Gringos

Gringos

LABIRINT
DUHOVA

CARLOS RUIZ ZAFÓN

Prevela sa španjolskog:
Ela Varošanec

Knjige.club 2
 Gringos

Groblje zaboravljenih knjiga.

Ova je knjiga dio ciklusa romana koji se isprepliću u književnom univerzumu

Groblja zaboravljenih knjiga. Romane toga ciklusa povezuju likovi i radnje koji grade
pripovjedne i tematske mostove, iako i svaki roman zasebno nudi dovršenu, neovisnu i
zaokruženu priču.
Romani iz niza Groblja zaboravljenih knjiga mogu se čitati bilo kojim redom ili svaki
za sebe, pa tako omogućuju čitatelju da istražuje i zađe u labirint ovih priča kroz različita
vrata i različitim putevima koji će ga zajedno odvesti u samo srce pripovijesti.
Svaki je roman djelo fikcije. Ni četiri nastavka Groblja zaboravljenih knjiga, premda
nadahnuta Bercelonom dvadesetoga stoljeća, nisu iznimka. Ponekad je prikaz mjesta i
vremena, scena ili okolnosti radnje prilagođen logici pripovjednoga svijeta kako bi,
primjerice, Fermín mogao kušati svoje omiljene voćne karamele Sugus nekoliko godina
prije nego što su postale poznate ili kako bi se neki likovi mogli iskrcati s vlaka pod
velebnim svodom kolodvora Estacion de Francia.

Knjige.club 3
 Gringos

DANIELOVA KNJIGA

Knjige.club 4
 Gringos

1.

Te sam noći sanjao da se vraćam na Groblje zaboravljenih knjiga. Ponovno sam imao
deset godina i probudio sam se u svojoj staroj sobi osjećajući da me napustilo sjećanje na
lice moje majke. I znao sam, onako kako se znaju stvari u snovima, da krivnju za to
snosim ja i samo ja, zato što ga se nisam zaslužio sjećati i zato što nisam bio sposoban
osigurati mu pravdu.
U snu, uskoro je u sobu ušao moj otac, uzbunjen mojim tjeskobnim krikovima. Otac,
koji je u mome snu još uvijek bio mlad i imao sve odgovore svijeta, zagrlio me kako bi me
utješio. Poslije, kada su prva svjetla obasjala maglovitu Bercelonu, izašli smo iz stana. Iz
nekog razloga koji nisam mogao dokučiti, otac me dopratio samo do veže. Tamo je pustio
moju ruku i dao mi do znanja da je to put na koji moram krenuti sam.
Počeo sam hodati, ali sjećam se kako su mi odjeća i cipele, pa čak i koža, bili teški.
Svaki novi korak zahtijevao je više napora nego prijašnji. Kada sam došao do ulice La
Rambla, shvatio sam da se grad zaustavio u vječnom trenutku. Ljudi su zastajali usred
koraka i stajali tako skamenjeni, kao Agure na nekoj staroj fotografiji. Golub, koji se
spremao poletjeti, jedva je primjetno lepetao krilima. Peludna zrnca tvorila su niti koje
su nepomično lebdjele u zraku kao prašina obasjana zrakom svjetlosti. Voda u fontani
Canaletes sjala je u zrakopraznom prostoru i doimala se kao ogrlica od kristalnih suza.
Polako, kao da pokušavam hodati pod vodom, uspio sam se probiti kroz tu ureknutu
Bercelonu zaustavljenu u vremenu do praga Groblja zaboravljenih knjiga. Kada sam
stigao onamo, zastao sam iscrpljen. Nisam mogao dokučiti kakav je to nevidljivi teret
koji se vukao za mnom jedva mi dopuštajući da se pomaknem. Zgrabio sam alku i kucao
na vrata, ali nitko mi nije otvorio. Šakama sam nekoliko puta udario o velika drvena
vrata. Unatoč tome, čuvar je ignorirao moj poziv. Konačno sam se srušio na koljena,
iznemogao. Tek me tada, kada sam ugledao urok koji se bio vukao za mnom, obuzela
grozna sigurnost da će grad i moja sudbina ostati vječno zaleđeni u tom začaranom
trenutku i da se nikada neću moći sjetiti lica svoje majke.
I tad sam ga, kada me već napustila sva nada, otkrio. Komadić metala bio je skriven
u unutrašnjem džepu one školske jakne na kojoj su bili plavo izvezeni moji inicijali.
Ključ. Pitao sam se koliko je vremena bio tamo, a da to nisam znao. Ključ je bio prekriven
hrđom i težio je gotovo koliko i moja savjest. Na jedvite jade, koristeći obje ruke, uspio
sam ga podići do ključanice. Morao sam uprijeti svom snagom da ga okrenem. Kada sam
već mislio da neću uspjeti, brava je popustila i vrata su kliznula prema unutra.
Zakrivljena dvorana, ispunjena svijećama koje su iscrtavale put, nalazila se na ulazu
u staru palaču. Zašao sam u tamu i čuo kako se vrata iza mene zatvaraju. Tada sam
prepoznao taj hodnik prekriven fantastičnim stvorenjima i freskama anđela koji su
promatrali iz sjena, ostavljajući dojam da se kreću u ritmu mojih koraka. Prolazio sam
hodnikom sve dok nisam stigao do luka koji je završavao u visokom svodu, i zastao na
ulazu. Labirint se uzdizao preda mnom kao kakva optička varka. Spirala ispunjena
stepenicama, tunelima, mostovima i lukovima satkanima u beskonačan grad izgrađen od
svih knjiga svijeta, uspinjala se do neizmjerne staklene kupole.
Tamo je čekala moja majka, u podnožju građevine. Izložena u otvorenom sarkofagu,
ruku prekriženih na prsima, lica blijeda poput bijele haljine u kojoj joj je bilo umotano
tijelo. Usne su joj bile zapečaćene, a oči zatvorene. Ležala je nepomična na dalekom
počivalištu izgubljenih duša. Primaknuo sam ruku da joj pogladim lice. Koža joj je bila
hladna kao led. Odjednom je otvorila oči i zagledala se u mene pogledom prekrivenim

Knjige.club 5
 Gringos

koprenom uspomena. Kada je otvorila svoje potamnjele usne i progovorila, zvuk njezina
glasa bio je tako prodoran da me pokosio kao kakav teretni vlak podigavši me s tla i
bacivši me u zrak. Ostao sam lebdjeti u beskonačnom padu dok je jeka njezinih riječi
rastapala svijet.
Daniele, moraš reći istinu.

Prenuo sam se iz sna i našao se u polumraku spavače sobe, sav obliven hladnim
znojem, dok je Bea ležala ispružena pokraj mene. Zagrlila me i pomilovala mi lice.
„Ponovno?“ šapnula je.
Kimnuo sam i duboko udahnuo.
„Govorio si. U snu.“
„Što sam rekao?“
„Bilo je nerazumljivo“, lagala je Bea.
Pogledao sam je i nasmiješila mi se, meni se učinilo sažaljivo, ali možda je smiješak
samo bio znak pažnje.
„Spavaj još malo. Budilica će zvoniti tek za sat vremena, a danas je utorak.“
Utorak je značio da je moj red da vodim Juliána u vrtić. Zatvorio sam oči i pravio se
da spavam. Kada sam ih ponovno otvorio, ugledao sam Beino lice kako me promatra.
„Što je?“ upitao sam.
Nadvila se nad mene i nježno me poljubila. Imala je okus cimeta.
„Ni meni se ne spava“, mazno je rekla.
Počeo sam je polako svlačiti. Baš sam se spremao povući pokrivače i baciti ih na pod,
kada sam začuo lagane korake iza vrata spavače sobe. Bea je zaustavila napredovanje
moje lijeve ruke među njezinim nogama i uspravila se oslanjajući se na laktove.
„Što je bilo, ljubavi?“
Maleni Julián promatrao nas je s vrata oprezan i uznemiren.
„Netko je u mojoj sobi“, promrmljao je.
Bea je uzdahnula i raširila ruke. Julián se požurio potražiti utočište u majčinu
zagrljaju, a ja sam odustao od putene nade.
„Grimizni Princ?“ pitala je Bea.
Julián je pokajnički kimnuo.
„Tata će istog časa otići u tvoju sobu i izbaciti ga naglavačke tako da se nikada više
ne vrati.“
Naš mi je sin uputio očajnički pogled. Za što služi otac ako ne za junačke zadatke
ovakva kalibra? Nasmiješio sam mu se i namignuo.
„Naglavačke“, ponovio sam uz najljući izraz lica koji sam mogao složiti.
Juliánu se oteo smiješak. Iskočio sam iz kreveta i prošao hodnikom do njegove sobe.
Prostorija me toliko podsjetila na sobu koju sam ja imao nekoliko katova niže kada sam
bio njegovih godina da sam se na trenutak zapitao jesam li još uvijek zarobljen u snu.
Sjeo sam na rub kreveta i upalio noćnu lampu. Julián je živio okružen igračkama, od
kojih je neke naslijedio od mene, ali prije svega knjigama. Nije mi dugo trebalo da
pronađem sumnjivca skrivenoga ispod madraca. Uzeo sam u ruke knjižicu s crnim
koricama i otvorio prvu stranicu.

Knjige.club 6
 Gringos

Labirint duhova VII

Ariadna i Grimizni Princ.
Napisao i ilustrirao Victor Mataix

Više nisam znao kamo sakriti te knjige. Koliko god sam naprezao moždane vijuge da
pronađem nova skrovišta, njuh mojega sina pronalazio ih je bez iznimke. U hodu sam
listao knjigu i ponovno su me preplavile uspomene.
Nakon što sam još jednom prognao knjigu na sam vrh kuhinjskog ormara, svjestan
da će je moj sin pronaći i tamo, vjerojatnije prije nego kasnije, vratio sam se u sobu i
pronašao Juliána u majčinu naručju. Oboje je utonulo u san. Zastao sam na pragu sobe
kako bih ih promotrio, zaklonjen polumrakom. Slušao sam njihovo disanje i pitao se što
li je to učinio najsretniji čovjek na svijetu da bi zaslužio svoju sreću. Gledao sam ih kako
spavaju isprepleteni, nesvjesni svijeta oko sebe, i nisam mogao ne prisjetiti se straha koji
sam bio osjetio kada sam ih prvi put vidio tako zagrljene.

Knjige.club 7
 Gringos

2.

Nikada to nikome nisam ispričao, ali one noći kada se rodio moj sin Julián, kada sam
ga prvi put promatrao u majčinu naručju, obuzetog blaženim mirom onih koji još uvijek
ne znaju na kakvo su to mjesto došli, poželio sam se okrenuti i pobjeći na drugi kraj
svijeta. Tada sam još bio balavac, i vjerojatno je sve to za mene bilo previše, ali uz sve
izlike koje sam u stanju izmisliti, još uvijek osjećam gorak okus srama pred naletom
kukavičluka koji me tada svladao i koji, ni nakon svih ovih godina, nisam imao hrabrosti
priznati onoj kojoj sam to najviše dugovao.
Sjećanja koja zakopamo u tišini nikada nas ne prestaju proganjati. Ja se tako sjećam
sobe visokoga stropa i tračka zagasito žute svjetlosti koji je bacala stropna lampa
oslikavajući obrise kreveta na kojem je ležala djevojka od jedva sedamnaest godina s
djetetom u naručju. Kada je Bea, napola pri svijesti, podigla pogled i nasmiješila se, oči su
mi se napunile suzama. Kleknuo sam pokraj kreveta i zario lice u njezino krilo. Osjetio
sam kako me hvata za ruku i stišče je s ono malo snage što joj je ostalo.
„Ne boj se“, šapnula je.
Ali bojao sam se. I na jedan sramotni trenutak koji me progoni do dana današnjeg,
želio sam biti bilo gdje na svijetu, samo ne u toj sobi i u toj koži. Fermín je s vrata
prisustvovao tom trenutku i mora da mi je, kao što je običavao, pročitao misli i prije
nego što sam ih stigao pomisliti. Ne davši mi vremena da otvorim usta, uhvatio me za
nadlakticu i, ostavljajući Beu i dijete u dobrom društvu svoje zaručnice Bernarde, odveo
me do dugačkog uskog hodnika čiji se kraj gubio u polumraku.
„Jeste li još uvijek živi, Daniele?“ upitao je.
Lagano sam kimnuo dok sam pokušavao doći do daha koji sam negdje po putu
izgubio. Kada sam se pokušao vratiti u sobu, Fermín me zaustavio.
„Gledajte, idući put kada tamo uđete, trebali biste biti malo sabraniji. Srećom,
gospođa Bernarda još uvijek nije došla k sebi, pa nije svjesna pola toga što se oko nje
događa. A sada, ako mi dopustite, vjerujem da bi nam malo svježeg zraka došlo kao
naručeno, da se oslobodimo straha i onda pokušamo još jednom s više srčanosti.“
Ne pričekavši odgovor, Fermín me uhvatio za nadlakticu i odveo hodnikom do
stepenica koje su vodile do balustrade što se nalazila između Bercelone i neba. Hladan
vjetar kao da je grizao dok mi je doticao lice.
„Zatvorite oči i triput duboko udahnite. Bez žurbe, duboko, kao da vam pluća dopiru
sve do cipela“, savjetovao je Fermín. „To je trik koji mi je pokazao jedan tibetanski
svećenik, prevarant samo takav, kojeg sam upoznao kada sam radio kao recepcionar i
knjigovođa u jednom lučkom bordelčiću. Ko fol, besramnik nije znao kamo je zašao.“
Duboko sam udahnuo tri propisana puta, i još tri za svaki slučaj, očekujući da ću
osjetiti dobrobiti svježega zraka onako kako su obećavali Fermín i njegov tibetanski
guru. Osjetio sam kako mi se lagano zavrtjelo, ali Fermín me pridržao.
„Nemojte mi sada pobenaviti. Živnite malo, jer situacija zahtijeva smirenost, ali ne i
ukočenost.“
Otvorio sam oči, poda mnom su se prostirale puste ulice i uspavani grad. Bilo je oko
tri ujutro i bolnica San Pablo ležala je uronjena u mrtvilo tame, kao kakva utvrda čije su
kupole, kule i lukovi protkali arabeskama maglu koja se spuštala s visina gore Carmelo.
U tišini sam promatrao tu ravnodušnu Bercelonu, vidljivu samo s bolnica, nesvjesnu

Knjige.club 8
 Gringos

strahova i nada njezina promatrača, istovremeno puštajući da me prožme hladnoća i

raščisti mi misli.
„Vjerojatno mislite da sam kukavica“, rekao sam.
Fermín mi je uzvratio pogled slegnuvši ramenima.
„Ne dramatizirajte. Više mislim da ste pod stresom i puni strepnje, što vam dođe na
isto, ali bolje zvuči. Na sreću, ovdje imam rješenje.“
Otkopčao je baloner koji je zapravo bio beskonačni bazar čuda, istovremeno služeći
kao pokretna trgovina ljekovitoga bilja, muzej neobičnih stvari i odlagalište naprava i
relikvija spašenih sa stotina buvljaka i bijednih rasprodaja.
„Ne znam kako sa sobom možete vuči svu tu kramu, Fermíne.“
„Napredna fizika. S obzirom na to da moje suhonjavo tijelo čine većinom mišićno
tkivo i koščice, ovaj maleni arsenal ojačava moje gravitacijsko polje i osigurava
stabilnost u svim prilikama. I nemojte sada misliti da ćete me zbuniti skretanjem s teme,
jer nismo se popeli ovamo prodavati zjake.“
Nakon te objave, Fermín je iz jednog od svojih bezbrojnih džepova izvadio hrđavu
plošku i odvrnuo čep. Omirisao je njezin sadržaj kao da je riječ o rajskim parama i
nasmiješio se s odobravanjem. Zatim mi je svečano pružio bočicu i kimnuo.
„Pijte sada ili žalite zauvijek.“
Nevoljko sam prihvatio plošku.
„Što je to? Miriši na dinamit.“
„Gluposti. To je samo koktelčić izmišljen za oživljavanje mrtvaca i dečkića
pokolebanih pred odgovornostima koje im donosi sudbina. Riječ je o majstorskoj
formuli, mojih ruku djelo, razvijenoj na bazi anisovca i još nekih rakija pomiješanih s
jeftinim brendijem koji kupujem od jednookoga Ciganina koji prodaje žestice, sve to uz
dodatak nekoliko kapi voćnoga likera i likera iz samostana s Montserrata kako bi dobio
onaj nepogrešivi katalonski
„Majko mila.“
„Ajde, ajde! Na muci se poznaju junaci. Potegnite! Kao da ste vojnik na tajnom
zadatku na svadbenom slavlju.“
Poslušao sam i nagnuo taj pakleni uvarak koji je imao okus benzina sa šećerom.
Napitak mi je zapalio grlo, no Fermín mi je, prije nego što sam mogao doći k sebi,
pokretom signalizirao da ponovim postupak. Ignorirajući negodovanje i buru u mom
želucu, požurio sam se ponovno potegnuti, zahvalan na smiraju i sabranosti koju mi je
bućkuriš donio.
„Kako je?“ pitao je Fermín. „Bolje, zar ne? Ovo je okrepa šampiona.“
Kimnuo sam, uvjeren, uzdišući dok sam otpuštao gornje gumbe na košulji. Fermín je
iskoristio priliku da srkne malo bućkuriša i spremi plošku natrag u baloner.
„Gutljaj rakijice ne škodi - u tvoje žile ona hrabrost vodi! Ali nemojte mi postati
ovisni o ovom triku, jer alkohol je kao otrov za štakore ili velikodušnost: što ga se više
koristi, manje je učinkovit!“
„Ne brinite!“
Fermín je pokazao na dvije kubanke koje su virile iz jednog od džepova njegova
balonera, ali mi je namignuo odmahujući glavom.
„Pripremio sam za danas ovaj par cigara Cohiba otuđen In Extremis humidora
mojega budućeg tasta, gospodina Gustava Berceloa, ali vjerujem da ih je bolje ostaviti za

Knjige.club 9
 Gringos

drugi put jer mi se ne čini baš da ste u formi, a nije nam cilj da novorođenče već prvi dan
postane siroče.“
Fermín me nježno potapšao po leđima i pustio da prođe nekoliko trenutaka, dajući
vremena da mi njegov koktel prodre u krv i da mirnoća alkoholne sumaglice prikrije
slijepu paniku koja me bila preplavila. Čim je Fermín prepoznao izgubljen pogled i
proširene zjenice koje prate otupljivanje svih osjetila, bacio se na govor koji je zasigurno
pripremao cijelu večer.
„Daniele, prijatelju, želio je dragi Bog, ili tko već u njegovoj odsutnosti preuzima
dužnost, da je lakše postati otac i donijeti dijete na svijet nego dobiti vozačku dozvolu. Ta
nesretna okolnost dovela je do toga da nevjerojatan broj kretena, niškoristi i luđaka
smatra da ima dozvolu razmnožavati se, a onda ti ponosni očevi zauvijek upropaste
nesretna stvorenja sramoteći ih po svijetu. Zbog toga, govoreći autoritetom koji proizlazi
iz činjenice da se i sam spremam pobrinuti da moja voljena Bernarda ostane trudna čim
mi gonada i sakrament svetog braka, koji ona od mene zahtijeva sine qua non, to
dopuste, pa ću vas moći slijediti na tom silno odgovornom putu očinstva. S tim
autoritetom dakle mogu potvrditi da ovaj mladac na pragu zrelosti, unatoč slabašnoj
vjeri koju u ovom trenutku ima u sebe i u svoju sposobnost da bude da taj mladac, to jest
vi, Daniele Sempere Gispert, jest i bit će uzoran roditelj, iako je u tome početnik i
generalno pomalo naivan.“
Izgubio sam se negdje na pola te govorancije, možda zbog eksplozivnoga napitka, a
možda zbog gramatičke paljbe mojega dragog prijatelja.
„Fermíne, nisam siguran da sam shvatio što ste govorili.“
Uzdahnuo je.
„Želio sam reći da znam kako vam u ovom trenutku malo fali da izgubite kontrolu
nad analnim sfinkterom i da vas je sve ovo izbacilo iz ravnoteže, Daniele, ali kao što je
rekla vaša supruga svetica, ne trebate se bojati. Jer djeca, ili barem vaše, donose u kuću
radost i veselje, i ako čovjek u duši ima barem malo čestitosti i časti, i nešto pameti,
pronaći će način da im ne upropasti život i da bude otac kojega se nikada neće trebati
sramiti.“
Pogledao sam ispod oka toga čovječuljka koji bi život dao za mene i koji je uvijek za
mene imao spremnu koju riječ, ili koju tisuću riječi, da razriješi sve moje sumnje i
povremene egzistencijalne krize.
„Da je barem sve tako jednostavno kao što vi to predstavljate, Fermíne.“
„Ništa što u ovom životu vrijedi nije jednostavno, Daniele. Kada sam bio mlad, mislio
sam da je za mirnu plovidbu životom potrebno dobro naučiti tri stvari. Prvo: vezati
vezice na cipelama. Drugo: svući ženu kako spada. I treće: čitati, kako bi se svaki dan
moglo upiti pokoju stranicu napisanu pametno i sa stilom. Činilo mi se da čovjek koji
čvrsto stoji na zemlji, zna milovati i nauči slušati muziku žive riječi, živi duže i, prije
svega, bolje. Ali godine su me naučile da to nije dovoljno i da nam život ponekad ponudi
mogućnost da poželimo biti nešto više od dvonošca koji jede, vrši nuždu i privremeno
zauzima prostor na planetu. A danas je sudbina, vječno nesvjesna, odlučila vama
ponuditi tu priliku.“
Kimnuo sam glavom, neuvjeren.
„A ako nisam dorastao zadatku?“
„Daniele, ako nam je nešto zajedničko onda je to da smo i vi i ja, blagoslovljeni
nevjerojatnom srećom, pronašli žene koje ne zaslužujemo. Jasno je kao dan da će na

Knjige.club 10
 Gringos

ovom putu kormilo čvrsto držati one i da se mi samo moramo potruditi ne iznevjeriti ih.
Kako vam se to čini?“
„Volio bih vam vjerovati na riječ, ali nije mi lako.“
Fermín je odmahnuo glavom, ne uvažavajući moje sumnje.
„Ne bojte se. Zbog alkoholne mješavine kojom sam vas napojio, oslabljena vam je
ionako slaba sposobnost razumijevanja moje profinjene retorike. Ali vi znate da u ovim
stvarima imam više utrka u nogama nego vi, a i da sam, općenito, uvijek u pravu.“
„O tome nema rasprave.“
„Naravno da nema, jer da i raspravljamo brzo biste posustali. Imate li povjerenja u
mene?“
„Naravno, Fermíne. Ja bih s vama i na kraj svijeta, pa znate to.“
„Onda me poslušajte i imajte povjerenja u samoga sebe, kao što ja imam.“
Pogledao sam ga i polako kimnuo.
„Jeste li došli k sebi“, pitao je.
„Mislim da jesam.“
„Onda obrišite taj tugaljivi izraz s lica, provjerite jesu li vam testisi na mjestu i
vratite se u sobu da zagrlite gospodu Beu i svoga potomka kao čovjek koji ste
zahvaljujući njima upravo postali. Zato što nema nikakve sumnje da onaj dječak kojega
sam imao čast upoznati pod lukovima trga Plaza Real jedne noći prije toliko godina, i koji
me toliko puta dobrano uplašio, mora sudjelovati u preludiju ove pustolovine. Jer
moramo još štošta proživjeti, a ono što nas čeka nije više dječja igra. Jeste li uz mene? Do
kraja svijeta? Jer tko nam jamči da nije iza ugla?“
Mogao sam ga samo zagrliti.
„Što bih ja bez vas, Fermíne?“
„Često griješili. A sada da nastavimo s upozorenjima, imajte na umu da je jedna od
najčešćih nuspojava konzumiranja mješavine koju ste upravo popili trenutni gubitak
ponosa i pretjerana sentimentalnost. Zato, kada vas gospođa Bea pogleda nakon što
uđete u sobu, uzvratite joj pogledom kojim će te joj dati do znanja da je istinski volite.“
„Ona to već zna.“
Fermín je strpljivo odmahnuo glavom.
„Poslušajte me“, inzistirao je. „Nema potrebe da to izgovorite ako vas je sram, jer mi
smo muškarci takvi i testosteron ne pridonosi blagoglagoljivosti. Ali neka ona to osjeti.
Jer takve je stvari važnije pokazati nego reći. I ne samo petkom i svetkom, nego svaki
dan.
„Pokušat ću.“
„Nemojte samo pokušati, Daniele.“
I tako, lišen, zahvaljujući liku i djelu mojega prijatelja Fermína, vječnog i krhkog
utočišta moje mladosti, krenuo sam natrag prema sobi u kojoj me čekala sudbina.
Mnogo godina poslije u meni se probudila uspomena na tu noć kada sam se, skriven
u zoru u stražnjoj prostoriji stare knjižare u ulici Santa Ana, pokušavao još jedanput
suočiti s praznom stranicom ne znajući odakle da počnem sam sebi razjašnjavati pravu
istinu moje obitelji, pothvat kojemu sam bio posvećen već nekoliko godina, ali kojemu do
sada nisam bio sposoban pridonijeti ni jednim jedinim smislenim retkom.
Fermín, kojega je uhvatila nesanica koju je pripisivao probavnim problemima zbog
pola kile čvaraka koje je bio pojeo, odlučio me posjetiti ranom zorom. Kada me vidio
Knjige.club 11
 Gringos

kako se mučim nad bijelom stranicom, naoružan nalivperom iz kojega je kapalo kao iz
rabljenog automobila, sjeo je pokraj mene i promotrio more zgužvanih papira razasutih
pod mojim nogama.
„Bez uvrede, Daniele, ali imate li vi ikakvu ideju o tome što radite?“
„Ne“, priznao sam. „Možda bi sve bilo drugačije da probam s pisaćom mašinom. U
oglasu kažu da je Underwood pravi izbor za profesionalce.“
Fermín je na tren razmislio o propagandnom obećanju, ali je odlučno odmahnuo
glavom.
„Pisanje i tipkanje su dvije potpuno različite stvari.“
„Baš vam hvala na ohrabrenju. A što će te vi ovdje u ovo doba?“
Fermín se potapšao po trbuhu.
„Probavljanje cijeloga prženog svinjčeta naškodilo mi je želucu.“
„Želite li malo sode bikarbone?“
„Bolje ne jer me od toga, da prostite, uhvati noćna dijareja, a tek onda nema šanse da
oka sklopim.“
Ostavio sam nalivpero i svoj tisućiti pokušaj da napišem barem jedno upotrebljivo
slovce, i pogledao svoga prijatelja u oči.
„Je li s vama sve u redu, Daniele? Mislim, osim neuspješnog napada na zamak
književnosti...“
Slegnuo sam ramenima. Kao i uvijek, Fermín se pojavio kada je najpotrebniji,
ostajući vjeran svojoj ulozi
„Nisam sasvim siguran kako da vas pitam nešto što me već neko vrijeme muči“,
konačno sam rekao.
Rukom je pokrio usta i podrignuo kratko, ali slatko.
„Ako vas zanima pokoji trik iz spavaće sobe, samo bez srama jer, podsjećam vas, ja
sam na tim stvarima doktorirao.“
„Ne zanimaju me trikovi iz spavaće sobe.“
„Šteta, jer baš sam čuo za nekoliko novih majstorija koje...“
„Fermíne“, prekinuo sam ga, „mislite li da sam živio život najbolje što sam mogao?“
Ostavio sam svoga prijatelja bez riječi. Spustio je pogled i uzdahnuo.
„Nemojte mi reći da je to uzrok ove vaše faze propalog Balzaca. Duhovna potraga i
tako to...“
„A zar pisanje ne služi tome da čovjek bolje razumije sebe i svijet?“
„Ne, ako pisac zna što radi, što se u vašem slučaju...“
„Fermíne, grozan ste ispovjednik! Pomozite mi malo.“
„Mislio sam da pokušavate postati pisac, a ne svetac.“
„Recite mi istinu. Poznajete me otkada sam bio dijete. Jesam li vas razočarao? Jesam
li bio Daniel kojem ste se vi nadali? Kakav bi moja majka bila željela da budem? Recite mi
istinu.“
Fermín me zaprepašteno pogledao.
„Daniele, istina su gluposti koje čovjek govori kada misli da zna nešto o životu. Ja o
istini znam isto koliko i o veličini koji nosi ona nezaboravna žena oštra imena i zašiljenih
grudi koju smo gledali u kinu Capitol neki dan.“

Knjige.club 12
 Gringos

„Kim Novak“, rekao sam.

„Neka je Bog i zakon gravitacije blagoslove. I ne, niste me razočarali, Daniele.
Nikada. Vi ste dobar čovjek i prijatelj. I, ako vas baš zanima moje mišljenje, vjerujem da
bi vaša pokojna majka Isabella bila ponosna na vas i da bi vas smatrala dobrim sinom.“
„Ali ne i dobrim piscem“, nasmiješio sam se.
„Gledajte, Daniele, vi ste isto toliko pisac koliko sam ja svećenik. I sami ste toga
svjesni. I nema toga nalivpera ili pisaće mašine koji će to promijeniti.“
Uzdahnuo sam i utonuo u dugu tišinu. Fermín me promatrao, zamišljen.
„Znate što ću vam reći, Daniele? Zapravo mislim da sam, i nakon svega što smo
zajedno prošli, ja i dalje isti onaj nesretni jadnik kojeg ste pronašli na cesti i iz samilosti
odveli doma, a vi ste i dalje onaj isti napušteni dječak koji bezglavo luta po svijetu
nabasavajući na bezbrojne tajne, uvjeren da će se, ako ih razriješi, možda nekim čudom
sjetiti lica svoje majke i otkriti istinu koju mu je svijet oteo.“
Razmišljao sam o njegovim riječima jer je pogodio u sridu.
„I što ako jest tako kako kažete? Zar je to tako strašno?“
„Moglo bi biti gore. Mogli biste biti pisac, kao vaš prijatelj Carax.“
„Možda bih ga trebao pronaći i uvjeriti ga da on napiše ovu priču“, predložio sam.
„Našu priču.“
„Isto ponekad kaže i vaš sin Julián.“
Pogledao sam ga ispod oka.
„Što kaže Julián? Što Julián zna o Caraxu? Jeste li vi to mome sinu govorili o Caraxu?“
Fermín je glumio nevinašce.
„Ja?“
„Što ste mu ispričali?“
„Sitnice. Sve skupa, neke nevažne anegdotice. Problem je u tome što je dječak
iznimno radoznao i bistar i, naravno, ništa mu ne promiče te brzo povezuje stvari. Nisam
ja kriv što je dijete pametno. Očito je da se nije u vas uvrglo.“
„Majko mila... I zna li Bea da ste dječaku govorili o Caraxu?“
„Ja se u vaš bračni život ne miješam. Ali iskreno sumnjam u to da postoji mnogo
stvari koje gospođa Bea ne zna ili ne predosjeća.“
„Strogo vam zabranjujem da mom sinu govorite o Caraxu, Fermíne.“
Stavio je ruku na prsa i ozbiljno kimnuo.
„Zaključao sam usta i bacio ključ. Neka na mene padne najcrnja kletva ako i u bunilu
prekršim ovaj sveti zavjet šutnje.“
„A kada smo već kod toga, ne spominjite ni Kim Novak... jer znam te, ptico.“
„Što se toga tiče, čist sam kao jutarnja rosa jer je tu temu otvorio dječak, koji nije
nimalo glup.“
„Nevjerojatni ste.“
„Skrušeno prihvaćam vaše nepravedne optužbe jer znam da ih uzrokuje vaša
frustracija zbog vlastitih propusta. Ima li vaše gospodstvo još koje ime koje želi pridodati
na crnu listu zabranjenih imena osim Caraxa? Možda Bakunin? Ili Estrellita Castro?“
„Zašto ne odete spavati i ostavite me na miru, Pennine?“
„I ostaviti vas ovdje da se sami suočite s opasnošću? Zaboravite na to! U ovoj
situaciji potrebna je barem jedna odgovorna odrasla osoba.“
Knjige.club 13
 Gringos

Fermín je promatrao nalivpero i brdo praznih papira koji su stajali na stolu,

fasciniran kao da je riječ o setu kirurških instrumenata.
„Jeste li već smislili što ćete s ovim?“
„Ne. Baš sam krenuo o tome razmišljati kada ste došli vi i počeli sa svojim
nebulozama.“
„Gluposti. Bez mene ne biste mogli napisati ni popis za kupnju.“
Konačno uvjeren, bio je spreman zasukati rukave i suočiti se s golemim izazovom
koji je stajao pred nama. Sjeo je pokraj mene i netremice me gledao, intenzivnim
pogledom onih kojima gotovo da ne trebaju riječi da bi se razumjeli.
„Govoreći o popisima: gledajte, ja o pisanju romana znam manje nego krava o
baletu, ali čini mi se da bi se prije nego što se počne pripovijedati, trebalo napraviti popis
onoga što se želi ispripovijedati. Popis inventara, recimo.“
„Plan puta?“ predložio sam.
„Plan puta naškrabamo kada ne znamo baš kamo idemo, pa tako uvjerimo sami sebe
i još pokoju budalu da imamo neki cilj.“
„Pa onda ideja i nije tako loša. Samoobmana je tajna svakog nemogućeg poduhvata.“
„Vidite? Mi smo nepobjediv dvojac. Vi bilježite, a ja mislim.“
„Pa počnite razmišljati na glas.“
„U ovoj spravici ima dovoljno tinte za putovanje do pakla i natrag?“
„Dovoljno da krenemo.“
„Sada samo treba odlučiti odakle da počnemo s popisom.“
„Kako vam se čini da počnemo s pričom o tome kako ste je upoznali?“ upitao sam.
„Kako sam upoznao koga?“
„A što mislite koga, Fermíne? Našu Alisu u Berceloni čudesa.“
Sjena mu je prešla preko lica.
„Mislim da tu priču nisam ispričao nikome, Daniele. Čak ni vama.“
„Ima li onda boljeg načina da uđemo u labirint?“
„Čovjek bi trebao moći odnijeti pokoju tajnu sa sobom u grob“, prigovorio je Fermín.
„Previše tajni odvede čovjeka u grob prije vremena.“
Fermín me začuđeno pogledao.
„Tko je to rekao? Sokrat? Ja?“
„Ne. Ovaj put to je, baš prije nekoliko sekundi, rekao Daniel Sempere Gispert, Homo
seljakus.“
Fermín se zadovoljno nasmiješio, pa skinuo omot s jedne voćne karamele Sugus
koju je zatim ubacio u usta.
„Trebale su vam godine, ali polako učite od majstora, nevaljalče. Hoćete jednu?“
Prihvatio sam Sugus jer sam znao da je to Fermínovo najvrjednije blago i da mi
iskazuje čast dijeleći ga sa mnom.
„Jeste li čuli onu čestu izreku da je u ratu i ljubavi sve dopušteno, Daniele?“
„Nekoliko puta. Češće od onih koji su više u ratu nego u ljubavi.“
„Tako je. Zato što je to, na kraju krajeva, odvratna laž.“
„Je li ovo onda ratna ili ljubavna priča?“

Knjige.club 14
 Gringos

Fermín je slegnuo ramenima.

„Koja je razlika?“
I tako je, pod okriljem noći, uz pomoć nekoliko Sugusa i čarolije sjećanja koja je
prijetila da će popustiti pod maglom vremena, Fermín započeo spajati konce kojima smo
trebali isplesti kraj, i početak, naše pripovijesti...

Ulomak iz
Labirinta duhova
(Groblje zaboravljenih knjiga, IV. svezak)
Juliána Caraxa. Nakladnička kuća Lumiére, Pariz, 1992.
Uredio Émile de Rosiers Castellaine

Knjige.club 15
 Gringos

DIES IRAE
Bercelona
ožujak, 1938.

Knjige.club 16
 Gringos

1.

Probudili su ga udari valova. Kada je otvorio oči, slijepi putnik ugleda tamu koja se
protezala u nedogled. Ljuljanje, miris slane vode i udari valova o trup broda podsjetili su
ga da nije na kopnu. Maknuo je sa sebe vreće koje su mu služile kao pokrivač i polako se
uspravio, prateći pogledom ples greda i lukova koji su tvorili teretni prostor broda.
Činilo mu se kao da promatra snolik prizor, potopljenu katedralu natrpanu plijenom
ukradenim iz stotina muzeja i palača. Obrisi kolekcije luksuznih automobila prekrivenih
poluprozirnim platnom nazirali su se između hrpe skulptura i slika. Pokraj velikoga sata
s klatnom opazio je kavez iz kojega ga je ozbiljno promatrala papiga čudesna perja,
osuđujući njegov položaj slijepa putnika.
Malo dalje ugledao je repliku Michelangelova Davida kojega je neki šaljivac okrunio
tipičnim žandarskim trorogim šeširom. Iza skulpture, avetinjska vojska krojačkih lutki
odjevenih u krinoline činila se zaleđena u beskrajnom bečkom valceru. Pokraj njih,
oslonjeni na stara luksuzna mrtvačka kola sa staklenim stijenama iza kojih se nazirao
lijes, stajali su uokvireni plakati. Na jednom od njih stajala je prijeratna najava koride na
trgu Plaza de las Arenas.
Na popisu imena natjecatelja nalazilo se ime nekoga Fermína Romera de Torresa.
Tajni je putnik, koji je tada još uvijek bio poznat pod drugim imenom koje će brzo morati
ostaviti u ratnom pepelu, pomilovao pogledom slova i bezglasno usnama oblikovao
riječi.
Fermín
Romero de Torres

Dobro ime, rekao si je. Zvučno. Kao iz opere. Savršeno odgovara epskom i
razuzdanom bivstovanju vječnoga slijepog putnika života. Fermín Romero de Torres, ili
suhonjav čovječuljak velika nosa koji će jednoga ne tako dalekoga dana prisvojiti to ime,
proveo je zadnjih nekoliko dana skrivajući se u unutrašnjosti trgovačkoga broda koji je
dva dana prije isplovio iz Valencije. Pukim čudom uspio se ušuljati u brod, skriven u
sanduku punom starih pušaka zakamufliranih svom silom različite trgovačke robe. Dio
pušaka bio je zaštićen od vlage i zamotan u vreće zatvorene čvorovima, ali ostale su bile
nabacane bez zaštite. Puške su ležale jedna preko druge i činilo se mnogo vjerojatnijim
da će opaliti u lice nekom jadnom policajcu ili njemu samome, ako napravi krivi pokret,
nego da će pokositi neprijatelja.
Da bi protegnuo noge i spriječio da sav utrne od hladnoće koja je prodirala kroz trup
broda, Fermín se svakih pola sata izlagao opasnosti da bude otkriven probijajući se kroz
labirint kontejnera i razne robe u potrazi za nečim jestivim ili, ako hrane ne bude, nečim
da ubije vrijeme. Tijekom jedne od tih svojih putešestvija sprijateljio se s jednim malim
mišem, veteranom u takvim poduhvatima, koji mu je, nakon početnoga nepovjerenja,
plaho prilazio i u toplini njegova krila dijelio s njim siromašne komadiće sira koje je
Fermín bio pronašao u kutijama s hranom. Sir, ili što li je već bila ta žilava i masna tvar,
imao je okus sapuna i, prema onome što je Fermín znao o kulinarstvu, nije bilo nikakvih
naznaka da je krava ili bilo koji drugi preživač imao svoje prste, ili vime, u njegovoj
izradi. Ali svatko pametan znao je da se o ukusima ne raspravlja, no čak i da se
raspravljalo, bijeda koja je vladala u to vrijeme smjesta bi promijenila uzrečicu. Zbog
toga su obojica uživala u jelu koje im se, zahvaljujući mjesecima gladi, činilo kao gozba.

Knjige.club 17
 Gringos

„Prijatelju glodavče, jedna je od prednosti ratne oskudice to što nam se, preko noći, i
svinjski napoj čini kao hrana bogova, tako da se čak i iz govna, lijepo nabodena na štapić,
počne širiti nevjerojatan bouqvet na parišku boulangerie. Takva gotovo vojnička
prehrana, temeljena na prljavoj vodi i mrvicama kruha pomiješanima s piljevinom, jača
duh i razvija osjetljivost nepca do te mjere da jednog dana shvatiš da pluto kojim su
prekriveni zidovi ima isti okus kao lošiji čips od svinjske kože.“
Mišić je pažljivo slušao Fermína dok su obojica proždirala živežne namirnice koje je
osiguravao slijepi putnik. Ponekad bi glodavac sit zaspao pod njegovim nogama. Fermín
ga je promatrao, osjećajući da su se složili zato što si, u suštini, nalikuju.
„Vi i ja smo, druže moj, kao stvoreni jedan za drugog: zajedno filozofski podnosimo
ovu kugu koju je stvorio uspravljeni primat te se ogrebemo za što stignemo da bismo je
preživjeli. Dao Bog da jednoga, ne tako dalekoga dana, primati budu jednim udarcem
istrijebljeni, pa će zajedno s dinosaurusima, mamutima i pticom dodo hraniti crve, dok
ćete vi, radišna i miroljubiva stvorenja kojima ne treba ništa više nego jelo, fornikacija i
spavanje, naslijediti zemlju ili je, u najgorem slučaju, podijeliti sa žoharima i još pokojim
kornjašem.“
Ako se miš i nije slagao s izrečenim, nije to pokazao. Vodili su prijateljski suživot,
bez napuhavanja, džentlmenski. Tijekom dana slušali su jeku koraka i glasova mornara
kako odzvanjaju santinom. U rijetkim prilikama kada bi neki član posade zalutao dolje,
najčešće da nešto ukrade, Fermín bi se vratio u svoje skrovište u sanduk oružja i tako bi,
uljuljkan morem i mirisom baruta, malo dremnuo. Drugoga dana plovidbe, istražujući
bazar čuda koji je putovao skriven u trbuhu toga Levijatana, Fermín, moderni Jona i
povremeni proučavatelj Svetoga pisma, bio je pronašao kutiju punu lijepo ukoričenih
Biblija. Otkriće mu se učinilo, u najmanju ruku, neobično i slikovito, ali u nedostatku
drugoga štiva posudio je jedan primjerak, pa je uz svjetlo svijeće također pribavljene iz
brodskih zaliha čitao naglas za sebe i svoga suputnika izabrane ulomke iz Staroga
zavjeta, koji mu se uvijek činio zanimljivijim i dramatičnijim od Novoga.
„Molim malo pažnje, majstore, jer sada slijedi grozomorna prispodoba duboka
simbolizma, toliko puna rodoskvrnuća i sakaćenja da bi mogla utjerati strah u kosti i
samoj braći Grimm.“
Provodili su tako sate i dane u svom utočištu nasred mora sve dok, u svitanje 17.
ožujka 1938., Fermín nije otvorio oči i otkrio da ga je njegov prijatelj glodavac napustio.
Uzrok tome možda su bili neki ulomci iz Otkrivenja Svetoga Ivana koje su čitali prijašnje
noći, a možda je i osjetio da se bliži kraj putovanju, pa bi bilo zgodno nestati. Fermín, još
jednu noć prepušten na milost i nemilost hladnoći koja se uvlačila u kosti, oteturao je do
osmatračnice koju mu je osiguravalo brodsko okno kroz koje je prodirao dah grimizne
zore. Okrugli prozorčić nalazio se tek koji pedalj iznad površine vode i Fermín je jasno
mogao vidjeti kako se sunce polako uzdiže nad morem boje vina. Probio se kroz kutije
municije i masu hrđavih bicikala do druge strane teretnoga prostora broda i bacio
pogled kroz okno. Snop svjetla iz lučkoga svjetionika zahvatio je trup broda uzrokujući
eksploziju svjetlosti koja je odjedanput prodrla kroz sva okna. Malo dalje, obavljena
maglom iz koje su virile promatračnice, kupole i kule, prostirala se Bercelona. Fermín se
nasmiješio, zaboravljajući na tren hladnoću i modrice koje su mu prekrivale tijelo,
rezultat okršaja i nezgoda koje je proživio na posljednjoj etapi svoga puta.
„Lucía...“ prošaptao je, prizivajući u sjećanje to lice čija ga je uspomena održavala na
životu u najgorim trenucima.
Izvadio je pismo iz unutrašnjega džepa svoje jakne u kojem ga je čuvao otkada je
isplovio iz Valencije i uzdahnuo. Čarolija se u trenu rasprsnula. Brod je bio mnogo bliže

Knjige.club 18
 Gringos

luci nego što je bio pretpostavio. Svaki slijepi putnik koji drži do sebe, zna da nije toliki
problem ušuljati se u brod koliko završiti poduhvat živ i zdrav, to jest neprimijećen
napustiti brod. Ako namjerava ponovno kročiti čvrstim tlom sa svim kostima na broju,
bolje bi mu bilo da počne planirati bijeg. Dok je slušao kako iznad njega koraci i
aktivnosti posade postaju sve žustriji, Fermín osjeti kako se brod počinje okretati i kako
motori usporavaju približavajući se ulazu u luku. Vratio je pismo u džep i požurio se
prikriti tragove svoga boravka na brodu, skrivajući ostatke dogorjelih svijeća, vreće koje
su mu poslužile kao pokrivač, Bibliju s njezinim poučnim tekstovima i zaostale mrvice
one zamjene za sir i ustajalih keksa. Zatim je, kako je znao i umio, pokušao zatvoriti
kutije koje se bio usudio otvoriti u potrazi za živežnim namirnicama, ponovno zabijajući
čavle s izlizanom petom svojih jadnih čizama. Motreći svoju bijednu obuću, Fermín si je
rekao da će mu, čim se domogne čvrstoga tla i ispuni dano obećanje, idući zadatak biti
nabaviti par cipela koje neće izgledati kao da su ukradene iz mrtvačnice. Dok se vrzmao
po teretnom prostoru broda, slijepi je putnik kroz brodsko okno vidio kako brod polako
ulazi u barcelonsku luku. Još je jednom zalijepio nos za prozorsko staklo i osjetio kako ga
prolaze trnci kada je na vrhu brijega ugledao obrise utvrde i vojnoga zatvora Montjuic
koji se nadvio nad gradom kao kakva ptica grabljivica.
„Ako te otkriju, letiš tamo...“ prošaptao je.
U daljini se nazirao vrh spomenika Kristofora Kolumba koji je, kao i uvijek,
pokazivao prstom u krivom smjeru, miješajući američki kontinent i Bakarske otoke. Iza
dezorijentiranog istraživača, ulica La Rambla vodila je do samoga srca staroga grada,
gdje ga je čekala Lucía. Na tren ju je zamislio mirisnu, među plahtama. Krivnja i sram
izbrisali su tu sliku iz njegovih misli. Iznevjerio je svoje obećanje.
„Propalico“, rekao si je.
Prošlo je trinaest mjeseci i sedam dana otkada ju je posljednji put vidio, trinaest
mjeseci koji su se činili kao trinaest godina. Posljednje na što je svratio pogled prije nego
što se vratio u svoje skrovište, bio je obris Djevice Marije, zaštitnice grada, koja se
uzdizala s kupole svoje bazilike ispred luke, kao i uvijek izgledajući kao da se sprema
poletjeti ponad barcelonskih krovova. Njoj je preporučio svoju dušu i bijedno tijelo te,
premda nije nogom stupio u crkvu otkada je, s devet godina, slučajno ušao u crkvu u
rodnom gradu jer ju je zamijenio za gradsku knjižnicu, Fermín se zakleo svakomu tko ga
je mogao ili htio čuti, da će, ako se Djevica ili koji god izaslanik božanske vlasti založi za
njega i pomogne mu da se domogne zaklona luke bez većih nevolja ili potrebe za
nasiljem, posvetiti svoj život duhovnoj meditaciji i postati vjerni klijent crkvene
industrije. Nakon što je izrekao svoje obećanje, prekrižio se dvaput i požurio se sakriti u
sanduk s puškama, polegnut na krevet od oružja kao mrtvac u lijesu. Baš prije nego što je
nad sobom zatvorio poklopac, ugledao je svojega prijatelja miša kako ga promatra s vrha
sanduka naslaganih do stropa.
„Bonne chanche, mona ami“ - prošaptao je.
Nekoliko trenutaka zatim obavila ga je tama koja je mirisala na barut, dok je na koži
osjećao hladno željezo pušaka znajući da mu je sudbina već određena.

Knjige.club 19
 Gringos

2.

Ubrzo je Fermín primijetio da je brujanje motora utihnulo i da se brod polako

zaustavlja u mirnim lučkim vodama. Prema njegovoj procjeni, nisu još mogli stići do
pristaništa. Uz dva-tri presjedanja na svome putu, sluh mu se naviknuo prepoznati
protokol i kakofoniju koji bi nastajali pri pristajanju, od povlačenja užadi preko
zakucavanja sidrenih lanaca do cviljenja trupa broda pri udaru o mol. Izuzevši neobičnu
vrevu koraka i glasova na palubi, Fermín nije opazio ni jedan od znakova pristajanja. Iz
nekoga je razloga kapetan odlučio prerano zaustaviti brod i Fermín, koji je tijekom
posljednje dvije ratne godine naučio da neočekivano obično ide ruku pod ruku s
nevoljom, stisnuo je zube i još se jednom prekrižio.
„Djevice, odričem se svoga okorjelog agnosticizma i malicioznih zaključaka moderne
fizike“, šaptao je sputan u lijesu što ga je dijelio s prastarim puškama.
Nije trebao dugo čekati na odgovor na svoju molbu. Fermínu se učinilo da čuje kako
se približava druga, manja brodica i udara o trup broda. Nekoliko trenutaka potom, čuo
je gotovo vojničke korake kako se miješaju s vrevom posade na palubi. Fermín osjeti
knedlu u grlu. Netko se ukrcao na brod.

Knjige.club 20
 Gringos

3.

„Trideset godina na moru i najgore se uvijek dogodi kada se približim kopnu“,

pomislio je kapetan Arráez dok je s komandnoga mosta promatrao skupinu muškaraca
koja se upravo ljestvama uspela na palubu broda. Prijeteći su mahali oružjem i gurali
posadu u stranu čisteći put za, pretpostavljao je kapetan, svoga vodu. Arráez je bio pravi
morski vuk, puti i kose opaljene suncem i solju, suznih očiju zbog kojih se uvijek činilo da
bi svaki čas mogao zaplakati. U mladosti je vjerovao da se čovjek ukrcava na brod u
potrazi za pustolovinom, ali godine su ga naučile da pustolovina zapravo čeka u luci, i da
uvijek ima skrivene namjere. Na moru se ničega nije bojao. Na čvrstom tlu, s druge
strane, pogotovo u ono vrijeme, spopadala bi ga mučnina.
„Bermejo, uzmite radio i obavijestite luku da su nas upravo zaustavili i da ćemo
malo kasniti.“
Pokraj njega, Bermejo, njegov prvi časnik, problijedio je i počeo se blago tresti, tik
koji je razvio tijekom posljednjih mjeseci zbog bombardiranja i ratnih sukoba. Stari
voditelj palube na krstarenjima rijekom Guadalquivir, jadni Bermejo nije imao želudac
za ovaj posao.
„Što da kažem tko nas je zaustavio?“
Arráez je ugledao siluetu čovjeka koji se upravo uspeo na palubu. Ogrnut crnim
balonerom, s rukavicama na rukama i nataknutim šeširom široka oboda, činio se kao
jedini koji nije naoružan. Arráez je promatrao kako polako korača palubom. Njegovo je
držanje odavalo savršeno proračunatu mirnoću i nezainteresiranost. Njegov pogled,
skriven iza naočala tamnih stakala, prelazio je preko lica članova posade, dok je njegovo
ostajalo posve bezizražajno. Naposljetku se zaustavio na sredini palube i, podigavši
pogled prema komandnom mostu, skinuvši šešir u znak pozdrava otkrio lice koje je
krasio lisičji osmijeh.
„Fumero“, promrmljao je kapetan.
Bermejo, koji kao da se skupio deset centimetara otkada je taj lik zakoračio na
palubu, pogledao ga je blijed kao kreč.
„Tko?“ uspio je promucati.
„Tajna policija. Spustite se i recite ljudima da se nitko ne glupira. A poslije radijem
obavijestite luku da kasnimo, onako kako sam vam rekao.“
Bermejo je kimnuo, ali ostao je ukopan na mjestu. Arráez ga je prostrijelio
pogledom.
„Bermejo, silazite! I probajte ne popišati se u gaće, za Boga miloga.“
„Na zapovijed, kapetane.“
Arráez je nekoliko trenutaka ostao stajati na komandnom mostu. Bio je lijep dan,
kristalno čisto nebo s tek pokojim oblakom u letu razveselilo bi svakog akvarelista. Na
trenutak je razmišljao o tome da uzme revolver koji je čuvao pod ključem u ormaru u
svojoj kabini, ali naivnost te ideje natjerala mu je ogorčeni osmijeh na lice. Duboko je
udahnuo i, zakopčavši gumbe na pohabanoj mornarskoj jakni, napustio komandni most i
spustio se stepenicama ususret starom poznaniku koji ga je čekao milujući cigaretu
među prstima.

Knjige.club 21
 Gringos

4.

„Kapetane Arráez, dobrodošli u Bercelonu!“

„Hvala vam, natporučniče.“
Fumero se nasmiješio.
„Promaknut sam u bojnika.“
Arráez je kimnuo, zadržavši pogled na tamnim staklima naočala zbog kojih je bilo
teško pretpostaviti kamo je Fumero usmjerio svoj pronicljivi pogled.
„Čestitam!“
Fumero mu je pružio cigaretu.
„Ne, hvala.“
„Ovo je kvalitetna roba“, istaknuo je Fumero. „Američka.“
Arráez je prihvatio cigaretu i spremio je u džep.
„Želite li provjeriti papire i dozvole, bojniče? Svi papiri su valjani, s dozvolama i
pečatom Katalonske vlade.“
Fumero je slegnuo ramenima i nezainteresirano ispuhnuo dim promatrajući žar
cigarete s laganim smiješkom na licu.
„Siguran sam da su vam papiri u redu. Recite mi, kakvu robu prevozite?“
„Opskrba za vojsku. Lijekovi, oružje i municija. I raznu zaplijenjenu robu za javnu
dražbu. Popis robe s pečatom vladinog izaslanstva u Valenciji stoji vam na raspolaganju.“
„Ništa manje nisam od vas očekivao, kapetane. Ali to je između vas i lučkih i
graničnih vlasti. Ja sam tek jednostavni sluga naroda.“
Arráez mirno kimne, podsjetivši se da ni u jednom trenu ne smije skinuti pogled s
tamnih i neprozirnih stakala naočala.
„Ako biste mi, bojniče, željeli reći što tražite, rado ću vam...“
Fumero mu je rukom pokazao da ga slijedi i obojica su krenula palubom dok ih je
posada promatrala u iščekivanju. Nakon nekoliko minuta Fumero se zaustavio i,
povukavši posljednji dim iz cigarete, bacio je u more. Naslonio se na ogradu i promatrao
Bercelonu kao da je nikada prije nije vidio.
„Osjećate smrad, kapetane?“
Arráez je pričekao trenutak prije nego što je odgovorio.
„Ne znam na što mislite, bojniče.“
Fumero ga je prijateljski potapšao po ruci.
„Udahnite duboko. Bez žurbe. Vidjet ćete kako se osjeti.“
Arráez je razmijenio pogled s Bermejom. Članovi posade pogledavali su se, zbunjeni.
Fumero se okrenuo, rukom ih pozivajući da udahnu.
„Ne? Nitko?“
Kapetan se pokušao prisiliti na smiješak, ali nije uspio.
„E, pa ja ga mogu namirisati“, rekao je Fumero. „Nemojte mi reći da niste ništa
primijetili.“
Arráez je neodređeno kimnuo.

Knjige.club 22
 Gringos

„Naravno da jeste“, brzo je rekao Fumero. „Naravno da ga možete namirisati. Kao i ja

i kao svi ostali koji su ovdje. To je miris štakora. Jednoga odvratnog štakora koji je
skriven na brodu.“
Arráez se zbunjeno namršti.
„Uvjeravam vas...“
Fumero je podigao ruku da ga utiša.
„Kada ti se štakor ušulja u brod, nema načina da ga se riješiš. Daš mu otrova i pojede
ga. Postaviš mišolovku, a on se posere na nju. Nema ništa teže na svijetu nego riješiti se
štakora. Zato što je kukavica. Zato što se skriva. Zato što misli da je pametniji od tebe.“
Fumero je zastao na trenutak da pojača učinak svojih riječi.
„I znate li vi, kapetane, koji je jedini način da se ubije štakora? Kako ga se riješiti
jednom zauvijek?“
Arráez je odmahnuo glavom.
„Ne znam, bojniče.“
Fumero se nasmiješio, pokazujući zube.
„Naravno da ne znate. Jer vi ste morski čovjek i nema razloga da to znate. To je moj
posao. Zbog toga me Revolucija donijela na svijet. Gledajte, kapetane. Gledajte i učite.“
Prije nego što je Arráez mogao odgovoriti, Fumero je krenuo prema pramcu, a
njegovi su ga ljudi slijedili. Tada je kapetan vidio da je pogriješio. Fumero je bio
naoružan. Mahao je sjajnim revolverom, kolekcionarskim primjerkom. Prošao je
palubom, usput bez imalo obzira odgurujući sve članove posade koji su mu se našli na
putu. Nije se obazirao na ulaz u kabine. Znao je kamo ide. Dao je znak svojim ljudima da
okruže grotlo teretnoga prostora broda. Stajali su tamo i čekah naredbu. Fumero se
nagnuo nad metalnu ploču i lagano pokucao, kao da kuca na vrata staroga prijatelja.
„Iznenađenje“, zapjevušio je.
Kada su njegovi ljudi praktički razvalili grotlo, pa je unutrašnjost broda ostala
izložena danjem svjetlu, Arráez se vratio u sklonište komandnoga mosta. Već je dovoljno
vidio i naučio u dvije godine koje je proveo u ratu. Posljednje što je uspio vidjeti bilo je
kako si Fumero, poput kakva mačka, oblizuje brk trenutak prije nego što se spustio, s
revolverom u ruci, u teretni prostor broda.

Knjige.club 23
 Gringos

5.

Nakon što je danima bio zatvoren u teretnom prostoru broda, udišući isti ustajali
zrak, Fermín je osjetio kako se miris svježega zraka koji je ulazio kroz otvoreno grotlo,
probija kroz pukotine na sanduku s oružjem u kojem se skrivao. Okrenuo je glavu u
stranu i kroz prorez između poklopca i ruba sanduka uspio nazrijeti nekoliko snopova
mutnoga svjetla kako plaze po podu. Baterijske svjetiljke.
Blijeda svjetlost milovala je obrise brodskoga tereta i otkrivala dijelove platna koje
je pokrivalo automobile i umjetnine. Zvuk koraka i metalne jeke koji su odjekivali
santinom, polako se približavao. Fermín je stisnuo zube i u sebi ponavljao sve korake
koje je poduzeo prije nego što se vratio u svoje skrovište. Vreće, svijeće, ostaci jela ili
otisci stopala koje je mogao ostaviti. Činilo mu se da se za sve pobrinuo. Nikada ga neće
ovdje pronaći, rekao si je. Nikada.
U tom je trenutku začuo kako onaj gorki i poznati glas izgovara njegovo ime kao da
šapuće neku melodiju i odsjekle su mu se noge.
Glas, i koraci, bili su jako blizu. Fermín je čvrsto zatvorio oči, onako kako ih zatvara
dijete preplašeno neobičnom bukom u mraku svoje sobe. Ne zato što misli da će ga to
zaštititi, nego zato što se ne usudi prepoznati siluetu koja stoji pokraj kreveta i nadvije
se nad njim. Tada je osjetio kako koraci sasvim polako prolaze na tek koji centimetar od
njega. Ruke u rukavici pomilovale su poklopac kutije, prsti su klizili po površini poput
zmije. Fumero je fućkao neku melodiju. Fermín je zaustavio dah i zadržao zatvorene oči.
Kapi hladnoga znoja cijedile su mu se niz čelo i morao je čvrsto stisnuti šake da mu se
ruke ne bi tresle. Nije se usudio pomaknuti ni koščicu, u strahu i od najmanjega zvuka
koje bi njegovo tijelo moglo proizvesti u dodiru s vrećama u kojima su bile puške.
Možda je pogriješio. Možda će ga pronaći. Možda nije bilo te rupe na svijetu u koju bi
se on mogao zavući i poživjeti da bi svoje pustolovine mogao prepričati. Možda je, na
kraju krajeva, taj dan bio jednako dobar kao bilo koji drugi da napusti položaj. I, kad smo
već kod toga, ništa ga nije sprečavalo da iskoči iz kutije i suprotstavi im se s jednom od
ovih pušaka u rukama. Bolje umrijeti izrešetan na brzinu nego, nakon što dva tjedna
visiš sa stropa jedne od samica utvrde Montjuic, pasti u ruke Fumeru i umrijeti od
njegovih igračaka.
Ispipavao je jednu pušku tražeći okidač, a onda ju je čvrsto stisnuo. Nije mu do tada
palo na pamet da puška najvjerojatnije nije napunjena. Ionako je svejedno, pomislio je.
Onako kako je on ciljao, sva je prilika da će si raznijeti nogu ili pogoditi u oko Kolumbov
kip. Nasmijao se toj ideji i čvrsto, s obje ruke, privio pušku na prsa, tražeći udarnu iglu.
Nikada prije nije pucao, ali uvjeravao se da uvijek može računati na početničku sreću i da
i sam trud sigurno nešto vrijedi. Nategnuo je iglu i spremao se raznijeti glavu gospodinu
Franciscu Javieru Fumeru i poslati ga put raja ili pakla.
Ipak, trenutak zatim koraci su se udaljili, uskrativši mu tako priliku za slavu i
podsjetivši ga da se veliki ljubavnici, u teoriji ili u praksi, nisu rađali da bi u zadnjem času
postali junaci. Duboko je udahnuo i stavio ruku na srce. Odjeća mu se prilijepila za tijelo
kao druga koža. Fumero i njegovi žbiri su se udaljavali. Fermín je zamislio kako se
njihove siluete gube u sjenama teretnoga prostora i nasmiješio se s olakšanjem. Možda
nisu primili dojavu. Možda je ovo bila tek rutinska kontrola.
Točno tada, koraci su se zaustavili. Zavladala je mrtvačka tišina i nekoliko je
trenutaka Fermín čuo jedino kucanje svoga srca. Zatim je, uz jedva čujni uzdah, začuo
lagano kuckanje, nešto maleno i lagano kretalo se po poklopcu kutije, jedva nekoliko
Knjige.club 24
 Gringos

centimetara od njegova lica. Prepoznao je njegov blagi miris, između slatkog i gorkog.
Njegov suputnik, miš, njuškao je između pukotina na daskama kutije, vjerojatno
prepoznavši miris svoga prijatelja. Fermín se spremao tiho zasiktati kako bi ga otjerao
kada je zaglušujući buka ispunila teretni prostor broda.
Metak, velikog kalibra, na mjestu je raznio glodavca, a zatim izbušio pravilnu rupu
na poklopcu kutije tek kojih pet centimetara od Fermínovog lica. Mlaz krvi je prošao
između pukotina i poškropio mu usne. Fermín je osjetio škakljanje u desnoj nozi i otkrio
kako mu je metak zamalo pogodio nogu, progorio mu je nogavicu prije nego što je
probušio još jednu, izlaznu, rupu u drvu. Snop blijede svjetlosti osvijetlio je tamu
Fermínovog skrovišta prateći putanju metka. Čuo je kako se koraci vraćaju i zaustavljaju
pokraj njegova skloništa. Fumero je čučnuo pokraj kutije. Fermín je kroz maleni otvor
između poklopca i kutije vidio kako mu sjaje oči.
„Kao i uvijek, prijateljuješ sa šljamom, ha? Trebao si čuti vriske svoga prijatelja
Amanacija kada nam je govorio gdje ćemo te naći. Nekoliko strujnih kablova strateški
postavljenih na jajima i svi vi heroji propjevate kao ptičice.“
Suočen s tim pogledom i svime što je o njemu znao, Fermín je osjećao da bi se, da
već nije iznojio to malo hrabrosti što je imao zatočen u lijesu, popišao u gaće od straha.
„Smrdiš gore od tvoga prijatelja štakora“, prošaptao je Fumero. „Mislim da ti je
potrebno pranje.“
Čuo je buku koraka i vrevu ljudi koji pomiču kutije i ruše stvari u teretnom prostoru.
U međuvremenu Fumero se nije pomaknuo ni milimetra. Pogledom je pažljivo secirao
tamu u unutrašnjosti sanduka, strpljivo kao zmija na ulazu u gnijezdo. Uskoro je Fermín
osjetio jake udarce čekića po kutiji. Prvo je pomislio da je žele razvaliti. Onda je ugledao
vrhove čavla kako vire iz ruba poklopca i shvatio je da je zapravo zapečaćuju. Za
nekoliko je sekundi nestalo onih nekoliko milimetara koji su bili ostali između poklopca i
kutije. Pokopali su ga u njegovu vlastitu skrovištu.
Fermín je zatim shvatio da su počeli gurati kutiju i čuo Fumera kako naređuje
posadi da se spusti u teretni prostor. Mogao je zamisliti što će se dalje dogoditi. Osjetio je
da desetak muškaraca polugama podiže kutiju i čuo kako je opasuju platnenim
remenjem. Isto je tako čuo pomicanje lanaca i osjetio trzaj kada ju je dizalica počela
podizati.

Knjige.club 25
 Gringos

6.

Arráez i njegova posada promatrali su kako se sanduk, koji je visio šest metara
iznad palube, njiše na vjetru. Fumero je izronio iz teretnoga prostora i namještao tamne
naočale pritom se zadovoljno smiješeći. Podigao je pogled prema komandnom mostu i
podrugljivo podigao ruku u vojnički pozdrav.
„S vašim dopuštenjem, kapetane, nastavit ćemo s postupkom deratizacije broda na
jedini uistinu učinkovit način.“
Fumero je dao znak čovjeku koji je upravljao dizalicom da spusti sanduk za nekoliko
metara, sve dok mu nije bio u razini lica.
„Posljednja želja ili posljednje pokajničke riječi?“
Posada je nijemo promatrala kutiju. Iz unutrašnjosti je dopiralo tek tiho cviljenje
koje je nalikovalo glasanju kakve prestrašene životinjice.
„Ma daj, ne plači, pa nije ovo tako strašno“, rekao je Fumero. „Uostalom, neću te
ostaviti samog. Vidjet ćeš da te tamo dolje nestrpljivo čeka gomila prijatelja.“
Sanduk je ponovno poletio u zrak, a dizalica se počela okretati prema moru. Kada se
našao nekih deset metara iznad vode, Fumero se ponovno okrenuo prema komandnom
mostu. Arráez ga je promatrao suznih očiju, mrmljajući nešto za sebe.
„Kurvin sine“, uspio je razaznati.
Zatim je dao znak i sanduk se, s dvjesto kila oružja i još pedesetak kilograma
Fermína Romera de Torresa, strmoglavio u ledene i tamne vode barcelonske luke.

Knjige.club 26
 Gringos

7.

U letu jedva da je imao vremena uhvatiti se za stijenke sanduka. Kada je sanduk

udario u vodu, oružje je poletjelo u zrak i snažno udarilo o gornji dio poklopca. Sanduk je
nekoliko minuta plutao, ljuljuškajući se poput bove. Fermín se borio da sa sebe zbaci
desetke pušaka ispod kojih je ostao zakopan. Zapuhnuo ga je snažan miris soli i dizela.
Zatim je čuo kako voda prodire kroz rupu koju je probušio Fumerov metak. Za tren je
osjetio kako hladna tekućina ispunjava dno. Obuzela ga je panika i pokušavao se
protegnuti dovoljno da dohvati gornji rub sanduka. Uspio je, ali su se puške otkotrljale
na drugu stranu i sanduk se prevrnuo na bok. Fermín je pao na nos na oružje. U
posvemašnjoj tami napipao je puške i počeo ih razdvajati u potrazi za rupom kroz koju je
ulazila voda. Čim bi uspio pomaknuti tucet pušaka, ponovno bi pale na njega i gurale ga
prema dnu sanduka koji se sve više naginjao. Voda mu je prekrila noge i protjecala
između njegovih nožnih prstiju. Već mu je došla do koljena kada je uspio pronaći rupu i
začepiti je kako je znao i umio, pritišćući s obje ruke. Zatim je začuo pucnjeve s palube
broda, a potom udarce u drvo. Tri su se nove rupe otvorile iznad njega i kroz njih se
probijalo zelenkasto svjetlo, zbog čega je voda počela ubrzano prodirati i, u samo
nekoliko trenutaka, došla Fermínu do struka. Vikao je od straha i bijesa, pokušavajući
uhvatiti jednu od rupa drugom rukom, ali nagli ga je trzaj gurnuo unatrag. Stresao se od
zvuka koji je odjeknuo sandukom, zvučalo je kao da ga proždire kakva beštija. Voda mu
je dosezala do prsa, hladnoća oduzimala dah. Ponovno se smračilo i Fermín je shvatio da
kutija beznadno tone. Njegova desna ruka popustila je pod pritiskom tekućine. Ledena
voda u tami otirala mu je suze. Fermín je pokušao udahnuti posljednji put.
Struja je usisala drveni okvir i neumoljivo ga vukla prema dnu. U gornjem kutu
ostao je mali nepotopljeni prostor i Fermín ga je pokušavao doseći da uhvati posljednje
molekule kisika. Uskoro, kutija je pala na morsko dno i, nagnuvši se u stranu, ostala
nasukana u mulju. Fermín je rukama i nogama udarao poklopac, ali drvo, čvrsto i
zaglavljeno čavlima, nije popustilo ni milimetra. Posljednji centimetri zraka koji su mu
preostali klizili su kroz pukotine. Posvemašnja i hladna tama nukala ga je da se prepusti,
ali pluća su mu gorjela i činilo mu se da će mu glava eksplodirati od pritiska zbog
nedostatka zraka. Predavši se slijepoj panici, siguran da mu je preostalo tek nekoliko
sekundi života, zgrabio je jednu od pušaka i vrhom počeo udarati po poklopcu. Pri
četvrtom udarcu oružje mu je iskliznulo iz ruke. U tami je napipao jednu od vreća u koju
je bila zamotana puška koja je plutala zahvaljujući mjehuriću zraka koji je ostao zatočen
u sanduku. Fermín ju je ščepao s obje ruke s ono malo snage što mu je ostalo i preklinjao
za čudo koje nije dolazilo.
Metak je opalio u unutrašnjosti vreće i izazvao bezglasnu vibraciju. Hitac iz gotovo
neposredne blizine izbušio je na drvu rupu veličine šake. Ruke su mu reagirale prije
mozga. Naciljao je na isto mjesto i ponovno povukao okidač. Voda je već prekrila vreću,
pa metak nije mogao eksplodirati. Fermín je dohvatio drugu pušku i povukao okidač
preko vreće. Prva dva pucnja nisu imala efekta, ali pri trećem je osjetio trzaj u rukama i
vidio kako se širi otvor u drvu. Pucao je sve dok rupa nije bila dovoljno velika da se
njegovo mršavo i usahlo tijelo kroz nju može provući. Rubovi raspucalog drva ranjavali
su mu kožu; ipak, zbog obećanja koje je nudio tračak bijele svjetlosti što se nazirao na
površini bio je spreman proći kroz bojno polje u jeku rata.
Mutna lučka voda pekla ga je za oči, ali nije ih zatvarao.

Knjige.club 27
 Gringos

Podvodna šuma svjetla i sjena ljuljuškala se u zelenkastoj tami. Pod njegovim se

nogama naziralo cijelo čudo smeća zapletenoga u mreže, ostaci potopljenih brodova i
stoljetne nakupine mulja. Podigao je pogled prema snopovima blijede svjetlosti koji su
dolazili negdje odozgo. Trup trgovačkoga broda bacao je veliku sjenu na površinu mora.
Procijenio je da je dubina vode u ovom dijelu luke najmanje petnaest metara, možda i
više. Ako se uspije dokopati druge strane broda možda ga nitko neće primijetiti, pa bi
mogao preživjeti. Odgurnuo se nogama od stijenke kutije i zaplivao. Tek je tada
krajičkom oka na tren ugledao avetinjski prizor koji je skrivalo more. U taj čas shvatio je
da su alge i mreže koje je bio vidio zapravo odbačena tijela koja su se zibala u tami mora.
Deseci trupala s lisicama na rukama, zavezanih nogu i prikovana za kamenje ili betonske
blokove tvorila su podzemno groblje. Jegulje koje su se migoljile oko njihovih udova
polako su proždirale meso s njihovih obraza dok su im kose lelujale nošene strujom.
Fermín je razaznao siluete muškaraca, žena i djece. Pod njihovim nogama ležali su
razasuti, napola ukopani u mulju, kovčezi i svežnjevi. Neka su trupla bila toliko
raspadnuta da je jedva ostala pokoja kost koja je virila između dronjaka. Tijela su tvorila
beskonačnu dvoranu kojoj se nije nazirao kraj u tami. Fermín je zatvorio oči i, trenutak
potom, izronio je i ustvrdio da je jednostavan čin disanja nešto najljepše što je ikada
iskusio.

Knjige.club 28
 Gringos

8.

Fermín je nekoliko časaka prionuo uz trup broda kao priljepak, hvatajući dah.
Dvadesetak metara od njega plutala je bova za signalizaciju. Nalikovala je nekoj vrsti
malog svjetionika: signalno svjetlo nalazilo se na vrhu cilindra postavljena na kružno
postolje s kabinom. Bijela bova s crvenim prugama lagano se ljuljala na morskoj
površini, kao kakav plutajući metalni otok. Fermín si je rekao da se, ako uspije doći do
nje, može sakriti u njezinoj unutrašnjosti i čekati pravi trenutak da se neopaženo dokopa
kopna. Činilo se da ga nitko nije primijetio, ali nije htio izazivati sreću. Udahnuo je
najdublje što su mu dopuštala njegova iscrpljena pluća i ponovno zaronio uputivši se
prema bovi nesigurnim zamasima. Dok je ronio, izbjegavao je pogledati prema dolje i
radije vjerovao da je samo umislio onaj jezivi vrt obrisa koji su pod njegovim nogama
lelujali nošeni strujom, da se zapravo radilo tek o ribičkim mrežama zapletenima između
smeća. Izronio je u blizini bove i brzo otplivao kako bi se sakrio iza nje. Bacio je pogled
na palubu broda i rekao si da je za sada na sigurnom i da svi na bordu, uključujući
Fumera, misle da je mrtav. Penjao se na platformu kada je primijetio figuru koja ga je,
nepomična, promatrala s komandnog mosta. Na trenutak joj je uzvratio pogled. Iako je
nije mogao jasno razaznati, Fermín je prema odjeći zaključio da je vjerojatno riječ o
kapetanu broda. Požurio je sakriti se u unutrašnjosti majušne kabine i samo se sručio na
tlo, tresući se od hladnoće i pretpostavljajući da će ih za nekoliko sekundi ćuti kako
dolaze po njega. Bilo bi bolje da se utopio u onoj kutiji. Sada će ga Fumero strpati u jednu
od svojih ćelija i uzeti si vremena dok ga ne dokrajči.
Cijelu je vječnost čekao taj trenutak, ali, kada je već povjerovao da je njegova
pustolovina završila, začuo je kako se pale motori broda i kako pišti brodska truba.
Ustrašeno je provirio kroz prozor kabine i vidio da se brod udaljava u smjeru pristaništa.
Iscrpljen se prepustio mlakom zagrljaju sunca koje je prodiralo kroz prozor. Možda mu
se, naposljetku, Djevica zaštitnica nevjernika smilovala.

Knjige.club 29
 Gringos

9.

Fermín je ostao na svome otočiću sve dok sumrak nije obojio nebo, a fenjeri iz luke
upalili iskre na morskoj površini. Proučivši pristanište, zaključio je da je najbolja opcija
pokušati doplivati do skupine brodica koja je bila usidrena ispred lučke ribarnice i
uspeti se na kopno uz neki od konopa kojima su bile privezane brodice, ili preko dizalice
za teret s krme nekog usidrenog broda.
Potom je u magli koja se nadvila nad pristanište nazreo siluetu. Približavao mu se
čamac na kojem su bila dva muškarca. Jedan je veslao, a drugi je pogledom pretraživao
sjene s visoko podignutom svjetiljkom koja je magli davala boju jantara. Fermín je
osjetio knedlu u grlu. Mogao se baciti u vodu i moliti Bogu da ostane skriven pod slabim
svjetlom sumraka i tako još jednom umaknuti, ali ponestalo mu je molitvi, a više mu nije
ostalo ni trunke snage u tijelu. Izašao je iz svojega skrovišta s rukama u zraku i spreman
predati se ljudima koji su se približavali u čamcu.
„Spustite ruke“, rekao je čovjek sa svjetiljkom.
Fermín je bolje pogledao. Muškarac koji je stajao u čamcu bio je isti onaj koji ga je
satima prije promatrao s komandnoga mosta broda. Fermín ga je pogledao u oči i
kimnuo. Prihvatio je ispruženu ruku i skočio u čamac. Muškarac koji je veslao ponudio
mu je deku kojom se nesretni brodolomac omotao.
„Ja sam kapetan Arráez, a ovo je moj prvi časnik, Bermejo.“
Fermín je pokušao nešto promrmljati, ali ga je Arráez zaustavio.
„Nemojte nam reći svoje ime. To nije naša stvar.“
Kapetan je odnekud izvukao termosicu i natočio mu čašu kuhanoga vina. Fermín je s
obje ruke zgrabio limenu šalicu i u jednom gutljaju iskapio tekućinu. Arráez mu je triput
punio šalicu i Fermín je osjećao kako mu se toplina vrača u tijelo.
„Osjećate li se bolje?“ upitao je kapetan.
Fermín je kimnuo.
„Neću vas pitati što ste radili na mojem brodu ni kako ste se zamjerili onoj hulji
Fumeru, ali više opreza ne bi vam bilo naodmet.“
„Trudim se, vjerujte mi. Problem je u sudbini koja ne surađuje.“
Arráez mu je dao vrećicu. Fermín je pogledao što je u njoj. Nekoliko komada suhe
odjeće, koja mu je naočigled bila jedno šest brojeva prevelika, i nešto novaca.
„Zašto ovo činite, kapetane? Pa ja sam tek slijepi putnik koji vas je uvalio u
probleme...“
„Zato što mi se tako hoće“, odgovorio je Arráez, na što je Bermejo kimnuo.
„Ne znam kako da vam platim za...“
„Bit će dovoljno da se više ne ukrcate kao slijepi putnik na moj brod. Hajde,
presvucite se.“
Arráez i Bermejo su ga promatrali dok je skidao sa sebe mokre cote i pomogli mu da
navuče svoje novo odijelo, staru mornarsku uniformu. Prije nego što je zauvijek odbacio
poderanu jaknu, Fermín je zavukao ruke u džepove u potrazi za pismom koje je tjednima
čuvao. Morska voda razlila je tintu, a kuverta se pretvorila u komad mokroga papira koji
mu se raspadao u rukama. Fermín je zatvorio oči i zaplakao. Arráez i Bermejo su se
zapanjeno pogledali. Kapetan je spustio ruku na Fermínovo rame.

Knjige.club 30
 Gringos

„Smirite se, čovječe, jer najgore je prošlo.“

Fermín je odmahnuo glavom.
„Ne, nije to, nije to.“
Polako se obukao i spremio ono što je ostalo od pisma u džep svoje nove prevelike
jakne. Kada je vidio da ga njegova dva dobročinitelja zapanjeno promatraju, obrisao je
suze i nasmiješio se.
„Ispričavam se.“
„Pa vi ste kost i koža“, primijetio je Bermejo.
„To je samo zbog trenutačnog ratnog stanja“, ispričavao se Fermín, trudeći se
zvučati odobrovoljeno i optimistično. „Ali sada kada se moja sreća okrenula,
predosjećam da je došlo vrijeme izobilja i da ću se moći posvetiti kontemplativnom
životu tijekom kojeg ću se toviti slaninom dok ponovno čitam izbor iz najboljih djela
Zlatnog vijeka. Za dva dana od krvavica i kolačića s cimetom udebljat ću se ko’ svinja.
Znate, ja vam, kada se pruži prilika, natučem kile brže nego sopranistica.
„Ako vi tako kažete. Imate li kamo otići?“ pitao je Arráez.
Odjeven u svoje novo ruho kapetana bez broda, dok mu se u trbuhu bućkalo od
toploga vina, Fermín je oduševljeno kimnuo.
„Čeka vas neka žena?“ pitao ga je mornar.
Fermín se tužno osmjehnuo.
„Čeka, ali ne mene“, odgovorio je.
„Aha... Za nju je pismo?“
Fermín je kimnuo.
„I zbog toga ste stavili život na kocku i vratili se u Bercelonu? Da biste dostavili neko
pismo?“
Fermín je slegnuo ramenima.
„Ona je vrijedna toga. I dao sam obećanje dobrom prijatelju.“ „Mrtav je?“
Fermín je spustio pogled.
„Neke je vijesti bolje prešutjeti“, predložio je Arráez. „Obećanje je obećanje.“
„Koliko je dugo niste vidjeli?“
„Nešto više od godinu dana.“
Kapetan ga je dugo promatrao.
„U ovim vremenima, godina dana je mnogo. Ovih dana ljudi brzo zaboravljaju. Čini
se kao neki virus, ali pomaže da se preživi.“
„Baš da vidimo hoću li se i ja zaraziti, jer bi mi došlo kao naručeno“, rekao je Fermín.

Knjige.club 31
 Gringos

10.

Već se mračilo kada ga je čamac ostavio u podnožju stuba gata Atarazanas. Fermín
je nestao u lučkoj magli, tek još jedan mutni obris među lučkim radnicima i mornarima
koji su išli prema četvrti Raval, u ono doba poznatoj kao Barrio Chino. Gubeći se u
mnoštvu, iz razgovora, koji su se ispod glasa vodili oko njega, načuo je da je dan prije
grad pretrpio zračni napad, jedan od mnogih u protekloj godini, i da se te noći očekivalo
novo bombardiranje. Strah u glasovima i pogledima gotovo se mogao nanjušiti, ali nakon
što je uspio preživjeti taj prokleti dan, imao je osjećaj da ništa što bi ga noćas moglo
snaći nije moglo biti gore. Sudbina je htjela da mu na putu iskrsne jedan prodavač slatkih
grijeha koji se već spremao otići doma i gurao je svoja kolica sa slatkišima. Fermín ga je
zaustavio i proučio njegovu robu s dužnom pažnjom.
„Imam ušećerene bademe kao iz vremena prije rata“, ponudio je trgovac. „Želi li ih
možda gospodin?“
„Kraljevstvo za voćne karamele Sugus“, objavio je Fermín.
„Pa baš mi je ostala jedna vrećica od jagode.“
Fermín je razrogačio oči te su mu na sam spomen te delicije počele curiti sline.
Zahvaljujući donaciji kapetana Arráeza mogao si je priuštiti cijelu vrećicu karamela koju
je pohlepno otvorio.
Blijeda svjetlost fenjera na ulici La Rambla, baš kao i okus prve karamele Sugus koju
ubaciš u usta, oduvijek su mu se činile kao stvari zbog kojih se isplati poživjeti još koji
dan. Međutim toga predvečerja, kada je izbio na središnju šetnicu ulice La Rambla,
Fermín je ugledao četu nažigača kako idu od fenjera do fenjera, s ljestvama u rukama, i
gase preostala svjetla. Prišao je jednom od njih i promatrao što radi. Kada ga je nažigač,
silazeći s ljestava, primijetio, zastao je i proučio ga ispod oka.
„Dobra večer, šefe“, rekao je Fermín prijateljski. „Nećete se ljutiti ako vas priupitam
zašto ostavljate grad u mraku?“
Nažigač je tek pokazao kažiprstom prema nebu i, pokupivši ljestve, krenuo ususret
idućem fenjeru. Fermín je na tren ostao tamo, promatrajući neobičan prizor u kojem
ulica La Rambla uranja u sjene. Oko njega, kafići i trgovine počeli su zatvarati vrata, a
mjesec je sramežljivo bojio fasade svojom svjetlošću. Nastavio je svojim putem
osjećajući blagu strepnju i uskoro nabasao na, kako mu se činilo, noćnu procesiju. Poveća
grupa ljudi, u rukama im svežnjevi i deke, uputila se prema ulazu u podzemnu željeznicu.
Neki su si osvjetljavali put svijećama i fenjerima, drugi su hodali u tami. Kada su stigli do
stepenica koje su se spuštale do stanice podzemne željeznice, Fermín je ugledao dječaka,
ne starijeg od pet godina. Bilo je nemoguće razaznati drži li ga u rukama majka ili baka
jer se u toj polutami činilo kao da su sve te duše ostarjele prije vremena. Fermín mu je
htio namignuti, ali dječak nije skidao pogleda s neba. Promatrao je tamne oblake koji su
ispleli mrežu na horizontu kao da vidi nešto što se sakrilo u njima. Fermín je slijedio
njegov pogled i osjetio milovanje hladnoga vjetra koji je zapuhao gradom, a mirisao je na
fosfor i spaljeno drvo. Trenutak prije nego što se, u majčinim rukama, počeo spuštati
stepenicama, prema tunelima podzemne željeznice, dječak mu je dobacio pogled od
kojega mu se sledila krv u žilama. U tim petogodišnjim očima ocrtavala se živa panika i
beznađe starca. Fermín je skrenuo pogled i krenuo dalje, zaobišavši redara koji je čuvao
ulaz u podzemnu željeznicu. Redar je upro prst prema njemu.
„Ako sada odete, poslije više neće biti mjesta. A skloništa su puna.“

Knjige.club 32
 Gringos

Fermín je kimnuo, ali je produljio korak. Tako je ulazio dublje u Bercelonu koja mu
je sada djelovala sablasno, obavijena posvemašnjom tamom koja jedva da je otkrivala
pokoje slabašno svjetlo fenjera ili svijeća na balkonima i u vežama. Kada je konačno
stigao do drugoga kraja ulice La Rambla, u daljini je ugledao obrise luka jedne sumorne i
uske veže. Žalosno je uzdahnuo i krenuo ususret Lucíji.

Knjige.club 33
 Gringos

11.

Polako se uspeo uskim stubama osjećajući kako se pri svakom novom koraku topi
njegova odlučnost i snaga da se suoči s Lucíjom i obavijesti je da je čovjek kojega voli,
otac njezina djeteta, čije se lice nadala ponovno ugledati već više od godinu dana, umro u
ćeliji seviljskoga zatvora. Kada se uspeo do trećega kata, Fermín se zaustavio ispred
vrata ne usuđujući se pokucati. Sjeo je na stepenice i zario glavu u ruke. Jasno se sjećao
riječi koje je izgovorio prije trinaest mjeseci kada ga je Lucía primila za ruku i, gledajući
ga u oči, rekla: „Ako me voliš, nemoj dopustiti da mu se išta dogoditi i dovedi mi ga
natrag.“ Izvukao je potrganu kuvertu iz džepa i u tami promatrao komadiće. Zgužvao ih
je i bacio među sjene. Već je bio ustao i zakoračio na stepenice da pobjegne odande, kada
je začuo kako se iza njega otvaraju vrata stana. Potom je zastao.
Djevojčica od sedam ili osam godina promatrala ga je s praga. U rukama je držala
knjigu s prstom zataknutim među stranice tamo gdje je stala s čitanjem. Fermín joj se
osmjehnuo i podigao ruku u znak pozdrava,
„Zdravo, Alicia“, rekao je. „Sjećaš me se?“
Djevojčica ga je nesigurno gledala s natruhom nepovjerenja.
„Što čitaš?“
„Ma daj! Mogu vidjeti?“
Pokazala mu je knjigu, ali nije mu dala da je dotakne.
„To je jedna od mojih najdražih knjiga“, rekla je i dalje oprezna.
„I moja isto“, odgovorio je Fermín. „Sve priče u kojima netko propadne kroz rupu i
naleti na luđake i matematičke probleme kao da govore o mom životu.“
Djevojčica se ugrizla za usnicu da se ne nasmije riječima toga neobičnog posjetitelja.
„Da, ali ovu knjigu su napisali za mene“, osmjelila se nevaljalka.
„Naravno! Je li ti mama doma?“
Nije odgovorila, ali je odškrinuta vrata. Fermín je zakoračio prema njoj. Djevojčica
se bez riječi okrenula i ušla u stan. Fermín je zastao na pragu. U stanu je bilo mračno i
jedva da se nazirao tračak svjetlosti, činilo se iz fenjera koji je dopirao s kraja uskoga
hodnika.
„Lucía?“ zazvao je Fermín.
Glas mu se izgubio u sjenama. Pokucao je na vrata i pričekao.
„Lucía? Ja sam...“ ponovno je zazvao.
Pričekao je nekoliko sekundi i, kada nije dobio odgovora, ušao je u stan. Krenuo je
hodnikom. Sva vrata bila su zatvorena. Na kraju hodnika ušao je u dnevnu sobu koja je
ponekad služila kao blagovaonica. Fenjer je stajao na stolu ispuštajući blagu žućkastu
svjetlost koja je milovala sjene. Silueta starice ocrtavala se na stolcu ispred prozora. Bila
mu je okrenuta leđima. Fermín se zaustavio. Tek ju je tada prepoznao.
„Gospodo Leonor...“
Žena koja mu se doimala poput starice nije mogla imati više od četrdeset pet godina.
Lice joj je bilo naborano od gorčine, a oči suzne, umorne od mržnje i samotnoga plaća.
Leonor ga je gledala bez riječi. Fermín je uzeo stolac i sjeo pokraj nje. Primio ju je za
ruku i slabašno joj se osmjehnuo.
„Trebala se udati za tebe“, mrmljala je. „Ružan si, ali si barem pametan.“

Knjige.club 34
 Gringos

„Gdje je Lucía, gospodo Leonor?“

Žena je skrenula pogled.
„Odveli su je. Prije otprilike dva mjeseca.“
„Kamo?“
Leonor nije odgovorila.
„Tko?“
„Onaj čovjek...“
„Fumero?“
„Nisu ni pitali za Ernesta. Nju su tražili.“
Fermín ju je zagrlio, ali Leonor se nije pomaknula.
„Pronaći ću je, gospodo Leonor. Pronaći ću je i dovesti kući.“
Žena je odmahnula glavom.
„Mrtav je, zar ne? Moj sin?“
Fermín je šutio.
„Ne znam, gospodo Leonor.“
Bijesno ga je pogledala i ošamarila.
„Odlazi.“
„Gospodo Leonor...“
„Odlazi“, zastenjala je.
Fermín je ustao i odmaknuo se. Malena Alicia promatrala ga je iz hodnika.
Nasmiješio joj se i djevojčica mu je polako prišla. Uzeo ju je za ruku i čvrsto stisnuo.
Kleknuo je pokraj nje. Planirao joj je reći da je bio prijatelj njezine majke, ili bilo što
drugo, samo da izbriše taj osjećaj napuštenosti koji je pročitao u njezinom pogledu, ali
baš tada, dok je Leonor plakala lica zarivena u dlanove, Fermín je začuo udaljeni šum
koji je prekrio nebo. Podigavši pogled prema prozoru, shvatio je da staklo podrhtava.

Knjige.club 35
 Gringos

12.

Fermín je prišao prozoru i razmaknuo zavjese koje su ga prekrivale. Podigao je

pogled prema komadiću neba zarobljenom između krovnih vijenaca koji su se nadvijali
nad uskom uličicom. Sada je šum bio glasniji i činio se bližim. Prvo je pomislio da se na
moru digla oluja koja se približavala gradu i zamislio je crne oblake kako se nadvijaju
nad gatovima trgajući usput jedra i jarbole. Ali nikada nije vidio oluju koja ima zvuk
metala i vatre. Magla se razišla, otkrila djelić neba i tada ih je ugledao. Izranjali su iz
mraka poput velikih olovnih insekata. Letjeli su u formaciji. Progutao je knedlu i okrenuo
se prema Leonor i Aliciji, koja je drhtala. Malena je još uvijek držala knjigu.
„Mislim da bi bilo najbolje da izađemo odavde“, promrmljao je Fermín.
Leonor je odmahnula glavom.
„Samo će preletjeti“, rekla je tiho. „Kao jučer.“
Fermín je ponovno pogledao prema nebu i uspio vidjeti kako se grupa od šest ili
sedam aviona odvaja iz formacije. Otvorio je prozor i kada je provirio van, činilo mu se
kao da je grmljavina motora preplavila ulaz na ulicu La Rambla. Zatim se začuo oštar
fijuk, kao da neka nebeska bušilica buši rupu prema zemlji. Alicia je pokrila oči rukama i
otrčala sakriti se ispod stola. Leonor je pružila ruke da je zaustavi, ali nešto ju je
zaustavilo. Sekundu prije nego što je granata pogodila zgradu, fijuk je postao toliko
glasan da se činilo kao da dopire iz samih zidova kuće. Fermín je mislio da će mu buka
probušiti bubnjiće.
A onda je nastupila tišina.
Odmah je osjetio udar koji je zahvatio zgradu, kao da se iz oblaka spustio vlak i
prošao preko krova i kroz stanove kao da su od papira. Leonor je zaustila da nešto kaže,
ali nije ju mogao čuti. U djeliću sekunde, zaglušen zvučnim zidom koji je zaustavio
vrijeme, Fermín je vidio kako se zid iza Leonor rasprsnuo u bijelom oblaku dok je vatra
zahvatila stolac u kojem je sjedila i progutala ga. Od jačine eksplozije polovica
namještaja u sobi poletjela je i na tren ostala lebdjeti u zraku, a potom ju je progutao
plamen. Zahvatio ga je zapuh zraka koji je palio sve pred sobom kao zapaljeni benzin i
tako ga snažno odbacio da je proletio kroz zatvoreni prozor i udario o metalne šipke
balkonske ograde. Jakna koju mu je dao kapetan Arráez dimila se i palila mu kožu. Kada
je pokušao ustati da je svuče, osjetio je kako gubi tlo pod nogama. Trenutak poslije,
središnji dio zgrade pred njegovim se očima pretvorio u nakupinu krša i žeravice.
Fermín je ustao i strgnuo sa sebe zadimljenu jaknu. Provirio je u sobu. Zastor od
crnoga dima i kiseline zahvatio je one zidove koji su još ostali stajati. Eksplozija je
središnji dio zgrade pretvorila u prah. Ostali su stajati tek pročelje i sobe koje su gledale
prema ulici. Sada su okruživale krater s čijega se ruba uzdizalo ono što je ostalo od
stubišta. Od stana nije ostalo ništa osim hodnika kojim je maloprije prošao.
„Kurvini sinovi“, procijedio je.
Nije mogao čuti ni sam sebe zbog škripe od koje su ga boljele uši, ali na koži je
osjetio val nove eksplozije nedaleko odande. Ulicom se pronio kiseli vjetar koji je
zaudarao na sumpor, struju i spaljeno meso, a Fermín je na barcelonskom nebu ugledao
plamen i vatromet.

Knjige.club 36
 Gringos

13.

Oštra bol zahvatila mu je mišiće. Tresući se, ušao je u sobu. Eksplozija je odbacila
Aliciju na zid i djevojčičino tijelo ostalo je zarobljeno između srušene fotelje i kuta sobe.
Bila je prekrivena prašinom i pepelom. Fermín je čučnuo ispred nje i uhvatio je za
ramena. Osjetivši dodir, Alicia je otvorila oči. Bile su crvene, s proširenim zjenicama.
Fermín je u njima ugledao svoj bijedni odraz.
„Gdje je baka?“ promrmljala je Alicia.
„Baka je morala ići. Trebala bi poći sa mnom. Ti i ja. Izaći ćemo odavde.“
Alicia je kimnula. Fermín ju je uzeo u ruke i prepipao preko odjeće u potrazi za
ozljedama ili lomovima.
„Boli li te negdje?“
Djevojčica je pokazala na glavu.
„Proći će“, rekao je Fermín. „Jesi li spremna?“
„Moja knjiga...“
Fermín je potražio knjigu među kršem. Pronašao ju je oštećenu, ali čitavu. Predao joj
je knjigu, a Alicia ju je zgrabila kao da je riječ o kakvom talismanu.
„Nemoj je izgubiti, dogovoreno? Jer mi moraš ispričati kako završava...“
Fermín je ustao s djevojčicom u naručju. Ili je Alicia bila teža nego što je mislio, ili je
imao još manje snage nego što je mislio da je prikupio kako bi ih izvukao odande.
„Čvrsto se drži.“
Onda se okrenuo i, zaobilazeći ogromnu rupu koju je ostavila eksplozija, krenuo
onim što je ostalo od popločenoga hodnika prema stepenicama. Odatle je vidio da je
granata napravila rupu sve do podruma zgrade, stvorivši vatreno more koje je poplavilo
prva dva kata. Odozgo je promatrao stube i primijetio da se plamen uspinje polako,
stubu po stubu. Čvrsto je primio Aliciju i počeo se uspinjati stubama, rekavši si da, ako se
uspiju dokopati krovne terase, odatle mogu skočiti na krov susjedne zgrade i, možda,
poživjeti da bi svoje pustolovine mogli prepričati.

Knjige.club 37
 Gringos

14.

Vrata koja su vodila na krovnu terasu bila su od teške hrastovine, ali eksplozija ih je
izbacila iz šarki i Fermín ih je otvorio jednim udarcem. Kada su izašli na terasu, spustio
je Aliciju na pod i srušio se na tlo uz rub ograde da povrati snagu. Duboko je disao. Zrak
je mirisao na spaljene šibice. Nekoliko trenutaka Fermín i Alicia samo su šutke stajali, ne
vjerujući svojim očima.
Bercelona je bila plašt tame protkan vatrenim stupovima i oblacima crnoga dima
koji su se u vihorima, kao kakvi krakovi, uzdizali prema nebu. Nekoliko ulica dalje, La
Rambla je izgledala poput plamene zadimljene rijeke koja je tekla prema središtu grada.
Fermín je uhvatio djevojčicu za ruku i povukao je.
„Hajde, ne smijemo se zaustavljati.“
Napravili su tek nekoliko koraka kada je novi udar proparao zrak i zatresao im tlo
pod nogama. Fermín je pogledao iza sebe i ugledao veliki bljesak u blizini trga Cataluna.
Sijevnulo je crvenkasto svjetlo i u djeliću sekunde pomelo krovove grada. Oluja svjetlosti
pretvorila se u kišu pepela iza čega se opet začula grmljavina aviona. Eskadrila je letjela
jako nisko, kroz vrtloge gustoga dima koji su se uzdizali nad gradom. Odsjaj plamena
obasjavao je trupove aviona. Fermín ih je slijedio pogledom i vidio kišu bombi koja je
pala na krovove četvrti Raval. Na pedesetak metara od terase na kojoj su se nalazili, niz
zgrada eksplodirao mu je pred očima kao petarda. Eksplozija je izazvala val koji se širio
rušeći sve pred sobom i pretvorivši na desetke prozora u staklenu kišu. Golubinjak koji
se nalazio na susjednoj zgradi preletio je preko ruba krovne terase i strovalio se na
drugu stranu ulice, rušeći usput spremnik vode koji se strmoglavio u ponor i, udarivši u
tlo, bučno se rasprsnuo. Fermín je začuo panične povike na ulici.
Stajali su skamenjeni, nesposobni da se pomaknu. Ostali su tako nekoliko sekundi,
pogleda uprtoga u roj aviona koji je i dalje nadlijetao grad. Fermín je u daljini nazreo
obrise pristaništa oko kojega su bili razasuti napola potopljeni brodovi. Površinom vode
širile su se mrlje zapaljenoga benzina i proždirale one koji su spas potražili u vodi, a sada
su plivali u beznadnom pokušaju da pobjegnu plamenu. Lučka skladišta i hangari
bjesomučno su gorjeli. Lančana eksplozija spremnika s gorivom oborila je niz teretnih
dizalica. Jedan po jedan, divovski metalni okviri strovalili su se na teretnjake i ribarske
brodice usidrene u luci, zakopavši ih pod vodom. U daljini, magli od sumpora i dizela,
avioni su se okrenuli iznad mora i pripremali se za novi napad. Fermín je zatvorio oči i
pustio da mu taj prljavi vrući vjetar otare znoj s tijela. „Ovdje sam, gadovi! Da vidimo
hoćete li već jednom pogoditi?“

Knjige.club 38
 Gringos

15.

Kada je već pomislio da je jedino što još može čuti zvuk aviona koji se iznova
približavaju, začuo je djevojčičin glas pokraj sebe. Otvorio je oči i ugledao Aliciju. Malena
ga je vukla svom snagom i vikala glasom ispunjenim panikom. Fermín se okrenuo. Ostaci
zgrade nestajali su u plamenu kao pješčani dvorac koji odnosi plima. Potrčali su prema
rubu terase i uspjeli preskočiti zid koji ju je razdvajao od susjedne zgrade. Fermín se
zakotrljao kada je sletio na tlo i osjetio iznenadnu bol u lijevoj nozi. Alicia ga je i dalje
povlačila i pomogla mu da ustane. Opipao je bedro i među prstima osjetio toplu krv.
Plamen je obasjao zid koji su upravo preskočili i otkrio da je vrh zida posut krhotinama
krvavoga stakla. Od mučnine mu se zamaglilo pred očima, ali duboko je disao i nije
zastao. Alicia ga je i dalje povlačila. Vukući za sobom nogu, koja je na pločicama
ostavljala taman i sjajan trag, Fermín je slijedio djevojčicu preko ravnoga krova do zida
koji ga je odvajao od krova susjedne zgrade koja se nalazila u ulici Arco deatro. Na
jedvite jade popeo se na drvene kutije koje su stajale naslagane uza zid da provjeri što se
nalazi na krovu susjedne zgrade. Ondje se uzdizala zlokobna građevina, stara palača
zapečaćenih prozora i velebnoga pročelja koje je izgledalo kao da je desetljećima bilo
uronjeno u močvaru. Zgrada je bila okrunjena velikom staklenom kupolom koja se
doimala poput fenjera, a završavala je u šiljku koji je zapravo je bio gromobran na čijem
se vrhu njihala silueta zmaja.
U rani na nozi osjećao je pulsirajuću tupu boi i morao se uhvatiti za ogradu da ne
padne s kutija. Osjetio je toplu krv u cipeli i ponovno ga je obuzela mučnina. Znao je da
će prije ili poslije izgubiti svijest. Alicia ga je gledala prestravljeno. Fermín se na jedvite
jade nasmiješio.
„Nije to ništa“, rekao je. „Ogrebotina.“
U daljini, eskadrila aviona okrenula se iznad mora i već je nadlijetala lukobran, leteći
ponovno prema gradu. Fermín je pružio ruku Aliciji.
„Uhvati se.“
Djevojčica je polako odmahnula glavom.
„Ovdje nismo sigurni. Moramo preskočiti zid i doći na susjedni krov da bismo mogli
pronaći način da se spustimo na ulicu i odatle u podzemnu željeznicu“, rekao je
nesigurno.
„Ne“, promrmljala je malena.
„Alicia, daj mi ruku.“
Djevojčica je oklijevala, ali na kraju ga je uhvatila za ruku. Fermín ju je snažno
povukao, podižući je na vrh kutija. Nakon toga ju je podigao do ruba ograde.
„Skoči“, naredio je.
Alicia je čvrsto privila knjigu na prsa i odmahnula glavom. Fermín je začuo kako iza
njega mitraljezi rešetaju krovove, pa je gurnuo djevojčicu. Kada je Alicia doskočila na
drugu stranu zida okrenula se i ispružila ruku prema Fermínu, ali njezina prijatelja nije
bilo. I dalje se pridržavao za ogradu na drugoj strani zida. Bio je blijed, a oči su mu bile
poluzatvorene, kao da jedva ostaje pri svijesti.
„Bježi“, smogao je još snage da joj dovikne. „Bježi.“
Fermín se srušio na koljena i pao na leda. Čuo je zujanje aviona koji su letjeli točno
iznad njih i, prije nego što je sklopio oči, ugledao je bombe kako padaju s neba.

Knjige.club 39
 Gringos

16.

Alicia je očajnički trčala preko ravnoga krova prema staklenoj kupoli. Nije znala gdje
je točno eksplodirala granata, je li možda udarila u pročelje jedne od zgrada ili je
detonirala u zraku. Najedanput je osjetila kako je komprimirani zrak snažno udara u
leđa, zaglušujući udar vjetra podigao ju je uvis i odbacio naprijed. Rafal komadića
užarenoga metala okrznuo ju je u letu. Tada je osjetila da joj se neki predmet veličine
šake snažno zabija u bok. Od boli se okrenula u zraku i odletjela na staklenu kupolu.
Alicia je proletjela kroz zastor razbijenog stakla i sunovratila se u ponor. Knjiga joj je
iskliznula iz ruke.
Djevojčici se činilo da cijelu vječnost propada kroz tamu sve dok nije pala na
razvučeno platno koje je ublažilo njezin pad. Platno se savilo pod njezinom težinom i
pala je na leđa na nešto što je nalikovalo drvenoj platformi. Visoko gore, na petnaestak
metara od mjesta gdje se nalazila, vidjela je rupu koju je njezino tijelo napravilo u
staklenoj kupoli. Pokušala se okrenuti u stranu, ali otkrila je da ne osjeća desnu nogu i da
jedva može pomaknuti tijelo ispod pojasa. Okrenula je glavu i primijetila da knjiga, koju
je smatrala izgubljenom, leži na rubu platforme.
Na rukama se odvukla do tamo i prešla prstima po hrptu knjige. Zgradu je zatresla
nova eksplozija i vibracija je gurnula knjigu preko ruba u ponor. Alicia se nagnula preko
ruba i ugledala je kako pada dok su joj stranice lepršale iznad ponora. Sjaj plamena koji
kao da je poprskao oblake razlio se tamom. Alicia je u nevjerici protrljala oči. Ako je oči
nisu varale, sletjela je na vrh ogromne spirale, tornja sagrađenog oko beskrajnoga
labirinta hodnika, prolaza, lukova i galerija, koji je nalikovao na golemu katedralu. Ali za
razliku od katedrala koje je dotad vidjela, ova nije bila sagrađena od kamena.
Bila je sagrađena od knjiga.
Zrake svjetla koje su prodirale kroz kupolu otkrivale su joj nizove stepenica i
mostova poduprte tisućama i tisućama svezaka koji su ulazili i izlazili iz te konstrukcije.
U dnu ponora ugledala je tračak svjetlosti koji se polako pomicao. Svjetlo se zaustavilo i,
pogledavši bolje, Alicia je vidjela muškarca sijede kose kako drži fenjer i gleda prema
gore. Osjetila je kako je u boku probada snažna bol od koje joj se zamaglilo pred očima.
Trenutak zatim zatvorila je oči i izgubila pojam o vremenu.
Probudila se osjetivši da je netko oprezno uzima u naručje. Polako je otvorila oči i
shvatila da silaze hodnikom koji je bio podijeljen na desetke dvorana koje su se otvarale
u svim smjerovima, dvorane zidova sačinjenih od knjiga. Čovjek sijede kose s dna ponora
koji je nalikovao na pticu grabljivicu, držao ju je u naručju. Kada su stigli do dna
konstrukcije, čuvar toga mjesta odnio ju je ispod visokoga svoda do kuta prostorije i
spustio je na ležaj.
„Kako se zoveš?“ upitao je.
„Alicia“, promucala je.
„Ja sam Isaac.“
Muškarac joj je zatim zabrinuto pregledao ranu na boku, koja je pulsirala. Pokrio ju
je i, pridržavajući joj glavu, prinio joj ustima čašu hladne vode. Alicia je oprezno srknula.
Čuvar joj je pod glavu podmetnuo jastuk. Isaac se smiješio, ali oči su mu odavale strah.
Iza njega, uzdižući se u baziliku koja je, vjerovala je, bila sazdana od svih knjižnica

Knjige.club 40
 Gringos

svijeta, stajao je veličanstveni labirint koji je vidjela s vrha. Isaac je sjeo u stolac do
kreveta i primio je za ruku.
„Odmori se sada.“
Ugasio je fenjer i ostali su uronjeni u plavičastu tamu, povremeno pomućenu
bljeskovima svjetlosti koji su prodirali odozgo. Nemogući oblici labirinta od knjiga gubili
su se u tami i Alicia je pomislila da sanja, da je bomba eksplodirala u blagovaonici
njezine bake i da ona i njezin prijatelj nikada nisu ni izašli iz te zgrade u plamenu.
Isaac ju je tužno promatrao. Zvuk bombi, sirena i smrti koja je vatrom pokosila
Bercelonu prodirala je kroz zidove. U blizini se začula eksplozija koja je zatresla zidove i
tlo podižući oblake prašine. Alicia je zastenjala na ležaju. Čuvar je upalio svijeću i odložio
je na ormarić pokraj postelje u kojoj je ležala Alicia. Bljesak je osvijetlio konture
čudnovate konstrukcije koja se uzdizala ispod svoda. Isaac je primijetio da je taj prizor
zasjao pred Alicijinim pogledom trenutak prije nego što je djevojčica izgubila svijest.
Uzdahnuo je.
„Alicia“, na kraju je rekao. „Dobrodošla na Groblje zaboravljenih knjiga.“

Knjige.club 41
 Gringos

17.

Fermín je otvorio oči i oko sebe ugledao nebesku bjelinu. Anđeo u uniformi previjao
mu je ranu na bedru, a dvorana se gubila u beskrajnom nizu bolničkih nosila.
„Je li ovo čistilište?“ upitao je.
Medicinska sestra podigla je pogled i pogledala ga ispod oka. Nije mogla imati više
od osamnaest godina, i Fermínu je prvo palo na pamet da za jednog anđela na nebeskoj
platnoj listi izgleda puno bolje nego na sličicama koje su se dijelile na krštenjima i
pričestima. Nečiste misli koje su mu prolazile glavom mogle su značiti samo dvije stvari:
da mu se poboljšava opće zdravstveno stanje ih osuda na vječne muke.
„Samo nastavite, jer odričem se svojeg prijezira vrijednog nevjerništva i potpisujem
do posljednjeg slovca oba zavjeta, Stari i Novi, onim redom koji vaše anđeosko
gospodstvo smatra najboljim.“
Vidjevši da je pacijent došao k svijesti i povratio dar govora, medicinska sestra
mahnula je rukom, pa je ležaju prišao liječnik koji je izgledao kao da tjedan dana nije
spavao. Doktor mu je širom otvorio kapke i pregledao oči.
„Jesam li mrtav!'„ upitao je Fermín.
„Nemojte pretjerivati. Malo ste napukli, ali, sve u svemu, prilično živi.“
„Pa onda ovo nije čistilište?“
„Nismo te sreće. Nalazite se u Kliničkoj bolnici, dakle u paklu.“
Dok mu je liječnik pregledavao ranu, Fermín je razmišljao o razvoju događaja i
pokušavao se sjetiti kako je ovamo dospio.
„Kako se osjećate!“ upitao je doktor.
„Istini za volju, malo sam zabrinut. Sanjao sam da me posjetio Isus Krist i vodili smo
dugačak i dubok razgovor.“
„O čemu!“
„Ponajviše o nogometu.“
„To je od sedativa koji smo vam dali.“
Fermín je kimnuo s olakšanjem.
„Ma i činilo mi se da ne može biti stvarno kada je Gospod rekao da navija za
madridski Atletico.“
Liječnik se lagano nasmiješio i ispod glasa dao neke upute sestri.
„Koliko dugo sam ovdje!“
„Nekih osam sati.“
„A dijete!“
„Djetešce Isus?“
„Ne. Djevojčica koja je bila sa mnom.“
Sestra i liječnik razmijenili su pogled.
„Zao mi je, ali s vama nije bila nikakva djevojčica. Znam samo da su vas pukim
čudom pronašli kako krvarite na jednoj krovnoj terasi u četvrti Raval.“
„I nisu sa mnom doveli djevojčicu?“
Liječnik je spustio pogled.

Knjige.club 42
 Gringos

„Živu... ne.“
Fermín je pokušao ustati. Liječnik i sestra su ga zaustavili.
„Doktore, moram izaći odavde. Tamo negdje vani je bespomoćno dijete koje treba
moju pomoć...“
Liječnik je kimnuo sestri koja je brzo uzela bočicu s kolica s lijekovima i zavoje koji
su je pratili na njezinoj turneji po bolničkim ležajevima i počela je pripremati injekciju.
Fermín je odmahnuo glavom, ali liječnik ga je čvrsto držao.
„Bojim se da vas još uvijek ne mogu pustiti odavde. Moram vas zamoliti za malo
strpljenja. Ne bih volio da nešto pode po zlu..“
„Ne brinite se za mene jer imam više života od mačke.“
„I manje srama od političara, zbog čega ću vas zamoliti da prestanete škicati u guze
medicinskih sestara kada vam mijenjaju zavoje. Dogovoreno?“
Fermín je osjetio ubod igle u desno rame i hladnoća mu je prostrujala žilama.
„Možete li, molim vas, doktore, još jednom provjeriti? Zove se Alicia.“
Doktor je popustio stisak i polegnuo ga na ležaj. Fermínovi mišići pretvorili su se u
želatinu, a zjenice su mu se raširile, zbog čega se svijet pretvorio u akvarel koji se
razlijevao pod vodom. U daljini je čuo glas liječnika koji se gubio u jeci dok je polako
padao. Osjetio je kako propada kroz oblake od vate i da se bijela dvorana pretvara u
prašinu svjetlosti koja nestaje u tekućem balzamu što ga je obećavao kemijski induciran
raj.

Knjige.club 43
 Gringos

18.

Otpustili su ga iz bolnice poslijepodne, zato što je bolnica bila prepuna i svatko tko
nije bio na samrti smatrao se zdravim. Naoružan drvenom štakom i u novoj odjeći koju
je bio posudio od nekog pokojnika, Fermín se uspio ukrcati u tramvaj ispred ulaza u
Kliničku bolnicu koji ga je odveo natrag na ulice četvrti Raval. Tamo je prolazio kafićima,
radnjama i trgovinama koje su još bile otvorene, glasno se raspitujući je li netko vidio
djevojčicu zvanu Alicia. Vidjevši toga koštunjavoga ispijenog čovječuljka, ljudi su,
odmahivali glavom, uvjereni da jadnik uzalud traži, kao i toliki drugi, svoju mrtvu kćer,
još jednu među devetsto tijela, među njima stotinjak dječjih, koja su pronađena na
barcelonskim ulicama toga 18. ožujka 1938.
Kada je zanoćilo, Fermín je bio pretražio svaki kutak ulice La Rambla. Bombe su
izbacile iz tračnica tramvaje koji su ležali dimeći se dok su u njima još uvijek strpljivo
sjedili mrtvi putnici. Kaci koji su koji sat prije bili prepuni gostiju sada su bile avetinjske
galerije nepomičnih tijela. Pločnici su bili prekriveni krvlju, i nitko se, od onih koji su
pokušavali odnijeti ranjene, prekriti mrtve ili jednostavno nekamo pobjeći, nije sjećao da
je vidio djevojčicu koja bi odgovarala opisu.
Unatoč tome, Fermín nije izgubio nadu ni kada je pronašao niz tijela polegnutih na
pločniku ispred zgrade opere Gran Teatro del Liceo. Nijedno se nije činilo starije od
osam ili devet godina. Fermín je čučnuo. Pokraj njega jedna je žena milovala noge
dječaka koji je na prsima imao crnu rupu veličine šake.
„Mrtav je“, odgovorila je žena na Fermínovo neizgovoreno pitanje. „Svi su mrtvi.“
Te je noći, dok je sav grad čistio krš, a deseci srušenih zgrada polako prestajali
gorjeti, Fermín prošao cijelom četvrti Raval idući od vrata do vrata i pitajući za Aliciju.
Na kraju, u zoru, svjestan da više ne može napraviti ni koraka, srušio se u podnožju
stuba crkve Belen. Uskoro je policajac, lica crna od prašine i uniforme zamrljane krvlju,
sjeo pokraj njega. Kada ga je pitao zašto plače, Fermín ga je zagrlio i rekao da želi
umrijeti jer je sudbina u njegove ruke stavila život jednoga djeteta koje je on izdao jer ga
nije znao zaštititi. Ako je Bogu ili vragu ostalo imalo časti, nastavio je, ovo sranje od
svijeta nestat će zauvijek sutra ili prekosutra jer nije bilo vrijedno toga da postoji.
Policajac, koji je satima bez odmora izvlačio tijela iz ruševina, uključujući ona
njegove žene i šestogodišnjega sina, smireno ga je slušao.
„Prijatelju moj“, na kraju je rekao. „Nemojte gubiti nadu. Ako sam nešto naučio u
ovom pasjem životu, onda je to da sudbina uvijek čeka iza ugla. Kao da su lopov, kurva ili
prodavač lutrije njezina tri najčešća utjelovljenja. I ako je jedan dan odlučite potražiti
(jer sudbina nikada ne ide u kućne posjete), vidjet će te da će vam pružiti drugu priliku.“

Knjige.club 44
 Gringos

BAL POD MASKAMA

Madrid
1959.

Knjige.club 45
 Gringos

Njegova ekscelencija:

gospodin Mauricio Valls y Echevarría

gospođa Elena Sarmiento de Fontalva

imaju čast pozvati vas na

Bal pod maskama

koji će se održati u

palači Vila Mercedes

u Somosaguasu

dana 24. studenoga 1959.

s početkom u 19 sati.

Molimo da potvrdite svoj dolazak službi za protokol

Ministarstva obrazovanja do 1. studenoga.

Knjige.club 46
 Gringos

1.

Soba je bila prekrivena vječnom tamom. Već godinama navučeni zastori bili su
skrojeni tako da onemoguće prodor i najmanjem tračku danjega svjetla. Jedini izvor
svjetlosti koji je razbijao tamu bio je bakreni zidni svijećnjak. Na žućkastom blijedom
svjetlu svijeća ocrtavali su se obrisi kreveta okrunjenoga baldahinom s kojega je visio
proziran veo. Kroz njega se nazirala nepokretna Ugura. „Djeluje poput mrtvačkih kola“,
pomislio je Valls.
Mauricio Valls promatrao je siluetu svoje žene Elene. Ležala je nepomično, izložena
na krevetu koji je zadnjih deset godina, otkada je više nisu mogli posjesti u invalidska
kolica, bio njezin zatvor. Tijekom godina, zlo koje joj je proždiralo kosti izobličilo je tijelo
gospode Elene i svelo ga na bezličnu masu udova u neprekidnoj agoniji. Križ od
mahagonija promatrao ju je s uzglavlja kreveta, ali joj nebo, u svojoj bezgraničnoj
okrutnosti, nije dalo blagoslov smrti. „Ja sam kriv“, mislio je Valls. „To je moja kazna.“
Valls je slušao zvuk njezina teškoga disanja između odjeka svirke orkestra i glasova
više od tisuću uzvanika koji su se nalazili dolje, u vrtu. Medicinska sestra iz noćne
smjene ustala je iz stolca u kojem je sjedila pokraj kreveta i tiho prišla Vallsu. Nije se
sjećao njezina imena. Medicinske sestre koje su se brinule o njegovoj supruzi nikada
nisu ostajale dulje od dva ili tri mjeseca, bez obzira na to koliko im je visoka plaća
ponuđena. Nije ih krivio.
„Spava?“ upitao je Valls.
Sestra je odmahnula glavom.
„Ne, gospodine ministre, ali doktor joj je već dao injekciju za noć. Provela je nemirno
popodne. Sada je bolje.“
„Ostavi nas“, naredio je Valls.
Sestra je kimnula i izašla iz sobe zatvorivši vrata za sobom. Valls je prišao krevetu.
Rastvorio je veo od gaze i sjeo na rub kreveta. Na tren je zatvorio oči i slušao njezino
isprekidano disanje, puštajući da ga obavije gorak vonj koji se širio iz njezina tijela. Čuo
je kako noktima grebe po plahti. Kada se okrenuo, s lažnim osmijehom na licu koje je
prekrivala maska spokoja i naklonosti, Valls je ugledao kako ga njegova žena gleda s
užarenim pogledom. Ta bolest, kojoj najskuplji europski liječnici nisu uspjeli naći ni
lijeka ni imena, izobličila joj je ruke i pretvorila ih u čvorove grube kože koji su ga
podsjećali na kandže nekog gmaza ili ptice grabljivice. Valls je prihvatio ono što je
nekada bila desna ruka njegove žene i suočio se s tim pogledom punim bijesa i boli.
Možda i mržnje, nadao se Valls. Ideja da bi to biće još uvijek moglo gajiti imalo ljubavi
prema svijetu, činila mu se preokrutnom.
„Dobra večer, ljubavi moja.“
Prije nešto više od dvije godine Elena je praktički izgubila dar govora, pa je za nju
proizvesti i jednu jedinu riječcu predstavljalo nadljudski napor. Ipak, odgovorila je na
njegov pozdrav grlenim uzdahom koji je, činilo se, dolazio iz dubine toga izobličenoga
tijela koje se naziralo pod plahtama.
„Kažu mi da si provela loš dan“, nastavio je. „Lijek će uskoro početi djelovati i moći
ćeš se odmoriti.“
Valls nije skidao osmijeh s lica i nije ispuštao ruku koja mu se gadila i izazivala mu
jezu. Prizor će se odigrati kao i svakoga dana. On će joj tiho pričati nekoliko minuta dok
je drži za ruku i ona će ga promatrati tim zažarenim pogledom sve dok morfij ne otupi

Knjige.club 47
 Gringos

bol i bijes, i tada Valls može napustiti tu sobu na kraju hodnika na trećem katu, ne vraćati
se sve do sljedeće noći.
„Svi su došli. Mercedes je prvi put obukla svoju dugu crnu haljinu i rekli su mi da je
plesala sa sinom britanskog ambasadora. Svi su pitali za tebe i žele ti sve najbolje.“
Dok je u svakodnevnom ritualu mljeo o banalnostima, pogled mu se spustio na mali
pladanj s metalnim instrumentima i špricama koji su ležali na stolu prekrivenom
crvenim plišem pokraj kreveta. Osvijetljene plamenom svijeća ampule morfija bljeskale
su kao drago kamenje. Zastao je, šuplje riječi ostale su visjeti u zraku. Elena je slijedila
njegov pogled i sada ga je netremice gledala molećivim pogledom, lica okupanoga
suzama. Valls je promotrio svoju ženu i uzdahnuo. Nagnuo se da je poljubi u čelo.
„Volim te“, prošaptao je.
Začuvši te riječi, Elena je odmaknula lice i zatvorila oči. Valls joj je pomilovao obraz i
ustao. Navukao je veo i krenuo prema vratima zakopčavajući gumbe na smokingu i
brišući usne maramicom koju je bacio na pod prije nego što je izašao iz sobe.

Knjige.club 48
 Gringos

2.

Nekoliko dana prije Mauricio Valls pozvao je svoju kćer Mercedes u svoj ured,
smješten na vrhu kule, da je pita što želi da joj pokloni za rođendan. Prošlo je vrijeme
skupih porculanskih lutki i bajki. Mercedes, na kojoj više nije ostalo ništa djetinjega doli
osmijeha i naklonosti prema ocu, objavila je da je njezina najveća i jedina želja moći
prisustvovati balu pod maskama koji će se za nekoliko tjedana održati na imanju koje je
nosilo njezino ime.
„Moram se dogovoriti s tvojom majkom“, lagao je Valls.
Mercedes ga je zagrlila i poljubila, zapečativši tako prešutno obećanje koje je dobila.
I prije nego što je razgovarala s ocem, Mercedes je već bila izabrala haljinu koju će
odjenuti, blistavo ruho boje vina skrojeno u jednoj pariškoj trgovini visoke mode za
njezinu majku koja ga nikada nije obukla. Baš kao stotine ukrasa i nakit jednoga
ukradenog života koji njezina roditeljica nije dospjela živjeti, haljina je petnaest godina
bila zatvorena u ormarima luksuzne i samotne garderobe pokraj stare bračne ložnice na
drugom katu, koja se više nije koristila. Godinama Mercedes, dok su svi mislili da spava u
svojoj sobi, ušuljavala u spavaonicu svoje majke i posuđivala ključ koji je stajao u
četvrtoj ladici komode pokraj ulaza u sobu. Jedina noćna medicinska sestra koja je imala
drskosti spomenuti njezinu prisutnost, otpuštena je bez puno buke nakon što ju je
Mercedes optužila da je ukrala narukvicu iz toaletnoga stolića njezine majke, koju je
zapravo ona sama zakopala u vrtu, iza fontane s anđelima. Ostale se nikada nisu usudile
ni pisnuti i pravile su se da je ne vide u vječnoj tami koja je vladala prostorijom.
S ključem u rukama usred noći kliznula bi u garderobu, zabačenu prostranu sobu
koja se nalazila u zapadnom krilu kuće i koja je mirisala na prašinu, naftalin i
zapuštenost. Noseći svijeću u rukama, obilazila je hodnike ispunjene staklenim
vitrinama prepunim cipela, nakita, haljina i perika. Kutovi toga mauzoleja odjeće i
uspomena bili su prekriveni paučinom i mala Mercedes, koja je odrastala u udobnoj
samoći odabranih princeza, zamišljala je da svi ti čudesni predmeti pripadaju slomljenoj
lutki, prokletoj, koja je bila protjerana u ćeliju koja se nalazila na kraju hodnika na
trećem katu i koja nikada neće odjenuti te raskošne tkanine i nakit.
Ponekad bi, pod okriljem noći, Mercedes ostavljala svijeću na podu i odjenula neku
od tih haljina, pa bi zaplesala uz taktove jedne stare glazbene kutije iz koje su se
prostorijom pronosile note iz Seherezadine mašte. Osjetila bi nalet zadovoljstva
zamišljajući ruke svog oca položene na njezin struk dok je vodi kroz plesnu dvoranu, a
svi je gledaju s divljenjem i zavisti. Kada bi zorom svjetlo počelo prodirati kroz pukotine
u zastorima, Mercedes je vraćala ključ u komodu i požurila bi se vratiti u krevet svom
lažnom snu iz kojega bi je služavka budila točno u sedam ujutro.
Te noći bala pod maskama nikome nije palo na pamet da bi ta haljina, koja joj je
stajala kao salivena, mogla biti skrojena za bilo koga drugoga osim za nju. Dok je uz
zvuke orkestra u raznim naručjima klizila po plesnom podiju, Mercedes je na sebi
osjećala poglede stotine uzvanika koji su je požudno i čeznutljivo milovali. Znala je da je
njezino ime na usnama svih prisutnih i smiješila se za sebe kada bi u prolazu uhvatila
razgovore kojih je ona bila glavna tema.
Kada je te večeri otkucalo devet sati na balu o kojem je tako dugo maštala, Mercedes
je, protiv svoje volje, napustila plesni podij i krenula prema vanjskom stubištu glavne
zgrade. Nadala se da će moći otplesati barem jedan ples sa svojim ocem, ali on se nije
pojavio i nitko ga cijelu večer nije vidio. Gospodin Mauricio uvjetovao je njezinu

Knjige.club 49
 Gringos

prisutnost na balu obećanjem da će se u devet povući u svoju sobu i Mercedes mu se nije

imala namjeru suprotstaviti. „Iduće godine.“
Na putu prema sobi načula je razgovor dvojice očevih suradnika iz Vlade, dvaju
vremešnih patrijarha koji cijele noći nisu skidali s nje svoje staklaste poglede. Šaputali su
o tome kako je gospodin Mauricio mogao kupiti sve što mu je srce željelo zahvaljujući
bogatstvu svoje jadne žene, pa čak i neobično proljetnu noć usred madridske jeseni da
može prošetati kurvicu od svoje kćeri pred društvenom kremom. Omamljena od
šampanjca i vrtnje valcera, Mercedes se okrenula da im odgovori, ali pred nju je
iskrsnula neka prilika i zaustavila je lagano je uhvativši za nadlakticu. Irene, guvernanta
koja joj je tijekom zadnjih deset godina bila sjena i utjeha, toplo joj se nasmiješila i
poljubila je u obraz.
„Ne obaziri se na njih“, rekla je primivši je za ruku.
Mercedes se nasmiješila i slegnula ramenima.
„Prekrasna si. Daj da te dobro pogledam.“
Djevojka je spustila pogled.
„Haljina je prekrasna i savršeno ti stoji.“
„Majčina je.“
„Nakon ove noći zauvijek će biti samo tvoja.“
Mercedes je kimnula zarumenjevši se zbog komplimenta, koji je bio pomućen
gorkim okusom krivnje.
„Gospodo Irene, jeste li vidjeli moga oca?“
Žena je odmahnula glavom.
„Ma svi su pitali za njega...“
„Morat će pričekati.“
„Obećala sam mu da ću ostati samo do devet. Tri sata manje od Pepeljuge...“
„Onda nam je bolje da požurimo prije nego što se pretvorim u bundevu...“ bezvoljno
se šalila guvernanta.
Hodale su stazom kroz vrt ispod girlande fenjera što su osvjetljavali nepoznata lica
koja su joj se u prolazu smiješila kao da je poznaju, dok su im se u rukama čaše
šampanjca caklile poput otrovnih bodeža.
„Gospodo Irene, hoće li moj otac sići na ples?“ pitala je Mercedes.
Guvernanta je pričekala s odgovorom dok se nisu udaljile od znatiželjnih ušiju i
skrovitih pogleda.
„Ne znam. Nisam ga vidjela cijeli dan...“
Mercedes se spremala odgovoriti kada su iza sebe začule lagano komešanje.
Okrenule su se i vidjele da je orkestar prestao svirati i da se jedan od one gospode koja
su o njoj zlobno šaputala, popeo na podij i spremao se održati govor. Prije nego što je
Mercedes mogla pitati o kome je riječ, guvernanta joj je na uho prišapnula:
„To je gospodin José María Altea, ministar unutarnjih poslova...“
Neki je službenik pružio mikrofon političaru i žamor okupljenih uzvanika zamijenila
je učtiva tišina. Glazbenici iz orkestra zauzeli su ozbiljan stav i podigli pogled prema
ministru koji je nasmiješeno promatrao poslušnu publiku punu iščekivanja. Altea je
pogledom prešao preko stotinu lica koja su ga promatrala, kimnuo je za sebe. Na kraju je,
bez žurbe, odmjerenim i autoritativnim stavom propovjednika koji dobro poznaje svoje
krotko stado, prinio mikrofon ustima i započeo homiliju.
Knjige.club 50
 Gringos

3.

„Dragi prijatelji, čast mi je i zadovoljstvo uputiti ovih nekoliko kratkih riječi tako
istaknutoj publici, okupljenoj danas kako bi iskazala iskrenu i zasluženu počast jednom
od velikih ljudi ove naše nove Španjolske, ponovno rođene iz vlastita pepela. Posebnim
me zadovoljstvom ispunjava činjenica da ovaj govor mogu održati nakon što je prošlo
već više od dvadeset godina od veličanstvenog trijumfa u našem ratnom pohodu za
nacionalnu slobodu kojim je naša zemlja svrstana među najvažnije nacije planeta. Ova
Španjolska koju predvodi Generalisimus voden Božjom rukom, izgrađena je snažnom
voljom ljudi kao što je naš domaćin kojem toliko dugujemo. Ključan čovjek u razvoju ove
velike nacije, na koju smo danas ponosni i na kojoj nam zavidi cijeli Zapad, i u razvoju
njezine besmrtne kulture. Ponosan sam i zahvalan što toga čovjeka mogu ubrojiti među
svoje najbolje prijatelje: gospodin Mauricio Vails y Echevarría.“
Val pljeska preplavio je cijeli vrt. U ovacijama je sudjelovala i posluga, i tjelesni
čuvari, i glazbenici iz orkestra. Altea je oluju ovacija i usklika promatrao s
dobronamjernim osmijehom, očinski kimajući glavom i smirujući entuzijazam
okupljenih pokretima kakvog kardinala.
„Što reći o gospodinu Mauriciju Vallsu, a da već nije rečeno? Njegova besprijekorna i
uzorna karijera započinje već u vrijeme nastanka Nacionalnog pokreta i ostaje
zabilježena zlatnim slovima u našoj povijesti. Ali možda se baš u tom polju, ako mi
dopustite, polju književnosti i umjetnosti, naš štovani i voljeni gospodin Mauricio najviše
istaknuo i donio nam postignuća koja su odvela kulturu ove zemlje u nove visine. Ne
zadovoljavajući se samo time što je pridonio stvaranju temelja režima koji je donio mir,
pravdu i dobrobit španjolskom narodu, gospodin Mauricio znao je da čovjek ne živi
samo o kruhu, pa se pretvorio u najsjajnije svjetlo naše književnosti. Autor besmrtnih
naslova i nemirno pero naše književnosti, osnivač Instituta Lope de Vega koji je pronio
našu književnost i naš jezik po cijelom svijetu i koji je samo ove godine otvorio
predstavništva u dvadeset dvije svjetske prijestolnice, neumorni i vrsni izdavač,
istraživač i zaštitnik velike književnosti i najplemenitije kulture našeg vremena, čovjek
koji je osmislio novi način razumijevanja i prakticiranja umjetnosti i mislilaštva...
Nedostaju riječi kojima bi se mogao opisati veliki doprinos našega domaćina
obrazovanju sadašnjih i budućih Španjolaca. Njegov rad na čelu Ministarstva
obrazovanja osmislio je temeljne strukture našega znanja i vjerovanja. Zbog svega toga
pošteno je priznati da bez gospodina Mauricija Vallsa španjolska kultura ne bi bila ista.
Njegov trag i njegova genijalna vizija pratit će nas generacijama koje dolaze, a njegovo
besmrtno književno stvaralaštvo ostat će za sva vremena uzvišeno na španjolskom
Parnasu.“
Kratka pauza nakon ovih ganutljivih riječi otvorila je put novim ovacijama među
kojima su se mogli vidjeti mnogi pogledi kako među mnoštvom traže neprisutnoga
kojem se iskazivala počast, čovjeka dana, kojega nitko nije vidio tijekom cijele večeri.
„Neću više duljiti, jer znam da zasigurno mnogi, ja među njima, žele osobno izraziti
gospodinu Mauriciju svoju zahvalnost i divljenje. Samo sam želio s vama podijeliti ovu
osobnu poruku naklonosti, zahvalnosti i poštovanja za moga kolegu iz kabineta i
dragoga prijatelja gospodina Mauricija Vallsa koju mi je prije nekoliko minuta poslao naš
vrhovni poglavar, Generalisimus Franco, iz palače El Pardo, gdje su ga nenadani
državnički poslovi zadržali...“

Knjige.club 51
 Gringos

Razočarani uzdah, pogledi koje su između sebe razmjenjivali okupljeni i grobna

tišina prethodili su čitanju poruke koju je Altea izvukao iz džepa.
„Dragi prijatelju Mauricio, istinski Španjolče i nezamjenjivi suradniče, tebi koji si
toliko učinio za našu zemlju i našu kulturu, gospođa Carmen i ja šaljemo naše
najiskrenije pozdrave, i izražavamo zahvalnost u ime svih Španjolaca za dvadeset godina
uzorite službe...“
Altea je podigao pogled i glas kako bi završio posao s usklikom „Živio Franco!“ i
„Živjela Španjolska!“ na koje je publika odgovorila sa žarom i koji su izazvali nemalo
pozdrava podizanjem desne ruke i izmamili suze na mnogobrojna lica. Gromoglasnom
pljesku koji se pronio vrtom pridružio se Altea. Prije nego što je napustio podij, ministar
je kimnuo dirigentu koji nije dopustio da ovacija nestane u žamoru nego ju je spasio
glasnim valcerom koji kao da ju je zadržao u zraku ostatak večeri. Do tada su već mnogi,
kada je već bilo jasno da se Generalisimus neće pojaviti, odbacili svoje krinke i maske i
uputili se prema izlazu.

Knjige.club 52
 Gringos

4.

Valls je čuo kako odjeci ovacija kojim je završen Altein govor nestaju u ritmu muzike
koju je svirao orkestar. Altei, „njegovom dragom prijatelju i cijenjenom kolegi“ koji mu je
već godinama pokušavao zabiti nož u leda ova je Generalisimusova isprika zbog
nedolaska zasigurno imala okus pobjede. Opsovao je ispod glasa Alteu i njegovu kliku
hijena, čopor novih satnika koje su mnogi već prozvali otrovnim cvijećem što je nicalo u
sjenama režima i počelo zauzimati ključna mjesta u administraciji. Trenutno je većina
njih vrebala u vrtu, pijući njegov šampanjac i grickajući njegove kanapee. Njušeći
njegovu krv. Valls je prinio ustima cigaretu koju je držao između prstiju i primijetio da
jedva da je ostao i trunak pepela. Vicente, šef njegove osobne straže, promatrao ga je s
drugoga kraja hodnika, pa mu je prišao da mu ponudi jednu od svojih cigareta.
„Hvala, Vicente.“
„Čestitam, gospodine Mauricio...“ promrmljao je njegov vjerni kerber.
Valls je kimnuo, ogorčeno se smiješeći za sebe. Vicente, uvijek vjeran i pun
poštovanja, vratio se na svoje mjesto na drugome kraju hodnika, gdje se priljubio uza zid
i, čim bi čovjek s njega na čas maknuo pogled, stopio se s tapetama.
Valls je povukao prvi dim i kroz plavičastu zavjesu što ju je stvarao dim cigarete
promatrao široki hodnik koji se prostirao pred njim. Mercedes ga je prozvala galerija
portreta. Hodnik se protezao cijelim trećim katom i bio je ispunjen slikama i
skulpturama zbog kojih se doimao poput velikoga muzeja, ali siročića bez publike.
Lerma, konzervator iz muzeja Prado koji je održavao njegovu kolekciju, uvijek ga je
upozoravao da tamo ne bi trebao pušiti i da sunčeva svjetlost oštećuje platna. Valls je
povukao dim u Lermino zdravlje. Znao je da ono što Lerma zapravo želi reći, ali nema
hrabrosti ni petlje insinuirati, to da umjetnine ne zaslužuju biti skrivene u privatnoj kući,
bez obzira na to koliko je veličanstvena i koliko je moćan njezin vlasnik, te da je njihovo
prirodno stanište muzej u kojem bi im se šira publika mogla diviti i uživati u njima, te
sitne duše koje plješću na ceremonijama i stoje u redovima na pogrebima.
Vallsu je pričinjavalo zadovoljstvo pokatkad sjesti u jedan od biskupskih stolaca
razasutih po galeriji portreta i diviti se svome blagu. Mnoge slike bile su posuđene ili
jednostavno ukradene iz privatnih kolekcija građana koji su se našli na krivoj strani
bojnoga polja. Druge su dolazile iz muzeja i palača koji su bili pod nadležnošću njegova
ministarstva, posuđene na neodređeno vrijeme. Rado se prisjećao onih popodneva kada
mu je mala Mercedes, koja tada nije napunila ni deset godina, sjedila u krilu i slušala
priče koje su skrivala sva ta čuda. Valls je pronalazio utjehu u tim sjećanjima na kćerin
očaran pogled dok ga je slušala kako pripovijeda o Sorrolli i Zurbaranu, o Goyi i
Velazquezu.
Više no jednom poželio je vjerovati da, dokle god ostane ondje, u okrilju svjetla i
čarolije tih platna, dani provedeni s Mercedes, dani slave i obilja, nikada neće nestati. Već
neko vrijeme njegova kći nije dolazila provesti popodne s ocem i slušati ga kako
majstorski pripovijeda svoje priče o Zlatnom vijeku španjolskoga slikarstva, ali već samo
pribjegavanje utočištu ove galerije pružalo mu je utjehu zbog koje je zaboravljao da je
Mercedes postala žena, koja mu je bila neprepoznatljiva dok je plesala u svojoj svečanoj
haljini praćena pogledima punim pohlepe i požude, ljubomore i zlobe. Uskoro, vrlo
uskoro, više je neće moći zaštititi od toga svijeta sjena koji je nije zasluživao, ali ju je
gladno vrebao izvan zidova kuće.

Knjige.club 53
 Gringos

U tišini je ugasio cigaru i ustao. Iza navučenih zavjesa nazirao se šapat orkestra i
glasova u vrtu. Krenuo je prema stubištu koje je vodilo do tornja ne osvrnuvši se. Vicente
je izašao iz sjene i slijedio ga nečujnim korakom.

Knjige.club 54
 Gringos

5.

Čim je stavio ključ u ključanicu vrata svoga ureda, znao je da su vrata već otključana.
Valls je zastao i, dok su njegovi prsti još uvijek držali ključ, okrenuo se. Vicente, koji je
čekao pokraj stubišta, pročitao je njegov pogled i tiho mu prišao izvlačeći pištolj iz sakoa.
Valls se odmaknuo od vrata i Vicente mu je dao znak da se priljubi uza zid udaljen od
vrata ureda. Čim je Valls bio u zaklonu, Vicente je nategnuo iglu pištolja i polako
pritisnuo kvaku. Izrezbarena hrastova vrata glatko su kliznula, vodena vlastitom
težinom, prema mračnoj unutrašnjosti sobe.
Sa spremnim revolverom, Vicente je nekoliko trenutaka pregledavao sjene.
Plavičasto svjetlo dopiralo je kroz prozore i iscrtavalo obrise Vallsovog ureda. Na
perzijskom tepihu koji je prekrivao sobu nazreo je veliki radni stol, tapecirani stolac,
ovalnu policu za knjige i kožnatu sofu. Ništa se nije pomicalo u sjenama. Vicente je pipao
zid u potrazi za prekidačem, pa je upalio svjetlo. Tamo nije bilo nikoga. Vicente je spustio
oružje i, ulazeći u sobu, spremio ga u sako. Valls, koji je stajao iza njega, promatrao je s
ulaza. Vicente se okrenuo i odmahnuo glavom.
„Možda sam zaboravio zaključati kada sam popodne izlazio“, neuvjereno je rekao
Valls.
Vicente se zaustavio u sredini sobe i pažljivo gledao oko sebe. Valls je ušao u
prostoriju i otišao do radnoga stola. Vicente je baš provjeravao kvake na prozorima,
kada ga je Valls uočio. Tjelohranitelj je čuo da se Valls odjednom zaustavio, pa se
okrenuo.
Ministrov pogled bio je prikovan za stol. Krem kuverta A4 formata ležala je na
kožnatoj podlozi koja je prekrivala središnji dio stola. Valls se naježio i naglo ga je
obuzela hladnoća.
„Je li sve u redu, gospodine Mauricio?“ upitao je Vicente.
„Ostavi me samog.“
Tjelohranitelj je nekoliko trenutaka oklijevao. Valls je i dalje stajao pogleda
prikovana na kuvertu.
„Bit ću vani ako me zatrebate.“
Valls je kimnuo. Vicente se nevoljko povukao ispred vrata. Kada je zatvarao vrata
ureda, ministar je i dalje nepomično stajao ispred radnoga stola promatrajući pergament
kao da je zmija otrovnica spremna za napad.
Obišao je stol, sjeo u naslonjač i zario glavu u ruke. Pričekao je gotovo minutu prije
nego što je dotaknuo omotnicu. Pokušavao je opipati sadržaj, osjećajući kako mu puls
ubrzava. Ugurao je prst pod pečat i razbio ga. Vosak je još uvijek bio mokar i nije mu bilo
teško. Primio je omotnicu za rub i podigao je. Njezin je sadržaj kliznuo na stol. Valls je
zatvorio oči i izdahnuo.
Knjiga je bila ukoričena u crnu kožu, ali na koricama nije bilo naslova, samo
ugraviran simbol, stube promatrane iz ptičje perspektive koje su se nizale u spiralno
stubište.
Ruka mu se tresla, pa je čvrsto stisnuo šaku. Iz knjige je virila poruka i Valls ju je
izvukao. Bila je napisana na žućkastom komadiću papira, na stranici istrgnutoj iz neke
računske knjige, s horizontalnim linijama poslaganima u dva stupca. U svakoj od njih bio
je ispisan niz brojeva. Na dnu stranice, crvenom tintom bile su ispisane sljedeće riječi:

Knjige.club 55
 Gringos

Vrijeme ti istječe.
Ovo je posljednja prilika
na ulazu u Labirint.

Vails je ostao bez zraka. Prije nego što je shvatio što čini, ruke su mu pohrlile u
veliku ladicu radnoga stola i zgrabile revolver koji je tamo čuvao. Prinio je vrh pištolja
ustima i nategnuo iglu. Oružje je mirisalo na ulje i barut. Obuzela ga je mučnina, ali
pridržao je revolver s obje ruke i zatvorio oči da zadrži suze koje su mu se slijevale niz
lice. Potom je začuo korake na stubištu i njezin glas. Mercedes je razgovarala s
Vicenteom na vratima ureda. Spremio je revolver u ladicu i obrisao suze rukavom sakoa.
Vicente je tiho pokucao na vrata. Valls je duboko udahnuo i pričekao trenutak.
Tjelohranitelj je ponovno pokucao.
„Gospodine Mauricio? Vaša kći je ovdje.“
„Neka ude“, rekao je slomljenim glasom.
Vrata su se otvorila i ušla je Mercedes odjevena u haljinu boje vina sa širokim
razdraganim osmijehom koji je nestao čim je ugledala oca. Vicente je zabrinuto
promatrao s praga. Valls je kimnuo i dao mu znak da ih ostavi nasamo.
„Tata, jesi dobro?“
Valls je razvukao lice u široki osmijeh i ustao da je zagrli.
„Naravno da sam dobro. Pogotovo sada kada te vidim.“
Snažno ju je zagrlio, zario lice u njezinu kosu i pomirisao je kao kada je bila
djevojčica, kao da bi ga miris njezine kože mogao zaštititi od svih zala svijeta. Kada ju je
konačno pustio iz zagrljaja, Mercedes ga je pogledala u oči i uočila da su crvene.
„Što se događa, tata?“
„Ništa.“
„Znaš već da mene ne možeš prevariti. Ostale da, ali mene ne...“
Vails se nasmiješio. Sat iznad njegova radnog stola pokazivao je devet i pet.
„Vidiš da se držim svoje riječi“, rekla je ona, pročitavši mu misli.
„Nikada u to nisam sumnjao.“
Mercedes je stala na prste i bacila pogled na radni stol.
„Što čitaš?“
„Ništa. Gluposti.“
„Mogu li ih i ja pročitati?“
„Nije to prikladna lektira za djevojčice.“
„Ja više nisam djevojčica“, odgovorila mu je Mercedes uz nestašan osmijeh, pa se
okrenula oko sebe da pokaže ocu kako joj pristaje haljina.
„Vidim, vidim. Postala si prava žena.“
Mercedes je stavila ruke na očevo lice.
„Jesi li se zbog toga rastužio?“
Valls je poljubio ruku svoje kćeri i odmahnuo glavom.

Knjige.club 56
 Gringos

„Naravno da ne.“
„Baš nimalo?“
„Pa dobro, malo da.“
Mercedes se nasmiješila. Valls ju je oponašao, još uvijek osjećajući okus baruta u
ustima.
„Svi su pitali za tebe na zabavi...“
„Malo mi se zakomplicirala večer. Znaš kako idu te stvari.“
Mercedes je nestašno kimnula.
„Da. Znam...“
Motala se po očevu uredu, tom tajanstvenom svijetu prepunom knjiga i zaključanih
ormara, milujući vrhom prstiju hrpte svezaka u regalu s knjigama. Zastala je primijetivši
da je otac gleda suznih očiju.
„Nećeš mi reći što se događa, je' da?“
„Mercedes, znaš da te volim najviše na svijetu i da sam jako ponosan na tebe, zar
ne?“
Oklijevala je. Očev glas kao da je visio na tankoj niti, nestalo je njegova sigurnog
držanja i arogancije.
„Naravno, tata... i ja tebe volim.“
„To je jedino važno. Što god da se dogodi.“
Otac joj se nasmiješio, ali Mercedes je vidjela da plače. Nikada ga nije vidjela kako
plače i obuzeo ju je strah, kao da bi joj se nebo moglo srušiti na glavu. Otac je otro suze i
okrenuo joj leda.
„Reci Vicenteu da ude.“
Mercedes je krenula prema vratima, ali je zastala prije nego što ih je otvorila. Otac
joj je i dalje stajao okrenut leđima, kroz prozor motreći vrt.
„Tata, što će se dogoditi?“
„Ništa, dušo. Ništa se neće dogoditi.“
Zatim je otvorila vrata. Vicente je čekao s druge strane vrata s onim nepomičnim i
neprobojnim izrazom lica od kojega ju je hvatala jeza.
„Laku noć, tata“, prošaptala je.
„Laku noć, Mercedes.“
Vicente joj je kimnuo s poštovanjem i ušao u ured. Mercedes se okrenula da baci
posljednji pogled, ali tjelohranitelj joj je, nježno, zatvorio vrata pred nosom. Djevojka je
prislonila uho na vrata i slušala.
„Bio je ovdje“, čula je svoga oca kako govori.
„Nemoguće“, rekao je Vicente. „Čuvali smo sve ulaze. Samo je kućna posluga imala
pristup gornjim katovima kuće. Postavio sam ljude u podnožje svih stubišta.“
„Kažem ti da je bio ovdje. I ima popis. Ne znam kako ga se dokopao, ali ima popis...
Bože moj.“
Mercedes je progutala knedlu.
„Mora da je došlo do neke pogreške.“
„Pogledaj sam...“
Nastupila je duga tišina. Mercedes je zadržala dah.

Knjige.club 57
 Gringos

„Čini se da su brojevi točni, gospodine. Ne razumijem...“

„Kucnuo je čas, Vicente, ne mogu se više skrivati. Sada ili nikada. Mogu li računati na
tebe?“
„Naravno, gospodine. Kada?“
„U zoru.“
Nastupila je tišina i Mercedes je uskoro začula korake koji su se približavali vratima.
Pojurila je niz stepenice i nije stala dok nije došla do svoje sobe. Kada je stigla do tamo,
naslonila se na vrata i kliznula na pod osjećajući kako se neko prokletstvo širi zrakom i
da je ovo posljednja noć te mračne bajke koju su glumili tijekom previše godina.

Knjige.club 58
 Gringos

6.

Uvijek će se sjećati te hladne i sive zore, kao da se zima odjednom odlučila sručiti i
uroniti Vilu Mercedes u jezero koje se prelijevalo s ruba šume. Probudila se čim je tračak
plavičaste svjetlosti obasjao prozore njezine sobe. Zaspala je na krevetu, još uvijek
odjevena. Otvorila je prozor i rosna hladnoća jutra štipnula ju je za obraze. Tepih guste
magle prekrivao je vrt, vukući se poput zmije koja je gmizala između ostataka sinoćnje
zabave. Nebo su prekrivali crni oblaci koji su polako plovili nebom i činilo se kao da u
sebi kriju oluju.
Mercedes je izašla u hodnik, bosa. Kućom je vladala grobna tišina. Prošla je
hodnikom uronjenim u polumrak i skrenula u istočno krilo prema spavaonici svoga oca.
Na vratima nisu stajali ni Vicente niti tko od njegovih ljudi, kao što su običavali
posljednjih godina tijekom kojih je njezin otac počeo živjeti skrivajući se, uvijek pod
zaštitom svojih plaćenika od povjerenja, kao da se bojao da će nešto izaći iz zidova i
zariti mu nož u leda. Nikada se nije usudila pitati ga zašto. Dostajalo joj je što bi ponekad
uhvatila njegov odsutni izraz lica i pogled pun srdžbe.
Otvorila je vrata očeve spavaće sobe bez kucanja. Krevet je još uvijek bio složen, u
njemu nitko nije spavao. Šalica kamilice koju je služavka svake noći ostavljala na noćnom
ormariću gospodina Mauricija bila je netaknuta. Ponekad se pitala spava li više njezin
otac uopće ili skoro svaku noć probdije u svom uredu, na vrhu kule. Trgnula se na zvuk
lepeta krila jata ptica koje je poletjelo u vrtu. Primaknula se prozoru i ugledala dvije
prilike koje su se uputile prema garaži. Mercedes je priljubila nos na staklo. Jedna od
prilika zastala je i pogledala prema njoj, kao da je osjetila Mercedesin pogled. Mercedes
se nasmiješila svome ocu koji ju je promatrao bezizražajnim izrazom problijedjela lica,
činilo joj se da ga nikada nije vidjela tako staroga.
Konačno je Mauricio Valls spustio pogled i ušao u garažu zajedno s Vicenteom, koji
je nosio kovčežić. Obuzela ju je panika. Mercedes je tisuću puta sanjala ovaj trenutak, a
da nije znala što znači. Jurnula je niz stube, spotičući se o namještaj i tepihe u
neumoljivoj tami zore. Kada je stigla do vrta, oštar i hladan vjetar kao da joj je pljunuo u
lice. Spustila se mramornim vanjskim stubištem i potrčala do garaže kroz pustinju
odbačenih maski, srušenih stolaca i girlande lampiona koji su još uvijek žmirkali i njihali
se u magli. Začula je kako se pali motor automobila i kotače kako klize po šljunčanoj
stazi. Kada je Mercedes stigla do glavne ceste, koja je vodila do kapije imanja, auto se već
brzo udaljavao. Potrčala je za njima, ne obazirući se na oštro kamenje koje joj je rezalo
bosa stopala. Trenutak prije nego što je magla zauvijek progutala automobil, uspjela je
vidjeti kako se njezin otac posljednji put okrenuo i uputio joj očajni pogled kroz stražnja
stakla automobila. Nastavila je trčati sve dok se zvuk motora nije izgubio u daljini, a pred
njom su se uzdigla vrata imanja okrunjena šiljcima.
Sat vremena poslije, Luisa, služavka koja ju je svako jutro budila i odijevala,
pronašla ju je kako sjedi na rubu bazena. Noge su joj visjele nad vodom obojenom
kapljicama njezine krvi i prekrivenom desecima maski koje su plutale poput papirnatih
brodića nošenih strujom.
„Gospođice Mercedes, za Boga miloga...“
Djevojka se tresla kada ju je Luisa zamotala u pokrivač i odvela prema kući. Kada su
stigle do vanjskoga stubišta, počela je padati susnježica. Zlokobni vjetar protresao je
stabla, rušeći girlande, stolove i stolce. Mercedes, koja je i taj trenutak bila sanjala, znala
je da je kuća počela umirati.

Knjige.club 59
 Gringos

KYRIE
Madrid
prosinac, 1959.

Knjige.club 60
 Gringos

1.

Malo nakon deset ujutro, crni Packard klizio je po pljusku ulicom Gran Via
zaustavivši se ispred vrata staroga hotela Hispania. Prozori njezine sobe bili su
prekriveni kapljicama kiše, ali Alicia je vidjela kako dva izaslanika, siva i hladna baš kao i
taj dan, izlaze iz auta propisno odjeveni u istovjetne balonere s nataknutim šeširima.
Alicia je pogledala na sat. Dobri stari Leandro nije pričekao ni petnaest minuta prije nego
što je pustio na nju svoje pse. Nakon trideset sekundi zazvonio je telefon i Alicia je
odmah podigla slušalicu. Dobro je znala tko se nalazi na drugoj strani.
„Gospođice Gris, dobar dan i sve to“, izrecitirao je Maura s recepcije promuklim
glasom. „Par seronja koji izgledaju ko’ da su iz obavještajne agencije Brigada Social
upravo su bezobrazno pitali za vas i ušli su u dizalo. Poslao sam ih na četrnaesti kat da
vam osiguram nekoliko minutica u slučaju da želite zbrisati.“
„Cijenim to, Joaquíne. Što se radi danas? Nešto zanimljivo?“
Kratko nakon pada Madrida, Joaquín Maura završio je u zatvoru Carabanchel. Kada
je, šesnaest godina poslije, izašao iz zatvora, otkrio je da je star, da je ostao bez pluća i da
je njegova žena, šest mjeseci trudna kada su ga zatvorili, uspjela dobiti poništenje braka
te da je sada udana za odlikovanoga pukovnika koji joj je napravio troje djece i skromnu
vikendicu u okolici grada. Iz toga prvog i kratkotrajnog braka ostala je kći, Raquel, koja je
odrasla u uvjerenju da joj je otac umro prije nego što je majka rodila. Onoga dana kada ju
je Maura išao potajno vidjeti, dočekao ju je na izlazu iz jedne trgovine u ulici Goya u koju
je dostavljala tkanine, Raquel mu je, uzevši ga za prosjaka, udijelila milostinju. Otada,
Maura se zlopatio u sobičku pokraj kotlovnice u podrumu hotela Hispania, odrađujući
noćne smjene, i sve ostale koje bi mu dodijelili, iščitavajući jeftine krimiće i pušeći
cigarete jednu za drugom, u svojoj stražarnici, sve čekajući da smrt popravi stvari i da ga
vrati u 1939., iz koje nikada nije ni trebao otići.
„Čitam ljubić koji nema ni glavu ni rep. Zove se Grimizna tunika autor je neki
Martín“, objasnio je Maura. „Stara serija romana, Grad prokletih. Dao mi ju je debeljko
Tudela, iz sobe 426, koji uvijek pronalazi čudne stvari na buvljaku El Rastro. Riječ je o
vašem kraju, Berceloni. Možda vas zanima.“
„Neću odbiti.“
„Stojim vam na usluzi. Pripazite s ovom dvojicom, znam već da se možete brinuti
sami o sebi, ali ovi ne donose ništa dobro.“
Alicia je poklopila slušalicu i mirno čekala da Leandrovi strvinari nanjuše njezin trag
i pokažu svoje njuške u sobi. Trebat će im dvije-tri minute, izračunala je. Otvorila je vrata
sobe, upalila cigaretu i sjela u fotelju okrenutu prema ulazu da ih pričeka. Gledala je u
dugi i tamni hodnik koji je vodio do dizala. Vonj prašine, staroga drva i trošnoga tepiha
koji je vladao hodnikom, prodro je u sobu.
Hotel Hispania bio je veličanstvena ruševina u stanju vječnoga propadanja.
Sagrađen početkom dvadesetih, hotel je zasjao među madridskim luksuznim hotelima da
bi nakon rata bio napušten i dva desetljeća propadao, sve dok nije postao katakomba
obespravljenih i prokletih, ljudi bez ičega i ikoga u životu koji su venuli u turobnim
sobama koje su iznajmljivali po tjednu. Od stotina soba, polovica je bila već godinama
prazna. Nekoliko je katova bilo zatvoreno, a među gostima su kružile jezive legende o
tome što se događa u tim dugim tamnim hodnicima u kojima se ponekad, a da nitko nije
stisnuo gumb, zaustavljalo dizalo i snop žućkastoga svjetla iz dizala otkrivao bi

Knjige.club 61
 Gringos

unutrašnjost nečega što je nalikovalo potopljenom kruzeru. Maura joj je ispričao da je

često u zoru zvonila centrala zbog poziva koji je dolazio iz neke od soba koja je još od
rata bila prazna. Kada bi se javio, nikoga nije bilo s druge strane, osim jednom kada je
čuo ženu kako plače; kada ju je upitao kako joj može pomoći, drugi glas, taman i dubok,
odgovorio mu je „Pođi s nama.“
„Otada, vidite, nemam baš volje odgovarati na pozive iz bilo koje sobe nakon
ponoći“, priznao joj je jednom prilikom Maura. „Ponekad mislim da je ovo mjesto kao
neka metafora, znate? Metafora cijele zemlje, hoću reći. Koja je prokleta svom krvi koja
je prolivena i koje svi imamo na rukama, bez obzira na to koliko se trudili upirati prstom
u nekoga drugoga.“
„Maura, pa vi ste pjesnik. Čak vam ni svi ovi krimići nisu uspjeli ugasiti pjesnički žar.
Španjolskoj zapravo trebaju mislioci kao što ste vi, da ožive nacionalnu umjetnost
književnih okupljanja.“
„Da, da, samo se vi rugajte. Vidi se da radite za režim, gospođice Gris. Iako, siguran
sam da biste, s obzirom na to koliko plaćaju osobu vašega statusa, trebali imati dovoljno
da se odselite odavde i ne trunete više u ovoj tamnici. Ovo nije mjesto za jednu finu i
otmjenu gospođicu kao što ste vi. Ovdje čovjek ne dolazi živjeti nego umrijeti.“
„Kao što sam rekla, pravi pjesnik.“
„Ma prošećite!“
Maura nije potpuno pogriješio u svojim filozofskim postavkama, i s vremenom je
hotel Hispania u određenim krugovima postao poznat kao Desetljećima poslije, kada je
hotel Hispania već dugo vremena bio zatvoren i ekipa za rušenje je obilazila zgradu kat
po kat postavljajući bombe koje će je zauvijek srušiti, proširila se glasina da su u
nekoliko soba na krevetima ili kadama pronašli trupla koja su već godinama bila
mumificirana, među njima i tijelo staroga noćnoga recepcionara.

Knjige.club 62
 Gringos

2.

Vidjela ih je kako izranjaju iz sjena hodnika kao ono što su i bih, dvije lutke oslikane
da uplaše one koji preozbiljno shvaćaju život. Već ih je bila vidjela, ali nikada se nije
potrudila zapamtiti njihova imena. Svi ti klaunovi iz obavještajne agencije Brigada Social
izgledali su joj jednako. Zastali su na pragu sobe i proučili unutrašnjost prezirnim
pogledima, prije nego što su pogledali Aliciju navukavši lisičje osmijehe kojima ih je
Leandro vjerojatno podučio već prvi dan obuke.
„Ne znam kako možete ovdje živjeti.“
Alicia je slegnula ramenima, ugasila cigaretu i mahnula prema prozoru.
„Zbog pogleda.“
Jedan od Leandrovih ljudi nevoljko se nasmijao, a drugi je u nevjerici negodovao
ispod glasa. Ušli su u sobu, bacili pogled u kupaonicu i prošli sobu cijelom dužinom, kao
da su očekivali da će nešto pronaći. Mladi, koji je izgledao kao zelembać, ali je zato bio
sav napuhan, zabavljao se proučavajući kolekciju knjiga koje su stajale naslagane uza zid
i praktički prekrivale pola sobe. Prstom je klizio po hrptima knjiga s prezirnim izrazom
na licu.
„Morat ćete mi posuditi neki od vaših jeftinih ljubića.“
„Nisam znala da znate čitati.“
Zelembać se okrenuo i koraknuo naprijed s prijetećim izrazom lica, ali njegov
kolega, i vjerojatno šef, zaustavio ga je i udahnuo, dosađujući se.
„Hajmo, napudrajte nos. Čekaju vas od deset.“
Alicia nije izgledala kao da ima namjeru ustati.
„Na prisilnom sam dopustu. Leandrova zapovijed.“
Zelembać, koji je osjećao da je njegova muškost ugrožena, stao je sa svojih
devedeset i nešto kila mišića i gnjeva Aliciji ispred nosa i razvukao lice u osmijeh koji je
očito vježbao u zatvorima i noćnim racijama.
„Nemojte me zajebavati jer nemam cijeli dan, ljepotice. Nemojte me tjerati da vas na
silu odvučem odavde.“
Alicia ga je pogledala prodornim pogledom.
„Pitanje nije imaš li cijeli dan, nego imaš li muda.“
Leandrov žandar je izdržao njezin pogled nekoliko sekundi, ali kada ga je kolega
uhvatio za nadlakticu i povukao prema natrag, odlučio se za blagi osmijeh i podigao ruke
u znak predaje. „Nastavit će“, pomislila je Alicia.
Voda dvojca pogledao je na sat i odmahnuo glavom.
„Hajde, gospođice Gris, znate da mi nismo krivi. Znate već kako ovo funkcionira.“
„Znam“, pomislila je. „Znam to jako dobro.“
Alicia se s obje ruke poduprla o naslone za ruke i ustala. Ta dva Leandrova psa
tragača promatrala su je kako tetura do stolca na kojem je ležalo nešto što je nalikovalo
sigurnosnom pojasu kakve koriste alpinisti, ali sačinjeno od finih vlakana i kožnatih
traka.
„Da vam pomognem?“ zlobno je upitao zelembać.
Alicia ih je ignorirala. Uzela je čudnu spravicu i otišla u kupaonicu, pritvorivši za
sobom vrata. Stariji je skrenuo pogled, ali novak nije mogao izdržati i našao je kut pod
Knjige.club 63
 Gringos

kojim je vidio Alicijin odraz u ogledalu. Gledao ju je kako si skida suknju i, dohvativši
pojas, veže ga oko kuka i desne noge kao da je riječ o nekom čudnom korzetu. Kada je
zategnuta remenčiće, pojas je prionuo uz njezino tijelo poput druge kože i stvarao dojam
da je mehanička lutka. U tom je trenutku Alicia podigla pogled i snagator se susreo s
njezinim pogledom u zrcalu, hladnim i potpuno bezizražajnim. Zadovoljno se nasmijao i,
nakon poduže pauze, okrenuo se, ali je ipak prije toga na tren uspio vidjeti crnu mrlju na
Alicijinom boku, vrtlog ožiljaka bio je utisnut u njezinu kožu kao da joj je netko
užarenom bušilicom napravio rekonstrukciju kuka. Agent je primijetio da ga njegov
nadređeni strogo promatra.
„Idiote“, šapnuo mu je.
Nakon nekoliko trenutaka Alicia je izašla iz kupaonice.
„Nemate drugu haljinu?“ pitao je voda.
„U čemu je problem s ovom?“
„Ne znam. Možda nešto diskretnije.“
„Zašto? Tko još prisustvuje sastanku?“
Muškarac joj je umjesto odgovora pružio štap koji je bio naslonjen na zid i pokazao
na vrata.
„Nisam se našminkala.“
„Savršeno izgledate. Ako hoćete, šminkajte se u autu jer već kasnimo.“
Alicia je odbila štap i krenula je hodnikom ne čekajući ih, lagano šepajući.
Nekoliko minuta zatim, u tišini su se vozili kišnim madridskim ulicama u crnome
Packardu. Alicia je sa stražnjega sjedala promatrala tornjeve, kupole i statue koji su
tvorili krovni vijenac ravnih krovova ulice Gran Via. Dvokolice u kojima su sjedili anđeli i
stražari od pocrnjeloga kamena promatrali su ih s visina. Iz olovnoga sivog neba kao da
se slijevao vijugavi greben kolosalnih i turobnih zgrada koje su joj se činile poput
skamenjenih bića što su progutala cijele gradove, naslagana jedna pokraj drugih. Pod
njima, nadstrešnice velikih kazališta i izlozi finih kafića i trgovina zasjali su prekriveni
kišnim plaštem. Ljudi, tek malene mrlje sa zaparenim dahom, marširali su tamo dolje
izgubljeni pod mnoštvom kišobrana. Na ovakve dane, pomislila je, čovjek počinje misliti
kao i dobri Maura i povjeruje da se mrak hotela Hispania zaista proširio zemljom uzduž i
poprijeko, ne ostavivši ni tračak svjetla.

Knjige.club 64
 Gringos

3.

„Recite mi nešto o tom novom operativcu kojega predlažete. Gris, kažete?“

„Alicia Gris.“
„Alicia? Žena?“
„je li to problem?“
„Ne znam. Je li? Čuo sam za nju više puta, ali uvijek samo kao Gris. Nisam imao
pojma da je žena. Moglo bi biti ljudi koji će sumnjati u vaš izbor.“
„Vaši nadređeni?“
„Naši nadređeni, Leandro. Ne možemo si dopustiti da ponovno pogriješimo kao s
Lomanom. U palači El Pardo postaju nervozni.“
„Uz dužno poštovanje, jedina pogreška bila je što mi niste jasno i od početka
objasnili za što vam je potreban netko iz moga odjela. Da sam znao o čemu je riječ,
izabrao bih drugog kandidata. To nije bio zadatak za Ricarda Lomanu.“
„U ovoj stvari ja ne određujem pravila niti imam kontrolu nad informacijama. Sve
dolazi odozgo.“
„Shvaćam.“
„Recite mi nešto više o Gris.“
„Gospođica Gris ima dvadeset i devet godina, a zadnjih dvanaest radi za mene. Ratno
siroče. Izgubila je roditelje s osam godina. Odrasla je u Patronatu Ribas, jednom
barcelonskom sirotištu, sve dok je nisu izbacili kada je imala petnaest godina zbog
problema s disciplinom. Nekoliko se godina vucarala po ulicama i radila za krijumčara i
sitnog kriminalca Baltasara Ruanu, koji je vodio bandu tinejdžera-lopova sve dok ga
policija nije dohvatila i poslala ga, kao i tolike druge, u zatvor Campo de la Bota.“
„Načuo sam da je...“
„To nije problem. Može se brinuti sama za sebe i uvjeravam vas da se zna braniti.
Riječ je o ozljedi koju je zadobila u ratu, za vrijeme bombardiranja Bercelone. To joj
nikada nije bilo prepreka da obavi posao. Alicia Gris je najbolji operativac kojega sam
regrutirao u dvadeset godina službe.“
„Pa zašto se onda nije pojavila u dogovoreno vrijeme?“
„Razumijem vašu frustraciju i ponovno vas molim za ispriku. Alicia je ponekad
neposlušna, ali takvi su svi izuzetni operativci u ovom poslu. Prije mjesec dana imali smo
maleni nesporazum u vezi s jednim slučajem na kojem je radila. Privremeno sam je
suspendirao i zamrznuo joj plaću. Današnjim nedolaskom poručuje mi da je još uvijek
ljuta na mene.“
„Vaš odnos mi zvuči više osoban nego profesionalan, ako mi dopustite primijetiti.“
„U ovom poslu nema jednog bez drugog.“
„Brine me njezin prijezir prema disciplini. U ovoj stvari ne može više biti pogreške.“
„Neće je biti.“
„Bolje nam je. Ili će padati glave. I vaša i moja.“
„Prepustite to meni.“
„Recite mi još nešto o Gris. Zbog čega je tako posebna?“

Knjige.club 65
 Gringos

„Alicia vidi što drugi ne vide. Um joj funkcionira drugačije nego kod drugih. Gdje svi
vide zatvorena vrata, ona vidi ključ. Gdje drugi izgube trag, ona ga nade. Ima dar, na neki
način. A najbolje od svega jest što joj se nitko ne nada, nitko ne očekuje da bi mogla imati
takve sposobnosti.“
„Je li tako riješila slučaj koji su zvali 'slučaj barcelonskih lutaka'?“
„Voštane nevjeste. To je bio prvi slučaj na kojem je Alicia radila za mene.“
„Uvijek sam se pitao ima li što istine u onoj priči o prefektu...“
„Sve se to davno dogodilo.“
„Ali imamo vremena, zar ne? Dok čekamo damicu.“
„Naravno. Bilo je to četrdeset i sedme godine. Ja sam tada raspoređen u Bercelonu.
Dobili smo dojavu da je policija u zadnje tri godine pronašla barem sedam trupala
mladih žena u različitim dijelovima grada. Pojavile bi se na nekoj klupi u parku, na
tramvajskoj stanici, u nekom od kafića na aveniji Paralelo... Jednu su čak otkrili kako
kleči u ispovjedaonici u nekoj crkvi u četvrti Pino. Sve su bile savršeno našminkane i
odjevene u bijelo. Nisu imale ni kapi krvi u tijelu i mirisale su na kamfor. Nalikovale su
na voštane lutke. Odatle ime.“
„Je li bilo poznato tko su?“
„Nitko nije prijavio njihov nestanak pa je policija pretpostavljala da je riječ o
prostitutkama. Ta će se pretpostavka poslije pokazati točnom. Prošli su mjeseci, a da se
nije pojavilo novo tijelo i barcelonska policija slučaj je smatrala zaključenim.“
„A onda se pojavila još jedna.“
„Točno. Margarita Mallofré. Pronašli su je posjednutu u fotelji u predvorju hotela
Oriente.“
„I ta Margarita, ona je bila mala od...?“
„Margarita Mallofré radila je u javnoj kući s posebnom reputacijom u ulici Elisabets
čija je specijalnost bila, mogli bismo reći, zadovoljavanje neobičnih ponuda za visoku
cijenu. Slučaj je htio da je prefekt bio čest posjetitelj te ustanove, a pokojnica mu je bila
najdraža domaćica.“
„Iz kojeg razloga?“
„Čini se da je Margarita Mallofré mogla najdulje ostati pri svijesti unatoč posebnoj
pažnji koju bi joj posvetio prefekt, zbog čega je zaslužila naročitu gospodinovu sklonost.“
„Vidi ti njegovu ekscelenciju.“
„Činjenica je da se zbog te veze slučaj ponovno otvorio i, s obzirom na njegovu
delikatnu narav, dospio meni u ruke. Alicia je upravo bila počela raditi za mene, pa sam
joj ga dodijelio.“
„Nije vam se činilo da je to preškakljiva tema za jednu mladu damu?“
„Alicia je bila vrlo neobična mlada dama i nije ju bilo lako impresionirati.“
„I kako se sve svršilo?“
„Svršilo se prilično brzo. Alicia je provela nekoliko noći motreći sve ulaze i izlaze
glavnih kupleraja u četvrti Raval. Otkrila je da bi klijenti, kada bi policija došla u rutinsku
raciju, često odmaglili kroz neka skrivena vrata, a isto su činile i neke djevojke i mladići
koji su tamo radili. Skrivali bi se od policije u vežama, kafićima, pa čak i u kanalizaciji.
Većinu su ih uhvatili i odveli da provedu noć u zatvoru ili gdje već. Ali ostale su uspjele
namagarčiti policiju. One su se uvijek skrivale na istom mjestu: na križanju ulice Joaquín
Costa i ulice Peu de la Creu.“

Knjige.club 66
 Gringos

„Što se tamo nalazilo?“

„Na prvi pogled ništa posebno. Nekoliko skladišta za žito.
Garaža. I jedna tkaonica čiji je vlasnik, neki Rufat, imao problema s policijom zbog
sklonosti pretjeranom tjelesnom kažnjavanju svojih zaposlenica, zbog čega je jedna od
njih ostala bez oka. Osim toga, Rufat je bio redoviti klijent ustanove u kojoj je radila
Margarita Mallofré do njezina nestanka.“
„Mala je brza.“
„Prvo je prekrižila Rufata s liste sumnjivaca. Taj tip je bio gnjida, ali nije imao veze
sa slučajem osim činjenice da je posjećivao bordel koji se nalazio tek koju ulicu od
njegove radnje.“
„I što je onda bilo? Sve ispočetka?“
„Alicia uvijek kaže da stvari ne slijede očitu logiku, nego svoju unutarnju logiku.“
„I koja je, prema njezinu mišljenju, bila logika ovog slučaja?“
„Logika koju Alicia naziva logika simulacije.“
„E, sada sam se izgubio, Leandro.“
„Skraćena verzija je da Alicia vjeruje da je sve što se događa u društvu, u politici,
inscenacija, simulacija onoga što želimo prikazati kao stvarnost, ali zapravo to nije.“
„Zvuči marksistički.“
„Ne bojte se, Alicia je najveći skeptik kojeg poznajem. Smatra da su sve ideologije i
sva vjerovanja, bez razlike, inducirane upale misli. Simulacije.“
„Još gore. Ne znam zašto se smiješite, Leandro. Ne vidim ništa zabavno u tome. Sve
mi se manje sviđa ta gospođica. Nadam se da je barem lijepa.“
„Ne vodim modnu agenciju.“
„Nemojte se vrijeđati, Leandro, samo se šalim. I kako priča završava?“
„Nakon što je Rufata odbacila kao osumnjičenoga, Alicia je počela, kako bi ona rekla,
guliti luk.“
„Još jedna od njezinih gluposti?“
„Alicia kaže da je svaki zločin kao luk: mora se skinuti mnogo slojeva da bi se vidjelo
što se skriva u njemu i putem treba proliti koju suzu.“
„Leandro, ponekad me iznenađuju čudne biljke koje regrutirate.“
„Moj je posao pronaći pravo oruđe za svaku zadaću. I pobrinuti se da je naoštreno.“
„Pazite da se ne biste jednog dana porezali. Ali nastavite s lukom, baš mi se sviđa.“
„Skidajući slojeve sa svih radnji i ustanova koje su se nalazile na križanju na kojem
su pokojnice viđene posljednji put, Alicia je otkrila da je garaža u vlasništvu barcelonske
ubožnice.“
„Još jedna slijepa ulica. Nikako se pomaknuti s mrtve točke.“
„U ovom slučaju, je ključna riječ.“
„Opet sam se izgubio.“
„U toj garaži bio je spremljen dio mrtvačkih kola gradskog pogrebnog poduzeća, i
također je služila kao skladište za ljesove i nadgrobne spomenike. U to vrijeme gradsko
pogrebno poduzeće još uvijek je bilo pod upravom gradske ubožnice, i većina zaposlenih
iz niže klase, od grobara do službenika, bili su ljudi prepušteni sami sebi, bez kučeta i
mačeta: siročad, osuđenici, prosjaci, i tako dalje. Ukratko, nesretne duše koje su završile
tamo jer nisu imale ništa i nikoga svoga na ovom svijetu. Alicia se, uz pomoć svojih

Knjige.club 67
 Gringos

trikova, a ima ih mnogo, uspjela zaposliti tamo kao daktilografkinja u računovodstvu.

Ubrzo je otkrila da su se za vrijeme noćnih racija neke djevojke iz obližnjih kupleraja
skrivale u garaži mrtvačnice. Tamo je djevojkama uvijek bilo lako uvjeriti nekoga od tih
nesretnika da im dopusti da se sakriju u jedno od mrtvačkih kola u zamjenu za svoje
usluge. Kada je prošla opasnost, i nakon što su zadovoljile požudu svojih dobročinitelja,
djevojke bi se vračale na posao prije izlaska sunca.“ „Ali...“
„Ali nisu svi tako postupali. Alicia je otkrila da među zaposlenicima ima jedan čudan
svat drugačijih sklonosti. Ratno siroče, kao i ona. Zvao se Joaquín, a od milja su ga zvali
Quimet jer je imao dječačko lice i tako nježnu narav da bi ga sve udovice poželjele
posvojiti i odvesti doma. U svakom slučaju, naš Quimet je jako dobro savladao pogrebnu
umjetnost. A posebno joj je privuklo pažnju to što je bilo kolekcionar te je imao
fotografski album ispunjen fotografijama porculanskih lutaka koji je čuvao u svom
radnom stolu. Govorio je da se želi oženiti i stvoriti obitelj, i da zato traži prikladnu ženu,
čednu, čista tijela i duha.“
„Je li to simulacija?“
„Više mamac. Alicia ga je počela pratiti svake večeri i ubrzo je potvrdila svoje
sumnje. Kada bi se jedna od tih zalutalih nesretnica utekla Quimetu tražeći pomoć, i ako
je djevojka ispunjavala uvjete što se tiče visine, puti, držanja i grade, umjesto da ih traži
putene užitke, Quimet bi s njima molio te ih uvjerio da ih uz njegovu pomoć i pomoć
Blažene Djevice nikada neće pronaći. Najbolje je skrovište, objasnio bi, lijes. Nitko se, pa
čak ni policija, ne usuđuje otvoriti lijes da vidi što se skriva unutra. Djevojke bi, očarane
Quimetovim dječačkim licem i nježnim ophođenjem, legle u sarkofag i smiješile se dok bi
zatvarao poklopac i zapečaćivao ga. Tamo bi ih ostavio da se uguše. Poslije ih je svlačio,
brijao im prepone, cijele ih oprao, pustio da potpuno iskrvare i onda im u srce uštrcao
tekućinu za balzamiranje koja bi im se venama proširila cijelim tijelom. Kada su se
ponovno rodile u obliku voštanih lutaka, šminkao ih je i oblačio u bijelo. Alicia je otkrila
da sva odjeća koja je pronađena na tijelima dolazi iz istog salona vjenčanica na aveniji
Ronda de San Pedro, dvjestotinjak metara od mrtvačnice. Jedan tamošnji trgovac sjećao
se da je, ne jednom, uslužio Quimeta.“
„Kakav trag!“
„Quimet bi s truplima proveo nekoliko noći, fingirajući, takoreći, neku vrstu
bračnoga života, sve dok tijela ne bi počela zaudarati na trulo cvijeće. Tada bi ih, uvijek
prije zore, kada su ulice bile puste, u mrtvačkim kolima odvezao u njihov novi vječni
život te bi postavio scenu na mjestima na kojima će biti nađene.“
„Sveta Majko Božja... Takve stvari se mogu dogoditi samo u Berceloni.“
„Alicia je uspjela sve to otkriti točno na vrijeme da spasi Quimetovog lijesa djevojku
koja bi bila postala njegova osma žrtva.“
„I jeste li saznali zašto je to radio?“
„Alicia je otkrila da je, kao dijete, Quimet proveo čitav tjedan zatočen u jednom
stanu u ulici Cadena s truplom svoje majke, sve dok vonj nije uzbunio susjede. Čini se da
se majka ubila popivši otrov nakon što ju je muž napustio. Sve to nismo uspjeli potvrditi
jer si je Quimet, nažalost, oduzeo život prve noći koju je proveo u zatvoru Campo de la
Bota. Prije je ipak na zid ćelije napisao svoju oporuku. Tražio je da ga obriju, operu,
balzamiraju i, poslije, odjevenoga u bijelo, za vječnost izlože u staklenom sarkofagu
pokraj njegovih voštanih nevjesti u izlogu trgovačkog centra El Siglo. Čini se da je
njegova majka tamo bila trgovkinja. Ali, mi o vuku... Gospođica Gris samo što nije stigla.
Želite li još malo brendija da isperete loš okus ove anegdote?“

Knjige.club 68
 Gringos

„Još jedna stvar, Leandro. Želim da jedan od mojih ljudi radi s vašom operativkom.
Ne želim još jedan nenajavljeni nestanak kao u Lomaninom slučaju.“
„Vjerujem da bi to bila pogreška. Imamo vlastite metode.“
„Taj uvjet nije otvoren za raspravu. I Altea se slaže sa mnom.“
„Uz sve dužno poštovanje...“
„Leandro, Altea je već htio slučaj predati Hendayi.“
„Još jedna pogreška.“
„Slažem se. Zato sam ga uvjerio da mi za sada dopusti da pokušam riješiti stvar na
svoj način. Ali uvjet je da jedan od mojih ljudi nadgleda tvoju operativku. Ili to, ili
Hendaya.“
„Razumijem. Koga ste imali na umu?“
„Vargasa.“
„Mislio sam da je u mirovini.“
„Samo tehnički.“
„Je li to kazna?“
„Za vašu operativku?“
„Za Vargasa.“
„Više druga prilika.“

Knjige.club 69
 Gringos

4.

Packard je obišao Neptunovu fontanu, potpuno uronjenu u maglu, i krenuo ulicom

Carrera de San Jeronimo prema obrisima bijele zgrade u francuskom stilu, hotela Gran
Hotel Palace. Zaustavili su se ispred glavnog ulaza i, kada je vratar otvorio vrata
stražnjega sjedala noseći veliki kišobran, dvojica agenata uputila su joj pogled koji je bio
nešto između prijetećega i molećivoga.
„Možemo li vas sada ostaviti, a da ne izvedete neku predstavu ili vas moramo odvući
tamo da ne biste opet klisnuli?“
„Ne brinite se, osvjetlat ću vam obraz.“
„Imamo vašu riječ?“
Alicia je kimnula. Za loših dana ući i izaći iz auta nije bila nimalo laka zadaća, ali nije
željela da je dvojac vidi izmoždeniju nego što je bila, pa je uz osmijeh progutala ubod boli
koji je osjetila u kuku kada je ustala. Vratar ju je otpratio do ulaza pridržavajući joj
kišobran da je zaštiti od kiše; činilo se da ju je dočekao cijeli bataljon recepcionara i
sobarica, spremnih otpratiti je kroz predvorje na sastanak. Kada je ugledala par stuba
koje su je čekale do goleme blagovaonice, pomislila je da je trebala prihvatiti štap.
Izvukla je iz torbe dozu za tablete i progutala jednu. Duboko je udahnula prije no što se
krenula uspinjati.
Nekoliko minuta i desetak stuba poslije zastala je ispred blagovaonskih vrata da
dođe do daha. Recepcionar koji ju je dopratio do tamo zaustavio je pogled na graškama
znoja koje su joj prekrile čelo. Alicia mu se samo bezvoljno nasmiješila.
„Dalje mogu sama, ako nemate ništa protiv.“
„Naravno. Kako gospođica želi.“
Recepcionar se diskretno povukao, ali nije se trebala okrenuti da bi znala kako je i
dalje promatra i da neće maknuti pogleda s nje sve dok ne ude u blagovaonicu. Rupčićem
je obrisala znoj s čela i proučila prizor ispred sebe.
Jedva čujno šaputanje i zveckanje žličice kojom se polako miješao sadržaj
porculanske šalice. Blagovaonica hotela Palace pružala se pred njom kao začarana
plešućim obrisima koji su padali s velike kupole potpomognuti udarima kiše. Ta
struktura oduvijek joj je nalikovala na ogromnu kristalnu vrbu koja je visjela poput
šatora od rozeta ukradenih sa stotina katedrala u ime Belle Epoque. Nitko nikada ne bi
mogao optužiti Leandra za loš ukus.
Ispod balona od šarenoga stakla samo je jedan stol bio zauzet, okružen mnoštvom
praznih stolova. Za njim su sjedile dvije siluete koje je pomno motrilo desetak konobara,
dovoljno udaljenih da ne mogu prisluškivati, ali dovoljno blizu da mogu reagirati na
svaki znak. Hotel Palace je, na kraju krajeva, za razliku od njezina privremena doma u
hotelu Hispania, bio prvoklasna ustanova. Biće buržujskih navada, Leandro, tamo je živio
i radio. Doslovno. Prije mnogo godina nastanio se u 814 i rado je sređivao svoje poslove
u toj blagovaonici zbog koje je, kako je pretpostavljala Alicia, imao osjećaj da živi u
Proustovom Parizu, a ne u Francovoj Španjolskoj.
Zaustavila je pogled na dvojci muškaraca koji su sjedili za stolom. Leandro
Montalvo, po običaju je sjedio licem okrenut vratima. Srednjega rasta te nježne grade,
pomalo zaobljen, odavao je dojam dobrostojećega računovođe. Skriven iza naočala s
velikim okvirima koje su djelovale kao da su prevelike za njegovo lice, a služile su mu da
sakrije pogled oštar poput britve. Doimao se opušteno i prijateljski nastrojen, kao kakav

Knjige.club 70
 Gringos

javni bilježnik iz provincije, ljubitelj zarzuele, ili službenik u banci, skorojević, koji voli
obilaziti muzeje nakon odrađene smjene. „Dobri stari Leandro.“
Pokraj njega, odjeven u odijelo engleskoga kroja koje se nije slagalo s njegovim
licem, grubih crta tipičnih za čovjeka rođenoga na španjolskoj visoravni, sjedio je čovjek
brkova i kose namazanih briljantinom s čašom brendija u ruci. Bio joj je poznat. Jedna od
onih uobičajenih prilika iz novina, veteran poziranja na fotografijama na kojima je uvijek
bila zastava s frankističkim orlom i neko platno na kojem je predstavljen besmrtni
konjički prizor. Prezime mu je zasigurno bilo Gil od nečega, pomislila je. Generalni
sekretar Pohanog kruha ili nečega sličnoga.
Leandro je podigao pogled i nasmiješio joj se iz daljine.
Pozvao ju je da im se pridruži pokretom kojim se obično pozivaju djeca ili psići.
Skrivajući šepanje po cijenu žestokoga probadanja u kuku, Alicia je polako prešla veliku
blagovaonicu. Hodajući, primijetila je dva čovjeka iz ministarstva u dnu prostorije,
skrivena među sjenama. Naoružana. Nepomična poput gmazova koji vrebaju plijen.
„Alicia, neizmjerno mi je drago da si uspjela pronaći rupu u svom gustom rasporedu
da popiješ kavu s nama. Reci mi, jesi li’ doručkovala?“
Prije nego što je stigla odgovoriti, Leandro je podigao obrve na što su dva konobara
koja su stajala uza zid krenula pripremati doručak. Dok su joj točili sok od svježe
cijeđene naranče, Alicia je na sebi osjetila kako je glavešina napeto proučava. Nije joj bilo
teško zamisliti što vidi. Većina ljudi, uključujući i one kojima je proučavanje bilo u opisu
posla, nisu razlikovali gledati i vidjeti, i gotovo uvijek su se zaustavljali na očitim
detaljima, više nego nevažnim. Leandro je običavao govoriti da je nestati u tuđem
pogledu umjetnost koja se usavršava cijeli život.
Njezino lice nije odavalo godine, usko i lako promjenjivo, s tek pokojom natruhom
šminke. Alicia je svakoga dana iscrtavala nove crte lica, već prema ulozi koju joj je
Leandro namijenio u svojim manipulacijama i intrigama. Mogla je biti sjena ili svjetlo,
pejzaž ili figura, već prema libretu. U danima odmora, nestajala je u sebi samoj i povlačila
se u ono što je Leandro običavao nazivati prozirnost tame. Imala je crnu kosu i blijedi ten
kao stvoren za hladne dane i zatvorene salone. Njezine zelenkaste oči sjale su u tami i
bacale prodorni pogled kako bi skrenule pažnju s njezine krhke, ali nezaboravne figure
koju bi, kada je to bilo potrebno, sakrila u vrećastoj odjeći da na ulici ne bi privlačila
pohotne poglede. Ipak, kada je bila blizu, bilo je nemoguće ignorirati njezinu prisutnost,
pomalo turobnu i, prema Leandrovom sudu, pomalo uznemirujuću, koju bi, smatrao je
njezin mentor, trebala maksimalno prikriti. „Ti si noćna ptica, Alicia, ali ovdje se svi
skrivamo na danjem svjetlu.“
„Alicia, dopusti mi da ti predstavim poštovanoga gospodina Manuela Gila de
Parteru, glavnoga ravnatelja policije.“
„Čast mi je, vaša ekscelencijo“, odverglala je Alicia pružajući mu ruku koju direktor
nije primio, jer kao da se bojao da bi ga mogla ugristi.
Gil de Partera ju je promatrao kao da još uvijek nije siguran je li tek školarka s
nekom izopačenom karakternom crtom koja ju je izdvajala od ostalih ili nova vrsta koju
nije znao kamo smjestiti i kako kvalificirati.
„Gospodin ravnatelj je zaključio da bi mu dobro došle naše usluge kako bi razriješio
jedan pomalo delikatan problem koji zahtijeva izvanredan stupanj diskrecije i
posvećenosti.“

Knjige.club 71
 Gringos

„Naravno“, nadovezala se Alicia tako poslušnim i anđeoskim tonom da ju je Leandro

lagano nogom udario pod stolom. „Stojimo vam na usluzi i spremni smo pomoći kako
god možemo.“
Gil de Partera i dalje ju je promatrao pogledom u kojem su se miješale sumnja i
pohota, pogledom koji je njezina prisutnost obično i izazivala u gospodi određenih
godina. On još uvijek nije bio siguran što misliti. Leandro je uvijek govorio o tom
fenomenu kao o mirisu njezine vanjštine, ih o nuspojavama njezina izgleda koji je, prema
mišljenju njezina mentora bio dvosjekli mač koji ona još uvijek nije naučila u potpunosti
kontrolirati. U ovom slučaju, a sudeći prema vidljivoj neugodi koju je Gil de Partera
osjećao u njezinoj blizini Alicia je imala osjećaj da se mač zario u meso. „Evo nam sada
ofenzive“, pomislila je.
„Znate li nešto o lovu, gospođice Gris?“ upitao je.
Oklijevala je nekoliko trenutaka, tražeći mentorov pogled.
„Alicia je prvotno gradska životinja“, umiješao se Leandro.
„U lovu čovjek svašta nauči“, nastavio je ravnatelj svoju litaniju. „Imao sam čast
loviti s Njegovom Ekscelencijom Generalisimusom i on mi je otkrio glavno pravilo kojega
se treba držati svaki lovac.“
Alicia je kimala, kao da je sve to fascinira. Leandro je, u međuvremenu, namazao
prepečenac s marmeladom i pružio joj ga.
Alicia ga je nezainteresirano prihvatila. Ravnatelj je i dalje bio posvećen svome
govoru.
„Lovac mora razumjeti da, na vrhuncu lova, lovac i lovina mogu zamijeniti uloge.
Lov, pravi lov, dvoboj je jednakih. Čovjek ne zna tko je sve dok ne prolije krv.“
Ravnatelj je zastao, nastupilo je nekoliko sekundi dramatične pauze koja je trebala
poslužiti dubokom promišljanju o rečenome. Alicia je na lice navukla izraz poštovanja.
„Je li i to Generalisimusova maksima?“
Leandro joj je ispod stola stao na nogu u znak upozorenja.
„Bit ću iskren, djevojko: uopće mi se ne sviđate. Ne sviđa mi se ono što sam čuo o
vama i ne sviđa mi se vaš ton, ni to što mislite da me možete ostaviti da čekam pola jutra
kao da vaše usrano vrijeme vrijedi više od mojeg. Ne sviđa mi se vaš pogled, a još manje
mi se sviđa ton kojim se obraćate svojim nadređenima. Jer ako ima nešto što jebeno ne
podnosim na ovom svijetu, onda su to ljudi koji ne znaju gdje im je mjesto. A još manje
podnosim to da vas moram podsjećati gdje vam je mjesto.“
Alicia je pokorno spustila pogled. Činilo se kao da se u trenu temperatura u
blagovaonici spustila za desetak stupnjeva.
„Molim gospodina ravnatelja da me ispriča ako...“
„Ne prekidajte me. Razgovaram s vama samo zato što imam povjerenje u vašeg
nadređenog, koji zbog nekog, meni nedokučivog razloga smatra da ste vi adekvatna
osoba za zadatak koji vam moram povjeriti. Ali sa mnom nema šale, a vi od ovog
trenutka odgovarate meni. A ja nemam ni strpljenja, niti ću vam tako velikodušno stajati
na raspolaganju kao gospodin Montalvo.“
Gil de Partera ju je netremice gledao. Imao je crne oči premrežene malenim crvenim
kapilarama koje su izgledale kao da će svaki čas prasnuti. Alicia ga je zamislila u
slamnatom šeširu i vojničkim čizmama kako ljubi kraljevsku guzicu državnoga
poglavara tijekom lova u kojem državni glavešine pucaju u lovinu koju imaju na nišanu
zahvaljujući cijelom eskadronu slugu i s kojom si poslije trljaju genitalije kako bi mirisale

Knjige.club 72
 Gringos

na barut i krv peradi, sve da bi se osjećali kao muškarčine i osvajači, na slavu Bogu i
Domovini.
„Siguran sam da vas Alicia nije namjeravala uvrijediti, prijatelju“, napomenuo je
Leandro, koji je vrlo vjerojatno bio uživao u cijelom prizoru.
Alicia je potvrdila riječ svoga nadređenog ozbiljnim i pokajničkim kimanjem.
„Ne trebam ni reći da je sadržaj onoga što ču vam priopćiti strogo povjerljiv i da se
ovaj razgovor nikada nije dogodio. Neko pitanje u vezi ovoga ili bilo čega drugoga,
gospođice Gris?“
„Baš nikakvo, gospodine ravnatelju.“
„Dobro, u tom slučaju pojedite više taj jebeni prepečenac, pa možemo početi.“

Knjige.club 73
 Gringos

5.

„Što znate o gospodinu Mauriciju Vallsu?“

„Ministru?“ pitala je Alicia.
Djevojka je zastala na tren da bi razmotrila lavinu asocijacija koje su joj padale na
pamet u vezi duge i dobrano popraćene karijere gospodina Mauricija Vallsa. Arogantan i
dotjeran, na svakoj fotografiji na najboljem mjestu i u najboljem društvu, uvijek
primajući počasti i dijeleći neupitnu mudrost uz pljesak i divljenje dvorske klike.
Kanoniziran za života, sam je sebe uzvisio na nebesa dok ga je samoprozvana
inteligencija španjolskoga društva kovala u zvijezde, Mauricio Valls bio je, među običnim
smrtnicima, inkarnacija španjolskoga prototipa Čovjeka od Pera, Vladara Umjetnosti i
Mislilaštva. Vječno nagrađivan i obasipan častima. Bez imalo ironije proglašavan
amblematskom figurom španjolske kulturne i političke elite, pojavljivanja gospodina
Vallsa pratile su cenzura tiska i cijela režimska mašinerija. Njegovi govori na najvećim
madridskim pozornicama uvijek su okupljali sve španjolske velikane. Njegovi poučni
novinski članci u kojima je komentirao aktualne teme, uspostavljali su nove dogme.
Čopor novinara žutoga tiska koji su mu jeli iz ruke ljubio ga je do boli. Njegovi
povremeni recitali poezije i monolozi izdvojeni iz njegovih dramskih djela, izvođeni u
paru s prvacima nacionalne scene, punili su kazališta do zadnjega mjesta. Njegova
književna djela smatrana su epitomom uspjeha i njegovo je ime već bilo upisano u
plejadu majstora. Mauricio Valls, svjetlo i pamet Keltiberije, obasjava svijet.
„Znamo samo ono što pročitamo u novinama“, ubacio se Leandro. „Što je, iskreno
govoreći, u posljednje vrijeme prilično malo s obzirom na to koliko se o njemu običavalo
pisati.“
„Prije će biti ništa“, potvrdio je Gil de Partera. „Sumnjam da vam je promaklo,
gospođice, da je od studenoga 1956., dakle već nešto više od tri godine, Mauricio Valls,
ministar obrazovanja (ili kulture, kako je on volio govoriti) i, ako mi dopustite, mezimac
španjolskoga tiska, praktički nestao s javne scene te da otada nije viđen gotovo ni na
jednom službenom događanju.“
„Sada kada ste to spomenuli, gospodine ravnatelju...“ složila se Alicia.
Leandro se okrenuo prema njoj i, dobivši odobrenje od Gila de Partere, izložio joj o
čemu se radi.
„Istina je, Alicia, da nas gospodin ministar nije slučajno i svojevoljno lišio svoga
finog intelekta i besprijekornih lekcija.“
„Vidim da ste ga imali prilike upoznati, Leandro“, prekinuo ga je Gil de Partera.
„Imao sam tu čast prije mnogo vremena, iako samo nakratko, tijekom moga boravka
u Berceloni. Veliki čovjek koji je najbolje znao istaknuti vrijednosti i veliku važnost naše
intelektualne elite.“
„Siguran sam da bi se ministar u potpunosti složio s vama.“
Leandro se pristojno nasmiješio i svratio pogled na Aliciju prije nego što je nastavio
pripovijedati.
„Nažalost, nismo se danas našli ovdje zbog neosporne vrijednosti našeg cijenjenog
ministra, a ni zbog zavidnog zdravlja njegova ega. Uz dopuštenje vašeg gospodstva,
vjerujem da neću otkriti ništa čime se poslije nećemo baviti ako kažem da je razlog

Knjige.club 74
 Gringos

poduže odsutnosti gospodina Mauricija Vallsa s javne scene u zadnje vrijeme sumnja da
postoji ili je tijekom godina postojala zavjera da se na njega izvede atentat.“
Alicia je začuđeno pogledala Leandra.
„Kako bismo poduprli policijsku istragu, i na zamolbu naših prijatelja iz Ministarstva
unutarnjih poslova, naš odjel je izabrao operativca da pomogne u istrazi, iako službeno
nismo bili uključeni a, zapravo, niti upoznati s tijekom istrage“, objasnio je Leandro.
Alicia se ugrizla za usnicu. Pogled njezina nadređenog jasno joj je davao do znanja
da još nije došao red na pitanja.
„Taj je operativac, iz još uvijek nepoznatih nam razloga, prekinuo kontakt i već mu
nekoliko tjedana ne možemo ući u trag“, nastavio je Leandro. „Dosad rečeno služi da
stvoriš dojam o okolnostima zadatka za koji je Njegova Ekscelencija bila tako ljubazna da
zatraži našu suradnju.“
Leandro je pogledao policijskoga veterana i rukom pokazao da mu predaje riječ. Gil
de Partera je pročistio grlo i namjestio ozbiljan izraz lica. „Ono što ću vam ispričati je
strogo povjerljivo i ne može ići dalje od ovoga stola.“
Alicia i Leandro istovremeno kimnuše.
„Kao što je vaš nadređeni već spomenuo, 2. studenoga 1956., tijekom jednoga
prijema pripremljenog njemu u čast u galeriji Circulo de Bellas Artes u Madridu, ministar
Valls bio je meta neuspjeloga atentata, čini se ne prvog takvog. Vijest nije objavljena jer
su vladin kabinet i sam Valls procijenili da je tako najbolje, jer nije htio uznemiriti svoju
obitelj i suradnike. Tada se otvorila istraga koja i dalje traje, a koja, unatoč svim
naporima policije i posebne jedinice žandarmerije, još uvijek nije uspjela rasvijetliti
okolnosti toga događaja i ostalih sličnih događaja koji su se možda dogodili prije nego
što je policija bila obaviještena.
Naravno, od toga trenutka povećao se broj ministrovih tjelohranitelja i pojačale su
se sigurnosne mjere, a osim toga do daljnjega su otkazani i svi njegovi javni nastupi.“
„Što je do sada otkriveno?“ prekinula ga je Alicia.
„Istražitelji su se usredotočili na niz anonimnih poruka koje je gospodin Mauricio
već dulje vrijeme primao, ali kojima nije pridavao pažnju. Ubrzo nakon neuspjelog
atentata ministar je policiju obavijestio o postojanju tih prijetećih pisama koja je primao
cijeli niz godina. Preliminarnom istragom otkriveno je da je pisma najvjerojatnije slao
neki Sebastian Salgado, lopov i ubojica koji je izvršavao kaznu u zatvoru Montjuic u
Berceloni sve do prije otprilike dvije godine. Kao što vjerojatno znate, ministar Valls bio
je upravitelj te ustanove na početku svoje karijere, točnije između 1939. i 1944.“
„Zašto ministar nije prije prijavio policiji ta pisma?“ pitala je Alicia.
„Kao što sam rekao, izjavio je da im u početku nije pridavao pažnju, iako je priznao
da je možda ipak trebao. Tada nam je rekao da su poruke bile toliko kriptične da ih nije
znao protumačiti.“
„I u čemu su sadržane te navodne prijetnje?“
„Poruke su većinom neodređene. U pismima autor piše da se 'istina' ne može sakriti,
da se približava 'čas pravde' za 'djecu smrti' i da ga 'on', a pod time razumijevamo
navodnog autora pisma, čeka 'na ulazu u labirint'.“
„Labirint?“
„Kao što sam rekao, poruke su kriptične. Moguće je da se referiraju na nešto što
znaju samo Valls i onaj koji je napisao pisma, iako ministar tvrdi da ih ni on nije mogao
shvatiti. Možda su djelo nekog luđaka. Ne možemo isključiti tu mogućnost.“

Knjige.club 75
 Gringos

„Je li Sebastian Salgado zatvoren za vrijeme Vallsova mandata?

„Jest. Provjerili smo Salgadov dosje. Zatvoren je 1939., ubrzo nakon što je gospodin
Mauricio Valls bio imenovan upraviteljem. Ministar je rekao da ga se blijedo sjeća kao
osobe sklone konfliktima, što je išlo u prilog našoj teoriji da je vjerojatno baš on slao
pisma.“
„Kada je pušten na slobodu?“
„Prije nešto više od dvije godine. Očito, datumi ne odgovaraju ni atentatu u galeriji
Circulo de Bellas Artes ni prijašnjim atentatima. Ili je Salgado radio s nekim izvana ili ga
je netko koristio kao mamac da bi prikrio trag. Druga mogućnost činila se sve
vjerojatnijom kako je istraga odmicala. Kao što ćete vidjeti u dosjeu koji ću vam ostaviti,
pisma su bila poslana iz poštanskog ureda koji se nalazi u barcelonskoj četvrti Pueblo
Seco. U taj se poštanski ured nosila sva korespondencija zatvorenika iz kaznionice
Montjuic.“
„Kako znate koja pisma frankirana u tom poštanskom uredu dolaze iz zatvora, a koja
ne?“
„Na sva pisma koja potječu iz zatvora, prije nego što ih se odašalje u poštanski ured,
udara se pečat kako bi im se poslije znalo podrijetlo.“
„Zar nitko ne pregledava poštu zatvorenika?“ pitala je Alicia.
„U teoriji, da. U praksi, kao što su nam potvrdili odgovorni, samo u određenim
slučajevima. U svakom slučaju, nitko nije primijetio nikakvu prijeteću poruku upućenu
ministru. Također je moguće da, imajući na umu dvosmislen jezik upotrebljavan u
pismima, zatvorski cenzori nisu porukama pridavali pažnju.“
„Ako je Salgado imao suučesnika ili više njih izvan zatvora, bi li bilo moguće da mu
predaju pisma kako bi ih on poslao iz zatvora?“
„Moguće je. Salgado je imao pravo na jedan posjet mjesečno. U svakom slučaju, to
nikako ne bi imalo smisla. Bilo bi mnogo jednostavnije poslati pisma običnom poštom,
umjesto izlagati se mogućnosti da ih zatvorski cenzori otkriju“, rekao je Gil de Partera.
„Osim ako baš nisu željeli imati dokaz da su pisma poslana iz zatvora“, prekinula ga
je Alicia.
Gil de Partera se složio kimnuvši.
„Jedna stvar mi nije jasna“, nastavila je Alicia. „Ako je Salgado cijelo to vrijeme bio u
Montjuicu i oslobođen je tek prije dvije godine, pretpostavljam da to znači da je bio
osuđen na maksimalnu kaznu od trideset godina. Kako se našao na slobodi?“
„Dobrodošli u klub. Nitko to ne razumije. Zapravo, čini se da je Sebastianu Salgadu
ostalo još najmanje deset godina zatvora kada mu je, nenadano, uručeno izvanredno
pomilovanje kojim mu se smanjuje kazna, a potpisao ga je sam državni poglavar. Ali to
nije sve. Pomilovan je na molbu i preporuku ministra Vallsa.“
Aliciji se oteo preneraženi smiješak. Gil de Partera uputio joj je strogi pogled.
„Zašto bi Valls učinio takvo što?“ priskočio joj je Leandro u pomoć.
„Protivno našem savjetu i uz izliku da naša istraga nije polučila očekivane rezultate,
ministar je procijenio da bi nam oslobađanje Salgada moglo otkriti identitet i skrovište
osobe ili osoba upletenih u slanje prijetnji i navodnih atentata na njega.“
„Vaše gospodstvo opisuje atentate kao navodne...“ napomenula je Alicia.
„Ništa u ovom slučaju nije jasno“, prekinuo ju je Gil de Partera. „To ne znači da
sumnjam ili da bismo trebali sumnjati u ministrovu riječ.“

Knjige.club 76
 Gringos

„Naravno. Ali da se vratimo na Salgadovo pomilovanje, je li polučilo željene

rezultate?“ upitala je Alicia.
„Ne. Nakon što je napustio kaznionicu, bio je pod nadzorom dvadeset četiri sata
dnevno. Prvo je iznajmio sobu u nekom jeftinom pansionu u četvrti Barrio Chino, koju je
platio za mjesec dana unaprijed. Osim toga, svakodnevno je išao na željeznički kolodvor
Estacion del Norte, gdje je provodio sate motreći ili čuvajući ormariće za prtljagu u
predvorju, a uz to pokatkad je posjećivao jedan stari antikvarijat u ulici Santa Ana.“
„Sempere i sinovi“, promrmljala je Alicia.
„Tako je. Poznat vam je?“
Alicia je kimnula.
„Naš prijatelj Salgado ne odgovara profilu tipičnog čitatelja“, procijenio je Leandro.
„Znamo li što je tražio u ormariću za prtljagu?“
„Sumnjali smo da je tamo imao skriven neki plijen, plod njegovih zločinačkih
poduhvata iz vremena prije nego što je 1939. uhićen.“
„Jesu li’ se vaše sumnje potvrdile?“
„Drugog tjedna na slobodi, Salgado je ponovno posjetio knjižaru Sempere i sinovi
posljednji put i poslije se, kao i svakoga dana, uputio na željeznički kolodvor Estacion del
Norte. Ipak, toga se dana, umjesto da sjedne u predvorje i samo promatra ormariće za
prtljagu, uputio do jednoga od njih i otključao ga. Izvadio je kovčeg i otvorio ga.“
„Što je bilo u njemu?“ upitala je Alicia.
„Zrak“, ustvrdio je Gil de Partera. „Ništa. Njegov plijen, ili što je već bilo tamo
skriveno, nestao je. Bercelonska policija baš ga je namjeravala uhititi na izlazu s
kolodvora, kada se Salgado srušio na kišnu ulicu. Agenti su primijetili da su ga dva
zaposlenika knjižare počela slijediti čim je iz nje izašao. Kada je pao na tlo, jedan od njih
čučnuo je pokraj Salgada nekoliko sekundi da bi potom napustio mjesto događaja. Kada
je policija stigla do tamo, Salgado je već bio mrtav. Mogla je na djelu biti Božja pravda,
opljačkani lopov i sve to, ali autopsija je otkrila tragove uboda igle na leđima i na odjeći
te ostatke strihnina u krvi.“
„Jesu li to mogla učiniti ona dva knjižara? Suučesnici su se riješili mamca koji im je
poslužio da skrenu pažnju sa sebe, ali sada im više nije koristan ili misle da su u
opasnosti jer su shvatili da ih nadzire policija.“
„To je bila jedna od teorija, ali odbačena je. Zapravo, bilo tko na kolodvoru mogao ga
je ubiti, a da on to ne primijeti. Policija je pratila svaki pokret dvaju knjižara i ni u
jednom trenu nije došlo do direktnog kontakta između njih i Salgada sve dok se ovaj nije
srušio, vjerojatno mrtav.“
„Možda su mu uštrcali otrov još u knjižari, prije nego što je Salgado krenuo prema
kolodvoru?“ upitao je Leandro.
Ovaj put odgovorila je Alicia.
„Ne. Strihnin jako brzo djeluje, posebno kod čovjeka njegove dobi i zdravlja
narušena nakon dvadeset godina tamnice. Između uboda i smrti nije moglo proći više od
minute ili dvije.“
Gil de Partera pogledao ju je skrivajući izraz odobravanja na licu.
„Tako je“, složio se. „Najvjerojatnije je da je toga dana još netko bio na kolodvoru,
netko koga agenti nisu primijetili, i taj netko odlučio je da je pravi trenutak da se riješi
Salgada.“

Knjige.club 77
 Gringos

„Što znamo o dvojici knjižara?“

„Jedan od njih je Daniel Sempere, vlasnikov sin. Drugi se odaziva na ime Fermín
Romero de Torres, ali njegov upis u matičnu knjigu baš i nije jasan i ukazuje na
podmetanje dokumenata. Možda kako bi se uspostavio lažni identitet.“
„Kako su povezani sa slučajem i što su ondje radili?“
„Nije utvrđeno.“
„A nisu ispitani?“
Gil de Partera je odmahnuo glavom.
„Još jednom, izričita naredba ministra Vallsa. Protivno našoj prosudbi.“
„A neki trag o Salgadovom suučesniku ili suučesnicima?“
„Slijepa ulica.“
„Možda će sada ministar promijeniti mišljenje i dati dopuštenje za...“
Gil de Partera pokazao je svoj osmijeh stare lije.
„Upravo sam o tome i želio razgovarati. Prije točno devet dana, dan nakon što se u
njegovoj rezidenciji u naselju Somosaguas održao bal pod maskama, gospodin Mauricio
Valls u zoru je napustio svoj dom u automobilu, u pratnji šefa svoje osobne straže,
Vicentea Carmone.“
„Napustio?“ upitala je Alicia.
„Nitko ih otada nije vidio ni čuo. Nestali su s lica zemlje bez ikakva traga.“
Duga tišina zavladala je blagovaonicom. Alicia je potražila Leandrov pogled.
„Moji ljudi rade bez predaha, ali do sada nismo ništa pronašli.
Kao da je Mauricio Valls ispario u trenutku kada je ušao u taj auto...“
„Je li ministar ostavio neku poruku, neki trag o tome kamo se mogao zaputiti nakon
što je napustio svoju rezidenciju?“
„Ne. Razmatramo teoriju da je ministar konačno otkrio tko mu je slao prijeteća
pisma i, iz neutvrđenih razloga, odlučio se sam suočiti s njim, samo uz pomoć svog
tjelohranitelja od povjerenja.“
„I pritom možda upao u zamku“, dodao je Leandro. „Ulaz u labirint“
Gil de Partera nekoliko je puta kimnuo.
„Kako znamo da ministar nije od samog početka znao tko i zašto šalje te poruke?“
ponovno se ubacila Alicia.
Leandro i Gil de Partera uputili su joj upozoravajuće poglede.
„Ministar je žrtva, ne osumnjičenik“, odbrusio je potonji. „Nemojte brkati to dvoje.“
„Kako vam možemo pomoći, prijatelju moj?“ upitao ga je Leandro.
Gil de Partera duboko je udahnuo i pričekao nekoliko trenutaka prije nego što je
odgovorio.
„Metode moga odjela imaju svoja ograničenja. Uskraćivane su nam informacije sve
dok nije bilo prekasno. Priznajem da smo možda pogriješili, ali činimo sve što je u našoj
moći da razriješimo slučaj prije nego što cijela stvar procuri u javnost. Neki od mojih
nadređenih vjeruju da bi vaš odjel, s obzirom na to kakva je priroda slučaja, mogao
pronaći neki komadić slagalice koji bi nam pomogao da što prije razriješimo slučaj.“
„I vi u to vjerujete?“

Knjige.club 78
 Gringos

„Ako želite da budem iskren, Leandro, ja više nisam siguran u što i kome vjerovati.
Ali potpuno sam siguran da ako uskoro ne pronađemo ministra Vallsa živog i zdravog,
Altea će otvoriti Pandorinu kutiju i predati slučaj svom starom prijatelju Hendayi. A ni vi
ni ja to ne želimo.“
Alicia je Leandru uputila upitan pogled, ali on je lagano odmahnuo glavom. Gil de
Partera se tiho ogorčeno nasmijao. Imao je krvave oči, možda od crne kave, i izgledao je
kao da cijeli tjedan nije spavao više od dva sata po noći.
„Ispričao sam vam sve što znam, ali ne znam jesu li meni ispričali cijelu istinu. Ne
mogu biti jasniji. Već devet dana tapkamo u mraku i svaki sat koji prođe još je jedan
izgubljeni sat.“
„Vjerujete li da je ministar živ?“ upitala je Alicia.
Gil de Partera spustio je pogled i napravio dugu pauzu prije nego što je odgovorio.
„Dužnost mi je vjerovati da ćemo ga pronaći živa i zdrava prije nego što mu se nešto
dogodi ili prije nego što nam oduzmu slučaj.“
„I imate našu potporu“, podržao ga je Leandro. „Budite sigurni da ćemo učiniti sve
što je u našoj moći kako bismo vam pomogli u istrazi.“
Gil de Partera je kimnuo, sumnjičavo motreći Aliciju. „S vama će raditi Vargas, jedan
od mojih ljudi.“
Alicia je na tren oklijevala. Pogledom je tražila Leandrovu potporu, ali njezin
nadređeni odlučio je izgubiti se u šalici kave.
„Uz sve dužno poštovanje, gospodine, ja uvijek radim sama.“
„Radit će te s Vargasom. O tome nema rasprave.“
„Naravno“, složio se Leandro ignorirajući Alicijin pogled užaren od ljutnje. „Kada
možemo početi?“
„Jučer.“
Na ravnateljev znak, jedan od agenata prišao je stolu i predao mu debelu omotnicu.
Gil de Partera odložio ju je na stol i ustao ne skrivajući želju da što prije napusti
blagovaonicu. „Svi su detalji u dosjeu. Obavještavajte me o razvoju istrage.“
Rukovao se s Leandrom i, jedva pogledavši Aliciju, otišao odlučnim korakom.
Promatrali su ga kako se udaljava prostranom blagovaonicom dok su ga njegovi
ljudi slijedili. Zatim su ponovno sjeli za stol. Nekoliko su minuta sjedili u tišini, Alicia je
gledala u prazno, dočim je Leandro pažljivo prerezao kroasan, potom ga obilno
premazujući maslacem i marmeladom od jagode i kušajući ga bez žurbe, zatvorenih
očiju.
„Hvala na potpori“, rekla je Alicia.
„Nemoj biti takva. Koliko znam, Vargas je talentiran čovjek. Svidjet će ti se. A možda
i naučiš nešto.“
„Koja sam ja sretnica. Tko je on?“
„Policijski veteran. Prije je bio teška kategorija. Maknuli su ga s dužnosti prije nekog
vremena, sada je u pričuvi, čini se zbog razilaženja s upravom. Kažu da se nešto
dogodilo.“
„Parija? Toliko malo vrijedim da ne zaslužujem ni sposobnu pratnju?“
„Sposobnosti mu ne fali, u to budi sigurna. Problem je u tome što su njegova
uvjerenost i vjera u režim više nego jedanput dovedeni u pitanje.“
„Ne očekuju valjda da ga preobratim.“
Knjige.club 79
 Gringos

„Jedino što očekuju jest da ne napravimo nered i da im osvjetlamo obraz.“

„Prekrasno.“
„Moglo bi biti gore“, zaključio je Leandro.
„Gore bi bilo da pozovu 'vašega staroga prijatelja', toga nekoga Hendayu?“
„Između ostaloga.“
„Tko je Hendaya?“
Leandro je skrenuo pogled.
„Najbolje bi bilo da nikada ne moraš saznati.“
Među njima je zavladala duga tišina koju je Leandro iskoristio da si natoči još jednu
šalicu kave. Imao je iritantnu naviku piti kavu tako da je jednom rukom pridržavao
tanjurić ispod brade i srkao malene gutljaje. Ali tijekom ovakvih dana, sve njegove
navike, koje je Alicia znala napamet, činile su joj se iritantnima. Leandro je vidio kako ga
gleda i uputio joj očinski i nevin pogled.
„Da pogled ubija...“ rekao je.
„Zašto niste rekli ravnatelju da sam prije dva tjedna dala otkaz i da više nisam u
službi?“
Leandro je odložio šalicu na stol i obrisao usne salvetom.
„Nisam te želio osramotiti, Alicia. Dopustit ću si da te podsjetim da nismo nikakav
bridž klub i da se ovdje ne ulazi i izlazi tako da se podnese neka molba. Već smo nekoliko
puta vodili ovaj razgovor i, ako želiš da ti budem iskren, povrijeđen sam tvojim stavom.
Zato što te poznajem bolje nego što samu sebe poznaješ i zato što te iznimno cijenim,
dao sam ti nekoliko tjedana da se odmoriš i porazmisliš o budućnosti. Razumijem da si
umorna. I ja sam umoran. Razumijem da ti ponekad ovo čime se bavimo nije po volji.
Nije ni meni. Ali to je naš posao i naša dužnost. Ali to si znala kada si ulazila u ovo.“
„Kada sam ulazila, imala sam sedamnaest godina. I nisam imala puno izbora.“
Leandro se nasmiješio kao učitelj ponosan na svojega najbriljantnijeg učenika.
„Ti si stara duša, Alicia. Nikada nisi imala sedamnaest godina.“
„Dogovorili smo se da odlazim. To je bio dogovor. Dva tjedna ništa ne mijenjaju.“
Leandrov osmijeh se ohladio, kao i njegova kava.
„Učini mi ovu posljednju uslugu i poslije možeš raditi što te volja.“
„Ne.“
„Trebam te na ovom slučaju, Alicia. Nemoj me tjerati da te molim. Ili da te natjeram.“
„Dajte slučaj Lomani. Sigurno umire od želje da zaradi dodatne bodove.“
„Nije ti dugo trebalo da to izvučeš. Nikada nisam razumio koji je problem između
Ricarda i tebe.“
„Nepomirljive razlike u karakteru“, natuknula je Alicia.
„Zapravo je Ricardo Lomana operativac kojeg sam prije koji tjedan dao na posudbu
policiji, i kojeg mi još uvijek nisu vratili. Sada mi kažu da je nestao.“
„Nisam ja takve sreće. Gdje li se skriva?“
„Važan dio izvedbe točke nestajanja sastoji se u tome da se ne otkrije taj detalj.“
„Lomana nije od onih koji nestaju. Sigurno postoji razlog zbog kojeg ne pokazuje
znakove života. Nešto je pronašao.“

Knjige.club 80
 Gringos

„To i ja mislim, ali s obzirom na to da nemamo nikakvih saznanja o njemu, možemo

samo spekulirati. A ne plaćaju nas za to.“
„A za što nas plaćaju?“
„Da rješavamo probleme. A ovo je jako ozbiljan problem.“
„A ne bih li i ja mogla nestati?“
Leandro je odmahnuo glavom. Dugo ju je gledao glumeći povrijeđenost.
„Zašto me mrziš, Alicia? Zar nisam bio dobar prema tebi? Nisam ti bio dobar
prijatelj?“
Alicia je promatrala svoga mentora. Osjećala je čvor u želucu i riječi su joj zapele u
grlu. Provela je dva tjedna pokušavajući ne misliti na njega i sada je, suočivši se ponovno
s njim ispod velike kupole hotela Palace, ponovno postajala ona nesretna tinejdžerica
koja ne bi imala nikakvih izgleda da doživi dvadesetu da je Leandro nije izvukao.
„Ne mrzim vas.“
„Možda mrziš samu sebe, to što radiš, kome služiš i sve to sranje koje nas okružuje i
zbog kojeg svakog dana pomalo trulimo iznutra. Razumijem te zato što sam i ja prošao
kroz to.“
Leandro se ponovno nasmiješio onim toplim osmijehom zbog kojega bi mu čovjek
sve oprostio, sve razumio. Položio je dlan na Alicijin i čvrsto ga stisnuo.
„Pomozi mi da razriješimo ovaj posljednji slučaj i obećavam ti da poslije možeš otići.
Zauvijek nestati.“
„Samo tako?“
„Samo tako. Imaš moju riječ.“
„U čemu je kvaka?“
„Nema kvake.“
„Uvijek ima neka kvaka.“
„Ovaj put ne. Jer te čak ni ja ne mogu zauvijek zadržati pokraj sebe ako ne želiš
ostati. Bez obzira na to koliko me bolio tvoj odlazak.“
Leandro joj je pružio ruku.
„Prijatelji?“
Alicia je oklijevala, ali napokon ju je prihvatila. Prinio je njezinu ruku usnama i
poljubio je.
„Nedostajat ćeš mi kada se ovo završi“, rekao je Leandro. „I ja ću tebi nedostajati,
iako to sada možda ne vidiš. Ti i ja smo dobra ekipa.“
„Bog ljude stvara, a vrag spaja.“
„Jesi li razmišljala što ćeš poslije?“
„Kada?“
„Kada budeš slobodna. Kada, kako ti kažeš, nestaneš.“
Alicia je slegnula ramenima.
„Nisam o tome razmišljala.“
„Mislio sam da sam te naučio bolje lagati, Alicia.“
„Možda nisam ni za što osim za ovo“, primijetila je ona.
„Oduvijek si željela pisati...“ predložio je Leandro. „Možda ćeš biti nova Carmen
Laforet?“

Knjige.club 81
 Gringos

Alicia je složila nezainteresiran izraz lica. Muškarac se nasmiješio.

„Hoćeš li pisati o nama?“
„Ne. Naravno da ne.“
Leandro je kimnuo.
„To ne bi bila dobra ideja, znaš to i sama. Mi djelujemo iz sjene. Nevidljivi smo. To je
dio usluge koju nudimo.“
„Naravno da to znam. Ne trebaš me podsjećati.“
„Šteta, mogla bi svašta ispričati, zar ne?“
„Vidjeti svijet“, prošaptala je Alicia.
„Molim?“
„Voljela bih putovati i vidjeti svijeta. Pronaći svoje mjesto pod suncem. Ako postoji.“
„Samo ti?“
„Trebam li još nekoga?“
„Pretpostavljam da ne. Za ovakve kao što smo mi, samoća je ponekad najbolje
društvo.“
„Meni već dosta dobro ide.“
„Uskoro ćeš se zaljubiti.“
„Prekrasan naslov za neki bolero.“
„Bilo bi bolje da kreneš. Možda griješim, ali vjerujem da te Vargas već čeka vani.“
„To je pogreška.“
„Ova intervencija smeta mi više nego tebi, Alicia. Jasno je da nemaju povjerenja. Ni u
tebe, ni u mene. Ponašaj se diplomatski i nemoj ga preplašiti. Učini to za mene.“
„Uvijek sam diplomatična i nikoga ne plašim.“
„Dobro znaš što želim reći. Osim toga, ne natječemo se s policijom. Niti ćemo to
pokušavati. Imaju svoju istragu, svoje metode i svoje procedure.“
„Što da radim onda? Smiješim se i dijelim sladoled?“
„Želim da radiš ono u čemu si najbolja. Da vidiš ono što će policiji promaći. Da se
pouzdaš u svoj instinkt, svoje metode. Da radiš sve ono što policija neće raditi jer je
policija, a ne moja Alicia Gris.“
„Je li to bio kompliment?“
„Da, ali i zapovijed.“
Alicia je sa stola pokupila omotnicu s dosjeom i ustala. Dok je ustajala, Leandro je
primijetio da je stavila ruku na bok i da je stisnula usne da prikrije bol.
„Već smo mnogo puta razgovarali o ovome, Alicia. Znaš da ne možeš to raditi.“
„A ipak to radim.“
Njezin mentor je lagano odmahnuo glavom.
„Dat ću naredbu da ti popodne dostave četiristo miligrama u hotel.“
„Ne.“
„Alicia...“
Okrenula se i udaljila od stola bez šepanja, grizući si jezik i gutajući bol i suze koje su
joj od bijesa navrle na oči.

Knjige.club 82
 Gringos

6.

Kada je Alicia izašla iz hotela Palace bilo je prestalo pljuštati, a veo od pare
prekrivao je pločnik. Veliki snopovi svjetlosti prodirali su u centar Madrida kroz svod
oblaka u prolazu, kao da su reflektori kojima stražari pročešljavaju zatvorsko dvorište.
Jedan snop preletio je preko trga Plaza de las Cortes i otkrio karoseriju Forda
parkiranoga na nekoliko metara od ulaza u hotel. Naslonjen na haubu stajao je čovjek
srebrnkaste kose, u crnom kaputu. Pušio je i promatrao prolaznike kako šetuckaju bez
žurbe. Procijenila je da je dobrano zašao u pedesetu, ali je dobro nosio svoje godine i bio
u izvrsnoj formi. Njegova čvrsta grada odavala je čovjeka koji je dobro iskoristio vrijeme
koje je proveo u policiji i rijetko se zamarao uredskim poslom. Kao da ju je mogao
nanjušiti, okrenuo se prema Aliciji i uputio joj osmijeh dostojan protagonista neke
ljubavne drame.
„Mogu li vam kako pomoći, gospođice?“
„Nadam se. Zovem se Gris.“
„Gris? Vi ste Gris?“
„Alicia Gris. Iz odjela Leandra Montalva. Gris. Pretpostavljam da ste vi Vargas.“
Muškarac je jedva primjetno kimnuo.
„Nisu mi rekli...“
„Iznenađenje koje su čuvali za kraj“, prekinula ga je. „Trebate li nekoliko minuta da
se oporavite od ovoga otkrića?“
Policajac je povukao zadnji dim cigarete i pomno je promotrio kroz zavjesu dima
koji je izdahnuo.
„Ne.“
„Sjajno. Odakle želite početi?“
„Očekuju nas u vili u naselju Somosaguas. Ako se slažete.“
Alicia je kimnula. Vargas je bacio opušak na pločnik i obišao automobil. Ona je sjela
na suvozačko mjesto. On je sjeo za volan, izgubljeno gledajući ispred sebe, s ključevima u
krilu.
„Čuo sam svašta o vama“, rekao je Vargas. „Nisam vas zamišljao tako... mladom.“
Alicia ga je hladno pogledala.
„To neće predstavljati problem, zar ne?“ upitao je policajac.
„Problem?“
„Vi i ja“, objasnio je Vargas.
„Nema razloga za to.“
Promatrao ju je više znatiželjno nego sumnjičavo. Alicia mu je uputila jedan od
svojih umiljatih mačkastih osmijeha koji su toliko živcirali Leandra. Vargas je zacoktao
jezikom i pokrenuo automobil, odmahujući glavom.
„Lijep auto“, primijetila je Alicia.
„Ustupili su nam ga iz Madridske policijske uprave. Shvatite to kao znak da ovu
stvar shvaćaju jako ozbiljno. Vi vozite?“
„Bez dopuštenja muža ili oca u ovoj zemlji teško da mogu otvoriti i račun u banci“,
odgovorila je Alicia.

Knjige.club 83
 Gringos

„Razumijem.“
„Iskreno sumnjam.“
Nekoliko su se minuta vozili u tišini. Vargas je postrance promatrao Aliciju, a ona se
pravila da to ne primjećuje. Policajac ju je promatrao metodički, ali s prekidima,
skenirajući je dio po dio, iskorištavajući pauze na semaforima i pješačkim prijelazima.
Kada su upali u gužvu nasred ulice Gran Via, Vargas je izvukao srebrnu tabakeru, otvorio
je i ponudio Aliciji. Kvalitetan duhan, uvozna roba. Odbila je. Vargas je prinio cigaretu
usnama i zapalio je zlatnim upaljačem za koji bi se Alicia bila zaklela da je marke Dupont.
Vargasu su se sviđale lijepe i skupe stvari. Dok je palio cigaretu, Alicia je primijetila da joj
policajac promatra ruke sklopljene u krilu, možda tražeći vjenčani prsten. Vargas je
nosio jedan poveći.
„Obitelj?“ upitao je policajac.
Alicia je odmahnula glavom.
„Vi?“
„Oženjen za Španjolsku“, odgovorio je.
„Vrlo uzorito. I prsten?“
„Iz drugog života.“
„Nećete me pitati što netko kao ja radi u Leandrovoj službi?“
„Je T to moja stvar?“
„Ne.“
„Upravo tako.“
Dok su za sobom ostavljali gusti promet gradskoga centra i krenuli prema parku
Casa de Campo, ponovno je nastupila neugodna tišina. Vargasov pogled i dalje ju je
procjenjivao, djelić po djelić. Imao je hladan i metalan pogled, sivih i sjajnih zjenica,
poput tek iskovanih kovanica. Alicia se pitala je li, prije nego što je pao u nemilost, njezin
prisilni suradnik bio odani sljedbenik režima ili tek plaćenik. Prvi su srčano širili
režimsku propagandu i množili se kao gnojni prištevi pod okriljem zastava i proglasa;
drugi su šutjeli i tek izvršavali naredbe kako bi državni aparat nastavio funkcionirati.
Pitala se koliko je osoba likvidirao tijekom svoje karijere u policiji, je li se kajao ili je
jednostavno prestao brojiti. Ili mu je možda sa sjedinama izrasla i savjest i to mu je
pokvarilo planove.
„O čemu razmišljate?“ pitao je Vargas.
„Pitala sam se sviđa li vam se vaš posao.“
Vargas se nasmijao kroz zube.
„Nećete me pitati sviđa li se meni moj posao?“ predložila je Alicia.
„Je P to moja stvar?“
„Pretpostavljam da nije.“
„Upravo tako.“
Uvidjevši da razgovor nema budućnosti, Alicia je izvadila dosje iz omotnice koju joj
je uručio Gil de Partera i prolistala ga. Na prvi pogled činilo se kao da se iz njega ne može
bogzna što saznati. Bilješke agenata. Izjava ministrove osobne tajnice. Nekoliko stranica
posvećenih navodnom neuspješnom atentatu na Vallsa, opće stvari o postupanju tijekom
istrage koje su napisala dva inspektora koja su otvorila slučaj i nekoliko stranica iz
dosjea Vicentea Carmone, ministrovoga tjelohranitelja. Ili je Gil de Partera u njih imao

Knjige.club 84
 Gringos

još manje povjerenja nego što je Leandro mislio ili su najbolji agenti njegovoga odjela
zadnjih tjedan dana tratili vrijeme.
„Očekivali ste nešto više?“ upitao je Vargas, čitajući joj misli. Alicia je zurila u
drvored parka Casa de Campo.
„Nisam očekivala manje“, promrmljala je. „S kime ćemo razgovarati?“
„Maríana Sedo, Vallsova osobna tajnica tijekom posljednjih dvadeset godina. Ona je
prijavila ministrov nestanak.“
„Puno je to godina za jednu tajnicu“, primijetila je Alicia. „Zli jezici kažu da je puno
više od toga.“
„Ljubavnica?“
Vargas je odmahnuo glavom.
„Meni se čini da gospođa Maríana igra za drugu ekipu. Priča se da je ona ta koja
zapravo drži kormilo i da se u Vallsovom uredu ništa ne radi i ne odlučuje bez njezina
pristanka.“
„Iza svakoga zlog čovjeka uvijek stoji još gora žena. I to se priča.“
Vargas se nasmiješio.
„Moram reći da ja takvo što nikada nisam čuo. Već su me upozorili da ste pomalo
drski.“
„Na što su vas još upozorili?“
Vargas se okrenuo i namignuo joj.
„Tko je Hendaya?“ upitala je Alicia.
„Kako molim?“
„Hendaya. Tko je on?“
„Rodrigo Hendaya?“
„Pretpostavljam.“
„Zašto vas zanima?“
„Znati ništa ne košta.“
„Je li Montalvo spomenuo Hendayu u vezi s ovim slučajem?“ „Ime je iskrsnulo
tijekom razgovora, da. Tko je on?“
Vargas je uzdahnuo.
„Hendaya je mesar. Što manje znate o njemu, to bolje.“ „Poznajete li ga?“
Vargas je ignorirao pitanje. Ostatak puta nisu progovorili ni riječi.

Knjige.club 85
 Gringos

7.

Vozili su se gotovo petnaest minuta kroz ulice protkane nizom uniformnih vrtova,
kada se pred njima otvorio bulevar uz koji su rasli čempresi, koji je vodio do kapije
imanja okrunjene šiljcima. Nebo su prekrili olovni oblaci i kapljice kiše prskale su
prednja stakla automobila. Službenik je stajao na vratima i otvorio je ogradu da ih
propusti. Na jednoj strani ceste bila je stražarska kučića gdje je stajao naoružani stražar
koji je na Vargasov pozdrav odzdravio kimanjem.
„Već ste bili ovdje?“ pitala je Alicia.
„Nekoliko puta od prošloga ponedjeljka. Jako će vam se svidjeti.“
Automobil je klizio cestom od sitnoga šljunka koja je prolazila pokraj drveća i
jezeraca. Alicia je promatrala vrtove ispunjene kipovima, ribnjacima i fontanama te
povenule ružičnjake koji su nestajali s jesenjim vjetrom. Na rubu imanja nazirali su se
obrisi minijaturnoga željezničkog kolodvora. Parna lokomotiva i dva vagona čekala su na
peronu na kiši.
„Igračka za djevojčicu“, objasnio je Vargas.
Uskoro je pred njima izronila glavna zgrada, pretjerano raskošna palača koja je
izgledala kao da je sagrađena tako da umanji i zastraši posjetitelja. Dvije kućerine
uzdizale su se sa svake strane palače, udaljene od nje stotinjak metara. Vargas je
zaustavio automobil ispred stubišta koje je vodilo do glavnog ulaza. Majordom u
uniformi sa spremnim kišobranom čekao ih je u podnožju stubišta i uputio ih da podu
prema građevini koja se nalazila stotinjak metara od kuće. Vargas je krenuo putem koji
je vodio do garaže, pa je Alicia mogla promotriti konture glavne zgrade.
„Tko plaća sve ovo?“ zanimalo ju je.
Vargas je slegnuo ramenima.
„Vi i ja, pretpostavljam. I možda gospođa Valls koja je naslijedila bogatstvo od svoga
oca, Enriquea Sarmienta.“
„Bankar?“
„Jedan od Francovih bankara, kako su izvještavale novine“, objasnio je Vargas.
Alicia se sjetila da je Leandro bio spominjao Sarmienta i grupu bankara koji su
financirali nacionaliste za vrijeme građanskoga rata, u velikoj mjeri posuđujući novac od
poraženih, a sve prema dogovoru od kojega su i vojska i bankari imali koristi.
„Koliko sam shvatila, ministrova žena je bolesna“, rekla je Alicia.
„Reći da je bolesna ni približno ne opisuje njezino stanje...“
Čuvar garaže otvorio im je vrata i dao znak da parkiraju automobil unutra. Vargas je
spustio prozor i čuvar ga je prepoznao.
„Šefe, ostavite ga gdje želite. A ključeve ostavite u bravi, molim vas...“
Vargas je kimnuo i ušao u garažu, građevinu s lukovima poduprtim stupovima od
kovana željeza koji su se do u nedogled ulančavali u tami. Cijela serija luksuznih
automobila koji su stajali nanizani jedan iza drugoga, sjaj njihovih karoserija gubi se u
beskraju. Vargas je pronašao mjesto između Hispano Suize i Cadillaca. Čovjek zadužen za
garažu slijedio ih je i pokazao podignuti palac u znak odobravanja.
„Danas ste se dovezli u dobrom autu, šefe“, komentirao je kada su izašli iz
automobila.

Knjige.club 86
 Gringos

„S obzirom na to da danas vozim gospođicu, šefovi su mi dopustili da uzmem Forda“,

rekao je Vargas.
Čuvar je bio nekakav hibrid između čovječuljka i miša, a izgledao je kao da se u
svome plavom kombinezonu uspijeva održati na nogama samo zahvaljujući svoj sili
prljavih krpa koje su mu bile ovješene o remen i sloju prašine koji ga štitio od
vremenskih nepogoda. Nakon što je dobro proučio Aliciju, od glave do pete, čuvar se
prepustio oduševljenju i, kada je mislio da ona ne gleda, suučesnički namignuo Vargasu.
„Sjajan tip, taj Luis“, zaključio je Vargas. „Mislim da živi ovdje, u garaži, u šupi u kutu
radione.“
Idući prema izlazu prošli su pokraj Vallsove zbirke muzejskih primjeraka na
kotačima dok se, iza njih, Luis zabavljao lašteći Forda krpom i pljuvačkom, istovremeno
uživajući u ljuljanju Alicijinih zanosnih bokova i obrisu njezinih gležnjeva.
Majordom im je došao u susret i Vargas je Aliciji prepustio ponuđeni kišobran.
„Nadam se da ste dobro putovali od Madrida“, svečano je rekao sluga. „Gospođa
Maríana vas očekuje.“
Majordom je imao hladan i pomalo snishodljiv osmijeh karijerne posluge koja, s
vremenom, povjeruje da joj je plemstvo njezinih gospodara zaplavilo krv i time dalo
pravo da druge promatraju svisoka. Dok su se približavali glavnoj zgradi, Alicia je
primijetila da je majordom potajno mjerka, pokušavajući iz njezina držanja i odjeće
pročitati koja je njezina uloga.
„Gospođica je vaša tajnica?“ upitao je majordom ne odvajajući pogleda od Alicije.
„Gospođica je moja nadređena“, odgovorio je Vargas.
Sluga i njegovo nadmoćno držanje su se predali, uz snuždeni izraz lica dostojan
svečanih fotografija. Ostatak puta nije otvarao usta, pogleda prikovana u pod. Glavna
vrata vodila su u veliko predvorje mramornih podova iz kojega su se prostirala stubišta,
hodnici i galerije. Slijedili su majordoma do ureda u kojem ih je čekala, leđima okrenuta
vratima, pogleda uprta u glavni vrt, žena srednjih godina koja se okrenula čim ih je čula
da ulaze i uputila im leden osmijeh. Majordom je zatvorio vrata za sobom i povukao se
uživajući u njihovoj prolaznoj neugodi.
„Ja sam Maríana Sedo, osobna tajnica gospodina Mauricija.“
„Vargas, iz Madridske policijske uprave, i moja suradnica, gospođica Gris.“
Maríana si je uzela vremena da je dobro prouči. Počela je s licem, zadržavši pogled
na boji njezinih usana. Nastavila je s krojem njezine haljine i završila s cipelama, prema
kojima je uputila smiješak između prihvaćanja i gađenja koji je brzo sakrila iza
ozbiljnoga i tugaljivoga izraza lica kakvo je zahtijevala prilika. Dala im je znak da sjednu.
Smjestili su se u kožnatu sofu, dok je Maríana izabrala stolac i privukla ga stoliću na
kojemu je ležao pladanj s čajnikom odakle se pušilo i tri šalice u koje je natočila čaj.
Alicia je odmjerila lažni osmijeh iza kojega se skrivala gospođa Maríana i pomislila da
vječna Vallsova čuvarica isijava zlobnu auru, nešto između zle vile iz bajke i nezasitne
bogomoljke.
„Recite mi kako vam mogu pomoći. Posljednjih dana sam razgovarala s toliko vaših
kolega da mislim da više nemam što dodati.“
„Zahvaljujemo vam na strpljenju, gospodo Maríana. Svjesni smo da su ovo teški
trenuci za obitelj i za vas“, rekla je Alicia.
Njezina sugovornica je kimnula, strpljiva izraza lica i ledena osmijeha, savršeno
igrajući svoju ulogu vjerne služavke. Ipak, njezine oči odavale su da je razdražena jer je

Knjige.club 87
 Gringos

primorana razgovarati s bijednim policijskim službenicima nižega ranga. Način na koji

je, dok je govorila, gledala samo u Vargasa, izbjegavajući pogledati u Aliciju, još je više
otkrivao prijezir koji je osjećala. Alicia je odlučila prepustiti Vargasu, kojem nije
promakao tajničin stav, da preuzme inicijativu, a ona je samo slušala.
„Gospođo Maríana, iz izvještaja i izjave koju ste dali policiji proizlazi da ste upravo vi
obavijestili policiju o nestanku gospodina Mauricija Vallsa...“
Tajnica je kimnula.
„Na dan kada se održavao bal, gospodin Mauricio je dao slobodan dan dijelu svojega
stalnoga osoblja. Ja sam iskoristila dan da odem posjetiti svoje kumče u Madrid i
provedem malo vremena s njom. Sljedećega dana, iako mi je gospodin Mauricio
napomenuo da me neće trebati, vratila sam se rano ujutro i, kao i svakoga dana, započela
pripremati korespondenciju i raspored gospodina Mauricija. Nešto poslije, jedna me
služavka obavijestila da joj je njegova kći Mercedes rekla da se njezin otac ranom zorom
odvezao automobilom u društvu gospodina Vicentea Carmone, šefa njegove osobne
straže. To mi se učinilo neobičnim jer sam, kada sam provjeravala raspored, vidjela da je
gospodin Mauricio vlastoručno zabilježio da se toga dana u deset sati ima naći u Vili
Mercedes s voditeljem odjela prodaje Ariadne, Pablom Cascosom.“
„Ariadna?“ upitao je Vargas.
„To je ime izdavačke kuće u vlasništvu gospodina Mauricija“, objasnila je tajnica.
„Taj detalj nije zabilježen u izjavi koju ste dali policiji“, rekla je Alicia.
„Molim?“
„Sastanak koji je sam gospodin Mauricio dogovorio za to jutro. Niste ga spomenuli
policiji. Mogu li upitati zašto?“
Gospođa Maríana nasmiješila joj se uz određenu dozu nehaja, kao da joj se pitanje
čini trivijalnim.
„S obzirom na to da se sastanak nije održao, nije mi se činilo važnim. Jesam li ga
trebala spomenuti?“
„Spomenuli ste ga sada, to je jedino važno“, ljubazno je odgovorio Vargas.
„Nemoguće je prisjetiti se svih detalja, zbog toga i iskorištavamo vašu ljubaznost i toliko
inzistiramo na razgovoru. Nastavite, molim vas, gospodo Maríana.“
Vallsova tajnica prihvatila je ispriku i nastavila, iako pritom ignorirajući Aliciju i
obraćajući se samo Vargasu.
„Kao što sam rekla, činilo mi se neobičnim da je ministar otišao, a da me nije o tome
prethodno obavijestio. Razgovarala sam s poslugom i obavijestili su me da se čini da
gospodin ministar nije spavao u svojoj sobi već je probdio noć u uredu.“
„Vi spavate ovdje, u glavnoj kući?“ prekinula ju je Alicia.
Gospođa Maríana djelovala je uvrijeđeno i odmahnula glavom, stisnuvši usne.
„Naravno da ne.“
„Ispričavam se. Budite ljubazni pa nastavite.“
Vallsova tajnica nestrpljivo je uzdahnula.
„Malo poslije, negdje oko devet, gospodin Revuelta, zadužen za sigurnost glavne
zgrade, izvijestio me da nije bio obaviješten o tome da Vicente Carmona i gospodin
ministar imaju u planu nekamo ići toga jutra, ali da je, u svakome slučaju, krajnje
neregularno da su izašli bez više osiguranja. Gospodin Revuelta je, na moju molbu, prvo
razgovarao s osobljem u ministarstvu, a nakon toga obavijestio Ministarstvo unutarnjih

Knjige.club 88
 Gringos

poslova. Nitko nije znao ništa o gospodinu Mauriciju, ali su nam rekli da će nas nazvati
čim ga pronađu. Mora da je prošlo nekih pola sata, a da nismo imali nikakvih vijesti.
Tada je došla sa mnom razgovarati Mercedes, kći gospodina Mauricija. Plakala je, a kada
sam je upitala što se događa, rekla mi je da je njezin otac otišao i da se nikada neće
vratiti...“
„Je li Mercedes rekla zašto to misli?“ pitao je Vargas.
Gospođa Maríana slegnula je ramenima.
„Što ste zatim učinili?“
„Nazvala sam glavno tajništvo Ministarstva unutarnjih poslova i prvo sam
razgovarala s gospodinom Jesusom Morenom, a poslije s ravnateljem policije,
gospodinom Gilom de Parterom. Ostalo već znate.“
„Tada ste spomenuli anonimna pisma koja je ministar primao.“
Gospođa Maríana zastala je na trenutak.
„Tako je. To je iskrsnulo u razgovoru koji sam vodila s gospodinom Gilom de
Parterom i njegovim podređenim, mislim da je García...“
„García Novales“, nadodao je Vargas.
Tajnica je kimnula.
„Policija je, naravno, već mjesecima znala za postojanje tih pisama i imali su kopije.
Slučajno sam upravo toga jutra, dok sam pregledavala raspored gospodina ministra,
nabasala na fascikl u kojem je čuvao pisma.“
„Jeste li znali da ih čuva?“ upitala je Alicia.
Gospođa Maríana je odmahnula glavom.
„Mislila sam da ih je uništio nakon što ih je pokazao policiji kada se otvorila istraga o
incidentu koji se dogodio u galeriji Circulo de Bellas Artes, ali uvidjela sam da sam
pogriješila i da ih je gospodin Mauricio čitao. To sam spomenula vašim nadređenima.“
„Što mislite, zašto je gospodinu Mauriciju toliko trebalo da obavijesti policiju i
službe sigurnosti o postojanju tih pisama?“ ponovno je upala Alicia.
Gospođa Maríana na trenutak se okrenula od Vargasa da bi svoj grabežljivi pogled
svrnula na Aliciju.
„Gospođice, morate shvatiti da čovjek ministrove važnosti prima golemu količinu
korespondencije. Mnogobrojni ljudi i organizacije pišu gospodinu Mauriciju, a česta su i
ekstravagantna, pa i jednostavno luđačka pisma koja svakodnevno bacam, a da ih
gospodin Mauricio ni ne vidi.“
„Ipak, ova pisma niste bacili.“
„Nisam.“
„Jeste li poznavali osobu koju je policija vodila kao glavnoga osumnjičenika za slanje
pisma, Sebastiana Salgada?“
„Naravno da ne“, odbrusila je tajnica.
„Ali čuli ste za njega?“ inzistirala je Alicia.
„Da. Zapamtila sam njegovo ime kada je ministar tražio pomilovanje, a spominjao se
i kasnije, kada ga je policija obavijestila o rezultatima istrage o anonimnim pismima.“
„Naravno, ali prije toga, sjećate li se možda da ste nekom prilikom čuli da je
gospodin Mauricio spominjao ime Salgado? Možda prije mnogo godina?“
Gospođa Maríana napravila je dugu pauzu.

Knjige.club 89
 Gringos

„Moguće je. Nisam sigurna.“

„Moguće je da ga je spomenuo?“ pritiskala ju je Alicia.
„Ne znam. Možda. Mislim da dâ.“
„A kada je to točno bilo?“
„Ožujak, 1948.“
Alicia ju je začuđeno pogledala.
„Jasno se sjećate datuma, ali niste sigurni je li spomenuo ime Salgado?“ stisnula ju je.
Gospođa Maríana je pocrvenjela.
„U ožujku 1948., gospodin Mauricio me zamolio da dogovorim neformalni sastanak
s njegovim nasljednikom na mjestu upravitelja zatvora Montjuic, Luisom Boleom.“
„Zašto?“
„Koliko sam shvatila, bio je to neformalan sastanak, iz pristojnosti.“
„I jeste li bili prisutni na tom sastanku koji je don Mauricio dogovorio, kako kažete,
iz pristojnosti?“
„Samo kratko. Bio je to privatni razgovor.“
„Ali možda ste imali prilike načuti dio razgovora. Slučajno. Kada ste ulazili i izlazili iz
dvorane... Nosili kavu... Možda sa svoga stola na ulazu u ured gospodina Mauricija...“
„Ne sviđaju mi se vaše insinuacije, gospođice.“
„Sve što nam možete reći, pomoći će nam da pronađemo gospodina ministra,
gospodo Maríana“, upleo se Vargas. „Molim vas.“
Tajnica je oklijevala.
„Gospodin Mauricio ispitivao je gospodina Bolea o nekim zatvorenicima koji su bili
tamo dok je vodio zatvor. Želio je provjeriti jesu li još uvijek tamo, ili su oslobođeni,
premješteni ili umrli. Nije rekao zašto.“
„Sjećate li se nekih imena koja je spomenuo?“
„Spomenuo je mnoga imena. I to se davno odigralo.“
„Je li spomenuo Salgada?“
„Da, mislim da je.“
„Još neko ime?“
„Jedino ime kojega se jasno sjećam je Martín. David Martín.“
Alicia i Vargas razmijenili su poglede. On je zabilježio ime u svoj blok.
„Još neko ime?“
„Možda prezime koje je zvučalo francuski ili strano. Ne sjećam se. Već sam vam
rekla da je otad prošlo mnogo godina. Zašto je to sada važno?“
„Ne znamo, gospodo Maríana. Naš je zadatak istražiti sve mogućnosti. Ali da se
vratimo na pisma... Kada ste mu pokazali prvo pismo, sjećate li se njegove reakcije? Je li
ministar rekao nešto što vam je privuklo pažnju?“
Tajnica je odmahnula glavom.
„Nije rekao ništa posebno. Činilo se kao da mu ne pridaje pažnju. Spremio ga je u
ladicu i rekao mi, ako dođe još takvih pisma, da ih predam njemu osobno.“
„Neotvorena?“
Gospođa Maríana je kimnula.

Knjige.club 90
 Gringos

„Je li vas gospodin Mauricio zamolio da nikome ne spominjete ta pisma?“

„Nije trebao. Nemam običaj komentirati poslove gospodina Mauricija s onima kojih
se ne tiču.“
„Imate li još kakvo pitanje, inspektore?“ prosiktala je nestrpljivo se obraćajući
Vargasu.
Alicia se nije obazirala na tajničin pokušaj bijega. Nagnula se naprijed da joj bude u
vidnom polju.
„Jeste li znali da gospodin Mauricio namjerava zatražiti pomilovanje od državnoga
poglavara za Sebastiana Salgada?“ pitala je Alicia.
Tajnica ju je odmjerila pogledom, a da se više nije ni trudila sakriti neprijateljstvo i
antipatiju koju je Alicia u njoj izazivala. Gospođa Maríana pogledala je u Vargasa tražeći
podršku, ali on je pomno proučavao svoj blok.
„Naravno da sam znala.“
„To vas nije iznenadilo?“
„Zašto bi me iznenadilo?“
„Je li vam rekao zašto će tražiti pomilovanje?“
„Iz suosjećanja. Saznao je da je Sebastian Salgado teško bolestan i da mu je ostalo još
malo života. Želio je da ne umre u zatvoru, da može posjetiti rodbinu i umrijeti okružen
svojom obitelji.“
„Prema policijskom izvještaju, Sebastian Salgado nije imao poznate obitelji ni
rodbine nakon dvadeset godina provedenih u zatvoru“, zaključila je Alicia.
„Gospodin Mauricio je gorljivi zagovornik nacionalne pomirbe i želi da rane iz
prošlosti zacijele. Možda je vama to teško shvatiti, ali postoje ljudi puni kršćanskog
milosrđa i velikodušnog duha.“
„Ako je tomu tako, znate li je li tijekom svih godina koje ste proveli radeći za njega
gospodin Mauricio zatražio još koje pomilovanje? Možda za nekoga od stotine ili tisuće
političkih zatvorenika koji su prošli kroz kaznionicu koju je nekoliko godina vodio?“
Gospođa Maríana razvukla je lice u ledeni osmijeh koji je ubadao poput otrovnoga
noža.
„Ne.“
Alicia i Vargas razmijenili su kratki pogled. Vargas joj je dao znak da popusti jer bilo
je jasno da ovim putem neće nikamo stići. Alicia se ponovno nagnula naprijed i još
jednom je uhvatila nevoljki pogled gospode Maríane.
„Skoro smo završili, gospođo Maríana. Hvala vam na strpljenju. Ministrov dogovor
koji ste spominjali prije, s voditeljem prodaje izdavačke kuće Ariadna...“
„Gospodinom Cascosom.“
„Da, s gospodinom Cascosom, hvala. Znate li o čemu se trebalo razgovarati na
sastanku?“
Gospođa Maríana ju je promatrala jasno joj dajući do znanja koliko joj se pitanje
činilo blesavim.
„Pa o izdavačkoj kući, naravno.“
„Naravno. Je li uobičajeno da se gospodin ministar sastaje sa zaposlenicima svojih
privatnih tvrtki ovdje, u svojem domu?“
„Ne razumijem na što mislite.“

Knjige.club 91
 Gringos

„Sjećate li se kada je zadnji put održan takav sastanak?“

„Pa, iskreno, ne.“
„I sastanak s gospodinom Cascosom ste vi dogovorili?“
Gospođa Maríana odmahnula je glavom.
„Kao što sam vam već rekla, vlastoručno ga je unio u raspored.“
„Je li uobičajeno da gospodin Mauricio dogovara susrete ili sastanke ne obavijestivši
vas? Da ih 'vlastoručno' unosi u raspored?“
Tajnica ju je hladno pogledala.
„Ne.“
„A, ipak, u izjavi koju ste dali policiji niste spomenuli taj sastanak.“
„Već sam vam rekla da nisam mislila da je važno. Gospodin Cascos je zaposlenik i
suradnik gospodina Mauricija. Nije mi bilo neobično da su dogovorili sastanak. Ne bi bilo
prvi put.“
„Ane bi?“
„Ne. Već su se nekoliko puta bili sastajali.“
„U ovoj kući?“
„Koliko ja znam, ne.“
„Jeste li vi dogovarali te sastanke ili ih je gospodin Mauricio dogovarao sam?“
„Ne sjećam se. Morala bih konzultirati svoje bilješke. Na kraju krajeva, kakve veze
ima tko ih je dogovorio?“
„Ispričavam se što inzistiram, ali je li vam gospodin Cascos, kada je toga jutra došao
na sastanak, možda rekao o čemu je gospodin ministar želio s njim razgovarati?“
Gospođa Maríana je razmislila na trenutak.
„Ne. U tom je trenutku najvažnije bilo pronaći gospodina ministra, pa mi poslovi s
nekim zaposlenikom srednjeg ranga stvarno nisu bili ni na kraj pameti.“
„Gospodin Cascos je zaposlenik srednjeg ranga?“ upitala je Alicia.
„Da.“
„A možete li nam, kako bismo stvorili potpunu sliku, reći koji bi bio vaš rang,
gospodo Maríana?“
Vargas je diskretno nagazio Alicijino stopalo. Tajnica je ustala, ozbiljna izraza lica
koji je jasno davao do znanja da je sastanak završio.
„A sada, ako me ispričate i više vam nisam od pomoći“, rekla je, pokazujući prema
vratima i ljubazno ih, ali odlučno, pozivajući da napuste imanje. „Čak i u njegovoj
odsutnosti, poslovi gospodina Mauricija zahtijevaju da se njima pozabavim.“
Vargas je ustao sa sofe i kimnuo, spreman slijediti gospodu Maríanu prema izlazu.
Već je bio krenuo kada je shvatio da je Alicia ostala sjediti na sofi, kušajući čaj na koji nije
obraćala pažnju tijekom cijeloga razgovora. Vargas i tajnica su se okrenuli prema njoj.
„Zapravo, ima još jedna stvar u kojoj biste nam mogli biti od pomoći, gospodo
Maríana“, rekla je Alicia.
Slijedili su gospodu Maríanu kroz labirint hodnika sve dok nisu stigli do stubišta
koje se uspinjalo do tornja. Vallsova tajnica vodila ih je ne okrećući se i ne progovorivši
ni riječi, a netrpeljivost koju je isijavala, gotovo se mogla opipati. Sloj kiše koji je lizao
fasadu na zastorima je i prozorima stvarao tamni odsjaj zbog čega se činilo da Vila
Mercedes stoji na dnu kakvoga jezera. Na putu su se susreli s cijelom vojskom služinčadi

Knjige.club 92
 Gringos

i osoblja iz malenoga carstva gospodina Vallsa, koji bi ugledavši gospodu Maríanu

spuštali glave, a neki su se i zaustavljali te odmicali u stranu time iskazujući neku vrst
poštovanja. Vargas i Alicia promatrali su taj svečani obred hijerarhije koji je uprizorivala
trupa ministrovih slugu i lakaja, s vremena na vrijeme razmjenjujući zapanjene poglede.
U podnožju spiralnoga stubišta koje je vodilo do ureda u kuli, gospođa Maríana
uzela je uljanicu koja je visjela na zidu i pojačala plamen. Penjali su se kao da su u balonu
jantarnoga svjetla koje je po zidu vuklo njihove sjene. Kada su stigli do vrata ureda,
tajnica se okrenula i, ovaj put ignorirajući Vargasa, zarila svoj otrovni pogled u Aliciju.
Ona joj se mirno nasmiješila i pružila prema njoj ispruženi dlan. Gospođa Maríana joj je
dala ključ stisnuvši usne.
„Ne dirajte ništa. Ostavite sve kako ste našli. I kada završite, vratite ključ majordomu
prije nego što odete.“
„Puno vam hvala, gospodo...“ odverglao je Vargas.
Gospođa Maríana se okrenula ne odgovorivši i spustila se stubama odnijevši sa
sobom uljanicu, ostavljajući ih na pragu u tami.
„Nije moglo bolje proći“, zaključio je Vargas. „Da vidimo koliko će trebati gospodi da
nazove Garcíju Novalesa i traži da nas žive odere, prije svega vas.“
„Manje od minute“, složila se Alicia.
„Nešto mi govori da će biti pravi užitak raditi s vama.“
„Svjetlo?“
Vargas je izvadio upaljač i prinio plamen ključanici da Alicia može staviti ključ.
Kvaka je zacviljela kada su je pritisnuli.
„Zvuči kao mišolovka“, primijetio je Vargas.
Pod svjetlom plamena Alicia mu udijeli zlobni smiješak za koji bi Vargasu bilo draže
da ga nije vidio.
„Tko uđe, nek' se kani svake nade...“ rekla je.
Vargas je ugasio plamen upaljača i gurnuo vrata.

Knjige.club 93
 Gringos

8.

Korona sivkaste svjetlosti lebdjela je u zraku. Olovno nebo i kišne suze optočili su
prozore. Alicia i Vargas imali su osjećaj da su ušli u brodsku kabinu na luksuznoj jahti.
Ured je bio ovalan. Veliki radni stol od plemenita drva stolovao je u centru prostorije.
Oko njega, spiralna polica za knjige prekrivala je većinu zida i činilo se kako se zapliće u
čvor koji se uzdizao do kristalnoga lustera podupirući vrh kule. Samo je jedan dio zida
bio slobodan od knjiga, dio koji se mogao promatrati s radnoga stola, a bio je prekriven
malenim okvirima koji su čuvali desetke fotografija. Sve fotografije prikazivale su isto
lice i zajedno su činile svojevrsnu biografiju u fotografijama koja je pratila to lice od
djetinjstva preko adolescencije do rane mladosti. Djevojčica blijede puti i svijetle kose
rasla je pred očima promatrača, tragovi njezina života zauvijek zabilježeni na stotinjak
fotografija.
„Čini se da ministar voli nekoga čak i više nego što voli samoga sebe“, rekla je Alicia.
Vargas se zadržao nekoliko trenutaka promatrajući galeriju portreta, dok je Alicia
krenula prema Vallsovom radnom stolu. Odmaknula je tapecirani stolac i sjela za stol.
Položila je ruke na kožnatu podlogu koja je prekrivala stol i promotrila sobu.
„Kako se svijet doima od tamo?“ pitao je Vargas.
„Maleno.“
Alicia je upalila lampu na radnom stolu. Topli sjaj slabašnoga svjetla obasjao je sobu.
Otvorila je prvu ladicu radnoga stola i u njoj pronašla izrezbarenu drvenu kutiju. Vargas
joj je prišao i sjeo na rub stola.
„Ako je humidor za cigare, prva kubanka je moja“, rekao je policajac.
Alicia je otvorila kutiju. Bila je prazna. Unutrašnjost je bila obložena plavim plišem
na kojem je ostao otisak nekog predmeta, činilo se revolvera. Vargas se nagnuo i
dotaknuo rub kutije. Pomirisao je prste i kimnuo.
Djevojka je otvorila drugu ladicu. Kolekcija kutija bila je brižljivo izložena, kao da je
riječ o muzejskim eksponatima.
„Izgledaju kao maleni ljesovi“, rekla je Alicia.
„Onda mi pokažite mrtvaca“, izazvao ju je Vargas.
Otvorila je jednu kutiju. U njoj se nalazilo crno lakirano nalivpero, okrunjeno
poklopcem na čijem je vrhu bila utisnuta bijela zvijezda. Alicia ga je izvadila iz kutije i
podigla smiješeći se. Odvrnula je poklopac i polako ga zatresla pa okrenula. U njezinim je
rukama zasjalo pero, optočeno zlatom i srebrom, koje je izgledalo kao da ga je kovala
kabala mudraca i zlatara.
„Je li to čarobno nalivpero kojim je pisao meksički Fantomas?“, upitao je Vargas.
„Skoro. Ovo je prvo nalivpero koje je proizvela kuća Mont-blanc“, objasnila je Alicia.
„Iz 1905. Stoji pravo bogatstvo.“
„A kako vi sve to znate?“
„Leandro ima isto takvo.“
„Pa, vama bolje pristaje.“
Alicia je vratila nalivpero u kutiju i zatvorila ladicu.
„Znam. Leandro mi je obećao pokloniti mi ga kada se umirovim.“
„A to će biti...?“

Knjige.club 94
 Gringos

„Uskoro.“
Spremala se otvoriti treću i posljednju ladicu radnoga stola kada je shvatila da je
zaključana. Alicia je pogledala Vargasa koji je odmahnuo glavom.
„Ako želite ključ, spustite se i tražite ga od vaše prijateljice Maríane.“
„Ne bih joj htjela smetati s obzirom na to koliko je zaokupljena s 'poslovima
gospodina Mauricija'...“
„I što ćemo sada?“
„Pa, mislila sam da vas u policiji uče kako koristiti sirovu snagu.“
Vargas je uzdahnuo.
„Odmaknite se“, naredio je.
Policajac je kleknuo pokraj ladice i iz jakne izvukao dršku od bjelokosti iz koje je
iskočio nož sa zupčastom dvostrukom oštricom.
„Da ne biste pomislili da ste jedini ovdje koji se razumije u kolekcionarske
primjerke“, rekao je Vargas. „Dodajte mi otvarač za pisma.“
Alicia mu ga je dodala i on je počeo nožem obijati bravu dok je u prorez između
ladice i stola gurao otvarač za pisma.
„Nešto mi govori da vam ovo nije prvi put“, primijetila je Alicia.
„Neki gledaju nogomet, a neki obijaju brave. Čovjek treba imati neki hobi...“
Operacija je trajala nešto više od dvije minute. Začuo se zveket i otvarač za pisma
propao je u ladicu kada je popustila brava. Vargas je izvukao nož iz brave. Na oštrici nije
bilo ni ogrebotine.
„Kaljeno željezo?“ upitala je Alicia.
Vargas je znalačkim pokretom sklopio nož, zarivši oštricu u pod i onda preko nje
sklopivši dršku, a zatim ga spremio natrag u unutrašnji džep sakoa.
„Jednog dana mi morate dati da se poigram tom stvarčicom“, rekla je Alicia.
„Ako budete dobri“, odgovorio je Vargas otvarajući ladicu.
Oboje su u iščekivanju pogledali unutra. Ladica je bila prazna.
„Nemojte mi reći da sam uzalud obio ladicu jednoga ministra.“
Ona nije odgovorila. Kleknula je pokraj Vargasa i ispipavala unutrašnjost ladice,
kuckajući po daskama.
„Pravi hrast“, rekao je policajac. „Danas se teško može naći takav namještaj.“
Alicia se zbunjeno namrštila.
„Ovdje nećemo ništa pronaći“, objavio je Vargas ustajući. „Bilo bi nam bolje da
odemo do Policijske uprave i pregledamo Salgadova pisma.“
Alicia se nije obazrela na njegove riječi. Nastavila je ispipavati unutrašnjost ladice i
dno ladice iznad. Između ploče koja je prekrivala gornju ladicu i njezinih bočnih stijenki
bilo je dva prsta razmaka.
„Pomozite mi da je izvučem“, zamolila je.
„Nije joj dovoljno što smo obih bravu, sada želi rastaviti cijeli stol“, promrmljao je
Vargas.
Policajac joj je dao znak da se pomakne ustranu, pa je izvukao cijelu ladicu.
„Vidite? Nema ničega.“

Knjige.club 95
 Gringos

Alicia je primila ladicu i okrenula je. Tamo je pronašla, pričvršćeno za dno ladice s
dva komada izolir-trake zalijepljene u križ, nešto nalik knjizi. Pažljivo je skinula izolir-
traku i u ruke uzela svezak. Vargas je popipao ljepljivu stranu trake.
„Nedavno je zalijepljena.“
Alicia je položila knjigu na radni stol. Ponovno je sjela u stolac i prinijela knjigu
svjetlu. Vargas je čučnuo pokraj nje i znatiželjno je promatrao.
Svezak je imao dvjestotinjak stranica i bio je ukoričen u crnu kožu. Ni naslovnica ni
hrbat nisu odavali naslov. Jedini upečatljivi detalj bila je slika nekakvoga spiralnoga
oblika ugraviranog na korice knjige. Gravura je stvarala neku vrstu optičke iluzije zbog
koje se čitatelju, kada je uzeo knjigu u ruke, činilo da vidi spiralne stube koje se spuštaju
u unutrašnjost knjige.
Prve tri stranice bile su prazne, osim triju crteža šahovskih Ugura nacrtanih
nalivperom: lovac, pješak i kraljica. Figure su imale pomalo ljudska obilježja. Kraljica je
imala crne oči s izduženim zjenicama, kao u gmaza. Alicia je okrenula stranicu i ugledala
list na kojem je stajao naslov djela.

Labirint duhova VII

Ariadna i Grimizni princ

Napisao i ilustrirao Victor Mataix

Ispod naslova preko dvije stranice protezala se izvanredna ilustracija nacrtana

crnom tintom. Slika je prikazivala avetinjski grad u kojem su zgrade imale lica, a oblaci
klizili među krovovima poput zmija. Dim krijesova i lomača uzdizao se ulicama dok je
veliki plameni križ stolovao nad gradom s visine planine. Alicia je prepoznala obrise
Bercelone. Ali bila je to drugačija Bercelona, grad iz noćne more viđene očima djeteta.
Nastavila je listati stranice i zaustavila se na ilustraciji koja je prikazivala crkvu Sagrada
Familia. Na crtežu, građevina kao da je oživjela i nedovršena katedrala uzdizala se poput
zmaja, a iznad ulaza Isusova rođenja po sumpornom su nebu kružila četiri tornja s
glavama koje su bljuvale vatru.
“Jeste li ikada vidjeli nešto slično?” upitao je Vargas.
Alicia je polako odmahnula glavom. Nekoliko minuta je utonula u neobičan svemir
stvoren među stranicama knjige. Slike putujućega cirkusa punoga stvorenja koja su se
skrivala od svjetla; beskrajnoga groblja na kojem se uzdizala sva sila mauzoleja, a grešne
duše uzlazile su na nebo iznad oblaka; broda nasukanoga na obali, plaže prekrivene
ostacima brodoloma i cijeloga mora trupala zarobljenih ispod površine. A tom
sablasnom Bercelonom kraljuje, s visina kupole katedrale promatrajući vrtlog ulica pod
sobom, silueta umotana u tuniku koja vijori na vjetru, lice anđela s vučjim očima:
Grimizni Princ.
Alicia je zatvorila knjigu, opijena neobičnom i izopačenom snagom koja je zračila iz
slika. Tek je tada primijetila da u rukama drži tek jednu običnu priču za djecu.

Knjige.club 96
 Gringos

9.

Dok su silazili stubama, Vargas ju je nježno uhvatio za nadlakticu da je zaustavi.

„Trebalo bi obavijestiti gospodu Maríanu da smo pronašli knjigu i da ćemo je odnijeti.“
Alicia je oštro pogledala Vargasovu ruku i on ju je pustio ispričavajući se.
„Ja sam stekla dojam da bi joj bilo draže da ju se više ne uznemirava.“
„Onda je barem trebamo spomenuti u izvještaju...“
Alicia mu je uputila nedokučiv pogled. Vargas je pomislio da u tami te zelene oči
svijetle poput kovanica na dnu fontane i svojoj vlasnici pridaju pomalo avetinjski izgled.
„Želim reći, kao dokaz“, objasnio je policajac.
„Čega?“
Alicijin ton bio je hladan, odrješit. „Onoga što je policija otkrila tijekom istrage...“
„Tehnički je nije pronašla policija. Pronašla sam je ja. Vi ste samo obili bravu.“
„Slušajte...“
Alicia se sunovratila niz stube, ne pustivši ga da završi. Vargas ju je slijedio
naslijepo, bez svjetla.
„Alicia...“
Kada su stigli u vrt, dočekala ih je kiša koja se lijepila za odjeću kao staklena prašina.
Jedna od služavki posudila im je kišobran, ali prije nego što ga je Vargas stigao otvoriti
Alicia je krenula prema garaži ne čekajući ga. Policajac je požurio i zaklonio je
kišobranom kada ju je sustigao.
„Nema na čemu“, rekao je.
Vargas je primijetio da Alicia blago šepa i stišće usne.
„Što vam je?“
„Ništa. Stara ozljeda. Vlaga ne pomaže. Nije važno.“
„Ako želite, pričekajte ovdje, pa ću vas pokupiti autom“, ponudio je.
Opet se činilo kao da ga Alicia nije čula. Pogled joj se izgubio u daljini dok je pažljivo
proučavala mutne obrise građevine zakrivene kišom i drvećem.
„Što je?“ upitao je Vargas.
Ona je odmarširala, ostavljajući ga s kišobranom u ruci.
„Majko Božja“, promrmljao je policajac, ponovo krenuvši za njom.
Kada ju je dostigao, Alicia je tek pokazala prema građevini koja je izgledala kao
staklenik izgubljen u dubinama vrta.
„Netko je bio tamo“, rekla je. „Motrio nas je.“
„Tko bi to mogao biti?“
Alicia je zastala na tren i oklijevala.
„Krenite prema garaži, dolazim za minutu.“
„Jeste li sigurni?“
Kimnula je.
„Barem uzmite kišobran...“
Vargas ju je promatrao na kiši dok je odlazila jedva primjetno šepajući, sve dok nije
isparila u magli, tek još jedna sjena u vrtu.

Knjige.club 97
 Gringos

10.

Pred njom se prostirala staza od bijeloga kamena. Mahovina je provirivala u

pukotinama između obrađenih ploča. Alicia je pomislila da se doima kao da je put
sačinjen od nadgrobnih spomenika ukradenih s nekoga groblja. Staza je vodila među
vrbe. S grana su visjele kapi kiše i dodirivale je u prolazu kao da su ruke koje je žele
zaustaviti. S druge strane nazirala se građevina za koju je iz daljine mislila da je
staklenik, ali izbliza joj se činilo da je ipak neka vrsta neoklasičnoga paviljona. Tračnice
željeznice u minijaturi koja je prolazila rubovima imanja išle su uzduž zgrade, a točno
ispred glavnog ulaza nalazila se postaja. Alicia je prekoračila tračnice i uspela se uza
stube koje su vodile do pritvorenih vrata. U kuku je osjećala pulsirajuću bol čije je
probadanje osjećala kao bodljikavu žicu koja joj se zabija u kosti.
Zastala je na tren da dođe do daha i gurnula vrata prema unutra; vrata su kliznula uz
lagani cvilež.
Prvo je pomislila da se našla u davno zaboravljenoj plesnoj dvorani. Tragovi stopala
ocrtavali su se u sloju prašine koja je prekrivala drveni pod prošaran crtežima rombova i
obasjan svjetlom dvaju lustera od kristalnih perli što su visjeli sa stropa poput dva
ledena cvijeta.
„Zdravo?“ zazvala je.
Jeka njezina glasa odzvanjala je po cijeloj dvorani, ali nije dobila odgovora. Trag
koraka gubio se u magli. Malo dalje nazirala se vitrina od tamnoga drveta, podijeljena u
odjeljke velike kao grobne niše, koja je prekrivala cijeli zid. Alicia je napravila nekoliko
koraka, slijedeći tragove stopala koji su se otkrivali pred njom, ali je zastala osjetivši da
je nešto promatra. Stakleni pogled izronio je iz sjene, uokviren mramornim licem koje se
zlobno i sumnjičavo smiješilo. Lutka je imala crvenu kosu i bila je odjevena u ruho od
crne svile. Alicia joj se približila otkrivši da lutka nije sama. U svakoj udubini nalazilo se
po jedno stvorenje odjeveno u svečane halje. Činilo joj se da vidi više od stotinu Ugura,
sve nasmiješene, sve širom otvorenih očiju bez ijednoga treptaja. Lutke su bile veličine
djeteta i, čak i u tami, moglo se primijetiti da je njihovoj izradi posvećeno mnogo truda i
pažnje, od sjajnih noktiju preko bijelih zubića koji su provirivali ispod našminkanih
usana do boje šarenica.
„Tko ste vi?“
Glas je dolazio iz stražnjega dijela dvorane. Alicia je ugledala priliku posjednutu u
stolac u kutu.
„Zovem se Alicia. Alicia Gris. Nisam te htjela uplašiti.“
Prilika je ustala i polako se približila. Izronila je iz sjene do ruba magličastoga svjetla
koje je dopiralo s ulaza i Alicia je prepoznala lice djevojke uhvaćeno na nizu fotografija u
Vallsovom uredu.
„Imaš lijepu kolekciju lutaka.“
„Gotovo nikome se ne sviđaju. Moj otac kaže da se doimaju poput vampira. Većinu
ljudi straše.“
„Zato mi se sviđaju“, rekla je Alicia.
Mercedes je pažljivo proučila tu neobičnu pojavu. Na trenutak je pomislila da ima
nešto zajedničko s lutkama iz njezine kolekcije, kao da jedna od njih nije ostala zaleđena

Knjige.club 98
 Gringos

u mramornom djetinjstvu nego je umjesto toga odrasla i pretvorila se u ženu od krvi,

mesa i sjene. Alicia joj se nasmiješila i pružila ruku.
„Mercedes, zar ne?“
Djevojka je kimnula i stisnula joj ruku. Nešto u njezinom ledenom i prodornom
pogledu smirivalo ju je i ulijevalo joj povjerenje. Procijenila je da ima nešto manje od
trideset godina, ali, baš kao što je bio slučaj i s njezinim lutkama, što joj se čovjek više
približio to je teže bilo odrediti njezinu dob. Imala je uzak struk i oblačila se onako kako
bi se Mercedes potajno željela oblačiti da nije bila sasvim sigurna da joj to otac i gospođa
Irene nikada ne bi dopustili. Zračila je onom neodređenom energijom za koju je Vallsova
kći znala da očarava muškarce i čini da se ponašaju kao djeca, ili kao starci, slineći za
njom dok prolazi. Vidjela ju je kako dolazi u društvu onoga policajca i ulazi u kuću. Ideja
da je netko od glavešina pomislio da je ovo stvorenje najbolje rješenje za pronaći njezina
oca činila joj se jednako nedokučivom i obećavajućom.
„Došli ste zbog mog oca, zar ne?“
Alicia je kimnula.
„Nemoj mi govoriti vi. Nisam mnogo starija od tebe.“
Mercedes je slegnula ramenima.
„Učili su me da se svima obraćam sa vi.“
„A mene su učili da se ponašam kao dno odgojena gospođica, a vidi me.“
Mercedes se blago nasmiješila, pomalo sramežljivo. Alicia je pomislila da se djevojka
nema običaj smiješiti i da to čini na isti način na koji promatra svijet, poput djevojčice
skrivene u tijelu žene ili žene koja je gotovo cijeli život provela zarobljena u bajci za
djecu punoj služinčadi i lutki od stakla.
„Vi ste iz policije?“
„Tako nešto.“
„Ne činite se kao da ste iz policije.“
„Nitko nije ono što se čini.“
Mercedes je razmislila o tome.
„Pretpostavljam da i nije.“
„Možemo sjesti?“ upitala je Alicia.
„Naravno...“
Mercedes se požurila donijeti dva stolca iz kuta sobe i odložila ih je tako da na njih
pada svjetlost koja je dopirala s ulaza. Alicia je oprezno sjela. Djevojka je brzo pročitala
agoniju na njezinu licu i pomogla joj. Alicia joj se slabašno nasmiješila, a hladan znoj
izbio joj je na čelu. Mercedes je na trenutak oklijevala, ali joj je zatim obrisala čelo
rupčićem koji je nosila u džepu. Tako je primijetila da Alicia ima kožu tako glatku i
blijedu da ju je poželjela pomilovati. Zacrvenjela se na tu pomisao, a da nije znala zašto.
„Jeste li bolje?“ željela je znati.
Alicia je kimnula.
„Što vam je?“
„Stara ozljeda. Iz djetinjstva. Ponekad, kada kiši ili ima vlage u zraku, boli me.“
„Nesreća?“
„Tako nešto.“
„Žao mi je.“

Knjige.club 99
 Gringos

„Događa se. Mogu li ti postaviti nekoliko pitanja?“

Djevojčica se uznemirila.
„O ocu?“
Alicia je kimnula.
„Hoćete li ga pronaći?“
„Pokušat ću.“
Mercedes ju je čeznutljivo gledala.
„Policija ga neće moći pronaći. To ćete morati biti vi.“
„Zašto to kažeš?“
Vallsova kći spustila je pogled.
„Zato što mislim da on ne želi da ga nadu.“
„Zbog čega to misliš?“
Mercedes je i dalje gledala u pod.
„Ne znam...“
„Gospođa Maríana je rekla da si onoga jutra kada je tvoj otac otišao rekla da misliš
da je otišao zauvijek, da se neće vratiti...“ „Istina.“
„Je li ti otac te noći rekao nešto zbog čega si to pomislila?“ „Ne znam.“
„Jesi li razgovarala s njim one noći kada se održao bal?“ „Popela sam se do njegova
ureda da ga vidim. Uopće nije sišao na zabavu. Bio je s Vicenteom.“
„Vicenteom Carmonom, tjelohraniteljem?“
„Da. Bio je tužan. Čudan.“
„Je li ti rekao zašto?“
„Ne. Moj otac mi govori samo ono što misli da želim čuti.“ „To rade svi očevi.“
„I vaš?“
Alicia se samo nasmiješila, a Mercedes nije inzistirala na odgovoru.
„Sjećam se da je gledao neku knjigu kada sam ušla u ured.“ „Sjećaš li se je li knjiga
imala crne korice?“
Mercedes ju je iznenađeno pogledala.
„Mislim da dâ. Pitala sam ga što je to i rekao mi je da nije štivo za djevojčice. Činilo
mi se da ne želi da je vidim. Možda je riječ o zabranjenoj knjizi.“
„Tvoj otac ima zabranjene knjige?“
Mercedes je kimnula, opet izgledajući pomalo sramežljivo. „U jednom zaključanom
ormaru u svom uredu u ministarstvu. Ali on ne zna da ja to znam.“
„Od mene sigurno neće saznati. Reci mi, tvoj otac te često vodi u svoj ured u
ministarstvu?“
Mercedes je odmahnula glavom.
„Bila sam tamo tek dvaput.“
„A u gradu?“
„U Madridu?“
„Da, u Madridu.“
„Ovdje imam sve što mi treba“, rekla je neuvjereno.
„Možda bismo mogle otići do grada zajedno. U šetnju. Ili u kino. Voliš kino?“

Knjige.club 100
 Gringos

Mercedes se ugrizla za usnu.

„Nisam nikada bila. Ali voljela bih. Ići s vama, hoću reći.“
Alicia ju je uhvatila za ruku, udijelivši joj svoj najljepši osmijeh.
„Ići ćemo gledati neki film s Caryjem Grantom.“
„Ne znam tko je to.“
„Savršeni muškarac.“
„Zašto?“
„Zato što ne postoji.“
Mercedes se ponovno nasmijala onim zatočenim i tužnim osmijehom.
„Što je još rekao tvoj otac one noći? Sjećaš se?“
„Nije rekao puno više. Rekao je da me voli. I da će me uvijek voljeti, što god da se
dogodi.“
„Još nešto?“
„Bio je nervozan. Poželio mi je laku noć, a poslije je ostao razgovarati s Vicenteom.“
„Jesi li čula nešto od onoga što su govorili?“ upitala je Alicia.
„Ne smije se prisluškivati...“
„Meni se uvijek činilo da se tako mogu čuti najbolji razgovori“, smjelo je rekla Alicia.
Mercedes se nestašno nasmiješila.
„Otac je mislio da je netko bio tamo. Na zabavi. U njegovu uredu.“
„Je li rekao tko?“
„Ne.“
„Što još? Je li ti još nešto privuklo pažnju?“
„Nešto o nekakvom popisu. Popisu s brojevima, mislim. Žao mi je. Voljela bih da vam
mogu više pomoći, ali to je sve što sam uspjela čuti...“
„Puno si mi pomogla, Mercedes.“
„Stvarno?“
Alicia je kimnula i pomilovala je po obrazu. Nitko nije tako pomilovao Mercedes
otkada je njezina mama prije deset godina ostala prikovana za krevet, a šake su joj se
pretvorile u kuke.
„Što misliš, na što se odnosilo 'što god da se dogodi'?“
„Ne znam...“
„Je li ti rekao išta slično ikada prije?“
Mercedes je zašutjela i netremice je gledala.
„Mercedes?“
„Ne volim govoriti o tome.“
„O čemu?“
„Otac mi je rekao da o tome nikada ni s kim ne govorim.“
Alicia se nagnula prema njoj i primila je za ruku. Djevojka je drhtala.
„Ali ja nisam nitko. Sa mnom možeš govoriti o tome.“
„Ako otac sazna da sam vam rekla...“
„Neće saznati.“

Knjige.club 101
 Gringos

„Kunete se?“
„Kunem se. Dabogda crkla ako lažem.“
„Nemojte to govoriti.“
„Reci mi sve, Mercedes. Ono što mi ispričaš ostaje među nama. Imaš moju riječ.“
Mercedes ju je pogledala očiju punih suza. Alicia joj je stisnula ruku.
„Imala sam oko sedam, osam godina, ne znam točno. Dogodilo se u Madridu, u školi
Escuela de las Damas Negras koju su vodile redovnice. Popodne, kada je završila
nastava, po mene bi dolazili očevi tjelohranitelji. Sve djevojčice čekale bi u vrtu s
čempresima da roditelji ili posluga dođu po njih. U pet i pol. Gospođa je često dolazila.
Uvijek je stajala s druge strane ograde, promatrajući me. Ponekad bi mi se nasmiješila.
Nisam znala tko je. Ali gotovo svakoga popodneva bila je tamo. Davala mi je znakove da
se približim, ali mene je bilo strah. Jednoga dana tjelohranitelji su kasnili. Nešto se bilo
dogodilo u centru Madrida. Sjećam se da su automobili odvozili ostale djevojčice, jednu
po jednu, sve dok nisam ostala sama, čekajući. Ne znam kako se to dogodilo, ali kada je
neki automobil izlazio, gospođa se kradomice provukla kroz ogradu. Prišla mi je i
čučnula ispred mene. Zatim me zagrlila i zaplakala. I ljubila me. Ja sam se preplašila i
počela sam vikati. Izašle su redovnice. Došli su tjelohranitelji i sjećam se da su je dvojica
uhvatila za nadlaktice i odvukla od mene. Gospođa je vikala i plakala. Sjećam se da ju je
jedan od tjelohranitelja šakom udario u lice. A onda je ona izvukla predmet koji je
skrivala u torbici. Pištolj. Tjelohranitelji su uzmaknuli, a ona je potrčala prema meni. Lice
joj je bilo sasvim krvavo. Zagrlila me i rekla da me voli i da je nikada ne zaboravim.“
„Što se zatim dogodilo?“
Mercedes je progutala knedlu.
„Zatim nam je prišao Vicente i pucao joj u glavu. Gospođa je pala preda mnom, u
lokvu krvi. Sjećam se toga zato što me jedna redovnica uzela u ruke i skinula mi cipele,
koje su bile umrljane gospodinom krvlju. Predala me jednom od tjelohranitelja koji me
odveo do automobila u kojem je sjedio Vicente. On je upalio automobil i stisnuo gas, ali
svejedno sam kroz prozor vidjela kako dva tjelohranitelja odvlače gospođino tijelo...“
Mercedes je potražila Alicijin pogled, a ona ju je zagrlila.
„Te mi je noći otac rekao da je gospođa bila neka luđakinja. I da ju je policija već
nekoliko puta privodila jer je pokušavala oteti djecu iz škola po Madridu. Rekao mi je da
me nikada nitko neće povrijediti i da se ne trebam brinuti. Što god da se dogodi. Nikada
se više nisam vratila u školu. Gospođa Irene postala je moja guvernanta i ostalu
naobrazbu sam primila kod kuće...“
Alicia je pustila da joj se isplače u naručju dok ju je gladila po kosi. Poslije, kada je
djevojku obuzeo očajnički mir, u daljini je začula trubu Vargasova automobila, pa je
ustala.
„Sada moram ići, Mercedes. Ali vratit ću se. A onda ćemo se prošetati po Madridu i
otići u kino. Ali moraš mi obećati da ćeš do tada biti dobro.“
Mercedes ju je zgrabila za ruke i kimnula.
„Pronaći ćete moga oca?“
„Obećavam ti.“
Poljubila ju je u čelo i šepajući krenula prema izlazu. Mercedes je sjela na pod,
obgrlila koljena i uronila u sjene svijeta lutaka, zauvijek slomljenoga.

Knjige.club 102
 Gringos

11.

Povratak u Madrid zasjenile su kiša i tišina. Alicia je putovala zatvorenih očiju i

glave naslonjene na prozorsko staklo, mislima kilometrima daleko. Vargas ju je
krajičkom oka promatrao, tu i tamo bacajući udicu da vidi može li je uvući u razgovor
koji bi razbio prazninu koja ih je pratila otkako su otišli iz Vile Mercedes.
„Bili ste strogi prema Vallsovoj tajnici“, pokušao je. „Blago rečeno.“
„Ona je harpija“, promrmljala je Alicia ne baš prijateljskim tonom.
„Ako vam je draže, možemo razgovarati o vremenu“, predložio je Vargas.
„Kiši“, odgovorila je Alicia. „O čemu još želite razgovarati?“
„Mogli biste mi ispričati što se unutra dogodilo, u kućici u vrtu.“
„Ništa se nije dogodilo.“
„Pa bili ste unutra pola sata. Nadam se da niste još nekome stali na žulj. Bilo bi
dobro da si ne navalimo cijeli svijet za vrat već prvi dan. Evo, to je moje mišljenje.“
Alicia nije odgovorila.
„Gledajte, ovo funkcionira samo ako surađujemo“, objašnjavao je Vargas.
„Razmjenjujemo informacije. Jer ja nisam vaš osobni vozač.“
„Onda možda neće funkcionirati. Mogu ići taksijem, ako vam je tako draže. To
obično i radim.“
Vargas je uzdahnuo.
„Ne obazirite se na mene, u redu?“ nastavila je Alicia. „Ne osjećam se baš dobro.“
Vargas ju je pažljivo promatrao. I dalje je imala zatvorene oči i držala se za kuk u
agoniji.
„Želite da odemo do ljekarne ili tako nešto?“
„Zašto?“
„Ne znam. Ne izgledate baš dobro.“
„Hvala.“
„Mogu li vam nabaviti nešto protiv bolova?“
Alicia je odmahnula glavom. Isprekidano je disala.
„Možemo li stati nakratko?“ konačno je rekla.
Vargas je stotinjak metara ispred njih ugledao restoran koji je stajao uz benzinsku
postaju gdje se sklonila desetina kamiona. Sišao je s ceste i zaustavio auto ispred ulaza u
lokal. Izašao je iz automobila i otišao do suvozačkoga mjesta da joj otvori vrata. Pružio
joj je ruku.
„Mogu sama.“
Nakon dva pokušaja da sama izađe, Vargas ju je uhvatio za nadlaktice i izvukao je iz
auta. Uzeo je torbu koju je ostavila na sjedalu i objesio joj je o ruku.
„Možete hodati?“
Alicia je kimnula i krenuli su prema ulazu. Vargas ju je lagano primio za podlakticu,
a ona ga se ovaj put nije pokušala otresti. Kada su ušli u bar, policajac je, po navici, bacio
letimičan pogled po prostoriji locirajući ulaze, izlaze i klijentelu. Za jednim stolom,
prekrivenim papirnatim stolnjakom, skupina kamiondžija čavrljala je uz vino i
mineralnu. Neki su se okrenuli da bace oko na njih, ali čim su susreli Vargasov pogled,

Knjige.club 103
 Gringos

zakopali su pogled i raspoloženje u tanjuru variva više ni ne pisnuvši. Konobar, koji je

izgledao kao da je pobjegao iz neke zarzuele, prošao je pokraj njih noseći pladanj pun
kave i pokazao im na stol koji mora da je bio počasno mjesto lokala, udaljen od puka i s
pogledom na cestu.
„Samo sjednite, sad ču ja“, rekao je.
Vargas je odveo Aliciju do stola i smjestio je na stolac leđima okrenutu ostalim
posjetiteljima. Sjeo je ispred nje i zabrinuto je pogledao.
„Uplašili ste me“, rekao je.
„Ne pretjerujte.“
Konobar se brzo vratio, šušti osmijeh i finoća, da usluži tako uvažene i neočekivane
goste.
„Dobar dan. Hoće li gospođa nešto pojesti? Danas imamo sjajno varivo koje
priprema moja gospođa, ali vam možemo pripremiti što god želite. Možda fini odrezak...“
„Malo vode, molim vas“, naručila je Alicia.
„Odmah.“
Konobar je otrčao po bocu minerale vode i vratio se oboružan parom jelovnika,
zapravo dva rukom ispisana komada kartona. Natočio je dvije čaše vode i, sluteći da je
njegova prisutnost što kraća to bolja, povukao se uz naklon.
Vargas je promrmljao zahvalu i vidio kako Alicia iskapljuje vodu kao da je upravo
prehodala pustinju.
„Jeste li gladni?“
Ona je uzela torbu i ustala.
„Idem na tren u toalet. Naručite i za mene.“
Kada je prolazila pokraj Vargasa, stavila mu je ruku na rame i slabašno se
nasmiješila.
„Ne brinite se za mene. Bit ću dobro...“
Policajac ju je vidio kako šepa do toaleta i nestaje iza vrata. Konobar ju je promatrao
sa šanka, vjerojatno se pitajući o prirodi Vargasova odnosa s takvim stvorenjem.
Alicia je zatvorila i zakračunala vrata kupaonice. Toalet je zaudarao na varikinu i
njegove šarene pločice bile su išarane opscenim crtežima i nezgodnim natpisima.
Između oštrica ventilatora uokvirenoga uskim prozorom prodirale su zrake slabašne
svjetlosti. Alicia je prišla lavabou i uhvatila se za njega. Odvrnula je slavinu i pustila vodu
da teče jer je vonjala na hrđu. Otvorila je torbu i izvadila metalnu futrolu. Otvorila ju je
drhtavim rukama. Uzela je špricu i staklenu bočicu s gumenim poklopcem. Zabila je iglu
u bočicu i dopola napunila špricu. Kvrcnula je prstima po igli i pritisnula klip sve dok se
na vrhu igle nije stvorila gusta i sjajna kapljica. Približila se školjci, spustila dasku, sjela
je oslanjajući se na zid i lijevom rukom zadigla haljinu do kuka. Opipala si je unutarnju
stranu bedra i duboko udahnula. Zarila je iglu na dva prsta udaljenosti od ruba
samostojećih najlonki i istisnula sadržaj. Nekoliko sekundi poslije osjetila je kako je
udara. Šprica joj je ispala iz ruke i zamaglilo joj se pred očima, osjećala je kako joj
hladnoća počinje strujati žilama. Naslonila se na zid i nekoliko minuta ostala tako, ne
misleći ni na što osim na tu ledenu zmiju koja joj je gmizala po tijelu. Činilo joj se da je na
trenutak izgubila svijest. Otvorila je oči i ugledala smrdljivu i mračnu sobicu koju nije
prepoznala. Udaljeni zvuk, netko tko udara o vrata, razbudio ju je.
„Alicia? Jeste li dobro?“

Knjige.club 104
 Gringos

Začula je Vargasov glas.

„Da“, jedva je protisnuta. „Odmah izlazim.“
Za nekoliko sekundi čula je policajčeve korake kako se udaljavaju. Alicia je očistila
mlaz krvi koji joj je curio niz bedro i spustila haljinu. Pokupila je ispražnjenu špricu i
spremila je u futrolu. Umila se u lavabou i obrisala lice ostacima industrijskoga papira
koji su visjeli obješeni o čavao na zidu. Prije nego što je izašla, suočila se sa svojim
odrazom u zrcalu. Nalikovala je na jednu od Mercedesinih lutki. Nanijela je ruž i
poravnala odjeću. Duboko je udahnula da se pripremi na povratak u svijet živih.
Kada se vratila za stol, sjela je nasuprot Vargasu i uputila mu svoj najljepši osmijeh.
Držao je čašu piva koje nije ni okusio i nije skrivao svoju zabrinutost.
„Naručio sam vam odrezak“, konačno je rekao. „Slabije pečen. Proteini.“
Alicia je kimnula dajući do znanja da nije mogao bolje izabrati.
„Nisam znao što da vam naručim, ali palo mi je na pamet da ste mesožderka.“
„Krvavo meso jedino i jedem“, odgovorila je Alicia. „Po mogućnosti, meso nevinih
stvorenja.“
Vargas se nije nasmijao na njezinu šalu. Alicia je ugledala svoj odraz u Vargasovim
očima.
„Slobodno recite.“
„Što?“
„Ono što mislite.“
„Što mislim?“
„Da izgledam kao Drakulina mlada.“
Vargas se namrštio.
„Leandro to uvijek govori“, rekla je Alicia prijateljski. „Ne smeta mi. Navikla sam.“
„Nisam to pomislio.“
„Ispričavam se zbog onoga prije.“
„Nemate se zbog čega ispričavati.“
„Odrezak za gospođicu... i domaće varivo za gospodina. Želite li još nešto? Malo
kruha? Domaćeg vinčeka?“
Vargas je odmahnuo glavom. Alicia je bacila pogled na svoj tanjur s biftekom
okruženim krumpirom, pa je uzdahnula.
„Ako želite mogu ga još malo ispeći...“ ponudio je konobar.
„U redu je, hvala.“
Počeli su jesti u tišini, povremeno se pogledavajući i pomirljivo se smiješeći. Alicia
nije imala teka, ali trudila se i pretvarala da uživa u odresku.
„Ukusan je. A vaše varivo? Kuharica se može udati?“
Vargas je odložio žlicu i naslonio se. Alicia je znala da promatra njezine proširene
zjenice i mamurno lice.
„Koliko ste uzeli?“
„Ne tiče vas se.“
„Kakva je to ozljeda?“
„Ozljeda o kojoj pristojne gospođice ne govore.“
„Ako ćemo raditi zajedno moram znati na čemu sam.“

Knjige.club 105
 Gringos

„Nismo zaručeni. Naša suradnja trajat će pet minuta. Ne trebate me upoznati sa

svojom majkom.“
Vargas se nije ni potrudio nasmijati.
„Zadobila sam je u djetinjstvu. Za vrijeme bombardiranja, u ratu. Liječnik koji mi je
radio rekonstrukciju kuka nije oka sklopio dvadeset i četiri sata i napravio je što je
mogao. Mislim da još uvijek nosim koji suvenir koji mi je ostavila talijanska avijacija.“
„Dogodilo se u Berceloni?“
Alicia je kimnula.
„Imao sam prijatelja iz policije koji je bio od tamo i dvanaest godina je hodao okolo s
komadićem šrapnela veličine punjene masline sraslim s aortom“, rekao je Vargas.
„Je li na kraju umro?“
„Pregazio ga je raznosač novina pred ulazom na željeznički kolodvor Atocha.“
„Čovjek se više ne može uzdati u novinarstvo. Udaraju gdje stignu. A vi? Gdje ste vi
proveli rat?“
„Ovdje i ondje. Veći dio u Toledu.“
„Unutar zidina ili izvan?“
„Koga više briga?“
„Uspomene?“
Vargas je raskopčao košulju i pokazao okrugli ožiljak na desnoj strani prsa.
„Mogu?“ upitala je Alicia.
Vargas je kimnuo. Alicia se nagnula i prstima popipala ožiljak. Iza šanka, konobaru
je iz ruke ispala čaša koju je brisao.
„Jedna od boljih“, rekla je Alicia. „Boli vas?“
Vargas je zakopčao košulju.
„Samo kada se smijem. Za ozbiljno.“
„Pa s ovim poslom vjerojatno nemate ni za aspirin.“
Vargas se konačno nasmijao. Alicia je podigla svoju čašu vode.
„Zdravica za naše boli.“
Policajac je podigao svoju čašu, pa su nazdravili. Jeli su u tišini, Vargas je pojeo sve
do zadnje mrvice dok je Alicia mrljala po tanjuru. Kada je odmaknula tanjur, on joj je
počeo krasti preostale krumpire jer je Alicia ostavila većinu.
„Onda, koji nam je plan za popodne?“ pitao je.
„Mislila sam da biste mogli otići do Policijske uprave i nabaviti kopiju Salgadovih
pisama i vidjeti ima li s tim išta novo. I, ako stignete, posjetiti Cascosa u izdavačkoj kući
Ariadna. Ima tu nešto što ne štima.“
„Ne želite da do njega odemo zajedno?“
„Imam druge planove. Planirala sam posjetiti jednoga starog prijatelja koji nam
možda može pomoći. Bolje je da do njega odem sama. Prilično je osebujan.“
„Pretpostavljam da je to uvjet sine qua non za vaše prijatelje. Konzultirat ćete ga u
vezi knjige?“
„Da.“
Vargas je mahnuo konobaru da im donese račun.
„Ne želite kavu, desert ili nešto drugo?“

Knjige.club 106
 Gringos

„U automobilu mi možete ponuditi jednu od svojih cigareta iz uvoza“, rekla je Alicia.

„Ovo nije neka varka da me se čim prije otarasite, zar ne?“
Alicia je odmahnula glavom.
„U sedam se vidimo u kavani Gijon, pa ćemo 'razmijeniti informacije'.“
Vargas ju je ozbiljno pogledao. Ona je svečano digla ruku.
„Obećavam.“
„I bolje vam je. Gdje da vas ostavim?“
„Na aveniji Recoletos. Usput vam je.“

Knjige.club 107
 Gringos

12.

One godine kada je Alicia Gris stigla u Madrid, njezin mentor i lutkar, Leandro
Montalvo, naučio ju je da svatko tko želi sačuvati zdrav razum treba pronaći neko mjesto
na kugli zemaljskoj na kojem se može i želi izgubiti. To mjesto, ultimativno utočište,
maleni je dodatak duše na koje, kada se svijet pretvori u besmislenu komediju, čovjek
uvijek može pobjeći, zaključati se tamo i baciti ključ. Jedna od Leandrovih navika koja ju
je najviše živcirala bila je da je uvijek u pravu. S vremenom, Alicia je konačno popustila
pred brojnim dokazima i odlučila da je možda došlo vrijeme da pronađe vlastito utočište,
zato što joj se besmislenost svijeta više nije činila kao povremena komedija nego se
jednostavno pretvorila u rutinu. Barem jednom u životu, sudbina joj je odlučila podijeliti
dobre karte. Kao i svi veliki susreti, i ovaj se dogodio kada ga je najmanje očekivala.
Jednoga davnog dana tijekom njezine prve jeseni u Madridu, kada ju je iznenadio
pljusak dok je lutala avenijom Recoletos, Alicia je kroz drvored ugledala palaču u
klasicističkom stilu, pretpostavila da je riječ o muzeju te se odlučila tamo skloniti dok ne
prođe oluja. Mokra kao miš, uspela se stubama na kojima su s obje strane bili postrojeni
kipovi kraljeva i ne zastavši kako bi pročitala ime koje je stajalo iznad vrata. Neki tip
flegmatična držanja i sovolikoga pogleda izvirio je pogledati predstavu koju je priredila
kiša i vidio je kako dolazi. Pronicljivi pogled prostrijelio ju je kao da je kakav maleni
glodavac.
„Dan! Što pokazujete ovdje?“ improvizirala je Alicia.
Osjećala se kao da je pod povećalom dok ju je tip odmjeravao od glave do pete
svojim prodornim pogledom, očito neimpresioniran.
„Pokazujemo strpljenje, gospođice, a ponekad i zaprepaštenost pred drskosti
neznanja. Ovo je Nacionalna knjižnica.“
Bilo to zbog suosjećanja ili iz dosade, gospodin sovolika pogleda objasnio joj je da je
nogom stupila u jednu od najvećih knjižnica svijeta, da je u njezinoj unutrašnjosti
očekuje više od dvadeset i pet milijuna svezaka i da se, ako je došla s namjerom da otiđe
na toalet ili čita modne časopise u velikoj čitaonici, može slobodno okrenuti i krenuti u
lov na upalu pluća.
„Mogu li zamoliti vaše gospodstvo da mi se predstavi?“ zanimalo je Aliciju.
„Nikakvo gospodstvo nisam susreo već godinama, ali ako se to odnosilo na moju
malenkost dostajat će da vam kažem da sam ja ravnatelj ove kuće i da mi je jedna od
najdražih razbibriga iz zgrade naglavce izbacivati šupljoglavce i nametljivce.“
„Ali ja bih se voljela upisati.“
„A ja bih volio da sam napisao, a tu sam gdje jesam, posijedio i bez značajnijeg
opusa. A kako se vi zovete, ljepotice?“
„Alicia Gris, stojim na usluzi vama i Španjolskoj.“
„To što budućim generacijama ne ostavljam nikakav književni klasik ne znači da ne
prepoznajem ironiju ili drskost. Neću govoriti u ime Španjolske jer je dvorište već
prepuno glasnogovornika, ali što se mene tiče ne vidim čemu biste mi mogli služiti, osim
da me podsjetite kako sam star. Ipak, nisam vam ja nikakav ljudožder i, ako se zaista
želite učlaniti, ja neću biti taj koji će vas ostaviti strukturalno nepismenu. Moje ime je
Bermeo Pumares.“

Knjige.club 108
 Gringos

„Čast mi je. U vaše ruke stavljam svoju daljnju naobrazbu koja će me izbaviti iz
neznanja i otvoriti mi vrata ove Arkadije kojom upravljate.“
Bermeo Pumares se namrštio shvativši da je podcijenio protivnika.
„Imam blagi dojam da se možete i sami izbaviti bez ikakve pomoći i da je vaše
neznanje daleko manje od vaše drskosti, gospođice Gris. Svjestan sam da mi je pohlepa
za enciklopedijskim znanjem barokizirala izričaj, ali ipak nema potrebe da se rugate
jednom starom profesoru.“
„Takvo što nikada mi ne bi palo na pamet.“
„Aha. Po njihovim ćete ih riječima prepoznati. Alicia, simpatični ste mi, iako se tako
ne čini. Uđite i otiđite do pulta. Recite Puri da joj je Pumares rekao da vam izradi
iskaznicu.“
„Kako da vam zahvalim?“
„Tako da dolazite ovamo i čitate dobre knjige, one koje želite čitati, a ne one koje
vam ja ili bilo tko drugi kaže da morate pročitati, jer možda sam pomalo pretenciozan,
ali nisam cjepidlaka.“
„Budite sigurni da ću tako i učiniti.“
Toga popodneva, Alicia je dobila svoju iskaznicu Nacionalne knjižnice i provela prvo
od mnogih popodneva u velikoj čitaonici izvodeći u šetnju neke od dragulja koje je
kolektivni mozak čovječanstva uspio stvoriti. Više nego jednom podigavši pogled sa
stranice susrela se sa sovolikim pogledom gospodina Bermea Pumaresa, koji je volio tu i
tamo prošetati po čitaonici da vidi što čitaju posjetitelji knjižnice i da naglavce izbaci one
koji su došli spavati ili šaputati, zato što, kako je običavao govoriti, uspavani umovi i
glupavo brbljanje ionako već imaju na raspolaganju cijeli vanjski svijet.
Jednom prilikom, nakon što je Alicia kroz godinu dana dokazala svoj interes i status
predane čitateljice, Bermeo Pumares pozvao ju je da dođe u stražnji dio velike palače i
otvorio joj krilo zatvoreno za javnost. Ondje su, objasnio joj je, pohranjena najvrjednija
djela iz knjižnice i tamo imaju pristup samo oni koji su imali čast dobiti posebnu
iskaznicu koja se odobravala učenjacima i znanstvenicima kojima je to bilo potrebno za
istraživanje.
„Nikada mi niste rekli čime se bavite u stvarnom životu, ali nešto mi govori da ima
veze s istraživanjem, i pritom ne mislim da izmišljate derivate penicilina ni da iskapate
izgubljene stihove Juana Ruiza, iliti prote iz Hite.“
„Pa, da znate... Niste na krivom putu.“
„Ja nikada nisam na krivom putu. Problem u našoj voljenoj domaji nisu putnici, nego
putevi.“
„U mom slučaju, putevi nisu Gospodnji nego putevi, kao što bi rekla vaša uzoritost,
državnog sigurnosnog aparata.“
Bermeo Pumares polako je kimnuo.
„Pa vi ste puni iznenađenja, Alicia... Kao kakav poklon, ali od onih koje čovjek radije
ne bi otvorio jer se boji što je unutra.“
„Pametna odluka.“
Pumares joj je pružio iskaznicu s njezinim imenom.
„Bilo kako bilo, želio sam biti siguran da ste dobili i iskaznicu za znanstvenike prije
nego što odem, kako biste, ako vam bude trebalo, mogli uči ovamo kad vam se prohtije.“
„Prije nego što odete!'„

Knjige.club 109
 Gringos

Pumares je slegnuo ramenima dajući do znanja da se pomirio sa situacijom.

„Tajnik gospodina ministra Mauricija Vallsa bio je toliko dobar da mi da na znanje
kako sam smijenjen s dužnosti i da je odluka retroaktivna, pa je moj zadnji dan na čelu
ove institucije bio u srijedu, to jest jučer. Čini se da je na ministrovu odluku utjecalo
nekoliko čimbenika, među kojima se ističu, s jedne strane, prividni nedostatak žara koji
je moja malenkost iskazala prema presvetim principima nacionalističkog pokreta, koji
god oni bili, b s druge strane, činjenica da je šogor nekog državnog odličnika izrazio želju
da preuzme funkciju ravnatelja Nacionalne knjižnice jer očito budala misli da ta zvučna
titula u određenim krugovima vrijedi kao i pozivnica u predsjedničku ložu Real
Madrida.“
„Jako mi je žao. Uistinu.“
„Ne žalite. Rijetko se kada u povijesti ove zemlje dogodilo da se na čelu neke
kulturne institucije našao netko kvalificiran, ili barem netko tko nije potpuno
nekompetentan. Provode se redovite kontrole i postoje brojni stručnjaci koji paze da se
to ne dogodi. Meritokracija i mediteranska klima nužno su nekompatibilne.
Pretpostavljam da je to cijena koju moramo platiti zato što imamo najbolje maslinovo
ulje na svijetu. To što je jedan iskusni knjižničar došao na čelo španjolske Nacionalne
knjižnice, pa čak i ako je bio na dužnosti samo četrnaest mjeseci, bila je nepromišljena
pogreška kojoj su presvijetli umovi koji vladaju našom sudbinom stali na kraj, tim više
što postoji cijela sila prijatelja i rođaka koje se može postaviti na dužnost. Samo mogu
reći da će te mi nedostajati, Alicia. Vi, vaši misteriji i vaši zajedljivi komentari.“
„I vi meni.“
„Vraćam se svojem prekrasnom Toledu, ili onome što je od njega ostalo, pun nade da
ću moći iznajmiti sobu u nekom mirnom ljetnikovcu na uzvisini s pogledom na grad, gdje
mogu provesti ostatak svog jadnog života mokreći na obalama rijeke Tajo i iščitavajući
Cervantesa i sve njegove neprijatelje, većina kojih je živjela u blizini i nije ni mrvicu
uspjela utjecati na struje koje nose ovu barku, usprkos svom zlatu i stihovima svojeg
vijeka.“
„A možda bih vam ja mogla biti od pomoći? Nisam od poezije, ali iznenadila bi vas
lakoća kojom koristim razna stilska sredstva kako bih dosegla nedostižno.“
Pumares joj je uputio dug pogled.
„Ne bi me iznenadilo, uplašilo bi me, a i ne bih se petljao s pametnijima od sebe.
Osim toga, iako toga niste svjesni, već ste mi pomogli. Sretno, Alicia.“
„Sretno, maestro.“
Bermeo Pumares se osmjehnuo, širokim i srdačnim osmijehom. Bilo je to prvi put
da ga Alicia vidi kako se smije. Snažno joj je stisnuo ruku i spustio glas.
„Recite mi jednu stvar, Alicia. Zanima me, na stranu vaša predanost Parnasu, znanju
i svi ti uzorni razlozi, zbog čega ste zapravo došli ovamo?“
Slegnula je ramenima.
„Uspomena“, odgovorila je.
Knjižničar ju je znatiželjno pogledao.
„Uspomena iz mladosti. Nešto što sam sanjala kada sam skoro umrla. Od toga je
prošlo mnogo vremena. Katedrala sagrađena od knjiga...“
„A gdje je to bilo?“
„U Berceloni. Tijekom rata.“

Knjige.club 110
 Gringos

Knjižničar je polagano kimnuo, smiješeći se za sebe.

„I kažete da ste to samo sanjali? Jeste li sigurni?“
„Gotovo sigurna.“
„Sigurnost je utješna, ali čovjek uči samo sumnjajući. Još jedna stvar. Doći će dan
kada će te poželjeti zabiti nos gdje mu nije mjesto i zaći u mutne vode neke baruštine.
Znam to jer niste ni prva ni posljednja koja dolazi ovamo s istom sjenom u očima. A kada
taj dan dođe, a doći će, znajte da ova kuća skriva mnogo više no što se čini i da ljudi kao
što ste vi ili ja dođemo i odemo, ali ima netko tko bi vam jednom mogao biti od pomoći.“
Pumares je pokazao na crna vrata u dnu goleme dvorane s lukovima i policama
punim knjiga.
„Iza onih vrata nalazi se stubište koje vodi u podrum Nacionalne knjižnice. Kat za
katom beskonačnih hodnika ispunjenih milijunima knjiga, mnoge od njih inkunabule. U
zbirku smo samo tijekom rata dodali pola milijuna svezaka da ih spasimo od lomače. Ali
to nije jedino što možete pronaći dolje. Pretpostavljam da nikada niste čuli legendu o
vampiru iz palače na aveniji Recoletos.“
„Ne.“
„Ali priznajte da vam je ideja intrigantna, ako ni zbog čega drugoga, a onda zbog
toga što zvuči kao izvučeno iz nekoga romana-feljtona.“
„Ne poričem da sam zaintrigirana. Ali, je l' vi to ozbiljno?“
Pumares joj je namignuo.
„Svojedobno sam vam već rekao da, iako se tako ne doima, znam prepoznati ironiju.
Bacio sam vam bubu u uho, pa ćemo vidjeti. I nadam se da nikada nećete prestati dolaziti
na ovo mjesto, ili na neko slično.“
„Dolazit ću kako bih s knjigama nazdravila u vaše zdravlje.“
„Bolje nazdravite u zdravlje svijeta, jer prolazi kroz teška vremena. Čuvajte se,
Alicia. Nadam se da će te pronaći put koji ja nisam pronašao.“
I tako je, ne rekavši ništa više, gospodin Bermeo Pumares posljednji put prošetao
istraživačkom čitaonicom, pa velikom čitaonicom Nacionalne knjižnice i nastavio do
ulaznih vrata, ne osvrćući se sve dok nije izašao na aveniju Recoletos i krenuo u smjeru
zaborava, još jedna kap u beskrajnome moru propalih života u toj sivoj Španjolskoj.
I tako je, mjesecima poslije, došao dan kada je znatiželja pobijedila oprez i Alicia je
odlučila proći kroz crna vrata i uroniti u tamu podruma skrivenih ispod Nacionalne
knjižnice kako bi razotkrila njegovu tajnu.

Knjige.club 111
 Gringos

13.

Legenda je laž smišljena kako bi se objasnila univerzalna istina. Posebno plodno tlo
za nju su mjesta na kojima su laž i opsjena zatrovale zemlju. Prvi put kada se Alicia Gris
izgubila u turobnim hodnicima podruma Nacionalne knjižnice u potrazi za navodnim
vampirom iz legende, nije našla ništa doli podzemnoga grada naseljenog sa stotinama
tisuća knjiga koje su u tišini čekale između paučine i jeke.
Rijetko čovjek na javi ima priliku prošetati vlastitim snovima i stvarno dotaknuti
izgubljenu uspomenu. Više no jednom, dok je prolazila tim hodnicima, zaustavila bi se u
tami i osluškivala očekujući da ponovno čuje eksploziju bombi i metalnu grmljavinu
aviona. Lutala je hodnicima nekoliko sati ne susrevši ni žive duše doli nekoliko crvića
gourmets, papirojeda, koji su prolazili hrptom zbirke Schillerovih pjesama u potrazi za
užinom. Na svome drugom pohodu, na koji je ovaj put krenula opskrbljena baterijskom
svjetiljkom koju je kupila u jednoj željezariji u ulici Callao, nije susrela čak ni svoje
kolege crve, ali nakon što je sat i pol istraživala podrum na izlazu je pronašla poruku
pričvršćenu pribadačom na kojoj je pisalo:

Zgodna baterijska svjetiljka.

Uvijek nosite isti sako ?
U ovoj zemlji to je gotovo pa ekstravagantno.
S poštovanjem,
Virgilio

Sljedeći dan Alicia je ponovno otišla u željezaru kako bi kupila još jednu baterijsku
svjetiljku, istu onakvu kakvu je imala, i paket baterija. Opet odjevena u kritizirani sako,
spustila se do posljednje sobe najdonjega kata podruma i sjela pokraj zbirke romana
sestara Bronte, njezinih miljenica još iz doba kada je bila u sirotištu Patronato Ribas.
Tamo je odmotala sendvič od kuhane šunke i pivo koje su joj pripremili u kavani Cafe
Gijon te krenula jesti. Poslije je, puna želuca, malo dremnula.
Probudili su je koraci iz sjene, lagani, kao da se perca vuku po prašini. Otvorila je oči
i ugledala tračke jantarne svjetlosti kako prodiru kroz knjige na drugoj strani hodnika.
Balon svjetlosti pomicao se polako, kao kakva meduza. Alicia je ustala i otresla mrvice s
korica knjige. Koju sekundu potom, prikaza je skrenula iz hodnika približavajući joj se,
sada nešto brže. Prvo što je Alicia ugledala bile su oči, plave i navikle na tamu. Koža je
bila bijela kao stranice nove knjige, a ravna kosa zalizana.
„Donijela sam vam baterijsku svjetiljku“, rekla je Alicia. „I baterije.“
„Baš ste pažljivi.“
Promukao glas bio je neobično dubok.
„Zovem se Alicia Gris. Pretpostavljam da ste vi Virgilio.“ „Glavom i bradom.“
„Ovo je samo formalnost, ali moram vas pitati jeste li vampir.“ Virgilio se začuđeno
nasmijao. Gris je pomislila da kada se smije nalikuje na jegulju.
„Da sam kojim slučajem vampir, već bih bio mrtav zahvaljujući mirisu češnjaka koji
se širio iz tog vašeg sendviča.“

Knjige.club 112
 Gringos

„Dakle ne pijete ljudsku krv.“

„Draži mi je sok TriNaranjus. Pitanja izmišljate na licu mjesta ili ste došli s
popisom?“
„Bojim se da sam bila predmet neslane šale“, rekla je Alicia. „A tko nije? To je bit
života. Recite mi, kako vam mogu biti na usluzi?“
„Gospodin Bermeo Pumares mi je govorio o vama.“
„I mislio sam si. Učeni humor.“
„Rekao mi je da biste mi možda mogli pomoći kada za to dođe vrijeme.“
„I je li došlo?“
„Nisam sigurna.“
„Onda nije. Mogu li pogledati baterijsku lampu?“
„Vaša je.“
Virgilio je prihvatio poklon i proučio ga.
„Koliko godina već radite ovdje?“ željela je znati Alicia. „Nekih trideset i pet. Započeo
sam pomažući ocu.“
„I vaš je otac nastanjivao ovo podzemlje?“
„Mislim da ste nas zamijenili s nekom obitelji rakova.“
„Je li tako počela legenda o knjižničaru vampiru?“
Virgilio se grohotom nasmijao. Njegov smijeh zvučao je kao brusni papir.
„Nema nikakve legende“, objavio je.
„Izmislio ju je gospodin Pumares samo da mene zezne?“
„Tehnički, nije je izmislio on. Posudio ju je iz romana Juliána Caraxa.“
„Nikada nisam čula za njega.“
„Skoro nitko nije. Šteta. Jako je zabavan. Riječ je o dijaboličnom ubojici koji živi
skriven u podrumu Nacionalne knjižnice u Parizu i koristi krv svojih žrtava da napiše
demonsku knjigu koja mu daje moć da začara i samoga Sotonu. Pravi užitak. Ako je
uspijem pronaći, posudit ću vam je. Recite mi, jeste li vi iz policije ili nešto takvo?“
„Prije bih rekla da sam nešto takvo.“
Te godine, između spletki i prljavih poslova koje joj je u zadatak davao Leandro,
Alicia bi iskoristila svaku priliku koju je imala da posjeti Virgilija u njegovu podzemnom
carstvu. S vremenom se knjižničar pretvorio u jedinoga pravog prijatelja kojega je imala
u tom gradu. Virgilio je uvijek za nju imao spremne knjige i uvijek bi pogodio.
„Čujte, Alicia, nemojte me krivo shvatiti, ali biste li htjeli ovih dana otići u kino sa
mnom?“
„Dok god ne idemo gledati film o svecima ili neki biografski o ljudima koji su vodili
uzorne živote, ja sam uvijek za.“
„Neka me besmrtni duh gospodina Miguela de Cervantesa smjesta pogodi munjom
onoga trena kada mi padne na pamet predložiti vam da odemo pogledati neku epopeju o
trijumfu ljudskoga duha.“
„Amen“, završila je ona.
Ponekad, kada Alicia nije bila na zadatku, otišli bi u jedno od kina u ulici Gran Via na
najkasniju predstavu. Virgilio je obožavao filmove u tehnikoloru, biblijske priče i filmove
o starim Rimljanima, zato što je tako mogao vidjeti danje svjetlo i do mile volje se
nauživati mišićavih torza gladijatora. Jedne noći, dok ju je pratio do hotela Hispania
Knjige.club 113
 Gringos

nakon što su pogledali knjižničar se zagledao u nju kada se zaustavila ispred izloga
knjižare na ulici Gran Via.
„Alicia, da ste dječačić isprosio bih vašu ruku za život u zabranjenom konkubinatu.“
Djevojka mu je pružila ruku, koju je Virgilio poljubio.
„Koji kompliment, Virgilio.“
Muškarac se nasmiješio, a u pogledu mu je sjala sva svjetska tuga.
„Prednost načitanosti je da čovjek već zna sve stihove i trikove sudbine.“
Ponekad bi subotom popodne Alicia kupila nekoliko boca soka TriNaranjus i
odlazila do knjižnice slušati Virgilijeve priče nepoznatim autorima za koje nikada nitko
nije čuo i čiji su prokleti opusi ležali zatvoreni u knjižničarskoj kripti na najdonjem katu
podruma.
„Alicia, znam da me se ne tiče, ali taj vaš kuk... Što se dogodilo?“
„Rat.“
„Pričajte mi.“
„Ne volim govoriti o tome.“
„Mogu zamisliti. Ali baš zbog toga. Ispričajte mi. Dobro će vam doći.“
Alicia nikada nikome nije otkrila kako joj je neznanac spasio život one noći kada je
Mussolinijeva avijacija, u službi nacionalističke vojske, bombardirala Bercelonu bez
milosti. Iznenadila se čuvši samu sebe i otkrivši da ništa nije zaboravila i da još uvijek u
zraku može osjetiti miris sumpora i spaljenoga mesa.
„I nikada niste saznali tko je bio taj čovjek?“
„Prijatelj mojih roditelja. Netko tko ih je istinski volio.“
Dok joj Virgilio nije pružio rupčić nije ni primijetila da plače i da, unatoč sramu i
bijesu, ne može prestati.
„Nikada vas nisam vidio da plaće te.“
„Ni vi, ni nitko. Nadam se da se neće ponoviti.“
Toga popodneva, nakon što je posjetila Vilu Mercedes i poslala Vargasa da vidi što
se može saznati u Policijskoj upravi, Alicia je još jedanput otišla do Nacionalne knjižnice.
Već su je dobro poznavali, pa nije trebala pokazivati iskaznicu. Prošla je kroz čitaonicu
uputivši se prema istraživačkoj čitaonici. Priličan broj učenjaka sanjario je nad radnim
stolovima kada je Alicia diskretno prošla kroz dvoranu uputivši se prema crnim vratima
u dnu prostorije. Tijekom godina naučila je sve Virgilijeve navike i pretpostavila da će ga
u rano popodne najvjerojatnije pronaći na trećem katu podruma kako slaže inkunabule
koje su znanstvenici toga jutra koristili. Ondje ga je i pronašla, naoružan baterijskom
svjetiljkom koju mu je bila poklonila zviždao je melodiju koja je dopirala iz radija pritom
u ritmu jedva primjetno drmusajući svoje suhonjavo tijelo. Prizor joj se učinio
neponovljivim i vrijednim vlastite legende.
„Zadivljuje me vaš tropski ritam, Virgilio.“
„Dobar ritam dira u srce. Jesu li vas to danas prije pustili ili ne znam više koji je
dan?“
„Došla sam u poluslužbeni posjet.“
„Nemojte mi reći da me privodite.“
„Ne, ali ću nakratko oteti vašu mudrost da mi pomogne razriješiti pitanje od državne
važnosti.“

Knjige.club 114
 Gringos

„Ako je tako, recite mi kako vam mogu biti od pomoći.“

„Voljela bih da pogledate nešto.“
Alicia je iz torbe izvadila knjigu koju je pronašla skrivenu u Vallsovom radnom stolu
i pružila mu je. Virgilio ju je uzeo u ruke i upalio baterijsku svjetiljku. Čim je ugledao
gravuru spiralnih stepenica na naslovnici, napeto je pogledao Aliciju.
„Imate li ikakvu ideju što je ovo?“
„Nadala sam se da ćete mi to vi moći reći.“
Virgilio je pogledao preko ramena, kao da se boji da bi još netko mogao biti u
hodniku, i odmahnuo glavom.
„Otiđimo bolje u moj ured.“
Virgilijev ured bio je uski odjeljak uguran na kraju jednoga hodnika na najdonjem
katu. Sobica je izgledala kao da je iznikla iz zidova pod pritiskom milijuna i milijuna
naslaganih knjiga. Radilo se o svojevrsnoj kabini prepunoj svezaka knjiga, fascikala i sve
sile čudnovatih predmeta, od čaša s kistovima preko šivaćih igli do naočala, povećala i
tuba s bojom. Alicia je pretpostavila da na ovom mjestu Virgilio izvodi hitne operacije
kako bi spasio i restaurirao beživotne sveske. U središtu ove umjetničke instalacije
nalazio se maleni hladnjak. Virgilio ga je otvorio i Alicia je primijetila da je prepun boca
soka TriNaranjus. Njezin je prijatelj otvorio dvije boce i nabivši na nos naočale s
povećalom, odložio je knjigu na podlogu od crvenoga baršuna i navukao tanke svilene
rukavice.
„Prema cijeloj ovoj ceremoniji zaključujem da je riječ o rijetkom svesku.“
„Psssst“, utišao ju je Virgilio.
Alicia je nekoliko minuta promatrala knjižničara dok je on zadivljeno pregledavao
knjigu Victora Mataixa, uživajući u svakoj stranici, milujuću svaku ilustraciju i upijajući
svaku gravuru kao da je riječ o kakvoj dijaboličnoj deliciji.
„Virgilio, postajem nervozna. Recite nešto već jednom.“
Čovjek se okrenuo, njegove ledeno plave oči goleme pod povećalom urarskih
naočala.
„Pretpostavljam da mi ne možete reći odakle ste ovo izvukli“, započeo je.
„U pravu ste.“
„Ovo je kolekcionarski primjerak. Ako želite, mogu vam reći kome je možete uvaliti
po jako dobroj cijeni, iako treba biti oprezan jer je knjiga na listi zabranjenih knjiga, ne
samo Vladinoj nego i Crkvenoj.“
„Ta i stotine drugih. Što mi možete reći o njoj, a da već ne znam?“
Virgilio je skinuo naočale i popio pola boce TriNaranjusa u jednom gutljaju.
„Oprostite, zanio sam se“, priznao je. „Prošlo je više od dvadeset godina otkad sam
posljednji put vidio jedan od ovih dragulja.“
Virgilio se naslonio u svom pohabanom stolcu. Oči su mu sjale i Alicia je znala da je
došao dan koji je Bermeo Pumares bio prorekao.

Knjige.club 115
 Gringos

14.

„Koliko ja znam“, započeo je priču Virgilio, „između 1931. i 1938. u Berceloni je

objavljeno osam knjiga iz serije autoru, Victoru Mataixu, vam ne mogu puno reći. Znam
da je povremeno radio kao ilustrator knjiga za djecu, da je objavio nekoliko romana pod
pseudonimom u jednoj posve nevažnoj izdavačkoj kući koja više ne postoji, Barrido i
Escobillas, i da se govorkalo da je sin barcelonskog industrijalca koji se obogatio u
Americi i koji ga je ostavio zajedno s majkom, u ono vrijeme relativno popularnom
glumicom u kazalištima na aveniji Paralelo. Mataix je također radio kao scenograf i
izrađivao je kataloge za jednoga proizvođača igračaka iz grada Igualade. Godine 1931.
objavio je prvi nastavak Labirint duhova, naslovljen Ariandna i kugla u magli. Vjerujem
da je knjigu objavila izdavačka kuća Ediciones Orbe.“
„Znači li vam što izraz „ulaz u labirinti“
Virgilio je nagnuo glavu.
„Pa, u ovom slučaju labirint je grad.“
„Bercelona.“
„Druga Bercelona. Ona iz knjiga.“
„Neka vrsta pakla.“
„Kako vam drago.“
„I gdje je ulaz?“
Virgilio je slegnuo ramenima, zamišljen.
„Grad ima mnogo ulaza. Ne znam. Mogu li razmisliti?“
Alicia je kimnula.
„I ta Ariadna? Tko je ona?“
„Pročitajte knjigu. Isplati se.“
„Ma dajte mi mali uvod.“
„Ariadna je djevojčica, protagonistica svih romana iz ciklusa. Ariadna se zvala starija
Mataixova kći za koju je navodno napisao knjige. Lik je odraz njegove kćeri. Mataix je,
isto tako, djelomično bio inspiriran Alisom u zemlji čudesa, koja je bila najdraža knjiga
njegove kćeri. Ne čini li vam se to nevjerojatno?“
„Ma zaplakat ću od emocije.“
„Nema toga tko bi vas trpio kada se ovako ponašate.“
„Vi me trpite, Virgilio, i zato vas toliko volim. Nastavite s pričom.“
„Muko moja. Sama, i ima manje šanse udati se nego LeFanuova Carmilla.“
„Knjiga, Virgilio, knjiga...“
„Dakle Ariadna je bila njegova Alisa i umjesto zemlje čudesa, Mataix je zamislio
strahotnu paklenu Bercelonu iz noćne more. Sa svakim se nastavkom pejzaž, koji je
protagonist knjige u istoj mjeri, ako ne i više, od Ariadne i ostalih ekstravagantnih likova
s kojima se susretala tijekom svojih pustolovina, postaje sve zlokobniji. U zadnjem
poznatom nastavku, objavljenom usred građanskoga rata čiji je naslov bio nešto poput
i govori se o tome kako je opkoljeni grad na kraju osvojila neprijateljska vojska i
uslijedio je tako veliki pokolj da prema njemu pad Konstantinopola djeluje kao epizoda
Stanlija i Olija.“

Knjige.club 116
 Gringos

„Rekli ste zadnji poznati nastavak?“

„Neki vjeruju da je Mataix upravo bio završavao deveti i zadnji naslov ciklusa prije
nego što je poslije rata nestao. Zapravo, prije dosta godina dobro obaviješteni
kolekcionari nudili su priličnu sumu bilo kome tko pronađe taj rukopis, ali, koliko ja
znam, nikada nije pronađen.“
„A kako je Mataix nestao?“
Virgilio je slegnuo ramenima.
„Bercelona poslije rata? Je li bilo boljeg mjesta za nestati?“
„A bi li bilo moguće doći do ostalih romana iz ciklusa?“
Virgilio je iskapio ostatak soka TriNaranjus polagano odmahujući glavom.
„Teško. Prije nekih deset ih dvanaest godina, čuo sam da je netko pronašao dva ih tri
primjerka na dnu kutije u podrumu knjižare Cervantes u Sevilli, i da su postigli jako
dobru cijenu. A rekao bih da biste sada knjigu mogli pronaći jedino možda u
antikvarijatu Costa u Vicu ih možda u Berceloni.
Gustavo Bercelo, moguće, ili možda, ako imate sreće, knjižara Sempere, ali ne bih se
previše nadao.“
„Sempere i sinovi?“
Virgilio ju je iznenađeno pogledao.
„Znate za nju?“
„Čula sam za nju“, odgovorila je Alicia.
„Ja bih prvo probao kod Berceloa jer on se ponajviše bavi upravo s jedinstvenim
primjercima i ima dobre kontakte s važnim kolekcionarima. I Bercelo će znati ako Costa
ima knjigu.“
„A bi li taj gospodin Bercelo bio spreman porazgovarati sa mnom?“
„Prema onome što su mi rekli, on je napola u mirovini, ali uvijek će naći vremena za
gospođicu ugodne vanjštine. Znate što želim reći.“
„Uredit ću se.“
„Šteta što neću biti ondje da to vidim. Nećete mi reći čemu sve ovo, zar ne?“
„Još uvijek ne znam, Virgilio.“
„Mogu li vas zamoliti za uslugu?“
„Naravno.“
„Kada se ova priča završi, ako se završi, a vi uspijete na kraju ostati u jednom
komadu i ako ćete još uvijek imati knjigu, donesite mi je. Volio bih provesti nekoliko sati
nasamo s njom.“
„A zašto ne bih na kraju priče ostala u jednom komadu?“
„Tko zna. Svi koji dođu u kontakt s knjigama iz Mataixovog loše završe.“
„Još jedna vaša legenda?“
„Ne. Ovaj put, istina.“
Krajem devetnaestoga stoljeća, od svijeta se odvojio otočić u obliku kavane u kojoj
su se okupljali književnici i putnici namjernici. Od tada luta zaleđen u vremenu, na milost
i nemilost povijesnim strujama, po širokim ulicama izmaštanoga Madrida, gdje se
ponekad nasuče, najčešće u kavani Cafe Gijon, u blizini palače u kojoj je smještena
Nacionalna knjižnica. Tamo čeka, spreman spasiti brodolomca koji dolazi žedna grla ili
duha, kao da je veliki pješčani sat u kojem pijesak ne curi nego lebdi, kao mjesto na

Knjige.club 117
 Gringos

kojem se za cijenu kave i najspremniji može pogledati u ogledalo sjećanja i povjerovati,

barem na tren, da će živjeti zauvijek.
Već je zanoćilo kada je Alicia krenula avenijom prema vratima kavane Gijon. Vargas
je spremno čekao zauzevši stol pokraj prozora i uživao u svojim cigaretama iz uvoza
motreći prolaznike onako kako to već rade policajci. Kada ju je vidio kako ulazi, podigao
je pogled i mahnuo joj. Alicia je sjela i uspjela uhvatila konobara koji je prolazio pokraj
njihova stola da naruči bijelu kavu kako bi otopila hladnoću koja se uvukla u nju u
podrumu knjižnice.
„Dugo me čekate?“ pitala je Alicia.
„Cijeli život“, odgovorio je Vargas. „Jeste li dobro iskoristili popodne?“
„Ovisi o perspektivi. A vi?“
„Ne mogu se požaliti. Nakon što sam vas ostavio na aveniji Recoletos, otišao sam do
Vallsove izdavačke kuće da malo porazgovaram s onim Pablom Cascosom Buendijom.
Imali ste pravo. Nešto tu ne štima.“
„Dakle?“
„Ispada da je sam Cascos zapravo tek običan tupan, ali umišljen do bola.“
„Što gluplji, to napuhaniji“, rekla je Alicia.
„Naš prijatelj Cascos mi je prvo organizirao pompozni tour po uredu, da bi potom
neumjereno hvalio uzoriti lik i djelo gospodina Mauricija kao da mu život ovisi o tome.“
„Vjerojatno mu i ovisi. Likovi poput Vallsa običavaju oko sebe skupiti cijelu svitu
poslušnika i dupelizaca.“
„E, pa tamo nije nedostajalo ni jednoga ni drugoga. U svakom slučaju, Cascos je
djelovao nervozno. Nešto u vezi s njim ne štima. Usto, nije prestao postavljati pitanja.“
„Je li rekao zašto ga je Valls pozvao u svoju rezidenciju?“
„Morao sam ga dosta pritisnuti jer na početku nije htio o tome ni pisnuti.“
„A poslije će te meni nešto prigovarati...“
„A što da vam kažem, kao stvoren sam za razgovor s derištima i ulizicama.“
„I što ste saznali?“
„Dajte da pogledam bilješke jer se tu ima što pričati“, nastavio je Vargas. „A, evo ga.
Pažnju, molim. Ispostavilo se da je gosponček Pablito u mladosti bio zaručen s
gospodičnom zvanom Beatriz Aguilar. Ta Beatriz ga je napucala kada je jadnik služio
vojni rok da bi se poslije udala, već zagazivši na put majčinstva, za nekoga Daniela
Semperea, sina vlasnika barcelonskog antikvarijata Sempere i sinovi, omiljenog
Sebastianu Salgadu, koji ga je višeput posjetio čim je izašao iz zatvora, vjerojatno da
sazna sve književne novosti od posljednjih dvadeset godina. Ako se sjećate, u izvještaju
koji je u dosjeu piše da su dva zaposlenika spomenute knjižare, jedan od njih Daniel
Sempere, slijedili Salgada od knjižare do kolodvora Estacion del Norte onoga dana kada
je umro.“
Iz Alicijinoga pogleda frcale su iskre.
„Nastavite, molim vas.“
„No vratimo se našem Cascosu. Dakle naš je ogorčeni heroj, Cascos Buendia,
poručnik i rogonja, izgubio kontakt sa svojom slatkom Beatriz, za koju se Pablito kune da
je bila i da jest ljepotica koja bi, da ima pravde na ovom svijetu, bila završila s njim, a ne s
onakvim bijednikom kao što je Daniel Sempere.“
„Ne bacajte bisere pred svinje“, dodala je Alicia.

Knjige.club 118
 Gringos

„Ne poznajem je, ali nakon pola sata s Cascosom, drago mi je zbog gospode Beatriz.
Toliko o prošlosti. Napravit ćemo vremenski skok, sada smo oko polovice 1957. godine,
kada je, nakon što je ostavio svoj životopis i obiteljske preporuke u tvrtkama po pola
Španjolske, Pablo Cascos primio neočekivani poziv iz izdavačke kuće Ariadna, koju je
osnovao gospodin Mauricio Valls 1947. godine, čiji je i danas direktor i koja je i dalje u
njegovom većinskom vlasništvu. Pozivaju ga na razgovor za posao i nude mu da počne
raditi u odjelu prodaje kao predstavnik za Aragon, Kataloniju i Balearske otoke. Dobra
plaća, mogućnost napredovanja. Pablo Cascos ushićeno prihvaća i počinje raditi. Prolaze
mjeseci, i onda se jednoga dana, bez razloga, u njegovu uredu pojavi gospodin Mauricio
Valls i kaže mu da ga poziva na ručak u restoran Horcher.“
„Ma vidi ti kako smo važni.“
„Cascosu je čudno što direktor izdavačke kuće i najslavljenija figura španjolske
kulture poziva na ručak zaposlenika srednjeg ranga, kako bi rekla gospođa Maríana,
kojeg usto nikada nije osobno upoznao, i vodi ga u restoran koji je simbol dičnoga
Fascesa i u čijem podrumu vjerojatno čuvaju Duceovu mumiju. Između aperitiva i
predjela, Valls mu drži govor o tome kako je čuo svašta dobra o Cascosu i o njegovu radu
u odjelu prodaje.“
„A Cascos je to popušio?“
„Ne. Jest kreten, ali toliko glup nije. Nešto mu tu smrdi i počinje se pitati je li
poslovna ponuda koju je prihvatio zaista ono što se čini. Valls nastavlja predstavu do
kave. Zatim, kada su već postali dobri prijatelji, a ministar mu je opisao njegovu zlatnu
budućnost u tvrtki i rekao mu da razmišlja o tome da ga postavi za direktora prodaje u
izdavačkoj kući, iznenađenje.“
„Malena usluga.“
„Točno tako. Valls se sav topi od ljubavi koju osjeća prema starim knjižarama,
jedinstvenim svetištima čuda književnosti, a navlastito mu je mila ona od Sempereovih,
prema kojoj gaji posebnu ljubav.“
„Je li Valls rekao odakle tolika ljubav prema knjižari Sempere?“
„Ne objašnjava. Ali jasno izražava svoj interes za obitelj Sempere, posebno za
staroga prijatelja pokojne žene vlasnika knjižare i Danielove majke, Isabelle.“
„Valls je upoznao tu Isabellu Sempere?“
„Koliko je Cascos shvatio, ne samo Isabellu nego i toga njezina dobrog prijatelja.
Nikada nećete pogoditi tko je on... David Martín.“
„Bingo“
„Zanimljivo, zar ne? Upravo ono tajanstveno ime koje je gospođa Maríana zapamtila,
in extremis, iz onog davnog razgovora koji je ministar vodio sa svojim nasljednikom na
mjestu upravitelja zatvora Montjuic.“
„Nastavite.“
„Dakle tada mu je Valls rekao što konkretno traži od njega. Ministar bi bio vječno
zahvalan ako bi Cascos mogao, uzdajući se u svoj šarm, domišljatost i staru naklonost
prema Beatriz, stupiti u kontakt s njom i, recimo to tako, ponovo sagraditi srušene
mostove.“
„Zavesti je?“
„Možemo to i tako nazvati.“
„Zašto?“

Knjige.club 119
 Gringos

„Da sazna je li taj David Martín još uvijek živ i je li imao kontakta s obitelji Sempere
u nekom trenutku tijekom proteklih godina.“
„I zašto se Valls nije jednostavno izravno obratio Sempereovima?“
„Isto ga je pitao i Cascos.“
„A ministar mu je odgovorio...?“
„Da je riječ o osjetljivoj temi, osobne prirode, i da bi, iz razloga koji se Cascosa ne
tiču, želio prvo ispitati teren da provjeri ima li osnove njegova sumnja da se Martín krije
u sjenama.“
„I što se dogodilo?“
„Pa, Cascos je, a da se nije dvaput okrenuo, počeo pisati kićene stihove svojoj staroj
ljubavi.“
„I je li dobio odgovor?“
„Gle ti vragolanku, kako li vam samo idu ljubavne intrige...“
„Vargase, usredotočite se.“
„Oprostite. Da nastavim. U početku, ne. Beatriz, novopečena majka i supruga,
ignorira udvaranje loše verzije don Juana. Ali Cascos se ne predaje i počinje vjerovati da
je dobio jedinstvenu priliku da povrati oteto.“
„Neka oluja u braku Daniela i Beatriz?“
„Tko zna. Jako mladi par, žurno vjenčanje s djetetom na putu... Ostvareni svi uvjeti
za neuspjeh. Stvar je u tome da prolaze tjedni, a Bea ne odgovara na njegova pisma. Valls
ga pritišće. Cascos postaje nervozan. Valls mu daje ultimatum. Cascos šalje posljednje
pismo predlažući Beatriz strastveni susret u jednoj hotela Ritz.“
„I Beatriz se odazvala?“
„Ne. Ali Daniel jest.“
„Muž?“
„Baš taj.“
„Beatriz mu je rekla za pisma?“
„Ili ih je sam pronašao... Svejedno je. U svakom slučaju, Daniel Sempere se pojavio u
hotelu Ritz i, kada ga je Cascos zavodnički dočekao u mirisnom kućnom ogrtaču, u
papučama i s čašom šampanjca u ruci, naš dobri Daniel ga prebije ko’ vola u kupusu i
batinama mu složi novo lice.“
„Sviđa mi se taj Daniel.“
„Ne trčite pred rudo. Kaže Cascos, kojega još uvijek boli vilica, da je Daniel bio na
korak do toga da ga dovrši, što bi i napravio da ga policajac u civilu koji je onuda prolazio
nije zaustavio.“
„Molim?“
„Ovo zadnje je malo sumnjivo. Meni se čini da je policajac zapravo bio pomagač
Daniela Semperea.“
„A onda?“
„A onda se Cascos vratio u Madrid, lica pretvorena u želatinu, podvijena repa i u
strahu od onoga što će reći Valls.“
„I što je rekao Valls?“
„Poslušao ga je i natjerao ga da se zakune da nikome neće ispričati što se dogodilo ni
što ga je tražio.“

Knjige.club 120
 Gringos

„I to je to?“
„Tako se činilo, sve dok ga, nekoliko dana prije nestanka, nije ponovno nazvao Valls i
dogovorio s njim sastanak u svojoj rezidenciji da porazgovaraju, nije rekao o čemu, ali
možda je bilo povezano s Sempereovima, Isabeilom i tajanstvenim Davidom Mar dnom.“
„Sastanak na kojem se Valls nije pojavio.“
„I dotle je sve jasno“, zaključio je Vargas.
„Što znamo o tom Davidu Martínu? Jeste li stigli iskopati nešto o njemu?“
„Ne baš. Ali ono što sam pronašao obećava. Zaboravljeni pisac i, pazite sad,
zatvorenik u utvrdi Montjuic između 1939. i 1941. godine.“
„U isto vrijeme kada i Valls i Salgado“, primijetila je Alicia.
„Ista generacija, mogli bismo reći.“
„A kada je izašao iz zatvora? Što se dogodilo s Davidom Martínom nakon 1941.?“
„Nema nakon. Policijski izvještaj kaže da je nestao i umro u pokušaju bijega.“
„A prevedeno to znači...?“
„Vjerojatno je strijeljan bez suđenja i bačen u neku grabu ili masovnu grobnicu.“
„Po Vallsovoj naredbi?“
„Najvjerojatnije. Onomad bi samo on imao autoritet i moć dati naredbu.“
Alicia je nakratko razmislila o svemu tome.
„Ali zašto bi Valls tražio mrtvaca kojega je sam dao ubiti?“
„Ponekad ima mrtvaca koji nisu posve mrtvi. Sjetite se samo Cida.“
„Pretpostavimo onda da Valls misli da je Martín i dalje živ...“ rekla je Alicia.
„To ima smisla.“
„Živ i željan osvete. Možda iz sjene vuče konce i naređuje Salgadu, čekajući pravi
trenutak za osvetu.“
„Teško je zaboraviti stare prijatelje koje čovjek upozna u zatvoru“, složio se Vargas.
„Jedino je nejasna veza između Martína i Sempereovih.“
„Ima tu nečega, tim više ako se sjetimo da je upravo Valls bio taj koji je spriječio da
policija slijedi taj trag i radije pokušao saznati što je htio uz pomoć Cascosa.“
„Možda je to nešto ključ za sve ovo“, nagađala je Alicia.
„Jel tako da smo dobra ekipa?“
Primijetila je zadovoljan osmijeh koji se nazirao u kutu Vargasovih usana.
„Što još?“
„Ovo vam nije dovoljno?“
„Ajde, ajde, ispljunite to već jednom.“
Vargas je upalio cigaretu i povukao dim, proučavajući kao mu volute od dima gmižu
među prstima.
„Dakle poslije, dok ste vi posjećivali svoje prijatelje, nakon što sam već praktički
samostalno riješio slučaj da biste vi poslije pobrali lovorike, otišao sam do postaje i
pokupio zatvorska pisma Sebastiana Salgada te sam bio toliko slobodan da se obratim
svome prijatelju Cigesu, koji je policijski grafolog. Ne brinite, nisam mu rekao o čemu je
riječ, a on nije pitao. Pokazao sam mu četiri nasumično izabrana pisma i nakon što ih je
dobro pogledao, rekao mi je da ima brojnih znakova na naglascima i na barem četrnaest

Knjige.club 121
 Gringos

slova i zavijutaka koji isključuju dešnjaka. Govorio je nešto o kutovima, mrljama od tinte
i pritisku ili tako nečem.“
„I što nam to govori?“
„Da je osoba koja je napisala prijeteća pisma ljevak.“
„Pa?“
„Pa, ako nađete vremena pročitati izvještaj o nadzoru Sebastiana Salgada koji je
sastavila barcelonska policija nakon što je iznenada oslobođen u siječnju te godine, tamo
jasno kaže da je naš drug ostao bez lijeve ruke tijekom godina koje je proveo u zatvoru i
da nosi porculansku protezu. Čini se da je nekom, ako mi dopustite, malo odletjela ruka
na ispitivanju.“
Činilo mu se da će Alicia nešto reći, ali odjednom je zatvorila usta, a pogled joj se
izgubio u daljini. Za tren je problijedjela, a Vargas je primijetio kako joj na čelu izbijaju
graške znoja.
„U svakom slučaju, ogorčeni jednoruki, nije mogao napisati ta pisma. Alicia, je l’ vi
mene slušate? Jeste li dobro?“
Djevojka je najednom ustala i navukla kaput.
„Alicia?“
Alicia je sa stola pokupila fascikl s pismima koje je Salgado navodno napisao i
rastreseno pogledala Vargasa.
„Alicia?“
Alicia je krenula prema izlazu, a pratio ju je uznemiren Vargasov pogled.

Knjige.club 122
 Gringos

15.

Bol se pojačala čim je izašla na ulicu. Nije željela da je Vargas vidi takvu. Nije željela
da je itko vidi takvu. Napad boli koji se približavao bit će jedan od jačih. Prokleta
madridska hladnoća. Popodnevna doza lijeka nije napravila ništa doli kupila joj malo
vremena. Pokušala je primiti prve udarce boli u kuku polagano dišući i nastavila je
hodati, pažljivo mjereći svaki korak. Nije uspjela stići ni do trga Cibeles kada se morala
zaustaviti i uhvatiti se za uličnu lampu da pričeka da prođe spazma koju je osjećala kao
da joj elektrošok nagriza kosti. Osjećala je kako ljudi prolaze pokraj nje promatrajući je
ispod oka.
„Jeste li dobro, gospođice?“
Kimnula je ne znajući kome. Kada je došla do daha, zaustavila je taksi i naložila da je
odvede do hotela Hispania. Vozač ju je promatrao s određenom dozom zabrinutosti, ali
nije rekao ništa. Padao je mrak i svjetla ulice Gran Via vukla su se po kome su stigla u
sivom moru onih koji su napuštali prazne urede da bi se vratili kući i onih koji nisu imali
kamo poći. Alicia je zalijepila lice za prozor i zatvorila oči.
Kada su stigli do hotela Hispania, zamolila je taksista da joj pomogne izaći. Ostavila
mu je dobru napojnicu i krenula prema predvorju podupirući se o zid. Čim ju je vidio da
ulazi, Maura, recepcionar, u hipu je ustao i zabrinuto požurio do nje. Primio ju je oko
struka i pomogao joj doći do dizala.
„Opet?“ pitao je.
„Brzo će proći. Problem je u ovom vremenu...“
„Jako loše izgledate. Da pozovem doktora?“
„Ne treba. Imam gore lijek koji mi treba.“
Maura je kimnuo neuvjeren. Alicia ga je potapšala po ruci.
„Dobar ste vi prijatelj, Maura. Nedostajat ćete mi.“
„A vi nekamo idete?“
Alicia mu se nasmiješila i ušla u dizalo zaželjevši mu laku noć.
„Prije nego što odete... Mislim da imate društvo...“ obavijestio ju je Maura baš kada
su se zatvarala vrata.
Prošla je dugački hodnik u kojem je vladala tama do svoje sobe, šepajući i
podupirući se o zid. Prolazila je pokraj desetaka zatvorenih vrata koja su zapečatila ulaze
u prazne sobe. Tijekom ovakvih noći, Alicia je vjerovala da je ona jedini preostali živi
gost na ovome katu, iako je imala osjećaj da je netko neprestano promatra. Ponekad, ako
bi zastala u sjenama, gotovo je mogla za vratom osjetiti dah stalnih najmoprimaca ili
nečije prste na licu. Kada je došla ispred vrata svoje sobe, na drugom kraju hodnika,
zastala je na tren teško dišući.
Otvorila je vrata sobe i ne potrudivši se upaliti svjetlo. Neonski natpisi kina i
kazališta na ulici Gran Via bacali su treptavo svjetlo zbog čega je u sobi vladala tama u
tehnikoloru. Silueta u fotelji bila je leđima okrenuta ulazu, s upaljenom cigaretom u ruci
iz koje su se uzdizale spirale plavičastoga dima koje su u zraku stvarale arabeske.
„Mislio sam da ćeš doći do mene popodne“, rekao je Leandro.
Alicia je oteturala do kreveta i iscrpljeno se srušila na njega. Njezin mentor se
okrenuo i uzdahnuo, odmahujući glavom.

Knjige.club 123
 Gringos

„Da ti ga pripremim?“
„Ne želim ništa.“
„Je li ovo način na koji želiš okajati svoje grijehe ili jednostavno voliš patiti?“
Leandro je ustao i prišao joj.
„Daj da vidim.“
Nagnuo se nad nju i bez traga osjećaja na licu popipao joj je kuk.
„Kada si se zadnji put pikala?“
„Danas popodne. Deset miligrama.“
„Ma, ta količina ničem ne služi. Znaš to i sama.“
„Možda je bilo dvadeset.“
Leandro je s neodobravanjem odmahnuo glavom. Otišao je u kupaonicu i krenuo
ravno do ormarića. Tamo je pronašao metalnu futrolu i vratio se do Alicije. Sjeo je na rub
kreveta, otvorio futrolu i počeo pripremati injekciju.
„Ne volim kada ovo radiš. Znaš to i sama.“
„To je moj život.“
„Kada se ovako kažnjavaš, onda je i moj. Okreni se.“
Alicia je zatvorila oči i okrenula se na bok. Leandro joj je zadigao haljinu do struka.
Otpustio je remenčiće i skinuo pojas. Alicia je jecala od boli, čvrsto stisnuvši oči i
isprekidano dišući.
„Ovo me boli više nego tebe“, rekao je Leandro.
Uhvatio ju je za bedro i pritisnuo o krevet. Alicia je drhtala kada joj je zabio iglu u
ranu na boku. Tiho je vrisnula, a cijelo joj se tijelo na nekoliko trenutaka ukrutilo kao
čelično uže. Leandro je polako izvukao iglu i odložio špricu na krevet. Malo--pomalo je
otpuštao pritisak na Alicijinu nogu i okrenuo je, tako da je sada ležala na leđima. Spustio
joj je haljinu i nježno joj stavio jastuk pod glavu. Alicijino čelo bilo je okupano znojem.
Izvukao je rupčić i obrisao joj ga. Gledala ga je staklenim očima.
„Koliko je sati?“ promucala je.
Leandro joj je pomilovao obraz.
„Rano je. Odmori se.“

Knjige.club 124
 Gringos

16.

Probudila se u tami sobe i ugledala Leandrov profil dok je sjedio u fotelji pokraj
kreveta. U rukama je držao knjigu Victora Mataixa i čitao je. Alicia je pretpostavila da joj
je, dok je spavala, pročešljao džepove, torbu i vjerojatno sve ladice u sobi.
„Jesi bolje?“ upitao je Leandro ne dižući pogled s teksta.
„Da“, rekla je Alicia.
Buđenje je uvijek išlo ruku pod ruku s neobičnom lucidnosti i osjećajem da joj
žilama kola ledena želatina. Leandro ju je pokrio dekom. Opipala je svoje tijelo i osjetila
da je još uvijek u istoj odjeći u kojoj je legla. Uspravila se i naslonila na uzglavlje kreveta.
Bol je sada bila tek lagano i tupo kuckanje zakopano u hladnoću. Leandro se nagnuo i
dodao joj čašu. Popila je dva gutljaja. Tekućina nije imala okus vode.
„Što je to?“
„Popij.“
Alicia je srknula tekućinu. Leandro je zaklopio knjigu i odložio je na stol.
„Nikada nisam posve razumio tvoj književni ukus, Alicia.“
„Našla sam je skrivenu u radnom stolu u Vallsovom uredu.“
„I vjeruješ da bi mogla biti povezana s našim slučajem?“
„Još uvijek ne mogu odbaciti tu mogućnost.“
Leandro je kimnuo s odobravanjem.
„Počinješ zvučati kao Gil de Partera. Kakav je tvoj novi kolega?“
„Vargas? Čini se da je efikasan.“
„Može li mu se vjerovati?“
Alicia je slegnula ramenima.
„S obzirom na to da to dolazi od osobe koja ne vjeruje ni vlastitoj sjeni, ne znam
trebam li tvoju sumnju shvatiti kao znak da počinješ vjerovati u režim.“
„Shvatite to kako želite“, odbrusila je.
„Još uvijek smo u ratu?“
Alicia je uzdahnula, odmahujući glavom.
„Ovo nije prijateljski posjet, Alicia. Imam posla u hotelu Palace i već neko vrijeme me
čekaju ljudi s kojima imam dogovorenu večeru. Što si saznala?“
Djevojka je ukratko prepričala dnevna događanja i pustila da Leandro, po običaju, u
tišini probavi taj sažetak. Muškarac je ustao i otišao do prozora. Alicia je promatrala
nepomičnu siluetu obasjanu svjetlima ulice Gran Via. Rahitične ruke i noge spojene na
disproporcionalno veliki torzo pridavale su mu izgled pauka koji visi sa svoje mreže.
Alicia nije prekinula njegovu meditaciju. Naučila je već da si Leandro voli uzeti vremena
za svoje spletke i nagađanja, naslađivati se svakim djelićem informacije dok računa kako
iz nje izvući najveću moguću štetu.
„Pretpostavljam da nisi Vallsovoj tajnici rekla da si pronašla knjigu i da ćeš je
ponijeti“, na kraju je zaključio.
„Ne. Samo Vargas zna da je imam.“
„Najbolje bi bilo da na tome i ostane. Misliš da ga možeš uvjeriti da ne kaže ništa
svojim nadređenima?“

Knjige.club 125
 Gringos

„Da. Barem nekoliko dana.“

Leandro je uzdahnuo, jedva primjetno uzrujan. Okrenuo se od prozora i polagano
otišao do stolca. Smjestio se, prekrižio noge i posvetio nekoliko sekundi forenzičkom
proučavanju Alicije.
„Volio bih da te pregleda doktor Vallejo.“
„Već smo razgovarali o tome.“
„On je najbolji stručnjak u zemlji.“
„Ne.“
„Daj da ti barem ugovorim termin. Samo jedan posjet, bez obveze.“
„Ne.“
„Ako ćeš nastaviti odgovarati jednosložnim riječima barem unesi malo raznolikosti.“
„Vrijedi.“
Leandro je ponovno uzeo knjigu sa stola i listao je, smijući se za sebe.
„Nasmijava vas?“
Leandro je lagano odmahnuo glavom.
„Ne. Zapravo mi izaziva jezu. Ali pomislio sam da je baš po tvojoj mjeri.“
Leandro je proučavao stranice knjige, tu i tamo zastavši uz skeptičan izraz lica. Na
kraju joj je vratio knjigu i promotrio je. Imao je pogled isusovca, onoga koji kao da
nanjuši grijeh prije nego što ga se uopće zamisli i dodjeljuje pokoru jednostavnim
treptajem.
„Ona važna večera u hotelu Palace vam se sigurno hladi“, napomenula je Alicia.
Leandro je odgovorio ekumenskim kimanjem.
„Nemoj ustajati i odmori se. U kupaonskom ormariću sam ti ostavio deset bočica od
sto miligrama.“
Alicia je bijesno stisnula usne, ali nije ništa rekla. Leandro je kimnuo i krenuo prema
izlazu. Prije nego što je izašao iz sobe, zastao je i priprijetio joj prstom.
„Ne čini gluposti“, upozorio ju je.
Alicia je skupila ruke kao da moli i nasmiješila se.

Knjige.club 126
 Gringos

17.

Oslobođena Leandrove prisutnosti i njegove direktorske aure koja ga je posvuda

slijedila, Alicia je zakračunala sobu, otišla pod tuš i idućih četrdeset minuta prepustila se
pari i mlazovima tople vode. Nije se potrudila upaliti svjetlo i stajala je u bijeloj svjetlosti
koja je dopirala kroz prozor kupaonice, puštajući da joj voda spere dan s tijela.
Kotlovnica hotela Hispania vjerojatno je bila zakopana na nekom mjestu u samome
paklu i metalni zveket cijevi proizvodio je hipnotičku glazbu. Kada je pomislila da bi joj
mogli početi otpadati komadi kože, zatvorila je vodu i ostala tako stajati još nekoliko
minuta, osluškujući kapanje tuša i žamor prometa s ulice Gran Via.
Poslije se, zamotana u ručnik i s dobrano punom čašom bijeloga vina, bacila na
krevet s dosjeom koji joj je toga jutra dao Gil de Partera i s pismima koja je ministru
Vallsu navodno pisao Sebastian Salgado, ili možda nesigurni pokojnik David Martín.
Počela je od dosjea, uspoređujući ono što je toga dana saznala sa službenom
verzijom iz policijskoga izvještaja. Kao i u mnogim policijskim izvještajima, ni u ovom
nije bilo bitno ono što piše; jedino važno bilo je ono što je izostavljeno. Zapisnik o
navodnom atentatu na ministra u galeriji Circulo de Bellas Artes predstavljao je
vrhunski primjerak nedosljednoga i ekstravagantnoga nagađanja. Zapravo se radilo o
suptilnom pobijanju Vallsovih riječi. On je, naime, tvrdio da je u publici vidio nekoga tko
je imao namjeru izvesti atentat. Bilješka u boji spominjala je navodnog svjedoka
navodnih događaja koji je navodno spomenuo navodnoga sumnjivca koji je navodno bio
viđen iza zastora s nekakvom maskom koja mu je prekrivala dio lica. Aliciji je pobjegao
nezadovoljan uzdah.
„Samo nam je još Zorro falio“, promrmljala je za sebe.
Uskoro je, nakon što joj je dosadilo listati dokumente koji su se činili sastavljeni
samo da ostave dojam kao da se nešto radilo, ostavila fascikl i odlučila baciti pogled na
pisma.
Prebrojala je dvanaest poruka, svaku na posebnom komadu žućkastoga papira
ispunjenoga neobičnim rukopisom. Najdulja poruka jedva je sadržavala dva kratka
odlomka. Trag tinte odavao je istrošeno nalivpero iz kojeg je tinta tekla s prekidima, pa
su se pokraj slova razmrvljenih od viška tinte nalazila i ona jedva čitka. Sigurna ruka
autora rijetko je spajala slova čime se stvarao dojam da je tekst napisan slovo po slovo.
Tema je bila konzistentna i u svakom pismu inzistiralo se na istim stvarima. Autor je
spominjao „istinu“ i „djecu smrti“ te višeput frazu „na ulazu u labirint“. Valls je poruke
primao godinama, ali tek ga je na kraju nešto potaklo da reagira.
„Što?“ prošaptala je Alicia.
Odgovor se gotovo uvijek krio u prošlosti. To je bila jedna od prvih Leandrovih
lekcija. Jednom prilikom, kada su izlazili s pogreba jednoga od glavešina barcelonske
tajne policije na koji je morala pratiti Leandra (kao dio obuke, rekao je), mentor joj je
rekao te riječi. Leandrova teza bila je da od određenoga trenutka u životu, budućnost
čovjeka je bez iznimke u njegovoj prošlosti.
„Nije li to truizam?“ rekla je Alicia.
„Iznenadilo bi te kako uvijek tražimo u sadašnjosti ili budućnosti odgovore koji su u
prošlosti.“
Leandro je imao određenu sklonost prema didaktičkim aforizmima. Tom je prilikom
Alicia pomislila da govori o pokojniku, ili možda o vlastitom moru sjena koje ga je

Knjige.club 127
 Gringos

izbacilo na obale moći, kao i tolike uglednike koji su se uspinjali turobnim stepenicama
režima. Izabrani, tako su se s vremenom prozvali. Oni koji su uvijek plivali u mutnim
vodama, kao zgura. Plejada junaka koji nisu djelovali kao da ih je rodila majka, nego više
kao da su začeti u plaštu truleži koji se vukao po ulicama te jalove zemlje kao rijeka krvi
koja se izlijevala iz kanalizacije. Alicia je shvatila da je to prizor iz knjige koju je posudila
iz Vallsova ureda. Krv koja se izlijeva iz kanalizacije i polako natapa ulice. Labirint.
Alicia je ispustila pisma na pod i zatvorila oči. Hladnoća koju joj je od onoga otrova
od lijeka uvijek prokolala žilama otvarala je tamnu stranu njezina uma. Bila je to cijena
koju je morala platiti da utiša bol. Leandro je to znao. Znao je da pod tim ledenim
pokrivačem pod kojim nije bilo ni boli ni savjesti njezine oči vide kroz tamu, da može
vidjeti i osjetiti ono što drugi ne mogu ni zamisliti, da može iskopati tajne za koje su
vjerovali da su zauvijek zakopane. Leandro je znao da se Alicia svaki put kada ude u te
tamne vode vraća s trofejom u rukama, ali ostavlja komad kože i duše. I da ga zbog toga
mrzi. Mrzila ga je bijesom koji može osjetiti samo biće koje poznaje svoga stvoritelja i
njegov katalog bijede.
Djevojka je naglo ustala i uputila se u kupaonicu. Otvorila je vrata kupaonskog
ormarića i pronašla savršeno poslagane bočice koje joj je Leandro ostavio. Njezina
nagrada. Zgrabila ih je s obje ruke i snažno bacila o pod. Prozirna tekućina je nestala
između slomljenoga stakla.
„Kurvin sin“, promrmljala je.
Malo poslije, zazvonio je telefon. Alicia je na tren promotrila svoj odraz u
kupaonskom ogledalu i pustila ga da zvoni. Očekivala je poziv. Vratila se u spavaonicu i
podigla slušalicu. Slušala je bez riječi.
„Pronašli su Vallsov automobil“, rekao je Leandro s druge strane.
Ona je i dalje šutjela.
„U Berceloni“, rekla je konačno.
„Da“, potvrdio je Leandro.
„A Vallsu ni traga.“
„Ni njegovu tjelohranitelju.“
Alicia je sjela na krevet, pogleda izgubljena među svjetlima koja su se povlačila po
prozorima.
„Alicia? Jesi tu?“
„Sjest ču na prvi jutarnji vlak. Mislim da u sedam polazi s kolodvora Atocha.“
Čula je kako je Leandro uzdahnuo i zamislila ga je ispružena na krevetu u njegovoj
suite u hotelu Palace.
„Ne znam je li to dobra ideja, Alicia.“
„Radije biste to prepustih policiji?“
„Brine me ako budeš sama u Berceloni, znaš to i sama. Ne čini ti dobro.“
„Ništa se neće dogoditi.“
„Gdje ćeš odsjesti?“
„A gdje bih odsjela?“
„U stanu u ulici Avinon...“ uzdahnuo je Leandro. „A zašto ne bi odsjela u nekom
dobrom hotelu?“
„Zato što je to moj dom.“

Knjige.club 128
 Gringos

„Tvoj dom je ovdje.“

Alicia je bacila pogled na sobu koja ju je okruživala, njezin zatvor posljednjih godina.
Samo bi Leandru moglo pasti na pamet da ovaj sarkofag nazove domom.
„Vargas već zna?“
„Obavijest sam dobio iz Madridske policijske uprave. Ako već ne zna, saznat će sutra
ranom zorom.“
„Još nešto?“
Čula je da je Leandro duboko uzdahnuo.
„Hoću da me nazoveš svaki dan bez iznimke.“
„U redu.“
„Bez iznimke.“
„Rekla sam da hoću. Laku noć.“
Spremala se spustiti slušalicu kada je s druge strane začula Leandrov glas. Ponovno
ju je stavila na uho.
„Alicia?“
„Recite.“
„Budi oprezna.“

Knjige.club 129
 Gringos

18.

Oduvijek je znala da će se jednoga dana vratiti u Bercelonu. Činjenica da će to biti na

njezinom zadnjem zadatku za Leandra, obavijala je tu prigodu u plašt ironije koja nije
mogla promaknuti njezinom mentoru. Zamišljala ga je kako hoda gore-dolje po svojoj
zamišljen, gledajući telefon. U iskušenju da podigne slušalicu kako bi je nazvao i naredio
joj da ostane u Madridu. Leandru se nije sviđalo da njegove marionete pokušaju
prerezati svoje konce. Više nego jedna to je pokušala samo da bi saznala da to nije priča
prikladna za ljubitelje sretnih završetaka. Ali Alicia je uvijek bila drugačija. Njegova
miljenica. Njegovo remek-djelo.
Natočila si je još jednu čašu bijeloga vina i ispružila se na krevet iščekujući poziv.
Bila je u iskušenju da isključi telefon. Zadnji put kada je to napravila na njezinim vratima
se pojavio par njegovih klaunova kako bi je otpratili do predvorja, gdje ju je čekao
Leandro kakvoga nikada nije vidjela. Nestalo je njegove vedrine i bio je sav tjeskoban.
Tom ju je prilikom pogledao mješavinom sumnje i čežnje, kao da nije siguran bi li je
zagrlio ili naredio svojim ljudima da je na mjestu prebiju. „Da mi nikada više nisi ovo
napravila“, rekao je tada. Odonda su prošle dvije godine.
Čekala je Leandrov poziv do duboko u noć, ali nije ga dočekala. Mora da je žarko
želio pronaći Vallsa i zadovoljiti visoke državne dužnosnike kada joj je otvorio vrata
kaveza. Sigurna da te noći ni jedno od njih neće oka sklopiti, Alicia je odlučila potražiti
utočište na jedinome mjestu gdje je se Leandro nije mogao dokopati. Među stranicama
knjige. Dohvatila je sa stola crni svezak koji je pronašla skriven u Vallsovom uredu i
otvorila ga, spremna uči u um Victora Mataixa.
Jedva da je završila prvi odlomak, a već je zaboravila da u rukama drži dokazni
materijal. Pustila je da je zavede miris riječi i uskoro se izgubila među stranicama,
uronjena u tijek slika i ritam koji je stvarala priča o Ariadninim pustolovinama dok se
spušta u dubine te začarane Bercelone. Svaki ulomak, svaka rečenica, činile su se kao da
su sastavljeni za glazbenu pratnju. Pripovijest je zaplitala riječi u filigranske čvorove i
povlačila oči u čitanje puno zvona i boja koje je u um prizivalo sliku kazališta sjena.
Čitala je dva sata bez prekida, uživajući u svakoj rečenici, u strahu od kraja. Kada se,
okrenuvši posljednju stranicu, našla pred ilustracijom kazališnog zastora koji se spuštao
na pozornicu na kojoj je tekst nestajao u prašini sjena, Alicia je sklopila knjigu na prsima
i prepustila se tami, pogleda još uvijek izgubljenoga u Ariadninim pustolovinama u
labirintu.
Izgubljena u čaroliji pripovijesti, zatvorila je oči i pokušala zaspati. Zamislila je
Vallsa u njegovu uredu kako skriva tu knjigu pod ladicom i zaključava je. Iscrpljenost je
polako počela kapati po njezinu tijelu. Riješila se ručnika i gola je kliznula među plahte.
Prebacila se na bok i stisnula se u položaj fetusa stavivši ruke među bedra. Palo joj je na
pamet da je najvjerojatnije ovo posljednja noć koju će provesti u toj sobi koja joj je
godinama bila ćelija. Ostala je ležati tako, čekajući, slušajući komešanje i žalopojke
zgrade koja je predosjećala njezin odlazak.
Ustala je malo prije zore, točno na vrijeme da najnužnije strpa u kovčeg i ostalo
ostavi kao oproštajnu donaciju nevidljivim gostima hotela. Pogledala je svoj maleni grad
od knjiga poslaganih uza zid i tužno se nasmiješila. Maura će znati što napraviti s
njezinim prijateljicama.

Knjige.club 130
 Gringos

Tek je svitalo kada je krenula predvorjem ne namjeravajući se opraštati od

izgubljenih duša hotela Hispania. Već je bila pokraj vrata, kada je iza sebe začula Maurin
glas.
„Dakle istina je“, rekao je portir. „Odlazite.“
Alicia se zaustavila i okrenula. Maura ju je gledao naslonjen na metlu koja je
prevalila gotovo toliko kilometara koliko i on. Smiješio se da ne zaplače, pogleda
izgubljena u beskrajnoj tuzi.
„Idem doma, Maura.“
Portir je nekoliko puta kimnuo.
„I dobro činite.“
„Ostavila sam gore svoje knjige. Za vas su.“
„Čuvat ću ih.“
„I odjeću. Također za vas. Nekome u zgradi će dobro doći.“
„Odnijet ću je u Caritas jer ovdje ima dosta perverznjaka, a ne bih htio pronaći onoga
pametnjakovića Valenzuelu s nosom gdje mu nije mjesto.“
Alicia je prišla čovječuljku i zagrlila ga.
„Hvala na svemu, Maura“, šapnula mu je na uho. „Nedostajat će te mi.“
Maura je pustio da metla padne na pod i obgrlio je drhtavim rukama.
„Zaboravite na nas čim stignete kući“, rekao je slomljena glasa.
Krenula mu je udijeliti oproštajni poljubac, ali Maura, vitez tužnoga lika i stara škola,
pružio joj je ruku. Alicia ju je stisnula.
„Možda će nazvati neki Vargas i pitati za mene...“
„Ne brinite. Riješit ću ga se. Hajde, krenite više.“
Ušla je u taksi koji ju je čekao na vratima i naložila vozaču da je odveze na
željeznički kolodvor Atocha. Olovni plašt prekrivao je grad, a prozori automobila bili su
prekriveni mrazom. Taksist koji je izgledao kao da je proveo noć, ili cijeli tjedan, za
volanom, jedva se držao na svijetu uz pomoć opuška koji mu je visio u kutu usana,
gledao ju je kroz retrovizor.
„Idete ili se vračate?“ pitao je.
„Ne znam“, odgovorila je Alicia.
Kada je stigla na kolodvor, shvatila je da ju je Leandro preduhitrio. Čekao je za
stolom jedne od kavana pokraj šaltera čitajući novine i igrajući se žličicom za kavu. Dva
kerbera stajala su postrojena na nekoliko metara od njega. Kada ju je ugledao, Leandro
je preklopio novine i očinski se nasmiješio.
„Nije uvijek točna ona da tko rano rani, dvije sreće grabi“, rekla je Alicia.
„Ne idu ti poslovice, Alicia. Jesi doručkovala?“
Odmahnula je glavom i sjela za stol. Zadnje što je željela bilo je kontrirati Leandru
sada kada je bila tako blizu da ode šesto kilometara od njega.
„Ima tih uobičajenih navika među smrtnicima, kao doručkovati, ili imati prijatelje,
koje bi ti dobro došle, Alicia.“
„Vi imate mnogo prijatelja, Leandro?“
Alicia je ugledala odrješit sjaj u šefovom pogledu, naznaka upozorenja, i spustila je
pogled. Pokorno je prihvatila pecivo i šalicu bijele kave koju joj je, po Leandrovom
nalogu, poslužio konobar i srknula nekoliko kapi pred njegovim pozornim pogledom.

Knjige.club 131
 Gringos

Muškarac je iz kaputa izvukao omotnicu i pružio joj je.

„Rezervirao sam ti privatni kupe u prvom razredu. Nadam se da nemaš ništa protiv.
Unutra imaš nešto novaca. Danas ću ti ostatak staviti na račun u banci Hispano. Ako
trebaš još, obavijesti me.“
„Hvala.“
Alicia je grickala pecivo, suho i grubo za nepce. Bilo joj je teško gutati. Leandro nije
skidao oka s nje. Ona je potajice podigla pogled prema satu koji je visio visoko u zraku.
„Imaš još deset minuta“, rekao joj je mentor. „Ne brini.“
Grupe putnika počele su prolaziti idući prema peronu. Alicia je dlanovima
obuhvatila šalicu jer nije znala što bi s njima. Šutnja među njima bila je bolna.
„Hvala što ste se došli oprostiti“, osmjelila se.
„Je li to ono što radimo? Opraštamo se?“
Alicia je odmahnula glavom. Ostali su tako sjediti, a da nisu prozborili ni riječ, još
nekoliko minuta. Konačno, kada je Alicia već mislila da će se šalica koju je stiskala među
rukama raspasti na komadiće, Leandro je ustao, zakopčao kaput i polako se zamotao u
šal. Navukao je kožnate rukavice, i dobrodušno se smiješeći, nagnuo se da je poljubi u
obraz. Njegove su usne bile hladne, a dah mu je mirisao na mentol. Alicia je ostala
nepomična, jedva se usuđivala disati.
„Želim da me zoveš svaki dan. Bez iznimke. Počevši od večeras kada stigneš, da
znam da je sve u redu.“
Ona nije ništa rekla.
„Alicia?“
„Svaki dan, bez iznimke“, izrecitirala je.
„Taj ton nije potreban.“
„Oprostite.“
„Kako se nosiš s boli?“
„Dobro. Bolje. Mnogo bolje.“
Leandro je izvukao bočicu iz džepa kaputa i pružio joj je.
„Znam već da ne voliš ništa uzimati, ali bit ćeš mi zahvalna. Nisu tako jake kao
injekcija. Jedna tableta, ne više. Ne uzimaj ih na prazan želudac i ni slučajno ih ne miješaj
s alkoholom.“
Alicia je prihvatila bočicu i stavila je u torbu. Neće sada raspravljati.
„Hvala.“
Leandro je kimnuo i krenuo prema izlazu praćen svojim ljudima.
Vlak je čekao ispod kolodvorskoga svoda. Službenik koji vjerojatno još nije ušao u
dvadesete pregledao joj je kartu na ulazu u peron i otpratio je do vagona prvoga razreda,
koji je bio na čelu vlaka i bio je prazan. Kada je vidio da jedva primjetno šepa, službenik
joj je pomogao da se popne u vagon i odveo je do njezina kupea gdje joj je podigao
kovčeg do odjeljka za prtljagu i razmaknuo zavjese na prozoru. Staklo je bilo prljavo, pa
ga je obrisao rukavom sakoa. Balet putnika klizio je peronom kojega je mokri dah zore
pretvorio u zrcalo. Alicia mu je dala napojnicu i službenik je otišao naklonivši se prije
nego što je zatvorio vrata odjeljka.
Djevojka se srušila na sjedalo dok je odsutno promatrala svjetla kolodvora. Uskoro,
vlak se počeo vuči i Alicia se prepustila blagom ljuljanju vagona dok je zamišljala kako se

Knjige.club 132
 Gringos

pale prva svjetla Madrida obavijenoga maglom. Tada ga je ugledala. Vargas je trčao po
peronu pokušavajući dostići vlak. Njegov uzaludni maraton završio je tako da je gotovo
mogao dotaknuti vagon prstima i ugledati Alicijin nedokučiv pogled dok ga je gledala s
prozora bezizražajna lica. Vargas je na kraju odustao, rukama se podupirući o koljena i s
gorkim osmijehom na usnama, bez daha.
Grad je nestajao u daljini i uskoro je vlak putovao kroz visoravan bez horizonta koja
se protezala u beskraj. Alicia je osjetila kako je, kroz taj zid mraka, Bercelona već
nanjušila njezin trag u vjetru. Zamislila ju je kako se otvara kao crna ruža i na trenutak ju
je obuzeo onaj osjećaj neizbježnoga koji tješi proklete, a možda je to, rekla si je, bio tek
umor. Nije više bilo važno. Zatvorila je oči i predala se snu dok je vlak, probijajući se kroz
sjene, klizio prema labirintu duhova.

Knjige.club 133
 Gringos

GRAD ZRCALA
Bercelona
prosinac, 1959.

Knjige.club 134
 Gringos

1.

Hladnoća. Hladnoća koja ujeda kožu, urezuje se u meso i lomi kosti. Vlažna hladnoća
koja čvrsto zgrabi mišiće i pali unutrašnjost. Hladnoća. U tom prvom svjesnom trenutku
to je jedino na što može misliti.
Tama je gotovo potpuna. Tek tračak svjetlosti prodire negdje odozgo. Dašak blijede
svjetlosti koja prianja uz sjene kao svjetlucava prašina i ocrtava obrise prostora u kojem
se nalazi. Zjenice mu se šire i nazire prostoriju veličine manje sobe. Goli zidovi. Isijavaju
vlagu koja sja u tami, kao da po njima klize tamne suze. Kameni pod je poplavljen nečim
što se ne čini kao voda. Jaki vonj lebdi zrakom. Ispred sebe nazire niz debelih hrđavih
šipki, a iza njih stube koje se uspinju u tamu.
Nalazi se u ćeliji.
Valls pokušava ustati, ali noge su mu slabe. Jedva uspijeva napraviti korak prije nego
što ga izdaju koljena i pada postrance. Udara licem o pod i psuje. Pokušava povratiti dah.
Nekoliko minuta nemoćno leži, lica zalijepljena za viskozni sloj koji prekriva tlo i širi
metalan i slatkast miris. Usta su mu suha, kao da je jeo zemlju, usne rasječene. Pokušava
ih dotaknuti desnom rukom, ali shvati da je ne osjeća, kao da nema ničega ispod lakta.
Uspijeva sjesti podupirući se lijevom rukom. Diže desnu ruku u visinu lica i
promatra je pod velom žućkaste svjetlosti koja boji zrak. Ruka se trese. Vidi da se trese,
ali ne osjeća je. Pokušava otvoriti i zatvoriti šaku, ali mišići ne odgovaraju na podražaj.
Tek tada primjećuje da mu fale dva prsta, kažiprst i srednjak. Na njihovu mjestu nalaze
se dvije crnkaste mrlje iz kojih vise komadići kože i mesa. Valls želi vrištati, ali glas mu je
slomljen i uspijeva istisnuti tek gluhi jecaj. Izvali se na leda i zatvara oči. Valls počinje
disati kroz usta da izbjegne jaki vonj koji truje zrak. Dok tako leži, sjeti se uspomene iz
djetinjstva, jednoga davnog ljeta na imanju njegovih roditelja u okolici Segovije i jednoga
starog psa koji se sklonio u podrum da tamo ugine. Valls se sjeća da je odvratan miris
koji je tada zavladao kućom bio sličan ovome koji mu sada pali grlo. Ali ovaj je mnogo
gori i uz njega se jedva može misliti. Uskoro, za koju minutu, ili možda za koji sat,
svladava ga umor i upada u nemirnu omamljenost između sna i jave.
Sanja da putuje vlakom u kojem, osim njega, nema putnika. Lokomotiva bijesno jaši
nad oblacima crne pare prema labirintičnome kaštelu tvornica koje nalikuju na
katedrale, šiljastih tornjeva i isprepletenih mostova i krovova sapletenih u mnoštvo
nemogućih kutova pod krvavim nebom. Trenutak prije nego što ude u tunel kojemu se
ne nazire kraj, Valls nagne glavu kroz prozor i ugleda ulaz koji čuvaju kipovi dvaju
velikih anđela raširenih krila i oštrih zubi koji im vire među usnama. Trošan natpis na
nadvratnici kaže:

Bercelona

Vlak uranja u tunel uz paklenu grmljavinu i, kada izroni na drugoj strani, obrisi
planine Montjuic uzdižu se ispred njega, konture utvrde stoje visoko gore, umotane u
auru grimiznoga svjetla. Valls osjeća kako mu se okreće želudac. Pogrbljen poput trupa
staroga drveta koje je srušila oluja kondukter se približava hodnikom i zaustavlja se
ispred njegova kupea. Na uniformi ima pločicu na kojoj piše Salgado.
„Vaša postaja, gospodine upravitelju...“

Knjige.club 135
 Gringos

Vlak se penje vijugavom cestom koje se tako dobro sjeća i ulazi u zatvorski objekt.
Zaustavlja se u mračnom hodniku i Valls silazi s vlaka. Vlak nastavlja put i nestaje u
mraku. Valls se okreće i otkriva da je zatočen u zatvorskoj ćeliji. Tamna silueta promatra
ga s druge strane rešetki. Kada mu Valls želi objasniti da je riječ o pogrešci, da je na
pogrešnoj strani i da je on upravitelj zatvora, riječi mu zapinju u grlu.
Bol dolazi poslije i prene ga iz sna kao električni udar.
Miris na crkotinu, tama i hladnoća i dalje su tamo, ali sada ih jedva osjeća. Može
misliti jedino na bol. Bol kakvu nikada nije osjetio. Kakvu nikada nije mogao ni zamisliti.
Desna ruka mu gori. Osjeća kao da ju je stavio na lomaču i ne može je maknuti. Hvata je
lijevom. Čak i u polusjeni vidi da se dvije crne mrlje, koje se nalaze ondje gdje bi trebali
biti njegovi prsti, gnoje i da iz njih curi gusta sukrvica. Vrišti u tišini.
Bol mu pomaže da se prisjeti.
Slike prošlih događaja ocrtavaju mu se u mislima. Prisjeća se trenutka kada su se
daleki obrisi Bercelone počeli nazirati u praskozorju. Valls je promatra kroz prednja
stakla automobila kako se uzdiže kao kakva velika pozornica na seoskom sajmu i sjeti se
koliko mrzi to mjesto. Njegov vjerni tjelohranitelj Vicente vozi u tišini, usredotočen na
promet. Ako i osjeća strah, ne pokazuje ga. Prolaze kroz avenije i ulice pune užurbanih
zabundanih ljudi pod snježnim zastorom koji lebdi u zraku poput staklene magle. Skrenu
u ulicu koja vodi do gornjega dijela grada i uskoro izlaze na cestu koja se uspinje
tisućama zavoja do vrha naselja Vallvidrera. Valls prepoznaje taj neobičan kaštel fasada
koje vise u zraku. Bercelonu ostavljaju ispod sebe, tepih tame koja se topi nad morem.
Uspinjača se penje uzbrdo tvoreći zmiju zlaćane svjetlosti pod kojom se ocrtavaju velike
modernističke vile koje podupiru planinu. Tamo, uronjena među drvećem, nazire se
silueta stare kuće. Sve će uskoro završiti. Valls nategne iglu revolvera koji drži u ruci.
Kada stižu do vrata vile, već je zanoćilo. Ograda je otvorena. Automobil ulazi u vrt
zarastao u korov i obilazi fontanu, suhu i prekrivenu hrđom. Vicente zaustavlja
automobil ispred vanjskih stuba koje vode do ulaza. Gasi motor i vadi revolver. Vicente
nikada ne koristi pištolj, samo revolver. Revolver, kaže, nikada ne podbaci.
„Koliko je sati?“ upita Valls slabašnim glasom.
Vicente ne stigne odgovoriti. Sve se događa brzo. Tjelohranitelj jedva da je izvukao
ključ iz brave kada Valls ugleda siluetu s druge strane prozora. Nije vidio da se
približava. Vicente ga, bez riječi, baca u stranu i puca. Prozorsko staklo rasprsne se na
nekoliko centimetara od njegova lica. Valls osjeća kako mu se kiša krhotina stakla zabija
u lice. Buka pucnja zaglušuje ga, njegov sluh probija zaglušujući zvižduk. Prije nego što
se prašina koja lebdi u autu slegne, vrata s vozačeve strane naglo se otvore. Vicente se
okrene s revolverom u ruci, ali ne stigne isplatiti idući metak jer ga prije toga nešto hvata
za vrat. S obje ruke prima se za vrat. Tamna krv šiklja mu kroz prste. Na tren im se
sretnu pogledi, Vicenteov pun nevjerice. Trenutak potom tjelohranitelj pada na volan i
začuje se truba. Valls ga pokuša pridržati, ali naginje se na drugu stranu i polovica
njegova tijela ostaje visjeti iz auta. Valls prima revolver s obje ruke i cilja prema tami iza
otvorenih automobilskih vrata. Zatim osjeti disanje iza sebe i kada se okrene da zapuca,
jedino što osjeća je hladan i suh udarac u ruku. Osjeća metal na kosti i obuzima ga
mučnina od koje mu se zamagli pred očima. Revolver mu pada u krilo i ugleda krv kako
mu teče rukom. Silueta se približava, a u rukama joj oštrica noža s koje kapa krv.
Pokušava otvoriti automobilska vrata, ali prvi pucanj je očito zablokirao bravu. Ruke ga
ščepaju za vrat i bijesno ga vuku. Valls shvaća da ga izvlače iz vozila kroz prozor i vuku
ga po šljunčanoj stazi do napuklih mramornih stuba. Čuje lagane korake kako se

Knjige.club 136
 Gringos

približavaju. Mjesečeva svjetlost ocrtava figuru koju u deliriju uzima za anđela, ali poslije
pretpostavlja da je smrt. Valls se susretne s tim pogledom i shvati svoju pogrešku.
„Čemu se smiješ, nitkove?“ upita glas.
Valls se nasmiješi.
„Toliko si nalikuješ...“ prošapće.
Valls zatvara oči i čeka smrtni udarac, koji ne stiže. Osjeća kako mu anđeo pljuje u
lice. Njegovi koraci se udaljuju. Bog, ili davao, smiluje mu se i Valls za koji tren gubi
svijest.
Ne može se sjetiti je li se to dogodilo prije nekoliko sati, dana ili tjedana. U ovoj ćeliji
vrijeme ne postoji. Sada je sve samo hladnoća, bol i mrak. Obuzme ga napad bijesa.
Odvuče se do rešetki i lupa po hladnom metalu dok si ne odere kožu. Još uvijek se čvrsto
drži za željezo kada u visini ugleda trak svjetla koje ocrta stube što se spuštaju do ćelije.
Valls čuje korake i pun nade diže pogled. Molećivo pruža ruku kroz rešetke. Njegov
tamničar promatra ga iz tame, nepomičan. Nešto mu prekriva lice i podsjeća ga na
zamrznuti izraz lica kakve lutke iz izloga trgovine na ulici Gran Via.
„Martíne? Jeste li to vi?“ pita Valls.
Ne dobiva odgovora. Tamničar ga samo promatra bez riječi. Valls na kraju kimne,
kao da želi reći da razumije pravila igre.
„Vode, molim vas“, zajeca.
Tamničar dugo ostaje nepomičan. Poslije, kada Valls već povjeruje da je sve to
umislio i da prikaza nije ništa doli odjek delirija u koji je upao od boli i infekcije koja ga
živa proždire, tamničar se približi nekoliko koraka. Valls se nasmiješi, pokoran.
„Vode“, preklinje.
Mlaz urina pošprica mu lice i on osjeti kako ga žežu porezotine kojima je
prekriveno. Vallsu pobjegne urlik i baci se unatrag. Odvuče se dok mu leda ne udare u
zid i skupi se tamo, legne u položaj fetusa. Tamničar se izgubi uza stube i svjetlo
ponovno nestane nakon što se začuje zvuk zatvaranja vrata.
Tada shvati da u ćeliji nije sam. Vicente, njegov vjerni tjelohranitelj, sjedi naslonjen
na zid u kutu. Ne miče se. Vidi tek obrise njegovih nogu. I ruku. Dlanovi i prsti napuhani
su i purpurne su boje.
„Vicente?“
Valls se odvuče do njega, ali se zaustavi kada osjeti blizinu vonja. Sklanja se u
suprotni kut i skvrči se, zagrlivši koljena i zabivši glavu među noge da pobjegne smradu.
Zatim pokuša prizvati sliku svoje kćeri Mercedes. Zamišlja je kako se igra u vrtu, u svojoj
kući lutaka, putuje u svom vlastitom vlaku. Zamišlja je kao djevojčicu, s tim pogledom
koji prati njegov, pogledom koji mu sve oprašta i donosi svjetlo tamo gdje ga nikada nije
bilo.
Uskoro se predaje hladnoći, boli i iscrpljenosti, i osjeća kako ponovno gubi svijest.
Možda je smrt, pomisli pun nade.

Knjige.club 137
 Gringos

2.

Fermín Romero de Torres odjednom se probudio. Srce mu je kucalo u ritmu

mitraljeza i imao je osjećaj da mu wagnerijanska sopranistica sjedi na prsima. Otvorio je
oči i ugledao baršunastu tamu pokušavajući doći do daha. Kazaljke budilice potvrdile su
njegove sumnje. Nije još bila ni ponoć. Uspio je pasti u nemiran san, ali prošlo je manje
od sat vremena prije nego što ga je nesanica ponovno pogodila kao tramvaj koji je
iskočio iz tračnica. Pokraj njega, Bernarda je spavala poput janjeta, smiješeći se blažena
u Morlejevom naručju.
„Fermíne, mislim da ćeš postati otac.“
Trudnoća ju je učinila poželjnijom no ikada, sva je procvjetala i pretvorila se u pravu
gozbu oblina koju bi isti tren rado gricnuo. Spremao se baciti na posao sa svojim
tipičnim „ponoćnim na brzaka“, ali nije ju se usudio probuditi i prekinuti taj nebeski mir
koji joj se ocrtavao na licu. Znao je da bi se, ako to učini, mogla dogoditi jedna od dvije
stvari: ili će eksplodirati bomba H od hormona koji su joj izbijali kroz sve pore i
Bernarda će se pretvoriti u divlju tigricu koja će ga proždrijeti ili je iskra ugašena i
njegova sveta žena bit će obuzeta svim mogućim strahovima, uključujući i onaj da bi bilo
kakvo uranjanje u njezine dubine moglo ugroziti dijete. Fermín je nije krivio. Bernarda je
izgubila prvo dijete koje su začeli malo prije nego što su stupili u brak. Tada ju je obuzela
takva tuga da se Fermín bojao da će je zauvijek izgubiti. S vremenom, baš kako im je
liječnik i obećao, Bernarda je oživjela i ponovno je bila u stanju veseloga iščekivanja. Ali
sada je živjela u neprestanome strahu da će ponovno izgubiti dijete, pa se ponekad činilo
da se boji i udahnuti.
“Ljubavi moja, ali ako je liječnik rekao da je u redu.'”
“On je jedan običan besramnik. Baš kao i ti.”
Pametan čovjek ne budi vulkane, narod i trudne žene. Fermín je tiho napustio bračni
krevet i na prstima kliznuo prema blagovaonici skromnoga stana na ulici Joaquín Costa u
koji su se uselili kada su se vratili s medenoga mjeseca. Planirao je utopiti tugu i pohotu
u voćnoj karameli Sugus, ali brzinski pogled na zalihe pokazao je da zaliha nema.
Fermína je obuzeto potpuno beznađe. Situacija je bila teška. Onda se sjetio da je u
predvorju željezničkoga kolodvora Estacion de Francia svaki dan do ponoći bio jedan
trgovac koji je na svojim kolicima prodavao slatkiše i cigarete, Slijepi Diego, i koji je
obično uvijek imao spremnu hrpu voćnih karamela i sočnih viceva. Od same pomisli na
karamelu Sugus od limuna počela mu je curiti slina i, ne gubeći vrijeme, riješio se
pidžame i navukao na sebe dovoljno slojeva da je mogao preživjeti sibirsku noć. Tako
opskrbljen, izašao je na ulicu da zadovolji niske strasti i potuče nesanicu.
Četvrt Raval malena je država onih koji ne mogu usnuti jer svaku noć bdije
pozivajući čovjeka da se prepusti zaboravu i, kakve god brige ga morile, dovoljno mu je
napraviti koji korak da se susretne s nekim ili nečim što će ga podsjetiti da uvijek ima
onih kojima je sudbina podijelila lošije karte u partiji života. Te noći ukrštenih sudbina
žućkasti kužni vonj obogaćen urinom, plinskim svjetiljkama i odjecima mirisa sipe
lebdio je po zapletenim ulicama kao urok ili upozorenje, ovisno o ukusu.
Lutao je ulicama među uzvicima, smradom i ostalim izlučevinama radničke klase
koje su se širile ulicama, tamnim i izopačenim kao biskupove fantazije. Izbio je konačno
pod noge Kolumbova spomenika. Galeblja urota obojila ga je u bijelu boju ptičjega govna,
mutna počast mediteranskoj prehrani. Fermín je skrenuo prema kolodvoru Estacion de

Knjige.club 138
 Gringos

Francia, a da se nije usudio okrenuti i pogledati kako zlokobni obrisi utvrde Montjuic
vrebaju s visine.
Horde američkih mornara lutale su oko luke u potrazi za zabavom i mogućnostima
kulturne razmjene s damama sumnjivoga morala spremnima naučiti ih osnovni
vokabular i tri-četiri trika po ukusu pomoraca. Prisjetio se Rocuto, utjehe tolikih burnih
noći njegove mladosti i dobre duše velikodušnoga poprsja koja ga je više nego jednom
spasila od samoće. Zamislio ju je s njezinim udvaračem, bogatim trgovcem iz Reusa zbog
kojega se prošle godine povukla iz aktivne službe, kako putuje svijetom kao gospođa
kakva je oduvijek i bila i, možda konačno, osjeća kako joj se život smiješi.
Razmišljajući o Rocito i o ugroženoj vrsti kojoj je pripadala a kojoj prijeti izumiranje,
ljudima dobra srca, Fermín je stigao na kolodvor. Ugledao je Slijepoga Diega, koji se baš
spremao dići sidro, i potrčao prema njemu.
„Čovječe, Fermíne, u ovo doba noći sam te napravio dok sam ti tucao mamu“, rekao
je Diego. „Vrećicu karamela Sugus?“
„Najmanje jednu.“
„Imam limun, ananas i jagodu.“
„Limun. Pet vrećica.“
„I jedna na račun kuće.“
Fermín mu je platio i ostavio napojnicu. Diego je stavio kovanice, ne prebrojivši ih, u
kožnatu torbu koju je nosio oko struka kao kondukteri u tramvaju. Fermín nikada nije
shvatio kako je Slijepi Diego znao vara li ga netko, ali znao je. Dapače, nanjušio bi ih na
kilometar. Rodio se bez očiju i s lošom srećom pješadinca. Živio je sam u sobi bez
prozora u pansionu u ulici Princesa, a najbolji prijatelj bio mu je tranzistor na kojem je
slušao nogomet i vijesti koje su ga toliko nasmijavale.
„Došao si gledati vlakove, ha?“
„Stare navike“, rekao je Fermín.
Gledao je kako Slijepi Diego odlazi prema svom pansionu, gdje ga nisu čekale čak ni
stjenice, i sjetio se Bernarde, uspavane u njihovu krevetu, dok sva miriši na ružinu
vodicu. Spremao se krenuti kući, ali onda je odlučio ući u veliki brod kolodvora, tu
katedralu od pare i željeza na kojoj se iskrcao kada se jedne davne noći 1941. godine
vratio u Bercelonu. Uvijek je vjerovao da sudbina, osim što se bavi svojim omiljenim
hobijem - napadanjem nevinih s leda i, po mogućnosti, iz sve snage - voli u pauzama za
ručak boraviti na željezničkim kolodvorima. Tamo počinju ili završavaju tragedije i
romanse, bijeg i povratak, izdaja i odsutnost. Život je, kažu, željeznički kolodvor na
kojem čovjek uvijek završi, ili se drugi pobrinu da završi, u pogrešnom vagonu.
Te misli, duboke poput šalice kave, obično su ga opsjedale pred zoru, kada se tijelo
već umorilo od razmišljanja, ali glava je radila kao zvrk. Odlučivši zamijeniti svoju jeftinu
filozofiju za jednostavnu udobnost drvene klupe, Fermín je ušao pod zakrivljenu
kolodvorsku kupolu kojom je lukavi arhitekt jasno dao do znanja da se budućnost u
Berceloni rada zafrknuta.
Smjestio se na klupu, odmotao karamelu Sugus i prinio je ustima. Ushićen nirvanom
slatkoće, zagledao se u tračnice koje su se gubile u noći. Uskoro je osjetio kako mu se
trese tlo pod nogama i ugledao svjetlost lokomotive koja je rasvjetljavala ponoćnu tamu.
Nekoliko minuta zatim, vlak je ulazio u kolodvor jašući u oblaku pare.
Magleni veo koji je dolazio s mora meo je perone umatajući opsjenom putnike koji
su izlazili iz vagona nakon dugoga puta. Nedostajalo je sretnih lica. Fermín ih je

Knjige.club 139
 Gringos

promatrao kako prolaze, procjenjujući njihove umorne pokrete i njihova ruha,

zamišljajući peripetije i okolnosti koje su ih dovele u grad. Baš mu se počela sviđati
njegova nova zanimacija brzopletoga biografa nepoznatih, kada ju je ugledao.
Izašla je iz vagona umotana u onaj parni bijeli veo u kakvom je Fermín naučio
očekivati svoju voljenu Marlene Dietrich na crno-bijelim matinejama u kinu Capitol dok
silazi s vlaka na kolodvoru u Berlinu, Parizu ili kojem god mjestu koje nikada nije
postojalo u tom slavnom dvadesetom stoljeću. Žena, jer, iako je Fermín procijenio da
nema ni trideset godina, nikada mu ne bi palo napamet opisati je kao djevojku, mladicu
ili kakvim sličnim zamjenskim imenom, dakle žena je hodala jedva primjetno šepajući
zbog čega se doimala intrigantno i ranjivo.
Djelovala je oštroumno i imala oštre crte lica iz kojega je istovremeno isijavala
svjetlost i sjena. Da ju je želio opisati svome prijatelju Danielu, rekao bi mu da se doima
poput jednoga od onih avetinjskih noćnih anđela koji su ponekad izvirivali sa stranica
nekoga romana njegova staroga prijatelja iz zatvorske galerije utvrde Montjuic, Davida
Martína, a da osobito nalikuje na neopisivu Chloe, koja je bila protagonistica tolikih
dvojbeno doličnih priča u zlokobnom ciklusu romana Grad prokletih i koja mu je oduzela
toliko sna za dugih sesija grozničavoga čitanja tijekom kojih je stekao enciklopedijsko
znanje o umjetnosti trovanja, izopačenim strastima kriminalnih umova te znanosti i
tradiciji izrade i sjaju ženskoga donjega rublja. Možda je došao čas da ponovno pročita te
vruće gotičke romanse, rekao si je, prije nego što mu se duh i gonada bespovratno
posuše.
Fermín ju je promatrao dok mu se približavala i razmijenili su pogled. Tek
kratkotrajan, slučajni pogled koji je brzo nestao da bi on potom spustio glavu i pustio je
da prođe. Fermín je uronio lice u kaput i odvratio pogled. Putnici su se udaljavali prema
izlazu, a s njima i žena. On je ostao zalijepljen za klupu, gotovo drhteći, sve dok mu nije
prišao voditelj kolodvora.
„Slušajte, noćas nema više vlakova, pa ne možete ostati ovdje spavati...“
Fermín je kimnuo i otišao vukući noge. Kada je stigao do predvorja, preletio je
pogledom po njemu, ali nije joj bilo ni traga. Požurio je izaći na ulicu gdje je puhao
hladan povjetarac koji ga je vratio u zimsku stvarnost.
„Alicia?“ upitao je vjetar. „Jesi li to ti?“
Fermín je uzdahnuo i krenuo kroz ulične sjene, govoreći si da nije moguće, da te oči
na koje je naletio nisu iste one koje je napustio one daleke vatrene ratne noći i da je
Alicia, djevojčica koju nije znao spasiti, sigurno umrla one noći zajedno s toliko drugih.
Čak ni njegova nemeza, sudbina, nije mogla imati tako mračni smisao za humor.
„Možda je duh koji se vratio iz mrtvih da te podsjeti da čovjek koji prepusti dijete
smrti ne zaslužuje donijeti potomka na svijet. Suptilne poruke Gospođa nedokučive su,
kako kažu svećenici“, nagađao je.
„Za ovo mora postojati neko znanstveno objašnjenje“, rekao si je naglas. „Kao i za
jutarnje erekcije.“
Fermín se uhvatio za taj empirički princip i, zarivši zube u dvije karamele Sugus
istovremeno, krenuo prema toplom krevetu u kojem ga je čekala Bernarda, uvjeren da se
ništa ne događa slučajno i da će, prije ili kasnije, riješiti taj misterij ili će misterij jednom
zauvijek riješiti njega.

Knjige.club 140
 Gringos

3.

Dok je Alicia hodala prema izlazu, primijetila je priliku koja je sjedila na klupi na
ulazu na peron i koja ju je promatrala krajičkom oka. Bio je to suhonjav čovječuljak na
čijem se licu isticao golemi nos. Pomalo je podsjećao na lik s neke Goyine slike. Nosio je
preveliki kaput i doimao se poput puža koji nosi svoju kućicu. Alicia bi se mogla zakleti
da je ispod odjeće nosio presavijene novine za dodatnu zaštitu od hladnoće, nešto što je
zadnji put vidjela još prije rata.
Najlakše bi bilo zaboraviti na njega i reći si da je samo još jedna kap u moru
obespravljenih koje je nastavljalo oplakivati obale turobnih dijelova velikih gradova
gotovo dvadeset godina nakon rata, čekajući da se povijest ponovno prisjeti Španjolske i
izbavi je od zaborava. Najlakše bi bilo povjerovati da će joj Bercelona dati barem koji sat
mira prije nego što je suoči sa sudbinom. Alicia je nastavila ne okrenuvši se i krenula
prema izlazu, moleći Vraga da je Fermín nije prepoznao. Prošlo je dvadeset godina od
one noći, a ona je tada bila tek djevojčica.
Ispred kolodvora ušla je u taksi i naložila vozaču da je odveze do kućnoga broja
dvanaest u ulici Avinon. Glas joj je drhtao dok je izgovarala te riječi. Automobil je ušao u
ulicu Paseo de Isabel II u smjeru ulice Via Layetana izbjegavajući ples tramvaja koji su
osvjetljavali maglu bljeskovima plave električne energije od koje su iskrili kablovi. Alicia
je kroz prozor promatrala turobne obrise Bercelone, lukove i tornjeve, uličice koje su
vodile do staroga grada i daleka svjetla utvrde Montjuic ponad nje. Dome, mračni dome,
rekla si je.
U to doba dana gotovo da i nije bilo prometa i do odredišta su stigli za pet minuta.
Taksist ju je ostavio ispred vrata na broju dvanaest ulice Avinon i, nakon što joj je
zahvalio na napojnici čiji je iznos duplo premašivao cijenu vožnje, odvezao se ulicom
prema luci. Alicia je pustila da je omota hladni povjetarac koji je nosio miris četvrti, stare
Bercelone, koji čak ni kiša nije mogla isprati. Iznenadila je samu sebe kada je otkrila da
se smiješi. S vremenom čak i loše uspomene navlače bjelinu.
Njezin stari stan nalazio se tek nekoliko koraka od križanja s ulicom Fernando,
ispred stare kavane Gran Cafe. Alicia je tražila ključeve po džepovima kaputa kada je
začula otvaranje vrata. Podigla je pogled i našla se licem u lice s nasmijanom Jesusom,
portirkom.
„Majko Božja Isusova“, izrecitirala je vidljivo dirnuta.
Prije nego što je Alicia uspjela odgovoriti, Jesusa ju je uvukla u jedan od svojih
zagrljaja dostojnih udava i prekrila joj lice poljupcima koji su mirisali na anis.
„Dajte da vas dobro pogledam“, rekla je portirka oslobodivši je.
Alicia se nasmiješila.
„Nemojte mi reći da sam premršava.“
„To bi vam rekli muškarci i, barem jednom u životu, bili bi u pravu.“
„Ne znate koliko ste mi nedostajali, Jesusa.“
„Laskavice, kako li ste samo besramni. Dajte da vam dam još jedan poljubac koji ne
zaslužujete, toliko vremena ni pisma ni razglednice ni ičega...“
Jesusa Labordeta bila je jedna od onih ratnih udovica s dovoljno duha i hrabrosti za
sedam života koje nisu mogle, niti će moći, proživjeti. Već petnaest godina bila je
portirka te zgrade, u kojoj je živjela u majušnom dvosobnom stanu na kraju predvorja, a

Knjige.club 141
 Gringos

dijelila ga je s radijem zaglavljenim na frekvenciji koja je davala romantične serije i s

umirućim psetom kojega je uzela s ulice i krstila ga imenom Napoleon, iako je na jedvite
jade uspijevao osvojiti ugao na vrijeme da ranim jutrom obavi svoje urinarne poslove,
pri čemu bi na kraju posao obavio najčešće ispod sandučića na ulazu. Uz svoju bijednu
plaću spajala je kraj s krajem snalazeći se i krpajući staru robu za pola susjedstva. Zli
jezici, a u to vrijeme takvi su bili gotovo svi, voljeli su govoriti da Jesusa voli anisovac čak
i više nego što voli mlade mornare te da bi ju se ponekad, kada bi pretjerala, moglo ćuti
kako plaće i viče zatvorena u svoj majušni stan dok je jadni Napoleon uplašeno cvilio.
„Hajde, uđite, uđite, pa vani je ciča zima.“
Alicia ju je slijedila unutra.
„Gospodin Leandro nazvao je jutros da me obavijesti da se vraćate.“
„Uvijek tako pažljiv, gospodin Leandro.“
„Pravi gospodin“, potvrdila je Jesusa koja ga je držala na pijedestalu. „Tako lijepo
govori...“
U zgradi nije bilo dizala, a stubište arhitekt kao da je postavio da obeshrabri. Jesusa
je krčila put, a Alicia je išla za njom kako je mogla, vukući svoj kovčeg stepenicu po
stepenicu.
„Prozračila sam vam stan i malo ga dotjerala jer je već bilo vrijeme da ga se dovede
u red. Fernandito mi je pomogao, nadam se da vam ne smeta. Kada je saznao da dolazite,
nije me pustio na miru dok mu nisam dozvolila da mi pomogne...“
Fernandito je bio nećak gospode Jesuse. Dobra duša koju bi mogao iskoristiti čak i
svetac, Fernandito je bolovao od kronične tinejdžerske zaljubljenosti. A kao da to nije
bilo dosta, majka priroda odlučila mu se narugati i stvoriti ga pomalo blesavim. Živio je s
majkom u zgradi pokraj, a radio je kao dostavljač za jednu trgovinu, iako su njegovi
najveći napori bih posvećeni skladanju pjesama visoke umjetničke vrijednosti
posvećenih Aliciji, u kojoj je vidio neodoljivi spoj Dame s kamelijama i zle kraljice iz
Snjeguljice, ali mnogo privlačnije. Neposredno prije nego što je Alicia otišla iz Bercelone
prije tri godine, Fernandito joj je izjavio svoju vječnu ljubav, spremnost da začnu
potomstvo od barem desetero djece, ako Bog da, i dao joj obećanje da će njegovo tijelo,
duša i ostatak njega biti zauvijek njezini, sve u zamjenu za jedan poljubac na rastanku.
„Fernandito, među nama ima deset godina razlike. Nije u redu da razmišljaš o
takvim stvarima“, svojedobno mu je rekla Alicia dok mu je sušila suze.
„Zašto me ne volite, gospođice Alicia!“ Nisam dovoljno velik muškarac za vas?“
„Fernandito, ti si toliko velik muškarac da bi pobijedio Nepobjedivu armadu, ali
trebaš potražiti djevojku svojih godina. Za koju godinu vidjet ćeš da sam bila u pravu. Ja
ti mogu ponuditi samo svoje prijateljstvo.“
Fernanditov ponos bio je kao boksač s više volje nego sposobnosti: nije bilo bitno
koliko je udaraca primio, uvijek se vračao po još.
„Nikada vas nitko neće voljeti kao ja, Alicia. Nitko.“
Onoga dana kada je ona ulazila na vlak za Madrid, Fernandito, kojem je zbog silnih
bolera koje je slušao na radiju žilama tekla melodrama, čekao ju je na stanici u svojem
nedjeljnom odijelu, svježe ispoliranih cipela i neodoljivo podsjećajući na umanjenu
verziju glumca i pjevača Carlitosa Gardela. Nosio je buket ruža na koji je vjerojatno
potrošio mjesečnu plaću i bio je odlučan u tome da joj preda ljubavno i strastveno pismo
od kojega bi se i lady Chatterley raspuknula od srama, ali koje je Aliciju samo rasplakalo,
i to ne na način na koji je jadni Fernandito očekivao. Prije nego što je Alicia stigla ući u

Knjige.club 142
 Gringos

vlak i spasiti se od kandidata za Casanovu, Fernandito je sakupio svu snagu i hrabrost

koju je prikupljao još od prvih tragova puberteta i udijelio joj veliki poljubac koji može
dati samo petnaestogodišnjak i zbog kojih čovjek povjeruje, makar na tren, da za svijet
ima nade.
„Uništavate mi život, gospođice Alicia“, objavio je jecajući. „Umrijet ću od plakanja.
Pročitao sam da se to ponekad dogodi.
Od suhoće suznih kanala raspukne se aorta. Rekli su to neki dan na radiju. Poslat će
vam osmrtnicu, da me imate na savjesti.“
„Fernandito, ima više života u jednoj tvojoj suzi nego što bih ga ja ikada mogla
živjeti makar živjela sto godina.“
„Zvuči mi kao da ste to izvukli iz neke knjige.“
„Nema te knjige koja bi tebe mogla opisati, Fernandito, osim ako nije traktat iz
biologije.“
„Nosite se već jednom s tom svojom podmuklosti i srcem od kamena. Jednog dana,
kada ćete biti sami kao prst, sjetit ćete me se.“
Alicia ga je poljubila u čelo. Poljubila bi ga u usta, ali to bi ga ubilo.
„Već mi nedostaješ. Čuvaj se, Fernandito. I pokušaj me zaboraviti.“
Konačno su stigle do potkrovlja i Alicia je, kada se ponovno našla ispred vrata
svojega staroga stana, izašla iz transa. Jesusa je otvorila vrata i upalila svjetlo.
„Ne brinite“, rekla je portirka, kao da joj je pročitala misli, „dečko sada ima curu i
prilično se opametio. Hajde, uđite.“
Alicia je spustila kovčeg na pod i ušla u svoj stan. U jednom vrču pokraj ulaza bilo je
svježega cvijeća i kuća je mirisala čisto. Polako je obišla sobe i hodnike, kao da prvi put
posjećuje stan.
Čula je iza sebe kako Jesusa ostavlja ključeve na stolu i vratila se u blagovaonicu.
Portirka ju je gledala jedva primjetno se smiješeći.
„Kao da nisu prošle tri godine, zar ne?“
„Kao da je prošlo trideset“, odgovorila je Alicia.
„Koliko ćete dugo ostati?“
„Još uvijek ne znam.“
Jesusa je kimnula.
„Nego, sigurno ste umorni. U kuhinji ćete pronaći nešto za večeru. Fernandito vam je
napunio smočnicu. Ako bilo što zatrebate, znate gdje sam.“
„Puno hvala, Jesusa.“
Portirka je pogledala u stranu.
„Drago mi je što ste ponovno doma.“
„I meni.“
Jesusa je zatvorila vrata i Alicia je čula njezine korake kako se udaljavaju niz
stubište. Razmaknuta je zastore i otvorila prozore da proviri na ulicu. Ocean krovova
stare Bercelone prostirao se pred njom dok su se tornjevi katedrale i bazilike Santa
María del Mar uzdizali u daljini. Preletjela je pogledom uzduž ulice Avinon i uočila
priliku koja se skrivala u sjenama ispred trgovine espadrila La Manuel Alpargatera na
drugoj strani ulice. Tko god da je bio, pušio je i srebrne volute dima vukle su se po

Knjige.club 143
 Gringos

pročelju zgrade. Alicia se nakratko zagledala u tu točku, ali na kraju je odustala. Još je
prerano da počne umišljati sjene koje ju uhode. Bit će vremena za to.
Zatvorila je prozore i, premda nije imala apetita, sjela je za kuhinjski stol i večerala
malo kruha sa sirom i orasima. Potom je otvorila bocu bijeloga vina s crvenom mašnom
koju je pronašla na stolu. Taj znak pažnje po svoj je prilici bio Fernanditovo djelo, koji se
još uvijek sjećao njezinih slabosti. Natočila si je čašu i srknula zatvorenih očiju.
„Nadajmo se da nije otrovano“, rekla je. „U tvoje zdravlje, Fernandito.“
Vino je bilo vrhunsko. Natočila si je još jednu čašu u svojem utočištu u fotelji u
dnevnom boravku. Uvjerila se da radio još uvijek radi. Degustirala je vino, Panades iz
dobre berbe, bez žurbe i, za tren je, zamorena vijestima koje su podsjećale slušateljstvo,
ako je slučajno zaboravilo, da je Španjolska lučonoša napretka i da izaziva zavist svih
nacija svijeta, ugasila radio i bacila se na raspakiravanje kovčega. Dovukla ga je na
sredinu blagovaonice i otvorila ga na podu. Ugledavši njegov sadržaj upitala se zašto se
uopće trudila vuči sa sobom odjeću i ostatke drugoga života koje zapravo nije imala
namjeru ponovno koristiti. Bila je u iskušenju da ga zatvori i zamoli Jesusu da odjeću
sutradan pokloni Misionarkama ljubavi. Iz kovčega je izvukla jedino revolver i dvije
kutije metaka. Oružje joj je poklonio Leandro tijekom druge godine službe i Alicia je
slutila da ima neku povijest koju joj mentor radije nije otkrio.
“Ma što je to? Oružje velikog kapetana Gonzala Fernanda od Cordobe?”
“Ako želiš, mogu ti nabaviti i pištolj za gospođice, s mramornom drškom i dvije zlatne
cijevi.'”
“I što da radim s tim osim vježbam gađanje na nekoj pudlici?”
“Može ti poslužiti da nitko ne vježba na tebi.”
Na kraju Alicia je prihvatila to golemo oružje kao što je prihvatila i mnoge druge
stvari od Leandra, u prešutnom dogovoru o pokornosti i pretvaranju prema kojem bi se
neizgovoreno dogovaralo uz pristojan hladan osmijeh i veo šutnje koji su joj
omogućavali da se pogleda u zrcalo i još jedan dan si laže o svrsi svoga života. Uzela je
oružje i odvagnula ga u ruci. Otvorila je bubanj i vidjela da je prazan. Ispraznila je jednu
od kutija s municijom na pod i polako je umetnula šest metaka. Ustala je i otišla do police
prepune knjiga koja je prekrivala jedan zid sobe. Jesusa i njezina vojska peruški prošli su
onuda i obrisali i posljednje zrnce prašine zajedno sa svim tragovima njezine trogodišnje
odsutnosti. Uzela je primjerak Biblije s kožnatim koricama koji je ležao pokraj
francuskoga prijevoda Doktora Fausta i otvorila ga. Stranice su bile izrezane nožem i
knjiga je tako postala savršena futrola za njezinu osobnu artiljeriju. Sakrila je oružje u
Bibliju i vratila je na policu.
“Amen”, otpjevala je za sebe.
Zatvorila je kovčeg i otišla u spavaću sobu. Dočekale su je svježe izglačane i mirisne
plahte, a umor od puta i toplina od vina u krvi pobrinuli su se za ostalo. Zatvorila je oči i
slušala šum grada kako joj šapuće na uho.
Te noći Alicia je ponovno usnula da kiši vatra. Skakala je po krovovima četvrti Raval
bježeći od grmljavine bombi dok su zgrade oko nje nestajale u stupovima vatre i crnoga
dima. Rojevi aviona vukli su se u niskom letu mecima skidajući svakoga tko je pokušavao
pobjeći kroz uličice do skloništa. Kada se nagnula preko ograde krovne terase i
pogledala na ulicu Arco del Teatro, ugledala je ženu s četvero djece kako bježe prema
ulici La Rambla obuzeti panikom. Rafal projektila pomeo je uličicu i dok su trčali njihova
su tijela eksplodirala u lokve krvi i iznutrica. Alicia je zatvorila oči i tada se dogodila
eksplozija. Osjetila ju je prije nego što se dogodila, kao da ju je u tami pogodio vlak. Ubod

Knjige.club 144
 Gringos

boli zapalio joj je kuk i plamen ju je podigao u zrak i bacio na krovni prozor kroz koji je
propala umotana u oštrice od vrućeg stakla.
Koji trenutak poslije nešto ju je zaustavilo u letu. Pala je na drvenu balustradu
razvučenu na vrhu velike građevine. Odvukla se do ruba i, pogledavši dolje, u tami je
nazrela obrise spiralne konstrukcije. Protrljala je oči i kroz dah crvenkaste svjetlosti
kojom su isijavali oblaci pregledavala tamu. Poda njom se uzdizala utvrda od knjiga,
zdanje nemoguće arhitekture. Uskoro je začula kako se nekim stubama labirinta uspinju
koraci i ugledala siluetu rijetke kose koja je kleknula pokraj nje i pregledavala rane što
su joj prekrivale tijelo. Uzeo ju je u naručje i nosio je kroz tunele, stube, mostove sve dok
nisu stigli u podnožje strukture. Tamo ju je polegao u krevet i pobrinuo se za njezine
ozljede, pritom ju je čvrsto držao na pragu smrti ne ispuštajući je dok su bombe i dalje
divljački padale. Svjetlo vatre prodiralo je kroz kupolu time joj omogućavajući da vidi
treptave prizore toga mjesta, najčudnovatijega kojega je ikada vidjela. Bazilika
napravljena od knjiga, skrivena u palači koja nikada nije postojala, mjesto na koje se
mogla vratiti samo u snovima. Zato što je tako nešto moglo postojati jedino na drugoj
strani, mjestu gdje je čeka njezina majka, Lucía, i gdje je bila zatočena njezina duša.
U zoru, čovjek rijetke kose uzeo ju je ponovno u naručje i zajedno su prolazili
ulicama te Bercelone prekrivene krvlju i plamenom sve dok nisu stigli do hospicija gdje
ih je liječnik prekriven pepelom gledao i negodovao ispod glasa.
„Ta lutka je slomljena“, govorio je okrećući im leda.
I u tom trenutku je Alicia, kao već toliko puta prije u istome snu, pogledala vlastito
tijelo i prepoznala u njemu marionetu od opaljena i zadimljena drva s koje su visjeli
potrgani konci. Medicinske sestre bez očiju izlazile su iz zidova, ščepale lutku iz ruku
dobroga Samaritanca i vukle je do nepreglednoga hangara gdje se uzdizala golema
planina dijelova i ostataka stotina, tisuća lutki kao što je ona. Bacile su je na hrpu i otišle
smijući se.

Knjige.club 145
 Gringos

4.

Probudilo ju je oštro zimsko sunce koje je provirivalo između krovova. Alicia je

otvorila oči i pomislila da će ovo biti njezin prvi i posljednji slobodni dan u Berceloni.
Vjerojatno će već te iste noći Vargas promoliti nos. Odlučila je da će prva stanica toga
dana biti knjižara Gustava Berceloa, koja je bila u blizini, u ulici Fernando. Sjetivši se
Vergilijevih savjeta o knjižaru i njegovoj naklonosti prema gospođicama izazovne
vanjštine, Alicia je odlučila odjenuti se u skladu s tim. Suočivši se sa svojim starim
ormarom otkrila je da joj je, očekujući njezin dolazak, Jesusa oprala i ispeglala svu
garderobu koja je sada mirisala na lavandu. Pomilovala je prstima svoje stare ratne
uniforme, procjenjujući dodirom koje bi haljine mogle biti na visini današnjega zadatka.
Iskoristivši što su za vrijeme njezina izbivanja ugradili novi bojler, istuširala se vrućom
vodom koja je ispunila stan parom.
Zamotana u ručnik na kojem je još uvijek bio anagram hotela Windsor, otišla je u
blagovaonicu da upali radio i potražila frekvenciju na kojoj su puštali orkestar Counta
Basieja. Svaka civilizacija koja je u stanju proizvesti takav zvuk trebala bi imati
budućnost. Već u spavaćoj sobi, riješila se ručnika i navukla najlonke s natom koje je
kupila na jednoj od svojih ekspedicija samonagrađivanja u trgovini La Perla Gris. Obula
je cipele na nisku petu koje bi zasigurno naišle na Leandrovo neodobravanje i obukla
crnu vunenu haljinu koju nikada prije nije nosila, a koja joj je savršeno ocrtavala figuru.
Našminkala se bez žurbe, milujući usne krvavo crvenim karminom. Šlag na torti bio je
njezin crveni kaput. Zatim se, kako je običavala gotovo svakog jutra kada je živjela u
Berceloni, spustila na doručak u kavanu Gran Cafe.
Miquel, stari konobar i službeni kroničar četvrti, prepoznao ju je čim je prošla kroz
vrata i pozdravio je sa šanka kao da od njezina posljednjega posjeta nisu prošle tri
godine. Alicia je sjela za stol pokraj izloga i promotrila staru kavanu, pustu u ovo doba
dana. Nije trebala ni naručiti, a Miquel je prišao stolu sa svojim pladnjem i poslužio joj
uobičajeno: bijelu kavu, dva prepečenca s marmeladom od jagode i maslacem, te novine
La Vanguardia koje su još uvijek mirisale na svježu tintu.
„Vidim da niste zaboravili, Miquel.“
„Prošlo je dosta vremena od vašega zadnjega posjeta, ali ne toliko, gospođice Gris.
Dobrodošli kući.“
Alicia je polako doručkovala listajući dnevne novine. Već je bila zaboravila koliko je
voljela započeti dan listajući kroz promjene u scenografiji cirkusa javnoga života
Bercelone odraženih u zrcalu novina La Vanguardia dok se davila u marmeladi od jagode
i razvlačila se pola sata kao da ima viška vremena.
Kada je završila sa svojim ritualom, prišla je šanku, gdje je Miquel laštio vinske čaše
na blijedom jutarnjem svjetlu.
„Koliko sam dužna, Miquel?“
„Stavit ću to na vaš račun. Do sutra u isto vrijeme?“
„Ako Bog da.“
„Jako ste elegantni. Idete u goste na neko otmjeno mjesto?“
„Još bolje. Idem među knjige.“

Knjige.club 146
 Gringos

5.

Dočekalo ju je jedno od onih zimskih barcelonskih jutara iz kojih kapa sunce u

prahu i poziva na umjetnost šetnje. Knjižara Gustava Berceloa nalazila se ispred lukova
trga Plaza Real, na tek koju minutu od kavane Gran Cafe. Alicia je krenula onamo
praćena brigadom čistača koji su laštili ulicu snagom metle i crijeva. Pločnik ulice
Fernando bio je preplavljen trgovačkim centrima koji su više podsjećali na svetišta nego
na trgovine: slastičarnice koje su djelovale poput zlatarnica, krojačke radnje s opernom
scenografijom i, u slučaju knjižare Bercelo, muzej u koji čovjek nije želio ući da bi
razgledao nego da bi se uselio. Prije nego što je prešla prag, Alicia se nakratko zaustavila
da uživa u spektakularnim vitrinama i pažljivo složenim policama koje su se nazirale
kroz izlog. Kada je ušla, ugledala je siluetu mladoga prodavača odjevena u plavu kutu
koji se bio uspeo na ljestve da bi obrisao prašinu s visokih polica. Alicia se pravila da ga
nije primijetila i ušla je u lokal.
„Dobro jutro!“ pozdravio je prodavač.
Alicia se okrenula i poklonila mu osmijeh koji bi otvorio najsigurniji sef.
Mladić je brzo sišao i stao iza pulta, prebacivši krpu preko ramena.
„Kako mogu uslužiti gospodu?“
„Gospođicu“, ispravila ga je Alicia polako skidajući rukavice.
Mladić je očarano kimnuo. Nikada je nije prestalo iznenađivati kako bi se
jednostavno zapleli u mrežu. Slava budi gluposti muškaraca dobre volje.
„Mogu li, molim vas, razgovarati s gospodinom Gustavom Berceloom?
„Gospodin Bercelo trenutno nije ovdje...“
„A možete li mi reći kada bih ga mogla pronaći?“
„Pa... Gospodin Gustavo zapravo gotovo više i ne dolazi u trgovinu osim ako nema
dogovor s klijentom. Gospodin Felipe, voditelj, otišao je u četvrt Pedralbes da procijeni
jednu kolekciju, ali vraća se oko podneva.“
„Kako se zovete?“
„Benito, vama na usluzi.“
„Gledajte, Benito, vidim da ste bistri i sigurna sam da mi možete pomoći.“
„Izvolite.“
„Vidite, riječ je o osjetljivoj temi. Hitno bih trebala razgovarati s gospodinom
Berceloom jer je slučaj htio da moj bliski rođak, važan kolekcionar, dođe do
jedinstvenoga sveska koji bi želio prodati i volio bi da gospodin Gustavo djeluje kao
posrednik i savjetnik u tom poslu kako bi moj rođak mogao ostati anoniman.“
„Razumijem“, promucao je mladić.
„Svezak o kojem govorim je savršeno očuvan primjerak jedne od knjiga iz nekoga
Victora Mataixa.“
Mladić je razrogačio oči.
„Mataix, kažete?“
Alicia je kimnula.
„Zvuči vam poznato?“

Knjige.club 147
 Gringos

„Ako bi gospođica bila tako ljubazna da pričeka tren, isti čas ću pokušati pronaći
gospodina Gustava.“
Alicia se krotko nasmiješila. Prodavač je nestao u stražnjoj prostoriji i za koju
sekundu djevojka je začula kako se vrti brojčanik telefona. Prodavačev glas začuo se iza
zavjese, ubrzan i prigušen.
„Gospodine Gustavo, oprostite ako vam... Da, dobro znam koliko je sati... Ne, nisam
skre... Da, gospodine, da, gospodine, molim vas... Ne, molim vas... Naravno da volim svoj
posao... Ne, molim vas... Samo sekundu, samo jednu sekundu... Hvala.“
Mladić je došao do daha i vratio se debati sa svojim gazdom.
„Ovdje je jedna gospođica koja kaže da ima Victora Mataixa u savršenom stanju i da
ga želi prodati.“
Duga tišina.
„Ne, ne izmišljam. Kako? Ne. Ne znam tko je. Ne, nikada je prije nisam vidio. Ne
znam. Mlada, vrlo elegantna... Pa, prilično... Ne, nisu mi sve iste... Da, gospodine, odmah,
gospodine...“
Prodavač se pojavio na vratima stražnje prostorije, šušti osmijeh.
„Pita me gospodin Gustavo kada bi vam odgovaralo naći se s njim.“
„Danas rano popodne?“ predložila je Alicia.
Mladić je kimnuo i ponovno nestao.
„Kaže da danas popodne. Da. Ne znam. Pitat ću je... Onda je neću pitati... Kako vi
kažete, gospodine Gustavo. Da, gospodine. Odmah. Bez brige. Da, gospodine. I vama.“
Kada se prodavač ponovno pojavio, činilo se kao da je malo odahnuo.
„Sve u redu, Benito?“ zanimalo je Aliciju.
„Da bolje ne može. Oprostite na ovome. Gospodin Gustavo je pravi svetac, ali ima
svoje mušice.“
„Razumijem.“
„Rekao mi je da će vas rado primiti danas popodne u privatnom klubu Circulo
Ecuestre, ako vam to odgovara. Danas će ondje objedovati, pa će biti tamo cijelo
popodne. Znate li gdje je? U zgradi Casa Perez Samanillo na križanju ulice Balmes s
avenijom Diagonal?“
„Znam gdje je. Reći ću gospodinu Gustavu da ste mi bili od velike pomoći.“
„Hvala vam.“
Alicia je planirala otići, kada je mladić, možda željan toga da produži posjet još koji
trenutak, obišao pult i revno je otpratio do izlaza.
„Što ti je život“, nervozno je improvizirao. „Tolike godine nitko nije vidio ni jedan
primjerak i onda u manje od mjesec dana čak dvije osobe dođu u knjižaru spominjući
Mataixa...“
Alicia se zaustavila.
„A da? A tko je bila druga osoba?“
Benito se uozbiljio, kao da je rekao više nego što je trebao. Alicia je položila ruku na
mladićevu nadlakticu i prijateljski je stisnula.
„Ne brinite se, ovo ostaje među nama. Samo sam znatiželjna.“
Prodavač je oklijevao. Alicia se jedva primjetno nagnula prema njemu.

Knjige.club 148
 Gringos

„Neki gospodin iz Madrida, djelovao je kao policajac. Pokazao mi je neku iskaznicu“,

rekao je Benito.
„Je li vam možda rekao kako se zove?“
Benito je slegnuo ramenima.
„Ne sjećam se baš... Zapamtio sam ga jer je imao porezotinu na licu.“
Alicia se nasmiješila osmijehom koji je još više zbunio Benita.
„Na desnom obrazu? Ožiljak?“
Mladić je problijedio.
„Zove li se možda Lomana?“ upitala je Alicia. „Ricardo Lomana?“
„Može biti... Nisam siguran, ali...“
„Hvala vam, Benito. Baš ste zlatni.“
Alicia se već udaljavala niz ulicu kada je prodavač provirio kroz vrata i povikao za
njom.
„Gospođice? Niste mi rekli kako se zovete...“
Alicia se okrenula i uputila Benitu osmijeh koji mu je trajao cijeli dan i dio noći.

Knjige.club 149
 Gringos

6.

Nakon što je posjetila Berceloovu knjižaru, Alicia je dopustila da je ponesu stare

rute i zaplovila je meandrima četvrti Barrio Gotico bez žurbe, prema drugoj stanici toga
dana. Hodala je malo-pomalo, glave užarene od razmišljanja o Ricardu Lomani i
njegovom neobičnom nestanku. Zapravo nije bila iznenađena što je naišla na njegov trag.
Godine su je naučile da su si Lomana i ona često bili za petama slijedeći isti trag. Devet
od deset puta, ona je bila ta koja bi stigla prva. Jedini značajni detalj u ovoj konkretnoj
prilici bilo je to što se Lomana koji je počeo istraživati slučaj Vallsovih anonimnih
pisama, kako joj je objasnio Gil de Partera kada im je povjeravao misiju, raspitivao o
knjigama Victora Mataixa jedva koji tjedan prije. Za Lomanu se moglo reći mnogo stvari,
ali nije bio glup. Dobra vijest u svemu tome bila je da je, ako je Lomana na svoj račun
došao do knjiga Alicia to mogla shvatiti kao znak da je instinkt ne vara. Loša vijest bila je
da će, prije ili kasnije, naletjeti na njega. A njihovi su susreti rijetko dobro završavali.
Ricardo Lomana bio je, kako se govorkalo po odjelu, stari učenik zlosretnoga
inspektora Fumera iz barcelonskog odjeljka obavještajne agencije Brigada i najjezovitiji
od svih tih klaunova koje je Leandro tijekom godina regrutirao, a bilo ih je poprilično.
Tijekom svojih godina u Leandrovoj službi Alicia je imala nekoliko okršaja s Ricardom
Lomanom. Najnoviji se dogodio prije nekoliko godina kada ju je Lomana, pijan od bijesa i
gnjeva zato što je Alicia razriješila slučaj na kojem se on mjesecima bezuspješno
pokušavao maknuti s mrtve točke, jedne noći slijedio do njezine sobe u hotelu Hispania
gdje joj je obećao da će jednoga dana, kada Leandro ne bude tamo da je zaštiti, naći
pravo vrijeme i mjesto da je objesi za strop i uzeti si vremena da se na njoj poigra sa
svojom kutijom s alatom.
“Nisi ni prva ni zadnja luksuzna drolja koju sije našao Leandro, ljepotice, a kada se on
umori od tebe, ja ću te čekati. I obećavam ti da ćemo se strašno dobro provesti, pogotovo ti,
jer ti je meso kao stvoreno za željezo...”
Pri tom je susretu Lomana zaradio udarac koljenom u ponos zbog kojega je morao
uzeti dva tjedna bolovanja, dvije frakture na ruci i porezotinu na obrazu za koju je
trebalo osamnaest šavova. Alicia je, pak, zavrijedila druženje s nekoliko tjedana nesanice
tijekom kojih je u tami buljila u vrata s revolverom na noćnom ormariću i mračnom
pomisli o najgorem što bi joj se moglo dogoditi u uzvratnom susretu.
Odlučila je zaboraviti na Lomanu i uživati u svom prvom jutru na barcelonskim
ulicama. Nastavila je svoju sunčanu šetnju bez žurbe, pažljivo odmjeravajući svaki korak
i zaustavljajući se ispred izloga na najmanju naznaku boli u kuku. S godinama je naučila
čitati znakove i pronašla način da izbjegne, ili barem odgodi, neizbježno. Bol i ona bile su
stare protivnice, veteranke koje se dobro poznaju, međusobno se istražuju i
prilagođavaju pravilima igre. I uza sve to, ta prva šetnja bez pojasa pričvršćenoga uz
njezino tijelo vrijedila je cijene koju je znala da će platiti. Bit će vremena za žaljenje.
Još nije bilo ni deset sati kada je krenula avenijom Puerta del Ángel i, skrenuvši u
ulicu Santa Ana, ugledala izlog stare knjižare Sempere i sinovi. S druge strane ulice
nalazila se malena kavana. Alicia je odlučila ući i sjesti za stol pokraj prozora. Dobro će
joj doći odmor.
„Što ću vam donijeti, gospođice?“ rekao je konobar koji je izgledao kao da nije
napustio lokal barem dvadeset godina. „Kavu. I čašu vode.“
„Domaću iz pipe ili mineralnu u boci?“

Knjige.club 150
 Gringos

„Što preporučujete?“
„Ovisi o tome kako stojite s kalcijem u krvi.“
„Onda jednu u boci. I negaziranu, molim.“
„Dogovoreno.“
Dvije kave poslije Alicia je mogla posvjedočiti da ni jedna jedina osoba nije čak ni
zastala ispred izloga knjižare. Knjige računa knjižare Sempere i sinovi mora da su
skupljale paučinu brzinom zaborava. Iskušenje da prijeđe ulicu, ude u taj začarani bazar
i potroši bogatstvo izjedalo ju je iznutra, ali Alicia je znala da nije pravi trenutak. Sada je
predstojalo promatranje. Prošlo je još pola sata, i u nedostatku događanja, Alicia je
počela razmišljati o tome da digne sidro, kada ga je ugledala. Rastreseno je hodao, s
glavom u oblacima, jedva primjetnim osmijehom na usnama i odišući spokojem onih koji
si mogu dopustiti luksuz da ne znaju kako svijet funkcionira. Nikada nije vidjela njegovu
fotografiju, ali znala je tko je prije nego što se približio vratima knjižare.
Daniel
Alicia je nesvjesno razvukla usne u osmijeh. Kada se Daniel Sempere spremao ući u
radnju, vrata su se otvorila i jedna mlada žena, koja jedva da je imala dvadeset godina,
izašla mu je u susret. Imala je onu čistu ljepotu za koju bi autori radijskih sapunica rekli
da dolazi iznutra i zbog koje su uzdisali zaljubljivi bedaci ovisni o pričama o anđelčićima
zlatnoga srca. Imala je tu crtu nevinosti, ili skromnosti, koju imaju djevojčice iz dobrih
obitelji i oblačila se kao da predosjeća vrijednost onoga što nosi ispod odjeće, ali se ne
usudi to priznati. Slavna Beatriz, rekla si je, Snjeguljica koja odiše nevinošću u zemlji
patuljaka.
Beatriz je stala na prste i poljubila muževe usne. Bio je to čedan poljubac, tek kratki
dodir usana. Alicia nije mogla ne primijetiti da je Beatriz bila od onih koje zatvaraju oči
kada se ljube, makar to bio i njezin zakoniti, i pušta da je se obujmi oko struka. Daniel je,
pak, još uvijek ljubio kao srednjoškolac i rani brak ga još uvijek nije naučio kako primiti
ženu, kamo staviti ruke i što napraviti s usnama. Očito, nitko ga nije naučio. Alicia je
osjetila kako joj nestaje osmijeha s lica i kako je preplavljuje talog zlobe.
„Možete li mi donijeti čašu bijeloga vina?“ naložila je konobaru.
Na drugoj strani ulice, Daniel Sempere oprostio se od svoje žene i ušao u knjižaru.
Beatriz, odjevena ukusno, ali ne odveć skupo, krenula je prema mnoštvu u smjeru
avenije Puerta del Ángel. Alicia je proučavala njezinu figuru i obrise njezinih bokova.
„Joj, joj, da te ja oblačim, princezo moja...“ prošaptala je.
„Gospođica je nešto rekla?“
Alicia se okrenula i našla se oči u oči s konobarom, koji je držao njezinu čašu
bijeloga vina i gledao je mješavinom očaranosti i strepnje.
„Kako se zovete?“ upitala ga je.
„Ja?“
Alicia je prešla pogledom po baru, pokazujući da su sami.
„Vidite još nekoga?“
„Marcelino.“
„Zašto ne sjednete sa mnom, Marcelino? Ne sviđa mi se piti sama. Dobro, lažem. Ali
manje mi se sviđa.“
Konobar je progutao knedlu.
„Ako želite mogu vas nečim počastiti“, ponudila mu je Alicia. „Jedna pivica?“

Knjige.club 151
 Gringos

Marcelino ju je gledao, skamenjen.

„Sjednite, Marcelino, ne grizem.“
Konobar je kimnuo i sjeo za stol preko puta nje. Alicia mu se milo nasmiješila.
„Imate li djevojku, Marcelino?“
Konobar je odmahnuo glavom.
„Neke ne znaju što propuštaju. Recite mi nešto. Ova kavana, ima li možda neki drugi
izlaz osim glavnoga?“
„Molim?“
„Pitam imate li stražnji izlaz koji vodi u neku uličicu, ili do stražnjega stubišta...“
„Imamo izlaz u unutarnje dvorište koje vodi do ulice Bertrellans. Zašto?“
„Pitam zato što me netko slijedi.“
Marcelino je bacio pogled na ulicu, uznemiren.
„Želite da nazovem policiju?“
Alicia je rukom prekrila konobarevu, koji je bio na rubu toga da se pretvori u stup
od soli.
„Nema potrebe. Nije ništa ozbiljno. Ali voljela bih izaći na taj diskretniji izlaz, ako
vam nije problem.“
Marcelino je odmahnuo glavom.
„Baš ste sunce. Recite mi, koliko sam dužna?“
„Kuća časti.“
„Sigurno?“
Marcelino je kimnuo.
„Kao što sam rekla. Neke ne vide što im je pred nosom... Recite mi, imate telefon?“
„Iza šanka.“
„Bi li vam smetalo da obavim jedan poziv? Međugradski, ali ovaj put svakako plaćam
ja, ha?“
„Što god vam treba...“
Alicia je otišla do šanka i ugledala stari telefon koji je visio na zidu. Marcelino, koji je
ostao zalijepljen za stol, gledao ju je. Ona mu je mahnula dok je birala broj.
„Dajte mi Vargasa, molim vas.“
„Vi ste Gris, zar ne?“ pitao je zvonki glas s druge strane linije. „Inspektor je očekivao
vaš poziv. Pozvat ću ga.“
Čula je kako odlažu slušalicu na stol i zovu svoga kolegu.
„Vargase, zove vas gospođa Inés“, čula je kako govori jedan agent dok je drugi
pjevušio pripjev iz bolera Aguellos ojos verdes.
„Ovdje Vargas. Kako ste? Već plešete sardanu i ostale katalonske narodne?“
„Tko je gospođa Inés?“
„Vi. Ovdje su nam već dodijelili nadimke. Ja sam don Juan...“
„Kako su domišljati ti vaši kolege.“
„Ne možete ni zamisliti. Ovdje ne nedostaje talenata. Što mi imate reći?“
„Pomislila sam da vam možda nedostajem.“
„I bolje su me ostavljale, pa sam preživio.“

Knjige.club 152
 Gringos

„Drago mi je što se tako dobro nosite s tim. Mislila sam da će te već biti na putu
ovamo.“
„Da se mene pita, ostavio bih vas tamo samu do mirovine.“
„A vaši nadređeni, što oni kažu?“
„Da izvolim sjesti u automobil i voziti danonoćno da bih sutra bio s vama.“
„Kada smo već kod automobila, ima li išta nova o Vallsovom?“
„Ništa nova. Našli su ga napuštenoga na... čekajte da pogledam bilješke, na cesti Las
Aguas, u naselju Vallvidrera. To je u Berceloni?“
„Zapravo ponad.“
„Ponad? Kao nebo?“
„Nešto takvo. Ima li traga Vallsu ili njegovom vozaču Vicenteu?“
„Kapi krvi na suvozačkom mjestu. Znakovi borbe. Ni traga ni jednom ni drugom.“
„Što još?“
„To je sve. A vi, što mi imate reći?“
„Da mi nedostajete“, rekla je Alicia.
„Očito ste poludjeli od povratka u Bercelonu. Gdje ste sada? Na hodočašću kod
Majke Božje Montserratske?“
„Skoro. Upravo gledam izlog knjižare Sempere i sinovi.“
„Vrlo produktivno. Jeste li se možda čuli s Leandrom?“
„Ne. Zašto?“
„Zato što me cijelo jutro progoni pitajući za vas. Budite tako dobri i nazovite ga da
mu poželite ugodne praznike ili neće sjašiti s mene.“
Alicia je uzdahnula.
„Nazvat ću ga. Kada smo već kod toga, ima nešto što vi možete učiniti za mene.“
„To mi je, očito, nova svrha u životu.“
„Tema je osjetljiva“, objasnila je Alicia.
„Moja specijalnost.“
„Željela bih da povuće te veze koje imate u Madridskoj policijskoj upravi i diskretno
provjerite čime se bavio Ricardo Lomana prije nego što je napustio pozornicu.“
„Lomana? Nestali? Opaka zvjerka.“
„Poznajete ga?“
„Samo iz priče. Ni jedne dobre. Vidjet ću što mogu učiniti.“
„Ne tražim ništa više od toga.“
Vargas je uzdahnuo na drugoj strani linije.
„Računam da ću biti tamo sutra ujutro. Ako želite, možemo zajedno doručkovati pa
ću vam ispričati što sam saznao o Lomani, ako išta saznam. Hoćete li biti pristojni i ne
upasti u nevolje prije nego što dođem?“
„Obećavam.“

Knjige.club 153
 Gringos

7.

Marcelino ju je i dalje promatrao izdaleka, izmjenjujući svoju morbidnu znatiželju s

potajnim pogledima na ulicu u potrazi za misterioznim progoniteljem. Alicia mu je
namignula i dala znak da još malo pričeka.
„Još jedan kratki poziv i to je to...“
Birala je broj direktne linije za i pričekala. Nije stiglo ni jedanput zazvoniti. Mora da
je u iščekivanju sjedio pokraj telefona, pomislila je Alicia.
„Ja sam“, promrmljala je.
„Alicia, Alicia, Alicia...“ nježno je otpjevušio Leandrov glas. „Ne volim kada me
izbjegavaš. Znaš to i sama.“
„Planirala sam vas sada nazvati. Nije bilo potrebe da mi pošaljete pratnju.“
„Ne razumijem te.“
„Niste poslali nekoga da me slijedi?“
„Da sam poslao nekoga, ne bi bio tako nesposoban da ga primijetiš već prvoga jutra.
Tko je on?“
„Još uvijek ne znam. Mislila sam da je vaš.“
„Pa nije. Možda su naši prijatelji iz Bercelonske policijske uprave.“
„Mora da u lokalnom kamenjaru vlada suša talenta ako su za mnom poslali tog tipa.“
„Nije lako pronaći sposobne ljude. Meni pričaš. Želiš li da obavim koji poziv i skinem
ti ga s vrata?“
Alicia je razmislila.
„Pa, čak i ne. Nešto mi je palo na pamet.“
„Nemoj biti zločesta prema njemu. Ne znam koga su ti dodijelili, ali vjerojatno je
potpuni novajlija.“
„Zar sam tako laka?“
„Naprotiv. Prije bih rekao da nitko nije htio preuzeti zaduženje.“
„Vi to želite reći da im nisam ostala u dobrom sjećanju?“
„Uvijek sam ti govorio da je važno da se praviš pristojna. Jer vidiš kako inače završi.
Jesi li se čula s Vargasom?“
„Da.“
„Onda već znaš sve o automobilu. Sve u redu s tvojim stanom?“
„Da. Gospođa Jesusa držala ga je kao apoteku i izglačala mi je sve do haljine za prvu
pričest. Hvala vam što ste to uglavili.“
„Ne želim da ti išta nedostaje.“
„Zbog toga mi šaljete Vargasa.“
„To je njegova inicijativa. Hi Gila de Partere. Već sam ti rekao da nam ne vjeruju.“
„Pitam se zašto.“
„Imaš li kakve planove za danas?“
„Obilazio sam knjižare i danas popodne imam dogovor s nekim tko bi mi mogao
pojasniti stvari o Victoru Mataixu.“
„Dakle nastavljaš s onom knjigom...“

Knjige.club 154
 Gringos

„Ako ništa drugo, barem da je odbacim kao dokaz.“

„Poznajem li’ je? Osobu s kojom imaš dogovor?“
„Ne znam. Riječ je o jednom knjižaru. Gustavo Bercelo?“
Pauza je bita gotovo neprimjetna, ali Alicia ju je registrirala.
„Ne zvuči mi poznato. Nazovi me ako nešto saznaš. I ako ne saznaš, svejedno me
nazovi.“
Alicia je smišljala neki zajedljiv odgovor kada je čula da je Leandro poklopio.
Ostavila je nekoliko kovanica na šanku koje su pokrivale konzumaciju i dva poziva pa se
pozdravila s Marcelinom poslavši mu poljubac.
„Ovo ostaje među nama, ha, Marcelino?“
Konobar je odlučno kimnuo i odveo Aliciju do stražnjih vrata koja su izlazila u
otvoreno unutarnje dvorište. Odatle je vodilo klupko prolaza među zgradama, što su
vodili do izlaza na jednu od onih turobnih ulica koje se mogu pronaći samo u staroj
Berceloni, i koje su tako uske i tamne kao rascjep između guzova nekog sjemeništarca.
Uličica je spajala ulice Canuda i Santa Ana. Alicia je obišla blok zgrada i, skrenuvši
iza ugla, zaustavila se promotriti prizor. Gospođa je gurala kolica jednom rukom dok je
drugom pokušavala povući dijete kojem kao da su se cipele zalijepile za pod. Neki
gosponček u odijelcu s maramom glupirao se ispred izloga prodavaonice s cipelama dok
je krajičkom oka gledao par finih damica oboružanih najlonkama s natom koje su
prolazile ne obazirući se na njega, smijući se. Žandar se prešetavao sredinom ulice
dobacujući sumnjičave poglede. I tamo, skoro pa zalijepljenu za zid jedne veže, kao
kakav plakat, Alicia je primijetila siluetu čovjeka niska rasta i toliko neupečatljive pojave
da je graničio s nevidljivošću. Spomenuti je pušio cigaretu dok je pomno i nervozno
motrio vrata kavane, pogledavajući pritom na sat. Nije bio loš izbor, pomislila je. Bio je
toliko beznačajne vanjštine da ga ni sama monotonija ne bi dvaput pogledala. Alicia se
približila i zaustavila se na nekoliko centimetara od njegove blijede šije. Onda je
postavila usta u O i puhnula.
Tip je poskočio i malo mu je falilo da izgubi ravnotežu. Okrenuo se i, ugledavši
Aliciju, izgubio i ono malo boje što mu je bilo preostalo u licu.
„Kako se zoveš, srce?“ pitala ga je.
Ako je čovječuljak i imao glas, nije ga pronašao. Stoput je zirnuo na sve strane prije
nego što je ponovno pogledao u Aliciju.
„Ako pokušaš pobjeći, nabit ću te šakom u trbuh. Jasno?“
„Da“, odgovorio je tip.
„Salila sam se“, nasmijala se Alicia. „Ja ne radim takve stvari.“
Jadnik je nosio naizgled posuđeni kaput i izgledao kao glodavac ulovljen u klopku. A
baš su joj hrabroga špijuna dodijelili. Alicia ga je zgrabila za ovratnik i čvrsto, ali
ljubazno odvela ga do ugla.
„Kako se zoveš?“
„Rovira“, protisnuo je.
„Jesi ti onaj koji je noćas bio na vratima prodavaonice La Manuel Alpargatera?“
„Kako znate?“
„Nemoj nikada pušiti u blizini ulične lampe.“
Rovira je kimnuo, psujući ispod glasa.
„Reci mi, Rovira, koliko si dugo u policiji?“
Knjige.club 155
 Gringos

„Sutra bi bilo dva mjeseca, ali ako u postaji saznaju da ste me prepoznali...“
„Nema razloga da saznaju.“
„Nema?“
„Nema. Zato što ćemo si ti i ja, Rovira, međusobno pomoći. Znaš kako?“
„Ne pratim vas, gospođice.“
„U tom grmu leži zec, ali zovi me Alicia, jer smo u istom timu.“
Alicia je pretražila džepove Rovirina kaputa i pronašla kutiju cigareta, onakvih
kakve se prodaju u najokorjelijim birtijama u paru s kavom pojačanom nekom žesticom.
Zapalila je jednu i stavila je čovjeku u usta. Dala mu je da povuče koji dim i prijateljski
mu se nasmiješila.
„Jesi se malo smirio?“
On je kimnuo.
„Reci mi, Rovira, kako to da su baš tebi dali zadatak da me pratiš?“
Tip je oklijevao.
„Nemojte se uvrijediti, ali nitko drugi nije htio to zaduženje.“
„Kako to?“
Rovira je slegnuo ramenima.
„Ne srami se, čovječe. Olakšaj dušu.“
„Kažu da vi bezobrazno smotate ljude i da nosite lošu sreću.“
„Razumijem. Jasno, to tebe nije prestrašilo.“
„Goru sreću od moje teško je zamisliti. A i nije da sam imao previše izbora.“
„I u čemu se točno sastoji tvoja misija?“
„Pratiti vas izdaleka i izvještavati o tome gdje ste i što radite, a da vi to ne
primijetite. I vidite kako mi dobro ide. Odmah sam im rekao da mi to neće ići.“
„A zašto si postao policajac?“
„Ja sam se htio baviti grafikom, ali moj tast je inspektor u Policijskoj upravi.“
„Aha. A gospodi se sviđa uniforma, ha?“
Alicia je majčinski položila ruku na Rovirino rame.
„Rovira, ima trenutaka kad čovjek mora skupiti muda i, govorim ovo teška srca,
pokazati svijetu da se rodio da urinira stojećke. A kako bi uvidio da si mnogo sposobniji
nego što misliš, dat ću ti priliku da to pokažeš. Meni, policiji, tastu i tvojoj gospodi
supruzi koja će morati popiti koju ljutu da se pribere kada vidi kakvu muškarčinu ima u
kući.
Rovira ju je gledao na rubu vrtoglavice.
„Od sada ćeš me pratiti kao što su ti naredili, ali uvijek na najmanje sto metara
razdaljine i pazeći da te ne vidim. A kada te pitaju gdje sam bila i što sam radila, reći ćeš
što te ja zamolim da kažeš.“
„Ali... to je po zakonu?“
„Rovira, ti si policija. Po zakonu je ako ti tako kažeš.“
„Ne znam...“
„Naravno da znaš. Sve ti znaš. Samo ti fali samopouzdanja.“
Rovira je nekoliko puta zaprepašteno trepnuo.

Knjige.club 156
 Gringos

„I ako vam kažem ne?“

„Nemoj biti takav, čovječe, sada kada smo postali prijatelji. Jer ako mi kažeš ne,
morat ću otići posjetiti tvoga tasta inspektora i ispričati mu da sam te našla na zidu neke
škole koju drže karmelićanke kako drkaš za vrijeme velikog odmora.“
„Ne biste vi to napravili.“
Alicia ga je strogo pogledala.
„Rovira, nemaš ti pojma što sam ja sve spremna napraviti.“
Čovjeku je pobjegao jecaj.
„Vi ste zli.“
Alicia je stisnula usne kao da se duri.
„Kada odlučim biti zla prema tebi, odmah ćeš primijetiti. Sutra u zoru ćeš čekati
ispred kavane Gran Cafe i reći ću ti koji je plan. Razumijemo se?“
Rovira je izgledao kao da se skupio nekoliko centimetara otkada su započeli
razgovor i uputio joj molećivi pogled.
„Sve ovo je neka šala, zar ne? Rugate mi se jer sam novajlija...“
Alicia je najbolje što je mogla oponašala Leandra posudivši njegov ledeni pogled.
Polako je odmahnula glavom.
„Nije šala nego naredba. Nemoj me iznevjeriti. Španjolska i ja računamo na tebe.“

Knjige.club 157
 Gringos

8.

U osvit dvadesetoga stoljeća, kada je novac još uvijek bio miomirisan i velika
bogatstva su se stvarala a ne nasljeđivala, modernistička palača rođena iz burne
romanse između snatrenja velikih obrtnika i taštine moćnika strmoglavila se s neba i
zauvijek ostala zarobljena u najnevjerojatnijoj enklavi barcelonske Belle Èpoque.
Takozvana Casa Perez Samanillo već je pola stoljeća zauzimala ugao na križanju ulice
Balmes s avenijom Diagonal kao kakva opsjena, ili možda upozorenje. Originalno
sagrađena kao obiteljska kuća u vrijeme kada su se već sve obitelji s pedigreom rješavale
svojih palača, ta pjesma u slavu obilja zadržala je odraz pariških kolnika osvjetljavajući
bakrenim lusterima ulice sa svojih prozora i bez imalo srama otkrivajući običnim
smrtnicima svoja stubišta, salone i kristalne lustere. Aliciji je ona uvijek nalikovala na
svojevrsni akvarij u kojem je čovjek kroz staklene stijenke mogao promatrati egzotične i
nevjerojatne organizme i oblike života.
Prošle su godine otkada je taj opulentni fosil pružao dom nekoj obitelji, a nedavno je
postao središnjica barcelonskog ogranka privatnoga kluba Circulo Ecuestre, jedna od
onih neosvojivih i elegantnih ustanova koje se osnivaju u svim velikim gradovima kako
bi se ljudi dobra imena mogli zaštititi od smrada znoja koji šire oni na čijim su leđima
njihovi poštovani preci izgradili svoje bogatstvo. Leandro, vrstan proučavatelj takvih
navika, običavao je govoriti da, nakon što se zadovolji potreba za hranom i nastambom,
čovjek prije svega osjeća potrebu baciti se u potragu za razlozima i sredstvima zbog
kojih će se osjećati različito i nadmoćno sebi sličnima. Činilo se kao da je središnjica
kluba Circulo Ecuestre stvorena upravo u tu svrhu, a Alicia je predosjećala da bi, da se
Leandro nije godinama prije preselio u Madrid, ovi vrhunski uređeni saloni od
plemenitoga drva bili savršeno mjesto za njezina mentora i da bi se zasigurno tamo
smjestio te odande obavljao svoje mračne poslove u bijelim rukavicama.
Lakaj u kićenoj uniformi čuvao je ulaz te joj otvorio sjajna željezna ulazna vrata. U
predvorju se uzdizao osvijetljen pult iza kojega je stajao muškarac u odijelu naborana
lica koji ju je odmjerio od glave do pete prije nego što je složio uslužni izraz lica.
„Dobar dan“, rekla je Alicia. „Imam dogovor s gospodinom Gustavom Berceloom.“
Službenik je spustio pogled na bilježnicu koja je stajala na pultu i nekoliko se
trenutaka pravio da nešto traži u njoj, zaokruživši tako cijeli taj ritual.
„A vaše ime je...?“
„Veronica Larraz.“
„Ako bi gospođa bila tako ljubazna da pode sa mnom...“
Recepcionar ju je vodio kroz raskošnu unutrašnjost palače. Dok je prolazila, članovi
kluba prekidali su razgovore da bi joj dobacili iznenađene ili ponekad čak i preneražene
poglede. Bilo je jasno kao dan da ovo mjesto nije bilo naviklo na goste ženskoga roda, i
više no jedan patricij shvatio je njezin posjet kao prijetnju svojoj ustajaloj muškosti.
Alicia je na njihove znakove pažnje odgovarala tek ljubaznim osmijehom. Konačno su
stigli do čitaonice koja se prostirala ispod velikoga prozora koji je gledao na aveniju
Diagonal. Tamo, u fotelji dostojnoj kraljeva i pijuckajući čašu brendija veličine akvarija
sjedio je gospodin veličanstvenih crta lica i brkova u trodijelnom odijelu koje se slagalo s
njegovim kicoškim cipelama. Recepcionar se zaustavio na nekoliko metara od njega i
rastopio se u uplašenom osmijehu.
„Gospodine Gustavo? Posjet koji ste očekivali...“

Knjige.club 158
 Gringos

Gospodin Gustavo Bercelo, počasni dekan ceha barcelonskih knjižara i proučavatelj

svega povezanoga s besmrtnim ženskim rodom i njegovim najodličnijim rekvizitima,
ustao je da je dočeka toplim i ljubaznim naklonom.
„Gustavo Bercelo, ljubim ruku.“
Alicia mu je pružila ruku koju je knjižar poljubio kao da je riječ o ruci nekoga
biskupa, uzevši si vremena i iskoristivši trenutak da je tako dobro prouči da je nakon
toga vjerojatno znao i koji broj rukavica nosi.
„Veronica Larraz“, predstavila se Alicia. „Zadovoljstvo mi je upoznati vas.“
„Je li Larraz prezime vašega rođaka kolekcionara?“
Alicia je pretpostavila da je prodavač, Benito, nazvao Berceloa čim je izašla iz
knjižare i da mu je prepričao njihov susret do u detalje.
„Ne. Larraz je moje udano prezime.“
„Shvaćam. Diskrecija prije svega. Potpuno razumijem. Molim vas, sjednite.“
Alicia se smjestila u fotelju preko puta Berceloa i uživala u aristokratskoj i
ekskluzivnoj auri koju je isijavao namještaj.
„Dobrodošli u ustajalu djedovinu skorojevića i ostataka plemstva koji između sebe
žene svoje potomke da bi produžili lozu“, komentirao je Bercelo, slijedeći njezin pogled.
„Niste li vi stalni član ove ustanove?“
„Godinama sam se opirao zbog higijene, ali s vremenom su me prilike natjerale da
podlegnem gradskoj stvarnosti i da krenem plivati sa strujom.“
„Sigurno ima svojih prednosti.“
„U to nema sumnje. Čovjek upozna ljude koji imaju potrebu potrošiti svoje
naslijeđeno bogatstvo na stvari koje niti razumiju niti im trebaju, izliječi se od bilo kakve
romantične iluzije koju je gajio o samoproglašenoj državnoj eliti, a i brendi je vrhunski.
Osim toga, ovo je sjajno mjesto za bavljenje arheologijom društva. U Berceloni živi više
od milijun ljudi, ali kada kucne čas istine tek njih četiristotinjak ima ključeve svih vrata.
A ovo je grad zaključanih vrata u kojem sve ovisi o tome tko ima ključ, kome se
otključava i na kojoj strani praga se nalazite. Ali sumnjam da vam je to neka novost,
gospodo Larraz. Mogu li vam nešto ponuditi, osim govorancija i moraliziranja staroga
knjižara?“
Alicia je odmahnula glavom.
„Naravno. Ravno na stvar, zar ne?“
„Ako vam ne predstavlja problem.“
„Naprotiv. Jeste li donijeli knjigu?“
Alicia je iz torbe izvadila primjerak i umotan u svileni rubac i pružila mu ga. Bercelo
ga je uzeo s obje ruke i čim su njegovi prsti dotakli korice, oči su mu zablistale, a na licu
mu se pojavio osmijeh pun užitka, promrmljao je. „Pretpostavljam da mi nećete reći
odakle vam.“
„Vlasnik bi radije da to ostane tajna.“
„Razumijem. Uz vaše dopuštenje...“
Gospodin Gustavo otvorio je knjigu i polako okretao stranice, uživajući u susretu
kao koji osjeća nasladu pred jedinstvenim i neponovljivim poklonom. Alicia je već
povjerovala da ju je knjižar veteran zaboravio i da se izgubio među stranicama sveska
kada je odjednom završio s pregledom i radoznalo je pogledao.

Knjige.club 159
 Gringos

„Oprostite mi na smjelosti, gospodo Larraz, ali moram vam priznati da ne mogu

razumjeti zašto bi se netko, u ovom slučaju kolekcionar kojega vi zastupate, htio odvojiti
od ovakvoga primjerka...“
„Mislite li da će biti teško pronaći kupca?“
„Nimalo. Dajte mi telefon i dvadeset minuta i donijet ću vam barem pet ponuda,
jedna veća od druge, umanjene za moju komisiju od deset posto. To nije upitno.“
„A što bi bilo upitno, gospodine Gustavo, ako ne pitam previše?“
Bercelo je nagnuo svoju čašu brendija.
„Upitno je želite li zaista prodati ovaj primjerak, gospodo Tatrnaz...“ odgovorio je
Bercelo, ironično razvlačeći izmišljeno prezime.
Alicia se samo sramežljivo nasmiješila. Bercelo je kimnuo.
„Nema potrebe da mi odgovorite, a ni da mi kažete svoje pravo ime.“
„Moje ime je Alicia.“
„Jeste li znali da je glavni lik ciklusa romana Ariadna, napravljen u čast drugoj Alisi,
onoj Lewisa Carrolla i njegovoj Zemlji, u ovom slučaju Berceloni, čudesa?“
Alicia je odglumila iznenađenje, lagano odmahnuvši glavom.
„U prvom nastavku Ariadna pronalazi knjigu čarolija u potkrovlju kuće u naselju
Vallvidrera u kojoj živi sa svojim roditeljima sve dok oni misteriozno ne nestanu jedne
olujne noći. Vjerujući da će ih, ako prizove duha iz sjene, možda pronaći, Ariadna, ne
znajući, otvara portal između stvarne Bercelone i njezine suprotnosti, prokletoga odraza
grada. Grad zrcala... Ona tada gubi tlo pod nogama i propada niz beskrajne spiralne
stepenice kroz mrak dok ne dođe u drugu Bercelonu, labirint duhova, gdje je osuđena
lutati krugovima pakla koje je stvorio Grimizni Princ i u kojima nailazi na proklete duše
koje pokušava spasiti dok istovremeno traži svoje nestale roditelje...“
„I uspijeva li Ariadna pronaći svoje roditelje ili spasiti neku od tih duša?“
„Nažalost, ne. Ali trudi se. Ona je na svoj način heroina, iako se zbog koketiranja s
Grimiznim Princem i ona malo-pomalo pretvara u mračni i izopačeni odraz same sebe, u
paloga anđela, da tako kažem...“
„Zvuči kao poučna priča.“
„I jest. Recite mi, Alicia, čime se vi bavite? Silazite u pakao tražeći probleme?“
„Zašto bih tražila probleme?“
„Zato što se, kao što vam je zasigurno već ispričao onaj bedak Benito, nedavno u
knjižari pojavio jedan tip koji je izgledao kao mesar obavještajne agencije Brigada Social
i postavljao slična pitanja kao i vi, a nešto mi govori da se poznajete...“
„Tip o kojem govorite zove se Ricardo Lomana, i niste na krivom putu.“
„Ja nikada nisam na krivom putu, gospođice. Problem su putevi na kojima se
ponekad nađem.“
„Što vas je točno pitao Lomana?“
„Želio je znati je li netko u posljednje vrijeme kupio neku knjigu Victora Mataixa,
bilo na aukciji, privatno ili na međunarodnom tržištu.“
„Nije vas pitao ništa o Victoru Mataixu?“
„Gospodin Lomana nije mi djelovao kao neki veliki ljubitelj književnosti, ali imao
sam dojam da o Mataixu zna sve što mu je trebalo.“
„I što ste mu rekli?“

Knjige.club 160
 Gringos

„Dao sam mu podatke kolekcionara koji zadnjih sedam godina kupuje sve primjerka
koji nisu uništeni 1939.“
„Sve Mataixove knjige na tržištu kupila je ista osoba?“
Bercelo je kimnuo.
„Sve osim vaše.“
„I tko je taj kolekcionar?“
„Ne znam.“
„Niste li mi upravo rekli da ste Lomani dali njegove podatke?“
„Dao sam mu podatke odvjetnika koji ga zastupa i koji u njegovo ime obavlja sve
transakcije, Brians. Fernando Brians.“
„Jeste li poslovali s gospodinom Briansom, gospodine Gustavo?“
„Sveukupno sam s njim razgovarao jedanput ili dvaput. Preko telefona. Ozbiljan
čovjek.“
„U vezi posla s Mataixovim knjigama?“
Bercelo joj je kimnuo.
„Što mi možete reći o Victoru Mataixu, gospodine Gustavo?“
„Jako malo. Znam da je često radio kao ilustrator, da je objavio nekoliko romana s
onim parom besramnika iz izdavačke kuće Barrido y Escobillas prije nego što je počeo
raditi na knjigama i da je živio povučeno u kući na cesti Las Aguas, između naselja
Vallvidrera i zvjezdarnice Fabra, zato što mu je žena patila od neke čudne bolesti i on je
nije mogao, ili nije htio, ostaviti samu. I gotovo ništa više. Znam da je nestao 1939., nakon
što su nacionalisti ušli u Bercelonu.“
„A gdje bih mogla saznati više o njemu?“
„Teško je reći. Jedina osoba koja mi pada na pamet, a da bi vam mogla pomoći je
Vilajuana, Sergio Vilajuana, novinar i pisac koji je poznavao Mataixa. Redoviti je klijent
knjižare i osoba koja najviše zna o tim stvarima. Sjećam se da je rekao kako radi na knjizi
o Mataixu i cijeloj generaciji prokletih barcelonskih pisaca koji su nestali poslije rata...“
„Zar ih ima više?“
„Prokletih pisaca? Pa to vam je lokalni specijalitet, kao
„A gdje mogu pronaći gospodina Vilajuanu?“
„Probajte u redakciji novina La Vanguardia. Ali dopustite mi da vam dam savjet, bilo
bi vam pametno da pripremite bolju priču od ove o tajnom kolekcionaru. Vilajuana nije
pao s kruške.“
„Što mi savjetujete?“
„Namamite ga.“
Alicia se vragolasto nasmiješila.
„S knjigom. Ako je i dalje zainteresiran za Mataixa, ne vjerujem da će odoljeti baciti
oko na ovaj primjerak. U današnje vrijeme naći Mataixovu knjigu gotovo je jednako
teško kao pronaći valjanu osobu na nekoj prestižnoj poziciji.“
„Hvala vam, gospodine Gustavo. Puno ste mi pomogli. Mogu li vas zamoliti da čuvate
tajnu o našem sastanku?“
„Ne brinite. Čuvanje tajni je ono što me održava mladim. To i skupi brendi.“

Knjige.club 161
 Gringos

Alicia je ponovno umotala knjigu u svileni rubac i spremila je u torbu. Iskoristila je

priliku da izvadi olovku za usta i iscrta si usne kao da je sama, predstava koju je Bercelo
gledao fasciniran i blago uznemiren.
„Kako vam se čini?“ pitala je Alicia.
„Famozno.“
Ustala je i obukla kaput.
„Tko ste vi, Alicia?“
„Pali anđeo“, odgovorila je pruživši mu ruku i namignuvši.
„Pa onda ste došli na pravo mjesto.“
Gospodin Gustavo Bercelo rukovao se s njome i gledao kako se udaljava prema
izlazu. Vratio se u utočište svoje fotelje i izgubio se u svojoj gotovo praznoj čaši brendija,
zamišljen. Uskoro ju je kroz prozor vidio kako prolazi. Predvečerje je objesilo plašt
crvenkastih oblaka ponad Bercelone i zalazeće sunce ocrtavalo je siluete prolaznika koji
su hodali pločnicima avenije Diagonal i automobila koji su sjali kao suze užarenoga
metala. Bercelo je pogledom pratio taj crveni kaput koji se udaljavao sve dok mu se nije
učinilo da je Alicia isparila među sjenama grada.

Knjige.club 162
 Gringos

9.

Toga popodneva, nakon što je ostavila Berceloa u okrilju brendija i njegovih sumnji,
Alicia je krenula ulicom La Rambla de Cataluna prema kući zirkajući u niz pompoznih
trgovina koje su već počele paliti svjetla u izlozima. Prisjetila se onih dana kada je sa
žudnjom i sumnjom naučila promatrati te trgovačke centre i velevažne i nakinđurene
ljude koji su ih pohodili.
Prisjetila se onih dana kada je ulazila krasti i onoga što je krala, vike prodavača i
klijenata za njom, vatre koja joj je kolala žilama kada je znala da je progone i slatkoga
osjećaja osvete, pravde, osjećaja da im je otela iz ruku nešto za što su mislili da im
pripada po božanskome pravu. Prisjetila se dana kada je njezina lopovska karijera
završila u vlažnoj i tamnoj sobi podruma Policijske uprave u ulici Via Layetana. Bio je to
podrum bez prozora, u kojoj je bio tek metalni stol pribijen za pod i dva stolca. U
središtu prostorije bio je odvod i pod je još uvijek bio vlažan. Smrdjelo je na drek, krv i
varikinu. Dva policajca koji su je priveli ostavili su je tamo satima da bi imala priliku
zamisliti sve što će joj raditi.
„Kako li će samo Fumero biti sretan kada sazna da ovdje ima jednu mladu droljicu.
Ubit će Boga u tebi.“
Alicia je bila čula za Fumera. Na ulici su kružile priče o njemu i o tome što se događa
jadnicima koji završe u tamnici poput ove u podrumu Policijske uprave. Nije znala trese
li se od hladnoće ili straha, i kada su se satima poslije otvorila metalna vrata, a ona je
začula glasove i korake, zatvorila je oči i osjetila kako joj urin klizi niz bedra i cijedi joj se
niz noge.
„Otvori oči“, rekao je glas.
Kroz suze je ugledala lice čovjeka srednje grade koji je izgledao kao javni bilježnik iz
provincije i ljubazno joj se smiješio. Tip, profinjeno odjeven i blago namirisan citrusnom
kolonjskom, promatrao ju je u tišini nekoliko trenutaka, a poslije je obišao stol i stao joj
iza leda. Alicia je stisnula usne da uguši prestravljeni jecaj koji joj je palio grlo kada je
osjetila te ruke na svojim ramenima i usne koje su joj okrznule lijevo uho.
„Ne boj se, Alicia.“
Počela se snažno otimati, tresući se u stolcu za koji je bila privezana. Primijetila je da
joj se čovjekove ruke spuštaju niz leđa i kada je osjetila da je pritisak koji joj je sputavao
ruke popustio, trebalo joj je nekoliko trenutaka da shvati da joj je njezin tamničar skinuo
lisice. Malo-pomalo, vratila joj se cirkulacija, a s njome i bol. Čovjek ju je primio za ruke i
nježno ih stavio na stol. Sjeo je pokraj nje i počeo joj masirati zglobove.
„Moje ime je Leandro“, rekao je. „Bolje?“
Alicia je kimnula. Leandro se nasmiješio i pustio joj ruke.
„Sada ću ti maknuti okove s gležnjeva. Također će malo boljeti. Ali prije toga moram
znati da nećeš napraviti ništa glupo.“
Ona je odmahnula glavom.
„Nitko te neće ozlijediti“, rekao je Leandro dok joj je skidao lisice.
Kada je bila slobodna, Alicia je ustala sa stolca i potražila sklonište u kutu sobe.
Čovjekov pogled zaustavio se na lokvici urina ispod stolca.
„Žao mi je, Alicia.“
„Što želite?“

Knjige.club 163
 Gringos

„Želim razgovarati. Ništa više.“

„O čemu?“
„O čovjeku za kojega si radila zadnje dvije godine, Baltasaru Ruanu.“
„Ništa ja vama ne dugujem.“
„Znam. Želim da znaš da je Ruano uhićen, zajedno s većinom tvojih kolega.“
Alicia ga je sumnjičavo pogledala.
„Što ćete im napraviti?“
Leandro je slegnuo ramenima.
„Ruano je gotov. Priznao je nakon podužega ispitivanja. Sada ga čekaju vješala.
Pitanje je dana. To je dobra vijest za tebe.“
Alicia je progutala knedlu.
„A ostali?“
„To su tek djeca. Popravni dom ili zatvor. Za one koji imaju sreće. Onima koji se
vrate na ulicu dani su odbrojeni.“
„A meni?“
„To ovisi.“
„O čemu?“
„O tebi.“
„Ne razumijem.“
„Volio bih da radiš za mene.“
Alicia ga je promatrala u tišini. Leandro se smjestio u stolac i promatrao je sa
smiješkom.
„Već neko vrijeme te promatram, Alicia. Mislim da zadovoljavaš uvjete.“
„Za što?“
„Da učiš.“
„Učim što?“
„Preživjeti. I koristiti svoje talente za nešto drugo osim da puniš džepove bijednoj
lopini kao što je Ruano.“
„A tko se vi?“
„Ja sam Leandro?“
„Vi ste policajac?“
„Nešto takvo. Možeš me smatrati svojim prijateljem.“
„Nemam prijatelja.“
„Svi imamo prijatelje. Pitanje je znamo li ih pronaći. Moj prijedlog je da idućih
dvanaest mjeseci radiš sa mnom. Imat ćeš pristojan smještaj i plaču. Moći ćeš slobodno
otići kada poželiš.“
„I ako želim otići sada?“
Leandro je pokazao na vrata.
„Ako to želiš, možeš ići. Vratiti se na ulicu.“
Alicia se zagledala u vrata. Leandro je ustao i otvorio ih. Poslije se vratio na stolac
oslobodivši joj put.

Knjige.club 164
 Gringos

„Nitko te neće zaustaviti ako odlučiš izaći kroz ta vrata, Alicia. Ali prilika koju ti
nudim ostaje ovdje.“
Napravila je nekoliko koraka prema izlazu. Leandro nije pokazivao nikakvu namjeru
da je zaustavi.
„A ako ostanem s vama?“
„Ako mi odlučiš pokloniti svoje povjerenje, prvo ćemo ti potražiti toplu kupku, novu
odjeću i večeru u Las Siete Puertas. Jesi li ikada bila tamo?“
„Ne.“
„Rade sjajan crni rižoto.“
Alicia je osjetila kako joj želudac kruli od gladi.
„A poslije?“
„Poslije ćeš otići u svoj novi dom, gdje ćeš imati vlastitu sobu i kupaonicu, da se
odmoriš i odspavaš u vlastitom krevetu s čistim i novim plahtama. A sutra ću te, bez
žurbe, pokupiti, pa ćemo otići do moga ureda da ti objasnim čime se bavim.“
„A zašto mi to ne možete reći odmah?“
„Recimo da se bavim rješavanjem problema i da stavljam kriminalce kao što je
Baltasar Ruano, i druge mnogo gore, izvan optjecaja da više nikome ne mogu naštetiti.
Ali najvažniji dio moga posla je pronalaženje iznimnih ljudi, kao što si ti, koji ne znaju da
su iznimni, a zatim ih učim kako da razviju svoje talente da bi mogli čini dobro.“
„Činiti dobro“, hladno je ponovila Alicia.
„Svijet nije amoralno mjesto koje si dosad upoznala, Alicia. Svijet je jednostavno
zrcalo nas koji ga stvaramo i ni manje ni više od onoga što svi zajedno od njega
napravimo. Zato ljudi, kao što smo ti i ja, koji se rode s određenim darom imaju
odgovornost da taj dar iskoriste za dobrobit drugih.“
„Ja nemam nikakav talent. Nikakav dar...“
„Naravno da imaš. Uzdaj se u mene. I prije svega, uzdaj se sama u sebe, Alicia. Zato
što danas, ako to želiš, može postati prvi dan života koji su ti ukrali i koji ću ti, ako mi daš
priliku, vratiti.“
Leandro se toplo nasmiješio i Alicia je osjetila snažnu i bolnu želju da ga zagrli.
Čovjek joj je pružio ruku. Korak po korak, Alicia je krenula prema njemu. Položila je ruku
u ruku toga neznanca i izgubila se u njegovu pogledu.
„Hvala ti, Alicia. Kunem ti se da nećeš požaliti.“
Jeka tih dalekih riječi malo-pomalo je blijedjela. Bol je počela pokazivati zube i
odlučila je sporije hodati. Znala je da je netko slijedi otkako je izašla iz zgrade kluba
Circulo Ecuestre. Osjećala je njegovu prisutnost i njegov pogled kako joj miluje obrise
izdaleka, čekajući. Kada je stigla do semafora na ulici Rosellon, zaustavila se i jedva
primjetno pogledala preko ramena, češljajući ulicu iza sebe nonšalantnim pogledom i
pažljivo promotrivši desetke prolaznika koji su izašli u šetnju, pokazati odore, vidjeti i
biti viđeni tamo gdje treba. Nadala se da je riječ o jadnom Roviri, ali nije se mogla
prestati pitati nalazi li se među njima, vješto skriven na nekih tridesetak metara u nekoj
veži ili u nekoj grupi prolaznika koji su mogli prikriti njegovu prisutnost, Lomana.
Promatrao ju je, bio joj za petama i s čežnjom milovao nož u džepu svoga kaputa koji je
već neko vrijeme čuvao za nju. Iza idućega bloka zgrada ugledala je izloge slastičarnice
Mauri, prepune slastica maestralno ukrašenih da zaslade jesensku melankoliju finih
gospoda. Ponovno je bacila pogled preko ramena i odlučila nakratko uteći u
slastičarnicu.

Knjige.club 165
 Gringos

Djevojka sjetna izraza lica koja je djelovala djevičanski nevino odvela ju je do stola
pokraj prozora. Slastičarnica Mauri oduvijek joj je djelovala kao raskošna pušionica
rafiniranoga šećera u koju bi se žene određenih godina i određenoga društvenog statusa
povlačile kovati zavjere pod okriljem izvrsnoga čaja od kamilice i slastica koje su
graničile s grijehom. Toga popodneva okupljeno društvo potvrđivalo je njezinu
dijagnozu i Alicia je, u iskušenju da se osjeća kao jedna od odabranih, naručila bijelu
kavu i kolač sa šlagom koji je ugledala kada je ulazila i na kojem kao da je pisalo njezino
ime. Dok je čekala, s odsutnim je smiješkom prihvaćala poglede koje su joj nakinđurene
patrone oklopljene u haljine iz skupe trgovine Modas Santa Eulalia upućivale s drugih
stolova, pročitavši na njihovim usnama komentare sotto voce koje je izazvala njezina
prisutnost. „Da mi mogu oderati kožu i od nje napraviti krinke, učinile bi to“, pomislila je.
Čim je kolač stigao na stol, Alicia je pohlepno proždrla polovicu i uskoro je osjetila
šećer u krvi. Izvukla je iz torbe bočicu koju joj je dao Leandro na oproštaju na kolodvoru
Atocha i otvorila je. Uzela je jednu tabletu i proučila je na dlanu nekoliko sekundi prije
nego što ju je prinijela ustima. Progutala je tabletu s velikim gutljajem bijele kave i pojela
je ostatak kolača, više zato da ne uzima tabletu na prazan želudac nego zbog ičega
drugoga. Ostala je tako sjediti pola sata, promatrajući prolaznike i čekajući da tableta
počne djelovati. Čim je osjetila kako se bol utapa u tom nemirnom velu koje se širilo
njezinim tijelom, ustala je i na blagajni platila račun.
Ispred slastičarnice zaustavila je taksi i dala mu svoju adresu. Taksist je imao volju
za razgovorom i upustio se u dugi monolog, na koji je Alicia tek slabašno kimala. Kako joj
je narkotik ledio krv, tako su se svjetla grada topila u vodenastom plaštu kao da su mrlje
akvarela koje se razlijevaju po platnu. Zvukovi prometa zvučali su kao da dolaze
izdaleka.
„Jeste li dobro?“ upitao ju je taksist kada su stali ispred ulaza u njezinu zgradu u ulici
Avinon.
Ona je kimnula i platila vožnju ne pričekavši ostatak. Taksist, koji nije bio baš
uvjeren da se osjeća dobro, pričekao je da uspije gurnuti ključ u ključanicu. Alicia se
nadala da neće naići na Jesusu ili nekoga drugoga susjeda željnoga susreta i čavrljanja.
Pažljivo je zakoračila na stube i, nakon uspona između sjena i vrtoglavice koji joj se
učinio beskonačnim, došla je do vrata svoga stana i samim čudom uspjela ugurati ključ u
ključanicu i uči.
Napokon unutra, uzela je ponovno bočicu i drhtavim prstima izvadila dvije tablete.
Pustila je da joj torba padne pod noge i otišla do stola u blagovaonici. Boca bijeloga vina
koju joj je poklonio Fernando i dalje je stajala tamo. Napunila je čašu do samoga vrha, a
zatim je, čvrsto se držeći rukom za stol, progutala dvije tablete i iskapila vino u jednom
gutljaju. Nakon toga podigla je praznu čašu u čast Leandru i njegovom: I ni slučajno ih ne
miješaj s alkoholom.
Oteturala je hodnikom koji je vodio do spavače sobe ostavljajući za sobom komade
odjeće. Nije se ni trudila upaliti svjetlo i samo se sručila u krevet. Na jedvite je jade
uspjela povući poplun da se pokrije. Zvona katedrale začula su se u daljini i Alicia je,
potučena, zatvorila oči.

Knjige.club 166
 Gringos

10.

U snu, neznanac nije imao lica. Iscrtavao je crnu siluetu koja kao da je iskočila iz
tekućih sjena koje su kapale sa stropa sobe. U početku joj se učinilo da ga vidi kako je
gleda s podnožja kreveta, ali poslije je shvatila da je sjeo na rub kreveta i da je skidao
plahte koje su je pokrivale. Osjetila je hladnoću. Neznanac je bez žurbe skidao crne
rukavice. Njegovi prsti bili su ledeni kada je Alicia osjetila da je dodiruju po golom
trbuhu i traže ožiljak koji joj se prostirao po desnom boku. Neznančeve ruke istraživale
su nabore rane i njegove usne su se našle na njezinom tijelu. Topli dodir jezika koji
miluje vrh toga biljega izazvao joj je mučninu. Tek kad je začula korake kako se
udaljavaju hodnikom, shvatila je da nije sama u stanu.
Pipala je u tami sve dok nije pronašla prekidač i upalila noćnu lampu. Svjetlo ju je
zaslijepilo i prekrila je oči. Začula je korake u blagovaonici i zvuk vrata koja se zatvaraju.
Ponovno je otvorila oči i pronašla svoje golo tijelo ispruženo na krevetu. Plahte su ležale
na podu. Polako je ustala, hvatajući se za glavu. Obuzela ju je vrtoglavica i na tren je
pomislila da će se onesvijestiti.
„Jesusa?“ zazvala je slomljenim glasom.
Pokupila je plahtu s poda i omotala se njome. Uspjela je proći hodnikom rukama
tražeći zidove, pipajući naslijepo. Tragovi odjeće koju je satima prije ostavila na hodniku,
nestali su. Blagovaonicom je vladala neumoljiva tama, obrisi namještaja i polica nazirali
su se kroz plavičasto tkanje koje je prodiralo kroz prozor. Pronašla je prekidač i upalila
lampu koja je visjela sa stropa. Čim je shvatila što vidi, strah joj je ubrzao misli i prizor
pred njome izoštrio se kao da je dosad sve gledala kroz neizoštreni objektiv.
Njezina odjeća bila je složena na blagovaonskom stolu. Crveni kaput ležao je na
jednom od stolaca. Njezina haljina bila je uredno odložena na stol i složena stručnošću
profesionalca. Najlonke su bile pažljivo preklopljene s natom na jednoj strani. Donje
rublje, izloženo na stolu, činilo se spremno za izlog neke trgovine donjega rublja. Alicia je
ponovno osjetila napad mučnine. Otišla je do police i izvadila Bibliju. Otvorila je svezak i
izvukla oružje koje je tamo čuvala. Nakon toga, knjiga joj je, prazna, kliznula iz ruke i
pala pod noge. Nije se potrudila podići je. Nategnula je iglu i primila revolver s obje ruke.
Tek tada je ugledala torbu kako visi s naslona jednoga stolca. Sjećala se da joj je na
ulazu pala na pod. Prišla joj je. Bila je zatvorena. Otvorila ju je i oblio ju je hladan znoj.
Ponovno je ispustila torbu na pod, proklinjući samu sebe. Mataixove knjige više nije bilo.
Ostatak noći provela je u tami, u položaju fetusa na rubu sofe, s oružjem u rukama i
netremice gledajući u vrata, osluškujući tisuću i jedan jecaj koji je ispuštala struktura
stare zgrade kao da je brod nošen strujom. Zora ju je iznenadila baš kada su joj se počele
sklapati oči. Ustala je i promotrila svoj odraz u prozoru. U daljini, purpurni plašt
prostirao se nebom i ocrtavao paradu sjena između gradskih krovova i kula. Alicia se
nagnula kroz prozor i vidjela da svjetla kavane Gran Cafe već prskaju ulične kolnike.
Bercelona jedva da joj je priuštila jedan dan mira.
„Dobrodošla natrag“, rekla si je.

Knjige.club 167
 Gringos

11.

Vargas ju je u kavani Gran Cafe dočekao s osmijehom u znak primirja milujući šalicu
iz koje se pušilo. Alicia ga je ugledala čim je izašla iz veže, njegovu siluetu koja je na
staklu izloga kavane iscrtavala dvostruki odraz. Policajac se smjestio za isti stol koji je
ona zauzela prijašnjega jutra i bio je okružen ostacima očito raskošnoga doručka, i s
nekoliko novina. Alicia je prešla ulicu do ulaza i duboko uzdahnula prije nego što je
otvorila vrata. Kada ju je ugledao kako ulazi, Vargas je ustao i pozdravio je nervoznim
mahanjem. Ona mu je uzvratila pozdrav i prišla stolu davši znak Miquelu da joj posluži
uobičajeni doručak. Konobar je kimnuo.
„Kako je prošao put?“ rekla je Alicia.
„Dugo.“
Vargas je pričekao da sjedne prije nego što je učinio isto. U tišini su se gledali u oči.
Promatrao ju je upitno, zbunjen.
„Što?“ pitala je Alicia.
„Očekivao sam neko proklinjanje ili neki doček više u vašem stilu“, improvizirao je
Vargas.
Alicia je slegnula ramenima.
„Da sam malo bedastiji, skoro bih povjerovao da vam je drago što me vidite“, dodao
je Vargas.
Ona se slabašno nasmiješila.
„Nemojte pretjerivati.“
„Plašite me, Alicia. Nešto se dogodilo?“
Miquel je oprezno prišao stolu noseći Alicijine prepečence i njezinu bijelu kavu.
Kimnula mu je i konobar se hitro povukao te diskretno nestao iza šanka. Alicia je uzela
jedan prepečenac i bezvoljno ga zagrizla. Vargas ju je gledao pomalo zabrinuto.
„Onda?“ konačno je upitao, nestrpljiv.
Alicia mu je ukratko prepričala događaje prijašnjega dana i noći. Kako se priča
rasplitala, tako je Vargasovo lice poprimalo sve sumorniji izraz. Kada mu je na kraju
objasnila da je sate do svitanja provela s revolverom u rukama čekajući da se vrata
ponovno otvore, Vargas je negodovao ispod glasa.
„Ima nešto što ne razumijem. Rekli ste da je neki muškarac ušao u kuću dok ste
spavali i odnio knjigu.“
„Koji dio ne razumijete?“
„Kako znate da je bio muškarac?“
„Zato što znam.“
„Onda ipak niste spavali.“
„Bila sam pod utjecajem lijeka. Već sam vam rekla.“
„Što mi niste ispričali?“
„Ono što vas se ne tiče.“
„Je li vam nešto napravio?“
„Ne.“
Vargas ju je neuvjereno gledao.

Knjige.club 168
 Gringos

„Dok sam vas čekao, vaš prijatelj Miquel mi je ponudio sobu u potkrovlju iznad
kavane, praktički gleda na vašu kuću. Reći ću mu da mi odnese gore kovčeg i platit ću
nekoliko tjedana unaprijed.“
„Nema potrebe da ostanete ovdje, Vargase. Otiđite u neki dobar hotel. Leandro
časti.“
„Ili ovo ili ću spavati na vašoj sofi. Vi birate.“
Alicia je uzdahnula, nije imala snage započinjati novu svađu.
„Niste mi rekli da imate oružje“, rekao je Vargas.
„Niste me pitali.“
„I znate li ga koristiti?“
Alicia ga je oštro pogledala.
„A meni se baš činilo da ste više od igle i konca“, rekao je policajac. „Biste li mi učinili
uslugu i uvijek ga nosili sa sobom? U kući i vani.“
„Na zapovijed, kapetane. Jeste li uspjeli saznati nešto o Lomani?“
„U Ministarstvu nitko neće ni zucnuti o njemu. Imam osjećaj da ništa ni ne znaju. U
Policiji je službena verzija ona koju ste vjerojatno i vi čuli. Prebacili su ga iz vašeg odjela
prije otprilike godinu dana da pripomogne u slučaju s Vallsovim anonimnim pismima.
Istraživao je na svoju ruku. Izvještaj je podnosio direktno Gilu de Parteri. U jednom
trenutku je prestao. Nestao je s lica zemlje. Koja je vaša priča s njim?“
„Nema priče.“
Vargas ju je upitno pogledao.
„Ne mislite valjda da je on bio taj koji je noćas provalio u stan da ukrade knjigu i
napravi to što mi ne želite ispričati, što god to bilo?“
„Ni sama to ne bih bolje sročila.“
Vargas ju je promatrao ispod oka.
„Taj lijek koji uzimate, to je za onu ozljedu koju ste pretrpjeli?“
„Ne, uzimam ga iz zabave. Koliko imate godina, Vargase?“
Pogledao ju je iznenađeno.
„Vjerojatno duplo više nego vi, iako radije ne bih mislio o tome. Zašto?“
„Nećete valjda početi misliti da ste mi otac ili tako nešto, zar ne?“
„Nemojte si ništa umišljati.“
„Šteta“, rekla je Alicia.
„Nemojte se sada smekšati. Ne stoji vam.“
„To kaže i Leandro.“
„Ne bez razloga. Ako smo završili sentimentalni preludij, zašto mi ne biste rekli što
danas imamo u planu?“
Alicia je iskapila ostatak šalice i dala znak Miquelu da joj donese još jednu.
„Znate da osim kofeina i cigareta tijelo treba i hranjive tvari poput ugljikohidrata,
proteina i takvih stvari?“
„Obećavam vam da ćemo danas ići na ručak u restoran Casa Leopoldo i da vi
častite.“
„Koje olakšanje. A prije toga?“
„Prije ćemo se naći s mojim osobnim špijunom, dobrim starim Rovirom.“

Knjige.club 169
 Gringos

„Rovirom?“
Alicia mu je ukratko ispričala o svom jučerašnjem susretu s Rovirom.
„Vjerojatno je ovdje negdje vani, sav promrzao.“
„A jebi ga“, rekao je Vargas. „I nakon što vašem šegrtu predamo njegova dnevna
zaduženja?“
„Mislila sam da bismo mogli otići posjetiti jednoga odvjetnika. Fernanda Briansa.“
Vargas je nevoljko kimnuo.
„Tko je on?“
„Brians zastupa kolekcionara koji već godinama kupuje sve primjerke romana
Victora Mataixa.“
„Vi ste i dalje na toj knjizi. Nemojte me krivo shvatiti, ali ne mislite li da bi nam bilo
pametnije da vidimo što nam u Policijskoj upravi imaju reći o automobilu kojim je Valls
došao iz Madrida? Samo kao primjer nečega stvarno povezanoga s našim slučajem.“
„Bit će vremena za to.“
„Oprostite, Alicia, ali pokušavamo li mi još uvijek pronaći ministra Vallsa, dok još
uvijek postoji neka mogućnost da je živ?“
„Automobil je gubitak vremena“, zaključila je Alicia.
„Moj ili vaš?“
„Vallsov. Ali ako ćete tako biti mirniji, u redu. Pobjeđujete. Neka bude po vašem.“
„Hvala.“

Knjige.club 170
 Gringos

12.

Vjeran danome obećanju, Rovira je čekao na ulici drhteći, a izgledao je kao da

proklinje dan kada se rodio i sve ostale koji su uslijedili. Činilo se kao da se špijunski
šegrt od jučer skupio za nekih desetak centimetara. Na njegovu licu ocrtavao se
zabrinuti grč koji je upućivao na rani stadij čira na želucu. Alicia ga nije trebala posebno
pokazati da bi ga Vargas prepoznao.
„Je li to kralj intriga?“
„Jedan jedini.“
Rovira je podigao pogled kada je začuo korake koji se približavaju. Primijetivši
Vargasa progutao je knedlu i potražio kutiju cigareta drhtavom rukom. Alicia i Vargas
stali su svako s jedne Rovirine strane.
„Mislio sam da ćete doći sami“, promucao je Rovira.
„Pa ti si pravi romantičar, Rovira.“
Ovaj je složio nešto nalik nervoznom osmijehu. Alicia mu je istrgnula cigaretu iz usta
i bacila je daleko.
„Slušajte...“ prosvjedovao je Rovira.
Vargas se blago nagnuo prema njemu i Rovira se stisnuo, ako je to bilo moguće, još
malo.
„Gospođici se obraćaš samo kada te ona nešto pita. Jasno?“
Ovaj je kimnuo.
„Rovira, danas je tvoj sretan dan“, rekla je Alicia. „Više se nećeš smrzavati. Ići ćeš u
kino. U kinu Capitol u deset počinje matineja i danas prikazuju ciklus filmova s
majmunicom Chitom koji će ti se jako svidjeti.“
„Za Oscara su“, potvrdio je Vargas.
„Oprostite mi, gospođice Alicia, ali prije nego što mi vaš kolega razbije glavu volio
bih vas zamoliti, ako vam neće predstavljati veliki problem i unaprijed vam zahvaljujem
na vašoj velikodušnosti, da i vi meni malo pomognete. Tražim jako malo. Ne tražite me
da idem u kino. Jako bih to volio, ali ako me uhvate ovi iz Uprave, ode mi glava. Dopustite
mi da vas pratim. Skroz izdaleka. Ako želite, možete mi unaprijed reći kamo idete i tako
vam skoro uopće neću smetati. Uvjeravam vas da me nećete ni primijetiti. Ali ja na kraju
dana moram predati izvješće o tome gdje ste bili i što ste radili ili će od mene napraviti
gulaš. Nemate pojma kakvi su to ljudi. Neka vam kaže vaš kolega...“
Vargas je promatrao toga bijednika s određenom dozom simpatije. Činilo se da je u
svakoj postaji jedan ovakav nesretnik, otirač o kojega su svi brisali blato s cipela i prema
kojem su i metle bile bezobrazne.
„Vi mi možete reći koja mjesta smijem prijaviti, a koja ne. I svi smo na dobitku. Na
koljenima vas molim...“
Prije nego što je Alicia stigla išta reći, Vargas je kažiprstom priprijetio Roviri i uzeo
riječ.
„Gledajte, pilence, podsjećate me na Chaplinovog skitnicu i dobro ste mi sjeli.
Predlažem vam sljedeće: pratit ćete nas izdaleka, ali skroz izdaleka. Kao od Rioje do
Gibraltara. Budem li vas vidio, namirisao ili zamislio na manje od dvjesto metara, vi i ja

Knjige.club 171
 Gringos

ćemo popričati tijelo o tijelo, i ne vjerujem da bi ovi u Upravi bili sretni da vas na ulazu ni
ne prepoznaju jer vas je netko izmlatio k'o vola u kupusu.“
Činilo se da je Rovira nakratko izgubio dah.
„Odgovara li vam tako ili želite predujam!'„ zaključio je Vargas.
„Dvjesto metara. Možda preblizu. Recimo radije dvjesto pedeset, kuća časti. Mnogo
vam hvala na vašoj velikodušnosti i razumijevanju. Nećete se pokajati. Neka se zna da se
Rovira drži svoje...“
„Gubite se, jer me sam pogled na vas raspaljuje“, rekao je Vargas svojim
najzlokobnijim glasom.
Rovira je ponudio nešto nalik na brzi naklon i dao se u bijeg. Vargas je vidio kako je
nestao u mnoštvu i nasmiješio se.
„Pa vi ste baš sentimentalni“, promrmljala je Alicia.
„A vi ste anđelak. Dopustite mi da nazovem Linaresa da vidimo hoće li nam dopustiti
da tijekom jutra vidimo automobil.“
„Tko je Linares?“
„Pozitivac. Počeli smo zajedno i još mi je uvijek dobar prijatelj. Za koliko ljudi se
može reći isto nakon dvadeset godina u policiji?“
Vratili su se u kavanu i Miquel im je prepustio telefon. Vargas je nazvao Bercelonsku
policijsku upravu koje se nalazila u ulici Via Layetana i prepustio se razgovornom
valceru muškoga prijateljstva, vicevima sumnjive kvalitete i izvježbanom drugarstvu sa
svojim kolegom Linaresom kako bi dobio dozvolu da dođe pronjuškati i baciti pogled na
automobil kojim su, navodno, Mauricio Vails i njegov vozač, revolveraš i potrčko došli iz
Madrida u Bercelonu. Alicia je pratila razgovor kao da sluša salonsku komediju, uživajući
u vještoj metrici i u Vargasovom šarmu koji je ovaj koristio da polaska svojem kolegi i
sastavi pompozne elokventne ulomke bez ikakvoga sadržaja.
„Sve riješeno“, zaključio je sklopivši slušalicu.
„Jeste li sigurni? Nije vam palo na pamet da bi dotični Linares volio znati da dolazite
sa mnom?“
„Normalno da mi je palo na pamet. Zato i nisam spomenuo.“
„A što će te im reći kada me ugledaju?“
„Da smo par. Ne znam. Nešto će mi već pasti na pamet.“
Sjeli su u taksi ispred gradske vijećnice i krenuli baš kada se promet na ulici Via
Layetana zagustio u krivudavom sporom Rimu ranojutarnjih sati. Vargas je zamišljeno
promatrao paradu monumentalnih pročelja koja su izranjala kao brodovi iz jutarnje
magle. Taksist im je s vremena na vrijeme upućivao znatiželjne poglede, vjerojatno
razmišljajući o tome kako čine neobičan par, ali njegove strepnje i brige potisnula je
žustra radijska rasprava o sportu u kojoj se žestoko razglabalo o tome je li za Barcu
prvenstvo već sasvim izgubljeno ili, naprotiv, slušatelji još uvijek imaju razloga za život.

Knjige.club 172
 Gringos

13.

Zvali su ga Muzej suza. Golemi paviljon uzdizao se na ničijoj zemlji nasukan između
zoološkoga vrta i plaže. Oko njega prostirao se kaštel tvornica i hangara ispleten moru
iza leda kojim je vladala velika kula Torre de las Aguas, svojevrsni kružni dvorac ovješen
o nebo. Muzej suza bio je relikvija, ruševina spašena od rušenja koje je svršilo s gotovo
svim strukturama sagrađenima za Svjetsku izložbu iz 1888. Nakon što je godinama
stajao napušten, gradsko viječe dalo je paviljon na korištenje Bercelonskoj policijskoj
upravi, koja ga je prenamijenila u skladište za starudiju i za trupla, već prema potrebi.
Ondje su se u beskonačnom forenzičkom skladištu gomilala desetljeća izvještaja, dokaza,
plijena iz krađa, zaplijenjenih predmeta, oružja i svakakvih naprava, dopisi i blaga
preostala iz više od sedamdeset godina prašine, zločina i kazne u gradu Berceloni.
Zgrada se uzdizala u svod sličan onome kolodvora Estacion de Francia koji je bio u
blizini. Kroz njezin popločeni krov prodirale su oštrice svjetlosti koje su sjekle tamu i
izlijevale se na klupko hodnika dugih stotine metara koji su nadvisivali većinu zgrada u
četvrti Ensanche. Kompleksan sustav stubišta i mostića bio je obješen u visinama kao
kakva sablasna kazališna mašinerija i omogućavao pristup višim razinama, gdje su
obitavali dokumenti i predmeti koji su bili svjedoci tajne barcelonske povijesti
dekadentnoga devetnaestog stoljeća. U njegovih već sedam desetljeća službe svakakvi
predmeti ostali su zatočeni u tom limbu. Od kočija i pretpotopnih automobila korištenih
u zločinima do enciklopedijskog arsenala oružja i otrova. U zgradi je bilo dovoljno
umjetnina zaostalih u dokaznom materijalu neriješenih slučajeva za otvoriti nekoliko
muzeja. Među studentima je bila posebno omiljena jezovita kolekcija prepariranih
trupala koja je pronađena u podrumu u četvrti San Gervasio čiji je vlasnik bio magnat
koji se obogatio u Americi i koji je, u svojim danima slave i bogatstva na Kubi, postao
strastveni lovac i mučitelj robova, pa je, na povratku u Bercelonu, ostavio iza sebe trag
nikada razriješenih nestanaka među radničkom klasom koja je pohodila plesnjake i
kavane avenije Paralelo.
Tamo se nalazila i cijela jedna galerija posvećena uskladištenim staklenim bočicama
s raznolikom faunom stalnih stanara koji su plutali u žućkastom formalinu. Palača je
imala i sjajan arsenal bodeža, šila i svu silu domišljatih spravica za rezanje od kojih bi se
naježio i najiskusniji mesar. Jedan od najslavnijih odjela bio je zaključani paviljon u koji
je pristup bio dozvoljen samo uz posebno dopuštenje s najviše razine, a u kojem su se
čuvali materijali i dokumenti zaplijenjeni u istragama zločina i slučajevima povezanima s
religijom i okultizmom. Govorkalo se da taj arhiv sadrži sočne dosjee o članovima
visokoga barcelonskog društva povezanima sa slučajem takozvane Vampirice iz ulice
Poniente, kao i korespondenciju i bilješke iz slučaja egzorcizma Mossena Cinta
Verdaguera u stanu u blizini ulice Princesa koji nikada nisu bili, a niti će biti, objavljeni.
Takva mjesta, koja su služila kao vječni dom povelikoj galeriji nesreća, često bi
ispredala tkanje tame koje bi u posjetitelju budilo trenutnu želju da se što brže izgubi
odande, ustrašen da će inače ostati ondje zarobljen i postati dio stalnoga postava. Muzej
suza nije bio iznimka, pa iako se u policijskim izvještajima navodio pod njegovim pravim
imenom, Odjel trinaest, njegova reputacija i avetinjska kolekcija nesreća koju je čuvao
priskrbile su mu nadimak pod kojim su ga svi poznavali.
Kada ih je taksi ostavio ispred ulaza Odjela trinaest, tip koji je vjerojatno bio
postavljen za čuvara već ih je čekao sa svežnjem ključeva ovješenim o pojas i držanjem
koje bi mu zasigurno donijelo nagradu na natječaju za najboljega pogrebnika.

Knjige.club 173
 Gringos

„Mora da je to Florencio“, tiho je rekao Vargas prije nego što je otvorio automobilska
vrata. „Pustite da ja razgovaram s njim.“
„Potpuno vam ga prepuštam“, rekla je Alicia.
Izašli su iz taksija i Vargas je pružio ruku čuvaru.
„Dobar dan, Juan Manuel Vargas, iz Madridske policijske uprave. Razgovarao sam s
Linaresom prije koju minutu. Rekao mi je da će vas nazvati i obavijestiti vas zašto
dolazim.“
Florencio je kimnuo.
„Inspektor Linares nije me obavijestio da imate pratnju.“
„Gospođica je moja nećakinja Margarita, koja je bila tako ljubazna da pristane biti
moj turistički vodič i tajnica tijekom ovih mojih nekoliko dana u Kneževskom gradu. Nije
vam to spomenuo?“
Florencio je odmahnuo glavom, pogledom tražeći Aliciju.
„Margarita, pozdravi gospodina Florencija; vi ste Florencio, zar ne? Apsolutni
autoritet Odjela trinaest.“
Alicia se približila nekoliko koraka i sramežljivo mu pružila ruku. Florencio ju je
iznenađeno pogledao, ali odlučio je ništa ne reći.
„Uđite.“
Čuvar ih je odveo do glavnih vrata i pustio da udu.
„Već ste dugo ovdje, Florencio?“ pitao je Vargas.
„Nekoliko godina. Prije toga sam deset godina bio u pohrani.“
Vargas ga je pogledao, zbunjen.
„Trupala“, objasnio je on. „Ako biste bili tako ljubazni i pošli za mnom, ono što
tražite je u paviljonu devet. Sve sam vam već pripremio.“
Ono što je izvana izgledalo kao velika napuštena željeznička postaja, iznutra se
otkrivalo kao golema bazilika koja se protezala u beskraj. Iz sustava električne rasvjete
visjele su girlande žarulja koje su polutami pridavale zlaćani sjaj. Florencio ih je vodio
kroz nebrojene dvorane naseljene svakojakim spravicama, kutijama i škrinjama. Alicia je
krajičkom oka uspjela vidjeti svašta, od kolekcije prepariranih životinja do bataljona
lutki za izloge. Namještaj, bicikli, oružje, slike, kipovi svetaca, pa čak i jedan avetinjski
odjeljak u kojem su bile smještene isključivo sajmišne mehaničke lutke.
Florencio mora da je primijetio zaprepašteni pogled kojim je Alicia upijala
atmosferu toga mjesta. Prišao joj je i pokazao prema nečemu što je nalikovalo na
cirkusni šator.
„Ne biste vjerovali što sve ovdje imamo. Ima dana kada se i sam iznenadim.“
Kada su zašli dublje u mrežu hodnika, primijetili su kako se zrakom širi neobična
litanija koja je zvučala kao glasanje životinja. Na trenutak, Aliciji se učinilo da prolaze
kroz džunglu naseljenu tropskim pticama i grabežljivim mačkama. Florencio je bio
oduševljen njihovom zbunjenošću i pobjegao mu je dječji hihot.
„Ne, niste poludjeli, iako ovo mjesto ima sve preduvjete da čovjek prolupa, a da to ni
ne primijeti“, objasnio je. „Zvukovi su iz zoološkoga koji je točno tamo iza. Ovdje se sve
čuje. Slonovi, lavovi i kakadui. Po noći pantere počnu urlikati i svi se naježe. Ali najgori
su majmuni. Kao ljudi, ali bez pretvaranja. Ovuda, molim. Skoro smo stigli...“
Automobil je bio prekriven tankim platnom ispod kojega su se ocrtavale konture
vozila. Florencio je vještom rukom povukao platno i složio ga. Imao je spreman par

Knjige.club 174
 Gringos

reflektora na tripodima koje je postavio sa svake strane automobila. Kada ih je spojio na

produžni kabel koji je visio iz rasvjetne mreže, proizveli su dva jaka žućkasta snopa
pretvorivši automobil u blještavu metalnu skulpturu. Zadovoljan rezultatom svoje
scenografije, Florencio je zatim otvorio četiri vrata vozila, pa se udaljio nekoliko koraka
uz naklon.
„Evo ga“, otpjevušio je.
„Imate li pri ruci nalaz vještačenja?“ pitao je Vargas.
Florencio je kimnuo.
„U uredu mi je. Odmah ću vam ga donijeti.“
Čuvar je brzo krenuo u potragu za nalazom, gotovo lebdeći pedalj iznad zemlje.
„Vi preuzmite suvozačko mjesto“, naredio je Vargas.
„Da, dragi ujače.“
Alicia je prvo primijetila miris. Podigla je pogled prema Vargasu, koji je kimnuo.
„Barut“, rekao je.
Policajac je pokazao na tamne mrlje suhe krvi kojima je bilo pošpricano suvozačko
mjesto.
„To je premalo krvi za prostrijelnu ranu“, procijenila je Alicia. „Možda neka
ogrebotina...“
Vargas je polako odmahnuo glavom.
„Da su nekoga pogodili u automobilu, metak bi napravio i izlaznu ranu i završio bi u
karoseriji, u sjedalima. Tako malo krvi vjerojatnije dolazi iz neke druge rane, možda od
nekoga noža. Ili udarca.“
Vargas je popipao vijenac koji su tvorile rupice na naslonu sjedala.
„Spaljeno“, promrmljao je. „Pucalo se iznutra prema van.“
Alicia se odmaknula od sjedala i potražila ručicu prozora. Kada ju je okrenula,
pojavio se tek oštar rub stakla. Pod prozorom su se mogle vidjeti krhotine razbijenoga
stakla.
„Vidite?“
Nekoliko minuta su u tišini detaljno pregledavali automobil. Lokalna policija
pažljivo je pročešljala vozilo i nije im ostavila ništa zanimljivo osim snopa starih
autokarata u pretincu za rukavice i jedne spiralne bilježnice bez korica. Alicia ju je
prolistala.
„Ima li što unutra?“ pitao je Vargas.
„Prazna je.“
Florencio, koji se krišom vratio s nalazom vještaka, promatrao ih je iz sjene.
„Cisto kao suza, zar ne?“ rekao im je.
„Je li bilo nešto u automobilu kada su ga dopremili?“
Florencio mu je pružio nalaz vještaka.
„Već je bio takav kada su ga dopremili.“
Vargas je uzeo nalaz i pregledavao popis pronađenih stvari.
„Je li to uobičajeno?“ zanimalo je Aliciju.
„Oprostite?“ odgovorio je Florencio, uslužno.
„Pitala sam je li uobičajeno da se automobil ne pregledava ovdje?“

Knjige.club 175
 Gringos

„Zavisi. Obično se automobil prvo pregleda na mjestu događaja, a poslije ponovno,

ali detaljnije, ovdje.“
„I je li pregledan ovdje?“
„Ne, koliko ja znam.“
„U nalazu piše da je automobil pronađen na cesti Las Aguas. Je li to prometna cesta?“
zanimalo je Vargasa.
„Ne. To vam je više neasfaltirani put od nekoliko kilometara koji prolazi padinom
planine“, rekao je Florencio. „Nije to baš prava cesta.“
Objašnjenje je bilo upućeno Vargasu, ali Florencio je namignuo Aliciji dok ga je
iznosio. Ona mu se zahvalno nasmiješila.
„Istražitelji vjeruju da je automobil napušten a posteriori, ali da se zločin dogodio
negdje drugdje“, dodao je Florencio.
„Imaju li neku ideju gdje?“
„Pronašli su ostatke sitnoga šljunka u ripnama na gumi. Vapnenac. Nije ista vrsta
kao onaj kojim je pošljunčana cesta Las Aguas.“
„I?“
„Ako pitate istražitelje, reći će vam da ima na desetke mjesta gdje se takav šljunak
može pronaći.“
„A ako pitamo vas, Florencio?“ rekla je Alicia.
„Neki ograđeni prostor s vrtom. Možda park. Moguće da i dvorište neke privatne
kuće.“
Vargas mu je pokazao nalaz.
„Vidim da ste vas dvoje već riješili slučaj“, prekinuo ih je Vargas, „ali ako ne tražim
previše, bih li mogao dobiti kopiju nalaza?“
„To je kopija. Možete je zadržati. Mogu li vam još kako pomoći?“
„Ako biste bili tako ljubazni i pozvali nam taksi...“

Knjige.club 176
 Gringos

14.

Kada su sjeli u automobil, Vargas nije otvorio usta i zurio je u prozor dok se njegovo
loše raspoloženje širilo zrakom kao otrov. Alicia ga je lagano pljesnula po koljenu.
„Razvedrite se, čovječe, jer idemo u restoran Casa Leopoldo.“
„Samo gubimo vrijeme s njima“, promrmljao je Vargas.
„I to vas iznenađuje?“
Bijesno ju je pogledao. Alicia mu se pomirljivo nasmiješila.
„Dobrodošli u Bercelonu.“
„Ne znam što vam je tako smiješno.“
Alicia je otvorila torbu i iz nje izvukla bilježnicu koju je pronašla u Vallsovom
automobilu. Vargas je uzdahnuo.
„Recite mi da to nije ono što mislim da je.“
„Jeste li sada pomalo ogladnjeli?“
„Čak i ako ostavimo po strani činjenicu da je otuđiti dokaze iz dokaznoga materijala
ozbiljan zločin, sve što ja vidim je prazna bilježnica.“
Alicia je gurnula nokat među žice metalne spirale kojom je bila uvezena bilježnica i
izvukla nekoliko trakica papira koje su bile zaglavile unutra.
„I?“
„Istrgnute stranice“, rekla je ona.
„Jako korisno, bez sumnje.“
Alicia je podigla prvu stranicu bilježnice ispred prozora taksija. Pod svjetlom sunca
otkrio se reljef crta utisnutih u papir. Vargas se nagnuo i zaškiljio.
„Brojevi?“
Alicia je kimnula.
„Tu su dva stupca. Prvi je sastavljen od niza brojeva i slova. A drugi samo od brojeva.
Nizovi od pet do sedam brojeva. Dobro pogledajte.“
„Vidim. I?“
„Brojevi su uzastopni. Počinju s četrdeset tisuća tristo i nešto i završavaju s
četrdeset tisuća četiristo sedam ili osam.“
Vargasu su zasjale oči iako mu je sjena sumnje i dalje lebdjela na licu.
„Moglo bi biti bilo što“, rekao je.
„Mercedes, Vallsova kći, sjetila se da je njezin otac spomenuo neki popis svojem
tjelohranitelju noć prije nestanka. Popis s brojevima...“
„Ne znam, Alicia. Najvjerojatnije nije ništa.“
„Možda“, složila se ona. „Kako sada stojite s apetitom?“
Vargas se konačno nasmiješio, pobijeđen.
„Ako vi častite, nešto ćemo srediti.“
Posjet Muzeju suza i obećanje, koje će možda ostati tek želja, da bi ih taj
nevjerojatan trag utisnut na praznoj stranici mogao nekamo odvesti, odobrovoljili su
Aliciju. Nanjušiti novi trag uvijek joj je potajno pričinjavalo zadovoljstvo: miris
budućnosti, kako ga je volio zvati Leandro. Alicia je zamijenila dobro raspoloženje za

Knjige.club 177
 Gringos

apetit, pa se bacila na jelovnik restorana Casa Leopoldo kao kakav Kozak i naručila za
dvoje, pa još za dvoje. Vargas ju je bez riječi pustio da naruči, a kada su se slasna jela
počela nizati bez kraja i konca, a Alicia se na jedvite jade s njima suočavala, policijski
veteran je promrmljao nešto ispod glasa dok je izjedao njezinu porciju, a onda još koju.
„I za stolom činimo dobru ekipu“, komentirao je bacivši se na bikov rep božanstvena
mirisa. „Vi naručujete, a ja izjedam.“
Alicia je grickala svoje jelo kao da je kakva ptičica, smiješeći se.
„Ne želim vam kvariti zabavu, ali ne nadajte se previše“, rekao je Vargas. „Ti su
brojevi možda tek oznake za rezervne dijelove koje je zapisao vozač ili tko će ga znati
što.“
„Puno je to rezervnih dijelova. Kakav vam je bikov rep?“
„Kao iz reklame. Kao onaj koji sam jeo u Cordobi u proljeće 1949. godine i o kojemu
još uvijek sanjam.“
„Jeste li jeli sami ili u društvu?“
„Vi to mene istražujete, Alicia?“
„Samo sam znatiželjna. Imate li obitelj?“
„Svi imaju obitelj.“
„Ja ne“, odsjekla je ona.
„Oprostite, nisam...“
„Nema se što oprostiti. Što vam je Leandro ispričao o meni?“
Vargas je izgledao iznenađen pitanjem.
„Nešto vam je sigurno rekao. Ili ste nešto pitali.“
„Ja nisam ništa pitao. A on jedva da je što rekao.“
Alicia se hladno nasmiješila.
„Ostat će među nama. Dajte. Što vam je ispričao o meni?“
„Gledajte, Alicia, ne tiče me se ta igrica koju igrate s Leandrom.“
„Čovječe, pa onda vam je ipak ispričao više nego što priznajete.“
Vargas se suočio s njezinim pogledom, iživciran.
„Rekao mi je da ste siroče. Da ste izgubili roditelje u ratu.“
„Što još?“
„Da imate ozljedu zbog koje patite od kroničnih bolova. I da vam to utječe na
karakter.“
„Moj karakter.“
„Pustimo to.“
„Što još?“
„Da ste vuk samotnjak i da imate problema s uspostavljanjem emocionalnih veza.“
Alicia se nevoljko nasmijala.
„To je rekao? Tim riječima?“
„Ne sjećam se točno. Možemo li promijeniti temu?“
„Dogovoreno. Razgovarajmo o mojim emocionalnim vezama.“
Vargas je zakolutao očima.
„Mislite li da imam problema s uspostavljanjem emocionalnih veza?“

Knjige.club 178
 Gringos

„Niti znam niti me se tiče.“

„Leandro nikada ne bi izgovorio takvu rečenicu, punu klišeja. Rekla bih da zvuči kao
da je ukradena iz rubrike Povjerljivo kakvoga modnoga časopisa.“
„Onda mora da su to moje riječi jer sam pretplaćen na nekoliko takvih.“
„Što je točno rekao?“
„Zašto si ovo radite, Alicia?“
„Radim što?“
„Mučite se.“
„Tako me vi vidite? Kao mučenicu?“
Vargas ju je gledao u tišini, konačno odmahnuvši glavom.
„Što je rekao Leandro? Obećavam vam da vas neću više ispitivati ako mi kažete
istinu.“
Vargas je odvagao opcije koje ima.
„Rekao je da ne vjerujete da bi vas itko mogao voljeti zato što samu sebe ne volite i
da mislite da vas nitko nikada nije volio. I da ste zbog toga ljuti na cijeli svijet.“
Alicia je spustila pogled i natjerala se na mali smiješak. Vargas je primijetio da su joj
zasuzile oči, pa je pročistio grlo.
„Mislio sam da želite da vam govorim o svojoj obitelji“, primijetio je.
Alicia je slegnula ramenima.
„Moji roditelji su bili iz jednoga maloga sela u...“
„Zapravo me zanimalo imate li ženu i djecu“, prekinula ga je. Vargas ju je pogledao
potpuno bezizražajnim pogledom. „Ne“, rekao je nakon stanke.
„Nisam vas željela uznemiriti. Ispričavam se.“
Vargas se bezvoljno nasmijao.
„Ne smeta mi. A vi?“
„Imam li ženu i djecu?“ pitala je Alicia.
„Ili što već.“
„Bojim se da ne“, odgovorila je ona.
Vargas je podigao svoju čašu vina za zdravicu.
„Za vukove samotnjake.“
Alicia je uzela svoju čašu i kucnula je o Vargasovu, izbjegavajući njegov pogled.
„Leandro je budala“, zaključio je za koji tren policajac. Alicia je polako odmahnula
glavom.
„Ne. Jednostavno je okrutan.“
Ostatak ručka proveli su u tišini.

Knjige.club 179
 Gringos

15.

Valls se budi u tami. Vicenteovo tijelo više nije tamo. Martín ga je vjerojatno odnio
dok je spavao. Samo bi tom nitkovu moglo pasti na pamet da ga zatvori s truplom. Žitka
mrlja na podu iscrtava konture tijela. Umjesto tijela tamo sada leži svežanj stare, ali suhe
odjeće i mala kanta puna vode. Ima okus po metalu i miriši na prljavštinu, ali čim si Valls
smoći usne i uspije progutati gutljaj čini mu se kao najukusniji napitak koji je ikada
probao. Pije sve dok ne utaži žeđ koja mu se činila neutaživom, sve dok ga ne zabole
trbuh i grlo. Poslije svlači sa sebe krvave i zamazane dronjke i oblači se u odjeću iz hrpe.
Miriše na prašinu i sredstvo za dezinfekciju. Bol u desnoj ruci smirila se i umjesto nje
osjeća muklo kuckanje. U početku se ne usuđuje pogledati si ruku, ali kada je pogleda,
primjećuje da se crna mrlja proširila i da mu dopire do zgloba, kao da ju je uronio u
kantu punu katrana. Može namirisati infekciju i osjeća kako mu vlastito tijelo trune za
života.
„Imaš gangrenu“, kaže glas iz tame.
Skoro mu stane srce i Valls se okreće da bi otkrio svoga tamničara kako sjedi u
podnožju stepenica, promatrajući ga. Valls se pita koliko je dugo već tamo.
„Izgubit ćeš ruku. Ili život. O tebi ovisi.“
„Pomozite mi, molim vas. Dat ću vam što god zatražite.“
Tamničar ga gleda, bešćutan.
„Koliko dugo sam ovdje!*“
„Kratko.“
„Vi radite za Martína! Gdje je on? Zašto me ne dođe vidjeti?“
Tamničar ustaje. Dašak svjetla koje prodire odozgo okrzne mu lice. Valls sada jasno
vidi masku, od porculana je i prekriva mu pola lica. Boje kože je. Oko je uvijek otvoreno i
ne trepće. Tamničar se približava rešetkama da ga može dobro pogledati.
„Ne sjećaš se, zar ne?“
Valls je polako odmahnuo glavom.
„Sjetit ćeš se već. Ima vremena.“
Okreće se i sprema se ponovno krenuti stubama kada Valls preklinjući gurne lijevu
ruku kroz rešetke. Tamničar zastane.
„Molim vas“, preklinje Valls. „Trebam liječnika.“
Tamničar iz džepa kaputa izvlači paket i baca ga u ćeliju.
„Sam odluči želiš li živjeti ili trunuti malo-pomalo kao toliki nevini koje si pustio da
istrunu.“
Prije nego što otiđe, pali svijeću i ostavlja je u malenoj niši u zidu.
„Molim vas, ne idite...“
Valls čuje kako se koraci gube i vrata zatvaraju. Zatim klekne da pokupi paket
zamotan u papir za umatanje. Otvara ga lijevom rukom. U početku ne shvaća što je to.
Prepoznaje predmet tek kada ga uzme u ruke i promotri na svjetlu svijeće.
Ručna pila.

Knjige.club 180
 Gringos

16.

Bercelona, majka labirinata, u najtamnijem dijelu svoga srca skriva klupko uličica
zapletenih u greben sadašnjih i budućih ruševina u kojima neustrašivi putnici i
izgubljene duše svih vrsta ostaju zauvijek zatočeni. Događa se to u četvrti koju je, u
nedostatku točnijega upozorenja, neki blaženi kartograf našao krstiti kao Raval,
arapskom riječi za periferiju grada. Kada su izašli iz restorana Casa Leopoldo, mreža
ulica napučenih daščarama, bordelima i cijelim arsenalom bazara na kojima su
prevaranti svih vrsta nudili robu ispod stola, dočekala ih je u svom svojem turobnom
sjaju.
Prežderavanje je na Vargasu ostavilo traga u obliku blage štucavice koju je
pokušavao savladati duboko dišući i kuckajući si po prsima.
„To vam se događa kada ste takav nabidrov.“ zaključila je Alicia.
„Baš imate obraza. Prvo me natovi, a onda se ruga.“
Jedna javna djevojka oblih čari i gramzljiva izgleda promatrala ih je iz posve
komercijalnog interesa iz jedne veže kroz koju je kreštao tranzistor porađajući
katalonsku rumbu u svoj njezinoj mestičkoj slavi.
„A da nabaciš jednu u troje s tvojom mršavicom i jednom pravom ženom, batino
moja?“ pozivala je dama sumraka.
Vargas je odmahnuo glavom, pomalo uzbuđen, i produljio korak. Alicia se
nasmiješila i slijedila ga, razmijenivši pogled sa ženturačom iz veže, koja je, kada je
vidjela da se plijen udaljava, slegnula ramenima i odmjerila Aliciju od glave do pete kao
da se pita je li to što vidi ono što je sada popularno među dobro odjevenom gospodom.
„Ovaj kvart je propast društva“, rekao je Vargas.
„Želite li da vas ostavim ovdje samoga nakratko, pa da vidite možete li to
razriješiti?“ pitala je Alicia. „Mislim da biste za tren pronašli prijateljicu koja bi vam
pomogla da se riješite te štucavice.“
„Nemojte me podbadati jer sam na rubu da eksplodiram.“
„Želite li nešto za desert?“
„Povećalo. Što jače to bolje.“
„Mislila sam da ne vjerujete u brojeve.“
„Čovjek vjeruje u što može, ne u što želi. Osim ako nije kreten, onda zamijeni te dvije
stvari.“
„Nisam znala da od prežderavanja postajete filozof.“
„Ima mnogo stvari koje ne znate, Alicia.“
„Zato svaki dan naučim nešto novo.“
Alicia ga je primila pod ruku.
„Nemojte si ništa umišljati“, upozorio ju je Vargas.
„To ste mi već rekli.“
„Najbolji savjet koji čovjek može primiti.“
„Koja tužna pomisao, Vargase.“
Policajac ju je pogledao i u očima mu je vidjela da misli ozbiljno. Osmijeh joj je
nestao s lica i, bez razmišljanja, stala je na prste i poljubila ga u obraz. Bio je to čedan

Knjige.club 181
 Gringos

poljubac, kojim se iskazuje naklonost i prijateljstvo, poljubac koji nije očekivao ništa, a
još manje tražio.
„Nemojte to raditi“, rekao je Vargas krenuvši dalje.
Alicia je primijetila da je flundra iz veže i dalje promatra i da je svjedočila prizoru.
Kratko su se pogledale i veteranka je negodovala ispod glasa, gorko se smiješeći.

Knjige.club 182
 Gringos

17.

Podne je bilo prekriveno niskim oblacima kroz koje se probijalo zelenkasto svjetlo
što je četvrti Raval davalo izgled naselja uronjena u močvarne vode. Skrenuli su u ulicu
Hospital prema ulici La Rambla, a kada su do nje stigli Alicia je vodila Vargasa kroz
mnoštvo koje je prolazilo do trga Plaza Real.
„Kamo idemo?“ upitao je on.
„U potragu za onim povećalom koje ste tražili.“
Prošli su trgom i krenuli prema prolazu koji je ispod lukova okruživao trg. Tamo se
Alicia zaustavila ispred ostakljenoga izloga trgovine u čijoj se unutrašnjosti nazirala
malena džungla divljih životinja zaleđenih u času bijesa koje su promatrale vječnost
staklenim očima. Vargas je podigao pogled prema ploči iznad vrata i, ispod nje, na slova
ugravirana iznad staklenih vrata:

Muzej
Udovica L. Soiera Pujoia.
Broj telefona: 4404451

„Što je ovo?“
„Ljudi ga zovu muzej zvijeri, ali zapravo je lokal za taksidermiju.“
Čim su ušli u trgovinu, Vargas je ugledao bogatu zbirku prepariranih životinja
izloženu u lokalu. Tigrovi, ptice, vukovi, majmuni i cijelo kraljevstvo egzotičnih vrsta
napučivali su ovaj improvizirani prirodoslovni muzej u kojem bi uživao, ili od kojega bi
imao noćne more, više no jedan proučavatelj egzotične faune s pet kontinenata. Vargas
je prošao pokraj vitrina, diveći se majstorstvu kojem su svjedočile te preparirane
životinje.
„Sada ste stvarno prestali štucati“, primijetila je Alicia.
Ćuli su kako im se iza leda približavaju koraci, pa su se okrenuli da bi se našli licem
u lice s gospođicom mršavom kao štapić koja ih je promatrala prekriženih ruku. Vargas
je pomislio da izgledom i pogledom podsjeća na bogomoljku.
„Dobar dan. Kako vam mogu pomoći?“
„Dobar dan. Željela bih razgovarati s Matiasom, ako je moguće“, rekla je Alicia.
Bogomoljka ih je sada gledala s dvostrukom dozom sumnjičavosti.
„U vezi s...“
„Imamo jedno tehničko pitanje.“
„I mogu li vas zamoliti za vaše ime?“
„Alicia Gris.“
Bogomoljka ih je temeljito odmjerila i, nakon što se s neodobravanjem namrštila,
bez žurbe je krenula prema stražnjoj prostoriji.
„Otkrivate mi gostoljubivu stranu Bercelone“, promrmljao je Vargas. „Malo mi fali da
se preselim.“
„Nemate li dovoljno preparirane slave u glavnome gradu?“

Knjige.club 183
 Gringos

„Da barem. Tamo ima samo previše preživih. Tko je taj Matias? Neki bivši dečko?“
„Više udvarač.“
„Teška kategorija?“
„Više perce kategorija. Matias je jedan od tehničara u ovoj trgovini. Ovdje imaju
najbolja povećala, a Matias ima najbolji vid.“
„A lamija?“
„Mislim da se zove Serafina. Prije nekoliko godina bila mu je zaručnica. Sada mora
da mu je žena.“
„Možda bi vas ona ovih dana mogla preparirati i staviti na policu, pokraj lavova, da
upotpuni muzej užasa.“
„Alicia“, začuo se euforičan Matiasov glas.
Taksidermist ih je dočekao s toplim osmijehom. Matias je bio mršav čovjek
nervozna držanja odjeven u bijelu kutu upotpunjenu s okruglim naočalama koje su mu
uvećavale oči i pridavale pomalo komičan izgled.
„Koliko je vremena prošlo“, rekao je vidljivo uzbuđen ponovnim susretom. „Mislio
sam da više ne živiš u Berceloni. Kada si se vratila?“
Serafina ih je promatrala očima crnima kao katran i nimalo prijateljskim izrazom
lica, napola skrivena iza zavjese koja je odvajala stražnju prostoriju od trgovine.
„Matiase, ovo je moj kolega, gospodin Juan Manuel Vargas.“
Matias mu je pružio ruku istovremeno ga proučavajući.
„Imate impresivnu kolekciju, gospodine Matiase.“
„Ma, većina primjeraka je od gospodina Solera, osnivača radnje. Moga učitelja.“
„Matias je vrlo skroman“, ubacila se Alicia. „Ispričaj mu o biku.“
Matias je skromno odmahnuo glavom.
„Nemojte mi reći da preparirate i borbene bikove?“ upitao je Vargas.
„Za njega nema nemogućega zadatka“, ubacila se Alicia. „Prije nekoliko godina
pojavio se ovdje jedan poznati matador i naložio Matiasu da preparira zvijer od petsto
kila koju je toga popodneva bio ubio u koridi na trgu Monumental kako bi je mogao
pokloniti jednoj Rimskoj zvijezdi u koju je bio ludo zaljubljen... Je li to možda bila Ava
Gardner, Matiase?“
„Što li sve ne radimo zbog žena, zar ne?“ dodao je Matias, očito ne želeći otvarati tu
temu.
Serafina je prijeteći zakašljala sa svoga stražarskoga mjesta i Matias se snuždio i
prestao se smiješiti.
„I što mogu učiniti za vas? Imate li neku životinju koju treba obesmrtiti? Kućnoga
ljubimca ili neki trofej iz lova?“
„Zapravo imamo pomalo neobičan zahtjev“, počela je Alicia.
„Neobično je ovdje obično. Prije nekoliko mjeseci sam Salvador Dali je prešao preko
ovoga praga da pita možemo li preparirati dvije tisuće mrava. Bez šale. Kada sam mu
rekao da mislim da to baš nije moguće, ponudio se da će portretirati moju Serafinu na
oltarnoj ploči među insektima i kardinalima. Kakve stvari padnu na pamet genijima.
Jasno vam je dakle da se ovdje ne dosađujemo...“
Alicia je iz torbe izvadila stranicu iz bilježnice i rasklopila je.

Knjige.club 184
 Gringos

„Željeli smo te pitati možeš li nam uz pomoć svojih leća pomoći dešifrirati tekst koji
je utisnut u ovoj stranici.“
Matias je pažljivo uzeo papir i proučavao ga okrenuvši ga prema svjetlu.
„Alicia, uvijek sa svojim tajnama, ha? Dođite u radnju. Da vidimo što možemo
učiniti.“
Taksidermistova radnja i laboratorij bio je maleni podrum alkemije i čuda. Složeni
destilator sastavljen od leća i svjetiljki koje su visjele sa stropa bio je spojen metalnim
kablom. Zidovi su bili ispunjeni ostakljenim ormarima u kojima je stajalo bezbroj bočica
i kemikalija. Na zidovima su bili ovješeni veliki oker plakati anatomskoga atlasa,
otkrivajući iznutrice, kosture i muskulaturu stvorenja svih vrsta. Dva velika mramorna
stola kraljevala su iz središta radnje koja je izgledala kao kirurška sala osmišljena za bića
s drugoga svijeta. Pokraj stolova nalazila su se dva metalna stolića prekrivena
grimiznom krpom na kojoj je ležala kolekcija najneobičnijih kirurških instrumenata koje
je Vargas ikada vidio.
„Ne obraćajte pažnju na miris“, upozorio ih je taksidermist. „Nakon nekoliko minuta
čovjek se navikne i uopće ga više ne primjećuje.“
Sumnjajući u takav ishod, ali bez volje da proturječi Matiasu, Alicia je prihvatila
stolac koji joj je ponudio pokraj jednoga od stolova i toplo mu se nasmiješila, svjesna
čežnje kojom je isijavao njezin stari udvarač.
„Serahna nikada ne ulazi ovamo. Kaže da smrdi na crkotinu. Ali mene smiruje. Ovdje
čovjek vidi stvari onakvima kakve su zaista, bez iluzija i maski.“
Matias je uzeo stranicu i rasklopio je na staklenoj ploči. Pomoću regulatora koji je
stajao pokraj mramornoga stola, smanjio je ambijentalno svjetlo na tek dašak svjetlosti i
upalio par reflektora koji su visjeli sa stropa. Povukao je štap koji je bio privezan s
koloturom i primaknuo stolu zbirku leća uglavljenih na metalne krakove.
„Nisi se došla oprostiti“, rekao je ne podigavši pogled s posla. „Morao sam saznati od
portirke Jesuse.“
„Sve se dogodilo od danas do sutra.“
„Razumijem.“
Matias je uglavio staklenu ploču između reflektora i povećala. Snop svjetla istaknuo
je obrise linija utisnutih u stranicu.
„Brojevi“, komentirao je.
Taksidermist je prilagodio kut leće i ponovno pažljivo pregledao stranicu.
„Mogao bih premazati papir kontrastnim sredstvom, ali vjerojatno bi ga oštetilo, a
možda bi se i izgubio dio brojeva...“ komentirao je.
Vargas je prišao radnome stolu koji se nalazio u kutu sobe i uzeo par listova papira i
olovku.
„Mogu li?“ upitao je.
„Naravno. Osjećajte se kao doma.“
Policajac se približio stolu i gledajući kroz leću, počeo prepisivati sekvencije brojeva.
„Izgledaju kao serijski brojevi“, dao je svoj sud Matias.
„Zašto to misliš?“ željela je znati Alicia.
„Povezani su. Ako pogledaš prva tri broja u lijevom stupcu, čini se kao da se
nastavljaju. Ostali isto čine logični niz. Zadnje dvije znamenke mijenjaju se svaka tri ili
četiri broja.“

Knjige.club 185
 Gringos

Matias ih je ironično pogledao.

„Pretpostavljam da nema smisla pitati vas čime se bavite, zar ne?“
„Ja sam samo poslušnik“, odgovorio je Vargas koji je i dalje prepisivao brojeve.
Matias je kimnuo i pogledao Aliciju.
„Volio bih da sam ti mogao poslati pozivnicu za vjenčanje, ali nisam znao kamo je
poslati.“
„Zao mi je, Matiase.“
„Nije važno. Vrijeme liječi sve, zar ne?“
„Tako kažu.“
„A ti, jesi li dobro? Zadovoljna?“
„Kao bubreg u loju.“
Matias se nasmijao.
„Ista dobra stara Alicia.“
„Nažalost. Nadam se da Serafini ne smeta što sam došla ovamo.“
Matias je uzdahnuo.
„A, ono. Rekao bih da pretpostavlja tko si. Cijela ova stvar stvorit će mi manju
nepriliku danas za vrijeme večere, ali ništa više od toga. Serafina se čini malo grubom
dok je čovjek bolje ne upozna, ali ima dobro srce.“
„Drago mi je da si pronašao nekoga tko te zaslužuje.“
Matias ju je pogledao u oči ne rekavši ništa. Vargas se pokušao držati postrani
tijekom toga razgovora ispod glasa, igrajući ulogu kamenoga svata koji prepisuje brojeve
na papir jedva se usuđujući disati. Taksidermist se okrenuo prema njemu i potapšao ga
po leđima.
„Jeste li uspjeli sve prepisati?“ upitao je.
„Radim na tome.“
„Možda možemo staviti stranicu na ploču i postaviti je u projektor.“
„Mislim da sam uspio“, rekao je Vargas.
Alicia je ustala sa stolca i lutala po prostoriji, proučavajući instrumente kao da šeta
sobama muzeja. Matias ju je promatrao izdaleka, snužden.
„A vi se već dugo poznajete?“ pitao je taksidermist.
„Tek koji dan. Zajedno rješavamo jedan administrativni problem, ništa više“,
odgovorio je Vargas.
„Baš je lik, zar ne?“
„Molim?“
„Alicia.“
„Ima svoje mušice, da.“
„Još uvijek koristi pojas?“
„Pojas?“
„Ja sam joj ga izradio, znate? Po mjeri. Maestralno djelo, koliko god mi bilo
neugodno to reći. Koristio sam kitovu kost i trake od volframa. To zovemo egzoskelet.
Tako tanak, lagan i spojen da prianja gotovo kao druga koža. Danas ga ne nosi. Vidim to
prema tome kako se kreće. Podsjetite je da ga treba nositi. Za njezino dobro.“

Knjige.club 186
 Gringos

Vargas je kimnuo kao da razumije o čemu taksidermist govori i završio zabilježivši

posljednje brojeve.
„Hvala, Matiase. Bili ste nam od velike pomoći.“
„Zato sam ovdje.“
Policajac je ustao i pročistio grlo. Alicia se okrenula, pa su razmijenili pogled. Vargas
je kimnuo. Ona je prišla Matiasu i uputila mu osmijeh za koji je Vargas pomislio da
vjerojatno boli kao da ga je ubola nožem.
„Dobro“, rekao je Matias, napet. „Nadam se da neće opet morati proći godine da se
ponovno vidimo.“
„Nadam se da ne.“
Alicia ga je zagrlila i šapnula mu nekoliko riječi na uho. Matias je kimnuo iako je
zadržao spuštene ruke i nije obujmio Alicijin struk. Ubrzo je krenula prema izlazu ne
rekavši više ni riječi. Matias je pričekao da čuje da je izašla i tek se onda okrenuo. Vargas
mu je pružio ruku i taksidermist ju je stisnuo.
„Dobro je čuvajte, Vargase, jer ona sama sebe neće čuvati.“
„Pokušat ću.“
Matias se snuždeno nasmiješio i kimnuo; izgledao je mlado sve dok ga čovjek ne bi
pogledao u oči i u njima ugledao dušu postaranu tugom i žaljenjem.
Kada je prolazio izložbenu prostoriju u kojoj su životinje pozirale u tami, Serafina
mu je presjekla put. Oči su joj gorjele od bijesa, a usta su joj drhtala.
„Da vam nije palo na pamet ponovno je ovamo dovesti“, upozorila ga je.
Vargas je izašao na ulicu i ugledao Aliciju kako se pridržava za rub fontane koja se
nalazila na trgu, trljajući si desni bok s bolnom grimasom na licu. Prišao joj je i sjeo
pokraj nje.
„Zašto se ne odete doma odmoriti? Sutra je novi dan.“
Bio mu je dovoljan jedan pogled da je ponudi cigaretom, koju su podijelili u tišini.
„Mislite li da sam loša osoba?“ konačno je upitala.
Vargas je ustao i pružio joj ruku.
„Hajde, oslonite se na mene.“
Alicia se primila za Vargasa i tako su, šepajući i zastajući svakih deset ili petnaest
metara da nagrizu bol, uspjeli doći do veže njezine kuće. Kada je pokušala izvaditi
ključeve iz torbe, ispali su joj na pod. Vargas ih je pokupio, otvorio vrata i pomogao joj
ući. Alicia se oslonila o zid, jecajući. Policajac je pogledao prema stubama i, ne
prozborivši ni riječi, podigao Aliciju u naručje i popeo se stubama.
Kada su stigli do potkrovlja, djevojčino lice bilo je prekriveno suzama od boli i
bijesa. Vargas ju je odnio do spavaće sobe i nježno je spustio na ležaj. Skinuo joj je cipele
i pokrio je dekom. Bočica s tabletama ležala je na noćnom ormariću.
„Jedna ili dvije?“ pitao je.
„Dvije.“
„Sigurno?“
Dao joj je dvije tablete i natočio joj čašu vode iz vrča koji je bio na komodi. Alicia je
progutala tablete i isprekidano disala. Vargas ju je uzeo za ruku i pričekao da se smiri.
Pogledala ga je crvenih očiju i lica izbrazdana suzama.
„Nemojte me ostaviti samu, molim vas.“

Knjige.club 187
 Gringos

„Nikamo ne idem.“
Alicia se pokušala nasmiješiti. Ugasio je svjetlo.
„Odmorite se.“
Držao ju je za ruku u polutami, slušajući kako guta suze i drhti od boli, sve dok za
pola sata nije osjetio kako pritisak Alicijine ruke popušta dok ona klizi u stanje između
delirija i sna. Slušao ju je kako mrmlja riječi koje nije razumio sve dok polako nije
zaspala ili izgubila svijest. Tama sumraka prodirala je kroz prozor, ocrtavajući obrise
Alicijina lica na jastuku. Vargas je na tren pomislio da izgleda kao da je mrtva i izmjerio
joj puls. Pitao se jesu li suze posljedica ozljede ili je bol dublja.
Uskoro je i njega savladao umor, pa se povukao u blagovaonicu kako bi se ispružio
na sofi. Zatvorio je oči i udahnuo Alicijin miris u zraku.
„Ne mislim da ste loša osoba“, tiho je promrmljao i iznenadio i sam sebe. „Ali
ponekad ulijevate strah.“

Knjige.club 188
 Gringos

18.

Prošla je ponoć kada je Vargas otvorio oči i ugledao Aliciju umotanu u deku kako
sjedi na stolcu pokraj sofe i zuri u njega u polutami.
„Izgledate kao vampirica“, uspio je izustiti Vargas. „Koliko dugo ste ovdje?“
„Već neko vrijeme.“
„Trebao sam vas upozoriti da hrčem.“
„Ne smeta mi. Uz ove tablete ne bih čula ni potres.“
Vargas je ustao i protrljao lice.
„Dopustite mi da vam kažem da je ova sofa jedno obično sranje.“
„Nemam baš dobro oko za namještaj. Kupit ću nove ukrasne jastučiće. Imate li neku
posebnu želju u vezi boje?“
„S obzirom na to da je za vas, neka budu crni i s uzorkom paukova ili lubanja.“
„Jeste li večerali?“
„Ručao sam, večerao i užinao za cijeli tjedan. Kako se osjećate?“
Alicia je slegnula ramenima.
„Sram me.“
„Nemate se zbog čega sramiti. A bol?“
„Bolje. Mnogo bolje.“
„Zašto se ne biste vratili u krevet i još malo odspavali?“
„Moram nazvati Leandra.“
„U ovo doba?“
„Leandro ne spava.“
„Kad smo već kod vampira...“
„Bit će gore ako ga ne nazovem.“
„Želite da izađem u hodnik?“
„Ne“, rekla je Alicia s malim zakašnjenjem.
Vargas je kimnuo.
„Gledajte, idem do svojeg luksuznog apartmana na drugoj strani ulice da se otuširam
i presvučena, pa ću se poslije vratiti.“
„Nema potrebe, Vargase. Noćas ste već dosta učinili za mene. Idite se malo odmoriti
jer nas sutra čeka dug dan. Vidimo se ujutro na doručku.“
Promatrao ju je neuvjeren. Alicia mu se nasmiješila.
„Bit ću dobro. Obećavam vam.“
„Je li vam revolver pri ruci?“
„Spavat ću s njim kao da mi je novi plišani medo.“
„Vi nikada niste spavali s plišanim medom, možda s nekim vražićkom...“
Alicia mu je poklonila jedan od onih osmijeha koji otvaraju vrata i otapaju svaki
otpor. Vargas je spustio pogled.
„Dobro. Hajde onda, nazovite princa tame da razmijenite tajne“, rekao je idući
prema vratima. „I dobro zaključajte.“

Knjige.club 189
 Gringos

„Vargase?“
Policajac se zaustavio na pragu.
„Hvala.“
„Prestanite mi zahvaljivati na glupostima.“
Pričekala je da čuje kako se policajčevi koraci udaljavaju niz stube, a zatim uzela
telefon. Prije nego što je krenula birati broj, duboko je udahnula i zatvorila oči. Zvala je
na direktnu liniju ali nitko se nije javljao. Alicia je znala da Leandro unajmljuje i druge
sobe u hotelu Palace, iako ga nikada nije željela pitati za što ih koristi. Nazvala je
recepciju. Noćna recepcionarka već je poznavala Alicijin glas, pa nije trebala ni reći koga
zove.
„Trenutak molim, gospođice Gris. Sada ću vas spojiti s gospodinom Montalvom“,
rekla je još uvijek zvonkim glasom unatoč kasnom satu.
Alicia je začula pozivni signal, a zatim je netko s druge strane podigao slušalicu.
Zamislila je Leandra kako sjedi u mraku na nekom mjestu u hotelu Palace, gledajući
Neptunov trg pod sobom i madridsko nebo s kojega su visjeli crni oblaci, iščekujući zoru.
„Alicia“, objavio je polako, jednoličnim glasom. „Već sam mislio da me nećeš
nazvati.“
„Oprostite. Imala sam epizodu.“
„Žao mi je što to čujem. Jesi li bolje?“
„Savršeno dobro.“
„Je li Vargas s tobom?“
„Sama sam.“
„Sve u redu s njim?“
„Da. Nema problema.“
„Ako želiš da ti ga skinem s vrata, mogao bih...“
„Nema potrebe. Čak mi odgovara da ga imam pri ruci, za svaki slučaj.“
Stanka. U Leandrovim stankama nije bilo disanja niti ikakva zvuka.
„Dopusti mi da primijetim da te ne prepoznajem. U svakom slučaju, drago mi je da
se slažete. Mislio sam da možda nećete kliknuti, imajući na umu njegovu prošlost...“
„Kakvu prošlost?“
„Ništa. Nema veze.“
„Uvijek se najviše zabrinem kada to kažete.“
„On ti nije ništa ispričao o svojoj obitelji?“
„Ne razgovaramo o privatnim stvarima.“
„Onda ja ne bih želio biti taj koji...“
„Što je bilo s njegovom obitelji?“
Nastupila je još jedna Leandrova stanka. Skoro ga je mogla zamisliti kako se smije i
likuje.
„Vargas je prije tri godine izgubio ženu i kćer u prometnoj nesreći. Vozio je pijan.
Njegova kći bila je tvoje dobi. Prolazio je kroz jako teško razdoblje. Skoro su ga izbacili iz
policije.“
Alicia nije ništa rekla. Čula je kako Leandrov dah šumi iz slušalice.
„Nije ti to ispričao.“

Knjige.club 190
 Gringos

„Ne.“
„Vjerojatno ne želi kopati po prošlosti. U svakom slučaju, nadam se da to neće biti
problem.“
„Zašto bi to bio problem?“
„Alicia, znaš već da se nikada ne petljam u tvoj ljubavni život, iako mi je ponekad
stvarno teško razumjeti tvoj ukus i sklonosti.“
„Ne razumijem o čemu govorite.“
„Znaš točno o čemu govorim, Alicia.“
Ona se ugrizla za usnu i progutala riječi koje su joj palile usta.
„Neće biti problema“, konačno je rekla.
„Savršeno. A sada, reci mi, što si otkrila?“
Alicia je duboko udahnula i stisnula šaku sve dok si nije zabila nokte u dlan. Kada je
započela priču, njezin glas ponovno je poprimio pokoran i melodičan ton koji je naučila
koristiti u razgovoru s Leandrom.
Tijekom nekoliko minuta ispričala je ukratko što se događalo od njihova zadnjega
razgovora. Njezina priča nije bila ni živopisna ni detaljna, i samo je nabrojila korake koje
su poduzeli ne nudeći ni motive ni predosjećaje koji su je naveli da tako postupi. Iz
poglavlja prešućenoga, mogao bi se posebno istaknuti odlomak o kradi primjerka knjige
Victora Mataixa iz njezina doma prethodne noći. Leandro je, po običaju, slušao pažljivo i
bez upadica. Kada je zaključila priču, Alicia je zašutjela i uživala u dugoj stanci koja je
značila da Leandro probavlja njezine riječi.
„Zašto imam osjećaj da mi nisi sve ispričala?“
„Ne znam. Vjerujem da nisam izostavila ništa važno.“
„Da sažmemo, pretres automobila navodno korištenoga za, mogli bismo reći, bijeg,
nije polučio nikakve jednoznačne rezultate osim naznake nasilja bez smrtnih posljedica i
pretpostavljen popis brojeva koji ne možemo ni sa čim povezati i koji možda i nema
nikakve veze sa slučajem. S druge strane, i dalje inzistiraš na knjizi toga Mataixa, a
brinem se da bi ta linija istraživanja mogla dovesti do razotkrivanja niza vrlo zanimljivih
književnih misterija, ali da neće biti ni od kakve koristi kada govorimo o našim naporima
da pronađemo Mauricija Vallsa.“
„Ima li kakvih novosti u službenoj policijskoj istrazi?“ pitala je Alicia, želeći
promijeniti temu razgovora.
„Nema nikakvih značajnih novosti niti se očekuju. Dovoljno je reći da ima onih koji
ne gledaju blagonaklono na to da smo pozvani na feštu, makar samo na stražnja vrata.“
„Zato sam pod prismotrom?“
„Zato i zato što, sasvim prirodno, vjerojatno nisu posve uvjereni da ćemo se
zadovoljiti time da naši prijatelji iz policije pokupe sve zasluge i lovorike onoga dana
kada pronađemo gospodina ministra živog i zdravog i predamo ga zamotanog sa
šarenom mašnom.“
„Ako ga uopće nađemo.“
„Je li taj nedostatak vjere čisto prenemaganje ili mi nešto prešućuješ?“
„Samo sam željela reći da je teško pronaći nekoga tko možda i ne želi biti pronađen.“
„Nećemo donositi preuranjene zaključke i iznositi moguće želje gospodina ministra.
Hi naših kolega iz policije. Zbog toga ti savjetujem da budeš oprezna s Vargasom.
Vjernost je navika koje se ne mijenja preko noći.“

Knjige.club 191
 Gringos

„Vargasu se može vjerovati.“

„Kaže žena koja ne vjeruje ni samoj sebi. Ne govorim ti ništa novo.“
„Ne brinite. Bit ću oprezna. Još nešto?“
„Nazovi me.“
Alicia mu se spremala zaželjeti laku noć kada je shvatila da joj je Leandro, još
jedanput, poklopio.

Knjige.club 192
 Gringos

19.

Svjetlo svijeće ugasne u lokvi voska na kojem pluta maleni plavičasti plamen. Valls
primakne ruku koju više ne osjeća krugu svjetlosti. Koža je ljubičaste, crnkaste boje.
Prsti su natečeni, a nokti se počinju odvajati od kože, iz njih teče želatinozna tekućina
koja neopisivo zaudara. Valls pokušava pomaknuti prste, ali šaka ga ne sluša. Ona je tek
komad mrtvoga mesa spojena na njegovo tijelo koja počinje širiti crne vrpce koje se
uspinju njegovom rukom. Osjeća trulu krv u venama, zamagljuje mu misli i vuče ga u
bjesomučan i grozničav san. Zna da će, ako bude čekao još koji sat, izgubiti svijest
zauvijek. Umrijet će u opojnom snu gangrene, njegovo tijelo je tek bezoblična masa
strvine koja nikada više neće ugledati svjetlo dana.
Pila koju je njegov tamničar ostavio u ćeliji i dalje je tamo. Više puta ju je razmatrao.
Pokušao je otpiliti prste koji mu više ne pripadaju. Isprva je osjećao određenu bol. Sada
ne osjeća ništa, samo mučninu. Grlo mu je razderano od vrištanja, jecanja, preklinjanja
za milost. Zna da ga ponekad netko dolazi vidjeti. Kada spava. Kada je u deliriju. Obično
je to čovjek s maskom, njegov tamničar. Ponekad je to anđeo koji je, sjećao se, stajao
pokraj vrata automobila prije nego što mu se nož zario u ruku, pa je izgubio svijest.
Nešto je krenulo po zlu. Pogriješio je negdje u svojim računicama i pretpostavkama.
Martína nije bilo tamo, ili se nije želio pokazati. Valls zna, mora vjerovati, da je sve ovo
djelo Davida Martína, jer bi samo njegovom bolesnom umu moglo pasti na pamet učiniti
nekome ovako nešto.
„Recite Martínu da mi je žao, da ga molim da mi oprosti...“ preklinjao je tisuću puta u
prisutnosti tamničara.
Nikada ne dobiva odgovor. Martín će ga pustiti da tamo umre, da istrune centimetar
po centimetar, a neće se udostojati ni jedan jedini put spustiti se do ćelije i pljunuti mu u
lice.
Uskoro ponovno gubi svijest.
Budi se u vlastitoj mokraći uvjeren da je 1942. i da se nalazi u dvorcu Montjuic.
Otrovana krv oduzela mu je ono malo razuma što mu je preostalo. Smije se. „Posjećivao
sam ćelije i zaspao u jednoj od njih“, misli. Tada primjećuje da mu je neka šaka koja nije
njegova spojena za ruku. Obuzima ga panika. Vidio je mnogo trupala, tijekom rata i
tijekom godina koje je proveo kao upravitelj zatvora, i zna, a da mu to nitko ne treba reći,
da je to ruka mrtvaca. Vuče se po podu ćelije vjerujući da će šaka otpasti, ali ona ga
slijedi. Udara njome o zid, ali šaka ne otpada. Ne primjećuje da viče kada zgrabi onu pilu i
počinje piliti iznad zgloba. Meso popušta kao da je mokra glina, ali kada oštrica dosegne
kost obuzima ga posvemašnja mučnina. Ne zaustavlja se. Pili svom snagom. Njegovi
jecaji zaglušuju zvuk kosti koja se lomi pod metalom. Lokva crne krvi razlijeva mu se pod
nogama. Valls vidi da je jedino što spaja šaku s njegovim tijelom komadić kože. Bol
dolazi poslije, kao udar valova. Podsjeća ga na događaj iz djetinjstva, kada je dotaknuo
golu žicu koja je virila iz žarulje u podrumu kuće njegovih roditelja. Pada na leda i osjeća
kako mu se nešto diže grlom. Ne može disati. Davi se u vlastitoj bljuvotini. Vjerojatno je
riječ o minutama, kaže si. Misli o Mercedes i ulaže svu snagu svojega bića kako bi u misli
prizvao sliku njezina lica.
Jedva primjećuje da se vrata ćelije otvaraju i da je tamničar čučnuo pokraj njega.
Nosi kantu vrućega katrana. Ščepa mu ruku i uroni je u kantu. Valls osjeća vatru.
Tamničar ga gleda u oči.

Knjige.club 193
 Gringos

„Sjećaš li se sada?“ pita ga.

Valls kimne.
Tamničar mu zabija iglu u ruku. Tekućina koja mu prostruji žilama hladna je i
podsjeća Vallsa na čisto plavetnilo. Druga injekcija donosi mir i san bez dubine ili
svijesti.

Knjige.club 194
 Gringos

20.

Probudio ju je vjetar koji je zviždao među pukotinama prozora i tresao stakla. Sat
koji je stajao na noćnom ormariću pokazivao je nekoliko minuta do pet ujutro. Aliciji je
pobjegao uzdah. Tek je tada primijetila... Polutama.
Sjećala se da je bila ostavila upaljeno svjetlo u blagovaonici i u hodniku prije nego
što je ukrala nekoliko sati sna nakon razgovora s Leandrom, ali sada je stan bio utonuo u
plavičastu tamu. Potražila je prekidač noćne lampe i pritisnula ga. Lampa se nije upalila.
Tada joj se učinilo da čuje korake u blagovaonici i zvuk vrata koja se polako zatvaraju.
Prožela ju je snažna hladnoća. Zgrabila je revolver koji je proveo s njom noć pod
plahtama i nategnula iglu.
„Vargase?“ zazvala je promuklo. „Jeste li to vi?“
Jeka njezina glasa lutala je po stanu ne dobivši odgovor. Otkrila se i ustala. Izašla je u
hodnik, osjeća ledeni pod ispod svojih bosih nogu. U hodniku se stvorila sjena zbog
tračka svjetlosti koji je dolazio iz blagovaonice. Polako je hodala hodnikom držeći oružje
spremno u zraku. Ruka joj se tresla. Kada je stigla do blagovaonice, pipala je zid lijevom
rukom u potrazi za prekidačem i pritisnula ga. Ništa. U kući nije bilo struje. Pretražila je
sjene, konture namještaja i kutove crnila koji su prekrivali dnevnu sobu. Gorak miris
strujao je zrakom. Miris duhana, mislila je. Ili možda cvijeća koje je Jesusa ostavila u vrču
na stolu, s kojega su počele padati suhe latice. Ne primijetivši nikakav pokret, otišla je do
komode u blagovaonici i pretražila prvu ladicu. Pronašla je paket svijeća i kutiju šibica
koji mora da su tamo ležali još od prije nego što ju je Leandro rasporedio u Madrid.
Zapalila je svijeću i podigla je u zrak. Polako je hodala po stanu, svijeća u jednoj ruci, a
revolver u drugoj. Pokušavala je izbiti iz glave sliku Lomane, nasmiješenoga i
nepomičnoga poput voštane figure s mesarskim nožem u rukama dok je čeka skriven u
nekom ormaru ili iza vrata.
Kada je pretražila sve kutove i skrovišta u kući i uvjerila se da se u njima nitko ne
krije, Alicia je uzela stolac u blagovaonici i podmetnula ga pod kvaku ulaznih vrata.
Odložila je svijeću na stol i otišla do prozora koji je gledao na ulicu. Cijela četvrt bila je
uronjena u tamu. Nazubljeni profil krovova i golubinjaka ocrtavao se na mutnom
plavetnilu koje je prethodilo svitanju. Zalijepila je lice na staklo i pretraživala ulične
sjene. Tračak svjetlosti zasjao je pod lukovima veže trgovine La Manual Alpargatera. Zar
upaljene cigarete. Alicia je željela vjerovati da je jednostavno riječ o onom nesretniku
Roviri, kojem je u te rane jutarnje sate već započela smjena. Povukla se u blagovaonicu i
uzela još nekoliko svijeća iz komode. Trebalo je pričekati još neko vrijeme prije nego što
će moći sići do kavane Gran Cafe i naći se s Vargasom, a znala je da neće moći ponovno
zaspati.
Otišla je do police na kojoj je držala neke od svojih najdražih knjiga, većinom
pročitane nekoliko puta. Prošle su četiri godine otkada Alicia nije posjetila stranice svoje
najdraže knjige, Tyrr. Uzela ju je s police i pomilovala naslovnicu. Otvorila je korice i
nasmiješila se ugledavši pečat s vražićkom na vrhu hrpe knjiga, stari ex libris koji su joj
poklonila dvojica kolega iz odjela tijekom njezine prve godine u Leandrovom odjelu,
kada su je gledali tek kao misterioznu, ali bezopasnu djevojčicu, šefov hir koji još uvijek
nije izazivao ljubomoru, zavist i zlobu među veteranima.
Bili su to dani vina i otrovnih ruža, kada je Ricardo Lomana odlučio motu proprio da
je ona njegova osobna naučnica i poklanjao joj cvijeće svaki petak prije nego što bi je
pozvao u kino ili na ples za koje je Alicia uvijek pronalazila neku izliku. Dani kada ju je

Knjige.club 195
 Gringos

Lomana promatrao krajičkom oka vjerujući da ga ona ne vidi, da bi poslije dobacivao

insinuacije i komplimente od kojih bi se i najstariji iz odjela zacrvenjeli. „Što loše počne,
još gore završi“, pomislila je tada. Nije mogla ni slutiti.
Pokušala je iz misli izbrisati Lomanino lice i ponijela je knjigu u kupaonicu. Tamo je
skupila kosu u rep i pustila vodu sve dok nije napunila kadu. Zapalila je dvije svijeće i
stavila ih pokraj uzglavlja kade, pa je uronila u bazen zamagljen od pare. Pustila je da
toplina vode rastjera hladnoću koja joj je strujala kostima i zatvorila oči. Uskoro je začula
nešto što joj je zvučalo kao koraci na stubištu. Pitala se je li to Vargas, koji je dolazio
provjeriti je li živa, ili ponovno umišlja. Mračna letargija u koju su je bacale tablete protiv
bolova uvijek je za sobom ostavljala trag malenih iluzija nakon buđenja, kao da si snovi
koje nije stigla sanjati pokušavaju prokrčiti put kroz šavove svijesti. Otvorila je oči i sjela
držeći se za rubove kade. Par glasova lebdio je zrakom. Ni jedan nije bio Vargasov.
Pružila je ruku dok nije pomilovala rukohvat revolvera, koji je odložila na tabure pokraj
kade, i slušala jeku kapi vode koje su kapale iz slavine. Pričekala je nekoliko sekundi.
Glasovi su se utišali. Ili možda nikada nisu ni bili tamo. Nekoliko trenutaka zatim, koraci
su se udaljili niz stube. Vjerojatno susjed koji izlazi iz stana i ide na posao, pomislila je.
Ponovno je odložila revolver na tabure i upalila cigaretu. Promatrala je kako dim
iscrtava arabeske među njezinim prstima. Opet se ispružila u kadi i kroz prozor
promatrala plavičasti plašt oblaka koji se nadvio nad gradom. Uzela je knjigu i vratila se
prvom poglavlju. Kako je okretala stranice tako je malo-pomalo nestajalo nemira koji ju
je bio obuzeo. Uskoro je Alicia izgubila pojam o vremenu. Čak je ni Leandro nije mogao
slijediti i pronaći u šumi riječi koju je ova knjiga pred njome stvarala. Alicia se
nasmiješila i vratila se knjizi osjećajući kao da se vraća kući. Mogla bi tako ostati cijeli
dan. Ili cijeli život.
Kada je izašla iz kade, suočila se sa zrcalom i promatrala niti pare koje su joj se
uzdizale uz tijelo. Crna mrlja njezine stare ozljede na desnome kuku iscrtavala je otrovni
cvijet koji je puštao korijenje ispod kože. Dotakla ga je i osjetila lagani ubod, upozorenje.
Raspustila je kosu i namazala ruke, noge i trbuh kremom od ružine vodice koju joj je
svojedobno poklonio Fernandito u provali tinejdžerskoga žara i koja je nosila neobičan
naziv. Vraćala se u spavaću sobu kada se naglo vratila struja i sve lampe koje je bila
isprobavala upalile su se u isti mah. Alicia je stavila ruke na prsa i osjetila kako joj je srce
skoro stalo od straha. Gasila ih je jednu po jednu, psujući.
Poslije, naga ispred ormara, uzela si je vremena da izabere. Bercelona je bila
spremna oprostiti svašta, ali nikada loš ukus. Odjenula je donje rublje koje je gospođa
Jesusa oprala i namirisala i nasmijala se zamišljajući portirku dok slaže to rublje pritom
se krsteći i pitajući se je li to ono što se sada nosi među modernim gradskim djevojkama.
Slijedile su prozirne najlonke koje joj je Leandro bio primoran kupiti za poslove u kojima
je trebala glumiti otmjenu gospođicu u ulici Principe de Vergara ili sudjelovati u nekoj od
spletki koje je zakuhao njezin šef u salonima hotela Ritz.
„Ne možeš li se zadovoljiti s nekom običnom markom?“ prosvjedovao je Leandro
kada je vidio cijenu.
„Ako želite obično, pošaljite nekog drugog da obavi posao.“
Tjerati Leandra da potroši cijelo bogatstvo na kupovinu njezinih otmjenih haljina i
knjiga bilo je jedno od rijetkih zadovoljstava koje joj je donosila ta služba. Neraspoložena
da ponovno izaziva vraga, Alicia je odlučila staviti pojas. Stegnula je remenčić jače nego
inače i okrenula se pred ogledalom, provjeravajući kako joj pristaje ta stvar zbog koje je
samoj sebi nalikovala na kakvu izopačenu lutku, marionetu mračne ljepote na koju se

Knjige.club 196
 Gringos

nikada nije uspjela naviknuti jer se činilo kao da upućuje na to da je, na kraju krajeva,
Leandro imao pravo i da zrcalo govori istinu.
„Samo ti fale konci“, rekla si je.
Kao uniformu za taj dan odabrala je ljubičastu haljinu formalnoga kroja i talijanske
cipele koje su svojedobno koštale kao mjesečna plaća u jednoj otmjenoj prodavaonici
cipela u ulici Rambla de Cataluna u kojoj ju je prodavačica bila nazvala djevojčicom.
Pažljivo se našminkala, stvarajući lik, i završila iscrtavši si usne svjetlucavom olovkom
boje tamnoga vina, bojom za koju je bila sigurna da bi zaslužila Leandrovo
neodobravanje. Nije željela da Vargas primijeti i trunku nesigurnosti kada je ugleda.
Godine službe naučile su je da čednost izaziva sumnju. Prije nego što je izašla, bacila je
posljednji pogled na svoj odraz u ogledalu i dala si prolaznu ocjenu. „I samoj bi sebi
slomila srce“, pomislila je, „da ga imaš.“
Dan se tek počinjao buditi kada je Alicia prešla cestu do vrata kavane Gran Cafe.
Prije nego što je ušla, ugledala je Roviru koji je već zauzeo svoj položaj na uglu. Nosio je
šal koji mu je pokrivao nos i trljao je ruke. Razmišljala je o tome da mu pride i zagorča
mu dan, ali ga je pustila na miru. Rovira ju je pozdravio izdaleka i požurio sakriti se.
Kada je ušla u kavanu, ugledala je Vargasa kako je već čeka na mjestu koje se, čini se,
pretvorilo u njegov službeni stol. Policajac je proždirao veliki sendvič od kuhane šunke s
rajčicom i ispijao poveću šalicu kave dok je proučavao popis s brojevima koji su uspjeli
sklepati uz pomoć taksidermista. Kada ju je začuo, podigao je pogled i odmjerio je od
glave do pete. Alicia je bez riječi sjela za stol.
„Fino mirišete“, pozdravio ju je Vargas. „Kao kolačić.“
A zatim se vratio delikatesama svoga doručka i popisu.
„Kako možete jesti u rano jutro?“ pitala je Alicia.
Policajac je slegnuo ramenima i samo joj ponudio griz golemog sendviča. Alicia je
pogledala u stranu i Vargas se ponovno bacio na jelo vještim ugrizima.
„Jeste li znali da ovdje doručak zovu zajutrak!“ komentirao je Vargas. „Zar to nije
smiješno?“
„Ma da crkneš od smijeha.“
„A ručak, pazite sad, zovu kosilo. Kao da je neka kosilica.“
„Nekoliko dana u Berceloni i već ste se pretvorili u poliglota.“
Vargas se nasmijao od uha do uha.
„Raduje me da ste izgubili onu nježnost od sinoć. Znak da se osjećate bolje. Jeste li
vidjeli Cvrčka Cvrkija kako vani umire od hladnoće?“
„Zove se Rovira.“
„Zaboravio sam koliko ga cijenite.“
Miquel se sramežljivo približio stolu noseći pladanj s prepečencima, maslacem i
kaletijerom iz koje se pušilo. Bilo je pola osam ujutro i u lokalu nije bilo nikoga osim njih
dvoje. Miquel, sibarit diskrecije, bio se, kao i uvijek, povukao na najudaljeniji kraj šanka
praveći se da nešto radi. Alicia si je natočila šalicu kave i Vargas se ponovno vratio
popisu brojeva, prolazeći ih jednoga po jednoga kao da očekuje da će se njihov smisao
sam od sebe ukazati. Minute su se vukle u bremenitoj tišini.
„Baš ste se uredili“, rekao je konačno Vargas. „Idemo na neko otmjeno mjesto?“
Alicia je progutala knedlu i pročistila grlo. Podigla je pogled.
„Što se tiče onoga sinoć...“ započela je ona.

Knjige.club 197
 Gringos

„Da?“
„Željela sam vam se ispričati. I zahvaliti vam.“
„Nemate mi se na čemu ispričavati, a još manje zahvaljivati“, odgovorio je Vargas.
Na njegovom ozbiljnome licu nazirala se sjenka sramežljivosti. Alicia mu se slabašno
nasmiješila.
„Vi ste dobar čovjek.“
Vargas je spustio pogled.
„Nemojte to govoriti.“
Ona je bezvoljno grickala svoj prepečenac. Vargas ju je promatrao.
„Što?“
„Ništa. Volim vas gledati dok jedete.“
Alicia je dobrano zagrizla u prepečenac i nasmiješila se.
„Koji nam je plan za danas?“
„Jučer smo se posvetili automobilu. Dopustite da danas odemo u kratki posjet
odvjetniku Briansu.“
„Kako vam drago. Kako ćemo to izvesti?“
„Mislila sam da bih mogla biti mlada i naivna nasljednica u čije ruke je dospio
primjerak Victora Mataixa i želim ga prodati. Gospodin Gustavo Bercelo rekao mi je da
on zastupa kolekcionara koji je zainteresiran za kupovinu svih knjiga tog autora koje se
nalaze na tržištu itd.“
„Vi - naivni! To obećava! A ja? Tko bih ja trebao biti? Štitonoša?“
„Mislila sam da biste mogli biti moj vjerni, postariji muž pun ljubavi.“
„Prekrasno. Žena mačka i stari kapetan, par godine. Ne vjerujem da će odvjetnik
nasjesti, pa baš da je bio najgluplji u generaciji.“
„Ne očekujem da nasjedne. Ideja je više baciti mu bubu u uho kako bi učinio krivi
korak.“
„Jasno mi je. A onda, što? Pratimo ga?“
„Pa vi ste, Vargase, telepat.“
Sunce kao iz reklame uspjelo se probiti kroz oblake, pa je češljalo krovove kada su
krenuli niz ulicu. Vargas je promatrao pročelja i skrivene kutke koji su se postrojili s obje
strane ulice Avinon, lica spokojna kao u kakva sjemeništarca iz provincije koji je došao
na izlet preko vikenda. Uskoro je primijetio da se Alicia svakih nekoliko metara okreće i
ogledava iza sebe. Spremao se pitati je li sve u redu kada ga je ugledao slijedeći njezin
pogled. Rovira je posve bezuspješno pokušavao prikriti svoju prisutnost u veži jedne
zgrade na nekih stotinjak metara.
„Ovome ću brzinski objasniti kako stoje stari'„, promrmljao je Vargas.
Alicia ga je uhvatila za nadlakticu.
„Ne, radije ga pustite.“
Djevojka mu je izdaleka mahnula, smiješeći se. Rovira se osvrnuo oko sebe i na
trenutak oklijevao, ali je, kada je shvatio da je otkriven, bojažljivo odzdravio.
„Koji nesposobnjaković“, protisnuo je Vargas.
„Bolje on nego netko drugi. Ovaj je barem na našoj strani, ako zna što je dobro za
njega.“

Knjige.club 198
 Gringos

„Ako vi tako kažete.“

Vargas mu je rukama pokazao da se još udalji i ostane na dogovorenoj razdaljini.
Rovira je kimnuo i podigao palac u znak slaganja.
„Pogledajte ga. To mora da je vidio u kinu“, rekao je Vargas.
„Pa tamo danas ljudi uče živjeti, u kinu, zar ne?“
„Tako stoje stvari.“
Roviru su ostavili iza sebe i nastavili svojim putem.
„Ne sviđa mi se imati tog kretena za repom“, ustrajao je Vargas. „Ne znam zašto
imate povjerenja u njega. Bog zna što priča u postaji.“
„Zapravo mi ga je pomalo žao.“
„Meni se čini da mu ne bi škodile dobre batine. Nema razloga da im prisustvujete
ako ne želite. Već ću se ja naći nasamo s njim, a onda se usosio.“
„Jedete previše proteina, Vargase. Utječu vam na karakter.“

Knjige.club 199
 Gringos

21.

Ako odijelo čini čovjeka, onda ured i dobra lokacija čine, ili uništavaju, pravnika. U
gradu bogatom odvjetnicima smještenima u raskošnim uredima u kraljevskim i
gospodskim zgradama u ulici Paseo de Gracia i drugim otmjenim ulicama, gospodin
Fernando Brians odlučio se za mnogo skromniju lokaciju, gotovo nečuveno u njegovoj
struci.
Alicia i Vargas već su izdaleka ugledali zdanje, stoljetnu zgradu lagano nagnutu
ustranu na križanju ulica Merce i Avinon. Bar u kojem su posluživali i kapljicu, a koji je
izgledao kao utočište za zaboravljene matadatore i okupljalište ribara na dane kada bi
stigla plaća, nalazio se u prizemlju. Konobar, mrvica nalik zvrku s odlučnim brkom,
izašao je naoruža i kantom iz koje se pušilo i koja je mirisala na varikinu. Zviždao je neku
melodiju i izvodio akrobacije s čačkalicom koja mu je visjela iz kuta usana dok je meo
pločnik i bez žurbe se rješavao lokvica mokraće, etilnih povračotina i ostalih mješavina
uobičajenih u uličicama u blizini luke.
Naslagane kutije i komadi prašnjavoga namještaja zatrpali su vežu zgrade. Tri
mladića koja su se dobrano oznojila, zastala su da dođu do daha i pozabave se
duguljastim sendvičima iz kojih su virile šnite mortadele.
„Je li ovdje ured odvjetnika Briansar“ upitao je Vargas konobara, koji je prekinuo
svoje jutarnje brisanje poda da bi ih dobro odmjerio.
„Potkrovlje“, rekao je pokazujući kažiprstom prema gore. „Ali usred selidbe su.“
Kada je Alicia prolazila pokraj njega, konobar se nasmiješio pokazujući svoje
žućkaste zube.
„Kavicu s mlijekom i madlen, ljepotice!' Kuća časti.“
„Drugi put. Kada obrijete taj grm koji imate na licu“, dobacila je Alicia ne zaustavivši
se.
Trojica mladića zapljeskala su doskočici, koju je konobar sportski podnio. Vargas ju
je slijedio do stuba, svojevrsne spirale koja je više nalikovala probavnom traktu nego
arhitektonskom rješenju.
„Ima li dizala?“ upitao je Vargas jednoga od mladića.
„Ako ga ima, nismo ga vidjeli.“
Uspeli su se svih pet katova koliko ih je zgrada imala do odmorišta preplavljenoga
kutijama, registrima, vješalicama, stolcima i slikama pastoralnih prizora koje su
izgledale kao da su kupljene na buvljaku Encants za nekoliko centi po komadu. Alicia je
provirila u ured, stan koji je izgledao kao bojno polje i u kojem, činilo se, ništa nije bilo na
svojem mjestu i gotovo je sve bilo u iznesenim kutijama ili na putu prema skladištu.
Vargas je pozvonio, ali zvono nije radilo, pa je pokucao na vrata.
„Dobar dan!“
Duga plava kosa složena u čvrstu trajnu pojavila se na hodniku. Gospođica koja je na
glavi nosila to čudo nalik na kacigu bila je odjevena u haljinu s cvjetnim uzorkom i s
odgovarajućim ružem.
„Dobar dan“, rekla je Alicia. „Je li ovo ured odvjetnika Briansa?“
Gospođica im je prišla i iznenađeno ih pogledala.
„Jest. Ili je bio. Usred selidbe smo. Kako vam mogu pomoći?“

Knjige.club 200
 Gringos

„Željeli bismo razgovarati s odvjetnikom.“

„Jeste li dogovorili sastanak?“
„Bojim se da nismo. Je li gospodin Brians ovdje?“
„Obično dolazi malo kasnije. Takav vam je on gosponček. Ako želite pričekati dolje u
baru...“
„Ako vam ne smeta, radije bismo pričekali ovdje, puno je to penjanja.“
Tajnica je uzdahnula i kimnula.
„Kako želite. Ali vidite da je ovdje sve zbrda-zdola.“
„Razumijemo“, odgovorio je Vargas. „Pokušat ćemo što manje smetati.“
Činilo se da je Alicijin mili osmijeh, a posebno to što joj je Vargas bio oku ugodan,
malo smekšalo tajnicu.
„Pođite za mnom, molim vas.“
Tajnica ih je vodila dugim hodnikom koji je prolazio kroz cijeli stan. Na svakoj strani
hodnika nalazile su se sobe prepune kutija spremnih za selidbu. Micanje kutija podiglo je
prašinu koja je tvorila maglicu sjajnih čestica što su škakljale nos. Tura po ostacima iz
brodoloma završila je u prostranoj sobi koja se činila kao posljednja crta obrane cijeloga
ureda.
„Ako biste bili tako ljubazni...“ uvela ih je u sobu tajnica.
Sama prostorija bila je ono malo što je preostalo od Briansovog ureda i u njoj se
nalazila prava zbrka polica i hrpe fascikala koji su, naslagani uza zid, prkosili gravitaciji.
Središnji komad namještaja bio je stol od plemenita drva koji je izgledao kao da je
spašen iz nekoga požara i, iza njega, vitrina u kojoj se isticala, nemarno nabacana, cijela
zbirka zakona El Aranzadi.
Alicia i Vargas sjeli su na improvizirane taburee pokraj prozora koji je gledao na
balkon odakle se na drugoj strani ulice mogao vidjeti kip Djevice od Milosti uzdignute na
kupoli bazilike.
„Zamolite vi Djevicu da nam se smiluje jer na mene ne obraća pažnju“, komentirala
je tajnica. „Koga ću najaviti?“
„Jaime Valcarcel i njegova gospođa“, rekla je Alicia prije nego što je Vargas stigao i
trepnuti.
Žena je pristojno kimnula iako je okrznula Vargasa vragolastim pogledom, kao da
mu je htjela čestitati na razlici u godinama i dati mu na znanje da je takvom muškarcu
spremna oprostiti taj grijeh na lijepe oči.
„Ja sam Puri, vama na usluzi. Mislim da bi odvjetnik trebao uskoro stići. Mogu li vam
nešto ponuditi dok čekate? Maríano, konobar, svako mi jutro donese madlene i
termosicu s kavom i mlijekom, ako ste za...“
„Neću odbiti“, brzo je rekao Vargas.
Puri se zadovoljno nasmiješila.
„Odmah ću vam ih donijeti.“
Gledali su je kako odlazi zavodljivo njišući bokovima, što Vargasu nije promaklo.
„Vidi ti nju s Maríanom i njegovim madlenima“, rekla je Alicia ispod glasa.
„Svatko osvaja s onim što ima.“
„Kako je moguće da ste još gladni kada ste maloprije pojeli cijelo krme?“
„Neki od nas još uvijek znaju uživati u životu.“

Knjige.club 201
 Gringos

„Baš me zanima je li gospođica Puri jedna od tih, jer mi se čini da se malo uzbudila.“
Prije nego što je Vargas stigao odgovoriti, spomenuta se vratila noseći tanjur prepun
madlena i veliku šalicu bijele kave iz koje se pušilo i koju je policajac drage volje
prihvatio.
„Oprostite što vam to ovako poslužujem, ali sve nam je u kutijama...“
„Ne brinite. Puno hvala.“
„A kako to da se selite?“ upitala je Alicia.
„Zbog vlasnika zgrade, jer nam želi povisiti najamninu... Gramzljivac. Neka mu se
tako isprazni cijela zgrada i neka ga požderu štakori.“
„Amen“, podržao ju je Vargas. „Kamo ćete sada?“
„To bih i ja voljela znati. Imali smo dogovorene urede u blizini, iza Pošte, ali kasne s
radovima na uređenju i trebat će pričekati barem još mjesec dana. Za sada sve ovo ide u
jedno skladište u vlasništvu odvjetnikove obitelji u naselju Pueblo Nuevo.“
„A gdje će te vi u međuvremenu raditi?“
Puri je uzdahnula.
„Jedna odvjetnikova teta, koja je nedavno je umrla, imala je stan u ulici Pasaje de
Mallofré u četvrti Sarria, i čini se da zasad idemo tamo. Vidite kako je to kod nas, sve na
ho-ruk...“
Alicia i Vargas još su jednom pogledom prešli po Briansovom uredu koji kao da je
bio pod paljbom, udišući miris bankrota kojim je odisao. Alicijin pogled zaustavio se na
uokvirenoj fotografiji koja se činila kao parodija svečane fotografije s dodjele diploma, a
prikazivala je osobu, za koju je pretpostavljala da je pravnik Brians u svojim mladim
danima, okruženu ljudima u dronjcima i izgladnjelim zatvorenicima koji su imali okove
čak i oko vrata. Ispod fotografije stajao je sljedeći natpis:

Fernando Brians
Odvjetnik za izgubljene slučajeve

Alicia je ustala i približila se da bolje promotri ploču. Puri joj se pridružila, smiješeći
se i negodujući ispod glasa.
“Evo vam ga, sveti muž barcelonskih parnica... Ovo su mu iz šale dali izraditi njegovi
kolege iz generacije prije mnogo godina, kada je bio mlad. I tako je nastavio. I pazite vi
to, čak mu se ta stvar čini toliko zabavna da ju je odlučio objesiti ovdje gdje je mogu
vidjeti klijenti...”
“A odvjetnik nema klijente koji su više...?”
“Dobrostojeći?”
“Solventni.”
“Ima tu i tamo koji, ali dovoljno je da gospodin Fernando na ulici naleti na bilo kojeg
jadnika bez kučeta i mačeta da ga dovede u ured... Čovjek je prava dobričina. Što se tu
može?”
“Ne brinite se, jer mi smo spremni dobro platiti”, dometnuo je Vargas.
“Bog vas blagoslovio. Kakvi su vam madleni?” “Antologijski.”
Dok je Vargas imao praktičku demonstraciju svojega neutaživog apetita, na Purino
zadovoljstvo, na vratima ureda začuo se prasak koji je zvučao kao da se netko spotaknuo

Knjige.club 202
 Gringos

nakon čega je uslijedio jedan temeljiti pad koji je završio glasnim psovanjem. Puri je
zakolutala očima.
“Odvjetnik će vas odmah primiti.”
Fernando Brians izgledao je kao učitelj i nosio je polovno odijelo. Imao je izblijedjelu
kravatu koju vjerojatno već tjednima nije dobro zavezao, a potplati cipela bili su mu tako
istrošeni da su bili glatki kao riječko kamenje. Bio je on vitak i nervozan lik koji je unatoč
godinama očuvao bogatu grivu duge crne kose i prodorne oči skrivene iz naočala s
debelim crnim okvirima kakvi su se nosili prije rata. Izgledao je kao barcelonski
odvjetnik onoliko koliko je njegova tajnica Puri izgledala kao časna sestra, i Alicia je
pomislila da je, unatoč skromnoj scenografiji koja je okruživala njegov profesionalni
život, Fernando Brians očuvao onaj mladenački duh i živost onih koji ne stare jer im
nitko nije rekao da su već prošle godine i da je vrijeme da se uozbilje i počnu ponašati
kako priliči njihovim godinama.
„Izvolite“, pozvao ih je Brians.
Sjeo je na rub svoga radnog stola i promatrao ih s mješavinom znatiželje i skepse.
Brians je možda bio slab na izgubljene slučajeve, ali nije bio budala. Vargas je ušao prvi i
pokazao na Aliciju.
„Ako nemate ništa protiv, prepustit ću svojoj gospodi da vam iznese naš slučaj jer je
ona glava kuće.“
„Kako želite.“
„Želite li da vodim bilješke, gospodine Fernando?“ upitala je Puri, promatrajući
prizor s dovratka.
„Neće biti potrebno. Bolje odite i pripazite na ove iz selidbe jer su blokirali ulicu s
kutijama i neće moći uči kamionet.“
Puri je kimnula, razočarana, i otišla obaviti svoju zadaću.
„Govorili ste...?“ nastavio je Brians. „Ili vaša gospođa supruga, koja je glava kuće...“
Briansov pomalo odrješiti ton naveo je Aliciju da se zapita je li mu možda Gustavo
Bercelo, knjižar s kojim je razgovarala u klubu Circulo Ecuestre, javio da bi ga mogli
posjetiti.
„Gospodine Brians“, započela je ona, „teta moga muža Jaimea nedavno je umrla i u
nasljedstvo mu ostavila zbirku umjetničkih djela kao i biblioteku koja sadrži skupocjene
knjige.“
„Moja sućut. Trebate li možda pomoć s izvršavanjem oporuke?“
„Razlog zbog kojeg vam se utječemo jest to što se među knjigama iz spomenute
zbirke nalazi i jedna autora Victora Mataixa. Riječ je o jednom nastavku ciklusa romana
objavljenih u Berceloni tridesetih godina.“ dovršio je Brians.
„Upravo tako. Ćuli smo da vi zastupate kolekcionara zainteresiranog za kupnju
postojećih djela tog autora i zbog tog smo smatrali prikladnim...“
„Razumijem“, rekao je Brians, napustivši rub svoga radnog stola i potraživši utočište
u fotelji.
„Ako biste bili tako ljubazni da nas spojite sa svojim klijentom ili, ako vam je tako
draže, da nam date njegov kontakt, pa ćemo ga sami...“
Brians je kimao, više za sebe nego na Alicijine prijedloge.
„Nažalost, ne mogu to učiniti.“
„Oprostite?“

Knjige.club 203
 Gringos

„Ne mogu vam dati njegov kontakt niti vas spojiti sa svojim klijentom.“
Alicia se pomirljivo nasmiješila.
„A mogu li vas upitati zašto?“
„Zato što ga ne poznajem.“
„Oprostite, ali ne razumijem.“
Brians se naslonio, prekrižio ruke na prsima i palcima si trljao nadlaktice.
„Moj odnos s klijentom odvijao se isključivo putem pisane korespondencije preko
tajnice. Nikada ga nisam osobno upoznao, pa ne znam čak ni njegovo ime. On želi ostati
anoniman, kao što zna biti slučaj s kolekcionarima.“
„Čak i za svojeg odvjetnika?“
Brians se hladno nasmiješio i slegnuo ramenima.
„Ah... dok plaća račune... zar ne?“ osmjelio se Vargas.
„Pa dobro, ali ako komunicirate s njim poštom preko njegove tajnice, imate barem
neko ime i adresu na koju šaljete pisma“, napomenula je Alicia.
„To je poštanski pretinac čiji vam broj, jasno, ne mogu dati zbog povjerljivosti
podataka. Isto tako, ne mogu vam dati ime njegove tajnice, s obzirom na to da nisam
ovlašten davati takve informacije o svojim klijentima bez njihova odobrenja. To je tek
formalnost, ali razumjet će te da je moram poštovati.“
„Razumijemo. Ipak, kako onda vi možete kupiti ili nabaviti knjige za zbirku vašeg
klijenta ako nema načina da ga direktno kontaktirate da biste mu ponudili knjigu koja je
na prodaju?“
„Vjerujte mi, gospodo... Ako je moj klijent zainteresiran za kupnju primjerka koji je
u vašem vlasništvu, on će mene obavijestiti. Ja sam tek posrednik.“
Alicia i Vargas su se pogledali.
„A dobro“, improvizirao je policajac. „Očito smo krivo shvatili, draga.“
Brians je ustao i obišao radni stol, pružajući ruku uz ljubazni smiješak koji je jasno
davao do znanja da je vrijeme da se oproste.
„Ako mi dopustite, dao bih vam jedan dobronamjerni savjet, ja bih na vašem mjestu
unajmio usluge nekog dobrog antikvara koji će razglasiti da imate knjigu. Ako imate
originalnog Mataixa, neće vam nedostajati kupaca.“
„Imate li neki prijedlog?“
„Bercelo, pokraj trga Plaza Real, ili Sempere i sinovi, u ulici Santa Ana. Ili Costa, u
Vicu. To su tri najbolje opcije.“
„Tako ćemo onda i napraviti. Puno vam hvala.“
„Nema na čemu.“
Alicia nije otvorila usta dok nisu došli do predvorja zgrade. Vargas ju je slijedio na
sigurnoj udaljenosti. Kada su stigli do veže, Alicia je zastala da prouči hrpe kutija koje su
mladići iz selidbe tamo odložili.
„I što sad?“ pitao je Vargas.
„Sada čekamo“, rekla je.
„Što?“
„Brians je na potezu, čekamo da odigra.“
Alicia je čučnula pokraj jedne od zatvorenih kutija. Bacila je pogled na ulaz u vežu i,
kada je vidjela da je zrak čist, otrgnula je etiketu s kartona i spremila je u torbu.
Knjige.club 204
 Gringos

„Može li se znati što radite?“ upitao je Vargas.

Alicia je izašla na ulicu ne odgovorivši. Na njegovo iznenađenje, čim je Vargas izašao
iz veže ugledao ju je kako ulazi u bar na uglu. Maríano, konobar i bard jutarnjih madlena,
koji je i dalje glancao pločnik s u rukama, izgledao je iznenađeniji od samoga Vargasa
kada ju je vidio kako ulazi u lokal, pa se brzo ostavio prislonivši ga uza zid i revno
krenuo za njom pritom si otirući ruke o krpu koja mu je bila zataknuta za pojas. Vargas
ih je slijedio, uzdišući.
„Kavica s mlijekom i madlen za gospođicu?“ nudio joj je Maríano.
„Čaša bijelog vina.“
„Tako rano?“
„A od koliko sati poslužujete bijelo vino?“
„Za vas, dvadeset i četiri sata dnevno. Može lagano vino iz provincije Panades?“
Alicia je kimnula. Vargas je sjeo pokraj nje na barski stolac.
„Stvarno mislite da će vaš plan funkcionirati?“ pitao je.
„Ništa nas ne košta pokušati.“
Maríano se vratio s čašom bijeloga vina i tanjurom s maslinama na račun kuće.
„Pivica za gospodina?“
Vargas je odmahnuo glavom. Promatrao je kako Alicia veselo kuša vino. Bilo je nešto
u geometriji njezinih usana koje miluju staklo i obliku njezina blijeda vrata koji je
podrhtavao kada je kroz njega prolazila tekućina, što je čovjeku razvedrilo dan. Ona je
primijetila izraz na njegovom licu i upitno ga pogledala.
„Što?“
„Ništa.“
Alicia je podigla čašu.
„Imate nešto protiv?“
„Ne d'o Bog.“
Alicia je baš popila posljednji gutljaj vina kada je silueta odvjetnika Briansa
užurbano prošla ispred izloga bara. Alicia i Vargas razmijenili su pogled, i ostavivši
kovanice na šanku, bez riječi napustili lokal.

Knjige.club 205
 Gringos

22.

U cijeloj Policiji bilo je dobro znano da u umjetnosti praćenja i, ponekad, potjere za

građanima oslobođenima ili neoslobođenima od sumnje, Vargasu nije bilo ravna. Kada bi
ga pitali koja je njegova tajna, običavao je reći da nije najvažnija diskrecija nego primjena
optičkih načela. Srž stvari, objašnjavao je, nije bila u tome što može vidjeti ili predosjetiti
pratitelj nego ono što je u vidokrugu praćenoga. To i dobre noge. Čim su počeli slijediti
odvjetnika Briansa, Vargas se uvjerio da Alicia ne samo da je besprijekorno svladala
disciplinu nego ju je pretvorila u pravu umjetnost, tako da je njemu preostalo samo da
osjeća divljenje. Očigledno je poznavala svaki kutak toga klupka ulica, uličica i prolaza
koji su činili srce staroga grada, što joj je omogućavalo da iznalazi usporedne puteve i
bude Briansu za petama, a da ovaj ne zna da ga slijede.
Alicijin korak bio je sigurniji nego prethodnoga dana, zbog čega je Vargas
pretpostavio da si je toga jutra stavila pojas koji je spomenuo taksidermist. Ples njezinih
bokova bio je drugačiji, a držanje uspravnije. Alicia ga je vodila kroz taj labirint ponekad
zastajući, tražeći zaklone mrtvih kutova i znajući kojim će putem Brians krenuti čak i
prije njega. Tijekom gotovo dvadeset minuta slijedili su odvjetnika kroz gustu mrežu
prolaza i uličica koji su vodili od luke do centra grada. Više no jednom vidjeli su kako
zastaje na raskrižjima da pogleda iza sebe i provjeri slijedi li ga tko. Njegova jedina
pogreška bila je što je gledao u krivome smjeru. Na kraju su ga ugledali kako prelazi
ulicu Canuda u smjeru ulice La Rambla i gubi se među svjetinom koja je preplavila
šetnicu. Tek se tada Alicia nakratko zaustavila i zadržala Vargasa uhvativši ga za
nadlakticu.
„Ide u podzemnu“, promrmljala je.
Vargas i Alicia pomiješali su se s morem ljudi koji su navalili ulicom La Rambla i, na
razdaljini od desetak metara jedan od drugoga, slijedili su Briansa do ulaza u podzemnu
željeznicu koja se nalazila pokraj Ibntane Canaletas. Odvjetnik se strmoglavio niz
stepenice i ušao u mrežu tunela koji su vodili do podzemnoga trgovačkog centra,
poznatoga pod imenom Avenida de la Luz.
Više trakt tame i jada nego prava avenija, taj ekstravagantni bulevar sablasnoga
sjaja projektirao je neki pametnjaković koji nije najsretnije zamislio tu podzemnu
Bercelonu obasjanu plinskim svjetiljkama. Projekt nije polučio zamišljeni uspjeh.
Katakomba u nastajanju kroz koju je strujao zrak koji je mirisao na ugljen i struju koje su
izbacivali tuneli podzemne željeznice, trgovački centar Avenida de la Luz pretvorio se u
utočište i sklonište za one u bijegu od nadzemlja i sunca. Vargas je dobro pogledao tu
turobnu gomilu stupova od lažnoga mramora koji su se protezali pokraj polovnih
trgovina i kavana koje su izgledale kao mrtvačnice, pa se okrenuo prema Aliciji.
„Grad vampira?“ upitao je.
„Tako nešto.“
Brians je krenuo glavnim prolazom. Alicia i Vargas su ga slijedili, skriveni
zahvaljujući stupovima nanizanima u bočnim prolazima. Odvjetnik je praktički prošao
cijeli bulevar, a da nije pokazao nikakav interes ni za jedan lokal na njemu.
„Možda je alergičan na sunce“, predložio je Vargas.
Brians je nezainteresirano prošao pokraj šaltera Katalonske željeznice i krenuo
prema stražnjem dijelu velike podzemne galerije. Tek tada je njegov cilj postao jasan.

Knjige.club 206
 Gringos

Kino trgovačkoga centra Avenida de la Luz ocrtavavalo je turobnu iluziju nasukanu

u toj podzemnoj i neobičnoj Berceloni. Njegova svjetla nalikovala su svjetlima nekoga
lunaparka, a stari plakati iz prastarih filmova pozivali su biča iz tunela, odbačene
službenike, školarce koji su markirali nastavu i propale svodnike na jutarnje matineje
filmova iz vremena poslije građanskoga rata. Brians je prišao blagajni i kupio ulaznicu.
„Nemojte mi reći da gospodin odvjetnik usred jutra ide u kino“, rekao je Vargas.
Razvodnik koji je stajao na ulazu otvorio mu je vrata i Brians je prešao prag ispod
panoa koji je najavljivao program za taj tjedan: dupla projekcija koja je uključivala
filmove Treći čovjek i Stranac. Orson Welles s tajanstvenim osmijehom u kojem je bilo
nešto đavolje gledao ih je s plakata uokvirenoga treptavim žaruljama.
„Barem ima dobar ukus“, odgovorila je Alicia.
Kada su prošli kroz plišane zastore koji su prekrivali ulaz, obavio ih je miris staroga
kina i neizrecive bijede. Snop projektora osvjetljavao je gusti oblak koji se činio već
desetljećima zatočen iznad gledališta. Nizovi praznih stolaca spuštali su se do platna, na
kojem je lukavi Harry Lime bježao kroz fantazmagoriju tunela bečke kanalizacije.
Avetinjski izgled tih slika podsjetio je Aliciju na prizore iz knjige Victora Mataixa.
„Gdje je?“ šapnuo joj je Vargas na uho.
Pokazala je prema dnu kinodvorane. Brians je zauzeo mjesto u četvrtome redu. U
kinu se moglo vidjeti tek tri ili četiri gledatelja. Krenuli su bočnim prolazom, uz koji su se
nizali stolci naslagani uza zid stvarajući dojam vagona podzemne željeznice. Kada su
došli do sredine kinodvorane, Alicia je ušla u jedan red i sjela u sredinu. Vargas je sjeo
pokraj nje.
„Jeste li gledali taj film?“
Alicia je kimnula. Gledala ga je barem šest puta i znala ga je napamet.
„O čemu se radi?“
„O penicilinu. Šutite.“
Čekanje je trajalo kraće nego što su očekivali. Film još uvijek nije bio završio kada je
Alicia krajičkom oka ugledala tamnu siluetu koja se približavala bočnim prolazom.
Vargas je tada bio već potpuno opčinjen filmom, pa ga je podbola laktom. Neznanac je
nosio tamni kaput, a u ruci je držao šešir. Alicia je stisnula šake. Posjetitelj se zaustavio
pokraj reda u kojem je sjedio odvjetnik. Bez žurbe je pogledao platno i trenutak poslije
ušao u red iza onoga u kojem je sjedio Brians te sjeo na mjesto koje se nalazilo
dijagonalno od njegova.
„Na juriš“, promrmljao je Vargas.
Nekoliko minuta odvjetnik nije ničim odavao da je primijetio neznančevu
prisutnost, niti je ovaj na bilo koji način pokušao komunicirati s njim. Vargas je pogledao
Aliciju, skeptičan, a ona je pomislila da je možda ipak riječ o čistoj slučajnosti. Dva
neznanca u kinu koje ne povezuje ništa osim moguće kratkovidnosti zbog koje su obojica
odlučila sjesti u prednje redove. Tek kada je zvuk metaka koji su trebali okončati tisuću
života Harryja Limea preplavio kino, neznanac se nagnuo prema prednjem sjedalu, a
Brians se jedva primjetno okrenuo. Zvučna traka prekrila je njegove riječi i Alicia je tek
uspjela vidjeti da odvjetnik izgovara nekoliko rečenica i pruža neznancu komad papira.
Zatim su, ne obazirući se jedan na drugoga, ponovno utonuli u svoja sjedala i nastavili
gledati film.
„U moje vrijeme priveli bi ih zbog pederluka“, primijetio je Vargas.
„Prekrasno je to vaše zlatno doba španjolskog paleolitika“, odgovorila je Alicia.

Knjige.club 207
 Gringos

Kada je projektor preplavio platno s monumentalnim završnim kadrom filma,

neznanac je ustao. Polako je krenuo prema bočnom prolazu i, dok je razočarana heroina
hodala pustom stazom bečkoga groblja, nataknuo je šešir i kliznuo prema izlazu. Alicia i
Vargas nisu se okrenuli i nisu davali znaka da su primijetili njegovu prisutnost, ali
njihovi pogledi bili su prikovani za tu siluetu išaranu svjetlom koje je širio zapareni snop
projektora. Obod šešira djelomično mu je pokrivao lice, ali ne dovoljno da bi sakrio
neobičnu mramornu sjajnu teksturu, kao lice lutke iz izloga. Aliciju su prošli žmarci.
Vargas je pričekao da neznanac nestane kroz zastore, pa se nagnuo prema njoj.
„Čini li se to samo meni ili taj svat nosi masku?“
„Nešto takvo“, potvrdila je Alicia. „Hajde, idemo prije nego što nam klisne.“
U tom trenutku, a da nisu imali vremena ni ustati, upalila su se svjetla u dvorani i na
platnu se počela vrtjeti odjavna špica. Brians je ustao i krenuo prema bočnome prolazu.
Za koju sekundu proći će pokraj njihova reda i ugledati ih kako tamo sjede.
„I što sada?“ prošaptao je Vargas spustivši glavu.
Alicia ga je primila za vrat i prinijela policajčevo lice svojemu.
„Zagrlite me“, prošaptala je.
Vargas ju je obujmio rukama uvjerenošću nespretnoga školarca. Alicia ga je privukla
i našli su se u položaju koji je nalikovao strastvenome poljupcu onih koji su se do tada
mogli nalaziti tek u stražnjim redovima kvartovskoga kina i u mračnim vežama usred
noći, njihove usne odvojene tek koji centimetar. Vargas je zatvorio oči. Kada je Brians
izašao iz dvorane, Alicia ga je nježno odgurnula.
„Idemo.“
Kada su izašli iz kina, ugledali su Briansovu siluetu kako se udaljava hodajući
sredinom podzemnoga prolaza, istim putem kojim je bio došao. Nije bilo ni traga
neznancu s licem lutke iz izloga. Alicia je ugledala stubište koje je bilo nekih dvadesetak
metara od njih i koje je izlazilo na križanje ulice Balmes s ulicom Pelayo. Hitro su krenuli
prema njima. Osjetila je snažan ubod boli u desnoj nozi od kojega je izgubila dah. Vargas
ju je pridržao.
„Ne mogu ići brže“, objavila je Alicia. „Hajte vi. Brzo.“
Vargas se hitro uspeo stepenicama dok je ona ostala tamo, naslonjena uza zid,
hvatajući dah. Kada je izronio na svjetlo dana, policajac se našao u gužvi na ulici Balmes.
Pogledao je oko sebe, zbunjen. Nije dobro poznavao grad i bio je dezorijentiran. Promet
je u to vrijeme već bio gust i središte Bercelone bilo je preplavljeno morem automobila,
autobusa i tramvaja. Zastori od prolaznika češljali su pločnike pod blijedim svjetlom koje
je dopiralo svisoka. Vargas je stavio ruku na čelo da se zaštiti od sunca i pogledom
pomeo križanje, ne obazirući se na mnoštvo koje ga je naguravalo. Na tren je pomislio da
ga nikada neće pronaći među tisućama crnih kaputa uparenih sa šeširima koji su onuda
paradirali u svim smjerovima.
Neobična tekstura njegova lica ga je odala. Neznanac je već prešao na drugu stranu
ulice i krenuo je prema automobilu parkiranome na uglu s ulice Vergara. Vargas je
pokušao prijeći prometnu cestu, ali čopor vozila i oluja truba vratili su ga na pločnik. Na
drugoj strani ceste, stranac je ulazio u auto. Policajac je prepoznao Mercedes Benz,
model otprije najmanje petnaest ili dvadeset godina. Kada je na semaforu zasvijetlilo
zeleno, automobil se počeo udaljavati. Vargas je potrčao za njim i uspio ga dobro
pogledati prije nego što je nestao u rijeci vozila. Kada se vračao prema ulazu u
podzemnu željeznicu, prošao je pokraj žandara koji ga je promatrao s neodobravanjem.
Vargas je pretpostavio da ga je vidio kada je pokušavao prijeći cestu na crveno i potom

Knjige.club 208
 Gringos

kad se bacio na cestu među vozila. Poslušno je kimnuo i podigao ruku u znak isprike.
Alicia ga je čekala na pločniku s pogledom punim iščekivanja.
„Kako se osjećate?“ upitao je Vargas.
Ona je ignorirala njegovo pitanje i nestrpljivo odmahnula glavom.
„Uspio sam vidjeti da ulazi u automobil. Crni Mercedes“, rekao je Vargas.
„Tablice?“
Kimnuo je.

Knjige.club 209
 Gringos

23.

Potražili su zaklon u baru Nuria i zauzeli stol pokraj prozora. Alicia je naručila čašu
bijeloga vina, drugu toga dana. Zapalila je cigaretu i pustila da joj pogled odluta među
mnoštvo koje je teklo niz ulicu La Rambla kao da je riječ o najvećem akvariju na svijetu.
Vargas ju je promatrao dok je drhtavim rukama podizala čašu i prinosila je usnama.
„Sada ću dobiti jezikovu juhu?“ upitala je Alicia ne odvojivši pogled s prozora.
„Uzdravlje.“
„Niste komentirali čovjeka s maskom. Mislite li isto što i ja?“
Slegnuo je ramenima, skeptičan.
„U izvještaju o navodnom atentatu na Vallsa u galeriji Circulo de Bellas Artes bilo je
riječi o čovjeku pokrivena lica...“ rekla je Alicia.
„Moguće je“, složio se Vargas. „Moram obaviti neke pozive.“
Kada je ostala sama, Alicia je bolno uzdahnula i stavila ruku na bok. Razmišljala je o
tome da uzme pola tablete, ali je odustala. Iskoristivši priliku dok je Vargas na telefonu u
stražnjem dijelu kavane, dala je znak konobaru da odnese praznu čašu i posluži joj još
jednu koju je popila naiskap. Vargas se vratio za petnaest minuta sa svojim malenim
notesom u rukama i sjajem u očima koji je odavao da ima novosti.
„Imamo sreće. Auto je u vlasništvu tvrtke Metrobarna d.o.o. To je tvrtka koja se bavi
nekretninama, ili je barem tako navedeno u registru. Središte je ovdje, u Berceloni. Ulica
Paseo de Gracia, broj šest.“
„To je ovdje u blizini. Dajte mi nekoliko minuta da se malo oporavim, pa idemo
tamo.“
„Zašto to ne prepustite meni, a vi se odite nakratko odmoriti, Alicia? Poslije ću doći
do vas i ispričati vam sve što sam saznao.“
„Jeste li sigurni?“
„Najsigurniji. Hajte.“
Kada su došli do ulice La Rambla, nebo se konačno razvedrilo i isijavalo je onim
električnim plavetnilom koje ponekad začara barcelonske zime da uvjeri lakovjerne
kako ništa ne može poći po zlu.
„Ravno doma, jasno? I nema stajanja po putu, jer znam te, ptico...“ upozorio je
Vargas.
„Na zapovijed. Nemojte riješiti slučaj bez mene“, rekla je Alicia.
„Ne brinite.“
Promatrala ga je dok je odlazio prema trgu Plaza de Cataluna i pričekala nekoliko
minuta. Već godinama je znala da njezino prenemaganje oko toga koliko je zaista boli i
izmučeni izraz lica u stilu Dame s kamelijama može navesti na lakovjerno i dječačko
ponašanje svakoga muškarca koji voli vjerovati da joj je potrebna pomoć i zaštita, što je
uključivalo praktički cijeli muški rod s iznimkom Leandra Montalva, koji ju je bio naučio
većini trikova iz njezina repertoara, a nepogrešivo bi nanjušio i one koje je sama smislila.
Čim je Alicia bila sigurna da se oslobodila Vargasa, promijenila je smjer. Kuća je mogla
pričekati. Treba joj vremena da razmisli i promatra iz sjene. Ali, prije svega, postojalo je
nešto što je željela učiniti sama i na svoj način.

Knjige.club 210
 Gringos

Uredi tvrtke Metrobarna bili su smješteni na najvišem katu monumentalnoga

modernističkog bloka koji je pomalo nalikovao začaranome dvorcu. Zgrada fasade
obnovljene s oker kamenom, okrunjena mansardom i ogromnim tornjevima, bila je
poznata kao Casa Rocamora i bila je primjer matematičke primjene zlatarskoga umijeća i
velike melodrame koji se mogu pronaći na barcelonskim ulicama. Vargas se na tren
zaustavio na uglu da promotri spektakl loža, galerija i bizantinske geometrije. Ulični
akvarelist postavio je svoj stalak na ugao ulice i završavao portret zgrade u
impresionističkom stilu. Kada je pokraj sebe primijetio Vargasa, uputio mu je pristojan
osmijeh.
„Lijepa slika“, hvalio je Vargas.
„Trudimo se. Policajac?“
„Zar je toliko očito?“
Slikar mu se kiselo nasmiješio. Vargas je zatim pokazao na sliku.
„Je P na prodaju?“
„Bit će za manje od pola sata. Zainteresirani za zgradu?“
„Povremeno. Naplaćuju ulaz?“ upitao je Vargas.
„Nemojte im davati ideje.“
Dizalo koje kao da je pobjeglo iz sna Julesa Vernea odvezlo ga je do vrata ureda na
kojima je stajala zlatna pločica značajne gramaže na kojoj je pisalo:

METROBARNA D. O. O.
Agencija za posredovanje nekretninama

Vargas je pozvonio. Zaorila je jeka ksilofona i uskoro su se otvorila vrata otkrivajući

lik recepcionarke zanosne figure i više nego formalne odjeće uokviren raskošnom
primaćom sobom. U nekim se tvrtkama bogatstvo pokazivalo unaprijed i promišljeno.
„Dobar dan“, dobacio joj je Vargas službenim tonom istovremeno pokazujući svoju
značku. „Vargas, Madridska policijska uprava. Želio bih razgovarati s voditeljem, molim
vas.“
Recepcionarka ga je odmjerila, iznenađena. Vjerojatno je običavala primati
prestižnije posjete. „Mislite li na gospodina Sanchísa?“
Vargas je tek kimnuo i ušao u predvorje, prostoriju s plavim plišanim tapetama
ukrašenu vrhunskim akvarelima slavnih barcelonskih pročelja i zgrada. Vargas je prikrio
osmijeh kada je prepoznao stil slikara s ugla. „Mogu li vas pitati o čemu je riječ,
gospodine policajče?“ pitala je recepcionarka za njim.
„Inspektor“, ispravio ju je Vargas ne okrenuvši se.
Recepcionarka je pročistila grlo i, ne dobivši više odgovora od toga, uzdahnula.
„Gospodin Sanchís je trenutno na jednom sastanku. Ako želite...“
Vargas se okrenuo i hladno je pogledao.
„Odmah ću ga obavijestiti, inspektore.“
Vargas je kimnuo bez oduševljenja. Recepcionarka je žurno krenula u potragu za
pojačanjem. Uslijedila je brza razmjena prigušenih glasova, zvuk vrata koja se otvaraju i
zatvaraju i koraka na putu kroz uredske hodnike. Vratila se za minutu, ovaj put s
krotkim osmijehom, kako bi ga pozvala da pode za njom.

Knjige.club 211
 Gringos

„Ako biste bili tako ljubazni da pođete za mnom, gospodin direktor će vas primiti u
dvorani za sastanke.“
Prošao je kroz dugi hodnik koji je vodio u niz pompoznih ureda gdje je brigada
elegantnih odvjetnika odjevenih u trodijelna odijela svečano obavljala svoje uobičajene
komisionarske poslove. Skupocjeni kipovi, slike i tepisi prostirali su se uzduž hodnika
što je vodio do prostrane prostorije koja kao da je lebdjela ispred ostakljene lože odakle
se pružao pogled na cijelu ulicu Paseo de Gracia iz ptičje perspektive. Impozantni stol za
sastanke kraljevao je skupinom stolaca, vitrina i okvira za slike od plemenitoga drva.
„Gospodin Sanchís bit će s vama za koji tren. Mogu li vas čime ponuditi dok čekate?
Želite li možda kavu?“
Vargas je odbio. Recepcionarka je brže-bolje nestala i ostavila ga nasamo. Policajac
je pažljivo promotrio scenografiju. Uredi tvrtke Metrobarna mirisali su, ako ne i
zaudarali, na novac. Vjerojatno je samo cijena tepiha po kojem je gazio dobrano
premašivala iznos njegove višegodišnje plaće. Vargas je obišao stol za sastanke prstima
klizeći po lakiranome hrastu i udišući miris luksuza i pompe kojima je odisalo ovo
mjesto. Scenografija i prozodija oblika ostavljah su onaj opresivan i ekskluzivan dojam
institucija posvećenih monetarnoj alkemiji, neprestano podsjećajući posjetitelja da, iako
misli da je unutra, zapravo se nikada neće uspeti stepenicama sustava.
Dvorana je bila ukrašena brojnim portretima različitih veličina. Većinom su to bile
fotografije, ali bilo je i ulja na platnu i portreta nacrtanih ugljenom, a svi su nosili potpise
odabranih režimskih portretista koji su tih zadnjih desetljeća dobili na značenju. Vargas
je pogledao kolekciju. Sve slike prikazivale su istu osobu, gospodina srebrnaste kose s
izgledom patrijarha koji je gledao u kameru, ili u stalak, s ozbiljnim osmijehom i ledenim
pogledom. Protagonist tih slika očito je znao pozirati i odabrati društvo. Vargas se
nagnuo da izbliza promotri jednu fotografiju na kojoj je gospodin hladna pogleda bio u
društvu odličnika odjevenih u lovačka odijela koji su se smiješili kao da su najbolji
prijatelji dok su okruživali mladoga generala Franca. Vargas je bolje pogledao
protagoniste toga događaja i zastao prepoznavši jednoga sudionika lova. Stajao je u
drugom redu i oduševljeno se smijao, kao da se trudi ostati zapažen u tom prizoru.
„Valls“, promrmljao je.
Iza njega, vrata dvorane su se otvorila i, kada se okrenuo, ugledao je čovjeka
srednjih godina čija je vitkost graničila sa slabošću, rijetke plave kose tako tanke kao u
dojenčeta. Nosio je besprijekorno odijelo od tvida koje je savršeno pristajalo uz njegove
sive oči, blage i prodorne. Direktor mu se ljubazno nasmiješio i pružio mu ruku.
„Dobar dan. Ja sam Ignacio Sanchís, glavni direktor ove kuće. María Luisa mi je rekla
da želite razgovarati sa mnom. Oprostite što ste morali čekati. Pripremamo godišnji
sastanak dioničara i malo smo u gužvi. Kako vam mogu pomoći, inspektore?“
Sanchís je odisao kultiviranom srdačnošću i profesionalnošću veličanstvena
Njegov pogled je odavao toplinu i autoritet dok je pomno proučavao Vargasa. Policajac
nije nimalo sumnjao u to da je Sanchís prije nego što je i završio svoje predstavljanje
znao koju marku cipela nosi i koliko je točno staro njegovo polovno odijelo.
„Ovo lice mi se čini poznatim“, rekao je policajac pokazujući na jedno od ulja na
platnu koja su ukrašavala sobu.
„To je gospodin Miguel Ángel Ubach“, objasnio je Sanchís, dobrodušno se smiješeći
pred neznanjem ili naivnošću svoga sugovornika. „Naš osnivač.“
„Iz Banke Ubach?“ pitao je Vargas. „Bankar Baruta?“
Sanchís mu je uputio blagi diplomatski osmijeh, ali pogled mu je postao hladniji.

Knjige.club 212
 Gringos

„Gospodinu Miguelu Ángelu nikada se nije sviđao taj nadimak, koji, ako mi dopustite
primijetiti, nije dostojan njegova lika i djela.“
„Čuo sam da mu ga je nadjenuo sam Generalisimus, u znak zahvalnosti“, osmjelio se
Vargas.
„Bojim se da nije tako“, ispravio ga je Sanchís. „Nadimak je gospodinu Miguelu
Ángelu nadjenula crvena štampa za vrijeme rata. Banka Ubach, zajedno s drugim
institucijama, financijski je potpomogla kampanju za nacionalno oslobođenje. On je
veliki čovjek kojem Španjolska mnogo duguje.“
„Ne sumnjam da je podmirio sva potraživanja...“ promrmljao je Vargas.
Sanchís je ignorirao njegove riječi ne izgubivši ni mrvicu ljubaznosti.
„I kakve veze gospodin Miguel Ángel ima s ovom tvrtkom?“ želio je znati Vargas.
Sanchís je pročistio grlo i poprimio strpljiv izraz lica i didaktički ton glasa.
„Nakon smrti gospodina Miguela Ángela, 1948., Banka Ubach podijelila se na tri
društva. Jedno je Kreditna i industrijska banka Katalonije, koju je prije osam godina
preuzela Hispano-američka kreditna banka. Tada je stvorena i Metrobarna da upravlja
portfeljem nekretnina koje su bile u vlasništvu banke.“
Sanchís je izgovorio te riječi kao da ih je već mnogo puta izrecitirao, stručnim i
odsutnim tonom muzejskoga vodiča koji drži predavanje grupi turista dok krajičkom
oka gleda na sat.
„Ali siguran sam da vam povijest tvrtke i nije toliko zanimljiva tema“, završio je.
„Kako vam mogu pomoći, inspektore?“
„Riječ je tek o sitnici, vjerojatno nevažnoj, gospodine Sanchís, ali znate kako se
obavljaju te stvari. Sve treba provjeriti.“
„Naravno. Recite o čemu je riječ.“
Vargas je izvadio svoj notes i pravio se da čita nekoliko redaka.
„Možete li mi reći pripada li automobil s tablicama B-74325 tvrtki Metrobarna?“
Sanchís ga je upitno pogledao.
„Da vam pravo kažem, ne znam... Morao bih pitati...“
„Vjerujem da tvrtka ima cijelu flotu automobila. Griješim li?“
„Ne, u pravu ste. Imamo četiri ili pet automobila, ako...“
„Je li jedan od njih Mercedes Benz? Crni? Model od prije petnaest ih dvadeset
godina?“
Sjena uznemirenosti prešla je Sanchísovim licem.
„Da... to je automobil koji vozi Valentin. Nešto se dogodilo?“
„Valentin, kažete?“
„Valentin Morgado, šofer koji radi za ovu tvrtku.“
„Vaš osobni vozač?“
„Da. Već nekoliko godina... Mogu li upitati što...?“
„Nalazi li se gospodin Morgado sada ovdje u zgradi?“
„Mislim da ne. Danas je rano ujutro trebao voziti Victoriju liječniku...“
„Victoriju?“
„Victoria je moja žena.“
„A vaša žena se preziva...“

Knjige.club 213
 Gringos

„Ubach. Victoria Ubach.“

Vargas ga je iznenađeno pogledao. Sanchís je kimnuo, pomalo iživciran.
„Kći gospodina Miguela Ángela, da.“
Policajac mu je namignuo, kao da mu želi dati do znanja da se divi tom braku iz
računa koji ga je doveo na čelo tvrtke.
„Inspektore, molim vas da mi objasnite o čemu je ovdje riječ...“
Vargas se nasmiješio prijazno i opušteno.
„Kao što sam vam rekao, ništa važno. Istražujemo sudar koji se dogodio danas
ujutro u ulici Balmes. Osumnjičenik se dao u bijeg. Ne brinite se, nije riječ o vašem
automobilu. Ali dva svjedoka posvjedočila su da su na križanju gdje se dogodila nesreća
vidjeli parkiran automobil koji odgovara opisu i tablicama crnoga Mercedesa kojega
vozi...“
„Valentin.“
„Tako je. Zapravo, obojica su rekla da je u trenutku sudara vozač bio u Mercedesu.
Zbog toga ga želimo pronaći, da vidimo je li možda vidio nešto što bi nam moglo pomoći
identificirati vozača koji se dao u bijeg.“
Sanchís je na priču odgovorio sućutnim izrazom lica, iako se činilo da mu je vidljivo
laknulo jer njegov vozač i njegov automobil nisu upleteni u nesreću.
„Pa to je strašno. Je li netko smrtno stradao?“
„Nažalost, imamo jednu žrtvu. Jedna starija gospođa koju su odveli u Kliničku
bolnicu, gdje je ušla kao truplo.“
„Jako mi je žao. Naravno, pomoći ćemo koliko god možemo da...“
„Bit će dovoljno da razgovaram s vašim zaposlenikom, Valentinom.“
„Jasno, naravno.“
„Znate li možda je li gospodin Morgado odvezao vašu ženu još nekamo nakon
posjeta liječniku?“
„Nisam siguran. Mislim da ne. Victoria mi je jučer rekla da će danas u podne imati
posjete. Moguće je da je Valentin otišao obaviti neke poslove. Ponekad razvozi
dokumente ili poštu iz ureda ako ga moja žena i ja ne trebamo.“
Vargas je izvukao posjetnicu i pružio mu je.
„Biste li bili tako ljubazni i rekli gospodinu Morgadu da mi se javi čim prije?“
„Ne brinite. Odmah ću narediti da ga pronađu i obavijeste.“
„Vjerojatno nam neće moći pomoći, ali treba riješiti formalnosti.“
„Naravno.“
„Još jedno pitanje. Ima li gospodin Morgado neku posebnu fizičku karakteristiku?“
Sanchís je kimnuo.
„Da, Valentin je ozlijeđen tijekom rada. Dio lica mu je unakažen zbog posljedica
eksplozije minobacača.“
„Je li već dugo u vašoj službi?“
„Barem deset godina. Valentin je radio za obitelj moje žene i imamo povjerenja u
njega. Jamčim za njega.“
„Jedan svjedok spomenuo je nešto o maski koja mu pokriva dio lica, može biti? Samo
želim biti siguran da je riječ o pravoj osobi.“

Knjige.club 214
 Gringos

„Tako je. Valentin nosi protezu koja mu prekriva vilicu i lijevo oko.“
„Ne bih vam želio oduzimati više vremena, gospodine Sanchís. Mnogo vam hvala na
pomoći. Zao mi je što sam prekinuo vaš sastanak.“
„Nije vrijedno spomena. Svakome je Španjolcu dužnost i čast surađivati s državnim
snagama sigurnosti.“
Sanchís ga je već pratio prema izlazu kada su prošli pokraj dovratka od
izrezbarenoga drva iza kojega se prostirala monumentalna knjižnica s pogledom na ulicu
Paseo de Gracia. Vargas se zaustavio na tren i provirio unutra. Knjižnica se širila u
dvoranu u versailleskom stilu i zauzimala je cijeli bočni dio zgrade. Pod i strop bili su
obloženi ulaštenim drvom takvoga sjaja da su se doimali poput dva suprotstavljena
zrcala u kojima su se kolone knjiga multiplicirale u beskonačnost.
„Impresivno“, rekao je Vargas. „Vi ste kolekcionar?“
„Skroman“, odgovorio je Sanchís. „Većina knjiga pripada fundusu Fondacije Ubach,
iako moram priznati da su knjige moja slabost i moje utočište od svijeta financija.“
„Razumijem vas. Ja, u skromnijoj mjeri, radim isto“, osmjelio se Vargas. „Mene
zanima potraga i hvatanje rijetkih i jedinstvenih primjeraka. Moja žena kaže da je to
profesionalna deformacija.“
Sanchís je kimnuo, zadržavši i dalje ljubazan i strpljiv izraz lica, iako su mu oči
odavale određeni zamor i želju da si što prije skine toga policajca s vrata.
„Zanimaju li vas neobični primjerci, gospodine Sanchís?“
„Većina kolekcije su tekstovi iz osamnaestog i devetnaestog stoljeća, španjolski,
francuski i talijanski, iako imamo i sjajan izbor njemačke književnosti i filozofije te
engleske poezije“, objasnio je direktor. „Pretpostavljam da bi se u određenim krugovima
to već smatralo dovoljno neobičnim.“
Sanchís ga je nježno, ali odlučno primio za nadlakticu i ponovno ga odveo prema
hodniku u smjeru izlaza.
„Zavidim vam, gospodine Sanchís. Da se barem može... ali moja sredstva su
ograničena i moram se zadovoljiti skromnijim primjercima.“
„Nema skromnih knjiga, nego samo taštih neznalica.“
„Naravno. Isto sam govorio jednome antikvaru kojega sam unajmio da pronađe
ciklus romana jednog zaboravljenog autora. Možda će vama ime biti poznato. Mataix.
Victor Mataix.“
Sanchís je izdržao njegov pogled, bez reakcije, i polako odmahnuo glavom.
„Zao mi je, nikada nisam čuo za njega.“
„To mi svi kažu. Čovjek se cijeli život ubija pišući i ubrzo se više nitko ne sječa
njegovih riječi...“
„Književnost je okrutna ljubavnica koja lako zaboravlja...“ rekao je Sanchís otvorivši
mu vrata.
„Kao i pravda. Sreća da uvijek postoji netko kao što smo vi ili ja spreman objema
osvježiti pamćenje...“
„Takav je život, sve nas prerano zaboravlja. A sada, ako nema ništa više što za vas
mogu učiniti...“
„Ne, još jednom, puno vam hvala na pomoći, gospodine Sanchís.“

Knjige.club 215
 Gringos

24.

Kada je izašao iz zgrade, Vargas je ugledao akvarelista, koji je spremao svoju

opremu i zapalio lulu staroga morskog vuka. Nasmiješio mu se izdaleka i prišao mu.
„Čovječe, pa je l' to inspektor Maigret?“ uskliknuo je umjetnik.
„Zovem se Vargas.“
„Dalmau“, predstavio se slikar.
„Što ima, majstore Dalmau? Jeste li završili sliku?“
„Slike nikada nisu dovršene. Trik je u tome da znate koliko nedovršene ih ostaviti.
Jeste li još uvijek zainteresirani?“
Slikar je podigao krpu koja je pokrivala platno i pokazao mu akvarel.
„Čini se kao da je izašla iz nekoga sna“, rekao je Vargas.
„San je vaš za pedeset peseta i napojnicu.“
Policajac je izvadio novčanik. Umjetnikove oči zasjale su kao žar njegove lule. Vargas
mu je pružio novčanicu od sto peseta.
„To je previše.“
Vargas je odmahnuo glavom.
„Možete me smatrati svojom mecenom dana.“
Slikar je krenuo umatati akvarel u smeđi kraft papir koji je omotao špagom.
„Može se od ovog živjeti?“ pitao je Vargas.
„Industrija razglednica nam je nanijela dosta štete, ali i dalje ima ljudi s dobrim
ukusom.“
„Kao gospodin Sanchís?“
Umjetnik ga je pogledao upitno i sumnjičavo.
„Znao sam ja da mi tu nešto smrdi. Još će te me uvaliti u nevolju.“
„Je li Sanchís već dugo vaš klijent?“
„Već godinama.“
„Jeste li mu prodali mnogo slika?“
„Dosta.“
„Toliko mu se sviđa vaš stil?“
„Mislim da ih kupuje iz sažaljenja. Velikodušan je to čovjek, posebno za bankara.“
„Možda ima grižnju svijesti.“
„Ne bi bio jedini. U ovoj zemlji toga imamo na bacanje.“ „Je se to odnosilo na mene?“
Dalmau je negodovao ispod glasa dok je sklapao stalak.
„Već idete? Mislio sam da biste mi mogli ispričati nešto o gospodinu Sanchísu.“
„Gledajte, ako želite, vratit ću vam novac. A sliku si zadržite. Objesite je u neku ćeliju
u postaji.“
„Novac je vaš, zavrijedili ste ga.“
Umjetnik je oklijevao.
„Što želite od gospodina Sanchísa?“ upitao je.
„Ništa. Čista znatiželja.“

Knjige.club 216
 Gringos

„Isto je rekao i drugi policajac. Svi ste vi isti.“

„Drugi policajac?“
„Samo tako. Pravite se kao da ne znate što se događa.“ „Možete li mi opisati mog
kolegu. Možda će biti još koja novčanica za vas ako mi pomognete.“
„Nema se baš što tu opisivati. Još jedan grubijan, baš kao i vi. Iako je ovaj imao
ožiljak na licu.“
„Je li vam rekao kako se zove?“
„Nismo se toliko sprijateljili.“
„Kada je to bilo?“
„Možda prije dva, tri tjedna.“
„Ovdje.“
„Da, ovdje. U mojem uredu. Mogu sada ići?“
„Mene se ne trebate bojati, majstore.“
„Ne bojim vas se. Izliječen sam od straha od takvih kao što ste vi. Ali radije bih se
maknuo odavde, ako nemate ništa protiv.“
„Odgulili ste?“
Umjetnik se nasmijao tiho i prezirno.
„Zatvor Modelo?“
„Montjuic. Od 1939. do 1943. Ne možete mi napraviti ništa što mi već nisu
napravili.“
Vargas je izvadio novčanik, spreman još jednom platiti, ali slikar je odbio. Izvadio je
novac koji mu je bio dao Vargas i bacio ga na pod. Zatim je pokupio sklopljeni stalak i
svoj slikarski kovčežić i udaljio se šepajući. Vargas ga je gledao dok je nestajao niz ulicu
Paseo de Gracia. Čučnuo je, pokupio novac s poda i krenuo u suprotnom smjeru sa
slikom pod rukom.
Ignacio Sanchís prišao je prozoru dvorane za sastanke i promatrao policajca dok je
ovaj razgovarao s akvarelistom s ugla. Za nekoliko minuta, policajac se udaljio u smjeru
trga Cataluna noseći nešto, vjerojatno sliku koju je kupio od slikara. Sanchís je pričekao
dok ga nije izgubio iz vida među mnoštvom. Izašao je na hodnik i krenuo prema
recepciji.
„Bit ću vani nekoliko minuta, María Luisa. Ako nazove Lorca, iz madridskog ureda,
proslijedite ga Juanjou.“
„Da, gospodine Sanchís.“
Nije čekao dizalo. Sišao je stubama i kada je izašao na ulicu, osjetio je dodir
povjetarca i primijetio da mu je čelo okupano znojem. Približio se kavani koja se nalazila
pokraj radijske stanice Radija Bercelona, u ulici Caspe, i naručio kavu s mlijekom. Dok su
mu je pripremali, otišao je do javnoga telefona koji se nalazio u stražnjemu dijelu kavane
i odabrao broj koji je znao napamet.
„Brians“, javio se glas s druge strane.
„Upravo me posjetio policajac koji je rekao da se zove Vargas.“
Duga tišina.
„Zoveš li me iz ureda?“ pitao je Brians.
„Naravno da ne“, odgovorio je Sanchís.

Knjige.club 217
 Gringos

„I ovdje su bili jutros. On i jedna djevojka. Rekli su da imaju Mataixa kojega žele
prodati.“
„Znate li tko su?“
„On je očito bio iz policije. Ona mi se uopće nije svidjela. Čim su otišli, napravio sam
sve kako ste mi rekli. Nazvao sam broj koji ste mi dali i poklopio da obavijestim Morgadu
da se trebamo naći na uobičajenom mjestu. Nije prošlo ni sat vremena od našega
sastanka. Mislio sam da vas je već obavijestio.“
„Nešto je iskrsnulo. Morgado se morao vratiti kući“, rekao je Sanchís.
„Što vas je pitao policajac?“
„Pitao je za Morgadu. Ispričao mi je nekakvu glupost o nekoj nesreći. Mora da su vas
slijedili.“
Sanchís je čuo kako je odvjetnik uzdahnuo.
„Mislite da imaju popis?“
„Ne znam. Ali ne možemo riskirati.“
„Što da radim?“ pitao je Brians.
„Do daljnjega bez susreta s Morgadom i bez poziva. Ako će trebati, nazvat ću ja vas.
Vratite se u ured i pravite se kao da se ništa nije dogodilo“, naredio je Sanchís. „Na vašem
mjestu bih nestao iz grada na neko vrijeme.“
Bankar je spustio slušalicu. Prošao je pokraj šanka ne osvrnuvši se, blijed.
„Šefe, vaša kava“, rekao mu je konobar.
Sanchís ga je pogledao kao da ne zna kako se tamo našao i izašao iz kavane.

Knjige.club 218
 Gringos

25.

Mauricio Valls vidio je previše ljudi kako umiru da bi vjerovao da postoji nešto
nakon smrti. Budi se iz čistilišta od antibiotika, narkotika i beznadnih noćnih mora.
Otvara oči i ugleda svoju bijednu ćeliju i osjeti da je nestalo odjeće u koju je bio odjeven.
Gol je i umotan u pokrivač. Prinese ruku koje više nema licu i ugleda batrljak
kauteriziran katranom. Dugo ga gleda, kao da želi provjeriti kome pripada to tijelo u
kojem se probudio. Sjećanje mu se malo-pomalo vraća, kapaju slike i zvukovi. Uskoro se
sječa svega osim boli. Možda, nakon svega, ipak ima milostivoga Boga, pomisli.
„Čemu se smiješ?“ pita glas.
Žena koju je u deliriju zamijenio za anđela, gleda ga s druge strane rešetaka. U
njezinu pogledu nema ni trunke suosjećanja ni emocije.
„Zašto me niste pustili da umrem?“
„Smrt je predobra za tebe.“
Valls kimne. Nije siguran s kim razgovara, ali ima nešto u toj ženi što mu je silno
poznato.
„Gdje je Martín? Zašto nije došao?“
Žena ga gleda, čini mu se s nekom vrstom prijezira i tuge.
„David Martín te čeka.“
„Gdje?“
„U paklu.“
„Ne vjerujem u pakao.“
„Strpljenja. Povjerovat ćeš.“
Žena se povlači u sjenu i krene uz stepenice.
„Čekajte. Ne idite. Molim vas.“
Ona zastane.
„Ne idite. Ne ostavljajte me samoga.“
„Tamo vam je čista odjeća. Obucite se“, kaže dok joj se glas gubi uz stepenice.
Valls čuje kako se zatvaraju vrata. Pronalazi odjeću u torbi, u kutu ćelije. Odjeća je
stara, prevelika mu je, ali umjereno je čista, iako miriše na prašinu. Odbaci pokrivač i
gleda svoje golo tijelo u sjeni. Nazire kosti i tetive ispod kože na mjestima gdje je prije
bio prst sala. Odjene se. Nije se lagano odjenuti s jednom rukom, ni zakopčati hlače ili
košulju sa samo pet prstiju. Najzahvalniji je na čarapama i cipelama u koje može sakriti
stopala od hladnoće. Na dnu vrećice ima još nešto. Knjiga. Odmah prepoznaje korice od
crne kože i konture grimiznih spiralnih stepenica ugraviranih na naslovnici. Stavi knjigu
u krilo i otvara je.

Labirint duhova III

Ariadna i kazališta sjena
Napisao i ilustrirao Victor Mataix

Knjige.club 219
 Gringos

Valls okreće stanice dok ne dođe do prve ilustracije. Na njoj ugleda ruševinu staroga
kazališta na čijoj pozornici stoji djevojčica odjevena u bijelo, krhkoga pogleda.
Prepoznaje je čak i pod svjetlom svijeće.
„Ariadna...“ promrmlja.
Zatvara oči i hvata se za rešetke ćelije jednom rukom.
Možda pakao ipak postoji.

Knjige.club 220
 Gringos

26.

Imala je pogled duplo starije žene, prodoran i ispitivački. Nitko ne zna pročitati ženu
kao druga žena, i u tom kratkom dodiru, u trenutku kada joj je Alicia davala igračku
maloga Juliána, a njihovi pogledi su se susreli, obje su osjetile da stoje pred svojevrsnim
zrcalom prošlosti.
Alicia je promotrila to biće i pomislila da bi, u drugome životu, lako mogla biti žena
anđeoskoga držanja koja širi spokoj i koja sasvim sigurno budi ljubomoru i mami uzdahe
u cijelom susjedstvu, slika i prilika savršene žene iz modnih oglasa. Beatriz, bez grijeha
začeta, istovremeno je promatrala tu neznanku koja joj se činila kao tamni odraz nje
same, Bea kakvom nikada ne bi mogla ili se ne bi usudila biti.
„Ispričavam se zbog djeteta“, započela je Bea. „Uvjeren Baršunasto sunce obasjalo je
ulice nevinosti. Alicia je šetala među mnoštvom centrom grada dok je u glavi vrtjela
prizor s posljednjih stranica Ariadne i Grimiznog princa. U njemu, Ariadna susreće
uličnoga prodavača koji prodaje maske i uvenulo cvijeće na ulazu u grad mrtvih, veliku
nekropolu na jugu grada. Do tamo ju je dovezao sablasni tramvaj bez vozača i putnika
koji je nosio natpis:

Sudbina

Prodavač je bio slijep, ali namirisao je Ariadnu koja mu je prilazila i pitao je želi li
kupiti masku. Maske s njegovih kolica, objašnjavao je, napravljene su od ostataka
prokletih duša koje žive na groblju i služe da čovjek izigra usud i, možda, poživi još koji
dan.
Ariadna mu je priznala da ne zna koja je njezina sudbina i da vjeruje da ju je izgubila
kada je upala u tu avetinjsku Bercelonu kojom je vladao Grimizni Princ. Ulični prodavač
se nasmijao i rekao sljedeće:

Većina nas smrtnika nikada ne sazna svoju pravu sudbinu; ona nas jednostavno
pokosi. Kada podignemo glavu i ugledamo je kako odlazi, već je kasno, i ostatak puta
moramo proći kroz jarak onoga što sanjari nazivaju zrelost. Nada nije ništa doli vjera u to
da taj trenutak još nije stigao, da ćemo uspjeti vidjeti svoju pravu sudbinu kada nam pode
ususret i da ćemo se moći ukrcati na vlak sudbine prije nego što mogućnost da protivimo
život koji nam je namijenjen jednostavno nestane zauvijek, a mi ostanemo osuđeni da
živimo prazninu, žaleći za onim što je trebalo biti, a nikada nije bilo.

Alicia se sjećala tih riječi kao da su joj urezane u kožu. Ništa ne iznenađuje i ne plaši
više od onoga što čovjek već zna. Toga popodneva, kada je spustila ruku na vrata stare
knjižare Sempere i sinovi, Alicia je osjetila blagi dodir toga života koji je trebala živjeti i
upitala se nije li već prekasno.
Kada je ušla, dočekala ju je zvonjava zvonca, miris knjiga koji se širio iz tisuća
stranica koje su čekale svoju priliku i maglovita svjetlost koja je davala prizoru teksturu
sna. Sve je bilo onako kako se sjećala, od beskonačnih polica od svijetloga drva do
posljednjega truna prašine zarobljenoga u snopovima svjetlosti koji su prodirali iz

Knjige.club 221
 Gringos

izloga. Sve osim nje. Ušla je u prostoriju kao da se vraća izgubljenoj uspomeni. Na
trenutak, pomislila je kako je ovo mjesto moglo biti njezina sudbina da nije izbio rat koji
joj je oduzeo sve što je imala, koji ju je obogaljio i ostavio na ulicama proklete zemlje. Rat
koji je od nje učinio lutku u predstavi iz koje je znala da nikada neće moći pobjeći. Ova
iluzija kojoj je prisustvovala u četiri zida knjižare Sempere i sinovi, shvatila je, bila je
život koji su joj ukrali.
Dječački pogled prekinuo je njezino sanjarenje. Nije imao više od dvije ili tri godine i
bio je smješten u dječju ogradicu od bijeloga drva koja je stajala pokraj pulta. Dječak,
okrunjen žbunom plave kose tako finim i sjajnim da se činilo kao da je djelo majstora
zlatara, ustao je držeći se za rub i netremice ju je gledao, proučavajući je kao da je kakva
egzotična vrsta. Alicia se predala jednom od onih iskrenih osmijeha koji čovjeku osvanu
na licu, a da ni ne primijeti. Činilo se da maleni procjenjuje osmijeh pritom se igrajući s
gumenim krokodilom. Zatim je, pokazavši zavidnu sposobnost zračne akrobacije, ispalio
lutka u paraboličnom luku tako da joj je pao ravno pod noge. Alicia je čučnula da pokupi
krokodila, a onda je začula glas.
„Juliáne, za ime Božje! Zar nema načina da...“
Alicia je slušala korake kako zaobilaze pult i, kada je ustala, ugledala ju je. Beatriz.
Izbliza se činila baš onako lijepom kakvom su je u svojim izvješćima opisivali glupani i
njuškala, a koji se, predvidljivo, nisu udostojali reći mnogo više o njoj. Bila je obdarena
onom svetom i preuranjenom ženstvenošću onih koje postanu majke prije dvadesete, ali
je da bi se cijelom svijetu krokodili trebali sviđati koliko i njemu. Nisu mu se mogli
svidjeti psići ili medvjedići kao ostaloj djeci, ne...“
„Pokazuje dobar ukus“, rekla je Alicia. „Ostala djeca su sladunjava, zar ne?“
Maleni je kimnuo nekoliko puta, kao da je konačno pronašao barem jednoga
razumnog čovjeka na ovome svijetu. Bea ju je iznenađeno pogledala. Ta žena podsjećala
ju je na stilizirane i do srži zle vještice iz bajki koje su se toliko sviđale njezinu sinu
Juliánu. Mora da joj je sin pomislio isto, jer je pružao ruke prema njoj kao da je želio da
ga uzme u naručje.
„Čini se da ste ga osvojili“, rekla je Bea. „I nemojte misliti da se Juliánu svatko svidi...“
Alicia je pogledala dječaka. Nikada u životu nije primila bebu. Nije pojma imala kako
se to radi. Bea mora da je osjetila njezinu zbunjenost jer je ipak ona uzela Juliána u
naručje.
„Nemate djece?“ pitala je.
Posjetiteljica je odmahnula glavom.
„Vjerojatno ih jede“, pomislila je Bea u napadu zlobe. Julián ju je i dalje pažljivo
promatrao.
„Zove se Julián?“
„Da.“
Alicia je prišla dječaku i nagnula se da bude na njegovoj razini. Julián joj se
nasmiješio, oduševljen. Bea, iznenađena reakcijom svoga sina, dopustila mu je da pruži
ruke prema ženinu licu. Julián joj je dotaknuo obraz i usne. Bei se učinilo da je, kada ju je
pomilovao, vidjela suze u ženinim očima, ali možda je to tek bio odraz popodnevne
svjetlosti. Žena se brzo odmaknula i okrenula.
Nosila je finu odjeću i, koliko je ona mogla procijeniti, silno skupu. Bila je to ona
vrsta odjeće koju bi ona zastala pogledati u odabranim barcelonskim izlozima da bi
zatim krenula dalje i budna sanjala. Imala je uzak struk i pomalo teatralno držanje. Usne

Knjige.club 222
 Gringos

su joj bile našminkane bojom koju se ona nikada ne bi usudila nositi u javnosti i koju je u
posebnim prilikama nosila samo za Daniela, kada bi je opio muškatom i molio da mu
upriliči ono što je on zvao revijom.
„Sviđaju mi se vaše cipele“, rekla je Bea.
Žena se okrenula i ponovno nasmiješila, pokazujući zube među krvavo crvenim
usnicama. Julián je veselo pljeskao, jasno dajući do znanja da se njemu sviđa sve, od
cipela vrtoglave cijene do baršunastih očiju koje kao da su hipnotizirale poput zmijskih.
„Tražite li’ nešto određeno?“
„Zapravo, ne znam. Morala sam ostaviti gotovo sve svoje knjige pri selidbi i sada,
kada sam se vratila u Bercelonu, osjećam se kao brodolomac.“
„Odavde ste?“
„Da, ali godinama sam živjela vani.“
„U Parizu?“
„Parizu? Ne.“
„Pitala sam zbog odjeće. I zbog općeg dojma. Izgledate kao Parižanka.“
Alicia je razmijenila pogled s malim Juliánom, koji je i dalje bio opčaran njome, i koji
je kimnuo kao da je to o pariškom podrijetlu bila njegova ideja, a ne majčina.
„Bili ste u Parizu?“ pitala je Alicia.
„Ne. Poznajem ga samo preko knjiga. Ali iduće godine proslavit ćemo godišnjicu
tamo.“
„Pa to je pravi muž.“
„Oh, on to još uvijek ne zna.“
Bea se nervozno nasmiješila. Bilo je nešto u pogledu te žene od čega bi se razvezao
jezik.
Alicia joj je urotnički namignula.
„loš bolje. Ima stvari koje su prevažne da bismo ih prepustile muškarcima.“
„Prvi ste put ovdje?“ pitala je Bea želeći promijeniti temu.
„Ne. Zapravo sam kao djevojčica običavala dolaziti ovamo s roditeljima. Ovdje mi je
mama kupila prvu knjigu... Iako je otada prošlo mnogo godina... Prije rata. Ali imam
lijepu uspomenu na ovu knjižaru, pa sam si rekla da je ovo pravo mjesto za početak
obnove moje izgubljene biblioteke.“
Kada je čula implicitno obećanje prodaje, Bea je osjetila golicanje u trbuhu. Već su
dulje vrijeme imali sušu u prodaji i te riječi zazvučale su joj kao nebeska glazba.
„Onda vam stojimo na usluzi, jer ono što nemamo ovdje možemo vam pronaći za
koji dan ih sat.“
„Veseli me to čuti. Vi ste vlasnica?“
„Ja sam Bea. Ovo je knjižara mog svekra, ali ovdje radi cijela obitelj...“
„Vaš muž također radi s vama!* Koja sreća...“
„Nisam sigurna da se baš u potpunosti slažem s vama“, šalila se Bea. „Jeste li udani?“
„Ne.“
Bea je progutala knedlu. Opet se izlajala. Ovo je bilo već drugo osobno pitanje koje je
nepozvana postavila klijentici. Alicia je pročitala njezin pogled i nasmiješila se.
„Ne brinite se, Bea. Zovem se Alicia.“

Knjige.club 223
 Gringos

Pružila joj je ruku i Bea ju je stisnula. Julián, koji nije htio ništa propustiti, podigao je
svoju da vidi što će se dogoditi. Alicia se i s njim rukovala. Bea se nasmijala.
„Pa s takvim rukama, trebali biste imati djecu.“
Čim je izgovorila te riječi, ugrizla se za jezik.
„Bea, molim te, ušuti.“
Činilo se da Alicia to nije čula i da je izgubljena u proučavanju polica prepunih
knjiga, podižući ruku prema njima i gotovo ih milujući ne dodirnuvši ih. Bea je iskoristila
priliku što je okrenuta leđima da je još jednom dobro prouči.
„Znate li da imamo posebne cijene za kolekcionare...“
„Mogu li ostati živjeti ovdje?“ pitala je Alicia.
Bea se ponovno nasmijala, ovaj put manje oduševljeno, i pogledala sina, koji bi očito
ovoj neznanki već bio dao ključeve.
„Steinbeck...“ čula ju je kako šapće.
„Imamo ovdje novu zbirku koja sadrži nekoliko njegovih romana. Upravo nam je
stigla...“
Alicia je uzela jedan primjerak, otvorila ga i pročitala nekoliko nasumičnih redaka.
„Kao da čitam notni zapis“, šapnula je.
Bea je pomislila da razgovara sama sa sobom i da se izgubila među knjigama,
zaboravivši na nju i na dječaka. Ostavila ju je na miru i pustila da obiđe knjižaru u svom
ritmu. Četvrt sata potom stvorio se poveliki toranj od knjiga.
„Također vršimo dostavu na kućnu adresu...“
“Ne brinite se, Bea. Već danas popodne poslat ću nekog da ih pokupi. Ali ovu ću
ponijeti. Uvjerila me ova kartica koja kaže Fermínova preporuka: Plodovi bijesa, od
mangupa Johna Steinbecka, beskrajan je niz slova koji olakšava simptome ustrajne
mučaIjivosti i pomaže pri profilaksi moždane opne u slučaju moždanoga zatvora
uzrokovanoga prevelikom izloženosti kanonu službene praznoglavosti.”
Bea je zakolutala očima i otrgnula karticu s naslovnice. “Oprostite, to s tim
karticama preporuka posljednja je u nizu Fermínovih smicalica. Pokušavam ih pronaći i
maknuti prije nego što na njih naiđu klijenti, ali on ih i dalje uspijeva sakriti...” Alicia se
nasmijala. Njezin smijeh bio je hladan, kristalan. “Taj Fermín je vaš zaposlenik?”
Bea je kimnula.
“Tako nešto. On samog sebe opisuje kao književnog savjetnika i bibliografskog
detektiva knjižare Sempere i sinovi.”
“Zvuči kao neobičan svat.”
“Nemate pojma. Je li tako, Juliáne, je P da je striko Fermín jedan jedini?”
Maleni je zapljeskao.
“Kao stvoreni su jedan za drugoga”, objasnila je Bea. “Ne znam tko od njih dvojice
ima manje pameti...”
Bea je počela gledati cijene knjiga i bilježiti ih u knjigu računa. Alicia je primijetila da
to čini tako sigurno da nije bilo nikakve sumnje o tome tko se bavi računima u toj kući.
“S popustom, to će biti...”
“Bez popusta, molim. Trošiti novac na knjige je užitak koji ne želim umanjivati.”
“Jeste li sigurni?”
“Najsigurnija.”

Knjige.club 224
 Gringos

Alicia joj je platila račun, a Bea je krenula spremati knjige da ih osobi koja ih dođe
pokupiti to popodne bude lakše nositi. “Kupili ste neke zaista izvanredne knjige”, rekla je
Bea. “Nadam se da su to tek prve s duge liste.”
“Uvijek smo ovdje za vas.”
Alicia joj je ponovno pružila ruku. Bea ju je stisnula.
„Bilo mi je zadovoljstvo. Vratit ću se uskoro.“
Bea je zadovoljno kimnula, ali je pomislila da to pomalo zvuči kao prijetnja.
„Uvijek ste dobrodošli. Stojimo vam na usluzi...“
Alicia je otpuhnuta poljubac Juliánu koji je pao u trans. Oboje su je gledali dok je
mačkastim pokretima navlačila rukavice i uputila se prema izlazu dok su njezini koraci
odzvanjali pod petama cipela koje su se zabijale u pod. Baš tada, dok je Alicia izlazila,
došao je Daniel. Bea je promatrala kako joj njezin muž, očaran, pridržava vrata i topi se u
osmijehu koji je zaslužio najmanje jednu pljusku. Bea je zakolutala očima i uzdahnula.
Julián je, pokraj nje, proizvodio zvukiće kojima je obično davao do znanja da je nečim
oduševljen, bila to jedna od priča strike Fermína ili topla kupka.
„Svi ste vi isti“, promrmljala je.
Daniel je ušao u knjižaru i ugledao Beu, koja ga je prostrijelila hladnim pogledom.
„A 'ko je ta?“ pitao je.

Knjige.club 225
 Gringos

27.

Nije se zaustavljala dok nije stigla do križanja s avenijom Puerta del Ángel. Tek je
tada, skrivajući se među mnoštvom, Alicia zastala ispred izloga zgrade Casa Jorba i otrla
suze koje su joj klizile niz lice. „Ovo je moj život.“ Suočila se sa svojim odrazom u zrcalu i
pustila da je bijes izjeda iznutra.
„Glupačo“, rekla si je.
U povratku, prepustila se svojoj nekadašnjoj najdražoj ruti i prošla kroz dvadeset
stoljeća za dvadeset minuta. Krenula je niz aveniju Puerta del Ángel do katedrale, a tamo
se izgubila u zavoju ulice Paja koja je išla uzduž ostataka rimskih zidina, a zatim se
spustila do ulice Avinon kroz staru židovsku četvrt Call. Oduvijek je više voljela ulice
koje ne treba dijeliti s tramvajima i automobilima. Tamo, u srcu stare Bercelone, u koje
nisu mogli prodrijeti ni automobili ni njihovi rođaci, Alicia je željela vjerovati da se
vrijeme kreće ciklički i da, ako ne izađe iz labirinta uličica gdje se sunce jedva usuđivalo
ušuljati, možda nikada neće ostarjeti i možda će se moći vratiti izgubljenome vremenu
da pronađe put koji nikada nije trebala napustiti. Možda njezino vrijeme još nije prošlo.
Možda još uvijek ima razloga da nastavi sa životom.
Prije rata, kada je bila djevojčica, Alicia je mnogo puta prošla taj isti put dok su je
roditelji držali za ruku. Sjećala se da je prolazila ispred izloga knjižare Sempere i sinovi
sa svojom majkom i da se nakratko zaustavila kako bi uzvratila pogled dječaku koji je
djelovao bespomoćno dok ju je gledao s druge strane stakla. Možda Daniel? Sjećala se
dana kada joj je majka kupila prvu knjigu koju je ikada pročitala, zbirku pjesama i
legendi Gustava Adolfa Becquera. Sjećala se mnogih noći koje je probdjela vjerujući da
Maese Perez, orguljaš iz legende, vreba na pragu njezine spavaće sobe, i razmišljajući o
tome da se želi vratiti na čarobni bazar knjiga na kojemu ju je čekala tisuću i jedna knjiga
koju je trebalo proživjeti. Možda bi u tom izgubljenom životu Alicia stajala iza pulta,
dajući knjige ovome i onome, bilježeći njihove naslove i cijene u knjigu računa i sanjajući
o putovanju u Pariz s Danielom.
Kako se približavala kući, tako ju je ponovno počela obuzimati žestoka kivnost koja
ju je vukla prema onom tamnom dijelu njezine duše u kojem je živjela bez zrcala i
prozora. Zamislila je na tren da se okreće i vraća prema knjižari kako bi ponovno srela
onu ženicu iz bajke i njezina anđelčića milostiva osmijeha, djevičanski čistu Beatriz.
Gledala je samu sebe kako je grabi za vrat i pri bij a na zid, zarivši nokte u njezinu
baršunastu kožu i približivši svoje lice licu te dobre duše da bi Bea mogla vidjeti ponor
koji se skrivao u njezinim očima dok joj je oblizivala usne da provjeri kakvoga je okusa
med sreće koji je tekao u životima onih kojima, govorio joj je Leandro, nikada neće
pripadati, normalnih ljudi.
Zastala je na križanju ulice Avinon s ulicom Fernando, tek koji metar od ulaza u
svoju zgradu, i spustila pogled. Preplavio ju je osjećaj srama. Gotovo da je mogla čuti
Leandra kako joj se smije iz nekoga kutka njezina uma. „Draga moja Alicia, biće tame,
nemoj se mučiti snovima o životu u kojem si ti princezica kuće koja čeka povratak svog
junaka i čuva svoju preslatku dječicu koja poskakuju od sreće. Ti i ja smo to što jesmo, i
što se manje gledamo u zrcalo, to bolje.“
„Jeste li dobro, gospođice Alicia?“
Otvorila je oči i ugledala poznato lice, komadić prošlosti.
„Fernandito?“

Knjige.club 226
 Gringos

Blaženi osmijeh razvukao se na licu njezina starog i odanog udvarača. Godine su

odnijele onoga jadnog dječaka grozničava uma i ubrzana pulsa i vratile ljepuškastoga
mladića. Ipak, unatoč svim tim godinama, njegov pogled ostao je jednako očaran kao
onoga dana kada ju je došao ispratiti na kolodvor Estacion de Francia.
„Raduje me što vas ponovno vidim, gospođice Alicia. Ostali ste isti. Ma što pričam,
još ste ljepši.“
„Uvijek si mi bio blagonaklon, Fernandito. Ali ti si se stvarno promijenio.“
„Tako mi kažu“, složio se mladić, koji se doimao zadovoljan pozitivnom promjenom.
„Nabacio si mišiće“, rekla je Alicia. „Ne znam mogu li te više zvati Fernandito. Sada
mi se činiš kao gospodin Fernando.“
Fernandito se zacrvenio i spustio pogled.
„Vi me možete zvati kako god želite, gospođice Alicia.“
Ona se nagnula i poljubila ga u obraz, na kojem je već počela izbijati brada.
Fernandito se, zabezeknut, na tren skamenio, a zatim ju je, odjednom, privukao u čvrsti
zagrljaj.
„Drago mi je da ste se vratili kući. Jako ste mi nedostajali.“
„Mogu te pozvati na...?“ improvizirala je Alicia. „Još uvijek voliš frape?“
„Prešao sam na kavu s rumom.“
„Joj, što radi testosteron...“
Fernandito se nasmijao. Unatoč novonastalim mišićima, paperjastoj bradi i novome
dubokome glasu, i dalje se smijao kao dječak. Alicia ga je primila pod ruku i odvukla do
kavane Gran Cafe, gdje je naručila kavu s najboljim kubanskim rumom koji imaju i čašu
bijeloga vina iz Alelle. Nazdravili su godinama odsutnosti i Fernandito, opijen rumom i
Alicijinom prisutnošću, ispričao joj je da ponekad radi kao dostavljač za jednu
kvartovsku trgovinu i da ima curu, djevojku koja se zove Candela i koju je upoznao u
crkvi na vjeronauku.
„Zvuči obećavajuće“, osmjelila se Alicia. „Kada se ženiš?“
„Ja da se ženim? To su izmišljotine moje tete Jesuse. Na jedvite jade sam uspio dobiti
poljubac od Candele. Ona misli da je to grijeh ako svećenik nije pokraj.“
„Ako je svećenik pokraj, nije zabavno.“
„To i ja kažem. Osim toga, s ono malo što zaradim kao dostavljač nema šanse da
uštedim za vjenčanje. A potpisao sam i mjenicu na četrdeset i osam mjeseci za Vespu...“
„Imaš Vespu?“
„Prava ljepotica. Ja sam treći vlasnik, ali dao sam je obojiti i baš je krasna. Moram
vas provozati jedan dan. S obzirom na to koliko me koštala, i koliko će me još koštati.
Cijela obitelj je malo u stisci otkada se otac razbolio, pa je morao dati otkaz u tvornici La
Seda. Zbog kiselinskih para. Jadniku su otišla pluća.“
„Jako mi je žao, Fernandito.“
„Takav je život. Ali trenutno živimo jedino od moje plaće i uskoro ću morati pronaći
nešto bolje...“
„Što bi volio raditi?“
Pogledao ju je sa zagonetnim smiješkom.
„Znate li što sam oduvijek želio? Raditi s vama.“
„Ali ti ni ne znaš što radim, Fernandito.“

Knjige.club 227
 Gringos

„Nisam tako glup kao što se čini, gospođice Alicia.“

„Nikada nisam ni mislila da si glup.“
„Naivan da, i pomalo blesav, zašto da vam lažem kada ste to iskusili na vlastitoj koži,
ali dovoljno sam pametan da znam kako se bavite tajnama i intrigama.“
Nasmijala se.
„Može se to i tako nazvati.“
„Ali ja o tome šutim kao zaliven.“
Alicia ga je pogledala u oči. Fernandito je progutao knedlu. Od pogleda u taj ponor
uvijek bi mu srce brže zakucalo.
„Zaista bi volio raditi sa mnom?“ na kraju je pitala.
„Ništa me ne bi učinilo sretnijim.“
„Ni oženiti se s Candelitom?“
„Nemojte biti zločesti, jer ponekad ste baš zločesti, gospođice Alicia...“
Alicia je kimnula, prihvativši krivnju.
„Gledajte, nemojte misliti da si išta umišljam. Ja znam da nikada neću voljeti nikoga
kao što sam volio vas, ali to je moj problem. Već neko vrijeme znam da vi mene nikada
nećete voljeti...“
„Fernandito...“
„Dopustite mi da završim, jer sada kada sam se usudio s vama izravno govoriti ne
želim ništa prešutjeti, zato što mislim da nikada više neću skupiti hrabrosti da vam
kažem što osjećam.“
Ona je kimnula.
„Ono što želim reći je, i znam da me se ne tiče, i nemojte se uvrijediti na mene jer
vam to govorim, da je u redu da me ne volite jer sam tek jadni blesan, ali jednoga dana
morat će te nekoga voljeti, jer je život prekratak i pretežak da biste ga proživjeli ovako...
sami.“
Alicia je spustila pogled.
„Ne biramo koga ćemo voljeti, Fernandito. Možda ja ne znam voljeti i ne znam biti
voljena.“
„Ne vjerujem. A onaj ogromni policajac koji vas prati okolo nije vaš dečko?“
„Vargas? Ne. On je samo kolega. I, mislim, dobar prijatelj.“
„Možda tako mogu i ja.“
„Biti kolega ili prijatelj?“
„Oboje. Ako mi dopustite.“
Alicia je dugo šutjela. Fernandito je šutke čekao, promatrajući je s pobožnom
odanošću.
„A ako je opasno?“ upitala je Alicia.
„Opasnije nego nositi kutije pune boca po stubištima ove četvrti?“
Kimnula je.
„Otkada sam vas upoznao, znao sam da ste opasni, gospođice Alicia. Samo vas molim
da mi date priliku. Ako zaključite da sam beskoristan, otpustite me. Bez razmišljanja. Što
kažete?“

Knjige.club 228
 Gringos

Fernandito joj je pružio ruku. Alicia ju je primila i umjesto da je stisne poljubila ju je

kao da je on kakva dama i prinijela je licu. Mladić je poprimio boju zrele lubenice.
„Dogovoreno. Tjedan dana probe. Ako nakon tjedan dana zaključiš da to nije za tebe,
poništavamo ugovor.“
„Zaista?“
Alicia je kimnula.
„Tisuću puta hvala. Neću vas iznevjeriti. Kunem vam se.“
„Znam da nećeš, Fernandito. Uopće ne sumnjam u to.“
„Trebam li biti naoružan? Pitam jer moj otac još uvijek ima pušku iz vojske...“
„Dostajat će da se naoružaš oprezom.“
„A što je moj zadatak?“
„Da budeš moje oči.“
„Na zapovijed.“
„Koliko ti mjesečno plaćaju u trgovini?“
„Jad i bijedu.“
„Pomnoži to s četiri i imaš svoju novu tjednu plaću. Plus poticaji i bonusi. I ja ti
plaćam mjesečnu ratu za Vespu. To za početak. Je P pošteno?“
Fernandito je hipnotizirano kimnuo.
„Znate i sami da bih za vas radio besplatno. Čak bih i platio.“
Alicia je odmahnula glavom.
„Nema više ništa besplatno, Fernandito. Dobrodošao u kapitalizam.“
„Zar ne kažu da je kapitalizam loš?“
Najgori. I jako će ti se svidjeti. Kada počinjem?“
Odmah.“

Knjige.club 229
 Gringos

28.

Vargas se primio za trbuh kao da mu je zbog neke vradžbine puknuo čir.

„Što ste to rekli tom balavcu?“
„Zove se Fernandito. I ne bih baš rekla da je balavac. Zauzima skoro jednako
prostora kao i vi. I, osim toga, ima Vespu.“
„Majko mila. Nije vam dovoljno što meni komplicirate život, nego sada u svoje
spletke morate uvlačiti i nevine?“
„O tome je i riječ. U ovom poduhvatu nam treba i netko nevin.“
„Mislio sam da tome već služi onaj idiot Rovira koji me, kada smo već kod toga,
slijedio cijelo jutro. Nisu li mu dali u zadatak da slijedi vas?“
„Možda ipak nije takav idiot kakvim se čini.“
„A što s tim Fernanditom? Trebate svježu krv za svoju kupku, grofice Bathory?“
„Pa, svakim danom mi se činite sve načitaniji, Vargase. Ali ne, Fernandito neće
proliti ni kapi krvi. Možda tek koju kap znoja.“
„I suza. Nemojte misliti da nisam vidio da vas gleda kao zaljubljeni psić.“
„Kada ste to vidjeli?“
„Kada ste ga hipnotizirali dolje u kavani. Izgledali ste kao kraljevska kobra i zečić.“
„Mislila sam da me samo Rovira špijunira.“
„Vidio sam vas u prolazu kada sam se vračao iz Metrobarna.“
Alicia je negodovala ispod glasa, umanjujući važnost cijele stvari dok si je točila čašu
bijeloga vina u jednu od svojih finih kristalnih čaša. Srknula je malo da ga kuša i
naslonila se na stol.
„Zaboravite zasad na Fernandita i ispričajte mi radije kako ste vi prošli.“
Vargas je uzdahnuo i utonuo u sofu.
„Gdje da počnem?“
„Pokušajte s početkom.“
Vargas je sažeto opisao svoj posjet tvrtki Metrobarna i impresivne rezultate. Alicia
je slušala u tišini, hodajući amo-tamo po stanu s čašom u ruci i tu i tamo kimajući. Kada
je izvještaj završio, prišla je prozoru i, iskapivši čašu, okrenula se prema policajcu s
izrazom lica koji ga je ispunio nelagodom.
„Razmišljala sam, Vargase.“
„Bog nas oslobodio.“
„Sa svim što ste danas saznali o dobro oženjenom gospodinu Sanchísu i njegovom
vozaču, s tragom Mataixovih knjiga koji treba slijediti, s odvjetnikom Briansom i
Sempereovima...“
„I nemojte zaboraviti nevidljivog čovjeka, vašeg bivšeg kolegu Lomanu.“
„Nisam ga zaboravila. Riječ je o tome da vi i ja sami ne možemo slijediti sve te niti. A
obruč se steže.“
„Oko našega plijena?“
„Znate što želim reći. Sve te niti nekako su povezane. Što ih više stegnemo, bliže smo
tome da pronađemo nekakav ulaz.“

Knjige.club 230
 Gringos

„Izgubite me svaki put kada počnete s metaforama.“

„Čekamo krivi korak, to je sve.“
„A vi tako rješavate slučajeve? Čekajući krivi korak?“
„Efikasnije je pustiti druge da pogriješe nego pokušati pogađati naslijepo.“
„A što ako mi napravimo pogrešan korak?“
„Ako imate neki bolji prijedlog, pretvorila sam se u uho.“
Vargas je podigao ruke u znak predaje.
„A taj Fernandito, što će on raditi?“
„Bit će naše oči tamo gdje mi ne možemo biti. Nitko ne zna tko je i nitko ga ne
očekuje.“
„Pretvarate se u Leandra.“
„Pravit ću se da to nisam čula, Vargase.“
„Pravite se koliko hoćete. Kako planirate žrtvovati janješce?“
„Fernandito će prvo slijediti Sanchísa. Raspodjela zadataka povećava
produktivnost.“
„Ovo mi smrdi na neku klopku. A što bih ja trebao raditi?“
„Razmišljam o tome.“
„Zapravo me se samo opet pokušavate riješiti.“
„Ne pričajte gluposti. Kada sam se ja to vas pokušavala riješiti?“
Vargas je zagunđao.
„I dok razmišljate, što još imate u planu?“ pitao je.
„Posvetiti vrijeme i pažnju obitelji Sempere“, odgovorila je Alicia.
U tom se trenutku začula buka ispred vrata stana, kao da je neki težak predmet pao
na pod, a onda je zazvonilo zvonce.
„Očekujete posjet?“ pitao je policajac.
„Možete li vi otvoriti?“
Vargas je nevoljko ustao i otišao otvoriti vrata. Na vratima je stajao uspuhani
Fernandito, hvatajući dah.
„Dobar dan“, rekao je. „Donio sam knjige za gospođicu Aliciju.“
Fernandito mu je pomirljivo pružio ruku, ali Vargas se na to nije obazreo.
„Alicia, potrčko vam je ovdje.“
„Ma nemojte biti takva konzerva i pustite ga unutra.“
Alicia je ustala i otišla do vrata.
„Uđi, Fernandito, ne obraćaj pažnju na njega.“
Kada ju je ugledao, mladić se sav ozario. Podigao je kutiju s knjigama i ušao u stan.
„Samo malo, molim. Gdje da je stavim?“
„Može ovdje, ispred police.“
Fernandito je napravio kako mu je rečeno i duboko uzdahnuo, otirući znoj koji mu je
curio s čela.
„Donio si ih ovako, u rukama?“
Slegnuo je ramenima.
„Dobro, zapravo sam ih donio na motoru, ali kako zgrada nema dizalo...“
Knjige.club 231
 Gringos

„Koja predanost, rekao je Vargas. „Šteta što nemam pri ruci neku medalju za
hrabrost...“
Fernandito je ignorirao Vargasov sarkazam i usredotočio se na Aliciju.
„Nije to ništa, gospođice Alicia. Navikao sam na to zbog dostava za trgovinu.“
„Tako si i ovako ojačao. Hajde, Vargase. Platite mu.“
„Molim?“
„Predujam za pružene usluge. I dajte mu za benzin.“
„A zašto ga ja moram platiti?“
„Pa od novca za operativne troškove. Vi ste blagajnik. Nemojte me tako gledati.“
„Kako gledati?“
„Kao da imate urinarnu infekciju. Hajde, odriješite kesu.“
„Slušajte, ako je to problem, ja...“ ubacio se Fernandito, koji nije bio baš pri sebi pri
pogledu na Vargasov zlokoban izraz lica.
„Nema problema“, odrezala je Alicia. „Inspektore?“
Vargas je uzdahnuo i izvadio novčanik. Izbrojao je nekoliko novčanica i pružio ih
Fernanditu.
„Još“, šapnula mu je Alicia.
„Molim?“
„Dajte mu barem duplo.“
Vargas je izvadio još dvije novčanice i pružio mu ih. Fernandito, koji vjerojatno u
životu nije vidio toliko novaca na kupu, oduševljeno ih je prihvatio.
„Nemoj sve potrošiti na slatkiše“, promrmljao je Vargas.
„Nećete požaliti, gospođice Alicia. Mnogo hvala.“
„Slušaj, dečko, ja sam taj koji te plaća“, rekao je policajac.
„Mogu li te zamoliti za uslugu, Fernandito?“ upitala je Alicia.
„Što god želite.“
„Spusti se kupiti mi kutiju cigareta.“
„Američke?“
„Baš si srce.“
Fernandito je nestao niz stube. Sudeći prema zvuku njegovih koraka, činilo se kao
da je pojurio preskačući po dvije stepenice.
„Dovraga i mali ministrant“, komentirao je Vargas.
„Ljubomorni ste“, rekla je Alicia.
„Baš to.“
„A slika?“ pitala je Alicia pokazujući na platno koje je donio Vargas.
„Mislio sam da bi savršeno pristajala iznad sofe.“
„Je li to od vašeg novog prijatelja, najdražeg Sanchísovog slikara?“
Policajac je kimnuo.
„Mislite da je Sanchís naš kolekcionar?“
Vargas je slegnuo ramenima.
„I vozač...?“

Knjige.club 232
 Gringos

„Morgado. Već sam nazvao postaju da mi saznaju više o njemu. Sutra ću imati
novosti.“
„O čemu razmišljate, Vargase?“
„O tome da ste možda u pravu, koliko god mi je to teško priznati. Obruč, ili što već,
se steže.“
„Ne izgledate mi baš uvjereno.“
„I nisam. Ima nešto što tu ne štima.“
„Što?“
„Znat ću kada vidim. Ali imam osjećaj da cijelu stvar promatramo iz pogrešnog kuta.
Nemojte me pitati zašto, ali nos mi govori da se nešto ne uklapa.“
„I ja tako mislim“, složila se Alicia.
„Hoćete li to reći Leandru?“
„Nešto mu moram reći.“
„Moj savjet vam je, ako mi dopustite, da izostavite Fernandita iz večernjih vijesti.“
„Nisam ga ni mislila uključiti.“
Uskoro su se začuli koraci spomenutog koji se žurno uspinjao stepenicama.
„Hajde, otvorite mu vrata. I dajte budite malo ljubazniji prema njemu. Treba mu
dobar muški uzor da se pretvori u pravog muškarca.“
Vargas je odmahnuo glavom i otvorio vrata. Fernandito je već čekao, nemiran, s
kutijom cigareta u rukama.
„Uđite, pilence. Kleopatra vas čeka.“
Fernandito je otrčao predati kutiju, koju je Alicia otvorila smiješeći se i prinijela
jednu cigaretu ustima. Mladić je brzo izvukao upaljač da joj pripali.
„Pušiš, Fernandito?“
„Ne, ne... Nosim ga umjesto svjetiljke jer je u polovici zgrada u susjedstvu mračno
kao u rogu.“
„Vidite, Vargase? Jel da da je Fernandito materijal za detektiva?“
„Ma pravi pubertetski Marlowe.“
„Ne obraćaj pažnju na njega, Fernandito. Kada ostare, postanu ogorčeni. To je kinin
iz sijedih.“
„Keratin“, odbrusio je Vargas.
Alicia je dala znak Fernanditu da ignorira Vargasa.
„Mogu li te zamoliti za još jednu uslugu?“
„Zato sam ovdje.“
„Ovo je delikatnije. Tvoj prvi zadatak.“
„Pretvorio sam se u uho.“
„Moraš otići do ulice Paseo de Gracia, broj šest.“
Vargas ju je uznemireno pogledao. Alicia mu je dala znak da šuti.
„Tamo su uredi jedne tvrtke koja se zove Metrobarna.“
„Znam za nju.“
„A da?“

Knjige.club 233
 Gringos

„Oni su vlasnici polovine zgrada u kvartu. Kupuju ih za sitniš, izbace starce koji tamo
žive i prodaju ih za deset puta veću cijenu.“
„Pazi ti kako su pametni. U svakom slučaju, generalni direktor je Ignacio Sanchís.
Želim da ga slijediš kada izađe iz ureda i da se pretvoriš u njegovu sjenu. Poslije ćeš mi
reći kamo ide, što radi, s kim razgovara... Sve. Snaći ćeš se s Vespom?“
„Ona je kraljica ceste. Kada sam na njoj, ne može mi pobjeći ni Nu vol ari.“
„Sutra, u isto vrijeme, doći ćeš ovamo i ispričati mi što si saznao. Pitanja?“
Vargas je podigao ruku.
„Mislila sam na Fernandita.“
„Sve jasno, gospođice Alicia.“
„Kreni onda. I dobrodošao u svijet intriga.“
„Neću vas iznevjeriti. Ni vas, inspektore.“
Fernandito je brzo krenuo ususret obećavajućoj karijeri u svijetu otkrivanja i tajni.
Vargas je, širom razjapljenih usta, gledao Aliciju, koja je, sva mačkasta, uživala u cigareti.
„Jeste li vi poludjeli?“
Ona je ignorirala pitanje. Podigla je pogled prema prozoru i promatrala plašt oblaka
koji je gmizao s mora. Zalazeće sunce bojilo ga je crveno, ali mreža crnih niti kovitlala se
u njegovoj unutrašnjosti, nemirnoj i gustoj. Ugledala je električnu iskru koja je iskočila
među oblacima, kao da je iskrsnula iz neke goleme baklje.
„Dolazi oluja“, promrmljao je Vargas iza nje.
„Gladna sam“, objavila je Alicia, okrenuvši se.
On je bio i više nego iznenađen.
„Nikada nisam mislio da ću to čuti od vas.“
„Za sve postoji prvi put. Častite me večerom?“
„Ne znam s čime. Vašem obožavatelju sam dao skoro sve što sam imao. Sutra moram
ići u banku po još novaca.“
„Dajte, pozovite me barem na
„Odaberite mjesto.“
„Jeste li ikada bili u Berceloneti?“
„Mislim da mi je već dosta i obične Bercelone.“
„Jeste li za jednu dobru bombu?“
„Oprostite?“
„Ljutu. Ne od baruta.“
„Zašto mi se čini da je to još jedna vaša smicalica?“

Knjige.club 234
 Gringos

29.

Pješice su se spustili do luke pod nebom protkanim munjama. Jedra su se vijorila na

vjetru koji je puhao s mora i mirisao na elektricitet.
„Bit će prolom oblaka“, prognozirao je Vargas.
Obišli su hangare koji su se nizali ispred lučkih dokova, velikih kavernoznih zgrada
koje su nalikovale starim tržnicama.
„Moj otac je radio ovdje, na štandu“, pokazala je Alicia.
Vargas nije progovorio čekajući da ona doda još nešto.
„Mislio sam da ste siroče“, na kraju je rekao.
„Nisam se rodila kao siroče.“
„S koliko ste ih godina izgubili? Vaše roditelje, mislim.“
Alicia je zakopčala gumb na ovratniku kaputa i ubrzala korak.
„Bilo bi nam bolje da se požurimo, inače ćemo pokisnuti“, odrezala je.
Kada su stigli u Bercelonetu, počele su padati prve kapi kiše. Bile su to debele i
sporadične kapi koje su kao meci od vode padale po popločenoj cesti i gađale tramvaje
koji su klizili prolazom što je pratio liniju Zidina. Vargas je u daljini ugledao pitoresknu
četvrt uskih ulica koje su iscrtavale mrežu na poluotoku što je ulazio u more i nalikovao
na veliko groblje.
„Izgleda kao otok“, komentirao je.
„Niste sasvim u krivu. Danas je to četvrt ribara.“
„A prije?“
„Želite lekciju iz povijesti?“
„Da se pripremim na vaše bombe...“
„Stoljećima prije sve ovo što vidite pred sobom bilo je more“, objasnila je Alicia. „S
vremenom, izgradili su prvi lukobran i malo-pomalo stvarao se otok od nakupina koje je
more bacalo na branu.“
„A zašto vi sve to znate;?“
„Zato što čitam. Morali biste to jednom isprobati. Tijekom Rata za španjolsku
baštinu, trupe Filipa V. srušile su dobar dio četvrti Ribera da naprave mjesta za gradnju
citadeie. Nakon rata mnogi ljudi koji su izgubili svoje kuće preselili su se ovamo.“
„Zbog toga ste vi, Bercelonci, takvi monarhisti?“
„Zato, i zato što volimo biti uvijek kontra, kažu da je to dobro za krvotok.“
Prvi nalet kiše bijesno ih je proganjao do uske uličice. Ondje se uzdizao zabat lokala
koji je na prvi pogled izgledao kao križanac između lučke birtije i prčvarnice na
autocesti, i koji zasigurno ne bi osvojio nagradu za umjetnički dojam, ali iz njega se širio
miris od kojega bi čovjeku počele curiti sline. LA BOMBETA, stajalo je na tabli.
Grupa kvartovskih cugera koji su igrali partiju karata jedva primjetno je podigla
pogled kada su ušli. Vargasu je bilo jasno da su shvatili da je policajac čim je nogom
stupio u bar. Konobar bez manira gledao ih je sa šanka i pokazao na stol u kutu, udaljen
od uobičajene klijentele.
„Ne izgleda baš kao vaš tip mjesta, Alicia.“
„Ovamo se ne dolazi uživati u pogledu, nego zbog bombi.“

Knjige.club 235
 Gringos

„I imam osjećaj zbog još nečega.“

„Pa, dobro, u blizini je.“
„Čega?“
Alicia je izvadila komadić papira iz džepa i stavila ga na stol. Vargas je prepoznao
etiketu koju je Alicia toga jutra otrgnula s jedne od kutija za selidbu u uredu odvjetnika
Briansa.
„Skladišta u koje je Brians privremeno spremio sve svoje papire i arhiv.“
Okrenuo je očima.
„Nemojte mi sada tu moralizirati, Vargase. Niste valjda očekivali da će nam dati sve
na pladnju.“
„Nadao sam se da neću morati kršiti zakon.“
Konobar grubih manira stao je ispred njih i promatrao ih upitnim pogledom.
„Donesi nam četiri bombe i dva piva“, naložila je Alicia, a da nije ni pogledala
Vargasa.
„Estrella ili točeno?“
„Estrella.“
„Kruh s namazom od rajčice?“
„Par šnita. Tostiranih.“
Konobar je kimnuo i otišao bez dodatne ceremonije.
„Uvijek sam se pitao zašto vi Katalonci stavljate rajčicu na kruh“, rekao je Vargas.
„A ja zašto to nitko drugi ne radi.“
„Kakva mi još iznenađenja spremate, osim što ćemo nekome provaliti u kuću?“
„Tehnički govoreći, to je skladište. Ne vjerujem da tamo stanuje itko osim štakora i
pauka.“
„I kako onda odbiti? A što se još kuha u toj vražjoj glavici?“
„Razmišljala sam o onome kretenu kojeg ste vi posjetili, Cascosu. Vallsov zaposlenik
u nakladničkoj kući Editorial Ariadna.“
„Očajni ljubavnik.“
„Pablo Cascos Buendia“, odrecitirala je Alicia. „Bivši zaručnik Beatriz Aguilar. Ne
izlazi mi iz glave. Ne čini vam se to čudno?“
„A što nije čudno u ovome slučaju?“
„Svemoćni ministar potajno kopa po prošlosti obitelji barcelonskih knjižara...“
„Utvrdili smo već da su mu bili zanimljivi zato što je sumnjao da bi mogli znati nešto
o Davidu Martínu, za kojeg je pak sumnjao da bi mogao stajati iza prijetnji i pokušaja
atentata“, objasnio je Vargas.
„Da, ali kakve veze ima David Martín sa Sempereovima? Koja je njihova uloga u
cijeloj priči?“ zanimalo je Aliciju, koja se zamislila prije nego što je nastavila. „Ima nešto u
tome. U tom mjestu. U toj obitelji.“
„Zbog toga ste odlučili posjetiti knjižaru Sempere i sinovi, a da me niste
obavijestili?“
„Trebala sam nešto novo za čitati.“
„Mogli ste si kupiti strip. Moglo bi biti opasno prerano priči Sempereovima.“ ,
„Bojite se obitelji knjižara?“

Knjige.club 236
 Gringos

„Bojim se da se ne otkrijemo prije nego što znamo u što se uvaljujemo.“

„Mislim da se isplati riskirati.“
„A to ste samostalno odlučili, bez dogovora.“
„Beatriz Aguilar i ja smo se baš sprijateljile“, rekla je Alicia. „Prekrasna cura. Zaljubili
biste se na prvi pogled.“
„Alicia...“
Ona se zlobno nasmiješila. Piva i tanjur s bombama stigli su u pravi čas da prekinu
razgovor. Vargas je gledao u taj neobičan izum, neku vrst velike pohane knedle od
krumpira punjene mljevenim mesom.
„A kako se to jede?“
Alicia je probola bombu vilicom i napiknula životinjski komad. Na ulici, oluja je
snažno udarala i konobar je provirio kroz vrata da gleda pljusak. Vargas je promatrao
Aliciju dok je proždirala gozbu. Bilo je nešto u njoj što prije nije primijetio.
„Kada padne mrak, vi kao da oživite...“
Alicia je nagnula pivu i pogledala ga u oči.
„Ja sam noćna ptica.“
„Ma nemojte mi reći.“

Knjige.club 237
 Gringos

30.

Nevrijeme je za sobom ostavilo maglu koja je mela ulice poluotoka Bercelonete i

sjala pod svjetlom uličnih lampi. Kada su izašli na ulicu, padala je još tek tu i tamo koja
kap dok se jeka oluje udaljavala. Adresa koju je Alicia toga jutra skinula s kutija za
selidbu iz ureda Fernanda Briansa pokazivala je da se skladište koje je odvjetnik
odabrao za pohranu svoga namještaja, dokumenata i ostale starudije skupljane
desetljećima, nalazi na zemljištu tvrtke Vapor Barcino, stare tvornice kotlova i
lokomotiva koja je nakon rata napuštena. Trebala im je tek koja minuta hoda kroz ledene
i puste ulice da stignu do vrata stare tvornice. Dok su ulazili u skladište, tračnice stare
željezničke linije nestajale su im pod nogama. Velika kamena kapija s natpisom VAPOR
BARCINO stajala je ispred ulaza. Malo dalje prostirao se zapušteni teren s ruševnim
hangarima i radionicama koji su bili slika i prilika groblja za čuda iz doba parnih
strojeva.
„Jeste li sigurni da smo na pravom mjestu?“ pitao je Vargas.
Alicia je kimnula i krenula dalje. Zaobišli su lokomotivu nasukanu u veliku baru iz
koje su virile tačke, cijevi i jedan oboreni kotao u kojem je banda galeba savila gnijezdo.
Dok su prolazili, ptice su ih, nepomične, promatrale očima koje su se caklile u tami. Niz
stupova pridržavao je svu silu žica s kojih su visjeli lampioni koji su isijavali slabašno
svjetlo. Tvornički paviljoni bih su numerirani i označeni drvenim pločama.
„Naš je treći“, uputila ga je Alicia.
Vargas je pogledao oko sebe. Nekoliko gladunjavih mačaka mijaukalo je iz sjene.
Zrak je mirisao na ugljen i sulfat. Prošli su ispred prazne stražarske kučiće.
„Ne bi li tu negdje trebao biti neki stražar?“
„Mislim da je odvjetnik Brians čovjek od ekonomičnih rješenja“, primijetila je Alicia.
„Odvjetnik za izgubljene slučajeve“, sjetio se Vargas. „Neki se ljudi nikada ne
mijenjaju...“
Došli su do ulaza paviljona označena brojem tri. Nedavni tragovi guma kamiona za
selidbe nestajali su u blatu pred drvenim vratima ojačanima željeznom rešetkom koja su
zapečatila ulaz. U njima su bila izrezana manja vrata koja su bila zatvorena lancem i
hrđavim lokotom veličine šake.
„Kako stojimo s primjenom sile?“ pitala je Alicia.
„Pa ne očekujete valjda da ću ga otvoriti zubima“, protestirao je Vargas.
„Ne znam. Učinite nešto.“
Policajac je izvadio revolver i gurnuo ga u ključanicu lokota.
„Pomaknite se“, naredio je.
Alicia je stavila ruke na uši. Jeka pucnja odzvanjala je po skladištu. Vargas je izvukao
revolver iz lokota, koji mu je pao pod noge povukavši i lanac, i otvorio vrata udarcem
noge.
Unutra se prostirala paučina od sjena kroz koje su se nazirale ruševine tisuću i jedne
palače. Sa svoda je visjela mreža kablova prožetih golim žaruljama. Vargas je pogledom
pratio žicu do električne kutije koja se nazirala na zidu i stisnuo glavni prekidač. Žarulje,
tek tračci žućkaste svjetlosti, palile su se polako jedna za drugom kao na kakvom
avetinjskom sajmu. Struja je tiho zujala, kao da insekti oblijeću u tami.

Knjige.club 238
 Gringos

Ušli su kroz hodnik koji je prolazio uzduž paviljona. Prolaz je vodio u razna skladišta
zaštićena metalnim rešetkama. Na svakom ulazu visjela je tabla na kojoj je pisao broj
skladišnoga prostora, mjesec i godina kada istječe depozit i prezime vlasnika ili ime
tvrtke koja je unajmila skladišno mjesto. Svaki od tih odjeljaka bio je svijet za sebe. U
prvom skladištu nazreli su tvrđavu sagrađenu od stotina starih pisaćih mašina i blagajni.
U sljedećem se smjestio znatan asortiman raspela, figurica svetaca, ispovjedaonica i
propovjedaonica.
„S ovim bi se dalo otvoriti samostan“, rekla je Alicia.
„Možda još stignete...“
Malo dalje su naletjeli na rastavljeni sajamski vrtuljak iza kojega su se nazirali ostaci
iz brodoloma nekoga putujućeg sajma. Na drugoj strani hodnika smjestila se kolekcija
ljesova i pogrebnoga pribora ispalih iz devetnaestoga stoljeća, a uključivala je i svileni
ležaj s baldahinom te ostakljenim zidovima u kojem se još uvijek ocrtavao trag koji je
ostavio neki velepoštovani pokojnik.
„Bože Sveti... odakle sve to dolazi?“ promrmljao je Vargas.
„Većina stvari pripada propalim bogatašima, obiteljima koje su već bile osiromašile
prije rata i tvrtkama koje su nestale u žrvnju vremena...“
„Mislite da postoji još netko tko se sjeća da je sve to ovdje?“
„Netko i dalje plaća najamninu.“
„Čovjek se baš naježi od ovog.“
„Bercelona je začarani grad, Vargase. Problem je u tome što vama turistima nikada
ne padne na pamet zagrepsti ispod površine. Pogledajte, tu smo.“
Alicia se zaustavila ispred jednoga odjeljka i pokazala na tablu.

OBITELJ
BRIANS-LLORAC
Broj 28887-BC-56.9-62

„Jeste li sigurni da želite to napraviti?“

„Nisam znala da ste tako ispravni, Vargase. Ja ću preuzeti odgovornost.“
„Valjda znate što radite. Što točno tražimo?“
„Ne znam. Postoji nešto što povezuje Vallsa, Salgada, Davida Martína, Sempereove,
Briansa, popis brojeva koje ne možemo dešifrirati, Mataixove knjige i sada Sanchísa i
njegova vozača bez lica. Ako pronađemo taj dio slagalice, pronaći ćemo Vallsa.“
„I mislite da je ovdje?“
„Nećemo znati ako ga ne potražimo.“
Skladište je bilo zatvoreno jednostavnim lokotom iz kvartovske željezarije koji je
popustio već pod petim udarcem. Alicia nije pričekala ni trena nego se progurala unutra.
„Smrdi na crkotinu“, rekao je Vargas.
„To je morski povjetarac. Od tolikih godina u Madridu izgubili ste osjet mirisa.“
Vargas je opsovao, pa ušao za njom. Hrpe drvenih kutija pokrivenih grubim platnom
tvorile su prolaz koji je vodio do svojevrsnog unutarnjeg dvorišta kroz koje je, činilo se,
prošao tornado i nabacao tamo relikvije različitih generacija obitelji Brians.

Knjige.club 239
 Gringos

„Odvjetnik je očito crna ovca u obitelji. Nisam antikvar, ali ovdje ima bogatstvo ili
dva“, procijenio je Vargas.
„Onda se nadam da će vaš osjećaj za pravdu prevladati nad iskušenjem da odnesete
pokoju pepeljaru bakice Brians...“
Vargas je pokazao na vrtešku posuđa, zrcala, stolaca, knjiga, drvenih rezbarija,
škrinji, ormara, konzola, lončanica, bicikala, igračaka, skija, cipela, kovčega, slika, vrčeva
i stotina tisuća svaštarija koje su, naslagane jedne na druge, tvorile šarolik mozaik koji je
ponajviše nalikovao katakombi.
„S kojim stoljećem želite početi?“
„S Briansovim dokumentima. Tražimo kartonske kutije srednje veličine. Ne bi
trebalo biti teško. Sva je prilika da su dečki za selidbu odabirali prvo slobodno mjesto u
blizini ulaza da istovare odvjetnikovu robu. Sve stvari koje na sebi nemaju dva prsta
prašine dolaze u obzir. Biste li radije lijevo ili desno? Ili je to glupo pitanje?“
Nakon što su nekoliko minuta lutali po toj džungli smeća koje je vjerojatno bilo
tamo i prije nego što se ijedno od njih rodilo, pronašli su piramidu kutija na kojima su još
uvijek bile zalijepljene iste onakve etikete kakvu je Alicia otrgla toga jutra. Vargas je
krenuo ispred nje i počeo slagati kutije jednu pokraj druge dok ih je ona otvarala i
pregledavala sadržaj.
„Jeste li to tražili?“ pitao je policajac.
„Još uvijek ne znam.“
„Savršen plan“, promrmljao je policajac.
Trebalo im je nekih pola sata da odvoje kutije s dokumentima od onih u kojima su
bile knjige i uredski pribor. Anemično svjetlo koje su isijavale žarulje nije dostajalo da se
dobro pregledaju dokumenti i Vargas je krenuo u potragu za svjetlom. Uskoro se vratio
sa starim bakrenim svijećnjakom i punom šakom nikada korištenih debelih svijeća.
„Jeste li sigurni da to nisu štapini dinamita?“ pitala je Alicia.
Vargas je približio plamen upaljača prvoj svijeći i pružio joj je.
„Prepuštam vam tu čast.“
Svijeće su stvorile balon svjetlosti i Alicia je počela pregledavati jedan po jedan
hrbat fascikala koji su virili iz kutija. Vargas ju je promatrao, nervozan.
„Što da radim?“
„Složeno je po datumima. Počevši sa siječnjem 1934. Ja ću tražiti po datumu, a vi po
imenu. Počnite s najnovijima, pa se nađemo na pola puta.“
„Što tražim?“
„Sanchís, Metrobarna... Bilo što što bi nam pomoglo povezati Briansa sa...“
„Dogovoreno“, prekinuo ju je Vargas.
Tijekom idućih dvadeset minuta pregledavali su kutije u tišini, razmjenjujući tu i
tamo poglede i odmahujući glavom.
„Ovdje nema ništa o Sanchísu ni o Metrobarni“, rekao je policajac. „Pregledalo sam
već pet godina i nema ničega.“
„Tražite dalje. Možda je pod Kreditnom bankom.“
„Nema ništa o bankama. Svi su mu klijenti protuhe, da upotrijebim pravni termin...“
„Tražite dalje.“

Knjige.club 240
 Gringos

Vargas je kimnuo i ponovno uronio u ocean papira i dosjea dok su se svijeće znojile i
ispuštale grozdove voštanih suza koje su klizile po svijećnjaku. Uskoro je primijetio da je
Alicia utihnula i da je stala s potragom. Podigao je pogled i ugledao ju kako nepomično
stoji, glave zabijene u hrpu fascikala koje je bila izvukla iz jedne kutije.
„Što?“ pitao je Vargas.
Alicia mu je pokazala debeli fascikl.
„Isabella Gispert...“ rekla je.
„Isabella iz Sempere i...?“
Kimnula je. Pokazala mu je drugi fascikl na čijim koricama je pisalo MONTJUIC 39-
45. Vargas joj je prišao i čučnuo pokraj kutije. Počeo je pregledavati dosjee i izvadio
nekoliko fascikala.
„Valentin Morgado...“
„Sanchísov vozač.“
„Sempere/Martín...“
„Dajte da vidim.“
Alicia je otvorila fascikl.
„To je naš David Martín?“
„Tako se čini...“
Vargas je zastao.
„Alicia?“
Podigla je pogled s dosjea Davida Martína.
„Pogledajte ovo“, rekao je Vargas.
Fascikl koji joj je pružao bio je debeo barem dva prsta. Kada je pročitala ime na
registratoru, proželi su je žmarci i nije mogla zadržati osmijeh.
„Victor Mataix...“
„Rekao bih da nam je to dovoljno“, rekao je Vargas.
Alicia se spremala zatvoriti kutiju kada je na dnu ugledala žućkastu omotnicu. Uzela
ju je i pogledala pod svjetlom svijeće. Otpuhala je sloj prašine koji ju je pokrivao i
pročitala riječ napisanu nalivperom, jedinu bilješku na omotnici.

Isabella

„Nosimo sve ovo“, potvrdila je Alicia. „Zatvorite kutije i pokušajte ostaviti sve više-
manje kako smo i pronašli. Mogu proći dani, ako ne i tjedni, prije nego što se Brians useli
u novi ured i primijeti da nedostaju neki dokumenti...“
Vargas je kimnuo, ali prije nego što je stigao podići prvu kutiju, naglo je stao i
okrenuo se. Alicia ga je pogledala. I ona ih je čula. Koraci. Jeka koraka u sloju prašine koji
je pokrivao skladište. Alicia je ugasila svijeću. Vargas je izvukao revolver. Na pragu se
pojavila silueta. Promatrao ih je čovjek odjeven u rasparanu uniformu. Nosio je lanternu
i pendrek čije je drhtanje otkrivalo da je jadnik uplašeniji od miša.
„Što radite ovdje?“ promucao je stražar. „Zabranjeno je ulaziti poslije sedam...“

Knjige.club 241
 Gringos

Alicia je polako ustala i nasmiješila mu se. Mora da je bilo nešto u njezinom izrazu
lica od čega mu se sledila krv u žilama jer je stražar koraknuo unatrag i prijeteći
zamahnuo cigaretom. Vargas mu je prislonio cijev pištolja na sljepoočnicu.
„Učinite mi uslugu i pustite pendrek, osim ako ne želite da ga iskoristimo kao čepić
za probavu.“
Stražar je pustio da pendrek padne na pod i skamenjeno stajao.
„Tko ste vi?“ upitao je.
„Obiteljski prijatelji“, rekla je Alicia. „Zaboravili smo neke stvari. Ima li ovdje još
nekog osim vas?“
„Samo sam ja za sve paviljone. Nećete me valjda ubiti, jel da? Imam ženu i djecu.
Imam fotografiju u novčaniku...“
Vargas mu je izvukao novčanik iz džepa. Izvadio novac, koji je bacio na pod, i
spremio ga u džep kaputa.
„Kako se zovete?“ pitala je Alicia.
„Bartolome.“
„Sviđa mi se vaše ime. Vrlo muževno.“
Stražar se tresao.
„Gledajte, Bartolome, napravit ćemo sljedeće. I mi i vi ćemo mirno otići svatko svojoj
kući. Sutra ujutro, prije nego što dođete ovamo, kupit ćete par novih lokota i zamijeniti
onaj na ulazu i ovaj ovdje. I zaboravit ćete da ste nas ikada sreli. Kako vam se sviđa
dogovor?“
Vargas je nategnuo iglu na revolveru. Bartolome je progutao knedlu.
„Sviđa mi se.“
„A ako vas ikada uhvati napad grižnje svijesti, ili vas netko nešto pita, sjetite se da
vaša plaća nije toga vrijedna i da ste potrebni svojoj obitelji.“
Bartolome je kimnuo. Vargas je maknuo prst s obarača i spremio oružje. Alicia mu
se nasmiješila kao da su stari prijatelji.
„Hajde, odite doma i popijte si jedan topli konjak. I pokupite svoj novac.“
„Da, gospodo...“
Bartolome je kleknuo i pokupio ono malo novaca što je bio imao u novčaniku.
„Ne zaboravite na pendrek.“
Čovjek ga je pokupio i zataknuo o pojas.
„Mogu sada ići?“
„Nitko vas ne drži.“
Bartolome je na trenutak oklijevao, ali se zatim počeo povlačiti prema izlazu. Prije
nego što je njegova silueta nestala među sjenama, Alicia ga je zazvala.
„Bartolome?“
Stražarevi koraci su zastali.
„Ne zaboravite da imamo vaš novčanik i da znamo gdje živite. Nemojte da vas
moramo posjetiti. Moj kolega ima gadnu narav. Laku noć.'*''
Ćuli su ga kako se udaljava nespretnim koracima.

Knjige.club 242
 Gringos

31.

Miquel im je u stan dostavio par termosica sa svježom kavom i, iskoristivši svoje

veze, pladanj svježe pečenih fritula iz pekarne na uglu koje su neodoljivo mirisale.
Podijelili su fascikle i sjeli na pod jedno nasuprot drugome. Alicia je jednu za drugom
progutala tri fritule i natočila si veliku šalicu kave koju je polagano pijuckala, pogleda
prikovana za sadržaj prvoga od fascikala ukradenih iz Briansovog arhiva. Uskoro je
podigla pogled i primijetila da je Vargas promatra posramljenim pogledom.
„Što?“ pitala je.
Pokazao je na suknju, koju je Alicia podigla da bi mogla sjesti na pod i nasloniti se na
sofu.
„Ne budite dijete. Nije to ništa što već niste vidjeh, nadam se. Drugačije ne mogu
sjesti.“
Vargas nije odgovorio, ali je promijenio kut sjedenja da izbjegne pogled na nat na
najlonkama zbog kojega mu se bilo teško usredotočiti na uzbudljivu prozu pravnih
dokumenata i bilješke iz izvještaja odvjetnika za izgubljene slučajeve.
U tišini su se prepustili noći pod utjecajem kofeina, šećera, priče i likova koji su se
počeli oblikovati u dokumentaciji. Alicia je uzela veliki crtači blok i iscrtavala svojevrsnu
mapu s bilješkama, datumima, imenima, strelicama i krugovima. Tu i tamo Vargas bi
naišao na nešto važno što bi joj proslijedio. Nije bilo potrebe da išta kaže. Ona bi ga
pogledala i kimnula bez riječi. Činilo se kao da ima nadljudsku sposobnost za
povezivanje činjenica i uspostavljanje veza među stvarima, kao da joj je um radio stoput
brže nego u običnih smrtnika. Vargas je naslućivao kako radi mozak njegove kolegice i
umjesto da to propituje ili da pokušava razumjeti njegovu unutarnju logiku, jednostavno
je filtrirao informacije i pribavljao joj nove podatke od kojih je ona gradila mapu, dio po
dio.
„Ne znam za vas, ali ja više ne mogu stajati na nogama“, rekao je Vargas u dva i pol
ujutro.
Pregledao je sve fascikle koji su ga dopali u podjeli zadaća i osjećao je kako kofein
koji mu je kolao žilama umjesto krvi pomalo gubi snagu. Više nije mogao držati oči
otvorenima.
„Idite spavati“, predložila je Alicia. „Kasno je.“
„A vi?“
„Nisam umorna.“
„Kako je to moguće?“
„Noć i ja, znate već.“
„Hoće li vam smetati ako malo prilegnem na sofu?“
„Samo naprijed, iako vam ne obećavam da ću biti posve tiha.“
„Ne bi me probudila ni vatrogasna fešta pod prozorom.“
Probudila su ga zvona s katedrale. Otvorio je oči i ugledao gustu maglicu koja je
lebdjela zrakom i mirisala na kavu i cigarete. Nebo koje je virilo između krovova bilo je
boje mladoga vina. Alicia je i dalje sjedila na podu. Imala je cigaretu u ustima i skinula je
suknju i bluzu te ostala odjevena tek u neku vrstu crnoga kombinezona ili negližea koji je
ulijevao sve samo ne mir. Vargas se na jedvite jade odvukao do kupaonice, stavio glavu

Knjige.club 243
 Gringos

pod slavinu i poslije se pogledao u zrcalo. Pronašao je plavi svileni kućni ogrtač koji je
visio na vratima i dobacio ga Aliciji.
„Pokrijte se.“
Ona ga je uhvatila u letu. Ustala je, protegnula se, i ogrnula se ogrtačem.
„Otvorit ću prozor prije nego što se udavimo“, upozorio je Vargas.
Dašak svježega zraka ušao je u prostoriju i vrtlog dima kliznuo je van kao duh koji je
bio sputan nekom čarolijom. Vargas je gledao ostatke dviju termosica kave, pladnja s
fritulama od kojih je ostao tek šećer u prahu i dvije pepeljare prepune srčano popušenih
opušaka cigareta.
„Recite mi da sve ovo nije bilo uzalud“, zamolio je.
Osim tragova bitke, na podu je ležalo klupko od desetaka crteža koje je sastavila
Alicia. Skupila ih je i počela lijepiti na zid selotejpom sve dok nije složila neku vrstu
kruga. Vargas se približio. Oblizala je usne poput zadovoljne mačke.
Policajac je protresao termosicu da vidi je li što ostalo i uspio napuniti pola šalice.
Postavio je stolac ispred Alicijinoga dijagrama i kimnuo.
„Impresivno.“
Ona je zavezala svileni kućni ogrtač i svezala kosu u rep.
„Želite li dugu ili kratku verziju.“
„Krenite ispočetka, pa ćemo vidjeti.“
Alicia je stala ispred svoga murala kao da je učiteljica... učiteljica koja izgleda kao
viktorijanska sumnjivih noćnih navika.
„Utvrda Montjuic, između 1939. i 1944.“, započela je. „Mauricio Valls postao je
upravitelj zatvora nakon što je sklopio brak s Elenom Sarmiento, kćeri i nasljednicom
bogatog industrijalca bliskog režimu i člana svojevrsne kabale bankara, poduzetnika i
plemića koje je netko nazvao Francovim križarima i koji su u velikoj mjeri punili
blagajne nacionalista. Među njima je bio i gospodin Miguel Ángel Ubach, osnivač i
većinski vlasnik Kreditne banke, koja je matična tvrtka agencije za poslovanje
nekretninama Metrobarna koju ste vi jučer posjetili.“
„I sve to tamo piše?“
„U Briansovim bilješkama, da.“
„Nastavite.“
„Za vrijeme Vallsova ravnanja zatvorom Montjuic, sljedeće osobe su istovremeno
zatvorenici i klijenti Fernanda Briansa: osoba broj jedan, Sebastian Salgado, navodni
autor prijetećih pisama koje je Valls godinama primao i, u novije vrijeme, korisnik
pomilovanja koje je isposlovao ministar, zbog kojeg izlazi iz zatvora. Osoba broj dva,
Valentin Morgado, bivši vodnik republikanske vojske kojeg su amnestirali 1945.
zahvaljujući herojskom činu u zatvoru, kojim, prema Briansovim bilješkama, spašava
zapovjednika dvorske pukovnije od pogibelji u nesreći tijekom rekonstrukcije zidina.
Kada je izašao iz zatvora i uključio se u program oprosta i pomirbe koji je sponzoriralo
društvo patrijarha koje je morila grižnja svijesti, Morgado je zaposlen u garaži obitelji
Ubach, gdje s godinama postaje vozač. Nakon smrti bankara Ubacha, ostaje u službi
njegove kćeri Victorije, koja sklapa brak s vašim prijateljem Sanchísom, generalnim
direktorom Metrobarne.“
„Ima još?“

Knjige.club 244
 Gringos

„Tek sam počela. Treća osoba, David Martín. Prokleti pisac optužen za niz neobičnih
zločina počinjenih prije građanskoga rata. Martín je uspio pobjeći policiji 1930.,
vjerojatno u Francusku.
Iz nerazjašnjenih pobuda inkognito se vraća u Bercelonu, ali je uhapšen u selu
Puigcerda, u Pirinejima, ubrzo nakon što je prešao španjolsku granicu 1939. godine.“
„Kakve veze ima David Martín s ovim slučajem, osim što je godinama bio
zatvorenik?“
„E, tu postaje zanimljivo. Martín jedini od ovih zatvorenika nije bio izravni Briansov
klijent. Odvjetnik preuzima njegovu obranu na molbu Isabelle Gispert.“
„Onu iz Sempere i sinovi?“
„Majke Daniela Semperea, da. Gispert je njezino djevojačko prezime. Navodno je
umrla od kolere, ubrzo nakon kraja rata 1939.“
„Navodno?“
„Prema Briansovim osobnim bilješkama, ima razloga za vjerovati da je Isabella
Sempere ubijena. Otrovana, da budemo precizniji.“
„Nemojte mi reći...“
„Točno, navodno ju je otrovao Mauricio Valls. Bio je to plod bolesne opsesije i
neuzvraćenih osjećaja, ili tako pretpostavlja Brians koji, očito, ne može, ih se ne usudi,
ništa dokazati.“
„A Martín?“
„David Martín je, prema tim istim bilješkama, žrtva druge Vallsove bolesne
opsesije.“
„Sve ministrove opsesije su bolesne?“
„Čini se da je Valls namjeravao natjerati Martína da mu u zatvoru napiše djela koja
bi budući ministar poslije objavio pod svojim imenom da zadovolji svoju taštinu i žudnju
za književnom slavom, ili što već. Nažalost, David Martín je, kaže Brians, bolestan čovjek
koji gubi razum, čuje glasove i vjeruje da je u kontaktu s dijaboličnim likom iz svoje
mašte, nekim Corellijem. U zatvoru su mu zbog njegovih delirija i zbog toga što je
posljednju godinu života proveo zatvoren u samicu na vrhu kule nadjenuti ime
Zatočenik Neba.“
„Ovo mi počinje zvučati kao nešto baš za vas, Alicia.“
„1941., uvidjevši da njegov plan da izmanipulira pisca nije urodio plodom, Valls je
vjerojatno naredio dvojici svojih lakaja da odvedu Davida Martína u kućerinu pokraj
parka Guell i ubiju ga. Tamo se dogodilo nešto neočekivano i Martín uspijeva izvući živu
glavu.“
„Onda je David Martín živ?“
„To ne znamo. Ili to Brians ne zna.“
„Ali sumnja.“
„A vjerojatno i Valls...“
„... koji vjeruje da je baš Martín slao prijeteča pisma i pokušao ga ubiti. Da se osveti.“
„To je moja teorija“, potvrdila je Alicia. „Ali to je samo pretpostavka.“
„I to nije sve?“
„Najbolje sam ostavila za kraj“, rekla je uz osmijeh.
„Pucajte.“

Knjige.club 245
 Gringos

„Četvrta je osoba Victor Mataix, autor ciklusa romana Labirint duhova, čiji smo
primjerak nas dvoje pronašli u Vallsovom radnom stolu i koji je, prema onome što se
Vallsova kći Mercedes sjeća iz noći u kojoj je nestao, bio zadnji dokument koji je ministar
čitao prije nego što je nestao s lica zemlje.“
„Kakve veze imaju Mataix i ostala trojica?“
„Mataix je, čini se, bio prijatelj Davida Martína i stari kolega iz tridesetih godina,
kada su obojica pisala romane u nastavcima pod pseudonimima po narudžbi izdavačke
kuće koja se zvala Barrido i Escobillas. Briansove bilješke daju naslutiti da je Mataix
možda također bio žrtva u nekom planu sličnome onome kakav je Valls smislio za
Martína. Tko zna, možda je Valls pokušavao sabrati pisce kako bi sakupio dovoljno djela
da si može stvoriti ime i dobru reputaciju u književnim krugovima. Jasno je da je Valls
mrzio što je degradiran na ulogu režimskoga tamničara koju mu je priskrbio njegov brak
i da je stremio nečem većem.“
„Mora tu biti još nešto. Što se dogodilo s Mataixom?“
„Mataix je završio u zatvoru Montjuic 1941., premješten je iz zatvora Modelo.
Godinu dana poslije, ako je za vjerovati službenom izvještaju, ubio se u svojoj ćeliji.
Najvjerojatnije su ga strijeljali i bacili njegovo tijelo u masovnu grobnicu, a da o tome
nisu ostavili nikakva pisana traga.“
„A bolesna opsjednutost u ovom slučaju je...?“
Alicia je slegnula ramenima.
„U ovom slučaju Brians nije zabilježio nikakve pretpostavke, ali dopustite mi da vam
skrenem pažnju na to da Mauricio Valls svoju vlastitu izdavačku kuću koju je osnovao
1947. naziva Ariadna, imenom protagonistice ciklusa romanargas je uzdahnuo i
protrljao oči, pokušavajući procesuirati sve što mu je Alicia ispričala.
„Previše slučajnosti“, rekao je na kraju.
„Slažem se“, potvrdila je Alicia.
„Da vidimo jesam li dobro razumio. Ako sve te poveznice zaista postoje i mi smo ih,
ili bolje rečeno vi, pronašli u tri dana, kako je onda moguće da policija i visoki državni
dužnosnici, nakon nekoliko tjedana istrage, nisu pronašli ništa?“
Alicia se ugrizla za donju usnu.
„To je ono što me brine.“
„Mislite da ne žele pronaći Vallsa?“
Ona je razmislila o pitanju.
„Mislim da si ne mogu dopustiti taj luksuz. Valls nije netko tko samo tako može
nestati.“
„Što onda?“
„Možda samo žele znati gdje je. I možda ih ne zanima da na svjetlo dana izađu pravi
motivi za njegov nestanak.“
Vargas je odmahnuo glavom i protrljao oči.
„Zar vi zaista mislite da su Morgado, Salgado i Martín, tri stara zatvorenika pod
Vallsovim žrvnjem, osmislila plan da mu se osvete i usput osvete svog starog kolegu,
Victora Mataixa? To vjerujete?“
Alicia je slegnula ramenima.
„Možda nije Morgado, vozač. Možda je umješan njegov šef. Sanchís.“

Knjige.club 246
 Gringos

„Zašto bi Sanchís napravio takvo što? On je režimski čovjek, oženjen za jednu od

najbogatijih nasljednica u zemlji... Vrijedi tisuću puta više od jednoga malenoga Vallsa.
Zašto bi se netko takav upleo u ovako nešto?“
„Ne znam.“
„A popis brojeva koji smo pronašli u Vallsovom automobilu?“
„To bi moglo biti bilo što. Ili uopće ne biti povezano sa svim ovim. Slučajnost. I sami
ste to rekli, sjećate se?“
„Još jedna? U dvadeset godina u policiji naišao sam na manje pravih slučajnosti nego
istinoljubivih ljudi.“
„Ne znam, Vargase. Ne znam što znače ti brojevi.“
„Ali znate li što mi se zapravo ne uklapa u sve to?“
Alicia je ponovno kimnula, kao da mu je pročitala misli.
„Valls“, rekla je.
„Valls“, potvrdio je Vargas. „Ne ulazeći u njegove mučke tijekom godina koje je
proveo na čelu zatvora Montjuic i što god da je u to vrijeme izvodio, bilo da je otrovao
Isabellu Gispert i ubio ili pokušao ubiti Davida Martína, Mataixa i bogzna koga sve još...
kada se sve zbroji i oduzme, govorimo o mesaru iz niže klase, tamničaru koji je uz pomoć
veza dospio do nekog manje važnog mjesta u režimskoj slagalici. Ima na tisuće takvih
kao što je on. Svaki dan ih srećete na ulici. S vezama, s prijateljima i poznanicima na
važnim mjestima, da, ali, na kraju krajeva, ipak su tek obični dupelisci. Lakaji i
pretendenti. Kako je jedan takav lik postigao to da se tako brzo od kaljuže režima uspne
do najviše pozicije?“
„Jako dobro pitanje, zar ne?“ rekla je Alicia.
„Potrudite se pronaći odgovor u toj vašoj pametnoj glavici i pronaći ćete dio
slagalice koji nam nedostaje da bi sve ovo tandrkanje dobilo neki smisao.“
„A vi mi nećete pomoći?“
„Počinjem misliti da mi to ne bi bilo pametno. Nešto mi govori da bi pronaći rješenje
ove mozgalice moglo biti puno opasnije nego ne pronaći ga, a ja sam se nadao da ću za
koju godinu, nakon odrađenog punog radnog staža, moći otići u mirovinu i posvetiti se
čitanju komedija Lopea de Vege, od prve do zadnje.“
Alicia se strovalila u sofu, a njezin je entuzijazam jenjavao. Vargas je iskapio hladnu
kavu i uzdahnuo. Prišao je prozoru i duboko disao. Zvona katedrale ponovno su
zazvečala u daljini i policajac je promatrao Sunce koje je počelo vješati svoje zrake
između golubinjaka i zvonika.
„Učinite mi uslugu“, rekao je. „Zasad o ovome ni riječi Leandru ili ikome drugome.“
„Nisam luda“, odsjekla je Alicia.
Vargas je zatvorio prozor i prišao joj jer je počela pokazivati znakove umora.
„Nije li vrijeme da vi krenete prema svome lijesu?“ pitao je. „Hajte.“
Primio ju je za ruku i odveo do spavaće sobe. Podigao je deku i dao joj znak da legne
u krevet. Alicia je pustila da kućni ogrtač sklizne s nje na pod i uvukla se među plahte.
Pokrio ju je do brade i pogledao je s osmijehom.
„Nećete mi pročitati priču?“
„Imate i neku muzičku želju?“
Vargas se sagnuo da podigne ogrtač s poda i krenuo prema vratima.

Knjige.club 247
 Gringos

„Mislite li da su nam postavili zamku?“ pitala je Alicia. Razmislio je o njezinim

riječima.
„Zašto to kažete?“
„Ne znam.“
„Čovjek obično sam sebi postavi zamke. A jedino što ja znam jest da se vi morate
odmoriti.“
Vargas je krenuo otvarati vrata.
„Bit ćete tu vani?“
Kimnuo je.
„Dobro jutro, Alicia“, rekao je zatvorivši vrata spavače sobe.

Knjige.club 248
 Gringos

32.

Valls je izgubio pojam o vremenu. Nije znao je li u ćeliji proveo dane ili tjedne. Nije
vidio danju svjetlost sve od one davne zore kada se u automobilu uspinjao cestom
Vallvidrera s Vicenteom pokraj sebe. Boli ga ruka, ali kada je potraži da je protrlja, ne
pronalazi je. Osjeća trnce u prstima koji više ne postoje i tupu bol u zglobovima prstiju,
kao da mu u kosti zabijaju željezne šiljke. Već danima, ili satima, boli ga kuk. Ne može
vidjeti koje je boje urin koji pada u mjedenu kantu, ali čini mu se da je tamniji nego
obično i da je zatamnjen od krvi. Ona se nije vratila, a Martín se još uvijek nije pojavio.
Ne razumije. Nije li ovo želio? Vidjeti ga kako trune za života u nekoj ćeliji?
Tamničar bez imena i lica dolazi jednom dnevno, ili mu se tako čini. Počeo je brojiti
dane prema njegovim posjetima. Jelo je uvijek isto: kruh, ukiseljeno mlijeko i ponekad
neka vrsta suhoga mesa, primjerice usoljena tuna, koje teško žvače jer su mu neki zubi
rasklimani. Već su mu otpala dva. Ponekad prolazi jezikom po desnima i kuša vlastitu
krv, osjećajući kako zubi popuštaju pod pritiskom.
„Trebam liječnika“, kaže kada tamničar donese hranu.
Taj gotovo nikada ništa ne govori. Jedva da ga i pogleda.
„Koliko dugo sam već ovdje?“ pita Valls.
Tamničar se ne obazire na njegovo pitanje.
„Reci joj da želim s njom razgovarati. Reći joj istinu.“
Jednom se prilikom budi i otkriva da je još netko u ćeliji. Tamničar koji drži nešto
što svjetluca u rukama. Možda nož. Valls se ni ne pokušava zaštititi. Osjeti ubod u
stražnjicu i hladnoću. Samo još jedna injekcija.
„Koliko će te me još držati na životu?“
Tamničar ustaje i krene prema izlazu iz ćelije. Valls ga hvata za nogu. Od udarca u
trbuh ostaje bez daha. Provede sate skupljen u položaj fetusa, cvileći od boli.
Te noći ponovno sanja svoju kćer Mercedes, kao malenu djevojčicu. Nalaze se u kući
u četvrti Somosaguas, u vrtu. Valls se zadrži u razgovoru s jednim od svojih slugu i izgubi
je iz vida. Kada je krene tražiti, pronađe njezine tragove koji vode do kuće lutaka. Valls
ulazi u polutamu i zove svoju kćer. Pronalazi odjeću i krvavi trag.
Lutke, koje se oblizuju poput mačaka, proždrle su je.

Knjige.club 249
 Gringos

33.

Kada je Vargas ponovno otvorio oči, popodnevno svjetlo prodiralo je kroz prozor.
Zidni sat, spravica u devetnaestostoljetnom stilu koju je Alicia vjerojatno pokupila na
nekom bazaru starina, pokazivao je skoro dvanaest. Čuo je ženske korake kako veselo
tapkaju u dnevnoj sobi i protrljao oči.
„Zašto me niste ranije probudili?“
„Volim vas slušati dok hrče te. Kao da imam medvjedića.“
Vargas je ustao i sjeo na rub sole. Stavio je ruke na bubrege i masirao lumbalni dio
leda. Osjećao je kao da mu je netko kralježnicu stavio u stroj za izradu karamela.
„Ako želite moj savjet, nemojte ostarjeti. Nema dobrih strana.“
„Već sam to i sama zaključila“, odgovorila je Alicia.
Policajac je ustao, boreći se protiv pucketanja kostiju i probadanja. Alicia je bila
ispred zrcala koje je stajalo na komodi, promišljeno si istrčavajući usne olovkom karmin
boje. Na sebi je imala kaput od crne vune zategnut remenom, crne najlonke s natom i
vrtoglavo visoke pete.
„Idete nekamo?“
Ona se okrenula oko sebe, kao da je na modnoj reviji, i pogledala ga uz smiješak.
„Jesam li lijepa?“
„Koga planirate ubiti?“
„Imam sastanak sa Sergiom Vilajuanom, novinarom iz novina o kojem mi je govorio
knjižar Bercelo.“
„Stručnjak za Victora Mataixa?“
„I za druge stvari, nadam se.“
„Mogu li vas upitati kako ste ga smotali?“
„Rekla sam mu da sam došla u posjed Mataixove knjigu i da mu je želim pokazati.“
„Saw je točno glagolsko vrijeme. Podsjećam vas da su vam knjigu ukrali i da nemate
ništa.“
„Tehnikalije. Osim toga, imam samu sebe.“
„Sveta Majko Božja...“
Alicia je zaokružila svoj izgled sa šeširom s kojega je visjela mrežica koja joj je
pokrivala dio lica i još se jedanput pogledala u ogledalo.
„Može li se znati u što ste se to preodjenuli?“
„U marku Balenciaga.“
„Nisam na to mislio?“
„Znam. Brzo se vračam“, rekla je dok je hodala prema vratima.
„Mogu li koristiti kupaonicu?“
„Samo ako mi ne ostavite dlake u kadi.“
Dogovoriti sastanak s Vilajuanom nije bilo tako jednostavno kao što je to prikazala
Vargasu. Zapravo, Alicia se prvo morala boriti s redakcijskom tajnicom koja nije pala s
kruške i koja je bila na rubu toga da je pošalje u vražju mater. Nekoliko izgovora potom,

Knjige.club 250
 Gringos

uspjela je da je spoje s Vilajuanom, koji je preko telefona zvučao skeptičnije od

matematičara na ručku s biskupima.
“I kažete da imate Mataixovu knjigu? Iz ciklusa romana Labirinta?”
“Ariajdna i Grimizni princ.”
“Mislio sam da postoje još samo tri primjeraka.”
“Mora da je moja četvrta.”
“I kažete da vas šalje Gustavo Bercelo?”
“Da. Rekao mi je da je vaš veliki prijatelj.” Vilajuana se nasmijao. Alicia je mogla čuti
komešanje u redakciji s druge strane linije.
“Od dvanaest ću biti u barcelonskoj knjižnici Real Academia de Buenas Letras”,
rekao je na kraju. “Znate li za nju?”
“Po čuvenju.”
“Pitajte za mene u tajništvu. I ponesite knjigu.”

Knjige.club 251
 Gringos

34.

Izgubljen na skrivenom trgu u sjeni katedrale uzdiže se kameni trijem na čijem luku
stoji natpis:

REAL ACADEMIA DE BUENAS LETRAS

BARCELONA

Alicia je čula za to mjesto, ali, kao i većina njezinih sugrađana, jedva da je znala išta o
instituciji koja se skrivala među zidovima te palače, relikvije srednjovjekovne Bercelone.
Znala je, ili slutila, da akademiju sačinjava plejada mudraca, pisara i zaljubljenika u
književnost okupljenih kako bi čuvali znanje i pisanu riječ zbog čega su se sastajali od
kraja osamnaestoga stoljeća, pokušavajući ignorirati činjenicu da u vanjskome svijetu
godinu za godinom jača otpor i prijezir prema sličnim ekstravagancijama. Njihov ritual
bio je na pola puta između ezoteričnoga znanja i književnoga sijela, lustracija iza
zatvorenih vrata na kojoj je tek šačica odabranih mogla sudjelovati i izraziti mišljenje.
Miris kamena i osjećaj misterija uobičajen za takve institucije dočekali su je kada je
prešla prag koji je vodio do unutrašnjega dvorišta iz kojega se vanjsko stubište uspinjalo
do sobe što je služila kao recepcija. Presreo ju je neki svat koji je izgledom podsjećao na
inkunabulu i činilo se kao da stoji tamo od početka prošloga stoljeća, a koji ju je
sumnjičavo pogledao i upitao je li ona gospođica Gris.
„Upravo ta.“
„To sam i mislio. Gospodin Vilajuana je u knjižnici“, rekao je pokazujući prema
ulazu. „Posjetitelje molimo za tišinu.“
„Ne brinite, baš sam jutros položila zavjet šutnje“, odgovorila je Alicia.
Kerber nije pokazao namjeru da se nasmije šali, a ona je odlučila zahvaliti i krenuti u
potragu za knjižnicom kao da zna gdje se nalazi. To je uvijek bila najdjelotvornija metoda
za ušuljati se u bilo koje mjesto na koje je pristup bio ograničen: ponašati se kao netko
tko zna kamo ide i ne tražiti dopuštenje i upute. Igra infiltracije slična je igri zavođenja:
onaj tko traži upute gubi prije nego što je igra i počela.
Alicia je slobodno lutala zgradom, razgledavajući dvorane prepune kipova i dvorske
hodnike sve dok nije naišla na ljubazno biće koje je ostavljalo dojam bibliofila i koje se
predstavilo kao Polonio i ponudilo da će je odvesti do knjižnice.
„Nisam vas prije ovdje viđao“, primijetio je Polonio, koji je izgledao kao da je kontakt
sa ženskim rodom imao jedino kroz Petrarkine stihove.
„Danas je vaš sretan dan.“
Pronašla je Sergia Vilajuanu u društvu muza i otprilike stotinu tisuća knjiga koje su
tvorile fond akademijine knjižnice. Novinar se smjestio za jedan od stolova i borio se s
malenom tvrđavom listova punih bilježaka i ispravaka pritom grickajući poklopac
nalivpera i potiho mumljajući, pokušavajući savladati rečenicu koja nikako da sleti na
papir onako kako je on to želio. Vilajuana je izgledao mirno i flegmatično poput
britanskog erudita koji se preselio uživati u dobrobitima mediteranske klime. Nosio je
sivo vuneno odijelo, kravatu s printom zlatnih pera i zagasito narančasti šal prebačen
preko ramena. Alicia je ušla u dvoranu i pustila da jeka njezinih koraka najavi njezin

Knjige.club 252
 Gringos

dolazak. Vilajuana se trgnuo iz snatrenja i podigao pogled koji je bio na pola puta između
diplomatskoga i probadajućega.
„Gospođica Gris, pretpostavljam“, rekao je, stavivši poklopac na nalivpero i polako
ustajući.
„Zovite me Alicia, molim vas.“
Alicia mu je pružila ruku, koju je Vilajuana pomalo rezervirano stisnuo uz ljubazan
osmijeh. Rukom joj je pokazao da sjedne. Njegove oči, malene i prodorne, promatrale su
je mješavinom sumnjičavosti i znatiželje. Alicia je pokazala na stranice razasute po stolu,
na nekima se tinta još uvijek nije osušila.
„Jesam li vas prekinula?“
„Prije bih rekao da ste me spasili“, odgovorio je Vilajuana.
„Književno istraživanje?“
„Moj nastupni govor za prijam u članstvo Akademije.“
„Čestitam.“
„Hvala. Ne bih želio biti bezobrazan, gospođice Gris, Alicia, ali već vas nekoliko dana
očekujem i mislim da možemo preskočiti poglavlje u kojem razmjenjujemo općenitosti i
kurtoazne fraze.“
„Znači li to da je gospodin Gustavo Bercelo već razgovarao s vama?“
„U detalje, usudio bih se reći. Recimo samo da ste ostavili jak dojam.“
„To je jedna od mojih specijalnosti.“
„To sam već utvrdio. Zapravo, neki vaši stari prijatelji iz Bercelonske policijske
uprave dali su vas puno pozdraviti. Ne čudite se. Takvi smo vam mi novinari.
Raspitujemo se. To je porok koji čovjek usvoji tijekom godina.“
S Vilajuanina lica nestalo je svakoga traga osmijeha i sada ju je netremice gledao.
„Tko ste vi?“ izravno ju je pitao.
Alicia je razmotrila mogućnost da slaže, samo malo ili kao pas, ali nešto u tom
pogledu govorilo je da bi to bila ozbiljna taktička pogreška.
„Netko tko želi saznati istinu o Victoru Mataixu.“
„Klub kojem je u zadnje vrijeme članstvo u porastu. Mogu li vas pitati zašto?“
„Bojim se da vam ne mogu odgovoriti na to pitanje.“
„Ne možete mi odgovoriti iskreno, želite reći.“
Alicia je kimnula.
„A mislite da će vam se ulizivanje isplatiti više nego laganje?“
Ona je zatreptala okicama i navukla svoj najslađi izraz lica.
„Ne možete mi zamjeriti što sam barem pokušala.“
„Vidim da Bercelo nije pretjerivao. Ako mi ne možete reći istinu, objasnite mi barem
zašto.“
„Zato što bih vas izložila opasnosti.“
„Aha, pa vi me zapravo štitite.“
„Na neki način, da.“
„I na tome bih vam trebao biti zahvalan i pomoći vam. Je li to ideja?“
„Drago mi je što počinjete gledati stvari iz moje perspektive.“

Knjige.club 253
 Gringos

„Bojim se da će mi trebati više motivacije. I ne kozmetičke. Tijelo je slabo, ali nakon

što čovjek ude u srednje godine zdrav razum preuzima uzde.“
„Tako kažu. A kako vam se čini da sklopimo savez od kojeg ćemo oboje imati koristi?
Bercelo mi je rekao da radite na knjizi o Mataixu i izgubljenoj generaciji iz tog vremena.“
„Možda je malo pretjerano govoriti o generaciji, a to o izgubljenoj je pjesnička
sloboda za koju tek treba pronaći dokaze.“
„Govorim o Mataixu, Davidu Martínu i ostalima...“
Vilajuana ju je upitno pogledao.
„Što znate o Davidu Martínu?“
„Stvari koje bi vas, sigurna sam, mogle zanimati.“
„Kao na primjer?“
„Kao na primjer stvari iz policijskog izvještaja o Martínu, Mataixu i ostalim
zatvorenicima koji su navodno nestali u zatvoru Montjuic između 1940. i 1945.“
Vilajuana ju je netremice gledao. Oči su mu zasjale.
„Razgovarali ste s odvjetnikom Briansom?“
Alicia je samo kimnula.
„I koliko znam, on šuti kao zaliven“, rekao je Vilajuana.
„Ima drugih načina da se otkrije istina“, natuknula je Alicia.
„U Policijskoj upravi kažu da je to još jedna od vaših specijalnosti.“
„Zavist je loša navika“, rekla je ona.
„Nacionalni sport“, potvrdio je Vilajuana, koji je, činilo se, samome sebi unatoč
uživao u tome malenome dijalektičkom dvoboju.
„Ipak, mislim da vam nije baš najpametnije zvati upravu i pitati za mene, pogotovo
sada. Kažem vam to za vaše vlastito dobro.“
„Nisam tako blesav, gospođice. Ja nisam zvao i moje se ime nije spomenulo. Vidite da
i sam radim sve što je u mojoj moći da se zaštitim.“
„Drago mi je to čuti. U današnje vrijeme čovjek ne može biti previše oprezan.“
„Ali čini se da se svi slažu da se vama ne treba vjerovati.“
„Na određenim mjestima i u određenim trenucima to je najbolja preporuka.“
„Ne mogu vam proturječiti. Recite mi, Alicia, nema li sve ovo kojim slučajem veze s
našim vrlim ministrom gospodinom Mauricijem Vallsom i njegovom prikladno
zaboravljenom tamničarskom prošlošću?“ pitao je.
„Što vas je navelo na takav zaključak?“
„Vaš izraz lica kada sam to spomenuo.“
Ona je trenutak oklijevala i Vilajuana je za sebe kimnuo, potvrđujući svoju sumnju.
„A ako je to zaista slučaj?“ zanimalo je Aliciju.
„Recimo da bi pomalo pridonijelo mojem zanimanju za slučaj. Kakvu ste razmjenu
imali na umu?“
„Isključivo dobronamjernu razmjenu priča“, odgovorila je. „Vi mi ispričate što znate
o Mataixu, a ja vam obećavam da će te, kada riješim slučaj, imati pristup svim podacima
kojima raspolažem.“
„A do tada?“

Knjige.club 254
 Gringos

„Moju vječnu zahvalnost i zadovoljstvo jer znate da ste učinili pravu stvar i pomogli
bespomoćnoj dami u nevolji.“
„Aha. Moram vam priznati da ste barem uvjerljiviji od, usuđujem se reci, vašeg
kolege“, zaključio je Vilajuana.
„Oprostite?“
„Govorim o tipu koji me posjetio prije, bit će, nekoliko tjedana i kojeg, sada kada
razmislim, nisam ponovno vidio“, rekao je novinar. „Vi ne razmjenjujete informacije pod
velikim odmorom? Ili vam je to konkurencija?“
„Sjećate li se njegova imena? Lomana?“
„Može biti. Nisam upamtio. Godine, kao što sam vam rekao.“
„Kako je izgledao?“ pitala je Alicia.
„Ne tako primamljivo kao vi.“
„Je li imao ožiljak na licu?“
Vilajuana je kimnuo i oštro je pogledao.
„Jeste li mu ga možda vi napravili?“
„Porezao se kada se brijao. Uvijek je bio nespretan. Što vam je rekao Lomana?“
„Ništa novo“, odgovorio je Vilajuana.
„Je li spominjao Vallsa?“
„Ne izravno, ali dalo se naslutiti da ga zanimaju godine koje je Mataix proveo u
utvrdi Montjuic i njegovo prijateljstvo s Davidom Martínom. Ne treba biti genijalac da se
zbroji dva i dva.“
„I niste ga ponovno vidjeli ili razgovarali s njim?“
Vilajuana je odmahnuo glavom.
„Lomana može biti uporan“, rekla je Alicia. „Kako ste si ga skinuli s vrata?“
„Rekao sam mu ono što je želio čuti. Ili ono što je mislio da želi čuti.“
„A to je...“
„Činio se prilično zainteresiran za kuću u kojoj je Victor Mataix živio sa svojom
obitelji do njegova uhićenja 1941. na cesti Las Aguas, u podnožju naselja Vallvidrera.“
„Zašto ta kuća?“
„Pitao me što znači izraz 'ulaz u labirint'. Želio je znati odnosi li se na neko
konkretno mjesto“, rekao je Vilajuana.
„Rekao sam mu da je u romanima o labirintu 'ulaz', mjesto kroz koje Ariadna
'propada' u podzemni svijet te druge Bercelone, kuća u kojoj je živjela sa svojim
roditeljima, a da je tu riječ upravo o kući u kojoj su živjeli Mataixovi. Dao sam mu adresu
i upute kako da dođe do tamo. Ništa što ne bi mogao saznati da je izgubio koji sat u
gruntovnici. Možda je očekivao da će pronaći neko blago, ili nešto još bolje. Jesam li u
pravu?“
„Je li vam Lomana rekao za koga radi?“ pitala je Alicia.
„Pokazao mi je značku. Kao u filmovima. Nisam stručnjak, ali činilo se da je prava.
Imate li vi jednu takvu?“
Odmahnula je glavom.
„Šteta. Mislio sam da fatalne žene u službi režima postoje samo u romanima Juliána
Caraxa.“

Knjige.club 255
 Gringos

„Vi čitate Caraxa?“

„Naravno! Svetac zaštitnik svih prokletih pisaca Bercelone. Trebali biste se upoznati.
Gotovo da se činite kao neki lik iz njegovih romana.“
Alicia je uzdahnula.
„Ovo je važno, gospodine Vilajuana. U igri je život nekoliko ljudi.“
„Recite mi jednoga. Po mogućnost, imenom i prezimenom. Tako ću možda sve to
malo ozbiljnije doživjeti.“
„Ne mogu to učiniti“, rekla je Alicia.
„Naravno. Riječ je o mojoj sigurnosti, pretpostavljam.“
Kimnula je.
„Iako sumnjate u to.“
Novinar je zatim prekrižio ruke i naslonio se, zamišljen. Alicia je osjetila da će ga
izgubiti. Došao je trenutak da baci još koju kost.
„Kada ste zadnji put vidjeli ministra Vallsa u javnosti?“ ispalila je.
Vilajuana je raspleo ruke, ponovno pobuđena interesa.
„Nastavite.“
„Ne tako brzo. Dogovor je da ćete mi ispričati sve što znate o Mataixu i Martínu, a ja
ću vam reći sve što mogu čim budem mogla. A znam mnogo. Imate moju riječ.“
Vilajuana se cinično nasmijao, ali onda je polako kimnuo.
„Uključujući i ono što znate o Vallsu?“
„Uključujući i Vallsa“, lagala je Alicia.
„Pretpostavljam da nema smisla tražiti vas da mi pokažete knjigu.“
Alicia je razvukla usne u svoj najslađi osmijeh.
„I o tome ste mi lagali?“
„Samo djelomično. Imala sam knjigu do prije dva dana, ali sam je izgubila.“
„Imam osjećaj da je niste ostavili u tramvaju.“
Alicia je odmahnula glavom.
„Dogovor je, inzistirat ću, sljedeći“, rekao je Vilajuana: „vi ćete mi reći gdje ste
pronašli knjigu, a ja ću vam ispričati sve što želite znati.“
Alicia se spremala otvoriti usta kada je novinar priprijetio kažiprstom.
„Još jedna riječ o mojoj sigurnosti i morat ću vam poželjeti sreću i pozdraviti vas. A
razumije se samo po sebi da će sve što mi kažete ostati među nama...“
Ona je dugo promišljala.
„Imam li vašu riječ?“
Vilajuana je položio ruku na papire na kojima je radio.
„Kunem se svojim nastupnim govorom za prijam u članstvo Akademije.“
Alicia je tada kimnula. Osvrnula se oko sebe da bi se uvjerila da su u knjižnici sami.
Novinar ju je promatrao, u iščekivanju.
„Pronašla sam je skrivenu u radnom stolu Mauricija Vallsa, u uredu na njegovoj
privatnoj adresi, prije tjedan dana.“
„I mogu li znati što ste ondje radili?“
Alicia se nagnula prema njemu.

Knjige.club 256
 Gringos

„Istraživala sam njegov nestanak.“

Vilajuanine oči su zaiskrile kao prskalice.
„Zakunite mi se da imam ekskluzivu na tu stvar i sve što iz nje proizade.“
„Kunem vam se vašim nastupnim govorom.“
Vilajuana ju je netremice gledao u oči. Alicia nije ni trepnula. Novinar je sa stola
uzeo bunt praznih papira i pružio ih joj zajedno s nalivperom.
„Uzmite“, rekao je. „Mislim da ćete htjeti zabilježiti par stvari.“

Knjige.club 257
 Gringos

35.

„Victora Mataixa upoznao sam prije nekih trideset godina, točnije u jesen 1928. Tek
sam počinjao peči zanat i radio sam u redakciji novina La voz de la industria gdje sam
punio rupe i bio Katica za sve. U to je vrijeme Victor Mataix pisao romane u nastavcima
pod različitim pseudonimima za jednu izdavačku kuću u vlasništvu para besramnika,
Barrida i Escobillasa, koji su bili poznati po tome da prevare svakog kog stignu, od svojih
autora do dobavljača uredskog pribora. Kod njih su objavljivali i David Martín, Ladislao
Bayona, Enrique Marques i cijela ta generacija mladih i gladunjavih barcelonskih
predratnih autora. Kada mu predujmi iz kuće Barrido i Escobillas nisu dostajali da
preživi do kraja mjeseca, što je bilo često, Mataix je pisao članke po narudžbi za različite
dnevne novine, između ostaloga i za La voz de la industria, od kratkih priča do
veličanstvenih putopisa s mjesta na kojima nikada nije bio. Sjećam se, jedan je nosio
naslov „Tajne Bizanta“, i u ono mi se vrijeme činio kao majstorsko djelo, a Mataix ga je
bio izmislio od početka do kraja, bez ikakvih dokumenata osim nekoliko starih
razglednica iz Istanbula.
„A ja sam uvijek vjerovala svemu što sam pročitala u novinama“, uzdahnula je Alicia.
„Baš tako izgledate, da. Ali to su bila druga vremena, kada su pisci u novinama lagali
sa stilom. U svakom slučaju, više no jednom dopalo me urediti Mataixove tekstove prije
tiska da stanu na stranicu kada je trebalo ubaciti neki oglas koji je stigao u zadnji čas ili
kasnu kolumnu nekog urednikovog prijatelja. Jednog dana kada je Mataix došao u
redakciju pokupiti novac za neki svoj članak, prišao mi je. Mislio sam da ću dobiti
jezikovu juhu, ali on mi je samo pružio ruku i predstavio se, kao da ja nisam znao tko je,
te mi zahvalio što sam upravo ja taj koji krati njegove tekstove kada do toga dođe. „Imate
dobro oko, Vilajuana. Nemojte dopustiti da vas ovdje upropaste“, rekao mi je.
Mataix je bio nevjerojatno elegantan. Ne govorim o odjeći, iako mu je njegovo
trodijelno odijelo uvijek besprijekorno stajalo, a nosio je i okrugle naočale s tankim
žičanim okvirima zbog kojih je izgledao proustovski, samo bez madlena. Govorim prije
svega o njegovim manirama, načinu na koji se ophodio s ljudima, na koji je govorio. Bio
je ono što bi otrcani glavni urednici nazvali Osim toga, bio je on velikodušan čovjek, koji
bi ti napravio uslugu, a da nisi ni zamolio, i ne očekujući ništa zauzvrat. Zapravo me
upravo on, nešto poslije, preporučio za posao u redakciji novina La Vanguardia,
zahvaljujući njemu uspio sam pobjeći iz novina La Voz de la Industria. U to vrijeme
Mataix skoro da više i nije pisao za novine. Nikada mu se taj posao nije sviđao i to mu je
bio samo izvor dodatne zarade u vrijeme oskudice. Grad zrcala, jedan od ciklusa romana
koje je objavio za izdavačku kuću Barrido i Escobillas, u to je vrijeme bio dosta
popularan. Mislim da su David Martín i on zajedno izdržavali cijelu mašineriju kuće
Barrido i Escobillas, a radili su bez prestanka. Osobito Martín koji je ostao bez ono malo
zdravlja i zdrave pameti što mu je preostalo sprživši si mozak ispred pisaće mašine.
Mataix je zbog obiteljskih prilika bio u nešto boljoj situaciji.“
„Dolazio je iz dobre obitelji?“
„Ne baš, ali imao je sreće, ili nije, ovisi o perspektivi, pa je naslijedio posjed od
svojega strica, pomalo ekstravagantnog lika imena Ernesto, poznatijeg pod nadimkom
Kralj Šećera. Mataix mu je bio najdraži nećak, ili barem jedini član obitelji kojeg nije
prezirao. Tako da se, ubrzo nakon što se oženio, Mataix preselio u impozantnu kućerinu
uz cestu Las Aguas, u podnožju naselja Vallvidrera, koju mu je ostavio stric Ernesto uz

Knjige.club 258
 Gringos

dionice tvrtke koja se bavila uvozom prekooceanskih dobara, a koju je bio osnovao
nakon povratka s Kube.“
„Stric Ernesto bio je jedan od onih koji su se obogatili na Kubi?“
„Ogledni primjerak. Otišao je iz Bercelone sa sedamnaest godina praznih džepova i s
rukom u tuđem. Tražili su ga žandari da mu potrgaju noge i pukim čudom uspio je
kradomice uči kao slijepi putnik na trgovački brod koji je išao u Havanu.“
„I je li mu Kuba bila dobra?“
„Puno bolja nego on njoj. Kada se stric Ernesto vratio u Bercelonu na svom vlastitom
brodu, odjeven u bijelo i sa ženom Skandinavskom trideset godina mlađom od njega
koju je naručio poštom prošlo je više od četiri desetljeća. Za to je vrijeme Kralj Šećera
uspio zaraditi i izgubiti bogatstvo, vlastito i tuđe, trgujući šećerom i oružjem.
Zahvaljujući probranom bataljonu ljubavnica i dragana začeo je dovoljno kopiladi da
naseli sve karipske otoke, i počinio takva nedjela da bi, kada bi bilo Boga i nešto pravde,
imao osigurano mjesto u paklu na deset tisuća godina.“
„Kada bi Ga bilo“, rekla je Alicia.
„Kad već Njega nema, treba napomenuti da ga je ipak stigla, ako već ne pravda, a ono
barem ironija sudbine. Takvo vam je nebo. Priča se da je ubrzo nakon što se vratio s
Kube, Vladar Šećera počeo gubiti razum zbog otrova koji mu je u njegovu posljednju
tropsku večeru ubacila kuharica mulatkinja ogorčena i bremenita zlobom i bogzna čime
još. Bogataš si je na kraju prosuo mozak na tavanu kuće u koju se nešto prije toga uselio
uvjeren da u zdanju obitava nešto što je gmizalo po zidovima i po krovu i mirisalo na
zmijsko gnijezdo... nešto što bi se svake noći ušuljalo u njegovu spavaonicu i uvlačilo se
pokraj njega u krevet da mu siše dušu.“
„Impresivno“, odgovorila je Alicia. „Dramaturgija je vaša?“
„Posudio sam je od Mataixa, koji je anegdotu uključio, ubacivši pokoji dramatičan
detalj, u jedan od svojih romana iz Labirinta.
„Šteta.“
„Stvarnost nikada ne nadilazi fikciju, barem ne u kvaliteti.“
„A stvarnost je u ovom slučaju...?“
„Vjerojatno mnogo profanija. Najvjerojatnija teorija stvorena je na dan Ernestova
sprovoda, događaja koji je pohodilo mnoštvo svijeta, a održao se u katedrali i
prisustvovali su mu i biskup, gradonačelnik i ostatak cirkusanata iz gradskoga vijeća. A
da i ne govorimo o svima onima kojima je stric Ernesto posudio novac, pa su se došli
uvjeriti da je doista mrtav i da mu ga ne moraju vratiti. Ali, ono što sam zapravo htio reći,
jest da je glavni trač bio da se pokraj pokojnog šećernog magnata u krevet uvlačila jedino
kći kućepaziteljice, vrlo odlučna i sposobna sedamnaestogodišnjakinja koja je poslije
postala slavna i obogatila se u kabaretima na aveniji Paralelo pod umjetničkim imenom
Doris Laplace, i da nije baš bila duša ono što mu je svake noći sisala.“
„A samoubojstvo je u tom slučaju bilo...?“
„Čini se potpomognuto. Sve upućuje na to da je bogataševoj strpljivoj novoj ženi
prekipjelo nakon što je godinama trpjela brak s njim i njegovo varanje, i da je jedne
ivanjske noći odlučila u lice mu isprazniti lovačku pušku koju je on držao pokraj kreveta
za slučaj da ga napadnu anarhisti. Pa onda neka poslije kažu da su Skandinavke hladne.“
„Poučna priča.“
„Životi svetaca i grešnika, jedan vrlo barcelonski žanr. Koja god bila vjerodostojna
verzija događaja, kućerina je godinama bila napuštena, a glasine o tome da je začarana i

Knjige.club 259
 Gringos

ukleta kružile su otkada je magnat položio kamen temeljac i nisu prestale ni kada su se
Mataix i njegova žena Suzana, svježe oženjeni, uselili. Moram reći da je kuća stvarno
grozna. Jednom kada sam bio tamo, Mataix me poveo u i mjesto je stvarno tjeralo strah
u kosti, barem meni, kojem se inače sviđaju operete i lagane romance. Bilo je stubišta
koja nisu vodila nikamo, hodnik sa zrcalima koja su bila tako poslagana da se čovjeku
čini kao da ga netko slijedi kada njime prolazi i podrum u kojem je magnat dao sagraditi
bazen na čijem se dnu nalazio mozaik koji je iscrtavao lice njegove prve žene s Kube,
Leonor, djevojke od devetnaest ljeta koja se ubila zabivši si ukosnicu u srce jer je bila
trudna i uvjerena da u trbuhu nosi zmiju.“
„Dirljivo. I vi ste tamo poslali Lomanu?“
Vilajuana je kimnuo uz zlobni smiješak.
„Jeste li mu ispričali sve to o perfidnim duhovima s onog svijeta i ostalim
neobičnostima kuće? Lomana je ponekad silno praznovjeran i takve ga stvari mogu
prestrašiti.“
„Teška srca priznajem da je i meni tako djelovao pa, s obzirom na to da mi nije bio
nimalo simpatičan, radije nisam s njim podijelio ništa što nije izravno pitao da mu ne bih
pokvario iznenađenje.“
„Vjerujete u te stvari? U čarolije i kletve?“
„Vjerujem u književnost. A ponekad i u gastronomsku umjetnost, posebno ako mi se
pri ruci nade kakav dobar rižoto. Ostalo su sve prevare ih kratkotrajna rješenja, ovisi o
perspektivi. Nešto mi govori da smo si u tome nalik. Mislim u vjeri u književnost, ne u
gastronomiju.“
„I što je onda bilo?“ pitala je Alicia, željna vratiti se priči o Mataixu.
„Moram reci da se Mataix nikada nije požalio na onostrane posjete niti išta slično.
Mislim da je u sve te gluposti vjerovao čak manje nego u političke govorancije koje su do
tada već pretvorile zemlju u kokošinjac. Upravo se bio oženio sa Susanom, u koju je bio
beznadno zaljubljen, i radio je bez prestanka u uredu iz kojega je imao pogled na cijelu
Bercelonu. Susana je bila nježna žena krhkog zdravlja. Imala je gotovo prozirnu kožu i
kada bi je čovjek zagrlio, imao je osjećaj da će se razbiti. Jako se lako umarala i ponekad
je morala provesti cijeli dan u krevetu jer je bila preslaba da ustane. Mataix je uvijek bio
zabrinut za nju, ali ludo ju je volio i mislim da mu je ona ljubav uzvraćala. Posjetio sam ih
ondje nekoliko puta i, premda moram priznati da je kuća, kao što sam vam rekao, bila
zericu prejeziva za moj ukus, oni su mi se unatoč svemu činiti sretnima. Barem u
početku. Kada bi se Mataix spustio u grad, kako je on volio reći, često bi došao do
redakcije novina La Vanguardia pa bismo otišli zajedno ručati ili popiti kavu. Uvijek mi je
govorio o romanu na kojem je radio i davao bi mi pokoju stranicu da pročitam i kažem
što mislim, iako se poslije nije previše obazirao na moje komentare. Ja sam mu bio,
takoreći, pokusni kunić. On je u to vrijeme još uvijek bio plaćenik. Pisao je pod ne znam
ni sam koliko pseudonima i po fiksnoj cijeni po riječi. Susanino zdravlje zahtijevalo je
stalnu liječničku njegu i lijekove, a Mataix je dopuštao da je pregledavaju samo najbolji
specijalisti. Nije ga bilo briga ako će se zbog toga razboljeti radeći do iznemoglosti.
Susana je sanjala o tome da ostane trudna. Liječnici su joj već rekli da će to biti
komplicirano. I skupo.“
„Ali dogodilo se čudo.“
„Da. Nakon nekoliko spontanih pobačaja i godina truda, Susana je ostala u drugom
stanju 1931. Mataix nije mogao disati od straha da će ponovno izgubiti bebu, a možda i

Knjige.club 260
 Gringos

život. Ali napokon je sve dobro završilo. Susana je oduvijek htjela dobiti kćer kojoj bi
dala ime svoje sestre koju je izgubila u djetinjstvu.“
„Ariadna.“
„U vrijeme kada su pokušavali napraviti dijete, Susana je zamolila Mataixa da počne
pisati novu knjigu, drugačiju od svih koje je do tada stvorio. Knjigu koja će biti napisana
samo za tu djevojčicu o kojoj je sanjala. Doslovno. Susana je rekla da ju je vidjela u
snovima i da su razgovarale.“
„Je li to porijeklo knjiga iz Labirinta?“
„Da. Mataix je počeo pisati prvi nastavak iz ciklusa o Ariadninim pustolovinama u
čarobnoj Berceloni. Mislim da ga je pisao i za samog sebe, a ne samo za Ariadnu. Uvijek
mi se činilo da su knjige na neki način, bile upozorenje.“
„Na što?“
„Na ono što će nas zadesiti. Vi mora da ste tada bih jako mladi, jedva djevojčica, ali
već u godinama prije rata sve to nije slutilo na dobro. Moglo se namirisati. Bilo je nečega
u zraku...“
„Evo vam dobroga naslova za vašu knjigu.“
Vilajuana se nasmijao.
„Mislite li da je Mataix slutio što će se dogoditi?“
„I on i mnogi drugi. Čovjek je trebao biti slijep da ne vidi što se događa. Često je
govorio o tome. Jednom je govorio o tome kako je razmišljao da napusti zemlju, ali
Susana, njegova žena, nije htjela otići iz Bercelone. Mislila je da, ako odu, nikada neće
ostati trudna. Poslije je bilo kasno.“
„Pričajte mi o Davidu Martínu. Jeste li ga poznavali?“
Vilajuana je zakolutao očima.
„Martína? Pomalo. Sreo sam se s njim dvaput ili triput. Mataix nas je upoznao jedan
dan kada smo se našli u baru Canaletas. Bili su dobri prijatelji još iz mladosti, prije nego
što je Martín prolupao, ali Mataix ga je i dalje cijenio. Meni se, istinu govoreći, učinio kao
najčudnija osoba koju sam ikada upoznao.“
„U kojem smislu?“
„David Martín bio je briljantan čovjek, vjerojatno i previše za vlastito dobro. Ali, po
mojem skromnom mišljenju, potpuno je otišao na kvasinu.“
„Otišao na kvasinu?“
„Lud. Kao puška.“
„Zašto to mislite?“
„Možemo to nazvati intuicijom. Martín je čuo glasove... i ne mislim pritom na glasove
muza.“
„Želite reći da je bio shizofreničan?“
„Tko bi ga znao. Ali znam da je Mataix bio zabrinut za njega. Mataix je bio takav,
brinuo se za svakog, osim za sebe. Čini se da se Martín uvalio u ne znam kakvu nevolju i
jedva da su se više viđali. Martín je izbjegavao ljude.“
„Nije imao obitelji koja bi mu mogla pomoći?“
„Nije imao nikoga. Ako je nekog i imao, otjerao bi ga od sebe. Njegova jedina veza sa
stvarnim svijetom bila je djevojka koju je uzeo za naučnicu, neka Isabella. Mataix je
vjerovao da je Isabella jedina koja ga drži na životu i pokušava ga zaštititi od njega

Knjige.club 261
 Gringos

samog. Mataix je običavao govoriti da je jedini pravi demon zapravo njegov mozak, koji
će ga pojesti živog.“
„Jedini demon? Zar ih je bi to više?“
Vilajuana je slegnuo ramenima.
„Ne znam kako bih vam to objasnio, a da mi se ne smijete.“
„Pokušajte.“
„Pa, Mataix mi je jednom ispričao da David Martín vjeruje da je potpisao ugovor s
misterioznim nakladnikom kojim se obvezuje da će napisati neku vrstu svetog teksta,
nešto kao bibliju neke nove religije. Nemojte me tako gledati. Prema onome što mi je
rekao Mataix, Martín se ponekad sastajao s tom personom, Andreasom Corellijem, da
primi upute s onog svijeta ili tako nešto.“
„A Mataix je, naravno, sumnjao da taj Corelli postoji.“
„Malo je reći sumnjao. Nalazio se na popisu nevjerojatnih stvari negdje između
zubić-vile i vilinskog kraljevstva. Mataix me zamolio da se malo raspitam po
nakladničkom svijetu, da vidimo hoćemo li naći navodnog nakladnika. I raspitao sam se.
Prevrnuo sam nebo, zemlju i sve između.“
„I?“
„Jedini Corelli kojega sam našao bio je barokni kompozitor Arcangelo Corelli, za
kojeg ste možda čuli.“
„A tko je onda bio Corelli za kojega je Martín radio ili mislio da radi?“
Novinar si je napravio rogove s dva prsta na čelu i ironično se nasmijao.
„Vrag?“
„S repom i kopitima. Mefisto u skupom odijelu koji je došao iz pakla da ga namami u
čudnovati pakt kako bi napisao prokletu knjigu koja će biti temelj za novu religiju koja će
zapaliti svijet. Kao što sam vam rekao, lud ko puška. Tako je i završio.“
„Mislite na zatvor Montjuic?“
„To je bilo poslije. Početkom tridesetih David Martín je, zahvaljujući svojim
delirijima i tom smutljivom vražićku, morao bježati iz Barceione koliko su ga noge nosile
jer ga je policija optužila za niz zločina koji nikada nisu bili razriješeni. Čini se da je
pukim čudom uspio pobjeći iz zemlje. Ali zamislite koliko je bio lud kada mu na pamet
nije palo ništa pametnije doli vratiti se u Španjolsku usred rata. Uhitili su ga u selu
Puigcerda, ubrzo nakon što je prešao Pirineje, i završio je u utvrdi Montjuic. Kao i toliko
drugi. Kao i Mataix poslije. Ondje su se ponovno sreli nakon što se nekoliko godina nisu
bili vidjeli... Kakav tužan kraj.“
„Znate li zašto se vratio? Iako Martínu nisu sve bile na broju, dobro je znao da će ga,
ako se vrati u Bercelonu, prije ili poslije uhvatiti...“
Vilajuana je slegnuo ramenima.
„Zašto radimo najveće gluposti u životu?“
„Zbog ljubavi, novaca, osvete...“
„Pa, vi ste zapravo romantična dušica. Znao sam.“
„Zbog ljubavi dakle?“
„Tko zna. Ne znam što se nadao pronaći na mjestu na kojem je pola zemlje ubijalo
drugu polovicu u ime neke šarene krpe...“
„Ona Isabella?“

Knjige.club 262
 Gringos

„Ne znam... Taj dio slagalice još uvijek nisam pronašao.“

„Je li to ista Isabella koja se poslije udala za knjižara Semperca?“
Vilajuana ju je pogledao pomalo iznenađeno.
„Kako to znate?“
„Recimo samo da imam svoje izvore.“
„Bit će dobro da ih podijelite sa mnom.“
„Čim budem mogla. Imate moju riječ. Je li dakle to ista ta Isabella?“
„Da. Ista. Isabella Gispert, kći vlasnika trgovine Gispert koja se i dalje nalazi iza
bazilike Santa María del Mar, a kojoj je sudbina odredila da postane Isabella Sempere.“
„Mislite li da je Isabella bila zaljubljena u Davida Martína?“
„Podsjećam vas da se udala za knjižara Semperea, ne za njega.“
„To ništa ne dokazuje“, odgovorila je Alicia.
„Pretpostavljam da ne.“
„Jeste li je upoznali? Isabellu?“
Vilajuana je kimnuo.
„Bio sam na vjenčanju.“
„Je li vam se činilo da je sretna.“
„Sve mlade su sretne na dan vjenčanja.“
Ovaj put se ona zlobno nasmiješila.
„I kakva je bila?“
Muškarac je spustio pogled.
„Razgovarao sam s njom jedanput ili dvaput.“
„Ali na vas je ostavila dojam.“
„Da. Isabella je ostavljala dojam na ljude.“
„I?“
„I činilo mi se da je jedna od onih rijetkih ljudi koji od ovog prokletog svijeta čine
mjesto na kojem se isplati živjeti.“
„Jeste li bili na pogrebu?“
Vilajuana je polako kimnuo.
„Je li istina da je umrla od kolere?“
Pojavila se sjenka u novinarovu pogledu.
„Tako su rekli.“
„Ali vi ne vjerujete.“
Novinar je odmahnuo glavom.
„Zašto mi onda ne ispričate ostatak priče?“
„Da vam pravo kažem, to je jedna jako tužna pripovijest koju bih volio zaboraviti.“
„Zbog toga sve te godine pišete knjigu o njoj? Knjigu koju, pretpostavljam da znate i
sami, nikada nećete moći objaviti, barem ne u ovoj zemlji...“
Vilajuana se tužno nasmiješio.
„Znate li što mi je David Martín rekao kada sam ga zadnji put vidio? Jedne noći kada
smo se nas trojica, Mataix, on i ja, našli na piću u baru El Xampanyet da proslavimo što je
Victor završio prvi nastavak Labirinta.“
Knjige.club 263
 Gringos

Alicia je odmahnula glavom.

„Ne znam kako je razgovor skrenuo prema starom toposu o piscima i alkoholu.
Martín, koji je mogao popiti cijelu kadu žestice i ostati priseban, te noći mi je rekao nešto
što nikada neću zaboraviti. ‘Čovjek pije da bi se sjetio, a piše da bi zaboravio.’”
“Možda ipak nije bio tako lud kao što se činilo.”
Vilajuana je šutke kimnuo, njegovo lice prekriveno sjećanjima. “Ispričajte mi, onda,
što to sve ove godine pokušavate zaboraviti”, rekla je Alicia.
“Nemojte mi poslije reći da vas nisam upozorio”, rekao je.

Ulomak iz knjige

ZABORAVLJENI:
VICTOR MATAIX I KRAJ BARCELONSKE
ZABORAVLJENE GENERACIJE
Sergio Vilajuana
(Za nakladnika: Ediciones Destino, Bercelona, 1989.)

Ovako glasi prvi odlomak jednoga zabavnoga članka prepunog ironije naslovljenoga
Tinta i sumpor, koji je napisao Victor Mataix 1933., vjerojatno nadahnut nevoljama svoga
prijatelja i kolege Davida Martína:

Čovjek ne treba biti Goethe da bi znao da prije ili poslije svaki pisac koji se s pravom
tako naziva, naleti na svoga Mejista. Oni dobra srca, ako takvih uopće ima, predaju mu
svoju dušu. Ostali mu prodaju duše naivčina koje se nađu na putu.

Victor Mataix, koji je naporno radio da bi zavrijedio zvati se piscem, svoga je Mefista
sreo jednoga jesenskoga dana 1937. godine.
Ako je živjeti od književnosti i prije bilo teško, rat je pomeo sve što je ostalo od
ionako siromašne izdavačke mašinerije u kojoj je Mataix pronašao svoj smisao i izvor
prihoda. I dalje se pisalo, i objavljivalo, ali novi najvažniji žanr bila je propaganda,
pamflet i hvalospjev u službi velebnih krvavih i bučnih ciljeva. Za nekoliko mjeseci,
Mataix, kao i mnogi drugi, nije imao više drugoga načina da zaradi za život osim da primi
milostinju ili ima sreće, koje u to vrijeme baš i nije bilo u optjecaju.
Njegovi zadnji izdavači, kojima je povjerio ciklus romana činili su oštroumni dvojac
zvan Revells i Badens. Badens, poznati gourmand i connaisseur dobre hrane i plodova
zemlje, privremeno se povukao na svoj majur u provinciji Ampurdan uzgajati rajčice i
izučavati tajne tartufa u iščekivanju da popusti ludost koja je vladala u to vrijeme.
Badens je bio rođeni optimist u kojemu su kavge izazivale mučninu i koji je želio
vjerovati da sukob neće potrajati dulje od dva-tri mjeseca, nakon kojih će se Španjolska
vratiti u prirodno stanje kaosa i groteske u kojem je uvijek bilo mjesta za književnost,
dobro jelo i posao. Revells, pomni proučavatelj cirkusa moći i političkoga kazališta,
odlučio je ostati u Berceloni i držati njihove urede otvorenima, pa makar samo za
minimalnu produkciju. Književno izdavaštvo našlo se u limbu i zaraditi se moglo jedino
tiskanjem govora političara, pamfleta i poučnih epopeja u slavu trenutnih heroja, koji su

Knjige.club 264
 Gringos

se iz tjedna u tjedan mijenjali, ovisno o internim borbama i skrivenome građanskom ratu

koji se u republikanskim redovima odvijao unutar objavljenoga građanskog rata. Manje
optimističan nego njegov partner, koji mu je i dalje slao kutije izvrsnih rajčica i povrća,
Revells je predosjećao da bi sve to moglo potrajati i samo postati još gore.
Ipak, Revells i Badens nastavili su iz svojih ušteđevina Mataixu isplaćivati malenu
plaću, kao predujam za buduća djela. Iako nevoljko, Mataix je novac nevoljko prihvaćao.
Revells se nije obazirao na njegove prigovore i ustrajao je da novac uzme. Kada je
neizbježna rasprava skrenula prema temi skrupula ili onoga što je izdavač nazivao
glupostima čovjeka koji još uvijek nije zapravo gladovao, nasmiješio bi mu se i uvjeravao
ga: „Victore, nemojte se zbog nas uzrujavati jer ću se ja već pobrinuti da nam sav
predujam jednog dana nadoknadite.“
Zahvaljujući pomoći svojih izdavača, Mataix je osiguravao da njegova obitelj ima
nešto za staviti u usta, što je postajala povlaštena pozicija. Većina njegovih kolega
nalazila se u puno većoj oskudici i s prilično neizvjesnom budućnosti. U naletu strasti i
romantike neki su se pridružili vojsci. „Istrijebit ćemo fašističke štakore u njihovoj truloj
jazbini“, vikali su. Više nego jedan predbacio mu je što se nije priključio. Bilo je to
vrijeme u kojemu je mnogo ljudi nalazilo misao vodilju i mjerilo savjesti na
propagandnim plakatima kojima je bio oblijepljen grad. „Onaj tko se nije spreman boriti
za svoju slobodu, ne zaslužuje je“, govorili su mu. Mataixa, koji je slutio da bi mogli biti u
pravu, izjedala je grižnja savjesti. Bi li trebao ostaviti Susanu i njihovu kćer Ariadnu u
kućerini na brdu i krenuti ususret trupama takozvanih „Ne znam o kojoj naciji govore,
ali nije moja“, rekao mu je prijatelj od kojega se došao oprostiti na kolodvor, „a nije ni
tvoja, iako ti nemaš hrabrosti poći obraniti svoju.“ Mataix se posramljen vratio kući.
Kada se vratio, Susana ga je zagrlila i zaplakala, drhteći. „Ne ostavljaj nas“, preklinjala je.
„Tvoja domovina smo Ariadna i ja.“
Kako se rat razbuktavao, Mataix je otkrio da ne može pisati. Satima je sjedio ispred
pisaće mašine zureći kroz prozor u horizont. S vremenom se počeo svaki dan spuštati u
grad, u potrazi za poslovnim prilikama, uvjeravao se, ili da pobjegne od samoga sebe.
Većina njegovih poznanika žicala je usluge na mutnom crnom tržištu podaništva i
sužanjstva koje je raslo u sjeni rata. Među gladnim ljubiteljima književnosti proširio se
glas da od Revellsa i Badensa dobiva plaću na lijepe oči. Njegov ga je stari prijatelj Martín
već bio upozorio: „Zavist je gangrena pisaca, od nje istrunemo za života sve dok nas bez
previše ceremonije ne pokosi zaborav.“ Već za nekoliko mjeseci njegovi su se poznanici
pravili da ga ne poznaju. Kada bi ga ugledali izdaleka, prelazili bi na drugu stranu ceste i
međusobno šaputali, prezirno se smijući. Drugi bi prošli pokraj njega i okretali pogled na
drugu stranu.
Nakon prvih mjeseci sukoba Bercelona se našla uronjena u letargiju strahova i
internih okršaja. Fašistička pobuna u gradu bila je ugušena već nekoliko dana nakon
državnoga udara i mnogi su vjerovali da su daleko od rata, da sve to nije ništa više doli
junačenje generala kojima je falio koji centimetar visine i pokoja trunka srama, te da će
se za koji tjedan sve vratiti u stanje grozničave abnormalnosti, uobičajeno za politički
život u zemlji.
Mataix više nije vjerovao u to. I bilo ga je strah. Znao je da građanski rat nikada nije
samo jedan, nego da je riječ o masi manjih ih većih međusobno povezanih borbi. Njegovu
službenu povijest uvijek pišu kroničari uvjereni u verziju pobjedničke ili gubitničke
strane, ali nikada u verziju onih koji se nadu između dvije vatre i koji rijetko kada
potpale ratnu vatru. Martín je običavao govoriti da Španjolci preziru protivnike, ali mrze
slobodnjake kojima se ne može prodati rog za svijeću. Mataix mu tada nije povjerovao,

Knjige.club 265
 Gringos

ali sada je počeo misliti da je u Španjolskoj jedini neoprostivi grijeh ne izabrati stranu i
odbiti pridružiti se jednom ih drugom stadu. A gdje ima stada, uvijek ima i gladnih
vukova. Mataix je, ne želeći, sve to naučio, pa je u zraku počeo osjećati miris krvi. Već će
biti vremena da se sakriju mrtvi i izmisli neka priča. Sada je trenutak da se izvuku noževi
i da zavlada zloba. Ratovi prljaju sve, ali brišu sjećanje.
Toga sudbonosnoga dana 1937. koji će promijeniti njegovu sudbinu, Mataix se
spustio do grada da se sastane s Revellsom. Uvijek kada bi se našli, nakladnik bi ga
pozvao na ručak u restoran Bar Velodromo, koji je bio u blizini sjedišta izdavačke kuće
Ediciones Orbe na aveniji Diagonal, i ispod stola bi mu pružio omotnicu s nekoliko
novčanica s kojima će moći izdržavati obitelj još koji tjedan. Toga ju je dana Mataix, prvi
put, odbio prihvatiti. Ovako opisuje taj prizor u svojoj knjizi Sjećanje iz tame, svojevrsnoj
romantiziranoj kronici rata i godina koje je proveo u zatvoru, koja nikada nije objavljena
i u kojoj je on tek jedan od likova o kojima pripovijeda sveznajući pripovjedač koji
možda jest, a možda i nije, smrt:
Ostakljeno pročelje velikoga restorana Bar Velodromo uzdizalo se na mjestu gdje
ulica Muntaner gubi svoju plemenitu stranu, tek koji korak od avenije Diagonal. Tamo su
akvarijska svjetlost i stropovi koji su mjestu davali izgled laičke katedrale pružali
utočište i dnevni boravak u kojem se posluživala kava od cikorije onima koji su se još
uvijek trudili vjerovati da život ide dalje i da će i sutra, i dan poslije toga, ponovno
svanuti. Revells je uvijek odabirao stol u kutu odakle je mogao vidjeti cijeli lokal i pratiti
tko ulazi i izlazi.
„Ne, gospodine Revells. Ne mogu više prihvaćati vašu milostinju.“
„Nije milostinja, to je investicija. Znajte da smo Badens i ja uvjereni da će te za deset,
dvadeset godina biti jedan od načitanijih europskih autora. A ako nećete, ja ću se
zarediti, a Badens će umjesto tartufa jesti mortadelu. Kunem vam se ovim pečenim
puževima.“
„Vi i vaše ideje.“
„Molim vas, uzmite novac.“
„Ne.“
„Među milijunima Španjolaca, ja baš naletim na jedinog koji neće uzeti novac ispod
stola.“
„I što vam o tome kaže vaša kristalna kugla?“
„Gledajte, Victore, ja bih rado od vas uzeo knjigu u zamjenu za predujam, ali sada je
ne možemo objaviti. Znate to i sami.“
„Onda ću morati pričekati.“
„Mogle bi proći godine. U ovoj zemlji ima ljudi koji neće stati sve dok se međusobno
ne pokolju. Ovdje su si ljudi, kada izgube zdrav razum, što se događa često, spremni
pucati u nogu, ako to znači da će i susjed ošepaviti. Ovo će potrajati. Vjerujte mi.“
„Onda mi je bolje umrijeti od gladi nego ostati živ da to gledam.“
„Jako hrabro. Oprostit će te mi što mi suza nije na oko kanula. To želite i za svoju
ženu i kćer?“
Mataix je zatvorio oči dok se gušio u svojoj nesreći.
„Nemojte to govoriti.“
„Pa onda vi nemojte govoriti gluposti. Uzmite novac.“
„Sve ću vam vratiti. Do posljednjega novčića.“

Knjige.club 266
 Gringos

„U to nikada nisam ni sumnjao. Hajde, pojedite nešto, niste uzeli ni zalogaja. I

ponesite ovaj kruh kući. I, da ne zaboravim, navratite do izdavačke kuće jer vas tamo
čeka kutija finog povrća iz provincije Ampurdan koju vam šalje Badens. Molim vas,
izaberite nešto, jer ured već nalikuje na voćarnu.“
„Već idete?“
„Imam posla. Čuvajte se, Victore. I pišite, jer ćemo jednog dana ponovno početi
objavljivati knjige, a vi nas morate učiniti bogatima.“
Izdavač je otišao i ostavio ga samoga za stolom. Mataix je znao da je došao samo da
mu da novac i da se, čim je obavio zadatak, radije povukao kako bi ga poštedio od srama
i poniženja koji je osjećao zato što ovisi o milostinji da prehrani obitelj. Mataix je dovršio
obrok i počeo trpati preostale kriške kruha u džepove, kada se tamna sjena nadvila nad
stol. Podigao je pogled i ugledao mladića odjevena u ono što je ostalo od pohabanoga
odijela, koji je u rukama držao stari registrator poput onih koji se gomilaju na sudovima i
u registarskim uredima. Lik je djelovao previše krhko i nemoćno da bi bio policijski
službenik koji ga je došao pokupiti.
„Mogu li sjesti?“
Mataix je kimnuo.
„Zovem se Brians. Fernando Brians. Odvjetnik sam, iako ne djelujem tako.“
„Victor Mataix, pisac, iako ni ja tako ne djelujem.“
„Kakva vremena, zar ne? U kojima netko djeluje kao nitko, a onaj koji je do prije koji
dan bio nitko sada i previše djeluje kao netko.“
„Odvjetnik i filozof, čini se.“
„I sve to po vrlo povoljnoj cijeni“, složio se Brians.
„Volio bih vas unajmiti da obranite moje samopouzdanje, ali bojim se da sam malo
kratak s novcem.“
„Ne brinite. Klijenta već imam.“
„A kako se onda ja uklapam u tu priču?“ pitao je Mataix.
„Vi ste sretni umjetnik izabran za jedan vrlo lukrativni posao.“
„A da? A tko je vaš klijent, ako smijem pitati?“
„Jedan čovjek koji ljubomorno čuva svoju privatnost.“
„A tko je ne čuva?“
„Onaj koji je nema.“
„Zaboravite na trenutak filozofa, i prizovite odvjetnika“, odrezao je Mataix. „Kako
vam mogu pomoći, vama i vašem klijentu?“
„Moj klijent je čovjek od velike važnosti i još većeg bogatstva. On je jedan od onih
ljudi za koje se kaže da imaju sve.“
„Takvi uvijek žele još više.“
„U ovom slučaju to još više podrazumijeva vaše usluge“, objasnio je Brians.
„Kakve usluge može pružati jedan romanopisac u vrijeme rata? Moji čitatelji ne žele
čitati, žele se međusobno poubijati.“
„Jeste li ikada poželjeli napisati biografiju?“ upitao je odvjetnik.
„Ne. Pišem fikciju.“
„Neki bi rekli da nema žanra koji u sebi ima više fikcije od biografije.“
„Možda tek autobiografija“, složio se Mataix.
Knjige.club 267
 Gringos

„Upravo tako. Kao romanopisac, prihvatit će te da je, na kraju krajeva, priča uvijek
priča.“
„Kao romanopisac prihvaćam samo predujam. Po mogućnosti u gotovini.“
„Doći ćemo do toga. Ali, makar govorili samo u teoriji, kronika je sačinjena od riječi,
od jezika. Zar ne?“
Mataix je uzdahnuo.
„Sve je sačinjeno od riječi i jezika“, odgovorio je. „Čak i sofizmi jednog odvjetnika.“
„A što je pisac ako ne radi s jezikom?“ pitao je Brians.
„Netko tko nema izgleda da izgradi karijeru kada ljudi prestanu koristiti mozak i
počnu razmišljati crijevima, da ne kažem nešto drugo.“
„Vidite? Čak vam je i sarkazam elegantan.“
„Zašto ne biste prešli na stvar, gospodine Brians?“
„Ni moj klijent ne bi to bolje rekao.“
„Kada smo već sarkastični, ako je vaš klijent tako važan i moćan, niste li vi malo
previše asketski odvjetnik za njega? Bez uvrede.“
„Niste me uvrijedili. Zapravo, posve ste u pravu. Ustvari ga zastupam neizravno.“
„Objasnite“, rekao je Mataix.
„Moje usluge je unajmio jedan prestižni odvjetnički ured koji zastupa klijenta.“
„Kakav ste vi srećković. A zašto ovamo nije došao jedan od članova toga prevažnoga
ureda?“
„Zato što je u zoni nacionalista. Tehnički govoreći, naravno. Mislim da se klijent
osobno nalazi u Švicarskoj.“
„Molim?“
„Moj klijent i njegovi odvjetnici nalaze se pod pokroviteljstvom i zaštitom generala
Franca“, objasnio je Brians.
Mataix se sumnjičavo ogledao po okolnim stolovima. Činilo se da nitko na njih ne
obraća pažnju, ali to su bila vremena sumnje u kojima su i tepisi imali uši.
„Ovo mora da je neka šala“, rekao je Mataix stišavši glas.
„Uvjeravam vas da nije.“
„Budite tako ljubazni, pa ustanite i gubite se odavde. Pravit ću se da vas nisam ni
vidio ni čuo.“
„Vjerujte mi da vas savršeno razumijem, gospodine Mataix. Ali ne mogu to učiniti.“
„Zašto ne?“
„Zato što ako izađem kroz ona vrata, a da nisam sklopio ugovor s vama, mislim da
sutra neću živ dočekati. A ni vi ni vaša obitelj.“
Nastupila je duga tišina. Mataix je zgrabio odvjetnika Briansa za ovratnik, a ovaj ga
je promatrao s neizmjernom tugom.
„Pa... vi govorite istinu...“ promrmljao je, više za sebe nego za svoga sugovornika.
Brians je kimnuo. Mataix ga je pustio.
„Zašto ja?“
„Klijentova žena je vaša vjerna čitateljica. Kaže da joj se sviđa kako pišete. Prije
svega ljubavne priče. Ostale joj se ne sviđaju toliko.“
Pisac je zario lice u ruke.

Knjige.club 268
 Gringos

„Ako vas tješi, plaća ne može biti bolja“, dodao je Brians.

Mataix je pogledao Briansa kroz prste.
„A koliko vama plaćaju?“
„Ostavljaju me na životu i preuzimaju moje dugove, a stvorio sam nemali broj
dugova. Ali samo ako vi pristanete.“
„A ako ne pristanem?“
Brians je slegnuo ramenima.
„Kažu mi da su u zadnje vrijeme plaćeni ubojice u Berceloni dosta jeftini.“
„Kako znam... kako vi znate da su te prijetnje vjerodostojne?“
Brians je spustio pogled.
„Kada sam ja to pitao, poslali su mi paket s lijevim uhom moga partnera, Jusida.
Rekli su mi da će mi za svaki dan koji prođe bez odgovora poslati još po jedan paket. Već
sam vam objasnio da je zlokobna radna snaga u ovom gradu jeftina.“
„Kako se zove klijent?“ zanimalo je Mataixa.
„Ne znam.“
„Pa što onda znate?“
„Da se ljudi koji rade za njega ne šale.“
„A on?“
„Znam da je bankar. Važan. Znam, ili slutim, da je jedan od dvojice ili trojice bankara
koji financiraju Francovu vojsku. Znam, ili su mi dali do znanja, da je tašt čovjek i jako
zabrinut kako će ga povijest pamtiti, pa ga je njegova žena, kao što sam vam rekao, vaša
vjerna čitateljica koja prati vaš rad, uvjerila da treba biografiju koja će zabilježiti njegove
uspjehe, veličinu i izvanredan doprinos dobrobiti Španjolske i svijeta.“
„Svaki kurvin sin treba svoju biografiju, najlažljiviji žanr iz cijelog kataloga“,
zaključio je Mataix.
„Neću vam proturječiti, gospodine Mataix. Želite li čuti dobar dio?“
„Mislite na to da ću ostati na životu?“
„Što tisuća peseta položenih na račun na vaše ime u Švicarskoj nacionalnoj banci
kada prihvatite posao i sto tisuća kada se djelo objavi.“
Mataix ga je zapanjeno pogledao.
„Dok razmišljate o tom iznosu, dopustite mi da vam objasnim postupak. Kada
prihvatite posao i potpišete ugovor, preko mog ureda će te za sve vrijeme trajanja
ugovora svaka dva tjedna primati određeni iznos, a time se iznos vašeg honorara ne
umanjuje. Nakon toga ćete primiti, opet preko mene, dokument koji, čini se, već postoji i
koji sadržava prvu verziju biografije mog klijenta.“
„Dakle nisam prvi?“
Brians je opet slegnuo ramenima.
„Što se dogodilo mom prethodniku?“ pitao je Mataix. „I njemu su poslali paket?“
„Ne znam. Koliko sam shvatio, klijentova žena je procijenila da rad nema stila,
kvalitete ni savoier faire.“
„Ne znam kako se možete šaliti s nečim ovakvim.“
„Bolje to nego baciti se pod vlak. U svakom slučaju, taj će vam dokument, koji je
prema onome što su mi rekli vrlo rudimentaran, poslužiti kao dokumentacija i temelj.
Vaš je zadatak napisati uzornu biografiju na temelju podataka koje će te pronaći na
Knjige.club 269
 Gringos

stranicama koje ćete dobiti. Za to imate na raspolaganju jednu godinu. Nakon što vaše
bilješke pregleda klijent, imat ćete još šest mjeseci da unesete potrebne izmjene, očistite
tekst i pripremite rukopis za izdavanje. I, ako mi dopustite, mislim da bi bilo najbolje da
se ne potpišete na knjigu i da nitko nikada ne sazna da ste je vi napisali. Zapravo, vaša i
moja šutnja se izričito zahtijevaju kako bi se dogovor sklopio.“
„Kako to?“
„Možda sam vam odmah trebao reći da je knjiga zapravo autobiografija. Pisat ćete je
u prvom licu, a potpisat će se moj klijent.“
“Pretpostavljam da već ima naslov.”
“Jako primamljiv. Ja, XXXXXX. Memoari španjolskoga financijera. Mislim da su
alternativni prijedlozi dobrodošli.”
Mataix je zatim učinio nešto što ni on ni Brians nisu očekivali. Prasnuo je u smijeh.
Smijao se sve dok mu na oči nisu izbile suze i dok se svi posjetitelji lokala nisu okrenuli
da ga prijekorno odmjere, pitajući se kako netko još uopće ima volje smijati se uza sve
što se događa. Kada se smirio, Mataix je duboko udahnuo i pogledao Briansa.
“Mogu li to shvatiti kao pristanak?” pitao je odvjetnik, pun nade.
“Koja je alternativa?”
“Da vama i meni ispale po metak u glavu sutra ili prekosutra i da isto poslije učine
vašoj i mojoj obitelj.”
“Gdje da potpišem?”
Za nekoliko dana, nakon cijelog kataloga nesanica, žaljenja i promišljanja, Mataix
više nije mogao izdržati, pa je otišao posjetiti svoga izdavača u izdavačku kuću Ediciones
Orbe. Revells nije lagao: iz ureda se širio miris kao iz dobro održavanoga povrtnjaka iz
provincije Ampurdan. Kutije pune povrća iz Badensova povrtnog svetišta nizale su se u
hodnicima između hrpe knjiga i opomena za neplaćene račune. Revells je pažljivo
poslušao njegovu verziju događaja pritom udišući miris prekrasne rajčice koju je
premetao po rukama.
“Što mislite?” pitao je Mataix kada je završio priču.
“Božanstveno. Već mi sam miris budi apetit”, rekao je Revells.
“Mislio sam na moju dvojbu”, ustrajao je Mataix.
Revells je odložio rajčicu na stol.
“Mislim da niste imali drugog izbora nego prihvatiti”, izjavio je.
“Kažete to samo zato što znate da to želim čuti.”
“Kažem to zato što mi je drago vidjeti vas s glavom na ramenima i zato što nam
dugujete novac koji vjerujemo da ćete nam jednog dana nadoknaditi. Jeste li već primili
tu hrpu papira?”
„Jedan dio.“
„Za ispovraćati se.“
„Očekivati ste Shakespeareove sonete?“
„Ne znam što sam očekivao.“
„Barem će te uskoro početi povezivati stvari i saznati o kome je riječ.“
„Već imam ideju“, rekao je Mataix.
Revellsove oči zacaklile su se od iščekivanja.
„Recite...“

Knjige.club 270
 Gringos

„Iz onoga što sam do sada pročitao, pretpostavljam da je riječ o Ubachu.“

„Miguelu Ángelu Ubachu? Sveti Bože. Bankaru Baruta?“ „Čini se da mu se ne sviđa da
ga tako zovu.“
„Zajebi priču. Ako mu se ne sviđa, neka daje novac u dobrotvorne svrhe, a ne za rat.“
„Što mi možete reći o njemu? S obzirom na to da poznajete cijeli svijet?“ zanimalo je
Mataixa.
„Samo ono što se priča“, odgovorio je Revells.
„Znam ja da svijet lopuža i pokvarenjaka nije dovoljno romantičan za vaš ukus.“
Revells se nije obazirao na doskočicu, potpuno opčinjen tom intrigom iz visokoga
društva. Provirio je kroz vrata svoga ureda i pozvao osobu od povjerenja, Lauru
Franconi.
„Laura, možete li doći na tren...“
Dok su čekali, Revells je nervozno hodao gore-dolje po uredu. Uskoro, izbjegavši
nekoliko kutija luka i poriluka, na vratima se pojavila Laura Franconi, koja se nasmiješila
ugledavši Mataixa i pozdravila ga poljupcem. Malena i živahna, Laura je bila brzi mozak
zbog kojega je izdavačka kuća glatko funkcionirala.
„Kako vam se sviđa naša voćarna?“ pitala je. „Želite li kilu tikvica?“
„Naš prijatelj Mataix sklopio je pakt s bogovima rata“, rekao je izdavač.
Victor je uzdahnuo.
„A zašto ne odete na prozor i ne objavite to preko megafona?“ pitao je Mataix.
Laura Franconi pritvorila je vrata ureda i zabrinuto ga pogledala.
„Ispričajte joj“, rekao je Mataix.
Mataix je ukratko prepričao događaje, ali Laura je bez problema mogla popuniti
praznine između redaka. Na kraju je samo stavila ruku na piščevo rame, zaprepaštena.
„I na kraju priče, ima li taj kurvin sin Ubach već izdavača koji će objaviti to ruglo?“
pitao je Revells.
Laura ga je oštro pogledala.
„Samo primjećujem poslovnu priliku“, branio se Revells. „Ne znam čemu toliko
gađenje s obzirom na to kakva su vremena.“
„Bio bih vam zahvalan na savjetu i pomoći“, podsjetio ga je Mataix.
Laura ga je primila za ruku i pogledala u oči.
„Prihvatite novac. Napišite tom klaunu što god želi i zauvijek nestanite iz ove zemlje.
Ja vam preporučam Argentinu. Ima zemlje ko ’ u priči, a odresci su da bi ih i mrtva usta
jela.“
Mataix je gledao Revellsa.
„Amen“, rekao je izdavač. „Ni sam to ne bih bolje rekao.“
„Imate li neki prijedlog koji ne uključuje to da s obitelji odem u egzil na drugi kraj
svijeta?“
„Gledajte, Mataixe. Što god učinili, u opasnosti ste. Ako pobijede Ubachovi, a sve se
čini da bi mogli, nešto mi govori da će vaše postojanje, kada vaše usluge više neće biti
potrebne, postati neugodna smetnja i bit će onih koji će željeti da nestanete. A ako
pobijede republikanci i netko sazna da ste surađivali s Francovim lihvarom, dobit će te
besplatnu jednosmjernu kartu za neki mračni podrum sa spravama za mučenje.“
„Prekrasno.“

Knjige.club 271
 Gringos

„Možemo vam pomoći da nestanete. Badens ima kontakte u jednoj kompaniji koja
ima flotu trgovačkih brodova i za nekoliko dana možete s obitelji biti u Marseillu. A
odatle, kamo želite. Na sjever ili jug, svejedno je. Važno je samo pobjeći što dalje.“
„Posjećivat ćemo vas“, potvrdila je Laura. „Ali s obzirom na to kamo ide ova zemlja,
možda ćete nas sve morati ugostiti...“
„I donijet ćemo vam rajčice i povrća kao prilog za sav taj roštilj koji ćete moći ispeći
s plijenom od dvjesto tisuća peseta.“
Mataix je uzdahnuo.
„Moja žena ne želi otići iz Bercelone.“
„Imam osjećaj da joj niste sve ovo ispričali“, rekao je Revells.
Mataix je odmahnuo glavom. Revells i Laura Franconi razmijenili su pogled.
„A ni ja ne želim nikamo ići“, rekao je pisac. „Ovo je moj dom, u dobru i zlu. Nosim ga
u krvi.“
„Isto je i s malarijom, pa nije uvijek zdravo“, primijetio je Revells.
„Imate li možda cjepivo protiv Bercelone?“
„Zapravo vas razumijem. Ja bih napravio isto. Iako ne bih odbio ni vidjeti svijeta, i to
još s punim džepovima. Ali ne morate sada odlučiti. Trenutno imate godinu ili godinu i
pol da razmislite. Sve dok ne predate knjigu i nastavi se rat, imate otvorene sve
mogućnosti. Radite ono što radite s nama, nemojte poštivati rokove i držite ih in Albis...“
Laura ga je potapšala po leđima u znak potpore. Revells je uzeo izuzetan primjerak
kastiljske divlje flore i pružio mu ga.
„Jeste li za rajčicu?“
Preživio je samo dio rukopisa Sjećanje iz tame, ali sve upućuje na to da se Mataix
odlučio prepustiti sudbini. Nema dokaza da je predao prvu verziju autobiografije
Miguela Ángela Ubacha sve dok nisu već dobrano zašli u 1939. Kada je rat završio, a
frankističke trupe pobjednički umarširale u Bercelonu, Mataix je još uvijek unosio
izmjene i promjene koje su ga tražili, od kojih je većina vjerojatno dolazila od Federice,
Ubachove supruge, koja je povezala svoju predanost fašizmu s velikim osjećajem za
umjetnost i književnost. Kada je predao završnu verziju knjige, Mataix, koji je možda
razmatrao da prihvati savjet svojih izdavača i nestane iz zemlje sa svojom obitelji i
svojim honorarima, zanemario je upozorenje i odlučio ostati. Najvjerojatniji je povod za
takvu odluku koju je toliko odgađao bilo to što je njegova supruga ponovno ostala
trudna, što je nosila njihovu drugu kćer.
Do tada se Ubach već bio vratio u Španjolsku, pobjedonosan i uživajući u najvišim
oblicima slave i zahvalnosti na visokim razinama režima zahvaljujući njegovoj ulozi
bankara nacionalističke vojske. Bilo je to vrijeme osvete, ali i nagrada. Reorganizirale su
se sve sfere španjolskoga života i koliki su pali u zaborav, otišli u egzil ili osiromašili,
toliki su se uzdigli na pozicije moći i prestiža. Nije bilo nijednog kutka javnoga života u
kojem se to čišćenje nije provelo s neumoljivim žarom. Mijenjanje strana, duboko
ukorijenjeno u tradiciji poluotoka, opet je dobilo na cijeni. Rat je ostavio stotine tisuća
mrtvih, ali još više zaboravljenih i prokletih. Dobar dio Mataixovih starih kolega koji su
ga toliko prezirali, sada su ga očajni dolazili preklinjati za pomoć, preporuku ili milost.
Većina će ih uskoro završiti u zatvoru, gdje će provesti godine sve dok ono malo što je od
njih ostalo ne nestane zauvijek. Neke će pogubiti bez previše ceremonije. A ostali su se
ubili ili su umrli od bolesti ili tuge.

Knjige.club 272
 Gringos

Neki su, predvidljivo oni najpretenciozniji i s najmanje talenta, promijenili stranu te

napredovali kao poslušnici i sluge režima, kada već nisu mogli napredovati po vlastitim
zaslugama. Politika je često utočište osrednjih i propalih umjetnika. Tamo mogu
napredovati, dobiti moć s kojom porastu na važnosti i, prije svega, osvetiti se svima
onima koji su uspjeli radom i talentom postići ono o čemu oni nisu mogli ni sanjati,
istovremeno izjavljujući, požrtvovnim tonom i držanjem sveca, da sve to rade u službi
domovine.
U ljeto 1941., dva tjedna nakon što se rodila Sonia, druga kći Susane i Victora
Mataixa, dogodilo se nešto neobično. Obitelj je uživala u mirnoj i sunčanoj nedjelji u
svojoj kući na cesti Las Aguas kada su začuli da se približava povorka automobila. Prvo
su iz automobila izašla četiri naoružana muškarca u odijelu. Mataix se bojao najgorega,
ali onda je vidio da iz drugoga automobila, Mercedesa gotovo identična onome u kojem
se vozio Generalisimus Franco, izlazi elegantan gospodin finih manira u pratnji
plavokose dame tako nakićene i odjevene kao da ide na krunidbu neke kraljice. Bili su to
Miguel Ángel Ubach i njegova supruga, Federica.
Mataix, koji svojoj supruzi nikada nije otkrio istinu o knjizi zbog koje je izgubio više
od godinu i pol života, knjizi koja je njezin život spasila, osjećao se kao da mu izmiče tlo
pod nogama. Susana je zbunjeno pitala tko su ti veleštovani posjetitelji koji su se našli u
njihovu vrtu. Na kraju je gospođa Federica tijekom toga dugog popodneva sve objasnila
u njegovo ime. Dok se gospodin Miguel Ángel povukao u Mataixov ured da rasprave o
muškim stvarima uz brendi i kubanke (koje je donio na dar), gospođa Federica postala je
najbolja prijateljica te jadne plebejke koja je jedva stajala na nogama, još uvijek slaba
nakon poroda. Unatoč tome, gospođa Federica nije ju zaustavila kada je Susana ustala i
otišla u kuhinju pripremiti čaj koji se nije udostojala ni dotaknuti, kolače tako suhe da ih
ona ne bi poslužila ni psima, nego ju je gledala kako šepa dok je ona ostala u društvu
dviju djevojčica, Ariadne i malene Sonije, koje su, neobjašnjivo, bile nešto najljepše što je
u životu vidjela. Kako je moguće da su ta dva tako slatka biča, tako puna svjetla i života,
mogla nastati od ono dvoje gladuša? Da, možda je Mataix imao nešto talenta, ali nije zbog
toga bio ništa bolji od drugih umjetnika, tek običan sluga, a, osim toga, njegova jedina
stvarno dobra knjiga ionako je bila kuća čempresa. Sve ostale nisu bile ništa posebno, i
bile su je razočarale svojim nerazumljivim i jezovitim zapletima. Već mu je to prigovorila
kada su se rukovali, također razočarana nedostatkom srdačnosti, kao da mu nije bilo
drago što je vidi. „Samo prva je bila stvarno dobra“, rekla mu je. To što se oženio s tom
prostakušom koja se nije znala ni odjenuti ni govoriti, potvrđivalo je njezine sumnje.
Mataix joj je poslužio za ubiti vrijeme, ali nikada se neće naći među velikanima.
Unatoč tome, gospođa Federica je uz najljepši osmijeh podnosila društvo te
nesretnice koja se silno trudila ugoditi joj i koja se nije prestala raspitivati o njezinom
životu, kao da bi ga ikada mogla razumjeti. Jedva da ju je i slušala. Imala je oči samo za te
dvije djevojčice. Ariadna ju je sumnjičavo promatrala, kao i sva djeca, a kada ju je upitala
„Reci mi, sunce, što misliš tko je ljepši tvoja mama ili ja?“ potrčala se sakriti iza svoje
majke.
Već je zanoćilo kada su Ubach i Mataix izašli iz radne sobe, a gospodin Miguel Ángel
objavio da je in promptu posjet završen.
Gospodin Miguel Ángel zagrlio je Mataixa i poljubio Susani ruku. „Vas dvoje ste baš
prekrasan par“, objavio je. Mataixovi su otpratili veleštovani par do njihova Mercedes
Benza i gledali ih kako odlaze zajedno s povorkom od još dva automobila koji su im bili u
pratnji pod nebom zapaljenim zvijezdama koje je obećavalo da će na horizontu uskoro
ugledati mir, a, možda, i nadu.

Knjige.club 273
 Gringos

Tjedan dana potom, malo prije zore, dva automobila vratila su se do kuće
Mataixovih. Ovaj put to su bili crni automobili, bez tablica. Iz prvoga je izašao čovjek
odjeven u crni baloner i predstavio se kao natporučnik Javier Fumero, iz obavještajne
agencije Brigada Social. S njim u pratnji došao je profinjeno odjeven čovjek, s naočalama
i frizurom koji su mu pridavali izgled činovnika srednjega ranga, ali on nije izašao iz
automobila nego je promatrao prizor iz suvozačkoga sjedala.
Mataix je izašao da ih dočeka. Fumero mu je udijelio udarac u lice revolverom koji
mu je slomio vilicu i srušio ga na pod, odakle su ga Fumerovi ljudi pokupili i odvukli ga u
automobil dok je on vikao. Obrisavši si ruke od krvi, Fumero je ušao u kuću i krenuo u
potragu za Susanom i djevojčicama. Pronašao ih je kako drhte i plaču skrivene na dnu
jednoga ormara. Kada je Susana odbila predati mu svoje kćeri, Fumero ju je udario
nogom u trbuh. Uzeo je u ruke malenu Soniju i za ruku zgrabio Ariadnu, koja je
prestrašeno plakala. Fumero se spremao izaći iz sobe kada mu se Susana bacila na leda i
zarila mu nokte u lice. Ne uznemirivši se, Fumero je predao djevojčice jednom od svojih
ljudi, koji ga je promatrao s praga, i okrenuo se. Zgrabio je Susanu za vrat i bacio je na
pod. Kleknuo je na nju drobeći joj prsa i pogledao je u oči. Susana, koja nije mogla disati,
gledala je toga stranca koji ju je promatrao smiješeći se. Vidjela je kako iz džepa vadi
britvicu i rasklapa je. “Rasporit ću ti trbuh i napraviti ti ogrlicu od crijeva, glupa kurvo”,
mirno joj je rekao.
Fumero joj je strgnuo odjeću i počeo se igrati nožem kada mu je čovjek koji je ostao
čekati u automobilu, službenik ledena držanja, stavio ruku na rame i zaustavio ga.
“Nemamo vremena”, upozorio ga je.
Muškarci su je ostavili tamo i otišli. Susana se krvareći odvukla niz stepenice i
slušala brujanje vozila koja su nestajala među drvećem sve dok nije izgubila svijest.

Knjige.club 274
 Gringos

ZABORAVLJENI

Knjige.club 275
 Gringos

1.

Vilajuana je završio pripovijest suznih očiju i promukla glasa. Alicia je šutke spustila
pogled. Malo poslije novinar je pročistio grlo i ona mu se slabašno nasmiješila.
„Susana više nikada nije vidjela muža i kćeri. Dva mjeseca obilazila je policijske
postaje, bolnice i ubožnice pitajući za njih. Nitko ništa nije znao. Jednoga je dana, očajna,
odlučila nazvati gospodu Federicu Ubach. Javio joj se sluga koji je poziv proslijedio
tajniku. Susana mu je ispričala što se dogodilo i rekla mu da joj jedino gospođa može
pomoći. „Ona je moja prijateljica“, rekla je.
„Jadnica“, promrmljala je Alicia.
„Nekoliko dana poslije pokupili su je na ulici i odveli u ludnicu za žene. Tamo je
ostala nekoliko godina. Rekli su da je poslije uspjela pobjeći. Tko bi znao. Susana je
zauvijek nestala.“
Nastupila je duga tišina.
„A Victor Mataixr“ pitala je Alicia.
„Odvjetnik Brians, kojeg je poslije unajmila Isabella Gispert da pokuša pomoći
Davidu Martínu, upravo je od Martína saznao da je i Mataix završio u utvrdi Montjuic.
Prema izričitom naputku upravitelja zatvora, gospodina Mauricija Vallsa, držali su ga
izoliranog u samici i nisu mu dopuštali da izlazi u dvorište s ostalim zatvorenicima, da
prima posjete ili piše pisma. Martín kojeg su također više puta slali u samicu, bio je jedini
koji je mogao razgovarati s njim. Komunicirali su dovikujući se preko hodnika. Tako je
Brians saznao što se dogodilo. Pretpostavljam da je odvjetnika silno pekla savjest i
vjerojatno se osjećao djelomično odgovornim, pa je odlučio pomagati svim tim jadnicima
koji su bili ondje zatočeni. Martín, Mataix...“
„Odvjetnik za izgubljene slučajeve...“ rekla je Alicia.
„Naravno, nije ih mogao spasiti. Martína su ubili na Vallsovu zapovijed ili su barem
tako rekli. O Mataixovoj sudbini ništa se ne zna. Njegova smrt i dalje je misterij. A
Isabella u koju je, mislim, jadni Brians bio zaljubljen, kao i svi ostali koji su je upoznali,
slijedila ih je u smrt, također u više nego sumnjivim okolnostima. Brians se nakon svega
nikada nije posve oporavio. On je dobar čovjek, ali ustrašen je, a na kraju krajeva ionako
ne može ništa učiniti.“
„Mislite li da je Mataix i dalje tamo?“
„U utvrdi? Nadam se da Bog nije tako okrutan i da ga je uzeo k sebi.“
Alicia je kimnula, pokušavajući sve to probaviti.
„A vi?“ upitao je Vilajuana. „Što namjeravate učiniti?“
„Kako to mislite?“
„Nakon svega što sam vam ispričao nastavit će te se praviti kao da se ništa nije
dogodilo?“
„Meni su ruke vezane baš kao i Briansu“, odgovorila je Alicia. „Ako ne i više.“
„Kako prikladno.“
„Uz sve dužno poštovanje, vi o meni ne znate ništa.“
„Pa, ispričajte mi onda. Pomozite mi dovršiti priču. Recite mi što da radim.“
„Imate li obitelj, Vilajuana?“
„Ženu i četvoro djece.“

Knjige.club 276
 Gringos

„I volite ih?“
„Više od ičega na ovom svijetu. Ali odakle sad to?“
„Želite li da vam kažem što trebate napraviti? Zaista to želite?“
Vilajuana je kimnuo.
„Dovršite svoj govor. Zaboravite Mataixa. Martína. Vallsa i sve što ste mi ispričali. I
zaboravite mene, nikada nisam bila ovdje.“
„To nije bio dogovor“, negodovao je Vilajuana. „Prevarili ste me...“
„Dobrodošli u klub“, rekla je Alicia uputivši se prema izlazu.

Knjige.club 277
 Gringos

2.

Ubrzo nakon što je izašla iz zgrade Palacio Recasens u kojoj je bila smještena Real
Academia de Buenas Letras, Alicia je morala stati na uglu jedne uličice da povrati.
Uhvatila se za hladan kameni zid i, s okusom žuči na usnama, zatvorila oči. Pokušala je
duboko disati i uspraviti se, ali mučnina ju je ponovno obuzela i skoro je pala na koljena.
Nije završila na podu samo zato što ju je netko pridržao. Kada se Alicia okrenula, našla se
licem u lice sa zabrinutim i uznemirenim Rovirom, špijunskim naučnikom, koji ju je
tužno promatrao.
„Jeste li dobro, gospođice Gris?“
Pokušavala je doći do daha.
„Može li se znati što radiš ovdje, Rovirar“
„Pa, izdaleka sam vidio kako posrće te i... Ispričavam se.“
„Dobro sam. Možeš ići.“
„Gospođice, vi plaće te.“
Alicia je podigla glas i snažno ga odgurnula objema rukama.
„Idiote, gubi se odavde“, izderala se na njega.
Rovira je slegnuo ramenima i brzo se udaljio povrijeđena pogleda. Alicia se naslonila
na zid. Rukama je obrisala suze i, stisnuvši usne od bijesa, krenula kući.
Na putu je naišla na uličnoga prodavača od kojeg je kupila bombone s okusom
eukaliptusa da utiša kiseli okus u ustima. Polako se uspela stubama i, došavši do vrata, iz
stana je začula glasove. Pomislila je da je Fernandito došao po daljnje naputke ili dati
izvještaj o napretku, pa se pomirio s Vargasom. Otvorila je vrata i ugledala Vargasa kako
stoji pokraj prozora. Na sofi je, sa šalicom čaja u rukama i mirno se smiješeći, sjedio
Leandro Montalvo. Alicia je problijedjela i zaustavila se na pragu.
„A ja sam mislio da će ti biti drago što me vidiš, Alicia“, rekao je Leandro ustajući.
Alicia je napravila nekoliko koraka, usput skinuvši kaput i razmijenivši pogled s
Vargasom.
„Nisam... Nisam znala da dolazite“, promucala je. „Da sam znala...“
„Sve je bilo pomalo u zadnji čas“, nastavio je Leandro. „Došao sam sinoć, jako kasno,
ali zapravo nisam mogao odabrati bolji trenutak.“
„Mogu li vam što ponuditi?“ improvizirala je Alicia.
Leandro joj je pokazao na svoju šalicu čaja.
„Inspektor Vargas je bio veoma ljubazan, pa mi je pripremio čaj.“
„Gospodin Montavio i ja prokomentirali smo slučaj“, rekao je Vargas.
„Baš dobro...“
„Hajde, Alicia, pozdravi me kako priliči, poljubi me, pa nismo se vidjeli danima.“
Ona mu je prišla i okrznula mu obraze usnama. Sjaj u Leandrovim očima upozorio ju
je da joj je u dahu nanjušio žuč.
„Je li sve u redu?“ pitao je Leandro.
„Da. Malo sam si pokvarila želudac. Ništa više.“
„Moraš se više paziti. Ako nisam tu da te pripazim, posve se zapustiš.“
Alicia je kimnula i krotko se nasmiješila.

Knjige.club 278
 Gringos

„Hajde, sjedni. Pričaj mi. Kaže mi inspektor da si jutros bila zauzeta. Posjetila si
nekog novinara, čini se.“
„Na kraju se nije pojavio. Vjerojatno nije imao što reći.“
„U ovoj zemlji više nitko nema manira.“
„To kaže i Vargas“, komentirala je Alicia.
„Nasreću, još uvijek ima ljudi koji dobro rade. Kao vas dvoje koji ste gotovo riješili
slučaj.“
„Jesmo li?“
Alicia je pogledala Vargasa, a on je spustio pogled.
„Pa, sve što ste saznali o tvrtki Metrobarna, vozaču i Sanchísu.
Rekao bih da je to skoro pa, reklo bi se, gotova stvar. To je vrlo konkretan trag.“
„Sve su to samo nagađanja. Ništa više.“
Leandro se dobrodušno nasmijao.
„Vidite što sam vam govorio, Vargase? Alicia nikada nije zadovoljna sama sa sobom.
Ona je perfekcionist.“
„Jabuka ne pada daleko od stabla...“ primijetio je Vargas.
Alicia se baš spremala pitati ga što radi u Berceloni kada su se vrata stana naglo
otvorila i Fernandito se pojavio u dnevnom boravku hvatajući dah nakon uspona po
stubama.
„Gospođice Alicia, svježe vijesti! Nećete vjerovati što sam saznao!“
„Nadam se da si saznao je li onaj moj paket pogreškom dostavljen susjedu“,
prekinula ga je Alicia netremice gledajući Fernandita.
„Čovječe“, rekao je Leandro. „A tko je ovaj marljivi gospodin? Nećeš mi ga
predstaviti?“
„Ovo je Fernandito. Dostavljač iz kvartovske trgovine.“
Mladić je progutao knedlu i kimnuo.
„Onda? Jesi li mi donio što sam tražila?“ oštro je upitala Alicia.
Fernandito ju je nijemo gledao.
„Rekla sam ti jaja, mlijeko, kruh i dvije boce bijelog vina Peralada. I još maslinovo
ulje. Koji dio nisi razumio?“
Fernandito je pročitao paniku u Alicijinom pogledu pa je još jednom pokajnički
kimnuo.
„Oprostite, gospođice Alicia. Pogriješili smo. Kaže Manolo da je sada sve spremno i
ispričava se. Neće se ponoviti.“
Alicia je nekoliko puta pucnula prstima.
„No, hajde onda. Što čekaš?“
Fernandito je ponovno kimnuo i nestao sa scene.
„Nema šanse da barem jedanput pogode iz prve“, ljutito je primijetila Alicia.
„Zato živim u hotelu“, rekao je Leandro. „Sve je udaljeno samo jedan telefonski
poziv.“
Alicia je navukla spokojan osmijeh, pa se ponovno posvetila Leandru.
„I čemu dugujem tu čast da ste ostavili udobnost hotela Palace i došli u moj skromni
dom?“

Knjige.club 279
 Gringos

„Rekao bih ti da mi je nedostajao tvoj sarkazam, ali zapravo imam dobre i loše
vijesti.“
Alicia je razmijenila pogled s Vargasom koji je samo kimnuo.
„Sjedni, molim te. Ovo ti se neće svidjeti, Alicia, ali želim da znaš da to nije bila moja
ideja i da nisam mogao učiniti ništa da to spriječim.“
Primijetila je da se Vargas sav skupio.
„Da biste spriječili što?“ pitala je.
Leandro je odložio šalicu na stol i napravio kratku stanku, kao da skuplja snagu da
joj priopći vijesti.
„Prije tri dana policijska istraga je otkrila da se tijekom prošlog mjeseca gospodin
Mauricio Valls triput telefonski čuo s gospodinom Ignacijem Sanchísom, generalnim
direktorom tvrtke Metrobarna. Istoga jutra, nakon pretresa madridskih ureda tvrtke,
pronađena je dokumentacija koja pokazuje da su se u više navrata provodile operacije
kupoprodaje dionica Kreditne banke, matične kompanije tvrtke Metrobarna, između
njezina voditelja, gospodina Ignacija Sanchísa, i gospodina Mauricija Vallsa. Navedene
operacije, prema sudu policijskih vještaka, pokazuju brojne nepravilnosti u postupanju i
sve upućuje na to da nisu propisno prijavljene Španjolskoj narodnoj banci. Kada su
ispitivali jednog službenika iz središnjice, on je tvrdio da nema nikakvih saznanja o tim
transakcijama.“
„Zašto o tom nismo bili obaviješteni?“ pitala je Alicia. „Mislila sam da smo i mi dio
istražiteljskog tima.“
„Nemoj kriviti Gila de Parteru ili policiju. To je bila moja odluka. U tom trenutku
nisam znao da će vas vaša istraga drugim putem dovesti do Sanchísa. Nemoj me tako
gledati. Kada me Gil de Partera obavijestio o tome, odlučio sam da je bolje pričekati da
policija potvrdi kako je doista riječ o stvari koja je važna za slučaj, a ne tek o nekoj
trgovinskoj nepravilnosti koja je izvan naše domene. Da se pojavilo nešto što čvrsto
povezuje te dvije istrage, naravno da bih te obavijestio. Ali vi ste bili brži.“
„Ne razumijem zapravo o čemu je tu riječ... Nekim dionicama?“ upitala je Alicia.
Leandro je rukom dao znak da traži još malo pažnje i nastavio priču.
„Policija je nastavila istragu i pronašla još dokaza o sumnjivim transakcijama
između Sanchísa i Mauricija Vallsa. Većina je uključivala kupoprodaje dionica i mjenica
Kreditne banke ostvarene tijekom petnaest godina iza leda vijeća i upravnog tijela
tvrtke. Govorimo o značajnim iznosima. Milijuni peseta. Na zamolbu ili, točnije, prema
naredbi Gila de Partere krenuo sam jučer u Bercelonu, gdje se policija danas ili sutra
spremala uhititi i ispitati Sanchísa, čekajući samo potvrdu da je novac stečen lažnom
prodajom zaduženja Kreditne banke Valls iskoristio za pokriće kredita koji je podigao
radi kupnje zemljišta i gradnje Vile Mercedes, kuće u njegovom privatnom vlasništvu u
naselju Somosaguas u Madridu. Izvještaj vještačenja upućuje na to da je Valls godinama
ucjenjivao Sanchísa kako bi si priskrbio ilegalno stečenu dobit koju mu je Sanchís
isplaćivao s računa banke i bankovnih društava. Sanchís je te isplate prikrio fiktivnim
transakcijama između offshore tvrtki kako bi prikrio identitet stvarnih primatelja tih
uplata.“
„Kažete da je Valls ucjenjivao Sanchísa. Cime?“
„To upravo pokušavamo otkriti.“
„Želite mi reći da je ovdje riječ samo o novcu?“

Knjige.club 280
 Gringos

„Zar nije gotovo uvijek tako?“ odvratio je Leandro. „Naravno, sve se ubrzalo jutros
kada me inspektor Vargas izvijestio o rezultatima vaše istrage.“
Alicia je dobacila Vargasu još jedan pogled.
„Odmah sam razgovarao s Gilom de Parterom i usporedili smo vaša saznanja s
policijskim. Istog trena su poduzete potrebne radnje. Žao mi je što nisi bila prisutna, ali
nismo mogli čekati.“
Alicia je bijesno gledala Leandra i Vargasa.
„Vargas je napravio ono što je trebalo napraviti, Alicia“, rekao je Leandro. „Uz to,
povrijedilo me što me nisi obavještavala o vašoj istrazi kao što smo se dogovorili, ali
poznajem te i znam da nisi imala loše namjere, nego ne voliš otkrivati previše sve dok ne
budeš sasvim sigurna. Ni ja. Zbog toga ti nisam rekao ništa o svemu ovom sve dok nisam
bio siguran da je povezano s našom istragom. Iskreno, i mene je iznenadio ovakav
rasplet događaja. Očekivao sam nešto drugo. U drugim okolnostima volio bih da sam
imao još koji dan da potpuno istražimo stvar prije nego što se djelovalo. Ali, nažalost,
slučaj je takav da si nismo mogli uzeti onoliko vremena koliko bismo željeli.“
„Što su napravili sa Sanchísom?“
„Ignacio Sanchís se u ovom trenutku nalazi u policijskoj postaji gdje već nekoliko
sati daje iskaz.“
Alicia je stavila ruke na sljepoočnice i zatvorila oči. Vargas je ustao i natočio čašu
bijeloga vina koju je dao Aliciji blijedoj kao kreč.
„Gil de Partera i cijela ekipa izrazili su mi svoju zahvalnost i izričito su me tražili da
vam oboma čestitam na sjajno obavljenom poslu u službi domovine“, komentirao je
Leandro.
„Ali...“
„Alicia, molim te. Ne.“
Ona je iskapila svoju čašu bijeloga vina i naslonila glavu na zid.
„Rekli ste da imate i dobre vijesti“, konačno je rekla.
„Ovo su bile dobre vijesti“, naglasio je Leandro. „Loša vijest je da ste Vargas i ti
skinuti sa slučaja i da će istraga odsada biti isključivo u rukama novog voditelja istrage
kojeg je imenovao MUP.“
„Koga?“
Leandro je stisnuo usne. Vargas koji je do tada bio tiho, sada je sebi natočio čašu
vina i tužno pogledao Aliciju.
„Hendaya“, rekao je.
Alicia ih je obojicu zbunjeno pogledala.
„Tko je, dovraga, Hendaya?“

Knjige.club 281
 Gringos

3.

Ćelija je zaudarala na urin i struju. Sanchís nikada prije nije primijetio da struja ima
miris. Slatkasti i metalni miris, kao prolivena krv. Ustajali zrak u ćeliji bio je prožet tim
mirisom od kojeg se čovjeku okretao želudac. Od zujanja generatora smještenog u kutu
prostorije podrhtavala je žarulja koja se njihala na stropu i isijavala mliječnu svjetlost na
mokre zidove prekrivene ogrebotinama. Sanchís se trudio držati oči otvorenima. Jedva
da je osjećao ruke i noge, zavezane za metalni stolac čvrsto stegnutom žicom koja mu se
usijecala u kožu.
„Što ste napravili mojoj ženi?“
„Vaša žena je doma. Nije joj pala ni dlaka s glave. Ma što vi mislite tko smo mi?“
„Ne znam tko ste.“
Glas je dobio lice i Sanchís je prvi put susreo taj stakleni i prodorni pogled, šarenica
toliko plavih da se činilo kao da su tekuće. Lice je imalo oštre crte, ali djelovalo je
ljubazno. Njegov sugovornik izgledao je kao protagonist nekog romantičnog filma, jedan
od onih muškaraca kojeg su gospode iz dobrih obitelji mjerkale na ulici osjećajući pritom
sramno žarenje među nogama. Bio je izvanredno elegantno odjeven. Manžete na
rukavima njegove košulje koja je bila svježe oprana, bile su zlatne i imale ugraviranog
orla s državnog grba.
„Mi smo zakon“, rekao je njegov sugovornik smiješeći se kao da su dobri prijatelji.
„Onda me pustite. Nisam ništa učinio.“
Muškarac koji je prinio stolac i sjeo ispred Sanchísa, kimnuo je pun razumijevanja.
Sanchís je primijetio da su u ćeliji još barem dvije osobe, naslonjene na zid u sjeni.
„Ja sam Hendaya. Zao mi je što se upoznajemo u ovakvim okolnostima, ali želim
vjerovati da ćemo vi i ja postati dobri prijatelji, zato što se prijatelji poštuju i nemaju
tajni.“
Hendaya je kimnuo i par muškaraca prišlo je stolcu, pa su u jednom potezu škarama
razrezali Sanchísovu odjeću.
„Gotovo sve što znam naučio me jedan veliki čovjek. Natporučnik Francisco Javier
Fumero, u čije je sjećanje u ovoj zgradi postavljena memorijalna ploča. Fumero je
pripadao onoj vrsti ljudi koju se ponekad ne cijeni dovoljno. Mislim da vi, prijatelju
Sanchíse, to možete razumjeti bolje nego itko drugi, jer se i vama to dogodilo, zar ne?“
Sanchís koji se počeo tresti kada je vidio kako su ga razodjenuli škarama, promucao
je:
„Ne znam što...“
Hendaya je podigao ruku kao da mu ne treba ništa objašnjavati.
„Među prijateljima ste, Sanchíse. Kao što sam vam rekao. Ne trebamo ništa tajiti.
Dobar Španjolac nema tajni. A vi ste dobar Španjolac. Problem je u tome što su ljudi
ponekad zlobni. Moramo to priznati. Mi smo najbolja zemlja na svijetu, u to nitko ne
sumnja, ali ponekad nas pokvari zavist. A vi to dobro znate. Oženio se šefovom kćeri,
ušao je u brak iz računa, nije zaslužio mjesto generalnog direktora, napravio je ovo,
napravio je ono... Ja vas razumijem. I razumijem da se čovjek uvrijedi kada se dovede u
pitanje njegova čast i njegova hrabrost. Zato što se čovjek koji ima muda na sve to
naljuti. A vi ih imate. Gledajte ih samo. Lijep par jaja.“
„Molim vas, nemojte mi nauditi, ne...“

Knjige.club 282
 Gringos

Sanchísov glas izgubio se u jecaju kada mu je čovjek koji je upravljao generatorom

stavio štipaljke na testise.
„Ne plačite, čovječe, jer vam još uvijek nismo ništa napravili. Hajde, pogledajte me. U
oči. Pogledajte me.“
Plačući poput djeteta, Sanchís je podigao pogled. Hendaya mu se smiješio.
„Gledajte, Sanchíse. Ja sam vam prijatelj. Ovo ostaje među nama. Bez tajni. Vi će te
mi pomoći, a ja ću vas odvesti kući da budete sa svojom ženicom gdje vam je i mjesto.
Nemojte plakati, čovječe. Ne volim vidjeti da jedan Španjolac plaće, jebiga. Ovdje plaču
samo ljudi koji imaju što skrivati. Ali mi ništa ne skrivamo, zar ne? Nemamo tajni. Zato
što smo prijatelji. I ja znam da Matauricija Vallsa. I razumijem vas. Valis je jedan obični
seronja. Da, da. Ne ustručavam se to reći. Vidio sam papire. Znam da vas je Valis prisilio
da kršite zakon. Da prodajete nepostojeće dionice. Ja se ne razumijem u te stvari. Ne
shvaćam baš najbolje te financijske poslove. Ali čak je i neznalici poput mene jasno da
vas je Valis prisilio da kradete u njegovo ime. Reći ću vam jasno i glasno: taj je čovjek, bio
on ministar ili ne, jedan obični besramnik. A to vam kažem jer se u to razumijem i
moram takve stvari gledati svaki dan. Ali znate kako stvari stoje u ovoj zemlji. Vrijediš
onoliko koliko vrijede tvoji prijatelji. Ako oni nešto uopće vrijede. A Valis ima mnogo
prijatelja. Koji su prijatelji onih koji imaju zadnju riječ. Ali sve ima svoju granicu. Dođe
trenutak kada čovjek mora reći dosta. Vi ste željeli uzeti pravdu u svoje ruke. Gledajte, ja
vas razumijem. Ali to je krivo. Tome mi služimo. To je naš posao. Sada jedino želimo
pronaći tog smrada Vallsa da sve razjasnimo. Da vi možete otići kući svojoj gospodi. Da
Vallsa već jednom strpamo u zatvor i da odgovara za sve što je učinio. I da ja mogu ići na
godišnji, jer već mi je vrijeme. I kao da se ništa nije dogodilo. Razumijete me, zar ne?“
Sanchís je pokušao nešto reći, ali zubi su mu tako snažno cvokotali da su njegove
riječi bile nerazumljive.
„Što kažete, Sanchíse? Ako se ne prestanete tresti, ne mogu čuti što kažete.“
„Koje dionice?“ uspio je izgovoriti.
Hendaya je uzdahnuo.
„Razočarali ste me, Sanchíse. Mislio sam da smo prijatelji. A prijatelje ne vrijeđamo.
Ne ide nam. Ja vam pokušavam olakšati jer zapravo razumijem zašto ste to napravili.
Drugi možda neće razumjeti, ali ja razumijem. Jer ja znam što znači boriti se s tim ološem
koji misli da je iznad svega. Zbog toga ću vam dati još jednu priliku. Zato što ste mi baš
sjeli. Ipak, jedan prijateljski savjet: ponekad čovjek treba znati kada mu nije pametno da
se pravi hrabar.“
„Ne znam o kakvim dionicama govorite“, promucao je Sanchís.
„Nemojte mi cviliti, jebemu. Vidite u kakvu me neugodnu situaciju dovodite? Ja iz
ove sobe ne mogu izaći praznih ruku. Tako stoje stvari. Vi to razumijete. Na kraju
krajeva, to je krajnje jednostavno. Kada ti ga život metne, pametno je postati peder. A
vama se, prijatelju moj, život sprema dobro ga i duboko metnuti. Nemojte si otežavati
stvar. U ovom stolcu sjedili su ljudi stoput snažniji od vas, pa su izdržali jedva četvrt sata.
Vi ste gosponček. Nemojte me siliti da napravim ono što ne želim napraviti. Zadnji put
vam kažem: recite mi gdje ga držite i pravit ćemo se da se ovdje nije ništa dogodilo. Već
noćas ćete neozlijeđeni biti doma sa svojom ženom.“
„Molim vas... Nemojte je ozlijediti... Ona nije dobro“, preklinjao je Sanchís.
Hendaya je uzdahnuo i polako mu se približio sve dok njegovo lice nije bilo tek koji
centimetar od Sanchísova.

Knjige.club 283
 Gringos

„Gledaj, nezahvalniče“, rekao je, a ton mu je bio beskrajno hladniji nego dotad. „Ako
mi ne kažeš gdje se nalazi Valls, spržit ću ti jaja tako da ćeš proklinjati rođenu majku, a
poslije ću uzeti tvoju ženicu i oderati je vrućim kliještama, bez žurbe, tako da zna da je za
sve što joj se događa kriva pičkica za koju se udala.“
Sanchís je zatvorio oči i zacvilio. Hendaya je slegnuo ramenima i prišao generatoru.
„Sam si odabrao.“
Bankar je ponovno osjetio metalni miris i osjetio kako mu podrhtava tlo pod
nogama. Žarulja je nekoliko puta zatreptala. Potom se sve pretvorilo u vatru.

Knjige.club 284
 Gringos

4.

Leandro je držao slušalicu i kimao. Bio je na telefonu već četrdeset minuta. Vargas i
Alicia su ga promatrali. Zajedno su ispraznili cijelu bocu vina. Kada je Alicia ustala da ode
u potragu za drugom, Vargas ju je zaustavio, odmahnuvši glavom. Onda je počela paliti
cigaretu cigaretom, pogleda prikovana na Leandra, koji je mirno slušao i kimao.
„Razumijem. Ne, naravno da ne. Shvaćam. Da, gospodine. Reći ću mu. I vama.“
Leandro je poklopio slušalicu i uputio im dugi pogled u kojem su se mogli pročitati
olakšanje i zaprepaštenje.
„Javio se Gil de Partera. Sanchís je priznao“, konačno je rekao.
„Priznao? Što?“ pitala je Alicia.
„Svi djelići slagalice počinju sjedati na svoje mjesto. Potvrdilo se da cijela priča traje
već godinama. Čini se da su se Valls i Miguel Ángel Ubach, financijaš, upoznali ubrzo
nakon rata. Valls je tada bio režimska zvijezda u usponu nakon što je dokazao svoju
vjernost i pouzdanost upravljajući zatvorom Montjuic, što je bila neugodna zadaća. Sve
upućuje na to da je Ubach preko fonda koji je stvoren kako bi se pojedinci nagradili za
izvanredne zasluge za nacionalističku stvar, dao Vallsu paket dionica rekonstituirane
Kreditne banke koja je okupljala razne financijske institucije raspuštene nakon rata.“
„Mislite na pljačku i podjelu ratnog plijena“, prekinula ga je Alicia.
Leandro je strpljivo uzdahnuo. „Pazi, Alicia. Nisu svi tako širokih pogleda i toliko
tolerantni kao ja.“
Ona se ugrizla za jezik. Leandro je pričekao njezin pokorni pogled prije nego što je
nastavio. „U siječnju 1949. Valls je trebao primiti drugi paket dionica. Takav je bio
usmeni dogovor. Ali kad je Ubach iznenada poginuo u nesreći...“
„Kakvoj nesreći?“ prekinula ga je Alicia.
„U njegovoj kući izbio je požar u kojem su na spavanju stradali on i njegova žena.
Alicia, molim te, nemoj me prekidati. Dakle da nastavim. Kada je Ubach umro, bilo je
određenih diskrepancija u vezi s oporukom u kojoj, čini se, nije bilo ni spomena o tim
dogovorima. Stvar se zakomplicirala jer je Ubach za izvršitelja oporuke imenovao
mladog odvjetnika iz odvjetničkog ureda koji ga je zastupao.“
„Ignacija Sanchísa“, rekla je Alica.
Leandro joj je uputio upozoravajući pogled.
„Da, Ignacija Sanchísa. Sanchís je kao izvršitelj oporuke također postao zakonski
skrbnik Victorije Ubach, kćeri supružnika, do njezine punoljetnosti. I da, prije nego što
me opet prekineš, kada je navršila devetnaest godina, oženio se njome, što je uzrokovalo
podosta govorkanja i svojevrsni skandal. Čini se da se pričalo da su Victoria i njezin
budući muž bili u zabranjenoj vezi još dok je ona bila tinejdžerka. Također se pričalo da
je Ignacio Sanchís običan ambiciozni skorojević budući da je prema oporuci najveći dio
imovine Ubachovih pripao Victoriji od koje je on bio znatno stariji. Victoria Ubach je,
osim toga, imala povijest mentalne nestabilnosti. Priča se da je kao tinejdžerka pobjegla
od kuće i da je šest mjeseci nisu mogli pronaći. Ali to su sve samo glasine. Srž stvari je u
tome da je Sanchís, kada je preuzeo upravljanje dionicama Banke Ubach, odbio isplatiti
Vallsu ono što je ovaj tvrdio da mu duguje jer mu je tako obećao pokojnik. Tada je Valls
morao, što se ono vulgarno kaže, progutati govno. Tek je godinama poslije, kada je
imenovan ministrom i kada je stekao značajan udio u vlasti, odlučio prisiliti Sanchísa da

Knjige.club 285
 Gringos

mu prepusti ono što je vjerovao da mu duguje, i mnogo više. Prijetio mu je da će ga

optužiti da je 1948. bio umiješan u nestanak tada maloljetne Victorije kako bi prikrio
njezinu trudnoću i da ju je držao skrivenu u jednom sanatoriju na području Costa Brave,
mislim blizu mjesta San Feliu de Guixols, gdje su je žandari pronašli pet ili šest mjeseci
poslije kako luta po plaži, dezorijentirana i sa znakovima pothranjenosti. Sve upućuje na
to da je Sanchís popustio. Izvršivši niz nezakonitih operacija, Sanchís je predao Vallsu
značajan iznos u obliku dionica i zadužnica Kreditne banke. Dobar dio Vallsove imovine
potječe odatle, a ne od njegova šogora, kao što se ponekad govorkalo. Ali Valls je tražio
još. Nastavio je pritiskati Sanchísa koji mu nikada nije oprostio što je u cijelu priču
uvukao njegovu suprugu Victoriju i što je zaprijetio ugroziti njezinu reputaciju te
iskoristio njezin bijeg iz tinejdžerskih dana kako bi postigao svoje ciljeve. Bunio se na
različitim mjestima, ali svuda su mu zatvarali vrata i govorili da je Valls premoćan,
previše blizak vrhu vlasti i da ga se ne smije dirati. Osim toga, napasti Vallsa značilo bi
otvoriti pitanje fonda i nagrada koje su podijeljene na kraju rata, a to nitko nije htio.
Sanchísa su ozbiljno upozorili da zaboravi sve to.“
„A on to nije učinio.“
„Naravno da nije. Ne samo da nije zaboravio, nego se odlučio i osvetiti. I tu je
ozbiljno pogriješio. Unajmio je istražitelje da prokopaju po Vallsovoj prošlosti. I tako su
pronašli jednog smrada koji je trunuo u zatvoru Montjuic, Sebastiana Salgada, ali i cijeli
niz mutnih incidenata i slučajeva zlostavljanja zatvorenika i njihovih obitelji koje je Valls
počinio dok je bio upravitelj zatvora. Ispalo je da postoji podulja lista kandidata koji bi
mogli biti protagonisti u predstavi o navodnoj osveti nad Vallsom. Nedostajala je samo
uvjerljiva priča. Sanchís je tako smislio zaplet uz pomoć kojeg će se istovremeno osvetiti
ministru i prikriti svoju upletenost pod krinkom političke ili osobne osvete uzrokovane
ministrovom mutnom prošlosti. Počeo je slati prijeteća pisma preko Salgada s kojim je
stupio u kontakt i kojem je u zamjenu za to da glumi mamac ponudio određeni iznos koji
je trebao primiti nakon što dobije pomilovanje koje su pokušavali isposlovati. Sanchís je
znao da će istražitelji pratiti trag pisama koji će ih odvesti do Salgada. Također je
zaposlio i bivšeg zatvorenika iz utvrde, Valentina Morgadu, koji je imao pregršt razloga
da prezire Vallsa. Morgado je oslobođen 1947., ali je krivio Vallsa za smrt svoje žene koja
je umrla dok je on bio u zatvoru. Morgado je zaposlen kao obiteljski vozač. Upravo je
Morgado, uz pomoć bivšeg zatvorskog čuvara, nekog Beba, kojem je Sanchís platio
značajan iznos i osigurao stan s vrlo povoljnom najamninom u naselju Pueblo Seco u
jednoj zgradi u vlasništvu tvrtke Metrobarna, svom dobročinitelju dao podatke o
nekoliko zatvorenika koje je Valls najviše kažnjavao tijekom svojih godina u zatvoru
Montjuic. Jedan se od njih, David Martín, pisac s ozbiljnim mentalnim problemima kojem
su zatvorenici nadjenuli nadimak Zatočenik Neba, pokazao kao idealni kandidat za plan
koji je Sanchís skovao. Martín je nestao u nerazjašnjenim okolnostima kada je Valls
dvojici svojih ljudi naredio da ga odvedu i ubiju u jednoj napuštenoj kući u blizini parka
Guell. Martín je uspio pobjeći i Valls je cijelo vrijeme strepio da će se taj čovjek, koji je,
čini se, poludio zatočen u samici u jednoj kuli utvrde, vratiti kako bi mu se pokušao
osvetiti jer ga je krivio za ubojstvo žene koja se zvala Isabella Gispert. Pratiš me?“
Alicia je kimnula.
„Sanchísov plan bio je uvjeriti Vallsa kako postoji zavjera da se javno razotkriju
zlostavljanja zatvorenika i zločini koji su protiv njih počinjeni dok je upravljao zatvorom.
Iza svega toga stajali bi Martín i ostali bivši zatvorenici. Željeli su da postane nervozan,
što bi ga natjeralo da izađe iz sigurnosti koju mu je osiguravalo njegovo ministarsko

Knjige.club 286
 Gringos

mjesto te da se dođe osobno s njima suočiti. To bi bio jedini način da ih se utiša. Uništiti
ih prije nego što oni unište njega.“
„Ali to je bio samo plan da ga se namami u zamku“, primijetila je Alicia.
„Savršen plan jer kada policija pokrene istragu, pronaći će samo tragove osobne
osvete i razmiricu oko novca koju se sam Valls potrudio prikriti. Salgado je bio odličan
mamac jer ga se lako moglo povezati s ostalim zatvorenicima, a posebno s Davidom
Martínom, koji navodno svime time upravlja iz sjene. Unatoč svemu tome, Valls je
godinama ostao hladne glave. Ali nakon što je Morgado 1956. u galeriji Circulo de Bellas
Artes de Madrid pokušao atentat na njega, Valls je postao nervozan. Dopustio je da
oslobode Salgada kako bi ga pratio, nadajući se da će ga odvesti do Martína; ali Salgada
su eliminirali kada je vjerovao da ide pokupiti stari plijen koji je 1939. sakrio u jednom
garderobnom ormariću na željezničkoj stanici Estacion del Norte, netom prije nego što
su ga uhitili. Više im nije bio koristan, a zauvijek ga ušutkati značilo je dovesti istražitelje
u slijepu ulicu. Valls je, osim toga, povukao pogrešne poteze i napravio značajne gafove
koji su stvorili lažne tragove. Natjerao je zaposlenika jedne od svojih tvrtki, izdavačke
kuće Editorial Ariadna, Pabla Cascosa, da stupi u kontakt s članovima obitelji Sempere s
kojima je bio u nekoj vezi, to jest, konkretno, s Beatriz Aguilar. Sempereovi su vlasnici
antikvarijata, a Valls je vjerovao u mogućnost da su oni Martínu pružili utočište, a možda
čak bili i suučesnici jer je bio u nekakvoj vezi s Isabellom Gispert, pokojnom ženom
vlasnika knjižare i majkom trenutnog voditelja i Beatrizina muža, Daniela Semperea. I
da, sada me možeš pitati to što želiš prije nego što umreš od znatiželje.“
„A Mataixove knjige? Kako objasniti knjigu koju sam pronašla skrivenu u radnom
stolu, a koja je, kako mi je rekla njegova kći Mercedes, bila posljednje što je proučavao
prije nestanka?“
„To je dio iste strategije. Mataix je bio prijatelj i kolega Davida Martína, a bio je i
zatvorenik u utvrdi Montjuic. Sav taj pritisak, prijetnje i iluzija zavjere malo-pomalo
utjecali su na Vallsa, koji je odlučio osobno otići u Bercelonu zajedno sa svojim čovjekom
od povjerenja, Vicenteom, i suočiti se s čovjekom za kojeg je vjerovao da je njegova
nemeza, Davidom Martínom. Policija pretpostavlja, a ja se slažem, da je Valls planirao
otići na tajni sastanak s Martínom kako bi ga se riješio jednom zauvijek.“
„Ali Martín je već godinama mrtav, kao i Mataix.“
„Točno. Zapravo su ga čekali Sanchís i Morgado.“
„Nije li mu bilo jednostavnije prepustiti policiji da se pobrine za Davida Martína?“
„Da, ali to je otvaralo mogućnost da Martín, za kojeg je vjerovao da je živ, kada ga
privedu otkrije detalje o smrti Isabelle Gispert i o ostalim poslovima, što bi uništilo
Vallsovu reputaciju.“
„Pretpostavljam da to ima smisla. A što se zatim dogodilo?“
„Nakon što su ga uhvatili, Sanchís i Morgado odveli su Vallsa u staru tvornicu
Castells u naselju Pueblo Nuevo, koja je već godinama bila zatvorena, ali je u vlasništvu
društva za nekretnine tvrtke Metrobarna. Sanchís je priznao da su ga satima mučili, a
zatim su se riješili njegova tijela spalivši ga u jednoj od tvorničkih peći. Baš dok sam
razgovarao s Gilom de Parterom, potvrdili su da je policija ondje pronašla ostatke kostiju
za koje vjeruju da bi mogle pripadati Vallsu. Zatražili su Vallsov zubni rendgen da
potvrde jesu li to zaista ministrovi posmrtni ostaci, pa pretpostavljam da bismo konačnu
potvrdu mogli dobiti noćas ili sutra.“
„Dakle slučaj je zaključen?“
Leandro je kimnuo.

Knjige.club 287
 Gringos

„Što se nas tiče, da. Treba utvrditi je li bilo još suučesnika i koje su posljedice i
implikacije plana koji je skovao Sanchís.“
„A sve će to biti priopćeno medijima?“
Leandro se nasmiješio.
„Naravno da neće. Upravo se održava sastanak u Ministarstvu unutarnjih poslova da
se dogovori što će se i kako objaviti. Ne znam ništa više o tome.“
Zavladala je duga tišina koju bi povremeno prekinuo Leandro, koji nije skidao očiju
s Alicije, srknuvši čaj.
„Ovo sve je jedna velika pogreška“, promrmljala je na kraju.
Leandro je slegnuo ramenima. „Možda, ali to više nije u našim rukama. Naša je
zadaća bila pronaći trag koji će voditi do Vallsa, i mi smo je uspješno izvršili.“
„Nije istina“, negodovala je Alicia.
„Tako vide stvari ljudi moćniji od mene, a onda, naravno, i od tebe. Bila bi velika
pogreška ne znati kada treba stati. Sada nam preostaje samo da budemo diskretni i da
pustimo da stvar ide svojim tokom.“
„Gospodin Montalvo ima pravo, Alicia“, rekao je Vargas. „Ništa više ne možemo
učiniti.“
„Čini se da smo već dovoljno učinili“, hladno je odgovorila Alicia.
Leandro je prijekorno odmahnuo glavom.
„Inspektore, možete li nam dati koju minutu?“ pitao je.
Vargas je ustao.
„Naravno. Zapravo, trebao bih otići do svoje sobe i nazvati Policijsku upravu da mi
daju daljnje naredbe.“
„Mislim da je to izvrsna ideja.“
Vargas je izbjegavao pogledati Aliciju kada je prošao pokraj nje. Pružio je ruku
Leandru, koji ju je prijateljski stisnuo.
„Puno vam hvala na pomoći, inspektore. I što ste tako dobro pazili na moju Aliciju.
Dugujem vam uslugu. Nemojte se ustručavati javiti mi se ako bilo što zatrebate.“
Vargas je kimnuo i diskretno se povukao. Kada su ostali nasamo, Leandro je dao
znak Aliciji da sjedne pokraj njega na sofu. Nevoljko je poslušala.
„Sjajan tip, taj Vargas.“
„I prilično lajav.“
„Nemoj biti tako nepravedna prema njemu. Pokazao se kao dobar policajac. Sviđa mi
se.“
„Mislim da je samac.“
„Alicia, Alicia...“
Leandro joj je očinski prebacio ruku preko ramena i stisnuo je u nešto nalik
zagrljaju. „Hajde, izbaci to iz sebe prije nego se raspukneš“, potaknuo ju je. „Ispuši se.“
„Sve ovo je hrpa sranja.“
Leandro ju je nježno privio uza se.
„Slažem se. Obična svinjarija. To nije način na koji ti i ja radimo stvari, ali u MUP-u
su postali nervozni. I iz vlade su rekli da je to kraj priče. Bolje je tako. Ne bih volio da su
pomislili ili počeli pričati da smo mi ti koji ne postižu rezultate.“

Knjige.club 288
 Gringos

„A Lomana? Je li se pojavio?“
„Još uvijek nije.“
„To je čudno.“
„Jest. Ali to je jedna od nerazriješenih pojedinosti koje će se zasigurno rasvijetliti u
idućim danima.“
„Ima mnogo stvari koje još treba rasvijetliti“, primijetila je Alicia.
„Zapravo, ne. Cijela ta priča sa Sanchísom prilično je solidna. Dobro je
dokumentirana, a riječ je o mnogo novaca i izdaji. Imamo priznanje i dokaze koji ga
potkrepljuju. Sve se uklapa.“
„Tako se čini.“
„Gil de Partera, ministar unutarnjih poslova i El Pardo smatraju ovaj slučaj
zatvorenim.“
Alicia se spremala nešto reći, ali se zaustavila.
„Alicia, to je ono što si željela. Kako ne razumiješ!'„
„Što sam ja to željela?“
Leandro ju je tužno pogledao u oči.
„Svoju slobodu. Riješiti me se, perfidnog Leandra, jednom zauvijek. Nestati.“
Ona ga je netremice gledala.
„Mislite ozbiljno?“
„Dao sam ti riječ. Takav je bio dogovor. Posljednji slučaj. A poslije si slobodna. Što
misliš, zašto sam došao u Bercelonu? Sve ovo mogao sam riješiti preko telefona, a da
nisam trebao nogom stupiti izvan hotela Palace. Znaš i sama da ne volim putovati.“
„Zašto ste onda dolazili?“
„Zato da ti vidim izraz lica. I da ti kažem da sam ti prijatelj i da ću ti zauvijek biti
prijatelj.“
Leandro ju je primio za ruku i nasmiješio joj se.
„Slobodna si, Alicia. Zauvijek slobodna.“
Njezine oči napunile su se suzama. Samoj sebi unatoč, zagrlila je Leandra.
„Što god da se dogodi“, rekao je njezin mentor, „što god napravila, želim da znaš da
ću uvijek biti tu za tebe. Što god zatrebala. Bez obveze. Iz ministarstva su me ovlastili da
ti na račun prebacim sto pedeset tisuća peseta. Novac će sjesti do kraja idućeg tjedna.
Znam da me nećeš trebati i da ti neću nedostajati, ali ako ne tražim previše nazovi me
ponekad, makar samo za Božić. Hoćeš li?“
Alicia je kimnula. Leandro ju je poljubio u čelo i ustao.
„Moj vlak kreće za sat vremena. Bit će bolje da krenem prema kolodvoru. Nemoj me
pratiti. Nikako. Znaš i sama da ne volim scene.“
Otpratila ga je do vrata. Baš kada je izlazio, Leandro se okrenuo i prvi put u njezinu
životu, učinilo joj se da se ustručava i oklijeva.
„Nikada ti nisam rekao ovo što ću ti sada reći, jer nisam znao imam li pravo, ali čini
mi se da sada mogu. Volio sam te i volim te kao vlastitu kćer, Alicia. Možda nisam bio
najbolji otac, ali ti si bila najveća radost u mom životu. Želim da budeš sretna. I to je,
ovog puta zaista, moja posljednja naredba.“

Knjige.club 289
 Gringos

5.

Željela mu je vjerovati. Željela mu je vjerovati žarom koji budi sumnja da će nam

istina naštetiti i da kukavice žive dulje i bolje, pa makar i u zatvoru vlastitih laži.
Provirila je kroz prozor da vidi Leandra koji se uputio prema automobilu što ga je čekao
na uglu. Vozač s crnim naočalama otvorio mu je vrata. Bio je to jedan od onih crnih i
moćnih automobila, tenkova zatamnjenih stakala i zagonetnih tablica koje je čovjek
ponekad mogao vidjeti kako plove cestom kao pogrebne kočije i kojima su se svi micali s
puta znajući bez pitanja da ne prevoze obične ljude te da ih je najbolje ne vidjeti. Prije
nego što je ušao u automobil, Leandro se nakratko okrenuo i podigao pogled prema
prozoru. Mahnuo joj je, a kada je Alicia htjela progutati slinu, otkrila je da su joj usta
suha. Željela mu je vjerovati.
Provela je sat vremena paleći cigaretu za cigaretom i hodajući amo-tamo po stanu
kao životinja u kavezu. Više nego jednom, ma više od deset puta, prišla je prozoru da
pogleda na drugu stranu ulice nadajući se da će ugledati Vargasa u njegovoj sobi iznad
kavane Gran Cafe. Nije mu bilo ni traga. Imao je pregršt vremena da nazove Madrid i
primi svoje. Vjerojatno je izašao razbistriti glavu u šetnji Bercelonom od koje će se
uskoro oprostiti. Posljednje što je sada želio bilo je naći se u Alicijinom društvu i riskirati
da ga nategne za uši zbog svega što je ispričao Leandru. I njemu bi voljela vjerovati.
Čim je Leandro otišao, počela je osjećati probadanje u kuku. U početku ga je
ignorirala, ali sada je osjećala tupu bol koja je pulsirala u istom ritmu kao i njezino srce.
Osjećala je kao da joj netko pokušava zabiti čavao u kuk lagano ga udarajući čekićem.
Mogla je zamisliti kako metalni vršak probija kost i malo-pomalo zabija se sve dublje.
Progutala je pola tablete s čašom vina i ispružila se na sofi da pričeka dok tableta ne
počne djelovati. Znala je da previše pije. Nije trebala Leandrov ili Vargasov pogled da je
na to podsjete. Osjećala je alkohol u krvi i u dahu, ali to je bilo jedino što joj je umanjivalo
tjeskobu.
Zatvorila je oči i počela secirati Leandrovu priču. Kada je bila tek djevojčica, on sam
naučio ju je da uvijek pažljivo sluša i čita. „Elokvencija izlaganja izravno je
proporcionalna inteligenciji pošiljatelja, jednako kao što je njegova vjerodostojnost
proporcionalna gluposti onoga tko sluša“, rekao joj je.
Sanchísovo priznanje, onako kako ga je Gil de Partera prenio Leandru, djelovalo je
savršeno, upravo zato što takvo nije bilo. Objašnjavalo je gotovo sve što se događalo, ali
ostavljalo je neke nerazriješene pojedinosti, baš kao što je obično i slučaj s
najuvjerljivijim objašnjenjima. Istina nikada nije savršena i nikada ne zadovoljava sva
očekivanja. Istina uvijek izaziva sumnje i otvara pitanja. Samo je laž sto posto uvjerljiva,
zato što ne treba opravdati stvarnost, nego nam tek reći ono što želimo čuti.
Za petnaest minuta spoj tableta i alkohola počeo je djelovati i bol se osjetno smanjila
sve dok se nije pretvorila u oštre trnce koje je bila navikla ignorirati. Zavukla je ruku
ispod sofe i izvukla kutiju u kojoj je bila dokumentacija što su je ukrali iz skladišta
odvjetnika Briansa. Nije mogla ne nasmijati se pomislivši da je Leandro proveo cijelo
jutro odmarajući svoju veleštovanu stražnjicu ponad tih dokumenta, a da to nije znao.
Bacila je pogled na fascikle u kutiji. Dobar dio svega toga, ili barem dio koji ju je zanimao,
već je bio uklopljen u službenu verziju slučaja. Ipak, prekapajući po kutiji na dnu je
pronašla omotnicu na kojoj je bila napisana samo riječ Isabella. Otvorila ju je i iz nje
izvukla bilježnicu. S prve stranice ispao je komad glatkog kartona. Bila je to stara
fotografija izlizanih rubova. Slika je prikazivala djevojku svijetle kose i pronicljiva

Knjige.club 290
 Gringos

pogleda koja se smiješila u kameru, koja se smiješila životu što je bio pred njom. Nešto u
tom licu podsjećalo ju je na mladića s kojim se susrela kada je izlazila iz knjižare
Sempere i sinovi. Okrenula ju je i prepoznala rukopis odvjetnika Briansa:

Isabella

Potezi pera i način na koji je Brians podrazumijevao njezino prezime govorili su o

dubokoj privrženosti. Odvjetnika za izgubljene slučajeve nije mučila samo grižnja
savjesti, nego i čežnja. Odložila je fotografiju na stol i prolistala bilježnicu. Sve stranice
bile su pisane rukom, urednim i kristalnim rukopisom, sasvim očito ženskim. Samo su
žene pisale tako jasno, ne skrivajući se iza apsurdnih ukrasa. Barem kada su pisale samo
za sebe i ni za koga drugoga. Alicia se vratila na prvu stranicu i počela čitati.

Moje ime je Isabella Gispert i rodila sam se u Berceloni 1917. godine. Imam dvadeset i
dvije godine i znam da nikada neću napuniti dvadeset i tri. Pišem ove retke sigurna da mi je
preostao tek koji dan života i da ću uskoro napustiti one kojima najviše dugujem: svoga
sina Daniela i svoga muža Juana Semperea, najboljeg čovjeka kojeg sam upoznala, koji mi
je poklonio toliko povjerenja, ljubavi i predanosti da ću umrijeti ne zasluživši ih. Pišem za
sebe, noseći u grob tajne koje znam da mi ne pripadaju i svjesna da nitko nikada neće
pročitati ove stranice. Pišem da se sjetim i da se održim na životu. Sada je moja jedina nada
da ću se, dok sam još uvijek za to sposobna i prije nego što postanem nesvjesna svega oko
sebe, moći sjetiti i razumjeti tko sam bila i zašto sam učinila ono što sam učinila. Pišem
unatoč boli jer su gubitak i bol jedino što me još drži na životu i zbog čega se bojim
umrijeti. Pišem da ovim stranicama, ispričam ono što ne mogu onima koje najviše volim jer
bih ih mogla povrijediti i dovesti u životnu opasnost. Pišem jer sve dok sam sposobna
sjećati se, ostajem s njima još koji trenutak...

Idućih sat vremena Alicia se izgubila na stranicama te bilježnice, nesvjesna svijeta

oko sebe, bob ili nesigurnosti koju je u njoj probudio Leandrov posjet. Idućih sat
vremena postojala je samo priča sadržana u tim riječima koju, znala je već prije nego što
je pročitala posljednju stranicu, nikada neće moći zaboraviti. Kada je stigla do kraja i
privila Isabellinu ispovijest na prsa, oči su joj bile oblivene suzama i mogla je tek
prigušiti vrisak pokrivši rukom usta.
Tako ju je pronašao Fernandito koji trenutak poslije, kada je, nakon što je nekoliko
puta pozvonio i nije dobio odgovora, otvorio vrata i ugledao je sklupčanu na podu kako
plače kao što nikada nikoga nije vidio da plače. Nije znao što da napravi osim da klekne
pokraj nje i zagrli je dok je Alicia jecala od boli kao da je netko u njoj zapalio vatru.

Knjige.club 291
 Gringos

6.

Neki ljudi se jednostavno rode bez sreće, rekao si je. Proveo je godine sanjajući o
tome da je drži u naručju i kada mu je to konačno uspjelo, Fernandito nije mogao
zamisliti tužniji prizor. Držao ju je i nježno milovao po glavi dok se smirivala. Fernandito
nije znao što više napraviti ili reći. Nikada je nije vidio takvu. Zapravo, nikada je nije
zamišljao takvu. U fantaziji koja je zauzimala posebno mjesto na oltaru tinejdžerskih
žudnji, Alicia Gris bila je neuništiva i snažna poput dijamanta koji sve reže. Kada je
konačno prestala jecati i podigla pogled, Fernandito se našao pred slomljenom Alicijom,
Alicijom crvenih očiju i tako slabašna osmijeha da se činilo kao da će se za tren razbiti na
tisuću komada.
„Jeste li bolje!'„ prošaptao je.
Alicia ga je pogledala u oči i, bez upozorenja, poljubila ga u usta. Fernandito, koji je
osjetio vatru i žarenje u različitim dijelovima svoje anatomije i bio potpuno ošamućen,
zaustavio ju je.
„Gospođice Alicia, mislim da ne želite to sada napraviti. Zbunjeni ste.“
Ona je spustila pogled i oblizala si usne. Fernandito je znao da će se do svoga
sprovoda sjećati toga prizora.
„Oprosti, Fernandito“, rekla je ustajući.
On je također ustao i zatim joj ponudio stolac, koji je Alicia prihvatila.
„Ovo neka ostane među nama, dogovoreno?“
„Naravno“, rekao je, pomislivši kako, čak i da pokuša, ne bi znao ni kome ni kako to
prepričati.
Alicia se ogledala oko sebe i pogled joj se zaustavio na kutiji s bocama i živežnim
namirnicama koja je stajala nasred blagovaonice.
„Narudžba“, objasnio je Fernandito. „Palo mi je na pamet da bi bilo bolje obaviti
kupnju, za slučaj da je još uvijek tu onaj gospodin otprije.“
Alicia se nasmiješila i kimnula.
„Koliko ti dugujem?“
„Kuća časti. Nisu imali vino Peralada, ali donio sam vam Priorato za koje Manolo
kaže da je izvrsno. Ja se u vina ne razumijem. Iako, ako mi dopustite primijetiti...“
„Ne bih smjela toliko piti. Znam to i sama. Hvala, Fernandito.“
„Mogu li vas upitati što se dogodilo?“
Alicia je slegnula ramenima.
„Nisam sigurna.“
„Ali sada ste bolje, jel ’ da? Recite mi da jeste.“
„Puno bolje. Zahvaljujući tebi.“
Fernandito, koji je sumnjao u te riječi, samo je kimnuo.
„Zapravo sam vam došao ispričati što sam saznao“, rekao je.
Alicia ga je, zbunjena, upitno pogledala.
„O onom tipu kojeg sam trebao slijediti“, objasnio je. „Sanchís?“
„Zaboravila sam na to. Nažalost, mislim da smo došli prekasno.“
„To kažete zato što su ga priveli?“

Knjige.club 292
 Gringos

„Vidio si kako ga privode?“

Fernandito je kimnuo.
„Rano jutros zauzeo sam položaj ispred njegova ureda u ulici Paseo de Gracia, kao
što ste mi rekli. Tamo je bio i neki simpatični djedica, ulični slikar, koji mi je, vidjevši me,
rekao da pozdravim inspektora Vargasa. I on radi za vas?“
„On je nezavisni operativac. Umjetnici. I što se dogodilo?“
„Sanchísa sam prepoznao jer je bio u odijelu i slikar mi je potvrdio da je riječ o
našem subjektu. Ušao je u taksi i slijedio sam ga Vespom do četvrti Bonanova. Živi u kući
na ulici Iradier, u jednoj od onih kuća što ostavljaju bez daha. Mora da mu poslovi dobro
idu jer je kvart skup, skup, a kuća...“
„Dobro mu ide ženidba“, rekla je Alicia.
„Aha. Koji ulov. U svakom slučaju, ubrzo nakon što je stigao, pred kućom su se
pojavili automobil i policijski kombi iz kojih je izašla cijela četa ljudi. Bilo ih je najmanje
sedam ili osam. Prvo su okružili kuću, a potom je jedan od njih, pravi kicoš, pozvonio na
vrata.“
„A gdje si bio ti cijelo to vrijeme?“
„Sakriven. Preko puta ceste bila je kuća u izgradnji u koju se bilo jednostavno sakriti.
Vidite da pazim.“
„A zatim?“
„Uskoro su izveli Sanchísa s lisicama i samo u košulji. Bunio se, ali jedan policajac ga
je udario pendrekom po stražnjoj strani koljena, pa su ga odvukli do kombija. Planirao
sam ih slijediti, ali učinilo mi se da je jedan od agenata, onaj koji je bio dobro odjeven,
gledao prema kući i da me vidio. Kombi je odjurio, ali automobil je ostao iako su ga
pomakli nekih dvadesetak metara na drugi ugao ulice, da se ne vidi iz kuće. Za svaki
slučaj odlučio sam ostati ondje, skriven.“
„Dobra odluka. Nikada se nemoj izlagati u takvim situacijama. Ako izgubiš trag,
nema veze. Bolje trag nego glavu.“
„To sam i ja pomislio. Čovjek treba znati gdje mu je glava, a gdje rep. Moj otac uvijek
kaže da čovjek počne tako da izgubi stražnjicu, a završi tako da izgubi glavu.“
„Mudre riječi.“
„U svakom slučaju, već sam postajao nervozan i planirao sam otići, kada se ispred
vrata pojavio još jedan auto. Veličanstveni Mercedes. Iz njega je izašao skroz čudan tip.“
„Čudan?“
„Imao je neku vrstu maske, kao da mu fali pola lica ili nešto takvo.“
„Morgado.“
„Poznajete ga?“
„To je Sanchísov vozač.“
Fernandito je kimnuo, ponovno uzbuđen zbog tajanstvenosti njegove obožavane
Alicije.
„To sam i mislio. Bio je tako odjeven. U svakom slučaju, izašao je iz automobila i
ušao u kuću. Trenutak poslije, ponovno je izašao, ovoga puta u pratnji neke žene.“
„Kakva je bila žena?“
„Mlada. Kao vi.“
„Ja ti se činim mladom?“

Knjige.club 293
 Gringos

Fernandito je progutao knedlu.

„Nemojte me zbunjivati. Bila je mlada, kažem vam. Nije imala više od trideset
godina, ali bila je odjevena kao starija gospođa, starija bogata gospođa. S obzirom na to
da nisam znao tko je, dao sam joj kodno ime: Mariona Rebull, prema junakinji iz romana
Ignacija Agustija.“
„Pa, nisi daleko od istine. Zove se Victoria Ubach ili Sanchís. Ona je žena privedenog
bankara.“
„Tako je i izgledala. Ti financijaši uvijek se ožene za neku mnogo mladu i mnogo
bogatiju.“
„Onda znaš što ti je činiti.“
„Nisam vam ja za to. Ali da se vratimo na stvar: njih dvoje ušli su u Mercedes. Ona je
sjela naprijed, zajedno s vozačem, što mi se učinilo neobičnim. Čim su krenuli, slijedio ih
je policijski automobil.“
„A ti za njima.“
„Naravno.“
„Dokle si ih slijedio?“
„Nisu otišli daleko. Mercedes je išao kroz niz uskih i gospodskih ulica, onih koje
mirišu na eukaliptus i po kojima hodaju samo služavke i vrtlari, i tako je izašao na ulicu
Cuatro Caminos i skrenuo na aveniju Tibidabo na kojoj me samo uz Božju pomoć nije
pokupio plavi tramvaj.“
„Trebao bi nositi kacigu.“
„Imam jednu od nekog američkog vojnika koju sam kupio na buvljaku Los Encantes.
Stoji mi kao salivena. Debelim flomasterom napisao sam Private što na engleskom ne
znači privatno nego...“
„Prijeđi na stvar, Fernandito.“
„Oprostite. Slijedio sam ih do vrha avenije Tibidabo, sve dokle vozi tramvajska
linija.“
„Išli su na stanicu uspinjače?“
„Ne. Vozač i gospođica... Ubach nastavili su ulicom koja obilazi stanicu te ušli autom
u dvorište kuće koja se nalazi na onoj uzvisini točno ponad avenije, one koja nalikuje
dvorcu iz bajke i vidi se odasvud. To je vjerojatno najljepša kuća u cijeloj Berceloni.“
„Baš jest. Zove se El Pinar“, rekla je Alicia, koja se sjećala da ju je kao djevojčica
vidjela tisuću puta kada bi nedjeljama izlazila iz sirotišta Patronato Ribas i kako je
zamišljala da živi u njoj, s beskrajnom knjižnicom i pogledom na grad noću koji se ispod
nje prostire kao čarobni tepih od svjetla. „A policija?“
„U policijskom autu bila su dva gadna tipa koja su izgledala k’o jazavčari. Jedan od
njih je stao na vrata kuće, a drugi je ušao u restoran La Venta da telelbnira. Čekao sam
tamo otprilike sat vremena i ništa se nije događalo. Na kraju, kada mi je jedan od agenata
dobacio pogled koji mi se baš nije sviđao, došao sam vam ispričati što sam vidio i primiti
daljnje upute.“
„Obavio si sjajan posao, Fernandito. Imaš žicu za ovo.“
„Mislite?“
„Promaknut si s private Fernandito na corporate Fernandito.“
„A što to znači?“

Knjige.club 294
 Gringos

„Potraži u rječniku, Fernandito. Ako čovjek ne uči jezike, mozak mu se pretvori u

pire od cvjetače.“
„Što vi sve ne znate... Koje su onda daljnje upute?“
Alicia je razmislila na tren.
„Trebaš se presvući i staviti šiltericu. Nakon toga se vrati onamo i motri. Ali parkiraj
motor malo dalje, da ga ne bi prepoznao policajac koji te vidio.“
„Ostavit ću ga pokraj zgrade La Rotonda i sjesti na tramvaj.“
„Dobra ideja. Nakon toga pokušaj vidjeti što se događa u kući, ali nemoj se izlagati
opasnosti. Nikakvoj. Ako ti se samo i učini da te netko prepoznao ili te malo predugo
gleda, bježi odatle. Jesmo se razumjeli?“
„Savršeno.“
„Za dva-tri sata vrati se ovamo da mi sve ispričaš.“
Fernandito je ustao, spreman baciti se na zadatak.
„A što ćete vi raditi za to vrijeme?“ pitao je.
Alicia je mahnula rukom dajući mu do znanja da bi mogla raditi svašta i ništa.
„Nećete napraviti nikakvu glupost, zar ne?“ rekao je Fernandito.
„Zašto to kažeš?“
Dečko ju je s vrata pogledao s određenom dozom straha u očima.
„Ne znam.“
Ovoga puta Fernandito je sišao stubama normalnim korakom, kao da svaka stuba u
njemu budi kajanje. Kada je ostala sama, Alicia je ponovno spremila Isabellinu bilježnicu
u kutiju koja je bila pod sofom. Otišla je u kupaonicu i umila se hladnom vodom. Svukla
je odjeću koju je nosila i otvorila ormar.
Odabrala je crnu haljinu koja je, kako bi to rekao Fernandito, izgledala kao da je
izašla iz garderobe Marione Rebull, haljina kao stvorena za ložu kazališta Liceo. Kada je
Alicia napunila dvadeset i tri godine, dob u kojoj je umrla Isabella Gispert, Leandro joj je
rekao da će joj pokloniti što god zaželi. Ona ga je tražila tu haljinu, kojoj se već dva
mjeseca divila u izlogu jednoga boutiqua u ulici Rosellon, i francuske cipele od antilopa
koje su išle uz nju. Leandro je bez pogovora potrošio cijelo bogatstvo. Prodavačica, koja
niti je znala niti se usudila pitati je li mu Alicia kći ili dragana, rekla joj je da rijetke žene
mogu nositi takav komad odjeće. Kada su izašli iz boutiqua Leandro ju je odveo na
večeru u restoran La Punalada gdje su gotovo sve stolove zauzimali muškarci dobrostivo
zvani poslovni ljudi, koji su se oblizivali kao gladni mačori kada je prolazila, a poslije
ljubomorno gledali Leandra. „Gledaju te tako jer misle da si skupa kurva“, rekao joj je
Leandro prije nego što joj je nazdravio.
Nakon toga popodneva nije ponovno odjenula tu haljinu. Dok je ispred ogledala
risala lik koji će igrati toga dana, šminkajući oči i milujući usne olovkom za usne, Alicia
se osmjehnula. „Pa to i jesi, na kraju krajeva“, rekla si je. „Skupa kurva.“
Izašavši na ulicu, odlučila je besciljno lutati iako je duboko u sebi znala da je
Fernandito bio u pravu i da se, možda, zapravo sprema napraviti glupost.

Knjige.club 295
 Gringos

7.

Toga popodneva, zanemarujući zdravi razum, Alicia je sišla na ulicu nagađajući

kamo bi je put mogao odvesti. U trgovinama ulice Fernando već su bila upaljena svjetla
te su bacala sjene na pločnik. Grimizno svjetlo razlilo se nebom i ocrtavalo obrise
krovova ponad nje. Ljudi su dolazili i odlazili iz svojih života u potrazi za podzemnom
željeznicom, trgovinom ili zaboravom. Alicia se umiješala u mnoštvo prolaznika i krenula
do trga Plaza del Ayuntamiento, gdje je susrela četu časnih sestara koje su hodale u tako
savršenoj formaciji da su nalikovale na jato pingvina u migraciji. Alicia se nasmiješila
jednoj od njih, a ona se ugledavši je prekrižila. Slijedila je rijeku prolaznika ulicom Calle
del Obispo sve dok nije naišla na grupu turista koji su zbunjeno hodali za turističkim
vodičem koji je govorio nekim čudnim jezikom koji je s engleskim imao isto toliko
zajedničkog koliko i glasanje šišmiša.
Alicia je za sobom ostavila posjetitelje i prošla ispod dostojanstvenoga gotičkog
mosta načinjenog od papirne kaše kako bi se, kao i oni, prepustila čaroliji te naizgled
srednjovjekovne utvrde čija je scenografija većinom bila tek desetak godina starija od
nje same. O, kako li je milostiva iluzija i kako li je topao zagrljaj neznanja! Na drugoj
strani mosta fotograf lovac na sjene postavio je izvanredni primjerak Hasselbalda na
tripod i tražio savršen kadar i ekspoziciju za tu bajkovitu sliku. Bio je to čovjek stroga
izgleda i pronicljiva pogleda skrivena iza golemih četvrtastih okvira koji su mu pridavali
izgled mudre i strpljive kornjače.
Fotograf ju je primijetio i znatiželjno je promotrio.
„Biste li voljeli pogledali kroz objektiv, mademoiselle?“ ponudio joj je.
Alicia je sramežljivo kimnula. Fotograf joj je pokazao što treba činiti. Ona se nagnula
da pogleda kroz umjetnikove oči i osmjehnula se pred savršenom umjetnosti sjena i
perspektive koju je ispleo, ponovno stvorivši ugao kojim je prošla već tisuću puta.
„Oko vidi, kamera promatra“, objasnio je fotograf. „Kako vam se sviđa?“
„Čudesno je“, priznala je Alicia.
„To su samo kompozicija i perspektiva. Tajna je u svjetlu.
Morate zamisliti da će svjetlost biti kao tekuća. Sjena će ispasti kao letimičan sloj
svjetlosti, kao da je kišilo svjetlo...“
Bilo je očito da je fotograf profesionalac i Alicia se pitala gdje će završiti ta
fotografija. Kornjača čarobne svjetlosti pročitala joj je misli.
„Fotografiram za jednu knjigu“, objasnio je. „Kako se zovete?“
„Alicia.“
„Nemojte se uznemiriti, ali volio bih vas fotografirati, Alicia.“
„Mene? Zašto?“
„Zato što ste biće svjetla i sjene, kao i ovaj grad. Što kažete?“
„Sada? Ovdje?“
„Ne. Sada ne. Danas na duši nosite nešto što vam je preteško i što vam ne dopušta da
budete vi sami. A kamera to uhvati. Barem moja. Želim vas fotografirati kada se riješite
toga tereta i kada će svjetlo padati na vašu istinsku bit, ne na ovo u što su vas pretvorili.“
Alicia se zacrvenila prvi i posljednji put u životu. Nikada se nije osjećala tako golom
kao pred pogledom toga neobičnoga svata.

Knjige.club 296
 Gringos

„Razmislite o tome“, rekao je fotograf.

Izvadio je posjetnicu iz džepa i pružio joj je uz smiješak.

FRANCESC CATALÁ-ROCA
Fotografski studio
Od 1947.
Ulica Provenza 366, Bajos
Bercelona

Alicia je spremila posjetnicu i odjurila odatle, ostavljajući majstora samoga s

njegovom umjetnošću i njegovim pronicljivim pogledom. Sakrila se među mnoštvom
koje je preplavilo ulice oko katedrale i ubrzala korak. Krenula je avenijom Puerta del
Ángel ne zaustavivši se sve dok nije došla do križanja s ulicom Santa Ana i ugledala izlog
knjižare Sempere i sinovi.
„Još se uvijek stigneš predomisliti. Ne okreći se i nastavi hodati.“
Stala je na drugu stranu ulice, u zaklon veže iz koje se mogla vidjeti unutrašnjost
lokala. Padao je plavičasti i tmurni zimski barcelonski sumrak koji je pozivao čovjeka da
prkosi hladnoći i krene u besciljnu skitnju ulicama grada.
„Odlazi odavde. Što uopće misliš da radiš?“
Ugledala je Beu kako poslužuje klijente. Pokraj nje stajao je postariji gospodin za
kojeg je Alicia pretpostavila da je njezin šogor, gospodin Sempere. Maleni Julián sjedio je
na pultu, naslonjen na blagajnu, potpuno zadubljen u knjigu gotovo veću od njega.
Odjednom se iz stražnje prostorije pojavio Daniel, noseći hrpu knjiga koju je odložio na
pult. Julián je podigao pogled prema ocu koji mu je promrsio kosu. Dječak je nešto rekao
i Daniel se nasmijao. Nagnuo se i poljubio dječaka u čelo.
„Nemaš pravo biti ovdje. To nije tvoj život, ni tvoja obitelj. Gubi se odavde i sakrij se
u rupu iz koje si izašla.“
Gledala je Daniela kako slaže knjige koje je odložio na pult. Razvrstavao ih je u tri
hrpe, gotovo ih milujući dok je s njih brisao prašinu i uredno ih slagao u kutije. Pitala se
kakav je dodir tih ruku ili tih usana na koži. Natjerala se da skrene pogled i napravila
nekoliko koraka. Zar je bila njezina dužnost, i je li na to imala pravo, otkriti ono što zna
onima koji će sigurno živjeti sretnije i sigurnije u neznanju? Sreća, ili duševni mir,
najbliže čemu može doći bilo koje misleće biće, nestaje na putu između sumnje i
sigurnosti.
„Samo još jedan, posljednji, pogled. Da se oprostim. Oprostim zauvijek.“
Prije nego što se snašla, već je bila ispred izloga knjižare. Baš se spremala otići kada
je primijetila da je promatra maleni Julián, koji kao da je osjetio njezinu prisutnost. Alicia
je ostala nepomično stajati nasred ulice dok su je ljudi zaobilazili kao da je kip, ne
obraćajući pažnju na nju. Julián je prošao knjižarom i došao do vrata te ih otvorio, a da
ga nisu primijetili ni Daniel, koji je pripremao pakete knjiga, ni Bea, koja je zajedno sa
svojim svekrom posluživala mušterije. Gledao ju je s vrata i smiješio se od uha do uha.
Alicia je odmahnula glavom. Julián je krenuo prema njoj. Do tada je Daniel već primijetio
što se događa i njegove usne oblikovale su sinovljevo ime. Bea se okrenula i istrčala na
ulicu. Julián je došao do Alicijinih nogu i obujmio je. Ona ga je podigla u naručje i tako su
ih pronašli dječakovi roditelji.

Knjige.club 297
 Gringos

„Gospođice Gris?“ pitala je Bea, glasom napola iznenađenim, a napola uznemirenim.

Sva ljubaznost i dobrota koju je Alicia vidjela u Bei onoga dana kada su se upoznale
nestala je u trenu kada je Bea ugledala tu neobičnu ženu kako u rukama drži njezina
sina. Alicia joj je predala dijete i progutala knedlu. Bea je čvrsto zagrlila Juliána i duboko
udahnula. Daniel, koji ju je gledao s mješavinom fascinacije i netrpeljivosti, koraknuo je
naprijed i postavio se između nje i svoje obitelji.
„Tko ste vi?“
„To je gospođica Alicia Gris“, objašnjavala je Bea iza njega. „Ona je naša mušterija.“
Daniel je kimnuo, ali sjena sumnje prešla mu je licem.
„Stvarno mi je žao. Nisam vas željela uplašiti. Dječak me vjerojatno prepoznao i...“
Julián ju je i dalje promatrao, očaran, nesvjestan nemira svojih roditelja. Da bi se
stvar još više zakomplicirala, kroz vrata knjižare provirio je gospodin Sempere.
„Nešto sam propustio?“
„Ništa, tata, samo nam je Julián skoro pobjegao...“
„Ja sam kriva“, rekla je Alicia.
„A vi ste...?“
„Alicia Gris.“
„Gospođa koja je naručila sve one knjige? Ali, molim vas, uđite, vani je hladno.“
„Zapravo sam baš odlazila...“
„Ne dolazi u obzir. Osim toga, vidim da ste se sprijateljili s mojim unukom. I nemojte
misliti da se mom unuku svatko svidi. Ni blizu.“
Gospodin Sempere pridržavao joj je vrata i pokretom ruke pozvao je da ude. Alicia je
razmijenila pogled s Danielom, koji je kimnuo, mirniji.
„Uđite, Alicia“, pozvala ju je i Bea.
Julián joj je pružio ruku.
„Vidite da nemate puno izbora“, rekao je djed Sempere.
Alicia je kimnula i ušla u knjižaru. Obavio ju je miris knjiga. Bea je spustila Juliána na
pod. Dječak ju je odmah uhvatio za ruku i poveo prema pultu.
„Zaljubljen je u vas“, primijetio je djed. „Recite mi, poznajemo li se?“
„Dolazila sam ovamo kao djevojčica, s ocem.“
„Gris? Juan Antonio Gris?“
Alicia je kimnula.
„Majko mila! Ne mogu vjerovati... Prošle su godine otkada sam ga posljednji put
vidio, njega i njegovu ženu? A dolazili su ovdje skoro svaki tjedan... Recite mi, kako su?“
Alicia je osjetila kako ju je nešto stegnulo u grlu.
„Umrli su. Tijekom rata.“
Djed Sempere je uzdahnuo.
„Jako mi je žao. Nisam znao.“
Alicia se pokušala nasmiješiti.
„Nemate više obitelji?“
Alicia je odmahnula glavom. Daniel je primijetio sjaj koji je natopio djevojčine oči.
„Tata, prestani ispitivati gospođicu.“

Knjige.club 298
 Gringos

Djed Sempere bio je pogođen viješću.

„Vaš otac bio je velik čovjek. I dobar prijatelj.“
„Hvala“, promrmljala je Alicia slomljenim glasom.
Nastupila je preduga tišina i Daniel je priskočio upomoć.
„Želite li nešto popiti? Danas je očev rođendan i sve naše mušterije mogu se ponuditi
likerom koji je smiješao naš Fermín.“
„Ne preporučujem vam ga“, šapnula je Bea iza nje.
„Kada smo već kod toga, kamo je nestao Fermín? Nije li se već trebao vratiti?“ pitao
je djed.
„Trebao je“, umiješala se Bea. „Poslala sam ga da kupi šampanjac za večeru, ali kako
njegovu gospodstvu ne odgovara trgovina gospodina Dionisija otišao je do ne znam ti ni
ja kakve prčvarnice pokraj četvrti Born zato što kaže da Dionisio flašira ustajalo misno
vino pomiješano s mineralnom i nekoliko kapi mačje pišaline da mješavini dade boju. A
meni je več dosta rasprave s njim.“
„Nemojte se brinuti“, rekao je djed Aliciji. „Takav vam je naš Fermín. Dionisio je u
mladosti bio falangist i Fermín mu to ne može oprostiti. Prije će umrijeti od žeđi nego
kupiti nešto od njega.“
„Sretan rođendan“, nasmiješila se Alicia.
„Slušajte, znam već da će te odbiti, ali zašto ne biste ostali na večeri? Bit će nas
mnogo, pa ipak... bila bi mi čast da kći Juana Antonija Grisa večeras bude s nama.“
Alicia je pogledala Daniela, koji joj se slabašno nasmiješio.
„Puno vam hvala, ali...“
Julián ju je snažno zgrabio za ruku.
„Vidite da moj unuk inzistira. Hajde, dođite. Bit će samo obitelj i najbliži prijatelji.“
Alicia je spustila pogled, polagano odmahnuvši glavom. Osjetila je Beinu ruku na
leđima i čula kako šapće:
„Ostanite.“
„Ne znam što da kažem...“
„Ne trebate ništa reći. Juliáne, zašto ne pokažeš gospođici Gris svoju prvu knjigu?
Čekajte da to vidite...“
Dječak je brže-bolje otrčao da pronađe bilježnicu koju je načrčkao crtežima,
gravurama i nečitkim žvrljotinama. Uzbuđeno joj ju je pokazao.
„Njegov prvi roman“, rekao je Daniel.
Julián ju je promatrao s iščekivanjem.
„Izgleda jako zanimljivo...“
Maleni je zapljeskao ručicama, zadovoljan prijemom koji je njegova knjiga imala kod
kritike. Djed Sempere, koji je imao isto onoliko godina koliko bi imao njezin otac da je
poživio, uputio je Aliciji tužan pogled koji ga je, činilo se, pratio kroz život.
„Dobrodošli u obitelj Sempere, Alicia.“

Knjige.club 299
 Gringos

8.

Plavi tramvaj polako se uspinjao, malena lokva zlatne svjetlosti koja si krči put kroz
tamu kao brod u maglovitoj noći. Fernandito se vozio u stražnjim kolima. Parkirao je
Vespu pokraj zgrade La Rotonda, kako mu je i naložila Alicia. Vidio ju je kako nestaje u
daljini, pa se nagnuo kroz prozor kako bi se suočio s velikom avenijom palača koje su se
prostirale s obje strane ceste, začarani i napušteni dvorci zaklonjeni drvećem, fontanama
i vrtovima s kipovima u kojima se nije mogla vidjeti ni živa duša. Bogataši nikada nisu
kod kuće.
Na vrhu ulice nazirali su se obrisi kuće El Pinar. Njezin profil nalik katedrali
izvirivao je između krpa niskih oblaka. Kuću je sačinjavala čarolija kula, kutaka i
nazubljenih mansarda te je, poput kakvoga svetišta, ležala na uzvisini odakle se mogla
vidjeti cijela Bercelona i dobar dio obale na sjeveru i jugu grada. Onih dana kada je nebo
kristalno čisto s toga se brda vjerojatno može nazrijeti silueta Mallorce, pomislio je
Fernandito. Ipak, te je noći zgradu prekrio plašt guste tame.
Fernandito je progutao knedlu. Zadatak koji mu je povjerila Alicia počeo ga je plašiti.
Čovjek postaje junak tek kad osjeti strah, govorio je njegov stric koji je u ratu izgubio
ruku i oko. Čovjek koji bezglavo i neustrašivo srlja u opasnost samo je običan glupan.
Nije znao očekuje li Alicia od njega da bude junak ili kukavica. Vjerojatno suptilna
kombinacija, zaključio je. Plača nije mogla biti bolja, istina, ali prizor Alicije kako
neutješno plače u njegovu naručju dostajao bi da krišom ude u sami pakao, i još bi to i
platio ako treba.
Tramvaj ga je ostavio na vrhu avenije da bi potom nestao u magli dok su njegova
svjetla blijedjela u opsjeni od pare. U taj kasni sat maleni je trg bio pust. Pod svjetlošću
samotne ulične lampe ocrtavale su se tek sjene dvaju crnih automobila parkiranih ispred
restorana La Venta. Policija, pomislio je Fernandito. Tada je začuo brujanje vozila koje se
približavalo i požurio potražiti zaklon u mračnom kutku pokraj stanice uspinjače.
Uskoro je ugledao svjetla automobila kako rastjeruju mrak. Automobil, koji je prepoznao
kao Ford, zaustavio se tek nekoliko metara od mjesta gdje se skrivao.
Iz njega je izašao jedan od muškaraca koje je toga jutra vidio dok su privodili
Sanchísa u njegovoj kući u ulici Iradier. Po nečem se razlikovao od ostalih. Držao se
plemićki, poput čovjeka finih manira iz dobre obitelji. Bio je odjeven poput salonske
gospode, tip odječe koji je stajao u izlozima otmjenih trgovina poput Gales ili Gonzalo
Cornelia i koja se nije slagala sa skromnijom i praktičnijom odjećom drugih agenata u
civilu koji su ga pratili. Rukavi njegove košulje bili su zakopčani dvjema manšetama koje
su svjetlucale u polutami, a vidjelo se da su stručno izglačani u nekoj finoj praonici. Ali
prošavši ispod ulične lampe, Fernandito je primijetio da su poprskani nečim što je
ostavilo tamne mrlje. Krvlju.
Policajac se zaustavio i okrenuo prema automobilu. Na trenutak Fernanditu se
učinilo da ga je primijetio i osjetio je kako mu se želudac stisnuo na veličinu pikule. Tip
se obratio vozaču i ljubazno mu se nasmiješio.
„Luise, ovo će potrajati neko vrijeme. Ako želiš, možeš ići. Ne zaboravi očistiti
stražnje sjedalo. Javit ću ti se ako te zatrebam.“
„Na zapovijed, inspektore Hendaya.“
Hendaya je izvadio cigaretu i zapalio je. U miru je uživao u njoj gledajući kako se
automobil udaljava niz padinu. Činio se neobično spokojnim, kao da na svijetu ne postoji

Knjige.club 300
 Gringos

ni briga ni prepreka koja bi mogla uništiti taj trenutak u kojem je uživao sam sa sobom.
Fernandito ga je promatrao iz sjene, od straha zadržavši dah. Hendaya je pušio kao junak
iz nekog filma, na način koji je mogao poslužiti kao lekcija iz elegancije i stila. Okrenuo
mu je leda i otišao do vidikovca s kojega je mogao promatrati grad. Uskoro je, bez žurbe,
bacio opušak na tlo, uredno ga ugasio vrhom svojih lakiranih cipela i krenuo prema
ulazu u kuću.
Nakon što je vidio da je Hendaya krenuo ulicom u kojoj je kuća El Pinar te mu se
izgubio s vidika, Fernandito je izašao iz svoga skrovišta. Ćelo mu je bilo obliveno
hladnim znojem. Baš si je hrabroga heroja našla gospođica Alicia. Krenuo je za
Hendayom koji je ušao na imanje kroz lukom natkriveni prolaz kroz zid što je okruživao
posjed. Na vrhu kapije zaštićene metalnom ogradom, stajao je natpis EL PINAR, a od
kapije do kuće kroz vrt vodila je stazica od stuba. Fernandito je provirio iza ugla i
ugledao Hendayinu siluetu kako se polako uspinje stubama i za sobom ostavlja trag
plavičastoga dima.
Pričekao je da se popne do vrha stuba. Par agenata izašao mu je ususret i činilo se
kao da mu ukratko prepričavaju događaje. Nakon kratkoga razgovora Hendaya je ušao u
kuću dok ga je jedan od njih slijedio. Drugi je ostao u podnožju stuba čuvati prilaz.
Fernandito je odvagnuo mogućnosti. Tim putem nije mogao uči neopažen. Slika krvi na
Hendayinim rukavima čovjeka nije pozivala da se izloži ni centimetar više nego što je
potrebno. Pomaknuo se malo unatrag i proučavao zid koji je opasavao posjed. Ulica, uska
cesta koja je zavijala obronkom planine, bila je pusta. Fernandito je krenuo ulicom dok
nije došao do stražnjega pročelja kuće gdje se pažljivo popeo na zid. Odande je mogao
dohvatiti granu koja mu je poslužila kao poluga da se spusti u stražnji dio vrta koji je
okruživao kuću. Tek tada palo mu je na pamet da bi ondje mogli biti i psi koji će ga
nanjušiti za koju sekundu, no uskoro primijeti nešto što ga je uznemirilo još više. Nije
bilo nikakvoga zvuka. Nije se micao nijedan list na drveću, nije se čuo cvrkut ptica ni
zujanje kukaca. To mjesto bilo je mrtvo.
Kako je kuća bila na uzvisini, stvarao se dojam da je građevina bliže cesti nego što je
uistinu bila. Morao se penjati uzbrdo između drveća i stazica zaraslih grmljem dok nije
došao do kamenoga puteljka koji je vodio do glavnog ulaza. Slijedio je puteljak do
stražnjega pročelja kuće. Svi prozori bili su neosvijetljeni osim dvaju prozorčića u kutku
skrivenom između kuće i najvišega dijela brda za koje je pretpostavio da gledaju na
kuhinju. Fernandito je otpuzao do tamo i, skrivajući lice od svjetlosti koja je dopirala
kroz prozor, nagnuo se da pogleda unutra. Odmah ju je prepoznao. Bila je to žena koju je
vidio kako izlazi iz kuće bankara Sanchísa u društvu vozača. Sjedila je u stolcu, neobično
nepomična, a glava joj je visjela ustranu, kao da je onesviještena. Unatoč tome imala je
otvorene oči.
Tek je tada primijetio da su joj ruke i noge vezane za stolac. Sjena je prešla preko nje
i mladić je vidio da su Hendaya i drugi policajac ušli u prostoriju. Hendaya je uzeo stolac
i sjeo ispred žene za koju je Fernandito pretpostavljao da je supruga bankara Sanchísa.
Govorio joj je nekoliko minuta, ali gospođa Sanchís ničim nije pokazivala da ga čuje.
Gledala je u stranu i ponašala se kao da Hendaya nije tamo. Uskoro je policajac slegnuo
ramenima. Pažljivo je stavio prste na bradu bankarove supruge i okrenuo joj lice prema
svome. Hendaya joj je ponovno nešto govorio kada mu je žena pljunula u lice. Muškarac
joj je istoga trena opalio šamarčinu od koje je odletjela na pod, gdje je ostala
bespomoćno ležati privezana za stolac. Agent koji je dopratio Hendayu i drugi kojega
Fernandito nije prije uočio jer je bio naslonjen uza zid ispod prozora s kojega je

Knjige.club 301
 Gringos

špijunirao, prišli su joj i podigli stolac. Hendaya je rukom obrisao slinu s lica koju je
zatim otro o bluzu gospode Sanchís.
Na Hendayin znak oba agenta izašla su iz kuhinje. Uskoro su se vratili dovevši sa
sobom u lisicama vozača kojega je Fernandito vidio toga jutra kada je došao po
bankarevu ženu. Hendaya je kimnuo i muškarci su ga na silu polegli na drveni stol koji je
stajao posred kuhinje. Nakon toga su mu ruke i noge zavezali za četiri noge stola.
Hendaya je, u međuvremenu, skinuo sako i uredno ga prebacio preko stolca. Prišao je
stolu i nagnuo se nad vozača da bi mu zatim s lica strgnuo masku koja mu je prekrivala
lice. Ispod nje skrivala se strašna rana koja je u potpunosti izobličila muškarčevo lice od
brade do čela na kojem je nedostajao dio čeljusne i jagodične kosti. Kada su imobilizirali
vozača, agenti su k stolu privukli stolac na kojem je sjedila zavezana Sanchísova supruga.
Jedan od njih držao je ženinu glavu kako ne bi mogla skrenuti pogled. Fernandito je
osjetio kako ga savladava mučnina i okus žuči u ustima.
Hendaya je čučnuo pokraj bankarove žene i šapnuo joj nešto na uho. Ona nije
otvorila usta, lica izobličena od bijesa. Policajac je ustao. Pružio je otvoren dlan prema
agentu koji mu je dodao pištolj. Zatim je stavio metak u bubanj i prislonio cijev pištolja
točno iznad desnoga vozačevoga koljena. Još je jednom s iščekivanjem pogledao ženu i
na kraju je slegnuo ramenima.
Gromoglasni prasak pištolja i vozačevi urlici prodrli su kroz staklo i kroz kamene
zidove. Maglica od krvi i smrskanih kostiju poprskala je ženino lice, a ona je počela
vikati. Vozačevo tijelo trzalo se kao da ga trese električni udar. Hendaya je obišao stol,
stavio još jedan metak u bubanj i ponovno prislonio cijev pištolja iznad drugoga koljena.
Lokva krvi i urina širila se stolom kapajući po podu. Hendaya je na sekundu pogledao
ženu. Fernandito je zatvorio oči i začuo drugi pucanj. Kada je začuo vriskove, svladala ga
je mučnina, pa se sav sklupčao. Bljuvotina mu se popela uz grlo i razlila mu se po prsima.
Drhtao je kada je začuo treći pucanj. Vozač više nije vikao. Žena u stolcu imala je lice
prekriveno suzama i krvlju. Mucala je. Hendaya je ponovno čučnuo pokraj nje i slušao je
milujući joj lice i kimajući. Kada je čuo što ga je zanimalo, ustao je i, jedva ga i pogledavši,
pucao vozaču u glavu. Vratio je pištolj agentu i otišao do sudopera koji je bio u jednom
kutu da opere ruke. Potom je obukao sako i kaput. Fernandito je obuzdao nagon za
povraćanjem i maknuo se s prozora, kliznuvši prema grmlju. Pokušao je pronaći put
kojim je došao u potrazi za drvetom koje mu je poslužilo da skoči sa zida. Znojio se kao
nikada u životu, hladan znoj koji mu je dražio kožu. Ruke i noge su mu se tresle dok se
penjao na zid. Kada je preskočio na drugu stranu, pao je licem prema dolje i ponovno
povraćao. Pomislivši da mu nije ostalo ništa više za ispovraćati, oteturao je niz ulicu.
Prošao je ispred ulaza kroz koji je bio ušao Hendaya i začuo glasove koji su se
približavali. Produžio je korak i otrčao do malenoga trga.
Tramvaj je stajao na stanici, oaza svjetlosti u tami. Nije bilo putnika, tek kondukter i
vozač koji su ćaskali dijeleći termosicu s kavom da se ugriju. Fernandito je ušao u
tramvaj, ne obazirući se na kondukterov pogled.
„Mladiću?“
Fernandito je prokopao po džepovima jakne i pružio nekoliko kovanica. Kondukter
mu je dao kartu.
„Nećeš mi ovdje povraćati, jel ’ tako?“
Mladić je odmahnuo glavom. Sjeo je naprijed, pokraj prozora, i zatvorio oči. Pokušao
je duboko disati i prizvati sliku svoje bijele Vespe koja ga je čekala u podnožju avenije.
Začuo je glas kako razgovara s kondukterom. Tramvaj se blago nagnuo kada se ukrcao

Knjige.club 302
 Gringos

drugi putnik. Fernandito je slušao kako mu se primiču koraci. Stisnuo je zube. Zatim je
osjetio njegov dodir. Ruka koja se spustila u njegovo krilo. Otvorio je oči.
Hendaya ga je promatrao uz ljubazan smiješak.
„Jesi dobro?“
Fernandito je zanijemio. Pokušavao je ne gledati u crvene točkice kojima je bio
poprskan ovratnik Hendayine košulje. Kimnuo je.
„Jesi siguran?“
„Mislim da sam previše popio.“
Hendaya se nasmiješio, pun razumijevanja. Tramvaj se počeo spuštati.
„Malo sode bikarbone sa sokom pola limuna. To je bila moja tajna kada sam bio
mlad. I poslije u krevet.“
„Hvala. Napravit ću si to čim dođem kući“, rekao je Fernandito.
Tramvaj se beskrajno sporo vukao, milujući zavoj u obliku udice koji se nalazio na
vrhu avenije. Hendaya se smjestio u sjedalo ispred Fernandita i promatrao ga kroz
smiješak.
„Živiš daleko?“
Mladić je odmahnuo glavom.
„Ne. Na dvadeset minuta podzemnom.“
Hendaya je potražio po kaputu i iz unutarnjega džepa izvukao nešto nalik malenoj
papirnatoj omotnici.
„Bombon od eukaliptusa?“
„Ne treba, hvala.“
„Hajde, uzmi jedan“, nagovarao ga je Hendaya. „Dobro će ti doći.“
Fernandito je prihvatio bombon i otvarao ga drhtavim rukama.
„Kako se zoveš?“
„Alberto. Alberto García.“
Fernandito je ubacio bombon u usta. Usta su mu bila suha, pa mu se zalijepio za
jezik. Prisilo se na zadovoljni smiješak.
„Kakav je?“ pitao je Hendaya.
„Jako dobar, puno hvala. Bili ste u pravu, dobro mi je došao.“
„Pa rekao sam ti. Reci mi, Alberto Garda, mogu li vidjeti tvoje dokumente?“
„Oprostite?“
„Dokumente.“
Fernandito je progutao knedlu i krenuo prekapati po džepovima.
„Ne znam... Mislim da sam ih vjerojatno zaboravio kod kuće.“
„Znaš da ne smiješ izlaziti iz kuće bez dokumenata?“
„Da, gospodine. Otac me stalno podsjeća na to. Ja uvijek zaboravljam.“
„Ne brini se. Razumijem. Ali nemoj da se to ponovi. Kažem ti to za tvoje dobro.“
„Neće se ponoviti.“
Tramvaj je sada krenuo prema posljednjoj stanici. Fernandito je ugledao kupolu
hotela La Rotonda i bijelu točkicu koja je svijetlila pod tramvajskim farovima. Vespa.
„Reci mi, Alberto. Što si radio ovdje u ove kasne sate?“

Knjige.club 303
 Gringos

„Išao sam posjetiti svog strica. Jadnik je jako bolestan. Liječnici kažu da mu ne
preostaje mnogo.“
„Jako mi je žao.“
Hendaya je izvadio cigaretu.
„Ne smeta ti, zar ne?“
Fernandito je odmahnuo glavom, razvukavši lice u svoj najbolji osmijeh. Hendaya je
zapalio cigaretu. Kada se duhan zažario, obojio mu je šarenice bakrom. Mladić je osjetio
kako mu se te oči zabijaju u mozak poput igli. „Reci nešto.“
„A vi?“ odjednom je upitao. „Što vi radite ovdje u ove kasne sate?“
Hendaya je pričekao da mu se dim probije među usnicama. Imao je osmijeh poput
šakala.
„Radim“, rekao je.
Zadnje metre puta proveli su u tišini. Kada se tramvaj zaustavio, Fernandito je ustao
i, nakon što je ljubazno pozdravio Hendayu, krenuo je prema stražnjem dijelu tramvaja.
Sišao je s tramvaja i polako krenuo prema Vespi. Čučnuo je da otključa lanac. Hendaya ga
je hladno promatrao s tramvajske platforme.
„Mislio sam da ideš kući podzemnom“, rekao je.
„Ma, samo sam htio reći da je blizu. Tek nekoliko stanica.“
Fernandito je stavio kacigu, kao što mu je preporučila Alicia, i stegnuo remen.
Polako, rekao si je. Digao je nožicu lagano gurnuvši Vespu i prošao pločnikom taj metar
koji ga je dijelio od ceste. Hendayina sjena stvorila se pred njim i Fernandito je osjetio
policajčevu ruku na ramenu. Okrenuo se. Hendaya mu se očinski smiješio.
„Hajde, sidi s motora i daj mi ključeve.“
Jedva da je i bio svjestan da je kimnuo i drhtavom rukom pružio policajcu ključeve
motora.
„Mislim da će biti najbolje da dođeš sa mnom u postaju.

Knjige.club 304
 Gringos

9.

Djed Sempere živio je točno iznad knjižare, u malenom stanu koji je gledao na ulicu
Santa Ana. Dokle je sezalo obiteljsko sjećanje, obitelj Sempere oduvijek je živjela u toj
zgradi. Tu se rodio i odrastao Daniel, prije preseljenja u potkrovlje, kad se oženio Beom.
Možda će se Julián jednoga dana useliti u drugi stan u istoj zgradi. Sempereovi putuju po
knjigama, a ne po svijetu. Stan djeda Semperea bio je skroman dom začaran sjećanjima.
Kao i tolike druge kuće u starom gradu, i ova je djelovala pomalo turobno i ustrajala je u
tome da zadrži onaj devetnaestostoljetni namještaj, tako tipičan za Bercelonu, koji je
štitio nevine od iluzija sadašnjosti.
Promatrajući prizor, i s njezinim riječima još svježima u sjećanju, Alicia nije mogla a
da u kući ne osjeti prisutnost Isabelle Gispert. Mogla ju je zamisliti kako gazi po
pločicama i dijeli krevet s gospodinom Sempereom u toj sićušnoj spavaonici koja se
vidjela iz hodnika. Prolazeći ispred odškrinutih vrata Alicia je na tren zastala da zamisli
Isabellu dok rada Daniela u krevetu u kojem je jedva četiri godine poslije umrla
otrovana.
„Hajde uđite, Alicia, dajte da vas predstavim ostalima“, iza leda ju je požurivala Bea
dok je pritvarala vrata spavaonice.
Spojivši par stolova koji su se prostirali od jednoga do drugoga kraja blagovaonice i
zauzeli dio hodnika, Bea je postigla čudo uspjevši za njih smjestiti jedanaest uzvanika
koji su bili pozvani na proslavu rođendana glave obitelji. Daniel je ostao dolje zatvoriti
knjižaru dok su njegov otac, Julián i Bea otpratili Aliciju uza stube. Ondje ih je već čekala
Bernarda, Fermínova žena, koja je postavila stol i završavala gulaš božanstvena mirisa.
„Bernarda, dođite da vam predstavim gospođicu Aliciju Gris.“
Bernarda je obrisala ruke o pregaču i privukla je u zagrljaj.
„Znate li kada će doći Fermín?“ pitala ju je Bea.
„A joj, gospodo Bea, popeo mi se na vrh glave taj besramnik sa svojim pričama o
pjenušavom zapišanom vinu. Ispričajte me, gospođice Alicia, ali moj je muž tvrdoglaviji
od najtvrdoglavijeg bika i priča same gluposti. Ne obraćajte pažnju na njega.“
„Pa, ako ne dođe uskoro nazdravljat ćemo s pipovačom“, rekla je Bea.
„Ne dolazi u obzir“, objavio je teatralni glas s praga blagovaonice.
Pokazalo se da je vlasnik toga zvonkoga glasa susjed iz zgrade i obiteljski prijatelj
gospodin Anacleto, srednjoškolski profesor i, kako bi rekla Bea, u slobodno vrijeme
pjesnik. Gospodin Anacleto zatim je poljubio Aliciji ruku s takvom ceremonijalnošću
kakva bi djelovala staromodnom čak i na vjenčanju cara Vilima II.
„Stojim vam na usluzi, nepoznata ljepotice“, pozdravio je.
„Gospodine Anacleto, nemojte nam maltretirati goste“, prekinula ga je Bea. „Kažete
da ste donijeli nešto za popiti?“
Gospodin Anacleto pokazao je dvije boce umotane u smeđi kraft papir.
„Treba misliti unaprijed“, zaključio je. „Imajući na umu polemiku koja se vodi
između Fermína i onog trgovca poklonika najgrubljeg fašizma, odlučio sam doći
opskrbljen dvjema bocama anisovca kako bih doskočio mogućoj nestašici jačih
alkoholnih pića.“
„Nije kršćanski nazdravljati s anisovcem“, pobunila se Bernarda.

Knjige.club 305
 Gringos

Gospodin Anacleto, koji nije skidao oči s Alicije, nasmiješio se dajući do znanja da je
on svjetski čovjek i da slične tričarije brinu samo provincijalce.
„Pod utjecajem Venere, zdravica će onda biti poganska“, obrazložio je profesor
namignuvši Aliciji. „A, recite mi, vi, damo nezaboravne ljepote, hoćete li mi učiniti čast i
sjesti pokraj mene?“
Bea je gurnula profesora na drugi kraj stola i izvukla Aliciju iz nezgodne situacije.
„Gospodine Anacleto, prošetajte malo i prestanite mi gnjaviti Aliciju s prozodijom“,
upozorila ga je. „Vi ćete mi sjesti tamo na kraj. I ponašajte se kako spada, jer za
djetinjarije već imamo Juliána.“
Gospodin Anacleto slegnuo je ramenima i krenuo zaželjeti sve najbolje slavljeniku
dok su u stan ulazila još dva uzvanika. Jedan od njih bio je dobrodržeći gospodin u
odijelu, sav gizdav, koji se predstavio kao gospodin Federico Flavia, kvartovski urar, i
pokazao dobar ukus.
„Jako mi se sviđaju vaše cipele“, rekao joj je. „Morate mi reći odakle su.“
„Iz trgovine Calzado Summun, u ulici Paseo de Gracia“, odgovorila je Alicia.
„Naravno. A odakle bi bile. Ispričajte me, idem čestitati prijatelju Sempereu.“
Gospodin Federico došao je u društvu nasmiješene djevojke zvane Merceditas koja
je sasvim očito bila prostodušna i potpuno zaljubljena u elegantnoga urara. Kada su je
predstavili Aliciji, djevojka ju je odmjerila od glave do pete, uznemireno je procjenjujući i
nakon što je ostala zadivljena njezinom ljepotom, elegancijom i stilom, otrčala je do
gospodina Federica kako bi ga držala podalje od nje, koliko je to već bilo ljudski moguće
u tom skučenom prostoru. Ako se blagovaonica već i prije činila pretrpanom, kada je
ušao Daniel koji se morao probijati kroz uzvanike, situacija je gotovo postala opasna.
Posljednja je stigla djevojka koja nije mogla imati više od dvadeset godina i koja je
zračila svjetlošću i jednostavnom ljepotom mladih ljudi.
„To je Sofia, Danielova rođakinja“, objasnila je Bea. rekla je djevojka.
„Na španjolskom, Sofia“, ispravila ju je Bea.
Ispričala joj je da je djevojka iz Napulja i da sada živi u kući svojega tetka dok studira
na sveučilištu Universidad de Bercelona.
„Sofia je nećakinja Danielove majke, koja je umrla prije mnogo godina“, prošaptala je
Bea, a bilo je očito da ne želi spominjati Isabellu.
Alicia je primijetila da ju je djed Sempere zagrlio s takvom predanošću i
melankolijom da je bilo bolno gledati. Nije joj dugo trebalo da ugleda uramljenu
fotografiju u vitrini u blagovaonici na kojoj je prepoznala Isabellu, u vjenčanici, pokraj
milijun godina mlađega gospodina Semperea. Sofia je bila Isabellina živa slika i prilika.
Alicia je krajičkom oka vidjela kako je Sempere promatra s toliko obožavanja i tuge da je
morala skrenuti pogled. Bea, kojoj nije pobjeglo da je Alicia zbrojila dva i dva ugledavši
fotografiju s vjenčanja Sempereovih, negodovala je ispod glasa.
„Ne čini mu dobro“, rekla je. „Jako je dobra djevojka, ali jedva čekam da se vrati u
Napulj.“
Alicia je samo kimnula.
„Zašto ne sjednemo?“ naredila je Bernarda iz kuhinje. „Sofia, draga, dođite ovamo i
pomognite mi, jer mi treba malo mladosti.“
„Daniele, a gdje je kolač?“ pitala je Bea.
Daniel je uzdahnuo i zakolutao očima.

Knjige.club 306
 Gringos

„Zaboravio sam... Idem odmah po njega.“

Alicia je primijetila da se gospodin Anacleto pokušava silom progurati do njezina
kutka, pa je na brzinu smislila strategiju. Kada je Daniel prošao ispred nje na putu prema
vratima, slijedila ga je.
„Idem s vama. Ja častim kolačem.“
„Ali...“
„Inzistiram.“
Bea je vidjela kako nestaju kroz vrata i nastavila zuriti u njih i nakon što su se za
njima zatvorila.
„Sve u redu?“ pitala je Bernarda pokraj nje.
„Da, naravno...“
„Sigurna sam da je djevojka svetica“, šapnula je Bernarda, „ali ne želim da sjedi
pokraj mog Fermína. I, ako mi dopustite primijetiti, ni pokraj Danielita, koji je dobar ko
kruh.“
„Nemojte govoriti gluposti, Bernarda. Nekamo je moramo posjesti.“
„Kako želite, ali znam što govorim.“
Spustiti su se stubama u tišini. Daniei je išao ispred. Kada su stigli na odmorište,
požurio je i pridržao joj ulazna vrata.
„Slastičarnica je tu odmah, skoro na uglu“, rekao je kao da to nije bilo očito i kao da
se osvijetljeni natpis slastičarnice nije uzdizao nekoliko koraka dalje.
Kada su ušli u slastičarnicu, voditeljica je podigla ruke prema nebu u znak olakšanja.
„Hvala Bogu. Već sam mislila da nećeš doći i da ćemo kolač morati pojesti same.“
Utihnula je ugledavši Aliciju.
„Cime vas mogu poslužiti, gospođice?“
„Zajedno smo, hvala“, rekla je Alicia.
Zbog te izjave slastičarki obrve poletješe nasred čela, a dvije pomoćnice pogledale
su je preko pulta pogledima punima zlobe.
„Pazi ti Danielita“, promrmljala je jedna od njih zadivljenim tonom. „A činio se
blesav.“
„Gloria, začepi gubicu i donesi kolač gospodina Semperea“, odrješito joj je dobacila
šefica, dajući joj do znanja da čak i u zlobi treba poštovati hijerarhiju.
Druga pomoćnica, mačkasto biće debeljuškasta obličja koje je vjerojatno mogla
zahvaliti prežderavanju piškotama i slastičarskom kremom, oduševljeno je promatrala
Aliciju i uživala u njezinoj nelagodi.
„Felisa, nemaš pametnijeg posla?“ pitala ju je šefica.
„Ne.“
Dotad je Daniel već poprimio boju zreloga ribiza i jedva je čekao da odatle izađe, s
kolačem ili bez njega. Slastičarski dvojac nije prestajao dobacivati Aliciji i Danielu
poglede koji bi u trenu ispekli krafne. Gloria se konačno pojavila s kolačem, oglednim
primjerkom koji je slastičarski trojac zaštitio arhivoltom od kartona da bi ga potom
smjestile u veliku ružičastu kutiju.
„Šlag, jagode i puno čokolade“, rekla je slastičarka. „Svjećice ću ti staviti unutra.“
„Moj otac obožava čokoladu“, objasnio je Daniel Aliciji kao da je bilo potrebno
dodatno pojašnjenje.

Knjige.club 307
 Gringos

„Pazi s čokoladom, Daniele, čovjek se od nje sav zajapuri“, dobacila je zlobna Gloria.
„I daje polet“, dodala je Felisa.
„Koliko dugujemo?“
Alicia je požurila i stavila novčanicu od dvadeset i pet peseta na pult.
„I još časti...“ promrmljala je Gloria.
Šefica je polako prebrojila ostatak i predala ga Aliciji kovanicu po kovanicu. Daniel je
zgrabio kutiju s kolačem i krenuo prema vratima.
„Pozdravi mi Beu“, dobacila mu je Gloria.
Cerek slastičarki pratio ih je dok su izlazili na ulicu, a njihovi pogledi zalijepili su se
za Aliciju i Daniela kao grožđice za uskrsnu pincu.
„Sutra će te biti poznati u cijelom kvartu“, predviđao je Daniel.
„Nadam se da vas nisam uvalila u nevolje, Daniele.“
„Ne brinite se. Obično se sam pobrinem za to da se uvalim u nevolje. Ne obračajte
pažnju na onaj trojac meduza. Fermín kaže da su im puslice udarile u glavu.“
Na stubama ju je Daniel ovoga puta propustio ispred sebe i pričekao da se Alicia
popne jedan kat prije nego što je krenuo za njom. Očito nije bio zainteresiran penjati se
dva kata očiju prikovanih na zamamno njihanje Alicijinih bokova.
Dolazak kolača dočekan je pljeskom i čestitkama dostojnima velike sportske
pobjede. Daniel je visoko podigao kutiju kao da je riječ o olimpijskom peharu i odnio je u
kuhinju. Alicia je primijetila da ju je Bea smjestila između Sofije i malenoga Juliána, koji
je sjedio pokraj djeda. Sjela je na svoje mjesto, svjesna da je publika promatra krajičkom
oka. Kada se Daniel vratio iz kuhinje, sjeo je na drugi kraj stola, pokraj Bee.
„Hoćemo li poslužiti juhu ili čekamo Fermína?“ pitala je Bernarda.
„Vruća juha nikoga ne čeka“, objavio je gospodin Anacleto.
Bernarda je počela puniti duboke tanjure kada se iza vrata začuo prasak i jeka
nekoliko staklenki koje su se stropoštale na pod. Za nekoliko sekundi ukazao se Fermín
pobjedonosno noseći dvije boce šampanjca, koje je samim čudom spasio.
„Fermíne, već smo mislili da smo osuđeni na ukiseljeni muškat...“ prosvjedovao je
gospodin Anacleto.
„Neka vaša gospodstva isprazne taj gadni bućkuriš koji vam prlja čaše, jer eto stiže
mali od vina kako bi udovoljio vašim nepcima s vinom od kojega ćete mokriti cvijeće“,
objavio je Fermín.
„Fermíne!“ upozorila ga je Bernarda. „Kakav je to jezik?“
„Ali, cvjetiću moj, u ovim krajevima mokriti u vjetar tako je prirodno i ugodno kao...“
Fermínova slatkorječivost i rapsodija u trenu su nestali. Skamenjeno je promatrao
Aliciju kao da je upravo ugledao duha koji se vratio s onoga svijeta. Daniel ga je uhvatio
za ruku i silom ga posjeo.
„Hajde, večerajmo“, zapovjedio je gospodin Sempere kojem također nije promakao
Fermínov lapsus.
Ples čaša, smijeha i doskočica zavladao je večerom. Fermín, koji je držao praznu
žlicu i netremice gledao u Aliciju, šutio je kao zaliven. Alicia se pravila da to ne
primjećuje, ali čak je i Bei postalo neugodno. Daniel je laktom podbo Fermína i nešto mu
hitro šapnuo na uho. Ovaj je sav napet srknuo žlicu juhe. Na sreću, kada je već pri
pogledu na Aliciju nestalo blagoglagoljivosti književnoga savjetnika knjižare Sempere i

Knjige.club 308
 Gringos

sinovi, blagoglagoljivost gospodina Anacleta proživljavala je drugu mladost zahvaljujući

šampanjcu pa ih je uskoro počastio svojom uobičajenom analizom aktualnosti iz zemlje.
Profesor, koji je sam sebe doživljavao kao sentimentalnoga nasljednika i nositelja
vječnoga plamena gospodina Miguela de Unamuna, kojem je donekle i nalikovao
izgledom i izobrazbom na sveučilištu u Salamanki, nastavio je po običaju opisivati
apokaliptičnu sliku sadašnjice koja je najavljivala neposredni potop Iberskoga poluotoka
u oceanu najcrnjega poniženja. Fermín, koji bi mu se obično iz sporta suprotstavio i koji
je volio sabotirati improvizirana sijela gospodina Anacleta otrovnim komentarima poput
„indeks salonskih okupljanja jednoga društva obrnuto je proporcionalan njegovoj
intelektualnoj solventnosti: kada se govori samo pričanja radi, malo se misli a još manje
radi“, bio je toliko mučaljiv da ga je profesor, bez takmaca i sugovornika, pokušao
bocnuti.
„A zapravo je stvar u tome da ljudi koji vode ovu zemlju, još uvijek ne znaju kako
isprati mozak ljudima. Slažete li se, Fermíne?“
Spomenuti je slegnuo ramenima.
„Ne znam zašto se toliko muče. Najčešće dostaje samo malo sapuna i vode.“
„Eto nam opet anarhista“, dobacila je Merceditas.
Gospodin Anacleto zadovoljno se nasmijao vidjevši da je konačno uspio postići da se
rasprava zahukta, što mu je inače bila omiljena zanimacija. Fermín je uzdahnuo.
„Gledajte, Merceditas, jer čini mi se da vaše čitanje novina počinje i završava na
horoskopu, danas slavimo rođendan glave ove kuće...“
„Fermíne, možete li mi, molim vas, dodati kruh?“ prekinula ga je Bea da održi mir u
kući.
Fermín je kimnuo i povukao se. Gospodin Federico, urar, spasio je društvo od
napete tišine.
„A, recite nam, Alicia, što ste po zanimanju?“
Merceditas, kojoj se nikako nije svidjelo sve to poštovanje i pažnja ukazana
neočekivanoj gošći, uhvatila je svoju priliku.
„A zašto bi žena trebala imati neko zanimanje? Zar nije dosta da se brinemo o kući,
mužu i djeci onako kako su nas naučili naši roditelji?“
Fermín se spremao nešto reći, ali Bernarda ga je primila za ruku, pa se zaustavio.
„Pa dobro, ali gospođica Alicia nema ni muža ni djecu. Zar ne?“
Alicia je svečano kimnula.
„Nemate čak ni dečka?“ u nevjerici je upitao gospodin Anacleto.
Ona se skromno nasmiješila i odmahnula glavom.
„Pa ovo je stvarno previše! Neoborivi dokaz da u ovoj zemlji više nema momaka koji
išta vrijede. Da imam dvadeset godina manje...“ rekao je gospodin Anacleto.
„Možda radije pedeset godina manje“, ispravio ga je Fermín.
„Muževnost ne stari“, odgovorio je gospodin Anacleto.
„Ne miješajmo epiku i urologiju.“
„Fermíne, za stolom ima djece!“ upozorio ga je gospodin Sempere.
„Ako mislite na Merceditas...“
„Morat ćete si dobro isprati usta sapunom ili ćete završiti u paklu“, prosudila je
Merceditas.

Knjige.club 309
 Gringos

„Što god mi uštedi novac za grijanje.“

Gospodin Federico podigao je ruku da utiša raspravu.
„Tiše... jer gospođica od vas ne može doći do riječi.“
Nastupila je tišina i svi su pogledali u Aliciju.
„Dakle“, ponovno ju je ponukao gospodin Federico, „spremali ste nam se reći čime
se bavite...“
Alicia je promatrala publiku koja je iščekivala njezin odgovor.
„Zapravo je danas bio moj zadnji dan na poslu. I ne znam čime ću se od sada baviti.“
„Nešto ste sigurno smislili“, primijetio je gospodin Sempere.
Ona je spustila pogled.
„Razmišljala sam o tome da bih voljela pisati. Ili barem pokušati.“
„Bravo!“ uskliknuo je knjižar. „Bit ćete naša Laforet.“
„Bolje recite naša Pardo Bazan“, uključio se gospodin Anacleto koji je bio pobornik
vladajućega nacionalnog mišljenja da živi književnik, osim ako nije na samrti i više se ne
može ni pomaknuti, ne zaslužuje nikakvo poštovanje. „Zar se ne slažete sa mnom,
Fermíne?“
Fermín ih je sve pogledao, a zatim je zaustavio pogled na Aliciji.
„Složio bih se s vama, dragi prijatelju, kada mi se ne bi činilo da je Pardo Bazan
ugledala jazavčara svaki put kada bi se pogledala u zrcalo, a naša gospođica Gris više
izgleda kao heroina tame i nisam sasvim siguran može li se njezin odraz uopće vidjeti u
zrcalu.“
Zavladala je potpuna tišina.
„A što bi to trebalo značiti, sveznalice?“ prekinula je tišinu Merceditas.
Daniel je zgrabio Fermína za nadlakticu i odvukao ga u kuhinju.
„Znači da bi ovaj svijet funkcionirao mnogo bolje kada bi muškarci imali mozak
upola velik kao gubicu, da ne kažem nešto drugo“, rekla je Sofia koja se do tada činila kao
da je u oblacima ili u onom nemirnom svijetu misli u kojem žive samo jako mladi i
prosvijetljeni.
Gospodin Sempere pogledao je nećakinju koju mu je život u poodmaklim godinama
stavio na put da ga blagoslovi ili muči i, kao i toliko puta prije, činilo mu se da na tren
kroz ocean vremena vidi i čuje svoju Isabellu.
„Tomu vas ovih dana uče na Filozofskom fakultetu?“ pitao je gospodin Anacleto.
Sofia je slegnula ramenima, vrativši se u svoj limb.
„Bog nam pomogao sa svijetom koji nas čeka“, prorekao je profesor.
„Ne uzrujavajte se, gospodine Anacleto. Svijet je uvijek isti“, smirivao ga je gospodin
Sempere. „I zapravo nikada ne čeka nikoga i ide dalje čim nade nešto bolje. Što kažete na
zdravicu za prošlost, budućnost i nas koji se nalazimo između njih?“
Maleni Julián oduševljeno je podigao svoju čašu mlijeka, podupirući djedov
prijedlog.
U međuvremenu Daniel je stjerao Fermína u kut kuhinje, daleko od pogleda i ušiju
ostalih uzvanika.
„Je f vas ugrizao kakav bijesni pas? Mora da je bio velik kao slon!“
„Ta žena nije ona kojom se predstavlja. Tu nešto smrdi.“
„A može li se znati tko je onda?“
Knjige.club 310
 Gringos

„Ne znam, ali otkrit ću kakvu to igru igra. Mogu je odavde namirisati, kao onaj jeftini
parfem koji si je stavila Merceditas da pokuša omamiti urara i natjerati ga da zaigra za
njezinu ekipu.“
„A kako planirate otkriti što skriva?“
„Uz vašu pomoć.“
„Ni govora. Mene u to nemojte uvlačiti.“
„Ne dajte se zavesti vampiričinim čarima. Ona je jedna obična zmija, ne zvao se ja
Fermín.“
„Podsjećam vas da je ta zmija počasna gošća mog gospodina oca.“
„Ahaaaaa! A niste se upitali kako li se dogodila ta zgodna slučajnost?“
„Ne znam i ne zanima me. Slučajnosti se ne propituju.“
„Progovara li to iz vas uskraćeni intelekt ili vaše postpubertetske žlijezde?“
„Iz mene progovara zdrav razum, koji su vama vjerojatno odstranili istoga dana
kada i sram.“
Fermín se cinično nasmijao.
„Hvalevrijedno“, prosudio je. „Istovremeno je omamila i oca i sina, i to pored vaše
zamamne supruge.“
„Prestanite pričati gluposti jer će nas netko još čuti.“
„Neka me svi čuju“, uskliknuo je Fermín podigavši glas. „Jasno i glasno.“
„Fermíne, preklinjem vas. Proslavimo očev rođendan u miru.“
Fermín se namrštio i stisnuo usta.
„Pod jednim uvjetom.“
„Dogovoreno. Kojim?“
„Da mi pomognete raskrinkati je.“
Daniel je zakolutao očima i uzdahnuo.
„I kako predlažete da to napravimo? Pomoću još pokojeg aleksandrinca?“
Fermín je sada šaptao.
„Imam plan...“
Fermín je ostao vjeran svom obećanju i tijekom ostatka večere ponašao se uzorno.
Smijao se šalama gospodina Anacleta, ophodio se s Merceditas kao da je Madame Curie i
tu i tamo dobacivao bi Aliciji nevine poglede. Kada je došao trenutak za zdravicu i
rezanje torte, Fermín je održao vatrenu govoranciju koju je pripremio u svečarevu čast, a
koja je dočekana pljeskom i čvrstim zagrljajem slavljenika.
„Unuk će mi pomoći puhati svijeće, je F tako, Juliáne?“ objavio je knjižar.
Bea je ugasila svjetla u blagovaonici i, nekoliko trenutaka, ostali su tek pod
treptavim svjetlom svijeća.
„Zaželite nešto, prijatelju moj“, podsjetio ga je gospodin Anacleto. „Po mogućnosti u
obliku bucmaste i prpošne udovice.“
Bernarda je suptilno zamijenila profesorovu čašu šampanjca s čašom gazirane vode,
razmijenivši pogled s Beom, koja je kimnula.
Alicia je gotovo u transu promatrala cijelu tu predstavu. Glumila je ljubaznu
mirnoću, ali srce joj je tuklo sto na sat. Nikada nije prisustvovala ovakvom okupljanju.
Gotovo sve rođendane kojih se sjećala provela je s Leandrom ili sama, najčešće skrivena

Knjige.club 311
 Gringos

u nekom kinu, istom onom u koje bi se zatvarala na svaku Staru godinu i proklinjala
običaj da se prekine film deset minuta prije ponoći da bi se nakon toga projekcija
nastavila, kao da nije bilo dovoljno strašno provesti noć ondje, u pustoj dvorani s još šest
ili sedam samotnih duša koje nitko nigdje nije čekao, nego su im još to morali trljati o
nos. Nije znala kako se nositi s tim osjećajem drugarstva, pripadanja i ljubavi koji je bio
više od Šala i svađa. Julián ju je pod stolom primio za ruku i čvrsto je stisnuo, kao da je od
svih prisutnih samo taj maleni dječak mogao razumjeti kako se osjeća. Da nije bilo njega,
bila bi zaplakala.
Kada su izrečene posljednje zdravice, a Bernarda počela nuditi kavu ili čaj dok je
gospodin Anacleto dijelio cigare, Alicia je ustala. Svi su je gledali, iznenađeni.
„Željela sam vam svima zahvaliti na gostoprimstvu i ljubaznosti. A posebno vama,
gospodine Sempere. Moj vas je otac oduvijek silno cijenio i znam da bi bio sretan znajući
da sam mogla s vama podijeliti ovu posebnu noć. Mnogo hvala.“
Činilo se da je svi gledaju sa žaljenjem, ali možda je samo u tuđim očima vidjela ono
što je sama osjećala. Poljubila je malenoga Juliána i krenula prema izlazu. Bea je ustala
od stola i pošla za njom još uvijek držeći ubrus u ruci.
„Otpratit ću vas, Alicia...“
„Ne, molim vas. Ostanite sa svojom obitelji.“
Prije nego što je izašla, prošla je pokraj vitrine i bacila posljednji pogled na
Isabellinu fotografiju. Odahnula je i nestala niz stube. Morala je izaći iz toga mjesta prije
nego što povjeruje da bi moglo postati njezino.
Alicijin odlazak proizveo je poplavu šaputanja među uzvanicima. Djed Sempere
posjeo je Juliána u krilo i promatrao ga.
„Već si se zaljubio?“ pitao ga je.
„Mislim da je vrijeme da naš mali Casanova ode na spavanje“, rekla je Bea.
„A i meni je vrijeme za priču za laku noć“, dodao je gospodin Anacleto dižući se od
stola. „Vi, mladi, nastavite sa zabavom, jer život je kratak...“
Daniel se spremao odahnuti kada ga je Fermín uhvatio za nadlakticu i ustao.
„Hajmo, Daniele, zaboravili smo donijeti one kutije iz podruma.“
„Koje kutije?“
„One kutije.“
Zajedno su klisnuli kroz vrata pred pospanim i iznenađenim pogledom knjižara
Semperea.
„Svakog dana sve manje razumijem ovu obitelj“, rekao je.
„Mislila sam da sam jedina“, promrmljala je Sofia.
Kada su izašli iz veže, Fermín je bacio pogled na plavićasti prolaz koji je na ulici
Santa Ana tvorila svjetlost uličnih lampi i dao Danielu znak da ga slijedi.
„Kamo mislite da idemo u ovo doba noći?“
„U lov na vampiricu“, odgovorio je Fermín.
„Ne dolazi u obzir.“
„Dajte, ne pravite se bedastim jer će nam ldisnuti...“
Ne pričekavši odgovor, Fermín je hitro krenuo prema uglu avenije Puerta del Ángel.
Tamo se sakrio ispod nadstrešnice zgrade Casa Jorba i skenirao noćnu polutamu prožetu
niskim oblacima koji su gmizali među ravnim krovovima. Daniel mu se pridružio.

Knjige.club 312
 Gringos

„Gledajte je tamo, rajska zmija.“

„Za ime Boga, Fermíne, nemojte mi ovo raditi.“
„Gledajte, jesam li ja bio pristojan li nisam? Sada je pitanje jeste li vi čovjek od riječi
ili papučar?“
Daniel je proklinjao svoju lošu sreću, a onda su obojica, vrativši se u izgubljeno
vrijeme drugorazrednih detektiva, krenuli tragom Alicije Gris.

Knjige.club 313
 Gringos

10.

Išli su za njom skrivajući se u vežama i ispod nadstrešnica ulice koja je vodila do

avenije Avenida de la Catedral. Tamo se prostirao trg koji se tijekom rata stvorio ispred
vjerskoga hrama kada je bombardiranje pretvorilo u prah cijelu četvrt koja se na njemu
nalazila. Tekući mjesec prskao je pločnik, a Alicijina silueta za sobom je ostavljala
sjenovitu brazdu u zraku.
„Primjećujete?“ pitao je Fermín dok su je promatrali kako ulazi u ulicu Calle de la
Paja.
„Što?“
„Da nas slijede.“
Daniel se okrenuo da skenira srebrnkastu polutamu koja je bojala ulice.
„Tamo. Ispod nadstrešnice trgovine igračkama. Vidite?“
„Ne vidim ništa.“
„Zar cigarete.“
„I...?“
„Slijedi nas otkako smo izašli.“
„A zašto bi nas slijedio?“
„Možda ne slijedi nas. Možda slijedi nju.“
„Ovo svakog trena ima sve manje smisla.“
„Baš naprotiv. Svakog trena postaje sve jasnije da tu nešto gadno smrdi.“
Slijedili su Aliciju ulicom Banos Nuevos, uskom dolinom stoljetnih zgrada koje su
izgledale kao da vijugavim prolazom ulaze u zagrljaj tame.
„Kamo bi mogla ići?“ prošaptao je Daniel.
Nisu dugo čekali na odgovor. Alicia se zaustavila ispred veže u ulici Avinon,
nasuprot kavane Gran Cafe. Vidjeli su je kako ulazi u zgradu. Prošli su ispred ulaza i
potražili zaklon nekoliko veži dalje.
„I što sada?“
Umjesto odgovora Fermín je pokazao prema trgovini La Manual Alpargatera. Daniel
se uvjerio da je njegov prijatelj u pravu. Slijedili su ih, njih ili Aliciju. Skrivena ispod
lukova koji su tvorili ulaz u trgovinu espadrilama, stajala je malena silueta odjevena u
kaput i s nataknutim polovnim polucilindrom.
„Barem djeluje slabašno“, procijenio je Fermín.
„I kakve to veze ima?“
„To je prednost ako ćete se morati potući s njime.“
„Ma, baš super. A zašto bih se baš ja morao potući s njime?“
„Zato što ste vi mlađi, a u tučnjavi se računa samo sirova snaga. Moj doprinos je
strateška vizija.“
„Nemam se namjeru ni s kim potući.“
„Ne znam odakle sada svi ti prigovori, Daniele. Na kraju krajeva, već ste jednom
prilikom pokazali svoj ratnički žar kada ste Cascosa Buendiju u hotelu Ritz prebili kao
vola u kupusu. Nemojte misliti da sam zaboravio.“

Knjige.club 314
 Gringos

„Nije bilo moje najbolje izdanje“, priznao je Daniel.

„Nemojte se ispričavati. Podsjećam vas da je ta svinja slala ljubavna pisma vašoj
gospodi supruzi da je zavede po naredbi onog crva Vallsa. Da, da, isti onaj crv kojeg vi
istražujete u knjižnici i čitaonici Ateneo od prošlog proljeća i mislite da ne znam ništa o
tome.“
Daniel je posramljeno spustio pogled.
„Postoji li tajna koju vi ne znate?“
„Niste se zapitali zašto se, dovraga, Valls već neko vrijeme nigdje ne pojavljuje?“
„Pitam se svaki dan“, prihvatio je Daniel.
„Kamo je nestao plijen koji je Salgado sakrio na željezničkom kolodvoru Estacion del
Norte? „
Daniel je zatvorio oči.
„Pobijedili ste, Fermíne. Što nam je činiti?“
Stigavši do vrata svoga stana, Alicia je ugledala crticu svjetlosti koja je prodirala
ispod vrata i u zraku nanjušila miris Vargasovih cigareta. Ušla je bez riječi i odložila
torbu i kaput na stolu blagovaonice. Ispred prozora, leđima okrenut vratima, Vargas je
pušio u tišini. Natočila si je čašu bijeloga vina i sjela na sofu. Dok je nije bilo, Vargas je
izvukao kutiju s dokumentima ukradenima iz skladišta odvjetnika Briansa koja je bila
stajala ispod sofe. Bilježnica Isabelle Gispert ležala je na stolu.
„Gdje ste bili cijeli dan?“ konačno je upitala Alicia.
„Hodao sam okolo“, odgovorio je Vargas. „Pokušavao sam razbistriti glavu.“
„jeste li uspjeli?“
Okrenuo se i sumnjičavo je pogledao.
„Hoćete li mi oprostiti što sam sve ispričao Leandru?“
Alicia je srknula gutljaj vina i slegnula ramenima.
„Ako tražite ispovjednika, imate crkvu malo prije ulice La Rambla. Mislim da rade do
ponoći.“
Vargas je spustio pogled.
„Ako vas tješi, imao sam dojam da Leandro zna većinu toga što sam mu ispričao. Da
je samo trebao potvrdu.“
„Tako to uvijek ide s Leandrom“, rekla je Alicia. „Nikad mu ništa ne otkrivaš, samo
mu pojasniš neku sitnicu.“
Vargas je uzdahnuo prije nego što je nastavio.
„Nisam imao izbora. Već je nešto nanjušio. Da mu nisam ispričao što smo otkrili,
doveo bih vas u nezgodan položaj.“
„Meni ne trebate ništa objašnjavati. Što je bilo, bilo je.“
Nastupila je bremenita tišina.
„A Fernandito?“ pitala je Alicia. „Nije se vratio?“
„Mislio sam da je s vama.“
„Što mi prešućujete, Vargase?“
„Sanchís...“
„Ispljunite to već jednom.“

Knjige.club 315
 Gringos

„Mrtav je. Doživio je srčani udar dok su ga prebacivali iz Policijske uprave u Kliničku
bolnicu. Tako kaže izvještaj.“
„Kurvini sinovi...“ promrmljala je Alicia.
Policajac se sručio u sofu pokraj nje. Pogledali su se u tišini. Ona je natočila čašu vina
i pružila mu je. Vargas ju je iskapio.
„Kada se morate vratiti u Madrid?“
„Dali su mi pet dana dopusta“, rekao je Vargas. „I bonus od pet tisuća peseta.“
„Čestitam. Možda želite da proslavimo izletom na Montserrat. Onaj tko nije
dotaknuo Crnu Djevicu ne zna što gubi.“
Vargas se tužno nasmiješio.
„Nedostajat ćete mi, Alicia. Iako znam da vam je teško u to povjerovati.“
„Naravno da nije. Ali nemojte si ništa umišljati, jer vi meni nećete.“
Vargas se nasmijao za sebe.
„A vi, gdje ste bili?“
„U gostima u kući Sempereovih.“
„Kako to?“
„Rođendanska zabava. Duga priča.“
Vargas je kimnuo kao da to ima savršenoga smisla. Alicia je pokazala na Isabellinu
bilježnicu.
„Čitali ste dok ste me čekali?“
Vargas je kimnuo.
„Isabella Gispert umrla je znajući da ju je onaj pokvarenjak Valls otrovao“, rekla je
Alicia.
On je zaronio lice u ruke i zagladio si kosu. Činilo se kao da mu svaka njegova godina
svom težinom pritišće dušu.
„Umoran sam“, na kraju je šapnuo. „Umoran sam od ovoga sranja.“
„A zašto se ne vratite kući?“ pitala je Alicia. „Pružite im taj užitak. Uzmite svoju
penziju i odite u svoju vikendicu pokraj Toleda čitati Lopea de Vegu. Nije li vam to bio
plan?“
„I da napravim isto što i vi. Živim od književnosti?“
„Pola zemlje živi od priče. Nikom neće smetati još dvoje.“
„Kakvi su Sempereovi?“ zanimalo je Vargasa.
„Dobri ljudi.“
„Aha. A vi na to niste navikli, zar ne?“
„Nisam.“
„I meni se to događalo. Proći će vas. Što namjeravate napraviti s Isabellinom
bilježnicom? Dat će te mu je?“
„Ne znam“, priznala je Alicia. „Što biste vi napravili?“
Vargas je razmislio o pitanju.
„Uništio bih je“, prosudio je. „Istinu govoreći, nikom neće donijeti ništa dobra. I
dovest će ih u opasnost.“
Alicia je kimnula.

Knjige.club 316
 Gringos

„Osim...“
„Razmislite prije nego što progovorite...“
„Mislim da sam već razmislila.“
„Mislio sam da ćemo pustiti sve to i živjeti sretno do kraja života“, rekao je on.
„Nas dvoje nikada nećemo biti sretni, Vargase.“
„Ženo draga, kada tako postavite stvari, kako vas odbiti.“
„Nema razloga da mi pomažete. To je moj problem.“
Vargas se nasmiješio.
„Vi ste moj problem, Alicia. Ili spas, iako vas ideja nasmijava.“
„Nikada nisam nikoga spasila.“
„Nikada nije kasno da se počne.“
Ustao je, uzeo njezin kaput i pružio joj ga.
„Što kažete? Hoćemo si zauvijek sjebati život ili biste radije da prođu godine i da
otkrijete kako nemate talenta za književnost, a ja shvatim da Lopea treba gledati, a ne
čitati?“
Alicia je obukla kaput.
„Gdje želite da počnemo?“ pitao je Vargas.
„Na ulazu u labirint...“
Daniel je drhtao od hladnoće u njihovom skrovištu u veži kada je primijetio da
Fermín, koštunjavi gorštak mršav kao štapić i destilirana hrskavična esencija, izgleda
kao da mu je baš divno dok se zabavljao pjevušeći neku gorsku melodiju istovremeno
lagano njišući bokovima u tropskom stilu.
„Ne razumijem kako se ne smrzavate, Fermíne. Jebeno je hladno.“
Fermín si je otkopčao dva gumba da pokaže sloj novina koji je nosio ispod odjeće.
„Primijenjena znanost“, objasnio je. „To i pažljivo izabrane uspomene na jednu
mulatkinju s kojom sam bio u Havani kada sam bio mlad. To vam se zove ulična pamet.“
„Majko Božja...“
Daniel se baš spremao otići do ulaza u kavanu Gran Cafe i zamoliti šalicu kipuće
bijele kave s dobrom dozom konjaka, kada je začuo škripu iz Alicijine veže, pa su je
potom ugledali kako izlazi u društvu čovjeka snažne grade i vojnička držanja.
„Pogledajte vi tog Tarzana koji nam je pokupio našu ptičicu“, primijetio je Fermín.
„Prestanite je zvati tako. Zove se Alicia.“
„Baš me zanima hoćete li uskoro izaći iz puberteta, jer sada ste ipak glava obitelji.
Idemo.“
„A što ćemo s onim drugim?“
„Špijunom? Bez brige. Upravo smišljam pakleni plan...“
Alicia i grdosija, koji je sasvim očito bio službenik snaga javnoga reda i mira,
skrenuli su u ulicu Fernando prema ulici La Rambla. Fermín i Daniel, prema planu, prošli
su ispred špijuna koji se bio sakrio u sjene na uglu ne dajući nikakva znaka svoje
prisutnosti. U to vrijeme ulica je bila užurbanija nego inače zahvaljujući grupi britanskih
mornara u potrazi za kulturnom razmjenom i pokojom mršavicom iz predgrađa koja se
spustila do srca grada u potrazi za nečim što će joj pomoći zadovoljiti njezinu
neispovjedivu žudnju za putenim užicima. Fermín i Daniel koristili su grupe prolaznika
kao zaklon sve dok nisu stigli do lukova koji su uokvirivali prolaz na trg Plaza Real.
Knjige.club 317
 Gringos

„Gledajte, Daniele, ovdje smo se upoznali. Sjećate se? Prolaze godine, ali i dalje miriši
na pišalinu. To je ta vječna Bercelona, koja ne blijedi...“
„Samo bez previše romantike.“
Alicia i policajac hodali su trgom prema izlazu na ulicu La Rambla.
„Uzet će taksi“, zaključio je Fermín. „Vrijeme je da se riješimo dijela tereta.“
Okrenuli su se i ugledali špijuna kako proviruje između lukova koji su okruživali trg.
„I što predlažete da napravimo?“ pitao je Daniel.
„Mogli biste mu poći u susret i udariti ga koljenom u osjetljivo mjesto. Malen je i
sigurno nećete imati problema.“
„Imate li možda plan B?“
Fermín je očajno uzdahnuo. Zatim je uočio žandara koji je bez žurbe patrolirao
trgom i odsutno promatrao velikodušan dekolte dviju kurvi koje su stajale na ulazu
hotela Ambos Mundos.
„Vi se pobrinite da ne izgubite iz vida svog anđelčića i grdosiju“, zapovjedio je
Fermín.
„A što ćete vi raditi?“
„Gledajte i učite od majstora.“
Fermín je hitro krenuo ususret žandaru kojem je ceremonijalno salutirao.
„Moj kapetane“, rekao mu je. „Dopala me bolna dužnost da moram prijaviti zločin
protiv javnog morala i čudoređa.“
„A kakav je to zločin?“
„Vidi li vaše gospodstvo onoga mršavog pokvarenjaka buntovno skrivenog pod
okriljem popusta trgovine Sepu? Onaj koji se pravi da se njega ovo ne tiče.“
„Onaj maleni?“
„Nikakav maleni. Konsternirano prijavljujem da je ispod kaputa kao od majke rođen
i da je pokazivao svoga dignutoga maloga nekim gospođama govoreći im takve svinjarije
da ih se ja ne bih usudio ponoviti ni ispred cijelog zbora drolji.“
Žandar je čvrsto zgrabio pendrek.
„Ma kako?“
„Dobro ste čuli. Eno ga tamo, odvratna svinja u iščekivanju novih prilika za
delikvenciju.“
„Brzo će se naučiti pameti.“
Žandar je izvadio zviždaljku i usmjerio pendrek prema sumnjivcu.
„Vi! Stanite tamo!“
Shvativši da su ga uvalili u nevolju, špijun je potrčao sa žandarom za petama.
Fermín, zadovoljan svojim manevrom, prepustio je snagama sigurnosti i ćudoređa lov na
zločinačko njuškalo i požurio prema Danielu koji ga je čekao na stajalištu taksija.
„Gdje su?“
„Upravo su ušli u taksi. Baš kreću.“
Fermín je ugurao Daniela u sljedeći taksi. Vozač, cirkusant s čačkalicom u ustima,
pogledao ih je kroz retrovizor.
„Ne vozim u Pueblo Nuevo“, upozorio je.
„Vi ste na gubitku. Vidite li onaj taksi tamo?“

Knjige.club 318
 Gringos

„Ciprianov?“
„Da, upravo taj. Slijedite ga i nemojte ga izgubiti iz vida. Pitanje života i smrti, i
dobre napojnice.“
Taksist je uključio taksimetar i cinično se nasmiješio.
„Mislio sam da se ovakve stvari događaju samo u američkim filmovima.“
„Vaše molitve su uslišene. Nagazite na gas, ali oprezno.“

Knjige.club 319
 Gringos

11.

Tih dvadeset minuta koliko im je trebalo da dođu do donje stanice činile su mu se

kao dvadeset godina. Fernandito se vozio na stražnjem sjedalu, zajedno s Hendayom koji
je u tišini pušio i s vremena na vrijeme mu uputio umirujući osmijeh uz „Samo mirno, ne
brini se“ od kojega mu se ledila krv u žilama. Dva Hendayina čovjeka sjedila su na
prednjim sjedalima. Nijedan od njih nije ni zucnuo tijekom cijeloga puta. Noć je bila
hladna, ali, iako je u automobilu bilo ledeno, Fernandito je osjećao kako mu znoj klizi niz
leda. Kroz prozor je promatrao grad kao daleku opsjenu kojoj se nikada neće vratiti.
Prolaznici i vozila prolazili su tek na koji metar od njega, nedostižni. Kada su stigli na
križanje ulice Balmes i ulice Gran Via, poželio je iskoristiti priliku koju je pružalo crveno
svjetlo na semaforu i otvoriti vrata i pobjeći, ali tijelo ga nije poslušalo. Sekundu poslije,
kada je automobil ponovno krenuo, vidio je da su vrata automobila bila zaključana.
Hendaya ga je prijateljski potapšao po koljenu.
„Smiri se, Alberto, sve će biti gotovo za minutu.“
Kada se automobil zaustavio ispred postaje, par agenata u uniformi koji su čuvali
ulaz prišli su vozilu i, nakon što su Hendayi otvorili vrata i kimnuli na naredbe koje im je
izdao šaptom, zgrabili su Fernandita za nadlaktice i odveli ga u postaju. Agent koji je
sjedio na suvozačkom mjestu nije izašao iz automobila, ali gledao je dok su ga odvodili i
mladić je vidio kako smijući se govori nešto svom kolegi za volanom.
Nikada nije bio u postaji Policijske uprave u ulici Via Layetana. Fernandito je bio
jedan od mnogih Bercelonaca koji su, ako bi se slučajno našli u četvrti i morali proći
ispred zlokobne zgrade, prelazili na drugu stranu ulice i produžili korak. Unutrašnjost
postaje nalikovala je na mračnu špilju, baš onako kako ju je zamišljao. Čim je svjetlost
ulice nestala za njegovim leđima, osjetio je blagi miris amonijaka. Agenti su ga vodili
držeći ga za podlaktice i njegove noge reagirale su mješavinom sporog hoda i povlačenja.
Hodnici i prolazi množili su se, i Fernanditu se činilo da nestaje u crijevima neke gladne
zvijeri. U zraku je lebdjela jeka glasova i koraka, a sve je prekrivala siva i ledena
polutama. Potajni pogledi prelazili su preko njega da bi odmah potom nezainteresirano
nestali. Vukli su ga po stubama, ali Fernandito nije bio siguran spuštaju li se ili penju.
Žarulje koje su vidjele sa stropa s vremena na vrijeme bi zatreptale. Prešli su prag vrata
iznad kojih je na matiranom staklu stajao natpis:

BRIGADA SOCIAL

„Kamo idemo?“ promucao je.

Dvojica agenata ignorirala su njegovo pitanje, jednako kao što su cijelim putem
ignorirah njega, kao da nose vreću krumpira. Vodili su ga kroz mračnu dvoranu gdje su
bili tek metalni stolovi, svaki s po jednom stolnom lampom koje su ih osvjetljavale
žućkastom svjetlosti. Ured s ostakljenim zidovima čekao je na kraju prostorije. U njemu
je bio radni stol od plemenitoga drva ispred kojega su stajala dva stolca. Jedan od
agenata otvorio je vrata i pokazao mu da ude.
„Sjedni tamo“, rekao mu je ne pogledavši ga u oči. „I budi miran.“
Fernandito je napravio nekoliko koraka. Vrata su se zatvorila za njim. Poslušno je
sjeo na stolac i duboko udahnuo. Pogledao je preko ramena i vidio da su agenti sjeli za

Knjige.club 320
 Gringos

jedan od stolova u dvorani. Jedan je ponudio cigaretu drugome. „Barem nisi u ćeliji“,
rekao si je.
Prošlo je dugih sat vremena tijekom kojih se njegovo jedino junačenje, nakon
četrdeset minuta očajavanja, sastojalo u tome da se premjesti s jednoga stolca na drugi.
Osjećajući se nesposoban da provede više i sekundu na tim stolcima koji su se, činilo se,
smanjivali svakom minutom koju je ostajao sjediti na njima, ustao je i, oboružavši se
nečim što se nije baš moglo nazvati hrabrošću i više je nalikovalo na paniku, spremao se
pokucati po staklenom zidu kako bi objasnio da je nevin, razjasnio okolnosti koje su ga
dovele ovamo i zatražio od agenata koji su ga čuvali da ga puste. U tom su se času vrata
iza njega otvorila i Hendayina silueta ocrtala se pod svjetlošću iz hodnika.
„Oprosti što si čekao, Alberto. Zadržao me neki posao u Upravi. Jesu li te ponudili
kavom?“
Fernandito, koji bi da je mogao progutao knedlu već prije nekoga vremena, ali imao
je osjećaj kao su mu usta puna pijeska, ponovno je sjeo ne čekajući zapovijed.
„Zašto sam ovdje?“ želio je znati. „Nisam ništa napravio.“
Hendaya se mirno nasmiješio, kao raznježen mladićevom uznemirenosti.
„Nitko ne kaže da si napravio nešto loše, Alberto. Stvarno ne želiš kavu?“
„Želim da me pustite kući.“
„Naravno. Odmah.“
Hendaya je uzeo telefon koji je stajao na radnom stolu i stavio ga ispred sebe.
Podigao je slušalicu i pružio mu je.
„Hajde, Alberto, nazovi svog oca da ti donese dokumente i dođe po tebe. Tvoja
obitelj je sigurno zabrinuta za tebe.“

Knjige.club 321
 Gringos

12.

Kruna putujućih oblaka klizila je planinskim obronkom. Farovi taksija otkrivali su

obrise gospodskih kuća koji su virili iza drvoreda što se prostirao uz cestu koja je vodila
do naselja Vallvidrera.
„Više ne mogu ići cestom Las Aguas“, upozorio je taksist. „Od prošle godine onuda
mogu prolaziti samo stanari i komunalna vozila. Ako čovjek samo promoli nos tamo,
iskoči žandar skriven u žbunju sa svojim blokom za kazne, spreman da vam napiše
receptić. Ali ako želite, mogu vas ostaviti na ulazu...“
Vargas mu je pokazao novčanicu od pedeset peseta. Taksistov pogled zalijepio se za
novčanicu kao muha na med.
„Slušajte, ne mogu vam ja to razmijeniti...“
„Ako nas pričekate, nećete ni trebati. A gradska uprava nek' se nosi sa svojim
pravilima.“
Taksist je uzdahnuo, ali se priklonio logici tržišta.
„Dogovoreno“, zaključio je.
Kada je došao do ulaza na cestu, zapravo neasfaltirani puteljak koji je išao uzduž
planinskog amfiteatara što je okruživao Bercelonu, taksist je pažljivo skrenuo na nju.
„Jeste li sigurni da je ovo pravi put?“
„Samo nastavite ravno.“
Stara kuća obitelji Mataix stajala je tristotinjak metara od ulaza na put. Ubrzo su
farovi taksija pomilovati ogradu okrunjenu šiljcima koja je na jednom dijelu ceste bila
otvorena. Malo dalje nazirao se nazubljen obris mansarda i tornjeva koji je provirivao
između ruševina perivoja što je proveo previše godina prepušten samome sebi.
„Ovdje je“, rekla je Alicia.
Taksist je bacio kratki pogled na to mjesto, pa ih je neoduševljeno pogledao u
retrovizoru.
„Slušajte, meni se čini da ovdje nitko ne stanuje...“
Alicia je izašla iz automobila ne obazirući se na njegove riječi.
„Imate kojim slučajem baterijsku svjetiljku?“ upitao je Vargas.
„Dodaci nisu uključeni u cijenu vožnje. Još uvijek govorimo o 50 peseta?“
Vargas je ponovno izvukao novčanicu i pokazao mu je.
„Kako se zovete?“
Taksistove su oči zasjale od hipnotičke snage same esencije keša.
„Cipriano Ridruejo Cabezas, na usluzi vama i taksi udruženju.“
„Cipriano, noćas je vaša sretna noć. Imate li možda baterijsku svjetiljku za
gospođicu, da nam se ne spotakne i izvrne gležanj?“
Muškarac se nagnuo i zaronio u pretinac za rukavice da bi izronio s povelikom
ručnom svjetiljkom. Vargas ju je uzeo i izašao iz taksija, ali prije toga je prepolovio
novčanicu od pedeset peseta i predao jednu polovicu taksistu.
„Drugu polovicu dobivate na povratku.“
Cipriano je uzdahnuo, pregledavajući polovicu novčanice kao da je riječ o dobitnoj
srećki kojoj je prošao rok trajanja.

Knjige.club 322
 Gringos

„Ako se vratite“, promrmljao je.

Alicia se provukla kroz uski otvor u ogradi. Njezina silueta klizila je stazom koju je
kroz gustiš ocrtavao mjesec. Vargas, koji je bio dvaput ili triput veći od nje, morao se
boriti s hrđavim šipkama prije nego što je mogao krenuti za njom. Na drugoj strani
ograde pružao se popločeni puteljak koji je vodio oko zdanja do glavnog ulaza
smještenog na prednjoj strani kuće. Kaldrma pod njegovim nogama bila je prekrivena
trulim lišćem. Vargas ju je slijedio kroz perivoj do balustrade koja je stajala na rubu
obronka i s koje se mogla vidjeti cijela Bercelona. U daljini more zapaljeno mjesečevom
svjetlosti doimalo se poput splavi od tekućega srebra.
Alicia je promatrala pročelje stare kuće. Pred njom se materijalizirala slika koju je
stvorila slušajući Vilajuanu. Zamišljala je kuću u nekim boljim vremenima, sunce miluje
oker kamene zidove, rasulo je svoje zrake po površini ribnjaka u fontani koja je sada
ležala suha i puna napuklina. Zamislila je Mataixove kćeri kako se igraju u perivoju i
pisca i njegovu ženu dok ih promatraju kroz francuski prozor dnevne sobe. Dom obitelji
Mataix pretvorio se u napušteni mauzolej, žaluzine na prozorima njišu se na povjetarcu.
„Kutija najboljeg bijelog vina ako ovo ostavimo za sutra i vratimo se za dana“,
predložio je Vargas. „Dvije ako požurimo.“
Otela mu je svjetiljku iz ruke i krenula prema ulazu. Vrata su bila otvorena. Ostaci
hrđavoga lokota ležali su na pragu. Alicia je uprla snop svjetlosti prema komadima
metala i čučnula da ih prouči. Uzela je u ruke komad koji je izgledao kao dio brave lokota
i pogledala ga izbliza. Činilo joj se da je metal smrskan iznutra.
„Metak u bravu“, procijenio je Vargas iza nje. „Sposobni neki lopovi.“
„Ako su to uopće napravili lopovi.“
Alicia je bacila komad metala i ustala.
„Njušite li vi isto što i ja?“ pitao je policajac.
Ona je samo kimnula. Ušla je u predvorje i zagazila na stubište od bijeloga mramora
koje se uspinjalo u tamu. Snop svjetlosti pomilovao je polutamu koja je nestajala uza
stube. Kostur staroga kristalnoga lustera njihao se u visini.
„Ja se ne bih uzdao u te stube“, upozorio je Vargas.
Penjali su se polako, stubu po stubu. Svjetlost ručne svjetiljke odagnala je tminu
četiri-pet metara ispred njih, a onda se pretvarala u blijedi snop koji je nestajao u tami.
Vonj koji su primijetili kada su ulazili i dalje je bio prisutan, ali kako su se uspinjali
stubama tako je do njih dopirao hladan i vlažan povjetarac koji je, činilo se, dolazio s
gornjega kata i milovao im lice.
Kada su stigli do odmorišta na prvom katu, našli su se pred galerijom iz koje se
ulazilo u ostale prostorije na katu. Iz nje je vodio široki hodnik na čijem se kraju nalazio
niz prozora kroz koje je prodirala mjesečeva svjetlost. Većina vrata bila je izbijena, a
sobe su bile puste, bez namještaja ili zastora. Hodali su kroz hodnik pregledavajući te
mrtve prostore. Pod je bio prekriven slojem prašine, tepih pepela koji je škripao pod
njihovim nogama. Alicia je usmjerila svjetiljku prema tragu stopa što su se gubile u tami.
„Svježi su“, šapnula je.
„Vjerojatno neki prosjak ili lopuža koja je ušla u kuću da vidi je li ostalo još što za
ugrabiti“, rekao je Vargas.
Ne odgovorivši na njegove riječi, Alicia je nastavila slijediti trag. Slijedili su trag sve
do jugoistočnoga dijela stare kuće, obišavši čitav kat. Ondje je trag nestao. Alicia se
zaustavila ispred dovratka sobe koja je sasvim očito bila spavaonica Mataixovih. Jedva

Knjige.club 323
 Gringos

da je ostalo išta od namještaja, a lopovi su sastrugati čak i tapete. Krov se počeo

urušavati i na dijelu staroga drvenoga stropa stvorilo se udubljenje zbog kojega se
prostorija činila dublja nego što je zapravo bila. Na drugom kraju prostorije bila je crna
rupa u kojoj je bio ormar u kojem se Mataixova supruga uzalud sakrila kako bi zaštitila
svoje kćeri. Alicia je osjetila da je hvata mučnina.
„Ovdje više nema ničega“, rekao je Vargas.
Alicia je krenula natrag prema galeriji iz koje su pošli istraživati kat do kojega su
vodile stube. Vonj koji su osjetili kada su ulazili ondje se osjećao jasnije, truli miris koji
je, činilo se, dolazio iz same utrobe kuće. Polako je sišla niz stube, a Vargas joj je bio za
petama. Krenula je prema izlazu kada je desno od sebe primijetila neki pokret, pa se
zaustavila. Došla je do praga salona sa širokim francuskim prozorima. Dio drvenih
letvica koje su prekrivale pod bio je iščupan, a ostaci improvizirane lomače otkrivali su
pougljene ostatke stolaca i pocrnjele hrpte knjiga.
U dnu prostorije njihala se drvena ploča iza koje se nazirala crna rupa. Vargas je
stao pokraj nje i izvukao revolver. Sasvim polako prišli su vratima, svatko s jedne strane.
Kada su stigli do zida, Vargas je otvorio žaluzine uglobljene u umjetnički obrađenu
stolariju i kimnuo. Alicia je prema rupi usmjerila snop svjetlosti. Dugačke stube spuštale
su se u podrum kuće. Djevojka je primijetila da zrak koji struji iz dubina zaudara na
crkotinu. Rukom je prekrila usta i nos. Vargas je ponovno kimnuo i krenuo ispred nje.
Spuštali su se polako, ispipavajući zidove i isprobavajući svaku stubu prije nego što će
stati na nju kako ne bi napravili krivi korak i sunovratili se u bezdan.
Kada su došli do podnožja stubišta, našli su se ispred stukture koja se na prvi pogled
činila poput velikoga svoda koji je zauzimao cijeli gornji kat. Svod je bio prošaran nizom
vodoravnih prozora, kroz koje su prodirale zrake slabašne svjetlosti, zarobljene u
kužnom isparavanju koje se uzdizalo s tla. Alicia je krenula zakoračiti kada ju je Vargas
zaustavio. Tek je tada shvatila da je ono što joj se činilo kao popločeni pod bila zapravo
voda. Podzemni bazen bogatoga industrijalca izgubio je svoju smaragdnu boju i
pretvorio se u crno zrcalo. Došli su do ruba bazena i Alicia je snopom svjetla pročešljala
površinu vode. U njoj je lelujala paučina zelenkastih algi i vonjalo je. Alicia je pokazala
prema dnu bazena.
„Nešto je tamo ispod“, rekla je.
Približila je svjetiljku, a osvijetljena voda djelovala je zlokobno.
„Vidite?“ pitala je Alicia.
Lelujava crna masa polagano se vukla po dnu bazena. Vargas je pogledao oko sebe i
ugledao dršku nečega što je izgledalo kao grablje ili metla za čišćenje bazena. Vlakna su
otpala prije mnogo godina, ali metalni držač i dalje je bio pričvršćen za kraj drške.
Vargas je uronio dršku u vodu i pokušao dohvatiti tamnu figuru. Kada ju je okrznuo,
okrenula se oko sebe i činilo se kao da se jako polako odmotava.
„Pazite“, upozorio je Vargas.
Kad je metalni držač dotaknuo nešto čvrsto, snažno je povukao, a sjena se odvojila s
dna bazena. Alicia je ustuknula. Vargas je prvi shvatio što je to.
„Maknite se“, prošaptao je.
Alicia je najprije prepoznala odijelo, jer je upravo ona išla s njim u krojačnicu na
ulici Gran Via gdje ga je kupio. Lice koje je isplivalo na površinu bilo je bijelo kao kreč, a
oči su se činile kao dva ovala od ispoliranoga mramora oko zjenica prošarana tamnim
linijama mreže kapilara. Ožiljak na obrazu koji mu je sama napravila, pretvorio se u

Knjige.club 324
 Gringos

purpurnu brazdu koja je izgledala poput biljega od željeza za žigosanje. U stranu nagnuta
glava otkrivala duboku porezotinu na mjestu gdje mu je netko prerezao grkljan.
Alicia je zatvorila oči i zajecala. Osjetila je Vargasovu ruku na ramenu.
„To je Lomana“, uspjela je protisnuti.
Kada je ponovno otvorila oči, tijelo je tonulo sve dok se nije zaustavilo pod vodom
vrteći se oko svoje osi raširenih ruku. Alicia se okrenula prema Vargasu koji ju je
zapanjeno promatrao.
„ Vilajuana mi je rekao da ga je poslao ovamo“, rekla je Alicia. „Mora da ga je netko
slijedio.“
„Ili je možda naišao na nešto što nije očekivao.“
„Ne možemo ga ostaviti ovdje. Ovako.“
Vargas je odmahnuo glavom.
„Ja ću se za to pobrinuti. Za sada, izađimo odavde.“
Policajac ju je primio za ruku i nježno je poveo prema stubama.
„Alicia, to tijelo je ovdje najmanje dva ili tri tjedna. Bilo je to prije nego što ste vi
došli u Bercelonu.“
Zatvorila je oči i kimnula.
„To znači da, tkogod je ušao u vašu kuću i ukrao vam knjigu, to nije mogao biti
Lomana“, dovršio je Vargas.
„Znam.“
Namjeravali su se ponovno uspeti stubama kada je Vargas zastao i zaustavio je.
Škripa koraka na katu iznad odjekivala je ispod svoda. Pogledom su slijedili zvuk koraka.
Policajac je usredotočeno slušao.
„Ima ih više“, zaključio je tiho.
Na trenutak se činilo da su se koraci zaustavili a potom se udaljili. Alicia se spremala
proviriti na stube kada je odozgo začula buku. Stubište je zaškripalo i čuli su jeku nekoga
glasa, pa su razmijenili poglede. Alicia je ugasila svjetiljku. Stali su svatko sa svoje strane
vrata, skriveni u sjeni. Vargas je usmjerio cijev oružja prema izlazu i nategnuo iglu.
Koraci su se približavali. Trenutak poslije silueta se ocrtala na dovratku. Prije nego što je
stigla napraviti korak, Vargas je prislonio cijev revolvera na sljepoočnicu neznanca,
spreman prosuti mu mozak.

Knjige.club 325
 Gringos

13.

Dodir cijevi vatrenoga oružja na koži bio je kao puding iz vrećice, nešto na što se,
unatoč tome što je to nebrojeno puta iskusio, Fermín nikako nije mogao naviknuti.
„Dolazimo u miru“, rekao je, zatvorivši oči i podigavši ruke u zrak u znak bezuvjetne
predaje.
„Fermíne, jeste li to vi?“ pitala je zapanjena Alicia.
Prije nego što je spomenuti mogao odgovoriti, Daniel se stvorio na dovratku i ostao
skamenjen ugledavši oružje koje je Vargas i dalje držao upereno u glavu njegovome
prijatelju. Vargas je frknuo i spustio revolver. Fermín je tjeskobno uzdahnuo. „Može li se
znati kog vraga ovdje radite?“ pitala je Alicia. „Pa vi ste mi pročitali misli“, odgovorio je
Fermín.
Alicia je ugledala optužujuće poglede koje su joj upućivali Daniel i Fermín, te
razmotrila mogućnosti.
„Jesam li vam rekao, Daniele“, rekao je Fermín. „Pogledajte je samo, spletkari baš
kao prava perfidna lamija.“
„Što je lamija?“ upitao je Vargas.
„Neka se topnik ne uvrijedi, ali da manje troši na pištolje a više na rječnike ne bi ni
trebao pitati“, odgovorio je Fermín.
Vargas je napravio korak naprijed, a Fermín pet natrag. Alicia je podigla ruke u znak
primirja.
„Mislim da nam dugujete objašnjenje, Alicia“, rekao je Daniel.
Pogledala ga je ravno u oči i istovremeno kimnula počastivši ga pogledom tako
milim da bi odagnao svu sumnju svijeta. Fermín je podbo Daniela laktom.
„Daniele, potrudite se zadržati dotok krvi od vrata nagore i ne dajte se smotati.“
„Nitko ovdje nikoga ne pokušava smotati, Fermíne“, rekla je Alicia.
„Recite to onom plutajućem lešu“, promrmljao je Fermín pokazujući uzburkanu
vodu u bazenu. „Vaš poznanik?“
„Za sve to postoji objašnjenje“, započela je Alicia.
„Alicia...“ upozorio ju je Vargas.
Ona je pomirljivo mahnula rukom i prišla Fermínu i Danielu.
„Nažalost, objašnjenje nije jednostavno.“
„Samo nam pružite priliku. Pametniji smo nego se čini, barem vaš sluga pokorni jer,
vidite, moj prijatelj Daniel još je pilence.“
„Pustite je da govori, Fermíne“, odrezao je Daniel.
„Ima otrovniji jezik nego kobra koju sam vidio u zoološkom.“
„Zašto, prije svega, ne izađemo odavde i ne odemo na neko mjesto gdje možemo u
miru porazgovarati?“ predložila je Alicia.
Vargas je negodovao ispod glasa i jasno dao do znanja da se ne slaže s prijedlogom.
„Kako znamo da nije neka zamka?“ upitao je Fermín.
„Jer vi birate mjesto“, rekla je Alicia.
Daniel i Fermín razmijenili su poglede.

Knjige.club 326
 Gringos

Prošli su kroz perivoj do taksija u kojem se Cipriano prepustio oblaku cigareta i

dubokoj radijskoj raspravi o ključnom pitanju koje je doista zaokupljalo građanstvo:
nogometna liga i napredovanje kurjeg oka na lijevoj nozi nogometaša Kubale uoči
utakmice Madrid-Bercelona sljedeće nedjelje. Vargas je, jer je volumetrija tako nalagala,
sjeo na suvozačko mjesto, dok su se ostali stisnuli kako su znali i umjeli na stražnjem
sjedištu.
„Nije li vas bilo samo dvoje?“ upitao je taksist, razmišljajući je li možda previše
popušio.
Vargas mu je namignuo umjesto odgovora. Alicia se potpuno zadubila u svoje misli,
prema Fermínovoj procjeni vjerojatno smišljajući poveću laž koju će im pokušati
servirati zamotanu u celofan. Njegov se prijatelj Daniel činio previše zbunjen zbog
kontakta koje je bedro prepredene ženske ostvarilo s njegovom desnom nogom da bi bio
sposoban bilo što reći ili pomisliti. Uvidjevši da je on jedini kojemu je preostalo još
zdrave pameti i sposobnosti prosuđivanja, Fermín je preuzeo glavnu riječ i dao upute
vozaču.
„Šefe, budite tako ljubazni i odvezite nas do četvrti Raval i ostavite nas pred
restoranom Can Luis.“
Sam spomen njegova najdražega restorana na cijelom poznatom svijetu, tog
duhovnog utočišta u trenucima nemira, preporodio je Fermína, kojem je susret sa
snagama javnoga reda i mira spremnim da mu prospu mozak uvijek budio životinjsku
glad. Cipriano je išao u rikverc do ulaza na cestu Las Aguas da bi potom krenuo natrag
prema Berceloni koja ih je čekala ispružena u podnožju brda. Dok su se spuštali niz
planinu prema četvrti Sarria, Fermín je pomno proučavao potiljak lika na suvozačkom
mjestu kojega si je Alicia priskrbila kao tjelohranitelja i grubijana. Cijeli je smrdio na
policajca, i to policajca visokoga ranga. Vargas je zacijelo osjetio ubod Fermínova
pogleda jer se okrenuo i uzvratio mu pogled od kojega bi se obično ispraznila crijeva
nesretnicima koji su završavali u reštu. Taj čovječuljak kojega je Alicia oslovljavala kao
Fermín, izgledao mu je kao da je pobjegao iz pikarskog romana Lazarillo de Tormes.
„Nemojte se dati zavarati mojom slabašnom gradom“, upozorio ga je Fermín. „Sve
što vidite sami su mišići i borbeni instinkt. Ja sam vam zapravo nindža u civilu.“
Čovjek misli da je tijekom godina službe vidio sve, a onda mu dragi Bog pošalje
darak iznenađenja.
„Fermín, je l' tako?“
„Tko pita?“
„Možete me zvati Vargas.“
„Agent?“
„Inspektor.“
„Nadam se da vaša ekscelencija nema prigovora na dobro jelo i katalonsku kuhinju“,
rekao je Fermín.
„Nikakva. I zapravo sam prilično gladan. Je li dobar taj Can Llúis?“
„Nevjerojatan“, odgovorio je Fermín. „Kao bedro Rite Hayworth u mrežastim
čarapama.“
Vargas se nasmijao.
„Ova dvojica već su postala prijatelji“, rekla je Alicia. „Želudac i besramnost spajaju
ljude.“

Knjige.club 327
 Gringos

„Ne obazirite se na nju, Fermíne. Alicia nikada ne jede, barem ne krutu hranu“,
objasnio je Vargas. „Hrani se sišući duše neopreznih.“
Fermín i Vargas nevoljko su se suučesnički nasmiješili.
„Jeste li čuli, Daniele?“ dobacio je Fermín. „Potvrda nam stiže iz samoga
Ravnateljstva policije.“
Alicia se okrenula i ugledala Daniela koji ju je promatrao ispod oka.
„Takve gluposti kroz jedno uho unutra, kroz drugo van“, rekla je.
„Ne brinite se, mislim da nije čuo ništa nakon što smo spomenuli sisanje“, primijetio
je Fermín.
„Zašto vi ne biste malo zašutjeli pa da ostatak puta provedemo u miru?“ predložio je
Daniel.
„To su hormoni“, ispričavao se Fermín. „Dečko još uvijek raste.“
I tako su, svi šutke i prepušteni na milost i nemilost radiju i njegovoj epskoj priči o
nogometnoj ligi, stigli do restorana Can Llúis.

Knjige.club 328
 Gringos

14.

Fermín je izašao iz taksija kao izgladnjeli brodolomac koji se dokopao kopna nakon
što je tjedne proveo grčevito se držeći za dasku. Vlasnik restorana Can Llúis, stari
Fermínov prijatelj, dočekao ga je zagrljajem i toplo pozdravio Daniela. Kada je ugledao
Vargasa i Aliciju pogledao ih je ispod oka, ali Fermín mu je šapnuo nešto na uho, pa je
kimnuo i pozvao ih da udu.
„Baš sam danas pričao o vama s profesorom Alburquerqueom koji je došao na
ručak, i pitali smo se u kakav ste se pothvat upustili ovih dana.“
„Ništa, beznačajne kućne intrige. Nisam više što sam nekad bio“, rekao je Fermín.
„Ako vam odgovara, možete sjesti za jedan od stolova otraga, tamo će te biti na
miru...“
Sjeli su za stol u kutu blagovaonice, a Vargas je iz navike odabrao stolac koji je
gledao prema ulazu.
„Što biste željeli?“ pitao je voditelj.
„Iznenadite nas, prijatelju moj. Ja sam već večerao, ali neću odbiti nešto za prigristi,
a inspektor pak izgleda kao da ima zatvorski apetit. Mladima pak možete donijeti dvije
mineralne, pa nek' se snalaze kada su tako dosadni“, naložio je Fermín.
„Čaša bijelog vina za mene, molim“, naručila je Alicia.
„Imam izvrstan Panades.“
Kimnula je.
„Donijet ću vam onda nešto za prigristi, pa ako poželite još nešto, samo vičite.“
„Prijedlog jednoglasno prihvaćen“, objavio je Fermín.
Voditelj je krenuo prema kuhinji s narudžbom i ostavio ih u društvu napete tišine.
„Što ste nam ono krenuli pričati, Alicia?“ pitao je Fermín.
„Ovo što ću vam ispričati mora ostati među nama“, upozorila je.
Daniel i Fermín netremice su je gledali.
„Morat će te mi dati svoju riječ“, inzistirala je.
„Čovjek svoju riječ može dati samo onome čija riječ nešto vrijedi“, rekao je Fermín.
„A vi nam, uz dužno poštovanje, još uvijek niste pružili nikakav dokaz vrijednosti vaše
riječi.“
„Pa, morat će te imati povjerenja u mene.“
Fermín je razmijenio pogled s Vargasom. Policajac je slegnuo ramenima.
„Mene nemojte gledati“, zamolio je. „Meni je isto to rekla prije nekoliko dana i
pogledajte gdje sam sada.“
Uskoro se pojavio konobar s pladnjem i stavio na stol nekoliko jela i malo kruha.
Fermín i Vargas bez srama su navalili na ponuđeno dok je Alicia polako pijuckala svoje
vino i držala cigaretu među prstima. Daniel je zurio u stol.
„Kakvo vam je jelo?“ pitao je Fermín.
„Izvrsno“, uskliknuo je Vargas. „Mrtva bi ga usta jela.“
„Pa neka onda gospodin inspektor proba ovu teletinu i ići će kući pjevajući.“
Daniel je promatrao ta dva neobična svata, koji se međusobno nisu mogli više
razlikovati, kako proždiru sve što su im servirali kao da su kakvi lavovi u zatočeništvu.

Knjige.club 329
 Gringos

„Koliko vi puta možete večerati, Fermíne?“

„Koliko mi god puta posluže večeru“, odgovorio je. „Ti današnji mladi koji nisu bili u
ratu na prvim linijama ne mogu to razumjeti, inspektore.“
Vargas je kimnuo, ližući prste. Alicia koja je predstavu pratila bezvoljnim pogledom,
kao da čeka da popusti pljusak, dala je znak konobaru da joj donese još jednu čašu
bijeloga.
„Zar vam vino ne udari u glavu ako nešto ne pojedete?“ pitao je Fermín čisteći tanjur
komadom kruha.
„Ne brine me da će me udariti“, odgovorila je Alicia. „Brine me da će popustiti.“
Kada su im poslužili kavu i niz štamprleka, Fermín i Vargas zadovoljno su se izvalili
u stolcima, a Alicia je ugasila cigaretu u pepeljari.
„Ne znam za vas, ali ja sam se pretvorio u uho“, rekao je Fermín.
Alicia se nagnula naprijed i rekla tiho.
„Pretpostavljam da znate tko je ministar Mauricio Valls.“
„Moj prijatelj Daniel čuo je za njega“, rekao je Fermín zlobno se smiješeći. „Ja sam ga
imao priliku osobno upoznati.“
„Onda ste vjerojatno primijetili, ako ste obratili pažnju, da se već neko vrijeme
gotovo i ne pojavljuje u javnosti.“
„Sada kada ste spomenuli...“ složio se Fermín. „No ovdje je i Daniel, naš stručnjak za
Vallsa, koji slobodno vrijeme provodi u čitaonici knjižnice Ateneo istražujući život i čuda
našeg odličnika, starog obiteljskog poznanika.“
Alicia je razmijenila pogled sa Sempereom.
„Prije neka tri tjedna, Mauricio Valls netragom je nestao iz svoje rezidencije u
madridskoj četvrti Somosaguas. Otišao je u zoru u pratnji svog tjelohranitelja u
automobilu koji je nekoliko dana poslije pronađen napušten u Berceloni. Otada ga nitko
nije vidio.“
Alicia je promatrala oluju emocija koja je zablistala u Danielovu pogledu.
„Policijska istraga upućuje na to da je Valls bio žrtva zavjere koja je za cilj imala
osvetiti mu se zbog navodne prijevare s dionicama jedne bankarske institucije.“
Daniel ju je promatrao zbunjeno i s rastućom ljutnjom.
„Kada kažete 'istraga'„, prekinuo ju je Fermín, „na što se to odnosi?“
„Na istragu koju je provelo Ravnateljstvo policije s ostalim snagama javnog reda i
mira.“
„Inspektora Vargasa mogu s tim povezati, ali vas, da budem iskren...“
„Ja radim, ili bolje rečeno radila sam, za jednu od službi koja je pomagala policiji s
ovom istragom.“
„Ima li ta služba neko ime!*“ skeptično je pitao Fermín. „Jer mi ne djelujete baš kao
žandarka.“
„Nema.“
„Sve mi je jasno. A pokojnik kojeg smo noćas imali zadovoljstvo vidjeti kako pluta?“
„Moj bivši kolega.“
„Pretpostavljam onda da ste od tuge ostali bez apetita...“
„Ovo je samo hrpa laži“, prekinuo ih je Daniel.
„Daniele“, rekla je Alicia, pomirljivo položivši ruku na njegovu.
Knjige.club 330
 Gringos

On je maknuo ruku i suočio se s njom.

„A zašto biste se onda pokušavali prikazati kao stara obiteljska prijateljica,
posjećivali knjižaru, moju ženu, mog sina, gurali se u moju obitelj?“
„Daniele, komplicirano je, dopustite mi...“
„Je li Alicia uopće vaše pravo ime? Ili ste ga posudili iz neke davne uspomene mog
oca?“
Sada ju je Fermín netremice gledao, kao da se našao oči u oči s duhom iz prošlosti.
„Da. Zovem se Alicia Gris. Nisam lagala o tome tko sam.“
„Samo o svemu ostalom“, odgovorio je Daniel.
Vargas je šutio, prepustivši Aliciji da vodi glavnu riječ. Ona je uzdahnula, uvjerljivo
odigravši uzrujanost i osjećaj krivnje u koje Vargas ni na sekundu nije povjerovao.
„Tijekom istrage otkrili smo da je Mauricio Valls bio u kontaktu s vašom majkom,
gospodom Isabellom, i bivšim zatvorenikom kaznionice Montjuic, Davidom Martínom.
Uplela sam vas u sve ovo jer sam vas morala odbaciti kao osumnjičenike i biti sigurna da
obitelj Sempere nije imala ništa s...“
Danielu je pobjegao gorak osmijeh i pogledao je Aliciju s dubokim prijezirom.
„Mora da mislite da sam idiot. A mora da i jesam s obzirom na to da sve do sada
nisam shvatio tko ste vi, Alicia ili kako se već zvali.“
„Daniele, molim vas...“
„Ne dirajte me.“
Daniel je ustao i krenuo prema izlazu. Alicia je uzdahnula i uronila lice u ruke.
Potražila je potporu u Fermínovom pogledu, ali čovječuljak ju je promatrao kao da je
džeparica uhvaćena w
„Prilično loše za prvi pokušaj“, prosudio je. „Mislim da nam i dalje dugujete
objašnjenje, sada još i više s obzirom na ovu priču koju ste nam pokušah prodati. I to ne
računajući ono što meni dugujete. Ako ste vi doista Alicia Gris.“
Ona se poraženo nasmiješila.
„Ne sjećate me se, Fermíne?“
Čovječuljak ju je promatrao kao da je neka prikaza.
„Više ne znam sjećam li se. Jeste li se vratili iz mrtvih?“
„Moglo bi se reći da jesam.“
„A zašto?“
„Samo vas pokušavam zaštititi.“
„Ne bi se reklo...“
Alicia je ustala i pogledala Vargasa koji je kimnuo.
„Idite za njim“, rekao je policajac. „Ja ću se pobrinuti za Lomanu i javiti vam sve kada
stignem.“
Alicia je kimnula i krenula u potragu za Danielom. Fermín i Vargas ostali su nasamo,
gledajući se u tišini.
„Mislim da ste prestrogi prema njoj“, zaključio je Vargas.
„Koliko dugo je poznajete?“ pitao je Fermín.
„Nekoliko dana.“
„Onda mi možda možete potvrditi da je ona doista živo biće, da nije duh?“

Knjige.club 331
 Gringos

„Mislim da samo nalikuje na duha“, rekao je Vargas.

„Istina je, pije kao smuk“, primijetio je Fermín.
„Nemate pojma koliko.“
„Što kažete na jednu kavicu s viskijem prije povratka u kuću strave?“ ponudio je
Fermín.
Vargas je kimnuo.
„Trebate li društvo i logističku potporu da izvuče te onu lešinu?“
„Hvala vam, Fermíne, ali bit će bolje da to obavim sam.“
„Recite mi onda samo jednu stvar, i, molim vas ne lažite jer imamo previše utakmica
u nogama da bismo se pravili zeleni. Je F se to meni samo čini ili je ova stvar još gora
nego što izgleda?“
Vargas je oklijevao.
„Mnogo gora“, na kraju je potvrdio policajac.
„Aha. A ono govance od Vallsa, živ je ili truje crve?“
Vargas kojega je odjednom obuzeo sav umor koji se nakupljao posljednjih dana,
pogledao ga je poraženo.
„Mislim da to, prijatelju moj, više nije ni važno...“

Knjige.club 332
 Gringos

15.

Danielova pojava nazirala se u daljini, tek sjena pod okriljem uličnih lampi i uličica
četvrti Raval. Alicia je produljila korak koliko je mogla. Uskoro je počela osjećati kako se
bol u kuku budi. Dok se borila da smanji udaljenost između sebe i Daniela, osjećala je
kako joj ponestaje zraka i kao da joj šilo buši kosti. Kada je stigao do ulice La Rambla,
okrenuo se i, ugledavši je, dobacio joj bijesan pogled.
„Daniele, molim vas, čekajte“, zazvala ga je Alicia, držeći se za uličnu lampu.
Nije se obazirao na nju i nastavio je laganim korakom. Alicia se vukla za njim kako je
znala i umjela. Ćelo joj je bilo obliveno znojem, a kuk joj se pretvorio u užarenu ranu.
Kada su stigli na ugao ulice Santa Ana, Daniel je pogledao preko ramena. Alicia je i
dalje bila tamo, a njezino šepanje ga je zbunilo. Zastao je da je na tren promotri i vidio da
diže ruku, pokušavajući mu privući pozornost. Daniel je negodovao ispod glasa. Planirao
je krenuti kući, kada ju je ugledao da pada na tlo, kao da se nešto u njoj slomilo. Pričekao
je nekoliko trenutaka, ali Alicia nije ustajala. Oklijevao je, ali joj je zatim prišao i vidio da
se na podu savija od bolova. Ugledao joj je lice pod svjetlom ulične lampe i vidio da je
obliveno znojem i skamenjeno u bolnom grču. Osjetio je poriv da je ostavi ondje i
prepusti sudbini, ali joj je prišao i čučnuo pokraj nje. Alicia ga je promatrala lica oblivena
suzama.
„Jel’ vi to izvodite neku predstavu?“ pitao je Daniel.
Pružila je ruku prema njemu, a on ju je prihvatio i pomogao joj ustati. Alicijino tijelo
drhtalo je na njegovim rukama i Daniel osjeti natruhu kajanja.
„Što vam je?“
„Stara ozljeda“, rekla je Alicia sopćući. „Trebam sjesti, molim vas.“
Daniel ju je uhvatio oko struka i poveo prema kavani koja je bila na početku ulice
Santa Ana i radila je do kasno. Konobar ga je poznavao i Daniel je znao da će sutradan
cijelo susjedstvo dobiti iscrpan izvještaj o tome kako se oko ponoći pojavio u kavani
noseći u naručju damu opasnih čari. Odveo je Aliciju do stola pokraj ulaza i pomogao joj
je da sjedne.
„Vode“, prišaptala je.
Daniel je otišao do šanka i obratio se konobaru.
„Daj mi bocu vode, Manuele.“
„Samo vodu?“ pitao je čovjek suučesnički mu namignuvši.
Daniel nije ništa objašnjavao, nego se vratio za stol s bocom vode i čašom. Alicia je u
rukama držala metalnu dozu za tablete i pokušavala je otvoriti. Uzeo joj ju je i otvorio.
Alicia je iščeprkala dvije tablete i progutala ih s vodom koja joj se cjedila niz bradu i vrat.
Daniel ju je zabrinuto gledao, ne znajući što da više napravi. Ona je otvorila oči i
pogledala ga, pokušavajući se nasmiješiti.
„Za tren će mi biti bolje“, rekla je.
„Možda će brže djelovati ako nešto pojedete...“
Alicia je odmahnula glavom.
„Čašu bijelog vina, molim...“
„Želite reći da je dobra ideja miješati alkohol s tim...?“
Kimnula je i Daniel je otišao naručiti vino.

Knjige.club 333
 Gringos

„Manuele. Daj mi čašu bijelog vina i nešto za prigristi.“

„Imam krokete sa šunkom za prste polizat.“
„Što god.“
Kada se vratio za stol, Daniel je navaljivao sve dok Alicia nije pojela kroket i pol uz
vino i ono nešto što je uzela u obliku bijelih tableta. Malo-pomalo, činilo se da je
povratila kontrolu nad sobom i uspjela mu se nasmiješiti kao da se ništa nije dogodilo.
„Zao mi je što ste me vidjeli u ovakvom stanju“, rekla je.
„Osjećate li se bolje?“
Alicia je kimnula, iako su joj oči postale staklaste, zbog čega se činilo da je dio nje
negdje daleko.
„Ovo ništa ne mijenja“, upozorio je Daniel.
„Razumijem.“
Daniel je primijetio da Alicia govori sporo, kao da rasteže riječi.
„Zašto ste nam lagali?“
„Nisam vam lagala.“
„Zovite to kako vam drago. Ispričali ste mi samo dio istine, što vam dođe na isto.“
„Pravu istinu ne znam ni sama, Daniele. Još uvijek ne. Čak i da želim, ne bih vam je
mogla otkriti.“
Samome sebi unatoč, našao se u iskušenju da joj povjeruje. Čini se da će ispasti i
blesaviji nego što je Fermín sumnjao.
„Ali saznat ću istinu“, rekla je Alicia. „Razriješit ću ovaj slučaj i obećavam vam da
vam ništa neću prešutjeti.“
„Onda mi dopustite da vam pomognem. To mi je važno.“
Alicia je odmahnula glavom.
„Mauricio Valls ubio je moju majku“, rekao je Daniel. „Imam pravo pogledati ga u lice
i pitati ga zašto. Imam više prava na to negoli vi ili Vargas.“
„To je istina.“
„Onda mi dopustite da vam pomognem.“
Alicia mu se nježno nasmiješila i Daniel je pogledao u stranu.
„Možete mi pomoći tako da se pobrinete da ste vaša obitelj i vi na sigurnom. Vargas i
ja nismo jedini koji istražujemo. Ima nas još. Neki jako opasni ljudi.“
„Ne bojim se.“
„To me i brine, Daniele. Trebate se bojati. Trebate se jako bojati. I pustite me da
radim ono u čemu sam najbolja.“
Alicia je potražila njegov pogled i primila ga za ruku.
„Kunem vam se svojim životom da ću pronaći Vallsa i pobrinuti se da ste vi i vaša
obitelj sigurni.“
„Ja ne želim biti siguran. Želim znati istinu.“
„Ono što vi zapravo želite, Daniele, je osveta.“
„To je moja stvar. I ako mi ne ispričate što se zapravo događa, sam ću saznati.
Ozbiljno vam kažem.“
„Znam. Ali mogu li vas zamoliti za uslugu?“
Daniel je slegnuo ramenima.

Knjige.club 334
 Gringos

„Dajte mi dvadeset i četiri sata. Ako u dvadeset i četiri sata ne riješim slučaj, kunem
vam se čime god želite da ću vam reći sve što znam.“
Sumnjičavo ju je promatrao.
„Dvadeset i četiri sata“, pristao je konačno. „A i ja ću vas zauzvrat nešto zamoliti.“
„Što god želite.“
„Recite mi zašto Fermín kaže da mu dugujete objašnjenje. Objašnjenje za što?“
Alicia je spustila pogled.
„Prije mnogo godina, kada sam bila djevojčica, Fermín mi je spasio život. Bilo je to
tijekom rata.“
„On to zna?“
„Ako već nije posve siguran, sumnja. Mislio je da sam umrla.“
„Ta vaša ozljeda je otada?“
„Da“, rekla mu je, ali zbog načina na koji mu je odgovorila pomislio je da je to tek
jedna od mnogih ozljeda koje skriva.
„Fermín je i meni spasio život“, rekao je Daniel. „Mnogo puta.“
Ona se nasmiješila.
„Ponekad nam život pokloni anđela čuvara.“
Alicia se spremala ustati. Daniel je obišao stol da joj pomogne, ali ona ga je
zaustavila.
„Mogu sama, hvala.“
„Jeste li sigurni da vas ove tablete nisu malo...?“
„Ne brinite se. Velika sam ja cura. Hajde, otpratit ću vas do ulaza u zgradu. Usput mi
je.“
Hodali su do vrata stare knjižare. Daniel je izvadio ključ. Pogledali su se bez riječi.
„Obećali ste“, rekao je Daniel.
Ona je kimnula.
„Laku noć, Alicia.“
Žena je ostala nepomično stajati, promatrajući ga staklenim pogledom za koji Daniel
nije bio siguran je li posljedica lijeka ili bezdana koji se nazirao u tim zelenim očima.
Kada se spremao krenuti, Alicia je stala na prste i približila svoje usne njegovima. Daniel
je okrenuo glavu i poljubac mu je okrznuo obraz. Alicia se bez riječi okrenula i otišla.
Njezina silueta uskoro je nestala u sjenama.
Bea ih je gledala kroz prozor. Vidjela ih je kako izlaze iz kavane na početku ulice i
kako prilaze veži dok je jeka zvona nad krovovima grada odbijala ponoć. U trenutku
kada se Alicia približila Danielu, a on je ostao mirno stajati, izgubljen u njezinu pogledu,
Bea je osjetila čvor u trbuhu. Vidjela je da je stala na prste i spremala se poljubiti ga u
usta. Tada je skrenula pogled.
Polako se vratila u spavaću sobu. Zastala je na tren pred Juliánovom sobom u kojoj
je on duboko spavao. Uvukla se u krevet i čekala da čuje vrata. Daniel je tiho prolazio
hodnikom. Bea je ostala ležati, ispružena u tami, pogleda uperena u strop. Čula je kako se
Daniel svlači i oblači pidžamu koju mu je ostavila na stolcu. Osjetila je kako se njegovo
tijelo uvlači pod plahte. Kada je pogledala u njegovu smjeru, vidjela je da joj je okrenuo
leda.
„Gdje si bio?“ pitala je.

Knjige.club 335
 Gringos

„S Fermínom.“

16.

Hendaya mu je ponudio cigaretu, ali Fernandito ju je odbio.

„Hvala, ne pušim.“
„Pametan čovjek. Zato i ne razumijem zašto ne nazoveš svog oca da dođe po tebe s
dokumentima da razjasnimo sve ovo. Ili nešto skrivaš?“
Mladić je odmahnuo glavom. Hendaya se prijateljski nasmiješio i Fernandito se
sjetio da ga je prije koji sat gledao dok je pištoljem razvaljivao vozačeva koljena. Crna
mrlja na ovratniku košulje i dalje je bila tamo.
„Ništa ne skrivam, gospodine.“
„Onda...?“
Hendaya je gurnuo telefon prema njemu.
„Jedan poziv i slobodan si.“
Fernandito je progutao knedlu.
„Molim vas da me ne tjerate da zovem. Imam dobar razlog za to.“
„Dobar razlog? A koji, prijatelju Alberto?“
„Moj otac, bolestan je.“
„A, da?“
„Ima bolesno srce. Imao je infarkt prije par mjeseci i nekoliko tjedana su ga zadržali
u Kliničkoj bolnici. Sada je doma, oporavlja se, ali jako je slab.“
„Žao mi je.“
„Moj otac je dobar čovjek. Ratni heroj.“
„Ratni heroj?“
„Ušao je u Bercelonu s nacionalistima. Na jednoj naslovnici novina La Vanguardia
objavljena je njegova slika u povorci na aveniji Diagonal. Držimo je uokvirenu u
blagovaonici. On je treći s desna. Morate to vidjeti. Pustili su ga u prvi red zbog hrabrosti
koju je pokazao u bitci za Ebro. Bio je nadnarednik.“
„Zasigurno ste na njega jako ponosni.“
„Jesmo, ali jadnik više nije onaj stari nakon svega što se dogodilo s mojom majkom.“
„Tvojom majkom.“
„Umrla je prije četiri godine.“
„Moja sućut.“
„Hvala, gospodine. Znate li što je bilo posljednje što mi je majka rekla prije nego što
je umrla?“
„Ne.“
„Čuvaj oca i nemoj ga uznemiravati.“
„I jesi li je poslušao?“
Fernandito je pokajnički spustio pogled. Odmahnuo je glavom.
„Istinu govoreći, nisam bio sin kojeg je moja majka odgojila ni kojeg moj otac
zaslužuje. Zapravo sam obična budala.“

Knjige.club 336
 Gringos

„A ja sam, eto, bio uvjeren da si dobar dečko.“

„Ma kakvi. Jedna obična propalica, to sam vam ja. Samo radim probleme svom
jadnom ocu, kao da mu nije dovoljno teško. Jedan dan me otpuste s posla, drugi izađem
van bez dokumenata. Vidite kako vam je to. Otac ratni heroj, a sin ništarija.“
Hendaya ga je pažljivo proučavao.
„Dakle zapravo mi želiš reći da, ako nazoveš oca i kažeš mu da si u postaji jer nisi sa
sobom imao dokumente, opet ćeš ga uzrujati?“
„Mislim da će to biti posljednji put. Kada bi morao moliti susjeda da ga u invalidskim
kolicima dovede ovamo po mene, mislim da bi umro od sramote i žalosti jer mu je sin
tako ispao.“
Hendaya je razmislio o tome.
„Razumijem, Alberto, ali moraš i ti mene razumjeti. Dovodiš me u nezgodnu
situaciju.“
„Razumijem, gospodine, i već ste imali dovoljno strpljenja sa mnom, više nego što
zaslužujem. Da je samo do mene, rekao bih vam da me bacite u ćeliju s najgorim ološem
da naučim lekciju. Ali preklinjem vas da razmislite zbog mog jadnog oca. Napisat ću vam
svoje ime, prezime i adresu, i možete doći sutra i raspitati se kod bilo kojeg susjeda,
samo ako je ikako moguće dođite ujutro jer tada moj otac spava, zbog lijekova.“
Hendaya je uzeo papir koji mu je pružao Fernandito.
„Alberto Garda Santamaria. Ulica Comercio trideset i sedam, peti kat“, izrecitirao je.
„A da te sada par agenata otprati kući!'„
„Ako moj otac, koji provodi noći gledajući kroz prozor i slušajući radio, vidi kako
dolazim s policijom, izbacit će me iz kuće, što sam i zaslužio, ali nakon toga će ga udariti
kap.“
„A ne želimo da se to dogodi.“
„Ne, gospodine.“
„A kako znam da nećeš ponovno otići u skitnju ako te pustim?“
Fernandito je svečano pogledao službeni Francov portret koji je visio na zidu.
„Zato što ću vam se zakleti pred Bogom i Generalisimusom, i nek' me na mjestu ubije
grom ako lažem.“
Hendaya ga je nakratko promatrao znatiželjno i s natruhom simpatije.
„Vidim da si još uvijek na nogama, što znači da sigurno govoriš istinu.“
„Da, gospodine.“
„Gledaj, Alberto. Simpatičan si mi, jako je kasno i umoran sam. Pružit ću ti priliku. Ne
bih trebao jer zakon je zakon, ali i ja sam bio sin i to ne uvijek najbolji. Možeš ići.“
Fernandito je u nevjerici pogledao prema vratima ureda.
„Hajde, prije nego što se predomislim.“
„Tisuću puta hvala, gospodine.“
„Zahvali svom ocu. I nemoj da se ponovi.“
Ne časeći časa, Fernandito je ustao i napustio ured otirući znoj s čela. Polako je
prošao kroz dugu dvoranu obavještajne agencije Brigada Social i pokraj dvojice agenata
koji su ga u tišini promatrali uzvrativši im pozdrav.
„Laku noć.“

Knjige.club 337
 Gringos

Izašavši na hodnik produljio je korak i krenuo prema stubama koje su vodile do

prizemlja. Tek kada je prešao prag i izašao na ulicu Via Layetana, dopustio si je duboko
udahnuti i zahvaliti nebu, paklu i svemu između na svojoj nevjerojatnoj sreći.
Hendaya je gledao kako Fernandito prelazi cestu i hoda niz ulicu. Čuo je iza sebe
korake agenata koji su ga čuvali.
„Želim znati tko je, gdje živi i tko su mu prijatelji“, rekao je ne okrećući se.

Knjige.club 338
 Gringos

17.

Magla koja je ostavljala mokre tragove na odjeći, poplavila je ulice četvrti

Vallvidrera kada je Vargas izašao iz taksija i krenuo prema svjetlima bara što se nalazio
pokraj stanice uspinjače. Lokal je u to doba noći bio pust, a natpis ZATVORENO visio je
na vratima. Vargas je pogledao kroz prozor i skenirao unutrašnjost bara. Konobar je
krpom glancao čaše iza šanka, a društvo mu je pravio tek radio i jednooko pseto kojemu
se buha ne bi približila ni da joj platiš. Vargas je kucnuo po staklu. Konobar je podigao
pogled iz svoje dosade. Kratko ga je odmjerio i lagano odmahnuo glavom. Vargas je
izvukao značku i još jedanput glasnije pokucao. Konobar je uzdahnuo, obišao šank i
prišao vratima. Pas, koji je izašao iz obamrlosti, vukao se šepajući za njim.
„Policija“, objavio je Vargas. „Moram obaviti jedan poziv.“
Konobar je otvorio vrata i propustio ga unutra. Pokazao je na telefon koji je stajao
pokraj šanka.
„Želite nešto, sad kad ste već tu?“
„Jednu kavu s mlijekom, ako nije problem.“
Dok je konobar pripremao posudu za kavu, Vargas se dohvatio telefona i okrenuo
broj Bercelonske policijske uprave. Pas se smjestio pokraj njega i gledao ga snenim
očima bezvoljno mašući repom.
„Chusco, ne gnjavi“, upozorio je konobar.
Dok je čekao, Vargas i Chusco međusobno su se odmjeravali, uspoređujući starost i
otrcanost.
„Koliko je star pas?“ pitao je policajac.
Konobar je slegnuo ramenima.
„Kada su mi prodali bar, već je bio ovdje i izgledao je ko’ da će svaki čas odapeti. Od
toga je prošlo deset godina.“
„Koje je rase!'„
„Tutti frutti.“
Chusco se bacio na bok i pokazao mu goli crveni trbuh. Glas s druge strane linije
pročistio je grlo.
„Spojite me s Linaresom. Ovdje Vargas, Madridska policijska uprava.“
Uskoro je začuo klik i Linaresov glas, pomalo ciničan.
„Mislio sam da si već u Madridu, Vargase, i da skupljaš lovorike.“
„Ostao sam još koji dan da prisustvujem jednoj karnevalskoj povorci.“
„Nemoj se navući jer su ovdje sva mjesta već zauzeta. Kako ti mogu pomoći u ove
kasne noćne sate? Nemoj mi reći da imaš loše vijesti.“
„Ovisi. U četvrti Vallvidrera sam, u baru pokraj stanice uspinjače.“
„Odatle puca najbolji pogled na Bercelonu.“
„Može se i tako reći. Prije koji tren vidio sam truplo u kući pokraj ceste Las Aguas.“
Vargas je slušao Linaresov uzdah.
„Jebem ti...“ uzdahnuo je. „Baš si morao?“
„Nećeš me pitati tko je pokojnik?“
„Nije da ćeš mi reći.“

Knjige.club 339
 Gringos

„Rekao bih ti da znam.“

„A možda mi možeš reći zašto si u sitne noćne sate gore istraživao stare kuće.
Planinarenje?“
„Pokušavao sam rasvijetliti još neke pojedinosti iz slučaja na kojem radim. Znaš već
kako to ide.“
„Aha. Pretpostavljam kako sada očekuješ da izvučem nekog suca iz kreveta neka
obavi pomicanje tijela.“
„Ako ne tražim previše.“
Linares je ponovno uzdahnuo. Vargas je čuo kako viče.
„Daj mi sat vremena, najviše sat i pol. I učini mi uslugu i nemoj pronaći više ni jedan
leš, ako nije problem.“
„Na zapovijed.“
Vargas je spustio slušalicu i zapalio cigaretu. Kava koja se pušila stajala je na šanku.
Konobar ga je gledao blago znatiželjno.
„Ništa niste čuli“, upozorio ga je.
„Ne brinite se, čujem slabije od Chusca.“
„Mogu li obaviti još jedan poziv?“ pitao je policajac.
Konobar je slegnuo ramenima. Vargas je okrenuo broj Alicijinog stana u ulici
Avinon.
„Alicia, Vargas je.“
„Vargase?“
„Nemojte mi reći da ste me već zaboravili.“
Duga stanka. Alicijin glas zvučao je kao da dolazi iz dubine špilje.
„Mislila sam da zove Leandro“, na kraju je rekla razvlačeći riječi.
„Čudno zvučite. Jeste li pili?“
„Kada pijem, ne zvučim čudno, Vargase.“
„Što ste uzeli?“
„Čašu toplog mlijeka prije nego što sam se pomolila prije spavanja.“
„U što ste se uvalili?“ pitao je.
„Bila sam na piću s Danielom Sempereom.“
Vargas je ušutio.
„Znam što radim, Vargase.“
„Ako vi tako kažete.“
„Gdje ste?“
„U četvrti Vallvidrera, čekam policiju i suca da izvrše očevid.“
„Što ste im rekli?“
„Da sam išao u Mataixovu kuću pokušavajući rasvijetliti neke pojedinosti, pa sam
naletio na truplo.“
„Jesu li vam povjerovali?“
„Ne, ali još uvijek imam neke dobre prijatelje u Policijskoj upravi.“
„A što im namjeravate reći o tijelu?“

Knjige.club 340
 Gringos

„Da ga ne prepoznajem jer ga nikada prije nisam vidio. Što je, tehnički govoreći,
istina.“
„Vaši prijatelji znaju da su vas maknuli sa slučaja?“
„Vjerojatno su saznali i prije nego ja. Ovdje vijesti lete.“
„Čim identificiraju tijelo, vijest će stići do Madrida. I do Leandra.“
„Što znači da, uz malo sreće, imamo još nekoliko sati“, procijenio je Vargas.
„Je li vam Fermín što rekao?“ pitala je Alicia.
„Nekoliko poetskih bisera. I da vi i on morate obaviti jedan razgovor.“
„Znam, znam. A je li vam rekao o čemu?“
„Sprijateljili smo se, ali ne toliko. Čini mi se da Fermín misli da ste vi netko iz
njegove prošlosti.“
„I što sad?“
„Kada sudac izvrši očevid, idem s tijelom do odjela za patologiju. Prodat ću im priču
da bi to moglo biti povezano s mojom istragom. Forenzičara poznajem još iz svojih
godina u gradu Leganes. Dobar tip. Vidjet ću što mogu saznati.“
„Bit ćete tamo barem do zore.“
„Barem. Odrijemat ću malo u mrtvačnici. Siguran sam da će mi prepustiti jedan od
stolova za autopsiju“, bezvoljno se šalio Vargas. „Forenzičari su inače pravi šaljivci.“
„Budite oprezni. I nazovite me čim nešto saznate.“
„Ne brinite se. Vi pokušajte malo odspavati i odmoriti se.“
Vargas je spustio slušalicu i prišao šanku. Uzeo je kavu, već mlaku, i iskapio je u
jednom gutljaju.
„Jeste za još jednu?“
„Pa mogao bih sada jednu bijelu kavu.“
„I jedno lisnato? Kuća časti. Sutra su za baciti.“
„Ma može.“
Vargas je otrgnuo vrh suhoga kroasana i pogledao ga pod svjetlom, razmišljajući je li
pametno u tijelo unositi takvo što. Chusco koji, uobičajeno za svoju vrstu, nije imao
previše prehrambenih skrupula, netremice ga je gledao i oblizivao se u iščekivanju.
Vargas je bacio komadić lisnatoga i Chusco ga je uhvatio u letu. Pas je pohlepno
požderao svoju nagradu i dahtanjem mu izrazio svoju vječnu zahvalnost.
„Pazite, jer ga se poslije nećete moći riješiti“, upozorio ga je konobar.
Vargas je razmijenio pogled sa svojim novim najboljim prijateljem. Predao mu je
ostatak kroasana koji je Chusco slistio u jednom zalogaju. „U ovom pasjem životu“,
pomislio je, „kada ostariš i kada te boli čak i zdravi razum, zalogaj dobrote, ili sažaljenja,
čini ti se kao hrana bogova.“
Devedeset minuta koje je obećao Linares, pretvorilo se u duga dva sata. Ugledavši
farove policijskog automobila i kombija mrtvačnice koji su rastjerivali maglu dok su se
vozili uzbrdicom, Vargas je platio račun i dodao velikodušnu napojnicu, pa je izašao
čekati na ulicu s cigaretom u rukama. Linares nije izašao iz automobila. Spustio je prozor
i dao znak Vargasu da ude u automobil i sjedne pokraj njega na stražnje sjedalo. Za
volanom je bio jedan od njegovih ljudi. Zdepasti muškarac u kaputu sjetna izraza lica
sjedio je na suvozačkom mjestu.
„Gospodine suče“, pozdravio je Vargas.

Knjige.club 341
 Gringos

Sudac se nije potrudio pozdraviti ga ih na bilo koji način pokazati da ga je primijetio.

Linares ga je kiselo pogledao i nasmiješio se, slegnuvši ramenima.
„Kamo idemo?“ pitao je.
„Nedaleko odavde. Na cestu Las Aguas.“
Dok su se spuštali prema ulazu na cestu, Vargas je krajičkom oka promatrao svoga
starog druga. Dvadeset godina policijske službe ostavilo je traga na Linaresu.
„Dobro izgledaš“, lagao je.
Linares se zasmijuljio. Vargas se susreo sa sučevim pogledom u retrovizoru.
„Stari prijatelji?“ zanimalo je suca.
„Vargas nema prijatelja“, rekao je Linares.
„Pametan čovjek“, zaključio je sudac.
Vargas je usmjeravao vozača kroz puteljak prekriven sjenama sve dok farovi
automobila nisu osvijetlili ogradu kuće Mataixovih. Kombi odjela za patologiju slijedio ih
je na malenoj udaljenosti. Izašli su iz automobila, pa je sudac krenuo naprijed da
promotri siluetu stare kuće koja se nazirala među drvećem.
„Tijelo je u podrumu“, uputio ih je Vargas. „U bazenu. Vjerojatno je tamo dva ili tri
tjedna.“
„Koje sranje“, procijenio je jedan od službenika iz odjela za patologiju koji je
izgledao kao novajlija.
Sudac je prišao Vargasu i pogledao ga u oči.
„Kaže Linares da ste ga otkrili tijekom istrage?“
„Tako je, gospodine suče.“
„I da ga niste mogli identificirati?“
„Nisam, gospodine suče.“
Sudac je pogledao Linaresa koji je trljao ruke da se ugrije. Drugi službenik iz odjela
za patologiju, iskusniji, koji nije pokazivao emocije, približio se grupici i potražio
Vargasov pogled.
„Koliko komada?“
„Molim?“
„Pokojnik.“
„Jedan. Mislim.“
Službenik je kimnuo.
„Manolo, velika vreća, čakija i par lopata“, naredio je naučniku.
Pola sata poslije, dok su radnici utrpavali truplo u kombi, a sudac ispunjavao papire
na automobilskoj haubi pod snopom svjetlosti ručne lampe koju je držao Linaresov
podčinjeni, Vargas je pokraj sebe osjetio prisutnost svojega starog kolege. U tišini su
promatrali kako službenici iz odjela za patologiju iznalaze način da u kombi ukrcaju
truplo, koje je bilo teže nego što su očekivali. Tijekom postupka više puta su udarili u
ono što se činilo kao glava pokojnika, istovremeno raspravljajući među sobom i psujući
ispod glasa.
„Mi smo nitko i ništa“, promrmljao je Linares. „Jedan od naših?“
Vargas je provjerio je li sudac dovoljno daleko da ih ne čuje. „Tako nešto. Trebat ću
malo vremena.“
Linares je spustio pogled.
Knjige.club 342
 Gringos

„Najviše dvanaest sati. Ne mogu ti dati više.“

„Hendaya...“ rekao je Vargas.
Linares je kimnuo.
„Je li Manero u mrtvačnici?“
„Čeka te. Već sam mu rekao da dolaziš.“
Vargas se zahvalno nasmiješio.
„Ima li nešto što bih trebao znati?“ pitao je Linares.
Vargas je odmahnuo glavom.
„Kako je Manuela?“
„Debela ko’ krmača, kao majka joj.“
„Baš kako ti voliš.“
Linares je kimnuo, ozbiljan.
„Vjerojatno me se više ne sječa“, rekao je Vargas.
„Po imenu ne, ali te i dalje zove Prijateljski.“
Vargas je prijatelju ponudio cigaretu, a ovaj je odbio.
„Što nam se dogodilo, Linarese?“
Ovaj je slegnuo ramenima.
„Španjolska, pretpostavljam.“
„Moglo je biti gore. Mogli smo biti u onoj vreći.“
„Sve u svoje vrijeme.“

Knjige.club 343
 Gringos

18.

Nije trebao pogledati iza sebe kako bi znao da su mu za petama. Nakon što je
skrenuo iza ugla i krenuo avenijom Avenida de la Catedral, Fernandito je bacio pogled
preko ramena i ugledao ih. Par prilika koji ga slijedio otkako je izašao iz postaje.
Produljio je korak i držao se sjena veža sve dok nije došao na kraj šetališta.
Tamo se zaustavio na tren pod tendom neke zatvorene kavane i uvjerio se da su mu
ona dva Hendayina zbira još uvijek za petama. Nije imao namjeru odvesti ih do svoje
kuće, a još manje do Alicije, tako da je odlučio povesti ih u turistički obilazak noćne
Bercelone u nadi da će ih se riješiti, bilo srećom, zbog umora ili možda čak i uz pomoć
ingeniozne ideje koja bi mu mogla pasti napamet.
Hodao je nasred ulice prema zdencu Pucrtaierrisa, vidljiv kao meta u streljani. U to
doba noći ulica je bila praktički pusta i Fernandito je šetao bez žurbe, susrevši se tu i
tamo s pokojim pijancem, spokojnim žandarom ili uobičajenim društvom izgubljenih
duša koje su uvijek patrolirale ulicama Bercelone sve do ranih jutarnjih sati. Svaki put
kada bi se okrenuo, Hendayini lovački psi još su uvijek bili ondje, uvijek na istoj
udaljenosti bez obzira na to koliko je brzo hodao.
Stigavši na ulicu La Rambla, razmišljao je o tome da potrči i pokuša nestati među
uličicama četvrti Raval, no pretpostavio je da bi ga taj potez odao i da, s obzirom na
iskustvo svojih progonitelja, baš i nije imao šanse. Odlučio je nastaviti ulicom La Rambla
do ulaza na tržnicu Boqueria. Povorka kombija skupila se ispred ulaza. Povelika grupa
lučkih radnika bila je na tržnici pod girlandom upaljenih žarulja, istovarujući kutije i
opskrbljujući štandove za idući dan. Bez razmišljanja, progurao se kroz stupove od
kutija. Njegova silueta stopila se sa siluetama desetaka radnika koji su se muvali po
hodnicima tržnice. Čim je osjetio da je nestao iz vidokruga svojih progonitelja,
Fernandito je potrčao prema stražnjem dijelu tržnice. Beskonačni svod tržnice pružao se
pred njima kao katedrala posvećena umjetnosti dobroga jela gdje su svi mirisi i boje
ovoga svijeta kao čarolijom stvarali veliki bazar koji je udovoljavao gradskim apetitima.
Izbjegavao je hrpe voća i povrća, brda začina i konzervi, sanduke pune leda i
želatinoznih bića koja su se još uvijek micala. Uklanjao se krvavim truplima koja su
visjela s kuki i prihvatio psovke i guranje mesara, radnika i voćara u gumenim čizmama.
Kada je stigao do kraja reda, našao se na trgu prepunom praznih drvenih kutija. Požurio
je sakriti se iza jednog od stupova koji su tvorili lukove i pomno promotrio stražnji izlaz
tržnice. Fernandito je duboko udahnuo i dopustio si smiješak olakšanja. Njegova mirna
pauza trajala je tek koji trenutak. Dva policajca provirila su kroz vrata tržnice i zastala da
promotre trg. Fernandito se stopio sa sjenama. Brzo je kliznuo prema uličici koja je
obilazila staru bolnicu Hospital de la Santa Cruz i krenuo njome prema ulici Calle del
Carmen.
Sudario se s njom čim je zašao za ugao: izblajhana, u uskoj suknji koja samo što nije
eksplodirala i licem gospe pune milosti i paklenoga karmina.
„Zdravo, zlato“, umilno je odrecitirala. „Ne bi li ti trebao biti doma i spremati si
kakao prije škole?“
Fernandito je proučio kurvu i, prije svega, obećanje skloništa koje je nudila veža iza
nje. Zgrada je bila u takvom stanju da nije baš izazivala želju za ulaskom. Tip maslinaste
puti glumio je recepcionara sjedeći u stražarskoj kućici veličine ispovjedaonice.
„Koliko?“ improvizirao je Fernandito, bacajući pogled na ulaz u uličicu.

Knjige.club 344
 Gringos

„To ovisi o usluzi. Danas imam specijalni popust za ministrante i dječake koji su još
na maminoj sisi, jer za sisu...“
„Dogovoreno“, prekinuo ju je mladić.
Kurva je završila s reklamom i zgrabila ga za ruku, vukući ga prema stubištu. Pri
trećem koraku klijent se zaustavio da pogleda iza sebe, zbunjen možda zbog
sramežljivosti svojstvene blesanima ili zbog mirisa kojima je odisala unutrašnjost
zgrade. Bojeći se značajnoga gubitka u ionako sušnoj noći, bludnica ga je primila u
vatreni stisak i šaptala mu u uho vlažnim dahom uzvišene bludničke prozodije koja je
uvijek davala dobre rezultate kada je bila riječ o mlitavim derištima.
„Hajde, golube moj, dođi da ti priuštim takav maturalac da nećeš moći doći k sebi“,
obećavala je.
Prošli su ispred stražarske kućice, iz koje im je, a da se nisu ni zaustavili, domar
pružio logistički paket koji je uključivao sapun, kondome i ostale neophodne
potrepštine. Fernandito je slijedio Veneru za najam ne skinuvši pogleda s ulaznih vrata
Kada su zašli za ugao i stigli do odmorišta na prvom katu koji je vodio u špiljoliki hodnik
pun soba što su mirisale na klorovo dičnu kiselinu, kurva ga je zabrinuto pogledala.
„Čini se kao da ti se jako žuri“, rekla je.
Fernandito je uzdahnuo, a ona je potražila njegov nemiran pogled. Prisilna diploma
iz ulične psihologije i iskustvo s terena naučilo ju je da, ako se klijent nije napalio pred
samim obećanjem dobroga valjanja i njezina bujna tijela, za očekivati je da odustane čim
prijeđe prag smrdljive sobe koja joj je služila kao radno mjesto. Ili, još gore, da se sve
završi i prije nego što skine gaće i on se povuče ne ispunivši svoje očekivanje i ne plativši
naknadu.
„Gledaj, srce, brzina ti nije prijateljica u ovim stvarima, i još manje u tvojoj dobi, jer
više je nego jedan zaboravio kako se zove od samog dodira ove izdašne sise. U ovom
moraš uživati kao u finom kolaču. Griz po griz.“
Fernandito je promucao nešto što je kurva odlučila shvatiti kao kapitulaciju pred
neoborivim argumentom njezina zavodljiva tijela. Soba je bila na kraju hodnika. Na putu
onamo mladić je imao priliku čuti žamor uzdaha i drmanja koji su dopirali kroz vrata.
Mora da je izraz njegova lica odao nedostatak obrazovanja.
„Prvi put?“ pitala je kurva otvarajući vrata i propuštajući ga u sobu.
Mladić je nevoljko kimnuo.
„Ne brini se, novajlije su moja specijalnost. Kroz moju je ordinaciju prošlo pola
dobrostojećih barcelonskih gospončeka, da ih naučim da sami promijene pelene.“
Fernandito je bacio pogled na svoje privremeno utočište. Bilo je gore nego što je
očekivao.
Soba je bila slika i prilika jada i vonja uokvirena zelenim zidovima koji su se ljuštili
zbog vlage nepoznatoga podrijetla. U sobičku bez vrata, koji je glumio kupaonicu,
kraljevala je zahodska školjka bez daske, oker umivaonik i prozorčić kroz koji je
prodirala magličasta svjetlost. Cijevi su šaputale neku neobičnu melodiju klokotanja i
curenja koja je budila sve samo ne ljubavne sokove. Povelik lavor u podnožju kreveta
nagoviještao je tajne koje je bilo bolje ostaviti neotkrivene. Krevet je imao metalan okvir,
madrac koji je bio bijel prije nekih petnaest godina i jastuke koji su imali prilično
utakmica u nogama.
„Mislim da bi bilo bolje da krenem doma“, predložio je Fernandito.

Knjige.club 345
 Gringos

„Samo mirno, dečko, jer sada počinje ono najbolje. Kada ti skinem hlače, ovo će ti se
činiti kao za mladence hotela Ritz.“
Kurva je odvela Fernandita do ležaja i pomogla mu da sjedne gurnuvši ga. Kada je
klijent popustio pred njezinim čarima, kleknula je ispred njega i nasmiješila mu se
nježnošću koja je prodirala kroz šminku i tugu u njezinu pogledu. Trgovački žar u
njezinu pogledu uništio je ono malo prostačke poezije koju je Fernandito želio zamisliti.
Prostitutka ga je gledala u iščekivanju.
„Dušo, bez šuške nema užitka.“
Fernandito je kimnuo. Prokopao je po džepovima i izvukao novčanik. Kurvine oči
zažarile su se od uzbuđenja. Izvadio je sav novac koji je imao kod sebe i predao ga ženi
ne prebrojivši ga.
„To je sve što imam. Je li’ u redu?“
Bludnica je odložila novac na stolić i pogledala ga uvježbanim milim pogledom.
„Ja sam Matilde, ali možeš me zvati kako želiš.“
„Kako te obično zovu?“
„Ovisi o ukusu. Drolja, kurva, kučka ili imenom svoje žene ili majke... Imala sam
jednog sjemeništarca pokajnika koji me zvao. Ja sam mislila da želi reći sudoper, ali
ispalo je da to znači na latinskom.“
„Ja sam Fernando, ali svi me zovu Fernandito.“
„Reci mi, Fernando, jesi li ikada bio sa ženom?“
On je slabašno kimnuo. Loš znak.
„Znaš što trebaš raditi?“
„Zapravo bih samo volio malo ovdje ostati. Ne moramo ništa raditi.“
Matilde se namrštila. Retardirani su bili najgori. Odlučna u tome da riješi situaciju,
krenula je otkopčavati mu remen i skidati hlače. Fernandito ju je prekinuo.
„Ne boj se, srce.“
„Ne bojim se vas, Matilde“, rekao je Fernandito.
Ona se zaustavila i dobro ga pogledala.
„Netko te prati?“
Fernandito je kimnuo.
„Aha. Policija?“
„Mislim da dâ.“
Žena je ustala i sjela pokraj njega.
„Sigurno ne želiš ništa raditi?“
„Samo ostati malo ovdje. Ako nije problem.“
„Ne sviđam ti se?“
„Nisam to želio reći. Jako ste privlačni.“
Matilde se zasmijuljila.
„Sviđa ti se neka djevojka?“
Fernando nije odgovorio.
„Sigurno ti se neka sviđa. Hajde, reci mi, kako ti se zove cura?“
„Nije mi cura.“

Knjige.club 346
 Gringos

Matilde ga je upitno pogledala.

„Zove se Alicia“, rekao je Fernandito.
Žena mu je spustila ruku na bedro.
„Sigurna sam da znam neke stvari koje Alicia ne zna.“
Fernandito je shvatio da pojma nema što to Alicia zna ili ne zna, i ne zato što nije o
tome razmišljao. Matilde ga je znatiželjno promatrala. Legla je na krevet i primila ga za
ruku. Kada ju je pogledao pod svjetlom anemične žarulje koja joj je davala žućkastu boju,
shvatio je da je Matilde mnogo mlada nego što je pretpostavio i da je vjerojatno tek
četiri-pet godina starija od njega.
„Ako želiš mogu ti pokazati kako milovati djevojku.“
Fernandito se zagrcnuo o vlastitu slinu.
„To već znam“, rekao je neuvjerljivo.
„Srce, nijedan muškarac ne zna milovati djevojku. Poslušaj me. Čak su i
najumišljenijima ruke ko ’ balvani. Dođi, lezi pokraj mene“
Fernandito je oklijevao.
„Skini me. Polako. Što sporije skidaš djevojku, to ćeš je brže osvojiti. Zamisli da sam
Alicia. Vjerojatno joj i pomalo sličim.“
Kao jaje kestenu, pomislio je Fernandito. Ali, unatoč tome, od slike Alicije koja leži
pokraj njega na krevetu i pruža ruke prema njemu, zamaglilo mu se pred očima. Stisnuo
je šaku da obuzda drhtaj.
„Alicia ne mora saznati. Čuvat ću tajnu. Hajde.“

Knjige.club 347
 Gringos

19.

Na ulazu u tamni kutak u kojem je ulica Hospital gubila svoje dobro ime, uzdizala se
turobna zgrada koju, činilo se, nikada nije dotakla ni zraka sunca. Željezna vrata
zapečatila su ulaz i nije bilo nikakve ploče niti ikakva znaka pomoću kojega bi se dalo
naslutiti što se iza njih skriva. Policijski automobil zaustavio se ispred njih. Vargas i
Linares izašli su iz automobila.
„Zar je taj nesretnik i dalje ovdje?“ upitao je Vargas.
„Nije da ga obasipaju ponudama za posao“, rekao je Linares pritišćući zvonce.
Pričekali su otprilike minutu prije nego što su se vrata otvorila prema unutra.
Dočekao ih je lisičji pogled zlosretne prilike koja se, s gotovo neprijateljskim izrazom
lica, pomaknula ustranu da udu.
„Mislio sam da ste pokojni“, pozdravio je prepoznavši Vargasa.
„I vi ste meni nedostajali, Braulio.“
Najstariji u Policiji znali su za Braulija, homunkula kože otvrdnule od formalina i
slomljena koraka koji je radio kao čistač, pomoćnik forenzičara i službena prokleta duša
toga mjesta. Zli jezici tvrdili su da životari u podrumima mrtvačnice i da je od prljavštine
napravio umjetnost strpljivo stareći na svome poljskom krevetu prepunom stjenica,
stalno u istoj odjeći koju je nosio još kada je zbog nesretnoga slučaja kao
šesnaestogodišnjak završio na patologiji.
„Doktor vas očekuje.“
Vargas i Linares slijedili su ga kroz litaniju vlažnih hodnika prekrivenih zelenkastom
polutamom, koja je vodila do srca mrtvačnice. Legenda kaže da je Braulio stigao na to
mjesto prije trideset godina nakon što ga je pokupio tramvaj ispred tržnice San Antonio
dok je bježao s poprišta nekoga beznačajnog zločina, što je moglo podrazumijevati
neuspješnu kradu neke mršave kokoši ili kakvu tuču radi djevojke, ovisno o verziji.
Vozač hitne pomoći koji ga je pokupio, vidjevši bezobličnu masu udova spletenih pod
čudnim kutovima, proglasio ga je na mjestu mrtvim i, nakon što ga je utovario u vozilo
kao da je riječ o vreći krumpira, zastao je da popije koju čašu vina sa svojim drugovima u
nekoj birtiji u ulici Comercio prije nego što preda tu izmučenu zbrku krvavih kostiju u
policijsku mrtvačnicu u četvrti Raval, koja mu je bila više usput nego Klinička bolnica.
Kada se forenzičar na dužnosti spremao zariti skalpel u njega i otvoriti mu trup, umirući
je razrogačio oči i odjedanput oživio. Uspjeh je prikazan kao čudo nacionalnoga
zdravstvenog sustava i bio je dobrano popraćen u lokalnim medijima, zato što je bilo
ljeto i sezona kiselih krastavaca, a i novine su voljele objavljivati zanimljivosti i gluposti
da bi se razdoblje pasjih vrućina učinilo izdržljivijim. „Nesretnik čarolijom oživio na
korak do smrti“, stajalo je na naslovnici novina El Noticiero Universal.
Unatoč tome Braulijeva popularnost i slava bile su kratkoga vijeka u skladu s
frivolnim vremenima, jer se ispostavilo da je pokojnik bio stravično ružan i da je patio od
kronične nadutosti zbog toga što mu se debelo crijevo zapetljalo kao kosa oko viklera,
zbog čega se čitateljstvo našlo u škripcu i moralo ga brže-bolje zaboraviti te je ponovno
usmjerilo svu svoju pažnju na pjevačice i nogometne zvijezde. Jadni Braulio, nakon što je
probao okus slave, nije dobro podnio povratak među najnepoznatije anonimce.
Razmišljao je o tome da si oduzme život pojevši neumjerenu količinu pokvarenih krafni,
ali u mističnom trenutku koji je doživio sjedeći na ZAHODU zbog kroničnoga napada
kolitisa koji je bio posljedica prežderavanja, ugledao je svjetlo i shvatio da mu je

Knjige.club 348
 Gringos

Gospodin, svojom nedokučivom voljom, dodijelio život u tami na službu i svime što ide
uz njega.
Tijekom godina i dosade, u policijskoj postaji spletena je opširna urbana legenda o
liku i djelu, pustolovinama i čudima Braulija, kojega mora da je u neprekidnom limbu
između dva svijeta zaposjeo zao duh opirući se odlasku u pakao, jer mu je više po volji
bila Bercelona tridesetih godina dvadesetoga stoljeća, koja je, uostalom, govorili su
upućeni, upravo paklu i nalikovala.
„Još uvijek nemate djevojku, Braulio?“ upitao je Linares. „Tako prekrasno mirišete
na pokvarenu krvavicu da vas zasigurno slijede po ulici.“
„Djevojka imam ko’ u priči“, odgovorio je Braulio, namignuvši okom omlohavljela
ljubičasta kapka koji je nalik na gusarski povez. „A kako su tek mirne.“
„Prestanite pričati svinjarije i dovedite tijelo, Braulio“, naredio je glas iz tame.
Na zvuk glasa svoga gospodara, Braulio se dade u bijeg, a Vargas ugleda siluetu
doktora Andresa Manera, forenzičara i staroga kolegu u patnji. Manero im je prišao i
pružio ruku.
„Ima ljudi koje viđam samo na sprovodima, ali vas više ni tamo: samo na
autopsijama i ostalim nezaboravnim zabavama“, rekao je doktor.
„To je znak da smo i dalje živi.“
„Možda vi, Vargase, jer vidim da ste u naponu snage. Koliko je vremena prošlo?“
„Najmanje pet-šest godina.“
Manero je kimnuo uz smiješak. Čak i pod blijedim svjetlom koje je lebdjelo zrakom,
Vargas je primijetio da je njegov prijatelj ostario više nego što bi bilo za očekivati.
Uskoro se začuo zlosretni Braulijev korak dok je gurao nosila. Tijelo je bilo prekriveno
platnom koje se zalijepilo za truplo, prozirnim zbog kontakta s vlagom. Manero je prišao
nosilima i otkrio platno s lica. Izraz njegova lica nije se promijenio, ali na tren je skrenuo
pogled prema Vargasu.
„Braulio, ostavite nas.“
Pomoćnik se uzrujano namrštio.
„Doktor me ne treba?“
„Ne.“
„Ali mislio sam da ću asistirati u...“
„Krivo ste mislili. Izađite malo i popušite jednu.“
Braulio je dobacio Vargasu neprijateljski pogled jer u njemu nije bilo ni trunke
sumnje da njega treba kriviti zato što ne može sudjelovati u nadolazećem slavlju. Vargas
mu je namignuo i pokazao prema izlazu.
„Nestanite, Braulio“, naredio je Linares. „Čuli ste doktora. I dajte se okupajte u
vrućoj vodi, i po mogućnosti dobro si izribajte intimne dijelove lužinom i spužvom. Jer
jednom godišnje ne bi vam škodilo, čak bi vam i godilo. Ma vidi! Čak se i rimuje.“
Vidljivo iziritiran, Braulio je otišao šepajući i gutajući psovke. Kada su ga se
oslobodili, Manero je skroz otkrio tijelo i upalio niz pomičnih lampi koje su visjele sa
stropa. Blijeda svjetlost, od pare i leda, obasjala je tijelo. Linares se približio i, bacivši
letimičan pogled na leš, duboko uzdahnuo.
„Sveti Bože...“
Linares je skrenuo pogled i otišao do Vargasa.
„Je li to tko mislim da jest?“ prošaptao je.
Knjige.club 349
 Gringos

Vargas je izdržao njegov pogled ne odgovorivši.

„Ovo neću moći zataškati“, rekao je Linares.
„Razumijem.“
Linares je spustio pogled, negodujući sam za sebe.
„Mogu li ti još kako pomoći?“ pitao je.
„Pa mogao bi mi skinuti onu pijavicu s vrata.“
„Ne pratim te.“
„Pa, netko me prati. Jedan od tvojih.“
Linares ga je netremice gledao, osmijeha je nestalo.
„Nitko od mojih te ne slijedi.“
„Onda je naredba odozgo.“
Linares je odmahnuo glavom.
„Da te netko slijedi, znao bih bez obzira na to je li moj ili nije.“
„Neki mladi tip, prilično loš. Malecki. Novajlija. Zove se Rovira.“
„Jedini Rovira u Bercelonskoj policijskoj upravi radi u arhivu, ima šezdeset godina i
dovoljno gelera u nogama da može otvoriti željezariju. Taj jadnik ne bi mogao slijediti ni
vlastitu sjenu.“
Vargas se namrštio. Linaresovo lice odavalo je razočaranje.
„Ja sam svakakav, Vargase, ali nisam od onih koji prijatelju zabiju nož u leda“, rekao
je.
Ovaj se spremao odgovoriti, ali Linares je podigao ruku da ga utiša. Zlo je već
učinjeno.
„Imaš vremena do deset ujutro. Poslije toga moram poslati izvještaj. Oko ovog će se
podiči prašina, znaš i sam“, rekao je krenuvši prema izlazu. „Laku noć, doktore.“
Utaboren u sjenama uličice pokraj mrtvačnice, Braulio je promatrao kako
Linaresova silueta odlazi u noć. „Već ću te se ja dočepati, seronjo“, rekao si je. Prije ih
poslije, svi ti pjetlići koji su došli na ovaj svijet da mu iskažu nepoštovanje završit će kao
i ostali, natečeni komad mesa ispružen na mramornoj ploči na milost i nemilost
naoštrenom čeliku i prepušteni hiru onoga tko ih obraduje. A on je bio tamo da se
oprosti od njih onako kako zaslužuju. Nije bio prvi put i neće biti posljednji. Onaj tko
misli da je smrt posljednja uvreda koju nanosi život, griješi. Široki katalog poruga i
poniženja čekao ih je iza scene nakon što se spusti zastor, a dobri Braulio uvijek je tamo
da sačuva uspomenu-dvije za svoju galeriju trofeja i da osigura da svatko krene put
vječnosti s pravednom naknadom. Linaresa je imao na piku već neko vrijeme. A nije
zaboravio ni njegovoga prijatelja Vargasa. Ništa se ne utisne u sjećanje kao srdžba.
„Oderat ću te kao zeca i napravit ću si privjesak za ključeve od tvojih jaja,
kretenčino“, prošaptao je. „I prije nego što se nadaš.“
Naviknut, ali nikad zamoren time da sluša sam sebe, Braulio se zadovoljno
nasmiješio i odlučio proslaviti svoju dovitljivost cigaretom da se otrese zime koja je
vladala u ulici Hospital u sitnim jutarnjim satima. Prepipao je džepove svoga kaputa,
naslijeđenoga od nekoga subverzivnog pokojnika koji je prošli tjedan stigao na odjel u
stanju koje je svjedočilo tome da u Policijskoj upravi još uvijek ima umjetnika na pravom
mjestu. Paket cigareta bio je prazan. Braulio je zavukao ruke u džepove i promatrao kako
mu dah iscrtava volute u zraku. S onim što će mu Hendaya platiti kada mu ispriča što je
upravo vidio, moći će si kupiti nekoliko šteka cigareta i staklenku dobroga vazelina,

Knjige.club 350
 Gringos

jednu od onih mirisnih koje su prodavali u prodavaonici sredstava za čišćenje što ju je

držao Genaro el Chino. Jer neki su klijenti zasluživali poseban tretman.
Jeka koraka u tami trgnula ga je iz sanjarenja. Izoštrio je pogled i vidio siluetu koja
se ukazala među naborima magle i krenula prema njemu. Braulio je napravio korak
unatrag i sudario se s ulaznim vratima. Posjetitelj se nije činio mnogo višim od njega, ali
odisao je nekom neobičnom mirnoćom i odlučnošću od kojih su mu se digle one četiri
vlasi koliko ih je imao na glavi. Tip se zaustavio ispred Braulija i pružio mu otvoreni
paket cigareta.
„Vi ste sigurno gospodin Braulio“, rekao je.
Nitko ga u cijelom životu nije nazvao gospodinom i Braulio je otkrio da mu se ne
sviđa zvuk persiranja iz usta toga stranca.
„A tko ste vi? Šalje vas Hendaya?“
Posjetitelj se tek nasmiješio i podigao paket cigareta do Braulijeva lica, a on je
prihvatio jednu. Nakon toga izvadio je plinski upaljač i ponudio mu vatre.
„Hvala“, promrmljao je.
„Nema na čemu. Recite mi, gospodine Braulio, tko je unutra?“
„Lešina, tko će biti...“
„Mislio sam na žive.“
Braulio je oklijevao.
„Dakle šalje vas Hendaya, ne?“
Stranac ga je tek netremice pogledao ne skidajući osmijeh s lica. Braulio je progutao
knedlu.
„Forenzičar i policajac iz Madrida.“
„Vargas?“
Braulio je kimnuo.
„Kako vam se čini?“
„Molim?“
„Cigareta. Kako vam se čini?“
„Jako dobra. Iz uvoza?“
„Kao i sve što vrijedi. Vi imate ključeve, je li tako, gospodine Braulio?“
„Ključeve?“
„Od mrtvačnice. Bojim se da ću ih trebati.“
„Hendaya nije rekao ništa o tome da ću nekom morati dati ključeve.“
Stranac je slegnuo ramenima.
„Promjena plana“, rekao je dok je bez žurbe navlačio rukavice.
„Što to radite?“
Metal je zasjao tek na tren. Braulio je osjetio kako mu se oštrica noža, najoštrija
hladnoća koju je osjetio u cijelom svojem jednom životu, zarila u utrobu. U početku jedva
da je osjetio bol, tek onaj osjećaj posvemašnje jasnoće i slabosti dok mu je sječivo paralo
utrobu. Poslije, kada mu je neznanac ponovno u trbuh zario nož sve do drške i snažno
povukao prema gore, Braulio je osjetio kako se hladnoća pretvara u vatru. Užarena
željezna kandža rezala je put prema njegovu srcu. Grlo mu se ispunilo krvlju i ugušilo
njegove urlike dok ga je stranac odvlačio u uličicu i uzimao svežanj ključeva koje je nosio
obješene o pojas.
Knjige.club 351
 Gringos

20.

Prolazio je hodnicima u polutami sve dok nije krenuo onim koji je vodio do
obdukcijske dvorane. Zelenkasta svjetlost prodirala je kroz pukotine na vratima. Dva
muška glasa mogla su se čuti dotamo. Razgovarali su kao stari prijatelji, dopuštajući
trenutke tišine koji nisu zahtijevali isprike i šaleći se kako bi si olakšali zadatak koji su
imali pred sobom. Stao je na prste da dosegne krug zatamnjenoga stakla na vrhu vrata.
Proučio je obrise inspektora Vargasa koji je sjedio na mramornoj ploči, i forenzičara
nagnutoga nad tijelom. Čuo je kako doktor u detalje opisuje plodove svoga rada. Nije
mogao a da se ne nasmije na domišljatost kojom je doktor razotkrivao detalje
posljednjih Lomaninih trenutaka ne propuštajući spomenuti ni fini rez, preciznost s
kojom su prerezane arterije i udarac koji je udijelio tome glupanu da bi ga vidio kako
umire na koljenima, paniku u njegovim očima i krv koja mu je u potocima šikljala između
dlanova. Među znalcima je bilo pristojno odati priznanje za dobro obavljen posao.
Forenzičar je opisao i udarce u torzo koje je Lomana zadobio kada ga je zgrabio za
noge pokušavajući izbjeći da ga gurne do ruba bazena. U njegovim plućima nije bilo
vode, objasnio je, samo krv. Lomana se udavio u vlastitoj krvi prije nego što je potonuo u
kužne vode. Forenzičar je bio iskusan čovjek, profesionalac koji je dobro poznavao svoj
posao i čija je stručnost u njemu izazivala poštovanje i divljenje. Nije bilo mnogo takvih
kao što je on. Samo zbog toga, odlučio je, poštedjet će mu život.
Vargas, stari lisac, tu i tamo bi postavio neko oštroumno pitanje. To ne može poreći,
ali bilo je očito da puca u prazno i da, osim pojedinosti o posljednjim Lomaninim
trenucima, neće iz mrtvačnice izaći mnogo pametniji nego što je ušao. Dok ih je slušao,
razmišljao je o tome da bi se mogao odmoriti koji sat ili potražiti neku kurvu koja će mu
ugrijati noge do zore. Činilo se očitim da se Vargasova istraga našla u slijepoj ulici i da
neće biti potrebe za intervencijom. Na kraju krajeva, tako mu je naređeno. Ne
poduzimati ništa, osim ako je neophodno. Zapravo mu je bilo žao. Bilo bi zanimljivo
suočiti se sa starim policajcem i vidjeti ima li još uvijek muda da se bori za život.
Najdraži su mu bili oni koji su se opirali neizbježnome. A što se tiče slatke Alicije, njoj je
rezervirao počasno mjesto. S njom će si moći uzeti vremena i uživati u nagradi za sav
svoj trud. Znao je da ga Alicia neće razočarati.
Pričekao je još pola sata dok forenzičar nije završio s autopsijom i ponudio Vargasu
čašicu pića koje je čuvao u ormaru s instrumentima. Razgovor je skrenuo ka uobičajenim
temama među starim prijateljima čiji su se putevi razdvojili, neoriginalni panegirici o
prolaznosti vremena, palim borcima i ostalim staračkim banalnostima. Dosađivao se i
baš se spremao ostaviti Vargasa i forenzičara u njihovom besciljnom zanosu kada je
vidio da je policajac iz džepa izvukao komad papira i pregledavao ga pod svjetlom lampi
koje su visjele sa stropa. Glasovi su se pretvorili u šapat i morao je prisloniti uho na vrata
da razazna riječi.
Doktor Manero primijetio je da se vrata dvorane lagano miču.
„Braulio, jeste li to vi?“
Ne dobivši odgovora, forenzičar je uzdahnuo i negodovao ispod glasa.
„Kada mu ne dam da prisustvuje autopsiji, ponekad se sakrije iza vrata i
prisluškuje“, objasnio je.
„Ne znam kako ga trpite“, rekao je Vargas.

Knjige.club 352
 Gringos

„Mislim da je bolje držati ga ovdje nego da se skiče po svijetu. Ovako ga barem

imamo na oku. Dobro pičence, ha?“
„Što je to? Tekućina za balzamiranje?“
„Nju čuvam za prilike kada moram odnijeti nešto na svadbe ili pričesti ženine
obitelji. Hoćete li mi ispričati nešto o slučaju? Što je radio taj bijednik Lomana u bazenu
napuštene kuće u četvrti Vallvidrera?“
Vargas je slegnuo ramenima.
„Ne znam.“
„Da onda pokušam sa živima. Što vi radite u Berceloni? Ako se dobro sjećam, obećali
ste da se više nikada nećete vratiti.“
„Obećanje ludom radovanje.“
„A što to imate tamo?“, Manero je pokazao na popis brojeva koji je Vargas držao u
rukama. „Uvijek sam mislio da ste vi više čovjek od književnosti.“
„Tko bi znao. Nosim ga sa sobom već danima, ali nemam pojma što znači.“
„Mogu li vidjeti taj papir na tren?“
Vargas mu ga je pružio i forenzičar je bacio pogled na njega srknuvši piće.
„Mislio sam da su možda brojevi računa“, spomenuo je policajac.
Forenzičar je odmahnuo glavom.
„Za ove u desnom stupcu vam ne bih znao reći, ali ovi u lijevom su gotovo sigurno
potvrde“, rekao je.
„Kakve potvrde?“
„O smrti.“
Vargas ga je gledao ništa ne shvaćajući. Manero je pokazao na lijevi stupac.
„Vidite brojeve? To su brojevi iz starog sustava. Novi je uveden prije nekoliko
godina. Ali iz ovih se i dalje mogu iščitati serijski broj spisa, knjiga i stranica. Broj knjige i
stranica dodaju se poslije, ali serijske brojeve tih spisa ovdje svakodnevno generiramo.
Čak će i vaš prijatelj Lomana dobiti svoj za vijeke vjekova.“
Vargas je iskapio svoju čašu i ponovno pogledao popis kao da je riječ o zagonetki
koju je godinama pokušavao riješiti i koja, najedanput, počinje imati nekoga smisla.
„A ovi iz desnog stupca? Čini se da su povezani, ali brojevni niz je različit. Bi li to isto
mogle biti neke potvrde?“
Manero je pogledao još jedanput i slegnuo ramenima.
„Izgledaju kao potvrde, ali nisu s mog odjela.“
Vargasu je pobjegao uzdah.
„Pomaže li vam to?“ zaintrigirano je pitao forenzičar.
Policajac je kimnuo.
„I gdje bih mogao pronaći spise koji odgovaraju brojevima potvrda?“
„A što mislite? Tamo gdje počinje i završava sve u ovom životu: u Središnjem
matičnom uredu.“

Knjige.club 353
 Gringos

21.

Tračak svjetlosti koji je prodirao kroz prozorčić značio je da se počelo daniti.

Fernandito je sjeo na krevet i bacio pogled na Matilde, koja je bila zaspala pokraj njega.
Pogledom je pomilovao njezino golo tijelo i nasmiješio se. Ona je otvorila oči i pogledala
ga vedro.
„Što ima, umjetniče? Jesi li malo mirniji?“
„Mislite li da su već otišli?“ pitao je mladić.
Matilde se protegnula i potražila svoju odjeću razasutu pokraj kreveta.
„Za svaki slučaj, izađi kroz podrumski prozorčić koji gleda na uličicu. Vodi do
jednoga od ulaza na tržnicu.“
„Hvala.“
„Hvala tebi, srce. Je li ti bilo dobro?“
Fernandito se zacrvenio, ali kimnuo je dok se oblačio u polutami. Matilde je pružila
ruku do kutije duhana koju je ostavila na stoliću i zapalila cigaretu. Gledala je kako
Fernandito žurno oblači odjeću, njegova sramežljivost i plahost gotovo su bili
nepromijenjeni unatoč didaktičkoj seansi u kojoj je upravo sudjelovao. Kada se spremio,
pogledao ju je i pokazao na prozorčić.
„Ovuda?“
Matilde je kimnula.
„Ali samo oprezno, da ne razbiješ glavu. Jer želim da me ponovno dođeš posjetiti u
jednom komadu. A doći ćeš, zar ne?“
„Naravno“, lagao je Fernandito. „Čim dobijem plaču.“
Mladić je provirio kroz prozor i pažljivo promotrio unutrašnje dvorište koje je
vodilo do uskoga prolaza o kojem je govorila Matilde.
„Pazi na ljestve jer su malo rasklimane. Bolje skoči. Nije ti problem, mlad si.“
„Hvala. I zbogom.“
„Zbogom, srce. Sretno.“
„Sretno“, odgovorio je Fernandito.
Spremao se progurati kroz prozor kada je začuo Matildin glas iza sebe.
„Fernando?“
„Da?“
„Budi joj dobar. Svojoj djevojci, kako god da se zove. Budi joj dobar.“
Čim je izašao iz prostora mrtvačnice, Vargas je osjetio kao da se vraća u život nakon
dugoga razdoblja provedenog u čistilištu. Oraspoložilo ga je piče koje mu je poslužio
doktor Manero a, još i više, to što je otkrio što znači polovica brojeva s onoga popisa.
Skoro pa je zaboravio da predugo nije spavao. Njegovo tijelo odavalo je znakove umora i
da je na trenutak zastao razmisliti, otkrio bi da ga bole i kosti i mozak, ali na nogama ga
je držala nada da će onaj nedavno otkriveni detalj razjasniti neke stvari u istrazi. Na
trenutak je razmišljao o tome da ode do Alicije i podijeli s njom novosti, ali s obzirom na
to da nije bio siguran je li popis serijskih brojeva potvrda o smrti koji je Valls ponio na
svoje tajno putovanje konkretan trag, odlučio je ipak prvo provjeriti. Krenuo je prema
trgu Plaza de Medinaceli, oazi palmi i vrtova izrasloj između oronulih palača i izmaglice

Knjige.club 354
 Gringos

koja je dolazila iz pristaništa gdje će se uskoro otvoriti vrata barcelonskog Središnjeg

matičnog ureda.
Vargas se usput zaustavio u penzionu Ambos Mundos na trgu Plaza Real koji je već
posluživao doručak i kavu djeci noći koje je put onamo nanio na posljednji obrok. Sjeo je
za šank, dao znak konobaru koji je bio sav zarastao u bradu, i naručio sendvič s pršutom,
pivo i produženu kavu s kapljicom konjaka.
„Ostalo mi je samo skupog konjaka“, upozorio je konobar.
„Onda duplu dozu“, odgovorio je Vargas.
„Ako nešto slavite, možda bi vam za desert pasala jedna cigara Romeo y Julijeva.
Donose mi ih direktno s Kube. Najbolja roba, motaju ih mulatkinje među bedrima...“
„Neću odbiti.“
Vargas je oduvijek slušao o tome kako je doručak najvažniji obrok u danu, barem
dok ne dođe vrijeme ručka. Završiti ga s dobrom kubankom moglo je samo donijeti
sreću. Ostavljajući za sobom oblak karipskoga dima, puna trbuha i u iščekivanju,
ponovno je krenuo na put. Nebo je poprimilo boju jantara, a zbog magličaste svjetlosti
koja je klizila niz pročelja učinilo mu se da bi to mogao biti jedan od onih dana kada će
otkriti istinu, ili barem nešto što joj dovoljno nalikuje. Kao što će u nadolazećim
godinama pjevati Joan Manuel Serrat, pjesnik odrastao na tim ulicama, ovo bi mogao biti
dobar dan.
Na nekih pedesetak metara iza njega, u zaklonu sjena koje su bacali krovovi
ruševnih zgrada, neumorno ga je pratio promatračev pogled. Gledajući ga takvoga, s
cigarom u ustima, puna trbuha i duše opijene lažnom nadom, bilo mu je jasno kao nikada
do tada da je s Vargasom sasvim svršeno. Ono malo poštovanja koje je osjećao za njega
nestalo je kao sloj magle što je još uvijek klizila po pločniku pod njegovim nogama.
Rekao si je da on nikada neće biti takav, nikada si neće dopustiti da mu piće i
zadovoljstvo zamagle prosudbu niti će si dopustiti da mu tijelo postane hrpa kostiju bez
muda. Starci su mu se oduvijek gadili. Ako ljudi nemaju dovoljno dostojanstva da se bace
kroz prozor ili pod kotače podzemne kada počnu propadati, netko bi im iz samilosti
trebao pucati u glavu kao šugavom psetu da ih izbaci iz prometa za opće dobro.
Promatrač se nasmijao, uvijek zabavljen svojim dosjetkama. On će uvijek biti mlad zato
što je pametniji od ostalih. Neće napraviti pogrešku koja ljude s određenim potencijalom
kao što je Vargas pretvara u tužnu sjenu onoga što su mogli biti. Kao onaj glupan
Lomana, koji je živio bijednim životom i umro na koljenima držeći se za vrat objema
rukama dok je on promatrao kako mu prskaju kapilare oko šarenica, a zjenice mu se
pretvaraju u crno zrcalo. Još jedna lešina koja se nije znala povući na vrijeme.
Nije se bojao. Nije se bojao onoga što bi Vargas mogao, ili mislio da hoće, saznati.
Ugrizao se za jezik da se ne nasmije. Još samo malo. A kada više ne bude potrebe da
ikoga prati, a slučaj bude zaključen, moći će uživati u svojoj posljednjoj nagradi: Aliciji.
Nasamo, bez žurbe, kako mu je obećao učitelj. Imao je vremena i znanja da pokaže toj
baršunastoj kučki da od nje više nema što naučiti. Prije nego što je otpravi put zaborava
iz kojega nikada nije ni trebala izaći, dobro će je obraditi i pokazati joj što je prava bol.
Kada je Alicia otvorila oči, zora je već obasjala prozore. Okrenula je glavu u stranu i
uronila lice u jastučić sa sofe. Još je uvijek nosila jučerašnju odjeću, a usta su joj bila
zatrovana okusom gorkih oraha koji su ostavljale tablete pomiješane s alkoholom. Nešto
joj je kuckalo u ušima. Ponovno je škicnula i ugledala bočicu tableta na stolu pokraj čaše
s ostacima mlakoga bijelog vina koje je iskapila. Kada si je željela natočiti još vina, otkrila
je da je boca prazna. Tek kada je tapkajući u mraku krenula prema kuhinji u potrazi za

Knjige.club 355
 Gringos

drugom bocom, shvatila je da kuckanje u sljepoočnicama nije bilo pulsiranje niti znak
migrene koju je za sobom ostavio lijek, nego je netko udarao po vratima. Naslonila se na
stolac u blagovaonici i protrljala oči. Glas s druge strane vrata uporno je ponavljao
njezino ime. Odvukla se do ulaza i otvorila. Fernandito, koji je izgledao kao da se vratio s
puta oko svijeta, promatrao ju je više uznemireno nego s olakšanjem.
„Koliko je sati?“ pitala je Alicia.
„Rano je. Jeste li dobro?“
Alicia je kimnula zatvorenih očiju i otišla se ponovno baciti na sofu. Fernandito je
zatvorio vrata i prije nego što je uspjela pasti na putu do sofe, uhvatio ju je i pomogao joj
da sleti na jastučiće živa i zdrava.
„Što to uzimate?“ želio je znati proučavajući bočicu s tabletama.
„Aspirin.“
„Neki konjski.“
„Što radiš ovdje tako rano?“
„Jučer sam bio u kući El Pinar. Imam vam štošta za ispričati.“
Alicia je tapkala rukom po stolu u potrazi za cigaretama. Fernandito ih je sklonio, a
da nije primijetila.
„Sva sam se pretvorila u uho.“
„Ne izgledate tako. Zašto se ne istuširate dok ja pripremim kavu?“
„Smrdim?“
„Ne. Ali mislim da će vam dobro doći. Hajde, pomoći ću vam.“
Prije nego što se Alicia stigla pobuniti, Fernandito ju je podigao sa sofe i odveo do
kupaonice, gdje ju je posjeo na rub kade i pustio vodu, provjeravajući temperaturu
jednom rukom dok ju je drugom držao da ne padne.
„Nisam dijete“, izjavila je Alicia.
„Pa, ponekad se čini da jeste. Hajde, u vodu. Hoćete li sami ili vas moram ja skinuti?“
„Samo sanjaj.“
Alicia ga je izgurala iz kupaonice i zatvorila za njim vrata. Pustila je da odjeća padne
na pod, komad po komad, kao da ljušti mrtvu kožu, pa se pogledala u zrcalo.
„Sveti Bože“, prošaptala je.
Nekoliko sekundi poslije udarac hladne vode bez milosti ju je uštipnuo za kožu i
povratio je među žive. Fernandito, koji je u kuhinji pripremao jaku kavu, nije mogao a da
se ne nasmije čuvši vrisak iz kupaonice.
Petnaest minuta poslije Alicia je slušala izvještaj o tome što se dogodilo prošle noći
umotana u prevelik kućni ogrtač, s kosom omotanom u ručnik. Dok je slušala Fernandita,
srkala je crnu kavu iz velike šalice koju je držala objema rukama. Kada je mladić završio
s pričom, iskapila je kavu i pogledala ga u oči.
„Nisam te trebala izložiti ovakvoj opasnosti, Fernandito.“
„To sada nije važno. Taj tip, Hendaya, nema pojma tko sam ja. Ali siguran sam da zna
tko ste vi, Alicia. Vi ste ti koji ste u opasnosti.“
„Gdje si bio nakon što si klisnuo policajcima?“
„Pronašao sam svojevrsni pansion iza tržnice Boqueria u kojem sam pričekao.“
„Svojevrsni pansion?“
„O detaljima ćemo drugi put. Što ćemo sada?“
Knjige.club 356
 Gringos

Alicia je ustala.
„Ti ništa. Već si dovoljno napravio.“
„Kako ništa? Nakon svega što se dogodilo?“
Ona mu se približila. Bilo je u njemu nešto drugačije, u načinu na koji je gledao i
ponašao se. Odlučila je za sada to pustiti i pričekati prikladniju priliku.
„Pričekat ćeš ovdje da se vrati Vargas i ispričat ćeš mu točno ovo što si ispričao
meni. Do u detalje.“
„A vi, kamo će te?“
Alicia je iz torbe na stolu izvadila revolver i provjerila je li napunjen. Kada je ugledao
oružje u njezinim rukama, Fernandito se vratio u svoje prirodno stanje šoka.
„Čujte...“

Knjige.club 357
 Gringos

22.

U nekom trenutku svoga zarobljeništva Mauricio Valls svjetlo je počeo doživljavati

kao preludij boli. U tami je mogao zamišljati da ga te hrđave rešetke ne drže
zarobljenoga i da iz zidova ćelije ne izbija Him prljave vlage koji poput crnoga meda klizi
po kamenu i pretvara se u želatinoznu lokvu pokraj njegovih nogu. Ali, prije svega, u
tami nije mogao vidjeti samoga sebe.
Polutama u kojoj je živio jedva bi se razišla kada bi se, jednom dnevno, tračak
svjetlosti pojavio na vrhu stuba, a Valls bi nazreo obrise prilike koja je nosila lavor
prljave vode i komadić kruha koji bi proždro u trenu. Promijenio se tamničar, ali ne i
način. Njegov novi čuvar nikada se nije zaustavio da ga pogleda u lice niti mu je uputio i
riječi. Ignorirao je njegova pitanja, preklinjanja, uvrede i psovke. Samo bi mu ostavio
hranu i piće pokraj rešetki i ponovno otišao. Prvi put kada je novi tamničar sišao do
ćelije, povraćao je osjetivši vonj koji je dolazio iz ćelije i od zatvorenika. Otada bi gotovo
uvijek prekrio rupčićem usta kada bi dolazio i zadržavao bi se samo koliko je bilo nužno.
Valls više nije primjećivao miris, a isto tako jedva da je osjećao bol u ruci i tupo kuckanje
purpurnih linija koje su se penjale od batrljka poput paukove mreže crnih vena. Ostavili
su ga da živ istrune i više ga nije bilo briga.
Počeo je vjerovati da jednoga dana nitko više neće sići niz te stube, da se ta vrata
nikada više neće otvoriti i da će to malo vremena što mu je ostalo na životu provesti u
tami, osjećajući kako mu tijelo trune komadić po komadić i proždire samo sebe. Tom
ritualu prisustvovao je mnogo puta kao upravitelj zatvora Montjuic. Uz malo sreće bilo je
pitanje dana. Počeo je maštati o stanju slabosti i delirija koji će ga obuzeti nakon što
agonija gladovanja spali sve mostove. Najokrutniji je bio nedostatak vode. Možda će,
kada očaj i muka jače navale i počne lizati kužnu vodu koja izbija kroz zidove, njegovo
srce prestati kucati. Jedan od liječnika koji je bio u njegovoj službi dok je prije dvadeset
godina radio u utvrdi, uvijek je govorio da se Bog prvo smiluje kurvinim sinovima. Čak je
i u tome život bio jedan veliki skot. Možda će mu se, u posljednjem trenutku, Bog
smilovati, pa će ga infekcija koju je osjećao kako se širi po njegovim venama poštedjeti
najgorega.
Sanjao je da je umro i da se nalazi u vreći od gruboga platna u koje su stavljali tijela
u ćelijama u utvrdi Montjuic kada je začuo kako se vrata na vrhu stuba ponovno
otvaraju. Trgnuo se iz polusna i otkrio da mu je jezik nateknut i bolan. Prinio je prste
ustima i osjetio da mu desni krvare i da mu se zubi klimaju na dodir kao da se drže za
meku glinu.
„Žedan sam!“ zaurlao je. „Molim vas, vode...“
Koraci teži nego inače spuštali su se niz stube. Tamo dolje zvuk je bio pouzdaniji od
svjetla. Svijet se sveo na bol, sporo propadanje tijela i jeku koraka i cijevi koje su šištale
kroz zidove. Svjetlo se zapalilo uz štropot bijeloga šuma. Valls je slušajući slijedio put
koraka koji su se približavali. Nazreo je siluetu koja se zaustavila u podnožju stuba.
„Vode, molim vas“, preklinjao je.
Odvukao se do rešetki i zaškiljio. Zaslijepio ga je snop snažne svjetlosti. Ručna
lampa. Valls se povukao natrag i prekrio oči onom jednom rukom koja mu je preostala.
Čak je i tako mogao osjetiti svjetlost koja mu je prelazila preko lica i tijela prekrivenoga
izlučevinama, osušenom krvi i dronjcima.
„Pogledaj me“, konačno je rekao glas.

Knjige.club 358
 Gringos

Valls je pomaknuo ruku s očiju i polako ih otvorio. Njegovim zjenicama trebalo je

neko vrijeme da se naviknu na svjetlost. Lice s druge strane rešetaka bilo je drugačije, ali
mu se činilo neobično poznatim.
„Rekao sam da me pogledaš.“
Valls je poslušao. Jednom kada čovjek izgubi dostojanstvo postaje puno lakše slušati
nego zapovijedati. Posjetitelj se približio rešetkama i pomno ga proučio, prelazeći
snopom svjetlosti po njegovim udovima i ispijenom tijelu. Tek je tada Valls shvatio zašto
su mu se crte toga lica koje ga je promatralo s druge strane rešetaka činile poznatima.
„Hendaya?“ promucao je. „Hendaya, jeste li to vi?“
Hendaya je kimnuo. Valls je pomislio kako je nebo uslišilo njegove molitve i osjetio
da diše prvi put tijekom posljednjih dana ili tjedana. Zacijelo sanja. Ponekad bi, nasukan
u tami, razgovarao sa spasiteljima koji su mu pritekli u pomoć. Ponovno je zaškiljio i
nasmiješio se. Bio je to Hendaya. Glavom i bradom.
„Hvala Bogu, hvala Bogu“, jecao je. „To sam ja, Mauricio Valls. Ministar Valls... to sam
ja...“
Pružio je ruku prema policajcu, plačući od zahvalnosti, ne osjećajući nikakav sram
što ga vidi takvoga, polugologa, obogaćenoga, prekrivenoga govnima i zapišanoga.
Hendaya je napravio korak naprijed.
„Koliko vremena sam proveo ovdje?“ pitao je Valls.
Hendaya nije odgovorio.
„Je li moja kći Mercedes dobro?“
Hendaya nije dao odgovora. Valls je teškom mukom ustao držeći se za rešetke dok
nije bio u visini njegova pogleda. Policajac ga je gledao bezizražajna lica. Možda još
uvijek sanja?
„Hendaya?“
Spomenuti je izvukao cigaretu i zapalio je. Valls je osjetio miris duhana, učinilo mu
se prvi miris koji je osjetio nakon mnogo godina. Bio je to najuzbudljiviji miris koji je
ikada osjetio. Mislio je da je cigareta za njega sve dok nije vidio kako je Hendaya prinosi
ustima i, nakon dugog udaha, ispušta dim.
„Hendaya, izvucite me odavde“, preklinjao je.
Policajčeve oči sjale su među spiralama dima koje su mu klizile između prstiju.
„Hendaya, to je zapovijed. Izvucite me odavde.“
Muškarac se nasmijao i povukao još koji dim.
„Imate loše prijatelje“, na kraju je rekao.
„Gdje mi je kći? Što ste joj napravili?“
„Ništa, za sada.“
Valls je začuo glas koji je odjekivao u očajnom vrisku i nije shvatio da je njegov.
Hendaya je bacio cigaretu u ćeliju, Vallsu pod noge. Policajac nije ustuknuo kada je
zatvorenik, vidjevši ga kako se uspinje stubama, počeo vikati i tresti rešetke posljednjim
ostacima snage sve dok nije pao na koljena, beživotan. Vrata na vrhu zaključala su se
poput grobnice i ponovno ga je obavila tama, hladnija nego ikad.

Knjige.club 359
 Gringos

23.

Za one željne pustolovine srce Bercelone krije neosvojiva mjesta, skrovite dubine i,
za one najhrabrije, Središnji matični ured. Vargas je ugledao trošno Čadom prekriveno
pročelje i uzdahnuo. Već i sama zgrada nalik mauzoleju i njezini zamračeni prozori
stajali su kao upozorenje nesmotrenima kako im ne bi palo na pamet da je pokušaju
osvojiti. Nakon što je savladao velika hrastova ulazna vrata koja su na sigurnoj
udaljenosti držala obične smrtnike, dočekao ga je pult opasan zidom iza kojega je
čovječuljak sovolika pogleda promatrao kako život prolazi bez ikakvih naznaka
dobrodošlice.
„Dobro jutro“, zaželio je Vargas dajući do znanja da dolazi u miru.
„Bilo bi da je počelo uredovno vrijeme za građanstvo. Kao što piše na tabli na ulici,
od jedanaest do jedan, od utorka do petka. Danas je ponedjeljak, a sada je osam i trideset
ujutro. Ne znate čitati?“
Vargas, spreman za borbu s tim malim tiraninom koji je zasigurno dokrajčio više
nego jednoga državnog službenika, odustao je od toga da se pravi ljubazan i nabio
recepcionaru svoju značku na nos. Čovjek je progutao knedlu.
„Vi sigurno znate čitati.“
Recepcionar je progutao još jednu knedlu zajedno sa svojom neuljudnošću.
„Stojim vam na raspolaganju, inspektore. Oprostite na nesporazumu. Kako vam
mogu pomoći?“
„Želim razgovarati s glavnim ovdje, s nekim tko, po mogućnosti, nije takav kreten
kao vi.“
Recepcionar se požurio dignuti slušalicu i pozvati neku gospodu Luisu.
„Nije me briga“, šaptao je u slušalicu. „Reci joj da dođe istog trena.“
Poklopio je slušalicu, poravnao si odjeću i, pošto se uredio i sabrao, pogledao je
Vargasa.
„Ravnateljeva tajnica će vas odmah primiti“, objavio je.
Vargas je sjeo na drvenu klupu ne skinuvši oka s recepcionara. Za dvije minute
pojavila se niska žena kose skupljene u punđu s naočalama zadebljanih gornjih okvira i
prodornoga pogleda koja je upitno podigla obrvu i bez ikakvoga dodatnoga objašnjenja
shvatila što se dogodilo.
„Nemojte se ljutiti na Carmonu, ovo mu je krajnji domet. Ja sam Luisa Alcaine. Kako
vam mogu pomoći?“
„Ja sam Vargas. Iz Madridske policijske uprave. Trebao bih usporediti neke serijske
brojeve potvrda. Važno je.“
„Nemojte samo reći da je hitno jer to ovdje donosi nesreću. Dajte da vidim te
brojeve.“
Policajac joj je predao popis. Gospođa Luisa bacila je površni pogled i kimnula.
„Zanimaju li vas ulazni ili izlazni?“
„Oprostite?“
„Ovo ovdje su potvrde o smrti, a ovo rođenja.“
„Sigurni ste?“
„Ja sam uvijek sigurna. Moj stas je tu da zavara ljude.“
Knjige.club 360
 Gringos

Luisa je imala osmijeh lukave mačke.

„Onda bih volio vidjeti i jedno i drugo, ako je moguće.“
„Sve je moguće u izvanrednom svijetu španjolske birokracije. Pođite za mnom,
zapovjednice“, pozvala je Luisa pridržavajući vrata iza pulta.
„Samo inspektor.“
„Šteta. Zamislite, s obzirom na to koliko ste preplašili Carmonu, mislila sam da ste
višeg ranga. Zar vam ne dodjeljuju plemićke titule prema visini?“
„Ja se već neko vrijeme smanjujem. Godine su to.“
„Vjerujte mi, razumijem vas. Ja sam ušla ovamo dok sam imala tijelo i držanje
balerine, a pogledajte me sada.“
Vargas ju je slijedio niz naizgled beskrajan hodnik.
„Je P se to samo meni čini ili ova zgrada iznutra izgleda veća nego izvana?“ upitao je.
„Niste prvi koji je to primijetio. Naraste pomalo svake noći. Priča se da se hrani
službenicima koji su na dopustu i prolaznicima koji su došli pregledati registre i zaspali
u čitaonici. Na vašem bih mjestu bila na oprezu.“
Kada su stigli do kraja hodnika, Luisa se zaustavila ispred velikih vrata nalik
ulaznim vratima kakve katedrale. Netko je iznad ulaza objesio papir na kojem je stajalo:

Neka zaboravi na strpljenje onaj boji se

usudi proći kroz ova vrata...

Luisa je gurnula vrata i namignula mu.

“Dobrodošli u magični svijet papira s pečatom i jeftine birokracije.”
Vrtoglava košnica polica, ljestvi i registara širila se u svim smjerovima pod svodom
šiljastih lukova, a lampe složene u sustav nalik kazališnoj mašineriji bacale su magličastu
svjetlost koja je visjela kao otrcana zavjesa.
“Sveta Majko Božja”, promrmljao je Vargas. “Kako se ovdje išta pronađe?”
“Ideja je zapravo da se ništa ne pronađe, ali uz malo snalažljivosti, štap za pecanje i
stručnu pomoć jedne službenice ovdje se može pronaći i kamen mudraca. Da vidimo taj
popis.”
Vargas je slijedio Luisu do zida prekrivenoga numeriranim registrima koji su se
nizali sve do stropa. Voditeljica je pucnula prstima pa su se pojavila dva naizgled spretna
zaposlenika.
“Molila bih vas da mi skinete knjige iz odjeljka 1 do 8B od 1939. do 1943. i 6C do 14
za isto razdoblje.”
Podčinjeni su otišli u potragu za ljestvama, a Luisa je ponudila Vargasu da sjedne za
jedan od radnih stolova u središtu dvorane.
“1939.?” pitao je policajac.
“Svi ovi spisi imaju stari sustav numeriranja. Sustav se promijenio 1944. kada se
uvela osobna iskaznica. Imate sreće jer su se mnogi prijeratni arhivi izgubili, ali
razdoblje od 1939. do 1944. u posebnom je odjeljku koji smo doveli u red prije koju
godinu.”
“Želite reći da su sve ove potvrde izdane malo nakon rata?”

Knjige.club 361
 Gringos

Luisa je kimnula.
“Kopate po prošlosti, ha?” nagađala je službenica. “Divim se vašoj hrabrosti iako
nisam sigurna zaslužuje li vaša razboritost jednako divljenje. Nema baš mnogo ljudi koji
imaju interesa ili volje kopati po tome.”
Dok su čekali da se podčinjeni vrate sa zatraženim knjigama, Luisa je proučila
Vargasa kliničkom znatiželjom.
„Koliko sati već niste oka sklopili?“
Pogledao je na sat.
„Nešto više od dvadeset i četiri.“
„Da vam naručim kavicu? Ovo bi moglo potrajati.“
Dva i pol sata poslije Luisa i njezina dva pomoćnika probili su se kroz ocean papira i
završili putovanje da bi pred Vargasa koji se jedva držao na nogama složili maleni otočić
svezaka. Ovaj je procijenio obujam zadatka i uzdahnuo.
„Biste li vi preuzeli tu čast, Luisa?“
„Naravno.“
Dok je Vargas pio svoju treću šalicu kave, Luisa je naložila svojim pomoćnicima da
se povuku i potom krenula slagati registre, slažući dvije hrpe koje su polako rasle.
„Nećete me pitati o čemu je ovdje riječ?“ zanimalo je Vargasa.
„Bih li trebala?“
Nasmijao se. Uskoro se Luisi oteo uzdah olakšanja.
„U redu, sve bi trebalo biti ovdje. Dajte da ponovno prođemo popis.“
Provjeravala je brojeve svezak po svezak. Što ih je dulje gledala, to joj je lice
postajalo smrknutije.
„Što je bilo?“ upitao je Vargas.
„Jeste li sigurno da su ovi brojevi točni?“
„Imam to što imam... zašto?“
Luisa je podigla pogled sa stranica i pogledala ga pomalo iznenađeno.
„Ni zbog čega. Sve su djeca.“
„Djeca?“
„Mališani. Pogledajte.“
Luisa je stavila registar pred Vargasa i uspoređivala brojeve jedan po jedan.
„Vidite li datume?“
Vargas je pokušavao dešifrirati te črčkarije. Luisa ga je vodila vrhom olovke.
„Upareni su. Za svaku potvrdu o smrti ima jedna potvrda o rođenju. Izdani su isti
dan, izdao ih je isti službenik, u istoj upravnoj jedinici u isto vrijeme.“
„Kako to znate?“
„Zbog kontrolnog koda. Vidite?“
„A što to sve znači?“
„Ne znam.“
„Je li normalno da jedan službenik istovremeno izdaje dva spisa?“
„Ne. A još manje ako su sa dva različita odjela.“
„Što bi mogao biti uzrok tome?“

Knjige.club 362
 Gringos

„Pa, ovo svakako nije uobičajena procedura. Prije su se potvrde unosile u područnim
matičnim uredima, a ove su izdane u središnjici.“
„I to je neregularno?“
„Poprilično. Uz to, ovi su dokumenti, ako je to što tu stoji istina, svi izdani istog
dana.“
„I to je čudno.“
„Čudnije od zelenog psa. Ali to je tek početak.“
Vargas ju je pogledao.
„Sve smrti utvrđene su u Vojnoj bolnici. Koliko djece umre u vojnoj bolnici?“
„A rođenja?“
„U bolnici Hospital del Sagrado Corazon. Sva do jednoga.“
„Je li moguće da je riječ o slučajnosti.“
„Samo ako ste vrlo lakovjerni... i pogledajte dob te djece. Ti brojevi su također
upareni.“
Vargas je zaškiljio, ali umor ga je sprečavao da shvati.
„Za svaki spis o smrti postoji jedan o rođenju“, objasnila je Luisa.
„Ne razumijem.“
„Djeca. Svako od njih rodilo se istoga dana kada je drugo umrlo.“
„Mogu li posuditi sve ovo?“
„Originali se ne mogu iznositi odavde. Trebalo bi tražiti kopije, ali to bi potrajalo
najmanje mjesec dana i to samo ako se povuku sve veze.“
„Ne postoji li možda neki brži način?“
„I diskretniji?“ završila je Luisa Vargasovu misao.
„Također.“
„Pomaknite se.“
Tijekom idućih pola sata, Luisa je uzela papir i olovku te bilježila imena, datume,
brojeve potvrda i serijske brojeve spisa. Vargas je pogledom pratio njezin uredan
profesorski krasopis, pokušavajući pronaći ključ koji će mu otkriti što sve to znači. Tek je
tada, kada mu se već mutilo pred očima od beskrajne gomile riječi i brojeva, ugledao ime
koja je službenica upravo napisala.
„Samo tren“, prekinuo ju je.
Luisa se pomaknula u stranu. Vargas je prokopao po potvrdama i pronašao što je
tražio.
„Mataix“, promrmljao je.
Luisa se nagnula nad dokumente koje je policajac proučavao.
„Dvije djevojčice. Umrle istoga dana... Znači li vam to što?“ upitala je tajnica.
Vargasov pogled kliznuo je na kraj potvrde.
„Što je to?“
„Potpis službenika koji izdaje dokument.“
Potpis je bio uredan i elegantan, krasopis nekoga tko je znao koliko znači dobar
dojam i protokol. Vargas je u tišini formirao njegovo ime na usnama i osjetio kako mu se
ledi krv u žilama.

Knjige.club 363
 Gringos

24.

Stan je mirisao na Aliciju. Mirisao je na njezin parfem, na njezinu prisutnost i na onaj

miomiris koji je pri dodiru ostavljala njezina koža. Fernandito je sjedio na sofi već cijelu
vječnost, a društvo su mu pravili tek taj miris i tjeskoba koja ga je izjedala. Alicia i njezin
pištolj otišli su prije petnaest minuta, ali činilo mu se kao da čeka već beskrajno dugo.
Nesposoban da više i trenutka ostane na mjestu, ustao je i u želji za svježim zrakom
otišao otvoriti prozore koji su gledali na ulicu Avinon. Uz malo sreće taj uznemirujući
miris nestat će kroz prozor u potrazi za drugom žrtvom. Pustio je da mu ledeni
povjetarac razbistri glavu, pa se vratio na sofu odlučan u namjeri da pričeka, baš kako ga
je zamolila Alicia. Njegov junački trud potrajao je tek kojih pet minuta. Uskoro je počeo
kružiti po blagovaonici, čitajući naslove knjiga na policama, prelazeći prstom po
namještaju, proučavajući predmete koje nije bio uočio tijekom prijašnjih posjeta i
zamišljajući Aliciju kako kruži po sobi kao i on, dotičući iste stvari. „Sav si izvan sebe,
Fernandito“, pomislio je. „Sjedni.“
Stolci su mu se izmicali. Kada više nije mogao pronaći nove putanje kroz dnevni
boravak, krenuo je hodnikom na čijem su kraju bila dvoja vrata. Jedna su vodila u
kupaonicu. Druga mora da su vodila u spavaću sobu. Oblilo ga je crvenilo od mješavine
čednosti, uznemirenosti i srama, pa se, prije nego što je stigao do kupaonskih vrata,
vratio u dnevnu sobu. Sjeo je na stolac i čekao. Želatinozne minute neutješno su se vukle
uz kuckanje zidnoga sata. Vrijeme, shvatio je, uvijek teče obrnuto proporcionalno
željama onoga koji ga živi.
Ponovno je ustao i prišao prozoru. Ni traga Vargasu. Pet katova ispod svijet je
prolazio sporo i banalno. Ni sam ne znajući kako, ponovno se našao u hodniku. Ispred
kupaonskih vrata. Ušao je i promotrio svoj odraz u zrcalu. Otvorena olovka za usta ležala
je na kupaonskom ormariću. Uzeo ju je i proučio. Krvavo crveno. Odložio ju je i izašao,
crveneći se. Preko puta su bila vrata spavaće sobe. S dovratka je mogao vidjeti da je
krevet složen. Alicia nije spavala u njemu. Palo mu je na pamet tisuću misli, ali ih je
zagušio prije nego što je stigao otvoriti usta.
Zakoračio je u sobu i promatrao krevet. Zamislio ju je ispruženu na njemu i skrenuo
pogled. Pitao se koliko je muškaraca u njemu ležalo pokraj nje, prelazeći rukama preko
njezina tijela i usana. Prišao je ormaru i otvorio ga. Alicijina garderoba nazirala se u
polutami. Vršcima prstiju ovlaš je prešao preko obješenih haljina i zatvorio vrata. Pokraj
ormara bio je drveni ladičar. Otvorio je prvu ladicu i pronašao cijeli arsenal uredno
složenih svilenih predmeta. Crno, crveno i bijelo. Trebalo mu je nekoliko sekundi da
shvati u što gleda. Bilo je to Alicijino donje rublje. Progutao je knedlu. Njegovi prsti
zastali su na dva centimetra od tkanine. Povukao je ruku kao da ga je svila opekla i
zatvorio ladicu.
„Koji si ti kreten“, rekao si je.
Kreten ili ne, otvorio je i drugu. U njoj su bile svilene najlonke i nekoliko neobičnih
stvarčica s trakama koje su vjerojatno služile da drže najlonke i od kojih mu se zavrtjelo
u glavi. Polako je odmahnuo glavom i počeo zatvarati ladicu. Baš u tom trenutku telefon
je zazvonio tako divljački da se Fernanditu učinilo kako mu je srce iskočilo iz prsa i
odletjelo van kroz usta pa se zabilo o zid. Treskom je zatvorio ladicu i bez daha potrčao
natrag u blagovaonicu. Telefon je optužujuće nemilice zvonio, kao protupožarni alarm.

Knjige.club 364
 Gringos

Fernandito mu je prišao i promatrao kako vibrira ne znajući što mu je činiti. Zvonio

je bez prestanka cijelu minutu, a možda i više. Kada je mladić konačno drhtavom rukom
podigao slušalicu, zvonjava je utihnula. Poklopio je i duboko udahnuo. Sjeo i zatvorio oči.
Nešto mu je udaralo u grudima. Bilo je to njegovo srce koje je divljački tuklo i, činilo mu
se, kao da mu je zapelo u grlu. Nasmijao se samom sebi, nalazeći utjehu u svom
apsurdnom ponašanju. Da ga Alicia sada vidi...
Nije on za ovo, rekao si je. Čim prije si prizna očito, tim bolje. Događaji te noći i
njegovo kratko iskustvo u Alicijinoj službi pokazali su mu da njegov životni put ne vodi u
svijet intriga, nego u svijet trgovine i javne službe. Čim se Alicia vrati, predat će joj svoju
ostavku. A njegov posjet šefičinom svetištu intimnoga rublja bolje je zaboraviti. I hrabriji
su za manje propali, rekao si je.
U takvim mislima, malo-pomalo je dolazio k sebi kada je telefon pokraj njega
ponovno eksplodirao i on ga je, refleksno, podigao i javio se slabašnim glasom.
„Tko je?“ zagrmio je glas s druge strane.
Bio je to Vargas.
„Fernandito ovdje“, odgovorio je.
„Reci Aliciji da se javi.“
„Gospođica Alicia je izašla.“
„Kamo je otišla?“
„Ne znam.“
Vargas je opsovao ispod glasa.
„A što ti radiš tamo?“
„Gospođica Alicia mi je naredila da vas pričekam i da vam ispričam što se noćas
dogodilo.“
„Što se dogodilo?“
„Mislim da je bolje da vam ne pričam preko telefona. Gdje ste?“
„U Središnjem matičnom uredu. Je li Alicia rekla kada se vraća?“
„Ništa nije rekla. Uzela je pištolj i otišla.“
„Pištolj?“
„Dobro, tehnički revolver, jedan od onih s bubnjem koji...“
„Znam što je revolver“, prekinuo ga je Vargas.
„Hoćete li doći ovamo?“
„Malo poslije. Idem prvo do svoje sobe da se otuširam i presvučem jer sam stvarno
odvratan, a zatim ću doći u stan.“
„Čekat ću vas.“
„I bolje ti je. I još jedna stvar, Fernandito...“
„Recite.“
„Nemoj da saznam da si dirao nešto što nisi trebao.“
Plavi tramvaj vukao se brzinom dosade. Alicia je stigla na stanicu baš na vrijeme da
uskoći u njega jer se vozač spremao krenuti uz Avenida del Tibidabo. Vagon je bio krcat
školaraca, sasvim očito iz nekog internata. Dva ozbiljna svećenika pratila su ih na,
pretpostavljala je Alicia, izletu u crkvu na vrhu brijega. Bila je jedina žena u tramvaju.
Čim je sjela na mjesto koje joj je prepustio učenik kad mu je svećenik dao znak da ustane,
dječja graja zamrla je toliko da se moglo čuti tek kruljenje u njihovim želucima, a možda

Knjige.club 365
 Gringos

su to bili tek hormoni koji su im bjesomučno kolali venama. Alicia je odlučila spustiti
pogled i pretvarati se da putuje sama. Đaci koji su, procijenila je, imali oko trinaest-
četrnaest godina, gledali su je krajičkom oka kao da nikada nisu vidjeli slično stvorenje.
Jedan od njih, crvenokosi mladić s pjegicama koji je izgledao gluplje nego ostali, sjedio je
točno ispred nje i činio se kao hipnotiziran njezinom prisutnošću. Oči su mu zapele na
potezu između njezinih koljena i lica. Alicia je podigla pogled i gledala ga u oči nekoliko
sekundi. Jadnik je izgledao kao da će se ugušiti sve dok ga svećenik nije udario po šiji.
„Manolito, nemoj da se moramo svađati“, upozorio je svećenik.
Ostatak puta prošao je u tišini, potajnim pogledavanjima i ponekim prigušenim
hihotom. „Vidjeti pubertet u punom sjaju najbolje je cjepivo protiv nostalgije“, pomislila
je Alicia.
Kada su stigli do kraja puta, odlučila je ostati sjediti dok su dvojica svećenika tjerala
đake iz vagona kao da su stoka. Promatrala ih je dok su u grupi kretali prema stanici
uspinjače gurkajući se i cereći. Oni najnapaljeniji okretali su se da je pogledaju i
komentirali s kolegama. Alicia je pričekala da ih svećenici sve naguraju na stanicu kao u
priručni tor, pa je tek onda ustala. Prešla je maleni trg, očiju uprtih u impozantno
pročelje kuće El Pinar koja je okrunjivala brežuljak. Par crnih automobila stajao je
parkiran ispred vrata restorana La Venta, tek koji metar od tramvajske stanice. Alicia ga
je dobro poznavala jer je to bio Leandrov najdraži restoran u Berceloni i više nego
jednom odveo ju je tu da je nauči pristojnome ponašanju za stolom. „Fina dama pribor za
jelo nikada ne uzima u ruke, ona ga miluje.“ Alicia je gurnula ruku u torbu, napipala
revolver i otpustila osigurač oružja.
Golemo imanje El Pinar imalo je dva ulaza. Glavni, kroz koji su ulazila vozila, bio je u
ulici Manuel Arnus na nekih stotinjak metara od trga, niz put koji je obilazio brdo i vodio
do najsjevernijega dijela ceste Las Aguas. Drugi, željezna kapija koja je vodila na puteljak
sa stubama što se uspinjao kroz vrt, nalazio se tek na koji korak od tramvajske stanice.
Alicia je prošla kraj nje i uvjerila se da je, kako je i pretpostavila, zaključana. Slijedila je
zid prema glavnom ulazu. Ondje je bila još jedna kuća u kojoj su nekoć vjerojatno živjeli
čuvari imanja, a Alicia je pretpostavila da je pod nadzorom. Obišavši uzvisinu na vrhu je
nazrela najmanje jednu priliku koja je nadgledala okolicu kuće. Moguće je da Hendaya
ima još ljudi razmještenih u kući i izvan nje. Zastala je na polovici puteljka, na mjestu
gdje je nisu mogli vidjeti s glavnoga ulaza, i proučila zid. Nije joj trebalo dugo da pronađe
mjesto odakle je Fernandito prošle noći ušao na posjed. Na danjem svjetlu to joj se nije
činilo izvedivim. Bilo je očito da će trebati pomoć. Vratila se na trg s kojega se tramvaj
upravo krenuo spuštati. Otišla je do restorana La Venta i ušla. Restoran je u to doba bio
pust, a kuhinja se neće otvarati još satima. Otišla je do šanka i sjela na barski stolac.
Konobar je provirio iza zavjese i prišao joj uz ljubazan osmijeh.
„Čašu bijeloga vina, molim vas.“
„Neka posebna želja?“
„Iznenadite me.“
Konobar je kimnuo i krenuo točiti stručnom rukom, a da je nijednom nije pogledao.
„Mogu li telefonirati?“
„Naravno, gospođice. Telefon je otraga, na kraju šanka.“
Alicia je pričekala da konobar ponovno nestane iza zavjese, pa je otpila gutljaj vina i
otišla do telefona.

Knjige.club 366
 Gringos

Fernandito je stajao na prozoru pokušavajući vidjeti Vargasa među prolaznicima na

ulici Avinon, kada je iza njega ponovno zazvonio telefon. Ovoga puta podigao je slušalicu
bez oklijevanja.
„Kamo ste nestali? Niste li već trebali doći?“
„Tko je trebao doći?“ pitala je Alicia s druge strane.
„Oprostite, mislio sam da je inspektor Vargas.“
„Vidio si ga?“
„Zvao je i rekao da dolazi.“
„Prije koliko?“
„Petnaest minuta, plus-minus. Rekao je da je u Središnjem matičnom uredu.“
Nastupila je tišina i Fernandito je pretpostavio da je Alicia zbunjena.
„Je li rekao što tamo radi?“
„Nije. Vi ste dobro?“
„Dobro sam, Fernandito. Kada dođe Vargas, prvo ćeš mu ispričati sve što si meni
ispričao, a onda ćeš mu reći da ga čekam u baru pokraj stanice uspinjače koja vodi na
Tibidabo.“
„To je pokraj kuće El Pinar...“
„Reci mu da požuri.“
„Trebate pomoć? Želite da ja dođem?“
„Da ti nije palo na pamet. Pričekaj da dođe Vargas i napravi točno kako sam ti rekla.
Jesi me razumio?“
„Da... Gospođice Alicia?“
Alicia je poklopila. Fernandito je skamenjen gledao u slušalicu kada je krajičkom oka
nešto ugledao. Na prozoru Vargasove sobe na drugoj strani ulice primijetio je pokret.
Pretpostavio je da je policajac došao doma dok je on razgovarao s Alicijom. Mladić je
prišao prozoru kako bi bio siguran da je Vargas zaista stigao i u tom trenutku ga je
ugledao na ulici dok se približavao ulazu kavane Gran Gale.
„Inspektore! Vargase!“ derao se.
Policajac je ušao u zgradu. Fernandito je ponovno pogledao prema prozorima na
drugoj strani ulice baš na vrijeme da ugleda priliku koja je navlačila zastore. Spremao se
okrenuti broj koji mu je dala Alicia kada ga je obuzela crna slutnja. Otišao je do vrata i
sjurio se niz stube.

Knjige.club 367
 Gringos

25.

Ćim je gurnuo ključ u bravu svoje sobe, Vargas je primijetio da nešto nije u redu.
Ključ se teško okretao, kao da mehanizam zapinje i policajac je osjetio da opruga ne
stvara nikakav otpor. Netko je obio bravu. Izvadio je oružje i nogom lagano gurnuo vrata
prema unutra. Stan, zapravo tek dvije sobe odvojene zavjesom, bio je u polutami. Zavjese
su bile navučene. Sjećao se da ih je ostavio rastvorene. Vargas je nategnuo iglu. Prilika je
nepomično čekala u kutu. Vargas je podigao oružje i naciljao.
„Molim vas, ne pucajte! To sam ja!“
Vargas je napravio nekoliko koraka, a prilika mu je prišla s rukama u zraku.
„Rovira? Koga vraga vi ovdje radite? Skoro sam vam raznio glavu.“
Maleni špijun, još uvijek odjeven u svoj polovni kaput, pogledao ga je drhteći.
„Spustite ruke“, rekao je Vargas.
Rovira je nekoliko puta kimnuo i poslušao.
„Oprostite, inspektore. Nisam znao što mi je činiti. Planirao sam vas pričekati dolje,
na ulici, ali prate me, siguran sam, i onda sam pomislio...“
„Stanite malo, Rovira. Što to govorite?“
Rovira je duboko uzdahnuo i počeo mahati rukama, kao da ne zna odakle da počne.
Vargas je zatvorio vrata i odveo ga do fotelje.
„Sjednite.“
„Na zapovijed.“
Vargas je primaknuo stolac i sjeo ispred Rovire.
„Krenite od početka.“
Rovira je progutao knedlu.
„Imam za vas poruku od narednika Linaresa.“
„Linaresa.“
Rovira je kimnuo.
„On mi je naredio da pratim vas i gospođicu Aliciju. Iako, uvjeravam vas, slijedio sam
vaše upute i držao se podalje da vam ne smetam. Isto tako ispričao sam im najmanje što
sam mogao da ispunim izvještaj.“
„Kakvu poruku?“ prekinuo ga je Vargas.
„Kada je došao u Upravu, narednik Linares primio je poziv. Netko iz Madrida. Netko
odozgo. Zamolio me da vam kažem da ste u opasnosti, da je najbolje da odete iz grada. Vi
i gospođica Alicia. Poslao me da vas potražim u mrtvačnici da vam to kažem. U
mrtvačnici su mi rekli da ste otišli u Središnji matični ured.“
„Nastavite.“
„Jeste li tamo otkrili nešto zanimljivo?“ pitao je Rovira.
„Ništa što bi se vas ticalo. Što još?“
„Pa, otišao sam u Središnji matični ured, ali tamo su mi isto rekli da ste već otišli, pa
sam požurio ovamo da vas pričekam. Tada sam primijetio da vas drže pod prismotrom.“
„Nije li to vaš posao?“
„Još netko osim mene.“

Knjige.club 368
 Gringos

„Tko?“
„Ne znam.“
„Kako ste ušli ovamo?“
„Našao sam otvorena vrata. Mislim da su obili bravu. Pregledao sam sve da
provjerim skriva li se netko ovdje, zatvorio vrata i navukao zavjese da nitko ne vidi da
vas ovdje čekam.“
Vargas ga je dugo gledao u tišini.
„Jesam li pogriješio?“ ustrašeno je pitao Rovira.
„Zašto me Linares nije nazvao u mrtvačnicu?“
„Narednik je rekao da telefoni u Poglavarstvu nisu sigurni.“
„A zašto nije došao on osobno?“
„Na sastanku je s onim službenikom kojeg su poslali iz ministarstva. Neki Alaya ili
tako nešto.“
„Hendaya.“
Rovira je kimnuo.
„Taj.“
I dalje se tresao kao prut.
„Možete li mi, molim vas, dati čašu vode?“ zamolio je.
Vargas je na trenutak oklijevao. Otišao je do komode i natočio vodu iz vrča koji je
bio poluprazan.
„A gospođica Alicia?“ pitao je Rovira iza njega. „Nije s vama?“
Vargas je primijetio da je Rovirin glas jako blizu i kada se okrenuo s čašom u
rukama, ugledao ga je na pedalj od sebe. Više nije drhtao, a njegov uplašeni izraz lica
pretvorio se u neprobojnu masku.
Nije uspio vidjeti oštricu noža.
Osjetio je surov ubod, kao da ga je netko udario čekićem po prsima, i shvatio da se
oštrica zarila duboko u njega i probola mu plućno krilo. Činilo mu se da se Rovira
smiješi, a kada je pokušao dohvatiti revolver, još jednom je osjetio nož. Oštrica mu se do
drške zarila u vrat i Vargas je zadrhtao. Pogled mu se zamaglio i uhvatio se za komodu.
Treći put nož mu se zario u trbuh. Srušio se i ostao ležati na podu. Sjena se nadvila nad
njega. Dok mu se tijelo grčilo, Rovira mu je istrgnuo oružje iz ruke, nezainteresirano ga
pogledao i ostavio da leži na podu.
„Ništarijo“, rekao je.
Vargas se izgubio u tom pogledu bez dna. Rovira je pričekao nekoliko sekundi, pa
mu je još dvaput zabio nož u trbuh pritom zavrnuvši oštricu. Policajac je ispljunuo krv i
pokušao udariti Roviru, ili tko god da je bilo to stvorenje koje će ga dokrajčiti. Njegove
šake jedva da su mu okrznule lice. Rovira je izvukao nož obliven njegovom krvlju i
pokazao mu ga.
„Kurvin sine“, promucao je Vargas.
„Pogledaj me dobro, usrani starče. Želim da umreš znajući da prema njoj neću biti
tako milostiv. S njom će sve ovo potrajati, i kunem ti se da će te proklinjati zato što si je
iznevjerio dok joj budem pokazivao što sve znam.“
Vargas je osjetio kako ga silna hladnoća obuzima i paralizira mu udove. Srce mu je
tuklo brzo i jedva da je mogao disati. Mlako i viskozno platno širilo se pod njegovim

Knjige.club 369
 Gringos

tijelom. Oči su mu se ispunile suzama i obuzeo ga je strah kakav nikada prije nije osjetio.
Njegov ubojica obrisao mu je oštricu noža o rever. Ostao je tamo čučati, gledajući ga u oči
i uživajući u njegovoj agoniji.
„Primjećuješ?“ pitao je. „Kakav je to osjećaj?“
Vargas je zatvorio oči i prizvao Alicijinu sliku. Umro je sa smiješkom na usnama, a
kada je to primijetio čovjek kojega je on poznavao pod imenom Rovira, obuzeo ga je
takav bijes da ga je, iako je znao da je mrtav, udarao šakama po licu sve dok si nije
razderao kožu na člancima prstiju.
Fernandito je slušao skriven kod dovratka. Potrčao je uza stube i kada je došao do
Vargasovih vrata, zastao je na tren prije nego što je pokucao. Zaustavio ga je zvuk tupih
udaraca s druge strane vrata. Slomljeni glas ispuštao je bijesne urlike, a pritom su se čuli
ti užasni udarci u, činilo se, ljudsko tijelo. Fernandito je pokušao otvoriti vrata, ali bila su
zaključana. Uskoro su se udarci zaustavili i začuo je korake kako prilaze vratima. Obuzeo
ga je strah i on, zatomivši sram, potrča uza stube da se sakrije. Na katu iznad zalijepio se
uza zid i čuo kako se otvaraju vrata. Koraci su se spuštali niz stube. Fernandito je
provirio kroz prorez između stuba i ugledao niskog čovjeka u crnom kaputu. Oklijevao je
nekoliko trenutaka i potom tiho sišao do Vargasovih vrata. Bila su odškrinuta. Provirio je
s dovratka i ugledao policajčevo tijelo na crnoj ploči koja je izgledala kao tekuće zrcalo.
Nije znao o čemu je riječ sve dok u to nije ugazio. Poskliznuo se i pao na nos pokraj tijela.
Bijel kao kakva mramorna figura, Vargas je bio mrtav. Na trenutak nije znao što mu je
činiti. Potom je ugledao policajčev pištolj na podu, podigao ga i strmoglavio se niz stube.

Knjige.club 370
 Gringos

26.

Mrtvački pokrov od oblaka brzo se širio s mora ukopavajući Bercelonu. Alicia je

sjedila za šankom u baru i okrenula se začuvši odjeke prvoga groma. Promatrala je liniju
sjena koja je neumoljivo napredovala prekrivajući grad. Električni grč osvijetlio je vihor
oblaka i, uskoro, prve kapi kiše udarale su po prozorskim staklima. Za nekoliko minuta
spustio se pljusak i svijet je uronio u sivkastu i neprobojnu tminu.
Olujna grmljavina pratila ju je kad je napustila restoran uputivši se ponovno do zida
koji je opasavao imanje El Pinar. Vodeni zastor zamaglio je obrise kuće, a Aliciji je
osigurao plašt koji je prikrivao njezino kretanje. Ponovno prošavši ispred ulaza u vrt
uvjerila se da se pročelje kuće odatle jedva nazire. Ponovno je obišla imanje i popela se
na zid na mjestu koje je prije odabrala. Skočila je na drugu stranu i sletjela na hrpu
otpalog lišća koje se pod kišom već počelo razmakati i koje joj je ublažilo pad. Prošla je
kroz vrt do glavne staze zaklonjena drvoredom, a onda stazom do stražnjega dijela stare
kuće gdje je ugledala kuhinjske prozore koje je spomenuo Fernandito. Kiša je nemilice
šibala i slijevala se niz pročelje kuće. Alicia je provirila kroz prozor i pažljivo promotrila
unutrašnjost. Prepoznala je drveni stol prekriven tamnim mrljama na kojem je
Fernandito gledao kako umire Valentin Morgado. Činilo se da nema nikoga na vidiku. Od
snažne grmljavine zatresli su se temelji zgrade. Alicia je udarila prozor drškom revolvera
i staklo se razletjelo na komadiće. Trenutak poslije bila je unutra.
Fernandito ga je slijedio izbliza. Neznanac je hodao bez žurbe, kao da nije upravo
hladnokrvno ubio čovjeka nego je izašao u šetnju. Prva munja osvijetlila je ulice i ljudi su
potrčah skloniti se od kiše pod lukovima trga Plaza Real. Ubojica nije ubrzao korak niti je
pokazivao namjeru da potraži zaklon. Nastavio je laganim korakom prema ulici La
Rambla. Stigavši tamo zaustavio se na rubu pločnika. Fernandito mu se približavao i
primijetio je da mu je odjeća skroz mokra. Na trenutak je osjetio želju da izvuče
Vargasovo oružje koje mu je bilo u džepu i puca mu u leda. Ubojica je samo nepomično
stajao, kao da osjeća njegovu prisutnost i čeka ga. Potom je, odjedanput, nastavio dalje i
pošao ulicom La Rambla do početka ulice Conde del Asalto idući prema srcu četvrti
Raval.
Fernandito ga je slijedio i pustio da malo odmakne. Vidio ga je kako skreće lijevo u
ulicu Lancaster. Otrčao je do tamo, točno na vrijeme da vidi kako neznanac nestaje u veži
negdje na sredini ulice. Pričekao je nekoliko sekundi i onda se polako približio,
priljubljen uza zid. Prljava voda koja je kapala s krovova prskala mu je lice i klizila niz
ovratnik kaputa. Zaustavio se ispred mjesta na kojem je vidio da je ubojica ušao. Izdaleka
je izgledalo kao ulaz na stubište, ali zapravo je bila riječ o trgovini. Ulaz je bio zapečaćen
rolo vratima od hrđave mjedi. Manja vrata, izrezana u metalu, bila su odškrinuta. Na
izblijedjeloj ploči iznad vrata pisalo je:

TVORNICA LUTKI ZA IZLOGE

BRAĆA CORTÉS
PROIZVODI ZA KROJENJE I KROJAČKI OBRT
Od 1009.

Knjige.club 371
 Gringos

Bilo je sasvim očito da je radionica već godinama zatvorena i činila se napuštenom.

Fernandito je oklijevao. Sve u njemu vrištalo je da odatle nestane i ode potražiti pomoć.
Već je skoro došao da ugla kada ga je zaustavila slika Vargasovoga mrtvog tijela i njegova
beskrvnog lica. Okrenuo se i vratio do vrata radionice. Gurnuo je prste između dovratka i
vrata, pa ih otvorio nekoliko centimetara.
Unutra je vladao posvemašnji mrak. Sirom je otvorio vrata a blijeda je svjetlost koja
se probijala kroz kišu stvorila pokrov polutame. Promatrao je obrise prostorije koja je
izgledala kao trgovina kakvih se sjećao iz djetinjstva. Drveni pult, staklene vitrine i
nekoliko srušenih stolaca. Sve je bilo prekriveno nečim što mu je u početku nalikovalo
na platno od prozirne svile, ali je, nakon nekoliko trenutaka zbunjenosti, shvatio da je
riječ o paučini. Nekoliko golih lutki iz izloga stajalo je u kutu umotano u paučinasti
zagrljaj, kao da ih je neki golemi insekt onamo odvukao da ih proždre.
Fernandito je začuo metalnu jeku koja je dolazila iz unutrašnjosti lokala. Zaškiljio je
i primijetio da se iza pulta prekrivena prašinom nalazi zastor od perlica koji je skrivao
stražnju prostoriju. Još uvijek se lagano njihao. Približio se zastoru i, gotovo bez daha,
povukao ga jedva koji centimetar. Pred njim se prostirao dugi hodnik. Odjednom je
primijetio da nestaje svjetlosti iza njega, pa se okrenuo točno na vrijeme da vidi kako
vjetar, ili možda neka nepoznata ruka, gura vrata koja su se malo-pomalo zatvarala.
Alicia je prolazila kroz kuhinju očiju uprtih u vrata iza kojih je čula jeku glasova
zaglušenih udarcima kiše. Začula je korake i tupi udarac teških vrata. Zastala je i čekala,
proučavajući obrise kuhinje. Niz peči, pećnica i metalnih ploča za pečenje izgledao je kao
da dugo nije bio korišten. Sa zida su još uvijek visjele tave, lonci, noževi i ostale
kuhinjske potrepštine ovješene o metalnu šipku. Metal je potamnio. Veliki mramorni
sudoper bio je pun krhotina. U središtu prostorije stajao je drveni stol. Alicia je
primijetila lance i remenje privezano za noge stola i suhu krv koja je prekrivala dasku.
Pitala se što su učinili s tijelom Sanchísova vozača i je li njegova žena Victoria još uvijek
živa.
Prišla je vratima i na njih prislonila uho. Glasovi su dolazili iz neke prostorije u
blizini. Spremala se odškrinuti vrata da baci pogled kada je ponovno začula nešto što joj
se isprva učinilo kao udaranje kiše po prozorima. Metalni zveket dolazio je iz
unutrašnjosti kuće. Zadržala je dah i ponovno ga začula. Nešto ili netko udarao je u zid ili
u cijevi u nekom dijelu kuće spojenom s kuhinjom. Približila se rupi teretnoga dizala i
otamo jasnije čula zvuk. Dolazio je odozdo. Nešto se nalazilo ispod kuhinje.
Alicia je prošla prostorijom pipajući i kuckajući po zidu. Zidovi su se činili čvrstima.
U kutu su se nazirala metalna vratašca i ona je okrenula polugu i otvorila ih. S druge
strane bila je sobica od nekih šest kvadrata, zidova prekrivenih prašnjavim policama,
vjerojatno nekadašnja smočnica. Metalni zveket ovdje se čuo još jasnije. Ušla je i osjetila
vibracije pod nogama. Onda ju je ugledala: tamna linija koja je izgledala kao vertikalna
pukotina na zidu u dnu smočnice. Približila se zidu i opipala ga, gurnula i vrata su
popustila. Iznutra je dolazio snažan životinjski vonj, na trulež i izmet. Osjetivši kako je
obuzima mučnina Alicia je rukom prekrila je lice.
Pred njome se prostirao tunel probijen kroz kamen koji se spuštao pod kutom od
četrdeset i pet stupnjeva. Stubište nepravilnih gazišta gubilo se u tami. Odjednom, zvuk
je nestao. Alicia je stala na prvu stubu i osluhnula. Činilo joj se da čuje zvuk disanja.
Podigla je pištolj i spustila se još jednu stubu.
Na zidu, obješen o metalnu kuku, nalazio se duguljasti predmet. Ručna lampa. Alicia
ju je uzela i upalila je okrenuvši dršku. Snop bijele svjetlosti probio je gustu i vlažnu
tamu koja se uzdizala iz rupe.

Knjige.club 372
 Gringos

„Hendaya? Jeste li to vir Ne ostavljajte me ovdje...“

Glas je dolazio s kraja tunela. Bio je slomljen i jedva da je djelovao ljudski. Malo-
pomalo Alicia se spuštala niz stube, sve dok nije ugledala rešetke. Podigla je snop
svjetlosti i pročešljala unutrašnjost ćelije. Kada je shvatila što vidi, sledila joj se krv u
žilama.
Nalikovao je na ranjenu životinju, prekrivenu nečisti i dronjcima. Kosa skrućena od
prljavštine i gusta brada skrivali su žućkasto lice prekriveno ogrebotinama. Stvorenje se
dovuklo do rešetki i preklinjući pružilo ruku. Alicia je spustila oružje i izbezumljeno
gledala. Zatvorenik je gurnuo drugu ruku kroz rešetke i ona je shvatila da mu nedostaje
šaka. Bila je životinjski amputirana u visini zgloba i batrljak je bio prekriven suhim
katranom. Koža ruke bila je modra. Alicia se borila protiv nadolazeće mučnine i približila
se rešetkama.
„Valls?“ upitala je u nevjerici. „Vi ste Mauricio Valls?“
Zatvorenik je otvorio usta da pokuša artikulirati riječ, ali uspio je tek protisnuti
potreseni jecaj. Alicia je proučila bravu ćelije. Lokot od lijevanoga željeza zatvorio je
prsten lanaca omotanih oko rešetki. Začula je zvuk koraka i shvatila da joj ne preostaje
mnogo vremena. S druge strane rešetki, Valls ju je gledao pogledom punim očaja. Znala
je da ga ne može izvući. Čak i da je mogla pištoljem raznijeti bravu, računala je na to da je
Hendaya ostavio barem dvojicu ili trojicu svojih ljudi u kući. Morat će ostaviti Vallsa u
njegovoj ćeliji i otići u potragu za Vargasom. Činilo se da joj je zatvorenik pročitao misli.
Ispružio je ruku i pokušao je zgrabiti, ali jedva da mu je preostalo išta snage.
„Ne ostavljajte me ovdje“, rekao je tonom između preklinjanja i zapovijedi.
„Dovest ću pomoć“, prošaptala je Alicia.
„Ne!“ povikao je Valls.
Ona ga je primila za ruku, ignorirajući gađenje koje je u njoj izazivao dodir te vreće
kostiju koju je netko odlučio ostaviti da istrune živa u toj rupi.
„Ne smijete nikome reći da sam bila ovdje.“
„Ako pokušaš otići, vikat ću, smrdljiva kurvo, pa će te zatvoriti ovdje sa mnom“,
zaprijetio je Valls.
Alicia ga je pogledala u oči i na trenutak u tom živom truplu ugledala pravoga Vallsa,
ili ono što je od njega preostalo.
„Ako to napravite, više nikada nećete vidjeti svoju kćer.“
Vallsov izraz lica u trenu se promijenio, nestalo je svega bijesa i očaja.
„Obećala sam Mercedes da ću vas pronaći“, rekla je Alicia.
„Živa je?“
Kimnula je.
Valls je naslonio čelo na rešetke i zaplakao.
„Ne dajte da je pronađu. Ne dajte da je ozlijede“, preklinjao je.
„Tko? Tko bi želio ozlijediti Mercedes?“
„Molim vas...“
Alicia je ponovno začula korake iznad te rupe, pa je ustala. Valls joj je uputio
posljednji pogled prožet rezignacijom i nadom.
„Bježite“, zacvilio je.

Knjige.club 373
 Gringos

27.

Fernandito je prikovao pogled na vrata koja su se polako zatvarala pod zapuhom

vjetra. Mrak oko njega je ojačao. Obrisi lutki i staklenih vitrina nestajali su u tmini. Kada
su se vrata skoro posve zatvorila i kroz njih je probijala tek traka slabašne svjetlosti,
Fernandito je duboko uzdahnuo i rekao si da je toga tipa slijedio dotamo s razlogom.
Alicia je računala na njega. Čvrsto je stisnuo revolver i okrenuo se prema hodniku sjena
koji se gubio u unutrašnjosti radionice.
„Nije me strah“, šapnuo je.
Lagani šum dopro mu je do ušiju. Bio bi se zakleo da je to bio smijeh nekoga djeteta.
Vrlo blizu. Tek koji metar od njega. Čuo je kako mu se koraci brzo primiču kroz mrak i
obuzela ga je panika. Podigao je oružje i, ne znajući točno što radi, nategnuo je iglu.
Zaglušujući urlik gotovo mu je probio bubnjiće, a ruke su mu poletjele u zrak, kao da ga
je netko udario čekićem po zglobovima. Tračak sumporne svjetlosti na djelić sekunde
osvijetlio je hodnik i Fernandito ga je vidio. Išao je prema njemu s nožem u zraku i
zažarena pogleda, lice mu je bilo skriveno pod maskom koja se činila kao da je izrađena
od kože.
Fernandito je ponovno opalio, pa ponovno i ponovno, sve dok mu revolver nije
kliznuo iz ruke, pa je pao natraške. Na trenutak mu se učinilo da je ona demonska prilika
koju je vidio kako mu se prijeteći približava, pokraj njega i da će na koži osjetiti hladan
metal prije nego što dođe do daha. Odvukao se unatraške i, kada je ponovno uspostavio
ravnotežu, bacio se prema vratima, otvorio ih udarcem i pao na nos na ulicu punu lokvi.
Ustao je i, ne gledajući za sobom, potrčao kao da ga goni sto vragova.
Svi su ga zvali Bernal. To nije bilo njegovo pravo ime, ali on se nije zamarao s time
da ih ispravlja. Bio je tek koji dan u staroj kući od koje se čovjeku dizala kosa na glavi jer
mu je tako naredio Hendaya, ali već je vidio dovoljno. Dovoljno da bi znao da što manje
taj koljač i njegova svita mesara zna o njemu, to bolje. Nedostajalo mu je manje od dva
mjeseca da nestane u mirovini s jadnom penzijom kao nagradom za cijeli život potraćen
u policijskoj službi. U ovoj kasnoj fazi životne farse, njegov veliki san bio je da umre sam
i zaboravljen u tamnoj i vlažnoj sobi nekoga pansiona u ulici Joaquín Costa. Radije će
umrijeti kao ofucana kurva nego se junačiti kao oni zgodni momci koje su slali iz
Ministarstva unutarnjih poslova. Novi centurioni, svi na isti kalup, svi spremni očistiti
barcelonske ulice od nesretnika i crvenih bijednika koji su na jedvite jade pišali stojećke
nakon što su pola života proveli skrivajući se ili zatvoreni u tamnicama prepunima kao
košnice. Postoje vremena kada je časnije umrijeti zaboravljen nego živjeti u slavi.
Pogrešno zvani Bernal bio je izgubljen u takvim mislima kad je otvorio kuhinjska
vrata. Hendaya je zahtijevao da se patrolira po kući, a on je slijedio zapovijedi do u zarez.
Bila je to njegova specijalnost. Bila su mu dovoljna tri koraka da primijeti da nešto nije u
redu. Vlažni povjetarac pomilovao mu je lice. Podigao je pogled prema drugom kraju
kuhinje. Blijesak munje osvijetlio je prozorsko okno s razbijenim staklom. Otišao je u kut
prostorije i čučnuo pokraj komada stakla koji su pali s prozora. Trag koraka gubio se u
prašini. Lagani koraci, maleni potplati i visoka peta. Žena. Lažni Bernal promatrao je
dokaze. Ustao je i otišao do smočnice. Pritisnuo je zid u dnu prostorije i otvorio vrata
tunela. Sišao je nekoliko koraka kada ga je zaustavio neizdrživi vonj koji se dizao iz rupe.
Okrenuo se i spremao zatvoriti prolaz kada je primijetio ručnu svjetiljku obješenu na
kuku. Lagano se njihala. Agent je zatvorio vrata i vratio se u kuhinju. Bacio je letimičan
pogled i, nakon što je razmislio na tren, nogom je obrisao tragove koraka i gurnuo

Knjige.club 374
 Gringos

komade stakla u mračni kut. On neće biti taj koji će obavijestiti Hendayu o tom
neočekivanom posjetu. Zadnji nesretnik koji je Hendayi donio loše vijesti, završio je sa
slomljenom čeljusti. A to mu je bio čovjek od povjerenja. Na njega ne moraju računati. Uz
malo sreće, za sedam tjedana dodijelit će mu medaljicu koju je planirao potrošiti na
usluge skupe kurve s kojom će se oprostiti od zemaljskih užitaka, a onda će, ako preživi
tretman, imati cijelu prokletu i sivu starost da zaboravi sve čemu je posljednjih dana
svjedočio u kući El Pinar i da se uvjeri da sve što je po dužnosti učinio zapravo nema
veze s njim, nego je sve to maslo onoga Bernala koji on nikada nije bio i nikada neće biti.
Skrivena u vrtu, s druge strane prozora, Alicia je promatrala kako policajac polako
obilazi kuhinju, provjerava ulaz u tunel i potom, neshvatljivo, briše tragove koraka koje
je za sobom ostavila u prašini. Policajac je bacio posljednji pogled na sobu i ponovno
otišao do vrata. Iskoristivši zaklon kiše koja je i dalje snažno padala, i ne znajući hoće li
agent kojega je upravo vidjela izvijestiti svoje nadređene o tome što je otkrio, Alicia je
odlučila riskirati i brzo proći kroz vrt, spustiti se niz brijeg i preskočiti zid. Tijekom
šezdeset sekundi, koliko joj je trebalo da svoj plan sprovede u djelo, neprestano je
očekivala da će osjetiti metak između lopatica, ali metak nije stigao. Skočila je na ulicu i
ponovno potrčala prema trgu gdje se plavi tramvaj počeo spuštati obavijen olujom.
Uskočila je u vagon u pokretu i, ne obazirući se na prijekorni kondukterov pogled, srušila
se u sjedalo, mokra do gole kože i drhteći, nije bila sigurna je li od hladnoće ili od
olakšanja.
Pronašla ga je kako sjedi na kiši, sklupčan u podnožju stuba. Alicia mu je prišla
zaobilazeći lokve koje su poplavile ulicu Avinon i stala pred njega. Shvatila je sve, a da joj
mladić ništa nije rekao. Fernandito je podigao pogled i pogledao je suznih očiju.
„Gdje je Vargas?“ pitala je Alicia.
Fernandito je spustio pogled.
„Ne idite gore“, promrmljao je.
Alicia se uspela preskačući stube, ignorirajući bol koja joj je probijala kuk i od koje
joj je utrnula cijela jedna strana tijela. Kada je stigla na odmorište četvrtoga kata,
zaustavila se ispred odškrinutih vrata Vargasove sobe. Slatkasti metalni miris lebdio je u
zraku. Gurnula je vrata prema unutra i ugledala tijelo ispruženo u sobi na tankom sloju
nečega tamnoga i blistavoga.
Obuzela ju je hladnoća zbog koje je ostala bez zraka, pa se uhvatila za dovratak.
Noge su joj drhtale kada se približila truplu. Vargas je imao otvorene oči. Njegovo lice
bilo je kao voštana maska uništena udarcima i jedva ga je prepoznala. Kleknula je pokraj
njega. Pomilovala mu je obraz. Bio je hladan. Suze od bijesa zamaglile su joj pogled i
zagušila je jecaj.
Pokraj trupla ležao je srušeni stolac. Alicia ga je uspravila i sjela da u tišini promotri
tijelo. Vatra u kuku prodirala joj je u kosti. Šakom je snažno udarila u staru ozljedu i
tijekom nekoliko sekundi bol ju je zaslijepila, pa je skoro pala na pod. Nastavila se
udarati sve dok je Fernandito, koji je promatrao prizor s dovratka, nije uhvatio za ruke i
zaustavio. Zagrlio ju je dok se nije umirila. Pustio ju je da urla od boli sve dok nije ostala
bez zraka.
„Niste vi krivi“, ponavljao je bez prestanka.
Kada je Alicia prestala drhtati, Fernandito je prekrio tijelo dekom koju je pronašao
na fotelji.
„Pretraži mu džepove“, naredila je Alicia.

Knjige.club 375
 Gringos

Mladić je pretresao policajčev kaput i sako. Pronašao je novčanik, nekoliko

kovanica, komad papira s popisom brojeva i posjetnicu na kojoj je pisalo:

María Luisa Alcaine

pomoćnica tajnika
za vođenje arhivske i dokumentarne građe
Središnji matični ured, Barcelona

Pružio joj je što je pronašao i Alicia je sve proučila. Zadržala je popis i posjetnicu.
Ostalo mu je vratila dajući mu znak da sve vrati tamo gdje je našao. Alicijin pogled bio je
prikovan za obrise Vargasova tijela, koji su se nazirali ispod deke. Fernandito je pričekao
nekoliko minuta prije nego što joj je ponovno prišao.
„Ne možemo ostati ovdje“, konačno je rekao.
Alicia ga je pogledala, kao da ga ne razumije ili ne čuje.
„Dajte mi ruku.“
Odbila je njegovu pomoć i pokušala ustati sama. Fernandito je primijetio bolan grč
na njezinu licu. Obgrlio je Aliciju rukama i pomogao joj ustati. Kada ju je podigao, Alicia
je napravila nekoliko koraka pokušavajući prikriti da šepa.
„Mogu sama“, rekla je.
Njezin glas poprimio je ledeni ton. Pogled joj je bio nedokučiv i u njemu nije bilo ni
traga ikakve emocije, čak ni kada se okrenula da posljednji put pogleda Vargasa. „Podigla
je čvrsti zid“, pomislio je Fernandito.
„Idemo“, prošaptala je, šepajući prema izlazu.
Fernandito ju je primio pod ruku i odveo do stuba.
Sjeli su za stol u stražnjem dijelu kavane Gran Cafe. Fernandito je naručio dvije
šalice kave i čašu konjaka koji je izlio u jednu od šalica i potom je pružio Aliciji.
„Popijte. Ugrijat ćete se.“
Alicia je prihvatila šalicu i polako srknula. Kiša je grebla po prozoru i stvarala
potočiće koji su koprenom prekrivali sivi pokrivač što se nadvio nad grad. Kada joj se u
lice vratila boja, Fernandito joj je ispričao što se dogodilo.
„Jesi li siguran da je mrtav?“
„Ne znam. Pucao sam u njega dva ili tri puta iz oružja inspektora Vargasa. Bio je
najviše dva metra od mene. Bilo je jako mračno...“
Alicia je položila ruku na Fernanditovu i slabašno mu se nasmiješila.
„Dobro sam“, lagao je.
„Još uvijek imaš oružje?“
Fernandito je odmahnuo glavom.
„Ispalo mi je dok sam bježao. Što ćemo sada?“
Alicia je nekoliko minuta šutjela, izgubljena pogleda. Osjećala je kako bol u kuku
pulsira u ritmu njezina srca.
„Ne biste li trebali popiti jednu od onih vaših tableta?“ pitao je Fernandito.
„Poslije.“
„Poslije čega.“

Knjige.club 376
 Gringos

Alicia ga je pogledala u oči.

„Ima još jedna stvar koju bih te molila da napraviš za mene.“
Fernandito je kimnuo.
„Što god treba.“
Ona je prekopala po džepovima i pružila mu ključ.
„To je ključ mog stana. Uzmi ga.“
„Ne razumijem.“
„Želim da odeš tamo. Prije nego što uđeš, provjeri je li netko unutra. Ako su vrata
otvorena ili brava izgleda kao da ju je netko obio, trči i nemoj stati dok ne dođeš doma.“
„A vi nećete sa mnom?“
„Kada dođeš u blagovaonicu, pogledaj ispod sole. Pronaći ćeš kutiju s dokumentima
i papirima. U toj kutiji je jedna omotnica u kojoj je bilježnica. Na omotnici piše 'Isabella'.
Jesi me razumio?“
On je kimnuo.
„Uzmi tu kutiju i odnesi je. Sakrij je. Sakrij je negdje gdje je nitko neće pronaći.
Možeš li to učiniti za mene?“
„Da. Ne brinite se. Ali...“
„Nema ali. Ako mi se nešto dogodi...“
„Nemojte to govoriti.“
„Ako mi se nešto dogodi“, ustrajala je Alicia, „ne smiješ otići na policiju. Ako se ja ne
vratim po nju, pusti da prođe nekoliko dana i nakon toga odnesi te dokumente u knjižaru
Sempere i sinovi u ulici Santa Ana. Znaš li gdje je to?“
„Znam...“
„Prije nego što uđeš, provjeri da knjižara nije pod prismotrom. Ako ti nešto probudi
i najmanju sumnju, produži i dođi poslije. Kada uđeš u knjižaru, pitaj za Fermína Romera
de Torresa. Ponovi ime.“
„Fermín Romero de Torres.“
„Ne vjeruj nikom drugom. Nikom drugom ne možeš vjerovati.“
„Plašite me, gospođice Alicia.“
„Ako mi se nešto dogodi, predaj mu dokumente. Reci mu da te ja šaljem. Ispričaj mu
sve što se dogodilo. Objasni mu da se među dokumentima nalazi dnevnik Isabelle
Gispert, Danielove majke.“
„Tko je Daniel?“
„Reci Fermínu da ga mora pročitati i odlučiti treba li ga dati Danielu ili ne. On će biti
sudac.“
Fernandito je kimnuo. Alicia se tužno nasmiješila. Uzela je mladićevu ruku i čvrsto je
stisnula. On je prinio njezinu ruku do svojih usana i poljubio je.
„Zao mi je što sam te uplela u ovo, Fernandito. I što ti ostavljam ovu odgovornost...
Nisam imala pravo na to.“
„Drago mi je što jeste. Neću vas iznevjeriti.“
„Znam... I posljednja stvar. Ako se ne vratim...“
„Vratit će te se.“

Knjige.club 377
 Gringos

„Ako se ne vratim, nemoj se raspitivati za mene u bolnicama, policiji ili gdje drugdje.
Zamisli da me nikada nisi upoznao. Zaboravi me.“
„Ja vas nikada neću zaboraviti, gospođice Alicia. Eto, tako sam glup...“
Ona je ustala. Bilo je očito da bol nije popuštala, ali nasmiješila se Fernanditu kao da
je riječ tek o prolaznoj boljetici.
„Idete potražiti onog čovjeka, zar ne?“
Alicia nije odgovorila.
„Tko je on?“ pitao je Fernandito.
Alicia se prisjetila kako je Fernandito opisao Vargasovoga ubojicu.
„Predstavlja se kao Rovira“, rekla je. „Ali ne znam tko je.“
„Tko god bio, ako je još uvijek živ, jako je opasan.“
Fernandito je ustao, spreman poći s njom. Alicia ga je zaustavila odmahujući glavom.
„Važno mi je da odeš do mog stana i napraviš ono što sam te zamolila.“
„Ali...“
„Ne prepiri se sa mnom. I zakuni se da ćeš napraviti sve kako sam ti rekla.“
Fernandito je uzdahnuo.
„Kunem se.“
Alicia mu se nasmiješila jednim od onih svojih razornih osmijeha, jednim od onih
koji su mladiću već toliko puta oduzeli ono malo pameti što mu je Bog bio dao, i krenula
je prema izlazu šepajući. Promatrao ju je kako se udaljava na kiši, krhkija nego ikada.
Pričekao je da nestane niz ulicu i, nakon što je ostavio nekoliko kovanica na stolu, prešao
je ulicu do Alicijinog ulaza. Kada je ušao u zgradu, naletio je na portirku, svoju tetu
Jesusu, koja je s krpom omotanom oko vrha metle pokušavala spriječiti da kiša poplavi
cijelu zgradu. Ugledavši ga s ključem u ruci, Jesusa se namrštila s neodobravanjem.
Fernandito je shvatio da je portirka, koja je imala uho izvježbano za tračeve i oko
sokolovo za sve stvari koje je se nisu ticale, vjerojatno svjedočila cijelom prizoru,
uključujući rukoljub, u kavani Gran Cafe preko puta ceste.
„Nikada nećeš naučiti, ha, Fernandito?“
„Nije kako se čini, teta.“
„Bolje da ne pričam o tome kako se čini, ali kao tvoja teta i, čini mi se, jedina u
obitelji koja ima i zrnce zdravog razuma, moram ti ponoviti što sam ti već tisuću puta
rekla.“
„Da gospođica Alicia nije žena za mene“, izrecitirao je Fernandito.
„I da će ti jednog dana slomiti srce, kako ono kažu na radiju“, dovršila je Jesusa.
Od toga dana već su prošle godine, ali Fernandito to radije nije spomenuo. Jesusa
mu je prišla i raznježno mu se nasmiješila, uštipnuvši ga za obraz kao da još uvijek ima
deset godina.
„Ja samo ne želim da patiš. A gospođica Alicia je, i znaš dobro da je volim kao da je
dio obitelji, tempirana bomba: eksplodirat će kada to najmanje očekuješ i uništiti sve što
joj se nade u blizini, neka mi Bog oprosti što to tako kažem.“
„Znam, teta. Znam. Ne brinite se jer znam što radim.“
„To je rekao tvoj tetak onog dana kada se utopio.“
Fernandito se nagnuo da je poljubi u čelo i popeo se uza stube. Ušao je u Alicijin
stan, ali ostavio je odškrinuta vrata dok je slijedio upute koje mu je dala. Pod sofom u

Knjige.club 378
 Gringos

dnevnom boravku pronašao je kutiju o kojoj mu je govorila. Otvorio ju je i bacio pogled

na hrpu dokumenata, među njima se nazirala omotnica na kojoj je pisalo:
Nije se usudio otvoriti je. Zatvorio je kutiju pitajući se tko bi mogao biti taj Fermín
Romero de Torres koji je zaslužio Alicijino puno povjerenje i kome se utjecala kao
posljednjoj slamki spasa. Pretpostavio je da, u svom tom neredu, vjerojatno postoje
mnogi ljudi u Alicijinom životu koje on ne poznaje i koji vjerojatno igraju važniju ulogu
od njega.
„Nisi valjda mislio da si jedini...“
Uzeo je kutiju i krenuo prema vratima. Prije nego što je izašao i zaključao, bacio je
posljednji pogled na Alicijin stan, siguran da više nikada neće nogom stupiti na to mjesto.
Kada je stigao do predvorja, vidio je da njegova teta i dalje metlom pokušava savladati
kišu koja se slijevala u vežu. Zastao je na tren.
„Kukavico“, promrmljao je za sebe. „Nisi je smio pustiti da ode.“
Jesusa je zastala sa svojim poslom i znatiželjno ga pogledala.
„Što kažeš, srce?“
Fernandito je uzdahnuo.
„Teta? Mogu li vas zamoliti za uslugu?“ pitao je.
„Naravno. Samo pitaj, durilice moja.“
„Ovu kutiju treba spremiti negdje gdje je nitko neće pronaći. Jako je važno. Ne
smijete nikom reći da je kod vas. Ni policiji ako dođu pitati. Nikom.“
Jesusino lice se smrknulo. Portirka je bacila pogled na kutiju i prekrižila se.
„Joj, joj, joj... U što ste se to upleli?“
„Ništa što se ne bi moglo srediti.“
„To je uvijek govorio tvoj tetak.“
„Znam. Hoćete li mi učiniti uslugu? Jako je važno.“
Jesusa je ozbiljno kimnula.
„Brzo se vraćam.“
„Kuneš se?“
„Naravno.“
Izašao je na ulicu bježeći od tetinoga zabrinutog pogleda i suočio se kišom osjećajući
takav strah da nije ni primijetio kako mu hladnoća prodire do kostiju. Na putu, koji bi
mogao biti posljednji u njegovom kratkom životu, rekao si je da je, zahvaljujući Aliciji,
naučio barem dvije stvari koje će mu dobro doći u životu, ako poživi još koji dan. Prvo,
naučio je lagati. Drugo, i to je još uvijek osjećao, da su zakletve pomalo kao srca: nakon
što se iznevjeri prva, ostale idu kao od šale.

Knjige.club 379
 Gringos

28.

Alicia se zaustavila na uglu ulice Lancaster da nekoliko minuta dobro promotri ulaz
u staru tvornicu lutki za izloge. Vrata kroz koja je prošao Fernandito i dalje su bila
odškrinuta. Zgrada u kojoj se smjestila radionica bila je rupa od tamnoga kamena koja se
uzdizala na dva kata, prekrivena urušenim krovom. Prozori gornjega kata bili su
zakucani drvenim daskama i prljavim kamenim blokovima. Razbijena razvodna kutija
stajala je na pročelju, a čvor telefonskih žica virio je kroz dvije rupe bušilicom izbušene u
kamenu.
Osim toga detalja, mjesto se činilo napuštenim, kao i većina starih industrijskih
radionica koje su preostale u ovom dijelu četvrti Raval.
Alicia se približila vratima priljubivši se uz pročelje da je ne mogu vidjeti s ulaza.
Pljusak je opustošio ulice i nije oklijevala izvući oružje i prići vratima upirući revolver
prema unutrašnjosti zgrade. Gurnula je vrata dok ih nije širom otvorila, pa je dobro
pogledala tunel svjetlosti koji je obasjao predvorje. Ušla je držeći oružje objema rukama.
Osjetila je lagano strujanje zraka koje je dopiralo iz unutrašnjosti zgrade, noseći miris
starih cijevi i nečega što joj je mirisalo kao kerozin ili neko drugo gorivo.
Ulaz je vodio u prostoriju gdje je vjerojatno bila tvornička trgovina. Pult, niz praznih
vitrina i par lutki za izloge umotanih u bjelkasti prozirni plašt kraljevali su prostorijom.
Alicia je obišla pult i prišla ulazu u stražnju prostoriju na koji je bio navučen zastor od
drvenih perlica. Spremala se proći kroz zavjesu kada je nogom udarila u neki metalni
predmet. Ne spustivši oružje, bacila je brzi pogled na pod i ugledala Vargasov pištolj.
Pokupila ga je i spremila u lijevi džep sakoa. Razmaknula je zastor od perlica i našla se u
hodniku koji je nestajao u utrobi zgrade. Miris baruta još je uvijek lebdio u zraku. Trag
blijedih obrisa ocrtavao se pod svjetlom koje je padalo sa stropa. Alicia je pipala po
zidovima dok nije napipala okrugli prekidač. Okrenula ga je i upalila se girlanda slabih
žarulja obješenih na kabel uzduž hodnika. Crvenkasta polutama koju su stvorile, otkrila
je uski hodnik koji se blago spuštao. Na nekoliko metara od ulaza zid je bio posut
tamnim mrljama, kao da je rafal crvene boje okrznuo zid. Najmanje jedan metak koji je
Fernandito ispalio pogodio je svoj cilj. Možda i više no jedan. Na podu je bio trag krvi koji
je nestajao u prolazu. Malo dalje pronašla je nož kojim je Rovira pokušao napasti
Fernandita. Oštrica je bila prljava od, shvatila je Alicia, Vargasove krvi. Nastavila je dalje i
nije stala dok nije pronašla snop avetinjske svjetlosti koja se nazirala na kraju tunela.
„Rovira?“ zazvala je.
Na kraju hodnika ugledala je ples sjena i začula šum nečega što se vuklo po podu u
tami. Alicia je htjela progutati knedlu, ali usta su joj bila suha. Nije primijetila da otkako
je ušla u taj hodnik više nije osjećala bol u kuku ni hladnoću od promočene odjeće.
Osjećala je samo strah.
Požurila je niz hodnik, ignorirajući zvuk svojih potplata koji je odavao da gazi po
nečem vlažnom i viskoznom.
„Rovira, znam da ste ranjeni. Izađite da popričamo.“
Vlastiti joj je glas zvučao bojažljivo i drhtavo, ali odjek jeke služio joj je kao vodič.
Kada je stigla na kraj tunela, Alicia se zaustavila. Pred njom se prostirala velika dvorana
visoka stropa. Promotrila je ostatke radnih stolova, alata i strojeva razasutih po
prostoriji. Krovni prozor zelenkastih stakala stvarao je blijedu fantazmagoriju.

Knjige.club 380
 Gringos

Bili su ovješeni za strop, privezani s užadi zbog koje su izgledali poput trupala ljudi
što vise metar iznad zemlje. Muškarci, žene i djeca, lutke za izloge odjevene u svečana
ruha iz drugog vremena njihale su se u polumraku kao duše zarobljene u tajnom
čistilištu. Bilo ih je na desetke. Neke su imale nasmiješena lica i staklene poglede, ostale
su bile nedovršene. Alicia je osjećala kako joj srce tuče u grlu. Duboko je udahnula i ušla
među roj visećih prilika. Ruke i šake dodirivale su joj kosu i lice dok je polako prolazila.
Obješene lutke njihale su se i micale.
Jeka sudaranja drvenih tijela proširila se dvoranom. Kroz nju se razabiralo
mehaničko zujanje. Miris benzina postajao je sve jači kako se približavala stražnjem
dijelu radionice. Ostavivši za sobom šumu obješenih tijela Alicia je ugledala stroj koji je
vibrirao i ispuštao oblake dima. Generator. Na jednoj strani uzdizala se hrpa ostataka i
otpisanih dijelova. Glave, ruke, raskomadana torza stopili su se u bezobličnu masu koja
ju je podsjetila na nagomilana tijela koja je tijekom rata viđala na ulicama nakon zračnih
napada.
„Rovira?“ ponovno je zazvala, više zato da čuje svoj glas nego zato što je očekivala
odgovor.
Bila je sigurna da je promatra iz sjene u nekom kutu. Skenirala je dvoranu
pogledom, pokušavajući si predočiti reljefe koji su se dali naslutiti u polutami. Nije
primijetila nikakav pokret. Iza hrpe ostataka lutaka nazrela je vrata pod koja su bili
provučeni kablovi spojeni s generatorom. Dah električne svjetlosti prodirao je kroz
dovratak. Alicia je molila Boga da tamo pronađe Rovirino beživotno tijelo, ispruženo na
podu. Prišla je vratima i otvorila ih udarivši nogom.

Knjige.club 381
 Gringos

29.

Soba je bila pravokutna prostorija crnih zidova bez prozora koja je mirisala na vlagu
i nalikovala kripti. Strop je bio prekriven nizom golih žarulja koje su ispuštale žućkasto
svjetlo, lagano zujale i iskrile se, kao da roj insekata gmiže po zidu. Alicia je pažljivo
pogledala svaki centimetar prostorije prije nego što je ušla. Roviri nije bilo ni traga.
Metalni ležaj zauzimao je kut sobe. Prekrivalo ga je nekoliko starih deka, a drvena
kutija koja je stajala uza nj glumila je noćni ormarić. Na njemu je stajao crni telefon,
svijeće i staklenka prepuna kovanica. Ispod madraca virio je stari kovčeg, par cipela i
kanta. Pokraj kreveta stajao je golemi ormar od izrezbarenog drva, antikni primjerak
kojega bi čovjek očekivao pronaći u nekoj luksuznoj kući, a ne u tvorničkoj radionici.
Vrata ormara bila su gotovo pa posve zatvorena, ali ipak je ostao koji centimetar
proreza. Alicia se polako približila ormaru, spremna svakog trenutka u njega isprazniti
pištolj. Na sekundu je zamislila Roviru kako se smije zatvoren u ormaru spreman da je
zaskoči čim otvori vrata.
Alicia je čvrsto držala oružje objema rukama i nogom udarila vrata koja su se polako
otvorila nakon što su se odbila od okvira. Ormar je bio prazan. O šipku je bilo obješeno
desetak praznih vješalica. Na dnu ormara pronašla je kartonsku kutiju na kojoj je bila
napisana jedna jedina riječ:

SALGADO

Povukla je kutiju i njezin sadržaj prosuo joj se pod noge. Nakit, satovi i drugi vrijedni
predmeti. Svežnjevi novčanica koje su izgledale kao da više nisu u optjecaju, vezani
špagom. Zlatne šipke, kovane na brzinu i neprecizno. Alicia je čučnula i promatrala taj
plijen, maleno bogatstvo, pretpostavljajući da je to blago koje je Sebastian Salgado, bivši
zatvorenik kaznionice Montjuic i prvi spomenuti sumnjivac u slučaju Vallsova nestanka,
sakrio u garderobni ormarić željezničkoga kolodvora Estacion del Norte sanjajući da će
ga povratiti kada mu je ministar isposlovao pomilovanje i oslobađanje dva desetljeća
poslije. Salgado nikada nije uspio povratiti plod svojih zločina i spletki. Kada je otvorio
garderobni ormarić, pronašao je prazan kovčeg i umro znajući da je opljačkani lopov.
Netko ga je pretekao. Netko tko je znao za plijen i za cijelu priču s anonimnim pismima
koja je Valls godinama primao. Netko tko je vukao konce cijele te stvari i mnogo prije
nego što je ministar nestao.
Svjetla su na trenutak zatreperila i Alicia se uspaničeno okrenula. Tada ga je
ugledala. Zauzimao je cijeli jedan zid, od poda do stropa. Polako mu je prišla i, shvativši
što gleda, osjetila je da joj se tresu koljena, pa je spustila je ruke.
Mozaik je bio izrađen od desetaka, stotina fotografija, izrezaka iz novina i bilježaka.
Bio je napravljen s nevjerojatnom preciznošću i znalačkim trudom. Sve slike, bez
iznimke, bile su Alicijine. Prepoznala je instant fotografije iz njezinoga prvog razdoblja u
odjelu, odmah pokraj starih fotografija na kojima je bila tek djevojčica, iz vremena koje
je provela u sirotištu Patronato Ribas. Zbirka je uključivala i na desetke fotografija
snimljenih iz daljine, na kojima se mogla vidjeti dok šeće madridskim ili barcelonskim
ulicama, na ulazu hotela Palace, dok sjedi u kavani s knjigom, spušta se stubištem
Nacionalne knjižnice, kupuje u trgovinama glavnoga grada, pa čak i jedna na kojoj

Knjige.club 382
 Gringos

prolazi pokraj paviljona Palacio de Cristal u parku El Retiro. Jedna fotografija prikazivala
je vrata njezine sobe u hotelu Hispania.
Pronašla je izreske iz novina u kojima se u detalje pisalo o slučajevima koje je
pomogla riješiti, ali u kojima se, naravno, nikada nije spominjala Alicia niti njezin odjel, a
sve su se zasluge pripisivale policiji ili žandarmeriji. U podnožju mozaika stajao je stol
koji je izgledao kao oltar na kojem je prepoznala svakojake predmete povezane sa
sobom, jelovnike iz restorana koje je posjećivala, papirnate salvete na kojima je nešto
zabilježila, poruke koje je potpisivala, vinsku čašu s tragom karmina na rubu, opušak,
ostaci njezine karte Madrid-Bercelona...
Na jednom kraju stola nalazila se staklena zdjela u kojoj su se, izloženi kao relikvije,
nalazili komadi njezina donjega rublja koji su nestali kada je netko, ili nešto, ušao u kuću
dok je bila pod utjecajem lijekova. Par njezinih najlonki bio je raširen na stolu i
pričvršćen pribadačama. Pokraj njih ležala je knjiga Victora Mataixa ukradena iz njezina
doma. Osjetila je potrebu da pobjegne s toga mjesta iz noćne more.
Nije vidjela priliku koja se, iza nje, polako dizala iz hrpe raskomadanih tijela na
drugoj strani vrata i krenula prema njoj.

Knjige.club 383
 Gringos

30.

Kada je shvatila što se događa, već je bilo kasno. Iza sebe je začula isprekidano
disanje, ali kada se okrenula, nije imala vremena podići revolver. Od snažnog udarca
okrenula joj se utroba. Ubod joj je oduzeo dah i srušio je na koljena. Tek je tada jasno
vidjela i shvatila zašto ga nije primijetila kada je ulazila. Nosio je bijelu masku koja mu je
prekrivala cijelo lice. Bio je gol, a u rukama je držao neki predmet koji je izgledao kao
industrijsko šilo.
Alicia je pokušala pucati u njega, ali Rovira joj je zario metalni šiljak u ruku.
Revolver se otkotrljao po podu. Muškarac ju je primio za vrat i odvukao do kreveta.
Bacio ju je na njega, sjeo joj na noge i zavezao ih. Zgrabio joj je desnu ruku, koju je probo
šilom, i nagnuo se da je žicom zaveže za rešetke kreveta. Dok je to radio, skliznula mu je
maska i Alicia je nekoliko centimetara od sebe ugledala izobličeno Rovirino lice. Imao je
staklaste oči, a koža na jednoj strani lica bila je puna opeklina od pucnja iz neposredne
blizine. Jedno uho mu je krvarilo, ali on se smiješio kao dječak koji se sprema otrgnuti
krila nekoj bubi i uživati u njezinoj patnji.
„Tko si ti?“ pitala je Alicia.
Rovira ju je pogledao, uživajući u trenutku.
„Misliš da si tako pametna, a još uvijek nisi shvatila? Ja sam ti. Sve što si ti trebala
biti. U početku sam ti se divio. Ali poslije sam shvatio da si slaba i da nemam više što
naučiti od tebe. Bolji sam od tebe. Bolji sam nego što si ti ikada mogla biti...“
Rovira je ostavio šilo na ležaju. Alicia je procijenila da bi, ako mu na tren odvrati
pažnju, možda mogla dohvatiti šilo lijevom rukom, koja je još uvijek bila slobodna, i
zabiti mu ga u vrat ili oči.
„Nemoj me ozlijediti“, preklinjala je. „Napravit ću što god želiš...“
Rovira se nasmijao.
„Draga moja, ozlijediti te upravo je ono što želim. Jako te ozlijediti. Zaslužio sam...“
Zatim ju je uhvatio za kosu pribivši je za krevet i polizao joj usne i lice. Alicia je
zatvorila oči, pipajući po deki u potrazi za šilom. Rovirine ruke spustile su joj se niz torzo
i zaustavile na staroj ozljedi na kuku. Alicia je ovlaš dotakla dršku šila kada joj je Rovira
šapnuo na uho:
„Otvori oči, kurvo. Želim ti vidjeti lice kada me osjetiš.“
Ona je otvorila oči, znajući što slijedi i moleći Boga da izgubi svijest već pri prvom
udarcu. Rovira se uspravio, podigao šaku i svom snagom udario u ozlijeđeno mjesto.
Alicia je ispustila zaglušujući urlik. Rovira, soba, svjetlo i hladnoća koju je osjećala, sve je
zaboravila. Postojala je samo bol koja joj je kolala kostima kao električni udar od kojega
je zaboravila tko je i gdje je.
Rovira se nasmijao kada je vidio kako joj se tijelo napelo kao struna dok su joj se oči
širom otvorile. Podigao joj je haljinu i otkrio ožiljak koji joj je prekrivao bok poput crne
paukove mreže, pipajući kožu vršcima prstiju. Nagnuo se da joj poljubi ožiljak i potom je
udarao sve dok nije razbio šaku o kosti njezinoga kuka. Konačno je, kada iz Alicijinoga
grla više nije dopirao nikakav zvuk, prestao. Uronjena u zdenac patnje i tame, ona se
grčila. Rovira je ponovno uzeo šilo i vrškom prešao preko mreže tamnih kapilara koje su
se nazirale pod blijedom kožom Alicijina boka.

Knjige.club 384
 Gringos

„Pogledaj me“, naredio je. „Ja sam tvoja zamjena. I bit ću mnogo bolji od tebe. Od
sada ću ja biti miljenik.“
Alicia ga je prkosno gledala. Rovira joj je namignuo.
„To je moja Alicia“, rekao je.
Umro je s osmijehom na licu. Nije vidio da je Alicia dohvatila revolver koji je
spremila u lijevi džep sakoa. Kada joj je šilom počeo kopati po rani, ona mu je već stavila
cijev pod bradu.
„Pametna cura“, prošaptao je.
Trenutak poslije Rovirino se lice rasprsnulo u oblak od kosti i krvi. Drugi pucanj
srušio ga je unatrag. Golo tijelo palo je pokraj ležaja na leda s rupom na prsima iz koje se
pušilo, u ruci još uvijek čvrsto stežući šilo. Alicia je bacila oružje i borila se da oslobodi
desnu ruku privezanu za okvir kreveta. Adrenalin je svojim velom zakrio bol, ali znala je
da je to samo trenutno i da će, kada se bol uskoro vrati, izgubiti svijest. Morala je što
prije izaći odavde.
Uspjela se uspraviti i sjesti na krevet. Pokušala je ustati, ali morala je pričekati
nekoliko minuta jer su joj noge bile preslabe, a i cijelu ju je obuzela slabost koju nije
posve razumjela. Bilo joj je hladno. Jako hladno. Konačno je uspjela ustati, gotovo
drhteći, i održala se na nogama podupirući se o zid. Tijelo i odjeća bili su joj zamrljani
Rovirinom krvlju. Pregledala je ranu koju je ostavilo šilo. Nije dobro izgledala.
Baš u tom trenu zazvonio je telefon pokraj kreveta. Alicia je zagušila urlik.
Pustila ga je da zvoni otprilike minutu, promatrajući ga kao da je riječ o bombi koja
će svakoga trena eksplodirati. Konačno je podigla slušalicu i stavila je na uho. Slušala je,
zadržavši dah. Na drugoj strani je nastupila duga tišina i, nakon laganog klika koji je
označavao međugradske pozive, isprekidano disanje.
„Jesi tamo?“ rekao je glas.
Alicia je osjetila da joj slušalica podrhtava u rukama.
Bio je to Leandrov glas.
Telefon joj je kliznuo iz ruke. Tresući se, krenula je prema vratima. Zaustavila se
prolazeći ispred svetišta koje je stvorio Rovira. Bijes joj je dao snage da izađe iz
radionice, pronađe kanistre benzina koji su stajali pokraj generatora i polije ih po podu.
Film viskozne tekućine razlio se po sobi, zaobilazeći Rovirino tijelo i stvorivši crno zrcalo
s kojega su se dizale volute pare što se prelijevala u duginim bojama. Prolazeći pokraj
generatora, iščupala je jedan kabel i bacila ga na pod. Dok je među lutkama koje su
visjele sa stropa išla prema hodniku koji je vodio do izlaza, iza sebe je začula iskrenje.
Nagli zapuh zraka zanjihao je figure koje su je okruživale kada je počelo gorjeti. Jantarni
sjaj pratio ju je dok je prolazila hodnikom, teturala i udarala o zid da se održi na nogama.
Nikada nije osjetila takvu hladnoću.
Preklinjala je nebo ili pakao da je ne ostavi umrijeti u tom tunelu, da uspije doći do
tračka svjetlosti koji se nazirao na kraju hodnika. Činilo joj se da bijeg traje vječno.
Osjećala je kao da se vere crijevom neke zvijeri koja ju je proždrla, da se penje prema
ustima da je ne može probaviti. Toplina koja je prodirala u tunel od plamena iza njezinih
leđa nije uspijevala razbiti ledeni zagrljaj koji ju je obavio. Nije stala sve dok nije prošla
predvorje i izašla na ulicu. Ponovno je udahnula i osjetila kako je kiša miluje. Neka
prilika žurno se približavala.
Pala je u Fernanditovo naručje, a on ju je grlio. Nasmiješila mu se, ali momak ju je
izbezumljeno promatrao. Stavila je ruku na trbuh, na mjesto na kojem je osjetila prvi

Knjige.club 385
 Gringos

udarac. Mlaka krv tekla joj je među prstima i nestajala na kiši. Više nije osjećala bol,
samo hladnoću, hladnoću koja joj je šaputala da se prepusti, da sklopi oči i utone u vječni
san koji je obećavao mir i istinu. Pogledala je Fernandita u oči i nasmiješila se.
„Ne daj da umrem ovdje“, protisnula je.

Knjige.club 386
 Gringos

31.

Oluja je očistila ulice od prolaznika, a knjižaru pretvorila u siroče bez klijenata. S

obzirom na poplavu, Fermín je odlučio posvetiti dan obavljanju raznih poslova i
kontemplativnom radu. Nesvjestan grmljavine i udaraca kiše, koja se činila odlučnom u
tome da razbije izlog, Fermín je uključio radio. Strpljivo, kao da zavodi bravu nekog sefa,
okretao je dugme sve dok nije naletio na zvuke velikoga orkestra koji je prionuo na prve
taktove kubanske pjesme Siboney. Na prve udarce timpana Fermín se počeo njihati u
karipskom ritmu, spreman nastaviti s restauracijom i sređivanjem šestotomnog izdanja
knjige Tajna grada Pariza, autora Eugeneeua, s Danielom kao potrčkom i pomoćnikom.
„To sam u mladosti plesao sa svojom mulatkinjom u kabareu Tropicana u Havani,
kada sam još uvijek znao njihati bokovima. Koje uspomene... Da sam umjesto ovog
zavodničkog izgleda imao nešto književnog talenta, bio bih napisao Tajna grada
Havane…“ izjavio je.
„Pobijedio je Eros, a izgubio Parnas“, procijenila je Bea.
Fermín je krenuo prema njoj plesnim korakom njišući se u ritmu glazbe.
„Gospodo Bea, dođite da vas naučim osnovne korake kubanskog plesa son
montunojer vaš muž pleše kao da ima vreću cementa privezanu za nogu, pa ne znate što
znači pasti u delirij uz afrokubanski ritam. Idemo uživati...“
Bea je požurila sakriti se u stražnju prostoriju da prekontrolira knjigu računa i da se
udalji od Fermínovoga hopsanja i pjevušenja.
„Čujte, žena vam je ponekad dosadnija od izvatka iz gradskog katastra.“
„Meni pričate“, odvratio je Daniel.
„Samo da znate da se ovdje sve čuje“, upozorila je Bea iz stražnje prostorije.
Obojica su očekivala ugodno popodne kada se začuo zvuk kočenja na mokrom
kolniku. Podigavši pogled, ugledali su taksi koji se upravo zaustavio na pločniku ispred
izloga knjižare Sempere i sinovi. Na nebu je sijevnula munja i, na trenutak, automobil im
se učinio kao kočija od užarenog olova koje se puši na kiši.
„Kako su govorili naši stari, tko bi drugi nego taksist“, rekao je Fermín.
Ostalo se dogodilo brzinom katastrofe. Mladić mokar do kože i sa zastrašenim
izrazom na licu izašao je iz taksija i, vidjevši na vratima natpis ZATVORENO, počeo
šakama lupati po staklu. Fermín i Daniel razmijenili su pogled.
„A onda kažu da u ovoj zemlji ljudi ne žele kupovati knjige.“
Daniel je otišao do vrata i otvorio ih. Mladić, koji samo što se nije onesvijestio, stavio
je ruku na srce, duboko udahnuo i upitao gotovo vičući:
„Koji je od vas Fermín Romero de Torres?“
Fermín je podigao ruku.
„Ovaj mišićavi.“
Fernandito se bacio prema njemu, zgrabio ga za ruku i povukao.
„Trebam vas“, preklinjao je.
„Gledaj ovamo, pilence, nemojte me krivo shvatiti, ali bespomoćne žene mnogo su
mi puta rekle to isto i znao sam se oduprijeti.“
„Riječ je o Aliciji“, dahtao je Fernandito. „Mislim da umire...“

Knjige.club 387
 Gringos

Fermín je problijedio. Uznemireno je pogledao Daniela i, ne prozborivši ni riječi,

pustio da ga Fernandito odvuče na ulicu i u taksi, koji je zatim odjurio.
Bea, koja je provirila iza zavjese što je odvajala stražnju prostoriju od knjižare i
svjedočila prizoru, zbunjeno je pogledala Daniela.
„Što je to bilo?“
Njezin suprug žalosno je uzdahnuo.
„Loše vijesti.“
Čim je uletio u automobil, Fermín je susreo taksistov pogled.
„Samo si nam ti još falio. Kamo ćemo sada?“
Fermín je pokušao shvatiti što se događa. Trebalo mu je nekoliko sekundi da shvati
da je ta kao kreč blijeda prilika izgubljena pogleda, ispružena na stražnjem sjedalu
taksija zapravo Alicia. Fernandito joj je pridržavao glavu, suzdržavajući se da se ne
rasplače od panike.
„Vi, pokret“, naredio je Fermín taksistu.
„Kamo?“
„Za sada, samo pici. Ko ’ raketa.“
Fermín je potražio Fernanditov pogled.
„Nisam znao što učiniti“, mucao je mladić. „Nije mi dala da je vodim u bolnicu ili
liječniku i...“
U kratkom trenutku lucidnosti, Alicia je pogledala Fermína i milo se nasmiješila.
„Fermíne, pa vi me uvijek pokušavate spasiti.“
Kada je začuo njezini slomljeni glas, Fermínu se želudac zajedno sa svim ostalim
organima sapleo u čvor, a to je, imajući na umu da je jutros pojeo cijelu vrećicu suhih
kolača bilo triput bolnije. Alicia je lebdjela između svijesti i ponora, tako da je Fermín
odlučio tražiti dečka, koji se činio najuplašeniji od njih troje, da mu ispriča što se
dogodilo.
„Ti tamo, kako se zoveš?“
„Fernandito.“
„Može li se znati što se dogodilo?“
Fernandito mu je u kratkim crtama ispričao sve što se dogodilo u zadnja dvadeset i
četiri sata tako nespretno i konfuzno da je Fermín odlučio postaviti prioritete. Opipao je
Alicijin trbuh i pogledao svoje prste natopljene krvlju.
„Kormilaru“, naredio je taksistu. „U bolnicu Hospital de Nuestra Senora del Mar.
Stani na gas, daj da poletimo.“
„Onda ste trebali sjesti u balon. Pogledajte kakav je promet.“
„Ili ćemo stići za manje od deset minuta, ili ću vam spaliti ovu krntiju. Imate moju
riječ.“
Taksist je zagunđao i nagazio na gas. Njegov sumnjičavi pogled našao se s
Fermínovim u retrovizoru.
„Čujte, niste li vi onaj od prije? Niste li mi već jednom prije dosta godina skoro umrli
u taksiju?“
„Osim ako nije bilo od smrada koji ispušta, ne znam zašto bih mogao ili htio ovdje
umrijeti. Prije bih se bacio s nadvožnjaka Vallcarca s knjigom zavezanom oko vrata.“
„Što se mene tiče...“

Knjige.club 388
 Gringos

„Nemojte se svađati“, kudio ih je Fernandito. „Jer bi nam gospođica Alicia mogla

otići.“
„Aupičkumaterinu“, opsovao je taksist, probijajući se kroz automobile po ulici Via
Layetana prema četvrti Berceloneta.
Fermín je iz džepa izvukao rupčić i pružio ga Fernanditu.
„Otvori prozor i drži rupčić vani“, naredio je.
Fernandito je kimnuo i napravio kako mu je rečeno. Fermín je oprezno zadigao
Alicijinu bluzu i pronašao rupu koju je ostavilo šilo na njezinu trbuhu. Krv je šikljala.
„Isuse Kriste i Marijo...“
Pritisnuo je ranu rukom i proučio promet. Taksist je, ako zanemarimo gunđanje,
izvodio čuda zaobilazeći automobile, autobuse i prolaznike brzinom munje. Fermín je na
trenutke osjećao kako mu se doručak penje uz grlo.
„Ideja je bila da, po mogućnosti, u bolnicu dođemo živi. Čini se da nam je jedna
umiruća više nego dovoljna.“
„Za čuda se obratite Bogu. A ako vam se to ne sviđa, sjednite vi za volan“, odgovorio
je taksist. „Kako stojimo tamo otraga?“
„Mogli bismo i bolje.“
Fermín je pomilovao Alicijino lice i pokušao je održati pri svijesti lagano je
pljuskajući. Otvorila je oči. Bjeloočnice su joj bile krvave od kapilara popucalih od
udaraca.
„Sada mi ne možete zaspati, Alicia. Potrudite se ostati budni. Za mene. Ako želite
mogu vam ispričati sočne tračeve ili pjevati hitove Antonija Machina.“
Alicia je razvukla usne u samrtnički osmijeh. Barem je još čula.
„Zamislite Generalisimusa u lovačkoj opremi s kapicom i čizmama. Meni ta slika
uvijek izaziva noćne more i ne da mi da zaspem.“
„Hladno mi je“, prošaptala je slabašnim glasom.
„Samo što nismo stigli...“
Fernandito ju je zaprepašteno promatrao.
„Ja sam kriv. Samo je ponavljala da je ne vodim u bolnicu i ja sam se uplašio“, rekao
je. „Uvjeravala me da će je tamo tražiti...“
„Ili bolnica ili groblje“, prekinuo ga je Fermín.
Fernandito je njegov oštri odgovor doživio kao pljusku. Fermín se sjetio da je on tek
dečko i vrlo vjerojatno uplašeniji nego itko drugi u automobilu.
„Ne brinite se, Fernando. Napravili ste što ste trebali. U ovakvim trenucima svakom
bi se tresle gaće.“
Fernandito je uzdahnuo. Izjedala ga je krivnja.
„Ako se gospođici Aliciji nešto dogodi, umrijet ću...“
Ona ga je uhvatila za ruku i slabašno je stisnula.
„A ako je pronađe onaj čovjek... Hendaya?“ prošaptao je Fernandito.
„Neće je moći pronaći ni vlastita mater“, rekao je Fermín. „Za to ću se ja pobrinuti.“
Poluotvorenih očiju, Alicia je pokušavala pratiti razgovor.
„Kamo idemo?“ pitala je.

Knjige.club 389
 Gringos

„U restoran Can Sole jer tamo rade tako dobre kozice s češnjakom da dižu iz mrtvih.
Vidjet ćete kako su dobre.“
„Nemojte me voditi u bolnicu, Fermíne...“
„Tko je spominjao bolnicu? Pa tamo ljudi umiru. Bolnice su statistički najopasnija
mjesta na svijetu. Ništa se vi ne brinite, ja u bolnicu ne bih vodio ni roj stidnih uši.“
Taksist je, pokušavajući zaobići okamenjeni promet u zadnjem dijelu ulice Via
Layetana, krenuo napadati traku u suprotnom smjeru. Fermín je vidio kako autobus
prolazi na dva centimetra od prozora.
„Oče, jeste li to vi?“ zazvao je Alicijin glas. „Oče, ne ostavljajte me...“
Fernandito je prestravljeno pogledao Fermína.
„Nemoj obraćati pažnju na to, dečko. Jadnica je u deliriju i ima halucinacije. To je dio
španjolskog temperamenta. Sele, kako se snalazite tamo naprijed?“
„Ili ćemo stići živi i na broju ili ćemo putem svi izgubiti glavu“, rekao je taksist.
„Tako je. Timski duh.“
Fermín je vidio da punom brzinom jure prema ulici Paseo de Colon. Zid tramvaja,
automobila i ljudi uzdizao se na pet sekundi ispred njih. Taksist je čvrsto zgrabio volan i
promrmljao neku psovku. Fermín se preporučio božici Fortuni ili tkogod da je bio na
dužnosti i slabašno se nasmiješio Fernanditu.
„Dobro se drži, momak.“
Nikada neka stvar na četiri kotača nije tako smjelo presjekla ulicom Paseo de Colon.
Njezin prolazak izazvao je salvu psovki, kletvi i trubljenja. Kada je prošao ulicom, taksi je
nastavio juriti u smjeru četvrti Berceloneta, gdje je ušao u uličicu usku kao kanalizacijski
tunel i skoro pokupio cijelu flotu motora parkiranih na rubniku.
„Ole“, navijao je Fermín.
Konačno su ugledali plažu i purpurom obasjan Mediteran. Taksi je stao ispred
bolnice pokraj nekoliko kola hitne pomoći, ispustivši duboki metalni jecaj, u znak
predaje. Parni veo prodirao je s rubova haube.
„Pa vi ste pravi umjetnik“, objavio je Fermín, tapšajući vozačevo rame. „Fernandito,
zapišite ime i adresu ovog junaka jer ćemo mu za Božić poslati košaru sa šunkom i
slasticama.“
„Zadovoljit ću se time da mi više nikada ne uđete u taksi.“
Dvadeset sekundi poslije eskadrila medicinskih tehničara izvukla je Aliciju iz
automobila, stavila je na nosila i brzo odnijela u operacijsku salu dok je Fermín trčao
pokraj nje rukama joj pritišćući ranu.
„Trebat ćete nekoliko hektolitara krvi“, upozorio je. „Meni je možete izvaditi koliko
god želite, jer iako djelujem suhonjavo imam više prirodnih rezervi nego akvifer
Nacionalnog parka Aiguestortes.“
„Jeste li obitelj pacijentice?“ pitao je nadstojnik koji mu zapriječio ulaz Odjela za
kirurgiju.
„Tobožnji otac u pokušaju“, odgovorio je Fermín.
„A što to znači?“
„To znači da će te mi se maknuti s puta li’i ću biti bolno ponukan da vam koljenom
pošaljem mošnje u grlo. Razumijemo se?“
Nadstojnik se pomaknuo u stranu i Fermín je pratio Aliciju dok mu je nisu istrgli iz
ruku i, blijedu poput duha, prebacili na operacijski stol. Medicinske sestre su joj škarama
Knjige.club 390
 Gringos

rezale odjeću, ostavljajući izloženim njezino zlostavljano tijelo prekriveno modricama,

ogrebotinama i posjekotinama, i otkrivši ranu iz koje se nezaustavljivo slijevala krv.
Fermín je ugledao tamni biljeg koji je zahvatio jedan bok šireći se po njezinom tijelu kao
da je želi progutati. Tada je čvrsto stisnuo šake kako mu se ruke ne bi tresle.
Alicia ga je tražila pogledom, očiju punih suza i s blijedim osmijehom na licu. Fermín
se molio nestašnom vražićku, kojem je uvijek upućivao svoje nemoguće molbe, da je još
ne odvede.
„Koja ste krvna grupa?“ pitao je glas pokraj njega.
Fermín je, netremice gledajući Aliciju u oči, ispružio ruku.
„O negativna, univerzalna i prvoklasna.“

Knjige.club 391
 Gringos

32.

U ono doba znanost još uvijek nije bila riješila enigmu zašto u bolnicama vrijeme
teče tek djelićem svoje uobičajene brzine. Nakon što su Fermínu izvadili, prema njegovoj
odokativnoj procjeni, otprilike galon krvi, Fernandito i on utaborili su se u čekaonici s
pogledom na plažu. S prozora se vidjela utvrda baraka četvrti Somorrostro, nasukana
između mora i neba, preplavljena olovnim oblacima. U daljini se uzdizao mozaik križeva,
anđela i panteona groblja četvrti Pueblo Nuevo, zloslutan podsjetnik dušama koje su,
zarobljene u limbu iščekivanja vijesti, sjedile u stolcima dizajniranima tako da ozlijede
lumbalne dijelove rođaka i supružnika pacijenata, stvarajući tako među posjetiteljima
novu bolničku klijentelu. Fernandito je promatrao panoramu pogledom osuđenika, dok
se Fermín, prozaičniji, davio u ogromnom sendviču koji je zalijevao pivom Mortiz.
„Ne znam kako možete jesti, Fermíne.“
„S obzirom na to da sam upravo donirao osamdeset posto svoje krvi i vjerojatno sto
posto svoje jetre, moram se regenerirati. Kao Prometej, samo bez ptičurine.“
„Prometej?“
„Treba čitati, Fernandito, jer pubertet se ne svodi samo na to da čovjek drka do
iznemoglosti. Osim toga, ja sam čovjek od akcije i imam brzi metabolizam, pa moram po
tjednu unijeti triput svoju težinu u slasnim obrocima kako bi se ovo gorštačko tijelo
održalo u savršenoj formi.“
„Gospođica Alicia ne jede gotovo ništa“, osmjelio se Fernandito. „Što se pića tiče... E,
to je već druga stvar.“
„Svatko se bori sa svojim apetitom“, prosudio je Fermín. „Ja sam, primjerice, još od
rata stalno gladan. Vi ste mladi i ne možete to razumjeti.“
Fernandito ga je promatrao dok se bez zadrške davio u svojoj gozbi. Ubrzo se na
vratima čekaonice, nalik na provincijskog Aškala, pojavio čovjek s fasciklom u rukama i
nakašljao se da im privuče pozornost.
„Jeste li vi obitelj pacijentice?“
Fermín je pogledao Fernandita, i položio mu ruku na rame dajući mu do znanja da
odsada nadalje u potpunosti preuzima ulogu glasnogovornika.
„Riječ obitelj nije dovoljna da se opiše naša veza s njom“, ustvrdio je Fermín otirući
mrvice sa sakoa.
„A biste li mi rekli, ako nije problem, kojom biste riječju onda definirali vašu vezu?“
Fernandito je vjerovao da je počeo svladavati znanost i vještinu ispredanja laži, sve
dok nije svjedočio recitalu koji je majstor Fermín Romero de Torres održao dok je Alicia
tonula u tminu operacijske sale. Čim se prilika predstavila kao bolnički administrator i
pokazala namjeru da sazna što se dogodilo zatraživši ih dokumente, Fermín joj je
servirao takvu rapsodiju punu pjesničkih ukrasa da je ovaj ostao bez riječi. Fermín se
najprije predstavio kao čovjek od povjerenja barcelonskoga prefekta, zlatnoga dečka
režima.
„Morao bih vašu ekscelenciju zamoliti za najveću diskreciju“, odrecitirao je.
„Ozljede koje je pretrpjela gospođica su iznimno ozbiljne i očito nasilno nanesene.
Zakon me obvezuje da slučaj prijavim policiji...“
„Ne bih vam to preporučio, osim ako sutra ne želite debitirati kao pomoćni
recepcionar u uličnoj ambulanti iza klaonice Castelhbllit.“

Knjige.club 392
 Gringos

„Ne razumijem vas.“

„Jednostavno je. Sjednite i slušajte.“
Fermín je ispleo priču u kojoj je Alicia, prekrštena u toj pripovijesti u Violetu
LeBlanc, bila prostitutka za visoko društvo čije je usluge zatražio prefekt i njegovi
prijatelji iz Udruge poslodavaca da se malo provesele na račun uplata koje su stigle iz
Sindikata.
„Znate već kako to ide. Nekoliko čašica brendija, čipkaste podsuknje i svi se pretvore
u bezumnu djecu. Muškarci s iberijskog poluotoka su prave muškarčine, a da vam ni ne
govorim o njihovoj mediteranskoj inačici.“
Fermín je tvrdio da je tijekom erotsko-seksualne igrice odličnik malo pretjerao, pa
je slatka Violeta zadobila ozbiljne ozljede.
„Ma, kad ove današnje kurve ne mogu ništa podnijeti“, dovršio je.
„Ali...“
„Među nama, ne moram vam ni reći kakav bi skandal izbio da se sazna za takvu
omašku. Sjetite se da gospodin prefekt ima ženu sveticu, osmero djece, da je zamjenik
ravnatelja u pet štedionica i većinski vlasnik u tri građevinska društva u kojima su na
visokim pozicijama zaposleni zetovi, rođaci i supružnici naše uzvišene državne uprave,
kao što nalaže kanon naše voljene domovine.“
„Razumijem ja sve to, ali zakon je zakon i ja sam dužan...“
„Vi ste dužni Španjolskoj i dobrom imenu vaših nadređenih, kao i ja i moj štitonoša
Miguelito, onaj tamo koji izgleda ko’ da se posro u gaće od straha i koji je, ni više ni
manje, nego posinak markiza od Villaverde. Miguelito, je l' jesi?“
Fernandito je nekoliko puta kimnuo.
„I što očekujete od mene da napravim?“ prosvjedovao je administrator.
„Gledajte, ja u takvim slučajevima, a vjerujte mi da imam prakse, uvijek ispunim
dokumente imenima likova iz romana našeg istaknutog pisca Ramona Marije del Valle
Inclana, zato što se pokazalo da tako odlično štivo nije baš zastupljeno na popisu
literature koju preporučuje Policijska uprava, pa na taj način nitko ne primijeti podvalu.“
„Ma kako mislite da bih ja mogao učiniti takvu kolosalnu glupost?“
„Papirologiju prepustite meni. Vi se usredotočite na naknadu koju će te primiti jer
ste hrabro ispunili svoju građansku dužnost. Tako se spašava Španjolska, svakog dana
po malo. Ovo nije Rim. Ovdje plaćamo izdajnicima.“
Zamjenik ravnatelja, koji je poljubičastio i činilo se kao da prkosi pojmu „normalni
krvni tlak“, odmahnuo je glavom, a na licu mu se mogao pročitati veličanstveni gnjev.
„A može li se znati kako se vi zovete?“
„Raimundo Lulio, na usluzi vama i Španjolskoj“, odgovorio je Fermín.
„Ovo je sramota.“
Fermín ga je pogledao u oči i kimnuo.
„Točno tako. A što drugo mi ovdje radimo sa sramotom nego da je pometemo pod
tepih i podvučemo crtu.“
Sat vremena poslije, Fermín i Fernandito i dalje su sjedili u čekaonici očekujući
vijesti iz operacijske sale. Na Fermínovo inzistiranje mladić je popio šalicu kakaa i malo
se oporavio i smirio.
„Fermíne, mislite da su popušili to što ste im ispričali? Niste li možda pretjerali s
nepreciznim detaljima?“
Knjige.club 393
 Gringos

„Fernandito, posijali smo sjeme sumnje, to je važno. Kada čovjek laže, ne treba se
zamarati time koliko je laž vjerodostojna, nego treba imati na umu pohlepu, taštinu i
glupost slušatelja. Čovjek nikada ne laže ljudima, nego ljudi lažu sami sebi. Dobar
lažljivac blesanima servira ono što žele čuti. To je tajna.“
„To što velite je užasno“, prigovorio je Fernandito.
Fermín je slegnuo ramenima.
„Ovisi o perspektivi. U ovom svijetu koji je zapravo farsa ljudi koji se pretvaraju da
su ono što nisu, upravo je laž ljepilo koje sve to drži na okupu. Bilo to zbog straha,
interesa ili slaboumnosti, toliko smo navikli lagati i ponavljati tuđe laži da na kraju
lažemo čak i kada vjerujemo da govorimo istinu. To je pošast našeg vremena. Pošten i
iskren čovjek je izumiruća vrsta, kao plesiosaur i pjevačice pjesmuljaka, ako je uopće
ikada i postojao i nije tek podvrsta jednoroga.“
„Ne prihvaćam to što govorite. Većina ljudi je čestita i dobra. Problem je u tome što
nekoliko trulih jabuka stvara lošu sliku o ostalima. U to nema sumnje.“
Fermín ga je prijateljski potapšao po koljenu.
„To vam je zato što ste još zeleni i pomalo blesavi. Kada je čovjek mlad vidi svijet
onakvim kakav bi trebao biti, a kada ostari vidi ga onakvim kakav uistinu jest. Već će
vam to proći.“
Fernandito je malodušno spustio pogled. Dok se mladić borio protiv fatalizma,
Fermín je skenirao prostor ispred sebe i ugledao kako se dvije medicinske sestre uskih
uniformi i zdrave konstitucije približavaju niz hodnik. Njihova sretna grada i lagano
njihanje bokovima uzrokovali su mu blago škakljanje u donjem domu. U nedostatku
bolje zabave kojom bi mogao prikratiti čekanje, pregledao ih je stručnim pogledom od
glave do pete. Jedna od njih, koja je odavala dojam novakinje, i nije mogla imati više od
devetnaest godina, u prolazu mu je uputila pogled koji je jasno davao do znanja da se
takav bijednik ni u tisuću godina ne bi mogao dokopati takvoga komada i nasmijala se.
Druga, koja je imala više posla s besposlenom ekipom koja se muvala po hodnicima
bolnice pogledala ga je s neodobravanjem.
„Svinjo“, procijedila je mlada.
„Ajaja... koje tijelo...“ rekao je Fermín.
„Ne znam kako možete razmišljati o takvim stvarima dok je gospođica Alicia između
života i smrti.“
„Vi uvijek koristite ta opća mjesta ili ste tu prozodiju naučili gledajući vijesti na
nacionalnoj televiziji?“ odgovorio je književni savjetnik knjižare Sempere i sinovi.
Nastupila je duga tišina sve dok Fermín, koji je počeo istraživati ispod vate
pričvršćene zavojem koji mu je ostao od vađenja krvi, nije primijetio da ga Fernandito
gleda krajičkom oka, bojeći se otvoriti usta.
„Što vam je sada?“ pitao ga je. „Morate piškiti?“
„Pitao sam se koliko dugo poznajete gospođicu Aliciju.“
„Moglo bi se reći da smo stari prijatelji.“
„Ali ona vas nikada prije nije spominjala“, usprotivio se Fernandito.
„To je zato što se nismo vidjeli više od dvadeset godina i mislili smo da je ono drugo
mrtvo.“
Mladić ga je zbunjeno promatrao.
„A vi? Zaljubljeni blesan upleten u mrežu kraljice noći ili dobrovoljni centurion?“

Knjige.club 394
 Gringos

Fernandito je razmislio.
„Više ono prvo, pretpostavljam.“
„Nemojte se sramiti, takav je život. Naučiti razliku između razloga zbog kojih čovjek
nešto radi, i onih zbog kojih kaže da nešto radi, prvi je korak prema samospoznaji. A od
tog prvog koraka do toga da čovjek prestane biti kreten ima još dosta posla.“
„Govorite kao da ste knjiga, Fermíne.“
„Da knjige govore, ne bi bilo toliko gluhih. Vi, Fernandito, prije svega trebate početi
izbjegavati da vam drugi pišu replike. Koristite tu glavu koju vam je dragi Bog posadio na
ramena i sami sebi pišite scenarij, jer je život pun pohlepnih profitera spremnih napuniti
čestitu čovjeku mozak glupostima koje im odgovaraju da bi se i dalje održali na magarcu
s mrkvom pri ruci. Shvaćate?“
„Mislim da ne.“
„Tako vam je to. Ali dobro, da iskoristimo to što ste se smirili, zamolit ću vas da mi
ponovno ispripovjedite sve što se dogodilo. Ovoga puta od početka, po redu i bez
avangardnih stilskih sredstava. Mislite da možete?“
„Mogu pokušati.“
„Hajde onda.“
Ovoga puta Fernandito nije ništa propustio. Fermín ga je slušao u nevjerici,
upotpunjujući slagalicu koju je u svojoj glavi počeo slagati s hipotezama i spekulacijama.
„A gdje su sada ti dokumenti i Isabellin dnevnik koji ste spomenuli?“
„Ostavio sam ih kod svoje tete Jesuse. Ona je portirka u zgradi u kojoj živi gospođica
Alicia. Ona je osoba od povjerenja.“
„Ne sumnjam, ali morat ćemo naći sigurnije sklonište. U tradiciji krimića dobro je
poznato da vratarnice nekretnina pružaju mnoge usluge, ali povjerljivost nije jedna od
njih.“
„Kako vi kažete.“
„I zamolit ću vas da sve ovo o čemu smo pričali ostane među nama. Gospodinu
Danielu Sempereu ni riječi.“
„Razumijem. Kako god vi kažete.“
„Tako volim. Čujte, imate li možda nešto novaca kod sebe?“
„Nekoliko kovanica, mislim...“
Fermín je ispružio dlan, tražeći da mu preda novac.
„Moram obaviti jedan poziv.“
Daniel se javio čim je telefon zazvonio.
„Za ime Božje, Fermíne, kamo ste nestali?“
„U bolnici Hospital del Mar.“
„Bolnici? Što se dogodilo?“
„Pokušali su ubiti gospođicu Aliciju.“
„Što? Tko? Zašto?“
„Dajte se smirite, Daniele.“
„Kako da se smirim?“
„Je ili Bea u blizini?“
„Naravno, ali...“

Knjige.club 395
 Gringos

„Dajte mi je.“
Stanka, glasovi raspravljaju i konačno smireni Bein ton na telefonu.
„Recite mi, Fermíne.“
„Nemam vremena da ulazim u detalje, ali gospođica Alicia je skoro umrla. Upravo se
nalazi u operacijskoj sali i čekamo da nam nešto kažu.“
„Čekamo?“
„Ja i mladić imena Fernandito koji je, čini se, radio za Aliciju kao pomoćnik i
sakupljač tračeva. Znam kako zvuči, ali strpite se.“
„Što trebate, Fermíne?“
„Pokušao sam malo smiriti stvari svojom blagoglagoljivošću, ali sve mi se čini da
nećemo moći ovdje još dugo ostati. Ako se Alicia izvuče, ne vjerujem da je bolnica
sigurno mjesto. Netko bi mogao pokušati dovršiti započeto.“
„Što predlažete?“
„Odvesti je što prije moguće nekamo gdje je nitko ne može pronaći.“
Bea je na trenutak zamukla.
„Mislimo li na isto?“
„Veliki umovi uvijek imaju iste velike ideje.“
„I kako je planirate izvući iz bolnice i odvesti tamo?“
„Upravo smišljam strategiju.“
„Bog nam pomogao.“
„Nevjerni Toma.“
„Što trebam napraviti?“
„Ugovoriti usluge doktora Soldevila“, rekao je Fermín.
„Doktor Soldevila je u mirovini i ne bavi se medicinom već barem dvije godine. Ne bi
li bilo bolje...?“
„Trebamo osobu od povjerenja“, odgovorio je Fermín. „Osim toga Soldevila je siva
eminencija i zna sve trikove. Sigurno će oduševljeno prihvatiti ako mu kažete da ste došli
na moju molbu.“
„Posljednje što sam od njega čula jest da ste vi jedan običan besramnik i da mu je
dosta toga da škicate guze njegovih medicinskih sestara i da vas ne želi nikada više
vidjeti ni nacrtanog.“
„Lanjski snijeg. On me silno cijeni.“
„Ako vi tako kažete... što još treba?“
„Barem jednotjedne zalihe za pacijenticu koja je pretrpjela ubod u trbuh, drugi u
ruku i udarac koji bi boksača teške kategorije izbacio iz igre.“
„Blagi Bože...“ prošaptala je Bea.
„Usredotočite se, Bea. Zalihe. Doktor će znati što je nužno.“
„Sve ovo neće mu se nimalo svidjeti.“
„Tu ulazi u igru vaš šarm i moć uvjeravanja“, predložio je Fermín.
„Baš lijepo. Pretpostavljam da će trebati čistu odjeću i takve stvari.“
„Takve stvari. To prepuštam vama. Je li Daniel još uvijek tamo?“
„Naćuljenih ušiju. Želite li da ga pošaljem vama?“

Knjige.club 396
 Gringos

„Ne. Nek' se on samo smiri. Nazvat ću vas ponovno kada saznam nešto više.“
„Čekamo.“
„Kao što uvijek kažem, ako čovjek želi da stvar ispadne kako treba, mora uposliti
ženu.“
„Nemojte mi se sada ulizivati, Fermíne, jer vas dobro poznajem. Još nešto?“
„Pripazite. Ne bi me čudilo da je knjižara pod nadzorom.“
„Samo nam je još to trebalo. Razumijem. Fermíne?“
„Samo recite.“
„Jesmo li sigurni da možemo vjerovati toj ženi?“
„Aliciji?“
„Ako joj je to uopće pravo ime...“
„Jest.“
„A sve ostalo? Također je istina?“
Fermín je uzdahnuo.
„Dat ćemo joj priliku. Možete li to učiniti za mene, Bea?“
„Naravno, Fermíne. Kako vi kažete.“
Poklopio je telefon i vratio se u čekaonicu. Fernandito ga je nervozno promatrao.
„S kim ste razgovarali?“
„Sa zdravim razumom.“
Fermín je sjeo i promatrao mladića koji ga je toliko podsjećao na Daniela u tim
godinama da mu je postajao simpatičnim.
„Dobar ste vi tip, Fernandito. Alicia će biti ponosna na vas.“
„Ako preživi.“
„Preživjet će. Već sam jednom vidio kako se vratila iz mrtvih, a to je trik koji se ne
zaboravlja. Govorim iz iskustva. Uskrsnuti je pomalo kao voziti bicikl ili otkopčati
djevojci grudnjak jednom rukom. Čovjek samo treba shvatiti štos.“
Fernandito se slabašno nasmiješio.
„I, kako se to radi?“
„Nemojte mi reći da ne znate voziti bicikl.“
„Mislio sam na otkopčavanje grudnjaka jednom rukom“, objasnio je Fernandito.
Fermín ga je potapšao po koljenu i namignuo mu.
„Vi i ja moramo o koječemu popričati...“
Sudbina je htjela da, prije nego što je Fermín mogao udijeliti Fernanditu prvu lekciju
ubrzanoga tečaja života, na vratima čekaonice osvane kirurg i, ispustivši dugi uzdah,
iscrpljeno padne u stolac.

Knjige.club 397
 Gringos

33.

Kirurg je bio jedan od onih mladih ljudi koji od previše razmišljanja počnu gubiti
kosu prije tridesete. Bio je visok i vitak, imao je profil kao olovka i pametan pogled koji je
procjenjivao prizor iza naočala koje su se u to vrijeme nazivale trumanice u čast
američkoga predsjednika jer je bio lake ruke kada je trebalo bacati atomske bombe
veličine zmaja na Carstvo Sunca.
„Uspjeli smo je stabilizirati, zatvoriti ranu i zaustaviti krvarenje. Trenutno nema
infekcije, iako sam je, zlu ne trebalo, stavio na antibiotike. Rana je bila dublja nego što se
isprva činilo. Pukim čudom nije probijena bedrena arterija, ali šivanje je bilo jako
komplicirano i ispočetka šav nije držao. Izdržat će ako joj splasne nateklina, ne dođe do
infekcije i ako budemo imali sreće. Sve je u Božjim rukama.“
„Ali izvući će se, doktore?“
Kirurg je slegnuo ramenima.
„Sve ovisi o tome kako će se stvari razvijati u idućih trideset osam sati. Pacijentica je
mlada i ima jako srce. Netko slabiji ne bi preživio operaciju, ali to nikako ne znači da je
izvan opasnosti. I ako dođe do infekcije...“
Fermín je kimnuo, upijajući vijesti. Kirurgove oči promatrale su ga s kirurškom
znatiželjom.
„Mogu li vas upitati odakle pacijentici ozljeda na desnom kuku?“
„Nesreća u djetinjstvu. U ratu.“
„Aha... Mora da joj zadaje užasne bolove.“
„Ona to dobro podnosi, iako joj ponekad utječe na karakter.“
„Ako se izvuče iz ovog, mogao bih joj pomoći. Danas postoje postupci rekonstrukcije
koji prije dvadeset godina nisu bili poznati, i možda bi joj olakšalo bolove. Nitko ne bi
trebao tako živjeti.“
„To će biti prvo što ću ispričati Violeti kada se probudi.“
„Violeti?“ upitao je doktor.
„Pacijentici“, objasnio je Fermín.
Kirurg koji je bio sve samo ne glup, pogledao ga je ispod oka.
„Gledajte, nije moja stvar, i ne znam što ste to nabajali onoj beni Collu, ali netko je
brutalno pretukao i skoro ubio tu ženu. Tko god da je...“
„Znam“, nadovezao se Fermín. „Vjerujte mi da sam toga svjestan. Što mislite kada
bismo je mogli izvući odavde?“
Kirurg ga je pogledao u čudu.
„Izvući je odavde? U najboljem slučaju pacijenticu čeka mjesec potpunog mirovanja.
Violeta, ili kako god da se zvala, ne ide nikamo, osim ako joj ne želite prirediti ekspresan
sprovod. Ozbiljno vam kažem.“
Fermín je proučio kirurgovo lice.
„A premjestiti je?“
„Samo u drugu bolnicu. Ali ne bih vam to preporučio.“
Fermín je ozbiljno kimnuo.
„Hvala, doktore.“

Knjige.club 398
 Gringos

„Nema na čemu. Za dva sata, ako će sve biti u redu, premjestit ćemo je gore na odjel.
Do tada je ne možete vidjeti. Kažem vam da znate ako želite malo izaći i proluftati se. Ili
ako želite nešto srediti... Mislim da znate što hoću reći. U ovom trenutku, kao što sam
vam rekao, pacijentica je stabilna, a prognoza je umjereno optimistična.“
„Umjereno?“
Kirurg im je uputio neodređen osmijeh.
„Ako želite da vam kažem što mislim osobno, a ne kao kirurg, onda ću vam reći da ta
djevojka još uvijek ne želi umrijeti. Ponekad ljudi prežive iz čistog prkosa.“
Fermín je kimnuo.
„Takve su vam žene. Utuve si nešto u glavu i...“
Fermín je pričekao da ih kirurg ostavi nasamo pa ode na hodnik i provjeri je li zrak
čist. Fernandito mu se pridružio. Dvije prilike u ne baš liječničkim uniformama polako su
hodale hodnikom.
„Čuj, nije li ono par drotova?“
„Što kažete?“ pitao je Fernandito.
„Policajaca. Zar vi ne čitate stripove?“
„Pa sada kada ste spomenuh, mislim da jesu...“
Fermín je zagunđao i gurnuo Fernandita natrag u čekaonicu.
„Mislite li da je administrator obavijestio policiju?“ pitao je mladić.
„Ovo će biti kompliciranije nego što sam mislio. Bacimo se na posao. Fernandito,
morat ćete malo podmetnuti leda.“
„Mogu i puno ako treba. Samo recite.“
„Morat ćete se vratiti do knjižnice Sempere i sinovi i razgovarati s Beom.“
„Beom?“
„Danielovom ženom.“
„A kako ću znati...?“
„Ne možete fulati. Najpametnija je od svih tamo i pravi bombončić, ali pazite, bez
ikakvih primisli.“
„I što da joj kažem?“
„Da ćemo morati izvesti damin gambit prije nego što smo planirali.“
„Damin gambit?“
„Ona će razumjeti. I recite joj da pošalje Daniela neka obavijesti Isaaca.“
„Isaaca? Kojeg Isaaca?“
Fermín je uzdahnuo, očajan zbog Fernanditovih sporih refleksa.
„Ako vam je tako draže, onda Isaac Monturiol, izumitelj podmornice. Samo Isaac.
Trebate zapisati?“
„Ne, zapamtio sam.“
„Put pod noge onda, jer već kasnimo.“
„A kamo ćete vi?“
Fermín mu je namignuo.
„Ne možemo dobiti rat bez pješaštva.“

Knjige.club 399
 Gringos

34.

Oluja je već protutnjila gradom kada je Fermín izašao iz bolnice i krenuo plažom
prema četvrti Somorrostro. Vjetar je lagano puhao stvarajući valove koji su se razbijali o
obalu tek na koji metar od utvrde straćara koja se protezala dokle god je pogled sezao
uza zid groblja četvrti Pueblo Nuevo. Čak su i mrtvi imali bolji dom od te horde
bezimenih duša koje životare na morskoj obali, rekao si je Fermín.
Kor sumnjičavih pogleda dočekao ga je kada je zašao u prvu uličicu duž koje su bile
nanizane barake. Djeca u dronjcima, žene lica potamnjela od bijede i prerano ostarjeli
muškarci promatrali su ga dok je prolazio. Uskoro su mu u susret izašla četiri mladića
neprijateljska držanja koji su ga okružili i prepriječili mu put.
„Izgubio si se, bijelče?“
„Tražim Armanda“, rekao je Fermín ne pokazavši znakove nemira ili straha.
Jedan mladić imao je lice žigosano ožiljkom koji mu je prelazio preko čela i obraza.
Zakoračio je prema njemu s prijetećim smiješkom i nepovjerljivo ga pogledao u oči.
Fermín mu je uzvratio pogled.
„Armando“, ponovio je. „Ja sam mu prijatelj.“
Mladić je odmjerio protivnika kojega je mogao srediti jednim udarcem, pa se
konačno nasmiješio.
„Nisi li ti onaj mrtvac?“ pitao je.
„U zadnji čas sam se predomislio“, rekao je Fermín.
„Na plaži“, odgovorio je mladić, pokazujući smjer glavom.
Fermín je rukom zahvalio i mladići su mu oslobodili put. Nastavio je uličicom nekih
stotinjak metara, a njegova prisutnost više nije izazivala pozornost među domaćima. Na
kraju uličice put je skretao prema moru i Fermín je začuo glasove, dječju ciku i smijeh
koji su dolazili s plaže. Krenuo je onamo i uskoro shvatio zbog čega su se djeca okupila
na obali.
Oluja je nanijela stari teretni brod koji je sada bio nasukan nekoliko metara od
plaže. Trup se prevrnuo, pa su kobilica i propeleri virili među pjenom. Valovi su razasuli
dobar dio tereta koji je plutao na plimi. Jato galebova kružilo je iznad nasukanoga broda
dok je posada pokušavala spasiti što se spasiti da, a djeca slavila blagdan zle kobi. U
daljini se uzdizala beskrajna šuma dimnjaka i tvornica pod nebom posutim oblacima koji
su klizili nebom noseći sa sobom jeku gromova i sjaj oluje.
„Fermíne“, začuo se dostojanstven i jasan glas.
Okrenuo se i našao se licem u lice s Armandom, ciganskim princem i vladarom toga
zaboravljenog svijeta. Bio je odjeven u besprijekorno crno odijelo, a u rukama je držao
lakirane cipele. Zadigao je nogavice hlača da može hodati po mokrom pijesku i gledati
djecu kako se igraju među valovima. Pokazao je na sliku brodoloma i kimnuo.
„Nečija nesreća je tuđa sreća“, prosudio je. „Što vas donosi u ove krajeve, prijatelju
moj, sreća ili nesreća?“
„Očaj.“
„Nikad dobar savjetnik.“
„Ali vrlo uvjerljiv.“

Knjige.club 400
 Gringos

Armando se nasmiješio kimajući. Zapalio je cigaretu i pružio kutiju Fermínu koji je

ponudu odbio.
„Kažu mi da su vas vidjeli kako izlazite iz bolnice Hospital del Mar“, rekao je
Armando.
„Imate oči posvuda.“
„Slutim da trebate ruke, a ne oči. Kako vam mogu pomoći?“
„Možete mi pomoći spasiti jedan život.“
„Vaš?“
„Taj vam već dugujem, Armando. Ovdje me donosi drugi život koji sam trebao
spasiti prije mnogo godina. Sudbina ga je stavila u moje ruke i ja sam je iznevjerio.“
„Sudbina nas poznaje bolje nego što sami sebe poznajemo, Fermíne. Ne vjerujem da
ste ikoga iznevjerili. Ali predosjećam da smo u žurbi. Da čujem detalje.“
„Moglo bi biti složeno. I opasno.“
„Dobro znate da biste me uvrijedili tražeći moju pomoć da je stvar jednostavna i
sigurna. Kako se zove?“
„Alicia.“
„Ljubav?“
„Dug.“
Hendaya je čučnuo pokraj tijela i otkrio prekrivač koji ga je prekrivao.
„Je li to on?“ pitao je.
Kada nije dobio odgovora, okrenuo se. Linares, koji je stajao iza njega, promatrao je
Vargasovo truplo kao da su mu opalili šamar.
„Je li ili nije?“ ustrajao je Hendaya.
Linares je kimnuo, nakratko sklopivši oči. Hendaya je ponovo pokrio lice mrtvoga
policajca i ustao. Bez žurbe je obišao sobu, nemarno pregledavajući odjeću i razbacane
predmete. Osim Linaresa, dvojica njegovih ljudi strpljivo su čekala u tišini.
„Rekli su mi da je Vargas bio s vama u mrtvačnici prije nego što se vratio ovamo“,
rekao je Hendaya. „Možete li mi ispričati što se dogodilo?“
„Inspektor Vargas pronašao je tijelo prošle noći i zvao me da me obavijesti.“
„Je li rekao kako je pronašao tijelo?“
„Tijekom istrage. Nije sa mnom govorio o detaljima slučaja.“
„A vi ga niste pitali?“
„Pretpostavio sam da će me Vargas obavijestiti o pojedinostima kada za to dođe
vrijeme.“
„Toliko ste mu vjerovali?“ želio je znati Hendaya.
„Kao samom sebi“, odgovorio je Linares.
„Zanimljiva analogija. Važno je imati dobre prijatelje u Upravi. I, recite, jeste li
identificirali tijelo?“
Linares je na trenutak oklijevao.
„Vargas je sumnjao da je riječ o Ricardu Lomani. Vjerojatno vam je poznato ime.
Mislim da je bio vaš kolega.“
„Moj kolega nije bio. Ali da, ime mi je poznato. Jeste li o tome obavijestili nadležna
tijela?“

Knjige.club 401
 Gringos

„Ne.“
„Kako to?“
„Čekao sam da forenzičar potvrdi nalaz.“
„Ali namjeravali ste ih obavijestiti.“
„Jasno.“
„Jasno. U međuvremenu, jeste li s nekim iz postaje komentirali Vargasove sumnje u
vezi s Lomaninim identitetom?“
„Ne.“
„Ne?“ ustrajao je Hendaya. „Niste razgovarali s podređenima?“
„Ne.“
„Je li još netko osim forenzičara i njegova osoblja, suca i agenata koji su bili u vašoj
pratnji, obaviješten o pomicanju tijela?“
„Ne. Što to insinuirate?“
Hendaya mu je namignuo.
„Ništa. Vjerujem vam. A znate li kamo je Vargas otišao nakon što je izašao iz
mrtvačnice?“
Linares je odmahnuo glavom.
„U Središnji matični ured“, rekao je Hendaya.
Linares se namrštio.
„Niste znali?“
„Ne“, odgovorio je Linares. „Zašto bih to trebao znati?“
„Vargas vam nije ništa rekao?“
„Ne.“
„Sigurno? Nije vas nazvao odande da s vama nešto provjeri?“
Linares je izdržao njegov pogled. Hendaya se smiješio, uživajući u igri.
„Nije.“
„Zvuči li vam poznato ime Rovira?“
„To je dosta često prezime.“
„A u postaji?“
„Mislim da ima jedna osoba koja se tako preziva. Radi u arhivu i pred mirovinom je.“
„Je li vas netko nedavno pitao za njega?“
Linares je ponovno odmahnuo glavom.
„Može li se znati o čemu ovdje razgovaramo?“
„O zločinu, prijatelju Linarese. O zločinu počinjenom protiv jednog od naših, jednog
od najboljih. Tko je to mogao napraviti?“
„Naravno, neki profesionalac.“
„Jeste li sigurni? Meni se čini da je ovo djelo nekog provalnika.“
„Provalnika?“
Hendaya je uvjereno kimnuo.
„Ovo je nesiguran kvart, a Bog zna da su ti Katalonci sposobni ukrasti materi na
samrtnoj postelji gaće dok su još uvijek tople. To im je u krvi.“

Knjige.club 402
 Gringos

„Neki bijedni provalnik ne bi imao nikakve šanse protiv Vargasa“, usprotivio se

Linares. „I vi to vrlo dobro znate. Ovo nije izveo amater.“
Hendaya mu je uputio dug i ozbiljan pogled.
„Dajte, Linarese. Pa ima profesionalnih provalnika. Gadni ljudi, bez skrupula. Znate
to. A vaš prijatelj Vargas,' priznajmo, više nije bio u formi. Godine su godine.“
„To će utvrditi istraga.“
„Nažalost, neće biti istrage.“
„Zato što vi tako kažete“, otpilio je Linares.
Hendaya se zadovoljno nasmijao.
„Ne, ne zato što ja tako kažem. Ja sam nitko i ništa. Ali ako znate što je dobro za vas,
nećete čekati da vam to kaže netko drugi.“
Linares si je pregrizao jezik.
„Neću vam to dopustiti. Ni vama ni ikom drugom.“
„Imate dobru karijeru, Linarese. Ne zavaravajmo se. Niste dovde dogurali glumeći
Roberta Alcazara i Pedrina. Heroji se izgube po putu. Nemojte se sada početi glupirati, na
dvije minute do zlatne mirovine. Vremena se mijenjaju. I znajte da vam to govorim za
vaše dobro.“
Linares mu je uputio prezriv pogled.
„Ono što znam jest da ste vi jedan običan kurvin sin i da me zaboli za koga radite“,
rekao je. „Ovo neće stati na tome. Zovite koga trebate.“
Hendaya je slegnuo ramenima. Linares se okrenuo na peti i krenuo prema izlazu.
Hendaya je uhvatio pogled jednoga od svojih ljudi i kimnuo. Agent je krenuo za
Linaresom. Drugi mu je prišao i Hendaya ga je upitno pogledao.
„Ima li traga onoj drolji?“
„U skladištu je bilo samo jedno tijelo. Njoj ni traga. Pretresli smo stan preko puta
ulice. Ništa. Nijedan susjed je nije vidio, a portirka tvrdi da ju je posljednji put vidjela
jučer, kada je izlazila.“
„Govori istinu?“
„Mislim da govori, ali ako želite možemo je malo pritisnuti.“
„Nema potrebe. Pročešljajte bolnice i ambulante. Ako je tamo, sigurno se prijavila
pod lažnim imenom. Nije mogla otići daleko.“
„A ako zovu iz Madrida?“
„Ni riječi o ovom dok je ne pronađemo. Pokušat ćemo ne privlačiti pozornost.“
„Da, gospodine.“

Knjige.club 403
 Gringos

35.

Bio je to najbolji san što ga je ikada usnula. Alicia se probudila u sali bijelih zidova
koja je mirisala na kamfor. Zamor dalekih glasova pojavljivao se i nestajao u mnoštvu
šapata. Prije svega primijetila je odsutnost boli. Prvi put u dvadeset godina nije osjećala
bol. Potpuno je nestala, odnijevši sa sobom svijet u kojem je obitavala gotovo cijeli život.
Umjesto nje pronašla je prostor u kojem je svjetlost putovala zrakom kao gusta tekućina
što se sudara sa zrncima prašine stvarajući iskre duginih boja. Alicia se nasmijala. Mogla
je disati i u tijelu je osjećala mir. Kosti su joj bile očišćene od patnje, a duh slobodan od
kliješta ujedajućega metala što su je oduvijek pritiskala. Lice anđela nagnulo se nad nju i
pogledalo je u oči. Anđeo je bio jako visok, nosio je bijelu kutu i nije imao krila. Kada se
već govori o njegovim nedostacima, jedva da je imao kose, ali je u rukama držao špricu i
kada ga je upitala je li mrtva i u paklu, anđeo se nasmiješio i rekao da to ovisi o
perspektivi, ali da se ne treba brinuti. Osjetila je lagani ubod i bujica tekuće sreće potekla
joj je venama ostavljajući topli trag mira. Iza anđela pojavio se suhonjavi vražićak
pričvršćen za golemi nos, nos koji bi zasigurno bio nadahnuo Moliereove komedije i
Cervantesove junačke epove.
„Alicia, idemo kući“, objavio je vražićak glasom koji joj se činio neobično poznatim.
Pratio ga je duh crne kose i tako savršenih crta lica da je Alicia osjetila želju da ga
poljubi u usta, prođe prstima kroz njegovu legendarnu grivu i zaljubi se u njega, makar i
samo na tren, dovoljno dugo da ima osjećaj da je stvarno živa i da je naišla na sreću koju
je neki neopreznik izgubio po putu.
„Mogu li vas pomilovati?“ upitala je.
Crni princ, jer mora da je bio barem princ, oklijevajući je pogledao vražićka. Ovaj mu
je dao znak neka na nju ne obraća pozornost.
„To je od moje krvi koja joj kola venama trenutno izgubila osjećaj srama i postala
pomalo laka. Nemojte joj zamjeriti.“
Na prinčev znak pojavila se banda patuljaka, samo što nisu bih patuljasti i svi su bili
odjeveni u bijelo. Četvorica su je podigla s kreveta primivši rubove plahte i prebacili je
na nosila. Princ ju je primio za ruku i stisnuo je. Sigurno bi bio sjajan otac, pomislila je
Alicia. Potvrđivali su to taj stisak ruke i taj baršunasti dodir.
„Želite li imate djece?“ zanimalo ju je.
„Dušo, imam ih sedamnaestero“, rekao je princ.
„Alicia, spavajte, sramotite me“, zamolio je vražićak.
Ali nije zaspala. Držeći za ruku svoga kavalira na rubu magičnih nosila nastavila je
sanjati i prošla beskrajan niz hodnika koji su se ocrtavali pod bijelim svjetlima. Plovili su
dizalima, tunelima i začaranim dvoranama ispunjenim jecajima sve dok Alicia nije
osjetila da se zrak ohladio, a svod oblaka zacrvenjenih dodirom sunca od vate zamijenio
je blijede stropove. Vražićak ju je pokrio dekom, a patuljci, slijedeći prinčeve upute,
podigli su je na kola koja izgledom nisu odgovarala kočiji iz priče jer nisu imala konje ni
bakrene volute, nego kriptični natpis na kojem je stajalo:

Knjige.club 404
 Gringos

NARESCI
LA PONDEROSA
Veleprodaja i dostava

Princ je zatvarao vrata kočije kada je Alicia začula glasove i nekoga tko ih je
zaustavljao i prijetio. Tijekom idućih nekoliko minuta ostala je sama dok su se junaci
suočavali s podlom urotom. Zrak se ispunio nezamjenjivim zvucima udaraca i tučnjave.
Kada se vražičak ponovno pojavio pokraj nje, imao je raščupanu kosu, razbijenu usnicu i
pobjednički osmijeh. Vozilo je zaklopotalo, a Alicia je imala neobičan osjećaj da može
namirisati jeftinu kobasicu.
Činilo se kao da vožnja traje vječno. Plovili su avenijama i ulicama, kružili
labirintom, a kada su se vrata otvorila i patuljci je, koji su u međuvremenu narasli i sada
su se činili kao normalni ljudi, iznijeli na nosilima, Alicia je otkrila da se kočija čarolijom
pretvorila u kombi te da se nalaze u uskoj i tamnoj ulici koja je bila kao otvor u tmini.
Vražičak, koji je iznenada u licu poprimio Fermínova obilježja, objavio je daće uskoro biti
na sigurnom. Odvezli su je do masivnih hrastovih izrezbarenih ulaznih vrata na kojima je
stajao čovjek tanke kose i pogleda ptice grabljivice, pogledao je lijevo i desno niz ulicu i
šapnuo „uđite“.
„Ovdje ćemo se oprostiti“, objavio je princ.
„Dajte mi barem jedan poljubac“, protisnula je Alicia.
Fermín, koji je zakolutao očima, naložio je plemenitom gospodinu:
„Dajte joj već jednom taj poljubac ili nikada nećemo završiti s ovim.“
I princ Armando poljubio ju je svim svojim mrakom. Imao je usne od cimeta i očito
je znao kako ljubiti ženu, i činio je to s umješnošću, držanjem i bogatim iskustvom
umjetnika koji je ponosan na svoje djelo. Alicia se prepustila trncima koji su joj probudili
dijelove tijela na koje je već bila zaboravila i zatvorila oči, zaustavivši suze.
„Hvala“, prošaptala je.
„Ne mogu vjerovati“, rekao je Fermín. „Kao da joj je petnaest. Dobro da njezin otac
nije tu, pa ne mora ovo gledati.“
Složeni mehanizam zapečatio je vrata. Prošli su dugim hodnikom koji je nalikovao
hodniku neke palače, oslikan freskama fantastičnih bića koja su se pojavljivala i nestajala
pod svjetlom uljanice koju je nosio čuvar toga mjesta. Zrak je mirisao na papir i magiju, a
kada se hodnik otvorio u visoki svod, Alicia je ugledala najčudesniju konstrukciju koju je
ikada vidjela, na javi ili u snu.
Do goleme staklene kupole uzdizao se labirint koji se doimao kao snoviđenje.
Svjetlost mjesečine, razbijena na tisuće tračaka svjetlosti, prelijevala se odozgo i
ocrtavala nemoguću geometriju čarolije stvorene pomoću svih knjiga, svih priča i svih
snova svijeta. Alicia je prepoznala mjesto koje je toliko puta sanjala i pružila ruke da ga
dotakne, bojeći se da će ispariti. Pokraj nje su se pojavila lica Daniela i Bee.
„Gdje sam? Kakvo je ovo mjesto?“
Isaac Monfort, čuvar koji im je otvorio vrata i kojega je Alicia i nakon svih tih godina
prepoznala, kleknuo je pokraj nje i pomilovao joj lice.
„Alicia, ponovno ti želim dobrodošlicu na Groblje zaboravljenih knjiga.“

Knjige.club 405
 Gringos

36.

Valls je počeo sumnjati da je sve bio umislio. Sjećanja su blijedjela i više nije bio
siguran je li sanjao ženu koja se bila spustila stubama do vrata ćelije i pitala ga je li on
ministar Valls. Na časove se i sam pitao tko je. Možda je samo sanjao. Možda je bio tek
jedan od živih mrtvaca koji su trunuli u utvrdi Montjuic i koji je, u deliriju, povjerovao da
je zapravo tamničar. Činilo mu se da se sjećao jednoga takvog slučaja. Mitjans, tako se
zvao. Mitjans, koji je bio slavni dramaturg u doba Republike i prema kojem je Valls
oduvijek osjećao beskrajni prijezir jer je od života dobio sve za čime je Valls čeznuo, a
nije mogao ostvariti. Mitjans, koji je, kao i toliki drugi kojima je Valls zavidio, skončao u
utvrdi, ne znajući više ni tko je, u ćeliji broj 19.
Ali Valls je znao tko je jer se sjećao. A, kao što mu je jedanput rekao vragom obuzeti
David Martín, čovjek je ono čega se sjeća. Zbog toga je znao da je ona žena, tko god ona
bila, zaista bila tu i da će se jednoga dana ona, ili netko poput nje, vratiti da ga izbavi. Jer
on nije bio ni Mitjans, niti bilo koji od svih onih jadnika koji su umrli pod njegovom
upravom. Dugovao je to svojoj kćeri Mercedes, jer ona ga je sve ovo vrijeme održavala na
životu. Možda je zbog toga, svaki put kada bi začuo kako se otvaraju vrata podruma i
korake kako se spuštaju u tami, podizao pogled pun nade. Jer to je mogao biti taj dan.
Mora da se dogodilo u zoru, jer je naučio razlikovati doba dana prema hladnoći.
Znao je da je nešto drugačije jer nikada nisu dolazili u zoru. Začuo je vrata i teške korake.
Bez žurbe. Prilika se stvorila u tmini. Nosila je pladanj iz kojega se širio najraskošniji
miris koji je ikada osjetio. Hendaya je spustio pladanj na pod i upalio svijeću koju je
potom stavio u svijećnjak.
„Dobro jutro, ministre“, rekao je. „Donio sam ti doručak.“
Hendaya je prinio pladanj rešetkama i podigao poklopac s tanjura. Tlapnja je
izgledala poput ukusnoga odreska u kremastom umaku od papra uz prilog pečenoga
krumpira sa sotiranim povrćem. Valls je osjetio kako mu se usta pune slinom i kako mu
želudac poskakuje od sreće.
„Srednje pečen“, rekao je Hendaya. „Baš kako voliš.“
Na pladnju je bila košara s finim kruščićima, srebrnim jedaćim priborom i lanenim
salvetama, a piće, izvrsno vino Rioja, posluženo je u čaši od murano stakla.
„Danas je veliki dan, ministre. Zaslužuješ dobar obrok.“
Hendaya je gurnuo pladanj ispod rešetki. Valls nije uzeo jedaći pribor i salvetu, nego
je zgrabio komad mesa. Prinio ga je krezubim ustima i bacio se na njega kao kakva
životinja, da sam sebe nije prepoznao. Požderao je meso, krumpir i kruh. Lizao je tanjur
sve dok se nije blistao i nagnuo čašu izvrsnoga vina sve dok nije iskapio i posljednju kap.
Hendaya ga je smireno promatrao, ljubazno se smiješio i uživao u cigareti.
„Moram ti se ispričati jer sam naručio i desert, ali mi ga nisu donijeli.“
Valls je gurnuo u stranu prazan pladanj i zgrabio rešetke, očiju uprtih u Hendayu.
„Vidim da si iznenađen, ministre. Ne znam je li to zbog gozbe ili zato što si očekivao
nekog drugog.“
Splasnuo je užitak od gozbe. Valls se ponovno Sručio u kut ćelije. Hendaya je ostao
stajati tamo koju minutu, listajući novine i dovršivši cigaretu. Kada je završio, bacio je čik
na pod i savio novine. Kada je vidio da je Vallsov pogled prikovan za novine, komentirao
je:

Knjige.club 406
 Gringos

„Možda bi volio nešto pročitati? Mora da čovjeku od knjige kao što si ti nedostaje
čitanje.“
„Molim“, preklinjao je Valls.
„Nema problema!“ rekao je Hendaya prišavši rešetkama.
S izrazom preklinjanja na licu Valls je ispružio preostalu ruku.
„Zapravo danas novine donose dobre vijesti. Da ti budem iskren, baš kada sam ih
jutros čitao, pomislio sam da zavređuješ jednu proslavu, onako kako Bog zapovijeda.“
Hendaya je bacio novine u ćeliju i krenuo prema izlazu.
„Slobodno zadrži i svijeću.“
Valls se bacio na novine i zgrabio ih. Stranice su se bile razletjele i trebalo mu je
vremena da ih ponovno posloži samo jednom rukom. Kada je konačno uspio, privukao je
svijeću i pogledom prešao preko naslovnice.
U početku nije mogao odgonetnuti slova. Njegove oči previše su vremena bile
osuđene na tamu. Ali prepoznao je fotografiju preko cijele stranice. Bila je to instant
fotografija snimljena u palači El Pardo na kojoj pozira ispred murala u mornarsko
plavom odijelu s bijelim prugama koje je tri godine prije dao skrojiti u Londonu. Bila je
to posljednja službena fotografija koju je koristilo ministarstvo Mauricija Vallsa. Riječi su
polako postajale prepoznatljive, poput predmeta na morskome dnu koji nakon prvotne
opsjene polako postaje prepoznatljiv.

Najnovija vijest
preminuo je veliki Španjolac

MINISTAR
MAURICIO VALLS
STRADAO JE U PROMETNOJ NESREĆI!
Generalismus proglašava tri dana žalosti!

„Bio je blistavo svjetlo na nebeskom svodu ove nove velike slobodne Španjolske, ponovno
rođene iz ratnog pepela. Bio je utjelovljenje najviših vrijednosti Pokreta i uzdignuo je španjolsku
književnost i kulturu do najviših razina.“

Objavljeno u Madridu 9. siječnja 1960.

Cijela Španjolska danas se probudila pogođena viješću o nemjerljivom gubitku

jednoga od svojih najvoljenijih muževa, gospodina Mauricija Vallsa y Echeverrije,
ministra obrazovanja. Tragedija se dogodila jutros kada je vozilo u kojem je bio ministar
u pratnji svojega vozača i tjelohranitelja naletjelo na kamion na četvrtom kilometru
ceste u naselju Somosaguas dok se vračao kući nakon sastanaka u palači El Pardo s
drugim članovima vladina kabineta, koji je potrajao do kasnih noćnih sati. Prve
informacije ukazuju na to da je do nesreće došlo kada je na kamionu cisterni koji je
dolazio iz suprotnoga smjera eksplodirala guma zbog čega je vozač izgubio kontrolu nad

Knjige.club 407
 Gringos

vozilom i ušao u suprotni trak sudarivši se pritom s ministrovim automobilom koji se

kretao velikom brzinom. Kamion je prevozio gorivo i sudar je uzrokovao snažnu
eksploziju koja je uzbunila susjede koji su odmah obavijestili policiju. Ministar Valls i
njegov tjelohranitelj na mjestu su poginuli.
Vozač kamiona cisterne, Rosendo M. S. iz grada Alcobendas, preminuo je prije nego
što mu je mogla biti pružena hitna medicinska pomoć. Zbog posljedica sudara došlo je do
velikog požara u kojem su izgorjela tijela ministra i njegova tjelohranitelja.
Vlada je jutros sazvala hitan sastanak kabineta i državni poglavar najavio je daće u
podne izdati službeno priopćenje u obraćanju iz palače El Pardo.
Mauricio Valls imao je pedeset i devet godina, a više od dva desetljeća svoga života
proveo je služeći režimu. Njegov odlazak predstavlja izniman gubitak za španjolsku
književnost i kulturu kojima je pridonio i svojim radom na čelu ministarstva, ali i
iznimnim doprinosom kao urednik, pisac i znanstvenik. Visoki službenici iz svih javnih
institucija i najvažnije osobe naše knjiženosti i kulture stigle su jutros u ministarstvo
kako bi izrazile svoje žaljenje i posvjedočile o divljenju i poštovanju koje je gospodin
Mauricio izazivao u svima koji su ga poznavali.
Gospodin Mauricio Valls za sobom ostavlja ženu i kćer. Izvori iz vlade javljaju daće
ministrovo tijelo biti izloženo za sve koji se žele oprostiti od ovoga istinskog Španjolca
danas od sedamnaest sati u palači Oriente. Uredništvo i osoblje ovih novina željelo bi
ovim putem izraziti najdublje žaljenje i tugu koje svi osjećaju zbog gubitka gospodina
Mauricija Vallsa, živoga primjera najplemenitijih vrijednosti kojima mogu težiti građani
naše nacije.
Živio Franco! Gore Španjolska! Gospodin Mauricio Valls, počivao u miru!

Knjige.club 408
 Gringos

AGNUS DEI
siječanj, 1960.

Knjige.club 409
 Gringos

1.

Victoria Sanchís probudila se na izglačanim lanenim plahtama koje su mirisale na

lavandu. Na sebi je imala savršeno skrojenu svilenu pidžamu. Stavila je ruku na lice i
osjetila da joj koža miriše na sol za kupanje i da joj je kosa čista, iako se nije sjećala da ju
je oprala. Ničega se nije sjećala.
Sjela je naslonivši se na baršunom tapecirano uzglavlje kreveta i pokušavala
odgonetnuti gdje se nalazi. Ležaj, veliki krevet s jastucima koji su čovjeka pozivali da im
se prepusti, kraljevao je u prostranoj spavaćoj sobi uređenoj elegantno i raskošno.
Blijeda svjetlost prodirala je kroz prozor s bijelim zavjesama i otkrivala komodu na kojoj
je stajala vaza sa svježim cvijećem. Pokraj nje nazrela je toaletni stolić postavljen ispred
ogledala i radnoga stola. Zidovi su bili oblijepljeni reljefnim tapetama i prekriveni
akvarelima pastoralnih prizora, pomalo pompozno uokvirenih. Skinula je sa sebe plahtu
kojom je bila pokrivena i sjela na rub kreveta. Tepih pod njezinim nogama bio je u
pastelnim bojama, savršeno usklađenima s ostatkom sobe. Prostorija je bila uređena
profesionalnim ukusom i stručnom rukom, istovremeno topla i neosobna. Victoria se
upitala je li to pakao.
Zatvorila je oči i pokušala se prisjetiti kako je tu završila. Posljednje čega se sjećala
bila je kuća El Pinar. Malo-pomalo sjećanja su se vraćala. Kuhinja. Noge i ruke žicom su
joj bile privezane za stolac. Hendaya je čučnuo ispred nje i ispitivao je. Pljunula mu je u
lice. Snažna pljuska srušila ju je na tlo. Druga dvojica dovela su Morgada i pri kova I a ga
za stol. Hendaya ju je ponovno pitao. Šutjela je. Potom je policajac uzeo oružje i raznio
Morgadovo koljeno. Srce joj se stegnulo od njegovih krikova. Nikada nije čula čovjeka da
tako jeca od boli. Hendaya ju je ponovno pitao, miran. Ona je zamukla i prestravljeno
drhtala. Hendaya ju je primio za ramena, okrenuo prema stolu i prislonio cijev pištolja
na drugo vozačevo koljeno. Jedan od njegovih ljudi držao joj je glavu da ne može
pogledati u stranu. „Gledaj što se dogodi ljudima koji me zajebavaju, kurvo.“ Hendaya je
nategnuo iglu. Oblak krvi i raznesenih kostiju pošpricao joj je lice. Morgadovo tijelo
treslo se kao da je spojen na struju pod visokim naponom, ali je zamro zvuk njegova
glasa. Victoria je zatvorila oči. Uskoro je stigao i treći pucanj.
Iznenada ju je obuzela mučnina, pa je iskočila iz kreveta. Odškrinuta vrata vodila su
u kupaonicu. Srušila se na koljena ispred WC-školjke i povraćala žuč. Želudac joj se grčio
sve dok više nije mogla izbaciti ni kap sline, pa se dašćući naslonila na zid. Pogledala je
oko sebe. Kupaonica, majstorski primjerak u crvenkastom mramoru, bila je ugodno
zagrijana. Iz uvoznih zvučnika na zidu širio se žamor gudačkog orkestra koji je svirao
neku sladunjavu verziju Bachova adagia.
Victoria je došla do daha i ustala, držeći se za zid. Vrtjelo joj se u glavi. Otišla je do
lavaboa i pustila vodu. Umila se i isprala kiseli okus iz usta. Obrisala se mekim
paperjastim ručnikom koji je nakon toga bacila, pa joj je pao pod noge. Oteturala je
natrag do sobe i stropoštala se u krevet. Pokušala je izbaciti slike iz glave, ali činilo se
kao da joj se Hendayino lice poprskano krvlju urezalo u pamćenje. Victoria je promatrala
to neobično mjesto u kojemu se probudila. Nije znala koliko je vremena ondje provela.
Ako je to bio pakao, a zasluživalo je da bude, izgledao je kao luksuzni hotel. Uskoro je
ponovno zaspala, moleći Boga da se nikada više ne probudi.

Knjige.club 410
 Gringos

2.

Kada je ponovno otvorila oči, zaslijepio ju je sjaj sunca koji je prodirao kroz zastore.
Mirisalo je na kavu. Victoria je ustala i u podnožju kreveta pronašla svileni kućni ogrtač
u kompletu s pidžamom i papučama. S druge strane vrata koja su, činilo se, vodila do
druge sobe začuo se glas. Prišla je i osluhnula.
Lagano zveckanje žličice o porculansku šalicu. Victoria je otvorila vrata.
Kratki hodnik vodio je do ovalne sobe u čijem je središtu bio postavljen stol za
dvoje, zajedno s bogatim doručkom: vrč soka od naranče, košara s finim pecivima,
različite marmelade, vrhnje, maslac, kajgana, hrskava slanina, sotirani šampinjoni, čaj,
kava, mlijeko, sladilo u dvije boje. Iz svega toga širio se neodoljiv miris i, unatoč svemu,
došla joj je slina na usta.
Čovjek srednjih godina, srednje visine, srednje ćelavosti i srednje osrednjosti sjedio
je za stolom. Ugledavši je kako ulazi, ljubazno je ustao, susretljivo joj se nasmiješio i
ponudio joj da sjedne u stolac preko puta njemu. Nosio je crno trodijelno odijelo, a
njegovo bljedilo bilo je karakteristično za ljude koji život provode u zatvorenim
prostorima. Da ga je susrela na ulici, jedva bi ga primijetila, ili bi pretpostavila da je
državni službenik srednjega ranga, ili pak javni bilježnik iz provincije koji je došao u
glavni grad kako bi posjetio muzej Prado i otišao u kazalište.
Tek kada bi ga čovjek pažljivije pogledao, zapazio bi njegove oči, svijetle, prodorne i
staklaste. Pogled kao da mu je bio obuzet stalnim proračunavanjem, a gledao ju je gotovo
ne trepćući kroz prevelike naočale debelih rožnatih okvira zbog kojih je djelovao pomalo
feminizirano.
„Dobar dan, Ariadna“, rekao je. „Molim te, sjedni.“
Victoria je pogledala oko sebe. Zgrabila je svijećnjak koji je pronašla na polici i
prijeteći njime zamahnula. Ne uznemirivši se, muškarac je podigao šalicu s pladnja i
pomirisao je.
„Čudesno miriši. Sigurno si gladna.“
Muškarac nije pokazivao namjeru da joj priđe, ali Victoria je i dalje držala svijećnjak
u zraku.
„Mislim da ti to neće trebati, Ariadna“, mirno je rekao.
„Ne zovem se Ariadna. Zovem se Victoria. Victoria Sanchís.“
„Sjedni, molim te. Ovdje si na sigurnom i nemaš se čega bojati.“
Victoria se izgubila u tom hipnotizirajućem pogledu. Ponovno je osjetila miris
doručka. Shvatila je da je stravična bol koju je osjećala u trbuhu zapravo glad. Spustila je
svijećnjak i odložila ga na policu. Sasvim polako prišla je stolu. Sjela je ne skinuvši
pogleda s čovjeka koji je čekao da sjedne kako bi joj poslužio šalicu kave s mlijekom.
„Reci mi koliko šećera želiš. Ja volim jako slatku, iako mi liječnik kaže da to nije
najbolje za mene.“
Promatrala ga je dok je točio kavu.
„Zašto ste me nazvali Ariadna.“
„Jer je to tvoje pravo ime. Ariadna Mataix. Nije li? Ali ako ti je draže, mogu te zvati
Victoria. Ja sam Leandro.“

Knjige.club 411
 Gringos

Leandro je nakratko ustao i pružio joj ruku. Victoria ju je prihvatila. On je, sav
srdačan, ponovno sjeo.
„Kajgana? Probao sam je i nije otrovana. Nadam se.“
Victoria je željela da se čovjek prestane tako smiješiti, jer je taj smiješak u njoj
izazivao osjećaj krivnje ako ne bi uzvratila istom mjerom na njegovu iznimnu ljubaznost.
„Šalim se. Naravno da ništa nije otrovano. Jaja i slanina?“
Victoria je samu sebe iznenadila kimajući. Leandro se zadovoljno nasmiješio i
poslužio je, posuvši trunku soli i papra po hrpici jaja iz kojih se još uvijek pušilo. Njezin
domaćin obavio je to spretno kao kakav profesionalni kuhar.
„Ako bi radije nešto drugo, naručit ćemo. Ovdje imaju sjajnu kuhinju.“
„Dobro je ovako, hvala.“
Skoro si je pregrizla jezik kada je rekla „hvala“. Hvala za što? Kome?
„Kroasani su odlični. Probaj ih. Najbolji u gradu.“
„Gdje sam?“
„U hotelu Palace.“
Victoria se namrštila.
„U Madridu?“
Leandro je kimnuo i pružio joj košaru s pecivima. Oklijevala je.
„Svježa su. Uzmi koje jer ću ih inače sva ja pojesti, a trebao bih držati dijetu.“
Victoria je posegnula za kroasanom i zamijetila tragove uboda igle na podlaktici.
„Morali smo ti dati sedativ, žao mi je. Nakon onoga što se dogodilo u kući El Pinar...“
Victoria je naglo povukla ruku.
„Kako sam dospjela ovamo? Tko ste vi?“
„Ja sam ti prijatelj, Ariadna. Ne boj se. Ovdje si na sigurnom. Onaj čovjek, Hendaya,
više ti ne može nauditi. Više ti nikada nitko neće nauditi. Obećavam ti.“
„Gdje je Ignacio, moj muž? Što su mu napravili?“
Leandro ju je nježno pogledao i slabašno se nasmiješio.
„Hajde, pojedi prvo nešto da povratiš snagu. Nakon toga ću ti ispričati sve što se
dogodilo i odgovoriti ti na sva pitanja. Obećavam. Vjeruj mi i smiri se.“
Glas mu je bio melodičan, a rečenice umirujuće. Birao je riječi onako kako parfumer
miješa mirise kojima stvara nove miomirisne formule. I protiv svoje volje Victoria je
otkrila da se smiruje, a da se strah koji je osjećala polako topi. Hrana, topla i ukusna,
mlaki zrak koji je strujio iz sustava za grijanje i prisutnost mirnoga, opuštenoga i očinski
nastrojenoga Leandra pozivali su je da se opusti i prepusti zaboravu. „Da je barem sve to
istina.“
„Jesam li bio u pravu? U vezi s kroasanima?“
Victoria je plaho kimnula. Leandro si je obrisao usta salvetom, polako je preklopio i
pritisnuo zvonce koje je stajalo na stolu. Uskoro su se otvorila vrata i pojavio se konobar
koji je pokupio ostatke doručka, a da pritom nije pogledao Victoriju niti prozborio ijednu
riječ. Kada su ponovno ostali sami, Leandrovo lice poprimilo je žalostan izraz, isprepleo
je prste u krilu i spustio pogled.
„Bojim se da imam loše vijesti, Ariadna. Tvoj muž, Ignacio, mrtav je. Jako mi je žao.
Stigli smo prekasno.“

Knjige.club 412
 Gringos

Ariadna je osjetila kako joj se oči pune suzama. Suzama bijesa, zato što je znala da je
Ignacio mrtav, a to joj nitko nije trebao reći. Stisnula je usne i pogledala Leandra, koji je,
činilo se, pokušavao procijeniti koliko je pogođena.
„Recite mi istinu“, uspjela je protisnuti.
Leandro je nekoliko puta kimnuo.
„Neće biti lako, ali molim te da me saslušaš. Poslije me možeš pitati što god želiš.
Prije svega, želim ti nešto pokazati.“
Leandro je ustao i otišao po novine koje su ležale presavijene na stoliću za čaj u kutu
sobe. Vratio se za stol i pružio ih Victoriji.
„Otvori ih.“
Ne shvaćajući, ona je uzela novine. Rastvorila ih je i pogledala naslovnicu.

MINISTAR
MAURICIO VALLS
STRADAO JE U PROMETNOJ NESREĆI!

Victoriji je pobjegao prigušeni usklik. Novine su joj ispale iz ruke i počela je

nekontrolirano jecati i stenjati. Krajnje pažljivo, Leandro joj je prišao i nježno je obgrlio.
Victoria se prepustila zagrljaju i utjesi toga neznanca, drhteći poput djevojčice. Leandro
joj je dopustio da nasloni glavu na njegovo rame i milovao je po kosi dok su se iz nje
cijedile suze i bol što se nakupljala tijekom cijeloga njezina života.

Knjige.club 413
 Gringos

3.

„Već dulje istražujemo Vailsa. Otvorili smo slučaj nakon što smo dobili izvještaj od
komisije za vrijednosne papire iz Španjolske narodne banke koja je uočila nepravilnosti
u nekim transakcijama Financijskog konzorcija nacionalne regrupacije, kojim je
predsjedavao Miguel Ángel Ubach, tvoj otac... Ili, bolje rečeno, čovjek koji se lažno
predstavljao kao tvoj otac. Već neko vrijeme sumnjamo da je konzorcij tek dimna zavjesa
s državnim žigom za svu imovinu koja je bila oduzeta ili jednostavno ukradena tijekom
rata. Rat je, kao i svi ratovi, uništio zemlju i obogatio nekolicinu koja je ionako već bila
bogata. Zbog toga i postoje ratovi. U ovom slučaju, konzorcij je također korišten da bi se
platilo za razne usluge i izdaje, ali i da bi se kupila nečija šutnja ili suradnja. Na taj su se
način mnogi uzdigli. Među njima, Mauricio Valls. Znamo što je Valls napravio, Ariadna.
Što je napravio tebi i tvojoj obitelji. Ali to nije dovoljno. Potrebna nam je tvoja pomoć
kako bismo slučaj istjerali do kraja.“
„Zašto? Valls je mrtav.“
„Da zadovoljimo pravdu. Da, Valls je mrtav, ali stotine ljudi čije je živote uništio i
dalje žive i zaslužuju pravdu.“
Victoria ga je sumnjičavo pogledala.
„To tražite? Pravdu?“
„Tražimo istinu.“
„A tko ste točno vi?“
„Mi smo grupa građana koja se zaklela služiti ovoj zemlji kako bismo od Španjolske
stvorili poštenije, iskrenije i otvorenije mjesto za život.“
Victoria se nasmijala. Leandro ju je ozbiljno promatrao.
„Ne očekujem da mi vjeruješ. Još ne. Ali dokazat ću ti da se trudimo promijeniti
stvari iznutra, jer je to jedini način da ih promijenimo. Kako bismo obnovili ovu zemlju i
vratili je narodu. Mi riskiramo život kako se to što se dogodilo tebi i tvojoj sestri, to što
se dogodilo tvojim roditeljima, nikada više ne ponovi, i kako bi odgovorni za taj zločin
platili za ono što su učinili, ali i da se sazna istina, jer bez istine nema pravde, a bez
pravde nema mira. Mi smo za promjenu i za napredak. Želimo stati na kraj Državi koja
služi nekolicini koja je iskoristila institucije da si osigura privilegije na račun radnika i
obespravljenih. I ne zato što smo heroji, nego zato što netko to mora učiniti. A nema
nikog drugog. Zato trebamo tvoju pomoć. Jer ako se ujedinimo, sve je moguće.“
Netremice su se gledali u tišini.
„A ako vam ne želim pomoći?“
Leandro je slegnuo ramenima.
„Nitko te ne može prisiliti. Ako odlučiš da nam se ne želiš pridružiti i da te nije briga
ako drugi koji su doživjeli tvoju sudbinu ne pronađu pravdu, ja te sigurno neću tjerati da
radiš nešto što ne želiš. Odluka je na tebi. Valls je mrtav. Osobi u tvojoj situaciji bilo bi
najlakše ostaviti sve to iza sebe i započeti novi život. Tko zna, možda bih na tvojem
mjestu tako postupio. Ali mislim da ti nisi takva osoba. Mislim da te zapravo ne zanima
osveta, nego pravda i istina. Toliko koliko i nas, ako ne i više. Vjerujem da želiš da krivci
plate za svoje zločine i da žrtve mogu povratiti svoje živote i biti sigurne da životi
njihovih roditelja nisu uzalud izgubljeni. Ali odluka je na tebi. Ja te neću zaustavljati.
Tamo su ti vrata. Možeš otići odavde kada poželiš. Jedini razlog zašto smo te ovamo

Knjige.club 414
 Gringos

doveli jest taj što si ovdje na sigurnom. Ovdje te možemo zaštititi dok ne razriješimo ovaj
slučaj. O tebi ovisi.“
Victoria je pogledala vrata. Leandro si je natočio još jednu šalicu kave, otopio u njoj
pet kockica šećera i smireno je srkao.
„Kada poželiš, dolje će te čekati auto i odvesti te kamo god želiš. Nikada me više
nećeš vidjeti niti čuti za nas. Samo trebaš tražiti.“
Victoria je osjećala da joj se želudac steže.
„Ne moraš odlučiti odmah. Znam kroz što si prošla i znam da si zbunjena. Da ne
vjeruješ ni meni ni ikome. I to je sasvim razumljivo. Na tvome bih se mjestu osjećao
jednako. Ali nemaš što izgubiti ako nam daš priliku. Još jedan dan. Ili još nekoliko sati. U
bilo kojem trenutku, a da nikome ne moraš ništa objašnjavati, možeš otići. Ali preklinjem
te da ne odeš i nadam se da nećeš. Daj nam priliku da pomognemo drugima.“
Victoria je primijetila da joj se ruke tresu. Leandro joj se beskrajno nježno
nasmiješio.
„Molim te...“
U nekom je trenutku, u suzama, kimnula.

Knjige.club 415
 Gringos

4.

Tijekom idućih sat i pol, Leandro je pokušao napraviti rekonstrukciju događaja

prema onome što su znali.
„Već neko vrijeme pokušavam posložiti sve što se dogodilo. Sada ću ti ukratko
ispričati ono što znamo ili mislimo da znamo. Vidjet ćeš da u priči ima rupa i da smo
zasigurno neke stvari pogrešno shvatili. Ili mnoge. Tu ti stupaš na scenu. Ako se slažeš, ja
ću ti sada ispričati što mislim da se dogodilo, a ti ćeš me ispraviti kada nisam u pravu. U
redu?“
Leandrov je glas uspavljivao i pozivao na predaju. Poželjela je zatvoriti oči i neko
vrijeme ostati živjeti u zagrljaju toga glasa, u baršunastim obrisima riječi koje su imale
smisao bez obzira na njihovo značenje.
„U redu“, pristala je. „Pokušat ću.“
Muškarac se nasmiješio tako zahvalno i toplo da se osjetila sigurnom i zaštićenom
od svega što ju je vrebalo izvan zidova toga mjesta. Malo-pomalo, bez žurbe, ispričao joj
je priču koju je predobro poznavala. Priča započinje kada je, dok je ona bila tek
djevojčica, njezin otac, Victor Mataix, upoznao čovjeka zvanoga Miguel Ángel Ubach,
bogatoga financijaša čija je žena bila redovita čitateljica Mataixovih knjiga i koji ga je, na
njezin nagovor, odlučio kontaktirati kako bi napisao lažnu bankarevu autobiografiju u
zamjenu za značajnu novčanu naknadu.
Njezin otac, koji je bio u stisci s novcem, pristao je na posao. Kada je rat završio,
bankar i njegova žena jednoga su ih dana, neočekivano, došli posjetiti u kući u kojoj su
živjeli Mataixovi, pokraj ceste Las Aguas u četvrti Vallvidrera. Gospođa Ubach, mnogo
mlada od svoga supruga, bila je ljepotica kakve su se mogle vidjeti samo u časopisima.
Nije željela uništiti svoju nevjerojatnu figuru donoseći dijete na svijet, ali djeca su joj se
sviđala, ili barem ideja da ima dijete koje će odgajati sluškinje. Voljela ih je gotovo koliko
i kućne mačke i Votku Martíni. Ubachovi su proveli dan kod Mataixovih. Do tada je već
dobila mladu sestru, Soniju, koja je bila tek beba. Gospođa Ubach na odlasku je poljubila
djevojčice i izjavila da su prekrasne. Nekoliko dana potom skupina naoružanih ljudi
došla je u njezinu kuću u četvrti Vallvidrera. Priveli su njezina oca i odveli ga u zatvor
Montjuic, a odveli su i nju i njezinu sestru, ostavljajući teško ranjenu majku za koju su
mislili da je mrtva.
„Do sada se sve poklapa?“ pitao je Leandro.
Victoria je kimnula, otirući suze od bijesa.
Te iste noći su ih razdvojili, i ona nikada više nije vidjela Soniju. Rekli su joj da ako
ne želi da ubiju njezinu mladu sestru mora zaboraviti na svoje roditelje, jer su oni obični
kriminalci, i da njezino ime od toga trenutka više nije Ariadna Mataix, nego Victoria
Ubach. Objasnili su joj da su njezini novi roditelji gospodin Miguel Ángel Ubach i njegova
žena Federica, i da je prava sretnica. Živjet će s njima u najljepšoj kući u cijeloj Berceloni,
u palači El Pinar. Tamo će dobiti sluge i sve što može poželjeti. Ariadna je imala deset
godina.
„Nakon toga priča postaje nejasnija“, upozorio je Leandro.
Objasnio joj je da su saznali da je Victor Mataix ubijen u utvrdi Montjuic, kao i toliki
drugi, po nalogu tadašnjega upravitelja zatvora, Mauricija Vallsa, iako u službenom
izvješću piše da je počinio samoubojstvo. Leandro je vjerovao da je Valls prodao Ariadnu
Ubachovima u zamjenu za napredovanje u režimskoj hijerarhiji te za paket dionica

Knjige.club 416
 Gringos

banke koja je bila osnovana nedavno, sredstvima oduzetima stotinama ljudi koji su
poslani u zatvore i kojima je konfiscirana imovina, a od kojih su mnogi pogubljeni ubrzo
nakon rata.
„Znaš li što se dogodilo s tvojom majkom?“
Victoria je kimnula, stisnuvši usne.
Leandro je ispričao da je, koliko oni znaju, njezina majka, Susana, dan nakon što su
njezin suprug i kćeri oteti, uspjela skupiti snagu i ustati, ali je učinila pogrešku i otišla na
policiju prijaviti što se dogodilo. Odmah su je uhitili i poslali u ludnicu Horda, gdje je bila
izolirana u samici i tijekom pet godina podvrgnuta elektrošokovima, sve dok je nisu
odlučili ostaviti na nekom napuštenom zemljištu u okolici Bercelone nakon što su
utvrdili da se više ne sječa ni kako se zove.
„Tako su barem oni mislili.“
Leandro je objasnio da je Susana preživljavala na ulicama Bercelone proseći,
spavajući na cesti i kopajući po smeću da se prehrani, sve u nadi da će jednoga dana
ponovno biti sa svojim kćerima. Ta nada držala ju je na životu. Godinama poslije Susana
je među smećem u jednoj uličici u četvrti Raval pronašla novine u kojima je bila
fotografija Mauricija Vallsa s obitelji. Do tada je on već postao važan čovjek, koji je svoju
karijeru tamničara ostavio iza sebe. Na fotografiji, Valls je pozirao s jednom djevojčicom,
Mercedes.
„Mercedes nije bila nitko drugi doli tvoja sestra, Sonia. Tvoja majka ju je prepoznala
zato što se Sonia rodila s biljegom koji tvoja majka nikada nije zaboravila.“
„Biljeg u obliku zvijezde na ključnoj kosti“, Victoria je začula samu sebe kako govori.
Leandro se nasmiješio i kimnuo.
„Vallsova žena bolovala je od kronične bolesti zbog koje nije mogla imati djece. Valls
je odlučio zadržati tvoju sestru i odgojiti je kao svoje vlastito dijete. Nazvao ju je
Mercedes, u sjećanje na svoju majku. Kradući što je stigla, Susana je uspjela skupiti novac
da vlakom otputuje u Madrid, a kada je stigla tamo provela je mjesece špijunirajući
dvorišta škola u cijelom gradu, nadajući se da će tako pronaći tvoju sestru. Dotad si je
stvorila novi identitet. Živjela je u bijednom sobičku u pansionu u četvrti Chueca, a noću
je radila kao švelja u nekoj krojačkoj radnji. Tijekom dana obilazila je madridske škole. I,
kada je već počela gubiti nadu, pronašla ju je. Ugledala ju je izdaleka i prepoznala. Počela
je ići onamo svakog jutra. Prišla bi dvorišnoj ogradi i pokušavala joj privući pozornost.
Nekoliko je puta uspjela razgovarati s malenom. Nije ju željela prestrašiti. Kada je
shvatila da je Mercedes,... da je Sonia ne prepoznaje, tvoja majka bila je rubu
samoubojstva. Ali nije se predala. Nastavila je ići onamo svakog jutra u nadi da će je,
makar na sekundu, vidjeti ili daće prići ogradi i razgovarati s njom. Jednoga dana
odlučila je da bi joj trebala ispričati istinu. Zaskočili su je Vallsovi tjelohranitelji dok je
stajala na ogradi, čavrljajući s djevojčicom. Pištoljem su joj raznijeli glavu pred
djevojčicom. Želiš da stanemo na tren?“
Victoria je odmahnula glavom.
Leandro je nastavio pričati o svemu što je znao u vezi Victorijina odrastanja u
zlatnome kavezu imanja El Pinar. S vremenom, Poglavar je pozvao Miguela Ángela
Ubacha da predsjeda skupinom bankara i uglednika koji su financirali njegovu vojsku i
povjerio mu osmišljavanje nove državne gospodarske strukture. Ubach je napustio
Bercelonu i s obitelji se preselio u veliku kuću u Madridu koju je ona oduvijek mrzila i iz
koje je pobjegla, nestavši na nekoliko mjeseci sve dok je pod neobičnim okolnostima
nisu pronašli na plaži u selu San Feliu de Guixols, stotinjak kilometara od Bercelone.

Knjige.club 417
 Gringos

„To je jedna od velikih nepoznanica u priči koju smo uspjeli složiti“, rekao je
Leandro. „Nitko ne zna gdje si i s kim si bila tih mjeseci. Ono što znamo jest da je, ubrzo
nakon što si se vratila u Madrid, jedne noći 1948. u strašnome požaru kuća Ubachovih
izgorjela do temelja, a u tom su požaru umrli bankar i njegova žena Federica.“
Leandro je potražio njezin pogled, ali Victorija nije ni zucnula.
„Razumijem da ti je teško i bolno govoriti o tome, ali važno je da znamo što se
događalo za vrijeme tvoga nestanka.“
Stisnula je usne i Leandro je strpljivo kimnuo.
„Nema potrebe da mi danas to ispričaš.“
Muškarac je nastavio sa svojom pripovijesti.
Kada je ostala siroče i bogata nasljednica, Victorijin skrbnik postao je mladi
odvjetnik Ignacio Sanchís, koji je bio imenovan izvršiteljem Ubachove oporuke. Sanchís
je bio briljantan mladić kojega je Ubach uzeo pod svoju zaštitu još kada je bio vrlo mlad.
Bio je siroče i studirao je uz stipendiju Fondacije Ubach. Kružile su glasine da je bio
nezakoniti bankarev sin, plod izvanbračne afere koju je bankar imao s jednom poznatom
glumicom.
Malena Victoria oduvijek je s njim osjećala posebnu povezanost. Oboje su bili
okruženi svekolikim luksuzom i privilegijima koje je novac imperija Ubach mogao kupiti,
a ipak su bili sami na svijetu. Ignacio Sanchís redovito je posjećivao obiteljsku kuću, pa bi
u vrtu s bankarom rješavao tekuće poslove. Victoria ga je krišom promatrala s tavanskih
prozora. Jednoga dana kada ju je iznenadio dok je bila u bazenu, Sanchís joj je otkrio da
nikada nije upoznao svoje roditelje i da je odrastao u sirotištu La Navata. Od tada, kada
bi Sanchís došao u posjet, Victoria se više nije skrivala nego ga je dolazila pozdraviti.
Gospodi Ubach nije se sviđao Ignacio i zabranila je svojoj kćeri da s njim razgovara.
Govorila je da je on obična protuha. Gospođa je kratila vrijeme nalazeći se sa svojim
dvadesetogodišnjim ljubavnicima u madridskim luksuznim hotelima ili bi spavala
pijanim snom u svojoj sobi na trećem katu. Nikada nije saznala da su Victorija i mladi
odvjetnik postali dobri prijatelji, da su razmjenjivali knjige i razumjeli se tako dobro da
to nitko na svijetu, čak ni gospodin Ubach, nije mogao zamisliti.
„Jednoga dana rekla sam mu da smo jednaki“, priznala je Victoria.
Nakon tragične smrti Ubachovih u požaru koji je uništio kuću, Ignacio Sanchís
postao je njezin skrbnik da bi joj, kada je postala punoljetna, postao muž. Naravno, bilo
je mnogo govorkanja. Neki su taj bračni savez proglasili neviđenim brakom iz računa.
Victoria se gorko nasmijala kada je čula te riječi.
„Ignacio Sanchís ti nikada nije bio muž, barem ne u smislu u kojem su svi mislili“,
rekao je Leandro. „On je bio dobar čovjek koji je saznao istinu i oženio se tobom da bi te
zaštitio.“
„Voljela sam ga.“
„I on tebe. Dao je život za tebe.“
Victoria je utonula u tišinu.
„Dugi niz godina pokušavala si uzeti pravdu u svoje ruke, a pomagali su ti Ignacio i
Valentin Morgado, koji je s tvojim ocem bio u zatvoru i kojega je tvoj muž zaposlio kao
vozača. Zajedno ste skovali plan kako biste Vallsa namamili u zamku i uhvatili ga. Ali
niste znali da vas netko nadzire. Netko tko nije mogao dopustiti da se otkrije istina.“
„Zbog toga su ubili Vallsa?“
Leandro je kimnuo.

Knjige.club 418
 Gringos

„Hendaya?“ upitala je Victoria.

Odmahnuo je glavom.
„Hendaya je tek marioneta. Tražimo čovjeka koji drži konce u svojim rukama.“
„A tko je on?“ pitala je Victoria.
„Mislim da ti znaš tko je.“
Victoria je polako odmahnula glavom, zbunjena.
„Možda toga još uvijek nisi svjesna.“
„Da zaista znam tko je, bila bih završila u istoj ćeliji gdje i Valls.“
„Možda bismo onda to mogli saznati zajedno. Uz tvoju pomoć i naša sredstva. Ti si
već dovoljno patila i riskirala. Sada je na nama red. Zato što tvoja sestra i ti niste bile
jedine. Znaš to. Postoje još mnogi, zaista mnogi. Mnogi koji ni ne znaju da je njihov život
bio laž, da su im sve oteli.“
Kimnula je.
„Kako ste saznali? Kako ste zaključili da ti i tvoja sestra niste bile jedine?“
„Dokopali smo se popisa s brojevima spisa. Brojevi potvrda smrti i rođenja koje je
Valls krivotvorio.“
„Na koga su se odnosile?“
„Na djecu zatvorenika koji su završili u utvrdi Montjuic nakon rata, kada je Valls bio
upravitelj. Sva su proglašena nestalima. Valls bi prvo zatvorio i ubio roditelje, a potom
zadržao djecu.
Istovremeno bi izdao smrtni list i lažni rodni list s novim identitetom, a nakon toga
bi ih prodavao obiteljima koje su bile na važnim položajima u režimu u zamjenu za
utjecaj, novac i moć. Bio je to savršen plan, jer kada bi novi roditelji preuzeli djecu,
postajali su suučesnici i morali su šutjeti zauvijek.“
„Znaš li koliko je takvih slučajeva bilo?“
„Ne. Ignacio je sumnjao da ih je možda na stotine.“
„Govorimo o vrlo složenoj operaciji. Valls nije mogao sve to izvesti sam...“
„Ignacio je vjerovao da je imao suradnika, ili više njih.“
„Slažem se. Štoviše, usudio bih se reći da je moguće da je Valls bio tek sredstvo za
postizanje cilja. Imao je pristup, priliku i bio dovoljno pohlepan da prihvati igru. Ali
teško mi je povjerovati da je mogao smisliti tako složenu operaciju.“
„Tako je mislio i Ignacio.“
„Netko drugi, netko koga još nismo otkrili, bio je mozak operacije.“
„Crna ruka“, rekla je Victoria.
„Molim?“
Ona se slabašno nasmiješila.
„To je iz priče koju mi je otac pričao kada sam bila djevojčica. Crna ruka. Zlo koje
uvijek vreba iz sjene i vuče konce...“
„Moraš nam pomoći da ga pronađemo, Ariadna.“
„Dakle vjerujete da Hendaya djeluje po nalogu Vallsova suradnika?“
„To je najvjerojatnije, da.“
„To znači da je to netko iz režima. Netko moćan.“
Leandro je kimnuo.

Knjige.club 419
 Gringos

„Zato je tako važno da ne trčimo pred rudo i budemo oprezni. Ako ih želimo uhvatiti,
prvo moramo saznati istinu, s imenima, datumima i detaljima, otkriti tko je bio upoznat
sa svime time i tko je uključen. Samo ako saznamo tko je znao sve što se događalo, moći
ćemo uhvatiti onog tko stoji iza svega toga.“
„Kako vam mogu pomoći?“
„Kao što sam ti rekao, pomozi mi da rekonstruiram događaje.
Siguran sam da ćemo, ako pronađemo sve dijelove slagalice, pronaći mozak
operacije. Do tada, nisi sigurna. Zbog toga moraš ostati ovdje i dopustiti da te zaštitimo.
Hoćeš li to učiniti?“
Victoria je oklijevala, ali na kraju je kimnula. Leandro se nagnuo naprijed i uzeo
njezine ruke među svoje.
„Želim da znaš da sam ti zahvalan na hrabrosti. Bez tebe, bez tvoje borbe i patnje,
sve ovo što pokušavamo postići, ne bi bilo moguće.“
„Samo želim pravdu. Ništa više. Cijeli život mislila sam da želim osvetu. Osveta ne
postoji. Važna je jedino istina.“
Leandro ju je poljubio u čelo. Bio je to očinski poljubac, za štitnički i plemenit, zbog
kojega se osjećala manje usamljenom, pa makar i samo na tren.
„Mislim da si danas već dosta učinila. Moraš se odmoriti. Čeka nas mukotrpni
posao.“
„Odlazite?“ upitala je Victoria.
„Ne boj se. Bit ću u blizini. I moraš znati da si pod nadzorom i zaštićena. Zamolit ću
te da nam dopustiš da zaključamo vrata. Ne zato da te zatočimo ovdje, nego da
spriječimo da ne ude netko tko ne bi trebao. Je li to u redu?“
„Da.“
„Ako bilo što zatrebaš, samo trebaš pritisnuti ovo zvonce i za tren će netko doći.
Zvoni ako bilo što trebaš.“
„Voljela bih malo čitati. Možete li nabaviti neke knjige moga oca?“
„Naravno. Naložit ću da ti ih dostave. Sada se pokušaj odmoriti i odspavati.“
„Ne znam hoću li moći zaspati.“
„Ako želiš da ti pomognemo...“
„Da mi opet date sedative?“
„To je samo mala pomoć. Da se osjećaš bolje. Ali samo ako želiš.“
„U redu.“
„Ja ću se vratiti sutra ujutro. Malo-pomalo počet ćemo rekonstruirati sve što se
dogodilo.“
„Koliko ću morati ostati ovdje?“
„Ne dugo. Nekoliko dana. Najviše tjedan. Dok ne saznamo tko stoji iza svega toga.
Sve dok krivac ne bude uhvaćen, nigdje drugdje nisi sigurna. Hendaya i njegovi ljudi te
traže. Uspjeli smo te spasiti iz kuće El Pinar, ali taj se čovjek neće predati. On se nikada
ne predaje.“
„Što se dogodilo...? Ne sjećam se.“
„Bila si u šoku. Izgubili smo dvojicu naših ljudi da te izvučemo odande.“
„A Vails?“
„Za njega je bilo prekasno. Nemoj više misliti na to. Odmori se, Ariadna.“

Knjige.club 420
 Gringos

„Ariadna“, ponovila je. „Hvala.“

„Hvala tebi“, rekao je Leandro idući prema izlazu.
Čim je ostala sama, obuzela ju je neobjašnjiva slabost i praznina. U cijeloj sobi nije
bilo ni jednoga jedinoga sata i kada je otišla do zavjesa i razmaknula ih, otkrila je da su
prozori zapečaćeni i izvana prekriveni prozirnim bijelim papirom kroz koji je ulazila
svjetlost, ali je potpuno zakrivao pogled.
Počela je besciljno lutati sobom, boreći se protiv toga da ode do dnevne sobe i
pritisne zvonce koje joj je Leandro ostavio na stolu. Konačno, iscrpljena od istraživanja
svih kutaka vratila se u spavaonicu. Sjela je ispred toaletnoga ormarića i promotrila svoj
odraz u zrcalu. Nasmiješila se sama sebi.
„Istina“, začula je svoj šapat.

Knjige.club 421
 Gringos

5.

Leandro je proučavao blijedo i izmučeno lice s druge strane ogledala. Iz Ariadne se

širio onaj miris slomljenih duša koje su skrenule s puta, ali vjeruju da nekamo idu. Uvijek
ga je fasciniralo kako, ako čovjek zna čitati jezik pogleda i vremena, na licu može pronaći
odraz djeteta koje je ta osoba bila i osjetiti točan trenutak u kojem joj je život zabio svoj
otrovni bodež u srce, pa je njezin duh počeo starjeti. Ljudi su bili poput lutki ili igrački na
navijanje, svi su imali skrivenu oprugu pomoću koje si mogao pokrenuti njihov
mehanizam i usmjeriti ih u željenome smjeru. Užitak, ili možda tek gorivo, dolazio je od
te predaje, te nejasne želje kojoj svi prije ili poslije podlegnu, da se podvrgnu njegovoj
volji, da dobiju njegov blagoslov, da mu predaju svoju dušu u zamjenu za jedan
odobravajući smiješak ili pogled u koji će povjerovati.
Hendaya, koji je sjedio pokraj njega, sumnjičavo ga je promatrao.
„Mislim da gubimo vrijeme, gospodine“, rekao je. „Dajte mi jedan sat i izvući ću iz nje
sve što zna.“
„Imao si i previše vremena. Nije sve u mesarenju. Samo ti radi svoj posao, a ja ću
svoj.“
„Da, gospodine.“
Uskoro je došao doktor. Leandro ga je vrlo pažljivo odabrao. Imao je onaj
dobrodušni izgled obiteljskoga liječnika, ljubazni šezdesetogodišnjak s naočalama i
brkovima koji su mu pridavali mudar izgled, čovjek koji bi mogao biti tetak ili djed
sladak kao med, pred kojim se nisu sramile razodjenuti ni lizačice oltara koje bi
dopustile da im svojim mlakim rukama opipa sva nezgodna mjesta dok su dizale pogled
u nebesa i šaputale „doktore, kakve ruke imate“.
Doktor nije bio liječnik, ali nitko to ne bi mogao pretpostaviti kada bi ga ugledao u
njegovom sivom odijelu, s njegovom doktorskom torbom i s njegovom staračkom
hromosti. Bio je kemičar. Jedan od najboljih. Leandro je promatrao kako pomaže Ariadni
leći u krevet, otkriva joj ruku i opipava puls. Šprica je bila malena, a igla tako tanka da ju
nije ni osjetila. Leandro se nasmijao za sebe kada je vidio kako Ariadnin pogled gubi
oštrinu, a iz tijela nestaje krutosti. Za koji tren utonula je u kemijsko mrtvilo u kojemće
ostati najmanje šesnaest sati, možda i više s obzirom na njezinu krhku gradu. Lebdjet će
u miru bez snova, u stanju apsolutne obamrlosti i užitka koji će malo-pomalo zariti svoje
kandže u njezinu utrobu, vene i mozak. Dan za danom.
„Neće li je to ubiti?“ pitao je Hendaya.
„Ne uz prave doze“, rekao je Leandro. „Ili barem ne još.“
Doktor je spremio svoju opremu u torbu, pokrio Ariadnu i izašao iz spavače sobe.
Prošavši ispred zrcala kimnuo je s poštovanjem i snishodljivo. Leandro je iza sebe čuo
Hendayino nestrpljivo disanje.
„Još nešto?“ pitao je Leandro.
„Ne, gospodine.“
„Onda ti zahvaljujem što si je doveo živu i zdravu, ali ovdje više nemaš što raditi.
Vrati se u Bercelonu i pronađi Aliciju Gris.“
„Najvjerojatnije je mrtva, gospodine...“
Leandro se okrenuo.
„Alicia je živa.“

Knjige.club 422
 Gringos

„Uz dužno poštovanje, kako to možete znati?“

Leandro ga je pogledao onako kako se u štali gleda životinju vrlo ograničene
inteligencije i sposobnosti zaključivanja.
„Zato što znam.“

Knjige.club 423
 Gringos

6.

Alicia je otvorila oči i našla se okružena blagim svjetlom svijeća. Prvo je primijetila
da je previše žedna da bi bila mrtva. Zatim, lice čovjeka sijede brade i kose koji je sjedio
pokraj nje i promatrao je kroz sićušne okrugle naočale. Njegove crte lice pomalo su je
podsjećale na Božji lik koji se nalazio u jednoj knjizi katekizma u sirotištu u kojem je
provela djetinjstvo.
„Vi ste s neba?“ upitala je Alicia.
„Ne dajte se zbuniti. Ja sam iz Matadepera.“
Doktor Soldevila uzeo ju je za ruku i opipao puls, gledajući na sat.
„Kako ste?“ želio je znati.
„Jako sam žedna.“
„Znam, znam“, rekao je Soldevila, ne pokazavši pritom nikakvu namjeru da joj
ponudi nešto za popiti.
„Gdje sam?“
„Dobro pitanje.“
Doktor ju je otkrio i Alicia je osjetila njegove ruke na zdjelici.
„Osjećate li pritisak?“
Kimnula je.
„Bol?“
„Žeđ“
„Znam, znam, ali morate pričekati.“
Prije nego što ju je pokrio, doktor Soldevila je rukom prekrio crni ožiljak koji joj je
obujmio bok. Alicia je u njegovim očima pročitala užas.
„Ostavit ću vam nešto za to, ali pripazite. Još uvijek ste slabi.“
„Navikla sam na bol, doktore.“
Doktor Soldevila je uzdahnuo i ponovno je pokrio.
„Umrijet ću?“
„Ne danas. Znam da će vam zvučati glupo, ali probajte se opustiti i odmoriti.“
„Kao da sam na praznicima.“
„Tako nešto. Barem pokušajte.“
Doktor Soldevila je ustao i Alicia je čula kako je promrmljao nekoliko riječi. Začula je
zvuk koraka koji se približavaju i niz prilika pojavio se oko ležaja. Prepoznala je Fermína,
Daniela i Beu. S njima je bio čovjek tanke kose i pogleda kao u sokola, činilo joj se kao da
ga poznaje cijeli život, ali ga nije mogla nikamo smjestiti. Fermín je nešto šaputao s
doktorom Soldevilom. Daniel se smiješio s olakšanjem. Bea, pokraj njega, netremice ju je
sumnjičavo gledala u oči. Fermín je čučnuo pokraj nje i prislonio joj ruku na čelo.
„Već ste mi dva puta skoro umrli i već mi je toga navrh glave. Istina, blijedi ste ko'
mrtvac, ali osim toga - izgledate mi svježe kao jutarnja rosa. Kako ste?“
„Žedna sam.“
„Ne razumijem. Progutali ste barem osamdeset posto mojih zaliha krvi.“
„Ne može piti sve dok joj posve ne popusti anestezija“, rekao je doktor Soldevila.

Knjige.club 424
 Gringos

„Ništa lakše, vidjet ćete“, komentirao je Fermín. „Anestezija nestaje iz organizma kao
godine iz ministranta: tako da se čovjek malo dira po intimnim mjestima.“
Doktor Soldevila dobacio mu je sumporni pogled.
„Pokušajte ne iscrpljivati pacijenticu svojim svinjarijama, ako ne tražim previše.“
„Bit ću tih kao grob“, objavio je potom Fermín, pritom se prekriživši.
Doktor Soldevila je zagunđao.
„Vratit ću se sutra ujutro. Do tada se izmjenjujte. Na najmanji znak vrućice, upale ili
infekcije dodite po mene. U bilo koje doba dana i noći. Tko će preuzeti prvu smjenu? Vi
Fermíne, ne, jer vas dobro poznajem.“
Javila se Bea.
„Ja ostajem“, rekla je tonom koji nije ostavljao mjesta raspravi. „Fermíne, ostavila
sam Juliána sa Sofijom, ali nemam povjerenja u nju jer je vrti oko malog prsta. Nazvala
sam Bernardu da ode do nas i pazi na dijete. Možete spavati u spavaćoj sobi. Ostavila
sam čiste plahte na komodi, a Bernarda zna gdje što stoji. Daniel će spavati na sofi.“
Ovaj je pogledao ženu, ali nije rekao ni riječi.
„Ne brinite, mališan će uz moju pomoć zaspati kao klada. Kapljica konjaka s medom
u mlijeko čini čuda.“
„Da vam nije palo na pamet napiti mog sina. I budite tako dobri i ne pričajte o
politici s djetetom, jer poslije sve ponavlja.“
„Na zapovijed. Do daljnjeg proglašavam prekid protoka informacija i cenzuru.“
„Bea, ne zaboravite injekciju antibiotika. Svaka četiri sata“, rekao je doktor.
Fermín se širom nasmiješio Aliciji.
„Ne bojte se, jer gospođa Bea, iako danas djeluje pomalo kao oštrokondža, daje
injekcije poput anđela. S obzirom na to da je njezin otac dijabetičar, iako nije nimalo
sladak, pika vještinom na kojoj bi joj pozavidio panterski komarac s Nila, ili kako se već
zovu ti komarči tamo. Naučila je još kao djevojčica jer se nitko drugi nije usuđivao i sada
nas sve bocka, uključujući i mene, a ja sam vam težak pacijent jer imam guzove od čelika
i uništavam igle time koliko su mi mišići napeti.“
„Fermíne!“ zavapila je Bea.
Fermín je salutirao i namignuo Aliciji.
„Dobro onda, draga moja vampirice, ostajte u dobrim rukama. Pokušajte nikoga ne
ugristi. Vratit ću se sutra. Slušajte gospodu Beu i, ako je moguće, pokušajte ne umrijeti.“
„Potrudit ću se. Hvala na svemu, Fermíne. Još jedanput.“
„Ne podsjećajte me. Dođite, Daniele, jer konstantni šokovi ne pridonose bržem
oporavku.“
Fermín je otišao i odvukao Daniela.
„Onda, sve jasno“, rekao je doktor. „A sada, kako da čovjek izađe odavde?“
„Otpratit ću vas“, ponudio se čuvar.
Ostale su nasamo. Bea je privukla stolac krevetu i sjela pokraj Alicije. Gledale su se u
tišini. Alicia se osmjelila na zahvalni osmijeh. Bea ju je promatrala nedokučivim
pogledom. Uskoro se čuvar pojavio na vratima sobe i procijenio situaciju.
„Gospodo Beatriz, ako štogod trebate, znate gdje sam. Na polici sam vam ostavio
pokrivače i lijekove s uputama koje je dao doktor.“
„Hvala, Isaac. Laku noć.“

Knjige.club 425
 Gringos

„Onda, laku noć. Laku noć, Alicia“, rekao je čuvar.

Koraci su mu se udaljili niz hodnik.
„Čini se da me ovdje svi poznaju“, rekla je Alicia.
„Da, čini se kao da vas svi poznaju. Šteta što nitko zapravo ne zna tko ste doista.“
Alicia je kimnula uputivši Bei krotki osmijeh na koji ova nije odgovorila. Nad njih se
nadvila bremenita i duga tišina. Alicia je pogledom prešla preko zidova prekrivenih
knjigama od poda do stropa. Znala je da je Bein pogled i dalje prikovan za nju.
„Može li se znati zašto se smijete?“ upitala je Bea.
„Gluposti. Sanjala sam da sam poljubila jako zgodnog čovjeka i ne znam tko je on.“
„Vi inače ljubite nepoznate ili je to samo kada ste pod anestezijom?“
Ton je bio oštar poput noža i čim su joj te riječi pobjegle, Bea se pokajala.
„Zao mi je“, šapnula je.
„Ne treba vam biti žao. Zaslužila sam to“, rekla je Alicia.
„Za manje od tri sata morate uzeti antibiotik. Zašto ne pokušate malo odspavati
kako je naložio doktor?“
„Mislim da ne mogu. Strah me.“
„Mislila sam da vas ničega nije strah.“
„Jako dobro skrivam svoje strahove.“
Bea je htjela nešto reći, ali se zaustavila.
„Bea?“
„Što?“
„Dobro znam da nemam pravo tražiti oprost, ali...“
„Zaboravite sada na to. Nemam vam ja što oprostiti.“
„Ali kada bih vas ipak tražila oprost, biste li mi ga dali?“
„Vaš prijatelj Fermín obično kaže da onaj koji želi oprost, može otići na ispovijed ili
si kupiti psa. I jednom u životu, i dobro da me ne čuje, slažem se s njim.“
„Fermín je mudar čovjek.“
„Ima svojih svijetlih trenutaka. Ali nemojte mu to reći jer će postati nepodnošljiv.
Sada spavajte.“
„Mogu li vas primiti za ruku?“ pitala je Alicia.
Bea je oklijevala na tren, ali na kraju je prihvatila Alicijinu ruku. Zapale su u dugu
tišinu. Alicia je zatvorila oči i počela sporo disati. Bea je promatrala to neobično biće koje
je istovremeno u njoj izazivalo strah i samilost. Ubrzo nakon što su stigli, doktor ju je
pregledao i Bea mu je pomogla da je svuče. Još se živo sjećala one potresne rane koja joj
je izjedala bok.
„Daniel je sretan čovjek“, prošaptala je Alicia.
„Jel' vi to mene zezate?“
„Žena i majka. Ne bih se usudila.“
„Mislila sam da spavate“, rekla je Bea.
„I ja.“
„Boli vas?“
„Mislite na ožiljak?“

Knjige.club 426
 Gringos

Bea nije odgovorila. Alicia je i dalje imala zatvorene oči. „Samo malo“, odgovorila je.
„Lakše je zbog anestezije.“ „Odakle vam?“
„Iz rata. Ozlijeđena sam tijekom bombardiranja.“ .
„Žao mi je.“
Alicia je slegnula ramenima.
„Dobro mi dođe za prestrašiti udvarače.“
„Vjerojatno ih imate mnoštvo.“
„Nitko vrijedan spomena. Najbolji muškarci se zaljube u žene poput vas. Ja im
služim samo za maštanje.“
„Ako želite da se sažalim nad vama, razmislite ponovno.“ Alicia se nasmiješila.
„Nemojte misliti da o meni ne maštaju“, osmjelila se Bea, potiho se smijuckajući.
„U to ne sumnjam.“
„Zašto su ponekad tako glupi?“ pitala je Bea.
„Muškarci? Tko bi znao. Možda zato što je priroda majka, iako okrutna, i odmalena
ih zaglupi. Iako nisu svi tako loši.“ „To kaže Bernarda“, složila se Bea.
„A vaš Daniel?“
Bea ju je oštro pogledala.
„Što s Danielom?“
„Ništa. Čini se kao dobar dečko. Bijela duša.“
„Ima on svoju tamnu stranu.“
„Zbog onoga što se dogodilo njegovoj majci? Isabelli?“
„A što vi znate o Isabelli?“
„Jako malo.“
„Bolje ste lagali kada niste bih pod anestezijom.“
„Mogu li vam vjerovati?“
„Mislim da nemate druge. Pitanje je mogu li ja vjerovati vama.“
„Sumnjate?“
„Apsolutno.“
„Ima nekih stvari o Isabelli, o njezinoj prošlosti...“ počela je Alicia. „Mislim da ih
Daniel ima pravo znati, ali ne znam bi li ipak bilo bolje da ih nikada ne sazna.“
„Alicia?“
Otvorila je oči i našla se licem u lice s Beom. Osjetila je kako joj snažno stišče ruku.
„Da?“
„Zamolit ću vas jednu stvar. Reći ću vam to samo jednom.“
„Što god želite.“
„Da vam nije palo na pamet povrijediti Daniela ili moju obitelj.“
Alicia je izdržala Bein pogled, od kojega se osjećala bespomoćno i jedva se usuđivala
disati.
„Zakunite se.“
Alicia je progutala knedlu.
„Kunem se.“
Bea je kimnula i ponovno se naslonila. Alicia je vidjela da je okrenula očima.
Knjige.club 427
 Gringos

„Bea?“
„Što sada?“
„Ima još nešto... Neku večer, kada sam otpratila Daniela do vaše veže...“
„Ušutite i spavajte.“

Knjige.club 428
 Gringos

7.

Oluja koja je dan prije poharala grad, obojila je Bercelonu električno plavom u kojoj
se inače moglo uživati samo tijekom rijetkih zimskih jutara. Sunce je naglavce izbacilo
oblake s neba i čista svjetlost lebdjela je zrakom, tekuća svjetlost koju bi vrijedilo
flaširati. Gospodin Sempere, koji se probudio okupan optimizmom i, ignorirajući savjete
liječnika, popio šalicu crne kave koja je imala savršeni okus pobune, odlučio je da će to
biti dan za pamćenje.
„Danas ćemo zaraditi više nego što zaradi kabaret El Molino tijekom Korizme“,
objavio je. „Vidjet ćete.“
Dok je s vrata knjižare skidao natpis ZATVORENO, primijetio je da Fermín i Daniel
nešto šapuću u kutu.
„A što vi tamo mutite?“
Obojica su se okrenula i pogledala ga onim blesavim pogledom koji jasno odaje
zavjeru u nastajanju. Izgledali su kao da cijeli tjedan nisu oka sklopili i, ako knjižara nije
varalo sjećanje, nosili su istu odjeću kao i dan prije.
„Komentirali smo kako ste svakim danom sve mladi i poletniji“, rekao je Fermín.
„Ovi dečki koji su zreli za ženidbu nisu vam ni do koljena.“
Prije nego što je knjižar stigao odgovoriti, začulo se zvonce na vratima.
Besprijekorno odjeven gospodin staklena pogleda prišao je pultu spokojno se smiješeći.
„Dobar dan, gospodine, kako vam možemo pomoći?“
Posjetitelj si je bez žurbe skinuo rukavice.
„Nadao sam se da biste mi mogli odgovoriti na nekoliko pitanja“, rekao je Hendaya.
„Policija.“
Knjižar se namrštio i pogledao Daniela, koji je problijedio poprimivši boju
biblijskoga papira na kojem su se tiskale kompilacije Sabranih djela svjetskih klasika.
„Izvolite.“
Hendaya se ljubazno nasmiješio i izvadio fotografiju koju je stavio na pult.
„Ako biste bili tako ljubazni da dođete ovamo i bacite pogled na fotografiju.“
Sva trojica su se skupila oko pulta i proučavala fotografiju. Na njoj se nekih pet
godina mlada Alicia Gris smiješila u kameru i glumila nevinost u koju ni dijete ne bi
povjerovalo.
„Bojim se da je ne poznajem“, rekao je knjižar.
„Izgleda pomalo droljasto, ali nije mi poznata“, nadovezao se Fermín.
„Ne? Jeste li sigurni?“
Sva trojica istovremeno su odmahnula glavom.
„Sigurni ste li’i je niste vidjeli?“
„Da i ne“, odgovorio je Daniel.
„Aha.“
„Mogu li vas pitati tko je to?“ zanimalo je knjižara.
Hendaya je spremio fotografiju.
„Zove se Alicia Gris i u bijegu je. U posljednja tri dana počinila je tri ubojstva za koja
znamo. Najnovije jučer, kada je ubila jednog policijskog inspektora, zvao se Vargas. Jako

Knjige.club 429
 Gringos

je opasna i vrlo vjerojatno naoružana. Nedavno je viđena u četvrti, a neki susjedi rekli su
da su je vidjeli kako ulazi u knjižaru. Prodavačica u slastičarnici na uglu tvrdi da ju je
vidjela u društvu jednog od zaposlenika knjižare.“
„Vjerojatno se zabunila“, odgovorio je gospodin Sempere.
„Moguće. Radi li još netko osim vas trojice u knjižari?“
„Moja snaha.“
„Možda je se ona sječa?“
„Pitat ću je.“
„Ako se sjetite nečega, ili ako se vaša snaha sjeti nečega, molim vas da me nazovete
na ovaj broj. U bilo koje doba dana i noći. Ja sam Hendaya.“
„Dogovoreno.“
Policajac je ljubazno kimnuo i krenuo put izlaza.
„Hvala vam na pomoći. Ugodan dan!“
Ostali su u tišini stajati iza pulta gledajući kako Hendaya bez žurbe prelazi ulicu i
zaustavlja se ispred kavane preko puta. Tamo mu je prišao neki lik odjeven u crni kaput,
pa su minutu razgovarah. Tip je kimnuo i Hendaya je produžio niz ulicu. Muškarac u
crnome kaputu pogledao je knjižaru i ušao u kavanu. Sjeo je za stol pokraj prozora i
ostao tamo motreći knjižaru.
„Može li mi netko reći što se ovdje dogada?“ pitao je gospodin Sempere.
„Komplicirano je“, osmjelio se Fermín.
U tom trenutku ugledao je svoju nećakinju Sofiju koja se vračala s Juliánom iz parka
i smiješila se od uha do uha.
„Tko jc taj golemi tip koji je upravo izašao?“ pitala je s vrata. „Što se događa? Netko
je umro?“
Konklava se održala u stražnjoj prostoriji. Fermín je bez zadrške preuzeo kormilo.
„Sofijo, znam da vi tinejdžerke imate običaj poslati mozak na pašu čekajući da prođe
navala hormona, ali a kp vam pride onaj vol koji je upravo izašao iz knjižare, ili bilo tko
drugi s bilo kojom izlikom, i pita vas jeste li vidjeli, poznajete li, jeste li čuli ili imate
ikakve ideje o gospođici Aliciji Gris, lagat će te tim svojim napolitanskim šarmom kojim
vas je Bog obdario i reći da ne znate, da je niste vidjeli ni nacrtanu, i pritom će te složiti
onu blesavu facu kakvu ima naša susjeda Merceditas ili vam se kunem, iako vam nisam
ni otac ni skrbnik, da ću vas strpati u samostan iz kojega vas neće pustiti sve dok na vrbi
ne rodi grožđe. Jesmo li se razumjeli?“
Sofia je povrijeđeno kimnula.
„Sada odite na pult i pravite se da radite nešto korisno.“
Kada su se oslobodili Sofije, gospodin Sempere okrenuo se svome sinu i Fermínu.
„Još uvijek čekam da mi objasnite što se, dovraga, ovdje događa?“
„Jeste li već popili lijek za aritmiju?“
„S kavom.“
„Koja genijalna ideja. Trebali ste još samo u kavu namoćiti štapin dinamita kao da je
piškota i to bi bilo to.“
„Ne skrećite s teme, Fermíne.“
Fermín je pokazao na Daniela.
„Ja ću se pobrinuti za ovo. Vi odite tamo i ponašajte se kao ja.“

Knjige.club 430
 Gringos

„A što to znači?“
„Da se ne glupirate. Ove ružice vani motre lokal i samo čekaju da napravimo
pogrešan korak.“
„Mislio sam otići zamijeniti Beu...“
„Zamijeniti Beu?“ upitao je gospodin Sempere. „Zamijeniti je gdje?“
„Na različitim mjestima“, odrezao je Fermín. „Daniele, ni makac odavde. Ići ću ja jer
imam više iskustva s vojnom obavještajnom službom i kliznut ću im iz ruke kao jegulja.
Ajde, odite. Da ne pomisle da nešto ovdje mutimo.“
Daniel je nevoljko prošao kroz zavjesu koja je odvajala stražnju prostoriju od
knjižare, ostavljajući ih same.
„I što sad?“ pitao je gospodin Sempere. „Hoćete li mi već jednom reći što se ovdje
događa?“
Fermín se poslušno nasmiješio.
„Jeste li za jedan Sugus?“

Knjige.club 431
 Gringos

8.

Činilo se kao da dan traje vječno. Danielu je izgledalo da se sati vuku dok je čekao
Bein povratak, prepustivši ocu da usluži većinu kupaca. Fermín je nestao ubrzo nakon
što je servirao njegovu ocu jedan od svojih hibrida između monumentalne laži i
djelomično istinite ispovijesti kako bi, barem na nekoliko sati, utišao njegova pitanja i
zabrinutost.
„Bilo bi dobro da se ponašamo najnormalnije moguće, Daniele“, rekao je prije nego
što se u stražnjoj prostoriji provukao kroz prozorčić koji je vodio na trg gdje je bila crkva
Santa Ana da ga ne bi vidio agent kojega je Hendaya ostavio da motri knjižaru.
„A kada smo mi to bili normalni?“
„Nemojte mi sada postavljati egzistencijalna pitanja. Čim vidim da je zrak čist,
klisnut ću odavde i zamijeniti Beu.“
Bea se konačno pojavila oko podneva, kada je Daniel već počeo dobivati sijede i
izgrizao si nokte do lakta.
„Fermín mi je sve ispričao“, rekla je.
„Je li došao bez problema?“
„Zastao je usput da kupi neke slatkiše kojima nije mogao odoljeti jer ih zovu
redovničin prdac, pets de monja, i bijelo vino.“
„Bijelo vino?“
„Za Aliciju. Doktor Soldevila mu ga je konfiscirao.“
„Kako je ona?“
„Stabilno. Doktor kaže da je još uvijek jako slaba, ali nema upale ni vrućice.“
„Je li što rekla?“ nije popuštao Daniel.
„O čemu?“
„Zašto imam osjećaj kao da mi svi nešto skrivate?“
Bea ga je pomilovala po licu.
„Nitko ti ništa ne skriva. A gdje je Julián?“
„U vrtiću. Odvela ga je Sofia.“
„Ja ću otići po njega danas popodne. Moramo se praviti kao da je sve normalno. A
tvoj otac?“
„Otraga je, puši.“
Bea je spustila glas.
„Što ste mu ispričali?“
„Fermín mu je spjevao jedan od svojih epova.“
„Aha. Idem do tržnice Boqueria kupiti nekoliko stvari. Trebaš nešto?“
„Normalan život.“
U podne ga je otac ostavio samoga u knjižari. Bea se još nije vratila i Daniel, zabrinut
i užasno raspoložen jer se osjećao prevarenim, odlučio je otići do stana uz izliku da ide
malo dremnuti. Već je danima gajio sumnju da mu Alicia i Fermín nešto skrivaju. A sada
im se, činilo se, pridružila i Bea. Proveo je nekoliko sati razmišljajući o tome i mučeći se.
Iz iskustva je znao da je u ovakvim slučajevima najpametnije napraviti se glup i praviti
se kao da ništa nije primijetio. To je, na kraju krajeva, bila uloga koja bi ga uvijek dopala.

Knjige.club 432
 Gringos

Nitko nije očekivao da dobri Daniel, jadno siroče i vječni tinejdžer čiste savjesti, shvati
što se događa. Tome su služili ostali, koji su mu stavljah u usta odgovore, ako ne i pitanja.
Činilo se da nitko nije primijetio da već godinama nije dijete. Ponekad ga je čak i maleni
Julián gledao ispod oka i smijao se, kao da je njegov otac došao na svijet da se glupira i
bude silno iznenađen kada mu ostali otkrivaju tajne.
„I sam bih se sebi smijao da mogu“, mislio je. Do ne tako davno, Daniel je mogao
zbijati šale na vlastiti račun, i pratiti Fermína u njegovim doskočicama, i utjeloviti vječnu
benu koju je usvojio taj anđeo čuvar nalik don Quijoteu. U toj ulozi osjećao se ugodno.
Drage volje bi nastavio živjeti životom toga Daniela kakvim su ga svi doživljavali, a ne
Daniela koji se, u zoru, kada Bea i Julián spavaju, šulja u knjižaru i skriva u stražnjoj
prostoriji, pomiče stari radijator koji više ne radi i iza kojega je pomični gipsani panel.
Tamo je, u dnu kutije, prekriven hrpom starih i prašnjavih knjiga, bio album prepun
izrezaka iz novina o Mauriciju Vallsu koje je donosio iz svojih posjeta čitaonici knjižnice
Ateneo. Mini stro v javni život bio je zabilježen na tim stranicama, godinu za godinom. U
detalje je znao svaku od tih vijesti i bilježaka. Posljednja, ona o njegovoj pogibelji u
prometnoj nesreći, bila je najbolnija.
Valls, čovjek koji mu je ukrao majku, pobjegao mu je.
Daniel je naučio mrziti to lice koje je toliko voljelo da ga se fotografira u raznim
veličanstvenim pozama. Zaključio je da čovjek ne zna tko je zapravo sve dok ne nauči
mrziti. A kada netko zaista mrzi, kada se prepusti tom bijesu koji izjeda iznutra, koji
polako uništava ono malo dobrote koju je čovjek mislio da posjeduje, čini to u tajnosti.
Daniel se ogorčeno nasmije. Nitko nije mislio da je on sposoban čuvati tajnu. Nikada za
to nije bio sposoban. Ni u djetinjstvu, kada je čuvanje tajni umjetnost i način na koji se
čovjek drži podalje od svijeta i njegovih ponora. Čak ni Fermín ni Bea nisu sumnjali da
skriva taj fascikl kojemu se toliko puta utekao da nahrani tamu koja je narasla u njemu
otkako je otkrio da je veliki Mauricio Valls, nova nada režima, otrovao njegovu majku.
Sve su to samo nagađanja, govorili su mu. Nitko nije sa sigurnošću mogao reći što se
dogodilo. Daniel je ostavio sumnje za sobom i živio u svijetu izvjesnosti.
A najgora od svih, ona koju je bilo najteže pojmiti, bila je da pravda nikada neće biti
zadovoljena.
Nikada neće stići dan o kojem je toliko sanjao i kojim je zatrovao svoju dušu, dan u
kojem će se susresti s Mauricijem Vallsom, pogledati ga u oči, a on će u njima ugledati
mržnju koju je Daniel toliko dugo hranio. Potom će uzeti onaj pištolj što ga je kupio od
švercera koji je ponekad poslovao u restoranu Can Tunis, oružje koje je čuvao zamotano
u krpu na dnu kutije. Bio je to stari pištolj, iz rata, ali municija je bila nova i švercer ga je
naučio kako se njime koristiti.
„Prvo mu pucaš u noge, ispod koljena. I čekaš. Gledaš kako se vuče po podu. Poslije
mu pucaš u trbuh. I čekaš. Da se presavije od boli. Onda mu pucaš u desnu stranu prsa. I
čekaš. Čekaš da mu se pluća napune krvlju i da se udavi u vlastitim govnima. Tek tada,
kada se čini da je mrtav, pucaš mu u glavu s preostala tri metka. Jedan u šiju, jedan u
sljepoočnicu i jedan ispod brade. Pištolj baciš u rijeku Besos, blizu plaže, da ga odnese
struja.“
Možda će onda struja zauvijek odnijeti bijes i bol koje sada trunu u njemu.
„Daniele?“
Podigao je pogled i ugledao Beu. Nije je čuo kada je ušla.
„Daniele, jesi li’ dobro?“
Kimnuo je.

Knjige.club 433
 Gringos

„Blijed si. Jesi li siguran da si dobro?“

„Savršeno dobro. Samo sam malo umoran, nisam spavao. Ništa više.“
Daniel je razvukao usne u blaženi osmijeh, koji je vukao još od školskih dana i po
kojem je bio poznat u kvartu. Dobri Daniel Sempere, zet kakvoga bi svaka majka
poželjela za svoju kćer. Čovjek bez tamne strane srca.
„Kupila sam ti naranče. Samo pazi da ih ne vidi Fermín jer će ih pojesti sve
odjednom, kao zadnji put.“
„Hvala.“
„Daniele, što je bilo? Nećeš mi reći? Jesi li uznemiren zbog Alicije? Ili zbog onog
policajaca?“
„Ništa mi nije. Malo sam zabrinut. To je normalno. Ali izvukli smo se i iz gorih
situacija. Izvući ćemo se i iz ove.“
Daniel nikada nije znao lagati. Bea ga je pogledala u oči. Već mjesecima ju je plašilo
ono što je vidjela u njima. Prišla mu je i zagrlila ga. Daniel se prepustio zagrljaju, ali nije
prozborio ni riječi, kao da nije bio tamo. Bea se polako povukla. Odložila je torbu sa
špecerajem na stol i spustila pogled.
„Idem pokupiti Juliána.“
„Čekam vas ovdje.“

Knjige.club 434
 Gringos

9.

Trebala su proći četiri dana prije nego što je Alicia mogla ustati iz kreveta bez ičije
pomoći. Činilo se kao da je vrijeme stalo otkako je došla na to mjesto. Većinu dana
provodila je između jave i sna, ne izlazeći iz sobe u koju su je smjestili. Ondje je bio
žeravnik u koji je Isaac dodavao ugljena svakih nekoliko sati i mrak narušen tek
plamenom svijeće ili uljanice. Od lijeka za ublažavanje bolova koji joj je ostavio doktor
Soldevila uranjala je u želatinoznu uspavanost iz koje bi s vremena na vrijeme izronila i
ugledala Fermína ili Daniela kako bdiju nad njome. Novac možda ne donosi sreću, ali
lijekovi nas približavaju sreći.
Kada bi povratila blagi osjećaj o tome tko je i gdje je, pokušala bi protisnuti nekoliko
riječi. Na većinu pitanja dobila bi odgovor prije nego što bi ih stigla postaviti. Ne, nitko je
neće pronaći ovdje. Ne, nije dobila infekciju od koje su strahovali, a doktor Soldevila
procijenio je da se Alicia dobro oporavlja, iako je još uvijek bila slaba. Da, Fernandito je
živ i zdrav. Gospodin Sempere mu je ponudio honorarni posao, pa je raznosio narudžbe
ili preuzimao knjige otkupljene od privatnih osoba. Puno je pitao za nju, ali prema
Fermmovim riječima, ipak nešto manje otkako je u knjižari naletio na Sofiju i uspio
postići ono što se činilo nedostižnim: srušiti svoj vlastiti rekord u zbunjenosti. Alicia se
radovala zbog njega. Ako već planira patiti, neka barem bude za nekim tko ga je vrijedan.
„Jadnik je tako zaljubljiv“, rekao je Fermín. „Dobrano će se napatiti u životu.“
„Više pati onaj koji se ne može zaljubiti“, natuknula je Alicia.
„Mislim da vam ovaj lijek utječe na mozak, Alicia. Ako sada još zgrabite gitaru i
počnete pjevati pobožne pjesme, morat ću zamoliti gospodina doktora da vam smanji
porciju na dječju dozu.“
„Nemojte mi samo oduzeti ovo malo sreće koja mi je preostala.“
„Kako li ste samo poročni, majko moja.“
Krepost poroka je podcijenjena. Aliciji je nedostajalo njezino bijelo vino, njezine
cigarete iz uvoza i njezina samoća. Od lijekova je bila dovoljno omamljena da može
provoditi dane u društvu tih dobrih ljudi koji su skovali zavjeru kako bi joj spasili život i
koji su izgledali zabrinutiji hoće li preživjeti od nje same. Ponekad, kada bi utonula u taj
kemijski melem, rekla bi si da bi bilo najbolje dotaknuti dno i ostati tamo u vječnoj
letargiji. Ali prije ili kasnije probudila bi se ponovno i sjetila se da umrijeti zaslužuju
samo oni koji su izravnali sve račune.
Više nego jedanput, probudila se u tmini i ugledala zamišljenoga Fermína kako sjedi
na stolcu pokraj nje.
„Koliko je sati, Fermíne?“
„Vještičji sat. To jest, vaš.“
„Vi nikada ne spavate?“
„Nikada baš nisam bio od drijemanja. Ja sam nesanicu podigao na razinu umjetnosti.
Već ću nadoknaditi san kada umrem.“
Fermín ju je promatrao s mješavinom nježnosti i sumnje koja ju je iscrpljivala.
„Još uvijek mi niste oprostili, Fermíne?“
„Podsjetite me što bih vam trebao oprostiti, jer trenutno baš ne kopčam.“
Alicia je uzdahnula.

Knjige.club 435
 Gringos

„Jer sam vam dopustila da živite u uvjerenju da sam umrla one ratne noći. Jer sam
vas pustila da živite s osjećajem krivnje misleći da ste nas iznevjerili, mene i moje
roditelje. Jer sam se vratila u Bercelonu i pravila se da vas ne poznajem kada ste me
prepoznali na željezničkom kolodvoru Estacion de Francia i pustila da povjerujete da ste
poludjeli ili da vam se priviđaju duhovi...“
„Ah, to.“
Fermín joj se kiselo nasmiješio, ali oči su mu blistale od suza pod svjetlom svijeće.
„To znači da će te mi oprostiti?“
„Razmislit ću o tome.“
„Moram znati da će te mi oprostiti. Ne mogu umrijeti s tim teretom.“
Gledali su jedno drugo u tišini.
„Jako ste loša glumica.“
„Ja sam sjajna glumica. Problem je što sam zbog svih tih svinjarija koje mi je
prepisao doktor zaboravila ulogu.“
„Primite na znanje da mi vas nije nimalo žao.“
„Ne želim da me sažalijevate, Fermíne. Ni vi, ni itko drugi.“
„Radije biste da vas se bojimo.“
Alicia se široko nasmiješila.
„E, pa ja vas se ne bojim“, izjavio je.
„To je zato što me slabo poznajete.“
„Više ste mi se sviđali prije, kada ste glumili jadnicu na samrti.“
„To znači da mi opraštate?“
„A zašto vas to toliko brine?“
„Ne sviđa mi se ideja da mojom krivnjom idete po svijetu i izigravate anđela čuvara,
kao što radite s Danielom i njegovom obitelji.“
„Ja sam književni savjetnik knjižare Sempere i sinovi. Anđeoske atribute ste
umislili.“
„Sigurno ne mislite da će te, ako spasite jednog čestitog čovjeka spasiti svijet, ili
barem mogućnost da od svijeta ostane nešto dobro?“
„Tko vam je rekao da ste vi čestiti?“
„Mislila sam na Sempereove.“
„Zar vi, u osnovi, ne činite isto, draga moja Alicia?“
„Ja ne vjerujem da je na svijetu preostao netko čestit koga bi vrijedilo spašavati,
Fermíne.“
„Ni sami ne vjerujete u to što govorite. Zapravo vas je strah priznati da na svijetu
ima čestitih ljudi.“
„Ili vama da ih nema.“
Fermín je zagunđao i uronio ruku u džep u potrazi za slatkišima.
„Zvučimo otrcano“, zaključio je. „Vi nastavite sa svojim nihilizmom, a ja ću sa svojim
karamelama Sugus.“
„Dvije vrijednosti u koje se čovjek uvijek može uzdati.“
„U potpunosti se slažem.“
„Hajde, dajte mi pusu za laku noć, Fermíne.“

Knjige.club 436
 Gringos

„Kako nam idu te puse!“

„U obraz.“
Fermín je oklijevao, ali konačno se nagnuo i okrznuo joj obraz usnama.
„Dajte već jednom odite spavati, sukubo.“
Alicia je zatvorila oči i nasmiješila se.
„Jako vas volim, Fermíne.“
Kada ga je začula kako bezglasno plače, pružila je ruku dok nije pronašla njegovu i
tako su, držeći se za ruku, zaspali uz toplinu svijeće koja samo što nije dogorjela.

Knjige.club 437
 Gringos

10.

Isaac Monfort, čuvar toga mjesta, donosio joj je dva-tri puta dnevno pladanj s čašom
mlijeka, tostom s marmeladom i maslacem, i nešto voća ili kolač iz slastičarnice Escriba
koji si je kupovao svaku nedjelju, jer je, uz književnost i pustinjački život, imao i svoje
poroke, posebno ako su sadržavali pinjole i slatko vrhnje. Nakon dosta preklinjanja,
Isaac joj je počeo donositi stare novine, iako doktor Soldevila to baš i nije odobravao.
Tako je pročitala sve što je objavljeno o smrti Mauricija Vallsa i ponovno osjetila kako joj
vrije krv. „To te spasilo, Alicia“, mislila je za sebe.
Dobri Isaac bio je čovječuljak strašne vanjštine, ali pun nježnosti, i postao je tako
slab na Aliciju da je to jedva uspijevao sakriti. Govorio je da ga podsjeća na njegovu
pokojnu kćer. Zvala se Nuria. Uvijek je sa sobom nosio njezine dvije fotografije: na jednoj
je bila misteriozna žena tužna pogleda, a na drugoj nasmiješena djevojčica koja je grlila
čovjeka u kojem je Alicia prepoznala nekoliko desetljeća mlađega Isaaca.
„Otišla je, a da nije saznala koliko sam je volio“, govorio je.
Ponekad, kada bi joj donio pladanj s hranom, a Alicia bi se prisilila pojesti koji
zalogaj, Isaac se gubio u zdencu sjećanja dok bi joj govorio o svojoj Nuriji i stvarima zbog
kojih se kajao. Alicia ga je slušala. Pretpostavljala je da starac nije ni s kim podijelio to
što ga tišti te da mu je sudbina odlučila poslati tu neznanku koja je nalikovala na
djevojku koju je volio najviše na svijetu da bi sada, kada je već bilo kasno, kada ništa više
nije imalo smisla, pronašao utjehu spasivši je i pružajući joj nježnost koja joj nije
pripadala. Ponekad bi, govoreći o svojoj kćeri, obuzet sjećanjima, starac zaplakao. Tada
bi otišao i satima se ne bi vraćao. Najiskrenija bol proživljava se u samoći. Alicia bi
potajno osjećala olakšanje kada bi se Isaac otišao utopiti u svojoj beskrajnoj tuzi u neki
samotni kutak jer jedina bol s kojom se nije naučila nositi bili su uplakani starci.
Svi su se izmjenjivali da paze na nju i prave joj društvo. Daniel joj je volio čitati
knjige koje bi posudio iz labirinta, posebice knjige nekoga Juliána Caraxa, kojemu je bio
posebno naklonjen. Caraxovo pero podsjećalo je Aliciju na muziku i kolač od čokolade. U
trenucima koje je provodila s Danielom slušajući ga dok čita s Caraxovih stranica,
izgubila bi se u šumi riječi i slika koju bi uvijek sa žaljenjem napuštala. Najdraža joj je
knjiga bio kratki roman čiji je zadnji odlomak naučila napamet i tiho šaptala kada je
pokušavala zaspati:
U ratu se obogatio, a u ljubavi sve izgubio. Bilo je zapisano da nije rođen da bude
sretan i da nikada neće moći uživati u plodu koji je to kasno proljeće posadilo u njegovu
srcu. Tada je shvatio da će ostatak svoga života provesti u vječnoj jeseni samoće, nemajući
društva ni uspomena doli čežnje i kajanja, i da će, kada netko upita tko je sagradio tu kuću
i živio u njoj prije nego se pretvorila u ukletu ruševinu, ljudi koji su ga upoznali i poznaju
njegovu prokletu sudbinu spustiti pogled i reći, tiho i u nadi da će njihove riječi odnijeti
vjetar: nitko.
Uskoro je otkrila da o Juliánu Caraxu ne može govoriti gotovo ni s kim, ponajmanje s
Isaacom. Sempereovi su imali nekakvu povijest s Caraxom, i Alicia je vjerovala da je bolje
ne kopati po obiteljskim sjenama. Isaac, konkretno, nije mogao ni čuti to ime, a da se ne
zajapuri od ljutnje zato što je, prema onome što joj je ispričao Daniel, njegova kći Nuria
bila zaljubljena u toga Caraxa. Starac je vjerovao da za sve nevolje koje su zadesile
njegovu jadnu kćer i odvele je do tragične smrti krivnju snosi Carax, neobičan lik koji je,
saznala je, jednom pokušao spaliti sve postojeće primjerke svojih knjiga u čemu bi mu,
samo da nije položio zakletvu kao čuvar toga mjesta, svesrdno pomogao Isaac.

Knjige.club 438
 Gringos

“Bolje da Isaacu ne spominjete Caraxa”, rekao je Daniel. “Kada bolje razmislim, bolje
da ga ne spominjete nikome.”
Jedina među njima koja ju je vidjela onakvom kakva je zaista bila i koja nije gajila
lažne nade ili za nju smišljala izlike, bila je Danielova žena. Bea ju je kupala, oblačila,
češljala, davala joj lijek i pogledom jasno davala do znanja pravila njihova odnosa koja su
prešutno uspostavile. Bea će se za nju brinuti, pomoći će joj da se oporavi i ozdravi kako
bi, čim prije moguće, Alicia izašla iz njihovih života i zauvijek nestala prije nego što im
stigne nauditi.
Bea, žena kakvom je Alicia željela biti, a svakim je danom provedenim s njom jasnije
shvaćala da to nije moguće. Bea koja je malo govorila, pitala još manje, ali koja je najbolje
razumjela. Alicia nikada nije bila od zagrljaja ni od velikih gesta, ali više no jednom
osjetila je poriv da je zagrli. Na sreću, zaustavila bi se u posljednji tren. Bilo joj je
dovoljno razmijeniti jedan pogled s njome da se sjeti da to nije bila kvartovska priredba
na kojoj su se izvodile i da su obje morale izvršiti svoju dužnost.
„Mislim da ćete me se uskoro osloboditi“, govorila bi Alicia.
Bea nikada ne bi progutala mamac. Nikada se nije žalila. Nikada joj nije prigovarala.
Beskrajno nježno joj je mijenjala zavoje. Nanosila je pomadu na njezinu staru ozljedu
koju je doktoru Soldevilu smiješao njegov ljekar od povjerenja i koja joj je smirivala bol a
da joj nije trovala krv. Dok je to činila, nije joj iskazivala ni sažaljenje ni suosjećanje. Bila
je jedina osoba, osim Leandra, u čijim očima nije ugledala užas ili gađenje kada ju je
vidjela golu i kada je ugledala opseg ozljeda koje su joj tijekom rata uništile dio tijela.
Jedina tema o kojoj su mogle razgovarati bez naznaka nemira, bio je maleni Julián.
Njihovi dugi i mirni razgovori obično bi se odvijali kada bi je prala sapunom i vrčevima
mlake vode koju je Isaac grijao na svom prijenosnom kuhalu što ga je držao u sobi koja
mu je služila kao ured, kuhinja i spavaonica. Bea je mališana obožavala takvom
predanošću kakvu je Alicia znala da nikada neće moći ni približno razumjeti.
„Neki dan je objavio da će se, kada odraste, oženiti s vama.“
„Pretpostavljam da ste ga kao dobra majka upozorili da na svijetu ima loših
djevojaka koje nisu dobre ni za koga.“
„A vi ste zasigurno kraljica zlih djevojaka.“
„To su uvijek govorile sve moje potencijalne svekrve. S pravom.“
„U tim stvarima nije bitno jeste li u pravu. Živim okružena muškarcima i već neko
vrijeme znam da su većinom imuni na logiku. Jedino iz čega uče, i to ne svi, jest sila teže.
Probude se tek kada padnu na guzicu.“
„To mi zvuči kao neka Fermínova maksima.“
„Takve stvari su zarazne, a ja ga već godinama slušam kako sipa svoje poetske
bisere.“
„Što još kaže Julián?“
„Posljednje što mu je palo na pamet jest da će postati romanopisac.“
„Starmali.“
„Ne možete ni zamisliti koliko.“
„Hoćete li ih imati još?“
„Djece? Ne znam. Voljela bih da Julián ne odrasta sam. Da ima jednu sestricu...“
„Još jedna žena u obitelji.“

Knjige.club 439
 Gringos

„Fermín kaže da bi to pomoglo razrijediti višak hormona od kojih je cijeli klan

zaluđen. Osim njegovih, jer tvrdi da se oni ne bi mogli razrijediti ni u terpentinu.“
„A što kaže Daniel?“
Bea je dugo šutjela i slegnula ramenima.
„Daniel svakog dana kaže sve manje.“
Prolazili su tjedni i Alicia je osjećala kako se oporavlja. Doktor Soldevila ju je
svakoga dana dvaput pregledavao. Soldevila nije bio čovjek od puno riječi, a ono malo
što ih je koristio, upućivao je drugima. Ponekad bi ga Alicia zatekla kako je promatra
ispod oka, kao da se pita tko je to stvorenje i kao da nije siguran želi li saznati odgovor.
„Imate ožiljke od mnogo starih ozljeda. Nekih vrlo ozbiljnih. Trebali biste početi
razmišljati o tome da promijenite navike.“
„Ne bojte se za mene, doktore. Imam više života nego mačka.“
„Nisam veterinar, ali u teoriji mačke ih imaju samo sedam, a vi polako ostajete bez
zaliha.“
„Bit će mi dovoljan još samo jedan.“
„Nešto mi govori da ga nećete posvetiti dobrotvornom radu.“
„Sve ovisi o perspektivi.“
„Ne znam što me više brine, vaše zdravlje ili vaša duša.“
„Liječnik i svećenik, dva u jedan. Pa vi ste prava partija.“
„U mojim godinama, razlika između liječnika i ispovjednika postaje sve tanja. Unatoč
tome, mislim da sam premlad za vas. Kako stojite s boli? Mislim na onu u kuku.“
„Pomada pomaže.“
„A ti ne onoliko koliko je pomagalo ono što ste prije uzimali.“
„Ne“, priznala je Alicia.
„Koliku ste dozu uzimali?“
„Četiristo miligrama. Ponekad više.“
„Bože dragi. Ne možete nastaviti s tim. Svjesni ste toga, zar ne?“
„Dajte mi jedan dobar razlog.“
„Pitajte svoju jetru, ako još uvijek razgovarate.“
„Da mi niste konfiscirali bijelo vino, mogla bih je pozvati na čašicu, pa bismo tamo
raspravile.“
„Nepopravljivi ste.“
„Tu se slažemo.“
Više-manje svi u nekom trenutku počnu razmišljati o svom sprovodu, ali Alicia je
znala da je za sada izašla iz čistilišta, pa makar samo s propusnicom za vikend. Znala je
to zato što je ponovno usvajala svoju mračnu viziju svijeta i sve manje osjećala divljenje
za dirljive i nježne prizore iz proteklih dana. Tamni dah prošlosti koji je ponovno obojio
stvari i bol koja kao da joj je željezom bušila kosti, podsjećali su je da je njezina uloga
Dame s kamelijama pri kraju.
Dani su se vratili u normalni ritam i sati koje je provela oporavljajući se, već su joj se
počeli činiti kao gubljenje vremena. Činilo se da je Fermín najuznemireniji zbog nje, čas
je igrao ulogu preuranjene narikače, čas amaterskog telepata.
„Podsjećam vas da je pjesnik rekao da je osveta jelo koje se poslužuje hladno“,
recitirao je, prokljuvivši njezine zle duhove.
Knjige.club 440
 Gringos

„Mora da ju je zamijenio gazpachom, jer su pjesnici obično gladuši i nemaju blagog

pojma o gastronomiji.“
„Recite mi da ne razmišljate o tome da napravite neku glupost.“
„Ne razmišljam o tome da napravim neku glupost.“
„Želim da mi obećate.“
„Dovedite mi javnog bilježnika, pa da stavimo na papir.“
„Imam već dovoljno problema s Danielom i njegovim nedavno otkrivenim
zločinačkim pobudama. Možete li vjerovati da sam pronašao pištolj koji je sakrio? Sveta
Majko Božja. Do prije koji dan još je bio na sisi, a sada skriva pištolje kao kakav klaun iz
Anarhističke federacije Iberije.“
„Što ste napravili s pištoljem?“ pitala je Alicia s osmijehom od kojega se Fermínu
digla kosa na glavi.
„A što bih napravio? Sakrio sam ga. Naravno, negdje gdje ga nitko neće pronaći.“
„Donesite mi ga“, zavodljivo je šapnula Alicia.
„Ni govora, jer sada se već bolje poznajemo. Ne bi vam donio ni vodeni pištolj, jer ste
u stanju napuniti ga sumpornom kiselinom.“
„Nemate vi pojma za što sam ja u stanju“, odrezala je Alicia.
Fermín ju je zaprepašteno pogledao.
„Počinjem stvarati sliku, ženo krokodilu.“
Alicia je ponovno namjestila svoj smiješak nevinašca.
„Ni vi ni Daniel ne znate se služiti pištoljem. Dajte mi ga prije nego što netko strada.“
„Bolje da netko strada od vaše ruke?“
„Recimo da vam obećavam da neće nastradati nitko tko to ne zaslužuje.“
„A, dobro onda, ako tako kažete, onda ću vam donijeti mitraljez i nekoliko granata.
Želite neki poseban kalibar?“
„Ozbiljna sam, Fermíne.“
„Baš zato. Vi se morate oporavljati.“
„Oporavit ću se jedino kada napravim što trebam napraviti. I to je jedina garancija
da će te svi vi biti sigurni. I vi to dobro znate.“
„Alicia, žao mi je što vas moram obavijestiti da što vas više slušam, manje mi se
sviđaju ton i sadržaj ovog razgovora.“
„Donesite mi pištolj. Ili ću ga sama nabaviti.“
„Da ponovno umrete u taksiju, ali ovaj put zapravo? Ili bačena u nekoj uličici? Ili da
vas u nekoj ćeliji ubiju mesari koji će vas izrezati iz zabave?“
„To vas brine? Da bi me mogli mučiti i ubiti?“
„Palo mi je na pamet, da. Gledajte, među nama, i nemojte to shvatiti osobno, već mi
je navrh glave da vas nalazim na samrti po svijetu. Kako ću donijeti djecu na svijet i biti
otac ako nisam u stanju održati na životu prvo stvorenje koje mi je povjereno na brigu?“
„Niti sam više dijete, niti sam vaša odgovornost, Fermíne. Osim toga, vi ste pravi
majstor u tome da me održite na životu, već ste me dvaput spasili.“
„Treća sreća.“
„Neće biti trećeg puta.“

Knjige.club 441
 Gringos

„Niti će biti pištolja. Danas ću ga uništiti. Razbit ću ga i razbacati komade po

pristaništu da ih pojedu cipli, oni debeli koje se vide pod površinom i koji se
prežderavaju smećem.“
„Čak ni vi ne možete spriječiti neizbježno, Fermíne.“
„To je jedna od mojih specijalnosti. Druga je stiskavac. Završili smo s raspravom. I
slobodno me gledajte kao bijesna tigrica, ne bojim se. Nisam vam ja Fernandito ili jedan
od onih glupana koje vrtite oko malog prsta.“
„Vi ste jedini koji mi može pomoći, Fermíne. Tim više što nam sada žilama teče ista
krv.“
„Ovim tempom će vam potrajati kraće neg' svinji na kolinju.“
„Nemojte biti takvi. Pomozite mi da izađem iz Bercelone i nabavite mi pištolj. Za
ostalo ću se sama pobrinuti. I sami znate da u osnovi imam pravo. Bea bi me podržala.“
„Tražite onda nju pištolj, da vidimo što će vam reći.“
„Bea mi ne vjeruje.“
„Da mi je znati zašto.“
„Gubimo dragocjeno vrijeme, Fermíne. Što kažete?“
„Da odete u govna, i ne kažem kvragu jer ste u glavi već tamo.“
„Tako se ne razgovara s jednom gospođicom.“
„Vi ste toliko gospođica, koliko sam ja ragbijaš. Popijte si čašicu, vratite se u svoj lijes
i odspavajte malo prije nego što napravite neku nesreću.“
Kada bi se Fer min umorio od rasprave, ostavljao bi je samu.
Alicia bi večerala nešto s Isaacom, slušajući njegove priče o Nuriji i, kada bi stari
čuvar otišao, natočila bi si čašu bijeloga vina (prije koji dan otkrila je skrovište u koje je
Isaac spremao boce koje je konfiscirao doktor) i izlazila u hodnik. Išla bi hodnikom do
velikoga svoda i tamo bi, pod dahom noćnoga svjetla koje je kao slap prodiralo odozgo
kroz kupolu, promatrala opsjenu velikoga labirinta knjiga.
Poslije, uz pomoć ručne lampe, ulazila bi u hodnike i tunele. Šepajući bi se uspinjala
strukturom nalik na katedralu, nasumce birajući dvorane, sjecišta staza i mostove koji su
vodili u skrivene sobe premrežene spiralnim stepenicama i visećim mostovima koji su
spajali lukove ili potporne zidove. Po putu je milovala stotine tisuća knjiga koje su čekale
svoje čitatelje. Ponekad bi zaspala u stolcu u nekoj od soba po putu. Svake noći imala je
drugu rutu.
Groblje zaboravljenih knjiga imalo je svoju vlastitu geometriju i istim je putem bilo
nemoguće proći dvaput. Više nego jednom izgubila se u labirintu i trebalo joj je neko
vrijeme da pronađe stazu koja se spuštala prema izlazu. Jedne noći, kada je odozgo
počeo prodirati dašak zore, Alicia je dospjela do kupole labirinta i otkrila da se nalazi na
istom mjestu na koje je sletjela one noći 1938. tijekom zračnih napada. Kada se nagnula
nad ponor, u podnožju labirinta ugledala je majušnu figuru Isaaca Monfbrta. Čuvar je i
dalje bio tamo kada se spustila.
„Mislio sam da sam jedini koji pati od nesanice“, rekao je.
„Spavanje je za sanjare.“
„Pripremio sam čaj od kamilice, pomaže mi da zaspim. Jeste li za šalicu?“
„Ako dodamo malo nečeg jačeg.“
„Jedino što imam je neki stari brendi koji ne bih koristio ni da odštopam cijevi.“
„Nisam izbirljiva.“
Knjige.club 442
 Gringos

„A što će vam reći doktor Sotdevila?“

„Ono što kažu svi liječnici, što te ne ubije, deblja.“
„Ne bi vam škodilo da se malo udebljate.“
„Razmišljam o tome.“
Pošla je za čuvarom do njegova sobička i sjela za stol dok je čekala da Isaac pripremi
dvije šalice čaja. Nakon što je pomirisao bocu brendija, izlije nekoliko kapi u svaku.
„Nije loše“, rekla je Alicia nakon što je kušala koktel.
Pijuckali su kamilicu u tišini i miru, kao stari prijatelji kojima ne trebaju riječi da bi
uživali u uzajamnom društvu.
„Dobro izgledate“, konačno je rekao Isaac. „Pretpostavljam da to znači da će te nas
uskoro napustiti.“
„Nikome ne činim uslugu ostajući ovdje, Isaac.“
„Mjesto nije loše“, uvjeravao ju je.
„Da ne moram razriješiti neke stvari, ni jedno drugo mjesto na svijetu ne bi mi se
činilo boljim od ovoga.“
„Dobrodošli ste kada god poželite, iako mi nešto govori da se nećete vračati kada
jednom odete.“
Alicia se samo nasmiješila.
„Trebat će te novu odjeću i sve to. Fermín mi je rekao da je njegova kuća pod
nadzorom, pa pretpostavljam da ne bi bila dobra ideja uzeti nešto otamo. Imam ovdje
neku Nurijinu odjeću koja bi vam možda pristajala“, rekao je starac.
„Ne bih željela...“
„Bila bi mi čast da prihvatite stvari moje kćeri. I vjerujem da bi se Nuriji svidjelo da
ih vi nosite. Osim toga, čini mi se da ste isti broj.“
Isaac je otišao do ormara i izvukao kovčeg koji je dovukao do stola. Otvorio ga je i
Alicia je bacila pogled. Bilo je tu haljina, cipela, knjiga i ostalih predmeta. Pogled na te
stvari beskrajno ju je rastužio. Iako nikada nije upoznala Nuriju Monfort, počela se
navikavati na njezinu prisutnost, koja je opsjedala to mjesto, i na to da sluša njezina oca
kako govori o njoj kao da je još uvijek pokraj njega. Ugledavši ostatke jednoga života
spremljene u stari kovčeg koji je jedan jadni starac sačuvao kako bi spasio sjećanje na
svoju mrtvu kćer, nije pronalazila riječi nego je uspjela tek kimnuti.
„To je kvalitetna odjeća“, rekla je Alicia, koja je imala oko za marke i dobar osjećaj za
tkanine.
„Moja Nuria sve je trošila na knjige i odjeću, jadnica. Njezina majka je uvijek govorila
da nalikuje na Rimsku divu. Da ste je samo vidjeli. Bio je to pravi užitak...“
Alicia je odvojila neke od haljina iz kovčega i vidjela da nešto viri između odjeće.
Izgledalo je kao bijela Rgura, visoka nekih deset centimetara. Uzela ju je i pogledala pod
svjetlom lampe. Figura je bila napravljena od gipsa i oslikana, a prikazivala je anđela
raširenih krila.
„Nisam ovo vidio već godinama. Nisam znao da ga je Nuria sačuvala. To je bila jedna
od njezinih omiljenih igračaka iz djetinjstva“, objasnio je Isaac. „Sjećam se dana kada
smo ga kupili na sajmu za Svetu Lucíju, pokraj katedrale.“
Činilo se da Rgurica ima izdubljeni šuplji torzo. Kada je Alicia prešla prstom preko
torza, otvorila su se majušna vratašca i Alicia je otkrila skriveni pretinac.

Knjige.club 443
 Gringos

„Nuria mi je u anđelu voljela ostavljati tajne poruke. Skrivala bi ga po kući, a ja sam

ga morao pronaći. Bila je to naša zajednička igra.“
„Prekrasan je“, rekla je Alicia.
„Zadržite ga.“
„Ne, ne dolazi u obzir...“
„Molim vas. Taj anđeo već dugo ne prenosi poruke. Vi ćete ga znati dobro
iskoristiti.“
Tako je Alicia, prvi put, počela sanjati malenoga anđela čuvara kojega je preklinjala
da uskoro izađe odande i ostavi te čiste duše kako bi mogla krenuti na put koji ju je
čekao, pravo do srca tame.
„Tamo nećeš moći sa mnom“, šaptala je anđelu.

Knjige.club 444
 Gringos

11.

Leandro je svakoga dana dolazio točno u osam i trideset. Čekao ju je u dnevnoj sobi
sa svježe posluženim doručkom i vazom u kojoj je uvijek bilo svježega cvijeća. Do tada bi
Ariadna Mataix bila budna već sat vremena. Liječnik je bio zadužen za to da je probudi, a
sada je već ulazio u sobu bez kucanja i napustio sve formalnosti. Uvijek je dolazio u
pratnji medicinske sestre kojoj nikada nije čula glas. Najprije bi dobila jutarnju injekciju
od koje je uspijevala otvoriti oči i prisjetiti se tko je. Poslije bi je medicinska sestra
podigla, razodjenula, odvela u kupaonicu i držala pod tušem deset minuta. Odijevala ju je
u odjeću koje se sjećala i koju je, činilo joj se, u nekoj prilici kupila. Nikada nije dva dana
nosila istu odjeću. Dok joj je doktor pipao puls i mjerio tlak, medicinska ju je sestra
češljala i šminkala, zato što se Leandru sviđalo da bude lijepa i oku ugodna. Kada bi sjela
s njim za stol, svijet se već bio vratio na svoje mjesto.
„Jesi li dobro spavala?“
„Što mi to daju?“
„Lagani sedativ, već sam ti rekao. Ako želiš, reći ću doktoru da ti ga više ne daje.“
„Ne. Ne, molim vas.“
„Kako želiš. Želiš li nešto pojesti?“
„Nisam gladna.“
„Popij barem malo soka od naranče.“
Ponekad bi Ariadna povraćala što je pojela ili bi je obuzela duboka mučnina od koje
bi gubila svijest i sručila se sa stolca. Kada bi se to dogodilo, Leandro bi pritisnuo zvonce
i za nekoliko sekundi pojavio bi se netko tko bi je podigao i ponovno oprao. Tada bi joj
liječnik davao injekciju od koje bi utonula u ledeni mir za kojim je čeznula toliko da je
bila u iskušenju da odglumi nesvjesticu kako bi joj dali dozu toga lijeka. Više nije znala
koliko je dana provela ondje. Mjerila je vrijeme prema razmacima između injekcija,
blaženoga sna bez snova i buđenja. Smršavila je i odjeća joj je opadala. Kada bi se
ugledala naga u ogledalu u kupaonici, pitala bi se tko je ta žena. Neprestano je žudjela za
tim da Leandro zaključi njihovu dnevnu seansu i da se vrati liječnik sa svojom čarobnom
doktorskom torbom i svojim napicima zaborava. Ti trenuci u kojima je osjetila kako joj
vrije krv sve dok ne bi izgubila svijest, bili su najbliže što je došla osjećaju sreće u cijelom
svom životu.
„Kako se jutros osjećaš, Ariadna?“
„Dobro.“
„Mislio sam da bismo danas mogli razgovarati o mjesecima tijekom tvoga nestanka,
ako ti to odgovara.“
„Već smo razgovarali o tome neki dan. I dan prije toga.“
„Da, ali čini mi se da malo-pomalo dolazimo do novih detalja. Takvo je pamćenje.
Voli se poigravati s nama.“
„Što želite znati?“
„Volio bih da se vratimo onome danu kada si pobjegla od kuće. Sjećaš se?“
„Umorna sam.“
„Izdrži samo malo. Doktor će uskoro stići i dat će ti tvoj tonik da se osjećaš bolje.“
„Može li odmah doći?“

Knjige.club 445
 Gringos

„Prvo ćemo razgovarati, a poslije možeš dobiti svoj lijek.“

Ariadna je kimnula. Svaki dan ponavljali bi istu igru. Više se nije ni sjećala što mu je
sve ispričala. Ionako je sada svejedno. Više nije imalo smisla pokušati nešto sakriti. Svi
su umrli. A ona nikada neće izaći odavde.
„Bio je to dan prije moga rođendana“, započela je. „Ubachovi su mi organizirali
rođendansku zabavu. Bile su pozvane sve moje školske kolegice.“
„Tvoje prijateljice?“
„Nisu mi bile prijateljice. Bile su kupljena pratnja, kao sve u toj kući.“
„Te si noći odlučila pobjeći?“
„Da.“
„Ali netko ti je pomogao, zar ne?“
„Da.“
„Pričaj mi o tom čovjeku. Riječ je o Davidu Martínu, zar ne?“
„David.“
„Kako si ga upoznala?“
„David je bio prijatelj moga oca. Zajedno su radili.“
„Jesu li zajedno napisali neku knjigu?“
„Neke serijale za radio. Napisali su jedan pod naslovom Ledena orhideja. Bita je to
krimi-drama smještena u Bercelonu u devetnaestom stoljeću. Moj otac nije mi dopuštao
da je slušam jer je govorio da nije za djevojčice, ali bih se iskrala iz svoje sobe i puštala si
je u dnevnoj sobi u kući u četvrti Vallvidrera. Jako tiho.“
„Prema informacijama kojima raspolažem, David Martín je 1939. završio u zatvoru,
uhvaćen je pri pokušaju prelaska granice potkraj rata, želio se vratiti u Bercelonu. Neko
je vrijeme bio zatvorenik u utvrdi Montjuic, istovremeno kada i tvoj otac, a krajem 1941.
proglašen je mrtvim. Ti mi govoriš o 1948., dakle o nekoliko godina poslije. Jesi li sigurna
da je čovjek koji ti je pomogao u bijegu bio Martín!'„
„Bio je to Martín.“
„Nije li mogao biti netko tko se izdavao za njega! Na kraju krajeva, nisi ga vidjela
dosta godina.“
„Bio je to Martín.“
„U redu. Kako ste se ponovno susreli!“
„Gospođa Manuela, moja guvernanta, vodila me svake subote u park E1 Retiro. U
paviljon Palacio de Cristal, moje najdraže mjesto.“
„I moje. Tamo si srela Martína!“
„Da. Vidjela sam ga nekoliko puta. Izdaleka.“
„Misliš da je bila riječ o slučajnosti!“
„Ne.“
„Kada si prvi put razgovarala s njim!“
„Gospođa Manuela nosila je bocu anisa u torbi i ponekad bi zaspala.“
„I tada bi ti David Martín prilazio!“
„Da.“
„I što bi ti rekao!“
„Ne sjećam se.“

Knjige.club 446
 Gringos

„Znam da je teško, Ariadna. Potrudi se.“

„Želim lijek.“
„Prije toga mi reci što ti je rekao Martín.“
„Govorio bi mi o mome ocu. O vremenu koje su zajedno proveli u zatvoru. Moj mu je
otac pričao o nama. O onome što se dogodilo. Mislim da su sklopili nekakav pakt. Prvi
koji se izvuče odande, pomoći će obitelji onoga drugoga.“
„Ali David Martín nije imao obitelji.“
„Imao je ljude koje je volio.“
„Je li ti rekao kako je uspio pobjeći iz zatvora?“
„Valls je naredio da ga dvojica njegovih ljudi odvedu u napuštenu kuću pokraj parka
Gtiell da ga ubiju. Običavali su tamo ubijati ljude i zakapati ih u vrtu.“
„I što se dogodilo?“
„David je rekao da je tamo, u kući, bio još netko tko mu je pomogao pobjeći.“
„Pomagač?“
„Zvao ga je gospodar.“
„Gospodar?“
„Imao je strano ime. Talijansko. Sjećam se jer je imao isto ime kao jedan poznati
talijanski kompozitor kojeg su moji roditelji jako voljeli.“
„Sjećaš li se imena?“
„Corelli. Zvao se Andreas Corelli.“
„To ime se ne pojavljuje u mojim izvještajima.“
„Zato što nije stvaran.“
„Ne razumijem.“
„David nije bio posve čist u glavi. Umišljao je stvari. Ljude.“
„Želiš reći da je David Martín umislio toga Andreasa Corellija?“
„Da.“
„Kako znaš?“
„Zato što znam. David je u zatvoru izgubio razum, ili ono malo što mu je od njega
ostalo. Bio je jako bolestan, a nije bio toga svjestan.“
„Uvijek o njemu govoriš kao o Davidu.“
„Bili smo prijatelji.“
„Ljubavnici?“
„Prijatelji.“
„I što ti je rekao onog dana?“
„Da već tri godine pokušava doći do Mauricija Vallsa.“
„Da mu se osveti?“
„Valls je ubio nekoga koga je on jako volio.“
„Isabellu.“
„Da, Isabellu.“
„Je li ti rekao kako ju je Valls ubio?“
„Otrovao ju je.“
„A zašto je tebe potražio?“
Knjige.club 447
 Gringos

„Da izvrši obećanje koje je dao mome ocu.“

„I samo zato?“
„I zato što je mislio da, ako mu ja omogućim pristup kući svojih roditelja, tamo će se
prije ili kasnije pojaviti Mauricio Valls, pa će ga moći ubiti. Valls je često posjećivao
Ubachove. Imali su neke zajedničke poslove. Udjele u banci. Inače je bilo nemoguće
doprijeti do Vallsa, jer je uvijek imao tjelohranitelje ili bio zaštićen.“
„Ali to se nije dogodilo.“
„Nije.“
„Zašto?“
„Zato što sam mu rekla da će ga ubiti bude li to pokušao napraviti.“
„To je morao znati i sam. Moralo je biti još nešto.“
„Još nešto?“
„Još nešto što si mu rekla zbog čega je promijenio plan.“
„Trebam lijek. Molim vas.“
„Reci mi što si rekla Davidu Martínu da promijeni mišljenje, da odluči zaboraviti na
plan zbog kojeg je došao u Madrid i, umjesto toga, da ti pomogne da pobjegneš.“
„Molim vas...“
„Samo još malo, Ariadna. A onda ćemo ti dati tvoj lijek i moći ćeš se odmoriti.“
„Rekla sam mu istinu. Da sam trudna.“
„Ne razumijem. Trudna? S kim?“
„S Ubachom.“
„Tvojim ocem?“
„On mi nije bio otac.“
„Miguelom Angleom Ubachom, bankarom. Čovjekom koji te posvojio.“
„Čovjekom koji me kupio.“
„Kako se to dogodilo?“
„Često bi noću pijan dolazio u moju sobu. Govorio bi da ga njegova žena više ne želi,
da ima ljubavnike, i da više ne dijele ništa. Zaplakao bi. Poslije bi me silovao. Kada bi se
umorio, govorio bi da sam ja kriva, da ga mamim, da sam kurva kao što je bila moja
majka. Tukao bi me i prijetio da će, ako ikome išta ispričam, narediti da ubiju moju
sestru, jer je znao gdje je i bio je dovoljan jedan njegov poziv da je živu zakopaju.“
„Što je napravio David Martín kada je saznao za to?“
„Ukrao je auto i izvukao me odande. Trebam lijek, molim vas...“
„Naravno. Odmah. Hvala, Ariadna. Hvala ti na tvojoj iskrenosti.“

Knjige.club 448
 Gringos

12.

„Koji je danas dan?“

„Utorak.“
„I jučer je bio utorak.“
„Bio je drugi utorak. Pričaj mi o svome bijegu s Davidom Martínom.“
„David je imao auto. Ukrao ga je i sakrio u garaži u četvrti Carabanchel. Jednog dana
mi je rekao da će iduće subote parkirati ispred jednog od ulaza u park točno u podne.
Kada gospođa Manuela zaspi, ja sam trebala potrčati i naći se s njim na ulazu ispred
Puerta de Alcala.“
„Tako ste i napravili?“
„Ušli smo u automobil i sakrili se u garažu dok nije pao mrak.“
„Policija je optužila tvoju guvernantu za suučesništvo u tvojoj otmici. Ispitivali su je
četrdeset osam sati, a poslije je pronađena u jarku pokraj ceste za Burgos. Slomili su joj
noge i ruke i pucali joj u glavu.“
„Ne očekujte da se sažalim nad njome.“
„Je li znala da te Ubach zlostavlja?“
„Njoj sam jedinoj rekla.“
„I što ti je rekla?“
„Da šutim o tome. Da muškarci na važnim položajima imaju svoje potrebe i da ću s
vremenom shvatiti da me Ubach jako voli.“
„Što se dogodilo te noći?“
„David i ja izašli smo iz garaže u automobilu i vozili se cijelu noć.“
„Kamo ste išli?“
„Putovali smo nekoliko dana. Čekali bismo da padne noć, a potom bismo birali
prigradske ceste i seoske puteve. David mi je rekao da se ispružim na stražnjem sjedalu i
pokrio me dekama, da me ne bi vidjeli kada bismo stali na benzinskoj. Ponekad bih
zaspala, a kada sam se probudila, čula sam ga kako razgovara s nekim, kao da je netko
sjedio pokraj njega na suvozačkom mjestu.“
„Taj Corelli?“
„Da.“
„I nije te bilo strah?“
„Bilo mi ga je žao.“
„Kamo te odveo?“
„U jedno mjesto u Pirinejima u kojem se sakrio na nekoliko dana kada se vratio u
Španjolsku pred kraj rata. Zvalo se Bolvir. Bilo je jako blizu sela Puigcerda, skoro na
samoj granici s Francuskom. Tamo je bila napuštena kućerina u kojoj je tijekom rata bila
bolnica. Mislim da se zvala Torre del Remei. Tamo smo proveli nekoliko tjedana.“
„Je li ti rekao zašto te vodi tamo?“
„Rekao je da je to sigurno mjesto. Tamo je bio jedan stari Davidov prijatelj koji mu je
pomogao da prijeđe granicu, lokalni pisac koji nam je pomogao sa živežnim
namirnicama i odjećom, Alfons Brosei. Bez njega bili bismo umrli od gladi i hladnoće.“
„To zasigurno nije bio jedini razlog zašto je Martín odabrao to mjesto.“

Knjige.club 449
 Gringos

„Selo ga je vraćalo uspomenama. David mi nikada nije rekao što se tamo dogodilo,
ali znam da je ono za njega imalo posebno značenje. Kada je stigla najgora zima, Ahons
nam je savjetovao da odemo odande i dao nam je nešto novaca da možemo nastaviti
putovanje. U selu su počela govorkanja. David je znao za jedno mjesto na obali gdje je
njegov drugi stari prijatelj, bogataš Pedro Vidal, imao kuću koja mu se činila kao dobro
skrovište, barem do ljeta. David je dobro poznavao kuću. Mislim da je tamo bio i prije.“
„U tom selu su te pronašli nekoliko mjeseci poslije. San Feliu de Guixols?“
„Kuća je bila neka dva kilometra od sela, na mjestu koje su zvali Camino de Ronda.
Zimi tamo nitko nije živio. Bilo je to svojevrsno naselje s velikim ljetnikovcima koji su
bili u vlasništvu bogatih obitelji iz Bercelone i Gerone.“
„Tamo ste proveli zimu?“
„Da. Ostali smo tamo do proljeća.“
„Bila si sama kada su te pronašli. Martín nije bio s tobom. Što se s njim dogodilo?“
„Ne želim razgovarati o tome.“
„Ako želiš, možemo napraviti kratku stanku. Mogu reći doktoru da ti da nešto.“
„Želim otići odavde.“
„Već smo razgovarali o tome, Ariadna. Ovdje si sigurna. Zaštićena.“
„Tko ste vi?“
„Ja sam Leandro. Znaš to. Tvoj prijatelj.“
„Nemam prijatelja.“
„Nervozna si. Mislim da je bolje da za danas završimo. Odmori se. Pozvat ću
doktora.“
U hotela Palace uvijek je bio utorak.
„Dobro izgledaš danas, Ariadna.“
„Jako me boli glava.“
„To je do vremena. Tlak je jako nizak. I meni se događa. Popij ovo i proći će.“
„Što je to?“
„Običan aspirin. Ništa više. Provjerili smo ono što si nam rekla o kući u selu S'Agaro.
Zaista je bila u vlasništvu gospodina Pedra Vidala, člana jedne od najuglednijih
barcelonskih obitelji. Prema onome što smo saznali, bio je neka vrsta mentora Davidu
Martínu. Policijski izvještaj kaže da ga je David Martín ubio u njegovoj kući u četvrti
Pedralbes 1930. zato što se Vidal oženio ženom koju je volio, nekom Cristinom.“
„To je laž. Vidal se ubio.“
„To ti je ispričao David Martín? Čini se da je zapravo bio jako osvetoljubiv čovjek.
Vails, Vidal... Ljudi polude od ljubomore.“
„David je volio Isabellu.“
„To si mi ispričala. Ali ne podudara se s podacima koje imam. U kakvoj je vezi bio s
Isabellom?“
„Bila je njegova naučnica.“
„Nisam znao da romanopisci imaju naučnike.“
„Isabella je bila jako tvrdoglava.“
„To ti je ispričao Martín?“
„David je puno pričao o njoj. To je bilo jedino što ga je držalo na životu.“

Knjige.club 450
 Gringos

„Ali Isabella je bila umrla prije više od deset godina.“

„Ponekad bi zaboravio. Zbog toga se vratio tamo.“
„U kuću u selo S'Agaro?“
„David je već bio tamo. S njom.“
„Znaš li kada?“
„Netom prije početka rata. Prije nego što je morao pobjeći u Francusku.“
„Je li se zato vratio u Španjolsku, iako je znao da ga traže? Zbog Isabelle?“
„Mislim da dâ.“
„Pričaj mi o vremenu koje ste proveli tamo. Što ste radili?“
„David je već bio jako bolestan. Kada smo došli u kuću, jedva da je razlikovao
stvarnost od svojih tlapnji, od stvari koje je vjerovao da vidi i čuje. U kući su mu navrle
uspomene. Mislim da se zapravo tamo vratio da umre.“
„Dakle David Martín je mrtav?“
„A što vi mislite?“
„Reci mi istinu. Što si ti radila za vrijeme koje si provela tamo?“
„Brinula se o njemu.“
„Mislio sam da se on trebao brinuti za tebe.“
„David se više ni za koga nije mogao brinuti, ponajmanje za samoga sebe.“
„Ariadna, jesi li ubila Davida Martína?“

Knjige.club 451
 Gringos

13.

„Nije prošlo ni mjesec dana otkako smo stigli u kuću, kada se Davidu stanje
pogoršalo. Otišla sam potražiti nešto za jelo. Neki seljaci dolazili su svakoga dana do
jednoga mjesta u podnožju plaže, zvalo se La Taberna del Mar, s kolima sa živežnim
namirnicama. Isprva je David išao po hranu tamo ili u selo, ali došlo je do toga da više
nije mogao izlaziti iz kuće. Užasno ga je boljela glava, imao je vrućicu, bilo mu je mučno...
skoro svake noći lutao je po kući u deliriju. Mislio je da Corelli dolazi po njega.“
„Jesi li ikada vidjela Corellija?“
„Corelli ne postoji. On je živio samo u Davidovoj mašti.“
„Kako možeš biti tako sigurna?“
„Vidalovi su sagradili maleni drveni mol u uvalici što se nalazila ispred kuće. David
je često odlazio onamo, sjeo bi na rub mola i gledao more. Tamo je vodio svoje izmaštane
razgovore s Corellijem. Ponekad bih otišla na mol i sjela pokraj njega. David ne bi ni
primijetio da sam tamo. Čula sam ga kako razgovara s Corellijem, onako kako je
razgovarao s njim kada smo bježali iz Madrida. Poslije bi se trgnuo iz transa i nasmiješio
bi mi se. Jednog dana počela je padati kiša i, kada sam ga primila za ruku da ga odvedem
u kuću, zagrlio me i nazvao Isabella. Otada me više nije prepoznavao i proveo je
posljednja dva mjeseca svoga života uvjeren da živi s Isabellom.“
„Sigurno ti je bilo teško.“
„Nije. Mjeseci koje sam provela brinući se za njega bili su najsretniji, i najtužniji, u
mom životu.“
„Kako je umro David Martín, Ariadna?“
„Jedne noći sam ga pitala tko je Corelli i zašto ga se toliko boji. Rekao mi je da je
Corelli crna duša, to su njegove riječi. David je s njim sklopio nekakav pakt da napiše
knjigu po narudžbi, ali ga je izdao i uništio knjigu prije nego što je se Corelli dokopao.“
„Kakvu knjigu?“
„Nisam sasvim razumjela. Neka vrsta religijskog teksta ili nešto takvo. David ju je
zvao
„Dakle David je vjerovao da mu se Corelli želi osvetiti.“
„Da.“
„Kako, Ariadna?“
„Zašto je to više važno? Nema veze ni s Vallsom ni s ičim drugim.“
„Sve je povezano, Ariadna. Molim te, pomozi mi.“
„David je bio uvjeren da je dijete koje nosim netko koga je on poznavao i izgubio.“
„Je li rekao tko?“
„Zvao ju je Cristina. Gotovo da je i nije spominjao. Ali kada bi je spomenuo, glas bi
mu se slamao od kajanja i krivnje.“
„Cristina je bila žena Pedra Vidala. Policija ga je optužila i za njezinu smrt. Uvjereni
su da ju je utopio u jezeru Puigcerda, blizu kuće u Pirinejima u koju te odveo.“
„Laži.“
„Možda. Ali objasni mi onda zašto bi pokazivao znakove krivnje kada je govorio o
njoj...“

Knjige.club 452
 Gringos

„David je bio dobar čovjek.“

„Ali sama si mi rekla da je izgubio razum, da je umišljao stvari i ljude koji nisu bili
tamo, da je vjerovao da si ti njegova naučnica, Isabella, koja je već deset godina bila
mrtva... Nisi se bojala za sebe? Za svoju bebu?“
„Ne.“
„Nemoj mi reći da ti nije palo na pamet ostaviti ga u toj kući i pobjeći odatle.“
„Nije.“
„U redu. Što se zatim dogodilo?“

Knjige.club 453
 Gringos

14.

„Bilo je to, čini mi se, krajem ožujka. David je već nekoliko dana bio bolje. Pronašao
je maleni drveni čamac u šupi u podnožju litice i skoro svakog jutra, zarana, išao bi
veslati na pučinu. Ja sam već bila u sedmom mjesecu trudnoće i dane sam provodila
čitajući. Kuća je imala golemu knjižnicu u kojoj su bila skoro sva djela najdražeg
Davidovog autora, nekog pisca za kojeg nikada prije nisam čula, Juliána Caraxa. U
sumrak bismo zapalili vatru u kaminu u dnevnoj sobi i ja bih mu čitala. Sve smo ih
pročitali. Ta dva posljednja tjedna proveli smo čitajući posljednji Caraxov roman, zvao se
„Nije mi poznat.“
„Gotovo ne zna za taj roman, jednako kao što gotovo nitko ne poznaje Caraxa i
njegov opus. Misle da ga poznaju, ali varaju se. Jedne smo noći završili s čitanjem u kasne
noćne sate. Otišla sam spavati i za dva sata osjetila sam prve trudove.“
„Termin ti je bio tek za dva mjeseca...“
„Osjetila sam strašnu bol, kao da me netko udario u trbuh. Počela sam paničariti.
Glasno sam zvala Davida. Kada je maknuo plahte da me podigne i odnese liječniku, bile
su pune krvi.“
„Žao mi je.“
„Svima je žao.“
„Jeste li stigli do liječnika?“
„Ne“
„A dijete?“
„Djevojčica. Mrtvorođenče.“
„Jako mi je žao, Ariadna. Možda bi bilo najbolje da ovdje stanemo i da pozovem
liječnika da ti da nešto.“
„Ne. Ne želim sada stati.“
„U redu. Što se zatim dogodilo?“
„David...“
„Samo mirno, tvojim tempom.“
„David je uzeo truplo u ruke i počeo cviliti kao ranjena životinja. Djevojčici je koža
poplavila i izgledala je kao slomljena lutka. Željela sam ustati i zagrliti je, ali bila sam jako
slaba. U zoru, kada se počelo daniti, David je uzeo djevojčicu, posljednji me put pogledao
i zamolio za oprost. Poslije je izašao iz kuće. Odvukla sam se do prozora. Vidjela sam ga
kako silazi stubištem među stijenama do mola. Ondje je bio privezan drveni čamac. Ušao
je u njega s djevojčičinim tijelom zamotanim u krpe i počeo veslati prema pučini, cijelo
me vrijeme gledajući. Podigla sam ruku, nadajući se da će me ugledati, daće se vratiti.
Nastavio je veslati sve dok se nije zaustavio na stotinjak metara od obale. Sunce se već
nagnulo iznad mora, koje se činilo poput ognjenog jezera. Vidjela sam Davidovu siluetu
kako ustaje i podiže nešto s tla. Počeo je udarati kobilicu čamca, ponovno i ponovno.
Trebala je tek koja minuta da potone. David je ostao stajati tako, nepomičan, s
djevojčicom u naručju i gledajući me sve dok ga more nije zauvijek progutalo.“
„Što si potom napravila.“
„Izgubila sam mnogo krvi i bila sam slaba. Provela sam nekoliko dana u vrućici,
vjerujući da je sve to bila samo noćna mora i daće se David svakog trena pojaviti na

Knjige.club 454
 Gringos

vratima. Nakon toga, kada sam ponovno mogla ustati i hodati, išla sam svakog dana na
plažu. Čekati.“
„Čekati?“
„Da se vrate. Vjerojatno mislite da sam luda kao i David.“
„Ne. Uopće to ne mislim.“
„Vidjeli su me seljaci koji su svaki dan dolazili tamo s kolima, pa su mi prišli i pitali
me jesam li dobro i poklonili mi nešto za jesti. Rekli su mi da ne izgledam dobro i
ponudili mi da će me odvesti u bolnicu Dan Feliu. Vjerojatno su oni obavijestili žandare.
Jedna patrola pronašla me kako spavam na plaži i odvela me u bolnicu. Bila sam
pothlađena, imala bronhitis i unutarnje krvarenje od kojeg bih za manje od dvanaest sati
umrla da me nisu odveli u bolnicu. Nisam im rekla tko sam, ali nije im trebalo dugo da
saznaju. Tjeralica s mojom slikom bila je u svim postajama i vojarnama. Primili su me u
bolnicu i tamo sam ostala dva tjedna.“
„Tvoji roditelji te nisu posjetili?“
„Oni nisu moji roditelji.“
„Mislio sam na Ubachove.“
„Ne. Kada su me konačno otpustili iz bolnice, dva policajca i jedna kola hitne pomoći
došla su po mene i odveli me natrag u palaču Ubachovih u Madrid.“
„Što su rekli Ubachovi kada su te vidjeli?“
„Gospođa, voljela je da je tako zovem, pljunula mi je u lice i rekla da sam nezahvalna
usrana drolja. Ubach me pozvao u svoju radnu sobu. Čitavo vrijeme koje sam bila tamo
nije se ni potrudio podići pogled s radnog stola. Objasnio mi je da će me poslati u
privatnu školu u blizini mjesta El Escorial i da se mogu vratiti doma nekoliko dana
tijekom Božića budem li se dobro vladala. Idućeg dana su me odveli.“
„Koliko si dugo bila u internatu?“
„Tri tjedna.“
„Zašto tako kratko?“
„Vodstvo internata je saznalo da sam svojoj kolegici iz spavaonice, Ani Mariji,
ispričala što se dogodilo.“
„Što si joj ispričala?“
„Sve.“
„Uključujući i dio o kradi djece?“
„Sve.“
„I povjerovala ti je?“
„Da. Njoj se dogodilo nešto slično. Gotovo sve djevojke iz internata imale su slične
priče.“
„Što se dogodilo?“
„Nekoliko dana poslije pronašli su je obješenu na tavanu internata. Imala je šesnaest
godina.“
„Samoubojstvo?“
„A što vi mislite?“
„A što su tebi napravili?“
„Vratili su me u kuću Ubachovih.“
„I...?“
Knjige.club 455
 Gringos

„Ubach mi je opalio šamar i zaključao me u sobu. Rekao mi je daće me zatvoriti u

ludnicu do kraja života ako mi ponovno padne na pamet širiti laži o njemu.“
„I što si mu rekla?“
„Ništa. Te noći, dok su spavali, iskrala sam se iz svoje sobe kroz prozor i zaključala
sobu u kojoj su spavali Ubachovi, na trećem katu. Onda sam se spustila u kuhinju i
odvrnula plin. U podrumu su držali kanistre benzina za generator. Prošla sam cijeli prvi
kat polijevajući pod i zidove. Potom sam zapalila zastore i izašla u vrt.“
„Nisi bježala?“
„Ne.“
„Zašto?“
„Zato što sam ih htjela gledati dok gore.“
„Razumijem.“
„Ne vjerujem da razumijete. Ali ispričala sam vam cijelu istinu. A sada vi meni recite
jednu stvar.“
„Naravno.“
„Gdje mi je sestra?“

Knjige.club 456
 Gringos

15.

„Tvoja sestra sada se zove Mercedes i na sigurnom je.“

„Kao ja?“
„Ne.“
„Želim je vidjeti.“
„Uskoro. Prvo mi ispričaj nešto o svome mužu, Ignaciju Sanchísu. Nikako da shvatim
zašto je Miguel Ángel Ubach, koji je na svom raspolaganju imao najekskluzivnije
odvjetničke urede, odlučio kao izvršitelja oporuke imenovati mladića koji je, doduše,
obećavao, ali je imao malo iskustva. Imaš li ideju zašto je to napravio?“
„Nije li očito?“
„Nije.“
„Ignacio je bio Ubachov sin. Dobio ga je s jednom pjevačicom iz kazališta Paralelo s
kojom se viđao u mladosti. Dolores Ribas, tako se zvala. S obzirom na to da gospođa nije
željela imati djece da ne uništi figuru, Ubach ga je zatajio. Platio mu je studij i osigurao da
dobije dobre prilike i da počne raditi za jedan odvjetnički ured koji je poslije zaposlio da
ga zastupaju.“
„Sanchís je to znao? Znao je da je Ubach njegov pravi otac?“
„Naravno.“
„Zato se oženio s tobom?“
„Oženio se da me zaštiti. Bio mi je jedini prijatelj. Pošten i čestit čovjek. Jedini kojeg
sam upoznala.“
„Dakle to je bio fiktivan brak?“
„Bio je to najstvarniji brak na svijetu, ali da, ako na to mislite, nikada me nije ni
taknuo.“
„Kada ste počeli planirati osvetu?“
„Ignacio je imao pristup svoj Ubachovoj dokumentaciji i povezao je konce što se tiče
Vallsa. Bila je to njegova ideja. Tragajući za mojim pravim ocem, Victorom Mataixom,
saznali smo za neke njegove zatvorske kolege, od Davida Martína do Sebastiana Salgada
i Morgada, kojeg smo zaposlili kao vozača i tjelohranitelja. Ali već smo razgovarali o
tome, zar ne?“
„Nije važno. To da iskoristite duh Davida Martína da preplašite Vallsa isto je bila
njegova ideja?“
„To je bila moja ideja.“
„Tko je pisao pisma koja ste slali Vallsu?“
„Ja.“
„Što se dogodilo 1956. u galeriji Circulo de Bellas Artes u Madridu?“
„Pisma nisu polučila očekivane rezultate. Ideja je bila malo-pomalo posijati strah u
Vallsu i uvjeriti ga da postoji zavjera protiv njega koju je osmislio David Martín kako bi
mu se osvetio i razotkrio istinu o njegovoj prošlosti.“
„Koji je bio vaš cilj?“
„Željeli smo da napravi pogrešan korak i vrati se u Bercelonu da se suoči s
Martínom.“

Knjige.club 457
 Gringos

„Što ste i uspjeli.“

„Da, ali ga je bilo potrebno još više pritisnuti.“
„I zbog toga onaj pokušaj atentata 1956.?“
„Između ostalog.“
„Tko ga je izveo?“
„Morgado. Nije ga trebao ubiti, samo preplašiti i uvjeriti da nije siguran ni u
vlastitom bunkeru i da neće biti siguran sve dok osobno ne ode u Bercelonu da zauvijek
utiša Davida Martína.“
„Ali nikada ga ne bi pronašao, jer je bio mrtav.“
„Točno.“
„Kako ste ga još pritiskali?“
„Ignacio je platio nekom od njegove kućne posluge da u Vallsovoj radnoj sobi ostavi
knjigu mog oca, Ariadna i Grimizni princ, one noći kada se u Vili Mercedes održavao bal
pod maskama. U knjizi je bila poruka i popis brojeva krivotvorenih spisa koje smo dotad
otkrili. To je posljednje što smo mu poslali. Više nije mogao izdržati.“
„Zašto nikada niste otišli u policiju ili u novine?“
„Nemojte me nasmijavati.“
„Volio bih da se vratimo na onaj popis.“
„Već sam vam rekla sve što sam znala. Zašto vam je toliko važan taj popis?“
„Hoćemo tu stvar raspetljati do kraja. Da ti možemo osigurati pravdu. Da nađemo
pravog idejnog začetnika ove noćne more kroz koju ste ti i ostali prošli.“
„Vallsovog pomagača?“
„Da. Zbog toga inzistiram.“
„Što želite znati?“
„Molim te da se potrudiš i pokušaš se sjetiti. Popis, kažeš da je sadržavao brojeve?
Ne i imena djece?“
„Ne. Samo brojeve.“
„Sjećaš li se koliko brojeva? Otprilike.“
„Četrdesetak.“
„Kako ste došli do tih brojeva? I što vas je navelo na pomisao da ima još slučajeva
djece koja su ukradena roditeljima ubijenima po Vallsovoj naredbi?“
„Morgado. Kada je Valentin počeo raditi za nas, ispričao nam je da je čuo da su
nestale cijele obitelji. Mnogi njegovi stari kolege iz zatvora umrli su u utvrdi. Njihove
žene i djeca nestali su bez traga. Ignacio mu je rekao da mu napravi popis s imenima i
uposlio je odvjetnika Briansa da, diskretno, prokopa po matičnom uredu i sazna što se
dogodilo sa svim tim ljudima. Najlakše je bilo pronaći potvrde o smrti. Učinilo mu se
sumnjivim što su sve izdane istog dana i potražio je potvrde o rođenju izdane istog
dana.“
„Kako je dosjetljiv taj odvjetnik Brians. Tako nešto ne bi svima palo na pamet...“
„Kada smo sve to otkrili, pomislili smo da bi, ako je Valls napravio to što se činilo da
jest, moglo postojati još mnogo takvih slučajeva. U drugim zatvorima. U obiteljima iz
cijele zemlje za koje nismo znali. Stotine. Možda tisuće.“
„Jeste li ikome povjerili svoje sumnje?“
„Ne.“
Knjige.club 458
 Gringos

„I niste stigli istražiti ostale slučajeve?“

„Ignacio je planirao to napraviti, ali su ga priveli.“
„A što je s originalnim popisom?“
„Uzeo ga je onaj čovjek, Hendaya.“
„Postoje kopije?“
Victoria je odmahnula glavom.
„Ti i tvoj muž niste napravili ni jednu jedinu? Za svaki slučaj?“
„Sve koje smo imali bile su u kući. Hendaya ih je pronašao i na mjestu uništio. Bilo
mu je jasno da je tako najbolje. Jedino što je htio znati bilo je gdje smo sakrili Vallsa.“
„Jesi li’ sigurna?“
„Posve sam sigurna. Već sam vam to nekoliko puta rekla.“
„Znam, znam. Pa, ipak, nikako da ti potpuno povjerujem. Jesi li mi lagala, Ariadna?
Reci mi istinu.“
„Ja sam vama rekla istinu. Ali ne znam jeste li je vi rekli meni.“
Leandro ju je pogledao svojim bezizražajnim pogledom kao da ju je tek sada
primijetio. Slabašno se nasmiješio i nagnuo prema naprijed.
„Ne znam na što ciljaš, Ariadna.“
Osjetila je da joj se oči pune suzama. Riječi su joj izletjele iz usta prije nego što je
shvatila što se događa.
„Mislim da znate. Bili ste u autu, zar ne? Onog dana kada su došli po mog oca i odveli
mene i moju sestru. Vi ste Vallsov pomagač... Crna ruka.“
Leandro ju je tužno promatrao.
„Mislim da si me zamijenila s nekim, Ariadna.“
„Zašto?“ pitala je jedva čujnim glasom.
Leandro je ustao i prišao joj.
„Bila si jako hrabra, Ariadna. Hvala ti na pomoći. Nemoj se ništa brinuti. Bila mi je
čast upoznati te.“
Ariadna je podigla pogled i suočila se s Leandrovim smiješkom, melemom mira i
milosrđa. Poželjela je izgubiti se u njemu da se nikada više ne probudi. Leandro se
nagnuo i poljubio je u čelo.
Usne su mu bile hladne.
Te noći, dok je doktorov čarobni napitak posljednji put strujao njezinim venama,
Ariadna je sanjala Grimiznoga Princa iz priča koje joj je njezin otac pisao i sjetila se.
Prošlo je mnogo godina i jedva se sjećala lica svojih roditelja i sestre. Uspijevala ih
se sjetiti samo u snovima. U snovima koji su je uvijek odnosili u dan kada su oni
muškarci došli da odvedu njezina oca i otmu nju i njezinu sestru, ostavivši njezinu
umiruću majku u kući u četvrti Vallvidrera.
Te je noći sanjala da je ponovno čula brujanje automobila koji su se približavali kroz
drvored. Provirila je kroz prozor svoje sobe i ugledala crnu kočiju Grimiznoga Princa
kako se zaustavlja ispred fontane. Vrata kočije otvorila su se i nestalo je svjetla.
Ariadna je osjetila dodir ledenih usana na svojoj koži i tihi glas koji je poput
krvavoga otrova prodirao kroz zidove. Poželjela je potrčati i sakriti se na dno ormara, ali
pogled Grimiznog Princa sve je vidio i sve znao. Sklupčana u mraku, slušala je kako se
zvuk koraka idejnoga začetnika svih noćnih mora polako približava.

Knjige.club 459
 Gringos

16.

Njegov dolazak najavio je jedak miris kolonjske vode i kvalitetnoga duhana. Valls je
čuo njegove korake dok je silazio stubama, ali odbio je pružiti mu zadovoljstvo da ga vidi
u punom iščekivanju. U izgubljenim bitkama, najbolja obrana je ravnodušnost.
„Znam da si budan“, konačno je rekao Hendaya. „Nemoj me tjerati da te polijem
kantom hladne vode.“
Valls je otvorio oči u polutami. Dim cigarete izranjao je iz sjena i u zraku ocrtavao
želatinozne figure. Sjaj žara cigarete zapalio je Hendayin pogled.
„Što želite?“
„Mislio sam da bismo mogli razgovarati.“
„Nemam vam što reći.“
„Jesi li za cigaretu? Kažu da skraćuje život.“
Valls je slegnuo ramenima. Hendaya se nasmijao, zapalio cigaretu i pružio mu je
kroz rešetke. Valls ju je prihvatio drhtavim rukama i povukao dim.
„O čemu želite razgovarati?“
„O popisu“, rekao je Hendaya.
„Ne znam o čemu govorite.“
„O popisu koji si pronašao u knjizi u svojoj radnoj sobi. Onom koji si imao kod sebe
one noći kada su te uhvatili. Onom na kojem je bilo nekih četrdeset brojeva potvrda o
smrti i rođenju. Znaš dobro o popisu.“
„Nemam ga više. Njega traži Leandro? Jer za njega radite, zar ne?“
Hendaya je sjeo na stube i nezainteresirano ga pogledao.
„Jesi li napravio koju kopiju?“
Valls je odmahnuo glavom.
„Jesi li siguran? Dobro razmisli.“
„Možda sam ipak napravio jednu kopiju.“
„Gdje je?“
„Bila je kod Vicentea. Mog tjelohranitelja. Prije nego što smo došli u Bercelonu, stali
smo na jednoj benzinskoj. Zamolio sam Vicentea da kupi bilježnicu i prepisao sam
brojeve kako bi i on imao primjerak, u slučaju da se nešto dogodi i moramo se razdvojiti.
On je u gradu imao svog čovjeka od povjerenja kojeg je planirao tražiti da pronađe spise
i uništi ih nakon što se riješimo Martína i saznamo kome je još rekao za sve to. To je bio
plan.“
„A gdje je sada ta kopija?“
„Ne znam. Bila je kod Vicentea. Ne znam što su napravili s njegovim tijelom.“
„Postoji li još neka kopija osim te koja je bila kod Vicentea?“
„Ne.“
„Sada si posve siguran?“
„Da.“
„Ako mi lažeš ili mi nešto skrivaš, držat ću te ovdje zauvijek. Svjestan si toga?“
„Ne lažem vam.“

Knjige.club 460
 Gringos

Hendaya je kimnuo i utonuo u tišinu. Valls se bojao daće otići i ponovno ga ostaviti
samoga na dvanaest ili više sati. Došao je do točke da su kratki Hendayini posjeti bili
svijetla točka dana.
„Zašto me već niste ubili?“
Hendaya se nasmijao kao da je očekivao to pitanje, za koje je imao spreman
savršeno uvježban odgovor.
„Zato što ne zaslužuješ.“
„Zar me Leandro toliko mrzi?“
„Gospodin Montalvo ne mrzi nikoga.“
„Što trebam napraviti da zaslužim smrt?“
Hendaya ga je znatiželjno promatrao.
„Prema mojem iskustvu, oni koji se najviše razmeću time da žele umrijeti cvile kao
curice kada pogledaju smrti u zube.“
„U oči.“
„Molim?“
„Kaže se pogledati smrti u oči. Ne u zube.“
„Stalno zaboravljam da nam je gost slavni književnik.“
„A to sam dakle, jedan od Leandrovih gostiju?“
„Ti više nisi ništa. A kada smrt dođe po tebe, navalit će zubima, a ne očima.“
„Spreman sam.“
„Ne krivim te. Nemoj misliti da ne suosjećam s tobom i da ne znam kroz što
prolaziš.“
„Suosjećajan mesar.“
„Zlo govori tko zlo misli. Vidiš da i ja znam poslovice. Imam prijedlog za tebe. Ako
budeš dobar i pomogneš mi, osobno ću te ubiti. Brzo i čisto. Metak u glavu. Nećeš ni
primijetiti. Što kažeš?“
„Što mi je činiti?“
„Dođi bliže. Želim ti nešto pokazati.“
Valls je prišao rešetkama. Hendaya je nešto tražio po džepovima sakoa i Valls se na
tren ponadao da će izvući revolver i na mjestu mu raznijeti glavu. Umjesto toga, izvukao
je fotografiju.
„Znam da je netko bio ovdje. Nemoj se ni truditi zanijekati. Želim da pogledaš
fotografiju i kažeš mi je li to osoba koju si vidio.“
Hendaya mu je pokazao sliku. Valls je kimnuo.
„Tko je ona?“
„Zvala se Alicia Gris.“
„Zvala? Mrtva je?“
„Da, iako ona to još ne zna“, odgovorio je spremajući fotografiju.
„Mogu li zadržati fotografiju?“
Hendaya ga je iznenađeno pogledao.
„Nisam mislio da si sentimentalan tip.“
„Molim vas.“

Knjige.club 461
 Gringos

„Fali ti žensko društvo, ha?“

Hendaya se zlobno nasmiješio i prezirno bacio fotografiju u ćeliju.
„Evo ti je. Zapravo je baš komad, na neki svoj način. Sada je možeš gledati po cijele
noći i natezati si ga s obje ruke. Oprosti, s jednom.“
Valls ga je pogledao bezizražajnim pogledom.
„Samo tako nastavi skupljati bodove. Sačuvat ću ti jedan šuplji metak kao oproštajni
dar i kao znak zahvalnosti za sve što si napravio za domovinu.“
Valls je pričekao da Hendaya nestane uza stube, pa je kleknuo i pokupio fotografiju.

Knjige.club 462
 Gringos

17.

Ariadna je znala da je to dan kada će umrijeti. Znala je to čim se probudila u hotela

Palače, otvorila oči i otkrila da je jedan od Leandrovih ljudi dok je spavala ostavio paket
omotan satenskom vrpcom na radnom stolu. Otkrila se i oteturala do stola. Kutija je bila
velika, bijela i na njoj je zlatnim slovima bilo ugravirano PERTEGAZ. Ariadna je
zataknutu ispod vrpce pronašla omotnicu na kojoj je njezino ime bilo napisano rukom.
Otvorila ju je i izvukla karticu na kojoj je pisalo:

Draga Ariadna,
Konačno je došao dan da se ponovno susretneš sa svojom sestrom. Pomislio sam
da bi željela biti lijepa da proslaviš što će pravda konačno biti zadovoljena i što više
nikada nećeš morati strahovati ni od koga i ni od čega.
Nadam se da će ti se svidjeti. Sve sam osobno izabrao za tebe.
Srdačno,
Leandro.

Ariadna je pomilovala rub kutije prije nego što ju je otvorila. Na tren je unutra
zamislila sklupčanu otrovnu zmiju, spremnu da joj skoči za vrat čim podigne poklopac.
Nasmiješila se. Unutrašnjost je bila obložena svilenkastim papirom. Podigla je prvi sloj i
pronašla komplet donjega rublja od bijele svile, zajedno s najlonkama. Ispod donjega
rublja bila je vunena haljina boje šampanjca i odgovarajuće cipele i kožna torba. I
marama. Leandro ju je slao u smrt odjevenu kao djevicu.
Sama se oprala, bez pomoći medicinske sestre. Potom je, bez žurbe, obukla odjeću
koju joj je Leandro odabrao za posljednji dan njezina života i promotrila se u zrcalu.
Nedostajao joj je samo bijeli lijes i križ u rukama. Sjela je i čekala, pitajući se koliko je već
bijelih djevica trunulo u ovoj luksuznoj ćeliji prije nje, koliko je kutija s najboljom
odjećom iz trgovine Pertegaz kupio Leandro da se oprosti od svojih dama poljupcem u
čelo.
Nije trebala dugo čekati. Nije prošlo ni pola sata kada je začula zvuk ključa koji ulazi
u bravu. Mehanizam je brzo popustio i dobri se doktor, sa svojim prijemčivim izgledom
obiteljskoga liječnika kojega poznajemo oduvijek, pojavio na vratima s onim širokim i
suosjećajnim osmijehom koji ga je uvijek pratio, jednako kao i njegova doktorska torba
čudesa.
„Dobar dan, Ariadna. Kako se danas osjećate!'„
„Jako dobro. Hvala, doktore.“
Polako joj je prišao i odložio doktorsku torbu na stol.
„Kako li ste samo lijepi i elegantni. Danas je važan dan za vas, zar ne?“
„Da. Ponovno ću se susresti sa svojom obitelji.“

Knjige.club 463
 Gringos

„Krasno. Obitelj je najvažnije što čovjek ima u životu. Gospodin Leandro me zamolio
da vam prenesem njegove iskrene isprike zato što se ne može osobno doći oprostiti s
vama. Morao je nakratko otići zbog nekog hitnog posla. Reći ću mu da ste bili prekrasni.“
„Hvala.“
„Hoćemo vam dati tonik da vas malo ohrabrimo?“
Ariadna mu je poslušno pružila golu ruku. Doktor se nasmiješio, otvorio svoju crnu
doktorsku torbu i izvadio kožnu futrolu koju je rasklopio na stolu. Ariadna je ugledala
tucet numeriranih staklenih bočica privezanih gumicom i metalni etui u kojem je bila
šprica. Doktor se nagnuo nad nju i nježno je primio za ruku.
„Ako dopuštate.“
Počeo joj je pipati kožu, koja je bila prekrivena ožiljcima i masnicama što su ih
ostavile nebrojene injekcije. Dok je pregledavao prednju stranu podlaktice, zglob,
prostor između članaka prstiju lagano udarajući prstom po koži, smiješio joj se. Ariadna
ga je pogledala u oči, zadigla haljinu i otkrila bedra. I tamo je bilo tragova uboda, ali u
većim razmacima.
„Ako želite, dajte mi injekciju ovdje.“
Doktor je odglumio pretjeranu čednost i sramežljivo kimnuo.
„Hvala. Mislim da će tako biti najbolje.“
Promatrala ga je dok je pripremao injekciju. Odabrao je bočicu s brojem devet.
Nikada ga prije nije vidjela da izabire tu bočicu. Kada je injekcija bila spremna, doktor je
potražio točku na unutarnjoj strani njezina lijeva bedra, točno tamo gdje je završavala
nova svilena čarapa.
„Možda će vas u početku malo boljeti i mogli biste osjetiti hladnoću. Trajat će tek
koju sekundu.“
Ariadna je promatrala kako se doktor usredotočio i približio iglu njezinoj koži. Kada
joj je vrh igle bio na centimetar od bedra, progovorila je.
„Danas me niste dezinficirali vatom s alkoholom, doktore.“
Iznenađen, muškarac je nakratko podigao pogled i zbunjeno se nasmiješio.
„Imate li kćeri, doktore!*“
„Dvije, Bog ih blagoslovio. Gospodin Leandro im je kum.“
Sve se odigralo u tren. Prije nego što je doktor izgovorio te riječi i vratio se svojoj
zadaći, Ariadna ga je snažno uhvatila za ruku i zabila mu iglu u grlo. Zaprepaštenje je
ispunilo doktorove oči. Ruke su mu klonule i počeo se tresti s iglom zabijenom u vrat.
Pripravak u šprici obojao se njegovom krvi. Ariadna ga je i dalje gledala u oči, uhvatila je
injekciju i ispraznila mu je u jugularnu venu. Doktor je otvorio usta ne ispustivši zvuka i
pao na koljena. Ona je ponovno sjela na stolac i promatrala ga dok je umirao. Trajalo je
dvije-tri minute.
Potom se nagnula nad njega, izvukla injekciju i obrisala krv o rever njegova sakoa.
Ponovno ju je spremila u metalni etui, vratila bočicu broj devet na njezino mjesto i
preklopila futrolu. Čučnula je pokraj tijela, prokopala mu džepove i pronašla novčanik iz
kojega je izvukla desetak novčanica od sto peseta. Obukla je skupi sako i odgovarajući
šešir. Na kraju je uzela ključeve koje je doktor ostavio na stolu, futrolu s bočicama i
špricu, i stavila ih u bijelu torbu. Na glavu je svezala maramu i, s torbom pod rukom,
otvorila vrata te izašla iz spavaće sobe.

Knjige.club 464
 Gringos

Dnevna soba suitea bila je prazna. Vaza s bijelim ružama stajala je na stolu za kojim
je toliko puta doručkovala s Leandrom. Otišla je do vrata. Bila su zaključana. Isprobavala
je jedan po jedan s doktorova svežnja ključeva, sve dok nije pronašla pravi. Hodnik,
prostrani prolaz s tepihom, ispunjen slikama i kipovima, podsjećao je na veliki luksuzni
kruzer. Bio je pust. Odjeci glazbe i brujanje usisavača u nekom od suiteova lebdjeli su u
zraku.
Ariadna je hodala polako. Prošla je ispred otvorenih vrata ispred kojih su bila kolica
za čišćenje i unutra ugledala spremačicu kako skuplja ručnike. Stigavši do predvorja u
kojem su bila dizala, susrela se s jednim starijim bračnim parom odjevenim u svečanu
odjeću. Prekinuli su razgovor čim su je primijetili.
„Dobro jutro“, rekla je Ariadna.
Par je tek lagano kimnuo, pogleda uprta u pod. Čekali su u tišini. Kada su se vrata
dizala konačno otvorila, gospodin ju je propustio što mu je zavrijedilo oštar pogled
njegove pratilje. Počeli su se spuštati. Dama ju je sumnjičavo promatrala, mjerkajuči
njezinu odjeću grabežljivim pogledom. Ariadna joj se ljubazno nasmiješila, a dama joj je
uzvratila hladnim i odrješitim osmijehom.
„Nalikujete na Evi tu“, rekla je.
Oštar ton jasno je davao do znanja da sličnost nije bila kompliment. Ariadna je samo
čedno spustila pogled. Kada su se vrata otvorila u predvorju prizemlja, par se nije
pomaknuo sve dok ona nije izašla iz dizala.
„Vjerojatno skupa kurva“, čula je šapat iza sebe.
Predvorje hotela bilo je prepuno ljudi. Ariadna je ugledala luksuzni na nekoliko
metara i utekla u njega. Ugledavši je, uslužna prodavačica odmjerila ju je od glave do
pete i procijenivši iznos svega što je nosila, nasmiješila joj se kao da su stare prijateljice.
Pet minuta poslije Ariadna je napustila trgovinu s upadljivim sunčanim naočalama koje
su joj pokrivale pola lica i usnama užarenima najkričavijim crvenim ružem koji je mogla
pronaći. Od djevice do luksuzne prostitutke sa samo nekoliko dodataka.
Navlačeći rukavice spustila se niz stube koje su vodile do izlaza i osjećala poglede
gostiju, portira i hotelskoga osoblja koji su proučavali svaki centimetar njezina tijela.
„Polako“, rekla si je. Kada je došla do izlaza, zastala je, a vratar koji joj je pridržao vrata
gledao ju je napola pohotno, napola suučesnički.
„Taksi, ljepotice?“

Knjige.club 465
 Gringos

18.

Cjeloživotna posvećenost medicini naučila je doktora Soldevilu da je navika bolest

koju je najteže izliječiti. Toga popodneva, kao i svih popodneva od onoga prokletog
trenutka u kojem mu je palo na pamet zatvoriti svoju ambulantu i prepustiti 'se drugoj
najsmrtonosnijoj pošasti poznatoj čovjeku, mirovini, dobri doktor promolio je nos na
balkon svoga stana u ulici Puertaferrisa i uvjerio se da je dan, baš kao i cijeli svijet,
nekako sav pokisao.
Ulice su bile odjenute u ulične lampe, a nebo je bilo iste one blago ružičaste nijanse
kao i kokteli iz bara Boadas, kojima je doktor ponekad nadoknađivao svojoj jetri
primjeren život koji je vodio. Bio je to predznak. Soldevila se oboružao kaputom, šalom i
doktorskom torbom i, pod zaštitom svojega šešira barcelonskoga gospodina, izašao na
ulicu te krenuo u svoj svakodnevni posjet onome neobičnome duhu zvanome Alicia Gris
koju su mu intrige obitelji Sempere i Fermína stavile na životni put. I koja je u njemu
budila neizmjernu znatiželju i slabost zbog koje bi zaboravljao, tijekom dugih besanih
noći, da već više od trideset godina nije ni taknuo zdravu žensku.
Šetao je niz ulicu La Rambla nesvjestan gradske vreve, razmišljajući o tome da se,
nasreču za nju i na nesreću za njega, gospođica Gris oporavila od svojih ozljeda
neobičnom brzinom koju nije pripisivao svojem liječničkom umijeću nego
koncentriranoj zlobi koja je kolala venama toga bića tmine. Ubrzo će je, nažalost, morati
otpustiti iz svoje skrbi.
Uvijek ju je mogao pokušati uvjeriti da ga ponekad posjeti u njegovoj ambulanti
zbog onoga što su profesionalci zvali „kontrolni pregled“, ali znao je da bi takav napor
bio jednako plodonosan kao da čovjek zamoli bengalskoga tigra kojega je upravo pustio
iz kaveza da se vrati svake nedjelje ujutro prije mise da popije svoju zdjelicu mlijeka.
Vjerojatno je najbolje za sve, osim za samu Aliciju, bilo da djevojka što prije nestane iz
njihovih života. Bilo je dovoljno da je pogleda u oči da postavi tu dijagnozu i da zna da je
najtočnija od svih koje je u životu postavio.
Možda zbog melankolije koja je obuzela staroga doktora od same pomisli da se
mora oprostiti od, sasvim sigurno, svoje posljednje pacijentice, nije primijetio da, kada je
ulazio u mračni tunel ulice Arco del Teatro, među sjenama koje su vrebale postoji jedna
iz koje se širi opor miris kolonjske vode i skupoga uvoznoga duhana.
U posljednjih je tjedan dana već naučio pronaći ulaz u to mjesto za čije postojanje,
morao se zakleti, neće otkriti ni samome Duhu Svetome, pod prijetnjom da će Fermín
svaki dan doći marendati u njegovu kuću kako bi mu pričao proste viceve. „Bolje da idete
sami, doktore“, rekli su mu. Iz sigurnosnih razloga, obrazložili su Semepereovi, za koje
nikada ne bi posumnjao da su sposobni uplesti se u intrige takvoga kalibra. Čovjek je
provodio život kopajući po ljudskim unutarnjim organima, samo da bi otkrio da te ljude
jedva da i poznaje. Život je, kao i upala slijepoga crijeva, bio misterij.
I tako je, izgubljen u svojim mislima i pokušavajući ponovno ući u tu tajanstvenu
zgradu koju su svi zvali Groblje zaboravljenih knjiga, doktor Soldevila stao na stubu
stare palače i primio alku u obliku vražićka spreman pokucati na vrata. Spremao se lupiti
prvi put kada je sjena koja ga je slijedila izašla iz svoje veže i utjelovila se pokraj njega da
bi mu prislonila cijev pištolja na sljepoočnicu.
„Dobra večer, doktore“, rekao je Hendaya.

Knjige.club 466
 Gringos

Isaac je promatrao Aliciju s dozom sumnje. Nesklon sentimentalnostima, već je

nekoliko dana primjećivao, ne bez određene uznemirenosti, da je posljednjih tjedana
dopustio da prema djevojci počne osjećati nešto slično ljubavi. Krivio je godine, od kojih
svi omekšaju. Alicijina višetjedna prisutnost natjerala ga je da ponovno preispita samoću
koju je odabrao u svojem utočištu među knjigama. Gledajući je kako se oporavlja i vraća
u život,
Isaac je osjećao kako u njemu oživljava uspomena na njegovu kći Nuriju, koja ne
samo da nije izblijedjela, nego je čučala u njemu sve dok Alicijin dolazak nije ponovno
otvorio staru ranu koju nije ni znao da nosi u sebi.
„Zašto me tako gledate, Isaac?“
„Zato što sam glupi starac.“
Alicia se nasmiješila. Isaac je primijetio da je smijući se pokazivala zube i da
nestašno zrači.
„Glupan koji je ostario ili starac koji je oglupio?“
„Nemojte mi se smijati, Alicia, iako to zaslužujem.“
Ona ga je raznježeno pogledala i stari je čuvar morao skrenuti pogled. Kada je Alicia
izvirila ispod crne koprene, makar samo na tren, toliko ga je podsjećala na Nuriju da bi
ga nešto stegnulo u grlu i ostajao bi bez daha.
„Što to tamo imate?“
Isaac joj je pokazao drveni etui.
„Je li to za mene?“
„Moj oproštajni dar.“
„Već me se želite riješiti?“
„Ja ne.“
„A zašto mislite da već idem?“
„Griješim li?“
Alicia nije odgovorila, ali je prihvatila etui.
„Otvorite ga.“
Unutra je pronašla zlatno nalivpero s drškom od mahagonija i bočicom plave tinte
koja se sjajila pod svjetlom uljanice.
„Bilo je Nurijino?“
Isaac je kimnuo.
„Poklonio sam joj ga za osamnaesti rođendan.“
Alicia je promotrila nalivpero, pravo umjetničko djelo.
„Več godinama nitko nije njime pisao“, rekao je čuvar.
„Zašto ga vi ne koristite?“
„Nemam o čemu pisati.“
Alicia mu se spremala proturječiti kada su se odjeci dvaju tupih udaraca proširili
palačom. Nakon stanke od pet sekundi, slijedila su još dva udarca.
„Doktor“, rekla je Alicia. „Već je naučio lozinku.“
Isaac je kimnuo i ustao.
„Tko kaže da se starog psa ne može naučiti novim trikovima?“
Čuvar je uzeo uljanicu i krenuo prema hodniku koji je vodio prema ulazu.

Knjige.club 467
 Gringos

„Isprobajte ga“, rekao je. „Tamo imate praznog papira.“

Sa svjetiljkom u rukama Isaac je prošao dugim zavojitim hodnikom koji je vodio do
ulaza. Koristio se njome samo kada je išao nekoga dočekati. Kada je bio sam, nije ju
trebao. Savršeno je poznavao to mjesto i radije je hodao po njegovoj utrobi u vječnoj
polutami koja je ondje vladala. Zastao je pred vratima, odložio svjetiljku na pod i objema
rukama uhvatio polugu koja je pokretala mehanizam što je otvarao vrata. Primijetio je
da mu je u posljednje vrijeme to teže nego inače i da osjeća pritisak u prsima koji prije
nije osjećao. Možda su njegovi dani kao čuvara već odbrojeni.
Mehanizam brave, star koliko i samo to mjesto, sastojao se od složenoga sustava
poluga, kolotura, lanaca i zupčanika kojemu je trebalo između deset i petnaest sekundi
da se otvori. Kada je mehanizam oslobodio vrata, Isaac je povukao polugu koja je
aktivirala utege i tako s lakoćom otvarajući teška vrata od izrezbarenoga hrasta. Podigao
je uljanicu da dočeka liječnika i malo se pomaknuo u stranu da ga propusti. Silueta
doktora Soldevila ocrtavala se na pragu.
„Točni kao i uvijek, doktore“, zaustio je Isaac.
Sekundu zatim doktorovo tijelo ničice je palo unutra, a visoka i koštunjava figura
prepriječila je prolaz.
„Tko...?“
Hendaya mu je prislonio revolver na čelo i nogom gurnuo doktorovo tijelo.
„Zatvori vrata.“
Alicia je umočila nalivpero u tintarnicu i povukla ga po papiru ostavljajući
svjetlucavu plavu liniju. Napisala je svoje ime i promatrala kako se tinta malo-pomalo
suši. Zadovoljstvo prazne stranice, koja je u početku mirisala na misterij i obećanje,
nestalo je kao čarolijom. Čim čovjek počne stavljati na papir prve riječi, otkriva da u
pisanju, kao i u životu, razlika između namjera i rezultata ide ruku pod ruku s nevinošću
kojom se stvaraju prve i prihvaćaju potonji. Spremala se zapisati rečenicu koje se sjećala
iz jedne od svojih najdražih knjiga, kada je zastala i pogledala prema vratima. Odložila je
nalivpero i osluhnula tišinu.
Istoga trena znala je da je nešto pošlo po zlu. Izostanak žamora koji je stvarao
uobičajeni razgovor između Isaaca i doktora Soldevila, neodređena jeka nepravilnih
koraka i ta otrovna tišina koja se osjećala u zraku i od koje se sva naježila. Pogledala je
oko sebe i proklinjala vlastitu sreću. Uvijek je mislila da će umrijeti drugačije.

Knjige.club 468
 Gringos

19.

U bilo kojim drugim okolnostima, Hendaya bi starcima udijelio po metak čim je ušao
u zgradu, ali nije htio upozoriti Aliciju na svoju prisutnost. Doktor Soldevila bio je u
nesvijesti od udarca u glavu. Iskustvo mu je govorilo da se za njega ne treba brinuti
barem pola sata.
„Gdje je?“ šaptom je upitao čuvara.
„Što?“
Revolverom ga je udario u lice i čuo kako je pukla kost. Isaac je pao na koljena i
potom se stropoštao u stranu, cvileći. Hendaya je čučnuo, primio ga za ovratnik i
povukao ga.
„Gdje je?“ ponovio.
Starčev nos obilato je krvario. Hendaya mu je stavio cijev pištolja ispod brade i
netremice ga gledao u oči. Isaac mu je pljunuo u lice. „Hrabar je“, pomislio je Hendaya.
„Hajde, djedice, nemoj mi tu raditi scene jer si prestar da glumiš heroja. Gdje je
Alicia Gris?“
„Ne znam o čemu pričate.“
Hendaya se nasmiješio.
„Želiš da ti polomim noge, ha, djedice? U tvojim godinama slomljena kost više ne
zacjeljuje...“
Isaac nije otvorio usta. Hendaya ga je primio za vrat i odvukao prema unutrašnjosti
zgrade. Prošli su prostrani zavojiti hodnik. Iza zavoja bljesnulo je svjetlo. Zidovi su bili
pokriveni freskama fantastičnih prizora. Hendaya se pitao kakvo li je to mjesto. Kada su
stigli do kraja hodnika, našao se pred divovskim svodom koji se uzdizao u beskraj. Od
prizora koji je ugledao klonula mu je ruka s revolverom i ispustio je starca.
Činio mu se kao privid, snolika slika koja je lebdjela na oblaku avetinjske svjetlosti.
Prostrani labirint koji se uvijao sam oko sebe, rastao je u zavjeri tunela, prolaza, lukova i
mostova. Struktura je izgledala kao da je iznikla iz samoga tla i rasla u nemogućoj
geometriji koja je dosezala sve do kupole od neprozirnoga stakla u kojoj je završavao
svod. Hendaya se nasmijao za sebe. Skriven u tmini stare barcelonske palače, postojao je
zabranjeni grad knjiga i riječi koji će, nakon što raskomada slatku Aliciju, spaliti. Bio je to
njegov sretan dan.
Isaac se vukao po pločicama ostavljajući za sobom trag krvi. Želio je vikati, ali nije
mogao proizvesti ništa osim jecaja i na jedvite je jade uspijevao ostati pri svijesti.
Ponovo je začuo kako se Hendayini koraci približavaju i osjetio je da mu stavlja nogu
između ramena i pritišće ga na pod.
„Samo mirno, djedice.“
Hendaya ga je zgrabio za zglob i odvukao do jednoga od potpornih stupova svoda.
Tri tanke cijevi spuštale su se uza zid pričvršćene metalnim kukama. Hendaya je izvukao
lisice, zakvačio jedan prsten oko cijevi dok je drugi stegnuo oko Isaacova zgloba sve dok
nije osjetio da mu se urezao u meso. Čuvar je ispustio prigušeni krik.
„Alicia više nije ovdje“, dahtao je. „Gubite vrijeme...“
Hendaya je ignorirao starca i pogledom skenirao polutamu. U kutu je nazreo vrata
ispod kojih je prodirala svjetlost svijeće. Policajac je primio pištolj objema rukama i

Knjige.club 469
 Gringos

odšuljao se tamo priljubljen uza zid. Uznemirenost u starčevom pogledu potvrdila mu je

da je na pravom putu.
Ušao je u prostoriju s pištoljem u zraku. U sredini prostorije bio je ležaj sa
zgužvanim plahtama, a pokraj zida komoda s lijekovima i ostalim priborom. Hendaya je
pregledao kutove i sjenovite zakutke prije nego što je ušao u sobu. Zrak je mirisao na
alkohol, vosak i nešto slatko i brašnasto od čega su mu je navrla slina na usta. Prišao je
stoliću koji se nalazio pokraj ležaja na kojem je stajala svijeća. Pronašao je otvorenu
tintarnicu i arak papira. Na prvome od njih, nagnutim i spretnim krasopisom, pisalo je:
Hendaya se nasmiješio i vratio se do dovratka sobe. Pogledao je prema čuvaru koji
se i dalje borio s lisicama kojima je bio zavezan za cijevi. Malo dalje, na ulazu u labirint,
primijetio je lagano meškoljenje u polutami, kao da je kap kiše zamreškala površinu
vode u zdencu stvorivši valove koji su se širili površinom u koncentričnim krugovima.
Prošavši pokraj Isaaca, podigao je uljanicu a da se nije potrudio ni pogledati starca. Bit će
vremena da se s njim obračuna.
Kada je stigao do podnožja velike strukture, Hendaya je zastao da promotri baziliku
od knjiga koja se uzdizala pred njim i pljunuo. Potom je, nakon što je provjerio je li
pištolj napunjen, ušao u labirint i slijedio Alicijin miris i odjeke njezinih koraka.

Knjige.club 470
 Gringos

20.

Tunel je imao blag uzlazni zavoj koji je vodio prema središtu strukture i što je
Hendaya dalje išao, postajao je sve uži. Zidovi su od poda do stropa bili prekriveni
hrptima knjiga. Prolaz je zatvarao drveni panel ispunjen starim kožnim koricama na
kojima su se još uvijek mogli pročitati naslovi na desecima jezika. Uskoro je stigao do
oktogonalnoga odmorišta u čijem je središtu bio stol prepun otvorenih knjiga i stalaka za
knjige, a na njemu je stajala i lampa koja je svijetlila zlatnim blijedim svjetlom. Mnoštvo
hodnika vodilo je u različitim smjerovima, neki su se spuštali, a drugi penjali. Hendaya je
zastao da posluša zvuk koji je proizvodio labirint, svojevrsni žamor staroga drveta i
papira koji je zvučao kao da je u neprestanome, i gotovo neprimjetnome, pokretu.
Odlučio je krenuti jednim od hodnika koji su se spuštali, pretpostavljajući da Alicia traži
drugi izlaz u nadi daće se on izgubiti u labirintu što će joj dati vremena da pobjegne. To
bi on napravio na njezinu mjestu. Ipak, sekundu prije nego što je ušao u hodnik,
primijetio ju je. Knjiga je visjela na jednoj od polica, kao da ju je netko izvukao točno
toliko da ne padne. Hendaya je prišao polici i pročitao naslov na koricama:

Alisa s onu stranu ogledala

Lewis Carroll

„Djevojčica se želi igrati?“, pitao je glasno.

Glas mu se izgubio u klupku tunela i hodnika ne dobivši odgovora. Hendaya je

gurnuo knjigu do zida i krenuo hodnikom, koji se uspinjao sve strmije, pa je svakih
četiri-pet koraka nailazio na stubu. Što je više ulazio u labirint, sve je više osjećao da
prolazi kroz neko mitsko biće, levijatana od riječi koji je bio savršeno svjestan njegove
prisutnosti i svakoga njegova koraka. Podigao je uljanicu koliko mu je dopuštao svod i
nastavio. Deset metara dalje naglo je stao kada se zabio u kip anđela psećega pogleda.
Djelić sekunde prije nego što je zapucao u njega, shvatio je da je riječ o voštanoj figuri
koja u rukama, velikima poput kliješta, drži knjigu za koju nikada nije čuo:

Izgubljeni raj
John Milton
Anđeo je čuvao ulaz u još jednu ovalnu sobu, dvostruko veću od prijašnje. Prostorija
je bila prepuna vitrina, zakrivljenih polica i niša pretvorenih u književne katakombe.
Hendaya je uzdahnuo.
„Alicia?“ zazvao je. „Prestanite s djetinjarijama i pokažite se. Samo želim razgovarati
s vama. Kao profesionalac s profesionalcem.“
Hendaya je prošao prostorijom i pogledao dovratak dvaju hodnika koji su izlazili iz
nje. Još jednom, točno u zavoju u kojem je polutama zagustila, s police u jednom od
hodnika virila je knjiga. Hendaya je stisnuo zube. Ako se Leandrova kurva želi igrati
mačke i miša, čeka je najveće iznenađenje u životu.

Knjige.club 471
 Gringos

„Sama si to tražila“, rekao je krenuvši tim hodnikom koji se strmo uspinjao.

Nije se zamarao time da pogleda koje je djelo ovoga puta izabrala Alicia ostavljajući
mu tragove na svome putu do srca labirinta. Tijekom gotovo dvadeset minuta, Hendaya
se uspinjao tim putem koji je nalikovao na divovsku kazališnu mašineriju. Usput je
nailazio na dvorane i balustrade koje su se prostirale između lukova i mostića s kojih je
mogao vidjeti da se uspeo mnogo više nego što mu se činilo. Isaacova prilika, lisicama
zavezana za cijev ispod svega toga, izgledala je sićušno. Kada bi podigao pogled prema
kupoli, struktura je nastavljala rasti i zaplitati se u sve složeniji uzorak. Svaki put kada bi
pomislio da se izgubio, naišao bi na hrbat knjige koja je virila s police na ulazu u novi
tunel koji ga je vodio do nove dvorane iz koje se put račvao u mnogobrojne arabeske.
Priroda labirinta mijenjala se što se više približavao kupoli. Složeni uzorak, svakoga
trena sve hirovitiji, iskorištavao je lukove i otvore da bi omogućio prodor magličastoj
svjetlosti. Kao čarolijom iz zakrivljenih se zrcala širila tmina i lebdjela u zraku. U svakoj
novoj dvorani u kojoj bi se našao, bilo je još više Ugura, slika i naprava koje bi tek na
jedvite jade uspijevao prepoznati. Neke figure djelovale su kao nedovršeni automati,
druge su bile skulpture od papira ili gipsa koje su visjele sa stropa ili su bile smještene u
zidovima kao kakva bića skrivena u sarkofazima od knjiga. Blagi osjećaj nemira i
vrtoglavice polako je preplavljivao Hendayu, koji je uskoro primijetio da mu pištolj klizi
među oznojenim prstima.
„Alicia, ako ne izađete, zapalit ću ovu gomilu sranja i gledat ću vas kako živi gorite.
To želite?“
Začuo je zvuk iza sebe i okrenuo se. Predmet koji mu se isprva učinio kao lopta ili
kugla veličine šake, kotrljao se prema njemu niz jedan od tunela. Čučnuo je da ga
podigne. Bila je to glava lutke uznemirujuća osmijeha i staklenih očiju. Trenutak zatim
tišinu je proparalo zveckanje metalne melodije koja je podsjećala na uspavanku.
„Kurva“, protisnuo je.
Potrčao je uza stube osjećajući kako mu glava pulsira. Odjeci muzike odveli su ga do
okrugle dvorane na čijem se rubu nalazila balustrada na koju je padao veliki snop
svjetlosti. Na drugoj strani vidjela se staklena stijenka kupole i Hendaya je shvatio da je
došao do vrha. Sa svake strane dovratka stajala je po jedna bjeličasta Ugura okružena
knjigama kao kakvo mumificirano tijelo prepušteno svojoj sudbini. Pod je bio prekriven
otvorenim knjigama po kojima je Hendaya gazio dok nije došao do drugoga dijela sobe.
Tamo je bio maleni ormar ugrađen u zid koji je izgledao kao relikvarij. Iznutra je
dopirala muzika. Hendaya je polako otvorio vratašca.
Muzička kutija napravljena od zrcala svirala je u dnu ormara. U njoj, figurica anđela
raširenih krila okretala se u hipnotičkome transu. Zvuk se stišavao dok je mehanizam
ostajao bez žice.
Anđeo je ostao visjeti usred leta. Upravo je u tom trenutku primijetio odraz u jednoj
od zrcalnih stijenki glazbene kutije.
Jedna od Ugura koje su ga, dok je ulazio, podsjetile na gipsano truplo, pomaknula se
i Hendaya je osjetio kako mu se diže kosa na glavi. Brzo se okrenuo i triput zapucao u
obris koji se ocrtavao pod zrakama svjetlosti. Slojevi papira i gipsa pd kojih je bilo
napravljeno obličje, rasprsnuli su se u oblaku prašine. Policajac je spustio oružje koji
centimetar i zaškiljio. Tek je tada pokraj sebe primijetio jedva vidljiv pokret. Okrenuo se,
ponovno nategnuo iglu, i prepoznao sjaj tamna i prodorna pogleda koji je dolazio iz
tame.

Knjige.club 472
 Gringos

Vrh nalivpera probio mu je rožnicu i prošao mu kroz mozak zabivši se u kost na

vrhu lubanje. Hendaya je u trenu klonuo kao lutak kojem su prerezali konce. Tijelo je
ostalo ležati među knjigama, tresući se. Alicia je čučnula pokraj njega, istrgnuta mu
oružje koje je još uvijek držao u rukama, pa nogom odgurnula tijelo do balustrade.
Potom ga je gurnula do ruba i gledala kako se, još uvijek živ, sunovrača u bezdan i udara
o kameni pod proizvevši tup i mokar zvuk.

Knjige.club 473
 Gringos

21.

Isaac ju je vidio kako izlazi iz labirinta. Lagano je šepala, a u ruci je držala oružje s
takvom lakoćom da mu se sledila krv u žilama. Gledao ju je dok je prilazila mjestu na
kojem je Hendayino tijelo udarilo o mramorni pod. Bila je bosa, ali nije oklijevala ugaziti
u lokvu krvi koja se širila oko tijela. Nagnula se nad tijelo i pretražila džepove. Izvadila je
novčanik i otvorila ga. Uzela je svežanj novčanica, a ostalo je bacila na pod. Nakon što je
nekoliko trenutaka hladno promatrala truplo, Alicia je zgrabila nešto što je izlazilo iz
Hendayina lica i snažno povukla. Isaac je prepoznao nalivpero koje joj je poklonio prije
jedva sat vremena.
Alicia mu je polako prišla. Kleknula je pokraj njega i oslobodila ga lisica. Isaac, koji
nije primijetio da su mu oči pune suza i da se sav trese, potražio je njezin pogled. Alicia
ga je promatrala bezizražajna lica, kao da želi razotkriti stvarnost ovome jadnome
zanesenome starcu koji je u njoj želio vidjeti reinkarnaciju svoje izgubljene kćeri. Alicia
je obrisala nalivpero o svoju spavaćicu i pružila mu ga.
„Nikada ne bih mogla biti kao ona, Isaac.“
Čuvar si je, nijem, obrisao suze. Alicia mu je pružila ruku i pomogla mu da ustane.
Potom je otišla do malene kupaonice koja se nalazila pokraj čuvareve spavaće sobe.
Isaac je čuo kako teče voda.
Uskoro se pojavio doktor Soldevila, teturajući. Isaac mu je rukom dao znak i doktor
mu je prišao.
„Što se dogodilo? Tko je onaj čovjek?“
Isaac mu je rukom pokazao na hrpu udova razasutih po tlu na nekih dvadesetak
metara od njih.
„Sveti Bože...“ šapnuo je liječnik. „A gospođica...?“
Alicia je izašla iz kupaonice umotana u ručnik. Vidjeli su je kako ulazi u Isaacovu
sobu. Doktor je čuvara upitno pogledao. Ovaj je slegnuo ramenima. Soldevila je prišao
vratima i provirio unutra. Alicia je oblačila odjeću Nurije Monlbrt.
„Jeste li dobro?“ upitao je doktor.
„Savršeno“, odgovorila je Alicia ne odvajajući pogled od zrcala.
Doktor Soldevila zatomio je zaprepaštenje, sjeo u stolac i promatrao je u tišini dok je
pregledavala stari neseser Isaacove kćeri i odabirala kozmetičke proizvode. Pažljivo se
našminkala, iscrtavajući usne i oči preciznim potezima, još jedanput stvarajući lik koji je
mnogo više odgovarao njezinome karakteru nego ono bespomoćno tijelo koje je
posljednjih tjedana njegovao. Kada su im se pogledi sreli u zrcalu, namignula mu je.
„Kada odem, morat ćete o svemu obavijestiti Fermína. Recite mu da se mora riješiti
tijela. Neka ode taksidermistu na trg Plaza Real i kaže mu da ga ja šaljem. On ima
potrebne kemikalije.“
Alicia je ustala, okrenula se oko sebe odmjerivši svoj odraz u ogledalu i, spremivši u
crnu torbicu novac i pištolj koje je uzela s Hendayina tijela, krenula prema vratima.
„Tko ste vi?“ pitao ju je doktor Soldevila kada je prolazila pokraj njega.
„Vrag“, odgovorila je Alicia.

Knjige.club 474
 Gringos

22.

Čim je Fermín vidio dobroga doktora na vratima knjižare, znao je da se otvorila

Pandorina kutija. Na Soldevili su se vidjeli nepogrešivi znakovi da je primio udarac
posred lica od profesionalca. Daniel i Bea, koji su iza pulta pokušavali dovesti u red
račune od toga mjeseca, zaprepašteno su mu potrčali upomoć.
„Što se dogodilo, doktore?“
Doktoru Soldevili pobjegao je uzdah koji je zvučao kao probušeni balon i potučeno
je spustio glavu.
„Daniele, izvucite onu bocu jakog konjaka koju vaš gospodin otac skriva iza
udžbenika i priručnika za Stvaranje nacionalnoga duha“, naredio je Fermín.
Bea je otpratila doktora do stolca i pomogla mu da sjedne.
„Jeste li dobro? Tko vam je ovo napravio?“
„Da, i nije mi sasvim jasno“, odgovorio je. „Tim redom.“
„A Alicia?“ upitala je Bea.
„Da vam pravo kažem, za nju se ne bih brinuo...“
Fermín je uzdahnuo.
„Dala je petama vjetra?“ želio je znati.
„Umotana u sumporni oblak“, odgovorio je doktor.
Daniel mu je pružio čašu konjaka kojoj se liječnik nije usprotivio. Iskapio ju je u
jednom gutljaju i čekao da čarobni napitak proradi.
„Još jednu, molim vas.“
„A Isaac?“ pitao je Fermín.
„Ostao je da porazmisli.“
Fermín je čučnuo pokraj doktora i potražio njegov pogled.
„Hajmo, eminencijo, na sunce sa svim, i bez cenzure.“
Kada je završio svoju pripovijest, doktor je zatražio još jednu čašicu konjaka
umjesto užine. Bea, Daniel i Fermín smotreno su mu se pridružili. Nakon što su svi koji
tren u tišini porazmislili, Daniel je otvorio raspravu.
„Kamo je mogla otići?“
„Vjerojatno ispraviti nepravdu“, odgovorio je Fermín.
„Molim vaša gospodstva da prestanu pričati u šiframa, jer na fakultetu obiteljske
tajne Sempereovih nisu bile dio kurikuluma“, rekao je doktor.
„Vjerujte da vam činim uslugu kada vam kažem da odete doma, stavite teleću šniclu
na lice i ostavite nas da počistimo ovaj nered“, savjetovao je Fermín.
Doktor je kimnuo.
„Trebam li očekivati još plaćenih ubojica?“ upitao je. „Pitam da budem spreman.“
„Mislim da za sada ne“, odgovorio je Fermín. „Ali možda ne bi bilo naodmet da
nestanete iz grada i odete na koji tjedan u toplice Mongat u društvu neke prpošne
udovice da izliječite bubrežni kamenac ili neku drugu tvar koja vam je zapela u
mokraćnom sustavu.“
„Ovoga puta neću odbiti“, složio se doktor.

Knjige.club 475
 Gringos

„Daniele, zašto ne biste otpratili doktora kući da se pobrinete da stigne čitav?“

predložio je Fermín.
„Zašto ja?“ bunio se Daniel. „Opet me se želite riješiti?“
„Ako vam je draže, poslat ću vašeg sina Juliána, iako mislim da je za ovaj zadatak
primjereniji netko tko je bio na Prvoj pričesti.“
Daniel je nevoljko pristao. Fermín je osjetio da ga je Bea prostrijelila pogledom, ali
to je do daljnjega odlučio ignorirati. Prije nego što se oprostio s doktorom, natočio mu je
posljednju čašicu konjaka i, vidjevši da je u boci ostao prst tekućine, nagnuo je i iskapio
ostatak. Kad su Daniel i doktor nestali, Fermín se sručio u stolac i uronio lice u ruke.
„A sve to što je rekao doktor o taksidermistu i da se treba riješiti tijela?“ pitala je
Bea.
„Neugodan zadatak koji se, nažalost, mora obaviti“, rekao je Fermín. „Jedna od dvije
najgore Alicijine osobine jest* to što je obično u pravu.“
„Koja je druga?“
„To što ne oprašta. Je li vam u zadnje vrijeme rekla nešto što bi nam pomoglo otkriti
što joj se mota po glavi? Dobro razmislite.“
Bea je oklijevala, ali na kraju je odmahnula glavom. Fermín je polako kimnuo i ustao.
Uzeo je kaput sa stalka za kapute i spremao se prepustiti travestiji zimskoga popodneva
koje nije obećavalo ništa dobro.
„Bit će najbolje da krenem k tom taksidermistu. Možda mi nešto putem padne na
pamet...“
„Fermíne?“ zazvala je Bea prije nego što je stigao do vrata.
Zastao je, ali nije se okrenuo.
„Ima nešto što nam je Alicia prešutjela, zar ne?“
„Predosjećam da ima dosta toga, gospodo Bea. I mislim da je to napravila za naše
dobro.“
„Ali ima nešto u vezi s Danielom. Što bi ga moglo jako povrijediti.“
Fermín se zatim okrenuo i tužno joj se nasmiješio.
„Zato smo ovdje vi i ja, zar ne? Da spriječimo da se tako nešto dogodi.“
Bea mu je uputila dug pogled.
„Budite vrlo oprezni, Fermíne.“
Žena ga je gledala kako nestaje u plavičasti sumrak koji je prijetio bljuzgom. Ostala
je tako i promatrala prolaznike koji su hodali ulicom Santa Ana skriveni pod šalovima i
kaputima. Nešto je govorilo da se zima, ona prava, upravo nenajavljeno sručila na njih. I
daće ovoga puta ostaviti traga.

Knjige.club 476
 Gringos

23.

Femandito je ležao ispružen na krevetu u svojoj sobi gledajući kroz krovni prozor
izgubljena pogleda. Soba ili, ako ćemo iskreno, sobičak, dijelila je zid s praonicom i uvijek
ga je podsjećala na podmornice iz filmova koje je gledao na matinejama u kinu Capitol,
jedino što je bila sumornija i manje gostoljubiva. Unatoč tome toga je popodneva
Femandito, milošću svojih hormona koje je on zamijenio za spiritualno i mistično
raspoloženje, bio u sedmome nebu. Amor, anđelak u haljetku, zakucao je na njegova
vrata. Tehnički baš i nije pokucao na vrata, nego mu je više prošao pred nosom, ali on je
vjerovao da sudbina, kao i zubobolja, ne popušta dok nas ne dohvati dvaput. Tim više
ako je u pitanju ljubav.
Epifanija koja je uspjela jednom zauvijek otjerati fantaziju perfidnoj Aliciji i one
zlokobne čari koje su začarale njegovu ranu mladost, dogodila se prije nekoliko dana.
Ljubav, pa čak i jalova, vodi do druge. Tako su govorile pjesme bolera koje su možda bile
sladunjavije od princes-krafni, ali to nije mijenjalo činjenicu da u znanosti o ljubavi
uvijek imaju pravo. Njegova blesava i naivna ljubav za gospođicu Aliciju završila je, u
tom razdoblju prevrata i opasnosti, kada je susreo obitelj Sempere, a dobri knjižar mu je
ponudio posao. A to je mjesto od raja dijelila samo slučajnost.
Dogodilo se jednoga jutra kada se pojavio u knjižari da krene sa svojim poslom
dostavljača. Ondje se muvalo stvorenje uznemirujućih čari i otegnuta naglaska. Prema
onome što je načuo iz razgovora Sempereovih, odazivala se na ime Sofia, a Femandito je
saznao i da je nećakinja starog Semperea te Danielova sestrična. Činilo se da je Danielova
majka, Isabella, bila podrijetlom iz Italije i Sofia, koja je bila iz Napulja, živjela je kod
Sempereovih neko vrijeme dok je studirala na sveučilištu Universidad de Bercelona i
usavršavala španjolski. Sve su to, naravno, bile tehnikalije.
Osamdeset i pet posto Fernanditove moždane mase, da se i ne govori o ostalim,
manje važnim, organima, bilo je posvećeno razmišljanju o Sofiji i obožavanju Sofije.
Djevojci je bilo otprilike devetnaest, godina više-manje. Priroda ju je, beskrajno okrutna
prema mladićima njegove dobi, obdari ta bujnim njedrima, oblim profitom i dugim
nogama. Sama pomisao na njezine čari ostavljala je Fernandita bez daha. Njezine oči,
njezine usne i ti bijeli zubi, taj rozi jezik koji se nazirao kada bi se nasmijala, izluđivali su
jadnoga dečka koji je mogao provesti sate zamišljajući kako njegovi prsti miluju ta
renesansna usta kliznuvši blijedim vratom prema rajskoj dolini koju su isticale te
pripijene vunene veste što ih je djevojka nosila i koje su dokazivale da su Talijani
oduvijek biti majstori arhitekture.
Fcrnandito je otvorio oči i zaboravio na buku radija u blagovaonici i viku iz
susjedstva da bi prizvao sliku Sofije čeznutljivo ispružene na krevetu od ruža, ili kojega
god drugoga cvijeća čije su latice bile pri ruci, dok on spretnom i sigurnom rukom
rješava svakojake gumbe, patentne zatvarače i ostale tajne ženske odjeće, pritom je
obasuvši poljupcima, ili laganim ugrizima, sve dok ne nasloni tiče na ono neusporedivo
utočište savršenstva koje je dobrostivo nebo smjestilo između pupka i prepona sviti
žena. U svojoj mašti, Fernandito je ostao ležati na tom mjestu, siguran da je taj položaj,
čak i da ga u tom trenutku zbog pohote udari strijela Božja, bio toga vrijedan.
U nedostatku strijele Božje, zazvonio je telefon. Tenkovski koraci približavali su se
hodnikom i odjednom su se otvorila vrata njegova sobička da bi otkrila korpulentnu
siluetu njegova oca, koji mu je, u potkošulji, gaćama i sa sendvičem s kobasicom u
rukama, rekao:

Knjige.club 477
 Gringos

„Ustani, ništarijo, za tebe je.“

Iščupan iz čvrstoga zagrljaja raja, Fernandito se odvukao do telefona na kraju
hodnika. Tamo je bio skučeni kutak u kojem je ležao telefon pod plastičnim Kristom koji
je njegova majka kupila u samostanu Montserrat i kojemu bi, na pritisak gumba,
zasvijetlile oči što mu je pridavalo nadzemaljski izgled na koji se Fernandito navikao tek
nakon godina noćnih mora. Čim je podigao slušalicu, njegov je brat Fulgancio znatiželjno
promolio nos da besramno prisluškuje, njegov veliki talent.
„Fernandito?“ upitao je glas s druge strane.
„Na telefonu.“
„Alicia je.“
Srce mu je poskočilo.
„Možeš razgovarati?“ pitala je.
Fernandito je Fulganciju u lice bacio espadrilu, pa je ovaj pobjegao u svoju sobu.
„Da. Jeste li dobro? Gdje ste?“
„Dobro me slušaj, Fernandito. Moram otići na neko vrijeme.“
„To zvuči dosta loše.“
„Trebam uslugu. Važno je.“
„Što god trebate.“
„Još uvijek imaš papire što su bili u onoj kutiji koju si trebao uzeti iz moga stana?“
„Da. Na sigurnom su.“
„Želim da među njima potražiš bilježnicu na kojoj je na prednjoj strani rukom
napisan natpis
„Znam na koju mislite. Ali nisam je otvorio. Da ne biste pomislili...“
„Znam da nisi. Zamolila bih te da tu bilježnicu daš Danielu Sempereu. I samo njemu.
Jesi li me razumio?“
„Da...“
„Objasni mu da sam ti ja rekla da mu je daš. Da pripada samo njemu i nikome više.“
„Da, gospođice Alicia. A gdje ste vi?“
„Nije važno.“
„Jeste li u opasnosti?“
„Ne brini se za mene, Fernandito.“
„Naravno da se brinem...“
„Hvala ti na svemu.“
„To zvuči kao da se opraštamo.“
„I ti i ja znamo da su opraštaji otrcani.“
„I da vi nikada ne biste mogli biti otrcani. Čak i da se trudite.“ „Dobar si prijatelj,
Fernandito. I dobar čovjek. Sofia je prava sretnica.“
Fernandito se zacrvenio do točke užarenja.
„Kako znate...!“
„Drago mi je što si konačno pronašao nekog tko te zaslužuje.“ „Nitko nikada neće biti
kao vi, gospođice Alicia.“
„Učinit ćeš kako sam te zamolila?“

Knjige.club 478
 Gringos

„Ne brinite se.“

„Volim te, Fernandito. Zadrži ključeve stana. Tvoj je. Budi sretan. I zaboravi na
mene.“
Prije nego što je stigao išta reći, Alicia je već spustila slušalicu. Fernandito je
progutao slinu i, obrisavši suze, spustio slušalicu.

Knjige.club 479
 Gringos

24.

Alicia je izašla iz telefonske kabine. Taksi ju je čekao na koji metar otamo. Vozač je
otvorio prozor i uživao u cigareti, zamišljen. Kada ju je vidio da prilazi, spremao se baciti
čik.
„Idemo?“
„Još samo trenutak. Dovršite cigaretu.“
„Vrata se zaključavaju za deset minuta...“ rekao je taksist. „Za deset minuta smo
vani“, odgovorila je Alicia.
Krenula je uza brijeg i suočila se s velikom šumom mauzoleja, križeva, anđela i
vodoriga koja je prekrivala padinu. Sumrak je navukao mrtvački pokrov crvenih oblaka
nad groblje Montjuic. Zastor od susnježice njihao se na povjetarcu i stvarao veo
kristalnih čestica oko nje. Alicia je krenula stazom i uspela se kamenim stubama koje su
vodile do balustrade naseljene grobovima i kipovima nadnaravnih biča. Tamo se,
ocrtavajući se pod svjetlom Mediterana, uzdizala lagano naherena nadgrobna ploča:

ISABELLA SEMPERE
1917. - 1939.

Alicia je čučnula ispred groba i stavila ruku na nadgrobnu ploču. Prisjetila se lica
koje je vidjela na fotografijama u stanu gospodina Semperea i portreta koji je odvjetnik
Brians sačuvao, a koji je prikazivao njegovu negdašnju klijenticu i, najvjerojatnije, tajnu
ljubav. Sjetila se riječi koje je pročitala u bilježnici i znala je da, iako ju nije upoznala,
nikada nije osjećala takvu bliskost s nekime kao s tom ženom čiji su joj posmrtni ostaci
ležali pod nogama.
„Možda bi bilo najbolje da Daniel nikada ne sazna istinu, da nikada ne pronađe
Vallsa ni osvetu za kojom žudi. Ali ja ne mogu odlučiti umjesto njega“, rekla je. „Oprosti
mi.“
Alicia je zatim rastvorila kaput koji je posudila od staroga čuvara i iz džepa izvukla
isklesanu figuricu koju joj je poklonio. Pogledala je malenoga anđela raširenih krila
kojega je Isaac kupio svojoj kćeri na nekom božićnom sajmu prije mnogo godina i u
kojem je Nuria skrivala poruke i tajne za svojega oca. Otvorila je tajni otvor i pročitala
bilješku koju je na putu do groblja napisala na komad papira.

Mauricio Valls
El Pinar
Ulica Manuel Arnús
Bercelona

Smotala je poruku i gurnula je u rupu. Zatvorila je poklopac i stavila figuru anđela u

podnožje nadgrobne ploče, među vaze suhoga cvijeća.
„Neka odluči sudbina“, šapnula je.

Knjige.club 480
 Gringos

Kada se vratila u taksi, vozač ju je čekao naslonjen na automobil. Otvorio joj je vrata
i vratio se za volan. Gledao ju je u retrovizoru. Alicia je izgledala izgubljena u svojim
mislima. Vidio je da otvara torbu i izvlači bočicu s bijelim tabletama. Progutala je šaku
tih tableta i sažvakala ih. Vozač joj je pružio pljosku koju je držao na suvozačkom mjestu.
Alicia je otpila. Konačno je podigla pogled.
„Slušam“, rekao je taksist.
Pokazala mu je svežanj novčanica.
„Tu ima barem dvije tisuće peseta“, rekao je.
„Tri tisuće“, precizirala je Alicia. „Vaše su ako stignemo do Madrida prije zore.“

Knjige.club 481
 Gringos

25.

Fernandito je zastao na drugoj strani ulice i promatrao Daniela kroz izlog knjižare.
Kada je izašao iz kuće, počelo je sniježiti i ulice su već bile gotovo puste. Promatrao je
Daniela nekoliko minuta, pričekavši da bude siguran da je u knjižari sam. Kada je prišao
vratima da objesi natpis zatvoreno, Fernandito je izronio iz sjene i stao ispred njega s
namještenim osmijehom na licu. Daniel ga iznenađeno pogleda i otvori vrata.
„Fernandito? Ako trebaš Sofiju, noćas je ostala prespavati kod prijateljice u četvrti
Sarria zato što moraju završiti nešto za fakultet ili...“
„Ne. Vas trebam.“
„Mene?“
Mladić je kimnuo.
„Uđi.“
„Jeste li sami ovdje?“
Daniel ga je začuđeno promatrao. Fernandito je ušao u knjižaru i pričekao da
Sempere zatvori vrata.
„Slušam.“
„Donio sam vam nešto što šalje gospođica Alicia.“
„Znaš li gdje je?“
„Ne.“
„Što mi šalje?“
Fernandito je na trenutak oklijevao, ali je potom iz unutrašnjega džepa jakne
izvukao nešto što je izgledalo kao školska bilježnica. Pružio mu ju je. Daniel ju je uzeo,
smiješeći se zbog te naivne tajanstvenosti. Ali čim je pročitao riječ napisanu na prednjoj
strani bilježnice, osmijeha je nestalo.
„Dobro onda...“ rekao je Fernandito. „Ostavljam vas. Laku noć, gospodine Daniele.“
Daniel je kimnuo ne podigavši pogled s bilježnice. Kada je Fernandito izašao iz
knjižare, ugasio je svjetla i otišao u stražnju prostoriju. Sjeo je za stari radni stol koji je
pripadao njegovu djedu, upalio stolnu lampu i na tren zatvorio oči. Osjetio je kako mu se
ubrzava puls i kako mu drhte ruke.
Zvona katedrale zaorila su se u daljini, a on je otvorio bilježnicu i počeo čitati.

Knjige.club 482
 Gringos

ISABELLINA BILJEŽNICA
1939.

Knjige.club 483
 Gringos

Moje ime je Isabella Gispert i rodila sam se u Berceloni 1917. godine. Imam dvadeset i
dvije godine i znam da nikada neću napuniti dvadeset i tri. Pišem ove retke sigurna da mi je
preostao tek koji dan života i da ću uskoro napustiti one kojima najviše dugujem: svoga
sina Daniela i svoga muža Juana Semperea, najboljega čovjeka kojega sam upoznala, koji
mi je poklonio toliko povjerenja, ljubavi i predanosti da ću umrijeti ne zasluživši ih. Pišem
za sebe, noseći u grob tajne koje znam da mi ne pripadaju i znajući da nitko nikada neće
pročitati ove stranice. Pišem da se sjetim i da se održim na životu. Moja je jedina nada da
ću se sjetiti i razumjeti tko sam bila i zašto sam učinila što sam učinila dok sam još uvijek
za to sposobna i prije nego što me napusti već oslabljena svijest. Pišem unatoč boli, jer su
gubitak i bol jedino što me još drži na životu i zbog čega se bojim umrijeti. Pišem da ovim
stranicama ispričam ono što ne mogu onima koje najviše volim jer bih ih mogla povrijediti
i dovesti u životnu opasnost. Pišem jer sve dok sam sposobna sjećati se, ostajem s njima još
koji trenutak...

Knjige.club 484
 Gringos

1.

Zbog odraza mojega raspadajućega tijela u zrcalu ove spavaće sobe teško mi je u to
povjerovati, ali nekada, prije mnogo godina, bila sam djevojčica. Moja obitelj držala je
trgovinu živežnim namirnicama pokraj crkve Santa María del Mar. Živjeli smo u zgradi iza
trgovine. Tamo smo imali dvorište iz kojega se vidio vrh bazilike. Kada sam bila djevojčica,
voljela sam zamišljati da je to začarani dvorac koji je išao u noćne šetnje Bercelonom da bi
se u zoru vratio da spava pod suncem. Obitelj moga oca, Gispertovi, stara je dinastija
barcelonskih trgovaca, a majčina, Ferratinovi, pripadali su lozi napuljskih mornara i
trgovaca. Ja sam naslijedila karakter od svoje bake s majčine strane, žene pomalo
vulkanskoga temperamenta kojoj su nadjenuli nadimak Vezuvija. Bile smo tri sestre, iako
je moj otac tvrdio da ima dvije kćeri ijednu mazgu. Jako sam voljela svoga oca, iako sam ga
učinila nesretnim. Bio je dobar čovjek koji se bolje snalazio s trgovinom nego s
djevojčicama. Obiteljski ispovjednik običavao je govoriti da svi na svijet dolazimo sa
svrhom, a da je moja bila prkositi svemu. Moje dvije starije sestre bile su poslušnije. Bilo im
je jasno da je njihov životni cilj dobro se udati i napredovati u svijetu prema utvrđenim
društvenim normama. Ja sam se, na nesreću mojih jadnih roditelja, već s osam godina
pobunila i objavila da se nikada neću udati, da pregaču neću staviti ni ako me stave pred
streljački vod i da želim postati spisateljica ili otići na podmornicu (zbog Julesa Vernea sam
neko vrijeme bila zbunjena oko toga). Moj otac za to je krivio sestre Bronte, koje sam
oduvijek spominjala s dubokim štovanjem. On je mislio da je riječ o grupici libertinskih
časnih sestara utaborenih ispred ulaza u crkvu Santa Madrona koje su izgubile razum
tijekom nereda u vrijeme Tragičnoga tjedna 1909. godine, pa sada puše opijate i plešu
zagrljene poslije ponoći. “To se ne bi dogodilo da smo je poslali terezijankama ”, žalio se.
Priznajem da nikada nisam znala biti kći kakvu su željeli moji roditelji, ni djevojka kakvu je
očekivao svijet u kojem sam se rodila. Bolje rečeno, nisam željela. Uvijek sam svemu
prkosila, svojim roditeljima, svojim učiteljima i, kada su se oni umorili od borbe sa mnom,
samoj sebi.
Nisam se voljela igrati s drugim djevojčicama: moja specijalnost bila je praćkom
obezglavljivati lutke. Radije sam se igrala s dječacima, kojima sam s lakoćom manipulirala,
iako bi prije ili poslije otkrili da ih uvijek pobjeđujem, pa sam se morala naučiti snalaziti
sama sa sobom. Mislim da sam se tada navikla na osjećaj da sam uvijek udaljena i
odijeljena od ostalih. U tome sam bila nalik svojoj majci, koja je obično govorila da si
zapravo uvijek sasvim sam, posebno ako se rodiš kao žena. Moja majka bila je
melankolična žena i nikada se nismo slagale, možda zato što je bila jedina u obitelji koja
me pomalo shvaćala. Umrla je kada sam bila djevojčica. Moj otac se ponovno oženio
udovicom iz Valladolida koja mi nikada nije bila simpatična i koja bi me, kada bismo ostale
nasamo, nazivala “fuficom”.
Nisam shvaćala koliko bi mi mogla nedostajati majka, sve dok nije umrla. Možda sam
zbog toga počela posjećivati sveučilišnu biblioteku, u koju me majka učlanila prije nego što
je umrla ne rekavši ništa mome ocu, koji je smatrao da djevojci priliči čitati katekizam i
hagiograjije. Moja je maćeha prezirala knjige. Vrijeđala ju je njihova prisutnost i skrivala
bi ih na dno ormara da ne nagrđuju kuću.
U knjižnici mi se promijenio život. Katekizam nisam dotakla ni slučajno, a jedina
hagiografija koju sam s užitkom pročitala bila je ona Svete Tereze Avilske, koja me
intrigirala svojim misterioznim ekstazama koje sam ja povezivala s neispovjedivim
ritualima o kojima se čak ni na ovim stranicama ne usuđujem pisati. U knjižnici sam

Knjige.club 485
 Gringos

pročitala sve što su mi dopustili, prvenstveno ono što bi mi netko rekao da ne bih trebala
pročitati. Gospođa Lorena, mudra knjižničarka koja se u popodnevnim satima muvala
onuda, uvijek bi mi pripremila hrpu knjiga koje bi ona nazivala “lektirom koju bi svaka
djevojka trebala pročitati, a nitko ne želi da čita”. Gospoda Lorena govorila je da se razina
barbarstva u nekom društvu može mjeriti prema tome koliko želi udaljiti žene od knjiga.
“Seljačinu ništa ne plaši kao žena koja zna čitati, pisati, misliti i još uz to pokazuje koljena.”
Tijekom rata su je strpali u ženski zatvor i rekli da se objesila u svojoj ćeliji.
Otpočetka sam znala da želim živjeti među knjigama i počela sam sanjati o tome da
bijednoga dana i moje priče mogle završiti medu tim tomovima koje sam obožavala. Knjige
su me naučile misliti, osjećati i živjeti punim plućima. Ne sramim se priznati da je, baš kao
što je predvidjela gospođa Lorena, stigao dan kada su mi se počeli sviđati dečki. Previše. Na
ovim stranicama mogu ispričati i smijati se tome kako sam osjetila leptiriće u trbuhu kada
bih ugledala neke od mladića koji su istovarivali kutije u četvrti Borne i koji su me gledali s
gladnim osmijesima, torza prekrivenih znojem i brončane kože koja je, zamišljala sam,
imala okus soli. Što bih ti radio, ljepotice”, rekao mi je jednom jedan' od njih prije nego što
me otac na tjedan dana zatvorio u kuću, tjedan koji sam posvetila maštanju o tome što mi
je želio raditi taj razmetljivac, pa sam se osjećala pomalo kao Sveta Tereza.
Da budem iskrena, dečki mojih godina nisu me previše zanimali, a osim toga pomalo
su me se i bojali jer sam ih barem jednom pobijedila kada smo se natjecali tko-će-dalje u
pišanju u vjetar. Meni su se, kao i svim djevojkama mojih godina, priznale to one ili ne,
sviđali stariji dečki, prvenstveno oni koji su spadali u kategoriju koju bi sve majke svijeta
nazvale aoni koji nisu za tebe”. Nisam se znala urediti ni istaknuti svoje atribute, barem u
početku, ali sam uskoro naučila prepoznati kada im se sviđam. Većina ih se pokazala kao
prava suprotnost knjigama: bili su jednostavni i mogao si ih pročitati za tren.
Pretpostavljam da nikada nisam bila, što se ono kaže, dobra djevojka. Neću si lagati. Tko
svojevoljno želi biti dobra djevojka? Ja ne. Dečke koji bi mi se sviđali stjerala bih u kut neke
veže i naredila im da me poljube. S obzirom na to da su mnogi umirali od straha ili nisu
imali pojma što raditi, ja bih poljubila njih. Priče o mojim putešestvijama doprle su do
župnikovih ušiju, pa je on zaključio da se što hitnije, imajući na umu jasne znakove
opsjednutosti koje sam pokazivala, treba izvesti egzorcizam. Moja maćeha je od sramote
doživjela živčani slom od kojega se oporavljala mjesec dana. Nakon te epizode izjavila je da
ću u najboljem slučaju plesati u kabareu ili, njezina omiljena, ravno “u propast”. Ali nakon
toga te nitko neće željeti, fufice.”Moj otac, koji više nije znao što bi sa mnom, započeo je
postupak da me smjesti u strogi internat, ali moja reputacija me sustigla pa kad su ondje
čuli da je riječ o meni, odbili su me primiti jer su se bojali da bih mogla zaraziti ostale
internatkinje. Pišem ovo bez srama jer vjerujem da je moj najveći grijeh iz toga vremena
bila prevelika naivnost. Slomila sam pokoje srce, ali nikada iz pakosti, i tada sam još uvijek
vjerovala da moje nikada neće biti slomljeno.
Moja maćeha, koja je postala poklonica Naše Gospe od Lourdesa, nije gubila nadu i
neprestano je molila da dođem pameti, ili da me udari tramvaj, da me se već jednom riješi.
Moje spasenje, na svećenikov prijedlog, nalazilo se u kanaliziranju mojih pobuda kroz
vjeru. Hitro su skovali plan da me milom ili silom zaruče za Vicenteta, sina slastičara koji
su živjeli na kraju ulice Flassaders, kojega su moji roditelji doživljavali kao dobru partiju.
Vicente je imao srce meko poput šećera u prahu, a bio je nježan i mekan poput madlena
koje je radila njegova majka. Pojela bih ga za doručak i jadnik je to dobro znao, ali našim
obiteljima činilo se da bi tim brakom ubili dvije muhe jednim udarcem. Oženiti maminoga
sinčića i staviti na pravi put fuficu Isabellu.

Knjige.club 486
 Gringos

Vicentet, blažen bio među slastičarima, obožavao me. Smatrao me nečim najljepšim i
najnevinijim u cijelom svemiru, jadnik, i gledao me u prolazu očima zaljubljenoga psića
sanjajući o našoj svadbi u restoranu Las Siete Puertas i o bračnom putovanju na palubi
turističkoga broda kojim bismo išli do lukobrana i natrag. Ja sam ga, naravno, učinila
onoliko nesretnim koliko sam mogla. Na žalost svih Vicenteta ovoga svijeta, a ima ih,
djevojčino srce je kao štand s petardama pod ljetnim suncem. Jadni Vicentet, što je sve
propatio mojom krivnjom. Rekli su mi da se na kraju oženio sestričnom u drugom koljenu
iz Ripollija, koja je bila novakinja u jednom samostanu i koja bi se vjerojatno udala za kip
nepoznatoga vojnika da ju je to moglo izvući odatle. Zajedno na svijet donose djecu i
madlene. Od kakve se djevojke spasio.
Ja sam, kao što se moglo pretpostaviti, nastavila po svojem i na kraju napravila ono
čega se moj otac bojao više od toga da se baka Vezuvija doseli kod nas. Njegova najgora
noćna mora bila je da ću se, jer su mi knjige zatrovale usijani mozak, zaljubiti u nekog iz
najgore vrste stvorenja u svemiru, u najperfidnije, najokrutnije i najzlobnije biće na kugli
zemaljskoj čija je glavna životna svrha, osim da zadovolji svoju beskrajnu taštinu,
unesrećiti jadnike koji učine kolosalnu pogrešku i zavole ga: u pisca. Ali, kada smo već kod
toga, ne u pjesnika, što je varijanta koju je moj otac smatrao više-manje bezopasnim
sanjarom kojega se moglo uvjeriti da nađe pošten posao u nekoj voćarni i ostavi stihove za
nedjeljna popodneva nakon mise; ne, ne u toga, nego u najgori primjerak vrste:
romanopisca. Njima nije bilo spasa i više ih nisu htjeli ni u paklu.
Jedini pisac od krvi i mesa koji je postojao u mom svijetu, bio je pomalo ekstravagantni
svat, da upotrebim lijep izraz, koji se muvao po kvartu. Moja istraga otkrila je da živi u
blizini slastičarnice Vicentetove obitelji u ulici Flassaders, u jednoj staroj kući, mjestu na
zlu glasu jer je - kako su govorkale starice, ljudi iz katastra i noćobdija Soponcio koji je
jako volio dobar trač i znao sva kvartovske priče - bilo začarano, a čovjeku koji je živio u
njemu nisu bile sve na broju. Zvao se David Martín.
Nikada ga nisam vidjela jer je izlazio samo noću i pohodio mjesta koja nisu bila
primjerena za gospođice ili čestite ljude. Ja nisam spadala ni u jednu od te dvije skupine,
tako da sam skovala plan da nam se putevi sudare kao dva vlaka bez kontrole. Davidu
Martínu, jedinom romanopiscu u radijusu od pet ulica, iako on to još nije znao, život će se
uskoro promijeniti. Nabolje. Nebo ili pakao poslat će mu baš ono što mu je trebalo da
dovede u red svoj nesređeni život: naučnicu, veliku Isabellu.

Knjige.club 487
 Gringos

2.

Priča o tome kako sam postala službena naučnica Davida Martína duga je i složena.
Poznajući njega, ne bi me čudilo da ju je zapisao i sam David, i da u njoj, sasvim sigurno,
moj lik ne bi baš bio heroina. Unatoč njegovom jakom opiranju uspjela sam mu ući u kuću,
u njegov neobičan život i u njegove misli, koje su i same bile jedna začarana kuća. Možda je
bila riječ o sudbini, a možda o tome da je, zapravo, David Martín bio izmučena duša i da
me, ne znajući, trebao mnogo više nego ja njega. “Izgubljene duše koje su se susrele u
ponoć”, napisala sam tada u nekom pokušaju melodramatične pjesme koju je moj novi
mentor proglasio iznimno opasnom za dijabetičare. On je bio takav.
Mnogo puta razmišljala sam o tome da je David Martín bio moj prvi pravi prijatelj
nakon gospođe Lorene. Bio je skoro dvaput stariji od mene i ponekad mi se činilo da je,
prije nego što me upoznao, proživio sto života, ali čak i kada me izbjegavao ili smo se
svađali oko neke gluposti, bio mi je toliko blizak da sam, samoj sebi unatoč, shvaćala da je
točna ona koju je on u šali prekrojio: “svaka ptica zloglukica svome jatu leti”. Baš kao
mnogi dobri ljudi, David se volio skrivati pod maskom cinizma i mrzovolje, iako je, unatoč
svim pošalicama na moj račun (a ja mu, ako ćemo iskreno, nisam ostajala dužna) i unatoč
svim naporima da to prikrije, sa mnom uvijek imao strpljenja i pokazao se krajnje
velikodušnim.
David Martín naučio me mnogočemu: stvoriti rečenicu, razmišljati o jeziku i svim
njegovim sredstvima kao o orkestru koji stoji spreman pred praznom stranicom, analizirati
tekst i razumjeti kako je sastavljen i zbog čega... Nanovo me naučio čitati i pisati, ali ovoga
puta tako da znam što radim, zašto i zbog čega. I prije svega kako. Neumorno mi je
ponavljao da u književnosti postoji samo jedna prava tema: ne ono o čemu se piše, nego
kako se piše. Ostalo su, govorio je, samo tehnikalije. Također mije objasnio da je pisanje
profesija u kojoj se mora učiti, ali koju je nemoguće naučiti. “Onaj koji to ne razumije neka
se ode baviti nečim drugim, jer se na ovom svijetu svašta može raditi.” Smatrao je da su
manje šanse da ja postanem spisateljica nego da Španjolska postane razumna nacija, ali
on je bio rođeni pesimist ili, kako je sam govorio, “dobro informirani realist”, tako da sam
mu, u skladu sa svojim karakterom, prkosila.
S njim sam naučila prihvatiti samu sebe, razmišljati svojom glavom, pa čak se i malo
voljeti. Za vrijeme koje sam provela u njegovoj staroj začaranoj kući postali smo prijatelji,
dobri prijatelji. David Martín bio je samotnjak koji je rušio mostove oko sebe ni ne
primijetivši, ili je možda to radio namjerno zato što je mislio da njima prijeći ne može ništa
dobro. Njegova duša bila je slomljena, oštećeni predmet koji je nosio od djetinjstva i koji
nikada nije uspio popraviti. Počela sam glumeći da ga prezirem, poslije sam se pretvarala
da mu se divim, a na kraju sam se trudila da ne primijeti da ga žalim, jer to bi ga
razbjesnilo. Što me više David pokušavao udaljiti od sebe, a nikada se nije prestajao truditi,
to sam mu se bližom osjećala. Zatim sam mu prestala prkositi i pokušavala sam ga zaštititi.
Ironija je našega prijateljstva u tome što sam mu ušla u život kao naučnica i teret, ali on
me zapravo oduvijek čekao. Da ga, možda, spasim od njega samoga ili od svega onoga što
je nosio u sebi i što ga je proždiralo.
Čovjek se istinski zaljubi samo kada ne primjećuje što se događa. Ja sam se u toga
slomljenog i duboko nesretnog čovjeka zaljubila prije nego što sam primijetila da mi se
sviđa. On, koji me uvijek čitao kao knjigu, strahovao je za mene. To da se zaposlim u
knjižari Sempere i sinovi, u kojoj je on oduvijek kupovao, bila je njegova ideja. I njegova je
ideja bila da uvjeri Juana, koji će na kraju postati moj muž, a koji je onda bio Sempere

Knjige.club 488
 Gringos

asin”, da mi udvara. Juan je u to vrijeme bio toliko sramežljiv koliko je David bio besraman.
Na neki su način bili kao noć i dan, što je zapravo savršen opis, jer je u Davidovom srcu
uvijek bila noć.
Tada sam već počela shvaćati da nikada neću biti spisateljica, niti ću otići na
podmornicu, i da će sestre Bronte morati pričekati neku prikladniju kandidatkinju da ih
naslijedi. Također sam počela shvaćati da je David Martín bolestan. U njemu se otvorio
ponor i, nakon cjeloživotne borbe protiv ludila, kada sam mu ušla u život, već je izgubio
bitku protiv samoga sebe i gubio je razum kao da je pijesak koji mu curi kroz prste. Da sam
slušala zdravi razum, pobjegla bih glavom bez obzira, ali do tada sam već počela uživati u
tome da prkosim i samoj sebi.
Tijekom godina o Davidu Martínu pričalo se svašta i pripisivani su mu strašni zločini.
Ja, koja sam ga poznavala bolje nego itko drugi, uvjerena sam da je David jedino naudio
samome sebi. Zbog toga sam mu pomogla da pobjegne iz Bercelone, nakon što ga je
policija optužila da je ubio svoga zaštitnika Pedra Vidala i njegovu ženu Cristinu, u koju je
vjerovao da je zaljubljen onako blesavo i fatalno kako se već muškarci zaljubljuju u žene
koje ne znaju razlikovati od vlastite maštarije. I zbog toga sam se molila Bogu da se nikada
ne vrati u ovaj grad i da pronađe mir na nekom dalekom mjestu te da ga zaboravim, ili da
se barem s vremenom uvjerim u to. Bog sluša samo kada čovjek traži nešto što ne treba.
Provela sam četiri godine pokušavajući zaboraviti Davida Martína i misleći da sam
skoro uspjela. Nakon što sam napustila snove da postanem spisateljica, ostvarila sam san
da živim među knjigama i riječima. Radila sam u knjižnici Sempere i sinovi, u kojoj je Juan,
nakon što mu je umro djed, postao “gospodin Sempere”. Prije rata udvaralo se drugačije, a
naš slučaj nije bio iznimka, skromno snubljenje, kratki dodiri, šetnje nedjeljom popodne i
poljupci ukradeni u sajmišnom šatoru tijekom proštenja, kada na vidiku nije bilo naših
obitelji. Nije bilo leptirića u trbuhu, ali nisu ni trebali. Ne možeš cijeli život živjeti kao da ti
je četrnaest.
Juanu nije trebalo dugo da me zaprosi. Moj otac je isti tren prihvatio prijedlog,
zauvijek zahvalan Svetoj Riti, svetici koja uslišava nemoguće želje, zamišljajući
nevjerojatan prizor svoje kćeri odjevene u bijelo koja se poslušno klanja pred svećenikom.
Bercelona, grad čuda. Kada sam mu rekla da, napravila sam to sigurna da je najbolji
čovjek kojega ću ikada upoznati, da ga ne zaslužujem, ali da sam ga naučila voljeti ne
samo srcem, nego i glavom. Moje da nije bilo da naivne djevojčice. Kako sam se samo
mudro osjećala. Moja bi majka bila ponosna. Sve te knjige su ipak poslužile nečemu.
Prihvatila sam njegovu prosidbu uvjerena da ga najviše na svijetu želim usrećiti i zasnovati
obitelj s njim. I, neko vrijeme, zaista sam vjerovala da će tako i biti. I dalje sam bila naivna.

Knjige.club 489
 Gringos

3.

Čovjek snuje, a vrag odlučuje. Vjenčanje se trebalo održati u kapeli Santa Ana, na trgu
iza knjižare. Pozivnice su poslane, svadbeno slavlje organizirano, kupljeno je cvijeće i
rezerviran automobil koji je mladu trebao dovesti pred crkvu. Ja sam si svakodnevno
govorila da sam uzbuđena i da ću konačno biti sretna. Sjećam se da sam jednoga petka u
ožujku, točno mjesec dana prije ceremonije, ostala sama u knjižari zato što je Juan otišao
do mjesta Tiana odnijeti jednom važnom klijentu knjige koje je naručio. Začula sam zvonce
na vratima i kada sam podigla pogled, ugledala sam ga. Jedva da se promijenio.
David Martín bio je jedan od onih ljudi koji ne stare, ili koji stare samo iznutra. Svatko
bi se našalio i rekao da je sklopio pakt s vragom. Svatko osim mene, jer ja sam znala da je u
fantazmagoriji svoje duše bio uvjeren da je to doista i učinio, iako je njegov osobni vrag bio
izmišljeni lik koji je živio u stražnjoj prostoriji njegova mozga i odazivao se na ime Andreas
Corelli, pariški izdavač i lik toliko mračan, da se činilo kao da je izašao iz Davidova pera. U
svojoj glavi David je bio uvjeren da ga je Corelli unajmio da napiše prokletu knjigu, temeljni
tekst neke nove religije pune fanatizma, bijesa i uništenja koja bi jednom zauvijek uništila
svijet. David se borio s tim i mnogim drugim delirijima, i bio je potpuno uvjeren u to da ga
njegov književni vražićak progoni jer njemu, geniju i zvijezdi, nije na pamet palo ništa bolje
nego izdati ga, razvrgnuti dogovor i, u posljednjem času, uništiti Malleus Maleficarum
našega vremena, možda zato što je pod utjecajem prosvjetljujuće dobrote svoje nemoguće
naučnice progledao i shvatio da griješi. I zato sam tu bila ja, velika Isabella, koja nisam
vjerovala ni u listiće lutrije, ali sam zato povjerovala da će moj mladenački šarm i kratko
izbivanje iz Bercelone (u kojoj ga je, osim svega, tražila policija) biti dovoljni da ga izliječe
od njegovih ludosti. Čim sam ga pogledala u oči, znala sam da od četiri godine lutanja po
Bog te pitaj gdje nije ni trunčicu bolje. Kada mi se nasmiješio i rekao mi da sam mu
nedostajala, slomilo mi se srce, rasplakala sam se proklinjući svoju zlu kob. Ali kada me
pomilovao po obrazu, shvatila sam da sam i dalje ludo zaljubljena u svoga osobnog
Doriana Graja, mojega najdražeg luđaka i jedinoga čovjeka za kojega sam željela da sa
mnom radi što hoće.
Ne sjećam se riječi koje smo izgovorili. Taj trenutak mi je još uvijek mutan. Mislim da
se sve ono što sam u mašti iskonstruirala tijekom godina njegove odsutnosti u trenu
raspalo i kada sam pokušavala izaći iz ruševina, nisam bila sposobna ni za što drugo doli
naškrabati poruku za Juana koju sam mu ostavila pokraj blagajne:

Moram ići. Oprosti mi, ljubavi moja.

Isabella.

Znala sam da ga policija i dalje traži jer nije prošao mjesec, a da se u knjižari ne bi
pojavio netko da pita imamo li kakvih vijesti o bjeguncu. Izašla sam iz knjižare ruku pod
ruku s Davidom, pa sam ga odvukla do željezničkoga kolodvora Estacion del Norte. Činio se
presretan zato što se vratio u Bercelonu i gledao je oko sebe s nostalgijom umirućega i
nevinošću djeteta. Ja sam umirala od straha i samo sam razmišljala kamo ga sakriti. Pitala
sam ga ima li neko mjesto gdje ga nitko neće pronaći i gdje nikome neće pasti na pamet da
ga traži.
“Dvorana Salo de Cent u gradskoj vijećnici”, rekao je.

Knjige.club 490
 Gringos

“Ozbiljna sam, Davide.”

Oduvijek sam bila od velikih ideja i toga popodneva na pamet mi je pala jedna od
najboljih. David mi je jednom prilikom ispričao da njegov stari mentor i prijatelj, gospodin
Pedro Vidal, posjeduje kuću na moru u udaljenom mjestu S’Agaro na obali Costa Brava.
Svojevrsna institucija među katalonskom buržoazijom, kuća je služila da se utaži glad
svojstvena gospodi iz dobrih obitelji, a da se pritom ne ukalja bezgrešna bračna postelja pa
ju je i Vidal svojedobno koristio kao ljubavno gnijezdo, u koju je vodio gospođice, bludnice i
ostale kandidatkinje za kratkotrajnu ljubavnu avanturu.
Vidal, koji je imao na raspolaganju nekoliko stanova u udobnosti Bercelone, uvijek je
nudio Davidu svoju jazbinu na obali za što god poželi, jer su je on i njegovi bratići koristili
samo ljeti, a i tada tek na koji tjedan. Ključ je uvijek bio skriven iza kamena u udubini
pokraj ulaznih vrata. Novcem koji sam uzela iz blagajne u knjižari kupila sam dvije karte
do Gerone, a tamo još dvije do San Felieu de Guixolsa, mjesta koje se nalazilo na dva
kilometra od zaljeva San Pol gdje je bila enklava S’Agaro. David se nije bunio. Na putu je
naslonio pilavu na moje rame i zaspao.
“Nisam spavao dvije godine”, rekao je.
Došli smo u suton, bez ičega. Kada smo stigli, iskoristivši zaklon noći, ispred kolodvora
nisam unajmila kočiju već smo do vile radije otišli pješice. Ključ je bio na svome mjestu.
Kuća se nije koristila godinama. Sirom sam otvorila prozore i ostavila sam ih tako sve dok
nad klisurom nije svanulo. David je cijelu noć spavao kao beba, a kada mu je sunce
pomilovalo obraz, otvorio je oči, ustao i prišao mi. Čvrsto me zagrlio, a kada sam ga pitala
zašto se vratio, odgovorio mi je da je shvatio da me voli.
“Nemaš me pravo voljeti”, rekla sam mu.
Nakon godina neaktivnosti iz mene je izašla Vezuvija koju sam uvijek nosila u sebi i
počela sam se derati na njega i istresla sav bijes, svu tugu i svu čežnju s kojima me ostavio.
Rekla sam mu da je to što sam ga upoznala najgore što mi se u životu dogodilo, da ga
mrzim, da ga nikada više ne želim vidjeti i da želim da zauvijek trune u toj kući. David je
kimnuo i spustio pogled. Pretpostavljam da sam ga tada poljubila, jer sam uvijek ja bila ta
koja je morala prva poljubiti, i tako bacila u vjetar ostatak svoga života. Svećenik iz moga
djetinjstva nije bio u pravu. Nisam došla na svijet da prkosim, došla sam na svijet da radim
pogreške. A toga sam jutra, u njegovom naručju, napravila najveću moguću pogrešku.

Knjige.club 491
 Gringos

4.

Čovjek ne shvaća koliko mu je život prazan dok ga ne počne živjeti u svoj njegovoj
punini. Ono što nazivamo životom, često su tek izgubljeni dani, a pravi život živimo samo
koji tren, tek jedan dan, tjedan ili mjesec. Čovjek zna da je živ jer boli, jer je odjednom sve
važno i zbog toga što, kada taj kratki trenutak završi, ostatak svoga života pretvori u
uspomenu kojoj se uzalud pokušava vratiti sve do posljednjeg daha. Za mene su to bili
tjedni koje sam živjela u toj staroj kući pokraj mora s Davidom. Točnije bi bilo reći, s
Davidom i sa sjenama koje je nosio u sebi, ali tada mi je to bilo svejedno. Otišla bih s njim u
pakao da me tražio. A čini se da sam, na svoj način, na kraju to i napravila.
U podnožju klisure bila je šupa s dva čamca i drveni mol koji je ulazio u more. Skoro
svakoga jutra, u svitanje, David bi sjeo na rub mola i gledao izlazak sunca. Ponekad bih mu
se pridružila, pa bismo se okupali u uvalici. Bio je ožujak i voda je još uvijek bila hladna, pa
bismo brzo istrčali iz mora u kuću i sjeli ispred kamina. Potom bismo odlazili u duge šetnje
puteljkom koji je išao uz rub klisure i vodio do puste plaže koju su mještani zvali Sa Conca.
U lugu iza plaže bilo je cigansko naselje u kojem je David kupovao hranu. Kada bismo se
vratili, on bi skuhao večeru, a onda bismo u sumrak jeli i slušali stare Vidalove ploče. Cesto
bi se noću, kada bi zašlo sunce, digla snažna tramontana, puhala bi među drvećem i
udarala u škure. Tada bismo morali zatvoriti prozore i po cijeloj kući upaliti svijeće. Pred
rasplamsanom bih vatrom rasprostrla deku i uzela Davida za ruku, jer iako je bio
dvostruko stariji od mene i proživio stvari koje nisam mogla ni zamisliti, sa mnom je bio
sramežljiv i morala sam usmjeravati njegove ruke kako bi me razodjenuo polako, onako
kako sam voljela. Uspomene na te noći, na njegove ruke i usne koje istražuju moju kožu, na
sreću i užitak koje sam doživjela između ta četiri zida su, uz Danielovo rođenje i godine
koje sam provela s njim gledajući ga kako raste, najljepše što mi se dogodilo.
Sada znam da je prava svrha moga života, ona koju nitko, pa čak ni ja, nije mogao
predvidjeti, bila to da začnem svoga sina Daniela tijekom tih tjedana koje sam provela s
Davidom. I znam da će mi svijet suditi i s veseljem me osuđivati jer sam voljela toga
čovjeka, jer sam dijete začela u grijehu i poskrivečki, jer sam lagala. Kaznu, bila ona
pravedna ili ne, nije trebalo dugo čekati. U ovom životu svaka sreća ima svoju cijenu, pa
makar trajala i samo tren.
Jednoga jutra, kada se David spustio do mola, obukla sam se i otišla do mjesta La
Taberna del Mar koje se nalazilo u podnožju zaljeva San Pol. Otamo sam nazvala Juana.
Prošla su dva i pol tjedna otkako sam nestala.
“Gdje si? Jesi li dobro? Na sigurnom?” pitao je.
“Da.”
“Vratit ćeš se?”
“Ne znam. Ništa ne znam, Juane.”
“Jako te volim, Isabella. I uvijek ću te voljeti. Bez obzira na to hoćeš li se vratiti.”
“I nećeš me pitati volim li ja tebe?”
“Ne trebaš mi ništa objašnjavati ako ne želiš. Ja ću te čekati. Zauvijek.”
Te rijeci žarile su se u mene poput noža i kada sam se vratila u kuću, još sam uvijek
plakala. David je čekao na vratima stare kuće i zagrlio me.
“Ne mogu ostati ovdje s tobom, Davide.”
“Znam.”

Knjige.club 492
 Gringos

Dva dana poslije, jedan od Cigana s plaže došao nas je upozoriti da su se žandari
raspitivali o muškarcu i djevojci koji su viđeni na tom području. Imali su Davidovu sliku i
rekli su da ga traže zbog ubojstva. To je bila posljednja noć koju smo proveli skupa.
Sljedećega dana, kada sam se probudila na deki ispred vatre, David je već otišao. Ostavio je
poruku u kojoj mi je rekao da se vratim u Bercelonu, udam za Juana Semperea i budem
sretna za nas oboje. Noć prije priznala sam mu da me Juan zaprosio i da sam pristala. Ni
dan-danas ne znam zašto sam mu to ispričala. Jesam liga htjela udaljiti od sebe ili sam
htjela da me preklinje da zajedno pobjegnemo i krenemo na njegov put prema paklu.
Odlučio je umjesto mene. Povjerovao mi je kada sam mu rekla da me nema pravo voljeti.
Znala sam da ga nema smisla čekati. Da se neće vratiti, ni taj dan ni idući. Očistila sam
kuću, ponovno prekrila namještaj plahtama i zatvorila sve prozore. Ostavila sam ključ iza
kamena u zidu i krenula prema željezničkoj postaji.
Znala sam da u sebi nosim njegovo dijete čim sam sjela na vlak u mjestu San Feliu.
Juana sam nazvala sa željezničke postaje prije nego što je vlak krenuo, i on me dočekao u
Berceloni. Zagrlio me i nije me pitao gdje sam bila. Nisam se usuđivala pogledati ga u oči.
“Ne zaslužujem tvoju ljubav”, priznala sam mu.
“Ne pričaj gluposti.”
Bila sam kukavica i bojala sam se. Za sebe. Za dijete koje sam znala da nosim u sebi.
Tjedan dana poslije, udala sam se za Juana Semperea u kapeli Santa Ana, baš kao što smo
planirali. Prvu bračnu noć proveli smo u hotelu Fonda Espaha. Sljedećega jutra, kada sam
se probudila, čula sam Juana kako plače u kupaonici. O, kako li bi samo život bio lijep da
možemo voljeti onoga koji to zaslužuje.
Daniel Sempere Gispert, moj sin, rodio se devet mjeseci poslije.

Knjige.club 493
 Gringos

5.

Nikada nisam posve shvatila zašto se David odlučio vratiti u Bercelonu pred kraj rata.
Onoga jutra kada je nestao iz kuće u mjestu S’Agaro, mislila sam da ga nikada više neću
vidjeti. Kada se Daniel rodio, ostavila sam za sobom djevojku koja sam bila i uspomenu na
vrijeme koje smo proveli skupa. Ove posljednje godine živjela sam samo za to da se brinem
o Danielu, da mu budem majka kakva trebam biti i da ga zaštitim od svijeta koji sam
naučila gledati Davidovim očima. Svijet tmine, prijezira i ljubomore, sitničavosti i mržnje.
Svijet u kojem je sve lažno i svi lažu. Svijet koji ne zaslužuje opstati, ali u kojemu se rodio
moj sin, svijet od kojega ga moram zaštititi. Nisam željela da David sazna za Daniela.
Onoga dana kada se moj sin rodio, zaklela sam se da nikada neće saznati tko mu je otac, jer
je njegov pravi otac, čovjek koji mu je posvetio svoj život i odgajao ga sa mnom, Juan
Sempere, bio najbolji otac kojega je mogao imati. Učinila sam to uvjerena da ako Daniel
jednoga dana sazna, ili nasluti, istinu, da mi to nikada neće oprostiti. Pa, ipak bih to
ponovno učinila. David Martín nikada se nije trebao vratiti u Bercelonu. U dubini duše
vjerujem da je to učinio zato što je naslutio istinu. Možda je to bila prava kazna koju mu je
pripremio onaj vrag kojega je nosio na duši. Čim je prešao granicu, presudio nam je oboma.
Uhvatili su ga prije koji mjesec kada je prelazio Pirineje, i prebacili ga u Bercelonu,
gdje su ponovno otvorili njegov slučaj. Dodali su podrivanje režima, izdaju domovine i tko
čega znati kakve još besmislice, pa su ga zajedno s tisućama drugih strpali u zatvor
Modelo. Ovih dana se u velikim španjolskim gradovima naveliko ubija i zatvara, posebno u
Berceloni. Otvorena je sezona lova iz osvete i odmazde, uništavanje protivnika, taj
velevažni nacionalni sport. Kao što se moglo i očekivati, nove pristalice režima pune žara
ispuzale su ispod kamena i brže-bolje pokušavaju doći do pozicija u novom poretku. Mnogi
od njih prešli su granice i barem jednom promijenili stranu, bilo iz koristoljublja ili jer im je
tako odgovaralo. Nitko tko je proživio rat otvorenih očiju, ne može povjerovati da je čovjek
bolji od drugih životinja.
Reklo bi se da situacija nije mogla biti gora, ali ljestvica se ne može postaviti dovoljno
nisko kada zloba preuzme glavnu riječ. Uskoro se na vidiku pojavio lik koji je izgledao kao
da je došao na svijet da bi utjelovio duh mjesta i vremena. Pretpostavljam da postoje mnogi
kao što je on medu šljamom koji ispliva kada sve potone. Zove se Mauricio Valls i, kao svi
veliki ljudi u jadnim vremenima, običan je nikogović.

Knjige.club 494
 Gringos

6.

Pretpostavljam da će jednoga dana sve novine ove zemlje objavljivati hvalospjeve za

gospodina Mauricija Vallsa i hvaliti ga na sva usta. Naša zemlja je plodna za likove njegova
kova, kojima nikada ne nedostaje svita ulizica koji se vuku za njima da pokupe mrvice koje
im bacaju sa stola. Za sada, prije nego što dođe taj trenutak, koji je neizbježan, Mauricio
Valls je još uvijek jedan od mnogih, tek povlašteni aspirant. Naučila sam svašta o njemu
tijekom ovih posljednjih mjeseci. Znam da je započeo kao svi ostali ljubitelji književnosti na
okupljanjima u kavanama. Sasvim osrednji čovjek, bez talenta i zvanja koji je, kako to
obično biva, nadoknađivao svoju ništavnost beskrajnom taštinom i neutaživom žudnjom za
priznanjem. Sluteći da mu njegove sposobnosti nikada neće donijeti ni novčića ni poziciju
koju je priželjkivao i vjerovao da zaslužuje, odlučio se za karijeru ruka-ruku-mije i stvorio
kliku istih kao što je on kako bi razmjenjivali usluge i isključili one kojima su zavidjeli.
Da, pišem bijesna i puna prijezira, i sramim se zato što više ne znam niti me briga jesu
li moje riječi pravedne, osuđujem li možda nevine ili me bijes i bol koji gore u meni
zasljepljuju. Ovih zadnjih mjeseci naučila sam mrziti, i užasava me pomisao da umirem s
tom gorčinom u srcu.
Prvi put sam čula njegovo ime ubrzo nakon što sam saznala da je David uhvaćen i
zatvoren. Mauricio Valls u to je vrijeme bio psić novoga režima, vjerni pristaša koji si je
stvorio ime oženivši kćer moćnika i financijaša koji je podupirao nacionalnu stvar. Valls je
započeo svoju karijeru priželjkujući da postane pisac, ali njegov veliki uspjeh bio je to što je
zaveo i odveo pred oltar nesretnicu rođenu s okrutnom bolesti od koje su joj se raspadale
kosti i koja ju je već u mladosti prikovala za invalidska kolica. Bogata nasljednica koju
nitko nije htio oženiti, zlatna prilika.
Valls je sigurno zamišljao da će ga taj potez katapultirati na vrh nacionalnoga
Parnasa, ili na neko istaknuto mjesto na sveučilištu, ili pak na neku prestižnu funkciju na
dvoru španjolske umjetnosti i kulture. Nije računao na to da ima mnogo takvih kao što je
on, koji su, kada je već bilo sigurno koja će strana pobijediti u ratu, počeli nicati kao kasno
cvijeće i stajati u redu za svojih pet minuta slave.
Kada je stigao dan podjele nagrada i plijena, Valls je primio svoj dio, zajedno s
lekcijom o pravilima igre. Režim nije trebao pjesnike, nego tamničare i inkvizitore. I tako
je, ne očekujući, bio imenovan na mjesto koje je smatrao ponižavajućim i ispod svojega
intelektualnoga nivoa: upravitelj zatvora u utvrdi Montjuic. Naravno da netko poput
Vallsa nije protratio priliku, i da je znao kapitalizirati taj neplanirani obrat sudbine da
pobere lovorike, pripremi svoje buduće napredovanje i, usput, zatvori svoje protivnike,
stvarne ili umišljene, koji su se našli na njegovoj dugoj listi, da može s njima raspolagati
kako mu se prohtije, pa čak ih i uništiti. Nikada neću shvatiti kako se na toj listi našao
David Martín, iako nije bio jedini. Iz nekog je razloga Valls bio opsesivno i bolesno fiksiran
na njega.
Čim je saznao da je David Martín u zatvoru Modelo, zatražio je njegov premještaj u
utvrdu Montjuic i nije stao sve dok ga nije ugledao iza rešetaka jedne od svojih ćelija. Moj
muž Juan poznavao je jednoga mladog odvjetnika, klijenta knjižare, po imenu Fernando
Brians. Otišla sam k njemu da mi kaže kako mogu pomoći Davidu. Ušteđevine gotovo da i
nismo imali, pa je Brians, dobar čovjek koji se posljednjih mjeseci pretvorio u dobroga
prijatelja, pristao raditi besplatno. Brians je imao svoje kontakte u zatvoru Montjuic,
konkretno jednoga čuvara koji se zvao Bebo, pa je saznao da Valls ima svojevrsni plan za
Davida. Poznavao je njegov književni rad i, premda je neumorno ponavljao da je najgori

Knjige.club 495
 Gringos

pisac na svijetu”, pokušavao ga uvjeriti da u njegovo ime napiše, ili popravi, niz stranica s
kojima će, vjerovao je Valls, izgraditi svoju književnu reputaciju uz pomoć svoje nove
pozicije u režimu. Mogu zamisliti što mu je David odgovorio.
Brians je pokušao sve, ali zločini koji su se Davidu stavljali na teret bili su preteški i
preostalo nam je jedino preklinjati Vallsa za milost kako ga u utvrdi ne bi tretirali onako
kako smo svi zamišljali da ga tretiraju. Oglušivši se na Briansove savjete, otišla sam
posjetiti Vallsa. Sada znam da sam pogriješila, silno pogriješila. I da sam zbog toga došla u
fokus njegove pohlepe, iako je Valls u meni vidio samo još jednu stvar koja je pripadala
objektu njegove mržnje, Davidu Martínu.
Valls, kao i mnogi na sličnim položajima, brzo je učio trgovati strepnjama obitelji
zatvorenika koje je imao pod sobom. Juan, koji je slutio da su moja veza s Davidom i moja
odanost više od plemenitoga prijateljstva, na moje posjete Vallsu gledao je sa sumnjom.
‘Misli na svog sina”, govorio mi je. I bio je u pravu, bila sam egoistična. To više nije bilo
pitanje dostojanstva. Nikome tko preživi građanski rat ne preostane ni trunčica
dostojanstva s kojom se može razmetati. Pogriješila sam jer nisam shvatila da me Valls ne
želi posjedovati i poniziti. Želio me uništiti, jer je konačno shvatio da je to bio jedini način
na koji zaista može pobijediti i povrijediti Davida.
Sav moj trud, sva prostodušnost kojom sam ga pokušala nagovoriti, okrenula se protiv
nas. Nije bilo bitno koliko sam mu se ulagivala, koliko sam se pravila da ga poštujem i da
ga se bojim, koliko sam se ponižavala pred njim preklinjući ga za milost za njegova
zatvorenika. Zapravo sam svime time samo dolijevala ulje na vatru koja je gorjela u Vallsu.
Sada znam da svojim pokušajima nisam pomogla Davidu, nego sam mu presudila.
Kada sam to shvatila, već je bilo prekasno. Valls, zamoren svojim poslom, sam sobom i
sporošću kojom je dolazio do slave, kratio je vrijeme maštajući. Jedna od tih maštarija bila
je da se zaljubio u mene. Nadala sam se da, ako ga uvjerim da njegova maštarija ima
budućnost, možda pokaže velikodušnost. Ali i ja sam mu dodijala. Očajna, zaprijetila sam
mu da ću ga razotkriti, da ću svima otkriti tko je doista i dokle seže njegova pohlepa. Valls
se nasmijao mojoj naivnosti, ali me želio kazniti. Da povrijedi Davida i zada mu posljednji
udarac.
Prije otprilike tjedan i pol, Valls me pozvao na sastanak u kavanu Cafe de la Opera u
ulici La Rambla. Otišla sam na sastanak ne spomenuvši to nikome, čak ni svome mužu. Bila
sam sigurna da mi je to posljednja prilika. Pogriješila sam. Već te iste noći shvatila sam da
je nešto pošlo po zlu. U zoru me probudila mučnina. U zrcalu sam vidjela da su mi oči
žućkaste i da su mi na vratu i prsima izbile mrlje. Ujutro sam počela povraćati krv. Tada se
pojavila bol. Hladna bol, kao da me nož polako reže iznutra. Imala sam vrućicu i nisam
mogla zadržati hranu i piće. Otpadali su mi cijeli pramenovi kose. Grčili su mi se mišići u
cijelom tijelu i tjerali me da vrištim od boli. Krvarili su mi koža, oči i usta.
Liječnici su bili bespomoćni. Juan misli da sam se zarazila nečim i da još ima nade. Ne
može se pomiriti s idejom da bi me mogao izgubiti, a ja se ne mogu pomiriti s idejom da ću
ih ostaviti same, njega i moga sina Daniela, kojega sam iznevjerila kao majka dopustivši da
moja želja, moja čežnja da spasim čovjeka za kojega sam vjerovala da je ljubav moga
života, bude iznad moje dužnosti.
Znam da me Mauricio Valls otrovao one noći u kavani Cafe de la Opera. Znam da je to
napravio da povrijedi Davida. Znam da mi preostaje tek koji dan života. Sve se tako brzo
odigralo. Sada je moja jedina utjeha laudanum, koji smiruje bol, i ova bilježnica kojoj sam
željela priznati svoje grijehe i propuste. Brians, koji me posjećuje svaki dan, zna da pišem
da se održim na životu, da ugasim ovu vatru koja me proždire. Zamolila sam ga da nakon
što umrem uništi ove stranice i da ih ne čita. Nitko ne bi trebao čitati što sam ovdje

Knjige.club 496
 Gringos

napisala. Nitko ne bi trebao saznati istinu, zato što sam naučila da na ovom svijetu istina
može samo nanijeti bol, a da Bog voli i pomaže lažljivcima.
Nemam se više kome moliti. Sve u što sam vjerovala, nestalo je. Ponekad se ne sjećam
tko sam, pa mi jedino išitavanje ovih stranica pomaže da shvatim što se dogodilo. Pisat ću
do samoga kraja. Da se prisjetim. Da pokušam preživjeti. Voljela bih zagrliti svoga sina
Daniela i reći mu da ga, što god da se dogodilo, nikada neću napustiti. Da ću biti s njim. Da
ga volim. Bože moj, oprosti mi. Nisam znala što činim. Ne želim umrijeti. Bože moj, daj da
poživim još jedan dan da mogu zagrliti Daniela i reći mu koliko ga volim...
Toga jutra, kao i mnogih drugih, Fermín je izašao u šetnju po pustim barcelonskim
ulicama okovanim mrazom. Remigio, kvartovski noćobdija, već ga je poznavao i kada bi
se sreli, uvijek bi priupitao Fermína za njegovu nesanicu. Remigio je naučio je tu riječ u
radijskoj emisiji za gospode u kojoj su dijelili ljubavne i liječničke savjete, a koju je on
potajno slušao, zato što je patio od svih u njoj spomenutih problema, uključujući
nesanicu i još jedan termin koji ga je intrigirao, menopauzu, za koju je vjerovao da se
liječi trljajući intimne dijelove kamenom za pete.
„Zašto je nazivaju nesanicom kada to zapravo znači biti pri svijesti?“
„Kako ste vi tajanstveni, Fermíne! Da mene u krevetu čeka žena kao što je vaša, u
kasne sate ostajao bih jedini budan. I dobro se obucite, jer ove godine zima dolazi kasno,
ali s voljom.“
Sat vremena lutanja uz oštar vjetar koji je meo bljuzgave ulice, uvjerio ga je da krene
prema knjižari. Imao je posla i naučio je uživati u tim samotnim trenucima u lokalu prije
nego što bi izašlo sunce, pa bi se Daniel spustio da otvori knjižaru. Ušao je u plavi
koridor koji je tvorila ulica Santa Ana i u daljini ugledao tračak svjetla koje je obasjavalo
stakla izloga. Polako je prišao knjižari, osluškujući jeku svojih koraka, i zastao nekoliko
metara od lokala, sklonivši se od vjetra u jednoj veži. Prerano čak i za Daniela, pomislio
je. Možda je grižnja savjesti zarazna.
Dvoumio se između toga da se vrati kući i probudi Bernardu pokazujući joj što je to
iberska muškost i toga da ude u knjižaru i prekine Daniela, što god da radi (prije svega
zato da se uvjeri da nije riječ o vatrenom oružju ili oštrim predmetima) kada je ugledao
svoga prijatelja kako izlazi na ulicu. Priljubio se uz vrata sve dok nije osjetio da mu se
kvaka zabila u bubrege i vidio da Daniel zaključava vrata i ide prema aveniji Puerta del
Ángel. Izašao je bez jakne i nosio je nešto pod rukom, knjigu ili bilježnicu. Fermín je
uzdahnuo. To nije slutilo na dobro. Bernarda će ipak morati pričekati.
Idućih pola sata slijedio ga je po klupku ulica koje su se spuštale do luke. Nije bilo
potrebe za suptilnošću ih skrivanjem jer činilo se da je Daniel toliko zaokupljen svojim
mislima da ne bi primijetio ni da ga slijedi cijela trupa plesača stepa. Fermín je drhtao od
hladnoće i žalio što je ispod kaputa stavio sportske novine, porozne i nepouzdane u
ovakvim uvjetima, umjesto debelog nedjeljnog izdanja novina. Bio je u iskušenju da
zazove svoga prijatelja, ali se predomislio. Daniel je hodao kao u transu, nesvjestan
bljuzgaste magle koja mu se lijepila za tijelo.
Konačno se pred njima otvorila ulica Paseo de Colon i, malo dalje, fantazmagorija
nadstrešnica, jarbola i magluštine koja je čuvala pristanište. Daniel je presjekao ulicom i
zaobišao nekoliko tramvaja nasukanih u iščekivanju svitanja. Zašao je u uske prolaze
među nadstrešnice, u goleme hangare nalik katedrali u kojima je bilo svakakvoga tereta,
i stigao do pristaništa, gdje su ribari koji su pripremali mreže i ostalu opremu za izlazak
na pučinu zapalili vatru u praznoj bačvi plinskoga ulja da se zagriju. Daniel je krenuo
prema njima, pa su se, primijetivši ga, razmaknuli da mu naprave mjesta. Mora da su u
njegovu izrazu lica ugledali nešto što baš nije pozivalo na razgovor. Fermín je požurio
Knjige.club 497
 Gringos

prema tamo i, kada je stigao, vidio je da Daniel baca u plamen bilježnicu koju je nosio
pod miškom.
Fermín je prišao prijatelju i slabašno mu se nasmiješio s druge strane bačve.
Danielove oči sjale su pod svjetlom plamena.
„Ako želite dobiti upalu pluća, upozorio bih vas da je Sjeverni pol u suprotnom
smjeru“, osmjelio se Fermm.
Daniel je ignorirao njegove riječi i nastavio gledati kako plamen guta stranice, koje
su se skvrčile pod vatrom kao da ih neka nevidljiva ruku gužva jednu po jednu.
„Bea je sigurno zabrinuta, Daniele. Trebali bismo se vratiti.“
Daniel je podigao pogled i promatrao Fermína bezizražajna lica, kao da ga nikada
prije nije vidio.
„Daniele?“
„Gdje je?“ pitao je, hladnoga i ravnoga glasa.
„Molim?“
„Pištolj. Što ste napravili s njim, Fermíne?“
„Dao sam ga u Crveni križ.“
Ledeni osmijeh pojavio se na Danielovim usnama. Fermín, koji je osjećao da nikada
nije bio tako blizu tome da ga zauvijek izgubi, prišao mu je i prebacio mu ruku preko
ramena.
„Idemo kući, Daniele. Molim vas.“
Konačno je kimnuo, pa su tako, malo-pomalo, krenuli prema kući u posvemašnjoj
tišini.
Svitalo je kada je Bea začula kako se otvaraju ulazna vrata stana i u hodniku čula
Danielove korake. Već je satima sjedila u fotelji u blagovaonici s dekom preko ramena.
Danielova silueta ocrtavala se na dovratku. Ako ju je i vidio, nije to ničim odao. Prošao je
pokraj nje i otišao u Juliánovu sobu, koja je bila u stražnjem dijelu stana i gledala je na
trgić ispred kapele Santa Ana. Bea je ustala i slijedila ga. Pronašla je Daniela na vratima
sobe, kako promatra malenoga, koji je spavao u tišini. Bea mu je stavila ruku na leda.
„Gdje si bio?“ šapnula je.
Daniel se okrenuo i pogledao je u oči.
„Kada će sve ovo završiti, Daniele?“ promrmljala je Bea.
„Uskoro“, rekao je. „Uskoro.“

Knjige.club 498
 Gringos

OSLOBODI ME

Knjige.club 499
 Gringos

1.

U zoru, sivu i metalnu, Ariadna je krenula dugom prilaznom cestom obrubljenom

čempresima. Nosila je buket crvenih ruža koji je kupila na ulazu na groblje na koje je
naišla putem. Vladala je potpuna tišina. Nijedna ptica svojim pjevom ni vjetar svojim
šumom, nisu se usudili pomilovati plašt od suhoga lišća koji je prekrivao kaldrmu. U
samotnoj pratnji odjeka svojih koraka, Ariadna je hodala cestom sve dok nije stigla do
velike kapije okrunjene šiljcima koja je čuvala ulaz na imanje i ponad koje je stajao
natpis:

VILA MERCEDES

Palača Mauricija Vallsa uzdizala se iznad arkadije vrtova i šuma. Kule i mansarde
ocrtavale su se na pepeljastom nebu. Ariadna, bijela točka u tami, proučavala je obrise
kuće koji su se nazirali među kipovima, živicom i fontanama. Izgledala joj je poput
čudovišnoga stvorenja koje se odvuklo u taj kutak šume, smrtno ranjeno. Kapija je bila
odškrinuta. Ariadna je ušla.
Dok je prolazila, ugledala je trag tračnica koje su prolazile kroz vrtove kružeći oko
cijeloga imanja. Maleni vlak, s parnom lokomotivom i dva vagona, činio se nasukan među
grmljem. Nastavila je popločenom stazom koja je vodila do glavne zgrade. Fontane su
bile suhe, a njihovi kameni anđeli i mramorne djevice pocrnjeli. Krošnje drveća bile su
prepune bjelkastih kukuljica iz kojih su se izlegli kukci ostavljajući ih da vise poput
malenih sarkofaga satkanih od šećernoga konca. Mnoštvo paukova visjelo je na
paučinastim nitima razapetima među granama. Ariadna je prešla viseći most iznad
velikoga ovalnoga bazena. Voda, zelenkasta i prekrivena tankim velom svjetlucavih algi,
bila je puna trupala malenih ptica koja su izgledala kao da su pala s neba snagom nekog
prokletstva. U daljini se vidjela prazna garaža i kuća za poslugu uronjena u tamu.
Ariadna se uspela stubama koje su vodile do glavnoga ulaza. Triput je pokucala na
vrata prije nego što je primijetila da su otvorena. Okrenula se i naslađivala pogledom na
zapušteno i propalo imanje. Gurnula je vrata i ušla u kuću, koja je mirisala na mauzolej i
zaborav. Baršunasta tama vladala je hodnicima i stubama koji su se prostirali pred
njome. Stajala je tamo nepomična, bijeli duh na vratima čistilišta, i promatrala zamrli sjaj
kojim je Mauricio Valls obložio svoje dane slave.
Tada je do nje dopro slabašni jecaj koji je nalikovao cviležu umiruće životinje, a
dolazio je s prvoga kata. Bez žurbe se uspela stubama. Na zidovima su ostali trgovi
ukradenih slika. S obje strane stuba stajali su prazni pijedestali na kojima su se još mogle
vidjeti ogrebotine na mjestima gdje su nekoć stajali kipovi i poprsja. Kada je stigla na
prvi kat, zastala je i ponovno začula jecaj. Dolazio je iz jedne od soba u dnu hodnika.
Polako je krenula prema tamo. Vrata su bila odškrinuta. Iz sobe ju je zapuhnuo snažan
vonj.
Ariadna je uronila u tamu koja je prožimala sobu i prišla krevetu s baldahinom koji
joj je u polutami izgledao poput mrtvačkih kola. Cijeli arsenal aparata i medicinskih
instrumenata nepomično su ležali pokraj kreveta, rastavljeni i naslonjeni na zid. Tepih je
bio prekriven smećem i napuštenim bocama kisika. Ariadna je zaobišla te prepreke i
rastvorila veo koji je visio oko kreveta. S druge strane vela pronašla je priliku koja se
doimala kao da je zavezana u čvor, kao da su joj se kosti pretvorile u želatinu, pa su

Knjige.club 500
 Gringos

napetost kože i bol preoblikovale njezino tijelo. Njezine krvave oči, goleme na koščatom
licu, sumnjičavo su promatrale Ariadnu. Onaj grleni jecaj, između gušenja i plaća,
ponovno joj se oteo iz grla. Gospođa Valls izgubila je kosu, nokte i većinu zubi.
Ariadna ju je promatrala bez suosjećanja. Sjela je na krevet i nagnula se nad nju.
„Gdje mi je sestra?“ pitala je.
Vallsova žena pokušala je formulirati riječi. Ariadna je primaknuta uho njezinim
usnama, ignorirajući vonj koji se od nje širio.
„Ubij me“, začula ju je kako preklinje.

Knjige.club 501
 Gringos

2.

Skrivena u svojoj kući lutaka, Mercedes ju je vidjela dok je ulazila kroz kapiju. Bila je
odjevena u bijelo poput duha i polako je hodala ravnom linijom u rukama noseći buket
ruža. Mercedes se nasmiješila. Već ju je danima iščekivala. Mnogo puta ju je sanjala.
Smrt, odjevena u odjeću iz trgovine Pertegaz, konačno je posjetila Vilu Mercedes prije
nego što je proguta pakao i na njezinom mjestu ostavi jalovu zemlju na kojoj nikada više
neće niknuti travnjak ili zapuhati vjetar.
Gledala je kroz prozor u paviljonu lutaka, u koji se preselila otkada je posluga
napustila kuću nakon što se proširila vijest o smrti njezina oca. U početku ih je gospođa
Maríana, tajnica njezina oca, pokušavala zaustaviti, ali kada je pala noć, došli su neki
ljudi u crnom i odvukli je iz kuće. Čula je pucnjeve iza garaže. Nije željela ići pogledati.
Noćima su odnosili slike, kipove, namještaj, odjeću, jedaći pribor i sve što su poželjeli.
Dolazili su u sumrak kao čopor gladnih pasa. Uzeli su automobile i uništili zidove u kući
pokušavajući pronaći skriveno blago koje nisu pronašli. Poslije, kada više ništa nije
ostalo, otišli su da se nikada više ne vrate.
Jednoga je dana ugledala dva policijska automobila kako ulaze na imanje. Bili su u
pratnji nekih tjelohranitelja kojih se sjećala jer su radili za njezina oca. Na trenutak je
razmišljala o tome da im izađe u susret i ispriča sve što se dogodilo, ali kada je vidjela da
su se popeli u radnu sobu njezina oca da pokradu sve što je ostalo, ponovno se sakrila
među lutke. Tamo, među stotinama prilika koje su buljile u prazno staklenim očima,
nitko ju nije pronašao. Gospođu su prepustili njezinoj sudbini nakon što su isključili
aparate koji su je održavali na vječnim mukama. Već je danima jaukala, ali još uvijek nije
umrla. Do danas.
Toga je dana smrt posjetila Vilu Mercedes i uskoro će djevojka imati ruševine kuće
samo za sebe. Znala je da joj svi lažu. Vjerovala je da joj je otac živ i negdje na sigurnom i
daće se vratiti čim uzmogne. Znala je jer joj je tako obećala Alicia. Obećala joj je da će
pronaći njezina oca. Kada je vidjela smrt kako se uspinje stubama do ulaza u kuću i ulazi
unutra, obuzela ju je sumnja. Možda je pogriješila. Možda je ta bijela Ugura koju je
zamijenila za smrt nitko drugi doli sama Alicia, koja se vratila po nju da je odvede ocu.
To je jedino imalo smisla. Znala je da je Alicia nikada neće napustiti.
Izašla je iz paviljona lutaka i otišla do glavne kuće. Kada je ušla, začula je korake na
gornjem katu i potrčala uza stube da bi stigla na kat točno na vrijeme da je vidi kako
ulazi u gospodinu sobu. Hodnik je ispunjavao užasan smrad. Pokrila si je usta i nos
rukom i otišla do dovratka. Prilika u bijelom bila je nagnuta nad gospođinim krevetom
kao anđeo. Mercedes je prestala disati. Potom je prilika uzela jastučić i, pokrivši njime
gospođino lice, snažno pritisnula dok se njezino tijelo trzalo sve dok nije klonulo.
Prilika se polako okrenula i Mercedes je osjetila da ju je obuzela hladnoća kakvu
nikada prije nije osjetila. Pogriješila je. To nije bila Alicia. Smrt odjevena u bijelo prišla
joj je i nasmiješila se. Pružila joj je jednu crvenu ružu, koju je Mercedes prihvatila
drhtavih ruku: „Znaš li tko sam?“
Mercedes je kimnula. Smrt ju je beskrajno nježno i milo zagrlila. Djevojka se
prepustila zagrljaju, susprežući suze.
„Sšššš“, šaptala je smrt. „Sada nas više nitko neće razdvojiti.
Nitko nas više neće povrijediti. Zauvijek ćemo biti zajedno. S tatom i mamom.
Zauvijek zajedno. Ti i ja...“

Knjige.club 502
 Gringos

3.

Alicia se probudila na stražnjem sjedalu taksija. Ustala je i shvatila da je sama.

Prozori su bili zamagljeni. Obrisala je staklo rukavom i vidjela da su stali na benzinskoj
crpki. Ulična lampa stvarala je snop žućkaste svjetlosti koji bi zavibrirao svaki put kada
bi kamioni punom brzinom prošli cestom. U daljini se širila olovna zora koja je zaposjela
cijelo nebo. Protrljala je oči i spustila prozor. Osjetila je ubod boli u kuku. Zajecala je i
primila se za bok. Uskoro se bol pretvorila u tupo kuckanje, upozorenje na ono što
dolazi. Najpametnije bi bilo uzeti jednu ili dvije tablete prije nego što bol ojača, ali željela
je biti čiste glave. Nije imala izbora. Za koju minutu, taksistova silueta izronila je iz bara
na benzinskoj noseći dvije papirnate čaše i vrećicu s masnim mrljama. Mahnuo joj je i
laganim korakom obišao automobil.
„Dobar dan“, rekao je i ponovno sjeo za volan. „Strašno je hladno. Donio sam vam
doručak. Više kastiljski nego kontinentalni, ali barem je topao. Kava s mlijekom i
nekoliko fritula koje su dobro izgledale. Zamolio sam ih da u kavu stave malo konjaka da
nam podigne moral.“
„Hvala. Koliko vam dugujem?“
„Uključeno u cijenu taksija, puni pansion. Hajde, pojedite nešto. Dobro će vam doći.“
U tišini su doručkovali u automobilu. Alicia nije bila gladna, ali je znala da mora
nešto pojesti. Svaki put kada bi pokraj njih prošao jedan od onih teških kamiona,
retrovizor bi zavibrirao, a cijeli bi se automobil zatresao.
„Gdje smo?“
„Na deset kilometara od Madrida. Nekoliko kamiondžija mi je reklo da su žandari
postavili patrole na kraju međugradskih cesta na istočnim ulazima u grad, tako da sam
mislio da bismo mogli otići na obilaznicu i ući cestom koja vodi do četvrti Casa del
Campo ili Moncloa“, rekao je taksist.
„A zašto bismo to napravili?“
„Ne znam. Palo mi je na pamet da bi im barcelonski taksi koji u sedam ujutro ulazi u
Madrid možda mogao upasti u oči. Jer je žut, ni zbog čega drugog. A i vi i ja smo pomalo
neobičan par, nemojte me krivo shvatiti. Ali bit će kako god vi kažete.“
Alicia je u jednom gutljaju iskapila kavu s mlijekom. Konjak je palio kao benzin, ali
im je malo ugrijao kosti. Taksist ju je promatrao krajičkom oka. Sve do toga trenutka,
Alicia ga nije dobro pogledala. Bio je mladi nego što se na prvu činilo, crvenkaste kose i
blijedoga tena. Nosio je naočale koje su mu bile zalijepljene na vrhu nosa izolir-trakom i
još je uvijek imao pogled tinejdžera.
„Kako se zovete?“ pitala je Alicia.
„Ja?“
„Ne. Taksi.“
„Ernesto. Zovem se Ernesto.“
„Vjerujete li mi, Ernesto?“
„Može li vam se vjerovati?“
„Donekle.“
„Aha. Mogu li vam postaviti jedno osobno pitanje?“ rekao je taksist. „Ne morate mi
odgovoriti ako ne želite.“

Knjige.club 503
 Gringos

„Pucajte.“
„Upravo sam o tome želio razgovarati. Prije, kada smo izlazili iz Guadalajare, ušli
smo u oštar zavoj i sve što ste nosili u torbi razletjelo se po sjedalu. Spavali ste i nisam
vas htio buditi, pa sam sve stavio...“
Alicia je uzdahnula, kimajući.
„I vidjeli ste da imam pištolj.“
„Pa, da. I nije mi baš izgledao kao pištolj na vodu, iako se ja u te stvari ne
razumijem.“
„Ako ćete biti mirniji, možete me ostaviti ovdje. Platit ću vam dogovoreni iznos, pa
ću zamoliti jednog od vaših prijatelja kamiondžija da me poveze do Madrida. Sigurna
sam da neće imati ništa protiv.“
„U to ne sumnjam, ali ja ne bih imao mira da vas tako pustim.“
„Ne brinite se za mene. Mogu se snaći.“
„Ne, zapravo se više brinem za kamiondžije nego za vas, pazite što vam kažem.
Odvest ću vas ja, kako smo se dogovorili, i gotova priča.“
Upalio je automobil i stavio ruke na volan.
„Kamo idemo?“
Ušli su u grad zakopan u maglu. Plima od magluštine gmizala je oko kula i kupola
koje su okrunjivale krovove ulice Gran Via. Velovi metalne pare meli su pločnike i
omatali se oko automobila i autobusa koji su se kretali gotovo ne vidjevši put pred
sobom jer su svjetla farova jedva uspijevala zagrebati tminu. Promet je bio spor, a figure
prolaznika nalikovale su na duhove zaleđene na pločniku.
Kada su prošli ispred hotela Hispania, njezina službena doma tijekom posljednjih
godina, Alicia je podigla pogled prema prozoru svoje stare sobe. Prošli su centrom grada
pod mrtvačkim pokrovom tame sve dok ispred sebe nisu nazreli obrise Neptunove
fontane.
„Slušam“, rekao je Ernesto.
„Nastavite do ulice Lope de Vega, skrenite desno i onda se popnite po ulici Duque de
Medinaceli, to je prva desno“, dala mu je upute Alicia.
„Mislio sam da idemo u hotel Palace?“
„Idemo na stražnji ulaz. Ulaz u kuhinju.“
Taksist je kimnuo i pratio njezine upute. Ulice su bile gotovo prazne. Hotel Palace
svojom je trapezoidnom formom zauzimao cijeli blok i praktički bio grad za sebe. Obišli
su cijelu zgradu dok nisu stigli do ugla na kojem ga je Alicia zamolila da parkira, točno
iza kombija iz kojega su radnici istovarivali kutije sa štrucama kruha, voćem i ostalim
živežnim namirnicama.
Ernesto je nagnuo glavu i bacio pogled na monumentalno pročelje.
„Izvolite. Kao što smo se dogovorili“, rekla je.
Vozač se okrenuo i ugledao Aliciju sa svežnjem novčanica u rukama.
„A ne biste li radije da vas pričekam?“
Alicia nije odgovorila.
„Jer vratit ćete se, zar ne?“
„Uzmite novac.“
Taksist je oklijevao.

Knjige.club 504
 Gringos

„Gubim vrijeme. Uzmite novac.“

Ernesto ga je prihvatio.
„Prebrojite.“
„Vjerujem vam.“
„Vi odlučujete.“
Ernesto je vidio da je uzela nešto iz torbe i stavila to u džep haljine. Mogao se kladiti
da nije bila riječ o ružu za usne.
„Čujte, ne sviđa mi se sve ovo. Zašto se ne bismo okrenuli i otišli?“
„Vi ste jedini ovdje koji će se okrenuti i otići, Ernesto. Čim izađem iz automobila,
vratite se u Bercelonu i zaboravite da ste me ikada sreli.“
Taksist je osjetio da mu se stegnuo želudac. Alicia mu je stavila ruku na rame,
prijateljski ga stisnula i izašla iz automobila. Koju sekundu poslije, Ernesto ju je vidio
kako nestaje ušavši u hotel Palace.

Knjige.club 505
 Gringos

4.

U velikom hotelu svi su već radili punom parom na organizaciji doručka za prvu
smjenu gostiju. Vojska kuhara, kuhinjskih pomoćnika i konobara ulazila je i izlazila iz
kuhinje i tunela noseći kolica i pladnjeve. Alicia se pridružila metežu okupanom mirisom
kave i tisuće delicija, izazivajući tu i tamo pokoji iznenađeni pogled, ali i previše zaposlen
da bi se zadržao na njoj, koja je očito bila izgubljena gošća ili, još vjerojatnije, luksuzna
kurtizana koja se diskretno iskradala na kraju noćne smjene. U svakom luksuznom
hotelu postoji znanost o nevidljivom, i Alicia je besramno igrala na tu kartu sve dok nije
stigla do dizala za poslugu. Ušla je zajedno sa spremačicom koja je nosila ručnike i
sapune i koja ju je odmjerila od glave do pete mješavinom znatiželje i ljubomore. Alicia
joj se prijateljski nasmiješila, dajući joj do znanja da su u istoj kaši.
„Tako rano?“ upitala je spremačica.
„Tko rano rani, dvije sreće grabi.“
Spremačica je sramežljivo kimnula. Izašla je na četvrtom katu. Kada su se vrata
zatvorila, a dizalo se nastavilo uspinjati do posljednjega kata, Alicia je iz torbe izvadila
svežanj ključeva i potražila zlatni ključ koji joj je Leandro dao prije dvije godine. „To je
univerzalni ključ. Otvara sve sobe u hotelu. Uključujući i moju. Dobro ga iskoristi. Nikad
nemoj uči nekamo ako ne znaš što te čeka iza vrata.“
Vrata dizala za poslugu otvorila su se u malenom hodniku koji je bio skriven iza
ormara za spremačice i praonice. Alicia ga je prošla na prstima i nekoliko centimetara
odškrinula vrata koja su vodila na glavni hodnik što se prostirao cijelim katom. Leandrov
suite nalazio se na uglu zgrade koji je gledao na Neptunov trg. Izašla je na hodnik i
krenula prema njemu. Putem je naletjela na gosta koji se vračao u svoju sobu, vjerojatno
nakon doručka, i koji joj se prijateljski nasmiješio. Alicia mu je uzvratila osmijeh. Kada je
zamakla za ugao, ugledala je vrata Leandrovoga Pred vratima nije vidjela tjelohranitelja.
Leandro je prezirao takve ceremonije i više je volio diskreciju i odsustvo melodrame. Ali
Alicia je znala da su barem dva njegova čovjeka u blizini, u sobi pokraj ili upravo obilaze
hotel. Procijenila je da u najboljem slučaju ima između pet i deset minuta.
Zastala je ispred vrata i osvrnula se. Oprezno je gurnula ključ u bravu i polako ga
okrenula. Vrata su se otvorila i Alicia je kradomice ušla. Zatvorila je vrata za sobom i
nekoliko sekundi ostala naslonjena na njih. Maleno predsoblje vodilo je do hodnika koji
se otvarao u ovalnu prostoriju točno ispod kupole jedne od kula. Leandro je ovdje živio
dokle joj je sjećanje sezalo. Odšuljala se do sobe i stavila ruku na oružje koje je zataknula
za remen. Soba je bila u polutami. Vrata koja su vodila do spavače sobe bila su
odškrinuta i kroz njih je prodirala traka svjetlosti. Alicia je čula kako teče voda i začula
poznati zvižduk. Otišla je do vrata i širom ih otvorila. Krevet, prazan i nenamješten,
stajao je u dnu prostorije. Lijevo od nje bila su otvorena kupaonska vrata. Oblak pare
koja je mirisala na sapun dolazio je iz prostorije. Alicia je stala na dovratak.
Leandro, koji joj je bio okrenut leđima, brižljivo se brijao ispred zrcala. Na sebi je
imao grimizni kućni ogrtač i papuče iste boje. Kada, puna vode i pare, čekala je spremna.
Radio je šaputao melodiju koju je Leandro zviždao. Alicia je susrela njegov pogled u
zrcalu i on se toplo nasmiješio, bez ikakve naznake iznenađenja.
„Čekam te već danima. Vidjela si da sam rekao dečkima da ti se maknu s puta.“
„Hvala.“
Leandro se okrenuo i ručnikom obrisao pjenu s lica.

Knjige.club 506
 Gringos

„Napravio sam to za njihovo dobro. Znam da nikada nisi voljela timski rad. Jesi li
doručkovala? Da ti naručim nešto?“
Alicia je odmahnula glavom. Izvadila je pištolj i usmjerila ga prema njegovom
trbuhu. Leandro si je na ruku istisnuo malo losiona za brijanje i dlanovima ga utrljao u
lice.
„Pretpostavljam da je to pištolj jadnog Hendaye. Pametno odigrano. Pretpostavljam
da nema smisla pitati gdje možemo pronaći njegovo tijelo. Pitam, prije svega, jer je imao
ženu i djecu.“
„Probajte u konzervi mačje hrane.“
„Što si hladna, Alicia. Da sjednemo?“
„Dobro nam je ovako.“
Leandro se naslonio na toaletni stolić.
„Kako želiš. Ti odlučuješ.“
Alicia je na tren oklijevala. Najjednostavnije bi bilo odmah pucati. Isprazniti pištolj i
pokušati odatle izvući živu glavu. Uz malo sreće dokopat će se dizala za poslugu. Tko zna,
možda bi čak uspjela vidjeti prije nego što je dohvate. Leandro joj je, kao i uvijek,
pročitao misli i uputio joj pogled pun sućuti i očinske ljubavi istovremeno polako
odmahujući glavom.
„Nisi me trebala napustiti“, rekao je. „Ne znaš koliko me boljela tvoja izdaja.“
„Ja vas nikada nisam izdala.“
„Molim te, Alicia. Jako dobro znaš da si oduvijek bila moja miljenica. Moje
remekdjelo. Ti i ja smo stvoreni jedno za drugo. Mi smo savršen tim.“
„Zato ste poslali onog crva da me ubije?“
„ Rovirur.“
„Tako se zvao?“
„Ponekad. Trebao te zamijeniti. Poslao sam ga samo da uči od tebe i da pazi na tebe.
Silno ti se divio. Proučavao te dvije godine. Svaki dosje. Svaki slučaj. Govorio je da si
najbolja. Zapravo sam ja pogriješio kada sam pomislio da bi mogao zauzeti tvoje mjesto.
Sada shvaćam da te nitko ne može zamijeniti.“
„Ni Lomana?“
„Ricardo nije dobro shvatio svoju dužnost. Počeo je moralizirati i zabadati nos gdje
mu nije bilo mjesto, a od njega se tražilo jedino da koristi sirovu snagu. Zaboravio je
kome duguje svoju lojalnost. U ovom poslu nitko ne preživi ako nije posve siguran u to.“
„A kome ili čemu ste vi lojalni?“
Leandro je odmahnuo glavom.
„Zašto mi se ne vratiš, Alicia? Tko će te paziti i maziti kao ja? Poznajem te kao da si
moja. Dovoljan mi je jedan pogled da znam da sada umireš od boli, ali da nisi htjela ništa
uzeti da ostaneš čiste glave. Kada te pogledam u oči, vidim da se bojiš. Mene se bojiš. I to
me boli. Toliko me boli...“
„Ako želite tabletu, ili cijelu bočicu, samo izvolite.“
Leandro se tužno nasmiješio, negodujući ispod glasa.
„Priznajem da sam pogriješio. I molim te da mi oprostiš. To želiš? Jer preklinjat ću
na koljenima ako treba. Ne sramim se. Tvoja izdaja me jako povrijedila i zaslijepila me.

Knjige.club 507
 Gringos

Mene, koji sam te oduvijek učio da ne treba donositi odluke zbog zavisti, boli ili straha.
Vidiš, i ja sam samo čovjek, Alicia.“
„Samo što nisam zaplakala.“
Leandro se zlobno nasmiješio.
„Vidiš da smo u dubini duše jednaki? Gdje će ti biti bolje nego pokraj mene? Imam
velike planove za nas. Puno sam razmišljao zadnjih tjedana i razumijem zašto želiš
napustiti sve ovo. Štoviše, shvatio sam da i ja želim otići. Dosta mi je toga da radim za
nesposobnjakoviće i glupane. Ti i ja imamo drugog posla.“
„A da?“
„Pa, naravno. Nisi valjda mislila da ćemo se zauvijek baviti tuđim svinjarijama?
Gotovo je s tim. Imam u planu nešto puno važnije. I ja ću ostaviti sve ovo. I trebam te da
budeš uz mene, da me pratiš na tom putu. Ne mogu bez tebe. Znaš o čemu pričam, zar
ne?“
„Nemam pojma.“
„O politici. Ova zemlja će se promijeniti. Prije ili kasnije. Generalisimus neće živjeti
zauvijek. Potrebna je svježa krv. Ljudi s idejama. Ljudi koji se mogu nositi sa stvarnošću.“
„Kao vi?“
„Kao ti i ja. Ti i ja, zajedno, možemo napraviti velike stvari za ovu zemlju.“
„Kao, na primjer, ubijati nevine da prodamo njihovu djecu?“
Leandro je nezadovoljno uzdahnuo.
„Ne budi naivna, Alicia. Bila su druga vremena.“
„Je li to bila vaša ili Vallsova ideja?“
„Je li to sada važno?“
„Meni je važno.“
„Nije bila ničija ideja. Jednostavno se tako dogodilo. Ubach i njegova žena poželjeli
su Mataixove kćeri. Valls je vidio svoju priliku. A poslije su došle druge. Bilo je to vrijeme
prilika.
A nema ponude bez potražnje. Ja sam samo radio što sam morao i brinuo se o tome
da Valts ne pretjera.“
„Čini se da niste uspjeti.“
„Valts je pohlepan čovjek. Nažalost, pohlepnici nikada ne znaju kada dođe trenutak
da prestanu iskorištavati svoj položaj i sile stvar dok sve ne unište. Zbog toga, prije ili
poslije, propadnu.“
„Onda je još uvijek živ?“
„Alicia... Što želiš od mene?“
„Istinu.“
Leandro se lagano nasmiješio.
„Istinu? Ti i ja znamo da takvo što ne postoji. Istina je dogovor koji omogućuje da se
nevini ne moraju suočiti sa stvarnošću.“
„Nisam došla ovamo da me zasipate citatima.“
Leandro ju je nesmiljeno pogledao.
„Ne. Došla si gurati nos tamo gdje mu nije mjesto. Kao i uvijek. Došla si sve
zakomplicirati. Jer tako sve radiš. Zato si me napustila. Zato si me izdala. Zato si mi sada
došla pričati o istini. Zato što želiš da ti kažem da si bolja od mene, bolja od svega ovoga.“
Knjige.club 508
 Gringos

„Nisam bolja ni od koga.“

„Naravno da jesi. Zbog toga si mi uvijek bila miljenica. Zbog toga te ponovno želim
uza se. Zato što ova zemlja treba ljude kao što smo ti i ja. Ljude koji je znaju kontrolirati.
Koji je znaju čvrsto držati na uzdi i smiriti je da se ponovno ne pretvori u vreću buha
koje se hrane sitničavom mržnjom, zavisti i bijesom, i koji jedni druge žive proždiru.
Znaš da sam u pravu. Iako nas uvijek svi krive za sve, znaš da bi bez nas ova zemlja otišla
dovraga. Što kažeš?“
Leandro ju je netremice gledao u oči i, kada nije dobio odgovora, krenuo je prema
kadi. Okrenuo joj je leda i skinuo kućni ogrtač. Alicia je promatrala njegovo nago tijelo,
blijedo kao riblji trbuh. Primio se za zlatnu šipku koja je virila iz mramornoga zida i
polako uranjao u kadu. Kada se ispružio, dok mu je para milovala lice, otvorio je oči i
uputio joj melankoličan pogled.
„Sve je trebalo biti drugačije, Alicia, ali mi smo djeca našeg vremena. Na kraju
krajeva, možda je i bolje ovako. Oduvijek sam znao da ćeš to biti ti.“
Alicia je spustila oružje.
„Što čekaš?“
„Neću vas ubiti.“
„A pošto si onda došla?“
„Ne znam.“
„Naravno da znaš.“
Leandro je pružio ruku prema telefonu koji je bio obješen na zid kupaonice. Alicia ga
je ponovno nanišanila.
„Što radite?“
„Znaš kako ovo ide, Alicia... Centrala. Da. Spojite me s Ministarstvom unutarnjih
poslova. Gilom de Parterom. Da. Leandro Montalvo. Pričekat ću. Hvala.“
„Da ste iste sekunde poklopili. Molim vas.“
„Ne mogu. Zadatak nije bio spasiti Vallsa. Zadatak je bio pronaći ga i zauvijek ga
utišati kako bi se izbjeglo da cijela ta tužna stvar izađe na vidjelo. I bili smo na korak do
toga da još jednu našu misiju okrunimo uspjehom. Ali nisi me slušala. Zbog toga ću sada
morati, iako ne želim, narediti da ubiju sve koje si uplela u svoju avanturu. Daniela
Semperea, njegovu ženu i cijelu njegovu obitelj, uključujući onog blesana koji radi za njih
i sve ostale kojima si se, na svom putu ka iskupljenju, sjetila ispričati ono što nikada nisu
trebali saznati. Ti si tako odlučila. Nasreću si nas odvela do njih. Jer si, kao i uvijek, čak i
kada to ne želiš, najbolja. Centrala? Da. Gospodine ministre. Također. Tako je. Imam neke
vijesti...“
Bio je dovoljan jedan metak. Slušalica mu je kliznula iz ruke i pala na pod pokraj
kade. Leandro je nagnuo glavu i poklonio joj pogled otrovan ljubavlju i čežnjom. Grimizni
oblak širio se pod vodom, prekrivajući obrise njegova tijela. Alicia je ostala mirno stajati,
gledajući kako krv šiklja sa svakim otkucajem srca sve dok mu se zjenice nisu raširile, a
podrugljiv osmijeh ostao smrznut na licu.
„Čekat ću te“, prošaptao je Leandro. „Nemoj dugo.“ Trenutak zatim, tijelo je malo-
pomalo otklizalo i lice Leandra Montalva uronilo je u krvavu vodu otvorenih očiju.

Knjige.club 509
 Gringos

5.

Alicia je podigla slušalicu s poda i stavila je na uho. Začula je zvonjavu slobodne

linije. Leandro nikoga nije zvao. Izvadila je bočicu s tabletama i progutala dvije, žvačući
ih i ispravši gutljajem skupoga brendija kojega je Leandro držao u malenom ormariću u
dnevnoj sobi. Prije nego što je izašla iz suitea pažljivo je obrisala Hendayin pištolj i bacila
ga na tepih.
Činilo joj se da put do hodnika za poslugu traje vječno. Nijedno dizalo nije bilo na
katu, pa je odlučila sići stubama čim brže. Ponovno je prošla klupkom hodnika oko
kuhinje do izlaza, vjerujući da će svaki čas osjetiti metak u leđima i pasti ničice kako bi
umrla kao štakor u tunelima podruma hotela Palace, dvora Grimiznoga Princa. Kada je
dospjela na ulicu, zapuh susnježice pomilovao ju je po licu. Zastala je na tren da povrati
dah i ugledala taksista, koji je nestrpljivo čekao pokraj automobila na istom mjestu na
kojem ju je ostavio. Čim ju je Ernesto ugledao, potrčao je prema njoj i, ne rekavši ni riječi,
uhvatio je pod ruku i otpratio do automobila. Posjeo ju je na suvozačko mjesto i požurio
sjesti za volan.
U daljini su se već čule sirene kada je taksi krenuo prema ulici San Jeronimo.
Prolazeći ispred glavnog ulaza hotela Palace, Ernesto je prebrojio najmanje tri crna
automobila parkirana ispred ulaza u hotel i nekoliko muškaraca koji su trčali rušeći sve
pred sobom. Taksist je mirno nastavio dalje, dao žmigavac i stopio se s prometom koji je
polako tekao prema četvrti Recoletos. Kada su konačno stigli do tamo, skriveni među
rojem automobila, autobusa i tramvaja koji su gmizali kroz maglu, taksistu je pobjegao
uzdah olakšanja i tek se tad usudio pogledati prema Aliciji. Lice joj je bilo obliveno
suzama i tresle su joj se ruke.
„Hvata što ste me pričekali“, rekla je.
„Jeste li dobro?“
Alicia nije odgovorila.
„Idemo kući?“ pitao je Ernesto.
Ona je odmahnula glavom.
„Još ne. Moram stati na još jednom mjestu...“'

Knjige.club 510
 Gringos

6.

Automobil se zaustavio pred ogradom okrunjenom šiljcima. Ernesto je ugasio motor

i promatrao obrise Vile Mercedes koji su se nazirali među drvećem. Alicia je također bez
riječi pažljivo motrila kuću. Ostali su tako sjediti cijelu minutu puštajući da se u njih
malo-pomalo utisne tišina koja je obavijala to mjesto.
„Čini se da ovdje nema nikoga“, rekao je taksist.
Alicia je otvorila vrata automobila.
„Da idem s vama?“ upitao je Ernesto.
„Pričekajte me ovdje.“
„Nikamo ne idem.“
Alicia je izašla iz taksija i otišla do kapije. Prije nego što je ušla, okrenula se i
pogledala Ernesta, koji joj se slabašno nasmiješio iz automobila i mahnuo joj, sav premro
od straha. Progurala se između rešetki i kroz vrt krenula prema kući. Među drvečem je
ugledala siluetu parnoga vlaka. Dok je prolazila između kipova, čuo se jedino zvuk
njezinih koraka po suhom lišću. Nekoliko minuta hodala je imanjem ne vidjevši nikakve
tragove života doli hrpe crnih paukova koji su se spuštali iz kukuljica na drveću i miljeli
joj oko nogu.
Stigavši do glavnoga stubišta i vidjevši da su vrata kuće otvorena, zastala je.
Osvrnula se oko sebe i shvatila da je garaža prazna. Vila Mercedes ostavljala je
uznemirujući dojam pustoši i napuštenosti, kao da su svi koji su živjeli na tom mjestu
otišli usred noći bježeći od nekog prokletstva. Popela se stubama do kućnoga praga i
ušla u predvorje.
„Mercedes?“ zazvala je.
Jeka njezina glasa gubila se u litaniji pustih soba i hodnika. Alicia je prišla trijemu
velike plesne dvorane u koju je prodrlo suho lišće nošeno vjetrom. Zavjese su lepršale na
vjetru i plašt insekata ugmizao iz vrta sada se širio pločicama od bijeloga mramora.
„Mercedes?“ ponovno je zazvala.
Njezin glas ponovno se izgubio u unutrašnjosti kuće. Tada je primijetila slatkasti
vonj koji je dolazio s vrha stuba, pa se uputila za njim. Trag ju je odveo u sobu na kraju
hodnika. Ušla je u prostoriju, ali zaustavila se na pola puta. Plašt crnih paukova
prekrivao je tijelo gospode Valls. Počeli su ga proždirati.
Alicia je potrčala natrag u hodnik i otvorila prozor koji je gledao na unutarnje
dvorište da dođe do svježega zraka. Kada je promolila glavu, primijetila je da su svi
prozori koji gledaju na unutarnje dvorište zatvoreni, osim jednoga na kraju trećega kata.
Ponovno je otišla do glavnoga stubišta i popela se na treći kat. Dugački hodnik nestajao
je u polutami, a na njegovu kraju nazirala su se dvostruka bijela vrata. Bila su odškrinuta.
„Mercedes, Alicia je. Jesi tamo?“
Hodala je polako, pažljivo motreći oblike iza zastora i sjene koje su se nazirale među
brojnim vratima na obje strane hodnika. Kada je stigla do kraja, stavila je ruke na vrata i
zastala.
„Mercedes?“
Gurnula je vrata i zakoračila.

Knjige.club 511
 Gringos

Zidovi su bili obojeni nebesko plavom i prekriveni crtežima inspiriranima pričama i

legendama. Dvorac, kočija, princeza i svekolika čudesna bića plovili su nebom
prekrivenim zvijezdama optočenim srebrom. Alicia je shvatila da je u sobi za igru, raju
za privilegiranu djecu u kojoj su se mogle naći sve igračke koje bi dijete moglo poželjeti.
Na kraju prostorije čekale su dvije sestre.
Krevet je bio bijel i okrunjen uzglavljem od drveta, izrezbarenim u lik anđela
raširenih krila koji je beskrajno predano promatrao sobu. Ariadna i Mercedes bile su
odjevene u bijelo, ispružene na krevetu držeći se za ruke, dok su slobodnim rukama
držale crvene ruže koje su im ležale na prsima. Etui sa špricom i staklenim bočicama
stajao je na noćnom ormariću pokraj Ariadne.
Alicia je osjetila da joj se noge tresu, pa se primila za stolac. Nije bila sigurna koliko
je vremena ostala tako stajati, minutu ili sat, i sjećala se samo da su je, kada se spustila
stubama do prizemlja, noge same odvele do plesne dvorane. Tamo je otišla do kamina.
Na polici je pronašla kutiju s dugim šibicama. Zapalila je jednu i obišla kuću paleći
zastore i platna. Uskoro je za leđima osjetila riku plamena, pa je prepustila kuću njezinoj
smrt. Ponovno je prošla kroz vrt ne okrenuvši se dok je Vila Mercedes gorjela, a crni
kriješ uzdizao se do neba.

Knjige.club 512
 Gringos

IN PARADISUM
Bercelona
veljača, 1960.

Knjige.club 513
 Gringos

1.

Kao i svake nedjelje otkako je, prije više od dvadeset godina, ostao udovac, Juan
Sempere ustao je rano, napravio si jaku kavu i obukao svoje odijelo i šešir barcelonskoga
gospodina kako bi se spustio do crkve Santa Ana. Knjižar nikada nije bio religiozan, osim
ako gospodina Alexandrea Dumasa, s punim pravom, ne bismo ubrojili među svece.
Volio je sjesti u zadnji red i pratiti ritual u tišini. Iz poštovanja bi ustajao i sjedao po
nalogu svećenika, ali nije sudjelovao u pjevanju, molitvi, niti se pričešćivao. Otkada je
Isabella umrla, nebo i on, nikada razdragani sugovornici, nisu si baš imali što reći.
Župnik kojemu su njegova uvjerenja ili, bolje rečeno, njihov izostanak bili poznati,
uvijek ga je pozdravljao i podsjećao da je crkva njegov dom, bez obzira na to vjeruje li’.
„Svatko živi vjeru na svoj način“, govorio mu je. „Ali nemojte nikome reći da sam vam to
rekao jer će me poslati u misiju da me pojede neka anakonda.“ Knjižar bi mu odgovarao
da nije vjernik, ali da se na tom mjestu osjeća bliži Isabelli, možda zato što su se u toj
kapeli vjenčali, a u njoj se također održao njezin sprovod, samo pet godina nakon
vjenčanja, jedinih pet sretnih godina u njegovu životu.
Toga nedjeljnoga jutra, Juan Sempere sjeo je na isto mjesto kao i uvijek, u
posljednjem redu, da sluša misu i promatra kako se kvartovski ranoranioci, miš-maš
pobožnih i grešnika, usamljenih, besanih, optimista i onih koji su se oprostili od svake
nade, okupljaju da bi preklinjali Boga, u njegovoj beskrajnoj mučaljivosti, da ih se
spomene, njih i njihovih kratkotrajnih života. Pastva se gurala oko jedine plinske peći
koju je dopuštao župni proračun i koja, unatoč svoj sili djevica i svetaca koji su bili na
dužnosti na svojim pijedestalima, nije činila čuda.
Župnik se spremao posvetiti hostiju i piti vino koje, na ovoj zimi, Juan ne bi odbio,
kada je krajičkom oka ugledao priliku koja je kliznula u red i sjela pokraj njega. Sempere
se okrenuo i ugledao svoga sina Daniela, koji u crkvu nije stupio još od svoga vjenčanja.
Falilo je još samo da u kapelu ušeta Fermín s misalom u rukama pa da gospodin Sempere
zaključi da je budilica jutros odlučila štrajkati i da je sve ovo dio spokojnoga sna jedne
zimske nedjelje.
„Je li sve u redu?“ upitao je.
Daniel je kimnuo uz krotak osmijeh i pogledao župnika, koji je počeo pričešćivati
župljane dok je orguljaš, profesor glazbenoga koji je imao gaže u nekoliko kvartovskih
crkvi i bio klijent knjižare, svirao najbolje što je umio.
„Sudeći prema zločinu nad gospodinom Johannom Sebastianom Bachom, mora da
su se majstoru Clementeu jutros smrznuli prsti“, dodao je.
Daniel je ponovno tek kimnuo. Sempere je pogledao svoga sina, koji je već danima
bio zatvoren u sebe. Daniel je u sebi nosio cijeli svijet praznina i tišina u koji on nikada
nije bio u stanju prodrijeti. Cesto bi se sjetio onoga jutra prije petnaest godina kada se
probudio vrišteći jer se više nije mogao sjetiti majčina lica. Toga jutra knjižar ga je prvi
put odveo na Groblje zaboravljenih knjiga, možda u nadi daće to mjesto i njegov značaj
moći popuniti prazninu koju su osjećali zbog gubitka. Gledao ga je kako raste i pretvara
se u muškarca, ženi se i na svijet donosi dijete, a ipak bi se svakoga jutra budio u strahu
za njega i sa željom da pokraj sebe ima Isabellu koja bi Danielu rekla stvari koje mu on
nikada ne bi mogao reći. U očevim očima dijete nikada ne stari, i uvijek mu se čini kao
ono isto dijete koje ga je nekoć gledalo s obožavanjem, uvjereno daće od oca dobiti
odgovore na sva pitanja u svemiru.

Knjige.club 514
 Gringos

Toga jutra, ipak, u polumraku kapele daleko od Boga i svijeta, knjižar je gledao
svoga sina i prvi put mu se učinilo da je vrijeme i za njega počelo teći te da nikada više
neće vidjeti dječaka koji je živio za to da se prisjeti nepovratno izgubljena lica svoje
majke. Sempere je pokušavao naći riječi da mu kaže da ga razumije, da nije sam, ali ga je
plašila tama koja je visjela nad njegovim sinom kao kakva otrovna sjena. Daniel se
okrenuo prema svome ocu i Sempere je u njegovim očima pročitao bijes i ljutnju koju
nije vidio ni u pogledima staraca koje je život već bio osudio na bijedu.
„Daniele...“ šapnuo je.
Sin ga je tada snažno zagrlio, utišavši ga i držeći ga tako čvrsto kao da strahuje da bi
mu ga nešto moglo otrgnuti iz ruku. Knjižar mu nije mogao vidjeti lice, ali znao je da
njegov sin plače u tišini. I prvi put otkako ih je Isabella ostavila, počeo je moliti za njega.

Knjige.club 515
 Gringos

2.

Autobus ih je ostavio pred ulazom na groblje Montjuic malo prije podneva. Daniel je
podigao Juliána u naručje i pričekao da Bea prva side s autobusa. Nikada do tada nisu
poveli dječaka na to mjesto. Hladno sunce pržilo je oblake i nebo je svijetlilo metalno
plavim sjajem koji je bio u neskladu s prizorom pred njima. Prošli su kroz vrata grada
mrtvih i počeli se uspinjati. Puteljak koji se uspinjao padinom prolazio je starim dijelom
groblja, izgrađenim krajem devetnaestoga stoljeća, i posvuda su mauzoleji i grobovi
melodramatične arhitekture prikazivali anđele i duhove u ekstravagantnoj zbrci, u
vječnu slavu bogatih gradskih obitelji.
Bea je oduvijek prezirala grad mrtvih. Prezirala je taj prostor u kojem nije vidjela
ništa doli morbidnoga uprizorenja smrti i pokušaj da se prestravljene posjetitelje
podsjeti da dobra loza i dobro obiteljsko ime opstaju i u tamnoj vječnosti. Rastuživala ju
je ideja da je cijela vojska arhitekata, kipara i obrtnika prodala svoj talent da se izgradi
raskošna nekropola ispunjena kipovima koji su prikazivali duh smrti koji se naginjao da
poljubi čelo djece koja su umrla prije nego što je otkriven penicilin, ili avetinjske dame
zatočene čarolijom vječne melankolije ili anđele koji su neutješno plakali ispruženi na
mramornim nadgrobnim pločama nekoga bogataša koji se obogatio i stekao slavu na
Karibima mesareći domoroce i trgujući robovima i krvavim šećerom. U Berceloni je čak i
smrt nosila nedjeljno odijelo. Bea je prezirala ovo mjesto, ali nikada to ne bi mogla reći
Danielu.
Maleni Julián promatrao je taj danteovski karneval širom otvorenih očiju. S
mješavinom straha i divljenja pokazivao je na figure i labirintske strukture mauzoleja.
„To su samo kipovi, Juliáne“, rekla mu je majka. „Ne mogu te ozlijediti jer ovdje
nema ničega.“
Požalila je čim je izgovorila te riječi. Daniel nije pokazivao da ju je čuo. Jedva da je
otvorio usta otkako se vratio kući u zoru ne objasnivši gdje je bio. U tišini se ispružio na
svojoj strani kreveta, ali nije ni oka sklopio.
U zoru, kada ga je Bea pitala što mu je, pogledao ju je bez riječi. Poslije ju je bijesno
razodjenuo. Uzeo ju je na silu, ne pogledavši je, držeći joj ruke iznad glave jednom rukom
dok joj je drugom bez suzdržavanja širio noge.
„Daniele, boli me. Prestani, molim te. Prestani.“
Ignorirao ju je i zabio se u nju bijesom kakvoga se Bea nije sjećala, sve dok nije
oslobodila ruke i zabila mu nokte u leda. Daniel je zajecao od boli, pa ga je svom snagom
odgurnula sa sebe. Čim ga se oslobodila, Bea je iskočila iz kreveta i pokrila se kućnim
ogrtačem. Htjela je vikati na njega, ali je suspregnula suze. Daniel se sklupčao na jednoj
strani kreveta izbjegavajući je pogledati u oči. Bea je duboko udahnula.
„Da to više nikada nisi napravio, Daniele. Nikada. Jesi li me razumio? Pogledaj me u
oči i odgovori.“
Podigao je pogled i kimnuo. Bea se zatvorila u kupaonicu sve dok nije čula kako se
otvaraju vrata stana. Daniel se vratio sat vremena poslije. Kupio je cvijeće.
„Ne želim cvijeće.“
„Mislio sam otići na majčin grob“, rekao je Daniel.

Knjige.club 516
 Gringos

Za stolom sa šalicom mlijeka u rukama, maleni Julián primijetio je da nešto nije u

redu među njegovim roditeljima. Čovjek je mogao prevariti cijeli svijet, ali ne i Juliána,
pomislila je Bea. „Onda idemo s tobom“, odgovorila je.
„Nema potrebe.“
„Rekla sam da idemo s tobom.“
Kada su stigli u podnožje brdašca na čijem je vrhu bila balustrada s pogledom na
more, Bea je zastala. Znala je da je Daniel želi posjetiti sam. Pokušao joj je predati Juliána,
ali dječak nije htio napustiti očev zagrljaj.
„Povedi ga sa sobom. Čekat ću vas ovdje.“

Knjige.club 517
 Gringos

3.

Daniel je čučnuo pokraj nadgrobne ploče i stavio cvijeće na grob. Pomilovao je slova
urezana u kamen:

ISABELLA SEMPERE
1917. -1939.

Ostao je stajati tamo zatvorenih očiju sve dok Julián nije počeo mumljati onim
nerazumljivim tonom koji je koristio kada ga je nešto mučilo.
„Što je bilo, Juliáne?“
Njegov sin pokazivao je na nešto u podnožju nadgrobne ploče. Daniel je ugledao
figuricu koja se nazirala između latica suhoga cvijeća u sjeni kristalne vaze. Izgledalo je
da je izrađena od gipsa. Daniel je bio sasvim siguran da nije bila tamo kada je posljednji
put posjetio majčin grob. Podigao ju je i promotrio. Anđeo.
Julián, koji je fascinirano promatrao figuricu, pokušao je oteti mu je iz ruke. U tom
pokušaju anđeo mu je skliznuo iz ruke i razbio se o mramor. Tada je Daniel primijetio da
nešto viri iz jedne polovice. Komadić smotanoga papira. Spustio je Juliána na pod i
podigao figuru. Odmotao je papir i prepoznao Alicijin rukopis.
Mauricio Valls El Pinalica Manuel Arnus Bercelonulian ga je pažljivo promatrao.
Daniel je spremio papirić u džep i uputio mu osmijeh u koji njegov sin baš nije
povjerovao promatrajući svoga oca zabrinutim pogledom, istim onim kojim bi ga
promatrao kada bi mu otac u vrućici ležao ispružen na sofi. Daniel je stavio jednu bijelu
ružu na nadgrobnu ploču i ponovno uzeo sina u naručje.
Bea ih je čekala u podnožju brdašca. Kada su stigli, Daniel ju je u tišini zagrlio. Želio
joj se ispričati za ono što se dogodilo toga jutra i za sve ostalo, ali nije pronalazio riječi.
Bein ga je pogled pronašao.
“Jesi li dobro, Daniele?”
On se sakrio iza osmijeha u koji nije povjerovao Julián, a Bea još manje.
“Volim te”, rekao je.
Te noći, nakon što su Juliána stavili na spavanje, vodili su ljubav polako i pod
prigušenim svjetlom. Daniel joj je prekrio tijelo poljupcima kao da se boji da mu je to
posljednji put. Poslije, kada su zagrljeni ležali pod pokrivačem, Bea mu je šapnula na
uho:
“Voljela bih da imamo još jedno dijete. Curicu. Što kažeš?”
Daniel je kimnuo i poljubio je u čelo. Nastavio ju je milovati sve dok nije zaspala.
Potom je pričekao da njezino disanje postane duboko i polagano. Potiho je ustao,
pokupio odjeću i odjenuo se u blagovaonici. Prije nego što je izašao, zastao je ispred
Juliánove sobe i odškrinuo vrata. Njegov je sin spokojno spavao grleći plišanoga
krokodila kojega mu je poklonio Fermín i koji je bio dvaput veći od njega. Julián ga je
nazvao Carlitos i nije bilo načina da zaspi bez njega unatoč svim Beinim pokušajima da
ga zamijeni s nečim prihvatljivijim. Suzdržao se od toga da ude u sobu i poljubi sina.
Julián je imao lagan san i poseban radar za kretanje svojih roditelja. Kada je zatvorio
vrata stana, pitao se hoće li ga ikada više vidjeti.

Knjige.club 518
 Gringos

4.

Ušao je u noćni tramvaj koji je polazio s trga Cataluna baš u trenu kada se vozilo
počelo vuči po tračnicama. Unutra je bilo tek nekoliko putnika stisnutih od hladnoće koji
su se njihali uz štropot tramvaja zatvorenih očiju, nesvjesni svijeta oko sebe. Nitko se
neće sjetiti da ga je vidio.
Idućih pola sata tramvaj se uspinjao gradom gotovo ne zastajući u prometu. Prolazili
su pustim stanicama ostavljajući za sobom trag plavičastih iskri na kablovima i miris
struje i spaljenoga drva. Tu i tamo neki bi putnik oživio, oteturao do stražnjih vrata i
izlazio ne čekajući da tramvaj stane. Zadnji dio uspona, od ugla ulice Via Augusta do
avenije Tibidabo, ostao je samo u društvu letargičnoga konduktera koji je dremuckao
naslonjen na svoj drveni stolčić i vozača, čovječuljka koji se držao na svijetu samo uz
pomoć cigarete koja je ispuštala pera od žućkastoga dima što su mirisala na benzin.
Kada su stigli na kraj puta, vozač pobjedonosno uzviknu i povuče zvonce. Daniel je
sišao i ostavio za sobom tramvaj obavijen balonom jantarne svjetlosti. Ispred njega
prostirali su se avenija Tibidabo i niz kuća što su se penjale padinom. Na vrhu, kao tihi
stražar koji čuva grad, stajala je silueta kuće El Pinar. Daniel je osjetio kako mu srce
počinje jače lupati. Stegnuo je remen kaputa i krenuo.
Prošavši ispred kućnoga broja 32, podigao je pogled da promotri staru kuću
Aldayevih. Obuzele su ga uspomene. U toj staroj kući pronašao je i gotovo izgubio život,
ali od toga je prošla cijela vječnost, to jest tek nekoliko godina. Da je bio s njim, Fermín bi
sasvim sigurno dobacio neku ironičnu dosjetku o tome kako se čini da je za ovu aveniju
vezan sudbinski i kako bi samo beni palo na pamet do kraja izvesti ono što on planira
dok mu žena i sin doma provode svoju posljednju noć u bezbrižnom snu. Možda ga je
trebao povesti sa sobom. Fermín bi napravio sve što je u njegovoj moći da ga zaustavi i
ne bi mu dopustio da napravi neku ludost. Fermín bi stao između njega i njegove
dužnosti, ili tek tamne želje za osvetom. Zbog toga je znao da se te noći sa svojom
sudbinom mora suočiti sam.
Kada je stigao do trga na vrhu avenije, Daniel se sakrio u sjene i krenuo prema ulici
koja je kružila oko brda gdje se uzdizala turobna i vitka silueta kuće. Izdaleka, El Pinar je
izgledao kao da lebdi u zraku. Tek kada bi stigao do podnožja, čovjek je postao svjestan
veličine imanja koje ju je okruživalo i dimenzija same kuće. Obrađena i uređena parcela
na brdu bila je okružena zidom što se protezao duž ulice i glavnim ulazom koji je čuvala
kućica s tornjićem. Kapija je bila napravljena od mrežaste ograde iz vremena kada je
metalurgija još uvijek bila umjetnost. Malo dalje bio je drugi ulaz, kameni trijem iznad
kojega je stajala ploča s imenom kuće i iza kojega se nazirao dugi uspon kroz labirint
stubišta što su prolazila kroz vrtove. Ograda se činila jednako čvrstom kao i na glavnom
ulazu. Daniel je zaključio da mu je jedina opcija preskočiti zid i proći kroz drveće da se
dokopa kuće, nadajući se da ga nitko neće primijetiti. Pitao se ima li ondje pasa ili
skrivenih stražara. Izvana se nije nazirala nikakva svjetlost. El Pinar je odavao sumoran
dojam samoće i napuštenosti.
Nakon što je nekoliko minuta proučavao zid, odlučio se za mjesto na kojem se činilo
da je zid više zaklonjen drvećem. Kamen je bio vlažan i klizav i trebalo mu je nekoliko
pokušaja prije nego što se uspio popeti i preskočiti na drugu stranu. Čim je doskočio na
plašt borovih iglica i otpalih grana, osjetio je kako se temperatura oko njega spustila, kao
da je ušao u podzemni tunel. Počeo se oprezno uspinjati brdom, zastajući svakih

Knjige.club 519
 Gringos

nekoliko metara da osluhne zrak, žamor povjetarca među lišćem. Uskoro je naišao na
popločen puteljak koji je vodio od ulaza na imanje do esplanade ispred kuće. Krenuo je
njime sve dok se ispred njega nije uzdiglo pročelje. Pogledao je oko sebe. Okruživala ga
je tišina i gusta tama. Ako je bilo još nekoga na tome mjestu, taj je imao namjeru
obznaniti svoju prisutnost.
Zgrada je bila uronjena u tamu, a mogao se čuti jedino zvuk njegovih koraka i vjetra
koji je zviždao među drvećem. Čak i pod blijedom mjesečinom moglo se primijetiti da je
imanje El Pinar već godinama napušteno. Daniel ga je zbunjeno promatrao. Očekivao je
stražare, pse ili naoružane čuvare. Možda se, potajno, tome i nadao. Netko tko bi ga
mogao, ili želio, zaustaviti. Nije bilo nikoga.
Prišao je jednom od prozora i zalijepio nos na napuknuto staklo. Unutra se nazirao
mračni prostor. Obišao je zgradu i došao do neke vrste unutarnjega dvorišta koje je
gledalo na ostakljeni hodnik. Proučavao ga je, ali nije primijetio nikakvo svjetlo ili
pokret. Uzeo je kamen i udario o staklo na jednim vratima. Provukao je ruku kroz rupu i
iznutra otvorio vrata. Miris kuće obgrlio ga je poput staroga zlobnoga duha koji ga je s
nestrpljenjem iščekivao. Napravio je nekoliko koraka i primijetio da se trese te da u ruci
još drži kamen. Nije ga odbacio.
Hodnik je vodio do pravokutne dvorane koja je u svoje vrijeme vjerojatno bila
blagovaonica za svečane večere. Prošao je njome i došao do velike sobe s francuskim
prozorima s arabeskama kroz koje se vidjela cijela Bercelona, nikad udaljenija.
Istraživao je kuću osjećajući se kao da hoda trupom potopljenoga broda. Namještaj je bio
pokriven mrtvačkim plaštem blijede tmine, zidovi pocrnjeli, zastori poderani ili otpali. U
središtu kuće pronašao je unutarnje dvorište koje se uzdizalo do urušenog krova kroz
koji su poput sablji od pare prodirale zrake svjetlosti. S jedne je strane bilo raskošno
mramorno stubište koje bi više pristajalo nekome kazalištu ili operi nego privatnoj kući.
Pokraj njega bila je stara kapela. Lice Krista pribijenoga na križ naziralo se u polutami,
obliveno krvavim suzama i s optužujućim pogledom.
Malo dalje, nakon nekoliko zatvorenih vrata, otvorena dvostruka vrata izgledala su
kao da nestaju u utrobi kuće. Daniel im je prišao i zastao. Lagano strujanje zraka
pomilovalo mu je lice pronoseći sa sobom miris. Vosak.
Nastavio je dalje kroz hodnik i naišao na manje raskošne stube, za koje je
pretpostavio da su bile namijenjene posluzi. Nekoliko metara dalje bila je prostrana
dvorana u čijem je središtu stajao stol i nekoliko srušenih stolaca. Daniel je shvatio da je
to stara kuhinja. Miris voska dopirao je od tamo. Blagi treptavi sjaj ocrtavao je obrise
zidova. Daniel je primijetio da je stol pokriven crnom mrljom koja se prelila preko ruba i
pošpricala tlo kao lokva tekuće sjene. Krv.
„Tko je tamo?“ rekao je glas, koji je zvučao skoro jednako prestravljeno kao što je
bio sam Daniel.
Zastao je i zaklonio se u sjeni. Čuo je kako se jako sporo približavaju koraci.
„Tko je tamo?“
Daniel je čvrsto stisnuo kamen i prestao disati. Prilazila mu je silueta sa svijećom u
jednoj i nekim svjetlucavim predmetom u drugoj ruci. Najedanput je zastala, kao da ga je
predosjetila. Proučavao je sjenu koju je prilika bacala. Držala je oružje drhtavim rukama.
Pomaknula se nekoliko koraka i u trenu je Daniel ugledao ruku s pištoljem kako prelazi
ispred dovratka iza kojega se sakrio.
Njegov strah pretvorio se u bijes i, prije nego što je shvatio što radi, bacio se na
priliku i svom je snagom udario kamenom u ruku. Čuo je jauk i zvuk lomljenja kosti.

Knjige.club 520
 Gringos

Pištolj je pao na pod. Daniel se bacio na priliku i istresao na njoj sav bijes koji je osjećao.
Golim ju je šakama lupao po licu i torzu. Prilika si je pokušavala zaštititi lice rukama i
vikala je poput zatočene uspaničene životinje. Oko pale svijeće stvorila se lokvica voska
koji je uhvatio plamen. Ta jantarna svjetlost otkrila je prestravljeno lice krhkoga
muškarca. Daniel ga je prestao tući, zbunjen. Čovjek je isprekidano disao krvava lica,
blijedo ga gledajući. Daniel je zgrabio pištolj i pritisnuo mu cijev između očiju. Tip je
zacvilio.
„Nemojte me ubiti, molim vas...“ preklinjao je.
„Gdje je Valls?“
Čovjek ga je i dalje blijedo gledao.
„Gdje je Valls?“ ponovio je Daniel, osjećajući u svom glasu nesmiljen ton ispunjen
mržnjom koji nije mogao prepoznati.
„Tko je Valls?“ promucao je čovjek.
Daniel je podigao ruku spreman udariti ga pištoljem u lice i muškarac je zatvorio
oči, tresući se. Daniel je shvatio da mlati starca. Odmaknuo se i sjeo leđima naslonjen na
zid. Duboko je disao i pokušavao je povratiti kontrolu nad sobom. Starac se sklupčao i
cvilio.
„Tko ste vi?“ uspio je protisnuti Daniel nakon što je uzdahnuo. „Neću vas ubiti. Samo
želim znati tko ste i gdje je Valls.“
„Čuvar“, zacvilio je. „Ja sam čuvar.“
„Što radite ovdje?“
„Rekli su mi da će se vratiti. Da ga hranim i da ih čekam.“
„Koga da hranite?“
Starac je slegnuo ramenima.
„Vallsa?“
„Ne znam kako se zove. Ostavili su mi ovaj pištolj i naredili mi da ga ubijem i bacim u
bunar ako se ne vrate za tri dana. Ali ja nisam ubojica...“
„Koliko je vremena prošlo odonda?“
„Ne znam. Već danima sam ovdje.“
„Tko vam je rekao da će se vratiti?“
„Jedan policijski zapovjednik. Nije mi rekao kako se zove. Dao mi je novac. Dat ću
vam ga ako ga želite.“
Danici je odmahnuo glavom.
„Gdje je taj čovjek? Valls.“
„Dolje...“ rekao mu je pokazujući na metalna vrata u dnu kuhinje.
„Dajte mi ključeve.“
„Došli ste ga ubiti?“
„Ključeve mi dajte.“
Starac je prokopao po džepovima i pružio mu svežanj ključeva.
„Jeste U vi njihov? Iz policije? Napravio sam sve što ste me tražili, ali ga nisam
mogao ubiti...“
„Kako se zovete?“
„Manuel. Manuel Requejo.“

Knjige.club 521
 Gringos

„Odite kući, Manuele.“

„Nemam kuće... živim u šupi tamo iza, u šumi.“ '
„Gubite se odavde.“
Starac je kimnuo. S mukom je ustao i primio se za stol da ne padne.
„Nisam vas htio ozlijediti“, uvjeravao ga je Daniel. „Mislio sam da ste netko drugi.“
Čovjek je izbjegavao njegov pogled i odvukao se do vrata.
„Učinit ćete mu uslugu“, rekao je starac.

Knjige.club 522
 Gringos

5.

Iza metalnih vrata nalazila se soba u kojoj je pronašao nekoliko polica s

konzervama. U zidu u dnu prostorije bio je otvor iza kojega se nazirao tunel usječen u
stijenu koji se strmo spuštao. Čim je Daniel došao do dovratka, zapuhnuo ga je snažni
vonj koji je dolazio iz podzemlja. Bio je to životinjski vonj, zaudaralo je na izlučevine, krv
i strah. Prekrio je lice rukom i osluškivao sjene. Primijetio je ručnu lampu obješenu na
zid. Upalio ju je i usmjerio snop svjetlosti prema tunelu. Stube uklesane u stijenu gubile
su se u tami.
Spuštao se polako. Zidovi su isijavali vlagu, a tlo je bilo sklisko. Procijenio je da je
sišao nekih desetak metara, kada je ugledao kraj stuba. Tamo se tunel širio i otvarao u
šupljinu veličine sobe. Vonj je bio tako intenzivan da su od njega otupila sva osjetila.
Kada je pomeo tminu snopom svjetlosti, vidio je rešetke koje su sobu uklesanu u kamen
odvajale na dvije polovice. Prošao je svjetlom po unutrašnjosti ćelije i ništa mu nije bilo
jasno. Bila je prazna. Pomislio je da je pogriješio, a onda začuo šum teškoga disanja i
primijetio da se sjene u kutu stvaraju oko koštunjave prilike koja se vukla prema svjetlu.
Nešto je bilo zatočeno tamo, nešto što bi se teško moglo opisati kao ljudsko biće.
Oči oparene tamom, oči koje naizgled nisu vidjele i koje su bile prekrivene
bjelkastom opnom. Te su ga oči tražile. Silueta, hrpa dronjaka koji su prekrivali vreću
kostiju okruženu sasušenom krvlju, prljavštinom i urinom, uhvatila se za rešetku i
pokušavala ustati. Imala je samo jednu šaku. Na mjestu gdje je trebala biti druga nije bilo
ništa doli spaljenoga gnojnoga batrljka. Stvorenje se prilijepilo za rešetke kao da ga želi
namirisati. Odjednom se nasmiješilo i Daniel je shvatio da je vidjelo pištolj koji je držao u
ruci.
Daniel je pretražio svežanj ključeva sve dok nije pronašao ključ koji je pristajao u
ključanicu. Otvorio je ćeliju. Stvorenje ga je gledalo u iščekivanju. Daniel je u njemu
prepoznao blijedi odraz čovjeka kojega je posljednjih godina naučio mrziti. Nije ostalo
ništa od njegova kraljevskoga držanja. Netko ili nešto oduzeo mu je sve što se može
oduzeti ljudskome biču dok ne ostane tek samo čežnja za tamom i zaboravom. Daniel je
podigao oružje i usmjerio ga prema njegovu licu. Valls se nasmijao od užitka.
„Ti si ubio moju majku.“
Valls je nekoliko puta kimnuo i rukama obujmio koljena. Potražio je pištolj s
jedinom šakom koju je imao i prislonio si ga na ćelo.
„Molim vas, molim vas“, preklinjao je u suzama.
Daniel je nategnuo iglu. Valls je zatvorio oči i silom pritisnuo lice na cijev.
„Pogledaj me, kurvin sine.“
Valls je otvorio oči.
„Reci mi zašto.“
Valls se nasmiješio ne shvaćajući. Izgubio je zube i krvarile su mu desni. Daniel je
odvratio pogled i osjetio kako mu se diže želudac. Zatvorio je oči i prizvao sliku svoga
sina Juliána kako spava u svojoj sobi. Odmaknuo je pištolj i otvorio bubanj. Istresao je
metke na pod pun lokvi pa odgurnuo Vallsa.
Valls ga je promatrao, prvo zbunjeno, a zatim uspaničeno, pa je počeo sakupljati
metke, jedan po jedan, pružajući mu ih drhtavom rukom. Daniel je bacio pištolj na kraj
ćelije i zgrabio Vallsa za vrat. Tračak nade ispunio je pogled stvora. Daniel ga je čvrsto

Knjige.club 523
 Gringos

zgrabio i odvukao ga uz stepenice. Kada su stigli do kuhinje, nogom je otvorio vrata i

izašao na hodnik ni na trenutak ne ispuštajući Vallsa, koji je teturao za njim. Nije ga
pogledao niti mu uputio i riječi. Samo ga je vukao po stazi kroz vrt sve dok nisu stigli do
metalne kapije. Ondje, ponovno je posegnuo za svežnjem ključeva i otvorio je.
Valls je počeo cviljeti, prestravljen. Daniel ga je izgurao na ulicu. Čovjek je pao na
pod, a Daniel ga je ponovno primio pod ruku i natjerao ga da ustane. Valls je napravio
nekoliko koraka i zastao. Daniel ga je udario nogom i natjerao ga da nastavi. Gurao ga je
sve do trga na kojem je čekao prvi plavi tramvaj. Počelo se daniti i na nebu se stvorila
crvenkasta paučina koja se širila nad Bercelonom i palila more u daljini. Valls je pao
ničice pred Daniela, preklinjući.
„Slobodan si“, rekao je Daniel. „Gubi se odavde.“
Gospodin Mauricio Valls, zvijezda svoga vremena, udaljio se šepajući niz aveniju.
Daniel je ostao stajati sve dok se njegova silueta nije izgubila u sivilu zore. Potražio je
utočište u tramvaju, koji je čekao prazan. Ušao je u njega i sjeo na klupu u stražnjem
dijelu. Naslonio je lice na staklo i zatvorio oči. Uskoro ga je svladao san i kada ga je
kondukter probudio, čisto sunce pomelo je oblake i Bercelona je mirisala čisto.
„Kamo će te, šefe?“ pitao je kondukter.
„Kući“, rekao je Daniel. „Idem kući.“
Ubrzo se tramvaj počeo spuštati, a Daniel je pustio da mu se pogled izgubi na obzoru
u podnožju velike avenije osjećajući da u njegovu srcu nema više bijesa i da se prvi put
nakon mnogo godina probudio s uspomenom koja će ga pratiti do kraja života: lice
njegove majke, djevojke od koje je već bio stariji.
„Isabella“, promrljao je. „Da sam te barem upoznao.“

Knjige.club 524
 Gringos

6.

Kažu da su ga vidjeli na ulazu u podzemnu željeznicu i da se spuštao stubama

tražeći tunele kao da se želi vratiti u pakao. Kažu da su mu se ljudi sklanjali s puta
praveći se da ga ne vide kada bi ugledali njegove dronjke i osjetili vonj koji se širio oko
njega. Kažu da je ušao u vlak i potražio utočište u kutku vagona. Nitko mu nije prišao,
nitko ga nije pogledao i nitko poslije nije htio priznati da ga je vidio.
Kažu da je nevidljivi čovjek plakao i vikao u vagonu preklinjući da mu se netko
smiluje i da ga ubije, ali nitko nije želio ni pogledati takvu spodobu. Kažu da je cijeli dan
lutao tunelima podzemne željeznice, iz vlaka u vlak, čekajući na peronu da ga novi vagon
poveze klupkom tunela skrivenih ispod barcelonskoga labirinta, pa onda još jedan i još
jedan i još jedan koji je vozio prema nikamo.
Kažu da je krajem toga popodneva jedan od tih prokletih vlakova ostao nasukan na
zadnjoj postaji linije i kada je prosjak odbio sići i nije pokazivao znakove da čuje naredbe
koje su mu uputili kondukter i šef postaje, pozvali su policiju. Kada je policija stigla, ušli
su u vagon i prišli prosjaku koji se nije odazivao ni na njihove naredbe. Tek mu je tada
prišao jedan policajac, prekrivajući rukom nos i usta. Lagano ga je gurnuo s cijevi
pištolja. Kažu da je tada tijelo beživotno palo na tlo i da su skliznuli dronjci koji su ga
prekrivali otkrivši nešto što im se činilo kao truplo koje se već počelo raspadati.
Nije imao ništa po čemu bi ga se identificiralo osim fotografije koju je držao u
rukama, a koja je prikazivala nepoznatu mladu ženu. Jedan agent zadržao je portret
Alicije Gris i godinama ga držao u svom garderobnom ormariću u postaji, uvjeren da to
nije nitko drugi doli smrt, koja je ostavila posjetnicu u rukama toga nesretnika prije nego
što ga je odvela na vječne muke.
Posmrtna služba odvezla je njegovo tijelo, koje je završilo u mrtvačnici u koju
dovoze sve beskućnike, neidentificirana tijela i napuštene duše koje grad svake noći
ostavlja za sobom. U sumrak, dva radnika su ga strpala u platnenu vreću koja je
zaudarala na stotine tijela koja su u njoj pošla na posljednje putovanje i podigli ga u
stražnji dio kamiona. Uspeli su se starom cestom koja je prolazila pokraj utvrde
Montjuic, između vatrenoga mora i tisuća silueta anđela i duhova u gradu mrtvih koji su
izgledali kao da su se okupili samo da mu ispljunu posljednju uvredu na putu do
masovne grobnice u koju je prosjak, nevidljivi čovjek, za nekog drugog života poslao
tolike čijih se imena nije ni sjećao.
Kada su stigli na rub masovne grobnice, nepregledne jame pune tijela prekrivenih
vapnom, radnici su otvorili vreću i pustili da se gospodin Mauricio Valls niz brijeg od
tijela otkotrlja do dna jame. Kažu da je pao na leda otvorenih očiju i da je posljednje što
su radnici vidjeli kada su odlazili bila crna ptica koja je sletjela na tijelo i počela kljucati
oči dok su u daljini zatutnjila zvona Bercelone.

Knjige.club 525
 Gringos

BARCELONA

Knjige.club 526
 Gringos

1.

Svanuo je i taj dan.

Mato prije zore Fermín se probudio napaljen. Voden nagonima, iscrpio je Bernardu
za tjedan dana svojim zaštitnim znakom, jutarnjim seksom na brzaka, koji je razbacao
namještaj po spavaćoj sobi i zavrijedio im energične prosvjede susjeda s druge strane
zida.
„To je zbog punog mjeseca“, ispričavao se Fermín susjedi pozdravljajući je kroz
prozorčić koji je gledao na zajedničku praonicu. „Ne znam što se događa, sav se
preobrazim.“
„Da, ali umjesto u vuka, pretvarate se u svinju. I dajte se kontrolirajte jer ovdje žive
djeca koja još nisu bila ni na Prvoj pričesti.“
Kao i uvijek kada bi se Fermín poveo za iskonskim pastuhom u sebi, poslije bi
umirao od gladi. Napravio si je omlet s četiri jaja i komadićima šunke i sira koji je
popratio s malom štrucom kruha i zalio s nul tri šampanjca. Zadovoljan, sve je okrunio
štamprlekom likera od vina i nakon toga obuo propisanu obuću spreman suočiti se sa,
činilo se, kompliciranim radnim danom.
„Može li se znati zašto si navukao ronilačko odijelo?“ pitala je Bernarda s kuhinjskih
vrata.
„Za svaki slučaj. Zapravo je to samo stari baloner koji sam pojačao s novinama ABC,
koje ne propuštaju ni svetu vodicu. Vjerojatno zbog nečeg što stavljaju u tintu. Čini se da
nam se približava oluja.“
„Danas, na Jurjevo?“
„Volja Gospodnja je nedokučiva, ali čini se da zajebava kad god stigne“, složio se
Fermín.
„Fermíne, u ovoj kući se ne bogohuli.“
„Oprosti, ljubavi moja. Sada ću popiti tabletu protiv agnosticizma, pa će proći.“
Fermín nije lagao. Već su danima najavljivali dotad neviđenu oluju biblijskih
razmjera, koja je Bercelonu trebala poharati na dan Svetoga Jurja, najljepše svečanosti,
dana kada su se poklanjale knjige i ruže. Skup stručnjaka u potpunosti se slagao: Državni
meteorološki zavod, Radio Bercelona, novine i žandarmerija. Kap za poslovično
prelijevanje čaše dodala je slavna vidovnjakinja Madame Carmanoyla. Vidovnjakinja je
bila poznata iz dva razloga. Prvo, zato što je izgledom bujne nimfe prikrivala činjenicu da
je zapravo korpulentan gospodin iz mjesta Cornelia zvan Cucufate Brotoli, ponovno
rođen u maljavoj ženstvenosti nakon duge karijere javnoga bilježnika nakon koje je
otkrio da se, zapravo, voli droljasto oblačiti i njihati bokovima u senzualnom kanarskom
ritmu. Drugi razlog bile su njezine nepogrešive vremenske prognoze. Na stranu
tehnikalije i kvaliteta, stvar je bila u tome da su se svi složili. Činilo se daće se toga dana,
na Jurjevo, nebo otvoriti.
„Pa onda bi bilo bolje da ne izlaziš“, savjetovala mu je Bernarda.
„Ne dolazi u obzir. Nisu uzalud gospodin Miguel de Cervantes i njegov kolega umrli
praktički na isti dan, 23. travnja. Ako su obojica tako precizno istoga dana otegnuli
papke, nećemo mi knjižari ustrašeni zaostajati za njima. Danas ćemo spajati knjige i
čitatelje, pa makar nas i slavni general Espartero počne bombardirati s utvrde Montjuic.“
„Hoćeš li mi donijeti barem jednu ružu?“

Knjige.club 527
 Gringos

„Donijet ću ti cijela kola puna najvećih i najmirisnijih ruža, cvjetiću moj.“

„I nemoj zaboraviti pokloniti jednu gospodi Bei, jer je Daniel tako rastresen daće
sigurno zaboraviti u zadnji čas.“
„Previše godina mijenjam pelene tom dečku da bih danas zaboravio na tako važan
detalj.“
„Obećaj mi da nećeš pokisnuti.“
„Ako pokisnem, vratit ću se plodniji.“
„Gospode Bože, ići ćemo ravno u pakao.“
„Razlog više da na put krenemo opsluženi.“
Nakon napada poljupcima, štipanja guzice i maženja, sve za njegovu obožavanu
Bernardu, Fermín je izašao na ulicu uvjeren da će se, u zadnji tren, dogoditi čudo i da će
nad njima zasjati sunce kao s neke slike Joaquína Sorolle.
Usput je ukrao novine portirki, zato što je bila tračerica i frankist, i provjerio
prognozu. Očekivali su se gromovi, munje, tuča veličine ušećerenih kestena i orkanski
udari vjetra koji će otpuhati barem milijun knjiga i ruža koje će na kraju sletjeti u vodu i
stvoriti Sanchov otok Barataria tamo gdje se nebo spaja s morem.
„Još ćemo vidjeti“, presudio je Fermín, poklonivši novine nekom nesretniku koji je
spavao pijanim snom smješten na stolac pokraj paviljona Canaletas.
Nije bio jedini koji se tako osjećao. Bercelonac je biće koje ne propušta priliku da
proturječi klasicima kao što je prognostička karta ili aristotelijanska logika. Toga jutra,
koje je osvanulo nebom u boji crnih truba, svi knjižari u gradu ustali su rano, spremni
postaviti svoje štandove i suočiti se, ako bude potrebe, s tornadom i tajfunima. Kada je
na ulici La Rambla ugledao toliko esprit de crops, Fermín je predosjetio da će toga dana
triumfirati optimisti.
„Tako volim. Kada ljudi imaju muda. Mogu padati sjekire, ali mi se nećemo maknuti.“
Cvjećari, naoružani oceanom crvenih riža, pokazali su se jednako hrabrima. Točno u
devet sati, ulice centra Bercelone bile su spremne za veliki dan knjiga u nadi da burna
prognoza neće preplašiti zaljubljene, čitatelje i smušenjake koji su se od 1930. okupljali
svake godine 23. travnja da proslave, po Fermínovu mišljenju, najbolji praznik u cijelom
svemiru. U devet sati i dvadeset četiri minute dogodilo se neočekivano čudo.

Knjige.club 528
 Gringos

2.

Saharsko sunce probilo se kroz zavjese i žaluzine u spavaču sobu i opalilo Daniela.
Otvorio je oči i u nevjerici svjedočio čudu. Pokraj njega ležala su gola Beina leda koja je
jezikom prešao od vrha do dna od čega se ona sa smiješkom probudila i u tren se
okrenula. Daniel ju je zagrlio i polako je poljubio u usta, kao da je želi popiti. Potom ju je
otkrio i uživao u pogledu, milujući joj trbuh vršcima prstiju sve dok mu ona nije uhvatila
ruku bedrima i s užitkom mu polizala usne.
„Danas je Jurjevo. Zakasnit ćemo.'„
„Fermín je sigurno već otvorio.“
„Petnaest minuta“, ponudila je Bea.
„Trideset“, odgovorio je Daniel.
Na kraju je ispalo četrdeset i pet, minuta više-manje.
Ulice su živnule sredinom jutra. Baršunasto sunce i električno plavo nebo obukli su
grad dok su tisuće Bercelonaca izašle na sunce da prošeću među stotinama štandova s
knjigama koji su niknuli na pločnicima i u prolazima. Gospodin Sempere odlučio je daće
štand postaviti ispred knjižare, posred ulice Santa Ana. Nekoliko stolova prepunih knjiga
zasjalo je na suncu. Iza njih, pomažući čitateljima, zamatajući knjige ih jednostavno
promatrajući masu, stajala je kompletna ekipa Sempere. Fermín je bio na čelu formacije,
sada već bez balonera, samo u košulji. Pokraj njega, Daniel i Bea, koja je vodila brigu o
računima i o kasi.
„A obećani potop?“ pitao je Daniel javivši se na dužnost.
„Na putu za Tunis, gdje ga trebaju. Čujte, Daniele, jutros mi izgledate pomalo
nestašno. Dobro se zna da u proljeće vrije krv...“
Gospodin Sempere i gospodin Anacieto, koji bi im se uvijek pridružio kao pričuva,
ali knjige je motao kao lijevom nogom, sjedili su i preporučivali naslove neodlučnima.
Sofia je očaravala mladiće koji su prilazili štandu da je dobro pogledaju, ali bi na kraju
nešto i kupili. Pokraj nje Fernandito je izgarao od zavisti, ali pomalo i od ponosa. Čak su
se i kvartovski urar, gospodin Federico, i njegova povremena paramour. Merceditas,
ponudili da pomognu.
Od svih njih, u prizoru je ipak najviše uživao maleni Julián: u masi ljudi koji s
oduševljenjem nose knjige i ruže. Stajao je na jednoj kutiji pokraj svoje majke i pomagao
joj brojiti kovanice, tamaneći bez zadrške zalihu karamela Sugus koju je pronašao u
Fermínovu baloneru. U nekom trenutku tijekom dana, Daniel je zastao i promatrao
svoga sina nasmiješivši se. Julián već dugo nije vidio svoga oca tako dobro raspoložena.
Možda će sada ta sjena tuge koja ga je toliko dugo pratila otići, kao ti olujni oblaci o
kojima su svi pričali, ali ih nitko nije vidio. Ponekad, kada bogovi ne gledaju, a sudbina
skrene s puta, čak i dobri ljudi imaju malo sreće u životu.

Knjige.club 529
 Gringos

3.

Bila je odjevena u crno od glave do pete, a oči je sakrila velikim sunčanim naočalama
u kojima se odražavala ulica Santa Ana preplavljena mnoštvom. Alicia je napravila
nekoliko koraka i sklonila se ispod lukova jedne veže. Odatle je, kradomice, promatrala
kako obitelj Sempere prodaje knjige, razgovara s prolaznicima i uživa u danu onako
kako, znala je, ona nikada neće moći.
Nasmiješila se vidjevši kako Fermín otima knjige iz ruku neopreznih čitača i mijenja
ih drugima; kako se Daniel i Bea ovlaš dodiruju u prolazu i razmjenjuju poglede na jeziku
na kojem im je zavidjela, ali koji, znala je, ne zaslužuje; kako je Fernandito zaluđen
svojom Sofijom i kako djed Sempere zadovoljno promatra svoju obitelj i prijatelje.
Voljela bi da im može priči i pozdraviti ih. Reći im da se više nemaju čega bojati i
zahvaliti im što su joj dopustili da, makar nakratko, ude u njihov život. Voljela bi, više od
ičega na svijetu, biti jedna od njih, ali za sreću joj je bilo dovoljno da sa sobom ponese tu
uspomenu. Spremala se otići kada je ugledala pogled koji je zaustavio vrijeme.
Maleni Julián netremice ju je promatrao, s tužnim smiješkom na licu, kao da joj je
mogao pročitati misli. Dječak je podignuo ruku i mahnuo joj, rekavši zbogom. Alicia mu
je uzvratila pozdrav. Idućega trena je nestala.
„Kome mašeš, srećo?“ pitala je Bea vidjevši da njezin sin hipnotizirano bulji u
mnoštvo.
Julián se okrenuo da pogleda majku i primio je za ruku. Fermín, koji im je prišao da
se zasladi karamelama za koje je naivno vjerovao da su još u baloneru, pronašao je tek
prazne džepove. Okrenuo se prema Juliánu sa spremnom jezikovom juhom kada je
primijetio da je dječak mahnuo i slijedio njegov očarani pogled.

Alicia.
Nije ju trebao vidjeti da bi je osjetio, pa je zahvalio nebu, ili tkogod da je odnio te
oblake nad neke druge pašnjake, što mu ju je još jedanput vratilo. Možda je Bernarda,
naposljetku, bila u pravu i u ovom pasjem životu, ponekad, neke stvari ipak završe točno
onako kako trebaju završiti.
Zgrabio je baloner i nagnuo se prema Bei, koja je upravo naplatila zbirku knjiga
Arthura Conana Doylea nekom dečku s pepeljarkama.
„Slušaj, šefice, ovaj maleni mi je ispucao svu municiju i čini mi se da mi je šećer niži
nego da sam poslušao govor naše La Pasionarie. Imajući na umu da su ovdje svi, osim
glupe Mercedes, više nego kvalificirani za zadatak, idem potražiti neku dobru trgovinu
sa slatkišima da obnovim zalihe i usput kupim Bernardi ružu.“
„Rezervirala sam nam ruže u cvjećarni pokraj crkve“, odgovorila je Bea.
„Pa vi na sve mislite...“
Bea je vidjela da se hitro udaljio i namrštila se.
„Kamo ide Fermín?“ pitao je Daniei. „Bogzna...“

Knjige.club 530
 Gringos

4.

Pronašao ju je na kraju mola kako sjedi na kovčegu. Pušila je na suncu i gledala kako
posada utovaruje škrinje i kutije u kruzer koji je more u luci obojio u bijelo. Fermín je
stao pokraj nje. Neko su vrijeme ostali tako u tišini, uživajući u društvu bez potrebe za
riječima.
„Veliki kovčeg“, konačno je rekao. „A ja sam, eto, mislio da ste vi jedina žena koja zna
putovati s malo prtljage.“
„Lakše je ostaviti za sobom loše uspomene nego dobre cipele.“
„S obzirom na to da imam samo jedan par...“
„Pa, vi ste pravi asket.“
„Tko vam ih je donio iz stana! Fernandito? Koji lopov! Kako li je samo naučio čuvati
tajnu.“
„Natjerala sam ga da se zakune da nikome neće reći.“
„Kako ste ga potkupili! Jedan vlažni poljubac?“
„Fernandito ljubi samo Sofiju, kako i treba. Dala sam mu ključeve od stana da živi
tamo.“
„Tu informaciju ćemo držati podalje od gospodina Semperea, djevojčina skrbnika.“
„Dobra ideja.“
Alicia ga je pogledala. Fermín se izgubio u tom pogledu, mačkastome, dubokome i
nedokučivome. Zdenac tame. Uhvatila ga je za ruku i poljubila je.
„Kamo ste nestali?“ pitao je Fermín.
„Svuda pomalo. Trebala sam povezati sve konce.“
„Oko čijeg vrata?“
Alicia mu je ponudila ledeni osmijeh.
„Trebalo je riješiti neke stvari. Dovršiti neke priče. Radila sam svoj posao.“
„Mislio sam da ste se povukli.“
„Samo sam htjela počistiti svoj radni stol“, rekla je. „Ne volim raditi stvari napola.“
„A niste se planirali pozdraviti?“
„Znate da ja baš i nisam od oproštaja.“
„Volio bih da ste me obavijestili da ste živi i u jednom komadu.“
„Niste valjda sumnjali?“
„U trenucima slabosti. Godine su to. Čovjek postaje plašljiv što je bliže smrti. Kažu da
je to umjerenost.“
„Planirala sam vam poslati razglednicu.“
„Odakle?“
„Još uvijek nisam odlučila.“
„Sve mi se čini da ovaj kruzer ne ide do Costa del Sol.“
Alicia je odmahnula glavom.
„Ne. Ide malo dalje.“
„Tako sam i mislio. Prilično je velik. Mogu li vas nešto pitati?“

Knjige.club 531
 Gringos

„Sve dok nema veze s mojim odredištem...“

„Je li obitelj Sempere sigurna? Daniel, Bea, djed, Julián?“
„Sada jesu.“
„A u koji ste se to krug pakla morali spustiti da osigurate da nevini žive u miru, ili
barem u blaženom neznanju?“
„Ionako mi je bio usput, Fermíne.“
„Te cigarete Uno mirišu. Izgledaju skupo. Naravno. Vama su se oduvijek sviđale
lijepe i skupe stvari. Ja sam više tip od bitke i od štednje.“
„Jeste za jednu?“
„Zašto ne? U nedostatku karamela Sugus, nešto treba baciti u kljun. Zapravo nisam
pušio od rata, kada smo ih radili od ostataka opušaka i popišanog korova. Siguran sam
da su doživjele neka poboljšanja.“
Alicia je zapalila cigaretu i dala mu je. Fermín se divio tragu crvenoga ruža na hitru
prije nego što je povukao.
„Planirate mi ispričati što se zapravo dogodilo?“
„Zaista želite znati, Fermíne?“
„Uvijek želim znati istinu, to mi je fiksacija. Nemate pojma koliko se čovjek razočara,
a tako se dobro živi u neznanju.“
„Duga je to priča, a mene čeka brod.“
„Siguran sam da imate malo vremena da prosvijetlite jadnog glupana prije nego što
skočite na palubu.“
„Jeste li sigurni da želite da vam sve ispričam?“
„Takav sam vam ja.“
Idućih sat vremena Alicia mu je pričala sve čega se sjećala, od vremena koje je
provela u sirotištu i na ulici do svojih početaka pod Leandrom Montalvom. Govorila mu
je o svojim godinama u toj službi, o tome kako je na kraju povjerovala da je putem
izgubila dušu i kako nije ni slutila da ju je zapravo spremila na sigurno, i o tome kako je
odbila raditi dalje za Leandra.
„Vallsov slučaj trebao je biti moja karta za slobodu, moj posljednji zadatak.“
„Ali takvo što ne postoji, zar ne?“
„Ne, naravno da ne. Čovjek je slobodan samo onda kada ne zna istinu.“
Alicia mu je ispričala o sastanku u hotelu Palace s Gilom de Parterom i zadatku koji
su dobili ona i njezin prisilni kolega, inspektor Vargas, a koji se sastojao u tome da
pomognu u istrazi koja se nalazila u slijepoj ulici.
„Pogriješila sam jer nisam shvatila da je zadatak obična prevara. Od samog početka.
Nitko zapravo nije želio spasiti Vallsa. Stvorio si je previše neprijatelja. Napravio je
previše pogrešaka. Prekršio je pravila igre jer je zloupotrijebio svoje povlastice i pritom
kompromitirao svoje suradnike. Kada je trag njihovih zločina doveo do njega, svi su ga
napustili. Valls je mislio da postoji zavjera da ga se ubije i nije bio posve u krivu. Ali
putem je prolio toliko krvi da više nije znao odakle krenuti. Godinama je mislio da su se
duhovi iz njegove prošlosti vratili da izravnaju račune. Salgado ili njegov Zatočenik
Neba, David Martín, i mnogi drugi. Ali nije ni slutio da ga se zapravo žele riješiti njegovi
prijatelji i zaštitnici. Kada si na vlasti, nikada ti neće zabiti nož u trbuh, da ih možeš
vidjeti, nego uvijek u leđa i uvijek uz zagrljaj. Nitko s vrha vlasti nije ga želio ni spasiti ni
pronaći. Samo su željeli da nestane i da se zauvijek zamete trag svega što je učinio.

Knjige.club 532
 Gringos

Previše je ljudi bilo upleteno. Vargas i ja bili smo tek sredstvo za postizanje cilja. Zbog
toga smo i mi, na kraju, morali nestati.“
„Ali moja Alicia ima više života nego mačka i još se jedanput narugala smrti...“
„Za dlaku. Mislim da sam potrošila sve živote koje sam imala, Fermíne. Vrijeme je da
nestanem sa scene.“
„Mogu li vam reći da će te mi nedostajati?“
„Ako će te sad postati sentimentalni, bacit ću vas u more.“
Brodska truba je zatutnjala odjekujući po čitavoj luci. Alicia je ustala.
„Mogu li vam pomoći s kovčegom? Obećavam da ostajem na kopnu. Plovidba mi
budi loše uspomene.“
Otpratio ju je do mostića za ukrcaj kojim su već prolazili posljednji putnici. Kada su
stigli, Alicia je pokazala svoju kartu vodi palube, a on je, zahvaljujući izdašnoj napojnici,
naredio jednom mornaru da odnese gospođici prtljagu do njezine kabine.
„Hoćete li se jednog dana vratiti u Bercelonu? Prava vještica od grada, znate? Uvuče
vam se pod kožu i nikada vas ne pušta...“
„Morat ćete mi je čuvati, Fermíne. I Beu, i Daniela, gospodina Semperea i Bernardu,
Fernandita i Sofiju, a najviše sebe i malenoga Juliána koji će nas jednoga dana sve učiniti
besmrtnima.“
„To mi se sviđa. To o besmrtnosti, pogotovo sada kada sam sav počeo škripati.“
Alicia ga je snažno zagrlila i poljubila u obraz. Fermín je znao da plaće, pa ju nije htio
pogledati u lice. Nijedno nije bilo spremno izgubiti dostojanstvo baš sada, na korak do
slobode.
„Da vam nije palo na pamet ostati ovdje i mahati mi s mola“, upozorila ga je Alicia.
„Ne brinite se.“
Fermín je spustio pogled i slušao kako se Alicijini koraci udaljavaju uz mostić.
Okrenuo se ne podigavši pogled s tla i krenuo dalje s rukama u džepovima.
Našao ga je na početku mola. Daniel je sjedio prebacivši noge preko ruba.
Razmijenili su pogled i Fermín je uzdahnuo. Sjeo je pokraj njega.
„Mislio sam da sam vam zbrisao“, rekao je Fermín.
„Stvar je u vašoj novoj kolonjskoj. S tim mirisom mogao bih vas pronaći i na ribljoj
tržnici. Što vam je ispričala?“
„Alicia? Priče od kojih neću moći spavati.“
„Možda biste ih voljeli podijeliti.“
„Drugi put. Imam iskustva s nesanicom i ne bih vam je preporučio.“
„Mislim da mi je već prekasno za takve savjete“, rekao je.
Jeka parobroda preplavila je luku. Daniel je glavom pokazao prema brodu koji je
dizao sidro i polako se odvajao od mola.
„To je jedan od onih koji idu prema Americi.“
Fermín je kimnuo.
„Fermíne, sjećate li se kako smo prije mnogo godina dolazili ovamo da popravimo
svijet?“
„To je bilo onda kada smo još uvijek mislili da se svijet može popraviti.“
„Ja to još uvijek mislim.“

Knjige.club 533
 Gringos

„Zato što ste zapravo još uvijek običan blesan, iako se već brijete.“
Ostali su tamo, gledajući kako kruzer klizi preko odraza cijele Bercelone na moru
uništavajući pritom najveću svjetsku fatamorganu i ostavljajući za sobom bijeli trag.
Fermín nije odvojio pogled s broda sve dok krma, u pratnji galebova, nije nestala u
izmaglici koja je mela ulaz u luku. Daniel ga je zamišljeno promatrao.
„Jeste li dobro, Fermíne?“
„Nikad bolje.“
„Čini mi se da vas nikada nisam vidio tako tužnoga.“
„Mislim da vam je vrijeme da odete na pregled vida.“
Daniel nije inzistirao.
„Što kažete na to da krenemo!' I vodim vas na pjenušac u bar El Xampanyet!“
„Hvala, Daniele, ali danas ću odbiti poziv.“
„Zar ste zaboravili? Život je pred nama!“
Fermín se nasmijao, i prvi put, Daniel je primijetio da na glavi staroga prijatelja više
nema dlaka koja nije sijeda.
„Vas čeka život, Daniele. Mene čekaju samo sjećanja.“ Daniel mu je prijateljski
stisnuo nadlakticu i ostavio ga nasamo s njegovom savjesti i uspomenama.
„Nemojte dugo“, rekao je.

Knjige.club 534
 Gringos

1964.

Knjige.club 535
 Gringos

Svaki put kada bi ga njegov sin Nicolas upitao kako se postaje dobar novinar, Sergio
Vilajuana odgovarao bi mu istom maksimom.
„Dobar novinar je kao slon: ima dobar nos, dobre uši i, prije svega, nikada ne
zaboravlja.“
„A kljove?“
„Na njih treba paziti, jer uvijek ima neki lovac koji mu ih želi oteti.“
Kao i svakoga jutra, Vilajuana je otpratio svoga mlađeg sina u školu prije nego što je
krenuo prema redakciji novina La Vanguardia. Šetnja bi mu dobro došla da razmisli i
sredi misli prije nego što se izgubi u redakcijskoj džungli i počne se baviti dnevnim
problemima. Kada je stigao do redakcije u ulici Pelayo, ususret mu je izašao Jenaro,
drugoklasni domar koji je već petnaest godina pokušavao uvjeriti glavnog urednika da
ga primi kao volontera u sportsku redakciju kako bi mogao promoliti nos u
predsjedničku ložu Barge, što mu je bio veliki životni cilj.
„Primit ću vas tamo onoga dana kada naučite čitati i pisati, Jenaro, jer čuda se više
ne događaju ni u Fatimi, a ako nastavite prati ovim tempom, neće vas pustiti u
predsjedničku ložu ni na dječjoj kvalifikacijskoj utakmici“, uvijek bi mu odgovorio
Maríano Carolo, glavni urednik.
Čim ga je vidio da ulazi, Jenaro mu je oprezno prišao.
„Gospodine Vilajuana, čeka vas cenzor iz ministarstva...“ šapnuo je.
„Opet? Zar ti ljudi nemaju pametnijeg posla?“
Vilajuana je s ulaza pogledom prešao preko redakcijske dvorane i ugledao
nezamjenjivu siluetu svoga najdražega cenzora, tipa nagelirane kose i žućkastoga tena
koji je stražario pokraj njegova stola.
„A, da ne zaboravim, stigao vam je paket“, rekao je Jenaro. „Mislim da nije bomba jer
mi je ispao i još smo čitavi.“
Vilajuana je uzeo paket i odlučio se okrenuti i izbjeći razgovor s cenzorom,
bljedunjavim likom koji ga je već tjednima pokušavao uhvatiti da ga prekori zbog članka
o braći Marx koji je objavio, a koji je, smatrao je cenzor, bio čista apologija
međunarodnoj masoneriji.
Otišao je do kavane koja je bila u sjeni de profundis ulice Tallers, kojoj su njezini
gosti - novinari, plesači kabarea i ostala fauna krajnjega sjevera četvrti Raval - nadjenuli
ime Smrdionica. Naručio je kavu i sjeo za stol u dnu prostorije, do kojega nikada nije
prodrla zraka sunca. Čim je sjeo, pogledao je paket. Bila je to podeblja omotnica omotana
selotejpom na kojoj je pisalo njegovo ime i adresa novina La Vanguardia. Poštanski žig,
po putu na pola izbrisan, bio je iz Sjedinjenih Američkih Država. Umjesto imena
pošiljatelja pisalo je samo:
A.G.

Knjige.club 536
 Gringos

Pokraj inicijala stajao je crtež spiralnih stepenica, jednak onome koji je bio
ugraviran na svim naslovnicama romana Victora Mataixa iz ciklusa Labirint duhova.
Otvorio je omotnicu i izvukao snop dokumenata povezanih konopcem. Ispod čvora
ugledao je karticu s memorandumom hotela Algonquin iz New Yorka na kojoj je pisalo
sljedeće:

Dobar novinar znat će pronaći

priču koju treba ispričati…

Vilajuana se namrštio i odvezao čvor. Rasprostro je hrpu papira po stolu i

pokušavao dešifrirati taj bučkuriš od izrezaka iz novina, popisa, fotografija i ručno
pisanih bilješki. Trebalo mu je nekoliko minuta da shvati u što gleda.
„Bože sveti“, promrmljao je.
Istoga popodneva Vilajuana je javio u novine da je pokupio jako zarazan virus koji je
probavni sustav pretvarao u minsko polje i da ne može cijeli tjedan dolaziti u redakciju
ili će cijeli tim biti osuđen neprestano hodočastiti u zahod. U četvrtak se glavni urednik,
Maríano Carolo, koji je nešto namirisao, pojavio na njegovim vratima s rolom WC-papira
u rukama.
„Opreza nikad dosta“, rekao je.
Vilajuana je uzdahnuo i pozvao ga unutra. Urednik je ušao u stan i otišao do dnevne
sobe. Kada je ugledao zid prekriven papirima, Carolo mu je prišao da bi stekao brzinski
uvid u situaciju.
„Je li to ono što mislim da je?“ ubrzo je pitao.
„Rekao bih da je to tek početak.“
„A tko ti je izvor?“
„Ne znam odakle bih počeo.“
„Aha. Je li barem pouzdan?“
„Mislim da jest.“
„Pretpostavljam da ti je jasno daće, ako ovo objavimo, zatvoriti novine, a ti i ja ćemo
završiti u nekoj jami dok će naš dragi vlasnik morati otići u egzil u neku brdovitu i
nepristupačnu zemlju.“
„Razumijem.“
Carolo ga je nezadovoljno pogledao dok se češkao po trbuhu. Otkako je postao
glavni urednik, dobivao je čireve i u snu.
„A tako sam se dobro snašao u ulozi katalonskog Noela Cowarda“, promrmljao je.
„Zapravo ne znam što da radim“, rekao je Vilajuana.
„Znaš kako dalje?“
„Imam trag, da.“
„Reći ću da pripremaš seriju reportaža o tajnom i slabo poznatom, ali
veličanstvenom Generalisimusovom radu u Rimskoj industriji, iz vremena dok je radio
kao scenarist.“
„Što li je izgubio Hollywood.“
„Sjajan naslov. Izvještavaj me o napretku. Imaš dva tjedna.“

Knjige.club 537
 Gringos

Ostatak tjedna Vilajuana je proveo analizirajući dokumente i organizirajući ih u

dijagram u obliku stabla. Dok ga je gledao, činilo se kao da je to stablo samo jedno od
mnogih i da ga izvan četiri zida dnevne sobe čeka cijela jedna šuma. Kada je sredio
dokumente i shvatio njihove implikacije, preostalo je samo pitanje treba li slijediti trag
ili odustati.
Alicia mu je dala gotovo sve komade slagalice. Od te točke, sve je ovisilo o njemu.
Nekoliko besanih noći odlučilo je umjesto njega. Matični ured bio mu je prva stanica,
golema zgrada nasukana ispred luke nudila je čistilište arhiva i birokrata koji su se
stopili u savršenoj simbiozi. Proveo je ondje nekoliko dana uronjen u bezdan fascikala,
ne otkrivši ništa. Već je počeo misliti da mu je Alicia dala lažni trag kada je, petoga dana,
naletio na staroga domara koji je bio pred mirovinom i provodio vrijeme u sobi s
metlama i potrošnim materijalom zalijepljen za stari tranzistor na kojem je sa žudnjom
slušao utakmice lige i emisije s ljubavnim savjetima.. Nova smjena službenika zvala ga je
Metuzalem jer je bio jedini koji je preživio posljednju administrativnu čistku. Novi
centurioni, uglađeniji i obrazovaniji od svojih prethodnika, bili su i dvostruko
tajanstveniji i nitko od njih nije se potrudio objasniti mu zašto, koliko god tražio, ne
može pronaći registar umrlih ili rođenih u Berceloni godine 1944.
„To je bilo prije nego što se promijenio sustav“, bio bi jedini odgovor koji je dobio.
Metuzalem, koji se uvijek snalazio i nekako uspijevao proći metlom pod njegovim
nogama dok se on pokušavao snaći među fasciklima i kutijama spisa, napokon mu se
smilovao.
„Što tražite, čovječe Božji?“
„Sve mi se više čini da tražim Sveto platno.“
Zahvaljujući napojnici i suučesništvu koje stvara ostracizam,
Metuzalem ga je na kraju obavijestio da on zapravo ne traži papire, nego osobu.
„Gospodu Mariju Luisu. Drukčije je sve to izgledalo kada je ona vodila brigu o ovoj
instituciji. Što da vam kažem.'„
Pokušaji da nađe gospodu Mariju Luisu nisu urodili plodom.
„Otišla je u mirovinu“, rekao mu je novi ravnatelj tonom koji je davao do znanja da
bi se pametan čovjek ostavio te teme i otišao prošetati Bercelonom.
Trebala su mu dva tjedna da je pronađe. María Luisa Alcaine živjela je u majušnom
stanu visoko u zgradi bez dizala, i nije bilo nade daće ga uskoro dobiti, u blizini trga
Plaza Real, okružena golubinjacima, poludovršenim krovovima i kutijama s papirima
poslaganim od poda do stropa. Godine u mirovini nisu je mazile. Žena koja mu je otvorila
vrata djelovala je poput staričice.
„Gospođa María Luisa Alcaine?“
„Tko ste vi?“
Vilajuana je očekivao to pitanje i imao je spreman odgovor za koji je vjerovao daće
ostaviti otvorena vrata, makar samo na sekundu.
„Zovem se Sergio Vilajuana i novinar sam u novinama L% Šalje me prijateljica
vašega starog poznanika. Inspektora Vargasa. Sjećate li se?“
Gospođa María Luisa duboko je uzdahnula i okrenula se, ostavivši za sobom
otvorena vrata. Žena je živjela sama u toj rupi i umirala od raka, ili od zaborava. Pušila je
jednu za drugom i palila novu cigaretu prošlom, kao da su krijesovi u Ivanjskoj noći, a
kada je kašljala, činilo se kao daće iskašljati dušu.
„Sada je već svejedno“, opravdavala se. „Sjednite. Ako nađete mjesto.“

Knjige.club 538
 Gringos

Toga popodneva María Luisa mu je ispričala da je prije mnogo godina, dok je ona još
uvijek bila glavna tajnica, u Matični ured došao policijski inspektor Vargas.
„Zgodan muškarac, kakvih više nema.“
Vargas joj je pokazao popis s brojevima potvrda o smrti i rođenja koje su se činile
povezanima. Isti onaj popis koji je godinama poslije primio Vilajuana uredno pretipkan
na pisaćoj mašini.
„Onda ga se sjećate?“
„Naravno da ga se sjećam.“
„Znate li gdje mogu pronaći registre potvrda izdanih prije 1944.?“
Luisa je zapalila još jednu cigaretu, povukla dim tako snažno da je Vilajuana mislio
da će je dokrajčiti i, izronivši iz oblaka dima koji je stvarao iluziju da je nešto u njoj
eksplodiralo, dala mu znak da je slijedi.
„Pomozite mi“, rekla mu je pokazujući na brdo kutija naslaganih u smočnici u
kuhinji. „Trebaju vam ove dvije na dnu. Donijela sam ih doma da ih ne unište. Mislila sam
da bi se jednog dana Vargas mogao vratiti pod njih, i uz malo sreće, po mene. Nakon
četiri godine pretpostavila sam da je dobri inspektor nastavio karijeru u raju.“
María Luisa objasnila mu je da je, čim je Vargas onoga dana otišao iz Matičnog
ureda, i sama počela povezivati konce. Kopajući po spisima pronalazila je sve više
brojeva koji su se podudarali i slučajeva u kojima se jasno vidjelo da se manipuliralo
podacima.
„Stotine dječice. Ukradene roditeljima, koje su vjerojatno ubili ili zatvorili dok nisu
živi istrunuli. A to je samo ono što sam stigla provjeriti u taj jedan dan. Ponijela sam
doma sve što sam mogla, jer čim su se počeli raspitivati za inspektora i njegov posjet,
shvatila sam koliko je sati. Ovo je jedino što sam uspjela spasiti. Tjedan dana nakon što je
Vargas došao istraživati u Matični ured, u arhivu je izbio požar. Izgubljeno je sve od prije
1944. Mene su otpustili dva dana poslije tvrdeći da sam odgovorna za tu katastrofu. Tko
zna što bi mi napravili da su znah da sam sve te spise odnijela doma. Ali mislili su da je
cijeli arhiv uništen u požaru. Prošlost ne nestaje, koliko god se glupani trudili da je
zaborave, a varalice da je krivotvore da bi je mogli još jedanput prodati kao da je nova.“
„Što ste radili sve ove godine?“
„Umirala. U ovoj zemlji čestite ljude ubijaju malo-pomalo. Brza smrt je rezervirana
za besramnike. Ljude kao što sam ja ubijaju ignorirajući nas, zatvarajući nam sva vrata i
pokazujući nam da ne postojimo. Nekoliko godina sam poskrivečki prodavala lutriju u
tunelima podzemne željeznice sve dok nisu saznali, pa su mi i to oduzeli. Poslije više
nisam mogla ništa pronaći. Otada živim od onoga što mi daju susjedi.“
„Nemate obitelji?“
„Imala sam sina, ali su mu rekli da mu je majka komunistička kurva i već ga
godinama nisam vidjela.“
María Luisa promatrala ga je s osmijehom koji je bilo teško odgonetnuti.
„Mogu li vam kako pomoći, gospodo María Luisa?“
„Možete ispričati istinu.“
Vilajuana je uzdahnuo.
„Da vam budem iskren, ne znam hoću li moći.“
„Imate djece?“
„Četvero.“

Knjige.club 539
 Gringos

Vilajuana se izgubio u pogledu te umiruće starice. Nije se imao kamo sakriti.

„Napravite to zbog njih. Ispričajte istinu zbog njih. Kada budete i koliko budete
mogli. Ali ne dajte da umremo. Mnogo nas je. Netko se mora založiti za nas i ispričati
našu priču.“
Vilajuana je kimnuo. María Luisa pružila mu je ruku i on ju je stisnuo.
„Napravit ću što mogu“, rekao je.
Te noći, dok je ušuškavao Nicolasa, njegov sin ga je netremice gledao, osjećajući da
očeve misli lutaju u nekoj dalekoj dimenziji.
„Tata?“
„Reci.“
„Imam pitanje o slonovima.“
„Da čujem.“
„Zašto si postao novinar? Mama mi je rekla da je djed htio da budeš nešto drugo.“
„Tvoj djed je želio da postanem odvjetnik.“
„Nisi ga slušao?“
„Ponekad nisam, u nekim situacijama u kojima se ti, ionako, nećeš naći u bližoj
budućnosti. A i nekako se podrazumijeva da se treba biti neposlušan prema ocu.“
„A zašto?“
„Zato što neki očevi, ne i tvoj, griješe u prosudbi onoga što je najbolje za njihovu
djecu.“
„Mislio sam pitati zašto si želio postati novinar.“
Vilajuana je slegnuo ramenima.
„Zbog višemilijunske plaće i fiksnog radnog vremena.“ Nicolas se nasmijao.
„Ne, ozbiljno. Zašto?“
„Ne znam, Nico. Od tada je prošlo mnogo godina. Ponekad, kada čovjek ostari, neke
stvari ne vidi više toliko jasno kao prije.“
„Ali slon nikada ne zaboravlja. Čak ni kada mu žele odrezati kljove.“
„Pretpostavljam da ne.“
„Dakle...?“
Vilajuana je kimnuo, predavši se.
„Da ispričam istinu. Zato sam postao novinar.“
Nicolas je razmišljao o tom važnom odgovoru.
„A što je istina?“
Vilajuana je ugasio svjetlo i poljubio sina u čelo.
„To ćeš morati pitati mamu.“

Knjige.club 540
 Gringos

Priča nema početak i kraj, već samo ulaz.

Priča je beskonačan labirint riječi, slika i duhova okupljenih da nam otkriju nevidljivu
istinu o nama samima. Priča je, najzad, razgovor između pripovjedača i slušatelja, a
pripovjedač može pripovijedati samo ono što mu dopuštaju njegove sposobnosti dok
čitatelj može čitati samo ono što mu je napisano na duši.
To je osnovno pravilo svekolike umjetnosti papira i tinte, jer kada se ugase svjetla,
kada se utiša glazba i kada se isprazni gledalište, važna je samo iluzija koja se urezala u
kazalište mašte koje svaki čitatelj ima uglavi. To i nada koju svaki stvaratelj priča nosi u
sebi: da je čitatelj otvorio svoje srce nekom od njegovih biča od papira i da mu je predao
nešto od sebe samoga i tako ga, pa makar samo na nekoliko minuta, učinio besmrtnim.
I nakon što smo ovo objavili, vjerojatno svečanijim tonom nego što to dolikuje ovoj
prigodi, bit će bolje da se bacimo na priču i zamolimo prijatelja čitatelja da pode s nama do
kraja ove pripovijesti i pomogne nam pronaći ono što jadan pripovjedač zarobljen u svojem
vlastitom labirintu najteže pronalazi: izlaz.
Uvod u
Labirint duhova
(Groblje zaboravljenih knjiga, Svezak IV), autora Juliána Caraxa.
Nakladnička kuća Lumiére, Pariz, 1992.
Uredio Émile de Rosiers Castellaine.

Knjige.club 541
 Gringos

Juliánova knjiga

Knjige.club 542
 Gringos

1.

Oduvijek sam znao da ću jednoga dana napisati ovu priču. Priču o svojoj obitelji i o
onoj začaranoj Berceloni knjiga, uspomena i tajni u kojoj sam odrastao i koja me
progonila cijeloga života, iako sam svjestan toga da vjerojatno nikada nije bila ništa više
doli san od papira.
Moj otac, Daniel Sempere, pokušao je napisati tu priču prije mene, gotovo je
protratio mladost pokušavajući. Dobar se knjižar godinama u zoru na prstima iskradao u
knjižaru, uvjeren da je moja majka još uvijek klonula u Morfejevu zagrljaju, da bi se
potom zatvorio u stražnju prostoriju pod svjetlom uljanice. Tamo bi uzeo polovno
nalivpero i krenuo u beskrajnu bitku sa stotinama praznih stanica sve dok ne bi svanulo.
Moja majka nikada mu nije prigovorila i pretvarala se, kao što se ljudi u braku često
pretvaraju da održe mir u kući, da ništa ne primjećuje. Ta opsjednutost brinula ju je
gotovo onoliko koliko je brinula i mene, koji sam se počeo pribojavati da moj otac gubi
pamet kao Don Quijote, ali obrnuto, ne zbog previše čitanja nego zbog previše pisanja.
Znala je da je to putovanje na koje moj otac mora krenuti sam, ne zato što je imao neke
književne ambicije, nego zato što je suočavanje s riječima bio njegov način da otkrije tko
je zapravo i da od zaborava pokuša spasiti sjećanje i duh svoje majke koju je izgubio
kada je imao pet godina.
Sjećam se da sam se jedan dan iznenada probudio malo prije svitanja. Imao sam
osjećaj da će mi srce iskočiti iz grudi i da mi ponestaje zraka. Sanjao sam da se moj otac
raspršio u magli i da sam ga zauvijek izgubio. Nije bilo prvi put. Skočio sam iz kreveta i
otrčao u knjižaru. Pronašao sam ga u stražnjoj prostoriji još uvijek u krutom stanju, s
oceanom zgužvanih papira pod nogama. Prsti su mu bili zamrljani tintom, a oči crvene.
Na radni stol stavio je stari Isabellin portret na kojem je imala devetnaest godina i koji je,
kao što smo svi dobro znali, uvijek nosio sa sobom jer ga je užasavala pomisao da bi
mogao zaboraviti njezino lice.
„Ne mogu'„, mrmljao je. „Ne mogu je oživjeti.“
Suspregnuo sam suze i pogledao ga u oči.
„Napravit ću to za tebe“, rekao sam. „Obećavam ti.“
Moj otac, kojemu bi moji napadaji ozbiljnosti uvijek izmamili osmijeh na lice, zagrlio
me. Kada me pustio i shvatio da sam ozbiljan, pružio mi je svoje nalivpero.
„Trebat ćeš ovo. Ja više ne znam ni na koju stranu piše...“
Proučio sam tu polovnu stvarcu i polako odmahnuo glavom.
„Ja ću pisati na pisaćoj mašini“, objavio sam. „Pravi profesionalci biraju pisaču
mašinu Underwood.“
To „pravi profesionalci biraju“ vidio sam na nekoj reklami u novinama i jako me se
dojmilo. Tko bi rekao da je dovoljno imati jedan od tih čudovišnih strojeva veličine i
težine parne lokomotive da se od vikend-piskarala pretvoriš u pravoga pisca. Mora da je
ta objava iznenadila moga oca.
„Sada najedanput želiš biti profesionalni pisac? S pisaćom mašinom Underwood i
svim tim?“
„Kada već o tome razgovaramo, zašto ne i ured na vrhu gotičkog nebodera, uvozne
cigarete, suhi Martíni u ruci i muzu našminkanu krvavo crvenim ružem i sa skupim
donjim rubljem u krilu?“ predložila je moja lijeva moždana polutka. Barem sam ja tako u

Knjige.club 543
 Gringos

to vrijeme zamišljao profesionalce, ili barem one koji su pisali krimiće koji su mi isisali
san, dušu i još pokoju stvar. Ali, na stranu velike nade, nije mi promaknuta lagana ironija
skrivena ispod ljubaznoga tona moga roditelja. Ako planira dovoditi u pitanje moj poziv,
nećemo se dobro provesti.
„Da“, odbrusio sam. „Kao Julián Carax.“
Ha! Kako ti se to sviđa?, pomislio sam.
Otac me iznenađeno pogledao. Udarac ga je razoružao.
„A kako ti znaš čime piše Carax, a da ne govorimo o tome tko je on uopće?“
Napravio sam onaj tajanstveni izraz lica kojim sam se koristio da ljudima dam do
znanja da znam više nego što slute.
„Svašta ja znam“, natuknuo sam.
U kući se ime Juliána Caraxa uvijek izgovaralo šaptom, popraćeno tajanstvenim
pogledima i izvan dohvata djece, kao da je neki lijek s etiketom na kojoj je lubanja s dvije
prekrižene kosti. Moji roditelji nisu ni slutili da sam već s osam godina otkrio da je u
zadnjoj ladici ormara u blagovaonici, koju sam mogao dosegnuti zahvaljujući stolcu koji
bih stavio na drvenu kutiju, iza dvije limenke keksa Camprodon (koje sam očistio do
posljednje mrvice) i boce muškata zbog koje sam gotovo pao u alkoholnu komu u
nježnoj dobi od devet godina, skrivena kolekcija romana Juliána Caraxa koje je ponovno
tiskao jedan obiteljski prijatelj, gospodin Gustavo Bercelo.
Kada sam navršio deset godina, već sam ih sve bio dvaput pročitao i, premda ih
vjerojatno nisam razumio kako treba, zaljubio sam se u tu prozu iskovanu od svjetla koja
mi je zapalila maštu slikama, svjetovima i likovima koje neću zaboraviti dok sam živ.
Kada sam do te mjere otrovao osjetila, već mi je bilo jasno da želim naučiti raditi to što
radi Carax i postati njegov najdarovitiji nasljednik u umjetnosti pripovijedanja. Ali slutio
sam kako, da bih to postigao, prvo moram doznati tko je on i zašto moji roditelji nisu
željeli da znam išta o njemu.
Nasreću, moji počasni tetak, Fermín Romero de Torres, nije dijelio viziju
informacijske politike mojih roditelja. U to vrijeme Fermín više nije radio u knjižari.
Cesto nas je posjećivao, ali uvijek je bilo neke tajanstvenosti o tome čime se sada bavi,
koju ni Fermín ni itko drugi iz moje obitelji nije namjeravao rasvijetliti. U svakom
slučaju, nije bilo sumnje da mu je taj novi posao, kakav god da je bio, ostavljao dovoljno
vremena za čitanje. U posljednje vrijeme pročitao je mnogobrojne priručnike iz
antropologije koji su ga potaknuli da postavi nove korisne spekulativne teorije, navika
koja je, tvrdio je on, sprečavala stvaranje bubrežnoga kamenca i olakšavala izlazak
bubrežnih kamenaca veličine koštice mušmula kroz mokraćni trakt.
Jedna od tih njegovih osebujnih teorija bila je da forenzički dokazi prikupljeni
tijekom više desetljeća dokazuju da je, nakon stoljeća navodne evolucije, čovječanstvo
tek izgubilo nešto dlaka po tijelu, usavršilo krpe i napravilo profinjeniju verziju
kremena. Iz te premise, neobjašnjivo, proizlazio je drugi dio teorema koji je glasio
otprilike ovako: ta polovna evolucija nije ni izbliza uspjela detektirati da čim se više
nešto skriva djetetu, ono se više trudi to pronaći, bio to neki slatkiš ih slika besramnih
zabavljačica koje pokazuju svoje čari.
„I dobro da je tako, jer onoga dana kada se ta iskra žudnje za znanjem ugasi, a mladi
se zadovolje kojim god smećem zamotanim u šljokičasti papir što ga u tom trenutku
prodaju prevaranti, od mini kućanskih aparata do kahlica na baterije, i više ne budu
sposobni razumjeti ništa dalje od svoje stražnjice, vratit ćemo se u doba puževa.“

Knjige.club 544
 Gringos

„Prilično apokaliptična vizija“, smijao sam se ja, razmećući se s riječi koju sam
naučio od Fermína i za koju sam, kada bih je upotrijebio, dobivao karamelu Sugus.
„To mi se sviđa“, govorio je Fermín. „Dok ima zelenih dečkića koji znaju koristiti
višesložne riječi, ima nade.“
Možda je bila riječ o Fermínovu lošem utjecaju, ili o intrigama o kojima sam naučio
iz svih tih krimića koje sam gutao kao da su ušećereni bademi, ali uskoro se enigma o
tome tko je bio Julián Carax i zašto su me roditelji odlučili nazvati po njemu počela
rasvjetljavati zahvaljujući mojoj sklonosti za povezivanjem detalja, prisluškivanjem
potajnih razgovora, kopanjem po zabranjenim ladicama i, najvažnije, čitanjem svih
stranica za koje je moj otac vjerovao da su završile u košu. A tamo gdje nisu bile dovoljne
moje sposobnosti zapažanja i zaključivanja, na scenu bi stupao Fermín i njegove
informativne brošure, kojima me poskrivečki opskrbljivao tragovima pomoću kojih bih
rješavao misterije i povezivao različite dijelove priče.
Kao da već nije imao dovoljno briga, toga je jutra moj otac primio dvije nove vijesti:
prvo, saznao je da njegov sin od deset godina želi postati književnik i drugo, da je
otkrio cijelu gomilu tajni koje mu je od pamtivijeka pokušavao sakriti, možda više zbog
srama nego zbog ičega drugoga. U njegovu obranu moram reći da je sve to dosta dobro
primio i umjesto da počne vikati na mene i prijetiti mi da će me zatvoriti u neki internat
ili me prijaviti za rad u kamenolomu, jadnik me samo gledao ne znajući što da kaže.
„Mislio sam da želiš biti knjižar, kao ja, kao tvoj djed, kao njegov djed prije njega, i
kao gotovo svi Sempereovi od pamtivijeka...“
Uvidjevši da sam ga uhvatio nespremnog, odlučio sam ojačati svoj položaj.
„Ja ću biti pisac. Romanopisac. Da stvar bude gora.“
Ovo zadnje rekao sam kao šalu da malo olakšam stvari, ali bilo je očito da moj otac
ne vidi ništa zabavno u tome. Prekrižio je ruke, naslonio se u stolcu i oprezno me
proučavao. Malac je pokazivao naznake buntovništva koje mu baš nisu bile po volji.
„Dobrodošao u očinstvo“, pomislio sam. „Tome služe djeca.“
„To je uvijek govorila tvoja majka, ali ja sam mislio da me zeza.“
Još nešto u moju korist. Dan kada moja gospođa majka pogriješi, bit će dan kada će
Posljednji sud pasti na isti dan kada se slave Nevina dječica. Alergičan na predaju, moj
me otac opominjući gledao, pa sam se bojao da se sprema govor kojim će me pokušati
odvratiti od moje namjere.
„I ja sam u tvojoj dobi mislio da imam dara za to“, započeo je.
Znao sam što slijedi i bilo je kao da gledam kako prema meni leti plameni meteor.
Ako ga sada ne razoružam, to bi se moglo pretvoriti u litaniju o opasnostima života
posvećenoga književnosti, koja se prema svojim vjernim pratiteljima ponašala kao
bogomoljka prema svojem partneru, kao što sam često slušao od mnogih gladnih autora
koji su pohodili knjižaru, a kojima je čovjek uvijek mogao vjerovati, čak i ako ih ne bi
pozvao na ručak. Prije nego što se moj otac previše zanio, bacio sam melodramatičan
pogled na pokolj stranica razbacanih po podu da bih potom bez riječi pogledao svoga
roditelja.
„Kao što kaže Fermín, mudro je griješiti“, popustio je.
Tada sam shvatio da bi moj protuargument mogao poslužiti kao most prema
njegovoj glavnoj premisi, da mi Sempereovi nemamo žicu za pisanje i da čovjek jednako
služi književnosti kao knjižar, a da se pritom ne izlaže potpunoj propasti i tamnom
ponoru. S obzirom na to da sam slutio da je čovjek posve u pravu, krenuo sam u

Knjige.club 545
 Gringos

ofenzivu. U retoričkom dvoboju nikada ne treba prepustiti inicijativu drugoj strani, tim
više ako protivnik pobjeđuje.
„Fermín zapravo kaže da mudri ljudi priznaju ako ponekad pogriješe, ali da samo
kreteni stalno griješe iako to nikada ne priznaju i misle da su uvijek u pravu. On to zove
svojim aritmetičkim principom komunikacijskih imbecilnosti.“
„A da?“
„Da. Prema njemu, imbecil je životinja koja ne zna ili ne može promijeniti mišljenje“,
nisam posustajao.
„Vidim da si jako potkovan u Fermínovoj filozofiji i znanosti.“
„Želiš reći da nema pravo?“
„Ono što sigurno ima jest dug jezik.“
„Što bi to trebalo značiti?“
„Da ne zna kada treba začepiti gubicu.“
„U svakom slučaju, jednom mi je prigodom rekao da ima nešto što si mi već trebao
pokazati.“
Otac je istoga trena zašutio. Nestalo je svake naznake propovijedi i sada je nesigurno
čekao ne znajući odakle će stići idući napad.
„Je li rekao što?“
„Nešto o knjigama. I o mrtvima.“
„Mrtvima?“
„Ma nešto o nekom groblju. To o mrtvima sam ja smislio.“
Zapravo, ja sam si zamislio da je cijela ta stvar povezana s Caraxom, koji je u mojem
osobnom kanonu savršeno utjelovljivao ideju knjige i mrtvoga. Moj otac je razmislio o
tome. Oči su mu zasjale kao i uvijek kada bi mu na pamet pala neka ideja.
„Pretpostavljam da je u vezi s tim stvarno u pravu“, priznao je.
Udahnuo sam slatki miris nadolazeće pobjede.
„Hajde, odi gore u stan i obuci se“, rekao mi je otac. „Ali nemoj probuditi mamu.“
„Idemo nekamo?“
„To je tajna. Pokazat ću ti nešto što mi je promijenilo život, a možda ga promijeni i
tebi.“
Shvatio sam da sam izgubio inicijativu i da su se ulozi promijenili.
„U ovo doba?“
Moj se otac nasmiješio i namignuo mi.
„Ima stvari koje se mogu vidjeti samo u tami.“

Knjige.club 546
 Gringos

2.

Toga jutra moj me otac prvi put odveo u posjet Groblju zaboravljenih knjiga. Bilo je
to ujesen 1966. i kišica je obojila ulicu La Rambla malenim lokvama koje su nam na putu
sjale kao bakrene suze. Pratila nas je magla koju sam toliko puta sanjao, ali se podigla
kada smo ušli u ulicu Arco del Teatro. Pred nama se otvorila rupa sjena među kojima je,
uskoro, izronila velika palača pocrnjelih kamenih zidova. Moj je otac pokucao na vrata s
alkom u obliku vražićka. Na moje iznenađenje, vrata nam je otvorio nitko drugi doli
Fermín Romero de Torres, koji se zlobno nasmiješio kada me ugledao.
„Već je bilo vrijeme“, rekao je. „Počeo sam dobivati čireve od sve te tajanstvenosti i
prikrivanja.“
„Sada radite ovdje, Pennine?“ zainteresirano sam upitao. „Je li’ ovo neka knjižara?“
„Tako nešto, iako je loše opskrbljena sa stripovima... Uđite, uđite.“
Fermín nas je poveo zavojitim hodnikom čiji su zidovi bili oslikani freskama anđela i
legendarnih bića. Ne moram ni reći da sam do tada već bio u transu. Nisam ni slutio da
su čudesa tek počela.
Hodnik nas je odveo do prostorije čiji se svod uzdizao u beskraj pod vodoskokom
magličaste svjetlosti. Podignuo sam pogled i, kao da je riječ o opsjeni, preda mnom se
stvorio labirint. Kula se uzdizala u beskrajnoj spirali i nalikovala na greben na koji su se
nasukale sve knjižnice svijeta. Zadivljen, polako sam krenuo prema tom dvorcu
sagrađenom od svih knjiga ikada napisanih. Osjećao sam se kao da sam ušao na stranice
neke priče Juliána Caraxa i bojao sam se da, ako se osmjelim napraviti još i korak, daće se
istoga trena sve pretvoriti u prah, a ja ću se probuditi u svojoj sobi. Moj otac pojavio se
pokraj mene. Pogledao sam ga i primio za ruku, makar samo da se uvjerim da sam budan
i da je to mjesto stvarno. Moj se otac nasmiješio.
„Juliáne, dobrodošao na Groblje zaboravljenih knjiga.“
Trebalo je neko vrijeme da mi srce prestane luđački tuči, da se pokorim zakonu
gravitacije i spustim na zemlju. Kada sam se smirio, otac mi je šapnuo u tami:
„Ovo je tajanstveno mjesto, Juliáne, svetište. Svaka knjiga, svaki svezak koji vidiš,
ima dušu. Dušu onoga koji ju je napisao, i duše onih koji su je pročitali, proživjeli i sanjali
uz nju. Svaki put kada knjiga dođe u nove ruke, svaki put kada netko prođe pogledom po
njezinim stranicama, njezin duh raste i jača. Prije mnogo godina, kada me djed prvi put
doveo ovamo, ovo je mjesto već bilo staro. Možda toliko staro koliko i sam grad. Nitko sa
sigurnošću ne može reći otkada postoji ili tko ga je stvorio. Reći ću ti što je meni rekao
moj djed. Kada nestane knjižnica, kada se zatvori knjižara, kada knjiga padne u zaborav,
mi koji znamo za ovo mjesto, čuvari, pobrinemo se da završi ovdje. Knjige kojih se više
nitko ne sječa, knjige koje su s vremenom nestale, ovdje žive vječno, nadajući se da će
jednoga dana dospjeti u ruke nekom novom čitatelju, nekom novom duhu. U trgovini ih
kupujemo i prodajemo, ali knjige zapravo nemaju vlasnika. Svaka knjiga koju ovdje vidiš
bila je nečiji najbolji prijatelj. Sada smo im samo mi preostali, Juliáne. Možeš li čuvati ovu
tajnu?“
Pogled mi se izgubio u golemom prostranstvu toga mjesta i u njegovoj čarobnoj
svjetlosti. Kimnuo sam i moj se otac nasmiješio. Fermín mi je ponudio čašu vode i dobro
me pogledao.
„Dečko zna pravila?“ pitao je.
„Upravo sam ga sada namjeravao upoznati s pravilima“, rekao je moj otac.

Knjige.club 547
 Gringos

Otac mi je tada do u detalje objasnio pravila i dužnosti koje moraju prihvatiti svi
novi članovi tajne bratovštine Groblja zaboravljenih knjiga, uključujući i povlasticu da
mogu zauvijek posvojiti neku knjigu i biti njezin cjeloživotni zaštitnik.
Dok sam ga slušao, počeo sam sumnjati da postoji neki skriveni razlog zbog kojega
je izabrao upravo taj dan da napadne sva moja osjetila tom slikom. Možda se dobri
knjižar nadao da bi mi pogled na taj grad nastanjen tisućama napuštenih svezaka,
tolikim zaboravljenim životima, idejama i svemirima, mogao poslužiti kao metafora
budućnosti koja me očekuje ako ustrajem u svojem tvrdoglavom uvjerenju da ću jednoga
dana moći živjeti od literature. Ako je to bio njegov cilj, ta je slika polučila suprotan
rezultat. Moj poziv, koji je do toga dana bilo tek dječje snatrenje, toga mi se dana
zauvijek urezao u srce. I nije bilo toga što bi mogao reći moj otac, ili itko drugi, što bi me
natjeralo da se predomislim.
Sudbina je, pretpostavljam, izabrala umjesto mene.
Na svojem dugom putovanju kroz tunele labirinta odabrao sam knjigu Grimizna
tunika knjigu koja je bila dio ciklusa romana Grad prokletih, autora Davida Martína, za
kojega do tada nisam čuo. Ili bi možda bilo bolje reći da je knjiga izabrala mene, jer kada
sam ugledao naslovnicu, preplavio me neobičan osjećaj da me ta knjiga već neko vrijeme
čekala, kao da je znala da ću je toga jutra pronaći.
Kada sam napokon izašao iz labirinta knjiga, moj je otac problijedio ugledavši djelo
koje nosim u rukama. Na trenutak mi se činilo daće pasti u nesvijest.
„Gdje si pronašao tu knjigu?“ promucao je.
„Na stolu u jednoj sobi... Stajala je tamo kao da ju je netko ostavio da je pronađem.“
Fermín i on razmijenili su nedokučiv pogled.
„Nešto se dogodilo?“ pitao sam. „Da izaberem neku drugu?“
Moj otac je odmahnuo glavom.
„To je sudbina“, prošaptao je Fermín.
Uzbuđeno sam se nasmiješio. Baš to sam pomislio i ja, iako nisam znao zašto.
Ostatak tjedna proveo sam u transu čitajući pustolovine koje je pričao David Martín,
uživajući u svakome prizoru kao da promatram veliko platno na kojem, što ga dulje
gledam, otkrivam nove detalje i slojeve. Moj otac izgubio se u vlastitom snatrenju iako se
činilo da njegove brige nisu bile povezane s književnosti.
Kao mnogi muškarci, i on je počeo slutiti da više nije mladić i često je posjećivao
mjesta iz mladosti na kojima je pokušavao pronaći odgovore na pitanja koja još uvijek
nije sasvim razumio.
„Što se događa s tatom?“ pitao sam mamu.
„Ništa. Raste.“
„Nije li on već malo prestar da raste?“
Mama je strpljivo uzdahnula.
„Takvi ste vi muškarci.“
„Ja ću brzo narasti tako da se ne moraš brinuti.“
Majka se nasmiješila.
„Nikamo se ne žurimo, Juliáne. Pusti da se život sam za to pobrine.“
Na jednom od svojih tajanstvenih putovanja na mjesta svoje mladosti, otac se vratio
iz pošte noseći paket koji je stigao iz Pariza. U njemu je bila knjiga Anđeo magluštine. Bila
koja stvar koja je u sebi sadržavala anđele i maglu imala je sve što je potrebno da me
Knjige.club 548
 Gringos

zainteresira, tako da sam odlučio malo istražiti, ako ni zbog čega, onda zbog izraza na
licu moga oca kada je otvorio paket i ugledao naslovnicu knjige. Moja me istraga dovela
do zaključka da je riječ o knjizi autora Borisa Laurenta, ime koje nije bilo ništa drugo
doli, kako sam poslije saznao, pseudonim samoga Juliána Caraxa. U knjizi je bila posveta
koja je rasplakala moju majku, koja baš i nije bila sklona plaču, a moga oca uvjerila da
nas sudbina sve drži u šaci, dok sam ja nekako naslutio da svemu tome treba pristupiti
oprezno.
Moram priznati da sam sa svim tim najviše iznenađen zapravo bio ja. Iz nekog sam
razloga oduvijek pretpostavljao da je Carax mrtav od pamtivijeka (vremenski period koji
je podrazumijevao sve što se dogodilo prije moga rođenja). Oduvijek sam mislio da je
samo još jedan duh prošlosti koji je zaposjedao onu začaranu palaču sjećanja moje
obitelji. Kada sam shvatio da sam pogriješio i da Carax živ i zdrav piše u Parizu, doživio
sam prosvjetljenje.
Kada sam pomilovao stranice Anđela magluštine, shvatio sam što mi je činiti. Tako
sam skovao plan koji mi je pomogao da ostvarim sudbinu koja je, ovoga puta, odlučila
doći u kućni posjet i koja će, mnogo godina poslije, zasjati na stranicama ove knjige.

Knjige.club 549
 Gringos

3.

Život je prolazio brzinom kruzera između otkrivanja svijeta i tlapnji, po običaju, ne

obraćajući pažnju na sve nas koji putujemo na njegovoj palubi. Imao sam dva djetinjstva:
jedno prilično konvencionalno, ako takvo što postoji, koje je bilo vidljivo; i drugo, ono
koje sam proživljavao sam. Stekao sam nekoliko dobrih prijatelja, većinom knjižara. U
školi sam se beskrajno dosađivao i stekao naviku da provodim sate u isusovačkim
učionicama s glavom u oblacima, običaj koji me i danas prati. Imao sam sreće da sam
naletio na neke dobre profesore koji su imali strpljenja za mene i shvatili da se ne treba
boriti protiv toga što sam drukčiji od ostalih. Svega treba biti na ovome svijetu, pa čak i
pokojega Juliána Semperea.
Vjerojatno sam naučio više čitajući zatvoren u četiri zida knjižare, na svoju ruku
posjećujući knjižnice ili slušajući Fermína, koji je uvijek imao spremnu neku teoriju,
pouku ili praktičan savjet, nego tijekom svih godina svoga obrazovanja.
„U školi mi kažu da sam malo čudan“, priznao sam jednoga dana Fermínu.
„To je dobro. Ja bih se na vašem mjestu zabrinuo onoga dana kada vam kažu da ste
normalni.“
Bilo kako bilo, za to me nikada nitko nije optužio.
Pretpostavljam da je moj pubertet biografski zanimljiviji, jer ga barem nisam
proživio samo u svojoj glavi. Osnažili su moji snovi za papirom i moja ambicija da
postanem ratnik pera, a da pritom ne propadnem. Ublaženi, mora se priznati,
određenom dozom realizma koju sam s vremenom usvojio uvidjevši kako funkcionira
ovaj svijet. Na pola puta već sam shvatio da su moji snovi prepuni nemogućih ideja, ali
da, ako odustanem prije nego što izađem na bojišnicu, nikada neću dobiti rat.
I dalje sam vjerovao da će mi se jednoga dana bogovi Parnasa smilovati i dopustiti
mi da naučim pripovijedati priče. U međuvremenu sam skupljao sirovine čekajući dan
kada ću pokazati svoju vlastitu tvornicu snova i noćnih mora. Skupljao sam malo-
pomalo, dopuštenim i nedopuštenim sredstvima, ali sa zamjetnom upornošću, sve
povezano uz povijest moje obitelji, njezine brojne tajne i tisuće zapleta koji su tvorili
maleni svemir Sempereovih, imaginarij koji sam krstio kao o Sagu o groblju
zaboravljenih knjiga.
Osim pokušaja da o svojoj obitelji saznam sve što se moglo, pa i ono što se opiralo
tome da bude otkriveno, imao sam još dvije velike strasti: jednu magičnu i ezoteričnu -
čitanje, i drugu svjetovnu i predvidljivu - mladenačke ljubavi.
Što se tiče mojih književnih ambicija, uspjeha gotovo da i nisam imao. Tih sam
godina započeo pisati nekih sto odvratnih romana koji su svi umrli putem, stotine priča,
kazališnih drama, serija za radio, pa čak i pjesme koje nikome nisam dao da ih čita, za
njegovo ili njezino dobro. Bilo mi je dovoljno da ih samo pročitam da bih ustvrdio koliko
još toga moram naučiti i koliko malo napredujem unatoč svoj volji i entuzijazmu s kojim
sam pisao. Uvijek iznova čitao sam Caraxove romane i romane tisuće drugih autora koje
sam posuđivao iz knjižare svojih roditelja. Pokušavao sam ih rastaviti kao da su
tranzistor ili motor automobila Rolls Royce u nadi da ću tako uspjeti saznati kako su
sastavljeni i kako i zašto funkcioniraju.
Pročitao sam u novinama reportažu o nekim inženjerima u Japanu koji su koristili
nešto što se zove Izgleda da su ti marljivi Japanci rastavljali strojeve do posljednjega
djelića, analizirali funkciju svakog od njih, dinamiku cjeline i unutarnji dizajn konkretnog

Knjige.club 550
 Gringos

izuma da bi na taj način deducirali na kojim matematičkim načelima funkcionira. Moja

majka imala je brata koji je radio kao inženjer u Njemačkoj, pa sam si rekao da u genima
moram imati nešto što će mi omogućiti da isti postupak primijenim na knjigu ili priču.
Svakoga dana bio sam sve uvjereniji da dobra književnost ima malo veze s
trivijalnim iluzijama kao što su „inspiracija“ ili „imati što za ispričati“, a puno više s
jezičnim inženjerstvom, arhitekturom pripovijesti, bojom tekstura, tonom i bojama
konstrukcije, fotografijom prizora i glazbom koju je mogao proizvesti orkestar riječi.
Moja druga važna zanimacija ili, bolje rečeno, prva, puno je više nalikovala na
komediju, a ponekad je graničila s farsom. U jednom razdoblju zaljubljivao sam se svaki
tjedan, što, gledajući unatrag, nikako ne preporučujem. Zaljubljivao sam se u jedan
pogled, jedan glas i, ponajviše, u ono što je bilo stisnuto pod onim haljinama od tanke
vune koje su nosile cure u to vrijeme.
„Niste vi zaljubljeni, vi ste napaljeni“, objašnjavao mi je Fermín. „U vašim je
godinama kemijski nemoguće shvatiti razliku.
Majka priroda koristi se tim smicalicama da naseli planet, zato ubrizgava izobilje
hormona i gluposti u vene mladića, da ima topovskog mesa, dečke spremne da se
razmnožavaju kao zečevi istovremeno se žrtvujući u ime ideala o kojim odlučuju
bankari, klerici i revolucionarni prosvjetitelji kojima su potrebni idealisti i ostale bolesti
da spriječe razvoj svijeta i pobrinu se da Uvijek sve ostaje isto.“
„Ali, Fermíne, kakve sve to ima veze s nemirom koji osjećam u srcu?“
„Nemojte mi sada tu spjevati bolero, jer znam te, puško... Srce je organ koji pumpa
krv, ne sonete. Uz malo sreće nešto od te krvi dođe do mozga, ali većinom završi u
trbuhu i, u vašem slučaju, u intimnim dijelovima, koji će vam, ako ne pripazite, postati
dvaput veći od moždane kore prije nego napunite dvadeset i pet ljeta. Držite testise
podalje od životnog kormila i sretno ćete uploviti u sigurnu luku. Glupirajte se i protratit
ćete život uzalud.“
„Amen.“
Slobodno vrijeme provodio sam između romansi u sjeni neke veže, manje ili više
uspjelih istraživanja ispod bluza i suknji u posljednjem redu kvartovskoga kina,
zabavama u diskoteci La Paloma i šetnji rivom ruku pod ruku sa svojom draganom. Neću
ulaziti u detalje jer nisam imao nijednu vezu vrijednu spomena sve dok nisam napunio
sedamnaest godina i doživio frontalan sudar sa stvorenjem zvanim Valentina. Svaki
mornar koji drži do sebe ima u životu jednu santu leda: moja se zvala Valentina. Bila je
tri godine starija od mene (što je u praksi djelovalo kao deset) i zbog nje sam nekoliko
mjeseci bio potpuno oduzet.
Upoznao sam ju jednoga jesenskog popodneva kada sam se od kiše sklonio u staru
knjižaru Francesa u ulici Paseo de Gracia. Prvo sam je ugledao sleđa i nešto me nagnalo
da joj se približim i pogledam je iz profila. Listala je jedan roman Juliána Caraxa, sjena
vjetra, i usudio sam joj se prići i otvoriti usta samo zato što sam se u to vrijeme osjećao
neuništivim.
„I ja sam pročitao tu knjigu“, rekao sam, pokazujući razinu domišljatosti koja je
nepogrešivo dokazivala sve teorije koje je Fermín imao u optjecaju.
Pogledala me svojim smaragdno zelenim očima koje su probadale poput noža i
trepnula tako polagano da sam pomislio da je vrijeme stalo.
„Baš dobro za tebe“, odgovorila je.

Knjige.club 551
 Gringos

Vratila je knjigu na policu, okrenula se i krenula prema izlazu. Ostao sam nepomično
stajati nekoliko sekundi, potpuno blijed. Kada sam se ponovno uspio pomaknuti, zgrabio
sam knjigu s police, odnio je na blagajnu, platio i istrčao na ulicu nadajući se da moja
santa leda nije zauvijek potonula.
Olovo je obojilo nebo i padale su kapi veličine bisera. Sustigao sam je dok je čekala
na semaforu da prijeđe ulicu Rosellon, ne obazirući se na kišu.
„Trebam li zvati policiju?“ pitala je gledajući pred sebe.
„Nadam se da ne. Ja sam Julián.“
Valentina je uzdahnula. Okrenula se i ponovno zarila u mene taj par očiju oštra
pogleda. Nasmiješio sam se kao idiot i pružio joj knjigu. Namrštila se i, nakon trenutka
oklijevanja, prihvatila je knjigu.
„Još jedan Julián? Zar ste vi neka bratovština?“
„Roditelji su mi dali ime u čast autora ove knjige koji je bio njihov prijatelj. To je
najbolja knjiga koju sam ikad pročitao.“
Moju sudbinu odredila je scenografija, kao što se često dogodi pri takvim susretima.
Munja je srebrno obojila pročelja u ulici Paseo de Gracia, a brujanje oluje prijeteći se
pronijelo gradom. Na semaforu se upalilo zeleno. Prije nego što me Valentina stigla
otpiliti ili pozvati policiju, odigrao sam posljednju kartu.
„Deset minuta. Kava. Ako nakon deset minuta zaključiš da ne zaslužujem više
vremena, nestat ću i nikada me više nećeš vidjeti. Obećavam.“
Valentina me pogledala, oklijevajući i susprežući osmijeh. Za sve je kriva kiša.
„Dogovoreno“, rekla je.
A ja sam naivno mislio da mi se život promijenio onoga dana kada sam odlučio
postati pisac.
Valentina je živjela u stanu u potkrovlju u ulici Provenza. Odatle je čovjek mogao
uživati u pogledu na cijelu Bercelonu, što sam ja rijetko činio jer mi je bilo draže uživati u
pogledu na nju u različitim stadijima razodjevenosti dok sam se ja uvijek trudio da
dođemo do posljednjega. Majka joj je bila Nizozemka, a otac prestižni barcelonski
odvjetnik za kojega sam čak i ja čuo. Kada je umro, njezina majka odlučila se vratiti u
svoju zemlju, dok je Valentina, tada već punoljetna, radije ostala u Berceloni. Govorila je
pet jezika i radila u odvjetničkom uredu koji je osnovao njezin otac prevodeći tužbene
zahtjeve i zapisnike milijunskih slučajeva između velikih tvrtki i obitelji koje su već četiri
generacije imale svoju ložu u kazalištu Liceo. Kada sam je pitao čime bi se voljela baviti u
životu, pogledala me onim pogledom koji bi me potpuno razoružao i rekla „putovati“.
Valentina je bila prva osoba kojoj sam dopustio da pročita moje skromne pokušaje.
Imala je tendenciju rezervirati svoju nježnost i za prozaični dio naše veze. Kada je
trebalo izraziti mišljenje o mojim prvim književnim koracima, obično bi rekla da s
Caraxom dijelim jedino ime. S obzirom na to da sam se s tim zapravo slagao, nisam joj
uzeo za zlo. Možda zbog toga, zato što sam vjerovao da nitko na svijetu ne bi mogao bolje
razumjeti plan koji sam već godinama kuhao, jednoga dana, kada sam se osjećao
posebno spremnim za primanje udaraca, ispričao sam joj što planiram napraviti čim
navršim osamnaest.
„Nadam se da me ne planiraš zaprositi“, komentirala je Valentina.
Pretpostavljam da sam trebao pročitati signale koje mi je davala sudbina, jer su sve
velike scene između mene i Valentina počinjete tako da bi kiša ili progonila nas ili grebla
prozore. Ni ova nije bila iznimka.

Knjige.club 552
 Gringos

„Da čujem taj plan?“ pitala me konačno.

„Napisat ću priču o svojoj obitelji.“
Bili smo zajedno već godinu dana, ako se taj niz popodneva pod plahtama u njezinoj
garsonijeri mogao nazvati „biti zajedno“ i, premda sam napamet znao svaki djelić njezine
kože, još uvijek nisam naučio čitati njezine tišine.
„I...?“ pitala je.
„Ne čini li ti se da je to dovoljno?“
„Svi imaju obitelji. A sve obitelji imaju svoju priču.“
Valentinu je uvijek trebalo uvjeriti na juriš, bez obzira na to o čemu je bilo riječ.
Okrenula se i tada sam, obraćajući se tim nevjerojatnim golim leđima, prvi put naglas
izgovorio ideju koja mi se već godinama motala po glavi. Izlaganje nije bilo briljantno, ali
morao sam sve to izgovoriti da bih sam sebe uvjerio u vjerodostojnost svoga plana.
Znao sam gdje početi: od naslova. Groblje zaboravljenih knjiga.
Godinama sam sa sobom nosio bijelu bilježnicu na čijoj sam naslovnici, urednim i
pažljivim rukopisom i pompoznim krasopisom, napisao:

Groblje zaboravljenih knjiga

Roman u četiri toma
Autora Juliána Sempera

Jednoga dana Fermín me zaskočio dok sam, s nalivperom u ruci, očarano motrio
prvu praznu stranicu bilježnice. Pogledao je naslovnicu i, nakon što je ispustio zvuk koji
je zvučao kao nešto između gunđanja i prdeža, odrecitirao:
„Prokleti biti oni čiji su snovi satkani od papira i tinte, njihovo će biti čistilište
ispraznosti i razočaranja.“
„S vašim dopuštenjem, bi li vaše gospodstvo bilo tako dobrostivo da prevede taj
uzvišeni aforizam?“ upitao sam.
„Čini se da, kada vidim glupost, počnem citirati Bibliju“, odgovorio je Fermirt. „Ovdje
ste vi pjesnik, a ne ja. Sami pogodite značenje!“
Računao sam na to da će taj magnum opus, plod moje užarene mladenačke mašte
dosegnuti dijabolične dimenzije i masu od nekih petnaestak kila. Sanjao sam daće priča
biti podijeljena na četiri povezana toma koji bi funkcionirali kao ulaz u labirint priča. Što
bi dalje čitatelj napredovao po njihovim stranicama, sve bi mu se više činilo da
pripovijest nalikuje na ruske babuške te da svaki zaplet i svaki lik vodi do drugoga, a
ovaj, opet, do sljedećega i tako redom.
„Zvuči kao upute za sastavljanje nekog Meccano konstrukcijskog seta ih električnog
vlakića.“
Moja slatka Valentina, uvijek tako prozaična.
„Pa, pomalo nalikuje Meccano konstrukcijskom setu“, priznao sam.
Pokušao sam joj podvaliti tu pompoznu izjavu o namjeri, a da se ne zacrvenim jer
sam je baš tako, od riječi do riječi, zapisao u svoju bilježnicu kada sam imao šesnaest,
uvjeren da sam s tim već obavio pola posla. To što sam ideju besramno prepisao iz

Knjige.club 553
 Gringos

romana koji sam Valentini poklonio kada smo se upoznali, iz Sjene vjetrova, bilo je
manje važno.
„Nije li to već napravio Carax?“ upitala je.
„Sve na svijetu već je netko napravio“, rekao sam. „Trik je u tome da pokušaš
napraviti to isto, ali malo bolje.“
„I tu na scenu stupaš ti, sa svojom mladenačkom skromnošću.“
Već naviknuo na vrčeve ledene vode svoje obožavane sante leda, nastavio sam s
izlaganjem uvjerenošću vojnika koji iskoči iz rova i uz urlik trči prema neprijatelju
unatoč mitraljeskoj paljbi.
Prema mom nepogrešivom planu, prvi svezak bavit će se čitateljem, u ovom slučaju
mojim ocem, i govoriti o tome kako je u djetinjstvu otkrio svijet knjiga, a prema tome i
život, kroz zagonetan roman nepoznatoga autora koji je skrivao nevjerojatnu tajnu što je
čovjeka ostavljala bez teksta. Sve bi mi to poslužilo da, na brzinu, stvorim roman koji će
kombinirati sve književne žanrove koji postoje i one koji će tek nastati.
„A usput bi mogao i liječiti gripu i prehladu“, primijetila je Valentina.
Drugi svezak, prožet morbidnim i zlokobnim detaljima kao stvoren da naživcira
pristojnog čitatelja, pripovijedat će o jezivoj životnoj kobi prokletog pisca Davida
Martína, i u prvom će licu prikazati kako gubi razum i vuče nas sa sobom na svoj put
prema paklu vlastite ludosti postajući tako nepouzdani pripovjedač, manje pouzdan čak
i od Princa Pakla, koji će se također pojaviti na njegovim stranicama. Ili možda ne, jer sve
će biti samo igra u kojoj će čitatelj trebati popuniti slagalicu i sam odlučiti koju knjigu
čita.
„A ako te ostave na cjedilu i nitko ne bude htio igrati tvoju igru?“
„Svejedno će biti vrijedno truda“, rekao sam. „Uvijek postoji netko tko želi
sudjelovati u igri.“
„Pisanje je za optimiste“, presudila je Valentina.
Treći svezak, ako pretpostavimo da je čitatelj preživio prva dva i nije odlučio sjesti
na drugi vlak, u smjeru knjiga sa sretnim krajem, na tren nas izbavlja iz pakla i nudi nam
priču o liku, baš liku u punom smislu riječi, i službenom glasu savjesti cijele pripovijesti,
to jest o mom počasnom tetku Fermínu Romeru de Torresu. Njegova priča u pikarskom
duhu pokazat će nam kako se pretvorio u Fermína kakav je danas, a njegove brojne
nevolje u najburnijim godinama ovoga stoljeća otkrit će niti koje povezuju sve dijelove
labirinta.
„Barem ćemo se nasmijati.“
„Fermín spašava stvar“, složio sam se.
„I kako završava ta strahota?“
„S vatrometom, velikim orkestrom i svim ostalim kazališnim trikovima.“
Četvrti dio, priča nevjerojatno zarazna i začinjena mirisima svih prijašnjih
pripovijesti, konačno će nas odvesti u centar tajne i razotkriti nam sve zagonetke uz
pomoć mojeg najdražeg anđela tmine, Alicije Gris. Saga će sadržavati zlikovce i heroje, i
tisuće tunela pomoću kojih čitatelj može istraživati kaleidoskopski zaplet koji će sličiti
onoj iluziji perspektiva koje mi je otac otkrio u srcu Groblja zaboravljenih knjiga.
„A ti se ne pojavljuješ u knjizi?“ pitala je Valentina.
„Samo na kraju i jako kratko.“
„Kako li si skroman.“

Knjige.club 554
 Gringos

Već prema tonu shvatio sam što mi se sprema.

„Ne razumijem jedino zašto već jednom ne počneš pisati tu priču, umjesto da toliko
pričaš o njoj.“
I sam sâm si posljednjih godina postavio isto pitanje barem tisuću puta.
„Zato što mi pričanje pomaže da je zamislim. Ali ponajviše zbog toga što ne znam
kako to napraviti. I tu na scenu stupa moj plan.“
Valentina se okrenula i pogledala me zbunjeno.
„Mislila sam da je tvoj plan priča.“
„To je ambicija. Plan je nešto drugo.“
„Što?“
„Da je Julián Carax napiše umjesto mene“, otkrio sam.
Valentina me gledala onim pogledom kojim čovjeku buši ventilacijske tunele na
duši.
„A zašto bi on to napravio?“
„Zato što je to zapravo i njegova priča, priča njegove obitelji.“
„Mislila sam da je Carax u Parizu.“
Kimnuo sam. Valentina je zaškiljila. Ledena i inteligentna, moja obožavana
Valentina.
„Dakle tvoj je plan otići u Pariz, pronaći Juliána Caraxa, uz pretpostavku da je živ, i
uvjeriti ga da u tvoje ime napiše roman od tri tisuće stranica s tom pričom koja ti je
navodno tako važna.“
„Više-manje“, priznao sam.
Nasmiješio sam joj se, spreman na udarac. Sada će mi reći da sam sanjar,
nepromišljen i naivan. Bio sam spreman na svaki udarac osim na onaj koji sam primio, a
koji sam, naravno, najviše zaslužio.
„Koja si ti kukavica.“
Ustala je, pokupila svoju odjeću i obukla se ispred prozora.
Poslije je, ne pogledavši me, zapalila cigaretu i stajala tako pogleda izgubljena na
krovovima četvrti Ensacho na kiši.
„Voljela bih biti sama“, rekla je.
Pet dana poslije ponovno sam se uspeo stubama koje su vodile do Valentinina
potkrovlja i pronašao otvorena vrata, praznu sobu, a ispred prozora goli stolac na kojem
je bila omotnica s mojim imenom. Otvorio sam je. Unutra je bilo dvadeset tisuća franaka i
poruka na kojoj je pisalo:

Bon voyage et bone chance.

V.

Kada sam izašao na ulicu, počela je kiša.

Tri tjedna poslije, jednog popodneva kada smo okupili čitatelje i redovite klijente
knjižare da proslavimo objavljivanje prvoga romana dobroga prijatelja knjižare Sempere
i sinovi, profesora Alburquerquea, dogodilo se nešto čemu su se mnogi več godinama
nadali i što će promijeniti povijest zemlje, ili je barem vratiti u sadašnjost.

Knjige.club 555
 Gringos

Već je bilo gotovo vrijeme zatvaranja kada je gospodin Federico, kvartovski urar,
usplahireno ušao u knjižaru noseći neku napravu. Ispostavilo se da je riječ o
prijenosnom televizoru koji je kupio u Andorri. Nasadio ga je na pult i sve nas svečano
pogledao.
„Brzo“, rekao je. „Trebam žnoru.“
„Vi, baš kao i svi ostali u ovoj zemlji, jer bez žnore se ništa ne može“, našalio se
Fermín.
Nešto u izrazu lica gospodina Federica davalo je do znanja da urar nije raspoložen
za gluposti. Profesor Alburqucrque, koji je slutio o čemu je riječ, pomogao mu je uključiti
televizor u struju, a potom je urar upalio televizor. Na ekranu se pojavio snijeg,
osvijetlivši knjižaru snopom treptave svjetlosti.
Moj djed, koji je čuo metež, provirio je iz stražnje prostorije i sve nas upitno
pogledao. Fermín je slegnuo ramenima.
„Pozovite ostale“, naredio je gospodin Federico.
Dok je on pomicao antenu i pokušavao uhvatiti signal, mi smo se okupljali ispred
televizora kao da je riječ o kakvoj liturgijskoj svečanosti. Fermín i profesor
Alburquerque počeli su slagati stolce. Uskoro smo svi, moji roditelji, moj djed, Fermín,
gospodin Anacleto (koji se vraćao iz šetnje i ugledavši svjetlo pomislio da smo i mi
pokleknuli pred tada modernim glazbenim stilom pa je ušao malo pronjuškati o čemu je
riječ), Fernandito i Sofia, Merceditas i klijenti koji su došli nazdraviti u čast profesora
Alburquerquea - svi smo u iščekivanju zauzeli svoja mjesta u tom improviziranom
gledalištu, iako baš i nismo znali što čekamo.
„Imam li vremena otići na zahod i kupiti kokice?“ upitao je Fermín.
„Ja bih na vašem mjestu pričekao“, upozorio ga je profesor Alburquerque. „Sve mi se
čini da se ovdje radi o nečem velikom.“
Konačno je gospodin Federico namjestio antenu, pa se onaj statični prozor pretvorio
u tamni kadar ispunjen onom slavnom i baršunastom crno-bijelom nijansom koju je
Španjolska televizija proizvodila tih godina. Pojavilo se žalosno i uplakano lice nekog
tipa koji je izgledao kao križanac između provincijskoga perfekta i Super Miša. Gospodin
Federico pojačao je ton.
„Franco je umro“, objavio je jecajući tadašnji premijer, Arias Navarro.
S neba, ili s nekog drugog mjesta, sručila se mrtva tišina. Da je sat koji je stajao na
zidu još uvijek radio, klatno bi mu se zaustavilo u zraku. Ovo što slijedi dogodilo se više-
manje simultano.
Merceditas je briznula u plač. Moj je djed problijedio kao puslica, vjerojatno bojeći
se daće svakoga časa začuti zujanje tenkova koji prolaze avenijom Diagonal i daće se
objaviti novi rat. Gospodin Anacleto, inače toliko sklon rapsodiji i stihovima, šutio je kao
zaliven vjerojatno zamišljajući paljenje samostana i ostale svečanosti. Moji roditelji
zbunjeno su se pogledali. Profesor Alburquerque, koji inače nije pušio, posudio je pljugu
od urara i zapalio. Fernandito i Sofia, nesvjesni meteža, smiješili su se kao da su se vratili
u svoju vilinsku zemlju i nastavili se držati za ruke. Poneki od okupljenih čitatelja
prekrižili su se i preneraženo otišli.
Osvrnuo sam se da vidim je li netko od odraslih ostao pribran i Fermína, koji je
potpuno mirno pratio premijerov govor. Sjeo sam pokraj njega.
„Pogledajte ga, manji je od makova zrna i cmizdri kao da u životu mrava nije zgazio,
a taj je potpisao više smrtnih presuda nego Atila“, komentirao je.

Knjige.club 556
 Gringos

„A što će se sada dogoditi?“ pitao sam uznemireno.

Fermín mi se ozbiljno nasmiješio i potapšao me po leđima. Ponudio mi je Sugus,
otvorio svoj, od limuna, i s užitkom ga cuclao.
„Budite bez brige jer ovdje se ništa neće promijeniti. Naravno, sada ćemo neko
vrijeme imati svu silu zadjevica, kazališta i farizejstva, ali ništa ozbiljno. U najgorem
slučaju neki kreten će malo pretjerati, ali onaj koji povlači konce neće dopustiti da stvari
izmaknu kontroli. Ne bi se isplatilo. Trest će se brda, rodit će se pokoji miš, zaražen
bjesnilom. Srušit će se olimpijski rekord u promjeni strana i tu i tamo poneki će heroj
ispuzati ispod kauča. Sve ono što se uvijek događa u ovakvim slučajevima. Ovo će biti
kao dugi zatvor. Neće biti lako, ali istisnut ćemo govno, ili barem ono koje već nije ušlo u
metabolizam. Ali vidjet ćete, neće se proliti krv. Iz jednostavnoga razloga: to trenutačno
nikome ne odgovara. Na kraju krajeva, sve je ovo trgovina interesima, bolje ili lošije
prikrivena kada se predstavlja glupavom narodu. Na stranu broj lutaka, jedino što je
važno jest tko vlada, tko ima ključ državne blagajne i kako međusobno podijeliti tuđi
novac. Na putu do plijena malo će pred svijetom pokušati popraviti sliku o sebi. Pojavit
će se nove lopine, novi šerifi i zbor nevinih s amnezijom spreman izaći na ulicu
povjerovati u sve što žele ili trebaju čuti. Slijedit će ovodobnog svirača iz Hamelina koji
im se ulizuje i obećava im dronjavi raj. Tako stoje stvari, Juliánito, u svoj svojoj ljepoti i
bijedi, i s tim se može što se može, a može se puno. Ima onih koji prokuže tu prljavu igru
i odu daleko, kao naša Alicia, a ima i nas koji ostajemo u blatu jer nije da imamo kamo
otići. Ali’ za cirkus nema straha, jer sada će nastupiti doba klaunova, a uskoro će im se
pridružiti akrobati. Možda je ovo najbolje što nam se moglo dogoditi. Što se mene tiče, ja
ću slaviti.“
„A kako znate da je Alicia otišla tako daleko?“
Fermín se lukavo nasmijao.
„Touche“
„Što ste mi to prešutjeli?“
Fermín me uhvatio pod ruku i odvukao me u kut.
„Neki drugi put. Danas je dan nacionalne žalosti.“
„Ali...“
Nije mi dopustio da dovršim, nego se vratio među okupljene, koji su još uvijek bili
pod dojmom vijesti o smrti čovjeka koji je zadnja četiri desetljeća vladao zemljom.
„Hoćete održati zdravicu?“ pitao je gospodin Anacleto.
Fermín je odmahnuo glavom.
„Ne nazdravljam ničijoj smrti“, rekao je. „Ne znam što ćete vi, ali ja idem doma
Bernardi i, ako Bog da, pokušati napraviti još jedno dijete. Predlažem vam da, koliko je to
moguće, učinite isto. A ako već ne to, pročitajte neku dobru knjigu, primjerice ovu od
našeg dragog prijatelja Alburquerquea. Sutra je novi dan.“
I došao je novi dan i još jedan, prošlo je nekoliko mjeseci u kojima je Fermín
iskoristio sve svoje umijeće da izbjegne razgovor o svojim insinuacijama u vezi s
Alicijom. Sluteći da će mi ispričati što trebam znati kada za to dođe trenutak, izvukao
sam one franke koje mi je ostavila Valentina i kupio kartu za Pariz. Bila je 1976., a ja sam
napunio devetnaest godina.
Moji roditelji nisu znali pravi razlog moga putovanja, koje sam opravdao željom da
vidim svijeta, iako je moja mama slutila koje su mi istinske namjere. Njoj nikada nisam
mogao lagati jer, kao što sam jednom prilikom rekao svome ocu, s njom nisam imao

Knjige.club 557
 Gringos

tajni. Moja majka znala je za moju avanturu s Valentinom i za moje ambicije, koje je
uvijek podupirala, čak i kada sam se, shrvan malodušnošću, kleo da ću sve to ostaviti jer
mi nedostaje talenta i odlučnosti.
„Nema uspjeha bez promašaja“, uvjeravala me.
Rekao bih da moj otac nije baš bio zadovoljan, iako mi to nije želio reći. Nije
odobravao moj put u Pariz. Prema njegovu mišljenju, trebao sam odlučiti i posvetiti se
već jednom onome čime se želim baviti. Želim li biti pisac, trebao bih početi ozbiljno
pisati. Ako se vidim u knjižarstvu, ili uzgoju papiga, ih ma čemu drugom, isto tako.
Nisam znao kako mu objasniti svoj osjećaj da moram otići u Pariz i pronaći Caraxa
jer bio sam svjestan da to objašnjenje nema nikakvoga smisla. Nisam imao argumenata,
samo osjećaj. Nije me želio otpratiti na stanicu uz izliku da mora otići u Vic i naći se sa
svojim poštovanim kolegom, gospodinom Costom, dekanom ceha i vjerojatno
najmudrijim živućim španjolskim antikvarom. Stigavši na željeznički kolodvor Estacion
de Francia, naletio sam na svoju majku koja je sjedila na klupi na peronu.
„Kupila sam ti rukavice“, rekla je. „Kažu da je u Parizu ciča zima.“
Zagrlio sam je.
„I ti misliš da griješim?“
Odmahnula je glavom.
„Čovjek uči na vlastitim pogreškama, ne na tuđim. Učini što trebaš i brzo se vrati. Ili
čim prije možeš.“
U Parizu sam pronašao svijet. Uz moj skromni proračun mogao sam iznajmiti tek
tavanski stančić veličine kutije šibica na vrhu zgrade na uglu ulice Soufflot koja je bila
arhitektonski ekvivalent Paganinijevom solu. Moja osmatračnica iznad trga Panteon,
odakle sam mogao vidjeti cijelu Latinsku četvrt, krovove Sorbonne i drugu obalu Seine.
Pretpostavljam da sam ga iznajmio jer me podsjećao na Valentinu. Kada sam prvi
put ugledao vrhove mansardi i dimnjaka koji su okruživali potkrovlje, bio sam najsretniji
čovjek na svijetu.
Prvih nekoliko dana proveo sam obilazeći čudnovati svijet kafića, knjižara i ulica
prekrivenih palačama, muzejima i ljudima koji su odisati slobodom koja je opčinila
jadnoga novajliju koji sam tada bio, koji je dolazio iz kamenoga doba i bio pun iluzija.
Grad Svjetla spustio me na zemlju, ali bilo je to vrlo slatko slijetanje. Neumorno sam
lutao i na svom krnjem francuskom razgovarao s mladima, starima i onostranim bićima,
pomažući se pritom, kada jezik nije dostajao, i rukama i nogama. Nije nedostajalo
ljepotica u minicama koje bi mi se raznježeno nasmiješile i rekle, unatoč tome što sam
bio prilično zelen u svemu tome, da im se činim tres adorable. Uskoro sam povjerovao da
je svemir, koji nije bio ništa drugo nego jedan maleni djelić Pariza, pun Valentina.
Tijekom svoga drugog tjedna koji sam proveo kao novi Parižanin nagovorio sam jednu
od njih, bez previše truda, da pode sa mnom uživati u pogledu iz moga boemskoga
potkrovlja. Nije mi trebalo dugo da otkrijem kako Pariz nije Bercelona i da ondje vrijede
drukčija pravila igre.
„Fermíne moj, što ste propustili jer ne znate francuski...“
Trebalo mi je neko vrijeme da se probudim iz očaranosti Parizom i njegovim
opsjenama. Zahvaljujući jednoj od svojih Valentina, Pascale, crvenokosoj djevojci koja je
imala frizuru i držanje Jean Seberg, dobio sam posao na pola radnoga vremena kao
konobar. Radio sam do podne u kafiću ispred sveučilišta Le Comptoir du Pantheon, u
kojem sam besplatno jeo kad bi mi završila smjena. Vlasnik, ljubazni gospodin koji

Knjige.club 558
 Gringos

nikako nije mogao shvatiti kako to da se jedan Španjolac ne bavi koridama ili
flamenkom, pitao me jesam li došao u Pariz studirati, u potrazi za bogatstvom i slavom
ili da poboljšam svoj francuski, koji nije trebao poboljšanje nego više operaciju na
otvorenom srcu i transplantaciju mozga.
„Došao sam u potrazi za muškarcem“, priznao sam.
„A ja sam mislio da se vama sviđaju gospođice. Kako li se samo vidi da je Franco
umro... dva dana bez diktatora i postali ste biseksualni. Dobro za vas. Čovjek treba živjeti
jer život prođe u trenu. Vive la difference!”
Taj razgovor me podsjetio da sam u Pariz došao s razlogom, a ne da pobjegnem od
samoga sebe. Tako da sam idući dan započeo svoju potragu za Juliánom Caraxom.
Obilazio sam knjižare na bulevaru Saint Germain i pitao za njega. Pascale, s kojom sam se
baš lijepo sprijateljio, iako mi je jasno dala do znanja da naša zabava u krevetu nema
budućnosti (čini se da sam bio trop doux za njezin ukus), bila je lektorica u jednoj
izdavačkoj kući, pa je poznavala mnogo ljudi iz pariškoga književnog ceha. Svakoga
petka išla je na književnu večer u jednu kvartovsku književnu kavanu u koju su zalazili
pisci, prevoditelji, urednici, knjižari i sva ostala flora i fauna koja nastanjuje džunglu
knjiga te susjedna područja. Publika se iz tjedna u tjedan mijenjala, ali uvijek je vrijedilo
pravilo da se previše puši i pije, žučno raspravlja o knjigama i idejama, i oponentu skače
za vrat kao da vam o tome ovisi život. Ja sam uglavnom slušao uronjen u halucinogene
isparine, i pokušavao zavući ruku pod Pascalinu suknju, koja je te pokušaje smatrala
gauche, bourgeois i dostojnima jedne seljačine.
Ondje sam imao sreću upoznati neke Caraxove prevoditelje koji su doputovali u
grad na simpozij o prevođenju koji se održavao na slavnoj Sorbonni. Engleska
spisateljica Luda Hargreaves, koja je odrasla na Mallorci i vratila se u London zbog
ljubavi, rekla mi je da već dugo nije čula ništa o Caraxu. Njegov njemački prevoditelj,
gospodin iz Züricha koji je volio umjerenija podneblja i vozio se po Parizu na sklopivom
biciklu, herr Peter Schwarzenbeld, objasnio mi je da sluti da se Carax sada isključivo bavi
skladanjem sonata za piano te da je promijenio ime. Njegov talijanski prevoditelj, signor
Bruno Arpaini, priznao mi je da već godinama kruže glasine da će se uskoro pojaviti novi
Caraxov roman, ali da on u to ne vjeruje. Ukratko, nitko nije znao ništa konkretno o tome
gdje se Julián Carax nalazi ili što se s njime događa.
Na jednoj od tih književnih večeri slučajno sam upoznao proniciva gospodina
imenom Francois Maspero koji je bio knjižar i urednik, a u to je vrijeme znalački
prevodio romane. Maspero je bio Pascalin mentor kada je tek došla u Pariz i bio je tako
ljubazan da me pozove u kavanu Les Deux Magots gdje sam mu mogao ispričati svoj plan
u osnovnim crtama.
„Vrlo ambiciozan plan, mladiću, i vrlo, vrlo složen, ali...“
Nekoliko dana poslije, u kvartu sam naletio na Maspera. Rekao mi je da me želi
predstaviti jednoj njemačkoj gospođici oštra duha i žustra uma koja je živjela na relaciji
Pariz - Berlin i govorila više jezika nego što bih ih ja znao nabrojiti, a bavila se
otkrivanjem književnih čuda i tajni koje bi potom nudila različitim europskim
nakladnicima. Zvala se Michi Strausmann.
„Možda bi ona mogla znati nešto o Caraxu...“
Pascale, koja mi je priznala da kada odraste želi biti Michi, upozorila me da fräulein
Strausmann nema karakter nježnoga cvjetića i da se ne glupiram. Monsieur Maspero
preuzeo je zadatak da nas sve četvero okupi za jednim stolom u četvrti Le Marais,
nedaleko od kuće u kojoj je bio živio Victor Hugo.

Knjige.club 559
 Gringos

Strausmann stručnjakinja je za opus Juliána Caraxa“, rekao je umjesto

predstavljanja. „Ispričajte joj što ste ispričali meni.“
To sam i napravio. Umjesto odgovora dobio sam pogled od kojega bi potonuo i
najhrabriji nabujak.
„Ma jeste li vi neki idiot?“ pitala je fräulein Strausmann na savršenom španjolskom.
„Naučnik za idiota“, priznao sam.
Uskoro se valkiri smekšalo srce i priznala je da je prema meni bila prestroga.
Potvrdila mi je da, kao i svi ostali, već dugo ne zna ništa o Caraxu, koliko god se trudila
saznati.
„Julián mi već neko vrijeme nije pisao“, rekla je. „I ne odgovara na moja pisma. Želim
vam svu sreću u vašem pothvatu, ali...“
„Imate li neku adresu na koju bih mu mogao pisati?“
Strausmann je odmahnula glavom.
„Probajte pitati u Currygan i Coliccio. Tamo sam mu ja slala pisma i ondje sam mu
izgubila trag prije nekoliko godina.“
Pascale se potrudila objasniti mi da su madame Currygan i Tomaso Coliccio više od
dvadeset i pet godina bili književni agenti Juliána Caraxa, i obećala je da će se potruditi
da me prime.
Madame Currygan imala je ured u ulici Rennes. Legenda koja je kružila cehom
govorila je da je tijekom godina pretvorila svoj ured u izvanredni vrt orhideja, a Pascale
mi je savjetovala da joj ponesem jedan primjerak toga cvijeta za njezinu kolekciju kao
svojevrsni žrtveni prinos. Pascale je bila prijateljica članica Brigade Currygane,
nezaboravnoga kvarteta žena posvećenih književnosti različitih nacionalnosti koje su
radile za i koje su obećale Pascale da će se založiti za mene te mi osigurale audijenciju
kod Caraxove agentice.
S teglom u ruci pojavio sam se u njezinu uredu. Članice Brigade Currygane (Hilde,
Claudia, Norma i Tonya) zamijenile su me za dostavljača cvjećara s ugla, no čim sam
otvorio usta, moj je identitet razotkriven. Nakon što smo razriješili nesporazum, odvele
su me u ured u kojem me čekala madamme Currygan. Kada sam ušao, ugledao sam
vitrinu sa svim djelima Juliána Caraxa i izvanredni botanički vrt. Madame Currygan
pažljivo me poslušala uživajući pritom u cigareti kojom je u zraku iscrtala lebdeću
paukovu mrežu.
„Zapravo mi je Julián nekoć spomenuo Daniela i Beu“, rekla je. „Ali od toga je prošlo
dosta vremena. Već dugo nisam primila nikakvih vijesti o njemu. Prije me često
posjećivao, ali...“
„Razbolio se?“
„Pretpostavljam da bi se moglo reći da jest.“
„Od čega boluje?“
„Od melankolije.“
„Možda signor Colicco zna nešto više.“
„Sumnjam. Razgovaramo svaki tjedan zbog posla i čini mi se da ni on nije čuo ništa o
Juliánu barem tri godine. Ali možete pokušati. Obavijestite me ako što saznate.“
Njezin kolega Tomaso živio je na obali Seine u barci prepunoj knjiga i usidrenoj na
pola kilometra istočno od Íle de la Cité u društvu supruge, urednice koja se zvala Elaine i
koja me na početku mola dočekala s toplim smiješkom.

Knjige.club 560
 Gringos

„Vi ste sigurno dečko iz Bercelone“, rekla je.

„Upravo taj.“
„Dođite na brod. Tomaso upravo čita neko smeće od rukopisa i bi tće vam zahvalan
ako ga prekinete u tome.“
Coliccio izgledao je kao stari morski vuk i nosio je kapu kapetana. Imao je
srebrnastu kosu, ali očuvao je dječje nestašni pogled. Kad je poslušao moju priču, neko je
vrijeme pošutio.
„Gledajte, mladiću. Postoje dvije stvari koje je gotovo nemoguće pronaći u Parizu.
Prva je pristojna pizza. Druga je Julián Carax.“
„Recimo da se odričem pizze i da ću se zadovoljiti s Caraxom“, osmjelio sam se.
„Nikada se nemojte odreći dobre pizze“, savjetovao je. „Zbog čega mislite da će
Julián, uz pretpostavku da je živ, željeti razgovarati s vama?“
„Zašto mislite da je mrtav?“
Gospodin Tomaso uputio mi je pogled pun melankolije.
„Ljudi umiru, posebno oni koji bi nam najviše vrijedili živi. Možda Bog mora
napraviti mjesta za kučkine sinove koje ga toliko zabavlja sijati po svijetu...“
„Moram vjerovati da je Carax živ“, odgovorio sam.
Tomaso Coliccio se nasmijao.
„Razgovarajte s Rosiersom.“
Émile de Rosiers godinama je bio urednik Juliána Caraxa. Pjesnik i pisac u slobodno
vrijeme, Rosiers je imao uspješnu karijeru urednika za različite pariške izdavačke kuće.
Tijekom svojega radnog vijeka objavljivao je, kako na španjolskom tako i u francuskom
prijevodu, djela španjolskih autora koje je režim zabranjivao ili su živjeli u azilu, ali i
značajne latinoameričke autore. Gospodin Tomaso, objasnio mi je nedavno Rosiers,
imenovan je glavnim urednikom jedne izdavačke kuće, male, ali s dugom tradicijom,
Editions de la Lumiére. Uredi im nisu bili daleko, pa sam prošetao onamo.
Émile de Rosiers nije imao mnogo vremena, ali bio je tako ljubazan da me pozove na
ručak u kavanu iza ugla izdavačke kuće, u ulici Rue du Dragon, i da me posluša.
„Sviđa mi se ideja za vašu knjigu“, rekao je, možda iz pristojnosti, a možda iz
iskrenog interesa. „Groblje zaboravljenih knjiga je sjajan naslov.“
„To je jedino što imam“, priznao sam. „Za ostalo mi treba Carax.“
„Koliko ja znam, Julián je u mirovini. Prije nekog vremena objavio je knjigu pod
pseudonimom, ali ja je nisam uredio, a poslije ništa. Apsolutna tišina.“
„Mislite li da je u Parizu?“
„To bi me iznenadilo. Čuo bih ili bih saznao nešto o njemu. Prošli mjesec našao sam
se s njegovom starom urednicom u Nizozemskoj, mojom prijateljicom Nelleke, koja mi je
rekla da joj je netko u Amsterdamu ispričao da je Carax prije dvije godine krenuo
brodom za Ameriku i da je usred putovanja umro. Nekoliko dana poslije druga osoba
rekla joj je da je Carax ipak doplovio do Amerike i da sada pod pseudonimom piše
scenarije za televizijske serije. Vi slobodno izaberite verziju koja vam se više sviđa.“
Mora da je Rosiers na mome licu pročitao očaj od svih tih slijepih ulica u kojima sam
završio.
„Mogu li vam dati jedan savjet?“ pitao je.
„Molim vas.“

Knjige.club 561
 Gringos

„Jedan praktičan savjet, koji dajem svima koji počinju pisati i pitaju me što da rade.
Ako želite biti pisac, pišite. Ako imate priču za ispričati, ispričajte je. Ili barem
pokušajte.“
„Da je za postati piscem dovoljno imati priču, svi bi to bili.“
„Zamislite taj užas, svijet pun romanopisaca. Kraj svijeta“, šalio se Rosiers.
„Možda je još jedan pisac posljednje što svijetu treba.“
„Pustite vi svijet da to sam odluči“, ponovno me savjetovao Rosiers. „A ako ne
prihvati, ne brinite se. Tim bolje za vas, prema svim statistikama. No ako jednog dana
uspijete prenijeti na papir s malo vještine nešto slično ideji koju ste mi iznijeli, javite mi
se. Možda ću biti zainteresiran.“
„A do tada?“
„Do tada zaboravite Caraxa.“
„Sempereovi nikada ne zaboravljaju. To nam je nasljedna bolest.“
„U tom slučaju suosjećam s vama.“
„Pa onda budite milostivi.“
Rosiers je oklijevao.
„Julián je imao jednog dobrog prijatelja. Mislim da mu je to bio najbolji prijatelj.
Zove se Jean-Raymon Planaux. Nije imao nikakve veze s ovim našim apsurdnim
polusvijetom. Pametan i zdrav čovjek, bez bedastoća. Ako netko zna nešto o Juliánu, to je
on.“
„Gdje ga mogu pronaći?“
„U katakombama.“
Tamo sam trebao i početi. S obzirom na to da je bila riječ o Caraxu, činilo se
neizbježnim da ako postoji ikakva nada da se pronađe njegov trag na licu zemlje, taj će
trag voditi na mjesto koje izgleda kao da je ukradeno iz neke od njegovih knjiga: u
pariške katakombe.
Jean-Raymond de Planaux Flavieu bio je grdosija koja je na prvi pogled utjerivala
strah u kosti, ali odmah se pokazao ljubaznim i spremnim na šalu. Radio je u
komercijalnom odjelu tvrtke koja je upravljala pariškim katakombama i brinula se za
njihovo održavanje, korištenje u turističke svrhe i sve ostalo.
„Dobrodošli u svijet mrtvih, pilence“, rekao je stisnuvši mi ruku tako da su mi
popucale sve kosti. „Kako vam mogu pomoći?“
„Zanima me možete li mi, možda, pomoći pronaći jednog vašeg prijatelja.“
„Je li živ?“ nasmijao se. „Zaboravan sam u vezi sa živima.“
„Julián Carax.“
Čim sam izgovorio ime, monsieur Planaux se namrštio, nestalo je njegove
ljubaznosti, nagnuo se naprijed prijeteći i istjerao me u kut.
„Tko ste, dovraga, vi?“
„Julián Sempere. Roditelji su mi nadjenuli to ime u čast gospodina Caraxa.“
„Što se mene tiče, mogli su ti dati ime i po čovjeku koji je izumio javne pisoare.“
Bojao sam se za svoj fizički integritet, pa sam pokušao koraknuti unatrag, no u tome
me spriječio zid, vjerojatno spojen s katakombama. Već sam se vidio zauvijek zazidan
tamo među stotinama tisuća lubanja.
Carax je poznavao moje roditelje. Daniela i Beu“, rekao sam pomirljivo.

Knjige.club 562
 Gringos

Planaux me odmjeravao nekoliko sekundi. Izračunao sam da postoji

pedesetpostotna šansa da mi razbije glavu. Za ostalih pedeset posto nisam bio siguran.
„Vi ste sin Daniela i Beatriz?“
Kimnuo sam.
„Iz knjižare Sempere?“
Ponovno sam kimnuo.
„Dokažite.“
Idućih sat vremena recitirao sam isti govor koji sam več iznio Caraxovim starim
književnim agentima i njegovu uredniku. Planaux me pažljivo slušao i činilo mi se da
postaje sve tužniji što sam dalje napredovao s pričom. Kada sam završio, iz džepa sakoa
izvukao je kubanku i zapalio je stvorivši oblak dima što je prijetio daće prekriti cijeli
Pariz.
„Znate li gdje smo se Julián i ja upoznali?“
Odmahnuo sam glavom.
„U mladosti smo zajedno radili u jednoj bijednoj izdavačkoj kući. To je bilo prije
nego što sam shvatio da u smrti ima više budućnosti nego u književnosti. Bio sam
trgovački putnik i prodavao svinjarije kakve smo većinom objavljivali. Carax je ondje bio
na plaći, i pisao je horor-priče. Koliko li smo samo cigara kao što je ova popušili u kavani
ispod knjižare, u ponoć, gledajući cure. Dobra stara vremena. Ne budite glupi i nemojte
ostarjeti, jer čovjek ne postaje ni plemenitiji, ni pametniji... Dobije drek na šibici. Mislim
da je to izraz iz vaše zemlje koji sam čuo od Caraxa i koji mi se čini vrlo prikladan.“
„Znate li gdje ga mogu pronaći!*“
Planaux je slegnuo ramenima.
„Julián je prije dosta godina napustio Pariz.“
„Znate li kamo je otišao?“
„Nije mi rekao.“
„Ali vi slutite gdje bi mogao biti.“
„Pravi ste lisac.“
„Gdje?“ nisam popuštao.
„Gdje se skriva čovjek kada ostari?“
„Ne znam.“
„Onda nikada nećete pronaći Juliána.“
„U sjećanjima?“ nagađao sam.
Planaux mi je uputio smiješak načet melankolijom.
„Želite reći da se vratio u Bercelonu?“ pitao sam.
„Ne u Bercelonu, nego onome što je volio.“
„Ne razumijem.“
„Ni on. Ili barem dugo nije razumio. Trebao mu je čitav život da shvati što je najviše
volio.“
Proveo sam sve te godine slušajući priče o Caraxu da bih se sada osjećao jednako
izgubljenim kao moga prvog dana u Parizu.

Knjige.club 563
 Gringos

„Ako ste onaj za kojeg se predstavljate, morah biste to znati“, rekao je Planaux. „I
ako kažete 'književnost', opalit ću vam šamarčinu samo takvu. Iako mislim da niste tako
glupi.“
Progutao sam knedlu.
„Mislim da znam na što mislite. Ih na koga.“
„Onda znate što vam je činiti.“
Toga popodneva oprostio sam se od Pariza, od Pascala, od svoje briljantne karijere u
ugostiteljstvu i od svojega gnijezda među oblacima te krenuo put željezničke postaje
Austerlitz. Sav novac koji mi je preostao potrošio sam na kartu za treći razred i ukrcao se
na noćni vlak za Bercelonu. Stigao sam u svitanje preživjevši put zahvaljujući milosrđu
para umirovljenika iz Lyona koji su se vraćali iz posjeta kćeri i koji su, dok sam im ranom
zorom pripovijedao svoju priču, sa mnom podijelili svoj ukusni obrok što su ga tog
popodneva kupili na tržnici u ulici Moufletard. „Bonne chance“, rekli su mi, „(Cherches la
femme…)
Po povratku i tijekom prvih dana sve mi se činilo maleno, zaostalo i crno. Svjetla
Pariza ostala su upaljena u mom sjećanju i svijet se najednom doimao velikim i dalekim.
„Što je, već ste pogledali pitao je Fermín.
„Sjajan scenarij“, rekao sam.
„Tako sam i mislio. O tome Billy Wilder i društvo mogu samo sanjati. A recite mi,
jeste li pronašli Fantoma iz opere?“
Fermín se nasmiješio kao vražićak. Trebao sam pretpostaviti da je on jako dobro
znao zašto sam otputovao u Pariz.
„Ne baš“, priznao sam.
„Ili, drugim riječima, nećete mi ispričati ništa sočno.“
„Mislio sam da vi meni dugujete jednu sočnu priču. Sjećate se?“
„Prvo riješite svoju tajnu, pa ćemo onda vidjeti.“
„Nije fer.“
„Dobro došli na planet Zemlju“, odgovorio je Fermín. „Hajde sada, impresionirajte
me. Recite nešto na francuskom. Bonjour i oh la la se ne računa.“
Cherchez la femme - izrecitirao sam.
Fermín se namrštio.
„Klasična maksima svake intrige koja drži do sebe...“ rekao je.
„Voila.“
Grob Nurije Monfort nalazio se na proplanku okruženom drvećem na starom dijelu
groblja Montjuic odakle se može vidjeti more, nedaleko od Isabellina groba. Tamo sam
jednoga ljetnog predvečerja 1977., nakon što sam uzalud pretražio sve kutke te
Bercelone koja je počela nestajati u vremenu, pronašao Juliána Caraxa. Ostavio je cvijeće
na nadgrobnom kamenu i sjeo na kamenu klupu ispred groba. Sjedio je tamo gotovo sat
vremena, razgovarajući sam sa sobom. Nisam se usuđivao prekinuti ga.
Idućega dana ponovno sam ga tamo pronašao, i dan nakon toga. Julián Carax
prekasno je shvatio da ona koju je volio najviše na svijetu, ženu koja je za njega dala svoj
život, više nikada neće čuti njegov glas. Svaki dan išao je do groba da razgovara s njom i
da ostatak svoga života provede u njezinu društvu.

Knjige.club 564
 Gringos

Zapravo je jednoga dana on prišao meni i gledao me u tišini. Obnovila mu se koža

koju je izgubio u požaru podarivši mu lice bez dobi i izraza koje je skrivao ispod guste
brade i šešira široka oboda.
„Tko ste vi?“ pitao je bez netrpeljivosti u glasu.
„Ja sam Julián Sempere. Sin Daniela i Bee.“
Polako je kimnuo.
„Jesu li dobro?“
„Da.“
„Znaju li da ste ovdje?“
„Nitko ne zna.“
„I mogu li vas pitati zašto ste ovdje?“
Nisam znao odakle da počnem.
„Mogu li vas pozvati na kavu?“
„Ne pijem kavu“, rekao je. „Ali možete me pozvati na sladoled.“
Mora da mi je lice odavalo iznenađenje.
„Kada sam bio mlad, skoro pa nije bilo sladoleda. Tek sam ih poslije otkrio, kao i
tolike druge stvari...“
I tako sam, u to polagano ljetno predvečerje u jednoj slastičarnici na trgu Plaza Real,
nakon što sam o tom trenutku sanjao od djetinjstva i prevrnuo Pariz i Bercelonu
pokušavajući ga pronaći, sjeo za stol s Juliánom Caraxont, kojega sam počastio s dvije
kuglice sladoleda od jagode u kornetu. Ja sam naručio ledenu limunadu, zato što je već
zaprijetila ona vlažna toplina koja se, poput kakvoga prokletstva, uvlači u barcelonska
ljeta.
„Kako vam mogu pomoći, gospodine Sempere?“
„Ako vam kažem, mislit ćete da sam blesav.“
„Imam osjećaj da me već neko vrijeme tražite, tako da ću misliti da ste blesavi samo
ako mi ne kažete zašto me trebate sada kada ste me konačno pronašli.“
Popio sam pola limunade u jednom gutljaju, da skupim hrabrost, i ispričao mu svoju
ideju. Pažljivo me slušao, ne pokazujući znakove neodobravanja ili opreza.
„Jako domišljato“, zaključio je kada sam završio svoj govor.
„Nemojte mi se rugati.“
„Nije mi ni na kraj pameti. Kažem vam što mislim.“
„Što još mislite?“
„Da tu priču morate napisati vi. Vama pripada.“
Polako sam odmahnuo glavom.
„Ne znam kako. Nisam pisac.“
„Kupite si pisaću mašinu Underwood.“
„Nisam znao da se ta reklama pojavila i u Francuskoj.“
„Pojavila se posvuda. Ne vjerujte reklamama. Poslužit će vam i pisaća mašina marke
Olivetti.“
Nasmiješio sam se. Ako ništa drugo, Carax i ja imali smo isti smisao za humor.
„Želim vam nešto pokazati“, ponudio je.
„Kako naučiti pisati?“

Knjige.club 565
 Gringos

„To ćete morati sami“, odgovorio je. „Pisanje je profesija u kojoj se mora učiti, ali
koju je nemoguće naučiti. Onoga dana kada shvatite što to znači, počet ćete učiti kako
biti pisac.“
Otkopčao je svoju crnu lanenu jaknu i iz nje izvukao neki sjajan predmet. Stavio ga
je na stol i gurnuo prema meni.
„Uzmite ga“, predložio mi je.
Bilo je to najljepše nalivpero koje sam ikada vidio, kraljica svih nalivpera marke
Montblanc. Pero mu je bilo optočeno zlatom i srebrom zbog čega bih, da sam još uvijek
bio dijete, povjerovao da može poroditi maestralna djela.
„Kažu da je pripadalo Victoru Hugou, ali ja bih to shvatio metaforički.“
„Zar su nalivpera već postojala u vrijeme Victord Hugoa?“ pitao sam.
„Prvo nalivpero sa zamjenjivim patronama izumio je 1827. godine Rumunj Petrache
Poenaru, ali tek su ga u osamdesetim godinama devetnaestog stoljeća komercijalizirali i
započeli masovnu proizvodnju.“
„Drugim riječima, moglo je pripadati Victoru Hugou.“
„Ako inzistirate... Recimo da je iz ruku gospodina Hugoa došlo u jednako plemenite
ruke mog dobrog prijatelja, izvjesnog Daniela Semperea. S vremenom mi se našlo na
putu i čuvam ga svih tih godina čekajući dan kada će netko, netko poput vas, doći po
njega.“
Energično sam odmahnuo glavom, vrativši mu nalivpero.
„Ne dolazi u obzir. Ne mogu ga prihvatiti. Vaše je.“
„Nalivpero nikome ne pripada. Ono je slobodni duh koji ostaje s osobom dok joj je
potrebno.“
„To je govorio jedan lik iz vašeg romana.“
„Uvijek me optužuju da se ponavljam. To je boljka od koje pate svi romanopisci.“
„Ja se nikada nisam time zarazio, što je očit znak da nisam pisac.“
„Korak po korak. Uzmite ga.“
„Ne.“
Carax je slegnuo ramenima i spremio nalivpero.
„To znači da još niste spremni. Nalivpero je kao mačka, slijedi samo onog tko ga
može hraniti. I kako dođe, tako ode.“
„Što kažete na moj prijedlog?“
Carax je pojeo zadnji zalogaj svojega sladoleda.
„Ovako ćemo. Napisat ćemo ga po pola. Vi će te unijeti mladenačku snagu, a ja
trikove starog lisca.“
Ostao sam zatečen.
„Ozbiljno?“
Ustao je od stola i potapšao me po ramenu.
„Hvala za sladoled. Idući put ja častim.“
I zaista se dogodio idući put i mnogi drugi. Carax je uvijek naručivao dvije kuglice
sladoleda od jagode, bilo ljeto ili zima, ali nikada ne bi pojeo kornet. Ja bih mu donosio
stranice koje sam napisao, a on bi ih pregledavao, označavao, križao i preslagivao.
„Nisam siguran da je ovo dobar početak“, govorio sam.

Knjige.club 566
 Gringos

„Priča nema početak i kraj, samo ulaz.“

Na svakome od naših susreta, Carax bi pažljivo pročitao nove stranice koje sam mu
donio. Skidao bi poklopac sa svoga nalivpera i radio zabilješke koje je poslije koristio da
bi mi s beskrajnom pažnjom pokazao u čemu sam pogriješio, a to je bilo skoro sve. Točku
po točku ukazivao bi mi na ono što u tekstu ne funkcionira, objašnjavao mi zašto i do u
detalje mi pokazivao kako to popraviti. Bio je iznimno pedantan pri analizi teksta. Na
svaku pogrešku koju sam slutio da sam napravio, pokazivao bi mi još petnaest za koje
nisam imao pojma. Rastavljao je svaku riječ, svaku rečenicu i svaki ulomak, da bi ih
potom ponovno sastavio kao zlatar koji pod povećalom obraduje komad nakita. Činio je
to bez trunke snishodljivosti, kao da je inženjer koji naučniku objašnjava kako
funkcionira motor s unutarnjim izgaranjem ili parni stroj. Ponekad bi propitivao
zaokrete i ideje koje su se meni činile kao jedino što se iz moga teksta dalo spasiti, a
većinu sam ih kopirao iz njegovih romana.
„Ne pokušavajte me oponašati. Oponašanje drugog autora može poslužiti kao
svojevrsno pomagalo. Služi, prije svega, da čovjek nauči i pronađe vlastiti stil, ali to je
stvar za početnike.“
„A što sam ja?“
Nikada nisam saznao gdje je provodio noći ih vrijeme dok nismo bili zajedno.
Nikada mi nije rekao, a ja ga se nikada nisam usudio pitati. Uvijek smo se sastajali u
kavanama i barovima staroga grada. Jedini uvjet bio je da poslužuju sladoled od jagode.
Vjerujem da je svako popodne išao na sastanak s Nurijom Monfort. Kada je prvi put
pročitao dio u kojem se ona pojavljuje kao tik, nasmiješio se tugom koja me još uvijek
progoni. Julián Carax izgubio je suzne žlijezde u požaru koji ga je unakazio i nije mogao
plakati, ali nikada nisam upoznao nekoga tko je bacao takvu sjenu gubitka.
Želim vjerovati da smo postali prijatelji. Što se mene tiče, nikada nisam imao boljega
prijatelja i ne vjerujem da ću ga ikada imati. Možda zbog ljubavi prema mojim
roditeljima, možda zato što mu je taj neobičan ritual rekonstrukcije prošlosti pomogao
utišati bol koja mu je uništila život ili jednostavno zato što je u meni vidio dio samoga
sebe, bio je uz mene vodeći mene i moje pero korak po korak sve te godine koliko mi je
trebalo da dovršim sva četiri romana, ispravljajući, križajući i prepravljajući sve do
samoga kraja.
„Pisati znači prepravljati“, uvijek me podsjećao. „Čovjek piše za sebe, a prepravlja za
ostale.“
Naravno da je postojao život izvan fikcije. Svašta se dogodilo tijekom tih godina koje
sam posvetio tome da tisuću puta prepravim svaku stranicu sage. Kako sam obećao,
nisam krenuo stopama svojeg oca i preuzeo knjižaru (na kraju krajeva, moja majka i on
bili su više nego dovoljni za taj posao), nego sam dobio posao u reklamnoj agenciji koja
se, htio je prst sudbine, nalazila na aveniji Tibidabo broj 32, u staroj kući obitelji Aldaya
u kojoj su me roditelji začeli one daleke olujne noći 1955.
Moja djela u čudnovatom žanru reklama nikada mi se nisu činila pretjerano
značajnima, ali, na moje iznenađenje, plaća mi je iz mjeseca u mjesec rasla i jako sam
dobro zarađivao kao plaćenik riječi i slika. Prolazile su godine i ostavio sam značajan
trag na televizijskim, radijskim i novinskim reklamama, u slavu skupih automobila od
kojih su curile sline perspektivnim direktorima, banki koje su se uvijek trudile ostvariti
snove malih štediša, kućanskih aparata koji su obećavali sreću, parfema koji su bili
posvećeni razvratnom životu i beskrajnom nizu darova koji su nicali u toj Španjolskoj
koja se, u odsutnosti režima, ili barem njegovih vidljivih cenzora, modernizirala brzinom

Knjige.club 567
 Gringos

novca stvarajući pritom burzovne grafove strmije i više od švicarskih Alpa. Kada je
saznao koliko zarađujem, otac me pitao je li to čime se bavim uopće legalno.
„Legalno jest. Je li etično, to je već druga pjesma.“
Fermín nije imao prigovora na moj prosperitet i bio je oduševljen.
„Dok god ne skrenete s puta, zarađujte sada dok ste mladi, jer tada novac nečem
služi. Pogotovo bogatom samcu kao što ste vi. Koliko li samo u vašem poslu ima
djevojaka impresioniranih svijetom reklama u kojem je sve lijepo i sjajno. Ne bi mi bilo
mrsko da sam time raspolagao u ono usrano poratno vrijeme koje nas je zadesilo, a u
kojem su i djevice imale brkove. Samo vi nastavite po svom. Uživajte dok možete,
upustite se u avanture, ako shvaćate što želim reći, iživite se koliko god možete i ne
zaboravite na vrijeme iskočiti iz vlaka, jer ima profesija koje su dobre samo za mlade,
osim ako niste većinski dioničar te vaše firmice u što iskreno sumnjam, jer i vi i ja znamo
da još uvijek morate nešto obaviti na planu koji je mnogo manje unosan. Ostati nakon
tridesete na poslu na kojem toliko izgarate bila bi čista ludost.“
Mene je, potajno, bilo sram toga čime sam se bavio, kao i opscene količine novca
koju sam za taj posao dobivao. Ili sam to samo želio vjerovati. Istina je da sam drage
volje prihvaćao svoju mjesečnu plaču i da sam je trošio čim bi mi sjela na račun.
„Nemate se čega sramiti“, objašnjavao mi je Carax. „Naprotiv, to je posao u kojem
morate koristiti domišljatost i koji će vam pružiti priliku da si, ako dobro odigrate karte,
kupite slobodu i nešto vremena da, jednom kada date otkaz, postanete onaj koji ste
zapravo.“
„A tko sam to ja? Izumitelj reklama za sokove, kreditne kartice i luksuzne
automobile?“
„Postat će te onakav čovjek kakav vjerujete da jeste.“
Meni je, ako ćemo pravo, bilo manje važno tko sam zapravo, a više tko Carax misli da
jesam ili bih mogao postati. I dalje je radio na našoj knjizi, kako sam je volio zvati. Taj
projekt postao je moj drugi život, svijet pred čijim sam ulazom ostavljao masku koju sam
posvuda nosio, da bih se uhvatio nalivpera ili pisače mašine Underwood i prepustio se
priči koja je za mene bila beskrajno stvarnija nego moje prosperitetno svjetovno
postojanje.
Tih nam se godina svima život pomalo promijenio. Neko vrijeme nakon što je
ugostio Aliciju Gris, Isaac Moniort objavio je kako je došao trenutak da se povuče i
predložio je Fermínu, koji je tada već postao otac, da ga zamijeni na mjestu čuvara
Groblja zaboravljenih knjiga.
„Vrijeme je već da neki besramnik preuzme tu dužnost“, rekao je.
Fermín je tražio dopuštenje od Bernarde, a ona je na kraju pristala da se presele u
prizemnicu koja je bila odmah pokraj Groblja zaboravljenih knjiga. Fermín je tamo
sagradio tajni prolaz koji je vodio do tunela palače u kojoj se Groblje zaboravljenih
knjiga nalazilo, dok je Isaacovu staru sobu pretvorio u ured.
Iskoristivši priliku što radim reklamu za poznatu japansku elektroničku tvrtku,
kupio sam Fermínu golemi televizor u boji, od onih koji su se tada smatrali višom klasom.
Fermín, koji je u prošlosti televizor smatrao ravnim antikristu, promijenio je mišljenje
otkrivši da emitira filmove Orsona Wellesa, „taj stvarno zna što radi, lisac stari“, i,
napose, filmove s Kim Novak čiji su mu špičasti dalje davali vjeru u budućnost
čovječanstva.

Knjige.club 568
 Gringos

Nakon nekoliko godina nemira zbog kojih sam već pomislio daće se razvesti, moji su
roditelji razriješili nesuglasice koje mi nijedno od njih nije htjelo objasniti i, na opće
iznenađenje, podarili mi kasnu sestricu koju su krstili imenom Isabella. Djed Sempere
stigao ju je primiti u naručje prije nego što je, nekoliko dana poslije, umro od
nenadanoga srčanog udara koji ga je iznenadio dok je podizao kutiju sa sabranim
djelima Alexandrea Dumasa. Pokopali smo ga pokraj Isabelle zajedno s primjerkom Od
nagloga gubitka svog oca moj je otac odjedanput ostario za sve nas i nikada više nije bio
onaj stari. „Ja sam mislio da će djed živjeti zauvijek“, rekao mi je jednoga dana kada sam
ga našao kako plače skriven u stražnjoj prostoriji trgovine.
Fernandito i Sofia su se vjenčali, kao što su svi i predviđali, i preselili se u stari stan
Alicije Gris u ulici Avinon, čiji je krevet Fernandito već isprobao sa Sofijom koristeći sve
umijeće kojemu ga je onoga dana poučila Matilde. S vremenom je Sofia odlučila otvoriti
malenu knjižaru specijaliziranu za dječju književnost koju je nazvala Malena Sempere.
Fernandito je počeo raditi u velikoj robnoj kući gdje je s godinama postao direktor odjela
knjižare.
Godine 1981., ubrzo nakon propaloga državnog udara koji je umalo vratio zemlju u
kameno doba ili u nešto gore, Sergio Vilajuana objavio je seriju reportaža u novinama La
Vanguardia u kojima je razotkrio slučaj stotine djece ukradene od roditelja, većinom
političkih zatvorenika koji su u poratnim godinama zaglavili u barcelonskim zatvorima i
poslije ubijeni da bi im se zameo trag. Zahvaljujući tim reportažama, koje su pokrenule
niz istraga koje još uvijek traju i koje su rezultirale cijelim morem dokumentacije,
prijava i građanskih te kaznenih parnica, mnogi su se usudili pokrenuti i početi
prikupljati dugo skrivane podatke i svjedočanstva o najcrnjim godinama u povijesti
zemlje.
Čitatelj će se upitati je li za to vrijeme nepronični Julián Sempere dane provodio
posvećen reklamnoj industriji, a noći svetici zaštitnici književnosti. Pa i ne baš. Cijeli taj
projekt pisanja četiriju knjiga koji sam osmislio s Caraxom od bijega u raj pretvorio se u
čudovište koje je počelo proždirati prvo što mu se našlo pri ruci, to jest - mene.
Čudovište koje je došlo u moj život jer sam ga prizvao, ali poslije nije željelo otići, moralo
je naučiti živjeti s ostalim duhovima koji su me pratili. U čast mojega djeda, Davida
Martína, i ja sam se približio ponoru koji svaki pisac nosi u sebi, za rub sam se držao tek
vršcima prstiju.
Godine 1981. Valentina je izronila iz mraka i ponovno se pojavila u prizoru koji bi
drage volje potpisao Carax. Dogodilo se to jednoga popodneva kada mi je mozak bio kao
kaša i samo što mi nije počeo curiti kroz uši. Sklonio sam se u knjižaru Francesa,
poprište prvotnoga zločina, i prekapao po stolu s novopristiglim izdanjima kada sam je
ugledao. Skamenio sam se, pretvorio u kip od soli, sve dok ona nije skrenula pogled i
ugledala me. Nasmiješila se, a ja sam pobjegao glavom bez obzira.
Dostigla me na semaforu ulice Rosellon. Kupila mi je knjigu i kada sam je uzeo, ne
pogledavši o čemu je riječ, primila me pod ruku.
„Deset minuta?“ pitala je.
I da, na kišu nije trebao čekati. Iako to nije bilo važno. Nakon tri mjeseca potajnih
susreta u još jednom njezinom stanu u potkrovlju iz kojega se pružao pogled na pola
sjeverne hemisfere, počeli smo živjeti skupa ili, bolje rečeno, Valentina je došla živjeti sa
mnom, jer sam tada već imao luksuzni stan u četvrti Sarria u kojem je bilo previše
prostora, ali i previše praznina. Ovoga puta Valentina je ostala dvije godine, tri mjeseca i
jedan dan. Unatoč tome, umjesto da mi slomi srce, iako je i toga bilo, ostavila mi je
najveći dar koji mi je mogla pokloniti: kćer.

Knjige.club 569
 Gringos

Krstili smo je imenom Alicia Sempere u kolovozu 1982. Nakon nekoliko dolazaka i
odlazaka koje nikada nisam uspio shvatiti, Valentina je iduće godine ponovno otišla,
ovoga puta da se više nikada ne vrati. Alicia i ja ostali smo zajedno, ali nikada sami, zato
što mi je malena spasila život i naučila me da ništa na svijetu nema smisla bez nje. Za
svih tih godina tijekom kojih sam radio na tim prokletim knjigama, ako ni zbog čega
drugog, a ono da me već jednom ostave na miru, Alicia je bila uz mene i povratila mi ono
u što sam već prestao vjerovati: inspiraciju.
Imao sam neke kratke veze, projekte za zamjensku majku za Aliciju i velikodušne
duše koje bih na kraju uvijek udaljio od sebe. Moja kći govorila mi je da joj se ne sviđa
što sam sam, a ja bih joj odgovarao da nisam sam.
„Imam tebe“, govorio sam.
Imao sam nju i cijelu galeriju sjena zatočenih između stvarnosti i fikcije. Godine
1991., vjerujući da ću, ako to ne napravim tada, ako već jednom ne iskočim s toga vlaka,
izgubiti i ono malo života što mi je preostalo, zauvijek sam ostavio svoju unosnu karijeru
meštra obrtnika luksuznih reklama i ostatak godine posvetio tome da završim knjige.
U to vrijeme više se nisam mogao praviti da ne vidim da Julián Carax nije dobro.
Stekao sam naviku da o njemu mislim kao o čovjeku bez godina i nekako sam vjerovao
da mu se ništa ne može dogoditi. Počeo sam o njemu misliti onako kako se razmišlja o
ocu, kao o nekom tko te nikada neće napustiti. Mislio sam da će živjeti zauvijek.
Julián Carax više nije naručivao sladoled od jagode na našim sastancima. Kada bih
ga tražio savjet, jedva da je križao i ispravljao. Govorio mi je da sam već naučio letjeti
sam, da sam zavrijedio svoju pisaću mašinu Underwood i da ga više ne trebam. Trebalo
mi je dosta da si to priznam, ali na kraju se više nisam mogao zavaravati i shvatio sam da
se ona čudovišna tuga koju je nosio u sebi vratila da ga dokrajči.
Jedne noči sanjao sam da sam ga izgubio u magli. U zoru sam izašao da ga potražim.
Bez predaha sam obilazio sva mjesta na kojima smo se sastajali tijekom svih tih godina.
Pronašao sam ga ispružena na grobu Nurije Monfort u svitanje 25. rujna 1991. U ruci je
imao etui s nalivperom koje je nekoć pripadalo mome ocu, i porukom:

Juliáne,
Ponosan sam što sam bio tvoj prijatelj i na sve što sam od tebe naučio.
Žao mi je što neću moći biti uz tebe u trenutku kada konačno uspiješ i postigneš ono
što ja nikada nisam mogao ni znao, ali sam miran jer sasvim sigurno znam da me, iako ti je
to teško povjerovati, više ne trebaš, baš kao što me nikada zapravo nisi ni trebao. Ponovno
ću se sresti sa ženom od koje se nikada nisam ni trebao odvajati. Čuvaj svoga oca i sve
likove naše pripovijesti. Ispričaj svijetu naše priče i nikada ne zaboravi da postojimo sve
dok nas se netko sjeća.
Tvoj prijatelj,
Julián Carax

Toga popodneva saznao sam da grobno mjesto pokraj groba Nurije Monfort pripada
barcelonskom gradskom vijeću. Pohlepa španjolskih institucija nikada ne iznevjeri, pa
smo tako, malo-po-malo, došli do astronomske cifre koju sam odmah platio, i tako
konačno dobro iskoristio bogatstvo koje sam si priskrbio pišući ode sportskim
automobilima i reklame za pjenušce u kojima je bilo više plesačica nego u podsvijesti
Busbyja Berkeleyja.

Knjige.club 570
 Gringos

Jedne subote na kraju rujna pokopali smo mog učitelja, Juliána Caraxa. Sa mnom je
bila moja kći Alicia koja me, kada je vidjela dva groba jedan pokraj drugog, uhvatila za
ruku i rekla mi da se ne brinem, da sada moj prijatelj više nikada neće biti sam.
Teško mi je govoriti o Caraxu. Ponekad se pitam ima li u meni nešto od moga drugog
djeda, zlosretnoga Davida Martína, i nisam li ga možda izmislio kao što je on izmislio
monsieura Corellija da bi mogao ispričati ono što se nikada nije dogodilo. Nekoliko
tjedana nakon pogreba pisao sam madame Currygan i signoru Colicciju u Pariz da ih
obavijestim da je preminuo. U pismu sam ih zamolio da, po vlastitom nahođenju,
obavijeste Jeana-Raymonda i ostale koje misle da treba. Madame Currygan mi je
odgovorila, zahvalivši mi na pismu i rekavši da joj je Carax malo prije smrti pisao o
rukopisu na kojem smo zajedno radili svih tih godina. Molila me da joj ga pošaljem čim
ga dovršim. Carax me naučio da knjiga nikada nije dovršena i da nas, uz malo sreće, ona
sama odluči napustiti kako ne bismo proveli ostatak svoga života prepravljajući je.
Krajem 1991. napravio sam prijepis rukopisa, od skoro dvije tisuće stranica
ispisanih na pisaćoj mašini, ovoga puta zaista Underwoodovoj, i poslao ga starim
Caraxovim agentima. Istinu govoreći, nisam mislio da će mi se više javiti. Počeo sam
raditi na novom romanu još jednom slijedeći savjet svog učitelja. „Ponekad je bolje
uposliti mozak i iscrpiti ga nego ga pustiti da dokoličari pa da te, kada te počne dosađivati,
živog poždere.“
Mjeseci su prolazili između pisanja toga romana bez naslova i dugih šetnji po
Berceloni s Alicijom koja je odjednom željela sve znati.
„Knjiga koju pišeš je o Valentini?“
Alicia ju je uvijek zvala imenom, nikada mama.
„Ne, nego o tebi.“
„Lažljivče.“
Na tim šetnjama ponovno sam otkrivao grad gledajući ga očima svoje kćeri i shvatio
da je turobna Bercelona u kojoj su živjeli moji roditelji zauvijek nestala, a da nismo ni
primijetili. Taj svijet kojega sam se sjećao, razmontiran je da bi na njegovo mjesto došla
nova Bercelona, urešena i tapecirana za turiste i dobre ljude koji uživaju u suncu i plaži i
koji, ma koliko gledali, ne vide sumrak jedne ere koja nije baš sasvim nestala, nego se tek
pretvorila u fini sloj prašine što se još uvijek osjeti u zraku.
Caraxova sjena i dalje me posvuda slijedila. Moja majka često nas je posjećivala i
dovodila malenu Isabellu da joj moja kći pokaže sve svoje igračke i sve svoje knjige, kojih
je bilo mnoštvo, ali među njima nije bilo ni jedne jedine lutke. Moja Alicia prezirala je
lutke i gađala bi ih u glavu praćkom na igralištu svoje škole. Stalno me ispitivala jesam li
dobro, svjesna da je odgovor „ne“, i ima ti kakvih vijesti od Valentine, svjesna da je
odgovor isti.
Nikada majci nisam htio ispričati ništa o Caraxu, o tajnama i šutnji svih tih godina.
Nešto mi je govorilo da ona sve naslućuje, jer s majkom nisam imao tajni, osim onih za
koje se ona pretvarala da ih prihvaća.
„Nedostaješ ocu“, govorila mi je. „Trebao bi češće posjećivati knjižaru. Čak mi je i
Fermín neki dan rekao da si se pretvorio u kartuzijanca.“
„Bio sam zauzet jer sam pokušavao završiti knjigu.“
„Petnaest godina?“
„Ispalo je teže nego što sam zamišljao.“
„Mogu li je pročitati?“

Knjige.club 571
 Gringos

„Nisam siguran da će ti se svidjeti. Zapravo, nisam siguran je li dobra ideja da je

uopće pokušam objaviti.“
„Mogu li znati o čemu je riječ?“
„O nama. O svima nama. To je priča o našoj obitelji.“
Majka me gledala u tišini.
„Možda bih je trebao uništiti“, ponudio sam.
„To je tvoja priča. Možeš s njom napraviti što god misliš da treba. A sada kada djeda
više nema, i kada su se stvari promijenile, mislim da nikog više nije briga za naše tajne.“
„A tata?“
„Možda bi upravo njemu jako dobro došlo da je pročita. Nemoj misliti da nismo
slutili što radiš. Nismo glupi.“
„Dakle imam tvoje dopuštenje?“
„Moje dopuštenje ne trebaš. A za očevo ćeš, ako ga želiš, trebati pitati njega.“
Oca sam posjetio rano ujutro, kada sam znao da ćemo u knjižari biti sami. Prikrio je
iznenađenje što me vidi i, kada sam ga pitao kako ide posao, nije mi htio reći da
Sempereu i sinovima ide prilično loše te da je dobio već dvije ponude da proda knjižaru
radi prenamjene u trgovinu suvenirima u kojoj bi se prodavale figurice crkve Sagrada
Familia i majice nogometnoga kluba Barca.
„Fermín me već upozorio daće se, ako prihvatim, zapaliti ispred knjižare kao kakav
bonzo.“
„Koja dilema“, primijetio sam.
„Nedostaješ mu“, rekao mi je, po običaju pripisujući drugima osjećaje koje nije
mogao prepoznati u samom sebi.
„A kod tebe? Kako ide? Kaže mi tvoja majka da si gotov s reklamama i da sada pišeš.
Kada ćeš imati nešto što ću moći ovdje prodavati?“
„Je li ti rekla o kakvoj je knjizi riječ?“
„Uzeo sam zdravo za gotovo da si promijenio imena i poneki nezgodni detalj, ako ni
zbog čega drugoga, a onda da se susjedi ne bi snebivali.“
„Naravno. Jedini koji će se razgoliti je Fermín, a to nikoga neće iznenaditi. Imat će
više obožavatelja nego onaj toreador, El Cordobes.“
„Onda, da počnem pripremati mjesto u izlogu?“
Slegnuo sam ramenima.
„Jutros sam primio pismo od dva književna agenta kojima sam poslao rukopis. Riječ
je o ciklusu od četiri romana. Urednik iz Pariza, Émilie de Rosiers, zainteresiran je da ih
objavi, a jedna njemačka urednica, Michi Strausmann, također želi kupiti prava. Kažu mi
agenti da će sigurno biti još ponuda, iako prije toga moram urediti još nekih milijun
detalja. Dao sam im dva uvjeta: prvi je da dobijem dopuštenje roditelja i obitelji da
objavim roman. A drugi da se kao autor romana navede Julián Carax.“
Otac je spustio pogled.
„Kako je Carax?“ pitao je.
„Počiva u miru.“
Kimnuo je.
„Imam li tvoje dopuštenje?“

Knjige.club 572
 Gringos

„Sjećaš li se onog dana kada si mi, kao dječak, obećao da ćeš ispričati tu priču
umjesto mene?“
„Da.“
„Sve ovo vrijeme nisam ni na tren sumnjao da ćeš održati obećanje. Ponosan sam na
tebe, sine.“
Otac me zagrlio onako kako me nije grlio od djetinjstva.
Posjetio sam Fermína u njegovim prostorijama na Groblju zaboravljenih knjiga u
kolovozu 1992., na dan kada su se otvarale Olimpijske igre. Bercelona je bila odjevena u
svjetlo, a u zraku se osjećao optimizam i nada kakvu nikada nisam osjetio i kakvu,
najvjerojatnije, nikada više neću doživjeti na ulicama svoga grada. Kada sam stigao,
Fermín se nasmiješio i salutirao mi. Vidio sam da je već prilično ostario, iako mu to
nisam htio reći.
„Već sam mislio da ste umrli“, rekao je.
„Radim na tome. Vi ste, vidim, u naponu snage.“
„To vam je od karamela Sugus od kojih sam se sav karamelizirao.“
„Mora da je to.“
„Rekla mi je ptičica da će te nas proslaviti“, rekao je Fermín.
„Vi će te se najviše proslaviti. Kada vam počnu pljuštati ponude za reklame,
slobodno mi se javite, jer se u to još uvijek razumijem.“
„Prihvatit ću samo ponude za reklame za muško donje rublje“, odgovorio je Fermín.
„To znači da imam vaše dopuštenje?“
„Imate moj blagoslov urbi et torbi. Ali mislim da niste došli samo zbog toga.“
„Zašto uvijek mislite da imam skrivene namjere, Fermíne?“
„Jer ste uvrnuti kao opruga. To mislim kao kompliment.“
„A zašto sam onda došao, što mislite?“
„Vjerojatno uživati u mojoj blagoglagoljivosti i, možda, zato što moramo izravnati
neke račune.“
„Koji točno?“
Fermín me odveo u sobu koju je uvijek držao pod ključem da je zaštiti od napada
svojih brojnih potomaka. Ponudio mi je da sjednem u fotelju koju je kupio na buvljaku
Los Encantes. On je sjeo na stolac pokraj mene. Uzeo je jednu kartonsku kutiju i stavio je
na koljena.
„Sjećate li se Alicije?“ pitao je. „Retoričko pitanje.“
Osjetio sam da mi je poskočilo srce.
„Je li živa? Imate li vijesti od nje?“
Fermín je otvorio kutiju i izvukao svežanj pisama.
„Nikada vam to nisam rekao, jer sam mislio da je tako bolje za sve, ali Alicia se
vratila u Bercelonu 1960. prije nego što je otišla zauvijek. Bilo je Jurjevo, 23. travnja.
Vratila se da se oprosti s nama, na svoj način.“
„Dobro se toga sjećam. Bio sam jako malen.“
„I još ste uvijek.“
Gledali smo se u tišini.
„Kamo je otišla?“

Knjige.club 573
 Gringos

„Oprostio sam se s njom na molu i vidio da je ušla na brod koji je plovio prema
Americi. Od tada, svakog Božića, primam pismo bez adrese pošiljatelja.“
Fermín mi je pružio svežanj s više od trideset pisama, jedno za svaku godinu.
„Možete ih otvoriti.“
U svakoj omotnici bila je jedna fotografija. Po poštanskom žigu moglo se vidjeti da je
svako pismo poslano iz drugoga grada: New Yorka, Bostona, Washingtona, Seattlea,
Denvera, Santa Fea, Portlanda, Philadelphije, Key Westa, New Orleansa, Santa Monice,
Chicaga, San Francisca...
Zapanjeno sam pogledao Fermína. On je počeo pjevušiti himnu SAD-a, koja je iz
njegovih usta zvučala kao katalonska Svaka fotografija bila je snimljena tako da je
fotograf bio okrenut prema suncu i prikazivale su tek sjenu, siluetu žene, ubačenu u
prizor iz parka, okruženu neboderima, na plaži, u pustinji ili u šumi.
„Nije bilo ništa više?“ pitao sam. „Neka poruka? Bilo što?“
Fermín je odmahnuo glavom.
„Sve do posljednjeg pisma. Stiglo je prošlog Božića.“
Namrštio sam se.
„Kako znate da je posljednje?“
Pružio mi je omotnicu.
Markica je dala naslutiti da je poslano iz Monterreya u Kaliforniji. Izvadio sam
fotografiju i izgubio se u njoj. Ovoga puta fotografija nije prikazivala samo sjenu. Na njoj
je stajala Alicia Gris, trideset godina poslije, gledajući u kameru i smiješeći se s mjesta
koje se činilo kao najljepše mjesto na svijetu, svojevrsni poluotok od stijena i avetinjskih
šuma koji je ulazio u maglovito more Tihog oceana. Pokraj nje, na jednom znaku, pisalo
je PoiNT LOBOS.
Okrenuo sam fotografiju i ugledao Alicijin krasopis.

Kraj puta. Vrijedio je. Još jednom vam želim zahvaliti, Fermíne, što ste me
spasili. Spasite i sebe i recite Juliánu da nas sve učini besmrtnima.
Da smo oduvijek na to računali.
Voli vas,
Alicia.

Oči su mi se ispunile suzama. Želio sam vjerovati da je na tom bajkovitom mjestu,

tako udaljenom od naše Bercelone, Alicia pronašla svoj mir i svoju sudbinu.
“Mogu li je zadržati?” pitao sam slomljenim glasom.
“Vaša je.”
Tada sam shvatio da sam konačno pronašao posljednji djelić svoje priče i da me, od
toga trenutka, čeka život i, uz malo sreće, fikcija.

Knjige.club 574
 Gringos

EPILOG
Bercelona
9. kolovoza 1992.

Knjige.club 575
 Gringos

Mlad čovjek, s pokojom sijedom, hoda ulicama noćne Bercelone pod svjetlom
mjesečine koja se razlila po ulici La Rambla u srebrnoj vrpci što vodi njegove korake. Za
ruku vodi djevojčicu od nekih deset godina, pogleda opijena tajnom koju joj je otac
obećao otkriti toga popodneva, opijena obećanjem Groblja zaboravljenih knjiga.
„Alicia, ovo što ćeš noćas vidjeti nikome ne smiješ ispričati. Nikome.“
„Onda će to biti naša tajna“, kaže ona šaptom.
Njezin otac uzdahne, utječući se tome tužnom osmijehu koji ga prati cijeloga života.
„Naravno. To će zauvijek biti naša tajna.“
Upravo tada nebo osvijetli vrba svjetlosti i vatromet ceremonije zatvaranja
Olimpijskih igara na tren zaustavlja vrijeme u toj neponovljivoj Berceloni.
Uskoro, tek prikaze od magle, otac i kći gube se među svjetinom koja je preplavila
ulicu La Rambla, njihovi koraci zauvijek su izgubljeni u labirintu duhova.

Knjige.club 576
 Gringos

O piscu

Carlos Ruiz Zafón rođen je 25. rujna 1964. u Berceloni. Pohađao je isusovačku školu
Sarria. Taj je gotički dvorac u njegovu rodnom gradu, s tornjevima i tajnim hodnicima,
budio njegovu dječju maštu i želju za pripovijedanjem priča. Radio je u reklamnoj
agenciji. Godine 1993., kao dvadesetdevetogodišnjak, za svoj je prvi roman Princ magle
(1996.) primio književnu nagradu i ubrzo je objavio romane Ponoćna palača, Rujanska
svjetla i Marina.
Od 1994. živi u Los Ángelesu, radi kao scenarist i piše za španjolske dnevne novine
El País i La Vanguardia. Godine 2002. u Španjolskoj je postao književnom senzacijom, a
njegov roman Sjena vjetra čija se radnja odvija u Berceloni 50-ih godina 20. stoljeća,
proglašen je knjigom godine. Dosad je preveden na više od četrdeset jezika te prodan u
desecima milijuna primjeraka. Nastavak Sjene vjetra, roman Anđelova igra objavljen je
na Svjetski dan knjige 23. travnja 2008. Treći roman iz serijala o Groblju zaboravljenih
knjiga Zatočenik neba objavljen je u studenom 2011.

Knjige.club 577
 Gringos

O prevoditeljici

Ela Varošanec rodila se i odrasla u Zagrebu, gdje je završila Klasičnu gimnaziju te

studij komparativne književnosti i španjolskog jezika i književnosti na Filozofskom
fakultetu. Tijekom studija bila je na studijskom boravku u Mexico Cityju, gdje je
pohađala Tecnologico de Monterrey, jedno od najprestižnijih meksičkih sveučilišta,
usavršavajući jezik i upoznajući kompleksnu meksičku kulturu. Osim toga provela je
pola godine na usavršavanju na Sveučilištu Complutense u Madridu. Predaje španjolski u
školama stranih jezika. Prevodi s engleskog i španjolskog. Za Nakladu Ljevak prevela je
svjetsku uspješnicu Piper Kerman Narančasta je nova crna (u suradnji sa Sanjom
Sčibajlo), knjigu Odana, treći nastavak svjetski popularne trilogije Veronice Roth, te
knjigu Eva, najnovije djelo autora Kolibe Williama P. Younga.

Knjige.club 578