(BEZ ŠEĆERA)

OSAMNAEST EROTSKIH PRIČA U

POTPUNOM KAOSU
 UMJESTO PREDIGRE

ŠTO OČEKIVATI OD OVIH PRIČA?

Svi seksualni sladokusci otkriti će - ovisno o sklonostima i apetitima

- svoju omiljenu poslasticu. Neke od priča su hetero, a neke gay, ima
dužih i kraćih, umjetničkih i onih koje to nisu, sofisticirano-uzbuđujućih i
onih bez dlake na jeziku. Na jelovniku su i ljubavno-romantične, kao i
opako-realne priče, muško-šovinističke i feminističko-ubojite, priče iz
stvarnosti i čistokrvna fantastika...
Dobar tek & uživajte!
 OPAKA MAČKA

Langston je opet radio do kasno. Bilo je prošlo deset, što znači da je

propustio komedije, pa će se morati zadovoljiti s dramama. Ured mu je
bio u poslovnom centru, od nadvožnjaka udaljen oko milje.
Langston je uživao autom vrludati po praznini ceste, lutati od traka
do traka. Ponekad bi popušio cigaretu s mentolom, iščačkao bi je iz kutije
zgurane ispod mapa u pretincu za sitne stvari. Vjerovao je da je pušenje
štetno - za pojedinca i društvo - no uživao je uvlačiti dim u pluća i
promatrati se u retrovizoru kako ga izdiše. Na taj način osjećao se kao
opak, tek malkice opaljen frajer.
Žute lampice na rampi gorjele su zbog izgradnje novog povišenja za
javni prijevoz. Dvije figure usidrile su se kraj ceste, pedeset jardi od ulaza
na nadvožnjak. Prva je stajala kukom uperenim u smjeru ceste, ruksak joj
je visio s ramena. Mršaviji lik sjedio je iza nje na vreći sa stvarima. Čini se
da je nosio fedoru.
Langston je bio frajer koji je kupio autostopere (tj. barem je volio o
sebi razmišljati na taj način). Istina je bila da je stajao samo onima koji su
izgledali relativno bezopasno, bili čisti, itd., te ako bi ih spazio na vrijeme.
Čak i tad, ponekad bi pritisnut svojim svakodnevnim brigama prošao kraj
njih buljeći pred sebe kao da ih uopće nije spazio.
Bilo je teško razaznati udovoljava li ovo dvoje njegovim kriterijima,
no on ipak uspori, začuvši za par trenutaka tiho škripanje šljunka i
pipanje ruke po vratima sa suvozačeve strane. Djevojka se strovali na
sjedalo. Langston je iste sekunde požalio što je stao. Bila je koščata i
napacana u parfem, vidjelo joj se previše kože koja nije bila osobito
privlačna.
„Gdje ti je prijatelj?”
Cura mu uputi zblesavljeni pogled.
„Tvoj prijatelj”, ponovi on, „onaj tamo? Tvoj dečko?”
„Samo ja”, reče cura dodirujući prsni koš.
Bilo je očito da nije nosila grudnjak, tek dinja-narančasti top koji je
bio zakeijen na visećim grudima. Mini suknja bila je iste neindentificirane
boje, bedra su joj bila tanka i bez mišića. U ruci je držala konzervu
dijetalne Cole. Slamka je bila zamackana ostacima ruža.
„Krenuo sam prema Beachu. Paše ti?”
 Cura zaklima glavom i on ubaci auto u start.
„Nemaš ništa protiv da staviš pojas, zar ne?”
Ona ne odgovori ništa. Langston razmisli bi li ponovno postavio
pitanje, ali nastavi s vožnjom. Sićušni ruksak u njezinom krilu bio je jarko
ružičaste boje, ukrašen bijelom macom obrubljenom plavim rubom.
Macine oči bile su dvije dijagonalne crte. Ispod mace je pisalo: opaka
mačka noću vlada gradom na svom scooteru. Bio je to ruksak kakav bi
nosila djevojčica, curica iz nižih razreda osnovne.
„Zgodan ruksak”, reče on. „Dražesno.”
Cura odvrati: „Ja sam Kim.”
„Kim,” ponovi Langston, „naravno, o.k., Dave. Drago mi je.”
Jezikom je lagano dodirivala slamku. Nokti su joj bili namackani
svjetlucajućim naslagama laka; nokat na malom prstu lijeve ruke nije bio
odrezan i ušiljio se poput kandže. Bilo je nečeg opscenog i zlokobnog u
njegvoj dužini.
U vanjskom svijetu sa suputnikove strane prošla je slika skloništa za
beskućnike. Crnci su čučali oko vatre ispijajući svoj dio cuge. Marina za
jahte bila je na drugoj strani; brodovi su uzdizali svoje pramce iznad crne
vode kao punokrvni čistunci. Iza sidrišta neboder s apartmanima izdizao
se iz bagerom razrovanog otoka. Svjetlo s terasa vidjelo se na mostu,
ribari su bili poredani duž obale.
„Smijem pušiti?” upita Kim.
„Dobro, o.k., ustvari... pridružit ću ti se. Samo idemo otvoriti prozore,
dobro?”
Otvorila je prozor smotavši ručicu i vjetar joj poče razbacivati kosu u
svim smjerovima kao da baca predu. Langston spusti svoj prozor. Smrad
morske plime ureže se u auto.
„O Bože, to je bila pogreška.”
Podigao je natrag svoj prozor, ali Kim, izgleda, nije osjećala smrad.
Protresla je upaljač izvučen iz ruksaka, zapalila cigaretu, izvukla je iz
svojih usta i ponudila Langstonu.
„Ustvari, ne bih, hvala. Ne pušim mentolke”, odvrati on, pa još brže
doda, ,,i kako to da si došla u Miami? Ili si možda odavde?”
Nacerila se na pol usta kao da on tu nešto odugovlači, a njoj
ponestaje strpljenja.
„Baltimore. Iz Baltimorea sam.”
 Nije li to onaj s novim stadionom? Ili je Baltimore grad koji je uspio
riješiti problem smoga? Ionako je u riječi bal-ti-mo-re bilo nečeg što je
davalo nadu. Langston se zagleda u djevojku. Lice joj je bilo iznureno, oči
zakukuljene u šminku. Iz profila mogla je imati devetnaest godina.
„Je li ti bilo prehladno na sjeveru?”
„Imala sam nekih problema sa sudom.”
Prošli su pokretni most i sad su bili na ravnoj cesti. On ponešto
razdraženo primijeti elektronski blic jedne od onih brodica-restorana
namijenjenih razgledavanju okolice uz disco-glazbu. Brodice su bile
usidrene u uvali, osvjetljavajući parove na palubi.
,,I...čime se baviš u životu?” upita on.
Cura odvrati: „Pušim.”
Mislio je tražiti pojašnjenje, no skonta da bi se samo osramotio.
„Dobro pušim”, doda. „Izvrsno cuclam kurac. Ako hoćeš, pocuclati ću
tvoj.”
Langston se pokuša nasmijati, ali zvuk je bio sličniji hripanju.
„Cuclam kurce”, reče sada na način koji mu se činio ratobornim. „To
mi je specijalnost. To je ono u čemu sam izvrsna.”
Zakeljila je vrh svog prsta na njegovo bedro. Langston poče vrludati
Toyotom i gaziti po kočnici. Jednom rukom ščepao je volan, s drugom se
oslobodio stiska njezine šape.
„Bojim se da sam zaručen.”
Spretnim pokretom izvinula je svoj zglob iz njegove šake. „Nisam od
onih ljubomornih.”
„Ona jest. Ništa osobno.”
„Jedino što hoću je da se oboje osjećamo dobro. Ti se voliš osjećati
dobro, je li Dan?”
„Dave”, reče Langston.
Shvaćao je da ga izaziva, no osjećao se nemoćnim obraniti se,
rastrgan između straha i nekog čudnog osjećaja viteštva. „Imaš kurac, je
li tako?”
Ruka joj se pokrenula brzo grabeći prema njegovim preponama.
Langston od šoka na trenutak izgubi nadzor nad volanom. Auto naglo
skrene.
„Kvragu!”
 Kim se mekano nasmijala. „Opusti se. Ništa ti ne fali.” Ruka joj je
čvrsto prijanjala uz unutrašnjosr njegovih bedara. Mogao je osjetiti
direktan udarac kandže na malom prstu.
Langston je zamišljao ovu vrstu scena, nešto više kad je bio mlađi, ali
čak i zadnjih godina. Za vrijeme faksa frend Mike Tunney bio ga je odveo
u orijentalni salon za masažu. Kružila je priča da ti maserka izdrka ako
dodatno platiš. Trebalo je samo reći: „I prednju stranu”, i uvaliti joj 20$,
samo što se Langston ustrtario i iskrao van na stražnja vrata.
Nakon jedne uredske zabave prije par godina, frajer iz ureda (zvali
su ga Simpkins), inače pravi šaljivac, namamio ga je na krstarenje
Biscayne Boulevardom. Zaustavili su se i Simpkins je pregovarao s
visokom crnkinjom čiji je ruž bio otužno razmackan.
„Što će mi podariti 20$?”
„Autobusnu kartu do Tampe”, reče kurva.
Langston potajno osjeti olakšanje.
Inače, bio je privržen pornografiji, osobito video-projekcijama kakve
su postojale u stanovitim zatvorenim separeima s televizorima koji su se
hranili kovanicama i stenjali. Gust i taman zrak visio bi oko njega poput
nekog slanog vela. Uživao je u spoznaji da svijet seksualno-maestralnih
pothvata postoji (svijet u kojem su profesionalno istrenirani muškarci i
žene činili sve te stvari), kao i u činjenici da onaj tko se usudio - mogao je
posjetiti ga, a zatim se iz njega stidljivo povući.
No, ovo je bila potpuno drugačija situacija koja je uključivala
pretpostavku da je on velik dio noći autom krstario uokolo fantazirajući
samo o takvu rezultatu. Sama ideja - i sve što se dogodilo da bi bila
realizirana - zdrmala ga je kao groteskni napad, pokušaj da ga se prikaže
čovjekom kakav nije bio.
„Miči svoje ručetine s mene!” zacvilio je.
Zgrabio je njezinu ruku, čvrsto je primio pa stiskao sve dok nije
mogao osjetiti kako joj se kosti u prstima taru jedna o drugu. „Ma dobro”,
reče Kim. „Sve je u redu.” Pokušala je glumiti hladnoću, no blijede su joj
šake drhtale.
Pogled mu se ponovo zaustavio na ruksaku u njezinom krilu. Bijela
maca, „opaka mačka” s očima u obliku kosih proreza i čudna poruka
ispod nje koja je podsjećala na mantru. Činjenica da je ONA imala ovakav
ruksak zgromila ga je kao apsolutno najperverznija stvar u vezi s njom -
više od bestidne ponude i gadne kože. Odbacila je opušak, prislonila
glavu uz prozor za koji je prijanjao njezin dah.
 Sad su klizili kroz Star Island, naseljen luksuznim domovima u
kojima su se zvijezde međusobno olajavale u čistoći mramornih
predvorja.
„Gle, siguran sam da si jako dobra u tome što radiš. Ja naprosto
nisam u opticaju.”
„Znaš, ja sam se bila dala testirati. Imam potvrdu.”
Napravila je predstavu od prekopavanja po ruksaku.
„Jebem ti...”
„Zašto ne bi uzela par zelembaća, bez obzira?” Posegne u džep,
izvuče petaka i spusti joj ga u krilo. „Eto tako, čisto zbog principa cijele
stvari.”
Nije imao blagog pojma što je time mislio. Kim ubaci novčanicu u
top.
Langston je stisnuo vilicu i upiljio pogled u liniju na cesti. Gume su
ravnomjerno tutnjale po podlozi. U podnožju zadnjeg mosta uhvatilo ih
je crveno. Usporio je i pristao, ruka mu je počivala na mjenjaču. Osjetio je
trzaj. Kim mu je uhvatila ruku neočekivano snažno.
„Tek toliko da znaš”, reče naslanjajući je dovoljno blizu da je može
pomitisati. „Evo kako to radim.”
Spustila je usta na njegov kažiprst. Langston osjeti toplo-mokre
pokrete sisanja, široke poteze jezikom; srednji zglob prsta prijanjao mu
je uz neravnine njezina nepca. Sjetio se izraza koji je upotrijebio njegov
otac na jednom coctail partyju prije dosta vremena, a koji je on „prečuo”:
„Ta cura”, rekao je nacerenim suradnicima, „mogla je isisati vodu iz
pustinje.” Ova rečenica pogađala je u bit stvari, smisao se mogao
primijeniti na trenutne okolnosti, ali to sisanje zvučalo je blesavo. Nije si
mogao pomoći, a da o njezinim ustima ne razmišlja kao o klopci od
vlažnih bakterija i bakcila. Pokušao je povući prst unatrag, no dočekali su
ga njezini šiljasti zubi. Uslijedila je kratka i komična borba. Njegov prst se
povremeno borio sve dok joj Langston zaobilazno ne zada udarac: sjuri
se prstom na njezinu vaginu. Kim se zagrcnuta i zakašljala, Cola joj se
prolila po krilu.
On se odmah poče ispričavati; osjećao se izigrano i blesavo.
„Trebala bi te prebiti, ti jebeni šupčino bez kurca!” Smeđa mrlja širila
se suknjom. „Htio sam svoj prst natrag.”
„Moj dečko će ti dati po pički!”
 Cura je počela cmizdriti, ali je osorno prestala i zauzela stav
mrtvačke tišine. Gledala je kroz prozor. Sad su bili na Beachu, vozeći po
ulici The Fifth. S obje strane blještali su dućani.
„Gdje da stanem?”
„Tu”, reče Kim. „Bilo gdje.”
Langston je pristao. Ona je otvorila vrata, ali nije izašla. Umjesto toga
nagnula se nasuprot njemu. Mogao je namirisati mentol u njezinu dahu i
još nešto, kao trulo.
Pljunula mu je u lice.
„Dobro?”, odvratila je. „Ha?!”
Tek tad je odstranila svoju malenkost iz auta mašući ruksakom.
Malena bijela maca, obrubljena plavim linijama, divljački se okretala dok
je Langstonovo lice bilo okamenjeno. Držao ga je vrlo, vrlo mirno, trudeći
se izbjeći bilo kakav pokret koji bi je na bilo koji način povezao s njim.
 LJETO S LIL

Volio bih reći da je ljeto bilo na vrhuncu. I htio bih reći da su cvjetovi
hijacinte izgledali kao da će eksplodirati, a ja sam bio zaljubljen. Ništa od
toga nije bilo istinito, ne baš potpuno istinito. Rujan je bio blizu, hijacinte
su se iscufale; smeđe žilice curile su s rubova purpurnih grozdova.
Samo, vidite, bio je to jedan od onih savršenih ljetnih dana, jedan od
one vrste dana u kojem su sagorjele sve nepotrebne istine. Bio sam u
Vermontu sa svojom novom ljubavnicom Lil Thorn i podigli smo
temperaturu čistim seksom koji je savršeno klizio čak i na najsirovijim
mjestima, potičući nas da očajnički želimo započeti s novom epizodom
parenja. I, o kako smo se parili! Parili i dahtali trudeći se ne puhati svoj
ne-baš-mirisni dah jedno u drugo, a zatim, tik prije devet sati Lil si je
prokrčila put do kuhinje svojom velikom, ljupkom, jagodastom guzom
koja je poskakivala za njom i donijela nam je soka, pa smo ga zgutali,
dopuštajući fruktozi da nam oživi krv. Zatim smo jedno drugo lizali dok
nam koža nije postala škakljiva.
Bilo je ljeto, naše prvo i jedino ljeto, trava je imala boju slame,
hrastovi na brežuljcima imali su suknjice od crnih sjena, a jezero ravno
ispred nas bilo je apsurdne mliječnoplave boje.
Eonima prije ledenjak je prošao kroz nizinu koja je okruživala taj
prostor i iskopao kroz nju udubinu. Udubina se ispunila vodom koja je
otjecala od zimskog snijega. Bila je topla samo jedan mjesec u godini i mi
smo živjeli u izmaglici tog mjeseca, smješteni u kući frenda koji nam je
ostavio svoje ključeve s porukom u kojoj nas upućuje da ne zaflekamo
namještaj. To će nam biti jedini zadatak: ne zaflekati namještaj.
Tog ljeta Lil i ja bili smo studenti i ponijeli smo sa sobom više knjiga
nego garderobe. Ljeto je bilo vrijeme da nadoknadimo ono što smo
propustili pročitati s „liste čitanja”. Vreće su nam bile natrpane
Stendhalom, Gaskellom i Jamesom. Uvijek je tu postojala neka knjiga koju
smo trebali čitati, iako smo bili u omaglici naše veličanstvene požude,
otporni na metke, blistajući od sunca, išarani losionom za sunčanje i
osušenim znojem. U ono vrijeme još smo uvijek čitali knjige zbog ideja,
zbog stila. Nismo bili dokučili o čemu to književnost govori - da
uglavnom govori o gubicima, o tome da bez nade nema rizika, a bez
rizika nije bilo opasnosti, te da svaka priča na kraju krajeva govori o
nekoj vrsti opasnosti. Mislim, još uvijek smo vjerovali kako se literatura
može dokučiti razumom.
Lil je izgledala ovako: visoka, mesnata, sa zubima mrvicu
prevelikima za njezina usta i nenapadno savijenima pod usnu. Upecala
me negdje na nekoj zabavi i pokazala mi svoju tetovažu. Ionako sam bio
spreman na promjene. Lil se tek bila vratila iz Siera Leonea gdje je
provela godinu dana kao asistentica. Imala je odlike zrelosti nekoga tko
je premostio svoje strahove koji su nekad izbijali na površinu. To me
oduševljavalo i užasavalo, kao što me oduševljavala i užasavala njezina
dekadenca i njezina sklonost da se zasiti na putenim užicima. Knjige su
mogle pričekati.
Oko podneva sjurili bismo se do jezera po strmim, škripavim,
drvenim stubama koje su vodile do dasaka s čudnim spremištem za
čamce (gdje smo se, naravno, pojebali jučer). Tamo je Lil bila usvinjila
ono na čemu smo ležali sa slatkim od naranče, raspadnutim sjemenkama
i naftom za čamac koja je plutala po našem slatko-slanom mirisu tijela i
po slabašnim nitima paukove mreže koje kao da su bile stvorene našim
naporima.
Postojala je splav udaljena od obale stotinjak jardi i mi smo dotamo
plivali s knjigama koje smo držali iznad glava; ,,Gatsby” je bio za mene, a
„Ljubavnik” za Lil. Lil je bila nezasitna nakon čitanja fabula u kojima su
ljubavi bile osuđene na propast, iako je rekla da čita Duras jer joj se sviđa
„način na koji je spisateljica oblikovala svoje misli”. Ja sam bio zapeo na
liku Daisy Buchanon, dražesnoj i okrutnoj, pogleda koji je bila upiljila
prema dolje na Gatsbyjevu košulju (svi ti prekrasni svileni ovratnici) i
zaplakala kao kišna godina.
Ležali smo na leđima, držeći knjige u zraku tako da su nam bacale
sjenu na oči. Mogli smo se zagledati u stranicu, prožvakati odlomak ili
dva, ali to bi bilo to. Jedno od nas prebacilo bi pokretom težinu svog tijela
i splav bi se zaljuljala. Ono drugo ispružilo bi ruku na pomoć. Mogli smo
osjetiti seksi namjere prenošene kroz jagodice prstiju i knjige bi bile
odbačene.
Popodne bismo se pregladnjeli, od sunca omamljeni, odvezli do
mjesne trgovine i kupili dimljenu šunku, zemljice, čokoladice i ribani sir
koji bismo iskrcali na smrznutu pizzu. Potom bismo se sklupčali, spavali
par sati i ustali na vrijeme za gledanje sjena drveća koje su se ocrtavale
preko jezera.
Lil je htjela plivati. Trčala je niz stube u kratkim hlačicama i jednoj
od mojih košulja s dugim rukavima. Mogao sam zapaziti njezino
nesigurno kretanje na onaj način na koji se gotovo spotaknula na svakoj
stepenici. Samo što su mi u prvom planu bile njezine cice koje su plesale
uokolo. Sićušna nespretnost nije me zgromila kao problem.
Prizemljila se na doku, gotovo polupijano, skinula košulju i šutnula
hlačice. Za trenutak je stajala ondje, gola, visoka i čvrsta poput stabla
prije negoli je skočila u vodu.
Nije bilo nikoga tko bi gledao, nikoga tko bi išta rekao. Bilo je to
jedno od onih jezera. Ljudi tu nisu kupovali kuće s namjerom da
špijuniraju jedni druge ili da bi se olajavali, već da bi se maknuli od
obveza prema siromašnijima od sebe.
Lil je zaronila, njezino tijelo se prelomilo, a guza joj je razlomila
površinu na jedan blagoslovljeni trenutak. Ostala je unutar vode barem
minutu, zatim je izronila blizu obale, kosa joj se cijedila po cicama. Ah, te
cice! Ta voda. I oni bijeli napuhani kukovi koji su izbijali svojom bjelinom
unatoč opekotinama od sunca.
Bio sam zapanjen svojom iznenadnom srećom, nepovjerljiv i
nesiguran pitajući se što li sam to učinio da sam zaslužio Lil. Mislio sam
kako ću zasigurno ja biti taj koji će se u cijeloj avanturi vezati previše,
zaboravljajući da je ljeto i da se radi samo o ljetnom aranžmanu.
I tada, sumrak se spustio oko nas, a mi smo bili opijeni vinom,
duboko, dva chiantia direktno iz boce, gustog poput krvi. Bila je to vrsta
pohlepe od koje je Lil bila sazdana. Možda je znala što se zbivalo unutar
nje, možda je znala kako su neki od ključnih sustava čak i tad pregarali.
Ipak, ono čega se ja sjećam je svjetlo sunca koje se probadalo s
iskrčenih smeđih grebena, padajući svud oko Lil dok je pala kraj
rukohvata stuba. I dalje, u podnožju jezera ispeglanog zlatom, boja
nostalgije - sad to uviđam - iako je u to doba sve bilo samo šarena kulisa
za našu sljedeću ševu.
Lil je srknula vino. Njezine ruke su drhtale dok je posezala unatrag,
dovodeći rukama u red slatki nered svoje kose kako bi mi razotkrila
krhkog plavog leptirića istetoviranog na potiljku, te podigla svoje grudi
za moja milovanja.
Malkice je zateturala, koljena su joj zaklecala; mislio sam da je to
zacijelo od vina, sunca, od našeg dugog dana ispunjenog zanosima. Opet
je imala na sebi moju košulju (ustvari, jednu od starih košulja mojeg oca),
te je posegnula prema dolje da otkopča šlic, a ruke su joj još uvijek
drhtale. Htjela se razodjenuli za mene, tamo kraj rukohvata stuba, i
jagodice prstiju plesale su po gornjem gumbu. Pokušala ga je izmamiti
kroz rupu jednom, dvaput, triput. Mislio sam da glumata odugovlačeći taj
čin. Tad je odjednom zaplakala i ja sam pitao: „Što je? Što je slatkice?” a
ona je stresla glavom i rekla: „Ne, ništa,ništa, samo sam jako sretna.” I
pokušala je još jednom provući gumb kroz usku, čvrsto zašitu rupicu.
Ispružio sam ruke kako bih joj pomogao, no ona ih je odgurnula, a
oči su joj na trenutak bljesnule.
„Pusti meni”, rekla je. „Mogu sama.”
Malo se nasmijala, pokušala se nasmijati, no zatim je ponovo
zaplakala, sada tiše. Pomislio sam na Daisy, junakinju iz svoje knjige i na
onu scenu u kojoj je bila sagnuta, kao iz poštovanja preko onih
bespomoćnih košulja i pomislio sam koliko muškarca može usrećiti
pogled na ženu (osobito prekrasnu ženu) dok plače.
Samo malo kasnije, kad smo se uspjeli iščupati iz odjeće, davila me
zagrljajem dok se oboje nismo počeli gušiti, pa kad sam je pitao što je sve
ono bilo, samo je zatresla svojom divljom kosom i ugrizla me za vrat.
Nisam mogao znati. Na kraju krajeva, bila je prekrasna mlada žena,
krupna i ružičasta i vitalna. Bilo je ljeto. Ne razmišljamo o takvim
stvarima za vrijeme ljeta. Zaljubljeni smo, mislimo da jesmo.
Zatim ljeto završi, i prohladan dah jeseni dođe s istoka, a krpice
oguljene kože presavijaju se unutar džempera. Njeno stanje se
pogoršava. Drhteće ruke, spoticanje, promjene raspoloženja dok
napokon, tik prije Božića, ona imenuje tu stvar i to bude ime neke
boleštine koju si vidio na posterima, nekakav slom u mišićima - jedan
tvoj nastavnik u osnovnoj imao je istu stvar, gospođica Rolff, i još se
uspijevaš sjetiti kako joj se glava cimala pred pločom, i sebe dok si joj se
rugao iza leda.
Tko je bio taj koji se udaljio od onog drugog? Još uvijek to ne
uspijevam razjasniti. Nije bilo nikakvih scena, nikakvih ispada. Naprosto
smo se složili dopustiti vezi da završi. Ona mi je olakšala. Bez priča o
odanosti, dužnosti, o stvarima koje sam mogao učiniti. Radilo se samo o
tome da se jednog dana nisam mogao otarasiti zlatne glazure ljeta koju
sam spašavao od propasti dok nas je bijeli bljesak zime poklopio, istisnuo
toplinu i zarobio nas.
Lil je krenula dalje, oteturala je u novi program liječenja, kako sam
poslije čuo, u eksperimentalnu kliniku koju je vodio liječnik u Meksiku.
Ipak, ja sam još uvijek bio zarobljen u onoj ljetnoj idili, u suncu, u
čistoj plavoj vodi i u njezinoj koži - bila je to moja kazna.
 Nikad ne razmišljamo o tim danima dok se oni stvarno događaju.
Nikad dok čitamo knjigu ne mozgamo što je značila scena u kojoj lik
djevojke rida nad onim košuljama, osjećajući kako će biti izdana prije
negoli se izdaja stvarno dogodila.
Nikad knjigu ne čitamo zbog najdublje lekcije o čovječnosti, ne za
vrijeme ljeta.
Umjesto toga, zatvaramo oči i dopuštamo našim ljubavnicima da
stanu pred nas s očekivanjima, kroz blijedeće hijacinte i neprozirni
sumrak. I kad im ruke drhte uzimamo ih u svoje ruke zavjetujući se da ih
nikad nećemo napustiti, niti sad niti ikad.
Čak i kad ljeto završi, a fabule pročitanih knjiga budu razotkrivene u
svojoj istinitoj, okrutnoj težini, i dalje ćemo se uvjeravati kako je priča o
vječnoj ljubavi ono o čemu se tu istinski radi. Sada, ja bih se rado odrekao
svake riječi svog jezika u zamjenu za mogućnost da u ovom trenutku još
jednom povjerujem u njeno postojanje.
 ČVRSTI DOKAZI

Masturbirati sam počeo s deset godina. To baš i nije bio neki

božanski doživljaj. Od cijele stvari nisam imao ništa i uglavnom bih
završio s iritacijom penisa. Smislio sam postupak koji se sastojao u tome
da u stedini sapuna izdubim rupu u koju bih opetovano uklizivao
pimpekom. Pišo mi je onda bio puno manji. Nakon par tjedana ovakve
aktivnosti mama me pitala zbog čega bušim rupe u sapunu. Iduće dvije
godine više se nisam ni dirnuo.
Nakon silovanja sapuna (je li možda sapunov nametljivi zahtjev za
čistoćom ono što sam instinktivno želio zaprljati?) i mog ponovnog
predavanja samozadovoljavajućim aktivnostima, počeh osjećati potrebu
da vrijeme koje provodim „sam sa sobom” obogatim s ponešto
teatralnosti (užasno je prokletstvo biti roden na čelu te prve generacije
koja je uglavnom bila osuđena na zamišljanje seksa, bez da je ikad čula
kako seks zvuči). Sve je počelo jednostavno: katalog donjeg rublja
Victotia’s Secret kojeg sam „posudio” iz susjedove kuće, različiti
priručnici za seksualnu pomoć s korisnim crtežima koje su moji roditelji
uklonili izvan dometa mojih radoznalih adolescentskih očiju, rijedak
primjerak magazina High Society koji sam si priskrbio mijenjajući Wade
Boogs karte.
Zatvorio bih oči dok mi je ruka utirala put po deblu mog penisa
zamišljajući kako su one mutave, dvodimenzionalne ljepotice upravo
preda mnom, preklinjući me da im dam svoj vreli naboj. O, kako sam im
ga davao. Sigurno sam prosuo svoje sjeme preko tisuća stranica
duplerica i modela za donje rublje, sljepljujući im stranice za vijeke
vjekova. Zakapao sam ih u šumi blizu kuće kako bih uspio izbjeći
unakrsno ispitivanje svoje majke: KEVINE, ŠTO SVI OVI ČASOPISI RADE
POD TVOJIM MADRACEM I ZBOG ČEGA SE NI JEDAN NE MOŽE
OTVORITI? Ponižavajuća inkvizicija oko rupe u sapunu bila me gadno
dotukla, pa sam odlučio izbjeći majčino gestapovsko propitivanje u vezi s
događajima vezanim uz moj spolni organ.
Naravno, nevinost fotografija postala je dosadna i nije prošlo dugo
do otkrića očeve tajne kolekcije nijemih 8-milimetarskih pornića. (Radi
razvijanja istinskog poštovanja prema internem smatram kako bi svaki
tinejdžer muškog roda trebao pokušati namotati filmsku traku s
automatski postignutom erekcijomi prstom skliskim od vazelina.)
 Pomak od nepomičnih fotografija do kilometara ljudi koji se jebu
bila je osobna pobjeda koju izjednačujem s lansiranjem psa na mjesec -
donekle je to bio korak u pravom smjeru, no ni slučajno gigantski skok za
kojim je žudjela moja muževnost. U svojim pornićima želio sam zvuk,
duboko disanje i sve one „O Bože!” o kojima sam toliko čitao na skeljenim
stranicama Penthouse foruma. Osim toga, htio sam se otarasiti
komplicirane mašinerije 8-milimerarske erotike; ništa ne pobuđuje
toliko znatiželje u majčinim vječito načuljenim ušima kao zvuk opreme
za projekciju koja zuji u sinovoj sobi u dva ujutro,
S vremenom me spasila VHS kopija filma „Unutar Seke” koju su moji
roditelji posudili od prvih susjeda. Gledati je bio je čisti ushit. Seka je bila
plava boginja zbog koje sam izdurao toliko dugo s mutavim pornićima.
Njen orgazmički glas bio je zanos bez premca. U jednoj sceni koja je
odmicala polaaako ona nazove svog muža i da mu da sluša što se sve
događa u trojcu u koji se uplela. Tu scenu gledao sam ponovno i ponovno.
Noću, kad nisam mogao riskirati bljeskajuće svjetlo televizora u mračnoj
kući, prilagodio bih kontrole tako da je ekran bio taman, zatim bih stišao
ton, te prikeljio uho na zvučnik dok sam se žuljao po običaju.
S vremenom je kaseta misteriozno nestala, najvjerojatnije natrag k
susjedu. Mogu samo nagađati, ali mislim da me opetovano „gledanje” one
scene bez slike navelo na prakticiranje telefonskog seksa u kasnijim
godinama.
U početku sam zvao specijalizirane seksifone, no kad mi je jedan
mjesec telefonski račun dosegnuo agonizirajućih 3000$, znao sam da je
vrijeme da istražim druge mogućnosti. Obratio sam se firmi America
Online, najboljem mjestu na svijetu za pronalaženje vrućih i požudnih
komada koji su također preferirali auditivna zadovoljstva.
Puno žena s kojima sam razgovarao samo je voljelo slušati dok sam
se samozadovoljavao, no bila je tu i jedna cura s kojom sam redovito
razgovarao, a koja je imala mozak i jezik kao ni jedna druga. Rekla je da
hoće da je pojebem u guzicu, a onda da joj svršim po licu. (Užasno bih
volio znati što se to muškarcima dogodi u djetinjstvu što ih kasnije
navodi da žele ženama svršavati po licu. Ne sjećam se da je o tome igdje
bilo riječi.)
Nakon jednog izuzetno dojmljiva telefonskog susreta, tijekom kojeg
me preklinjala da se uživim u ulogu njezina oca i da je kaznim jer je
radila zločeste stvari sa svojom pudlicom (nikad nisam raščistio je li
pudlica bila eufemizam ili se zbilja radilo o psu), rekla je: „Znaš, imam
videokasetu na kojoj se igram sa svojom mucicom. ‘Oćeš ju malo
pogledati?”
Bio sam prožet takvim naglim stanjem delirija da sam osjetio kako
se soba počela ljuljati i naginjati, te sam propentao u žudnji:
„Daaaaaaaaaa!!!”
Ona reče: ,,o.k., ali prvo ti meni moraš snimiti svoju videokasetu i
poslati mi ju.”
Nisam baš bio zagrijan za to. Prvo, kamera mi nije nikako bila pri
ruci. Osim toga, nisam znao bih li to mogao izvesti. Dovoljno je loše kad
vas netko može vidjeti koliko glupo i manijakalno izgledate za vrijeme
seksa. Pretpostavljeni da većina ljudi izgleda poput seoskih idiota dok
obraduju sebe.
Sa stanovitim oklijevanjem rekao sam da ću učiniti što mogu, no bila
je to totalna laž. Nisam imao nikakvu namjeru sprovesri ideju u djelo.
Ikad! Možda u slučaju da sam upoznao tu curu, možda bih se snimio s
njom, ali to je bila granica do koje sam bio voljan dokumentirati svoje
golo i zanosno tijelo.
Bilo kako bilo, nikad nisam zaista bio čovjek čvrstih uvjerenja. Zbog
toga sam uskoro, nakon njezina zahtjeva, za posjeta roditeljima odlučio
„posuditi” njihovu kameru i snimiti se.
„Posuđenu” kameru namjestio sam na stalak, odlučio kud je uperiti i
skinuo se do gola. Dok sam pripremao malo koreografije za snimanje,
skužio sam da nemam lubrikator.
Neki će se muškarci zakleti da im je dovoljna samo predejakulacijska
tekućina i znojni dlanovi, no kako sam se više nego jednom natrljao do
krvarenja, naučio sam ponešto o osobnim granicama kad je u pitanju
trenje. (Osim toga, imam osjetljivu kožu i smatram kako je moje
korištenje lubrikanata obogaćenih vitaminom E način na koji se štitim,
ne samo od isušujućih utjecaja masturbacije, već i način na koji kožu
održavam glatkom za dame.)
Na nesreću, na put do roditeljskog doma nisam nosio svoj losion.
Jedina tuba lubrikanta za koju sam znao nalazila se u tatinoj i maminoj
sobi. U svojoj mlađahnoj dobi pokušao sam se nebrojeno puta uvući u
njihovu spavaonicu (nakon što bi zaspali) i maznuti zalihe K-Y gela, ali
uvijek bi me spriječila majčina lukava sposobnost da osjeti kad je bilo tko
u sobi.
Nakon stanovitog promišljanja posjetio sam kuhinju i izvadio žlicom
polovicu aromom obogaćenog putra Crisco. Trenutak sam mozgao bi li
uporaba tog sastojka namijenjenog kuhanju mogla na neki način
promijeniti okus mog spolnog organa, no pretpostavili da bi promjena
mogla biti samo na bolje. Sišao sam u prizemlje, namastio se biljnim
pomagalom i pripremio za akciju.
Pripremao sam zadivljujuću izvedbu s malo obvezatnog stenjanja
(moji trenuci osobnog zadovoljstva bez kamere odvijaju se u relativnoj
tišini; zbilja ne vidim razlog da sam sebi auditivno izražavam svoje
zadovoljstvo). Jednom rukom trljao sam si jaja, pokušavajući iskoristiti
široki spektar svojih vještina. Mozgao sam bih li si gurao i prst u guzu, no
pomislili kako bi to moglo biti trunčicu previše za moju prvu snimku.
Moraš nešto sačuvati za nastavak. (To me naučio otac, iako
pretpostavljam da je moja interpretacija ove mudrosti bila prilično
daleko od onoga na što je on mislio.)
Pogledao sam ravno u kameru, trudeći se najviše što sam mogao
kako bih izgledao seksi, no svjetlo koje je pokazivalo da kamera radi bilo
se ugasilo.
Zastao sam kako bih provjerio ispravnost kamere, te sam zaključio
da je kaseta sjebana. Potražio sam drugu. S obzirom na to da sam sve to
radio totalno navrat-nanos, nisam imao vremena unaprijed kupiti kasetu.
Starci nisu imali praznili, pa sam zgrabio jednu koja je bila na televizoru.
Ako je na njoj bilo nešto važno, naprosto će se morati s tim pomiriti.
Druga kaseta koju sam našao bila je označena kao „film Perryja
Masona”. U trenu odlučih da tati neće nedostajati kasniji radovi
Raymonda Burra. Nova je traka radila dobro.
Bacio sam se pred kameru i krenuo na posao. Ono što kamera nije
hvarala jest to da sam TV namjestio na Spice Channel. Neka porno-
starleta razderavala se oko Petera Northona. Sve to skupa prilično je
utjecalo na moj mozak i moj ručni rad, te sam mogao osjetiti
nagomilavanje bliskog mi orgazma.
Nabrzinu sam se malo približio kameri i prepustio se svom
osmišljenom jecaju: „Ooooo, kako svršavam!”
Obrisao sam se, zaustavio kasetu i premotao je na početak. Bila je
briljantna. Nisam mogao dočekati da je pošaljem. Spremio sam kameru i
strpao videokazetu u torbu. Idući dan trebao sam se vratiti u New Yotk.
Ustvari...snimka baš i nije bila toliko briljantna. Mislim, bila je dobra
i ja sam izgledao dobro. Puno bolje nego što sam mislio da ću izgledati.
Samo što sam gledao ravno u kameru. Ako ste muško i imate želju da
vam pišo na filmu izgleda koliko-toliko velik, nikad nemojte gledati ravno
u kameru, jer u tom položaju ne hvata duljinu. Maestralno sam špricnuo i
to je izgledalo napaljujuće. Naprosto, osjećao sam se kao da nisam uspio
pokazati pravog sebe. A opet, s obzirom na okolnosti, bilo je dovoljno
dobro.
Samo što me je, nakon par dana, nešto počelo izjedati u vezi s
videokasetom. Nisam baš mogao ubosti što. Pogledao sam je još par puta,
još je malo popljuvao i shvatio da dok masturbiram grizem donju usnu.
Neke žene bi to mogle smatrati privlačnim, ali sebi sam izgledao blesavo.
Uvijek sam bio malo nesiguran oko činjenice da masturbiram klečeći.
Kad ovaj podatak podijelim s ljudima obično me samo sažalijevaju, no
dok to radim tako se naprosto osjećam najbolje. Na snimci je izgledalo
prilično šarmantno.
Nikako da dokučim što me to konstantno kopkalo.
Tad me nazvala mama.
Bio sam zaboravio na onu prvu videokasetu koju sam stavio u
kameru. Ostavio sam je na televizoru bez da sam ikad bacio pogled preko
čega sam presnimavao. Presnimio sam Kako koristiti novi IBM kompjutor.
Ustvari, bio sam na sekundu bacio pogled na nju, no nisam razmislio
dvaput o tome da bi je netko mogao pogledati. Starci su imali kompjutor
više od godinu dana.
S druge strane, djed nije imao kompjutor. Moji roditelji otišli su
posjetiti djeda i baku kako bi im pomogli osposobiti njihov
novonabavljeni IBM. Sa sobom su ponijeli videokasetu. Primite na znanje
da ova kaseta djedu i baki nije nipošto pomogla u radu s kompjutorom.
Ustvari, ostavila ih je prilično zbunjenima.
Kad mi je mama telefonski prepričala dotični događaj (iako me
poštedjela poniženja da se suočim s njom oči u oči), objasnila mi je kako
je (dok je dokaz moje perverzije bio predstavljan) moj otac gotovo israo
vlastite bubrege upirući se da isključi video prije negoli djeda i baku
strefi infarkt.
„Dakle, što imaš reći u svoju obranu?” zahtijevala je mati.
Što sam mogao reći? Petnaest godina svog života pokušavam sakriti
aktivnost koja je iznenada razotkrivena u najdoslovnijem smislu.
Pročistio sam grlo i rekao: „Mislim da sam kameru namjestio na krivi kut
snimanja. Jel’ mi pišo izgleda mali?”
Majka je zastala, a tad je samo s isključivom, stopostotnom
majčinskom naklonošću odgovorila: „Ma kakvi, zlato. Sve je u najboljem
redu.”
 KAO TINEJDŽER BIO SAM PEDER

I eto tako, imao sam sedamnaest godina, bio sam sklon slušati Cure i
najavne špice, da ne spominjem činjenicu da sam redovito masturbirao,
istovremeno si prodirući u guzicu predmetima sakupljenima po kući.
Povrh toga, nedavno sam bio izvrgnut predstavi The Rocky Horror
Picture Show, te sam u dosta navrata posudio neke od maminih ruževa
kako bih našao „svoju boju”. Naravno, o svemu nisam nikome ni zucnuo.
Bile su to mračne tajne koje sam držao skrivene i koje su me motivirale
da mudro zaključim ono za što su postojale očite naznake: bio sam nešto
što su ostali dečki u školi označavali kao „jebenog pederčinu”.
Nije da sam bio presretan zbog takve terminologije. Dvojio sam
umjesto da si mirno priznam da sam homoseksualac.
Jamčim vam da u tim godinama nisam bio osobito obljubljen mađu
damama, što je možda pridonijelo mojim pretpostavkama o homo-
orjentaciji. Kad su me frendovi uveseljavali pričicama o svojim
eksperimentima s curama (predivne pripovijesti koje su obično
uključivale određene vrste voća ili javna mjesta) uredno sam kimao,
trudeći se zaboraviti da sam glavninu svojih večeri provodio pravdajući
roditeljima svoju „duljinu vremena provedenu pod tušom”.
Kao da to samo po sebi nije bilo dovoljno, zamijetio sam u
kasnonoćnim erotskim filmovima na kabelskoj televiziji izričit
nedostatak slike penisa. Previše puta uhvatio sam se u razmišljanju: sve
je to divno i krasno, ali ja hoću vidjeti kurac kako prodire u tu žensku i
onda svršava po njoj. Žele li istinski hetero-muškarci vidjeti kilometre
kuraca kako svršavaju po ženama? (Ustvari, neki hoće, samo tada to
nisam znao.)
S druge strane, nikad nisam maštao o tome da se ševim s frajerom,
niti sam ikad gledao pornić s pederima (premda, i da sam htio, tada ga ne
bih mogao nabaviti). (U današnje vrijeme uspaljenim adolescentima
homo orjentacije internet je zbilja olakšao muku), plus činjenica da sam
pukim slučajem završio masturbirajući u mraku sa svojim frendom
Joelom dok smo slušali Pink Floydov ..Several Small Species of Furry
Creatures Gathered in a Cave Together and Grooving with a Pict” s
albuma Ummagumma.
Gledali smo neki bezvezni soft core pornić koji smo bili posudili iz
lokalne videoteke; Dnevnik crvenih cipelica ili film s Shannon Tweed...
Ne sjećam se jer nas fabula apsolutno nije zanimala, pa smo je ubrzano
premotavali od jedne do druge loše glumatane scene.
Kad je film bio gotov i kad su nas uzburkani hormoni poplavili do
grla, ja rekoh nešto kao: „Kvragu, zbilja mi se drka.”
Nejasno je kako su se srvari odvijale od tog trenutka, sjećam se da
smo vodili kratku debatu oko toga hoću li ili neću to stvarno napraviti.
Tad je Joel rekao da će on to izvesti.
Svjetla su pogašena, muzika je uključena i nas dvojica premjestili
smo se svaki na drugi kraj sobe kako bismo se bacili na posao.
Svaka čast, Joel je bio gotov dok si rekao keks. A onda je počeo
ponovo. Ovakav pritisak učinio mi je čitavu stvar još težom. Plus svemu,
imali smo samo jednu bočicu lubrikanra koju smo dodavali jedan
drugome što je rezultiralo stalnim prekidanjem.
Onda, tu je bio i zvuk: u mraku s Pink Floydom, koji su drndali u
pozadini, zvuk namašćene šake koja se energično miče po kurcu nije
mogao zvučati idiotskije. Kad sam se napokon uspio adaptirati na
situaciju, Joel me totalno izbezumio rekavši: „Zašto zadržavaš dah dok
drkaš? Jednog dana opaliti će te infarkt!”
Nisam bio svjestan svoje sklonosti da zadržavam dah dok
masturbiram. Možda je moglo biti i primjerenijih situacija da mi se to
obznani.
Već sam se osjećao kao luzer suočavajući se s Joelovim munjevitim
ejakulacijama i brzinskim ponovnim vraćanjem u formu, a sad sam bio
još i stigmatiziran kao rizičan slučaj užasnog srčanog oboljenja.
I živciralo me što je na mene netko toliko pomno pazio dok sam
masturbirao. Rekao sam Joelu da začepi i pojača muziku kako bi se
izgubio zvuk njegovih aktivnosti i mojeg disanja. Četrdeset pet minuta
kasnije konačno sam svršio. Joel je finiširao po treći put te večeri.
Sljedeći dan rekao sam mami da si hoću dati napraviti trajnu. Trajna
je imala svoj skriveni smisao.
Bio sam užasno zaljubljen u jednog frajera s trajnom koji je radio
koreografiju zastavnog voda limene glazbe, što je, kad malo bolje
razmislim, bio još jedan od pokazatelja. Bio sam u zastavnom vodu. Taj
detalj svog života rijetko priznajem - pogledati nekome u oči i bez stida
izjaviti da sam u srednjoj školi umjesto bavljenja sportom odabrao vrtjeti
zastavicom - još mi je uvijek teško prevaliti preko usta.
 Iz kojih razloga mi se taj frajer sviđao, usuđujem se samo nagađati.
Bio je šarmantan i zabavan na onaj način na koji pederčići tako izgledaju.
Ja sam također bio šarmantan i zabavan pa smo nas dvojica bili neka
vrsta tulumaroša. Prema tome, naš zajednički šarm i humor činio mi se
kao još jedan pokazatelj činjenice da mi je pušenje kurca sudbina.
Nikad se ništa nije izrodilo iz moje zatelebanosti u koreografa
zastavnog voda, tek sam potajice počeo otkrivati svoje istospolno
nagnuće nekim ljudima - uvijek ženama jer sam osjećao da će me one
manje osuđivati. Na taj način branio sam boje svog, pederskog tima. Kako
sam mogao biti vjerodostojan homić bez priznanja?
Moja izjašnjavanja obično bi bila uprizorena kasno navečer pred kraj
tuluma. Bio bih tada nasamo s nekom dotičnom na terasi, pušeći Virginia
Slim i ispijajući ostatke svog rashlađenog vina. Uzdahnuo bih i rekao:
„Znaš, mislim da sam gay.”
S kojom god djevojkom da sam bio, ona bi odvratila: „Da, znala sam.”
I više-manje, to bi bio kraj priče.
U mjesecima koji su slijedili nakon prve seanse samozlostavljanja,
između Joela i mene ista stvar ponovljena je u još nekoliko manje-više
sličnih epizoda i Joel je uvijek bio zvijezda tih maratonski dugih večeri.
Pretpostavljao sam da je zbog toga bio toliko popularan kod cura u
školi: nikad nije bio bez komada i priče o njegovim seksualnim moćima
nisu bile bajka. (Osobno sam se osvjedočio kako se, petnaest minuta
nakon što je upoznao curu, seksao s njom na hotelskim protupožarnim
stepenicama, a onda sam ostao potpuno zapanjen kad je, nakon toga, za
manje od sata, zakucao tada aktualnu kraljicu maturalne večeri.)
Što se mene tiče, moja stremljenja prema tome da postanem peder
dosegnula su svoj vrhunac. Sasvim sigurno da sam bio oličenje nježne
dušice dok sam si svako jutro u školi tapirao trajnu.
Još uvijek nisam bio stvarno „intiman” s drugim muškarcem.
Naravno, to me nije pretjerano zamaralo. U satima provedenima „ispod
tuša” maštao sam o ženama, ali znao sam da je to samo zbog navike koju
ću brzo preboljeti.
Nevjerojatnom srećom dočepao sam se primjerka zbilja gadnog
pornića: brdo kuraca, more kuraca koji svršavaju po ženama. Bio sam
izbezumljen. Izrazio sam svoj poziv Joelu da svrati do mene.
Te večeri provozali smo se do trgovačkog centra, za početak pokupili
smo novi film s Bette Midler, nakon čega smo se povukli u podrum na
privatnu projekciju.
 Dotad smo uvijek bili zakriveni mrakom dok bi drkali. Po prvi put
vidio sam njegovu karu u svjetlosti televizora: bio je malo lošeg oblika s
akutnim nagnućem na lijevo pri vrhu.
Jednom kad je pornić krenuo, Joel se zbilja uživio u stvar, no ja sam
se žilavio da ga održim tvrdim. Sjedili smo na kauču jedan do drugog, Joel
je posegnuo, stavio moj kurac u svoju šaku i počeo ga navlačiti. Bio sam u
šoku: nikad prije nisam osjetio tuđu ruku na svom piši, a još je čudnije
bilo to što sam ja omotao svoju ruku oko Joelove pulsirajuće stvarčice.
Bio je to nevjerojatno čudan osjećaj: osjećati stvar koja ti je toliko
poznata, a opet potpuno nepoznata.
Da je na njegovu mjestu bila žena, mozgao bih što točno treba raditi,
no s ovom opremom bio sam svakako dobro upoznat. Počeo sam micati
rakom gore-dolje. Joel je svršio u sekundi. Moj osobni pišo se smežurao
na pol koplja, pa se objesio izgledajući zlovoljno. Sjećam se osjećaja nečeg
kao Joelove sperme u svojoj ruci.
Oko pola sata pokušavao sam se zadovoljiti solo, za koje je vrijeme
Joel izdrkao ponovno.
Na kraju, poražen odustadoh. To je bio zadnji put da se išta dogodilo
između Joela i mene i bilo kojeg drugog muškarca i mene.
Kad mi se kosa konačno izravnala od trajne, ostavio sam je takvom. S
vremenom sam prekinuo i sa zastavnim vodom. (Bila je to odluka koja je
potaknula mojeg oca da mi podari 100$, te pripomene: „Pa, konačno ti se
pamet okrenula na pravu stranu.” U njegovu glasu nije bilo ni trunka
ironije.)
U nekom sretnom obratu sudbine, koji nikad neću dokučiti, završio
sam razgovarajući s bivšom kraljicom maturalne večeri koju sam kasnije
te noći, na zabavi, pojebao na prednjem sjedalu Dodge Daytona (frendov
auto).
Poslije sam se nevjerojatno naroljao i svima koji su bili okupljeni oko
bačve obznanio: „Čovječe, lud sam za tom slatkom, slatkom pičkicom.”
Bivša kraljica maturalne večeri više nikad nije izašla sa mnom.
 GUZA NAOPAČKE

Kad mi je bilo šesnaest godina, mama mi je priznala da ima vibrator

koji joj je poklonio frend, ali koji nikad nije upotrijebila. Naprosto ga je
voljela imati pri ruci „iz vica”.
U roku jednog dana našao sam vibrator i smjesta ga ubacio u svoju
osobnu guzu u žaru užurbanog samozadovoljavanja. Mogao sam provesti
ostatak života u analizama i nikad dokučiti svoj čin. Ustvari, ja čak ne
znam zašto sam osjetio potrebu da si stimuliram prostatu (niti sam bio
svjestan da je imam), osim ako je, u nekoj paralelnoj realnosti, moja guza
znala da je takav čin nepropisne uporabe majčine seksi igračke moderan
ekvivalent frojdovskom ubijanju svog oca.
S vremenom, ipak, vibrator je nestao. Ne znam je li jedne noći moja
mama bila pritisnula uho na vrata kupaonice, pa začula poznato zujanje,
ili su moji stalni tretmani izbjeljivačem (hej, higijena prije svega!) oštetili
njegovu površinu na način koji ona nije mogla dokučiti, pa ga je bacila.
Ovako ili onako, takav gubitak doveo me do primjene očajničkih
mjera koje su uključivale krastavce, držak metle, potpaljivač vatre (samo
ručka), te u incidentu koji označavam jednostavno kao „slučaj Chiquita”,
bananu koja je pukla u meni. Gotovo sam se ubio napinjući se istisnuti je
što je brže moguće, i dopustite mi da vas obavijestim, nema ničeg
zajebanijeg od kenjanja banane.
Kakogod, radilo se samo o mojoj guzi. Nisam mogao preboljeti
činjenicu da sam perverznjak koji možda krši neke vrlo ozbiljne biblijske
zakone. Mislim, Zidovi ne smiju jesti svinjetinu - analna zadovoljstva
sasvim su sigurno bila na višem mjestu na listi opačina.
Kad bih hodao kraj ljudi u svom malom gradu, pokušavao sam ih
zamisliti kako ispunjavaju svoje rektume oruđem (uglavnom alatom za
vrtlarenje), ali naprosto nisam mogao.
I nekako kad bi oni pogledali natrag u mene, osjetio bih da znaju
kako je grabilica za sladoled jednom projurila kroz moju pozadinu ( i o
bolesti nad boleštinama, ta ista grabilica za sladoled još je polegnuta u
jednoj od ladica u roditeljskoj kuhinji).
Znam da je otad prošlo godina i godina, i stvari koje su posjetile
moju guzu bile su prane ponovno i ponovno, no u onim vrelim
popodnevima u kolovozu kad bi tata predložio čokoladni sundae,
diplomatski bih odbio.
Dotični centar za zadovoljstvo koji sam bio otkrio u sebi samo je
podgrijao moju opsesiju u propitivanju načina na koji funkcioniraju
guzice drugih ljudi. Mislim, godinama nisam naišao na ženu koja je
priznala da joj se sviđa, (a kamoli da prakticira) analni seks.
Čitao sam intervjue s porno-zvijezdama koje su tvrdile da su analni
seks ostavile ekskluzivno za osobni seksualni život bez prisustva kamera,
što me navelo da vjerujem kako je ševiti curu u guzu bog bogova seksa,
uprizoren od strane žena koje su kontinuirano vježbale analne mišiće
Kegelovim vježbama što im je omogućavalo da isisaju iz frajera ištrcak na
toliko tantrički način da bi srečkovićeva ekstaza bila tolika da je sličila na
pradavno blaženstvo boravka u maternici.
Zbog učestalosti kojom sam ševio između šesnaeste i dvadeset pete
(koja se mogla usporediti s učestalošću pojave kometa), i zbog onih žena
s kojima sam uspio općiti, svaki redoviti odnos činio mi se toliko
opterećen zdravim aktivnostima (plus vitamini) da se nikad nisam našao
u situaciji u kojoj bih se osjećao ugodno izjaviti curi: „Onda, bi li ti
zasmetalo da te večeras prasnem u guzicu?”
To je tako trajalo dok nisam sreo Whitney. Whitney je bila cimerica
jedne moje bivše cure. Ona je ujedno bila i sudionica užasa koji mi se
kad-tad morao dogoditi.
Ležali smo u krevetu u post-snošajnom blaženstvu kad sam pribrao
snage upitati je želi li probati analni seks.
„Naravno.”
Brzina kojom sam bio u stanju postići još jednu erekciju bila je
zapanjujuća. Zgrabio sam bočicu losiona kraj njezina kreveta i počeo je
podmazivati. Bio sam velikodušan s losionom, htio sam da „stvari klize”
koliko je to najviše moguće.
Nježno je zastenjala dok sam u njenu guzu uklizio jednim prstom, pa
s dva i to je sasvim dovoljno otkočilo cijelu stvar. Podmetnula je jastuk
pod svoj trbuh i raširila noge dok sam se ja namještao između njezinih,
trljajući vrhom kurca po raspuklini na njezinoj guzi, te sam zatim uklizio
unutra.
Osjećao sam apsolutni čisti užitak koji je bio veličanstveniji nego
onaj koji sam osjetio kad sam maturirao.
Tad je vrh mog piše u nešto udario. U svojim eksperimentima i
guranjem dilda u moj osobni otvor to se nije činilo kao nešto što se s
anatomskog stajališta trebalo dogoditi. Mislim, možda je moja guza bila
nešto posebno, ali ja sam tamo mogao zgurati mamin vibrator prilično
duboko. Malo sam se izvukao pa ponovo ugurao. Whitney je stenjala k’o
velika faca. Sve skupa nije moglo biti bolje. Osim što mi je pišica opet
udario u nešto.
Težina situacije me smoždila: vrh mog piše bio je u direktnom
doticaju s nečim. (Takve nesretne situacije upoznao sam kao „susret s
kakicom”.)
Trenutno sam se povukao i skočio s kreveta.
„Moram u kupaonicu”, rekao sam i prokrčio si put do tuša progonjen
mislima o hepatitisu, bakterijskoj infekciji, gangreni. Čak nisam pričekao
da poteče topla voda.
Uskočio sam pod tuš i držao svoj pimpek (koji se znatno skvrčio)
ispod jednog od mlazova vode, a onda sam držao rupicu za pišanje
otvorenom tako da se kanal može isprati cijelom dužinom. Ponovno sam
iskočio ispod tuša, našao par štapića za uši, vratio se natrag, nasapunao
jedan štapić i nabio si ga u pišicu.
Puna tri dana nisam bio u stanju pišati a da mi se oči ne napune
suzama.
Usred ovog čišćenja uretre Whitney je odmaknula zastor za tuš. „Koji
si ti to jebeni perverznjak?”
Da nije bilo činjenice da mi se štapić za uši njihao na rubu kurca
možda sam na to mogao imati odgovor. Umjesto toga rekoh: „Što radiš
ovdje?”
„Moram kenjati.”
Povukao sam zastor natrag i gurnuo glavu pod vodu, očajničkim
naporom pokušavajući ne slušati dok se djevojka bestidno koristila
toaletom udaljenim od mene manje od dva metra.
Dok sam stajao ondje moleći boga da moj susret s probavnim
produktima ne rezultira posjetom bolnici, mogao sam se zakleti da sam
čuo nešto poput grmljavine. Proživio sam čitav život u poricanju
činjenice da žene uopće posjeduju sposobnost prdnuti; kako sam shvatio,
realnost je bila šugava.
Palo mi je napamet da veza između Whitney i mene najvjerojatnije
neće ići.
Nakon te noći nisam više puno razmišljao o upuštanju u bilo koju
vrstu analnih pustolovina. Sljedeću godinu ili dvije proveo sam
poučavajući muškarce protiv takvih opačina, pripovijedajući im mučne
detalje svoje sage o susretu oči u oči s kaki-katastrofom.
Najvjerojatnije se ne bih bio ponovo obratio na „igre s prostatom” da
nije bilo jednog razgovora na seksifonu koji je krenuo u pogrešnom
smjeru.
Za vrijeme igranja uloga profesor-studentica (na posebnoj seksifon
liniji „Uspaljene učenice” koju sam bio nazvao) „učenica” reče:
„Profesore, žudim da mi dozvolite da vas izjebem u guzu s mojim
golemim plastičnim dildom.”
Svršio sam u trenu, što je bila šteta s obzirom na to da sam platio za
dvadeset minuta.
Nakon toga postao sam opsjednut traženjem ženske koja bi me
poševila u guzu s umjetnim penisom.
Provodio bih tjedne, čak i mjesece opipavajući teren s različitim
ženama, mameći ih da mi zguraju prst u guzu dok mi puše. Iako su neke
to i učinile (a bilo ih je zbilja samo par), uglavnom bi našle ovaj ili onaj
razlog da svrše s našom vezom za vijeke vjekova kad bih ih zamolio da se
pomire s idejom o tome da me poševe.
Napokon, u kafiću u koji sam često zalazio upoznao sam Bridget. Bila
je studentica engleskog jezika, izgledala je mračno i boemski na način
koji je upućivao na to da je ona vrsta cure koja bi frajeru začepila guzicu
ako ni zbog čeg drugog, a ono zbog narušavanja tradicionalnosti muško-
ženskih odnosa.
Nisam bio dovoljno sanjarski raspoložen da bih inzistirao na ženi
kojoj je životni san naguziti me. Ako je kod ove cure (podrijetlom iz
predgrađa) par godina faksa izgradilo dovoljno postmodernističkog
bunta, ja sam u potpunosti bio spreman izrabiti ga.
Ionako se u Bridget nisam predviđao zaljubiti, no zaljubio sam se. To
je zakompliciralo stvari jer me iskustvo iz prošlosti poučilo kako čak ni
zaručnički prsten s jednokaratnim dijamantom neće uspjeti ženu vezati
uz tebe dovoljno čvrsto da bi bila voljna obaviti „prljavi posao”.
Ni Bridget nije gajila interes prema „igračkama”. Kad god sam
predlagao da joj kupim vibrator, odbacila bi ideju.
Kad me nakon par mjeseci, koliko smo bili u vezi, upoznala sa svojim
roditeljima, počeo sam sumnjati da upražnjavamo „obrazac normalne
veze” koja je onemogućavala mogućnost bubanja dečkove guze. Stvari su
izmicale kontroli. Kad smo se vraćali od njezinih roditelja, na putu do
doma napokon rekoh: „Gle, jel’ ti mene voliš?”
 Potvrdila je da stvari zbilja stoje tako.
„Gle, štos je u tome da ... pa sam ispričao priču o vibratoru moje
mame, grabilici za sladoled, čak i o banani.
Kad sam završio, Bridget neko vrijeme nije rekla ništa. Bio sam je
spreman odvesti natrag u svoj stan, dopustiti joj da skupi svoje stvari i
ponuditi joj prekid tako da se može vratiti svojoj obitelji i prijateljima s
pričama o tome kakav sam ja kompletni luđak.
Umjesto toga, rekla je: „Mislim da imam ono što tražiš.”
Umjetni penis bio je crn, izrađen od gume, nakeljen na crne kožne
držače, čudio sam se nad njim dok mi je Bridget pričala o svojim
kratkotrajnim avanturama na otoku Lezbos. Mislim da nisam bio toliko
zbunjen oko logistike tog čina otkad sam izgubio nevinost.
Neko vrijeme razmatrali smo zasluge poze u kojoj bih ja bio okrenut
licem prema dolje, guze prema gore; poze u kojoj bih bio na boku (jer je
tako romantičnije); one u kojoj smo oboje okrenuti na stranu, sljubljeni
kao žlice ili one u kojoj bi ona ležala na leđima, a ja bih sjedio na njoj.
Sporazumjeli smo se da ja budem na leđima.
Pod guzu sam stavio jastuk i raširio noge. Bridget je bila između, crni
pimpek njihao se prijeteći. Zamastila ga je sa K-Y lubrikantom, a zatim je
pritisnula vrh na moju stražnjicu.
Postoje neke stvati koje zaboravljamo dok maštamo, bahato
zaboravimo kako u mašti MI imamo potpunu kontrolu. Kad se stvari
poslože, u realizaciji uopće nemate kontrolu.
Stoga, kad je Bridget ušla u mene na način za koji je procijenila
prihvatljivim, oči su mi skoro izletjele iz glave. Moji osobni prepadi na
svoje najzabranjenije od svih zabranjenih područja uvijek su bili polagani
i nježni, pa kad bih se malo opustio, onda bih ubrzao stvar.
Godine u kojima je Bridget bila izložena prejebežljivim dečkima u
srednjoj i oblokanim zagriženim pripadnicima muških bratstava na faksu
(moguće čak i izloženost meni) usadile su joj ideju da kad se ulazi u
drugu osobu to treba izvesti kao kad Jahači Apokalipse galopiraju u svijet
koji treba uništiti.
Opako sam počeo uzmicati po krevetu, no ona je ostajala u meni.
Gumeni kurac koji je izgledao tek neznatno veći od mog primjerka sad
sam osjećao kao nevjerojatno impozantan predmet u svojoj guzici.
„Dosta! Uspori!” dahtao sam.
 Bridget, koja nije nikad razgovarala tijekom našeg vođenja ljubavi,
reče: „Sviđa ti se to, ha? Sviđa ti se ovaj kurac, ha?”
Bio sam izmrcvaren, ako već ne zbog filinga da mi se u guzici igra
baseball, a ono zbog toga što sam osjećao kako je cijela stvar posrala
ogavna, te kako ću za par sekundi biti spreman pjevati arije u Bečkim
Dječacima.
Uspio sam reći: „Ne!!!”
Htio sam reći više toga, ali Bridget se okomila na mene žestinom
silovatelja. Sjećam se da sam nešto mislio o tome kao ALI ONA JE ŽENA!
ZAR NE RAZUMIJE DA NE ZNAČI NE?!
Očito nije razumjela, što je ujedno i razlog da sam lijevu nogu
povukao unatrag, te ju istom opalio u glavu.
Nisam ponudio nikakvo objašnjenje. Umjesto toga još sam jednom
zbrisao pod tuš gdje su očito završavala sva moja analna iskustva.
Sjeo sam na dno od fiberglasa i dozvolio vodi da prokrstari između
mojih guzova koji su bridjeli. Razmatrao sam ideju o tome da provjerim
krvarim li, no nisam doista htio znati. Nisam želio da to bude koračnica u
kojoj će se moj interes za zabranjenu zonu napokon prizemljiti na hitnoj
pomoći.
Bridget je rastvorila zastor na tušu s nepovredivim autoritetom.
„Hoćeš ti to ili nećeš?”
Dok je govorila, kurac mi se njihao pred facom. I prije nego što sam
dospio odgovoriti, ona reče: „Mislim, Isuse, Keck, čak još nije bio ni ušao
do kraja.”
Glas mi se povisio za dvije oktave: „Nije ušao do kraja!? O čemu ti
to!?”
„Nemam pojma zašto”, reče ona. „Imala sam filing da je u nešto
udario.”
Nisam rekao ni riječi. Povukao sam zastor natrag i sjedio ondje dok
se voda nije ohladila.
 SVE ŽENE MICKEYJA MOUSEA

Jednom, ne baš tako davno, živjelo je u kartonskoj kutiji pet malenih,

crnih vibratora. Zvali su se Mickeyji Mousei; ovo Mickey dolazilo je od
carinske deklaracije modela MI5-CKEY836 (made in France!), a ono
Mouse logički je osmišljeno zbog izgleda koji je ponešto podsjećao na
miša - nakon potpuno ravnog i glatkog tijela (bez ogavnih imitacija
zakrivljenja i vena) idejni otac modela pokušao je izmodelirati anatomski
korektan glavić, no na pola puta kao da se predomislio, te je sve nekako
previše spljoštio i ušiljio, što je rezultiralo oblikom sličnim mišjoj
njuškici.
Takav vizualni dojam baš i nije bio najjebozovniji. Srećom, na
uputama za uporabu prošvercali su se kao idealni za stimulaciju G-točke,
pa su ih kupci cijenili kao „pametne ako već ne lijepe”.
Mickeyji su bili poslagani jedni na druge, ukočeni u svojim prozirnim
kutijicama poput Barbika spremnih za igranje.
„Kad će nas već jednom izvući odavde?” zanovijetao je Mickey 1,
igrom sudbine najprivilegiraniji od sve petorice.
Mickey 2, koji je bio ispod njega, tek otpuhne kao da mu je
ponestajalo strpljenja. Pogađate, Mickey 2 bio je ljubomoran. O Mickeyju
1 razmišljao je kao o glupoj plavuši, neopravdano stavljenoj na sam vrh.
Taj ne bi napipao G-točku ni da mu život o tome ovisi, jadao se
preklinjući gorku sudbinu koja ga je tako okrutno osudila da bude drugi
na traci za proizvodnju, drugi u kutiji, drugi na polici, drugi kojeg će
kupiti... Bio je to pametan i radišan momak pun strasti; vibrirao je
požrtvovno, G-ročku nišanio je još izdaleka.
„Samo mi treba šansa da se dokažem”, cvilio je.
Trojka je bio kukavica i oportunist. Nikad se nije bunio ni svađao,
znao se upravo preslatko ulizivati.
„Završit ćeš u guzici”, podbadala ga je dvojka.
U duši, trojci je bilo krivo zbog ovakvih riječi, no ne usudi se pobuniti
pred dominantnim kolegom.
Ispod njega ležao je nepomično Mickey 4. Nikad nije govorio, pa
ostali s vremenom zaključiše da je gluhonijem - što je bilo točno jer mu je
motor imao ozbiljan kvar. Postojao je u nekom svom, nikome dokučivom
svijetu.
 Mickeyja 5 mučila je depresija. Njegov život izgledao mu je
besmislen. Osim toga, imao je migrenu. Glava-njuškica pucala mu je čak i
na samu pomisao o energičnom vibriranju, ulaženju, izlaženju, kasnijem
pranju i ostalim besmislenim stvarima koje su ga nužno čekale. O, kako je
zavidio katatoničnom Mickeyju iznad sebe.
Jednog dana kutiju uhvatiše čvrste ruke. Dlakavi prsti jednim
potezom razderali su prednju stranicu kutije, zgrabili kutijice s
Mickeyjima, odnijeli ih u neveliku, crvenim svjetlom osvijetljenu trgovinu
i spremili na srednju policu. Neandertalski vlasnik dlakavih prstiju izvadi
Mickeyja 1 iz kutijice i ostavi ga izloženog kao uzorak.
Na polici ispod njih nalazili su se obični, primitivni, potpuno glatki
vibratori u svim veličinama. Izgledali su kao svemirske rakete, loše
vibrirali, zvrndali kao kosilice i (što će budući vlasnik ubrzo uvidjeti)
žderati baterije kao pomahnitali.
Iznad Mickeyja kočili su se vibro-Schwarzenegeri, goleme replike
žilavih, na najrazličitije načine zakrivljenih anatomskih oblika s
ugrađenim stimulatorom za klitoris. Imali su četiri brzine, trup ispunjen
rotirajućim perlama i oscilirajući glavić. Kao takvi bili su na ego-tripu i
nisu razgovarali s modelima na nižim policama.
„Prodat će me prvog!” pjevušio je Mickey 1, tek toliko da digne tlak
dvojci.
„Začepi! Puca mi glava”, prodere se petica.
Prošlo je nekoliko sati, a Mickeyja 1 zgrabi neandertalac, strpa
natrag u kutiju i poništi mu barkod. Položio je kutiju u šake izuzetno
dugih, njegovanih prstiju. Mickey je udahnuo i zadržao dah. Sa strahom
je podigao pogled i promotrio svoju vlasnicu. Dvadesetpetogodišnjakinja
duge plave kose i silikonski povećanih usana nježno ga je gledala ispod
tamnih sunčanih naočala. Mickeyju poskoči srce. Bila je pljunuta Barbika.
„To,to,to,” hroptao je Mickey dok ga je djevojka nosila prema autu.
Izvadila ga je iz kutije, detaljno pregledala s osmjehom na licu, te ga
nježno položila na sjedalo suvozača.
„Idemo se ševiti, tra-la-la.” Nabrzinu je ponavljao gradivo: G-točka
nalazi se otprilike osam centimetara od ulaza, položena je na prednju
stijenku radnice i može se napipati kao mala izbočina...
Barbika uspori i stane. Mickey nije mogao puno toga vidjeti sa
sjedala, no pretpostavi da su stigli doma. Cura izađe iz auta, otvori vrata
sa strane suvozača, pa izvuče ispod sjedala vrećice sa (najvjerojatnije)
odjećom. Tako natovarena uputi se prema velikoj bijeloj kući, ostavivši
vrata otvorenima.
„Sad ćemo se ševiti, sad ćemo se ševiti...”
Odjednom, zapuhne ga strahovito čudan smrad. Srce mu se sledi od
straha. Gadna, tamna, slinava usta psa visila su nad njim. „Ne, ne, ne...”
vrištao je Mickey.
Ščepali su ga oštri zubi, slina se cijedila iz psećih usta dok ga je nosio
dahčući i pušući. Mickey je grcao u suzama, molio za pomoć, pokušavao
se vibriranjem izvuči iz ustiju svog krvnika, ali bilo je uzalud. Zubi su se
rastvorili, malo crno tijelo tresnulo je na hladnu, vlažnu zemlju. Osvrnuo
se oko sebe. Bio je u šumi. Visoko drveće sablasno ga je natkrililo. Vlažno
lišće šuštalo je ispod njega. Psina je sopčući prednjim šapama
pomahnitalo kopala rupu u zemlji i Mickey s užasom shvati kako će ta
hladna, mokra, crna rupa biti njegov grob. Smrdljiva usta ponovo su ga
ščepala, pa ispustila u udubljenu zemlju.
„Bože, umirem nevin!” zavapio je Mickey, a sloj teške zemlje ubrzo
ga je potpuno prekrio.

Mickeyja 2 kupila je prilično debela četrdesetogodišnjakinja

obješenih cica i zlokobnih brčića. Dala ga je umotati u diskretan, tamni
papir.
„O ne, ne,” zapomagala je dvojka, „ova je tako ružna, zacijelo je
izrodila barem troje brkate dječice, pica joj je sigurno raširena ko Grand
Canyon, naći ovoj G-točku je isto što i iskopati iglu iz plasta sijena, čime
sam to zaslužio?!...”
Mickey 2 tresao se od straha dok su dobro uhranjene ženske ruke
čvrsto stezale kutiju, tresući je u hodu.
Kad je tamni papir razderan, dočekao ga je potpuno neočekivani
prizor: nalazio se u luksuzno uređenoj sobi čijom je sredinom dominirao
okrugli, satenom presvučeni krevet. Plahte su bile opako izgužvane.
Reflektori i kamere okruživali su ovo neobično poprište borbe. Debeli,
bradati kamermani manijakalno su prežvakavali svoje Big Macove s
pomfritom.
„Evo šefe, nabavila sam kaj ste tražili”, reče brkata i preda ga ravno u
ruke riđokosoj ljepotici silikonskih grudi.
„Dobro cure, pauza je gotova,’ idemo raditi!” zdere se niski, proćelavi
pedesetogodišnjak. Reflektori su bljesnuli. Kamere se bile na gotovs.
Ridokosa je legla na krevet, raširila noge i uvukla si Mickeyja 2 u rupicu.
Nježno ga je uvlačila i izvlačila.
„Pa ja sam na snimanju pornića!” prosvijetlilo se Mickeyju. Prožet
srećom vrištao je: „Evo moje šanse, postat ću slavan, bit ću najbolji, ševit
ću Jennu Jameson...”
Mickey je zbilja lipsao od truda. Tresao se k’o lud, hrabro je uranjao i
izranjao satima iz različitih rupica mnogih ljepotica, uvijek nepogrešivo
pogađajući G-točku. Curice su vrištale i skvičale, Mickey se topio od
miline u svim onim „oooo!”, „aaaaa!”, „tooo!”, „jooooš!”, „duuuublje”...
„Dobro lutkice, za danas gotovo, nastavljamo sutra! Bile ste odlične”,
presudi režiser.
Crnka kratke kose izvuče ga iz svoje mokre pičkice i odloži na noćni
ormarić. Kamere i reflektori bili su pogašeni u sekundi. Cure su zbrisale
prve, slijedili su ih kamermani i režiser.
Mickey osta sam u mraku. Bio je izmožden. Smjesa sluzi cijedila se s
njega. Svakim atomom svog plastičnog tijela vapio je za odmorom,
„Samo sekundu, dečki, zaboravio sam ključeve od auta. Vi idite, ja ću
vas stići”, rekao je duboki muški glas pred vratima sobe.
Vrata su se otvorila, svjetlo je obasjalo sobu. Bradati kamerman
dođe do noćnog ormarića, podigne ključeve od auta i zagleda se u
Mickeyja. Trenutak je razmišljao, a onda reče: „Odi zlato tatici.”
Debele šapetine kobasičastih prstiju zgrabile su ga za krhko, još
uvijek sluzavo tjelešce i zgurale ga ispod jakne.

„Molim Vas, zamotajte mi kutiju”, profrflja zblajhani pristavi

sedamnaestogodišnjak, crveneći se.
Prodavač uze diskretan smeđi papir.
„Ne, ako imate papir za poklone...to je za frendicu...za rođendan.”
Prodavač ga odmjeri u stilu ,,moš si mislit”, pa uvali Mickeyja 3 u
papir na ružice.
„Nije loše”, šapne si Mickey. Možda kakav sedamnaestogodišnji
bonbončić?
Papir na kutiji skinut je brzo, nemilosrdno razderan, ni slučajno na
onaj način na koji se otvaraju pokloni. U rukama ga je držao isti prištavi
pubertetlija. Tu je bio i njegov frend, bljedunjavi mršavko poluduge
kosice, očiti pederko.
 „I to je to? Nisi mogao pronaći niš’ bolje?” zakrešti homo kao netko
tko je negdje na sredini procesa mutiranja.
„Ne seri. Ovaj će mi pasati za početak.”
Na ono ovaj će MI pasati Mickeyju gotovo prepukne srce.
„Ne, ne, ne,” stenjao je shvaćajući gdje će završiti. „Ja nisam
predviđen za to, za to su posebni analni nastavci ili but plug, ali ne ja”,
cvilio je prestravljeno.
„Idemo ga isprobati”, predloži homo.
„Idemo”, složi se prištavac. „Ti prvi.”
„Ne, ti prvi.”
„Pa dobro, al’ neću stvaiti prezervativ.”
Rijeka masne, ljigave, ogavne tekućine slije se na Mickeyjevo
slabašno tijelo. Mickey prepozna miris vazelina. Prištavac ga je teškom
mukom do pola zgurao u pretijesnu guzu. Bila je to noćna mora; dečko je
bio očiti peder-početnik; mišići analnog kanala bili su mu toliko stisnuti
da je Mickey strahovao kako će ga zdrobiti.
Činilo se da ni dečku nije bilo puno bolje, jer svi oni „uh” ,,oh” i
„sranje” nekako nisu zvučali kao rezultat uživanja. Nadao se da će
napetost s vremenom koliko-toliko popustiti, no bilo je sve gore i gore.
U jednom trenu pubertetlija ga pokuša gurnuti dublje, a Mickey
osjeti nadolazeći grč. Nije se prevario; u sekundi se kompletna
muskulatura zdjelice zgrčila, a zvjerski trzaj iščupao ja Mickeyja iz ruke
prištavca i potegnuo ga u dubine probavnog sustava.
„Aaaaaaaaaaaa....jebem mu...........kaj je to.............?”
„Sranje, u onoj mojoj knjizi piše da je to analni grč. Iščupa ti stvar iz
ruke i gurne tak’ duboko da moraš na hitnu.”
„Nema šanse, čekaj samo da me malo popusti, budem ja to istisnul.”
No, naravno, tiskanje nije uspjelo. Mickey je bio preduboko. Dečko se
upinjao satima, dok mu nisu popucale kapilare u očima. Izmožden i
poražen, mali gorko zaplaka.
„Jebi ga, idemo do mog strica doktora”, reče homo frend nježno ga
milujući po leđima. Dečko jedva usta i otetura do auta.
„Pa, kako se to dogodilo?” priupita stric doktor cerekajući se k’o
hijena.
„Poskliznuo se i pao, daj ne zajebavaj, vidiš da ga boli, vadi to iz
njega!”
 „Možda bih trebao javiti tvojim roditeljima s kakvima se družiš”,
podjebavao je hijena.
,,A da ja javim tvojoj ženi da ševiš moju šesnaestogodišnju frendicu?”
uzvratio je udarac homo.
Hijeni zasta dah. Obori pogled i ne reče ni riječi. Pokaže pubertetliji
pozu u kojoj se treba namjestiti. Specijalni kirurški instrument, nalik na
hvataljku za kolače, poče svoju potragu za Mickeyjem. Kad ga je napipao,
obuhvatio ga je svojim pipcima i pažljivo izvukao iz prištavca. Cijelim
putem Mickey je drhtao od straha.
Kad se napokon našao na slobodi, duboko je udahnuo.
„Hoćeš ga natrag?” poslovnim glasom upita hijena, no pubertetlija ga
zgrabi, i još uvijek stenjući od bolova, tresne ga na dno kante za smeće.
Gnojni flasteri i krvava vata donekle su ublažili pad, no izmučeno
Mickeyjevo tijelo od siline udarca puklo je po sredini. Bol je bila
neizdrživa.
„Sestro, dođite i iznesite smeće”, naredi doktor.
Prozirna vrećica u kojoj je ležao urlajući u bolovima završi u
gradskoj kanti. Ubrzo ju je pokupio kamion za odvoz smeća. Muške ruke
ubacile su vrećicu na dno kamiona. Oštri, nesalomljivi zubi rezača za
otpad vrebali su na nju. Jedva čekajući da mukama dođe kraj, Mickey im
se preda bez protivljenja.
Njegova smrt utopi se u zvuku drobljenja.
Kvar Mickeyja 4 bio je brzo otkriven jer ga je dama u elegantnom
odijelu izvukla iz kutije i uključila. Prodavač ga je otvorio, izvukao motor,
malo čačkao po njemu, a zatim ga je sklopio i bacio u koš za smeće.
„Oprostite što ste čekali”, reče i uvali joj Mickeyja 5.
Pristojno izgledajuća dama uze kutiju. U žurbi se odveze na
aerodrom. Strpa Mickeyja u torbicu, prođe kontrolu i otrči ravno u avion.
Kasnije te noći Mickey ju je čuo kako se na telefon hvali frendici da je
napokon nabavila vibrator.
„Naravno da ću ga isprobati!” obećavala je, a depresivnog Mickeyja
automatski uhvati nepodnošljiva migrena.
Začudo, kad ga je obuhvatila svojom njegovanom rukom, dama ga
tek pristojno prisloni uz čelo, pa uz uzdahe „izvrsno” i „super” javi
frendici da je bila u pravu: vibratori su izvrsni za glavobolju.
Mickey se nije mogao načuditi; u nekoliko dana, koliko je bio u
njezinom vlasništvu, ova ga je žena samo nosila od aerodroma do
aerodroma, te bi prije spavanja njime liječila očito kroničnu migrenu.
Dama je bila poslovna žena, vječito ukrcana tabletama za dizanje,
tabletama za spavanje, tabletama protiv bolova, depresije, debljine...
Libido joj je bio ravan nuli.
Mickey je bio oduševljen. S ovom nije morao strahovati oko
energičnog ulaženja, izlaženja, prodiranja plitkog i dubokog, udaranja
glavom o vrat maternice, močenja ni onog napetog osjećaja po tijelu. Bila
je to žena o kakvoj je oduvijek sanjao. Žena koja ga je cijenila i koja mu je
pokazala koliko dostojanstven može biti život vibratora, koliko duboke,
utješne i iscjeliteljske mogu biti njegove vibracije.
Tu i tamo dama bi (uspješnog potpisivanja ugovora radi) raširila
noge nekom od poslovnih partnera. Zijevala bi dok bi se siromašak
mučio u pozadini. Jednom ju je jedan od tih kretena nazvao frigidnom
kučkom, a dama u trenu izvuče iz ladice noćnog ormarića Mickeyja i opali
ga njime po glavi. Prasac zacvili, zgrabi svoju odjeću te otetura iz sobe.
Te noći glava ju je osobito boljela i Mickey se posebno trudio ugoditi
joj.
„Evo mucica, sad će to Mikić srediti ... tepao je zujavo.
Otkad je bio s njom, prošla ga je depresija. Glava ga više uopće nije
boljela. S radosnim iščekivanjem čekao bi večer i nježne ruke svoje
vlasnice. Bio je sretan. Bila je to ljubav i njih dvoje bili su savršeni par.

Mickey 4 nikad nije zaživio. Iz koša za smeće bio je izbačen u najbliži

kontejner. Iz njega ga je iščeprkala (skupa s ostacima hamburgera)
velika, opako gladna, prljava mačkerina. Liznula ga je, no shvativši kako
nije za jelo, odgurne ga šapom.
Malo okruglo tijelo lagano se zakotrljalo, i spustilo kratkom, strmom
uličicom, do lokalne tržnice. Usidrio se kraj zapišanoga stupa.
Tu ga, nimalo nježno, zgrabiše dva cerekajuća tinejdžera. Mladi mu
žestoko zavrne onim dijelom u podnožju kojim se pokretao motor. Ne
dogodi se ništa. Pokušao je još par puta, pa tek tada odvije cijeli čep s
donjeg dijela i zagleda se u njegovu unutrašnjost. Pokušavao je otkriti
gdje je kvar. Isprobao je baterije na svom walkmanu (bile su ispravne), a
zatim mu, u bijesu što ga ne uspijeva pokrenuti, potpuno nepotrebno
iščupa iz utrobe motor i sve žice i žičice.
Mickeyjeva unutrašnjost osta prazna i jalova. Dečko mu zatim
zašarafi donji dio, tako da je barem izvana izgledao zdravo i čitavo. Pruži
ga svom frendu koji ga tako opako šutne nogom, da je odletio daleko,
daleko.
Pao je na uzvisinu, pa se ponovno otkotrljao niz cestu. Prestao se
kotrljati u blizini klupe u parku. Pokupio ga je Jony, mršavi starčić kojem
su, od težine godina s kojima se nosio, ruke i same vibrirale.
Jony ga je tresao, pomno razgledavajući njegov malo neobičan oblik,
no kad je odvrtio čep u podnožju i zagledao se u šuplju unutrašnjost, nije
više dvojio što bi to moglo biti - bio je to, bez sumnje, prazan i ponešto
prevelik plastični spremnik za cigaru. Ni sam ne znajući što bi s njim
gurnu ga u hlače. Odjednom, udarac u leda obori ga ne zemlju.
„Vadi novce jebeno strašilo!” poviče mladi, koščati bijelac koji se
tresao u narkomanskoj krizi.
„Nemam...” jedva propišta starčić. „Samo dva dolara i ovo...” reče
vadeći iz džepa Mickeyja.
„Koji kurac...? Ha? Ti ćeš mene zajebavati ha?! Misliš da sam ja jebeni
peder? Ha? To misliš usrani pederu, je li? Ma pokaza’ ću ja tebi lešino
pederska ‘ko je tu peder!!!” zaurla klinac i raspali starca nogom u glavu.
Starčev vrat jedva čujno pukne.
Dečku doplovi do mozga što se dogodilo, pa potrči k’o lud, zamakne
za žbunje, preskoči zid koji je dijelio park od ulice, te nastavi trčati
nestajući iza zgrade.
Jony je ležao mrtav, niska, mlada stabalca nadvijala su se nad njim.
Mršavo starčevo tijelo bilo je obučeno u sivu košulju i tamno smeđe
hlače, tako da se jedva razlikovalo od zemlje i kamenja koje ga je
okruživalo. Osim toga, počelo je kišiti i malobrojni jutarnji posjetioci
parka razbježali su se tražeći zaklon.
Jonyjevo tijelo bilo je otkriveno deset sati poslije, blatno i potpuno
ukočeno. Njegova desna šaka bila je ukrućena oko Mickeyjeva tijela.
Nitko ga nije ni pokušavao izvući.
Policija je zaključula da je stari pao i slomio vrat. O Mickeyju se nisu
izjašnjavali, niti su si razbijali glavu pitanjem otkud
osamdesetogodišnjaku vibrator.
Jony je bio samac, bez nezakonite djece, ljubavnica i gramzivih
rođaka. Kako se susjedstvom ubrzo pročulo da je stari bio homić i
perverznjak koji je umro s vibratorom u ruci, ni ona dva prijatelja što su
mu ostala pod stare dane nisu željela doći na pogreb. Čak se ni
predstavnici udruge Vijetnamskih veterana nisu odazvali pozivu.
 Jony je pokopan kišovitog, travanjskog jutra. Svećenik ga nije
poznavao, pa je tek reda radi izmuljao kratku molitvu i zbrisao na suho u
obližnji pub. Mrtvo tijelo Mickeyja 4 ostalo je za vijeke vjekova čvrsto
stisnuto u Jonyjevoj šaci.
Priča se kako je Jonyjev duh, ne mogavši se smiriti zbog glasina o
tome da je homić (a toliko je puta po birtijama i mračnim uličicama
kršćanski i pošteno prebijao svakog tko mu je ličio na pederčinu!), ostao
na Zemlji, pa sad luta parkom i plaši mlade ljubavnike koji se prepipavaju
po grmlju.
Na nadgrobnom spomeniku, ispod imena, godine rođenja i smrti
netko je dopisao: ak’ vas bude progonio, pazite se da vas ne poševi!
 VELIKI JEBAČI

Milo i Mick bili su veliki jebači. Ne baš najveći u kvartu, ali ipak vrlo
solidni.
I nisu oni bili od onih kržljavih mlitavaca s pepeljara-cvikama i
maturom iz dva predmeta kojima su curice plakale na ramenu, poštivale
njihovu pamet, davile ih svojim nesretnim životima i kako ih nitko ne
razumije. (A sve to bez da su ovi išta ubadali.) A ne, braco, Milo i Mick
znali su posao.
Oš neš bangladeš.
Ljeti kad bi i najveći ševci mirovali omamljeni vlagom i sparinom,
ovaj dvojac hrabro je kročio usmrđenim asfaltom. Hodali bi tako
trgovačkim centrom, bauljali bezveze za komadima pa se nakeljili recimo
na Masnoguzu. Promatrali bi joj arhitekturu guzova, uočili oblik,
elastičnost i savitljivost, razmotrili položaj, veličinu i razmještaj fleka od
znoja, zapitali se je li joj ljubavni tepih depilirano-isfriziran ili ruralno-
autohton, zamislili teksturu kože (količinu strija i/ili prišteva),
lamentirali nad tim pripušta li dotičnica na stražnja vrata i jel’ u tom
slučaju zbilja treba staviti gumicu il’ ga je poslije dosta samo malo
isplahnuti, prisjetili se vlastitih iskustava na temu (operacija Grand
Canyon, slučaj Rupa bez dna...).
Tad bi im se prosvijetlilo da bi mogli nešto u svezi glede toga i
zdrmati, najbolje po mogućnosti odmah i sad, al’ ne baš ovu Masnoguzu
(ima tu i puno boljih).
S takvom idejom vodiljom zamakli bi za Vrtiguzom, šakali se za Reš-
kvarcanom, slinili nad Šesnaest-joj-je-godina-tek, birali hoće li prasnuti
Nigericu, Kosooku ili Ćifuticu.
Taman bi odabrali picicu i počeli je pratiti u stopu, usput smišljajući
taktiku, bacajući par-nepar koji će prvi, a koji drugi, no desilo bi se da bi
došli do semafora, mala bi prošla na (kratko) zeleno i žurnim korakom
zamakla iza ugla, a njih bi uhvatilo (dugo) crveno koje je trajalo i trajalo,
pa bi je potpuno izgubili u uznojenoj gomili.
A mogli su opaliti strašno dobar komad.
Znalo bi se tu i tamo desiti (što nikad, NIKAD i apsolutno nikome
nisu priznali), da operaciju iz prikrajka prati neka iskusna teta
kamenjarka. Prišla bi im onako još izgubljenima na semaforu, pa
priupitala: „Dečki, ‘oćete pušenje, samo 5$.”
Ovi bi se malo naježili, pa iako su već snimili odbljesak bide bijelog
porculanskog gebisa, uočili duboke bore njezina lica i onjušili miris
Opijuma Naturale, a što sad? Kriza je kriza.

Milo i Mick (kako smo već naglasili) bili su strašni frajeri i veliki
jebači. Posudili bi oni tako vikendom frendov opaki autić s otvorenim
krovom, provozali se po zapisanim kvartovima Bronxa, diskretno se
blendali s drugim velikim jebačima, stali na semaforu pa snimili dvije
Portorikanke. Obje su imale po dva metra ispod kojih se nazirao stameni
postav šlaufova sala. Obučene elegantno u dopičnjake i štikle. S masnom
kosom.
„Stari moj”, raspomamio bi se Milo čiji je glas istom mutirao iz
tenora u bas, ,,ala ćemo ove zakucati. Moramo ih.”
„Moramo”, složio bi se Mick. „Rastrančirati na mrtvo.”
Zgurali bi cure na kožne siceve, stisnuli ih među sebe, ponudili
pivicom i travom, uvalili im mentol bonbone, dopeljali do motela,
unajmili jednu sobu na pola sata, pa frknuli kovanicu od dolara na pismo-
glava. Pobjednički par osvojio bi seks na krevetu.
Trebama bi zgulili grudnjake, opalili ih po guzici, te ih izvijestili kako
je predigra upravo završila i da je došlo vrijeme da se da pičke, jer
vrijeme je novac.
Ponekad bi neka nešto otezala - kao, ona prakticira siguran seks, ne
bi ona bez gumice (očiti znak amaterskog štajganja), pa bi joj partner
prije zabijanja gola obećao 20$ za ekstra trud, a poslije opalio šamar, jer
je očita kurva, a njih dvojica kurvama ne plaćaju, niti ih cijene.
Šamar bi dočekao i mudrice s pitanjima: „Gotovo? A ja?”
Kad bi kukavica na Milovu ručnom satu zakukala da je prošlo pola
sata, dečki bi na brzinu obukli gaće i hlače, otperjali do auta, prepustili
djevojkama da se snađu oko prijevoza natrag, otpeljali se u najudaljeniji
trgovački centar, zabili se u neku birtiju i igrali bilijar do sitnih sati. U
neko pristojno doba, ako je ikako bilo moguće, zbrisali bi ne plativši
račun, skočili u non-stop shop i kupili dvoje tangice za 25 centi, prožuljali
ih po znojnim rukama, malo otparali s njih čipkicu, pljunuli na dio
između nogu, pa sjeli u auteka, dopeljali se natrag u svoj kvart, ušli u
svoju birtiju, bacili tangice na stol, pa se srušili u stolce mrtvi umorni i od
napora isukali jezike.
 „Isuse...ova moja me nije puštala ...” rekao bi Milo”
„A tek moja...” zakuka Mick.
„I... kakve su bile?” bogobojazno bi zapitali frendovi, malo manji
jebači.
„Kakve?” ponovi Milo pa zastane, smišljajući riječi kojima bi se to
opisalo.
„Kreolke”, lančano bi se nadovezao Mick. „Maloljetne”, dometne
Milo. Mick: „Došle su iz San Francisca.” Milo: „Pozirati za neki modni
časopis.” Mick: „Mislim, Sewenteen.” Milo: „Aha. Manekenke.”
Mick: „Evo, maznuli smo im gaćice za uspomenu.”

Zima je počela da bolje nije mogla. Ljudi doduše jesu tvrdili da je sve
to oko novog milenija i smaka svijeta čisto sranje, no sve je nekako ćopila
neka predsmrtna kriza i komadi su se ševili k’o ludi, kao da im je svaki
put zadnji.
Da sve bude još fantastičnije, u kvartu su se iskrcala dva busa s
ilegalno useljenim Indijcima i Španjolcima. Oko dvjesto potencijalnih
udavača ( friško, mlado meseko, napete guze, samostojeće cice...) hitno je
vrebalo potencijalne supruge i dozvolu boravka. Svi pravi veliki jebači
već su naveliko operirali po terenu.
U neko gluho doba noći pokuca tako Milu na vrata Mick s još jednim
frendom Pedrom. Ovi upicanjeni k’o pingvini u poliester-odijelima.
„Daj obuci nekakvo odijelo, znam jedan stan u kojem su tri trebe
Španjolke. Ilegalke. Glumit ćemo inspektore za useljenike”, reče Mick.
Milo se sav rascvate na ideju, uskoči u prastaro odijelo s maturalne
večeri, okice su mu se caklile.
Dođu oni tako do stana, Milo energično zalupa na vrata, a Pedro
drekne nešto na španjolskom, nešto kao: „Otvaraj, policija!!!”
Prestravljena ženica pomoli na vrata blijedo ličeko. Pedro se stao
nešto drati, curetak se makne u stranu, a oni nahrupiše k’o vihor u sobu
na čijem su podu sjedile još dvije mršavice. Pedro je urlao i urlao, dok su
Milo i Mick diskretno šapćući birali.
„Ja bi ovu u kutu”, prošapta Milo.
„Oki doki, meni se i tako najviše sviđa ova u sredini”, veli Mick.
Pedro si je očito zacrtao ovu koja je otvorila vrata. Njegov govor i
gestikulacija još su uvijek bili žustri, ali sad već puno zamišljeniji. Spustio
je glas, valjda dajući damama do znanja da se mogu dogovoriti da ne
bude prijave policiji, hladnih američkih zatvora, gladi, stražara koji siluju
svako malo, sramote i deportacije u zamjenu za malo hopa-cupa.
Cure su spremno zakimale glavama. (Nimalo ne razmišljajući? Ma
nije vam ovo prvi posjet inspekcije za useljenike, je li cure?)
Milova ustane s madraca na podu i poče skidati košulju. Pedrova
učini isto. Samo je Mickova oklijevala.
Sramežljiva, prođe Micku kroz mozak. Bio je lud za sramežljivima.
Davalo mu je to prostora da bude lovac.
Mick joj priđe i podraga je po kosi. Ona digne glavu, a na slabom
svjetlu male noćne lampice Mick ugleda gustu šumicu nedepiliranih
crnih brkova koji su joj nadkrivali gornju usnu.
„O jebem ti!” zaskviči iznenađeno, ponešto uplašeno, pa izađe iz
stana.
A baš se, bogamu, mogla depilirati, pomisli bijesno. Videći da noćas
za njega neće biti kruha, ode doma sa šatorčićem na hlačama.
Pedro je ostao stajati, dok je Milo legnuo na madrac. Mala mu je
skidala hlače. Blaženo je zaklopio okice, k’o bebica, i otvorio ih je tek na
zvuk žestokog treska vratima.
Visoki Španjolac poletio je ravno na njega urlajući na španjolskom.
Pedro je istrčao brzinom munje, golog pišice i kukavički zbrisao niz
ulicu.
Milo pokuša ustati, no kučka se nalegla na njega i ščepala mu ruke da
se nije mogao ni maknuti. Španjolac izvuče iz hlača nož i zari mu ga drito
u srce.
„Ti životinja!!” urlao je izbezumljeno, „ti silovati moja žena!!!”
„Nisam...” propenta, „nisam silovao...još mi nije ni ...popušila...i to
dobrovoljno...”, cijedio je i hripao, ionako uzalud, umirući. Pouka ove
priče jest: Tko bita, masturbira. Tko jebe, najebe.
 ECSTASY

Po jedna tabletica ecstasyja meko se ugnijezdila u njegovom i

njezinom praznom želucu. Bonbončići su bili samo predjelo. Glavno jelo
krčkalo se u žlici na plamenu svijeće. Desnom rukom majstorski ga je
jednim potezom uvukao u unutrašnjost neisplahnute šprice. Iglu je
rutinski uveo u njezinu izrovanu venu i ispraznio sadržaj do pola.
Ostatak je završio u mješavini krvi i gnoja koji mu se cijedio iz stopala.
Sjedinjeni sa šutom, sokovi ecstasyja galopirali su im kroz tijela
grijući ih utješno.
Obgrli njezino meso koje pomnim pipanjem prispodobi ruci. Poljubi
joj vlažna, otvorena usta i razmakne raskopčanu košulju. U potiljku ga je
peklo. Zagleda se u njezine gotovo ravne grudi. Bijele mliječne loptice
počeše se povećavati, napuhavati, bubriti poput novogodišnjih balona. Za
trenutak se pobojao da će puknuti i raznijeti ga silinom eksplozije, pa ih
čvrsto zgrabi. Bez uspjeha, bubrile su i dalje. Tek kad su nabujale do dva
ogromna brda, Činilo se kao da su zastale i smirile se. Bradavice su bile
visoko i daleko, izgledale su nedostižno i privlačno. Procijeni da je do njih
oko tri dana hoda.
Okrene glavu u suprotnom smjeru, procjenjujući novonastali pejsaž.
Daleko na horizontu nazirala se udubina pupka. Izgledao je teraformiran,
ispunjen nekom kristalnom tekućinom, vodom ili znojem. Osjeti žeđ.
Daleka oaza mamila ga je, te on poče koračati prema namreškanom
bazenčiću.
Hodao je i hodao, činilo mu se satima, pečen nesnosno toplim
isparavanjima njezine kože. Nikad prije nije primjetio guste, kratke,
zlaćane dlačice iznikle u uskoj traci koja je počinjala između grudi i
vodila valjda sve do Venerina brijega (čiji se obrisi iz ove pozicije još nisu
nazirali). Motale su mu se oko stopala, škakljale ga po prstima.
Planine njezinih grudi bile su sve dalje i dalje. Sporo, duboko i
pospano disanje olakšavalo mu je put minimalnim izdizanjem kože ispod
koje su se udisajem ocrtavale kosti rebara. Otkucaji srca bili su
jednolično teški, umor ga je svladavao, polako i sigurno. Žeđ je bila sve
opakija. Grlo mu se osušilo, sokovi ecstasyja nagrizali su mu želudac.
Njezina isparavanja bila su toksična. Pokušavala ga je ubiti svojim
gadnim otrovom. Zadnjim snagama doklipsao je do bazenčića u pupku,
ali eto sranja, tu ga ne dočeka više ništa osim par sirotinjskih kapi
tekućine.
Mala zlatna ribica praćakala se na suhom, energično udarajući
repićem po najdubljoj točki pupkove rupice. On je uhvati palcem i
kažiprstom za migoljavi repić, te pažljivo izvuče iz pupka. Pomno ju
razgleda. Izgledala je kao iz nekog crtića. Zlatne i crvene ljuskice
presijavale su se u izmaglici topline. Bistrim buljookim okicama zirkala je
uokolo, slatkim ustašcima mehanički je usisavala zrak.
Lizne ju. Imala je okus po najboljem ecstasyju. Pričekao je par
sekundi ne bi li ribica progovorila i ponudila mu ispunjenje nekih željica,
no kad mu se prosvijetlilo da ništa od toga posiše ju, uvuče u usta i
proguta u dahu, pazeći da je ne zagrebe zubima.
Žeđ je nestala. Ribica je uklizila u mekani akvarij želuca vrckavo
mašući repićem. Bila je neopisivo mekana i podatna,
On osjeti nadolazeći orgazam. Ekstaza se raspršila u tisuću zlatno-
crvenkastih ljuskica, spajajući se sa stotinama crveno-zeleno-zlatnih-
iskravih cvjetova i praskavom bukom novogodišnjeg vatrometa koji se
nazirao kroz prozor.
„Sretna ti Nova...” propenta on ljubeći joj masni pramen kose.
„Ha? Nova šta? Bila sam zaspala...”
Pridigla se i zapalila joint.
„Mater mu, jel’ mi to sperma u pupku, ha?”
„Ne zajebavaj, spava mi se.”
Ona zakopa kažiprst u bjelkastu tekućinu, poliže prst, skiseli facu i
ispljune na pod. Ipak, ne reče ništa.
„E, a di mi je ribica...? Daj vidi, tu sam je držala u šalici, a voda se
prolila i - ma di je sad ribica...?” Ona zajeca cendravo.
„Rekao sam ti da ne zajebavaš! Možda ti je zbrisala u picu, pojela ju
mica maca. Odjebi i spavaj.”
Ona zastane, kao nešto oslušne, par puta energično protrese
kukovima, pa zgura prst u rupicu.
„Ma kao da je tu, točno imam taj filing, al’ je nema, ma evo, kao da se
miče, al’ ju ne mogu napipati.” Zastane na trenutak. „Isuse, a šta ako mi je
ušla u maternicu i ako je to ženska ribica i sad mi je unutra ostavila jaja
pa ću roditi ribice...” Zaplače, tresući se. „Neću imati ribice, neću...”
On se energično pridigne na lakat i opali joj šamar.
 „Dobro, hoćeš ti zavezati, ha? Ribica je otišla na jug. Odselila u
Afriku. Jasno? Vraća se na jebeno proljeće. Il’’ začepi, il’ se nosi van!”
„Sigurno se vraća na proljeće, ha ...?” prošapće ona bojažljivo.
,,S prvim lastama, kao i svake godine. Daj sad budi dobra pa spavaj.”
Ona se sklupča kraj njega i čvrsto stisne vjeđe. Zaostale suze
iscijedile su joj se na neuhranjene grudi.
 KAKO SAM UTVRDIO DA SAM

ČISTOKRVNI HOMIĆ

Ona leži na leđima sa široko raskrečenim nogama prema meni.

Uzmičem jedan korak. Moj me dečko rukama čvrsto steže oko ramena.
„Htio si doznati istinu. Mi ti samo pokušavamo pomoći”, kaže on.
Progutam knedlu. „Što je to?” upitam. Moj dečko se naginje nad našu
prijateljicu. „To ti je klitoris.”
„Aha.” Prilazim bliže. „Miriši po pepermintu”, konstatiram.
„Pepermintu? Tako nešto još nisam čuo.”
Moj se dečko naginje nad nju i počinje njuškati dubokim snifovima.
„Kao žvaka Wrigley’s ne?” predlažem ja. On kima glavom, zbunjen. „To je
zato jer ju ispirem”, veli ona s uzdahom. „Stavljaš vodicu za usta Listerine
u svoju pičkicu?” pita on i opet snifa. „Ni tebi ne bi škodilo da tu i tamo
uroniš u vodicu ta svoja jajca”, odvraća ona.
Povlačim se unatrag, iskušavam ga i zauzimam obrambeni stav.
„Ne baš. Tamo stavljam pastu za zube Tom’s of Maine. Sva je od
prirodnih sastojaka.”
Ona proteže ruke iznad glave i zijeva. „Volim biti friška k’o
pepermintić.”
„Onda?” okrećem se da bih pogledao svog dečka. „Što da sad radim?”
Frendica podiže glavu, pogleda me u očekivanju i pita: „Pa kako se
osjećaš uz moju mucicu?”
„Osjećam se, uh, osjećam se...” češem se po glavi. „Osjećam se kao
kolačić od peperminta.”
„To je tipično za lezbe, a ti to definitivno nisi”, veli ona.
„Pa,” tresem glavom, „nemam filing da mi se gadi.”
Nešto mrmlja i opet spušta glavu.
„Priznajem, malo me prpa dodirnuti je,”
„Jesam ti tekao da si pederko”, veli moj dečko slavljenički.
„Ipak, mi to moramo dokazati stopostotno”, veli ona plafonu.
„On ti čak neće ni dodirnuti tu stvar, kakav još dokaz hoćeš?” moj
dečko podiže glas.
 Ona pridiže glavu: „Ti si se naprosto usrao da budeš ostao bez svojih
kasnonoćnih seansa pušenja!”
„Čuj, on sasvim sigurno neće tako skoro isprobavati svoju zubnu
higijenu na tvom mufu!” sopće moj dečko.
„Kao prvo, da nije rekao da ga privlačim, ja ne bi sad bila tu suhe
pičke, raskrečena kao za predstojeći ginekološki pregled.”
„Meni ne izgleda tako suha”, doda moj dečko.
„Privlačite me oboje”, uzdišem.
Moj dečko pokazuje prema njezinoj glavi: „Ne. Tebe privlači ona.” On
spušta svoju ruku. „Zasrao si se od straha od te gnjusobe, ha?”
„Oprosti, ali gnjusobe!?” Ona zgrči ruke, posteljina uhvaćena
njezinim šapama opako se zgužvala.
„Okej. Nisam se zasrao”, protestiram, „jedva da sam malo...”
„Nervozan?” ona se podiže na laktove.
„Ne. Ja sam zbunjen i izgubljen. Smeten. Ne znam šta raditi s tim.
Mislim, izgleda skroz komplicirano. Kao labirint ili zečja rupa.” Dečko mi
šapće na uho: „Zekoslav Mrkva živi unutra.” Drhtim.
„Ne planiram ležati tu i gutati ta ponižavajuća sranja!” ona skuplja
koljena i poseže za gaćicama.
„To je trebao biti znanstveni eksperiment, ali vas dvojica ste očito
pre...”
„Mogu ju okusiti?” izleti mi odjednom. Dečko se zagrcnuo.
„Možeš što?” ona zadržava gaćice oko gležnjeva i cerka se mom
dečku. Kleknem joj bliže. „Hoću se upustiti u to da oralno prodrem u
tebe.”
„Misliš da ćeš biti u stanju?” pita ona.
„Hoću probati. Jer mi se zbilja sviđaš. Sviđa mi se da te ljubim i hoću
saznati jesam li zbilja homić, ili tetkica, ili što već.”
Dečko mi prijeti prstom. „Samo zato jer hoćeš papati muf ne znači da
ne igraš za roza boju pederskog tima, dušice. Pederluk je stanje duha.”
„Samo hoću znati jeli mogu...”
„Dali možeš ući tamo gdje su mnogi čistokrvni hetero-muškarčine
već ušle”, dovršava on.
„Kao i neke opako zgodne pice”, smješka se ona posežući za mojom
kosom da je pogladi i da mi glavu usmjeri prema dolje.
Isplazim jezik.
 „Aaaah, ne mogu gledati!” skviči moj dečko i pokriva si oči. Polako
spuštam glavu.
„Sve je okej. Možeš ti to, možeš”, pjevucka ona i ponovo liježe na
krevet.
Čvrsto stišćem oči i spuštam glavu u mentolsku izmaglicu.
Odjednom, jezik mi se spoji s nečim skliskim.
„Daaa...” stenje ona nježno. „Oooooooo...” stenje ona svud oko mene.
,,Au!” izustim unutar nje.
„Molim?”
„Auuu!” Naglo izronim glavu. „Nešto me je ugrizlo!”
„A što to?” ona se brzo pridigne u sjedeći položaj. „Nešto me je
ugrizlo za jezik!”
„Baš si pravi...” Ona grabi svoje gaćice. „Pederčina!”
Moj dečko trese glavom i bezuspješno pokušava zauzdati smijeh.
„Ne zbilja, daj gle, pogledaj!”
Okrećem se prema oboma s isplaženo-izduženim jezikom. Siguran
sam da je natečen.
„Nešto me ugrizlo. Kunem se!”
Ona navlači gaćice. „Je. Bio je to veliki kukčina-pederčina.” Skače s
kreveta i juri u kupaonicu. „Ma kunem ti se!” vičem za njom.
Moj dečko me ovije svojom rukom. „A mogao si biti pobjednik,”
„Ma bilo mi je namješteno!” velim mu na grudi. „Zbilja me nešto
ugrizlo!”
„Je, znam.” Trlja mi leđa i miluje glavu. „Nešto te ugrizlo.”
„Samo, ja zbilja ne želim biti biti pederko”, uzdišem. „Ali se možda
jednog dana pomirim s tim.”
 NEK JE BOŽIĆ SVAKI DAN

Badnjak je uvjek bio dobar za zaradit dodatnu lovu, uglavnom od

tipova koji su izgledali iznureno i koji su naginjali tomu da budu
umirovljeni profesori engleskog jezika. Skupili bi me sa svojim
zastarjelim autima na Polk Streetu koja je bila pusta i tamna, osim
božićnih lampica koje su otužno svjetlucale iz prozora Kineskog
restorana. Sparkali bi se iza ugla na Helmcok Alley i ja bi ispričao svoju
zasranu pričicu (s pretjeranim južnjačkim naglaskom) o tomu kak me zli
očuh (nisu li svi oni zločesti?) izbacio jer sam peder i sad (šmrc!) baš sam
mislio ići na misu isplakat svoje grjehe, al prvo moram dati nekome da
mi popuši da zaradim nešto gotovine, da si mogu iznajmit sobu jer
nemam di biti; i ja se ne drogiram, i da naravno da bi se htio vratit u
školu...
Oni bi me obično poučavali gramatici dok bi lizah moju rozu guzinu
rupicu. Naprimjer: gramatički nije korektno reći: o, to je tak dobar filing,
to kak mi probavaš zgurati svoju cjelu jebenu šaku u moju usku, malu
guzičicu, al znam da mi budeš zavalio dodatnih 50$. Jer je Božić i sve to,
pa zato možeš gurat dalje.
Za Božić je malo lakše opravdano se dočepati komada pizze ili
burrita iz Skloništa za omladinu, bez da moraš odsjedit sat vremena
savjetovanja, napraviti lječnički pregled ili ispunjavat formulare. Ak
ostaneš u skloništu preko praznika, neka sjedokosa, zgodno obučena
žena obično dođe s hladnim ostacima sa svoje uredske zabave i svi se baš
zgodno družimo. Ali niko ne jede paštetu; samo je osoblje ovlašteno
papati paštetu. S obzirom da savjetnici u ovo doba osjećaju specijalnu
tugu za svu mladež beskućnike, možeš doći i posije „dozvoljenog sata za
ulazak” i možeš biti sav sjeban i izvući se bez da odradiš „obiteljske
poslove”. Ujutro, kad dođe vrjeme da se mora otići, neće te nogirat s
madraca. Također daju zgodnu doniranu odjeću pa, iako je već davno
zahladilo da ti odrvene jaja, Božić je vrijeme kad podare tople
nerazdrapane kapute, čarape i rukavice.
Skloništa prirede veliku božićnu večeru i natovare ti pun ruksak
stvari da ih odneseš sebi doma u park, ruksak ti je pun dezodoransa,
zubnog konca, tu je i trenirka s kapuljačom, majice, rukavice, kapa, tri
para čarapa i igračkica. Kad ti se dobro potrefi dobiš bočicu sa
sapunicom za mjehuriće, a ne nekakav zdrkani yo-yo. I s obzirom da
murija nije raspoložena za kapitalna uhićenja obično se tu može dobit
poprilično heroina od dilera umotanih u kapuljače sa zakrabuljenim
očima, koji su iza ugla uličice na gotovs za opslužit blagdansku klijentelu.
I sve u svemu, Božić je bio prilično okej. Uvjek sam imao
perverznjačića koji bi mi osigurao noć u jeftinoj hotelskoj sobi. Dvje
godine zaredom imao sam bolesnika kojeg je opako držalo blagdansko
raspoloženje. Zvao se Arnold i živio je u predgrađu. Nikad ga nisam vidio
kroz godinu, samo za ova dva Božića. Imao je oko pedeset godima,
mislim, bio je nekak gnjecav sa razdjeljeno počešljanom koskom preko
ćelice i vrlo bjelim noktima. Nakon što bi došli u sobu poslao bi me u
kupatilo da se preobučem u kostim šumskog vilenjaka; zelene tajice,
bonbonkasta majica, kapa sa zvončićima, dok bi se on obukao u kostim
Djeda Božićnjaka. Objesio bi vjenac sa zlatnim šljokicama na okvir od
vrata, i vrpcu sa lampicama koje su se palile i gasile oko metalnog okvira
od kreveta. Pitao sam ga jel radi u robnoj kući kao Djed Božićnjak, al on
se samo nasmijao i reko da živi na Sjevernom Polu. Onda bi uključio
televizor i namjestio program na šta god da se emitiralo prigodno za
Božić, obično nešto s jako bjelim ljudima koji otkrivaju pravi smisao
Božića dok počinje snježiti i u pozadini buja muzika „Bjelog Božića”. Za to
vrjeme ja bih se raskopčao i Arnold bi me trljao kroz moje zelene tajice. S
vremenom bi probušio u njima rupu da bi mi mogao gurati šaku u guzicu
dok bi drkao. Naposljetku bi svršio, preobukao se u svoje negužvajuće
odjelo i otišo doma svojoj obitelji.
Ja bi ostao sam u praznoj sobi s televizorom, posebnim božićnim
programom , zgodnim zvukom blagdanskog komešanja i neodređenim
peckanjem u guzici. Tu noć ja bi živio na visokoj nozi. čak nisam morao
pišat u lavabo jer je soba imala svoj zahod i baš sam si želio da može biti
Božić svaki dan. Mislio sam si nek nas Bog blagoslovi. Nek blagoslovi
jebeno svakog od nas.
 SPERMA NAPADA

Sperma stoji i čeka na njegovim prstima u gnjecavim, gustim

rezancima.
„Zašto se mora toliko rastezati? Mislim, ja sam zbilja uvjeren da u
sebi ima nekakve nevidljive ligamente. Mora tu biti nekakva naučno-
molekularna stvar,”
„Ma ne znam ja, čovječe...”
Mick isteže vrat i pogledom opet skenira neurednu sobu. Divim se
kako glistoliki mišići na tom vraru liče na špagetastu spermu obješenu
preko njegovih prstiju.
„Mislim, ti ne misliš da bi spermu bilo manje kurvinski teško zgutati
kad bi samo bila rjeđa, više kao pišalina.”
„Daj frajeru, nemoj ju uspoređivati s pišakom.”
On zašarafi glavu na drugu stranu kao ona meteorološka stvar koja
se okreće u smjeru u kojem puše vjetar.
„Mislim, nije kao pišalina. Ima svoj sastav, kao šmrklji. Ali ne bi
trebala, to hoću reći.”
Hoću mu otkriti izdužine na vratu, ali umjesto toga posežem za
gvaljama sperme zaostalim na njegovim prstima.
„Nemoj!” on povlači ruku unatrag. „Jednostavno nemoj. I niti ju
nemoj uspoređivati sa šmrkljima.”
„Zajebao sam.”
Spustim pogled dolje na toliko istrošeni linoleum da se unutar njega
djelomično vidi prozirni izolir-papir kao na starim, razljepljenim
koricama od knjige.
„Čovječe, trebao sam ju naprosto progutati, ja samo...”
„Kakogod, nije me briga.”
Oči mu zbrzano trepere kao da mu je šaka preletila preblizu face. S
mukom izvede usporeni pokret kao da će zbaciti onu ljepivu stvar. „Sad
sam samo nekako sjeban.”
„Jednostavno to stavi u smeće, daj samo upotrijebi onu tamo rolu...”
Pokazujem na wc-papir na tronožnom stoliću kraj vrata.
„Daj čovječe, pogledaj u smeće. Sjećaš se šta je rekao?”
 Mick pokazuje glavom na malu, praznu, žutu plastičnu kanticu. U
zamračenoj sobi uspijevam vidjeti par mrava kako kruže po rubu, kao
morski psi.
„To da je rekao da ne bacamo ništa unutra ima svoju poruku.
Čovječe, ovo stavim unutra i mravi budu bili svud po tome kao po
čokoladici. Ionako neću da mravi žderu moju sjebanu spermu.”
Iz unutrašnjosti hodnika čuje se treskanje vratima i nerazumljivo
psovanje na španjolskom.
„Ma ja sam htio progutati. Htio sam.” Stropoštam se na pod. „Samo
sam si odjedamput zamislio nevidljive ljepljive niti u spermi.”
„Ti si frajeru trknut.”
Mick gleda prema gore, na strop, farba visi s njega kao zribani sir.
Polažem svoju ruku na meku kožu njegove cipele.
„Ne radi se o tomu da mi se ona gadi. Jebiga, ja gutam to sranje otkad
sam imao nekih devet godina.” Ispod kože mogu osjetiti čvrsti obrub
zaštitnog metala za prste. „Samo sam odjedamput skužio da u tomu ima
poruka.”
„Daj čovječe, sad još jebeno čuješ i glasove u tome šta sam istrčao.”
On korakne unatrag pa mi ruke padnu s njega. ,,U svakom slučaju, ja se
moram riješiti tog sranja!”
Pomakne se da bi to obrisao po košulji. Skočim i zgrabim mu ruku.
„Nemoj!!! Razjebaće te! To je svila.”
„Kao da ja to ne znam.” Izmiče svoje rame, ali ne pokušava obrisati
ponovo.
„Ako se Jamal vrati i vidi spermine fleke na kompletiću koji ti je
nabavio, mislit će da si se skompao s nekim drugim svodnikom koji te
poštambiljao s tim i razjebaće te!”
„Zaključani smo tu! Na koji kurac bi mogli nekog pustiti unutra?!”
Mick nasrće na mene podlakticom, trza ramenima u frajerovskom
preseravanju, ali oči mu opet zbrzano trepere.
„Ajoj frajeru, ako ga trese apstinencijska kriza, ne bude on to
povezao! Znaš da jebeno može namirisan spermu na kilometar, a ako ju
ne namiriše, bude ju nanjušio njegov doberman!”
Držim se za Mickovu podlakticu. On mi daje znak i veli: „Frajeru, daj
mi donesi wc-papir. Jednostavno ga budem stavio u džep.”
S laktom popravlja mali nabor na vrhu svojih kožnatih hlača.
 „Naći će ti papir kad nas bude pretraživao da otkrije krademo li mu
njegovu skrivenu drogicu.”
Na Mickovoj ruci jagodice mojih prstiju prepipkavaju kao u braillovu
pismu po zategnutim, nabubrenim udubljenjima. Uopće, ja sam jedini
kome Mick dopušta da mu zaveže šlauf i da ga ušutira. Ja sam jedini koji
može pogoditi baš kako treba. I ja sam jedini koji zna da kad ga zdrma
šut uvijek nasloni glavu na moja prsa i plače za svojim domom.
„Kad se vrari, samo mu budem reko da moram pišat i otrčim u
kupaonicu u hodniku.”
„Mislio bude da se ideš ubosti. Pregledat će te prije, znaš to.” Mick se
okreće od mene, ispušta moje ruke.
„To je blesavo. Jebeno blesavo.” Ide do raskupusanog madraca od
spužve na podu. „Zbrisaću to samo po ovim plahtama.”
„Ma da, kao da on to neće naći tamo poslije.”
Bulji u mene, oči mu se sužavaju i otvaraju kao automatski fokusi na
kameri.
„Sta hoćeš od mene da napravim, ha? Svršavaš na to jeli?”
Dopustim si da ponovno skliznem na pod. Oštri čavlić koji je stršao
iz linoleuma zakopa mi se u noge. Ne mičem se da bih ga izbjegao.
„Mick, nešto ti moram reći.” Podignem pogled da ga mogu vidjeti
kako bulji u zaključana vrata. „Moram ti nešto reći.”
„Reci.” Ne gleda me.
„Nikad ne naplaćujem ševu više...da bi im dao da ne stave gumicu.”
Mick ne veli ništa.
„Mogu biti i bolestan i opako trebati lovu, ali to ne radim. Bez obzira
koliko nudaju.”
„Baš fino za tebe”, veli pa se okrene prema mravima koji se pentraju
na smeće.
„Ali radim to ponekad bez...” Mičem se tako da se čavao zabije u
mene jače.
„On će se brzo vratiti.”
„To su one niti u spermi, Mick. Sve one sperme, ja znam da se tako
istežu jer unutar nekog hoće izrasti u nešto više. U nešto trajno.”
„Nisi jebena curica. Nemaš jajnike.” Pogled mu je spušten dolje na
mene. „Probaj to i zapamtiti, okej?”
 Cučne do mene, ruke su mu izvrnute kao malom dečkiću koji
razmata karamele. „Okej?”
„To nije bitno, Mick. Sjeme se ljepi bez obzira.”
Nagnem se prema njemu. On brzo ustaje.
„Drži se u meni iznutra. Po noći dok spavam vidim ih sve...” Hoću mu
reći kako se sjeme miče, otkida od tkiva na kojem je pričvršćeno oko
moje nutrine. Velika izdužena pasta za zube.
„To se isteže kroz mene i sve ih vidim. Sve mamine pijane dečke,
bolesnike...”
„Ti si taj koji me htio posisati...” Mogu vidjeti kako se Mickova usnica
slama pod zagrizom njegovih zuba.
„Tu su i oni oženjeni, sa svojim rasklopljenim lisnicama, fotkama
svoje jebene dječice...Uvijek to radim za njih. Oni me diraju kao da sam
njihova žena ili njihov klinac...”
„Nisi njihova jebena žena. Nisi njihov klinac.” Zgnječujuće lupi
nogom blizu mene. „Do tebe im je stalo koliko do dreka. I ne mogu
vjerovati da im ne caltaš više. Nikad nemoj davati ništa zabadava,
kretenu...”
„Gle, ja sam uvijek smatrao da je dovoljno. Mislim, samo imati
njihovo sjeme. Unutar mene, u želji da se izgradi...”
„Da se jebeno izgradi u koji kurac? Ti nećeš baš skoro ostati trudan,
idiotu!”
Zatvaram oči i mogu osjetiti niti sjemena kako plutaju unutar mene
kao fantomska meduza osvijetljena pod ultraljubičastim svjetlom.
„Ali skužio sam, dok sam ti pušio, da ne mogu, ja naprosto nisam
mogao...” Osjećam kako riječi šokiraju.
„Možeš zgurati sperminu od nekog sjebanog pedofila, ali moju ne. Ne
od svog najboljeg frenda. Kakogod hoćeš frajeru.”
Odmiče se i odlazi do prozora s rešetkama, njegove skeljene ruke
ispružene su kao opečeni udovi. Zakotrljam očima duboko u zrak dok
jedino što vidim su bljeskovi umlaćena svjetla.
„Htio sam to više od bilo čega. Ti to znaš.” Šapćem.
„Samo začepi, okej?” Okrene se prema meni. „Previše sam sjeban da
razmišljam bistro. Moram izmisliti što napraviti.”
Mick iznenada počinje nabijati na prozor sa šipkama, onda prestane
i okrene se prema meni.
 „Daj čovječe, otvori mi prozor, samo budem otresao ovo govno van i
pogodio nekog sretnog pizdeka u facu.”
Gorki smješak prelazi mu facom. Gledam kako mu ruke drhću kao
kad lepršaju stranice unutar knjige.
„Otvori!” Lupi nogom.
„Prozor je zakucan čavlima”, velim mirno.
Odjednom osjećam da ću moći ugutati njegovu želatinu u sebe, kao
nekakav nadriliječnik. „Mogu ti primiti ruke?”
„Ha? Nisu ti ovo jebene curice izviđačke!”
Mick se kreće po raskrampanoj sobi kao duh po opsjednutoj kući.
„Neću da me tuče. Znao sam da se nikad nismo trebali skompati s
Jamalom. To je bila grozna ideja. Ja večeras samo hoću otići van, zaraditi
njemu lovu, ujebati se i spavati. Neću nikakva sranja.”
Mick lupa glavom po crnim rešetkama koje izgledaju kao ukrašeni
lanci za majmuna.
„Zašto sam te bio slušao? Znao sam da ti ne trebam popustiti, znao
sam da me budeš zajebao.”
Osjećam zrak isisan iz sebe kao da su mi sve spermine špage
odjednom odlučile zadaviti pluća.
„Žao mi je”, istisnem.
Mick se odgurnuo od rešetki i kretao prema meni.
„Daj mi da te posišem,” oponaša me, „onda ne budeš razmišljao o
šutu.” Trese kukovima kao da sam ga ja tada vrtio kao hula-hop. ,,A kad
me Jamal bude prebijao po guzici, ni onda ne budem mislio o drogiranju,
jeli to bio plan?”
„To može biti kao otrov”, šapćem.
„Ha? O čemu pričaš?”
„Ako te ugrize zmija, moraš otrov isisati van. Posisati, onda
ispljunuti, ako ne želiš unijeti otrov..pljuneš.”
„Okej, sljedeći put kad budem u šumi i zmija mi zgrize šupak, znati
ću postupak. Puno hvala, bio si jako koristan.”
„Ja ću te očistiti”, šapćem.
,,S čim? On će i na tebi vidjeti spermu ili će ju napipati s radarom.
Očistiti s čim, ha?”
„Svojim ustima...u redu je, sad to hoću.”
 ,,U redu? Sad je u redu? Zajebi co! Budem mu rekao istinu, a ako
bude mislio da se neki drugi svodnik popeo na ovaj kat k’o Spiderman,
onda ga pusti da me lupa. Vratit ću mu po njegovoj guzici!”
Mick izvede prenapuhano napucavanje svojom mršavom nogom i
toliko sliči na malog dečkića koji šutira kamenčiće da se skoro nasmijem.
Mick skuži izraz moje face pa podigne i napne svoja mršava ramena, ali
ga odaje zbrzano treptanje očima.
„Ionako sam spreman prekinuti s tim šupkom. Ne mogu izvući svoju
robu od tog meksikanskog svodnika. Zajebi njega! Ja zbilja ne...”
Obojica se smrznemo kad čujemo poznato glasno cvil-cvil alarma za
auto koji je svodnik namještao dok je bio vani na cesti.
„Jebemti!” Mick se trese zbog sperme na rukama.
Dignem se, odem do njega i ščepam mu ruke. „Daj mi da ti...”,
šapćem.
Prinesem njegove ruke svojim usnama i prije nego što dospije išta
reći uvučem njegove prste u svoja usta i posišem ih do čistoće. On ne veli
ništa, samo okrene prste u vlažnoj unutrašnjosti mojih ustiju, kao dijete
koje ispite boju s prstiju.
Možemo čuti Jamala u hodniku, teški šiljasti lanac njegova
dobermana zvecka po zidovima. Završavam s gutanjem i vraćam Micku
natrag njegove ruke.
„Samo si trebao progutati prije”, veli jedva čujno. „Ne znam zašto si
me morao zajebavati.”
Mick se okrene prema vratima i počne namještati kosu. Slušamo dok
Jamal stavlja ključ i oslobađa zaključana vrata. Gledam Micka kako
drveni. I dok se žuto fluorescentno svjetlo iz hodnika počinje širiti
sobom, čvrsto stisnem oči.
„Ah! Drago mi je da su mi pičkice još tu. Onda, jeli vam milo da sam
vas sačuvao od toga da se sjebete prije nego obavite svoj usrani posao?”
veli Jamal.
Čujem kako se kreće do Micka, potapša ga, doberman njuška skupa s
njim. „Prva mušterija te čeka na zavoju.”
Čujem kako Jamal opali Micka po guzici i gurne ga prema vratima.
Dok me Jamalove ruke drmaju i hladan mokri nos psa balavi po meni, bol
unutar mene napada. Presavijam se grabeći sam sebe.
„No, no, nemoj mi izvoditi, kurvo. Tvoja mušterija je u crvenom
Camryju, odvuci svoju guzicu van.”
 Otvaram oči i prisiljavam se izaći u hodnik. Moj letimičan pogled
uhvati Mickove čizme dok su zamicale za ugao i nestajale niz stubište.
Držim se za zid dok osjećam lebdeće ligamente Mickove sperme kako
plutaju unutar mene, čekajući da se pričvrste.
 USPUTNE STANICE

Ta cura kuha kavu, nosi naočale i daje mi da joj svršim u usta. Živi u
ovom gradu, izvan centra. Ne mogu vam baš točno reći gdje. Upoznao
sam je u autobusu. Ne ide skroz mojom rutom, tj. ide još i dalje. Silazi na
zadnjoj stanici okretišta i osratak puta ide pješke. Koga je briga je li na
tabletama ili nije na tabletama. Kuharice i sobarice silaze na tim
stanicama izvan grada. Rade u centru. Žive po onim malim gradićima.
Putem spavaju, ali se probude na vrijeme, ili netko tko sjedi do njih točno
zna gdje trebaju sići, pa ih trkne laktom, tako da ne moram buditi sve
ostale najavljujući stanice.
Ovaj put vozim je sve do doma. Ne traje dugo.
Sjedim na rubu njezinog kreveta i gledam u njezino lice, a ona me
drži u unutrašnjosti svojih usta, bez micanja i mumljanja. Drži me unutra
čak i nakon što sam gotov. Diše kroz nos. Osjećam njezin vreli dah, a
njene oštre zube osjećam kao zamku. Preuplašen sam da bih se
pomaknuo ili rekao bilo što.
Ona me pljesne po bedru, ispljune u šaku i ode u kupatilo
ostavljajući me tamo dosta dugo, dok je ne začujem u kuhinji. Znam da
nešto sprema, nemam pojma što. Nakon toga, kuha mi kavu i kaže da je
konobarica, pa nek se ne nadam ovom tretmanu svaki put.
„Nisam ja tvoja konobarica.” Smije se. „Evo ti.” Pruža mi joint.
Sjedim za stolom, kava je tu, ona je pred sudoperom.
„Ne hvala”, velim.
To je prljava kuhinja koja se nalazi u kući na farmi. Kuća je prevelika
da bi joj se isplatilo plaćati grijanje, prevelika da bi joj se uopće isplatilo
tu stanovati. Spavaća soba, kuhinja i sofa ispred koje je televizor
usamljeni su i tijesni kao kakav jadni kamp u prostoriji velikoj poput
katedrale. Njena mačka komada miša pokraj hrpe cjepanica u kutu.
„To je obiteljska kuća?” pitam.
„Sad je moja”, odgovara.
Kažem: „Moram ići.” Navlači džemper. „Onda idi”, kaže.
Izvana, po kući ima sige i jalovo, štapićasto drvce u dvorištu. Otisci
naših cipela u snijegu jedini su otisci uokolo. Kuće su tu prilično udaljene
jedna od druge. Moj autobus veći je od većine autobusa u ovom gradu.
Sviđa mi se taj osjećaj. Vozim kuću.
 Dolazim doma i ližem svojoj curi pičkicu dok ne svrši i ne postavlja
suvišna pitanja. Sjednem. Gladan sam.
„Tvoj red”, kaže ona. Omamljena je pa se ne može maknuti. Povlači
mi košulju. Noge su joj mlitave i raširene, a trbuščić joj blista na
mjesečini. Moja mi usna žestoko miriši točno ispod nosa. Ona je vrckava i
pijana.
Propenta: „Daj, dođi, tvoj red.”
„Ti si na tabletama, jel’ tako?” Jezikom čačkam dlake iz grla. „Dušo,
daj molim te”, kaže. „Sad je tvoj red. Što hoćeš time reći?” Nožnim
prstima dodirujem daske na podu i osjećam da se upalilo grijanje. Hladno
je, a trbuh mi kruli i napuhave se. „Gladan sam”, velim. „Ne kužim. Budna
sam, što čekaš?”
„Ne znam”, odvratim. „Što ima za jesti? Imaš okus po češnjaku.”
„Ma ne, ne.” Smije se. „Češnjak? Oprosti.”
Preokrene se, posegne za mnom, i uhvati ga rukom kako bi ga
pokušala pokrenuti.
„Opusti se. Garantiram rezultate.”
Ništa se ne dešava. Klekne na krevet, pa mi ljubi vrat i tako dalje.
Ništa.
„Nešto ne štima?” pita. „Kakve su tvoje želje?”
„Kako bi bilo da ti ga ne stavim u pičkicu? Kako bi bilo da...tu gore?
Micat ću se jako polako.”
Zaustavlja se. „Ne razumijem”, cmizdri. „Ne sviđa ti se moja pičkica?
Po čemu ti ne valja moja pičkica? Mislila sam da voliš...”
Sad je bijesna. Udara jastuk. „Jesam da, na tabletama sam.” Vrišti u
jastuk. „Rekla sam ti da jesam! Ti govno jedno!”
„Hoću te osjetiti tamo”, odvratim. „Samo to. Tu gore. Bio bih nježan.”
Napadne mi leda. Zapara me noktima kao kandžama, silinom za koju
nisam mislio da može imati. Trznem se i krvarim kao da me netko
bičevao.
Ali, sad mogu ustati, otići iz spavaće sobe i maknuti se od nje. Naći
nešto za pojesti.
Ja sam vozač autobusa. Sa mnom ti je ovako: ili se popni ili siđi.
Nemam strpljenja.
 Sutradan opet vozim tu curu do njezine kuće na farmi. Uđemo
unutra, ona pokaže na sofu. „Sjedni.”
Sjednem. Ode iz prostorije, a onda čujem kako broji napojnice na
kuhinjskom stolu. Ne želi da je mogu vidjeti. Pametna je. Nikad nisi
siguran s tim muškarcima.
Gledam televiziju. Prijam je loš. Igram se s antenom. Njezina mačka
pojavi se poput duha u krajičku mog oka.
Stojim i gledam po toj golemoj prostoriji. Htio bih namirisali sijeno
ili konje. Udišem. Mirišem svijeće i kavu. Svježu kavu. Gdje je ona, tu je
uvijek i kava. Sviđa mi se ta prostorija. Pogledam prema gore, strop je od
dasaka položenih na vrhove stropnih greda. To je za izolaciju. Htio bih se
ljuljati s tih greda.
„Imaš kakvo uže?” zazivam ju, smijem se sam sebi. Sviđa mi se ovo
mjesto.
Ona izlazi iz kuhinje. Vidi da gledam u grede. Ruke držim kao da
visim s njih. Njoj ništa od toga nije zabavno. Ozbiljna je. „Još nisi zaslužio
pravo na to,” Ide prema spavaćoj sobi. „Dođi.”
Zarola s nogu svoje debele čarape koje nosi poslije posla u busu, jer
je prilično hladno. Suknju i radnu košulju ne skida. To je bijela košulja, ali
izbliza možeš vidjeti mrlje iz restorana: mrvice hrane, mrlje u obliku
organa i oblaka.
Gura me nježno prema krevetu kako bi mi pokazala što hoće. Puzi po
meni kao da sam cjepanica na podu. Cučne mi na lice i prisloni na mene
svoju pičkicu.
„Primi se posla”, veli.
Radim to. Znam kako se to radi.
Zaustavlja me. „To ćemo završiti poslije.”
Skida mi hlače i grabi lubrikant s noćnog ormarića. Namaže se s
njim, sjedne natrag na mene, licem okrenutim prema naprijed, pa me
sklizne u sebe, ali ne u pičkicu, nego u ono drugo mjesto.
Zapomažem jer je život božanstven, obraćam se krovnim gredama
nek me uhvate kad umrem, a umirem noćas.
Ona se ne miče gore-dolje. Sjedi, napravi krug kukovima, igra se sa
sobom, priča sama sebi tako da ja čak nisam ni tamo, ali ja sam ustvari
užasno tamo, toliko da se na mogu suzdržati.
Ona to primijeti, pa kaže: „Ne. Ne tu. Pričekaj. Misli na svoju ženu.”
Odgovorim: „Nemam ženu.”
 „Aha, imaš”, odvrati.
„Možda imam, možda nemam.”
Ona se ne miče, pa prilično uspješno ne mislim niočemu. Osim o
tome da joj svršim u guzu, pa počinjem svršavati, a ona skoči u zrak.
Zareži: „Jebem ti...”
Prevrne me na trbuh. Kad svršim do kraja dopuzi natrag, čučne mi
na facu i izjavi: „Dovrši to!”
Dovršavam najbolje što mogu uz njezinu pomoć.
Svoj vlastiti prst zgura natrag na ono mjesto, što primjećujem jer ga
pipam jezikom dok se trudim oko njezine pičkice. Svršava, lupa glavom o
zid i trese nogama. Gušim se u njoj, utapam se, sve dok mi njena mačka
ne skoči s kandžama na gola stopala.
Skvrčim se od boli. Ta ženska silazi s mene smijući se. Ja ju šutnem s
kreveta, pa padne na pod.
„Kurvino kopile!” drekne parajući mi krvave ogrebotine po
listovima. Ta cura ima palicu i spremna je zamahnuti prema mojoj glavi.
„Marš van!” veli.
Ja navlačim čarape i kažem: „Jebena mačka”. I napravim to, gubim se.

Dolazim doma, ali moja cura ne spava, pa joj se ne mogu prišuljati i

pozabaviti se njenom pičkicom i tako iskemijati da ne postavlja nikakva
pitanja. Ona puši za kuhinjskim stolom. Na sebi ima vestu, traperice,
čizme, a ja znam što će se dogoditi i prije nego izustim kakvu glupost.
„Kavu?” pitam.
„Napravi mi kavu”, odgovara. „Zgodno. Da, zbilja, zašto mi ne bi
napravio kavu? Napravi mi kavu. To je zbilja velika stvar. To stvarno
mijenja cijelu stvar. Kava. Jebanje.”
Otvaram hladnjak, vrata me zaklanjaju od nje, a ja stojim tamo
buljeći u ništa.
„Nekad si bio drugačiji”, kaže. „Čak i prije par dana. Bio si netko
drugi. A danas? Kurviš.” Zatvaram hladnjak. „Ja sam vozač autobusa”,
odgovaram. „Jebi se. Odavde ti mogu namirisati kurac.”
„Nikad se ne približavaš mom kurcu. Otkud bi mogla znati kako
miriši?”
„Ah, da, gospodine vozaču busa. Na koliko ste stanica danas stali
gospodine vozaču?”
 „Zašto si tako upicanjena?” upitam. „Napokon si našla posao?”
,,S obzirom da je ovo tvoja gajba,” odvraća, ustane i odgurne stolicu,
„ovo će biti zbilja lako izvesti.”
Izlazi iz kuhinje.
Ostajem u kuhinji, ali neki dio mene zuji kao da bih trebao izaći iz
kuhinje i krenuti za njom. Kao, to je ono što bi trebao napraviti. Ići za
njom. Slijediti ju barem u drugu sobu. Barem da vidim kako oblači kaput,
uzima kovčege i vuče ih kroz vrata do...kuda? Kuda će otići?
„Hej!” zazovem.
Idem za njom. Već je vani u hodniku. Oblačim kaput. Zaključavam
vrata. Silazim stepenicama, izlazim kroz ulazna vrata stana. Ona je tu,
vani u hodniku, s dva kovčega.
„Ja sam vozač”, kažem.
Plače. „Nekad si bio netko drugi”, odvrati.
„Ja te mogu povesti...”
„Možeš me povesti?” smije se. Plače i briše lice šalom.
Kosovi izlijeću iz kaljuže, jer kroz nju prolazi auto. Poslije će se opet
vratiti u vodu.
„O, teškog li sranja”, kaže ona. „Ta ti je dobra. Da, možeš me povesti
gospodine vozaču busa.”
„Kamo hoćeš ići?” pitam. „Mogu te povesti kamo god hoćeš.”
Ona gleda u mene kao da sam upravo iskoračio iz kože i stojim tamo,
sazdan samo od krvi, kostura i unutarnjih organa smrznutih na snježnoj
svjetlosti. Gleda me i gleda, kao da sam neka stara stvar koju još mora
iskoristiti prije nego li je baci. „Da, dobro”, kaže.
Sva je duboko uvučena u sebe. Znam to. „Ponesi mi ove stvari i reći
ću ti kuda hoću ići.”
„Dobro”, odgovaram.
Pokupim njene kovčege i idem za njom do busa. To nije gradski
autobus, već moj osobni. A ovo je moja privatna ruta.
Ovo je mali gradić koji, ustvari, ne vodi nikud. Ovi ljudi mogu biti
sretni da uopće pristajem živjeti s njima u ovoj pripizdini.
 JUTARNJA TJELOVJEŽBA

Probudio ga je osjet njenih usana na penisu. „Dobro jutro”, rekao je

protežući ruke, istežući bedra, šireći se u položaj za ustajanje.
„Mislila sam da se nećeš buniti.”
„Ne, ni slučajno, vas ste dvoje ranoranioci.”
„Dobar štos.”
Njen posao odvijao se ispod šatora smotanih plahti i kvrgavih
stupova njegovih nogu. Pridigla se na koljena, povila nad njim kao da
moli, pa se opet spustila na trbuh između njegovih nogu. Ovila mu je ruke
s vanjske strane struka držeći ga. Prevalila se na svoju stranu kreveta i
povukla ga iznad sebe. Sa svakim pokretom navala zraka, toplog od
njihovih tijela, lelujala je ispod pokrivača.
Nakon nekog vremena počela se mučiti. Nikako ga nije uspijevala
zadovoljiti. Prestala je biti diskretna oko vađenja stidnih dlačica s jezika.
Stenjala je i izvodila ono puf-pljuc grebući jezikom po zubima. Thhht’.
Zvuk njene frustriranosti sličio je hrkanju ili gađenju. Muškom
mozgu to nikako nije pomagalo. Uložio je životinjski trud u scenarij u
glavi, scenarij koji bi počeo vrtjeti uvijek kad je orgazam bio imperativ.
Međuigra je postajala beskonačna. Ona je gubila volju. Da je znala
pravu kombinaciju, mogla ga je dovesti do orgazma s tri brza, pravilna
poteza. Ovako, postajala je sve mrzovoljnija pokušavajući s
kombinacijama na slijepo.
On se grčio u boli pokušavajući se svjesno prisiliti.
Tijekom triju tjedana koliko ju je poznavao i dvaju dana u kojima je
počeo useljavati kutije sa svojim stvarima u njen stan (do Dana
zahvalnosti preostalo je samo pet dana), razgovarao je s njom o
kategorizaciji njenih orgazama, omnibusu njenih „O”: kotrljajući val,
šiljasti val, sklizak ili oštar, veliki ili mali, uzdišući ili vrišteći. Ispitivao ju
je kako je bilo, kako se osjećala (kao da su očiti znakovi nekad bili
dvosmisleni), i ona bi mu pričala o tome.
Nasuprot mnogim podvrstama ženskog zanosa koji je bio iskusio
(manje-više vjerovao je u njihovu istinitost), muški orgazam bio je vuk
samotnjak - ili bi ti došao ili bi izostao.
Tog jutra kad su njeni napori i njegova mentalna upiranja napokon
urodila plodom, ispalio je svoju spermu do vrata, a možda (nije bio
siguran) i na jastuk. Cijela mu se muskulatura grčila u serijama grčeva.
Orgazam je bio toliko intenzivan, potpun i savršeno tjelesan, da se za
učenje komplicirane tehnike kojom ga postići, moglo potrošiti čitavo
predavanje.
I prije je pretpostavljao da muškarci, kao i žene (ili barem on kao i
ona), mogu doživljavati raznovrsne orgazme, no možda mu je uvijek
jednaki fiziološki rezultat zamagljivao različite psihičke doživljaje.

U jednom trenu ona se bila prevalila na leda odustajući od procesa

kojem se nije nazirao željeni kraj.
O, hvala ti Bože, pomislila je. Zglobovi i zapešća su joj gorjeli. Usne su
joj bile natečene. U tom trenutku potreba za tuširanjem bila je jednaka
potrebi da popije vodu. Mogla je uštedjeti vrijeme istodobno radeći i
jedno i drugo.
„Vode!” šapnula je u sebi.
Njemu se tad učini da je ipak prestala prerano te posegne za njenom
rukom, zaposli je pokazujući joj kako da ga na taj način zadovolji s
nekoliko završnih poteza, oslobodi i posljednjeg grča i uljulja u blaženo
olakšanje.
„Wow,” reče ona, „bez uvrede, ali potpuno sam izmoždena.”
„Bilo je nevjerojarno”, odvrari on.
„Drago mi je. Maramicu?”
„Naravno.”
Dodala mu je paket ružičastih maramica.
„Nemogu se pomaknuti.”
„Činilo mi se kao da sam radila nešto krivo.”
Mlitavo se brisao po vratu.
„Jesam li radila nešto krivo?”
Pustio je da mu zgužvane maramice ispadnu iz ruke na pod.
„Nakon ovoga, mislim da ne trebaš ništa mijenjati.”
„Činilo mi se kao da trčim maraton. To mi je bilo malo bezveze.”
„Ma daj, bilo je totalno nevjerojatno. Onesvijestit ću se.”
„Pa dobro,” oklijevala je, „ako je vrijedilo truda...”
„Definitivno.”
 „Dobro”, reče gladeći njegovu ruku. „Idem se otuširati. Odmori se.”
Podignuo je ruku kao da će mahnuti.
Ova tehnika bila mu je tako dobra da nije bio siguran treba li joj ikad
odati onu točnu kombinaciju pokreta, a opet osjetio je kako je nju mučilo
nešto što je smatrala nedostatkom međusobne komunikacije, fizičke,
možda čak i verbalne. Možda ju je kopkao osjećaj da je njegov užitak bio
rezultat slučajnog pogotka, a ne njene maestralne vještine. Pa sad... Bio je
preranjiv da vjeruje kako bi takvu psihički zategnutu situaciju mogao
preživljavati svaki dan. Jednom će morati o tome porazgovarati.

Jutra su obično počinjala igricama koje su fizički iscrpljivale, no to

jutro počelo je samo čistim iscrpljenjem. Tijelo joj je bilo ukočeno u
vrelom i tupom odjeku pulsiranja.
Jedno obično pušenje ne bi moralo biti toliko ubitačan posao, zar ne?
Ako nije išlo, nije, čemu se truditi? Isto tako mogla se prevaliti na leđa i
dopustiti mu da je poševi.
Tad bi, recimo, mogla otvoriti knjigu (npr. Jane Austen) i prožvakati
par odlomaka dok bi on stenjao u pozadini poput nekog tko se muči
vozeći cestom punom rupa. Rečenice iz teksta tu i tamo bi izblijedile,
riječ ili dvije ispale bi poput voća iz košare koju drži u krilu. Sve u svemu,
bilo bi to sasvim ugodno provedeno vrijeme prema poslu koji je morala
odraditi.
Zastala je, duboko udahnula i promotrila svoj odraz u zrcalu na zidu
kupaonice. O, Bože! Kad je zadnji put bila toliko cinična? To mučno,
iscrpljujuće nezadovoljstvo učinilo ju je takvom, i ne samo to, kao da je
otvaralo vrata kroz koja su navirala ostala nezadovoljstva. Prezirala je u
sebi osjećaj tame za koji je smatrala da joj je on usadio.
Mrzila ga je zbog toga što joj jutros nije dao baš nikakve smjernice i
što ju je tako ostavio na milost i nemilost. Naravno, mogla ga je zamoliti
za upute - malo pomoći molim! - onakve upute kakve je ona nuđala
njemu.
Više od ičega žudjela je za osjećajem seksualne nadmoći. Izgarala je
za tim da može kontrolirati njegovu strast, a to je upravo ono što jutros
nije dobila unatoč kasnijim komplimentima. U vlastitim očima bila je
luzerica.
On je ležao zatvorenih očiju, prsni koš mehanički mu se napinjao i
spuštao, udovi su mu mlitavo visili s kreveta kao da su otkinuti.
Osluškivao je hrskavo šuštanje njišućeg zastora na tušu, stenjanje cijevi,
iznenadni pljusak vode.
U mislima je mogao vidjeti površinu plastične zavjese, sjene pokreta
iza nje, paru koja se dizala iznad tuša, no nikako nije uspijevao prodrijeti
pogledom kroz opnu. Nju si nije mogao predočiti, niti mu je polazilo za
rukom zamisliti faze kroz koje je prolazila dok bi se tuširala. Svi se
tuširamo, a opet, svatko ima svoj osobni ritual. Kakav je bio njen? Nije
znao. Kao da ju je potpuno zakrivao slap vode koji je lupao po dnu
porculanske kade.
Zašto mu je izmicala slika njenog tijela, pod kojim ju se spektrom
moglo vidjeti i, još važnije, kakve su mu radarske oči za to trebale?

Bila je subota prvog vikenda zajedničkog života. Prostor njenog

hodnika bio je sužen njegovim kutijama čija su kartonska usta otvoreno
zijevala. Smrznuta purica visila je u hladnjaku.
Svatko je na svoj način - on u krevetu, ona pod tušem – mozgao
o obvezama i pritisku koji su one donosile. Premišljali su o zajedničkoj
klopci u kojoj su se našli uhvaćeni u minutama, satima, danima.
Zatvorila je mlaz i mirno stajala u kadi dopuštajući preostaloj vodi
da joj se slije niz noge i nakupini pare da izleluja u hladan zrak.
Muha je hodala po vanjskoj strani stropne žarulje. Protegnuo se,
sjeo, stisnuo kapke i omirisao komešanje ljudskog mirisa koji se
oslobodio ispod pokrivača.
Nije bilo prekasno da odustanu, znali su to, ali blagdani su im se
prikradali prebrzo. Blagdani će ih prikucati za stol. Odugovlačit će, hvaliti
topli kruh i njegov miris, mirno buljiti u svijeće s kojih se topi vosak. Tu i
tamo morat će uliti vino u čaše, nazdraviti gledajući se u oči i pomoliti se
za hranu koja će imati pomalo bljutavi okus.
 MUKE PO MADRACU

Oluja je bjesnila nemilice. Vjetar je lupao oko stolaca na verandi, u

lijehama je kiša kopala rupe veličine šake. Voda je lijevala iz žljebova,
otplavljujući gredice blata i šljunka prema prilaznom putu i sve do mjesta
na cesti na kojem su parkirali automobile. Prozori su drhturili u
okvirima.
Kad je otvorila vrata na verandi leden i vlažan zrak požuri se uletjeti
u kuću, upozoravajući, probadajući. Bili su bez struje čitavo jutro, još
otkad je prvi udar groma dotukao udaljeni strujni vod.
„Zaboravi na ekipu za selidbu”, reče on gurajući njihov stari madrac
niz stubište tako da je klizio.
„Nema šanse da dođu, ne?” Ona zalupi vratima i prodrma amo-tamo
stolić kako bi mu ga maknula s puta.
„Ne.”
Dopustio je madracu da s glasnim „dum” padne u hodnik. Između
poda i njega ispušila se prašina. „Hoćeš vode?”
„Aha.”
„Toliko i o dolasku moje sestre.”
„Može doći po njega i neki drugi dan.”
„Bilo bi jednostavnije kad bi joj ga dostavila njezina ekipa za
selidbe.” Približila se u smjeru Šuma slavine. Odnijela mu je čašu vode.
„Ili bi joj ga mi mogli otpeljati. Njezin novi stan nije baš puno dalje od
starog.”
„Aha, mogli bi”, reče on.
Pio je vodu i buljio kroz prozor. „Za to bi nam trebao čitav dan, ali
mogli bi.”
Debeli, sivi pravokutnik madraca dominirao je hodnikom. Stranice
su gurale uske zidove poput kriške kruha preširoke za svoju posudu.
„Gle te fleke”, reče ona šutirajući madrac. „Neugodno mi je, što će
sestra misliti?”
„Može ga preokrenuti.”
„I na drugoj je strani jednako gadan.”
„Možda još gore”, reče on.
 „Gore!” Nasmijala se i zapljeskala. „Ševimo se na tom krevetu deset
godina. Dvanaest.”
„Već je dio familije.”
Spustio je čašu na stolić koji je bila odmaknula za njega. Približio joj
se i spustio dlan na njezina križa. Htio je reći još nešto, nastaviti sa
zezanjem, no sad, kad je stajao tu i gledao dolje prema madracu s njom,
svojom suprugom, pomisli kako ne bi trebao reći ništa. Na tom krevetu
začeli su svoju djecu.
„Ma gle ti ovu staru fleku”, reče ona.
„Vidim.”
Tužna nostalgična gruda opruga, štofa i pjene na neki je način bila
odraz njihove povijesti, album sjena i tereta, dlaka i tekućina, išaran
uskim suhim trakama spužve namočene u njihovu ljubav. Bio je to
gotovo živi memento. Mogli su identificirati trenutke svoje povijesti u
zemljopisu uzvišenja, udubljenja, zaderotina i razderotina, mjesta koja su
izblijedjela. Duhovi su ih opsjedali iz mirisa njihovih sokova, vijugali su
po obalama dugo sušenih fleka i po otiscima zapečaćenima u trenutku.
Tu je bilo jutro kad je pobacila. Noć kad se njemu razlilo ulje za
masažu i subotnje popodne u kojem je njihov sin povratio točno između
njih. Bila je tu i duga noć okončana s iznenađujućim, špricajućim
potokom njezine sluzi koji mu se cijedio iznad brade i po vratu, zbog čega
je željela plakati u njegovim rukama dok je on uklizio nekud u nju. Nije ga
mogla osjetiti, no znala je da je tu iznad nje, njegovo tijelo bilo je teret
kojeg je željela podnijeti.
Da su se kojim slučajem posvađali, vjerojatno ne bi bili završili
gologuzi na madracu u hodniku. U trenutku zatišja svađe on je možda i
mogao kimnuti prema madracu, namignuti joj, a ona bi ugrabila šansu za
protunapad.
„I to ti je jedino na pameti? Možemo se klati i ti ćeš naprosto
ignorirati kako se JA osjećam i poševiti me bez obzira? A ne. Ne bi išlo.”
No nisu se svađali. Među njima je sve štimalo. Radili su po čitave
dane, svake večeri objedovali s obitelji i seksali se jednom, dvaput tjedno.
U ono malo vremena preostalog za romantiku našli bi sitnice kojima bi se
osvajali. Romantika je morala biti stiješnjena u vrijeme, pretočena u brze
simbolične geste. Prelaz dlanom po guzi. Pusa u vrat. Seksi gesta rukom.
Nije tu bilo vikend-izležavanja, godišnjih odmora, večera u
restoranu. I trenutno, klinci su bili kod njegovih, ne da bi im roditelji
pogledali filmić i cugnuli vino uz svijeće, već s namjerom da im oslobode
vrijeme potrebno za pakiranje madraca.
Stvari su bile takve i nitko nije oko toga cmizdrio. Ipak... Baš zbog
stiske s vremenom bili su prilagodljivi, cijeneći slučajnost jutarnje tišine i
zamazanog madraca koji je pao ravno pred njih.
„Ma gle ti ove gaćice, same su mi skliznule...”
Bez upozorenja raskopčala je traperice i zgurala ih do gležnjeva
skupa s gaćicama.
,,Ups...spotaknula sam se”, reče ona pa se skljoka na madrac, zbaci
cipele i gaćice. Noge su joj ostale gole i nesputane tako da se mogla
prevaliti oslonivši se na laktove.
„To je skroz moja greška”, reče on.
„Je, je, tvoja greška”, složila se šireći noge. „Ali mi se možeš iskupiti.”
Oluja je lupala po vratima. Vjetar je ljuštio krovni šljunak bacajući ga
na cestu. Da nisu kupili novi krevet, odlučivši njezinoj sestri dati stari
madrac, bi li im ikada palo napamet pohrvati se ovako avanturistički?
U mlađim danima stavljali bi plahte i jastuke na pod da škripa
kreveta ne probudi ostale u kući. Iako su po pitanju smjelosti bili
umjereno staromodni, ipak su se poseksali i pod tušem, i na wc-školjci, i
u autu parkiranom u garaži. Nikad se nisu iskrali sa zabave da bi se
prasnuli u zaključanoj kupaonici, no znali su se zezati na tu temu.
Blefirah su, pokazivali tako svoju strast, znajući kako će svejedno
pričekati da se vrate doma.
Izazov nije bio rizik niti odstupanje od uobičajenog (prevaljivanje
preko susjedove veš-mašine, pušenje u rođakovu spremištu za metle...).
Trebalo je čeznuti, željeti seks jako, dati onom drugom do znanja da je
čežnja ravna potrebi za disanjem.
„Evo gle, ovo nije loše”, reče ona čupajući mu kosu. Povukla ga je nad
sebe.
„Spremna sam i hoću te... Jel’ bi me mogao pojebati? ‘Ajde daj,
napravi to!”
„E, baš ću te pojebati.” Nikad prije nije joj izgovorio te riječi. Toliko
su ga uzbuđivale da ih se bojao. Morao ih je ostvariti, očajnički je želio
akciju.
Prolom groma zazvučao je kao tutanj na prilaznom putu. On uključi
koncentraciju. Isijavao je poput munje. Htjela se pojebati? Pa da, htjela je.
 Zderao je remen, spustio traperice i pljesnuo kurac na njezin venerin
brežuljak.
„Aha! Kako ti se čini ovo?”
„Jel’ ti to ozbiljno?” zacičala je ona. „Zbilja bi me baš pojebao?”
„Tu sam, dušo,” reče on, „yes, ja to ozbiljno.” Planirao je napraviti baš
to. Izjebaće ju k’o grom. „Pa daj onda!”
Ušao je u nju, a ona ga je opalila po guzi (jednom) jačinom koja je
bila potrebna da se svom silom zalupe ulazna vrata. Srce joj se otvorilo,
gladno, odzvanjajući u grudima.
Znoj je kapao s njega, padajući na njezino lice poput kiše. Dlakavim
prsima pretraživao joj je grudi. Osjećala je kako se povlači unatrag po
madracu, klizi prema vratima skupa s njegovim ubadanjima sve dok rub
madraca nije lupio o pod i zaječao od udarca.
„Ne mogu vjerovati da to radimo ovdje”, reče on.
Zakucao joj je ruke iznad glave. „Uh, Bože, tako je dobro...”
„Nemoj se suzdržavati”, reče ona. „Nemoj čekati. Pusti se.” Namrštila
se podižući kukove kako bi dočekala svaki udarac. „Samo daj!”
On je razmišljao o tome koliko je nov osjećaj ovog madraca, kako je
čudno vidjeti te šare sa svake strane njezinog lica, i uopće, sad su mu
izgledali čudni oni trenuci kad je kroz zasjenjeni prozor verande viđao
njezino lice okupano suncem kako mu se počinje približavati.
Ovo će biti još jedan trenutak zabilježen u platnu madraca, još jedan
pečat utisnut u njegove stranice.
Tu je bio njihov život. Ma, ovo je bio njihov madrac, kako da ga daju
od sebe? Nije ga želio dati njezinoj sestri i njezinom novom mužiću.
Ražestio se na šurjakinju, pa zamisli da jebe i nju. Bio je to njegov
madrac.
Ma nosi ga ako ga tol’ko jebeno hoćeš. Na, nosi!
Ona se htjela premjestiti i njemu za ljubav promijeniti pozu. Sviđali
su mu se drugačiji položaji, pa se bila pobojala da mu ovaj ne paše.
Pogledala je u njega. Izgledao je kao da se približava vrhuncu. Vjeđe
su mu bile stisnute, usta napeta, usne je skupio pušući zrak kroz zube.
Odjednom, svjetla su razigrano zasvijetlila. Kuća je zasjala poput
žutog sunca. Struja se vratila. Negdje u kući zapištala je budilica bip-bip-
bip. Radio se uključio.
Pokušavala je sve to ignorirati, zanemariti u svom mozgu.
 „Aha, to dušo,” rekla je, podigla nogu, pa posegnula ispod da ga
pomazi po jajima, nadajući se da neće odustati. „Svrši, dušo, volim te,
samo daj...”
Oluja se smirila, oblaci su odlazili. Prozori su mirovah, a lupanje po
krovu je utihnulo. Posljednji ostaci kišice cijedili su se lagano kroz
žljebove dolje do prilaznog puta i oko guma kombija koji se upravo
parkirao.
„Ahhhhh, Bože...” stenjao je dok je zvono na vratima zvonilo.
„To!” vikala je ona pod njegovim napetim tijelom, stežući ga
mišićima što je mogla čvršće. „Oooo, to ljubavi, to!”
„O Isuse...” zacvilila je njezina sestra koja je stajala nad njima u
predvorju dnevne sobe. Bila je ušla kroz stražnja vrata.
Ekipa za selidbe bezuspješno je lupala po prednjim vratima, čupajući
ih iz šarki poput čavla smrti koji se zabijao nad glavama ljubavnika.
„Znala sam da je madrac prošao sito i rešeto, ali jeste li mi baš TO
morali pokazati!?” jaukala je derući se, odlazeći nadureno prema
stražnjem dijelu kuće.
„I osim toga”, povikala je prije nego što je zalupila stražnjim vratima,
„što se tiče madraca, samo si ga vi lijepo zadržite. Vaš je.”
 NIMAREEN HAUSLEK

Nimareen Hauslek predstavlja se na internetu kao vrlo mlada

djevojka. Svoje susrete s muškarcima dogovori na bezopasnim mjestima,
a onda s disrance promatra kako ih razočaranje preplavljuje poput
srama.
Zatim ih potajno slijedi do doma, ubije ih i mazne im lovu.
„Ti s tom hrenovkicom zbilja jebeš svoju ženicu?” pita ih prije nego
što im zavrne rukom u zglobu.
Nimareenina majka još uvijek misli da joj je kćer kompjutorska
programerka (ovisna o kofeinu, što i priznaje), ali zato zarađuje
šesteroznamenkastu cifru u Austinu, u Texasu.
Nimareen nije bila u Austenu godinu i pol. Otac joj šalje novac,
ostatak ukrade umirućim perverznjacima.
Muškarci s kojima dogovara susrete najčešće su u srednjim
godinama, bijelci, obično neoženjeni (ah nije pravilo), gotovo uvijek žive
sami u malim kućama ili u stančićima koji im nisu nužno jedini dom.
Ponekad su to mjesta koja čuvaju samo za sebe, udaljena od pravog
doma, mjesta na kojima nema nikog tko bi bio dovoljno blizu da čuje kroz
zidove - to je oprezno okruženje koje omogućava da njihova fantazija živi
bez nametanja susjeda, rođaka, kolega.
Na internetu se predstavljaju dječačkim imenima, nadimcima koji
dražesno brišu osobnost, neki sa seksualno nepristojnim konotacijama, s
vrstom neuvjerljive, cerekave dvoznačnosti kakva je cool klincima u
srednjoj školi, ali i spojena s drugim elementima, npr. izvrtanjem
nadimaka članova tinejdžerskih bendova, likova muškarčina iz filmova ili
aludiranjem na likove iz knjiga, čak i na novac.
Imena su im kao registarske tablice (NABY-22-GUZ, PICO-33-LYZ),
kao prošlogodišnji vrećasti hip-hop jeans na tridesetogodišnjem poštaiu
(McCARA), kao profesor u srednjoj školi (PROF69), kao apotekar
(LIZOSPIRIN).
Oni su izvještačeni, strpljivi, ispipavajući, brbljavi, ne osobito
genijalni, priznaju svoje male ljubavne grijehe, te moleći za oprost,
ubrzavaju drskost svojih zahtjeva primičući se bliže i bliže tome da
pozovu MICU-MACU ili BETTY BOOP na kavu, spiku oči u oči, šetnju u
patku. Djevojke gotovo nikad nisu starije od petnaest godina. Starije bi
bile preteške za manipulaciju, preglasne. Prestare.
Kao i svi ostali, Nimareen je isprva bila zgađena tim muškarcima, no
ubrzo joj je pobudilo interes to koliko se činilo jednostavnim prerasti
zakonske norme, navući masku ljupke e-mail adrese i predstavljati se
kao vrlo mlada djevojka. Osim toga, bilo je čudno i nepošteno što je takva
igrica namijenjena dobrobiti žena koristila jedino muškarcima.
Nimareen je nanjušila priliku. Ona je postala MICA-MACA, BETTY
BOOP, SMOKVICA. Pobjegla je u te djevojke, u njihov jezik i strah, u
njihovu odjeću i ironiju. Osjećala se pomlađenom, no takvom ju je činio
samo tračak oduševljenja što može predvidjeti budućnost, što je
prodrijela u moć tajni.
Nikad se nemoj nalaziti s njima kod kuće. Da bi to naučila, bila joj je
dovoljna samo jedna pogreška.
Kafić je bio sigurniji. Javni, pristojni, civilizirani glasovi bili su
prigušeni, knjige su se otvarale, dah se izdisao u mlijeko, zrna su se
mljela u zujanju oštrica, novine su se savijale i ravnale poput
prapovijesnih paprati. Treba sjediti u pozadini, čekati da zvono na
vratima zazvoni. Kad se otvore, zrak, svjetlo, zvukovi grada lebdjeli bi
oko obrisa pogrbljenog programera, beznačajnog menađerčića,
preplašenog trgovca kamerama.
Svaki put kad se vrata otvore ona osjeća zvuk zvona među
lopaticama i u dnu lubanje. Osjeća metalnu zvonjavu, melodiozne ubode
igle. Kostur joj vibrira, pjevuši, napeti mišići razapinju se preko kostiju
tjelesnog instrumenta kao preko neke drevne muzikalne šupljine.
Osjeća kako je pravedno povratiti snagu i ravnotežu. Taj povratak je
neka vrsta pravde koja joj zahvaća utrobu. Nemoj se trznuti - misli.
Okreni stranicu na rubriku Stil života, taj nezastrašujući podlistak,
ženstven, potrošan.
Ona podiže pogled polako, krišom, prati ga tajno kako bi ustanovila
postojanje crvene kape za baseball (uvijek je u pitanju crvena kapa za
baseball), inzistira na njoj jer joj obično olakšava praćenje u gomili. Oni
ponekad strgnu kapu s glave i lupaju njome po bedru dok brzim korakom
odlaze nogostupom, uznemireni, razočarani, iskaljujući bijes na jebenoj
crvenoj kapi koju su kupili posebno za nju.
Svi ti muškarci zaslužuju da se s njima tako postupa, samo nju će
jednog dana kad-tad uhvatiti, zar ne?
 Trebala bi malo usporiti. Ponekad pokušava prestati kao da se radi o
lošoj navici, o nimalo zdravom ugađanju sebi. Pokušava samu sebe
odgovoriti od toga što radi - glasovi koji je odgovaraju isprva pripadaju
društvu općenito, a zatim postaju određeniji, jasniji, tu je glas njezina
oca, majke, njezin glas kad je bila mlađa, čak i onaj koji će joj pripadati u
budućnosti. Kad je sama, teško uspijeva zatomiti osjetljive glasove
zabrinute za Nimareen, za njezin život, zdravlje, sreću.
Zbog njih katkad ne uspijeva ustati, progurati se do vrata, hodati
gradom kako bi pratila crvenu kapu. Ne uspijeva ustrajati u namjeri.
Ona guta novine. Izvrsno je informirana. Svježi užasi potiču na
akciju. Raskomadani udovi ubijene turistkinje u odmaralištu na Jamaici.
Vlasnici odmarališta i lokalni novinari krive žrtvu jer je svojim pozivom u
uskom bikiniju i labavim moralom izazvala prirodne seksualno-
nasilničke nagone muškarca.
Osmogodišnja djevojčica udaljila se od svog bazena u dvorištu. Veći
dio njezinog tijela nađen je u podrumu drugog susjeda nakon godinu
dana u sedam kanti s bojom.
Djeca su sjedila na svojim sjedalima u prednjem dijelu kombija
slušajući kako im je majka silovana u stražnjem dijelu.
Dok u kafiću čeka muškarca s kojim se dogovorila, Nimareen s
užitkom njuška isparavanja vanilije, pijucka kavu i čita novine osjećajući
kako joj puls tuče u očima. Kuckanje ostavlja posljedice - vidno polje
postaje joj zamućeno. Kapilare joj se šire i stišću, pune i prazne krvlju.
Zbog toga joj se slika ritmički bistri i muti. Slika podrhtava. Njezino srce
je štapić koji bubnja u očima.
Vrata se otvaraju. Zvonce je zazvonilo. On stidljivo dodiruje obrub
crvene kape i Nimareen ne može povjerovati da nitko drugi ne čuje
glasne zvukove njezinog tijela. Melodija koju ono stvara odbija se od
zidova, ispunjava prostor, pjeva, ječi, prži zrak, podiže ju na noge i nosi u
ariji pravde.
Urlik osvete gura njeno tijelo za njim i nemoguće je, apsolutno je
nemoguće da to nitko ne čuje niti osjeća. Glazba njezinog tijela potpuno
je istisnula sve ostale zvukove. Nimareen ne čuje ništa osim tijela.
 PRVI PUT

„Želiš ići s nama?” upitao ga je otac samo tako, iznenada, bez puno
buke, kao da ga je zamolio da mu doda limenku pive.
Ne, htio je odgovoriti. Umjesto toga zakima potvrdno. Kraj oca stajao
je stric i tri cerekajuća supijana prijatelja. „Ne” bi osramotilo obiteljsku
muževnost, tradiciju, izazvalo povike, zadirkivanja i psovke, a otac bi ga
nazvao jebenim pederčinom, njegov udarac oborio bi ga na zemlju.
Bio je svjestan da će ga jednog dana povesti sa sobom.
Išli su tamo redovito, s prijateljima, smijući se, ločući tekilu i pivo,
mrtvi pijani i prije nego stignu.
Auto je smrdio po znoju pomiješanim s alkoholom. Limena kanta
odzvanjala je glasnim povicima, ostavljali su tragove guma na cesti s
prašinom koja se vijala za njima.
Tjerali su ga da pije kao pravi muškarac. Pio je, trudio se zadovoljiti.
Tamo u gradu ušli su u jedan od onih ulaza, razmaknuvši zavjesu
rukom. Crveno svjetlo razlilo se ulicom i po njima. Ugasilo se kad je
zavjesa nevoljko pala natrag.
Izgledalo je i mirisalo kao neka vrsta bara - smrad isparavajuće
tekile i dim cigareta koji se uvukao u tamu pretvarajući je u gustu crno-
plavu izmaglicu. Obrisi polugolih žena bili su stopljeni s muškim
odijelima.
„Idi desno pa lijevo”, reče mu otac. Ruke njegovih prijatelja uhvatile
su ga za leda i pogurale ga u pravom smjeru. Ispratili su ga njihovi
podsmijesi.
Krenuo je zadanom rutom, iako je od mraka jedva nazirao hodnik.
Alkoholni smrad bara bio se izgubio; njegova buka, smijeh i glasan
razgovor ostavljeni su iza njega. Nije uopće mogao dokučiti gdje se nalazi
dok nije osjetio kako je mrtvački hladna ruka uhvatila njegovu i povukla
ga u nekakvu sobicu.
Uz oskudnu svjetlost noćne lampice prevukla je dlanom po površini
njegova vrata.
„Ti još ne biti ovdje, ne?” Nasmiješila se. Bila je puno starija od njega,
bezizražajna lica. Odmahnuo je glavom. Ruka joj je bila znojno-ledena na
toplini koja mu se počela isparavati ispod kože. Pogled je spustila na
mršave dječačke grudi zaogrnute u preveliku pamučnu majicu. Prsti su
joj se pleli po njegovoj gustoj, kovrčavoj kosi, onakvoj kakvu su imali
samo mladi dječaci.
„No, ne se ti ništa brinuti”, rekla je profesionalno nježno s tračkom
nadmoći. „Uvjek ima prvi put. Posije toga sve lagano.”
Ugasila je svjetlo (što ga je trebalo ohrabriti?). Tama je ispunila sobu,
pojela prostor, predmete i obrise dok nisu ostali tek škripavi krevet i
njihova tijela na njemu.
Nešto se u njemu bunilo. Nije želio učiniti to ovdje i sada, no jednom
se mora dogoditi, zar ne? Prije ili kasnije njegov otac, stric i neka druga
žena postavili bi stvari tako da se dogodi, pa da je i imao slobodu, čak da
je i mogao birati - što bi odabrao?
Nije znao.
Natjera se ne misliti na to.
Težina tijela uleknula je madrac po sredini. Ženske ruke razodjenule
su ga profesionalno, pomalo klinički. Začulo se šuštanje, a potom je
vjerojatno i njezina odjeća bila skinuta, pa odbačena.
Jedva je disao. Zrak koji mu je ulazio u grlo postao je gust, vlažan,
nekako pun čudnog, novog mirisa koji mu se nije ni sviđao ni ne sviđao.
Osjetila su ga registrirala tek kao nešto novo, pohranjujući ga u mozak.
Poljubila ga je letimice i duboko uzdahnula, baš kao da je morala
glumiti pred nekom nevidljivom publikom. Pramenovi guste divlje kose
okruživali su ga poput meduze.
Uhvatila mu je šake, formirala ih tako da su dlanovi tvorili dvije
udubine i spustila mu u njih svoje grudi, mlake, malo mokre od znoja.
Blago je stisnuo šake. Bile su srednje velike, njihovo meso bilo je toplo i
mekano poput nedjeljnih kruščića ispečenih u bakinoj pećnici.
On ih nagonski lizne, pokušavajući si predočiti bijelo nabujalo tijesto,
no otkrije da su bezlično-neukusne i slika vrelih balončića od tijesta
splasne u njegovoj glavi. Sad ih je osjećao samo kao mlitavo mekane.
Jedna od bradavica pikne ga u oko, i on se malo odmakne.
Među njima nasta kratka stanka ispunjena tišinom.
Treba li sad on nešto učiniti? (Što?)
Čitavo njegovo iskustvo svodilo se na tri porno-filma koja je gledao
ukočen smrtnim strahom da će ga otkriti, te na priče velikih frajera iz
viših razreda i njihove hvale kako su pojebali ovu ili onu mačku iz nižih
razreda.
 Pozorno je slušao sve njihove priče o „cicicama i pičkama”, no tad
mu se činilo kao da razgovaraju o nečemu vrlo nalik balonima ih
lubenicama, a ova masa bila je poput želatine i samo ju je tako mirno
držao u šakama, u strahu da ne ispadne i razleti se u stotine drhtavih
komadića.
Žena mu onako u mraku ponovo gurne bradavicu prema licu i
pogodi vrh nosa. Par sekundi ničega. Ponešto nestrpljivo uhvatila mu je
rukama glavu i strpala mu bradavicu u usta, a on osta u čudu, poput
bebice nenavikle na dudu, usana složenih u čudan oblik, suzbijajući
slinjenje i nagon da zagrize i proguta.
Jednom rukom pridržavala mu je glavu, drugom je uzela njegov dlan
i stavila ga sebi među noge. Koža joj je bila glatka i skliska, bez ijedne
dlačice.
On propipa, pretraži prstima listajući u glavi detaljne fotografije iz
anatomskih atlasa, uspoređujući slike iz njih s onim što mu se nalazilo
položeno u šaci. Svijest mu odgovori tek slikom u mrežu ulovljenih malih
sardina koje su bile glatke i skliske, sjajne na suncu i migoljave pod
prstima.
Ostali su tako neko vrijeme, opet nepomični. Sluzava stvar iskliznula
mu je iz dlana. Ona ga uhvati za zapešća, povuče mu ruke iznad glave i
čvrsto ih pritisne u madrac, naslanjajući se na njih težinom svog torza.
Nije baš najbolje shvatio u kom trenutku se to desilo, tek posta
svjestan kako je ona sluzava stvar na njemu i čvrsto mu obuhvaća ono
što se u njegovim godinama još uvijek oslovljavalo s pimpek, samo su
dečki iz viših razreda imali kurac.
Prožme ga nelagoda. Sve do sad nije ni mislio na taj dio tijela, nije ga
ni osjećao, očajnički detektirajući meso koje mu se nudilo u mraku.
Znači to bi bilo to - seks, ševa, jebanje? Zapita se osjeća li ikakvo
zadovoljstvo, ali imao je tek nejasan osjećaj teškog probijanja kroz vrlo
gustu vodu.
Napamet mu ponovno padnu porno-filmovi, sad mu nisu bili od
velike pomoći. Muškarci su u njima glasno stenjali, žene su urlale i bacale
se, sve je nekako bilo ispunjeno krupnim slikama mesa i trenja.
Ništa od toga tu se nije događalo.
Oboje su šutjeli, ona se sporo micala dok se on upitao iščeprkati
tračak zadovoljstva.
 Bilo je pravo čudo kako mu je tijelo radilo automatski, potpuno
neovisno o njemu, gotovo da mu se duh mogao iskrasti iz sobe, tijelo bi
se jednako ponašalo po svom. Bi li možda tada osjetio svu onu strast,
zanos, parajuću ekstazu? I ne bi li sve to trebao osjećati samo tako, samo
po sebi, izvlačeći iz tijela nagone praiskonskog mužjaka?
Odluči nešto poduzeti, biti energičniji, biti muško iz filmova,
pokušati imitirati strast koja će možda tada doći.
Pokuša odignuti kukove s kreveta, ali njezino je tijelo bilo zrelo i
teško i njegovi dječački bokovi nisu se mogli uhvatiti ukoštac s njim.
Noge su mu do koljena bile blokirane težinom njezinih nogu. Ruke mu je
još uvijek držala čvrsto, ne namjeravajući popustiti stisak.
Osjeti se paraliziran. Pokuša odignuti bilo koji dio tijela. Nije uspio.
Njezini dlanovi na njegovim zapešćima bili su ledeni. Dah joj je bio
hladan. Oštrim, šiljastim noktima kao da mu je željela izbušiti rupe u
kostima.
Nije bio siguran kako i zašto se to desilo. Osjećao je da nešto nije
kako treba, ta misao rovala mu je po mozgu, a neprozirna tama noći
učinila je svoje.
Nije ga puštala.
„Ukočen sam, moram se maknuti...” procijedi.
Nije ga slušala, njezin čelični stisak ne popusti ni milimetra.
Tada je ugledao TO. Vidio je obrise. Gotovo je zanijemio od užasa. U
njega je kroz neprobojnu tamu zurilo lice, mršavo i mrtvački blijedo. Oči
joj bijahu crne i prazne, kao da gledaš kroz par jama bez dna iskopanih u
stijeni od krede.
Neizreciva panika prožme mu tijelo i on stade vrištati, svrši u
potpunoj agoniji, pa svom snagom trzne čitavim tijelom i zbaci ženu sa
sebe tako da je treskom pala na pod.
Ona se spretno i brzo digne u tami, upali slabu žarulju i nagonski
zgrabi nož koji je držala na ormariću kraj kreveta.
„Šta? Šta? Sta je bilo...?” vikala je uplašeno, držeći nož uperen prema
njemu, ne namjeravajući postati žrtvom.
On je plakao na krevetu glasno i bez stida, ridao je u znojne plahte
kao da se nikad neće moći zaustaviti.
Ona shvati.
 Sjela je do njega i pomilovala ga po vlažnom licu. „Tako je
ponekad...prvi put...poslje sve dobro. Ti si još jako puno mlad...budeš
vidio, posije sve dobro.”
Utješno ga je poljubila u obraz, pomilovala po vlažnoj jagodici i -
rekla: „Sad budeš morao ići...ja imam nova mušterija.”
Istrčao je kroz vrata s jedva navučenim hlačama, raskopčana šlica,
ne gledajući je, brišući suze koje nije uspijevao zaustaviti. Stariji
muškarac provukao se kraj njega i ušao u sobu iz koje se vrlo brzo začuše
uzdisaji.
Stajao je tamo u hodniku dugo, činilo mu se čitavu vječnost, tražeći
put kroz svoje tijelo i dušu, gušeći vatru koja mu je palila utrobu.
Zakopčao je šlic i tek kad se potpuno smirio, smogao je snage vratiti se u
onu prvu prostoriju u kojoj je bio bar.
Zastao je u kutu, tako shrvan emocijama, pun bola. U dnu goleme
dvorane vidio je oca i strica i njihove prijatelje, glasne, pijane, s tamnim
dlanovima pohlepno položenim na bijelom mesu vrlo mladih kosookih
djevojaka.
Duboko udahne, zatvori pa otvori oči. Vratilo mu se ponešto snage.
Gledao je oca i njegove prijatelje i zapuhne ga val gađenja prema onome
što je učinio i što je dopustio da mu učine ti nemilosrdni muškarci koji su
bazdili po alkoholu i čije su supruge tako ponizno gutale sva njihova
sranja.
Nervozni adrenalin prokola mu venama. Osveta je bila neminovna.
Tiho se izvukao kroz vrata, oprezno prateći nije li ga tko vidio.
Odmaknuo je crni zastor na vratima, pustio ga da padne natrag i brzo
istrčao na ulicu. Iz stražnjeg džepa hlača izvukao je već potpuno
zaboravljeni nož-skakavac, pa je njime temeljito razrezao svaku od četiri
nove gume očeva starog automobila. Svoje djelo finiširao je velikim
natpisom na haubi: JEBITE SE, izgrebao je drhtavim slovima, dubokim,
parajućim rezovima.
Olakšan, krenuo je prema kući udaljenoj miljama, cerekajući se,
osjećajući svoje mlado, čvrsto tijelo ispunjeno potpuno novim iskustvom,
nekom novom napetošću i snagom, potpuno spremnim da buduće očeve
batine ravnopravno vrati.
 VRIJEME KOJE SMO PODIJELILI

Tada...prije roga vidio sam te samo jednom. Za Noć vještica na prvoj

godini faksa došla si obučena u nekakvu droljastu verziju vještice,
napušena i mrtva pijana. Skiffy mi te predstavio kao svoju bivšu, a poslije
mi je u wc-u prišapnuo da mu je baš krivo što više. niste skupa jer si
poprilična radodajka. Čak je iz zmazanog, stražnjeg džepa na trapericama
izvukao nekakvu pohabanu knjižicu u koju je zapisivao ocjene svojih
bivših u razno raznim seksualnim kategorijama, okrenuo je stranicu s
tvojim imenom i pokazao bradom na redak u kojem je između ostalog
pisalo: PUŠENJE: 5+(!).
„Vidiš,” upro je prstom u to, „vidiš, to ti je rijetka vrlina.”
Skiffy mi baš i nije bio bliski frend pa sam odlučio provjeriti tvrdnju
iz knjižice. Pozvao sam te kod sebe pod izlikom da imam fantastične
trave, no na kraju smo se zbilja samo manijački napušili, skakali smo po
krevetu kao po trampolinu (krevet je skrahirao idući dan), odvalili smo
nešto cementa s plafona sobe ispod nas i bilo nam je genijalno. Doma si
otišla s podrapanim najlonkama, a ja sam se (valjda) složio na pod i
zaspao. Prije odlaska bio sam te zamolio da mi pokažeš cice, što si i
učinila. Izgledale su mi vrlo obične, malkice premekane i preopuštene za
svoju veličinu. Zbilja ništa za čim bi čovjek žalio.

Ubrzo sam odselio u NY, zaboravio i tebe i Skiffyja, no jedne noći

desilo mi se nešto totalno čudno.
Spavam i sanjam nekakav bezveze polu-kao-erotski san da se onda
za Noć vještica stvarno ševimo. Ulazim i izlazim iz tebe, sve je prilično
dosadno i bez žara dok ne dotaknem u tebi nekakvu hladnastu točku,
Teško mi je to opisati, ali točka kao da se počinje povećavati. U tom
malom trenutku kompletan zrak nestaje iz sobe. Borim se za dah, zvuči
poput dahtanja, pa ti ništa ne primjećuješ. Točka se povećava do veličine
televizijskog ekrana i bubri dalje, dok mi potpuno ne ispuni vidokrug.
Ono što vidim je tvoje tijelo u unutrašnjosti automobila. Glava ti leži
na volanu (valjda si zaspala), lopte punih grudi čvrsto su se uprle o volan
tako da je pukotina među njima tek uska, ravna linija. Odnekud, kao iz
neke paralelne dimenzije, dolijeće veliki crni automobil, okrzne tvoju
stranu auta, zgužva lim kao konzervu pive, a neindentificirani šiljak
zabija ti se u sljepoočicu.
Ostaješ mrtva bez da si se uopće probudila. Kroz usijek na grudima
teče vrludavi potočić krvi. Tvoj miris upija mi se u kožu kao što mi se
upija voda dok ležim u kadi.
Mogu vidjeti sve, ali učiniti ništa.
Zatvaram oči jer više ne mogu podnijeti. Nastojim probuditi se,
stežem listove, grčim zgrčene mišiće poput tijesta. Na kraju mi uspijeva.
Budim se. Prestravljen sam. Osjećaj traje samo kratko - oko mene je
topla, prljava podstanarska sobica, zgužvane limenke pive smrde mi kraj
kreveta. Palim joint, uvlačim opori dim duboko u pluća. Neugoda
potpuno nestaje.
Idući dan vrtim taj san, pokušavam se sjetiti kako se zoveš.
Mislim...Cynthia. Da, Cynthia, siguran sam.
Ili smo se onda za Noć vještica ipak prasnuli pa se ja možda ne
sjećam?
(Nikad ti nisam tekao za san. Tada nisam vjerovao u te stvari.)

Dvije godine poslije iz neke rupčuge podsvijesti tvoje lice ponovno

mi dolazi pred oči.
Tad sam već gotov zombi, dopustio sam si to postati. Propali faks,
propale izložbe, propala veza i njezin pobačaj dali su mi ulaznicu u šareni
svijet droge i alkohola.
Živim u veseloj new age-hipy-narko komuni, sparujem se s prljavim
ženama još očajnijima od sebe, a halucinacije su bolje od tv-programa.
(Ustvari, nekad mi život bude baš veseo.) Živim na čistom jeftinom
whiskeyu, samo me on grije, samo me njegova žestina podsjeća da sam
živ.
Tad, kad sam mrtav-pijan, sjetim te se.
Slika tvoje smrti dolazi mi pred oči, slika mrtve žene s krvavim
potočićem među grudima. Vidim to vrlo jasno.
A bila si tako mlada i puna života (govorim si to, kao da sam te ikad
poznavao), i ja sam bio mlad, a sad sam totalno sjeban i na rubu smrti.
Mislim si tako i suze mi ponekad cure iz očiju.
Nekad znam biti užasno sentimentalan, Cynthia. To je zato što sam
toliko sam.
 Zbilja, jesi li ti stvarno mrtva ili što? Nije ni važno, kad te zamislim
mrtvu, plačem kao kišna godina, a suze mi donose jalovu kratkotrajnu
utjehu.
Ni u ludilu nisam mogao sanjati da ću te ikad više susresti.

U sumorno siječanjsko poslijepodne obamrlo sjedim u Central Parku

s prosjačkom škrabicom ispred sebe. Hladnoća mi gmiže ispod kože,
uvlači se u kosti. Da se bacim u vatru, hladnoća bi ostala.
„Jason?” kaže tihi ženski glas.
Ime je moje, pa dižem pogled.
„Jason”, prošapćeš ponovo.
„Cynthia...?” glas mi zasigurno zvuči puknuto, čini mi se da vidim
duha pred sobom. (Pravo je čudo kako si me prepoznala u onoj skvrčenoj
lopti duge kose, brade i zmazane odjeće.)
Za trenurak ne mogu povjerovati, pa posežem rukama, grabim ti
dlan i stišćem ga grčevito. Slika tebe pulsira čudnom energijom, svjetlo se
prelijeva i klizi ti po pregibima rijela, opisuje obline. Ruke mi dodiruju
tvoje meso i gotovo sam nesretan što nisu propale kroz nemateriju
iluzije.
„Jasone..Isuse, pa što radiš tu...?” još uvijek šapćeš u nevjerici, a ja
plačem, tresem se u grčevima i ni sam ne znam plačem li zbog toga što mi
je tek sad postalo jasno da sam još uvijek živ, ili sam razočaran što ti nisi
mrtva i što je moja vječita inspiracija za suze tako okrutno ugušena.

I tada...ne shvaćam kako se i zašto to dešava... odvodiš me iz tog

hladnog parka, naprosto me ubaciš u svoj život kao stvar za koju si
oduvijek znala da ti pripada. Nemoj misliti da se bunim, naprotiv. Duge
mjesece u kojima nastanjujem tvoju sobicu u potkrovlju osjećam kako se
na mene spustila neka potpuno iznimna božanska milost.
Plovim ti po životu kao po blaženoj paralelnoj dimenziji. Tvoje tijelo
me okružuje. Već dugo zaboravljena strast nosi me i guta kroz brda,
pregibe i udoline tvoje kože. Glava mi je sigurno položena na tvojim
bedrima, to je moj put iz samoće.
Svaki put kad strast izgori u ekstazi, dolazi mi mir. Ne postavljamo
suvišna pitanja. To je oduvijek bila tajna naše sreće, zar ne, Cynt?
 Znam točno gdje počinje kraj. U tom trenutku bili smo ljubavnici
(pardon, „hodali” smo) jednu godinu, tri mjeseca, pet dana i osamnaest
sati. Kako mi je uopće ta brojka pala na pamet?
U to vrijeme opijajuća zaljubljenost već je davno bila mrtva i
pokopana i već smo davno otkrili male neugodne tajne onog drugog.
Strast je ostala još samo u naznakama, bez žurbe i početnih zanosa.
U trenutku početka kraja ležali smo u mračnoj tišini, okrenuti jedno
od drugoga, a ja sam te upitao samo tako, ozbiljnim tonom, kao da je to
samo po sebi najnormalnije pitati, imaš li možda osim mene još kojeg
ljubavnika.
Upalila si svjetlo, u žurbi sjela i upitala povrijeđenim tonom (na koji
nisi imala pravo): „Jesi ti pijan, ili što?!”
Tad sam, istina, bio malo pripit i u mozgu mi se komešao lagani kaos,
ali činjenica je i to da si na bedrima imala masnice kakve si mojim
prstima zabranila da ikad, ikad! ostave na bilo kojem dijelu tvog tijela
koje nije trpilo ni najmanje grubosti, ni najmanji ugriz ni bol nanesen u
strasti.
I još nešto - no to si zacijelo umišljam - iz kože ti je izbijao parfem
kakvog bi koristio balavac da se proda pod muškarca.
Opijen alkoholom i omamljen snom dopuštam da me taj nepostojeći,
dramatični miris izazove, naljuti, pa ne razmišljajući ni o čemu čujem se
kako šapćem: „Znam da se jebeš s drugim.”
Na mene se (očekivano) obrušavaju udarci tvojih šaka, oštri nokti
zaderu mi kožu. Nagonski se sklupčam zabavljen tvojim histeričnim
bijesom.
„Jesi ti normalan? Svinjo nezahvalna, pokupila sam te s ceste da nisi
znao di ti je glava, a di guzica...”
Sklupčan sam ispod deke koju čvrsto držim da mi ju ne strgneš. Ne
slušam te više, naprosto čekam da se umoriš.
Na kraju urlanja, suza koje su ti se skorile na licu kažeš: „Kako si
znao?”
Nakratko zavlada tišina, međusobno olakšanje gotovo da je
opipljivo. Ne gledam te, ali znam da ti je lice iskrivljeno tugom, bez
žaljenja.
Kako sam znao? Mogao sam ti reći da si blistala sjajem kakav još
nikad na tebi nisam vidio, da si gledala kroz mene umjesto u mene, da
kad smo vodili ljubav nisi bila prisutna. Ništa od toga nisam izgovorio.
Znao sam i jedino je to bilo važno.
„Žao mi je”, kažeš. Ton tvog glasa je ravna linija.
Dovoljno sam umoran i iscrpljen da mi bude svejedno.
Zatim, ono što smo nazvali oproštajnim seksom. Razodjenuli smo se
polako, na žarkom svjetlu noćne lampice anatomski smo proučavali
oblike onog drugog pamteći ih za vlastite albume propalih veza. U tome
baš i nema puno strasti.
Povlačio sam ti po tijelu prstima pamteći mapu madeža, iscrtavajući
meridijane i paralele, stvarajući omjere. Opipavao sam ti teksturu kože
kao kakav krojač, uzeo bih komadić između dva prsta, protrljao ga i
procijenio. Slika tebe onakve kakva si bila tada zauvijek je ostala
ukalupljena u mom mozgu.
Da sam htio biti okrutan, da sam htio i imao hrabrosti povrijediti te,
tad bih ti bio rekao da sam preumoran i da mi se ne da, izgovorio se na
alkohol i umor, pa te odgurnuo od sebe. No, pokrenula bi se nova okrutna
bujica tvojih riječi, a to mi se nije slušalo, pa sam (kao i toliko puta
dotada) sve prepustio majci prirodi koja je čitavu stvar uspješno dovela
do kraja.
Vodili smo našu staru, monotonu ljubav kakvu smo otkrili odmah
nakon što se mahnita strast utišala i koju smo izrabili do maksimuma,
potrošili još davno prije negoli su se moje sumnje pojavile.
Odmah zaspim iscrpljen. Ujutro posegnem po krevetu za tobom.
Krevet je prazan.

Nikad mi nisi dala priliku da shvatim što točno osjećam u vezi s

tvojim odlaskom. Nakon par tjedana vraćaš se iznenada. „Oprosti”, kažeš.
Ne možeš me ni pogledati dok to izgovaraš. Govoriš lica okrenutog
od mene i dalje u četvrt-profilu. Vidim ti izduženu oblinu vrata, komadić
nosa, metlicu gustih trepavica.
Zakimam, na trenutak me probode sumnja.
Zatim vodimo ljubav. Očajnički, brzo, s dozom užasa. Malo grubo i
osvetnički s moje strane.
„Nisam mogla bez tebe”, kažeš.
Hvataš me za glavu s obje ruke, držiš je čvrsto i ljubiš mi cijelo lice.
„Nisam mogla bez tebe.”
 Povjerovat ću ti jer sumnja je tako gorak osjećaj. Vjerovat ću u sve,
tako je jednostavnije.
Sutradan mi kažeš: „Ako hoćeš, možeš me portretirati, znam da to
već dugo želiš.”
Molim te za to već godinu dana i tvoje riječi dovode me do ludila.
Sama vizija bijelog golog tijela pokraj mene, glad za snagom živog mesa,
lančić sa zlatnim srcem koji ti udara u snježnobijele grudi...sve ću to
zadržati zauvijek.
„Tako mi je drago da si se vratila...” šapćem. Predajem se svojoj
slabosti, opraštam ti sve, duboko i potpuno, oprostom izraslim iz očaja i
potrebe.
Adrenalin mi nervozno kola venama. Ne započnem li odmah,
izmaknut će mi ovaj toliko savršeni trenutak.
„Skidaj se!” podviknem i strgnem ti laganu haljinu. Grudnjak i gaćice
skidaš sama.
„Okreni se!” naređujem tonom robovlasnika.
Vrtiš se na mjestu, cerekaš se nervozno. Dlanom ti bez ikakve strasti
prelazim po tijelu. Mjerim i preračunavam volumen, pamtim mu oblik.
Naglo te grlim, padamo na pod, ispipavam te iznutra. Čini mi se da ti
dotičem dušu. Pokušavam je dokučiti, ali ne uspijevam.
Ostatak dana slikam. Sjediš gola ispred mene, smiješ se, tako mi je
nedostajao tvoj smijeh. Treseš grudima i pitaš kako mi se sviđa. Sviđa mi
se, naravno, jako.
Ovaj ritual ponavljamo danima. Ne izlazimo iz kuće, hranimo se
pizzama. Ti nadgledaš slikanje. Potpuno si zadovoljna. Miluješ platno, pa
mene. Prepuštamo se našem jednostavnom, tada potpuno
ispunjavajućem seksu na običnom, starom, jednoličnom krevetu. Strop
nad nama prekrasno je dosadan.
U tvojim tukama osjećam se sigurno.

Za vikend posjetio sam roditelje. Kad sam se vratio, stan je savršeno

očišćen od tebe.
Tvojih stvari nema, naprosto nema, kao ni bilo kakve jebene
porukice kojom bi objasnila svoj čin. Lud sam od bijesa, jer ništa ne
razumijem i ništa mi nije jasno i sve je to tako prokleto uzaludna igrica u
kojoj gubim, u kojoj dopuštam biti izigran.
 Grabim tvoj portret, param ga nožem. Malim rezovima param ti lice,
velike i duboke vučem po nogama tako da te više nikad ni jedan
muškarac neće poželjeti, na kraju ti dubokim udarcem probadam lažljivo
srce. Umri! Zaslužuješ biti mrtva.
Krpice s tvojim likom vise svuda oko improviziranog okvira. Gledam
ih, ponovno ih sastavljam prstima, gledam ono što sam sklopio i nikako
nemam osjećaj da sam te povrijedio.
Zatim uzimam naše fotografije i derem ih na komadiće.
Osjećaj olakšanja nikako da me prožme.

Na kraju, olakšanje ipak dolazi, čak i prije negoli sam mislio da će

doći. Donijelo ga je vrijeme i život koji nas nemilosrdno melje.
Gotovo dvanaest godina poslije, kad mi je uspomena na tebe već
potpuno blijeda i zagušena alimentacijom i visokim računima, sasvim
slučajno srećem Skiffyja. Postavlja izložbu, pa između tračeva o ljudima
koje smo poznavali spominje nešto usput i o tebi, nešto kao baš šteta što
si se slupala s autom, zeznuto je otići tako mlad, no ne zadržavamo se na
tome, on lupeta o izložbi dok me sin neprestano povlači za rukav.
„Tata, idemo, piški mi se!” viče plačnim glasom.

Ustvari, mislim da sam svih ovih godina znao da te više nema.

Samo... sad me muči to što ne osjećam ništa.
Tvoj lik teško prizivam u sjećanje i zato ću te pokušati opisati,
obuhvatit ću riječima tvoje lice, grudi, pokrete tijela, način na koji si me
dodirivala, način na koji mislim da si me voljela. Obećajem, sad kad si
mrtva, uljepšat ću tvoj portret. Uzet ću one trenutke sreće i mira kad si
me milovala po kosi, rastegnut ću taj osjećaj na dane i mjesece i tada,
možda ću tada moći žaliti. Izgledat će mi kako sam nepovratno izgubio
drago i toplo biće koje me voljelo na svoj način. Tvoja smrt ispunit će me
dubokim i iskrenim bolom.
Sada sam tek iscrpljeni, sredovječni muškarac i već davno ne patim
od iluzija. Znam da će vrijeme koje smo podijelili ostati bez odgovora i
pouke koju bi trebalo spoznati.
A možda uopće ne treba razmišljati o tome, prepustiti se osjećajima
u ovim godinama čini mi se prilično dobrom idejom.
Bojim se da si bila mrtva davno prije nego što si fizički umrla.
 Možda još i onda dok smo onako zagrljeni ležali u hladnoj sobi.
Držao sam ti glavu na trbuhu, prstima sam iscrtavao svoje nevidljive
inicijale po tvojim mekanim grudima. Odjednom rekla si: „Ovako bih s
tobom mogla ostati zauvijek. Ovako bih mogla umrijeti.”
Ili sam to možda ja rekao za sebe?
Možda nijedno od nas nije reklo ništa i nijedna laž nije bila
izgovorena.
 DAR

Hodala je ne dodirujući nikoga. Birala je široke ulice, hodala bi

cestom kraj rubnog kamena, vješto je balansirala, izvijala leda, spretno
ukošavala kukove, ruke bi stiskala u ramenima, pa bi ih širila koliko joj je
prostor to najviše dopuštao. Nervozni adrenalin vrio joj je u venama.
Voljela je hodati brzo, ostavljajući rijeke ljudi iza sebe. Na taj način
osjećala se pobjednicom. Istina je bila da je bježala.
Tek rijetko namjerno bi dotaknula neke usputne prolaznike. Samo
žene, uvijek vrlo bogate. Prolazila bi pokraj njih lagano ih okrznuvši
jagodicama, dovoljno lagano da je izgledalo kao slučajnost.
Zurila je dalje uživajući u osjećaju skupih materijala koji joj nikad
nisu dodirnuli kožu. Krzno, čipka. Kineska svila. Obožavala je osjećaj
svježeg, bogatog šopinga. Kao svježe, vrele jutarnje kave. Vreo i
zamaman. Lakoća lagodnih života ispunjavala bi je mirom.
Kad je bila neoprezna, usporila bi hod, krivo ocijenila udaljenost i
dogodilo bi se neminovno - tuđe tijelo bi je okrznulo.
Osjećaj se oblikovao naglo, ne u komadićima, već kao potpuna slika
koja bi odjednom nastala u središtu mozga. Dodirom je mogla osjetiti
sve, vidjeti sve, uvući se u tuđe tijelo i dušu i postati bilo tko od onih koje
je dodirnula. Starica okrenuta leđima. Portorikanka. Poštar.
Mrzila je to. Užasavala se biti netko drugi.

Njeni roditelji zvali su to darom. Božjim darom, naglašavali su dok

su je vodili po sajmovima kao atrakciju, prodavali njezin dar. „Saznajte
svoju budućnost”, bio je natpis kraj kojeg je morala sjediti.
Ljudi su dolazili, smatrali je čudom od djeteta, stari, bolesni, mladi,
umirući.
Morala je dodirnuti svakog od njih. Dlan položen na bilo koji dio
tijela u trenutku je stvarao slike. Pomisao bi došla niotkuda, ali je imala
ton potpune iskrenosti. Neki nedokučivi dio nje uvukao bi se u onog
drugog i vidjela je tako jasno i neminovno.
Bolesna tijela izgrizena tumorima, infekcije, upale, lomove.
Monoroni svijet depresije, šarenilo shizofrenije. Nesreće koje su bile i
koje će doći. Sreću, rijetku i dragocjenu, mjerljivu trenucima, dijeljenu na
kapaljku. Tuđi užasi gomilali su se u njoj, bol je rasla.
 Ponekad bi smogla snage suzama se umiljavati roditeljima, moliti ih
da je ne tjeraju na dodire. Udarci bi joj izbrisali suze.

One noći kad se usudila pobjeći, ukrala im je novac. Svoj novac.

U tjednima provedenim u brodicama za prijevoz ilegalaca gotovo je
poludjela. Stiješnjena tijelima odjednom bi u sebi osjećala mnoge ljude
istodobno. Starce, žene, djecu.
Zbivali su se u njezinim mislima. Njihovi snovi i njihove patnje.
Događaji dana, noći, ljubavi, mržnje. Niske strasti i glad. Užasna glad. I
strah.
Nije razgovarala s njima. Boli su se umnožavale. Sloboda joj nikad
nije izgledala nedostižnijom. Sloboda je bila kao uzdah i kao vapaj.

Ustvari, sloboda nije ni postojala. Shvatila je to kasnije. Strah od

dodira tuđih tijela visio joj je nad vratom kamo god bi pošla. Težina koju
je ponijela sa sobom nije ju napuštala ni trenutka. Postajala je sve veća i
veća, a ona sve slabija i umornija.
Dane je provodila u svom krevetu, previše širokom i samotnom, a
duga plakanja bila su jedina emocija koja joj je u potpunosti pripadala.
Već rada osjećala je da u njoj nešto umire, nešto što je još daleko, ali
što će neminovno doći.
Ponekad bi u krevet dovodila muškarce. Birala ih je oprezno, pazeći
da im rijelo i duša nisu previše ošrećeni i da ne nose u sebi kakvu veliku
bol. Birala ih je dodirom. Tada, u tom krevetu, sve se iz njih prelijevalo u
nju - njihova snaga, sve druge žene, prošlost, budućnost, sve.
Nije voljela muškarce. Energije su im bile previše drugačije, nagoni
preživotinjski, misli previše različite.
Njezino tijelo bilo je tek beživotno meso u njihovim rukama. Stvar
prema kojoj nisu imali obveza. Mogli su biti dosadni i nespretni, jer -
muškarci su plaćali. Uzimala je njihov novac. Trebala ga je. Zaradila ga je.
Žene su joj bile sličnije. Njihove boli mogla je shvatiti. Neugode su joj
bile bliske, strahovi poznati.
Tijela su im bila topla i meka, poput meda i cimeta i često bi ih
stiskala toliko jako da bi pogledi u očima njezinih ljubavnica ponekad bili
puni straha. Bez potrebe, nikad nije osjetila ni tračak želje nauditi im.
Klizila bi po njima, teren je bio umirujući. Njihovo zadovoljstvo bilo
je i njezino. Upijala je toplinu. Misli koje su navirale iz njih nisu je
zbunjivale. Žene bi ostajale sretne u njezinim rukama. Uživala je u
ženama.
Osobito u Seleni.
Selena je bila s Tahitija, mlada i prepredena. Selenu je voljela između
brisanja prašine, pranja suđa, jutarnjih šalica vrele kave. U maglovitim
jutrima i večernjim sivim hladnoćama velikog grada. Za nju je u
dlanovima nosila uvijek spremne nježnosti.
Selena voli djecu. Želi ih.
„Još ne Selena, poslije”, kaže. Laže. Ne želi djecu, neće rađati nove
ljude. Ne želi se nastavljati. Nije joj rekla za svoj „dar”.

„Hoću ti dati nešto posebno”, kaže Selena. „Nešto čega ima samo na
Tahitiju.”
Ne daje joj to odmah. Mjesecima odlazi u salon za tetoviranje, na
tamnoj koži između njezinih grudi polako se iscrtava kraljevska kobra,
velika, prijeteća. Njezino tijelo nastaje postupno, svinuto je u tri
nejednolika koluta. Velika zmija potpuno joj ispunjava torzo.
„Sad kad je gotova pokazat ću ti nešto. Naučila sam to na Tahitiju. To
je magija. Voodoo”, kaže.
Po zmijinu tijelu zabija sićušne iglice. Kaže da je ne boli. Kapi krvi
briše prstima, pa ih zatim poliže. Polijeva se vodom i solju. Okrzne je
plamenom svijeće. Pjevuši pjesmicu promuklim glasom, oči su joj
sklopljene. Nerazumljiv jezik zvuči kao molitva.
Zmija se počinje micati.
„Sad je živa”, kaže Selena. „To je moj poklon tebi. Kad je dodirneš,
davat će ti snagu. Učinit će sve što zatražiš od nje. Dodirni je.”
Dodirnula ju je. Osjećaj sreće potpuno joj je ispunio tijelo. Osjećala ju
je kao savršeno biće bez prošlosti i budućnosti, stvoreno da bi davalo.
Dodirivale su ju ponovo i ponovo. Crne i zagasito žute ljuskice
savršeno su blistale na čokoladnom papiru Selenine kože.
Kad su bile zagrljene, kobra bi se micala. Izlazila bi iz kalupa kože,
razmatala se, klizila po njihovim tijelima grebući ih mekim, gumastim
ljuskicama. Bila je tiha i podatna. Ucrtana kako bi im služila. Ostavljala je
iza sebe pamučnu tišinu. Trenirana da klizi po pravim mjestima na pravi
način, njeni mišići kontrahirali su se jedan po jedan.
 Stvorena u boli stotina igala bila je zahvalna. Ne i ponizna. To nikad.
Bijele zube držala je u sranju pripravnosti. Bili su ispunjeni otrovom.
Polagala ih je na njihove grudi, ruke, usne. Opasnost je bila uzbudljiva.
„Kad bi me ugrizla, umrla bi zajedno sa mnom. Kad bi ugrizla tebe,
ubila bih je magijom kao što sam je i oživjela. Naša smrt bila bi i njezina.
Ona to zna. Zato se ne brini.”
„Ne brinem se. Osim toga, ne treba je hraniti niti voditi u šetnju.”
„Bolje od kućnog ljubimca, zar ne?” upita Selena smijući se.
„Bolje. Bolje od bilo čega. Bolje od djeteta.”
„Ne. Ne od djeteta.”
„Jednog dana...obećajem. Imat ćemo bebicu.” Laže, i Selena to osjeća.
Mrzi je zbog toga.

Dan nakon Božića, Selena stoji pred njom, pogrbljena, oči su joj
ispunjene suzama. Bijelu košulju zakopčala je do grla. Kobra mirno spava
na njezinim grudima.
„Ne mogu ostati s tobom...” kaže Selena jecajući. Jedva izgovora
riječi.
„Znam”, odvrati bez vidljivih emocija. Oduvijek je znala da će tako
završiti, oduvijek je znala da će doći muškarac.
Kad dodirne Selenu, može ga vidjeti. Mlad. Visok. Usta su mu puna
slatkih riječi i nespretnih laži. I on želi dijete. Želi puno djece.
„Ne želim živjeti bez tebe”, kaže odlučno, glasom koji ne ostavlja
mjesta za druge mogućnosti. Lice joj je ostalo mirno, no osjećala je kako
se u njoj nešto lomi i plače.
„Naravno da možeš živjeti bez mene...” želi reći još nešto, ali ne
uspijeva, glasni jecaji potresaju joj tijelo.
„Naravno da mogu. Ali ne želim, Selena. Ne želim.”
„Žao mi je....Tako mi je žao...” jecala je Selena. „Molim te, zagrli me...”
Zagrlila, ju je naoko nježno. Raskopčala joj je košulju i pomilovala
zmiju. Zatim joj se sagnula do grudi, poljubila jednu, pa drugu dojku i
utisnula poljubac u zmijino tijelo.
„Bit ćeš sretna, Selena. Imat ćete puno bebica.”
„Što...?” no nije uspjela dovršiti tečenicu.
Djevojka joj je spustila glavu na grudi i zabila zube u zmijino tijelo.
Selena zaurla od boli. Bijes se pojavi u kobrinim očima. Zmijska glava
izdvoji se iz dvodimenzionalne površine kože, izvije vitko tijelo iz kojeg
su kapale kapi krvi pa u potpunom slijepom bijesu bezglasno zabije svoje
zube u djevojčin vrat.
Dvije kapi otrova kliznule su joj pod kožu.
„Ne!” vrisne Selena, zgrabi zmijinu glavu i vrati je na svoje tijelo.
„Ubit ću te! Ubit ću te, prokleta nesrećo...” vrištala je na zmiju koja se
valjda od straha, stopila s kožom tvoreći tek plošnu sliku.
„Ne...nemoj...molim te”, reče djevojka, previjajući se na podu od
bolova koji su joj parali tijelo. Znala sam da će me ugristi, namjerno sam
to učinila.
„Ali zaboga, zašto...?!” urlala je Selena, tresući se od suza i straha.
„Zato. Već mi je dosta. Bila sam sve, vidjela sam sve, iskusila sam sve.
Hoću spavati i ne osjećati ništa. Zauvijek.”
„Ja...ne razumijem...”
„Znam. Idi sad...molim te idi...ako me voliš idi...” šaptala je djevojka
posljednjim snagama.
Selena poželi teći još nešto, još puno toga, poželi vratiti vrijeme
unatrag i sve popraviti, no umjesto toga samo istrči kroz vrata jecajući,
ne rekavši ništa, ne osvrćući se, želeći pobjeći, želeći se maknuti od ove
boli i ove smrti za koju je osjećala da će se proširiti i na nju.
Istrčala je iz zgrade i nastavila trčati ne osvrćući se.
Djevojka je ležala na podu, mišići su se već počeli kočiti.
Sićušne kapi otrova sporo su se vukle kroz vene. Za sobom su
ostavljale žareću bol. Na mjestima kojima bi prošle rađali su se plamičci
vatre. Plamičci su se množili polako, stapajući se u jedan jedini plameni
jezik. Krv djevojke pretvarala se u paru. Stvari su tonule u sumraku. I
svijest se gasila kao svjetiljka.
Otvorila je usta. Plameni jezik istrčao je kroz njih. Ukorijenio se u
starom tepihu, idealnom za rađanje nove vatre. S tepiha strastveno se
proširio na stare novine, vunene majice i sintetičke zavjese.
Tisuće tijela gorjelo je unutar tijela djevojke, njihove prošlosti,
budućnosti i neminovne sudbine iščezavale su spaljene, pretvorene u
pepeo, pročišćene i dotaknute božanskom milošću.
Vatra je kao voda - njezina rijeka razlila se čitavom sobom. Izašla je
kroz prozore, slijevala se u bujici po pročelju, usmjeravajući svoj mlaz
prema nebu.
 Svi koji su prolazili ulicom još su u daljini mogli vidjeti kaskade vatre
kako se slijevaju po staroj, oronuloj fasadi, dajući joj prizvuk života,
zamatajući je demonskim sjajem.