POVRATAK

hrvatskog žigola

Tomislav K.
 PROLOG

Žene se olako proglašava kurvama. Muškarci su toga pošteđeni. Njih

se olako proglašava idiotima.
Netko bi rekao - pa nema tu velike razlike, podjednako je loše biti
kurva kao i idiot.
Ali vjerujte mi, razlika je ogromna. Ja znam. Jer ja sam bio, jesam,
zauvijek ću biti, i kurva i idiot. Jedino je pitanje što postaneš prije. Je li
kokoš ili jaje. Perpetuum mobile filozofije što je bilo prije, bit ili bitak (da
ne kažem kao moj prijatelj Kompa - batak). Kokoš ili jaje? Kurva ili idiot?
Reći ću vam pa ćete lakše shvatiti, i pritom ne pretendiram da
zauzmem mjesto Brune Simleše, Srećka Horvata ili nekog drugog mlatim
udana koji se kurči da nešto zna, a ustvari samo uzima pare od budala.
Kao kurva, uostalom. S tim da od kurve fakat nešto i dobiješ, a od njih...
Pa jebi ga, svaka roba nade kupca.
Uglavnom, nedvojbeno je jasno da sam ja prvo bio idiot pa tek onda
kurva. Sad ćete se vi nasmijati i reći: “Ali na početku si rekao da se
muškarce olako proglašava idiotom, a žene kurvama”, pa je logično
pretpostaviti da si ti, odnosno da sam ja, kao muškarac, idiot. Zamolit ću
vas zato da spustite pogled redak dva ispod, gdje vam također piše da
sam bio, bit ću i zauvijek ostati, i jedno i drugo. Ha, tko je idiot sad? Ja i
dalje. Vjerujte mi.
 TARZAN NA BALKONU

Jebem ti majku, ubit ću ga! Ubit ću ga, majku mu jebem! Mater mu

jebem, zadavit ću ga, urlao je duboki muški bas dok sam se ja skučio u
gaćama na balkonu čvrsto zatvorivši šalaporke, nadajući se da će tanko
drvo izdržati bijes razdraženog mužjaka s druge strane.
Ako je suditi po glasu, bila je riječ o tipu s kojim se nije dobro
zajebavati. Duboki, mukli glas bio je pun mržnje i sugerirao je kako je
njegov vlasnik figura nalik na gorilu. King Kong, bolje reći.
Uskoro se s vikom počela miješaci buka iz koje je bilo očito da je
čovjek počeo lomiti sve oko sebe.
Majku ti... Urlik je popratio tup udarac, očito nogom u vrata. Komad
drveta s donje strane vrata otpao je odsklizavši pločicama balkona. Njen
glas nisam čuo, ali pretpostavljao sam da se prestravljeno sklupčala u
kutu iščekujući najgore od sudbine. Naravno, za mene. Bam. Još jedan
komad je odletio po skliskim pločicama. Nagnuo sam se nad ogradom.
Jebi ga. Treći kat, nema smisla skakati. Mislim, mogu, ali sumnjam da sam
u ovih nekoliko minuta naučio letjeti. Kažu da je strah kao Red Buli, strah
ti daje krila. Ali nema tog straha koji će ti omogućiti da sretno ateriraš s
nekih 15-ak metara visine na tvrdi asfalt parkirališta. Zato sam nogu
kojom sam spremno zakoračio preko ograde povukao natrag. Doduše,
nije me bilo samo strah nego i sram, jer su klinci koji su na parkiralištu
igrali nogomet ili neku drugu svoju glupu igru, privučeni galamom, svu
svoju pažnju prebacili na balkon na kojem sam se ja skrivao. Još sam, kao
zadnji kreten, bio u tigrastim slip gaćicama. Jebeni tarzan. Sva sreća da
klinci dolje nemaju pojma o tom gospodaru džungle jer bi me već
počastili posprdnim povicima. Ali i ovako sam im bio dovoljno bizarna
pojava da fiksiraju svoj pogled na mene.
Tip unutra i dalje je varirao teme na račun raznih spolnih radnji i
moje majke, ali nakon što je razvalio donji dio vrata, nekako mi se Činilo
da se malo smirio.
Prestani izvoditi. Sjebavaš mi vrata, a znaš da se bojiš visine. Nikad
nećeš izaći na balkon, znaš to, čuo se Mirnin glas, negdje između molbe i
naredbe. A onda je opet zagrmjelo.
Jebat ću mu majku kad uđe. Čekat ću i jebat ću mu majku!
 Bas je bio istinski gromak, kao da je tip operni pjevač. Maštovit, što
se tiče psovki, baš i nije bio, to mu nije išlo baš najbolje, ali ajde, bio je
istinski raspižden, pa mu mozak valjda nije radio dalje od toga.
Sad je tip malo utihnuo. Klinci dolje nisu, i dalje su pokazivali prstom
na mene i smijali se. Činilo se kao da ih je sad još više. Zato sam sjeo na
pod. Mirna je očito pušila samo na balkonu jer su cigarete i upaljač bili
pored pepeljare. Izvadio sam jednu od onih smiješnih tankih ženskih
cigareta i s užitkom je zapalio ne osjećajući se nimalo pederkasto. Iako
sam u tarzanskim gaćama i sa ženskom cigaretom u rukama sigurno tako
izgledao. Sva sreća da klinci dolje to nisu mogli vidjeti.
Mirnu sam upoznao u fitness klubu u kojem sam mijenjao frenda.
Nije da se od treniranja dobro živi, pa je svaka zamjena koja kunica više.
Pogotovo ako hoćeš otići od staraca, kupiti stan, pokrenuti možda svoj
klub...
Odmah se zalijepila za mene. Mislim, nije to neoubičajeno, što da
kažem, često mi se cure pomalo upucavaju na treninzima. I to od slatkih
dvadestogodišnjakinja do gospođa u godinama. Samo, u klubu u kojem
radim jednostavno pristojno izbjegavam ući u takve spike. Jebi ga, ne seri
gdje jedeš, toga se držim. No ovdje sam valjda spustio štitove, a Mirna je
navalila frontalno i svom snagom. Upali smo u spiku. Dobro, ne baš u
neku spiku jer Mirna je pričala o pizdarijama ne propuštajući u priče
ubaciti kako poznaje ovog ili onog. Ljude za koje sam ja tek ovlaš čuo, ali
bilo je jasno da je riječ o lovatorima ili onima koji će to tek postati.
Ali što da vam kažem - zagorio sam. Ni ne sjećam se kad sam zadnji
put ševio, a po tim pitanjima Mirna je bila sasvim OK. Iako u godinama, s
preskupom frizurom, pokojom borom, kojom kilom viška na dupetu, ali s
ogromnim, vrhunski izrađenim sisama. Mora da je pljunula ozbiljnu lovu
za njih jer u trikou za vježbanje stajale su joj bolje nego bilo kojoj
dvadesetogodišnjakinji. Valjda sam i na to pao. Što ću, volim sise. A koji
frajer ih ne voli? Ne trebaju meni znanstvena istraživanja koja kažu da
frajeri koji dugo bulje u velike sise zdravije i bolje žive. Mislim, čitao sam
i takvih, kao i onih frojdističkih pizdarija koje kažu da muškarce velike
sise podsjećaju na mamu. Sipak, moja je bila ravna ko daska - a ja opet
volim dude. A ove čija je sretna vlasnica bila Mirna bile su, što da vam
pričam, spektakularne, svečane i lijepe kao državni praznik. A i to što mi
se tako žestoko upucavala nekako me napalilo. Ma kod mene to ide
ovako - kad zgodna žena trza na mene, ne mogu odoljeti i opraštam sve. I
tako smo završili kod nje doma.
 Nisam vidio ni prsten, niti je spominjala nekog muža, pa mi ovakav
razvoj situacije nije padao na pamet. Nije mi smrdjelo ni kad je izvukla te
smiješne tigraste gaće i zamolila me da budem “njen Tarzan” dodajući da
će se i ona urediti za mene. Čujte, zagorio sam, kao što rekoh, pa sam i
preko toga prešao. Uostalom, tko ne bi stavio na sebe neku glupost ako
mu to garantira ludi seks, ili to da će žena uzvratiti podjednako
izazovnom odjevnom kombinacijom?! A dok je vadila tu smiješnu stvar iz
ormara, krajičkom oka snimio sam brojne seksi komadiće koje bih volio s
nje skidati. Uputila me u kupaonicu i navukao sam ih. Bile su mi tijesne,
jer kao što sam rekao, ne pamtim kad sam zadnji put ševio, pa mi je mali
već bio u punoj ratnoj spremi...
I baš kad sam izašao iz kupaonice, nadajući se divljem seksu, netko
je otključao vrata, a Mirna me panično odgurala na balkon. Zato sam sad
šćućuren na balkončiću, u smiješnim gaćama pušio ženske cigarete i
pitao se kako ću se izvući iz ovog sranja. Ja, nekadašnji zavodnik u
usponu, strahujem na balkonu od razjarenog muža, ljubavnika... tko li je
već vlasnik impozantnog basa. Znao sam samo da se poštenje ne isplati,
ni u životu ni u ljubavi, a bogme, koliko vidim, ni u seksu. Postao sam
balkonski izbjeglica. Jebeno.
Kaj delate, sused, prenuo me glas, piskutav i starački, posve različit
od basa koji je dopirao iz stana, doduše nešto tiše, ali i dalje varirajući
psovku o, prema svemu sudeći, neželjenom seksualnom odnosu s mojom
majkom, u svim mogućim varijantama.
Sa susjednog balkona znatiželjno me gledao starčić od kojih
osamdeset i kusur. Kosa mu je već dobrano pootpadala, pa su iznad
desnog i lijevog uha stršali samo dugi sijedi pramenovi, dok je lice bilo
crveno i gulilo se u nekim pločicama, valjda neka staračka seboreja ili
dermatitis. Zubi, na parove razbroj s’, svaki drugi. Eto, takvom stvorenju
ja sam se u tom trenutku, to sad mislim, o tome nisam onda razmišljao,
činio jadan i smiješan - jadniji i smješniji od njega. Smješkao se nekako
iskreno i sućutno pokazujući svoju nelijepu čeljust, uništenu takozvanim
zubom vremena, u cijelosti. Nimalo lijep prizor, vjerujte mi.
Ljubavni problemi, zaključio je i dalje me gledajući.
Klinci dolje počeli su navijački u zboru vikati: “Javi se, javi se”.
Zbunjen, sjeban i nikakav, nisam znao što bih odgovorio veselom
starčiću. Da ga odjebem? Zamolim za pomoć? Što?
No, hote, bute prešli kod mene, bumo si nekaj i popili, preduhitrio
me starčić pokazujući rukom da prijeđem na njegov balkon.
 Moja zbunjenost skočila je na milijardu i osamsto, ali nisam čekao da
se predomisli nego sam se vješto popeo na ogradu, držeći se rukama za
zid i panično ponavljao u glavi: “Ne gledaj dolje, ne gledaj dolje”. Odozdo
je dopiralo oduševljeno klicanje malih kretena, a ja sam nekako prebacio
jednu nogu na njegov balkon, odgurnuvši se svom snagom i neslavno se
smandrljao na balkon veselog starčića, nimalo nalik na gospodara
džungle, čije sam gaće nosio. Stari je već ušao u svoj stan ostavivši vrata
balkona otvorenim, a ja sam ga pratio. Na stolu su već čekali skuhana
kava i dvije čašice rakije.
Vidjevši moj zbunjeni pogled, stari je objasnio.
Je, pa niste prvi kaj mi skače kroz balkon. Kaj ste s Marsa opali? Ja
sam Josip, ali me svi zovu Francek, veselo mi je objasnio pokazujući da
sjednem.
Prije nego što sam sjeo, strusio sam onu rakiju, iako inače rijetko
pijem, dapače - žesticu skoro nikad. No ispio sam je, što da vam lažem,
znate da sam ja uvijek iskren i da nikad ne lažem, samo katkad ne kažem
punu istinu jer je tako puno ljepše i puno pristojnije. Strusio sam je,
dakle, kao da mi je posljednja.
Francek me znatiželjno promatrao. A ja sam se strovalio na stolac.
Nemojte se niš nervirat, sve bu se to smirilo za sat-dva, a za dan-dva
bu sve u najboljem redu, osim kaj bu mala dobila novu oblekicu, veš
mašinu, auto, kaj ja znam kaj si je već zabila u glavu da joj treba, veselo je
cvrkutao stari nalijevajući mi kavu.
Vidjevši moj zbunjeni pogled, dodatno je objasnio:
Je, to vam je sve njena predstava. Malo ga napravi ljubomornim i
onda dobije kaj hoće, kratko je rekao i suknuo rakiju kao da je sve s tom
rečenicom jasno, ali meni tek sad kurca ništa nije bilo jasno. Pogledao me
kao da sam bedak iz specijalne škole za izgubljene slučajeve.
Je, a kaj se čudiš. Ona dobro zgleda, on je škrt i ljubomoran. I to ti je,
micek moj, to. I tu onda nastupaju bedaci kao ti, objasnio je Francek
smijući se.
Valjda je vidio moj uvrijeđeni pogled pa je nastavio.
Dobro, stara nije loša. Da sam deset godina mladi, ne bi mi pobegla,
dodao je i zatim je krenulo nabrajanje njegovih ljubavnih uspjeha. Uh,
koja materija. Jeste li kad čitali telefonski imenik naglas? E tako vam je to
bilo, nije bila večer poezije. Ali jebiga, ja sam bio na sigurnom teritoriju.
Isključio sam se nakon druge rečenice. Mislim, tko bi imao snage slušati
ljubavne tirade veselog starčića, prožete filozofskim opservacijama o
mufu, kojeg je on držao neophodnim dodatkom svake ženske?! I to što
dlakaviji i gušći, to bolji. Ispada da je starkelja odustao od ljubavnih
pothvata jer se ženske danas briju i friziraju dolje jednako kao i gore, i to
je razlog zbog kojeg su njegove zavodničke avanture prestale, a ne to što
ima dvjesto godina i već je dobrih pedeset s obje noge u grobu.
Ali dobro, popustljivo sam kimao glavom hvatajući tek poneku
njegovu rečenicu. Ipak me spasio. Barem donekle.
Bio je tu, naime, i drugi problem. Kako zbrisati odavde? Pa neću
valjda po gradu glumiti Tarzana. A do doma sam imao dobar komad puta.
Da ne pričam o tome kako su mi novčanik i sve ostalo bili u odjeći
koja je i dalje bila u Mirninoj kupaonici.
Stari je trkeljao i trkeljao od stoljeća sedmog do danas, valjda
svjestan da ga, budući da me spasio, moram slušati, a ja sam poslušno
kimao glavom na sve njegove mudre opservacije, neprestano vrteći u
mislima kako se dokopati odjeće. Mislim da sam sjedio dobrih dva sata u
tom stolcu. Dupe me u onim smiješnim gaćama zaboljelo, no Francek je
odjedanput rekao:
Mislim da je sad sve prošlo, idem vam po stvari, i korakom, prilično
laganim za čovjeka u njegovim godinama, odlepršao je iz stana. Za
nekoliko minuta vratio se s mojim stvarima! Ej, ljudi, koje je to
blaženstvo, ma praznik u Rimu...
Izgledalo je kao da je to rutinski posao koji svako malo obavlja.
Začudo, nije bilo ni galame ni lupanja. Valjda je Mirnin scenarij žicanja
love od svog, koliko sam shvatio, postarijeg ljubavnika, postao rutina
koja se ponavlja svako toliko. Na brzinu sam navukao stvari na sebe,
provjerio je li sve na svome mjestu i uz zahvale Franceku zbrisao iz
stana.
Kad sam izlazio, vrata Mirnina stana su se otvorila i debeli bas je
zagrmio.
Majku ti, da te nisam više nikad ovdje vidio!
Okrenuo sam se očekujući da će me dohvatiti šaka nekog mrge od
dva metra, punog pravedničkoga gnjeva.
No na vratima je stajao proćelavi pedesetogodišnjak visok metar
cvancig, s poprilično golemom pivskom škembom. Ukratko, tip kojeg bi
zadnjeg izabrali na nogometu za svoju ekipu. Ma što na nogometu?!
Zadnjeg bi ga izabrali i za šah!
 Napravio sam korak prema njemu, no tip je brže-bolje zatvorio
vrata. Hodajući prema svojem osam godina starom Cliju, mislio sam si
jesam li junak tragedije ili komedije.
Povici klinaca koji su se i dalje vucarali po parkiralištu jasno su mi
dali do znanja da sam ipak junak komedije. I to posrani. Posran golub,
tako sam se osjećao.
No osjetio sam se puno bolje kad sam, ni sam ne znam zašto, otvorio
novčanik. Kao da bi mi netko ukrao taj sitniš koji sam nosio u njemu. No
u pretnicu se sjajila, poput krune na glavi kraljice od Sabe, nova
hiljadarka. Očito moj honorar za sporednu ulogu u ovoj drami. Mirna je
očito namjeravala užicati neku prilično skupu stvar kad je moju
epizodicu ovako bogato nagradila.
 SAMO ANĐELI IMAJU GREŠKU

Naravno da mi je na putu do kuće moj prastari Clio riknuo, pa je ovih

1000 kuna otišlo na šlepanje, a servis će stajati tko zna koliko. Mučio sam
se s njim već dobre dvije godine. Svako malo riknula bi neka sitnica.
Jedanput elektronika, drugi put nešto s paljenjem, treći put akumulator.
To me ubilo. Svaka sitnica na Cliju košta. Ti Francuzi su čudo jedno -
naprave auto ljepši i udobniji od bilo kojeg drugog na kugli zemaljskoj,
ali baš se ne ubijaju od pouzdanosti. Mislim da su triput lošiji od
njemačkih ili japanskih, pa i korejskih. Kad idući put budem kupovao
auto, kupit ću nekog švabu ili korejca. Samo, kad ću imati novca? Fak,
svaki put trošim na popravke sve što prištedim.
Taj put kad mi je crkao akumulator, drugog dana morao sam na put.
Onda sam isto zvao da me šlepaju. Okej, to šlepanje nisam platio, ali sam
izgubio dva sata, a akumulator me koštao sedamsto kuna. I još usluge
servisa, pa onda gubitak vremena prilikom odlaska po auto... Iskreno
rečeno, slažem se s onim šro je rekao Henry Ford: “Znate li koji je najbolji
auto? Najbolji auto je novi auto”. Taj se ne kvari, ne košta, ne morate ga
šlepati kao mog starog, dobrog, jebenoga Clija. Koji sad moram opet
furati na servis.
No tu sam imao skonto, starog dobrog prijatelja Srđana zvanog
Mrđan, koji mi ni slučajno neće htjeti naplatiti ni rad ni dijelove, pa ću
barem za dijelove potajno uvaliti lovu njegovoj supruzi Selmi, koja će mi
opet lagati da je sve to koštalo upola manje.
Jebi ga, takvi su to ljudi... Jednostavni i pošteni, i kad si im prijatelj -
prijatelj si im do kraja. Razmišljao sam da odem kod drugog mehaničara
da ne bih Srđanu bez veze uzimao kruh, ali znao sam da bi se beskrajno
uvrijedio kad bi to doznao. To su u biti ljudi kakvih više nema, modeli
koji se više ne proizvode, Nekad je to bilo prijateljstvo, pomaganje
čovjeku u nevolji, prijatelju pogotovo. Danas se sve calta. Ne znam,
možda je tako i poštenije - čist račun, duga ljubav. Vidio sam mnoge ljude
koji ti naprave neku sitnicu pa misle da su te dovijeka zadužili. Ima
takvih puno, da. Ali Srđan i Selma nisu takvi. To su - da vam sad ne duljim
- pravi ljudi.
Jebi ga, valjda ću im nekad u životu to moći vratiti. Nadam se da
hoću. Ljudi su nezahvalna stoka. Napraviš im jednu uslugu, napraviš im
drugu uslugu - a cijene li te onda oni? Ne, onda oni misle, uglavnom,
skoro svi, da si im ti dužan učiniti i treću uslugu, i četvrtu uslugu, i entu
uslugu. Kako kažu Dalmatinci, učini dobro - izij govno. A ja ne želim biti
takav. Ako mi netko učini nešto dobro, pamtim kao slon, i vraćam kad
god mogu. Što više, to bolje. Što se tiče Srđana, Mrđana i Selme - sve vam
je jasno. To što su oni kao kruh, neću zloupotrijebiti nego ću im, brate,
htjeti vratiti kako dolikuje.
Uglavnom, u tim mislima dovukao sam se pješke do stana, koji je
mirisao po kolačima. Već mjesecima je mirisao samo po kolačima. Da
objasnim. Moja sestra Marina je anđeo, a samo je anđelima dopušteno
imati grešku. Ako se to može nazvati greškom. Ima Downow sindrom, što
je čini najboljom, najpoštenijom i najvedrijom osobom na svijetu.
Stvarno. U njoj nema trunke zla. Nikakvih sitnih, običnim ljudima
prirođenih zloća. I sad, kakve to ima veze s kolačima? Ima, ima. Iako ona
želi biti doktor za životinje, njen um je zauvijek ostao dječji, pa iako
mnogo toga zna i mnogo toga je naučila, san da će postati veterinarka
nema šanse ostvariti. Kao i san da će ikad nešto raditi za život. Pogotovo
da će se država za to pobrinuti. Mislim, neka normalna država možda bi i
cijenila anđele, ali kao što znamo, Hrvatska nekako više cijeni onu
suprotnu stranu. Znate na što mislim, pa barem jednom mjesečno nekog
morate podmititi ili potezati neku vezu za nešto što je vaše normalno
pravo.
No da skratim priču, pojavio se neki program, ne znam više što, neki
poticaji, nešto, i moja sestra je završila kao pripravnica u obrtu za izradu
slastica. Vlasnica se zvala Mirjana. Naravno, ja sam bio skeptičan i nisam
htio ni vidjeti tu Mirjanu jer sam računao da je riječ o nekoj prevarantici
koja hoće dići tko zna kakav novac na mojoj jadnoj sestri, a onda je
šupirati. Imate takvih prozora danas na stotine u ovoj zemlji. Ljudi prime
nove radnike, uzmu poticaje, onda radnike ne plate pa uzmu i plaće i
poticaje, onda otpuste radnike računajući da ih neće tužiti, pa će imati i
jedno i drugo, i najčešće to tako i bude.
No ovoga puta sam se zajebao.
Nakon prvog “radnog dana” Marina se vratila kući neprestano
blebećući kako “Mirjana ovo” i “Mirjana ono”
Mirjana je, uglavnom, dobila status poluboga u Marininim očima, što
je do sada bilo mjesto rezervirano za mene. Znam, glupo je. Ali bio sam
ljubomoran. Obožavam tu svoju malu sestru, nemate pojma koliko. Ne
znate, ne možete ni slutiti koliko ti ljudi koji traže vašu pomoć i bez nje
ne mogu živjeti, koliko oni prave ljubavi mogu izvući iz vas. Tek kad ste s
njima, znate koliko je ustvari velika oholost, koliko ste nezahvalni bogu
što vas je stvorio takvima kakvi jeste. Čovjek je nezahvalno biće. Ja
mislim da je to glavna ljudska osobina. Stalno nešto grintamo, hoćemo,
želimo, izvoljevamo, nikad nismo zadovoljni. Osuđujemo boga, druge
ljude, prirodu, društvo, želimo stalno više i više, i nikad nismo sretni.
A onda vidite te, takve ljude, iz čijih očiju vidite blagost, potpunu
nevinost, i sve vam bude jasno.
Volim svoju sekicu i zapravo nisam do tada ni bio svjestan da sam u
tome još ljubomoran na sve druge.
Tako da ni nakon tri mjeseca nisam otišao vidjeti tu famoznu
Mirjanu, iako je moja sestra stvarno radila, a po okusu kolača koje je
pekla svakog dana doma, stvarno puno i naučila. Još je k tome redovito
dobivala plaću. Čak je dobila i povišicu.
Jebi ga.
Što da vam kažem, čuda se ponekad događaju, čak i ovdje. A ako je
netko zaslužio čudo, to je svakako bila moja sestra.
Naravno da sam, čim sam ušao u kuću, bio zasut hrpom novih
“legendi” o famoznoj Mirjani, ali između te epopeje Marina mi je u usta
ugurala par žarbo šnita i moram reći da su bile fantastične. Kao i moja
sestra. Koja je, nakon što mi je dala da probam, povukla pladanj i rekla:
“Nema više, moraš paziti na liniju, ipak si ti trener”. I vi sad meni recite
da su djeca s Downom zaostala ih nešto! Daleko od toga. Oni su anđeli, s
malom greškom, a upravo ih ta greška čini anđelima.
No prije nego što sam se povukao u sobu, Marina mi je onako
neobavezno dodala kako me tražio “neki striček”. I da je rekao da me
“nešto važno treba”.
Kakav sad striček? Tko je to, k vragu?
Pitao sam pokušavajući u glavi shvatiti tko me tražio. Mislim, Marina
je znala sve moje prijatelje koji bi mogli doći doma tražiti me. Ma što
znala... Ona ih je na neki način i odabrala. Jer, jednostavno je na prvi
pogled znala tko je dobar a tko loš čovjek. Tu je bila daleko naprednija od
svih ljudi koje poznajem. Gotovo svatko koga bi ona gledala smrknuto
kad bi došao k meni i povukla se u sobu nakon što bi ga upoznala, prije ili
poslije bi me opako zajebao. Ili učinio nešto stvarno loše, nešto da ti se
zgadi. Ma kako dobar prijatelj bio. Zato sam rijetko Marinu i upoznavao
sa svojim curama. Da mi ne razbije iluziju.
Dakle, tražio me netko koga Marina ne zna.
Je li rekao kako se zove, pitao sam, znajući unaprijed odgovor.
Marina je bila katastrofalna s imenima, nije bilo šanse da ih upamti, ili,
ako je upamtila, bilo je to pogrešno ime. Pamtila je ljude po faci i po
dojmu koji su na nju ostavljali. Tako da nisam bio siguran niti da se
famozna Mirjana stvarno zove Mirjana, a ne možda Željka ili, što ja znam,
Marica. Marina je ljude pamtila po imenima kakve bi im sama dala u
svojoj glavi na temelju ne znam kakvih njihovih fizičkih ili karakternih
osobina. Ona u tom smislu nije griješila, one koje je upamtila, upamtila je
dobro - ali u njenu logiku označavanja ljudi nitko, pa ni ja, nije mogao
proniknuti. Marina se meškoljila.
Pa ne znam. Mislim da je rekao Sebastijan ili tako nekako, odgovorila
je žvačući još toplu žarbo šnitu. Naravno, nikakvog Sebastijana u životu
nisam upoznao. Znači da je to bio netko drugi, ali koji drugi - e, to nisam
mogao proniknuti.
Ali iz te sam činjenice ipak mogao zaključiti da taj koji me tražio ne
nosi neko uobičajeno, narodsko ime. Sigurno nije bio Mate, Jozo ili Ivica.
Uostalom, oni bi me nazvali.
Odlučio sam malo nabadati. Bio sam siguran da ću ipak proniknuti u
to jer sam do neke mjere kužio kako Marina sortira ljude.
Da nije, štajaznam, Svemir ili Werner? A kako je izgledao? Je li bio
dobar?
Tu nisam bio na toliko skliskom terenu. Ako je išta na tom tipu bilo
neuobičajeno, to bi ona upamtila, a to je već neka polazišna točka. A
odgovor na pitanje je li bio dobar bio mi je važan da znam trebam li se
uopće truditi prepoznati tko je. Jer kao što sam rekao, Marina je to
procjenjivala nepogrešivo.
Bio je smiješan. Onako, kao da je iz filma, ali ćelav...
Ono “ćelav” ju je nasmijalo. Ne znam zašto, njoj su ćelavi ljudi
simpatični i smiješni istodobno, ma kako strašno izgledali.
Ali ono “kao iz filma” značilo je kao da je zgodan. Tako bih ja to
preveo - zgodan momak.
I taj opis odmah mi je dao do znanja tko me tražio. Bila je to ključna
riječ. Znao sam samo jednog takvog - i sumnjam, stvarno sumnjam da bih
ga baš mogao nazvati prijateljem.
Zato sam ponovno pitao je li dobar, jer sam znao da će o tom
odgovoru ovisiti hoću li mu se uopće javiti. Tipovao sam na to da neću.
Jako dobar, rekla je. I dodala: I smiješan.
Ostao sam šokiran. Jer to je opis kojim nitko na svijetu ne bi opisao
Aleksa.
Je li još što rekao?
Aha. Da će te čekati poslije treninga.
 KURTONI OKAČENI O KLIN

To da je Aleks dobar, to je, jebi ga, meni neobjašnjiv fenomen. Čudo

broj dva u ovoj zemlji. I vama bi bio da ga znate. Ma ne samo da ga znate -
da ga samo nekoliko puta vidite, odmah biste skenirali tog tipa i svrstali
biste ga, kladio bih se, u bilo koju kategoriju Homo sapiensa samo ne u
“dobre i smiješne ljude”. Okej, možda sam subjektivan, dopuštam
mogućnost da jesam, ali tko nije?!
Međutim, Marininoj procjeni jednostavno se moralo vjerovati, ma
koliko činjenice govorile drugačije.
No o tome nisam imao vremena razmišljati jer me čekao večernji
treningu mojem redovnom fitness klubu. Zato sam se na brzaka istuširao
i krenuo. Nadao sam se da me Aleks ipak ne čeka, nije mi se razgovaralo s
njim. U tom kratkom vremenu zaboravio sam da mi je auto riknuo.
Kasnio sam. Jebi ga. Ne volim kasniti jer me to čini nesretnim. Kad
kasnim, ispadam neki neodgovorni blefer ili, još gore, neki napuhanko,
kao Milanović. A ja nisam napuhan, to svi znaju. Razmišljajući o tome
kako će moj idući auto, kad god budem imao novca za njega, morati biti
pouzdan, došao sam to teretane.
Nasreću, Aleksova BMW-a, ili nekog drugog skupog auta, pred
teretanom nije bilo. Mrmljajući neke isprike, poćeo sam s treningom.
Pogled na dvoranu nije bio od onih koje ćete opisati kao razvedrujuće ili
optimistične. Praznjikavo. Negužvasto. A to praznjikavo i negužvasto
znači da ste u određenoj banani, da tako kažem. Jer vi živite od gužve, od
broja, od članarina, od mase koja želi stesati svoje tijelo. Velike mase
lakše trpe troškove najma dvorane - to se zove ekonomija obujma.
U grupi su bile same cure, od 20 do 50 godina, no ono što je bilo
zabrinjavajuće bilo je to da ih je opet bilo dvije-tri manje nego prošli put.
Popizdit ćete na riječ kriza, reći ćete to je samo opravdanje za one koji su
lijeni ili loše rade, ali fitness klubove je kriza stvarno satrala. Neven, koji
je imao veliki centar u zagrebačkom Sitiju, nedavno je zatvorio vrata. Nije
bilo svečano zatvaranje. Istjerali su ga iz prostorija. Hipster Frenki,
budala, po mome mišljenju, mislim, budala, dugo je pokušavao izvoditi
krivine, uvodio nove programe, mijenjao prostore, nema sporta koji nije
ponudio - ali gecrkt. Jebiga. Spala knjiga na dva slova.
 Mislim, fanatici vježbanja uvijek će doći, ali cure koje su se malo
zapustile, koje žele neku formu, malo smršavjeti, učvrstiti guzu, to je naš
kruh. Od njih živimo. A njih je bilo sve manje.
Kako i ne bi?! Trčanje na nasipu je besplatno. A bogme manje košta i
ako se odrekneš slatkiša ili jednog sendviča, lako, da budemo iskreni,
mnogi su se odrekli i više od toga, I ručka i večera, pa tko sam ja da se
žalim. S druge strane, kad sam počeo raditi ovdje, bilo je pet trenera i
vlasnik. Sad nas je troje.
S vlasnikom. Sve sam vam rekao.
Manja grupa, manja plaća, a pitanje je kad je uopće neće biti. Zato
sam na kraju treninga i rekao da svakoj koja želi dajem jedan trening
privatno, jer sam kasnio onih deset minuta. Pizdunski sam to izveo,
znajući da će taj džoker iskoristiti samo ovih 5-6 fitness talibanki iz
prvog reda. Njih uvijek lako skužite. Imaju taj koncentrirani pogled,
odmah vidiš da se žele istesati što prije, misle da se to može fanatičnom
vježbom preko noći, i po tome se razlikuju od starih rutinera. I rutinerki.
Koji znaju da treba vježbati godinama, a na kratak rok može se postići
uglavnom ono što se u još kraćem roku izgubi. One će uzeti privatni
trening jer su uvjerene da će im to prepoloviti put do sanjane linije. Koju
su vidjele u nekoj ženskoj reviji. Iza koje, a to im nitko nije rekao, stoje
godine i godine vježbe, i to satima dnevno. I nad talibanima ima talibana.
U ovom slučaju, to su zvijezde šoubiznisa i modne industrije. Pa ni oni ne
bi tako izgledali bez najboljeg fitness programa, koji se zove photoshop.
Jebi ga, tko voli da ga tjeraš da se znoji a da pritom još to mora i
platiti?
Dobro, ima ih puno, i to ne samo na fitnessu, ali o tom poslije.
Uglavnom, na brzaka sam očistio dvoranu i bacio se na tuširanje.
Znate onaj osjećaj kad s vašeg tijela spadne tona znoja, osjećate se kao da
ste zbacili svu prljavštinu svijeta, a iznutra vam nadiru hormoni sreće...
Neprocjenjivo, rekao bih. Nekako sam izbio iz glave i Aleksa i njegov
iznenadni posjet, sve dok, izlazeći iz kluba, nisam ugledao tamnoplavi
najnoviji BMW, jebite me ako znam koji je model, ali izgledao je, naravno,
svemirski.
Nije bilo greške.
Aleksov.
Sjedio je u kafiću, u elegantnom svijetloplavom odijelu i lanenoj
bijeloj košulji. Miris njegova parfema dopirao je do vrata kluba. Uvijek je
obožavao plivati u oblaku skupih mirisa. Mislim da tog čovjeka ni jednom
u životu nisam vidio nenaparfemiranog do ibera. Štajaznam, to mu je
jedan od zaštitnih znakova. Valjda to i žene vole. Bolje biti mirisan i bogat
nego smrdljiv i siromašan, nema se tu dalje što dokazivati.
Mahnuo mi je. Dakle, nije bilo načina da ga izbjegnem, osim da
budem bezobrazan. A kakav god ja bio, ipak sam prilično fino odgojen.
Uvijek sam držao do toga da budem fin i pristojan. Naši ljudi, ako misle
da su u pravu (a kad naši ljudi ne misle da su u pravu?), gube smisao za
finoću. Postaju grubi - znate ono: “Neće on meni...”, “Ne dam ja na sebe”
“Ja sam njemu rekao sve što ga je spadalo” i tako dalje i tome slično.
E, vidite, Englezi kažu: “Važnije je biti pristojan nego biti u pravu”. I ja se
s tim slažem. Razmislite malo pa ćete i sami doći do istog zaključka. Ako
se svađate s nekim, kažete mu sve “što ga ide” i ne jebete živu silu, sve je
to lijepo i zanosno, dragi moji, ali što ako se nakon svega ispostavi da vi
baš i niste bili u pravu? Kako ćete onda nazad. A da ste bili pristojni - sve
bi bilo jednostavno. Zato ja, ponavljam, uvijek budem pristojan, a kasnije
gledam jesam li u pravu ili ne.
Kako god bilo, pomalo bezvoljno sam sjeo pored njega. Ovakav u
trenirci, nakon treninga, pored njega, oličenja elegancije, osjetio sam se
još jadnije. Pogotovo znajući da nemam prebitr pare u džepu.
Aleks, nasreću, nije bio čovjek od dugih uvoda.
Trebam uslugu.
Fak, pomislio sam. Znao sam. Zadnji put kad sam mu napravio
uslugu, završilo je tako da sam razne prljavštine sa sebe i iz sebe prao
gotovo godinu dana.
Dobro, da ne lažem, bio sam dobro plaćen za te usluge, ali opet.
Dobro plaćen, ta misao mi se nekako zadržala u glavi. Tih trenutak-dva
dok sam se premišljao da li da ustanem i odjebem ga, on je iskoristio da
doda:
Osobna je usluga i dobro ću je platiti. Fakat za mene, rekao mi je
glasom u kojem su bili pomiješani molba i oćaj, također je tu bila
primjesa njegove urođene arogancije. Kombinacija svojstvena samo
njemu - moli te, očajava i naređuje istodobno.
Nisam ništa govorio. Pustio sam njega.
Treba mi striper za jednu djevojačku. Rekao je to i načas zašutio, a
onda mi uputio ispitivački pogled. Htio je vidjeti kako ću ja reagirati, prije
no što je nastavio.
Važno je. I to može biti samo netko u koga mogu imati puno
povjerenje. Dakle, ti.
 Jebem ti mater. Tako je to sranje počelo i prošli puta.
Ustao sam i bio sam spreman otići, ali sam svejedno zajedljivo
dobacio.
Što, opet te neka odradila bičem pa ne možeš vrtjeti guzicom i sad
tražiš budalu da zamijeni tvoju guzicu?
Da pojasnim. Aleks je bio žigolo. Stvarno. I to dugogodišnji. I
zarađivao je na tome brdo love, ali stvarno brdo love. Uzimao je velike
pare, ali se jako trudio. Znao je doći s tih svojih seansi posve iscrpljen
iako je bio sportaš i čovjek velike kondicije. Nije to lak posao kao što
izgleda, a nije ni toliko atraktivan. Svi misle, barem muški, kako je to
divan posao - biti žigolo. Kao, samo hodaš okolo i karaš. Ali to je kruh sa
sedam kara... U prvom redu, one koje naručuju žigola nisu neke ljepotice.
Ako baš nije pravi gabor, računaj, imao si sreće. Drugo, često znaju biti
zagorjele i nezasitne. Zgodno je kad si mlad i imaš curu koja ti se sviđa,
tad nema limita, samo nebo je granica. Ali što kada dođeš šezdeseto-
godišnjakinji? Kojoj sve visi. Ili nekoj debeloj slonici? Pazi, ona te plaća, i
to dobro plaća, a ti taj novac moraš zaraditi. Dobro, uzmeš si pilulice za
pomoć, plave, one su dobre, moćne, jake, ali opet - od njih ne oslijepiš.
Vidiš što radiš.
A katkad i ne vidiš ono što vidiš, jer ne smiješ vidjeti. Moraš odmah
zaboraviti.
Nećete vjerovati što sve, recimo, rade ugledne hrvatske političarke,
poslovne žene, bogate kućanice, kad misle da ih nitko ne gleda. E, tad kad
ih nitko ne gleda - gleda ih Aleks.
Ili žmiri i misli na nešto lijepo, ali odrađuje i naplaćuje. Ponekad je
neka od njihovih želja i muški striptiz za neko društvo. Aleks to odradi
samo za najbolje klijentice.
Dakle, fuck off, Aleks, bez obzirakako te Marina procijenila. Taman
sam mu okrenuo leđa, kad me šlagiralo. To jest, skoro šlagiralo.
Ženim se, rekao je.
Okrenuo sam se.
Valjda mu je moja faca odavala da je ova vijest u kategoriji... Nemam
pojma u kojoj bi ova vijest kategoriji mogla biti, uopće nema usporedbe.
To je presedan kakvog nema u povijesti. To je bolje od vijesti da je čovjek
ugrizao psa, to se sad stalno događa, ali to da se Aleks ženi, zvučalo je
gore od senzacionalizma, zvučalo je kao potpuna laž.
Nasmijao se vidjevši moju facu.
 Što se čudiš. Svatko jednom mora okačiti kurtone o klin, da se
izrazim jezikom onih debila što komentiraju utakmice na televiziji. Sad je
i na mene došao red.
Jebi ga, spustio sam dupe natrag na stolac. Mislim, ovakva vijest mi
je oduzela moć hodanja. A bogme - bio sam i znatiželjan. Naime, mislio
sam da u njegovim venama teče led, a ne krv, da je za njega žena samo
izvor prihoda. Točnije, mnoštvo žena. Da se ograniči na jednu, c to je, ne
znam što je to, mora da je neka mućka. Nepogrešivo mi je čitao misli.
Stvarno. I to iz ljubavi, da ne misliš. Hoću reći, valjda je to ljubav, ni
sam više ne znam što je to. Uglavnom, ženim se i trebaš mi da odradiš
jednu djevojačku jer ja više ne mogu, a važno je.
Ni sam ne znam zašto sam otvorio usta i pitao čiju djevojačku,
znajući da već samim mojim pitanjem pristajem na cijelu tu stvar. Tako je
to funkcioniralo s Aleksom, on bi valjda i papu nagovorio na neku
pizdariju.
Pa djevojačka je moje buduće žene.
 ŽIGOLOVA CRNA KNJIŽICA

Moram priznati da su me obje vijesti šokirale. Dok sam bio klinac i

pokušavao ozbiljno boksati, znao bih u meću dobiti udarac u jetru. Ta bol
koja ti tad prostruji tijelom jednostavno te oduzme. Imaš osjećaj da ne
možeš pomaknuti ni ruke ni noge, da ne možeš ni disati. Eto tako sam se
sad osjećao, doduše bez boli. Kao što bi u boksu moji protivnici iskoristili
to da me dokrajče, tako je i Aleks iskoristio da nastavi s pričom.
Što da ti kažem, neću da neka seljačina gura kurac i jaja u facu moje
zaručnice. Ili, ne daj bože, da joj se upucava. Ili da kresne neku od njenih
cura. Jednostavno, nemam povjerenja u scenu. Sve sami seljačine i
primitivci. Nema više pravih profesionalaca, mljeo je, dodavši uz to
uzdahe, kao neki starkelja kad priča kako je nekad bilo bolje. Što ja znam
za vrijeme Tuđmana, Tita ili Franza Josefa, ako je dovoljno star. Onaj
period Karađorđevih nitko ne spominje, valjda je u to vrijeme stvarno
bilo loše. Iako je teško zamisliti da su neka vremena bila čak i lošija od
ovih sad.
Ponuda je fakat bila dobra.
Dakle soma eura, i to ja plaćani. Sutra će te, kao, nazvati njena kuma,
ja ću, kao, nabaviti tvoj broj, ti se pravi kao profić, i to ti je to. Dalje znaš,
ne moraš biti Nižinski, samo pričekaj da se napiju i tresi guzom kao
majmun. I to je to.
Eto, to je Aleks. Čim si ga pristao saslušati, on se ponaša kao da si
pristao i na sve ostalo. Doduše, ovih soma eura zvučalo je kao ponuda iz
raja. A što mi se najgore može desiti? Da me malo pljesnu po guzi ili da
me neka malo jače potegne za kurac i jaja. Dobro, ako ne mislite, izvodeći
striptiz, barem ako ste tradicionalni Hrvat, a to znači da pojma nemate o
plesu, o tome da izgledate kao medvjed. A nikom nije drago izgledati kao
budala, osim političarima, ali oni su druga sorta, iako je, doduše,
kompenzacija od 1000 eura sasvim pristojan iznos za izigravanje budale.
Većina nas to ionako čini besplatno. Mislim, ne izvodimo striptiz nego
ispadamo budale.
To mi se nekako zavrtjelo u glavi pa sam odgovorio:
Čuj, ne da mi se glumiti budalu, pa čak ni za soma eura, rekao sam
odlučan da me ovog puta neće slomiti.
Ma nemoj. Radije bi to radio besplatno, odgovorio mi je cinično
pružajući mi svoj mobitel. Naravno, najnoviji i svemirski. Na ekranu je,
naravno, bila moja slika u Tarzanovim gaćama kako preskačem s balkona
na balkon objavljena na nekom stupidnom tračerskom portalu. Očito oni
klinci dolje nisu u meni našli samo izvor zabave nego i zarade.
Nasreću, faca mi se nije dobro vidjela, pa bi me uz puno truda mogao
prepoznati samo netko tko me vrlo dobro poznaje, pod uvjetom da me
može zamisliti u tarzanskim gaćama. A to je mogao jedino Aleks, on me,
naime, u takvom izdanju jednom vidio.
Valjda je u mojim očima vidio da bih mu najradije bacio mobitel u
glavu, pa je nježnijim glasom dodao.
Ajde za starog frenda, za stara dobra vremena. I još soma eura
dobiješ.
OK, pristao sam ni sam ne znajući zašto. Valjda zbog tih starih dobrih
vremena, neke čudne nostalgije i sentimentalnosti u njegovu glasu...
Nemam pojma. Jebiga, svemu, očito, mogu odoljeti osim iskušenju.
Popustio sam i nekako se i sam iznenadio time kako sam sjeban,
karakterno. Slabić. Muha. Naravno, to je nestalo s njegovim ciničnim
pitanjem. Imaš svoj kostim ili da ti ja dam?
Pička ti materina, odgovorio sam mu, dodajući skrušeno, daj mi ti. I
na to je bio spreman, izvadivši iz gepeka BMW-a sportsku torbu. Bila je
teška, očito je unutra bilo više kostima.
Biraj što hoćeš. Vidimo se nakon nastupa.
Dao sam mu svoj broj, jer ga više nije imao, da ga da toj kumi da me
na zove.
Sutra me nazvala. Predstavila se kao Petra, ja sam kao glumio
profića, iako pojma nemam kako to zvuči profesionalni striper, ali
uglavnom, dogovorili smo dva izlaska u dva kostima i to je to.
Rekla mi je adresu. Bila je u centru. Da bude siguran, Aleks je došao
po mene. Vozio je zaobilazno.
To je bila njegova stara taktika. Puštao je curama da se napiju kako
bi previdjele mnoge estetske mane mojeg plesa i koncentrirale se na ono
bitno, a to je mlado meso. Odnosno ja. Usput je pričao kako se stvarno
zaljubio, kako se seli s njom u Francusku, kako ima dovoljno ušteđevine
da tamo pokrene neki posao, kafić ili nešto. Mljeo je, što mu inače nije bio
običaj, a to je samo pojačalo moju, ajmo reći, sumnjičavost.
Nekako mu nisam vjerovao u tu priču, ali jebi ga, svatko ima pravo
na svoju iluziju. Ja sam nekako mislio da će ga njegova prošlost pronaći,
ma gdje bio, i opaliti mu snažan vritnjak. Ali ponavljam, tko sam ja da
sudim dragima. Pa ni moja prošlost nije najbajnija, ali pored Aleksove
vjerojatno je čista kao prošlost djevca tek izašlog iz sjemeništa. Sam sam
se sebi činio kao sveti Alojzije iz Gonzage. Kažu da je u noći njegove smrti
karmelićanka, mističarka sveta Maria Magdalena de Pazzi imala viziju
njega u velikoj slavi, zbog njegova čistog djevičanskog života - e točno
sam se takav sam sebi činio, boljih vam riječi pronaći ne mogu.
Mene ne spominji, strogo je dodao nakon što me izbacio pred
zgradom u centru. Shvatio sam. Pa nisam budala.
Pozvonio sam na vrata.
Otvorila mi je visoka plavuša konjskih crta lica. Mislim, bila je
zgodna, ali nekako konjska. Što da vam kažem?! Pravi kramp, nemojte mi
zamjeriti što koristim takve izraze. Jebiga, nismo na televiziji, a ja vam
moram iskreno prenijeti svoje unutarnje dojmove. Iz dnevne sobe
dopirao je smijeh pijanih žena. Nisam mogao procijeniti koliko ih je. Već
po zvuku moglo se zaključiti da su razularene i da su zaboravile na sve
stege koje ih inače drže. Ne znam znate li to, vjerojatno ne, ali žene koje
dočekuju stripere najdivljije su indijansko pleme - ako ste kad gledali koji
vestern, vidjeli ste Indijance koji divlje jašu i urlaju. Nose ih samo nagoni
i ponešto razuma. Eto, takve su i one.
Uputila me u sobu da se presvučeni za nastup, a ja sam joj dao CD
koji treba pustiti. Njega mi je također dao Aleks. Da ne pričam, tu su sve
bili klasici, “Im too Sexy” i “You Can Leave Your Hat on”. Klasika za
striptiz. Odradio sam to profesionalno, onoliko profesionalno koliko to
čovjek koji pojma nema o plesu može. Prvi put sam izašao u kostimu
kauboja, izazivajući prave ovacije, pljeskanja po guzi, hvatanja za kurac...
O povicima “dođi mami”, “mešaj”, “shake your money maker” i slično, da
ne govorim. Ukratko, klasični repertoar razularenih žena. Drugi izlazak
odradio sam u kostimu engleskog bobbyja, a to ih je izbacilo iz takta,
pogotovo tu kumu konjskog lica. Ta nije propuštala priliku da mi pokuša
zavući ruku u tange, tigrasta uzorka.
Naravno, izveo sam ples i za mladu, nastojeći biti dovoljno erotičan,
a ipak ne prijeći neke granice. Prošlo je dobro, moglo bi se reći, ako
izuzmemo ugrize za guzu, pljeskanje, hvatanje za jaja i ostale opačine.
Jebiga, trebao sam povesti tjelohranitelja.
Eh da, Aleksova mlada.
Ne znam što reći. Sasvim prosječna cura. Zgodna - ali, brate mili,
ništa posebno. Čudno je to. Aleks je ševio sve, od gabora punih para do
vrhunskih, ali stvarno vrhunskih ljepotica. Od slavnih i pametnih do
anonimnih i bogatih. I nikad nije trznuo ni za jednu. Ova cura bila je tako
obična, da stvarno ne znam kako ga je osvojila. Možda zato što je stidljivo
odmaknula glavu dok sam plesao pred njom miješajući u tim smiješnim
tangama pred njenom facom.
Sav krepan, ne biste vjerovali kako vas takve stvari iscrpe, krenuo
sam kući. Sanjao sam samo o krevetu u kojemu ću se ispružiti i spavati,
tako sam mislio, barem 24 sata.
No već iza ugla vidio sam Aleksov BMW i njega naslonjenoga kako
nervozno puši.
Znate već, Aleks ne voli duge uvode. Pitao je kratko:
Je li sve bilo OK?
Pitao je, a mogu se zakleti da sam osjetio zebnju i ljubomora u glasu.
Jebotc, mala je ono, prosjek prosjeka, pa nije da će frajeri potezati noževe
zbog nje.
No nisam to komentirao, samo sam kimnuo glavom.
OK, stari, daj da te odbacim, rekao je nekako puno veselije, kao da
mu je pao kamen sa srca. Tko bi rekao da je taj tip tako osjećajan,
nasmijao sam se na taj zaključak. I vi biste da znate Aleksa.
Imam i posebnu nagradu za tebe, rekao je kad sam sjeo u auto.
Bacio mi je nešto u ruke. Debelu knjižicu pohabanih crnih korica.
Znao sam što je to.
Knjižica njegovih žigolovskih kontakata i mušterija. Najveće blago
prodavača ljubavi.
Zbunjeno sam ga pogledao.
Možda ti zatreba... Tko zna?!
 SAM SVOJ GAZDA

Nakon nekoliko dana zaboravio sam na nespretni ponovni debi

stripera i zavodnika, kao i na Aleksovu crnu knjižicu odbačenu na policu
s knjigama. Zaboravio sam i na 1000 cura koje sam dobio za honorar. Bio
je neuobičajeno izdašan, moram reći. Doduše, ne znam koliko se takve
stvari sad naplaćuju, ali nekako čisto sumnjam da frajeri po jednom
nastupu u zadnje vrijeme dignu 1000 eura.
No, kako rekoh, sve to istopilo se u sekundi. Naime, moj Clio je
ispustio dušu, pa iako mi Srđan nije htio naplatiti ni dijelove, a kamoli
rad, a Selma na moje inzistiranje pristala uzeti lovu za dijelove, čiju je
cijenu prepolovila, taj somić se jednostavno istopio. Kupio sam si i nešto
oblekice, ali ništa posebno, stvarno, te neke sitne darove za Marinu.
I tako sam opet bio na mršavoj plaći trenera fitnessa te lovi koju bih
zaradio od privatnih treninga, kojih je bilo sve manje i manje.
Ali ne žalim se. Bio sam ni neki način sretan, bez nekih utega, grižnje
savjesti, stresova i sličnih sranja. Možda su čak i u pravu oni koji kažu da
za sreću ne treba mnogo. Problem je u tome što i ono malo što treba za
sreću nestane u času.
A skužio sam da će nestati čim sam vidio Hulka kako me čeka pred
dvoranom prij e treninga.
Da pojasnim, Hulk se ustvari zove Krešo, nije mu to ime, normalno.
Nadimak je zaradio kao bodybuilder. On je, naravno, i vlasnik kluba, što
će reći - moj poslodavac. Iako izgleda ogromno i opasno, sav u nabreklim
mišićima, Krešo je ustvari, ha, sasvim nenasilan i dobar tip. Koliko se to
danas može biti. Jedina opasnost koja bi od njega prijetila je da ga pitaš
nešto o prehrani ili treninzima. Moj savjet: ne pokušavajte to. Jer udavit
će vas minimalno dvosatnom pričom o svim nutrijentima u svakoj
jebenoj namirnici povezano s njihovim utjecajem na rast mišića. Ukratko,
sve što vam nakon takve propovijedi, velim - minimalno dvosatne, a
često i dulje, preostaje, jest da se ubijete u najnezdravijim
hamburgerima, čokoladama i kolačima. Kad upoznate Krešu, shvatit ćete
smisao one uzrečice o ljudima kojima smijete reći “dobar dan” ali ne
smijete ih pitati “kako si?” Jer onda morate biti spremni na davljenje.
Čuj, zatvaram klub, rekao mi je još s vrata.
 Moram reći da me šokirao, što se vjerojatno vidjelo na mojoj faci.
Kako bi rekla Tereza Kesovija, “bio sam vidno uzbuđen”. Goru, jebeniju
vijest nije mi mogao reći.
Hulk je nastavio govoriti glasom automata.
Jebiga, što da ti kažem, kad platim režije i najamninu te vaše plaće,
ne ostane mi ništa. Živim od privatnih treninga. A to mogu i bez jebanja s
računima, porezima i svim ostalim. Jebiga, žao mi je, ali moram, govorio
mi je, gotovo plačući.
A vjerujte mi, kad je brdo mišića poput Hulka na rubu plača, to je
vrlo, vrlo potresna scena.
Nisam ništa rekao. Jebiga, što ću reći, nije trebalo biti osobito dobar
matematičar da se izračuna da je u pravu. Nisam znao kolika je
najamnina i režije, ali bilo mi je jasno da se s ovim brojem članova to
teško može pokriti i nešto zaraditi. Zato sam samo procijedio jednu
jedinu riječ.
Kad?
Još dva mjeseca i gotovo, točnije - ovaj mjesec do kraja i sljedeći. To
je to. Zatvaram i idem u Njemačku. Tamo ću biti samo trener, imam neke
veze, i vjerojatno živjeti deset puta bolje nego ovdje kao vlasnik.
Znao sam da je u pravu. Tisuće ljudi idu u Njemačku. Možda deseci
tisuća. Ljudi idu i u jebenu ledenu Norvešku, u još ledeniju Kanadu,
Švedsku... Idu čak i u Irsku, koja je još do jučer bila u banani i hapsila
premijera. I kamo god odu, ljudi se jave s jednom jedinom konstatacijom
- bolje je. Jebiga, čini mi se da ne lažu.
Ali to ne rješava moj problem. Mučilo me što me čekaju još samo
dvije plaće i gotovo. A Hulk je plaće isplaćivao na vrijeme i u lipu, a to je u
ovom poslu, ma kurac u ovom poslu, u ovoj zemlji, jebena rijetkost.
Tko će uzeti klub, pitao sam naivno.
Nemam pojma. Vjerojatno nitko.
Tu je malo zastao pa nastavio:
Možeš i ti, ako hoćeš.
Onda je napravio vrlo zabrinutu facu pa nastavio.
Ali najamnina je ubitačna, a i režije. Sprave ti dam za četvrtinu
cijene, ionako su u kurcu, a dam ti i da mi ih platiš za godinu dana.
Rekao mi je i najamninu. Kad se sve zbroji, najamnina, sprave i režije
- prilična svota. I još plaće za dva trenera.
 Ali nekako mi se sve činilo - izvedivim.
Jebiga, ionako ne znam raditi ništa drugo, ionako bih morao tražiti
novi klub i novog poslodavca. Vrijedilo je probati biti sam svoj gazda, pa
makar na kraju ostala crkavica manja od moje sadašnje plaće. Zato sam
rekao da pristajem na deal, da me preporuči gazdi objekta za najam.
Ostala je samo jedna sitnica.
Mala, beznačajna i presudna u svakom pokretanju biznisa. A to je bio
polog, prva rata najma, onih soma, dva, tri, četiri što ti treba da pokreneš
stvar. I imao sam nešto više od mjesec i pol da ih skupim.
 U FOTELJICI

I tu je, naravna, Aleksova crna knjižica došla kao spas. Mislim, valjda
se rako svatko uvali u sranje. S dobrom namjerom. Pa što je to, jedno
malo sranje, ili nekoliko malih sranja, za sve ono dobro što će se iz toga
izroditi?! Tako valjda svatko misli. Tako je valjda, točnije - sigurno je tako
mislio i onaj Raskoljnikov kad je rascopao staroj lihvarki glavu. Nisam
samo mišićavi ljepotan, čitam ja i Dostojevskog, i to s razumijevanjem.
Tamo sve lijepo piše: napraviš najprije jedan mali korak prema nečemu
što nije OK, i misliš, to je samo mali korak, i zaustavit ću se čim
postignem to što sam njime htio postići. Ali onda te već iza prvog ugla
čeka novi korak. Pa novi i novi. I ti stalno ideš dalje. Nemaš ni pojma da si
fatalnu grešku učinio već kad si izveo onaj prvi korak. Jer kad se otpor
jednom slomi, onda ga više nema. Da nisi napravio prvi - ne bi ni jedan.
Kad si zakoračio, bilo ti je suđeno nastaviti. Uostalom, jeste li kad
prestajali pušiti? Jeste. Onda znate da u momentu krize znate reći: “ah,
samo jedna”. I znate što dalje slijedi? Normalno, ispušili ste čim ste uzeli
tu jednu...
No dosta o lijepoj književnosti i pušenju, vratimo se mi onoj
nelijepoj, uličnoj, perverznoj i ponekad prilično prljavoj. Otvorio sam,
dakle, tu knjižicu, koja je ustvari bila prilično debela. Bila su tu imena
žena, ma iznenadili biste se nemilo koliko je tu bilo imena poznatih iz
novina, s televizije... Ono, krema društva. Creme de la creme. Doduše,
vjerojatno su se neka od imena tu našla slučajno ili posredno, jer bilo je
jasno da su Aleksove mušterije bili oni ispod kojih je bila napisana neka
napomena. Tipa “brutalno guženje uz psovke”, ili “s/m oprema”, ili
“izigravati nježnog ljubavnika, romantika”, ili “obavezno pišanje nakon
seksa”, ili, meni potpuno nerazumljivo što je to trebalo značiti -
“nogometna lopta, šlag i feferoni”. Jebote, što bi to moglo biti?
No nisam dugo razbijao glavu, jer jednostavno tu šifru se nije dalo
probiti bez, da tako kažem, terenskog rada, a taj terenski rad nisam si
htio priuštiti. Što god šifra značila.
Nije da sam knjižicu uzeo u ruke s nekom čvrstom odlukom da
nastavim Aleksovu misiju, daleko od toga, ali ideja je bila primamljiva.
Ono, uprljaš ruke mjesec-dva, a ostatak života ih pereš. Naravno da to ne
ide tako, ali o tome ćemo poslije. Sad je na stvari bilo pronaći nešto
dovoljno lako za početak. Tako sam, listajući knjigu, naišao na opasku
“voli gledati, velika lova”. Jebote, to je to. Ispod je pisalo Mirela I. L i broj
mobitela. Mislim, ključno je bilo velika lova i ovo voli gledati. Što je tu
problem? Cura, žena, baka, što li je, očito voli gledati mladog i zgodnog
frajera. Možda ću morati izvoditi striptiz, možda se dirati pred njom,
možda obući suknjicu i recitirati biblijske psalme dok me gleda, ali fak,
kaj je to neki veliki problem?! Nema pitanja hoće li mi se dići, hoću li
moći odraditi ako je gabor i slično. Nema potrebe za plavim tabletama, a
bogme ni za drugim vrstama dopinga. Eventualno viski ili dva da se malo
opustim. A da ne govorim da mi je napomena “velika lova” dodatno
izmamila sline na usta. Jebiga, pa što ako se trebam gologuz prošetati
pred nekom babom ili gaborom? Izdržat ću to. Skineš se i kod doktora, a
on je često muško, a ako je žensko, često nije reprezentativan, pa izdržiš
to. Dakle to je to, samo profesionalno, kao da sam kod doktora i sve ću
izdržati, ako je samo gledanje u pitanju.
Neću vam sad objašnjavati zamuckivanje i objašnjavanje tko sam i
tko me preporučuje. Jebiga, nisam to profesionalno izveo. Ali Mirela je
jedva dočekala. Očito je Aleks dosta dugo bio izvan pogona. Nisam pitao
za cijenu, ali sam nekako uspio napomenuti dok sam objašnjavao kako
me Aleks diskretno uputio u njene želje i njenu velikodušnost. Ha, jebote,
lakat sam pravi žmukler, mucanje i drhtanje glasa na stranu. Uglavnom,
imao sam dejt, i to večeras kod nje. Moram napomenuti i da je Mirelin
glas obećavao. Hoću reći, bio je erotičan, ili mi se to u silnom uzbuđenju i
smetenosti samo učinilo. No definitivno nije bio glas nekog babca nego
žene u najboljim godinama, ma koje godine to bile, a ja sam se toplo
nadao da su po mogućnosti ispod 40, a ako baš ne ide, onda ispod 50.
Uglavnom, to su bili moji najveći strahovi, ali naravno da je ispalo puno
gore.
Uredio sam se kako priliči, po Aleksovoj školi. Obrijao se, sredio,
namirisao, odjenuo se po propisima, fine traperice, skupi sako, košulja.
Naravno, busen oko malog sam potpuno obrijao. Jebiga, tako stvar
izgleda veća, a vjerujte mi, u ovom poslu svaki centimetar je zlatan.
Makar bio i lažan. Već sam doma trgnuo dva viskija, čisto za hrabrost i,
jebiga, kad je bal, nek je maskenbal, uzeo taksi do adrese na kojoj je
živjela nestašna Mirela.
Pun samopouzdanja pozvonio sam na vrata. Mirela je otvorila. Fak,
jebote, kakav babac!
Preda mnom je stajala punokrvna crnka od kojih 35 godina,
zaobljena na svim pravim mjestima u mjeri u kojoj to treba biti.
Usporedio bih je sa Severinom, ali vjerujte mi na riječ, Severina je bila
liga ispod nje. Dobro, pretjerujem možda, ali ne mnogo. Bila je u prilično
uskoj ljetnoj haljini dubokog dekoltea ispod koje, činilo mi se, nije nosila
ništa. Što da vam kažem? Požalio sam što voli samo gledati i ujedno se
ponadao da ću joj pružiti predstavu, ma što tražila, koja će je navesti i da
poduzme nešto više od gledanja.
Nakon što me uvela u stan, počeo sam nešto neobavezno pričati,
držeći se pravila da je priča najvažnija kad su žene u pitanju, bar do onog
trenutka kad priča više nije potrebna. Dakle, kad smo u krevetu ili na
nekom drugom prigodnome mjestu. Iako nekad i tu priča dobro dođe, ali
druge vrste. Kužite? No Mireli nije bilo baš do priče, ni ne sjećam se da je
riječ progovorila, nego me uzela za ruku i povela prema spavaćoj sobi.
Što reći?! Mali mi je već bio u poluspremnom stanju i na najmanji
znak mogao je biti u punoj ratnoj spremi. Tih nekoliko koraka do sobe
kroz glavu su mi se rojile bezbrojne slike, nimalo pristojne, o čarima koje
sam se nadao doživjeti s Mirelom.
A u sobi je slijedio šok. Veliki krevet stvoren za užitke, a nasuprot
njega fotelja - a u fotelji brkati debeljko u gaćama.
Koji kurac? WTF? Zastao sam na trenutak zbunjeno, a Mirela me
upitno pogledala, rekavši maznim glasom:
Pa rekao si da te Aleks uputio.
Nisam Einstein, ali sinulo mi je. Nije Mirela ta koja gleda nego
debeljko, i to kako mu obrađujem ženu! O, fak...
Pisalo je Mirela I. L., mislio sam da su to valjda dva prezimena. Bilo je
to Mirela i L., ma što to L značilo, Luka, Lovro, Lepi, ali definitivno se
odnosilo na već napaljenog debeljka u foteljici koji voli gledati.
O jebote, kako ću odraditi to da me tip gleda?! Ili ne daj bože poželi
nešto više od gledanja. Jebote. No Mirela je moj trenutak zbunjenosti
iskoristila da mi uvali jezik i strasno me počne ljubiti pripijajući svoje
tijelo uz mene. Da, definitivno nije imala ništa ispod haljine. Mali se
počeo buditi usprkos svemu, no čim bi me podatno Mirelino tijelo navelo
da zaboravim na debeljka, on bi se javio dahtanjem i stvar bi se vratila na
početak. Prošlo je tako nekoliko minuta u ljubljenju i maženju, u tom
hodu gore-dolje s malim, dok Mirela nije uzela stvar u svoje ruke,
doslovno, i dovela me u stanje pripravnosti, kao što je ono jedan bedasti
sportaš rekao, njemačkog vojnika 22. lipnja ‘41. No tad bih začuo
dahtanje s foteljice i naglo bi krenulo prema pripravnosti njemačkog
vojnika 7. svibnja ‘45., dakle prije predaje. Zato sam iskoristio taj
moment poluspremnosti da je bacim, glumeći strast, na krevet. Bila je i
više nego spremna, kliznuo sam u nju iste sekunde i počeo divlje jebati,
da se mali ne predomisli.
 Bit će da ju je ova igra nevjerojatno palila, jer vikala je kao da je
kolju, iako, priznajem to, nisam najnevjerojatniji ljubavnik na svijetu.
To me palilo. Kao što me gasilo jednako takvo stenjanje s foteljice.
Zato sam u tom stanju pali-gasi jebao dugo i jako, neprestano se bojeći da
će mali otkazati poslušnost i dezertirati s bojišnice. A bogme mi je stalno
prolazilo kroz glavu: “Što ako me frajer uhvati za dupe ili mi ga, ne daj
bože, uvali dok sam nespreman i koncentriran na Mirelu?” Zato sam je
nekako pokušavao okrenuti da mi je guza izvan njegova dohvata, ali se
nije dala. Valjda ih je palilo da ima pun pogled na stvari. Da ne duljim,
trajalo je to mučenje dobrih sat i pol jer, čim bih se bližio vrhuncu,
debeljko bi zastenjao ili nešto slično i stvar bi se vratila na početak.
Unatoč Mirelinu urlanju, grebanju, miješanju i stvarno vrhunskoj ševi
kakvu sam, moram priznati, doživio tek nekoliko puta u životu. Naravno
da sam oči držao zatvorene ili ih fiksirao na Mirelu, da ne bih perifernim
vidom uhvatio što se zbiva na foteljici, jer to nisam želio vidjeti. Hvala ti,
bože, da je tip na nekoliko minuta utihnuo i pružio mi dovoljno vremena
da zaboravim na njega i završim, uz nevjerojatne Mireline krikove.
Vjerojatno je probudila pola susjedstva.
Uglavnom, moja maratonska izvedba ih je valjda oduševila. Bogato
su me nagradili. Dapače, predložili su da se nađemo ponovno idući
tjedan, ali ispričao sam se prevelikom zauzetošću, što je donekle naišlo
na njihovo razumijevanje. Očito je i Aleks dozirao susrete s njima.
Vraćajući se sav slomljen taksijem doma, zakleo sam se da je to to,
spalit ću crnu knjižicu...
BOLJE JE BITI SEKSUALNI NEGO SOCIJALNI RADNIK

Moj prijatelj Guba imao je običaj, dok smo bili na faksu, ja na DIF-u
ili, kako se to danas učeno kaže, Kineziološkom (iako s Kinezima nema
veze) a on na nekoj književnosti, filozofiji, kurcu-palcu, subotnje večeri
provoditi u lokalnoj birtiji.
Birtija je bila jeftina, znate već - poznata lica, uvijek iste priče,
dobroćudni konobar koji, čim vas vidi, zna što pijete, kako plaćate, hoćete
li hladno mlijeko s kavom ili toplo, Karlovačko ili Žuju, viski ili konjak.
Tako smo i mi odlazili tamo “kod Žnidaršiča”, kako smo birtiju zvali po
filmu “Tko pjeva zlo ne misli”, pa onda bistrili situaciju u Abesiniji. Znate
tu priču, je li, tko to ne zna?
Guba bi obično nanizao 10-ak malih votki, čokanjčića, kako ih je on
zvao, i gusti sok, da osvježi usta. Pa bi tako po redu trusio votke, svako
malo ispirući usta gustim sokom. Od marelice, molit ću lijepo. Bio je rob
rutina. Večer bi završila kad bi se lokal zatvorio. Nasreću, zatvarao se
rano, a on je trešten pijan odlazio teturajući doma. Znao sam mu se
nekad pridružiti, više kao promatrač nego drinking budy. Uglavnom, tako
on jednu večer strusi 30 tih čokanjčića, s čime su otišla i tri gusta soka.
Od marelice, molit ću lijepo. Ja sam pio stvari koje me baš ne bi ubile.
Često i samo sokove. I pratim ja njega doma, kad negdje pred ulazom u
zgradu iz njega provali vulkan. Rigotine, naravno. Onemoćao, na sve
četiri, zijeva u koloru proizvodeći visokofrekventne zvukove kao
dinosauri u jurskom parku. Ja ga držim da ne upadne u vlastitu rigotinu.
A Guba između svake arije rigoleta okreće glavu i herojskim glasom
svečano objavljuje:
Nikad više. Nikad više, jebo mi pas mater. Nikad više neću popiti
gusti sok, majku da mu jebem krvavu i soku. I onda opet bljuje.
Zašto vam to pričam? Pa zato što ljudi obično vole svu krivnju svaliti
na neku sporednu stvar. U Gubinu slučaju to je gusti sok, sok od marelice,
molit ću lijepo, a ne na onu koja je stvarni izvor njihove nevolje, u Gubinu
slučaju to je votka. Ono što bi se reklo, ljudi okrivljuju povod a ne uzrok.
Omiljena teza alkoholičara je da su za njegovu nesreću krivi neprijatelji a
ne votka. Ili kako već ide to filozofsko povijesno palamuđenje. Ali znate
što hoću reći. Naravno da znate, pa i vi to radite.
E, tako sam i ja grešku našao u vlastitom izboru iz crne Aleksove
knjižice, a ne u crnoj knjižici samoj. Ili, da idem dalje, grešku sam našao u
crnoj knjižici, a ne u sebi, ne u prodavanju tijela za novac. Jebiga, hoće to
čovjek napraviti, pogotovo kad mu treba lova. Dakle, nisam je spalio kako
sam se noć prije, vraćajući se sa seksualne bojišnice, zakleo. Već u tom
trenutku ja sam morao znati da sam sa sobom nisam postigao održiv
dogovor. Čim nisam spalio tekicu, ili je bacio u kontejner pred kućom,
morao sam znati, a valjda sam to podsvjesno i znao, da će tekica kad-tad
opet delati. Pištolj koji u prvom komadu drame visi na zidu, u trećem
puca, to sam negdje pročitao pa mi se i u sjeklo u pamet. Ja sad na svojoj
koži znam da je to istinita dosjetka. Tekica s napaljenim tetama, dijelom
u trećoj životnoj dobi, dakle nafutrana novčanika i debelih naslaga sala, e
ta tekica ne može ostati nezlouporabljena. To neka vam je jasno nakon
mog iskustva - imate li je, spalite je. Ili zauvijek šutite.
Dakle, problem je ipak bio u meni, odnosno u mojem izboru i
tumačenju Aleksovih šifri.
Zato sam drugi dan uzeo ponovno listati taj imenik seksualnih
perverzija u Hrvata, točnije Hrvatica. Iako je u knjižici bilo i muških
imena, ne znam s kojim razlogom, jer Aleks, pouzdano znam,
muškarcima nije pružao usluge, ha nazovimo to profinjenim imenom,
eskorta. Prva i druga stranica bile su čista rutina - standardne, bezvezne
stvari, za one koji imaju na umu spas duše i ozbiljno shvaćaju sve
crkvene zapovijedi i dogme. Znači, ništa maštovito.
No već na trećoj ili četvrtoj stranici naišao sam na nešto
obećavajuće. “Sanja, razgovor, ozbiljan, romantika, lova od muževe
inozemne mirovine, ima”. Šifra nije trebala kriptografe da se razbije.
Sanja je očito bila postarija gospođa, vjerojatno udovica, jer živi od
muževe inozemne mirovine, a to je stavka koja je konstantna i vjerojatno
obilna, zato ova napomena “ima”. A razgovor je ili ozbiljan, valjda češće
jer je na prvome mjestu ili romantičan. Dakle, lagan zadatak za mladca
kao što sam ja. Jer ako me Aleks nešto naučio, onda je to da laprdam. Da
jebem mačku mater, kimam glavom, smješkam se na jednim mjestima, a
radim plačnu facu na onim drugim. I da pokrivam širok spektar tema -
površno, ali dovoljno da razgovor teče. Od filozofskih misli i osjećaja do
modne scene, tračeva o TV zvijezdama ili pomnoga komentiranja raznih
anomalija u mušterijinoj obitelji ili medu njenim prijateljicama (to je, ne
biste vjerovali, bila najčešća tema). Ukratko, da sviram kurcu. A bio sam
pravi velemajstor sviranja kurcu. Ma što velemajstor?! Bio sam Von
Karajan i Menjuhin sviranja kurcu zajedno. Ako se to ikad proglasi
olimpijskom disciplinom - bit ću jedan od konkurenata za zlato. A i sami
znate da je disciplina sviranja kurcu poprilično proširena u Hrvatskoj te
da su građani ove naše male zemlje pravi velemajstori u tome. E pa ja
sam na samom vrhu toga. Vidite onog simpatičnog momka sa zlatnom
kolajnom na grčki istesanom torzu, koji se izdigao iznad velike množine
opakih konkurenata? E, to sam ja, okej, znam da znate, dobro.
Dakle, opet telefon u ruke. Sad više nisam tako zamuckivao kao prvi
put. A bogme je i Aleks imao reputaciju, jer čim sam spomenuo njegovo
ime i preporuku, stvar je bila riješena. Naravno, nisam zaboravio
napomenuti kako me Aleks upoznao s njenim željama, ali i velikodušnom
kompenzacijom za njihovo zadovoljavanje. Jebiga, da ne bi bilo poslije da
sam to radio iz čiste filantropije. Na brzaka sam našao zamjenu za
trening, jer gospođa je htjela uslugu isti dan.
I upicanjen prema svim pravilima, mirišljav i obrijan, zaputio sam se
na adresu u centar grada.
Gospođine najbolje godine prohujale su s vihorom, otprilike i u
vrijeme kad je taj film premijerno prikazivan, ali ajde, ogromni stan u
centru i oblekica na njoj upućivali su na ogromnu lovu, što znači da bi i
meni mogla kapnuti pozamašna kap ili, ako bog da, pravi slap. I tako
nešto palamudim ja, smješkajući se, ljubeći ruke, kiseli hand, prosim lepo
i sve te šatro purgerske pizdarije. Kad krene prava priča...
U čem uje stvar, te nju svi smatraju zločinkom, te ona je monstrum,
te ona je čudovište. A ustvari je ona plemenita duša, patnica, ona je svoju
mladost, svoju ljepotu (daj mojne me batje, nije tu ljepote bilo ni kad se
snimala “Oklopnjaća Potemkin”, dakle u njenoj prvoj mladosti, a kamoli
kasnije) dala njemu, a on ju je iskoristio. I što je mogla, što je mogla, kad
je pošandrcao, kad ju je terorizirao svojim idejama, smotanošću,
sklerozom... Što je mogla nego, je li, da ga spremi, nisam skužio da li u
dom ili ludaru, i oduzme mu poslovnu sposobnost, što će reći inozemnu
mirovinu?
Nemojte me hvatati za riječ, ali mislim da je spomenula cifru od
4000 eura. Svaki mjesec, prosim lepo. Dakle tip je živ, samo u ludari ili
domu. I sad je ona kuja, kučka, đubre, jer eto u jesen života (kakva jesen
života, to je duboka polarna zima, a ne jesen) malo uživa u dobrima koje
je teškom mukom stekla. Doduše, stekao ih je on, ali nije li ona njegova
bolja polovica, pa je red da dobije sve. E, da, napomenimo da je baba
laprdala kao da ja znam, ma što, kurac ja znam, svi znaju, tko je njen
suprug. Jer on je poznati znanstvenik i pisac. Rekao sam već da nisam
samo mišićavi ljepotan nego i ljubitelj lijepe književnosti, pa zaboga,
čitam Dostojevskogs razumijevanjem, ali za tipa nisam čuo. Iako se baba
ponašala kao da je maltene dobio Nobelovu nagradu...
 Uto se začuje zvono. Baba skoči, moram priznati hitro za svoje
godine, i otvori vrata., Ja zbunjen sjedim, još pod dojmom mase podataka,
kad ulijeće u sobu novi metuzalem. Sad on počinje, ona je kučka, kurva,
spremila ga je u ludnicu da mu uzme mirovinu, a oni su za njega sve dali,
sve je on bio samo zbog njih, a ne zbog nje, jer ona je ništa, ona ga je
samo cijeli život sputavala, da nije bilo nje, dobio bi i Nobelovu nagradu,
ako ne i ntku drugu, još vredniju. Shvatim ja, tip je brat.
I tu krene prepirka u kojoj sam ja jedini gledatelj i sudac. I ona i on
obraćaju se meni, da potvrdim ili osporim njihovo viđenje stvari. A ja
vrtim glavom u totn verbalnom ping-pongu i ništa ne razumijem iako
sam u stanju shvatiti i najteža djela Dostojevskog, “Braću Karamazove”,
“Idiota”
“Zločin i kaznu”, sve. Ali ovo, da me jebeš - nikako. Osim da i nju i
njega živo zabolje za poznatoga književnika, čije ime, naravno, ni danas
ne znam, koji trune u ludari.
Jedino što ih zanima je tko ima više moralnog i drugog prava
raspolagati njegovom pozamašnom mirovinom. Velim, četri milje eura,
pa s tim pametan čovjek može sjajno živjeti, na visokoj nozi, dva kvartala
i tako, živeći u plusu dva kvartala, tehnički izaći iz recesije, što bi rekli
ekonomisti, a i ja se slažem.
Svakakve argumente njih dvoje vade, od teškog djetinjstva,
rodoslovlja, boleština od kojih pate, do zasluga za Hrvatsku (pojma
nemam kakve to veze ima, ali i to se poteglo, jer su se oboje međusobno
optuživali za jugounitarizam, antihrvatstvo, pa i suradnju s četnicima).
Naravno, sve popraćeno psovkama. A ja sjedim, sve dok, prvo ona pa
onda on, fingiraju infarkt, tobože uzrokovan teškim riječima onog
drugog, i strmeknu se svatko na svoj stolac. Tu mi pukne film, odbacim
sve etičke norme današnjeg žigola (ha, koje bi to bile) i napustim
mušteriju nezadovoljenu.
Dok hodam prema svom razjebanom Cliju, razmišljam o tome kako
je bolje biti seksualni nego socijalni radnik, iako se, eto, u večerašnjem
slučaju to pokazalo kao isti kurac. Padne mi i druga stvar na pamet.
Majku ti jebem, pa zašto staroj nisam lovu uzeo unaprijed, ovako
sam ostao bez honorara! A u pičku materinu. A u tri pičke materine!
 ŠERPA ZA USPON NA SEKSUALNI EVEREST

Nakon ta dva fijaska, od kojih jedan čak nije bio ni plaćen, počeo sam
sumnjati u svoj plan o nekoliko prljavih stvari kako bi se kasnije moglo
živjeti čisto. Put u pakao popločan je namjerama o kratkotrajnoj karijeri
žigola stripera, koji je bauštelac na platformi seksa, najamni radnik u
sferi erotike, proleter na tržištu muško-ženskih odnosa. No kako kaže
reklamni spot Gordana Marasa, tko neće, traži izgovor, tko hoće, traži
priliku, ili tako nekako. Bitno je da kužite što želim reći, a to, bogu hvala, i
nije teško.
Rok da uletim s najamninom i preuzmem klub bio je, dakle, sve
kraći, a ja nisam sakupio ni približno dovoljno početnoga kapitala. Da bih
to učinio, uz pretpostavku punog angažmana, i mog nesebičnog davanja,
žmirenja na oba oka i s visoko dignutim malim, trebalo bi mi podosta
vremena da ga sakupim. Nekoliko trajanja ove epizode koja me strašno
unizila u vlastitim očima. Samo, čuli ste ono “preko trnja do zvijezda”,
“bez muke nema nauke”, “nije nježnik kapelica” ili “nije sapun”...
Dakle, u trenutku kad bih ga sakupio, taj potrebni novac, ja bih bio
slobodan čovjek, poduzetnik, svoj na svome.
Zato nisam odustao od te crne knjižice. Htio sam biti svoj čovjek,
imati nešto svoje, pokrenuti nešto. Na pomoć staraca nisam mogao
računati, pa zaboga bila je tu Marina. Dobro, radila je, ali znate i sami, ona
nikad neće odrasti. Osim toga, moji starci su bili sasvim prosječni ljudi.
Nikakvi lovatori. Dapače, stari je godinama radio u firmi koja je postupno
rikavala, skupa s njegovom plaćom. Zato je otvorio privatno
knjigovodstvo s kolegom i mučio se kao konj, ali je jedva spajao kraj s
krajem. Da njemu natovarim neki kredit, koji nisam bio siguran da ću
ikad moći isplaćivati, nisam imao srca. Iako, znao sam to, uzeo bi ga a da
ni ne zucne i nikad od mene ne bi tražio da ga vratim.
Ali jebiga, to nisam mogao. Lakše je uprljati sebe nego one koje
najviše voliš uvaliti u dugove. Tako sam ja razmišljao.
Možda je to bila utjeha, pranje savjesti za ono što radim. Možda. Ali
meni je to bilo dovoljno.
Nemojte misliti da sam bio pohlepan, želio sam samo nešto što svaki
čovjek zaslužuje. Raditi i od toga, koliko je to moguće, normalno živjeti.
Zato sam pokušavao proniknuti u te nerazumljive Aleksove šifre, a što
sam ih više čitao, sve više mi se činilo da se iza svake njegove napomene,
ma kako ona bezazlena bila, krije beskrajna opasnost. Poput ove dvije
katastrofe koje sam preživio. Jebiga, čitaš to kao neki kratki šifrarnik pod
naslovom “uzmi pare i bježi”, ili “sagni se, zdrpi i zbriši”, a ispadne neki
“Indiana Jones” ili “Rudnici kralja Solomuna” - baviš se arheologijom, na
tebe atakiraju divlje zvijeri, a ono sanjano zlato na kraju možda proguta
vjetar.
Nego, kad smo već tu, da vas pitam: jeste li kad čuli za šerpu
Terzinga Norgayja? Ne, nije to neki srpski proizvođač posuda, odnosno
šerpa nije ono što bi se na čistom hrvatskom reklo rajngla, nego je riječ o
Sherpama. To je narod što živi na obroncima Himalaja i koji dokone
europske, američke i ostale kretene vodi po vrhovima tog planinskog
lanca. E taj šerpa Terzing odveo je sir Edmunda Hillaryja na vrh Mount
Everest. Kao prvog čovjeka koji je ugazio netaknuti snijeg i led na krovu
svijeta. Doduše, mnogi misle da je šerpa bio taj koji se prvi popeo, ali sam
Terzing je to više puta demantirao. No pustimo sad suvremeno
planinarenje na stranu. Nisam to htio reći, nego nešto drugo. I meni je
trebao neki vodič, neki šerpa, da me odvede na seksualni Everest. Trebao
mi je organizator, ono što bi se u današnjem svijetu nazvalo
menadžerom. Prvi izbor je, naravno, Aleks, ali on je bio iritirajuće
inkontaktibilan. Svaki put kad bih okrenuo njegov broj, javljala bi mi se
telefonska sekretarica na drugom jeziku. Valjda bračno putovanje. No tad
mi je sinulo - jebiga, i Aleks je morao imati svog šerpu koji ga je odveo na
vrh. I to je ime moralo biti u crnoj knjižici...
Da, dragi Watsone, to je ime moralo biti u tekici.
Mislim, nisam želio uzeti svodnika, jebiga, nazovimo stvari pravim
imenom. Ali neki savjet, uputa, generalni smjer, pa makar mu morao i
platiti, dobro bi mi došao. L) ovom vas poslu, kao u nekoj videoigri, čeka
milijun zamki, nepredviđenih iznenađenja, klopki, stupica, kako da velim.
Mnoge od njih, to sam brzo shvatio, mogu se savladati uz dobrog,
iskusnoga kormilara, vodiča, šerpu. On vam kaže gdje je zavoj, gdje ćete
izletjeti ako je brzina prevelika, gdje je skliska cesta, gdje je rupa, da se
zadržim na toj jednostavnoj cestovnoj metaforici, kužite me. I ako vam
netko nabroji sve te opasnosti na putu, sigurni ste - imate mirnu
plovidbu, i ako katkad držite oči širom zatvorene, stići ćete do kraja puta
sigurno. S lovicom, kojom ćete uzeti teretanu, koja će od vas stvoriti
poslodavca - najprije malog, a onda, kad jebena kriza i recesija prođu -
što se, mislim, ipak neće dogoditi - sve većeg, možda nekog vlasnika
lanca teretana. Moramo biti optimisti, ne?
Pomno, dakle, proučavajući crnu knjižicu, naišao sam na ime Žorž.
Baš tako. Po Vuku. Napomena je bila: “guru”.
 Ne pouzdaj ući se, ipak, pretjerano mnogo u Aleksove napomene,
koje su me već odvele u dva katastrofalna pohoda, ipak sam riskirao i
nazvao Žorža.
Glas koji mi se javio mogao bih samo nazvati glasom starog homića.
Znam da su to predrasude, ali jednostavno je glas s druge strane žice
odavao taj dojam. Dobro, možda ne glas, ali rečenični sklopovi, to
sigurno. Pa još taj izvještačeni staropurgerski “je, lepi dečko, kaj vas je
Aleks preporučil, je, pa ne bi se trebali ženirati. Bumo se našli. No, no, ne
brinite, kaj bi me inkomodirali, sve bu bilo comme il faut”.
Shvatili ste?
Premišljao sam se trebam li otići na ugovoreni susret u njegovu
stanu ili ne. Mislim, nemojte misliti da imam predrasude prema
gayevima. Dapače, moj dobar frend Milovan je gay od glave do pete, a u
teretanama ih ima koliko hoćeš. Mislim, možemo mi pričati o gayevima
što hoćemo, ali da ih se većina brine da izgleda vrhunski, to je definitivno
istina. Gayevi su, brate moj, hodajući manekeni posljednjih moda u ovoj
zemlji - jeste li ikad vidjeli ijednoga koji izgleda i odijeva se kao neki
kovinotokar ili vozač viličara? Ja nisam, a ne serite, niste ni vi. Oprostite
što prostačini pomalo, ali niste vidjeli nešto što ne postoji. Gay je OK, gay
uvijek izgleda kao Elton John, kao neki Englez, aristokrat ili wannabe
aristokrat, on je uvijek nekako ufitiljen, artificijelan, njemu je sve
pozornica... E, čim sam čuo Milovana, bio sam siguran da je to ta spika -
ne Ana voli Milovana, nego... ono, slobodna muška ljubav, scena, parfemi,
Gucci, Dolce&Gabana,
Prada, Max Mara i te spike. Gledali ste “Krletku”? To vam ja pričam.
Dakle, ustvari, nisam imao od čega strahovati, kad bolje razmislim,
nikad nisam imao neku neugodnu situaciju s gayem. Čak mi se nikad
nijedan nije upucavao, što mi je, na neki čudan način, malo nagrizalo ego.
Ono, kaj ja smrdim? Nisam ti dovoljno dobar, tetkice? Čak ni onda kad
sam s nekoliko frendova upao na gay tulum. Ništa, nijedan da mi, što ja
znam, opali neku spiku. Znaš, sjebe ti to malo samopouzdanje, čak da je
toliko veliko da se na njega možeš popeti tek uz pomoć šerpe. No to je
nosilo u sebi krajnje optimističan zaključak: nije bilo racionalnog straha
od Žorža.
Dakle, uputio sam se k njemu na, kako je on rekao, “čvenk, bumo si
malo pripovedali pa bumo vidli kaj se da napravit”.
Žori je bio slika i prilika svoga glasa i rečeničnih sklopova. Brkovi a
la Domazet Lošo, vjerojatno blizu 70., ali izgledao je kao 50-godišnjak u
dobroj formi. Štucanje tih brkova, uvijek sam to zamišljao, zahtijeva puno
vremena i vrhunsku preciznost, ali i dosta hrabrosti. Pazite, nositi nešto
tako hrabro demode... Nešto što će ljudi ismijati. Bila je to, dakle, poruka
hrabrosti i snage volje - nosim svoje brkove, nosim svoje ja, tko vas jebe,
žohari. Sijeda kosa, razbarušena, onako kako većina ljudi zamišlja
Beethovena. Visok, vitak, tankih prstiju kao violinist.
Dočekao me u svilenom purpurnom kućnom ogrtaču, ispod kojeg je
uredno nosio košulju i kravatu, te hlače. Jedino je na nogama imao neke
pohabane papuče.
Nasreću, ni on nije bio čovjek od dugih uvoda. Izložio sam mu
problem. Iako nije to potvrdio, bilo je jasno da je on bio Aleksov šerpa,
čovjek koji ga je uveo u posao. Nakon početnog prenemaganja “je, lepi
dečki, ni to sam tak, znate, tu čovek mora imat šlifa, ne, kužite me, jer moj
kredibilitet, rejting, kak bi rekli, je neocrnjen, nemrem ja tek tak, znate, tu
su neki obziri, neke norme, da ne velim regule, ak bi ja nekog preporučil,
taj mora bit, ono, prva liga, kak bi se reklo” No vidio sam da ga kopka dio
honorara koji bi bio usmjeren prema njemu. A znao sam da ga imam kad
sam, iz razgovora, shvatio da je i dalje, da tako kažem, u struci.
Mislim - respect! Čovjek bi trebao biti u dubokoj penziji, bar što se
tiče takvih aktivnosti.
Je, a kaj ste vi mislili da se s penzijom učitela plesa more živet? Ne,
pa ja imam potrebe, ja sam kulturni čovek, a kultura je skupa, nabrajao je
još mnoge slične pizdarije...
No izvukao sam dobar štiklec iz njega. Aleksa je upoznao kao
perspektivnog plesača klasičnih plesova. Neću propustiti priliku da ga
nenormalno zajebavam za sva ona frajerska preseravanja koja mi je
prodavao. Naravno, ako ga ikad sretnem. Nakon dugog, kako bi Žorž
rekao, ženiranja, pristao je dati mi nekoliko uputa i preporuka te mi
probati rastumačiti hijeroglifske šifre iz Aleksove knjižice. By the way -
Žorž se ustvari zvao poprilično seljački - Mihajlo. Ali dobro, nećemo o
tome, ni moje ime nije bilo reprezentativno, Tomislav, Tomo, Tomek. A
pogotovo mi je pao rejting od kada je u politiku ušao onaj bivši policajac,
istog imena kao ja, pa sad već mjesecima dijelim ime s
najnepopularnijom osobom u Hrvatskoj. A tu je, priznat ćete, vrlo velika
konkurencija.
Objasnio sam mu da bih za početak neke lakše zadatke, nešto gdje
seks nije, kako bi Žorž rekao, obligatoran, ali ako mora, u redu. Samo da
nisu perverzije od kojih će mi se odmah život zgaditi. A i da plate. Žorž je
tankim prstima listao bilježnicu. Začuđujuće, gotovo je svako ime iz te
tekice znao, dok mu se nije upalila žaruljica nad glavom.
 Tu smo. Evo, lepi dečko, ovo bu za vas bilo, kak bi rekli, peace of
cake. Puca je vesela, dobro bu platila i ni perverzna. Ono, klasika, rekel bi.
A i voli se pokazat. Ono, izvest u društvo, kužite me, kaj ne?
Naravno da sam kužio. Cura, žena, što li, jer Žoržu su valjda sve
ispod 60 bile cure, voli izać sa zgodnim frajerom i kurčit se pred
frenđicama. A seks nije obavezan. To je bila kombinacija za mene. Ali,
naravno da je bio “ali”.
Je, moram vam reć, znam da ni pristojno, al cura je onak, kak bi se
reklo, dobro držeća. Mislim, ima je, onak, prava puca, onak kak se šika,
ne, razmete me?
Naravno da nisam razmel.
Ni približno nisam razmel, ali time u tom trenutku nisam razbijao
glavu, A trebao sam.
 BIG GIRLS DON’T CRY

Izvukao sam na tom, kako bi Žorž rekao, čvenku, nekoliko preporuka

od kojih je prva bila ta dobrodržeća puca. Dora se zove. Za tih nekoliko
preporuka Žoržu sam iskrcao 300 eura, uz njegovo obećanje da “bum ih
sve odmah kontaktiral i dal najbolje preporuke. Je, kaj ne? Kad vas ja
preporučim, to je kak diploma z Oxforda, kaj ne?” Uglavnom, drugi dan
kad sam nazvao Doru, nije trebao dug uvod. I glas je bio obećavajući,
mislim, obećavao je da je Dora ipak puca, po Žoržovim kriterijima, dakle
negdje između 40 i 50, što je, vjerujte mi, sasvim solidno.
Doduše, začudilo me što je tražila susret isti dan. Zato nisam nazvao
ostatak “puca” koje mi je Žorž preporučio. Očito je nakon Aleksova
penzioniranja vladala prava nestašica u ovom sektoru, pa bi svaka
očekivala susret takoreći momentalno - odmah. Dakle, prvo Dora pa
ostatak. Nisam matematičar, ali izračunao sam da bih za tjedan dana
mogao sakupiti za najamninu i neki početak samostalnog biznisa. Očistio
sam si raspored treniranja, iskoristio napravljene usluge na zamjenama i
oslobodio si tjedan. Trebali smo se naći navečer, pa sam dan proveo s
Marinom, koja je, zamislite to, dobila slobodan dan na poslu, slušajući
nove i nove legende o famoznoj Mirjani. Ono, žena maltene hoda po vodi
i liječi gubavce. Ali dobro, glavno da je moja sestra sretna. Opušten,
koliko čovjek u takvim situacijama može biti, uputio sam se na dejt.
Stvar je bila obećavajuća. Prvo, kućica pod Sljemenom, ali kuća iz 30-
ih, s urednim, ukusno uređenim vrtom. Ukusni, ne najveći, ali ne ni
najmanji, crni Audi parkiran u dvorištu. Nikakve kopije fontane Di Trevi
kakve svaki novopečeni bogataš hercegovačkog podrijetla raspizdi usred
dvorišta, da susjedi zavide, kako na njegovu bogatstvu tako i na bogatoj
kulturi. Drugo, njen glas na portafonu zvučao je još i mlađe nego preko
mobitela.
No znao sam da takve stvari mogu zavarati, pa sam držao fige. A tad
je izašla ona. Klasika - bila je tu dobra i loša vijest. Koju prvo hoćete čuti?
Okej, evo onda prvo dobra vijest pa onda loša. Naime, Dora je imala
manje od 40, rekao bih čak bliže 30, te više od 100, rekao bih bliže 130...
Prvo su godine, a drugo su kile.
Ono Žoržovo “dobrodržeća” očito se odnosilo ne na novac nego na
kile. Veličinu. Onako kako bi, da je riječ o brodovima, Žorž opisao Titanic.
Dobrodržeći. Nije to bila neka bolesna pretilost kakve vidimo u
dokumentarcima o Amerima koji ništa drugo ne rade nego tamane
ogromne količine hamburgera, čipsa i kole. Ne takva, otromboljena i
bolesna. Već neka, da tako kažem, zdrava debljina. Debljina koja je,
unatoč salu, odavala dojam snage. Rubensovska. Da smo u 18. stoljeću i
na hrvatskom, ma što na hrvatskom, na bilo kojem selu, za takvu žensku
vadili bi se noževi, puške i pištolji, a svaki njen kilogram viška plaćao bi
se kilogramom zlata.
Ali, jebiga, bili smo u Zagrebu, koji je ipak grad, štoviše metropola,
ma što tko o tome mislio, i u 21. stoljeću. Morao sam uložiti strahovit
napor volje da mi se na faci ne vidi očaj, a bogme i strah. Jer ako me ta,
kojim slučajem, odvuče u krevet, od mene će ostati samo kosti. Ako i to.
Unatoč mojim naporima da zadržim poker face, sa smiješkom, Dora me
pročitala.
No to joj nije smetalo da mi veselo dobaci:
I, jesi spreman za najbolju noć u životu, rekla je cmoknuvši me u
obraz. A neće ti trebati ni viagra.
Kimnuo sam glavom, smiješeći se kao da sam retardiran, jer me bilo
strah išta reći da me glas ne izda. No Dora me hrabro odvukla za ruku u
auto i u roku odmah jurili smo zagrebačkim ulicama prema restoranu u
kojem će naša noć početi. Dora je suvereno vozila, pretjecala, ulazila u
škare od kojih mi se dizala kosa na glavi. Ulovila je bar tri crvena, a
ulovila bi i četvrto da tip ispred nje nije stao, što je popratila salvom
psovki. Cijelo vrijeme veselo je brbljala, bez kompleksa ponovivši
nekoliko puta kako će mi ovo biti najbolja noć u životu. Ja o svemu tome,
dopustit ćete mi tu pravo na vlastiti stav, nisam mislio baš tako. Ono, ako
zajebemo političku korektnost i stege koje vas inače sprečavaju da
govorite ono što mislite, možemo doći do istine koja u ovom slučaju glasi
- to nije bila žena, to je bio tenk. Ili još bolje, top - Nijemci su u Prvom
svjetskom ratu imali neki golemi top koji su popularno zvali Debela
Berta. E, takva je bila ova smjehuljica koja mi je nudila najbolju noć u
životu.
Je, moš si mislit. Ali nekako sam se, ma kako to paradoksalno
zvučalo, kroz tu pogibeljnu vožnju opustio, pa čak i počeo zabavljati uz tu
veselu debelu curu. Bila je ona simpatična, kao čovjek, stalno nasmijana i,
kako mi se učinilo, vječito vedra - bila je to, zaključio sam, jedna od onih
faca koje nikad ne skidaju ljubazni osmijeh s lica, pritom ne glume i
nekako vole cijeli svijet, nisu zle i ne uživaju u tuđoj patnji iako im bog
nije dao neku poziciju koja bi jamčila širokogrudnost. Mislim, čovjek bi
pomislio, kad je netko tako sjeban, onda vjerojatno mrzi do podne sebe a
popodne cijeli svijet, i nema u njegovu sjebanom životu sretnijeg
trenutka od onoga u kojemu susjedu crkava krava ili, ako nema kravu,
traktor ili, štajaznam - motokultivator, perilica za rublje ili takvo nešto.
Mi inače najviše volimo film “I bogati plaču”, s tim da su za nas bogati svi
osim nas samih, pa kad je njima loše, nama je automatski dobro. Jer smo
zavidni, jalni, teški, ljubomorni, sjebani. A Dora, vidite, nije bila takva.
Voljela je ljude, čini mi se. Osobito muškarce. Poput mene.
Ušli smo u restoran. Naravno, nije mi rekla da je to 15. godišnjica
njezine mature. I izuzev starog profesora, u razredu su bile same cure.
Dakle, svima me predstavila kao dečka, vadeći im mast, a onda je krenuo
rusvaj. Dora je bila spiritus movens zabave, između obroka koje je
proždirala bez kompleksa, hvatala me pred svima za dupe, zvala
tamburaše, koji su se odnekud stvorili, naručivala pjesme, gurala im
novčanice u tambure, i to, moram priznati, prilično velike apoene.
Ja sam je slijedio koliko sam mogao, jer Dorin ritam teško se mogao
pratiti. Do ruku mi je došla i slika razreda. Odmah sam prepoznao Doru -
naime, is 18 je bila istog volumena, ali njena tužna faca na slici, na kojoj je
stajala nekako izgurano, sa strane od razreda, govorila je kako je mnogo
toga promijenila u životu da bi postala ovo što je sad. Bar iznutra. A to je
bogme bio preobražaj. Jer, vjerovali ili ne, uz nju sam se stvarno sjajno
zabavljao, a bogme i ostatak razreda. Vrhunac je bio kad se popela na stol
i pokušala, uz pratnju tamburaša, koji su je sad slijedili kao boga.,
otplesati kazačok. To je vrlo zajeban, težak i zahtjevan ples ukrajinskih
Kozaka, koji mogu plesati samo vrlo spretne i fizički jake osobe, dobre
kondicije. Jasno da je stvar bila osuđena na neuspjeh.
Naravno, stol je pod njenim naletom ispustio dušu i uz grozomorni
prasak pukao napola. No to je Doru dodatno razgalilo pa je u sveopćem
veselju naručila sirtaki, laganiji grčki ples, te počela razbijati tanjure i
ostatak posuda koji joj je došao pod ruku. A bogme su joj se i prijateljice
pridružile. Uskoro se pojavio šef sale, no njega je Dora otpratila
posprdnim pošalicama. Uskoro se vratio s policajcima.
Došli striperi, uzviknula je Dora, skinuvši kapu jednom od njih i
stavivši je na svoju glavu. Jebiga, ni oni nisu mogli odoljeti njenom
veselju pa su se pridružili fešti. Kao i šef sale. Pomoglo je što je Dora
svakom tutnula u džep, ni sam nisam vidio koliko novčanica eura. Ali
očito dovoljno. Jer nitko nije izgledao nezadovoljno.
Mislio sam da ćemo bančiti do zore, ali Dora me u jednom trenutku
odvukla iz restorana.
 Uskoro smo jurili prema Sljemenu. Ovog puta jurnjava je bila manje
pogibeljna, ali je i ona šutjela. Uspio sam tek izvući iz nje da se bavi
biznisom, i to uglavnom vani, u Londonu, ali ni München, New York i
Barcelona nisu joj strana tržišta.
Kad smo se parkirali na proplanku s predivnim pogledom na grad,
Dora je iz prtljažnika izvukla prijenosni hladnjak pun Dom Perignona. O
jebote, ima se, može se. To si čudo od pjenušca nikad nisam usudio
priuštiti. Evo sad ću. Uskoro smo šutke pijuckali skupu tekućinu gledajući
svjetla grada. Iskreno, odlično sam se osjećao gledajući grad uz
šampanjac.
No idilu su prekinuli Dorini jecaji. Suze su joj se slijevale niz obraze.
Što ću, zagrlio sam je. Sva njena vedrina bila je samo sjajno navučena
krinka, maska, predstava za ograničenu publiku i određeni rok uporabe.
Ta me spoznaja ražalostila.
Odvratna sam i nitko me ne voli. Sve je ovo samo predstava i svi me
mrze. Odvratna debela glupača, jecala je dok sam je ja grlio, osjećajući se
stvarno loše, jer jebo me pas, veseliju curu od nje nisam upoznao. A
iskreno, dugo se nisam ovako dobro proveo. Ni sam ne znam zašto, da je
razuvjerim, poljubio sam je. Jebiga, jesam hired help, ali nije to tražila od
mene. Što mogu kad sam sentimentalan. Uskoro smo se strasno ljubili i
moram reći da uopće nije bilo gadno. Nije bilo gadno ni kad me uhvatila
za malog, nije bilo gadno ni kad sam je prislonio na haubu Audija i guzio
sve u 16 dok nije svršila prilično glasno, preplašivši valjda posljednju
životinjsku populaciju Medvednice i natjeravši je na egzodus.
Dok smo se vozili prema gradu, veselo mi je dobacila:
Jesam ti rekla da ti neće trebati viagra?
Pogledao sam je kako se prepredeno smije i bilo mi je jasno.
Znači... zaustio sam, ali me prekinula smijehom.
Pa naravno da nisam nesretna. Što ti je?! Ja sam ono što jesam i ne
stidim se toga. A i ovo mi je bila oproštajna večer. Udajem se sljedeći
vikend.
Fak!
Ne mogu vjerovati kako sam pao na štos. Ja, iskusni žigolo i
ljubavnik. Veteran iz tisuću i jedne najteže seksualne bitke, prvoborac
seksualne revolucije. Stoput ranjavan, stoput odlikovan. Manga. I sad
ovakav fijasko, intelektualni i spoznajni. Ispao sam magarac.
Čak mi je rekla ime zaručnika. Potražio sam ga na Facebooku poslije.
Fakat, nije lagala. S tim da je tip, u razumnim okvirima, bio sasvim
zgodan momak. Ali nekako mi se činilo da je, kilama usprkos, on trebao
biti sretan što je ulovio nju.
Na rastanku me fakat dobro platila, gotovo mi je došlo da odbijem
lovu. Jebiga. Stvarno sam se dobro proveo, pa mi je nekako bilo
neprofesionalno to naplatiti.
Nasreću, ti plemeniti osjećaji nisu nadvladali, pa sam lovu uzeo.
Razumijete me. I vi biste, nemojte se zavaravati.
 NJEMAČKI KAPLAR U ŠTIKLAMA

Ujutro sam pričekao da se svi pokupe iz kuće prije nego što sam
promolio nos iz sobe. Ni sam ne znam kako da opišem stanje u koje sam
zapao - osjećao sam se nekako... hm, prljavo. Ne zato što sam poševio
Doru, koja, recimo to tako, nije baš bila reprezentativni primjerak
hrvatske žene, majke i kraljice. Već zato što sam za to uzeo lovu.
Paradoksalno. Ali nekako mi se činilo da sam ja svoj profesionalni dio
odradio glumeći dečka i seksi pratnju, a ovaj dodatak na kraju, recimo to
tako, bio je moj dar. U svakom slučaju osjećao sam se bedasto i
namagarčeno. Iako, moram priznati, ulogu je odigrala za Oscara, a ja sam
ispao papak. Jer, kunem vam se svim živim, ne morate mi vjerovati ako
nećete, ali razmislite, zašto bih vam lagao ako vam kažem da je taj
završni seks bio spontan i, barem sam ja u tom trenutku tako mislio, s
moje strane sasvim dobrovoljan. Ne znam kako bih vam to prispodobio,
znam da sam se sad zapetljao u objašnjenja koja vam ne zvuče uvjerljivo,
a ja to ne volim, nikako ne volim ostavljati dojam lašca. Dakle, možda je
najbolje reći ovako - bio sam kurva, ali sam dao iz ljubavi, a svejedno kao
kurva.
Što da vam kažem, ni meni sve to skupa nije bilo jasno. Nikad u
životu nisam doživio takvo nešto i, iz horizonta mog ranijeg iskustva, i
meni bi se nešto takvo činilo fantastično, nemoguće, neuvjerljivo. Ali
vjerujte mi, nema ništa fantastičnije od stvarnosti.
Kako god bilo, Dora je bila prilično velikodušna, pa bila tu ljubav ili
ne, s kojom tisućicom više u džepu, takva pitanja zacijelo postaju
irelevantna.
Ta misao me osvježila i vratila mi snagu, kao i dugo tuširanje.
No svejedno mi je nešto čučalo na ramenu, neki uteg, nešto što me
pritiskalo prema dolje. Znao sam taj osjećaj. I znao sam da će se on
uskoro proširiti cijelim tijelom, tako da ću za profesionalni dejt trebati
doping.
Pogledao sam u Aleksovu knjižicu. Bilo je nekoliko brojeva pored
kojih je pisalo samo “bijelo”. Ni muško ni žensko, samo “bijelo”.
Bijelo, lansiranje, agonija i ekstaza, sedmo nebo, provala hormona,
osjećaj samopouzdanja, à la endorfin. Bijelo. Čarobni osjećaj, dizalica
snova. Nebo nad Zagrebom. Let na Mjesec, Neil Armstrong, Jurij Gagarin,
Mišo Kovač, osjećaj božanstvenosti. I ovisnost. I ode lova od koje se može
kupiti teretana. Štoviše, cijeli lanac teretana.
Dakako, odbacio sam te misli. Nisam htio u taj krug. Iako, osjećao bih
se puno bolje. No kad radiš loše stvari, i trebaš se osjećati loše. U tome i
jest poanta, inače se izgubiš, zalutaš, ne razlikuješ više gdje si. A ja sam
znao gdje sam. Odradit ću tih tjedan ili dva i zauvijek reći zbogom
ovakvom životu. Bog mi je dao snage da razlikujem dobro od zla te
mudrosti da ovo drugo kratkotrajno posjetim, obavim, naplatim,
monetiziram, moderno rečeno, i da se vratim onome prvom, baš kako
kaže neka stara poslovica.
U sljedećih nekoliko dana imao sam dva spoja prema Žoržovoj
preporuci, a uz asistenciju Aleksova ugleda. Mislim, ne znam je li kriza,
pa Hrvati više ni ne ševe, ali s obzirom na to da bi me cure, žene, naručile
gotovo isti dan kad bih nazvao, to mi je bilo stvarno čudno. No nisam
mnogo time razbijao glavu. Drži se posla dok ima. Dok ide, ide. Jedino
sam se pitao hoću li to moći izdržati. Mislim, znate na što mislim. Ako će
svaka tražiti seks ili imati posebne prohtjeve. Mislim, mlad sam i u formi,
mogu ševiti svaki dan, pa i više puta dnevno ako treba. Kao i većina dečki
u mojim godinama. Tome pridodajte ipak da sam ja u formi, da nemam
pivsku škembu, ne tovarim se lošom hranom i gotovo da i nemam
poroka. Tu i tamo zapalim cigaretu. Pokoje pivo s vremena na vrijeme.
No jedna je stvar kad ševiš, a druga kad ševiš jer moraš. To vam je, da se
vratim na sportski teren, kao kad frajer koji ima 100-postotni šut
slobodnih bacanja promaši oba za naslov svjetskog prvaka. Može
pogoditi žmirećki, ali ga je pritisak ubio. Reći ćete usporedba nije neka,
ali vjerujte mi, mijenjao bih se sa svakim od njih svaki jebeni dan. Pa da
ih vidim. Ne bi im se ni digao! Još se od mene očekivalo da to odradim
vrhunski. Ono, Casanova i Roceo Siffredi zajedno. Ne kao neki tamo
prosjek kojeg imaju doma u krevetu. Jer da ne biste mislili kako smo
država velikih ljubavnika. Sasvim smo prosječni i po, je li, mjerama, a i po
performansama. Govorim to jer znam. Mislim, nisam ni ja ništa bolji,
samo sam se, jebiga, trudio, a kao što dobro znate, trud i rad važniji su od
talenta. Jedino što sam mislio da me Žorž opako zeznuo s preporukama.
Dakle, druga na redu je bila, kako ju je Žorž opisao, “puca z dobrom
lovom, može bit da bu malo bila komplicirana, ono, htela bu da se odradi
kak se šika, al kaj je to za ovak lepog dečka, kaj ne”. Opaski o izgledu - ni
riječi. Zato sam bio iznenađen kad mi je otvorila vrata svog stana u
centru. Stan je očito bio namijenjen isključivo za ovakve susrete, jer je
sadržavao samo najnužnije. Veliki krevet, hladnjak s pićem i kupaonicu.
Ništa više, ništa manje. Kao da jasno kaže - ovo je stan za jebanje. Žena je
prešla 40, ali izgledala je maksimalno dobro. Hoću reći, izvukla je
najbolje od sebe. Super linija, super frizura, blago nakvarcana, super
našminkana, odjevena u skupu kombinaciju. Seksi poslovna žena.
“Dinastija”, u reprizi. I nakon nekoliko desetljeća vidi se kvaliteta
produkcije, uložena su tu, brale, velika sredstva, a to se odmah vidi.
Rekao bih i da je skinula bore, ali rad je bio vrhunski, pa se to nije
dalo tek tako detektirati. Uglavnom, izvukla je maksimum iz svog izgleda.
A sad bih se pojeo ako bih prešutio nešto. Moram vam to reći - startna
pozicija nije joj baš bila nešto.
Očito je, prije nego što je ušla u lovu da si može priuštiti neprestanu
brigu o izgledu, bila žešći gabor. No ne žalim se, bilo je to i više nego
dobro. Inače ženu znate, možda ne znate ime i titulu, ali faca će vam
zazvučati poznato. Ono, uspješna, primjer, lider i ta sranja iza kojih se
obično kriju neki kriminal, žnjore i korupcija, ali dodaj na to žensko lice i
nitko se ne pita. Kao da su samo muškarci ti koji do vrha stižu
nepoštenim sredstvima.
Iako sam prije susreta, za svaki slučaj, kupio viagru na crno. Mislio
sam da mi neće trebati, ali kad mi je pozivom u stan jasno dala do znanja
da nema ništa od izlaska i romantike, na brzaka sam progutao jednu jer
mi je neki instinkt govorio da će mi trebati.
Ono Žoržovo “da je malo komplicirana i da bu htela da se odradi kak
se šika” jednaki je eufemizam kao i reći da je Titanic dobrodržeći brod.
Žena je bila križanac najvišeg oficira Gestapa, visokog generala SS-a, Mao
Ce Tungova provodnika discipline u crvenoj gardi i goniča robova na
gradnji piramida. Riječju, njemački kaplar u štiklama. Nije tu bilo
romantike. Čiste naredbe. Helga iz “Alo alo”, ali malo slabija izvedba
Helge. Kod Helge bih još s veseljem trpio taj egzercir, ali ovdje sam
trebao uložiti velik napor da mi to sve bude podnošljivo.
Ljubi ovako, diraj tu, malo jače, ne, nježnije majmune, sad ovdje, tu
me poljubi, jezikom, ajde, nisi curica, okreni me, zabij ga, jače, malo
udesno, desno pa gore, dolje pa lijevo, sad zguza, sad sprijeda, noge na
ramena, pljesni po guzi, potegni me za kosu, jače, auu, slabije, kretenu,
sad mi govori da sam lijepa, sad da sam kurva, reci da me voliš, glasnije...
Shvatili ste?
Niste. Onda vam evo još.
Nabij mi ga i nosi me po stanu, nasloni me na zid, ne, grebe, spusti
me na pod, jače ga zabij, ajde, nisi curica, jače, rekla sam jače, eeej, stani
malo, polakše...
 Jebote, njen muž valjda prije ševe mora pročitati priručnik s
uputama debljine telefonskog imenika!
Požalio sam tog jadnika, a bogme i sebe jer morao sam je odraditi
dva puta. Nije tu bilo “hoćeš nećeš” nego čiste zapovijedi, i to bez
prestanka. Majku ti jebem, i ovoj tržišnoj ekonomiji, u kojoj je potrošač
bog i može ti srati koliko hoće “jer mušterija je uvijek u pravu” i moraš
šutjeti i trpjeti.
Gotovo sam požalio za socijalizmom. U njemu su valjda žigoli tražili
da im pošalju lovu doma, a oni ako odrade posao, dobro, ako ne, opet
dobro. Za njih, naravno.
 ROMANTIČNI GENTLEMAN PUŠIONIĆARSKOG TIPA

Naravno, platila me po tarifi. Hoću reći, nije tu bilo nikakve

zahvalnice, napojnice za dobru uslugu. Što ja znam, udarnička plaketa i
sat marke Raketa. Ni hvala. Pička joj materina kapitalistička da joj pička
materina kapitalistička. A vjerujte mi, cijeli sam se drugi dan oporavljao
od ovog iskustva, koje se valjda može mjeriti samo s iskustvom obuke u
njemačkoj vojsci. Kažem vam - cijeli dan sam očekivao da će odnekud
odjeknuti neka naredba - jače, slabije, s boka, okreni me, nije dobro, tu
jezik, tamo ruka. Njen glas mi je stalno odzvanjao u glavi i samo sam ga
jakom snagom volje mogao stišati. Doduše, pomoglo mi je i to što mi je
stara spremila moj omiljeni ručak - pohanu piletinu i pečene njoke. Znam
da nije zdravo, ali to bih obično jeo samo kad bih se razbolio - ono gripa,
prehlada i naravno, mama odmah sprema omiljeno jelo. Sve su mame
iste. Valjda je mislila da sam bolestan kad se po cijele dane vucaram po
doma ili beživotno ležim u svojoj sobi, pokušavajući čitati. Nasreću, nije
se pitala što radim navečer. Takva katastrofična mogućnost da to nekim
čudom dozna nije mi se nikad pojavila u glavi kao neka realna opcija. Ne
znam, nikad nisam bio pretjerano oprezan i ponašao sam se kao da sam
dijete sreće. Neki ljudi uvijek u početku računaju na najcrnji scenarij. Ja
nikad. Ja uvijek računam da će se sve odvijati po najboljem scenariju, u
ovom, za mene, najboljem od svih realno zamislivih svjetova. Zašto
najboljem? Od realno zamislivih? Pa probajte zamisliti kako bi izgledao
svijet u kojemu, recimo, ne bi bilo zla. Bio bi to svijet bez dinamike, bez
kretanja, bez drame. Ubitačno dosadan svijet. Ipak, sebe nikad nisam
vidio kao lik iz drame. U tom smislu nikad nisam razmišljao ni o
mogućnosti da me netko cinkari mami. Kad su me klinci snimili na
balkonu, mami taj dan nisam kupio glupe novine koje su to objavile, i
riješena stvar. Samo, priznat ću vam, iako katkad glumim frajera u većim
društvima - da mi to mama sazna, osjećao bih se jadno. Mogu samo
misliti kako je tek djevojkama čije kompromitirajuće snimke izlaze u
javnost, znate na što mislim. Kako to vide njihovi očevi, njihove majke?
Za braću i sestre već je lakše.
Uglavnom, sve je to prošlo dobro.
Odahnuo sam kad je Marina došla doma i krenula s novom salvom
bajki o Mirjani, te kako ona “posipa šećer”, te kako “muti kremu”, te zašto
se “prvo mora ohladiti pa se onda prelijeva”...
 Ukratko, svaka radnja koju je Mirjana radila bila je po Marininoj
priči samo božje prosvjetljenje. Kakvo obično radenje kolača, to je bilo
božje poslanje. Moram biti iskren pa priznati da su kolači stvarno bili
izvrsni, pravi raj, iako sam ih probao tek nekoliko. Radila je sjajne
tiramisue. Taj je kolač tako dobro sastavljen da ga čak i amater može
teško upropastiti ako iole pogodi recept, a ona ih je radila sjajno, bili su
ravni onim famoznima koji su se nekoć jeli u klubu u Maksimirskoj i bili
su najbolji u Zagrebu. Otkad je taj restoran krahirao, takve tiramisue
nisam nigdje jeo. Rafiole je radila, kako da kažem, božanstveno, kao i
baklave. A tek da vam opišem štrudle od jabuke u vanilijinu sosu,
natjerao bih vam tekućinu na usta, a to nikako ne smije biti cilj jednog
pisca, držim. Zbog toga ću na ovome mjestu prekinuti kulinarsko-
slastičarski dio ove ispovijesti i vratiti se mojem životu, o kojemu sam
vam dosad disciplinirano pripovijedao, držeći se uglavnom njegovih
najzanimljivijih dijelova, to jest takozvanih moralnih posrnuća. Kako reče
neki lik, dobre djevojke imaju mirniji san, ali onima lošima je nešto
zanimljivije najavi. E, kako curama tako i momcima.
Iako me, dakle, to beskrajno brbljanje o famoznoj Mirjani
nevjerojatno živciralo, bio sam sretan jer mi je bar izbilo iz glave glas
onog njemačkoga kaplara u čizmama. Čak sam, u trenutku slabosti valjda,
obećao Marini da ću ovih dana otići s njom na posao i upoznati Mirjanu.
A obećanje dano mojoj sestri nije mala stvar. Znate kako ste se osjećali
kad vam je prijatelj nešto obećao kad ste imali desetak godina i to kasnije
nije napravio?! Osjećali ste se, pomoći ću vam, pod a) jadno, pod b)
prevareno, pod c) izdano, d) sve troje. Možda ste mu oprostili, ali nikad
više nije bilo isto. Tako je s Marinom. Obećanje se moralo izvršiti. Rekao
sam da je to bio trenutak slabosti za koji sam znao da će me koštati.
Ali ni približno nisam slutio koliko će me koštati. No o tome poslije.
Lovica od moje prljave rabote se skupljala i nekako mi se činilo da
već vidim kraj ove muke. Iako sam znao da još moram dosta toga proći.
Nadao sam se da će sljedeći zadaci biti lakši. Ovo do sada je stvarno sve
bilo promašaj za promašajem. Nadao sam se klasici, usamljenoj ženi
željnoj društva, romantike, izlaska te, ako treba, dobrog ali
zdravoseljačkog seksa. Nikakve perverzije, skakanje s lustera, karanja
dok ti je jedna noga na veš mašini a drugom odvrćeš žarulju u kuhinji, ili
tko zna što drugo što perverzni ženski um može smisliti. A žene su vam
poprilično kinky kad se opuste. Puno više nego muškarci. Bar je takvo
bilo moje iskustvo. S druge strane, morao sam priznati da o perverzijama
muškaraca, osim svojih, koje su se svodile na neko klasično maštanje o
trojcu s dvije nenormalno zgodne plavuše ili nešto tome slično, nisam
znao mnogo, A nisam imao namjeru to terenski ispitivati. Ranjen u tijelu i
u duši prostrijeljenoj puno opakijim strelicama od Amorovih, odlučio
sam još jednom vjerovati Žorževim preporukama. Iako sam se u jednom
trenutku pitao koliko ću još dugo moći izdržati bez dopinga. Ne mislim
na viagru, na to sam bio spreman i znao sam da će zatrebati, već mislim
na koku, koju sam istinski želio zaobići u životu, znajući da se sati užitka
plaćaju godinama patnje i odricanja.
Žena s kojom sam se našao bila je udana. Bila je u kasnim
tridesetima i vrlo lijepa. Duge noge, crvena kosa, možda koja kila viška,
ali stvarno po strogim kriterijima za modele i Victorijine anđelice. Ovako,
gledano očima običnog čovjeka, bila je bomba. Njena priča, koliko sam
shvatio, bila je tipska, standardna, neka vrsta klišeja - muž koji puno
putuje, koji je zanemaruje, bila je željna društva, lijepih riječi, romantike.
Dakle, trebao sam pružiti ono što joj je suprug pružao jako, jako
davno. Trebao sam zamijeniti muža, tako mi je Žorž rekao. Znate već
odlično da sam u tome bio stručan u laprdanju i pretvaranju da sam
zaljubljeni mladac malo mi je ravnih, majke mi. Seksa, koliko sam
shvatio, vjerojatno neće ni biti, ali to mi i nije smetalo. Kao što sam rekao,
bio sam poprilično fizički i psihički ranjen od prethodnih susreta.
Potrudio sam se, ali jako. Stvarno sam joj pružio predstavu pravog dejta.
Odjenuo sam odijelo, kupio buket ruža, rezervirao mjesto u diskretnom
romantičnom restoranu. Izgledao sam kao Richard Gere u “Američkom
žigolu”. Ono, zgodna oblekica i karizmatičan izgled. Što znači
karizmatičan izgled? Pazite, to vam je sve jedna krinka, i to ne posebno
jaka. Valja bacati duge, zamišljene poglede u kojima se iskri nešto
duboko i zamišljeno, melankolično. Ljubavni karizmatik, melankolik, to
je za slavenske duše. Ne možeš sad takvoj ženi glumiti Grka Zorbu,
skakati i plesati, praviti se neki divlji satir. Ne, ovdje treba bacati duge,
zamišljene poglede koji asociraju na dubinu duše, otmjenost i
plemenitost vašeg junaka - to jest mene.
Nisam je mogao impresionirati svojom limuzinom, ali sam po nju
došao taksijem. Otvarao sam joj vrata, primaknuo stolac, zaljubljeno je
gledao, gutao svaku njenu riječ s nevjerojatnim zanimanjem. Kao da pred
mene baca sve same mudrosti dostojne Konfucija, Spinoze, Hegela,
Heideggera i Dušana Bilandžića zajedno. A vjerujte mi, Dušan Bilandžić je
za nju zabavni tip poput Jerryja Seinfelda. Onda si možete misliti koliko
treba snage volje, tjelesne i duševne spreme da zaljubljenom facom
pratite svaku njenu riječ. Pa da je u pravom trenutku uhvatite za ruku,
zaljubljeno gledate u oči, dok vam se u glavi roji samo jedna misao, a to je
“kako ova jebena šnicla dobro miriše, užasno sam gladan, kad će mi više
pustiti ruku da se najedem ko čovjek”.
Naravno da sam pola obroka bacio u smeće jer se ohladio i bio je za
kurac. Vina sam popio tek čašu, ona je, nimalo romantično, strusila
ostatak. A bilo je skupo ko vrag. Znam jer ja sam ga platio, kao i buket
ruža, večeru, taksi na odlasku i povratku... Jebi ga, to je bio dio usluge.
Zaljubljeni gentleman finih manira. Poslije ću to nadoknaditi od, nadao
sam se, izdašnog honorara. Dakle, mislim da sam odigrao tu ulogu po
svim pravilima službe. Da sam imao brčiće, bio bih Clark Gable 21.
stoljeća, ili bar Mišo Kovač, za one malo ruralnijeg ukusa. Julio Iglesias.
Onaj lik u “Zlatnim jajima”, mojem omiljenom filmu, obožava Julija
Iglesiasa. To je supstancija romantike. Mišo je bio naš Julio, Julio za
siromašne zemlje zapadnog Balkana, a ja sam bio Mišo za ovakve jadne,
slomljene, shrvane žene. Bio sam otrov za njih u toj ulozi. Otrov!
Eto, tako sam dobar bio. U svojim fantazijama. Na putu prema kući
već sam odahnuo da je najgore iza nas i da je večer prošla dobro. Iskreno,
sumnjao sam da će tražiti seks nakon ovako ljigave romantične
predstave. A i nije djelovala kao takav tip.
Bila je to, međutim, greška. Fatalna greška u procjeni.
Naravno da sam se zajebao, odnosno, zajebao me Žorž.
Doduše, nije tražila seks, ali jebala mi je sve po spisku. Počela je još u
taksiju, visokim histeričnim glasom. Te ja sam đubre. Rogonja. Ništa
koristi. ljubomorni pokvareni gad. Škrt sam i odvratan. Moja mama je
svetica, a sve ostale žene su kurve. Impotentan sam. Ne mogu zadovoljiti
ženu i nikad nisam znao. Najobičniji pokvareni mali gad. Ono najgore od
najgoreg, žohar i srednja žalost, mediokritet kojeg svi gaze i mrze. A
najviše ona. Sve pred taksistom, koji je glumio Budu očiju prilijepljenih
za cestu, kao da se to njega ne tiče. A kako smo se približavali njenom
stanu, ona je postajala sve histeričnija i histeričnija. Moram reći da sam
bio silno zbunjen, a ja sam rijetko zbunjen. Dumao sam - što je sad to,
kakva je ovo psihodrama? O čemu se tu dela, kako je rekao jedan stolar
kad mu je poznata dramaturginja donijela da joj prereže dasku za neki
kućni stol, pa slagala da joj treba za predstavu. Je, gospođo, rekao je
stolar, nemrem vam ja dasku tek tak prepilati, ja moram komad pročitati,
moram znati o čem se tu radi, kaj se tu dela... E to meni nije bilo jasno -
kaj se tu dela?
I tad mi je sinulo. Ja sam trebao zamijeniri muža - ali to nije značilo
glumiti romantiku nego popiti sve one uvrede koje njemu nije mogla
reći!
 Nadobivao sam se ja udaraca u boksu, bilo je tu i slomljenog ega, i
bubnute jetre, i šljiva pod okom - što je po Bandiću pouzdano jamstvo
frajerluka, nešto kao pečat na potvrdu o muškosti - ali ovakvo nešto
nikad doživio nisam. Nikad.
Bio sam joj boksačka vreća, udarci su bili verbalni, ali svejedno su
boljeli kao pravi. Mislim, negdje u kutku mozga sam znao da ne misli na
mene, ali jebiga, daj ti to izdrži kad ti histerična žena urla u facu.
Taman kad sam joj mislio odvaliti šamarčinu, pa što bog da, stigli
smo pred kuću. Ona je nadureno istrčala iz taksija i nestala u kući dok
sam ja plaćao vožnju. Od izdašnog honorara, naravno, nije bilo ništa.
Ustvari - nije bilo nikakvog honorara, jer ona nije otvarala vrata, pa mi
nije preostalo ništa drugo nego da se kao posran golub vratim doma.
Pješke, jer više nisam imao ni kinte.
Jedino što me u toj šetnji tješilo bilo je to što je ona trajala poprilično
dugo, što mi je omogućilo da smislim mnogobrojne metode torture,
srednjovjekovnog tipa, kojima ću podvrgnuti Žorža kad ga se dočepam.
Krvi ću mu se napiti, stiltani primjerak LGBT zajednice, šteta što ga
majka nije abortirala, da ga abortirala!
 ŽENA KOJA HODA PO VODI

Ujutro sam prvo nazvao Žorža. Trudio sam se, stvarno sam se trudio
biti smiren, pristojan, hladan, ali čim se javio onim svojim pederskim
glasom, u meni je proključalo. Jebao sam mu sve po spisku, obećao da ću
mu sasuti sve zube u grlo, otrgnuti mu glavu i posrati mu se niz grlo... I
daljnje varijacije na tu temu pokupljene iz raznih filmova. Da sam imao
kakvog teklića, poručio bih tom bezosjećajnom žoharu ono što Terence
Stamp iz krimića “The Limey” poručuje bjeguncu ispred sebe: “You tell
him, you tell him I’m coming. Tell him I’m fucking coming!” a onda bih
mu kao Prljavi Harry sasuo kakav harpun u vrat.
Samo, nije to tako išlo.
Frajer me mirno odslušao i kad sam se ispuhao, mirno mi odgovorio:
Je, prosim lepo, a kaj ste vi mislili, lepi dečko, to vam je visoka škola,
ne, fakultet, a to se bormeć, plaća, kaj ne, i spustio mi slušalicu.
Znao sam da mi se više neće javiti, ali svejedno sam okrenuo njegov
broj još dva-tri puta. Samo nevjerojatnom snagom volje suzdržao sam se
da ne razbijem mobitel o zid. Sreća što nisam. Bio bi to još jedan trošak, a
kao što ste jednostavnom matematičkom operacijom mogli izračunati,
nisam baš bio u nekom plusu. Moja mala pobjeda sastojala se u trijumfu
volje. Lao Ce kaže da je najveći ratnik, Musa the Warior, onaj koji pobijedi
sebe. E ja sam savladao sebe, mada, da vam budem iskren, ne bi mi uopće
bilo žao ni da sam ja u borbi sa samim sobom bio poražen a da sam tom
jebenom Žoržu sasuo harpun u vrat.
Plus ili minus, gore od toga bilo je što sam i dalje bio na pola puta.
Nedovoljno da preuzmem klub, prekasno da odustanem. Mislim, kad sam
već napola ušao u tu neisušenu kaljužu, nema smisla odustati. Jesam li
smočio noge ili sam cijeli utonuo u baruštinu, sad je već ionako svejedno.
Kao što bi rekao moj prijatelj: “Možeš izgraditi stotinu mostova i popušiti
samo jedan kurac, neće te pamtiti kao graditelja mostova nego kao
pušača kurca”.
Nije, dakle, bilo natrag. Samo što sam sad bio prepušten samom sebi.
Nije bilo šerpe da me odvede na Everest, a i taj seksualni Everest nije mi
se činio kao djevičanskobijeli vrh nego vise kao planina od smeća.
No nije bilo vremena za razmišljanje. Nije bilo vremena ni za što, jer
u sobu je ušla Marina. Uređena i spremna. S jasnim sjajem u očima koji je
govorio da je vrijeme da ispunim obećanje. Točnije, da je ispratim na
posao, što je obično radila mama, i upoznam tu famoznu Mirjanu. Nije mi
bilo do toga ni najmanje, ali kao što sam rekao, obećanje je trebalo
ispuniti. Moja ljubomora na stranu, ali nije to big deal, samo trebam
upoznati ženu koja peče kolače i dobra je prema mojoj sestri. Zamišljao
sam je kao gospođu od kojih 50-ak godina, simpatičnu, malo deblju...
Znate onaj tip žene koji svu djecu u susjedstvu smatra svojom djecom ili
u najgorem slučaju nećacima i svima trpa kolače. Ako takav tip žene
danas još postoji. Mislim, dok sam ja bio klinac, svaki je kvart imao
minimalno jednu takvu. A sad, ne znam, čini mi se da ih više nema, što je
definitivni znak da je svijet nepovratno otišao u kurac.
Na putu do njihove radionice kolača Marina je neprestano mljela, ali
nisam obračao pažnju na to. Kolači ovo, Marina ono, djeca tamo, mama
ovamo. Znate već kako to ide. Bio sam na autopilotu, ali dovoljno pribran
da ona to ne primijeti.
Evo nas, rekla je Marina zaustavivši se pred ukusno uređenim malim
izlogom prepunim kolača. Slova su bila starinska, ali na onaj lijep način
koji podsjeća na djetinjstvo, na naše bake, na Beč, Peštu, neka bajkovita i
mirna vremena. Iako se zvonce oglasilo kad smo otvorili vrata, Marina je
svejedno povikala.
Mirjana, došla sam.
Iz stražnje prostorije, za koju sam pretpostavljao da je mjesto na
kojem nastaju svi ti genijalni kolači, začuo se odgovor:
Evo me, dušo. Definitivno bakica kakvih više nema, pomislio sam.
I zajebao se, naravno. Znate već moje procjene.
Imala je plavo-crvenkastu kosu pod mrežicom, zelene oči vještice i
po licu razbacane pjege. Ali na onaj lijep, seksi način, kako mogu biti
pjegice na djevojci. Nije bila ni visoka ni niska, a pod bijelom kutom
nazirale su se obline djevojke koja se pretvara u ženu. Vjerojatno sam
izgledao kao kreten razjapljenih usta koji bulji u nju i ne može ništa
suvislo reći, pa čak ni najobičniji “bok”.
Dok mi je mozak govorio “učini nešto”, “reci nešto”, “izgledaš kao
kreten”, “budalo”, “progovori”..., ona mi je već prišla i pružila mi ruku.
Informacija od mojeg mozga do ruke putovala je valjda milijun godina,
što joj je pružilo vremena da se nasmiješi, a vjerujte mi, tad je izgledala
još ljepše...
Nekako sam pružio ruku i promrmljao, nadam se pravo, ime, i rekao
da sam Marinin brat.
 Ustvari, nisam ni sam siguran što sam rekao. Možda sam rekao da
sam Milovan i da sam Marinina sestra. Unatoč svim nesavršenostima,
odnosno možda baš zbog njih, Mirjana je bila najljepša žena koju sam
vidio u životu. U redu, priznajem, bio sam pod dojmom večeri provednih
kao hired help, ali svejedno. Čak je i mirisala na kolače.
Sva sreća da se oglasila Marina i počela nešto mljeti o kolačima,
kremama, šećeru, ulju, pojma nemam, a ja sam se na brzinu smeteno
ispričao da, eto, nešto hitno žurim, “neodgodiv posao je u pitanju, moram
bježati, najte kaj zamerit, vidimo se mi još” i tako dalje i tomu slično,
nastojeći zbrisati prije nego što se još više ne osramotim. Jer definitivno
sam imao dojam da ću se, ostanem li samo sekundu predugo, nepovratno
zaljubiti u tu slastičarku.
 U FOTELJICI II

Gotovo trčećim korakom marširao sam gradskim ulicama, plašeći se

da ću se, ako samo na trenutak zastanem, nepovratno i beskrajno
zaljubiti. Priznat ću vam. Iskreno, vanjštini unatoč, frajerisanju usprkos, a
osobito usprkos poslu kojim se trenutačno bavim, ja sam totalno
zaljubljiv, sentimentalan i romantičan tip. Evo, rekao sam to. Koliko god
se pravio da nisam. Jesam. Zaljubljujem se lako, duboko i beznadno. A s
tim stanjima čovjek, na kraju, nikad nije sretan. Velim vam, sati sreće,
godine nesreće. U prvom redu ja sam poklonik teorije da je ljubav
specifična psihokemijska reakcija, kako kaže znanost, i da traje 16
mjeseci. Kako kaže znanost. No ono što znanost ne može objasniti jest
sljedeće - kako to da je trajanje ljubavi oročeno, a trajanje patnje nije? To
onda, dumam, ima različite psihokemijske baze, ljubav i patnja, mislim.
Jedno traje kratko, drugo traje dugo - nema logike da im je osnova ista. A
s druge strane, vjerujem da suprotnost ljubavi nije mržnja nego
ravnodušnost. To je tako očito. No sve su vam to šašava stanja, to je za
ljude koji se vole uspinjati i padati, a ja sam vam više za mirno more,
bonacu. A kad se zaljubim, poludim! Werther je prema meni ledeni
bezosjećajni ženevski bankar, eto kakav sam ja kad se zaljubim. Tad
rušim sve mostove za sobom, gradim kule u pijesku, sanjam, maštam,
skidam zvijezde s neba, i da vas sad dalje ne zajebavam opisima mojih
zaljubljenosti, tad ja ludujem i dižem ruke od ovozemaljskih poslova. A
od čega onda živjeti, pitam ja vas. Od ljubavi? Od časti? Što je to čast,
koliko traje? Ako je imate u srijedu, možete li je monetizirati u petak? I
tako dalje, ne znam odgovore, ali znam da se s tim kruha ne bum najel,
dakle, da si ne budem ostvario plan o teretani i slično.
I zato sam gotovo trčao od kobne Mirjane, iako ni sad nisam potpuno
siguran da se tako zove, jer njeno ime nisam čuo od udaranja vlastitog
srca. No u tom trku kroz grad sinula mi je ideja dostojna profesora
Okultisa. Ma što profesora Okultisa?! Ideja dostojna Velikog Bleka,
Komandanta Marka, Žalosne sove, Čika i Zagora zajedno. Ideja dostojna
premijera Hrvatske, samo kad bi na to mjesto ikad bio izabran čovjek
koji ima ikakvu ideju. Ako sam krenuo putem biranja lakših opisa iz
Aleksove crne knjižice i doživio potpunu katastrofu, onda je valjda
rješenje krenuti drugim putem. Birati one koji izgledaju teži!
Eto kako je jednostavno biti pametan. Nije neka mudrost, ako kreneš
lijevo pa je krivo, onda se lijepo vrati pa kreni desno. Čisto da
napomenem, ovo nema nikakve političke konotacije. Nemojte me krivo
shvatiti, ne jebem ja te stvari pet posto. Nego, to je čisto kao metafora
kretanja. Kužite, ako ste krivo usmjereni, promijenite smjer za 180 i sve
će ići drukčije.
Sav zaokupljen tom idejom vratio sam se doma i ponovno dohvatio -
knjižicu.
Da, to je to, nema druge nego krenuti težim putem. Nije me
pokolebalo ni to što sam nakon nekoliko prvih poziva bio brutalno
odjeban. Nije pomogao ni časan, iako nezakonit, naziv Aleksova
nasljednika. No nije me to pokolebalo, znao sam da sam na pravom putu.
A bilo mi je jasno i zašto su prethodni pozivi bili odmah prihvaćeni. Očito
je bila riječ o kompliciranim i zajebanim slučajevima kojima je valjda i
Aleks pribjegavao u slučajevima krajnje nužde, pa su valjda jedva
dočekali nekog mladog i naivnog kao ja da im se javi.
Peti poziv bio je pravi uvod. Neću vam govoriti opis koji je Aleks
ostavio, jer vam neće ništa značiti, kao ni meni. No glas s druge strane bio
je pomalo hrapav i nekako seksi - onako kako žene s hrapavim glasom
mogu biti seksi. Ne znam koga da vam sad navedem - usporeni ton one
dame iz filma “Bulevar sumraka”, kojoj nitko nije rekao da više nije
zvijezda. Ali je i dalje imala jeben glas. Ili znatno mlade Lauren Bacali,
koja je po meni kraljica dubokih glasova. Jebena cura, ne mislite? E tako
neki glas je imala i ova moja. Godine nisam mogao procijeniti, a nisam
imao ni neku ideju o izgledu. Ali dejt je bio dogovoren. Doduše, ne istu
večer nego sljedeći dan, jer joj je trebalo da nešto pripremi, da doživljaj
bude pun i cjelovit, sladak i mirisan, kao muškat iz momjanskih konoba.
Malo me plašila ta napomena, o drugom danu, ali tko je stvorio biznis bez
rizika?
Večer sam, nakon mnogo vremena, proveo u krugu obitelji. Pazite taj
kontrast - ja, bijedni žigolo, sakupljač seksualnih milodara, doduše ne baš
kakvih, ali nedovoljnih za neki čestiti biznis, sjedim u društvu obitelji.
Sveta obitelj, jebote. A onda prevrtim po glavi film svojih katastrofa,
mislim, ovo o čemu vam se ispovijedam, i pomislim - ej, životinjo!
Tovare! Boškarinu nijedan...
Ali dobro, pazite, pa ne može vas savjest peći stalno, pa to ne bi bilo
prirodno. Tko bi ostao normalan pored tereta svojih grijeha kad bi mu
savjest stalno radila? Malo je tko kao sveti Lovro, kojeg su pekli na vatri,
pa je skroz zagorio, a on, svetac, rekao je, okrenite me na drugu stranu,
ova je pečena. Čovjek bi teško izdržao teret nevinosti a ne pakao krivnje,
poput mene, nesretnika u gospodinu. Stoga sam se okrenuo mirisu
kolača koji me izvukao iz napornog preispitivanja savjesti i moralnih
pitanja.
Marina je, naravno, pekla kolače, pojeo sam ih nekoliko i bili su
genijalni, te neprestano pričala o Mirjani. Što mi sad nije nimalo smetalo.
Dapače - naćulio sam uši i slušao, pomno upijajući, svaku riječ.
Sve dok me nije bocnulo kad je spomenula Darka. Tko je Darko? Fak.
Napominjem, moramo ovdje biti precizni, radi se o živim ljudima i ja vas
ne bih volio dovesti u zabludu. Dakle, vjerojatno se čovjek u stvarnosti
nekako drukčije zove, ali za Marinu je bio Darko, a koliko sam shvatio,
Darko je bio Mirjanin dečko. Baš me presjeklo, ljubomora i tuga u isto
vrijeme.
“Daj, čovječe, glup si, pa vidio si je jednom u životu”, rekao sam sebi
odmahnuvši glavom i povukao se u sobu. Ali taj Darko mi i dalje nije
izlazio iz glave. “Da, i odmah si se zaljubio”, uzvratio mi je unutarnji glas,
snagom kakvu dotad nisam čuo. Pa nastavio: “Nisi glup nego si zaljubljen.
Jer tko je ljubomoran ako nije zaljubljen?”
Mislim, kakvo je to ime Darko?! Tip je očito kreten. S tim mislima
sam zaspao i ujutro sam se probudio izliječen od bilo kakve zaljubljenosti
ili početne zaljubljenosti.
Dakle, dosta romantike. Natrag na posao. Business as usual. Not
business as sexual business.
Ovog puta susret je bio u hotelu. Malom i luksuznom, u gradiću
nedaleko od Zagreba. Čak je i moj vjerni Clio izdržao taj, za njega
pogibeljan, put, i odveo me a da nije nijedanput zakašljucao.
Lucija, tako se zvala, unajmila je apartman. Nazvao sam kad sam
došao i našli smo se u baru hotela. Lucija je izgledala sasvim u redu. Nije
bila ljepotica, ali daleko od toga da je bila neprivlačna. Nećete se za njom
okrenuti na ulici, ali nećete ni okretati glavu od nje. Dakle, izvedivo,
vjerojatno i bez viagre. Iako sam je, dok smo pili piće, za svaki slučaj
popio.
Nije duljila Lucija, bila je žena od akcije, biće koje ne oklijeva. Znalo
se zašto sam tu. Krenuli smo u sobu i, čim je otvorila vrata, glasno je
rekla:
Došli smo.
O jebote. O fak. Nisam se valjda opet zajebao. Nemoguće, jebeno
nemoguće da me opet dočeka neki perverzni bucko u foteljici.
Iz kupaonice se začuo glas:
 Evo me odmah.
Glas je bio ženski. O jebote, ovo je bolje od najboljeg, srce mi je
poskočilo, a snažno sam držao fige nadajući se da taj ženski glas pripada
nešto bolje držećem primjerku ženske vrste, iako, napominjem nisam bio
nezadovoljan Lucijom, iako bi Lucija u duploj dozi potencijalno bila
pogibeljna. Nasreću, žena koja je izašla iz kupaonice bila je seksi plavuša
velikih grudi u grudnjaku i gaćicama, seksi čarapama i štiklama.
Odmjerila me hladno, dok se Luciji smješkala kao da se topi od miline. Ili
lezba ili profićka kao ja. Lucija je sad otišla u kupaonicu, da se uredi, a ja i
plavuša, koja se predstavila kao Barbara, izvukla je iz torbice ogledalce i
po njemu posula lajnu bijelog. Dakle, ipak profesionalka, hired help kao
ja. Ponudila je i meni. I moram priznati, nisam odbio. Povukao sam lajnu i
strefilo me odmah ravno u mozak. Da ne mislite da sam se preplašio da
neću moći s dvije. Ma kakvi, znao sam da ću sve odraditi vrhunski, bez
problema. Povukao sam lajnu da istjeram Mirjanin lik iz glave i obavim
posao kako treba.
 SEKSUALNA MATEMATIKA

Mislili biste da sam ostvario san snova. Čitali ste ankete, konzultirali
ste stručnu literaturu, imali ste nestručne fantazije, ako ste muškarac,
ako niste, muškarci su vam pričali, nije to neki tabu u današnje vrijeme. I
iz svih ste tih izvora mogli saznati jednu jedinu stvar koja se tu uvijek
pojavljuje - većina frajera medu svojih pet najvećih maštarija ima
menage a trois, s dvije cure. Budimo realni, to je to. Ne bih ja sad ulazio u
to zato što je monogamija neprirodna, mislim, ne neprirodna nego
protivna prirodi, krivo sam se izrazio, ali razumjeli ste me. Ili je to zato
što na dvije žene možete naći dva puta više uzbuđenja nego na jednoj.
Neću, velim, ulaziti u to, samo ću konstatirati da je to fakat.
A ja sam eto tu, u luksuznom hotelčiću s dva komada samo za sebe. I
još ću za to biti plaćen. I to, kako mi se činilo, obilno. Dobro, možemo
prigovoriti da nije sve baš kao u snovima, jer u snovima su cure savršene,
a ovdje je ipak bila riječ o jednom vrhunskom, ponešto umjetno
dograđenom komadu, i jednom, recimo to tako, prosjeku. Ali, molit ću
lijepo, da vam netko kaže da ćete imati seks u troje, ali eto jedan od
komada će biti, tako, prosjek, a drugi prva liga, biste li odbili? Aha, biste,
kad bismo se šalili. Budimo ozbiljni. Naravno da ne biste rekli odlučno
ne. Nemojmo se lagati, većina nas ne bi odbila ni dva prosječna komada
istodobno. Ili jednoga koji je super a drugoga koji ima umjetni kuk - pa i
ta bi varijanta imala nekih svojih čari. Ako ništa, time biste se barem
mogli hvaliti do kraja života. Imam jednog frenda, odvjetnik je, koji veli:
“Ak jebeš a ne pričaš, to je kak da nisi jebal”.
Nije lijepo, ali ocjenjujemo li žene od jedan do deset, a vjerujte mi,
većina muških svinja to radi, s tim da je desetka, kao što i sama riječ kaže
- desetka. A jedinica, a što reći, upoznali ste ih. Dakle, one od 4 do 7 su
neki prosjek. Pa recimo da ste u prilici biti s dvije petice, dvije petice daju
deset, a dvije šestice dvanaest. Dakle, više od savršenstva. Možemo ići i
dalje, recimo tri četvorke, a to je nešto što ćete ševiti samo ako ste
poprilično pijani ili zagoreni, daju dvanaest. Dakle, ponovno više od
savršenstva. No opasna je ta matematika i ne valja se u nju petljati jer,
recimo, deset jedinica nije savršenstvo nego je i dalje krdo teških gabora.
Dakle, to su snovi prosječnog Hrvata, ali okrenimo se stvarnosti,
ozbiljni smo ljudi, plaćamo porez, glasamo na izborima - znamo da se
takvo nešto u zbilji ne događa. Meni, pazite, meni, možda i hoće. Možda,
velim, ali ja ne znam da li to želim ili ne želim. Ali se vama gotovo sigurno
neće dogoditi. Da ste u kategoriji onih kojima se to događa, ne biste sad
čitali o mojim doživljajima nego biste imali svoje, vlastite, privatne,
autentične.
Dakle, ja sam bio sretnik. I to plaćeni sretnik, rekli biste.
I naravno da biste se - prevarili.
Jer, kao što dobro znate, snovi su jedno a java drugo. A kad ste
najamna radna snaga, onda je to još i gore. Jer, htio ja to priznati ili ne,
umjesto seksualne čarolije dobijete teški najamni rad. Još k tome moj
užitak, moje potrebe, da ne kažem moji osjećaji, uopće nisu bili važni.
Osjećao sam se kao neki Ken, lutak od krvi i mesa, namijenjen zabavi
dokonih i bogatih djevojčica. S petnaest godina, kad sam bio u pubertetu,
ne bi meni ni to smetalo, jedva da bih primijetio, ali sad mi je ta
desubjektivizacija spadala u teže popratne pojave moje privremene
profesije. Ispričavam se na stupidnom rječniku iz priručnika za mlade
revolucionare akademskog tipa, dakle drkadžije koji cijeli dan sjede i ne
rade ništa, ali nemam boljeg načina kojim bih to opisao. Ako bi ona ikad
bila legalizirana, založio bih se da se medu njena obvezna, zakonska
prava, upiše i pravo na beneficirani radni staž. Jer koja je razlika između,
recimo, baletana u HNK i mene? Umjetnik jedan, umjetnik drugi. I u
mojoj i u njegovoj profesiji jasno se osjeti razlika između pukog
reproduktivca, zanatlije, i pravog meštra. Je li i to dodatni element
sličnosti? Jest. Je li nam ograničen radni vijek? Ograničen je. Od čega
možemo živjeti kad nam alati otkazu? Od penzije. Eto vidite da je između
baletana i žigola sličnost golema a razlika zanemariva, pa opet, ovim
prvima pripada sve - i ugled, i društvena počast, i publika koje se ne
moraš sramiti, i karijera o kojoj možeš pričati mami i tati (recimo,
baletan, pod cijenu da bude ocijenjen malo šašavim, može s pozornice ili
na dodjeli kakve nagrade reći “hvala, tata, hvala, mama”, a možemo li mi
reći “hvala, tata, hvala, mama”? Mogli bi odmah uzeti pištolj i ustrijeliti
se. Eto vidite kako moderno društvo priča o socijalnoj pravdi, a ustvari
generira neviđene nepravde, i to na području rada, kreativnosti,
umjetnosti. I sad ti budi sretni žigolo... Nema sretnih žigola, pomislio sam
to mnogo puta. To su samo nasmiješena lica klauna.
Ali opet, ne smijemo zanemariti ni radosne trenutke.
Sve je - vratimo se onome što vas najviše zanima, i što vam pričam
teška srca, ali iskreno - bilo usmjereno na gospođu Luciju, s kojom
Barbara očito nije prvi put sudjelovala u ovakvim aktivnostima. A kao što
ste mogli pretpostaviti, gospođa Lucija bila je prilično zahtjevna. Tako da
sam radio i radio. Reći ćete: “Pa dobro. Što? Malo si se pomučio oko
gospođe, a usput si kresnuo i vrhunskoga komada Barbaru, malo gledao
kako se maze i još na kraju dobio lovu”.
Točno, ali jedno je kad to radiš iz užitka, a drugo je kad radiš. Jer rad
je rad, da je dobar, ne bi ga komunjare tako propagirale. Ono, “rad je
stvorio čovjeka”, “u divljaka luk i strijela, željeznica selo, grad, to su naših
ruku djela, da nam živi, živi rad” i ta sranja, a istovremeno isti ti gledali
su kako da što prije zbrišu s posla. Ne znam jeste li se kad time bavili, ali
reći ću vam nešto zanimljivo. Znači, komunisti. Njih, mislite, vodi ideja
socijalne pravde. Vodi ih nježnik! Mika Spiljak je bio kožar, pa su ga u
Partiji zvali dermatolog, iz sprdnje. Tito je bio bravar, Krajačić je bio
bravar. Kardelj je bio selski učitelj. Da sad ne duljim, svi su oni bili KV ili
NKV - nije im se dalo, pa im se činilo lakše dići svjetsku revoluciju nego
dići se ujutro u šest. I to vam je motor komunizma, prezir prema radu, a
ne rad kao vrijednost. Pošteniji su, brate, bili stari Grci, ne ovi današnji iz
Syrize. Oni su kao vrhunsku vrijednost isticali plandovanje. Njima je rad
bio tlaka, posao za robove, i to su pošteno priznavali, nisu se krili iza
nekih šugavih formula.
No nemojte misliti da ja zato propagiram kapitalizam. Mislim,
propagiram poduzetništvo. Pa i ja sam neki poduzetnik, zar ne? Gospođa
Lucija i mnoge druge posvjedočit će da sam poduzimao svašta, kužite
me? Ali ja sad ne mogu prešutjeti kako sam zaključio da ti ni kapitalizam
nije prema radniku ništa bolji. Oni te iskoriste, isišu, pošteno ili
nepošteno ti plate, i odjebu te. Što vam svime time želim reći? Kako god
stvari okreneš, u lijevo ili u desno, sprijeda, straga, ako si šljaker - uvijek
ćeš na kraju najebati. U mojem konkretnom slučaju to možete shvatiti
doslovno, jer ja sam se doslovno najebao, znači jebao sam vrlo mnogo i
nisam bio ni približno tako dobro plaćen. I sad vi meni recite da biti
žigolo nije najobičnija šljakerska profesija...
Vratimo se, dobri moj čitatelju, opisu milih događaja. Hrmbao sam
kao konj. Zguza, sprijeda, s boka... Jednu, pa drugu, pa ispočetka. I tako
cijelu noć jer gospođa Lucija je bila zahtjevna, a Barbara profićka s
iskustvom i u formi. Afrička šljiva, što da vam kažem?!
Kad je sve to završilo, imao sam osjećaj da sam boksao dvanaest
rundi za naslov svjetskog prvaka! Jack Dempsey! Nisam dobio medalju
niti pojas za prvaka, ali bogme onih nekoliko tisućica sjajilo mi je bolje od
svake zlatne kolajne. S druge strane, znam da nije pristojno, ali priznat ću
vam - navirio sam se i dok je Lucija plaćala Barbari. Ono što sam vidio
ogorčilo me. Ozlojedilo. Naravno - bila je plaćena gotovo duplo više nego
ja. Pa jebo te patak, tko je odradio cjelonoćnu smjenu s dve potočne
nimfe!?
 I sad neka mi netko samo počne srat o feminizmu, ženskoj
ravnopravnosti, slabijem spolu, “sigurnoj hiži” i sličnim sranjima. Ne
znam za ostatak profesija, ali u ovom biznisu mi muškarci smo bili
potlačeni i potplaćeni, i to jako. Nismo mi radnička klasa, mi smo parije!
Parije.
Dobro, neću se nervirati. U mnogim poslovima stres šteti, ali u
mojem poslu on je doslovce koban. Ne mogu si ja priuštiti ni stres, kao
pripadnik bilo koje druge čestite profesije koja u znoju lica svojega kruh
svoj zarađuje. Ja uvijek moram biti kul.
Zajebimo, znači, borbu za ljudska prava. Ova avantura vratila mi je
snagu za nove poslovne pothvate i vjeru u ljude.
Hoću reći, vjeru u ljudske poroke. Jer, važno je da je nešto u svijetu
konstanta. Ona lajna vratila mi je i vjeru u doping. Jebiga, shvatio sam da
bez toga neću moći odraditi ovu šihtu u tvornici seksa.
Zato sam nazvao jedan od onih brojeva uz koje je pisalo “bijelo”. Ne
biste vjerovali kako je lako kupiti drogu. Gotovo da mi je isporučena na
kućnu adresu, kao da sam naručio pizzu. Kupio sam taman toliku količini
da preletim na bijelom oblaku tih nekoliko dejtova koliko sam računao
da me dijeli od ulaska u biznis. Učinio sam to i jer je s povučenom lajnom
Mirjanino lice blijedilo i nestajalo, a žena s kojom sam tu večer odrađivao
posao postajala je ljubav mog života. Bar tih nekoliko sati. Naravno, ako
je to naručila.
Slijedilo je nekoliko easy poslića. Klasične Aleksove mušterije.
Dobrodržeće, poprilično dobrog izgleda, koje je trebalo izvesti nekamo
van. Biti romantičan, dobro društvo, zabavan, navesti je da tu noć završi
u krevetu sa mnom...
Ovako, gledajući s vremenske distance, pitao sam se kako mi je to
sve uspijevalo. Jer nemojte misliti da sam ja neki veliki zavodnik. O, to ne,
nikako. U pedeset posto slučajeva, ma što u pedeset, u sedamdeset posto
slučajeva, kad bih se upucavao nekoj curi koja mi se sviđala, ispao bih
kreten i popušio. Ne kažem ja da ja tu nisam imao i uspjeha, pa i osjetnih.
Bilo ih je, ali više sam to zahvaljivao kvantiteti nego kvaliteti. Točnije -
velikom uzorku a ne velikom postotku šuta, da se izrazim sportskim
rječnikom. Zakon velikih brojeva, ekonomija obujma.
A s ovim, mogu reći iskusnim ženama, bilo je easy peasy. Riječi su
same tekle, nije bilo neugodnih stanki, pauza, nesigurnosti. Možda zato
što mi je, ustvari, bilo svejedno. Bit ću plaćen kao eskort, bilo na kraju
seksa ili ne bilo. Jedina razlika je mogla biti u tome što, kad bude seksa,
mogu ga odraditi vrhunski pa dobiti i nešto povrh ugovorene cijene.
 I mogu vam reći da je svaki od susreta završio - seksom. I bogme
sam u pedeset posto slučajeva dobio napojnicu. Valjda zato što sam ga
odradio vrhunski, ili možda iz nekog sažaljenja.
Ali kad je lova u novčaniku, svejedno ti je iz kojih je motiva došla. Još
je neki Rimljanin, čiji se oholi sin požalio da mu otac zarađuje novac
iznajmljivanjem zahoda, rekao; “lova ne smrdi”. Točno tako. Ne da ne
smrdi nego, naprotiv, miriše, daje ti krila.
Međutim, da ne mislite da je baš sve išlo glatko. Na četvrtom ili
petom čvenku, kad me krenulo, pojavio sam se na ugovorenome mjestu.
Pojavila se i ona. Prosječna 40-godišnjakinja, s nekoliko kila viška i s
puno previše šminke, kojom je htjela skinuti koju godinu. Ne biste se za
njom okrenuli ni nakon šeste ili sedme pive. Dakle, kad su kriteriji
opasno pali. Mislio sam si; “No problem, odradit ću je bez beda”. Ali žena
me odmjerila od glave do pete, i to nekoliko puta, prezirno frknula
nosom, okrenula se i otišla.
Naravno, nije platila za moj trud.
 NJEMAČKI KAPLAR U SLASTIČARNICI

Krenulo me, i to do jaja. Toliko me krenulo da sam znao da ću uskoro

imati dovoljno da se ostavim ovog posla.
Znate kako je - kad ti nešto ide, nekako ti je žao toga se ostaviti.
Takvi su me osjećaji pucali. I to nije dobro. Znao sam da nije dobro, a
svejedno me neki vrag kopkao. Mislim si: “Vidiš da ti dobro ide, zašto ne
bi nastavio biznis? Pa mislim, lova je super, nikad to nećeš zaraditi u
teretani” Osim toga, skužili ste i sami, na baušteli najamne ljubavi uvijek
je uzbudljivo, to je kao na nekom toboganu, gdje čas idete gore pa se
sunovraćate. Adrenalin vas puca cijelo vrijeme. Vidite ljepotu, vidite
ružnoću, osjetite druge ljude, bliski ste s njihovim radostima i tugama.
Živite. A u teretani je kao na željezničkoj skretnici, velik je promet, ali je
posla malo, katkad skrenete koju kompoziciju, preusmjerite poneki vlak,
katkad čujete zvuk lokomotive i to je to. Nema tu šušura, iako je sve
legalno i moralno.
To me kopkalo. Sve do toga kobnog jutra kad sam opet morao
odvesti Marinu na posao. Stara je imala neodgodive obaveze, a ja sam se
ionako jutrima vucarao besposleno po kući, zato mi ju je i uvalila. I nisam
imao nikakvog razloga odbiti. Mislim, kako da mami objasnim da se
ujutro odmaram za svoje večernje aktivnosti? Šutio sam i poveo Marinu
do njenog slastičarskog raja. Priznajem, proveo sam nešto više vremena
pred ogledalom i nešto dulje birao košulju koju ću obući, no pridavao
sam to više svom imidžu zavodnika, koji uvijek mora držati do svog
ugleda, nego tome što ću ponovno sresti Mirjanu. Zapravo, nekako sam
se nadao da ću sve izvesti tako da je i ne vidim. Naravno, putem sam
ponovno slušao litanije o Mirjaninim super čudima. Mađarske kocke,
parfei, Sacher torte koje pravi bolje od ikog na svijetu... Slatke priče moje
male seke, uz jedan zgodan detalj, koji me intimno razveselio. Marina,
naime, nije spominjala Darka, koji možda jest, a možda i nije Mirjanin
dečko. Pederčina.
Kad smo došli, mislio sam Marinu samo ugurati u dućan dok ja ne
zbrišem, ali izdalo me ono jebeno starinsko zvonce na vratima. Čim ga je
začula, Mirjana je izašla iz stražnjeg dijela. Ljudi, kakav prizor! Koja
ljepota! Valjda se nije stigla presvući - ovog puta bila je u ljetnoj haljini i
izgledala je barem deset puta ljepše nego kad sam je prvi put vidio.
Moram priznati da sam se osjetio zbunjeno, nesigurno, kao osmoškolac.
Trenutak-dva, možda i dulje, meni se to subjektivno činilo kao vječnost,
pokušavao sam duboko disati kako bih iskontrolirao uzbuđenje i
natjerao glas da zvuči normalno, ležerno, a ne tremozno. Kad mi se činilo
da sam uspio, malo sam se oslobodio, ali ne do kraja - bio sam siguran da
svi vide moju zbunjenost, i to me posramljivalo. Htio sam nestati, pobjeći,
iščeznuti, jednako kao što sam želio ostati. I te su se dvije suprotne želje
jako tukle u meni.
Nešto sam promrmljao, tipa; “Evo, doveo sam je, idem ja”, ali me
Marina odvukla za ruku u kuhinju da mi pokaže novo čudo od kolača koji
su jučer ona i Mirjana spravile i ostavile da se hladi. Dok sam ulazio u
kuhinju u kojoj spravljaju kolače, začulo se zvonce na vratima. Znak da je
stigla nova mušterija. “Spašen sam”, pomislih, jer dok se Mirjana bakće s
mušterijom, ja ću na brzaka razgledati to čudo od kolača i zbrisati prije
nego što se vrati u kuhinju. No ne ide to s mojom sestrom tek tako. Prvo
je kolač trebalo gledati i istovremeno slušati zašto je taj kolač takav
kakav je, kako se radi i što se ne smije raditi. Onda treba probati.
Pohvaliti. Opet slušati. Pa opet probati. O bože, koji ritual...
Dok se taj proces odvijao u kuhinji, koja je bila toliko čista i uredna
da je izgledala kao neki svemirski laboratorij, iz dućančića je dopirao sve
glasniji razgovor. Smrznuo sam se.
Jer čim je zvuk dopro do mene, bez greške sam prepoznao da je to
glas njemačkoga kaplara u štiklama od neku večer! Znate ono - tu liži, ne,
lijevo, cijelim jezikom, sad vrhom, gore pa u desno, majmune, brže...
Znate već. Uspješnu poslovnu ženu čije ste lice barem jedanput vidjeli na
TV ekranu kako vam sere o ekonomiji, politici i ostalim sranjima zbog
kojih je vaša plaća, ako ste je uopće i dobili, opravdano manja. Naravno
da nikad nije spomenula da je vaša plaća, ako ste je dobili, manja jer,
između ostalog, onima na vrhu treba ostati love za potrošiti na aktivnosti
slične mojoj. Na što se ne žalim, da ne mislite, ali samo kažem - ne seri i
ne moraliziraj.
No zapovjedni ton te kučke kod Mirjane nije palio ni koliko je crno
pod noktom. Nije ju, da se poetski izrazim, jebala ni pola posto. Za razliku
od mene, koji sam je morao jebati dvjesto posto, pa čak i više. Možete
pretpostaviti da žena zbog nečega nije bila zadovoljna uslugom. Ja sam
na svom primjeru mogao posvjedočiti da ta žena nikad nije zadovoljna
uslugom, jer je jednostavno takva. A i nije ona jedina. Gledajte, ljudi od
moći često vole srati samo sranja radi.
Samo zato što mogu, neovisno o tome postoji li stvarno neki razlog
za prigovor ili ne. Zašto pas liže svoja jaja, pitaju Amerikanci, pa kažu:
“zato što može”. Tako i ovi, bogatuni, moćnici. Možda ih mama nije
voljela u djetinjstvu ili nešto, ali ja mislim da je to pravo lice zla - kad
sereš i zajebavaš bližnjega svoga samo zato što to možeš. I još k tome
očekuješ da to drugi šutke pretrpi. Ma ne samo da pretrpi. Očekuješ da ti,
metaforički rečeno, poliže guzicu (sva sreća da to od mene nije tražila, u
doslovnom smislu, ne u metaforičkom kao što sad to navodim).
No Mirjana se nije dala. Njezine odgovore nisam čuo jer ih je očito
izgovarala smirenim i hladnim glasom, što njemačkom kaplaru nije bilo
po volji, pa je njen ton postajao sve glasniji i glasniji.
Kako znate da su kolači u redu, možda je ona vaša retardirana nešto
pomiješala, gotovo je zaurlao kaplar. Tad sam prvi put čuo Mirjanin glas.
Bio je miran, ali hladan kao ledeni brijeg zbog kojeg je Titanic izvukao
kraći kraj.
Izlazite i nikad više nemojte ovdje ući, odgovorila joj je. To je očito
seksualnu nacisticu potpuno izbacilo iz takta.
Molim, znate li vi tko sam ja?
Naravno da znam tko ste vi, a sad znam i što ste. Gubite se.
Uskoro se začulo zvonce na vratima.
Očekivao sam da će Mirjana banuti u kuhinju sva uznemirena i
nervozna, pogledao sam Marinu, njene oči su bile pune suza. I ona je čula
onu rečenicu. No Mirjana je ušla nasmiješena kao da se ništa nije
dogodilo i rekla:
“Idemo raditi super kolače”, a zatim se okrenula prema meni i
dodala:
“I tvoj braco će nam pomoći”.
Jebiga, što sam mogao?!
Shvatio sam da u sebi kipti od bijesa, a da je vesela maska tu samo
zbog moje sestre. Zato što nema načina objasniti joj kako su neki ljudi
jednostavno zli, jer to je mojoj sestri, koja u sebi nije imala ni zrnce zloće,
bilo nemoguće objasniti.
Zato ju je trebalo natjerati da sve to zaboravi, a to je najlakše tako da
joj se um zaokupi nečim drugim. Recimo, kolačima. Tako sam gotovo
cijeli dan proveo u toj jebenoj slastičarnici, pokušavajući biti što manje
na smetnji i ne upropastiti cjelodnevnu proizvodnju nego samo njezin
manji dio, onaj koji je povjeren meni. No jedna me informacija, koju sam
doznao sasvim slučajno, digla u sedmo nebo, učinila me sretnikom
kakvog davno niste vidjeli u našoj tužnoj zemlji. Usput sam, naime,
doznao da joj Darko nije dečko nego brat!
 Saznao sam i da je Mirjana, stvarno se tako zvala, ustvari završila
francuski i književnost, od čega nema nekoga kruha. Nekoga kruha nema
ni u tome da radiš najbolje kolače, ali kad već nema kruha, onda ću jesti
kolače, objasnila je smiješeći se.
I tako su se kolači pekli, a ja sam bio potpuno pečen. Uvaljan u
brašno, nadjeven, premazan i potpuno pečen, izvana, iznutra, s obje
strane, kao sveti Lovro. Isuse, koje ja glupost meljem - samo sam htio reći
nešto sasvim jednostavno. Kad sam napokon izašao iz te kuhinje, bio sam
potpuno i beznadno zaljubljen u Mirjanu.
 NEKA NEPRIJATELJ STENJE

Rekoh već jednom, zaljubljive sam prirode. No i vi biste se zaljubili

da ste vidjeli Mirjanu. Dobro, možda ne toliko vidjeli nego čuli, osjetili,
shvatili. To što je učinila za moju sestru, kako se ponijela, od toga da ju je
zaposlila, naučila i zaštitila, to je bilo nešto veličanstveno. Vrijedno
najdubljeg poštovanja i ljubavi, bez obzira bili muško ili žensko. To je bilo
toliko nesvakidašnje kao političar koji ne laže i ne krade. A znate da toga
nema. To je bilo toliko rijetko kao hrvatski poslodavac koji pošteno i na
vrijeme plaća. A to je jebeno rijetko.
Jednostavno, to je bilo čudo. Zato sam se osjećao zaljubljeno,
adrenalinski, ali istovremeno osjećao sam se i jadno i prljavo. Jer sam
znao da mi je nedostižna. Bio sam prljav. Ma koliko moji motivi bili čisti,
ja sam bio prljav. Moja prljavost, moja prljavost, moja prevelika prljavost,
govorio sam sam sebi, došla je na naplatu, stigla maca na vratanca.
Jadniče! Šugo! Zlotvoru! Vrijeđao sam sebe znajući da u osnovi govorim
istinu i da sam sam sebe zajebao. Prošla mi je kroz glavu i Julia Roberts s
Richardom Gereom, u “Lijepoj ženi”. Znao sam da je to bajka, a da ja
bajku ne živim i da joj se nemam pravo nadati. Kurve možda još i mogu
dočekati bajku, ali kurve i idioti u jednom tijelu, e oni ne mogu.
Bilo što s njom morao bih početi s laži. Već vas vidim kako me tješite,
navijate za mene, ohrabrujete me i dajete mi podršku - izdrži, nadaj se,
jedi, voli, moli... Dobri ste ljudi, to mi je odmah jasno. No nemojte se
zavaravati. I prešućivanje je laž. A sve to potisnuto i prešućeno prije ili
poslije se vrati još jače da te uništi. Zato sam znao da nemam nikakve
šanse kod Mirjane i da mi jedino preostaje biti nesretno zaljubljen.
Jebote. Bolje je ne biti nikako zaljubljen nego biti nesretno zaljubljen, to
svi znaju. Ali problem leži u tome što ne možete birati. Zaljubljenost ne
pita, ona sama dođe. Nije to referendum u Grčkoj, pa vi sad kažete da ili
ne, i onda poslije zajebavate i izmotavate se. tipa “Amorova strijela vas
ubode”, “ljubav je slijepa” itd. Znači - jebi ga, kume...
Kad sam došao kući, izbrojio sam novac koji mi je, nakon troška na
doping i ostale sitne potrebe, ostao. Nisam bio daleko od ostvarenja
svojih snova, koji su mi se sad činili tako jadni. Koji su mi sad izgledali
kao noćna mora, a ne kao snovi. Teretana? Što će mi teretana kad ne
mogli biti sretan? S kim da podijelim osjećaj zadovoljstva? I još gore, ako
bi se nekim čudom nešto i dogodilo, pa jednog dana pukne bruka, sve bi
otišlo k vragu, i nisam siguran da u tom slučaju ne bih digao ruku na
sebe. Jer ja sam dosta slab, nisam baš čovjek koji može preživjeti dva
svjetska rata i doživjeti sto i pet kao dubinski ronilac, kao komunjare i
nacisti, koji žive dulje od radijacije plutonija i raspadaju se sporije od
PVC-a. Ja sam kao neka mimoza, jaglac ili, štajaznam trputac. Nježan
cvijet.
Eto, u takvim sam se mislima strovalio na krevet gruntajući kako ću
večer provesti u melaknoliji i samosažaljenju.
Ali nije mi bilo suđeno. Broj na mobitelu bio mi je nepoznat. Ali glas s
druge strane nije. Nisam ga mogao smjestiti, ali bio mi je jako poznat.
Netko me preporučio. Business as usual. Dakle, glas o meni kao Aleksovu
nasljedniku postao je legitiman...
Žena koja je zvala htjela je susret, i to neodgodivo. Na moje jedva
procijeđeno pitanje (jer teško sam u toj depresiji i govorio) odgovorila je
vrlo odlučno - večeras. Mislio sam stvar prolongirati, izvući se na neku
već ranije ugovorenu obavezu. Samo, nije vam to trgovina sirovim
drvetom pa da pošaljete prolongat. Ili banka pa da dogovorite
reprogram. Ovdje sve ide sad ili nikad. Ovo je va banque. Glas s druge
strane bio je rezolutan. Ponuda još senzacionalnija. “Mogu samo večeras,
plaćam duplo”. Diskrecija potpuna, zajamčena i najvažnija.
Jebiga, pristao sam. Ne samo zbog obećanja duplog honorara, da ne
mislite da sam pohlepna pizda, nego i zato što će mi taj susret dati
opravdanje za dvije-tri lajne bijelog, a dvije-tri lajne bijelog možda mi iz
glave izbace Mirjanu. Ničeg pametnijeg nisam se sjetio, ništa efikasnije
nije mi palo na pamet.
Reći ću vam nešto. Nisam nikad povukao lajnu doma. Ali sad, uređen
i mirisan, povukao sam lajnu prije nego što sam krenuo. Da me noge ne
bi izdale i da se ne bih na pola puta predomislio i vratio se doma svojem
samosažaljenju.
Svačeg sam se ja nagledao u ovom poslu, kao što znate, ali ovo je
fakat bila teška debilana. Došao sam na mjesto na koje me pozvala, ali
čim sam tamo stao, zazvonio mi je mobitel i ona mi je rekla drugu mjesto.
Što je ovo, James Bond i ta sranja? A na drugome mjestu ponovno ista
procedura, dođi na treće mjesto...
Došlo mi je da je pošaljem u pičku materinu, a možda čak i u kurac.
Sigurno bih to i učinio da me sve to nije na neki bolestan način
zaintrigiralo. A i kopkalo me odakle mi je poznat njezin glas. Na trećemu
mjestu opet je zazvonio mobitel i sad sam stvarno mislio babu poslati u
kurac, bilo intrigantno ili ne. Ali ovog puta me nije slala na novo mjesto
sastanka nego je rekla da dođem do auta parkiranog preko puta mjesta
na kojem sam stajao.
Kad sam prišao autu, otvorila su se suvozačka vrata. Jasan znak da se
od mene očekuje da uđem. I jebiga, kad sam već tu, ušao sam.
Stvar je trenutačno postala jasna. Sve. I čemu ova stupidna špijunska
igra i od kuda mi je poznat taj glas. Bila je to smjerna žena, majka,
kraljica, Hrvatica i katolkinja iz prvog reda. Možda ne baš iz prvog nego
tu negdje, prvi ili drugi politički red. Uvijek kad treba srati nešto protiv
nemorala, pedera, lezbi, uvoznih američkih opačina, zaostalih ruskih
opačina, ukratko, protiv svega onoga što bi u tom trenutku moglo smetati
nekom srcu s velikim U na kraju. S tim da bi srala i protiv tog velikog U,
samo da je to kod njenih glasača popularno. Pravi hrvatski politički
proizvod. Osjetite koliko sam bio zapanjen i preneražen, ali i iznerviran i
mentalno izazvan.
No moram priznati, taj klišejizirani proizvod hrvatske političke
kuhinje pristojno je izgledao. MILF-ica, žena srednjih godina, napete kože
na kojoj nije bilo strija ili narančine kore (nisam, dakako, odmah sve
vidio, ali po tipu kože odmah vidite da je sve to zategnuto i glatko, prva
liga), elegantan kostim, zanimljivo držanje.
Nešto sam trkeljao dok me vozila prema vikendici izvan grada,
pitajući se, jebiga, kako se tu postaviti. Mislim, zamišljao sam da se ona
jebe samo ako je to Papa posebnim ukazom odobrio, i to isključivo s
mužem, da žalost bude još veća. I to u mraku, kako priliči smjernoj i
poštenoj Hrvatici. Naravno, samo u misionarskoj pozi, nikako zguza, jer
to je bestijalno. Eh, kako da to sad ja odradim, pitao sam se cijelo vrijeme.
Bio sam pripravan na sve vrste perverzija koje su se mogle očekivati od
mojih mušterija, to itekako, ali na perverziju katolički certificiranog i
pravovaljanog seksa, moram priznati, nisam bio spreman. A i da jesam,
mentalno, ne bih znao kako se to radi.
Ali jebiga, sad je bilo kasno. Uskoro smo parkirali pred kućicom u
cvijeću. Stisnuo sam zube i odlučio odraditi stvar kako znam i umijem.
Pristojno sam se ispričao čim smo ušli i otišao u kupaonicu povući još
koju lajnu, čisto da dođem k sebi od šoka. Mislio sam, možda ona i ne želi
seks. Ali s druge strane, zašto me odvela u kućicu na kraj svijeta? Da
molimo krunicu i slušamo ploče?
Ne, tako naivan nisam bio. Dok mi je koka udarala u mozak, smišljao
sam plan, kako ću sve obaviti po pravilima, polako i smjerno. Ono, kao
vođenje ljubavi ili što već, a ne kao puki seks. No dočekao me šok. Ona
gola i naprčena, što nije bio loš prizor.
 Jebi me. Jebi me u šupak.
O majku ti jebem moralizatorsku da ti majku jebem! Tu prodaješ
masama moralizatorska sranja, osuđuješ svakog tko je drukčiji, a sad
ovako. Sva sreća da me koka lupila pa mi se, potaknut njenom
naprčenom guzicom, digao u sekundi. I što sam mogao?! Zabio sam joj ga,
do jaja, ali s mržnjom. Bilo je to više od plaćenog seksa, bio je to akt
proleterske pobune na ljubavnom bojištu, bila je to crvena konjica
duboko u zaleđu bijelih, bila je to sloboda koja vodi narod, tako sam ja
sebe vidio, i nju, i njeno zaleđe, fizičko i političko, i svoj, kako sam u hipu
shvatio, uzvišeni čin! Jebao sam je do iznemoglosti, slušajući u sebi
taktove “Internacionale”. “Ustajte, svi na zemlji kleti / Svi sužnji koje
mori glad! / Nepravdi razum sad se sveti / Tutnji već i selo i grad...
Svoj bijedi sutra bit će kraj!”... Jer što mi je drugo preostalo nego
natjerati neprijatelja da stenje.
A svatko od nas voli da neprijatelj - stenje!
 COUP DE GRACE

Stvarno je dobro platila, ali vjerujte mi, nakon ovog posla nisam bio
nimalo sretan. Ma koliko je neprijatelj stenjao, a stenjao je ko pod
njemačkom okupacijom, kao kad Muju pitaju kako je u Njemačkoj, a on
kaže: “grozno, narod stenje pod okupatorskom čizmom”. Eto tako je
stenjala. Možete li to zamisliti? Tu simfoniju zvukova, i taj moj koktel,
rekao bih, pomiješanih osjećaja u kojima je bilo: a) kokaina, b) nesretne
ljubavi, c) povijesti i klasne svijesti, d) socijalnog sukoba i, opet, nesretne
ljubavi... Sve se to stopilo u jedan veliki gorki osjećaj želje za osvetom,
pražnjenjem, nekom odvratnom gestom koja bi mi jedina zaliječila boli i
barem nakratko odvukla me od ideje o besmislenosti života, do čega sam,
verterovski, došao...
Priznat ću vam nešto i čega se žestoko sramim, jer kršćanin u meni
ipak nije do kraja zamro. Došao sam, naime, samo malo kasnije nakon što
sam od nje otišao, na krajnje opaku ideju. Ideju da prokažem tu farizejku.
Ja sam kurva i idiot, i zbog toga ne mogu ostvariti veliku ljubav, a ona je
ugledna građanka i može što god hoće. Pomislio sam; “E, kurvo, nećeš!
Možeš što hoćeš, ali ne možeš dokle hoćeš. Trebao sam te snimiti i dati
novinama pa neka vide tko im predstavlja moralnu većinu. Neka se bijes
gomile sruši na tebe, a ne na sirote manekenkice i fufe čije snimke, vrag
će ga znati zašto, sablažnjuju javnost”... Bilo mi je, velim, žao što
moralizatorsku kravetinu nisam zajebao, što nisam snimio naš
raskalašeni performans i poslao ga novinama. Ali jebiga, nisam se toga na
vrijeme sjetio. Kao što kaže onaj pjevač iz benda Leb i sol - pravih se
riječi uvijek kasno sjetim, odgovor znam kad ostanem sam...
No nema veze, prije ili poslije naletjet će ona na neki skandal, možda
ne ovog tipa, ali na neki sigurno hoće, a ja ću tad znati da su stvari sto
puta gore nego što novine pišu. Utjehu će mi činiti to što će svi vidjeti
kakva je droca, a patnju to što samo ja znam kolika je ustvari droca. I nije
sama. Jer da vam ja sve kažem, tko što od uglednika u ovom gradu radi,
pa likvidirali bi me. Znate koliko je Udba i danas jaka, sve prati i snima.
Sada da počnem pričati tko je sve išao u koji ugledni salon za masažu, ili
u salon uz teretanu, ne zbog masaže nego zbog happy enda, ovakvog ili
onakvog, pa pola bi se Hrvatske zatreslo. Zato vam to neću reći.
Uostalom, ljepše se živi s iluzijama.
 Znači, stvar je gotova. Nisam je snimio. I danas mi je drago što nisam.
Tko sam ja, da citiram Papu, da im sudim?! Neka sudi onaj što odozgo
vidi sve, mislim - ako ga ima.
U međuvremenu sam zvrcnuo Hulka i javio mu da ću uskoro imati
lovu. Nisam duljio jer s Hulkom uvijek postoji opasnost da u razgovoru
iskrsne neki tema o prehrani ili treningu, a onda, sačuvaj me bože ako
ostaneš živ nakon dvosatne litanije. Rekao sam vam - može “bok”, ali ne
može “kako si?” jer se nikad nećete izvući. Takav je Hulk, čista logoreja.
Zato sam bio hladan i poslovan. Uskoro ću imati lovu, ajde bok, žurim.
Zdravo - zdravo.
Jebiga, dobar je tip, ali dosadan za popizdit. Stvarno sam bio pri
kraju sa sakupljanjem love, trebala su mi još dva-tri poslića i to je to. A ta
dva-tri poslića, ili jedan veliki, neće mi biti problem pronaći u Aleksovoj
crnoj knjižici.
Ali znate kako se kaže - kad god nešto istinski zaželite, cijeli se
svemir uroti da vas sjebe. To vam ja kažem, nemojte vjerovati Coelhu, taj
nikad nije tražio mušterije u Aleksovoj crnoj tekici, inače ne bi mljeo
takve gluposti.
Nisam ga, dakle, našao.
Ali ja ne bih bio ja da nisam srećković. Posao je našao mene. I to
veliki. Ne znam kojim kanalima stvari cure, kako su ljudi saznali za mene,
postoji li neki tajni internet, novine, radio, što li, za koji znaju samo oni
posvećeni i upućeni? Ali opet me iznenadio poziv. Definitivno sam bio
proglašen Aleksovim nasljednikom i glas o meni očito je kolao tim
nepoznatim i nepriznatim kanalima. To vam je kao sa Sinišom Vucom.
Čovjek je bio zabranjen na svim radio i TV postajama, ali glas o njemu
prodro je u svaki svračji zakutak naše domovine i Vuco je bez problema,
unatoč cenzuri, svaki svoj CD mogao prodati u 40.000 primjeraka. Znate
što je to danas? Suho zlato. E, tako se pričalo i o meni...
Žena koja me zvala nije mi zvučala nikako. Hoću reći, na temelju
glasa nisam mogao ustanoviti ni dob ni izgled. O tajnim željama da ni ne
govorim. To, ako ćete se baviti ovim poslom, a vjerojatno nećete, nemojte
ni pokušavati pogoditi. Zaboravite, iz mene progovara veliko iskustvo, a
ovo je znanje tvrdo kao stijena. Jednostavno se pomirite s tim da vas
uvijek čeka iznenađenje. Pozitivno ili negativno, ali iznenađenje
definitivno. Naučio sam tu lekciju i bio sam spreman na sve. Okej, možda
baš ne na sve, jer kako možeš biti spreman na sve kad ne znaš što to sve
uključuje?! Ali bio sam spreman na to da budem spreman. Uf, sad zvučim
kao neki salonski ustaša, a vjerujte mi, nema tu nikakve ustašo-
nostalgije. Jednostavno, hoću reći da mi je sve bilo ravno i da me ništa
nije moglo iznenaditi, odnosno da sam očekivao da budem iznenađen.
Nemojte svakoj riječi, svakoj rečenici, svakom slovu, odmah pripisivati
političko značenje. Slova su katkad i nevina. Kužite?
Odmah je napomenula da me treba na cijelu noć i da će mi vrlo
dobro platiti. U redu, nemam ništa protiv. Hvala lijepa, madam.
Dogovorili smo se da se nađemo u jednom restoranu i očekivao sam
laganu večericu, a poslije... No, znate već što slijedi...
Ali ono fatalno da će “dobro platiti” malo me zabrinulo. Slutilo je na
nešto više od uobičajene eskort službe s dodatkom seksa. No kako sam
ušao u restoran, tako smo odmah i izašli. Ni piće nisam popio. Inače, žena
je bila u 40-ima, prilično dobro je izgledala, a držala se toliko
samouvjereno da je i sama ta činjenica bila seksi. Zato sam se posve
logično pitao što će takvoj samouvjerenoj i zgodnoj ženi unajmljena
pratnja. No na to nisam imao odgovor.
Dok smo se vozili u gradić kraj Zagreba, kratko mi je objasnila kako
idemo na druženje na kojem će biti nekoliko parova, a eto, ja i ona smo
par. Odmah mi je bilo jasno o čemu je riječ. Upravo sam postao pratnja za
swingerski party!
I moram priznati da sam se usrao kao grlica. Jebiga, zar vi ne biste?
Mislim, imao sam generalnu predodžbu o tome što se tamo sve zbiva, ali
generalna predodžba je jedno a pojedinačni slučaj sasvim nešto drugo.
Imate i vi generalnu predodžbu o tome kako je govoriti u Ligi naroda ili
zabiti gol škaricama, ali da vas vidim, padnite na leđa ako ste frajer. Tako
i ovo - jednostavnije izgleda s tribina ili na filmovima nego na terenu.
Osobno iskustvo pojedinačnog slučaja nešto je, dakle, sasvim treće.
No nisam pokazao strah, iako imam feeling da je nanjušila kako sam
u tim stvarima, recimo to tako, junfer i da sam se usrao. Na neki način mi
se činilo da uživa u tome. Zato sam i složio poker face kad mi je to rekla i
samo procijedio “super”, ne postavljajući nikakva dodatna pitanja, iako
mi ih se mali milijun rojio u glavi. Mislim, ono, kako se ponašati, hoće li se
ševiti svi sa svima ili neki s nekima, koji je protokol, gdje je granica... I
tako to. Ali šutio sam, šutio i nadao se da ću se u danom trenutku snaći
kako znam i umijem.
I tako smo došli u tu kuću. Buržujčine, vidi se, ali malo seljačkog
ukusa. I sad, uđemo mi, ona se izljubi s domaćinom, tip od kojih 50-ak,
debeijuškast, s bradicom i cvikerima. Rekao bi čovjek ovako - ugledni
vlasnik nekog dobrostojećeg obrta. Kao oni likovi iz Bunuelova
“Diskretnog šarma buržoazije”, onaj s bradicom što izgleda posebno
dekadentno i perverzno, u društvu u kojem i inače nitko nije normalan
nego su svi dekadentni i perverzni. A ovaj je tu prvak. Eto, sve sam vam
time rekao. A i oblekica mu je baš takva. Odjeven je u kućni ogrtač. I sad,
frajer nas odvede u dnevnu sobu, a tamo četiri para, mi smo bili peti. Svi
između 40 i 50 godina, solidna izgleda, naravno da sam odmah odmjerio
ženske, i stvarno su sve bile dobrodržeće. Svi izgledaju kao ugledni
bankari, obrtnici, liječnici, pravnici. Onako, viša srednja klasa. Ozbiljni
ljudi. Dođe ti da ih pitaš za kredit. I možda bih i pitao da mi odobre kredit
ili mi naprave, što ja znam, CT mozga, da svi nisu bili u rublju, i to ne bilo
kakvom. Znate ono - tip u kožnim gaćama, ženska u čizmama do bedara,
druga u hakerima i mrežastim čarapama, tip u pripijenim boksericama.
Dakle, dressed to sex. A svi sjede i opušteno razgovaraju o svakodnevnim
stvarima. Kao da su na nekoj poslovnoj večeri. Pa jebem te, živote!
Naravno, na stolu uz pića stoje razni vibratori, dildači, lubrikanti, a špika
im je u stilu: “Što vi mislite o referendumu u Grčkoj? Hoće li švicarac opet
rasti? Jeste vidjeli onu novu voditeljicu?”... Kužite me?
Tres bizzare. I što ću, skinuo sam se i ja, kao i ova moja, također u
kombinaciji štikle, seksi čarape, seksi rublje. Ne znam koliko sam uspio
sakriti svoju zbunjenost, ali nije me ni bilo briga, jer uskoro je počeo šou.
Prvo sam mislio da sve snage moram usmjeriti prema ženi koja je
unajmila moje usluge. To je bilo logično pomisliti, to biste odmah i vi
prvo pomislili, zar ne? No ubrzo se pokazalo kako to nije nužno. E sad,
izmjenjivale su se tu razne kombinacije, orgije po svim propisima, i to
cijelu noć. I moram priznati da me sve to skupa poprilično šokiralo. Ne to
što se događalo, ne to što sam u jednom trenurku jednu nabadao na
kurac dok sam drugoj lizao sise, niti to što sam guzio jednu dok je ona
drugoj gurala dildo, niti to što sam stajao u krugu sa svima ostalima dok
je jedna od njih klečala među nama i naizmjenično nam ih uzimala u usta,
dok su se njih četiri mazile. Šokiralo me to što su ti škembasti, istrošeni i
poprilično stari dečki karali sve u 16, i to cijelu noć, bez dopinga, a ja sam
morao mrknuti i viagru i bijelo!
Poskrivećki, naravno.
 ŽENA KOJA HODA PO VODI I PLAČE

Stvarno sam za ove orgije bio vrhunski plaćen. Jedino - nije mi bilo
jasno koja je moja uloga bila tu. Razmislite malo. Zašto biste platili
muškarca da dođete na ovakvu kulturno-umjetničku priredbu kad bi
većina muškaraca dala mjesečnu plaću da tome samo nazoči?! Ma i da
barem samo virkaju.
Bio sam posve siguran da si je ženska poput nje mogla naći
besplatnu pratnju za ovakvu seansu, i to bez ikakvih problema. A kao što
sam vidio po performansu ostalih sudionika, moguće je da bi takva
pratnja bila djelotvornija i bolja od mene. Fakat me na trenutke bilo
sram, jer ja sam, kakti, profesionalac, a ispao sam deset puta veći papak
od amatera. Nemam pojma, to je kao da Barca dođe na temu sa Slogom iz
Donjega Kurilovca i dečki iz Kurilovca im prodaju tunele, škarice i
sombrera kao pučkoškolcima. Nabiju ih 10-0, usput napravivši od
Messija bedaka.
No bio moj profesionalni ponos povrijeđen ili ne, svotica koju sam
spremio za svoju poslovnu budućnost napokon je narasla na razinu
pologa. Čak je malo i pretekla! Vidite me kako trljam ruke? Vidite lice
ozareno srećom? E, sve vidite. Bio sam napokon slobodan. Konačno sam
se mogao okrenuti poštenom poslu. San je nadomak toga da bude java.
Možda onaj Coelho ipak ne piše samo kapitalne gluposti, možda mu
se omakne i koja pametna. Dobro, nećemo sad o literaturi, vratimo se
životu.
Nisam odmah nazvao Hulka. Ostavio sam to za dan-dva. Ionako mi je
ostalo dovoljno vremena do isteka roka. A i sumnjao sam da će se netko
toliko napaliti da uzme u najam tu dvoranu. Pogledajte po Zagrebu koliko
poslovnih prostora zjapi prazno. Ma sve, i lokali, i bivše knjižare, i kafići, i
kancelarije, i teretane. Čak su i neke najveće bankrotirale, zatvorile vrata.
Jebiga, svemu je tome kriv, ako mene pitate, onaj nesretni nekretninski
balon iz 2008. kad su zli bankari, još zločestiji građevinari, premijer,
vlada, gradonačelnik i neki drugi kreteni odlučili na naivcima dizati
milijune. Pa su dizali cijene kvadrata, davali kredite, švicarce, pizde
materine, i sad se svih tih problema nikako ne možemo riješiti. Čujte, da
mene pitate, ja bih poželio svim tim gnjidama koje su to stvorile da
strunu u zatvoru. Ako spadate u one koji kažur “Nemojmo se radovati
tuđoj nesreći”, onda vam ja kažem - vi nemojte, a mene pustite da malo
uživam. Pogled na pun Remetinec katkad je ljepši od pogleda na Zlatni
rat, ja vam se kunem.
Ajmo dalje! Kako god bilo - bio sam siguran da ta teretana neće
nikamo pobjeći. Mislim, tako je to, vlasnik kapitala, dakle ja, može se
malo igrati, odugovlačiti, jebati mačku mater... Iako, s druge strane, sada
kada sam bio slobodan od seksualnih obveza, trebalo je nečim što prije
zaokupiti um. Jer kamo god mi misli slobodno lutale, prije ili kasnije
vratile bi se na Mirjanu.
Moš ga jebat, ali nije tu bilo lijeka. Ipak sam odugovlačio s konačnim
davanjem pologa i preuzimanjem kluba i dvorane. Ne znam kako to
objasniti osim onim klasičnim da nešto toliko želiš, a kad to ostvariš ili
budeš u prilici to ostvariti, shvatiš kako je to što si želio bezveze, ili
nimalo nalik na ono što si sanjao, ili da si cijelo vrijeme želio posve
pogrešnu stvar. Sjećam se jednog talijanskog filma u kojem tip godinama
gradi katedralu, oslikava crkvu, tako nešto. Prolaze gotovo desetljeća, on
se muči, gradi, oslikava. I u završnoj sceni, sad već star, gleda tu crkvu
nekim žalosnim pogledom i kaže, ne hvatajte me za riječ: “Kako je tužno
vidjeti svoje djelo dovršeno, kako je lijepo sanjati ga”. Znate taj osjećaj.
Svatko ga bar jednom u životu iskusi. Eto, tako sam se i ja premišljao,
nekako zlovoljan i bez snage, po cijele dane se vucarajući po stanu ili
gledajući telku u svojoj sobi i pažljivo izbjegavajući Marinine priče o
Mirjani, koje bi me samo podsjetile da postoji nešto bolje, ljepše i
savršenije od ovog mog usranog života. I da mi je to nešto tako
nedostižno. Ta misao me gotovo fizički boljela.
Zato sam na neki način uživao što sam sam u kući i što ne radim
ništa. Marina je bila u svom slastičarskom raju, mama je iskoristila
slobodu od brige o Marini i otišla nekim svojim poslom, a tata je šljakao
od jutra do mraka. Samo sam ja beskorisno gledao televiziju, onako u
gaćama i majici, i vucarao se po kući bez ikakvog cilja i razloga. Iz te moje
nirvane i oblomovštine prenulo me zvono na vratima...
Ni u najzadnjem kutku mozga nije mi bilo tko bi mogao biti na
vratima. Računao sam - možda je poštar. Ali oni bi obično dolazili ujutro,
a sad je već bilo debelo podne. Mora da su Jehovini svjedoci. Nema što
drugo biti. Znajući da se njih nikakvom ljubaznom spikom ne možeš
riješiti, odlučio sam primijeniti taktiku jednog svog prijatelja. On je,
naime, Jehovinim svjedocima otvorio vrata samo u gaćama. Odslušao je
sa smiješkom ljude što su mu imali reći o Kuli stražari, skorom dolasku
Spasitelja, što će reći o bliženju kraja svijeta, i širokim pokretom ruke,
hineći sveopću zainteresiranost za te teme, pozvao ih je u stan na daljnji
razgovor o tim bitnim temama.
 Neka, neka, doći ćemo drugi put, u panici su odgovorili i netragom
zbrisali. Što je slučaj nezabilježen u povijesti. Jer kad ih jednom pustiš u
zgradu, a kamoli u stan, nema šanse da ih se riješiš sljedećih nekoliko
mjeseci. Čudni ljudi. U Auschwitzu su Jehovini svjedoci brijali šefove
logora jer su jedino njima vjerovali da neće počiniti ništa nedopušteno.
Fanatici. Dakle, odlučio sam primijeniti tu raktiku, otvoriti vrata u
gaćama i majici, pa tko se usudi, neka gnjavi. Otvorio sam ih naglo - i
ostao u jebenom šoku.
Na vratima je bila Mirjana, ljepša nego ikad prije.
Na trenutak sam mislio da mi se privida, da je uzimanje dopinga
napokon došlo na naplatu, da imam halucinacije i da mi je ono koke što
sam uzimao proteklih nekoliko tjedana rastočilo i ono malo mozga što mi
je bog dao kad sam se rodio. Jednom mi je strina Valerija rekla: “Ti,
Tomo, da nekad poludiš, na tebi se ne bi ništa poznalo”. I moram vam
reći da nije bila u krivu, makar me to onda povrijedilo.
Ali ovo nije bilo priviđenje. Bila je to ona i stajala je preda mnom,
govoreći nešto, krajnjim naporom mozga uspio sam povezati značenje s
riječima koje je izgovarala. Ispričala se što je ovako banula i pitala može
li ući. Pozvao sam je unutra i tek kad je ušla, uhvatila me panika.
Nešto se dogodilo Marini!?
Mislim, ne može ništa drugo biti.
Uspaničio sam se iste sekunde i krenuo zbunjeno tražiti neke hlače i
nešto što mogu navući ni sebe. No smirila me. Rekla je da je s Marinom
sve u redu, da na nju pazi njen brat, a ona je iskoristila trenutak da dođe
ovamo jer ima losu vijest koju nam nije mogla reći tek tako, telefonom.
Pitala je gdje su moji roditelji, na što sam odgovorio da sam sam
doma. Kreten kakav jesam, nisam je ponudio niti da sjedne niti sam joj
ponudio piće ni bilo što drugo. Kretenski sam stajao pred njom u gaćama
i majici kao neki primitivac. Ta mi je misao prošla kroz mozak i ponovno
me uhvatila panika, ali kad sam se htio ispričati kako bih nabacio nešto
odjeće na sebe i bar malo popravio dojam, ona je progovorila:
Morat ću zatvoriti slastičarnicu. Jednostavno ću morati. Htjela sam
vam to reći osobno jer ne znam kako će Marina reagirati. Ne znam ni
kako da joj to kažem. Jednostavno ne znam, govorila je, a niz lice su joj se
počele slijevati krupne suze.
 DA SAM, DA SAM, DA SAM PEKAR

Stvar je išla ovako. Objasnila mi je dok su joj krupne suze kapale niz
lice. Čitava ta priča sa slastičarnicom bila je u povoju. Mislim, sve je
slutilo na dobro, prvo je krenulo malo, pa malo više, na kraju je sve
izgledalo jako dobro. Narudžbi je bilo sve više i više, zato je unajmila
lokal u dobrom dijelu grada, opremila kuhinju najboljom aparaturom i
zaposlila Marinu. Cijelo vrijeme sam mislio da za Marinino zapošljavanje
dobiva od države neki poticaj, ali nije dobivala. Jednostavno ju je
zaposlila kad joj se pojavila, s mojom mamom, na vratima, nakon što je
dala oglas da traži radnicu. Koliko sam shvatio, možda je i mogla dobiti
poticaj od države, ali nije ga nikad ni tražila. Za nju je Marina bila jednaka
kao svi drugi, a tražiti poticaj od države njoj bi značilo kao da iskorištava
njen poseban status, samim time dajući do znanja da je manje vrijedna
od drugih. Pitao sam je kome bi to dala do znanja. Na to je Mirjana
odgovorila - samoj sebi.
Jebote, koji stav, koja kičma, koja faca! Stvarno nisam mogao
vjerovati da takvih ljudi ima na svijetu i da netko takav stoji u mojem
stanu, preda mnom. Pred kretenom u gaćama i majici. Koji ju je na
početku sumnjičio da mu je sestru uzela samo zbog poticaja, kako bi se
okoristila o tragediju jednog dobrodušnog, nemoćnog, jednostavnog
stvorenja koje nikad nikome nije nanijelo zlo. A pokazalo se da je istina
posve obrnuta, da je Mirjana veća i bolja od ičega što sam mogao
zamisliti u ovome kvarnom svijetu. U kojemu, evo, preživljavam
zahvaljujući neveseloj kvalifikaciji žigola... I ja sam imao neke moralne
kriterije, ja sam nekome sudio? I još takvoj ženi? Koje sam smeće,
pomislio sam. Na svu sreću, ona u tom trenutku vjerojatno nije mogla
čitati nijanse mojeg lica, jer da jest, vidjela bi u njima moralnoga
Quasimoda, onog nakaznog, grbavog zvonara crkve Naše Gospe Pariške
koji se tragično zaljubio u lijepu Esmeraldu. Tako sam vidio sebe i nju,
kao dvije moralne pojave, kao Quasimoda i Esmeraldu, ili kao ljepoticu i
zvijer. Možete zamisliti koji sam jad osjećao.
Još je gore bilo kad mi je krenula objašnjavati u kojem je trenutku
sve pošlo loše. U trenutku kad je onu nacisticu otjerala iz dućana! Od nje
je dobila narudžbu za kolače. Ali ne bilo kakvu narudžbu, narudžbu za
neki poslovni party. Veliku. Narudžbu koja će platiti ratu za opremu, koja
će isplatiti najamninu. No nije samo to, ima još. Narudžba je uključivala
razne kolače s raznim sastojcima, od kojih mnogi nisu bili nimalo jeftini -
i sad je ta narudžba otišla u vjetar. Vjerojatno joj je pomrsila račune i s
nekim drugim mušterijama, osvetoljubiva kučka. I sad je u tolikom
gubitku da neće moći izdržati dok posao ponovno ne krene. Ali ne zna
kako bi to rekla Marini...
Da nisam bio tako zbunjen i da nisam dovoljno glupo izgledao u
gaćama i majici, nakon ovih riječi definitivno bih bio zbunjen i nikakav.
Čekaj, pa njoj posao propada, a ona se brine o mojoj sestri i o tome kako
će ona na to reagirati!? Njoj je propalo sve što je gradila i sve što je
uložila, a ona ni u jednom trenutku ne pita ništa za sebe, ne žali sebe,
nego se pita kako će to biti mojoj sestri. Bože! Ona ni u jednom trenutku
ne žali što je zbog moje sestre, zbog uvrede koju je ona kučka rekla na
njen račun, cijeli posao otišao u dim. Jedino o čemu se brine je kako će se
to odraziti na Marinu. Jebote, sanjam li ja to? Jesam li pao u neku komu i
vidim svjetlost na kraju tunela? Neko fantazmagorično sranje? Imam li
neku religioznu viziju?
Mislim, koji je ovo kurac, jebote?! Kakav je ovo svijet, koja je to
komedija zabune! Ali bilo je stvarno. Bilo je fakat stvarno, a Mirjana je
pričala i pričala, iznoseći ideje i prijedloge što bi se sve moglo učiniti da
Marini ipak nekako ostane taj posao i da ništa ne dozna. Naravno, sve su
te ideje bile blesave i osuđene na propast, to sam čak i ja, ovako skučenih
poslovnih i brojnih drugih znanja, vidio. A ni u jednom trenutku ona nije
spominjala sebe, što će biti s njom, što će bici s njenim poslom, s njenom
budućnošću. To vam se kunem, u Marinu, u sve što mi je najdraže. Nikad,
ni jednom jedinom rječju, anđeo moj! Sve me to toliko šokiralo, oduzelo,
a molim vas dodajte na to da sam u tu curu bio beznadno i nesretno
zaljubljen i ovako i onako, da sam tih pola sata, ili koliko je već bila kod
mene, stajao pred njom u gaćama i majici, ne ponudivši je niti da sjedne
niti da nešto popije.
Na kraju mi se ispričala što me omela te rekla da će ponovno doći
kad mama i tata budu doma. Još me zamolila da Marini ništa ne kažem.
Na kraju se optimistički nasmiješila i rekla:
Bolje da joj ništa ne govoriš. Smislit ću ja već nešto...
Zbrisala je prije nego što sam se uopće snašao.
Naravno, čim je izašla, sve ove divne zamisli - da se odjenem, da
razgovaram s njom normalno, da je ponudim da sjedne, skuham kavu,
napravim joj sok - došle su mi u glavu.
I naravno da sam se osjećao kao potpuni, bezuvjetni i garantirani
idiot. Ako sam kod te cure ikad imao šanse, moja prošlost na stranu, sad
je više nemam nimalo.
 Nakon toga uhvatila me još veća melankolija i tuga.
Kao prebijen pas povukao sam se u svoju sobu i zavukao se u krevet
sa strahom iščekujući kad će Marina doći doma. Neću joj moći pogledati
u oči, jer ona jednostavno vidi kad od nje nešto skrivam. Na kraju
krajeva, nisam je niti pitao koliko je to love koja joj treba da stvari
posloži na svoje mjesto. Ništa je nisam pitao. Jebi ga, kretenćina i točka.
U svemu tome pomaljala mi se i ona druga, grozna pomisao, a to je
što će biti kad stvarno zatvori pekarnicu kolača, kad moja sestra
ponovno bude bez posla, kako će je to slomiti...
Taj užas, o kojem se ustvari Mirjana jedino i brinula, tek mi je sada
došao do mozga.
Te misli prekinuo je mobitel. Nisam ni pogledao tko je nego sam se
odmah javio. S druge strane bio je Hulk. Pitao me imam li lovu jer je
došlo vrijeme dapreuzmem klub. Više me nije mogao čekati. Znam da to
nije lijepo, da sam najobičniji lažov i prevarant, da sam zajebao dobrog
čovjeka, ali što mogu?!
Žao mi je, stari, nisam stigao sakupiti. Jebi ga, sorry.
Nije se ljutio, što je stvarno velika stvar od njega, samo mi je rekao
da ne zna koja je moja budućnost ako netko drugi preuzme klub, u što
ustvari sumnja.
Ali ja sam ionako znao koja je moja budućnost, nešto o čemu pojma
nemam, ali naučit ću, naučit ću makar to bilo zadnje u životu što sam
napravio.
Bit ću pekar. Točnije, peći ću kolače.
 IZ MRAČNE PROŠLOSTI U... MOŽDA

Uhvatio sam je dok je zatvarala dućan. Marinu je mama malo ranije

pokupila doma, vidio sam to iz kafića prekoputa, gdje sam čekao
pogodnu priliku da uhvatim Mirjanu nasamo. Kad sam izvadio lovu, a
bilo je to nešto manje, ali ipak dovoljno da se izvuče iz govana i nastavi
biznis, odbila je.
Računao sam na to. Zato sam odmah pripremio novi prijedlog.
Bit ću ti partner.
Umrla je od smijeha.
Pa kaj ti znaš o kolačima, rekla je.
Znam ih jesti. To je za početak dosta. Ostalo ću naučiti.
Ne znam je li taj moj idiotski odgovor bio presudan, ili možda nešto
drugo, ali pristala je.
Doduše, sve smo morali staviti na papir, ovjeriti kod javnog
bilježnika i sva ostala sranja.. Htjela je da budem siguran za svoje
ulaganje. Čudo. Nisam to tražio. Jebiga, ako si nekom na ovome svijetu
mogao vjerovati, to je sigurno ona.
I tako sam od žigola i zavodnika, budućeg vlasnika teretane i fitness
kluba, a u budućnosti možda i lanca teretana, postao pekar. Pekao sam
kolače. OK, tu sad malo lažem, moj posao se sastojao u tome da
istovarujem teške vreće s brašnom, da dostavljam robu, primara
narudžbe i slične fizikalije. Tu i tamo bi me Marina i Mirjana pustile da
promiješam neku kremu ili stavim nešto u pećnicu. Obično bih i to
zajebao, ili su one to samo govorile, a imao sam osjećaj da me beskrajno
zajebavaju, pa sam se držao fizikalija, u koje sam se ipak kužio.
Bilo je čupavo mjesec-dva, ali onda je posao krenuo kao lud. Da ne
mislite krivo - nismo se obogatili. Jer čim neka lovica počne teći, država ti
sjedne s milijun poreza, nameta, formulara, pristojbi, dadžbina. Znate već
kako to kod nas ide. Nitko se od poštenog rada nije obogatio, barem ja
takve ne znam. Nisam o tome ni mislio - rješavao sam te papirnate
probleme. Ali posao je bio dovoljan da isplati opremu, najamninu i da
nama troje osigura naše plaćice.
A to je bilo sasvim dovoljno. Hoću reći, na to malo carstvo kolača u
kojem sam bio partner, bio sam ponosniji nego Todorić i Tedeschi na
svoja poslovna carstva. Ma što ponosniji od Todorića i Tedeschija?! Bio
sam ponosniji od jebene kraljice Viktorije, u čijoj imperiji Sunce nikad
nije zalazilo.
Usput sam bolje upoznao Mirjanu i jebeno se zaljubio, još dublje i
beznadnije. Sve njene mane - to što, kad je uzbuđena, stalno ponavlja
poštapalicu “je l’ da”, to što, kad nekog upoznaje, uvijek kaže “ashante”,
to što voli tu i tamo opako otračati mušterije - sve te mane činile su je još
savršenijom. Jebiga, rekao sam već, svaki anđeo ima neku grešku i
upravo ga to čini anđelom. Tih nekoliko mjeseci koliko sam se upoznavao
sa svojom novom ulogom i budućnošću prošlo je poput boravka u raju, a
onda je uslijedio poziv koji sam možda očekivao, ali sam potpuno
zaboravio na to da bi bilo logično očekivati ga.
Bio je to Aleks.
Razvodi se. Sustigla ga je njegova prošlost i nikakav bračni
sakrament nije taj pritisak mogao izdržati.
No nisam se naslađivao zbog toga. Našao sam se s njim i saslušao ga
stvarno prijateljski. Mogu reći da mi je frajer cijelu večer plakao. Možete
li to zamisliti? Tip koji je poševio tko zna koliko žena, i za to bio vrhunski
plaćen, cmizdri poput nekakve curice jer ga je ostavila cura. Ali nisam mu
se rugao. Na neki način sam znao kako mu je. Na rastanku sam mu dao
njegovu crnu knjižicu.
Jebiga, možda ti zatreba, rekao sam mu.
Nije mi zahvalio, ali uzeo ju je i odjurio svojim novim BMW-om.
Za mene se život nastavio u ritmu pekarnica - kuća - pekarnica. Sve
dok nisam smogao snage te, mucajući i petljajući, poput kakvog školarca,
pozvao Mirjanu van. Pristala je. Odabrao sam tiho mjesto za večeru. Znao
sam što moram učiniti ako želim da imamo bilo kakvu šansu.
Aleksov slučaj bio mi je putokaz, pokazatelj da te skrivena prošlost
stigne prije ili kasnije. Da me hrabrost ne izda, počeo sam pričati čim smo
sjeli:
Znaš, Mirjana, neko vrijeme radio sam loše stvari, bio sam...