „Ovo sadrži hrpu
plinova, vidiš i sama, helija, neona, argona, kriptona i
ksenona.”
Kimnula sam.
„Titan i cirkon”, onda je rekao podižući kamen, „ali,
začudo, ni traga od europija.”
„Ali zato od plagioklasa i kalcija”, odgovorila sam.
„Odlično. Uzmi brzo nekoliko proba.”
Radili smo bespoštedno, zajedno, na blijedozelenom
svjetlu Mjesečeve površine. S vremena na vrijeme jedno
drugom bismo poslali poruku: „Okay in there?”29 Tek kad

29 engl. Sve u redu tamo (prim.prev.)

164
su nam vreće bile dupkom pune materijala za
znanstvenike u Houstonu, one u bijelim ogrtačima i
mapama sa stezaljkom, odskakutali smo natrag u
kapsulu i dali mami u Moru Tišine znak da nas može
opet povući u brod.
Skinuli smo kacige i pojeli tanjur astronautske hrane
koja se sastojala od obojenih kapsula. Nakon toga mi je
tata još objasnio što je nanosekunda te da godina
svjetlosti nije jedinica vremena nego udaljenosti. „I palac
iz usta.”
„Tako sam umorna.”
„To i jest velik korak za čovječanstvo”, rekao je. Na
trenutak sam zadržala dah jer mi se činilo da je to baš
pravi opis: još za Što godina djeca će nalaziti taj izraz u
svojim knjigama iz povijesti.
Kad sam se probudila, u svom starom krevetu na
tavanu, bila sam najsretnija djevojčica u cijeloj Mliječnoj
stazi. Svatko ima oca, ali moj je heroj, pionir, pustolov.
Na putu prema kupaonici naišla sam na njega u
hodniku, i rukama sam mu obgrlila bedra. „Tata”, rekla
sam, „koja je zapravo razlika između kriptona i
ksenona?”
„Glavni grad pokrajine Drehnte je Assen,
pametnjakovićko”, odgovorio je vedro i oteo se mom
zahvatu.
Po sumornoj kiši stajala sam nasred vrta i promatrala
ga kroz prozor njegova ureda.
Moj je otac bio mlakonja. Bila sam nevjerojatno ljuta
na njega.
Trebao se brinuti za nas, zato nam je, na koncu konca,
165
bio otac, ali sad je cijelo vrijeme nestajao: nikad nije jeo s
nama za stolom, nikad više navečer nije sjedio u svom
naslonjaču na verandi. Jednostavno se nije pojavljivao.
Kao The Invisible Man30 šuljao se po kući. Kes je govorio
da majstorski imitira zidne tapete, ali ja se tome nisam
mogla smijati. Za svojim pisaćim stolom skrivao se od
svih nas.
Trenutno čak i spava u uredu, tvrdila je Billie. To je
vidjela vlastitim očima kad je jednom usred noći u naletu
gladi otišla u kuhinju. Vrata njegove sobe bila su
odškrinuta, pa je vidjela kako mu stopala vise preko ruba
starog kauča. Još je imao čarape na nogama.
Prilično logično daje mami bila puna kapa.
Pokušavala je to skriti od nas, ali oči su joj bivale hladne
i tvrde kad bi se spomenulo očevo ime, i čvrsto je stiskala
usne. Otac je trebao ležati kod nje u krevetu, zato su bili
oženjeni. Trebao joj je govoriti lijepe stvari i smirivati je
kad bi dobila jedan od svojih napada i kad bi se derala
na nas da smo vražji izrod i ološ. Zamisli: naš vlastiti otac
nije znao kako nas se titulira. Nije imao pojma, stvarno,
što se ovdje u kući sve događa. Kad bismo ga susreli na
stubama, plaho bi oborio pogled i uvukao glavu među
ramena, kao netko tko se beskrajno stidi. Izgledalo mi je
da za to ima sve razloge na svijetu.
Isprva sam mislila da smo mi razlog, vjerojatno ja,
zato što sam previše govorila. Ili je to bilo zbog mojih
grudi. Time ga nikako nisam smjela gnjaviti, one noći
kad sam odjednom osjetila kako rastu: od tog se trenutka

30 engl.Nevidljivi čovek, roman Ralpha Ellisona (nap.prev.)

166
pretvorio u zidne tapete. Ni majka nije dobro reagirala
na to. Sljedećeg sam je jutra zapitala mogu li dobiti novac
za grudnjak. Problijedila je kao krpa i izderala se na
mene svojim glasom trbuhozborca: „Zar sad već i ti
počinješ?”
Malo kasnije, za vrijeme doručka, htjela je tavom
udariti Billie jer je mislila da je osjenčila kapke. Umalo
sam umrla od straha i kad sam došla u školu, mislila sam
da se više nikad neću usuditi ići kući. Morala sam nešto
poduzeti, nešto smisliti. I odjednom mi je palo na pamet
što. Jednostavno ću sve ispričati svojoj nastavnici grčkog.
Imala je vespu, ja sam je obožavala. Grčki sam imala
zadnji sat, to je bilo dobro.
Nakon Homera sam dakle ostala u razredu dok svi
drugi nisu otišli. Kad je počela pakirati svoju torbu,
prišla sam njezinu stolu.
„Problemi, Ellen?” zapitala je ljubazno.
„Ne, ne”, rekla sam, dok sam potvrdno kimala
glavom.
Prasnula je u smijeh, ali kad sam nespretno počela sa
svojom pričom, sve je ozbiljnije gledala. Ubrzo me je
prekinula. „Iskreno govoreći, ne vjerujem da bi tvoji
roditelji cijenili to što ovdje iznosiš prljavo rublje. Ti znaš
što taj izraz znači? U svakoj obitelji ima ponečeg, ali to se
ne iznosi u javnost. Reci i sama, što se mene tiče što tvoji
roditelji više ne spavaju zajedno? Njima bi bilo vrlo
neugodno kad bi znali da si mi to ispričala. I s punim
pravom, jer to nije moja stvar.”
„Ali ima još puno više od toga”, dodala sam brzo.
„Što bih ja trebala s takvim informacijama? Smatram
167
da ti to uopće ne priliči. Ti si uvijek bila tako razumna
djevojčica.
Pognula sam glavu.
Uhvatila me je za bradu. „Hej, tužna vrbo. To nije kraj
svijeta. Ja sam već gotovo zaboravila što si mi ispričala. I
sasvim je moguće da se brineš bez razloga. Oženjeni ljudi
katkad prolaze kroz teška razdoblja, ali to ne znači da
odmah moraš pomisliti najgore. Bojiš li se možda da će
se rastati? Reci.”
„I moja sestrica je cijelo vrijeme bolesna”, rekla sam
bespomoćno. Ono s grudima radije sam progutala.
„Da, i to naravno uzrokuje napetosti, zar ne? Znaš li
što ja mislim, Ellen? Da će se sve srediti samo od sebe.
Sigurno.” Ohrabrujuće me je uštipnula za obraz, i, Bože
dragi, to mi je tako dobro učinilo. Stvarno sam uvijek bila
živac. Naravno, sve će biti u redu, samo od sebe.
Tek kad sam sjela na bicikl ponovno me obuzela
sumnja. Ako si, poput moje nastavnice, po cijele dane do
preko ušiju zakopan u grčke tragedije u kojima
kompletne kraljevske kuće istrebljuju jedne druge a da ni
suzu ne puste, određene stvari ti se možda čine
normalnijima nego drugim ljudima. Jao, jao, uvijek je
suhoparno komentirao kor, i to je opet bilo to. Ali da ne
smijem iznositi prljavo rublje van, dobro sam zapamtila.
Puna poleta i najboljih namjera po pljusku sam se vozila
kući.

Carlos je sjedio na rubu svog krevetića i mlatarao

nogama, dok sam ja još pokušavala Billieinim fenom
osušiti kosu prije nego što mama primijeti da sam se

168
smočila.

„Što si danas radio?” zapitala sam.

„Ništa”, rekao je bezvoljno. Lijepi su mu uvojci bili
zalijepljeni za lice jer je, unatoč vrućini u kući, na sebi
imao svoju nerazdvojnu dolčevitu. Već tjednima nije bio
pod tušem; Billie i ja jednostavno nismo imale šansu
izvući ga iz tog džempera. Na vratu mu je bio crni rub, a
ruke su mu uvijek bile jednako zamazane. Mama to nije
primjećivala.
Kes je rekao daje prljavština zdrava ako su ti tri i pol
godine. Tek nakon toga, rekao je, to postaje problem. Taj
će problem on već riješiti s Carlosom, muškarac s
muškarcem.
„Idi sad dolje pa se još malo možeš igrati”, rekla sam
svom malom bratu.
„Mama me je kaznila.” Potišteno je grickao usnu.
„Jesi li bio bezobrazan?”
Slegnuo je ramenima.
Uznemireno sam sjela kraj njega. „Pa da, sigurno si bio
bezobrazan”, rekla sam puna nade. „Inače ne bi bio
kažnjen?”
„Samo sam htio Sophie staviti čistu pelenu. Strašno je
smrdjela.”
„Glupane! Jesi li je možda uboo zihericom? Ti si
premalen da bi joj promijenio pelenu! Pa ni ne znaš kako
se to radi!”
„Znam!” Sav se zajapurio od negodovanja. „Prvo sam
joj osušio cijelu pišicu. Onakvom maramicom.”
U mislima sam ga vidjela u akciji, ozbiljnog i potpuno
169
predanog, kako prvo stoji na vršcima prstiju da bi iz
najgornje ladice komode izvadio pelenu, a onda u
velikom poslu oko polugole bebe, sopćući od napora.
Naš Carlos, on je stvarno bio ono što se naziva dobričina.
„A onda je došla mama, i ona je...” Počeo je hvatati
zrak od očajanja.
„Da, ali zlato, mala Sophie nije igračka. Zamisli da si
joj nehotice nešto učinio što ju je zaboljelo. Ili da je...”
U tom je trenutku majka odozdo viknula da je jelo
gotovo, pa sam grozničavo pojačala fen.
„Ellen! Michiel! Gdje ste?”
Carlos je iznenađeno rekao: „I ja smijem za stol.”
U kuhinji je mama stavila lonac s varivom na stol.
„Brzo sjednite. Michiel, hoćeš li mlijeko ili mlaćenicu?”
„Sto pije Kes?” zapitao je Carlos oprezno.
„Mlijeko”, rekao je Kester.
„I ja. Molim te, mama.”
„Tipični žutokljunci”, rekla je Billie.
Majka se nasmijala. „Neka te to ne uzrujava, Michiel.
Mlijeko daje više muževnosti. Samo pogledaj Kestera.”
Kester je stisnuo šaku i pokazao nabreknuti biceps.
Majka je stavila čašu mlijeka na stol. „A ti, curice
moja?” zapitala me je.
„Ne trebam ništa piti”, rekla sam. Kako sam se samo
stidjela. Kod nas kod kuće bilo je ugodno do daske.
„Hajde, dečki i cure”, rekla je sjedajući na stolac kraj
Sophijine kolijevke, „idemo jesti. Samo se nadam da opet
nisam zaboravila sol.” Uzela je žlicu, stavila je na
poklopac lonca i prešla pogledom po nama četvero.
Sklopili smo ruke. „Započni, Sybille.”
170
 Billie je na sebi imala bluzu dugih rukava, zakopčanu
do najgornjeg gumba. Sklopila je oči. „Milosrdni Bože.”
Glas joj je bio nesiguran. „Pogledaj našu sestricu i smiluj
joj se.”
Kes je monotono nastavio: „Milosrdni Bože, izbavi je
od svega što je muči.”
Sad sam ja bila na redu. Ali primijetila sam da me
spopada napad kihanja, pa sam svom silom pritisnula
jezik o najgornju točku svog nepca. Baš u tom trenutku
majka je rekla: „Pričekaj trenutak, Ellen.” Podigla je
ruku, zamišljena lica. „Katkad mi se čini kao da nas Bog
uopće ne čuje.”
„Ali on sasvim sigurno sluša, stvarno, mama" rekla je
Billie usrdno.
„I ja tako mislim”, složio se Kester.
Majka me je uznemireno pogledala.
Nos me je svrbio, a u vratu su se gurale stotine bacila,
da bi s puno buke izbili van.
„Ellen?”
Panično sam zatresla glavom.
Majka je vršcima prstiju nervozno prešla po usnama,
ali odjednom joj se lice razvedrilo. „Znaš što? Vjerujem
da ubuduće svoje molitve trebate usmjeriti na mene. Ja
sam na koncu ona koja se brine za Idu. Mislim da Bog to
tako želi: da mi vaša molitva udijeli snage da je
izliječim.”
„I učini da opet bude zdrava i snažna”, šušljao je
Carlos.
„Amen”, brzo sam suflirala potiskujući poriv za
kihanjem.
171
 „Zaboravljaš svoj dio, Ellen. Hajde.”
Duboko sam udahnula i malo ispružila ramena.
„Milosrdna mama, istjeraj zlo iz naše sestrice.”
„Michiel?”
„I učini je opet zdravom i snažnom, amen”, izrecitirao
je Carlos.
„Dobar tek”, rekla je majka.
Billie je zurila u mene. Ona je stvarno glupača. Nije
skužila daje sad konačno sve u redu. Ne Bog, nego samo
mama je ona koja Sophie konačno može zaštiti od zla: i
to tako da je nikad više ne zove Ida, baš kao i mi.
Jeli smo varivo bez soli, a za desert smo imali jogurt sa
žutim pudingom.
Ponekad kad razmišljam o djetetu koje sam nekoć bila,
prepuštena okolnostima koje nisam razumjela, ali kojima
sam svim silama pokušavala ovladati, samu bih sebe
najradije naknadno zagrlila, njegovala, tješila, šaputala
lijepe riječi u vlastito uho. Treba li takav poriv zatomiti
ili njegovati? Još uvijek ne znam.
Psihijatri koje sam istrošila nakon što sam sa
osamnaest godina napustila Jednorog bili su podijeljena
mišljenja o tome. Ono što je jedan nazivao regresijom, za
drugog je bila konverzija, nesuvislo ponašanje ili
psihoza: jedan te isti fenomen očigledno je poznavao
puno različitih naziva. Katkad sam bespomoćno znala
nazvati Marti da bih je pitala za savjet, ali čim bi ona
odgovorila, smjesta bih spustila slušalicu, stideći se
svojih pitanja, stideći se činjenice da imam samo nju koju
mogu pitati za savjet, stideći se svoje osamljenosti.
Stalno sam patila od migrene. Bili su to napadi poput
172
olujna nevremena s bijelim munjama i gromovima koji
su se protezali sve do i najmanjih kapilara, tako strašni
da bih si iz očaja najradije otpilila glavu.
Neki su psihijatri govorili, u onim prvim zbrkanim
godinama kad sam stanovala kao podstanar i svaki dan
kasnila na predavanja, da sama stvaram svoje glavobolje,
kao bijeg iz stvarnosti. Također su smatrali da iz poriva
samouništenja noću obilazim krčme i bacam se poput
krpe u naručje svakom koga sretnem. Drugi su pak
mislili da je to drugo prirodna reakcija koju prije svega
moram iživjeti da bih znala da sam voljena. Kod njih su
uvijek u akciji bili jastuci koje je trebalo nabijati i udarati,
najbolje u grupi s drugima traumatiziranima,
poremećenima i sumanutima. To se nazivalo kontakt
supatnika; nas su nazivali iskustvenim stručnjacima.
Jedan sam put imala analnu strukturu ličnosti, drugi
put bipolarnu. Nije bilo etikete koju neko vrijeme nisam
nosila sa sobom, kao u ranijim vremenima gubavac
čegrtaljku. Katkad sam u menzi ili na ulici znala sama
sebi naglas reći: „Ja sam Ellen van Bemmel”, i sama sam
sebi samo napola vjerovala.
Jednom sam cijelu noć ležala budna u napadaju
duševne poremećenosti kad mi je palo na um da se
Milano u drugim jezicima drukčije zove, a ipak se radi o
jednom te istom gradu. Samo mirno, mala, rekao je
Kester, imamo vremena, već ćemo dokučiti kako je to u
stvarnosti.
Ono što smo tražili bio je jedini točan izraz, jedino
točno ime, nedvojbeno i transparentno, koje će sve
objasniti i svemu pridati značenje.
173
 Našli smo ga jednog kišnog jutra, jedne srijede, za
vrijeme predavanja o ginekologiji, negdje u sredini mog
studija.
U to je vrijeme postojalo nešto što se nazivalo pokret
za emancipaciju žena. U predavaonici se više nije
zapisivalo ono što profesor govori, već se plelo. Nakon
toga se zajednički sastavljala crna lista. Gramzivi
ginekolozi svojevoljno su uklanjali maternice i jajnike, to
je skandal. To će moje kolegice sa studija brzo
promijeniti.
Ja sebe nisam smatrala jednom od njih, nisam dijelila
ni njihovo samopouzdanje, ni njihove poglede, stoga
sam se držala postrance. Navika mi je bila ukočeno
gledati u pod. Ali do dan-danas osjećam nagli trzaj kojim
sam podigla glavu, srce koje je preskočilo jedan otkucaj,
trenutke u kojima mi je um obustavio rad, kad je naša
napredna docentica s nama razmatrala takozvanu
postnatalnu depresiju, u njezinu najgorem obliku
također poznatu pod nazivom puerperalna psihoza.
„Žestoke promjene raspoloženja, gubitak veze sa
stvarnošću, halucinacije, mahnitost, irealni strahovi i
pretjerana zabrinutost, promjena osobnosti i ponašanja,
sklonost nasilju prema sebi i drugima”, nabrojila je
simptome. Bacila je pogled na svoje papire. „Uzrok tome
je hormonalna smetnja kao posljedica trudnoće i poroda.
To znači da pacijentica ni na koji način ne može utjecati
na svoje vlastito ponašanje ili ga obuzdati: ona je žrtva
endokrinološkog odstupanja. Nestrpljiv savjet okoline
da se konačno treba sabrati ne pomaže. Jedino što
pomaže, brzo i garantirano, jest liječenje
174
progesteronom.”
Oko mene se prolomila diskusija. S negodovanjem je
ustanovljeno da liječnici očito imaju velikih poteškoća
promatrati žene kao prirodna bića, kao ljude s
organizmom koji se katkad može poremetiti:
biokemijske smetnje nakon poroda predbacuju kao
prenemaganje. Čim dođe beba, od žene se očekuje da
bude sretna i zadovoljna, a ako to nije, onda je histerična
ili pak hipohondar. Može dobiti Valium, i to je sve. Kao
da se time može ukloniti hormonalni poremećaj.
Ustala sam i kroz punu se predavaonicu probila van.
Sad sam znala naziv misterije koja je uništila našu obitelj.
Puerperalna psihoza. Tragedija se nikad ne bi dogodila
da su navrijeme prepoznali stanje moje majke i da su joj
jednostavno prepisali prave ljekove. Moji su mi psihijatri
godinama govorili da je zacijelo bila neuračunljiva i da je
trebala biti smještena u psihijatrijsku kliniku. Ali iako se
njezin poremećeni duh izdigao iznad stvarnosti, sad sam
znala da je nikakvi elektrošokovi ne bi mogli urazumiti,
kao ni terapeutski razgovori ili psihofarmak. Samo joj je
bio potreban progesteron. Možda je to još bilo najgore
otkriće.
Istog popodneva sjedila sam sa svojim bilješkama
nasuprot svom psihijatru broj šest. Tresući se i izvan sebe
od bijesa čitala sam mu ih. S vremena na vrijeme nisam
mogla dalje od plača.
Preko svog pisaćeg stola gurnuo mi je paketić
papirnatih maramica, dok me je ispitivački promatrao.
Zvao se Marco. Smatrao je da treba govoriti „ti“ i „tebi“
da bi se uspostavilo povjerenje. Na pisaćem stolu mu je
175
ležala školjka, donesena s godišnjeg odmora. Kad je
zatvarao ordinaciju, što si je, zahvaljujući našoj psihičkoj
nevolji mogao priuštiti triput godišnje, mi poremećeni,
traumatizirani i sumanuti morali smo se sami pobrinuti
da ne odemo u rijeku. Takva su bila pravila. Prije nego
što bi otputovao na skijanje ili jedrenje, Marco bi uvijek
sa svima sklopio pakt protiv samoubojstva.
„Ako je istina ono što sumnjaš o svojoj majci, Ellen”,
rekao mi je polagano, „hoće li ti to pomoći da raščistiš s
prošlošću? To bi naravno bio ogroman napredak.”
Prošlost? Je li podrazumijevao moju prošlost? „Kakva
je to sada zavjera?” odjednom sam povikala. „Pola svog
života opisujem vama šupcima njezino ponašanje u svim
pojedinostima, i nitko...”
„Moja pacijentica si ti, ne tvoja majka. A osim toga, to
što si sad pročitala temelji se na prilično novim
spoznajama.”
„Nove spoznaje! Već od nulte godine žene rađaju
djecu! Što se svih tih stoljeća događalo s mladim
majkama koje su nakon poroda dobijale endokrinološke
probleme? Jesu li završile u ludnici?”
„U nultoj godini endokrinologija još nije postojala.
Pogledajmo radije što to otkriće može značiti za tebe.
Ako je to povoljna polazna točka da bi se ti izmirila sa
svojom majkom, onda ću naravno svim silama s tobom
raditi na tome.”
„To je skandal da nebo plače! Mogla je jednostavno
biti liječena.”
„Ne s tadašnjim medicinskim i psihijatrijskim
spoznajama”, rekao je strpljivo. „Budi razumna, Ellen.
176
Kako netko može nešto prepoznati kad ne zna da to
postoji i kako se zove? Kako je dakle stanje tvoje majke
moglo biti shvaćeno kao tjelesna bolest u vrijeme kad ona
još nije bila okarakterizirana kao takva? I sama si to
upravo rekla. Svaki oblik postnatalne depresije tada je
još bio smatran psihičkim oboljenjem, čak i umišljenim. I
koga sad još želiš pozvati na odgovornost za to?
Ni Marcu samom se, naravno, nije baš svidjela
pomisao da možeš biti neuračunljiv na temelju čisto
tjelesnih uzroka. Zamisli da to vrijedi za jedan dio
njegovih pacijenata. Ako oni uzimanjem tablete tri puta
dnevno mogu ozdraviti, kako bi on ikad mogao na
Bahame?
Obrisala sam nos jednom od njegovih maramica i
rekla: „Mislim da ne želim ugovoriti novi termin kod
tebe.”
„Zašto se sad daješ u bijeg?” Naslonio se, siguran u
sebe. Bio je samo nekoliko godina stariji od mene.
Svakako je bilo moguće da je on diplomirao dok sam ja
bila na prvoj godini te da je bio član studentske udruge
koja je jednom zbrisala s kompletnom zalihom pića mog
studentskog kluba: njih osamnaest je mrtvo pijano upalo
u podrum, zgrabilo naš bar, kleknulo, viknulo nešto
primitivno i zajedničkim snagama podiglo cijelu stvar
tako da je dovod piva pukao i mi smo, osim toga, do
gležnjeva stajali u krhotinama smrskanih čaša.
„Ellen! Prestani sanjati!”
„Sto? Što si rekao?” Katkad sam imala takav blackout.
„Zašto odjednom hoćeš otići?” Njegovi su se
nikotinom zamrljani prsti igrali školjkom na pisaćem
177
stolu. Marco sa svojim paktovima protiv samoubojstva
volio je naime povući dim.
„Zato što te više ne trebam.”
„Ne misliš valjda da će tvoje tegobe same od sebe
prestati? Ti čuješ glasove, patiš od...”
„Ti si onaj tko pravi probleme s tim glasovima. Ja ne.”
„Duševno zdravi ljudi ne čuju glasove. Ako ti u ovom
ključnom trenutku ponovno pobjegneš u svoja
priviđenja, ako sad dozvoliš da Billie i Kes preuzmu vlast
nad tobom, onda ćeš neopozivo...”
„Moja se sestra zove Sybille. Moj brat Kester.”
„Tako su se prije zvali. Oni su mrtvi.”
„Dok god sam ja živa, oni nisu mrtvi. To nije
priviđenje, to je stvarnost. To zna svatko tko je ikad volio
nekog koga više nema.”
„Ali ti moraš ići dalje sa svojim životom. Moraš se
pobrinuti da i u budućnosti zasnuješ značajne veze.”
Napola je ustao, vidjela sam kako raspor njegovih hlača
od bež rebrastog baršuna iskrsava iznad ruba pisaćeg
stola. Nakana je međutim bila da pogledam njegov
vjenčani prsten koji mi je trijumfalno držao pred nosom.
Vidi mene, Ellen! Ja sam voljen na pravi način, od živih
ljudi. S malo sreće dovest ćemo i tebe u formu za to.
„Pf”, rekla je Billie, a ja sam prasnula u smijeh.
Pogledala sam svoje ruke: bez prstena, ali ruke koje
mogu učiniti sve što Kes vidi. Mogli bismo, da navedem
samo jednu stvar, istesati katapult i njime, prema
srednjovjekovnom umijeću ratovanja, kroz prozor
ispaljivati strvine u Marcovu ordinaciju: onda bi i on
jednom bio do laktova u leševima.
178
 Po mome mišljenju ljudi jednostavno ne znaju o čemu
govore. Nemaju pojma.
„Dakle, Marco”, rekla sam, „sad idem.”
„Sjedni, Ellen. Ti imaš ozbiljnih problema. Imamo još
dobrih deset minuta.”
I ja sam doduše htjela nešto više mira i
uravnoteženosti, ali ne ako se za to moram odreći sve
ljubavi u svom životu. Izlazeći iz sobe, u torbi sam tražila
ključeve svog bicikla. „U lijevom džepu jakne”, rekao je
Kes.
Pred kućom sam vidjela kako se Marco iza žaluzina
krem boje priprema za slijedećeg klijenta. Smotao je
cigaretu i listao po nekom dosjeu.
Odjednom sam se osjetila raspojasano. „Sto ćemo
sad?” zapitala sam.
„Uskoro imamo predavanje iz interne medicine”,
rekla je Billie značajno. Jako joj se svidjao moj profesor.
Uvijek smo sjedale u prvi red i pokušavale inteligentnim
pitanjima pobuditi njegovu pozornost. Bio je pravi
majstor. Internisti su uostalom većinom bili prijazni
ljudi. Morali su po cijeli katastrofalni dan prekapati po
bolesnim utrobama da bi na koncu utvrdili da se rak
proširio i da nema nikakve nade. Oni su, poput starog
papira, omekšali ophođenjem sa svojim očajnim
pacijentima. Mi smo više-manje odlučili da ću postati
internistica.
Sjela sam na bicikl.
Kes i Billie bili su dobro raspoloženi kad sam izašla iz
Marcove ulice. Riješili smo se i toga mučitelja duša.
Trebali smo to prije učiniti. Reci i sama, Ellen.
179
 I konačno sam osjetila kako nestaje misteriozna,
bubnjajuća glavobolja koja me je mučila otkad sam
počela posjećivati jednog psihijatra za drugim. Smiono
sam podigla glavu i ostavila za sobom svoj uobičajeni
biotop od ruba nogostupa, površinskog sloja ceste i
poklopaca uličnih slivnika. Pogledala sam uvis. Nad
gradom se nadvijalo sivo, oblačno nebo, s nekoliko
vrabaca u zraku. I dalje vozeći bicikl, opipala sam si
glavu, sljepoočnice: ni trunke bola. To je bilo izbavljenje
bez premca.
„Hej”, rekla je Billie, „još malo i završit ćemo pod
tramvajem.”
Nastavila sam gaziti pedale, opijena od olakšanja. To
se dakle događa kad uzmeš uzde u vlastite ruke. Smjesta
bivaš nagrađen, čim počneš vjerovati sam u sebe. Bez
obzira na to što Marco tvrdi, u stanju sam vlastitim
snagama ići dalje. Sad kad znam istinu, više nikad neću
morati sumnjati u sebe. Izbavljena sam svih prijekora
koje sam upućivala sama sebi u Jednorogu, i svih optužbi
koje sam naučila urlajući dovikivati svojim roditeljima u
svojim psihogrupama za uvježbavanje osjetljivosti: nitko
od nas nije ništa krivo učinio.
Podle stvari koje sam kipteći od bijesa i lupajući po
jastucima ustajala mirisa urlala svojoj mrtvoj majci. Još
večeras ću joj otići na grob. Sad sam konačno znala na što
ona čeka pod tim teškim kamenim srcem. U tmurnoj
dubini, htjela me je čuti kako govorim: „Mama, opraštam
ti.”
„Sto bi ti to trebala oprostiti?” zapitao me je Kes bez
oklijevanja.
180
 Zadnji sam se čas zaustavila pred crvenim
semaforom.
„Je li možda tebi netko navukao plastičnu vrećicu na
glavu? Lako je tebi govoriti.”
„Da, to je opet tipično za Ellen”, rekla je Billie. „Ona
uvijek misli samo na sebe. Ista je kao tata.”
Tata! Sok s praskom. Čak ni ja, sa svom svojom
bujnom maštom, nisam mogla zamisliti daje i moj otac
imao postnatalnu depresiju.
Semafor je opet preskočio na zeleno, onda na crveno,
pa opet na zeleno, kao da stojim pod stroboskopičnim
svjetlom neke diskoteke, promet je jurio oko mene,
galama i svjetlo, i uskoro će, kao i uvijek, doći neki
muškarac privučen Billieinim čarima i odvesti me u
krevet.
Često se budim u nepoznatim, rijetko prozračivanim
sobama u kojima su čak i zastori prožeti mirisom
ustajalih Gauloise cigareta. Zamazana posteljina, po
podu raštrkani tanjuri zalijepljeni jedni za druge
ostacima hrane, i onda još u ranu zoru, sva slijepljena i
neoprana, moraš zbrisati po škripećim stubama prije
nego što neka škrta gazdarica počne inzistirati na svojim
pravima.
Rezervne gaćice u torbi, tuba zubne paste koju sam
lizala za vrijeme povlačenja da bih barem malo osvježila
dah.
Katkad sam se pokušavala nagoditi s Billie, ali ona nije
htjela ni čuti za to.
„Hej, je li sve u redu s tobom?” Usred ulične vreve
netko me je čvrsto zgrabio za ruku. Mladi, mršavi
181
muškarac koji je gurao bicikl prodorno me je pogledao,
lica namrštena od zabrinutosti. „Noge ti klecaju.”
Nisam uspjela izustiti ni riječi.
„Idemo nekamo sjesti”, rekao je Thijs i odveo me na
drugu stranu ulice. Nije bio Billiein tip. Nije bio gorostas.
Prije visok i mršav. Poveo me je u McDonalds.
Na šanku je naručio kavu. Ja sam zatražila milkshake
za Kesa, za Billie zdjelicu salate, a za sebe hamburger.
Sjela sam s Thijsom za stol od rezopala i potrudila se da
svi budu sretni. Hajde, Kes, i inače uvijek hoćeš okus
jagode. Vidi, Billie, luduješ za ovim.
„Ide li donekle?” zapitao je Thijs.
Zagrizla sam u svoj hamburger s onim bezizražajnim
američkim okusom kartona i, prije nego što sam shvatila
što radim, ispričala sam mu o Uredu Van Bemmel.
Smjesta sam pred sobom opet vidjela svog oca, jasnije
nego je to godinama bio slučaj.
Opisujući Thijsu kako je izlazio na kraj s cijelim
SADom, ogorčeno sam pomislila: pedeset saveznih
država i District of Columbia pod njegovom upravom, a
nije bio u stanju zaštiti svoju djecu.
Ti, tata, ti si se trebao zauzeti za nas! Ali ni prstom nisi
maknuo. Na cedulji koju je policija našla kraj beživotnih
tijela samo je pisalo: „Pobrinut ćemo se za to da ne pate.”
Ništa drugo. Samo ta jedna potpuna rečenica. Vi ste to
zajedno učinili, i od vas dvoje ti si bio onaj koji je morao
postupati hladnokrvno: tvoji hormoni nisu bili zbrda-
zdola. Ti si nas žrtvovao svojoj slijepoj ljubavi prema
bolesnoj, neuravnoteženoj ženi. Uvijek, uvijek je ona bila
na prvom mjestu. Tko kaže da djeca zaljubljenih roditelja
182
imaju sreće? Mi ne! Mi smo na određeni način već bili
siročad dok ste vi još bili živi. Nadam se da se pržiš u
paklu.
„Izgleda mi da si kao dijete jako voljela svog oca”,
rekao je Thijs. „Potpuno si izvan sebe. Zar više nije živ?”
Svoje sam hladne ruke pritisla jednu o drugu. „Ne, već
je godinama mrtav.” Pomislila sam: dakle, Marco, želim
ti puno sreće u ljubavi, ali ja se srećom nikad neću usuditi
upustiti u takvo što. Opasno po život.
„Ah”, rekao je Thijs sa žaljenjem, „kako...”
Brzo sam rekla: „Ali reci sad ti nešto o sebi.”
Na trenutak je zbunjeno zakašljucao. „Ja sam arhitekt.
Ali ništa ne gradim. Razvijam nove mogućnosti za stare
zgrade.” Plastičnom je žličicom miješao kavu i smijao se,
pri čemu su mu oči bljesnule od oduševljenja. „Moglo bi
se reći da mi je struka po kratkom se postupku
obračunavati s prošlošću.”
Billie je napućenih usana rekla: „Ovaj momak nije za
tebe, Ellen.”
„Da krenemo dalje?” zapitao je Kes.
Poslušno sam zgužvala salvetu i počela na svom
pladnju slagati posuđe jedno na drugo.
„Zar nećeš pojesti ostatak svog hamburgera?” zapitao
je Thijs. Povukao je pecivo k sebi i zagrizao.
Kad bih sad nekome morala objasniti kako ili zašto se
između Thijsa i mene nešto razvilo, trebala bih odvrtiti
film našeg zajedničkog života na taj sudbonosni
trenutak: kad je on pola mog hamburgera prinio svojim
ustima. Nesputanost te geste, njezina nevjerojatna
intimnost. Kao da smo obitelj.
183
 Zvačući me je upitao: „A ti? Radiš li? Studiraš li?”
„Medicinu.” Sama od sebe, ponovno sam mu uzela
hamburger iz ruke.
„Aha!” rekao je Thijs brišući kečap iz kutova usana.
„Sjedim nasuprot spasiteljici ljudskih života.”
„Samo to reci”, rugala se Billie.
„Pusti me sad”, preklinjala sam je. „Samo me malo
pusti.” Odgrizla sam jedan zalogaj.
„To je tvoj hamburger”, rekao je Thijs začuđeno,
„samo sam mislio da ga više nećeš.”
Mljela sam pečeno faširano meso i omekšano pecivo,
zamišljajući da mogu osjetiti okus njegove sline kao da je
to neki rijetki, egzotični sastojak.
„Želiš li postati obiteljski liječnik? Ili ćeš se
specijalizirati?”
„Postat ćemo internist”, rekla je Billie.
„Hoćeš reći da se hoćeš vjenčati s internistom”,
odgovorila sam joj osorno.
„Pa ne, ne baš”, rekao je Thijs. „Potječem iz roda bez
želučanih i crijevnih tegoba.” Svoje je tanke ruke položio
na stol i pogledao me bez ustručavanja. „Zašto bi mi,
dakle, trebao internist?”
I dok sam ubacivala u sebe zadnji zalogaj, odjednom
sam shvatila da uopće više ne želim postati liječnica,
nikako ako si time na savjest možeš natovariti takve
dramatične zablude kao što je ona koje je cijela naša
obitelj postala žrtvom.
„Hej”, rekao je Thijs, „što je s tobom?”
On je bio arhitekt koji ništa ne gradi: ni ja dakle nisam
morala postati liječnica koja liječi ljude. „Postat ću
184
patologinja”, rekla sam.
Odmah sam znala da je to bio pun pogodak. Kes i
Billie će biti supersretni ako definitivno izaberem stranu
mrtvih. „Rezač leševa”, objasnila sam, posebno za njih.
Stara glavobolja koja se pojavila zadnjih minuta, malo je
splasnula.
Thijs me je zainteresirano pogledao. „Stvarno, nisi baš
obična djevojka/1
„Prvo bi trebao znati u kojoj mjeri neobična', rekla
sam.
A ostatak je, kako se to kaže, povijest.

Zatoplilo je, tipično vrijeme za kolovoz, teško i sparno,

s temperaturama od kojih čezneš za nevremenom. Sretna
sam što mi Jan Bramaan u međuvremenu dozvoljava da
sjedim već četiri sata dnevno, tako da pored otvorenog
prozora barem mogu udahnuti malo zraka. Ni dašak
vjetra ne miče rebrenice koje zbog žarkog sunca gotovo
čitavo vrijeme držim spuštene. Možeš osjetiti miris
asfalta na ulici. Negdje daleko čuje se topot kopita iz
jahaonice, gdje konji u nijemoj pokornosti kasaju po
vrućem pijesku.
Beskrajno sporo prolaze sati, dok sam sigurna da
negdje drugdje nedostaje vremena. Izgleda kao da sat
ovdje miruje, kao kod čajanke u Alisi u zemlji čudesa, a ja
sam sivi puh, zauvijek zatočen u jednom te istom satu.
Ali ta je sporost dobra za Idu-Sophie, a to je jedino važno.
Zbog nje bih, ako je potrebno, još tri vruća ljeta provela
nepomično sjedeći u svom naslonjaču.
Negdje u kući Lucia se svađa sa svojom djecom.
185
Djevojčice žele van, na bazen, na plažu. Uvrijeđenim
tonom cendraju za sladoledom. A onda odjednom sve tri
drže jezik za zubima.
Zbog toga se naglo budim iz svog drijemeža.
Očekujem da će se cendranje nastaviti, ali umjesto toga
sve ostaje neprirodno tiho. A u istom trenutku vidim
Basa kako sa svojim biciklom stoji kraj vrtnih vrata.
On baca ispitivački pogled na kuću, kao da se želi
uvjeriti u ispravnost svoje sumnje: da, rebrenice su
spuštene. Dodaj to činjenici da ne odgovara na poštu:
Ellen je zacijelo na ljetovanju. U ovo su vrijeme konačno
svi na ljetovanju. Usne mu se miču: dobro si vidio, Bas.
Zadovoljna izraza lica hoda po vrtnom puteljku, u
ispranoj majici s odsječenim rukavima, a onda nestaje iz
mog vidnog polja.
Prestrašeno se podižem na prozorskoj dasci da bih ga
mogla slijediti kroz procijepe rebrenice. Ogromna
pavitina kraj ulaznih vrata skriva ga od mog pogleda.
Nekoliko trenutaka kasnije opet se pojavljuje, sa zelenim
crijevom za polijevanje vrta preko ramena, gurajući pred
sobom kosilicu za travu. Zviždeći priključuje crijevo na
zahrđalu vanjsku slavinu. Onda energičnim pokretima
počinje kositi travu.
Napeto osluškujem zvrndajući zvuk dok se u svom
naslonjaču smanjujem što više mogu. Pogled mu svakog
trenutka može pasti na moj otvoreni prozor. On će... ali
već čujem šum vode. On polijeva travnjak, udubljen u
zadatak koji je sam sebi postavio. I prije se uvijek mogao
koncentrirati samo na jednu jedinu stvar.
Osjećam svjež miris pokošene trave.
186
 Don’t you mind going through all this trouble, Bast?31
No, actually, Ellen, I love every minute of it?32
Sto on misli? Zašto mi je nedavno poslao onu
razglednicu? Zašto je htio hitno razgovarati sa mnom?
Oprezno se ponovno naginjem prema prozoru da bih
ulovila još jedan pogled na njega.
Gotov je. Leđima okrenut prema meni, bez žurbe
savija crijevo, repić od kose mu je, kao uvijek, napola
zaglavljen u izrezu majice. Sad će na miru božjemu otići
u stražnji vrt i tamo kositi i polijevati, dok Lucia i njezina
djeca zadržavajući dah sjede za kuhinjskim stolom,
podignutih koljena, u strahu držeći glave jednu uz
drugu.
U davnim me je danima Kester naučio šuljati se poput
crvenokošca. Prvo moraš misliti na svoje tabane, a nakon
toga na grančice koje bi mogle zapucketati pod njima.
Onda stajati tri minute na vršcima prstiju i vježbati
bestežinsko stanje. To je bilo teško, ali to tako i treba biti.
Mogla bih bez najmanjeg zvuka napustiti svoju sobu,
bešumno se kretati po tihoj kući i neprimjetno izići van.
Samo bih morala misliti na svoje tabane, i već bih stajala
iza Basa i lagano ga potapšala po ramenu. Vidjela bih
kako mu se lice razvlači u osmijeh. Hej, Ellen. Baš sam
mislio da si...
Ja ne zaslužujem njegovu neshvatljivu skrb. To će on
u određenom trenutku i sam shvatiti. Listovi mi se grče,
želim izići iz svog tipija, želim sve objasniti, želim sve

31 engl. Ne smeta li ti što se brineš za sve to, Bas? {nap.prev.)

32 engl. Ne, Ellen, zapravo uživam u svakoj minuti. (nap.prev.)

187
popraviti prije nego što on ponovno nestane na svojoj
krovnoj terasi s loncima geranija.
„Želiš li možda izgubiti Idu-Sophie?” upliće se Billie
otresito. „Još uopće ne smiješ hodati tako daleko.”
Unatoč vrućini ježim se od zime na samu pomisao.
Ne, nikamo ne idem.
Nepomično sjedimo.
Iza kuće Bas vrši svoj posao. Pretpostavljam da pri
tome vedro razgovara sam sa sobom. „Trebao sam ranije
misliti na to. A sutra ću lijepo srediti lijehe. Ellen će se
čuditi kad dođe kući.”
„Ellen. Ellen!” kaže Lucia prodorno.
S nešto truda usmjeravam pogled prema njoj. Ona
stoji na vratima, zajapurena i smetena. „Neki muškarac
je bio ovdje u vrtu... Je li već otišao?”
»Da.”
„Je li to bio onaj tvoj prijatelj?”
Uspravljam se u naslonjaču. „Da. Pa rekla sam ti da
će prije ili kasnije doći?”
„Imaš sreće što imaš tako nekog.”
„Da, stvarno, ja opet imam sve, a ti nemaš ništa.”
Ona me gleda s nerazumijevanjem.
Odjednom mi je pukao film. „Prestanimo obilaziti
kao mačak oko vruće kaše! Ti cijelo vrijeme misliš kako
je meni dobro, ali kad bih ti ispričala što sam sve...”
Preplašeno ponovno stišćem zube. Neće joj uspjeti izvući
išta iz mene.
„Zaveži već jednom, čovječe!” Urla mi u lice. „Samo
kažem da imaš sreće s takvim prijateljem, a ti odmah
dobivaš slom živaca.” Ulazi u sobu tresući se. „Ti si mi
188
baš neka mustra!” Počinje pospremati, bez plana, ovdje
skupljati ručnik, ondje brisati imaginarni trun prašine.
„Meni je već stvarno dosta tog tvog pretjeranog
prenemaganja, čuješ li me?”
„To se baš dobro poklapa.” Od bijesa se gotovo
spotičem o vlastite riječi. „Jer već si me se gotovo riješila.
Za nekoliko tjedana jednostavno ćeš zatvoriti vrata za
sobom. Bog i sve najbolje. I što si ono rekla, kamo ćeš
onda otići?”
Ona nepomično stoji, napola nagnuta nad zidnom
letvicom.
„U međuvremenu si sigurno već skovala neki plan.”
Ona se uspravlja, u očima joj svjetlucaju suze. „Ne!
Ne! Još nemam nikakav plan! Ne znam! Jesi li sad
zadovoljna?”
Djeluje tako bespomoćno da me prolazi bijes. Klonulo
kažem: „Dobro, još imamo nešto vremena.”
Ona skuplja novine i časopise koji leže oko mog
kreveta. Po ramenima joj vidim da plače. „Isuse, Lucia,
nemoj odmah sve tako tragično uzimati.”
„Gle tko to govori.” Ona uzima maramicu iz svog
rukava i briše nos. „Jednostavno ne shvaćam zašto se
uvijek moraš tako odvratno ponašati.”
„Pa, ovaj...” Ali ne nalazim riječi kojima bih opravdala
svoje ponašanje. Jesam li zapravo i u čemu bolja od
Lucije koja se tako pokorno predaje svojoj ulozi žrtve?
Zar i ja nisam isto tako zatočena u...
„Ne moraš joj se pravdati”, kaže Billie.
„Samo nama”, kaže Kes. „Misli na to.”
„Zao mi je”, mrmljam.
189
 Ona mi dobacuje plah osmijeh koji moli za oprost.
„Ah, ni sa mnom nije uvijek jednostavno izlaziti na kraj.
Hoćeš li da ti napravim ledeni čaj? Ili radije želiš svježe
voće? Idem na brzinu po komad lubenice za tebe.”
Ja se stidim. Želim je pozvati da se vrati. Ali Ida-
Sophie odjednom laktom čvrsto udara o jedno od mojih
rebara, kao daje sad red na njoj da raščišćava račune sa
mnom.
Uzdišući stavljam ruke na trbuh. Ida-Sophie, Ida-
Sophijice. Što hoćeš od mene? Moju nepodijeljenu
pozornost? Nju već imaš. Ti si na prvom mjestu, i to
dobro znaš.

Katkad se bojim i budućnosti s malim djetetom, čija mi

polovica genetskog materijala nije poznata, izgleda mi
neizvjesna. U mislima često promatram njezine nožne
prste, vrhove prstiju ili ušne resice i uspoređujem ih s
mojima. Ili proučavam linije na njezinim punačkim
dlanovima: lijevo ono što joj sudbina sprema, desno još
neispisan list njezine sadašnjosti.
Gdje se, u kojem naboru kože, nalazi njezina prošlost?
Gdje ću pronaći tragove punkcije koštane srži koju je
trebalo napraviti kad su se pribojavali da ima leukemiju?
Gdje da pronađem sate koje je nedugo nakon toga
provela pod rendgenskim aparatom zbog neobjašnjivih
lomova kostiju? Hoće li još nešto ukazivati na unutrašnje
ozljede koje su tad slijedile, na žestoki kožni osip,
proljev?
Posljednja fotografija u mom albumu je portret,
snimljen sasvim izbliza uz pomoć snažne bljeskalice.
190
Malo je preostalo od nekadašnje prpošne bebe, nakon što
su joj otklonili suženje želuca. Na omršavjelu lišcu oči su
joj samo još apatični prorezi, nosić joj je leprozan i upao,
od kose su joj ostali samo još kukavni čuperci.
Kes je snimio tu fotografiju. Tad je upravo nabavio
teleobjektiv, za koji je mjesecima štedio.

Dok se svi ludo krevelje, jednim okom promatram

staklena vrata verande, a drugim voštanicu i tamjan kraj
Sophijine kolijevke: večeras sam ja na redu s čuvanjem
straže. Majka je u kuhinji, ispituje Billie gradivo iz
biologije. Upravo su na kralježnjacima.
„A sad slika na kojoj ne gledaš ukrivo, Ellen”, kaže
Kester.
„Ne, sad slikaj Sophie.”
„Sophijine ruke”, dovikuje Carlos, „baš kao kod
doktora!”
„Samo da se ne probudi od bljeskalice”, kaže Kes.
„Pa tim objektivom možeš snimati iz veće udaljenosti?
Hajde. Za mamu. Onda ćemo je staviti u lijep okvir.”
Kester nešto brunda. Ne može podnijeti da ja uvijek
imam najbolje ideje. Ali što mu ja mogu. Gledam u
kolijevku leži li Sophie kako treba. Disanje joj je ubrzano
i hroptajuće. Oprezno joj namještam pramen kose preko
bolesnog mjesta na sljepoočnici. Navlačim joj pokrivač
do brade. Na fotografiji se ne treba vidjeti i ruka u gipsu.
Kester namješta fotografski aparat poluglasno
mrmljajući brojke. To traje cijelu vječnost. Onda pritišće
okidač fotoaparata. „Za svaku sigurnost još jednu”, kaže,
približavajući se nekoliko koraka. „Daj, makni se od
191
kolijevke.”
Sjedam na klupu od pruća, kraj Carlosa. „Sad si opet
preblizu. Moraš...” Okrećem se jer čujem kako se
otvaraju vrata.
Moj otac.
Zatečeno buljim u njega. Mr. Invisible glavom i
bradom.
On šeprtljavo zatvara vrata za sobom. Onda kaže
službenim tonom: „Tako, mladeži.” Iskrivljuje usta.
Gura ruke u džepove hlača, opet ih vadi van i razgledava
oko sebe kao da nije sasvim siguran da samo tako može
negdje sjesti. Pada duga tišina u kojoj se samo čuje škripa
klupe jer je Carlos ustao. Svojim kratkim nožicama trči
tati. „Popio sam tri čaše mlijeka!”
„Da, vidim.” Podiže Carlosa. „Ako tako nastaviš,
postat ćeš pravi gorostas. Već si sad gotovo pretežak za
mene.” Onda je letimično pogledao od Kesa prema meni.
„I, kako je ovdje inače?”
Kester šutke okreće navoje svog novog objektiva.
Čujem ih kako tiho škljocaju. Zar ti se tatina imitacija
zidnih tapeta ne čini majstorskom, Ellen? Ali prvo treba
vidjeti Kesa: on zna biti tvrdoglav kao magarac. Mi smo
za tatu zrak? Onda je i on zrak za nas. Nas ne može
okretati oko malog prsta kao Carlosa. Mi imamo svoje
principe.
„Jeste li progutali jezik?” pita otac usiljeno srdačno.
Carlos mu se pokušava popeti na ramena. Kriješti.
Kester provlači ruku kroz kosu. Gala je barem koliko
i Billie, samo što to ni sam ne zna. Ja mislim da on u
trenucima koje naziva privatnošću potajno sjedi iznad
192
parne kupelji i bori se protiv svojih mitesera. Ako se
mene pita, čak bi i Elvis mogao biti ljubomoran na njega.
To ću Kesu uskoro i reći.
„Tata, gledaj, imam teleobjektiv”, odjednom izvaljuje
kreštavim glasom. „Paše na tvoj aparat, ali ja ću sad
naravno štedjeti za vlastiti fotoaparat.” Smije se,
iskrivljeno i smeteno.
„Zaboga, kakva kupovina. Koliko ASA ima taj film u
aparatu?”
„Sto”, kaže Kes revno.
„To će onda sigurno biti vraški dobre fotografije.”
Zavist i bijes povezuju se u knedlu u mom želucu od
koje mi je zlo. Ako ne budem pazila, briznut ću u plač. Ti
si stvarno uvijek takva cvilidreta, Ellen. Moraš li baš
plakati zbog svake gluposti? „Bedak”, dovikujem
Kesteru. „Nije nego dvjesto ASA. To je tatin fotoaparat i
tatin film. Ti ništa o tome ne znaš.”
Otac spušta Carlosa na pod i sjeda kraj mene na
klupu, dobrih pola metra udaljen od mene. Privlačim
koljena i obujmljujem ih rukama.
„Htio bih razgovarati s vama.” Okreće lice prema
meni.
Osjećam gnušanje zato što nije obrijan. Vidim da mu
dlake rastu iz nosa, gledam baš u tom smjeru.
Premještam težinu s jednog bedra na drugo. „Sigurno
nam želiš reći da ćeš se rastati od mame”, kažem otresito.
„I da ćeš stanovati negdje drugdje.”
Carlos se svaljuje na klupu kraj tate. „Zašto?” pita
razrogačenih očiju.
Kester ništa ne govori. Glava mu izgleda kao plutača.
193
Stoji nasred verande kao da će pustiti korijenje.
„Kako dolaziš na tu ideju, Ellen?” pita otac.
Nesigurno prelazi rukom po bradi. „Stvarno se ne trebaš
bojati da ću ja... ja ću... mamu i vas nikad neću...”
Bijes ključa u meni. Neću oca koji muca i okoliša.
Hoću oca koji kaže o čemu se radi, oca kojem ne treba
svaku riječ svim silama izvlačiti iz usta. „Zašto onda
spavaš u uredu?” dobacujem mu u lice.
On se pokušava nasmijati. „Tja, tebi očito ništa ne
promiče.”
„A i preko dana si cijelo vrijeme tamo, čak i onda kad
jedemo!”
„Da, jer... gledaj, istina je da mama i ja... posvadili smo
se, ali to će se samo po sebi srediti, za to se ne moraš
brinuti. Ja trenutno jednostavno pokušavam ne motati joj
se previše oko nogu, da bi se sve polako sleglo. Shvaćaš
li? Ona zadnje vrijeme tako Iako plane. Ona je tako...”
Gleda me pogledom koji traži pomoć. Zar i ti ne misliš
tako, Ellen?
Tužibaba, cinkaroš. Dobro što nisam iznosila prljavo
rublje u javnost. Fiksiram pogled na fikus u uglu.
Principi daju oslonac.
„Malena.” Pruža mi ruku. „Dođi ovamo.”
Mičem nožne prste u cipelama. Osjećam se
neizmjerno bespomoćno. „O čemu si zapravo htio
razgovarati s nama?”
On povlači ruku i kaže: „Iskreno govoreći, brinem se
zbog mame. Smatram da ona nije kao inače. Možda se
varam, u zadnje sam se vrijeme malo držao postrani. Ali
htio sam čuti što vi mislite o tome.”
194
 „Sto mi mislimo o čemu?” pitam.
Otac kašljuca. „Ona nije zločesta prema vama, ili?”
Kester gleda u strop.
Carlos je pod klupom našao lego-kockicu i okreće je
među prstima tamo-amo. Usta su mu napola otvorena.
Izgleda kao da je debilan.
„Vi dobro znate da uvijek možete doći k meni ako je
nešto?” pita otac.
S trzajem podižem pogled. „To nije istina. Tvoja su
vrata cijeli dan zatvorena.”
„Upravo sam ti objasnio zašto. Ali možda, pa da,
Bože, Ellen, možda sve činim krivo. Možda bismo mama
i ja jednostavno trebali... nekoliko tjedana između... kad
bismo nas dvoje zajedno otišli na odmor, onda bi...”
„I ja”, kaže Carlos. Uznemireno povlači oca za rukav.
„Ona to nikad neće učiniti”, kažem prezirno. „Ne
misliš valjda da će samo tako ostaviti Sophie na cjedilu
da bi s tobom sjedila negdje na plaži.”
Otac ustaje i kreće prema kolijevci. Koljena mu
klecaju. „Taj prijelom će zarasti sam od sebe, ne treba joj
za to mama.”
„Da, taj prijelom! Ali onda će doći novi!” Mama
uvijek kaže da naša sestrica samo treba mahati ručicama,
i već joj pukne zglob. Takve krhke kosti su rijetke: ni
liječnici to ne razumiju. Liječnici su dobri samo za
imobiliziranje slomljen ih udova.
„Ti ništa ne razumiješ”, eksplodiram. „Ti sjediš za
svojim pisaćim stolom dok mi...”
„Sad je dosta tog bezobrazluka, Ellen!”
Ključajući od bijesa skačem na noge i trčim s verande,
195
prije nego što me taj sadist još tresne po glavi. Trčim gore
preskačući po tri stube odjednom. Na tavanu grabim
svoj dnevnik i bjesomučnom brzinom sve zapisujem,
točno onako kako jest: da mog oca jednostavno možeš
zaboraviti. Baš kao da ga uopće nema.
Obrazi mi se žare i, kad sam gotova s pisanjem,
naginjem se kroz krovni prozor da se malo ohladim.
Večer je oblačna, vjetrovita. S vremena na vrijeme
proviruje kozičav Mjesec iza oblaka, ali nikad zadugo.
Stari su Grci mislili da se Elizejske poljane nalaze na
Mjesecu: tamo su odlazili njihovi mrtvi. Opet se bacam
na krevet i škrabam velikim slovima u svoj dnevnik: IDI
NA MJESEC! I odjednom mi suze naviru na oči.
Prije koliko sam spuštanja na Mjesec sjedila na očevu
krilu i gledala Apollo 11? NASA je u međuvremenu već
došla do Apolla 15 ili 16. Ne shvaćam zašto oni u
Houstonu to uopće rade: na kraju krajeva, Mjesec je
nenastanjen, to smo tata i ja vidjeli vlastitim očima.
Hladan je, mračan i negostoljubiv.

196
 Michiel i njegov dvorac od lego-kockica, 31.
ožujka 1973.

Jedan sam jedini put posjetila svog brata Carlosa, kad

je navršio pet godina. Gotovo ga godinu dana nisam
vidjela. Na početku sam još redovito razgovarala s njim:
svakih četrnaest dana Marti je nazivala obitelj Kamphuis
i malo čavrljala s njima, a onda bi pozvali Carlosa. Marti
me je tad ostavljala samu u svom uredu. Znala je da
može imati povjerenja u mene.
Oslonjena o čelični pisaći stol za kojim smo Carlos i ja
nekoć crtali za nju, nestrpljivo sam čekala svog brata:
htjela sam ga pitati ili mu reći tisuću stvari. Dva tjedna
sam se neprekidno radovala ponovnom razgovoru s
njim, svaku drugu i četvrtu nedjelju u mjesecu u mome
je kalendaru bilo nacrtano crveno srdašce probodeno
strijelom, često ni na što drugo nisam mogla misliti.
Žudnja mi se poput riblje kosti zaglavila u grlu: stalno
sam kašljucala dok sam čekala. Prosto sam ginula za
njegovim prisnim „zašto" i htjela sam mu deset minuta
slati glasne poljupce kroz slušalicu.
Njegov je jasan glas u mom uhu zvučao iznenađeno.
„Ellen ?”
„Budalo jedna”, otresla sam se na njega, naglo
razjarena, „zar me nisi očekivao? Ja uvijek nazivam u
ovo vrijeme! Zašto se uopće gnjavim s time?”
On se nije ni osvrnuo na to. „Večeras smijem ostati
budan.”

197
 „Tja, onda ćeš sutra biti prilično nesnosan. Glupane,
moraš navrijeme ići u krevet. Čuješ li me?”
„Nije istina! Smijem...”
„Inače ćeš cijeli božji dan cmizdriti i zanovijetati, to
uvijek činiš, baš si beba.”
Svaki put iznova. Bez obzira na moje najbolje namjere,
preko usana su mi se, protiv moje volje, kotrljale
uvredljive riječi, isto onako kako su mi ruke nekoć same
od sebe poderale pola godine Henryja Kissingera. Nikad
mi nije pošlo za rukom reći: „Charlie, strašno mi
nedostaješ.” Možda mi dakle uopće nije istinski
nedostajao.
Stoga sam nakon nekoliko telefonskih poziva
prigušenim glasom priopćila Marti da više ne moram
nazivati.
Ona je smatrala da sam nezahvalno derište. Obitelj
Kamphuis je bila toliko ljubazna da dozvoli da nas dvoje
održavamo vezu. Iz toga se očito vidi da imaju najbolje
namjere s mojim bratom, također i sa mnom. A ja sigurno
želim znati kako mu je.
To sam već odavno znala. „On ima dva hrčka i vlak s
pravom parnom lokomotivom”, izrecitirala sam. „A
ispod njegova kreveta, na koji se treba popeti ljestvama,
nalazi se plavi sanduk s igračkama, samo za njega. A
nedjeljom jedu palačinke.”
„No, možda si ljubomorna na Michiela.”
„On se zove Carlos! A nedjelja je dan kroketa!”
Ključala sam. Da se stvarnost nekažnjeno može tako
falsificirati.
Prekrižila sam srdašca u kalendaru, tako sam ih dugo
198
strugala flomasterom, dok se nisu pretvorila u crne rupe.
Čim bih se ujutro probudila, vidjela bih tu iznakaženu
stvar kako visi na zidu. Dobila sam ga od Marlies kad je
još mislila da smo prijateljice. Čemu mi uopće služi
kalendar s fotografijama ponija? Nemam nikoga čiji bih
rođendan mogla upisati u njega. Bacila sam taj dronjak,
otvorila Livija i slijepo se udubila u njegove beskrajne
gomile kohorti.
Učila sam i učila: glava mi je barem bila nečim
zaokupljena. Svi su ti vojnici marširali kroz moju lubanju
na putu k pobjedi ili porazu, to je Liviju bilo svejedno.
On je sve to samo zapisivao. Jao, jao, to od njega nisi čuo.
Vrijeme stvarno nije letjelo. Više je to bilo inertno,
nepromjenjivo smjenjivanje dana i noći, noći i dana.
Nisam mogla reći da sam sretna.
Onda je došlo pismo.
U Jednorogu sam jedan jedini put dobila poštu. Basovo
polje tulipana već je izblijedjelo iznad mog kreveta, kao
da je i on, jedini živi čovjek koji me je još poznavao od
mog djetinjstva, sad polako prelazio u carstvo sjena. Ali
ipak je pismo moglo potjecati samo od njega. Čekala sam
tri dana prije nego što sam ga otvorila, kao da na taj način
mogu produljiti Basov život. Na koncu je pobijedila moja
znatiželja.
Potpisala je pismo s „majka Kamphuis“.
Marti je rekla da moram otići, bez ikakve daljnje
diskusije. Dala mi je novac za poklon za Carlosa i za vlak.
Kupila sam plišanog psića koji se zvao Toby i potom
otišla na željezničku stanicu koju Carlos i ja one božićne
noći nismo mogli pronaći. Željeznička stanica Haarlem.
199
Ona strahovita hladnoća te noći. Dugačak hod kroz
zaleđene, izumrle ulice. Način na koji je moj bivši
ravnatelj škole rekao da se moj brat ne može skrivati kod
njega. Ni na koga se ne možeš osloniti, nikad.
U Beverwijku su utroje stajali na peronu i čekali me.
„Baš lijepo, Ellen”, rekla je majka Kamphuis. Još
uvijek je imala sivu punđu. Smeteno sam joj pružila
ruku.
„Brzo daj svom bratu ogromnu pusu.”
Carlos je na sebi imao novu vjetrovku. Narastao je i
više nije imao svoje uvojke bebice. Držao je ruke na
leđima. Nisam se mogla prisiliti da ga poljubim.
„Mi se svi još moramo naviknuti jedni na druge”,
rekao je otac Kamphuis umirujuće.
Stanovali su nedaleko od željezničke stanice u maloj,
četvrtastoj kući bez vrta prema ulici. U dnevnoj se sobi
nalazila bež kauč-garnitura i sjajni ugrađeni ormar sa
staklenim vratašcima. Još nikad nisam bila u takvoj kući,
osjećala sam se veliko i debelo, kao da sam prelaskom
preko praga odjednom silno narasla.
Jedan od stolaca za stolom bio je ukrašen girlandama.
Carlos je morao sjesti na njega. Otac i majka Kamphuis
bili su u velikom poslu, tiho su razgovarali. Natočili su
nam čaše Cole: to čak nije ni bio The Real Thing, samo
Pepsi. Ona je na stol stavila ogromnu tortu od čokolade
s pet svjećica, koje je moj brat ugasio nakon što su njih
dvoje kreštavim glasovima otpjevali Mnogo ljeta. Onda je
razrezana torta. Ugodno, zar ne? Hoćeš li? Hoću li? O,
pričekaj malo.
Ja sam svoj komad torte pojela što sam sporije mogla,
200
zato što se punim ustima barem ne mora govoriti.
Carlos je na sebi imao džemper s okruglim izrezom, a
ne dolčevitu.
„Ellen sigurno želi vidjeti tvoje poklone”, rekla je
majka Kamphuis bodreći nas, gledajući prvo njega, a
onda mene. „Zar ne, Ellen?” Kimnula je prema paketiću
koji mu još uvijek nisam predala. Brzo sam ga povukla k
sebi.
Otac Kamphuis se nakašljao.
„Cime zarađujete za život?” zapitala sam s
olakšanjem zato što mi je konačno pala na pamet neka
tema za razgovor.
On me je začuđeno pogledao. „Ja sam revizor.”
„To je sigurno dosadno”, rekla sam pristojno.
Majka Kamphuis prasnula je u smijeh, što je pokušala
kamuflirati kašljem. „Tebe sigurno zanima soba tvog
brata. Zašto vas dvoje ne odete zajedno baciti pogled?”
Uspinjala sam se stubama iza Carlosa. On više nije
puzao četveronoške. Zapravo nisam mogla shvatiti da je
on u miru božjemu nastavio rasti, bez mene.
U svojoj se sobi istom brzinom popeo po ljestvama u
svoj visoki krevet. To s krevetom je dakle bila istina.
Nisam se mogla nagledati. Budući da on ništa nije rekao,
sjela sam na plavi sanduk pod krevetom i promatrala
njegove nožice koje su se klatile. Na nogama je imao
čarape s Paškom Patkom.
Nakon toga sam neko vrijeme promatrala njegove
hrčke koji su tijesno priljubljeni spavali u staklenoj
posudi punoj piljevine. Vlak, kojim se moj mali brat
uvijek toliko hvastao, nisam vidjela. Na zidu su visjeli
201
crteži. Vidjelo se da sad umije dosta više nego samo
obojiti likove u slikovnici. Pitala sam se je li mu i koža
već operirana. Možda će ga pustiti da ode kad plate sve
operacije. To je na koncu konca bio razlog zašto su mi ga
oduzeli. On se dao odvesti bez ikakve borbe. Mogao se i
oduprijeti. Jednostavno je trebao ponovno pobjeći!
Je li zaboravio da mu je mjesto kod mene? Nakon svega
što sam za njega učinila? Što on uopće misli? I odjednom
sam shvatila bolan odgovor. Moj mali brat mislio je daje
Michiel Kamphuis.
Cijelo moje tijelo se pobunilo, zamalo sam povratila.
Ja sam bila cement, ali sam zakazala: Carlosovo će ime
zauvijek izbivati s popisa na kamenom srcu, pod kojim
se s toliko čežnje čeka na nas. Samo će se moje još uklesati
u njega. Već sam pred sobom vidjela kako iskre frcaju s
alata, čula kako čelik glasno odjekuje na kamenu, osjetila
suhi miris uskovitlane prašine. Ali to nije bilo dovoljno.
Carlos je bio mrtav, još mrtviji nego ostatak moje
obitelji.
Ustala sam. Jedna mi je noga utrnula, samo što nisam
pala. Sva smušena sam se zaustavila nasred sobe. Nisam
se mogla odlučiti hoću li se osvrnuti. Jednostavno nisam
znala što će se dogoditi ako ga vidim kako sjedi na svom
krevetu. I što je on cijelo vrijeme mislio? Što bi učinio kad
bih... kad bih što?
Sjedio je ravno kao svijeća i s neljubaznim izrazom lica
blenuo u mene. Uza se je držao velikog plišanog psa
dalmatinera kojeg je automatski milovao. Moj Toby mu
uopće nije bio potreban.
A onda sam odjednom vidjela fine crvene linije na
202
njegovu vratu. Već su mu prišili nove komade kože. Kad
sam se tužila da sam prevelika ili premalena, predebela
ili premršava, moja je majka prije uvijek govorila: „Tja,
Ellen, stvarno te ne mogu ponovno ispeći.” Ali to je bilo
upravo ono što su činili s Carlosom. Ne samo daje dobio
novo ime, dobio je i novu vanjštinu.
Posrnula sam unatrag dok leđima nisam udarila o
vrata.
Gore na svom krevetu, u svojoj sobi punoj lijepih
stvari kupljenih posebno za njega, Michiel Kamphuis
milovao je svoju plišanu životinjicu kao da ga se ništa
drugo ne tiče. Onda je uzeo slikovnicu i počeo ju
zainteresirano listati.
Rasplakala sam se tek na stubama. Zaslijepljena od
suza oteturala sam dolje, zgrabila svoju jaknu s
garderobne vješalice i tiho napustila kuću. Nismo
razmijenili ni riječ, ni jednu jedinu riječ.

Još uvijek mi je žao što sam u Jednorogu smjesta

strgnula njegovu fotografiju sa zida i poderala je u tisuću
bijesnih, bolnih komadića. Na njoj ga se vidjelo sa
širokim osmijehom na licu, ispod ogromne Drumove
kape sa štitnikom. Nju mu je dao Sjaak. Bila je to tako
lijepa fotografija.
Ova je starijeg datuma. Na njoj je Carlos sa svojim lego
kockicama. Sagradio je dvorac. S nesigurnim ponosom
gleda moju majku koja stoji kraj njega. Njezin izraz lica
je sretan, otvoren. To je posljednja fotografija iz mog
albuma.
Kad je vidiš takvu, možeš samo utvrditi da se zacijelo
203
dogodilo čudo: oči joj se sjaje, opet je onakva kakva je bila
prije, naša vedra majka koja objema nogama stoji čvrsto
na zemlji.
To se dogodilo samo tako, kako i priliči dobrom čudu,
zato je i bilo autentično i vjerodostojno: jednog smo
popodneva došli iz škole, i zatekli je zaokupljenu
izrađivanjem uskršnjih pilića od vate, žice i krep-papira.
Rekla je veselo: „Umrijet ćete od smijeha kad vidite mog
uskršnjeg zeca.”
Bilo je tako normalno vidjeti je zaposlenu na taj način,
da mi je tek nakon sat vremena, kod Pitagorina poučka,
postalo jasno kako je neuobičajeno baš to bilo u zadnje
vrijeme.
Odšuljala sam niz stube i promatrala je kroz odškrinuta
kuhinjska vrata. Čudno sam se osjećala dok sam tako
potajno zirkala vlastitu majku.
Carlos i ona sjedili su za kuhinjskim stolom i brbljali
dok su izrezivali kljunove iz crvenog kartona. Charlievo
je okruglo lice blistalo od zadovoljstva. Sophie je
cendrala u svojoj kolijevci, ali majka joj nije pridavala
pažnju. „O, kako si to fino napravio, sunce”, rekla je
mom bratu.
Zamalo sam zaboravila koliko je volim.
Nismo međusobno govorili o tome. Svi smo na
vršcima prstiju hodali po kući, bojeći se da ćemo
poremetiti ravnotežu. Što se dogodilo? Što je okrenulo
list? Ali sa svakim novim danom to je pitanje izgledalo
sve nevažnije. Nikad više nije koristila svoj glas
trbuhozborca. Nikad je više nismo čuli kako govori o
Bogu i Belzebubu. Kuhala je velike količine Kesterove
204
omiljene juhe s makaronima. On se upravo bavio
konstruiranjem kvadrature kruga, a za to mu je sigurno
bio potreban dobar temelj, rekla je. Naučila je Carlosa i
mene kako se pravi živa piramida. Billie je ponovno
smjela nositi svoje uobičajene stvari. Katkad je ostavljala
Sophie više od sat vremena samu. Mome je ocu nosila
kavu u ured.
Svi su govorili kako dobro izgleda, Esmee, Marie-
Louise, Bas: bilo je dirljivo kako su se slagali u tome.
Bila sam tako sretna što mi je uspjelo zadržati prljavo
rublje unutra. Mogla bih pjevati po cijele dane. Samo kad
bi se majka nagnula nad Sophijinu kolijevku, opet bi me
spopala stara napetost. Promatrala sam je Argusovim
očima, ali uzalud sam se brinula. Sophie je pucala od
zdravlja. Odjednom više nije bilo novih prijeloma kostiju
ili drugih neobjašnjivih oboljenja. Za večerom se više
nismo morali moliti: „Milosrdna mama, učini našu
sestricu opet zdravom i snažnom/'
Naše su molitve uslišane, potiho, i to je ulijevalo
strahopoštovanje.
Bilo je dakle logično da se život ponovno
normalizirao. Zapravo se postavljalo pitanje što je ikad
bilo krivo. Ustvari nitko nije ništa primijetio.
Ujutro za doručkom katkad sam osjećala mamin
poseban miris, a tata je opet jeo s nama za stolom. Kad bi
joj, dodavajući sol, koji put načas uštipnuo prste, vidjela
sam koliko je sretan. Kako se samo veselio što mu je opet,
baš kao i prije, dozvoljavala da izriba lonac od juhe ili ga
molila da joj na brzinu pomogne složiti plahte. Onda su
stajali jedno nasuprot drugome, oboje s jednim krajem
205
plahte u svakoj ruci, i vukli što su snažnije mogli. To je
bilo potrebno jer su se plahte u pranju iskrivljavale.
Uvijek bi završavalo time da bi jedno od njih oborilo
drugog.
Na početku je otac bio jednako oprezan kao i mi.
Majka nikad više ne bi ustuknula kad bi je on u prolasku
pomilovao po licu ili kad bije, misleći da mi ne gledamo,
rukom uzgred uhvatio za stražnjicu.
Ona mu je prišivala gumb na košulji a da je prethodno
nije morao skinuti. S iglom i koncem sjedila mu je u krilu
i rekla: „Ima li još nešto što trebam popraviti?”
Katkad smo ponovno imali onaj stari, iritantni osjećaj
da se njih dvoje ponašaju kao tinejdžeri.
Billie je rekla: „Zaboga, od toga će opet nastati dijete.”
Kes je rekao: „Idi i pristavi vodu.”
Zapitala sam oca o tome. I smije li Orson ponovno u
kuću.
Blistavih očiju prvo se šeprtljavo useknuo.
„Rugaš mi se!”
„Naprotiv, zlato.” Popravio mi je ovratnik. „Zar ne bi
trebala novu bluzu?”
U subotu popodne zajedno smo otišli u robnu kuću
V&D u Haarlemu, dozvolio mi je da sjedim straga na
njegovu biciklu. Kupio mi je bijelu bluzu sa zlatnim
leptirima, a za mamu bočicu parfema. Možda smo
zapravo baš radi tog parfema otišli u grad.
Mama je kod kuće rekla da ne treba trošiti svoj novac
na gluposti za nju. On se smijao. Rekao je da priprema
još puno više toga za nju. Bio je uzbuđen i dobro
raspoložen.
206
 Majka ga je zadirkivala da izgleda poput osobe koja će
uskoro učiniti nešto senzacionalno i beskrupulozno.
„To nije ništa za tebe, tata”, rekla je Billie mrzovoljno.
Odgovorio je: „O, varaš se. Već sam morao počiniti
ubojstvo za tvoju majku.”
Šafrani su već nicali iz zemlje. U ranu su zoru pjevali
kosovi da ih je bilo milina slušati, a ja sam ozbiljno
počinjala razmišljati o svom predstojećem rođendanu za
samo osam tjedana. Htjela sam Drakulu od ZZ & De
Maskersa, bočicu pačulija, afgansku jaknu i Svakodnevni
život u drevnoj Grčkoj.
Onda se vrijeme promijenilo. Nekoliko tjedana nakon
Uskrsa ponovno je postalo zimski oštro i hladno. Opet
smo mogli izvaditi džempere. Kad smo Kes i ja popodne
nosili paketiće na poštu, vraćali smo se kući mokri i
promrzli. U Uredu Van Bemmel svi su kihali. Jednog je
popodneva moja majka rekla: „Vrijeme je.”
„Što to znači?” zapitala sam. Bila sam sama s njom u
kuhinji. Ona je ljuštila kruške, ja krumpire. Gorjelo je
svjetlo.
„Daje vrijeme za vaše vitamine, zlato.” Zvučala je
mirno, ali kad sam je pogledala, vidjela sam da joj se, uz
mir, na licu ocrtava duboka tuga.
Moja majka nije bila izrazito lijepa žena. Koža joj je,
doduše, bila čista i kosa, crna poput gavrana, uvijek se
sjajila, ali crte lica bile su joj puno nepravilnije nego kod
moje nastavnice grčkog. Usne su joj bile malo previše
pune, nos za gotovo neprimjetnu nijansu kriv, oči su joj
ležale malo preduboko u dupljama. To je bilo lice koje je
moralo biti u pokretu da bi bilo privlačno. A ipak mi se
207
u tom trenutku tihe tuge učinila ljepšom nego što sam je
ikad vidjela.
Tiho je rekla: „Mi vas tako strašno volimo.”
„Nemoj se brinuti, mama! Sigurno se nećemo
razboljeti.”
„Ne, nećete ako budete uzimali vitamine.” Još uvijek
je bila okupana svjetlošću one nadzemaljske ljepote,
jedinstvena vrsta sjaja. Pogledala je svoje ruke. Onda je
rekla: „Pobrinut ćemo se za to da ne patite.”
Na pomisao da bi ponovno mogla dobiti jedan od
svojih starih napada, od straha me oblio znoj.
„Jednostavno ćemo uzeti dvostruko više vitamina nego
što misliš da nam treba.”
Usta su joj se smiješila, ali oči su joj i nadalje bile
mutne, kao da joj nešto uzrokuje snažan bol. „To je dobra
ideja, Ellen. Idem odmah po njih.”
Još sam ljuštila krumpir, ali ruke su mi se tresle, pa
nisam dobivala lijepu spiralu.
Vratila se s nekoliko kutija tableta. Šutke je izvadila
dvije plave zdjelice iz kuhinjskog ormara i istresla tablete
u njih. Stavila ih je pred mene na stol. „Dođi, velika
kćeri.”
Prije nego što sam se snašla, sjedila sam joj u krilu. Tog
je jutra oprala kosu, pa je pucketala od statičkog
elektriciteta.
Nehotice sam prasnula u smijeh kad me je počela
škakljati po ušima.
„Ellen”, rekla je, „kako ćemo to učiniti?”
„Uzet ćemo za svakog jednu zdjelicu.” To mi je
izgledalo jednostavno kao ne znam što. Za mamin
208
duševni mir i drugi će, baš kao i ja, ako ustreba, pojesti
cijeli duboki tanjur pun vitamina. „I stavit ćemo ih kraj
krušaka na stol.”
„Misliš?” Osjećala je olakšanje, to sam čula.
Skočila sam i zgrabila pet zdjelica.
„I za tatu i mene”, rekla je.
Opet sam se uputila k ormaru.
„Dođi još načas ovamo”, rekla je.
Ponovno sam joj sjela u krilo i naslonila se na nju.
Nakon Sophijice se malo nadebljala, bila je baš lijepo
mekana. Kažiprstom je čeprkala po kutijama s tabletama.
Prvo po jednoj, a onda po drugoj. „Svojevremeno ih je još
Sybille uzela u ljekarni. Na recept onog šašavog kućnog
liječnika. Eto, i sama vidiš, sve ima svoj značaj.” Kratko
je uzdahnula. „Mislili smo, dvije po osobi. Ali ti misliš
daje možda bolje četiri? Samo ako budemo imali
dovoljno.”
Počela je brojiti tablete. Bijele tablete i kapsule boje
pijeska koje su me podsjećale na astronaute Apolla 11.
Kako ćemo samo skakutati kad ih progutamo, bit ćemo
neuništivi. Mama se više neće morati brinuti za nas.

Kad se Jan Bramaan javio, Lucia je sa svojom

oskudnom prtljagom već stajala spremna u hodniku.
Pozvonio je jedan put kratko, jedan put dugo.
„Tako”, rekao je i letimično pogledao prvo nju, a onda
mene. „Jesu li svi spremni?”
Već sam mjesecima živjela u očekivanju ovog
trenutka. Konačno će kuća ponovno biti samo moja. Ali
ne osjećam žestoki trijumf koji sam si predočavala. To je
209
uvijek tako kad se čovjek nečemu previše veseli.
Djevojčice sjede s ljutitim izrazima lica na stubama.
Ne žele u stan u Hoofddorpu. Samanthine su oči pune
suza.
„Onda idemo”, kaže Lucia.
„Da”, kažem. „Dakle, hvala na svemu, puno uspjeha
u vašem novom životu.”
„I tebi hvala.”
Sve te konvencionalnosti. A oproštaji ionako nisu
moja jaka strana. Kreni konačno, Lucia. Je li Vanessin
ortodontski aparatić zapakiran, ili se još negdje mota
naokolo?
„Stvarno to mislim”, kaže ona polako. „Jer da nisi bila
tako nesnosna, da nisi tako nezgrapno i netaktično svaki
put iznova počinjala o mojoj budućnosti, još uvijek bih
mislila da je najnormalnija stvar na svijetu da stalno
bježim.” Pruža mi ruku. Ne da bih se s njom rukovala,
nego da vidim prst na kojem nedostaje vjenčani prsten:
Lucia je presjekla čvor, uz pomoć socijalne radnice
zatražila je rastavu braka. Posljednjih mi je tjedana stalno
punila glavu svojim zanovijetanjem o tome.
Zahvaljujući meni njezina djeca sad više nemaju oca.
Saginjem se i milujem malu Rochelle po glavi, kojoj
velike zelene šmrklje vise iz nosa.
„Moje dame, ja bih rado krenuo prije nego što počne
gužva na cesti”, kaže Bramaan.
Ne mogu valjda poljubiti Luciju za oproštaj.
„Nazvat ću te koji put”, kaže ona.
„No, onda ću jednostavno reći da si dobila krivi broj.”
„Ah, ti si nepopravljiva.” Grli me i žestoko me pritišće
210
uza sebe.
Jan Bramaan kaže: „Brzo ću odnijeti prtljagu u auto.”
Male ručice grabe moje noge, moj debeli trbuh.
Zaglavljena između Lucije i njezine djece samo što nisam
briznula u plač. Živjela sam ovdje kao u grobu prije
njihova dolaska. I kad njihova topla tijela sad opet
nestanu, kad nigdje u kući više ne budem čula glasove...
„Cvilidreta Ellen”, kaže Billie.
„Uvijek spremna roniti gorke suze”, kaže Kes.
„Gubite se”, očajnički se branim.
Lucia me pušta iz zagrljaja. Kaže: „Bože dragi, već sad
mi nedostaje tvoj prijazni humor.”
I onda odlazi. Stvarno, odlazi. Ususret novom životu.
Pognutih ramena, djevojčice klipšu za njom. Samo se
Samantha još na trenutak zaustavlja na vrtnom puteljku
i maše mi.
Što me se to tiče. Ulazim unutra i pristavljam vodu za
čaj od mente. Imam gotovo neodoljivu želju za
cigaretom. Umjesto toga jedem pola smotka kolačića.
Onda sjedam na terasu u hlad. Još uvijek je vrlo toplo.
Hortenzije su omlohavile. Mogla bih nazvati Basa.
Uzimam telefonski imenik i otvaram ga. I odmah, iza
sedam znamenki lijevo gore na stranici, on iskrsava u
svojoj crvenoj jakni na šalteru za informacije. „Vrtni
centar”, reći će. Na što ću ja reći: „Bas? Smetam li? Ovdje
Ellen.” Moram mu još zahvaliti za trud koji si je dao s
mojim vrtom. Čovjek ne umire od dobrih manira.
„Vrtni centar.” Ženski glas.
Oklijevam. Ali čega se zapravo bojim? Billie i Kes se
sigurno neće posvađati sa mnom zbog Basa.
211
 To se još nikad nije dogodilo.
„Mogu li razgovarati s Basom Veermanom?”
„Trenutak.”
On je na koncu konca otprije, on je pouzdan, on spada
s nama, nema ničeg što bi on mogao saznati o nama što
već odavno ne zna. Thijs je uvijek pokušavao ispipati
informacije iz mene, godinu za godinom, anđeoskim
strpljenjem, za svaki je detalj htio pojašnjenje. Onaj kome
tijek stvari nije poznat može samo pitati, pitati, pitati dok
napola ne poludiš od toga. Bas mi nikad neće postaviti ni
jedno jedino bolno pitanje.
„Veerman.”
Čvrsto držim slušalicu. „Ellen”, uspijevam izustiti.
„Hej, ti! Vratila si se!” Čujem mu radost u glasu. „Jesi
li se dobro odmorila?”
„Da. Bio si ovdje, zar ne? Vrt izgleda prekrasno.”
Zašto zamuckujem poput zbunjenog djeteta?
„Nikakav problem. Zapravo sam namjeravao zasijati
lijehe, ali nisam znao što hoćeš. Da dođem večeras sa
sjemenjem? Ako budemo dobro polijevali, cvijeće će
uspjeti.”
Zašto bi uvijek sve moralo biti komplicirano? Ja ipak
nisam toliko nesposobna za kontakte kao što Lucia
smatra. „Vrlo rado. Mislila sam na vučiku, nešto
dragoljuba i...”
„Ponijet ću razne stvari sa sobom. Doći ću poslije
šest.”
Spustivši slušalicu ostajem još nekoliko minuta sjediti,
mirna kao bubica, u strahu od napada glavobolje.
Na koncu ustajem i odlazim u kuhinju. Ovdje sam one
212
večeri našla Billie i Kesa s plastičnim vrećicama preko
glave, zavezanima gumilastikom oko vrata. Sjedili su
zgureni za kuhinjskim stolom, nad zdjelicama u kojima
su prije bile tablete, i koje sam ja za njih pripremila.
Billie je imala narančasti lak na noktima.
O, Billie! Billie sa svojim dekolteom punim pjega, s
malim radijem na kojem je po noći u krevetu slušala
Candlelight33, romanima o liječnicima u kojima su
plavokose bolničarke uvijek nalazile sreću, obrijanim
pazusima i košaricama od pjenaste gume: zauvijek
šesnaest godina stara, lišena svih svojih planova i snova.
Što sam drugo mogla učiniti nego joj otvoriti svoju kuću
i svoje srce, bezuvjetno, i ovdje joj dati sobu s gužvicama
vate na podu i fotografijama filmskih zvijezda na
zidovima: zauvijek šesnaest godina?
„Ti si vražja ženska”, odgovara ona bockajući. Lagani
je ton njezina glasa međutim samo privid. Moja sestra,
djevojka puna životne radosti, ne može naime jednog
dana odlučiti da joj je dosta njezina starog identiteta
žrtve, kao što je Lucia to učinila. Ona ne može uzeti uzde
u vlastite ruke i dati novi smjer svom životu. Ona ne
može ništa. Ali ona i Kes također ne mogu počivati u
miru, dok god sam ja živa: osuđeni su na egzistenciju u
mojoj glavi s još manje slobode kretanja nego ja kad mi je
prijetilo da izgubim Idu-Sophie. Ja sam odgovorna za
njih dvoje, drukčije to ne bih ni htjela, pa se koji put
moram zadovoljiti njihovim hirovima.

33engl. svjetlost voštanica, glazbeni program na radiju u Nizozemskoj poznat

po sentimentalnoj glazbi (nap.prev.)

213
 Na kredencu leži naš Ikein katalog. Gledaj, Billie,
zamislila sam ove zastore. I ovakvu halogensku
svjetiljku, Kes, što ti se čini?
One kobne večeri, dok smo jeli desert, ustala sam od
stola zato što je Orson u svome kavezu počeo lajati.
Stajao je na stražnjim šapama i čekao me, sav izvan sebe.
Dala sam mu njegove fileke, ali nije ih htio. Nastavio je
galamiti i skakati na mene. Ne znajući što bih, uzela sam
uzicu i otišla s njim u dugačku šetnju.

Vrativši se nakon dobrih sat vremena, iz vrta sam

ugledala siluete svojih roditelja na verandi. Nije gorjelo
svjetlo, ali to nije ni bilo potrebno da bih si mogla
zamisliti scenu. Moj otac je zacijelo, kako je to često činio
poslije jela, legao na kauč da bi malo pridrijemao. Majka
je sjedila kraj njega. Držala gaje za ruku. Njegova joj je
glava ležala na krilu. Hodajući prema kuhinji, počela
sam zviždati. Mi dolazimo u obzir za Oskara, smatrala
sam. Oskar za Najbolju Obitelj. Dennis Hopper bi na
televiziji sišao niz osvijetljene stube u svojim Easy Rider
čizmama i pročitao naše ime. Cijeli svijet bi aplaudirao.
U kuhinji mi nije odmah bilo jasno što se događa s
Billie i Kesterom, onako iskrivljenima na svojim stolcima,
s plastičnim vrećicama preko glave. Pomislila sam na
igru. Onda sam vidjela kako Sophijina stopala vire iz
vreće za smeće na sudoperu.
Istog je trenutka Orson vani ponovno počeo lajati. Tek
kad je konačno prestao, čula sam još jedan zvuk. Ispod
stola na kojem je ležala još jedna netaknuta zdjelica s

214
tabletama, Carlos je zakašljao u svojoj plastičnoj vrećici.

Bas nije donio samo sjeme, nego i sandučić s

gencijanom i svjetloružičaste lopoče za ribnjak. S tim je
sa stražnje strane ušao u vrt, isto kao nekoć, kad smo se
još gotovo svake večeri zajedno borili protiv divlje kozje
krvi i drugih neprijatelja.
Nesigurno ustajem sa svog stolca na terasi na kojem
sam sjedila cijelo popodne i čekala. Sad, kad je on tu,
odjednom se osjećam privlačno kao nilski konj. Hajde,
Billie, učini nešto.
„Stvarno”, kaže on iz dubine srca, „za nekog tko je
tako dugo bio na odmoru, prilično si blijeda.”
„I tebi dobar dan”, odgovaram.
Pogled mu klizi s mene prema prijenosnom hladnjaku
s bijelim vinom koje sam pripremila. Jedna jedina čaša
neće nauditi Idi-Sophie.
„Tu smo dakle”, kaže on nespretno nakon što sam
natočila vino.
„Tako je.” Je li moja laž ono što osjećam da stoji
između nas? Sad bih ipak mogla priznati da uopće nisam
otputovala. Time sad više ne mogu nauditi Luciji.
„Kakvo vrijeme, zar ne?” kaže on i premješta se na
stolcu.
„Da. Živio.”
„U tvoje zdravlje. Je li sve u redu s...” Pokazuje na moj
trbuh.
„Ne može bolje”, kažem automatski. Dovraga, sad
sam propustila priliku.
Oboje gledamo prema četinjačama koje su preživjele

215
naše krčenje. Nekoliko je čempresa presušilo.
Klonulo kažem: „Te gencijane bi trebalo tamo dalje...”
„Jesi li dobila moju razglednicu?”
„Da, sad kad kažeš.”
Lice mu se nervozno iskrivljuje. „Radi se o tome, od
trenutka kad si se opet pojavila, nešto me muči. Ili još
dulje, naravno. Moram razgovarati s tobom o tome.”
„Sto hoćeš reći?”
„Htio sam ti odmah ispričati, ali bojao sam se otvarati
stare rane, zato sam se nadao da ćeš sama jednom početi
govoriti o onom vremenu.” Dobacuje mi prikriven
pogled. Ono vrijeme. Oprezno izabrane riječi.
Krv mi se ledi u žilama. Je li i on ipak željan senzacija,
isto kao i Marlies i Gerda i svi ostali? Što me hoće pitati?
Što želi saznati od mene? Zašto svojevremeno nisam
smjesta odjurila na verandu k svojim roditeljima, na
primjer? Zar to ne bi bila najlogičnija reakcija za jednu
nasmrt preplašenu dvanaestogodišnjakinju? Koji me je
instinkt ponukao da izvučem Carlosa ispod stola i brzo
ga odvučem u podrum? On je imao nadražaj na
povraćanje i usne su mu poplavile.
Bas se saginje prema meni. „Moram ti ovo pokazati,
Ellen. Ne mogu drukčije.” Pruža mi četverostruko
savijen listić papira.
Rasklapam ga. To je jedan od očevih starih
memoranduma. Njegov jasan rukopis, širok razmak
između redaka, zavojita velika slova. Nehotice sklapam
oči. Onda ih opet širom otvaram.
„Stvar je u datumu.” Pokazuje mi. 6. travnja 1973.
7. travnja je policija, alarmirana od Basa koji je uvijek
216
prvi dolazio u ured, u rano jutro pronašla pet beživotnih
tijela u kući. Nisu pronađeni tragovi nasilja.
S nerazumijevanjem zurim u pohabani memorandum
u ruci: na dan koji je prethodio kobnoj večeri, točno tog
dana, moj je otac tim pisamcem zamolio Basa da
rezervira putovanje na Floridu za dvije osobe. Za moju
majku je to trebalo ostati iznenađenje, dopisao je. To je
bilo zamišljeno kao drugo bračno putovanje.
Bas mi stavlja ruku na nadlakticu. „Shvaćaš li, Ellen?
Ovo nije nalog nekog tko planira... Ja sam odmah s time
otišao na policiju. Oni su to doduše smatrali čudnim, to
da, ali, tja, imali su i izjavu tvojih roditelja.
„Misliš na onu jednu rečenicu. Koja ništa nije
objasnila.”
„Da. Da su se pobrinuli za to da vi ne patite. Tako
nešto, zar ne? U istrazi su bili uvjereni u to da su tvoji
roditelji sami, da su pri punoj svijesti...” Počeo se znojiti.
Srdito me gleda. „Tvoji su roditelji bili tako ljubazni,
čestiti ljudi. Nekakav manijak je morao biti u igri. Neki
ubojica koji ih je prisilio da to pismo... pa ti i sama sad
radiš na sudskoj medicini? Zar nije moguće da su se
određeni oblici dokaza previdjeli? To se nakon sveg tog
vremena naravno više ne može utvrditi, ali teoretski je
moguće da su se na policiji prevarili? Ta mi pomisao
nikad nije dala mira, Ellen. A kad si se ti odjednom
ponovno pojavila na sceni, znao sam da ti moram
pokazati to pismo tvog oca. On nije namjeravao... nikad
nije mogao namjeravati... od njega to imamo ovdje crno
na bijelom! A za tvoju majku to isto nikad nisam
vjerovao. Oni su bili ponosni na vas! Voljeli su vas! Nisu
217
imali nikakvog razloga na svijetu ne htjeti vidjeti kako
odrastate! Znaš li što je tvoj otac uvijek govorio o tebi?
Da si ti njegova...”
„Prestani!” vrištim. Tako sam izvan sebe da se moram
pridržavati za rub stola.
„Samo sam te htio ohrabriti. Mislio sam da si...”
Potpuno mokro lice mu drhti.
Dvadeset pet godina je mislio na nas, a da ga nitko za
to nije molio. Prevrtao se u svom krevetu, uvjeren u
ljubav mojih roditelja prema svojoj djeci. Ljubav koju su
u stvarnosti osjećali samo jedno prema drugom. Mi smo
bili isključivo njezin nusproizvod, i njezin dokaz.
Naravno, ne bi došlo do tragedije da hormoni moje
majke nisu podivljali, ali u ključnom trenutku moj se otac
odlučio za nju, a ne za nas. Dozvolio je da ga ona povuče
za sobom, umjesto da joj se suprotstavi. Zajednička smrt:
ultimativan, perverzan romantični ideal. Dok su Kester,
Billie i Sophie ispuštali posljednji dah, on je zaljubljeno
ležao s glavom u njezinu krilu. Za to nije moguće
oproštenje, nikad. Protiv toga ti srce mora otvrdnuti,
zauvijek.
Nema ničeg monstruoznijeg od onog što je moj otac
učinio. Pri zdravoj pameti pristao je na smrt svoje vlastite
djece. I baš je ta monstruoznost razlog što se Bas do dan-
danas grčevito drži idiotskih slamki. Sve je bolje nego se
morati suočiti s činjenicom da se ljudi mogu pretvoriti u
neljude.
On kaže: „O, Ellen, nemoj se ljutiti na mene. Samo sam
ti htio reći da iz druge perspektive...11 Klati se na stolcu
tamo-amo.
218
 Želim mu kriknuti u lice da su tablete koje su nas
trebale omamiti bile podijeljene direktno pred mojim
očima. Zar ti na policiji to nisu rekli, Bas, da sam dala
izjavu o tome, plačući i zamuckujući? I da sam vlastitim
očima vidjela kako su moji roditelji zajedno spokojno
sjedili na verandi i čekali da im se djeca uguše pod
vrećicama koje su im navukli preko glava? Pada li ti o
tome nešto na um, Bas? Doprinosi li to tvojim teorijama?
U svojoj neizmjernoj gluposti mislila sam da je on moj
tihi, u sve upućeni svjedok. Mislila sam da je on jedini na
svijetu kojemu nije potreban nikakav tekst i nikakvo
objašnjenje da bi sve shvatio.
„Zaboga, idi odavde.“ Proderala sam se. „I neka ti ne
padne na pamet reći: sređuješ me već po drugi put. Ovo
je sasvim nešto drugo. Nikad više nećeš ući u ovu kuću.“
On ustaje bez riječi.
Nakon jednog trenutka kaže: „Uvijek me možeš
nazvati.
„Fat chance“34 kaže Billie lakonski.

U davno se vrijeme u Jednorogu održavala proslava. To

je bila večer solsticija i Sjaak je zažmirio na oba oka na to
što smo pili pivo pod visokim stablima. Netko je pričao
o Stonehengeu. Udaralo se u keltske bubnjeve. Ljetna je
večer mirisala na prastare stvari i na travu naših
terapeutskih pratitelja.
Budući da nisam imala nikog s kim bih mogla
razgovarati, sjedila sam malo postrani na praznom

34 engl. Velika vjerojatnost (nap.prev.)

219
pivskom sanduku i promatrala. Nakon nekog vremena
dogegalo se malo dijete čije su hlače spuznule nadolje, a
oko prljave glave bila mu je svezana šarena marama.
Pomislila sam da se radi o novom djetetu, pa sam ga iz
dosade zapitala u kojem paviljonu stanuje. Iznenađeno
je zamuckao: „Kod kuće. Kod tate.” Prstom je pokazao
na Sjaaka.
Nikad se nisam zapitala kamo je Sjaak odlazio nakon
što bi večerao s nama. Pokazalo se da je Sjaak sa svojim
svjetlocrvenim spačekom i palestinskim šalom, Sjaak koji
miriše na Van Nelle duhan i nosi zagasito indijsko
prstenje, sve vrijeme vodio svoj vlastiti život. Mi mu
nismo bili dovoljni. Obavezno je morao imati još i takvo
prljavo dijete.
Iz zavisti sam mu gurnula sinčića tako da je pao u
travu. Odmah se počeo derati na sav glas.
Kroz prodoran zvuk bubnjeva Sjaak ga je čuo. Glava
mu se okrenula prema dječačiću kao da su povezani
nevidljivom žicom. Smjesta nam je prišao velikim,
lebdećim koracima. Već je bio pomalo stoned?35 „Što je
sad, Frodo?” zapitao je. „Hej, čovječe, mi upravo
slavimo.”
„Ona me je gurnula”, cmizdrilo je dijete ustajući i
trljajući oči objema šakama.
Sjaak je svoj nejasan pogled usmjerio na mene.
„Ja nisam babysitter”, zarežala sam. „Ti lijepo pušiš
hašiš, a ja bih trebala paziti na njega!”

35 engl. pod utjecajem lakih droga (nap.prev.)

220
 „To uopće nije potrebno, Ellen. Ohladi.” Položio je
ruku na Frodovu glavu.
Sličili su jedan drugome kao što je Billie sličila mojoj
majci, a ja mome... Nisam se više mogla suzdržati. „I ja
hoću imati oca!”
„Tu ne možemo puno učiniti, zar ne? Ali shvaćam da
je to gadno, curo.”
Sad kad sam dozvolila da moja bespomoćnost ide
svojim tijekom, više je nisam mogla obuzdati. „Zar ne
mogu stanovati kod tebe?”
On se namrštio i koncentrirano razmišljao. „Ne,
stvarno, kod nas je još jedno dijete na putu, a živimo u
malom stanu u Schalkwijku. Nemamo sobu za tebe.”
„Ali ja nikad nisam imala svoju sobu! To uopće nije
problem. Spavat ću na kauču!” Tako sam brzo disala da
mi se zavrtjelo u glavi. „Svake večeri ću obrisati suđe!
Stvarno kad ti kažem! I previjat ću bebu, i to izvrsno
znam raditi!”
On je zatresao glavom nervozno povlačeći dimove iz
svog džointa.
Iznutra sam se osjećala kao da me je netko isprebijao.
Nemoćno sam promrmljala: „Zašto me nitko neće?”
„Nitko ne želi djecu u pubertetu. To vidiš i po Marlies
i Gerdi: sve je u redu s njima, odlične cure, ali nema šanse
udomiti ih. To je stvarnost. Nije stvar u tebi. Jednostavno
moraš izdržati dok ne navršiš osamnaest godina.”
Osamnaest! Onda bih već mogla biti mrtva. „Blesavi
idiot”, povikala sam.
„Od psovanja se ništa neće popraviti”, rekao je Sjaak.
Vrpcu za kosu navukao je nešto dublje na čelo. Izgledalo
221
je kao da na trenutak oklijeva. „Ali poklonit ću ti nešto.
Dođi sa mnom.” Uzeo me je za ruku.
„I ja!” doviknuo je Frodo, a ja sam se sa šokom sjetila
Carlosa koji je sad bio Michiel Kamphuis i odjednom mi
je moj život postao neizdrživ, istinski neizdrživ.
„Hej, King Kong, hajde, popni se na ono stablo”, rekao
je Sjaak. „Kad se vratim moraš sjediti gore na stablu,
shvaćaš? A onda ćeš skočiti, a ja ću te uhvatiti.”
Onda smo zajedno krenuli prema našem paviljonu,
mimo logorskih vatri iz kojih se dim zavojito uzdizao
uvis te večeri bez vjetra, mimo ljudi koji su tiho pjevali,
njihali se i čvrsto se držali jedni drugih, tako čvrsto da si
to osjećao do vršaka prstiju.
Rekao je: „Marti i ja smo ovaj poklon sačuvali posebno
za tebe. Rekla mi je da ti ga dam kad budem mislio da je
nastupio pravi trenutak. Budući da ti pamćenje u
posljednje vrijeme opet tako dobro funkcionira, mislim
daje vrijeme.”
Iskreno govoreći, nikad nisam shvatila zašto se pravi
toliko buke oko mog pamćenja. Prvi tjedni u Jednorogu
bili su mi najdraži, kad sam još mislila da sam u
ferijalnom kampu za djecu i kad sam svima imponirala
svojim pričama o lijepoj Heleni iz Troje. Želim li uopće
taj poklon?
„Sigurno ćeš se jako veseliti tome”, uvjeravao me je
vadeći iz ormara za posuđe u dnevnoj sobi plosnati
paketić omotan smeđim pakpapirom.
Bio je to naš stari album za fotografije s tapeciranim
koricama i tankim svilenim papirom između stranica.
Moja je majka uvijek lijepila fotografije, a otac je pisao
222
tekstove ispod slika: „Michiel i njegov dvorac od lego-
kockica“ i datum.

Da sam bila razočarana još je vrlo blago rečeno. Bila

sam potpuno izvan sebe, morali su me zatvoriti u
mračnu sobicu u kojoj je bio samo madrac. Nakon tri
dana smjela sam van.
Taj grozni, povrjeđujući album: sve te beznačajne
fotografije naizgled sasvim običnih odraslih i djece,
udubljenih u potpuno obične aktivnosti: udes koji nam
je predstojao nigdje nije bacao sjenu. Dječak na biciklu.
Djevojčica koja vadi kupljene stvari iz torbe. Majka sa
zdjelom jabuka. Otac s bebom na krilu. Jednostavno nije
postojala veza između onog što sam vidjela na
fotografijama i onog što nam se dogodilo. To je isto tako
mogao biti album neke potpuno nepoznate obitelji.
Stoga sam ga maknula.
Uglavnom sam zaboravila da ga imam.
Godinama kasnije, seleći se iz jednog stana u drugi,
katkad bi mi se našao u rukama, pa sam se pitala zašto
sam ga sačuvala. Čak ga ni Thijs nikad nije vidio. Samo
otkad Ida Sophie redovito pita za njega, postao je stalan
dio našeg života.
Na tu pomisao nešto mi iznenada postaje jasno. Prije
mi to nikad nije palo na pamet, ali zar nije tako da su te
stare fotografije ponovno dobile na važnosti otkad sam
ih počela promatrati očima Ide-Sophie?
Nosim prijenosni hladnjak i čaše u kuhinju. Bocu vina
koju sam htjela podijeliti s Basom praznim u slivnik. Sad
je važno sačuvati bistru glavu.
223
 Album se nalazi na verandi. Uzimam ga sa sobom na
terasu. Ovdje, moja majka s jabukama. Nekada mi ta
fotografija ništa nije govorila. Sad mogu Idi-Sophie
ispričati cijelu priču oko toga. Odakle dolaze te priče?
Jesam li ih točno rekonstruirala iz događaja iz tog
vremena, iz stvari koje sam tada zacijelo napola svjesno
pokupila, i jesam li ih dalje pomno obojila svojim
kasnijim znanjem o stanju moje majke? Ili sam, da bi
razvoj događanja djelovao skladno, svojim roditeljima
pripisala radnje, misli i motive koje sam sama izmislila?
Ali izmišljotine iziskuju trud. Mašta može zapeti, dok
te priče u potpunosti i bez oklijevanja naviru u meni.
Zato što mi ih Ida-Sophie došaptava? Je li ona
pripovjedač, a ne ja?
Lagano si kuckam po trbuhu. Naravno. To si ti. Ti znaš
beskrajno više od mene: ti si u svakom slučaju uvijek bila
prisutna, neprekidno, dok sam ja išla u školu ili se igrala
u vrtu sa svojim psom. Tebe moja majka ni sekunde nije
puštala iz vida. Ti si čak spavala u podnožju bračnog
kreveta. Ti si slušala o čemu se moji roditelji dogovaraju
u intimnosti svoje spavaće sobe. Ispričaj mi. Zašto je moj
otac nije spriječio? Što je njega poticalo?
Sad ću dobiti odgovor.
Kao da me netko goni okrećem stranice. Mali je broj
fotografija na kojima je on. On je najčešće fotografirao.
Ovdje! Nedugo nakon tvog rođenja, kad si onoliko
plakala. Ležiš mu na krilu i urlaš. On te zabrinuto
promatra. Osjeća kako mu se srce steže. Misli: da si ranije
znao kako će te duboko dirati bol i tuga vlastite djece,
nikad ne bi osnivao obitelj. Ali sad, kad se to dogodilo,
224
hoćeš samo jednu stvar, primitivno i nemoćno: da su svi
zdravi i sretni.
Brzo listam dalje, u potrazi za fotografijom novijeg
datuma. Ali tu je već posljednja stranica. Na njoj je opet
Carlos sa svojim dvorcem od lego-kockica. Odmah iza
njega stoji moja majka sa svojim blistavim osmijehom.
Govori: „Apsolutno prekrasno. Hoćeš li još napraviti
vitezove?”
Carlos kima glavom.
„I konje?”
„Jednog konja. Za sve naizmjence.”
„To je vrlo praktično. A u međuvremenu ću staviti
rublje u perilicu.”
U kupaonici sortira rublje po boji. Sad, kad je sve
odlučeno, i najneugodnije gnjavaže daju joj osjećaj sreće.
Svaki bi dan, na kraju krajeva, mogao biti posljednji, a
ona je zahvalna za svaki trenutak kad još može udisati
zapah Kesterovih čarapa ili čistiti blatnjave otiske
Elleninih cipela u hodniku. Kad ti se bliži posljednji čas,
trivijalnosti svakodnevnice su one koje ti pričinjavaju
najveću radost i daju najveći smisao: one čine materijal
od kojeg se sastoji stvarnost tvog života s tvojom obitelji,
one zaslužuju da ih se obilato celebrira.
Ona je dugo živjela u strahu i tmini, ali sad je tome
došao kraj. Miroljubivo nastrojena namješta program za
pranje i nakon toga ide vidjeti spava li Ida još. Saginje se
nad kolijevku i nježno je ljubi u vrh nosa.

Ona je svoju curicu morala tako mučiti jer je Bog to

htio. Mjesecima je činila što je mogla da bi prognala
225
grijeh iz tog nježnog tijela i očistila Idinu cijelu okolinu.
Ali Bogu ništa nije bilo dovoljno dobro. Nikakva žrtva,
bez obzira na to koliko teška, nije mu bila dovoljna. Nije
poznavao milost. Što je, u svom očaju, drugo mogla
učiniti nego Ga kazniti zbog Njegova odbijanja i sama
zauzeti Njegovo mjesto na Njegovu prijestolju? Ne
Milosrdni Bože! Milosrdna mama, to je bila istina. Ona je
to šapćući objasnila Idi gurajući joj svrdlo za jabuke u
vaginu.
Tmina je nakon toga postala neprobojnija, jer kome bi
sad trebala uputiti svoje usrdne molitve? I tko, uostalom,
sad drži kozmos u rukama, tko noću stavlja zvijezde na
nebeski svod? Sve se svodi na nju, i kad ne bi tako
beskrajno voljela Idu, toliko da bi svoj život dala za nju,
od iscrpljenosti bi već odavno odustala.
Čistila je rane svoje kćerkice i zadavala joj nove, satrta
svojom odgovornošću. Dok je kuhala, dok je
pregledavala Sybillinu domaću zadaću ili mazala
Michiela njegovom mašću, na drugom je kraju svijeta
prouzročila poplave u kojima su kompletna sela
nestajala u glibu; dovodila je do toga da vulkani izbacuju
lavu, da djeca na neplodnoj zemlji umiru od gladi, da
korumpirani pukovnici grabe vlast, da orangutan
gotovo izumire, da se u svim uličicama svijeta siluje,
pljačka i gazi nasmrt, da u Cape Canaveralu nije uspjelo
lansiranje rakete, da je u Kalkuti izbila epidemija lepre i
da se Elvis Presley u Gracelandu nasmrt prežderavao od
tuge.
Beba je cviljela i tresla se cijelim tjelešcem. Tako su
zajedno patile. Zar toj užasnoj patnji ne može doći kraj?
226
Zašto njih dvije moraju biti odgovorne za sve zlo na
svijetu? Zašto je zlo, podmuklo kakvo već jest, izabralo
njezinu nedužnu obitelj za leglo? Svakog je dana
očitovalo svoju nazočnost na njezinim najdražima. U
naglom pohotnom treptaju očima njezine drage Sybille,
u nezaustavljivom rastu grudi protiv kojeg se Ellen
uzalud borila, u izljevu zvjerstva kod Fritsa koji je uvijek
bio utjelovljenje nježnosti i poštovanja samo su mali
Michiel i Kester još bili netaknuti, ali koliko dugo još?
„Moramo ih zaštititi”, rekla je Idi. „Sad, kad su im
duše još čiste, moramo ih spasiti.” Uzbuđeno je hodala s
bebom tamo-amo. Njezini divni sinovi, Kester sa svim
svojim talentima, Michiel sa svojim ali Michiel je već bio
obilježen! Na tu pomisao popustila su joj koljena:
Michielove opekline zacijelo su bile prve najave onog što
je čekalo cijelu njezinu obitelj.
Sad više nije mogla zaustaviti paniku. Kleknula je s
Idom na oštri šljunak vrtnog puteljka i pokušala pozvati
Boga natrag. Molila je: uzmi mene, ali ne diraj moju
djecu. Klečala je, paralizirana od spoznaje da Bog i zlo
moraju biti ista instancija. I da je ona, time što se drznula
zauzeti Njegovo mjesto, postala suodgovorna: ona je bila
Treća u Nesvetom Trojstvu koje je sijalo propast i sve
duljim koracima grabilo oko sebe.
Ona mora udariti o stijenu i učiniti da iz nje poteče
voda.
Ona mora zapaliti grm kupina.
Ona mora donijeti Zakone: poštujte đavola i njegove
trabante, inače ćete se u sve vijeke vjekova pržiti u paklu.
Svodi se na to da treba biti prepredeniji od Zla samog.
227
Skrušeno mu je rekla da može imati njezin dio vlasti nad
svijetom, ona se dragovoljno povlači. Ako on u zamjenu
za to barem ne bude zahtijevao duše njezine djece i
njezina muža za pakleni oganj.
On ju je ismijao da se sve prašilo.
Ona je ostala uporna. Bila je njegova pomoćnica, i to
joj je davalo pravo na određene privilegije. Ili joj je u
svakom slučaju dugovao njezin danak u krvi: njezinu
zarađenu plaću. Ona ju je zahtijevala, hladnokrvno i
rječito. Htjela je jamstvo slobodnog kretanja za svoju
obitelj, to je sve, htjela je jedino da njezina djeca i njezin
muž ne moraju gorjeti u najgroznijim mukama za sva
vremena. Borila se kao tigrica za svoju stvar, ali on si čak
nije dao truda da joj odgovori.
Bila je uzdrmana do kosti. Čak ni đavao nije htio
sklopiti pakt s njom. Više nije, dakle, bilo razlike između
dana i noći, života i smrti. Pokleknula je. Više nije mogla
dalje a što je uostalom još uopće mogla postići?
Polegla je Idu u kolijevku i pomilovala izmučeno
tjelešce. Sve uzalud.
Za nekoliko dana bit će Uskrs. Ona će morati napraviti
piliće, a za Michiela nekakvog bezveznog zeca. Već je
počela tražiti materijal u ladicama i ormarima, žicu,
crveni papir za kljunove, kad ju je ošinula spoznaja o
proturječju: sad, kad je svaka nada definitivno propala,
počela se pripremati za blagdan nade, dan uskrsnuća.
Sva smetena sjela je za kuhinjski stol, za kojim su Frits
i ona prošle godine, nakon traženja uskršnjih jaja, svoju
djecu obavijestili o Idinu dolasku. Kao i svako žarko
željeno dijete, Ida je bila dijete nade. Zar baš Uskrs ne
228
naglašava da je ona isto tako dijete uskrsnuća?
Sad je konačno sve došlo na svoje mjesto. Ida je
zacijelo bila poslana u ovu obitelj s istom misijom kao i
jedan bezgrješni dječak koji je prije dvije tisuće godina
bio rođen u jaslicama, naime da bi svijetu prizvao u
sjećanje postojanje zla, te da bi se borio protiv tog zla
svojim ranjivim, čovječjim tijelom. Patnja njezine
kćerkice dakle ipak ima smisla, jedino još mora biti
okrunjena smrću da bi je to učinilo besmrtnom. Ida će
odgurnuti kamen sa svog groba i za sva vremena biti
čista i besprijekorna, izbavljena i ujedno izbaviteljica.
Uzdignuta iznad svakog Zakona, neoskvrnjiva,
suverena. Svemoćna.
„Ali jesam li je onda rodila za smrt?” pitala se naglas,
samo napola shvaćajući svoj zadatak, baš kao i ona žena
u Galileji.
Sklopila je oči. Vječni život za njezino izmučeno dijete.
Njezino se zaprepaštenje polako pretvorilo u zahvalnost
i predanost.
U kući je bilo tiho. U uredu se naporno radilo, djeca
su još bila u školi. Ustala je i začuđeno dodirnula jedan
od zidova. Ovdje, u ovoj kući, neprimijećeno se dogodilo
čudo, ovdje je rođena Ida. Bio je gotovo pun mjesec, i bilo
je hladno, ali inače je noć izgledala kao sve druge noći.
Zašto smisao uvijek tek naknadno postaje jasan?
Onda je podigla suknju i dodirnula se. Spolni organ
joj se žario i pulsirao. Iz te trepereće topline i iz tog tijela
rođena je Ida. Za to je ona, u svem svojem neznanju, već
sav svoj život morala biti predodređena. To je već bilo
utvrđeno dok je još bila mlada i kad su joj njezini
229
čangrizavi roditelji pohlepom budala, uvijek iznova
rugajući se, držali predike: „Nemoj misliti da si nešto
posebno.”
Zato se udala za Fritsa van Bemmela.
Cijeli njezin brak s njim nije bio ništa drugo nego
priprema za ovaj trenutak. Kleknula je kraj kolijevke. Od
plača prigušene oči djetešca bezizražajno su piljile u nju.
Margje je pognula glavu. „Budi volja tvoja”,
prošaputala je Idi. „Izbavi nas od zla, u sve vijeke
vjekova, amen.”
Takav je teret spao s nje, da je pomislila da će joj se
srce popeti u grlo. Bez daljnjeg razmišljanja podigla je
Idu.
Odnijela ju je do sudopera, obrisala mrvice kruha i
položila Idu leđima na granitnu ploču. Izabrala je
mesarski nož iz stalka i počela ga oštriti dugim, žestokim
zamasima. Osjećala se prožeto snagom i
samopouzdanjem. Ona je odabranica. Ona je instrument
Idine volje.
Nož se zagasito sjajio. Nakratko je pomicala oštricu
tamo-amo među prstima. Onda ga je podigla uvis,
drugom rukom podižući Idin džemperić djetetu do
brade.
To će biti uskršnji blagdan kakav još nikad nisu
doživjeli. Iza nje na kuhinjskom stolu bile su
pripremljene stvari od kojih će začas izrađivati piliće i
zečeve. I bojiti jaja, to će večeras činiti svi zajedno.
Odjednom je vidjela odraz same sebe u prozorskom
staklu, s podignutim nožem u ruci. Počela je hvatati zrak.
Rukama je prekrila lice, sva užasnuta. Nož je zvekećući
230
pao na pod. Omamljena se stropoštala na stolac. Zubi su
joj cvokotali.
Tko joj garantira da će Idina smrt biti dovoljna za
osujećenje zla? To je odurno nadahnuće đavola. Sotona
je pokušava namamiti na prividno rješenje da bi zadržao
ostatak njezine obitelji u šaci. Zajecala je: tek ako i Frits i
ostala djeca umru i postanu blagoslovljeni kao mučenici,
bit će izbavljeni od ognja paklenog.
Pobunjenički je pomislila: ali onda nikad neću vidjeti
kako Michiel mijenja mliječne zube za stalne. Kester je
uzalud štedio za moped. Sybille se neće udati, Ellen neće
krenuti na fakultet. Onda je njezin otpor oslabio, jer, kad
se bolje pogleda, zar to nije beznačajno? I, zar iz nje ne
govori samo njezino egoistično majčinsko srce? O, kako
li je samo ljubav beskrajno posesivna. Što li je još
žrtvovanje njihova zemaljskog života u usporedbi sa
sjajnom vječnošću koja ih nakon toga očekuje?
Ako sad bude oklijevala, oni će za sva vremena ostati
bespomoćna igračka zla. Sad mora donijeti odluku, sad,
ovog trenutka u kojem joj se očitovala istina. Htjela je
zamoliti: „Barem mi ostavi Fritsa.” Neka netko bude tu
tko me može tješiti, u svim danima i noćima samoće i
tmine koji me nakon ovog očekuju. Nemoj me ostaviti
samu sa sobom, poslije.
Ali hoće li on još moći živjeti s njom pod istim
krovom? On to nikad neće shvatiti, proklet će je, mrzit će
je, smjesta će se otuđiti od nje. Već sad, kad je njezina
žrtva tek namjera, prezirao bi je kad bi znao. Dignuo bi
ruku na nju. Nesvjestan svega, sve bi učinio što je u
njegovoj moći da bi je osujetio. Bez njegove djece život
231
mu ne bi bio vrijedan življenja. Ona bi zauvijek izgubila
njegovu ljubav.
Potrčala je k Idi koja je, još uvijek s podignutim
đžemperićem, nemoćno lamatala nožicama. Margje joj je
zahvatila stopalce. Nožni prstići, isti kao Fritsovi. Da bi
se njihova ljubav sačuvala, ljubav u koju unatoč uplitanju
đavola nikad nije sumnjala, ona i Frits moraju se zajedno
sa svojom djecom sjediniti u smrti.
Ida je nemirno disala. Pokušavala je izvući stopalo iz
majčina zahvata. Ručice su joj se pretvorile u šake.
„Onda mi barem daj snage da to izvršim”, Margje se
proderala na nju.
Nad njezinom glavom netko je zalupio vratima.
Prestrašeno je pogledala uvis. Sve se smjesta utišalo.
Pomislila je na svog muža za pisaćim stolom, na svoju
djecu na putu iz škole prema kući. Sad, sad se mora
donijeti odluka!
Onda je Ida otvorila usta. Proderala se, vitlajući
ručicama. Jednu po jednu, Margje je čitala riječi s njezinih
beskrvnih usana: „Pobrinut ćemo se za to da ne pate.”
Stvar je bila zapečaćena.
Kao da je netko goni, otvorila je ladicu, pronašla
olovku i notes i brižljivo zapisala riječi saveza. Onda je,
već sigurnija, otrgla list i spalila ostatak notesa. Pepeo je
prosula po svojoj vlastitoj glavi i po djetetovoj glavi.
Do trenutka kad đavao ponovno pokuša istaknuti svoj
utjecaj na nju, može se odmoriti. U posuđenom će
vremenu, kao i večeras, bez ograničenja smjeti uživati u
svojoj obitelji. Više se ne mora boriti protiv zla. Svladala
gaje, uz Idinu pomoć.
232
 Nakon posljednjeg pogleda na sretno lice moje majke,
sklapam album. U vrtu vlada mrtva tišina. Već se počinje
spuštati sumrak. Ptice šute, nema ni daška vjetra od
kojeg bi drveće šumorilo. Polako ustajem i ulazim u
kuću. Koraci mi odjekuju u praznom hodniku.
Zaustavljam se ispred podruma. To je jedino mjesto u
kući koje sam dosad ciljano izbjegavala. Ali moram biti
tu ako hoću da mi ikad uspije ponovno pohvatati konce:
na istom mjestu na kojem sam ih prije dvadeset pet
godina otrgnula.
S naporom otvaram vrata. Brava je zahrđala, okvir se
zaglavio. Billieno staro utočište očito godinama nije bilo
u upotrebi.
Oprezno se spuštam po stubama koje škripe i, uz
poteškoće zbog debela trbuha, sjedam na jednu od
najnižih stuba. Udišem zagušljivi zrak razgledajući oko
sebe.
Billieine daske još leže na tlu, trule i plijesnive. Pogled
mi pada na nekolicinu voštanica koje otopljenim
krajevima prianjaju za tanjurić, i na zdjelice s
raspadnutim tamjanom. Na vlažnom zidu izblijedjelim
slovima još uvijek piše „Kilroy was here.“36 Gotovo se
ništa nije promijenilo od noći kad sam se u smrtnom
strahu ovdje skrivala s Carlosom.
Razmišljam o svom ocu, ali nemam suza, ni od
olakšanja jer sad razumijem pravi tijek događaja, ni od
samilosti jer je i on bio samo žrtva okolnosti, ni od kajanja
zbog gorke mržnje koju sam sve vrijeme neopravdano

36 engl. Kilroy je bio ovdje. (prim.prev.)

233
gajila prema njemu.
Obavijam ruke oko svog trbuha i zibam Idu-Sophie,
onako kako sam ovdje prije dvadeset pet godina zibala
Carlosa u svojim rukama. Nisam ga mogla probuditi,
bez obzira na to koliko sam ga snažno štipala. U panici
sam ga tako strašno prodrmala da je morao povratiti.
Je li moj otac tad već bio mrtav? Je li već bio mrtav u
trenutku kad sam ga vidjela kako leži na verandi, ili je
tad samo bio omamljen od tableta za spavanje i Valiuma
koje je moja majka sačuvala? Je li spokojno sanjao o
putovanju na Floridu kojim ju je htio iznenaditi, sad kad
je ponovno bila sasvim kao prije? Bijela bjelcata plaža s
palmama, jato žarkoružičastih plamenaca, kokteli u
visokim zamagljenim čašama.
Iz velike daljine do njega je zacijelo dopirao Orsonov
lavež kad sam zajedno sa svojim psom došla kući. Eno
Ellen, razmišljao je maglovito, ona još mora uzeti svoje
vitamine, inače će Margje ponovno pošiziti. Pokušao se
otrgnuti od sna i potaknuti me, ali tijelo mu je otkazalo
posluh. I dok se poput utopljenika koji pokušava
dospjeti na površinu uzalud borio protiv omamljenosti,
zacijelo je shvatio da nešto nije u redu s tabletama koje je
moja majka pripremila za sve. Možda je čak pomislio:
Moram upozoriti Ellen na opasnost.

„Zao mi je , tata”, rekla sam naglas. „Nisam znala.

Stvarno nisam znala.”
Sad ipak plačem. Svaka suza je užarenocrvena od
stida i žaljenja poput kiše od pepela u Pompejima, o

234
čemu sam mu davno s oduševljenjem pričala, nakon sata
povijesti u školi. Pozorno je slušao, kao i uvijek,
stopalima se oslanjajući o najnižu ladicu svog pisaćeg
stola. „Čak i kruh koji je kod ljudi ležao na stolu i psi koji
su spavali pod stolom okamenili su se! Strašno, zar ne,
tata?”
Još iste noći imala sam noćnu moru u kojoj me je
zatrpala ključajuća lava, pa sam vrišteći od straha
probudila cijelu kuću. Moj otac je u pidžami sjeo kraj
mene. Trljao mi je ramena sve dok napetost nije
popustila. Prišapnuo mi je: „Ovdje se to ne može
dogoditi, zlato, ovdje si na sigurnom.”
Još sam malo jecala i samo mu napola vjerovala.
Svakog bi trenutka bukteća šljaka mogla pasti kroz krov.
„Zar nećeš pogledati što imam za tebe?”
Pogledala sam. Ništa nisam vidjela. Ali onda je
zagestikulirao kao mađioničar. I iako su mu ruke još
uvijek bile prazne, sad sam jasno vidjela da je jednim
zamahom otvorio kišobran i držao ga nad mojom
glavom. Uzdahnula sam od iznenađenja.
„Evo. Čvrsto ga drži.” Pružio mi je svoju stisnutu šaku
i poljubio me za laku noć.
Zgurena na stubama podruma brišem suze iz očiju. U
grudima mi se žari mjesto na kojem je uvijek vladala
hladnoća zato što mi je tri četvrtine mog života srce bilo
isto onako skamenjeno kao i kruh i psi stanovnika
Pompeja. Sva moja stara mržnja i bijes sad su hrpa
krhotina, smrskani.
„Pod tatinim kišobranom”, rekao je, „nikad ti se ništa
ne može dogoditi, Ellen. Nikad.”
235
 Možda je to tako, možda sam zahvaljujući moći
njegova zazivanja i magiji njegove zaštite preživjela
ondašnju tragediju. Obećanje sigurnosti koje roditelj daje
svom zastrašenom djetetu u svakom je slučaju najvažnije
obećanje cjelokupnog ljudskog života. Ono posjeduje
takvu fantastičnu moć da čak i udes mora ustuknuti od
njega.
Pritišćem ruku na prsa i osjećam otkucaje svog srca,
srca koje konačno može reći: tata, bio si dobar onakav
kakav si bio. Prevarila sam se u njemu, ali još sam bila
mala. Prevarila sam se i u sebi samoj. Ja nisam ona što
sam mislila da jesam: na cjedilu ostavljena kći slabića. Da
bih bila pravedna prema njegovu spomenu, morat ću
revidirati sebe sloj po sloj. „Učinit ću to”, mrmljam.
„Uspjet ću u tome.” Onda podižem pogled.
Billie i Kester stoje preda mnom držeći se za ruke.
„Stoje?” šapćem.
„Ti to dobro znaš”, kaže Kester, jednako tiho.
„To je konac za nas”, kaže Billie. Nesigurno se
smješka.
Prestrašeno se podižem i tražim oslonac na
zaprljanom zidu.
Kester se oklijevajući približava. „Nećeš nas valjda
samo tako napustiti?”
Billie zamuckuje: „Mi to ne zaslužujemo, Ellen. Bez
nas bi ti već odavno...”
„Već odavno bih što?” kažem bez razmišljanja. „Bez
vas bih imala prijatelje i prijateljice, bez vas moj brak ne
bi...” Šokira me istinitost mojih vlastitih riječi.
„Kakva podlost!” kaže Billie. „Bez nas nikad ne bi
236
upoznala ljubav. To si i sama tisuću puta rekla!”
Šutim. Ono što sam uvijek nazivala ljubavlju, je li to
stvarno bio pravi naziv za to? Ja sasvim sigurno nisam
stručnjak na tom području. Gledam njihova blijeda,
prozirna lica. Duboko udišem. Jedna stvar je sigurna:
dok god ih ne pustim od sebe, jedan dio mene zauvijek
će ostati tadašnja dvanaestogodišnjakinja. Prestrašeno,
poremećeno dijete.
„Moram ići dalje sa svojim životom”, kažem
prigušeno.
Kester rukom prelazi po kosi. Onda gura ruke u
džepove. „Biti vjeran, Ellen, to je vrlina.”
To su također bile riječi mog oca, onaj put kad je Billie
kod Schulpendama pobjegla od nas. Tad me je također
naučio da moraš moći birati da bi mogao biti vjeran. Da
moraš vrlo dobro umjeti birati. Konačno postoji i nešto
kao i vjernost prema sebi samome.
„Više ne možeš natrag, nikad više, Ellen, ako nas sad
odbaciš”, kaže Billie tužno. „Zauvijek ćeš nas izgubiti.”
„Ne”, kažem s čvrstim uvjerenjem, „ne, jer ja nisam u
posjedu vječnog života. Vratit ću se k vama.” Smijem se
kroz suze. „To je samo privremeno. Samo za ostatak mog
života.”

Gore na vrhu stuba za podrum zastajem. Pružam ruku

prema kvaki. Na trenutak me obuzima osjećaj sjete.
Zamisli da ostanem zaključana ovdje. Smeteno tresem
glavom. To je bilo tada, ne sad.
Mogla bih jednostavno gurnuti vrata, ali to ne činim.
Mislim na svog oca i shvaćam da ću ostati izvrgnuta

237
priviđenjima ako mi konačno ne uspije vidjeti vlastitim
očima kako je to bilo ovdje se skrivati s Carlosom. Nikad
se nisam htjela prisjetiti toga. Taje noć uvijek ostala rupa
u mom sjećanju.
Na trenutak oklijevam. Onda ponovno silazim niza
stube. U najmračnijem kutu rušim se na pod. Stavljam
ruke kraj sebe na podlogu od dasaka. Ovdje je to bilo.
Ovdje smo sjedili.
Bila sam tako uplašena da bi mi se gotovo pričinilo
kao izbavljenje kad bi nas roditelji našli. Ni sama nisam
shvaćala kako sam mogla biti tako neposlušna. Bit ću
odvedena u Death Row37 zato što nisam progutala svoje
vitamine i zato što sam se skrila ovdje sa svojim malim
bratom koji nikako neće da se probudi. Osjećala sam
kako je njegovo mlitavo tijelo u mom naručju bilo
ukočeno od hladnoće. Smrdio je na bljuvotinu. Disao je
ubrzano i plitko.
Kuća je škripala oko mene.
Vlaga se slijevala niz zidove podruma, kao da plaču.
Krv mi je bubnjala u ušima, pa nisam mogla čuti
hodaju li moji roditelji naokolo u potrazi za mnom,
dozivaju li moje ime. Otkotrljala sam si Carlosa s krila i
položila ga bočno na pod. Noge su mi gotovo otkazivale
posluh kad sam uspuzala uza stube. Opipom sam tražila
ključ koji sam s unutrašnje strane vrata okrenula u bravi.
Nisam ga mogla pomaknuti, bez obzira koliko sam
pritiskala. Ruke su mi bile ukočene od hladnoće.
„Mama!” vrištala sam. „Tata!”

37 engl. zatvorske ćelije za osuđenike na smrt (nap.prev.)

238
 Gore su se Billie i Kester sigurno cerili gledajući The
Monkeys, a Sophie je prije spavanja dobila zdrobljenu
bananu. Ono je naravno bila igra, s onim plastičnim
vrećicama. Kako sam samo i na trenutak mogla pomisliti
nešto drugo? Plačući od žalosti sjedila sam stisnuta uz
vrata.
Zašto me ne traže? Naćulila sam uši, ali nisam čula
nikakav zvuk. Zacijelo je već kasno. Pa valjda ne leže svi
u krevetima? Moram li možda za kaznu cijelu noć ostati
u podrumu, je li to to? Jesu li tata i mama odlučili da
sam...
Odjednom shvaćam. Jednim mahom sve mi postaje
jasno. „Ona me je jednostavno zaboravila”, kažem
naglas, osupnuta. „Bila je u prevelikoj brizi i poslu.“
Moja se majka svog posljednjeg sata, na koncu konca,
mogla osloniti samo na sebe. Zacijelo je grozničavo trčala
tamo-amo između verande i kuhinje, brzo, brzo, izvan
sebe od uzbuđenja, plastične vrećice, elastika, kako
možeš ubiti cijelu obitelj odjednom, prvo Billie i Kestera,
a čim su počeli drijemati za kuhinjskim stolom, Carlosa i
Sophie, kuhinja puna mrtve djece, užasna euforija kad je
njezin zadatak gotovo bio izvršen, sad samo još Fritsa i
sebe samu.
A ja sam sve to vrijeme smijući se hodala po plaži i
bacala štap svom psu. S divljajućim Orsonom trčala sam
za srdito kriještećim galebovima. Crn i zastrašujuć, pravi
pakleni pas, kasao je duž vode. Bila je oseka; školjke su
mi škripale pod nogama, katkad bih se napola okliznula
preko naplavljene meduze.
Kad sam u tami uspijevala raspoznati samo još bijele
239
zapjenjene krijeste valova, shvatila sam da mora biti
puno kasnije nego što sam mislila, pa sam se što sam brže
mogla biciklom odvezla kući.
Još se sjećam kako je hladan i vlažan bio večernji zrak,
i kako na biciklističkoj stazi nisam čula ni jedan drugi
zvuk osim zujanja svog dinama. Još znam da sam kod
kuće, kao iznenađenje, kanila za svakog napraviti veliku
šalicu toplog kakaa sa zapjenjenim mlijekom. Onda ću
Carlosu odjenuti pidžamu i, kao svake večeri, pročitati
mu priču. Kad budem gotova, moji će ga roditelji doći
poljubiti za laku noć, a moj će me otac još uštipnuti za
obraz, što će značiti: „Ti si cement, Ellen. Što bismo bez
tebe?”
Uvijek se tvrdi da istini u svakom slučaju treba dati
prednost pred sumnjama koje izjedaju čovjeka. Je li to
točno? Točno je da sam se dvadeset pet godina svakog
jutra budila s pitanjem zašto sam baš ja preživjela tu
dramu. Ali odgovor je i previše stravičan.
Zato što me nije bilo tamo, te sam večeri bila naprosto
previđena.
U njenoj panici i uzbuđenju, majci nisam nedostajala.
Moje joj je postojanje naprosto izletjelo iz glave. Da je
samo na trenutak zastala i pomislila: „Ellen!”, ja bih to tri
kilometra dalje, na tihoj plaži, osjetila, ili čak i čula.
Ali moja me je majka zaboravila.

240
 Epilog

Drozdovi se u tisi i božikovini cvrkućući bore za prve

bobice. Lišće merala duž vrtnog puteljka plameno je
crvene boje, a na svakom zaklonjenom vlažnom mjestu
iz zemlje niču gljive. Sam od sebe dobivaš želju cijepati
drva ili skuhati juhu od bundeve.
Svi se slažu da je ovo nezaboravno lijepa jesen.
Sredina listopada, a često se još može sjediti vani.
Posrednik je već tri puta dolazio s potencijalnim
kupcima: s nekim iz reklamne agencije, nekim drugim iz
odvjetničkog ureda, i trećim koji traži prostorije da bi
otvorio dječji vrtić. Meni je svejedno. Ja se ne brinem za
razgledanja, za savjetovanja, za pregovore o cijeni. Već
sam gotovo preteška da bih se mogla uspinjati stubama,
a misli mi se neprekidno vrte oko predstojećeg poroda.
Kad sam telefonski obaviještena da je stvar odlučena,
da će Ured Van Bemmel dobiti novu namjenu kao
reklamna agencija, jedino mi je bilo žao vrta bez kojeg ću
uskoro ostati. „Možete li izvršiti primopredaju kuće za
tri mjeseca?” pita posrednik.
Onda će nam još poći za rukom ovdje proslaviti Božić,
i imamo vremena koliko hoćemo za potragu za novom
kućom. Ne može biti bolje. Tako sam dobre volje da
nazivam Basa na poslu i pitam hoće li doći na večeru.
Kiseli kupus i kobasice, predlažem. Bas je čovjek koji voli
jednostavnu hranu, ali njezina je kalorična vrijednost
vrlo visoka.

241
 Te večeri on prostire stol dok ja nabadam borovnice.
Trbuh mi dodiruje štednjak i odjednom laktovi
izražavaju protest, koljena se tresu, stopala udaraju.
Tamo je život da se sve praši. Njoj se to sviđa. Gotovo
više ne može dočekati.
„O čemu misliš?” pita Bas. Uzima mi vilicu iz ruke i
ispitivački me gleda. On nije svetac: ako ga budem
dovoljno ljutila, izgubit ću ga. Mi smo naprosto dvoje
ljudi koji oprezno pokušavaju zajednički učiniti najbolje
što mogu, baš kao i svi drugi.
„Još se uvijek nisam uspjela odlučiti”, odgovaram.
„Imam kilometarski popis, ali ne mogu se odlučiti.”
„Daj mi popis”, kaže on i smanjuje plin ispod
krumpira. On nikad ne može raditi više stvari istodobno.
To me raznježuje.
Pružam mu list papira. „Ti reci”, kažem. „Ti reci kako
da je nazovemo.”

242