U bijegu

Julie Clark
.
Naslov izvornika: The Last Flight
 .

Posvećeno svim ženama koje su sa svojim

pričama izašle u javnost, bilo pred kongresni odbor
uz izravan televizijski prijenos, bilo da su to učinile
bez publike, same, u skučenom uredu odjela za
ljudske resurse, lišenom prozora. Čujemo vas.
Vjerujemo vam.
 .

Pričaj mi o očaju svojem, a ja ću tebi o svojem.

Za to vrijeme svijet se i dalje vrti.
- Mary Oliver, Divlje guske
 PROLOG

zračna luka John F. Kennedy, New York

utorak, 22. veljače

dan pada zrakoplova

Terminal 4 vrvi ljudima. Smrad mokre vune i

zrakoplovnoga goriva prožima zrak oko mene. Čekam
je, tik iza staklenih kliznih vrata. Ledeni zimski vjetar
nasrne na mene svaki put kada se otvore, noja se
primoram pretvarati da me miluje smirujući povjetarac
portorikanske plaže, prožet mirisima hibiskusa i
morske soli. Milozvučne, neobično naglašene
španjolske riječi oplakuju me kao topla kupka, brišući
osobu koja sam bila prije.
Vani se zrakom prolomi tutnjava kada se još jedan
zrakoplov vinuo u nebo dok unutra sa zvučnika trešte
nerazgovijetne objave. Negdje iza mene starija žena
govori oštrim, staccato talijanskim. Alija ne skidam
pogleda s rubnika, očiju uprtih na nogostup pred
terminalom, krcat ljudima, tražeći je i polažući sve
svoje nađe - as njima i svoju budućnost - u činjenicu
da će doći.
Znam samo tri stvari o njoj: njezino ime, kako
izgleda i da joj je let zakazan jutros. Moja prednost:
ona ne zna ništa o meni. Potisnem nadiruću paniku da
se možda nekako provukla pokraj mene, da mi je
promaknuta, a da mi je s njom kroz prste kliznula
prilika da se izbavim iz ovoga života i započnem novi.
Ljudi nestaju svakodnevno. Muškarac u redu u
Starbucksu možda upravo kupuje svoju posljednju
šalicu kave prije nego što će sjesti u svoj auto i odvesti
se u novi život, ostavljajući za sobom obitelj koja će se
zauvijek pitati što se dogodilo. Ili žena, koja sjedi u
posljednjem redu Greyhound autobusa, zureći kroz
prozor dok joj vjetar šiba lice vlasima vlastite kose,
pritom otpuhujući prošlost, pretešku da bi je ponijela
sa sobom. Možda posve nesvjesno stojite ramenom uz
rame s nekim tko upravo proživljava posljednje
trenutke svojega starog života.
Ali malo je ljudi koji razmišljaju o tomu koliko je
zapravo teško istinski iščeznuti. Na koliko je detalja
potrebno misliti kako bi se izbrisao i najmanji trag, jer
uvijek ostane nešto. Tanašna nit, zrnce istine,
pogreška. Dovoljno je samo malo obijesti sudbine,
jedna sitnica koja će sve upropastiti. Telefonski poziv
u trenutku polaska. Sudar triju ulica prije naplatne
postaje koja vodi k slobodi autoceste. Otkazan let.
Promjena putnih planova u posljednji tren.
Kroz staklenu ploču prozora, zamagljenu vlagom,
ugledam crnu limuzinu kako se zaustavlja pred
rubnikom i u tom trenutku znam da je to ona, čak i
prije nego što su se vrata otvorila, a ona zakoračila
van. Kada je to učinila, nije pozdravila svojega
suputnika sa stražnjeg sjedala. Umjesto toga, sitnim
se koracima požuri preko pločnika pa uđe kroz klizna
vrata, toliko blizu da mi se svojim ružičastim
kašmirskim džemperom, mekim i zavodljivim, očeše o
ruku. To je žena koja zna kako lako sag od pedeset
tisuća dolara, može oderati kožu s njezinih obraza.
Pustim je da prođe pa duboko udahnuvši, izbacim s
izdahom napetost iz sebe. Tu je. Mogu početi.
 Prebacim naramenicu svoje torbe preko ramena pa
pođem za njom, neprimjetno se ubacivši u red za
sigurnosnu provjeru točno ispred nje, dobro znajući da
ljudi u bijegu paze isključivo na ono što im se događa
iza leđa, neprestano se osvrćući i nikada ne gledajući
pred sebe. Slušam i čekam svoju priliku.
Nije toga još svjesna, no uskoro će postati jedna od
nestalih. A ja ću se izgubiti, poput pramička dima koji
se raspline na prostranu nebu, i nestati.
 CLAIRE

ponedjeljak, 2l. veljače

dan prije pada

Danielle - kažem, ušavši u mali ured smješten uz

našu dnevnu sobu. - Molim te, reci gospodinu Cooku
da sam otišla u teretanu.
Ona podigne pogled sa svojega računala, a ja
shvatim da su joj oči zapele na modrici pri dnu
mojega vrata, skrivenoj tankim slojem šminke. Ruka
mi instinktivno poleti prema marami, koju sam
stavila kako bih prikrila modricu. Namjestim je,
dobro znajući da Danielle neće ništa reći. Nikada
ništa ne spomene.
- Imamo sastanak u udruzi Center Street Literacy
u četiri. Ponovno ćete zakasniti. - Danielle pomno
pazi na moje obveze i na moje brojne prijestupe, stoga
sam procijenila da je najizgledniji krivac za dobar dio
mojih problema; netko tko će me otkucati kada se ne
pojavim na sastanku na vrijeme ili kad otkažem
dogovore koje moj suprug Rory smatra važnima. Ako
se već kanim kandidirati za Senat, tada su pogreške
luksuz na koji nemamo pravo, Claire.
- Hvala vam, Danielle. Umijem pročitati što piše u
rokovniku jednako dobro koliko i vi. Molim vas da mi
učitate bilješke s posljednjeg sastanka i da me sve
dočeka spremno. Sastat ćemo se ondje. - Izlazeći iz
prostorije, čujem kako uzima mobitel u ruke. U korak
mi se uvuče nesigurnost. Svjesna sam da bi to moglo
privući neželjenu pažnju u trenutku kada si to ne
mogu priuštiti.
Ljudi stalno pitaju kako je to biti udana u obitelj
Cook, političku dinastiju od koje je moćnija samo ona
Kennedyjevih. Izbjegavam pitanja recitirajući
podatke o našoj zakladi, usavršena u vještini
skretanja pozornosti s glasina na posao, na naše
inicijative vodoopskrbe i opismenjivanja u državama
trećeg svijeta, na programe mentorstva djece slabijeg
imovinskog stanja iz središta grada, na istraživanje
raka.
Ono što im nikako ne smijem priznati jest da je
udaja u takvu obitelj zapravo .vječita borba za svaku
trunku privatnosti. Čak i unutar četiri zida našega
doma, netko je uvijek ondje. Pomoćnici. Kućna
posluga koja nam kuha i čisti. Moram se izboriti za
svaku minutu i svaki kvadratni centimetar koje želim
nazvati svojima. Ne postoji mjesto sigurno od
znatiželjnih očiju Roryjeva osoblja, odanih i
požrtvovnih zaposlenika carstva Cookovih. Čak i
nakon deset godina braka, još sam uvijek uljez.
Strano lice koje je potrebno držati na oku.
Naučila sam kako se pobrinuti da nemaju što
vidjeti.
Teretana je jedno od rijetkih mjesta na koje me
Danielle ne prati, naganjajući me svojim popisima i
rasporedima. Ondje se sastajem s Petrom, jedinom
prijateljicom koja mi je preostala iz života prije
Roryja, jedinom prijateljicom koju Rory nije uspio
primorati da me ostavi.
Jer koliko Rory zna, Petra zapravo ne postoji.
 .

Kada sam stigla u teretanu, Petra je već bila ondje.

Nakon što sam se presvukla u svlačionici, krenula
sam stubama prema trakama za trčanje, poredanima
u nizu. Petru sam zatekla na podestu, gdje uzima
čisti ručnik s hrpe. Pogledi nam se sretnu na djelić
sekunde, a onda ona skrene svoj u stranu, pustivši
me da i sama uzmem ručnik.
- Jesi li nervozna? - prošapće.
Užasnuta - priznam pa se okrenem i udaljim.
Trčala sam točno jedan sat, držeći pogled na
zidnoj uri, a kada sam točno u dva i trideset,
obavijena ručnikom, zakoračila u saunu, mišići su
mi bili bolni i iscrpljeni. Zrak je prožet parom, no
svejedno jasno vidim Petru kako sjedi sama u
gornjem redu, lica crvenog od vrućine. Osmjehnem
joj se.
Sjećaš li se gospođe Morris? - upita me kada sam
sjela pokraj nje.
Opet se osmjehnem, zahvalna što mogu misliti na
nešto iz jednostavnijih vremena. Gospođa Morris
predavala nam je Politiku i gospodarstvo tijekom
završne godine srednjoškolskog obrazovanja, a Petra
je zamalo pala njezin predmet.
Učila si sa mnom svako poslijepodne cijeli mjesec
- nastavi. - U trenutku kada nitko od druge djece
zbog našega oca nije htio prići blizu ni meni ni Niču,
ti si se iskazala i pobrinula da maturiram.
' Okrenem se na drvenoj klupici kako bih je
pogledala u lice. - Zvučiš kao da ste ti i Nico bili
izopćenici. Imala si prijateljice.
 Petra odmahne glavom. - To što su ljudi pristojni
prema tebi samo zato što ti je otac ruska inačica Ala
Caponea, ne znači da su ti prijatelji. - Pohađale smo
elitnu školu u Pennsylvaniji, gdje su djeca i unuci
starih bogataških obitelji gledali na Petru i njezina
brata Nica kao na neobičan novitet, ulizujući im se,
možda zato što su ih vršnjaci na to izazvali kako bi
vidjeli koliko im se mogu približiti, no istodobno ne
puštajući nijedno od njih u uži krug svojih najbližih
prijatelja.
I tako smo nas troje osnovali trijumvirat
otpadnika. Petra i Nico pazili su da nitko ne ismijava
moje rabljene školske odore ili majčinu izudaranu
Hondu, koja je gromoglasno rigala crni dim za sobom
kada bi majka njome došla po mene, uvijek se
dovezavši do rubnika. Pazili su da u kantini ne jedem
sama i odvlačili me na školske događaje koje bih bez
njih sigurno propustila. Postavili su se između mene
i ostale djece, one koja su bezobzirno i okrutno
komentirala kako sam samo lokalno derište na
stipendiji, presiromašna, preobična da bih istinski
postala jedna od njih. Petra i Nico bili su mi prijatelji
u trenutku kada drugih prijatelja nisam imala.
.

Činilo se to kao prst sudbine, onoga dana kada

sam prije dvije godine ušetala u teretanu i ugledala
Petru, utvaru iz svoje prošlosti. No nisam više bila
ista osoba koje se Petra sjećala iz srednje škole.
Previše se toga promijenilo. Bilo je previše toga što
bih joj morala objašnjavati o svojem životu i svemu
onomu što sam usput izgubila. I zato sam držala
pogled spuštenim u pod, dok su me Petrine oči
nepokolebljivo pratile, svrdlajući me iznutra i
pokušavajući me natjerati da podignem pogled. Da
joj potvrdim da sam je primijetila.
Završivši s vježbanjem, otišla sam u svlačionicu,
nadajući se da ću se moći skriti u sauni dok Petra ne
ode. Ali kad sam ušla, zatekla sam je ondje. Kao da
nam je to otpočetka bio dogovor.
- Claire Taylor - rekla je.
Prevalivši moje nekadašnje ime preko usta,
uspjela mi je izvući osmijeh na lice, unatoč svemu.
Uspomene su nahrupile poput bujice, našavši put
kroz ton i kadencu Petrina glasa, u kojem se još dala
osjetiti intonacija ruskoga jezika kojim je govorila kod
kuće. U tren oka ponovno sam se pretvorila u
negdašnju sebe, potisnuv- ši osobnost koju sam
razvila tijekom godina otkako sam se udala za Roryja:
uglađenu i tajnovitu ženu koja sve svoje tajne zakapa
iza nečitljive vanjštine.
Počele smo polako, čavrljajući o nevažnim
stvarima pa postupno napredujuću prema osobnijim
problemima jednom kada smo nadoknadile sve
godine koje su se nanizale od našeg posljednjeg
susreta. Petra se nije udavala. Umjesto toga,
besciljno se potucala životom, trošeći novac koji je
dobivala od svojega brata, novog šefa obiteljske
organizacije.
- A ti? - rekla je, pokazavši prema mojoj lijevoj
ruci. - Udana si?
Pogledala sam je kroz paru, iznenađena što ne
zna. - Udala sam se za Roryja Cooka.
- Impresivno - rekla je.
 Odvratila sam pogled, čekajući da postavi pitanje
koje ljudi uvijek postavljaju: što se zaista dogodilo
Maggie Moretti, djevojci čije će ime zauvijek biti
vezano uz ime mojega muža, djevojci koju je iz
anonimnosti u zloglasnost katapultirala puka
činjenica daje, nekoć davno, voljela mojega supruga.
Ali Petra se samo naslonila natrag na svoju
klupicu pa rekla: - Vidjela sam njegov intervju s Kate
Lane na CNN-u. Napravio je nevjerojatan posao sa
Zakladom.
- Rory je jako strastven. - Odgovor u kojem nije
manjkalo istine, za slučaj da netko poželi čeprkati
malo dublje.
- Kako su ti mama i sestra? Violet je dosad
sigurno završila studij.
Strahovala sam od tog pitanja. Čak i nakon toliko
godina, bol gubitka itekako je snažna i svježa. -
Poginule su u prometnoj nesreći prije četrnaest
godina. Violet je netom napunila jedanaest godina. -
Nisam ulazila u detaljan opis. Pijani vozač koji je
projurio pokraj znaka za zaustavljanje. Sudar ih je
obje usmrtio na mjestu.
- Oh, Claire – rekla je Petra. Nije ponudila prazne
riječi niti me silila da sve ponovno proživim. Umjesto
toga, sjedila je sa mnom, dopuštajući tišini da obujmi
moju tugu, dobro znajući da ne postoji ništa što bi
mogla reći a da bi ublažilo bol.
.

Postala nam je to rutina, sastajati se u sauni svakoga

dana poslije treninga. Petri je bilo jasno da se, zbog
poslova kojima se njezina obitelj bavi, ne možemo
sastajati u javnosti. Čak i prije nego što smo odlučile
što ću u konačnici učiniti, bile smo oprezne, rijetko
komunicirajući telefonom, a e-poštom nikada. Ali
zato smo u sigurnosti saune uskrsnule svoje
prijateljstvo, ponovno izgradivši povjerenje kakvo
smo nekoć dijelile, prisjećajući se saveza koji nas je
obje progurao kroz srednju školu.
Petri također nije trebalo dugo da primijeti ono što
sam se trudila skriti. - Znaš, moraš ga ostaviti - rekla
je jednog poslijepodneva, nekoliko mjeseci nakon što
smo se ponovno srele. Gledala je u modricu na mojoj
lijevoj nadlaktici, svjedoka preksinoćnje svađe
između Roryja i mene. Unatoč nastojanjima da
prikrijem dokaze (ručnik povučen visoko oko mojih
grudi, obješen oko vrata ili prebačen preko ramena),
Petra je nijemo svjedočila evoluciji Roryjeva gnjeva na
mojoj koži. - Ovo nije prvi put da vidim takvo što na
tebi.
Prekrila sam modricu ručnikom, ne želeći njezino
sažaljenje. - Pokušala sam, jednom. Prije nekih pet
godina. - Vjerovala sam da je moguće jednostavno
odšetati iz braka. Pripremila sam se za bitku, svjesna
da će biti gadno i skupo, no kanila sam upotrijebiti
njegovo zlostavljanje u svoju koristi. Daj mi što želim
i držat ću jezik za zubima o tomu kakva si vrsta
muškarca.
Ali stvari se ni približno nisu odvile na taj način.
- Ispostavilo se da je žena kojoj sam se povjerila, koja
mi je pokušala pomoći, udana za Roryjeva starog
prijatelja iz studentskoga bratstva. Kad im je Rory
banuo na prag, njezin mu je muž otvorio vrata i
pustio ga unutra, pozdravivši svojega starog kompića
tajnim bratskim rukovanjem. Rory im je rekao da se
borim s depresijom i da odlazim psihijatru, ali da je
možda došlo vrijeme pokušati s bolničkim liječenjem.
- Namjeravao te zatvoriti u ustanovu?
- To je u prijevodu bio njegov način da mi da do
znanja kako stvari mogu postati kudikamo gore. -
Nisam ispričala Petri ostatak: kako me, kada smo
došli kući, silovito gurnuo u mramorni pult u kuhinji,
zbog čega su mi napukla dva rebra. Tvoja me
sebičnost zapanjuje. Ne mogu vjerovati da si spremna
uništiti sve što sam se tako mukotrpno trudio izgraditi,
majčino naslijeđe, samo zato što se prepiremo. Svi se
parovi prepiru, Claire. Rukama je mahnito
gestikulirao, pokazujući prema najsuvremenijim
kuhinjskim uređajima i skupim radnim plohama,
govoreći: Pogledaj oko sebe. Što bi još povrh ovoga
mogla htjeti? Nitko te neće sažalijevati. Nitko ti neće ni
vjerovati.
I imao je pravo. Ljudi su htjeli vjerovati da je Rory
upravo onakav kakvim ga zamišljaju: karizmatični
sin progresivne i omiljene senatorice Marjorie Cook.
Nisam mogla nikomu reći što mi čini, jer što god rekla
i koliko god glasno to izgovorila, moje bi se riječi
ugušile u ljubavi koju su svi gajili prema sinu jedincu
Marjorie Cook.
- Ljudi nikada neće vidjeti ono što ja vidim -
završila sam svoje izlaganje.
- Zaista to misliš?
 - Zamisli da je Carolyn Bessette1 istupila i
optužila JFK-a mlađeg da ju je udario. Misliš li da bi
cijela država pohrlila kako bi stala uz nju?
Petrine su se oči razrogačile. - Ti se šališ? Živimo
u eri #MeToo pokreta. Mislim da bi joj ljudi itekako
bili skloni povjerovati. Vjerojatno bi na Foxu i CNN-u
osmislili nove emisije u kojima bi samo o tomu
razgovarali.
Gorko sam se nasmijala. - U savršenom svijetu
Rory bi odgovarao za ono što je učinio. Ali nemam
dovoljno snage iznijeti takvu borbu do kraja. Sve bi
se rastegnulo godinama, sipeći u svaki kutak mojega
života i blateći sve dobro što bi moglo uslijediti nakon
toga. Samo se želim osloboditi svega toga. Želim se
osloboditi njega.
Progovoriti protiv Roryja bilo bi ravno skoku u
bezdan, popraćenom naivnim uvjerenjem da će mi
pad zaustaviti tuđa velikodušnost i dobrota. A ja sam
već toliko godina proživjela okružena ljudima koji su
me bez imalo grizodušja gledali kako se
strmoglavljujem i padam, dopuštajući to samo kako
bi mogli biti blizu Roryja. U ovom su svijetu novac i
moć bili ekvivalent imuniteta.
Duboko uzdahnuvši, osjetila sam kako mi para
prodire u najdublje kutke nutrine. - Ako ga ostavim,
morat ću se pobrinuti da me više nikada ne pronađe.
Pogledaj što se dogodilo Maggie Moretti.

1 Carolyn Bessette-Kennedy (1966.##1999.) publicistkinja i supruga

Johna F. Kennedyja mlađeg, koja je zazirala od medijskog zadiranja u
njezin privatni, bračni život (nap. ur.).
 Rubovi Petrina lica bili su zamagljeni parom koja
je kuljala među nama, no primijetila sam da joj se
pogled izoštrio. - Misliš li da je imao nekakve veze s
tim?
- Više ne znam što vjerovati - odgovorila sam.
.

Tijekom sljedeće godine Petra i ja skovale smo plan,

koreografirajući moj nestanak mnogo pomnije nego
kakvu baletnu izvedbu. Konačni je rezultat bio niz
naoko nepovezanih događaja, tako savršeno
tempiranih da prostora za pogrešku nije bilo. I sada
sjedim tu, nekoliko sati od trenutka kada ću ih
provesti u djelo. Šištanje pare ispunilo je zrak oko
nas oblačićima, pretvorivši Petru u jedva vidljiv obris
na cedrovoj klupici pokraj mene. - Jesi li jutros
poslala sve? - upitam je.
- FedExom, adresirano na tebe, s napomenom
„Osobno“. Trebalo bi stići u hotel već sutra ujutro.
Nisam mogla riskirati i skriti sve što sam sakupila
u svojem domu, gdje bi bilo tko - spremačice, ili još
gore, Danielle - mogao to pronaći. Petra je čuvala sve
umjesto mene: četrdeset tisuća dolara Roryjeva
novca i posve novi identitet, do kojega sam došla
zahvaljujući Niču.
- Nove vladine tehnologije čine izradu ovih stvari
sve težom i težom - rekao mi je onoga poslijepodneva
kada sam se dovezla do njega. Sjedili smo za
blagovaonskim stolom njegova prostranog doma na
Long Islandu. Izrastao je u naočita muškarca koji
danas ima suprugu i troje djece. I tjelesne čuvare:
dvojicu na vratima ograde pred prilaznim putem i
dvojicu pred ulaznim vratima. Prošlo mi je kroz glavu
da Nico i Rory i nisu tako različiti. Obojica odabrani
sinovi, pomazani da povedu svoje obitelji u dvadeset
prvo stoljeće s njegovim novim pravilima i
regulacijama. Obojica opterećena bremenom
očekivanja da učine više od prethodnoga naraštaja ili
da, u najmanju ruku, barem ne izgube sve.
Nico je gurnuo podeblju omotnicu prema meni, a
ja sam, otvorivši je, izvukla iz nje novu novcatu
vozačku dozvolu savezne države Michigan i
putovnicu s mojim licem i imenom Amanda Burns.
Na brzinu sam pregledala ostatak: iskaznica
socijalnog osiguranja, rodni list i kreditna kartica.
- S ovim paketom moći ćeš što god poželiš - rekao
je Nico, Uzevši moju novu vozačku dozvolu i
okrenuvši je k svjetlu kako bih vidjela izbočeni
reljefni hologram na površini. - Glasovati. Plaćati
poreze. Ispuniti poreznu prijavu. Treba itekako
mnogo umijeća za izradu krivotvorina ove razine
autentičnosti, a moj je tip najbolji. Postoji samo još
jedna osoba koja može cijeli paket izraditi ovako
dobro, a on živi u Miamiju. - Nico mi je pružio
kreditnu karticu s Citibank računom na moje novo
ime. - Petra ga je otvorila prošlog tjedna, a svi će
izvodi stizati na njezinu adresu. Kada se smjestiš i
posložiš svoj novi život, možeš promijeniti adresu
dostave. Ilije možeš jednostavno baciti i otvoriti novi
račun. Samo budi oprezna. Nikako ne želiš da ti
netko ukrade identitet.
Nasmijao se vlastitoj šali, a ja sam u tom trenutku
i tom osmijehu ponovno ugledala onoga dječaka koji
je za ručkom sjedio pokraj mene i Petre, jedući
sendvič i rješavajući zadaću iz matematike, već
osjećajući težinu tereta očekivanja koji mu je
nametnut.
- Hvala ti, Nico. - Pružila sam mu omotnicu s
deset tisuća dolara, tek djelićem novca koji sam
uspjela odvojiti i skriti na sigurno tijekom proteklih
šest mjeseci. Stotinu dolara tu. Još dvjesto tamo.
Izvlačila sam novac s kartica kada bi god bila prilika,
ubacujući svakoga dana dnevni utržak u Petrin
ormarić u teretani kako bi mi ga ona čuvala dok ne
budem spremna.
Odjednom se uozbiljio. - Želim biti siguran da
razumiješ da ti, ako bilo što pođe po zlu, ne mogu
pomoći. Petra ti ne može pomoći. Tvoj muž ima na
raspolaganju resurse kojima bi mogao ugroziti moje i
Petrine izvore prihoda.
-Jasno mi je - odgovorila sam. - Učinio si i više
nego dovoljno, i doista sam ti zahvalna.
- Ozbiljno ti govorim. Dovoljna je sitnica, jedna nit
koja povezuje tvoj stari život s novim i sve će se
raspasti. - Tamne su mu se oči zaustavile na mojima,
prodirući u njih. - Nakon ovoga nema povratka.
Nikada. Ni na koji način.
.

- Rory je zakazao polijetanje zrakoplova oko deset -

rekla sam sada Petri. -Jesi li se sjetila ubaciti i moje
pismo? Ne želim ga ponovno pisati na hotelskom
bloku deset minuta prije polaska.
Ona kimne. - Unutra je, sa svime ostalim.
Adresirano i zapečaćeno, spremno za slanje iz
Detroita. Što si napisala?
 Prisjetim se sati koje sam utrošila, mnoštva
neuspjelih pokušaja koje sam odbacila i poderala,
nastojeći sastaviti pismo koje će zatvoriti vrata
mogućnosti da me Rory pokuša pronaći. - Rekla sam
mu da odlazim i da me ovoga puta neće pronaći. Da
bi trebao u javnosti objaviti da smo se rastali, u
prijateljskim odnosima, i da o tomu ne namjeravam
davati bilo kakve intervjue ili izjave u javnosti.
- Tjedan prije nego što će objaviti da ulazi u utrku
za Senat.
Vragolasto joj se osmjehnem. - Jesam li trebala
pričekati do objave kandidature?
Čim sam skupila dovoljno novca da započnem
novi život, počela sam tražiti savršen trenutak za
odlazak. Proučila sam naš zajednički Google
kalendar predstojećih obveza i događaja, tražeći
putovanje na koje ću ići sama, pritom se
usredotočivši na gradove blizu kanadske ili meksičke
granice. Put u Detroit zadovoljavao je sve kriterije.
Odlazim onamo u posjet Građanima svijeta, privatnoj
školi čiji je utemeljitelj Zaklada obitelji Cook, a čija je
misija odgojiti nove naraštaje koji će se boriti za
pravedniji svijet. Nakon poslijepodneva provedena u
obilasku škole, uslijedila bi večera s donatorima.
Naslonivši se na klupicu iza sebe, zagledam se u
strop, zamagljen parom, i u glavi prođem ostatak
plana. - Slijećemo oko podneva. Školski program
počinje u dva pa ću se pobrinuti da najprije odemo u
hotel kako bih mogla skriti paket negdje na sigurno.
Nazvala sam agenciju za najam vozila. Očekuju
da će gospođa Amanda Burns preuzeti vozilo
kompaktne klase noćas oko ponoći. Hoćeš li uspjeti
naći taksi?
Hotel Hilton nalazi se u istoj ulici kao i hotel u
kojem odsjedam. Dozvat ću ga odande.
Bojim se da će te netko vidjeti kako usred noći
odlaziš s putnim kovčegom. Da će poći za tobom. Ili
nazvati Roryja.
Neću ga uzeti. Kupila sam naprtnjaču dovoljno
veliku za nekoliko presvlaka odjeće i novac. Sve
drugo ostavljam za sobom, uključujući i svoju
torbicu i novčanik.
Petra kimne. - Ako ti zatreba, kreditnom sam
karticom rezervirala sobu u hotelu W u Torontu.
Očekuju te.
Sklopila sam oči, osjetivši kako me vrućina
omamljuje. Ilije možda posrijedi pritisak spoznaje da
svaki detalj mora biti savršen. Nema prostora ni za
najmanju nehotičnu pogrešku.
Osjećam kako minute klize, gurajući me prema
trenutku kada ću načiniti prvi u nizu koraka nakon
kojih više nema povratka. Dio mene želi odustati i sve
zaboraviti. Otputovati u Detroit, posjetiti školu pa se
vratiti kući. Priuštiti si nove susrete u sauni s
Petrom. Ali ovo mi je prilika da se najzad izvučem.
Koliko god ograničene bile mogućnosti koje mi se
sada pružaju, one će posve nestati jednom kada Rory
objavi da ulazi u utrku za Senat.
- Vrijeme je za polazak. - Petrinje glas nježan, i ja
ponovno otvorim oči.
- Ne mogu ti dovoljno zahvaliti - kažem joj.
 - Bila si mi jedina prijateljica prije svih onih
godina. Ne moraš mi zahvaljivati. Ovo je moj način da
ti se odužim - reče. - Zaslužuješ biti sretna, a sada
ćeš konačno imati i priliku za to. - Tješnje je omotala
ručnik oko svojega tijela, a ja sam kroz izmaglicu
pare primijetila osmijeh na njezinu licu.
Ne mogu vjerovati da je ovo posljednji put što
sjedimo ovdje. Posljednji put što ćemo razgovarati.
Ova nam je prostorija bila poput utočišta, mračna i
tiha, ispunjena samo šaptom naših glasova dok
planiramo moj bijeg. Tko će sutra sjediti ovdje s
njom? Ili preksutra?
Osjetivši kako se konačnost mojega odlaska
nadvija nada mnom, shvatim koliko će bezuvjetan
biti taj kraj pa se zapitam hoće li sve biti vrijedno
toga. Hoće li mi život biti bolji? Uskoro će Claire Cook
prestati postojati, ulašteni djelići njezine fasade bit
će razbijeni i odbačeni. Nemam pojma što ću zateći
ispod njih.
Još trideset tri sata do mojega nestanka.
 CLAIRE

ponedjeljak, 21. veljače

dan prije pada

Sastala sam se s Danielle pred uredom Literacyja,

zakasnivši petnaest minuta. - Ni riječi - upozorim je,
iako znam da je vjerojatno dosad Roryju poslala
barem tri poruke.
Prođem pokraj nje pa se, zakoračivši kroz vrata,
nađem u prostranom zajedničkom prostoru u kojem
se održavaju predstavljanja knjiga i književničke
radionice, a ona me slijedi u stopu. Prostorija u ovo
doba vrvi aktivnošću, krcata učenicima i njihovim
nastavnicima. Zamislim koliko bi sve drukčije bilo da
je kojim slučajem umjesto mene došao Rory.
Ushićeni žamor zametnuo bi se sprijeda pa se poput
vala proširio prema stražnjem dijelu prostorije čim bi
ušao. Mene gotovo nitko ne primjećuje. Bez Roryja,
samo sam jedno u nizu lica, sada tu, sljedećeg trena
više ne. Neuočljiva, beznačajna. A upravo će mi to
vrlo skoro biti itekakva prednost.
Prevalim udaljenost do stuba i popnem se na
drugi kat, gdje je smješten administrativni ured, pa
uđem u malu konferencijsku dvoranu u kojoj su se
svi drugi već okupili.
- Tako vas je lijepo vidjeti, gospođo Cook -
pozdravi me ravnateljica, toplo mi se osmjehnuvši.
 - I vas, Anita. Hoćemo li početi? - Sjednem, a
Danielle se smjesti točno iza mene. Sastanak započne
raspravom o godišnjoj dobrotvornoj zabavi koja će se
održati za osam mjeseci. Jedva uspjjevam hiniti
entuzijazam za događaj koji će se zbiti dugo nakon
mojega nestanka. Zabavljam se razmišljajući o tomu
kako će izgledati njihov sljedeći sastanak. Tiho
romorenje o tomu kako sam ostavila Roryja, kako
nikada nisam dala naslutiti da stvari među nama
nisu najbolje, kako sam im se smješkala tijekom
ovoga sastanka, a onda jednostavno nestala. Kamo je
otišla? Nemoguće je tek tako otići i iščeznuti bez traga.
Zašto je nitko ne uspijeva pronaći? Tko će među njima
prvi spomenuti Maggie Moretti? Prošaptati pitanje
koje će im se svima vrzmati po glavi, barem na
trenutak: Misliš li da ga je stvarno ostavila, ili joj se
možda nešto dogodilo?
.
Rory mi je o Maggie Moretti ispričao na našem trećem
spoju.
- Svi me uvijek pitaju što se dogodilo - rekao je,
zavalivši se u naslon stolice i prekriživši noge. - Bila
je to tragedija, od početka do kraja, i rekao bih da se
još uvijek nisam do kraja oporavio od svega. - Primio
je svoju čašu s vinom pa mućkao njezin sadržaj prije
nego što je otpio gutljaj. - Neprestano smo se prepirali
pa je Maggie htjela da otputujemo i negdje provedemo
miran vikend kako bismo ponovno pronašli ono što
nas povezuje i kako bismo mogli razgovarati bez
smetnji kojima velegrad obiluje. Međutim, stvari nisu
bile nimalo drukčije ni ondje, neprestano smo na
površinu izvlačili iste probleme, samo toga puta na
novoj lokaciji. - Glas mu je izgubio na snazi, zajedno
sa zvucima restorana koji su također jenjavali. Način
na koji je govorio, emocije u njegovu glasu, davale su
priči neku sirovost, čineći je stvarnom i
vjerodostojnom. U tom mi trenutku nije ni palo na
pamet da bi mogao lagati. - Naposljetku mi je sve
skupa dozlogrdilo pa sam otišao. Sjeo sam u auto i
odvezao se natrag na Manhattan. Nekoliko sati
poslije naši su susjedi nazvali hitnu službu i prijavili
da je kuću zahvatio plamen. Pronašli su je sklupčanu
podno stubišta. Nisam imao pojma da se nešto
dogodilo dok sutradan ujutro policija nije stupila u
kontakt sa mnom. Priča u tom trenutku još nije bila
odjeknula u medijima, ali mrtvozornik je utvrdio
prisutnost dima u plućima, što znači da je još bila
živa kada je požar izbio. Nikada si neću oprostiti što
sam otišao kada jesam. Mogao sam je spasiti.
- Zašto su mislili da si ti imao neke veze s tim?
Slegnuo je ramenima. - Priča je tako kudikamo
zanimljivija. Potpuno mi je to jasno, i nimalo ne
zamjeram medijima, premda moj otac nikada nije
oprostio New York Timesu. Pokazalo se blagoslovom
što majka više nije bila živa i što ne mora strahovati
kako će skandal utjecati na glasače. - Njegova me
ogorčenost iznenadila, ali brzo ju je ponovno prikrio.
- Najgore je od svega ono što je priča učinila
Maggienoj uspomeni. Zbog mene, cijeli joj svijet zna
ime, ali iz posve pogrešnih razloga. Zbog načina na
koji je umrla, a ne zbog onoga stoje bila. - Zagledao
se kroz prozor pokraj nas, pogubljen u grizodušju. S
druge strane stakla, ulice New Yorka svjetlucale su,
okupane rominjajućom kišom, njihova svjetla poput
bliještećih dragulja u tami. Iznenada se ponovno
pribrao i iskapio čašu do kraja. - Ne zamjeram policiji
što je radila svoj posao. Jasno mi je da su učinili ono
što su smatrali svojom dužnošću. Imao sam sreće što
je pravda pobijedila, jer to nije uvijek slučaj. Ali
cjelokupno me iskustvo potreslo.
Konobar, koji je očito već dugo čekao da
privedemo razgovor kraju, prišao nam je toga trena
kako bi pred Roryja stavio crnu košuljicu s računom.
Rory se osmjehnuo onim svojim toplim, šarmantnim
osmijehom, od kojega mi se raspolovilo srce, u kojem
se toga trena rodila želja, snažnija od bilo koje druge,
da jednoga dana i za mene osjeti ono stoje nekoć
osjećao za Maggie Moretti.
.

- Gospođo Cook, biste li bili voljni i ove godine voditi

tihu dražbu? - upita me Anita Reynolds, ravnateljica
Center Street Literacyja, pogledavši me s pročelja
dugačkoga konferencijskog stola.
- Naravno - odgovorim. - Možemo se sastati u
petak pa razmisliti koga bismo mogle kontaktirati u
vezi s donacijama. Idem na kratak put u Detroit, ali
dotada ću se vratiti. U dva popodne? - Ona kimne, a
ja zabilježim sastanak u zajednički Google kalendar,
znajući da će obavijest iskočiti i na Danielleinu iPadu
iza mene i na Roryjevu računalu kod kuće. To su
sitnice koje moram imati na umu: dogovarati
sastanke, naručivati cvijeće, planirati budućnost
koju neću proživjeti. Detalji koji će mi zamesti trag i
uvjeriti svakoga da sam odana ženica, predana
mnoštvu važnih ciljeva za koje se zalaže Zaklada
obitelji Cook.
Trideset jedan sat.
.
Vrativši se kući, popnem se na kat kako bih se
presvukla te primijetim da mi je Danielle prepakirala
torbu dok sam bila u teretani. Izbacivši svu
pomodniju odjeću kakvu volim, zamijenila ju je
konzervativnijim ženskim odijelima i visokim
potpeticama u kakvima me Rory voli vidjeti.
Zaključavši vrata spavaće sobe, zakoračim u svoj
ormar, posegnuvši u jednu od dviju visokih čizmi.
Odande izvučem najlonsku naprtnjaču koju sam
prošlog tjedna platila gotovinom u trgovini športske
opreme. Spljoštivši je, gurnem je pod podstavu s
patentnim zatvaračem svojega kovčega. Komad po
komad, iz skrovišta razasutih po cijelom ormaru
izvučem komade odjeće koje kanim ponijeti sa
sobom: podstavljenu jaknu koja prati liniju tijela,
nekoliko majica dugih rukava i NYU bejzbolsku kapu
koju sam kupila neki dan kako bi mi zaštitila lice od
nadzornih kamera u hotelskom predvorju.
Dohvativši svoje omiljene traperice s police, sve
uguram ispod onoga što mi je Danielle spakirala.
Sasvim dovoljno da izguram sljedeći dan ili možda
dva, a opet nedovoljno da bilo tko primijeti nestanak
odjevnih predmeta iz mojega ormara ili ladica.
Povučem zatvarač kovčega pa ga stavim pokraj vrata,
uživajući u samotnosti zaključane sobe.
Još se uvijek ne mogu načuditi kako sam završila
ovako. Tako daleko od kuće, tako daleko od osobe
kakva sam vjerovala da ću postati. Diplomirala sam
povijest umjetnosti sa svim počastima na Vassaru.
Uspjela sam u dražbovnoj kući Christie’s dobiti posao
koji svi priželjkuju.
Ali te su godine bile teške i šamotne. Posve
obamrla iznutra, borila sam se kako bih zadržala
glavu nad vodom otkako su mama i Violet poginule,
a ljubav prema Roryju bila je poput buđenja.
Razumio je moj gubitak jer je i sam nosio svoju bol.
Bio je netko komu je bilo jasno kako ti se uspomene
mogu prikrasti i stisnuti te tako snažno da više ne
možeš disati. Bez upozorenja. Kada je jedino što ti
preostane čekati da bol mine i povuče se poput plime,
da ti dopusti da ponovno počneš disati.
.

Na hodniku, pred zaključanim vratima svoje spavaće

sobe, čujem ljude; njihovi glasovi tek su romorenje iz
kojega ne uspijevam razaznati riječi. Napeto
iščekujem kako bih vidjela hoće li netko pokušati ući,
pripremivši se za još jednu prodiku o zaključanim
vratima. Oni ne mogu obavljati svoje poslove, Claire,
ako se neprestano zaključavaš u svaku sobu. U
prizemlju se ulazna vrata zatvore, a zvuk Roryjeva
glasa dopre do mene. Poravnam kosu i izbrojim do
deset, pokušavajući s lica izbrisati svaki trag tjeskobe
i nervoze. Preda mnom je još samo jedna noć. Moram
svoju ulogu odigrati savršeno.
Claire! - on zazove iz hodnika. - Jesi li kod kuće?
Duboko udahnem pa otvorim vrata spavaće sobe.
- Jesam - odazovem se.
Dvadeset osam sati.
 - Kako Joshui ide ovaj semestar? - Rory upita
našu kuharicu Normu dok nam ona za večerom toči
vino.
Norma se osmjehne pa odloži bocu na stol pokraj
njega. -Jako dobro, ali ne javlja mi se onoliko često
koliko bih htjela.
Rory se nasmije pa otpije skroman gutljaj vina,
kimajući s odobravanjem. - Bojim se da je to posve
prirodno. Reci mu da se nadam kako će opet završiti
na dekanovu popisu nagrađenih.
Hoću, gospodine. Hvala vam. Zaista cijenimo sve
što činite za nas.
Rory odmahne rukom. - Zadovoljstvo mije. Drage
volje to činim.
Prije mnogo godina Rory je odlučio plaćati
školarinu djeci i unucima svojega kućnog osoblja.
Zbog toga su mu slijepo odani, i više nego voljni
zažmiriti kada naše svađe postanu preglasne ili kada
me čuju kako plačem u kupaonici.
Claire, kušaj vino. Nevjerojatno je.
Danas znam da mu nije mudro prkositi. Jednom
prilikom, na početku našega braka, odgovorila sam
mu: - Meni ima okus kao fermentirano grožđe.
Roryjevo lice ostalo je posve ravnodušno, kao da
moje riječi uopće nisu doprle do njega. Ali podignuo
je moju čašu sa stola i pridržavajući je u ispruženoj
ruci, ispustio ju je na pod, gdje se smrskala, prolivši
po drvenom podu svoj sadržaj, koji se počeo slijevati
prema skupocjenom sagu ispod stola. Norma je,
čuvši zvuk razbijena stakla, dojurila iz kuhinje
 Claire je tako nespretna - rekao je, posegnuvši
preko stola kako bi mi stisnuo dlan. - To je jedna od
stvari koje volim kod nje.
Norma, koja je već čučnula kako bi očistila nastali
nered, pogledala me odozdo, čudeći se kako je moja
čaša završila metar dalje od stola. Ostala sam šutke,
ne znajući što reći, a Rory je počeo jesti svoju večeru
kao da se ništa nije dogodilo.
Norma je odnijela vlažne krpe natrag u kuhinju
pa se vratila s novom čašom i ponovno mi natočila
vino. Kada je otišla, Rory je odložio svoju vilicu pa mi
rekao: - Boca ovoga vina košta tristo dolara. Ne trudiš
se dovoljno.
Sada, dok Rory gleda u mene, iščekujući da
otpijem gutljaj iz svoje čaše, činim što se od mene
očekuje, i dalje ne uspijevajući oćutjeti jedva osjetan
okus hrastovine i natruhe vanilije za koje Rory tvrdi
da su ondje. - Savršeno je - odgovorim.
Nakon sutrašnjega dana pijem isključivo pivo.
.

Pošto smo završili s večerom, povukli smo se u

Roryjev ured kako bismo prošli teme govora koji ću
održati na sutrašnjoj večeri. Sjedimo, oči u oči jedno
s drugim, odvojeni njegovim stolom, ja držeći na
koljenima prijenosno računalo s otvorenim
zajedničkim Googleovim dokumentom i nacrtom
svojega govora. To je platforma koju Rory najviše voli.
Rabi je za gotovo sve, jer mu u bilo kojem trenutku
omogućuje pristup svemu na čemu radi bilo tko od
nas. Nerijetko mi, dok radim na nečemu, na zaslonu
iskoči njegova ikonica, i ja znam da je ondje, da me
promatra.
To je i način na koji on i njegov dugogodišnji
osobni pomoćnik Bruce komuniciraju, pritom ne
ostavljajući pisani trag. U zajedničkom dokumentu
mogu jedan drugomu reći ono što radije ne bi
napisali u e-poruci ili u tekstualnoj poruci, ili
izgovorili jedan drugom telefonom. Tijekom godina
vidjela sam i čula samo djeliće.
Ostavio sam ti poruku o tomu u Dokumentu. Ili:
Provjeri Dokument, ažurirao sam informacije koje ćeš
svakako htjeti pročitati. Dokument je i mjesto na
kojem će raspravljati o mojem nestanku, nagađati o
tomu kamo sam otišla, a možda i skovati grube
obrise plana mojega pronalaska. Dokument je nešto
poput privatne prostorije kojoj mogu pristupiti samo
Rory i Bruce, mjesto na kojem mogu slobodno
razgovarati o stvarima o kojima nitko drugi ne smije
znati.
Usredotočim se na sadašnji trenutak, postavivši
više pitanja o skupini kojoj ću se sutradan obratiti i
usmjerivši svu svoju pažnju i energiju na uspjeh
sutrašnjeg zadatka. Bruce je pogrbljen u kutu ureda,
gdje marljivo bilježi sve izrečeno. na svojem
prijenosnom računalu, umećući naše komentare u
moj govor čim ih izreknemo. Promatram kursor s
njegovim imenom koji čini da se riječi ondje
otjelovljuju kao čarolijom. Dok tipka, pitam se koliko
je upoznat s onime što mi Rory čini. Bruce je čuvar
svih Roryjevih tajni. Teško mi je povjerovati da ne zna
i za ovu.
 Nakon što smo završili, Rory mi kaže: - Pitat će te
za medijsku konferenciju zakazanu za sljedeći
tjedan. Nemoj im ništa reći. Samo se smješkaj i
skreni razgovor natrag na Zakladu.
Ova predigra prije Roryjeve objave kandidature
krajnje je naporna i iscrpljujuća. Glasine cure u
javnost svakih nekoliko dana, a med i neumorno
nagađaju o tomu hoće li Rory nastaviti ondje gdje mu
je majka stala.
Marjorie Cook proslavile su njezine pregovaračke
vještine, koje su nadilazile okvire njezine stranke.
Bila je sposobna promijeniti stavove i
najtvrdokornijih konzervativnih senatora i privoljeti
ih da se priklone umjerenijim politikama. Potiho se
šuškalo i o kandidaturi za predsjedničku poziciju,
mnogo prije nego što su se na to odvažile Hillary
Clinton, ili čak Geraldine Ferraro2. No, Marjorie je
preminula od raka debelog crijeva u prvoj godini
Roryjeva studija, zauvijek ostavivši za sobom golemu
prazninu koju je s vremenom ispunila moćna
kombinacija nesigurnosti i kivnosti. Ta bi se ubojita
mješavina često izlila iz svojega korita, putem
spaljujući sve one koji bi se tijekom razgovora o
njegovoj političkoj budućnosti drznuli staviti njegovu
majku u prvi plan.
- Niste sa mnom podijelili ništa što bih im mogla
reći-kažem im, promatrajući Brucea kako prije
odlaska sređuje svoj stol i krajičkom oka prateći
svaki njegov potez. Nalivpera u gornju ladicu.

2 Geraldine A. Ferraro (1935.##2011.), američka političarka, prva

kandidatkinja za potpredsjednicu SAD-a (nap. ur.).
Prijenosno računalo u futrolu, a potom i u torbu,
kako bi ga mogao ponijeti kući.
Kad je Bruce otišao, Rory se zavalio i prekrižio
noge. - Kakav ti je bio dan?
-Dobar. - Lijevo mi se stopalo, trese, odajući
nervozu. Roryjev se pogled spusti na njega. Podigne
obrve, a ja zarinem petu u sag kako bih se primorala
na mirovanje.
- Bila si u Center Street Literacyju, zar ne? -
Spojio je prste u piramidu. Kravatu je već odavno
olabavio, i takvu je ostavio oko vrata. Promatram ga,
kao da stojim na velikoj uda^ mosti od njega, toga
čovjeka kojega sam nekoć voljela. Bore oko njegovih
očiju dokaz su smijeha i sreće koju smo dijelili. Ali
iste te brazde produbio je i gnjev. Mračno nasilje koje
je obrisalo sve dobro što sam nekoć vidjela u njemu.
- Da. Približava nam se godišnja dobrotvorna
zabava. Za osam mjeseci. Danielle će prepisati
bilješke pa ti ih dostaviti sutra. Ponovno sam
prihvatila vođenje tihe dražbe.
-Još nešto? - upita. Glas mu je neutralan, ali
nešto u napetosti njegovih ramena privuče mi
pažnju. Moji instinkti, savršeno baždarem nakon
godina iščitavanja suptilnih znakova iz Roryjeva tona
i izraza, vrište i pozivaju na oprez.
- Ništa mi ne pada na pamet.
- Dakle, tako - reče pa duboko uzdahne i naoko
se zamisli, kao da pokušava posložiti svoje misli i
osjećaje. - Možeš li, molim te, zatvoriti vrata?
Ustanem, osjetivši slabost u nogama dok
usporenim korakom kročim prema vratima,
užasnuta da je nekako shvatio što kanim učiniti.
Hodam odmjerenim koracima, ne srljajući i nastojeći
ne podleći panici, barem ne još. Prije nego što sam
ponovno sjela, izbrisala sam izraz prestravljenosti s
lica i zamijenila ga onim neutralne znatiželje. Kako
nije odmah progovorio, pokušam ga potaknuti: -Je li
sve u redu?
Pogled mu je hladan. - Ne mogu vjerovati da me
smatraš takvim glupanom.
Ne uspijevam progovoriti niti trepnuti okom.
Izgubila sam prije nego što je i počelo. Misli mi
bjesomučno divljaju, pokušavajući naći nešto za što
se mogu uhvatiti. Pokušam se smiriti i smisliti kako
opravdati ono što je otkrio, što god to bilo - odjeću,
novac koji sam odvajala, susrete s Petrom. Borim se
s nagonom da jednostavno otvorim vrata i dam se u
trk, ostavljajući za sobom sve one sitnice koje su mi
trebale pomoći. Pogledavši prema zamračenom
prozoru, čije staklo zrcali prostoriju natrag k nama,
uspijem procijediti: - O čemu govoriš?
- Čujem da si danas opet kasnila. Smijem li
upitati zašto?
Usporeno izdahnem, a živci mi se trenutačno
opuste. - Bila sam u teretani.
- Teretana je manje od osamsto metara udaljena
od ureda Center Streeta. - Rory skine naočale pa se
izvali u naslon uredske stolice. Lice mu iščezne iz
snopa svjetlosti koju njegova stolna svjetiljka baca u
tamu prostorije. - Što mi prešućuješ?
Ispunim glas toplinom koju ne osjećam, u
očajničkoj želji da mu odagnam strahove prije nego
što izmaknu kontroli. - Ništa - nepokolebljiva sam. -
Odlučila sam ostati na biciklističkom treningu u dva
i trideset.
- S kim?
- Kako to misliš? Pitaš me tko je vodio trening?
- Ne pravi se glupa - otrese se. - Neprestano ideš
u teretanu. Sada ti je to već svakodnevna aktivnost.
Je li možda posrijedi tvoj trener? Jer to bi zbilja bio
jadan klišej.
- Nemam trenera - kažem mu, shvativši da su mi
usta iznenada suha i ljepljiva. - Podižem utege. Trčim
na traci. Ponekad se pridružim grupnim treninzima.
Mišići su me boljeli nakon treninga pa sam nakratko
otišla u saunu i potpuno izgubila pojam o vremenu.
To je sve. - Svesrdno se trudim ne odati ništa licem,
no izdaju me ruke kojima se grčevito držim za
rukohvate stolice, kao da se spremam primiti udarac.
Roryju se pogled spusti na njih pa se primoram
opustiti. Ustane pa. dođe na suprotnu stranu stola i
sjedne na stolicu pokraj mene.
- Pred nama je mnogo mukotrpnog rada, Claire -
reče, otpivši još jedan gutljaj viskija. - Počevši od
sljedećeg tjedna, sve će oči biti uprte u nas. Ne smije
biti ni natruhe skandala.
Moram posegnuti duboko u sebe kako bih
završnu rečenicu izgovorila uvjerljivo, posljednji put.
- Ne moraš se ni najmanje brinuti.
Rory se nagne pa mi utisne nježan poljubac u
usne i prošapće: - Drago mi je to čuti.
.
Kad je Rory naposljetku legao u krevet oko jedanaest,
pretvarala sam se da spavam, čekajući i osluškujući
kako mu se disanje usporava. Pošto je sat pokazao
jedan, oprezno sam se izvukla iz kreveta, odlučna
pribaviti onaj posljednji dio slagalice koji trebam prije
odlaska, pa uzela Roryjev mobitel s noćnog ormarića
prije nego što sam se iskrala u mračni hodnik. Ne
mogu riskirati da mu mobitel zazvoni zbog dobivene
poruke ili poziva i tako ga probudi.
Naša gradska kuća svakim detaljem svjedoči da u
njoj stanuje pripadnik stare bogataške obitelji.
Tamno drvo, debeli mekani sagovi pod mojim bosim
stopalima. Noćna lunjanja po kući nisu mi ništa
strano. To je jedini dio dana kada imam osjećaj da je
naš dom zapravo i moj. Krećem se sobama
neprimjetno, a nakon što sam se otisnula u svoju
posljednju šetnju, obuzeo me osjećaj tuge. Ne zbog
kuće, koja mi nije bila ništa doli luksuzan zatvor,
nego zbog sebe.
Složen je to osjećaj; tuga koja nije ograničena
samo na gubitak imena i identiteta nego i na gubitak
života kakav sam se nekoć nadala imati. Smrt bilo
kojega sna zavrjeđuje korotu i oplakivanje, a njegove
zamršene činjenice posljednju pomnu analizu.
Prolazim dnevnom sobom s velikim prozorima koji
gledaju na Petu aveniju. Ovlaš pogledam prema
vratima Danielleina ureda, zapitavši se što će ona
misliti kada odem. Hoće li krivnja možda pasti na nju
jer nije dovoljno pomno pratila svaki moj korak? Ili
će osjećati grizodušje jer nije učinila više kako bi mi
pomogla kada je imala priliku?
 Zaputim se uskim hodnikom do svog ureda,
malene prostorije kojom dominira teški mahagonijski
stol i turski sag, vjerojatno skupocjeniji od
pensilvanijske kućice koja je nekoć bila u vlasništvu
moje majke. Radujem se opremanju doma čije
pokućstvo ne košta šest znamenaka. Želim boje na
zidovima i prave biljke koje ću se morati sjetiti zaliti.
Želim tanjure koji ne pripadaju kompletu i čaše koje
ću jednostavno zamijeniti kada se razbiju.
Osvrnem se preko ramena, kao da očekujem da
će me netko uhvatiti u vlastitom uredu usred noći pa,
pročitavši mi misli, znati što planiram učiniti.
Naćulim uši, naprežući ih ne bih li čula nagovještaj
koraka dva kata iznad sebe, no dočeka me samo
nepodnošljiva tišina zbog koje se zujanje krvi u
ušima čini gromoglasnim. Ostanem neko vrijeme
tako, iščekujući, no na vratima se ne pojavi nitko, a
jedini zvuk koji čujem i dalje je samo lupanje mojega
srca.
Iz gornje ladice svojega stola izvučem mali USB
stik koji sam rabila prije nego što je Rory uvjetovao
da svi prijeđemo na Google dokumente. Pogled mi
zapne na fotografiji moje majke i sestre, Violet,
obješenoj na zid. Nastala je netom prije mojega
odlaska na studij, prije nego što sam upoznala
Roryja, prije nego što mi je život krenuo jednom
drugom putanjom.
- Idemo na piknik - objavila je majka s kuhinjskih
vrata jednog nedjeljnog poslijepodneva. Violet i ja
gledale smo televiziju, izvaljene na kauč. Nijednoj se
nije išlo. Bile smo usred maratona Zone sumraka. Ali
majka je bila nepokolebljiva. - Nije nam preostalo još
mnogo vikenda prije nego što Claire ode - rekla je.
Violet me prostrijelila pogledom, još uvijek ljuta jer
sam odabrala Vassar umjesto lokalnoga, državnog
koledža. - Želim dan provesti vani, sa svojim curama.
Tri godine poslije, više ih nije bilo.
Razgovarala sam s majkom telefonski manje od
sata prije nego što se to dogodilo. Razgovor je bio
kratak, no dandanas joj čujem glas koji mi s druge
strane linije govori da nema vremena za razgovor jer
su Violet i ona krenule na pizzu i da će me nazvati
kada se vrate kući. Tijekom godina nakon njihove
smrti često sam se zapitala bi li još bile žive da sam
je još malo zadržala na liniji. Ili da možda uopće
nisam nazvala toga dana. Možda bi tada prošle tim
raskrižjem prije nego što je pijani vozač proletio
njime.
U snovima se katkada nađem ondje s njima. Tupi
zvuk brisača, njih se dvije skupa smiju u autu dok
mama pjeva uz radio, a Violet je preklinje da ušuti. A
onda, iznenada, škripa guma, krckanje stakla, zvuk
drobljenja metala, siktavo šuštanje pare. Tišina.
.

Pogled mi se sada zadrži na Violet, uhvaćenu usred

smiješka, s mojom majkom, zamućenom u pozadini.
Žudnja da je skinem sa zida i gurnem među odjeću u
svojem kovčegu pa je ponesem sa sobom, poput
kakva talismana, neizdrživo je bolna. Ali ne smijem.
A spoznaja da je moram ostaviti za sobom gotovo mi
slama odlučnost.
Odlijepivši pogled od nasmijana lica svoje sestre,
zamrznute u dobi od osam godina, s tek još nekoliko
godina života pred njom, odem u Roryjev prostrani
ured. Na zidovima obloženima drvenom oplatom
naslonjene su police s knjigama, a prostorijom
dominira golemi radni stol. Njegovo je računalo na
njemu, mračno i tiho, a ja prolazim ravno pokraj
njega, do dijela zida s policom. Izvlačim crvenu knjigu
pa je spustim na tlo, posegnuvši rukom u prazninu
koja je ostala za njom, ondje napipavajući prstima
dok ne nađem malenu, skrivenu tipku pa je
pritisnem. Drvene ploče oplate pod policom otvore se
uz jedva čujan klik.
Danielle nije jedina u ovoj kući koja obraća
pažnju.
Otvorim skrovište pa odande izvučem Roryjevo
drugo prijenosno računalo. Rory ne čuva ništa u
fizičkom obliku. Ni račune, ni osobne bilješke, čak ni
fotografije. Fizičke je stvari lako zagubiti. Previše ih je
teško držati pod nadzorom, rekao mi je jednom
prilikom. Sve svoje tajne skriva na uređaju koji držim
u ruci. Ne znam točno stoje na njemu, ali i ne moram.
Nitko ne posjeduje tajno računalo ako ne skriva nešto
veliko i značajno. Možda poslovne knjige koje
pokazuju stvarno stanje računa Zaklade, dokazujući
pronevjeru, ili novac koji je preusmjerio u neku
inozemnu banku. Ako uspijem načiniti kopiju
čvrstog diska, imat ću moćno oružje u rukama, za
slučaj da mi se Rory ikad previše približi.
Jer unatoč onomu što sam mu rekla u
oproštajnom pismu, ni najmanje ne sumnjam da će
Rory prevrnuti nebo i zemlju ne bi li me pronašao.
Petra i ja razgovarale smo o mogućnosti da odglumim
vlastitu smrt. Nesreća u kojoj bi tijelo iščeznulo. No,
Nico nas je odgovorio od toga plana. - Bila bi to glavna
vijest diljem države, a to bi ti uvelike otežalo posao.
Bolje je za tebe da izgleda kao da si ga ostavila.
Tabloidi će neko vrijeme pisati o tomu, ali zanimanje
će brzo splasnuti.
Posve očekivano, čim sam ga uključila, računalo
me zatražilo lozinku. I premda Rory zna sve moje, ja
ne znam nijednu njegovu. Međutim, ono što znam
jest da se Rory ne može zamarati sitnicama kao što
su lozinke. To je Bruceov posao, a on ih sve čuva
zapisane u malenom notesu, spremljenom u njegovu
stolu.
Već tjednima promatram Brucea, ne ispuštajući s
oka zeleni notes iz kojega bi, prelistavši ga, utipkavao
lozinke kada bi god Roryju zatrebale. Zastala bih
aranžirati cvijeće na stolu pred Roryjevim uredom, ili
bih počela prekapati svoju torbicu na vratima,
pogledom prateći gdje Bruce čuva notes tijekom dana
i kamo ga pohranjuje noću.
Priđem njegovu stolu pa se protegnem preko
njega i kliznem dlanom niz njegovu suprotnu stranu,
dok ne nađem polugu koja izbaci malu ladicu u kojoj
je ugniježđen notes. Na brzinu ga prelistam,
preskačući brojeve korisničkih računa i lozinke za
raznorazne usluge - Netflix, HBO, Amazon - shvativši
da mi prsti drhte zbog spoznaje da je svaka minuta,
svaka sekunda presudna.
Naposljetku pronađem ono što tražim pri kraju
knjižice. MacBook. Utipkam niz znamenaka i slova u
računalo. Unutra sam. Sat navrh zaslona pokazuje
jedan i trideset u trenutku kada sam gurnula USB
stik u utor pa počnem vući dokumente na njega, a
ikonica pokaže četveroznamenkasti broj koji pomalo
počne odbrojavati i smanjivati se. Ponovno pogledam
prema vratima, zamišljajući kako mi svi planovi
propadaju, ovdje, u Roryjevu uredu, dok u pidžami
kopiram njegove tajne na USB, pa pokušam ne
zamišljati što bi mi učinio kada bi me uhvatio ovdje.
Srdžbu koju bih mu iščitala u pogledu, četiri žustra
koraka, koliko bi mu trebalo da dođe do mene i zgrabi
me, nakon čega bi me odgurao ili odvukao iz svojega
ureda uza stube, u privatnost naše spavaće sobe.
Nervozno progutam.
Škripa negdje iznad mene - nečiji korak ili
krckanje podne daske - natjera mi srce u divlji tempo
i orosi kožu čela sićušnim kapljicama znoja.
Odšuljam se u hodnik pa osluhnem, zadržavajući
dah i trudeći se čuti bilo što povrh gromoglasnog vala
panike koji mi se valja nutrinom. Ali sve je tiho.
Nakon nekoliko minuta, vratim se računalu i
zagledam se u zaslon, pokušavajući ga snagom volje
ponukati da bude brže.
Ali onda mi pogled ponovno padne na Bruceov
notes, ispunjen lozinkama koje bi mi dale uvid u
svaki zakutak Roryjeva života. Njegove kalendare.
Njegovu e-postu. Dokument. Kada bih imala pristup
svemu tomu, mogla bih ih držati na oku. Mogla bih
znati što govore o mojem nestanku, znati traže li me,
i gdje. Mogla bih neprestano biti korak ispred njih.
Još se jednom uvjerivši da je hodnik prazan,
počnem listati knjižicu, dok u notesu nisam pronašla
lozinku Roryjeve e-pošte pa dohvatim žutu ceduljicu
s Bruceova stola i prepišem je, točno u trenutku kada
je računalo završilo kopiranje dokumenata. Sat u
predvorju otkuca dva, a ja izvučem USB stik iz utora
pa vratim računalo natrag u njegovo skrovište.
Zatvorim ladicu uz tihi klik pa vratim knjigu natrag
na policu, spremim Bruceovu knjižicu natrag u
njezino skrovište i provjerim jesam li za sobom
ostavila ikakav trag svoje prisutnosti.
Zadovoljno zaključivši da je sve na svojemu
mjestu, vratim se u svoj ured. Preostala je još samo
jedna stvar koju moram obaviti.
Sjednem na stolicu. Osjećam hladnoću njezine
kože na nogama. Podignem zaslon svojega računala,
gdje me dočeka moj govor za Detroit. Zatvorim
prozor, znajući da će moja ikonica toga trena nestati
sa svačije kopije pa se odjavim sa svoje e-adrese.
Našavši se na početnoj stranici Gmaila, ostanem
sjediti minutu, dopustivši tišini kuće i jedva čujnim
otkucajima sata u hodniku da me preplave. Duboko
udahnem pa izdahnem pa ponovim postupak još
nekoliko puta u nastojanju da tako smirim živce.
Pokušam predvidjeti svaku mogućnost, svaku
sitnicu koja bi mogla poći po zlu. Ponovno pogledam
na sat, podsjetivši samu sebe da u dva ujutro nitko
neće biti budan. Ni Bruce, ni Danielle, ni Rory.
Pogotovo ne Rory. Po milijunti put poželim da imamo
manju kuću.. Neku u kojoj zidovi nisu tako
neprobojni. Gdje sagovi ne prigušuju tako dobro zvuk
koraka, gdje bi mi zvuk Roryjeva tihog hrkanja ulio
sigurnost., Ali on je dva kata iznad mene, a ja nemam
izbora; moram ovo učiniti.
Utipkam njegovu e-adresu pa, škiljeći, pažljivo
prepišem lozinku s ceduljice. Pritisnem tipku za
prihvat. Istog trena Roryjev mobitel zazvoni na stolu
kraj mene, a na zaslonu zabljesne obavijest. Utvrđen
je pristup vašem računu s novog uređaja. Gurnem
obavijest ulijevo kako bih je uklonila sa zaslona pa se
ponovno usredotočim na računalo i Roryjev pretinac
dolaznih poruka pred sobom. Na vrhu dugačkog niza
nepročitanih poruka nalazi se upravo pristiglo
upozorenje. Obrišem ga pa smjesta uđem u mapu
Smeće kako bih ga i ondje obrisala.
Pogledom preletim njegovu početnu stranicu,
proučavajući raznorazne mape, pa kliknem na njegov
Dokument. Nazvali su ga Bilješke sa sastanaka.
Otvorim ga, zadržavši dah i pitajući se što bih mogla
naći, ali dokument je prazan. Čeka sutrašnji dan.
Zamislim se sutradan kasno noću, skrivenu negdje u
Kanadi, dok nijemo promatram Roryja i Brucea kako
pokušavaju rekonstruirati moj nestanak, nastojeći
odgonetnuti što se dogodilo. Ali nije stvar samo u
zadovoljstvu koje će mi to iskustvo pričiniti; mnogo je
važnija činjenica što ću imati uvid u sve što jedan
drugomu kažu, u svaki razgovor koji će njih dvojica
smatrati privatnim.
Na vrhu ugledam obavijest Posljednje izmjene
načinio Bruce Corcoran prije pet sati pa kliknem na
nju, pitajući se što bi mi povijest izmjena mogla
pokazati. S desne strane zaslona pojavi se dugačak
niz prozorčića. 15:53 Rory Cook dodao je komentar.
15:55 Bruce Corcoran dodao je komentar. Ali ništa
konkretno. Pogledom ispratim dugačak niz do kraja
zaslona, gdje kod opcije Pokaži izmjene stoji
neoznačen kvadratić. Lebdim kursorom iznad njega,
u golemu iskušenju, ali ostavim ga neoznačenog.
Ušla sam u njegov račun, a to je trenutno jedino
bitno.
Kliknem na postavke svojeg računala pa
promijenim lozinku kako bih mu samo ja mogla
pristupiti. .
Završivši, spustim zaslon pa se vratim na kat, u
našu spavaću sobu, gdje Rory i dalje spava. Vrativši
njegov mobitel natrag na punjač, odnesem USB stik
i ceduljicu s njegovom lozinkom u glavnu kupaonicu.
Izvučem plastičnu putnu tubu za zubnu četkicu pa
odvijem čep i bacim jeftinu četkicu u smeće, a potom
umotam USB u ceduljicu. Oboje ih gurnem u tubu,
ponovno zavijem čep i zakopam svoje blago ispod
losiona za lice i ostale kozmetike. Zatvorivši torbicu,
pogledam se u zrcalo, okružena luksuzom koji mi je
omogućio Roryjev novac. Mramorne površine,
duboka kada i tuš veličine kompaktna vozila. Toliko
drukčije od kupaonice uz koju sam odrastala. Violet
i ja prepirale smo se oko toga koja će je izjutra prva
zaposjesti, dok naša majka naposljetku nije
onesposobila bravu. - Nemamo vremena za
privatnost - rekla bi. Sanjala sam o danu kada ću se
moći zaključati u kupaonicu i provesti ondje koliko
god vremena hoću. Danas bih dala sve da mogu
vratiti sat i da sve ponovno bude kako je bilo, samo
nas tri, dok se provlačimo jedna pokraj druge u tom
skučenom prostoru, perući zube, nanoseći šminku,
sušeći kosu.
Ništa od ovoga neće mi nedostajati.
 Ugasim svjetlo i vratim se u spavaću sobu pa se
uvučem u postelju pokraj svojega supruga posljednji
put u životu.
Dvadeset dva sata.
 CLAIRE

utorak, 22. veljače

dan pada

Sigurno sam zaspala, jer je sljedeće čega sam

svjesna zvonjava alarma koji me budi iz sna.
Trepćući, otvorim oči pa pogledom upijem sobu oko
sebe. Sunce je izašlo, a Roryjeva je strana kreveta
prazna. Sat pokazuje sedam i trideset.
Uspravim se u postelji, dopustivši da mi se živci
smire i pozitivno uzbuđenje preuzme uzde, pa odem
u kupaonicu i pustim toplu vodu u tuš-kabini,
puštajući da mi vodena para zamagli odraz lica u
zrcalu. Nad umivaonikom ponovno provjerim USB
stik kako bih se uvjerila da je sve onako kako sam
ostavila.
Potom kročim pod tuš, pustivši da mi vrela voda
pljušti po leđima dok mi tijelom kola ushit. Nakon
više od godine pomna planiranja i neprestanog
straha da bi i najmanja pogreška mogla razotkriti
moje planove, trenutak je konačno kucnuo.
Spakirala sam se. Imam sve što trebam. Rory je
otišao - u ured, na sastanak; zapravo je posve
nebitno. Sve što sada trebam učiniti jest odjenuti se
i proći kroz vrata posljednji put.
Požurim se s tuširanjem pa se obavijem svojim
omiljenim ogrtačem, mislima već otplovivši satima u
budućnost. Miran let do Detroita, obilazak škole,
banket koji će mi ispuniti vrijeme dok svi ne pozaspu.
Niz kućica u koje mogu stavljati kvačice, jednu po
jednu, dok najzad ne budem slobodna.
Kad sam se vratila u spavaću sobu, ukopala sam
se na mjestu zatekavši ondje Constance, spremačicu
s kata, kako, podigavši ga s poda na krevet, otvara
moj putni kovčeg. Potom je počela vaditi debelu
zimsku odjeću s vrha. ’
Grčevito zgrabim ovratnik svojega ogrtača. - Što
to radiš? - Oči su mi prikovane za kovčeg. S užasom
joj promatram ruke dok vade komad po komad
odjeće, strepeći od trenutka kada će doći do dna i
najlonske naprtnjače, skrivene ispod podstave. Do
plavih traperica koje mi ne trebaju ni za jednu od
aktivnosti predviđenih u Detroitu. Do nekoliko
majica dugih rukava i podstavljene jakne koju nitko
nikada prije nije vidio.
Ali ona stane pa odnese zimske odjevne predmete
natrag u ormar i vrati se s tanjom odjećom,
haljinama i širokim lanenim hlačama pa položi na
krevet i moj ružičasti kašmirski džemper koji
živahnom bojom odudara od sve ostale odjeće i koji
se doima pretankim za ovo hladno veljačko jutro.
Osmjehne mi se preko ramena, slažući stvari natrag
u kovčeg. - Gospodin Corcoran želi razgovarati s
vama.
Jamačno je sve vrijeme vrebao iz prikrajka, jer na
spomen svojega imena Bruce osvane na vratima pa
stane kao ukopan, obuzet vidljivom nelagodom, jer
me zatekao netom što sam izašla ispod tuša. -
Promjena planova - reče. - Gospodin Cook otputovat
će u Detroit osobno. Želi da vi odletite u Portoriko.
Ondje postoji organizacija, humanitarna udruga koja
radi na pomoći žrtvama uragana, a on smatra da je
to vrijedan cilj i da bi bilo dobro da se Zaklada uključi
i pomogne im s radom.
Učini mi se da mi se cijeli svijet okrenuo oko svoje
osi i da me gravitacija nesmiljeno vuče prema
središtu Zemlje. - Što si rekao?
- Gospodin Cook ide u Detroit. On i Danielle već
su krenuli ranije jutros - ponovi on. - Nije vas htio
buditi.
Constance povuče zatvarač kovčega, zatvori ga,
pa se provuče pokraj Brucea i iščezne u hodnik.
Vaš let kreče s JFK-a u jedanaest.
JFK? - prošapćem, ne uspijevajući pojmiti njegove
riječi.
Gospodin Cook otišao je svojim zrakoplovom pa
smo vam morali rezervirati let s Vista Airom. Iznad
Kariba zameće se nekakva oluja paje to posljednji let
prije nego što sve zatvore. Imali smo sreće što smo
vas uspjeli ubaciti. - Pogleda svoj sat. - Pričekat ću
vani dok se odjenete. Moramo vas dovesti u zračnu
luku do devet.
On zatvori vrata za sobom, a ja ošamućeno
sjednem na krevet, sručivši se na njega svom
težinom, dok mi misli divljaju. Svi moji planovi
rasplinuli su se tijekom nekoliko sati sna. Sve što
sam skupila, četrdeset tisuća dolara, lažne isprave
koje mi je napravio Nico, moje pismo, sva Petrina
pomoć. Sve me čeka u Detroitu, gdje će Rory otvoriti
paket i smjesta znati.
.
Nekako se uspijem odjenuti pa se uskoro nađemo na
stražnjem sjedalu unajmljene limuzine. Bruce me
upoznaje s planom puta, tonom koji je za trunku
drskiji nego kada je Rory u blizini, noja ga ionako
gotovo i ne slušam, nastojeći se uhvatiti za bilo što
čime ću preokrenuti situaciju u svoju korist.
Mobitel mi zazvoni. Poruka od Roryja.

Oprosti zbog promjene planova u zadnji čas. Pet smo

minuta udaljeni od hotela. Nazovi me kada stigneš onamo
i uživaj u ljetnoj toplini. Ovdje su dva stupnja.

Znači, još ne zna. Možda još uvijek ima vremena,

možda još postoji način da spasim situaciju. Grčevito
stisnem mobitel pa mislima ponukam auto da se
požuri, da me odveze do zračne luke, gdje ću moći
odlučiti što poduzeti sljedeće.
- Odsjest ćete u San Juanu - reče Bruce, čitajući
iz dokumenta u svojem mobitelu. - Rezervirali smo
dvije noći u hotelu Caribe, ali Danielle kaže da su
zapravo trebale biti tri pa će otkazati sastanak,
sazvan za petak.
Podignem pogled pa kimnem, ne vjerujući svojem
glasu. Svaki moj dio očajnički želi nazvati Petru ne
bismo li smislile kako popraviti štetu, ali morat ću se
strpjeti dok se ne nađem u zračnoj luci, dok jedini
ljudi koji bi mogli načuti naš razgovor ne budu
potpuni stranci.
.

Iskrcaju me kod rubnika; Bruce mi da je posljednje

upute. - Vista Air, let 477 - reče mi dok izlazim iz
auta. - Ukrcajna vam je propusnica već na mobitelu,
a netko će vas dočekati ondje nakon slijetanja.
Nazovite Danielle ako imate bilo kakvih pitanja.
Krenem prema staklenim kliznim vratima
prostranog terminala za odlaske Vista Airlinesa,
svjesna automobila koji se još nije pomaknuo od
rubnika. Nastavi hodati, kažem samoj sebi. Ponašaj
se normalno. Stanem u vijugavi red za sigurnosnu
provjeru, sastavljen od nekoliko nizova putnika
odijeljenih vrpcama, pa otključam mobitel i uđem u
e-poštu, gdje potražim plan puta za Detroit koji mi je
Danielle poslala neki dan. Pronašavši kontakt-
podatke hotela, nazovem.
- Hotel Excelsior - javi se žena s druge strane.
- Dobro jutro - pozdravim, trudeći se zadržati
smirenost i toplinu u glasu. - Trebala sam odsjesti u
vašem hotelu večeras, no došlo je do promjene plana.
Nažalost, očekivala sam dostavu paketa na svoje ime
jutros pa bih vam bila zahvalna ako biste mi ga mogli
proslijediti.
- Naravno - reče žena. - Kako se zovete?
Osjećam opuštanje u prsima pa duboko
udahnem. Mogu spasiti situaciju. Dogovoriti da mi
proslijedi paket u hotel Caribe i nestati odande. -
Claire Cook.
- Ah, da, gospođa Cook! Da, paket je dostavljen
rano jutros. Dala sam ga vašem suprugu prije manje
od deset minuta - zacvrkuta žena, bez sumnje i dalje
pod dojmom nedavnoga susreta.
Grčevito stisnem mobitel. Osjetim da mi se vid
počinje mutiti pa sam primorana upregnuti sve snage
kako bih ostala na nogama. Zamislim Roryja kako,
zaokupljen mnoštvom stvari, odlazi ravno u sobu.
Ondje će odgovoriti na pristigle e-poruke, uzvratiti
propuštene pozive, još jednom proći svoj govor. U
nekom će se trenutku sjetiti FedExova paketa. Neće
biti nimalo važno što je adresiran na moje ime. Vidim
ga kako otvara paket pa zaviruje unutra, iznenađen
uredno složenim snopovima novčanica. Posegne
unutra pa izvlači običnu omotnicu u kojoj su moja
nova vozačka dozvola, putovnica, kreditna kartica i
drugi krivotvoreni dokumenti. Oči mu se zaustave na
imenu - Amanda Burns - a potom i na mojoj
fotografiji. A onda pronađe i pismo, zapečaćeno i
adresirano na njega, u kojem je sve objašnjeno.
- Gospođo Cook? - Ženin me glas grubo vrati u
sadašnji trenutak. - Mogu li vam još kako pomoći?
- Ne - odgovorim glasom nijansu snažnijim od
šapta. - To je sve. - Isključim se, upregnuvši um u
pronalaženje drugih mogućnosti. Mogla bih otići
nekamo drugamo. Jednostavno prići šalteru i kupiti
kartu za Miami ili Nashville. Ali to bi ostavilo
elektronički trag. Sva gotovina koju sam kanila
iskoristiti kako bih za sobom izbrisala tragove nalazi
se u Detroitu. U Roryjevim rukama.
Klizim niz popis kontakata dok ga ne pronađem.
Ninini nokti na Aveniji Park, s Petrinim brojem
skrivenim pod imenom nepostojećega salona.
Javi se nakon trećeg zvona.
-Ja sam. Claire. - Iznenada sam svjesna ljudi oko
sebe. Stišam se i objasnim što se dogodilo. - Rory je
promijenio planove. Šalje me u Portoriko. Petra... -
Gotovo ne mogu izgovoriti riječi.
- On je otišao u Detroit. - Očajnički se trudim,
uzaludno, držati sve snažniju histeriju pod
kontrolom.
- O, Bože - reče Petra.
- Nazvala sam hotel. Već su mu predali paket. -
Nervozno progutam. - Što ću sada?
Putnici u redu preda mnom pomaknu se naprijed
pa išto učinim i ja. Petra s druge strane linije šuti dok
razmišlja. - Vrati se van pa uhvati taksi i dođi ovamo.
Možeš ostati kod mene dok ne smislimo što i kako
dalje.
Preda mnom je samo još nekoliko ljudi pa se broj
mogućnosti smanjuje sa svakom novom minutom.
Čim Rory otkrije što sam planirala, blokirat će sve
moje račune dok se ponovno ne vratim kući. Misli mi
se vrate u prošlost, u trenutak kada sam posljednji
put pokušala pobjeći. Zamislim nas kod kuće, s
dokazima onoga što sam kanila učiniti podastrtima
preda mnom, posve svjesna onoga što mi zasigurno
slijedi. Možda će čak učiniti ono što sam mu rekla da
učini u pismu pa objaviti svijetu da smo se razišli i
tražiti od svih da poštuju moju privatnost, okrenuvši
tako moj vlastiti plan protiv mene. Lako je moguće da
sam napisala vlastitu oproštajnu poruku, nešto čime
će opravdati tobožnje samoubojstvo.
- Preblizu - odgovorim. - Netko će me vidjeti i reći
mu.
 - Stanujem u jebenoj Dakoti3. Nitko ne dolazi
ovamo ako ga ja ne pozovem.
- Ondje stanuju barem tri Roryjeva prijatelja -
podsjetim je. - Secirat će mi cjelokupni život nakon
ovoga. Svaki detalj. Bankovne kartice. Kreditne
kartice. I ispis telefonskih poziva, a to će ga odvesti
ravno k tebi. I Nicu. I meni, ako se pokušam skriti
kod tebe. - Pogled mi klizne prema uniformiranim
agentima sigurnosne službe zračne luke, koji
usmjeravaju ljude lijevo i desno prema rendgenskim
uređajima. Preda mnom u redu sada stoji samo troje
ljudi. - Mislim da imam mnogo bolje izglede nestati u
Portoriku - kažem. - Štošta ondje još nije umreženo
nakon uragana. Ondašnji ljudi više vole gotovinu i
neće postavljati previše pitanja. - Ono što nisam
spomenula jest koliko će sve biti teško s gotovo
nimalo novca, na otoku koji ne pruža previše opcija
za uzmak. Ne mogu to izvesti bez kakve-takve
pomoći. Svjesna sam da sam obećala kako neću, no
svejedno je upitam: - Poznaje li Nico ikoga ondje?
Petra glasno izdahne. - Mislim da poznaje -
odgovori naposljetku. - Ne znam mnogo. Nico me drži
što dalje od tipova s kojima posluje. Nisu to ugodni
ljudi, Claire. A jednom kada te se dočepaju, Nico te
možda neće moći istog trena izbaviti odande. Jesi li
sigurna da želiš to?
Hladni klin prestravljenosti zabije mi se među
rebra i ugnijezdi iza njih dok zamišljam tamni

3 Dakota (The Dakota) čuvena je stambena zgrada u manhattanskoj četvrti

Upper West Side. U njoj su stanovale brojne poznate osobe, poput Judy
Garland, Lauren Bacall, Paula Simona, Yoko Ono ijohna Lennona,
kojije 1980. ubijen upravo ispred Dakote (nap. prev.).
automobil. Bezimeno lice. Možda hladnu sobu punu
žena, vezanih i okovanih. Goli betonski pod pun
razbacanih madraca, umrljanih i kvrgavih. Potom se
prisjetim kako izgleda srdžba kada se nastani na
Roryjevu licu i pomislim na sve ono što će mi učiniti
kada se vrati kući. Poniženje i povrijeđeni ponos koji
će mu voditi sve postupke. - Nazovi ga - kažem joj.
- Gdje ćeš odsjesti?
Izdiktiram joj pojedinosti, čuvši pritom kako kopa
po ladici u potrazi za kemijskom olovkom.
- U redu. Netko će stupiti u kontakt s tobom
ondje. Budi spremna za polazak čim ti se javimo.
Zadrhtim strahom, zapitavši se hoće li mi Nico
moći pomoći. I želim li to uopće.
Ali Petra mi i dalje da je upute: - Pronađi
bankomat i podigni koliko god gotovine možeš... za
svaki slučaj.
Na početku sam reda i ljudi već čekaju da završim
poziv i stavim sve na pokretnu vrpcu. - Moram ići -
kažem joj.
- Pokušaj ostati mirna - reče mi. - Javit ću se čim
uzmognem.
A onda prekinem vezu, prepuna sumnje i straha,
uvjerena da sam upravo svojevoljno kročila u noćnu
moru, u nepredvidljiv i kaotičan vrtlog opasnosti.
 EVA

zračna luka John F. Kennedy, New York

utorak, 22. veljače

dan pada

Očaj u ženinu glasu bio je bjelodan. Ja sam. Claire.

Jedva je istiskivala te riječi iz sebe jer joj je glas
pucao, kao da se bori sa suzama. Eva je ostala stajati
ondje, opčinjena, nijemo svjedočeći histeričnu
rastrojavanju žene u opasnosti. Žene u bijegu. Žene
poput nje.
Eva se osvrnula oko sebe, obuhvativši pogledom
putnike koji su ih okruživali, pritišćući ih sa svih
strana dok su vijugale prema točki za sigurnosnu
provjeru. Obitelj s nekoliko povećih kovčega, koje će
jamačno morati predati na izlazu. Par iza nje, koji se
šapćući prepirao zbog toga što nisu na vrijeme
krenuli u zračnu luku. Eva je proučila obraća li još
tkogod pažnju. Hoće li se bilo tko drugi možda sjetiti
uznemirene žene s mobitelom i tihe neznanke u redu
ispred nje, koja prisluškuje ženin razgovor.
Claire. Njezino ime, jedan slog, naizgled je
odzvanjalo Evinim umom. Eva se nenapadno
primaknuta bliže, pretvarajući se da je zaokupljena
svojim mobitelom, uređajem na bonove koji je kupila
prije manje od dvadeset četiri sata u drugoj zračnoj
luci, pa pomnije proučila ženu. Skupocjena Birkin
torba. Pomodne teniske, uparene s hlačama,
krojenima po mjeri, i jarko ružičastim kašmirskim
džemperom, elegantno navučenim preko njezina
vitka torza. Tamna kosa koja gotovo dodiruje
ramena.
- Mislim da imam mnogo bolje izglede nestati u
Portoriku - rekla je Claire. Eva se primaknula bliže,
naćulivši uši kako joj ništa ne bi promaknulo. -
Štošta ondje još nije umreženo nakon uragana.
Ondašnji ljudi više vole gotovinu i neće postavljati
previše pitanja.
Eva je osjetila kako joj puls ubrzava na riječi nije
umreženo, jer je to bilo upravo ono što je i sama
tražila. Portoriko je bio rješenje, a Claire sredstvo
kojim će doći do cilja.
Kada su izbile na početak reda, agent sigurnosti
zračne luke usmjerio je Evu prema rendgenskom
uređaju slijeva, a Claire nekoliko redova desno. Eva
ju je pokušala slijediti, no agent joj je prepriječio put
i tako spriječio u naumu. Pratila ju je pogledom, ne
ispuštajući iz vida jarko ružičasti džemper. Prošavši
provjeru, Claire je s druge strane uređaja skupila
svoje stvari pa iščeznula u mnoštvo.
Eva se borila s nagonom da se progura naprijed.
Nije čekala cijelo jutro samo kako bi sada izgubila
Claire. No zaglavila je iza starca koji se morao
nekoliko puta vraćati kroz rendgenski uređaj. Svaki
put kada bi crvena žaruljica ponovno zabljesnula,
Eva bi osjetila kako joj iznutra jača pritisak i želja da
se domogne druge strane.
Naposljetku je muškarac izvukao šaku kovanica
iz džepa, pažljivo ih prebrojio prije nego što ih je
ispustio u plastičnu kutiju, pa potom uspješno
prošao kontrolnu točku.
Eva je utrpala svoju jaknu i cipele u plastičnu
kutiju pa bacila torbu na pokretnu vrpcu, zadržavši
dah kada je došao red na nju. S druge je strane
pohitala sve vratiti na svoje mjesto pa zgrabila svoj
mobitel i športsku torbu, pogledom tražeći ružičasti
džemper. Ali Claire je iščeznula.
Gubitak je osjetila fizički, kao da joj je netko
udijelio snažan, munjevit udarac. Što god drugo
pokušala učiniti - kupiti drugu zrakoplovnu ili
autobusnu kartu, unajmiti vozilo - mogli bi joj ući u
trag. Takvo bi što ljude koji je progone dovelo ravno
do nje, kamo god pobjegla.
Pogledom je pretraživala mnoštvo, zadržavši se
malo dulje pred svakim restoranom i kioskom. Za oko
su joj zapeli zasloni s prikazima letova. Pronaći će
odlazni let za San Juan pa ponovno ući Claire u trag
na njezinu izlazu. Nije mogla daleko odmaknuti.
No, prolazeći pokraj kafića, Eva je ugledala
ružičasti džemper, uočljiv na sivoj pozadini prozora
iza nje. Claire je sjedila sama, s pićem u ruci,
izbezumljeno se osvrćući po krcatom terminalu,
oprezna poput životinje koja pogledom pretražuje
obzor u potrazi za grabežljivcima.
Dopustivši da joj pogled skrene s njezina plijena,
Eva je nastavila hodati. Claire se neće otvoriti
potpunoj neznanki koja je upita treba li pomoć.
Kanila je problemu pristupiti obilaznim putem. Ušla
je u knjižaru, ondje uzela časopis i počela ga listati
kako bi Claire dala dovoljno vremena da se primiri.
 S druge strane hodnika, Claire je prinijela piće
usnama.
Eva je vratila časopis na mjesto, napustila
knjižaru pa prišla velikoj staklenoj plohi koja je
gledala na asfalt vani, te skrenula ulijevo, prema
Claire. Prišavši dovoljno blizu, prinijela je svoj nijemi
mobitel uhu pa utkala u glas primjesu panike i
straha, pobrinuvši se da, sjedajući, svojom
športskom torbom udari u Clairein stolac.
- Zašto žele razgovarati sa mnom? - upitala je Eva,
sjevši do Claire, koja se pomaknula u stranu, odišući
ozlojeđenošću.
Ali učinila sam samo ono što je tražio od mene -
nastavila je Eva. - Čim smo doznali da je neizlječivo,
porazgovarali smo o svemu. - Eva je dlanom prekrila
oči, dopustivši da joj se posljednjih šest mjeseci vrati
poput silovite lavine. Rizici u koje se upustila.
Sve stoje izgubila. Trebale su joj sve te emocije
kako bi sada mogla složiti priču i podvaliti je kao
istinu. - Bio mi je muž i voljela sam ga - rekla je,
posegnula preko šanka za ubrusom, zgrabila ga i
pritisnula na oči prije nego stoje Claire uspjela
primijetiti da u njima nema suza. - Patio je, a ja sam
učinila ono što bi i svatko drugi na mojemu mjestu.
- Zastala je, pretvarajući se da sluša sugovornikove
riječi. - Poruči im da im nemam ništa više reći. -
Munjevitim je pokretom maknula mobitel s uha pa
nasumice ubola tipku na njemu kako bi prekinula
nepostojeći razgovor, pritom duboko udahnuvši i
teatralno zadrhtavši.
 Privukavši pažnju konobara, Eva je naručila: -
Votku tonik. - Potom je, više za sebe nego za Claire,
rekla: - Znala sam da će me ovo sustići. Samo nisam
imala pojma da će se to dogoditi ovako brzo. – Otpila
je gutljaj pića koje je konobar stavio pred nju, a Claire
se, na stolcu pokraj njezina, pomaknula malo dalje
od Eve. Njezina ukočena ramena bila su dostatno
upozorenje da nije raspoložena za razgovor. No Eva
je sklopila oči, pritisnuvši ih prstima, pa podigla
svoju hinjenu histeriju na višu razinu, počevši disati
brže i neujednačenije. Pokušala je dohvatiti još jedan
ubrus, no kako su joj bili izvan dosega, udarila je pri
pokušaju Claire u rame i tako ju primorala da joj ona
doda jedan.
- Hvala - rekla je Eva. - Ispričavam se što sam
ovako uzrujana banula u vaš tihi kutak. Jednostavno
sam... - Glas joj je zamro, kao da skuplja hrabrost
kako bi izgovorila riječi. - Suprug mi je nedavno
preminuo od raka.
Claire je oklijevala, i dalje ne gledajući Evu, prije
nego što je naposljetku progovorila: - Žao mije.
- Osamnaest smo godina proveli skupa. Prohodali
smo u srednjoj školi. - Eva je ispuhala nos pa se
zapiljila u svoje piće. - Zvao se David. - Otpivši novi
gutljaj, pustila je komadić leda u usta pa ga jezikom
pritisnula u unutrašnjost obraza, dajući tako srcu
priliku da se smiri i uspori, kako bi mogla usporiti i
priču koju je ispredala. Ako zabrza s njom, zvučat će
lažno i neuvjerljivo. Laži je potrebno pažljivo dozirati.
Zasijati i njegovati svaku prije nego što dođe trenutak
za novu. - Kopnio mi je pred očima, u nepodnošljivim
bolovima. Nisam to više mogla gledati. - Pustila je da
se prizor umirućega čovjeka zadrži u Claireinoj mašti
prije nego što je nastavila. - I zato sam medicinskoj
sestri rekla da pođe kući, da ću ja preuzeti noćnu
smjenu. Nisam postupila pretjerano promišljeno, ali
nemoguće je razmišljati razborito dok čovjek kojega
voliš cijeli svoj život pati. - Eva se zapiljila u prazno,
nekamo na drugu stranu terminala. -I sada oni, čini
se, imaju pitanja. Mogla bih snositi posljedice.
Ono što je Evi trebalo bio je uvjerljiv razlog. Nešto
čime će opravdati svoju želju da nestane i nikada se
ne vrati kući. Bilo što, samo ne istina.
Osjetila je promjenu u Claireinu govoru tijela;
neznatno okretanje sugovornici, tek centimetar ili
dva, no i to je bilo dovoljno. - Tko su „oni“? - upitala
je Claire.
Eva je slegnula ramenima. - Mrtvozornik. Policija.
- Pokazala je prema mobitelu. - To je bio onkolog
mojega supruga. Rekao mi je da traže da sljedećega
tjedna svi dođemo u centar grada odgovoriti na
nekoliko pitanja. - Zagledala se kroz prozor prema
uzletnim pistama. - U centru se nikad ne događa
ništa dobro.
-Jeste li iz New Yorka?
Eva joj je uzvratila pogled i odmahnula glavom. -
Kalifornija. - Uspori. Diši. - Nema ga tek dvadeset
jedan dan, a ja se svako jutro probudim i sve ponovo
proživljavam. Pomislila sam da bi izlet u New York
mogao pomoći. Promjena krajolika, nešto posve
drukčije od onoga što imam kod kuće.
-I... je li?
 - Da. Ne. - Pogledavši Claire, počastila ju je
kiselim osmijehom. - Mogu li oba odgovora istodobno
biti točna?
- Valjda.
- Već sam izgubila sve što mi je ikad bilo važno.
Mog muža više nema. Dala sam otkaz kako bih ga
mogla njegovati. Bili smo sami, nijedno nema druge
obitelji. - Eva je duboko udahnula pa izgovorila
najveću istinu koja joj je do tog trenutka prešla preko
usana. - Sama sam samcata na ovome svijetu i ne
želim se vratiti natrag. Zrakoplov mi polijeće za jedan
sat, a ja ne želim biti u njemu.
Eva je prekopala svoju torbicu pa izvukla
ukrcajnu propusnicu za Oakland i stavila je na šank
pred njih. Rekvizit. Mamac. Nijema sugestija. -
Možda ću otići nekamo drugamo. Imam ušteđevine.
Jednostavno ću kupiti kartu za neko mjesto gdje
nikad nisam bila i početi ispočetka. - Uspravivši se
na svojem stolcu, Eva se sjela ponositije, kao da ju je
upravo donesena odluka oslobodila nekog tereta u
nutrini. - Kamo biste mi predložili da odem?
Clairein glas bio je tih kad je odgovorila, sjedeći
kraj nje: - Neće im trebati dugo da vas pronađu.
Kamo god otišli, uspjet će vam ući u trag.
Eva zastane nekoliko trenutaka kako bi razmislila
prije nego što je rekla: - Mislite li da je moguće
jednostavno nestati? Iščeznuti bez ikakva traga?
Claire nije odgovorila. Ostale su sjediti u tišini,
promatrajući ljude kako se probijaju prema svojim
izlazima ili vrpcama za preuzimanje prtljage, široko
zaobilazeći svakoga oko sebe, izbjegavajući
uspostaviti kontakt očima, previše zaokupljeni
sobom i mislima o svojim odredištima da bi primijetili
dvije žene kako sjede jedna pokraj druge za šankom.
Tuljenje djeteta u daljini postajalo je glasnijim
kako ga je frustrirana majka vukla bliže njima.
Naposljetku je prošla ispred njih, vodeći svoju
uplakanu kćer za ruku i govoreći: - Neću ti dopustiti
da po stoti put gledaš Zamku za roditelje dok ne
pročitaš školsku lektiru.
Eva je ostala promatrati kako ih Claire prati
pogledom niz halu dok se nisu izgubile u masi. -
Lijepo je znati da i mlađe generacije još uvijek cijene
lik i djelo Lindsay Lohan. – Otpila je gutljaj svojega
pića. - Kako se zvao onaj drugi njezin film? Gdje
majka i kći zamijene tijela pa jedan dan žive u koži
one druge. Znate li na koji mislim?
- Šašavi petak. Moja je sestra obožavala taj film -
odgovorila je Claire, zagledavši se u svoje piće.
Eva je u glavi izbrojila do deset. Došla je do
presudnog trenutka u kojem će razgovor odvesti u
željene vode. Potom je rekla: - S kime biste se vi
zamijenili? Tko biste htjeli biti?
Claireina se glava usporeno okrenula prema Evi,
a pogledi su im se sreli i ostali prikovani jedan za
drugi, ali Claire nije odgovorila.
- Šašavi petak itekako bi mi dobro došao ovoga
trena-nastavila je Eva, glasom u koji se uvukla
primjesa zamišljenosti. - Uvući se u nečiju tuđu
kožu, živjeti neki posve drukčiji život. I dalje bih to
bila ja, ali nitko to ne bi znao.
 Pokraj nje, Claire je prinijela piće usnama, a Eva
je primijetila blago podrhtavanje ženine ruke. -
Trebala bih odletjeti u Portoriko - rekla je.
Eva je počela osjećati alkohol u svojem krvotoku,
njegovu toplinu duboko u utrobi, gdje je pomalo
počeo opuštati čvor koji se ondje sve snažnije stezao
proteklih četrdeset osam sati, zapetljavajući se u sve
zamršenije klupko. - Savršeno doba godine za
odlazak onamo.
Claire je odmahnula glavom. - Dala bih sve samo
da ne moram biti na tom letu - rekla je.
Eva je dopustila da riječi ostanu visjeti u zraku,
čekajući hoće li Claire podijeliti s njom ikakve detalje.
Jer ono što je Eva imala na umu bilo je krajnje
riskantno pa je morala biti sigurna da je Claire
dovoljno očajna. Uskovitlala je led u čaši, stopivši
kružnim pokretima votku i tonik u bistru tekućinu,
a pomalo usahla limeta ostala je zdrobljena na
rubovima. - Zvuči kao da bi nam objema dobro došao
Šašavi petak.
Eva je znala dvije stvari. Prvo, Claire je morala
povjerovati da je to njezina zamisao. I drugo, Eva više
nije htjela biti netko tko laže i vara druge. Qvo će joj
biti posljednji put.
Claire je podignula Evinu ukrcajnu propusnicu sa
šanka, proučivši je. - Kakav je Oakland? - upitala je.
Eva je slegnula ramenima. - Ništa posebno -
odgovorila je. - Noja živim u Berkeleyju. Ljudi su
ondje pomalo ćaknuti. Kada biste se spustili
Avenijom Telegraph na monociklu, svirajući pritom
trubu, nitko vas ne bi dvaput pogledao. Znate takva
mjesta? Svi se savršeno uklapaju jer su svi malo
čudniji od vas.
Upravo u tom trenutku prišao im je konobar pa
upitao: - Mogu li vas ponuditi još čime?
Claire se tada prvi put osmjehnula. - Mislim da
nam ne treba ništa više. - Potom se obratila Evi: -
Dođite sa mnom.
.

Udaljile su se iz kafića, hodajući rame uz rame,

primoravajući ljude da im se izmiču s puta i zaobilaze
ih, te se naposljetku pridružile redu umornih putnica
u ženskom zahodu, pritom ne rekavši ni riječ.
Nekoliko se odjeljaka oslobodilo, no Claire je
propustila žene iza njih, čekajući dok se ne oslobodi
odjeljak za osobe s posebnim potrebama. Povukla je
Evu za sobom unutra pa zaključala vrata za njima.
Claire se trudila govoriti što tiše. - Ono što ste
maloprije spomenuli, kad ste pitali mislim li da je
moguće nestati. Mislim da postoji način.
Klokotanje zahodskih vodokotlića, žuborenje
slavina, najave letova preko zvučnika. Sve je to
poslužilo kao zvučna kulisa Claire dok je kopala po
svojoj torbici pa izvukla odande mobitel. Pronašavši
na njemu svoju elektroničku kartu, pružila ju je Evi.
- Ako se zamijenimo za letove, evidencije će pokazati
da smo se obje ukrcale, svaka na svoj let - rekla je
Claire. - Ali u Portoriku ćete biti vi, a u Oaklandu ja.
Neće biti tragova koji bi vodili do bilo koje od nas.
Eva je pokušala odglumiti skepsu. Neće upaliti
ako pristane prebrzo. - Jeste li sišli s uma? Zbog čega
biste bili voljni učiniti takvo što za mene?
 - Zapravo biste vi meni učinili uslugu - odgovorila
je Claire. - Ne mogu se vratiti kući. Tek mi je sada
jasno koliko sam naivna bila što sam uopće pomislila
da sam sposobna orkestrirati vlastiti nestanak u
Portoriku.
Evine su oči poletjele prema Claireinu licu. - Kako
to mislite?
Claire je odgovorila: - Ne morate se ništa brinuti.
Eva je odmahnula glavom. - Ako pristanem na
ovo, možete mi barem reći u što se upuštam.
Claire se zapiljila u vrata odjeljka pa progovorila:
- Namjeravala sam ostaviti supruga. Skovala sam
plan, ali stvari su pošle po zlu i on je doznao. Moram
nestati prije nego što...
- Prije nego sto? Je li opasan?
-Jedino za mene.
Eva se zagledala u elektroničku kartu na
Claireinu mobitelu, kao da razmišlja. - Kako ćemo
zamijeniti karte kada uopće ne nalikujemo jedna
drugoj?
- Nije važno. Već smo prošle sigurnosnu provjeru.
Imat ćete moj mobitel s mojom ukrcajnom
propusnicom. Nitko vas neće zaustaviti. - Zapiljila se
u Evu, u njezine oči, razrogačene i ispunjene očajem.
- Molim vas - prošaptala je. - Ovo mi je jedina šansa.
Eva je dobro znala kakav je osjećaj imati nešto
nadomak ruke, a onda ostati bez toga u posljednji
tren. Takve stvari čovjeka lako dovedu u stanje očaja
i učine ga slijepim za sve načine na koje naizgled
savršeno rješenje može poći po zlu’.
 .

Plan se na kraju pokazao jednostavnim. Brzo su

zamijenile sadržaje svojih torbi. Claire je izvukla NYU
kapu iz svoje pa ugurala kosu pod nju. Zatim je
svukla džemper i dala ga Evi. - Moj će suprug
okrenuti nebo i zemlju. Slijedit će svaki trag. Secirat
će i proučiti svaku minutu ovoga dana. A to znači i
snimke nadzornih kamera zračne luke. Morat ćemo
zamijeniti i više od pukih propusnica.
Eva je svukla svoju jaknu pa je pružila Claire,
oklijevajući na trenutak. Bila joj je to omiljena jakna,
vojnički zelena s kapuljačom i mnoštvom zatvarača i
unutarnjih džepova koji su joj godinama izvrsno
služili.
Claire ju je navukla, i dalje govoreći: - Kada
sletite, podignite mojom kreditnom karticom novac s
bankomata, ili kupite kartu za neko drugo odredište.
Što god želite. Bitno je da ostavite trag koji moj
suprug može slijediti. - Claire je ugurala prijenosno
računalo u Evinu športsku torbu, koja joj je sad
počivala pred stopalima. Zatim je otvorila torbicu s
kozmetičkim potrepštinama pa iz nje izvukla
plastičnu tubu s četkicom za zube, gurnuvši je u
jedan od džepova Evine nekadašnje jakne, što se Evi
učinilo čudnim. Jednostavno joj se nije činilo da bi
oralna higijena trebala biti visoko na popisu
prioriteta u trenutku poput toga. Claire je iz svojega
novčanika izvukla snop gotovine pa ga gurnula u
drugi džep, a potom ubacila novčanik natrag u svoju
torbicu pa je pružila Evi. - Što god učinili, djelujte
odmah, prije nego što blokira sve račune - rekla je. -
Pin je 3710.
 Eva ju je uzela, premda joj nije trebao Clairein
novac. Potom je dala Claire svoju torbicu, ne
potrudivši se čak ni pogledati unutra, jer se jedva
čekala riješiti svega. Jedina gotovina koja joj je
trebala tog trena nalazila se u maloj torbici
priljubljenoj uz njezinu kožu, a ostatak ju je čekao
daleko, skriven na sigurnom.
Gurnula je ruke u ružičasti kašmirski džemper,
osjećajući kako se približava trenutak njezina bijega
i zdušno se nadajući da Claire neće izgubiti hrabrost.
Za devedeset minuta trebala bi se naći u zraku, na
putu u Portoriko. Znala je za stotine načina na koje
može nestati jednom kada se ponovno nađe na tlu.
Promijeniti izgled, a onda pobjeći s otoka što dalje.
Unajmiti brod. Unajmiti zrakoplov. Imala je dovoljno
novca za bilo što što bi joj moglo zatrebati. Nije ju bilo
briga što će Claire učiniti sa svojim novim životom.
Razgovor koji je vodila s Dexom prošlog tjedna
vratio joj se u misli; riječi izgovorene usput tijekom
košarkaške utakmice. Jedini način da načiniš lažnu
osobnu iskaznicu jest da pronađeš nekoga tko ti je
voljan dati svoju. Eva je gotovo prasnula u smijeh;
Dexove riječi postajale su stvarnost pred njezinim
očima, tu u zahodu za osobe s invaliditetom, na
Terminalu 4 zračne luke JFK.
Claire je odsutno prtljala po jednom od zatvarača
jakne koju je sada nosila, a Eva je pomislila na ljude
koji bi je mogli čekati u Oaklandu. Mogli bi zastati na
trenutak kada je ugledaju kako izlazi iz zgrade zračne
luke, odjevena u dobro im poznatu Evinu jaknu. Ali
tu su sve sličnosti prestajale.
 - Nadam se da vam nije problem - rekla je Eva,
pritisnuvši svoj nedavno kupljeni mobitel o grudi - ali
unutra su mi sve fotografije. Nekoliko sačuvanih
glasovnih poruka od mojega supruga... - Nije mogla
riskirati da Claire otkrije kako unutra nema
spremljenih kontakata, ni fotografija, a da u povijesti
poziva stoji samo jedan broj. Pružila je Clairein
mobitel natrag njegovoj vlasnici. - Morat ćete
onesposobiti lozinku na svojemu kako bih mogla
učitati elektroničku propusnicu. Osim ako mi je ne
želite ispisati pa zadržati svoj mobitel.
Pa da mi uđe u trag preko njega? Ne hvala - rekla
je Claire, listajući kroz postavke, pa onesposobila
lozinku. - Ali moram najprije prepisati jedan broj.
Eva je promatrala kako Claire uzima kemijsku iz
svoje torbe pa švrlja nešto na poleđini staroga
računa.
I baš tada najavljen je let za Oakland. Ukrcaj je
započeo. Pogledale su jedna drugu, ne skrivajući na
licima mješavinu straha i uzbuđenja.
Izgleda da je kucnuo naš čas – rekla je Claire.
Eva ju je zamislila kako se ukrcava na let za
Kaliforniju pa-na kraju putovanja izlazi iz
zrakoplova. Kroči na žarko sunce, nemajući pojma
što bi je ondje moglo zateći. Pokušala je potisnuti
osjećaj kriv e. Uostalom, Claire joj je ostavila dojam
borkinje. Činila se pametnom. Već će se snaći. -
Hvala vam što mi pomažete početi ispočetka.
Claire ju je privukla u zagrljaj pa prošaptala: -
Spasili ste me. Neću vam to nikad zaboraviti.
 A onda je nestala. Izjurila je iz odjeljka i izgubila
se u gužvi zračne luke. Sigurnosne kamere zabilježile
su ženu u zelenoj jakni s NYU bejzbolskom kapom,
šilta navučena preko očiju, koja sigurnim korakom
grabi prema novom životu.
Eva je ponovno zaključala vrata, oslonivši se o
hladan, opločen zid, pa dopustila da se sav jutrošnji
adrenalin iscijedi iz nje, ostavljajući joj udove
slabima, a um zamagljenim. Još nije bila slobodna,
ah nikad nije bila bliže slobodi.
.

Zadržala se u odjeljku koliko je god mogla,

zamišljajući Claire kako leti prema zapadu, utrkujući
se sa Suncem prema slobodi.
- Započinjemo ukrcaj putnika na let 477 za
Portoriko - progovorio je glas negdje iznad njezine
glave pa je izašla van i prošla pokraj dugačkog reda
žena koje su čekale da se oslobodi neki od odjeljaka.
Krajičkom oka promatrala je svoj odraz u zrcalu,
diveći se staloženosti svoje vanjštine, jer je iznutra
željela zaplesati. Povukla je rukave Claireina
ružičastog kašmirskog džempera gore, na brzinu
oprala ruke pa prebacila svoju novu torbicu preko
ramena i vratila se u halu.
Na izlazu se držala po strani, iz navike
proučavajući ostale putnike i pitajući se hoće li ikada
moći doći nekamo i pritom ne biti prinuđena
procjenjivati rizike i opasnosti. Međutim, svi su se
oko nje doimali usredotočenima na vlastite misli,
nestrpljivi pobjeći s ledenih temperatura New Yorka
u toplije predjele.
 Nervozna službenica na izlazu prinijela je
mikrofon ustima pa objavila: - Naš jutrošnji let nije
pun pa svi putnici koji nemaju kartu, a htjeli bi letjeti
s nama, mogu pristupiti pultu.
Ljudi u ljetnoj odjeći jurnuli su u red, želeći biti
među prvima u svojim ukrcajnim skupinama, no
kako je na izlazu bila samo jedna službenica, sve je
bilo kaotično, a početak ukrcaja se otegnuo. Eva se
hotimice smjestila kraj bučne šesteročlane obitelji.
Clairein mobitel zazvonio joj je u torbici. Gonjena
znatiželjom, izvukla ga je van.

Koji kurac izvodiš?

Nisu je prenerazile riječi, već žuč kojom su bile

natopljene, otrovne i poznate. Potom je mobitel
ponovno zazvonio, stresavši je toliko da je zamalo
ispustila uređaj. Pustila je da poziv preuzme govorna
pošta. Ponovno je zazvonio. A ona je opet učinila isto.
Zagledala se niz zračni most, brojeći ljude pred
sobom i potičući ih da se pomiču brže. Da se napokon
svi ukrcaju i vinu u zrak, da konačno krenu.
Zašto stojimo na mjestu? – upitala je žena iza nje.
Nekakav kvar na vratima zrakoplova, barem sam
tako čula.
Krasno - odgovorila je žena.
Kada je došao Evin red, dala je mobitel službenici
koja je skenirala njezinu elektroničku propusnicu, i
ne pogledavši ime. Dobivši mobitel natrag, Eva ga je
smjesta isključila i ubacila natrag u Claireinu
torbicu. Red se vukao naprijed puževim korakom, a
Eva se našla na pragu zračnog mosta, skrivena u
mnoštvu nestrpljivih putnika. Udarac nečije torbe
otraga katapultirao joj je Claireinu torbicu s ramena,
a ženine stvari razletjele su se u svim smjerovima.
Čučnuvši kako bi prikupila sve, diskretno je
pogledala natrag prema hali. Iznad nje, nagurano
mnoštvo priječilo je službenici pogled na nju, a Eva
je shvatila koliko bi lako bilo jednostavno neopaženo
nestati odande. Let nije bio popunjen. Možda nitko
ne bi primijetio da je njezino sjedalo prazno.
Propusnica je skenirana i ona je službeno na letu, a
Claire je već na putu u Oakland.
Imala je tek djelić sekunde za odluku. Obrisi
plana već su bili tu. Mogla bi se maknuti u stranu i
nasloniti na zid, glumeći da je primila još jedan poziv.
Bila bi još jedna u nizu putnica, posve obuzeta svojim
životom, na putu za neko novo mjesto. Mogla bi otići
iz zračne luke pa se zaputiti u Brooklyn i naći
frizerski salon u kojem bi je bili voljni primiti s ceste,
bez narudžbe, pa im reći da joj oboje kosu u smeđe.
Potom bi mogla gotovinom platiti let nekamo
drugamo, služeći se Claireinom osobnom
iskaznicom. Claire Cook nije tako neuobičajeno ime
pa ne bi bilo nimalo neobično da dvije osobe tog
imena istoga dana lete na dva posve različita
odredišta. A jednom kada bi sletjela i nestala, svi bi
ti podatci ionako postali nebitni.
Baš kao i ona sama.
 CLAIRE

utorak, 22. veljače

Prošao je cijeli sat prije nego što mi je srce prestalo

divlje udarati, prije nego što sam, prvi put nakon
mnogo godina, uspjela duboko i opušteno udahnuti.
Pogledam na sat. Zrakoplov na kojem sam trebala
biti u ovom je trenutku negdje iznad Atlantika,
tisućama kilometara daleko. Zamislim ga kako slijeće
u Portoriku, kako taksira do terminala pa pušta iz
svoje utrobe izletnike, a Eva neprimijećeno prolazi
kraj svih njih, nevidljiva. Rory je dosad već otkrio što
se skrivalo u paketu koji je dostavio FedEx pa će me,
kada pokrene potragu za mnom, tražiti pod imenima
Claire Cook ili Amanda Burns. Nema pojma tko je
Eva James. Bilo je gotovo prejednostavno.
Sustigne me sjećanje na noć kada mi je bilo
trinaest godina i sjedila sam s majkom na trijemu.
Već sam nekoliko tjedana bila meta skupine
popularnih djevojčica. Slijedile su me, šaptale
okrutne stvari, čekale dok ne ostanem sama u
školskom hodniku ili zahodu kako bi me počastile
svojim otrovnim komentarima. Majka se htjela
umiješati i učiniti nešto, ali ja joj nisam dopustila,
uvjerena da bi to samo pogoršalo situaciju. - Kada
bih barem mogla nestati - prošaptala sam. Skupa
smo gledale trogodišnju Violet kako jurca malenim
dvorištem u kojem su se ruže njihale na blagom
večernjem povjetarcu.
 - Ako pomno paziš, Claire, rješenja se uvijek
ponude sama od sebe. Ali moraš biti dovoljno hrabra
da ih prepoznaš i provedeš u djelo - rekla je, uzela mi
dlan iz krila pa ga stisnula.
Njezine su mi riječi toga dana bile zbunjujuće. Ali
sada shvaćam da mi je davala savjet koji će mi
zatrebati kasnije u životu. Našla sam se u stupici
između dvaju zastrašujućih izbora: Roryjeva bijesa i
soja ljudi koje bi Nico poslao da mi pomognu, a onda
se odnekud pojavila Eva i ponudila spas.
Pomislim na Evu, na ono što je izgubila, pa se
ponadam da će, gdje god završila, naći unutarnji mir.
Zamislim je kako nalazi spas u nekom zabačenom
zaselku, nastanivši se ondje u malenoj kućici na
obali oceana, svijetla nijansa njezine kose još je
istaknutija na koži, opaljenoj suncem, koje joj poput
oprosta obasjava ramena. Daleko od svega. Novi
početak, poput onoga kakvom se nadam i za sebe.
Kranje je nevjerojatno kako nas je sudbina
spojila.
Mjehurić radosti zakotrlja mi se nutrinom, a ja se
nasmijem naglas pa prenem muškarca koji sjedi
pokraj mene. - Oprostite - kažem pa se okrenem
prozoru, gledajući kako se tlo ispod nas iz gradskoga
krajolika pretvara u izduljene parcele
poljoprivrednoga zemljišta, znajući da svakom
minutom ostavljam Roryja kilometrima iza sebe.
.

Šest sati poslije zrakoplov je sletio u Oakland. Dok

smo kružili iznad San Francisca, pilot nas je upozorio
na njegove znamenitosti poput slavnoga mosta
Golden Gate i zgrade Transamerica, noja ih u svojem
uzbuđenju gotovo nisam ni primijetila. Dok čekam
svoj red za iskrcaj, osjećam mnoštvo ljudi koje me
pritišće sa svih strana, pa sklopim oči, prisjećajući se
igre Bi li radije, koju smo Violet i ja povremeno igrale.
Provodile bismo sate smišljajući nemoguće,
urnebesne izbore: Bi li radije pojela deset žohara ili
svakog dana cijele godine za večeru imala jetrice?
Osmjehnem se sebi, pitajući se što bismo Violet i ja
smislile sada. Bi li radije bila udana za bogatog
zlostavljača ili započela novi život, bez lipe u džepu i
identiteta? Izbor mi se ne učini pretjerano teškim.
Vrata se naposljetku otvore, a ljudi se počnu
slijevati iz zrakoplova. Zauzmem svoje mjesto među
njima, navukavši šiltericu preko o ju, barem dok ne
umaknem iz zračne luke, dalje od nadzornih kamera.
Prvo što moram učiniti jest nazvati Petru i reći joj da
sam u Oaklandu. A onda moram pronaći jeftin motel
u kojem neće postavljati previše pitanja. Sa samo
četiri stotine dolara u džepu, moram biti pažljiva.
Izašavši iz zrakoplova, neprimjetno zaobiđem
ostale i bacim se u potragu za telefonskom
govornicom. Ali nakon što sam ušla u zajednički
prostor zračne luke, primjećujem da je nešto
drukčije. Nekoliko grupica ljudi okupljeno je oko
televizijskih zaslona u nekoliko barova i restorana,
nijemo piljeći u njih.
Nešto se zasigurno dogodilo.
Priđem jednoj od grupica, okupljenoj pred
restoranom Chili’s, pa se navirim iznad ramena
putnika ispred sebe. Na zaslonu se vrti program
kabelske postaje specijalizirane za vijesti, ali ton je
utišan. Žena turobna lica obraća nam se s ekrana, a
njezino nas ime za koji trenutak zabljesne sa zaslona:
Hillary Stanton, glasnogovornica Nacionalnoga
odbora za sigurnost u prometu. Čitam njezine riječi
ispisane na dnu zaslona.

Još ne znamo što je prouzročilo pad, prerano je za bilo

kakve zaključke.

Zaslon se sada prebaci na voditelja vijesti, no

uspjela sam pročitati udarnu vijest koju je do tog
trenutka skrivao tekst na dnu stranice, ispisan crnim
slovima.

Pad leta 477.

Čitam ponovno, pokušavajući promijeniti

redoslijed riječi ne bi li dobile drugo značenje.
Let 477 bio je moj let za Portoriko.
Proguram se bliže zaslonu. Na dnu se ispisuje
novi tekst, ovoga puta riječi voditelja vijesti.

Vlasti zasad odbijaju nagađati o tomu što je prouzročilo

pad, iako daju naslutiti kako vjeruju da preživjelih nema.
Let 477 imao je 96 putnika, a letio je u Portoriko.

Na zaslonu je sada prijenos uživo, a u kadru se vidi

ocean na čijoj površini plutaju dijelovi olupine.
Tlo se naizgled zatrese poda mnom, a ja
zateturam i srušim se na muškarca kraj sebe. On me
uhvati i pridrži za lakat te pričeka da povratim
kontrolu nad sobom. - Jeste li dobro? - upita.
 Oslobodim ga se pa se proguram kroz mnoštvo,
nesposobna pomiriti ono što vidim na televizijskom
zaslonu s prizorom Eve, koju još jasno uspijevam
predočiti u mislima, čiji glas još čujem, čiji osm ih u
trenutku dok su se zahodska vrata zatvarala za
mnom još vidim.
Pogleda uperena u pod, počnem manevrirati
među putnicima u hali, iznenada svjesna koliko je
zapravo televizora načičkano oko mene, a svaki od
njih prikazuje izvanrednu vijest. Progutam žuč koja
mi navre u grlo, skupljajući se ondje, pa priđem
telefonskoj govornici koju sam ugledala kraj zahoda.
Drhtavim prstima izvučem račun na kojem sam
našvrljala Petrin broj pa utipkam znamenke. Glas iz
slušalice uputi me da ubacim jedan dolar i dvadeset
pet centa. Počnem kopati po Evinu novčaniku dok ne
iskopam pet kovanica od dvadeset pet centa pa ih
jednu po jednu gurnem u prorez, osjećajući kako mi
srce i divlje udara.
No, umjesto zvonjave, začujem tri tona i
automatizirani glas koji mi kaže: Birali ste broj koji se
više ne koristi.
Jamačno sam u žurbi utipkala pogrešan broj,
želeći je što prije čuti, ili sam slučajno dvaput birala
istu znamenku, pa duboko udahnem, pokušavajući
snagom volje smiriti drhtavu ruku. Pokupim
kovanice koje je aparat izbacio pa ponovno utipkam
broj, ovoga puta Sporije.
Glas me ponovno obavijesti da se broj više ne
koristi.
 Dok spuštam slušalicu na njezino mjesto, učini
mi se da sam potpuno odijeljena od stvarnosti i da se
izdižem iz vlastita tijela. Doteturavši do praznog reda
stolica, srušim se na njih i zapiljim se preko hale.
Ljudi mi ulaze i izlaze iz vidokruga, pritom vukući
kovčege, natjeravajući djecu, razgovarajući
mobitelima.
Sigurno sam pogrešno zapisala broj. Prisjetim se
zahodskog odjeljka i trenutka kad sam prepisivala
Petrin broj, preplavljena adrenalinom koji mi je toga
trena raspršio koncentraciju na sto stvari.
I zato sam sada posve odsječena.
Preko puta mene, kadar na zaslonu ponovno se
promijeni i privuče mi pažnju.

Popis putnika još nije objavljen. Nacionalni odbor za

sigurnost u prometu najavio je konferenciju za novinare
kasnije večeras.

Upravo sam shvatila koliko ću ranjiva postati. Dobro

znam kako ovakve stvari katkada puste korijenje,
braneći se emocijama nacije. Najprije idu grozomorne
pojedinosti, nagađanja o onomu što je pošlo po zlu.
Zatim dođe prirodno ljudska znatiželja. Žrtve. Njihovi
životi i nade. Njihova lica, nasmijana i ozarena, posve
nesvjesna kraja koji ih čeka. Budući da sam Roryjeva
supruga, moju će priču isticati više od ostalih,
osuđujući time moju novostečenu anonimnost na
kratak vijek. Moje će se lice uskoro naći u svim
medijima, prepoznatljivo svakomu tko skrene pogled
na mene. Uskoro ću biti zloglasna koliko i Maggie
Moretti. Još jedna životna tragedija koju će Rory
hrabro prebroditi. a ja ću se naći u neobranu grožđu,
s jako malo novca, bez osobnih dokumenata i mjesta
na kojem bih se mogla skriti.
Pogled mi padne na Evinu torbicu pa posegnem u
nju i izvučem alku sa snopom ključeva i njezin
novčanik. Gurnem ključeve u džep pa otvorim
novčanik i upamtim adresu s vozačke dozvole: Le Roy
543. Ne oklijevam. Nakon što sam napustila zgradu
zračne luke i zakoračila na blještavo kalifornijsko
sunce, zaustavljam taksi.
.

Jurimo autocestom, a obrisi nebodera San Francisca

izdižu se iznad industrijskih postrojenja na istočnoj
strani zaljeva, noja ih gotovo ne primjećujem.
Umjesto toga, vrtim u mislima Evine posljednje
trenutke provedene u zahodskom odjeljku sa mnom
i njezinu odlučnost u nakani da si stvori novi život,
posve nesvjesna činjenice da se to nikada neće
dogoditi. Naslonim glavu o prozor i pokušam se
usredotočiti na studen stakla koje mi prianja uz
kožu. Samo još malo. Ne smijem se slomiti dok se ne
nađem iza zatvorenih vrata.
Ubrzo smo sišli s autoceste i našli se u ulici
krcatoj studentima, slikovitoj i energičnoj. Pokušam
zamisliti što Rory čini u ovom trenutku. Vjerojatno je
na putu natrag u New York nakon što je otkazao sve
obveze u Detroitu, i nakon što je bez mnogo pompe
položio četrdeset tisuća natrag na bankovni račun, a
sve ostalo skrio u svoju tajnu ladicu.
Gledam kroz prozor u trenutku dok prolazimo
pokraj sveučilišne zgrade, gdje studenti neoprezno
pretrčavaju cestu, bezbrižni onako kako samo
studenti mogu biti. Obišavši istočni rub kampusa,
nađemo se u stambenoj četvrti na sjevernoj strani
grada, 68 smještenoj na brežuljcima i prošaranoj
vijugavim ulicama. Kuće, mahom dvojne, i stambene
zgrade stoje jedne pokraj drugih među visokim
sekvojama, a ja se zamislim što bi me moglo zateći
kada otključam Evina vrata, kada poput uljeza
kročim u dom koji je dijelila sa suprugom, zauvijek
zamrznut u stanju u kojem ga je ostavila. Gledat ću
njihove fotografije. Služiti se njihovom kupaonicom.
Spavati u njihovu krevetu. Zadrhtim i pokušam ne
misliti toliko unaprijed.
Vozač me ostavi pred bijelom dvojnom
dvokatnicom s izduženim prednjim trijemom, s
dvojim istovjetnim vratima, usidrenima na svakom
kraju. Desna je strana zakriljena zastorima koji
skrivaju unutrašnjost od znatiželjnih očiju. Veliki bor
baca svoju sjenku na dio trijema, a tlo pod njim čini
se tamnim i vlažnim. Lijeva je strana kuće prazna, a
ogoljeni prozori otkrivaju praznu prostoriju s
krunskom štukaturom na jarko crvenim zidovima i
podovima od masivnog drveta. Osjetim olakšanje što
neću morati odgovarati na pitanja susjeda o tomu tko
sam ili kamo je Eva otišla.
Počnem prtljati s ključevima, naposljetku uspijem
pronaći onaj pravi pa otvorim vrata, gurnuvši ih.
Trenutak prekasno pomislim da bi kuća mogla imati
sigurnosni sustav pa se ukočim. No dočeka me samo
tišina. Zrak vonja po dugo zatvorenoj prostoriji, s
jedva osjetnim tragom nečega dijelom cvjetnog, a
dijelom kemijskog, nečega što se zadrži samo tren, a
onda iščezne.
Zatvorim i zaključam vrata pa pažljivo zakoračim
preko para cipela koje izgledaju kao da ih je netko
zbacio sa stopala prije tek nekoliko minuta, ćuleći uši
i osluškujući bilo kakve zvukove koji bi mogli dopirati
iznutra, nešto što bi otkrilo nazočnost druge osobe.
A ipak, unatoč neredu, kuća je naizgled posve tiha.
Spustim torbu uz ulazna vrata, za slučaj da
budem primorana žurno pobjeći odande, pa se
došuljam do kuhinje kako bih povirila unutra.
Prazna, premda je na pultu otvorena limenka dijetne
Cole, a u sudoperu ostavljeno nekoliko komada
prljava posuđa. U stražnje dvorište vode vrata, no
zaključana su i dodatno osigurana lancem.
Sporim se korakom počnem uspinjati stubama,
pomno osluškujući. Samo tri prostorije: kupaonica,
radna soba i spavaća soba, u kojoj je odjeća
razbacana po krevetu i podu, kao da je netko bio i
primoran žurno otići. No, u kući nema nikoga drugog
pa ispustim dah koji sam zadržavala.
Vrativši se u prizemlje, srušim se na kauč pa
nagnem glavu naprijed, položivši je u dlanove, i
naposljetku dopuštam današnjim zbivanjima da me
sustignu. Preplavljuje me jutrošnja panika,
popraćena uzbuđenjem spoznaje da sam se ipak
uspjela neopaženo izvući.
A onda pomislim na Evu, negdje na dnu
Atlantskoga oceana. Zapitam se je li boljelo kada je
zrakoplov udario o morsku površinu, jesu li se
trenutci prije udara rastegnuli u vječnost, ispunjeni
užasnutim vriskovima i plačem putnika, ili je zbog
nedostatka kisika u kabini zavladala tišina. Nekoliko
puta duboko udahnem, nastojeći se smiriti. Na
sigurnom sam. Dobro sam. Vani se automobil
prokotrlja tihim susjedstvom. U daljini se oglasi
nečije kućno zvonce.
Podignem glavu pa pogledom obuhvatim
uokvirene apstraktne grafike na zidu i mekane
naslonjače na objema stranama kauča. Prostorija je
malena, ali ugodna, namještena kvalitetnim, ali ne i
ekstravagantnim pokućstvom. Čista suprotnost
domu koji sam ostavila za sobom.
U sjedištu naslonjača, okrenuta televizoru, golim
se okom vidi udubina od sjedenja, no ostatak
pokućstva izgleda besprijekorno. Nešto me kopka
dok gledam prostoriju pred sobom, ali ne mogu
uprijeti prstom u nešto konkretno. Možda stanje u
kojem je ostavljena, kao da je netko upravo otišao,
kaneći izbivati samo nekoliko minuta. Proučavam
prostor, nastojeći dokučiti gdje je bolnički krevet
njezina supruga mogao stajati. Gdje je osoblje
hospicija moglo brojiti tablete, dozirati lijekove, prati
ruke. Ali nikakvih tragova više nema. Čak ni utora u
sagu.
Na suprotnom zidu stoji polica nakrcana
knjigama. Priđem joj pa primijetim naslove iz
područja biologije i kemije, a na samome dnu police
ugledam i nekoliko udžbenika. Dala sam otkaz kako
bih ga mogla njegovati. Možda je bila profesorica na
Berkeleyju. Ilije to možda bio on.
 Iz kuhinje se začuje zujanje, glasno i nesnosno u
inače tihoj kući. Došavši na vrata, primijetim crni
mobitel na kuhinjskom pultu, zadjenut između dviju
posuda. Podignem ga, zbunjena, prisjetivši se drugog
mobitela koji je Eva rabila u njujorškoj zračnoj luci.
Na zaslonu me dočeka poruka jedne od onih
tekstualnih aplikacija koje iščeznu sa zaslona nakon
određenog broja minuta, poruka kontakta
spremljenoga kao D.

Zašto nisi došla? Je li se nešto dogodilo?

Na mobitel pristigne nova poruka pa mi on zazuji u

ruci, a ja gotovo skočim.

Smjesta me nazovi.

Bacim ga natrag na pult i zapiljim se u njega,

očekujući nove poruke, no uređaj ostane nijem, a ja
se ponadam da je D, tko god on bio, završio sa svojim
pitanjima, barem za večeras.
Zakoračim prema sudoperu pa se kroz prozorčić
iznad njega zagledam u skučeno dvorište. Obrubljeno
je grmljem i razdijeljeno stazom od opeka koja vodi
do vrata u stražnjem zidu ograde. Zamislim Evu kako
stoji ondje i promatra kako se spušta noć, kao sada,
bojeći sjenke u tamne nijanse plave i ljubičaste, dok
nebo osvaja tama, a njezin suprug leži, umirući.
Mobitel ponovno zazuji, a zvuk odjekne praznom
kuhinjom i ispuni je zlom slutnjom. Prazna mi kuća
stoji na raspolaganju, a ipak mi ne otkriva ništa.
 EVA

Berkeley, Kalifornija
Kolovoz

šest mjeseci prije pada

Eva ga je čekala pred njegovim studentskim

domom. Nije to bio onaj isti u kojem je sama
stanovala prije svih tih godina, nego noviji, kudikamo
oku ugodniji, ukrašen drvenarijom od tamna drveta,
kao da su htjeli studentima pružiti osjećaj da stanuju
u talijanskoj vili, a ne u studentskom smještaju.
Pogled joj je kliznuo gore, iznad prozora, otvorenih
kako bi uhvatili toplinu jutarnjeg zraka, kroz koje na
zidovima ugleda plakate bendova za koje nikad nije
čula. Zvonik na sredini kampusa oglasio je puni sat,
a studenti čija su predavanja počinjala rano, miljeli
su pokraj nje dok je stajala na pločniku, naslonjena
na nečiji automobil. Nitko ju nije primjećivao. Kao i
inače.
Naposljetku je izašao, s naprtnjačom preko
ramena i nosom zabijenim u mobitel. Nije ju ni
primijetio, dok mu nije prišla s leđa.
- Bok, Brette - pozdravila je.
Podigao je pogled, iznenađen, a na licu mu se
ocrtao izraz zabrinutosti kada je shvatio tko ga je
oslovio. No onda je na lice navukao osmijeh pa
uzvratio pozdrav. - Eva. Hej.
 Preko puta, dvojica muškaraca ležerno su izašla
iz parkirana automobila pa krenula prema njima,
polako i u tišini, slijedeći ih.
Eva je započela: - Sigurno znaš zašto sam ovdje.
Prešli su ulicu, prošli pokraj niza kafića i knjižara
pa skrenuli oko južnog ruba studentskoga kampusa.
Zakoračila je pred Bretta kako bi ga zaustavila u
trenutku kada su došli do početka uske staze,
popločane opekama, koja je vodila do ulaza u malenu
umjetničku galeriju čija se vrata neće otvoriti do
jedanaest. Muškarci koji su ih slijedili također su se
zaustavili.
Slušaj, Eva - rekao je Brett. - Zaista mi je žao, ali
još nemam tvoj novac. - Govoreći, pogledom je
pretraživao lica nekolicine ranojutarnjih prolaznika
na ulici, tražeći među njima prijatelja. Nekoga tko bi
se umiješao i pomogao mu. Ali Eva nije bila ni
najmanje zabrinuta. Znala je da će možebitni
znatiželjni promatrači vidjeti samo studenta koji na
pločniku razgovara sa ženom.
To si rekao i zadnji put - rekla je Eva. - I onaj prije
toga.
Problem je u mojim roditeljima - objasnio je Brett.
- Razvode se. Prepolovili su mi džeparac. Jedva si
uspijem priuštiti pivo.
Eva je sućutno naherila glavu, kao da se i sama
može poistovjetiti s njegovim problemom. Kao da nije
bila primorana preživljavati s dnevnim minimalcem
tijekom svojih triju kratkih godina na Berkeleyju,
trpajući u džep viškove hrane u studentskoj menzi
kako bi lakše prebrodila dugačke vikende. Njoj nitko
nije davao džeparac. Kupovina piva nikada nije bila
na dugačkom popisu Evinih briga i problema.
Nastavila ga je stiskati. - Zaista tužna priča. Ali
nažalost, to nije moj problem. Duguješ mi šesto
dolara i prilično mi je dojadilo čekati.
Povukavši remen naprtnjače na svojem ramenu,
Brett ga je podignuo malo više pa se zapiljio u
autobus koji se, glasno brundajući, stropoštao niz
ulicu. - Nabavit ću. Kunem se. Samo... trebat će mi
neko vrijeme.
Eva je gurnula ruku u džep pa izvukla žvakaću
gumu. Pažljivo ju je odmotala, gurnula u usta i
počela usporeno žvakati, kao da pritom razmatra sve
stoje rekao. Muškarci koji su ih slijedili prepoznali su
dogovoreni signal i krenuli prema njima.
Brettu nije trebalo dugo da ih primijeti, da uoči
svrhovitost u njihovim koracima, da shvati kako je
njegova priča s Evom došla do svojega posljednjeg
poglavlja. Ustuknuo je korak, kao da kani pobjeći, ali
muškarci su prevalili udaljenost za tren oka,
prepriječivši mu odstupnicu.
- O, Bože - prošaptao je, očiju razrogačenih
strahom i panikom. - Eva. Molim te. Kunem se da ću
platiti. Kunem se. - Počeo je uzmicati, ali Saul,
krupniji od dvojice muškaraca, položio mu je dlan na
rame kako bi ga zaustavio. Eva je vidjela kako se
njegovi veliki prsti stišću, a Brett je briznuo u plač.
Zakoračila je unatrag, prema ulici, zaključivši
kako je njezina uloga u igrokazu završena. Ali
Brettove su je oči zaustavile, nijemo je preklinjući da
se predomisli. Počela je oklijevati. Možda zbog načina
na koji ih je jutarnje svjetlo obasjavalo pod kosim
kutom, nečim neodređenim nagovješćujući jesen i
time je podsjetivši da će uskoro početi novi semestar,
s novim kolegijima i znanjima koja studenti tek
trebaju steći. Podsjećajući je na život koji je nekoć
voljela, dok joj nije grubo otet iz ruku.
Ilije možda posrijedi bio mladi Brett i njegov
izgled. Način na koji je cmoljio, crveni prišt na
njegovu čelu, paperje na njegovu licu, još meko i
tanašno. Bio je tek klinac. A ona se prisjetila da je
nekoć i sama bila poput njega. Djevojka sklona
pogreškama. Djevojka koja je preklinjala za novu
priliku.
Nitko joj je nije pružio.
Zakoračila je unatrag, dopustivši im da odvedu
Bretta niz stazu, dalje od pločnika.
Glas iza leđa prenuo ju je iz razmišljanja. - Nije
bilo druge.
Dex.
Izronio je iz sjenovita dovratka zatvorene trgovine
pa pripalio cigaretu, pokazujući joj da pođe s njim.
Ispratio ih je zvuk stisnutih šaka koje su se poput
kiše spuštale na meso, Brettovi povici i preklinjanje
za milost. A onda je uslijedio posebice glasan udarac,
možda u trbuh, ili glava koja je zveknula o zid, i od
Bretta više nije bilo ni glasa.
Eva je nepokolebljivo gledala u Dexa, dobro
znajući da je stavlja na kušnju, želeći je. procijeniti.
- Što ćeš ti ovdje?
Slegnuo je ramenima pa povukao dugačak dim iz
cigarete. - Znam koliko ti je mrzak ovaj dio. Pomislio
sam da bih mogao skoknuti ovamo i uvjeriti se da si
dobro.
Istina? Laž? S Dexom nikada nisi mogao biti
načisto, no Eva je tijekom godina naučila da Dex nije
ustajao iz kreveta ovako rano ako mu njihov šef, Fish,
to ne bi naredio.
- Dobro sam - uzvratila je.
Skupa su se lijenim korakom počeli uspinjati
uzbrdo prema stadionu, prošavši još jedan kafić s
bijelom ceradom koja je prekrivala terasu čiji su
prazni stolovi i stolice još bili naslagani u kutu.
Unutrašnjost je bila krcata profesorima i
sveučilišnim zaposlenicima koji su prije odlaska na
posao kupovali jutarnju kavu. Vani je u invalidskim
kolicima sjedio prosjak, svirajući harmoniku. Eva mu
je ostavila novčanicu od pet dolara.
- Bog vas blagoslovio - rekao je muškarac.
Dex je zakolutao očima. - Što netko ima meko
srce.
- Karma - ispravila ga je Eva.
Stali su navrh brežuljka, pred stambenim
paviljonom, a Dex se zagledao pokraj nje prema
zaljevu, kao da se divi pogledu, pa se i ona zagledala
u istom smjeru, slijedeći mu pogled. Dva muškarca
izronila su sa staze i krenula na zapad, prema Aveniji
Telegraph. Od Bretta, kojega su vjerojatno ostavili u
lokvi vlastite krvi, nije bilo ni traga. Vlasnik gale je
pronaći će ga za koji sat pa će pozvati policiju. Ili će
se Brett možda nekako uspjeti pridići pa doteturati
natrag do svojega studentskog doma. Danas sasvim
sigurno neće biti na predavanjima.
 Kada su im muškarci iščeznuli iz vidokruga, Dex
je pažnju ponovno usmjerio na nju, pruživši joj
komadić papira. - Nova mušterija - rekao je.
Brittany. 16:30 sati. Tilden.
Eva je zakolutala očima. - Ništa ne vrišti „dijete
devedesetih“ kao ime Brittany. Kako si je pronašao?
- Preporuka tipa kojega poznajem iz L. A.-a. Muž
joj je upravo dobio premještaj ovamo.
Eva je zastala kao ošinuta. - Nije studentica?
- Nije. Ali ne moraš brinuti - pokušao joj je
odagnati strahove. - Nema opasnosti. - Ispustio je
opušak na tlo pa ga zdrobio potplatom cipele. -
Vidimo se danas poslijepodne u tri.
Uputio se natrag nizbrdo, ne čekajući da ona
potvrdi. Nije bilo potrebe. U dvanaest godina
suradnje s Dexom nijednom nije propustila
sastanak. Ostala ga je promatrati dok nije prošao
pokraj staze od opeke, gdje još nije bilo ni traga
Brettu, nakon čega se sama zaputila na sjever,
natrag kući.
Dok je prolazila središtem kampusa, uspomene
su joj zaigrale na rubu vidnog polja. Konac ljeta u
Berkeleyju. Evin osobni unutarnji ritam, tako
neodjeljivo povezan s plimama i osekama sveučilišta
sada se činio poremećenim, neuravnoteženim, a sve
zbog Dexova neočekivanog dolaska. Kopkala ju je
prava svrha njegova jutarnjeg posjeta.
Iza sebe je začula nečiji glas: - Oprostite.
 Ignorirajući ga, prešla je maleni most nad
potočićem koji je, vijugajući, prolazio središtem
kampusa.
- Oprostite - glas se začuo ponovno, ovoga puta
prožet dodatnom snagom.
Mlada djevojka, brucošica, ako je bilo suditi po
izgledu (pripijene traperice, čizme, i nešto stoje
izgledalo kao posve nov crni ruksak), zakoračila je
pred Evu, daščući. - Možete li me uputiti do dvorane
Campbell? Prvi je dan, a ja kasnim, prespavala sam...
- Glas joj je gubio na snazi, a potom zamro dok je Eva
piljila u ozarenu djevojku pred kojom se otvarao cijeli
svijet sa svim svojim mogućnostima.
Još jedan Brett u povojima. Koliko će mjeseci
proći prije nego što pritisci Berkeleya počnu slamati
djevojku pred njom? Koliko će proći pri’: prvog pada
na ispitu, ili prve trojke iz seminarskog rada? Eva
zamisli kako djevojci netko diskretno tura papirić s
Dexovim imenom i brojem, gurnuvši ga drvenom
površinom odjeljka za učenje u knjižnici. Koliko će
proći prije nego što se Eva susretne s njom pred
dvoranom Campbell?
- Znate li gdje je? - upitala je djevojka ponovno.
Evi je bilo jebeno dosta svega. - No hablo inglés -
odgovorila je, pretvarajući se da ne govori engleski, a
zapravo se pokušavajući riješiti djevojke i njezina
pitanja.
Djevojka je odstupila, iznenađena odgovorom, a
Eva je kliznula pokraj nje, nastavivši uzbrdo
puteljkom. Neka joj netko drugi pomogne. Eva još
nije bila spremna odigrati svoju ulogu.
 .

Dexov jutrošnji neočekivani dolazak još ju je kopkao

nekoliko sati poslije dok je stajala za kuhinjskim
sudoperom, perući posuđe. Vrteći čašu pod mlazom
vrele vode, uspjela ju je ispustiti u porculanske
korito, gdje se staklo smrskalo, rasipajući krhotine
po sudoperu.
- Sranje - protisnula je, zatvorivši slavinu i
obrisavši ruke o kuhinjsku krpu prije nego što je
počela oprezno skupljati krupnije komade, a potom
ih bacila u kantu za smeće. Osjetila je značajne
pomake i preslagivanje stvari, onako kako životinje
umiju predvidjeti potres, osjećajući gotovo
neprimjetna podrhtavanja pod Zemljinom korom.
Njezina su je osjetila upozoravala da pripazi. Da
potraži sigurnost.
Dohvatila je papirnate ručnike pa njima pokupila
ostatak stakla, a potom bacila pogled na digitalni sat
koji je donijela iz podruma. Još pet minuta.
Bacila je praznu limenku dijetne Cole u
reciklažnu kantu pa se kroz kuhinjski prozor zapiljila
u stražnje dvorište. Zeleno grmlje i ruže izmaknuli su
kontroli i očajnički su vapili za orezivanjem. U
udaljenom je kutu, ispod niskoga grma, spazila
mačku, nepokretnu i napetu, očiju usredotočenih na
ptičicu koja se brčkala u lokvi preostaloj nakon što
su prskalice jutros obavile svoj posao. Držeći dah,
Eva je promatrala, nijemo preklinjući pticu da se
osvrne oko sebe, da ostavi opasnost dvorišta za
sobom.
 Mačka je iznenada nasrnula. U nijemom vrtlogu
krila i perja, zgrabila je pticu, pričepivši je o tlo i
ošamutivši je s nekoliko hitrih udaraca. Eva je
nastavila promatrati kako se mačka opreznim
korakom šulja dalje, odnoseći pticu u ustima, pritom
se ne mogavši oteti dojmu da joj svemir šalje nekakvu
poruku. Jedini je problem bio u tomu što nije imala
pojma je li ona u toj priči mačka ili ptica.
Sat je zazvonio i prenuo je iz sanjarenja. Pogledala
je sat na štednjaku, potom još jednom bacila pogled
kroz prozor na stražnje dvorište, posve prazno, osim
perja razbacanog po stazi od opeke.
Odgurnula se od pulta pa pomaknula u stranu
policu na kotačima, nakrcanu stvarima koje nikada
nije rabila, puki rekvizit koji je skrivao tajna vrata.
Prošavši kroz njih, spustila se u podrum kako bi
ondje posao privela kraju.
 CLAIRE

utorak, 22. veljače

Evina je kuća tako nijema da imam osjećaj kako me

promatra, da čeka kako bi vidjela hoću li joj otkriti
tko sam i zašto sam ovdje. Otvorivši hladnjak,
primijetim da je gornja polica krcata limenkama
dijetne Cole i maločim drugim. Tu je samo izobličeni
spremnik za dostavu hrane, naguran otraga. - Je li
netko za dijetnu Colu? - promrmljam prije nego što
sam zatvorila hladnjak, pogledom kliznuvši na police
koje prekrivaju zid, krcate kuharicama i zdjelama, a
potom i na kuhinjske ormariće s lijeve strane
sudopera. Počnem ih otvarati, nalazeći u njima čaše,
tanjure i zdjele, a naposljetku pronađem i Evino
spremište suhe hrane. Krekeri Ritz i dijetna Cola
morat će poslužiti za večeras.
Pojevši dovoljno da utišam svoj kruleći želudac,
vratim se u dnevnu sobu. Zidni sat pokazuje šest.
Dohvatim daljinski, trudeći se ne misliti na Evu i
njezina supruga, ušuškane ispod dekice dok skupa
gledaju film ili jednostavno sjede u ugodnoj tišini i
kopaju po svojim mobitelima, pa pogledom kliznem
po prostoriji, tražeći dokaze skladna braka.
Fotografije. Uspomene s putovanja. Ali nisam
ugledala ništa od toga.
Pronašavši tipku za uključivanje televizora,
počnem vrtjeti programe te se naposljetku zaustavim
na CNN-u. Zaslon prikaže njujoršku zračnu luku, a
umetnuta slika pokaže tim za potragu i spašavanje u
čamcu Obalne straže koji poskakuje na valovima
mračnih voda, osvjetljenih snažnim reflektorima.
Pojačam zvuk. Kate Lane, politička komentatorica i
urednica emisije Politika danas, govori tihim i
sumornim glasom, a zaslon ispuni snimka mene i
Roryja s prošlogodišnje svečane proslave. Kosa mi je
spletena u raskošnu francusku punđu, a ja se
smijem u. kameru, ne skrivajući lice prekriveno
obilatim slojem šminke. - Državna tijela potvrdila su
da je supruga filantropa Roryja Cooka, sina
senatorice Marjorie Cook, i izvršna direktorica
Zaklade obitelji Cook putovala u Portoriko
humanitarnim poslom i da je bila jedna od putnica
na letu 477.
A onda moje lice zamijeni prikaz eksterijera
zračne luke, nakon čega se kamera krupnim planom
usredotoči na ono što se čini kao područje
ograničenog pristupa iza velikih staklenih ploha. -
Predstavnici Vista Airlinesa večeras se sastaju s
članovima obitelji putnika, dok istovremeno uz obalu
Floride timovi za potragu i spašavanje rade do
duboko u noć. Dužnosnici Nacionalnog odbora za
sigurnost u prometu brzo su odbacili mogućnost da
je uzrok pada teroristički napad, navodeći kao razlog
nestabilne vremenske prilike i činjenicu da je
zrakoplov prije četiri mjeseca prizemljen zbog kvara.
Kamera zumira na ljude koji se međusobno grle i
plaču, nastojeći utješiti jedni druge. Primaknem se
bliže televizoru, naprežući oči ne bih li uočila i Roryja
ondje. Ali uzalud se trudim. Kao da mi čita misli,
redatelj prebaci kadar na mnoštvo mikrofona, a Rory,
izronivši iz prostorije, stane iza njih. - Upravo su me
obavijestili da će gospodin Cook dati kratku izjavu u
ime obitelji žrtava.
Pritisnem pauzu pa ga proučim. Nosi skupe
traperice ijednu od svojih košulja u nijansi plave,
koja izgleda dobro na televiziji. No lice mu je
obilježeno tugom, oči upale i crvene. Sjednem na
svoja stopala, pitajući se je li ga zaista sve tako
pogodilo ili je posrijedi samo izvrsna gluma, a on je
zapravo pod površinom bijesan jer je dosad sasvim
sigurno otkrio istinu.
Ostavivši televizor na pauzi, izvučem računalo iz
torbe pa jurnem stubama, preskačući po dvije kako
bih se što prije dokopala Evine radne sobe.
Internetski ruter treperi zelenim svjetlom s kuta
stola, a ja ga okrenem naopako, tražeći lozinku za
kućnu mrežu i pritom se moleći daju nije mijenjala s
tvorničkih postavki. Nakon trećeg pokušaja uspijem
povezati naziv mreže i lozinku pa se konačno spojim
na internet.
Kliknem na prozor koji sam otvorila sinoć pa na
brzinu pregledam Roryjevu dolaznu poštu dok je on
uživo na televiziji. Nađem nekoliko proslijeđenih
poruka od jutros, u kojima Danielle obavješćuje hotel
u Detroitu da će Rory biti korisnik moje rezervacije i
javlja školi da će Rory uveličati njihov događaj
umjesto mene.
A tu je i kraća izmjena poruka između Brucea i
Roryja, nedugo nakon što su doznali za pad.

Mislim da moramo odgoditi najavu.

Roryjev je odgovor bio kratak.

Nipošto.

Ali Bruce se nije dao smesti.

Razmisli kako će to izgledati. Supruga ti je upravo

poginula. Ne možeš najaviti kandidaturu sljedećeg tjedna.
Bio bi to sulud potez. Pusti da Nacionalni odbor za
sigurnost u prometu najprije pronađe tijelo. Organiziraj
pogreb. Najavi kandidaturu nakon toga. Reci im da je to
ono što bi Claire htjela.

Premda nisam ni najmanje iznenađena činjenicom

da ih najviše zabrinjava najava utrke za Senat, ne
mogu reći da me ta spoznaja ne boli. Unatoč našim
problemima, unatoč njegovoj prijekoj naravi, znam
da me Rory volio, na svoj bolestan način. No, ispod
boli osjećam i trun zadovoljstva što sam bila u pravu
kada sam se odlučila odmetnuti od njega. Sada mi je
posve jasno da Rory, kada bi morao birati, nikada ne
bi stavio mene ispred svojih političkih ambicija.
Otvorim novu karticu pa u Googleovu tražilicu
utipkam Petra Federotov. Na zaslonu se pojavi
dugačak popis onoga što se čini kao niz umjetničkih
kataloga, sa slikovitim grafikama i imenima koja ne
umijem izgovoriti. Stranica za stranicom kataloga.
Prilagodim pretragu dometnuvši imenu Petra
Federotov i riječi telefonski broj, a popis se neznatno
produlji, ponudivši i stranicu pizzerije u Bostonu i
poveznice na stranice koje nude softver za traženje
ljudi uz naknadu od trideset dolara. No, sigurna sam
da se Nico pobrinuo da njihovi podatci budu obrisani
iz takvih baza podataka te da ih je također potpuno
uklonio i s interneta.
Ostavim računalo uključenim pa se vratim u
prizemlje, gdje je Rory i dalje zamrznut na ekranu, u
trenutku kada se sprema s čela ukloniti uvojak kose
koji mu je, oslobodivši se, ondje pao. U nekom
drugom životu posegnula bih dlanom kako bih mu
nježnim dodirom ukrotila odbjegli uvojak i zagladila
kosu. Zapiljim se u njegovo lice, prisjećajući se kako
je izgledalo voljeti ga. Prisjetim se onih prvih dana,
kada me znao nenajavljeno pokupiti pred
dražbovnom kućom pa me odvesti na večeru u Le
Bernardin ili na ljetni piknik u parku. Dozovem u
pamćenje njegov vragolasti osmijeh kada bi nas na
stražnji ulaz „prošvercao“ u noćni klub, način na koji
bi mi palcem nježno kliznuo rubom usnica netom
prije nego što bi me poljubio.
Te uspomene nisu izgubljene. Samo zakopane.
Možda ću jednoga dana imati snage ponovno se
suočiti s njima. Primiti ih u dlan i proučiti ih
objektivno pa zadržati one dobre, a ostatak odbaciti.
Ponovno pokrenem sliku. Rory pročisti grlo,
nakašljavši se, pa reče: - Jutros sam, kao i mnogi
ljudi koji stoje iza mene, poljubio svoju suprugu
Claire posljednji put. - Zastane, duboko uzdahnuvši,
prije nego što nastavi govoriti drhtavim i kolebljivim
glasom. - Ono što je trebalo biti humanitarno
putovanje u Portoriko, gurnulo je mene i obitelji
devedeset petero drugih putnika s leta 477 u noćnu
moru najavi. Budite sigurni da nećemo stati dok ne
dobijemo odgovore, dok potpuno ne rasvijetlimo stoje
pošlo po zlu. - Proguta slinu i ukoči čeljust. Kada
ponovno podigne pogled prema kameri, oči mu
zabljesnu nečim, a s njihovih se rubova počnu
kotrljati suze koje mu kliznu niz obraze. - Ne znam
što reći osim da sam shrvan. U svoje i u ime svih
ostalih obitelji zahvaljujemo vam na vašim molitvama
i mislima koje ste nam uputili i posvetili.
Novinari počnu izvikivati pitanja Roryju, no on se
okrene od kamera, ne obazirući se na njih. Prisjetim
se koliko je vičan lažima. N± e me poljubio jutros na
rastanku. Nismo se čak ni pozdravili. Shvatim da
sada kada sam mrtva, Rory može o meni i o našem
braku reći što mu se prohtije. Više nema nikoga tko
bi mogao opovrgnuti njegovu inačicu priče.
Prizor se ponovno smanji na umetnuti kadar, a
dobro poznata si da kratka kosa i naočale s crnim
okvirom Kate Lane ispune ekran. Upoznala sam je
prije nekoliko godina, kada je intervjuirala Roryja za
prilog o naslijeđu Marjorie Cook, i sjećam se da sam
bila zadivljena koliko je bila rezervirana prema
njemu. Osmjehivala se i smijala kada se to od nje
očekivalo, no osjetila sam da ga dio nje promatra s
oprezom, kao da mu ne želi dopustiti da se previše
približi. Kao daje, proučavajući njegovu blistavu
vanjštinu i ukrase, na kraju zaključila da ništa od
toga nije iskreno i stvarno.
Izraz lica sada joj je ujedno i ozbiljan i smirujući.
- Gospodin Cook bio je čest gost u ovoj emisiji pa
ovim putem osobno, kao i u ime svih ovdje u emisiji
Politika danas, izražavam najdublju sućut obitelji
Cook i svim obiteljima koje je pogodila današnja
tragedija. Imala sam sreću upoznati gospođu Cook i
susresti je nekoliko puta te je mogu opisati kao
inteligentnu i velikodušnu ženu koja se neumorno
zalagala za Zakladu obitelji Cook. Neopisivo će nam
nedostajati. - U umetnutoj sličici iznad njezina
ramena, za mikrofonima gdje je Rory upravo dao
izjavu, pojavi se muškarac, a Kate reče: - Izgleda da
će ravnatelj Nacionalnog odbora za sigurnost u
prometu odgovoriti na nekoliko pitanja. Predlažem da
se uključimo.
Mnoštvo izvjestitelja stane izvikivati pitanja, noja
utišam buku isključivši televizor pa se zapiljim u svoj
blijedi obris na tamnom zaslonu, pitajući se što će se
sljedeće dogoditi.
.

Nosim torbu natrag uz stube pa u glavnu spavaću

sobu, gdje odgurnem u stranu hrpu odbačene odjeće
na krevetu, donji dio trenirke i majicu kratkih
rukava, pa sjednem. Preda mnom je tamna drvena
komoda, ladica uguranih do kraja, i vrata ormara
koja, djelomično otvorena, otkrivaju mnoštvo odjeće
nabacane unutra. I tada me potpuno zgromi pomisao
da se Eva više nikad neće smijati niti plakati niti se
iznenaditi. Neće ostarjeti niti patiti od bolnih kukova
ili leđa. Nikada više neće izgubiti ključeve niti čuti
jutarnji pjev ptica.
Jučer je bila ovdje, sa slomljenim srcem koje je i
dalje kucalo, te umom punim tajni i želja koje je
čuvala samo za sebe. A danas? Danas je svaka
uspomena koju je stekla tijekom života jednostavno
iščeznula. Jednostavno više ne postoje.
 A što je sa mnom? Ni Claire Cook više nema.
Postojim samo u uspomenama onih koji su me
poznavali, ali više ne kročim među živima. A ipak, i
dalje mi je dano odnijeti sve svoje sa sobom. Svoje
radosti, svoje tuge, uspomene na ljude koje sam
voljela. Od te se spoznaje osjećam povlašteno i
pomislim kako to ne zavrjeđujem. Ne zaslužujem
zadržati sve ono što Eva više nema.
Prinesem dlanove očima pa ih pritisnem o njih,
nastojeći zaustaviti jureće misli koje skaču od
trenutka do trenutka: kućna pomoćnica koja mi
raspakirava kovčeg. Telefonski poziv hotelu u
Detroitu. Petrin glas u zračnoj luci JFK. Eva ii
odjeljku zahoda dok mi gura torbu u ruke, uvjerena
da sam rješenje svih njezinih problema, baš kao što
sam i sama vjerovala da je ona rješenje mojih.
Treba mi sna, ali nisam sigurna da imam snage
odgrnuti prekrivač i uvući se u krevet. Barem ne
noćas. Umjesto toga, dohvatim deku i jastuk pa ih
odnesem do kauča u prizemlju. Zbacim cipele sa
stopala pa se ugnijezdim na kauč, ponovno uključivši
televizor kako bih imala društvo. Počnem mijenjati
kanale dok ne nabasam na neki koji prikazuje reprize
humoristične serije Volim Lucy pa dopustim da me
umjetni smijeh uljuljka u san.
.

Iz sna me trgne Roryjev glas, koji mi tiho govori u

uho. Skočim s kauča u prostoriji koju obasjava
treperavo plavičasto svjetlo televizora, zbunjena i
dezorijentirana, na trenutak zaboravivši gdje sam i
što se dogodilo.
 A onda ga ugledam na zaslonu televizora, manjeg
nego u stvarnom životu, ali zato nimalo manje
zastrašujućeg. Repriza konferencije za novinare.
Ponovno se srušim na kauč, napipavajući u potrazi
za daljinskim upravljačem kako bih isključila
televizor i dopustila zvucima Evina doma - gotovo
nečujnom zujanju hladnjaka, tihom kapanju
kuhinjske slavine - da mi uspore udaranje srca.
Podsjećam samu sebe da Rory nikako ne može znati
gdje sam.
Zapiljim se u strop, promatrajući sjenke nečega s
ulice kako plešu na njemu, pomalo se mireći sa
spoznajom da će biti itekako teško posve nestati. Bit
će posve nevažno gdje ću se, i pod kojim imenom,
pokušati skriti. Svaki put kada uključim televizor,
otvorim novine ili prelistam časopis, Rory će se
skrivati ondje, spreman skočiti na mene. Nikada me
neće pustiti i nestati.
 EVA

Berkeley, Kalifornija
Kolovoz

šest mjeseci prije pada

Evine ruke automatizmom su se kretale i radile pod

jarkim svjetlima, dok je visoko iznad nje ventilator
zujao, izbacujući zrak iz podrumskoga laboratorija u
stražnje dvorište i stvarajući zvučnu kulisu koja joj je
zatupljivala osjetila. Koliko se god trudila, nije
uspijevala potisnuti iz uma prizor mačke i njezina
strpljiva vrebanja, pritom se ne mogavši prestati
čuditi koliko je brzo priča svršila za pticu.
Odmahnula je glavom, primoravši samu sebe da
se usredotoči. Morala je završiti s ovom pošiljkom
prije podneva. Sastanak s Dexom bio je dogovoren za
tri. Dat će mu Fishev dio pa produžiti na sastanak s
novom mušterijom.
Odmjerila je sastojke, pažljivo ih važući, dodajući
i oduzimajući, osjetivši potom kako se opušta. Čak i
nakon svih ovih godina, nakon svega što se zbilo,
čarolija je još uvijek bila prisutna, rođena iz spoznaje
da može spajati tvari pa uz malo topline stvoriti nešto
posve novo.
Na prijenosnom je kuhalu smjesu dovela u stanje
postojane guste paste, sada već posve imuna na
jedak smrad kemikalija koji je grizao nosnice,
zavlačeći joj se u kosu i odjeću pa ostajući ondje dugo
nakon što bi završila posao. Primoralo ju je to na
izdašno ulaganje u skupe losione i šampone, jedino
stoje uspijevalo prikriti smrad onoga stoje u
podrumu izrađivala.
Kada je bilo gotovo, izlila je gustu tekućinu u
kalupe u obliku tableta pa ponovno namjestila satni
alarm. Rabeći raznorazne lijekove za kašalj i
prehladu, pomiješane s nekim posve običnim
sredstvima kakva ima svako kućanstvo, spravljala je
proizvod sličan Adderallu4. Međutim, njezin je bio
kudikamo sigurniji što se same izrade tiče jer nije bio
onoliko eksplozivan koliko većina metamfetamina.
Krajnji je rezultat bila sićušna tableta snažna
djelovanja, koju je bilo prilično jednostavno proizvesti
i koja je ispodprosječne studente poput Bretta satima
držala budnima i usredotočenima.
Privevši posao kraju, isprala je opremu u
sudoperu, smještenom u kutu, pa sve skupa stavila
u prijenosnu perilicu posuđa koju je kupila prije
nekoliko godina. Glas njezina profesora kemije kao
da ju je pratio sve te godine, pa ga je čula još i danas:
Besprijekorno čist laboratorij odlika je pravih
profesionalaca. Ona je bila profesionalka po svakoj
definiciji riječi, iako je znala da se nitko neće spustiti
ovamo kako bi provjerio pridržava li se standardnih
procedura, propisanih za laboratorije. Obrisala je
radne plohe, pripazivši da ne ostavi tragove svojega
rada ili sastojke čija je kupovina podrazumijevala
vožnju diljem cijeloga zaljeva na nekom vidljivom
mjestu gdje bi mogli privući pažnju nekoga zabadala.

4 Lijek koji se koristi za suzbijanje simptoma poremećaja pozornosti s

hiperaktivnošću (ADHD) (nap. prev.).
 Ali nitko ionako nikada neće sići onamo. Davno je
shvatila da je najbolji način da skrije vrata koja vode
u negdašnji kućni vešeraj taj da gurne policu s
knjigama pred njih. Gledajući policu, nikada vam ne
bi palo na pamet da su vrata ondje. Visoka gotovo
dva metra i s čvrstom, punom stražnjom pločom,
polica je bila načičkana alatima, nužnima svakom
kuharu amateru: kuharicama, zdjelama,
spremnicima sa šećerom i brašnom, i nekoliko
velikih košara za jedaći pribor, nakrcanih kuhačama
i golemim žlicama, koje Eva nikada nije rabila. Na
sličan se način provlačila i kroz život, prikazujući se
krajnje nezanimljivom, trideset-i-nešto-godišnjom
konobaricom, koja teškom mukom spaja kraj s
krajem, stanujući u dvojnoj dvokatnici u četvrti
North Berkeley i vozeći petnaest godina staru Hondu.
Stvarnost je pak bila posve drukčija. U stvarnosti je
na svojim plećima imala odgovornost održavati
studente Berkeleya budnima i pobrinuti se da svoj
studij dovrše u četverogodišnjem roku, pritom
učinkovito rješavajući one koji se pokažu
problematičnima.
Zgrabivši digitalni sat s pulta, zaputila se uz
podrumske stube, pogasivši za sobom svjetla i
ventilator. Tišina je nasrnula na nju sa svih strana
pa je zastala u kuhinji, čekajući da joj se zvuci
susjedstva ugnijezde u prostoru među ušima.
Sa susjedne je adrese čula novu susjedu, stariju
ženu kratko podšišane bijele kose, kako otključava
vrata. Kada se uselila prije nekoliko tjedana, Evi je
smjesta bilo jasno da se žena želi sprijateljiti. Pogled
bi joj se zadržao na Evi, i premda je Eva bila uljudna,
uputivši svaki put ženi kratak pozdrav od riječ ili
dvije, osjećala je na sebi težinu njezina pogleda,
prodorna i željna dublje povezanosti.
Suživot s gospodinom Cosatinom, starcem koji je
stanovao ondje od pamtivijeka, bio je kudikamo
jednostavniji. Razgovarali su samo jednom, prošle
godine kada je gotovinom od njega otkupila svoju
polovicu kuće. Zapitala se što ga je zadesilo, je li se
možda razbolio ili umro. Jednog je dana bio ondje, a
već ga sutradan nije bilo. A sada ga je zamijenila ta
žena, sa svojim ljubaznim osmijesima i molećivim
pogledom koji preklinje za kontaktom.
Eva je ostavila policu odgurnutom u stranu pa se
nastavila uspinjali stubama, grabeći i preskačući po
dvije odjednom, do svoje radne sobe na katu. Malena
prostorija pružala je pogled na prednje dvorište, a
Eva u pravilu nije zalazila unutra osim kako bi platila
račune i kada bi trebala negdje odložiti svoju zimsku
odjeću. Unatoč tomu, uredila ju je u skladu s
ostatkom kuće: u tople žute i crvene tonove, posve
oprečne institucijskim sivim zidovima sirotišta u
kojem je odrasla. Pomno je birala svaki komad
pokućstva - borov pisaći stol, tamnocrveni sag, stolić
sa svjetiljkom koji je smjestila pod prozor - rabeći ih
kao protuotrov studeni koja se ugnijezdila u njoj
tijekom odrastanja.
Sjela je za svoje prijenosno računalo pa ušla na
početnu stranicu singapurske banke, upisavši
korisničko ime i lozinku iz sjećanja. Predano je
provjeravala stanje svojega računa, diveći se
brojkama koje su postojano rasle tijekom proteklih
dvanaest godina, popevši se s pet na šest znamenki,
a potom i na ugodnih sedam. Burza u San Franciscu
obilovala je naočitim muškarcima koji su znali kako
malčice zaobići pravila i prilagoditi ih svojim
potrebama, a nije bilo teško pronaći ni odvjetnika,
specijaliziranoga za porezno pravo, voljnoga osnovati
lažno društvo s ograničenom odgovornošću; nekoga
tko je dobro znao koje su međunarodne banke voljne
malo zažmiriti na nepravilnosti i ne postavljati
previše pitanja, i tko bi joj u konačnici pomogao
pretočiti njezina nezakonito stečena sredstva u
sigurnu inozemnu štednju.
U nekom će trenutku morati prestati. Nitko se ne
može nečim takvim baviti dovijeka. A kada taj
trenutak dođe, jednostavno će kupiti zrakoplovnu
kartu za neko udaljeno odredište i zauvijek nestati.
Ostavit će sve za sobom. Kuću. Svoje stvari. Svoju
odjeću. Dexa i Fisha. Odbacit će ovaj život kao staru
kožu pa izroniti iz nje svježa i obnovljena. Bolja. Već
joj je jednom to pošlo za rukom i nema razloga da
ponovno ne posegne za tim rješenjem.
.

Kad su tablete bile gotove, istresla ih je iz kalupa u

zasebne vrećice. One namijenjene Dexu zamotala je
u plavi papir i svezala oko njega vrpcu pa se odvezla
do parka u North Berkeleyju u kojem su se trebali
sastati. Tijekom godina naučila je biti nevidljivom.
Naučila se neprimjetno kretati među slojevima
vanjskog svijeta, glumeći običnu ženu u ni po čemu
neobičnoj šetnji, ili nekoga tko u parku čeka
prijatelja za kojega je spremila prekrasno umotan
dar. Njezin posao nije bio nimalo težak za nekoga tko
ima imalo mozga. A Eva je oduvijek bila mnogo
inteligentnija od većine.
Zatekla ga je kako sjedi za izletničkim stolom s
kojega se pružao pogled na prljavo i pohabano
maleno igralište. Ograđeni je prostor bio krcat
malenom djecom, koja su pod budnim okom roditelja
ili dadilja visjela po spravama. Eva je zastala, još
uvijek izvan Dexova vidokruga, zagledavši se u
dječicu. I njezino je djetinjstvo moglo izgledati tako,
samo da je imala nekoga drugog za majku. Možda bi
je ta osoba povela u park kako bi se iživjela nakon
škole, ili kako bi tijekom vikenda ondje uludo
potratile pokoji sat. Tijekom godina, Eva se svojski
trudila prizvati iz sjećanja lice, bilo kakvu uspomenu
iz kratkog vremena koje je provela živeći sa svojom
biološkom obitelji, ali prve dvije godine njezina života
obilježavala je posvemašnja praznina.
Kao dijete, Eva ih je zamislila tako mnogo puta i
na tako mnogo različitih načina da su prizori izgledali
gotovo poput stvarnih sjećanja. Njezina majka, s
dugačkom plavom kosom, dok preko ramena gleda
prema Evi, smijući se. Djed i baka, stari i krhki,
zabrinuti za svoju neukrotivu kćer, okreću svaki
novčić, stavljajući ga po strani kako bi platili još
jedan izlet u kliniku za odvikavanje. Tiha i povučena
obitelj s velikim problemom. Pokušala je osjetiti nešto
prema njima, no osjećala je samo hladnoću, nalik na
utrnulu svjetiljku. Nije bilo nikakve energije. Nikakve
povezanosti. Nikakva svjetla.
No, majke s kćerima neprestano su joj zapinjale
za oko, privlačeći joj pažnju poput oštra nokta koji se
zabija na mjesta koja su odavno trebala zacijeljeti.
 O svojoj je majci znala samo dvije stvari: zvala se
Rachel Ann James i bila je ovisnica. Informacije je
dobila posve neočekivano, u pismu sestre Bernadette
tijekom Evine druge godine studija. Stranica je bila
ispisana njezinim urednim kurzivom, tako
prepoznatljivim da joj je podigao raspoloženje,
podsjetivši je na vremena dok je bila djevojčica.
Odgovor na pitanje koje je davno prestala
postavljati doživjela je kao nepozvano nametanje.
Pismo je neočekivano osvanulo u poštanskom
sandučiću, baš kada je počela osjećati da bi se mogla
izdići iznad onoga što je oduvijek mislila o sebi.
Nije imala pojma gdje je pismo završilo i gdje se
nalazi sada: odbačeno u nekoj kutiji ili zgurano u
ladicu. Bilo se jednostavnije pretvarati da taj dio
njezina života, proveden u tek nekoliko kilometara
udaljenom San Franciscu, nikada nije postojao i da
se jednostavno otjelovila, posve uobličena, onoga
dana kada je započela studij na Berkeleyju.
.

Odlijepila je pogled od djece pa prevalila posljednjih

nekoliko metara do mjesta gdje je sjedio Dex.
Sretan rođendan - rekla je, pruživši mu smotuljak
s tabletama.
Osmjehnuo se pa ga gurnuo u svoj kaput. - Nisi
trebala.
Sjela je pokraj njega na klupicu pa su skupa
nastavili promatrati zaigranu djecu - skokove s
tobogana, jurnjavu oko ljuljački -jer su i inače imali
običaj još neko vrijeme ostati skupa, glumeći dvoje
prijatelja koji uživaju na Sunčevim zrakama. Mantra
koju je Dex usvojio prije svih tih godina sada im je
bila misao vodilja: Izgledat ćeš kao diler isključivo ako
se budeš ponašao kao diler.
Odradila sam svoju prvu samostalnu preprodaju
u ovom parku - progovorila je Eva, pokazavši prema
parkiralištu. - Kada sam došla ovamo, uz cestu su
bila parkirana dva policijska vozila, a njihovi su
vozači stajali uz njih, kao da me čekaju.
Dex se okrenuo k njoj. - Što si učinila?
Eva se prisjetila toga dana, koliko je uplašena
bila, kako joj je srce počelo divlje udarati i kako je
ostala bez daha kada ih je ugledala, odjevene u odore,
s pištoljima, pendrecima i sjajnim značkama. -
Prisjetila sam se tvojih riječi, da moram hodati
samopouzdano, držati pogled ravno pred sobom i ne
oklijevati.
Prisjetila se kako je prošla pokraj pozornika, na
trenutak im uzvrativši poglede i osmjehnuvši im se,
unatoč posvemašnjoj prestravljenosti, prije nego što
je nastavila prema igralištu, gdje se trebala sastati sa
studentom treće godine. - Zamislila sam da sam
netko tko radi u nekom od onih ureda bez prozora i
da dolazim ovamo tijekom stanke udahnuti malo
svježeg zraka i uživati u suncu.
Ponekad je prednost biti žensko.
Eva to nije smatrala bogzna kakvom prednošću,
ali bilo joj je jasno na što misli. Ljude koji izgledaju
poput nje nitko nije sumnjičio da kuhaju ili prodaju
drogu. Ljudi njezina izgleda bili su nastavnici ili
bankovni činovnici. Bili su nečija dadilja ih majka.
Prisjetila se trenutka kada je obavila svoju prvu
primopredaju droge i spremila svojih prvih dvjesto
dolara u džep. Prisjetila se kako je nezgrapno sve bilo.
Nije bilo nikakve finese, a cjelokupna je transakcija
od početka do kraja bila prožeta tišinom i
ukočenošću. Prisjetila se kako je, odlazeći, pomislila:
To je to. Sada sam dilerica. Obuzeo ju je osjećaj da je
osoba kakvom je netom počela postajati tog trena
umrla i iščeznula.
Ali pregrmjela je sve to i pomirila se sa stvarnosti.
Prigrlila je život kakav ju je snašao. Dio nje osjetio je
dotad nepoznatu slobodu, ostavivši za sobom puste
godine prilagodbe i povlađivanja tuđim očekivanjima.
Uvjeravali su je da je život ravni put koji te
neumoljivo nosi naprijed. Ako marljivo radiš, bit ćeš
nagrađen lijepim stvarima. Ali ona je oduvijek znala
da je život više nalik na kuglicu u fliperu, koja divlja
i mijenja smjer. Uzbuđenje se skrivalo u
neočekivanom. U slobodi krojenja vlastite sudbine.
Život joj se pretvorio u sranje, no ona je ipak uspjela
nešto učiniti od njega. To je jebeno značilo nešto.
Dex joj je prekinuo tok misli. - Ponekad mi bude
žao što sam te uvukao u sve ovo. Mislio sam da ti
pomažem, ali... - Glas mu je svakom riječi gubio na
snazi i naposljetku utihnuo.
Eva je otrgnula iver sa stola pa ga podignula,
držeći ga između dvaju prsta i proučavajući ga prije
nego što ga je ispustila na tlo. - Sretna sam - odvratila
je. - Nemam se na što požaliti.
I bila je to istina, uglavnom. Pogledala je Dexa,
čovjeka koji je zakoračio u kaos njezina života pa je
izvukao na sigurno. Wade Roberts bio je začetnik
zamisli da tijekom svoje treće godine studija kuhaju
sintetičke droge u njezinu kemijskom laboratoriju.
No Eva je zapravo bila ta koja je posjedovala nužne
vještine. Ona je bila ta koja je pristala u trenutku
kada je zapravo trebala reći ne.
Svojski se trudila ne prisjećati onoga dana u
dekanovu uredu, ne misliti o činjenici da se Wade
takvom lakoćom izvukao i vratio svojem povlaštenom
životu, i dalje postižući pogotke na nogometnom
terenu te navodeći djevojke upitnih intelektualnih
sposobnosti na stvari koje ne bi smjele činiti.
A nju su ispratili iz zgrade, nakon što je spakirala
svoje stvari i vratila ključ sobe u studentskom domu,
sve vrijeme osjećajući paniku, sveprožimajuću i
paralizirajuću, kako joj zapljuskuje nutrinu. Nije
imala nikoga komu bi se obratila, ni mjesto na koje
bi mogla otići. A onda se pojavio Dex, prišavši joj dok
je stajala na pločniku pokraj svoje sad već bivše
domske zgrade, na isti način na koji je ona jutros
neopaženo prišla Brettu.
U to je vrijeme o Dexu znala samo da je netko tko
visi s Wadeom i njegovim društvom; tamnokosi
mladić zapanjujućih sivih očiju.
Nije bio student pa Evi nikada nije bilo jasno kako
se točno, uklapa u studentsku priču. Slično njoj,
rijetko je govorio, no pomno je pratio sve što se oko
njega događa.
- Čuo sam što se dogodilo - rekao je. - Žao mije.
Odvratila je pogled, posramljena vlastitom
naivnošću. Jednostavnošću kojom je Wade
manipulirao njome. Načinom na koji se on izvukao, a
ona ostala snositi posljedice, završivši izbačena.
Dex se zagledao preko njezina ramena u neki
nevidljivi predmet pa progovorio: - Gledaj, usrana je
to situacija. Ali mislim da ti mogu pomoći.
Gurnula je ruke u džepove, skrivajući ih od
studeni jesenje večeri. - Čisto sumnjam.
- Posjeduješ vještinu koja bi nam oboma mogla
biti od koristi. Odmahnula je glavom. - O čemu
govoriš?
- Droge koje si smućkala bile su izvrsne.
Poznajem tipa koji bi ti mogao osigurati opremu i
zalihe pomoću kojih bi ih mogla nastaviti kuhati.
Njegov se kemičar povlači iz poslovanja pa mu je
potreban netko tko bi mogao odmah početi. Bogovska
prilika, ako si zainteresirana. I bila bi posve sigurna.
Možeš kuhati drogu, a on ti je voljan dopustiti da
zadržiš polovicu kako bi je prodavala za vlastiti
račun. Možeš zaraditi više od pet tisuća tjedno. - Dex
se nasmijao gorkim zvukom koji se razlio zrakom oko
njih. - Na mjestu poput ovoga uvijek postoji potreba
za dizalicama, malim tabletama koje će klincima
pomoći pregurati sljedeći ispit, sljedeće predavanje,
sljedeće štogod. - Pokazao je rukom prema skupini
studenata koji su prolazili pokraj njih na putu prema
sljedećem lokalu ili zabavi, već pijanima,
nasmijanima i zaljubljenima u sebe. - Nisu poput
mene i tebe. Troše tatin ili nečiji tuđi novac, uvjereni
da su nedodirljivi.
Zagledao se u Evine oči, a ona je osjetila plamičak
nade. Dex joj je pružao pojas za spašavanje i bilo bi
glupo ne posegnuti i zgrabiti ga. - Kako? - procijedila
je jednu jedinu riječ.
- Imam stan nedaleko odavde - rekao je s praznom
sobom u kojoj možeš odsjesti neko vrijeme. Ruka
ruku mije. Ja ću pomoći tebi, ti meni.
- Kako bih ti ja mogla pomoći?
- Ti si upravo onaj tip osobe kakav moj šef traži.
Pametna i nenapadna.
Eva je htjela odbiti, ali nije imala ni prebijene
pare. Nije imala gdje živjeti. Nije imala vještine koje
bi joj pomogle pronaći posao. Zamislila se kako
prebacuje svoju športsku torbu preko ramena pa
odlazi prema Aveniji Telegraph kako bi se ondje
smjestila među ostale sirotane, prošeci novac. Ili
kako se vraća u St. Joseph’s kako bi ondje otrpjela
breme razočaranja sestre Bernadette i kimanje sestre
Catherine, kojim kao da želi dati do znanja da je
oduvijek znala da Eva neće biti nimalo drukčija od
svoje majke.
Eva je oduvijek znala preživjeti i opstati.
Uostalom, nije bilo teško postati neustrašiv jednom
kada ostaneš bez svega. - Reci mi što se od mene
očekuje.
.

Dexov glas vratio ju je natrag u sadašnji trenutak. -

Nekolicina nas večeras ide u grad, slušati jedan
bend. Zovu se Arena. Pođi s nama.
Eva ga je prostrijelila pogledom postrance. - Ne
bih, hvala.
 - Hajde, bit će zabavno. Cijele ću te večeri častiti
dijetnim Colama. Trebala bi češće izlaziti.
Zapiljila se u paperje njegove brade koje mu je uz
čeljust počelo pomalo sijedjeti, u dlake koje su mu se
iznad ovratnika izvijale pri vrhu. Povremeno se
morala podsjetiti da joj je Dex suradnik, a ne prijatelj.
Htio ju je izvesti kako bi je mogao držati na oku, a ne
kako bi joj priuštio dobar provod. - Izlazim i više nego
dovoljno - rekla je.
- Stvarno? - bio je neumoljiv. - Kada? Sa kim?
- S kim - ispravila gaje.
Dex se potiho nasmijao. - Ne pokušavaj me
zbuniti gramatičkim podukama, profesorice. - Podbo
ju je u ruku. - Moraš imati i društveni život. Dovoljno
dugo ovo radiš da bi znala kako se nema potrebe
skrivati od svijeta. I ljudi poput nas smiju imati
prijatelje.
Eva se zagledala u majku koja je pod stablom
sjedila sa svojim sinom, čitajući knjigu. - Bilo bi
besmisleno. Cijelo bih vrijeme pazila da mi nešto ne
izleti pred njima. Vjeruj mi, jednostavnije mi je ovako.
Ali bilo je to ujedno i ono što joj je najviše
odgovaralo. Nije morala nikomu ništa objašnjavati
niti odgovarati na ona pitanja putem kojih te ljudi
upoznaju i koja redovito postavljaju. Gdje si odrasla?
Koji si fakultet pohađala? Cime se sada baviš?
-Je li stvarno tako jednostavnije? - Dex se nije
doimao ni na manje uvjerenim. - Što ono kažu za
posao?
- Nikad nisam vidjela novčanicu koja mi se nije
svidjela?
 Dex se nacerio. - Ne, ono o mnogo posla i nimalo
zabave.
- Mnogo posla i nimalo zabave učinit će Evu
bogatom djevojkom - dovršila je misao za njega. Kada
se nije nasmijao, nastavila je: - Hvala ti što se brineš
za mene. Ali stvarno sam dobro. - Tješnje je navukla
jaknu oko sebe. - A sada ćeš me morati ispričati.
Sastajem se sa svojom novom mušterijom za pola
sata, a nakon toga me čeka smjena u restoranu.
Eva je već godinama radila dvije smijene tjedno u
DuPree’su, otmjenom restoranu u središtu
Berkeleya, poznatom po odrescima i morskoj hrani.
Napojnice su bile izvrsne, a posao je sa sobom nosio
i obvezu plaćanja poreza, zbog čega službenici
porezne uprave nisu obraćali pažnju na nju.
- Ne znam zašto i dalje ustraješ na toj šaradi -
rekao je Dex. - Novac ti sasvim sigurno nije potreban.
- Vrag se skriva u detaljima. - Eva je ustala s
klupice. - Zabavi se večeras. Nemoj se drogirati. .
Odlazeći, još je jednom bacila pogled na igralište.
Na vrhu tobogana stajala je prestravljena djevojčica,
kojoj se strah jasno ocrtavao na licu. Kada su suze
potekle, tihi cvilež prometnuo se u glasno tuljenje,
koje je nagnalo majku na trk do svojega djeteta. Eva
je ostala promatrati kako žena podiže djevojčicu s
tobogana pa je nosi natrag prema klupici na kojoj je
sjedila, ljubeći maleno tjeme dok je hodala onamo.
Vrisci djevojčice odjekivali su joj umom dugo
nakon što je zatvorila vrata svojeg automobila i
odvezla se odande.
 CLAIRE

srijeda, 23. veljače

Probudivši se rano, dopustim svojem tijelu i umu da

se prilagode novom okružju. Moj prvi puni dan
slobode. U glavi mi je maglovito i očajnički žudim za
kofeinom. Ali nakon što sam prekopala Evinu
kuhinju, nisam pronašla kuhalo za kavu niti kavu
bilo kakve vrste, a dijetna Cola jednostavno neće
poslužiti kao dostojna zamjena. Želudac mi se buni,
oglašavajući se potmulim zvucima, podsjećajući me
da ni krekeri više neće biti dostatni, pa pođem na kat
do kupaonice kako bih zgrabila Evinu torbicu,
ponovno zadjenuvši kosu pod NYU bejzbolsku
šiltericu.
Vrativši se u prizemlje, stanem pred zrcalo koje
visi na zidu dnevne sobe pa se zapiljim u vlastito lice,
podbuhlo nakon noći nemirna sna. I dalje previše
nalikujem na sebe, prepoznatljiva bilo komu tko bi
me mogao tražiti. Ali nitko me ne traži. Misao mi
poput munje sijevne umom, noseći obećanje prilike
kakvu se ne može ignorirati.
Ulica je mračna i tiha, a zvuk mojih koraka odbija
se od tamne kuće pa mi se njegova jeka vraća, dok
nisam došla do ruba sveučilišnoga kampusa. Na uglu
je kafić s upaljenim svjetlima, a iza pulta mlada žena
kuha kavu i slaže peciva u vitrinu. Promatram je iz
sigurnosti sjenovita pločnika, odvagujući potrebu za
kofeinom i hranom naspram rizika da mi netko
prepozna lice iz priloga na večernjim vijestima.
 No, želudac mi ponovno zareži, primoravši me da
se odvažim ući. Lokalom se razliježe neobična glazba,
nešto istočnjačko i meditativno. Miris pržene kave
smjesta mi dopre do nosnica i ja udahnem, puštajući
da me ispuni do kraja..
-Jutro - pozdravi me konobarica. Dugačke joj
dredlokse straga pridržava šarena marama, a
osmijeh joj je širok i iskren. - Cime vas mogu
poslužiti?
- Veliku filtar-kavu s vrhnjem i kroasan sa
šunkom i sirom, ako slučajno imate. Za van, molim.
- Nema problema.
Kad mi je počela spravljati napitak, osvrnem se
oko sebe. Zidovi su načičkani utičnicama pa
zamislim lokal tijekom kasnog jutra, krcat
studentima koji uče i profesorima koji ocjenjuju
radove. Dok konobarica privodi moju narudžbu
kraju, pogled mi zapne za snop novina. San Francisco
Chronicle i Oakland Tribune. Naslove je nemoguće ne
vidjeti.
„Sudbina leta 477“, piše na naslovnici Tribunea.
„Pad leta 477 ostavlja za sobom mnogo boli i
nijednog preživjelog“, piše Chronicle. Na sreću,
urednici su odlučili na naslovnicu staviti fotografije
olupine i priče koje nemaju u fokusu pojedinačne
ljudske sudbine, u suprotnom bi se moje lice posve
sigurno našlo na naslovnici. Oklijevam na trenutak
prije nego što oba lista stavim na pult, skupa s
novčanicom od dvadeset dolara.
Konobarica stavi kavu i vrećicu s kroasanom
pokraj novina pa mi uzvrati sitniš. - Žalosno, zar ne?
 Kimnem, ne smogavši snage uzvratiti joj pogled
ispod šilta kape, pa utrpam sitniš u džep. Zadjenuvši
novine pod ruku, ponovno izađem na mračnu ulicu.
Prijeđem praznu cestu pa slijedim nogostup koji
me odvede do središta kampusa. Predivne sekvoje
nadvijene su nada mnom, a nogostup je omeđen još
upaljenim svjetiljkama koje tlo pod sobom
preplavljuju lokvama svjetla. Slijedeći puteljak kroz
maleni gaj, izbijena na travnatu čistinu koja vodi do
golema kamenog zdanja. Smjestim se na klupicu pa
otpijem gutljaj kave, puštajući njezinoj toplini da me
zagrije, šireći se iznutra na van. Mjesto je pusto, iako
će za koji sat najvjerojatnije biti krcato, kada se
studenti razmile prostranstvom kampusa, odlazeći
na jutarnja predavanja ili hodajući prema
čitaonicama. Otvorim vrećicu pa odgrižem komadić
kroasana, a usta me gotovo zabole od bogatstva
okusa. Prošla su gotovo dvadeset četiri sata otkako
sam posljednji put pojela nešto konkretno, a već
godinama nisam okusila nešto tako kalorično i teško
kao stoje kroasan sa šunkom i sirom. Brzo ga
progutam pa zgužvam papirnatu vrećicu u dlanu.
Ptice se počnu buditi u krošnjama oko mene,
ispočetka tihe i sramežljive, a onda glasnije kada se
preko brežuljaka na istoku počne prikradati dnevno
svjetlo. Iza mene, ulični čistač napreduje praznom
ulicom, a visoko iznad mene preleti zrakoplov čija
svjetla trepere u mraku. Pomislim na ljude u njemu,
nimalo drukčije od onih s leta 477, koji su se ukrcali
u zrakoplov, uvjereni da će se iskrcati na svojem
odredištu živi i zdravi, pomalo umorni, pomalo
zgužvani, ali nimalo drukčiji nego što bi bili da su
sjeli u vlak podzemne željeznice koji bi ih prevezao od
točke A do točke B.
Zrakoplov zamakne za drveće, a ja se zagledam u
zgrade oko sebe, proučavajući ih i razmišljajući o
godinama koje sam provela na Vassaru. Majka se
tako ponosila mnome, prvom pripadnicom naše
obitelji koja se uspjela upisati na fakultet. Violet je
plakala kada sam odlazila, tako se čvrsto zalijepivši
za mene da ju je majka silom morala odvajati od
mojega struka.
Imala sam deset godina kada se Violet rodila,
poniknuvši iz kratke i burne veze s muškarcem koji
je pobjegao iz grada nedugo nakon što mu je moja
majka obznanila da je trudna. Laknulo mi je kad je
nestao, a mislim da je i majka dijelila moje osjećaje.
Krasio ju je dar za pronalaženje nedostojnih
muškaraca, čija je jedina stvarna vještina bila upravo
njihova nepouzdanost, a jedan od njih bio je i moj
otac, koji je iščeznuo kada sam imala četiri godine.
Bolje si prošla sa mnom nego što bi s njime, često mi
je govorila. Nikad mi se nije činilo da majka vjeruje
kako nam istinski treba još netko povrh nas tri. No
svejedno sam oduvijek priželjkivala da pronađe
nekoga s kim bi mogla podijeliti teret, nekoga uz koga
bismo se osjećale kao da smo dijelom onih obitelji o
kojima čitamo u knjigama ili ih gledamo na televiziji.
Znala sam da je usamljena i da su je često morile
financijske brige, da je iscrpljena od dva posla i
činjenice da sve mora učiniti sama.
I zato sam joj pokušavala olakšati život. Bila sam
sestra koja je preuzela ulogu majke od prvoga dana,
braneći Violet, presvlačeći joj pelene i satima je
noseći u naručju kada bi nervozno plakala. Pazila
sam na nju dok je majka radila. Podučila sam je kako
igrati Monopoly i kako svezati tenisice. Ništa mi u
životu nije palo tako teško kao odlazak iz obiteljskog
doma, ali morala sam doznati tko bih mogla postati,
u što bih se još mogla razviti povrh dobre kćeri i
predane sestre. Srednjoškolske su mi godine bile
gadne pa sam jedva čekala novi početak, koji je
trebao biti prilika da se prometnem u novu osobu, da
izgradim za sebe život o kakvom sam oduvijek
sanjala. Sada osjećam tu težinu, cijenu toga što sam
odlutala predaleko od doma. Toga što sam
priželjkivala previše.
Mogla sam pohađati neki lokalni koledž. Pronaći
honorarni posao. Provoditi večeri s majkom i
sestrom, sjedeći za klimavim kuhinjskih stolom za
kojim bi nas obasjavalo toplo, žućkasto svjetlo. Majka
bi rješavala križaljke, a Violet i ja igrale bismo
beskonačne partije remija.
No, ja sam umjesto toga otišla i nikada se više
nisam vratila kući. Ne istinski.
Nebo je prošarano ružičastim oblacima, a
svjetiljka na šetnici zatreperi pa se ugasi na danjem
svjetlu. Bilo bi previše lako sjediti ovdje i prepustiti
se tugovanju, predbacivati samoj sebi sve ono što mi
se dogodilo, ali to je luksuz koji si ne mogu priuštiti.
Moram ostati pribrana i donijeti neke odluke. Što
trebam?
Novac, i mjesto na kojem se mogu pritajiti. Jedno
od dvoje nije nimalo loše.
 Neću moći ostati u Evinoj kući još dugo. Čim se
Eva sljedećeg tjedna ne pojavi na zakazanim
sastancima, ljudi će početi dolaziti i tražiti je, a ja se
u tom trenutku ne smijem zateći u njezinu domu. Ali
zasad mi je njezina kuća najbolje rješenje. Besplatna
je i ondje sam na sigurnom.
Ustanem i bacim praznu šalicu kave i zgužvanu
vrećicu u obližnju kantu za smeće pa krenem natrag
prema rubu kampusa, s presavijenim novinama,
zadjenutima u Evinu torbicu. Iza mene se oglase
zvona, označujući puni sat, a ja zastanem,
osluškujući. Zvonjava kao da odjekuje kroz mene,
vibrirajući, a ja se zapitam kako bi bilo živjeti ovdje:
kročiti ovim ulicama, idući na posao koji još nemam,
i živjeti mirnim, povučenim životom o kakvom sam
uvijek maštala kada bih razmišljala o tomu kako ću
napustiti Roryja. U nijednom imaginarnom
scenariju, sa svim problemima za koje sam se
pripremila i svim pogreškama za koje sam znala da
su neizbježne, nikada nisam zamišljala bijeg ovako
čist i savršen poput onoga koji sam upravo izvela.
Nitko na ovom svijetu ne zna što mi se dogodilo, a to
mi pruža dragocjenu priliku koju moram braniti -
onakvu kakva jest, istodobno nevjerojatnu i bolnu -
svakim djelićem svojega bića i svom prepredenošću
koju posjedujem.
.

Nekoliko ulica zapadno od kampusa pronađem

drogeriju, koja je otvorena dvadeset četiri sata
dnevno. Ušavši, jarko mi svjetlo nasrne na oči.
Spustim pogled, povukavši obod šilterice preko lica,
pa potražim prolaz sa sredstvima za njegu kose.
Toliko različitih nijansi, od svijetlo crvenih do onih
crnih poput tinte, i još mnoštvom toga između tih
dviju krajnosti. Pomislim na Evinu plavu pixie frizuru
pa odaberem nijansu ultimativna platinasta. Na
jednoj od donjih polica stoji i komplet za sisanje -
Uređaj za sisanje, jednostavan za uporabu! Nastavci
različite duljine u različitim bojama! Detaljne upute
koje vas, korak po korak, vode k omiljenim frizurama!
- na rasprodaji za samo dvadeset dolara, pa uzmem i
to.
Kraj vrata trgovine, za blagajnom, dočeka me
samo jedan zaposlenik, pristavi student čiji mi
stakleni pogled otkrije da napola spava i da jedva
čeka kraj svoje noćne smjene. U uši je zadjenuo
slušalice. Odložim sve na pult pa u glavi sračunam
koliki će dio moje bijedne ušteđevine ova kupnja
progutati.
Oklijevam prije nego što izvučem Evinu debitnu
karticu iz džepa, klizeći vršcima prstiju po njezinim
rubovima i pitajući se mogu lije rabiti i kao kreditnu
karticu. Nervozno se osvrnem oko sebe pa, uvjerivši
se da je trgovina prazna, gurnem karticu u uređaj i
tada mi sine da se Eva neće neočekivano vratiti i
optužiti me da sam joj ukrala karticu.
Izbjegnem zahtjev za PIN-om odabravši opciju
kreditnoga plaćanja, osjećajući kako mi srce luđački
lupa, tako glasno i snažno da sam uvjerena da ga i
klinac preda mnom može čuti, koliko god bila glasna
glazba koja mu trešti u ušima.
Međutim, blagajna tada učini nešto što ne mogu
vidjeti, no to nešto privuče mladićevu pažnju. -
Kreditno plaćanje? Moram vidjeti vašu osobnu
iskaznicu - reče on.
Ukočim se kao da su me iznenada osvijetlila
blještava svjetla farova, učinivši svaki centimetar
mojega bića izloženim i ranjivim. Trideset sekunda.
Minuta. Vječnost.
-Jeste li dobro, gospođo? - upita on.
A onda se priberem. - Naravno - odgovorim,
pretvarajući se da prekapam po torbici u potrazi za
iskaznicom, pa naposljetku kažem: - Izgleda da sam
je ostavila kod kuće. Ispričavam se. - Gurnem karticu
natrag u novčanik pa žurno izvučem gotovinu kako
bih platila kupljeno. Pošto mi mladić uzvrati ostatak,
žurno se pokupim iz trgovine, osjećajući kako mi
tijelo pulsira napetošću i strahom.
.

Žustar ritam kojim sam krenula natrag prema Evinu

domu uspije me smiriti. Došavši onamo, odnesem sve
što sam kupila u kupaonicu na katu pa svučem
odjeću i prislonim papir s uputama za uporabu
šišača o zrcalo, prvi put primijetivši skupe losione za
ruke poredane oko umivaonika. Odvrnem čep
jednoga od njih pa ga onjušim: ruža, s natruhom
lavande. Potom zavirim u ormarić s lijekovima,
očekujući ondje mnoštvo lijekova na recept,
preostalih nakon dugotrajnog liječenja njezina
supruga. Analgetike. Tablete za spavanje. Ali ormarić
je prazan. Samo kutija s tamponima i prastara
britvica. Zatvorim ormarić uz jedva čujan klik,
osjetivši kako me preplavljuje nelagoda, poput
sićušnog čička u čarapi, poput iznenadna upozorenja
koje samo zabljesne pa nestane, i nemoguće ga je
ponovno naći.
Posljednji se put pogledam u zrcalu, usredotočivši
se na uvojke koji mi se kovrčaju oko lica, pa duboko
udahnem prije nego što na uređaj pričvrstim srednji
nastavak i usmjerim ga prema sebi. Podsjetim se da
nije previše bitno ni ako zabrljam na ovom dijelu.
Prisjetim se onoga što mi je Eva rekla o Berkeleyu.
Lako se stopiti s okolinom jer su svi ionako malo
čudniji od tebe. Nitko neće ni zastati kako bi dvaput
pogledao lošu frizuru.
Začudim se shvativši kakvom mi lakoćom šišač
uklanja kosu, ostavivši mi četiri centimetra kose pri
tjemenu. Oči mi izgledaju veće. Jagodice su mi
istaknutije. Vrat mi je izduljeniji. Okrenem se
najprije u jednu pa u drugu stranu, diveći se svojem
profilu, prije nego što svu svoju pažnju usmjerim na
kutiju s bojom. Još nisam gotova.
.

Smjesa mora ostati na kosi četrdeset pet minuta pa,

čekajući, otvorim novine na stoliću za kavu i počnem
čitati, osjećajući blago peckanje i žarenje na tjemenu,
dok mi jedak vonj kemikalija izaziva osjećaj
ošamućenosti. Novinska su izvješća krcata
pojedinostima vezanima uz nesreću, premda su
informacije nepotpune i utemeljene isključivo na
komunikaciji zrakoplova s kontrolnim tornjem.
Međutim, i to je dovoljno da me prođu srsi i da me
primora suočiti se s onim što sam učinila. Približno
dva sata nakon polijetanja, nakon što su preletjeli
Floridu i našli se nad Atlantikom, zrakoplovu je
otkazao jedan od motora. Piloti su se pokušali
okrenuti, stupivši u kontakt s Miamijem i zatraživši
dopuštenje za prisilno slijetanje. No, nisu se uspjeli
dokopati zračne luke, srušivši se u atlantske vode
pedeset pet kilometara od floridske obale. Članak je
pun izjava čelnika Nacionalnoga odbora za sigurnost
u prometu, a naravno tu je i Rory, koji nastupa kao
predstavnik obitelji poginulih. Ne spominju se
nikakvi detalji vezani za potragu za tijelima, osim da
je u tijeku.
Pokušavam zamisliti svoju torbicu, svoj mobitel,
svoj ružičasti džemper koji redom, otrgnuti s Evina
tijela, plutaju površinom oceana, čekaju da ih netko
pokupi i utvrdi komu su pripadali. Ili ih sve skupa
zamišljam ugniježđene na pješčanom oceanskom
dnu, gdje će uskoro biti zauvijek izgubljeni. Zapitam
se hoće li pokušati izvući tijela i je li to uopće moguće.
I što bi se moglo dogoditi ako pronađu nekoga čiji
zubni karton ne odgovara nikomu s popisa putnika.
Nekoliko puta duboko udahnem, usredotočivši se
na biološke zadatosti postupka. Kisik mi prodire u
krvotok, hraneći stanice koje ispuštaju u krv breme
ugljikova dioksida kako bih ga mogla izbaciti u tišinu
prostora koji me okružuje. Unutra i van, opet i
iznova, svaki dah kao podsjetnik: Uspjela sam.
Preživjela sam.
.
Četrdeset pet minuta poslije gledam se u zrcalu Evine
kupaonice, zapanjena. Promatrajući ih zasebno -
svoje oči, svoj nos, svoj osmijeh - i dalje vidim onu
staru sebe kako mi uzvraća pogled. Ali u cjelini?
Pogled mi uzvraća netko posve nov. Ako se nekomu i
učinim poznatom, taj će pretraživati raznorazne
zakutke svojega uma, različite dijelove svojega života
u potrazi za nekim koga je upoznao poslovno ili na
studiju. Možda će u meni prepoznati kćer bivšeg
susjeda. Neće vidjeti suprugu Roryja Cooka,
poginulu u padu zrakoplova.
Novi mi izgled odgovara, a slobodu koju nosi sa
sobom jednostavno obožavam. Rory je oduvijek
inzistirao da mi kosa ostane duga kako bih je mogla
podići za formalnije događaje i raspustiti za one
ležernije, sve se vrijeme pravdajući argumentom da
sam tako ženstvenija. Osmjehnem se, ostavši
iznenađena kad sam opazila natruhe svoje majke i
Violet kako mi uzvraćaju osmijeh iz zrcala.
.

Na noćnom ormariću pokraj Evine postelje sat

prevrne svoje znamenke na sedam, a ja si ne mogu
pomoći, a da se ne zapitam što bih sada radila da još
uvijek živim svoj stari njujorški život. Sjedila bih
nasuprot Danielle u svojem uredu, prolazeći svoj
raspored za današnji dan. Jutarnji sastanak, tako je
ona to nazivala. Porazgovarale bismo o obvezama,
dogovorenima u mojem kalendaru - sastancima,
ručcima, večernjim događanjima - a ja bih joj onda
dala zadatke za taj dan. No, da se moj izvorni plan
kojim slučajem ostvario, sada bih zapravo bila negdje
u Kanadi. Možda u vlaku, vozeći se prema zapadu i
tjeskobno u vijestima tražeći bilo kakvu natruhu
priče o svojem nestanku, a vijest o padu zrakoplova
bila bi samo tragična crtica koja bi mi na trenutak
zaokupila pažnju. Umjesto toga, taj se događaj
pretvorio u prekretnicu mojega života.
Vratim se za računalo pa odem na početnu
stranicu CNN-a i kliknem na priču naslovljenu „Srce
Roryja Cooka slomljeno drugi put“, gdje me dočeka
moja fotografija tik uz onu Maggie Moretti. Izvukli su
iz naftalina priču o njezinoj smrti, staru dvadeset pet
godina, i potonju istragu o Roryjevoj upletenosti u taj
događaj, a ja tek sada shvaćam koliko smo Maggie i
ja slične. Neke od informacija iz članka znam otprije:
bila je atletska zvijezda na Yaleu, gdje je upoznala
Roryja, a baš kao i ja, i ona je poniknula iz maloga
grada. Ono što nisam znala jest da je i ona ostala bez
roditelja, i to u trenutku kad je bila mlađa od mene.
Gledajući nas, jednu uz drugu, zapitam se ima li Rory
možda tip, vreba li možda žene koje su same na
svijetu, žene koje se žarko žele priključiti
dobrostojećoj obitelji kakvi su Cookovi. Znam da sam
osobno upravo to željela više nego bilo što na svijetu.
.

Upoznali smo se na manjoj kazališnoj predstavi dvije

godine nakon što sam diplomirala na koledžu. Sjedio
je pokraj mene, a razgovor je zapodjenuo i prije nego
što se zastor podignuo. Smjesta sam ga prepoznala,
no ta me činjenica ničime nije pripremila na to koliko
je zapravo karizmatičan i duhovit uživo. Trinaest
godina sta ji od mene i dobrano viši od sto osamdeset
centimetara, Rory je imao svijetlo smeđu kosu koja je
mjestimično poprimala zlatne tonove, i plave oči koje
kao da su imale sposobnost prodrijeti kroz mene. A
kada bi se njegov pogled spustio na mene, cijeli bi
svijet izblijedio u ništavilo.
 U pauzi me počastio pićem i govorio mi o
programu likovne umjetnosti u siromašnim
gradskim školama čije je uvođenje financirala
Zaklada obitelji Cook. Bile su to stvari koje su ga
činile trodimenzijskim. Iznenada je postao stvarna
osoba i bio je više od pristala lica, koje me često
gledalo sa stranica raznoraznih časopisa. Njegova
strast prema obrazovanju. Zar kojim je htio svijet
pretvoriti u bolje mjesto. Na kraju predstave, zatražio
je moj broj.
Isprva sam se držala rezervirano. Stariji muškarci
poput Roryja, sa svojim novcem, povlasticama i
vezama, nisu bili demografska skupina s kojom sam
dotada izlazila. Nisam imala ni prikladne manire ni
prikladnu garderobu. No on je bio suptilno ustrajan:
nazivao me radi savjeta kada je Zaklada udarila
glavom u zid s jednom organizacijom koju su pošto-
poto htjeli uključiti u svoju inicijativu za uvođenje
likovnog obrazovanja u škole, ili me pozivao na
predstave u jednoj od škola uključenih u projekt.
Namamio me svojom vizijom filantropije, svojom
željom da obiteljski novac iskoristi kako bi tuđe živote
učinio boljima.
Sve me se to dojmilo, ali zapravo sam se zaljubila
u Roryjevu ranjivost, u način na koji se bezuspješno
trsio zadržati majčinu pozornost. - Kad sam bio
dječak, bilo je teško ne zamjerati joj na dugoj
odsutnosti, na mjesecima provedenima u
Washingtonu - jednom mi se povjerio. - Neprestane
kampanje, što za sebe, što za druge, i ciljevi koji bi je
potpuno zaokupili. Ali danas mi je jasno zašto su joj
ti ciljevi bili tako važni. Utjecaj koji je imala na živote
drugih. Ljudi me dandanas zaustavljaju na ulici kako
bi mi rekli koliko su je voljeli. Kako nešto što je
učinila prije mnogo godina još uvijek pozitivno utječe
na njihov život.
Ali takva vrsta naslijeđa uvijek ima svoju cijenu.
Sviđalo se to njemu ili ne, Roryja je njegova majka
definirala i odredila. Kada biste u tražilicu utipkali
njegovo ime, među rezultatima pretrage osvanula bi
i ona. Njezine slike s malenim Roryjem, na godišnjem
odmoru ili nekakvom događaju u sklopu ove ili one
kampanje. Rory u dobi od trinaest godina,
namrgođen u pozadini na političkom skupu svoje
majke, koščat i bubuljičav, dok škilji na jedno oko.
I stotine Roryjevih fotografija dok čini ovo ili ono
za Zakladu obitelji Cook, posmrtni dar njegove majke
svijetu. Ljudi su obožavali Roryja zbog osobe kakva
je gotovo, ali ne u cijelosti, bio. A on je cijeli svoj
odrasli život proveo nastojeći iskoračiti iz njezine
dugačke sjene.
.

Izađem s CNN-ove stranice pa kliknem na pretinac

dolaznih poruka Roryjeve e-pošte, pazeći da ne
otvorim nešto što još nije pročitano. Ima barem
pedeset mapa s lijeve strane, po jedna za svaku
organizaciju kojoj Zaklada pomaže. Zakopana negdje
na tom dugačkom popisuje i mapa naziva Claire.
Kliknem na nju pa pogledom preletim preko poruka
sućuti. Stotine njih, stranicu za stranicom, od
obiteljskih prijatelja i senatskih kolega njegove
majke. Ljudi koji su surađivali sa Zakladom usrdno
su smjesta ponudili utjehu. Slobodno nam se javite
ako bilo kako možemo pomoći.
Otvorim e-poruku koju je Bruce poslao Danielle
nekoliko sati nakon prvih vijesti o padu, ali prije nego
što sam i službeno navedena kao jedna od žrtava.
Stavio je i Roryja kao primatelja. U polju Predmet piše
Detalji.

Već sastavljam izjavu i trebao bih biti gotov dobrano

prije bilo kakve konferencije za medije koju bi mogli
sazvati. Danielle, molim te da preuzmeš osoblje u New
Yorku. Ne smiju davati nikakve izjave. Podsjeti ih da ih sve
vežu ugovori o tajnosti.

Drugu mapu, Google obavijesti, većim dijelom

čine nepročitane obavijesti. Svaki put kada se
Roryjevo ime pojavi na Internetu, on e-poštom dobije
obavijest o tomu. Danielle ih također dobiva na svoju
adresu, jer je jedno od njezinih zaduženja pregledati
sve obavijesti i izdvojiti sve bitno stoje Roryju možda
promaknulo. Mislima se vratim na prošli tjedan.
Danielle i ja vraćale smo se kući s događaja u
organizaciji Prijatelja knjižnice. Zapiljila sam se kroz
prozor u bljuzgavicom prekrivene ulice Manhattana,
dok je Danielle pregledavala obavijesti pristigle toga
dana. - Trivijalan članak u Huffington Postu -
promrmljala je gotovo za sebe. - Smeće. - Okrenula
sam se, gledajući je kako briše obavijesti, jednu za
drugom, otvarajući isključivo one dobivene od
vodećih medijskih kuća. Primijetivši da je
promatram, rekla je: - Morat ćemo zaposliti stažista
da se bavi ovim jednom kada kampanja počne.
Stotine dnevno pretvorit će se u tisuće.
Sada prelazim pogledom preko dugačkog niza
nepročitanih obavijesti, posljedicom ludila koje je
nastalo nakon pada zrakoplova, pa se podlo
osmjehnem. Baš mi te žao, Danielle.
Kliknem na Dokument. Prazno. Na vrhu sada piše:
Posljednju izmjenu načinio Bruce Corcoran prije 36
sati.
Otpijem gutljaj dijetne Cole, a rasplinuti mi ugljik
zagolica nosnice. Nikomu neće ni pasti na pamet da
možda nisam bila u tom zrakoplovu.
Sunce je naposljetku granulo pa proučavam
prostoriju u kojoj sjedim. Parketni pod djelomično
prekriva tamnocrveni sag, čija je boja u savršenom
kontrastu s toplom nijansom žute na zidovima, koja
me pak podsjeti na boju dnevne sobe moje majke,
zbog čega se u tom trenutku osjetim zaštićenom,
poput medvjeda, utonula u zimski san. Dok svijet
nastavlja svoju divlju, nesmiljenu utrku bez mene, ja
sam ugniježđena ovdje, posve nevidljiva dok
iščekujem trenutak kada će biti sigurno ponovno
izroniti.
Vođena znatiželjom, nježno izvučem gornju ladicu
Evina stola. Živim u njezinu domu. Nosim njezinu
odjeću. Bit ću primorana rabiti njezino ime, barem
neko vrijeme. Bilo bi mi korisno znati tko je zapravo
ona bila.
Isprva sam pažljiva, nesigurna, uplašena da će
netko, ako pomaknem previše stvari s njihova
mjesta, doznati da sam ovdje. Većina onoga što
pronalazim ni po čemu nije osobito: izblijedjeli računi
koje ne mogu pročitati. Nekoliko praznih kemijskih
olovaka, nekoliko blokova papira s logom lokalnih
agenata za promet nekretninama. Osjećajući se sve
ugodnije u svojoj ulozi istražiteljice, gurnem ruku
dublje u ladicu pa privučem k sebi mnoštvo
pribadača, spajalica i sićušnu plavu ručnu svjetiljku,
pritom se svojski trudeći proniknuti u taj nered i iz
njega iščitati tko je bila osoba koja je ubacila te
predmete u ladicu, uvjerena da ću jednom u
budućnosti imati vremena probrati ono što joj je još
korisno.
.

Dva sata poslije sjedim na podu radne sobe,

okružena mnoštvom papira, razastrtih oko sebe.
Olakšala sam stol za njegov cjelokupni sadržaj pa
pregledala svaku sitnicu. Bankovni izvodi. Računi za
režije i kabelsku televiziju, uredno plaćeni. Svi su na
Evino ime. U ormaru sam pronašla kutiju u koju je
pohranila važnije dokumente. Registracija
automobila. Iskaznica socijalnog osiguranja. Ali
iznenađena sam onim što nisam pronašla. Vjenčani
list. Nikakvih obavijesti i računa zdravstvenog
osiguravatelja, kakve bi čovjek očekivao nakon
dugotrajne bolesti i smrti. Onaj osjećaj nelagode koji
je Evina kuća jučer pobudila u meni sada se vrati,
ovoga puta snažni i postojaniji. U kući nema nikakvih
osobnih sitnica. Nema fotografija ni bilo čega
sentimentalnog. Nema nikakvih dokaza da je bilo tko
osim Eve ikada stanovao ovdje. Rekla mi je da ne
može podnijeti pomisao da će se morati suočiti sa
svime što je pripadalo njezinu ljubljenom
preminulom suprugu, ali u kući nema nijedne sitnice
koja bi poslužila kao podsjetnik na njega.
Trudim se pronaći nekakvo objašnjenje za sve ono
čega nema. Možda joj je muž bio u financijskom
škripcu pa su svi računi morali biti na njezino ime.
Možda je sve što ju je moglo podsjetiti na njega
spakirano u kutije i pohranjeno u garažu; podsjetnici
previše bolni da bi ih mogla čuvati u kući. No, sve se
te izlike čine tanašnima; tek bijedne izmišljotine koje
ni u najluđim snovima nisu istinite. ,
Izvučem posljednji fascikl iz kutije pa ga otvorim.
Ugovor o pologu za kupnju polovice kuće u kojoj
upravo stojim, potpisan prije dvije godine. Na vrhu
dokumenta stoji samo njezino ime. Eva Marie James.
Ispod imena označena je kućica Neudana.
I dalje joj u mislim čujem glas u trenutcima dok
govori o svojem suprugu. Svojoj srednjoškolskoj
ljubavi. Skupa osamnaest godina. Emocija u njezinu
glasu dok opisuje svoju odluku da mu pomogne
umrijeti, način na koji joj glas puca, suze u njezinim
očima.
Lagala je. Jebeno je lagala. U vezi sa svim.
 EVA

Berkeley, Kalifornija kolovoz . šest mjeseci prije

pada
Deset minuta p je sastanka s Brittany, Eva je
ostavila auto na parkiralištu pokraj parka Tilden,
odlučivši da je to bolje nego dovesti se autom u sam
park. Šetnja joj je bila kudikamo draža u takvim
prigodama jer joj je pružala mogućnost dolaska i
odlaska u tišini. Zadjenuvši paketić u unutarnji džep
jakne, okrenula se prema puteljku koji će je dovesti
na malenu čistinu, gdje je nekada davno običavala
dolaziti kako bi učila.
Bujne krošnje stabala bacale su pjegave sjenke na
tlo, a vjetar koji je šibao iz zaljeva nosio je u sebi
dašak svježine, prkoseći ljetu koje je još uvijek
vladalo, premda u svojem posljednjem mjesecu. Iako
je nebo iznad nje bilo vedro, Eva je iz parka jasno
mogla vidjeti udaljeni zaljev San Francisca i
izmaglicu koja se pomalo skupljala na površini
Tihoga oceana, pa je znala da će se unutar sljedećih
nekoliko sati sve promijeniti. Zarinuvši šake duboko
u džepove svoje omiljene jakne - vojno zelene,
nakićene džepovima s patentnim zatvaračima -
osjetila je pod prstima teksturu tableta zamotanih u
paketić.
Stabla koja su je okruživala bila su stari prijatelji.
Znala je raspoznati svako od njih po obliku njihovih
trupaca i veličini krošnji. Pokušala se vratiti kroz
vrijeme, u dane kada je običavala doći ondje nakon
predavanja i raširiti knjige po izletničkom stolu ili
travi ako bi vani bilo dovoljno toplo. Dandanas bi tu
i tamo u sebi spazila neki djelić te djevojke, kao da ju
je na trenutak ugledala iz jurećeg vlaka. Bili su to
prizori iz drukčijega života, onoga s običnim poslom i
prijateljima, a nakon njih bi danima ostala
uznemirena.
Dokopavši se čistine, osjetila je olakšanje
uvidjevši da je sama. Izbrazdani izletnički stol još je
uvijek stajao pod golemim hrastom, a betonska kanta
za smeće bila je prikovana za n ga lancem. Odsutno
je došetala do stola pa sjela za njega, ponovno
provjerivši koliko je sati, a mjesto koje je tako dobro
poznavala odvuklo joj je misli natrag u prošlost.
.

Fish je upravljao narkomanskim podzemljem

Berkeleyja i Oaklanda, a Dex je radio za njega. -
Većina dilera brzo padne - Dex ju je upozorio odmah
na početku. Izveo ju je na ručak u restoran na
priobalnoj šetnici Sausalita kako bi joj objasnio što
će točno raditi. Na drugoj strani zaljeva, San
Francisco bio je zaogrnut gustom maglom iz koje su
virili samo vrhovi najviših zgrada. Pomislila je na St.
Joseph’s i redovnice koje su je odgojile, zakopane pod
velom magle i zablude da Eva još uvijek studira i da
je na putu da diplomira kemiju sa svim počastima, i
ne sluteći da je zaglavila u situaciji u kojoj se našla:
izbačena s fakulteta prije tri dana, primorana spavati
u gostinskoj sobi muškarca koji je upravo podučava
osnovama raspačavanja i prodaje droge. Otrgnula je
pogled od grada pa se usredotočila na Dexa.
 - Tvoj proizvod ima krajnje specifično tržište -
nastavio je Dex. - Prodavat ćeš isključivo ljudima koje
ti ja pošaljem. Tako ćeš biti sigurna.
- Malo sam zbunjena - odgovorila je Eva. - Je li
moj posao kuhati ili prodavati?
Dex je prekrižio ruke, položivši ih na stol. Završili
su objed pa je konobar zadjenuo račun pod Dexovu
čašu i nestao. - Fish oduvijek ima isti problem. Teško
uspijeva na dulje vrijeme zadržati dobre kemičare.
Svi odreda uvijek umislite da mogu bolje proći ako se
osamostale, a stvari se onda zakompliciraju. I zato
ćemo s tobom iskušati nešto novo - rekao je. -
Izbacivat ćeš tristo tableta tjedno. Kao kompenzaciju
za svoj rad, zadržat ćeš polovicu, a Fish će ti dopustiti
da ih prodaš za vlastiti račun i da u cijelosti zadržiš
zaradu.
- Komu ću ih prodavati? - upitala je, iznenada
osjetivši nelagodu pri pomisli da će morati imati
posla s pomahnitalim ovisnicima. Ljudima koji bi
lako mogli posegnuti za nasiljem. Ljudima poput
njezine majke.
Dex se osmjehnuo. - Pružat ćeš važnu uslugu vrlo
specifičnoj klijenteli: studentima, profesorima i
športašima. Pet tableta ima tržišnu vrijednost od
približno dvjesto dolara - rekao joj je. - Mogla bi bez
po muke premašiti 300.000 dolara godišnje. -
Osmjehnuo se, primijetivši izraz osupnutosti na
njezinu licu. - Ali, stvar će funkcionirati isključivo
ako budeš slijedila pravila - upozorio ju je. - Ako
čujemo da se pokušavaš osamostaliti i proširiti
poslovanje, ili da prodaješ ovisnicima, sve pada u
vodu, jer nas time sve dovodiš u opasnost. Jasno?
Kimnula je pa tjeskobno bacila pogled prema
ulazu. - A što je s Fishem? Mislila sam da će nam se
i on danas pridružiti.
Dex se nasmijao pa odmahnuo glavom. - Bože,
stvarno si zelena. Zaboravljam da nemaš pojma kako
ovakve stvari funkcioniraju. Ako budeš dobro
obavljala svoj posao, nikad nećeš upoznati Fisha. -
Jamačno se doimala zbunjenom jer je ponudio
objašnjenje. - Fish nastoji stvari strogo odijeliti. Tako
štiti sebe. Kada bi bilo koji član organizacije znao
previše, smjesta bi postao meta na koju bi oko bacili
konkurenti ili policija. Ja ću biti tvoja veza s Fishem
i pobrinut ću se za tvoju sigurnost. - Dex je ostavio
nekoliko dvadesetica na stolu pa ustao. Njihov je
ručak došao kraju. - Ako budeš činila što i kako ti
kažem, vodit ćeš lagodan život. Bit ćeš sigurna dok
god budeš slijedila pravila.
Zar te nije strah da će te uhvatiti?
Stvari nisu baš onakve kakvima ih prikazuju na
televiziji. Policija zna samo za one koje uhvate, a
uhvate samo one koji nisu najbistriji. Ali Fish nije
glup. Ne bavi se ovim poslom zbog moći. On je
poslovni čovjek kojemu je cilj dugoročna dobit. A pod
tim se podrazumijeva sporije, kontrolirano širenje,
probrana klijentela, kao i probrani suradnici.
Žarko je željela što prije početi. Zvučalo je krajnje
jednostavno. A sustav je funkcionirao. Jedini
problem bio je i dalje dolaziti u kampus među svoje
donedavne kolege i svjedočiti životu koji je izgubila.
Prolaziti pokraj svojega studentskog doma, u kojem
su i dalje stanovali isti ljudi. Pokraj zgrade
kemijskoga fakulteta gdje su se predavanja nastavila
bez nje. Pokraj stadiona na kojem je Wade i dalje
blistao i na kojem se, godinu poslije, održala dodjela
diploma na kojoj je trebala biti i ona. Bilo je to kao da
je kročila kroz neku vrstu barijere kroz koju je i dalje
mogla svjedočiti razvoju svojega negdašnjeg života,
posve nevidljiva. No, kako su godine prolazile,
studenti su bivali sve mlađi i kampus su uskoro
napučila neka posve nova lica. Osjećaj gubitka
pomalo je izblijedio, kako to i inače biva, a zamijenilo
ga je nešto snažnije. Grublje. Sada je mogla vidjeti
ono što joj je izmicalo ispočetka. Svaki je izbor nosio
neke posljedice. A ono što si činio i kako si se nosio s
tim posljedicama bilo je jedino važno.
.

Evin je pogled odlutao niz usku servisnu cestu koja

je vijugala stotinama jutara parka Tilden. Nešto u
vezi ovoga sastanka nije se činilo u redu, a njezini
instinkti, izbrušeni godinama iskustva, vrištali su da
bude oprezna. Dat će Brittany još deset minuta, a
onda odlazi. Vratit će se do svojeg automobila pa se
odvesti kući, zatvoriti za sobom vrata i posve
zaboraviti na tu ženu. Jako se trudila zadržati
oštroumnost i oprez. Nije se htjeli uljuljkati u osjećaj
spokojna samozadovoljstva i postati neoprezna.
Unatoč činjenici da joj se njezin rad često činio
krajnje dosadnim, unatoč pustim satima
provedenima u laboratoriju i brzinskim
primopredajama s Dexom ili klijentom, posao kojim
se bavila bio je opasan.
 Netom prije zore (vjerojatno je to bilo tijekom prve
godine) Dex ju je probudio, lagano joj pokucavši na
vrata. - Pođi sa mnom - rekao je, a ona je zgrabila
svoju jaknu s kuke pa pošla za njim, slijedeći ga
pustim kampusom, čiji su putovi još bili osvijetljeni
noćnom rasvjetom.
Krenuli su prema zapadu bez riječi, pokraj
atletskog stadiona, restorana i barova zatvorenih i
zaključanih u taj rani jutarnji sat. Opazila je
trepereća svjetla prije nego su došli onamo. Policija,
hitna pomoć, žuta vrpca koja je opasavala pločnik
pred jeftinim motelom, primoravši ih da prijeđu na
suprotnu stranu ulice.
Dex ju je obujmio rukom pa je privinuo bliže sebi,
pretvarajući se da su par koji se nakon noćnog
izlaska vraća kući. Usporavah su kako su se
približavali, a Eva je uspjela kroz tminu nazrijeti tijelo
i lokvu krvi nakupljenu pod njime te izuveno stopalo
na kojem je bijela čarapa gotovo blistala.
- Zašto smo ovdje? Poznaješ li tog tipa?
- Da - odgovorio je s dozom grubosti u glasu. -
Danny. Opskrbljivao je Fisha težim supstancijama.
Kokain. Heroin.
Dex ju je povukao pa su nastavili svojim putem i
zašli za ugao, i dalje praćeni crvenim i plavim
bljeskovima svjetala koja su ostavili za sobom. - Što
ga je zadesilo?
- Ne znam - rekao je Dex. - Kao i ti, i ja vidim
isključivo ono što mi dopuste vidjeti. Ali kada bih
morao pogađati, rekao bih da je pokušao sjediti na
dvije stolice i raditi za Fishevu konkurenciju, ili je
nekako sjebao pa ga je skupila policija. - Zastao je. -
Tako ti je to s Fishem. Neće gubiti previše vremena
postavljajući pitanja. Jednostavno će riješiti problem.
Eva nije uspjela izbrisati prizor iz uma: izobličeno
tijelo na pločniku, golema količina krvi, više nego što
je ikad zamišljala da je moguće, crno-crvene nijanse
kakve bi zaživjele isključivo u noćnim morama.
Dex ju je pustio iz hinjena zagrljaja, a prohladni
jutarnji zrak zazebao ju je ondje gdje je ruka do
maločas počivala. - Fish je moćan saveznik, ali i
okrutan neprijatelj. Neće prezati ni pred čim i bez
oklijevanja će ukloniti svakoga tko ga izda. Možda je
bila pogreška dovesti te ovamo, ali htio sam da se
vlastitim očima uvjeriš što će se dogoditi ako ga
naljutiš.
Eva je nervozno progutala. Do tog je trenutka
zavaravala samu sebe, misleći da posao na koji je
pristala ni po čemu nije drukčiji od bilo kojega
drugog, jer uglavnom se svodio na rutinu, uz
primjesu određene razine apstraktne opasnosti. No,
Dex ju je držao podalje od onih najgorih dijelova. Sve
do toga jutra.
- Potpuna transparentnost - upozorio ju je Dex
dok su se vraćali natrag njezinom ulicom u trenutku
kad se noćno nebo napokon premetnulo u blijedo
sive nijanse. Ostavio ju je na trijemu pa iščeznuo,
natjeravši je da se zapita je U možda sve skupa samo
sanjala.
.

Eva je upravo namjeravala ustati od izletničkog stola

i zaputiti se prema svojem automobilu kada se
Mercedesov terenac, za čijim je upravljačem sjedila
dotjerana žena, popeo uz rubnjak i zaustavio. Eva je
otraga uočila dječju sjedalicu, na sreću praznu. Na
registracijskoj pločici pisalo je MAMAIPOL1. Osjećaj
podmukle, sveprisutne nelagode postao je snažniji, a
ona je duboko udahnula, podsjetivši se da je ona ta
koja kontrolira situaciju i da u svakom trenu može
otići.
Sa zanimanjem je promatrala ženu dok je ova
izlazila iz auta. - Hvala što ste se sastali sa mnom! -
pozdravila je. Premda ležerna, odjeća joj je slala
poruku da je njezina vlasnica prljavo bogata.
Chanelove sunčane naočale podignute na tjeme.
UGG čizme u visini koljena, navučene preko
dizajnerskih traperica. Ni izbliza nalik na studente
koji su preživljavali na jeftinoj tjestenini, s kakvima
je Eva inače trgovala.
Izbliza je Eva primijetila ženine crvenilom
obrubljene oči, umornu i nategnutu kožu, uočljivu i
ispod besprijekorno nanesene šminke. Prizor je
njome potjerao još jedan val zabrinutosti.
- Ispričavam se na kašnjenju. Morala sam
pričekati dadilju. - Pružila je ruku Evi. - Ja sam
Brittany.
Eva nije uzvratila istom mjerom, zadržavši svoje
dlanove zarinutima duboko u svojim džepovima i
ostavši tako dok Brittany najzad nije dopustila da joj
dlan padne uz bok pa počela prekapati po torbici, kao
da se upravo sjetila zbog čega je došla onamo. -
Nadala sam se da ćete mi moći prodati više od
količine o kojoj smo razgovarale. Znam da sam tražila
pet tableta, ali zaista mi ih treba deset. - Izvukla je
snop gotovine iz torbice pa ga pružila Evi. - Tu su
četiri stotine umjesto dogovorene dvije.
- Ponijela sam sa sobom samo pet - odgovorila je
Eva, ne prihvativši novac.
Brittany je odmahnula glavom, kao da je posrijedi
nevažan detalj. - Nemam ništa protiv da se nađemo i
sutradan. Na istome mjestu, ako vam to odgovara.
Zaljevska izmaglica konačno se dokotrljala i do
kopna, zakrilivši Sunce te produbivši sive sjenke i
prigušivši svjetlo. Vjetar je ojačao, nagnavši Evu da
tješnje omota jaknu oko sebe. Brittany se osvrnula
preko ramena pa progovorila, prigušivši glas, premda
nije bilo nikoga u blizini. - U nedjelju odlazimo na put
- nastavila je. - Nećemo se vratiti do sljedećeg
mjeseca. Samo želim biti sigurna da mi neće
uzmanjkati.
Evino se tijelo ukrutilo. Žena je vozila otmjen
automobil, nosila skupocjenu odjeću, a na ruci je
imala golem dijamantni prsten. Trebati tablete kako
bi pregurao zahtjevan zadatak bilo je jedno. No,
izgledalo joj je da žena pred njom treba kemijsku
pomoć čak i kako bi uspjela izaći na kn sa
svakodnevnim životom. No, Evino se oklijevanje
činilo osobnijim, izvirući iz najmračnijih kutaka,
zaprepastivši je snagom svojega žara. Ova je žena bila
baš poput njezine majke.
Ne bih rekla da vam mogu pomoći - rekla je Eva.
Dopustite barem da otkupim ono što ste donijeli -
rekla je Brittany, ispalivši riječi tako glasno da su se
razlegle pustom čistinom. - Molim vas.
 Evin se pogled zaustavio na nekoliko krasti na
Brittanynoj nadlaktici, koje su njezini nervozni nokti
raskopali i ostavili ih nadraženima i crvenima.
Brittany je pulsirala maničnom energijom, a jedino
što je Eva htjela bilo je otići.
Vrijeme je da se rastanemo - rekla je Eva.
Čekajte - usprotivila se Brittany, posegnuvši za
Evinom rukom. - Recite mi kako vas mogu nagovoriti
da se predomislite.
Eva je otrgnula ruku iz ženina stiska pa se
okrenula, kaneći otići.
Dajte! - Brittany ju je pokušavala nagnati da se
predomisli. - Zato smo došle ovamo. Prodajte mi što
imate i dobit ćete novac. Ja ću dobiti ono što trebam.
Obje smo na dobitku.
Nemam pojma o čemu govorite - Eva je doviknula
preko ramena. -Jamačno ste me zamijenili za
nekoga. - Potom se udaljila prema pješačkom
puteljku koji je vijugao kroz šumarak pa nizbrdo
prema parkiralištu na kojem je ostavila auto.
Prolazeći kraj terenca, pogledala je kroz prozor.
Stražnje je sjedalo bilo posuto Cheerios pahuljicama,
među kojima je ležala prazna bočica s dudom i
ružičasta vrpca za kosu. Eva je usporila na trenutak,
pitajući se kakav život ima to dijete s majkom koja
preklinje za tablete kako ne bi tjednima ostala
„suha“. Zapitala se je li i njezina majka bila poput
Brittany, je li kupovala drogu u pustim parkovima,
prethodno ostavivši Evu kod kuće s nekim tko će je
čuvati. A ispod svega toga, mrzila je samu sebe zbog
jedva čujna šapta ljubomore od spoznaje da je
djevojčica o kojoj je razmišljala barem imala
povlasticu upoznati svoju majku, dok Eva nikada nije
imala to zadovoljstvo.
Zašavši u šumarak, Eva je čula kako Brittany
izvikuje psovke za njome. Potom je čula glasno
zatvaranje automobilskih vrata i nervozno brujenje
motora prije nego što su se gume uz škripu sjurile s
rubnika. Osvrnuvši se, vidjela je kako vozilo vrluda
cestom, očešavši se o rubnik kada je prebrzo uletjelo
u zavoj. Eva je zadržala dah, pripremivši se za zvuk
udara i lomljave koji nije uslijedio, a potom se
požurila natrag do vlastitog auta.
.

Eva ju je ponovno vidjela na benzinskoj crpki, točno

nasuprot ulazu u park, gdje je čekala da joj se upali
zeleno svjetlo. Isti terenac i Brittany, nagnuta kroz
otvoren prozor, zadubljena u razgovor s muškarcem
koji je stajao kraj limuzine niskog podvozja i
zatamnjenih prozora s vladinim registracijskim
pločicama. Brittany je muškarcu pružila komadić
papira, a on ga je gurnuo u džep svojega sakoa.
Svjetlo se promijenilo u zeleno, no Eva je nastavila
zuriti, osjećajući kako se ona prijašnja nelagoda
ponovno vraća i osvaja je, brzo se promećući u osjećaj
mračne panike. Netko je iza nje zatrubio, prenuo je iz
transa i natjerao da nastavi voziti. Prišavši im bliže,
pokušala je upiti što više detalja: muškarčevu kratku
kosu i zrcalna stakla sunčanih naočala, obrise
futrole ispod sakoa. Udaljujući se odande u svojem
autu, zapitala se stoje točno Brittany pokrenula.
 Došavši kući, Eva je parkirala auto u malenu
garažu na bočnoj strani kuće pa zatvorila vrata i
zaključala ih lokotom. Očajnički se htjela dokopati
sigurnosti svojega doma i nazvati Dexa, no njezina je
nova susjeda sjedila na prednjim stubama, kao daju
je čekala. - Sranje - promrmljala je ispod daha.
Kada je ugledala Evu, na ženinu je licu zaigrao
izraz olakšanja. - Pala sam - rekla je. - Promašila sam
posljednju stubu i strmoglavila se. Mislim da sam
uganula gležanj. Možete li mi, molim vas, pomoći da
uđem u kuću?
Eva je krišom pogledala niz ulicu, ponovno
pomislivši na muškarca s benzinske crpke, na
komadić papira koji je spremio u džep. Nije imala
vremena za ovo. A opet, nije mogla samo tako ostaviti
ženu na trijemu. - Naravno - odgovorila je.
Eva je pomogla ženi da se osovi na noge,
iznenadivši se koliko joj je susjeda sićušna. Visoka
jedva metar i pedeset, i vjerojatno već duboko u
šezdesetim godinama, bila je vižljasta, ali snažna.
Uhvatila se za rukohvat, penjući se uz stube dok ju
je Eva pridržavala, skakućući na jednoj nozi dok se
nije dokopala vrha stuba. Eva joj je dala trenutak da
uhvati dah pa su skupa prošle kroz vrata i u ženin
dom.
Pod su prekrivali sagovi toplih boja, njihove razne
nijanse u kontrastu s kaučem krem boje. Jedan
blagovaonski zid bio je oličen u duboke crvene
tonove, a napola prazne kutije za slanje pošiljki bile
su naslagane u jednom kutu. Eva joj je pomogla da
dođe do stolice, gdje je žena sjela.
 Želite li da vam donesem malo leda? - upitala je
Eva, nastojeći što više ubrzati stvari. Morala je stupiti
u kontakt s Dexom i dokučiti što se zbiva, te što bi
trebala poduzeti, a ne izigravati bolničarku svojoj
susjedi.
Počnimo s imenima - rekla je. - Zovem se Liz.
Eva se uspjela oduprijeti nadirućoj panici,
osjećajući kako minute nepovratno bježe dok stoji
ondje, uhvaćena u stupici beskonačne petlje
besmislena čavrljanja sa svojom brbljavom
susjedom. Međutim, svejedno se osmjehnula pa
rekla: - Ja sam Eva.
Drago mi je što sam vas konačno upoznala, Eva.
Da, malo leda ne bi bilo naodmet. Samo prođite ondje
ravno, ako vam nije teško.
Otpravljena, Eva je ušla u kuhinju koja je, izuzev
tanjura i čaša poslaganih na radnoj površini pokraj
sudopera, bila poprilično prazna. Liz je u zamrzivaču
imala kalup s ledenim kockicama, koje je Eva istresla
u kuhinjsku krpu i potom svezala njezine krajeve,
zarobivši tako led unutra. Dohvatila je jednu od čaša
s cjedila za posuđe pokraj sudopera pa u nju nalila
vode, primijetivši koliko joj ruke drhte dok je nosila
čašu i led natrag u dnevnu sobu kako bi ih ondje dala
Liz. Upravo se namjeravala ispričati i pokupiti
odande, kada je Liz rekla: - Sjednite. Godilo bi mi
društvo.
Još jednom čeznutljivo pogledavši kroz prozor na
pustu ulicu, spustila se na stolicu s koje je mogla
pogledom pratiti što se događa vani.
 Lizino se lice dodatno ozarilo. - Ne poznajem još
mnogo ljudi ovdje - rekla je. - Gostujuća sam
profesorica s Princetona. Predajem dva kolegija ovaj
semestar.
Eva se pristojno osmjehnula, samo napola
slušajući, a u glavi zapravo ponovno vrtjela susret s
Brittany, dok je Liz zvocala o tomu koliko se raduje
kalifornijskoj zimi. Pokušavala se prisjetiti svega što
je rekla. Njezinih drhtavih ruku. Koliko je očajnički
htjela kupiti robu. U bilo kojoj količini. Malo po malo,
Evine su misli usporile, a panika jenjala. I prije bi se
povremeno našla u škripcu, a uostalom, podsjetila
se, nije učinila ništa protuzakonito. Zasad je bila
sigurna ondje, u Lizinoj dnevnoj sobi, s neometanim
pogledom na ulicu, dok je napola slušala Lizino
objašnjenje zašto joj je draže ući u najam stambenog
prostora, nego se podrediti svim pravilima
stanovanja u kampusu. Mogla je doslovno osjetiti
kako joj tlak pada.
- A sada vi - rekla je Liz. - Ispričajte mi čime se
bavite. Odakle ste?
Eva je odlijepila pogled od prozora pa ju je
počastila svojim standardnim odgovorom. - Odrasla
sam u San Franciscu. Konobarim u restoranu
DuPree’s u središtu Berkeleyja. - Potom je skrenula
razgovor natrag na Liz. - Dakle, profesorica ste? Što
predajete?
Liz je posegnula za čašom pa otpila gutljaj vode. -
Političku ekonomiju - odgovorila je. - Ekonomsku
teoriju i posljedične političko-ekonomske sustave. -
Nasmijala se. - Znam da ne zvuči tako, ali vjerujte mi,
riječ je o fascinantnoj tematici.
Maknula je ledeni oblog s gležnja, a Eva ju je
promatrala kako pomno proučava bolni zglob,
pažljivo ga zakrećući. Podigla je pogled pa se ozareno
osmjehnula. - Nije uganut, što je pravo olakšanje, jer
bi bilo krajnje izazovno započeti semestar na
štakama.
Bilo je nečega u njezinu glasu, koji je unatoč
njezinu niskom stasu bio dubok i rezonantan, što je
ispunjavalo Evu spokojem. Vibrirao joj je u nutrini,
potičući je da udiše dublje, da sluša pomnije. Eva ju
je zamislila u velikom amfiteatru, u kojem se njezin
glas s lakoćom pronosi do najudaljenijih zakutaka
predavaonice. Šuškanje olovki po papiru ili užurbano
tipkanje na prijenosnim računalima dok studenti
marljivo bilježe svaku njezinu riječ.
Sa svojega sjedišta u Lizinoj dnevnoj sobi Eva je
ugledala vladinu limuzinu kako elegantno klizi niz
ulicu, usporavajući, pa se naposljetku zaustavi kod
rubnika. Isti onaj muškarac kojega je vidjela
zadubljena u razgovor s Brittany na benzinskoj
postaji, izašao je iz vozila pa se zaputio prilaznom
stazom do njezina doma.
Um joj je počeo povezivati točkice za koje nije ni
znala da su ondje. Zapitala se kako je tako brzo
doznao gdje stanuje pa neminovno došla do očita
odgovora: jamačno je radio s nekim tko ju je slijedio
natrag. S nekim koga nije primijetila.
Eva je iznenada ustala pa prišla Liz. Dalje od
prozora. - Jeste li sigurni da ne želite otići liječniku?
 Liz je vratila ledeni oblog natrag na gležanj pa
rekla: - Reći ću vam što želim. Želim da prolijete ovu
bljutavu vodu iz slavine pa mi u čašu nalijete' votku.
Natočite jednu i sebi. U hladnjaku je. - Slabašan zvuk
kucanja sa susjednih vrata privukao je Lizinu
pažnju. - Mislim da vam netko kuca na vrata - rekla
je.
Eva je povirila kroz rolete pa ugledala muškarca
u trenutku kad je gurnuo nešto kroz otvor za poštu.
Svaki živac njezina tijela titrao je strahom,
preklinjući je da se da u bijeg. Ovlaš je pogledala iza
sebe, prema Lizinoj kuhinji, zamišljajući se kako
izlijeće kroz stražnja vrata, preko vrta, u stražnju
uličicu, pa juri cijelim putem do Dexova stana kako
bi ondje od njega zahtijevala odgovore.
No, samo je duboko udahnula, podsjetivši se da
je jedini grijeh koji je počinila razgovor s nepoznatom
ženom u parku. Nije joj ništa prodala, čak ni
pokazala. Odigraj do kraja. Bio je to savjet koji joj je
Dex dao na početku kada bi se god uplašila. Samo
kriva bježe. To je upravo ono što čekaju. I zato im
nikada nemoj dati ono što hoće.
Viđala sam tog tipa već prije - lagala je Eva. -
Prodaje pretplatu na sigurnosne sustave. Čovjek se
mora pretvarati da nije kod kuće, inače te uguši
pričom.
Mrzim putujuće trgovce - odgovorila je Liz. Ako je
slučajno pomislila kako je čudno što nije pokucao i
na njezina vrata, nije to spomenula.
Eva je ustala i rekla: - Mislim da ću nam otići
natočiti piće. - Piće je bilo najmanje što je zavrijedila.
 CLAIRE

srijeda, 23. veljače

Izađem iz Evine radne sobe, ostavivši pod prekriven

razbacanim papirima, pa prijeđem na drugu stranu
hodnika, odlučna bez ikakve sumnje potvrditi ono u
što počinjem sumnjati: da ništa što mi je Eva rekla o
sebi, ili o onomu od čega bježi, nije istina. Širom
otvorim vrata njezina ormara, sumanuto prebirući po
vješalicama u potrazi za dokazom postojanja supruga
kojega je obožavala. U najmanju bih ruku ondje
trebala zateći veliku, znakovitu prazninu gdje je
nekoć visjela njegova odjeća. Ali pronalazim samo
nekoliko lijepih majica, nekoliko haljina, čizme i
cipele ravna potplata. Sve odreda Evino. Silovito
počnem izvlačiti ladice komode, pronalazeći ondje
košulje, traperice, donje rublje, čarape, na trenutke
primjećujući odraz svojega novog, nepoznatog lica u
zrcalu, toliko slična Evinu da na trenutak čak
uspijem povjerovati da se nekako vratila. da je ovdje,
i da sam ja ona koja je poginula. Jebeni Šašavi petak.
Beznadno klonem na Evin krevet. Sve što sam
vjerovala o Evi, o njezinu životu, o onomu zašto nije
htjela ostati ovdje, leži mi, razmrskano na komadiće,
pred nogama. Ako suprug nije postojao, neće biti ni
istrage o njegovoj smrti. A ako nema istrage, mora
postojati drugi razlog zbog kojega je Eva tako žarko
htjela zamijeniti mjesta i nestati.
Prasnem u smijeh, histerični smijeh žene koja
balansira na rubu zdrava razuma, i prisjetim se laži
koje mi je napričala, smrtno ozbiljna i naizgled
iskrena. A onda joj začujem glas u glavi i zamislim je
kako mi govori da se smirim i odjebem iz njezine kuće
pa se usiljeno nacerim, shvativši koliko je još životan
i prodoran, koliko ga se dobro još uvijek sjećam.
Nijedna od nas nije mogla znati što će se dogoditi.
Samo smo zamijenile propusnice. Nismo planirale da
ću se odvesti do njezina doma, otključati njezina
vrata i zakoračiti u njezin život. U što god da sam se
uvalila, ovdje sam jer sam tako sama odabrala.
.

Vrativši se u Evinu radnu sobu, sjednem za računalo

pred Dokument, otvoren na zaslonu, pa pomnije
proučavam jedan od njezinih bankovnih izvoda,
obraćajući posebnu pažnju na mjesečne izdatke.
Hrana, gorivo, kafići. Plaćanja trajnim nalozima za
sve, svaki mjesec, uključujući i kabelsku televiziju i
odvoz smeća. Stanje računa je dvije tisuće dolara.
Dvije izravne uplate od restorana DuPree’s
Stakehouse, po devetsto dolara svaka. Ni izbliza
dovoljno da bi mogla gotovinom kupiti kuću.
Kao što sam i očekivala, nema računa za
medicinsku njegu ni plaćenih participacija. Nema
računa iz ljekarni. Osjetim natruhu divljenja zbog
nečuvene izmišljotine koju mi je prodala umijećem
vrsne prevarantice. Zadive me lakoća i uglađenost
kojom je svoju ukrcajnu kartu položila na šank
između nas i tako stavila preda me nijemo iskušenje.
Glavom mi prođe nešto što zbog briga koje su me
morile toga trena tada nisam primijetila: način na
koji me uvjerila da se na Berkeleyju krajnje lako
stopiti s mnoštvom. Suptilnost kojom je zrcalila moje
želje i strahove, servirajući mi ih natrag i polako me
uvlačeći u svoju igru, pridobivajući me na svoju
stranu.
Ako je vjerovati njezinoj registraciji, vozi staru
Hondu, koja je vjerojatno skrivena u garaži, spojenoj
s kućom. Žena dovoljno inteligentna da organizira
nešto ovakvo neće ostaviti svoj automobil u blizini
zračne luke ili željezničkoga kolodvora i tako svima
objaviti odakle se otisnula dalje. No, ja ne želim imati
ništa s tim. Ako je netko traži, sigurno će početi od
automobila. A opet, lijepo je Znati da je ondje, za
slučaj da mi zatreba.
Prilično brzo pretražujem ostatak Evina stola. Još
isušenih nalivpera, spajalica nanizanih u zapetljani
lanac, praznih omotnica, nekoliko punjača bez
kablova. Ali ni traga drugim stvarima koje bi čovjek
očekivao pronaći. Nema starih rođendanskih čestitki
ni podsjetnika na dogovorene sastanke. Nema
fotografija, bilješki, nema sentimentalnih uspomena.
Ne samo da je njezin suprug plod mašte nego se
počinjem pitati vrijedi li možda isto i za Evu.
Pogledam lijevo od stola, gdje stoji prazna kanta
za smeće, a pogled mi zapne na komadićku papira,
djelomično skrivenom iza stola, kao da ga je netko
kanio baciti pa promašio. Podignem zgužvani papir
pa ga izravnam. Malena kartica, ispisana urednim
kurzivom, onim nakošenim, zavojitim, kakav ćete
vidjeti isključivo u osnovnoj školi. Sve što si ikada
htjela s druge je strane straha.
 Pokušam zamisliti okolnosti u kojima je Eva
napisala te riječi pa kasnije bacila karticu. Je li to
učinila zato što joj nadahnuće više nije bilo potrebno,
ili je možda prestala vjerovati u istinitost tih riječi?
Ponesem karticu preko hodnika u Evinu sobu,
zadjenem je o rub zrcala komode i zatim počnem
raščišćavati nered koji je mojih ruku djelo. Dok
ponovno slažem Evine košulje, njezin se miris (cvijeće
s onom natruhom kemijskoga smrada) uskomeša u
zraku oko mene. Nabasam na majicu kratkih rukava
sa slikom benda Red Hot Chili Peppers pa je privinem
uza se. Prevelika i prilično iznošena, majica je s
promotivne turneje albuma Californication.
Chili Peppersi bili su jedan od Violetinih omiljenih
bendova pa sam joj obećala da čuje povesti na
koncert čim navrši šesnaest. Jedno od mnogih
obećanja koje nisam imala priliku ispuniti. Zaogrnem
se majicom preko ramena pa zatvorim ladicu. Ovo
ipak želim.
Posložim sadržaj komode do kraja, uvjerivši se da
u njoj nema skrivenog novca ili nakita. Nema ni
dnevnika ni ljubavnih pisama, skrivenih od
znatiželjnih očiju. Ako stavimo izmišljenog supruga
po strani, nitko, osim možda mene, osuđene na
životarenje u Roryjevu domu, ne živi ovako blijedom
imitacijom života.
Na drugoj strani spavaće sobe sjednem na krevet
pa izvučem gornju ladicu noćnog ormarića. Još jedna
tuba skupog losiona koji zamiriši po ružama dok ga
utrljavam na ruku. Bočica Tylenola. No, zadjenutu uz
unutarnji rub ladice, pronađem i fotografiju, jedinu
na koju sam dosad nabasala u kući. Fotografija
novijeg datuma prikazuje Evu kako sa starijom
ženom pozira pred stadionom u San Franciscu.
Goleme zastave bejzbolske momčadi Giants vise iza
igrača, izrezanih iz kartona u prirodnoj veličini, a
dvije su se žene namjestile za fotografiranje, njihove
glave naherene jedna prema drugoj. Eva je
nasmijana, i jednu je ruku prebacila drugoj ženi
preko ramena. Izgleda neopterećeno i sretno, kao da
se sjenke koje je progone, ma što one bile, još nisu
nadvile nad nju. Zapitam se je li joj to bila prijateljica
ili samo još netko koga je preveslala. Je li sve stoje
Eva ikad u svojem životu učinila bilo proračunano, je
li svaki njezin postupak bio motiviran nekom
osobnom koristi?
Zamislim je kako prede svoje laži. Kako pomalo
uvjerava ženu s fotografije da pred njom stoji netko
tko treba pomoć. Proučim ženino lice, zapitavši se
gdje je sada, hoće li možda doći potražiti Evu, i što će
reći kada pronađe mene, ženu iste frizure i boje kose
kakve je imala i Eva, ženu koja se nastanila u Evinu
domu, koja nosi Evinu odjeću. Tko je sada
prevratnica?
Otraga u ladici, položenu pod škare i kolut
ljepljive vrpce, pronađem omotnicu. Unutra je rukom
napisana poruka, napisana prije trinaest godina i
spajalicom zakvačena za nekoliko listova papira.
Uklonim spajalicu pa prolistam papire,
dokumentaciju s mjesta zvanog St.Joseph’s u San
Franciscu. Samostan? Crkva? Blijedi je rukopis
teško čitljiv nakon svih tih godina pa nagnem
stranicu prema prozoru kako bih mogla pročitati
napisano.

Draga Eva,
nadam se da će te ovo pismo zateći živu i zdravu,
te da marljivo učiš i stječeš mnogo novog znanja.
Pišem ti kako bih te obavijestila da nakon više od
osamdeset godina dom St.Joseph’s napokon u cijelosti
postaje dijelom udomiteljskog sustava. Vjerojatno je
tako i najbolje, jer se nijedna od nas ne pomlađuje -
godine su sustigle čak i sestru Catherine.
Sjećam se da si često zapitkivala o svojoj
biološkoj obitelji i premda onomad nismo smjele
udovoljiti tvojoj znatiželji, sada kada si navršila
osamnaest, smijem ti otkriti informacije koje znam.
Prilažem preslike naših bilježaka prilikom tvojega
prijama i opću evidenciju iz godina koje si provela
ovdje. Ako postoji nešto konkretno što bi htjela
doznati, morat ćeš okrugu podnijeti zahtjev za
pristup tvojim službenim spisima. Mislim da se
socijalni radnik koji je bio zadužen za tebe zvao
Craig Henderson.
Trebaš znati da sam ušla u trag obitelji tvoje
majke nakon što je propao i posljednji pokušaj da te
smjestimo u udomiteljsku obitelj, a u nadi da su se u
međuvremenu možda predomislili. Ali nisu. Tvoja se
 majka i dalje mučila s ovisnosti, a njezina je obitelj
imala pune ruke posla pazeći i skrbeći se za nju.
Upravo je to velikim dijelom bilo ono zbog čega su te
se i odrekli.
Ali unatoč takvu početku, odrasla si u
nevjerojatnu osobu. Nikada nemoj posumnjati u to da
još uvijek razgovaramo o tebi i da smo itekako
ponosne na tvoja postignuća. Sestra Catherine prati
dnevne tiskovine, tražeći spomen tvojega imena u
kontekstu nekog veličanstvenog znanstvenog
otkrića, unatoč tomu što, kako je neprestano moram
podsjećati, još uvijek studiraš i što je vjerojatno još
pokoju godinu prerano za nekakve velike pothvate.
Itekako bi nas obradovalo da nas posjetiš ili nazoveš
kako bi nam ispričala sve o nevjerojatnom životu
kakav si izgradila za sebe na Berkeleyju.
Predodređena si za velike stvari.
S ljubavlju u Kristu, .
sestra Bernadette
Odloživši pismo po strani, usredotočim se na
ostatak papira koji je bio prikvačen za njega. Preslike
rukom ispisanih bilješki, starih više od trideset
godina. Opisuju dolazak i prilagodbu dvogodišnje
djevojčice u katoličko sirotište.
 Dijete, Eva, primljena u 7 poslijepodne; majka,
Rachel Ann James, odbila razgovor, potpisala
dokumente za odricanje od roditeljskih prava.
St.Joseph’s podnio papirologiju okružnom uredu,
iščekuje se odgovor.
Druga stranica, od prije dvadeset četiri godine,
bila je manje suhoparna.

Eva nam se sinoć vratila. Bio joj je to treći

pokušaj smještanja u udomiteljsku obitelj i, bojim se,
posljednji. Zadržat ćemo je u našoj skrbi kolikogod
dobri Gospod nađe shodno te joj osigurati mjesto
ovdje u St. Joseph’su. Ovoga joj je puta za socijalnog
radnika dodijeljen CH, što znači da ga nećemo mnogo
viđati.
Studij na Berkeleyju objašnjava udžbenike kemije
u prizemlju. Možda nikada nije završila studij, možda
zbog besparice, a možda i zato što joj ocjene nisu bile
dovoljno dobre pa je bila primorana pribjeći
konobarskom poslu. I šarlatanstvu, te ispredanju
laži u njujorškoj zračnoj luci.
Također objašnjava zašto je kuća tako ogoljela,
lišena bilo čega što je Eva mogla dobiti od obitelji:
albuma s fotografijama, rođendanskih čestitki,
pisama. Znam kako izgleda kada se svakoga dana
budiš sam, bez ikoga svog tko bi razmišljao o tvojoj
dobrobiti. O tvojem srcu. Bez ikoga tko bi se zapitao
cvjetaju li ti ruže. Jesi li sretna. Ja sam barem imala
sreću iskusiti takvu ljubav tijekom svoje prve
dvadeset jedne godine. Lako je moguće da Eva nikada
nije osjetila kako to izgleda.
Tako izgleda kada umreš, ostavivši toliko toga
nezavršenim. Svi te tvoji nedovršeni poslovi vežu,
poput neraskidivih niti, redovito odvodeći tvoje misli
tla ono presudno „što bi bilo“. Ali to je posve uzaludno
pitanje, reflektor koji obasjava pustu pozornicu,
osvjetljujući ono što nikada nije bilo i nikada neće
biti.
Zadjenem pismo natrag u omotnicu pa ga vratim
u ladicu, pokušavajući zamisliti novu inačicu Eve i
tako je učiniti stvarnijom. Ali ona zapleše tek na
trenutak, neuhvatljiva poput žive - tek jedan bljesak
i već je opet nema. Nikad se ne zadrži dovoljno dugo
da bih je mogla dobro promotriti, neprestano
mijenjajući oblik točno onkraj ruba mojega vidnog
polja.
.

Trebam tuširanje. Vrat me svrbi od dlačica koje su

tijekom šišanja našle put pod ovratnik moje majice.
Imam tek nekoliko odjevnih predmeta koje sam u
zračnoj luci žurno zgrabila iz . svojega kovčega.
Traperice. Još jedne gaće. Jedini grudnjak i čarape
koje imam oni su koje trenutno nosim. Pogled mi klizi
između torbe i Evine komode, krcate odjećom koja
nije moja. Ne samo trapericama i majicama nego i
intimnijim odjevnim predmetima. A onda se spoznaja
još jednom sruči na mene. Nemam gotovo ništa.
Oklijevam prije nego što ću ponovno izvući njezinu
ladicu s donjim rubljem. Osjećam kako mi se utroba
grči dok se psihičkim pripremam i čeličim za nošenje
njezine odjeće. Sklopim oči, misleći na ljude koji su,
kako bi preživjeli, bili primorani pribjeći mnogo
grozomornijim stvarima od nošenja tuđega donjeg
rublja. To je samo malo pamuka i elastike, kažem
samoj sebi. Uostalom, čisto je.
Izvučem vlastitu odjeću iz torbe, zapitavši se može
li netko unedogled živjeti sa samo dvojim gaćama pa
pohitam u hodnik, gdje iz ormara s posteljinom
izvučem ručnik. U kupaonici odvrnem vrelu vodu, pa
se prostorija ispunjava parom i polako prikriva moj
odraz u zrcalu, dok ne postane obris. Mutna kopija
nepoznate žene. Mogla bih biti bilo tko.
.

Završivši, odjenem se i stanem pred zrcalo u

Evinoj sobi, a nepoznat miris ruže iz Evinih sapuna i
losiona počne prožimati zrak oko mene. Strankinja
kratko podšišane kose i izraženih jagodica uzvrati mi
pogled. Priđem komodi na kojoj počiva Evin novčanik
pa izvučem njezinu vozačku dozvolu kako bih
usporedila naša lica, a u meni zatreperi povjetarac
optimizma.
Prepoznam taj osjećaj, uzbuđenje spoznaje da
sam na početku novoga života. Isto sam osjetila kada
sam upoznala Roryja, kada je sve naizgled blistalo
obećanjem svih mogućnosti koje su se otvarale preda
mnom, a ja bila u procjepu između osobe kakva sam
bila i one kakva sam htjela postati.
U glavi mi se počnu rađati obrisi priče, paravan,
objašnjenje koje ću dati svakomu tko upita. Eva i ja
skupa smo odrasle u sirotištu. Mogu s potpunim
samopouzdanjem govoriti o sestrama Catherine i
Bernadette. A ako me upitaju gdje je Eva i zašto sam
ovdje, reći ću im da se razvodim, a Eva mi je
dopustila da odsjednem kod nje dok je ona na putu.
Kamo je otišla?
Zapiljim se u svoj odraz u zrcalu (nisam u cijelosti
Eva, ah nisam više ni Claire) pa iskušam svoj
odgovor: - U New York.
Vrativši se u Evinu radnu sobu, bacim se na
pospremanje', slažući Evine dokumente na hrpe, ne
znajući s posvemašnjom sigurnošću što bi mi trebao
biti sljedeći korak, kada na zaslonu mojega računala
iskoče poruke. Najprije jedna rečenica, nešto stoje
natipkao Rory. Put u Detroit. A onda, na desnoj strani
računala, Rory doda komentar.

Rory Cook: Što si učinio s paketom FedEx-a?

Odgovor stigne gotovo smjesta.

Bruce Corcoran: Novac je u ladici. Osobna iskaznica,

putovnica i ostalo, sve je uništeno.

Rory Cook: Pismo?

Bruce Corcoran: Skenirano pa uništeno.

Rory Cook: Jebote, kako se samo uspjela dokopati lažne
putovnice i osobne iskaznice?

Tri točkice daju mi do znanja da Bruce tipka odgovor

pa zadržim dah.
Bruce Corcoran: Nemam pojma. Služba domovinske
sigurnosti okomila se na krivotvoritelje, ali ono što je Claire
pribavila izgledalo je poput izvornih isprava. Proučio sam
ispise njezinih poziva i poruke tijekom nekoliko dana prije
samog puta. Samo je jedan broj koji ne možemo povezati
ni s kim koga poznaje, a nazvala ga je toga jutra. Još uvijek
pokušavamo doznati komu pripada.

Pričekam da nastave, ali na zaslonu ne iskoči ništa

nova. Potom komentari iščeznu, jedan po jedan, a za
njima ispari i tekst u Dokeumentu. U gornjem
desnom kutu nestane i Bruceova ikonica. Rory je
ostao sam. Moram biti oprezna. Ne postoji način da
svoju prisutnost u Dokumentu odijelim od Roryjeve
pa će se, ako kliknem na nešto, sva moja aktivnost
n’a računalu prikazati pod njegovim imenom. I tako
sam zapela tu gdje jesam, nijema promatračka,
lišena prava da postavljam pitanja i doznam željene
odgovore. Smijem jedino na svojem zaslonu
promatrati kako se situacija razvija.
Nemajući se čime zabaviti, svjesna da će proći još
mnogo sati prije nego što uspijem usnuti, otvorim
novu karticu internetske tražilice pa odem na
stranicu CNN-a i potražim vijesti vezane za istragu
nesreće. Kratak članak otkrije mi da su isplanirali
moj pogreb, zakazan u subotu za tri tjedna. Dovoljno
vremena da Rory organizira nešto grandiozno,
vjerojatno u gradu, s popisom uzvanika koji vrvi
velikodostojnicima.
Kliknem na fotografiju Kate Lane. Otvore se
njezini najsvježiji televizijski prilozi. Klizim niz
ponuđene uratke pa kliknem na sinoćnju medijsku
konferenciju kako bih mogla poslušati što je ravnatelj
Nacionalnoga odbora za sigurnost u prometu rekao u
odgovor na novinarska pitanja.
Nakon što je ponovio već objavljene pojedinosti,
priveo je konferenciju kraju. Još uvijek nismo
odustali. Naši timovi pretražuju pucin Tijekom
sljedećih dana objavit ćemo više informacija. Molimo
vas za strpljenje. Predstavnici zrakoplovne kompanije
Vista Airlines u cijelosti surađuju te bez ustezanja
ispunjavaju sve zahtjeve federalnih vlasti.
Upravo ono što sam i očekivala: više pitanja nego
odgovora. Ali netom prije nego što se kamera vratila
natrag na Kate u studiju, oko mi na trenutak zapne
za nešto u okupljenom mnoštvu. Vratim snimku
malčice unatrag i ponovno gledam kraj konferencije.
Čim sam je ugledala, pritisnula sam tipku za
zaustavljanje. Iz donjeg lijevog kuta zabljesne me
dobro mi poznata živahna boja, gotovo skrivena
među tipičnim crnim i smeđim parkama te
mornarskoplavim vjetrovkama. Mutan prizor
platinaste plavuše odjevene u jarko ružičasti
džemper koji se nikako ne uklapa u ledeno veljačko
sivilo njujorške večeri.
 EVA

Berkeley, Kalifornija
Kolovoz

šest mjeseci prije pada

Muškarčevo je ime bilo agent Castro, a tijekom

sljedećih nekoliko dana Eva ga je počela viđati
posvuda. Bacila je posjetnicu koju joj je ubacio kroz
otvor za poštu i pokušavala se pretvarati da je ne
slijedi putem kući, da ne prilazi njezinim vratima i da
ne kuca. Ali on je svejedno neprestano odnekud
izranjao. Na parkiralištu supermarketa. U vozilu na
Aveniji Bancroft, u trenutku kad bi izlazila iz kafića.
Pojavio se čak i u DuPree’su, zauzevši stol u tuđem
rajonu i tako nagnavši Evu da zezne nekoliko
narudžbi dok je on polagano jeo prvorazredna
rebarca i pio Guinness.
Najviše ju je zabrinula činjenica što mu je posve
svejedno što ga vidi. Zapitala se koliko ju je dugo
promatrao prije nego što joj je odlučio obznaniti svoju
nazočnost.
Kada joj je Dex naposljetku uzvratio poziv,
zahtijevala je da se smjesta sastanu. - Tko ti je poslao
onu novu žensku, Brittany? - upitala gaje. Sastali su
se u podrumskoj blagovaonici športskoga bara na
Aveniji Telegraph, sjevši jedno nasuprot drugoga za
stol, ljepljiv od prolivena piva, tik do bilijarskoga
stola, dok su polupijani studenti oko njih na velikom
televizijskom zaslonu pobožno pratili neku od
pripremnih utakmica američkoga nogometa.
-Jedan tip s kojim sam odrastao preselio se u Los
Angeles.' Poznaje je odande. Kada se preselila ovamo,
dao mi je njezino ime i broj. Rekao mi je da mu je bila
redovita mušterija. Zašto?
Eva mu se zagledala u lice, tražeći bilo kakvu
naznaku laži, napetosti ili krivnje. - Vidjela sam je u
razgovoru s federalnim agentom nakon stoje
pokušala kupiti od mene. Sada me on slijedi. Viđam
ga posvuda.
Dex je spustio svoj hamburger, a izraz lica
prometnuo mu se u onaj ozbiljnosti. - Ispričaj mi što
se točno dogodilo.
Eva je opisala sve što se zbilo, naglasivši da je
Brittany ostavljala dojam ovisnice u krizi. Nervoza u
načinu na koji je govorila, kraste na rukama. - Ono
što te zapravo želim pitati je zašto si mi poslao nekoga
koga nisi prethodno provjerio? I sam znaš da tako ne
radimo.
Dexovo se lice namrštilo. - Što želiš reći?
- Pokušavam istaknuti da me nedugo nakon
sastanka s mušterijom koju nam je poslao tvoj
prijatelj počeo slijediti federalni agent.
- U kurac. – Dex je bacio ubrus na stol. - Stavi sve
na čekanje. Nemoj ni kuhati ni prodavati dok ti ne
javim da je sigurno.
- A kako ćeš to objasniti Fishu? - upitala je.
-Ja ću se pobrinuti za njega - rekao joj je Dex. -
Zadatak mi je pobrinuti se za tvoju sigurnost.
 Eva se zapiljila u njega, odvagujući mu riječi,
svjesna kako se inače igra ta igra. Na kraju balade,
ako bi se kojim slučajem izbor sveo na zatvor ili
izdaju prijatelja, ljudi iz njihove branše činili su ono
što su morali. Nije se zavaravala mišlju da će Dex
postupiti imalo drukčije, a nije bila posve sigurna ni
da bi sama bila imalo plemenitija.
A ipak, upravo ju je Dex podučio kako procijeniti
rizike, kako prepoznati agenta na tajnom zadatku ili
ovisnika koji bi je mogao razotkriti. Nije mogla
zamisliti da bi je bio spreman gurnuti u bezdan u koji
bi ga sasvim sigurno povukla za sobom.
.

Imali su dogovoren sastanak s mušterijom. Bilo je to

nekoliko mjeseci nakon stoje izbačena sa sveučilišta.
Još je uvijek stanovala u Dexovoj gostinskoj sobi, a
robuje kuhala rabeći staru opremu u njegovoj
kuhinji. Opazili su ga, kuštrava studenta koji je jedva
navršio dvadeset, u vrećastim hlačama i sa
slušalicama na ušima.
- Prouči ga - rekao je Dex. Sklonili su se iza
autobusne postaje, pretvarajući se da provjeravaju
vozni red. Mladić je imao nekakav tik zbog kojega je,
čekajući, gotovo neprimjetno slijegao lijevim
ramenom i tresao glavom. Dex joj se potiho obratio: -
Uvijek najprije promatraj. Traži anomalije.
Primjerice, ako nose džemper na trideset stupnjeva.
Ili ako nose majicu kratkih rukava na hladnoj kiši.
Znakovi su uvijek ondje, samo ih moraš znati uočiti.
Pogledaj mu slušalice. Nisu ukopčane ni u što.
Pogledaj kako je žicu zadjenuo u prednji džep, ali
mobitel nije ondje. Možeš mu primijetiti obris u
stražnjem džepu. - Eva je kimnula, pohranjujući
informacije i dobro znajući da joj opstanak ovisi o
tomu hoće li ih zapamtiti. Dex je nastavio: - Kada
primijetiš nešto takvo, samo produži dalje, jer nešto
nije u redu. Možda je ovisnik, možda je murjak. -
Kada ga je pogledala, primijetila je da je smrtno
ozbiljan, a njegove su se sive oči zaustavile na
njezinima. - Tvoj prvi prioritet, Fishev prvi prioritet,
jest tvoja sigurnost. Upravo je zato opstao ovako dugo
u ovom poslu. - Dex se tiho nasmijao. - Zbog toga i
zbog desetak ljudi u policijskim upravama Oaklanda
i Berkeleyja koji su mu na platnoj listi.
Iskoračili su iz zaklona koji im je pružala
autobusna postaja pa se okrenuli od muškarca, ne
obavivši prodaju i ostavivši ga da na pločniku čeka
drogu koja nikada neće doći.
-Jesi li joj prodala išta? - Dex je sada upitao Evu.
Ne. Bila mi je sumnjiva. Sluđena. Rekla sam joj
da me zamijenila za nekoga drugog i izgubila se
odande.
Dex je kimnuo. - Odlično. Uzet ćeš odmor dok ne
dokučimo što se događa.
Ne mogu se otresti osjećaja da taj tip želi da ga
vidim.
Vjerojatno i želi - složio se Dex. - Ljudi su skloni
pogreškama kada su nervozni, a on te očito želi
učiniti nervoznom. Činjenica da je tako otvoren može
značiti samo da nema dovoljno prljavštine o tebi i da
postaje pomalo očajan.
Što bih ja sad trebala učiniti?
 Pusti ga da te slijedi. Neće vidjeti ništa nepoćudno
pa će s vremenom odustati i usredotočiti se na
nekoga drugog.
Dex je bacio na stol nekoliko novčanica od pet
dolara kao napojnicu. Oko njih, prostorijom se
prolomilo veselo klicanje, a sve su oči i dalje bile
uprte u televizor, gdje je netko upravo ostvario
polaganje. Eva je htjela ustati, ali Dex ju je zaustavio.
- Trebala bi ostati još koji trenutak.
Eva je sjela natrag na stolicu pa ga ostala
promatrati kako odlazi, boreći se s nadirućom
panikom, nalik na nekoga tko, čekajući ukrcaj u
čamac za spašavanje, shvati da će ostati sam na
tonućem brodu. Dex se već pokušavao distancirati od
nje.
Oko nje, studenti su pili i smijali se. Većini je
najveća briga bila hoće li Cal proći u doigravanje.
Nikada u životu nije bila toliko opuštena kao oni
trenutno. Čak je i tijekom svojih studentskih dana
bila oprezna. Tiha. Odrastajući u sirotištu, od
najmlađe je dobi naučila da je mnogo sigurnije
promatrati nego se isticati glasnim smijehom i
domišljatim šalama. Sestre u St. Joseph’su poticale
su ih da budu suzdržane. Pristojne. A Eva je postala
upravo takva, sve vrijeme smišljajući kako kršiti
pravila što tiše i neuočlivije.
No, nije to bio dom. Sestre su bile starije. Stroge i
nepopustljive. Smatrale su da djeca trebaju biti tiha
i poslušna. Eva se sjećala hladnih hodnika
spavaonice, smještene iza svetišta, koji su vonjali po
vosku i vlazi. Sjećala se drugih djevojčica. Ne imena,
već glasova. Grubih, nasilničkih glasova, ali i onih
nježnih i uplašenih. Sjećala se plača koji bi potrajao
cijele noći. Sjećala se kako je, na kraju dana, svaka
od njih bila sama.
Otpila je zadnji gutljaj svojega piva pa ustala,
vijugajući prema stubama koje su vodile prema
glavnoj prostoriji. Pogled joj je zapeo na izlazu u
slučaju nužde, zamišljajući zvuk alarma koji joj je već
bolno odjekivao glavom. No, zaobišla gaje, svjesna da
nije vrijeme za tako očajničke poteze. Barem zasad.
.

Zaustavivši se na svojem kolnom prilazu, ugledala je

Liz. Zaključavši vrata svojega doma, žena se zaputila
prema svojem autu. Eva je plaho pogledala niz ulicu,
u oba smjera, primoravši se da se pribere i ponaša
uobičajeno.
- Bok! - pozdravila je Liz.
Liz ju je zaintrigirala onoga prvog poslijepodneva
koji je provela u ženinu domu. Nekoliko se puta
uhvatila kako osluškuje njezino kretanje. Kako
promatra ženine dolaske i odlaske. Zvuk Lizina glasa
odzvanjao joj je glavom, a Eva nije mogla poreći da je
žena privlači nekim magnetizmom.
Zaključala je auto pa se okrenula svojoj susjedi s
osmijehom, pokazavši na Lizine registarske oznake iz
New Jerseyja. - Prevalili ste sav taj put iz New
Jerseyja vozeći? - Pokušala je opustiti ramena i
usredotočiti se na Liz umjesto na mogućnost da
automobil agenta Castra može svakog trenutka
izroniti iza ugla.
 Ali danas nije bio dan za razgovore pa je s
olakšanjem odahnula kada je Liz rekla samo: - Činilo
mi se da bi se vožnja mogla pretvoriti u zabavan izlet,
ali već se grozim pomisli na vožnju natrag.
- Obišla je oko svojega auta pa kliznula na
vozačko sjedalo, odmaknuvši joj, a Eva je nastavila
prilazom do svojih vrata te ih potom otključala i
uvukla se unutra.
Tišina je bila, pravo olakšanje. Prišla je kauču pa
legla, primoravši se na nekoliko dubokih udaha, no
ni to joj nije pomoglo da se opusti. Osjećala je
Castrovu prisutnost. Bio je poput publike koja
promatra svaki njezin čin. Svaki odlazak i dolazak, u
trgovinu, u DuPree’s. Svaki susret, poput onoga koji
se upravo odigrao s Liz, jamačno se bilježio u nečiji
notes. 16:56 sati. Eva razgovara sa starijom susjedom
na travnjaku pred kućom. Zapiljila se u zid koji je
odvajao njihove domove, zapitavši se je li Liz netko
koga bi bilo korisno imati u svojem životu. Učiniti je
dijelom njezine priče, priče koju je htjela prodati
Castru kao istinu o sebi. da je obična konobarica koja
živi skromnim životom, ispunjenim svakodnevnim
sitnicama, predosadnima da bi ih itko igdje bilježio.
Eva provodi večer sa susjedom prijateljicom. Ili Eva i
susjeda prijateljica odlaze u obilazak Berkeley Rose
Gardena s vodičem. Što bi im se učinilo
najdosadnijim detaljem?
.

Kasnije te večeri netko joj je pokucao na vrata.

Krišom provirivši kroz prozor, na trijemu je ugledala
Liz sa zdjelom složenca. - Očito nikada neću shvatiti
da moram prepoloviti recepturu - rekla je, premda je
Eva posumnjala da Liz zapravo voli kuhati za nekoga.
Liz joj je pružila zdjelu pa ušla unutra, a Eva se,
noseći zdjelu prema kuhinji, počela kolebati.
Zatvorivši hladnjak, okrenula se i ugledala Liz,
pognutu u nastojanju da pročita naslove knjiga u
dnevnoj sobi. Prizor ju je uznemirio, odnosno
spoznaja da je netko u njezinu prostoru, da gleda
njezine stvari. No, duboko je udahnula i pokušala
osmijehom odagnati nelagodu. 19:45 sati. Susjeda
Evi donosi hranu. Razgovaraju dvanaest minuta.
Može ona to.
- Zanima vas kemija? - upitala je Liz.
Eva je slegnula ramenima. Bili su to uglavnom
prastari udžbenici iz kemije s njezine posljednje
godine studija, koje godinama nije otvorila. A ipak,
nikako se nije uspijevala primorati da ih se riješi, kao
da bi tim činom odbacila presudno važan dio sebe. -
Neko sam je vrijeme učila. U školi.
- Ovo su tekstovi sveučilišne razine - rekla je Liz,
izvukavši jedan od udžbenika. Otvorila gaje,
zadržavši pogled na pečatu studentske knjižare
Berkeleyja na unutrašnjoj strani korica. - Pohađali
ste Berkeley? Niste to spomenuli.
- Nakratko – odgovorila je Eva. - Nisam
diplomirala.
- Zašto? - upitala je Liz, baš kao što je Eva i
pretpostavila da hoće.
- Neke su se stvari ispriječile. - Eva se nadala da
će njezini polovični, kratki odgovori i izbjegavanje
teme privesti razgovor kraju.
 Evin mobitel zazujao je i zasvijetlio na
kuhinjskom pultu, i tako joj dao do znanja da je
dobila poruku od Dexa. Zgrabila ga je pa pritisnula
opciju Pročitati kasnije, a potom gurnula uređaj u
džep.
Liz ju je promatrala, čekajući da nešto kaže, a
kada nije, Liz je uprla prstom u otvorenu limenku
dijetne Cole na pultu. - To je čisti otrov - rekla je.
Eva je pogledala na sat, iznenada osjetivši da
šarada u koju se upustila cijedi posljednje atome
energije iz nje. Koliko će dugo morati trpjeti tu ženu?
- Morat ću se baciti pod tuš. Večeras radim. Smjena
u restoranu.
Liz je zastala na trenutak, kao da pokušava
iščitati istinu skrivenu pod Evinim riječima, prije
nego što je odgovorila: - Znate, život je dugačka
utrka. Mnogo je stvari koje mogu poći po zlu, a na
kraju sve ipak ispadne u redu.
Eva je pomislila na svoj laboratorij, skriven ispod
prostorije u kojoj su stajale. Pomislila je kako je to
prikladna metafora. Liz je vidjela samo ono što je bilo
pred njom, dok se Eva brinula zbog svega onoga
skrivenog pod zemljom, svega što bi moglo isplivati
na površinu, gdje je čekao agent Castro, spreman
prikupiti svaku sitnicu.
Hvala na hrani - rekla je.
Liz je vratila udžbenik na policu, shvativši da je
gostoprimstvu došao kraj. - Nema na čemu.
Kad je otišla, Eva je izvukla mobitel pa pročitala
Dexovu poruku.
Fish rješava situaciju. Pritaji se koji tjedan dok lik ne
nestane.

Preplavilo ju je olakšanje. Kao u za dlaku

izbjegnutom sudaru, Castro će projuriti pokraj nje,
ostaviti je slabom i uzdrmanom, ali u jednom
komadu.
Sve će biti u redu - naglas se obratila praznoj
prostoriji. S druge strane zida, Liz je uključila glazbu,
a tihi zvuci džeza obavili su Evu, progovarajući joj i
dozivajući je, nudeći joj na trenutak pogled u život
kakav bi neko kratko vrijeme mogla imati.
.

Kasnije te večer, ušla je u DuPree’s iz stražnje uličice

pa se požurila prema svojem ormariću, nadajući se
da Gabe, upravitelj, neće primijetiti da kasni. Kada
se pojavila u samome restoranu, zatekla ga je kako
jednom od konobara naređuje da očisti prazne
stolove. - Konačno - rekao je. - Večeras si u rajonu
pet.
Eva je dohvatila svoj blok pa sa zamjenikom
glavnog kuhara provjerila koji su specijaliteti dana
prije nego što se vratila u prostrani blagovaonski
prostor.
Uskoro se zadubila u posao. Uzimala je narudžbe,
razgovarala s gostima, posluživala hranu. Jedno
kratko vrijeme mogla je biti upravo ona osoba kojom
su je svi smatrali. Obična konobarica koja
mukotrpno radi i skuplja napojnice kako bi si mogla
priuštiti produljeni vikend u Cabu ili novu kožnu
jaknu. Prožeo ju je osjećaj lakoće i ispunio je nekom
vrstom bunovnosti, rođene iz iščekivanja, poput
djeteta puštenog iz škole na ljetne praznike.
Gabe ju je zatekao u kuhinji, gdje je kuharu
davala upute za vegetarijansku narudžbu. Bio je u
srednjim četrdesetim godinama, uvijek odjeven u
košulje koje su se naizgled redovito napinjale na
istim dijelovima. Bio je pošten šef, na prvi pogled
grub i nestrpljiv sa svojim zaposlenicima, no ipak im
je uvijek davao .slobodne dane kada bi im zatrebali.
- Eva - obratio joj se. - Kada ćeš mi dopustiti da ti
ubacim još koju smjenu? Trebam te češće od dvaput
tjedno.
- Ne bih, hvala - odgovorila je. - I ovako mi je teško
naći vremena za sve moje hobije.
- Hobiji? - upitao je Gabe, zbunjen. - Kakvi hobiji?
Eva se naslonila na kuhinjski zid, zahvalna na
kratkom predahu, pa ih nabrojila na prste jedne
ruke. - Pletenje. Lončarstvo. Utrkivanje na rolama.
Jedan od perača posuđa prasnuo je u smijeh, a
ona mu je namignula.
Gabe je odmahnuo glavom, mrljajući ispod daha
kako ga nitko dovoljno ne cijeni.
Netko ju je zazvao s druge strane kuhinje. - Eva,
mislim da je stol četiri spreman naručiti.
Zaputila se natrag u blagovaonski prostor,
donekle prazniji u devet navečer. Prišavši stolu četiri,
ukopala se na mjestu. Ondje je, s dvoje starijih ljudi
koji su izgledali kao njegovi roditelji, sjedio Jeremy,
jedna od njezinih najboljih mušterija.
 Jeremy je bio student treće godine
komunikacijskih znanosti, čiji je otac zahtijevao
besprijekorne ocjene kako bi i dalje nastavio
financirati njegovu školarinu i raskošan životni stil
koji je uključivao BMW, tavanski stan u centru
Berkeleyja i droge koje je Eva prodavala. Za razliku
od Bretta, Jeremy je uvijek plaćao puni iznos.
Gotovina pri primopredaji. Bilo je pravo zadovoljstvo
surađivati s njim.
Svako toliko naletjela bi na neku od svojih
mušterija u stvarnom svijetu, a ti bi ih susreti uvijek
uspjeli na ovaj ili onaj način izbaciti iz kolosijeka. Ni
s Jeremyjem nije bilo drugačije. Kada ju je ugledao,
problijedio je, a oči su mu sijevnule prema najbližem
izlazu. Njegova je majka proučavala jelovnik, a otac
mu je bio zadubljen u svoj mobitel. Eva se
osmjehnula, nadajući se da će mu ta gesta pomoći da
se opusti. - Dobra večer. Dopustite da vam kažem
ponešto o današnjim specijalitetima. - Bacila se na
recitaciju dobro poznatog teksta, primijetivši da je
Jeremy sve to vrijeme odbija pogledati. Posve je
razumjela njegovu paniku. Trebale su joj godine da
shvati kako ljudi ne mogu prozreti njezin paravan,
kako ljudi s kojima bi se sastajala u parkovima ili na
uglovima pokraj malenih obiteljskih trgovina nikako
nisu mogli dokučiti čime se inače bavi u životu. Svijet
je bio prepun ljudi koji su imali tajne. Nitko nije bio
baš onakav kakvim se prikazivao.
Jeremy ju je stjerao u kut pred zahodom prije
nego što im je donijela desert. - Što ćeš ti ovdje? -
prosiktao je.
- Radim ovdje.
 Pogledao je preko ramena prema blagovaonskom
dijelu restorana.
Slijedila je njegov pogled pa rekla: - Slušaj,
Jeremy. Možeš se opustiti. Dat ću ti jedan koristan
savjet: ljudi će povjerovati što god želiš da povjeruju,
dok god si odlučan i ne oklijevaš. Ne poznaješ me, ja
ne poznajem tebe. - Udaljila se i ostavila ga sama
ondje, između muškoga zahoda i izlaza u slučaju
nužde.
Nakon završetka smjene prišla je automobilu
agenta Castra na parkiralištu, dopustivši da im se
pogledi na trenutak sretnu prije nego što je nastavila
svojim putem. Kakva god bila igra koju je igrao, htjela
mu je dati do znanja kako ju je i ona sposobna igrati.
 CLAIRE

srijeda, 23. veljače

Piljim u zamrznuti prizor na računalnom zaslonu

dok mi oči ne počnu suziti, dok skup piksela ne
postane jedino što su u stanju vidjeti: nijanse
ružičaste, tamne sjenke, platinasta plava kosa na
mjestu gdje bi trebalo biti lice.
Taj je ružičasti kašmirski džemper bio božićni dar
Roryjeve tetke Mary. - Nešto da te grije na studeni
kakvu sa sobom nosi život u srcu obitelji Cook. -
Nasmijala se, glasno i grleno, zveckajući ledom u
svojoj gotovo praznoj čaši, kao da tako pokušava
osloboditi zadnje ostatke džina što su možda zapeli
na dnu.
Ostala sam držati džemper u svojem krilu, nježan
i raskošan, čekajući da se netko umiješa, da
objašnjenjem odagna zloslutnost njezinih riječi. No,
svi su se samo pravili blesavi, prešavši preko
izrečenoga, a Rory mi je gotovo neprimjetno
namignuo, kao da sam netom upućena u obiteljsku
tajnu.
Kasnije, tijekom te iste božićne proslave, tetka
Mary mi je prišla, posve pijana, pa rekla: - Cijeli svijet
obožava Roryja Cooka. - Najstarija sestra Roryjeva
oca, Mary je bila usidjelica, a u obitelji je slovila za
nepredvidljivu lajavicu. Dah joj je bazdio na džin
kada je nastavila, sada tiše: - Ali pripazi da ga ne
naljutiš, ili ćeš poći stopama jadne Maggie Moretti.
 - To je bila nesreća - odvratila sam, ne
odljepljujući pogled s Roryja, koji se na drugoj strani
prostorije zezao i smijao s nekolicinom svojih mlađih
rođaka. Još sam se uvijek trudila vjerovati da sam od
života dobila baš ono što sam oduvijek priželjkivala,
s trima naraštajima obitelji Cook, okupljenima u
blagdanskoj proslavi. Htjela sam prigrliti njihovu
tradiciju. Pjevanje božićnih pjesama u dječjoj bolnici,
bogoslužje uz svijeće nakon kojega je slijedila
ponoćna zakuska. Bio je to obiteljski život za kakvim
sam neprestano žudjela kao djevojčica, potpuno
suprotan tihim blagdanima mojega djetinjstva.
No, instinkti su mi oglasili uzbunu, primoravši me
da ostanem i poslušam ono što je imala reći, jer se
moje poimanje Roryja počelo mijenjati, a pažnja koju
mi je poklanjao pomalo je bivala sve manje
glamurozna, njezin ulašteni sjaj sada je bio posut
prvim mrljama. Počela sam uviđati cijenu koju sam
platila, a stvari koje sam prije uzimala zdravo za
gotovo sada su mi sve više nedostajale. Sloboda da si
sama biram prijatelje. Da zgrabim ključeve
automobila i odem bilo kamo jer mi je tako došlo a da
pritom ne moram dobiti dopuštenje najmanje dvaju
pomoćnika i vozača.
Tetka Mary je zahihotala. - Aha, znači i ti si, kao i
ostatak svijeta, progutala priču o jadnom Roryju. -
Otpila je gutljaj svojega pića pa nastavila: - Reći ću ti
jednu stvar. Javna je tajna da je moj brat potplatio
sve upletene u priču. Zašto bi to učinio ako nije bilo
ničega što je trebalo zataškati? - Zavjerenički mi se
osmjehnula, a ja sam primijetila kako joj se ružičasti
ruž slijeva u brazde oko usta. - Muškarci obitelji Cook
predivni su dok god činiš ono što oni hoće. Ali ako
zgriješiš, ako prijeđeš granicu i prekršiš pravila,
dobro čuvaj leđa.
Na drugoj strani prostorije Rory je zabacio glavu i
grohotno se nasmijao nečemu što je izgovorio netko
od njegovih rođaka. Tetka Mary pogledom je ispratila
moj pa odmahnula glavom. - Pomalo me podsjećaš
na Maggie: draga djevojka s nepretencioznim
zaleđem. Maggie je, baš kao i ti, bila časna djevojka,
a čast je u ovoj obitelji rijetka ptica. Ali ona i Rory
klali su se kao pas i mačka oko svake sitnice. -
Pogledala me, osmjehnuvši se, očiju djelomično
zamućenih alkoholom. - Nije ga mogla držati pod
kontrolom. Pretpostavljam da ne možeš ni ti. '
- Zašto mi govorite sve ovo? - upitala sam.
Vodenaste oči tetke Mary zadubile su se u moje,
njezine pozne godine utkane u svaku boru oko njih.
- Ova je obitelj nalik na venerinu muholovku:
primamljiva i blistava izvana, ali opasna ispod
površine. A jednom kada doznaš njihove tajne,
nikada ti neće dopustiti da odeš.
Bila je pijana. Ogorčena starica koja je sipala žuč
i otrov. A ipak, riječi izrečene te večeri progonile su
me sljedećih godina dok je Rory postajao sve tišim i
tišim. A onda i gnjevnijim. Naposljetku i nasilnim.
Htjela sam vjerovati u ono Roryjevo lice koje je tako
pedantno prikazivao ostatku svijeta, ali malo po malo
batinama je ubio to htijenje u meni, modricu po
modricu, lom po lom.
Tetka Mary umrla je nekoliko godina poslije,
posljednja iz toga naraštaja Cookovih. Ali njezine su
me riječi pratile svakoga puta kada bih odjenula taj
džemper, kao šapat, ili upozorenje, da bi usud
Maggie Moretti vrlo lako mogao postati i moj.
.

Negdje vani zalaje pas, vrativši me natrag u

sadašnjost, u prostoriju u kojoj se nalazim,
podsjetivši me na računalo i snimku. Odvučena
kursor natrag kako bih odgledala snimku otpočetka
pa se potpuno usredotočim na mutnu figuru u
ružičastom, tako snažno da su me oči zapekle. Ali
koliko se god trudila, ne uspijevam vidjeti ništa nova.
Samo rukovet plave kose, mogla bi biti i dugačka i
kratka, nemoguće je reći. Samo ružičastu mrlju,
jedan čas ondje, drugi već ne, pa se pokušam
podsjetiti da je mnogo onih koji nose ružičaste
džempere, kakvo god vrijeme vani bilo, i da je Evina
ukrcajna propusnica skenirana na ulazu u
zrakoplov. Taj dio nije mogla lažirati.
.

- Jednu filtar-kavu, kratku, da ostane mjesta za

vrhnje - kažem konobarici rano ujutro u četvrtak.
Pogled mi je usmjeren u pod, a na glavi mi je i dalje
NYU šilterica. Preživčana sam da bih pokazala cijelo
lice. Hoće li zauvijek ostati tako? Hoću li dovijeka biti
previše uplašena nekog pogledati u oči i osmjehnuti
se?
Cijelu sam se noć prevrtala, u mislima vrteći
trenutak kada je na konferenciji zabljesnuo ružičasti
džemper, ali kakve god alternativne ishode zamišljala
za Evu, um mi se neprestano vraćao na činjenicu da
je moja propusnica za let bila skenirana. Slabi su
izgledi da je u tako malo vremena uspjela obrlatiti
nekoga drugog da zamijeni propusnicu s njom.
Uostalom, posada zrakoplova uvijek prebroji putnike
prije polijetanja pa bi svakako primijetili da im netko
nedostaje da se kojim slučajem nakon skeniranja
propusnice odlučila ipak ne ukrcati. Jutros sam se
probudila uvjerena da je sve skupa samo slučajnost,
da je posrijedi samo krivnja i želja da su se stvari
odigrale drukčije za Evu.
Platim kavu pa se smjestim u mekani kožni
naslonjač s kojega se pruža neometan pogled na
vrata i ulicu iza njih.
Sinoć sam, ponovno poželjevši nazvati Petru, na
internetu istražila kako promijeniti lozinku na
telefonu pa sam naposljetku uspjela otključati Evin
mobitel. Baš kao što sam i očekivala, nisam otkrila
bogzna što. Nije bilo fotografija, a ulazni pretinac e-
pošte bio je prazan. Rabila je aplikaciju Whispr pa su
sve poruke koje su pristigle moje prve noći ovdje
iščeznule, ne ostavivši nikakva traga. Ako su u
međuvremenu možda pristigle neke nove, i one su
također nestale.
Ušavši u Evin mobitel, ponovno sam utipkala
Petrin broj, zamišljajući olakšanje koje ću osjetiti
kada joj opet čujem glas, kada je ugledam kako stoji
na Evinu trijemu nakon što se dovezla ovamo u
iznajmljenom automobilu koji čeka parkiran kraj
rubnika kako bi me njime izbavila iz ove noćne more
i odvezla nekamo drugamo, nekamo gdje je sigurno.
U neki otmjeni hotel u San Franciscu, gdje ćemo
naručivati poslugu u sobu, iščekujući trenutak kada
će mi Nicov tip napraviti nove dokumente.
 Ali poziv je ponovno završio s ista tri tona. Broj se
više ne koristi. Iskušala sam nekoliko varijacija,
mijenjajući znamenkama mjesta ili ih mijenjajući
drugima. Uspjela sam dobiti zalogajnicu, stariju ženu
koja je govorila isključivo španjolski, i dječji vrtić
prije nego što sam naposljetku odustala. Nicove riječi
navrle su mi iz sjećanja i isplivale na površinu. Nakon
ovoga nema povratka. Nikada. Ni na koji način.
Zagledam se kroz prozor kafića, promatrajući
kako se Berkeley budi iz sna. Svako toliko netko uđe,
naruči kavu pa, dobivši napitak, ode. Jutarnja
navala očito će uslijediti kasnije, posve očekivano za
kasniji početak dana, svojstven sveučilišnom gradu.
U šest i trideset kafić je prazan, a moja kava pri
kraju.
Konobarica izađe iza pulta pa počne brisati stol
pokraj mene. - Niste iz grada? - upita me.
Ukočim se, ne znajući kako odgovoriti,
prestravljena da me nekako uspjela prepoznati. No
ona samo nastavi govoriti, ne zastajući, davši mi tako
priliku da bolje razmotrim situaciju: - Znam svakoga
tko zalazi ovamo, ako već ne imenom, onda barem
licem. Ali vi ste novi.
- U prolazu sam - odgovorim, skupljajući stvari i
spremajući se otići.
Ona još jednom prebriše stol pa me pogleda. - Ne
morate se žuriti - reče. - Samo se opustite i ostanite
koliko želite. - Potom se vrati za šank i zabavi se
kuhanjem kave. Zavalim se natrag u naslonjač pa se
izgubim u mislima, usredotočena na semafor usred
raskrižja, čije se svjetlo iz crvenoga prometne u
zeleno pa opet u crveno.
Oko sedam i trideset u kafiću nastane gužva pa
odlučim otići. Djevojka za šankom maline mi i
osmjehne se dok izlazim, a ja joj uzvratim, osjećajući
kako me obavija krhka vitica zadovoljstva.
.

Odlučim natjerati se da se ponovno pridružim svijetu

pa pođem u šetnju, svjesna da se ne mogu dovijeka
skrivati. I tako, umjesto da se vratim natrag u Evin
dom, skrenem desno na Aveniju Hearst pa obiđem
sjeverni obod kampusa, diveći se golemim sekvojama
koje se onako razgranate i visoke izdižu među
zdanjima i travnatim prostranstvima. Došavši na
zapadni rub kampusa, okrenem na jug pa, izbivši na
južni kraj, krenem prema istoku. To je Berkeley
kakav možete vidjeti na televiziji, Berkeley o kakvom
čitate u knjigama. Skupinica bubnjara smjestila se
ispred zgrade studentskoga zbora, a ljudi
jednostavno prolaze kraj njih na putu prema svojim
uredima ili na predavanja, glava pognutih na svježem
jutarnjem zraku. Dok se uspinjem uzbrdo,
napredujući prema starom kamenom stadionu,
okrenem se i pogledam prema zapadu, dok mi oštar
vjetar prodire kroz tanašne rukave. Zadrhtim, zureći
u bijelo prostranstvo San Francisca, u vode čije je
sivilo u kontrastu s bogatim zelenim i zlatnim
nijansama brežuljaka na sjeveru, u most Golden
Gate i njegov prašnjavo-narančasti obris. Negdje
ondje je i sirotište u kojem je Eva odrasla. Cijelo
djetinjstvo proživljeno i izgubljeno među zdanjima
koja naizgled trepere u daljini.
 Presiječem preko kampusa, zamišljajući kako bi
bilo studirati ovdje, biti tek jedna od mnoštva onih
koji jure na predavanja, pa zamislim i Evu među
njima. Usporavam dok se primičem mostu koji vodi
preko manjega potoka pa se naslonim na ogradu i
zagledam u uskovitlanu vodu koja se bjesomučno
kotrlja nizbrdo, u zagrljaj oceana. Iznad mene
povjetarac šapće kroz visoka stabla, tihim
mrmorenjem koje mi uspori misli, čineći ih tromima.
Ne mogu zamisliti da bih ikada htjela napustiti
mjesto poput ovoga.
Odgurnem se od ograde pa nastavim prema Evinu
domu, prošavši kraj kafića gdje ona ista konobarica
još odrađuje jutarnju smjenu, i pokraj još nekoliko
zatvorenih trgovina - antikvarijata, frizerskog salona
- dok se ponovno ne nađem u Evinu susjedstvu. Dah
mi se ubrza dok se uspinjem vijugavom uzbrdicom,
napredujući kraj stambenih zgrada i dvojnih kuća
sličnih Evinoj. Prolazeći kraj njih, zagledam se u
svaku: žena sjedi za svojim blagovaonskim stolom,
braneći dijete posjednuto u visoku dječju stolicu.
Pospani student raskuštrane kose i podbuhlih očiju
zuri kroz svoj kuhinjski prozor.
Zašavši za ugao u Evinu ulicu, sudarim se s
muškarcem iz suprotnoga smjera. On me zgrabi za
ruku kako ne bih pala. - Oprostite - reče. - Jeste li
dobro?
Kosa mu je tamna, uz poneku sijedu vlas, no ne
čini se mnogo sta: n od mene. Sunčane naočale
skrivaju mu oči, a nosi dugačak kaput koji otkriva
tek natruhu boja pod sobom. Tamne hlače, tamne
cipele.
 - Dobro sam - odgovorim pa se zagledam iza
njega, niz Evinu ulicu, pit; ići se otkud se pojavio i je
li možda jedan od Evinih susjeda.
- Prekrasno jutro za kavicu i šetnju - reče on.
Počastim ga ukočenim osmijehom pa ga
zaobiđem, osjetivši kako mi njegov pogled svrdla
leđa, no ulica ubrzo skrene u stranu i oslobodi me
tereta tih očiju.
Misao mi dopre do svijesti tek kada sam zatvorila
i zaključala vrata za sobom. Kako je mogao znati da
sam upravo bila na kavi i u šetnji? Težak teret
zabrinutosti u trenu se sruči na mene, popraćen
prigušenim drhtajem koji u mene unese dodatnu
nervozu i strepnju.
Našavši se opet za računalom, provjerim Roryjevu
elektroničku poštu i ondje ugledam poruku
Nacionalnoga odbora za sigurnost u prometu,
proslijeđenu Danielle. Zahtjev za uzorkom DNK i
mojim zubnim kartonom. Njegova je uputa kratka i
odrješita: Riješi to.
Pogledam prema prozoru kroz koji se ulijeva
blistavo jutarnje svjetlo. Ako izvlače tijela, samo je
pitanje vremena kada će dokučiti da nisam bila na
letu. I da je moje mjesto zauzeo netko tko nije trebao
biti ondje. .
Kliznem kursorom na Dokument, točno na vrijeme
kako bih uhvatila kraj razgovora između Roryja i
Brucea pa sam se primorana vratiti na početak kako
bih mogla pročitati o čemu su razgovarali. No, tema
nije izvlačenje tijela, kao što sam očekivala. Tema je
e-poruka koja je kasno noćas pristigla od nekoga tko
se zove Charlie.
Gotovo mogu čuti Roryjev oštar i odsječan ton
kakvim inače zapovijeda

Rory Cook: To smo riješili prije mnogo godina, i to

gotovinom. Charlie treba podsjetnik na to koliko bi takav
istup koštao.

Charlie? Jedini Charlie koji mi pada na pamet je

Charlie Flanagan, stariji knjigovođa Zaklade koji se
umirovio prije dvije godine. Pročitavši ostatak
razgovora, primijetim da su Roryjeve riječi sve
nervoznije, dok Bruce pokušava pomirljivijim tonom
umanjiti napetost. Međutim, Roryjev posljednji
komentar najviše me zbuni i prenerazi, jer u njemu,
zakopanu ispod njegova uobičajenog nasilničkog
tona, primijetim i natruhu ranjivosti.

Rory Cook: Ne mogu si priuštiti da to ispliva u ovom

trenutku. Nije me briga kako ćeš se pobrinuti za to. Niti
koliko će me koštati. Riješi to kako god znaš.

Pretražim Roryjev pretinac dolazne pošte, tražeći

Charliejeve poruke. Pronađem ih mnoštvo, ali ne i
onu o kojoj Rory i Bruce razgovaraju, jer nijedna od
navedenih pošiljki nije novijeg datuma. Osim toga,
koliko mogu vidjeti, svaka Charliejeva poruka, osim
Roryja, ima vidljiva barem još dva primatelja iz
redova osoblja Zaklade.
Gurnem USB stik u utor pa potražim ondje, no
jedino sam pronašla standardne ugovore o tajnosti,
kakve potpisuju svi zaposlenici. I zato se bacim na
organiziranje mape u kojoj su tisuće dokumenata
složenih abecednim redom, usredotočivši se najviše
na one koji počinju slovima C i F. Jedina stvar zbog
koje bi se Rory tako uspaničio jest spoznaja da
Charlie zna za nekakvu financijsku muljažu koja bi
Roryja mogla izbaciti iz utrke za Senat. Informacije
koje bi dokazale da zlatni sinčić Marjorie Cook ipak
nije tako zlatan. Upravo sam zato kopirala cijeli
njegov tvrdi disk. To je kao s medvjedom u šumi: ne
moraš ga vidjeti kako bi znao da je ondje.
Ali većina onoga što nalazim nema nikakve veze s
onim što tražim. Dopisi o novim poreznim propisima.
Kvartalna izvješća. Povremeno naletim i na svoje ime
u bilješkama o razvoju strategija. Možda bi najbolje
bilo poslati Claire, piše u jednoj od njih, vezanoj za
otvorenje umjetničke galerije u središtu grada.
Otvaram dokumente, jedan po jedan, ali nalazim
isključivo smeće i besmislene riječi pa me uskoro
obuzme osjećaj da kopam po nečijoj kanti za smeće.
Odustanem nakon sata. Kakva god bila
informacija u Charliejevu posjedu, dobrano je
prestravila Roryja. Odgovor očito neću pronaći tako
lako. Zasada se moram zadovoljiti pukim
promatranjem. I čekanjem da netko od njih kaže
nešto više.
 EVA

Berkeley, Kalifornija
Rujan

pet mjeseci prije pada

Navuci tenisice - rekla je Liz jedne sunčane subote

krajem rujna. - Vodim te na bejzbolsku utakmicu.
Eva i njezina susjeda odlaze na bejzbolsku
utakmicu. - Bejzbol? - upitala je Eva.
Liz je odgovorila: - Nije to samo bejzbol. Govorimo
o Giantsima. Igraju kod kuće.
- Stanujemo na istočnom dijelu zaljeva. Ne bismo
li trebale ići na utakmicu Athleticsa?
Liz je slegnula ramenima. - Pročelnica mojega
odsjeka ima godišnje ulaznice. Pozvala je nekolicinu
nas, a ja sam upitala smijem li povesti prijateljicu.
Tijekom tri tjedna otkako je silom prilika bila
primorana uzeti pauzu, Eva je uživala u prvom
godišnjem odmoru u životu. Radeći dodatne smjene
u DuPree’su i provodeći sve više vremena s Liz,
počela se sve više i više osjećati onako kako bi se,
prema njezinu poimanju, osjećala knjižničarka ili
računovotkinja tijekom prijeko potrebnog odmora, za
kojega bi, nakon nekoliko tjedana provedenih na
nekoj plaži, kada bi vrućina sunca izvukla iz njezina
tijela sav stres, zaboravila na tablice i financijska
izvješća.
 Ali prijetnja koju je predstavljao Castro nikada joj
nije napuštala misli. Život joj se sveo na igranje
predstava za publiku u kojoj je sjedila jedna osoba.
Hodala je sporije, smijala se glasnije, nastojala se što
duže zadržati uz Liz. Pretvorila je sve u igru. Svaki
put kada bi je Liz pozvala na bilo što, nije imala
izbora doli pristati. Obilazak sveučilišnoga
botaničkog vrta. Kino i šoping na Aveniji Solano,
pizza u Zachary’su nakon toga. Svaki poziv bio je
prilika da bilo komu tko bi je mogao promatrati,
dokaže kako nije ni po čemu posebna.
Razgovarale su o filozofiji, politici, povijesti. Čak o
kemiji. Eva je svojoj sugovornici ogoljela samo nužne
i neizbježne dijelove svoje prošlosti, otkrivši joj kako
je bilo odrastati u St. Joseph’su, držeći se istine kad
je god bilo moguće, kako bi lakše mogla upamtiti
svoje laži. Izmislila je priču o tomu zašto nikada nije
završila studij: novac je presušio zbog problema s
financijskom pripomoći koju je dobivala. No, to joj je
dalo odriješene ruke da slobodno govori o vremenu
koje je provela studirajući, davši dvjema ženama
priliku da se povežu pričama o životu u kampusu. O
neobičnim hirovima i osobitostima sveučilišne
zajednice, nesmiljenom suparništvu sa Stanfordom,
tradicijama koje ne bi imale smisla nekomu tko i sam
nije iskusio taj život iznutra.
- Imaš li obitelj kod kuće? - upitala je Eva jedne
večeri.
- Kćer, Ellie - odgovorila je Liz, zapiljivši se u
treperavi plamen svijeće. - Podigla sam je bez ičije
pomoći, njezin nas je otac napustio kad je imala
sedam godina. - Uzdahnula je, zapiljivši se u svoju
vinsku čašu. - Bilo nam je teško, objema, ali gledajući
stvari iz današnje perspektive, rekla bih da smo
prošle bolje nego da je ostao. - Liz je opisala
zahtjevnu narav svojega bivšeg muža, način na koji
je inzistirao da mu odreske spravlja na točno
određeni način, nerealistična očekivanja koja je
postavljao svojoj kćeri. - Drago mi je da nije bila
primorana odrastati uz tako nesmiljen pritisak.
- Gdje je ona sada? - upitala je Eva, osjetivši
znatiželju glede žene koja je imala vrašku sreću roditi
se kao Lizina kći.
- Radi za neprofitnu organizaciju. Mnogo
prekovremenih uz tek pokoji slobodan dan. Dala je
svoj stan u gradu u podnajam kako bi pripazila na
moju kuću dok sam u Kaliforniji, ali bojim se da će
se previše osamiti ondje u New Jerseyju, daleko od
svojih prijatelja - rekla je, uputivši Evi sramežljiv
osmijeh. - Majčino je srce uvijek puno briga. ,
Eva se zapiljila u nju, poželjevši da je to zaista
istina.
U drugim bi prilikama Eva upitala Liz o kolegijima
koje podučava pa bi se onda zavalila i slušala kako
govori. Liz je bila darovita nastavnica, sposobna
pojednostavniti i najsloženije koncepte pa se Evi
činilo da se ponovno našla u sveučilišnoj
predavaonici. Možda je bilo čak i bolje. Dex, koji joj je
bio svakodnevna prisutnost u životu, gotovo je
iščeznuo iz njega, a zamijenila ga je ta brbljava,
sićušna, briljantna ženica s Princetona.
I zato je, kada se Liz pojavila pred njom te
sunčane rujanske subote, s dvjema ulaznicama za
bejzbolsku utakmicu u ruci, Eva bila spremna
ponovno reći da. Možda se čak na neki način i
veselila druženju.
- U redu - odgovorila je. - Samo mi daj trenutak.
Ostavivši Liz samu u dnevnoj sobu, pojurila je na
kat kako bi se presvukla. Navlačeći tenisice na noge,
bacila je pogled na mobitel i ugledala Dexovu poruku.

Riješeno je. F želi da se smjesta baciš natrag na posao.

Računaj na sastanak u Tildenu u ponedjeljak, s
uobičajenom količinom.

Piljila je u poruku na aplikaciji Whispr dok

vrijeme nije iscurilo, a poruka nestala.
Sručila se svom težinom na krevet, iznenađena
što prvi osjećaj koji ju je preplavio nije bilo olakšanje
nego tuga. Dobila je vijest koju je tako željno
iščekivala. Provodila je sve ovo vrijeme s Liz, imajući
na umu upravo ovaj cilj - riješiti se Castra i vratiti se
poslu. No, pobjeda se sada činila ispraznom, kao
nešto što više nije željela sada kada joj je bilo u
rukama. Pogled joj je kliznuo prema vratima, iza
kojih je Liz čekala u prizemlju, nesvjesna činjenice da
joj više nije potrebna.
Ali Eva je odlučila poći na utakmicu i igrati svoju
ulogu još koji trenutak duže. Bacila je telefon natrag
na komodu, snažnije nego što je bilo potrebno, i
ostala iznenađena glasnim i oštrim zvukom kada je
kliznuo preko poliranog drveta pa zveknuo o zid.
.

Sjele su na brzi vlak koji ih je prevezao na drugu

stranu zaljeva, gdje su se pridružile rijeci ljudi koja
se slijevala prema stadionu. Dok su čekale u redu,
Liz ju je podbola laktom, pokazavši joj prema mjestu
gdje su se posjetitelji mogli fotografirati s kartonskim
izrescima igrača u prirodnoj veličini. Eva nije
prepoznala nijednog od njih. - Hajde - rekla je. - Bit
će zabavno. Ja častim.
Eva je oklijevala. Izuzev fotografija iz škole, koje
ionako nitko nikada ne bi kupio, nije bila netko koga
su često fotografirali. Nije se mogla sjetiti nijedne
prilike kada je netko, bez nekog posebnog razloga,
uperio objektiv fotoaparata prema njoj i rekao
Nasmiješi se. Međutim, odlučila je prihvatiti igru, a
djelić nje obradovao se što će joj ostati uspomena.
Ušavši unutra, pronašle su svoja sjedala. Lizini
kolege s Odsjeka političkih znanosti ljubazno su je
pozdravili. Ondje su bili Emily, Lizina najbliža
prijateljica, sa svojom partnericom Bess, i Vera,
predstojnica njihova odsjeka. Eva se smjestila na
rubu, pustivši da razgovori teku bez nje: tračevi o
tomu tko dobiva stipendije, a tko ne; tko objavljuje
radove, a tko ne. Jadikovke o pojedincima kojima
redovito zagore kokice u uredskoj mikrovalnoj
pećnici.
Za Evu je to bilo poput kratka uvida u život kakav
je nekoć sanjala za sebe. Jedno je vrijeme, prije nego
stoje sve otišlo kvragu, zamišljala sebe kao
profesoricu na Berkeleyju. Održavala bi predavanja u
dvorani Gilman. Bila bi mentorica studentima koji
pišu diplomske radove. Sigurnim bi korakom grabila
kampusom, osmjehujući se studentima kada bi je
pozdravili s Dobar dan, doktorice James.
 Osjetila je oštar žalac kajanja, što ju je iznenadilo
nakon stoje tolike godine provela vjerujući da se
pomirila s onime što se zbilo. Bilo je to tako
svojstveno osjećaju žaljenja. Opstajao je u nutrini,
smežuravši se toliko da bi čovjek iskreno povjerovao
da je posve nestao, samo da bi se kasnije vratio u
punoj veličini, u svom svojem sjaju, obično kada bi
ga nečim prizvali ljudi koji vam nipošto nisu željeli
zlo.
Malo-pomalo, usredotočili su se na utakmicu.
Vera je bilježila rezultat, govoreći o statistikama
pojedinih igrača i nadolazećem prijelaznom
razdoblju, dok su ostali raspravljali je li pljuckanje
koštica suncokreta išta bolje od pljuvanja duhana.
Liz bi uskliknula svaki put kada bi Giantsi postigli
pogodak, ispijajući pivo i uživajući u hotdogu. Bio je
to isječak života za kakav je Eva vjerovala da postoji
isključivo u filmovima, to poimanje da sve može biti
savršeno: trava, sunce, igrači u svojim
besprijekornim bijelim dresovima koji udaraju loptice
preko ograde u zaljev, gdje ih je u kajacima čekao
čopor ljudi s bejzbolskim rukavicama, u nadi da će
uhvatiti neku od njih.
Netom prije šeste izmjene Emily se nagnula pa
rekla: - Tako mi je drago što si nam se pridružila
večeras, Eva. Liz nam već tjednima neprestano priča
o tebi.
Val zadovoljstva prostrujao je Evom, no ženu je
nagradila tek svojim najsramežljivijim osmijehom,
istim onim koji je inače rabila u razgovoru s
bankovnim činovnicima i pripadnicima policije. -
Hvala vam što ste me pozvali - uzvratila je.
 Liz se brže-bolje uplela u razgovor. - U svojoj sam
karijeri imala posla s mnogim briljantnim umovima,
ali Eva je jedan od najbistrijih koje sam upoznala -
rekla je. - Neku me večer zamalo uvjerila da bi
keynesijanski model mogao biti bolji za ekonomiju od
potpuno slobodna tržišta.
Emily se doimala zadivljenom. - To nije
beznačajan pothvat. Gdje si studirala?
Eva je oklijevala, zamišljajući sva pitanja koja će
joj postaviti ako im kaže Berkeley. Što ti je bio glavni
predmet? Tko su ti bili profesori? Koje si godine
diplomirala? Poznaješ li doktora Fitzgeralda? Zapitala
se koliko bi potrajalo dok netko od njih ne otkrije
istinu; bio bi dovoljan nedužan komentar među
nastavnicima i netko će već potiho prepričati njezinu
priču. Kemijski odsjek nije bio velik, a predavači s
Berkeleyja rijetko su odlazi na druge, bolje plaćene
poslove. Vjerojatno je ondje još nekoliko ljudi koji je
se sjećaju.
Na sreću, Liz je osjetila njezinu nelagodu. -
Studirala je kemiju na Stanfordu - rekla je, gotovo se
neprimjetno osmjehnuvši Evi. - Pokušajte joj to ne
zamjeriti previše.
.

- Nisi morala lagati za mene - rekla joj je Eva kasnije,

nakon što su se oprostile od ostalih. Šetale su uz
Embarcadero, hodajući natrag prema postaji brzog
vlaka. Večernji joj je zrak nježno milovao kožu, a
posljednji blijedi zraci poslijepodnevnog sunca još su
tvrdoglavo odolijevali večeri.
 Liz je odmahnula rukom. - Ma, sve su odreda
kvočke. Samo bi te zasule mnoštvom neželjenih
savjeta da se vratiš studiju i stekneš 162 diplomu. Ne
bi im ni palo na pamet da si dovoljno pametna da
sama dokučiš kako to postići ako to ikada poželiš.
Eva je pomislila na ono što je čeka na drugoj
strani zaljeva. Povratak na studij zasigurno više
nikada neće biti jedna od mogućnosti za nju. Sve do
Lizina dolaska, Eva je bila sretna. Ali sada je duboko
u njoj plamtjela glad, želja da provede više vremena s
Liz i njezinim prijateljima. Ali ne samo kao puka
prolaznica. Htjela je biti dijelom svega, živjeti svoj
život isprepleten s njihovima. Htjela se moći nekomu
jadati zato što žene nemaju jednake prilike za
istraživačke stipendije kao muškarci. Htjela je osjetiti
uzbuđenje novosti da joj je još jedan članak objavljen
u recenziranom časopisu. Htjela je biti ona kojoj
zagore kokice u uredskoj mikrovalnoj pećnici.
Pomisao da će se morati vratiti svojoj raboti -
skrivanju, laganju, oprezu kojim je morala pristupati
svakom izlasku iz kuće - spustila se na nju,
pritisnuvši je i svezavši joj unutrašnjost u čvor, a bol
kakvu nije osjetila otkako su je izbacili s Berkeleya
počela se vrtložiti u njoj, dok joj je um istovremeno
počeo sastavljati popis svega što mora učiniti. Kupiti
sastojke. Očistiti opremu. Početi pripremati
pozornicu za strateško udaljavanje od Liz. Morat će
početi spominjati da joj trebaju dodatne smjene u
restoranu, ili možda izmisliti dečka koji će joj uskoro
zaokupiti sve slobodno vrijeme.
Ali ondje, u polutami smiraja dana, uz zaljevske
vode koje su udarale o stupove mola, uz svjetla mosta
Bay Bridge koja su u neprekinutim polukrugovima
blistala nad njima, poput gorućih strijela parajući
tminu, Eva je osjetila potrebu da Liz otkrije više o
sebi. Da povjeri Liz nešto što je bila nepatvorena
istina. - Moja posljednja udomiteljska obitelj živjela
je blizu, s druge strane onog brežuljka - rekla je Eva,
pokazavši prstom na zapad, prema Nob Hillu.
Liz ju je pogledala. - Što se dogodilo?
Carmen i Mark bili su najbliže obitelji stoje Eva
ikada imala. Kada je imala osam godina, par je došao
u St. Joseph’s, zainteresiran za posvajanje djevojčice.
Došli su u pratnji socijalnog radnika, gospodina
Hendersona, podbuhla čovjeka tanke kose, s
aktovkom punom spisa. Žena, Carmen, bila je vesela
i energična. Kad ju je Eva upoznala, učinilo joj se da
isijava energijom. Carmenin suprug, Mark, bio je
povučeniji i popuštao je svojoj supruzi, držeći pogled
prema tlu. Eva se zapitala je li i on, poput nje, znao
da je najbolje u svakom trenutku dio sebe držati
podalje od drugih.
- Carmen i Mark - povjerila je sada njihova imena
Liz. - Isprva je sve bilo divno. Trudili su se ubaciti me
u program za nadarenu djecu u školi. Kupili su mi
brdo knjiga i odjeće, vodili me u muzeje i znanstveni
centar.
- Zvuči kao da su bili divni ljudi. Što je pošlo po
zlu?
- Počela sam krasti. Ispočetka novac, a onda i
narukvicu.
Liz ju je ošinula pogledom. - Što te nagnalo na to?
 To je bio onaj nezgodni dio. Eva je željela sve
objasniti Liz i pomoći joj sagledati presudno važan
dio sebe. da je od najmlađe dobi ovisila o sposobnosti
skrivanja iza zastora laži, da nikada nikomu nije
mogla vjerovati dovoljno kako bi mu dopustila da vidi
tko je zapravo.
- Spoznaja da si neželjena težak je teret -
odgovorila je potiho. - Nikada se potpuno ne naučiš
nositi sa svijetom. Ne naučiš dopustiti da te drugi
vide.
Veća skupina ljudi dolazila im je ususret,
razgovarajući i smijući se tako neobuzdano da su bili
primorani nadglasavati jedni druge, pa je Eva
pričekala da prođu. Kako objasniti što je osjećala
slušajući kako se Carmen i Mark hvale njezinom
inteligencijom, kako govore koliko im se posrećilo što
su je dobili? Činilo joj se da je žele umotati u plastični
omot. Ljudi su je i dalje mogli vidjeti, ali srž onoga
tko je bila, ostala je zarobljena ispod tereta njihovih
očekivanja, a ona je strahovala od onoga što će
uslijediti kada istina malo-pomalo izmigolji van. -
Bilo ih je jednostavnije odgurnuti od sebe - Eva je
naposljetku rekla. - Kada bi me pogledali, vidjeli su
dijete ovisnice. Sve što sam činila, dobro ili loše,
promatrali su kroz tu prizmu, i dok bih god ostala s
njima, to bi uvijek bila ona priča koja se šaptom priča
u pozadini. Nevjerojatno je koliko je toga Eva
prevladala u tako kratkom vremenu ili Ne možeš je
istinski kriviti, znajući što je sve prošla. Morala sam
im pokazati da me ne mogu popraviti. Da nisam
htjela da me poprave.
 - Htjela si definirati samu sebe - rekla je Liz.
Provukla je ruku ispod Evine, a Eva se naslonila na
nju, uživajući u čvrstoći Lizina ramena, naslonjena
na njezino. Poželjela je da može taj trenutak razvući
u vječnost, poželjela je nikada ne kročiti na
željezničku postaju i nikada se ne vratiti na drugu
stranu zaljeva, svojem starom životu, ustajalom i
trulom u svojoj srži. - Znači ostala si u samostanu do
svršetka srednje škole? - pitala je Liz.
Eva je kimnula. - Dok nisam navršila osamnaest
i upisala se na Kalifornijsko sveučilište.
Vjetar je počeo nadirati sa zaljeva, dobivajući na
snazi kada su ga visoke zgrade stjerale u tijesan
prostor između njih, pa se Eva obgrlila rukama,
razmišljajući o obitelji koja je gotovo postala njezina,
o tomu bi li s njima možda postala drukčija osoba.
Bolja osoba. No, ta se mogućnost odavno bila
raspuknula, mnogo prije nego što su se Carmen i
Mark pojavili. Rascijepivši se po sredini, ostavila je
dijelove negdašnje cjeline grubima i nazubljenima.
Uspjela je najoštrije dijelove poviti kako bi se
zaštitila, ali Liz ih je nekako dosegnula i nježno s njih
uklonila povoje, pokazavši joj da se ne mora bojati
razmišljati o vlastitoj prošlosti. Da može djeliće držati
u ruci i pritom se ne ozlijediti. Da može nešto i učiniti
s njima ako tako poželi.
Stubama su se spustile u tišini, prošle kroz
obrtaljke na rampi pa se našle na peronu. Jedva
čujan zvuk udaljenog vlaka dopirao je iz mračna
tunela, a Eva je počela zamišljati ljude na ulici iznad
njih, dok se voze, hodaju, rade u neboderima
financijske poslovne zone. Bilo je pravo čudo što je
strop uspijevao izdržati težinu svega onoga što je bilo
iznad njih.
Jesi li ikada razmišljala o tomu da potražiš svoju
biološku obitelj?
Eva je odmahnula glavom. - Nakon što je propao
pokušaj udomljavanja kod Carmen i Marka,
redovnice su me pokušale još jednom povezati s
njima. - Zagledala se niz tunel, pogledom tražeći vlak,
no dočekala ju je isključivo tišina. - Odbili su.
Moguće je da su učinili najbolju moguću stvar za
tebe.
Eva je bila svjesna da je to vjerojatno točno, da se
život kakav bi imala, odrastajući uz ovisnicu, ne bi
zaslužio zvati životom, ali taje spoznaja išla ruku pod
ruku s osjećajem odbačenosti, a jedno nije
poništavalo drugo. - Nisam sigurna da ću im ikada
moći potpuno oprostiti - dometnula je.
Liz je odmahnula glavom. - Ne možeš znati s čime
su se u tom trenutku nosili. Problemi s tvojom
majkom vjerojatno su iscijedili svu energiju i emocije
iz njih. Ne mogu ni početi zamišljati pakao kakav su
jamačno prolazili. - Pogled joj je kliznuo niz peron, a
potom se vratio na Evu. - Ne možeš ih kriviti jer su
bili svjesni vlastitih granica. Čak i ako je to značilo
da će tebe morati ostaviti samu na drugoj strani.
Zabljesnuvši, zaslon iznad njihovih glava prikazao
je broj njihova vlaka, a Eva je pod stopalima osjetila
tutnjavu njegova skorašnjeg dolaska. Liz joj je
položila dlan na ruku pa rekla: - Čuj. Očito je da
sama znaš što je najbolje za tebe. Ali ne mogu se
osloboditi osjećaja da si nesretna, da u sebi nosiš
prazninu zbog koje se osamljuješ i bježiš od ostatka
svijeta. Mrsko mi je gledati kako patiš. Potražiti ih i
pokušati stupiti u kontakt s njima ne znači nužno i
očekivati sretan završetak. Ne mislim da bi ti to
trebala biti misao vodilja. Ali informacija znači moć.
A jednom kada je imaš u svojim rukama, sama možeš
odlučiti što učiniti s njom. To je sve što želim za tebe.
Čekale su u tišini dok je Eva razmišljala o
njezinim riječima, prevrćući ih po glavi. Pitala se
kako bi bilo poznavati ljude s kojima je u krvnoj vezi.
Tko od njih sliči njoj. Tko je čuvao obiteljske
uspomene, tko je znao otkud im kukasti nosovi ili
plava kosa. Nikada nije iskusila takvu vrstu
povezanosti ni s kim.
Liz je nastavila, sada prigušivši glas: - Nisi jedino
posvojeno dijete koje želi odgovore od svoje biološke
obitelji.
Nikad nisam bila posvojena.
Liz je na trenutak sklopila oči, a potom ih opet
otvorila i okrenula se k Evi. - Oprosti mi. Imaš pravo,
a mene se ovo ni na koji način ne tiče.
Gledaj, cijenim tvoje mišljenje i savjete. Zaista ih
cijenim. Ali kada te netko odbaci na takav način,
ostanu neke posljedice. Takvo što te slomi, sve do
srži. Stvori u tebi potrebu da nikad više ne budeš
ranjiv. Da se više nikada ne otvoriš nikomu.
Liz se netremice zagledala u Evu pogledom koji je
davao do znanja da razumije, pogledom koji je
primorao Evu da skrene svoj. Upravo je tada vlak
dojurio na postaju pa stao, a ljudi iza njih počeli su
se komešati, gurajući ih naprijed prema otvorenim
vratima.
.

Putem natrag do Berkeleyja promatrala je Liz kraj

sebe: njezinu kratku, bijelu kosu i kraljevsko držanje
ramena, razmišljajući o onomu što joj je starija žena
savjetovala. Zamislila je svoju biološku obitelj, negdje
vani, kako pokušavaju zaboraviti ono što su ostavili
za sobom: bol koju im je priuštila ovisnost njihove
kćeri, unuku koju su bili primorani žrtvovati ne bi li
spasili njezinu majku. Što će im priuštiti ako im
nenajavljeno bane na vrata? Još boli? Još jada? Ili će
im možda dati potvrdu da su dobro odlučili odrekavši
je se?
Evini grijesi bili su uvelike gori od bilo čega što je
njezina majka ikada učinila. Njezina je majka bila
bolesna. Eva je bila obična dilerica koja nije okom
trepnula nad spoznajom da će njezini ,,siledžije“
nekog devetnaestogodišnjaka pretući na mrtvo ime
zbog duga od nekoliko stotina dolara. Zamislila je
svoj mobitel kod kuće, koji samo čeka kako bi je
povukao natrag niz rupu. Kako bi je odvukao dalje od
Liz, koja nije imala pojma kakva je Eva zapravo.
Vlak je tutnjao i ljuljao se, a u ušima joj je počelo
krčkati kada su porinuli pod zaljev. Treperava svjetla
bacala su mutne sjenke oko njih, a Eva je razmišljala
o sutrašnjem danu, kada će morati odgurnuti policu
s kuhinjskog zida i vratiti se poslu. Pomisao je
dopustila slabašnim viticama napetosti da se
ukorijene u njezinoj nutrini i počnu jačati, šireći se
van. Poželjela je da može vratiti vrijeme, vratiti se
natrag u ono jutro kada je Liz stajala pred njezinim
vratima, puna uzbuđenja koje je gotovo i nju
ispunilo. Ili možda još dalje u prošlost. U ono
poslijepodne u Tildenu dok je čekala Brittany.
Poslušala bi svoje instinkte i otišla kući. Spremila bi
se za svoju smjenu u DuPree’su i ne bi postala
predmetom zanimanja agenta Castra. Ili možda čak i
dalje, do pločnika ispred njezina studentskog doma,
gdje bi Dexu odgovorila: Ne, hvala. Rekla bi Ne, hvala
i Wadeu. To je bio problem sa željama. Neminovno su
vodile novima. Većima. Vraćajući se u prošlost, korak
po korak, raspetljavajući čvor po čvor koji su ondje
dugo čekali zapetljani, malo bi koji čovjek primijetio
kako se oslobođene niti obavijaju oko njega, dok ga
ne bi povukle pod površinu i utopile.
Ali zureći u svoj mutni odraz u tamnom staklu
vlaka, Eva je doživjela prosvjetljenje. Misao tako
jasnu, tako čistu, da su je prošli trnci. Neću se više
baviti ovime.
Nemoguća želja. Fish i Dex nikada je neće pustiti
da ode. Ne samo zbog njezinih vještina nego i zbog
svega što zna. Iako su stvari bile strogo odijeljene, i
dalje je znala previše.
Postoji li ikakav način da doznam i vise?
Castrova prisutnost isprva joj se činila poput
prijetnje. No, sada je uvidjela da ona može biti i
prilika. Šansa da postane bolja osoba. Da postane
ono što je Liz vidjela kada bi je pogledala. Prstom je
kliznula po njihovoj zajedničkoj fotografiji, snimljenoj
na ulazu u stadion, koja je pomalo već počela
poprimati izgled relikta nekog drugog vremena. Kad
je vlak ponovno izronio na istočnoj strani zaljeva, a
dnevno svjetlo ponovno ispunilo vagon, Eva je osjetila
kako se pomalo ulijeva i u nju, stvarajući prostor
ondje gdje je prije bila tama, nadu gdje je dotad
prebivao samo očaj.
Učinit će ono što se od nje očekuje - vratit će se
poslu, dostavit će pošiljku droge - ali potajice će činiti
ono u čemu je najbolja: promatrat će. I čekati.
Iskoristit će tuđu bezbrižnost i lakomislenost. Jer
Eva je bez imalo sumnje znala da će se Castro vratiti.
A kada se to dogodi, ona će biti spremna.
 CLAIRE

petak, 25. veljače

Kafić, petak ujutro. Čekajući kavu, odsutno priđem

oglasnoj ploči s ponudama za posao. Moj je
privremeni plan poslužiti se Evinom iskaznicom
socijalnog osiguranja, rodnim listom i bilo kojim
drugim dokumentom koji bi mi mogao biti od koristi
pa se preseliti nekamo drugamo. A za to će mi trebati
više od tristo pedeset dolara, koliko mi je preostalo.
Mnoštvo je poslova za minimalnu nadnicu koje
sam kvalificirana obavljati - unošenje podataka,
posluživanje hrane, čak i rad u kafiću - ali osjećam
da me strah paralizira dok odvagujem dobrobiti
naspram rizika u slučaju da se javim na neki od
oglasa. Takvo bi što značilo da se obvezujem u
cijelosti postati Eva, i to vrlo javno. Jedna je stvar
naručiti kavu služeći se njezinim imenom, a druga
upisati njezino ime i broj socijalne iskaznice u
porezni obrazac.
A tu je i ono od čega je Eva bježala, što god to bilo.
Pitanja mi se poput pčela roje u glavi, razvlačeći mi
misli u nepredvidljivim smjerovima. Ne mogu se
zaposliti na radnomu mjestu koje bi iziskivalo
sigurnosnu provjeru. Neprestano ću morati biti u
pokretu. Nikada se neću moći skrasiti, dovijeka se
pitajući kada će me Evina prošlost sustići.
S druge strane prozorskog stakla studenti se
pomalo klatare prema predavaonicama. Promatram
kako se veća skupina njih izlijeva iz autobusa. Dio ih
ima slušalice na ušima i šalicu kave u ruci, a drugi
izgledaju umorno i ispijeno, nimalo začuđujuće
ovako rano u petak ujutro.
Nakon što su se raspršili, ponovno ga ugledam.
Muškarca od jučer. Stoji na uglu i čeka trenutak
kada će moći prijeći ulicu. Nosi isti dugački vuneni
kaput, s novinama zadjenutima pod ruku, kao da
upravo ide na posao. Zapiljim se u njega,
pokušavajući dokučiti što me to u njemu toliko
uznemiruje. To je samo muškarac koji ide nekamo.
Što dulje budem živjela u Evinoj kući, to će mi se
ovdašnji ljudi činiti poznatijima.
Ali kada se svjetlo na semaforu promijenilo, on se
osvrne preko ramena i zagleda se ravno u mene, kao
da zna da će me zateći ondje, kao da zna da ću ga
promatrati. Pogledi nam se sretnu, a ja osjetim težinu
njegova pogleda, znatiželjnog i upitnog. Podigne ruku
u nijemi pozdrav, namijenjen isključivo meni, prijeđe
ulicu i izgubi se u kampusu.
- Eva - obrati mi se konobarica.
Okrenem se, i dalje začuđena što sam imala
hrabrosti izgovoriti to ime. Nije mi se činilo
prerizičnim izgovoriti ga pred konobaricom u kafiću,
koja mi se činila poput nekoga koga više zanima' i
lokalni bendovi nego večernje vijesti.
- Tražite posao? - Pruži mi moju filtar-kavu,
najjeftiniju u ponudi.
- Recimo - odgovorim, pruživši joj dva dolara.
Ona podigne obrvu i vrati mi ostatak novca. - Ili
tražite ili ne.
 - Tražim. - Okrenem se od nje, nasuvši u kavu
dovoljno šećera i vrhnja da me napitak zadrži sitom
barem nekoliko sati. Ne znam kako joj reći da
očajnički trebam posao i da strahujem da ću ostati
bez novca i dovijeka zaglaviti ovdje.
- Radim honorarno za jednoga vlasnika catering
biznisa - reče, brišući pult oko aparata za kavu. - On
u svakom trenutku treba ljude koji su voljni uskočiti
i odraditi posao. Zainteresirani?
Oklijevam, pokušavajući dokučiti imam li
hrabrosti prihvatiti ponudu, ili ću ipak odbiti.
Pogleda me postrance, nastavljajući brisati
površinu. - Plaća dvadeset dolara po satu. I... -
zavjerenički mi se osmjehne - plaća na ruke.
Otpivši gutljaj kave, osjetim da mi je tekućina
svojom vrelinom spržila grlo. - Zaposlio bi nekoga
koga nikad prije nije vidio?
- Pa prilično je očajan. Trebaju mu ljudi. Ovog
vikenda opskrbljuje veliku zabavu, a dvije su mu
zaposlenice kliznule iz grada jer im ju nekakvo
okupljanje sestrinstva. - Zakoluta očima i baci krpu
u sudoper iza sebe. - Ako sve prođe dobro, moglo bi
se to pretvoriti u redovit angažman.
Organizirala sam stotine događaja, što velikih, što
malih, na kojima sam koristila usluge cateringa, a
sada se pitam kako bi bilo raditi s druge strane
zastora. Biti jedna od anonimnih ljudi koje gotovo i
nisam primjećivala kada bih bila domaćica i
organizatorica nekog događaja. - Što bih trebala
raditi?
 - Postavljati stolove. Nositi poslužavnike s
hranom. Pristojno se osmjehivati lošim šalama. A
poslije sve počistiti. Zabava počinje u sedam, ali mi
počinjemo s radom u četiri. Čekajte me ovdje u tri i
trideset u subotu. Odjenite crne hlače i bijelu majicu
ih košulju.
Na brzinu računam u glavi: dvadeset dolara po
satu, na ruke, donijet će gotovo dvjesto dolara za
jednu noć posla.
- U redu - pristanem.
- Zovem se Kelly - reče ona, pruživši mi dlan na
rukovanje. Stisak joj je čvrst i hladan.
- Drago mije, Kelly. I hvala.
Osmjehne se. - Ne morate mi zahvaljivati. Činite
se kao netko komu bi dobro došla pomoć. Znam kako
to izgleda.
Prije nego što sam uspjela bilo što odgovoriti, ona
se udalji pa kroz krilna vrata prođe u stražnji dio
lokala, ostavivši me ondje samu, zapanjenu
spoznajom da mi se tako posrećilo.
.

Tek je sedam ujutro, a pomisao na povratak u Evin

dom i cjelodnevno skrivanje ispuni me nervozom. I
zato sam, umjesto toga, pošla u šetnju preko
kampusa do Avenije Telegraph. Stanem pred
prostorije studentskoga zbora, promatrajući ljude
kako prolaze raskrižjem, idući kamo god su se
zaputili, posve nesvjesni koliko su sretni i koliko
zahvalni trebaju biti što imaju povlasticu upustiti se
u opušten razgovor s bilo kim. Što mogu raspravljati
sa sugovornikom, ili se skupa smijati pošalici.
Podijeliti s nekim obrok, a možda kasnije i jastuk.
Osjetim čežnju, želju da budem poput njih, makar
nakratko.
Prijeđem ulicu spuštena pogleda, ruku duboko
zarivenih u džepove Evine jakne. Oko mene prosjaci
moljakaju novac, a neznanci mi svim silama
pokušavaju ugurati letke kojima reklamiraju nove
bendove, noja ijednima i drugima odgovaram
odmahivanjem glave, jednostavno nastavljajući
svojim putem.
Tu i tamo uhvatim svoj odraz u izlozima trgovina
pa u jednom trenutku stanem pred trgovinom odjeće
i zapiljim se u sebe. Kratka plava kosa koja izviruje
ispod ruba kape i Evina jakna nagnaju me na
pomisao da gledam duha. Ljudi prolaze pločnikom
kraj mene - nasmijani studenti, beskućnici, ostarjeli
hipiji - ali ja vidim jedino strance koje nikada neću
smjeti upoznati. Nikada neću imati slobodu sjesti i
otvoriti se nekomu, nikada neću moći slobodno
govoriti o svojoj majci i Violet, o tomu tko sam i
odakle sam. To je život kakav me očekuje. Neprestano
na oprezu. Uvijek budna. Primorana stalno tajiti
najhitnije dijelove sebe od drugih.
Pričekam veću skupinu studenata koja se
zaputila natrag prema kampusu pa im se pridružim,
hodajući dovoljno blizu da samu sebe mogu uvjeriti
kako sam dijelom njihova društvanca. Da nisam
nasukana u ovom novom životu posve sama. Slijedeći
ih preko prometne ulice do ruba kampusa, odvojim
se od njih kada su ušli u prostorije studentskog
zbora. Mogu hodati među njima, no nikada više neću
biti jedna od njih.
 .

Putem kući svratim u trgovinu kako bih kupila neke

osnovne potrepštine. Dohvatim košaricu pa
pronađem jeftine živežne namirnice koje je moja
majka kupovala: kruh i maslac od kikirikija, veliku
staklenku pekmeza od grožđa, sve odreda nepoznate
marke. Preskočim ostale namirnice koje su bile
učestale na našem stolu: rižu, grah s lukom i
češnjakom, prokuhan u vodi na laganom plamenu.
Ne želim ostati ovdje dovoljno dugo kako bih morala
razmišljati što s ostatcima.
Dok stojim u redu pred blagajnom, pogled mi
odluta gore, prema polici s časopisima, pa se zaustavi
na naslovnici časopisa Stars Like Us, tabloida
svjetlucavih stranica, koji je svojevrstan križanac
časopisa People i Us Weekly. „Pad leta 477: tuga i očaj
dok se obitelji pokušavaju pomiriti s gubitkom.“ A u
gornjem desnom kutu, okruženo fotografijama
drugih putnika s leta, stoji i moje lice. Ispod slike
piše: Među žrtvama je i supruga filantropa Roryja
Cooka.
Fotografija je snimljena na dobrotvornoj večeri u
Muzeju umjetnosti Metropolitan prije nekoliko
godina. Smijala sam se nečemu što je netko rekao.
No, iako mi lice krasi osmijeh, oči mi se doimaju
praznima. Znam bolje od većine da tajne uvijek
isplivaju na površinu i da ih je nemoguće dovoljno
duboko zakopati, jer istina uvijek nađe neki način da
se, ovako ili onako, obznani.
Spustim časopis na pokretnu traku, izloživši
radoznalim pogledima poleđinu, pa pročitam
naslovnice tabloida koji se bave mnogo
skandaloznijim temama. O Roryju nisu ovoliko pisali
još od vremena Maggie Moretti. „Shrvan bolju, Rory
potražio utjehu u zagrljaju tajnovite žene“, kaže jedan
naslov, popraćen fotografijom Roryja i žene koju
nikada prije nisam vidjela. Misao me pogodi poput
munje, ta spoznaja da će se Rory jednoga daha
ponovno zaljubiti, a dio mene obuzme krivnja jer sam
odlučila otići i ostaviti tu zamku postavljenom za
neku drugu.
- Kako ste danas? - upita me blagajnica, počevši
skenirati moje namirnice.
- Izvrsno, hvala na pitanju - odgovorim tihim
glasom, prožetim napetošću, nadajući se da će mi
poći za rukom brzo platiti kako me ne bi imala
vremena pomnije proučiti. Zadržim dah kada završi
sa skeniranjem pa mi počne artikle slagati u vrećicu,
ubacivši s njima i časopis, ne davši ničime do znanja
da je primijetila sličnost. Podsjetim samu sebe da
više ne nalikujem na tu ženu. Netko bi se morao
pošteno zagledati i proučiti mi crte lica, oblik očiju,
uzorak pjega na obrazima kako bi uočio preklapanje.
Izgledam kao Eva. Nosim njezinu odjeću. U ruci mi je
njezina torbica. Stanujem u njezinu domu. Žena s
naslovnice časopisa više ne postoji.
.

Vrativši se kući, spustim namirnice i zadubim se u

časopis. Val neugode počne mi se kotrljati nutrinom
dok gledam nasmijana lica ljudi koji nisu imali sreće
poput mene. Prisilim se zamisliti Evino lice kako mi
uzvraća pogled sa stranice, odlučno, puno nade. I
prijetvornosti.
 Članak, obogaćen fotografijama poprišta u boji,
zauzima četiri stranice. Tekst se bavi gotovo
isključivo ljudskim pričama, analizirajući živote
žrtava i donoseći izjave tugujućih obitelji. Mladenci
koji su netom uplovili u bračnu luku pa se otisnuli
na medeni mjesec. Šesteročlana obitelj (najmlađe
dijete u dobi od tek četiri godine) na dugo
iščekivanom putu kući. Dvije učiteljice na putu za
neke toplije krajeve tijekom veljačkih zimskih
praznika. Sve odreda divne, energične duše čije se
svjetlo ugaslo tijekom onoga što je jamačno bilo
dugačko i užasavajuće poniranje u ocean.
Ostavim priču o sebi i Roryju za kraj. Poslao im je
fotografiju s našega vjenčanja, gdje zurimo jedno
drugomu u oči, ispred pozadine koju čine treperava
svjetla i sjenke. Među žrtvama našla se ¡supruga
njujorškoga filantropa Roryja Cooka, sina pokojne
senatorice Marjorie Cook. Njegova supruga Claire
putovala je u Portoriko kako bi ondje pomogla
žrtvama, uragana. „Claire je bila blistavi svjetionik
mojega života“, izjavio je Cook. „Bila je velikodušna,
duhovita i milosrdna. Učinila me boljim čovjekom, a
ljubav prema njoj zauvijek me promijenila.“
Sjednem, pokušavajući pomiriti ono što govori s
onim kakav doista jest. Identitet je neobična zvjerka.
Jesmo li onakvi kakvi tvrdimo da jesmo, ili postajemo
osoba kakvu drugi vide? Definiraju li nas drugi onime
što im odlučimo pokazati, ili onime što uoče, unatoč
našim nadljudskim nastojanjima da to skrijemo?
Roryjeve riječi, popraćene fotografijom s vjenčanja,
pričaju jednu priču, ali ljudi koji čitaju te retke ne
mogu vidjeti kakav je bio trenutak prije nego što je
fotografija snimljena, i kakav je nastavio biti poslije.
No, tragovi postoje, ako znate gdje tražiti. Očiti su.
Način na koji mi grčevito stišće ruku, kut pod kojim
je savio vrat, način na koji se unio u mene, a ja gotovo
neprimjetno ustuknula.
Prisjetim se toga trenutka, ne zato što je bio divan
i nezaboravan, nego zbog onoga što se zbilo netom
prije. Udaljila sam se od njega kako bih
porazgovarala s Jimom, jednim od svojih negdašnjih
kolega iz dražbovne kuće Christie’s. Smijala sam se,
položivši dlan na Jimovu ruku, kada nam se Rory
pridružio, prekinuvši Jimovu priču ubojitim
pogledom.
- Osmjehni se-prekorila sam Roryja. - Ovo bi
trebao biti najsretniji dan naših života.
Umjesto da posluša, Rory me ščepao za zapešće,
stisnuvši ga tako snažno da sam zamalo vrisnula. -
Molim te da nas ispričaš - obratio se Jimu - trebaju
nas na drugom kraju dvorane radi fotografiranja. -
Glas mu je bio baršunast, ne odajući Jimu nikakve
naznake da nešto nije u redu, ali ja sam znala, po
načinu na koji mi je zgrabio zapešće, po ukrućenosti
njegovih usnica, po očima koje su se skupile u
proreze, da je moj nehajni komentar bio prijestup koji
ću poslije skupo platiti.
Primijetila sam zabrinut pogled svoje fakultetske
cimerice na drugom kraju prostorije, gdje je s još
nekolicinom prijatelja sjedila nedaleko od DJ-eva
stola, pa sam joj se široko osmjehnula, nadajući se
da čuje tako uspjeti uvjeriti da je sve divno i u
najboljem redu. Da se nisam upravo udala za
muškarca koji me počinje užasavati.
Rory je inzistirao da se ne mičem od njega ostatak
svadbe. Obilazili smo uzvanike koje je on šarmirao,
zbijajući šale, no nijednom mi se riječju tijekom
večeri nije izravno obratio. Progovorio je sa mnom tek
kada smo se našli u dizalu, uspinjući se prema
našem raskošnom apartmanu. Počastio me tada
ledenim pogledom i rekao: - Da me se nikada više nisi
usudila tako poniziti.
Zurim u svoju fotografiju, gotovo više ne
prepoznajući ženu koju ondje vidim, dok prstima
slijedim obrise njezina lica. Da joj barem mogu reći
da će sve biti u redu. Da će se uspjeti izvući na
najnevjerojatnije zamisliv način i da samo treba
izdržati do tog trenutka.
.

Na brzinu smazavši sendvič s maslacem od kikirikija

i pekmezom, ponovno se smjestim za svoje računalo
pa kliknem na Dokument. Ondje nisam našla ništa,
no primjećujem da je Rory počeo raditi na pogrebnom
govoru. Otvorim ga pa počnem čitati.

Moja supruga Claire bila je nevjerojatna žena koja je živjela

izvanrednim životom, posvećenim onima manje sretnima
od sebe i ispunjenim samopožrtvovnošću.

Namrštim se s gađenjem. Citat iz tabloida bio je

kudikamo osobniji i emotivniji. Opisao me kao
osamdesetogodišnjakinju koja je spokojno preminula
u snu nakon duga i plodonosna života. Ne kao
energičnu osobu kakva sam bila... kakva još uvijek
jesam. Zapitam se što bih zapravo htjela da Rory kaže
umjesto toga.
Claire nije bilo nimalo lako... zapravo joj je bilo
mnogo teže nego što je zavrijedila. Znam da sam joj
ulijevao strah u kosti. Ponekad sam je znao povrijediti.
Volio sam je na svoj pomalo nezdrav i izvitoperen
način, zbog čega je istinska sreća za nas dvoje bila
nemoguća. Ali Claire je bila dobra osoba. Snažna
osoba. Odmahnem glavom. Čak ni u vlastitoj glavi ne
mogu Roryja primorati da kaže ono što želim od njega
čuti.
Tako mi je žao, Claire. Ono što sam ti činio bilo je
tako nepošteno i pogrešno.
Ali u govoru na zaslonu preda mnom ne spominje
ništa od toga. Govori o mojem djetinjstvu u
Pennsylvaniji pa nastavlja s opisima mojega
dobrotvornog rada. Spominje mnoštvo života koje
sam dodirnula i promijenila, ljude koje sam ostavila
za sobom. Čak i tu osjetim izostanak bilo kakve
iskrene tuge i kajanja. Ali možda je to sve što sam mu
bila. Supruga skromnih korijena. Supruga koja je u
tragediji ostala bez obitelji. Supruga koja je bila
uspješna u svijetu umjetnosti dok se nije svega
odrekla kako bi pomagala svojemu mužu s njegovom
dobrotvornom zakladom. A sada i supruga koja je
prerano napustila ovaj svijet. Sve skupa izgleda kao
opis sporednog lika u nekom romanu, a ni najmanje
kao moj život.
Zamislim svoje bivše kolege iz Christie’sa kako na
zadušnici sjede otraga, u zapećku crkve. Ljudi s
kojima godinama nisam razgovarala, zahvaljujući
činjenici da me Rory odsjekao od svijeta. Koliko će ih
uopće doći? Četvero? Dvoje? Shvatim da sam
umnogome umrla već davno. Nije preostalo ništa od
osobe kakva sam nekoć bila. Osoba iz ovoga govora
potpuna je strankinja.
Upravo se tada Roryjeva e-pošta oglasi zvukom
novopristigle poruke pa kliknem na njegov dolazni
pretinac. Poruka je od ravnatelja Nacionalnoga
odbora za sigurnost u prometu, a pročitavši
pretpregled, jeza mi prođe niz kralježnicu.

Poštovani gospodine Cook, javljam se nastavno na naš

prijašnji razgovor u vezi s dijelom zrakoplova u kojem je
vaša supruga...

U iskušenju sam da otvorim poruku i pročitam je

pa je opet označim kao Nepročitanu. Moram doznati
kako ta rečenica završava. No, prisilim se čekati.
Ustanem pa počnem nervozno koračati
prostorijom, ne skidajući pogled s računala i nijemo
nukajući Roryja da provjeri svoju e-poštu.
Naposljetku, nakon petnaest minuta, poruka se
promijeni u Pročitanu, a ja smjesta jurnem natrag k
stolu kako bih kliknula na nju.

Poštovani gospodine Cook, javljam se nastavno na naš

prijašnji razgovor u vezi s dijelom zrakoplova u kojem je
vaša supruga sjedila. Upravo sam primio izvješće da su,
unatoč relativno očuvanom trupu zrakoplova, spasioci
sjedište vaše supruge zatekli praznim. Potraga za njezinim
ostatcima i dalje će nam ostati jedan od prioriteta, a ja ću
vas smjesta obavijestiti u slučaju bilo kakva novog razvoja
situacije.
Zrak mi pobjegne iz pluća u jednom užarenom dahu,
a sve ono u što sam dotad vjerovala, zatrese se i
presloži u nešto sasvim novo.
Roryjev odgovor smjesta se pojavi ispod poruke.

Što to znači? Gdje je ona?

Zavalim se u naslon stolice, a Roryjeva pitanja o

onomu što me snašlo počnu mi se kotrljati umom;
malo-pomalo prometnu se u pitanja o tomu kako je
Evi to pošlo za rukom. Koga je još uspjela obrlatiti?
Kamo je mogla otići? Dio mene nije ni najmanje
iznenađen. Žena koja je sposobna lagati da je
usmrtila svojega supruga, čovjeka koji nikad nije ni
postojao, sasvim je sigurno sposobna za ovakvo što.
Minutu poslije stigne odgovor.

Ne mogu se upuštati ni u kakva nagađanja dok ne

izvučemo crnu kutiju i dok ne doznamo više o samom
padu. Postoji cijeli niz razloga zašto vaša supruga nije bila
ondje gdje smo je očekivali pronaći. Ispričavam se i molim
vas za strpljenje. Rekonstrukcije ovakvih nesreća katkada
se poprilično razvuku. Proći će neko vrijeme prije nego što
vam budem mogao dati bilo kakav odgovor.

Ponovno ga ugledam, bljesak ružičaste boje na

medijskoj konferenciji. I po prvi si put dopustim
ozbiljno razmotriti mogućnost da nekako, unatoč
činjenici da je njezina ukrcajna propusnica
skenirana, Eva nije ušla u zrakoplov.
 EVA

Berkeley, Kalifornija
Rujan

pet mjeseci prije pada

Promijenimo malo rutinu i nađimo se u parku

Chavez.
Eva se nadala da će poruka koju je poslala Dexu
ostaviti dojam nervoze. Uplašenosti.
Park Cesara Chaveza bio je veliko travnato
prostranstvo, smješteno na obali zaljeva San
Francisco, sa šetnicom koja je slijedila rub parka.
Vikendima je bio krcat obiteljima koje su puštale
zmajeve, džogerima i mnoštvom pasa. Ali u rujanski
utorak u dva poslijepodne bio je prazan. Eva je
zatekla Dexa kako, ruku zadjenutih u džepove, sjedi
na klupici, leđima okrenutog zanosnim prizorima
zaljeva. Ustao je čim ju je opazio.
- Prošetajmo se - predložila je, došavši do njega.
Čvrsto je privinula torbicu uz svoj bok, podsjetivši
se da je Dex običan čovjek. Nije posjedovao
sposobnost čitanja misli niti je imao rendgenski vid
kojim bi mogao vidjeti kroz njezinu torbicu i ondje
opaziti uređaj za snimanje zvuka, čija je crvena
svjetleća tipka davala do znanja da je uključen, a koji
je ondje ubacila netom prije nego što je izašla iz auta.
Sve što je Dex vidio pred sobom, bila je uplašena
žena. To će joj dati prednost. Oduvijek je bilo tako.
 Podsjećala je samu sebe na one ljude koji,
pripremajući se za neku prirodnu katastrofu,
skupljaju zalihe hrane i vode, proučavaju i ucrtavaju
rute za bijeg, pakiraju pribor za slučaj nužde. Baš
kao i oni, i ona se pripremala za nešto što će
neizbježno doći. Castro će se vratiti, a Eva će tada
baciti svoju mrežu, trgujući informacijama koje već
ima i onima koje će tek doznati, kako bi njima kupila
novi identitet. Novi život u nekom novom gradu.
Castro bi joj mogao dati novu životnu priču, neku u
kojoj nije bilo majke ovisnice, udomiteljskih obitelji i
izbacivanja s fakulteta. Mogla bi sve zaboraviti i
početi ispočetka, čista, bez tereta prošlosti. Ali prije
svega toga, morat će hodati po rubu i nadati se da se
ondje neće poskliznuti.
Skupa su započeli krug oko parka, hodajući
cementnom šetnicom. Nasred parka izdiglo se visoko,
travnato brdašce, priječeći im pogled na Berkeley
Hills i na lučicu. - Dakle, što si mi donijela? - upitao
je.
Eva je prekrižila ruke, štiteći se od vjetra koji je
šibao sa zaljeva pa rekla: - Reci mi istinu. Je li zaista
gotovo?
- Rekao sam ti. Fish se pobrinuo za sve.
Nepovjerljivo ga je pogledala. - I zbilja si mislio da
će mi to biti dovoljno? Okomili su se na mene. Slijedili
su me. Do mojega doma. - Glas joj se podigao, drhteći
pod teretom emocija. - Jebote, ne možeš mi
jednostavno reći da se Fish pobrinuo za sve i
očekivati da ti bezrezervno vjerujem.
 Davno, dok je još bila tek djevojčica u domu, Eva
je otkrila da snažni osjećaji unose nelagodu u većinu
ljudi pa je naučila rabiti ljutnju ili tugu kako bi
pojačala pritisak, kako bi ljude dovela u situaciju
gdje su spremni učiniti bilo što samo da emocija
nestane. Kako bi zaustavili suze. Kako bi odagnali
njezin strah. Kako bi primirili ljutnju. Dex nije bio
nimalo drukčiji. A Eva nije morala kopati preduboko
kako bi pronašla strah, kako bi bila uvjerljiva u
ustrajanju na nužnosti detalja koji bi je primirili.
Izdaleka, stazom su im prilazile dvije žene,
zadubljene u razgovor, a Eva je nastavila: - Kamo god
pođem, pitam se slijedi li me tko. Muškarac koji čeka
u redu iza mene, žena koja telefonira... - Pokazala je
prema dvjema ženama, koje su se sada primaknule
bliže. - Čak i njih dvije. Kako znam da ne rade za
Castra?
Dex ju je zgrabio za ruku pa privukao bliže,
prosiktavši: - Smiri se, Eva. Jebote.
Zakoračili su u stranu i pustili žene da prođu, a
kada su se ponovno našli izvan njihova slušnog polja,
Eva je nastavila: - U redu, objasni mi što točno znači
„Fish se pobrinuo za sve“. Na koji način? Jer velika je
razlika između toga da je službenik na dužnosti
zagubio neke papire i toga da je narednik ili poručnik
obustavio federalnu istragu.
Informacije o tomu kako Fishevi ljudi djeluju
unutar policijskih uprava nisu bile Evin konačni cilj.
Istina, takvo bi što bilo korisno, no Evin je cilj danas
bio samo zagrijati Dexa. Nagnati ga da počne govoriti.
Napraviti u zidu prvu pukotinu koja će se s
vremenom, i uz pravi pritisak, početi širiti.
Odvrativši pogled od nje, Dex je prigušio glas i
primorao Evu da mu se primakne. - Žena s kojom si
se sastala u parku djelovala je samostalno - rekao je.
- Instinkti su ti bili na mjestu. Bila je ovisnica koja se
pokušavala dodvoriti policiji u zamjenu za blažu
kaznu. Fishevi ljudi unutar sustava uspješno su je
neutralizirali kao izvor. Budući da joj nisi prodala
ništa i da nije došlo do primopredaje novca, nemaju
ništa na temelju čega bi nastavili istragu. Gotovo je.
Nastavili su ležerno šetati, rame uz rame, a vjetar
im je sada udarao u leđa, dok su se pred njima u
daljini izdizale blage padine zelenih brežuljaka
Berkeleya. Eva je u daljini razaznala obrise tornja
Campanile i stadiona te bijelu siluetu hotela
Claremont, pritom puštajući Dexa da misli kako
razmišlja o njegovim riječima. - Što ju je onda
zadesilo?
- Nemam pojma - odgovorio je Dex. - Vjerojatno
zatvor ili odvikavanje.
Eva se okrenula kako bi se suočila s njim,
uhvativši ga za podlakticu. - Gledaj, dobro me
poznaješ. Znaš da nisam sklona panici i histeriji. Ali
nema šanse da ću više predavati drogu ovako, na
otvorenom. Ne dok se stvari ne smire.
Dexove su se oči skupile u dva proreza. - Imaš
obvezu. Nisi u položaju da postavljaš uvjete.
- Rekla bih da ipak jesam - usprotivila se Eva. -
Ja sam ona koja posjeduje vještinu.
 Dex ju je prostrijelio pogledom, a ljutnja je
doslovno isijavala iz njega. - Ovo nije jebena igra.
Brittany smo možda i riješili, ali to ne znači da je
gotovo. Sada počinje čistka, analiza onoga što se
dogodilo. Tko je još bio upleten, što su znah, i otkada
znaju. Tvoje kompliciranje izlaže i mene riziku.
Hodali su u tišini nekoliko minuta, šibani vjetrom
koji joj je podizao rubove jakne, prije nego što je Eva
postavila sljedeće pitanje: - Što se dogodilo kemičaru
koju je radio za Fisha prije mene? - Dex ju je
pogledao, iznenađen. - Rekao si mi da se povlači iz
posla. Ali to nije cijela istina, zar ne?
- Odbio je činiti kako mu se kaže - Dex je
naposljetku odgovorio. - Ne bih htio da isto zadesi i
tebe.
Eva je ponovno dopustila da panika, čije je
bubrenje osjećala iznutra, izbije na površinu, gdje ju
je Dex mogao vidjeti, stisnuvši usnice kao da se svim
silama trudi ostati mirna. - Tijelo koje si mi pokazao
pred motelom? Je li to bio on?
Dex je odmahnuo glavom. - Ne, to je bio netko
drugi. Kemičar je bio stvar prošlosti prije nego što si
nam se pridružila. - Sljedeće je riječi izgovorio tiše,
primoravši Evu da mu se primakne kako bi mogla
razaznati što govori. - Moraš se sabrati. Kako zbog
sebe, tako i zbog mene. Ovakvo ponašanje dovodi do
pogrešaka.
Eva je kimnula, kao da se miri s činjeničnim
stanjem koje će i dalje ostati isto. Imala je dovoljno,
barem zasad. Dokopali su se vanjskog ruba parka,
gdje ih je od njezina auta dijelio samo crni asfalt,
posut smećem. Gurnula je ruku u džep i izvukla
omotnicu. - Ulaznice za subotnju nogometnu
utakmicu - objasnila je. - Zasad ćemo posao obavljati
u kontroliranim uvjetima.
U kontroliranim uvjetima bio je izraz koji su Dex i
ona rabili kada su smatrali preopasnim tjednu
primopredaju droge obavljati u parku ili restoranu.
Prije mnogo godina Eva je počela kupovati godišnje
ulaznice za nogometne i košarkaške utakmice,
premda ih je rijetko koristila. Međutim, kupnjom
ulaznica ostvarivala je pravo pristupa elitnim
klupskim prostorijama na stadionima, što je
nositeljima ulaznica pružalo osjećaj povlaštenosti i
sigurnosti. Godišnje ulaznice značile su pristup
mjestima na koja ih policajac na tajnom zadatku nije
mogao tek tako slijediti.
U ovom trenutku nije mogla tek tako prestati
proizvoditi drogu za Fisha. Ali ako ju je Castro još
promatrao, neće učiniti ništa čime bi se mogla
inkriminirati, barem dok mu ne bude imala što
ponuditi.
Dex je gurnuo ulaznice u džep svojega kaputa,
prebacio ruku preko njezina ramena i privukao je k
sebi. - Kako god želiš, dok god obavljaš posao u
skladu s dogovorom.
 CLAIRE

petak, 25. veljače

Spasioci su sjedište vaše supruge zatekli praznim.

Piljim u redak ravnatelja Nacionalnoga odbora za

sigurnost u prometu, pokušavajući naći neki smisao
u svemu, dok mi se um klati između dvaju pitanja
koja kao da se međusobno nadmeću za moju punu
pozornost: je li se Eva mogla nekako izaći iz
zrakoplova i što bi Rory mogao učiniti kada mu
spasioci kažu da nisu našli nikakav trag moje
prisutnosti na letu?
Otvorim novu karticu u pregledniku pa upišem
Potraga za ostatcima nakon zrakoplovne nesreće,
ocean. Na zaslonu iskoči barem dvadeset članaka o
padu leta 477, svi objavljeni tijekom posljednja četiri
dana. „Najnovije: Spasioci pronašli tijela i ostatke
zrakoplova.“ Drugi nosi naslov „Pad zrakoplova Vista
Airlinesa: let 477 srušio se uz floridsku obalu.“
Pokušam nešto drugo. Potraga za ljudskim ostatcima
nakon pada zrakoplova? Ponovno dobijem dugačak
niz članaka koji se bave potragom i izvlačenjem
ostataka, ističući manjkavost sigurnosnih procedura
u Vista Airlinesu i donoseći nagađanja o uzrocima
pada, no ne spominju ništa što bi mi otkrilo ono što
želim doznati: hoće li biti u stanju bez ikakve sumnje
ustvrditi da nisam bila na letu i postoji li mogućnost
da tijela nikada ne budu pronađena.
 A tu je i najvažnije pitanje: kako je Eva uspjela
umaknuti s leta? Pokušam je zamisliti negdje u
bijelom svijetu dok rabi moje ime kao što ja rabim
njezino, dok predočuje moju vozačku dozvolu kako bi
se prijavila u hotele. Ili ju je možda prodala onoga
trena kad je sletjela negdje drugdje. Platila sam Niču
deset tisuća dolara za dokumente s imenom Amande
Burns. Nemam pojma koliko bi koštala prava
vozačka dozvola. Možda je krađa identiteta poslić
kojim se Eva bavi sa strane, možda je upravo tim
novcem platila svoj dom u Berkeleyju.
Ponovno se obratim Googleu. Je li moguće
skenirati ukrcajnu propusnicu, a ipak se ne ukrcati na
let? Google usliša moj upit forumskom raspravom u
kojoj se netko pita može li mu poći za rukom upravo
to kako bi skupio dovoljno nagradnih milja pomoću
kojih će postići da ga na sljedećem letu unaprijede u
viši razred. No, odgovori nisu nimalo ohrabrujući:

Nema šanse da bi to prošlo kod posljednje provjere,

prebrojavanja. Ako se brojevi ne poklapaju, iskrcaju cijeli
zrakoplov pa ponovno sve putnike primoraju na sigurnosne
provjere. Nema šanse da će ti to poći za rukom, a da pritom
ne zajebeš i sebe i sve ostale putnike.

Drugi komentator kaže:

Nemoguće je dati propusnicu na skeniranje, a onda se ne

ukrcati na let. Razmisli malo. Skeniranje se odvija niti dva
metra od zračnog mosta. Zar zaista misliš da će ti
službenica skenirati propusnicu, a onda te prekriženih ruku
gledati kako odlaziš? Cijela je ova rasprava glupa. Kakav
gubitak mentalne energije.
Tako je. Prebrojavanje. Eva se morala ukrcati na taj
let.
Prene me zujanje Evina mobitela na stolu kraj
mene. Poziv sa skrivenog broja. Zurim u zaslon dok
mobitel zvoni. Dva puta. Tri. Četiri. Zamislim kako se
javljam. Pretvaram se da sam Eva. Postavljam pitanja
koja bi me mogla dovesti do odgovora o tomu tko je
uistinu bila. Što je učinila. Što bi je nagnalo da u
zračnoj luci priđe potpunoj strankinji i ispriča joj
drsku laž o nepostojećem preminulom suprugu.
Zujanje prestane, a prostoriju ponovno ispuni tišina.
Nakon minute, zaslon opet ispuni svjetlo. Ovoga je
puta posrijedi nova glasovna poruka. Utipkam novu
lozinku koju sam postavila neki dan pa je preslušam.
Pošiljatelj je žena. Bok, ja sam. Provjeravam kako
je sve skupa prosio. Jesi li dobro? Bila sam uvjerena
da ćeš se dosada javiti. Dakle, nazovi me.
To je to. Nije ostavila ime. Ni broj na koji bih je
mogla dobiti. Ponovno preslušam poruku, trudeći se
dokučiti bilo kakav detalj - ženine godine,
pozadinsku buku koja bi mi mogla otkriti odakle zove
- ali ne uspijem čuti ništa.
Majka je jednom prilikom povela Violet i mene na
izlet na plažu u Montauku. Svakoj je dala praznu
kutiju za jaja, rekavši nam da praznine ispunimo
blagom. Violet i ja prevalile smo kilometre, tražeći
oblutke morskog stakla i školjke koje su izvana bile
crne, no kada bi ih okrenuo, zatekao bi bisernu
ružičastu nijansu šećerne vune i baletnih papučica,
ili purpurno plavetnilo glazbenih kutija i dječjih
dekica. Svoja smo blaga razvrstale po vrsti i boji, a
kada smo napunile kutije, vratile smo se u
unajmljenu kućicu kako bismo ih pokazale majci.
Moji pokušaji da dokučim kakav je život Eva
vodila uvelike sliče potrazi za blagom toga dana. Neke
praznine kartonske kutije za jaja ispunjavaju stvari
koje nemaju smisla: mobitel na bonove koji je
ostavila za sobom. Činjenica da u kući nema
nikakvih osobnih predmeta. Činjenica da je kuća
plaćena gotovinom. Žena koja iščekuje Evin
telefonski poziv i koja pita kako je sve skupa prosio.
Drugi su utori pak i dalje prazni, čekaju da ih
ispunim kako bi se svi dijelovi povezali. Kako bi sve
poprimilo neki smisao.
Težina se sruči na mene. Nisam zamišljala da će
ovo ovako izgledali. Možda sam bila naivna, ali u
nijednom mi trenutku na um nije pao stres koji sa
sobom nosi život u laži. Razmišljala sam isključivo o
tomu kako će biti konačno se osloboditi Roryja.
A sada sam tu gdje jesam. Slobodna, a ipak
zarobljena.
Subota ujutro. Ustala sam rano pa, jedući jogurt
od vanilije, čitam Roryjevu i Bruceovu debatu o tomu
trebaju li nakon ispraćaja objaviti pisanu inačicu
posmrtnoga govora koji je Rory napisao za mene.
Bruce - da. Rory - ne.
A onda:

Rory Cook: Sastali ste se - što kaže Charlie?

Uspravim se i pažljivo odložim jogurt po strani dok

čekam da Bruce odgovori.
Bruce Corcoran: Učinio sam kako si rekao. Objasnio sam
da te Claireina smrt shrvala i da nisi u stanju doći osobno,
te da je trenutak kada odlučuje istupiti s ovime vrlo
zanimljiv. Naglasio sam da time krši uvjete neprobojno
čvrstog ugovora o tajnosti i da ćemo, ako ustraje, biti
primorani podići sudsku tužbu koja nikomu nije potrebna.
Pogotovo u ovom trenutku.

Rory Cook: I?

Bruce Corcoran: Kao da sam govorio zidu. Ne odustaje

od toga da, ako ćeš već ući u utrku za Senat, glasači
moraju znati za kakva kriminalca glasuju. Da ono što je
zadesilo Maggie
Moretti treba iznijeti na vidjelo. Da ljudi kojima je bilo stalo
do nje zaslužuju čuti istinu.

I tako se, u tom jednom trenutku, sve moje-

pretpostavke preslože u nešto novo. Osjetim navalu
adrenalina koji me zapljusne na spomen Maggiena
imena pa zadržim dah, iščekujući.

Bruce Corcoran: Što želiš da poduzmem?

Praktički čujem Roryjevo vikanje dok se riječi

otjelovljuju uz njegovo ime.

Rory Cook: Želim da obaviš svoj jebeni posao i učiniš da

ovo nestane.
Bruce Corcoran: Složit ću paket i vidjeti hoće li to polučiti
željeni cilj. Strpi se malo.
Rory Cook: Jebote, ne plaćam te da bi mi govorio da
budem strpljiv.

A onda nestanu, ostavivši mi misli u previranju dok

pokušavam dokučiti poveznicu između Charlieja
Flanagana, Roryja i Maggie Moretti.
Tijekom djetinjstva običavala sam voziti se
gradom i skučenim pošumljenim područjem
biciklom. Obožavala sam mjesto gdje bi pločnik
završio i pretvorio se u prašnjavi puteljak koji je, pun
rupa, vrludao kroz sjenke prošarane Sunčevim
zrakama, prolazeći ispod visokih stabala što su
čuvala moje tajne.
Ali najdraži mi je bio trenutak kada bih ponovno
izronila, osjećajući kako mi cijelo tijelo vibrira nakon
toliko drmusanja po neravnu terenu, veseleći se
osjećaju one sekunde kada bih kliznula natrag na
asfalt, kada bi se sve grbe opet izravnale.
Isti me osjećaj obuzme sada, nakon tako mnogo
dana grube vožnje. Ponovno sam izbila na sunce i
ravnu stazu koja se prostire preda mnom.
Ponovno svoju pažnju usmjerim na USB stik, gdje
u bespućima dokumenata početnog slova M iskopam
mapu jednostavna naziva - Mags. No, otvorivši je,
nisam zatekla mnogo. Rory i Maggie hodali su prije
ere interneta i e-pošte. I tako sam pronašla samo
dvadesetak skeniranih slika: fotografija, poruka na
papiru s crtama, čestitki, čak i ubrus iz hotelskog
bara. Svaka od njih označena je ovim ili onim
besmislenim IMG brojem. Dok ih proučavam, jednu
po jednu, obuzme me jeza od koje zadrhtim.
Maggienje rukopis poput otiska prsta: jedinstven, tih
poput šapta u mojem uhu.
Nisam nimalo iznenađena otkrićem da je Rory
sačuvao te slike još dugo nakon što je uništio njihove
fizičke tragove. Znam da ju je volio, na jedini način
na koji je znao. Slike, poput kakve karte, slijede put
njihova odnosa od goruće, blistave strasti nove
ljubavi do nečeg uvelike složenijega, a čitajući ih,
imam osjećaj da čujem odjeke vlastita braka, čije
glazbene note ujedno zvuče i poznato i šuplje.
Negdje pri dnu mape otvorim skeniranu sliku s
plavim redcima i neravnim rubovima lista, istrgnuta
iz bilježnice spiralna uveza. Datum na poruci otkriva
da je napisana nekoliko dana prije njezine smrti.

Rory,
razmislila sam o tvojem prijedlogu da provedemo
vikend skupa, na osami, i da pokrpamo stvari. Mislim
da to nije dobra zamisao. Trebam vremena kako bih
odlučila želim li se i dalje nastaviti viđati s tobom.
Naša me posljednja svađa prestravila. Bila je previše
intenzivna i trenutno nisam sigurna je li moguće
nastaviti na isti način. Molim te da poštuješ moje
Julie Clark želje. Nazvat ću te uskoro. Kakva god
moja odluka bila, zauvijek ću te voljeti.
Maggie
Ponovno čitam poruku, osjećajući se poput
kotača koji je neka sila istrgnula ispod vozila i koji se
sada kotrlja u posve novom smjeru. Prisjetim se one
davne večere. Maggie je htjela da otputujemo i negdje
provedemo miran vikend kako bismo ponovno pronašli
ono što nas povezuje i kako bismo mogli razgovarati
bez smetnji kojima velegrad obiluje.
Ali Maggie nije htjela pomirbu i vikend proveden
u osami. Htjela je prekinuti s njim. A ja iz prve ruke
znam kako Rory reagira kada ga žena pokuša
napustiti.
Ne promakne mi ni jezivost ironije da smo i
Maggie Moretti i ja bile primorane umrijeti kako
bismo ga se konačno oslobodile.
 EVA

Berkeley, Kalifornija
Listopad

četiri mjeseca prije pada

N ije trebalo dugo da Liz počne postavljati pitanja.

Počelo je s komentarima o smradu u stražnjem
dvorištu, kojemu nikako nije mogla dokučiti izvor,
stoje primoralo Evu da radi noću, kada bi bila
sigurna da Liz spava.
-Jesi li bolesna? - upitala ju je Liz jednog dana,
nakon tri uzastopne noći provedene u cjelonoćnom
radu, koje su joj ostavile tamne podočnjake. Eva se u
objema situacijama pokušala snaći, svalivši krivnju
za smrad na susjede na drugoj strani stražnje uličice,
a kao opravdanje za izmožden izgled svojega lica
ponudila je sinusnu infekciju.
Tijekom nekoliko tjedana prisilnog odmora Evina
se svakodnevica iz korijena promijenila pa se sada s
teškom mukom pokušavala vratiti uobičajenom
životu. Počela je razmišljati o svojem životu u
okvirima dvaju usporednih kolosijeka, gdje je jedan
bio onaj koji je živjela, ispunjen kasnonoćnim radom
u laboratoriju te Dexovim i Fishevim zahtjevima, koji
su joj gutali svaki slobodni trenutak, a drugi onaj
život kakvim je živjela do prije kojeg tjedna. Večere s
Liz. Kratko razdoblje obogaćeno neopterećenošću i
optimizmom za kakve nije vjerovala da su mogući.
 A sada, dok se probijala kroz mnoštvo odjeveno u
plavo i zlatno, uspinjući se brdašcem na kojem se
smjestio Memorijalni stadion, um joj je bio maglovit,
a oči su je pekle. Na vratima je stala u red, uperivši
pogled u zaštitare koji su od ljudi tražili da otvore
svoje torbice i naprtnjače radi pregleda. Pritisnula je
nadlakticu o svoj torzo, osjetivši pod njom rubove
paketa s tabletama, sigurno zadjenuta u unutarnji
džep njezine jakne.
Nije obavijestila nikoga od svojih mušterija da se
vratila poslu. Kuhat će drogu za Fisha, ali što se
njezinih mušterija tiče, i dalje je bila na odmoru s
kojega se nije imala namjeru vraćati. Jedini joj je cilj
bio prikupiti što više informacija o Fishu i strukturi
njegove organizacije, a ne zarađivati novac, koji joj
ionako nije bio potreban.
Kada se primaknula ulazu, otvorila je svoju torbu,
zagledavši se u zaštitarove oči, koje su pomno
proučile njezin sadržaj - novčanik, sunčane naočale i
mali uređaj za snimanje zvuka - pritom, kao i svaki
put, držeći dah u iščekivanju trenutka kada će netko
napokon prezreti njezinu glumu i naposljetku
raskrinkati njezino pravo lice.
Ali danas nije bio taj dan.
Kročila je kroz ulaz na stadion, a pred njom se
prostrlo igralište, čije su obje završne zone bile
ispisane zlatnom riječju Kalifornija, položenom na
tamnoplavu podlogu, a prepoznatljivi zaštitni znak
kluba, Cal, krasio je liniju od pedeset jardi. Eva se
nije obazirala na ljude na sjedištima oko sebe,
zagledavši se umjesto toga preko terena, na mjesto
gdje su studenti počeli popunjavati mjesta uz članove
limene glazbe koji su neumorno svirali, osjećajući se
pritom usamljenijom i izoliranijom nego godinama
prije.
Tijekom dodiplomskoga studija Eva je bila na
samo jednoj utakmici, a sjećanje na nju progonilo ju
je svaki put kada bi se vratila ovamo. Sastanimo se u
sjevernom tunelu nakon utakmice, rekao je
Wade. Osupnuo ju je broj ljudi koji se ondje
poredao, čekajući igrače. Ulizice, obožavatelji, članice
sestrinstava koje su zabacivale kosu i popravljale ruž
na usnama. Držala se u pozadini, promatrajući, kako
joj je i inače bio običaj, s ruba zbivanja. Kada je
izašao van, pogledom je pretražio mnoštvo pa ga
zaustavio na njoj. Kao da je svijetlila. Probio se kroz
mnoštvo i prisvojio je, obgrlivši je, pa je odveo
odande, dok se miris njegova sapuna miješao sa
slatkastim vonjem sekvoja koje su okruživale
stadion. Već je u tom trenutku znala da je izgubljena,
da ju je Wade Roberts izabrao i da će ga ona slijediti
kamo god, htjela to ili ne.
Upoznala ga je u laboratoriju, gdje je bila
studentska demonstratorica. Ispočetka je bila
uvjerena da je pred njom još jedan športaš, ni po
čemu drukčiji od ostalih, koji se flertom pokušava
domoći bolje ocjene. No svakoga puta kada bi je Wade
pogledao, osjetila bi elektricitet koji bi joj prostrujio
tijelom.
Početkom semestra sa studentima je prolazila
neke osnovne kemijske reakcije kada je Wade rekao:
- Zašto radimo ovo? Kada će nam uopće trebati
znanje o tomu koje tvari reagiraju s kalcijkloridom?
Trebala mu je reći da se usredotoči na zadatak.
No, Eva je znala da ga mora iznenaditi nečim
neočekivanim ako želi zadržati njegovu pažnju. -
Volite li slatkiše? - upitala gaje. A onda im je pokazala
kako napraviti kristale s okusom jagode; jednostavan
postupak koji je svatko bez po muke mogao pronaći
na internetu.
Tako je počelo. Pribadača na zemljovidu koja je
označila početak putovanja na koje se nikada nije
željela otisnuti. Wade ju je počeo pritiskati da počne
kuhati drogu nedugo nakon što su počeli izlaziti.
Isprva nije htjela. Ah kako je ono što je tražio od nje
bilo prilično jednostavno, odlučila je pristati jednom
i tako ga skinuti s grbače. Znanost je oduvijek bila
područje u kojem se osjećala najsigurnije, među
zakonima fizike i kemije. Za razliku od života, koji te
s lakoćom mogao u dobi od dv je godine baciti u
sirotište, bez ikakva upozorenja i druge prilike,
kemija je bila predvidljiva, njezine reakcije apsolutne.
Wade je bio netko u čijem je društvu svatko htio biti,
a on je htio vrijeme provoditi blizu nje. I tako je, kada
ju je ponovno zamolio da to učini, pristala. Pa još
jednom, i opet.
Stadion se pomalo punio. Eva je pogledala na sat
pa gurnula ruku u torbicu kako bi uključila snimač
zvuka. Na suprotnoj strani stadiona bubnjevi limene
glazbe udarali su ritam, isti kao i onoga dana prije
svih tih godina. Ljudi oko nje sve su se više počeli
tiskati uz nju, probudivši u njoj osjećaj da će se
ugušiti, pa se pokušala povući u sebe kako bi
izdržala. Morala je biti strpljiva. Morala je obaviti ono
što je došla obaviti i biti spremna.
- Dugo me čekaš? - upitao je Dex, spustivši se na
sjedalo do nje.
- Možda pet minuta. - Podigla je pogled prema
vrhu brežuljka, među stabla, gdje je top čiji su pucnji
obilježavali svako polaganje, virio na svojem postolju,
ukrašen bijelom kalifornijskom zastavom koja je
vijorila na vjetru. Brdo Tightwad, otvoreno za
svakoga voljnog uspeti se onamo i sjediti na tlu.
Jebeni Berkeley. - Bože, kako mrzim ovo mjesto -
rekla je.
- Onda mi daj ono po što sam došao pa idemo
odavde. - Počeo se osvrtati, pogledom pretražujući
mnoštvo iza sebe, a onda je ponovno usmjerio pogled
naprijed, tresući koljenom u nervoznom ritmu.
Eva je odmahnula glavom. - Nema šanse. Radit
ćemo stvari na moj način. - Dobro je znala da Dexove
riječi kako je Castro stvar prošlosti nipošto nisu
jamstvo da ga uistinu više nema; nisu značile da nije
negdje vani i da je ne promatra. Da ne čeka da se
posklizne i načini pogrešku.
- Doista se nemaš čega bojati.
- Izostanak detalja iz tvoje priče zaista ne
pobuđuje povjerenje - odbrusila je Eva. Izvukla je
torbicu ispod sjedala pa opipala dno, obrisavši otpalo
lišće i omote žvakaćih guma s njega prije nego što ju
je odložila uz naslon za ruke svojega sjedišta. - Moraš
mi dati konkretnije detalje. Tko me slijedio? Zašto? I
kako to da ga više nema?
 Dex je klonuo u svojem sjedištu, pogrbivši se, a
pogled mu je letio sjedne stvari na drugu, nigdje se
ne zadržavajući predugo. - U redu - odbrusio je. - Bila
je to združena akcija Agencije za suzbijanje droga i
lokalne policije, a cilj im je bio ščepati Fisha. To je
nešto što pokušavaju već godinama. Odustali su od
pothvata prije dva tjedna.
- Kako je moguće da Fish utječe na raspuštanje
združenog pothvata? - upitala je.
Dex je zaškiljio, uperivši pogled preko terena, gdje
je orkestar počeo svirati inačicu pjesme Funky Cold
Medina. Naposljetku je progovorio: - Za operacije
praćenja i nadzora potrebno je mnogo novca, a od
tebe nisu imali nikakve koristi. Ne mogu te pratiti
dovijeka. Glavešine su obustavile dotok novca, a bez
dokaza koji bi ih uputili u nekom smislenom smjeru,
Fishevi prijatelji u policijskoj upravi počeli su gunđati
o traćenju resursa i zanovijetati o ograničenosti
proračuna. Nisu imali izbora doli predati se i
odustati.
- Čuješ li ti uopće sebe? - obrecnula se. - Federalni
agenti. Združeni pothvati. I ti mi nakon svega toga
možeš tako mrtav- hladan reći da se ne brinem?
- Govorim ti da je ta priča završena. Vrijeme je da
je zaboraviš.
Proučavajući njegov profil, primijetila je da je
nešto nježniji oko čeljusti te uočila bore smijalice koje
su mu uokvirivale usne i oči. Poznavala ga je sad već
dvanaest godina. A danas je nešto što se njega tiče,
bilo jako čudno.
 Tog je trena opalio top, najavljujući izlazak
momčadi Cala iz sjevernog tunela, a Dex je umalo
iskočio iz svojega sjedišta pokraj nje. Pokušao je
prikriti svoj nervozni skok tako što je ustao s
ostatkom rulje uz borbene zvuke nove melodije koju
je orkestar zasvirao, no Evi nije promaknula istina. -
Jesi li dobro? - upitala je.
-Jesam - odgovorio je pa gurnuo ruke u džepove
kada su ponovno sjeli za početak prve četvrtine. -
Samo sam pomalo nervozan.
- Upravo si mi pokušavao prodati priču da je sve
u redu. Koji se vrag događa, Dex?
Odmahnuo je glavom. - Sve je u redu. Samo, Fish
se raspituje o onom mojem prijatelju o kojem sam ti
pričao. Onom tipu koji nam je poslao Brittany.
-Jesi li u opasnosti?
Dex se potmulo nasmijao pa joj udijelio tugaljiv
pogled. - A kada nisam?
Na poluvremenu, zaputili su se na polukat. Dok
se rulja probijala prema zahodima ili štandovima
koncesionara, Eva je povela Dexa prema vratima s
natpisom Stadionski klub. Pružila je svoju iskaznicu
zaštitaru na vratima, a on ju je skenirao pa ih
propustio unutra. Stadionska buka pomalo je
jenjavala dok ga je vodila uz stube te ga naposljetku
uvela u prostranu halu iz koje se pružao pogled preko
cijelog kampusa, sve do zaljeva San Francisca i
mosta Golden Gate u daljini.
- Donijet ću nam piće - rekao je Dex, ostavivši je
da gleda kroz prozor i razmišlja o nekim drugima
vremenima, o uredu s gotovo istovjetnim pogledom, i
o duhu Wadea Robertsa, koji je dandanas proganja.
.

Bio je to najljepši ured što je Eva vidjela tijekom

godina provedenih u Berkeleyu. Smješten navrh
najvišeg brežuljka kampusa, s njegovih se prozora
pružao neometan pogled sve do mosta Golden Gate i
onkraj njega. U kutu je otkucavao sat, odmjeravajući
Evinu sudbinu u sekundama. Dekan je prolistao
njezin dosje, a ona je još jednom bojažljivo pogledala
prema vratima, pitajući se kada će kroz njih ući
Wade, noseći sa sobom oprost koji je obećao.
Vidim da ste korisnica stipendije. - Dekan je
podigao pogled, čekajući potvrdu. Zagledala se u
njegov nos, oštar kljun na kojemu su oslonac našle
bifokalne leće naočala, ne rekavši mu ni riječi.
Nastavio je čitati. - Došli ste nam iz grada, iz St.
Joseph’sa?
Prvi tračak sućuti. Mogla je s gotovo
posvemašnjom sigurnošću predvidjeti kada će
nastupiti taj trenutak. Čim bi ljudi shvatili da je
odrasla u sirotištu, uvijek bi se ili povukli ili načinili
korak bliže. No, način na koji su je gledali gotovo bi
se uvijek promijenio. Slegnula je ramenima, ponovno
skrenuvši pogled prema vratima. - Sve je u dosjeu. –
Zazvučala je otresitije nego što joj je bila namjera pa
je smjesta poželjela da može povući izrečeno i početi
ispočetka. Reći mu koliko joj je studentski život
prirastao srcu, da je Berkeley mjesto bezgraničnog
potencijala koji je zapljuskuje i nepovratno mijenja.
Međutim, Eva nikada nije bila sposobna za takvu
vrstu iskrenosti. I tako nije rekla ništa, čekajući da
se odigra neizbježno.
Usudio bih se reći da je krajnje nerazborito
odbaciti sve ovo zbog kuhanja droge u kemijskom
laboratoriju - rekao je.
Evu je od odgovora poštedjelo silovito otvaranje
uredskih vrata i dekanova pomoćnica, koja je u
prostoriju uvela Wadea. Eva je ispustila dah koji je
sve vrijeme zadržavala. Wade joj je obećao da će reći
dekanu kako je sve bila njegova zamisao, da će
preuzeti svu krivnju na sebe. Kao branič sveučilišne
momčadi, dobit će samo packu, možda čak odsjediti
utakmicu ili dvije pod suspenzijom, ah nipošto ga
neće kazniti nečim što bi mu uništilo karijeru.
No, olakšanje se ubrzo rasplinulo kada je za
Wadeom ušao trener Garrison. Eva ga je dotada
vidjela isključivo na novinskim fotografijama,
ijednom prilikom kao sićušna mrava koji nervozno
hoda uz vanjsku liniju terena na jedinoj utakmici na
kojoj je ikada, na Wadeov poziv, bila. Želim da me
moja djevojka gleda kako igram. Riječ djevojka bila je
ono što je prevagnulo. Eva nikada nije bila nešto
nekomu, ni kći, ni prijateljica, a ponajmanje
djevojka. Osjećala se budalastom što ju je izdaja
zapekla tako snažno, što je dopustila sebi povjerovati
da bi Wade mogao biti drukčiji.
.

- Imali su samo bijelo - obznanio je Dex, pruživši

joj malu plastičnu čašu s vinom. Eva je otrgnula oči
od prostranstva pred sobom, usredotočivši se na
sadašnjost. Uvjerila je samu sebe da se izdignula iz
pepela, da je uspjela izgraditi život za sebe. Ali sve je
to bila samo iluzija. Zabluda. Ništa se nije
promijenilo. Dex je samo zauzeo mjesto koje je Wade
ostavio praznim, a stvari su se nastavile odvijati u
istom tonu u kojem su i započele, samo su ulozi sada
bili mnogo viši.
Dex je otpio iz svoje čaše, namrštivši se. - Koliko
ono svake godine plaćaš za povlasticu ispijanja ovako
usrana vina? - upitao je.
Posljednje što joj je trebalo bila je snimka, krcata
lošim dosjetkama o lošem vinu. - Ponekad se zapitam
jesam li možda u nekoj prilici srela Fisha, ne znajući
da je to on. Recimo, mogao bi vrlo lako biti jedan od
glavešina ondje, netko tko sponzorira momčad. -
Pokazala je prema grupici starijih muškaraca,
okupljenih oko vitrine s pokalima, odjevenih u
tamnoplave i zlatne tonove. - Zapravo, itekako ima
smisla. Da se skriva naočigled svima. - Dex ju je
promatrao preko ruba svoje plastične čaše, a ona je
nastavila. - Ti ga poznaješ. Kakav je?
Dex je slegnuo ramenima. - Običan tip. Ništa
posebno. Jebeno zastrašujući ako ga raspizdiš. -
Zadrhtao je izgovarajući riječi, a potom se okrenuo
prema Evi pa joj udijelio tugaljiv pogled. - Molim te,
nemoj sada početi postavljati pitanja.
Otpivši gutljaj vina, Eva je osjetila kako joj opori
okus tekućine nadražuje grlo. - Ne brini se. Dobro
znam da mi ne smiješ ništa reći. Ali razmišljala sam
o tomu što se događa nakon što ti predam tablete.
Donedavno nisam uopće razmišljala o tomu je li
ikako moguće slijediti trag natrag do mene. Danas su
u stanju izvesti nevjerojatne stvari služeći se
forenzičkim metodama.
- Ne prodajemo ih lokalno, ako te to brine.
- Pa recimo da ću se osjećati mnogo bolje ako mi
otkriješ što za tebe taj izraz podrazumijeva.
Sacramento? Los Angeles? Još dalje?
Dex je otpio još jedan gutljaj pa bacio preostalu
tekućinu u obližnju kantu za smeće. - Obavimo ovo i
gubimo se odavde.
Zašli su u skučeni bočni hodnik koji je završavao
zahodom. Znak na vratima nedvosmisleno je davao
do znanja da je prostorija namijenjena obama
spolovima. Odande je izašao sta ji muškarac, a
zamijenila ga je žena s djetetom, zaključavši vrata za
sobom. Obratio im se konobar, koji je prolazio
hodnikom. - Ako vam se da prošetati par koraka, iza
ugla su mnogo prostraniji zahodi. Nema redova.
Dex i Eva odgovorili su mu osmijehom, rekavši da
će radije pričekati. Nakon pet minuta i malo
prigušena plača iza zatvorenih vrata, naposljetku je
došao i njihov red. Zaključala je vrata i provjerila
snimač u torbi, frustrirana činjenicom da Dex nije
rekao više. Oslonivši se o zid, dopustila je da joj
hladnoća pločica prodre kroz rukave, pritom
razmišljajući što bi ga još mogla pitati, što bi mogla
učiniti kako bi privoljela Dexa da joj povjeri nešto
konkretnije. Možda kamo su slali drogu i komu su je
prodavali. Pojedinosti o Fishu kojima bi se mogla
cjenkati. Naposljetku je pustila vodu pa izvukla
paket, omotan u blještavi omot, tek kad je oprala i
posušila ruke.
 Stavila ga je navrh držača papirnatih ubrusa pa
izašla te pustila Dexa da uđe nakon nje. Izašavši iz
zahoda, potapšao se po kaputu i rekao: - Nadam se
da ti ne smeta, ali radije ne bih ostao gledati drugo
poluvrijeme.
- Posve razumijem - rekla je: Napustili su klupske
prostorije pa se spustili stubama i izašli sa stadiona.
Zastali su vani. - Slušaj - rekao je. - Oboje smo
pomalo našpanani, i imaš pravo što inzistiraš na
oprezu. - Pokazao je prema stadionu iza njih, gdje se
utakmica nastavila. - Obavljat ćemo ovo na tvoj način
dok nam oboma ne bude ponovno ugodno raditi
stvari na stari način.
Pogledala gaje, primijetivši da mu je izraz lica
mekši i opušteniji sada kada je dobio ono po što je
došao. Bio joj je i sudrug i zatočnik. Zaštitnik i
tamničar. I bez obzira na svoj odnos prema njoj, Dex
joj nije bio prijatelj. Morala je podsjetiti samu sebe da
nije zabrinut za njezine želje i potrebe. Bio je zabrinut
za sebe.
Odglumila je zahvalnost u osmijehu kojim mu je
odgovorila. - Hvala, Dexe. - Dok god bude vjerovao da
manipulira njome, neće primijetiti da ona zapravo
manipulira njime.
.

Kasnije te večeri, umjesto da se posveti poslu, Eva je

sjela za svoje računalo i zapiljila se u prazno polje
tražilice. Današnji odlazak na stadion podsjetio ju je
kako je to sjediti sama, bez ikoga tko bi se založio za
nju, bez ikoga tko bi rekao: Eva je dobra osoba.
Zavređuje drugu priliku. Zapitala se bi li druga prilika
uopće bila moguća. Lizine riječi vratile su joj se u
misli. Informacija znaci moć. Liz se uspjela probiti
kroz zidove koje je podignula oko sebe, a ona više nije
bila sigurna bi li ih bilo dobro obnoviti ili razoriti do
kraja.
Pokušala se pripremiti za najbolniji mogući ishod-
njezina majka, izliječena i oporavljena, živi sretnim
životom s obitelji i prijateljima - utipkavši puno ime
svoje majke u tražilicu, lica obasjana jedinim
svjetlom u prostoriji, onim koje je izviralo iz zaslona
računala. Vani je automobil prošao pokraj kuće, tihe
gume gotovo nečujne na asfaltu, a onda je tišinu
ispunilo sramežljivo cvrčanje cvrčaka.
Pritisnula je tipku Enter.
Pred očima joj se pojavio dugačak popis
pronađenih rezultata. Rachel Ann James na
Facebooku. Slike. Twitter. Rachel Ann James na
koledžu u Nebraski. Spustila je miš na poveznicu
besplatne tražilice ljudi, koja joj je izbacila
osamnaest mogućih poklapanja. Ali nijedna od
ponuđenih žena nije bila pravih godina. Njezina bi
majka sad bila u ranim pedesetima, a ponuđene su
žene odreda imale ili premalo ili previše.
Tijelo joj je bridjelo tjeskobom, snažnijom nego pri
najstresnijim prodajama droge, pa je došla u
iskušenje da odustane. Da isključi računalo, vrati se
poslu i posve zaboravi na sve. No, vratila se natrag
na tražilicu pa unijela nove postavke pretrage: Rachel
Ann James, osmrtnica, Kalifornija.
Ovoga puta poveznica je bila prva na popisu
rezultata. Kratak odjeljak iz lokalnoga glasila
Richmonda, gradića samo nekoliko kilometara
sjeverno od Berkeleyja. Nije bilo nikakvih pojedinosti
o uzroku smrti, samo godina i dob u kojoj je umrla,
dvadeset sedam. Rachel su nadživjeti roditelji, Nancy
i Ervin James iz Richmonda u Kalifomiji, i brat
Maxwell (35). Ni riječi o njoj, njihovoj neželjenoj
unuci.
Eva se zapiljila u zaslon, slušajući kako joj krv
tutnji u ušima. Eva je imala osam godina. Pokušala
je tu novu informaciju staviti u kontekst svojega
djetinjstva. U kontekst vremena provedena s Carmen
i Markom. U kontekst povratka u sirotište, nakon
kojega su redovnice ponovno pokušale stupiti u
kontakt s obitelji. Negdje u to vrijeme njezina je
majka umrla. A ipak, njezini baka i djed, Nancy i
Ervin, naposljetku oslobođeni noćne more u koju ih
je gurnula kći ovisnica, odbili su je uzeti.
Poželjela je ispisati osmrtnicu, ponijeti je sa
sobom u prizemlje pa pokucati Liz na vrata i upitati
je kakvu joj je točno moć dala ta informacija. Što se
nje ticalo, dobila je isključivo bol koja joj se činila
poput tisuća malenih uboda po površini kože, bol
koja nije imala središta, već se poput buktinje širila
iz njezine nutrine, proždirući je cijelu.
Ali umjesto toga, obrisala je rezultate pretrage pa,
spustivši zaslon računala, ostala, u tami kako bi
ondje pokušala dati neki smisao tom novom osjećaju
odbačenosti, novom ožiljku na srcu koji je našao
mjesto pokraj mnoštva već postojećih.
 CLAIRE

subota, 26. veljače

Činjenica da je Rory lagao o svom posljednjem

vikendu s
Maggie sama je po sebi zanimljiva, ali nipošto
inkriminirajuća u pravnom smislu. Naravno, nije
nimalo iznenađujuće što se pokušao prikazati
dobrohotnim i punim razumijevanja, prepričavajući
priču meni, svojoj novoj djevojci, i ne mogu ni početi
nagađati zašto se Maggie predomislila i ipak otišla s
njim. Ali Maggien spomen strašne svađe ispunjava
me jezom, jer znam kako izgleda Roryjeva prijeka
ćud, i svjesna sam kako je lako Maggie mogla završiti
podno stuba.
Međutim, poruka ne dokazuje ništa osim da su se
svađali. Što nije nikakva tajna. Medijska izvješća o
tomu bila su onomad učestala. Ono što me kopka jest
način na koji je Charlie Flanagan povezan s tim
vikendom iz 1992. godine. On je ključ za
razumijevanje svega. Možda je on organizirao isplate
mita koje je tetka Mary spomenula, nezakonito
izvukavši sredstva s računa Zaklade.
Pogled na sat otkrije mi da imam samo još pola
sata do sastanka s Kelly pa odem u kuhinju, uzmem
dijetnu Colu iz hladnjaka i otpijem gutljaj, zagledavši
se kroz stražnji prozor. Dok čekam da mi kofein
prodre u krvotok, zamislim kako bi izgledalo kada bi
Charlie ono što zna, što god to bilo, otkrio medijima.
Veliki ekspozei u New Yorkeru, Vanity Fairu, New
York Timesu, koji bi Roryja lišili sve njegove moći i
utjecaja. Svjesna sam da su izgledi za takvo što
mršavi, no maštarija me ispuni energijom.
Spustim limenku na pult pa pođem na kat
pronaći crne hlače i bijelu košulju.
.

Kelly me već čekala u autu kod kafića. Otvorim vrata

i kliznem na suvozačko sjedalo.
- Spremna? - upita Kelly.
- Idemo.
Kellyn mobitel zazvoni čim smo se dokopali kraja
ulice. - Jacinta - javi se na telefon. - Upravo sam
krenula na posao. - Sasluša na trenutak pa opsuje. -
U redu, doći ću za pet minuta.
Prekine poziv i okrene auto. - Oprosti - reče. -
Moja kći, Jacinta, radi na projektu za povijest
umjetnosti, a upravo me nazvala kako bi mi rekla da
je potrepštine za plakat ostavila u mojem prtljažniku.
- Sve u redu - odgovorim.
- U uobičajenim bih je okolnostima pustila da se
preznojava, no na ovom projektu radi s partnericom,
a zaista ne želim kažnjavati drugo dijete zbog
Jacintina nemara. - Uzdahne. - Taj je projekt jedna
velika vražja gnjavaža od prvoga dana.
- Stoje zadatak?
- Usporediti dva umjetnika dvadesetoga stoljeća
te istaknuti sličnosti i razlike među njima. Održati
usmenu prezentaciju i potkrijepiti je vizualnim
pomagalima. - Zakoluta očima. - U Berkeleyju
umjetničko obrazovanje shvaćaju vrlo ozbiljno.
 - Koliko ti kći ima godina? - Kelly sigurno nije još
navršila tridesetu.
- Dvanaest.
Na trenutak podigne pogled, uhvativši moj izraz
iznenađenja. - Rodila sam je sa sedamnaest.
- Pretpostavljam da nije bilo lako. •
Kelly slegne ramenima. - Majka me gotovo ubila
kad je doznala da sam trudna. Ali onda smo se
uhvatile u koštac s problemom. - Stanemo na
crvenom svjetlu, a ona me pogleda. - Majka mi je
oslonac, stijena. Bez nje ne bih mogla ni raditi ni
školovati se. A ona i Jacinta jako su bliske. Prema
menije prgava i neprestano koluta očima, a s mamom
se hihoće i povjerava joj tajne.
- Sigurno nije lako raditi dva posla i školovati se -
kažem.
Kelly mi se osmjehne točno u trenutku kada se
upali zeleno svjetlo. - Valjda. Ali oduvijek radim pa
sam se naviknula. U kafiću odrađujem ranojutarnje
smjene, odlazim na predavanja tijekom dana, a za
Toma radim na raznoraznim večernjim i vikend-
događanjima. Štedim novac kako bismo si Jacinta i
ja mogle priuštiti vlastiti stan. Trenutačno stanujemo
s mamom u prilično skučenim uvjetima.
Ugrizem se za usnicu, poželjevši da joj mogu reći
da se ne žuri toliko s odlaskom.
.

Kellyna se kuća smjestila u četvrti malih

jednokatnica, nevjerojatno sličnih kući moje majke u
Pennsylvaniji. Kada bih samo malo zaškiljila, s
lakoćom bih se uspjela uvjeriti da sam se vratila kući.
Pošto smo se zaustavili na prilazu, ona se okrene
prema meni i reče: - Uđi upoznati moju obitelj.
Oklijevam, znajući da bih trebala ostati u autu.
Jedno je biti tek jedna u nizu anonimnih
poslužiteljica, odjevenih u crno-bijelu kombinaciju
na nekom okupljanju, a druga ući u Kellynu kuću pa
se upoznati i rukovati s njezinom obitelji. No, bilo bi
čudno da odbijem.
Osim toga, osupnuta sam silovitošću želje da
uđem unutra. Nakon toliko dana samoće, želim
sjediti u nečijoj kuhinji i razgovarati o umjetnosti. -
Znam ponešto o povijesti umjetnosti - kažem
naposljetku. - Možda mogu pomoći.
Bilo kakva pomoć nam je dobrodošla - uzvrati
Kelly.
Unutrašnjost je baš onakva kakvom sam je
zamišljala. Dnevna je soba oskudno namještena:
samo kauč, naslonjač s pomičnim naslonom, i
televizor. Otvorena vrata vode u malu kuhinju i
skučeni blagovaonski prostor u kojem sjede dvije
djevojčice, pogrbljene nad stolom. Iza dnevne sobe
proteže se hodnik koji vjerojatno vodi do dviju malih
spavaćih soba i kupaonice. I kuća moje majke odisala
je istim ozračjem, trošna i neugledna, no ipak
dotjerana i uređena najbolje što okolnosti dopuštaju.
Mogu zamisliti njih tri kako navečer sjede ondje,
svaka na svojem omiljenom mjestu. Kellyna majka u
naslonjaču, Kelly i Jacinta svaka na svojoj strani
kauča, nogu isprepletenih onako kako bismo ih
ispreplele Violet i ja dok bismo gledale televiziju.
 Starija žena stoji za kuhinjskim pultom i sjecka
povrće, dok se na štednjaku nešto krčka u loncu,
ispunjavajući zrak bogatom aromom ružmarina i
kadulje.
Jedna od djevojaka podigne pogled čim smo ušle.
- Oprosti, mama - reče.
Kelly me povede u kuhinju pa reče: - Hajde da
vidimo kakve manire imaš, Jacinta. Ovo je Eva.
Drago mi je - kažem.
Jacinta se osmjehne, a ja primijetim da je
naslijedila Kellyne smeđe oči i izražene jagodice. -
Drago mije.
A ovo je njezina prijateljica Mel.
Druga djevojčica podigne glavu pa napola kimne,
a onda okrene pogled prema Kelly i reče: - Hvala što
ste se vratili, Kelly.
Kelly joj stisne rame pa uzvrati: - Isključivo zbog
tebe, Mel.
Starija žena uključi se u razgovor, ne odmaknuvši
se od kuhinjskog pulta. - Oprosti. Trebala sam
provjeriti s njom ima li sve prije nego što si otišla. -
Prostrijeli pogledom Jacintu. - Rekla mi je da ima sve.
Kelly se okrene prema meni pa kaže: - Eva, ovo je
moja majka, Marilyn?
Pripremim se za najgore, očekujući vidjeti iskru
onog nečeg u njezinim očima, upitan pogled, posve
svjesna da me to sada čeka prilikom svakog novog
upoznavanja. No, ona se samo osmjehne pa obriše
ruke o kuhinjsku krpu prije nego što će mi stisnuti
ruku. - Drago mije.
 Osupnuta sam snagom uvjerenja. Kako se lako
prenosi s osobe na osobu. Kelly je uvjerena da sam
Eva pa sad to isto vjeruje i njezina majka, bez ijednog
pitanja. Pogledavam ih naizmjence, a njihova mi je
povezanost tako poznata, poput omiljena, starog
kaputa. Omota se oko mene, učinivši da poželim
sjesti za stol i zauvijek ostati. - Recite mi što ste
odabrale za projekt - obratim se djevojčicama.
Jacinta okrene svoje prijenosno računalo k meni,
a ja na zaslonu ugledam dvije slike, jednu uz drugu.
Pogrešan početak Jaspera Johnsa i Dječak i pas pod
mlazom vatrogasnog hidranta Jean-Michela
Basquiata.
- Izvrsno odabrano - kažem. - Basquiat je karijeru
započeo na ulicama New Yorka kao crtač grafita,
komentirajući društvene nepravde kojima je
svjedočio i koje je iskusio. Njemu možemo zahvaliti to
što su grafiti priznati kao legitimna grana umjetnosti
kakvu poznajemo danas.
- Mislim da smo čitali nešto o tomu. Ali sve se
nekako stapa i spaja ujedno te isto - reče Jacinta. -
Ovo je projekt iz pakla.
- Jacinta - upozori je Marilyn.
- Oprosti, bako. Samo... pogledaj koliko se
razlikuju. Nije teško pronaći suprotnosti. Ali što sa
sličnostima? Nema ih. Uopće.
Sjednem na stolicu kraj njih pa naslonim laktove
na stol, klimav, baš kao i majčin nekoć. - Evo vam
mali savjet. Nemojte se opterećivati prikazima.
Umjetnost se vrti oko emocije. Nastavnici žele čuti
stoje u vama pojedino djelo pobudilo, što ste iz njega
naučile i kako to možete primijeniti na svakodnevni
život. Riječ je o nečem posve subjektivnom. Dakle,
imate potpunu slobodu. - Uz svjetlost koja se ulijeva
kroz prozor, bogatu aromu kuhane hrane u zraku, i
utješne zvuke koje nam Marilyn proizvodi iza leđa,
neprestano otvarajući i zatvarajući hladnjak, krećući
se pritom između sudopera i štednjaka, učini mi se
da sam se vratila u prošlost. Kao da moji rubovi
savršeno naliježu u praznine prostora oko mene.
Provedem još pet minuta popunjavajući rupe u
njihovu istraživanju: pozadinu obojice umjetnika,
njihova djetinjstva i presudne utjecaje tijekom
početnih razdoblja njihovih karijera. I tada mi Kelly
reče da je vrijeme za polazak.
- Sviđa mi se tvoja obitelj - kažem dok se s prilaza
uključujemo na cestu.
Kelly se osmjehne. - Hvala ti. Nije uvijek lako
podizati dijete pod budnim okom svoje majke. Budući
da sam rodila tako rano, moja majka gdjekad smetne
s uma da sam ja Jacintina majka, a ne ona. Cijenim
njezinu pomoć, ali taje kuća premalena za nas tri.
Poželim joj reći da je klupko njihovih zapetljanih
života zapravo blagoslov, a ne teret. I ja sam tako
jedva čekala priliku da redefiniram sebe, ne znajući
da ću si tako izrezati dio srca. Pretpostavljala sam da
će moja obitelj zauvijek biti tu, da će me čekati.
Katkada uspijem samu sebe zavarati i uvjeriti u
misao da su majka i Violet još uvijek u našoj kući, da
žive svoje živote, čekajući moj povratak.
.
- Kako znaš sve ono? - pita me Kelly dok skrećemo
na priključni trak prema autocesti.
Veći sam dio vožnje provela u šutnji, mislima
ostavši u Kellynu domu, za stolom, osjećajući da se
svakim novim kilometrom koji prevalimo sve više i
više udaljavam od sebe. Od osobe koja bih trebala
biti.
Studirala sam povijest umjetnosti. - Nemam
osjećaj da previše riskiram otkrivši joj to, a osim toga,
ugodan je osjećaj nekomu reći barem neki dio istine.
Kelly me pogleda, zadivljena. - Pa onda bi trebala
tražiti poslove u muzejima ili dražbovnim kućama.
Nije tako jednostavno - odgovorim, iznenada se
prestrašivši da ću joj, ako nastavim govoriti, priznati
sve.
Kelly se nasmije. - Pokaži mi samo jednu osobu
čiji je život jednostavan. - Budući da joj na to nisam
ništa odgovorila, ona dometne: - Ne moramo o tomu
ako ne želiš. Posve razumijem.
Upravo sam pobjegla iz lošeg braka - naposljetku
priznam, prije nego što ću priču dopuniti novom laži.
- Skrivam se u kući prijateljice iz djetinjstva dok je
ona na putu. To je samo privremeno rješenje, dok ne
smislim kamo i kako dalje. Ali moj će me muž tražiti,
i zato ne mogu više raditi u svojoj branši.
Auto mi se čini poput zaštitne čahure, sigurne i
tople, dok jurimo autocestom prema Oaklandu.
Zagledam se kroz prozor, promatrajući ljude u
automobilima oko nas. Toliko tajni koje im se vrte u
mislima. Nitko od njih neće pretjerano analizirati
moje. A što se Kelly tiče, priča koju sam joj ispričala
stara je koliko i vrijeme, odigrana stotine puta.
Potrebno je mnogo hrabrosti za novi početak -
reče ona naposljetku.
Šutim. Ništa u mojim postupcima ne čini mi se ni
hrabrim ni odvažnim. Kelly posegne preko središnje
konzole pa mi stisne dlan. - Drago mi je da si ovdje.
Kelly nije nimalo pretjerivala kada je rekla da je
večerašnja zabava velika. Ukupno nas je dvanaestero
angažirano za rad na tom događaju, organiziranom u
prostranom skladištu u središtu Oaklanda. Gotovo
četrdeset stolova popunilo je prostranu dvoranu,
svaki od njih dovoljan za osam ljudi. Kada me
predstavila svojem šefu Tomu, muškarac mi je uspio
posvetiti pažnju tek djelić sekunde prije nego što ga
je netko pozvao iz kuhinje. - Hvala vam što ste mi
pružili priliku - kažem mu kada se okrenuo pa žurno
krenuo prema kuhinji.
- Hvala vama što ste uskočili - dovikne pa nestane
u kuhinji. - Kelly će vam pokazati što trebate raditi.
Ubrzo smo bili zaokupljeni postavljanjem
stolnjaka, cvjetnih aranžmana i pribora za jelo. -
Iščekujem ovu zabavu mjesecima - reče Kelly.
Zašto?
Oči joj zasjaju. - Ovo je banket za oaklandsku
športsku elitu. - Osvrne se po prostoriji. - Za nekoliko
će sati ovo mjesto vrvjeti profesionalnim športašima.
Nadam se ugrabiti barem nekakav autogram. - Potom
mi namigne. - Možda i neki telefonski broj.
Ode za svojim poslom, ostavivši me da slažem
ubruse, no iznenada više nisam u stanju natjerati
svoje prste da me slušaju. Pogled mi skrene prema
izlazu, a onda natrag na hrpu tkanine preda mnom.
Organizirala sam slične događaje u svojem
prijašnjem životu, s velikim imenima na razvikanim
lokacijama. A jedan od prvih poziva koji bih prilikom
organizacije uputila bio je onaj medijima. Što više
fotografa, to bolje.
Drhtavim prstima složim ubruse do kraja pa se
bacim na postavljanje stolova, podsjećajući se cijelo
vrijeme da sada izgledam drukčije. A u crnim
hlačama i bijeloj košulji bit ću samo jedna u nizu
bezimenih poslužiteljica koje se neprimjetno kreću
među uzvanicima, plaćene da ostanu nevidljive.
Sat nakon početka zabave mnogo sam opuštenija.
Fotografi su se sjatili oko ulaza, fotografirajući
uzvanike pri dolasku. Unutra su samo dvojica pa ih
nije teško izbjegavati. Osjetim da mi se čvor u
grudima razvezao pa s lakoćom klizim prostranom
dvoranom, nudeći predjela i ubruse. Pojedinci mi
zahvale s osmijehom, a drugi uzmu što nudim, ne
uspostavljajući kontakt očima i ne prekidajući
razgovore u koje su udubljeni.
Iznenađena sam koliko je pošao fizički zahtjevan.
Ide ti izvrsno, prirodan si talent - reče mi Kelly,
prolazeći pokraj mene na putu prema kuhinji, kamo
nosi pladanj krcat prljavim čašama.
Masiram si čvor u ramenu. - Doima se prilično
jednostavnim. Pazi da ne ponestane hrane, drži se u
pozadini. - Prisjetim se Marcy, vlasnice cateringa čije
smo usluge uvijek koristili u New Yorku. Sićušne
žene koju je krasila gracioznost Jackie Kennedy, ali i
držanje buldoga. Uživala je poštovanje svakoga tko je
radio za nju, a imala je dar i sposobnost svaki
događaj koji je organizirala učiniti nezaboravnim.
Osoblje joj je uvijek bilo besprijekorno, ali do večeras
nisam imala pojma koliko su samo mukotrpno radili.
Zapitam se što Marcy misli o mojoj smrti i hoće li
možda raditi catering i za moje karmine.
.

Dok kružim među gostima, nudeći jakobove kapice

omotane slaninom, prođem pokraj predivne žene u
pripijenoj plavoj haljini, koja se prigušenim glasom
prepire s dobro građenim muškarcem; jamačno
jednim od igrača.
Daj prestani, Donny - žena prosikće.
Ne govori mi što da radim, jebote.
Živci mi se refleksno napnu premda znam da se
ne obraća meni. Ali način na koji ispljune riječi,
glasom natopljenim otrovom i žuči, primora me da
ubrzam korak pokraj njih, gledajući u pod, dok mi
strah elektrizira svaki živčani završetak u tijelu, a
koža bridi. Znam kako je biti na drugom kraju takvih
izljeva srdžbe. Voljela bih da se mogu okrenuti i
nekako pomoći toj ženi. Zapitam se koliko gostiju
ovdje zna kako se on odnosi prema njoj. Koliko
drugih igrača. Njihovih supruga i djevojaka. Vide li
što se zbiva pa skreću pogled, kao što je tako mnogo
ljudi činilo kada sam posrijedi bila ja? Šapuću li o
tomu međusobno, ne čineći ništa čime bi pomogli?
Osjetim kako me ispunjava bijes bespomoćnosti ne
samo zbog jednostavnosti kojom ljudi odbacuju tuđe
probleme nego i zbog spoznaje da nisam nimalo bolja
od njih. Promatram kako se to zbiva i ne činim ništa.
Moje ih oči prate dok se udaljavaju od mene,
utapajući se u mnoštvu. Ruka mu se ne miče s
njezinih križa, a ja najbolje od svih znam kako lako
takav dodir može iz poticaja prerasti u guranje.
.

Sredinom večeri muškarac priđe mikrofonu,

smještenom sprijeda, a mnoštvo zaplješće. Uzmem
svoj poslužavnik pa stanem leđima uza zid kako bih
ga slušala. Krasi ga glas radijskoga voditelja, a govori
o godinama provedenima u komentatorskoj kabini na
stadionu. No, moju pažnju ubrzo privuče isti onaj par
koji se igrom sudbine sada našao točno ispred mene.
On je isprva pokušava ušutkati onime što mi izgleda
kao otrcane fraze i prazna obećanja, ali ona ne želi ni
čuti. Ljutnja ključa iz nje, dosežući nove visine, a ja
se ukočim, iščekujući njegovu reakciju. Nemoj ga
razbjesniti, nijemo je preklinjem. Još imaš vremena
okrenuti situaciju. Dlanovi mi se orose znojem, a dah
mi postane plitak i užurban, unatoč tomu što se
svojski trudim smiriti ga, podsjećajući se da se svi
parovi svađaju. To što je moj muž imao običaj naše
svađe rješavati udarcima, ne znači da će i ovaj čovjek
učiniti isto. A ipak, tijelo mi unatoč tomu reagira.
Napinje se. Priprema.
Muškarac za mikrofonom izvuče od uzvanika još
jednu salvu smijeha, koja na trenutak prikrije zvuke
njihove svađe, no kada smijeh zamre, njihovi oštri
tonovi ispune tišinu.
 Glave se počnu osvrtati, tražeći vlasnike
povišenih glasova. Žena se okrene, kaneći otići, ali
Donny je zgrabi za ruku pa je povuče k sebi,
popraćen osupnutim uzdasima ljudi oko njih.
Dovoljno sam blizu kako bih primijetila iskru
straha u njezinim očima. Ondje je samo djelić
sekunde, ah i to je dovoljno da znam kako se to
događalo i prije. da je svjesna što sada slijedi.
Ne razmišljajući, ispustim poslužavnik iz ruku i
odgurnem se od zida. Načinim dva pozamašna
koraka i nađem se između njih, odlučna učiniti ono
što nitko nikad nije učinio za mene. Pritisnem dlan o
njegovo rame i kažem: - Pusti je, smjesta!
Osupnut, on popusti stisak, a žena otrgne ruku iz
njegova dlana. Protrlja je, strijeljajući ga pogledom
preko mojega ramena pa reče: - Prokleti si lažljivac,
Donny.
Čuvši njezin glas, još se ljudi okrene od govornika
i usredotoči na nas troje.
Cressida - oglasi se on. - Žao mije. Nisam tako
mislio.
Nemoj ići za mnom. Nemoj me zvati. Dosta mije. -
Progura se pokraj mene pa krene prema izlazu, a ja
osjetim da se konačno mogu povući.
I tek tada ih opazim. Barem tri mobitela, uperena
u nas, dok snimaju večerašnji igrokaz.
 EVA

Berkeley, Kalifornija
Prosinac

dva mjeseca prije pada

Eva je premotala vrpcu pa ponovno preslušala

Dexov glas. Odbio je činiti kako mu se kaže. Ne bih
htio da isto zadesi i tebe.
Još uvijek nije imala dovoljno pa je počela voditi
bilješke o broju napravljenih tableta i datumima
kada bi ih predala Dexu. Nije svaki put mogla
riskirati sa snimanjem, a nije bila sigurna ni hoće li
Castro smjeti iskoristiti snimke. Bilo je to kao da
pokušava voziti svezanih očiju. Morala se voditi
instinktom i nagađanjem kako bi dokučila što bi joj
moglo zatrebati.
A tijekom svega toga svojski se trudila ne misliti o
onomu što bi je zadesilo kada bi je kojim slučajem
uhvatili. Unatoč tomu što se silno trudila ostati
usredotočenom, prizori su joj poput filmskih kadrova
izranjah iza zatvorenih vjeđa, grubo je budeći noću,
oblivenu znojem i obuzetu panikom, uvjerenu da
njezin plan neće upaliti. Uvjerenu da već sve znaju.
Ali iskoristila je taj strah kako bi obavila još više
posla, jer su besane noći u iščekivanju Castrova
povratka postajale sve učestalijima. Mogla ga je
osjetiti ondje negdje vani, tešku prisutnost koja je
vrebala iz mračnih kutova, te se samo nadala da će
biti spremna kada se ponovno pojavi.
 Netko je pokucao na ulazna vrata. Liz i ona
namjeravale su poći u kupnju božićnog drvca na
farmu koju je Liz pronašla na internetu. Eva je odbila
poziv - ne jednom, već dvaput - navodeći opravdanja
koja je Liz s lakoćom pobila. Gnjavila ju je dok Eva
nije potpisala predaju, opravdavajući sebi postupak
mišlju da je lakše udovoljiti Liz nego je neprestano
izbjegavati. Liz će ionako biti ondje samo još mjesec
dana, a onda će otići kako bi ljetni semestar započela
na Princetonu. Eva se svim silama trudila potisnuti
oštri žalac tuge koji bi osjetila svaki put kada bi Lizin
stan zamislila tihim i praznim. Ali ako se sve odvije
po planu, Eva će nestati nedugo nakon njezina
odlaska pa to neće ni biti važno.
Požurila se niz stube pa posegnula za jaknom
prije nego što je širom otvorila vrata. Ali ondje nije
stajala Liz. Pred vratima je bio Dex.
- Što ćeš ti ovdje? - upitala je.
Nije gubio vrijeme na pozdrav. Umjesto toga,
kročio je u njezin dom i zalupio vratima za sobom.
Izraz na njegovu licu bio je ubojit. - Što izvodiš?
Val panike prostrujio joj je nutrinom pri pomisli
da je netko nekako uspio dokučiti što radi. - Ne
razumijem - prošaptala je.
- Prošlotjedna je pošiljka bila kratka za sto
tableta.
- Molim? Nemoguće. To je pogreška.
- Naravno da je pogreška, jebote - uzvratio je Dex.
- Koji ti je kurac, Eva? Što to radiš? Zar si odlučila
presuditi samoj sebi?
 Odmahnula je glavom, očajnički želeći objasniti
Dexu, očajnički ga želeći otpraviti iz kuće prije nego
što Liz dođe. - Umorna sam - rekla je. - Ne spavam.
Jamačno sam pogrešno prebrojila. - Nije bilo načina
da mu dočara sveprožimajuću iscrpljenost koja je išla
ruku pod ruku s istodobnim vođenjem dvaju posve
različitih života.
- Moraš popraviti situaciju.
- Hoću.
- Danas - inzistirao je.
Čuvši Lizine korake kroza zid, shvatila je da se
starija žena spušta niz stube, pa je na trenutak
sklopila oči. - Ne mogu danas.
Dex ju je pogledao s nevjericom. - Imaš li nešto
važnije u planu?
Pogledala je jaknu u svojoj ruci. - Susjeda i ja
odlazimo kupovati božićno drvce.
Dex je podigao pogled u strop, kao da ne može
vjerovati onomu što čuje, pa kliznuo dlanom preko
čeljusti. - Kriste Bože - rekao je. Pogledao ju je,
prostrijelivši je svojim sivim očima. - Imaš li uopće
pojma koliko sam se morao potruditi kako bih uvjerio
Fisha da meni prepusti rješavanje ove situacije?
Koliko je blizu došao tomu da pošalje ovamo nekoga
tko ne bi postavljao pitanja i koga bi boljela ona stvar
za jebeno božićno drvce? - Glas mu je svakom riječi
dobivao na snazi, a Eva se pobojala da ga tanašni
zidovi neće moći zaustaviti i da će se ubrzo čuti na
prednjem trijemu, gdje će Liz uskoro kročiti.
I baš u tom trenutku čula je kako Liz zatvara svoja
ulazna vrata.
 - Moraš ići, Dex. Sve ću riješiti. Obećavam.
Pogledao ju je, kao da pokušava proniknuti ispod
površine, kao da pokušava dokučiti je li na stvari
nešto veće. - Do sutra - rekao je.
- Sutra - složila se.
Otvorivši vrata, našao se licem u lice s Liz i
njezinom stisnutom šakom kojom je netom
namjeravala pokucati, prenuvši je.
- Zdravo - rekla je, znatiželjnim pogledom klizeći
između Dexa i Eve.
Dexovim se licem u trenu razlio ljubazan osmijeh.
- Čujem da vas dvije odlazite kupiti božićno drvce.
Lijepo se zabavite. - Namignuo im je, savršeno
odglumivši svoju ulogu kao i inače, prije nego što se
požurio niz stube pa se krupnim koracima udaljio.
- Tko je to? - upitala je Liz. - Zgodan je.
Eva se pokušala pribrati i navući na lice bezbrižan
izraz koji bi bio u skladu s Dexovim prijateljskim
tonom. Posljednje stoje ovog trena htjela bilo je
razgledavanje božićnih drvaca, ali ako sada
odustane, Liz će imati stotinu pitanja. - To je bio Dex
- rekla je.
-Jeste li vas dvoje...? - upitala je, znakovito
podigavši intonaciju i ne dovršivši pitanje.
Eva je zatvorila vrata pa ih zaključala. -
Komplicirano je - odgovorila je. - Idemo.
Dok su se vozile prema Santa Rosi, Eva je
dopustila da kilometri koji su se nizali stvore tampon
zonu između nje i onoga što se netom odigralo,
zbijajući sve u malenu loptu i zatvarajući je u
zasebnu ladicu gdje je čekala, poput kamenčića u
cipeli. Bila je bijesna na sebe jer je bila tako
nesmotrena. Jer se iscrpila do te mjere da je počinila
takvu pogrešku. Nije si mogla priuštiti bilo kakvu
posebnu pažnju koja bi bila usmjerena na nju, a
upravo ju je svojim postupkom sada prizvala.
Kada su došle na farmu drvaca, već je u glavi
imala plan. Nakon što se vrate u Berkeley, radit će
cijelu noć. Opet. Uložila je nadljudski napor kako bi
se usredotočila na Liz, koja joj je opisivala drvce
kakvo će kupiti, poseban bor koji će posaditi pred
kućom umjesto da ga nekoliko tjedana drže u loncu
vode.
- Nemaš pojma koliko će prekrasno biti - rekla je
Liz dok su hodale između redova i redova visokih,
veličanstvenih borova. Pregledavala je svako stablo,
provjeravajući je li krošnja ravnomjerno popunjena
sa svih strana, prije nego što bi prešla na sjedeće.
Govorila je nježnim, odsutnim glasom, kao da su je
sjećanja prenijela nekamo drugamo. - Običavala sam
ovo činiti s tatom dok sam bila mala. Gdje god živjeli,
a živjeli smo na mnogo mjesta, nas dvoje bacili bismo
se u potragu za novim stablom koje će se pridružiti
našoj obitelji. - Ispružila je ruku dok su hodale,
klizeći prstima po borovim iglicama. - Uz njega je
Božić bio čaroban.
Tijekom svojega djetinjstva, dok je još vjerovala
kako postoji mogućnost da će se vratiti po nju, Eva
je katkada maštala o tomu kako bi Božić izgledao da
je kojim slučajem odrastala u svojoj biološkoj obitelji.
Da njezina majka nije bila ovisnica nego ona vrsta
roditelja koja bi je nepokolebljivo uvjeravala da je
Djed Božićnjak stvaran, a potom ostajala dugo budna
kako bi sastavila igračke i napunila čarape. A kada
bi se Eva probudila, jurnula bi pod drvce pa rastrgala
ukrasni papir, dar po dar, svaki veći i bolji od onog
prethodnog, svaki od njih upravo ono što je
priželjkivala. Možda bi baka i djed došli u posjet sa
širom obitelji. Možda bi imala i rođake svoje dobi koji
bi upotpunili savršenu obiteljsku sliku. Međutim,
sada je ta fotografija u njezinu umu drukčija,
opterećena bremenom spoznaje da bi ti Božici bili
provedeni bez njezine majke.
- Hoće li te kći doći posjetiti za blagdane? - upitala
je Eva, zapitavši se kako će se osjećati ako upozna
Ellie, ako netko nakratko preuzme njezino mjesto u
Lizinu životu.
- Radi - odgovorila je. Konačnost njezina tona
jasno je davala do znanja da ne želi razgovarati o
tomu.
Provukavši se između dvaju drvaca, Liz je završila
u novom redu. - Ovo – uskliknula je, a riječi su joj
prigušile guste borove iglice koje su ih okruživale sa
svih strana.
Slijedeći zvuk ženina glasa, Eva se zatekla pred
drvcem savršena oblika, visokim gotovo dva i pol
metra. - Kako ćemo ga prevesti kući? - Eva ih je
zamislila kako autocestom prevoze to masivno
stablo, privezano za krov, dok se njegovo korijenje
klati za njima.
- Dostavit će ga - rekla je Liz, sporim koracima
obilazeći stablo i zagledajući ga iz svih kutova. -
Okitit ćemo ga svjećicama i zablistat će. Možemo se
zabundati, spraviti si vruću čokoladu, pa sjesti na ti
em i diviti mu se. A najbolje od svega je to što će drvce
biti ondje iz godine u godinu. Nema više sasušenih
drvaca, bačenih uz cestu poslije Nove godine - rekla
je.
Eva nije imala pojma kakav je osjećaj odvući
uvenulo božićno drvce van pa ga ostaviti uz cestu. -
Što ako padne kiša?
Liz je slegnula ramenima. - Nabavit ćemo lampice
namijenjene ukrašavanju vanjskih prostora.
Staklene i keramičke ukrase. Imam kutije i kutije kod
kuće u New Jerseyju. Nisam mogla podnijeti pomisao
na Božić bez drvca pa sam ponijela nekoliko
najdražih sa sobom.
Liz je uzela pločicu koju su im dali na ulasku pa
je objesila o drvo, prisvojivši ga tako za njih, a potom
s njega uzela drugu, koju će ponijeti sa sobom natrag
do ulaza kako bi ondje platile za drvce.
Dnevno se svjetlo pretakalo u sumrak kada su
izašle s parkirališta i zaputile se kući na jug. Eva se
zavalila u sjedalo, zureći kroz prozor u topao sjaj
poslijepodneva koji je sve više i više blijedio,
razmišljajući pritom o dugačkoj noći pred sobom.
.

Drvce su im dostavili dva dana poslije, korijenja

omotanog jutenom vrećom. Dovezli su ga na
golemom kamionu na kojem je bila i oprema za
iskapanje rupe, dovoljno duboke da ga u nju posade.
Liz je nadzirala cijeli postupak, odabravši mjesto na
Evinoj strani vrta. Nakon što se stablo našlo u zemlji,
a radnici bili isplaćeni i bogato nagrađeni
napojnicama, Liz je otvorila ulazna vrata pa iznijela
kutiju s natpisom Božić.
Uključivši Lizinu liniju s koje su treštale božićne
pjesme, njih su se dvije bacile na posao. Najprije su
razvukle bijele treperave žaruljice, a potom nastavile
s ukrasima. Liz je imala priču vezanu uz gotovo svaki
od njih. Darovi od kolega ili bivših studenata, kojih
se sjećala zapanjujuće detaljno i s velikom
naklonošću. Ručno izrađeni keramički ukrasi iz
vremena kad je njezina kći Ellie bila dijete. -
Vjerojatno sam zasad jedina gostujuća profesorica
koja je spakirala kutiju ukrasa povodom
šestomjesečnoga gostovanja - rekla je. - Ali nikada u
životu nisam proslavila Božić bez drvca, nijednom. -
Objesila je golemi i nezgrapni grudasti vijenac, na
čijoj je poleđini bilo ispisano Ellieno ime, a na licu joj
je zaigrao izraz nijeme tuge, za koji se Eva pretvarala
da ga ne primjećuje.
Dok su tako radile, Eva je priželjkivala da uspore
kako bi večer što dulje trajala. Razmišljala je o tome
kako će izgledati božićno vrijeme iduće godine, kada
sve bude riješeno (na ovaj ili onaj način). A Liz će
odavno biti kod kuće: kratko vrijeme provedeno na
Berkeleyju za nju će biti tek daleka uspomena, a Eva
tek još jedno ime na popisu osoba kojima treba
poslati božićnu čestitku.
Kada su naposljetku objesile i posljednji ukras,
Liz je nestala u kuću pa se vratila noseći nešto
zamotano u papirnate maramice. Pruživši smotuljak
Evi, rekla je: - Htjela sam biti osoba koja će ti darovati
tvoj prvi božićni ukras. Nadam se da ćeš odsada, gdje
god bila i kamo god pošla, uvijek pomisliti na mene
kada ga pogledaš.
Odmotavši slojeve papira, Eva je pod njima otkrila
modrovoljku od puhanoga stakla.
- Modrovoljke su glasnice sreće - objasnila je Liz.
- To je ono što ti želim za ovaj Božić.
Eva je kliznula prstima preko glatka stakla.
Detalji su bili nevjerojatni. Duboke zavojite plave i
ljubičaste linije koje su mjestimično blijedjele u
bijelo. - Liz – prošaptala je. - Nevjerojatna je. Hvala ti.
- Sagnula se i zagrlila Liz.
Privukavši je k sebi, Liz ju je čvrsto zagrlila baš
onako kako je oduvijek zamišljala da bi to učinila
majka, a to ju je gotovo slomilo zbog goleme želje i
potrebe da je netko upozna i prihvati. da je netko
konačno vidi, umjesto da se neprestano mora paziti,
odvagivati svoje riječi i postupke kako je netko ne bi
otkrio. Iznenada se teret učinio preteškim da bi ga i
dalje mogla podnositi sama, a Liz je bila tip osobe
koja bi Evi mogla pomoći da ga potpuno zbaci sa
sebe. Riječi su joj počivale na usnama, drhteći i
čekajući trenutak kada će se osloboditi, no Eva ih je
ponovno progutala. - Ja tebi nisam kupila ništa.
Tvoje je prijateljstvo dovoljan dar - rekla je Liz. -
Uključimo lampice i spravimo si vruću čokoladu.
Iznijele su stolice iz Lizine blagovaonice na trijem
pa sjele i podigle noge na ogradu. Drvce je osvijetlilo
mračnu noć, kao da isijava iz svoje nutrine,
zaogrnuvši sve oko sebe sjenkama.
Doznala sam da mi je majki mrtva - progovorila je
Eva, glasom koji je bio tek šapat u tmini. Nije mogla
ispričati Liz istinu o svojem životu, ali mogla joj je
povjeriti barem to. - Umrla je kad sam. imala osam
godina.
Liz se okrenula postrance u svojoj stolici pa je
pogledala. - Žao mi je - rekla je.
Evaje slegnula ramenima, nastojeći otupjeti bol
koja ju je pratila od trenutka otkrića. - Pokušavam
samu sebe uvjeriti da je tako bolje. Jednostavnije.
Barem je imala jako dobar razlog što me nije
potražila.
Možeš stvari gledati i na taj način - rekla je Liz,
okrenuvši se natrag prema drvcu. - Hoćeš li pokušati
pronaći baku i djeda?
Eva se prisjetila kako ju je otkriće majčine smrti
pogodilo i nije bila sigurna želi li još jednom doživjeti
takvo razočaranje. - Mislim da neću - rekla je. -
Jednostavnije je ne znati.
- Jednostavnije je sve dok to više nije - uzvratila
je Liz. - Tako to ide u životu. Kada se osjetiš
spremnom, možda ćeš pokušati ponovno.
Svakim razgovorom, svakom povjerenom sitnicom
Eva je privlačila Liz bliže sebi, bliže istini o onomu tko
je zapravo. Istodobno ju je htjela odgurnuti što dalje
od sebe i upiti svaki djelić nje. Ženina je prisutnost
smirila nešto u njoj. Postojalo je nešto utješno u
spoznaji da bi neke njezine tajne ipak mogle ostati
upamćene, da će i nakon što nestane i započne novi
život, netko negdje čuvati djeliće stare Eve i sjećati se
tko je bila.
 U daljini, zvona s Campanilea odzvonila su puni
sat. Kad je zvonjava minula, Liz je rekla: - Onaj
muškarac od neki dan. Pričaj mi o njemu.
Oklijevala je, toliko umorna od pustih laži. - Ništa
bitno - rekla je naposljetku. - Prijatelj, ništa više.
Liz je ostala sjediti neko vrijeme, razmišljajući o
njezinu objašnjenju prije nego što je upitala: - Nisi u
opasnosti?
Eva ju je iznenađeno pogledala. - Naravno da
nisam. Zašto?
Liz je slegnula ramenima. - Učinilo mi se da sam
čula viku. A njegovo lice, na trenutak... - Glas joj je
zamro. - Moj bivši bio je takav. Jedan tren bijesan, a
već sljedeći kao da je navukao masku preko svojega
pravog lica. - Odmahnula je glavom. - Jednostavno je
aktivirao nešto u meni, izvukao to na površinu.
Eva se na trenutak bavila mišlju da Liz ispriča
neku inačicu istine. Da joj kaže kako je Dex zapravo
kolega. da je načinila pogrešku na poslu i tako ga
dovela u nezgodan položaj kod šefa. Ali to je bio
problem s poluistinama. Neizbježno su vodile do
većih otkrića, pokrećući lavinu koja bi sa svakim
novim otkrićem dobivala na snazi i brzini.
Liz se ponovno okrenula na svojem sjedištu kako
bi mogla vidjeti Evu, čekajući objašnjenje.
- Trebali smo se sastati na ručku - progovorila je
naposljetku. - Zaboravila sam. Bio je ljut. Ali u redu
je. Sve je u redu. Dobro sam.
Liz se zagledala u nju, kao da odvaguje njezinu
priču, čekajući ostatak. No, Eva je ostala nijema,
osjećajući kako se, pokraj nje, Lizina znatiželja i
zabrinutost miješaju i pretvaraju u povrijeđenost, u
razočaranje što joj Eva nije povjerila istinu. - Drago
mi je da je tako - rekla je Liz naposljetku.
I dok je Eva nastavila gledati drvce, nešto se
uzburkalo u njoj; nešto blistavo, ranjivo i opasno
izdignulo se na površinu, probivši se kroz njezinu
hladnu vanjštinu. Eva je tog trenutka shvatila, bez
imalo sumnje, da ju je Lizina ljubav ispunjavala
većim užasom od bilo kojega zlodjela što ga je ikada
počinila, jer je bila svjesna da je neće uvijek imati uza
se.
.

Dugo nakon stoje Liz otišla na počinak, Eva je ostala

sjediti ondje, promatrajući kako ulica, kuću po kuću,
tone u mrak, ne želeći i sama isključiti svjetla na
drvcu pa se povući unutra. Ne još, šaptao je slabašni
glas iznutra. Osjećala se nevidljivom, kao da je tek
duh osobe kakva je nekoć bila, avet koja ju je došla
posjetiti u ovom životu kako bi je odvela na neko bolje
mjesto.
Onkraj prostora osvijetljenog svjetlima drvca, Eva
je začula tihe korake. Uspravila se na stolici, a
osjetila su joj se izoštrila. Misli su smjesta poletjele
na Dexa, ili na Fisha, i činjenicu da neće uopće biti
sigurna jesu li to oni dok ne bude prekasno.
Na pločniku pred kućom pojavio se muškarac,
obavljen tamnim sjenkama, rođenima iz svjetala
njezina drvca, a ona je zaškiljila u tminu noći baš kad
se ponovno pokrenuo i stao joj se približavati. Agent
Castro stupio je u krug svjetlosti koji je oko sebe
stvorilo drvce pa se naslonio na ogradu trijema.
 Eva je ostala sjediti i čekati. Svi ti tjedni pripreme.
Organizacije. Planiranja. A sada je napokon kucnuo
i taj čas.
Na trenje skrenula pogled prema Lizinim
mračnim prozorima pa upitala:- Koliko dugo već
čekate?
- Dugo - odgovorio je. - Godinama.
Eva mu je proučavala lice, primijetivši umor koji
mu se urezao ispod jagodica, pa shvatila da zapravo
i nisu toliko različiti. Oboje su bili umorni od truda
uloženog u održavanje fasada koje je bilo sve teže
održavati.
Nastavio je, potiho: - Što ini možete reći o čovjeku
imena Felix Argyros?
Eva je pogled držala prikovanim za drvce. - Nikad
čula za njega. - Bila je to istina.
- Možda ga poznajete pod imenom Fish.
Nije odgovorila. Dok god bude šutjela, može ostati
u neutralnom prostoru unutar kojega neće biti
primorana ni izdati Fisha ni lagati federalnom
agentu.
Nastavio je: - Niste mi vi meta, Eva. Ako mi
pomognete, mogu vas zaštititi.
Eva se na trenutak nasmijala ciničnim smijehom.
Kada bi Fish doznao da je Castro upravo ovdje, Eva
ne bi doživjela kraj tjedna.
- Morat ćete izabrati - rekao je.
- Mislila sam da je istražna skupina raspuštena.
- Ako je Castro i bio iznenađen činjenicom što ona
zna za nju, nije to ničime pokazao.
 - Recimo da smo se vratili. Pretvorili ste se u
pravu zaljubljenicu u šport.
Evin je pogled i dalje počivao na drvcu, iako je sva
njezina pažnja bila usmjerena na Castra, na njegovo
držanje i govor tijela. Znala je da nema ništa čime bi
je držao u šaci. da je imao bilo što, već bi je uhitio, a
ne bi se usred noći šuljao oko njezina trijema i
postavljao pitanja. - Obična sam konobarica koja voli
nogomet i košarku - rekla je.
- Želite li znati što ja mislim? - upitao je.
- Ne osobito.
- Mislim da se želite izvući iz svega toga. - Glas
mu je bio blag, ali riječi su je svejedno pogodile,
prodrijevši kroz nju, osnažene spoznajom koliko ju je
dobro pročitao i koliko je već dobro znao što i kako
misli.
Dobacila mu je kratak pogled, a on se osmiehnuo,
kao da je tim činom upravo nešto potvrdila. - Vrijeme
istječe - rekao je, odgurnuvši se od ograde, pa se
uspravio. - Mogu ovaj razgovor zadržati za sebe ili mi
može pred nekim u postaji slučajno izletjeti da smo
razgovarali. Što mislite, kako bi Fish reagirao na to?
- Odmahnuo je glavom, gotovo neprimjetno, pa
nastavio: - Čak i ako mu sami sve ispričate, svejedno
će sumnjati. A iz mojega iskustva, sumnja uvijek
rađa probleme.
Eve se zapiljila u njega, shvativši da su joj se
mogućnosti svele na samo jednu. - Zašto ja? - upitala
je.
Pogledi su im se sreli, a Castro je rekao: -Jer ste
vi ta kojoj želim pomoći.
 Spustio je svoju posjetnicu na ogradu pa se
udaljio niz stazu i nestao jednako tiho kako je i
došao.
 CLAIRE

subota, 26. veljače

Tijekom vožnje kući s primanja za športaše Kelly i ja

smo tihe, a moj um skače naprijed-natrag, očajnički
pokušavajući preinačiti ono što sam maločas učinila.
Svjesna sam što će ti ljudi učiniti sa snimkama koje
su načinili. Najprije će se pojaviti na internetu, a s
vremenom će naći svoj put i do televizije. Pitanje je
samo koliko brzo i hoće li me tko prepoznati.
Zahvalna sam na tišini koja vlada u automobilu
pa zurim kroz prozor i promatram zatamnjene
apartmane, iznikle malo dalje od autoceste. Dok
napredujemo prilaznom cestom, Kelly upita: - Koji se
vrag dogodio ondje?
Držim lice okrenuto od nje, pitajući se što bi rekla
da istresem pred nju sve što se zbilo proteklih
nekoliko dana. Zamislim kako joj se oči šire dok
govorim, a užasnutost onime čemu sam pribjegla
kako bih se spasila, istisne dobrohotnost koju mi je
dosad iskazivala. - Kako to misliš? - upitam.
- Mislim na to što si uskočila između Donnyja i
njegove djevojke kada je on izgubio živce. Od čega si
točno pobjegla?
Cesta je gotovo prazna ovako kasno noću pa auto
klizi preko dvaju trakova, smjestivši se točno na
sredini. - Bolje je da ne znaš.
Kelly drži pogled na cesti, a lice joj povremeno
obasjaju svjetla automobila iz suprotnoga smjera,
nakon čega ponovno utone u tamu. - Je li te muž
tukao?
Ostavim pitanje da visi u zraku, pitajući se imam
li hrabrosti odgovoriti na njega. Naposljetku
prošapćem: - Mnogo puta.
I sada te strah da bi mogao vidjeti snimku i
pronaći te.
Ne razumijem kako sam mogla biti tako glupa -
odgovorim.
Spustivši se s autoceste u središte Berkeleyja, za
tren oka našle smo se pred Evinom kućom.
Parkiravši, Kelly se okrene prema meni. - Dopusti mi
da ti pomognem - reče.
Znam bolje od bilo koga kako te tajne katkada
obuzmu i odsijeku od ostatka svijeta. U New Yorku
nikada nisam imala prave prijatelje, osim Petre, jer
sam toliko toga skrivala. Jer sam toliko toga tajila. A
sada, nakon što sam pobjegla, ništa se nije
promijenilo. Držim Kelly podalje od sebe, baš kao i
sve ljude prije, kako bih zaštitila svoje tajne. Jedina
je razlika to što su sada posrijedi neke nove tajne.
Slabašno joj se osmjehnem, želeći više od bilo
čega na svijetu da možemo postati prijateljice.
Hvala ti-odgovorim. - Ali moglo bi biti malo
prekasno za to.
.

Otišavši na kat, priđem svojem računalu pa utipkam

mrežnu adresu TMZ-a, internetske inačice žutog
tiska. Poveznica sa snimkom Donnyjeve i Cressidine
svađe dočeka me odmah na vrhu, objavljena prije
samo pet minuta. Opis glasi: „Svađa između
bejzbolske zvijezde Donnyja Rodrigueza i njegove
djevojke zamalo prerasla u tučnjavu“. Kliknem na
poveznicu, a snimka se pokrene. Zvuka nema, samo
videozapis, ali rezolucija je nevjerojatna. Prikazuje
Donnyjevu i Cressidinu svađu, trenutak kada ju je
zgrabio za ruku i povukao k sebi, a onda i mene, kako
ulijećem između njih.
Ispod je već više od dvjesto komentara, a negdje
pri sredini ugledam ono čega sam se užasavala.

NYznalac: Hej, podsjeća li još koga žena iz pozadine na

preminulu suprugu Roryja Cooka?

- Ne - zavapim u praznu prostoriju, pomislivši na

Googleove obavijesti koje će taj komentar aktivirati,
koje će ga proslijediti na Danielleinu e-poštu.
Proslijediti ga Roryju.
Brzo kliknem na njegov dolazni pretinac i otvorim
mapu s obavijestima. E-poruka je na vrhu dugačkog
popisa nepročitanih obavijesti, a prvi mi je nagon
obrisati ju. No, time ću samo odgoditi neizbježno.
Danielle će svejedno vidjeti obavijest i pročitati je pa
kliknuti na poveznicu. Pogledat će snimku, možda i
nekoliko puta, prije nego stoje pokaže Bruceu. Skupa
će smisliti najbolji način kako reći Roryju i pokazati
mu da je žena koja ga je kanila napustiti, žena koja
je navodno mrtva, zapravo živa i zdrava, i da radi za
catering u Oaklandu.
Označim kućicu pokraj poruke, skupa s još
nekoliko najnovijih, za svaki slučaj, pa pritisnem
tipku Obrisi, a onda uđem u mapu Smeće pa ih
izbrišem i odande. Najebala sam kako god okreneš.
.

Do nedjelje ujutro, više od sto tisuća ljudi pogledalo

je snimku, a ja pregledavam više od stotinu odgovora
na komentar koji sam vidjela sinoć. Većina njih kudi
NYznalca, nazivajući ga slijepcem, glupanom ili
jednostavno bešćutnim teoretičarom zavjere.

Upravo su ljudi poput tebe ono što ne valja u ovoj zemlji.

Skrivaš se iza računalnoga zaslona i bljuješ teorije u nadi
da ćeš se njima proslaviti.

Ali NYznalac ne posustaje. Izvukao je iz videozapisa

sliku mojega lica pa je stavio usporedno s gotovo
istovjetnom fotografijom preuzetom iz članka
časopisa Stars Like Us.
Pa vi meni sad recite, napiše pod usporednim
slikama.
Zbilja su slične, složi se drugi komentator. Ako
zanemariš različite frizure.
Znam da će me, unatoč kratkoj, plavoj kosi, Rory
smjesta prepoznati. Kretnje i izraz lica kada sam
stala između Donnyja i Cresside nepogrešivo su moji.
Samo je pitanje vremena kada će Rory vidjeti snimku
pa mi ući u trag - preko Toma ili Kelly - a kada taj
trenutak dođe, moram biti što dalje od Berkeleyja.
Ali zasad se u Dokumentu još ne pojavljuju riječi
koje neprestano očekujem ondje vidjeti.

Jesi li pogledao snimku? Misliš li da je to stvarno ona?

No, kada se tekst naposljetku pojavi, tema nije
snimka.

Bruce Corcoran: Dobio sam nacrte e-poruke koju Charlie

kani poslati medijima i izjave koju namjerava pod prisegom
dati policiji.
Rory Cook: Što je unutra?
Bruce Corcoran: Sve.

Riječi stoje ondje, a ja osjećam težinu riječi sve, što

god ona značila.
Bruce nastavi tipkati, a ja gotovo mogu osjetiti
njegov umirujući ton.

Bruce Corcoran: Naravno da nećemo dopustiti da se to

dogodi. Charlie sigurno ima neki kostur u ormaru. Unajmit
ćemo nekoga da malo pronjuška. Pronaći ćemo nešto čime
ćemo ovomu stati na kraj, makar to bilo nešto iz
studentskih dana.
Rory Cook: Mnogo je toga ondje. Izvješćuj me o razvoju
situacije.
Bruce Corcoran: Hoću.

Prene me zvuk kucanja s ulaznih vrata. Odšuljam se

u prizemlje i provirim kroz prozor pa na trijemu
ugledam Kelly. U rukama drži dvije šalice kave iz
kafića. U iskušenju sam da ne otvorim, da se vratim
na kat i doznam što točno znači sve i što točno stariji
računovođa iz Zaklade zna o posljednjem vikendu
koji je Maggie Moretti provela s Roryjem.
 Ali opazila me. - Mislila sam da bi ti jutros moglo
goditi malo kofeina - zazove kroz zatvorena vrata. -
Htjela sam ti zahvaliti što si jučer pomogla
djevojkama. Privele su posao kraju sinoć i izgleda
prilično dobro.
Smjestimo se na kauč, s niskim stolićem između
nas. Kelly pijucka iz svoje šalice, a ja držim svoju,
osjećajući vrelinu koja mi isijava kroz dlanove.
Sinoćnji je video već objavljen na TMZ-u - kažem
joj.
Vidjela sam - reče. - Ah to je samo na internetu.
Na televiziji nema ničega. Dakle, ako tvoj suprug nije
jedan od onih trolova iz grupa koje se bave slavnim
osobama, vjerojatno će sve biti u redu.
Ako je uopće pogledala komentare ispod objave,
vjerojatno nije čitala dovoljno daleko kako bi naletjela
na onaj NYznalca. Vrtim šalicu u dlanovima, želeći
da joj mogu objasniti kako stvari nisu tako
jednostavne. Da ovo neće tek tako nestati.
Hvala ti što si došla provjeriti kako sam. I hvala ti
na ovomu. - Podignem svoju kavu. - Ali moram se
početi pakirati. Odlazim danas poslijepodne. -
Osvrnem se po kući koja mi je bila utočište proteklih
nekoliko dana. Moja jakna, prebačena preko naslona
stolice, bunt novina na podu pokraj kauča. Ova je
kuća tako brzo počela nalikovati na dom.
-Još uvijek postoji mogućnost da neće vidjeti
snimku.
Spustim na stolić kavu, netaknutu. - Složenije je
nego što možeš zamisliti.
 Onda mi objasni - reče ona. - Ako trebaš novca,
mogu ti ga posuditi. Ako trebaš novo mjesto na kojem
bi odsjela, imam prijatelja koji ti ga može pronaći.
U tom se trenutku sjetim svoje majke, koja nikada
nije oklijevala pružiti ruku nekomu i ponuditi pomoć,
čak i onda kada ju ni): imala čime pružiti. Više od bilo
čega želim dopustiti Kelly da mi pomogne. Ali ne
mogu toliko riskirati i uvući nju ili njezinu obitelj u
nešto veće od onoga što bi bilo tko razuman bio voljan
podnijeti.
Hvala ti - kažem. - Zaista cijenim sve što si učinila
za mene, više nego ćeš ikada znati.
Dopusti da ti barem pomognem zaraditi još koji
dolar prije nego što odeš. Tom danas poslijepodne
ima novu zabavu. Bez medija ovoga puta, zaklinjem
ti se. Samo obična zabava u kući u brdima s
nevjerojatnim pogledom. - Tugaljivo mi se osmjehne.
- Dovoljno je rano da i dalje stigneš otići još danas.
S druge strane zida dnevne sobe, skriven u
mračnoj garaži, nalazi se Evin automobil, a ja tog
trena osjetim nagon da smjesta krenem. Da ne gubim
više nijedne minute. Da bacim svoju kavu u kantu,
počistim sve tragove nastale prethodnih nekoliko
dana, ubacim svoje stvari u auto i odem.
Ali oprez me zauzda. Ne mogu si priuštiti
impulzivnost, ne mogu si priuštiti još jednu
pogrešku. Moram imati plan. Moram smisliti kamo
ću otići odavde, moram uzeti iz Evine sobe sve bitne
dokumente koji bi mi mogli zatrebati i spakirati se.
Cak i ako je nekim slučajem već vidio snimku,
najranije što Rory može banuti ovamo je sutra. Još
uvijek stignem otići večeras, s dodatnih dvjesto
dolara u džepu. Ne mogu si priuštiti odbiti ovakvu
priliku.
- Vidimo se u dva.
Nakon što je Kelly otišla, vratim se na kat ža
računalo, nadajući se vidjeti nastavak razgovora o
Charlieju. Ali Dokument je ponovno prazan, a ja
osjetim njegovu tišinu, kao prošaptanu prijetnju koju
samo ja mogu čuti.
.

Počnem s Evinim stolom; pronašavši najnovije

bankovne izvode, stavim ih po strani. Iz kutije u kutu
izvučem vlasnički i registracijski list automobila,
iskaznicu socijalnog osiguranja i rodni list pa još
jednom bezuspješno potražim putovnicu. Vidim se
negdje daleko, u velikom gradu poput Sacramenta ili
Portlanda. Možda u Seattleu. Pronaći ću jeftini motel
ili hostel, a onda i posao, tako što ću na poreznom
obrascu navesti Evine podatke. Osjetim kako u meni
buja nada da je nova prilika moguća.
Uzmem i isplatnu listu iz DuPree’sa, restorana u
kojem je Eva radila, pa je dodam snopu papira koji
ću ponijeti sa sobom. Možda ih mogu navesti kao
kontakt za preporuku. Podignem ruku i dodirnem
svoju kratku plavu kosu. Za bilo koga izvan Berkleyja
ja sam Eva James. Mogu to dokazati vozačkom
dozvolom. Bankovnim računom. Iskaznicom
socijalnog osiguranja i rješenjima o povratu poreza.
Kao da gledam ujedno od onih zrcala u lunaparku,
više nisam sigurna gdje završavam ja, a započinje
ona. Zamislim upravitelja nekog restorana kako
naziva DuPree’s, raspitujući se o meni. Eva James?
Da, radila je ovdje.
Ponovno usmjerim pažnju na računalo. Kamo da
odem? Mogućnosti počnu navirati iz mene. Sjever se
čini najboljim izborom. Obiluje velikim gradovima, a
i dovodi me bliže kanadskoj granici. Možda mogu
napraviti krug i vratiti se natrag pa se naseliti u
Chicagu ili Indianapolisu. Bacim se na pretragu,
usredotočivši se 234 na ponudu poslova i jeftinog
smještaja na Craigslistu, računajući pritom koliko
bih mogla razvući novac.
Sat poslije ponovno kliknem na Dokument, koji je
i dalje prazan; samo čist, bijeli kvadrat koji ne nudi
ništa osim stresa i straha. To je jedina stvar koja me
još veže za moj negdašnji život pa osjetim iskušenje
da presiječem i tu nit te prihvatim gubitke, da se
odjavim i ostavim sve za sobom. Moram pronaći
vlastiti put naprijed, razmišljati o svojim sljedećim
koracima i ne zamarati se možebitnim skandalom,
vezanim uz Maggie Moretti, koji možda i ne postoji.
Maggie je mrtva. A ako se ne priberem i ne odigram
svoje karte pametno, i ja bih mogla završiti kao i ona.
Jer jednom kada Rory pogleda snimku, sigurno će
doći. Doletjet će u Oakland i ući u trag Tomu,
zahtijevajući odgovore. Tom će mu moći dati samo
Evino ime i ništa osim toga. Tom nema porezni
obrazac. Nema dosje zaposlenika u kojemu bi pisalo
Evino prezime i kućna adresa.
Ali Kelly zna.
Već vidim Roryja kako je pokušava obrlatiti onim
svojim osmijehom, istim onim kojim uspijeva
nagovoriti i najtvrdokornije donatore da mu ispišu
ček. Znam što će reći o meni: da imam problema. Da
sam neuravnotežena. Sklona pretjerivanju i lažima.
Voljela bih vjerovati da će Kelly odoljeti, ali zapravo je
ne poznajem dovoljno dobro da bih mogla biti sigurna
u bilo što. I baš zbog toga moram nestati odavde, još
večeras,
.

Zabava se odvija na kraju vijugave ulice koja

završava visoko među brežuljcima Berkeley Hillsa.
Kelly i ja došle smo onamo malo iza dva. Nakon što
smo se javile Tomu, počnemo prostirati
besprijekorno bijele stolnjake, koji se s lakoćom
rastvaraju pa se, lebdeći, spuštaju na stolove,
smještene u prostranoj dvorani iz koje se sa svih
strana pruža pogled na zaljev.
- Kamo misliš otići? - upita me Kelly prigušenim
glasom. Šanker kojega je Tom zaposlio, student u
ranim dvadesetim, mota se iza šanka. U ušima su mu
slušalice dok slaže boce i polira čaše.
Dlanovima poravnam stolnjak pa pogledam kroz
staklenu stijenu. Na nesmiljenom poslijepodnevnom
suncu pogled se doima prljavim i nenapadno
dosadnim. - Možda Phoenix - slažem. - Ili Las Vegas.
Uglavnom, na istok.
Odlučila sam poći na sjever i zaobići Sacramento
u korist Portlanda. Uštedjeti što više gotovine, rabeći
Evinu debitnu karticu i poštanski broj kako bih točila
gorivo na benzinskim postajama. Plan je odvesti se
što dalje, trošeći njezin novac, dok god ga bude.
Spakirala sam manju torbu, jednostavne stvari, tek
toliko da na cesti mogu izgurati oko tjedna, nakon
čega ću si pronaći neko trajnije boravište.
Kelly se primakne bliže. - Izbjegavaj poslove u
kasinima. Provjeravaju otiske prstiju.
Ustuknem za korak, zapitavši se što zna, što sam
joj nehotice otkrila.
Primijeti izraz panike na mojem licu pa kaže: -
Hej. Nisam time ništa mislila. Samo sam htjela reći
da ne bi bilo loše izbjegavati takva mjesta, za slučaj
da tvoj suprug surađuje s policijom u pokušaju da te
pronađu.
Tom izroni iz kuhinje, ogrnut bijelom kuharskom
pregačom pa nas pozove na kratko okupljanje radi
dogovora. Kelly i ja pustimo sve kako bismo poslušale
posljednje upute prije početka zabave. Čim je Tom
dovršio svoj dio, pridružila nam se domaćica. Mlada
je, mojih godina, i ne obraća previše pažnje na nas
dok stojimo po strani, dopuštajući Tomu da joj
objasni kako ćemo posluživati goste. Klizne očima
preko nas, kao da smo ništa doli dodatni komadi
pokućstva, prije nego što donese svoj sud: - Zvuči
savršeno. Molim vas da se pobrinete da predjela
neprestano kruže uokolo.
Ubrzo nakon toga Kelly i ja sa svojim teškim
pladnjevima manevriramo među uzvanicima.
Staklene su stijene sada otvorene kako bi uzvanici
mogli neometano izlaziti na skučeno, travnato
dvorište, iz kojega se pruža pogled na Berkeley i zaljev
onkrai njega. Sunce je promijenilo svoj položaj pa je
pogled, koji se maloprije činio bezličnim i ni po čemu
osobitim, sada obojen bogatim zlatnim i zelenim
tonovima. U zraku je studen koja bi me nagnala
zadrhtati da kojim slučajem mirujem. Kao što je Kelly
i rekla, posrijedi je privatna zabava pa nema nikoga
tko bi fotografirao goste.
Odložim pladanj na stol uz kraj dvorišta kako bih
s njega pokupila prljave čaše pa nakratko zadržim
pogled na obzorju. Zalazeće Sunce boji San Francisco
u tamne nijanse plave i ljubičaste, a svjetla mosta
Bay Bridge postaju sve blistavija kako tmina osvaja
nebo. Postojana rijeka automobila slijeva se njime u
grad, a njihova crvena stražnja svjetla čine blještavu
ogrlicu. Iza mene, zabava ne posustaje, a glasovi se
miješaju s usamljenim rafalima srni ha, zveckanjem
čaša i pribora zajelo, dok u pozadini svira tiha
klasična glazba koja utapa u sebi bilo kakve
disonantne tonove.
Podignem svoj pladanj natrag na rame pa se
pažljivo zaputim unutra. Dok prelazim prag, jedan se
glas izdvoji iz ostalih. Ženski glas, obojen
iznenađenjem i radošću. - O, moj Bože, Claire! Jesi li
to zaista ti?
Vrelina mi jurne kralježnicom, šireći se prema
van, prerastajući u žareće klupko panike dok se
zabava i dalje neometano odvi . oko mene. Oči mi
počnu strijeljati uokolo, u potrazi za izlazima -
prednjima i stražnjima - odmjeravajući koji mi je
trenutno bliži, no uzvanici me prikliješte sa svih
strana, prepriječivši mi svaku mogućnost za uzmak.
Trebala sam otići dok sam još imala priliku. Sada
je prekasno.
 EVA

Berkeley, Kalifornija
Siječanj

sedam tjedana prije pada

Hladni siječanjski vjetar i čvrsta odluka: ovako ili

onako, gotovo je. Ili će joj agent Castro pomoći u
bijegu ili će si sama pomoći. Trebali su se sastati na
napuštenom parkiralištu na plaži Santa Cruza, sat i
pol vožnje južno od San Francisca. Eva se nadala da
Fishevi pipci ne dosežu tako daleko. Vozila je sporo,
neprestano provjeravajući u retrovizoru slijedi lije
tko. Dvotračna cesta vijugala je oko niskih brežuljaka
koji su se ispriječili između autoceste 101 i obale.
Nekoliko je puta stala po strani kako bi propustila
automobile koji su vozili za lijom. Činilo se da je nitko
ne primjećuje. Nijedan se automobil nije vratio. Kada
je konačno zaustavila svoje vozilo uz ono agenta
Castra, bila je posve sigurna da su sami.
Spustili su se stubama koje su vodile na plažu, ne
progovorivši ni riječi. Vjetar joj je mrsio kosu,
kovitlajući je oko lica, a podivljali valovi kao da su
slali vibracije kroz njezino biće. Zapitala se kako
izgledaju neznancima dok se tako usred zime šetaju
plažom. Hoće li ljudi možda pomisliti da su par koji
je došao onamo izgladiti svađu? Ili možda brat i
sestra koji su došli prosuti ostatke voljene osobe?
Bila je gotovo sigurna da nikomu neće pasti na um
da pred sobom vidi dilericu i agenta Američke
agencije za suzbijanje droga.
Donijeli ste ispravnu odluku - rekao je.
Eva se zapiljila prema pučini, osjećajući kako joj
kapljice slane vode rose kožu. Nije joj nimalo sjela
riječ odluka, kao da je posrijedi odabir između sofe i
kauča, odvagivanje između dviju mogućnosti, između
prednosti i nedostataka svake.
Učinilo joj se da je vrijeme usporilo, prisiljavajući
je da primijeti onaj trenutak koji je razmeđivao
vrijeme prije i poslije. Posljednji put kada joj je nešto
tako jasno razdijelilo život, posljedice su se
protegnule daleko u budućnost, ukaljavši sve. -
Nisam još donijela nikakvu odluku. Ali voljna sam
saslušati što mi imate reći - odgovorila je
naposljetku.
Agent Castro gurnuo je ruku u svoj džep,
zaškiljivši pred naletima nemilosrdna vjetra. - Felix
Argyros netko je koga već dugo pratimo. Kao što ste i
sami svjesni, njegov je utjecaj u zaljevskom području
dalekosežan i sveobuhvatan. I opasan je. Vodimo
barem tri aktivne istrage umorstva koje su povezane
s njegovim imenom.
Eva ga prostrijeli oštrim pogledom. - Gubite
vrijeme ako me pokušavate preplašiti. Dobro znam
što mi može učiniti, i baš zbog toga neću pristati ni
na što dok mi ne budete mogli jamčiti zaštitu.
Smeđe oči agenta Castra zagledale su joj se u lice,
proučavajući ga, a ona je odlučno uzvratila pogled,
ustrajući, kako bi mu nedvosmisleno dala do znanja
da je nepokolebljiva u nakani da ovu igru odigraju
pod njezinim uvjetima. Imala je ono što on želi, a ako
je to doista tako očajnički htio, pristat će na njezine
uvjete.
Naravno da ćemo vam ponuditi zaštitu. Bit ćemo
uz vas dvadeset četiri sata dnevno dok ne
posvjedočite na sudu, a ovlašten sam ponuditi vam i
potpuni imunitet.
Eva se nasmijala pa zagledala niz plažu, gdje je u
daljini usamljena žena zlatnom retriveru bacala štap
u ocean. - Imunitet je besmislena riječ. Govorim o
programu zaštite svjedoka. Želim da mi date novi
identitet i preselite me negdje drugdje.
Agent Castro izdahnuo je iz dubine pluća,
zamislivši se. - Mogu upitati - odgovorio je
naposljetku. - Ali ne mogu ništa obećati. Takve stvari
nisu tako uobičajene kako biste mogli misliti, i
obično ne posežemo za takvim rješenjima kada su
posrijedi ljudi Fisheva kalibra.
Eva je znala da joj mora to reći, da je mora
pokušati usmjeriti prema rješenju koje će njegovim
šefovima biti jednostavnije i jeftinije. No, nije se
namjeravala dati smesti. - Itekako sam svjesna koliko
je teško dokazati optužnicu protiv likova kakav je
Fish. Znam da je prilično izgledno da će se izvući na
procedurnu pogrešku. A ako se to dogodi, što mislite
da će biti sa mnom? Vaš mi imunitet neće biti ni od
kakve koristi.
- Razumijem - rekao je agent Castro. - Jedino što
vam mogu ponuditi jest moja riječ kojom jamčim da
znamo što radimo.
 - Kao što ste znali što radite kada ste upleli
Brittany u priču?
- Brittany je bila pogreška - priznao je. - Ali to ipak
nije bila posvemašnja katastrofa jer nas je odvela do
vas. - Okrenuo je leđa oceanu kako bi je pogledao u
lice, a kaput mu se napuhnuo poput padobrana. -
Morate nam vjerovati.
Eva se umalo nasmijala naglas. Vjera u druge
ljude uvijek bi završila loše za nju, a ni ovaj se put
scenarij ne bi odigrao nimalo drukčije. - Ako mi ne
možete ponuditi program zaštite svjedoka, tada vam,
nažalost, ne mogu pomoći.
Castrov je pogled omekšao, a ona je primijetila
bore smijalice koje su mu uokvirivale oči. Netko je
negdje znao kako taj čovjek izgleda kad je sretan, a
ona se uhvatila kako razmišlja o tomu tko bi taj netko
mogao biti i kakav je osjećaj voljeti čovjeka koji svoje
dane provodi progoneći sjenke.
- Slušajte - rekao je. - Bavim se ovim poslom već
dugo, i nagledao sam se svačega. Od svih ljudi koje
znam iz tog polusvijeta, vi se nikako ne uklapate.
Eva se zagledala mimo njega, iznad uzbibanih
valova i njihovih zapjenjenih vrhunaca prema
obzorju, dobro znajući da gleda iluziju, nešto što će
uvijek biti izvan dohvata, ma kako daleko otputovala
i ma kako usrdno pokušavala doći onamo. - Ne znate
ništa o meni - rekla je.
- Znam da ste odrasli u sirotištu. Znam što vam
se dogodilo na Berkeleyju, i znam da je nepošteno što
ste samo vi kažnjeni.
 Pregrizla je jezik i ostala šutke, bijesna na njega
jer je otkrio njezine tajne. Trebala je nekoga da joj to
kaže prije svih ovih godina, kada su joj te riječi možda
i mogle pomoći. A sada? Sada su to bile samo
isprazne govorancije.
Nastavio je: - Mislim da ste dobra osoba koja je
bila primorana na nemoguć izbor. Pomozite mi da
vam pomognem.
Eva se zapiljila u njega pa dopustila da tišina
osvoji prostor između njih, nastojeći ga tako uvjeriti
da još razmatra ponudu. Bila je dovoljno iskusna i
znala je da onoga trenutka kada na nešto pristaneš -
bilo to kuhanje droge za igrača američkoga nogometa
ili dilera, bila to predaja dokaza federalnom agentu -
ljudi se prestanu truditi oko tebe onako kako su to
činili do tada.
Agent Castro nastavio je pokušavati pridobiti je
na svoju stranu. - Ako odbijete suradnju, odvući
ćemo vas na sud. Nećete imati imunitet, a ja vam
neću moći ničime pomoći jednom kad se nađete na
optuženičkoj klupi. Završit ćete iza rešetaka, i ostat
ćete ondje dugo vremena.
Eva je bila prilično uvjerena da ima dovoljno
materijala za Castra, no znala je da od trenutka kada
mu sve to preda, više se neće imati čime cjenkati. On
joj više neće biti dužan ništa obećati, a još manje
ispoštovati dana obećanja. - Ako mi ponudite ono Što
tražim, mogli bismo postići dogovor - rekla je.
- Dat ću sve od sebe.
Eva je čvrsto obavila ruke oko svojega tijela pa
rekla: - Pretpostavljam da ćete me nastaviti slijediti.
Moram vas zamoliti da mi ne otežavate život. Imam
dojam kako smatrate Fisha osrednjim dilerom, ali
ako dozna da smo razgovarali, ubit će me, a onda
nećete imati ništa.
.

Bila je gotovo nesvjesna cijele vožnje natrag do

Berkeleyja jer joj je um radio punom parom,
razmatrajući opcije koje su bile pred njom i sljedeće
korake koje je mogla načiniti. S kakvom se god
Castro ponudom vratio, morala je biti spremna
napustiti sve: Berkeley, svoju kuću, svoj posao. I Liz.
Vratila se kući nakon stoje pala noć, a svjetlo iz
Lizina doma pozivalo ju je svojom toplinom. Zastala
je kako bi dodirnula mekane grane njihova drvca,
sada lišenog ukrasa, u iščekivanju sljedećega Božića
koji nikada neće doći. Hoće li tada Liz zamisliti Evu
na ovome mjestu, kako sama ukrašava drvce? Hoće
li je pokušati nazvati pa se pitati zašto se Eva više ne
javlja? Hoće li se vratiti u posjet prijateljima i doznati
da Eve više nema, da je njezin dom napušten? Eva je
dobro znala kako je to kada ti neodgovorena pitanja
ne daju mira, kada neprestano osjećaš njihovo
kopkanje iz prikrajka uma dok te u najspokojnijim
trenutcima muče svojim zašto.
Kao da ju je svojim mislima prizvala, Liz se
pojavila, otvorivši vrata i povirivši prema Evi, koja je
još uvijek stajala pokraj drvca. - Što ćeš tu vani?
Eva ju je pogledala, uokvirenu kvadratom
blještava svjetla, ne odgovorivši.
 Liz je zakoračila na trijem, a osmijeh joj je
iščeznuo kada je ugledala Evin izraz lica. - Jesi li
dobro? - upitala je. - Izgledaš uznemireno. ,
- Da, sanjo sam umorna.
Činilo se da Liz želi nešto reći, no oklijevala je.
Naposljetku je ipak progovorila: - Kada ćeš mi
konačno priznati što se zbiva s tobom? Kada god
upitam, daješ mi neodređene odgovore. Ili mi kažeš
da si umorna. Ali znam da nije posrijedi to. Zašto ne
želiš razgovarati sa mnom?
- Razgovaramo. Neprestano.
Liz je odmahnula glavom. - Ne. Povjeravaš mi
stvari koje su se već dogodile. Kada su već prošlost.
Ali ne znam gotovo ništa o tvojoj svakodnevici. Ništa
o problemima s kojima se nosiš. O brigama koje te
more. O tomu zašto ne spavaš. A onda se niotkuda
pojavi muškarac i upusti se u svađu s tobom. Potom
ga više nikad ne vidim niti čujem za njega. - Duboko
je udahnula. - Ne, Eva. Ne razgovaraš sa mnom. Čak
mi i ne vjeruješ.
- Previše analiziraš i vidiš stvari kojih ondje nema
- odgovorila je Eva, mrzeći sebe zbog izgovorenoga.
Riječi izgovorene svisoka, riječi koje ubijaju bilo
kakav daljnji razgovor. A zapravo se, više od bilo čega
drugog, htjela baciti Liz pred noge i preklinjati za
oprost. Preklinjati je da joj pomogne.
Lizin je glas bio tih kada je posve iskoračila na
trijem i prekrižila ruke preko prsa. - Mislila sam da
smo prijateljice. Ali ti mi lažeš. Neprestano. O tomu
kamo odlaziš. O tomu što radiš. O tomu s kim
provodiš vrijeme. Nisam glupa. Primjećujem stvari.
Ponekad te čujem noću dok telefoniraš. I prepireš se.
S onim tipom? - Liz se slabašno nasmijala pa rekla: -
Nemoj se uopće truditi odgovoriti. Znam da mi nećeš
reći istinu.
Eva je došla u iskušenje istresti joj istinu u lice.
Ispljunuti riječi, poput metaka, i izrešetati Lizino
uvjerenje da je sposobna nositi se s onim što skriva.
Zamislila je kako odguruje policu s kuhinjskoga zida
pa je vodi u svoj priručni kućni laboratorij. Ovdje
kuham drogu, rekla bi joj. Kuham je na onom
prijenosnom kuhalu ondje, a polovicu predajem
nezamislivo zastrašujućem tipu koji bi me mogao dati
uhiti ako ikada prestanem.
Prisjetila se Castrovih riječi ranije tog dana: Od
svih ljudi koje znam iz tog polusvijeta, vi se nikako ne
uklapate. - Živim u svijetu u koji ne pripadam -
progovorila je naposljetku.
Liz je zakoračila prema njoj, no Eva je ustuknula,
osjetivši da pošto-poto mora zadržati distancu
između njih. - Zbog čega bi rekla takvo što? - upitala
je Liz. - Pogledaj kamo si dospjela. Pogledaj što si sve
postigla, unatoč svemu onom što ti nije išlo u prilog.
-I eto ga-promrmljala je Eva ispod daha. Ono od
čega je bježala cijeli svoj život. Svi bi, čak i Liz, prije
ili kasnije počeli njezine uspjehe i padove promatrati
kroz prizmu sažaljenja koje su gajili prema njoj.
Pritisak je počeo bujati iznutra, hranjen svime
stoje htjela izgovoriti, a nije smjela. Pritisnula je prste
o sljepoočnice pa zakoračila prema svojim vratima,
osjećajući da mora umaknuti od Lizina pogleda,
osjećajući da se mora skloniti negdje gdje može
razborito razmisliti, gdje se neće morati skrivati i
izbjegavati pitanja. - Ne mogu. Oprosti.
Liz je zakoračila prema njoj, premostivši
udaljenost između njih, pa položila dlan na Evinu
ruku. - Ne možeš pobjeći od onoga što ti nanosi bol.
Ne možeš to jednostavno zakopati i nadati se da će
nestati. Moraš se suočiti s time. Uhvatiti se u koštac.
Razgovarati o tomu.
Eva je otrgnula ruku iz njezina stiska. - Molim te,
prestani. Ovo nije situacija koju ćeš popraviti
ohrabrujućim razgovorom o jebenoj iskrenosti i
preispitivanju same sebe.
Liz je ustuknula, no u pogledu joj je i dalje
plamtjela vatra, a njezin se glas podigao, prateći Evin
u stopu. - Onda mi reci. Što god bilo posrijedi.
Jednostavno mi reci.
Eva je ponovno utihnula, osjetivši da su riječi
jednostavno prevelike da bi ih izgovorila. Pogledala je
kroz Lizin prozor u dnevnu sobu, prisjetivši se prvog
puta kada je sjedila ondje, prestravljena da će joj se
cijeli svijet raspasti zbog Castra. Ne shvaćajući da će
upravo Liz biti ta koja će ga razoriti. Porušiti Evine
zidove dovoljno da svjetlo obasja i najmračnije
kutove. Primorati je da počne čeznuti za nečim
novim. Prisiliti je da poželi biti bolja osoba.
Kada je postalo bjelodano da Eva neće reći ništa
više, Liz se odmaknula i pustila je da otključa svoja
vrata i uđe unutra. No dok je zatvarala i zaključavala
vrata za sobom, Lizin glas se s trijema probio kroz sve
prepreke pred sobom. - Kada budeš spremna
razgovarati, bit ću tu.
 Eva se dokopala kauča, gdje se sklupčala u loptu,
poželjevši da je već negdje drugdje. da je taj dio već
iza nje.
 CLAIRE

nedjelja, 27. veljače

Paralizirana sam. Čekam da me vlasnica toga glasa

pronađe, zgrabi za ruku i pogleda mi u lice. Da me
ponovno prozove imenom i oduzme mi i ono malo
slobode što mi je preostalo.
Kelly me promatra s drugog kraja prostorije,
usnama nijemo oblikujući riječi Jesi li dobro?
Kimnem i primoram se na pokret. Kliznem među
goste i nastavim se kretati dok ne umaknem iz
središta prostorije, držeći pladanj uz bradu, dovoljno
visoko da mi djelomično zakloni lice, pritom
razmišljajući o tomu kako bih ga mogla iskrenuti na
nekoga ako se to pokaže nužnim.
Naša domaćica uđe u prostoriju, vodeći pod
rukom ženu koju ne prepoznajem. Razgovaraju,
glava pognutih jedna prema drugoj, kada netko s
druge strane prostorije zazove: - Claire, ovamo. Paula
ti želi ispričati o našem putovanju u Belize.
Toga trena shvatim da se naša domaćica zove
Claire. Dlanovi mi počnu drhtati - tresti se, zapravo -
a ruke i noge iznenada mi postanu želatinozne,
nedovoljno snažne da izdrže moju težinu. Uspijem
prići Kelly i dodati joj svoj poslužavnik. - Moram otići
u zahod - prošapćem.
- Izgledaš grozno - reče ona. - Što se dogodilo?
Odmahnem glavom, nastojeći joj odagnati
zabrinutost. - Dobro sam. Nisam mnogo jela prije
posla pa mi se malo vrti. Treba mi minuta predaha i
bit ću dobro.
- Požuri se - reče, premda mi je jasno da mi ni
najmanje ne vjeruje.
U malenom zahodu u prizemlju isplahnem lice
hladnom vodom pa se zapiljim u zrcalo. Mogu
promijeniti svoj izgled. Rabiti tuđe ime. Otići u drugi
grad. Ali istina će me uvijek slijediti. Koliko god
oprezna bila, koliko god pazila, uvijek će me samo
jedna pogreška dijeliti od razotkrivanja.
Osušim ruke i neprimjetno se vratim na zabavu,
putem uzevši novi pladanj. Kimnem Kelly pa na lice
navučem osmijeh. Svuda oko mene ljudi
neopterećeno razgovaraju, a ja sam ponovno
nevidljiva. No, do uha mi nekoliko puta dopre ime
Claire, i premda sada znam da ne govore o meni, i
dalje se svaki put prenem. Do kraja večeri, živci me
već pomalo izdaju pa sam i više nego spremna
jednostavno uskočiti u Evin auto i otići.
.

Tijekom vožnje natrag k Evinoj kući klonula sam pod

teretom umora, no adrenalin je još uvijek prisutan u
meni te pomalo sipi iz mojega tijela. Svežanj
novčanica koje mi je Tom dao svojim me oštrim
rubom bode kroz tkaninu džepa. Dvjesto dolara, čime
se moja ušteđevina povećala na gotovo osamsto. Uz
Evin auto i kreditnu karticu, ta bi me svota mogla
odvesti daleko odavde.
Spremna za polazak? - upita Kelly, prekinuvši
tišinu. Samo smo nekoliko ulica udaljeni od Evina
doma. Samo jedan semafor i nekoliko znakova za
zaustavljanje između ovoga i trenutka u kojem ćemo
se oprostiti.
Da - odgovorim.
Pruži mi komadić papira. - Moj broj. Nazovi me
ako ti ikada zatreba bilo što. Ne želim tražiti od tebe
ništa što ti nije ugodno, ali bilo bi mi drago da mi se
javiš kada se negdje smjestiš.
Hoću - obećam joj u trenutku kada nas je dovezla
pred kuću pa zaustavila auto.
Tugaljivo mi se osmjehne. - Nećeš. Ali to je u redu.
Oklijevam, no svejedno se nagnem prema njoj pa
je čvrsto zagrlim. - Hvala ti Što si mi bila prijateljica.
Što si mi pomogla.
Pogledi nam se isprepletu, a njezine smeđe oči
prodru duboko u mene. - Nema na čemu.
.

Ušavši unutra, popnem se na kat, shvativši da mi

očajnički treba tuš koji će me razbuditi prije vožnje.
Dopuštam da me vodena para ispuni, sjećajući se
zadnjeg puta kada sam se pripremala za odlazak,
kada sam se veselila jednoj drugoj vrsti novog
početka. Brzo izađem ispod tuša i odjenem se pa
sredim kupaonicu najbolje što mogu, pobrinuvši se
da Evini progonitelji, tko god oni bili, ne pronađu
nikakav trag koji će im otkriti da sam bila ovdje kada
se napokon pojave. Oklijevam pred Evinom
komodom, gdje je poruka koju sam pronašla još
uvijek zadjenuta u okvir zrcala. Sve što si ikada htjela
s druge je strane straha. Nikako ne mogu doznati što
su te riječi značile Evi, ili zbog čega je možda bacila
karticu. Ali osjetim potrebu ponijeti nešto njezino sa
sobom. Ne pravne dokumente koji su određivah
mjesto koje je zauzimala u svijetu, ne odjeću koju je
nosila, već nešto iz srca. Uzmem karticu sa zrcala i
zadjenem je u svoj džep.
Uđem u njezinu radnu sobu, pokupim papire koje
sam danas ondje pripremila pa ih gurnem u svoju
torbicu. Provjerim Dokument, a vremenska oznaka na
vrhu otkrije mi da nije bilo nikakve aktivnosti od
jutros. Kakvim se to gubitkom vremena pokazalo!
Ništa doli nečega što mi neprestano odvraća pažnju.
Rory i Bruce gotovo se nikad ne odvajaju jedan od
drugoga. Sve što dijele mogu jedan drugomu šapnuti
u tišini četiriju zidova Roryjeva ureda. Što god
Charlie Flanagan znao o vikendu kada je Maggie
umrla... to nema nikakve veze sa mnom.
Želim pustiti. Odvojiti se od toga. Ali slabašni
glasić u glavi upozori me da još nije gotovo. Da uz
snimku koja kruži okolo i istragu nesreće koja još
nije zatvorena, moram iskoristiti svaki resurs koji mi
je na raspolaganju, dok ne budem sigurna da je
opasnost prošla.
- A kada će to biti? - obratim se praznoj prostoriji.
Pričekam, kao da bih nekim čudom mogla dobiti
odgovor. Uzdahnuvši, spustim računalni zaslon pa
ga gurnem u torbu i ugasim svjetlo, čime ogrnem
sobu tamom, pritom se trudeći ne razmišljati koliko
su klimave noge na kojima mi počiva plan, posve
svjesna da je tanašan, pun rupa i prije nego što sam
ga počela provoditi u djelo.
U prizemlju odložim torbu na kauč pa odem u
kuhinju kako bih spremila posuđe, oprano toga
poslijepodneva. U hladnjaku usamljena limenka
dijetne Cole stoji na gornjoj polici. Dohvatim je i
otvorim, odlučna unijeti u sebe što više kofeina.
Prozor nad sudoperom tek je kvadratić crnila koji
odražava sumornost prostorije pa navučem zastore i
povučem dugačak gutljaj, a mjehurići mi uspiju
povratiti energiju. Iza mene, Evin mobitel postojano
zuji, dajući mi do znanja da je netko zove.
Podignem ga, a na zaslonu zabljesnu riječi
Skriveni broj. Ponovno ona žena. I dalje zabrinuta.
Još se uvijek nada da će je Eva nazvati. Zapitam se
koliko će još puta pokušati prije nego što odustane i
pretpostavi da Eva ne želi razgovarati, da njihovo
prijateljstvo vjerojatno nije bilo onako blisko kakvim
ga je ona doživljavala. Osjetim žaljenje prema njoj,
tko god ona bila. Ženi koja baca svoju brigu u
bezdan, ne znajući da je usmjerila svoju energiju na
pogrešnu adresu.
Nakon nekoliko sekunda na zaslonu zabljesne
obavijest o novoj glasovnoj poruci. U iskušenju sam
da je zanemarim i obrišem, prethodno je ne
preslušavši, ali znatiželja me ipak natjera na taj mali
korak. Dio mene želi još jednom čuti njezin glas,
pretvarati se da je zabrinuta za mene. Da negdje
postoji netko komu je stalo do toga da sam na
sigurnom. Da sam sretna. Pritisnem tipku.
Ali s druge strane nije žena koja traži Evu. Čujem
glas koji jako dobro poznajem, glas koji sam čula
stotine puta dok mi se uživo obraćao izravno u uho.
Gospođo Cook. Danielle je. Znam da se niste
ukrcali na let. Nazovite me.
 Glavu mi ispuni zaglušujuća tutnjava, a srce mi
počne mlatiti o rebra u ritmu koji naizgled govori: Oni
znaju. Oni znaju. Oni znaju. Dijetna Cola klizne mi iz
prstiju i zvekne o pod.
Piljim u telefon, jedva uspijevajući doći do daha.
Koliko sam samo preslušala poruka koje su počinjale
istim tim riječima? Poruka me katapultira kroz
vrijeme, a napetost i strah izvitopere me i svežu u
čvor.
Danielle je.
S pitanjima o nekom od mojih kikseva, ili
stvarima koje sam zaboravila učiniti.
Danielle je.
Neprestano me pritišćući, budno promatrajući.
Danielle je.
Pronašla me. Što znači da neće proći dugo prije
nego što Rory krene na put ovamo. Ispod mene,
limenka leži prevrnuta, a tamnosmeđa tekućina
izlijeva se u lokvu koja se širi i raste, podsjećajući na
krv.
 EVA

Berkeley, Kalifornija
Siječanj

pet tjedana prije pada

Onoga dana kada se Liz iseljavala iz kuće, Eva je

ostala skrivena u svojem domu, promatrajući iz
radne sobe na katu kako radnici tvrtke za selidbe
ukrcavaju unajmljeni namještaj u kamion. Nekoliko
dana nakon njihove svađe Liz je gurnula poruku kroz
otvor za poštu njezinih vrata; običan komadić papira,
ispisan urednim, nakošenim rukopisom, kao da je
nastao u nekoj drugoj eri. Sve što si ikada htjela s
druge je strane straha. Eva ga je zgužvala i bacila u
kantu za smeće pokraj svojega radnog stola.
Bila je svjesna da će se, jednom kada Lizin stan
bude prazan, a ona spremna za polazak, Liz htjeti
oprostiti od nje. Pokušala je zamisliti njihov ponovni
susret, suočavanje na trijemu, nakon dva tjedna
gotovo potpune tišine; trenutak u kojem bi pokušala
pronaći riječi kojima će se ispričati i reći Liz da joj
njihovo prijateljstvo mnogo znači, unatoč njezinim
postupcima i ponašanju.
Odlučila se Zaokupiti vlastitim životom i
poslovima kako ne bi toliko time razbijala glavu.
Provjerila je stanje svojega bankovnog računa u
Singapuru. Organizirala je dokaze koje je dotad
uspjela skupiti o Fishu. Koji dan prije, sve je dala
ovjeriti, za svaki slučaj. Nezainteresirana javna
bilježnica zabavljala se napuhivanjem balona od
žvakaće gume - otisak prsta ovdje, potpis ondje - i ne
pogledavši stoje sve Eva natipkala.
Ali nešto ju je kopkalo, rujući joj po podsvijesti.
Sitnica, nedovršeni posao koji joj neće dati mira dok
se još jednom ne pozabavi njime, posljednji put.
Uskoro će nestati. Uzet će novo ime i započeti novi
život. A jednom kada to učini; povratka više nema.
Mogućnost da uživo vidi svoju biološku obitelj,
možda čak i porazgovara s njima, zauvijek će biti
izgubljena.
Utipkala je imena svojih djeda i bake u Googleovu
tražilicu, kliknula na mrežnu stranicu specijaliziranu
za pretraživanje ljudi pa žurno unijela pojedinosti
svoje kreditne kartice kako bi otključala sve
funkcionalnosti i tako došla do njihova telefonskog
broja i adrese.
Nije bilo teško. Sve ovo vrijeme informacije su bile
na dohvat ruke, čekajući da ih ona odluči pronaći.
Nancy i Ervin James živjeli su u nekoliko kilometara
udaljenom Richmondu.
Kada je Liz otišla kupiti sendviče za radnike, Eva
je iskoristila priliku i iskrala se. Nije bila vična
dugačkim oproštajima. Previše je toga ostalo
neizrečeno da bi se mogla pretvarati kako bi oproštaj
bio bilo kakav osim razvučen.
.

Odvezla se na sjever, još uvijek ne vjerujući koliko su

blizu sve vrijeme bili, zapitavši se pomisle li ikada na
nju. Jesu lije ikada pokušali pronaći. Možda nisu
doplatili dodatne funkcionalnosti kako bi dobili
adresu, no možda su se i sami povremeno upustili u
internetsku pretragu njezina imena. Eva James. I
našli bije, na popisu žena s kojima dijeli ime.
32godine, Berkeley, Kalifornija.
Isključivši se s autoceste, nastavila je navigirati
nepoznatim ulicama pa naposljetku završila u
širokoj, pustoj ulici, omeđenoj derutnim kućama.
Dvorišta su bila krcata starudijom, a sasušena trava
i korov kao da su isisali svu boju iz okoline. Prizor
pred njom nije bio nimalo nalik na onaj koji je
zamišljala, pa je došla u iskušenje da jednostavno
nastavi voziti kako bi se i dalje mogla držati iluzije što
ju je godinama njegovala u glavi.
Stala je ispred izblijedjele zelene kuće s
razbijenim garažnim prozorom. Netko je preko rupe
zalijepio komad kartona. Ljepljiva vrpca koja ga je
pridržavala na mjestu doimala se starom i krhkom, a
karton, čiji su rubovi bili prekriveni plijesni, izobličen
vlagom. Na suprotnoj strani ulice pas, privezan
lancem u dvorištu, svojim je lavežom razbio tišinu.
Dok je kročila ispucalim cementnim prilazom,
pogled joj je zapeo za smeđi travnjak i zakržljale
grmlje. Pokušala se zamisliti kako se igra ovdje, ali
nijedan od novih prizora nije bio nimalo nalik na
maštarije koje je godinama gajila. Gdje su cvjetne
lijehe koje je u njezinim maštarijama sadila njezina
baka? Gdje je dobro održavan auto na prilazu? Gdje
su izglačani zastori na prozorima? Gdje je kolni prilaz
koji bi djed jednom godišnje ispirao snažnim mlazom
vode? Sve što je vidjela pred sobom bilo je tako
neočekivano, poput neugođena glasovira, u kojem
svaka tipka svira pogrešnu notu, glasnu i prodornu.
 Stala je na sjenoviti trijem, trudeći se disati na
usta zbog nepodnošljiva smrada cigaretnog dima,
koji je sipio čak i kroz zatvorena vrata. Pokucala je, a
iznutra se začuo zvuk koraka koji se primiču bliže i
bliže. Poželjela se okrenuti i pobjeći. Više nije imala
želje vidjeti što se skriva unutra.
Ali prije nego što se uspjela pomaknuti, vrata su
se silovito otvorila. Pred njom se našao stariji
muškarac u preširokim trapericama i staroj majici
kratkih rukava koja je otkrivala njegove tanašne
ruke, prekrivene tetovažama. - Kako mogu pomoć’? -
upitao je, gledajući kroz nju, prema automobilu
parkiranom uz rub ceste. Njegove su je oči presjekle
čim ih je ugledala. Bile su to njezine oči. Isti oblik,
ista nijansa. Bio je to trenutak potvrde koji ju je
ostavio bez daha, nalik na onaj kada središnji dio
slagalice, kada sjedne na mjesto, upotpuni sliku.
Tko je? - zazvao je glas iznutra.
Preko muškarčeva ramena Eva je teškom mukom
uspjela nazrijeti obrise krupne figure u stolici. Smrad
cigareta bio je nepodnošljiv, a ispod njega dalo se
oćutjeti i nešto drugo: vonj neopranih tijela i
prekuhane hrane.
Ispričavam se - rekla je Eva, ustuknuvši za korak.
- Pogriješila sam kuću.
Muškarac je zurio u nju, a ona je zadržavala dah,
čekajući trenutak spoznaje u njegovim očima,
trenutak kada će brana popustiti; možda će vidjeti
duh njezine majke, svoje mrtve kćeri, kako stoji pred
njime. Ali on je samo slegnuo ramenima i rekao: -
Kako hoćete! - pa zatvorio vrata za sobom.
 Okrenula se pa se nekoordiniranim koracima niz
prilaz vratila do rubnika i svojega automobila.
Upalivši motor, prekorila je samu sebe što je uopće
pomislila da bi mogla zateći bilo što drukčije od
ovoga, ljuta što se usudila maštati o bilo čemu povrh
onoga najgoreg.
A ipak, kad je kroz mrežu uličica pronašla put do
autoceste pa se zaputila prema Berkeleyju, shvatila
je da je provela cijeli život čeznući za nečim što ionako
nikada ne bi imala. Sve je ove godine vjerovala kako
bi, da su je samo voljeli dovoljno kako bi je odgojili,
nekako uspjela izbjeći ono što joj se dogodilo na
Berkeleyju. Uspjela bi završiti studij i izgradila bi
dobar život za sebe. No sada joj je bilo bolno jasno
kako, da je odrasla ondje, zapravo ne bi ni dospjela
na Berkeley, a kamoli ga završila.
Informacija je moć.
Mogla je napustiti svoj život, ne žaleći ni za čim,
posve sigurna da prošlost nema nikakvu vrijednost.
Sada joj je bilo jasno da te ponekad smrt može
osloboditi dugo sanjanog sna.
Kada se vratila kući, kamiona za selidbu više nije
bilo. Lizin je dio kuće bio prazan. Nezastrti prozori
otkrivali su ogoljele prostorije, a zid oličen nijansom
crvene gotovo je isijavao. Prizor ju je ispunio golemom
i .hladnom tugom.
Kročila je na trijem i otključala svoja vrata, držeći
pogled pred sobom i trudeći se ne primijetiti da joj je
Liz ostavila posude s cvijećem koje je tako brižno
njegovala. Usudila se ovlaš pogledati udesno, u drvce
koje su skupa posadile, jedinu stvar koja je preostala
od njihova prijateljstva. Nijemi će stražar nastaviti
rasti ondje, brižno čuvajući njezine tajne.
 EVA

Berkeley, Kalifornija
Veljača

tjedan prije pada

Jeremyjeva poruka stigla je petnaest minuta prije

nego stoje Eva trebala poći na košarkašku utakmicu
kako bi se ondje sastala s Dexom.

Padam godinu. U utorak trebam predati seminarski rad, a

treba mi nešto što će mi pomoći dobiti pet. Molim te.

Od svih njezinih mušterija, Jeremy je bio

najustrajniji jer ju je tjednima nastavio gnjaviti da
mu proda nešto. Svaki put bi uspjela pronaći izgovor,
nudeći da će ga povezati s nekim drugim, no on bi to
svaki put odbio. Htio je isključivo nju. Vjerovao joj je.
U prošlosti bi zakolutala očima na takvu odanost, no
sada je znala da je itekako pametan što je tako
oprezan.
Odgovorila je.

Idem na košarkašku utakmicu u Haas. Nađemo se pred

ulazom na tribinu deset na poluvremenu.

Napravit će primopredaju s Dexom u klupskim

prostorijama, a potom pronaći Jeremyja. Probrala je
četiri komada među škartom, tabletama koje su
prilikom proizvodnje ispale neobična oblika ih se
razlomile, pa ih gurnula u običnu bijelu omotnicu.
Nisu bile oku ugodne, no poslužit će svrsi za koju su
napravljene.
Prije dva dana Castro joj se prišuljao u redu sa
zamrznutim prehrambenim proizvodima u lokalnom
supermarketu. Ostao je tek sekundu, dovoljno da joj
prenese mjesto i vrijeme, te da joj kaže kako će
uskoro imati odgovor za nju. Eva je osjećala sate i
minute kako istječu, noseći je bliže i bliže neznanu
ishodu. Osvrnula se po svojem domu, zapitavši se
hoće li joj nedostajati. Pogledom je pratila poznate
zidove dnevne sobe: omiljeni naslonjač u kojem je
sjedila milijun puta, gledajući televiziju ili čitajući.
Grafike na zidu, odabrane jer je svoj tmurni i
osamljeni život htjela osvježiti mrljama jarkih boja.
Svoje stare udžbenike, jedine podsjetnike na ono što
se nadala postati. A ipak, dijelovi se nisu međusobno
uklapali u cjelinu jednoga života. Stojeći ondje, Eva
je doživjela trenutak posvemašnje jasnoće, kao da je
već otišla, shvativši da joj ništa od toga nije bilo bitno.
Ništa joj neće nedostajati. Jedina osoba do koje joj je
ikad bilo stalo već je postala dijelom prošlosti.
Zgrabila je svoju jaknu, gurnula paket s
tabletama u unutarnji džep, omotnicu za Jeremyja u
drugi, a snimač zvuka u torbicu, posve svjesna da će
vjerojatno i večeras snimiti samo hrpu beskorisnih
gluposti. Potom se iskrala na trijem, pritom nastojeći
ignorirati Lizine prazne prozore, svjesna da joj koraci
na trijemu sada zvuče nekako glasnije, kao da njihovi
odjeci naglašavaju prazninu koju osjeća iznutra.
Prehodala je nekoliko kratkih ulica do kampusa,
presjekavši preko prostrana travnjaka koji je vodio do
knjižnice, potom slijedeći mračnu, vijugavu stazu što
je izbijala na Sather Gate. Rijeka studenata i navijača
slijevala se prema paviljonu Haas. Progurala se kroz
mnoštvo, ušla u dvoranu pa se uputila ravno prema
svojemu mjestu.
Pristojno se osmjehnula ljudima oko svojega
sjedišta, odreda poznatim licima sada kada je
pohodila sve domaće utakmice. Ali nije razgovarala
ni s kim. Umjesto toga, zapiljila se prema terenu gdje
se zagrijavala momčad, dopustivši da je zvuci
dvorane obaviju dok je razmišljala o tomu koliko je
zabrazdila u životu, izgubivši se nalik na brodicu,
prepuštenu nemilosrdnim hirovima plime. Bila je
svjetlosnim godinama daleko od mjesta s kojega je
započela. Izgubljena ha moru, bez ikakve nade da će
uspjeti pronaći put natrag do poznatog kopna.
.

Dex se nije pojavio do polovice prvog poluvremena. -

Oprosti što kasnim - rekao je, kliznuvši u svoje
sjedalo. - Jesam li propustio išta bitno?
Eva je odlučila prešutjeti odgovor na njegovu
pošalicu, zagledavši se umjesto toga prema dijelu koji
su napučili studenti, odreda na stojećim mjestima.
Mlađahni su navijači skakali gore-dolje kao jedan,
podbadajući gostujuću momčad. - Nisam bila ni na
jednoj jedinoj košarkaškoj utakmici tijekom svojih
studentskih dana - rekla je. - Samo sam učila i
odlazila na predavanja. Osim pred sam kraj. S
Wadeom.
Dex je kimnuo, ne rekavši ništa.
- Oduvijek sam vjerovala da ću ostati na
Berkeleyju. Možda kao predavačica, možda kao
zaposlenica jednog od laboratorija. Ovo je jedino
mjesto u mojem životu na kojem sam se osjećala kao
da imam dom. - Ispod njih, igrač je uhvatio loptu koja
se odbila od koša pa poveo brzu kontru prema
suprotnoj strani terena, a mnoštvo oko njih
podivljalo je. No Eva je nastavila: - Život kojim sada
živim posve je izvitoperena inačica života kakav sam
priželjkivala. Da, živim ovdje, na Berkeleyju. Imam
novca i imam dom. Imam sve što sam mislila da
želim, a ipak je sve tako pogrešno.
Pomaknuvši se na svojem sjedalu, Dex se
okrenuo tako da je može pogledati. - Misliš da je
nama ostalima bolje? - Pokazao je prema starijem
muškarcu na kraju njihova reda čiji se gornji dio
trenirke činio ofucanim na završetcima rukava i pod
čijim su se očima objesili vrećasti podočnjaci. -
Pogledaj onog tipa. Dao bih se kladiti da je nekakav
računovođa u gradu. Da u cik zore odlazi na brzi vlak
pa se ugura u njega s mnoštvom ostalih smrtnika,
nastojeći zauzeti što manje prostora. Doručkuje za
radnim stolom. Liže šefu dupe i samo odbrojava dane
do svojega ljetnoga godišnjeg odmora od dva tjedna,
pritom jedva uspijevajući smoći dosta novca za
godišnje košarkaške ulaznice. Želiš li možda i njegov
život umjesto svojega? Ono što mi imamo mnogo je
bolje.
Poželjela ga je zgaziti. Bolje? Skrivanje,
spletkarenje i neprestano osvrtanje? Koliko je ljudi
oko njih bilo primorano živjeti s neprestanim
strahom da će ih policija uhititi ili netko ubiti zbog
počinjene pogreške?
 Bila je čangrizava i nervozna, koprcajući se
unutar života koji je malo-pomalo postajao sve
ispraznijim. No, što su se stvari dulje razvlačile, to je
manje vjerovala da će je Castro uspjeti izvući. Htjela
je imati rezervni plan, htjela je moći nestati u
vlastitom aranžmanu ako na to bude primorana.
Kako je razina buke u športskoj dvorani rasla,
tako se Eva primicala i naginjala bliže Dexu, govoreći
tiše kako snimač ne bi uhvatio i njezin glas. - Imam
studenticu koja želi kupiti lažnu osobnu iskaznicu -
rekla je, nadajući se da joj Dex neće osjetiti
podrhtavanje u glasu. - Ima devetnaest godina. Želi
obilaziti klubove San Francisca. Znaš li nekoga tko bi
joj je mogao izraditi?
Ako je Dex uočio laž, nije joj to ničime dao do
znanja. Položio je laktove na svoja koljena pa okrenuo
lice prema njoj. - Poznavao sam nekoga u Oaklandu
tko se bavio takvim stvarima. Ali bilo je to prije
mnogo godina, još onda dok si mogao jednostavno
izvući fotografiju i zamijeniti je drugom. - Odmahnuo
je glavom. - Danas? Najbolje bi joj bilo pronaći
nekoga tko joj sliči i tko joj je voljan prodati svoju.
Kasnije taj netko može prijaviti gubitak isprave.
Takve se stvari stalno događaju.'
Pogledala je prema terenu, hineći zanimanje za
utakmicu kako on ne bi nekim slučajem primijetio
očaj u njezinu pogledu. - Tako sam joj i rekla -
odgovorila je. - Ali znaš kakvi su studenti. Dvije se
godine čine kao cijela vječnost kad imaš devetnaest.
Zvuk zviždaljke označio je minutu odmora,
popraćen zaglušujuće glasnom glazbom iz zvučnika.
 Morala je ponovno podići glas kako bi je on čuo. -
Stoje na kraju bilo s onim tvojim prijateljem koji nam
je poslao Brittany?
Dex se zapiljio u navijačice koje su plesale na
terenu podno njih pa rekao: - To je riješeno. Nije to
bila moja odluka, ali ne mogu reći da ga imalo žalim.
- Jesi li posve siguran da je i on sudjelovao u
istrazi?
Dex je odmahnuo glavom. - Nije važno.
- Zvuči mi prilično riskantno - nastavila je - riješiti
se tipa koji je bio Brittanyn kontakt. Neće li to
ponovno skrenuti policijsku pažnju na nas?
Dex se nacerio kiselim osmijehom koji mu nije
dosegao do očiju. - Nikad ga neće pronaći.
Eva je osjetila kako joj se pod rebrima otvara
zjapeća praznina. Pričekala je da nastavi.
- Fish je vlasnik skladišta u Oaklandu. Nekakvo
uvozno/izvozno sranje. U podrumu je peć za
spaljivanje.
Nervozno je progutala, trudeći se zadržati oči na
njegovima i ne ustuknuti, pa kimnula, nadajući se da
je snimač uhvatio riječi, a ne samo do kraja odvrnutu
pjesmu Daft Punka. Ispod njih, navijačice su se
vrtjele i izvijale, zamahujući kosom i pumpajući
rukama i nogama sve silovitije i energičnije kako se
glazba ubrzavala.
Osjetila je val klaustrofobije koji ju je počeo sve
snažnije preplavljivati. U dvorani je bilo sparno, a
ljudi su bili nagurani na skučena sjedala koja su se
dizala prema krovu, dajući joj osjećaj da se svi guraju
i pritišću je. Pogledala je prema semaforu kako bi
vidjela koliko je sati. - Što kažeš na to da steknemo
početnu prednost? - upitala je. - Voljela bih izbjeći
gužvu poluvremena. Počinje me boljeti glava. Mislim
da bi najbolje bilo da pođem kući.
- Ne moraš mi dvaput reći. - Dex je skočio sa
svojega sjedala pa kliznuo pokraj ljudi u njihovu
redu, a Eva ga je slijedila u stopu.
.

Bili su prvi u redu za zahod pa je primopredaja

potrajala kraće od trideset sekunda. - Vidimo se
sljedećeg tjedna? - upitao je Dex, navukavši kaput
tješnje oko sebe.
Eva se zagledala kroz prozor klupskih prostorija,
mislima lutajući mjesecima u budućnost, u proljeće,
kada će se igrači ponovno naći dolje pa trčati od baze
do baze i pijuckati sjemenke suncokreta u travu. Ako
bude sreće, ona će dotada već odavno nestati odavde,
ovako ili onako.
Pogledala gaje, očima upijajući profil koji joj je
sada bio jednako poznat koliko i vlastiti. Život kakav
su vodili bio je težak, a on je zaista dao sve od sebe
ne bi Uje podučio svemu što zna. A ona je pak bila
dobra učenica. I dugo je vremena bila prilično sretna.
Ali ta su vremena sada bila daleko za njom, poput
izblijedjelih fotografija osobe koju je davno
poznavala. - Naravno - odgovori- laje. - Pazi se.
- Uvijek - odgovorio joj je, namignuvši.
Vrativši se na polukat krcat ljudima, bacila je
pogled na sat. Imala je još pet minuta da se probije
na suprotnu stranu dvorane i sastane s Jeremyjem.
Glavobolju nije izmislila; osjećala je kako joj pritisak
raste u sljepoočnicama, posve svjesna da će do kraja
večeri prerasti u nesnosnu migrenu. Izvukla je
mobitel iz džepa pa ponovno poslala poruku
Jeremyju.

Promjena plana. Nađimo se pred ulazom na tribinu dva.

Progurala se kroz vrata klupskih prostorija pa počela

manevrirati kroz mnoštvo.
Ljudi su se gurali pokraj nje, pokušavajući se
vratiti svojim sjedalima, a ona se svim silama trudila
osvojiti i zadržati komadić prostora na kojem bi
mogla čekati. Bacila je pogled preko terena, prema
tribini deset, pokušavajući vidjeti čeka lije možda
Jeremy one kada joj je netko zapeo za oko.
Isprva ga je vidjela samo s leđa, prepoznavši ga po
kratkoj smeđoj kosi. Sportski sako, dovoljno prostran
da skrije futrolu za pištolj. Kao u nekom usporenom
filmu, promatrala ga je kako gleda u svoj mobitel, čita
nešto, odguruje se od zida pa udara u njezinu
smjeru.
Pogledala je svoj mobitel, kao da ga vidi prvi put
u životu, shvaćajući malo-pomalo, a jeza spoznaje
gotovo joj je zamaglila vid. Prisjetila se svake poruke
koju je poslala proteklih nekoliko tjedana. Dexu. I
Jeremyju, kojemu je rekla gdje i kada točno da je
čeka. A ondje, gdje ju je trebao čekati Jeremy, stajao
je Castro.
Sve joj se vratilo poput munje. Bijeli papirić
gurnut kroz otvoreni prozor auta u njegove ruke.
Brittany. Imala je njezin broj i mogla mu ga je
proslijediti. Whispr i slične aplikacije bile su
beskorisne ako je on čitao njezine poruke istodobno
kad i ona.
Pognute glave, progurala se kroz mnoštvo,
usamljena protiv plime ljudi koji su se vraćali na
svoja mjesta. Nije se usudila nikoga pogledati u oči,
uvjerena da će je Castro ugrabiti svakog trena pa je
privući k sebi i reći joj da isprazni džepove. Zatražit
će od nje da mu objasni zašto još prodaje drogu. Reći
će joj da njihov dogovor otpada.
Izjurila je kroz bočni izlaz na hladan noćni zrak
pa potrčala niz stube, i dalje grčevito stišćući
kompromitirani mobitel u ruci. Prolazeći kraj
prekrcane kante za smeće, morala se oteti nagonu da
ga zakopa pod starom ambalažom i praznim
šalicama. Da ga se riješi što prije. No, zadržala gaje,
svjesna da ga mora nastaviti rabiti kako Castro ne bi
posumnjao.
Nastavila je žustrim korakom prema Sproul Plazi,
otvorila posljednju poruku Jeremyju pa pritisnula
tipku Odgovori.

Usput, danas sam naletjela na tvoju mamu. Izvrsno

izgleda!

Bila je to šifra koju je dogovorila sa svim svojim

klijentima, nekoliko riječi koje su im davale do znanja
da se nije sigurno sastajati. Uz malo sreće, Jeremy će
se vratiti na studentsku tribinu i zaboraviti na nju.
Nastavila se uspinjati Avenijom Bancroft pa
ondje, pokraj prostorija studentskog zbora, odložila
omotnicu s Jeremyjevim tabletama u kantu za
smeće, a potom skrenula kući.
 CLAIRE

nedjelja, 27. veljače

Gospođo Cook. Danielle je. Znam da se niste ukrcali

na let. Nazovite me.
Dubok, pulsirajući strah protutnji mnome dok
odlažem mobitel, oprezno se odmičući od njega, kao
da bi Danielle nekako mogla posegnuti kroz njega i
dohvatiti me pa me povući natrag u New York, gdje
čeka Rory.
Misli mi se vrtlože, zamagljene panikom. Kako me
uspjela tako brzo pronaći? Snimka je objavljena prije
manje od dvadeset četiri sata. A onda, užasavajuća
pomisao. Što ako je sve ovo bila namještaljka? Otkud
bi inače Danielle znala kako stupiti u kontakt sa
mnom preko neregistriranog mobitela koji je
pripadao ženi s drugog kraja države? Dah mi
podivlja, brz i nepravilan, i iznenada sam primorana
boriti se s nagonom da povratim sve iz sebe.
Ako su Rory i Eva nekako povezani... Pokušavam
negdje pronaći drugu polovicu te misli. Kako su se
upoznali, kako su uspjeli skovati plan da me pošalju
u Portoriko, da Eva zamijeni sa mnom propusnicu u
posljednjoj minuti i pošalje me na mjesto gdje ću biti
bez ikoga svog? Bez ikakvih resursa, izolirana i sama.
Savršena meta. Jer da mi se bilo što dogodi ovdje,
nitko nikada ne bi doznao.
Ali koliko god pokušavala, nikako ne uspijevam
sve dijelove uklopiti u uvjerljivu priču. Nitko nije znao
da će se zrakoplov srušiti. A ja u nijednom trenutku
nisam namjeravala odsjesti u Evinoj kući. Kanila
sam nazvati Petru. Provesti u Evinu domu najviše
nekoliko sati. Rory nikako nije mogao zvati da ću
završiti ovdje. Sasvim sigurno nije mogao povlačiti
konce iz pozadine.
Puštam da me tišina kuće preplavi, prisiljavajući
samu sebe da se smirim i sagledam događaje u
realnijem svjetlu, a ne očima zlostavljane žene koja u
svojoj paranoji vidi prijetnje i ondje gdje ih nema.
Mozak mi počne vrtjeti priču unatrag. Negdje mora
postojati neka poveznica. Ponovno dohvatim mobitel,
klizeći prstima po njegovim rubovima i zureći u crni
zaslon, promatrajući svoj blijedi odraz koji mi
uzvraća pogled.
Ja. Bruce je rekao Roryju da istražuje broj koji
sam nazvala na dan nesreće. Prisjetim se večeri kada
sam uspjela otključati Evin mobitel pa ponovno
nazvala Petrin broj, nadajući se da će se poziv ipak
probiti do željene adrese. Ako mogu ući u zapise
Petrinih poziva, možda mogu vidjeti i tko ju je sve
pokušao nazvati.
Ja sam dovela Danielle do sebe. Ako već znaju
broj, što bi još mogli znati? Mogu li mi pomoću broja
nekako ući u trag? Pogledavši prema kuhinjskom
prozoru, prema stražnjim vratima, osjetim iskušenje
da ih otvorim i bacim mobitel u grmlje.
- Misli, Claire. - Glas mi zazvuči prestrašeno u
tišini prazne prostorije. Ovo nije televizija ili neki loš
film. Rory ima brdo novca, a Bruce ima veze preko
kojih bi mogao čak i iskopati neke informacije, ali ne
mislim da imaju u rukama resurse pomoću kojih bi
mogli pratiti telefon. Ne mogu me pratiti onako kako
bi to mogle snage reda i mira.
Duboko udahnem pa polako ispustim zrak.
Učinim to ponovno pa još jednom, dopustivši
najvažnijem pitanju da se probije na površinu.
Zastoje poziv došao od Danielle, a ne od Roryja?
Takvo što nije mu nalik. Uostalom, da njih dvojica
znaju gdje sam, sigurno ne bi nazvali. Rory bi
jednostavno banuo ovamo, pojavio se preda mnom
kada bih se tomu najmanje nadala. Zdravo, Claire.
Drhtavim prstima ponovno preslušam poruku.
Daniellein glas opet pošalje val straha kroz mene,
unatoč tomu što ovoga puta znam što očekivati.
Znam da se niste ukrcali na let. Nazovite me. Ovoga
puta primijetim da joj je glas prigušen, protkan
panikom, kao da mi želi prenijeti upozorenje, a ne
prijetnju.
Jedno je sigurno - moram otići. Sat na pećnici
pokazuje malo iza deset. Dovoljno je kasno da se
izvučem iz grada, a da nitko to ne primijeti, ali i
dovoljno rano da ne budem jedina na cesti. Ostavivši
torbe kraj vrata, zgrabim Evin privjesak s ključevima
pa se zaputim ravno do garaže. Vrijeme je da
provjerim je li Evin automobil uopće u voznom
stanju.
.

Garaža je zaključana lokotom. Naprežem oči u

mraku, prebirući po ključevima dok ne nađem onaj
pravi pa otključam lokot, moleći se da automobil
upali. Da ima goriva. da je u dovoljno dobrom stanju
da me izbavi odavde.
 Vrata se podignu s lakoćom, vođena dobro
podmazanim opru- gama, a ja kročim u još mračniji
prostor, pustivši da mi se oči pri- viknu na tminu, u
kojoj razabirem rubove prašnjavih polica s
limenkama boje i paučinom presvučene ljestve
naslonjene na zid. Ali auta nema. Samo trag kotača
koji mije, skupa s velikom plitkom posudom na
sredini, poprskanom mrljama sasušenog motornog
ulja, otkrio gdje bi trebao biti. Osjećaj gubitka udari
me poput malja, drobeći ono malo nade što sam
gajila. Kamo god se okrenem, vrata prilika i
mogućnosti iznova mi se zatvaraju tik pred nosom,
tjerajući me sve dublje u kut.
Uđem skroz unutra, pogledom klizeći po golom
zidu otraga, kao da bih ondje mogla pronaći neki
trag, samo ako se dovoljno zadubim. Okrenem se
kako bih se suočila s mračnom ulicom pred sobom,
a um mi već bjesomučno radi na preslagivanju
planova u nešto što bi bilo izvedivo. Provest ću još
jednu noć ovdje. Ujutro ću sjesti na prvi brzi vlak za
San Francisco. Potrošit ću dragocjeni novac pa kartu
prema sjeveru. Kad sunce grane, već ću biti negdje
drugdje.
Ponovno zaključam garažu pa krenem natrag
unutra. Ali nakon što sam obišla stablo pa ugledala
trijem, stadoh kao ukopana, skoro ispustivši Evine
ključeve. Muškarac na kojega sam naletjela neki dan
viri kroz ogoljele prozore susjednoga stana. Isti onaj
za kojega sam bila uvjerena da me promatra kroz
izlog kafića.
Povučem se natrag u sjenke, osvrćući se preko
ramena na ulicu iza sebe i pitajući se bih li trebala
jednostavno pobjeći. Ali ostavila sam Evina vrata
otključanima, a moja torba, računalo i torbica još su
unutra.
Duboko udahnem pa mu priđem. - Mogu li vam
kako pomoći?
Okrene se pa mi se toplo osmjehne, kao da smo
stari prijatelji. - Pozdrav još jednom. - Svjetlo koje
dopire iz moje dnevne sobe obasja mu lice dovoljno
da mu mogu vidjeti oči, zapanjujuće sive, nalik na
olujni ocean. - Možete li mi reći kod koga se trebam
raspitati kako bih unajmio ovaj stan?
Napravim još nekoliko koraka pa stanem na
trijem, postavivši se između njega i Evinih
otključanih vrata pa kažem: - Nije li malo kasno za
potragu za stanom?
On širom raširi ruke. - Bio sam u prolazu i
ugledao prazan stan. Zaintrigirao me.
- Ne bih vam znala odgovoriti. Tu sam privremeno,
dok je moja prijateljica na putovanju.
- Aha. Kada će se vratiti? - Posve je miran, njegovo
lice maska hladnokrvnosti koja ne odaje ništa. No,
osjetim neku promjenu u njemu dok iščekuje moj
odgovor, kao da mu je ono što će čuti od mene
presudno.
Kada će se vratiti?
- Otputovala je u inozemstvo - odgovorim
naposljetku, želeći što više povećati udaljenost
između Eve i tog čovjeka.
Kimne, kao da moje riječi objašnjavaju nešto, a
osmijeh mu uvije kutke usnica. Zakorači prema
meni, posegnuvši kako bi mi skinuo nešto s ramena.
- Paučina - reče. No nije se udaljio, a ja osjetim
vrelinu koja isijava iz njega. Miris cigareta i kolonjske
vode sruče se na mene pa ustuknem prema Evinim
vratima, pitajući se hoće li poći za mnom.
On pokaže prema Evinim ulaznim vratima pa
kaže: - Znam da vam se ovo čini kao pristojno
susjedstvo, ali doista ne biste smjeli ostavljati vrata
otključanima ovako dugo, osobito u ovo doba noći.
Berkeley nije tako siguran kakvim se čini.
Učini mi se kao da me odalamio stisnutom šakom
u trbuh, a prsa mi se stegnu u sićušnu loptu,
otežavajući mi disanje. Ne odgovorivši ni riječi,
zgrabim kvaku pa je okrenem, kliznem unutra i
zaključam vrata za sobom.
Čujem njegove riječi: - Hvala vam na pomoći -
prije nego što siđe niz stube. Pogledom preletim sobu,
tražeći bilo kakav trag da je ulazio unutra.
No sve je na svojemu mjestu, točno onakvo
kakvim sam ostavila. Moja torba stoji uza zid,
netaknuta. Pomirišem zrak, no ne osjećam ni
natruhe njegove kolonjske vode. Nije bio unutra. Nije
mogao. Provela sam manje od pet minuta u garaži.
Pritisnem oči prstima, trudeći se ostati pribrana i
razmišljati racionalno, unatoč panici koja mi kola
bićem.
Ušavši u kuhinju, umalo ugazim u lokvu dijetne
Cole koja se izlila iz prevrnute limenke i pronašla put
pod policu, naslonjenu uza zid. Pratim njezin put
pogledom, a oči mi zapnu za kotačiće na polici.
Sagnem se, pazeći pritom da ne kleknem u smeđu
tekućinu, pa povirim ispod, do mjesta gdje se Cola
nakupila u lokvu, tik do donjeg ruba okvira vrata.
Ustavši, priđem polici s boka, pa uprem u nju
svom snagom, odgurnuvši je i otkrivši još jedna vrata
s lokotom, ovoga puta postavljenim na čelični lanac.
- Koji vrag, Eva? - promrmljam.
Ponovno dohvatim ključeve pa jednog po jednog
pokušavam ugurati u bravu, a kada se lokot konačno
otključao, počnem napipavati po zidu, tražeći
prekidač za svjetlo. Nakon što sam ga upalila,
ventilator poda mnom počne zujati, a ja se počnem
oprezno spuštati uskim stubama, koje me odvedu u
skučen podrum gdje je nekoć vjerojatno bio kućni
vešeraj.
Ali sad je ondje nešto posve drugo. Zidove
opasavaju police i pultovi, a u kutu stoji mali sudoper
s prijenosnom perilicom posuđa. Sastojci su uredno
posloženi na policama: veliki spremnici kalcij-
klorida, barem trideset bočica raznoraznih lijekova za
prehladu i kašalj. Prijenosno kuhalo također je u
kutu, a nekoliko silikonskih kalupa za odlijevanje
tableta stoji izvrnuto kraj sudopera, kao da se suše.
Visoko na zidu stoji prozorčić prekriven daskama,
prema kojem ventilator tjera zrak, bjesomučno se
okrećući.
Pult lijevo od stubišta posut je papirima, a tu je i
snimač zvuka. Nagnem se, ne želeći zapravo
dodirnuti ništa, pa počnem čitati nešto što na prvi
pogled izgleda kao ovjereno pismo, naslovljeno na
izvjesnog agenta Castra.
 Zovem se Eva James, a ovoje moja izjava, dana
pod prisegom, o događajima koji su započeli prije
dvanaest godina i pretegnuli se sve do današnjega
dana, 15. siječnja ove kalendarske godine. Čitam
žurno, a stranice se okreću sve brže i brže, otkrivajući
priču o studentici koja se samo htjela uklopiti. Koja
se odlučila na ono što joj se u tom trenutku činilo
jedinim mogućim izlazom, vezujući svoju sudbinu uz
muškarca imena Dex, koji joj je obećao toliko toga,
ne namjeravajući održati nijedno od tih obećanja.
Život. Sreću. Slobodu. Priča je to o ženi kojoj je
dojadio kut u koji je stjerana, ženi koja je bila
spremna spaliti sve na svojem putu kako bi
umaknula iz tog kuta.
Eva nije bila prevarantica ni kradljivica identiteta.
Bila je žena poput mene, netko komu se svijet nikada
nije prilagođavao, netko tko je pokušavao utrti svoj
put.
Dohvatim snimač zvuka pa pritisnem tipku za
pokretanje snimke. Zvuci športske arene ispune
skučeni prostor. Navijanje i uzvici, glas komentatora,
nekakva limena glazba.
- Zvuči mi prilično riskantno riješiti se tipa koji je
bio Brittanyn kontakt - začuo se Evin glas, točno
onakav kakvim ga se sjećam. - Neće li to ponovno
skrenuti pažnju policije na nas?
Odgovori joj meni sada poznati glas, isti onaj koji
sam čula prije manje od deset minuta, isti onaj koji
me upozorio da ne ostavljam vrata otključanima. -
Nikad ga neće pronaći. Fish je vlasnik skladišta u
Oaklandu. Nekakvo uvozno/izvozno sranje. U
podrumu je peć za spaljivanje.
Zaustavim snimku, nemajući hrabrosti slušati
dalje. Prizori mi se počnu vrtjeti u glavi, izmjenjujući
se sve brže i brže. Kupovina kuće gotovinom. Evin
očaj u zračnoj luci. Način na koji mi je svoju torbicu
gurnula u ruke, ne bacivši nijedan pogled unutra
kako bi vidjela ima li ondje ičega što bi htjela zadržati.
Mobitel koji je imala sa sobom, i drugi, crni, koji je
ostavila ovdje. Nije ni čudno što mi nije rekla istinu.
Zato se nije mogla vratiti u Berkeley.
I zato ja moram pobjeći odavde. Smjesta.
Ostavim laboratorij nedirnutim, ali pokupim sve
papire i snimač zvuka. Čvrsto ih prigrlivši, jurnem uz
stube.
 EVA

Berkeley, Kalifornija
veljača

dva dana prije pada

Eva se trebala sastati s agentom Castrom u Round

Houseu, zalogajnici smještenoj na samom ulazu na
most Golden Gate iz smjera San Francisca. Parkirala
je auto uz park Crissy Field pa došla pješice, nekoliko
puta pogledavajući preko ramena dok je napredovala
sjenovitim stazama parka Presidio. Do grada je došla
obilaznim putem, preko San Rafaela i Mill Valleyja,
umjesto da je jednostavno išla preko mosta Bay
Bridge, nadajući se daje
Dan prije dobila je pismo od Liz. Dodirnuvši
njegove presavijene rubove kao da je neki talisman,
sada ga je ponovno izvukla kako bi ga još jednom
pročitala.

Eva,
žao mi je što se nismo imale prilike oprostiti.
Zaista sam se nadala da ćemo još jednom
porazgovarati prije nego što odem. Ne mogu se oteti
osjećaju da ti dugujem ispriku. Upustila sam se u
nagađanja i pretpostavke na koje nisam imala pravo
pa ću sada biti posve jasna, kako ne bi bilo nikakve
zabune. Moje prijateljstvo ne podrazumijeva nikakve
 uvjete. Ne očekujem da glumiš nešto što nisi. Kakva
god bila tvoja prošlost, prihvaćam je kao takvu. I
obećavam da ću i dalje voljeti osobu kakva želiš
postati, ma tko ona bila.
Kada podijeliš svoje probleme s nekim, tvoje
breme postane malo lakše. Drugim riječima, tu sam
kada god osjetiš da si spremna podijeliti sa mnom ono
što te muči. Samo zato što više ne stanujem vrata do
tvojih, ne znači da neću biti tu kada me zatrebaš.
Nazovi me u bilo koje doba.
Završila je pismo na dnu načrčkavši svoj broj. Eva
je zadjenula pismo u džep, na isto mjesto na kojem
ga je nosila otkako je pristiglo, još jednom poželjevši
da je prije svih ovih godina umjesto Dexa upoznala
Liz. Ponovno se zapitala koliko bi joj drukčiji bio život
da je jedina stvar koju bi morala priznati bila jedna
jedina pogreška iz kemijskog laboratorija. Bila je
uvjerena da bi joj Liz oprostila takvu sitnicu. Eva je
tada bila mlada i glupa. Sasvim sigurno nije bila prva
koja je učinila neku glupost zbog dečka.
Ali sada je bilo prekasno. Liz je otišla, a Eva će
uskoro slijediti njezin primjer. Možda je i bolje tako.
.

Zatekla je Castra kako sjedi otraga, blizu kuhinje i

daleko od golema prozora koji je gledao na most. -
Naručio sam vam hamburger i pomirit - rekao je
umjesto pozdrava.
 Spustila je torbu na sjedalo pa sjela nasuprot
njemu. Crveni vinilni separei bili su krcati turistima
koji su svojim mobitelima neumorno okidali selfije.
Na parkiralištu ispred zalogajnice iz autobusa je
izašla još jedna skupina turista, koja se uputila
ravno prema šetnici mosta.
Nervoza joj je pustila pipke ti lom, nalik na
dugačke vrpce koje se uvijaju i krivudaju, zaplećući
se u čvorove dok je zamišljala kako odlazi odande,
kako izlazi iz restorana i sjeda u limuzinu nepoznata
vlasnika pa nestaje. Prsti su joj udarali po stolu, a
noga poskakivala pod njime. - Hvala - odgovorila je. -
Ali nije mi do hrane i besmislenog čavrljanja. Nadam
se da nemate ništa protiv.
- Moj je šef odbio vaš zahtjev da vas uključimo u
program zaštite svjedoka - rekao je.
Učinilo joj se da je netko isisao sav zrak iz nje, a
zvukovi oko njih iznenada su postali prodorniji.
Zveckanje tanjura i pribora, postojano zujanje
razgovora. Svi su se njezini planovi rasplinuli i
iščeznuli, kao da nikada nisu ni postojali. - Zašto? -
uspjela je upitati. - Rekli ste mi da pokušavate
uhvatiti Fisha već godinama.
Agent Castro uzeo je vrećicu šećera iz male šalice
na rubu njihova stola pa prstima kliznuo njezinim
rubom, ne mogavši je pogledati u oči. - Ako vam išta
znači, slažem se s vama. Ali kao što sam vam rekao,
program zaštite svjedoka je skup, i ne pribjegavamo
tom rješenju često.
- A kada onda ipak pribjegnete?
 Pogledao ju je, a ona je iz njegovih očiju uspjela
iščitati žaljenje i ispriku. - Uglavnom kada su
posrijedi krupne zvjerke. Organizirani kriminal.
Velike mreže. Znam da se Fish vama čini velikom
njuškom. I ja ga sasvim sigurno takvim smatram. Bio
sam mu blizu previše puta, više nego što mi je
ugodno priznati. Ali svaki mi put klizne kroz prste.
Moj kontakt utihne, a ja se nađem na početku.
- Razlog više da pogurnete stvar sada - odgovorila
je, trudeći se zadržati glas tihim. Trudeći se ne otkriti
očaj koji je osjećala.
- Mogu vam ponuditi dvadesetčetverosatnu
zaštitu na skrivenoj lokaciji. Tijekom cijelog suđenja.
Obećavam vam da ćete biti na sigurnom. Ako imate
odvjetnika, sada bi bio izvrstan trenutak da ga
nazovete.
Eva je ostala sjediti, razmatrajući njegove riječi.
Puštajući ih da se poslože u cjelinu i stvore sliku.
Ona, sama u hotelskoj sobi, dva čuvara na vratima.
Oružana pratnja do sudnice i natrag. Suđenje koje će
sasvim sigurno završiti oslobađajućom presudom. Ili
će jednostavno biti prekinuto. I što tada? Hoće li se
smjeti vratiti kući? Otključat će ulazna vrata svojega
doma i što onda? Kamo god pobjegla, Fishevi će je
ljudi pronaći. Dex će je vjerojatno sam dokrajčiti.
Nakon izdaje poput ove, neće mirovati dok je ne
pronađe.
Kad je bila dijete, djevojčice iz sirotišta običavale
su od sestre Bernadette tražiti savjete za svoje
probleme: prijateljstvo koje je pošlo po zlu, nepoštena
nastavnica, udomiteljska obitelj s kojom se nisu
slagale. Eva joj se nikada nije povjerila, ali svejedno
je slušala, lebdeći negdje na rubu njihovih razgovora
i upijajući riječi mudrosti koje je sestra Bernadette
dijelila. Često bi im rekla: Da biste izašle iz hodnika,
morate proći kroz njega, želeći im reći da, kakva god
bila situacija, jedan korak vodi drugomu, a drugi
onomu nakon njega. I tako se Eva uhvatila u koštac
s novim razvojem situacije, upregnuvši svoj um u
nastojanju da nađe put na drugi kraj hodnika. Nije
joj promaknula ni ironija činjenice da su joj sestra
Bernadette i Dex ponudili slične savjete. Odigraj do
kraja.
- Pa, što se može? Idemo naprijed i nadamo se
najboljemu - rekla je. - Što trebate?
Castro je vratio vrećicu šećera natrag u šalicu u
trenutku kada im je konobar donio hranu. Miris
hamburgera i pomfrita izazvao joj je mučninu. -
Idealno bi bilo kada bismo vas mogli ozvučiti za
sastanak s Fishem.
- To neće biti moguće - rekla je. - Nikad se nismo
sreli. Bilo bi krajnje sumnjivo kada bih zatražila
sastanak sada.
Castrove su se oči skupile. - Dogovor pada u vodu
onoga trena kada mi počnete lagati. - Nestao je onaj
pokornički ton isprike i žal što nije uspio učiniti više
za nju.
- Ne lažem vam - uzvratila je. - Tako stvari
funkcioniraju. Pokušavala sam doznati što više
mogu, kojim putevima prenose drogu, o samom
Fishu. Ali ne znam previše, samo onaj mali dio koji
se tiče mene.
 Castro se zavalio u naslon, stavivši oba dlana na
stol. Naposljetku je rekao: - Imamo dokaze, Eva.
Fotografije na kojima ste s njim.
Eva je odmahnula glavom, zbunjena. - To nije
moguće - rekla je. - Nikad se nismo upoznali.
Castro je posegnuo u svoj kaput, izvukao mobitel
pa počeo listati fotografije dok nije pronašao ono što
je tražio. Podignuo je mobitel prema njoj, tako da
može vidjeti zaslon.
Fotografija je snimljena u paviljonu Haas, one
večeri kada se trebala sastati s Jeremyjem.
Prepoznala je ljude oko sebe, među njima i otužnog
računovođu u pohabanoj trenirci na kraju reda. A
ondje, usred kadra, sjedili su Eva i Dex, glava
pognutih jedno prema drugomu, zadubljeni u
razgovor. Kvaliteta fotografi bila je nevjerojatna,
vjerojatno snimljena lećom visoke rezolucije.
Ponovno je odmahnula glavom, ne mogavši
procesuirati ono što vidi. - To nije Fish nego Dex.
Castro je sklonio svoj mobitel i pogledao je,
zaškiljivši kao da joj baš i ne vjeruje potpuno. - Ne
znam tko je Dex. Ali čovjek na slici zove se Felix
Argyros. Fish.
 CLAIRE

nedjelja, 27. veljače

Jurnem uza stube i kroz kuhinju, raznoseći

stopalima dijetnu Colu dnevnom sobom, pa naguram
Evino ovjereno svjedočenje i snimač zvuka u torbu.
Ne znam što me ponukalo da ih uzmem, koji me
točno instinkt upozorio da bi bila greška ostaviti ih
za sobom. Umom mi sijevne misao na muškarca s
trijema, na to koliko mi je blizu prišao, na vonj
cigareta koji još osjećam negdje u grlu, i nekako, bez
ikakve sumnje, znam da su ovi papiri, ovaj snimač,
ono što zapravo traži. Potom pomislim na Evin
mobitel na kuhinjskom pultu, Danielleine poruke još
uvijek na njemu. Jurnem natrag kako bih ga zgrabila
pa isključila prije nego što ga gurnem u džep.
Vani automobil projuri ulicom uz potmulo
tutnjanje radija iznutra, a ja povirim kroz zastore,
pitajući se tko bi mogao biti ondje vani i promatrati
me iz sjene. Primoram se otvoriti vrata i zakoračiti na
trijem; moji su instinkti u posvemašnjem kaosu. Više
nisam sigurna riskiram li više odlaskom ili
ostankom. No, u mislima još uvijek vidim podrumski
laboratorij za proizvodnju droge, ovjereno pismo
naslovljeno na federalnog agenta, i muškarca koji
sasvim sigurno nije dio Agencije za suzbijanje droga,
kako mi se unosi preblizu u lice, dajući mi time, bez
riječi, do znanja da će se vratiti.
Žurno prijeđem travnjak, držeći glavu pognutom
dok hodam prema kampusu, pripravna da bi me
svakog trena mogao zaustaviti nečiji odrješit glas ili
ruka na ramenu. U daljini, mačka počne tuliti,
dugačkim i prigušenim zvukom koji se prometne u
vrisak, jezivo sličan ljudskom.
.

Nabasam na maleni motel u prometnoj ulici, nekih

kilometar i pol od kampusa. Ramena i stopala me
bole. Smrzavam se. U malenom uredu gori svjetlo,
koje mi je otkrilo da je u njemu starija žena koja krati
vrijeme pušeći i gledajući televizor, pričvršćen na zid.
Čim sam ušla, okrene se prema meni, zaškiljivši kako
bi me mogla vidjeti kroz oblak dima.
- Htjela bih unajmiti sobu.
- Osamdeset pet dolara plus porez - odgovori mi.
- U redu - kažem, premda sam se malo pokolebala
nakon što sam sve sračunala u glavi.
Ona me odmjeri od glave do pete pa reče: - Trebat
ću vaše ime, vozačku dozvolu i kreditnu karticu.
- Htjela bih platiti gotovinom.
- Nije bitno. Moramo unijeti karticu u sustav.
Nećemo provesti naplatu dok se ne odjavite, a ako i
tada još budete htjeli platiti gotovinom, nećemo je
teretiti.
Odvagnem isplati li se prepirati s njom, no na
kraju zaključim da joj se bolje ne usjeci u pamćenje.
Pružim joj Evinu vozačku dozvolu i kreditnu karticu,
tjeskobno promatrajući kako unosi podatke u
računalo i tražeći znakove najmanjeg oklijevanja -
možda samo u očima, neznatno širenje zjenica,
pogled koji će potom skrenuti na moje lice. No, ona
utipka znamenke, a dok mi pruža sve natrag, lice joj
ne otkriva ništa osim posvemašnje dosade.
- Koliko noći? - upita.
Nisam sposobna razmišljati unaprijed. Pred
sobom vidim samo dane koji se svojom bjelinom i
ispraznošću stapaju u ništavilo. Nemam pojma koji
mi je sljedeći potez. - Ne znam. Jednu? Dvije?
- Uz cijenu od osamdeset pet dolara po noći, začas
ću ostati bez prebijene pare.
- Stavit ću dvije - reče žena, pruživši mi ključ. -
Soba pet. Kad izađete van, lijevo. Odjava je u
jedanaest. Ako dođete poslije jedanaest, naplatit
ćemo vam još jednu noć.
Soba je malena, s podom presvučenim jeftinim
tepihom i bračnim krevetom presvučenim
poliesterskim plahtama, koji gleda na televizor
postavljen na maleni pisaći stol. Sjednem na krevet
pa pokušam dopustiti da se proteklih nekoliko sati
iscijedi iz mene.
Sat na noćnom ormariću pokazuje jedanaest i
trideset, a glava mi je teška, umorna. Zabava na
Berkeley Hillsu kao da je bila prije mjesec dana, a ne
prije samo nekoliko sati. Nagnem se naprijed pa
pokrijem lice dlanovima i prigušim jecaj. Nemam ime,
nemam plan, nemam dovoljno novca, ni blizu.
Oči me peku od iscrpljenosti. Prošla su dva dana
otkako sam posljednji put pošteno spavala pa se
srušim na poštedu, posve odjevena, nadajući se da
će sutrašnji dan donijeti neko rješenje.
.
Probudim se rano, nakon noći tako duboka sna da
nisam ni sanjala. Osvrćući se po sobi i proučavajući
je na ranojutarnjem svjetlu, dopustim umu da mi se
privikne na novu stvarnost. Cijeli moj život postoji
samo unutar ovih zidova. Ondje vani jedna sam od
dviju mogućnosti: mrtva žena ili dilerica u bijegu.
Uspravim se u postelji, a mišići mi vrište nakon
dviju uzastopnih večeri mukotrpnog konobarenja, pa
se prisjetim Kelly, koja već radi svoju jutarnju
smjenu u kafiću i zamišlja kako se vozim prema
vrućini pustinje. Poželim da sam ondje s njom,
zavaljena ujedan od dubokih naslonjača dok ona
neobvezatno razgovara sa mnom s druge strane
šanka. Žudim za jednostavnošću tog čina, za
mjestom na ovom svijetu kojemu bih pripadala.
Trbuh mi zakruli pa dohvatim svoju NYU šiltericu
i nešto gotovine te se požurim u obližnju trgovinu s
deset dolara jer si veći trošak ne mogu priuštiti.
Ubrzo se vratim s golemom šalicom kave i pakiranjem
ustajalih peciva s cimetom. Jedino što me može
spasiti, koliko god mizerni izgledi za to bili, jest da na
USB stiku pronađem nešto što mogu iskoristiti protiv
Roryja, nešto čime bih mogla kupiti svoju slobodu.
Tajnu važniju od želje da me kazni.
Uključim televizor kako bih imala društvo pa
polako podignem računalni sustav i gurnem USB stik
u utor, a potom na stolu potražim upute za spajanje
na wi-fi. Spojivši se, najprije preletim preko Roryjeve
dolazne pošte, pa kako iz nje nisam doznala ništa
nova, kliknem na Dokument. Kao da me ošinuo grom.
Razgovaraju o meni.
Rory Cook: Kako joj je samo, jebote, to pošlo za rukom?

Bruce Corcoran: Ne znam. Aviokompanija tvrdi da je

njezina propusnica skenirana i da se ukrcala na let. Nitko
nimalo ne sumnja u to.

Rory Cook: Rekli su da je njezino mjesto bilo prazno.

Misliš li da znaju?

Bruce Corcoran: Mislim da bi smjesta stupili u kontakt s

tobom kada bi mislili da postoji i najmanja šansa da nije
bila na letu. Želiš li da ih obavijestim?

Roryjev odgovor dođe munjevito brzo, a njegov gnjev

iskače sa zaslona, gotovo opipljiv.

Rory Cook: Nipošto. Pozabavit ću se time u tišini. Neka

Nacionalni odbor misli da je mrtva. Rezervirao sam
večerašnji let za Oakland.

Jednako brzo kako su se pojavile, riječi iščeznu,

redak po redak, dok ponovno preda mnom ne ostane
prazan dokument, a na vrhu obavijest Posljednje
izmjene načinio Bruce Corcoran. Bruceova ikona
nestane, ostavivši Roryja samog. Jasno mi je što Rory
misli pod Pozabavit ću se time u tišini. Znači da se
kani pobrinuti da problem nestane, daleko od očiju
javnosti. A ja sam mu omogućila savršene uvjete da
mi učini što god poželi, jer cijeli svijet ionako već misli
da sam mrtva.
Osjetim kako se zidovi zatvaraju oko mene dok
Danielle, Rory i Bruce prate svaki moj korak,
tjerajući me sve dublje i dublje u kut, dok mi ne
prepriječe uzmak.
 Lupanje po vratima na drugoj strani dvorišta
prene me iz misli, uplašivši me. Trgnem se, a lakat
mi klizne po stolu i udari u šalicu kave, koja poleti
prema tipkovnici. Skočim i uhvatim je prije nego što
bi se prolila; tek je nekoliko kapi tekućine završilo na
stolu. No, u svojem munjevitom manevru kako bih
spasila i kavu i računalo, slučajno udarim nekoliko
tipki. - Sranje - opsujem, žurno brišući ono što sam
natipkala, pritom strijeljajući pogledom u gornji
desni kut u nadi da se Rory odjavio kada i Bruce.
Zurim u zaslon nekoliko minuta, koje mi se učine
poput cijelog sata. Ne pojavi se nikakav novi tekst. Ali
na vrhu stranice sada piše Posljednje izmjene načinio
Rory Cook prije 2 minute, a ja se počnem nijemo moliti
da se nijedan od njih dvojice ne prisjeti tko je brisao
Dokument.
U kupaonici zapljusnem lice hladnom vodom pod
jeftinim fluorescentnim svjetlom, pod kojim mi koža
izgleda umornom i blijedom. Duboko udahnem pa
izdahnem, pet, osam, deset puta.
Usredotočim se na kapanje vode iz slavine, hrđu
oko odvoda na mjestu gdje kapljice padaju, i na
ponavljajuće uzorke šara lažnoga granita prije nego
što .ću se ponovno vratiti poslu.
Ponovno sjednem za računalo, a uzaludnost svih
mojih postupaka i nastojanja svom mi se težinom
sruči na ramena. Nisam sigurna što točno trebam
tražiti niti gdje uopće početi. Trebam li pokušati
iskopati još nešto o Charlieju? Ili bih možda mogla
pronaći nekakvu financijsku ili poreznu prijevaru?
Problem je u tomu što ne znam dovoljno o
financijama kako bih mogla prepoznati bilo što
makar malo korisno. I baš kad sam odlučila da je
vrijeme da ponovno kliknem na ikonicu USB stika,
pažnju mi privuče obavijest na vrhu Dokumenta.
Posljednje izmjene načinio Rory Cook prije 2 minute.
Pogledavši na sat, ustanovim da je prošlo već barem
deset minuta.
Pritisnem osvježavanje, očekujući da će se vrijeme
ažurirati, ali umjesto toga sustav me vrati na početnu
stranicu za prijavu u Gmail. - Ne - prošapćem praznoj
sobi.
Iz Evina novčanika izvučem zgužvani papirić s
Roryjevom lozinkom pa je ponovno unesem, ali
bezuspješno. Pokušam još jednom, ovoga puta
sporije, ah mi sustav opet javi da je lozinka netočna.
Zamislim Roryja kako sjedi za stolom nakon što
je netom pogledao snimku u kojoj se postavljam
između Donnyja i Cresside, neuspješno prikrivajući
svoj pravi identitet loše podšišanom i obojenom
kosom. A onda se, ničim izazvan, na njegovu zaslonu
počne pojavljivati tekst, navodno ispisan njegovom
rukom. Vidim ga kako doziva Brucea, zahtijevajući
objašnjenje kako bi netko drugi mogao pristupiti
njegovu računu. A potom vidim i užas na njegovu licu
kada shvati da postoji samo jedna osoba koja je imala
priliku ukrasti lozinku, jedina osoba koja ima osobni
interes pratiti njegovu komunikaciju -ja.
Ustanem i pritisnem stisnute šake o oči, a suze
poteknu kroz njih. - Ne mogu ja ovo - ponovno
prošapćem praznoj sobi. - Ne mogu. Ne mogu. -
Otvorim oči pa dohvatim novčanik, sebi najbližu
stvar, i zavitlam ga u zid. Pretinac sa sitnišem otvori
se od siline udarca i kiša penija i centa počne padati
iza toaletnog stolića, a novčanik, popraćen tupim
zvukom udarca, sleti na njega.
Osjetim da je nešto u meni popustilo, da je
iznenadni čin, poput nekakva tlačnog, ispušnog
ventila, oslobodio i izbacio iz mene prekomjernu
tjeskobu, uravnoteživši me u tren oka i povrativši mi
usredotočenost na sadašnji trenutak i neuglednu
sobu u kojoj se nalazim. Nemam taj luksuz, ne mogu
si priuštiti raspad sustava. Rory zna da sam ga
pratila. Zna da sam prisluškivala razgovore koje je
smatrao privatnima. Zna da sam svjedočila njegovoj
panici u vezi s onim što Charlie zna o Maggie Moretti.
Mora postojati neki način da to okrenem u svoju
korist.
Iza mene, pažnju mi privuče glas Kate Lane.
- P je. manje od tjedna let 477 srušio se u floridske
vode. U padu je poginulo devedeset šestero ljudi, a
istražitelji su korak bliže tomu što se dogodilo s
crnom kutijom, korak bliže njezinu izvlačenju. - Na
ekranu se pojave stare snimke, isti onaj čamac
Obalne straže koji se ljulja na valovima, isti komadi
olupine koje su prikazali i prošlog tjedna. - Čelnici
Viste Airlinesa ne žele komentirati glasine da
domaćice zrakoplova nisu potvrdile ukupan broj
putnika završnim brojenjem. Tvrde da su potpuno
uvjereni kako je popis putnika bio točan i da je njihov
broj odgovarao svoj postojećoj dokumentaciji.
Ukočim se, upijajući te informacije, pritom se
prisjetivši forumske rasprave i komentatora koji je
bio tako siguran da jednostavno n e moguće skenirati
propusnicu a ne ukrcati se na let, baš zbog završnog
prebrojavanja.
Ali sada mi je jasno da je Evi to ipak moglo poći
za rukom. Iz nutrine me zagolica smijeh, srčani
smijeh nevjerice. Zavalim se u naslon stolice,
pokušavajući je zamisliti negdje vani, u nekoj
bezimenoj hotelskoj sobi, kako gleda istu reportažu,
nakon stoje nekako uspjela umaknuti s leta i nestati
bez traga.
Pomislim na rizike kojima se izložila, bilježeći
svoja iskustva i snimajući one vrpce, stvari koje su,
uz muškarca s trijema, teretile i nju samu. Zapitam
se stoje pošlo po zlu, zašto ih nije predala vlastima.
Što god to bilo, nagnalo ju je u bijeg, zapriječivši joj
bilo kakvu mogućnost povratka kući.
Zapitam se i što bi htjela da učinim s tim.
Zapiljim se u zid, premda zapravo gledam onkraj
onoga što je preda mnom, daleko. Gledam Evu kako
mi se smije i bježi od mene, prema svjetlosti koja
njezin lik pretvara u siluetu, sve manju i manju što
više odmiče. Gledam je dok se ne pretvori u točku.
Gotovo neprimjetnu. Dok gotovo ne nestane.
Kliznem vrškom prsta po USB stiku, sigurna da
su na njemu tajne koje Rory očajnički želi zadržati
skrivenima. Samo što ne znam koje su.
Ali Rory to ne mora znati.
Kao da mi Eva šapće u uho, zamisao se počne
uobličavati, prepredena i drska. No, ako je kanim
provesti u djelo, morat ću se prestati skrivati i suočiti
s njime. Podići slušalicu i utipkati njegov broj, reći
mu što imam; malo ukrasiti i dopuniti događaje na
mjestima gdje su praznine, ispredajući priču tek
toliko da on povjeruje kako znam više. Ne samo o
Charlieju nego i o sadržaju njegova čvrstog diska, čije
sam dijelove umotala poput dara i spremila ih za
isporuku medijima i vlastima. Osim ako mi ne da ono
što želim.
A ipak, pomisao da ću ga morati nazvati, čuti
njegov glas s druge strane i tako baciti udicu koja će
ga privući bliže meni, ispuni me jezom. Jer što ako
griješim? Što ako ne uspijem u naumu i samo sve
pogoršam?
Dohvatim Evin telefon, zahvalna što sam ga
ponijela sa sobom, jer mi da je mogućnost da stupim
u kontakt S njime, ne otkrivajući mu gdje se točno
nalazim. Ali oklijevam prije nego što ću ga uključiti.
Sve se u meni pobuni kada se prisjetim da je Danielle
uspjela ući u trag broju pa se sada pitam koliko bi
još mogli znati. Zapitam se vreba li ona vani, čekajući
da napravim novu grešku. Duboko udahnem pa
ispustim usporeni dah, a potom uključim uređaj.
Na zaslonu smjesta iskoči nova glasovna poruka,
popraćena i tekstualnom. Prsti mi oklijevaju, ne
znajući što prije odabrati. Na kraju se odlučim za
glasovnu poruku.
Gospođo Cook, ponovno je Danielle. Ne krivim vas
što ste skeptični prema meni, ali morate mi vjerovati
kada vam kažem da vam pokušavam pomoći.
Gospodin Cook na putu je u Kaliforniju, a uvjerena
sam da je razlog to što zna da ste ondje. Šaljem vam i
snimku od jučer. Iskoristite je. Podržat ću vas.
 Zurim u telefon, a misli mi jurcaju u dvadesetak
različitih smjerova, prebirući njezine riječi u potrazi
za zamkama. Tražeći njezine prave motive. Jer nakon
što je toliko puta skrenula pogled, ostala šutke kada
je mogla podići glas, teško mi je povjerovati da mi želi
pomoći baš sada.
Otvorim tekstualnu poruku, u kojoj je priložena i
zvučna datoteka naslovljena Snimka 1. Dohvatim
daljinski upravljač, isključim zvuk na televizoru pa
kliknem na datoteku.
Motelsku sobu ispune prigušeni glasovi, glasovi
koji se prepiru, a ja ubrzo shvaćam da su to Rory i
Bruce, premda isprva ne mogu razaznati što govore.
Potom se s vrata začuje kucanje, a Roryjev glas
zazove: - Naprijed.
Daniellein je glas razgovijetan kada progovori
negdje izbliza. - Ispričavam se što vas ometam, ali
trebam vaš potpis na ovim formularima.
- Naravno - reče Rory. - Danielle, hvala vam što
ste riješili sve s Nacionalnim odborom za sigurnost u
prometu. Znam koliko ste voljeli i poštovali gospođu
Cook.
- Voljela bih da sam mogla učiniti više, postupiti
drukčije u nekim situacijama - reče Danielle. '
Začujem šuškanje papira, a onda ponovno
Roryjev glas: - To bi trebalo biti to. Molim vas,
zatvorite vrata na izlasku.
Daniellein mi se glas sada učini udaljenim kada
odgovori: - Nema problema, gospodine Cook. Hvala
vam. - Potom se začuje zvuk otvaranja i zatvaranja
vrata.
 Pretpostavim da je to kraj snimke, no razgovor se
nastavi. Rory ponovno progovori, sada za nijansu
studenijim tonom. - Što si doznao?
Naposljetku čujem i Brucea: - Charlie Price, ili
Charlotte, kako danas voli da je zovu, uhićena je
samo jednom, 1996., zbog posjedovanja s namjerom
preprodaje. Nisu uspjeli ništa dokazati pa je optužba
odbačena. - Začujem zvuk listanja stranica. -
Odselila se u Chicago, gdje je radila kao konobarica.
Izgleda da se otada klonila nevolja. Još uvijek živi
ondje.
Charlotte? Ona? Charlie je zapravo žena?
- Imaš li još išta?
- Ništa vrijedno spomena. Nema muža, nema
dečka, nema curu. Nema djece. Obitelj joj je ili
pomrla ili se otuđila od nje. Ne postoji ništa što bismo
mogli iskoristiti kao polugu kojom bismo je pridobili
na suradnju. - Glas mu poprimi blažu notu. - Ništa
što smo dosad rekli ili pokušali nije ju poljuljalo. Ni
novac, ni prijetnje. Ustrajna je u nakani da kaže
istinu.
Od Roryjeva prigušena i gnjevna glasa prođe me
val jeze cijelim tijelom. - A kakvom ona točno vidi
istinu?
- Tvrdi da si varao Maggie s njom. Da si bio
prisutan kada je Maggie umrla i da si tempirao požar
da se rasplamsa nakon tvojega odlaska. Da si banuo
u njezin stan, izbezumljen, i da si drhtao kao prut. -
Stanka. Bruce nastavi, no jedva ga čujem: - Nije ju
briga za potpisani ugovor o tajnosti. Nije joj stalo ni
do čega što smo ponudili.,
 - To je neprihvatljivo! - drekne Rory, a ja se trznem
kao da je sa mnom u prostoriji i kao da je izljev ljutnje
usmjeren na mene. - Ovo bi me moglo uništiti. Imaš
dva dana da se pobrineš da problem nestane.
Čujem kako Bruce uzima svoje stvari i prikuplja
papire, a onda i klik zatvaranja aktovke. - Razumijem
- reče.
Potom se začuje zvuk koraka pa onaj otvaranja i
zatvaranja vrata. Zatim tišina. I baš kada sam
odlučila zaustaviti snimku, ponovno se začuje
kucanje s vrata.
- Uđi - reče Rory.
Ponovno Danielle. - Ispričavam se na smetnji.
Mislim da mi je mobitel ispao negdje. Smijem li ući i
potražiti ga?
Rory odgovori, progunđavši.
- Ah, evo ga. Sigurno mi je ispao...
Snimka tada stane.
Sjednem na krevet, zapanjena. Voljela bih da sam
mogla učiniti više, postupiti drukčije u nekim
situacijama. Danielleine riječi poprime sasvim
drukčije značenje sada kada sam svjesna da su bile
upućene meni. Riječi kojima je potvrdila sve moje
muke, a možda i ponudila ispriku.
Ne mogu vjerovati da je Danielle bila voljna
preuzeti takav rizik kako bi mi stavila ovo oružje u
ruke. Pomislim na sve one godine koje je provela
trčkarajući za mnom, studiozno pazeći da sve svoje
obveze ispunim besprijekorno. Mislila sam da je tek
Roryjeva produžena ruka, netko koga je stavio ondje
da me drži pod kontrolom. Možda bih, da sam se
potrudila bolje je upoznati, vidjela u njoj nešto drugo.
Možda ne bih vidjela nekoga odlučnog u namjeri da
me uništi, nego ženu koja se očajnički trudi kako bi
me pridignula i pomogla mi.
Ponovno preslušavam njezinu poruku,
usredotočivši se na očajnički prizvuk straha u
njezinu1 glasu, koji joj puca pod teretom emocija.
Iskoristite je. Podržat ću vas.
Na nijemom televizijskom zaslonu dva politička
komentatora i dalje raspravljaju. Usne im se pomiču,
ne proizvodeći zvuka. Tik do njih, Kate Lane rekla je
nešto u kameru pa se osmjehnula. Pojačam zvuk
točno na vrijeme da začujem poznate note Politike
danas, koje izblijede i stope se s promidžbenom
porukom.
Posve mi je neshvatljivo da sam prošli tjedan u
ovo vrijeme privodila kraju pripreme za put u Detroit,
zamišljajući spokojan život koji me pod imenom
Amande Burns čeka u Kanadi. Ne mogu vjerovati
kako su samo brzo stvari pošle po zlu, bacivši me
ovamo i ostavivši me prikliještenu između Evinih
tajni, primoranu na ples među nagaznim minama
koje ne mogu ni vidjeti.
Neću nazvati Roryja. Prijetnje neće upaliti kod
njega. Da od njih ima ikakve koristi, odavno bih
posegnula za njima. Ono što mi je Danielle poslala
kudikamo je bolje. Roryjev glas. Roryjev glas, umotan
u savršen zvučni paketić.
Potražim u bespućima interneta e-adresu Kate
Lane pa odem na početnu stranicu Gmaila kako bih
otvorila novi račun i sastavila nacrt poruke, čije su
riječi potekle same od sebe, bez ikakva truda. Nakon
što sam završila, oklijevam. Onoga trenutka kada po-
šaljem poruku, pokrenut će se lanac nezaustavljivih
događaja. Povratka neće biti. Ali to je jedini as koji mi
je još preostao u rukavu.
Pročitam svoju e-poruku još jednom.
Poštovana gđo Lane, zovem se Claire Cook i
supruga sam Roryja Cooka. Nisam poginula na letu
477, kao što ste mogli pročitati u medijskim
izvješćima. Skrivam se u Kaliforniji, a nedavno sam
došla u posjed dokaza koji implicira da je moj suprug
prouzročio smrt Maggie Moretti pa potom sudjelovao
u prikrivanju istine. Htjela bih razgovarati s vama što
je prije moguće.
A onda pritisnem Pošalji.
 EVA

Berkeley, Kalifornija
vejača

dva dana prije pada

Dex i Fish bili su ista osoba.

Eva je osjetila kako panika i zbunjenost tutnjaju
njome, preslagujući stvarnost čiji sastavni dijelovi
počnu sjedati na druga mjesta, slažući drukčiju
sliku. Što joj je još promaknulo?
- Zar se nikada niste zapitali zašto niste upoznali
Fisha i zašto vam je Dex jedini kontakt? - upitao je
Castro.
- Rekao mi je da tako stvari funkcioniraju. Nisam
to dovodila u pitanje. - Eva je odmahnula glavom. -
Ali zašto bi Dex lagao? - prošaptala je.
- Uvjerivši ljude koji rade za njega da samo
izvršava naredbe odozgo, skinuo je sa sebe dio
odgovornosti, ali si je ujedno otvorio i prostor za
negiranje i poricanje određenih stvari. Time je stekao
vaše povjerenje do stupnja koji bi bio nemoguć kada
biste znali da je on zapravo onaj koji vuče sve konce.
- Je U takvo što učestalo? - upitala je. - Zar se
ljudi obično svim silama ne trude zasjesti na to
mjesto? Zar ne žele jasno svima dati do znanja
kakvom moći barataju?
Agent Castro slegnuo je ramenima. - Ponekad -
rekao je. - Ali ako ću biti posve iskren, takve je dilere
prilično jednostavno uhvatiti. Ulaze u posao zbog
svojeg ega. Žele da svi znaju koliko su važni, i da svi
strahuju od njih. Ali Fish - Castro je neznatno
nagnuo glavu prema njoj - ih Dex pripada u skupinu
onih koje nazivamo operaterom na duge staze. Netko
komu je dugovječnost važnija od svega drugog. Više
od moći, više od straha. Pametniji su i teško ih je
prikliještiti i uhvatiti. - Castro je otpio gutljaj svoje
kave pa nastavio. - Vidio sam nešto takvo samo još
jednom. Žena iz El Cerrita pretvarala se da ima
supruga koji poteže sve konce. Imala je prste u
mnogo toga, uglavnom zato što su ljudi vjerovali da
će iskoristiti svoj utjecaj kako bi ih zaštitila od
muškarca koji zapravo nije ni postojao.
Eva se prisjetila kako se Dex postavio između nje
i Fisha. Kako ju je zaštitio i upozorio. Naveo ju je da
povjeruje kako je na njezinoj strani, da rade skupa,
sa zajedničkim ciljem. Prisjetila se koliko je
uznemiren bio na nogometnoj utakmici prošle jeseni.
Koliko je strahovao da će razbjesniti Fisha. Sve je
skupa bila samo prvorazredna gluma.
A onda su joj se misli vratile na rano jutro kada
joj je pokazao tijelo, a događaji su iznenada
promijenili svoj tijek u njezinoj mašti. Sada je vidjela
kako Dex vlastitim rukama izvršava smaknuće, a
onda hladnokrvno odlazi do njezinih vrata kako bi je
poveo sa sobom pa joj pokazao svojih ruku djelo.
Osjetila je mučninu, shvativši razmjere svoje
naivnosti.
- I što sada?
 - Vrijeme je da si pronađete odvjetnika i sklopite
pogodbu s nama. Ozvučit ćemo vas pa vidjeti što
ćemo time dobiti.
Eva je pomislila na sve ono stoje sama skupila,
pripazivši da nešto ne izlaje pred njim jer je
prikupljene dokaze odlučila čuvati kao svoju
posljednju igraću kartu. Nije kanila dopustiti da je
ozvuče. Nikako. - A što ću ja dobiti zauzvrat? - upitala
je. - Budući da program zaštite svjedoka nije na
stolu.
- Dobit ćete poštedu od zatvorske kazne kada sve
završi.
Na stolu, Evin je mobitel zazujao, obavijestivši je
o primljenoj poruci, no njezin je pogled poletio prema
Castrovu telefonu. Zapitala se hoće li i njegov zaslon
zasvijetliti. Međutim, ostao je taman.
- Možda najbolje da odgovorite - rekao je.
Poruka je bila od Dexa.

Vrijedi li još dogovor u šest? Gdje se želiš sastati?

Pokazala je poruku agentu Castru. - Držite se javnih

mjesta na kojima se moji ljudi mogu neprimjetno
stopiti s okolinom - savjetovao joj je. - Ne želim da
ostajete nasamo s njim ili da se sastajete na nekom
mjestu gdje ne mogu doći do vas u tren oka.
Zaboravite športske arene i puste parkove. Moj će vas
tim pratiti dok ne smislimo kako i kada vas ozvučiti.
Dan-dva najviše.
Eva je primila mobitel natrag od njega pa
drhtavim prstima na- tipkala: O'Brien's? Umirem od
gladi.
 Zamislila je kako vozi natrag u Berkeley pa sjeda
za stol nasuprot Dexu, primoravajući se na
pretvaranje da je sve u najboljem redu dok čeka da
Castro pripremi jebenog tehničara za ozvučenje.
Castro je jamačno osjetio kako u njoj buja panika
pa je rekao: - Sve će biti u redu. Samo nemojte
mijenjati ništa u svojoj uobičajenoj rutini i činite sve
ono što biste i inače činili. Kuhajte drogu, sastanite
se s Dexom. Nemojte mu davati nikakva povoda za
zabrinutost.
Eva je kroz prozor primijetila nadiranje magle od
čega joj je žarka narančasta boja mosta pomalo
nestajala pred očima, a ona se pobojala za sebe,
zapitavši se što će biti s njom. Postala je sjenka, tako
neprimjetna, a uskoro će posve nestati s papira, i
nitko nikada neće ni znati da je nekoć bila ondje.
Žamor razgovora u restoranu i reske note pribora
za jelo koji zvecka o tanjure slijevali su joj se u uši.
Cijeli je svijet oko nje bio u pokretu, samo je ona
stajala nepomično. - Nemam izbora, zar ne?
Castrove su se oči smekšale, pune sućuti: -
Zapravo i ne.
.

Već se domogla polovice mosta Bay Bridge kada je

počela hiperventilirati, okružena vozilima sa svih
strana, mileći naprijed prema neizbježnom ishodu.
Nema jebene šanse da ona to može.
Zamislila se kako jednostavno nastavlja voziti na
sjever, kako prolazi kraj odvojka za Berkeley, kako
prolazi Sacramento, Portland i Seattle. Zagledala se
u retrovizor, proučavajući ljude iza sebe. Tko je od
njih radio za Castra? Tko god ju držao na oku, nikad
je neće pustiti da pobjegne tako daleko.
.

Došavši kući, brzo se spakirala, uzevši samo

najosnovnije i ostavivši kuću nepospremljenom.
Htjela je da, ako je netko dođe tražiti, pomisli da je
baš tog trena nakratko izašla van. Da će se vratiti
svaki čas. Pao joj je na pamet njezin laboratorij u
podrumu, pomagala i sastojci, dokazi koje je
prikupila za Castra, no odlučila je sve ostaviti. Prije
ili kasnije, Castro će banuti onamo u potrazi za
njome, a ako pronađe ono što je ostavila, neka se
slobodno posluži svime. Ona više neće igrati prema
tuđim pravilima.
Plan joj je bio parkirati nadomak restorana
O’Brien’s i pretvarati se da se ide sastati s Dexom, a
onda neprimjetno kliznuti na postaju brze željeznice
pa sjesti u prvi vlak koji naiđe. Vratit će se u San
Francisco, a onda gotovinom kupiti autobusnu kartu
za Sacramento pa ondje predahnuti i odlučiti kako
dalje. Na sjever, sve dalje i dalje, dok se ne dokopa
granice.
Međutim, prizor Lizine staklene modrovoljke na
komodi ukopao ju je na mjestu. Podignula ju je pa
kliznula prstima niz plave zavojite linije, preko krhka
kljuna, po rubovima krila. Jedina stvar koju joj je
itko ikada darovao iz ljubavi. Od jedine osobe kojoj je
ikada istinski bilo stalo do nje.
Eva se prisjetila Wadea, koji je obećao preuzeti
krivnju. Dexa, koji se pretvarao da je netko tko nije
samo kako bi mogao lakše manipulirati njome. I
Castra, koji je od nje očekivao nemoguće, zauzvrat joj
ne pružajući ono stoje trebala. Muškarci koji su
davali obećanja, ne kaneći ih održati. Ljudi poput Eve
redovito su bili usputne žrtve.
S druge strane stajala je Liz, koja je u njoj uspjela
vidjeti najbolju inačicu sebe. Osjetila je obrise Lizina
pisma, i dalje zadjenutog u stražnji džep. Kada
podijeliš svoje probleme s nekim, tvoje breme postane
malo lakše. Osjećala se poput štakora u labirintu
pred kojim su se mogućnosti pomalo zatvarale,
ostavljajući prohodnim samo jedan put, i to onaj koji
ju je vodio prema jedinoj osobi kojoj je mogla
vjerovati.
Zgrabila je gotovinu koju je čuvala za slučaj nužde
(pet tisuća dolara) pa spakirala svoje računalo, a
kompromitirani mobitel ostavila je na kuhinjskom
pultu. Potom se iskrala iz kuće, i dalje grčevito držeći
staklenu modrovoljku u šaci.
.

Prvi vlak koji je pristigao bio je krcat. Pričekala je da

se vrata počnu zatvarati pa uletjela unutra, osvrćući
se za sobom kako bi vidjela pokušava lije tko s perona
slijediti. Zamislila je Castrove agente kako je traže
gore iznad, počevši od njezina automobila, ostavljena
pokraj sata za parkiranje na Aveniji Shattuck, pa
malo- pomalo šireći krug svoje potrage, pitajući se
kamo je otišla. Što joj se dogodilo.
Promotrila je lica ljudi oko sebe, u sebi odbacivši
mogućnost da su usnuli muškarac u kutu i par,
skutren oko iPad-a, zadubljen u razgovor, Castrovi
agenti. Ali bila je tu žena, točno nasuprot njoj, koja
je pogledavala prema Evi dok je vlak jurio k jugu,
prema
Oaklandu. Pred njom je bio otvoren časopis, no
dok je Eva proučavala reklame nad ženinom glavom,
čekajući da okrene stranicu časopisa, žena je ostala
nepomična.
Na sljedećoj je postaji Eva čekala do posljednjeg
trena kako bi jurnula s vlaka. Potom je ostala
promatrati s perona ženu, i dalje zadubljenu u
čitanje, kako klizi pokraj nje i nestaje u tmini tunela.
Skutrila se u kutku postaje, torbe prebačene preko
ramena, promatrajući putnike kako se ukrcavaju i
iskrcavaju, potom birajući druge vlakove. Tijekom
sljedećeg sata promijenila je nekoliko vlakova, više se
puta vraćajući na postaje na kojima je već bila, dok
nije bila posve sigurna da je sama.
U zračnoj luci gotovinom je platila noćni let za
Newark.
-Jedan smjer ili povratna? - upitala je agentica
putničke agencije.
Eva je oklijevala. Je liju Castro možda stavio na
nekakav popis? Umom su joj ponovno sijevnule tri
njegove riječi: meta osrednje važnosti. -
Jednosmjernu - odgovorila je. Od konačnosti te riječi
proželi su je trnci. Ako je pogriješila, jednosmjerna će
karta uzbuniti agente.
.

Nervoza ju je držala još dobrano nakon polijetanja.

Dok su putnici oko nje spavali ili čitali, Eva je piljila
kroz prozor, prisjećajući se večeri koji dan nakon
Noći vještica, kada je u suton zatekla Liz kako sjedi
na stražnjim stubama, odsutnim pogledom gledajući
na njihovo stražnje dvorište. - Kako to da si ovdje
otraga? - upitala je Eva.
Liz je podigla pogled i osmjehnula se. - Obožavam
miris večeri. Onaj trenutak kada Sunce zađe, a sve
se drugo počne hladiti. Koliko se god život
promijenio, ta jedna sitnica uvijek ostaje ista. -
Sklopila je oči. - Moj bivši suprug i ja običavali smo
činiti ovo kada smo se tek vjenčali. Sjediti vani i
promatrati kako se nebo iz dnevnoga mijenja u
noćno.
Eva je sjela na svoje stražnje stube, promatrajući
Liz kroz željezne šipke ograde. - Gdje je on sada?
Liz je slegnula ramenima, kliznuvši vršcima
prstiju po rubu betonske stube. - Zadnje što sam
čula jest da se odselio u Nashville. Ali to je bilo prije
dvadeset godina. Nemam pojma je li još uvijek ondje.
Eva se zapitala kako može s takvom smirenošću
govoriti o čovjeku koji ju je ostavio s malenim
djetetom, nijednom se ne osvrnuvši za sobom. - Čuje
li se Ellie s njim?
- Ne znam, zapravo uopće ne razgovaramo o
njemu. Ali ne bih rekla da se čuju. Nekoliko joj je
godina slao rođendanske čestitke, ali i to je vrlo brzo
prestalo. - Liz se zagledala preko dvorišta, prema
stražnjoj ogradi i stablima s njezine druge strane.
Potiho je nastavila: - Ellie je neko vrijeme mene
krivila za to. Kao da sam nekako imala moć natjerati
tog čovjeka da osjeti nešto za nju. No kada je odrasla,
shvatila je kakav je zapravo i da joj je svojim
odlaskom vjerojatno učinio djetinjstvo mnogo
sretnijim.
Eva se divila mirnoći njezina tona. - Kako ga
uspijevaš ne mrziti?
Liz je nježno zahihotala. - Mržnja te može izjesti
iznutra. Mogla sam svakodnevno potratiti sate na
prijezir prema njemu. Ali od toga ne bi bilo nikakve
koristi. On je negdje na ovomu svijetu i mirno živi svoj
život. Ako nas se ikada i sjeti, to je samo uzgred, u
prolazu. Odavno sam mu odlučila oprostiti, što je
mnogo lakše nego gajiti mržnju.
Eva je pomislila na snagu koja joj je bila potrebna
kako bi vlastitim snagama podigla dijete, pritom i
dalje slijedeći svoje snove. Kako bi zaboravila na
izdaju i odabrala sreću.
-Jesi li oduvijek bila ovakva? Imaš li oduvijek tu
sposobnost da prodreš kroz ono najgore u ljudima i
nađeš nešto lijepo?
Liz se nasmijala. - Potrebno je mnogo vremena
dok konačno ne naučiš vidjeti svijet kao mjesto gdje
ljudi ne čine stvari tebi. Moj muž nije kanio slomiti
srce ni meni ni Ellie. Samo je slijedio vlastite želje,
živeći svoju priču. Nadam se da sam uspjela postati
netko tko ne poludi kada drugi ljudi čine ono što
moraju kako bi preživjeli. Nadam se da sam osoba
koja će se najprije okrenuti oprostu.
Eva se zapiljila preko dvorišta, prema grmlju kod
stražnjih ogradnih vrata, čije su sjenke brzo nestajale
na sve oskudnijem svjetlu. - Oprost mi ne ide baš
najbolje.
 Liz je kimnula. - Nema mnogo ljudi kojima to ide
od ruke. Ono što sam naučila tijekom života jest da
nešto najprije mora umrijeti kako bi načinilo mjesto
iskrenom oprostu. Tvoja očekivanja, tvoje okolnosti.
Možda čak i tvoje srce. A to je katkada jako bolno.
Alije i nepojmljivo oslobađajuće.
- Pokušavaš li mi ovako zaobilaznim putem
natuknuti da bih trebala oprostiti svojoj biološkoj
obitelji?
Liz ju je pogledala, iznenađena. - Mislim da moraš
naći načina da oprostiš sebi. Što god si još
predbacivala i što te god još progonilo, moraš si
oprostiti.
Leteći na istok i pritom piljeći kroz prozor koji je
bio tek maleni kvadrat crnila, Eva se zapitala je li ono
što upravo proživljava smrt o kojoj je Liz govorila.
Cijeli njezin život, napušten i ostavljen u Berkeleyju,
tek prazna ljuštura koja više ne pristaje osobi kakva
postaje. Ni samoj joj nije bilo jasno zašto, ali morala
je još jednom vidjeti Liz. Iz nekog je razloga znala da
će samo tako uspjeti oprostiti samoj sebi.
 CLAIRE

ponedjeljak 28. veljače

Dok čekam odgovor Kate Lane, listam bilješke koje

sam uzela iz Evina laboratorija, ponovno se uživjevši
u priču nadarene mlade kemičarke, izopćenice,
dilerice. Završivši, zapiljim se u zastrti prozor pa uz
kulisu prometnih zvukova, prigušenih vratima
motelske sobe, zamislim Evu ondje. Tiho se kreće
morem studenata, pogrbljenih ramena, ruku
zadjenutih u džepove svoje zelene jakne, glave
pognute prema prsima. Nevidljiva. Njezin
usamljenički život oduvijek ju je izdvajao. Nikada na
sigurnom, uvijek strankinja.
I tada shvatim zašto je učinila ono što je učinila.
Popijem ostatak hladne kave i pojedem posljednje
pecivo s cimetom, poželjevši da mogu pogledati što se
zbiva u Dokumentu. Zamišljam Roryja dok pakira
torbu i sastavlja oma: i tim. Koordinira sve s
Bruceom. Kratak izlet u Kaliforniju, osobnim poslom.
Danielle u pozadini bez riječi sve prati i bilježi. Čeka
novu priliku da mi prenese što je doznala.
I baš u tom trenutku moja se e-pošta oglasi
zvukom pristigle poruke. Odgovor je sročila
pomoćnica producentice.

Gđa Lane definitivno je zainteresirana za ovu priču. Morat

ćemo provjeriti vaše tvrdnje prije nego što nastavimo.
Molimo vas da nam ostavite broj na koji vas možemo dobiti
kako bismo potvrdili da ste zaista osoba za koju se
izdajete.

Pročeprkam po postavkama Evina mobitela pa

pronađem broj i unesem ga u odgovor svoje e-poruke.
Telefon zazvoni za desetak minuta, a ja skočim i
zgrabim ga. - Halo?
- Gospođo Cook, ovdje Kate Lane.
Zvuk vlastita imena zazvuči mi neobično u uhu,
učinivši da se osjetim nekako izloženom. - Hvala što
ste pristali razgovarati sa mnom - kažem.
- Pa, ono što ste mi rekli svakako me zaintrigiralo.
Ali najprije mi morate objasniti kako to da niste mrtvi
kada Nacionalni odbor za sigurnost u prometu tvrdi
da ste bili na tom letu.
Nagomilane godine tišine promeškolje se i
pobune, a pridruže im se godinama čuvane tajne i
uvjerenje da nitko neće htjeti čuti istinu. Započnem
usporeno, opisujući Roryjevo zlostavljanje i koliko
sam ga očajnički htjela ostaviti, kako je moj plan
nestanka u Detroitu propao i kako ga je Rory igrom
slučaja otkrio. - A onda sam u zračnoj luci JFK
slučajno srela ženu imena Eva James, koja se
pristala zamijeniti za let sa mnom - kažem. - Kada
sam sletjela, doznala sam da se zrakoplov za
Portoriko srušio. I tako sam zapela ovdje, bez novca i
načina da potpuno nestanem. Stoga sam prihvatila
honorarni posao za catering. - Ispričam joj za snimku
na stranicama TMZ-a i kako je Rory zbog tog uratka
upravo na putu u Kaliforniju.
- Znači, u padu niste poginuli vi nego Eva James?
 Sklopim oči, svjesna da moram biti oprezna.
Najbolji način da zaštitim Evu jest dopustiti da ljudi
koji je progone i dalje misle da je mrtva. - Tako je.
- Kriste - Kate uzdahne. No, brzo se pribere. - Pa
valjda je najbolje da što prije prijeđemo na Maggie
Moretti.
- Imam snimku razgovora svojega supruga i
njegova pomoćnika Brucea Corcorana. U njoj
nakratko raspravljaju o ženi imena
Charlotte Priče, koja zna vrlo konkretne stvari o
upletenosti mojega supruga u smrt Maggie Moretti.
Kate Lane na trenutak ostane šutke, jamačno
upijajući informacije. - Koliko je stara ta snimka?
- Nisam sigurna - priznam. - Nastala je u proteklih
nekoliko dana. Snimila ju je moja pomoćnica. Poslala
mi ju je sinoć. Spremna je potvrditi njezinu
autentičnost.
Kate naizgled razmišlja o svemu. - Prije nego što
išta poduzmemo, morat čuje preslušati. Možete lije
poslati mojoj producentici? - Izdiktira mi broj, a ja
učinim kako traži.
Uskoro začujem poznate zvuke snimke s druge
strane telefonske linije. Kucanje, Daniellein glas, a
potom i Roryjev i Bruceov. Nakon što je snimka došla
kraju, Kate glasno izdahne. Njezin ton pun je
samilosti. - Gospođo Cook, žao mije, ali mislim da ovo
ne možemo pustiti u program.
- Kako to mislite? - To mi je posljednji metak u
cijevi. Stavila sam sve karte na stol, otkrila sam gdje
sam i što sam učinila, a rezultat je i dalje isti. -
Praktički je priznao da on stoji iza svega.
 - To nije dovoljno - reče Kate. - Njegov pomoćnik
nabraja optužbe, i premda vaš suprug nije nijednu
zanijekao, također nije ništa ni potvrdio.
- On je na putu za Kaliforniju - kažem. - Zna što
sam učinila. Ovo je jedina stvar koja bi ga mogla
zaustaviti.
- Želim vam pomoći - reče ona. - Ovo što ste mi
ispričali o svojem životu samo je po sebi veliko.
Zlostavljana žena, muškarac koji se namjerava
upustiti u utrku za Senat, dvije žene koje nakon
slučajnog susreta u zračnoj luci zamijene
propusnice. Dopustite da vas dovedem u svoju
emisiju kako biste ispričali svoju priču.
Stavim dlan na oči pa odgovorim: - I baš kao i
svaki put kada se žena usprotivi moćnom muškarcu,
ja ću biti ta koja će završiti kao izopćenica, a on će
mirno otploviti u Kongres.
- Vaša zabrinutost nije bez osnove - reče ona. - Ali
time biste si mogli kupiti malo vremena. Dok vi
pričate svoju priču, netko drugi mogao bi pobliže
istražiti navode o povezanosti vašega supruga sa
sudbinom Maggie Moretti. Neka vaša pomoćnica
pošalje snimku u ured njujorškoga javnog tužitelja.
Mi ćemo potražiti Charlotte Price pa vidjeti je li
spremna istupiti i službeno. Ako tu doista ima
nečega, neće nam promaknuti. - Začujem šuškanje
papira u pozadini i zvuk nečijega prigušena glasa. -
Dopustite da vas prebacimo do našeg studija u San
Franciscu, a mi ćemo se za to vrijeme ovdje baciti na
telefone. Recite mi gdje ste pa ću poslati auto po vas.
 Otkrijem joj ime motela, osjećajući se nemirno i
uzrujano. Ovo je upravo ono što sam htjela izbjeći.
Nisam htjela govoriti o onomu što mi je Rory priuštio,
-Javit ću vam se ako dođe do bilo kakva novog
razvoja situacije - reče Kate. - Auto bi trebao doći po
vas za približno jedan sat. Budite spremni za pokret.
- Hoću. Hvala vam.
Počnem pakirati svoje stvari, trpajući ih u torbu
bez nekog reda. Sutra u ovo vrijeme ponovno ću biti
Claire Cook i nositi na ramenima sav teret koji ide s
time, suočena s cirkusom koji će moje optužbe
neminovno izazvati. Pomislim na Evu negdje vani pa
se ponadam da će moj čin barem njoj donijeti
slobodu.
Prene me zvuk kucanja s vrata i ispuni strahom
da je Rory ubrzao svoj odlazak i bez Danielleina
znanja neprimjetno otputovao iz New Yorka pa me
nekako pronašao ovdje. Da će u trenutku kada CNN-
ov automobil dođe po mene, ovdje zateći samo
praznu sobu.
Provirim kroz zastore pa ugledam muškarca,
ruku prekriženih na prsima. Ispod sakoa opazim i
krajičak futrole za pištolj.
Oglasim se kroz zatvorena vrata. - Kako vam
mogu pomoći? On se osmjehne i izvuče značku. -
Ovdje agent Castro - reče.
- Htio bih porazgovarati s vama o Evi James.
 EVA

New Jersey

dan prije pada

Nakon cjelonoćnog leta i nepodnošljivog čekanja

tijekom presjedanja u Chicagu, zrakoplov je oko 14
sati sletio u Newark. Nakon taksiranja prema izlazu,
Eva se požurila preko pokretnog mosta, zastavši
samo kako bi na kiosku kupila novi mobitel na
bonove. Ambalažu je bacila u kantu za smeće pa
utipkala broj koji joj je Liz poslala u svojem pismu. -
Eva je - rekla je, osjetivši olakšanje što je zatekla Liz
kod kuće. - Zovem zato što sam u New Jerseyju. Je li
u redu da svratim do tebe?
- Ovdje si? Kako? Zašto? - Lizin glas, obojen
iznenađenošću, zvučao je kao glazba s druge strane
linije.
- Duga priča - rekla je Eva, prošavši kroz dio za
preuzimanje prtljage, pa izašla na ledeni veljački
zrak. - Mogu li ti sve ispričati uživo?
.

Samo osamdeset kilometara udaljena od

Manhattana, Lizina ulica u New Jerseyju izgledala je
kao da pripada negdje na američki Srednji zapad, s
malim, lijepo dotjeranim kućama, izvana uređenima
kombinacijom opeke i žbuke. Otvorivši vrata, Liz je
bez riječi privukla Evu u čvrst zagrljaj. - Ovo je
savršeno iznenađenje - rekla je. - Uđi.
 Slijedila je Liz kroz kuću sve do prostrane sobe uz
kub nju, iz koje se pružao pogled na snijegom
prekriveno dvorište. Televizor u kutu prikazivao je
poslijepodnevni talk show, no Liz ga je sada
isključila, pokazavši Evi da sjedne na kauč. Liz se
smjestila pokraj nje. - Nedostajala si mi. Sve mi
ispričaj.
Eva se ukočila. Tijekom cijelog leta uvježbavala je
što će reći dok su ostali putnici u okrilju tame snivali
oko nje. Pokušavala je pronaći pravo mjesto u priči s
kojega bi je počela raspletati. Ali sada, kada se
suočila s Lizinim znatiželjnim pogledom, gledajući
svoju prijateljicu koja je samo čekala da joj nešto
kaže, nije uspijevala natjerati svoja usta da se
pokrenu.
Pogled joj je klizio prostorijom, do polica
nakrcanih knjigama, neuredna radnog stola,
prekrivenoga papirima, i nekoliko napola
ispražnjenih kutija u kutu.
Duboko je udahnula pa udijelila Liz nesiguran,
ranjiv osmijeh. - Nisam sigurna odakle početi -
odgovorila je.
Liz je primila njezin dlan u svoj, topao i suh u
usporedbi s Evinim, koji je bio obliven znojem. Eva
se smjesta osjetila trunčicu smirenijom, kao da je
Lizina energija prodrla u nju, usporivši joj srčane
otkucaje. - Jednostavno odaberi neko mjesto i počni.
- U nevolji sam - započela je Eva, tihim i
nesigurnim glasom. A onda su riječi potekle.
Ispričala je Liz o Wadeu. Kako se uz njega osjećala
posebnom. Spustila je pogled i slegnula ramenima. -
Bio je to prvi put da sam se uz nekoga osjetila tako.
Zanimljivom. Privlačnom. Poput normalne osobe koja
živi normalnim životom.
Opisala je sastanak u dekanovu uredu, kako se
nitko nije zauzeo za nju i kako joj se činilo da nema
izbora doli prihvatiti njihove uvjete. - Imali su moć.
Sve su karte bile u njihovim rukama. Ja sam bila
dijete. Bilo im je lako izbaciti me i pretvarati se da se
ništa nije ni dogodilo.
- Nije li ti sveučilište dodijelilo nekoga tko bi te
zastupao?
Evi takvo što nije ni palo na pamet. Odmahnula
je glavom, a Liz je na licu zatitrao izraz gađenja. -
Mogla si se žaliti. Postoje procedure koje su trebali
slijediti. - No Liz se tada zauzdala, jer su joj sljedeće
riječi bile blaže: - Nisi to nikako mogla znati, a ta ti
činjenica sada nije ni od kakve pomoći. Nastavi.
Eva je razmislila o onomu što se dogodilo sljedeće;
odluka tako značajna da je rascijepila njezin život u
dva dijela. Usporeno je izdahnula, razvlačeći
trenutak, svjesna da će morati skupiti hrabrosti i
ispričati i ostatak premda to ne želi. Užasavala ju je
pomisao da Liz neće pokazati razumijevanje. Da
njezine riječi iz pisma, kako je spremna prihvatiti Evu
onakvu kakva jest, neće biti primjenjive na ono što
joj upravo kani povjeriti.
Bila je u iskušenju prekinuti priču na tome
mjestu. Reći Liz da je na putu u Europu, da je imala
dugačko presjedanje pa je odlučila svratiti i
pozdraviti je. Ali bila je svjesna da joj Liz ne bi
povjerovala. A prije ili kasnije, Castro bi banuo Liz na
vrata i rekao joj istinu. Eva je htjela biti ta koja će joj
reći istinu. Kako bi se pobrinula da Liz shvati zašto
je postupila onako kako je postupila. Nadala se da
Lizina sposobnost praštanja neće zakazati baš ovoga
puta.
- Onaj tip s kojim si me vidjela, onaj s kojim sam
se svađala, zove se Dex. Ilije to barem ime pod kojim
gaja poznajem. Čini se da ima i mnoga druga. - Eva
joj je ispričala o Dexovoj ponudi, o tomu kako je bila
bez prebijene pare i nije se imala komu obratiti. Kako
se njegova ponuda činila poput pojasa za spašavanje.
Dok je govorila, Lizine su zjenice bivale sve šire, a
izraz lica sve osupnutiji. Eva je znala što je Liz
očekivala čuti. Uobičajene probleme poput gubitka
posla. Neželjene trudnoće. Možda ukradeni novac ili
nešto drugo. Ali Evi je bilo jasno da Liz nije očekivala
ovo. Nije mogla podnijeti težinu Lizina pogleda pa se
nagnula naprijed i, položivši glavu u dlanove, pokrila
lice, lakata položenih na koljena.
Osjetila je kako Liz ustaje s kauča pokraj nje i
udaljava se. Zadržala je dah, očekujući zvuk
otvaranja ulaznih vrata i Lizin tihi glas koji je moli da
napusti njezin dom. Ili zvuk poziva policiji. Ali
umjesto toga, iz kuhinje je začula zvuk otvaranja
hladnjaka i zveckanja leda u čaši, a Liz se vratila s
bocom votke i dvjema čašama. Obilato je natočila
tekućinu i potegnuli gutljaj. - Nastavi - rekla je.
Eva je nastavila pripovijedati, pijuckajući pritom
votku. Brittany. Agent Castro. Dokazi koje je
prikupila, Castrove vijesti da ne zadovoljava uvjete za
program zaštite svjedoka. I naposljetku da je Dex
zapravo Fish. - Sigurna sam da je dosad shvatio da
se nešto događa. Trebala sam se sastati s njime jučer,
ali nisam se pojavila.
Moraš surađivati - rekla joj je Liz kada je
naposljetku završila. - Nemaš drugog izbora. -
Strusila je, votku do kraja pa si natočila još jednu,
nadolivši i Evinu čašu. - Zaboga, Eva.
Ne mogu.
Moraš - ustrajala je Liz. - To je jedini način da
povratiš kontrolu nad životom.
Eva se trudila ne izgubiti živce. - Nije to tako
jednostavno. Stvari nisu onakve kakvima ih vidiš na
televiziji, čak i ako Dex završi iza rešetaka, i dalje sam
u opasnosti. Kamo god otišla, njegovi će me ljudi
pronaći. Pokušala sam to objasniti agentu Castru, ali
rekao je da su mu ruke vezane. Prvi Evin jecaj
pretvorio se u suze, a one su se učas prometnule u
nezaustavljivo ridanje od kojega više nije uspijevala
doći do daha. Primivši je u zagrljaj, Liz ju je čvrsto
stisnula.
Moraš prestati bježati - izgovorila je Evi u tjeme. -
Prestani prikrivati laži novim lažima.
Nije to tako jednostavno - ponovila je Eva,
oslobodivši se zagrljaja pa otrvši suze s očiju. - Castro
misli da mogu svjedočiti pa se nekako vratiti svojem
svakodnevnom životu. Kao da bi mi Dex ikada
dopustio takvo što. Bijeg je jedino što mi preostaje.
Moram nestati i ostaviti Castra da se snađe bez
mene.
Pričekala je da joj Liz proturječi, da joj zaprijeti da
će je prijaviti, ali Liz ju je iznenadila, rekavši: - U
redu, pokušajmo raščlaniti tu zamisao. Kamo ćeš
otići?
Eva je slegnula ramenima. - Ostat ću u New
Yorku neko vrijeme. Pronaći način da pribavim lažnu
putovnicu. Novca imam.
Liz je kimnula. - Lažna putovnica. A onda ćeš
napustiti državu?
Eva je znala što Liz radi. Imala je profesora na
Berkeleyju koji se također služio sokratskom
metodom kako bi pomogao studentima produbiti
razumijevanje problema. No, odlučila je zaigrati igru.
- Da.
Liz je kotrljala čašu među dlanovima, a preostali
komadići leda počeli su se sve više slijegati na dnu. -
Bit ćeš netko novi. Netko bez prošlosti. Čime ćeš
ispuniti slobodno vrijeme? Hoćeš li raditi? Kupiti
nekretninu? Unajmiti nešto? Kakvu ćeš priču o sebi
ispričati ljudima?
- Detaljima ću se pozabaviti putem. Nešto ću već
izmisliti.
- I neprestano strahovati i osvrtati se preko
ramena, čekajući da netko otkrije istinu. - Lizin tihi
glas sručio se na Evine uši poput udarca. - Moraš se
nagoditi, i to smjesta. - Liz je spustila čašu pa
prinijela prste Evinoj bradi kako bi je primorala da
podigne glavu i uzvrati joj pogled. - Ono što te
zadesilo krajnje je usrano i nepošteno. Ali moraš se
vratiti i suočiti se sa svojim postupcima. Preuzeti
odgovornost za njih. Ovo može završiti na jedan od
dvaju načina: ili će Dex završiti na poduljoj robiji, ili
ti. Odluka je tvoja.
 - A što ako me se Dexovi ljudi dokopaju prije
suđenja? Dosad sigurno sve zna. - Panika se počela
kovitlati u Evinoj utrobi i ona je ponovno briznula u
plač.
Liz joj je pružila rupčić pa nastavila: - Moraš se
vratiti prije nego što Castro shvati da si otišla. Nazovi
ga čim sletiš i pričekaj ga u zračnoj luci. Nemoj je
napuštati dok on osobno ne dođe po tebe. Jasno?
- Zašto ne mogu jednostavno nestati? - prošaptala
je Eva. - Pretvarati se da nikada nisam došla ovamo.
Lizine je oči ispunila nježnost. - Svjesna si da će
prije ili kasnije doći ovamo kako bi se raspitali o tebi.
Ne mogu lagati za tebe.
Možda je upravo to bio razlog zbog kojega je Eva
došla ovamo. Kako bi je netko primorao da postupi
ispravno. da je netko komu je stalo do nje pozove na
red i ne dopusti joj da bezumno srlja u nove greške.
Da Liz bude majka koju nikada nije imala.
Preplavilo ju je olakšanje zbog spoznaje da može
sve pustiti i dati priliku nekom drugom, nekomu
komu je stalo do nje, da joj kaže što činiti. - U redu -
rekla je.
Ostale su sjediti skupa, osluškujući gotovo
nečujno otkucava- nje sata negdje u kući, a tišina
među njima bila je bremenita zbog svega što je Eva
još htjela reći.
Cijeli je svoj život žudjela za povezanošću. Za
obitelji. Prijateljstvom. A onda se pojavila Liz i pružila
joj sve to, pritom ne tražeći ništa zauzvrat. Eva je
poželjela upitati Zastoja? Ali znala je da neće, jer nije
bilo dovoljno riječi koje su mogle ispuniti bezdan u
njezinoj nutrini, u najdubljem dijelu srca, gdje se
inače čuvaju najdragocjenije ljubavi i najiskrenija
prijateljstva.
Znala je da će sutrašnji odlazak odande iziskivati
nadljudsku hrabrost, nešto za što nije bila sigurna
da posjeduje u sebi. Okrenuti leđa svemu i napustiti
svoj život, sa svim njegovim nazubljenim rubovima i
tegobama koje joj je donio, i vjerovati da je s druge
strane čeka nešto bolje.
- Sjećaš li se dana kad smo se upoznale? - Lizin
glas zvučao je jednako kao i tog dana, prigušeni tenor
koji je svojom vibracijom prodirao u njezino biće
poput topla meda. - Srušila sam se na tlo, a ti si mi
prišla i podigla me na noge. - Eva je zaustila, ali Liz
ju je zaustavila, podigavši ruku. - Nikada ne zaboravi
tko si i Što mi značiš. U svijetu prepunom besmislene
buke i sebičnosti, ti si jedan blistavi dijamant
dobrote. - Liz je okrenula Evu k sebi, držeći je za
ramena. - Kamo god otišla, što se god dogodilo, znaj
da ću uvijek biti ovdje i da ću te voljeti.
Eva je pustila suze da se kotrljaju, osjetivši da su
se pred Lizinim riječima i posljednji zidovi srušili.
Svako kajanje, svako razočaranje, svaka žalost koje
je Eva ikada pretrpjela ocijedili su se iz rije u sporom,
postojanom mlazu tuge, dok naposljetku nije ostala
prazna.
.

Nakon Što je rezervirala let natrag u Oakland, ostale

su skupa sjediti na kauču. Eva je nastojala upiti
svaki dragocjeni trenutak proveden s Liz, svjesna da
se nikada neće moći dovoljno nauživati ženina
društva. S ulaznih se vrata začuo zvuk okretanja
ključa u bravi, a onda i onaj otvaranja i zatvaranja
vrata. - Mama? - zazvao je glas. - Jesi li kod kuće?
Ovdje sam, dušo, otraga.
Mlada žena ušla je kroz kuhinju, bacila ključeve
na pult pa ispustila svoju tešku torbu na pod.
Ukopala se na mjestu kada je na kauču ugledala Liz
i Evu. - Oprosti - rekla je. - Nisam znala da imaš
društvo.
Eva, ovo je moja kći Ellie.
Ellie je zakolutala očima pa prišla Evi kako bi se
rukovale. - Ovih mi dana više odgovara Danielle.
Drago mi je što vas napokon mogu upoznati.
 CLAIRE

ponedjeljak, 28. veljače

Zurim u agenta Castra, osjećajući kako se brojni,

pažljivo izvedeni šavovi što drže moje tajne na okupu,
raspadaju. - Ne znam što mislite da bi mi to ime
trebalo značiti.
On podigne sunčane naočale navrh tjemena pa
reče: - Mislim da znate. Upravo ste obavili telefonski
poziv s njezina mobitela. - Pogled mi sijevne prema
Evinu mobitelu, odloženom na komodi, pa se zapitam
kako je to mogao znati. On nastavi: - U redu,
pokušajmo na malo drukčiji način. Dobar dan,
gospođo Cook. Lijepo je vidjeti da ste živi i zdravi. Ja
sam agent Castro i radim za Agenciju za suzbijanje
droga. Imam nekoliko pitanja koja bih vam htio
postaviti. - Iza njega, na parkiralištu, ugledam
nenapadnu limuzinu s vladinim pločicama. - Možda
bi bilo nabolje da uđemo unutra i porazgovaramo. -
Glas mu je ugodan, ali odlučan, pa kimnem i otvorim
vrata tek toliko da se on može provući unutra.
Sjednemo za mali stol kraj prozora, jedno
nasuprot drugom. On razgrne zastore, a svjetlo
ispuni skučeni sobičak. - Htio bih da mi ispričate
odakle poznajete Evu James.
Zapravo je ne poznajem. Ne istinski.
A ipak, do jučer ste stanovali u njezinoj kući. -
Pokazao je na Evinu zelenu jaknu, prebačenu preko
naslona stolice. - A još uvijek nosite njezinu odjeću.
- Potom je pokazao svoj mobitel. - Gospođo Cook,
držimo Evu James pod prismotrom već nekoliko
mjeseci, a pod tim se podrazumijeva i to da smo
klonirali njezin mobitel.
- Klonirali? - upitam. - Što to znači?
Nasloni se i zagleda se u mene, a teret njegova
pogleda ispuni me nelagodom. Naposljetku odgovori:
- To znači da znamo za sve što činite s tim mobitelom.
Dolaze nam kopije svih vaših poruka i e-pošte. Kada
vam telefon zazvoni, mi znamo. Što god izgovorite u
slušalicu, mi čujemo.
Misli mi se vrate na razgovor koji sam netom
vodila s Kate Lane. Na Danielleine poruke i glasovnu
snimku. Tada mi sine zašto je Eva ostavila mobitel za
sobom. - Je li ona to znala?
On odmahne glavom. - Surađivala je s nama na
aktivnoj istrazi. Nismo mogli riskirati da, svjesno ili
nesvjesno, počne mijenjati obrasce ponašanja sa
svojim suradnicima. Ali počeli smo strahovati kada
se Eva prošlog tjedna nije pojavila na unaprijed
dogovorenom sastanku. A onda ste se odnekud
pojavili vi.
Pogledam svoje dlanove, položene u krilo.
Pomislim na auto koji Kate Lane šalje po mene i
zapitam se hoće li me agent Castro pustiti u njega, ili
ću zaglaviti ovdje, odgovarajući na njegova pitanja
dok Rory ne dođe.
- Započnimo s time kako ste upoznali Evu -
ponovi.
- Ako ste prisluškivali moje telefonske razgovore,
onda već znate.
 - Pošteno. Onda mi detaljnije prepričajte što se
zbilo u zračnoj luci. Tko je došao na ideju o zamjeni
mjesta?
Nisam sigurna kako mu opisati moju ulogu.
Jesam li žrtva? Su- zavjerenica? Nisam bila nijedno
ni drugo, tek žena koja je očajnički tražila rješenje.
Bilo kakvo. - Eva je prišla meni - odgovorim
naposljetku.
Castro kimne. - Kakvom vam se činila?
- Teško mi je na to odgovoriti, s obzirom na to da
ništa od onoga što mi je ispričala nije bila istina. -
Prisjetim se kako je zurila u svoje piće, kao da joj na
plećima počiva sav teret ovoga svijeta, no sada sam
svjesna daje, ispod svih tih laži, strah bio iskren i
stvaran. - Bila je uplašena - ipak dometnem.
Imala je vraški dobar razlog za strah. Je liju itko
dolazio tražiti? U kuću?
Ispričam mu o čovjeku koji je banuo na trijem, o
onomu što mi je rekao i onomu što je prešutio.
Opišite ga - reče agent Castro.
- Otprilike mojih godina. Možda neznatno stariji.
Tamna kosa. Maslinasta koža. Dugačak kaput i te
neke ludo sive oči. Plavkaste, ali ne baš plave.
-Jeste li tijekom boravka u Evinoj kući vidjeli
ikakvu drogu?
- Nisam. - Prisjetim se podrumskog laboratorija.
Pomislim na sate koje je Eva jamačno provodila
radeći u podzemlju, i koliko ju je to koštalo na
površini. Pomislim i na ovjereno pismo i na snimke,
pažljivo prikupljene i dokumentirane, pa odvagnem
bi li mi bilo korisno predati ih ovog trena. Ako to
učinim, Castro će dobiti ono što treba, ili barem
onoliko koliko mu je Eva uspjela priskrbiti, što bi
moglo biti sasvim dovoljno da ispuni obećanje koje
mu je dala, što god ono bilo.
Izvučem omotnicu i snimač iz torbe pa ih gurnem
površinom stola prema njemu. - Pronašla sam ovo
jučer, kada sam otkrila podrum.
On stavi snimač po strani pa prelista stranice
Evine izjave i zabilježi podatke o javnom bilježniku u
maleni notes.
- Nisam imala pojma od čega bježi. Rekla mi je da
joj je nedavno umro muž, od raka. Da mu je pomogla
otići s ovoga svijeta i da bi mogla biti u nevolji zbog
toga. - Dok se prisjećam priče, zazvuči mi čak i luđom
nego tada. - Mora vam biti jasno da sam bila toliko
očajna da bih spremno povjerovala u bilo što. A
mislim da je ona to nekako i znala.
- Eva je iskusna. Provela je mnogo godina varajući
ljude. Dobra je u svom poslu. Morala je biti kako bi
izdržala ovako dugo. - Nagne se naprijed pa položi
laktove na stol. - Mora vam biti jasno da je moj posao
istraživati zločine vezane uz zloporabu droga - reče. -
Ne zanimaju me prijevare ni krađe identiteta. Niste
predmetom mojega zanimanja i istrage. - Sada kada
sam odgovorila na njegova pitanja, glas mu je blaži
pa sam uspjela poviriti ispod njegove vanjštine i
ondje zatekla čovjeka koji istinski želi pomoći. - Ako
sam dobro shvatio, skrivate se od svojega supruga.
Tako je.
 Nisam došao ovamo kako bih vas uvalio u nevolje,
gospođo
Cook. Ali Eva mi je pomagala pa moram znati što
joj se dogodilo. Moram znati što vam je rekla.
Ništa istinito - odgovorim. - Ništa od onoga što mi
je rekla nije se pokazalo istinitim.
On pogleda kroz prozor i spazi crni gradski auto
koji klizne na parkirno mjesto uz njegovu limuzinu. -
Mislim da je stigao vaš prijevoz.
Ustanemo, a ja otvorim vrata.
Claire Cook? - upita vozač. Krupan je, u srednjim
dvadesetima, naguran u tijesno tamno odijelo s
rukavima koji mu jedva prekrivaju tetovažu što mu
obavija desno zapešće. U ušima ima one goleme
krugove što razvlače usne resice, ostavljajući zjapeće
rupe.
Berkeley. Gdje su svi za trunku čudniji od tebe.
Dok stavlja moju torbu u prtljažnik, pogled mu
zastane na pištolju agenta Castra, skrivenom pod
sakoom. Odvrati pogled pa zalupi poklopcem
prtljažnika i udalji se kako bismo nas dvoje mogli
privesti razgovor kraju.
Agent Castro okrene se prema meni. - Sretno -
reče mi, rukujući se sa mnom. - Ako je moguće, htio
bih se još jednom čuti s vama prije nego što napustite
grad. Pretpostavljam da ćete se vratiti u New York. •
- Naravno - kažem, pogledavajući prema krcatoj
cesti, punoj automobila i autobusa koji jure pokraj
motela. - Iako će moji sljedeći postupci uvelike ovisiti
o događajima koji će se odigrati u nekoliko
predstojećih sati. O tomu u kakvoj ću se nevolji naći
zbog onoga što sam učinila, i hoće li netko uopće
povjerovati u sve ono što imam reći.
- Ako je vaš suprug bio upleten u ono što se
dogodilo Maggie Moretti, neće biti važno vjeruju li
vam. Dokazi će govoriti vama u prilog.
Odvojim pogled od ulice pa ga uperim u njega. -
Ne poznajete obitelj Cook dovoljno dobro ako mislite
da će se tek tako predati bez borbe. Za ljude poput
njega vrijede drukčija pravila.
Pričekam da mi agent Castro proturječi, no ne
dočekam te riječi. Čak i on zna da moć kakvu sa
sobom nosi novac može učiniti da bilo kakav problem
jednostavno iščezne.
Naposljetku reče: - Želite li dobronamjeran savjet?
Izađite u javnost što prije. Vaš vas suprug neće smjeti
pipnuti ako vas cijeli svijet vidi na televiziji, živu i
zdravu.
.

Promet prema gradu krajnje je užasan. Napredujemo

sporo prema naplatnoj kućici, a potom preko mosta
Bay Bridge, okruženi automobilima sa svih strana.
Piljim kroz prozor, pogledom putujući preko vode pa
ga zaustavim na Alcatrazu, malenom i zdepastom
usred zaljeva, okruženom vodom, sivom poput
škriljevca.
Vozač namjesti retrovizor kako bi me mogao bolje
vidjeti, a rub rukava klizne mu još više, čime mi je
dao bolji pogled na njegovu u cijelosti tetoviranu
podlakticu. - Bi li vam smetalo ako uključim radio? -
upita.
 - Slobodno - odgovorim mu.
Prevrće stanice dok ne nađe neku s laganim
džezom. Izvučem Evin mobitel iz torbe kako bih
provjerila koliko je sati pa primijetim da mi je
promaknula Danielleina poruka.

Upravo sam doznala da je gospodin Cook već angažirao

nekoga u Berkeleyju da vas pokuša pronaći. Lokalnog tipa,
nekoga tko će se s lakoćom uklopiti ondje. Moj mi izvor
kaže da je krupan i da mu je cijela desna podlaktica
tetovirana. Čuvajte se.
 EVA

New Jersey
veljača

dan prije pada

Ellie, to jest Danielle, nije ni najmanje izgledala

onako kako je Eva zamišljala Lizinu kćer. Umjesto
eklektične žene, odjevene u dugačke lepršave suknje
i zaposlene u nekoj opskurnoj neprofitnoj organizaciji
koja jedva spaja kraj s krajem, pred njom je bila
mlada žena tamne kose, zategnute u konzervativnu
punđu na zatiljku. Na sebi je imala bisernu ogrlicu,
ženski kostim krojen po mjeri i cipele s niskim
potpeticama. Ali sličnost između majke i kćeri bila je
očita. Danielle je stasom bila manja od svoje majke,
ali crte lica posve su vjerno zrcalile lice prijateljice
koju je Eva tako zavoljela. No, koliko se god Liz
doimala mirnom i usredotočenom, toliko se Danielle
doimala uzrujanom i nabrušenom.
Liz je ustala pa utisnula kćeri poljubac. - Zar tek
sad dolaziš kući s posla? Kasno je.
Pretvarajući se da ne čuje majčino pitanje,
Danielle se obratila Evi: - Nisam znala da dolazite u
grad.
Način na koji je Danielle izgovorila riječi, s tonom
optužbe u njima, odjeknuo je Evinom nutrinom,
potaknuvši je na oprez. - Odluka donesena u zadnji
tren - rekla je. - Ostajem kratko.
 - Zbog? - Danielle je uperila nepokolebljiv pogled
u Evu.
-Jer joj je tako došlo - ubacila se Liz, prostrijelivši
kćer prijetećim pogledom.
- Kratak izlet kako bih posjetila prijatelje - rekla
je Eva, nadajući se tako ublažiti napetost situacije. -
Sutra se već moram vratiti natrag.
Danielle je pričekala trenutak, kao da želi vidjeti
hoće li Eva ponuditi još koji detalj. Kada nije,
Danielle je rekla: - Mama, možeš li nakratko doći u
drugu prostoriju?
Pogledom punim isprike, Liz se okrenula Evi: -
Raskomoti se. Vraćam se za minutu.
Dvije su se žene povukle u dnevnu sobu, a djelići
njihova šap- tom vođena razgovora ipak su našli put
do Eve. Ustala je s kauča pod izgovorom
razgledavanja fotografija s hladnjaka.
- Koji ti je vrag? - siktala je Liz.
- Oprosti. Iscrpljena sam i pod stresom, i još se
povrh svega moram spakirati za sutrašnji put u
Detroit - rekla je Danielle. - Jednostavno nisam
očekivala gošću.
- Stoje u Detroitu?
-Jedno događanje u organizaciji Zaklade. Trebala
sam pratiti gospođu Cook, ali upravo sam doznala da
je gospodin Cook, umjesto u Detroit, sutra šalje u
Portoriko. Želi osobno odraditi Detroit. – Danielle je
uzdahnula. - Žao mi je što sam tako otresi- ta prema
tebi. Ali nervozna sam zbog te promjene planova u
posljednji tren. Nešto nije u redu.
 - Kako to misliš?
- Gospođa Cook posljednjih se mjeseci posve
usredotočila na to putovanje, na način koji joj nije
nimalo svojstven.
- Mislim da prenaporno radiš. Zabrinjavaš se oko
stvari koje uopće ne postoje. - Lizin glas zvučao je
umirujuće, a Eva ju je zamislila kako prima
Daniellein dlan i stišće ga.
- Ne bih rekla, mama. Bilo je tu i drugih čudnih
stvari. Njezin mi je vozač rekao da se prošlog mjeseca
odvezla autom, sama, na Long Island. GPS podatci
pokazuju da se odvezla sve do istočnog vrška. Ne
poznaje nikoga tko ondje živi. I nekoliko sam puta
bila primorana prikriti neke financijske
nepodudarnosti. Podizanje novca. Računi koji se ne
poklapaju sa stvarnim stanjem stvari. – Eva je
osjetila zabrinutost u Danielleinu glasu, napetost
proizašlu iz promatranja i čekanja da se nešto
dogodi. - Mislim da ga namjerava ostaviti.
Izvrsno. Napokon.
Da, ali mislim da putovanje u Portoriko nije dio
njezina plana. A strahujem da je upravo put u Detroit
to bio.
Misliš li da gospodin Cook zna?
Ne, ali ako je ovo nekako zezne i poremeti joj
planove... - Glas joj je zamro. - Ne sviđa mi se
pomisao da putuje onamo sama, ili okružena
isključivo ljudima odanima nevjerojatnom Roryju
Cooku. A sada povrh svega moram ići u Detroit i
pretvarati se da sam jedna od njih, a zapravo jedva
podnosim tog čovjeka, znajući kako je maltretira i
terorizira.
Ako je pametna, otići će u Portoriko i nikada se
više neće vratiti.
Eva se prestala pretvarati da gleda slike te se sada
posve udubila u prisluškivanje daljnjeg razvoja priče
i počela slagati kostur ideje koja se netom rodila.
U dva koraka, odjurila je na drugi kraj kuhinje pa
se našla kraj kauča, gdje je izvukla svoje prijenosno
računalo, a potom ga stavila na kuhinjski pult kako
bi i dalje mogla prisluškivati. Dvije su žene nastavile
razgovor, a Evaj e za to vrijeme u Google upisala Rory
Cook, supruga pa proučavala lice koje je tražilica
izbacila. Prekrasna žena, lica uokvirena tamnom
kosom, odjevena u pomodnu, otmjenu odjeću dok
korača njujorškim pločnikom. Opis slike glasi:
Supruga Roryja Cooka, Claire, u posjetu novom
restoranu Entourage, smještenom na Upper West
Sideu.
U susjednoj prostoriji, Danielle je rekla: - Nekako
ne mislim da je ostanak u Portoriku jedna od opcija
koje smatra prihvatljivima. Osjećam se užasno što
mora ići onamo, što će se sutra probuditi pa od
Brucea doznati za promjenu planova, što će je on
osobno odvesti na JFK. - Nestrpljivo uzdahnuvši,
nastavila je: - Uglavnom, žao mi je što sam bila
neuljudna prema Evi. Sigurna sam da je divna. Stoje
prava priča koja se krije iza njezina dolaska? Zbog
čega je zapravo u gradu?
Eva je zadržala dah, piljeći u detalje Claireina lica,
no više ih nije vidjela. Umjesto toga, nestrpljivo je
čekala Lizin odgovor, kako bi čula hoće li starija žena
sačuvati njezine tajne ili ih odati i istresti pred svoju
kćer kao kasnonoćnu poslasticu.
- Eva prolazi jedno teško razdoblje - rekla je Liz. -
Ali bit će dobro. Ona je borac.
Eva je izdahnula s olakšanjem.
- Slušaj - rekla je Danielle. - Moram se ići
spakirati jer krećemo prije zore. Znaš li gdje je moj
crni vuneni kaput?
- Mislim da je gore, u ormaru gostinske sobe.
Idem vidjeti mogu li ga pronaći.
- Hvala, mama.
Tako jednostavna rečenica, vjerojatno izgovorena
stotine tisuća puta. A ipak, njezina je snaga gotovo
nagnala Evu na suze. Kakav to mora biti osjećaj kada
znaš da je netko uvijek na tvojoj strani. Mislila je da
ima nešto takvo s Liz, no vidjevši je sada, s njezinom
kćeri, vidjevši način na koji se povjeravaju jedna
drugoj, Eva je postala svjesna da Liz i ona ne dijele
ništa osim jako bliskog prijateljstva. Osjetila se
glupom što je uopće ikada pomislila da je njihov
odnos nešto više od toga. Što bi Liz savjetovala svojoj
kćeri da se ikada nađe u njezinoj situaciji? Bi li i nju
poticala da se preda vlastima? Ili bi svojoj kćeri
pomogla u bijegu?
Pogledala je zaslon pred sobom i zamislila što će
Claire Cook pomisliti sutra kada se probudi i otkrije
da joj je suprug promijenio putne planove. Da će s
JFK-a odletjeti u tropski raj, umjesto na ledene
detroitske temperature. Možda će joj biti svejedno.
Možda su Danielleina nagađanja o važnosti tog
putovanja posve promašena. Ali ako nisu, ako je
Claire uistinu namjeravala pobjeći, naći će se u
neobranom grožđu i očajnički će trebati rješenja.
Trebat će joj drugi izlaz.
A Eva možda ima rješenje na umu.
- Što to radite?
Munjevito se okrenuvši, Eva je na vratima zatekla
Danielle. Mlada je žena u ruci držala torbu koju je
maločas ispustila na pod. Eva je žurno spustila
zaslon računala, nadajući se da Danielle nije vidjela
previše pa joj se neodređeno nasmiješila. - Ništa.
Nepokolebljivo je izdržala teret Danielleina
pogleda, dok ova nije odustala, otišavši uz stube na
kat kako bi spakirala stvari za sutrašnje putovanje.
Eva je ponovno podignula zaslon, zatvorila
stranicu s Claire- inom fotografijom pa ušla na
stranice zrakoplovne kompanije. Kliknula je na
Promijeni moju rezervaciju pa u padajućem izborniku
zamijenila Newark za JFK. Lizine riječi odjekivale su
joj umom. Ona je borac.
Eva je bila odlučna dokazati tu tvrdnju.
 CLAIRE

ponedjeljak, 28. veljače

Leđima se zabijem u naslon sjedala, a pogled mi

mahnito skače s Danielleine poruke na vozačevu
desnu ruku, koja ležerno počiva na upravljaču, i
natrag. Tetovirana podlaktica desne ruke.
Misli mi se vrate na motelsko parkiralište pa
shvatim da nije uopće spomenuo CNN. Rekao je
Claire Cook, a ja sam poput idiotkinje sjela u auto.
Vozila nas pritišću sa svih strana, sve do ruba
mosta. Čelični kabeli izdižu se u nebo iznad uske
bočne šetnice, ispod koje do hladna mora zjapi
šezdeset metara prazna prostora.
Castrov savjet da se što prije dokopam
televizijskog studija sada me kopka. Ovaj će me
čovjek odvesti nekamo drugamo, možda na
napuštenu plažu, ili na sjever, na neko još zabačenije
mjesto, pa me dokrajčiti.
Zelena Jetta ukliže u prostor pokraj nas, a za
upravljačem je žena. Usne joj se pomiču u nijemom
razgovoru s nekim koga ne vidim. Udaljene smo
manje od metra, tako blizu da mogu vidjeti njezin
ružičasti lak za nokte i tanašne srebrne kolute u
ušnim resicama. Zauzdam suze, pokušavajući
razmišljati. Da sada vrisnem, bi li me čula?
Naš auto prevali metar ili dva pa ponovno stane,
a sada vani vidim bijelu plohu bez prozora. Oči mi
prate uski prostor među vozilima, taj nepostojani
labirint koji se neprestano mijenja kako vozila
napreduju centimetar po centimetar. Morat ću
iskočiti iz auta i potrčati.
U traku pokraj našega promet se pokrene, a ja se
ponovno nađem pokraj žene u zelenoj Jetti. Ona
zabaci glavi i nasmije se, nesvjesna da je gledam iza
zatamnjenih stakala.
Tridesetak metara pred nama zjapi mračni tunel
sa znakovima koji označavaju put za Treasure Island.
Vozačeve oči u retrovizoru ponovno pronađu moje. -
Gužva će se raščistiti kada prođemo tunel - reče.
Ako već moram pobjeći, mračni tunel i nije
najgore mjesto za to.
Položim ruku uz prozor, pa znojnim, klizavim
dlanom oprezno podignem klin kako bih ih
otključala, sve vrijeme pomno promatrajući vozača
kako bih se uvjerila da mu je pogled usmjeren na
cestu.
Pružit će mi se samo jedna prilika.
Džez glazba vrtloži se na stražnjem sjedalu, njezin
je ritam brz i nepravilan, baš kao i moje bilo, a ja
privinem torbicu čvrsto uza se, provjerivši je li mi
njezin remen prebačen preko ramena. Drugu ruku
počnem usporeno spuštati prema kvaki vrata,
spremna svakog je trena povući i iskočiti van. Ako
počnem vrištati, netko će sigurno stati i priskočiti mi
u pomoć.
Usporim dah, odbrojavajući metre koji nas još
dijele od porinuća u tminu tunela.
Sedam.
 Četiri.
Dva.
Vozač me ponovno pogleda u retrovizoru. - Jeste
li dobro? - upita. - Izgledate mi pomalo blijedo. Imam
ovdje vode ako želite. CNN-ov studio nije daleko
jednom kada uspijemo sići s mosta. Nije nam
preostalo još mnogo.
Osjetim kako ispuštam dah, ponovno se sručivši
u naslon sjedala, drhtavih dlanova, stisnutih u krilu.
CNN. Ipak nije Rory. Preplavi me osjećaj vrtoglava
olakšanja pa čvrsto sklopim oči, ulažući nadljudski
napor da se ne raspadnem.
To je cijena zlostavljanja. Toliko mi je utjecalo na
sposobnost razmišljanja i rasuđivanja da više nisam
u stanju razlučiti što je stvarno, a Što nije.
Razboritom dijelu mojega uma jasno je da bi im bilo
nemoguće tako me brzo i lako pronaći. A ipak, godine
provedene pod Roryjevim utjecajem učinile su svoje
pa mu moj izmučeni um često pripisuje nadljudske
sposobnosti. Može vidjeti gdje se skrivam, zna svaku
moju misao i strah, i zna kako ih iskoristiti.
Automobil konačno ubrza pa porinemo u tunel.
Tama potraje kraće od treptaja oka pa se iznenada
nađemo na drugoj strani. Kao nekom čarolijom, cijeli
se grad prostre pred nama sa svojim prekrasnim
bijelim zgradama, koje bliješte na suncu ranog
poslijepodneva.
Gospođo Cook? - vozač mi se obrati ponovno,
ovoga puta držeći u ruci bočicu vode.
Dobro sam - kažem mu, koliko radi njega, toliko i
radi sebe.
 .

Izvanredne vijesti: Prekidamo svoj redoviti program

zbog nevjerojatne priče iz Kalifornije koja svakom
minutom poprima nove obrise, a koju će vam iz
Washingtona prenijeti Kate Lane.
Glasovi mi govore u uho, premda sjedim sama na
stolcu, postavljenom pred zelenim platnom. Nekoliko
producenata i pomoćnika naguralo se oko usamljene
kamere, usmjerene na mene, ali crveno svjetlo koje
da je na znanje da idem uživo još nije upaljeno.
Pokraj kamere stoji televizijski zaslon koji prikazuje
Kate Lane u njezinu washingtonskom studiju, a
njezine mi se riječi kroz mikrofon slijevaju ravno u
uho. U glavi mi je još maglovito od navale adrenalina,
ali mi je niska temperatura studija pomogla da mi se
misli donekle razbistre. Na drugom kraju studija
vidim digitalni sat sa svjetloplavom pozadinom, na
kojem stoji da je 13:22, a ja se zapiljim u sekunde
koje odbrojavaju, nastojeći uskladiti otkucaje svojega
srca s njima.
Nedugo nakon što sam stigla u CNN-ov studio,
prestrašena i slabašna od pretrpljena šoka,
producent mi je predao iPad kako bi Kate Lane mogla
sa mnom uspostaviti videopoziv. Uspjeli su
razgovarati s Danielle, koja je pristala poslati snimku
državnom tužitelju New Yorka. Kateini izvori dojavili
su joj da bi uskoro trebala imati neke vijesti o prvim
poduzetim koracima. Pronašli su i Charlotte Priče,
koja je također bila voljna dati službenu izjavu čim
njezin odvjetnik uspije podnijeti zahtjev za
poništenjem ugovora o tajnosti, potpisanoga prije
mnogo godina.
 - Dakle, sada je na vama da nam ispričate svoju
priču - rekla je Kate. - Opišite nam kako je izgledao
vaš brak. Ispričajte kakav je bio vaš suprug, od čega
točno bježite. - Izraz lica postao joj je sućutniji. -
Moram vas pripremiti na ono što će vjerojatno
uslijediti kada istupite. Ljudi će početi kopati po
vašem životu. Po vašoj prošlosti. Govorit će gadne
stvari o vama, i to javno. Neće biti važno na čiju će
stranu ljudi stati, vašu ili suprugovu, vaš će se život
naći pod mikroskopom, kako god okrenuli. Svaki vaš
dosadašnji izbor. Svaka osoba s kojom ste
razgovarali. Vaša obitelj. Vaši prijatelji. Dužna sam
vam sve ovo reći i uvjeriti se da vam je jasno prije
nego što nastavimo.
Čuvši kako Kate nabraja sve ono od čega sam
godinama strahovala, počnem sumnjati i oklijevati,
razmišljajući i o potpunom povlačenju. Padne mi na
pamet da bih mogla pustiti Danielleine i Charliene
dokaze da odrade posao umjesto mene. Nema
potrebe da cijeli svijet čuje detalje zlostavljanja koje
sam pretrpjela ako će smrt Maggie Moretti napokon
biti povezana s Roryjevim imenom.
A ipak, svjesna sam da ću, ako to ne učinim,
morati proživljavati trenutke poput onoga s mosta
mnogo puta, opet i iznova. Nikada neću biti istinski
slobodna ako preplašeno pobjegnem kako bih se
skrila pod neki novi kamen. Bit ću suučesnica u
Roryjevu zlostavljanju, dok god ga nastavim štititi.
Svijet će se nastaviti okretati čak i ako ne čuje moju
priču, ali je ja moram ispričati zbog sebe. -
Razumijem - odgovorim joj.
 Idemo uživo za pet sekunda-oglasi se netko u
studiju.
Dobra večer. - Katein glas ispuni mi slušalicu, kao
da sjedi tik do mene. - Tijekom proteklog sata
odvjetnici Roryja Cooka, upravitelja Zaklade obitelji
Cook i sina pokojne senatorice Marjorie Cook, počeli
su zaprimati zahtjeve za informativnim razgovorima
vezanima uz smrt Maggie Moretti, žene koja je prije
dvadeset sedam godina umrla na imanju obitelji
Cook. Ah naj- nevjerojatniji dio priče leži u činjenici
da je izvor koji je vlastima prenio te informacije
sadašnja supruga gospodina Cooka, za koju se
prethodno vjerovalo da je poginula u padu leta 477.
CNN je otkrio da je gospođa Cook živa i da se skriva
u Kaliforniji. Satelitska tehnologija omogućila nam je
ugostiti gospođu Cook ovdje, u našem studiju, kako
bi s nama porazgovarala o optužbama na račun
svojega supruga te nam rekla zašto se imala potrebu
skrivati pred njime. Gospođo Cook, lijepo vas je
vidjeti.
Svjetlo na kameri preda mnom zabljesne, a
redatelj upre prstom u mene. Zauzdam nagon da
podignem ruku i popravim si frizuru, posve svjesna
drastične promjene u svojem izgledu. - Hvala vam,
Kate. Lijepo je biti ovdje s vama. - Glas mi zvuči
usamljeno u tako praznu prostoru pa pokušam ostati
usredotočena na televizijski zaslon, na kojem se iza
mene izdižu neboderi San Francisca.
- Gospođo Cook, ispričajte nam što se dogodilo i
kako ste se danas našli ovdje.
 Tu, pred kamerom, shvaćam da je sve vodilo k
ovomu i da drukčije nije ni moglo završiti. Predugo
sam vjerovala da moj glas sam po sebi neće biti
dovoljan. Da nitko neće htjeti čuti istinu niti
iskoračiti kako bi mi pomogao. Ali kada mi je pomoć
najviše trebala, tri su se žene iskazale. Najprije Eva,
zatim Danielle, i naposljetku Charlie. Ako ne
ispričamo vlastite priče, nikada nećemo preuzeti
kontrolu nad time kako se one pričaju.
Uspravim leđa i izbacim ramena pa pogledam
ravno u kameru, osjećajući kako užas proteklog sata,
stres proteklog tjedna i strah proteklih deset godina
isparavaju iz mene i pretvaraju se u slabašnu sjenku.
- Kao što znate, moj suprug potječe iz doista
moćne obitelji s bezgraničnim resursima. Ali ono što
ne znate jest da je naš brak bio težak. Pred
kamerama moj je suprug bio šarmantan i dinamičan,
ali iza zatvorenih vrata postajao je nasilan, a njegovi
su ispadi dolazili bez ikakva upozorenja. Svijet nas je
vidio kao sretan i skladan par, ali ispod svega tog
sjaja, ja sam proživljavala krizu. Skrivala sam svoje
tajne. Trudila sam se biti bolja. Očajnički sam htjela
živjeti u skladu s nemogućim standardima koje je
moj suprug postavljao pred mene, premirući od
straha svaki put kada bih u tomu podbacila.
- Kao i mnoge žene u toj situaciji, godinama sam
ostala zarobljena u tom ciklusu zlostavljanja. Bilo me
je strah razljutiti ga, strah otvoreno progovoriti o
tomu, jer sam se bojala da mi, ako to učinim, nitko
neće vjerovati. Takav život slomi čovjeka, djelić po
djelić, dok više ne možete vidjeti stvarno stanje stvari.
Izolirao me od bilo koga komu bih se mogla obratiti
za pomoć. Već sam ga i prije pokušavala ostaviti. Reći
istinu o svojem braku. Ali moćni muškarci čine
moćne neprijatelje, a nitko nije htio Roryja Cooka za
neprijatelja. Jedini izlaz koji sam vidjela, jedini izlaz
koji nije uključivao javni skandal ili višegodišnju
sudsku bitku, bio je taj da potpuno nestanem.
Ali u padu zrakoplova?
- To je bila samo tragična slučajnost. Nisam uopće
trebala biti na tom letu za Portoriko. Planirala sam
nestati u Kanadi. Međutim, Rory je u posljednji tren
promijenio naše rasporede i tako mi poremetio
planove. A onda sam u zračnoj luci upoznala ženu
koja je bila voljna zamijeniti svoju ukrcajnu
propusnicu sa mnom. - Prisjetim se ljudi koji još
uvijek traže Evu pa dometnem rečenicu. - Nažalost,
ona je poginula umjesto mene, a ja ću joj zauvijek biti
zahvalna što mi je pružila priliku za bijeg.
Recite nam od čega bježite.
Zamislim Roryja kako negdje na televiziji
promatra uskrsnuće svoje supruge, kipteći od bijesa
dok bespomoćno gleda kako bespovratno uništavam
reputaciju koja mu znači sve na svijetu. - Gotovo od
samoga početka - kažem - prekoravao me jer se
smijem preglasno, jer jedem previše, ili premalo. Jer
sam propustila njegov poziv. Jer sam na nekom
okupljanju predugo razgovarala s nekim, ili s nekim
drugim nisam razgovarala dovoljno dugo. I smatrala
sam se sretnom kada bi sve stalo na tomu. Urlanje i
uvrede, nakon kojih bi uslijedili dani tišine i ledenih
pogleda. Ali nakon otprilike dvije godine braka
vikanje je preraslo u guranje. A nedugo nakon toga i
u udarce se za ruke. No, ne vidite sve ono što se
skriva iza toga. Koliko je moj suprug bio bijesan na
mene, koliko mi je čvrsto stiskao dlan, se za ruke. No,
ne vidite sve ono što se skriva iza toga. Koliko je moj
suprug bio bijesan na mene, koliko mi je čvrsto
stiskao dlan. Na zaslonu iza mene pojavi se
fotografija Roryja i mene dok se šetamo plažom u
Hamptonima. Fotografija je prvi put objavljena u
časopisu People, i brzo je postala jedna od
uobičajenih fotografija za kojima su mediji posezali
izvješćujući o Roryjevu privatnom životu. - Ova je
fotografija snimljena prošlog ljeta. Možete vidjeti
isključivo ono što je u kadru, par koji se šeta plažom,
držeći tako snažno da mi se prsten urezao u susjedni
prst. Moji dugački rukavi skrivaju modrice od
prethodne večeri, zadobivene nakon što sam
smetnula s uma ime jednoga od Roryjevih najstarijih
prijatelja. Ne možete vidjeti čvorugu na mjestu gdje je
moja glava udarila o zid niti zasljepljujuću glavobolju
koju sam u tom trenutku osjećala. Ne možete vidjeti
koliko sam se izgubljenom osjećala. Koliko
usamljenom.
Pogledam svoje dlanove, a strah i očaj koje sam
proživljavala u trenutku kada je fotografija
snimljena, ponovno me preplave. Prisjetim se koliko
sam očajnički htjela izbjeći ovo, prepričavanje svakog
udarca, svakog poniženja, samo kako bih opravdala
sebe i svoje postupke.
Katein glas u mojem uhu sada je tiši. - Zašto ste
istupili sada? Izvukli ste se. Skrasili ste se u
Kaliforniji. Bili ste slobodni.
 - Nikada nisam bila slobodna. Prije svega, nisam
imala identitet, i nisam imala načina stvoriti novi.
Nisam imala novca. Nisam imala posao. Uspjela sam
naći privremeni posao za catering tvrtku, no taj je
izlet rezultirao objavom moje snimke na TMZ-u, što
me primoralo na istup.
Pogledam u kameru, nepokolebljivo gledajući u
objektiv, pa zamislim da se obraćam izravno Evi.
Kraće smo vrijeme dijelile istu kožu. Isti život. Znam
o njoj stvari koje nitko drugi ne zna, a takvo što veže
te uz osobu nitima, tankima poput svilene paučine,
koje nadilaze granice vremena i prostora. Gdje god ja
bila, ona će biti sa mnom. A gdje god ona bila... pa,
nadam se da je daleko odavde.
- Ali također sam smatrala da trebam odati počast
ženi koja je umrla umjesto mene - kažem. - Negdje
postoje ljudi koji su je voljeli. Ljudi koji će htjeti znati
što joj se dogodilo. I oni zaslužuju završetak. -
Zastanem na trenutak, prisjetivši se papirića koji
sam pronašla u Evinu domu, i dalje zadjenutog u moj
stražnji džep.
- Spremna sam zakoračiti preko straha, na drugu
stranu - kažem Kate. - Želim natrag svoj život. Svoj.
Onaj koji pripada meni. Moj mi je suprug ukrao tako
mnogo toga. Oteo mi je samopouzdanje. Vjeru u
vlastitu vrijednost. I smatram da ne zaslužuje uzeti
više ništa. Ni od mene ni od bilo koga drugog.
Na drugom kraju studija digitalni sat prebaci se s
13:59 na 14:00.
Još nula sati.
Slobodna sam.
 CLAIRE

New York

mjesec dana nakon pada

Nikada nisam doživjela gradsku kuću na Petoj

aveniji u trenutcima kad je bila ovako prazna. Uvijek
je netko bio ovdje, kuhajući ili pospremajući,
dogovarajući sastanke, stražareći pred Roryjevim
uredom. Ali nakon intervjua koji sam dala CNN-u, iz
kojega je proizašla istraga Roryjeve upletenosti u
smrt Maggie Moretti, svi su zaposlenici dobili otkaze.
Sobe su tihe, a ja se osjećam poput duha dok slijedim
iste one korake kojim sam kročila tijekom svojih
kasnonoćnih lutanja. Možda i jesam duh koji je,
vrativši se kako bi opsjedao život koji sam ostavila za
sobom, zatekao sve posve drukčijim.
Isprva je priča svoje obrise dobivala sporo, jer su
se Roryjevi odvjetnici svim silama borili ne bi li na
snazi održali ugovor o tajnosti. Ali jednom kada su
izgubili tu bitku, lavina informacija preplavila je
medije, i gotovo je svakodnevno nešto novo bilo
objavljeno: svađa između Roryja i Maggie u koju su
se upustili onoga dana kada je umrla, kako se našla
onesviještena na dnu stubišta i kako je Rory
pobjegao ne bi li se spasio od onoga što je mislio da
je učinio. Kako se Rory iz tih stopa odvezao do
Charliena stana, samo nekoliko ulica udaljenog od
njegova tadašnjeg doma na West Sideu. Ona mu je
tom prilikom pokušala pomoći. Povjerovala je u priču
koju joj je prodao: naletio je na jelena vraćajući se u
grad, automobil je zamalo završio u jarku, a on je,
izmaknuvši za dlaku, ostao potresen događajem. Ali
onda su na svjetlo dana počele izlaziti informacije o
Maggienoj smrti. Charlie, tada mladoj djevojci ludo
zaljubljenoj u Roryja, koja se nadala da će Rory
ostaviti Maggie radi nje, počele su se paliti žaruljice
u glavi. Kada je počela postavljati pitanja, Roryjev
otac platio je njezinu šutnju, natjeravši je da potpiše
sporazum o tajnosti, s takvim penalima da je
praktički jamčio njezinu doživotnu šutnju.
Godinama se trudila sve zaboraviti i ostaviti za
sobom, dok nije čula glasine da se Rory kani
kandidirati za Senat. Charlie više nije bila uplašena
dvadesetogodišnjakinja. Kao i mnogim drugima,
dojadilo joj je promatrati kako moćni muškarci
nikada ne odgovaraju za svoja nedjela, kako se izreka
dečki k'o dečki s vremenom pretvara u neprobojan
oklop, štiteći ih od bilo kakve krivnje i odgovornosti.
Mediji su uživali. Vraćali su se na ljeto kada je
Maggie Moretti umrla, objavljujući stare članke, sada
dopunjene novim informacijama. Ponovno su
razgovarali s njezinim prijateljima, ovoga puta
ubacujući u priču i Charlie i njezinu vezu s Roryjem,
a ona se, ispostavilo se, nekoliko mjeseci preklapala
s onom koju je imao s Maggie. Svi su htjeli znati više
o tom ljubavnom trokutu, nastojeći sagledati sve iz
svih kutova ne bi li otkrili nešto novo. Svi su se trudili
biti izvor koji će izbaciti novo zrnce mudrosti putem
Twittera.
Pokušala sam se držati podalje od medijske
pažnje, ali Kate Lane imala je pravo. Već prvi tjedan
nakon povratka našla sam se na naslovnici časopisa
People, moje lice okrenuto u poluprofilu, kose
obojene u staru nijansu, a naslov se sastojao od
jedne riječi: „Uskrsnula“.
I dok je većina ljudi bila puna razumijevanja i
sućuti, nakon što su i sami godinama gajili sumnje
da je Rory imao nekakve veze sa smrću Maggie
Moretti, bilo je i onih koji su me bešćutno napadali,
dovodeći u pitanje moju osobnost, nazivajući me
sponzorušom i osvetoljubivom ženom, odlučnom u
nakani da razori sve dobro stoje obitelj Cook
godinama mukotrpno stvarala. Krivili su me za to što
se Zaklada obitelji Cook našla pod istragom Ureda
javnog tužitelja New Yorka zbog navoda o zloporabi
dobrotvornih priloga i pogodovanju vlastitim
interesima.
Mojim je odvjetnicima pošlo za rukom da me
pomoću dostupne dokumentacije oslobode bilo
kakve pravne odgovornosti pa sam slobodna
napustiti saveznu državu. New York ionako više ne
doživljavam kao dom. Jedva čekam vratiti se u
Kaliforniju i pobjeći od ovoga cirkusa.
Uđem u svoj ured, gdje naslagane kutije omeđuju
zidove. Naoružana vrlo konkretnim popisom i prilično
ograničenim vremenom koje su mi isposlovali moji
odvjetnici, došla sam ovamo uzeti ono što mi pripada.
Svoju odjeću. Svoj nakit. Svoje osobne predmete.
Pogled mi se zaustavi na fotografiji moje majke i
Violet, uokvirenoj na zidu, a ovoga je puta podignem
s čavla pa je stavim s ostalim stvarima koje nosim sa
sobom. Pogled mi se zadrži na sestrinu osmijehu,
kako joj jamice mreškaju obraščiće, kako joj sunce
sja kroz kosu nošenu vjetrom, čineći da vlasi
izgledaju kao zlatna pređa. Sjećanja su sada slatka,
nimalo nalik na oštru bol od koje sam tolike godine
bježala.
Podignem maleni kip, visok petnaest centimetara
- originalni Rodin, koji je Rory kupio prošle godine,
pa se zapitam kolike bih novce dobila da ga prodam.
Ali Rodin nije na mojem popisu. Sva je naša
zajednička imovina zamrznuta, a istini za volju, i
nema mnogo toga što bih htjela ponijeti sa sobom u
svoj novi život u Berkeley.
Kelly mi je pomogla pronaći stan. Nazvala sam je
nekoliko dana nakon intervjua danog CNN-u, nakon
Što sam se sastala sa svojim odvjetnicima kako bih
počela s njima raspletati zamršeno klupko svega
onoga što sam učinila.
Do tog je trenutka moja sudbina postala udarna
vijest svake televizijske kuće u državi. -Jebote, Eva -
rekla je, no potom se smjesta zaustavila. - Oprosti.
Valjda bih te sada trebala zvati Claire.
Osmjehnula sam se pa sjela na krevet hotelske
sobe koju su plaćah moji odvjetnici, iscrpljena od sati
provedenih u davanju izjava. Trebali smo ostati ondje
još koji dan, a onda sam se trebala vratiti u New York
i sve privesti kraju. Zamislila sam je negdje na kam-
pusu, s naprtnjačom krcatom knjigama, kako zastaje
na jednoj od sjenovitih staza koje presijecaju kampus
kako bi se javila na moj poziv. - Žao mi je što sam ti
lagala.
Ne. Menije žao što sam te gurnula u posao koji te
uvalio u ovaj nered.
 Dogodilo bi se to prije ili kasnije, ovako ili onako.
Život koji sam pokušavala živjeti dugoročno nije bio
održiv. - Pročistila sam grlo. - Nego, slušaj,
spominjala si da bi mi mogla pomoći pronaći stan?
Nakon što sve ovo završi, zaista bih se htjela skrasiti
u Berkeleyu.
Nazvat ću neke ljude pa ti se povratno javim -
rekla je.
Stan se smjestio u uskoj uličici koja je zavijala
uzbrdo iza nogometnog stadiona, na najvišem katu
uske drvene strukture, ugniježđene između
gorostasnih stabala Strawberry Canyona. Gazdarica,
gospođa Crespi, bila je prijateljica Kellyne majke i
bila je više nego sretna što ima priliku stan iznajmiti
upravo meni. Upozorila me je da je pronalazak
parkirališnog mjesta nemoguća misija onih dana
kada se igra utakmica i da zvuk topa, koji ispaljuje
hitac nakon svakog zgoditka, u početku može čovjeka
uznemiriti. Do stana je vodilo četrdesetak drvenih
stuba, a kada smo se konačno popele do vrha,
gospođa Crespi otključala je vrata pa zakoračila u
stranu kako bi me pustila prvu unutra. S gotovo
sedamdeset pet četvornih metara, stanje nalikovao
na kućicu u krošnji stabla. Uspuhavši se pri
penjanju, Kelly je progovorila kraj mene: - Mogla bi
razmisliti o dostavi namirnica. Ne mogu zamisliti da
teglim išta teže od torbice cijelim putem ovamo gore.
- Imam tri podstanarke, odreda žene od profesije,
kao što ste i vi - rekla je gospođa Crespi. - Stanarina
je tisuću petsto dolara mjesečno, a u cijenu su
uključene i režije. Ako ga odlučite uzeti, morat ćete
unaprijed uplatiti prvu i zadnju stanarinu kao
sigurnosni polog. Namještaj može ostati s obzirom na
to da je jako teško iznositi i unositi stvari. Mogu ga
dati profesionalno očistiti, ako želite.
Moji su odvjetnici uspjeli pregovorima izboriti
isplatu mjesečnog džeparca, premda on nije bio
bogzna kakav. Morat ću prodati svoj nakit i pronaći
posao, ali radovala sam se prilici da se otisnem u
svijet sama. Da zarađujem vlastitim rukama i stvorim
si život. - To mi je prihvatljivo - rekla sam, zakoračivši
u kuhinju i dnevnu sobu.
Iako sam znala da stan neće biti bogzna kako
velik, staklena ploha koja je prekrivala gotovo cijeli
zapadni zid stana činila je da se prostor doima većim.
Pastelnozeleni kauč bio je okrenut prema prozoru, a
na zidu uz ulazna vrata stajao je mali televizor. Iza
nas je bila skučena kuhinja s malenom radnom
plohom za pripremu hrane, štednjakom i
hladnjakom, koji je zauzimao cijeli stražnji dio
prostorije. Iza toga, protezao se kratak hodnik koji je
vodio u kupaonicu i malenu spavaću sobu.
Prišla sam prozoru. Prekrivač zelenih krošnji
prostirao se niz padinu brežuljka, posut sveučilišnim
zgradama koje su u tom zelenilu na
kasnoposlijepodnevnom svjetlu blistale poput napola
zakopanih dragulja. Onkraj njih, svjetlucale su vode
zaljeva San Francisco, na koje je sunce projiciralo
obrise grada i udaljenog mosta. - Predivno je - rekla
sam, okrenuvši se Kelly i gospođi Crespi.
Naborano lice gospođe Crespi obasjao je osmijeh.
- Baš mi je drago. - Otvorila je fascikl koji je držala u
ruci pa mi pružila ugovor o najmu. - Možete se useliti
kada god budete spremni.
Primila sam papire iz njezinih ruku pa se
nasmiješila od uha do uha. - Spremna sam već danas
- rekla sam pa se ponovno okrenula kako bih se
mogla diviti pogledu.
.

- Želiš li da spakiram sve iz kupaonice ili želiš sama

probrati stvari iz ladica? - Petra stoji na vratima
mojega ureda, a ja se okrenem od kutije, čiji sadržaj
pregledavam, kako bih je mogla pogledati u lice. Kad
sam se vratila u New York, dočekala me u zračnoj
luci. Čekala je dok se nismo našle u sigurnosti
stražnjeg sjedala unajmljenoga gradskog auta prije
nego što se raspala.
- Ovo kao da je san - rekla je kroz suze. - Kada
sam vidjela da se zrakoplov srušio... - Glas joj je
zamro, a onda je prstima pritisnula oči, duboko
udišući. - A onda se pojaviš na CNN-u i rastaviš
šupka sve u šesnaest.
Ispostavilo se da nisam pogriješila prepisujući
njezin broj. - Otkazala sam broj - objasnila je kada
sam je upitala zašto je nisam mogla dobiti. - Nakon
što sam razgovarala s tobom kad si me nazvala iz
zračne luke, počela sam strahovati da bi Rory nekako
mogao provesti provjeru i preko broja doći do njegove
vlasnice. I zato sam nabavila novi. Ali onda sam čula
vijesti... - Slegnula je ramenima, ne mogavši
nastaviti, a suze su joj opet potekle niz obraze.
Zatvorim poklopac jedne kutije pa povučem
drugu k sebi. - Spakiraj sve - kažem joj sada. -
Losioni i šminka nisu jeftini. Bilo bi ih glupo tek tako
baciti.
- I dalje mislim da bi trebala ostati ovdje - reče
Petra. - Ovo je tvoj dom i imaš svako pravo na njega.
U redu, možda ne baš na sve što je u njemu. - Pogled
joj zapne za Rodinov kip. - Ali trebala bi se boriti za
ono što je tvoje.
Ne želim ga - kažem, okrenuvši se natrag prema
kutiji pa zalijepim otvor. - Ne treba mi ovoliko
prostora.
Nije stvar u prostoru - usprotivi se Petra. - Stvar
je u tomu da ti ovo pripada.
Onda ćemo je prodati pa ću dobiti polovicu.
Želim da ostaneš u New Yorku.
Priđem joj pa je zagrlim. - Znam - kažem,
odmaknuvši se od nje. - Ali i sama si svjesna zašto
ne mogu ostati. Moram početi ispočetka na nekom
novom mjestu. Zašto se ne bi ti preselila u
Kaliforniju? Svjetlo, zrak... sve je drukčije ondje. Bila
bi oduševljena.
Petra mi ud sli pogled pun skepse. - Najbolje da
dovršim pakiranje kupaonice. Vrijeme nam je gotovo
isteklo.
Ona ode, a ja otvorim posljednju kutiju, brzo
proberem stvari u njoj pa ostavim većinu njezina
sadržaja. Novac od prodaje nakita osigurat će mi
dovoljno vremena da istražim svoje mogućnosti u
Kaliforniji. Možda ću nastaviti raditi na primanjima i
sličnim događajima s Kelly. Ili ću se vratiti
studiranju. Zamislim se kako brzom željeznicom
odlazim u San Francisco, možda kako bih radila u
nekom od ondašnjih muzeja, ili kako bih otišla na
večeru s prijateljima koje ću, nadam se, naposljetku
steći.
Nakon što sam dala intervju za CNN, agent Castro
odveo me natrag u Evinu kuću kako bih mu pokazala
što sam sve tijekom svojega boravka ondje činila.
Nisam bila sigurna što mu još mogu reći, a da već ne
zna. Predali su uzorak Evinoga DNK Nacionalnom
odboru za sigurnost u prometu pa su sada željno
iščekivali obavijest kako bi doznali odgovaraju li neki
od dosad izvučenih ostataka njezinu uzorku.
- Postoji mogućnost da nikada nećemo doznati -
rekao je. - Kažu mi da postoji cijeli niz razloga iz kojih
možda nije bila na vašemu mjestu. Možda je
zamijenila sjedalo s nekim, ili je možda od siline
udarca katapultirana iz olupine, a onda su morske
struje učinile svoje. U tom slučaju, možda nikad ne
pronađemo njezino tijelo. - Slegnuo je ramenima i
zagledao se kroz prozor, kao da bi odgovor o onomu
stoje zadesilo Evu mogao biti negdje vani, vidljiv
isključivo njemu.
A stoje s dilerom?
Zove se Dex - rekao je agent Castro. - Poznat i kao
Felix Argyros, ili kao Fish. Imamo trag koji ga smješta
u Sacramento.
Agent je prošao dnevnom sobom, noseći Evino
poljsko kuhalo, zapakirano u prozirnu vrećicu za
dokaze. - Jamačno je bila krajnje očajna kada je
odabrala ovakav život za sebe.
Mislim da bi Eva ustvrdila da je taj život odabrao
nju - uzdahnuo je agent Castro. - Bilo je teško
proniknuti u nju. Nisam posve siguran da mi je to
ikada posve pošlo za rukom. No, premda je pobjegla,
svejedno je pokušala postupiti ispravno. Ono što
nam je ostavila bit će ključno u podizanju optužnice
protiv Fisha.
Prema vašem opisu, zvuči kao da je bila krajnje
složena - odgovorila sam.
Bila je. Ali sviđala mi se. Da sam barem uspio
učiniti više za nju.
Nisam mu rekla što mislim, da Evi njegova pomoć
više nije potrebna. Uspjela se snaći sasvim dobro i
bez njega.
.

Podignem hrpu odjeće pa je odnesem u dnevnu

sobu i stavim uz ostatak stvari koje ću ponijeti sa
sobom. Ostalo nam je možda tridesetak minuta.
Čujem kako Petra zatvara ladice u kupaonici na
katu, mrmljajući nešto sebi, pa se osmjehnem.
Više-manje završivši s onim što sam došla ovamo
obaviti, zaputim se niz hodnik koji vodi do Roryjeva
ureda pa povirim unutra. Prostorija je gotovo posve
ogoljena. Njegov i Bruceov stol, čak i knjige s polica.
Nema ničega. Sve je zaplijenio ured javnog tužitelja.
Priđem praznim policama pa podignem ruku i
pritisnem tipku kako bih otvorila ladicu dolje. Kao
što sam i očekivala, prazna je.
Čujem okretanje ključa u ulaznim vratima pa se
uspravim, osjetivši val krivnje što sam ondje gdje ne
bih smjela biti. Ali to je samo Danielle. Stane na
vratima kada me ugleda. - Tražite duhove? - upita.
Osmjehnem se. - Recimo.
 Danielle me dočekala kada sam nakon povratka
prvi put ponovno kročila u ovu kuću. Povela me u
kuhinju i skuhala mi šalicu čaja. Pošto smo se
smjestile jedna nasuprot drugoj oko velikog
kuhinjskog otoka, naposljetku sam joj mogla
postaviti pitanje koje me kopkalo još od trenutka
kada sam primila prvu njezinu poruku. - Kako ste
znali gdje me pronaći?
Na licu joj se pojavio jedva primjetan, tužan
osmijeh. - Eva je bila prijateljica moje majke. -
Oprezno je otpila gutljaj čija pa mi ispričala priču o
nevjerojatnom prijateljstvu dviju žena, jedne koja je
smatrala da ne zavređuje ljubav, i druge koja se trsila
voljeti je unatoč svemu. - Premda sam je upoznala
samo nakratko, nešto u vezi s njom pobudilo mi je
oprez. Obavijala ju je određena skrovitost, a nešto u
njoj upozoravalo je na opasnost. - Danielle je odložila
svoju šalicu na pult, udubivši se u uzorak zavojitih
linija mramorne ploče, prateći ih prstom. - Ali majka
joj je bila odana. Zaklinjala se da je Eva dobra osoba
koja samo mora čuti da netko vjeruje u nju. -
Slegnula je ramenima.
- Ali to i dalje ne objašnjava kako ste znali da me
trebate nazvati na njezin broj.
- Bila je u majčinoj kući u New Jerseyju noć prije
puta u Detroit. Jamačno je prisluškivala moj i mamin
razgovor jer sam je kasnije uhvatila kako na
internetu traži vaše fotografije. Bila sam zabrinuta da
biste mogli postati meta neke od njezinih spletki. –
Danielle je odmahnula glavom, kao da joj je
neugodno.
 - Kako je vaša mama?
Danielle se zagledala prema dnevnoj sobi, gdje su
se Sunčeve zrake probijale kroz visoke prozore,
ostavljajući lokve svjetla na parketu. - Ne najbolje -
rekla je. - Teško joj se pomiriti s mišlju da Eve više
nema i da bi sasvim sigurno još uvijek bila živa, samo
da se držala plana oko kojega su se složile.
Otpijem gutljaj vruće kamilice, a okus mi se
rascvate u ustima. Dobro znam da nikad neću moći
Danielle ili njezinoj majci ispričati ono što uistinu
mislim da se dogodilo Evi. Prepustit ću Evi da im se
javi, ako i kada to bude htjela. - Ali obična Google
pretraga i dalje nije bila dovoljna da zaključite gdje
trebate tražiti.
- Pomogla mi je snimka - rekla je. - Bih ste u
Evinu gradu, s frizurom uvelike nalik na njezinu i...
- Glas joj je zamro. - Pa, odlučila sam riskirati.
Potražila sam Evin broj u majčinu mobitelu, u nadi
da ćete se javiti kada nazovem. – Danielle je pognula
glavu, usporeno vrteći šalicu u dlanovima. Kada je
ponovno podigla pogled, oči su joj bile orošene
suzama. - Morala sam učiniti nešto, nakon svih onih
godina što sam nijemo promatrala sa strane.
Neopisivo mi je žao što nisam učinila više kako bih
vam pomogla. - Izdahnula je, zadrhtavši. - Mislila
sam da ću vas najbolje zaštititi tako što ću vas
dovesti u red, tako što ću se pobrinuti da savršeno
funkcionirate. Vjerovala sam da ako upregnem sve
svoje snage u to i uspijem, on možda neće imati
povoda za ljutnju.
 Posegnula sam preko kuhinjskog otoka pa stavila
dlan povrh njezina. - Pomogli ste mi kada je bilo
najhitnije. Pomogli ste mi više nego što sam se ikada
nadala.
Stisnula mi je dlan, u nijemoj isprici. Kasnoj, ali
ne i prekasnoj.
Blijedi zvuk sirene probija se kroz debela stakla
Roryjeva ureda. Osvrnem se prostorijom.,
pokušavajući zamisliti poslijepodne kada je Danielle
snimila zvučni zapis, pa se zapitam gdje je mogla
spustiti mobitel kako bi sve uhvatila. - Posljednje
pitanje - kažem. - Kako ste znali da je baš to onaj
razgovor koji morate snimiti? Jeste li znali o čemu će
razgovarati?
Danielle zakorači u prostoriju pa klizne prstima
poleđinom naslona jedne od stolica.. - Upravo sam
bila pogledala vašu snimku s primanja športaša, i
premda mi gospodin Cook nije rekao ni riječi o tomu,
njegov iznenadni put u Oakland nagnao me na
pomisao daju je i on vidio. Nadala sam se snimiti
razgovor o njihovim planovima da vas pronađu kako
bih vam mogla prenijeti gdje i kako vas traže. Nisam
ni sanjala da ću na kraju dobiti nešto mnogo bolje.
- Bilo je to nevjerojatno hrabro i glupo od vas.
Danielle se ozari. - Upravo je to rekla i moja
mama. - Pogleda na sat. - Bolje da privedemo ovo
kraju. Vrijeme je skoro isteklo.
Gurnem ladicu i ona se zatvori uz tihi klik pa
pođem za Danielle natrag u dnevnu sobu, gdje
pakiramo moje preostale stvari.
 Petra uđe u prostoriju baš kad sam povukla
zatvarač na posljednjoj torbi. - Spremne? - upita nas.
Pogledam prostoriju posljednji put. Debeli sagovi,
skupocjeno pokućstvo, stvari koje su mi sada posve
beznačajne, pa im se osmjehnem objema. - Spremne.
 EPILOG

zračna luka John. F. Kennedy, New York

utorak, 22. veljače

dan pada

Čučnem pa počnem s poda blizu ulaza u zračni most

skupljati stvari koje su se razasule iz Claireine torbice.
Pred sobom vidim samo cipele ljudi koji su u redu
preda mnom. Naguram natrag u torbu sve, osim
svojega mobitela na bonove. Njega prinesem uhu.
Plan je vrlo jednostavan. Najprije ču se nenapadno
povući u stranu, hineći da se moram osloniti o zid.
Potom ću se okrenuti od mora putnika, poslušnih i
orijentiranih u jednom smjeru. Nakon toga, samo
moram krenuti u suprotnome smjeru, dajući pritom
svojim koracima neku prividnu svrhu.
Upravo kanim progovoriti u uspavani telefon,
započeti još jedan lažni, izmišljeni razgovor, možda
nešto žurno, nešto što iziskuje malo osobnog prostora,
malo privatnosti, kada netko reče: - Gospođo, jeste li
dobro?
Glas se začuje iznad mene, iza skupine putnika
koji mi priječe pogled. Odnekud se materijalizira još
jedan član zemaljskog osoblja, a ja se polako
pridignem, osjetivši krckanje u koljenima. - Ispala mi
je torbica - objasnim, prebacivši remen preko ramena
i osjećajući blagu nervozu zbog spoznaje da se vrata
zatvaraju. Propuštena prilika.
 - Budući da smo već skenirali vašu propusnicu,
morat ćete ostati u redu - rekao je muškarac.
Ponovno zauzmem svoje mjesto pred ženom koja je
cviljela o dugom čekanju, a padina zračnog mosta
neodoljivo me počne vući k sebi. Claire je već u zraku,
leti prema Kaliforniji, a ja osjetim žalac krivnje. Ne
zbog laži koje sam joj izgovorila, nego zato što sam je
propustila barem upozoriti, reći joj da bude oprezna.
Dok ukrcajni red mili naprijed, zapitam se bismo li
Claire i ja mogle postati prijateljice da smo se kojim
slučajem upoznale u drugim okolnostima. Čini mi se
nekako pogrešnim biti posljednja osoba s kojom će
razgovarati prije nego što potpuno nestane, biti jedina
osoba na ovom svijetu koja zna što joj se dogodilo, a
pritom i dalje ne znati ništa bitno o njoj. Koga voli. Što
joj je bitno, u što vjeruje u onim situacijama kada
trebamo vjerovati u nešto. Pojedinosti okolnosti koje su
joj ograničile izbor i svele ga na ovu jednu, nečuvenu
mogućnost.
Jedna nam je stvar zajednička. Obje smo dovoljno
očajne da prihvatimo rizik. Da okrenemo leđa onomu
što svijet zahtijeva od nas. Stvar nije samo u onomu
što su nam učinili - Dex, Clairein suprug - nego u
sustavu koji uvjerava žene da su nepouzdane, a
potom i potrošne. Da naša istina ne vrijedi ništa u
usporedbi s onom koju priča muškarac.
Pokušam razbistriti um. Usredotočiti se na ono što
mi slijedi. Liz će biti zabrinuta kada joj se ne javim kao
što sam obećala, ali mora biti ovako. Kad joj Castro
pokuca na vrata, Liz mora moći mirne savjesti ustvrditi
dh sam se vratila kako bih učinila pravu stvar.
 Možda će za nekoliko mjeseci Liz poštom dobiti
maleni paket. Božićni ukras - bez poruke, bez povratne
adrese - iz talijanskih plodnih vinograda, ili iz gužve
mumbajskih ulica. I znat će da mi je žao. Da sam
sretna. Da sam naposljetku oprostila samoj sebi.
Čim se ukrcamo, zamolit ću da moje sjedište uz
prolaz zamijene onim uz prozor. Želim promatrati
svijet, njegovu veličanstvenu panoramu koja se širi
poda mnom u dražesnom luku, zamišljajući pritom
sebe u njemu. Pravu sebe, onakvu kakvu mi je Liz
pokazala da mogu biti.
Nadam se da će nakon polijetanja zrakoplov
pohitati ravno u Sunce i da će žarko svjetlo spaliti i
posljednje ostatke svega i svakoga koga ostavljam za
sobom. Da će me ponijeti naprijed, u visine na kojima
nikada prije nisam bila, iznad straha i laži, trgajući
pritom stranice ispunjene greškama i razbacujući
njihove komadiće uokolo kao konfete.
A na njihovu ću mjestu stvoriti novi život,
sastavljen od djelića uspomena, nekih stvarnih, nekih
žarko priželjkivanih maštarija djevojčice koja nikada
nije pronašla svoje mjesto, spojenih srećom i širokim
gredama zahvalnosti koje će ih držati na okupu.
Možda ću jednoga dana sanjati o svojem životu u
Berkeleyju. Ne o onomu koji sam proživjela, ispunjen
mračnim zakutcima i prijetvornim sjenka- ma, nego o
onomu koji sam zamislila prije svih ovih godina, na
uskoj postelji iznad prašnjave crkve u San Franciscu.
Ponovno ću posjetiti sjenovite staze Strawberry
Canyona, prošarane snopovima svjetlosti, visoko
iznad staroga stadiona, odakle puca pogled prema
gradu, čija vizura naizgled izniče iz zaljevskih vođa. U
svojem ću umu šetati kampusom, kročeći puteljcima
što vijugaju oko sekvoja, mirišući vonj mokre kore
stabala i meke mahovine pod svojim stopalima,
slušajući kako se potočić kotrlja preko kamenja,
romoreći.
Ispred mene, red se ponovno počne pomicati, a
između ljudi otvori se prostor, dopustivši mi da lakše
dišem. Problem koji nas je usporio, štogod on bio, sada
je otklonjen, pa osjetim da se ljudi oko mene opuštaju,
željno iščekujući odmor koji ih čeka na drugom kraju
četverosatnog leta prema jugu.
Dok kročim zračnim mostom, osjećam kako
odbacujem staru sebe, komadić po komadić,
osjećajući se sve lakšom i lakšom kako prilazim
zrakoplovu. Vrlo brzo možda neću težiti više od perca.
Smijeh navre iz mene, lagan i vedar, lišen svih
krhotina koje je inače nosio sa sobom. U ovom
trenutku imam sve što sam ikada htjela. I po prvi put,
jedini put, to što imam, sasvim je dovoljno. Povučem
remen Claireine torbice više na rame pa, prelazeći
preko praga, izvana dodirnem trup zrakoplova, za
sreću, ne osvrćući se za onim što ostavljam.
 ZAHVALE

Najdublje zahvale svima iz obitelji Sourcebooks:

nakladnici i glavnoj borkinji za knjige, Dominique
Raccah ; mojoj predivnoj urednici punoj potpore,
Shani Drehs; marketinškom i promidžbenom timu
(među njima Tiffany Schultz i Heather Moore), svima
iz produkcijskoga i darovitoga grafičkog tima
(Heather Hall, Holli Roach, Ashley Holstrom, Kelly
Lawler i Sari Cardillo) te nevjerojatnom prodajnom
timu. Bilo je veliko zadovoljstvo upoznati mnoge od
vas: Cristinu Arreolu, Liz Kelsch, Kay Birkner, Todda
Stockea, Margaret Coffee, Valerie Pierce i Michaela
Lealija. Hvala vam što ste uzeli u svoje sposobne
ruke pa stvorili famu oko knjige. Istina je da knjige
mijenjaju živote, ali također je istina da to činite i vi.
Velika hvala i mojoj voljenoj agentici, Mollie Glick,
koja je stajala iza mene dok sam donosila ovu knjigu
na svijet, koja je vjerovala u nju i u mene. Hvala i
njezinim brojnim pomoćnicima (Samu, Emily, Julie,
Loli...), koji su također pročitali rukopis, nudeći
povratne informacije i potporu.
Hvala mojem timu za prodaju prava na
prekomorskim tržištima, koji je s entuzijazmom
predstavio 17 bijegu cijelom svijetu. I mojim
agentima za filmska prava, Jiah Shin i Berniju Barti.
Hvala što se borite da ovaj naslov doživi i svoju
holivudsku ekranizaciju. Najdublje zahvale idu i
mojoj publicistici Gretchen Koss iz Tandem
Literaryja, ne samo zbog umješnosti i vatre kojom je
odradila marketing i predstavljanje naslova nego i
zbog činjenice da nitko ne zna držati za ruku kao ona.
Ne postoji bolji osjećaj na ovom svijetu od onoga kada
dobiješ e-poruku od Gretchen u kojoj piše: „Ništa se
ti ne brini. Ja ću sve riješiti.“
Roman U bijegu ne bi bio ono što jest bez potpore
mojih partnerica književnica Aimee i Liz. Obje ste
pročitale nebrojene inačice ove knjige, odmah na
početku shvativši što želim postići. Obožavam vas
obje. Poseban pozdrav i zahvala izvrsnoj urednici
Nancy Rawlinson, koja mi je pomogla svladati
posljednje prepreke i dovršiti knjigu.
Hvala svim mojim beta-čitateljicama i
prijateljicama: Amy Mason Doan, Helen Hoang, Julie
Carrick Dalton, Lari Lillibridge, Robinne Lee,
Jennifer Caloyeras. Sve su one rekle: „Ovdje imaš
nešto dobro. Samo nastavi.“
Hvala mojem dugogodišnjem prijatelju Toddu
Kusserowu, koji mi je objasnio detalje federalnih
istraga vezanih uz drogu i mobitele na bonove, te
kako pojedinac može pribaviti besprijekorno
krivotvorene dokumente. Obožavam naše razgovore,
poruke koje izmjenjujemo, i općenito obožavam tebe.
Hvala i Johnu Ziegleru, koji mi je pomogao da se
snađem sa svim sitnicama vezanima za zračne luke i
putovanja zrakoplovom. Cijela knjiga počiva na
pretpostavci da dvoje ljudi može zamijeniti ukrcajne
propusnice na izlazu, a John mi je pomogao da
nađem način kako to izvesti. Pozdrav i Gloriji
Nevarez, šefici Zapadne košarkaške konferencije i
dugogodišnjoj prijateljici, koja mi je prenijela neke
vrlo važne detalje vezane za sveučilišnu košarku. Na
bolan me način podsjetila koliko je mnogo prošlo od
mojih studentskih dana kada se ne mogu sjetiti ni
osnovnih detalja.
Hvala i darovitoj i entuzijastičnoj Instagramovoj
kritičarki Kate Lane, koja mi je dopustila da se
poslužim njezinim imenom kako bi i na taj način
pružila potporu romanu U bijegu. Nadam se da sam
uspjela u knjizi prikazati svu njezinu inteligenciju i
čestitost. Kate možete zapratiti na @heykatelyn_ jer
zaista da je najbolje književne kritike. Od srca hvala
svim online borcima: grupama na Facebooku i
Bookstagrammerima posvećenima čitanju i
promicanju književnika. Uz vas je naš posao
predstavljanja naših knjiga utoliko jednostavniji i
zabavniji.
Hvala mojim roditeljima, čija su mi potpora i
praktična pomoć dali dovoljno vremena za pisanje i
objavu druge knjige. Hvala i mojoj djeci, Alexu i
Benu, koji su mi svakodnevno nadahnuće. Volim vas.
I naposljetku, hvala Kalifornijskom sveučilištu,
Berkeleyju, mjestu koje zauzima posebno mjesto u
mojem srcu, i prijateljima koje sam ondje stekla
(mislim na vas, Joan Herriges i Bene Turmane). Bilo
se divno prisjećati vremena provedenih na Calu i
prenositi na papir sve što sam voljela na njemu.
Naprijed, Bearsi!