NITKO NIJE OTOK

JOHANNES MARIO SIMMEL

Naslov originala: NIEMAND IST EINE INSEL

.
 Autor izjavljuje da ga je na pisanje ovog romana potakla borba koju s
najvećim žarom već mnogo godina u svim zemljama svijeta vode eksperti, i
laici, crkvene i državne ustanove i svi masovni mediji za rješenje svjetskog
problema, opisanog u ovom romanu.
Upravo taj problem pokazuje ljudsku bespomoćnost u savladavanju
situacije i kratkovidnost u odnosu na opasnosti kojima se čovječanstvo
izlaže.
Autor izjavljuje da su svi događaji i sve osobe u ovom romanu izmišljeni
— s iznimkom nekih osoba i povijesnih događaja no i tu su, međutim,
izmijenjena imena, mjesta i podaci.
Naprotiv, potpuno odgovara istini opis sredine, metoda ispitivanja,
liječenja i metoda rada. Tu su konzultirani stručnjaci ili je sam autor
dovoljno poznavao, npr. uzance filmske industrije iz vlastitog iskustva.
Ovdje opisanoj »Posebnoj školi u Heroldsheidu«, koja ne postoji,
poslužila je kao uzor »Posebna škola Garatshausen« na jezeru Starnberg u
Bavarskoj. Razumije se samo po sebi da nijedno dijete, nijedna odrasla
osoba — ma u kakvoj vezi oni stajali s »Posebnom školom u Garatshausenu«
— ne odgovara nijednoj osobi prikazanoj u romanu, ni jednom jedinom i
najmanjom psihičkom ili fizičkom osobitošću.
 Nepodnošljiva je, gotovo zločinačka oholost ako netko o egzistenciji
drugog čovjeka kaže kako je besmislena, ili kako ona ima smisla. Nikada
mi, zbunjena, nemoćna bića koja puzimo po ovoj zemlji, ne možemo suditi
o tome. I nikada nećemo biti kadri da ustanovimo, kakvo značenje može
imati ljudski život, kakvo čak golemo značenje — ili upravo zbog toga! —
u svojoj najdubljoj bijedi.
 SIMPTOM

SABINA: Mi smo svi toliko zli jedni prema drugima, koliko samo
možemo biti.
Iz: »Još smo se jednom spasili«
Thornton Wilder
 1

»Dobar dan. Molimo vas, stanite ispred prozora s mliječnim staklom na

lijevoj strani ulaza. Pripazite da vaše lice bude točno ispred prozora,
odmaknuto od stakla otprilike deset centimetara! Hvala.« Dubok, metalno
obojen ženski glas — sigurno s vrpce — koji bi dopirao iz proreza kromirane
ploče. Kad bi se pozvonilo na ulaznim vratima u park, utihnuo je. Elektricitet
je zujao u otvorenoj vezi. Cijela ta predstava bila mi je već poznata; već sam
jednom bio ovdje, prošlu noć.
Naprijed, dakle, prema onom malom nadsvođenom kvadratu mliječnog
stakla na lijevoj strani ulaza. Morao sam se malo sagnuti, jer sam visok metar
osamdeset dva. Lijepo zauzeti točno odstojanje! Bilo je ledeno, kiša je
pljuštala te večeri, 24. studenoga 1971, jedne srijede, dok je iznad Pariza
fijukala i divljala odvratna oluja. Kiša mi se slijevala niz ogrtač, zavlačila se
pod ovratnik, prodirala u cipele. Otkad sam došao u Pariz, na to sranje od
vremena, počeo sam iz predostrožnosti gutati pilule protiv gripe, jer, samo
mi je još trebalo da se razbolim! Najradije bih bio totalno pijan tako sam se
bijedno i odvratno osjećao. Ali nije moglo biti ni govora o tome da bih sada
smio biti pijan. Trebala mi je glava, kristalno bistra, sposobna da hladno
razmišlja. Jer, ako se sada još nešto dogodi...
Nada mnom se upali jarko svjetlo. I to mi je već bilo poznato. Svatko
tko bi došao ovamo, a kome je bilo dopušteno, znao je to. Rekli su mu to već
prije, kao što su i meni rekli. U staroj vili iza parka koja je nalik dvorcu, a
koju u tami nisam mogao vidjeti, postojao je mali kućni televizijski uređaj.
Jakota, čuvar, koji je upravo bio u službi (smjenjivali su se tijekom dana u
razmacima od osam sati, a i to su mi rekli) imao je u svojoj sobi (koju mi
doduše nisu pokazali, već su samo o njoj pričali) televizijski ekran. Na
njemu je sada vidio moje lice. Svakog tko bi došao ovamo i smio ponovno
doći odmah su fotografirali. Pred tipom koji je bio u službi ležali su
vjerojatno albumi sa svim tim fotografijama. Oni najnoviji ležali su možda
pred njim, na nekom stolu. Sigurno je sada tražio moju fotografiju, onu koja
je nalikovala licu sa njegova ekrana. Zatim metalni ženski glas: »Recite sada
svoje ime. Polagano i razgovijetno, molim.«
Taj je solo dolazio najprije na francuskom, ali se poziv ponovio na
njemačkom, engleskom i talijanskom.
 »Now pronounce your name. Slowly and clearly, please ...« »Adesso
dica il suo nome, per favore. Len'amente e chiaramente, per favore ...«
Uvijek isti ženski glas. Učena dama.
Kiša mi je tekla niz kosu u oči, skinuh šešir. Rekao sam: »Philip
Kaven.« Glas: »And your number, please.«
»Ed il suo numero, per favore.«
Najprije sve to francuski.
Ovaj sam put, za promjenu, rekao francuski: »Treize.« Trinaest, to je
bio broj koji su mi dali prošlu noć, kad sam prvi put bio ovdje. Tada su nas
namještenici ove ustanove odvezli nekom velikom američkom krstaricom.
Nisu prozborili ni riječi za svo vrijeme duge vožnje od aerodroma Orly
dovde, ta dvojica gorostasa. Ali, i od njih je jedan morao izići i stati pred to
mliječno staklo — prije no što su se vrata otvorila. Kad sam potom bio na
odlasku rekoše mi da je moj broj raspoznavanja 13.
»Ne zaboravite to, monsieur Kaven. Trinaest. Bez tog broja nećete proći
kroz vrata ...»
Bila je to otmjena rupa. Najotmjenija. I, naravno, najskuplja. Nitko se
živ nije mogao popeti preko željezne ograde uokolo, a na vrhu bijahu šiljci
i žica najvjerojatnije nabita strujom. I posvuda alarmni uređaji. Tako mi
rekoše. Praktički je čitava zgrada, zajedno s parkom, bila čuvana gotovo kao
glavni trezor Engleske banke.
Samo su dvije svjetiljke gorjele ovdje vani, u kratkoj Rue Cave, točno
na rubu Bois de boulogne. Nigdje ni žive duše. Pusto da ne može bolje. Što
tek rade danju, kad je svjetlo i ne pada kiša, kad ima prolaznika i prometa?
Sigurno isto, mislio sam. Velikog prometa ovdje jedva da će biti. A tih
nekoliko prolaznika u ovoj ulici, sa svojih pet vila poput dvoraca, ti sigurno
sve to već znaju, ako su vidjeli i čuli. A ako ne znaju, moraju se čuditi i tu
im se ne može pomoći. »Merci«, rekao je ovaj tako zavodljiv ženski glas s
vrpce — zasigurno je po tome i bio izabran. Taj glas je i na druga tri jezika
rekao hvala. Zatim se vrpca isključila, jarko se svjetlo ugasilo. Oba krila
kapije zujeći su kliznula širom po šinama. Stupio sam na šljunkom posut put
u parku. Krila kapije se odmah zatvoriše za mnom. Imponira, zar ne? I meni
je imponiralo.
U parku nijedne svjetiljke. Samo su na zemlji, ponekad napola
zaklonjene pokojim ukrasnim grmom, s obje strane šljunkom posutog puta,
tekle svijetleće strelice pokazujući smjer. Svijetlile su žuto poput meda. Bilo
je u tom parku drveća svih vrsta i količina. Javora, crvene bukve, omorike,
borova, lipa, žalosnih vrba, čak i jedna palma. Ali se činilo da je s njom već
gotovo. Bilo je mnogo svakovrsnog grmlja i živica. Livade nije bilo. Park
bijaše gust i potpuno zarastao. Vjetar je orguljao u krošnjama drveća. Stavio
sam ponovno šešir i slijedio strelice. Jedan pogled na svjetleće brojke ručnog
sata. 18 sati i 36. U 16 sati sam napustio hotel »Le Monde«. Naravno, ne u
Silvijinom rollsu, niti, naravno, u mom maserati ghibliju. Dakako, niti
taksijem sa stajališta pred hotelom. Pošao sam najprije do stajališta na
Champs Elysees, zavalio se u neku krntiju i rekao vozaču kamo treba voziti.
Najprije, naravno, u krivom smjeru: »Place de la Concorde, molim.«
»U redu ’sieur.«
Vozač je krenuo kao lud. Jeste li se kada već vozili taksijem kroz Pariz?
U najprometnije doba dana? S francuskim šoferom? Jeste? Onda možete
suosjećati sa mnom. Niste nikada? Onda i ne slutite kakav sve život može
biti. Pojma nemate. Morali biste nešto poduzeti protiv tog nedostatka
naobrazbe. Naravno, samo ako imate dobre živce. Jako dobre živce. Ako je
taj uvjet ispunjen, morate probati! Inače vam u vašem postojanju naprosto
nešto manjka. I nikada nećete upoznati pravi, francuski jezik.
»Crevez, salopard!«
»Ta guele, crapule!«
»Idiot, foutez le camp!«
»Bougre de con!«
»Gueuie-de-merde!«
»Mon Dieu, quel con!«
»En foire!«
I tako dalje, neprestano.
A sve, naravno, da ni jednom ne izvadi gauloise obješenu u kutu usana.
I još k tome neprekidni sudari tek što nisu. Kočenje uz cviljenje guma.
Kretanje uz trzaj, koji vas baca u stražnji dio kola. Vozački manevar vašeg
šofera pri kojem se na kraju zaželite još samo pomoliti. Ne recite mu samo
da vozi opreznije. On to sigurno neće učiniti. On će vam sigurno samo
predložiti da sami sjednete za volan i vozite njegovu prokletu kantu, ili,
možda vjerojatnije, da stavite za upravljač svoju gospođu mamu.
To sam doživljavao tako često, da sam prestao i primjećivati. Osim
toga, bio sam zauzet. Neprestano sam pogledavao čas kroz stražnji prozor,
čas kroz ovaj sa strane. Prati li me koji od momaka? Ili više njih? Ako da,
morao sam biti posve siguran, da ih se otarasim. Do sada mi je uspijevalo. I
jučer, u Ziirichu, nakon konferencije za štampu u DOLDERU. Jutros sam
došao u »Le Monde« tek u pola dva. No, doduše, tada se prva nezgoda već
bila dogodila.
 Clarissa, dadilja, i Bracken čekali su na mene; Bracken malo pripit.
Čekali su u blistavo rasvijetljenom salonu apartmana u kojemu je već
godinama Silvija sa mnom stanovala kad smo bili u Parizu. Bio je tu i jedan
malen ćelav čovjek, s debelim naočalama, beskrajno tužnim i beskrajno
dobroćudnim licem. Tog sam čovjeka poznavao.
»Gospodine doktore Levy! Što vi radite ovdje?«
Rekao mi je zbog čega je ovdje.
To je bilo jutros rano, u pola dva.
No, uvečer, istoga dana, sjedio sam u taksijima. Iz prvog sam izašao na
Place de Ia Concorde i zamijenio ga drugim. Vozio sam se lijevom obalom
Seine, preko Quai d’Orsay, a zatim preko Quai Branly u smjeru zapada, pa
preko Pont de Jćna natrag na drugu obalu. Novi taksi. Vozač je psovao još
zabavnije od svoga kolege; morao je voziti zaobilaznim putovima da bi
preko Place du Trocadero došao u Avenue Poincare i skrenuo na sjever.
Novi taksi na križanju Avenue Fach. A sada kroz Bois de Boulogne prema
Porte de Madrid. Zapravo sam se vozio u velikom krugu i bio sam miran:
nitko me nije slijedio. Pošao sam pješke kroz odvratnu kišu opirući se
gnusnoj buri. Put do Boulevard Richard Wallace je kratak. Ni žive duše. Ali
zato toliko kiše da su mi već za dvije minute cipele bilđ prljave i nogavice
promočene, a kišni ogrtač sav taman od vlage. Kad sam se konačno već
uspinjao Boulevardom Richard Wallace, bio sam već posve uprljan. Moj
kaput, podstavljen, krznom, sjajio se. Sa šešira je kapala voda. Svaki bih se
čas okliznuo. Psovao sam gore od svih taksi-šofera zajedno, s kojima sam se
vozio. I onda je konačno došla Rue Cave. Stajao sam pred visokim vratima
od kovanog željeza i zvonio.
A zatim je, na četiri jezika odjeknuo metalno-erotski ženski glas iz
zvučnika: »Dobar dan, stanite molim vas pred mliječno staklo na lijevoj
strani ulaza ...«
 2

Park je ostao iza mene. Posjed, izgrađen otprilike 1880-te, 1890-te. To

je razdoblje u kojemu sam oduvijek želio živjeti. Kočije i plinsko svjetlo.
Oscar Wilde, koji je za svoju »Sliku Doriana Graya« i od mene mogao dobiti
po koji poticaj. Kakvo doba! Kad su se tada gasila svjetla, to nije bila
posljedica energetske krize, a kad su padale zavjese, bile su od nježne svile,
a ne od željeza ...
Uspinjao sam se širokim kamenim stepenicama. Desno i lijevo na
kamenoj ogradi figure dječaka. Još se jednom resko kao blic foto-aparata
nada mnom upalilo svjetlo. Zatim se kao rukom kakva duha otvoriše velika
krila vrata. Elektronski, sve je ovdje elektronski. Ušao sam. Ta znao sam što
me očekuje.
Ali, još je noćas to bio za mene šok: što je izvana izgledalo kao ukleti
dvorac iz fin de sieclea, bilo je iznutra najmodernija klinika.
Sve bijelo, čelik i krom. Hodnici. Vrata s natpisima: Laboratorij I —
EKG — Anestezija — Laboratorij II — Glavni liječnik — OP I — Rontgen
— OP II — Interna — OP III. Iznad triju operacionih sala crveno svjetlo.
Sada ugašeno. Ovdje u hodnicima, kojima sam već jednom prolazio
decentno je mirisalo na kliniku, vrlo decentno. Nisam sreo ni jednog jedinog
čovjeka, niti sam čuo bilo kakav šum. Bilo je to tako i pri mojoj prvoj posjeti.
Ovdje, izgleda, uopće nije bilo ljudi! I to bijaše primjerno organizirano.
Potom sam dospio do oba lifta. Jedan je bio velik — za transport
bolesnika — drugi normalan osobni lift. Kao što već rekoh, snalazio sam se.
Ušao sam u osobno dizalo i pritisnuo dugme za treći kat. Klizeći uz lagano
zujanje, dizalo se uspinjalo. Pogledao sam u malo ogledalo u kabini. Vidio
sam svoje lice. Mokro. Ispred očiju kolutovi od iscrpljenosti, kiša i znoj.
(Već druga noć, u kojoj sam našao jedva dva sata sna.) Skinuo sam šešir.
Voda se slijevala. Treći kat. Vrlo prigušeno svjetlo u dugom hodniku. Na
vratima samo veliki brojevi i više ništa. Ovdje još nisam bio ali sam znao
kuda mi je poći. Soba 11.
Ovamo moram ući, znao sam jer su mi tako rekli kad sam poslijepodne
nazvao iz »Le Mondea«. Otvorih vrata. Mračno predsoblje; nisam našao
prekidač. Na žalost sam za sobom zatvorio vrata i nisam više mogao do njih.
Jednostavno više nisam našao ta prokleta vrata — sigurno znate kako je to.
Opipavao sam zidove i bilo mi je vruće od bijesa i nemoći.
 Tu — neka vrata! Tamo — neka kvaka! Pritisnuh. Vrata se otvoriše.
Očekivao sam da ću ponovno ugledati hodnik. Krivo. Otvorio sam neka
druga vrata. Vodila su u nekakvu veliku sobu. Ni ovdje nisam otkrio nikakav
prekidač, ali sam mogao bar malo vidjeti jer iznad poda, ugrađena u zidu,
iza debelog žutog stakla gorjela je električna sijalica. U njenu svjetlu spazio
sam bolnički krevet, usred sobe. Prepoznao sam ga jer je bio bijel.
Napolju je zavijala oluja, a kiša šibala prozorska stakla. Prilazio sam
krevetu i pritom gotovo padoh preko nekog stolca. A zatim spazih lijep
prizor.
Glava, potpuno omotana debelim, bijelim zavojima. Samo su nos i usta
bili slobodni. Zavoji i preko očiju. Ta bijela stvar mi se činila ogromnom i
strašnom. Sve što vidjeh bila je ta bijela stvar, ta velika kugla. Ostalo je
skrivala ponjava. Ovdje je dakako već jako mirisalo po bolnici. Taj miris ne
mogu podnijeti. Pozlilo mi je. »Silvija!« Ništa.
»Silvija!« Mnogo glasnije. Opet ništa.
Tri puta sam još zovnuo njezino ime, na kraju sam vikao.. Bez reakcije.
Bila je odsutna. Mogla je biti mrtva, toliko je bila odsutna. Zahvatio
sam pod pokrivač i potražio njezinu ruku. Kao led. Stiskao sam i štipao tu
ruku. Ništa. Tada primijetih da na mjestu gdje su ispod te kugle morale biti
Silvijine uši, i straga, na potiljku, iz zavoja izlaze tanke plastične cjevčice
spuštajući se do poda. Visjele su u neku staklenu posudu.
Kako sam jedva išta vidio, čučnuh. U posudi je bilo krvi, ne mnogo, ali
ipak. Ponovno se uspravih. Već mi je znoj curio niz čitavo tijelo. Svukao
sam promočeni ogrtač i zajedno sa šeširom bacio jednostavno, iza sebe,
raskopčao kaputić, skinuo kravatu, strgnuo gornje dugme na košulji. Buljio
sam u tu odvratnu bijelu kuglu koja je skrivala Silvijinu glavu. Silvijinu koja
je ovdje ležala nepomično. To me je već jako uznemirivalo.
Ako se tu nešto dogodilo? čovjek mora konačno i na sebe misliti, zar
ne ...
 3

Dobro, dakle, sve su žene lude za mnom.

Lijepo, ja sam jedan od onih momaka o kojima sve žene sanjaju. Pa
neka se onda zna: bio sam playboy.
Tu, u ovom istražnom zatvoru, naprosto je sve odlično. Prijatne ćelije.
Madraci na krevetima. Psihološki postupak. Sanitarni uređaji. Medicinska i
— po želji — dušobrižnička njega. Hrana. Puno razumijevanja, učtivo
ophođenje sviju koji ovdje prebivaju i njihovih njegovatelja, počevši od
gospode čuvara pa do gospodina direktora. Mogućnost bavljenja svakojakim
sportovima. Biblioteka. Tu ne samo da su sabrana djela klasika mnogih
zemalja, ne samo gotovo sve knjige, beletristika, esejistika, koje su —
naravno samo konverzaciono, razumljivo, na svakome jeziku. Tu su i
najmodernija izdanja leksikona. Na primjer, četvrto, novoobrađeno izdanje
Brockhausa (c) F. A. Brockhaus, Wiesbaden 1971. U svesku 4 (NEV do
SID) stoji na strani 201, srednji stupac, sredina: »Playboy (pl’eiboi, engl.) -
s/-s, elegantan svjetski, najčešće imućan besposličar; junak u očima žena.«
Jeste li pročitali, moj gospodine suče? Onda vas molim da maloj riječci
»najčešće« poklonite posebnu pažnju. Tko god je ovdje bio redaktor — ja
mu u duhu pružam ruku — iako (ali usrdno molim, da se ovo ne shvati kao
zanovijetanje, kritiziranje ili možda čak opomenu), iako, koliko god sam
zahvalan za malu riječcu »najčešće«, idealna bi riječ bila »ponekad«.
Playboy — to se tako kaže. Vi to, moj gospodine suče, kažete, ako
kažete, s omalovažavanjem, ah, zašto tajiti? Nešto fino to zaista nije. Samo,
što sada, pogledajte u Brockhaus: »najčešće«. Postoje, dakle, nijanse, zar
ne? A koliko su one ipak velike! Jedan playboy u biti nije uvijek »imućan«,
ne bi li ipak nesklona javnost napokon postala svjesna te činjenice. Ja sam,
na primjer, apsolutno neimućan. Klimate glavom, moj gospodine suče, ah
da, ipak, ipak, osjećam, vi u to sumnjate. Mislite na mog brata i na poznatu
tvornicu kablova, koju smo naslijedili od oca. Drama koju me potičete da
vam ispričam prouzročila je — a vi znate da ja u tome nimalo ne pretjerujem
— senzaciju u svijetu. Ime moje obitelji bilo je u svim masovnim medijima
spomenuto milijun puta. Jadni moj dobri brat Karl-Ludwig. Kako bih ga
rado bio svega toga poštedio. No, da li je to ikada bilo u mojoj moći? Ne,
doista nije. Sve je to bilo i još uvijek jest s onu stranu najmoćnijih od sviju
moći. Oh, ali ako sada mislite da je divna stvar biti makar i takav playboy
kakav sam ja, to jest sasvim neimućan, onda se jako varate. Sranje vam je
to. Prokleto smrdljivo sranje, taj posao, ta egzistencija, ili kako to već želite
nazvati, i molim vas da mi oprostite ružan izraz koji mi je upravo izletio.
Bojim se da će mi uskoro izletjeti još mnogo gori, ne, ne izletjeti: da ih se
jednostavno neće moći izbjeći.. Želio bih žarko da nisam bio playboy. Ali,
što da radim? Bio sam. I to kakav!
Znate, gospodine suče, ponekad, dapače vrlo često, najradije bih se
satima udarao u gubicu zbog onoga što sam činio za svoj fini karakter. Tja,
ali onda sam počinjao uvijek nanovo misliti na bezbrižnost, na lijep život...
Među nama rečeno: nekoć možda i nije bila najgora stvar biti ljubljen
od Grete Garbo, zar ne? A vi ćete se složiti, moj gospodine suče, da je dama
koja mene ljubi veća od Grete Garbo. Ona je, a sigurno se i s time slažete, u
ovoj industriji najveća koja je ikada postojala.
Najveća: Silvija Moran.
Naravno, a prije no što vi to pomislite, kazat ću vam, naravno da živimo
u vremenu u kojemu se za pojam doista velike zvijezde — žene — jedva još
zna. Postoje još samo neke od onih doista velikih — Taylor, Cardinale,
Loren, Streisand, Schneider, Liza Minelli, kćerka Garlandove, i neke druge,
zar ne? Budući da internacionalni film treba sve više muških zvijezda, jer
sižei postaju sve muškiji to je svjetska produkcija u čijem je središtu neka
velika glumica postala rijetkost.
Što se zapravo događa? Gasi li se zanimanje za ženstvenost? Da nisu
muškarci, svjesno ili nesvjesno, možda zaključili da općenito više neće
učiniti nikakav ustupak drugom spolu, zar su se složili u tome da i tu stvar
urede između sebe? Odakle ta iznenadna (tek prividna) nezainteresiranost za
ono što je oduvijek pobuđivalo najviše zanimanja? Postaje li naša Zemlja
hladna, impotentna, homoseksualna, lezbijka? Ako da, zašto? Hoće li nas u
budućnosti kažnjavati budemo li — fosili! — ostali normalni? Filmska
industrija ne stvara osjećanje vremena, ona teži za njim i prilagođava se.
Filmska industrija postupa ispravno, ali ne znajući zašto! »1984« Georgea
Onvella se tome približila. Ipak, recite mi, gospodine suče, odakle to, to
otvoreno neraspoloženje prema svemu što je žensko, to javno likovanje
svake muškosti, što brutalnije to bolje. Zasigurno, lijepa vremena za mnogu
gospodu — ali složit ćete se da su to za nekoga, kao što sam ja, deprimirajući
izgledi, zar ne? Strah od kastriranja, Edipov kompleks, incestuoni tabui,
uspjeh potiskivanja, regresija, potiskivanje simptoma, opasnost od nagona,
ljubav prema objektu, introjekcija, ubstitucija, zaposjedanje, uzajamno
zaposjedanje i tako dalje, i tako dalje neće nam ovdje mnogo pomoći. Prošlo
je već mnogo vremena otkada se Sigmund Freud na tome izdivljao. Danas?
U smeće s njim! Sic transit gloria mundi. Ali ipak slava ženskog spola još
nije sasvim prošla. Još uvijek ima uza sve brojnije internacionalne filmove
s muškim junacima koji od puke snage jedva hodaju, da, da, još uvijek ima
svjetskih produkcija sa ženskom zvijezdom, a od malobrojnih velikih koje
sam spomenuo, Silvija Moran je najveća — ne samo u okviru ovog
beznadnog razvoja (zbilja, u tmurnom dobu živimo, moj gospodine suce!)
ne, ne samo u okviru ove bijedne epohe već gledajući i unatrag do početka
kinematografije — ona je najveća. A sada ne pomaže više ništa. Već na
početku moram biti indiskretan, a uskoro ću u svojim priznanjima morati
biti i nešto mnogo gore od toga: ta, najveća od sviju, zaposjela me je. Moj
dragi! Zauvijek i za sva vremena, od glave do pete. Imala me je. Bio sam
»her meat«, njezino meso. Tako je mislila. Ja bih bio radije mislio nešto
drugo, ali iz tog đavolskog kruga jednostavno više nisam mogao izići. I što,
tako sam išao sve dalje. Ali, da vam bude odmah jasno, nemam namjeru da
ono što sam činio zaogrćem u nekakvo etičko ruho. Daleko od toga. Ni za
koga više ne želim izigravati junaka nad junacima, što nikada nisam ni bio.
Obično govno, eto što sam. Najgora hulja je ovaj koji vam ovdje priča ovu
pripovijest, prava svinja od karaktera.
Imenom Philip Kaven.
Pod tim me imenom poznaje cijeli svijet (a ja sam sve drugo, samo ne
ponosan na to!) Imenom Philip Kaven, stalni pratilac Silvije Moran.
Kad sam je upoznao, bilo mi je dvadeset sedam godina. Njoj je bilo
trideset i tri. Prošlo je od tada pet godina. Slijedećeg ću tjedna ovdje, u ovoj
udobnoj ćeliji, proslaviti trideset i drugi rođendan. Silviji je sada trideset i
osam, ta ne, tu nema diskusije jer to je mišljenje sviju, ta najbožanstvenija u
internacionalnoj filmskoj industriji, ta neusporediva, ta najnezasitnija,
najluđa — pa što? Upravo je studeni 1973. Od 1968. živio sam od nje, samo
od nje. Prije toga je playboy Philip Kaven živio posrano, a kad kažem
posrano, izražavam se čak nedopustivo eufemistički, moj gospodine suče.
Podsjećam vas na definiciju riječi »playboy« u Brockhausu, kao i na riječcu
»najčešće«.
Da, pet godina sam živio isključivo od Silvije Moran, sada će se ionako
sve doznati; žao mi je zbog brata Karl-Ludwiga, dobrog momka, i zbog
tvornice kablova; ali sve se iz temelja izmijenilo, sada kad je još i taj čovjek
ubijen, živio sam od Silvije Moran. I ne baš jadno. Odijela po mjeri, svilene
košulje, ručni satovi od platine, sva moja garderoba, i moj maserati ghibli
(koji je stajao 130.000 franaka — nov! — i doista sam uvijek bez muke
mogao natjerati na 290!) — sve to i još mnogo više imao sam od nje. Ona je
sve kupovala i plaćala za mene. Jer je bila — ah, daleko od toga, da se sada
i na ovom mjestu time hvalim — jer je bila tako luda za mnom. Činio sam
uvijek sve da bude zadovoljna. Tu sam bio za nju i danju i noću, uvijek.
Izvršavao sam svaku od njezinih zapovijedi, ispunjavao joj svaku želju, a
ona je uvijek imala mnogo želja, u to možete biti sigurni, moj gospodine
suče. A bila je i ljubomorna, naravno. Ludo ljubomorna. Ta stvar s tom
ljubomorom znala je u ono vrijeme — kad je to što je sada dovelo do
umorstva bilo tek na početku — biti tako strašna da sam sve češće imao
osjećaj da ću poludjeti.
Sa Silvijom Moran u posljednjih sam pet godina vidio toliko zemalja i
gradova na svih pet kontinenata, proveo toliko vremena u luksuznim
hotelima, letio prekobceanskim avionima na toliko zračnih linija od jednog
mjesta snimanja do drugoga, da me pamćenje naprosto više ne služi.
Međutim, nešto sasvim drugo ucijepilo se u moja sjećanja i iskustva u tih
pet godina, što neću nikada zaboraviti i što je pokopano u mom mozgu za
sva vremena: upoznao sam muškarce i žene čiju egzistenciju prije nisam ni
slutio, čije postojanje tek malo njih sluti, muškarce i žene, bezimene, nijedna
fanfara za njima neće odjeknuti što odjekuje za krvlju oblivenim
čudovištima, koja zavode i uništavaju ljude. Za njih nema odlikovanja, ni
najmanjeg, ništa, samo žrtve, odricanja, rad do iznemoglosti, uvijek nova
razočaranja, uvijek nova zdvajanja, ali i uvijek nova nada i uvijek nova
snaga koju crpe iz nepresušivih vrela, ljudi i žene toliko daleki mojem, čak
i vašem iskustvu, moj gospodine suče, da sam, kad sam ih upoznao, najprije
ludo pomislio da sam se spustio na neku drugu planetu — i ja sam začudo i
bio tamo, na nekoj drugoj, vrlo maloj i lijepoj planeti, koja se nalazi na ovoj
našoj tako velikoj i tako strasnoj.
»I jedni su u tami, a drugi na svjetlu.
No vide se oni na svjetlu, oni u tami, u tami ostaju.« Brecht, moj
gospodine suče. Ali, ja se protivim i genijalnom Brechtu, uza sve što ga
štujem. Ja, jedan Nitko. Protivim mu se, jednostavno zato jer bolje znam, jer
sam vidio, te u tami! I više: one na svjetlu gotovo se i ne isplati vidjeti, moj
gospodine suče, to danas znam, danas, nakon svega što sam doživio na toj
drugoj, čudnovatoj i prekrasnoj planeti.
Ne, meni, kakav jesam, isplati se jedino još govoriti o onima u tami,
kad već ne žele da ih se vidi.
Susret s tim ljudima bio je nešto najpotresnije što sam ikada doživio, i
nikada, nikada neću moći zaboraviti ni najmanju sitnicu. Osjećam obavezu
govoriti o dobru za koje znam a koje je na paradoksalan način, neobično,
protuprirodno, nastalo iz najgoreg zla, najstrašnije strahote, najgore zloće
kojoj uopće zahvaljuje svoj nastanak, govoriti o tome kao o nečem što se
može reći ljudima, što može taknuti njihov duh, što ih mora dirnuti do
razmjera koje čak ne mogu ni pretpostaviti, osjećam obavezu govoriti, ovaj
put samo vama, moj gospodine suče, a potom kasnije na raspravama,
mnogima, što je moguće većem broju njih. Da, zato sam izabran — a tko me
je izabrao, moj gospodine suče? — baš mene, najnedostojnijega od svih. I
zato sam odlučio nešto, što će vas umiriti: nikada neću lagati. Ni zbog kakvih
skrupula, ah, ja i skrupule!
Ne, ne, tako vam je to: nakon svega što sam doživio s onima u tami, s
bezimenima, slabima, a po integritetu i beskrajnoj ljudskosti, vidjet ćete i
sami, na kraju najjačima od jakih, nakon svega toga ja ne mogu više lagati.
Jednostavno ne mogu! Mogao bih, naravno, šutjeti. Ali, ja moram
govoriti, položiti ispit, i to preko istine, i istinom, i ničim drugim doli
istinom. Odvratno, moj gospodine suče, zar ne, kako drsko čak još i sada
ustrajem na tom luksuzu — luksuzu istine ...
 4

No, da nastavim tu temu: Silvija mi je davala naprosto sve. Gotovo sve.

Čekovnu knjižicu ili kakvu bankovnu punomoć nikada mi nije dala. To
nipošto, ne. Nikada gotovinu. Samo džeparac, ne suviše obilan. Odmah bi
bila uvjerena da bih je u tom slučaju prevario ili nestao s njenim imetkom,
ili oboje. Ta žena, moj gospodine suče, ima nevjerojatno tankoćutan instinkt.
No da, a onda je tu bila još i Babs, njena kći. Ja joj nisam otac, ali me je
Babs prisvojila kao trostrukog oca!
Djevojčici je sada gotovo jedanaest godina. Bilo joj je šest kada sam je
prvi puta vidio. Babs me je voljela od samog trenutka našeg susreta. Visjela
je na meni. čičak nije ništa prema njoj. Meni je Babs od prvog trenutka bila
odvratna. Nisam je mogao smisliti. Uopće nisam mogao podnijeti djecu.
Mrzio sam djecu, svu, ako to nije preoštar izraz za takvo nezanimljivo
smeće. Ali, Babs je bila tu, i tu sam bio ja, i nije bilo izlaza.
I šta sada?
E, morao sam se sabrati.
Jeste li šokirani, moj gospodine suče?
Vi ste, kao i mnogi, godinama slušali, vidjeli i čitali sasvim nešto drugo
o tom srcedrapateljnom trokutu Silvija Moran — Babs — Philip Kaven, o
toj priči iz Tisuću i jedne noći, o toj ljubavnoj vezi stoljeća, čak i posljednji
Eskim znao je o čemu se radi.
A ovim rečenicama koja sam upravo izustio, mogao bih, baš kao i vas,
moj gospodine suče, šokirati sve ljude na svijetu sve do onog posljednjeg
Eskima.
Ono u što vi, i u što cijeli svijet već godinama vjeruje, i što mu se već
godinama servira, jest: božanstvena Silvija Moran ima kćerku a da nije
udata. Odbijala je i to, uvijek uspješno, kazati ime oca. Vi znate, moj
gospodine suče, kakva je to poslastica za međunarodnu žutu štampu već
godinama. Babs, željeno dijete, dijete ljubavi. Zanosno i dražesno već kao
beba, bivalo je sve ljepše kako su godine prolazile. The World’s Greatest
Little Sunshine-Girl — najveće malo sunašce svijeta, tako su je zvali, tako
je zovu. Rod Bracken, Silvijin zastupnik, izmislio je sav taj design. Sigurno
je izmislio i taj patent »dijete ljubavi« i cijelu tajnu oko oca. Možda je o n
otac. Bilo bi moguće. Ali, to je sada svejedno. Međutim, sve to ide i dalje!
 Silvija Moran je prije pet godina našla ljubav svoga života. (Mene). Mi
smo stvoreni jedno za drugo. (Za formulaciju i tekst odgovoran: Rod
Bracken.) Silvija je emancipirana žena, doista u svakom pogledu stvorena
za slobodu. Silvija Moran je još onda — a od tada nekoliko milijuna puta —
tu mudrost potvrdila: »Ja volim Phila. I on voli mene. Ali nećemo se nikada
vjenčati. Baš zato jer se toliko volimo, jer je to tako perfektna ljubav, baš
zato se nećemo nikada vjenčati. Jer vjenčanje je, i kod najperfektnijih veza,
ubrzo smrt ljubavi.« (Za ovo odgovorna: Silvija Moran. To je doista njezino
stanovište.)
Kad se tako vratim na to, vjerojatno ima nečega u tom njezinom
shvaćanju. Ne uzimajući u obzir, naravno, da je malo šenuta, kao i svi mi.
Ja, ja bih se naravno vjenčao s njom. Zamislite, moj gospodine suče, čovjek
postaje stariji i nije više. svjež poput rose, treba misliti na budućnost, na
starost, zar ne, sigurnost, iznad svega sigurnost, iznad svega na svijetu! Ali,
ništa. Silvija je bila mišljenja — vidi gore. No, da bi sve barem tako dalje
išlo, i ja sam bio tog mišljenja. Budući da nikada nisam imao vlastitih
uvjerenja, nisam se nikada protivio da tuđa uvjerenja objavljujem kao svoja
vlastita.
Dakle, mi smo par što ga dvadeseto stoljeće može samo sanjati, Silvija
i ja, doista moderni ljudi, vrijedni divljenja zbog načina na koji znamo
sačuvati svoju ljubav, fućkajući na prokleti prsten na prstu i na proklete
potpise na papiru, fućkajući na »dok vas smrt ne rastavi«. Odlično, zar ne?
A još ljepše od te ljubavi udvoje — ljubav utroje! Koliko smo samo oboje
voljeli Babs, osobito j a!
Shvaćate: neprestano na putu, neprestano pred kamerama i
mikrofonima, pred reflektorima javnosti, morao sam se pretvarati i praviti
— ma kako mi to bilo teško — da tu malu žabu Babs volim koliko i ona
mene. Stalno su tu bili reporteri i fotografi, televizija, i oni iz tjednika, i
momci sa radija, zar ne. Jer to i jest stvaralo najđavolskiji, zato i najveći,
naravno, publicitet te svinje Roda Brackena: vječito, ta znate, bili smo Babs
i ja uz Silviju, kamo bi god ona putovala, zbog snimanja, uvijek, uvijek nas
troje! I uvijek nove priče o čudesnoj ljubavi koja povezuje nas troje.
Da znate samo, moj gospodine suče, kako sam često u ovih posljednjih
pet godina pomišljao: ovu Babs ću ubiti. I majku skupa s njom. Lukavo. Vrlo
lukavo, naravno. Perfektan zločin. Pa da se opet bude slobodan. Slobodan!
Naravno, čista moja histerija. Prvo, ja sam za takvo što prevelika kukavica.
A zatim, molim vas gospodine suče, promislite, kad netko ima na udici
zlatnu ribicu kakva je ta žena, onda je ne ubija, onda taj nikoga ne ubija, zar
ne. Nego što? Onda se kune da tu ženu ljubi! Pa i njenu malu kćer! Nema te
stvari na kom se netko poput mene u toj situaciji ne bi zakleo!
Oprostite mi, gospodine suče!
Znam, ono što vama treba nisu napuhavanja moje duše. Vi trebate istinu
o svim onim događajima koji su tom čovjeku na koncu smjestili čeličnu
kuglu u srce. Istinu, ah...
Istina nije lijepa. Istina je strašna. Čini mi se da je istina uvijek takva.
Ali prije nego što kažem tu istinu — a ona će biti zla, odbojna, odvratna,
izazvat će vaše zgražanje — morao sam se najprije osloboditi ovog što ste
upravo pročitali, inače bi me ugušilo ...
/
I što ćemo, tako je sve počelo. Jedne olujne, kišne večeri 24. studenog
1971, jedne srijede, u Parizu. Kada sam, da bih se otarasio progonitelja,
vozio kroz grad uzduž i poprijeko, sve do one toliko čuvene zgrade u Rue
Cave, sasvim blizu Bois de Boulogne. I kada sam zatim stajao pred
posteljom u sobi broj 11 u trećem katu, i ugledao to zamotano čudo. Glava,
potpuno omotana debelim bijelim zavojima. Samo nos i usta slobodni. U
plastične cjevčice koje su izvirale iz zavoja i spuštale se sve do poda, u jednu
staklenu posudu, skupljala se krv lagano kapljući. Na moje dozivanje nisam
dobivao od Silvije nikakav odgovor, ona je i dalje nepomično ležala. Gotovo
potpuno mračno bilo je u sobi. Vani je zavijao olujni vjetar, kiša je šibala po
prozorima.
»Silvija!«
Nikakve reakcije.
Bila je odsutna. Mrtva je mogla biti, toliko je bila odsutna. To me je već
vrlo uznemiravalo. Ako se nešto dogodilo? Muškarac mora konačno i na
sebe misliti, zar ne...
 5

Pipajući sam potražio izlaz; vrata bolesničke sobe ostavio sam

otvorena, tako je malo svjetla padalo u predsoblje i ja sam našao druga vrata.
Bio sam u tamnom hodniku. Brzo dolje do bolničarske sobe. Pred vratima
zastor. Morao sam ga povući u stranu. Jasno svjetlo! Za jednim pisaćim
stolom, okružena lijekovima u malim zdjelicama, iznad nje police sa
kliničkim pakovanjima, a pored nje sterilizatori za injekcije, sjedila je, sva u
bijelom, jedna mlada opatica s velikim naočalama u rožnatim okvirima. Što
je sad ovo! Opatica — ovdje? S istom vjerojatnošću moglo bi se jednu takvu
duhovnu damu očekivati i na mjestu gdje se obavljaju luksuzni abortusi.
Doista opatica. Bijela duga kecelja, nipošto halja, sačuvaj bože, i ona stvar
na glavi, ne znam kako se zove. Vi znate, gospodine suče.
»Bon soir, chère soeur...«
Nadam se da je to bilo ispravno. Bar se činilo da je točno. Podigla je
pogled. Takvo što zgodno! A časna sestra. Kakva šteta. Kakvo rasipništvo
lijepih stvari. Kao da ih ima za bacanje! Rastužio sam se. Zgodna? Prava
ljepotica! Čista i kreposna. Ako sam mogao birati, ležale su mi više one
otrovne. Ali i kod čistih i kreposnih mislio sam odmah na ono. Moja
tvornička greška: mogli ste mi dovesti koju god, bijelu, crnu, žutu, nježnu,
čistu, otrovnu, uličarke, djevice, domaćice, sve, samo da je žensko: ja sam
garantirano odmah pomišljao na ono.
»Dobra večer, monsieur...« upitno me pogledala.
»Trinaest«, rekoh.
»Oh, trinaest«. Bacila je pogled na raspored soba i pacijenata. »Morate
mi oprostiti, nisam vas odmah prepoznala.«
»Pa mi se i nismo još nikada vidjeli, sestro.«
»Ja inače nikada ovdje ne radim, na ovom odjelu, gospodine.« Ustala
je. »Tu su danas izostale dvije svjetovne sestre. Ja ih zamjenjujem. Zovem
se Helena.«
»Drago mi je što sam vas upoznao, sestro Helena.«
»Inače radim dolje u prizemlju. Naravno i plastična kirurgija. Ali
ozljede, opekotine, iznakaženja poslije udesa... kod svih tih jadnih ljudi.
Nikada ovdje, ne.«
»Naravno da ne, to mogu i misliti.«
 »Hvala za razumijevanje, gospodine... Ja sam protiv te... plastične
kirurgije za uljepšavanje ... znam, ne tiče me se ... ipak, Svevišnji nam je dao
lice i stas prema svojoj volji, u svojoj nedosežnoj mudrosti, a ...«
»A ovdje mu netko kvari posao, razumijem, sasvim razumijem.«
»Mogu li nešto učiniti za vas, monsieur?«
»Madame jedanaest... upravo sam bio kod nje. Ona se ne miče. Leži tu
kao mrtva ...«
»O, ne, monsieur, ne s madame je sve u redu! Jedino sam čula da je se
u operacionoj dvorani nije moglo smiriti. Gospođa je još uvijek nešto
osjećala. Dakle mnogo anestezije. A kad se madame probudila, bila je
ponovno nemirna i trpjela je. Onda je, pred jedan sat, profesor Delamare
propisao još jednu injekciju.«
»Koju?«
»Domopan. Pet kubičnih centimetara. Sada je naravno mirna.«
»Domopan?«
»Da, monsieur.« Na Heleninim se grudima njihao crni drveni križ na
tankom lančiću. Iznenada me obuzela sentimentalnost. (Sentimentalnost
vukova.) Mora da je ugodno, mislio sam, vjerovati u Boga, smiren u sebi i
pouzdavajući se u nj, živjeti u miru, obavljati svoju dužnost, tiho i skromno,
slobodan od svih poroka, svih zala, sretan i lagan, iz dana u dan. Da, sigurno
je to ugodno. »Vidite, to je ipak bila vrlo naporna operacija za madame —
totalni lifting lica i vrata, a k tome još i vjeđa. I sve to odjednom!«
»Znam, ali ipak, odmah domopan ...«
»Rekla sam vam već, madame je bila vrlo nemirna.« Vidio sam kako se
drveni križ diže i spušta na njezinim zasigurno lijepim, mladim grudima.
Brzo sam odvratio pogled. »Možete zbilja biti bez brige. Ali niste, zar ne?«
»Ne.«
»Da, vidim.« Kakav mek, blagi glas. Eto, već sam nešto zamišljao. Kao
što rekoh kad bih god stajao pred ženom — bilo kojom, stranom, posvuda u
svijetu, svejedno u kojoj situaciji — morao sam uvijek nešto zamišljati.
Može se i trpjeti zbog takve bubice, vjerujte mi, moj gospodine suče.«
»Profesor Delamare nije više ovdje. Ali ću vas rado povezati s njegovim
stanom.«
»Učinite to. molim vas, sestro.«
Pošla je polagano, s toliko dostojanstva, toliko gracije, k stolu i nazvala.
I već sam imao profesora Maxa Delamarea na aparatu.
»Drago mi je što vas čujem, monsieur!« Profesor Delamare, kojemu je
pripadala ova klinika, tu vani u Neuillyju, bio je jedan od trojice najboljih
stručnjaka za plastičnu kirurgiju u svijetu. Kod njega su se restaurirale
carice, kraljice, glumice i pjevačice, prve dame visokog društva (sve što je
trebalo, no nije bilo onoga što Delamare ne bi opet doveo u red, grudi, noge,
trbuhe, ritice, bokove, vratove, nosove, uši, vjeđe, čitava lica, zapravo sve!),
k njemu bi dolazili poznati svjetski trkački asovi koje se gotovo polumrtve
uspjelo izvući iz njihovih gorućih kutija, dolazili su milijarderi kojima su zli
ljudi udesili čeljusti ili možda još štogod, zidari koji su pali sa skela u korito
sa živim vapnom, ili možda sekretarice s kroničnim katarom nosa — nešto
vrlo neugodno, žrtva je posve nedužna, it just happens. Takve ljude obradio
bi Delamare besplatno. Čovjek je imao savjest. Kad je već bogatašima
uzimao svote i svote, siromašne je liječio besplatno. Još jedan, kakav ja
nikada neću biti, pomislio sam. Umirivao me baršunastim glasom: »Tri sata
i četrnaest minuta je trajala operacija, monsieur. Dobro je da smo prethodno
tako temeljito obavili sve pretrage, dragi prijatelju. Sve je prošlo glatko,
časna riječ. Fantastično je sve uspjelo.«
»Ali ipak dogovorili smo da ovamo dođem navečer, kako bih
razgovarao s gospođom. Vi znate koliko je ona to željela ...«
»Znam. Ali vjerujte mi, domopan je bio prijeko potreban. Madame je
trebalo umiriti pod svaku cijenu. Naravno, monsieur, da sada nema nikakva
smisla... ona spava vrlo duboko ...«
»Da čekam?«
»Može potrajati možda i satima, monsieur. Naravno ako želite možete
i cijelu noć ostati na klinici. Sestra Helena dat će vam jednu slobodnu sobu.
Ali, zapravo nisam za to.« »Zašto?«
»Prvo vrijeme uvijek je najgore. Bilo bi mi draže kad biste došli
ponovno tek sutra uvečer...«
Osjetio sam prijatnu toplinu. No, dakle, prije odavde! Pismo za Silviju?
Nije potrebno. Ionako ga ne može čitati svojim povezanim očima.
»Razumijem, gospodine profesore. Svratit ću, dakle, sutra navečer.«
»Učinite tako, monsieur. Laku noć.«
»Laku noć, gospodine profesore. I mnogo, mnogo vam hvala.« »Ali
molim vas! Bila mi je osobita čast«, rekao je, a ja pomislih kako sam zapravo
silno znatiželjan na njegov račun. »Umireni, monsieur?« Helenino anđeosko
lice iza naočala smiješilo mi se, pošto sam spustio slušalicu.
»Da, sigurno. Dakle, ja idem. Ah, učinite mi uslugu...« »Rado,
monsieur.«
»i... recite madame, kad se probudi...«
»Da, monsieur?«
 Seriozno sada, Kaven! Ozbiljno i usrdno!
»... da sam bio ovdje, da je volim iznad svega i da ću sutra uvečer opet
doći.«
»Izručit ću. I molit ću se za vas oboje.«
»Što ćete?«
»Moliti«, rekla je tiho. »čovjek čita u novinama i ne vjeruje.
A sada je svjedok...«
»Čega?«
»Jedne tako velike ljubavi«, rekla je sestra Helena. »Bog želi da ljubimo
jedan drugoga. Molit ću se da vas on štiti.« »Da«, rekoh, »učinite to, draga
sestro Helena.«
«... i da vam On pokloni još mnogo lijepih godina i otkloni od vas sva
zla«, rekla je, a u njenim očima se naziralo neko svjetlucanje. Kod svega što
se zatim dogodilo, sve do ovog časa, moj gospodine suče, moram uvijek
misliti na to, kako je ta sestra Helena željela moliti za naš mir i da nam Bog
pokloni još mnogo lijepih ljeta i odvrati od nas svako zlo.
 6

Pružio sam ruku sestri Heleni i pošao niz hodnik do dizala. Samo
odavde, što prije. A onda sam lako stigao do Suzy. A kod Suzy sam mogao
onda u miru, bez jurnjave i žurbe, provesti par lijepih sati.
Vidite, moj gospodine suče, rekao sam da je Silvija bila strahovito
ljubomorna. I bila je. Ali čovjek može biti ljubomoran koliko ga volja a da
ipak partneru nikada ništa ne može dokazati, samo ako je ovaj dovoljno
spretan. U svim gradovima u koje smo dolazili nalazio bih uvijek još
djevojaka ili mladih žena kojima sam znao uteći kada taj stres — nemojte se
molim vas smijati, to je upravo prava riječ! — kada taj stres jednostavno
nisam više mogao podnijeti, kad bi Silvija jednostavno postajala previše
šuknuta.
Čini mi se: čak i netko kao ja nije baš opsjednut željom da u svom poslu
pod svaku cijenu zaradi infarkt, nije li tako? I tako, da bih ostao u dobroj
kondiciji, da bih mogao sve izdržati — a ipak se to događalo sve z a Silviju,
za njezino dobro, jer samo sam tako, uravnotežen i bistar, u teškim i opasnim
situacijama, mogao biti uz nju — polazilo mi je uvijek nanovo za rukom
skoknuti u stranu i zgrabiti kakvu slatku malu, ma gdje bili. Ne želim vam
davati savjete, moj gospodine suče, možda ste vi sretno oženjeni, ne znam,
ali samo da razjasnim: u položaju kakav je moj od fundamentalne je
važnosti, zapravo conditio sine qua non, računati s time da takva jedna mala
ne dođe na neke zgodne ideje, na primjer da vas ucjenjuje ili da svoje
doživljaje s vama proda kakvom ilustriranom tjedniku ili makar da sve skupa
ispriča prijateljicama. Kako da to čovjek spriječi? Vrlo jednostavno. Uzimaš
samo one koje su ili dobro udate, po mogućnosti za kakva bogataša, ili su s
nekim takvim zaručene i nalaze se pred udajom.
To bi bilo sve. Ako tako postupite, možete mirno spavati. Sami. I s
damom. Tu se garantirano ništa neće dogoditi. Ja sam uvijek mirno spavao.
Ovdje u Parizu bio sam nešto započeo s jednom kozmetičarkom. Dobar
komad, moja Suzy. Službeno zaručena s još maloljetnim sinom nekoga
grofa, vlasnika više tvornica tekstila u Roubaixu, sjeverna Francuska. Tata i
mama mrtvi. Nježan dječak, jedini nasljednik, milijunaš. U oporuci tata je
odredio da u času svoje punoljetnosti preuzme tvornice, dva ili tri dvorca,
vinograde, obradivu zemlju, šume i tako sve što tu spada. Potom može činiti
što ga volja. Do tog trenutka, međutim, postojali su tutori, advokati, jamci.
Tog dana, kad mi je u njezinom salonu jedna od njezinih namještenica
manikirala nokte, Suzy je manikirala nokte tom dječaku. Htjeli ili ne — a ja
sam htio! — na takvim mjestima kod frizera ili kozmetičara čujete svaku
riječ koja se kaže u vašoj blizini. No, da budem kratak, kad su moje ruke bile
lijepe kao slika, već sam znao sve. A Suzy je, naravno, znala tko sam ja —
pa moje lijepo lice možete vidjeti svakog dana (ali sada tek pogotovo!) u
bakrotisku, u novinama, na razglednicama, na televiziji, u kinu. Manikiranje
je bilo poslije podne. Ono ostalo uvečer. (Silvija je imala noćno snimanje.)
Kad god bih se zatekao u Parizu uvijek sam se uspio sastati sa Suzy. U
njenom stanu. A onda smo tjerali stvar tako dugo, dok nam nisu oboma na
kraju klecala koljena. K tome još moja! Mislite, prenaporno? Znate, moj
gospodine suče, u odnosu na to — kad bi to bilo jedino! — ja vam
predstavljam, skromno govoreći, nešto kao izvanredno uspjelo djelo prirode.
Ah, da, još nešto.
Mojim djevojčicama sam uvijek odmah davao na znanje, da Silviju
nikada neću moći napustiti, niti je možda kojim slučajem oženiti. I da bi
uostalom takva ženidba bila čista ludost, ja sam bio potpuno bez novaca, čak
im nisam mogao kupiti više od dva, tri cvijeta ili jednu bombonijeru. Čudno,
ali sve su moje cure to odmah prihvaćale.
Znale su da govorim istinu kad kažem: na meni se nećete obogatiti. A
ipak! Kao pomahnitale, moj gospodine suče, kao pomahnitale! čudno,
kakvim me je sjajem obasjavala slava. Toj Suzy sam još iz Ziiricha — s
glavne pošte naravno, ne iz hotela, ta nisam luđak! — telefonski najavio svoj
dolazak. Bila je presretna, osobito kad sam joj rekao da ću ovaj put imati
dva-tri mjeseca »slobodno«. Onda je počela plakati. Ovaj put sam zbilja
morao ostati tako dugo u Parizu jer je Silvija mogla napustiti kliniku
profesora Delamarea tek pošto joj lice sasvim izgubi svaku oteklinu, kad
budu izvađeni svi konci i kad se više ne budu vidjeli nikakvi tragovi liftinga,
zar ne. Da, dakle Suzy je tada zaplakala od sreće...
Brzo sam krenuo niz hodnik. Pritisnuo sam dugme koje poziva dizalo.
Veselio sam se Suzy. Vidio sam je pred sobom golu. Ona ima
najuzbudljiviju ...
»Monsieur! Monsieur!«
Okrenuh se.
Sestra Helena je žurila za mnom.
»Što je sestro?«
»Madame je upravo zvonila ...« Helena je popravila naočale. Križ na
njezinim grudima dizao se i spuštao brzo, brzo je trčala.
 »Madame se probudila... pitala je da li ste ovdje, da li ste bili,
monsieur...«
»I?«
»Naravno, rekla sam.«
Šeprtljo pobožna.
»Naravno, sestro.«
»Rekla sam da ste upravo otišli...« Lift je zujeći stigao i stao... «... ali
sam htjela vidjeti, da li vas još mogu stići.« »Vrlo ljubazno od vas, draga
sestro Helena.« Nadao sam se da je to što sam pokazao bilo nalik smiješku.
Mora da je netko negdje pritisnuo kakvo dugme. Rasvijetljena kabina iza
mliječnog stakla nestala je. I s njom sva moja vedrina. »No na sreću sam vas
ipak stigla!« Helena je blistala. »Da«, rekoh. »Na sreću!«
»Madame želi svakako s vama razgovarati! Molim vas, dođite!« Žurila
je preda mnom.
Sranje.
Vidite li, što se sve još tako usput moglo dogoditi?
Imate li sada prvu malu predodžbu o životu koji sam vodio? Da?
Znate što? Mogli biste se mirne duše nada mnom malo i sažaliti.
 7

»Vučiću...«
»Da, moja čarobnice.«
»Daj mi... ruku ...«
Silvija je pipala desnom rukom po pokrivaču, u bolesničkoj sobi gorjelo
je sada svjetlo neke stajaće svjetiljke, ali ona nije ništa mogla vidjeti. Sa tim
svojim zavojima bila je slijepa. Svjetlo je sve još učinilo groznijim. Bijelo
omotana glava činila se kao da raste poput kakvog balona od sapunice, kao
zračni balon ispunjen s previše zraka. Mislio sam sa zebnjom: to neće dobro
završiti, to se mora raspuknuti, u tisuće komadića odletjet će bijela kugla
kroz sobu i u njoj Silvijina glava!
»Treba... da mi daš ... ruku!« Govorila je sada francuski. Prve rečenice
izmijenili smo njemački. I od sada je to išlo dalje na tri jezika, još je i
engleski počela. Domopan, što se može. Silvija je dolazila k sebi, ali samo
na trenutke, inače miljama udaljena a da bi doista mogla biti sasvim bistra.
Kod nje su se izmiješali jezici, vremena, situacije.
»Pa tu je moja ruka!« (francuski) Pružio sam je Silviji. Njezina je
postala iznenada vrlo vruća i vlažna. Iznad plavih usnica, tamo gdje su bila
oslobođena usta, podrhtavalo je veselo nekoliko končića zavoja, čim bi
Silvija progovorila — uostalom jednim sasvim stranim glasom koji ne bih
bio nikada prepoznao da mi nisu rekli da moja dama leži u sobi broj 11.
A ta bješe još možda posve omamljena. Ili, pomislio sam, možda je
sestra Helena nešto pobrkala, pa tu ispred mene leži neka druga? Besmislica!
Odakle bi neka druga znala moj nadimak od milja? Ne, ne, to je ipak ona, to
je Silvija Moran koju čitav svijet voli. Vidio sam kako se malo krvi probilo
u plastične cjevčice koje su izlazile na mjestu gdje su trebale biti Silvijine
uši, plup, plup, plup, krv, mjehurići, krv, i vidio sam kako je sve to skupa
putovalo kroz tanke cjevčice i spuštalo se u posudu ispod kreveta, plop, plop,
plop. »Bilo ... je ... užasno ... vučiću ...«
»Jadna moja čarobnice«, rekao sam i pritom što je moguće površnije
disao, jer sada, kad je ona govorila, učinio mi se taj bolnički miris sto puta
intenzivnijim. Dizao mi se želudac. Spustio mi se želudac. Ljubav je nebeska
sila.
Vučiću — tako me zvala. Čarobnice — tako sam ja zvao nju, a oba je
imena za nas izabrala Silvija. Smatrala je da je to zgodno.
 Jer, oni koji se vole, pridaju jedno drugome imena od milja. Tako bi
govorila. Zaljubljene dame davale su mi sasvim drugačija imena, a ja
zaljubljen u iste, davao bih tim damama sasvim drugačija. Međutim:
poslušno, naravno, odmah sam prihvatio Silvijina.
»Sasvim... jezivo...« Ovo opet njemački. »Nisu me mogli... ...
narkotizirati... jednostavno nije išlo.«
Tja, mislio sam, kad je netko navikao na tolike količine alkohola kao ti,
liječnicima je teško.
»Uvijek, još uvijek... osjećam ... bojim se ... ne odlazi... ne odlazi... više,
više ...« Toliko njemački. Zatim francuski, glasno: »Maknite šampanjac!
Sramota... jer ima u njemu komadić čepa ... čep!« I opet njemački: »...
premalo narkoze ... nije se moglo ... krvotok ...«
»Jadna moja mala čarobnice!«
Jeste li već kada razgovarali s takvom jednom bijelom kuglom, u kojoj
su samo dvije rupe za nos i za usta? To je jedno sr... to je jedna situacija koja
vas slabo može obradovati.
Njemački: »Jadna čarobnice? Jesam li tvoja jadna čarobnica?«
»Naravno!«
»I što još?« Plop. Ponovno jedna kap krvi.
Plop.
Još jedna.
»Draga moja mala čarobnice.«
»Samo draga?«
»Moja nadasve draga jadna čarobnice.« Poslušniji od mene nije mogao
biti nijedan muškarac. A niti ovisniji. (Zato.) Silvija je još ostala pri
njemačkom kad je suflirala: »Koju više volim od ...«
»Koju volim više od svega na svijetu, više od ikoga«, rekao sam s
mnogo osjećaja. Sjedio sam neudobno na jednom tvrdom stolcu. Sada sam
se već jako znojio, premda sam, vrativši se, objesio kaput o kuku u
predsoblju. Sjedio sam s vlažnim šeširom na glavi. Ta ona to ionako nije
vidjela. »Koju ja ljubim više od svega na svijetu«, tumačila je promuklo,
polagano, mutnim stranim glasom, ta bijela kugla koja je u mojoj mašti već
dobila strahovite razmjere. Da bi bez ikakva prijelaza nastavila engleski:
»Odbi... mister Joyce, odbi... tri točke previše ... su ... moj... Broker ... Što
znači Zanuck ... na aparatu? ... Transatlantik-razgovor... glupa guska ...«
Iznenada njemački: »... nije istina, mama ... u bunar... svaki dan svježa voda.
Nitko ne piški unutra... tko je ... odnio cijeli namještaj...« glas je postajao
sve polaganiji, sve slabiji.
 I sada je utihnula.
»Čarobnice?«
Ništa.
No onda, možda ...
Slobodnom rukom pokušao sam oprezno njezinu osloboditi od svoje. U
tempu, njemački: »... ako me ikada ostaviš, ako me ikada prevariš, ubit ću te
...« Njezina ruka stegla je moju. »Kakva besmislica, čarobnice! Nikada te ne
bih mogao napustiti ... Nikada te ne bih mogao prevariti!« K Suzy sam smio
doći i usred noći, to nju ništa nije smetalo.
Stenjući. Engleski: »Kako često kazala ... mrzim novi puder-govno ...
razmoči se pri svakoj... Katie, molim malo obzira!« Duga pauza. Duboki
udisaji. Sredstvo kojim su je narkotizirali meni ravno u lice. Na kraju ću još
morati i povraćati.
Tiho, francuski: »Novu jahtu... Elisabeth ... Richard ... ja ... ću ti kupiti
jednu ...«
»Ja neću nikakvu jahtu.«
»Nego što?«
»Tebe. Uvijek samo tebe.«
»Ah, slatko...« Njemački: »Ti si najslađi od svih vučića...« Odmah
engleski: »nosite taj ... IBM ... mister Joyce ... sjetite se ... Unilever... i samo
tri točke ... izgubljeno ... izgubljeno ... izgub ...« Duga tišina. Duboko
disanje. Dah operacije. Momče, momče! mislim, da ću Suzy moći uskoro...
»Boli me opet...« Sasvim jasno njemački: »Paklenski boli, vučiću ... osobito
iza ušiju...«
»Čarobnice moja, moja jadna, jadna čarobnice.« Nadam re, da Suzy
neće spavati kad konačno dođem, ili da nije umorn . »Mon petit loup ...« I
odmah dalje engleski: »... odmah san ti rekla Jack ... pomaknuta, cijela
ponovna pro ... pomaknuta ... sve još jednom snimati... usputno spuštanje,
zašto? ... uzeti gorivo!... Sada je dosta ... I Drugi put SAS, izravno preko
Pol... Tokio ... nisam svoje vrijeme ukra ...« I onda je nestajala, od jednog
časa do drugog, usred riječi. Ali totalno! Hrkala je glasno, ležeći ovako na
leđima. No mislio sam, možda čovjek ima sreću. Moja ruka je kliznula ispod
njene. Digao sam se, bešumno, i odmicao se centimetar po centimetar, još
samo korak do vrata. Još jedan ... Njemački, tugaljivo: »Vučiću!«
Imaš sreće. Koliko i groblje kad izbije kuga.
Uzbuđeno: »Ou es tu, mon petit loup?«
Rukama je divlje grabila po zraku.
 Nema ništa, već natrag, ali brzo! I na stolac! I zgrabim jednu od njenih
ruku.
»Ici, ma petite sorcière, ici, voilà...«
Ispustila je nekakav zvuk, poput gume iz koje je ispušten zrak. I onda
opet odjednom njemački: »Oprosti mi, vučiću ...« Brzo engleski: »Divno ...
Gobelin ... doista divno, Sofija ... Carlo ... divan čovjek ... dobro razumijem,
da ti nikada nijedan drugi...«
Njemački: »Ipak se ljutiš, vučiću! Osumnjičila sam te ... da si me htio
samu ...«
»Ostaviti samu? Ja tebe? Ta ja te ljubim!«
»Ljubiš me, vučiću moj? Ah, što je to divno... što je to lijepo...« Svojom
slobodnom rukom tapšao sam njezinu, koja je držala čvrsto moju. I opet je
počelo sve ispočetka. Koliko me voli. I ja nju također. Ona bez mene ne
može živjeti. Ja bez nje ne mogu živjeti.
Međutim — ne bih htio ispasti bolji no što jesam, moj gospodine suče,
to je čista konstatacija činjenice — međutim, te se večeri nije lagalo tako
lako kao inače. Možda zato što mi je bilo tako vruće. Još vjerojatnije,
naravno, zato što nikako i nikako da dođem do Suzy!
Sada je Silvija držala moju ruku vrlo čvrsto. Van odavde? Ali ni dva
koraka! I kad bi moja ljubljena čarobnica otplovila, opet bi začas bila tu! Ne,
nije bilo ni traga kakvoj mogućnosti da se nestane, ako nisam htio ugroziti
svoju egzistenciju, ovu egzistenciju jednog štakora.
»Nijednom muškarcu... nijednoj ženi« — sada opet njemački — »ne
bih mogla dopustiti da me vidi ovakvu kakva ovdje ležim... samo tebi! Samo
tebi! Jer sam ljubila samo jednog jedinog čovjeka u životu ... tebe, vučiću
moj...«
»A ja, samo jednu jedinu ženu, tebe, moja čarobnice.«
Da capo.
 8

Za vašu informaciju, moj gospodine suče:

Vrlo je neobično da se jedna relativno još tako mlada žena mora odlučiti
za totalan lifting lica. Vidite, kod Silvije je to bila nužnost koju je zahtijevao
njezin poziv. Filmske kamere i kamere televizije neumoljive su.
Dugogodišnje šminkanje, dugogodišnje svakodnevno stavljanje maske,
često s vrlo riskantnim losionima i ljepilima — kad bi se Silvijino lice, u
skladu s filmskom radnjom, moralo preobraziti u lice stare žene — kao i
zbog mnogih neprospavanih noći, uz ogromne količine alkohola i cigareta u
zadimljenim lokalima, na monstruoznim zabavama, zbog opterećenja koje
traje već godinama zbog žurbe i silne opterećenosti Silvijina koža nije
postajala bolja. K tome još je njezina epiderma po prirodi izvanredno
osjetljiva. Osobito lijepa i upravo zbog toga osobito ugrožena. Da Silvija
nije imala taj poziv, ne bi bilo ni najmanjeg razloga za lifting. Ali ovako bilo
je to nezaobilazno. Ona je to znala, ali znali su i gazde iz SEVEN STARS-a
njezine kompanije u Hollywoodu. Prigodom snimanja njezinog posljednjeg
filma, u kojem je partner bio poznati stari talijanski glumac Alfredo Bianchi
— film se upravo bio snimao u Rimu s nekoliko kadrova u Švicarskoj —
imali su bračni par Katie i Joe Patterson, njezini dugogodišnji šminkeri,
najveće muke. A Silvijina karijera morala je teći dalje. Radilo se pritom o
nebrojenim milijunima dolara te industrije. Bila je marka, zar ne. »Lucky-
Strike« ili »Coca-Cola« dobivaju također od vremena na vrijeme novu
ambalažu. Silvija je sada zbog svega ovoga ležala ovdje. I zgrčenim prstima
čvrsto je uhvatila moju ruku.
Engleski, na mahove puna mržnje: »Ostavi me na miru... Romero? Goni
se k vragu, prljavo pseto...« I opet se u idućem času gubila. Potpuno, a moja
ruka u njezinim zgrčenim prstima.
I moje su misli počele tumarati, prisjećao sam se.
Tja, moj gospodine suče, sada kad je prekasno, dolazi mi opet u sjećanje
da je ona tada toliko proklinjala toga Romera i slala ga k vragu, tog prljavog
psa. One večeri mislio sam da se radi o Romeru Rettlandu, glumcu. Nisam
baš pozorno slušao. Nisam pitao za tog Romera. Ni kasnije, ni ikada! A
trebao sam. Možda bi sve to — ah, čovjek je pametan i mudar uvijek
naknadno, kad je sve gotovo.
 Nisam, dakle, obraćao pažnju na tog Romera, nisam o njemu
razmišljao, ni tada, ni kasnije, na žalost. Ne, sjedio sam ovdje, sa šeširom na
glavi, moj sat je pokazivao 19 sati i 47 minuta, ruka mi bijaše vruća i znojna
poput Silvijine i prisjećao sam se. Sjećao sam se onoga, što se dogodilo dan
ranije, 23. studenog 1971. i pritom sklopio oči...
 9

»Phil!«
Babs je skočila i potrčala mi u susret kad sam stupio u salon apartmana
u kojem je stanovala s dadiljom. Babs je nosila blue-jeans, žuti pulover i
sitne žute, sasvim meke mokasine. Njena vrana kosa lepršala je. Nasmiješila
mi se. Imala je istu kosu, iste duge trepavice, iste velike, plavo-crne oči, istu
bijelu put lica kao njezina majka. Bila je već povelika za svoju dob — gotovo
devet — pa jer je recimo tako preslatko izgledala, volio je i nju cijeli svijet,
zar ne, samo sam ja osjetio neku naglu žgaravicu kad je sada još i svoje
ručice ovila oko mog vrata.
»Dragi, dragi Phil!«
»Draga, draga Babs«, rekao sam, podigao je u naručje i pogladio je po
kosi. Ta sjedio je tu i dr Wolken u salonu uz rokoko-stolić, sa odobravanjem,
gotovo sretan, jadni glupan. Kao što mi sam reče, dra Wolkena je uvijek
nanovo usrećivalo vidjeti, koliko mnogo Babs voli mene i ja nju.
THE WORLD’S GREATEST LITTLE SUNSHINE-GIRL imala je
privatnog učitelja. Gospodina doktora Alfonsa Wolkena iz Winterthura.
Gospodin doktor Wolken je upravo ustao i pozdravljao me uz duboki
naklon. Već je tri godine bio kod nas i brinuo se za Babs. Letio svuda i
svakamo kud god bi letjela Silvija. Babs je morala dobivati redovitu poduku,
na tom je inzistirao kalifornijski Zavod za odgoj mladeži.
Babs mi je dala dva poljupca, na svaki obraz po jedan. Ja sam joj
uzvratio, do vraga, dakle, također dva poljupca. Osjetio sam da joj koža gori.
»Što se događa s vama, moja damo?«
»Zašto, moj gospodine?«
»Pa imaš vrućicu!«
»I Clarissa je malo prije rekla. Mjerili smo. U guzi.«
»I?«
»Ništa.« Kašljala je suho i žestoko, nekoliko puta. »Uopće ništa!
Trideset šest sa osam — i to otraga!«
Dobro sam je pogledao. Učinilo mi se kao da su joj kapci malo crveni.
»Hm, ne znam ...«
»Sve OK, moj gospodine«, rekla je Babs. I zatim kihnula. Meni usred
lica. »Pardon, monsieur, excusez moi.«
 »Pas de quoi.« Spustio sam je na pod. »I kako se osjećaš?« Govorili
smo opet njemački. To je bio jezik na kojem je — za sada još — učila.
Njemački joj je bio materinji jezik. Silvija Moran nije uvijek bila
Amerikanka. A nije se uvijek ni zvala Silvija Moran. Ali to je druga priča.
»Kako je inače?« pitao sam.
»Ah, sve posrano«, odgovori Babs.
»Vi znate da ne smijete reći posrano, moja damo«, rekao sam, a
gospodin dr Wolken smješkao se našem zaigranom zadirkivanju.
»Ma, znam, Phil«, reče Babs. »I žao mi je. Ali, molim te, pogledaj malo
ove gluposti! Kako mi djeca moramo učiti. Kao da smo idioti!« Vukla me je
i pritom nekoliko puta suho zakašljala — a odzvanjalo je kao da laje —
prema rokoko-stoliću i šarenim školskim knjigama koje su ležale na njemu.
Dr Wolken se opet nekoliko puta naklonio.
Bilo je to jučer popodne, oko 16 sati. Do 15 sati je Babs uvijek spavala,
a zatim bi morala još učiti. To je bilo u Zurichu, u velikom hotelu DOLDER,
visoko gore na brdu iznad grada. Kroz široke prozore mogao sam vidjeti
lijepo igralište za golf, crne grane drveća, s kojih je već otpalo lišće, i,
duboko dolje, Zuriško jezero i grad. Ztiriško jezero bijaše sivo. I nebo bijaše
sivo. Sve bijaše sivo. Tog poslijepodneva u studenom dan je već počeo
gasnuti. Uskoro će biti mrak. Babs je stigla do stola.
»Evo!« Ogorčeno je privukla jednu otvorenu računicu. »Čekaj, odmah
ću.« Listala je.
Dr Wolken iz Winterthura tiho mi je rekao čistim visokonjemačkim
jezikom: »Babs je vrlo kritično dijete. Natprosječno inteligentno. Ja nisam
sastavio te školske udžbenike, gospodine Kaven. Oni su najmoderniji.
Gotovo normirane naći ćete gotovo u cijelom svijetu još samo udžbenike
ove vrste.«
Dr Wolken je imao običaj da se i kod običnog razgovora stalno
naklanja. Zibao se pritom na donovima lagano naprijed pa natrag, glava se
spuštala i dizala po taktu. Za takvu servilnost nije zapravo bilo nikakva
razloga, barem ne za koji bih ja znao. Tog su nam čovjeka preporučili od
strane najviše organizacije svih švicarskih internata kao najboljeg koji bi se
mogao naći za Babs, a to je on bez sumnje i bio. Možda... znate, gospodine
suče, uvjerio sam se da su osobito nadareni i osobito obrazovani ljudi, pa
čak i vrlo uspješni, često bolesno plahi i da se boje ljudi.
Babs je voljela tog dra Wolkena. Svi smo ga voljeli. Bio je uvijek
besprijekorno, a pritom nenapadno odjeven. Imao je plave oči poput djeteta,
usko lice koje bi, mislio sam uvijek, najradije bio sakrio iza kakve maske, i
malu bradicu. Svijetlo-plavu kakva mu je bila i oskudna kosa na glavi. Dru
Wolkenu bilo je četrdeset i šest godina. Babs je s knjigom ispred sebe,
poduprijevši lice malim šakama, počela čitati: »Gospođa Znatiželjka upita
djeda koliko su stari unuci. Djed odgovori: ’Georg i Erika su zajedno stari
12 godina. Erika je dvije godine ...'« Kihnula je i obrisala nos gornjom
stranom dlana.
»Nazdravlje!« zaželi dr Wolken naklonivši se.
»Hvala, gospon doktore! 'Erika je dvije godine starija od Georga.
Hubert i Martin su zajedno stari dvadeset i tri godine. Hubert je...’« Babs je
morala uhvatiti zraka, malo je zafućnulo, čitala je vrlo brzo, ponestalo joj je
daha, »'tri godine mlađi od Martina. A Thomas je star kao Georg i Hubert
zajedno.'« Babs je podigla pogled prema meni i nabrala čelo. »Jesi li već
kada čuo za takvo šta? Misliš li da jedan djed na taj način govori koliko su
mu unuci stari?«
»To je tako namjerno«, rekoh. »Da bi djeca naučila računati i pritom se
zabavljala malim zagonetkama. Zato djed tako odgovara!«
»Da. Ali gospođi Znatiželjki! Kad bi ga dijete upitalo, još kako, tako —
radi te tvoje zagonetke — pa da mu je zabavno računati! Već bi i to bilo
dosta glupo, ali molim. Ali on to kaže jednoj odrasloj ženi! I još se k tome
mora zvati 'gospođa Znatiželjka!’«. To je veselo, je T? Pa da i mi djeca
naučimo što je veselo!« Ponovno je Babs zakašljala. »Čemu to, Phil? Da su
barem uzeli a, b, c, d i tako nekoliko jedna kosti! Ne, djed mora ispričati
čitav ekspoze!« Ekspoze — tu je riječ poznavala, znala je što znači. Babs je
znala mnoge riječi iz svijeta odraslih, konačno, bila je neprestano uz tu svoju
majku. Babs je negodujući odmahnula glavom. »Hoće li se djeci servirati i
dalje takve gluposti čak i kad postanu velika?«
Doktor Wolken se smijao.
»Vidiš li, čak i gospodin doktor Wolken smatra da je to idiotski!«
»To tebi zvuči idiotski, Babs«, rekoh. »Drugoj djeci se to sigurno
sviđa!«
»No, znaš, Phil«, reče Babs, »zbog našeg zvanja ja baš i ne poznajem
mnogo djece, ali ipak neku. Od tete Elisabeth i tetke Romy i tetke Claudije,
ne? I njih se isto tako odgaja kao mene. Drugi put kada ih vidim, pitat ću ih.
Ali, mogu ti već sada reći: i oni to smatraju isto tako idiotskim kao i ja. S
veseljem računati? Svi to sigurno ne čine, ali neki ipak. Na primjer, ja! Znaš
što? Sa svim tim skupa pokvare ti najljepšu zabavu. Zbilja, Phil! Zašto?
Hoće li nas zatupiti?« »Naravno da ne«, kažem.
 »Ali nas zatupljuju! Oni to čine unaprijed, kao da imaju posla sa samom
zaglupljenom djecom!«
»Kad si već tako pametna, onda dakako znaš koliko su stara sva ta
djeca«, rekoh ja.
»Jasno da znam«, reče Babs. »Znala sam to već kod prvog čitanja. Pa
to je zadatak za prvi razred!« I riješi: »Erika je sedam, Georg je pet, Martin
je trinaest, Hubert deset i Thomas petnaest!« Kihne.
»Čuj me, je li Clarissa zbilja dobro mjerila?«
»Sigurno! Sasvim sam mirno legla na stranu i dobro stisnula. To je sad
bilo zato jer sam prebrzo govorila. Ne, zbilja, Phil — tome bi se smijali i oni
najmanji u vrtiću! Imaš plavo odijelo sa sasvim tankim bijelim prugama!
Sik. Moje najmilije odijelo!«
»Moraš se i presvući, Babs«, rekoh. »Oprostite, doktore, ali za danas je
gotovo.«
Pogledao je na sat što ga je nosio u džepu prsluka, na kojem je skočio
poklopac.
»Oh, naravno, gospodine Kaven. Oprostite, g. Kaven.«
»Ali ne«, rekao sam. Ovaj Wolken me je već počeo nervirati svojom
odanošću. »Vi morate oprostiti. Babs, idi prijeko k mami. Clarissa je kod
nje. One će ti reći što ćeš obući.« »Obući? Aj, hurra!« Babs je skakutala.
»To sam sasvim zaboravila! A toliko se uvijek veselim! Konferencija za
štampu u šest je T?«
 10

»Da, dakle, najprije vam je to htio reći stric Rod. A onda vam je htio
reći Phil. A onda je mamica rekla, da će ona reći, — no, i kad sam čula to
natezanje, rekla sam, ako se ne možete složiti tko će reći, onda ću j a reći —
i svi su se složili da je to najbolja ideja. Tako je to bilo«, rekla je Babs. »Ja
sam prisustvovala već mnogim konferencijama za štampu, ali ovo je prva
koju sam upriličila ja, i nisam uopće uzbuđena!«
To se događalo u 18 sati i 15 minuta, a Babs je sjedila za stolom koji je
bio prekriven crvenim svilenim brokatom i nalazio se na jednom podiju.
Desno od nje sjedila je Silvija, lijevo ja, a s vanjske strane, pokraj Silvije,
sjedio je Rod Bracken. A na stolu su bile postavljene tri ogromne vaze s
crvenim ružama. No, i da puno ne pričam, bilo je tu još osamdeset i pet ljudi,
ne, devedeset i jedan, šest vrlo važnih došlo je nenajavljeno. Rod je rekao da
jednostavno moraju prisustvovati.
Naravno da je i Rodu sinula ta ideja da Babs 'upriliči' konferenciju. Od
samog početka. Prvorazredna ideja, zar ne? Pa to je, uostalom, njegov posao.
Razdraženi odgovor, zar ne mislite, moj gospodine suče? Sumnjate na
averziju i rivalstvo između Brackena i mene? Dobro sumnjate! Averzija i
rivalstvo, obostrano. Meni se on u najmanju ruku gadio isto koliko i ja
njemu. Morali smo se međusobno podnositi. Često sam znao zamišljati,
ovako dvojicu u davna vremena, na nekoj galiji, gdje su ti jadni psi bili
prikovani i od vremena do vremena dobili još i bičem po leđima, jer su se
umorili, da tu, što sam ono htio reći? Ah, da: tamo su sigurno također često
sjedili jedan pored drugoga a da se nisu mogli smisliti, mrzili su jedan
drugoga kao kugu, ne? ali, veslati su morali, obojica, nitko se nije mogao ni
maknuti, onako prikovani reći ćete: u takvoj su situaciji obojica morala u
najmanju ruku pokušati izvući najbolje. Dopustite da odgovorim: tu se može
ne znam koliko pokušavati, ali, kad se jedan drugome gadite, ama baš u
svakom pogledu onda je sve badava, to ne ide! Nikada! »Stvar je, dakle,
sasvim jednostavna«, rekla je Babs i kilmula. Bila je nesnosna vrućina, jer
su gorjeli mnogi i jaki reflektori. Babs je govorila engleski: »U posljednje
tri godine mamica je snimala četiri filma, zar ne? Tako strašno nije bilo još
nikada otkada smo u tom zvanju. Ja to moram znati, ta ja sam njezino dijete.
Ja sam znala, da je to za mamu previše, i to već dosta dugo. Još onda, otkad
smo bili pozvani u Pariz kod tetke Romy. Mama, Phil i ja. Igrala sam se s
malim Davidom — kažem malim, jer meni je već gotovo devet, a Davidu je
jedva šest — zašto se smijete?...« Stvarno su se smijali, i reporteri, i
kamermani, i njihovi asistenti, i fotografi, i ljudi od televizije i radija, i oni
iz tjednika, i Silvija i Rod, i ja sam se također smijao — ja, pun zavisti jer
sam opazio kako me je Rod pritom pogledao, znate onako kao da hoće reći:
šta kažeš, kako sam ovo izveo? Ja sam već znao što govorim kad sam rekao
da će mala danas napraviti uvod, a nitko od nas. Ti, ti guzica, rekao si da
Babs neće znati što i kako treba reći. Ja sam tvrdio da to Babs točno zna, ta
to je takva »star-mala« i danas već prepredenija od svoje majke, i tebe i mene
zajedno — na, molim, to budalo, sada imaš!
Babs nas je gledala iskreno začuđena i pitala: »Zašto se svi tako smiju,
mamice? I ti isto, i Phil, i stric Rod? Pa ja j e- s a m starija od Davida!«
I naravno da je Silvija na to obgrlila Babs i srdačno je privila k sebi i
ljubila je. No, a onda da ste vidjeli dodatno blicanje, tja, mogu vam reći, moj
gospodine suče, a na televizijskim kamerama vidio sam samo još kako
žmirkaju crvena svjetla, svi su snimali ili prenosili, doista svi — sve što
postoji. Prvi i drugi njemački TV-program, švicarska tele vizija, francuska
ORTF, talijanska RAI, engleska BBC, američke tvrtke CBS i NBC i još
dobar tucet drugih stanica sa svojim švicarskim inozemnim redakcijskim
timovima. Ono što se nije izravno prenosilo, slalo se satelitskim relejima
blizu Ziiricha, prema nebu, prema onim TV-satelitima što vječno kruže oko
Zemlje, slalo se okolo-naokolo i opet natrag i zabilježilo se na svim
kontinentima, da bi potom, već ovisno o razlikama u lokalnom vremenu,
bilo emitirano u najprikladnijim večernjim terminima 'via satellite’.
Reportažna kola, ogromne kištre, stajala su u dvorištu DOLDERA i zagušila
ga. Ona koja nisu mogla naći više mjesta — osobito radio-kola, a tih je bilo
daleko najviše — parkirala su uzduž kolnog prilaza k hotelu ili uz ulicu, koja
je vodila prema Ziirichu, ili pak uz ulicu koja je vodila u šumu. Gore, kraj
šume, huktale su i brujale teške mašine svjetlosnih agregata za reflektore.
Kablove, koji su izvana vodili u hotel, nije više bilo moguće izbrojiti — no,
pa tako je to uvijek bivalo, ali je to sada bilo prvi put u DOLDERU, a svi
hotelski gosti sjedili su u velikoj okrugloj dvorani ili u svojim sobama pred
televizijskim aparatima i vjerojatno se također smijali — švicarska je
televizija izravno prenosila, ARD i ZDF također, zapadnonjemačke
odašiljače moglo se ovdje primati daleko u unutrašnjosti. »Dakle, bilo je
komično što sam sada rekla. Veseli me da se smijete...« Babs je, naravno, i
dalje govorila, nastala je ponovno tišina u dugačkom salonu DOLDERA.
Ljudi za teškim kamerama stajali su na podestima, očiju uperenih u okulare
svojih aparata, sa slušalicama na ušima, dobivali naređenja od režisera
snimanja koji su sjedili u reportažnim kolima ispred svojih monitora.
Fotografi su čučali, stajali, ležali na podu, škljocali svojim hasselbladima
leicama i rolleima iz najluđih uglova, ljudi s radija klečali su pred kontrolnim
uređajima i imali su također slušalice na ušima preko kojih su iz
snimateljskih kola saznavali da li je ton dovoljno jasan ili su popratni šumovi
preglasni. Oni od radija stalno su dolazili i odlazili da bi bolje namjestili
jedan od najmanje dva tuceta mikrofona koji su stajali ispred Babs, Silvije.
Roda i mene. Kamermani televizije i tjednika donijeli su još i druge
mikrofone, na nekim dugim štapovima, tzv. vješalima, koja su se njihala
iznad nas, pričvršćena o stative. A ljudi iza reflektora brinuli su se da
budemo uvijek sto posto ispravno osvijetljeni. »... ja sam se, dakle, igrala s
Davidom, a tetka Romy i mamica su razgovarale i, naravno, mislile su da mi
ne slušamo — oprosti, molim te, mamice, neću to više nikada učiniti, ali...«
»Što nećeš učiniti nikada više?« pitala je Silvija, iznenađeno se
smješkajući.
»Prisluškivati«, rekla je Babs.
»Ti si prisluškivala?« Babs je suho zakašljala. »Da, mamice. Ja znam
da se to ne smije. Ali vi ste malo glasnije razgovarale, a mene je zanimalo,
jer si ti rekla kako je užasno naporno snimati četiri filma jedan za drugim —
a to je upravo bio slobodan dan između snimanja, sjećaš se? — tetka Romy
je rekla da ona to sasvim razumije i da se od vremena na vrijeme treba
jednostavno sasvim iz svega isključiti, a ti si odgovorila da to ne možeš, da
moraš taj film dalje snimati, jedva da je počeo, tako si rekla, i još si rekla: ja
bih to sasvim sigurno izdržala, i još i peti. Ali ovaj film ovdje, radi se o tome
da sam u gotovo svakoj sceni, a navečer dođem u hotel potpuno prebijena i
samo mi je još do spavanja, spavanja, spavanja — a onda još i dijete!«
Urlanje.
Recimo: dirljivo urlanje.
Ali moćno.
»Jadno moje dijete«, reče Silvija privijajući Babs uza se. »Tako mi je
žao. Da, ja sam to rekla. Ali, bože moj, ti si to čula, kako strašno!«
Babs se energično oslobodi zagrljaja.
»Moram kihnuti.«
I kihne.
Čak su i to svi smatrali komičnim. Znate, kad ovako nešto jednom
počne, u kinu, u kazalištu — onda obično sve propada, ljudi se i dalje
neprestano smiju kod svake prilike, bez prestanka, i možete sve obustaviti i
spustiti zastor.
Ali ovdje ne! Tu je čak i to kihanje bilo puni pogodak. Rod, govno, sav
je blistao. Siguran sam, kad bi se za takvo što dobivala Nobelova nagrada,
on bi je očekivao zato što mu je palo na pamet Babs prepustiti da priča. Ne
samo od švedskog kralja osobno, nego još i s ponudom da Gustavu VI
Adolfu smije reći ’ti'.
»Na«, reče Babs gomili ispred sebe, »i onda sam znala kako teško moja
mama radi! Kad već ona sama tako nešto kaže! Jer to je naravno značilo:
onda još i dijete, za koje se uvečer ne mogu brinuti, jer odmah zaspim, zbilja
znate moja je mama često i usred jela znala zaspati. A Phil mi je onda još i
čitao »Winnieja«, »Olivera Twista« ili »Tom Sawyera« i »Huckleberry
Finna«. Phil, sad se ti molim, nemoj ljutiti, ja isto tako volim i tebe slušati
kako mi čitaš, zbilja...« spustila je svoju malu (vruću) ruku na moju »... ali
to je ranije uvijek činila mama. To, i prije toga se pomoliti.« »Ja nisam s
tobom molio?« rekoh rutinirano i prestrašeno. Kod mene je u odnosu na
malu već odavno sve bila samo rutina. Još i moliti, moj gospodine suče!
Vidio sam da se Rod cerio. Pas. Genijalni sroljo! »To je ... to je ... nisam
znao kako molite...«, mucao sam. Rutina zrela za snimanje, da se pobljuješ!
»Ali, Phil«, reče Babs — sa svih strana sijevali su elektronski blicevi,
zašto zapravo, nikada nisam shvatio, kao da reflektori nisu dovoljno jaki —
»ali, Phil, pa ja znam da ne znaš. Onda sam sama molila. Za nas sve. Ma,
nije to. I ti si mi sasvim lijepo čitao. A najljepše iz ’Alice u Zemlji čudesa’,
priču o onom ludom klobučaru — i o zečiću koji uvijek dolazi prekasno, to
je bilo prima. Ali ja sam morala uvijek misliti na to, kad bude film gotov, da
onda mama jednostavno mora učiniti onako kako joj je savjetovala tetka
Romy.« Babs se opet okrenula objektivima kamera i mikrofonima. »I sad je
došao čas da vam kažem zašto to sada tako mora biti. Dakle: film sa stricem
Bianchijem je gotov. A mama će sada, prije nego što započne novi film, prvi
puta u četiri godine, otići na dopust...« Babs opet zakašlje. Za ovu priliku
nosila je zeleni pleteni overall s »rol-kragnom« na vratu, zatvoren patentnim
zatvaračem, iznad toga crvenu plisiranu suknju s naramenicama i crvene
cipele. Crna kosa bila je visoko podignuta, u njoj utaknut umjetni crveni
cvijet, a po sljepoočicama su padali uvojci. »Već smo svi jako uzbuđeni«,
rekla je Babs. »A najviše, naravno, ja. Jer to je prvi put da Phil, mamica i ja
ne idemo zajedno na dopust. Ne, da bi se mama baš onako potpuno odmorila
ide sama!« Babs se nasmije. »A Phil i ja, i striko Rod i Clarissa i gospodin
dr Wolken, mi ćemo je ostaviti na miru! Naravno da ću sigurno biti žalosna
bez mamice, ali... To neće trajati dugo! A ja ću se sa stricem Rodom i
Clarissom i Philom i gospodinom doktorom Wolkenom sjajno zabavljati u
Parizu i Madridu i posvuda kamo ćemo još ići. Da, to je ono što sam vam
htjela reći. Ah, da još nešto: Mamica leti daleko, vrlo daleko. I to gdje će biti
na odmoru je tajna. Znam da vi svi mamu jako volite. I zato mislim da ćete
mi ispuniti jednu molbu. Ja, naime, imam jednu. Nemojte, molim vas,
pokušati slijediti moju mamu i opet je fotografirati i sve to. Molim vas! Ja
to ne mislim loše. Ali, molim vas, ostavite sada moju mamu na miru! Hoćete
li?«
Tri sekunde tišina.
A onda su zaurlali svi ovdje sakupljeni na najrazličitijim jezicima:
»Da!«
Da! Da! Da! Urlanju nije bilo kraja. Ovaj put iz opreznosti uopće nisam
pogledao Roda, prljavu svinju. Babs je ustala, naklonila se na sve strane i
podigla jednu ruku. Nastala je tišina. A Babs je rekla, pošto je prije toga
ponovno zakašljala: »Hvala lijepa. Ja sam znala da ste svi vi dobri, da ste
sjajni, perfektni!«
Rod Bracken ustane. On je visok, jak čovjek, i tada mu je bila četrdeset
i jedna. Ima blijedo lice čovjeka koji malo boravi na svježem zraku, tipičnu
američku frizuru sa sasvim kratko podšišanom kosom, koja mu odlično
pristaje na duguljastoj glavi; pomalo prosjed. Oči su mu vrlo svijetle, ledene
hladnoće, ali znaju u trenutku prijazno i toplo sjati — kao sada na primjer
— (taj čini sa svojim očima što god hoće), ima vrlo velik nos i vrlo tanke
usne. Obrve su mu srasle.
Toga poslijepodneva nosio je sivo flanelasto odijelo, bijelu košulju i
crnu kravatu s plavim točkicama. Podigao je obje ruke i rekao: »Hvala,
dečki!« S novinarima svih vrsta ophodio se kao s kolegama. Nazivao ih je i:
momci, boys, chums, prijatelji, amici, copains, već prema tome gdje se toga
trenutka upravo nalazio. Tri jezika govorio je perfektno, a daljnja tri dosta
dobro.
»Obećali ste da ćete Silviji Moran ovaj odmor priuštiti, da je nećete
slijediti. Hvala vam, dečki. Uostalom: Silvija leti tako daleko da je ionako
nitko od vas nikada ne bi mogao naći!« Smiješak, malo usiljen. Tako. A sada
bih rekao još nekoliko riječi. Slijedeće godine Silvija Moran moći će
realizirati najvažniji i najveći projekt u svojoj karijeri — igrat će u najvećem
filmu što ga je ikada snimila u najsmjelijoj produkciji što su je SEVEN
STARS ikada realizirale, svoju životnu ulogu. Danas vam mogu reći, da je
u tu svrhu, a na moj poticaj, Silvija Moran osnovala vlastitu produkciju —
SYRAN-PRODUCTIONS. SYRAN je, naravno, sastavljeno od Sylvia i
Moran. SYRAN-PRODUCTIONS će proizvesti za SEVEN STARS — u
posebnoj novoj vrsti tehnike u boji, i« — efektna pauza — »i za dvadeset i
pet milijuna dolara...«
Vidio sam kako je Rod govorio, ali iznenada njegov je glas nestao.
Svega možda tri sekunde. U te tri sekunde prisjećao sam se. Toliko toga
čovjek se može sjetiti u samo tri sekunde ...
 11

1960, 25. rujna, bila je filmska premijera koja je ušla u povijest kao
»Brackenov super-film«. Spomenuta praizvedba održana je u Miinchenu.
Naslov: CRNO NEBO
Troškovi produkcije: 6,5 milijuna DM.
Čista dobit do danas: 156,7 milijuna DM. Brackenova »filmčina«
rađena je prema romanu autora po imenu Erich Walden, koji je 1931. umro
u najvećem siromaštvu.
CRNO NEBO otprilike je isto toliko poznato kao i romani tajnom
obavijenog Brune Travena. Zato su njemačke filmske kompanije uvijek
nanovo pokušavale taj roman prenijeti i na filmsko platno. Međutim: nikada
nije bilo moguće priskrbiti dovoljno novaca, pa čak niti uz pomoć
najsloženijih Co-produkcija. (Radnja se odvija u mnogo zemalja, između
ostalog i u nekim vrlo dalekim.) Autor knjige, Walden, koji je umro
neposredno iza svoje žene, imao je samo jednog nasljednika — sina Otta.
Otto Walden radio je 1958. kod jedne münchenske firme nekretnina.
Financijski nije dobro stajao. Nimalo. Svojom krivnjom bio je rastavljen od
dviju žena, što je značilo, da je morao plaćati dvostruku alimentaciju, a živio
je s trećom ženom.
1958, 12. travnja, uvečer, dobio je posjetu. Stanoviti Rod Bracken
molio ga je za razgovor. Da je namještenik Savjetodavnog ureda za poreska
pitanja u New Yorku, rekao je taj Bracken nekoliko puta na telefon. Walden
se za svaki slučaj prethodno raspitao. (Ovom je sastanku prethodila stanovita
prepiska.) Uzalud. Nitko od upućenih financijera nije čuo za ime Rod
Bracken ili za naziv ureda što ga je on naveo. Waldenu je bilo samo moguće
doznati gdje je taj Bracken u Münchenu odsjeo: u jednom od zadnjih, pa
zato i najjeftinijih pansiona u gradu.
Točno u dogovoreno vrijeme pojavio se te večeri kod Waldena — loše
obučen, mršav i bijedan. Još prije no što je skinuo kišni ogrtač (zelenkast i
rasparan), saopćio je Waldenu razlog zbog kojeg je doletio preko Antlantika:
»Producirat ćemo taj roman vašeg oca, dragi prijatelju.«
Walden je držao da je Bracken neki siromašan smušenjak. Već deset
minuta kasnije držao je Walden, koga su tištili dugovi, sav zdvojan istog tog
Brackena za genija koga je slušao otvorenih usta. Bracken je govorio
prilično dobro njemački, s teškim naglaskom, brzo, odlučno, apsolutno
siguran u svoju stvar, a prije svega s pristupom poput velikog bankara.
Nije se upuštao u uvode, nego je odmah razjasnio da je u stanju učiniti
ono što nisu mogla ni najveća njemačka filmska društva, naime, utjerati 6,5
milijuna DM — i to u vrlo kratkom vremenu.
»Ja sam se interesirao«, rekao je svom domaćinu Bracken, stranac s
krivo izgaženim cipelama, zgužvanim odijelom i upalim licem, »za
njemački porezni zakon. I imam ovdje u Miinchenu jednog poznanika koji
mi je spreman do kraja godine posuditi sedamdeset tisuća maraka. A više i
ne trebamo.«
Ne više? Zajam od 70.000 maraka? Ako su mnogi distributeri i
producenti taj film kalkulirali sa 6,5 milijuna maraka? »Distributere također
ne trebamo. Producirat ćemo sami i prodavati gotov film onim posrednicima
u cijelom svijetu koji najviše nude. Što mislite, koliko će tu ostati za nas!«
Dakle ipak luđak! Što se može započeti sa 70.000 DM? Rod Brackcn je Ottu
Waldenu objasnio što se time može započeti. Nakon toga Otto Walden više
nije Roda Brackena definitivno smatrao luđakom. Slijedećeg se
prijepodneva obojica gospode pojaviše u münchenskom Registarskom sudu,
da bi u Registar unijeli firmu pod nazivom CRNO NEBO FILMSKA
PRODUKCIJA Društvo s ograničenim jamstvom &CO. KG. Dva vanjska
ortaka bili su najprije sama gospoda Walden i Bracken. Uplaćeni osnovni
kapital: 20.000 DM (Brackenov münchenski prijatelj doista se pojavio s
novcem na licu mjesta).
Odmah potom tiskani su prospekti što ih je Bracken prethodno
pripremio. Papir visokog sjaja. Najotmjenija oprema. Te prospekte odaslao
je Bracken na 8500 adresa u Saveznoj Republici. Te je ljude, po Brackenovu
naređenju, izabrao jedan demoskopski institut — Walden od sada jedva da
je i još imao kakvog posla s projektom. Tu se, bez iznimke, radilo o ljudima
koji su posjedovali mnogo novaca ili mnogo zarađivali, najugledniji ljudi,
koji su svi zajedno patili od istog zla: nalazili su se pri samom vrhu porezne
ljestvice.
U prospektima na visokosjajnom papiru u kojima su već objavljena
imena svih sudionika — glumaca, autora knjige snimanja, režisera,
producenta tehničke ekipe itd. itd. — (i doista su kasnije svi ti ljudi i žene
stvorili film!) objavila je FILMSKA PRODUKCIJA CRNO NEBO GmbH
&Co. KG svoju namjeru da s realizacijom filma legendarnog romana
započne već krajem godine. Sasvim u okviru legaliteta obratila se potom
pažnja na neke manje zapažene točke njemačkog saveznog Zakona o
porezima. One su, da ih ovdje pojednostavljene ponovimo, kazivale
slijedeće: novac što bi ga neki poreski obveznik stavio na raspolaganje za
ostvarenje nekog projekta — filma npr., ne oporezuje se, već se dapače
prilikom takve izjave u potpunosti odbija. Ljudima koji su primili te
prospekte pružila se tako prilika da sudjeluju u produkciji filma. Poznati
roman, glumci, režiser — sve je obećavalo senzacionalan uspjeh. O tome da
se sve odvija pravim putovima brinulo je jedno staro ugledno povjereničko
društvo iz Bremena. Takav način financiranja filma nije do sada uopće bio
poznat u Njemačkoj. Bilo je to sada prvi put. Rod Bracken se doista
najtočnije informirao. (Usput rečeno, on je sada već nosio odijela po mjeri i
stanovao u hotelu »Četiri godišnja doba«.)
Ono što je prospekt kazivao svečanim riječima objasnio je Bracken,
čovjek pristigao iz mraka, one večeri 12. travnja 1958. sinu pokojnog pisca
Waldena, koji je umro u siromaštvu pučkim jezikom ovako: »Bogatuni
moraju plaćati porez sve dok ne ostanu bez kinte. Ako daju novac nama —
mnogo, više, jako mnogo — onda to za početak ima efekt psihološkog
trijumfa: te pare ni u kom slučaju neće otići na pišljivi porez! Potom dolazi
i drugi psihološki efekat, nazovimo ga 'principom nade’. Bude li 'moj' film
utjerivao novac, moram od njega i ja dobiti odgovarajući dio! I bit ću,
naravno, još bogatiji! A ako se film izjalovi, nisam ništa izgubio, jer bi mi
porez taj novac ionako požderao. Tako imam još uvijek veliku šansu da
zaradim. A to bi bio treći psihološki efekat: draž hazarda!«
Otto Walden bio je oduševljen.
Bio je još oduševljeniji kad je u Bremensko povjereničko društvo ubrzo
nakon razaslanih prospekata počeo pristizati prvi novac — jednom 100.000
DM jednom 300.000 DM i još jednom 500.000 DM. Rod Bracken se dao na
putovanja. Tog je ljeta putovao izvanredno mnogo i nikad se nije moglo
točna znati gdje se u tom času nalazi. U svakom slučaju sklopio je mnogo
preliminarnih ugovora s glumcima, kamermanima, jednim režiserom — a
uzimao samo najbolje od najboljih. U kolovozu su trojica talijanskih
scenarista predala sjajni skript i Rod Bracken je doista imao na okupu ekipu
kakva se samo poželjeti može. U kolovozu su doduše Walden kao i jamci iz
Bremena postali histerični: do sada je ukupno trideset ulagača uplatilo svega
iznos od 1,7 milijuna DM.
1,7 milijuna!
A trebalo je 6,5 milijuna!
Gospoda iz Bremena napala su Brackena. Prije kraja godine ima da se
stvore 6,5 milijuna DM! Prije kraja godine mora se početi s produkcijom.
Inače će gospoda s ograničenim jamstvom biti prisiljena podnijeti tužbu
protiv Brackena i Waldena u ime ulagača. A Bracken i Walden bi se tada
našli iza rešetaka.
»Prokleti sroljo«, govorio je Walđen Brackenu.
»Sve lijepo s mirom, mali«, reče taj. »Kao prvo, ovako šta neću više da
čujem. Naravno da u kolovozu pare još ne mogu biti tu.« »Ništa ne
shvaćam«, rekao je Walden.
»Nisam to od vas ni očekivao, glupane«, izjavi Bracken. »Nešto ću vam
predložiti. Mi smo naš privatni ugovor postavili na bazi fifty-fifty. Svaki
dobiva polovicu od onoga što na obojicu otpada kao čista dobit.«
»Neće otpasti uopće ništa!« jadikovao je Walden.
»To je vaše mišljenje. Moj prijedlog: preuzimam trideset od vaših
pedeset posto, idemo k advokatu i utanačimo tako da ako sve krene naopako
na vaš teret ne pada ništa. Onda sjedim u govnu ja sasvim sam. Je li to
prijedlog koji vam nešto znači?«
Walden potvrdi, sav u suzama.
»Kao što sam i očekivao«, reče Bracken.
Bila su potrebna tri odvjetnika i jedan zapisničar da bi se Waldena
odgovarajuće osiguralo i da bi se postiglo da noću gospodin opet može
mirno spavati. Bracken nije nikada spavao drugačije doli odlično. Jer ono
što je on očekivao točno se i dogodilo. U rujnu je bilo sedamdeset kreditora
s ukupno 2,8 milijuna. Listopad je donio jednog jedinog, sa 320.000 DM.
Branša je imala svoje jasle. Do studenog mjeseca. A onda su odjednom
prispjela pedeset i četiri ulagača s ukupno 3,8 milijuna. 1. prosinca bilo je
111 kreditora sa 6,49 milijuna. 10. prosinca bilo je još 22,7 milijuna koja su
gospoda iz Savezne Republike još željela uplatiti. Jamci su bili prisiljeni
odbiti sve što je prelazilo 6,5 milijuna — pa da su platioci i klečeći molili
sklopljenih ruku. Uzmite, uzmite, uzmite! Više nije ništa išlo.
Tako su po planu, još prije Božića,' započeli radovi na produkciji filma.
A trajalo je do 25. prosinca 1960. Tada je film bio spreman za prikazivanje,
sinhroniziran na dvadeset i osam jezika, titlovan na daljnjih devetnaest —
razaslan po čitavoj kugli zemaljskoj i prodan distributerima koji su najviše
nudili. Nakon premijere slijevao se novac u slapovima.
Walden je sada pokušavao dobiti opet više od svojih dvadeset posto, ali
je Bracken samo slijegao ramenima: »Ni pfeniga više nećeš dobiti, ti idiote«,
reče dosađujući se. U međuvremenu su obojica prešla na »ti«. »Takvu
glupost kakvu si pokazao valja kazniti. U kolovozu si me još proklinjao jer
smo imali tek jedan-zarez-sedam milijuna, posro si se u gaće od straha pred
gužvom. A da malo razmisliš, to nisi bio u stanju.«
»Razmisliti?«
»Da će vreće s novcem tek na kraju godine brže-bolje potražiti još koju
otvorenu mogućnost da svoje — bijele ili crne pare, ukoliko još ide, sakriju
pred porezom na kakvo sigurno mjesto«, odgovori Rod Bracken.
»Uostalom: sa dvadeset posto imaš i više nego dosta, ti glupa guzice.«
I time je Rod Bracken, preko noći, praktički nestao iz Münchena, iz
Savezne Republike, iz Evrope. I praktički je preko noći iskrsnuo u
Kaliforniji. Malo kasnije posjedovao je sjajnu vilu u Beverly Hillsu. Imao
čitavu flotu automobila, koja se sastojala od jednog mercedesa, jednog rollsa
i jednog bentleya. Imao dvojicu kineskih slugu, tada najskuplju i najljepšu
starletu Hollywooda, antikvitete u velikim količinama, ogromne akvarije, u
kojima je — pod izlikom, naravno, da jedan hobby mora imati — slava
obvezuje! — uzgajao najrjeđe, najljepše i najstrašnije ribe na svijetu.
Još se sada sjećam kako mi je Bracken, prilikom našeg prvog susreta,
cijeli sat govorio kakvih sve poteškoća ima kod uzgoja serrasalmusa piraya,
najstrašnijeg izdanka četiriju različitih vrsta porodice piranha, tog 'udruženja
ubojica’, iz područja Amazonskog sliva.
Zaradio je dakako mnogo novaca svojim ’Chuzpe’ — filmom. Ali to
nije bilo dosta za luksus u kojem je sada živio. Čime je još zarađivao mnogo
novaca — mnogo, mnogo više — to tada ne da sam znao samo ja, to je znao
tko god je poznavao Brackena. Ja sam ga jednom o tom pitao, a on mi je
dobro se još sjećam, odgovorio: »No, naravno tako je to bilo. A što biste vi
učinili? Trik s financiranjem filma može se svuda primijeniti. Vi znate, tada
sam počeo — stambeni blokovi prikolice za stanovanje i porodična gradnja,
sve sam to financirao na taj način, a i veće stvari, naravno. Nebodere,
tankerake, flote i jednu veliku kliniku ...«
»Da, znam«, rekao sam. »Ali kada ste počeli sa svim tim?« »Pa tada,
još u vrijeme kada sam tako mnogo putovao za CRNO NEBO«, odgovorio
je. Nakon što me je zamolio da ga pratim, jer bilo je upravo vrijeme da se
nahrane pripadnici serrasalmusa pirayae, rekao je još: »Oni su svi mislili da
će mi trebati tjedni i mjeseci da skupim ekipu za onaj mali posrani film.«
Groktao je. »Tako nešto pijan obavim s lijevom nogom za šest dana. Šta god,
pa da, da sam naravno, osnovao svoje ostale firme s drugim partnerima!
Povjereničkih društava ima svuda u svijetu za svinje hraniti. Kad se film
počeo prikazivati, već su svi projekti odbacivali novac — čak je i nacrt
velike klinike već bio na crtaćoj dasci. Idioti. Vi ne znate, dragi prijatelju,
koliko idiota ima na zemlji.«
Ah, da, naravno: kad sam upoznao Roda Brackena, on je već bio agent
Silvije Moran. Ona mu je ponudila posve ludi financijski aranžman.
Dobivao je više postotke od njezinih gaža nego bilo koji drugi agent na
svijetu.
Silvija je tada rekla: »On ih i zaslužuje, svaki pojedini postotak, svaki
pojedini cent. On je najgenijalniji čovjek kojeg sam ikada srela. I zato sam
ga, naravno, morala imati.«
 12

«... O čemu se radi u tom slijedećem i najvećem filmu što su ga Silvija

Moran i SEVEN STARS ikada snimili, reći će vam sada Silvija Moran
sama«, čuo sam iznenada opet Roda Brackena kako govori na onoj
konferenciji za štampu u DOLDERU. Odjednom je glas ponovno bio tu.
Samo tri sekunde ga nisam razabirao, prisjećao sam se. Čovjek se može
prisjetiti tako mnogo toga u samo tri sekunde...
Tu je bila sala DOLDERA, tu su bile kamere, reflektori, mikrofoni. Tu
je bila Silvija, prekrasna Silvija, nadzemaljski lijepa Silvija. THE BEAUTY
— LJEPOTA. Taj slogan bio je, naravno, Brackenov. Drugi agenti su za
svoje zvijezde kreirali druga simbolična imena: THE SIN, THE BODY,
THE VOICE — GRIJEH, TIJELO, GLAS.
»Da«, rekla je sada Silvija, rutinirano kad je to bilo potrebno — sa
smiješkom, ako je trebalo — ozbiljno, glumica konačno i to inteligentna,
»da, mi pripremamo naš najveći film, moja gospodo i gospođe. I zato je
doista potrebno da se prije toga odmorim. Jer taj novi film, ta nova uloga o
kojoj sam sanjala cijelog života, zahtijevat će od mene sve moje snage.
Znam da mi predstoji najljepše i najteže doba moga života.«
»O čemu se radi, gospođo Moran?«
Sakupljeni reporteri izabrali su jednog čovjeka od agencije FRANCE
PRESSE kao svog govornika. Stajao je sasvim sprijeda. Debeo, prijazan
gospodin, Claude Parron se zvao. Poznavali smo ga. S vremenom čovjek
upozna sve njih iz tog zanata.
»Radi se o postavljanju filma KAVKASKI KRUG KREDOM od
Bertolta Brechta«, rekla je Silvija Moran polagano. Kretanje u dvorani.
Potisnuti uzvici. To je bila senzacija — i to još kako tempirana! (Samo ne
gledati toga Brackena, tu svinju!) »Od Bertolta Brechta?«
»Da. Ja ću igrati kuhinjsku služavku Grušu, dakle jednu sasvim
drugačiju, apsolutno novu ulogu, kakvu nisam nikada igrala.«
»Suprotnu vašem tipu!« rekao je AFP-Parron. »Suprotnu mom tipu?
Ah, vi mislite na vanjštinu! Da, to da. Ali inače... Vi poznajete KRUG
KREDOM ... Vi znate da se ovdje radi o služavci koja uzima k sebi dijete
guvernerove žene, odgaja ga i čuva od svih opasnosti — sve dok se
guvernerova žena ne vrati i traži dijete, pa dolazi od onog glasovitog pokusa
s krugom krede. Na kraju sudac dosuđuje dijete služavci, koja je dijete
ispustila i nije ga iz kruga vukla k sebi, da ga ne bi povrijedila. Jer na ovom
svijetu nisu najvrednije majke, već ono majčinsko.« I ruka oko Babs, koja je
upravo kihnula. »Ovo što sjedi upravo pored mene također objašnjava zašto
sam oduvijek sanjala o toj ulozi... moje ljubljeno dijete.«
»Dakle, Brecht, gospođo Moran. Mi Francuzi volimo Brechta. Ali
američko društvo — i jedan dramaturg s Istoka ...«
»Najveći njemački dramaturg ovog stoljeća, monsieur Parron«, rekla je
Silvija.
»Potpuno sam vašeg mišljenja«, rekao je AFP-Parron. »Ja čak mislim,
svijeta! Ali, kako ćete izići na kraj? Mislim reći, nema li tu ogromnih
poteškoća?«
Silvija me pogleda sa smiješkom.
Napokon i ja sam morao nešto reći.
Rekao sam (a govoriti sam znao, dugi niz godina želio sam postati
glumac ili pisac, no, na neki način sam i postao nešto slično, kao neki
glumac), glavu okrenuvši malo udesno, en face ne izgledam tako dobro kao
s lijevog profila, lijeva strana je moja najbolja strana — rekao sam vrlo
mirno, vrlo opušteno, vrlo uvjerljivo: »Do sada na svu sreću uopće nema
nikakvih poteškoća.«
»Ali Istok, gospodine Kaven ... Nasljednici... Prava ... «»Upravo to!«
rekoh. »Sa svim tim stvarima i ljudima — vlada najljepša sloga! Vidite,
monsieur Parron ... «Nagnuo sam se naprijed. «... taj film se podupire sa
državnim pozicijama! Živimo u doba kada se teži popuštanju zategnutosti
između Istoka i Zapada. Ne možda zato što bi bili anđeli! Ne, iz čistog
nagona za samoodržanjem.«
Sve — gadi mi se da to moram reći — sve točno tempirano po Rodu
Brackenu.
»Dakle, i u takvom vremenu naš bi film, prema obostranoj namjeri
trebao biti u znaku mira, dobre volje, spremnosti za razumijevanje i
mogućnosti koegzistencije.«
»Obostrano — znači li to da imate podršku državnih tijela na Istoku i
Zapadu, Mr. Kaven?«
»Upravo to, monsieur Parron.« Nemir. »Državne vlasti u Istočnom
Berlinu i u Washingtonu zajednički će nam pomoći ostvariti taj film. Vođeni
istim motivima pomažu nam i zastupnici, čuvari ostavštine i nasljedstva i
vlasnici autorskih prava tog — i sada vas moram citirati jer imate po mom
mišljenju apsolutno pravo, monsieur — u međunarodnim razmjerima
najvećeg dramatičara našeg stoljeća.«
 »A vi ćete snimati u Španjolskoj, gospodo Moran?«
»Da. U ESTUDIOS SEVILLA FILMS u Madridu i u Pirenejima, kod
Zaragoze i kod Barcelone. Komad se kao što zna te, odigrava u davno doba
u jednoj kavkaskoj provinciji, u Gruziji. Španjolska je za to idealna.«
»Pa bila je i za 'Doktora živaga’«, rekao je Claude Parron. »Točno.«
Silvija kimnu. Nosila je dvodjelni ensemble (suknju i bluzu) od Puccija, u
onim za Puccija tipičnim, divlje razbacanim vatrenim bojama mješavini
ametista i zagasito ružičaste, pred njom je ležala torbica istih boja, također
od Puccija, a nosila je crne cipele od krokodilske kože. Na sebi je imala
četverostruku ogrlicu od bisera, s velikim zatvaračem. Zatvarač je izgledao
kao ruža. Listovi od briljanata, a u sredini tri bisera. Imala je i naušnice, koje
su bile izrađene kao zatvarač na ogrlici. I prsten je imala, izrađen prema
istom motivu, ruža je bila, naravno, manja, a umjesto tri bisera bio je na
prstenu jedan briljant. Znao sam da ima 20 karata i da je iz klase 'Jaeger’.
Bilo je to prvo na američkoj ljestvici. U Njemačkoj je 'Jaeger’ jednak
’Riveru’, a u Francuskoj to odgovara ’Bleu-Blanc’. Obrazovan sam, zar ne,
moj gospodine suče? Konačno, na prstu druge ruke Silvija je nosila jedan
smaragd, a na zglobu briljantni sat od firme Jaeger-LeCoultre. »Već godinu
dana teku pripreme«, rekla je Silvija. »Uložili smo sve svoje ambicije u to
da i najmanju ulogu povjerimo najboljem glumcu kojeg je moguće naći.
Imamo najbolju tehničku ekipu — kamermana, tonmajstora, arhitekte i tako
dalje. Imamo najboljeg pisca dijaloga ...«
Ovi su danas imali gomilu toga svariti! Sve to — što je istina, istina je
pa gadio mi se koliko i ja njemu — sve je to bilo djelo Roda Brackena!
Silvija je dobro znala zašto ga tako ludo mnogo plaća. A pritom bio je veliki
trik: svim tim novostima o narednom filmu Rod je prikazivao ono što je bilo
najočiglednije: da će Silvija na neko vrijeme nestati! (Naravno, da je i Babs
bila uvjerena da mama želi ići na odmor: nije nitko lud da ide jednom
devetogodišnjem djetetu objašnjavati što znači ’lifting’).
AFP-Parron upita: »A samo za taj film ...«
»Zvat će se KRUG KREDOM, monsieur Parron«, reče Silvija. »... i
samo zbog KRUGA KREDOM osnovali ste vlastito društvo, missis Moran
taj SYRAN PRODUCTIONS?«
»Da. Kod jednog tako moćnog projekta to je nužno.«
»Naravno, radi poreza!« dobaci netko.
Silvija mu prijazno kimne.
»Jasno, i zbog toga. Ja doista nemam namjere raditi nasmrt da bih onda
do kraja života još plaćala sedamdeset, osamdeset, devedeset, devedeset i tri
posto poreza. S vlastitom kompanijom stvar je i po mene nešto bolja. Imate
li što protiv?«
»Ali molim vas, missis Moran«, kaže Claude Parron u nedoumici.
»Naravno, da ne. Tko je šef produkcije, tko vodi SYRAN-
PRODUCTIONS?«
Silvija me pogleda blistavim očima, možda je mislila na ono što je bilo
ranije, možda me je doista toliko voljela, postalo mi je zlo. Rekla je poneseno
i vrlo ponosno: »Philip Kav e n !«
»Philip Kaven?« Claude Parron pokušao je oduševljenim iznenađenjem
prikriti svoju zblenutost. »To je... to da ćete vas dvoje sada i poslovno
surađivati, missis Moran, to je naprosto veličanstveno!«
»Znate«, rekla je Silvija »mi smo sada već gotovo tri godine zajedno,
Phil i ja. A sretni kao prvog dana. Zašto?«
»Jer se, vjerni svom uvjerenju, da je brak smrt ljubavi, niste nikada
vjenčali«, reče AFP-Parron.
»Sigurno. To je naše uvjerenje — mi ga ne želimo ni u kojem slučaju
propagirati! Kod mene i Phila to se pokazalo ispravnim. A zašto? Jer nas
veže ljubav, u kojoj prosto sve, ali ma baš sve štima, tjelesno i duševno.
Duševno je ono što će ostati. A to je najvažnije. Treba imati iste nazore, iste
osjećaje, sklonosti, averzije, iste misli. Kod Phila i mene to jest tako. Među
nama vlada apsolutna harmonija. A ipak smo dva sasvim samostalna bića.
Ja znam da je Phil pametan i pravedan, dobar i nesebičan ...« (zbilja, moj
gospodine suče, takve je stvari govorila, a ja sam tu sjedio i izigravao
stidljivca).
Nakon jedne stanke zanesenosti, Claude Parron izusti (engleski, kao i
sve što je rekao) ozbiljno: »Missis Moran zahvaljujem vam u ime svih svojih
kolega, u ime svih gledalaca i slušalaca. Mi svi, milijuni na cijelom svijetu,
veselimo se zajedno s vama, osjećamo zajedno s vama, i želimo vam svima
zajedno, vama, mister Kavenu, naravno i našoj Babs, da vas troje i dalje
ostanete ovako sretni. I nadamo se, missis Moran da će KRUG KREDOM
biti vaš najveći osobni uspjeh. Hvala vam svima.«
»Mi zahvaljujemo svima vama, moja gospodo!« Silvija se digla. I mi
smo ustali. Claude Parron je prišao bliže i poljubio Silviji ruku. Zatim se
duboko naklonio.
I sada smo stajali ovdje — Silvija, Bracken, Babs i ja — još jednom u
jarkom svjetlu reflektora, smješkajući se, Babs smijući se.
Babs je zahvatila u jednu od vaza i pružila Parronu crvenu ružu.
 13

A onda je krenulo!
I to kakvom brzinom, moj gospodine suče. Rekao sam već na početku,
da sam mog maseratija ghibli (krem-bijelog), kojeg mi je Silvija poklonila,
uvijek doista kao od šale mogao natjerati na 290 km/na sat. U gradu,
naravno, o tome nije moglo biti ni govora. Uopće ne. Švicarci prokleto paze
na to i posvuda su sami znakovi s ograničenjem brzine. Ali taj maserati leži
na cesti poput daske, s njime možete ulaziti u zavoje od 360 stupnjeva a da
pritom jedva i pomaknete nogu s pedale za gas. Silazeći s DOLDERA ima
nekoliko takvih zavoja, a ulice uske, vijugaju tu uzbrdo.
Pojurio sam nizbrdo. Pilatusstrasse. Sonnenbergstrasse. Gume su
cviljele kad sam do kraja zakretao upravljač lijevo, desno, lijevo. Jedino me
tada pritiskalo Silvijino rame u kaputu od samurovine, a njen ludi šešir od
samurovine (bila je poznata po svojim ludim šeširima) okrznuo bi svaki put
moje lice. Kozji put! Pazi, glavna cesta! Brdska cesta. A u retrovizoru sam
iza sebe vidio gomilu, najmanje dvadesetak kola. No, divno.
»Ovih se nećemo nikada riješiti«, rekla je Silvija pokraj mene.
»Nikada«, rekoh. Oprez! Ramistrasse. Sveučilište. Sveučilišnom
ulicom gore prema sjeveru, pokraj Visoke tehničke škole. Lijevo! Kroz
Weinbergfussweg naprijed prema zapadu, a onda dolje prema jugu. Pravi
lov na lisice. Dokopao sam se grada. Tu je bio Limmat! Preko mosta! Pored
Glavnog kolodvora! Nisam mogao voziti brzo. Ali zato spretno. Svaki
čovjek zna ponešto. Ovi iza nas mora da su se uznojili, svi ti Rodovi
prijatelji, momci, chums, amici, dečki i copains! A sada duž Limmata, preko
beskonačnog Sihl-Quaia. Križanje Kornhauserstrasse. Hopa. Prošao sam
kroz crveno svjetlo. Polaganije. Inače će nas ovi još i izgubiti. Tako, evo ih
opet. Dalje! Maseratiju sam stisnuo gas ravno u trbuh. Preko Limmata, koji
je svjetlucao u tami, desno širokom Hardtstrasse. Sada semafori, čitava
kolona semafora. Sve zeleno. Dalje! Užitak, takav jedan maserati, moj
gospodine suče. Lijevo se bez kraja i konca prostirala crna i ogromna
industrijska četvrt. Vozio sam gotovo točno prema zapadu, sve do sportskog
igrališta. Tamo su počinjali uski zavoji, koji su vodili prema usponu za auto-
put. Lijevo, desno, lijevo. Silvijina samurovina i šešir stalno su mi bili na
putu.
 Ona se okrene. »Ne brini«, reče »ti su još uvijek tu. Još uvijek su svi
tu.«
Dokopali smo se auto-puta za Bern. Oko kola je fijukao vjetar što ga je
proizvela brza vožnja. Vozio sam sada brže. I oni koji su nas gonili također.
Izlaz za Oerlikon. Izlaz za Dietikon. Još dva, tri izlaza sa auto-puta i bili smo
ovdje kamo sam namjeravao i želio doći, kod restorana na mostu Wiirenlos.
Taj restoran na mostu, osamnaest kilometara udaljen od Ziiricha, lebdi
visoko iznad oba smjera auto-puta i još malo više. Tu je šest restorana,
osamnaest dućana, jedna bankovna filijala, jedna telefonska centrala, tuševi,
previjališta za djecu, četrdeset tankirališta za automobile u blizini
parkirališta, na kojem ima mjesta za sedam stotina automobila. Sve je na
tom odmaralištu dnevno otvoreno (gotovo) dvadeset i četiri sata.
Dovezao sam na parkiralište i stao. Izašli smo. Ruku pod ruku pošli smo
preko tamnog traga prema fantastičnoj konstrukciji na mostu. Od šest
restorana »Srebrna kugla«, »Srebrni galeb«, »Habsburški grill«,
»Boulevard-Cafe«, »Dječji restoran«, izabrali smo šesti: »Landbeiz«. To na
švicarskom njemačkom znači nešto kao 'mala seljačka gostionica’, u kojoj
se zapravo više pije nego jede. Bilo je toplo i ugodno kao u kakvoj seljačkoj
kolibi, i ja sam naručio jednu bocu »Saint Saphorin«, iz godine ’69.
Ispod nas su šištali svjetlosni tragovi automobila u šest ’špura’ u oba
smjera. To je bio vidik, koji me je uvijek nanovo znao fascinirati; bili smo
već nekoliko puta ovdje jer smo se uvijek ponovno smireno osjećali. Ona je
pušila. Braća bi morala uskoro iskrsnuti. Konobar je donio 'Saint Saphorin’
u srebrnom vjedru. Dok je otvarao bocu, pojavio se i prvi od Brackenovih
momaka, burazera, kitova, a kamere spremne da škljocnu. Pogledao sam ih
bezizražajno. Pomogao sam Silviji prebaciti preko ramena kaput od
samurova krzna, pomogao joj skinuti šešir. Stavila ga je na jednu slobodnu
stolicu.
»Merde, alors!« reče glasno jedan od reportera.
Drugi su samo zinuli u nas.
Žena do mene nije bila Silvija Moran. Žena do mene samo je obukla
Silvijin kaput i šešir od sibirske lisice (To je ovog puta bila moja ideja,
jednom jedna moja — a ne onoga srolje Brackena!) Žena do mene bila je
Clarissa, dadilja male Babs.
 14

Konobar je ulio malo vina u moju čašu. Kušao sam. 'Saint Saphorin’
imao je trpak i veličanstven okus. Kimnuo sam, a on je napunio obje čaše i
promrmljao nešto što je vjerojatno bila kakva zdravica. Zahvalili smo mu i
počeli oboje piti. Reporteri kod ulaza stajali su neodlučno. Tiho su
međusobno razgovarali. Jedan visoki, plavi, pristupio je k stolu i rekao mi
njemački, s rajnskim naglaskom: »To nije bilo fer, gospodine Kaven.«
»F e r!« rekoh. »Zar vas Bracken nije zamolio da gospođu Moran
ostavite na miru? J a nisam vjerovao da ćete v i biti fer! Zato sjedim sada
ovdje s gospođicom Clarissom.«
»A gdje je missis Moran?« upitao je uistinu.
Nisam mu uopće odgovorio. Vratio se k ostalima i počeli su opet
razgovarati, a onda su otišli, svi osim ovog visokog plavog Nijemca s
rajnskim akcentom. Naručio je pivo i dobio ga. Odlučio je, dakle, ostati do
zadnjeg. Rekao sam Clarissi: »A sada moramo čekati telefonski poziv.«
»Da, gospodine Kaven«, reče Clarissa. Clarissa je potjecala iz Los
Angelesa, ali je bila njemačkog porijekla i zvala se Clarissa Geiringer.
Poznavala je Babs još otkako je bila beba. Vjerna duša bila je ta Clarissa —
dvadeset i sedam godina tada, vrlo zgodna, vrlo plava, ali nisam zapravo
znao da U je prava blondina. Vidite, moj gospodine suče, kod te dame to
nisam znao. Tu mladu damu ne bih bio dotakao ni kliještima, jer Clarissa
nije imala nijedan od preduvjeta koje su moje slatke cure bezuvjetno morale
ispunjavati. Postali smo dobri prijatelji kroz sve te godine. Mene je Clarissa
barem poštovala, što nije bio slučaj s Rod Brackenom, i imala je tu osobinu
da je Babs zaista voljela, iskreno, što se uskoro pokazalo nezgodnim.
Visok plavi Nijemac s Rajne sjedio je tu i promatrao nas ljutito, i ispijao
svoje pivo. Ja sam znao, da će još potrajati do telefonskog poziva. I tako smo
udobno sjedili i čekali, dok su pod nama promicala svjetla, živahna svjetla
jer su iza njih sjedila živa bića.
Sjećam se da mi je Clarissa tu, u tom lokalu, visoko iznad četiri ’špure’
auto-puta, blizu Ziiricha (ali u odnosu na što je Ziirich bio blizu? Gdje je
bilo čvrsto mjesto, točka, soba na svjetlu; gdje sam bio doma? Ah, toga nije
bilo, moj gospodine suče, ja nisam imao svoje ’kod kuće’, ni najmanje),
sjećam se, da mi je Clarissa tu, visoko iznad svjetala koja su se dostizala i
gonila, pričala, koliko se Rod pred njom busao u prsa radi organizacije te
konferencije za štampu na kojoj zbog njegove spretnosti uopće nije došlo do
govora o Silvijinom »liftingu«, što apsolutno mora. ostati tajnom. Rod je
govorio Clarissi: »Kad ne bi bilo mene, ovi bi lijepo nasjeli. Uvijek kad
smrdi, ja se moram pobrinuti za miomirise.« »Samo nek’ drži jezik za
zubima«, odvratio sam odmah uzbuđeno. Ni Clarissa nije trpjela Brackena.
Držala je sa mnom.
Mogao sam s njom otvoreno razgovarati, a to sam i činio. »Kad se sam
sebi čini tako velikim, kad se stalno tuži da njegova dostignuća ne nailaze
na dovoljna priznanja, zašto onda ne ode?«
»On to ne može, i vi to znate, gospodine Kaven«, rekla je Clarissa. »Pa
vi znate kakvim je paničnim strahom opsjednut.«
To sam znao. Silvija mi je rekla. Rod je to jednom, potpuno pijan, otkrio
Silviji: on potječe iz New Yorka, i to iz Bronxa. Njegov je otac bio pijanica
a majka uličarka. Oboje su umrli prije no što je Rod navršio desetu. Dospio
je u dom. Tamo je bilo malo jela, a mnogo batina. Rod je odrastao u bijedi
New Yorka, njujorška bijeda je sasvim specifična bijeda. Rod je prosjačio i
krao, bio je čistač cipela, perač tanjura, automobila, perač lešina, bio je šegrt
kod jednog sadističkog elektromehaničara, a zatim kod jednog paraliziranog
džeparoša, koji je izučio bande mladića i onda ih slao u svijet. S trinaest
godina Rod je doživio svoje prvo seksualno iskustvo, neposredno nakon toga
dobio je svoj prvi triper, zbog kojeg je zamrzio sve što je žensko, što ga je
potjeralo k otrcanim ženetinama u birtije, na Waterfrontu, i podarilo mu
drugu stranu ljubavi. Bio je krovopokrivač, momak na pumpi, raznosač
brzojava WESTERN UNIONA dok je taj još zapošljavao vlastite tekliće, da
po narudžbi brzojavne čestitke pjevaju primaocima (Happy birthday to you,
happy birthday to you, happy birthday, dear Mister Cockleburn, happy
birthday to you!), bio je odgovoran za centralno grijanje u neboderu, spavao
je tamo dolje u podrumu kod velikih bojlera, radio kao bušač karata na
putničkim brodovima preko rijeke Hudson, bio u smetlarskoj brigadi, bio je
izvikivač jedne novinske redakcije, bio je namješten kod neke kurve, kojoj
je za postotke dovodio pijane mornare, a zatim je radio za neku
konkurentsku firmu i stare klipane odvodio k maloljetnicama, nije bilo
gotovo ničega što Rod Bracken nije bio prije no što je aterirao kao utjerivač
novca kod jednog 'financijskog savjetnika’.
Tom su financijskom savjetniku u Njemačkoj iz dobrih razloga oduzeli
radnu dozvolu. Otišao je u New York i pomagao svojim mušterijama
izvoditi jednu krivinu za drugom.
 Međutim, nekoć je doista bio velik čovjek, stručnjak za poreske zakone
mnogih zemalja. I kao netko tko sa sobom vuče ciglu da bi pokazao kako je
nekoć izgledala njegova kuća (Brecht, Brecht, ah, naša biblioteka, moj
gospodine suče!), tako je i onaj kriminalac poreski savjetnik donio sa sobom
u Ameriku ogromnu stručnu biblioteku. Tu su stajale knjige na policama, u
nekoj stražnjoj sobi bez prozora — a svaku slobodnu minutu, i mnoge noći,
proveo je Rod Bracken sa svojom lektirom, i osobito se interesirao za
njemačko poresko pravo. (Uza sve to još je smogao energije da posjećuje
tečajeve za strane jezike!) Bracken je u stvari bio ekspert kad se dao na put
u Miinchen da započne svoju veliku karijeru sa 'Chuzpe filmom’. Ali panični
strah, koji Brackena još od tada (prije to nije tako bilo) sve do u san prati,
još i danas, da i dan-danas, jest strah od vraćanja u onaj pakao prijašnje
bijede. Opsjedala ga je samo jedna jedina misao, nadasve bijedna, njega,
koga su svi smatrali najhladnokrvnijim i najsposobnijim agentom svih
agenata: nikada, nikada više. Biti siromašan!
»Vi znate, gospodine Kaven«, rekla je Clarissa. »Vi znate da on zato
nikada neće otići od gospođe Moran. I ako ga ona izbaci, on će pred njom
pasti na koljena i lizati joj cipele, i moliti je da ga zadrži pod svaku cijenu,
pod svakim uvjetom!« »Ja znam, zašto Roda ne trpim, Clarissa«, rekao sam.
»Jer sa mnom tako postupa. Kao s nekim svodnikom, da, da, nemojte
protusloviti, kao s nekim lovcem na nasljedstvo, nekim žigolom, nekim
probisvijetom, lupežom i uvijek tako. Ali zašto on to čini, Clarissa, zašto?«
A visoki plavi Nijemac s Rajne sjedio je tu i promatrao nas bijesno i ispijao
drugu bocu piva. (CroWarez.org )
»Ah«, reče Clarissa, ta inače tako tiha Clarissa, gotovo zastrašujući
živahno, »jer vam se bezgranično divi, gospodine Kaven!«
»Divi? Meni? Zbog čega?« Kakav neobičan razgovor, u toj noći, visoko
iznad mnogih brzih svjetala, negdje u Švicarskoj, negdje u svijetu. »Zbog
vašeg šarma. Zbog vaše duhovitosti. Zbog vašeg duha. Zato jer ste prijazni
i obljubljeni. Zato jer ste imali tako dobar odgoj, dok su njegova sveučilišta
bili bordeli i birtije na rijeci. I zato što ste gentleman — nešto što on nikada
neće biti da ima ne znam koliko novaca. I zato jer vas doista svi ljudi vole i
zato jer vi volite sve ljude.«
A ja sam mislio da mene zapravo još nitko nikada nije volio (ni Silvija,
to je bilo nešto sasvim drugo) i da ja isto tako još nikada u životu nikoga
nisam uistinu volio.
Šutjeli smo oboje dosta dugo, jer najprije sam morao provjeriti to što
mi je Clarissa upravo rekla, a naročito to o gentlemanu, a činilo se da i ona
to mora najprije progutati. Pomislih: Da nije možda ta Clarissa u tebe
potajno zaljubljena? Ako bi se tako što ispostavilo, moram najopreznije
Silviju obraditi da Clarissu otpusti. Samo bez komplikacija!
Konobar, koji je donio vino, prišao je stolu. »Oprostite... gospodin
Kaven?«
»Da.«
»Traže vas telefonom. Izvolite za mnom gospodine Kaven.« Pošao je
naprijed i primijetio sam da šepa. Baš zvanje za čovjeka s oštećenom nogom,
pomislih. Visoki plavi Nijemac ustane i pođe za nama. Telefon je stajao u
jednoj niši na hodniku restorana, slušalica je ležala pokraj, na jednom
stoliću. Konobar je odšepesao. Plavi Nijemac je stajao ondje.
»Kidajte odavde«, rekoh mu. »Hajde, gubite se, ili će biti po zubima.«
Činilo se da mu to imponira. Nestao je. Uzeo sam slušalicu. »Da?«
»Dobar dan, gospodine Buerli.« Voditelj švicarske filijale SEVEN
STARS-a. Prijazan, veseo čovjek.
»Privatni je JET gospođe Moran pred deset minuta poletio iz Klotena.«
»Hvala, gospodine Buerli.«
»Do viđenja, gospodine Kaven.«
Vratio sam se u ’Beiz’. Nijemac je sjedio i gledao me ozbiljno. Rekoh
mu: »Mi sada odlazimo u Kloten, na aerodrom, miss Clarissa i ja. U dvadeset
i dva sata i trideset minuta letimo mašinom AIR FRANCE-a za Pariz. Ako
želite poći s nama, niste naravno moj gost — ali ste sigurno dobrodošli.«
 15

Nije letio s nama.

Ni jedan reporter nije letio s nama. Nisam vidio nijednog niti u velikoj
sali aerodroma. Oni se, naravno, nisu predali. Došli su samo do spoznaje da
ovako dalje nema nikakvog smisla. Mašina je startala točno. Maseratija i
Silvijinog rollsa bi šoferi DOLDERA trebali odvesti u Pariz, i kola pohraniti
tamo u podzemnoj garaži blizu Orlyja, tako je bilo dogovoreno. Imali su
duple ključeve. Vozačke isprave rollsa, s kojim su se Bracken, Silvija i Babs
odvezli u Kloten, neopaženi, dok sam ja pažnju gomile privukao na sebe,
ležali su već zaključani u pretincu za rukavice. Prije polijetanja zaključao
sam i ja moje vozačke dokumente u pretinac za rukavice u maseratiju.
Parkiralište ispred aerodroma Kloten vrlo je veliko; nisam vidio Silvijin
rolls. Da je njezin privatni jet — SUPER-ONE-ELEVEN s posadom od
četiri člana, s kojim smo već često letjeli preko Atlantika — tog popodneva,
poletjevši iz Frankfurta, aterirao u Ziirichu, to reporteri nisu primijetili.
Mašina je bila upućena na jednu zabačenu pistu. Gospodin Beurli je potom
na večer svojim kolima odvezao Babs, Silviju i Brackena, posljednji
komadić puta od parkirališta do izlaza; tako je bilo dogovoreno, baš kao i
onaj telefonski poziv u restoranu na mostu Würenlos, nakon što je SUPER-
ONE-ELEVEN poletio. Sva naša prtljaga nalazila se već u jednoj drugoj
mašini kao zračna pošiljka za Pariz, express, na adresu: Philip Kaven c/o
Hotel Le Monde. Clarissa i ja smo imali miran let, pedeset minuta. Ona je
malo spavala a onda je već bilo vrijeme...
»Gospode i gospodo, za nekoliko minuta sletjet ćemo u Parizu. Molimo
vas da ugasite cigarete i da zavežete pojasove«, čuo se glas stjuardese.
Niti u Orlyju Clarissa i ja nismo vidjeli nijednog reportera. Kako je bilo
dogovoreno, išli smo što smo brže mogli kroz kontrolu. Kod već zatvorenog
šaltera IBERIE stajao je jak čovjek u plavom flanelskom kaputu. Nismo
prozborili ni riječi. Slijedili smo tog čovjeka. U Parizu je bilo hladno. Kad
smo izašli iz zgrade aerodroma, dovezao se jedan crni Chevrolet. Ušli smo,
Clarissa i ja otraga, čovjek u plavom flanelskom kaputu pokraj vozača. Ovaj
je krenuo i brzo smo bili na jednom od auto-puta koji su vodili za Pariz.
Nakon četvrt sata, skrenuo je šofer na jedno parkiralište. Tu nas je čekao
drugi crni Chevrolet.
»Do viđenja, Clarissa«, rekoh. »Vidjet ćemo se kasnije.«
 »Do kasnije«, reče mi ona.
Pošao sam naprijed do drugog automobila i otvorio vrata. »Hvala bogu
da si tu«, rekla je Silvija i stisnula se uza me a ja sam primijetio da je drhtala
i plakala. »Ja se tako bojim, Phil, bojim, užasno se bojim!«
 16

U tom drugom chevroletu sjedila su dva divovska momka. Ni oni nisu

govorili ni riječi. Samo su stalno gledali da li nas tko prati. Vozili smo veoma
brzo, ali smo usprkos toj brzini trebali dobrih sat i po do Neuillyja.
»Bojiš se, zašto? Zar se nešto dogodilo?« upitao sam užasnuto.
»Uopće ništa, ne. Sve je išlo glatko. Rod i Babs su već odavno u »Le
Mondeu«. A kod tebe?«
»Također sve glatko. Dakle, zašto te strah? Od čega?« »Operacija,
vučiću«, jecala je. »Operacija... Ja... ja se tako plašim ... pa onda Babs ...«
»Što, Babs?«
»Bila je nepodnošljiva za vrijeme cijelog leta ... cendrava ... agresivna...
nemirna i tako drugačija. Nisam je još nikada vidjela takvu. Tako sam
prestrašena. Odjednom mi je bila potpuno strana. Što se dogodilo?«
»Nemam pojma. Ništa, čarobnice moja, sigurno sasvim ništa.«
»Ipak jest, vučiću, nešto jest! Nekako mi je čudno... da li me Babs
možda više ne voli jer je ostavljam samu?« »Besmislica. Ja mislim da je
prehlađena. Možda će dobiti gripu. Bila je poslije podne dosta vruća.«
»Djeca lako dobiju temperaturu.«
»Ali ona je nema. Clarissa je mjerila.«
»No, onda nikakva gripa, nego samo prehlada! Ne, bila je sva bijesna
što ne smije sa mnom... Ona vjeruje u moj 'odmor', zar ne?«
»Ah vučiću, ja toliko volim Babs, a ona je sada tako zla prema meni,
neposredno prije ove strašne... ove strašne operacije! Tako je se bojim,
vučiću ...«
Cijelim putem, moj gospodine suče, cijelim bogovetnim dugim putem
do ogromnog grada Pariza, i napola kroz sam grad, i pola okolo njega, i sve
do klinike profesora Delamarea u Rue Cavee Bois de Boulogne imao sam
samo jedan jedini posao: da smirujem Silviju da joj brišem suze i da je
oslobodim straha.
Kad smo konačno bili tu i kad je jedan od tih gorila stao pred prozorčić
od mliječnog stakla na lijevoj strani ulaza, kad se upalilo svjetlo i kapija se
širom otvorila a mi se uvezli u onaj veliki zarasli park, kad smo zaustavili
kola pred malim dvorcem iz Fin de sieclea, tek onda sam Silviju umirio, nije
više plakala, bila je hrabra i s pouzdanjem je gledala u budućnost, čak je
smogla i izvjestan osmijeh (ah, Frangoise Sagan!) kad nas je primio dežurni
noćni liječnik. Rastao sam se od Silvije u doktorovoj sobi, gdje nas je i
primio i rekao sam da ću doći uvečer toga dana (u međuvremenu je već
davno prošla ponoć), i da svoju čarobnicu neizmjerno volim, uvijek samo
nju, jedino nju. Kakvu je zatim scenu priredila za rastanak, to je bilo
neviđeno. Liječnik nije mogao sakriti ganuće. Jedan od gorila odvezao me
je u »Le Monde«.
Spustio sam prozor na svojoj strani i udisao hladan noćni zrak. K vragu,
Bracken neka samo drži gubicu i neka me ostavi na miru! Ljubiti bi me
trebala ta vreća smeća, no i ne zna od čega sam ga sačuvao, kakvog sam ga
tereta oslobodio! »Voilà, monsieur.«
Da smo stigli, primijetio sam tek kada je gorila otvorio vrata na mojoj
strani. Izašao sam i dao mu poštenu napojnicu, također i za druge. Zahvalio
je i odvezao se, a ja sam pošao u dobri stari »Le Monde«, u kojem sam već
tako često stanovao. Nalazi se u jednoj pokrajnjoj ulici, udaljen oko tri
minute hoda od Champs Elyseesa i njezinog starog drveća, sasvim blizu
Place de 1 'Etoile i Are de Triomphe.
 17

»Monsieur Kaven!«
Raširenih ruku, iskreno dirnut to sam znao, pošao mi je u susret Lucien
Bayard — jedan od noćnih portira. Kako se već dugo poznajemo? Kako
dugo se već za mene kladio na konje, a da to nitko nije znao, ah! Jean
Perrotin, drugi noćni portir, i njega sam već godinama poznavao, naklonio
se, smiješeći se, iza svog pulta. Sve sam ljude ovdje poznavao već odavna,
cijelu dnevnu ekipu sa recepcije koja je sada opušteno leškarila, sve dnevne
portire, njihovog šefa, poštovanog gospodina Charlesa Fabrea, čovjeka za
kojeg se govorilo da nema stvari između neba i zemlje koju on nije mogao
učiniti mogućom, i to u tren oka. Poznavao sam šefa recepcije, André
Magnola, sve konobare za barom, ostale konobare, domaćine, sve konobare
na katovima, sobarice, da i gospodu iz uprave, pomoćne direktore,
gospodina generalnog direktora »Le Mondea«, visokog, krupnog, prijaznog
Pierrea Maréchala.
U ovaj sat predvorje bijaše pusto. Lucien Bayard i ja stajali smo jedan
drugome nasuprot.
»Monsieur Lucien, vrlo me veseli što sam opet kod vas.«
»I nas! Sve nas, monsieur Kaven! Tako nam je drago, uistinu...
Gospoda su već gore. Stigla je i prtljaga.« Već smo godinama ovdje dobivali
isti niz apartmana — 419 za Silviju i mene, 420 za Babs i Clarissu, 421 za
Roda, 422 za dra Wolkena. Njega smo očekivali tek sutra.
»Ja ću vas, naravno, odvesti...« Noćni portir me otprati k liftovima.
»Slijedeće nedjelje trči 'Une de Mai’ u Longchampsu, gospodine.«
'Une de Mai’ bio je čudo od konja, a tako nešto kao 'Une de Mai’ nije
nikada postojalo.
»Netko mi je rekao da 'Une de Mai’ više ne trči«, rekoh. »Samo još koji
put, gospodine Kaven. Samo sam vam to onako rekao. Nema više nikakva
smisla kladiti se na 'Une de Mai’. Ona uvijek dobiva. Svi se klade na nju.
Zato su dobici uvijek tako mali. Ali u Auteuilu je slijedeće nedjelje
interesantno!« Pustio me u lift, i ušao za mnom. Išli smo u četvrti kat. »Vi
znate, da nikad nisam mnogo polagao na to što predskazuju u novinama. Ali,
tu su tri konja koja već cijelo vrijeme promatram — ’Poet’s Bay’, ’La
Gauloise’ i ’Valdemosa'. Odlično, monsieur, sasvim odlično!« Noćni portir
je cmoknuo vrškove svojih prstiju. »A sva tri trče slijedeće nedjelje u
Auteuilu. Ja bih, monsieur, preporučio, da stavimo na ’Poet’s Bay’, ’La
Gauloise’ i 'Valdemosa' i to u tom redoslijedu. Još se o tome ne priča
naokolo...« Stišao je glas do šapata. »... kakvi su to konji! Samo među
znalcima. I ja se sam kladim na njih.«
Ja vam o ovoj konverzaciji o konjima ne govorim bez razlo ga, moj
gospodine suče. Ovaj razgovor ovdje, noću, s noćnim portirom za vas je vrlo
važan, ako želite razumjeti što me je dovelo do toga da sam takav kakav
jesam.
Lift se zaustavio. Lucien je pošao naprijed.
»Dopustite ... «Hodao je ispred mene hodnikom prema broju 419.
»Onda se kladite i za mene, monsieur Lucien, molim vas.« »Sa
zadovoljstvom ... Koliko smijem ... koje su vaše želje monsieur?«
»To prepuštam vama. Kao uvijek, monsieur Lucien.« »Zahvaljujem na
povjerenju«. Naklonio se u hodu. »Ali, tada bih gospodinu svakako
preporučio da se osim na trojku, kladi još i na sva tri konja kao grupnu
okladu.«
To znači kladiti se još i na to da će jedan od favorita otpasti. A kladiti
se svaki puta na dva od tri konja, to daje sve mogućnosti: to je dodatno
osiguranje, zar ne.
»Naravno i 'grupa', monsieur Lucien.«
»S najvećim zadovoljstvom. Sve ću točno razmisliti i tako postupiti,
monsieur Kaven.«
»Dajte, monsieur Lucien.«
Soba 419 je bila tu.
»Hvala, monsieur Lucien«, rekao sam i pružio mu ruku. »Hvala vama,
monsieur Kaven«, reče noćni portir i spremi novčanicu. »Laku noć«.
»Laku noć, monsieur Lucien«, rekao sam i kratko pokucao, a zatim
ušao u apartman koji sam tako dobro poznavao. Na moje iznenađenje gorjela
su sva svjetla već u predsoblju, a i salon je bio jarko osvijetljen. Troje je
gledalo prema meni — Bracken, Clarissa i mali dr Levy, naš stalni liječnik
u Parizu.
»Što se ovdje događa?« upitao sam. Mali antikni sat na rubu kamina
pokazivao je 1 sat i 35 minuta po ponoći. »Prokleto uprskana situacija«, reče
Bracken. Bio je lagano pripit.
»Što se ovdje događa, želim znati!«
»Pitaj doktora«, rekao je Bracken i podmuklo me pogleda. Čučao je na
naslonu divana, pored stolića s mnogo boca, i ispijao svoju čašu do dna.
Zatim se podrignuo.
 Clarissa je zaplakala.
»Gospodine doktore Levy! Što vi radite ovdje?« pitao sam. »Pozvali su
me«, rekao je malen, sasvim ćelav čovjek s debelim naočalama i beskonačno
tužnim, beskrajno dobroćudnim licem.
»Tko vas je pozvao?«
»Gospodin Bracken.«
»Zbog čega?«
»Radi Babs.«
»Što je s Babs? Ta govorite već jednom! Recite mi!«
Rekao mi je: »Babs je bolesna.«
»Bolesna?«
»Da, gospođino Kaven.«
»Gdje leži?«
»Prenijeli smo je u sobu od madame, ionako se sada neće upotrebljavati.
Kada sam došao, bilo joj je vrlo loše. Vrućica, trideset devet sa pet.
Groznica. Bila je vrlo nemirna. Smetalo joj je svjetlo. Sluznica očiju
upaljena. Na sluznici s unutrašnje strane obraza u visini prednjih kutnjaka
bijele, crveno obrubljene točke. To mora da je već trinaesti ili četrnaesti
dan.«
»Dan čega? Prestanite plakati, Clarissa!«
Nije prestajala.
»Od početka bolesti«, rekao je omaleni liječnik. »Kod te bolesti postoji
jedan netipični predstadij, a taj traje devet do jedanaest dana. A onda tek
počinje pravo«.
»Dragi gospodine doktore Levy, hoćete li mi konačno reći kakvu bolest
ima Babs?«
»Ospice«, rekao je mali liječnik. »Nadam se, samo to.« »Što sad znači
to — samo? Što znači — nadam se?«
»Nisam sasvim siguran. Ima tu i drugih simptoma koje ne mogu
protumačiti. Ne znam da li su samo ospice. Ospice su sigurno, monsieur
Bracken već je bio u jednoj noćnoj apoteci i donio što nam treba. Ali ako je
i nešto drugo... ovoga časa to još nitko ne može reći.« »A kada se to može
reći?« »Sutra, nadam se. Ja bih želio, ako s tim simptomima bude i dalje tako
išlo, to je suviše komplicirano, to ne biste razumjeli — pardon — ja bih želio
u svakom slučaju pozvati još jednog kolegu.« Rekao je izgubljeno: »Da,
jednog kolegu.« Bracken je opet pio, opet štucao, pa rekao: »Prokleto sranje.
Ako su ospice, onda Babs mora u bolnicu. Oni je neće pustiti da ostane u
hotelu. Nijedan hotel ne može dopustiti da dijete s ospicama ostane u
hotelu.«
»Le Monde« može. Razgovarat ću sutra s Maréchalom. On će to urediti.
Reći ćemo mu da je samo alergija, na primjer. A to ćete nam vi potvrditi,
gospodine doktore, zar ne?« »Da«, rekao je mali doktor Levy. »Sigurno.
Ako su samo ospice. Ali čini se, to nisu samo ospice.«
Morao sam sklopiti oči.
 18

Ponovno sam otvorio oči.

Sjedio sam na tvrdoj bijeloj stolici u bolesničkoj sobi br. 11 u trećem
katu klinike profesora Delamarea, vani u Neuillyju, bila je tu i bijela lopta
koja je sakrivala Silvijinu glavu, tu su bile i tanke plastične cjevčice koje su
izlazile iz zavoja, tamo gdje su trebale biti uši, i otraga na potiljku. Tu je bila
i Silvijina vruća ruka, vlažna od znoja, koja je ščepala moju.
«... Ostavi me na miru ... Romero! Goni se do vraga ... prljavi psu...«,
rekla je još ispunjena mržnjom, na engleskom. Zatim se opet počela gubiti
od jednog trenutka do drugog, i činila se kao da spava. A moje su misli
počele tumarati, sjetio sam se toga što se dogodilo dan ranije, još prije
nekoliko sati...
Bilo je 19 sati i 47 minuta kad sam posljednji puta pogledao na sat, kada
se činilo da Silvija spava, kada sam se, zatvorivši oči svega prisjećao.
A sada sam ponovno otvorio oči. Bilo je još uvijek 19 sati i 47 minuta,
23. studenog 1971. Tek mala sekundna kazaljka mog ručnog sata požurila je
mali dio puta naprijed, a na nju se nisam obazirao.
 19

«... Vučiću ...«

»Čarobnice moja?«
Njen glas oblikovao je slogove, riječi, najmanje glasove, uvijek sve
mukotrpnije. Bijela se kugla više nije pomicala. Samo kapanje riječi. Ni trzaj
tijela. Ruka je skliznula s moje, objesila se opušteno, bijela.
»K... k ... ključ ...«
Ustao sam i malo zavrnuo pokrivač, stvarno, objesili su joj oko vrata
lančić na kojem se nalazio nazupčani ključić.
Otvorio sam lančić, uzeo ključić. Kiša je zapljuskivala o prozorska
stakla, oluja je orguljala u drveću parka.
»Kakav je to ključ?«
»Tamo!« pokazala je rukom.
Osvrnuo sam se. Gdje je ovdje neki... — ah, tu, u zidu, koji vodi do
kupaonice. Pošao sam tamo i otvorio vrata malog čeličnog ormarića,
ugrađenog u stijenu, i bijelo okrećenog. Tu je ležao nakit u jednoj plastičnoj
vrećici. Plastičnoj vrećici! Samo (mali) dio Silvijinog bajoslovnog nakita!
Ona ga je stvarno ponijela ovamo, ta nesretna luda, ta genijalna žena, ’dijete-
žena’, kako ju je nazivao jedan od njezinih ljubavnika, pričala mi je, mora
da je to bio pametan čovjek. Usprkos svem strahu, usprkos svim živčanim
krizama, Silvija je ipak potajno sobom ponijela nakit, premda je sigurno da
ga ovdje neće nositi. Kako da se to shvati?
»Daj...«
Donio sam joj nakit na krevet. Sad je imala vruće, od znoja vlažne ruke
na pokrivaču.
»Daj da opipam ...«
Ponovno sam sjeo, otvorio prozirnu vrećicu (prvorazredni krojački
salon Laube &Boehi iz Bahnhofstrasse u Ziirichu nešto je u njoj vjerojatno
isporučio) i tada je počelo.
Prvi komad.
Ruke su ga opipale, nježno, meko, klizeći.
»Prsten s rubinom ... «
Dva slijedeća komada.
» ... naušnice s rubinima ...«
Slijedeći komad.
 » ... tirkizna ogrlica ... «perzijski tirkizi i briljanti; 100.000 dolara
pomislih. »Kako ... je ... Babs?«
»Odlično«, rekoh. »Ovdje je tirkizna narukvica...« i dao sam joj. Kako
je opipavala, tako ih je ispuštala na pokrivač. Narukvicu — tirkizi, također
iz Perzije, briljanti klase ’Jaeger', 50.000 dolara. »Babs je odlično!« Nije joj
bilo odlično, ali joj je bilo bolje nego noćas. Dr Levy je u toku prijepodneva
bio kod nje dva puta. Doveo je još jednog kolegu — nekog doktora
Domoulina. Pregledavali su Babs gotovo jedan sat i onda su došli, što je
najvažnije — do zaključka da Babs ima samo ospice, i da to mogu sa
sigurnošću tvrditi. Premda netipične ospice s nekim stranim simptomima
koji su malog dra Levyja noćas uznemirile. Vrućica je malo pala. Babs je
bila žedna. Nešto je i pojela. Samo je cijelo tijelo bilo prekriveno crvenim
mrljama. Ali ipak samo ospice! Neshvatljivo je, da Babs nije bila cijepljena
protiv njih! Do sada sam izbjegavao govoriti s mojim prijateljem, i
generalnim direktorom »Le Mondea«, gospodinom Pierrom Maréchalom.
Ali sutra ću to učiniti mislio sam sada, sjedeći uz Silvijin krevet. Kako dugo
se već poznajemo? Reći ću mu, što više, istinu! Ospice. Kad već jesu. Pierre
će učiniti iznimku i ostaviti Babs u hotelu.
Dakle, eto ospice, dr Levy se uvijek pretjerano bojao, to sam znao. Opet
je jednom precijenio nevažne popratne simptome. Sada, pošto su on i dr
Domoulin Babs tako temeljito pregledali, mogao sam biti miran. Silvija je
bila cijepljena protiv ospica, ja također, Clarissa i Rod također. Palo mi je
na pamet, da odmah, čim dođem, (valjda ću danas još doći k njoj,
prokletstvo, ta nije još ni osam, a Silvija jedva da može još govoriti), moram
pitati Suzy je li i ona cijepljena protiv ospica. Ili, da li ih je imala kao dijete.
Za malog grofa, nasljednika one tvornice tekstila u Roubabcu, njezinog
zaručnika, bilo mi je svejedno. Ali, ako Suzy dobije ospice, onda se tjednima
ne mogu s njome igrati.
»Moj lijepi tirkizni prsten?«
Ležao je na Silvijinu dlanu. Dugo ga je opipavala. Perzijski kamen.
20.000 dolara.
»Jedinstven na cijelom svijetu ...« Mnogi komadi nakita što ga je Silvija
posjedovala bili su unikat. Na primjer, tirkizni prsten. Znao sam kako rado
ruje po svom nakitu — često satima. Mora da je to za nju bilo polovica
koitusa. čak i sada? Tko bi se uopće mogao snaći kod te ’žene-djeteta'? »Bila
sam zla prema Babs ...« Dao sam joj tirkizne naušnice. »Zla?«
»U avionu ... jučer... soliter ...« i jer joj ga nisam odmah položio u ruku,
glasno, histerično: »Soliter!«
 »Tu je, čarobnice moja.« Bio je tu. 45 karata. Marquise-brušenje.
1.400.000 dolara. Klasa »Jaeger«.
»Jadna Babs ... ja... tako nervozna ... daj mi smaragdni prsten... moj
smaragd.« Pritisnula je prsten na otvor u zavojima, iznad usta, kao da ga želi
poljubiti. Znao sam da često ljubi svoj nakit.
»Sada ću biti lijepa!«
»Bila si već i prije najljepša!«
»Za tebe! Ali one svinje su to zahtijevale! Prljave svinje! Oni misle da
mogu...«
Dao sam joj naušnice koje idu uz smaragdni prsten. To su bili ogromni
komadi, Silviju su često boljele uši od njih, rekla mi je, kad bi ih nosila na
kakvoj gala-priredbi — no, valjda to bijaše bol koju se dalo izdržati.
»Moralo je naprosto ... biti... taj ’lifting’...«
»Naravno, čarobnice.«
»Snimanja, izbliza, vučiću ... Katie je blesava ... još jednom ... ne bi
uspjela ... osobito lijevi... lijevi... ma pomozi mi!«
»Lijevi kapak.«
»Da ... mlohav ... Katie nikad nije znala dobro ... kakav je moj nakit?«
»Kao san«, rekoh.
Objema je rukama rovala po nakitu. I pokušala vikati: »Televizija,
prljava! Kutija za idiote!«
»Da, moja čarobnice.«
»Marlena nikada ne ide pred to ubojito oko. Milijuni guzica broje
bore...« Nastavila je psovati televiziju i kopati po svom nakitu. Komično,
mislio sam. A pred dvije godine doživjela je takav uspjeh na televiziji o
kojemu će se sigurno govoriti još mnogo godina. To je bilo jednostavno
fantastično. Nakon toga doživio sam doduše još i nešto drugo, nešto doista
strašno. S mojoj čarobnicom ...
 20

20 sekundi do 21 sat, MEZ, 25. lipnja 1969, jednog petka. Sekundna

kazaljka velikog električnog sata u prostoriji za režiju Televizije Monte
Carlo preskočila je. Bilo je to kao pri odbrojavanju na Cape Kennedyju. Taj
prostor za režiju bio je vrlo malen, krcat aparatima. Petorica muškaraca i
6*
83 jedna mlada žena sjedili su na pokretnim stolicama pred dugačkim
režijskim pultom sa mnogim lampicama, regulatorima i utikačima, ispred
niza od šest monitora.
... 9 ... 8 ... 7 ...
Iza monitora nalazio se stakleni zid. Kroza nj se vidio snimateljski
studio — jedini takav što ga je Televizija Monte Carlo posjedovala. Bio je
velik kao srednje velika blagovaonica jednog srednje velikog stana ljudi
nižeg srednjeg staleža. Trojica muškaraca u lanenim hlačama i laganim
šarenim košuljama, sa slušalicama na ušima, stajala su iza triju kamera.
Svjetloplavi zid. Stol kakav uvijek stoji pred spikerima dnevnih
novosti. Na njemu velika vaza s baccara-ružama. Na podu nije bilo mjesta
za reflektore. Tuce njih visjelo je, pričvršćeno o čelične pričvršćivače pod
stropom. Taj najmanji snimateljski studio najmanje televizije na svijetu bio
je ne samo majušan već i nizak. Reflektori su visjeli nisko. Prostorija je bila
osvijetljena. Mora da je vruće tamo unutra, mislio sam, još više nego ovdje.
Stajao sam uz Roda Brackena u pozadini prostorije za režiju. Obojica
smo skinuli bijele kapute od smokinga. Vruće, vruće, vruće. Ljeto u zenitu,
Tada se u Monte Carlu već možete dobro oznojiti. Gledao sam u studio.
Iza uskog stola, ispred plave stijene, sjedile su Silvija i Babs jedna pored
druge, Babs je tada bilo sedam godina. Prethodno su ih Katie i Joe Patterson
našminkali, Silvija je oboje povela u Monte Carlo — iz Hollywooda. Zbog
te emisije mi smo letjeli non-stop iz Los Angelesa do Pariza i onda dolje za
Nizzu. Silvija je imala na sebi žutu haljinu od krep-žoržeta. Kako je sjedila,
vidio se samo gornji dio. Bila je gusto izvezena bijelim šljokicama, sprijeda
lagano izrezana, ugrađenim grudnjakom, vrlo izrezana na leđima. Haljina je
imala široku valovitu suknju. Silvija je nosila samo briljantni nakit — veliki
soliter, narukvicu, ogrlicu i viseće naušnice. I srebrne cipele. Babs je nosila
haljinicu od organdija, suknjicu u samim volanima poput Španjolke; bijeli
materijal, obojen crvenim, žutim i zelenim cvjetićima i listićima. Ogromne
i sjajne bile su Silvijine tamno-plave oči, velike poput njezinih bile su i oči
male djevojčice. Kosa obiju bila je plavo-crna. Vrlo svijetla i glatka koža
lica u majke i djeteta
U tog bezbrižnog sretno nasmijanog djeteta, što ga je svatko tko ga je
vidio odmah zavolio. The World’s Greatest Little Sunshine-Girl.
... 6 ... 5 ... 4 ...
Ta po svemu sasvim izvanredna emisija, pred čijim početkom smo se
upravo nalazili, bila je prije svega emisija za Euroviziju, a istovremeno se
prenosila u dvadesetak zemalja. Uz to su se slika i ton satelitima prenosili u
zemlju istočnog bloka, na Bliski istok, u jugoistočnu Aziju, u Sjevernu i
Južnu Ameriku — ukratko po cijelom svijetu. Zbog znatne razlike u
vremenu trebalo je sve ovo što se ovog časa ovdje vidi i čuje i što se iste
sekunde može vidjeti u cijeloj Evropi, nekoliko sati kasnije, prikazivati
preko više stotina televizijskih studija u najboljim večernjim terminima.
Računalo se da će tu emisiju vidjeti oko 700 milijuna ljudi — odmah ili
nekoliko sati kasnije.
Takvu emisiju da proizvede najmanja TV-stanica na svijetu! —
omogućila je to suradnja praktički svih vlada, UNICEF-a, UNESCO-a i
bezbroj drugih. Zvijezda večeri bila je jedna od najpoznatijih i najomiljenijih
osoba našeg vremena — Silvija Moran. Bile su tu zapravo dvije zvijezde
jednako voljene i slavne, neovisno o granicama, nazorima, zidovima i
oceanima, pustinjama, planinama, religijama i rasama, pretvorivši za kratko
ovaj naš tako mnogostruko razjedinjeni svijet u cjelinu — dvije zvijezde:
Silvija Moran i Babs.
Najmanja svjetska televizijska stanica smještena je u prvom katu kuće
br. 16 u Boulevardu Princesse Charlotte. U prizemlju i u podrumu nalaze se
prostorije nešto veće radio-stanice Monte Carlo. Televizija Monte Carlo ne
donosi govorne vijesti osim onih u telegramskom stilu koje doista ispisane
na telegramskim vrpcama teku preko slike. TMC jedva ikada donosi vlastitu
produkciju, već gotovo isključivo inozemne serije i 'Un grand film chaque
soir’ — po jedan veliki film svake večeri. Sve što je potrebno je aparat za
prikazivanje. TMC se snalazi i s malim štabom suradnika. Toranj preko
kojega TMC prenosi svoj program stoji iznad Monte Carla, na najvišem vrhu
najvišeg brda, daleko iznad najviše od triju obalnih cesta što vijugaju između
hridina i mora. Tko živi u Monacu ne plaća TV-pretplatu.
Naravno, TMC nema tehničkih mogućnosti koje bi joj dopustile da
makar samo sanja o prijenosu programa u daleki svijet. Zato je TMC te
večeri bila povezana s evrovizijskim centrom OFTF-a, francuske državne
televizije u Parizu. Sa tog mjesta emisija se praktički vraćala u Monte Carlo
da bi se ovdje primala ali se istodobno slala prijemnim centrima u cijeloj
Evropi, a preko satelita po cijelom svijetu. ...3 ...2 ...1 ...
... Nula! sat po srednjoevropskom vremenu u Monte Carlu. Režiser te
glomazne emisije, sjedeći pored svoje asistentice, podigao je prst.
»MAZ dolje!« rekao je tiho.
Silvija i Babs, koje su ga mogle vidjeti, kimnule su. Silvija je još
jednom ovlažila usne. Babs nam je svima koji smo bili u kontrolnoj kabini
domahnula smiješeći se. Majka i dijete su znali da će se na ekranu pojaviti
tek kada podigne dva prsta.
Ono što se sada trebalo pojaviti na ekranu snimljeno je već davno ranije.
Svjetlucalo je istodobno na šest monitora — u šest jednakih kadrova.
Popraćen poznatom, glazbom, znakom Eurovizije — vijenac isprepletenih
zraka. Potom se slika izmijenila. Za istim stolom za kojim su sada sjedile
Silvija i Babs — jedan monitor bio je i u studiju, ton je dolazio preko
zvučnika, a Babs i njezina majka upravo su promatrale ekran — ali pred
nekom drugom pozadinom i bez cvijeća u smokingu i svilenoj nabranoj
košulji sjedio je Frédéric Gérard.
Frédéric Gérard— stajao je iza Roda i mene promatrajući samoga sebe
na monitoru i također je bio skinuo kaput od smokinga i raskopčao košulju.
Taj najomiljeniji spiker i animator Radio i TV-Monte Carla nije imao još ni
četrdeset godina. Frédéric Gérard bio je prije svega, točno prema
Shakespeareu momak s blistavim humorom, beskrajno šarmantan, izvrsne
vanjštine. Kao što sam naknadno saznao, bio je susretljiv, ljubazan i nadasve
rječit. Za cijeli Monte Carlo, zapravo za čitavu regiju u kojoj su se primali
Televizija i Radio-Monte Carlo, predstavljao je već godinama upravo
legendaran pojam. Prethodnog dana — pošto smo Silvija, Babs, Clarissa,
Rod i ja stigli i odsjeli u hotelu »Pariš« — doživio sam kako svaki čovjek na
ulici sa smiješkom pozdravlja Frédérica Gérarda, a i da ovaj domahuje,
otpozdravlja, jednako se vragoljasto smiješeći, dijeleći komplimente lijevo
i desno. Muškarci, žene, djevojke, djeca — svi su ga voljeli!
Babs je odmah od prvog trenutka bila luda za Frédéricom, jahala po
njemu u hotelskom apartmanu, osvanula likujući na njegovim ramenima u
holu, a potom u Casinu pred hotelom; satima su se igrali. Na pitanja gdje
stanuje, odgovorio mi je: »U Francuskoj, monsieur Kaven. CAP D'Ail. Šest
minuta kolima odavde.«
Dakle, istini za volju Monaco je vrlo, vrlo mala zemlja. Da, svi su ljudi
voljeli Frédérica! (Nijedan čovjek nije ga nazivao Gerard, a on je i nas
odmah zamolio da ga oslovljavamo imenom.) Naša sobarica, koja me je
zamolila da joj pribavim Frédéricovu fotografiju s autogramom — što sam i
učinio — zarumenjela se od sreće. Rekla mi je da će uvečer za vrijeme
emisije biti lijepo vrijeme.
»Jeste li sigurni?«
»Apsolutno sigurna, monsieur! Rekao je to Frédéric još sinoć.
Frédéric je u vezi s Parizom!«
Isto je tako mogla reći — s dragim Bogom.
Frédéric, već za života svoj vlastiti spomenik! Običavao je izaći pred
kamere u hlačama i sportskoj košulji. Sada, međutim, dok je ovako stajao
između mene i Brackena promatrao je samog sebe u smokingu. Počeo je
nešto tražiti u svom novčaniku i zatim nam — pri slaboj rasvjeti u prostoru
za režiju — pokazao nekoliko fotografija svog sina. Za svaki slučaj odmah
je rekao da je to sin a ne kćerka, jer to se kod tako male djece ne može odmah
vidjeti.
»Isti otac«, rekoh na francuskom.
»Uistinu dražestan«, reče Rod. »Kako se zove?«
»Frédéric«, odvrati Frédéric.
»Ne pitam kako se vi zovete, nego kako se zove momčić?« »Također
Frédéric, glupane«, rekao sam engleski.
»Umukni ti pametnjakoviću, kurvin sine«, dobaci mi Rod istim
jezikom.
»Strašno ste ponosni na njega, a?« dometne potom Frédéricu na
francuskom.
Ovaj je kimnuo, bezglasno se nasmijao i prevrnuo očima. »Koliko je
star?«
»Osamnaest mjeseci«, reče Frédéric. Bracken je tiho pjevušio:
»You mast have been a beatiful baby!«, a Frédéric je sjao od sreće dok
je Rod pogledavao mene, te mu ja rekoh: »Seronjo!«
»Molim?« upitao je Frédéric.
»Doista prekrasna beba«, odgovorio sam ja. »Zar ne?« upitao je
Frédéric, bio je tako drag.
Pogledao sam mladu ženu pored režisera, njegovu asistenticu. Lijevo
od nje ispred svojih srebrnkastih svjetlucavih ploča sjedila su dvojica
muškaraca, majstori tona.
Druga dvojica, desno od asistentice bili su majstori rasvjete. Jedan od
tonmajstora upravo je prinosio četvrtastu bočicu k ustima, i dugo pio.
Poznavao sam tu vrstu bočica i njihov sadržaj. Sadržaj se zvao ’Schoum’ i u
cijeloj Francuskoj je vrijedio kao čudotvorni lijek za oboljelu jetru. Mogao
se slobodno kupiti u ljekarnama. Koštao je malenkost. Voila, Schoum,
sigurno najviše kupovan lijek Velike nacije. Koliko ja znam, Schoum je
trebalo piti ujutro i navečer. Taj tonmajstor je izgleda vjerovao da obilnije
uživanje Schouma pospješuje šanse liječenja.
Za magnetoskopsku snimku, koja je upravo tekla, Frédéric Gérard je
obukao smoking, taj Sonnyboy cijeloga Sredozemlja. Gledali smo ga na šest
monitora, slušali kako govori, ozbiljno i šarmantno na francuskom: »Dobra
večer, moje dame i gospodo cijelog svijeta. Kao što znate, Njezina Visost,
princeza Gracia Patricia od Monaca uz ples Crvenog križa što ga priređuje
svake godine, večeras ovog 25. srpnja 1969. upriličila je još jednu svečanost,
čiji su prilozi, kao i čisti prihod namijenjeni isključivo svrsi koja Njezinoj
Visosti osobito leži na srcu. Na ovu priredbu njena je Visost pozvala tisuću
i dvjesto gostiju iz svih zemalja svijeta. Tisuća i dvije stotine gostiju je došlo,
puni dobre volje i spremni da potpomognu Njezinu Visost u nastojanjima da
tako prikupi barem manji dio novca potrebnog za istraživanja, pomoć, skrb,
smještaj i odgoj duševno zaostale djece. Dame i gospodo, sada vam kao
počasni gost govori S ii vi ja Moran!«
Režiser je podigao dva prsta, Silvija i Babs su to vidjele. Dok je polako
blijedjela slika Fredćrica Gerarda, počinjao je prijenos uživo. Režiser u
groteskno maloj kabini rekao je asistentici pored sebe i istodobno u
mikrofon, koji je pred njim stajao na savitljivom stalku: »Kamera I, počinji!«
Vidio sam kako je na kameri I, koja je stajala direktno ispred stola za kojim
su sjedile Silvija i Babs (kamera II i III su stajale desno i lijevo) počelo
treperiti crveno svjetlo. Vidjele su to i Babs i Silvija. Na monitoru su se sada
vidjele tri slike: Silvija u krupnom planu — kamera I, Silvija i Babs lijevo
sa strane, kamera II — i Silvija i Babs desno sa strane, iz određene
udaljenosti — kamera III.
21. sat 3 minute 15 sekundi, petak, 25. lipnja 1969. godine. Sve što se
ovdje govorilo prevodili su simultani prevodioci na različite jezike. Sada je
cijelu površinu ekrana ispunila slika Silvijina lica. Počela je francuski:
»Vaša Visosti, princezo Gracia Patricia, Vaša Visosti prinče Rainier od
Monaca, moji dragi prijatelji ovdje, dragi moji prijatelji posvuda u svijetu:
za mene je beskrajna radost i najveća čast što me Njezina Visost princeza
pozvala da vam večeras govorim o jednom vrlo tužnom i vrlo velikom
problemu kojemu, ma tko bili i ma gdje se nalazili, bez ikakva prava
okrećemo leđa, ali koji bi nas se sviju morao ticati: to je problem djece koja
nisu poput zdrave djece, kojima je potrebna pomoć sviju nas kao da su naša
vlastita, jer nitko nije otok sam za sebe, svatko od nas je dio cjeline, dio
čovječanstva, povezan s njim i upleten u njegovu sudbinu kao nit što je
upletena u ogromni sag sudbine ovog našeg života, ovoga našeg vremena,
ovog našeg svijeta...«
»Ubi bože«, reče Bracken i obrisa rupčićem debele kapljice znoja s čela.
Pogledao sam ga i susreo Frédéricov pogled. On se smiješio. I ja sam
se smiješio. I mi smo se znojili. Svi su se u režijskoj kabini znojili. Bilo je
neljudski vruće 25. srpnja 1969, jedne lijepe večeri usred ljeta, sa tamnim
nebom i bezbrojnim zvijezdama. Naša je sobarica imala pravo. Vrijeme je
bilo prekrasno. Ta Frédéric je rekao da će biti tako. A Frédéric je, zar ne, u
vezi s Parizom...
 21

Ima nekoliko velikih ulica u Evropi — kad na njih pomislim, počnu mi

se znojiti dlanovi. Najgora je za vozače u ljetnim mjesecima engleska
Promenadedes Anglais u Nizzi. To je ona glavna ulica, ona veza između
aerodroma i Monte Carla, aerodroma i Cannesa, aerodroma i svega ostaloga
koju se jednostavno mora koristiti.
Promenade des Anglais je apsolutna m6ra. Za nekoliko godina to više
neće biti. Nastavit će se gradnja auto-ceste od Vcntimiglia, zaobilazit će
Nizzu, i potom se spojiti s auto-cestom Estérel. Veliki planovi! Mnogo
godina gradnje. Do tada, gospodine suče: ako budete morali ljeti doći u
Monte Carlo i zadržavati se u njemu, i ako budete morali iz Monte Carla u
Cannes, mogu vam samo preporučiti: vozite noću. Ako budete vozili danju,
pobjesnit ćete.
Ta Promenade des Anglais s morem na desnoj strani u pravcu Monte
Carla i s nizom kuća na lijevoj strani, između ostalog bezbrojni hoteli, među
kojima i poznati »Negresco« i »Palais de la Mediteranée« sa Casinom —
ljeti je nezamislivo začepljena automobilima, premda je gredicama od
cvijeća i palma razdvojena na tri kolnika u oba smjera. Automobili ukoliko
sasvim ne stoje, puze nekoliko metara, staju, puze, pa opet staju, ponovo
puze, opet staju... i to pri suptropskim temperaturama i odvratnoj vlažnosti
zraka.
Dakle, vozimo se po Promenade des Anglais, Silvija, Babs, Bracken,
Katie i Joe Patterson, Silvijini šminkeri. Vozimo se u maloj koloni: rolls,
lincoln kontinental, mercedes 600. Naprijed trojica policajaca od Monaca,
na motorkotačima u bijelom, s epoletama kao admirali. Plavo svjetlo, ništa
nije pomagalo. Ne vozimo se. Puzimo. Kola su imala klimatizaciju.
Ja sam sjedio u drugim kolima, u lincolnu, pored žene američkog
konzula, koja je zajedno s mužem i još dvojicom ministara vlade Monaca,
te s nekim stanovitim Alexandreom Drouant, šefom policije Monte Carla,
posebno zbog nas došla na prijem u Nizzu i na aerodrom u Nizzu. Nas
dvojica smo bili simpatični jedan drugome od prvog trenutka. Za volanom
lincolna sjedio je crnac.
U prvim kolima, rollsu, sjedili su Silvija, Babs, američki generalni
konzul, drugi ministar od Monaca, a za volanom prinčev šofer. U trećim
kolima, mercedesu 600, vozili su se bračni par Patterson, Clarissa, dadilja,
dva direktora Sporting cluba, i neki šofer Arapin.
Bilo je 14 sati i 45 minuta. Sada se svi Francuzi sa ručka vraćaju na
posao. Bio je — ukratko: pakao. Kada je sletio Silvijin avion, događao se
uobičajeni teatar, kao i uvijek kad bismo Silvija, Babs i ja nekamo sletjeli,
ili nekamo polijetali. Stepenice su opsjedali fotografi, TV i radio-reporteri.
Policija je držala na odstojanju sve te Brackenove guys, copains, dečke i
momke. Ipak je prošlo podosta vremena prije no što smo sjedili u kolima
koja su nas čekala na pisti. Potpuno znojni, brzo u hlad klimatizacije! Kola
francuskog ORTF-a i TV-Monte Carlo, koja su imala ugrađene kamere,
dovezla su se pored nas. Stalno su snimali. Sve do Promenade des Anglais.
No ovdje su kapitulirali i najmoćniji masovni mediji.
Poznavao sam generalnog konzula i njegovu ženu još iz Londona. Bili
su to dragi ljudi. Ona je bila vrlo lijepa. Rekla mi je koliko je sretna, što se
Silvija odazvala pozivu da sudjeluje u ovom svjetski poznatom TV-showu u
Monte Carlu. Prinčev ministar reče kako su princ i princeza i svi oni zajedno
zbog toga sretni. Ja sam pak rekao da smo mi sretni. Komesar Alexandre
Drouant, čovjek četrdesetih godina, koji je govorio pet jezika, i u takvim
slučajevima, kao ’gala-pajkan’ (u Francuskoj se policajce ne smije nazivati
pajkani, jer oni to, moj gospodine suče, ne vole) čija je dužnost bila da jamče
za neometani tok takvih velikih gala-priredbi, samo mi se smiješio. On je
bio utjelovljeni mir. Ali, ono što je radio nije bilo lako, razmišljao sam, nije
mu se kosa bez razloga prorijedila.
Naša je kolona konačno stigla do stare luke i na kraj Promenade. Nakon
čitave vječnosti. Vozači .su krivudali kroz uske ulice Nizze do malog
rondella, odakle se odvajala strmo se uspinjući srednja od triju obalnih cesta
tzv. Moyenne Corniche. Ovdje su kola konačno postigla brzinu. Počeli smo
razgovarati i vodili smo ljubaznu, u biti beznačajnu, a ipak srdačnu
konverzaciju. Kao što je uobičajeno u takvim prili kama, znate već, moj
gospodine suče. Ah, da, nešto sam zaboravio: na kraju kolone vozio se još
jedan autobus. U njemu su bili Silvijini veliki kovčezi i naša prtljaga.
Moyenne Corniche se penjala i penjala. Bio sam tu često. Danas ima preko
40 stupnjeva, reče mi miran, promišljen i simpatičan komesar Drouant.
Gledao sam posljedice toga: asfalt Corniche se na više mjesta istopio i
svjetlucao. Ploče na rubovima cesta upozoravale su nas na opasnost. Šoferi
su morali jako paziti. Lijevo su se podizali betonski zidovi. Oni su trebali
spriječiti da se iznenada ne pokrene kamenje u brdima koja su se iznenada
našla ispred nas. Betonski zidovi bili su potpuno prikriveni visećim lijanama
cvatućih bugenvilija. Gore, na golim liticama vidjeli su se crveni, žuti i
zlatni, da, zlatni cvjetni jastuci usred dubokog zelenila čempresovih šumica.
Bili smo već vrlo visoko. Desno pored ceste strmo se obrušavala litica.
Duboko ispod sebe vidio sam cvjetove, cvijeće, rascvjetalo drveće, pješčanu
obalu i tamnoplavo more — more, more, do u beskraj. More i nebo su se
spajali. Bio je to tako prekrasan pogled da sam i taj put, kao i uvijek kada
bih dolazio ovamo, pomislio da je opet zemlja postala ono što je prema staroj
legendi nekada bila-raj! »Njegove Visosti su mi naredile da vas najsrdačnije
zamolim da im učinite tu čast i da večeras budete gosti u njihovoj palači«,
rekao je ministar. »Madame Moran, Vi, Babs, naravno ako je moguće i
monsieur Bracken. Umorni ste od dugog leta, možda rano predveče, oko 7
sati?« »OK«, rekao sam, »to je lijepo.«
»Tada ću biti slobodan da oko 6,45 sati dođem u hotel po gospodu...«
»Zahvaljujem, ekscelencijo.«
»To mi je čast, gospodine Kaven.«
»Što mislite, Phil, kako smo mi Amerikanci ponosni na to da je Silvija
Moran održala govor«, rekla mi je gospođa njemačkog konzula. »Madame
je obljubljena i poštovana u Monacu kao i na cijelom svijetu«, rekao je
komesar Courtin i osmjehnuo mi se.
»Kod nas upravo igra njen posljednji film. Već jedanaest tjedana!« U
tom smislu je stvar išla dalje. Ovakve razgovore možete voditi bez
naprezanja ako imate rutine, a ja sam je imao. Imao sam tako mnogo rutine
da sam, dok sam govorio, mogao misliti i na nešto drugo.
Naš vozač je uključio farove. Ušli smo u prvi od tri tunela probijena u
stijeni, između Nizze i Monte Carla.
/
Odjednom sam odavde u mislima bio tisućama milja daleko, u Silvijinoj
kući u Beverly Hillsu - 705 Mondeville Canyon. Osobni princezin tajnik
upravo je nazvao. On je posebno zbog Silvije doletio iz Monaca u
Kaliforniju. Stanovao je u hotelu Beverly Hills. Rekao je na telefon što mu
je zadatak. Silvija ga je zamolila da dođe na čaj.
Sjedili smo, Silvija, Bracken i ja u dnevnom boravku, čija su tri, od
četiri zida, bila od stakla, Bracken je rekao: »Naravno, moraš prihvatiti taj
poziv, Silvija.«
»Ne znam.. već se toliko podiglo prašine oko mene...« »Nikada nije
dovoljno prašine! Silvija, djevojko, za takav publicitet nećeš više nikada
imati prilike! I to besplatno! Šest, sedam, osam stotina milijuna će te vidjeti!
Upravo sada kad je izašao novi film. Možda i ti kažeš koju riječ, Phil!«
»Moraš to učiniti, Silvija«, rekao sam. »Bezuvjetno!«
Poznavao sam je tek nešto više od godinu dana i bio sam još uvijek vrlo
oprezan sa svim što bih rekao, učinio ili preporučio. »Čuješ li, ljubljeni
dečko kaže isto!« reče Bracken. Najradije bih mu sasuo zube u gubicu radi
ovog — ljubljeni dečko — Lover-boy, radi tog prljavog izraza, ali kao što
rekoh, bio sam tek godinu dana sa Silvijom. Morao sam paziti. Znao sam da
me Bracken ne voli. Ni ja njega nisam volio. Nijedan od nas nije mogao
istisnuti drugog. Silvija je htjela, trebala nas obojicu.
Mislio sam na ono što se dogodilo u Beverly Hillsu, a razgovarao sam
tečno i pristojno s našim domaćinom iz Monte Carla. To Englezi nazivaju
small talk.
Sada smo stigli do onog mjesta na Moyenne Corniche na kojemu se
ulica račvala. Lijevo se išlo za Menton, desno dolje prema moru i Monacu.
Okuka. Još jedna. I iznenada, sasvim iznenada, moj gospodine suče, ležala
je ova suverena kneževina, velika jedan i po kvadratni kilometar, upola
toliko velika kao i centralni park u New Yorku, samo kao deseti dio isto tako
male kneževine Liechtenstein, ležala je ova mala Liliput-državica, nečuvene
starosti i nečuvenog bogatstva, tu pred nama. To je poluotok, ograđen
velikim stijenama. Izgleda kao lagano savijen palac zabijen u more i štiti
tako bezbrojne jahte u svojoj luci.
Na stijenama sam ugledao zlatno-žutu palaču sa zgradom vlade. Tu su
bili krovovi trgovačke četvrti La Condamine, ciglasti žuti i bijeli. Tu su bili
tornjići kockarnice, maleni, gubeći se u usporedbi s neboderima, koji su na
obroncima stršali prema nebu. Znao sam: bilo je samo oko 25.000 stvarnih
građana ove zemlje. Više od dva i po milijuna stranaca iz cijelog svijeta
dolazilo je ovamo svake godine. Mnogi od njih imali su ovdje i stanove. U
Monacu je stalno obitavalo mnogo više stranaca nego li pravih građana
Monaca. Kneževina Monaco danas je potpuno izgrađena. A bila je to već i
1969. Tu nije raslo ništa jestivo, samo stare palme, ogromne euforbije iz
Abesinije. Tu više nije bilo mjesta za ljude. Moralo se graditi u visinu.
Stambene su kule parale nebo. Često sam bio u Monte Carlu, prije nego što
sam upoznao Silviju. I uvijek sam želio da mogu živjeti ovdje, s ovim
prijaznim, susretljivim i dobroćudnim ljudima, ovdje u ovom zaljevu mira i
ljepote. No dobro. Ponovno sam odlutao u mislima u Beverly Hills.
/
»Reci, jesi li ti malo ćaknuta«, uzbuđivao se Bracken. »Ti se diviš de
Siki i njegovim filmovima. Za tebe je on, pored Fellinija, najveći evropski
režiser! No, i? Da li si već vidjela neki film od de Sike u kojem nije bilo
djece?«
»Točno«, rekoh.
»Djeca, životinje i popovi, ako toga ima u nekom filmu, taj ne može
propasti«, reče Rod Bracken. »S popovima ovaj put nema ništa.« »Pogledaj,
Silvija: djeca i životinje. To svi ljudi vole, jednostavno svi. Veliki de Sica to
je uočio. Film s djetetom ili sa životinjom osigurava već u početku uspjeh.
Već imaš milijune u džepu. Osobito ako se nekom djetetu nešto dogodi.
Zaboravimo životinje. Ali, djeca! Djeca! I ti sad trebaš govoriti o djeci
kojima se nešto dogodilo! A što im se sve dogodilo! Takva bol! Milijuni koji
gladuju — strašno, ali dijete u nevolji, bolesno dijete, dijete u opasnosti
Naravno, američko, eventualno još evropsko... do đavola s onim ostalima!
Razumiješ što mislim? Dakle! Tu još samo teku suze!«
»Ali, što da kažem?«
»Napisat ću ti što trebaš reći«, objasnio je Bracken.
»I to ti je jasno: Babs mora biti s tobom!«
»Babs?«
»Da jasno!«
»Ali neće li se ona uplašiti kad je budem govorila o toj bolesnoj djeci?«
»Uplašiti? Babs?« Ona je još premalena da bi to shvatila!« »Ona sve
shvaća, Rod!«
»Dobro, onda neka se uplaši! Kako dugo? Pola sata. Tada će opet
zaboraviti. Prokletstvo? Ne bi li i ti, Phil, ljubazno koji put otvorio gubicu.«
»Rod ima pravo čarobnice«, rekoh. »To je velika šansa za tebe i Babs
mora naravno biti s tobom, već radi kontrasta. Babs, zdrava i nasmijana
pored tebe na ekranu, a ti apeliraš svijetu za razumijevanje i pomoć za djecu
koja nisu zdrava i koja se ne smiju.«
Silvija nas je dugo gledala.
»Dobro, dakle, ako vi uistinu mislite ...«
»Konačno«, uzdahnuo je Bracken. »Pustite da ja sve drugo uradim, ja
ću sve drugo pripremiti.« — Pogled k meni! — »Kao i uvijek. Djeco!
Prokleto veliki čovjek, taj de Sica!«
/
»Voilà«, rekao je komesar Drouant dok su kola polako klizila ravnicom
pored bijelo-crvenih graničnih stupova kneževine, »uspjeli smo.«
Bio sam opet u sadašnjosti. Vidio sam ono što sam vrlo često viđao:
ulice, nadvožnjaci na ogromnim stupovima, raskrižja, tuneli, i još k tome
odozgo. Tada smo stigli do najniže točke ulice, do okretališta za Nizzu, a
naprijed za Italiju i sredinom opet gore prema centru grada.
»Jedva se snalazim«, rekoh »tako mnogo nebodera, tako mnogo novih
kuća.«
»Kada ste zadnji puta bili ovdje, mister Kaven«, upitao me je ministar.
»Prije četiri godine, ekscelencijo!«
»Da, tada...«
»Ali sigurno znate gdje su Hotel de Pariš i Casino?« upitala me žena
američkog konzula.
»O, da, naravno.«
Naša je kolona stigla do Boulegrinsa — njegovanih travnjaka sa
cvijećem na kojima je raslo skupocjeno i rijetko cvijeće. Bilo je tu i tropskog
drveća — banian i kaktusa, visokih poput hrastova.
I tu je ležao Casino! Znao sam gradio ga je isti arhitekt koji je gradio i
parišku Operu, negdje sedamdesetih godina devetnaestog stoljeća. Casino je
bio stilski prenatrpan, s tornjićima u kutovima i velikim brončanim anđelima
koji su sjedili na krovu. Odmah pored njega nalazio se Hotel de Pariš,
sagrađen u istom stilu kao i Casino. Tu, na tribinama, vidio sam ponovno
reportere i kamermane s njihovim aparaturama, vidio sam mnogo
znatiželjnika koje su policajci prisiljavali da se povuku. Kola su se
zaustavila. Namještenici hotela u bijelim uniformama i zlatnim roj tama
žurili su prema nama, otvarali vrata i pomagali nam kod izlaženja. Fotografi
su izvikivali svoje želje a Silvija, Babs i ja strpljivo smo ih ispunjavali. Babs
se smijala i mahala na sve strane, znatiželjnici su pozdravljali majku i dijete
pljeskom, i uzvicima bravo! Pratioci su nas dopratili do ulaza u hotel.
Stepenicama je silazio direktor, čovjek elegantan i dobrog izgleda, kojega
sam također poznavao — monsieur Jean Boéri. Pozdravio je Silviju ljubeći
joj ruke i duboko se naklonio. Babs je pred njim načinila kniks. Tada nas je
monsieur Boeri uveo u veliku dvoranu hotela. Da, tako je bilo kada smo dan
prije došli, u ranim popodnevnim satima...
 22

Tonmajstor je ponovno prislonio na usta svoju bočicu s schoumom.

Mora da mu je s jetrima gadno, pomislio sam, čim tu stvar pije i za vrijeme
posla.
Emisija koju je gledao svijet tekla je dalje. Silvija je govorila bez
patosa, vrlo mirno i uvjerljivo...
»... imala sam sreću u svom životu, bez moje zasluge i tako mnogo sreće
da me koji puta uhvati strah...«
Režiser je nešto rekao u svoj mikrofon.
Kamera I polako se povukla natrag i na ekranu se pojavila Babs, koja
je sjedila pored Silvije i od vremena do vremena gledala majku smiješeći se.
Silvija ju je zagrlila jednom rukom...
«... ja ne govorim o svom pozivu, ja govorim o svojoj kćerki. Babs je
razborita, ljubazna, lijepog stasa i veseli me, i — moji dragi prijatelji —
Babs je zdrava...«
»Dva!« rekao je režiser.
Njegova asistentica uključila je kameru II. Kamera II pokazala je Babs
najprije u krupnom planu, Babs veselu djevojčicu, s pogledom uperenim u
majku, i ponovno se povukla u pozadinu. Babs, još uvijek uz Silviju, znala
je naravno rutinom NAJSUNČANIJE DJEVOJČICE SVIJETA da se sada
ona nalazi na ekranu, kad je iz kutova očiju gledala žmiganje svjetla na
kameri II. Babs se uozbiljila ...
»Živimo u vremenu velikih promjena«, rekla je Silvija, »i osjećamo to
svakog dana. Sigurno će ovaj svijet oko godine 2000, ako tada još bude
postojao, izgledati potpuno drugačije nego danas. On mora izgledati
drugačije jer inače neće moći opstojati. Još od početka našeg stoljeća ljudi
sve više uviđaju da se moraju mijenjati zakoni našeg zajedničkog življenja,
a pronaći prave zakone to je za ljude nerazjašnjiv zadatak. Pa ipak ima
mnogih pokušaja! Ali možemo li iskreno reći da jedan jedini od njih pruža
makar samo nadu u uspjeh? To što kažem, prijatelji, ne kažem ni za ni protiv
ijednog društvenog oblika življenja. To bi trebale, nadam se, biti rečenice za
sve vas, bez obzira na politiku, ljudske rečenice, upućene samo ljudima.
Čovjek, svjestan svoje nesposobnosti, uvijek nanovo zdvojno pokušava
uspostaviti red — silom ulažući i svoj život, ulažući i živote drugih. On diže
svoj glas, ili svoju pušku, ili demonstrira zbog toga što misli da želi i to vrlo
glasno...«
Fantastična glumica, rekao je režiser za svojim pultom, i raskopčao
košulju iznad hlača jer je u kabini bivalo sve toplije.
Frédéric, inače uvijek veseo, uvijek raspoložen, uozbiljio se.
Fotografije svog malog sina držao je u ruci. »To nije gluma«, rekao je
Frédéric, »to je pravo, Michel. To je uistinu i doista pravo, svaka riječ koju
izgovara ta žena, ta čarobna žena.« Nije više odvajao oči od ekrana, od te
čarobne žene. Pogledao sam Brackena, tu staru svinju; stara svinja je
kimnula, zatvorila lijevo oko i prekrižila srednji prst lijeve ruke lijevim
kažiprstom.
»Sada III«, rekao je režiser, koji se zvao Michel. Kamera III zahvatila
je Silviju i Babs udvojenom slikom sa desne strane.
»Ali«, rekla je Silvija, a ja sam sada promatrao nju i Babs na jednom od
šest monitora u tri različita kadra, od kojih se emitirao «... pored ovih vrlo
aktivnih ljudi postoje i oni koji su vrlo tihi, gotovo, nijemi.«
Čovjek iza treće kamere krenuo je naprijed s pokretnim stativom, a na
kojem je pisalo »emisija« pokazivao je Silvijino lijepo lice, koje je postojalo
sve veće i veće. Tu je sliku, toga časa ili s vremenskom razlikom od nekoliko
sati gledalo najmanje 700 milijuna ljudi, na svim kontinentima.
«... ti tihi, nijemi pitaoci, to su oni bespomoćni, najsiromašniji, oni na
koje se u ovome našem svijetu obraća najmanje pažnje, oni koje bi se
najradije željelo ne vidjeti pa ih se i ne vidi i ne misli o njima — to su
duševno zaostala djeca ... «
/
Sporting Club Monte Carlo. Gala-priredbe, sa 1200 uzvanika,
održavale su se ove ljetne večeri pod vedrim nebom. 1200 najmoćnijih,
najgenijalnijih, najstvaralačkijih, najbogatijih, 1200 muškaraca i žena koji
se brinu za dušu i tijelo, i stvaranje budućnosti, slavne osobe iz cijelog
svijeta, žene u najelegantnijim i najskupljim toaletama, okićene najskupljim
nakitom, muškarci u smokinzima, s bijelim ili crnim kaputima, u
uniformama, u svećeničkim haljinama: poglavari država Istoka i Zapada,
crkveni dostojanstvenici različitih vjeroispovijesti, kraljevi, potomci starih i
poznatih plemićkih obitelji, grčki brodovlasnici, američki bankari, baštinici
gigantskih imutaka, visoki oficiri, predsjednici zračnih .kompanija, hotela,
tvornica automobila, ambasadori, nobelovci, slikari, režiseri, liječnici, pisci,
izdavači, novinski magnati, arhitekti, glumci, violinisti, čija imena svatko
pozna, vrhovni zapovjednik 6. američke flote (Sredozemlje), admiral III
svjetske eskadrile (Sredozemlja), jedna carica, princeze, zvijezde kazališta,
pjevačice, tisuću i dvije stotine ljudi.
Sjedili su ovdje (sve što ću sada i kasnije ispričati o događajima u
Sporting Clubu, moj gospodine suče, ispričao mi je kasnije komesar
Drouant, zato to znam), ovdje su sjedili pod nebom punim zvijezda, pod
palmama, okruženi egzotičnim biljkama i grmljem, čije je cvijeće opojno
mirisalo, sjedili su za dugim stolovima sa damastnim stolnjacima,
najplemenitijim porculanom, kristalnim čašama, čistim srebrom ispred sebe.
Još nije bilo ništa servirano. Cijele vojske konobara stajale su u pripremi u
svojim bijelim svjetlucavim bluzama.
Troja velika kola TV-Monte Carlo bila su parkirana na brižljivo
izabranoj poziciji, na njihovim krovovima stajali su ljudi iza velikih kamera,
jer i gala večera trebala je biti kasnije prenošena u cijeli svijet. Za jednim
stolom, usred svih ostalih stolova, sjedili su princeza i princ od Monaca sa
svojom kćerkom Carolinom i sinom Albertom, prestolonasljednikom.
Ozbiljno je bilo lice Grazie Patrizie od Monaca, klasično lijepo i jasno
izrezano, vječito mlado ...
Ono što se ovdje moglo vidjeti samo u nakitu vrijedilo je nebrojene
milijune dolara. Ne samo radi vrijednosti samog nakita nego i radi zaštite tih
poznatih moćnih ljudi svijeta, bile su poduzete sveobuhvatne mjere
sigurnosti. Mnogi prisutni bili su neprestano u pratnji svojih tjelohranitelja,
ali mimo mnogih privatnih ili službenih detektiva, postojala je i zaštita
policije od Monaca. Muškarci tihi i pažljivi u smokingu, vidjelo se to ako se
čovjek samo malo potrudio, pušili su i bili zamišljeni, i ako se dobro
pogledalo, bili su, kako se činilo, strateški raspoređeni po cijelom Sporting
Clubu. I mnogi konobari u stvari nisu bili konobari. Nitko nije primjećivao
oružje koje su nosili svi ti detektivi, policajci i lažni konobari. Uopće se nije
moglo prepoznati te tako teško naoružane ljude u smokinzima, koji su,
sakriveni iza grmlja i palmi, sačinili neprobojni kordon oko cijelog terena,
sa walkie-talkijem u rukama.
Bili su sakriveni i oni sa walkie-talkijima, i oni sa mašinskim puškama,
oboružani ljudi u smokinzima koji su promatrali događaje s prozora Sporting
Cluba te s krova hotela »Pariš«; sa dvogledima za noć, u neprestanoj vezi sa
svojim kolegama i svi zajedno u stalnoj vezi sa čovjekom koji se brinuo za
sigurnost te neometano odvijanje ove gala-večere. On je stajao na krovu
Sporting Cluba: Alexandre Drouant. Tako veliki skupovi za Drouanta su
uvijek bili povezani s beskonačnim poslom, planiranjem i napetostima. Nije
se radilo samo o tome da bi se spriječili genijalno planirani gangsterski
prepadi, nego se više radilo o tome da se onemogući da neki politički ili
religiozni fanatik, neki umobolnik napadne sovjetskog 'predsjednika ili
predstavnika američkog predsjednika, ili1 izraelskog ministra vanjskih
poslova, bodežom, ručnom granatom, revolverom ili — Drouantova mòra!
— nekom specijalnom puškom koja ima nataknut dvogled za infracrvena
svjetla s pomoću kojeg se i noću, kao da je dan, može vidjeti i pucati.
I oni ljudi i žene, koji ništa o svemu tome nisu znali, bili su čuvani. I na
mnogim krovovima obližnjih kuća i u apartmanima iznajmljenim visoko
gore u obližnjim neboderima, stajali su nepokretno ljudi iz Drouantove
brigade. Bila je uključena i mornarička policija. Njihovi brzi motorni čamci
ležali su pred lukom s jahtama, sve do rta Marine, ugašenih svjetala i
upaljenih motora, u međusobnoj radio-vezi i u vezi s Drouantom. Još se
nikada ništa nije dogodilo pa se nije ništa smjelo dogoditi ni ubuduće, ni
najmanja sitnica, nikada.
Komesar Alexandre Drouant, oženjen, otac petoro djece, gledao je dolje
prema sakupljenim ljudima, gledao je ogromno platno podignuto na mjestu
na kojem ga je svatko bez muke mogao vidjeti. Na to je platno TMC
projicirala Silvijinu sliku, onako kako su je mogli vidjeti milijuni u istom
trenutku na svojim ekranima — samo što je ovdje bila gigantski uvećana.
Glas Silvije Moran dopirao je iz zvučnika iza platna. Komesar Drouant, s
krova Sporting Cluba sa walkie-talkijem u ruci, gledao je i slušao Silviju,
gledao je malu Babs i mislio na svoje petoro djece ...
»...sada, na svoj indirektan, tih ili nijem način«, odzvanjao je ovdje
Silvijin glas, ovdje, gdje je više od dvjesta ljudi kao prikovano gledalo na
platno, »postavljaju nam ta djeca pitanje, nama svima: kako se odnosite u
tom vašem svijetu prema nama? ...«
U kući br. 16 Boulevard Princesse Charlotte, bili su posvuda, u
hodnicima i na ulazima ove mini-stanice postavljani TV- -prijemnici.
Čistačice, sekretarice, portiri stajali su pred njima i gledali i slušali Silviju ...
»... u vašem tako marljivom svijetu«, rekla je Silvija Moran. »U vašim
mnogim svjetovima! U vašim mnogim društvenim uređenjima koja ste
stvorili, koje želite uništiti da biste postigli slobodu i bratstvo, mir,
blagostanje i sigurnost jednakost sviju, s jednim životnim ciljem, da sreću
donese svima ...«
»No, onda kako ide, ljubljeni dečko?« upitao me je Rod Bracken tiho u
vrućoj režijskoj kabini. Izgledao je sada kao šupak s aureolom.
»Fino ide, ti stara top-krmačo«, rekao sam.
»Da to više nisi ponovio!«
 »A ti da više nisi rekao 'ljubljeni dečko’, inače ću ti jednu prilijepiti«,
odšaptam, i to na engleskom cijeli taj osvježujući dijalog.
Zajedljivo i pun mržnje rekao sam na kraju: »Veličanstveno to ide, ti
vrećo govana.«
Silvija je upravo rekla: »... s tolikim ciljevima i svrhama. Mi mislimo
na toliko toga, težimo za mnogim stvarima, ne mogu i ne želim to ocjenjivati,
ali jedno znam: u jednoj točki se mase posvuda u svijetu, kažem mase, moji
dragi prijatelji, ne pojedinci — u jednom se, dakle, slažu: tko im nije od
koristi, nije punopravni član društva — nije ni u jednom društvu ...« Za
jednim stolom u Sporting Clubu počela je žena nekog diplomata nezadrživo
plakati. Njezin ju je suprug pokušao umiriti. Malo tko od prisutnih je znao
da ta žena ima dvoje djece — jednu sasvim zdravu kćerku i jednog duševno
teško zaostalog sina.
/
»Dolazi ... jedan!« rekao je režiser za svojim pultom. Sada je već
svukao košulju. Ja bih rado bio učinio kao i on. Crveno svjetlo na kameri I
počelo se paliti.
»... mi živimo u vremenu usamljenih masa, usamljenih omasovljenih«,
reče Silvija, a Babs ju je zadivljeno promatrala.
»Na žalost je to tako u našem tako užasno bezdušnom svijetu. I u tom
svijetu omasovljenosti — ne u svijetu bespomoćnosti pojedinaca, dragi moji
prijatelji! — jedno duševno zaostalo dijete zapravo i nije čovjek ...«
»Od sada će tražiti za Silviju, dvostruki postotak udjela u dobiti od
rezultata uigravanja njezinih filmova«, došapnuo mi je Bracken. Mljackao
je blaženo.
»Takvog se čovjeka«, rekla je Silvija u jednom jedinom studiju TMC
za snimanje »u najboljem slučaju podnosi, ali nikada ne priznaje. Ne želim
nikoga optuživati! Sasvim je prirodno da oni takozvani zdravi nagonski
odbacuju bolesne ili zaostale ... «
/
Žena onog diplomata u Sporting Clubu još je uvijek plakala bez
prekida. Njezin je suprug ustao i pažljivo je odveo. Komesar Alexandre
Drouant, gore na krovu, vidio je sve kroz svoj noćni dalekozor. A tim je
dalekozorom zagledavao i iza kulisa, gdje su u hodnicima ljetne pozornice
stajale dugonoge djevojke u fantastičnim kostimima, opaljene suncem,
oskudno odjevene i među njima jednu mladu crnkinju — plesači MONTE
CARLA — čekali su svoj nastup. U nekom drugom hodniku vidio je
Drouant muškarce u smokinzima i uniformiranu policiju. Vidio je slike
prislonjene na jedan zid. Dražba u korist zaostale djece trebala je početi na
tribini nakon Silvijina govora. Na aukciju su trebale doći slike Picassa,
Chagalla, Modiglianija, Legera i Buffeta. Milijarderi će ovdje cijene
vrtoglavo dizati, razmišljao je Drouant. Oni to moraju! Nitko neće moći
dopustiti da za nj kažu kako je škrtario. Kako pametno smišljeno od
princeze! Drouant je dalje razmišljao. Pogledao sam slike. Ima među njima
prekrasnih. Jedna od onih Chagallovih ljubavnih parova — njega najviše
volim — također je među njima. Ona s vazom i ružičastim ljubavnicima u
oblacima, nad njima bijela golubica i crveni dječak koji svira flautu. Tu sliku
naravno neću nikada imati. A rado bih je imao. Ipak, bolje da je dobije netko
tko je ne voli kao ja, netko tko može platiti mnogo više novaca, zbog one
djece. Drouant je mislio na svoje petoro djece.
Gledao je prema moru. Tamo su ležali čamci koji će po završetku gala-
priredbe zapucati silne salve, a to se smjelo samo s vode. Drouant je okrenuo
glavu, odložio noćni dvogled, ugledao Silviju na velikom platnu i čuo:
» ... samo odgovarajući uvid i prije svega odgovarajuće ophođenje sa
zaostalom djecom moglo bi ispraviti ovo odbijanje društva i pretvoriti ga u
suprotnost. Dopustite mi prijatelji, da kažem: Tek znanje vodi k ljubavi, a
neznanje prema odbijanju i nepravičnosti... «
/
»Sada kamera dva«, reče u maloj kabini TMC-a režiser kojeg je
Frédéric nazvao Michelom.
Frédéric je još uvijek u ruci imao fotografiju svog malog sina. Sad ju je
opet pogledao, promatrao sam ga, na licu mu se moglo pročitati misli: Dragi
bože na nebu, zahvaljujem ti što je moj sin zdrav! Frédéric je iznenada
primijetio moj pogled. Tiho mi reče: »On je sva moja sreća, mister Kaven,
ali ja bih ga isto tako volio da i nije zdrav, već teško oštećen ili čak
neizlječivo bolestan ... i vi tako mislite zar ne?«
Mehanički sam kimnuo. Ništa pritom nisam mislio. Ta što me se ticalo
Frédéricovo dijete?
U studiju je Silvija gledala izravno u objektiv kamere. Jedan. Rekla je:
»U našoj ljudskoj zajednici mi, čini se, moramo još mnogo učiti prije no što
će ona zaslužiti oznaku ljudskosti ...«
Babs je zamišljeno gledala svoju majku.
»... zdravi — takozvani zdravi! — i oni zaostali imaju mnogo više
zajedničkog nego što se čini: zaostali gledaju za radostima života — kao i
zdravi, i zaostali žele ljubav primati i davati, iako mnogi od njih to mogu
iskazati samo na teško prepoznatljiv način.«
 U hotelskoj sobi bračnog para Patterson, Joe i Katie — šminkera —
stajao je TV-prijemnik. Pred njim su sjedili oni i dadilja Clarissa. Gledali su
i slušali Silviju, kao što mi je Katie kasnije pričala....
»I oni zaostali — kao i oni zdravi — žele nešto stvarati. Oni za to
nemaju istih mogućnosti kao oni nadareni, ali usprkos tome oni žele biti
korisni koliko mogu. A tko će se od nas usuditi postaviti mjerila o onom što
jest a što nije stvaranje?«
Tajac. Ovo troje u Hotelu de Pariš sjedili su nijemo ispred ekrana. Joe
je uzeo Katienu ruku. Troje ljudi sjedilo je nepokretno ...
/
»Kamera jedan potpuno izbliza!« rekao je režiser, koji je pred sobom
imao rukopis govora što je Silvija naučila napamet, svojoj asistentici i kroz
mikrofon u slušalice. Kamerman jedan.
«... i zato«, reče Silvija, »moramo onima zaostalima, pružiti mogućnost,
želimo li sami sebe smatrati čovječnima? I time smo, dragi prijatelji, došli
do srži stvari...« Babs je stavila svoju ručicu na majčinu. Silvija joj se
nasmiješila, a Babs joj bezglasno uzvrati smijeh. Silvija je opet gledala u
kameru. «... Zahvaljujući napretku medicine, iz godine u godinu stotine
tisuće djece u svijetu, koja bi još prije kratkog vremena morala umrijeti,
ostaje na životu. Ta su djeca duševno zaostala — ali su živ a!«
»Sranje!« rekao je Bracken u maloj kabini.
»Zašto SEVEN STARS opet uzimaju cijelu dobit, dok Silvija mora
plaćati do ludila porez? S ovim TV-prijenosom postala je veća no što je to
ikada bila. Znaš li što će sada Silvija biti?!
»Što?«
»Svoj vlastiti producent. Samo pusti, ja ću to već urediti! Ona mora
imati svoju vlastitu kompaniju, koja će proizvoditi za SEVEN STARS
ukoliko SEVEN STARS budu vrlo poslušni. čovječe, nakon ovog TV-
prijenosa Silvija može u Hollywoodu postići što god želi.«
»Za kratko vrijeme«, rekla je Silvija pred kamerama, »prisilit će nas
problem zaostale djece na drugačije razmišljanje već samom svojom
veličinom.« Moja smoking košulja bila je natopljena znojem. Tonmajstor je
ponovno povukao iz svoje boce. Vidio sam kako Babs vlaži usnice.
Ožednjela je. Tamo pod reflektorima mora da je bila još veća vrućina nego
ovdje. Silvija je rekla: »Morat ćemo uvidjeti da našem svijetu ne pripadaju
samo najsposobniji i laktaši, dobrostivi i genijalni, oni naoko uspješniji...«
»Kamera tri.!«
 »... već da ovome svijetu potpuno i sasvim pripadaju i nesposobni i slabi
i nijemi i zaostali!« Silvija je govorila sve strastvenije, sve uvjerljivije i sve
umolnije a kako se meni činilo i sa sve većim naporom, pod strašnim
opterećenjem onoga što je imala reči. »Da, da, da, svi oni pripadaju nama,
jer svi oni isto tako čine naš svijet, naš ljudski svijet, u kojem nitko ne smije
misliti, pa ni onaj posljednji i najsiromašniji, da ga se to ne tiče, jer je to
uvijek njegov ljudski brat...«
»U svakom slučaju KRUG KREDOM!« šaptao mi je Bracken. »Snimit
će Silvija sa svojom kompanijom, kunem se, tebe ćemo postaviti za šefa
produkcije!«
»Ah, lizni me...»
»To bi ti odgovaralo! Bez straha, znam da ti to nisi u stanju. Nikada u
životu nisi ništa radio. Ja ću sve urediti umjesto tebe, a ti ćeš konačno imati
lijepu titulu.«
»Naravno!« rekla je Silvija, sada se Babs pripila uz nju i ozbiljno je
pogledala, »naravno, prijatelji, stanovito poboljšanje danas je moguće i u
teškim slučajevima. Mi ne znamo kako će daleko medicina biti već sutra.
Mnogo dalje, sigurno. Ali sigurno ne tako daleko da bi duševno zaostalu
djecu potpuno mogla izliječiti.«
»Kamera dva.«
»Došlo je vrijeme«, rekla je Silvija, »da će se stupanj kulture nekog
društva mjeriti po tome da li i do koje mjere priznaje zaostale ravnopravnima
— čak i ako takva djeca, usprkos svim medicinskim i pedagoškim
nastojanjima, nikada neće moći obavljati poslove poput zdrave djece. Zvuči
banalno prijatelji, ali je točno: što nedostaje čovjeku našeg vremena? I to
najviše? čovječnost...«
Vrućina u režijskoj kabini jedva se mogla podnijeti. A očito i u
studijskoj. Babs se uznemirila. Silvija je govorila s naporom. «... ne želim
nikoga uplašiti ali samo razmislite. Svakom se bračnom paru može dogoditi
ono što se dogodilo mnogim roditeljima. Da iznenada moraju brinuti o
djetetu s duševnom manom... Jedan pogrešan lijek za vrijeme trudnoće,
jedan mali pogrešni zahvat kod poroda, nekoliko sekundi nedovoljno kisika
u mozgu, ili u godinama kasnijim pad, udarac ... upala ... infekcija ... nitko
... nitko nije zaštićen od toga da mu dijete jednog dana ne bi moglo biti
oštećeno na sličan način ...«
»Jedan!« viknuo je režiser u mikrofon dok je Silvija govorila još ove
riječi. »Idi brzo uzmi dječje lice, sasvim izbliza i ostani na tome.«
/
 »... Znate«, rekla je Silvija, u nadnaravnoj veličini s platna u Sporting
Clubu, uzvanicima, »vi znate da vam govorim da bih vas, naravno, u svoje
ime ali prije svega u ime Njezine Visosti, Princeze zamolila za novčane
priloge. Zato vas molim, sve vas koji ste se sakupili ovdje u Monte Carlu, i
sve vas prijatelje u cijelome svijetu. Molim vas, pomozite novcem! U svakoj
zemlji postoje organizacije koje se brinu o zaostaloj djeci. Pošaljite njima
svoje priloge. Pošaljite mnogo, pošaljite malo, pošaljite koliko možete —
svaki pa i najmanji novčić pomaže. Svaki i najmanji novčić je dobro djelo.
Molim vas svim srcem, dragi prijatelji. Ovi zaostali nemaju, kao što mnogi
misle za nas, negativno značenje, već naprotiv pozitivno, jer nam daju
priliku da svojim stavom prema o\ome problemu dokažemo ono što je
najvažnije: da želimo raditi jedni za druge, živjeti jedni za druge, da nas sve
nosi ista struja života...«
U režijskoj se kabini tonmajstor, koji je pio toliko schouma kako bi
izliječio alkoholom istrošenu jetru, nagnuo nad mikrofon i rekao: »Ovdje
centrala! Centrala ovdje! Pozivam sva troja kola u Sportingu!«
Javila su se tri muška glasa jedan za drugim:
»Okay«, rekao je tonmajstor. »Pripremite tehniku!« Uskoro ćemo se
prebaciti k vama.«
Potom se ponovno mašio ispod pulta. Vidio sam da je ovaj put izvadio
drugu bočicu, otčepio i prislonio na usta, bocu crvenog vina.
Više od 1200 ljudi u Sporting Clubu gledalo je Silvijino lice na platnu.
Ona je nastavila: »... Beskrajno veliko značenje slabijih i najslabijih u
našoj sredini sastoji se u tome što oni sami, svojom egzistencijom, mogu
pomoći nama svima, svim ljudima svijeta, da iziđemo iz kaosa ponora
katastrofe, onih koji su prošli i onih u kojima se još uvijek nalazimo, i da
dalje idemo zajedno, kao dobra braća za sva vremena. Prijatelji moji,
zahvaljujem vam ... «
Lagano je spustila glavu. Tisuću i dvije stotine ljudi u Sporting Clubu,
700 možda 800 milijuna ljudi u svijetu vidjeli su svojim očima: suze su tekle
niz Silvijino lice. Brza izmjena slike. I tu je bila Babs, čije je nasmiješeno i
sretno lice postajalo sada sve veće i veće i dolazilo sve bliže i bliže, dok nije
na kraju ispunilo cijeli ekran, cijelo platno.
Nekoliko sekundi šutnje u Sporting Clubu! I tada je izbilo klicanje.
Uto su se upalili reflektori i osvijetlili scenu kao da je dan. Režija u
kontrolnom tornju TMC-a u kući br. 16 na Boulevardu de Princesse Charlote
prekopčala je snimanje na tri ekipe u Sporting Clubu koje su prikazivale sve
one ljepotice i genijalne ljude, nosioce najveće svjetovne i duhovne moći, za
bijelim stolovima; pokazivali su palme, prekrasno cvijeće i grmlje u cvatu.
Iz dubina pozornice izdigla se platforma, a na njoj čitavi orkestar. Odjeknula
je glazba...
/
Vidio sam tri različita kadra na monitorima, u kontrolnoj sobi. Režiser
je govorio s kamermanima u Sportingu. Frédéric je odjurio u studio. Bracken
i ja pošli smo za njim. Reflektori su se ovdje ugasili i samo je svijetlilo
normalno svjetlo sa stropa. Trojica kamermana u studiju stajala su još uvijek
za svojim aparatima. Silvija je ustala, Babs također.
»Zahvaljujemo vam, madame«, rekao je Frédéric. »Bili ste izvrsni.«
Poljubio joj je ruku. Vidio sam kako joj se duboko naklonio i opet uspravio.
Vidio sam kako ga je Silvija poljubila spontano u lijevi i desni obraz.
Frédéric se sagnuo k Babs, zagrlio i poljubio djevojčicu. Babs se smijala i
zagrlila ga. Tada smo došli Rod i ja.
Silvija nas je sve pogledala. U očima su joj još bile suze, kada je rekla:
»Zahvaljujem vama, Frédéric. I vama, obojici tebi, vučiću«, (nazivala me
tako i u javnosti, moj gospodine suče, bez obzira na posljedice), i tebi, dragi
Rod, za vaš savjet i vašu pomoć pri ovom najljepšem zadatku mog života.«
Pogledala je prema staklenom zidu kontrolne prostorije iza kojeg su sjedili
tehničari — među njima i tonmajstor koji je štitio svoja istrošena jetra
čudotvornim sredstvom: schoumom, i onda im, iz pedagoških razloga, da bi
im pokazao, kako ide i drugačije, odmah opet davao alkohol, kao upravo
sada, kad je na ustima opet držao bocu s crnim vinom: glu-glu-glu — a pored
režisera njegova asistentica — pa je i njima rekla: (mikrofon u studiju bio je
još uvijek uljučen) »I vama hvala, svima vama!« Obrisala je suze rukom.
Silvija je zagrlila Roda, Rod ju je poljubio. »Izvrsno stari!« Silvija me
je zagrlila, ja sam je poljubio: »Volim te«, rekao sam. Doista sam to rekao,
moj gospodine suče.
»I ja tebe, vučiću, jako!« Tada se okrenula Brackenu: »Rod, hoćeš li,
molim te, odvesti Babs u hotel?«
»O, mama, mama, neću u krevet!«
»Dobre male djevojčice sada moraju ići kući spavati. A ti si moja dobra
mala djevojčica, zar ne? Silvija je kleknula i poljubila Babs. »Mama, striko
Rod i Phil imaju sada posla. Ako budeš jako dobra, smiješ s Clarissom još
pola sata gledati TV u krevetu.«
»Au, fino!«
Rod Bracken uze Babs za ruku.
 »Potom odmah dolazim u Sporting Club«, rekao je. »Samo ću brzo
skinuti šminku i tada dolazim s Philom za vama«, reče Silvija.
»Dovest ću svoja kola iz dvorišta i sačekat ću vas dolje«, reče Frédéric.
»Odvest ćemo se skupa, madame. Mene će kasnije još trebati u
Sportingu.«
»To sa skidanjem šminke malo će potrajati, vi to znate, dragi Frédéric,
zar ne?«
»Dakako, madame Moran.«
»Bez toga madame Moran, recite samo Silvija!«
»Silvija...«, zacrvenio se kao momčić. »Naravno da znam. Parkirat ću
pred ulazom i čekati.« Pogledao je Brackena i Babs i uzeo je za drugu ruku.
»Dođi, idemo zajedno«, reče Frédéric. »Znaš što, ja ću tebe i monsieura
Brackena još na brzinu odvesti u hotel!«
»Au, da!« složila se Babs. »Kakva kola imaš, striko Frédéric?«
On joj reče.
»Tu marku ne poznajem... do viđenja, Phil, ciao, mama!«
Njih troje je otišlo. Silvija i ja se jedno drugome osmjehujemo, čuvši
kako Babs pita: »Imaš li automatsku getribu?« Silvija se još jednom obrati
staklenom zidu: »Još vam jednom hvala i laku noć!«
»Laku noć«, čulo se pet muških i ženskih glasova iz razglasa u studiju.
Ljudi u kontrolnom tornju su mahali. I mi smo mahali. Ljudi gore iza
staklenog zida nisu mogli ustati, morali su paziti na prijenos iz Sporting
Cluba koji je sada tekao.
Išao sam uz Silviju uskim hodnikom koji je vodio iz studija do nekih
željeznih vrata. Nije bilo ni žive duše. Otvorio sam Silviji željezna vrata.
Ovdje sam već jednom bio. Željezna su vrata bila tapecirana s unutrašnje
strane — znači da je ta mala garderoba, tako blizu studija zvučno izolirana.
Pustio sam Silviju da uđe prva. Ušao sam za njom i potom se okrenuo. I
uplašio se. Još nikada, naime, gospodine suče, još nikada nisam na ljudskom
licu vidio toliko mržnje kao sada na Silvijinom.
 23

»Što je?« naslonio sam se na tapecirana željezna vrata. U idućem

trenutku Silvija je počela bjesnjeti, resko i vulgarno: »Nikada! Nikada!
Nikada! čuješ li, nikada više u mom životu takvo što! Pa milijun dolara
dobila za to!«
»Što nikada!... ne razumijem?« mucao sam, ali sam ipak za svaki slučaj
okrenuo ključ u bravi zatvorio vrata od garderobe.
»Nikada me nitko u životu neće prisiliti, ni Grace, ni sam predsjednik
SAD, ni kineski car, da još jednom sudjelujem u takvom usranom cirkusu!«
A ako ovaj prostor ipak nije izoliran od buke? Ja znam, kada treba biti
takav, kakav sam bio sada ja.
»Silvija zaveži!« rekao sam.
Krenula je na mene s uzdignutim rukama, udarala me objema šakama
po licu i onda je bubnjala po mojim grudima. Neka radi što hoće! Samo da
ne viče. Ali ona je vikala. »Prokleti pas! Kako ti govoriš sa mnom ti govno
od govna?!« Ti si isto toliko kriv kao i Rod, koji mi je napisao što trebam
govoriti? To bijedno sranje!«
»Silvija, molim te ...«
»Sranje, da«, derala se sada kao piljarica, ona, Silvija Moran, koju je
svijet volio i poštovao kao božanstvo, čista, izvanredna. Vrućina garderobe
smekšala je njezin make-up. S obrva namazanih tušem tekli su tanki, crni
curci preko njezina lica na kojem se rastvarao kameni puder. Silvija je sve
više nalikovala klaunu, ne, ne klaunu, već oličenju zla. »Da, sranje! Zlo mi
je! Najradije bih povraćala! Satima!«
Izvukao sam ključ iz vrata i u dva koraka bio sam kod stola s ogledalom.
U kutu je stajao monitor. Na toaletnom stoliću stajala je boca konjaka,
izvukao sam čep, natočio punu čašu, pristupio Silviji. Ona je uzmakla, u
iznenadnoj panici. Čini se da je vjerovala kako je želim ubiti. Tako što nisam
nikada doživio. Uzmicala je dalje prema natrag, dalje, i mislim, mora da sam
je gledao strašnim pogledom, došla je do kauča, zakačila potpeticom ispod
kauča i pala na nj nauznak. Slijedećeg trenutka sam klečao pored nje, držao
joj čašu i promrsio: »Pij!«
»Ne!«
»Moraš piti!«
»Neću ... «
 Kako ne biste pomislili da ja takvo što ne mogu, samo zato što nisam
odgojen u Bronxu, nego u Salemu, trznuo sam Silvijinu glavu za kose, zinula
je da bi viknula, a ja sam joj jednostavno sasuo konjak u usta. Zagrcnula se,
zakašljala, hvatala je zrak, počela se gušiti, Pustio sam je, podigao bocu i
ponovno joj nalio. A, ako se sad onesvijesti? Sjajno! Ali ta se nije
onesvijestila, gospodine suče. A onda je počela iznova, napola ležeći na
kauču, u veličanstvenoj večernjoj haljini i sva nakićena: »I ti se usuđuješ
mene tući, ti pas?«
No dobro, sad je stvar prelazila u privatne vode. Sve je spašeno.
»Nisam te tukao!«
»Nisi me tukao, ti prljava svinjo koju sam izvukla iz dreka, koga sam
...«
»Kuš!« rekao sam... Vi nemate pojma, gospodine suče, kako to djeluje.
Buljila je u mene. Onda je rekla, s licem koje se činilo kao da ga je
okrznula paleta nekog slikara: »Još ... «
„Što još?«
»Još konjaka! Daj mi da ločem! Brzo! Brzo! Brzo! Inače ću uistinu sve
povratiti!«
Dao sam joj bocu i ona je potegla dobar gutljaj. Rekla je: »Povraćat ću
u velikim lukovima!« Popila je opet dobar gutljaj i rekla: »Pravo čudo da
nisam povratila već pred kamerama!«
Vidite, moj gospodine suče, sada se to činilo malom ljupkom
obiteljskom scenom. The private life of Sylvia Moran and Philip Kaven.
Iznenada sam vidio na monitoru vrlo veliku sliku princeze. Onda sliku
princa. Lice Alberta. Lica ljudi koja poznaje cijeli svijet — pomalo stravično
sve to, jer monitor je donosio samo sliku bez tona... lica i nakit i toalete
lijepih žena. TMC je prenosila iz Sporting Cluba.
Dolje u Sporting Clubu nije nitko imao ni pojma o tome što se ovdje
događa. Pa ni — iznenada sam pomislio — ni Alexandre Drouant, tamo na
krovu Sportinga, niti itko od milijuna koji ovoga trena sjede pred svojim
aparatima. Svi su još plakali nakon Silvijina govora, a neki su sigurno čudeći
se promatrali ovaj skup bogatstva, ljepote, moći i genijalnosti. Sigurno je
sada tu bio i neki spiker koji komentira. Vidio sam i orkestar. Gospode na
nebu, daj da sve prođe dobro, inače je sa mnom gotovo, amen.
»Daj!« Silvija je zgrabila bocu.
Fino, fino, fino! mislio sam. Uskoro će se napiti. Onda ćeš se s njom
izvući, pa u hotel. Nekakav izgovor, zašto nije došla u Sporting kao što je
bilo dogovoreno, već će mi pasti na pamet. Dragi bože, daj da se totalno
napije, molim te, molim, molim te, pa ću vjerovati da postojiš i reći ću svim
ljudima da moraju vjerovati u tebe, ali sada pomozi!
Ali, znate, gospodine suče, nikad to nije dobro funkcioniralo sa mnom
i s Bogom. Zbog čega se napiti! Neće se napiti, moja Silvija, moja čarobnica.
Ponovno je započela glasno: »Taj usrani Rod! Što mi je napravio! Pozvat ću
ga na red! Izletjet će!«
»Polako, tiho, tiho!«
»Seri polako! Bocu!«
»Rado!«
Samo: ne opija se! ne opija se!
»Da sam ja imala bocu pred kamerama! ! !«
»Jesi luda? Što to znači? Upravo si plakala pred kamerama. Bila si
potresena! Tvoje suze!«
»Moje suze! Objašnjavaju li one išta! Suze od srdžbe!« »Srdžbe? Zbog
čega?«
»Jer sam morala govoriti ono što je Rod napisao za mene. Jer ste me
vas dvojica doveli u tu situaciju, čovječnost! Dobrota! Razumijevanje!
Samilost! Pomoć! Bocu!«
Dao sam joj.
Sad je bio predsjednik Podgorni na ekranu. Tu je bio Nelson Rockfeller,
bili su tu Begum, Samy Davies, Jean-Paul Sartre, predstavnik Vatikana,
majka Johna Fitzgeralda Kenedyja, Pompidou, Princeza Ana iz Engleske,
kraljica Juliana iz Nizozemske, trojica astronauta Apolla 10, neka tamnoputa
ljepotica, Kinez u bijeloj uniformi. Tu je bila Silvija: »Pomozi mi...«
Pomogao sam joj. Stajala je preda mnom s bocom u ruci. »Siromašna
bolesna djeca! Ti mucavci! Ti slinavci! Ti kreteni! Ni ljudi, ni životinje! I za
to sam ja dala svoje ime!« Opet je plakala. Ne ako ova garderoba nije
izolirana, sve će izaći na vidjelo. »Struja života! To znači: biti uspješan,
bogat, biti lijep i snažan! Uživat život. Slabijima nogom u tur. T o j e struja
života! A kad postaneš slab i star, onda krepaj! Niti ne trepnuvši! Ali do
zadnjega biti pri vrhu! A imati i petlje, pa reći: gotovo! Prošlo! A ne, grčevito
se držati jedne, usrane egzistencije! To je ljudski! To je normalno! A ja ću
ostati pri vrhu! A kad tamo s ovim brbljarijama, malo prije, izvlačim novac
iz džepa tih idiota! Za što? Ni za što! Čistu podvalu! Čistu prijevaru!«
Njezino je raspoloženje naglo prešlo u suprotnost. Uplašeno:
»Što misliš, Phil? Kakve će to imati posljedice?«
Phil, ne vučiću.
Ne, sad ne, vučiću.
 »Samo dobre, Silvija! Razumljivo, samo izvrsne, prije svega za tebe.«
Odjednom se počela svlačiti. Stajala je preda mnom u grudnjaku i
gaćicama. Sjela je pred ogledalo i skinula naušnice i ogrlicu. Pokušala je
dovesti lice u red.
»Izvrsne, kažeš? Sranje! Katastrofalne, ja ti kažem! Odakle dolazi moj
ogromni novac? Iz Amerike! Gdje se najglasnije zahtijeva eutanazija? U
Americi! Ah, što! Konačno, posvuda! U cijelom svijetu! Jasno je zašto! I
normalno je! Stotine tisuća dolara bit će bačeno za svako pojedino od te
idiotske djece. Joe će se radovati kad me vidi i čuje!«
Bio je to Joe Gintzburger, predsjednik SEVEN STARS-a jedne od triju
najveće filmske kompanije svijeta, za koju je Silvija radila. »Zbog mene!
Zbog Roda! Zbog tebe! Kakva je to usrana krema za skidanje šminke?«
»Zašto zbog mene?«
»Jer si me ti nagovorio da dođem ovamo!« Mlijeko za lice. Spužvica.
Nestaju razlivene boje. Silvijino pravo lice se pojavljuje. Da li je to njezino
pravo lice, pomislih, i sada sam ja morao uzeti bocu. Može li iz tako lijepih
usta izaći toliko ružnoga? Može li iza takvog anđeoskog čela bjesnjeti takav
demon? Vi se slažete, moj gospodine suče, poznajete ljude. Vi razumijete.
»Što misliš koliko je milijuna ljudi isključilo svoje aparate za mog usranog
govora. V i ste ludi Rod i ti, a ne ja! Vi ste opasno ludi! Uništili ste moje
ime!« »Silvija, molim te!«
»Zaveži i daj ovamo!« Uzela mi je bocu iz ruke, počela piti kao kakav
klošar i tresnula bocom o staklenu ploču stolića za šminkanje. Ploča je
prsnula na dvoje! »Prevara, da prevara! Naravno!« Dalje se bavila svojim
licem i pritom je neprekidno govorila, još uvijek glasno, puno preglasno!
»Mutavci! Klimavci! Spastičari! Zgrčeni! Oni s vodenim glavama! Uzeti!«
Dobar gutljaj. »Poslali su mi album s fotografijama u hotel. Sa slikama te
djece! Da bih se bolje uživjela! Slike! Slike! Prvoklasne 18x24! Želudac mi
se okrenuo od tih slika! Nikad još nisam vidjela nešto tako ogavno! Nešto
tako ružno! Tako odvratno! Sanjat ću to! Stotinu puta! Tisuću puta! Nikad
neću moći zaboraviti te slike!«
Jehudi Menjuhin na ekranu monitora. Alberto Moravia, Ali Khan, Abba
Eban, Andrej Gromiko, Sophia Loren, Georg McNamara, Norman Mailer,
Mare Chagall, dr De Bakey, Billy Wilder, kardinal Koenig.
Silvija je vikala u ogledalo: »Ti i ja, mi oboje znamo da takvo što mora
nestati!« Sad mi je bilo dosta! Ako bude ovako galamila, vani će se razumjeti
svaka riječ!
 »Prekini konačno! Radi se o stupnju oštećenosti! U mnogo slučajeva,
koji su doista vrlo loši danas je već moguće poboljšati stanje. — Silvija je
ponovo pila.
Konjak joj je curio iz kutova usta, preko brade, niz vrat, u izrez između
grudiju u grudnjaku. Odjednom se počela ludo smijati.
»Poboljšati, da? Tako da nakon deset godina mogu brojiti do tri. Ako
uopće mogu i govoriti za 10 godina, da? Tako da bi nakon 15 godina mogli
ići sami na WC, da? A ne jednostavno puštati sve pod sebe, gdje god ležali
ili čučali, da? Moj bože, kakvo poboljšanje!«
»Prekini konačno! Prokletstvo!«
Nije prekinula.
»Kažem ti, vidjela sam te slike koje su mi poslali u hotel — željela bih
znati koji je luđak došao na tu ideju! Kakve fotografije!«
»Te fotografije sam i ja vidio«, rekoh. — Na ekranu monitora sam vidio
kako sada desetina konobara serviraju gala-večeru.
»Da, i?« pogledala me je. Očistila je šminku s lica, tog najljepšeg od
sviju lica, tog lica svetice.
Moj gospodine suče!
Ja sam u početku napisao da je istina, o kojoj ću izvijestiti, ružna,
odbojna, da će vas ona natjerati na gnušanje. A i napisao sam također da
nikada neću lagati. Ako ste užasnuti time što čitate, suspregnite svoj užas,
štedljivo se složite svojom odbojnošću, jer ja sam tek na početku, sasvim na
početku, sve o čemu sam do sada izvjestio bezazleno je, potpuno bezazleno
u odnosu na ono što još imam reći. Vidite, kada me je Silvija pogledala, znao
sam, što mi je učiniti u svom interesu. I u njenom.- Njezina je dobrobit
garantirala moju. I zato mi ono što je slijedilo nije bilo teško. »Što znači: da,
i?« rekoh odmahujući glavom. »Ta bilo vam je već od početka jasno, i Rodu
i tebi — ja sam, sjećaš li se dugo slušao prije no što sam se složio s vašim
mišljenjem — da nije trebalo da toj djeci pomogneš, niti da poboljšaš svijet,
nego da sve to činiš radi svog publiciteta! Pa tako je bilo dogovoreno. Ili
možda ne? S tim si se ti složila, zar ne? Reci da nije tako!« Položio sam ruku
na njezina otkrivena ramena. »A vjeruj mi, moja čarobnice, bio je to sjajan
publicitet! Po cijeloj kugli zemaljskoj! Tako što još nikad nisi imala i tako
što nećeš više nikad imati! U prostoriji za režije asistentica je plakala!
Kladim se s tobom u svoj život: milijuni, stotine milijuna su plakali jer bila
si fantastična!«
»Naravno, znao sam da to neće uspjeti na brzinu. I nije. »Fantastična?«
»Pitaj koga god hoćeš, ovdje!«
 »Ovdje? Gdje sam gost, zar bi netko rekao ne!«
Sada je trljala kožu nekom drugom kremom. »Ne budi smiješna! Pitaj
nekog u Hollywoodu, New Yorku, Parizu, Beču, što misli o mom brbljanju!«
Silvija se naglo okrenula, kosu je bila podigla, koža lica bila je sjajna od
kreme, viknula je: »Pitaj koga god hoćeš? Svatko će ti reći što ti ja kažem.
Fućkam ja na tu djecu — idiote? Neka krepaju! Neka pocrkaju što brže!«
Dakle, prišio sam joj jednu. Što sam jače mogao, što može učiniti jedan
iz Bronxa, može i jedan iz Salema. Ruka mi je bila ljepljiva od te proklete
kreme. Obrisao sam je o papirnati rupčić. — Brzo djelovanje! — Sad je
šaptala: »Neka krepaju! To je humano! Što prije! Bog zna da mrzim naciste,
ali ako su pravo imali u ijednoj stvari, onda je to bila eutanazija ovih
kretena!...« Tada je stavila ruku pred usta. Očito je ipak djelovao alkohol. Ili
šamar. Vjerojatno naprosto vrijeme. Vrijeme uvijek djeluje. — Nagnuo sam
se nad nju i češkao je po golim leđima — to je voljela to ju je uzbuđivalo,
postajala bi sve dirljivija sve dok ne bi svršila. »Meni i Rodu je u ovoj stvari
najvažniji bio tvoj prestiž čarobnice, velim ti to još jednom, shvati konačno.
Zato da cijeli svijet vidi kako si ti i privatno izvrsna žena. Samo zato. Bože
moj, čarobnice: koliko si već puta potpuno uvjerljivo u svojim filmovima
govorila stvari u koje nisi niti jednog trenutka vjerovala. Koje su ti izgledale
glupe. Koje si mrzila kao i ovu djecu, je li? Koliko puta?« A onda sam je
vidio u ogledalu, kako se polako savija pod mojim milovanjem. Vidio na
licu mješavinu dolazećeg uzbuđenja i trijumfa, da, što sad, mislio sam.
»Dakle«, rekao sam prema ogledalu, »shvaćaš li konačno?«
»Da«, mrmljala je.
»Dobro.«
Savijala se kao zmija pod mojim prstima. Oči su joj sjale, teško je
disala.
»Pretvaranje, jasno, bilo je to pretvaranje, je li?«
Nisam ništa rekao, samo sam je dalje draškao. To je bilo bolje, znao
sam.
»Pretvaranje«, rekla je Silvija, a njezine su se grudi dizale i spuštale,
sve brže i sve više. »Pretvaranje od mene od Roda! Pretvaranje od sviju koji
će sada dati svoje priloge i tamo na gala-večeri i posvuda u svijetu.«
Ja sam je dalje draškao. »Impotentni popravljači svijeta! Oni što se
prave važni! Dobri kršćani! Dobri Židovi! Dobri komunisti! Dobre budale!
Milijarderske ništice koje žele svratiti pažnju na sebe: pogledajte kako smo
mi dobri! Mi prilažemo za siromašne kretene!« rekla je Silvija i disanje joj
je postajalo sve teže.
 Ja sam je draškao. Koliko ja poznajem Silviju, više neću morati dugo
draškati.
»Pazi koliko će doći novaca kada poslije toga budu licitirali slike.
Kunem ti se, tu će pasti milijuni, mnogo para! I kunem ti se da ćeš moći
čitati u svim novinama svijeta: Bila si velika! Velika kao nikada do sada!
Bila si najveća! Sad si iznad svih! Sad si za sva vremena na vrhu vrhova!«
Tada je Silvija rekla i tijelo joj se pritom iznenada streslo i zgrčila se pod
mojim draškanjem, i znao sam, sada je bila... no da, dobro, tada je rekla:
»Jesam li doista bila tako dobra?«
»Uistinu i doista«, rekao sam.
»I to će sigurno koristiti?«
»Možeš u to biti potpuno sigurna!«
Silvija pogleda u ogledalo, dugo se promatrala, a tada, potpuno
zadovoljna reče: »Dakle sve je okay.«
»Sve je okay«, rekao sam i pomislio kako se i ja razumijem u svoj poziv,
kapa mi dolje. »Samo mi objasni kako se jedna tako inteligentna žena poput
tebe može tako uzrujati.« Slegnula je ramenima. — Bio sam prekinuo sa
draškanjem ubrzo nakon što sam osjetio drhtaj njezinog tijela — i
nastavljajući sa šminkanjem rekla je gotovo dosađujući se: »Ah jednostavno
su mi popustili živci, znaš, vučiću.«
Sad opet vučiću, vidite moj gospodine suče, ne više Phil. »Jer sam
neprestano morala misliti na one fotografije. Na one fotografije, koje
izazivaju mučninu. Naravno, možda su dobro mislili kada su mi ih poslali,
ali to je bilo idiotski s njihove strane, zar ne?«
»Naravno, čarobnice, tako, a sada se lijepo namaži i lijepo se ponovo
obuci, i sad moramo u Sporting Club. Ti sjediš pokraj princa. Sve će kamere
biti uperene u tebe i stotine milijuna pari očiju bit će uperene u tebe — u
najljepšu, najčarobniju ženu svijeta!«
»Ah ti si sladak, vučiću«, rekla je Silvija. Poljubila me. Stenjala je i
uzdisala. Naposljetku se ispravi.
»Sve opet u redu, čarobnice?«
»Sve u redu, vučiću«, Silvija je pogledala prema monitoru. »Pogledaj
onu kravu, predsjednikovu ženu ... Ti znaš već ... kako je samo razgalila te
svoje cice... silikon, zar ne? »Jasno«, rekao sam.
»Sve krcate silikonom«, snatrila je: »Ali njezina briljantna ogrlica,
takvo što, moj vučiću, ja još nemam.«
»Ti ćeš to već kupiti«, rekao sam.
»Da, kupit ću si«, i Silvija se iznenada nasmijala.
 »Znaš što, vučiću?«
»Što, čarobnice?«
»Komično, od ove cijele galame strašno sam ogladnjela. Mogla bih
pojesti čitavog jastoga!«
»Dobit ćeš ih cijelo tuce, ako ih samo uspiješ smazati«, rekoh.
Pri tome se oboje nasmijasmo.
 24

Stigla je do jastoga i pô. I do dviju boca Comtes de Champagne. I cijelo

čudo whiskyja. I sve su kamere bile uperene u nju, kao što sam joj
prorokovao. A onda su »Monte Carlo Dancers« dolepršale na pozornicu. A
zatim se prešlo na licitaciju slika. Licitator: Frédéric. Ukupno: 11,5 milijuna
novih franaka. I Silvija je licitirala, a što bi drugo noblesse oblige. Od toga
je dana imala jednog Légera. Ja bih radije imao Modiglianija, onaj ležeći akt
u ljubičastom. Ali to je bio njezin novac i to je bio Léger. Malko preplaćen,
naravno. Malko neshvatljivo preplaćen, naravno. 800.000 franaka. Novih!
Pojavio se Rod Bracken i rekao mi kako Silvija upravo pleše sa
Niarchosom, i kako je Babs predao Clarissi i kako je onda s Frédéricom
došao ovamo, i kako je sve bilo izvrsno, zar ne? I onda sam i ja Rodu ispričao
kako je sve bilo dobro, a on je upravo infernalno psovao i zahvalio dragom
bogu (to je već pomalo komično s tim dragim bogom i tim zahvaljivanjem i
moljenjem, zar ne?) na sreći koju smo usprkos svemu imali, a onda smo
ispili zajedno jednu bocu. Po prvi put otkad se znamo podnosili smo se i bili
jedan drugom gotovo simpatični.
Uspjeh u svijetu bio je upravo onakav kakav sam prorokovao. Sjetit ćete
se TV-prijenosa, gospodine suče, jer je ušao u televizijsku povijest. Dva
dana kasnije odletjeli smo kući u Hollywood. Iznad Atlantika sam o svemu
ponovo razmislio. Da nije možda ipak negdje izolacija popustila? Da li nam
se doista ništa ne može dogoditi. Da li sigurno ni živa duša nije čula kako je
Silvija bjesnjela, ili možda?
Ne. Ne i ne.
Sve je bilo dobro izolirano, mislio sam.
Ali, kada se kasnije ispostavilo da sam se prevario, morao sam još
jednom letjeti u Monte Carlo, s Rodom Brackenom. Ne da bih spriječio
opasnost od katastrofe, za to je bilo prekasno. Morali smo živjeti s tom
opasnošću koja je mogla uništiti Silvijinu karijeru, dok pljesneš, dlanom o
dlan, morali smo s njom živjeti od tada stalno dalje, do danas, do trenutka,
kada sam napisao slovo t u rječnik trenutka. Rod i ja smo, dakle, još jednom
letjeli u Monte Carlo, ne da bismo spriječili opasnost, nego da bismo je
zadržali u granicama, da bismo je zauzdali, pokušali zauzdati! Onda, kad
smo sreli glavnog spikera TMC Frédérica Gerarda, jer morali smo s njim
govoriti, još sam jednom otišao u onu malu garderobu. I tu sam tada vidio
crnu kutijicu na stoliću za šminkanje. One nesretne večeri sam je previdio.
Vi, znate, moj gospodine suče: garderobe u kazalištima, u filmskim i TV-
studijima imaju vrlo često uređaje za poziv, zar ne? Tako da se glumcima
može saopćiti kada je njihov nastup, koliko još imaju vremena i mnogo
drugoga. Ali možda jedno ne znate i ovi uređaji, koji su stavljeni u malu crnu
kutijicu, često rade obostrano. To znači: ne prenose samo glasove kao
zvučnik već ako se drugačije udesi, mogu i primati govor. Kao mikrofoni.
 25

Suzy Sylvestre, moja pariška kozmetičarka imala je ospice još kao

dijete. Ležali smo oboje potpuno goli na njezinom luđom krevetu (vrlo velik
i okrugao) u spavaćoj sobi njezinog ludog stana sa supermodernim
plastičnim namještajem i svjetlosnim efektima, oblijepljenog posterima (od
Che Guevare, preko 'ljepote konzervi’, Andyja Warholesa do 'šake u
bodljikavoj žici’, Amnesty Internationala, sve divlje jedno preko drugog).
Tu mi je bilo ugodno. Svjetlo u sobi gdje smo nas dvoje posljednja dva sata
radili, sve dok nismo iscrpljeni dašćući i s dršćućim tijelima klonuli jedno
pored drugoga. Tek poslije nekog vremena bili smo sposobni popiti whisky,
oboje iz jedne čaše, svjetlo se ovdje moglo podešavati, ostavili smo dosta
svjetla, oboje smo željeli vidjeti kako onaj drugi izgleda, jer nas je to
uzbuđivalo. Pali smo bez riječi jedno preko drugoga kada sam onoga
četvrtka 25. studenog 1971, oko 21 sat i 30 minuta došao konačno k njoj
(Silvija je iznenada zaspala i nije se više probudila, i ja sam mogao ići. Laku
noć, draga sestro Heleno!) Suzy Sylvestre, 24 godine, plava, dugih nogu,
čvrstih velikih grudiju, plavih očiju i najljepše stražnjice koju sam ikad prije
vidio i kojoj sam zato stalno posvećivao svu svoju pozornost (što je Suzy
veoma uzbuđivalo: »Ja sam vjerovala da poznam sve, ali to još nije nijedan
muškarac sa mnom radio.«) moja mala Suzy morala je biti oprezna radi svog
još uvijek mnogo mlađeg zaručnika. Sjećate se, moj gospodine suče, onog
grofovskog nasljednika velikih tekstilnih tvornica, imaju i dvorac et cetera
u Roubaixu, on se zvao Frangois, grof od — ne znam više ni ja od čega, a
Suzy s njime nije imala baš radosti, sudeći po svemu što mi je ispričala.
»Sad imaš tri mjeseca vremena, chéri?« upitala je Suzy. »Tri mjeseca,
da, a tu i tamo ću morati otići, ali samo na kratko.«
Na koncu će nas morati odnijeti u bolnicu, oboje«, rekla je Suzy. Imala
je tamnocrvene, gotovo crne lakirane nokte na rukama i nogama. Meni je
bilo ogavno, a njoj se sviđalo, jer je bilo u modi. Dobro! Ja nisam dolazio
radi nokata. »U bolnicu, radi apsolutne iscrpljenosti. Ti si momčina! Tako
nešto još nikad nisam imala!«
I druge dame su to već rekle. Žene su jadne lude. Onaj tko ih je stvorio
nije si dao mnogo truda. Sve im je tako teško. Sve im je tako komplicirano.
Ako ulove nekoga kao što sam ja, kod koga sve štima, onda su potpuno izvan
sebe. Najbolji primjer: Silvija.
 »Chéri, mi bismo mogli sretno zajedno živjeti«, rekla je Suzy.
»Od čega?« upitao sam. »Daj mi još jedan gutljaj.«
»S ledom?«
»Molim.«
Napravila mi je piće i ja sam pio.
»Ne govori od čega! Ja imam kozmetički salon. Ja dovoljno zarađujem.
Za nas oboje. Najurit ću Frangoisa i...«
To je postalo opasno.
»Pusti ti lijepo tu stvar na miru«, rekoh. »Izbij si iz glave, i to smjesta.
Ti znaš, ja nemam ništa. Ni cvijeće ti nisam mogao donijeti jutros. Dobit ćeš
ga sutra. Ali ne dvorce, ne tvornice, ne milijune. A bit ćeš i grofica! Ja sam
samo playboy koji dopušta da ga se uzdržava.«
»Ne govori tako, mrzim tu riječ. I mrzim tu Moranovu!« »Stanje se ne
sviđa ni meni«, rekao sam. »Ali što da radim. Ako me Moranova najuri, bit
ću u dreku.«
»Nikada! Ja ću imati uvijek dosta za nas oboje«, uzviknula je.
»Ja neću uzeti od tebe, ništa. Mi smo slični jedno drugome. Mi se
razumijemo tako dobro (...) u toj stvari. Nikada ne bih mogao uzeti novac
od tebe.«
To je se jako dojmilo. Bila je pritom inteligentna.
»A Silvija? Tu možeš uzeti novac? Tu se možeš dati uzdržavati?«
»Da.«
»Zašto?«
»Jer je to sa Silvijom potpuno drugačije nego s tobom. (Koliko puta
sam to već rekao.) Duševno i erotski. Potpuno drugačije.«
»Doista? Časna riječ?«
„Časna riječ. Doista.«
»Ali ti to činiš i za nju!«
»Naravno«, rekoh. »Naravno, što misliš, inače bih sjedio u toplom?
Naravno, i ja moram nešto pružiti za to. Silviji također nitko ništa ne
poklanja.«
»Mrzim tu Silviju«, rekla je Suzy.
»To si već rekla.«
»Ali one slatke stvari... to, ti znaš već... to, ne radiš s njom!«
»Nikada!« (lagao sam!) »Samo s tobom.«
»A da li si to radio još s kojom ženom?«
»Ni s kojom.«
»Zakuni se!«
 »Kunem se.« Lagao sam, i pritom ga čvrsto držao jednom rukom, čudno
da su me sve to pitale, moje slatke male. Naravno i Silvija. Izgleda da ih to
fascinira. I svakoj sam se kleo da to činim samo s njom. Jadne ludice, te
žene! Suzy se smijala.
»Što je tako smiješno?«
»Pomislila sam da ću biti grofica. I milijunerka. I da ću, naravno,
Frangoisa uvijek varati kada se nas dvoje vidimo.«
»Da«, rekao sam, »to je već veselo.« I ja sam se smijao. Zašto da joj
pokvarim dobro raspoloženje.
»Hoćeš li to učiniti i poslije?«
»S užitkom, grofice«, rekao sam.
»Chéri, ti si tako sladak... sada opet imaš svoj miris«, rekla je Suzy i
ljubila moje grudi. Dobio sam mnogo malih poljubaca.
»Svoj Philip-miris. Tvoj tipični Philip-miris. Nijedan drugi muškarac
ne miriše kao ti... tako ... životinjski... Kada te samo pomirišim, već sam
gotovo ... i taj miris ostaje ... možeš se kupati koliko god hoćeš ... a upravo
si se i okupao ...« Kada sam došao, zavrnula je nosom.
»Uh! Što je to? Miriše na bolnicu!«
»Pa i dolazim odatle. Prijateljski posjet. Istih je godina kao i ja i zamisli,
dobio je ospice! Radi toga sam te nazvao i pitao da li si već imala ospice.«
»Da, i hvala bogu, imala sam ih već«, rekla je Suzy. »A sada moraš u
kupaonicu!«
Ona me je istrljala i, naravno, tada se to prvi put dogodilo već u kadi.
Dobar drug, ta Suzy, zaista.
/
»Kada sam onoga četvrtka napustio kliniku profesora Delamarea,
odmah, nakon osam sati navečer, dakle, još uvijek na vrijeme, nije više
padala kiša, puhao je samo jak vjetar. Morao sam biti oprezan. Uvijek sam
morao računati s pratiocima. Tako sam, dakle, otišao komad puta pješke, na
stajalište taksija, sa šeširom u ruci, jer bi mi ga vjetar inače odnio, s
podignutim ovratnikom ogrtača, duboko dišući.
Čisti zrak!
Stanica taksija.
»Dobra večer, gospodine.«
»Večer. Molim u Montmartre, samo do podnožja stepenica.« »Bieh,
’sieur.«
Bio je to vrlo dugačak i kompliciran put, ali, kad sam htio k Suzy, morao
sam ići tuda. Svoj salon imala je u centru, u Aveniji Charles Floquet, a njezin
stan bio je daleko vani (zbog dobrih razloga, sigurno) u nekoj staroj kući, na
Place du Tertre.
Za vrijeme vožnje spustio sam prozorsko staklo. Noćni mi je vjetar
udario u lice i još uvijek sam duboko disao.
Kada smo stigli, stadoh se uspinjati stepenicama. Žičara je u to vrijeme
prestala raditi. To mi nije ništa značilo. Lagano sam se penjao prema crkvi
Sacre-Coeur do tvornice papira. Ono što me je uvijek nanovo fasciniralo,
kada sam bio u Parizu, u gradu koji sam tako volio, bio je pogled što se
odavde pružao. Zato sam već nebrojeno puta bio ovdje gore. Te sam večeri
stajao sasvim sam, vjetar je trgao moj ogrtač, zavijao je, zviždao, tutnjao,
stenjao, a ja sam gledao panoramu grada, tisuće svjetala na ulicama, kod
automobila, na prozorima, vidio sam crkve, Seinu, njezine obale, Eiffelov
toranj i mislio sam kako je Hemingway imao pravo, što je svojoj posljednjoj
knjizi o Parizu i svojim uspomenama na nj dao naslov A MOVEABLE
FEAST. To se njemački nedostatno prevelo s — PARIZ, SVEČANOST ZA
ŽIVOT, jer taj grad, Pariz, uistinu je »pokretna« svečanost, pokretan iz dana
u noć, iz noći u dan, neprekidno, tako da onaj tko ovdje živi iz dana u noć,
iz noći u dan, živi u neprekidnoj svečanosti u pokretu.
Stajao sam tu i iz minute u minutu osjećao sam se bolje, lakše,
slobodnije, a onda sam otišao s Crkvenog trga, u ulicu Azais. Ušao sam u
ulicu St. Elenthèse, kojom sam došao u ulicu du Mont-Cenis. Posvuda je
ovdje bilo mračno, bilo je malo svjetiljki jer je to još uvijek bilo predgrađe.
Lijevo se skretalo na Place du Tertre.
Tu su još stajale stare kuće i prastaro, sada potpuno golo crno drveće.
Sve je izgledalo kao tržnica francuskog provincijskog grada. Bilo je tu malih
restorana i bistroa. Bio sam već ovdje ljeti i gledao sam stare ljude koji su
pod drvećem igrali ’boule'. Sada u studenom nije bilo starih ljudi. Ulice
napuštene. Neki pas, skitnica, trčao je za mnom i vjerojatno se nadao, da ću
ga povesti sobom, ali što bih ja počeo s psom.
Neprestano sam se osvrtao u hodu, nitko me nije slijedio, u to sam bio
siguran, samo taj pas.
Bila je to ružičasto-crvenkasta kuća. Dolje restoran, »Chez fimile«.
Imao sam ključ od ulaznih vrata, Suzyna stana. Da ne bih morao zvoniti
pazikući i da ne bi bilo priča. Otključao sam staru kapiju. I pas je htio sa
mnom. To nije išlo. Nisam to činio rado, ali mi nije drugo preostalo: udario
sam ga nogom. Odjurio je gladan i žalostan u tamu. Stepenice su bile
prastare. Škripale su. Drugi kat. Vrata s natpisom Suzy Sylvestre.
 Pozvonio sam, kratko, kratko, dugo, kratko. Naš signal. Vrata su se
odmah otvorila. Stajala je tu, blistava, mlada i lijepa, u 'halterima’ i
čarapama, cipelama s visokim potpeticama. Bez ičeg drugog na sebi. Takav
prijem čovjeka veseli, zar ne? Ništa nije imala na sebi, napisah. Ali to nije
istina. Imala je VIVRE od marke MOLYNEUX. Parfem je mirisao. Ja sam
joj ga poklonio. Poklanjao sam svim svojim slatkim malima parfem koji je
upotrebljavala Silvija. Bilo je razumljivo da moje djevojčice moraju imati
isti parfem, zar ne?
 26

»Volim te, mon petit chou, beskrajno te volim«, rekla je sada Suzy
Sylvestre, nakon dva sata, pošto smo ono prvo već obavili. »Ti nećeš nikada
znati nikada slutiti.« Uključila je gramofon. LP John Williams — taj čovjek
uistinu ima glas! Upravo je pjevao Suzynu omiljenu pjesmu »O Dieu, merci,
pour ce paradis, qui s’ouvre aujourd'hui a Tun de tes fils ...« hvala ti bože za
ovaj raj, koji se danas otvara za jedno od tvoje djece. ja tebe isto tako volim,
vješ...« prokletstvo! U zadnji čas! »... mon petit chou.«
»Mogla bih sve učiniti za tebe, sve, Philipe! Ti to ne vjeruješ. Ti misliš
da sam ja tako neka... to je točno, da, ali upravo neka takva čini sve za jednog
muškarca!«
»... pour le plus petit, le plus pauvre fils, c’est pourquoi je cris: Merci,
Dieu, merci, pour ce paradis ...«
Stalno bih mogla plakati, kad to čujem, rekla je Suzy, s cigaretom u
ustima, čašom whiskyja u ruci, potpuno gola kraj mene, a potpuno gol sam
bio i ja. Ona je zaista plakala, moj gospodine suče, jer je ovo čula... za
najmanje, za najsiromašnije od tvoje djece, zato te zazivam: hvala ti bože,
hvala ti za ovaj raj.
Lijepi tekst. I lijepo je tako išao dalje.
Suzy je rekla: »Ti znaš sve o meni. O malom grofu. O svim mojim
muškarcima. Sve sam ti ispričala.«
»Ali, ja to uopće nisam želio znati, Suzy.«
»Ali, ja sam ti htjela sve ispričati, mon petit chou.« Zgodna mi je ova
riječ od milja, kod Francuza: mon petit chou — moja mala kupusova
glavice! A vama, gospodine suče?
»To je bilo lijepo od tebe da si mi sve ispričala, Suzy.« »Da, ja sam
draga. Ali ti, ti mi nisi ništa ispričao o sebi. Ja o tebi ne znam uopće ništa.«
»Znaš ono najvažnije«, rekao sam milujući je. »Dodaj mi čašu. Hvala.
Ti znaš da ja uopće nisam vrijedan. Da nemam novca. I znaš da sam žigolo
Silvije Moran.«
»Nemoj reći žigolo«, uzviknula je!
»Ali, ja to jesam!«
»Ali ne trebaš reći!« Sada su se kotrljale suze niz njezino lice.
Kozmetičarki! Naravno da je bila kurvica. Ali znate, u to sam vrijeme doista
mislio da su kurvice najbolje, najvjernije, najnježnije, najpoštenije i
najljudskije. Ne sve, naravno! Ja nisam fetišist. I druge su mi bile dobre. Ali
kod kurvice, dakle, kod jedne takve kakva je bila mala Suzy, e, tu sam bio
baš sentimentalan, uvijek.
»Dobro, neću to više reći«, rekoh.
»Ispričaj mi kako si upoznao staru?«
»Ah...«
»Ali, ispričaj mi!« Okrenula se i stavila jastuk, što ga je do tada imala
pod stražnjicom, između zida i leđa. Sjedila je uspravno.
»Tu se nema što ispričati. Sreo sam je u Baden-Badenu. U Ifesheimu.«
„Što je to?«
»Trkalište. Poznato trkalište. Kao ovdje Auteuil. Ili Longchamps.«
»Ti poznaješ mnoga trkališta, zar ne?«
»Vidiš Suzy«, odvratih,... »ah, što ti imaš lijepo krznašce.« »Ostavi
krznašce na miru. Dobit ćeš ga ponovo. Ionako pripada tebi, to znaš, ali sada
ga ostavi.«
Podigla je jednu nogu. »Pričaj.«
»Dakle, vidiš. Imao sam brata. Karl Ludwiga. Moj je otac imao tvornice
kablova u Duisburgu.«
»Bogat?«
»Vrlo bogat. Onda je moj otac umro zajedno s majkom. U avionskoj
nesreći. 1960. Tada mi je bilo 19. Brat je stariji. Deset godina stariji.
Naslijedili smo tvornice. Karl Ludwig i ja. A onda... Da skratim: brat i ja se
nismo složili. On je povećavao posao, svi su imali povjerenje u njega, a u
mene nitko. Ni posljednji namatač kablova.«
»Kako to, ni posljednji namatač kablova? Zar ni sam više ne vjeruješ u
sebe?«
»Ja nikad nisam vjerovao u sebe«, odgovorio sam.
»A posao? Da li si ikada u životu pokušao raditi? To je samo pitanje,
mon petit chou, nikakvo predbacivanje! Zar nikada u svom životu nisi makar
pokušao raditi?«
»Nikada«, rekao sam. »Ili, čekaj malo, ipak jesam. I kako sam tada
radio?«
»Kada?«
»Bile su mi 22 godine. Napravio sam fantastičan posao s kugličnim
ležajima. Željeznički vagoni, puni kugličnih ležajeva. Veliki posao. Izvrstan
kompanjon.«
»I?«
 »Ali, kasnije nije više bilo tako izvrsno. Kuglični ležajevi
neupotrebljivi. Kompanjon pobjegao. Sav novac propao.« »Kakav novac?«
»Onaj koji sam baštinio. Vrlo mnogo. Dakle, pokušao sam, Suzy. Ali
otišlo je naopako. I pokušavao sam pomoći svom bratu. To je bilo još gore.
Napravio sam samo štetu. Onda sam pomislio, najbolje je da ga ostavim da
sam radi dok nas obojicu ne upropastim.«
»Jesi li to zaista mislio?«
»Što?«
»Da brata ostaviš samog raditi, prije no što obojicu upropastiš?«
»Naravno.«
»Reci mi, vjeruješ li ti u ono što kažeš?«
»Nikada.« Rekao sam.
»Zašto pitaš?«
»Ti si sladak«, rekla je Suzy. »Ti si htio sebi olakšati, htio si imati svoj
dio novca, da ne bi nikada morao ozbiljno raditi?«
»Točno.«
»Bože, kako te volim«, rekla je Suzy. »Koliko ti je isplatio?«
»Polovicu.«
»Mnogo?« upitala je Suzy s poštovanjem. Kad god je bila riječ o novcu,
uvijek bi govorila s poštovanjem. Sad je bilo kao u crkvi, ovdje, u toj ludoj
sobi s okruglim razbacanim ležajem, s posterima na zidovima, jednim iznad
nas: MAKE LOVE — NOT WAR!
»Trinaest milijuna maraka«, rekao sam.
»Isuse«, rekla je Suzy.
»I kuda su nestali?«
»Reci mi gdje je cvijeće?« rekao sam »kuda je nestalo? Ne, zaista to
nije lijepo od tebe, mon petit chou!«
»Želiš li reći da si od 1960. do 1967, dakle, u sedam godina, spiskao 13
milijuna maraka, Chéri?«
»Osam godina, Chéri, ne sedam. Silviju sam upoznao tek 1968.«
»Dakle, u osam godina!!«
»Bilo je čak nekoliko mjeseci više od osam godina«, rekao sam.
»Dobri Isuse«, rekla je Suzy. »Pa kako ti je to uspjelo?« »Ah«, rekao
sam mirno, »znaš, da postoji veći niz mogućnosti.«
»Na primjer, Chéri?«
»Na primjer, takve slatke kao što si ti. Kakva šteta da te nisam već prije
upoznao. Nešto tako slatko kao što si ti do sada nije postojalo, Suzy. Bilo je
naravno ljubaznih dama. Sva sila ljubaznih dama. Zaista nisam mogao
spavati s gumenom lutkom, zar ne? A te ljubazne dame su dobivale darove,
zar ne? Ranije sam bio drugačiji. Poklanjao sam.« »Nakit, mon petit chou?«
»I nakit.«
»Zato se ti tako dobro razumiješ u nakit.«
»To znanje sam teško izborio«, rekoh.
»Vidi se«, rekla je Suzy. »I stanove, i krzna i odjeću i gotov novac itd.
itd. Sve za te ljubazne dame?«
»I tako dalje, da. Vidiš, čovjek je galantan, daje darove a osim toga
čovjek je i idiot, invenstira novac u pothvate koji propadaju, kod mene je to
bilo glupo, smiješno. Dakle, tu je Bernie... ma dobro, to te ne zanima. Ili
farme i one se mogu poklanjati, znaš?«
»Ali, meni još nitko nije poklonio farmu.«
»Doći će već. Kad budeš grofica. I onda tu su ’Penthousi’, hoteli, veoma
skupi. Godišnji apartmani su bili nešto jeftiniji, ali samo malo, vrlo skupi
automobili. Znaš, tvoj petit chou je imao uvijek slabosti prema jako skupim
autima. I prema trkalištima! I prema kockarnicama. Ah, Suzy, igračnice i
trkališta! Las Vegas i Freudenau. Grafenberg i Epsom. Santa Ana u
Kaliforniji. — To je najljepše trkalište na cvijetu, chérie! A Chantilly i
Vincennes! I Tokio i Buenos Aires. New York i Madrid i Stockholm i ...«
»Svuda si tu bio?«
»Bio sam još na mnogim drugim mjestima, zapravo svuda možeš
kockati.«
»Ti si kockar?« upitala je Suzy s divljenjem.
»Kockar!« rekao sam. »Ja nisam kockar. Ja sam lud za tim! Kada bih
samo vidio stol — za Baccarat, ili kakvog konjića, dakle, to je tako sve
lijepo, gotovo kao ...«
»Ne budi prost«, rekla je Suzy.
»Kao Božić«, rekao sam.
»Uspjelo ti je, dakle, potrošiti 13 milijuna u osam godina?« »Dakle, ako
se točno uzme, da.«
»Chapeau?« reče Suzy.
»I onda? Ostavi je na miru. Dobit ćeš je odmah opet. Prvo želim znati
sve o tebi.«
»Eto, sada sve znaš! Tada 1968. godine u Baden-Badenu, bio sam
švorc. I, kada kažem švorc, onda i mislim švorc, ma petite. Bio sam dužan
svim ljudima koje sam uopće poznavao, u cijelom svijetu sam imao dugova,
pa i u Baden-Badenu. Hotel ’Brenners Park’.«
»Najbolji?«
 »Uvijek najbolje. Tako dugo dok nema boljeg. Tri tjedna mi nije bio
plaćen račun. U restoranu sam još uvijek jeo kavijar i pio šampanjac i dao
da mi sve pišu na račun. Nisu ništa rekli. Vjerovali su da će u najgorem
slučaju platiti moj brat. Jednostavno bi morao platiti. Već je tako često
morao. Ono što još nisu znali bilo je, da je brat izjavio kako je zavrnuo
slavinu. Više nikakvih plaćanja, pa makar me zatvorili. Pa makar bio i
skandal. Njemu je već puna kapa svega. Nitko to srećom nije znao. Samo ja.
Bilo je vrlo loše, najviše mi je bilo žao noćnog portira.«
»Iz tog hotela?«
»Da.«
»Zašto?«
»I njega sam iscijedio. Moji dragi prijatelji, portiri u svim hotelima,
uvijek su mi pomagali. A onda... Mislio sam, ideš još jednom u Iffezheim i
pokušat ćeš. Posljednji put. Kad izgubiš posljednju marku, uzet ćeš uže i
objesiti se. Bio sam već dotle došao, uistinu. I tog poslijepodneva sreo sam
Silviju.«
»Staru? šta je ona tamo radila?«
»Imala je posla u Frankfurtu. Nekakva filmska premijera. Došla je.
Gomila ljudi. Njezini agenti za publicitet. Svi bosovi iz njezine kompanije
te Seven Stars. I predsjednik Joe Gintzburger, svi su stanovali u Brenneru,
svi su bili u Iffezheimu. Jedino što sam još imao, to je bila dobra odjeća. Ja
sam snob, to znaš.«
»Slatki snob! Čistiš li još uvijek sam sebi cipele?«
»Još uvijek. I dalje ću to činiti. Ma gdje bio. To mi nikada neće učiniti
ni djevojka, ni sluga, ni u kojem hotelu. Svoje cipele moram čistiti sam.
Otkrit ću ti tajnu, draga: Nitko od njih ne zna čistiti cipele!«
»A ti znaš!« rekla je Suzy.
»Da, grom i pakao! Vidiš da ipak nešto znam!« rekao sam. Dok sam
govorio stavila je neke druge ploče na gramofon, ponovno sam čuo John
Williamsa koji je zahvaljivao dragom bogu zato što je otvorio raj jednom od
svoje djece, najmanjem i najsiromašnijem ...
»Smeta ti? Nisam vidjela da je to ista ploča.«
»Uopće me ne smeta«, rekao sam. »Točno se sjećam imao sam dvije
tisuće maraka. Taj sam novac bio posudio od portira. Bilo je to kod treće
trke. Ukupno ih je bilo šest. Došla je k meni i rekla: 'Hoćete da igramo skupa
i da dijelimo po pola ako dobijemo?’«
»Stara je došla k tebi?«
»Da.«
 »Lažeš!«
»Ne, zaista ne, Suzy. Došla je k meni. Ja sam joj se svidio, to mi je
kasnije rekla. Jednostavno je došla. Ona je inače takva.«
»Kurva je to«, rekla je Suzy bijesno. Draga Suzili!
»Ne, nije. U tim krugovima... znaš, čini što hoće. Velika zvijezda.
Poznata glumica. Nijedna se mrcina ne usuđuje da joj išta kaže. Ta ni udat
se neće za mene.«
»Superkurva je to! I onda?«
»Dobro. I onda sam ja, naravno, rekao: Sa zadovoljstvom, madame, s
velikim zadovoljstvom. Ta bio sam ... Suzy... I Imao sam još samo dvije
tisuće maraka! I te nisu bile moje! Pripadale su noćnom portiru. A hotel! A
moj krojač! A računi za moje košulje! A poreznici! A...«
»Shvatila sam. Tako je to bilo, dakle, izgubili ste naravno.« »Pobijedili
smo. Ludo smo pobijedili! A potom smo slavili! Izgubio sam sve opet tek
noću u Casinu.«
»Jeste li se odmah poševili prve noći?«
»Da.«
»I za takvu jednu krmaču ja plaćam 10 franaka da bih je mogla gledati
u kinu«, rekla je Suzy. »Ostalo možeš zadržati za sebe. Otada si na lancu,
ha?«
»I to na takvom!« rekoh.
»Još uvijek si«, rekla je Suzy.
»Još uvijek«, dodao sam.
»I uvijek ćeš ostati«, rekla je Suzy.
»I uvijek ću ostati«, dodao sam.
Suzy je šutjela neko vrijeme, a John Williams je pjevao svoju pjesmu o
raju za jedno od svoje djece. Do kraja.
 27

Bilo je gotovo jedan sat po ponoći kad sam došao u »Le Monde«. Moj
stari prijatelj, noćni portir Lucien Bayard opet je bio u službi. I njegov kolega
Jean Perrotin. I opet ni žive duše u predvorju. I opet mi je Lucien Bayard
prišao ozaren, otpratio me do lifta i prošaptao: »Razradio sam točan plan
bitke, mister Kaven.« Dao mi je jednu kuvertu. »Sve je unutra. Pogledajte
to do sutra uvečer u miru. Kladio sam se, dakle na ’Poet’s Bay’, 'La
Gauloise’ i 'Valdemosa’. Na ta tri. Je li u redu mister Kaven?«
»Apsolutno, gospodine Lucien.«
»Dozvolio sam si unijeti stanovite iznose. Gospodin bi se trebao,
naravno, složiti. Bio sam slobodan, ići prilično visoko. Mnogo novaca. A k
tomu još i ’couple’.«
»Sve ću pogledati, Lucien«, rekao sam i pružio mu ruku. »Sutra navečer
imamo veliku sjednicu generalštaba.«
»Već se radujem, gospodine Kaven. Ja ću...« vidio sam ga kako još
uvijek govori kroz prozor lifta, koji je već odlazio na četvrti kat.
Bila je grobna tišina ovdje u hodnicima. Pred vratima mnogo cipela.
Iako sam pola svoga života provodio u hotelima, još uvijek su me fascinirale
cipele koje su noću stajale ispred vrata.
Otišao sam niz hodnik do broja 419. Lucien mi je rekao da je Clarissa
kod Babs i da ona ima ključ. Bilo je točno. Vrata su bila otvorena. Ušao sam
u apartman. Ponovno su gorjela sva svjetla, salon je bio sav osvijetljen. Nije
samo Clarissa čekala na mene.
Bio je tu i Rod Bracken. I mali žalosni dr Levy. Bio je tu i dr Dumoulin,
kojega je doveo dr Levy. A osim njih još i neki vitak, visok čovjek kojega
još nikad nisam vidio. Spopao me oštar strah, leden i vreo u isto vrijeme.
Stajali su tu kao povijesne ličnosti u voštanom kabinetu. Madame
Tussaud. Buljili su u me. Nepomična lica. Bez riječi, »’večer!« rekao sam.
Ništa.
»Što je?« upitao sam. Izvlačeći se iz svog ogrtača još uvijek sa šeširom
na glavi. »Doktor Levy, što je ovo! Nešto s Babs?«
»Da, monsieur Kaven«, rekao je tiho mali potpuno ćelavi liječnik,
dotaknuvši svoje jake naočale.
»Što, što je s Babs?« Ima ospice, znam. Pa dijagnosticirali ste ih vi i dr
Dumoulin...«
 »Ali, ona nema samo ospice, gospodine Kaven«, rekao je dr Levy.
„Što ima još?«
Zašto me Bracken tako gleda, ta svinja. Zašto me Clarissa tako gleda,
ta krava.
»Ovo je gospodin doktor Sigrand. Robert Sigrand.« Dr Lavy je pokazao
na visokog, vitkog muškarca sa sijedom kosom. Ovaj se lagano nakloni.
»Doktor Sigrand je šef na klinici za uho, nos i grlo u bolnici St. Bernadette.
Kolega Dumoulin i ja smo ga pozvali ovamo jer sami ne možemo preuzeti
odgovornost.«
»Ali, što je s njom?«
»Ona je u životnoj opasnosti, mister Kaven«, rekao je dr Sigrand vrlo
polako i vrlo jasno. »Čekamo vas već tri sata. Nismo vas mogli nigdje
pronaći, a bez vas nismo mogli ništa poduzeti. Mister Bracken kaže da
smijemo raditi samo uz vaš pristanak.«
»Vani te više nije bilo. Nazvao sam«, rekao je Rod Bracken. Bio je
blijed. Ispod očiju crni kolutovi. »Gdje si bio tako dugo?«
»Večerao sam. Nisam znao, nisam imao pojma... što to treba značiti, u
životnoj opasnosti?« Iznenada sam počeo vikati.
»To znači«, rekao je taj dr Sigrand, »da dijete odmah mora odavde. U
pitanju je svaki sat.«
»Odavde? Kamo odavde?«
»Ako nemate ništa protiv, u moju kliniku. Smatram da je to najbolje.«
»Ali, što ja još sa Babs?«
»Moje prvo pribojavanje... ali mi kolega Dumoulin nije ...« mucao je
doktor Levy.
»ŠtojošimaBab s?« vikao sam.
»Ne!« rekao je dr Sigrand, vrlo tiho.
»Što ne?«
»Ne vikati, monsieur Kaven.«
»Čega se pribojavate, moja gospodo?« upitao sam, a pritom sam se
morao nasloniti o zid.
»Pribojavamo se, ne, mi znamo, monsieur Kaven: Babs ima upalu
srednjog uha. Možete odmah vidjeti kako joj je. Neće vas prepoznati. Ima
temperaturu iznad 40 stupnjeva. Dakle, to znamo«, rekao je taj dr Sigrand.
»Upala srednjeg uha. K tomu ospice. A čega se pribojavamo: ona ima ili će
upravo dobiti meningitis.«
»Što je to... meningitis?« prošaptao sam.
»Upala moždane opne, monsieur Kaven«, rekao je dr Sigrand.
Tada su me svi opet pogledali.
Upala moždane opne.
O Dieu, merci, pour ce paradis ...
 28

Otišao sam do bara u salonu, natočio whiskyja i ispio bez leda, bez
vode, čist i topao. Tada sam otišao u spavaću sobu u kojoj je ležala Babs. Za
mnom su pošla i trojica liječnika. Veliki prostor bio je osvijetljen samo
noćnom lampom koja je bez sjenila stajala na podu. Babs je ležala u
dvostrukom krevetu. Ogromni i dvostruki krevet. Sićušna Babs. Vani vjetar.
Sve jeca, stenje, sve šumi, uzdiše i trese se i ovdje.
Samo je mala Babsina glava virila ispod pokrivača. Kosa joj je bila
vlažna od znoja, lice vlažno od znoja i osuto mrljama od ospica. Vidio sam
da je jastuk pod Babsinom glavom promočen od znoja. Oči su joj bile
otvorene, ali nekako zamagljene. Nije izgledala lijepo. Nimalo lijepo.
»Babs!«
»A brodovi...« rekla je Babs.
»Kakvi brodovi?«
»Vatra.«
Govorila je jedva razumljivo. Tako što sam već doživio s Babsinom
majkom. Kleknuo sam pored Babsina kreveta i pokušavao razumjeti što
Babs kaže. Može biti da sam nešto krivo napisao. Nešto s brodovima bilo je
sigurno. Babs je govorila vrlo brzo. I mucajući.
»Babs!«
Gledala je prema stropu, u tu raskošnu štuka turu ove raskošne spavaće
sobe.
»Babs, ja sam, Phil.«
»Letjeti«, rekla je Babs.
Dodirnuo sam njeno čelo. Gorjelo je. Pokušao sam joj malo okrenuti
glavu. Tada je vrisnula kao životinja. Ustuknuo sam.
»Ostavite to, mister Kaven«, rekao je dr Sigrand. Zasvijetlio je Babs u
oči s džepnom svjetiljkom. Nije ni trepnula. Gledala je ukočeno u svjetlo.
»Dijete ima vidne smetnje. I slušne«, rekao je dr Sigrand. »A prije jednog
sata imala je temperaturu 41,5«, rekao je mali dr Levy i nagnuo ćelavu glavu.
Govorio je vrlo glasno jer je Babs stalno vrištala.
Tako ne vrišti ni životinja koju se muči. Babs je vrištala kao
gluhonijemi kojeg muče i koji u mukama ponovo dolazi do glasa.
»Prestani!« viknuo sam. »Zašto ne prestane?« »Ne vičite«, reko je dr
Sigrand. »Gospodo, molim, dragi kolege!« Dr Levy je kršio ruke.
 Babs je nešto mucala, onda je iznenada potpuno obamrla. »Što je sad?«
upitao sam uplašeno.
Liječnici nisu ništa odgovorili.
Babs se nije pokretala.
Primio sam je za glavu. Dotakao sam je posve lagano i ona je opet
počela vrištati. Opet sam ustuknuo.
»Ostavite to!« rekao je dr Sigrand, taj liječnik me mrzio, odmah sam to
primijetio.
»Zašto odmah tako vrišti, čim je se dotakne?«
»Bolovi«, rekao je dr Levy skršeno.
»U glavi?«
»I u potiljku«, rekao je dr Sigrand, dok je Babs vrištala, vrištala i
vrištala.
»Nastupila je ukočenost u potiljku. To je veoma bolno. I desno je uho
veoma boli. I svi udovi. Zato i leži tako mirno. Dijete je potpuno
dezorijentirano i zbunjeno.«
»... unjeno«, rekla je Babs.
Usta su joj bila otvorena, hripala je, iscrpljena vrištanjem. Znoj joj je
curio s lica na jastuk. Na stoliću pored kreveta stajali su lijekovi i injekcije,
tlakomjer i toplomjer.
„Što ste joj davali?«
»Ono što je potrebno u ovom času. Samo za ovaj trenutak. Nema smisla
da vam objašnjavam, ionako ne biste razumjeli. U biti opskrbili smo je samo
za transport u kliniku.« »Pokušali opskrbiti«, rekao je dr Levy.
»Da, i nadajmo se da će pokušaj uspjeti, inače...« Sigrand je ušutio.
»Što inače?«
»Ništa.«
A Babs je buncala, hripala, vrištala, plakala.
Sigrand je upitao: »Hoćete li se konačno odlučiti, ili ćete čekati da se
djetetu nešto dogodi?«
Vidio sam da Rod Bracken stoji na pragu spavaće sobe i promatra nas.
Lice mu je poprimilo zelenkastu boju. »Moramo dijete odnijeti odavde. Što
je moguće brže. Inače odbijam svaku odgovornost«, rekao je Sigrand.
Vidio sam kako mi Rod daje znak. Rekao sam: »Pričekajte, molim vas,
pet minuta, moram to dogovoriti s monsieur Brackenom.«
Babs je iznenada tako strašno zastenjala da sam se sledio. »Eto!« rekao
je Sigrand. »Jeste li konačno shvatili kako joj je loše? Tri sata čekamo na
vas, znali ste da je dijete bolesno. Zašto niste došli ranije?«
 »Znate, vi možete...« počeo sam ali me je prekinuo dr Levy. Rekao je
Sigrandu: »Morate prestati s time, dragi prijatelju. Jer, zapisano je: Ne
osuđuj bližnjega svog. Ti ne znaš, što bi sam na njegovu mjestu bio učinio.«
»Poštovani kolega, želite li mi sada s Talmudom popraviti
raspoloženje?«
Brzo sam otišao k Rodu, koji me je povukao u salon i zatvorio vrata.
Preda mnom su stajali Clarisa i dr Wolken. Gospodin doktor Alfons Wolken
iz Winterthura. Babsin privatni učitelj. Njega sam bio potpuno zaboravio.
Stajao je tu, zatečen kao i uvijek, spreman, kao i uvijek smjesta sakriti svoje
lice, ponizan kao i uvijek.
»Dobra večer, mister Kaven. Došao sam prije tri sata. Samo sam bio
skoknuo u svoju sobu. To je sve strašno, zaista strašno, jadna Babs, moj
bože.«
»U redu!« viknuo sam.
On se ukočio.
»Oprostite mister Kaven, molim tisuću puta za ispriku.« »Ne! Ne!«
primao sam se za čelo. Tako to nije išlo dalje. Nisam se mogao tako ponašati.
»Ja se ispričavam vama gospodine doktore Wolken. Moram sada... moram
sada govoriti s mister Brackenom. Ako biste htjeli za to vrijeme otići s
Clarissom u vaš apartman.« »Naravno, mister Kaven.« Dr Wolken se tri puta
naklonio. Tada je nestao s Clarissom, koja je još uvijek plakala. Otvorio joj
je vrata i pustio da uđe prva.
Vrata su se zatvorila. »Gdje si se potucao!« upitao je Rod. »Začepi
svoju prljavu gubicu!« Govorili smo engleski.
»Ja ću već otkriti gdje si se potucao«, rekao je Rod.
»Sad sjediš s guzicom na ledu, ha?« šutio sam.
»Tako nešto sam uvijek čekao«, rekao je Rod. »Ti ne, jer si ti preveliki
mekušac i nemaš ništa. Sada da, sada misliš na to. Jer znaš ako jedna riječ,
ako samo jedna riječ procuri što je s Babs, sa Silvijom je gotovo. A ti onda
možeš stare žene..« (to ne mogu ponoviti!) »Njušio sam ja to. Osjećao sam
da će to doći. Jednog dana. Nisam znao sam kako će doći. Prokletsvo, da
barem onda nismo otputovali u Monte Carlo! Sada ako se sazna, onaj će
lopov tražiti 100 tisuća, šta ja znam, i onda opet iznova, i sve više i na koncu
će sve izlajati. U lijepim sjedimo govnima.«
Još uvijek nisam ništa rekao.
»Ako Babs odmah umre, onda da. Kada bi barem već bila mrtva?«
rekao je Rod. »Ali na to se ne možemo osloniti. Pa čuo si, bolnica. To je tvoj
kraj, žigolo. Za Silviju ionako.« Zatim sam nešto rekao.
 »You mother-fucker«, rekao sam, »nisi li još uvijek shvatio da mi se
sada kada Babs odlazi u bolnicu, moraš zavući u stražnjicu najdalje što ide?
Da mi sada moraš ljubiti stopala, da moraš na koljenima hodati oko mene i
moliti me da ti pomognem.«
»Ti meni? Kako to?« upitao je on.
»Jer ako ova stvar sa Babs izbije na javu i ako ona uistinu ima taj
meningitis — a i ti znaš što se događa ako krene po zlu, kod meningitisa —
ako to, dakle, samo i jedna jedincata duša sazna tada si ti tamo odakle si i
došao i kamo spadaš! U najcrnjim govnima, da!«
»A i ti isto tako!« rekao je on.
»Baš i ne, budalo!« rekao sam. »Ja ni o čemu nemam pojma. Ja sam
Silvijina velika ljubav. Ona je moja. Njezin agent si ti. O svinjariji koju ste
vas dvoje sa magnetofonom vrtjeli ja ništa nisam znao.«
»Ali tvoj je glas na vrpcama«, rekao je drhteći. »Tvoj posrani glas, a ti
ni o čemu ništa ne znaš.«
»Naravno, ne znam!«
»A to što ti govoriš na vrpci?«
»Što, što ja kažem? Silvija je tada imala strašan slom! Živci! Tko baca
prvi kamen? Zar žena takvih dostignuća? I njoj moraju jednom popustiti
živci!«
»Ali ti si joj dao za pravo kada je bjesnjela o kretenima!« »Ni jednom
riječju«, rekao sam. To sam znao točno. Znao sam još onda, u garderobi
TMC, da joj nijednom riječju ne smijem dati za pravo. Kako sam to znao?
Mora da je to bilo neko šesto čulo, moj gospodine suče. »Ja sam je samo
pokušavao umiriti.«
»S konjakom i šamarom.«
»Točno, da bih je povratio iz histerije. Postupio sam kao liječnik. I kao
psihijatar. Dalje od djece! Govorio sam samo o publicitetu, sve da bih je
umirio. Sve iz ljubavi.«
»Iz ljubavi! Ti bijedno pseto!«
»Dokaži suprotno!« odvratih.
»Mogu dokazati da si još jednom bio sa mnom u Monte Carlu. Kod
Frédérica! Frédéric je svjedok!«
»Kada?« upitao sam.
„Što kada?« upitao je Rod.
»Kada sam još jednom bio s tobom u Monte Carlu, kod Frédérica?«
»Prosinca 1969.«
»Upravo«, rekao sam.
 »Upravo što?« upitao je.
»Gala-priredba bila je u lipnju 1969. Dakle pola godine prije. A kada
sam nazvao Frédérica, bio je kraj studenog. Pošto ste Silvija i ti, došli k meni
potpuno zdvojni, i zamolili me da vam pomognem. Jer su već tada počeli
stizati prvi i drugi i treći paketić.«
»Ali ti si bio s nama kad je došao prvi, i svi oni ostali.« »Dokaži mi«,
rekao sam. »Ne možeš dokazati. Ni Silvija. Konačno, paketi su bili
adresirani na nju. Ništa se ne da učiniti. Vi ste došli k meni u studenom i
pričali mi što se događa, jer više niste znali što biste učinili. Nadali ste se da
Frédéric može pomoći. Tada ste me zamolili da ga, kao njegov prijatelj,
nazovem. Zato sam onda s tobom u prosincu i išao u Monte Carlo. Iskesio
sam se. ,Samo iz ljubavi prema Silviji. Da njoj pomognem.’ Kada ste mi se
povjerili, bio sam zaprepašten, apsolutno zaprepašten kada ste mi rekli kako
dugo Silvija već plaća. To jest kako dugo već ti plaćaš s njezinim novcem.
Ti si uvijek doznačavao novac, zar ne? Ja nikada, uvijek ti! To se može
ispitati! Onda, kada ste sa mnom razgovarali, bilo je već, naravno prekasno!
Morao si dalje uvijek iznova platiti. Ti. Ti, ne ja. J a bih vas odmah prisilio,
da zovete policiju. Zato mi valjda tako dugo niste ništa ni ispričali. Sami,
kad niste više znali što da radite, tada ste mi morali sve kazati. Onda sam ja,
da bih pokušao i posljednje, nazvao Frédérica. Do tada nisam ništa imao s
tom stvari i nisam uopće ništa znao.«
»Ti psino!« rekoh ja. Ali, morao je nešto popiti. Tek je sada bio gotov.
»Ti si tragična figura, znaš li Rod«, rekao sam. »A znaš li zašto si
tragična figura? Jer nemaš izbora. Odsada ćeš me poštovati i cijeniti onako
kako se od djece traži da poštuju Bibliju, da poštuju oca i majku, ti šupče!
Još jedna jedina prljava riječ, jedan jedini krivi pogled, i s tobom je gotovo.
Ti si tragična figura, kao Otelo.«
»Ti pametnjakoviću«, reče Rod.
»Naravno, ti ne znaš tko je to bio.«
»Jasno da znam.«
»Onda reci.« Šutio je i pio.
»Naravno da znaš«, rekao sam. »Otelo je na kraju izgubio- sve što je
davalo smisao njegovu životu. I jer takav život nije mogao dalje podnositi
izbo se bodežom. Na to moraš misliti. U tom smislu. Ne mora to biti bodež.
Može i otrov. Sredstvo za spavanje. Ili, kroz prozor. Kako ti bude najmilije,
ti svinjo, koja ima? jednu jedinu xansu, i to posljednju.«
»Naime, koje?« upita slabašno.
Čuo sam kako me zove taj dr Sigrand.
 »Odmah gospodine doktore«, rekao sam preko ramena. Neka su se
vrata zatvorila. Rod i ja smo razgovarali vrlo tiho. Isto sam tako tiho rekao:
»Naime tu da ti sada pomognem stvar tako urediti da ni živa duša ne sazna
nešto. Niti o Babs, niti o meningitisu.«
»Možda ga i nema«, rekao je on.
»Lijepo, kad ti tako misliš, pričekajmo.«
»Ne!« rekao je on. »Ne, molim, ne. Ja sam te uvijek mrzio, Phil.«
»I ja tebe.«
»Ali, to je prošlo.«
»Sranje je prošlo!«
»Ne. Uistinu, kunem ti se. U svoj očinji vid! Nemam ništa protiv tebe.
Ti si jednostavno takav kakav jesi! Ja sam gori od tebe...
»To i ja mislim!«
»A ja sam uistinu izgubljen ako mi sada ne pomogneš i ako sada ne
budemo skupa radili, jer onda je sa mnom zaista svršeno.«
»Vidiš, već djeluje. You knou-good cocksucker«, rekoh. Sad sam mu
se odužio za sve što je on meni činio svih tih godina i više se nije mogao
braniti, osvećivati, mogao je samo još jedno: zavući mi se u guzicu. I to je
shvatio. Vidio sam sav sretan, kako se srušio u jednu stolicu presvučenu
zlatnožutim svilenim brokatom. Veliki Rod Bracken, najpoznatiji i
najuspješniji agent najpoznatije glumice svijeta, koji je nekoć izmilio iz
Bronxa kao štakor, kao podrumski štakor, iz krila Bronxa odatle gdje najviše
smrdi, gdje je najprljavije.
»Taj Monte...«, rekao je Rod i bez snage micao ispruženim nogama
amo, tamo. »O, majko božja ... taj Monte...«
 29

Ono što se dogodilo odmah poslije Silvijina nastupa u Monte Carlu

uskoro ću opisati. Dozvolite mi, gospodine suče, da najprije ispričam što se
događalo te noći s Babs, inače ću izgubiti pregled.
Dakle, Babs je morala u bolnicu, to je bilo nedvojbeno. Veliki je
problem bio kako je tamo, dopremiti a, da po mogućnosti nikakav reporter
niti bilo tko sa strane ne sazna o njezinoj bolesti. U jednom tako ogromnom
hotelu dosta teška zadaća, zar ne?
Dr Sigrand, koji me nije podnosio, došao je k nama u salon i srdito
rekao da će čekati još samo pet minuta i da će onda obavijestiti vlasti ako se
do tada Bracken i ja ne složimo po pitanju Babsinog transporta. Njemu je
već ionako svega previše. Meni također ali ja to naravno nisam rekao.
Umjesto toga sam rekao: »Molim vas, razumijete: naravno da Babs mora
odmah u vašu kliniku. Ali to je Babs Moran, gospodine doktore! I ne bi se
smjelo dogoditi da bilo tko slučajno sazna kakve je vrste njezina bolest.«
»A zašto se to ne bi smjelo dogoditi?« upitao je on ljutito, dok sam čuo
kako Babs plače u pokrajnjoj sobi. »Da li bi to škodilo poslovima milostive
gospođe?«
»Da«, rekao sam, »škodilo bi«, i sada mi je bilo već dosta tog Sigranda.
»A sada konačno prestanite, jer će se inače nešto dogoditi. Ja ću vam već
objasniti zašto bi to škodilo, ali pe sada. Sada za to nema vremena. Sada
moram vidjeti kako da iznesemo Babs iz hotela. Vi ćete naći mogućnosti
kako da se još nekoliko minuta opravdate pred mojom liječničkom
savješću.«
Mora da sam to rekao s takvim izrazom lica da se iznenadio. I dalje
bijaše pun mržnje, ali iznenađen, šutio je, dok sam ja išao k vratima.
»Idem s tobom«, rekao je Bracken.
»Ti ostaješ ovdje«, odgovorio sam.
»Da, Phil«, rekao je Bracken. »Kako god misliš, Phil. Ako smatraš da
je tako bolje, onda ostajem ovdje.«
Vidite, moj gospodine suče, kako je razmetljivca poput Brackena
moguće učiniti malenim.
Sišao sam u hotelsko predvorje. Radilo je tu pet žena sa usisivačima,
metlama i krpama. Otišao sam prema portirnici. Nigdje nikoga.
»Monsieur Lucien!«
 Nema odgovora.
Glasnije: »Monsieur Lucien!«
Pored široke stijene od mahagonija, na kojoj su visjeli ključevi i stajali
pretinci za poštu, bila su neka vrata. Vodila su, znao sam to, u privatnu
prostoriju za noćne portire. Tu bi, naravno, jedan od njih odspavao nekoliko
sati dok bi onaj drugi bio u službi. Vrata su bila samo prislonjena. Stari
Lucien je provirio, čuo je moj glas. I ja sam čuo neki glas, ne, više glasova!
»Monsieur Kaven«, Lucien je skinuo kravatu, otkopčao dugme na
ovratniku košulje, na blijedom licu crvene pjege. »Da li se nešto dogodilo?«
»To pitam ja vas.« Sve uzbuđeniji glasovi iza vrata. »Što je?« »Upravo
je ... Što mogu učiniti za vas, monsieur Kaven?« »Smijem li ući?«
»Naravno, monsieur.«
Ušao sam, dakle, u mali privatni prostor noćnog portira, Kauč, TV-
aparat, radio, nekoliko komada namještaja, sag. TV- -aparat je bio isključen.
Radio, pred kojim je, grizući nokte, sjedio drugi noćni portir, Jean Perrotin,
nešto je javljao. Bili su to glasovi reportera! Miješali su se uzbuđeno! Vrlo
brzo.
» ... upravo su postavljeni snajperisti u stanovima suprotne zgrade...«
» ... trojica japanskih terorista napala su ... naoružani ručnim granatama
i revolverima — francusku ambasadu, oteli taoce i zabarikadirali se u
četvrtom katu zgrade.«
»,.. Upravo sam saznao: osim trojice u ambasadi: nalaze se i slijedeća
devetorica ljudi, francuski ambasador u Haagu, grof Jacques de Senard,
četvorica direktora francuske naftne kompanije, 'Compagnie Francaise des
Petroles-TotaT, jedna 22-godišnja telefonistica imenom Bernardine
Geerling, sekretarica ambasade Joyce Fleur i obojica službenika sigurnosti.
Gospoda iz naftne kompanije održavali su u vrijeme napada s ambasadorom
sjednicu o položaju svoje firme koja je potrajala duže nego što je bilo
predviđeno...» »Lijepi sos«, rekao je Jean Perrotin.
Nemam namjeru da mnogo pričam o onome što se dogodilo u ranijim
jutarnjim satima 25. studenog 1971. u francuskoj ambasadi u Haagu i što se
poslije toga dalje događalo. Sigurno se sjećate toga, gospodine suče. Ili
možda ne sasvim točno, jer taj najnoviji oblik poigravanja s bogatstvom
ljudske dosjetljivosti, mislim, sve te otmice aviona, zarobljivanje taoca,
krvoproliće na aerodromima, ucjena cijelih država od strane dvojice, trojice
ili petorice hladnokrvnih fanatika ili ubojica za visoke otkupnine doseglo je
tada upravo svoj vrhunac.
 U onom specijalnom slučaju radilo se o Japancu imenom Yukata
Furuya. Uhapšen je 21. srpnja na aerodromu Orly. Razlog: Furuya je imao
tri krivotvorena pasoša, 10.000 dolara u lažnim novčanicama od 100 dolara
i zapečaćeno pismo uza se. Dospio je u pariški zatvor Santé. Da bi ga
oslobodili, trojica Japanaca prodrla su u francusku ambasadu u Haagu.
Odmah su izjavili (telefonom) da pripadaju organizaciji »Rengo Sekigun.«
»Ujedinjenoj crvenoj armiji«. Ta teroristička organizacija upriličila je 1972.
godine krvoproliće na aerodromu u Tel Avivu. Rengo Sekigun je radila
zajedno s palestinskom gerilskom organizacijom.
Jedna od žena koje su čistile predvorje pomolila je glavu kroz vrata:
»Ima što nova?« upitala je promuklo. U kutu usta visjela joj je cigareta.
»Japanci«, rekao je Perrotin, »traže da se pusti onaj Furuya koji sjedi
ovdje u zatvoru ...«
»Žute svinje«, rekla je čistačica.
«... da ga francuska vlada pošalje s jednim boeingom Air France u
Schiphol.. «
»Što je Schiphol?« upitala je čistačica.
»Međunarodni aerodrom u Amsterdamu. I da taj Furuya pregleda
mašinu. I kada on ... «
„Žute svinje«, rekla je čistačica.
»... vidi da je mašina u redu, čini se ali ne mora biti tako — pustit će
najprije one dvije djevojke iz ambasade.« »Prljave žute svinje!« rekla je
čistačica.
»... taj Furuya, kojega žele osloboditi, ne želi pak da ga se oslobodi. On
je zato da bi odletio u Haag, i tako spasio život francuskom ambasadoru
kojega su prvog obećali ubiti, tražio milijun dolara.«
»Usrane žute svinje«, rekla je čistačica. »Dakle, jedan boeing za jednu
sekretaricu i telefonisticu! A što bi onda tek zatražili za dvije čistačice? I
milijun dolara za jednog ambasadora! Najbolje da odmah daju cjenik, tko
koliko vrijedi.« »Uskoro će, kažu reporteri i TV moći prenositi iz Haaga«,
rekao je moj prijatelj Lucien. »Pretpostavljam da već sada pola Francuske
sjedi pred radiom. To će biti nešto, kad se još uključi i TV.«
»I ako to bude trajalo danima!«
I ako to bude trajalo danima ...
Uzeh Luciena za ruku. "
»Monsieur?«
»Gdje mogu govoriti s vama?«
»Gdje god hoćete, ovdje ili negdje drugdje? Zašto?«
»Ovdje ne. Negdje gdje nas nitko neće moći ćuti«, rekao sam tiho.
 30

Četvrt sata kasnije došla su ambulantna kola u unutarnje dvorište »Le

Mondea« i stala odmah uz rampu za utovar, gdje su se inače zaustavljala
velika kola sa živežnim namirnicama i pićima ili ona iz velikih praonica
rublja. Odmah sam znao da su stigla ambulantna kola, jer me je Lucien
nazvao u apartman.
»Dolaze dva čovjeka s nosilima«, rekao je Lucien, »i ja dolazim s
njima.«
»Okay«, rekao sam.
Trojica liječnika, Bracken, Clarissa i dr Wolken pogledali su me kad
sam spustio slušalicu.
»Sve je spremno«, rekao sam.
Nitko nije govorio.
Dr Sigrand je otišao u spavaću sobu. Vidio sam kako je dao Babs još
jednu injekciju. Bila je zaspala tiho jecajući. Sada je opet glasno plakala. To
je upravo bilo ono što nam je trebalo na hodniku.
U salonu je bio upaljen TV-prijemnik. Bracken ga je uključio. čulo se
tiho kucanje. Pritrčao sam k vratima apartmana i otvorio ih. Ušla su dvojica
bolničara s ogrtačima povrh bijelih kuta i s njima noćni portir Lucien.
Bolničari su nosili nosiljku i pokrivače.
»Tamo prijeko«, rekao sam i pokazao prema spavaćoj sobi. Obojica su
požurila. »Hvala, Lucien«, rekao sam. On se pobrinuo da nitko u hotelu ne
dozna što se događa s Babs, pa ni njegov kolega Perrotin. Rekao sam
Lucienu da ću sutra prije podne razgovarati s njegovim šefom. Bio je to vrlo
mudar portir u jednom vrlo starom i vrlo dobrom Grand hotelu.
»Mnogi gosti su sada budni«, rekao mi je Lucien. »Nazvali su ih i sad
sjede pred svojim televizorima. Pretpostavljam da svatko tko u Parizu sad
ne spava ili nema hitnog posla sjedi pred televizorom.«
»Kakvu sreću imamo«, rekao sam.
»Kako mislite, monsieur?«
»Ništa«, rekao sam i ušao u spavaću sobu.
Bolničari su položili Babs na nosiljku. Pokrili su je i upravo su je
pozvali. Plakala je glasno, jecala i hvatala zrak.
Zatim je nešto rekla.
 »Što je rekla?« upitao sam dra Levyja, koji je ušao sa mnom. »Nisam
razumio.«
Babs je opet nešto rekla. Onda je mrmljala.
»Medvjedi«, rekao je dr Sigrand, koji je vodio transport. »Što
medvjedi?«
»Nešto je rekla o medvjedima.«
»Što o medvjedima?«
»Nisam razumio. Možemo li?«
Bolničari su klimnuli.
Onda idemo!
Podigli su nosila.
»Pažljivo«, rekao je dr Sigrand, »vrlo pažljivo.«
Unijeli su Babs u salon. Tu je Clarissa opet plakala. Na ekranu se mogla
vidjeti neka potpuno napuštena široka ulica i visoka zgrada. U dnu slike
pojavila su se slova. Izravno iz Haaga.
«... devet talaca i trojica komandosovih ljudi nalaze se u četvrtom katu
...«
Kamera je bila uperena u neki prozor. Bio je taman i zatvoren.
Liječnici su uzeli svoje šešire, ogrtače i torbe. Ja sam prebacio svoj
ogrtač.
»Vi svi ostajete ovdje«, rekao sam. »Ja idem s njima. Clarissa i dr
Wolken, idite, molim vas spavati.«
»Ne«, jecala je Clarissa.
»Ja sad ne mogu spavati«, rekao je dr Wolken, spuštene glave. Poslušno
i uslužno.
»Onda ostanite budni«, rekao sam.
»Rod, ti stalno budi kod telefona«, rekao sam.
»Jasno Phil«, odvrati on. Poslije naše male svađe bio je iznenada
trijezan i nije više pio. Izgledao je kao da je u zadnjem satu ostario deset
godina. Vjerojatno ni ja nisam izgledao drugačije.
Vrata apartmana zatvorila su se iza mene. Bili smo na praznom
hodniku. Na hodniku s mnogo cipela. Ako sad netko dođe? Ako sad baš
netko stavi cipele pred svoja vrata! Ako bude pozvan konobar ...
Bolničari su žurili niz hodnik brzo i elastično kao mačke. S mukom sam
ih slijedio. Čuo sam ljudske glasove. Trajalo je nekoliko sekundi dok nisam
primijetio da su to bili stalno isti ljudski glasovi. Prodirali su iz sobe u kojima
su gosti glasnije navinuli svoje televizore.
 Tada smo stigli do teretnog lifta. U njemu smo svi imali dovoljno
mjesta. Lift je lagano klizio.
»Medvjedi«, rekla je Babs. »Ima naravno takvih i takvih medvjeda.«
 31

Bila su to velika ambulantna kola. Nosači su pričvrstili nosila. Trojica

liječnika i ja sjedili smo sprijeda. Ambulantna kola su vozila brzo. Babs je
drhtala. Sigrand joj je mjerio puls, slušao sa stetoskopom, mjerio tlak, sve
vrlo pažljivo. Nisam više imao hrabrosti upitati kakvi su nalazi; Sigrand je
pogledao drugu dvojicu liječnika. Onda je slegnuo ramenima. To je bilo sve.
Obrisao sam rupčićem znoj na čelu. Bolničari su uključili radio. Ne jako
glasno, naravno. I oni su također željeli biti obaviješteni. Ovaj transport
bolesnika bio je za njih, naravno, rutinski posao. Pošto smo bili tihi i pošto
je na ulicama kojima smo jurili vladala tjeskobna tišina, čuo sam i ja
spikerov glas: »Ambasador SR Njemačke, dr Max Obermeire, također
stanuje sa svojom obitelji u blokiranom području.« Pogledao sam kroz uski
prozorčić ambulantnih kola. Nisam vidio ni jednog jedinog čovjeka. Bilo je
jedva dva sata ujutro, a ni jednog jedinog čovjeka nije bilo na ulici. U centru
Pariza. To još nikad nisam doživio, a poznavao sam Pariz kao svoj džep.
Ambulantna kola su sada uključila plavo svjetlo. Sirena je zavijala.
»Ne bi li se mogla isključiti?« upitao sam.
»Ne«, rekao je dr Sigrand i pritom me pogledao kao da sam mu ubio
majku. Što nije s njim u redu?
»Ali nema ni jednog čovjeka na cesti...«
»Ali mogu naići automobili iz pokrajnjih ulica. Sirena mora ostati.
I plavo svjetlo. Izdržat ćete.«
Što ovdje miriše po parfemu, mislio sam. Mora da su i drugi mislili isto
jer sam vidio kako se dr Levy i dr Dumoulin njuškaju. Onda mi je bilo jasno.
To je bio moj rupčić kojim sam brisao čelo. Mirisao je na VIVRE. Jako.
Prokletstvo, ali ja sam se okupao prije no što sam napustio Suzy. Vidite li
kako je to dobar parfem, taj VIVRE.
Hitno sam stavio rupčić u džep i ponovno pogledao kroz prozor. Upravo
smo prolazili trgom Etoile oko Are de Triomphe. Sada smo već bili komadić
dalje uz Aveniju de la Grande Armée. Sirena je svirala. Plavo svjetlo je
žmirkalo u unutrašnjosti kola. Babs je sada samo mrmljala. Trg de Verdun.
Porte Maillot. Dalje naprijed.
Avenija de Neuilly.
Skočio sam. Još komadić i došli bismo...?
Ambulantna kola skrenula su lijevo.
 Na mnogim prozorima mnogih kuća, pored kojih smo prošli, vidio sam
svjetla. Izgledalo je kao da se grad opet probudio. Zarobljavanje talaca u
Haagti...
«... Tisuće ljudi za nekoliko sati neće moći stići na svoja radna mjesta«,
glas spikera dopirao je u ambulantna kola. »I Sekretarijat princa Clausa od
Nizozemske leži u blokiranoj zoni.«
Glavna ulica.
Avenija de Madrid.
Trenutak, trenutak, bilo je to sasvim u blizini Bois de Boulogne.
Svemogući bože, Kroz aveniju! Drugo križanje, oštro lijevo. Ponovno
glavna ulica! Ulica de Longchamps. Još otprilike kilometar i stigli smo.
Bolničar za volanom zatrubio je... Ušao je kolima u dvorište bolnice St.
Bemadette. Očekivali su nas. Muškarci i žene u bijelom dotrčali su. Sve je
išlo brzo. Van iz ambulantnih kola. Podigli su nosila na postolje gumenim
kotačićima. Razabrao sam maglovito i nerazgovijetno da ova bolnica
zauzima ogroman kompleks i da se sastoji od više klinika i stacionara.
Zaustavili smo se u dvorištu klinike za uho, nos i grlo. Sad smo već bili u
zgradi. Bijeli hodnici. Bijele pločice, bijela neonska svjetla, sve bijelo, kao
što sam to večeras već jednom doživio, razmišljao sam. Lift za bolesnike.
Rekao sam dru Sigrandu: »Moram vas nešto zamoliti, gospodine doktore.«
Nije bilo odgovora.
»Znam da sam vam odvratan. Ne znam zašto. Ali moram vas nešto
zamoliti, čujete li me?« Posljednje riječi izgovorio sam vrlo glasno.
»Čujem«, rekao je Sigrand.
»Objasnit ću vam kasnije sve...»
„Što.«
Lift je mirno klizio na više.
»To za što vas molim. Sada nemate vremena. Kasnije. M o- lim! To je
od velikog značenja; dijete ne smije biti primljeno pod svojim pravim
imenom.
»Ne vidim nikakvog razloga, zašto dijete ne bi...«
»Postoji prokleto dobar razlog za to...« rekao sam i postao tvrdoglav.
»Zamolio sam vas za to, doktore.«
Sigrand me je promatrao začuđeno.
»Onda? Lažno ime, da ili ne?«
»Što se mene tiče, kakvo?«
»Američko. Po mogućnosti neutralno. I meni dajte isto takvo. Ja sam
otac. Recite to svim liječnicima i osoblju.«
 »Vi ovdje ne možete uopće ništa određivati!«
»Ali ja to činim. I vi ćete činiti ono što ja kažem.« Zavukao sam ruku u
unutrašnji džep mog kaputa. Izvukao sam naočale s tamnim staklima. Uvijek
sam ih nosio uza se, vrlo često sam ih nosio — sada na primjer. »I jednom,
je li vam jasno kakvu pacijenticu vi imate«, upitao sam Sigranda gotovo na
uho, »i što će se dogoditi ako...«
»U redu « rekao je i nastavio » ... druga imena, što se mene tiče. Kako
ćete se zvati?«
»Dajte prijedlog.«
»Paul Norton?«
»Okay!«
»I Babs Norton. Babs mora ostati. Na to se odaziva!« »Okay!«
Lift se zaustavio.
Ponovno hodnik. Vrlo mnogo vrata. Većina njih otvorena. Uredi.
Laboratoriji. Sobe za razgovore. Miris na lizol. Bilo je ovdje mnogo ljudi.
Muškaraca i žena u bijelom. Prolazili se na desetine. Sigrand je zvao još iz
»Le Mondea«. Brzo je rekao: »To je gospodin Paul Norton. Njegova kćerka
Babs.« »Dobra večer«, rekao sam.
»Ali kako...«, počeo je neki mladi liječnik.
»Ništa kako! Norton! Shvaćate«, upitao je dr Sigrand.
»Ne«, rekao je mladi liječnik.
»Već ćete shvatiti. Idemo!«
Išli smo svi zajedno hodnikom prema vratima s mliječnim staklom, na
kojima sam pročitao: ULAZ ZABRANJEN.
Jedan otvoren ured. Unutra TV-aparat. Muškarci, žene ispred njega.
Jedan od bolničara vikne: »Dokle su stigli, Jacques?«
Čovjek koji se zvao Jacques i kojeg nisam mogao vidjeti, odgovorio je:
»Ovo može potrajati tjednima. Najprije vlada odbija da pusti iz zatvora tog
usranog Japanca i da plati 1,000.000 dolara.
»Onda će Japanci pobiti sve taoce«, rekao je drugi bolničar. Prolazimo
pored vrata ... Jacquesov glas.
Iza nas netko je viknuo: »Claude, Claude, dođi! Sad imamo na ekranu
zatvor!«
Dr Levy je rekao: »Dr Sigrand je najbolji liječnik u Parizu za takvo što.
Sve što je u ljudskoj mogućnosti učinit će dr Sigrand i njegove kolege.«
Ulica Cave u kojoj je ležala klinika profesora Delamarea, odvajala se
od Bulevara Richard Wallace. Upitao sam: »Gdje se tu zapravo nalazi
Bulevar Wallace?«
 »Dvadeset minuta pješice. Zašto?« pitao je dr Levy.
»Samo tako«, rekao sam. Fino, pomislio sam, samo dvadeset minuta
pješice. Blizina u kojoj su se nalazila majka i kćerka trebala je uskoro
prouzrokovati poseban cirkus. Sasvim poseban. Došli smo do vrata s
mliječnim staklom. Otvorio je neki liječnik. Nosiljku s Babs gurnuli su u
hodnik iza njih. Dr Sigrand mi se obrati: »Dalje ne možete s nama. Moramo
odmah temeljito pregledati dijete. Ovo su sve specijalisti, gospodine Norton.
Sjednite tu na klupu.«
»Kako dugo će trajati«, upitao sam.
»Dugo«, rekao je i otišao za ostalima.
Odjednom smo dr Levy i ja ostali sami.
»I ja moram unutra«, reče stari Židov.
Kimnuo sam.
Dr Levy je rekao. »Dragi gospodine Ka... Norton, budite bez brige. Jer
pisano je: ’Ni u kakav ambis ne možemo pasti osim u onaj božjih ruku’.«
Tada su se za njim zatvorila vrata. S vanjske strane nisu imala kvaku. Samo
dugme. Sjeo sam na klupu.
Odjednom sam se osjećao vrlo iscrpljeno i nisam mogao oči držati
otvorene. Sjedio sam tu s podignutim ovratnikom svog kaputa, s tamnim
naočalama, sam. Znate, moj gospodi ne suče, da sam još mislio na ono što
je ranije rekla Babs, na nosiljkama.
Mislio sam: Naravno, postoje takvi i takvi medvjedi.
Onda sam zaspao.
 32

»Tu su vatreno crvene ribe«, rekao je Rod Bracken. Govorio je kratko

dišući od oduševljenja, »čovječe, pogledaj samo! Jesi li već takvo što
vidio?«
»Nisam«, rekoh.
»Ali ja jesam. Ne mogu ih se nagledati.« Bracken se sasvim približio
staklenom bazenu. »Pogledaj, molim te, te peraje — kao kakve plesačice s
velom! Divno!«
Stvarno su te purpurno i svijetlo isprugane ribe s bizarnim tijelom i
ogromnim perajama poput krila pružale fascinirajuću sliku.
»A i otrovne su!« Izgleda da je Bracken bio zbog te osobine osobito
oduševljen. Nije ni čudo — ta on je volio i piranhe koje svojoj žrtvi sa živoga
tijela kidaju meso, da bi nakon nekoliko minuta ostao sam kostur.
Pogledao sam na svoj ručni sat. Bilo je 16 sati i 35 minuta, subota, 13.
prosinca 1969. a Frédéric je kasnio već čitavih pola sata.
Stajali smo kraj akvarija Muzeja za proučavanje mora u Monte Carlu,
Bracken i ja. Stigli smo prije pola sata preko Pariza u Nizzu iz Los Angelesa
i iznajmili kola od firme Hertz. Sada pri kraju godine, Promenade des
Anglais bila je potpuno prazna. Nisko su visjeli crni oblaci a vjetar je šibao
morem bedeme keja stare luke. Moyenne Corniche, izgledala je žalosno. Bez
cvijeća, bez drveća, sve sivo i golo. Zima. Bilo je hladno. Imali smo na sebi
ogrtače.
»Tu, pogledaj: ribe-škorpijoni s kalifornijske obale«, rekao je Bracken,
stručnjak za ribe. »Isto su tako otrovne. Ta u rodu su s onima.« Mislim da
bih odmah ukrao nekoliko riba da je bilo moguće. Ali nije bilo. Mnogi
rasvijetljeni bazeni bili su u pravilnim razmacima ugrađeni u stijenama
akvarija. Glasoviti Oceanografski muzej što ga sada vodi kapetan Cousteau,
velika je građevina. U jednom od najdonjih podruma, kamo je vodio lift,
nalazio se akvarij. Počinjao je s velikim kavezom dvojice morskih lavova.
Jedan od njih uglavnom je plivao, dok se drugi 'neumorno sklizao po nekoj
stazi od plastične mase naprijed-natrag. Ovdje dolje mirisalo je jako na vodu
i životinje. Akvarij se sastojao od dva vrlo dugačka hodnika koji su se
protezali s obiju strana od kaveza s morskim lavovima. U sredini hodnika
stajali su mnogi stupovi. Hodnici su bili osvijetljeni električnom rasvjetom
ali su usprkos tome uranjali u neku nestvarnu svjetlost te se činilo kao da se
čovjek nalazi duboko, duboko pod morskom površinom. Čitav muzej bio je
smješten na jednoj litici iza Prinčeve palače, a produžetak njegova začelja
bio je u stvari već sastavni dio litice, visoko nad morem.
»Jednu kamenjarku bi čovjek morao imati«, reče Bracken. »Synanceja
i ona pripada toj skupini. Smrtonosno otrovna.« On je očito potpuno
zaboravio zašto smo došli ovamo. Ribe ga fasciniraju. Pored novca to je
druga stvar koja fascinira Brackena.
Bili smo jedini posjetioci tog poslijepodneva. Ribe su plivale iza
stakala. Nekoliko njih priljubilo je glave uz staklo i činilo se kao da nas
gledaju, jedna upravo kao da je htjela reći: nema samilosti za vas, ne, nema
samilosti.
Pred slijedećim bazenom zapao je Bracken opet u oduševljenje.
»Holancanthus! Krasno! Tu na žalost ne piše koja vrsta. Tu vrstu još nisam
vidio. Gledaj kako je lijepa zlatnožuta na glavi i repu! Čudo, Phil! Vjeruješ
li ti u boga?«
»Ne znam«, rekoh.
»Moraš vjerovati kada vidiš tako nešto«, rekao je Bracken. »Tko bi to
sve mogao izmisliti? Pogledaj one tamo, prekrasni momčići! Veseli i šareni
kao klauni! A tako se i zovu: klaun-ribe. Znanstveno: amphiprion.« Rekao
je to Rod Bracken, najveći agent u svijetu, najveći agent, najveće glumice
svijeta, nekoć prosjak, nosač, perač tanjura u Bronxu. »Luda stvar: Oni traže
zaštitu uz morsku ružu, koja inače sve takve male ribice hvata i ždere. Ali
klaune ne. Nije li to uistinu čudo?« Prislonio je usta uza staklo kao što su
činile i ribe s druge strane, a ja sam pomislio kako vjerojatno svatko nešto
mora voljeti, i onaj najgori i najpodliji i najhladniji čovjek. I ako, kao
Bracken, ne možeš, voljeti ljude, tada voliš životinje. Ako ne ide drugačije
onda ribe. Ali čovjek mora imati nešto što će voljeti. A oni koji ne nalaze
ništa drugo, vole boga. I to ti je neka posrana filozofija, mislio sam i čuo
Brackena kako govori: »A te momke dobiješ sada, već za nekoliko dolara, u
svakoj ZOO-trgovini.« čuo sam korake.
Frédéric Gérards TV-Monte Carlo silazio je hitro stepenicama. Dojurio
je bez daha, u ogrtaču, stegnuo nam ruke i odmah se vratila stara srdačnost
iz prošlog ljeta, ali ne više i ista lakoća i veselost. Zakasnio je radi
saobraćajnog udesa na Ulici princeze Charlotte. Dva teretnjaka. Dogovorili
smo se telefonom da mjesto sastanka bude taj muzej, jer u ovo vrijeme, rekao
nam je Frédéric, ovdje ćemo biti najmanje upadljivi. Glavni spiker izgledao
je žalostan i kao da ga tišti osjećaj krivnje, iako on nije snosio nikakvu
krivnju za ono što se bilo dogodilo.
 »Prošetajmo malo«, rekao je inače tako veseli Frédéric. »Razgovarajmo
hodajući. Gdje stanujete?«
»U Nizzi. U hotelu .Negresco’.«
»To je dobro«, rekao je Frédéric. »Samo ne u Monte Carlu.« »Ta nismo
idioti«, odgovorio sam.
»To je strašno«, rekao je Frédéric. »Kako vam samo mogu pogledati u
oči?«
»Vi tu ništa niste krivi.«
»Ali to se dogodilo u mojoj emisiji!«
Šetali smo po tom fantastičnom prostoru, polako, jedan pored drugoga.
»Jeste li štogod pronašli«, upitao sam Frédérica.
»Ništa«, rekao je potišteno. »Uopće ništa.«
»Merde alors«, odgovorio sam.
»Ribe-šišmiši«, rekao je Bracken.
»Što?« upitao sam.
Bracken je stao pred neki drugi bazen i promatrao ribe, građene poput
visokih ploča, s ogromnim perajama odozgor i odozdo. Mora da je Mojsije
tako gledao prema obećanoj zemlji.
»Platax. Obično se može vidjeti samo prugasta mladunčad, ali ovaj
ovdje, ne može si priuštiti nijedan ljubitelj.«
/
Ja sam gospodine suče napisao da smo nakon Silvijina nastupa na
televiziji, otprilike šest mjeseci kasnije, Bracken i ja morali doći u Monte
Carlo. Ne da bismo spriječili katastrofu. Za to je bilo prekasno. Morali smo
već pola godine živjeti s tom katastrofom, koja je u tili čas mogla uništiti
Silvijinu karijeru. Došli smo, Bracken i ja, u ovaj zimski Monaco, ne da
bismo spriječili katastrofu, već da tu opasnost pokušamo obuzdati. Da je
pokušamo zauzdati. A činilo se da čak i to više nije bilo moguće.
Vidite, gospodine suče. ukratko: odmah po našem povratku tog ljeta, 4.
kolovoza 1969, jednog ponedjeljka, točno se sjećam, taj datum neću nikada
zaboraviti, došao je jutarnjom poštom neki paketić u Silvijinu kuću na
Beverley Hillsu. U njemu je bila mala magnetofonska vrpca. Paket je bio
predan u Beču. Hitno. Avionskom poštom. S glavne pošte. Silvija je
svakodnevno dobivala brda pisama i poklona iz cijelog svijeta, najluđih i
najdirljivijih. Imala je svoje tajništvo, koje se za sve to brinulo. A za tu vrpcu
se brinuo Bracken. »Tu nešto smrdi«, rekao je. »Njušim to. S ovim počinje
nekakva svinjarija!«
Kako je pravo imao!
 Stavili smo vrpcu u magnetofon. Odmah nakon prvih rečenica Silvija
je zaglavinjala, jedva sam je stigao uhvatiti i posjesti na kauč. Dok sam
slušao što je dolazilo s vrpce, napravio sam nam svima po jedan jaki martini
— prije podne. Ne mari. ( gro.zeraWorC )
Znao sam da ćemo ga sada svi troje sigurno trebati. Silvijin glas
odzvanjao je iz zvučnika, prostački i divlje: »Jadna bolesna djeca! Ti
mucavci, ti slinavci! Ti kreteni, ni ljudi ni životinje. I zato sam ja dala svoje
ime...«
Pauza. Potom »... struja života! To znači: biti uspješan, biti bogat i lijep,
biti jak! uživati život! a slabijem nogom u tur! t o je struja života! I kada
budeš star i slab, onda crkni ne trepnuvši! Ali do zadnjega treba biti pri vrhu!
Treba imati petlje pa reći: gotovo, prošlo! Ne lijepiti se za jadnu, usranu
egzistenciju! To je ljudski, to je normalno. I ja ću ostati pri vrhu! A kad tamo,
brbljarijama od malo prije izvlačim novac iz džepa tim idiotima! Za što! Ni
za što! Za prijevaru! Za obmanu!« Pauza. Tada moj glas: »Ovisi o stupnju
oštećenja, ima mnogih slučajeva, vrlo mnogih slučajeva vrlo loših, koje se
danas može poboljšati!« Nas smo troje već popili naše martinije, a ja sam
već opet miješao nove. Onda je odjeknuo Silvijin glas: »Poboljšati, ha? Da
bi nakon deset godina naučili brojiti do tri, ako budu nakon deset godina
uopće mogli govoriti. Da bi nakon 15 godina sami mogli ići na zahod, a ne
raditi sve jednostavno pod sebe tamo, tamo gdje leže ili čuče, ha? Veliki
bože, kakvo je to poboljšanje!« Pauza. Tada: »Neka krepaju! To je humano!
Što je moguće brže! Bog zna da mrzim naciste, ali ako su igdje imali pravo,
onda su imali pravo s eutanazijom tih kretena!« Pauza. Morao sam sjesti jer
su mi koljena omekšala kao puding. Prosuo sam svoje piće.
Onda je odjeknuo muški glas, izobličen da bi bio neprepoznatljiv:
»Dobar dan, draga missis Moran. Vi znate kada ste to, i mnogo više,
izgovorili u Monte Carlu. Ovdje sam vam poslao samo jedan mali uzorak.
Posjedujem cijeli tekst. Mislim da bi to bio vaš kraj, draga gospođo Moran,
ako bi to ma tko treći čuo, to što ste nakon svog dirljivog, u svijetu poznatog
TV-govora rekli mister Kavenu u garderobi. Ne mislite li i vi tako, draga
missis Moran?« »Taj prokleti pas, ah kad bih mogao...« rekao je Bracken.
»Zaveži!« rekla je Silvija. Vidio sam kako joj ruke drhte, kako se grče. Bila
je sada lica bijelog poput krede.
»Da, bio bi to sigurno vaš kraj«, nastavio je izobličeni muški glas.
»Znate, draga missis Moran, ja imam meko srce. Ja vas uistinu ne želim
gurnuti u nesreću. I zato što sam imao tako mekano srce, imao sam toliko
nesreće. Ja sam siromašan. Imam dugove. Trebam novaca. Imam dobar
prijedlog. Otkupite od mene originalne vrpce, odmah, vrlo je hitno. Platit
ćete 50.000 dolara, to je zaista dobra cijena, a po primitku šaljem vam vrpce.
Sada ću vam objasniti kako i gdje da mi se pošalje novac.«
To objašnjenje bilo je dugačko, komplicirano i genijalno. Taj novac je
išao preko advokata, koji ništa nisu znali, iz Amerike u Evropu, tamo u
Švicarskoj drugim advokatima, koji također ništa nisu znali i tada preko
jednog povjerljivog konta na konto u Lichtenstein.
Ne želim vam dosađivati, gospodine suče, to je bilo sto posto sigurno
za čovjeka koji je imao vrpce.
Bracken je zaustavio spravu. Pustio je da se vrpca premota. Slušali smo
još dva puta i svatko od nas popio je još dva martinija. Silvija je plakala. Ja
sam rekao da bi bilo jedino ispravno odmah pozvati policiju. »Ti glupo
šupče«, reče Bracken, »tada bi odmah sve bilo gotovo!«
Još je istog poslijepodneva doznačio, kao što je bilo traženo, dolara.
Pedeset tisuća dolara!
Tjedan dana kasnije došle su vrpce. Dvije velike role. Cijeli tekst. Šest
tjedana kasnije došao je opet paketić s malom rolom. Sve kao i prvi put.
Samo što je muški glas sada rekao: »Zaista imam previše nesreće, draga
missis Moran. mi nije dovoljno. Trebam više! Nemam ništa na ovom svijetu
osim nekoliko vrpčica na koje sam presnimio originalne vrpce. Ako bih,
dakle, smio još jednom zamoliti za dolara, istim putem. Zahvaljujem, draga
missis Moran. Mnogo sreće vam želim i molim da mi odmah doznačite. U
protivnom, vi razumijete.
Siromašan čovjek nema izbora.«
Dakle, Rod je doznačio ponovno pedeset tisuća dolara. Onda je bio mir
tri mjeseca. Dok nije došla opet jedna mala vrpca. Ista stvar. Još je uvijek
imao vrlo mnogo nesreće, ta svinja! I imao je još dvije vrpce, na koje je
presnimio originalnu konverzaciju, itd. Vidite moj gospodine suče, bio je to
ogavan položaj — u četiri točke: Prva točka: odmah smo angažirali najbolje
privatne detektive. Letjeli su u Beč. Ni jedan od njih nije pronašao ni
najmanji trag koji bi upućivao na ucjenjivača.
Druga točka: nakon treće pošiljke bilo nam je jasno da bi to tako moglo
ići u vječnost. Možda je momak imao još stotinu vrpci, a što je
najvjerojatnije, jednu — originalnu. Sa te je dijalog mogao uvijek iznova
presnimavati, sve dok god ga bude veselilo, a njega će to još dugo veseliti.
Treća točka: Silvija je morala plaćati. Da nije platila i da je stvar otišla
u javnost, bila bi likvidirana, i to potpuno.
 Najpotpunije, za sva vremena! (Pomislite samo na svemoćna američka
ženska udruženja!) Na žalost, vrlo si je loše stvari dopustila tamo u garderobi
TMC-a, moja draga vještica.
Četvrto: da smo obavijestili policiju — naknadno sam se morao složiti
s Brackenom — sve bi bilo gotovo. Nepregledan broj ljudi saznao bi za
cijelu priču. Tada bi se uključile policijske stanice at Monte Carlu, Beču i
tko zna gdje još sve, možda čak i Interpol. Tada bi sve bilo službeno,
zapisano u spisima. Tada bismo policiji morali reći svu istinu, istinu o
Silvijinom ispadu. Tada bismo policiji morali dati uzorke vrpci, a to je bilo
nemoguće. Postojalo je, dakle, samo jedno. Nazvao sam Frédérica Gerarda
u Monte Carlo i ispričao mu što se dogodilo (on je morao znati istinu) i molio
ga, da ako je to moguće, sprovede istragu, ali ni pod kojim uvjetima uz
pomoć njegova prijatelja, komesara Alexandrea Drouanta ili policije
Monaca. Samo, Frédéric je dugo oklijevao. On se tu lijepo sukobio sa
svojom savješću. Mislio je da bi bilo bolje obavijestiti Drouanta. Rekao sam
da to ne dolazi u obzir. Sat i po trajao je taj transatlantski razgovor. Tada je
Frédéric pristao. Utučen i vrlo nesiguran postupa li ili ne ispravno — kako
je rekao. Samo zbog mene, kako hoće. Da meni pomogne!
Nije rekao: da pomogne Silviji. Sada je konačno znao što je tada u
garderobi izjavila. Frédéric je obećao da će sve učiniti kako bi otkrio na koji
je način nastao original i tko ga je snimio, i da li je taj tko ga je snimio ujedno
i ucjenjivač, odnosno, ako nije, kako je onda originalna vrpca mogla dospjeti
u ruke ucjenjivaču. Iz tih razloga smo, dakle, Bracken i ja tri tjedna kasnije,
letjeli u Nizzu. I zato smo danas, ovog poslijepodneva 13. prosinca, stajali u
akvariju Oceanografskog muzeja u Monte Carlu.
Pred jednim drugim bazenom.
/
»To je zubatac«, rekao je Bracken. Mislio sam da je izgubio razum.
Ovdje se radilo o mnogo važnijim stvarima nego što su te usrane ribe. Ali
Bracken je uistinu bio na rubu razuma i to je pokušavao, kao i uvijek, prikriti
nonšalantnošću.
Idiotski, ali on je postupao upravo tako.
»Ogroman zubatac ...«
»Vi ste, dakle, platili«, rekao je Frédéric. Išli smo dalje vrlo polagano.
»Naravno da smo platili. Ta morali smo. I taj pas će nas ucjenjivati dok
bude živ, dok mi budemo živi«, rekoh. »Kako je bilo moguće napraviti tu
snimku, Frédéric? Kako je to bilo tehnički moguće?«
»Pokazat ću vam kasnije u studiju, mister Kaven.«
 »Vama nije pošlo za rukom, usprkos svim nastojanjima, da nađete trag,
koji bi vodio k toj svinji?« upitao sam ga. »Nemoguće, na žalost, mister
Kaven«, rekao je Frédéric. »Ovo je strašno, ali... oprostite mi, isto je tako
strašno i ono što je missis Moran tamo u garderobi rekla.«
»Živci!« rekao sam. »Čista stvar živaca! Silvija je najbolja i
najdobroćudnija žena na svijetu.«
Frédéric me je dugo i nijemo gledao, a onda je svrnuo pogled. »Ako je
u garderobi bio nekakav mikrofon i ako se razgovor snimao, tada u prvom
redu dolazi u obzir čovjek koji se u to razumije, zar ne, Frédéric?« upitao je
Bracken. »Da, svakako«, rekao je Frédéric. »Na koga mislite, monsieur?«
»Pa, dobro«, rekao je Rod, »za vrijeme emisije bila su dvojica tonmajstora
u prostoru za režiju, zar ne?« »Naravno, dvojica.«
»Jedan nam je upao u oči, mister Kavenu i meni, onaj koji je neprestano
pio schoum, a potom, crveno vino. Stari pijanac, što li?«
Frédéric kimne.
»Ne smatrate li mogućim da je on...«
»Jean Duval?«
»Ne znam, kako se zove. Ta pijanica.«
»Pažljivo sam se pozabavio obojicom tonmajstora, mister Bracken«,
rekao je Frédéric.
»Dakle, snimati je mogao samo Duval, to je točno. Onaj drugi čovjek
ne dolazi uopće u obzir.«
»I što se od tog pijanca saznalo«, upitao je Bracken.
»Pa ti ništa ne čuješ«, rekao sam ja.
»Ja bih ipak rado s tom, pijanicom, kako se ono zvaše, progovorio
koju«, reče Bracken.
Frédéric ga je nijemo pogledao. Stajali smo sada ispred bazena sa
sabljarkama, koliko sam mogao shvatiti iz Brackenova mrmljanja. Ribe su
izgledale veselo sa svojim poput cijevi izduženim kljunom, koji je bio duži
od njihova tijela. Ali, nama nije bilo veselo pri duši.
»Što je? Mogu li govoriti s tom pijanicom?« upitao je Bracken. Sada ga
konačno više nisu interesirale ribe. »Ne«, rekao je Frédéric.
»Zašto ne? Da li je zbrisao? Tada je on možda doista naš čovjek!«
»On nije vaš čovjek, monsieur Bracken. On to ne može biti.«
»Zašto ne?«
»Jer je Duval neposredno nakon ove emisije, još tada u srpnju, slomio
nogu i morali su ga odmah odnijeti u bolnicu. Znači da nije mogao dalje piti.
I odmah trećeg dana pao je u delirij. Četvrtog dana je umro. Vidite, Duval,
dakle, ne dolazi u obzir.«
On nije imao više vremena da eventualno snimljene vrpce preda dalje.
A njegov se kolega kune da Duval nije potajice snimao. A to bi praktički
bilo nemoguće. Ta i drugi su sjedili s njim za režijskim stolom.
»Tužno«, rekao je Bracken. Pustili smo Frédérica da nam ispriča što je
sve do sada poduzeo da bi pronašao neki trag; doista je poduzeo sve.
Ni traga tragu nije našao.
Kada smo napustili Oceanografski muzej bio je već mrak. Jedino su još
naši automobili ostali na parkiralištu.
Vozio sam u grad iza Frédéricovih kola. Parkirali smo u dvorištu studija
i otišli još jednom u prvi kat, u garderobu u kojoj sam već bio nešto prije
pola godine. I kada mi je Frédéric pokazao, vidio sam i ja crnu kutijicu na
stolu za šminkanje. Znate, gospodine suče: garderobe u kazalištu, u filmskim
i TV-studijima imaju takve uređaje za poziv, zar ne? Da bi se glumcima
moglo priopćiti kada je njihov nastup, koliko još imaju vremena, i mnogo
drugih stvari. Frédéric je rekao: »Uređaji rade obostrano, monsieur Kaven.«
»Što to znači?«
»Dakle, normalno kao zvučnik. Režija zovne glumca koji tu sjedi. Ali
ovdje, pogledajte ovaj mali bijeli gumb?!«
»Što je s tim?«
»Ako glumac, ili tko već jest, pritisne taj gumb, onda može govoriti u
kutijicu kao u mikrofon, i tada se čuje njegov glas u prostoriju za režiju.«
Mali bijeli gumb ...
»Trenutak«, rekao sam, »bilo je, dakle, moguće da je tada ova kutijica
radila kao mikrofon i da je netko snimio sve što se ovdje dogodilo!«
»Ne, to nije moglo biti moguće, monsieur Kaven.«
»Zašto ne?«
»Zato jer bi tada cijelo vrijeme netko morao držati prst na tom bijelom
dugmetu. Gospođa Moran to sigurno nije činila.«
»Ha, ni ja, to sam bog zna!«
»Vidite, zato je nemoguće.«
»Ali, razgovor je snimljen!«
»Točno«, rekao je Frédéric, »ali kako, monsieur Kaven, kako?«
»Ne znam«, rekao sam.
»Ni ja«, rekao je Frédéric. »Ja sam potpuno zdvojan.« Bracken i ja
također.
 Naravno, to nam nije ništa pomagalo. Vratili smo se u Beverlly Hills
bez ikakva uspjeha.
Tada je, tjedan dana kasnije, ponovno došla jedna mala vrpca. Ovog
puta je na njoj bio samo izobličeni muški glas. Rekao je: »Ništa niste postigli
u Monte Carlu, moja gospodo. Nikada ništa nećete postići. Ja nisam
nečovjek. Posjedujem originalne snimke, ali sada više neću tražiti tako
velike svote. Tražim od slijedećeg prvog, mjesečno samo 10.000 dolara.
Doznačite ih na poznati način. Ako 10.000 dolara ne bude naznačeno do 7.
u mjesecu, prodat ću originalne vrpce konkurenciji SEVEN STARS-a.
Siguran sam da će mi za njih mnogo ponuditi. Primite izraz mog dubokog
poštovanja, draga missis Moran, ja vas uistinu poštujem kao najveću filmsku
glumicu našeg vremena.«
Da, i tako od slijedećeg prvog i svih tih mjeseci i godina i sve dalje do
danas i danas još uvijek, Rod Bracken je doznačavao i doznačuje točno
10.000 dolara. Oslobođeno poreza! Možete li si, moj gospodine suče,
predočiti u kakvoj sam se panici našao kad je Babs oboljela u Parizu, i to baš
tako oboljela! Katastrofa je morala doći u trenutku! Neizmjerna i
nepregledna! Morala bi! Kad bi sada i jedan jedini čovjek i jednu jedinu riječ
o Babs ...
 33

»Monsieur Norton! Monsieur Norton!«

Osjećao sam kako me netko drma za ruku, i to ne baš nježno. Otvorio
sam oči, oči koje su me pekle, s kapcima teškim kao olovo, iza tamnih
stakala mojih naočala. Potrajalo je dok sam uopće shvatio gdje se nalazim.
Miris lizola me je podsjetio. Bolnica St. Bernadette! Hodnik pred vratima
dvorane za preglede. Bijela klupa. Zaspao sam na bijeloj klupi. Nikakvo
čudo. Druga noć puna uzbuđenja. Ziirich. Bijeg. Silvija, Suzy. Babs. Da,
nikakvo čudo. Sve mi se učinilo vrlo tamnim i mutnim. Tutnjalo mi je u
glavi. Imao sam odvratan okus u ustima. »Ustanite, monsieur Norton.
Moramo govoriti s vama o djetetu.« Neugodan glas. Zao glas. Razdražen
glas. Zažmirkao sam, naprežući se. Tada sam ga prepoznao. Imao je bijeli
ogrtač na sebi, sagnuo se nada mnom i njegova je ruka ležala na mojoj
mišici. On me je probudio. Dražesni doktor Sigrand. Kraj njega je stajao još
netko. »Nemojte opet zaspati!«
Ustao sam, teturajući. Bilo mi je zlo! Jezik mi se lijepio za nepce.
»Dolazim...«, rekoh. Krenuo sam i posrnuo. Sigrand me je pridržao. Sve što
je uspio reći bilo je jedno zapovjedno: »No?!«
Bio je tu i onaj drugi čovjek. Između sjene i magle, u tami, iza tamnih
naočala. Nikako da dođem k sebi. Mora da sam duboko spavao.
»Ah, tako...« Sigrand se nakašljao. »Smijem li vas upoznati: mister Paul
Norton, doktor Reinhardt. Iz Nürnberga. Tamo radi na dječjoj klinici. Sada
je pola godine kod nas.« »Dobra večer, doktore Reinhard«, rekao sam
promuklim glasom, mucajući od opijenosti, njemački.
»Dobro jutro, gospodine Norton«, rekao je vrlo miran i vrlo topao
ženski glas, njemački.
Skinuo sam naočale.
Odjednom me je zaslijepila svjetlost. Prodirala je kroz prozor sa
suprotne strane. Između rastrganih crnih oblaka prosijavalo je zimsko sunce
bez snage, ali jarko. Svjetlost je bila tako jarka da sam ljude pred sobom
vidio samo u siluetama. Uistinu bilo je jutro. Bio je dan. Tko zna, koliko već
ima sati! Rekao sam: »Žao mi je, vi... mislio sam, da ste muškarac ...«
»Ruth Reinhardt«, rekla je liječnica. »Drago mi je da sam vas upoznala,
gospodine Norton.« Pružila mi je ruku. Bila je to mala ruka sa čvrstim
stiskom. Zašto je rekla, ova strana žena da se raduje što me je upoznala?
 »Gospođa doktor Reinhardt je specijalist na području koje sad imamo
kod Babs«, rekao je doktor Sigrand francuski. »Gospođa doktor Reinhardt
će ići s nama k Babs. Potom će vam sve objasniti i dogovoriti se s vama,
gospodine Norton.«
»Hvala«, rekao sam sada opet francuski. »Hvala, gospođo doktor
Reinhardt.«
Svjetlo koje je dolazilo kroz prozor bilo je jarko da sam jedva mogao
raspoznati kako izgleda. Bila je osrednje visine, vitka, kose začešljane
unatrag i priljubljene uz usku glavu. Sudeći po glasu moglo joj je biti oko
trideset godina. »Imamo mnogo toga dogovoriti, monsieur Norton«, reče taj
glas također francuski.
»Da, gospođo doktor Reinhardt«, rekao sam. »Koliko je ...?« Morao
sam se iskašljati. »Koliko je sati, molim vas?« »Devet sati i deset minuta,
monsieur Norton«, rekla je gospođa doktor Reinhardt.
Spavao sam otprilike 7 sati. Odjednom sam zadrhtao. Vratilo mi se
sjećanje na sve što me očekuje.
»Monsieur Norton«, rekao je dr Sigrand. »Vi izgledate tako... Što vam
je?«
»Strah«, rekla je gospođa doktor Reinhardt. »Naravno, gospodin
Norton se boji.« A onda meni njemački: »Zar ne, gospodine Norton?«
Mogao sam samo kimnuti. Da, bilo me je strah, ali samo za mene, i za
moju egzistenciju, što mi je Babs već značila?
 34

Bilo je sasvim mračno u velikoj prostoriji. Iznad kreveta gorjela je

tamnoplava sijalica. U početku nisam ništa vidio, a potom sam vidio siluete
starog dra Levyja i onu dra Dumoulina. Stajali su pred krevetom i gledali
Babs, koju sada i ja prepoznah. Ležala je na trbuhu i na licu, posve
nepomična. Prvog trenutka mislio sam da je umrla. Tada sam pomislio da bi
to bilo najbolje što se moglo dogoditi za vrijeme dok sam spavao. Onda sam
opet pomislio da Babs nije umrla, jer tada bi ova liječnica sa mnom drugačije
razgovarala. Ne, Babs nije bila mrtva.
Približio sam se i nagnuo nad nju. Ispod pokrivača virila je samo njezina
glava, mala glavica s raščupanom, od znoja slijepljenom crnom kosom.
Sagnuo sam se niže. Ni glasa. Uspravio sam se. Odmah iza mene stajala je
liječnica, gotovo sam se sudario s njom. Rekao sam: »Ona ne diše.«
»Naravno da diše, monsieur Norton«, rekla je gospođa doktor Reinhardt,
»ali sasvim lagano, jer spava dubokim snom. Dali smo joj jedno sredstvo.«
»Kakvo sredstvo?« prošaptao sam.
»Možete mirno govoriti i glasno«, rekao je dr Sigrand. »Babs sada ništa
neće probuditi.«
I njega sam vidio samo kao siluetu, kao što još uvijek nisam mogao
raspoznati lice liječnice, nego samo obris. Bila je vrlo neprijatna atmosfera
u toj sobi, sa sjenama i s djetetom koje je ležalo kao mrtvo a ipak živjelo.
»Sredstvo poslije lumbalne punkcije«, rekao je dr Sigrand. Zašto me taj
čovjek toliko mrzi, razmišljao sam. Još i ovdje, u gotovo potpunoj tami, gdje
sam ga jedva mogao raspoznati, osjećao sam kako me mrzi. Trebao sam
samo slušati njegov glas.
»Lumbalna punkcija?«
Čuo sam kako se dr Dumoulin nakašljava. Tada sam vidio kako su mi
prišli on i stari dr Levy. Dr Dumoulin je rekao: »Mi ovdje više ništa ne
možemo učiniti, monsieur. Dijete je sada u najboljim rukama.«' Pružio mi je
ruku.
»Bit ću za vas spreman f dan i noć ako me zatrebate«, rekao je mali dr
Levy stišćući mi ruku.
»Hvala gospodine doktore«, rekao sam.
Dvojica liječnika kimnula su svojim kolegama i krenuli prema vratima.
Bilo je ponovno mračno.
 »Lumbalna punkcija«, rekla je gospođa doktor Reinhardt. »To
podrazumijeva punktiranje u svrhu dobivanja tekućine iz mozga i kičmene
moždine. U toku pretraga takvo je lumbalno punktiranje bilo neophodno,
naravno, pod lokalnom anestezijom, monsieur Norton.«
»Zašto je bilo neophodno?«
»Da bismo bili potpuno sigurni«, rekao je dr Sigrand. »Sigurni u što?«
upitao sam.
Babs je kratko zaječala u svom snu.
»U vrstu bolesti«, rekao je dr Sigrand, ponovno zlim, agresivnim
glasom. »Sada, na žalost, znamo, s apsolutnom sigurnošću. Moja su
strahovanja bila više nego opravdana. Babs ima meningo-encephalitis,
dakle, upalu mozga i moždanih opni.« Šutio sam i stiskao šake. »Žao mi je,
ali je tako«, i imao sam osjećaj da je to rekao sa zadovoljstvom. Sa
zadovoljstvom? Jedan liječnik! Vidite, gospodine suče, kako mi je bilo onog
jutra.
»Sve je posljedica upale srednjeg uha«, rekla je gospođa doktor Ruth
Reinhardt. »A ta je opet došla nakon ospica.« Govorila je vrlo mirno. »Na
žalost imamo sada odjednom dvije teške infekcije nervnog sistema. Meninge
su opne koje obavijaju mozak. Meningitis je, dakle, upala moždanih opni
Kod Babs ona je prethodila.«
»Kako prethodila?« upitao sam i iznenada mi je postalo hladno.
»Upala se raširila. Išla je krvnim žilama i s krvlju u moždano tkivo i
tako je nastao encephalitis, upala mozga.«
»Upala mozga«, rekao sam.
»Obje vrste upale u praksi dolaze odvojeno«, rekla je liječnica.
»Dijagnoze i liječenje u tim slučajevima ovise o vrsti uzročnika i o
promjenama moždane tekućine — likvora. Stoga je bezuvjetno potrebna
lumbalna punkcija. I to prije no što pacijent dobije antibiotike, jer poslije
toga uzročnici se više ne mogu točno odrediti. Razumijete li?«
»Razumijem, gospođo doktor«, rekao sam, ovaj put njemački. A Babs
se nije micala. Ležala je kao mrtva, mrtva, mrtva. A živjela je, živjela,
živjela. Još uvijek.
»Laboratorij, liječnici, svi mi još nismo načisto da li su bolest izazvale
samo bakterije, ili bakterije i virus. Ali sve ukazuje na virus. Ali to postaje
suviše komplicirano za vas, monsieur.«
»Da li je gore ako je tu još i virus?«
 »Da, gospodine«, rekla je gospođa doktor Reinhardt. Iznenada sam čuo,
bilo je to ludo, ali sam uistinu čuo, glas Johna Williamsa i Suzynu
najomiljeniju pjesmu:
»O, Dieu, merci, pour ce paradis, qui s’ouvre aujourd’ hui...«
»Zašto je to gore?«
»Način liječenja je kompliciraniji. Virusi se liječe teže nego bakterije.
Ali možda ćemo uspjeti. Često smo uspjeli.« »Gospođa doktor Reinhardt je
pedijatar i specijalist na području neurologije. Zato sam je i pozvao«, rekao
je Sigrand.
Kimnuo sam.
«... pour le plus petit, le plus pauvre fils, merci, Dieu, merci pour ce
paradis...« odzvanjao je u mojim ušima sablasni glas.
Prešao sam rukom preko lica. Bio sam neobrijan.
»Obavili smo naravno, i mnoge druge pretrage. Broj bijelih krvnih
zrnaca jako je povećan. Tlak moždane tekućine ...« Dieu! Dieu! Dieu!
» ... se, hvala bogu, nije povećao. Pretražili smo mokraću itd. »Liječenje
je upravo počelo.«
„Čime?«
»Imunoglobulin i antibiotici«, rekla je liječnica mirno. »Slična sredstva
kao penicilin. Intravenozno. Kortizonski derivati. I drugo.«
»Kako dugo?«
Jedva sam ovdje još mogao izdržati. Bilo mi je zlo do povraćanja. Što
će biti sa mnom ako ...
»To nitko ne može reći, monsieur Kaven.« Moj intimni neprijatelj dr
Sigrand, s užitkom. Naravno, besmislica. Ali, sada sam i ja njega mrzio. Da,
rekao je to s užitkom, mislio sam, uračunljiv zbog straha za sebe, bijesan na
Sigranđa i bijesan zbog svoje mučnine.
»Morate se sabrati«, čuo sam izdaleka glas doktorice Reinhardt.
»Vaša je ruka hladna, hladnija od leda.« Tada sam tek primijetio da je
uzela moju lijevu ruku svojom desnicom, kao da me je htjela poduprijeti.
Povukla je svoju ruku. »A šanse za ozdravljenje?«
»Izvući ćemo Babs«, rekla je doktorica. »Samo još ne znamo kako će
lijekovi djelovati. Morate biti malo strpljivi.« Malo strpljivosti...
»O, Dieu, merci...«
»A može se dogoditi, da Babs izvučete, a da ostanu oštećenja, i to vrlo
teška?«
»Vidite, gospodine Norton, još je prerano za bilo kakve prognoze; vrlo
često se dobro završava.«
 »A vrlo često ne, gospođo doktor Reinhardt«, odgovorio sam grubo.
»A vrlo često i ne, monsieur Norton.«
»Dobro«, rekao sam. »Onda svi znamo. Sada vam moram ispričati
jednu priču. Noćas sam vam je najavio, gospodine doktore Sigrand. Pod
ovim uvjetima ta je pripovijest od najvećeg značenja.«
»Slušamo, monsieur«, rekao je Sigrand.
»Ne, ovdje«, rekao sam, »a prije toga moram bezuvjetno telefonirati.«
Morao sam obavijestiti Brackena, koji je čekao cijelu noć, do jutra.
»Onda idemo u moju sobu«, rekla je njemačka liječnica. Nagnuo sam
se nad Babs. Ni glasa. Lagano sam položio ruku na njezin potiljak, bio je
vreo i mokar od znoja. »Temperatura je porasla«, rekla je dr Reinhardt.
»Jadna mala Babs«, rekao sam. Rekavši to moj gospodine suče, osjetio
sam mržnju, tako ogromnu mržnju kao nikad do sada u mom životu i kao
nikad više poslije toga jutra. Mržnju prema Babs.
Znam da sam mislio: dakle, morala si mi još i to učiniti, ti žabo-
krastačo.
»Vi vrlo volite to dijete, monsieur Norton?« upitala je gđa doktor
Reinhardt.
»Beskrajno, gospođo doktor«, rekao sam. »Kao da je moje vlastito.«
Uzela me ispod ruke i povela prema vratima koja je otvorila. Još jednom
sam se okrenuo dok sam stavljao svoje tamne naočale da bi me se teže
prepoznalo. Pogledao sam prema Babs i znam da sam mislio: možda još
umre. I znam što sam odmah potom pomislio: Sranje! Uvijek umiru krivi
ljudi!
Vrata su se zatvorila za nama. Stajali smo u hodniku. Krenuli smo niz
hodnik, kroz tišinu stacionara. Tada smo došli u trakt koji sam poznavao.
Ovdje su bili uredi, uprave, sobe za liječnike. Ovdje je bilo glasno. Jedna je
sestra potrčala pored nas i viknula. »Michčle, Michčle! Japanac je sad u
Schipholu! Teroristi su produžili ultimatum. Još nikoga nisu ubili! Dođi!
Dođi, sad su na ekranu Schiphol i ambasada!«
Otmice talaca u Haagu. Te sam već bio zaboravio.
 35

Draga gospođo doktor Reinhardt! U prilogu Vam šaljem glasove i riječi

našeg Martina da biste ga vi i vaša suradnica lakše razumjeli:

Mama
tata
i = njegov brat Fredi
o = on sam
eeeh =slabo, ružno, podlo
mm = auto, taksi
m = ured, njegova oca (osiguranje)
mmmh = tramvaj
mmmtut = autobus
mmtuttuttut = vlak, željeznica

/
Bilo je napisano na komadu jeftina papira, njemački, rukom. Išlo je i
dalje. Čitao sam prve retke, nakon što sam doktorici Reinhardt i doktoru
Sigrandu ispričao sve što su morali znati. Da je Silvija Moran prije dvije
godine u Monte Carlu održala onaj govor što ga je prenosila televizija u
cijelom svijetu i da je molila za pomoć duševno zaostaloj djeci; kako je
potom u maloj garderobi, preko njezinih lijepih usana prešao izljev prljavih
riječi, mržnje i odbojnosti u odnosu na tu djecu; i kako je već dvije godine
ucjenjuje nekakav neznanac koji je taj ispad snimio na vrpcu, kako od onda
plaća, plaća i plaća; kako u strogoj tajnosti leži nedaleko odavde u klinici
profesora Maxa Delamarea u Ulici Cave zbog totalnog ,liftinga’ lica — i
tako dalje, jednostavno sve, jer su ta dva liječnika koji su sada bili odgovorni
za Babs morali znati sve, ako žele spriječiti nesreću. A to sam morao, već
radi sebe samoga.
Dr Reinhardt i dr Sigrand slušali su šutke. Kad sam završio, pogledali
su me. Nisam to mogao izdržati pa sam pogledao komad papira koji je ležao
na stolu liječnice tako da sam ga mogao čitati. Stol je bio pun papira;
štoperica, bočica s lijekovima, knjiga, jedan pisaći stroj i dva telefona.
Prostorija je bila velika i svijetla. Jarka svjetlost zimskog sunca prodirala je
u sobu rastjerujući sumrak. Na nebu iznad Pariza vjetar, sada još i jači nego
noćas gonio je crne oblake. Jedan zid ove sobe bio je ispunjen policom za
knjige. Vidio sam vrlo mnogo stručne literature i vrlo mnogo spisa,
vjerojatno povijesti bolesti. Čim sam ušao, iznenađeno sam ustanovio da ova
prostorija ujedno izgleda kao soba za igru nekog dječjeg vrtića. Bilo je tu
lopti, primitivnih lutaka, gumenih automobila, igre iz dasaka i kockica, neke
drugačije jednostavne igre, većinom takve pri kojima bi se zabadanjem
čavlića u rupice mogle praviti različite figure; veliki drveni komadi s velikim
vijcima; daske s kvadratnim otvorima i s kockama koje su im odgovarale,
različite veličine kao i otvori; jednostavne premetaljke; mnogo išaranog pak-
papira na podu; mnogo kutijica s bojama i kistovima, kocke za slaganje, svih
oblika i vrsta — a sve to vrlo šareno!
Na zidovima je visjelo nekoliko slika, koje su prikazivale samo crvene
mrlje ili oblike, i simbole što ih nije bilo moguće odrediti, namrljane
vodenim bojama. Mnogim takvim škrabarijama bio je umazan i sam bijeli
zid. Kod prozora sam vidio dvoja invalidska kolica, tako mala kao da su
građena za Liliputance. Preko naslona jednih kolica visjela je prljava krpa.
Bio je tu i gramofon i brojne ploče na policama, tamburin sa trzalicom i
školska ploča.
U sredini ploče bila je nalijepljena okrugla ploča koja je trebala
predstavljati brojčanik sata. Taj je sat imao samo jednu kazaljku od kartona.
U unutarnjem krugu nalazili su se brojevi svih 12 sati. S vanjske strane kruga
bile su nalijepljene jednostavne slike koje su nacrtali odrasli i koje su
predstavljale djecu kako jedu, spavaju, bude se, igraju. Ispod slika sam čitao
riječi kao POPODNE, POSLIJEPODNE, VEČER, NOĆ, SPAVATI,
JUTRO itd. Bilo je i ceduljica nalijepljenih na toj neobičnoj školskoj ploči.
Čitao sam što je na njima pisalo: KOŽA, GUMA. KRZNO, TOPLINA,
ZIMA, SPAVANJE, ŠKOLA, KREMA, KOŠULJA, ODIJELO, TLO, sve
naravno francuski.
Pod ovim vrlo jasnim napisanim riječima — ploča je bila pričvršćena
nisko na zidu, nalazio se pokušaj jednog ili više djece da ove riječi kredom
oponaša. Pokušaji su izgledali vrlo slabo. Škrabotine, krivudave, izlomljene,
apsolutno nečitke.
Ove škrabotine prouzrokovale su u meni strašan šok u času kad sam
stupio u sobu gospođe doktor Reinhardt. Veći nego pogled na ona dvoja
kolica. U sobi dr Reinhardt bilo je sasvim jednostavnih slikovnica. Ležale
su na podu neke otvorene, većinom vrlo divlje išarane. I konačno sam vidio
šest malih vrlo čvrstih šljemova ispletenih iz zavoja, ne zatvoreni kao oni za
vozače motora. Slutio sam tko nosi te šljemove da kod napadaja ili pada ne
razbije glavu. Mnogo je igračka bilo, divljački zdrobljeno ili zgaženo.
Gospođa doktor Reinhardt držala je u ruci malo janje.
Sjedila je za svojim pretrpanim pisaćim stolom. Dr Sigrand pokraj nje,
a ja njima nasuprot. Na pisaćem stolu liječnice stajao je okvir sa slikom,
kako mi se činilo gledajući poleđinu. Tišina je potrajala nakon što sam
završio svoju priču. Postajao sam nervozniji i ljući. Zašto nijedno ništa ne
kaže? Čime sam to zaslužio? Dr Sigrand, razvučena lica, gledajući kao da
gleda nešto apsolutno odvratno, rekao je konačno: »Zahvaljujem vam za
vašu priču, monsieur Norton. Sad razumijem vaše držanje.«
»Razumijete?« Uistinu, bez ikakvog razloga bio sam sretan i činilo mi
se kao da sam našio prijatelja, ni manje ni više nego dr Sigranda. Činilo mi
se tako samo nekoliko sekundi! »Razumijem«, rekao je dr Sigrand. »Nisam
se točno izrazio. Recimo, umjesto 'razumijem bolje’, 'uvažavam': Uvažavam
vaše držanje, monsieur Norton.«
»Da?«
»Uvažavam ga istom onom mjerom koliko mi se i gadi«, rekao je
odlučno.
Ustao sam.
»Slušajte, vi...« počeo sam sav izvan sebe, ali i on je ustao i upro mi
prstom u prsa te sam se srušio natrag na stolicu. «
»Dakle, slušajte vi«, rekao je dr Sigrand, dok dr Reinhardt nije ništa
rekla šutke me promatrajući. »Svatko od nas čini ono što smatra da mora
činiti. Što mu je dužnost. Ili što smatra da mu je dužnost. Mi ovdje smatramo
da je naša dužnost pomagati bolesnicima, onoliko i tako dobro koliko je to
u našoj mogućnosti. Vi, gospodine Norton, smatrate da vam je dužnost
održati karijeru missis Moran, njezinu popularnost i njezin posao jer je to
najuže povezano s vašom vlastitom dobrobiti.«
»Ako samo još jednu riječ...«
»Ah, budite samo mirni, da... ? Ja još nisam rekao da ću vam pomoći u
vašim bijednim nastojanjima. Ja to uopće ne moram činiti, nitko me na to ne
može prisiliti, a najmanje vi! Vi treba da budete tiho!« Bio je sada vrlo
uzbuđen. Takvog ga još nikada nisam vidio. Stao je tik ispred mene. (Još
uvijek ta liječnica nije prozborila ni riječi, još uvijek me je netremice
promatrala.) Produžio je: »Ljudi poput missis Moran, i...« napravio je
uvredljivu pauzu, »ljudi poput vas uzrokuju više bijede na ovome svijetu
nego sve strašne bolesti s kojima ovdje dolazimo u dodir.«
»Ne dopuštam vam«, viknuo sam i skočio.
 »Onda odlazite«, rekao je, s licem tik do moga. »Hajde, odlazite! Ovdje
će se učiniti za Babs sve što je u ljudskoj moći, ali vi nestanite odavde,
smjesta!«
Buljio sam u njega. Bio sam izručen ovom tipu na milost i nemilost, to
mi je bilo odjednom sasvim jasno. Dakle, odmah sam se povukao.
»Ispričavam se, gospodine doktore. Uzbuđenje. Nisam tako mislio. Imate
pravo u svemu što ste rekli!« »Gospodine kolega...«, to su bile prve riječi,
koje je progovorila dr Reinhardt.
«... U redu, gospođo doktor«, spustio je pogled prema meni. »Stvar
ćemo držati u tajnosti onako kako želite.«
»Hvala, rekao sam.« Neka se samo taj seronja na meni iživi, glavno je
da stvar ostane u tajnosti. Sa svojim nazorima može me poljubiti u guzicu.
»Zahvaljujem vam, gospodine doktore Sigrand.«
»Ne meni«, rekao je, i pogledao me beskrajno tužno. »Ne meni.
Zahvalite gospođi doktor Reinhardt.« »Ne razumijem ... zašto gđi doktor?«
»Dok ste vi pripovijedali, ona je nešto napisala na papiriću i doturila
mi.« To sam bio vidio. »Činim samo ono što je ona napisala na ceduljicu«,
rekao je dr Sigrand.
»Što je to bilo?« upitao sam, dok je moj pogled lutao između dr
Reinhardt i dr Sigranda.
»Recite mu«, rekao je dr Sigrand.
»Molila sam doktora Sigranda da cijelu aferu drži u tajnosti«, rekla je
liječnica. Sada me više nije gledala. Gledala je samo na list papira koji je
okrenut tu ležao tako da sam i ja mogao čitati, koje je glasove i riječi Martin
ubrajao u svoj rječnik.
»Zašto ste to učinili« upitao sam gospođu doktor Reinhardt. Okrenula
je glavu i ponovno je zavladala tišina. Što se događa u toj ženi? pomislio
sam. Pogledao sam dra Sigranda. On me je gledao. Neobično. Nisam to
mogao izdržati, pogledao sam ponovno na papir i čitao dalje Martinove
glasove i riječi, i pročitao ovo:

ja = da
na = ne
oja = veselo slaganje
ččččč = zvonjenje, telefoniranje, sve što je u vezi sa
zvonjenjem.

/
 Dr Sigrand je rekao: »Babsina majka za sada ispada iz igre. Ne smijemo
riskirati da joj odmah nakon .liftinga’...« i osjetila se čista poruga u njegovu
glasu — »javimo takvu vijest, premda je ona mišljenja da djecu koja su
duševno zaostala, treba odmah ubiti. Mogla bi od nas tražiti da Babs odmah
ubijemo budući da postoji opasnost, uvijek postoji opasnost, mister Norton,
da Babs zadobije trajna oštećenja. A mi naše pacijente ne ubijamo. To ćete
nam ipak oprostiti. Tu nam i missis Moran i vi morate izaći u susret i imati
obzira, konačno i mi ga imamo prema vama...« I neprestano se činilo da se
čovjek koji je tako govorio bori sa suzama. »S druge strane, mi u bolnici
imamo i svoje propise. Babs ne može sama odrediti što će se s njom događati
i kako je treba liječiti. Babs nas ne može ovlastiti da prema našim mjerilima
činimo ono što je za nju najbolje. To mora učiniti netko drugi, gospodine
Norton.« Zatvorio sam oči. Još i to. »Vidim, shvatili ste, monsieur Norton.
Mi možemo Babs ovdje zadržati i ispuniti vaše želje samo ako postoji netko
tko je spreman da bude odgovoran za Babs...« Ja! Ja odgovaram za Babs!
«... i tko će nam na pismeno dati zakonom predviđena prava, i s kim
ćemo u svako doba stupiti u vezu, u slučaju da nam bude potreban pristanak
za posebne vrste liječenja.« »Kakve posebne vrste liječenja?«
»Najrazličitije. Dakle, ne?«
Ulovljen sam, mislio sam. štakor u stupici!
»Što znači, dakle ne?« upitao sam Sigranda. »Samo po sebi se razumije
da ću dati takvu izjavu!«
Kratko se nasmijao.
»Hoćete li onda, molim vas, ispuniti formular, gospođo kolegice?«
Pogledao sam prema liječnici. Prenijela je pisaći stroj, odložila malo janje-
igračku, uzela formular iz ladice, stavila ga u pisaći stroj zajedno s indigom
i kopijom i počela:
»Prezime ... Norton ... Ime?«
»Ne znam više«, rekao sam, »kako mi je ime gospodine doktore?«
»Paul«, rekao je on.
»Paul«, rekla je dr Reinhardt i pisala. »Sada, naravno vaše pravo ime.
Moramo ga imati. Philip Kaven. Imate li kod sebe pasoš?«
»Da.« Dadoh joj.
Potražila je i napisala‘broj, kao i mjesto gdje je izdan.
A ja sam gledao papir koji se odnosio na Martinove glasove i riječi i
čitao:

Vauvau = pas, mačka

 gogo = kokoš
guga = ptica ili netko tko je ćaknut
dbd = dobar dan
aga = hvala

Ako napući usnice kao za poljubac, onda Martin nešto hoće. Ako položi
glavu na stol ili među koljena i ne želi više gledati, onda je uvrijeđen.
»Pravo ime majke? Ona je Njemica. A Moran je njeno umjetničko ime,
zar ne?« pitala je Ruth Reinhardt.
»Susanne Mankow«, rekao sam. »Rođena je u Berlinu, 25. svibnja
1935.«
Gospođa doktor je tipkala.
Ja sam čitao:
»Ako Martin isplazi jezik, onda je gladan ili žedan.
»Stalno mjesto boravka?«
Rekao sam gdje Silvija stalno stanuje.
Čitao sam:
Ako Martin pokaže na pod, u pravilu misli na podzemnu željeznicu ili
pothodnik.
»Sada u klinici profesora Delamarea«, rekla je dr Reinhardt i napisala.
Skočio sam.
„Čujete vi...«
»Nitko neće saznati, to ostaje u dogovoru, zauvijek«, rekao je Sigrand.
»Gdje sada stanujete, gospodine Norton?« Rekao sam a dr Reinhardt je
pisala, čitao sam:
Ako se Martin rukom uhvati za rame, znači škola, školska torba.
Liječnica je govorila i tipkala. »Daje pristanak svojim potpisom ovog
formulara na sve gore navedene točke koje se odnose na... Ovdje također
moramo unijeti pravo ime ...« To je i učinila. »... Babs ... to je Barbara, zar
ne?« »Da«, rekao sam.
»... rođene Barbare Mankow, kada i gdje, monsieur Norton?«
»5. rujna 1962. Beverley Hills«, rekao sam.
Tipkala je, a ja sam čitao obuzet mržnjom i bespomoćnošću da sam
jedva znao što činim te sam na primjer, kao idiot dalje čitao to pismo nekih
roditelja:
Mahati nogama kod Martina znači tjelovježba.
»Tako«, rekla je dr Reinhardt. »Datum ulaska u bolnicu...« Pisala je i
govorila »25. studenog 1971...«
 Čitao sam:
Draga gospođo doktor, ako ne budete razumjeli što vam Martin želi
reći, dajte mu komadić papira!
 36

Gospođa doktor Reinhardt primijetila je da ja neprestano gledam to

pismo nepoznatih roditelja te je vadeći formular iz pisaćeg stroja rekla: »To
je iz moje nürnberške bolnice.« Pružila mi je papir i kemijsku olovku.
»Molim vas, potpišite original i kopiju svojim pravim imenom. Na crti desno
dolje.«
Uzeo sam kemijsku olovku, ruka mi je tako drhtala da sam je drugom
morao pridržavati dok sam se potpisivao. I svejedno mi je potpis bio samo
škrabanje, slično onima na školskoj ploči. Tako si, mislio sam, potpisao
svoju smrtnu presudu, ovako ili onako. Ne, mislio sam; ne, tako i onako. Ne
treba gledati crno. Babs može umrijeti. Onda to nije smrt* na presuda. Babs
se može izvući potpuno zdrava. Ni onda nije smrtna presuda. Ako se Babs
izvuče i ostane u životu, onakva, kao taj Martin, onda je to svakako tvoj —
trenutak, pomislio sam. Zar si postao mek, Kaven? Zašto bi to bilo uopće, u
bilo kojoj konstelaciji, tvoja smrtna presuda? Ako bude s Babs kao što je s
tim Martinom, još uvijek možeš kidnuti i...
Ne! mislio sam. Ni to ne možeš više, Kaven. Ti jesi i bit ćeš u dreku.
Dakle, ipak smrtna presuda. Ali, odmah sam pomislio, (uvijek sam bio
optimist) uvijek postoje dvije pozitivne mogućnosti prema jednoj
negativnoj. 2:1. Što onda? 2:1! Postojala je ogromna šansa da sve bude
dobro, ako liječnici budu na dobrom putu. Ili, ako Babs umre. U oba slučaja,
ispast ću pred Silvijom tako nesebično herojski kao nikada do tada.
Liječnica je pregledala formulare i predala ih dru Sigrandu. On nije
rekao ni riječi, kimnuo je svojoj kolegici i izašao iz sobe. Za vrijeme dok su
vrata bila otvorena čuo sam neki muški glas. Glasno... »Troje od talaca su
srčani bolesnici, dvoje šećeraši i nigdje ...« vrata su se zatvorila iza dra
Sigranda. Pogledao sam gospođu doktor Rcinhardt. Prvi put otkad sam je
poznavao, dobro sam vidio njezino lice.
Još i danas mi nedostaju riječi, moj gospodine suče, da bih to lice mogao
onako opisati da biste i vi bar donekle dobili predodžbu o njemu. Tim više
što sam tada, onoga jutra, potpuno drugačije mislio i osjećao — kako, to
opisujem u ovom izvještaju. Uvjeravam vas, gospodine suče: ničega nije
bilo onoga jutra, što bi me manje zanimalo od lica te žene. Dr Ruth Reinhardt
iz Nurnberga. I ono što danas mogu reći o tome licu usprkos velikim
promjenama koje su se u meni zbile, tako je nedostatno. Ali, pokušat ću.
 Ruth Reinhardt ima kestenjastu kosu, prilično kratko podšišanu i
kestenjasto smeđe oči s neobično dugim trepavicama. Koža joj je vrlo
svijetla i čista. Usta velika. Jabučne kosti smještene su joj visoko i daju licu
slavenski izraz. Ruth ima lijepe zube, mala priljubljena uha i malen pravilan
nos.
Ima — moram potražiti najtočnije riječi, no, da — ima
najdiscipliniranije lice koje sam ikada vidio. Budno lice, pro žeto visokom
inteligencijom, tolerancijom i sposobnošću uživljavanja i u najteže situacije.
Tužno lice, moj gospodine suče. Tužno, kao lica ljudi koji su vidjeli i
doživjeli mnogo patnje. A u isto vrijeme, lice puno snage. Nisam, moj
gospodine suče, nikada vidio da se smije u razgovoru s odraslima. U
razgovoru s djecom vidio sam je da se smije svakom prilikom, uvijek! Ruth
je sada, dok ovo pišem, 1973, stara 35 godina i neudata. Kako mi je jednom
kasnije rekla, imala je tu i tamo po koju aferu s nekim muškarcem, ako joj
se taj svidio. Međutim, ne tu i tamo već uvijek i neprekidno težila je za
znanjem, za istraživanjem, za istinom. Sama nema djece, ali se sjećam da mi
je jednom rekla: »Sva djeca koju mi dovedu moja su djeca! Svako
ozdravljenje čini me sretnom i bogatijom. Svako pogoršanje, svaka smrt čini
me nesretnom i siromašnijom, i sasvim je svejedno da li se radi o
polunormalnoj djeci ili o onoj kod koje čak i ja moram dva puta zatvoriti oči
prije što ih pogledam.«
Ruth Reinhardt nije — tek danas mogu o tome suditi (i još uvijek mi
strašno nedostaju riječi!) — I lijepa u običajenom smislu te riječi, kao
primjerice Silvija Moran. Ima nešto što je izdiže nad sve žene koje
poznajem: svoj osmijeh. Ima najčudesniji smijeh što sam ga ikada sreo koji
izvire iz dubine srca. Ali samo pred djecom. Pred bolesnom djecom. Tako
je velika snaga toga smijeha da i najjadnije od njezine jadne djece, spastičari,
oni potpuno zaostali u razvoju, odgovaraju na taj Ruthin smijeh — to sam
kasnije često promatrao.
Uočit ćete, moj gospodine suče, da ovaj izvještaj pišem sa dva različita
stila: tako kao upravo sada — i zatim opet drsko, balavo, svinjski. Očito ne
mogu zadržati sebi svojstven stil, onaj kojim sam na početku opisivao one u
tami pri opisu onih neumornih, osamljenih, hrabrih u svom 'pokrajnjem
svijetu’, o kojim do tada ništa nisam znao, a koji tek sada upoznajem. Pišem,
ne, piše se tada drugačije. Nakon Ruth Reinhardt sreo sam još mnogo ljudi
njezina kova. Ona je bila samo prva. Molim da mi oprostite ako ovo što ću
sada napisati, zvuči patetično. Jer ja govorim i pišem samo ono što danas
doista osjećam:
 Ruth Reinhardt je žena koja neprekidno i sva dariva. Svejedno koga.
Važno je darivanje — a to u njezinom slučaju glasi pomoć. A to dalje znači:
ona daruje samu sebe. Sve ću do kraja svog života morati misliti na Ruth
Reinhardt kao na ženu koja, bojim se, neprestano i uvijek daje sebe više no
što je za nju pametno davati — sve do njenog kraja.
Sve ovo, moj gospodine suče, neka vam pruži — vrlo nepotpun —
dojam žene kojoj sam sjedio nasuprot tog prijepodneva, 25. studenog 1971,
u bolnici Sainte-Bernadette u Parizu. Dojam o Ruth Reinhardt...
 37

»Zahvaljujem vam, gospođo doktor«, rekao sam kad je dr Sigrand

napustio sobu. »Što ima taj liječnik protiv mene? Ta ja mu nisam ništa
učinio! Zašto sa mnom postupa tako?«
Ruth Reinhardt je rekla: »I liječnici su samo ljudi, monsieur Norton.
Doktor Sigrand bio je oženjen dvanaest godina. Imali su jednog sina:
spastičara. Godinu za godinom dr Sigrand se grčevito hvatao nade da će
njegovom sinu postati nešto bolje — barem nešto malo bolje. A onda, prije
dvije godine, morao je uvidjeti da njegovom sinu nikada neće biti ni malo
bolje. On je liječnik i zna. Njegov sin nema nikakvih šansi.«
»Žao mi je«, rekao sam.
»Doktor Sigrand se pomirio s time — junački.« Liječnica se igrala s
jajetom. »Predstavite si — gospodine Norton: Sigrand ovdje vodi bolnicu
koja pomaže takvoj djeci, neke otpušta zdrave, mnoge s poboljšanjima — a
sam ima dijete koje će do kraja svog života ostati jedan komadić života,
nesposoban da ikada išta učini sam za sebe.«
»Sada razumijem«, rekao sam.
»Ne, još ne razumijete, gospodine Norton! Pred pola godine dr Sigrand
je ustanovio da ga njegova supruga već dugo vara s jednim drugim
čovjekom. Taj drugi čovjek — bio je utočište za tu jadnu ženu.«
»Rekli ste j a d n u?«
»Dakako, monsieur Norton. Naravno da je ta žena jadna. Jadna i
zdvojna. Nikada nijednom čovjeku ne treba prebrzo suditi. Svi ljudi imaju
razloge za ono što čine. Supruga dra Sigranda izgubila je živce. Mora da je
bilo strašno kada ju je njezin muž pozvao na odgovornost. Rekla je da to
dijete više ne može podnositi i da postoji drugi čovjek. Još iste noći napustila
je njihov zajednički stan i otišla k svom ljubavniku. Brak je rastavljen. Dijete
je dodijeljeno dru Sigrandu, koji, pošto završi svoj radni dan, odlazi kući k
svom neizlječivo bolesnom djetetu.«
»Sada razumijem.«
»Ne, vi još uvijek ne razumijete«, rekla je Ruth Reinhardt. »Čovjek,
kojem je otišla madame Sigrand, mnogo je mlađi od doktora Sigranda. Bogat
i razmažen mladić. To se kaže jet-set, zar ne? Naslijedio je imetak. S njim
sad živi madame Sigrand, djelimice u Parizu, djelimice na Ažurnoj obali.
Njezin suprug s njom više ne može razgovarati. Njezin ljubavnik je uvijek
živio od tuđeg novca i tako će živjeti i dalje.«
»Kao ja«, rekao sam.
»To me se ne tiče. Nisam htjela ništa drugo do li objasniti vam zašto dr
Sigrand — inače divan čovjek — s vama tako postupa, mister Norton. Da se
dru Sigrandu nije dogodila takva stvar sa suprugom — i to još s takvim
čovjekom — on nikada prema vama ne bi postupao tako uvredljivo.«
I baš se u tom času, nakon kratkog kucanja, otvore vrata. Pomolio je
glavu jedan liječnik i počeo bez daha: »Ruth, sad su teroristi izjavili da će
odmah početi s ubijanjem ako ne dobiju ništa za jelo i piće, i...« prekinuo se.
»Oprostite! Nisam znao da ...«
Vrata su se zatvorila.
Činilo se da dr Reinhardt taj prekid uopće nije primijetila. Nagnula se
naprijed: »Vidite: većini ljudi nedostaje shvaćanje na ovom području.
Shvaćanje zasnovano na iskustvu i doživljaju.« Neko je vrijeme šutjela.
»Shvaćanje.« Ponovila je. »Ljudi ne znaju kako se treba prema tako
oboljeloj djeci ponašati — nemojte se uplašiti, molim vas, čini se sve da
Babs opet ozdravi, ali su njezine reakcije za sada tipične. Mnogi neuspjesi
na tom području proizlaze iz najveće zbunjenosti. Ljudi su pun: sažaljenja i
naravno da znaju kako se radi o zaostalom a ne neodgojenom djetetu. Ali ne
znaju kako da se prema njemu ponašaju. Razumijete li?«
»Da, gospođo doktor.« Sada smo razgovarali njemački.
»Ili bulje u dijete, jer još nikada takvo što nisu vidjeli, ili su već vidjeli
pa znaju da nije umjesno u nj gledati. I to je isto tako neprirodno ponašanje
i roditelji ga ocjenjuju kao odbijanje.«
»Razumijem.«
»U svojim predavanjima uvijek govorim: bilo bi važno ljudima
pokazati na praktičnim primjerima kako to valja činiti — kako se prirodno
ophoditi sa zaostalom djecom. To je vrlo teško, znam, jer mnoga od te djece
izgledaju dijelom neobično, kreću se neobično, ponašaju se neobično, i
dijelom su odbojna. Veliki problem.« Uzdahnula je. »Ali bi samo tako ljude
bilo moguće osloboditi osjećaja krivnje i zbunjenosti što ga imaju pred
takvom djecom. Zašto me tako gledate gospodine Norton?«
Rekao sam dirnut (uistinu, prvi put u svom životu dirnut, gospodine
suče, iako to nisam bio niti kad su mi roditelji stradali, niti u bilo kojim
drugim prilikama ranije): »Zato jer je sve tako uvjerljivo, gospođo doktor.«
»Lijepo«, rekla je. »Vidite, odvratnost, ogavnost, odbijanje ... to sve je
zapravo samo odraz bespomoćnosti koju osjećamo prema toj djeci. Kao
posljedica osjećaja krivnje, da, osjećaja krivnje jer ne možemo shvatiti...«
Riječ 'shvatiti’ bila je doktorici Reinhardt očito vrlo draga. »Zato jer ne
shvaćam, zato jer se osjećam krivim, reagiram odbijajući, zlo, oštro...«
Pogledala je mnoge šarene igračke u sobi i glas joj je postao tiši. »Često se
naravno radi samo o nepromišljenosti.« Sagnula je glavu. »A još k tome:
mnogi roditelji su, osim toga, još i strašno kažnjeni. Brakovi pucaju. Vidite
dra Sigranda. Osjećaj krivnje i zdvajanja postaju nepodnošljivi. Znadete li
koliko se takvih roditelja odalo alkoholu? Znadete li koliko ih se ubilo?
Osobito ako svoju djecu odbijaju, tjeraju od sebe ili skrivaju. Nitko od tih
roditelja ne ostaje nekažnjen ne nađe li put povratka.« Ustala je i počela
šetati pretrpanom sobom, između mnogih igračaka, s rukama u džepovima
svog bijelog ogrtača, dok joj se na prsima njihao stetoskop. »Moramo stići
do toga gospodine Nortone, da naše društvo postane prijemljivije, da
integrira i one ljude koji nikada neće biti u stanju obavljati iste poslove kao
i oni zdravi...«
Bože moj, mislio sam, sve je to rekla Silvija onda u Monte Carlu, sve
je to Rod Bracken za nju napisao, a sada to ja doživljavam.
/
»Naš svijet«, rekla je Ruth Reinhardt, »samo će onda biti potpun — a
to mora biti cilj napretka — ako u njemu bude mjesta i za starce, za
bespomoćne, za djecu oštećenog mozga, za slijepe, za gluhe, duševno
bolesne, skitnice. Naš će svijet biti dobar tek kada zdrav čovjek bude znao:
nije ni moja zasluga ni moja vrijednost što sam zdrav! Isto sam tako mogao
biti i bolestan, razumjeti bolesnike, ne samo ovdje ...« pokazala je na svoje
srce ... »već i ovdje ...« pokazala je na svoje čelo. »To je moja nada koju ja
gajim. Ova nada, gospodine Norton, pretpostavlja i promjenu svijesti! Dalje
od sheme prema kojoj je čovjek samo onaj tko nešto radi i nešto privređuje.
Taj stav koji još uvijek vlada nečovječan je i nedostojan čovjeka!«
»Da«, rekao sam. »Ali kako stoji sada stvar s Babs? Imam osjećaj da je
opasnost vrlo velika.«
Šutjela je.
»Odgovorite mi. Imam li pravo u svojim pretpostavkama?« »Mogli
biste imati pravo, gospodine Norton. Ne želim vam lagati. Babs je teško
bolesna. Rekla sam vam da se ovdje čini sve kako bi opet ozdravila, ali...«
glas ju je izdao. »Ali vjerojatnost govori suprotno«, dodao sam. Pogledala
me je nijemo ravno u oči, onda je lagano ponikla glavom. »Hvala«, rekao
sam.
»Hvala, na čemu?«
»Hvala što ste mi rekli istinu.«
 38

Nad Parizom je još uvijek bjesnjela oluja.

Sunce je nestalo, a nebo je bilo crno. Dolje u dvorištu vidio sam crno
golo drveće. Ruth je pritisnula dugme stolne lampe. Svjetlo se upalilo. Ruth
je rekla: »Vi ste, gospodine Norton, produkt svoje okoline i odgoja. Nikada
sebi neću dopustiti da kritiziram način na koji živite sa Silvijom Moran.
Upravo kao produkt takvog odgoja i te okoline mislim da i niste mogli poći
drugim putem.«
»Danas, kad me je dr Sigrand probudio, rekli ste da se radujete što ste
me upoznali!«
»I radujem se!«
»Zašto?«
»Jer ste Babs doveli ovamo. Jer ste noć prospavali na klupi. Jer niste
jednostavno pobjegli ili se pritajili.«
»To nisam mogao!«
„Čovjek može učiniti mnogo prljavih stvari i mnogo lijepih«, rekla je
Ruth Reinhardt. »Vi ste ostali kod Babs, gospodine Norton. Zbog toga se
radujem. Zato sam bila sretna što sam vas upoznala. Jer, poslije svih priča iz
ilustriranih listova imala sam o vama drugačiji dojam.«
»Mogu misliti«, rekao sam.
»Mi bismo svi drugačije reagirali kada bismo upoznavali sudbine naših
bližnjih. Odlučila sam vam kazati svoje mišljenje o Silviji Moran i o onome
što se dogodilo u garderobi u Monte Carlu, kada budemo sami.«
»Zašto?«
»Jer apsolutno razumijem Silviju Moran«, odgovorila je Ruth
Reinhardt iz Nürnberga.
Buljio sam u nju.
»Prije svega: ono što je Silvija rekla pred kamerama bilo joj je napisano,
zar ne? Ona je to govorila kao velika glumica, što i jest. Zbog čega se uopće
upustila u to? Zato jer su je nagovorili da će to za nju biti ogroman,
neponovljiv publicitet. Silvija Moran je u show-businessu. I zašto ne bi
poslušala svoje savjetnike? Što vi znate o Silviji Moran? Što vi o njoj doista
znate, mister Norton?«
»Pa, mislim, gotovo sve.«
»Ja to ne mislim! Volite li vi Silviju Moran, gospodine Norton?«
 »Ja... razumije se samo pa sebi da volim Silviju!« »Naravno da je ne
volite! Niste je nikada ni voljeli! Nećete je nikada ni voljeti! U položaju u
kojem se vi nalazite prema Silviji, ljubav je nemoguća!« rekla je Ruth
Reinhardt. Ja sam šutio.
»Prema tome ništa i ne znate o njoj. Ništa važno. Ništa tome kakva je
ona u biti.«
»A vi znate?«
»Vjerujem da si mogu predočiti«, rekla je Ruth. »Silvija Moran je u
svijetu pojam. Marka. Već samim time neobična žena. Neobičan čovjek.
Svijet, a i vi — da, gospodine Norton, i vi, vjerujte mi — znate o Silviji
Moran samo ono što se vidi, ulogu koju igra cijelog svog života koju mora
igrati kao velika zvijezda. Kako da se izrazim? Ja, vi, cijeli svijet vidi samo
plakat Silvije Moran.
Ono što visi na oglasnim stupovima i pred kinima, samo šarenu
fotografiju u ilustriranim časopisima, na ekranima... ono izvanjsko.«
Ima pravo, mislio sam uplašeno. Ja doista znam samo ono vanjsko o
Silviji. Pala mi je na um ona sablasna scena na klinici profesora Dolamarea,
kada je svoj nakit milovala prstima a da ga nije mogla vidjeti. »Ta žena
uopće više i ne može biti onakvom kakva bi željela biti. Dr Sigrand bio je
nepravedan prema Silviji Moran. Objašnjenje za to znate. Čovjek se mora
potruditi da ne bude nepravedan. Uvijek je potrebno naći objašnjenje,
gospodine Norton, objašnjenja isprike.«
Ne znam što se sa mnom zbilo. Rekao sam toj ženi koju sam jedva
poznavao o ženi od koje sam živio: »Ali, molim vas, ono što je Silvija rekla
u garderobi bilo je naprosto odvratno!«
Ruth Reinhardt: »Mnogi ljudi se ponašaju odvratno jer su nesretni,
gospodine Nortone.«
»Vi možete opravdati taj izljev mržnje?«
»Mogu ga opravdati i razumjeti, gospodine Norton. Gospođa Moran
bila je praktički prisiljena održati taj govor.
Da, da, bila je prisiljena! Vi, i taj mister Bracken, i filmska kompanija
u Hollywoođu, i što ja znam tko sve još prisilili ste je da govori a da je niste
ni upitali da li se slaže s tim što treba govoriti i je li to i njezino mišljenje. I
ne zaboravite, mister Norton, Babs je u to vrijeme bila zdravo dijete!«
»I sada Babs ima upravo tu bolest čije su posljedice Silviji bile tako
odvratne.«
»Silvija Moran je zvijezda! Mora činiti ono što joj se kaže, htjela ona
ili ne. Nije li to sve skupa strašno, gospodine Norton? Što bi se sve dogodilo
da missis Moran odbije činiti ono što propisuje njezin studio ili netko drugi?
Strah za nastavak karijere, koja se jednostavno mora nastaviti! Strah od
nazadovanja! Strah od intriga! Da ne bude više ni jedne uloge? što još,
gospodine Nortone? Sigurno još mnogo toga! Strašno je, u kakvom se
položaju nalazi Silvija Moran, a da i ne govorimo o tome kako je jeziv
položaj u kojem se sada nalazi! A neprestano će i nadalje morati biti plakat!
Plakat, gospodine Norton!«
Vidite, moj gospodine suče, u tom času sam upoznao taj svijet 'pored
nas', te ljude u sjeni.
»Dospjela je, dakle, na kraj snaga, nesposobna da se dalje savladava u
garderobi, poslije nastupa«, rekla je ta liječnica, čije su me se riječi sve više
i više doimale, »posramljena jer je postala svjesna stupnja svoje ovisnosti
usprkos svojoj popularnosti — što je čovjek popularniji to je i ovisniji — a
znate i sami što biva s ljudima koji su posramljeni ili poniženi — postaju
agresivni. Tako i missis Moran. Mogu shvatiti, gospodine Norton, da netko
poput Silvije Moran čija egzistencija ovisi o određenoj predodžbi koja u
ovom slučaju uključuje i Babs, ne podnosi pomisao na zaostalu djecu
jednostavno iz čistog praznovjerja i straha da ne bi nešto navukla. A o
predodžbi o Silviji Moran ovisi i njezin dohodak, njezine gaže, ovisite i VI
sami. Ispričavam se. Govorim samo istinu. Niste se valjda uvrijedili?«
»Naravno, da nisam.« I nisam. Ne zbog ove žene.
»A čini se — dodajmo još i to — da gospođa Moran vas voli — iako je
odnos s obratne strane tako negativan. Gogospodine Norton! žena kojoj se
život temelji prije svega na njezinu vanjskom izgledu! I na izgledu njezina
djeteta! Žena s tako kompliciranim životom! Danas ovdje, sutra tamo! Jedva
ikad kod kuće! Uvijek u drugim zemljama! U drugim hotelima! Žena, koja
tako teško radi! Sve to, i još mnogo više gospodine Norton, postalo je u
Monte Carlu Silviji jasno. Ja nju ne mogu osuditi. I kao što rekoh, vi je ne
volite. Prema tome i ništa ne znate o njoj!« Iznenada je Ruth Reinhardt
sagnula glavu i rekla:
»Koji čovjek uopće zna nešto o drugome, ma koliko ga volio?«
 39

Oklopna kola. Oboružani vojnici u maskiranim odijelima. Potpuno

prazna ulica ...
... bilo je prvo što sam vidio kada sam oko četvrt do dvanaest toga 25.
studenog 1971. iz predsoblja upao u salon apartmana 419 u »Le Mondeu«.
Teturao sam od umora pošto sam se iz Neuillyja vratio u grad. Gospođi
doktor Reinhardt rekao sam da ću doći uvečer. Stalno sam nosio zasjenjene
naočale. Jedan od dnevnih portira rekao mi je da ključ od broja 419 ne visi
na ploči, sigurno su mister Bracken ili dr Wolken ili dadilja ili svi oni
zajedno u mom apartmanu. To me je začudilo, ali nisam ništa rekao. Kada
sam došao pred vrata broj 419, bila su zaključana. Ključ je s unutrašnje
strane bio u vratima. Pokucao sam. Morao sam kucati dugo i glasno prije no
što je Clarissa otvorila. Pogledala me je kao strašilo; drhtala je cijelim
tijelom, imala je krvave oči i uzmicala je. Iza nje sam vidio TV-aparat.
Oklopna kola, teško naoružani vojnici u maskiranim odijelima.
»Što vam je?«
»Ja ... mora da sam zaspala ...«
»Sto uopće radite ovdje?«
»Mister Bracken je rekao da moram ostati ovdje, zaključati se i otvoriti
samo onome čiji glas prepoznam. Upalila sam televizor da se rastresem, a
onda sam zaspala... i onda... i onda ...«
Clarissa se okrenula, potrčala natrag u salon i bacila se plačući u jednu
stolicu.
Zatvorio sam vrata i potrčao za njom. Nisam se uopće osvrtao na
televizijsku reportažu. »Clarissa!«
Clarissa se preda mnom skutrila dršćući, šmrcajući i gnječeći svoj
rupčić. »Gdje je Bracken? Gdje je dr Wolken?« »Slijede one momke!«
»Kakve momke?«
»Koji su me uhvatili.« Jecanje. »Pokvarene lopove.«
Zgrabio sam Clarissu i stresao je tako da joj je glava letjela tamo-amo.
Pred očima su mi skakale iskre, tako sam bio iscrpljen. Zaurlao sam: »Kakve
lopove? Govorite konačno! Prokletstvo!«
«... U međuvremenu je saobraćaj u središtu grada potpuno...« Okrenuo
sam se ugasio taj prokleti televizor i još jednom viknuo:
»Ta govorite već jednom!«
 No, dobro, i tada je provalilo, između plača, šmrcanja 1 jadikovanja:
»Svo troje smo noćas spavali u ovome apartmanu, gospodine Kaven... i tada,
ujutro, nakon što ste nazvali iz bolnice, naravno, bili smo jako potreseni.
Mister Bracken je rekao da mora odmah razgovarati s mister Gintzburgerom,
kad stvari tako loše stoje.«
Joe Gintzburger iz Hollywooda, predsjednik kompanije SEVEN
STARS za koju je Silvija radila. Bilo je dobro što je Bracken to učinio. Iako
tada još uvijek nije znao kako loše stvar stoji. »Naravno, nije htio
prekoocenski razgovor najaviti ovdje iz hotela.«
»Naravno da nije.«
»... te se odvezao u glavnu poštu...« Clarissa je jecala. »I? I! Dalje!«
»I dr Wolken je odjednom duboko zaspao, tamo prijeko na kauču« —
kao što bih i ja sada najradije duboko zaspao, pomislio sam — »te sam otišla
u svoju sobu jer sam i ja htjela malo leći, a u mojoj sobi bila su trojica
momaka.« »Kakvi momci?«
»Novinari. Novine ... Fotograf, dva reportera, jednostavno su došli
pretpostavljam, kroz predvorje, dolje je prije podne uvijek gužva, i došli su
gore k meni...
„Što znači: gore k vama? Kako su došli u vašu sobu?« »Zaboravila sam
zaključati... Rekli su da su znali gdje stanujem, jer uvijek stanujemo u ,Le
Mondeu’, u istim sobama, zar ne?«
»I vi ste svoju ostavili otključanu?«
»Da.«
»Idiotkinjo!« Opet je plakala. »Ispričavam se. Nisam to tako mislio,
Clarissa! Živci. Što je onda bilo?«
Clarissa se iznenada uhvatila za me.
»Da što je bilo onda«, upitao sam je i milovao Clarissinu kosu. Doista.
Radio sam to. Možda će se tako opet srediti. »Tada su me upitali što se ovdje
događa. A ja sam odgovorila, da se ništa ne događa.« Sad je Clarissa počela
vrlo brzo govoriti. »A oni su rekli neka ne govorim gluposti, da je jasno da
se nešto događa i da će oni to već saznati, da u to mogu biti sigurna ...«
Udahnula je. Nešto mirnije: »I pitali su gdje je Babs. I gdje ste vi. I gdje
je Bracken. I zašto je u spavaćoj sobi zgužvan samo jedan krevet. I zašto su
spuštene zavjese, i zašto je noćna svjetiljka na podu.«
»Trenutak, trenutak. Bili su i u sobi 419?«
»Da. Nisam bila zaključala.«
»Zašto niste?«
»Jer tada dr Wolken ne bi mogao izići kad se probudi.«
 »Ali mogao vam je telefonirati, Clarissa, bogamu!«
»To je točno ...«
Nova rijeka suza. »Na to nisam pomislila...«
»Kako su ta trojica uopće došla na ideju da se ovdje nešto događa?«
»I ja sam ih pitala.«
»I?«
»Rekli su da je netko dolje kod skladišta noćas vidio ambulantna kola i
vas, gospodine Kaven, te je nazvao redakciju njihovih novina koja za takve
informacije daje 50 franaka nagrade, i da su potom došli ovamo ujutro. Noću
nisu mogli jer bi ih zadržali u predvorju.«
»I?«
»I pitali su, pitali, pitali, i ja sam opet morala plakati, i to je jedan od
njih fotografirao. Taj je uopće sve fotografirao, tako su rekli oni ostali...«
»Što još?«
»Prijeko, u sobi 419. Fotografirao je dra Wolkena kako spava. I krevet.
I noćnu svjetiljku na podu. I ampulu koja je tamo ostala ležati, rekoše mi.
Nisu popuštali! Nudili su mi novac! Bili su ovdje gotovo jedan sat!«
Rekao sam, milujući je lagano po leđima: »A vi? Što ste vi rekli?«
Clarissa se uspravila. Pogledala me je s licem mokrim od suza i rekla
odjednom potpuno mirno: »Nisam izdala ni jednu jedinu riječ, mister Kaven,
kunem se svim svecima.« Clarissa je bila pobožna. Ako je tako rekla, može
joj se vjerovati. »Dobra Clarissa«, rekao sam. »Dobra Clarissa, hvala vam,
draga Clarissa.«
Pogledala me je iz najbliže blizine, dršćući, neispavana i odjednom je
svoje usnice pritisnula o moje. Ono čega sam se uvijek bojao: i Clarissa je
bila luda za mnom. Strah je konačno pobijedio njezine skrupule.
Što je trebalo da učinim, gospodine suče? Da je odgurnem? Ali nisam
mogao stvarati neprijatelja! Dakle, i ja sam nju poljubio, pri čemu sam
pokušavao da se taj poljubac brzo završi. Bilo je mukotrpno, ali je na kraju
uspjelo. Sjedila je pored mene na širokoj stolici, s rukama još uvijek oko
mog vrata i neprestano ponavljala kako nije izdala ni jednu jedinu riječ. Sve
sam joj vjerovao, pa i kad je rekla: »Takvo što još nikad nisam učinila,
Philipe! Još nikad. Ali volim te. Volim te od prvog trenutka. Bio je to pakao
za mene, to jest pakao za mene, Philipe!«
»Kaven«, rekao sam, »Kaven. Tako se zovem. Lijepa je pomisao, da
me voliš, Clarissa. Ali, ta je ljubav potpuno nemoguća, to vidiš i sama. Moja
duša i moje srce pripadaju Silviji.« (Doslovce sam se tako izrazio, moj
gospodine suče. I znao sam zašto. Clarissa je bila tip na koji su djelovale
samo takve rečenice.)
Odmah je i djelovalo.
»Naravno... ja to uvažavam... pa makar radi toga propala. Uvijek sam i
uvažavala, zar ne. Oprostite mi ovo što sam upravo učinila, gospodine
Kaven...«
»Ali, molim vas, Clarissa!«
»Bilo je jače od mene!« (Rekla je tako doslovce. Takav tip, razumijete,
gospodine suče.) »Nitko ništa na meni neće primijetiti. Kunem se Blaženom
Djevicom. Bez obzira koliko patila.« »Da, da. I kako je zatim dalje' bilo s
tim prljavim reporterima?«
»Mister Bracken je došao s pošte i otišao u broj 419. Tamo je našao dra
Wolkena kako spava. Probudio ga je. Tražili su me i našli ovdje s trojicom
muškaraca. Mister Bracken je odmah shvatio što se događa. I njih trojica su
shvatili i zbrisali, a za njima mister Bracken i dr Wolken.«
»Znadete li iz kojih su novina bili?«
»Ne, nisu mi rekli.«
»Oh...«
»Mister Bracken je rekao da ih mora uhvatiti još u hotelu ili na ulici,
svakako prije no što stignu u svoju redakciju.« »Kada je to bilo?«
»Prije jednog sata možda, ne znam točno.«
»A što ste onda radili?«
»Bila sam strašno uzbuđena, i tako sam se plašila. Vratila sam se u broj
419 i gledala televiziju. Onu priču o taocima. Da se rastresem.«
»I pritom ste zaspali. Svejedno, glavno da Bracken uhvati tu trojicu i da
se Babs izvuče.«
Nisam to trebao reći. Bila je to gadna pogreška, kao što se kasnije
ispostavilo. Ali, bio sam strašno umoran, moj suče, i jedva sam uopće znao
što govorim. *
»Kako to, da se izvuče? Zar je tako loše?«
Tada sam učinio drugu pogrešku, još goru. Ispričao sam Clarissi istinu,
sve što sam čuo od doktorice Reinhardt. Clarissa je ponovno počela plakati.
»Prestanite!«
»Ne mogu prestati«, jecala je ona. »Bogamu, morate prestati.« »Ne, ne,
ja tako volim Babs. Ako se njoj nešto dogodi... ako ona... kao ona... a majka
joj leži na klinici i ne zna ni o čem... i uopće ne može vidjeti svoje dijete
prije nego...« Baš kao gramofonska ploča. Nije mogla izgovoriti riječ mrtav.
I meni je to bilo draže. »To nije za izdr....«
 Telefon.
Clarissa se nije mogla javiti, to mi je bilo jasno, zato sam otišao ja.
»Halo?«
»Monsieur Kaven?«
»Da?«
»Ovdje porta. Žao nam je, ali sve je bilo tako brzo, a ovdje ima toliko
posla. Jedna američka turistička grupa...«
»Što, što je išlo brzo?«
»Naišla su dvojica muškaraca i upitala telefonisticu broj vašeg
apartmana i ona ga je na žalost dala.«
»I ?«
»I muškarci su otišli sa centrale, ne znamo kamo. Moguće su na putu k
vama. Ako želite, odmah ću alarmirati osoblje i policiju da bi...«
»Ništa.«
»Molim?«
»Ne zovite policiju.« Još mi je samo to trebalo!
»Ne alarmirajte nikoga. Znam već tko su ta dvojica. Upravo ih
očekujem.«
Spustio sam slušalicu i rekao Clarissi: »Ajde, ajde, sada brzo u svoju
sobu, ali je ovaj put zaključajte i otvorite samo kad čujete jedan od naših
glasova, je li jasno?«
»Da, ali zašto ... šta je sad?«
Ali ja sam je već vukao iz salona.
Otvorio sam vrata.
Gotovo sam Clarissu izbacio na hodnik. Bio je još prazan. »Ajde.«
Istisnuo sam kroza zube. »Trčite!«
Trčala je. Odmah je potom nestala u svojoj sobi. čuo sam kako je
okrenula ključ u bravi.
 40

Da, da. Dakle prvoga od dvojice oborio sam na tlo čim je nakon mog
'uđite' stupio u predsoblje apartmana 419. Bio je manji od dvojice i držao je
foto-aparat u ruci, a još jedan visio mu je oko vrata. Imao je jako izraženu
zečju usnu. S onim drugim sam se pomučio. Zalupio sam vrata za njim i
udario, preko zečje usne ovog drugog, ravno u bradu. On se samo stresao
kao pas kad izlazi iz vode i skočio na mene.
Pao sam natraške u salon i on mi je opalio nekoliko dobrih udaraca u
pleksus. Onda sam opet ja bio na redu. Dobio je svoju porciju i srušio se, ali,
čini se da nije dobio dovoljno. Ponovno je ustao, podigao jednu nogu i htio
me opaliti po garnituri. Otkotrljao sam se brzo u stranu i ustao, opalivši mu
jednu odozdo u bradu, najjače što sam mogao. To ga je doista podiglo malo
sa zemlje, odletio je natraške i pri tom oborio mali stolić. Na stoliću je bila
prava kineska vaza-svjetiljka. Sa srebrnkasto-sivim svilenim zaslonom,
plavo glazirana, vrlo lijepo modelirana s nježnim crtežima — procvjetalim
grančicama i pticama. Poznavao sam je već više godina.
Vaza se razbila. To me je razbjesnilo jer sam je uvijek jako volio.
Skočio sam k momku i počeo mu masirati lice. Ispljunuo je jedan zub i
mnogo krvi. Sve meni ravno u lice, svinja jedna, i tada me počeo daviti sve
dok mi se nije smrklo pred očima i dok nisam pao. Tada je bio opet iznad
mene i opet me udarao i nogama i rukama. Trajalo je to tako neko vrijeme,
prilično neodlučno na obje strane, a onda se priključila konačno i Zečja usna,
mali koji je u međuvremenu osvijestio i sad mi se zlo pisalo. Konačno su me
položili na leđa. Jedan me je obrađivao s gornje a drugi s donje, i boljelo je,
jako je boljelo, tako da sam iznenada izgubio svijest. Jednostavno nestao,
moj gospodine suče.
 41

Mislio sam da ću se ugušiti.

Gušio sam se, hvatao zrak i ispljuvao veliku količinu tekućine. Pržila
me je, ali bio sam opet pri svijesti. Ležao sam još uvijek na sagu, a pored
mene je klečao Bracken, s bocom konjaka. Pored njega stajao je dr Wolken.
Dr Alfons Wolken iz Winterthura. Sav na usluzi, ozbiljna lica.
»Momče, stigli smo upravo na vrijeme«, rekao je Bracken. »Čini se«,
rekao sam. »Gdje su one dvije svinje?«
»Polako, polako«, rekao je Bracken.
Izgledao je prilično neuredan, i to sam mu rekao. »Baš ti to treba«, rekao
je. »Pogledaj se sam, kakav si, mladiću. Odijelo možeš baciti. Puno je krvi i
šta ja znam čega još sve. A tvoje lice, bolje da se ne pogledaš u zrcalo.«
»Zašto?«
»Puno je krvi.«
»Krvi? Nije samo moja. Mnogo krvi od onog Velikoga.« »Kako je
ovamo došla krv od Velikoga? Ah, svejedno.« Pomogao mi je ustati. Boljela
me svaka kost.
»Došli ste usred tučnjave?« upitao sam. »Da«, rekao je Bracken. »I
obojicu smo sredili, mogu ti reći, momče. Nas dvojica, da. I dr Wolkcn! Ti
nemaš pojma kako je taj udarao. Jednog je sam smlatio.«
»Maloga?«
»Velikoga!« rekao je Bracken.
»Gospodine doktore!« Pogledao sam ga s divljenjem. »Vi ste to uspjeli?
Nikad ne bih pomislio!«
»Ali ne, molim vas mister Kaven«, rekao je i uzvrpoljio se od
neugodnosti.
»Onda ste nazvali policiju?« upitao sam Brackena.
»Bili bismo to rado učinili«, rekao je on. »Vrlo rado, ali pri tom na
žalost na trenutak nismo te svinje držali na oku i pobjegli su.«
»Pobjegli?«
»I te kako, momče! Odmah sam nazvao portira, ali on ih nije vidio.
Mora da su pobjegli na neku drugu stranu iz hotela. Mali je izgubio svoje
kamere, evo ih ...«
Ležale su na stolu.
»Zečja usna«, rekao sam.
 »Da«, rekao je Bracken. »Talijan. Drugi je bio Francuz. Ti su izvukli
batine, a posebno Veliki, od doktora Wolkena!« Babsin privatni učitelj
ponaša se servilno.
»Lijepo«, rekao sam. »To bi bila ta dvojica, a ona trojica? Da li ste ih
uhvatili?« Bracken se meketavo nasmijao.
»Ne smij se? Jeste li ih uhvatili?«
»I još kako«, rekao je Bracken.
»Gdje?«
»Kod stanice metroa na Place de la Nation«, rekao je Bracken. »Gotovo
su nam pobjegli. Vozili su se metroom. Uhvatili smo vlak u zadnjem
trenutku. Kad su nas vidjeli, iskočili su iz vlaka i izgubili se u pisoaru. Tamo
smo ih sredili i nadam se da još uvijek tamo leže.«
»Svu trojicu, vas dvojica?«
»Kažem li ti, ti nemaš pojma što se sve krije u dru Wolkenu«, rekao je
Bracken. »Bocu? Vrlo pametno. Evo. Ovdje. Polako, momče, ne tako
halapljivo!« Pio sam dugim gutljajima. Bilo mi je nešto bolje.
»Gospodin doktor je dvojicu polegao na leđa i ostali su tamo ležati u
mokraći. Takvo što još nisam vidio«, rekao je Bracken. Bio je još u ogrtaču.
Iz džepa je izvadio dva velika smotuljka filma i još tri role. »Usranom
fotografu uzeo sam sve što je imao«, rekao je Bracken zadovoljno. »Taj
nema ni snimke odavde. Onda, kako smo to obavili?« »Odlično ste to
obavili,« rekao sam. Još znam da sam to rekao. Onda više ništa ne znam.
Vjerujem da nikada u životu nisam tako duboko spavao. Ali je čudno,
gospodine suče, da znam o čemu sam sanjao. O medvjedima. Cijelo vrijeme
o medvjedima. O svim vrstama medvjeda.
 42

Otvorio sam oči. Vidio sam pred sobom Brackena.

Nisam imao pojma gdje se nalazim, koji je dan, koji sat. Tada sam
primijetio da ležim gol na širokom krevetu. U krevetu u kojem je ležala
Babs. Na drugoj strani. Na noćnom ormariću gorjela je svjetiljka.
»No, konačno«, rekao je Bracken. »Znaš li koliko je sati?« »Ne.«
»Pet. Spavao si gotovo četiri i po sata. Sada sam te prodrmao. Moraš
ustati.«
»Zašto?«
»Pa već si rekao da moraš u bolnicu k Babs. A moraš i k Silviji.«
Stenjao sam.
»Boli?«
»Ne.«
Naravno da je boljelo, ali sam stenjao zato jer mi je nakon mog veselog
sna o medvjedima pao na pamet sav jad, sva nesreća koja se na nas sručila.
Ustao sam.
»Svukao sam te«, rekao je Bracken. »Dao sam sve stvari odmah u
čistionicu. Oprao ti krv sa lica. Osim toga, smrkava se, a ti imaš svoje
naočale. Reci da si se negdje udario.« Pošao sam u kupaonicu i pogledao
svoje lice u zrcalu; odlanulo mi je. Lijevo oko poprimilo je plavo-zelenu
boju i bilo je natečeno. Na desnom obrazu imao sam lijepu ogrebotinu.
Tijelo je izgledalo loše. Ali, neću valjda gô hodati uokolo! Kupao sam se i
dok sam se sapunao, ušao je Bracken i sjeo na rub bidea.
»Znaš Rod, kad hoćeš, znaš biti prijazan momak«, rekao sam. »Kad
čovjek sjedi u istom govnu, najbolje je da bude prijazan«, rekao je.
»A što je zapravo rekao Joe?«
»Odmah se napravio u gaće«, rekao je Bracken. »Ti poznaješ tu
dvoličnu, kukavičku svinju. Govori kao prodavač Biblije, a za dva dolara bi
prodao rođenu majku. Na sreću ona je već mrtva.«
Mislim da je Rod vrlo točno opisao Joe Gintzburgera.
»Što je rekao?«
»Najprije je proklinjao Silviju. Radi monologa tamo u Monte Carlu. O
tome konačno sve zna jer smo mu sve ispričali, da ne padne u nesvijest ako
se naš prijatelj, ucjenjivač, obrati i njemu. Zatim je proklinjao mene.«
»Zašto tebe?«
 »Ne znam. Tek tako. Psovao je i tebe i Babs. Znaš li ti možda zašto? Za
Babs mogu još razumjeti. Kako je samo mogla biti tako nečuveno
neodgojena i dopustila da oboli od upale mozga. Zatim je Joe rekao da više
neće htjeti ni čuti za Silvijino ime, da ni u kojem studiju svijeta više nikada
neće naći posla ni kao statistica ako sada samo nešto procuri!« Bracken se
podrignuo. »Pustio sam ga da brblja.
Obaviješten mora biti. Neka komentira kako hoće. A u takvoj situaciji
nam može pomoći samo vlastita petlja.«
»Petlja i oprez«, rekao sam.
»Petlja i oprez«, rekao je on.
»I što je bilo dalje s Joeom?«
Oklijevao je.
»Dakle?«
»Kod prvog razgovora još nije znao nikakav savjet! Rekao je da mora
govoriti sa svojim advokatima i potpredsjednikom i ljudima od public
relations, tim guzicama. Neka ga nazovem ponovno za dva sata. Nazvao
sam. Ti si čvrsto spavao. Rekao sam dru Wolkenu da drži ovdje stražu i još
se jednom odvezao na glavnu poštu.«
»I što je onda rekao Joe?«
»Neće ti se dopasti.«
»Reci jednom.«
»No lijepo«, rekao je Bracken. »Joe kaže, da ti reporteri sada više neće
dati mira. Bit će ti za vratom i danju i noću. Ti znaš što znači kad te svinje
jednom u nešto zagrizu.« »Znam«, rekao sam.
»Slijedit će te na svakom koraku, danju i noću ako i dalje budeš ovdje
stanovao.«
»Jasno.«
»To kaže i Joe. Dakle: ti moraš odavle.«
»Što?«
»Moraš van iz ,Le Mondea’. Odmah. Cim se obučeš. I Babs uzimaš,
naravno.«
»Jesi li pijan?«
»Potpuno sam trijezan. Bistar kao još nikada. Joe mi je tako naredio. To
je naređenje, razumiješ. Već sam spakirao tri kofera za tebe i dva za Babs.
Clarissa mi je pomogla. I dr Wolken. Oni su dobri. Na njih se čovjek može
osloniti. Moraš što je moguće prije odletjeti s Babs.«
»Odletjeti? S Babs?«
»U Madrid. S Babs.«
 »Čuj, Rod, Babs je na umoru a ja... Ti mora da si izgubio razum i Joe
također. Stara budala!«
»Misliš! Sve je točno isplanirao. Ja sam već govorio s tvojim starim
prijateljem, predsjednikom, generalnim direktorom ,Le Mondea’ — kako se
ono zove?«
»Pierre Maréchal.«
»Točno, rekao sam mu da Babs ima samo alergiju i da ti još danas letiš
s njom u Madrid.«
»Zašto baš u Madrid?«
Nije se dao zbuniti. »Rekao sam Pierreu Maréchalu, da s Babs leti i
jedna bolničarka, upravo je još jednom otišla s Babs liječniku, dakle da dijete
odlazi. Ti ćeš pri odlasku dolje u dvorani, naravno, napraviti predstavu, kako
bi doista svi znali da letiš za Madrid.«
»Bogamu, što si zapeo toliko za taj Madrid, ja...«
»Pst! Pusti me da kažem. Tvoj prijatelj Maréchal stavio nam je na
raspolaganje hotelska kola. Dvojica povjerljivih ljudi odnijet će prtljagu na
aerodrom.«
»Pa prokletstvo, šta ja trebam raditi u Madridu?«
»Jesu li tebi sve daske u glavi? U Madridu Silvija treba snimati svoj
slijedeći film, zar ne? A ti si šef Syran Productions, zar ne? Prema tome
moraš hitno sve pripremiti za snimanje.« »Rod, prokletstvo, ali ja nemam
blage veze kako se sve to radi.«
»Ti i ne trebaš ništa raditi.«
»Ali upravo si rekao da moram letjeti u Madrid. Moram proći carinu.
Moje je ime na listi putnika. Moram se javiti u hotel. Reporteri će za dva
sata znati gdje sam.«
»Ako letiš za Madrid, onda letiš sa Silvijinom mašinom! Nisi ni na
kakvoj listi. Zar su te ikada proveli kroz carinu ako si letio sa Silvijinom
mašinom? No, onda?«
»Ali, moram se prijaviti. Uvijek sam morao. Moram prijaviti i Babs. A
onda će nas vidjeti.« Još uvijek sam bio veoma omamljen. »Kreten! Ti uopće
ne trebaš letjeti s Babs u Madrid!«
»Ali upravo si rekao!«
»Kako želiš letjeti, ti govedo jedno? Babs uopće ne može, a tebe
trebamo ovdje! Naravno da oboje ostajete u Parizu. Samo mašina leti za
Madrid. Bez vas.«
Sve se oko mene počelo odvratno vrtjeti.
 »Ti moraš ostati u Parizu, i to tako, da svakog časa možemo stupiti u
vezu, tako da Silvija ništa ne primijeti i tako da u bolnici ne steknu krivi
dojam.« Mrmljao je. »Da si mi tamo glumio očajnika, momče!«
»To već činim«, rekao sam. »A kamo ću u Parizu, Rod?« Pogledao me
je šutke. To je bila osveta za to što sam prošle noći od njega napravio svinju.
Onda je kao onako usput pripomenuo: »Pa ti ovdje u Parizu imaš jednu
macu.«
»Ti, da začepiš ...«
»Ti imaš macu! Nemoj reći da nemaš! Mi sada trebamo jednu. Jednu
kojoj je stalo do tebe : koja bi sve učinila za tebe. Zaklinjem te, Phil, reci da
imaš takvu. Kunem ti se da nikada neću reći nikome. Sad se radi o svemu,
čovječe! Dakle?«
»Da, imam nekoga. Ali, da li mogu onamo, da li će mi dati da tamo
stanujem? Morao bih barem prethodno nazvati i pitati.« »Onda učini to,
hajde! Odmah! Smjesta! Napolje iz kade! Što se cifraš!« Pružio mi je veliki
kupaći frotir. Ustao sam i obrisao se, potom prebacio preko sebe drugi
ručnik, naravno, prethodno ugrijan na jednoj vrućoj šipki (ta bio je to
luksuzni hotel, a sada sam ga morao napustiti!) Otišao sam bos u salon i
nazvao najprije Suzyn kozmetički salon. Imao sam sreće. Još je bila ondje.
Uzvik radosti kad je čula moj glas.
„Čuj«, rekao sam — Bracken se držao po strani — »čuj, mon petit chou,
da li je moguće da stanujem kod tebe neko vrijeme? Zašto, objasnit ću ti
kasnije. Sad nemam vremena.« »Jesi li išta skrivio?«
»Da i ne. To je komplicirana priča.«
»Onda dođi. Dođi odmah. Večeras. Poslije osam.« čuo sam kako se
smije. »Svinjo, što ti imaš sreće!«
»Kako to?«
»Moj mali grof leti danas u Acapulco u 7 sati. Pozvan je. Kako ti se
čini? Chéri, što će nam biti sjajno!«
»Što će nam biti sjajno ...«
»Ali ja imam prtljage. Ukupno pet kovčega.«
»Pošalji ih k meni u salon. Otvoreni smo do sedam. A onda ću ih
otpremiti k sebi.«
»Hvala.«
»Onda, kad dolaziš?«
»Još danas. Ali, moglo bi biti i kasno.«
»Čekat ću te.«
»Hvala još jednom.«
 »Ti ne trebaš... ja sam tako sretna da dolaziš... onda, do večeras, i vrlo
kasno ako želiš. Ja ću te čekati.«
Spustio sam slušalicu.
»I?« upitao je Bracken prilazeći mi.
»Može«, rekao sam.
»Odlično. Onda ću kasnije opet nazvati Joea, taj je kao na iglama. Već
ćemo to prebroditi. I druge smo stvari prebrodili, zar ne?« Kako se samo
svinja ulagivala! Ali sada je to bila korisna svinja. Sada sam trebao tu svinju.
»Telefonirat ćemo stalno. Ti ćeš odlaziti k Babs i k Silviji. Ona, naravno,
ništa ne smije znati o Babs.«
»Naravno, ne«, odgovorio sam.
»Gdje stanuje tvoja prijateljica?«
»Daleko odavde.«
»Gdje, pitao sam?«
»A ja sam ti rekao daleko odavde.«
»Dobro. Onda ne moraš reći, glavno je da je daleko i da se ne moraš
sakrivati u cityju. A telefonski broj?«
»Nazvat ću te još danas i onda ćeš ga dobiti.«
»Okay. Već sam ti izvadio novo odijelo, rublje i sve ostalo. Moraš se
samo obući.«
Podupro sam glavu rukama i buljio u pisaći stol. Postajalo je sve gore.
Ali Joe i Rod imali su pravo. Išlo je to samo tako.
Samo tako. Ako je uopće još moglo ići.
Preda mnom na stolu ležali su veliki listovi papira s predračunima.
Čitao sam odsutno.
Produkcija KRUG KREDOM
Prva postava
Predračuni
Troškovi opreme: I Prava i rukopis; II Gaže: a) štab za produkciju, b)
štab za režiju, c) štab za gradnju i opremu, štab za ostalo, e) glumci, f)
glazba; III atelijeri, uključujući terene i opremu: a) gradnja atelijera, b)
snimanje atelijera, c) gradnja terena, d) snimanje terena, e) tonske aparature,
f) oprema, i ostala sredstva.
Ispod pojedinih rubrika nalazile su se brojke. To je bio novac. Dolari.
Vrlo mnogo dolara. Prema prijedlogu predračuna 25 milijuna.
Film. Taj veliki film dolje u Španjolskoj. Još i to. I to još. I šta još.
 Rod Bracken je rekao: »Ne gledaj tako u kalkulacije. Već je
dogovoreno da ja sve pripremim. I ja sam počeo, kao što vidiš. Sada svatko
ima svoj zadatak — ti svoj, ja svoj. Tvoj je važniji.«
»A Clarissa i dr Wolken?«
»Oni ostaju ovdje. Od njih nijedan reporter ništa neće saznati. Tu sam i
ja. Mi moramo ostati ovdje, u slučaju...« Prekinuo se je.
»Da«, rekao sam, »u slučaju...«
»Babs je loše, je li?«
»Da, vrlo.«
Rekao je nešto što ne mogu napisati.
»A kako ću te proklete kovčege ponovo dopremiti s aerodroma?«
Smješkao se samodopadno.
»Govorio sam sa još jednim tvojim dragim prijateljem, s Lucienom
Bayardom.«
»Ali on ima tek noćnu smjenu, glupane.«
»Ali zato ima telefon, ti glupane. Tvoj dragi prijatelj Bayard uredit će
da neki njegovi prijatelji — a ti ne bi brbljali ni za čitav milijun rekao je, a
u međuvremenu će za njih potrošiti malo novaca — podignu kovčege na
aerodromu. Malim teretnim kolima dopremit će ih tamo gdje kažeš. Gospodi
treba samo dati adresu. Povest će i tebe. Neka te ostave negdje u blizini
bolnice Sainte Bernadette, ne preblizu.« Zastenjao sam.
»Znam«, rekao je Rod, »sve je to da se pobljuješ. Toliko sranje zbog
male žabe krastače! Ali možda bi trebao pomisliti malo i na sebe.«
To je, naravno, odmah djelovalo.
»Ljudi će, dakle, donijeti prtljagu tvojoj maci, zar ne?« »Da. I tako ćeš
naravno, otkriti gdje radi moja prijateljica«, rekao sam, »već i s pomoću
telefonskog broja.«
»Čemu? Sjedim u istom čamcu kao i ti, i sam si to noćas rekao, bez
obzira koliko se mrzimo, sad bismo morali biti složni, to je jasno. Meni je
jasno. Nadam se da je i tebi.«
»I meni«, rekao sam i pogledao još jednom na veliki papir i čitao dok
mi je postajalo sve mučnije i mučnije...
IV Vanjska snimanja. V Troškovi putovanja i izvanredni troškovi. VI
Filmski materijal i obrada ...
Pogled mi se mutio. Preletio sam pozicije.
And only yesterday, mislio sam.
A još jučer...
 43

SRDAČNOŠĆU PREVLADAJ SRDŽBU

DOBRIM NAPLATI ZLO
ŠKRCA NADVISI DAVANJEM
ISTINOM SVLADAJ LAŽLJIVCA.
POBJEDA UZROKUJE MRŽNJU JER JE POBIJEĐENI
NESRETAN.
U SVIJETU NIKADA MRŽNJA NE PRESTAJE MRŽNJOM.
MRŽNJA SE POBJEĐUJE LJUBAVLJU.
Gautama Buddha

Polako sam čitao te riječi. Na pisaćem stolu dr Ruth Reinhardt vidio

sam jutros okvir za sliku. Doduše, samo poleđinu. Pretpostavljao sam da je
u okviru neka fotografija. Sada, uvečer, sjedio sam sam u sobi liječnice i
čekao je. Okrenuo sam okvir. Unutra nije bilo slike. Komad papira ispod
stakla s ovim Buddhinim rečenicama. Ljubav pobjeđuje mržnju.
Uistinu sam se u hotelskim kolima sa svom prtljagom odvezao na
aerodrom (nakon čitavog onog teatra upriličenog zbog mog odlaska u holu
»Le Mondea«.) Tamo su me pobrali prijatelji mog prijatelja Luciena s malim
komionetom i odvezli u Neuilly u blizinu bolnice St. Bernadette. Kovčezi su
već odavno bili u kozmetičkom salonu Suzy Sylvestre. Mislim da je moguće
reći kako se ljudski život sasvim iznenada stubokom može izmijeniti, zar
ne? Kako će teći ovaj izmijenjeni život, nisam imao ni pojma. Vratar
bolnice, kojemu sam dao svoje (lažno) ime i zamolio ga da me pusti do dr
Reinhardt, telefonirao je prilično dugo.
»Nije u svojoj sobi, ’sieur, pozvat ćemo je.«
Imali su, dakle, i oni jedan od onih kućnih razglasa i svaki je liječnik u
džepu svog ogrtača nosio po jedan prijemnik, veličine kutije cigareta, koji je
mogao staviti na uho kad bi taj počeo davati signale.
Poslije kraćeg vremena vratar mi je saopćio: »Gospođa doktor
Reinhardt je kod jednog teškog slučaja. Moli vas da odete u njezinu sobu.
Vi znate gdje je, i da je tamo pričekate. Doći će čim bude mogla.« Tako sam
se odvezao liftom u zgradu klinike za uho, nos i grlo do četvrtog kata i otišao
hodnikom upravne zgrade i pored otvorenih vrata, pored mnogih liječnika,
njegovateljica i sestara. Nosio sam tamne naočale. Ono što sam ovdje u
prolazu čuo, da se priča, u ovom bolesničkom traktu vrtilo se još uvijek oko
zarobljavanja talaca u Haagu.
»Upravo su sada teroristi zahtijevali da momak za kojeg traže da bude
pušten iz zatvora odleti u Pariz i da mu se preda to pismo ...«
»Kakvo pismo, dr Janson?«
»Kolega, zar ne pratite sve? U ovome prepadu se uglavnom sve vrti oko
kraljice terorista takozvane Fusako Shigenobu...«
Kao što je prorokovao moj stari prijatelj, noćni vratar Lucien Bayard:
uskoro niti jedan čovjek u gradu neće ni o čemu pričati do li o ovim taocima.
»Sestro, broj 28 je prije četvrt sata umro. Molim vas, nazovite rodbinu.«
Kao što rekoh, uglavnom sve što sam čuo bilo je u vezi sa hvatanjem
talaca. Ali, ovo je još uvijek bila bolnica. A u bolnici se i umire. Više nego
u drugim kućama. A i gdje bi ljudi imali na to veće pravo?
SRDAČNOŠĆU PREVLADAJ SRDŽBU
Vrata su se otvorila i ušla je Ruth Reinhardt. Izgledala je umorno, samo
da se ne sruši. Pod smeđim očima tamni kolutovi. Učinila mi se krhka i slaba,
ali njezin je stisak ruke bio čvrst, kao jutros.
»Ispričavam se, gospodine Norton. Hitan slučaj.«
»Ali, molim vas, gospođo doktor.« Zatečen, stavio sam okvir natrag na
stol. Sjeli smo oboje. »Buddha«, rekao sam. »To što tu stoji je lijepo. Vi ste,
mislim...«
»Jesam li budistkinja?«
Lice uvijek ozbiljno. Prešla je rukom preko čela, gestom iscrpljenosti.
»Interesiram se za Buddhu... Što vam je s očima?«
»Ja sam preko...« Ne, nije išlo. Nisam mogao lagati ovoj ženi.
»Bili su to reporteri.« Sve sam joj ispričao. »Radi toga sam morao
napustiti ,Le Monde’. Do daljnjega ću stanovati kod nekog poznanika.«
»Vrlo razumno. Meni je, naravno, potreban telefonski broj vašeg
poznanika.«
»Kako je Babs?«
»Nije dobro, gospodine Norton, na žalost. Ne, na žalost nije dobro.«
»Hm...«
»Znam što mislite, gospodine Norton.«
»Ne vjerujem.«
»Ali ja vjerujem.« Bio sam uvjeren da je znala. Brzo sam rekao: »Ali
vi ste od juče navečer u službi. Nasmrt ste umorni, gospođo doktor.«
»To je druga smjena«, rekla je ona. »I za dra Sigranda. Sada bih zapravo
trebala imati slobodno, od devet, do sutra navečer u devet.«
 »Što znači zapravo?«
»Da ću ostati na klinici. Dr Sigrand također.«
»Zašto?«
»Radi Babs. Kada imamo neki tako težak slučaj, spavamo na klinici.
Ne pravite takvo lice. Ja mogu spavati gdje god legnem, pa i na betonskom
podu. Svuda. Sada dođite, idemo k Babs.«
S mukom je ustala. Malo janje palo je na pod. Podigao sam ga. »Hvala«,
rekla je Ruth Reinhardt. »Djeca se tako rado s njim igraju.«
Kimnuo sam i napustili smo prostoriju. U hodniku sam čuo glas TV-
spikera: »Specijalna grupa od 28 ljudi koja je formirana za borbu protiv
otmica, terorističkih napada i organiziranih razbojstava... uključujemo sada
međunarodni aerodrom Schiphol. Pierre Renoir, molim javite se ...« Glas je
ušutio. Došli smo u bolesnički trakt, Ruth Reinhardt otvorila je neka vrata.
Ušao sam u Babsinu sobu, u kojoj sam već jednom bio. Sada nije bilo sasvim
tamno. Gorjelo je svjetlo. Vidio sam dra Sigranda i jednu sestru nagnute nad
Babs. Vidio sam kako je upravo stavio špricu za injekciju u neku posudicu
koju mu je držala sestra. Dr Sigrand je djelovao sivo, oronulo i iscrpljeno,
kao kakav vrlo star čovjek. Kimnuo mi je. Bio je čak preumoran da bi me
mrzio. Mora da je bio jako umoran.
Vidio sam Babs.
Uplašio sam se.
Lice posuto mrljama, bilo joj je nabuhlo i tamnocrveno. Na desnom uhu
imala je debeli zavoj. Oči su bile otvorene, okrenute nagore, vidjele su se
samo još bjeloočnice. Iako je Babs gledala gore, tijelo joj se nalazilo u
postranom položaju. I to u kakvom!
Uvučenog trbuha, nogu podignutih na trbuh, iskrivljenih u oba smjera.
Sigrand je tiho razgovarao sa sestrom. Ova je kimnula i nestala.
»Kakva je to injekcija koju ste joj dali, gospodine dr Sigrand?« Nije me
ni pogledao za čitavog ovog razgovora, vođenog na francuskom.
»Protiv spastičkog napadaja.«
»Što znači spastički?«
Gledao je u zrcalo što ga je držao Babs ispred očiju. Vidio sam da je
svjetlost reflektirao u njezine oči. Babs uopće nije reagirala.
»Što je spastički?« upitao sam još jednom. Babs zastenje. »Zašto
stenje?«
»Kakvo pitanje! Jer ima bolove!« rekao je Sigrand.
»Ali ja želim znati...«
 »Spastički — to znači povišenje napetosti u muskulaturi«, rekla mi je
dr Ruth Reinhardt tiho.
»Upaljene i prekomjerno napete meninge, dakle, moždane opne,
nadraženi i vrlo bolni korijeni živaca ne dopuštaju da Babs leži opušteno.
Razumijete li?«
Kimnuo sam.
»Zbog toga i te skvrčene noge.«
»Hills.« Rekla je Babs. Glas je bio vrlo promukao.
»Što?« upitao sam.
»... anta Monica«, rekla je Babs.
»To sve ništa ne znači«, rekla je Ruth Reinhardt. Dr Sigrand se i dalje
mučio oko Babs, pokrivajući je što je mogao opreznije, brisao znoj koji joj
je tekao niz lice. Babs je disala šišteći.
»Babs!« zovnuo sam.
»Tiho!« rekao je Sigrand.
»Ona vrlo slabo čuje, monsieur Norton«, rekla je Ruth Reinhardt.
»Vjerojatno jedva još.«
»Dijete je prije jedan sat imalo 41,5. Dezorijentirana je«, rekao je
Sigrand. Istoga trenutka Babs je povratila. Liječnica je skočila i pritisnula
zvonce. Sigrand je podigao Babsinu glavu. Dok je povraćala, počela je
jezivo vrištati.
»Zašto joj držite glavu?«
»Jer se Babs može ugušiti onime što povraća!«
Vrata su se otvorila. Utrčala je ona sestra od ranije. Ručnicima i vodom
sestra i liječnici očistili su Babs, koliko se to dalo. Neka druga sestra donijela
je novu krevetninu. Položili su Babs u svježe presvučen krevet. Neprestance
je vrištala. Tog trenutka, vjerujem, nitko nije primjećivao moju prisutnost.
Nisam više mogao gledati THE WORLD’S GREATEST LITTLE
SUNSHINE GIRL.
»Napravite mi jedan krevet tamo prijeko«, rekao je dr Sigrand. U kutu
velike sobe stajao je kauč. »Noćas ću spavati ovdje.« »Svakako«, rekla je
druga sestra i izgubila se s uprljanim plahtama.
»Hoće li se izvući?« upitao sam Ruth Reinhardt.
»Vidite, činimo sve.«
Pristupio sam brzo k Babs (gušio sam se od gađenja!) Kleknuo sam
pored nje. Doista više ne znam da li je to već bilo ljudsko suosjećanje, moj
gospodine suče, ili obična predstava. U slučaju dvoumljenja plediram za
predstavu.
 »Babs!«
Bez odgovora.
»Babs!« Glasnije.
»Monsieur Norton, ostavite to!« rekao je dr Sigrand.
»Ah vi me možete... Babs!«
Slijedećeg trenutka Babs je ispustila strašni urlik, kao sam sotona —
uspravila se, njezina usta s dahom povraćanja bila su posve blizu mojih, i
onda me Babs udarila, Babs koja me je toliko voljela, mala Babs, moj
gospodine suce, tukla me je svom snagom, što je jače mogla, objema šakama
po licu. Tako je boljelo da sam viknuo. Babs se srušila natrag u krevet borila
se za zrak, vrištala.
»Napolje!« viknuo je dr Sigrand.
Ruth Reinhardt me uzela pod ruku i odvela k vratima. »Dođite sa
mnom, monsieur.«
»Ali ja neću!«
Babs je vrištala.
»Napolje s vama, prokleti bili«, rekao je dr Sigrand opasno tiho.
»Sad morate ići!« Ruth Reinhardt me je zgrabila za mišicu. Iznenadio
sam se kojom me je snagom gurala iz sobe. Vrata su se zatvorila.
»Dr Sigrand vam je objasnio da je Babs sasvim dezorijentirana.«
»I da na antibiotike i... i... i na ...«
»Imunoglobulin.«
»... i da ne reagira na imunoglobulin i na svu tu drugu kramu!«
»Možda će uskoro reagirati.«
»Možda nikada!«
Liječnica je šutjela.
»Što onda?« upitao sam. »Što, gospođo doktor Reinhardt, ako nikada
ne bude reagirala na to? što će biti dalje?« »Imamo i drugih mogućnosti!«
»Ah da?« Nelogično ali tipično, sada sam napadao nju, upravo nju.
»Imate i drugih?!«
»Da, gospodine Norton.«
Ova žena s kojom sam sada razgovarao njemački nije se dala smesti.
»
»Kakve druge?«
»Ne biste razumjeli. Naravno, moramo računati i s komplikacijama.«
»Računati?«
»Kako nazivate to što se sada dogodilo? To još nisu komplikacije?«
»Gospodine Norton!« odgovorila je samo.
 »Što, gospodine Norton.«
»Ne, to još nisu komplikacije, to je prirodan tok jedne takve bolesti.«
»Ah, da? Aha? Hm? Lijepo!«
»Lijepo nije«, primijetila je Ruth Reinhardt mirno.
»Nisam tako mislio ... Uzbuđen sam ... Potresen sam ... Ja...«
»Vidim što ste, gospodine Nortone«, rekla je. »Dođite opet ako hoćete.
Ne znam da li ćemo vas opet moći pustiti k Babs. Ali ćemo vam dati
informacije. J a ću vam dati informacije. I nikada vam neću lagati, gospodine
Norton.«
Zagrizao sam donju usnicu.
»Znam, gospođo doktor«, dodao sam.
»A možete i nazvati, kad god hoćete, i noću i danju.«
»Vi morate spavati!«
»Već ću spavati. Ovdje u bolnici. Dakle, možete me cijele noći dobiti
telefonom, i ako ,..«
Došla je neka sestra.
»Gospođo doktor, molim vas«, rekla je, »dođite. Brzo. Treba vas dr
Sigrand.«
»Već idem, sestro«, odgovorila je Ruth Reinhardt i nestala u sobi. Nije
mi rekla čak ni laku noć.
Ne znam kako dugo sam stajao pred vratima Babsine sobe. Možda
minutu. Možda četvrt sata. Ništa nisam čuo iznutra. To znam. Konačno sam
otišao, skrenuo ponovno u hodnik gdje je uprava, gdje su bila mnoga vrata,
i gdje je bilo mnogo ljudi. Ponovno sam čuo glas TV-reportera.
»... I ovo je član specijalne jedinice, moje dame i gospodo... naravno,
samo u kontrasvjetlu, lice je skriveno.. glas je elektronski izobličen.
Dopušteno nam je postaviti nekoliko pitanja...«
Dalje niz hodnik.
»Dopustili su da se boeing 707 vrati.«
»Ponudili smo u tu svrhu douglas DC 8-62.«
Već je devet sati.
»Japanci su ga odbili.« Trčao sam. Kad sam izišao, ustanovio sam da je
kiša prestala. Bar na neko vrijeme. Vjetar je bjesnio kao i do sada. Ali
trenutačno bez kiše. Treba biti za sve zahvalan. Požurio sam da što prije
odem odavde. Išao sam pješice. Iz jedne klinike u drugu. Ulica Cavé bila je
vrlo blizu.
 44

Silviju sam, naravno, našao u krevetu.

Gorjela je noćna svjetiljka. Primijetio sam da je Silvijina glava bila vrlo
čvrsto omotana zavojima, vjerojatno da bi se fiksirao onaj dio oko brade.
Oči su joj oslobodili. Oči su izgledale strašno: podbuhle, suzne, koža uokolo
plava, crna i zelenkasta. Onako kako to već izgleda nakon ,liftinga’. Bile su
to dakle oči, zbog čije je ljepote svijet bio izvan sebe. Dobro, jasno je da će
nakon dva mjeseca biti tip-top. Ali ovog trenutka...
»Vučiću moj! Konačno! Tako sam te čekala!« Danas je govorila jasno.
»Nisam mogao ranije doći, čarobnice, ja ...«
»Poljubi me.«
Dakle, doista, moj gospodine suče, to je zahtijevala. A sad bez
samosažaljivanja. Poljubio sam Silviju u usta. Pritom sam primijetio da
Silvijine oči nisu bile samo podbuhle, imale su izraz najvećeg uzbuđenja.
Što se, za miloga boga, ovdje dogodilo?
Čuo sam štropot vrata i okrenuo se. Iz kupaonice je izišao Bracken. Rod
Bracken. Pogledao me bijesno.
»Jesam li ja u ludnici?« upitao sam. »Što je vama dvoma?« »Clarissa.«
Rekao je Bracken. »Ta prokleta Clarissa!«
»Što je s njom?« upitao sam.
»Bila je danas popodne ovdje.«
»Gdje ovdje?«
»Ovdje, kod Silvije, idiote. U ovoj sobi, idiote.«
»Ali, ona nije mogla proći pokraj porte.«
»I te kako je prošla!«
»Kako?«
»Nazvala je Silviju iz ,Le Mondea’ i rekla, da se dogodilo nešto, što
Silvija svakako mora znati. Zatim je Silvija profesoru Delamareu točno
opisala tu prokletu krmaču i ona je dobila broj, a nakon teatra pred ulaznim
vratima pustili su je odmah ovamo k Silviji. Ta umobolna Clarissa! Mogao
bih je ubiti!«
»Zaveži, Rod«, rekla je Silvija.
»I onda, pošto je Clarissa bila ovdje«, rekao je Bracken, »Silvija te je
pokušala pronaći. Ti si već bio otišao. Onda je uhvatila mene, pa scena na
telefonu! Morao sam smjesta ovamo, to mi je bilo jasno i to sam joj rekao.
Ona je uredila da i ja mogu doći ovamo, isto kao i za Clarissu.«
Skljokao sam se u stolicu, pored kreveta. Rod je koračao po sobi amo-
tamo.
Silvija je neprestano plakala, svojim podbuhlim, otečenim očima. A
moja prtljaga i Babsina prtljaga su kod Suzy. Silvijin privatni jet je u
Madridu. Babs je možda mrtva. Ne, to ne. Do sada smo imali samo smolu.
Zašto ne bismo odjednom imali sreće?
»Jadni moj, vučiću«, rekla je plačući. »Kako su te one svinje samo
isprebijale. Rod mi je sve ispričao. Što ti sve ne činiš za mene. Bože moj,
kako te volim!«
»Ah, zaboravi batine. Dolazim iz bolnice. Babs je bolje...« »Ne«,
odgovorila je ona.
»Ne vjerujem ti ni riječi«, jecala je. »Moje dijete, najdraže što imam na
ovome svijetu, moja mala Babs... Strašno joj je, rekla mi je Clarissa.«
»Poseri Clarissu!« doviknuo sam. »Je li ona bila u bolnici? No, onda!
Je li ona vidjela Babs? No, onda! Je li ona govorila s liječnicima? No, onda!
Ta histerična guska! Babs ide bolje, kažem ti! A ja dolazim ravno iz
bolnice.«
»Laž!« rekla je jecajući, sve u tim zavojima, nisam je mogao pogledati.
»Laž! A i novine su nam sad za petama! Sada vas love! I Babs i mene!«
»Nikoga oni ne love«, rekao je Bracken brutalno. »Tri puta sam ti
objasnio kako smo se obračunali s novinarima! Za te lopove Phil i Babs su
u Madridu.«
Zatim je Silvija počela bjesnjeti, iz časa u čas. Takvo što još nikad
nisam doživio. Tada, te noći uvidio sam da doista ništa, uopće ništa ne znam
o ženama, ni o ljudima, a o majkama ponajmanje.
Silvija Moran, moj gospodine suče. Sada je vrijeme da o toj ženi saznate
istinu. To je vaš zadatak. Tako sam dugo ružno njoj govorio da sada moram
reći i to kako se ponašala one noći. To nije bio film, doista ne. Nije bilo
kamera koje su snimale! Morate znati sve što se događalo, pa i ovo... »Hoću
k Ba b s !« viknula je Silvija iznenada tako glasno da smo se Bracken i ja
uplašili.
Brzo sam rekao Brackenu: »Zna li ovdje netko istinu?« Mogao je samo
zanijekati glavom, jer je Silvija silno vrištila. »Hoću k svom djetetu! Moram
vidjeti Babs! Moram, moram, moram, je vidjeti!« I sve to s bandažiranom
glavom, cjevčica više nije bilo. Hripljući je hvatala zrak. »Radi se o mom
djetetu! Ne gledajte me tako! To je moje dijete! Vi prokleti psi! Što vi znate
o djeci? Babs! Babs!« tako dalje, nije bilo moguće prekinuti je. Bracken mi
rečena uho: »Još je uvijek slaba, pusti je neka se izdivlja! Neće dugo. A onda
ću ja s njom govoriti.«
Bio je promukao, bio je ovdje prije mene i već je imao svoju scenu sa
Silvijom.
»Vrata su izolirana«, zakreštao je, »vani se ništa ne čuje.« Potom smo
slušali dobrih deset minuta sve što je dolazilo iz Silvijinih usta (Bracken je
znatno potcijenio njezine snage).
Moj dragi gospodine suče, to što je govorila, bilo je zapravo da ti srce
pukne, ali je isto tako moglo biti i kraj za sve nas. Potresno, ispunjeno bolom
i ljubavlju vikala je, ali uzalud. Apsolutno uzalud. Ima stvari kojih ne bi
smjelo biti! Zar ne? Kada je Silvija za trenutak ušutjela, Rod mi je dao znak.
Sad je bio na meni red. Mislio sam na sve što mi je rekla Ruth o tome, kako
ona može razumjeti tu ženu. Privukao sam stolicu krevetu i pokušao nježno:
»Jadna, moja, čarobnice, naravno, to je za tebe strašno. Ali, ti ne možeš k
Babs, uvidi to!«
»Mogu!« Odjednom je bila tiha. »Mogu, mogu.«
»Ne, ne i ne!« odgovorio sam. »Pomisli samo na reportere.« »Serem ja
na reportere!«
»Ali, reporteri sada određuju tvoju budućnost. Misli malo na svoju
budućnost.«
»Serem i na nju!«
Opet su tekle suze. Bracken je iza mene ružno psovao. »Babs! Babs! Ja
sam kriva za sve!«
»Što?« blenuo sam u Silviju.
»Ja sam za to kriva, da je Babs tako bolesna!«
»Ti nisi kriva za to! Ti si luda!«
Sada je lomila ruke: »Kriva sam! Upala moždane opne! Upala mozga!
Baš to! Znaš li što to znači?!«
»Što?«
»To je kazna božja za ono što sam rekla u Monte Carlu! Sada me On
kažnjava! A ja sam kriva! Kriva! Kriva! Kriva!« Sada je opet vikala. »Ne
viči«, rekao je Bracken, lice mu je bilo iscereno od srdžbe. Znao sam da je
to srdžba iz čistog straha. I meni se to događalo. »Misli na svoje lice«, rekao
je Bracken.
»Svaka grimasa, svako rastezanje... kažem ti, ne možeš k Babs!
Uostalom kako? Možda na nosiljci?«
 Bracken i ja smo se sada smjenjivali. Kada se radi o vlastitoj dobrobiti,
svatko postaje brutalan pas.
Dakle, ja, on, ja, on, ja.
»Ako se sazna za Babs, za .lifting’, za svu prethodnu tajnovitost, onda
se možeš pozdraviti sa svojim zvanjem.«
»A tvoj poziv je tvoj život!«
»Misli na KRUG KREDOM!«
»Film tvoga života!«
»Sve će puknuti!«
»Tada je s tobom gotovo! Razgovarao sam telefonski s Joeom. Rekao
je, ako se što sazna, ni pas više neće uzeti kruha od tebe.«
»Već imaš ugovor za KRUG KREDOM. Imaš već ugovore za tri daljnja
filma. Svi terminirani!«
»Imaš vlastitu firmu, što misliš, što će reći banke koje financiraju?«
Sve grublje. Radilo se o mojoj i Brackenovoj egzistenciji. »Ugovori su
zaključeni. Poznate su ti klauzule o konvencionalnim kaznama. Nikada ih u
životu ne bi mogla platiti ako ne učiniš sada što ti kažemo. A mi ti velimo:
ostaješ ovdje! Phil će te o svemu izvještavati. Da ga reporteri ne bi slijedili,
on je već našao skrovište kod nekog prijatelja koji je otputovao, negdje
sasvim vani.«
Dobro je to Bracken izveo.
»Svakoga dana nosit ću ti sve bolje vijesti o Babs«, rekao sam i vidio
pred sobom Babs kako povraća, kako vrišti u onom strašnom položaju tijela,
i čuo sam glas Ruth Reinhardt: »Loše joj je, gospodine Norton.« Cuo sam
glas dra Sigranda, koji je molio, da mu se u Babsinoj sobi pripremi krevet.
Mislio sam na to, kakvim je bijesom Babs udarala po meni i rekao sam:
»Sredstva već djeluju. Kunem se svojom ljubavlju prema tebi, čarobnice. I
zato sam tako brzo došao da ti kažem da će sve biti dobro.«
»Tvoje je zvanje bez milosti«, rekao je Bracken.
»Najmanja pogreška, i ti si gotova zauvijek.« Nastavio je brzo dalje, da
bi Silviji predočio kako bi već uskoro morala živjeti od milodara ako sada
ne bude razumna.
»Razumna«, rekla je ona jecajući. »Kad sam ja za sve kriva i kad me
Bog kažnjava!« Brzo je išlo a tim osjećajem krivnje o kojem je govorila
Ruth, pomislio sam i čuo Brackena kako kaže: »Svakako, razumna. Ti sada
ništa ne možeš učiniti za Babs, ali zato sebi možeš sve upropastiti za ostatak
svog života. Objasnio sam se s Clarissom i onim guzonjom, drom
Wolkenom, oni ostaju u hotelu. Phil je službeno odletio u Madrid, radi
priprema za KRUG KREDOM, zatim se vraća u Pariz. Tada će i Babs biti
opet okay. Sada je najvažnije ne svratiti na sebe pozornost. Što misliš, kako
bih rado najurio Clarissu, tu glupu krmaču. Ali tada bi ona brbljala, a to je
još opasnije.« »Clarissa voli Babs«, rekla je Silvija. »Samo je zato došla
ovamo.«
»Naravno da voli Babs. Divna žena!« rekao je Bracken. Sjeo je na rub
kreveta, govorio je polako i ja sam točno znao što će reći, a on je rekao:
»Vidiš Silvija, ovog trenutka, samo ovog trenutka, potrajat će to najviše
nekoliko dana, postoji jedan jedini čovjek, koji može spasiti situaciju: to je
Phil.« Eto ti ga na!
»On može neprestano brinuti o Babs i dolaziti k tebi. On ima povjerenje
liječnika, on i nitko drugi. On jedini može cijelu stvar držati u tajnosti. On
je jedini koji se sada može brinuti za tvoju karijeru, za tvoju i Babsinu sreću,
i brinut će se, zar ne, Phil?«
»Naravno«, odgovorio sam.
To ju je smekšalo.
»Kada tebe ne bi bilo, vučiću moj ... što bih ja činila bez tebe ... bila bih
izgubljena ...«
»Ali ja sam tu. I ja te volim, čarobnice. I volim Babs, to znaš, zar ne?«
Suze su joj potekle iz očiju, preko crnih, plavih, zelenih mrlja kože, na
zavoj. »Naravno da to znam, moj vučiću, moj toliko ljubljeni vučiću.«
Bracken me je pogledao. A ja njega. Prebrodili smo, dakle, tu krizu. Ne
sasvim, ali gotovo. Kakva izmjena pogleda, moj gospodine suče.
»Imate pravo«, rekla je Silvija. »Samo je tako moguće. Zahvaljujem
vam obojici za sve dobro što činite za mene.« Doista je vjerovala u ono što
je govorila. Jadna Silvija. Nije shvatila da smo činili sve Bracken i ja što je
dobro za nas, jer se radilo i o našoj egzistenciji. Na sreću. Duboko sam
udahnuo, kako mi ne bi pozlilo, (Silvija je dakako još uvijek mirisala na
bolnicu) poljubio je u usta i sasvim lagano griznuo njezinu donju usnu. To
je voljela.
»Ti si najbolji čovjek na svijetu!« rekla je Silvija. Izljev srdžbe je
prošao! »I ti, Rod, naravno! Vas dvojica ste najbolji ljudi na svijetu. Obojicu
vas volim!«
»Idem još jednom natrag u bolnicu.« (Nije mi bilo ni na kraj pameti. Ta
morao sam k Suzy.) »Tek tako. Babs sada spava duboko i čvrsto, a sutra ću
ponovno doći k tebi, moja čarobnice.«
»Hvala vučiću, hvala. Nikada neću zaboraviti kako se sada vladaš.«
Iz njezinih podbuhlih očiju kotrljale su se suze, suze, suze.
 45

Vani, na hodniku, oprostio sam se od Brackena. On je morao u »Le

Monde«, da spriječi novu nezgodu. Ja sam navodno s Babs u Madridu.
Moram sam pripaziti da tajno dođem k Suzy u njezin stan, u svoj novi dom.
Neobično je, gospodine suče, kad sada o tome razmislim, ali otkad sam
odrastao, nisam nikada imao vlastiti dom, vlastitu kuću. Nešto što bi mi
uistinu pripadalo, kamo bih se mogao povući, gdje bih mogao naći mir. Ne,
nikada! ...
Časna sestra Helena, još je uvijek zamjenjivala svjetovne sestre; pošto
sam pomakao teški zastor, vidio sam je kako sjedi u svojoj sobi, za pisaćim
stolom pretrpanim povijestima bolesti, paketićima od lijekova i špricama.
Helena je podigla pogled.
»Oh, monsieur! Bili ste već kod gospođe?«
»Da, draga sestro Helena.«
»Danas joj je mnogo bolje.«
»Da, jako sam sretan.«
»I ja, monsieur. Madame je danas već imala posjetu.« »Znam. Draga
sestro, da li biste bili tako ljubazni i spojili me s drom Delamareom?«
»Da li se nešto dogodilo?«
»Nije! Želim mu samo nešto saopćiti, u povjerenju, razumijete?«
»Svakako«, rekla je Helena. »Gospodin profesor je već kod kuće. Na
kraju hodnika nalazi se javna govornica. Dat ću vam broj gospodina
profesora. Možete sami nazvati.« Nazvao sam Delamarea. Dugo sam se
predomišljao da li da ga nazovem ili ne i došao do zaključka da moram.
Naravno, profesoru Delamareu nisam ništa rekao o Silvijinom ispadu onda
u Monte Carlu, ništa o mnogim mojim velikim brigama, samo sam mu rekao
da je Babs oboljela od meningo-encephalitisa i da leži u bolnici St.
Bernadette, a da je majci to ispričala jedna egzaltirana dadilja.
»Madame je bila vrlo uzbuđena«, rekao sam stojeći u javnoj govornici.
»Htjela je bezuvjetno k svojoj kćerki.«
»To je u njezinom stanju apsolutno nemoguće!« viknuo je on. »Upravo
tako. Umirivao sam je. Brinut ću se za Babs, i informirat ću stalno madame.«
»Vrlo razumno od vas, monsieur.«
 »Želio bih zamoliti, gospodine profesore, da se posebno pripazi na
madame... strah i nemir mogli bi se ponovo pojaviti. Sigurno postoje
sredstva koja bi mogla umiriti pacijenticu u takvom slučaju.«
»Naravno. Sedativi.- Najnoviji, najbolji. Čim vi zatvorite telefon,
nazvat ću kliniku i u tom smislu ću dati upute sestri.« »Hvala vam,
gospodine profesore.«
»Žao mi vas je. Vi imate ionako previše toga na grbači. A sada je još i
dijete moralo oboljeti. Primite moje iskreno suosjećanje, monsieur.«
»Hvala, gospodine profesore.«
 46

»Ti si lud«, rekla je Suzy. »Potpuno lud.«

Sjedila je na nekakvoj šokantnoj žutoj plastičnoj stvari u svojoj ludoj
sobi a na sebi je imala crn, proziran kućni ogrtač, a ispod toga ništa. Tako
me dočekala prije pola sata — sjajeći od sreće. Sada nije sjala od sreće, nije
bila više sretna. Sad je bila uzbuđena.
Suzy je pušila. Pušila je gotovo neprestano otkad sam ovdje. I pila
calvados. Ja sam sjedio njoj nasuprot, na isto takvoj šokantno žutoj
plastičnoj stvari (znate, gospodine suče, te stvari izgledaju kao dušeci s
naslonima na kojima se može plivati na moru, samo su mnogo veći i stoje
na podu) a između nas je bio plastični stol, šokantno zelene boje, ovalan,
debeo, okrugao, izgledao je kao gigantski sir trapist; već sam rekao da je
čitav Suzyn stan bio -tako namješten. Sa stereo-uređajima i posterima i
plastičnim namještajem, čak su i sagovi bili od neke vrste posebne plastike.
Sve to skupa moralo je stajati mnogo novaca. Bilo je moderno i udobno kod
Suzy, premda ne i ove noći. Bilo je gotovo 24 sata.
Moj gospodine suče, što sam mogao učiniti!? Pošto me je Suzy gotovo
čim sam se pojavio silovala, krenula je odmah s pitanjima. Zašto sam došao
k njoj? Da li me progone neki tipovi? Jesam li nešto skrivio? U najvećem
strahu: da li sam ubio pajkana?
»Nema nikakve veze s policijom!«
Strah je opet ustupio mjesto oduševljenju. »Onda je sve dobro. Morao
si doći k meni, svejedno što se desilo. Samo, da si ubio pajkana, ne bih ti
mogla pomoći. Tada ti nitko ne bi mogao pomoći, ali ovako ...«
»Ovako možeš?«
Rekla je ponosno: »I te kako. Što misliš, koga ja sve ne poznajem od
pajkana. Ne one jadne, male ribice! Šefove! Najviše! Njima sam često činila
usluge, oni će i meni učiniti svaku uslugu. Ako neki stan neće pretraživati,
onda će to biti moj. Ako traže nekog tipa, nikada kod mene. Barem ne
odmah. Tek na kraju. To su mi obećali. Do onda imaš dovoljno vremena
zbrisati. Mogu ti nabaviti lažne papire, ukradena kola koja su prefrizirana,
i...«
Razumijete li sada zašto sam Suzy morao ispričati istinu, gospodine
suče? Bila je na rubu da pošašavi nabrajajući što bi sve mogla učiniti za
mene, jedva sam je ušutkao. »Suzy, ja nisam ništa skrivio!«
 »Pazikuća je čudno gledala kada su došli kovčezi, tako fini kovčezi, ali
pazikuća me može ...«
»Suzy!« Budući da je imala najbolju namjeru snabdijeti me lažnim
novcem, lažnim pasošem i automatskim pištoljem, morao sam se izderati.
To je djelovalo. »Donesi neko piće! Trebat će ti. Ispričat ću ti sve.«
Sve sam joj ispričao, apsolutno sve, ničega nije bilo što bih prešutio. Na
kraju moje priče Suzy je rekla: »Lud si. Totalno lud.«
»Zašto«, upitao sam. U jednom bistrou na putu ovamo, kupio sam
nekoliko sendviča i žurno ih pojeo. Bilo mi je od njih mučno. Pio sam mnogo
calvadosa jer sam se bojao da sendviči nisu bili dobri i da bih mogao oboljeti,
oboljeti, ja, sada, i to bi bilo kraj svemu.
»Ti prokleti ludi psu! Ti si lud! Jer još uvijek sudjeluješ u toj posranoj
igri!« rekla je Suzy. Skliznuo joj je ogrtač. Sve sam vidio, i premda me to
inače jako uzbuđivalo, već sama predodžba, sada me ostavilo potpuno
hladnim. Bio sam napet da čujem Suzyne argumente. Nisam više mogao
bistro misliti. A Suzy jest. Bila je žena s mozgom. Poznavala je život. Dakle,
da čujem što će mi reći. I još jedan calvados. Onaj roastbeaf uopće nije dobro
izgledao.
»Moram igrati tu prljavu igru«, rekao sam.
»Ništa ti ne moraš«, rekla je Suzy i privukla noge uz taj plastični
predmet, na tu plastičnu fotelju. »Nitko ništa ne mora«, rekla je Suzy i pila
calvados.
Nagnula se naprijed. Iznenada je nestao dječji glas, govorila je ozbiljno:
»Lijepo, pretpostavimo da balavica odapne. Okay. Ali tko to garantira? Što
ako balavicu izvuku?« »Onda je isto sve okay«, rekao sam i pio calvados.
(Ni sir nije više bio sasvim svjež. Prokleti bistro.)
»Pusti me da kažem do kraja, da?«
»Oprosti, mon petit chou.«
»Dakle, ako balavicu izvuku i nikad više ne bude potpuno zdrava, nego
slijepa ili nijema ili gluha, ili ako postane idiot«, rekla je Suzy ozbiljno,
»kako si onda predstavljaš svoju budućnost? Ja... ja te volim, mali. Ti si prvi
čovjek u mom životu — molim te ne smij se — koga uistinu volim — nemoj
se, molim te, smijati.«
»Ja se uopće ne smijem«, rekao sam.
Zapalila je cigaretu. »A znaš li zašto te tako volim i zašto si prvi u mom
životu, zašto više nikada nikog neću moći voljeti ?«
»Zašto?«
 Ogrtač joj je spuznuo i sjedila je tu gola preda mnom a ja obučen pred
njom, a između nas stolić: Sve si mi ispričao. To je bilo veliko s tvoje strane.
Povjerenje koje imaš u mene, mislim.«
»Ne plači odmah«, rekao sam.
»Ali moram, ne mogu drugačije. Daj mi rupčić.«
Dao sam joj. Obrisala je nos a potom i suze.
»Hvala. Želim ti reći zašto te toliko volim. Ali se ne smiješ ljutiti. Ja se
užasno bojim da se ti ne naljutiš.«
»Ne trebaš se plašiti, možeš reći što god hoćeš.«
»To je ono što je čudesno kod nas dvoje«, rekla je Suzy.
»Jedno drugome možemo reći sve, sve učiniti, znamo sve jedno o
drugom. To jest, ti još ne znaš sve o meni. Ali zato ja znam sve o tebi, dragi.
Ja uvijek galamim, da ne mogu slušati ...«
»Što ne možeš slušati?«
»... kada ti tako o sebi govoriš, ali u stvari znam da je sve upravo onako,
kao što kažeš.«
»Što kažem?«
»... da si ti komad dreka«, rekla je Suzy.
Popio sam, dakle, još jedan calvados.
»Sad si se ipak uvrijedio.«
»Ni govora, Suzili«, rekao sam. »Ti si potpuno u pravu. Uvrijedio? Ja?
Smiješno!«
»Bogu hvala! Ja još nisam gotova, mon petit chou. Najvažnije je: ja sam
isto takav komad dreka kao i ti. Zato se nas dvoje tako dobro razumijemo. I
zato te doista ljubim kao prvog muškarca.«
»Trenutak«, rekao sam, »zašto si ti komad dreka poput mene? Ti puno
radiš, imaš kozmetički salon na Aveniji Charles Floquet, kod Eiffelova
tornja, u finom predjelu, imaš pet djevojaka lijepih kao slika koje rade, ti si
nešto postigla.« Prekinula me: »Phil! Zar još nisi prozreo! Čovjek poput
tebe? Doista nisi primijetio?«
»Primijetio što?«
»Mojih pet djevojaka lijepih kao slika?« rekla je Suzy.
»Što je s njima?« upitao sam.
»To je pet lijepih kurvi«, rekla je Suzy. »Dakle, ne mogu shvatiti kako
to nisi primijetio. Doista nisi?«
»Doista nisam«, odgovorio sam.
 »Moj slatki mali! Svaka bi ti od njih dala kad bi platio. Samo se niti
jedna ne usuđuje. Pošto znaju da ti pripadaš meni. Kad bi one znale kakav
si, one bi tebi platile«, rekla je Suzy.
»Do sada je sve izvrsno teklo u radnji. Famozno. Momci bi zapodjeli
razgovor s djevojkama, onda bi se negdje sreli, pa obavili posao, a djevojke
bi potom donijele novac. Nikada nijedna nije prevarila. Za svoje bih
djevojke stavila ruku u vatru.«
»Fino«, rekao sam. »Kolosalno. Kad posao tako dobro ide, gdje su onda
poteškoće?«
/
»Ne stignu više«, rekla je Suzy.
»Što?«
»Tja! Znaš što«, rekla je Suzy. »Okolo se pričalo kakve su to slatke
mačkice, momci su uvijek ponovno dolazili i dolazili su uvijek novi.
Zarađujemo do besvijesti, ali ako to potraje još jedan mjesec, onda mogu
zatvoriti dućan, jer je mojih pet malih slatkih mačkica gotovo — skroz —
naskroz!«
»Vidiš«, rekao sam, »tako svatko ima svoje probleme.« »Pomišljala
sam na to da i ja radim s njima, što je moguće bolje, kao i druge, da nisam,
dakle, šefica i bolja od njih, ta svi su ljudi pred Bogom jednaki, zar ne, mon
petit chou? Ali što bi to koristilo, kada bih još i sebe upropastila. Kap na
vrući kamen, ništa više. Napokon, imamo novaca, kao pljeve! I sada je
upravo sa svim gotovo! Jednostavno, ne može se više stići.«
»Ali, ti ćeš biti grofica«, rekao sam. »To ti više neće biti potrebno. Tada
ćeš prodavati svoj salon.«
»Postat ću grofica«, rekla je Suzy gorko. »A koga dobivam? Želim ti
nešto reći: otkad tebe poznajem, od maloga mi se bljuje. Uistinu mi je zlo
čim me samo dotakne. Dovoljno je da ga samo vidim pa da mi pozli.«
»No!«
»Ništa no! To je istina! što misliš koliko sam sretna jer je sada u
Acapulcu. Ali će doći ponovno. A ti ćeš otići. I onda ću doista biti grofica;
a tada?«
Popio sam još jedan calvados. I Suzy također. »Djevojke te vole«, rekla
je. »Sve, svaka bi sve učinila za tebe. Razgovarala sam s njima prije nekoliko
dana, sasvim otvoreno. Imam dovoljno novaca da bih mogla otvoriti i drugi
salon. Lijepe djevojke trče bez veze uokolo Parizom. Još ljepše! Mogu
potražiti specijalistkinje. Ti već znaš... Sve bih dobila. Postala bih ludo
bogata; ili mi ne vjeruješ?«
 Odgovorio sam: »Uvjeren sam u to.«
»No da i u tome je poteškoća.«
»Koja?«
»Ne bih mogla imati pregled nad svime«, rekla je Suzy.
»Pogon bi bio prevelik za me. Trebalo bi paziti na obračune, na momke
koji dolaze. Za drugi salon trebala bih svakako muškarca da mi pomogne.
Muškarca poput tebe.«
Šutio sam.
»Muškarca poput tebe, rekla sam!« dometnula je Suzy. »Čuo sam«,
odgovorio sam.
»I što misliš o tome?«
»Da, dakle ...«
»Gledaj«, rekla je brzo, »to je sasvim jednostavno. Napustiš staru.
Ostaviš Babs.«
»E, kad bi to bilo tako jednostavno!«
»Pojma nemaš kako je to jednostavno! Nemaš pojma kakve ja sve imam
mušterije! Ne obične pajkane. Niti govora! Već sam ti rekla, one najviše! Tu
sam uvijek pazila! U prvom redu prijateljstvo s pajkanima! Naravno, bit će
skandala ako iznenada nestaneš. Ali naći! Naći te neće nikada! Još nikome
nisi dao adresu ovoga stana? Ne?«
»Nikome!«
»I kada si me onda nazvao iz hotela, nisi izgovorio čak ni moje ime!
Točno sam pazila!«
»I ja«, rekao sam, »jer je, naime, još netko bio prisutan.«
»Voilà!«
»A ljudi koji su k tebi dopremili kovčege sa aerodroma?«
»I tu sam pripazila«, rekla je Suzy likujući.
»Nisam se ni pokazala. Tu je ona mala učenica, glupa je bogu hvala,
kao jaje! S njom oni ljudi nisu progovorili ni tri riječi. Ako te sada budu
tražili, mala će reći da su kovčege ponovno opet odnijeli.«
»Tko?«
»Bilo tko. Moji ljudi. Ona se glupača neće moći sjetiti, nikada se nije
ni mogla. A ti ćeš dobiti lažne papire. Francuski govoriš kao Francuz. Drugu
frizuru. Brkove. Bit ćeš moj prijatelj. Nekoliko tjedana i onda je sve
zaboravljeno. A ja ću se riješiti svoga grofa, a ti svoje stare i djeteta, nije da
mi ga nije žao, mon petit chou, ali moram misliti na nas dvoje! I jedno ti se
kunem: ja neću nikada s tobom postupati kao ta prokleta stara, koja je u
tridesetim godinama već morala ići na .lifting’, ta stara kurva. Kod mene si
ti gospodar u kući. Bit će onako, kako ti budeš želio. I tada više nisi žigolo.
Bit ću ti najbolja žena na svijetu — ne moraš me oženiti, ne boj se. Ja ću ti
biti i tako najbolja žena na svijetu, samo ako ostaneš kod mene. Dakle, je li
to loš prijedlog?«
No, a sada ponešto već znate o meni, moj gospodine suče. Sigurno znate
i što se momku poput mene motalo po glavi čuvši što je Suzy rekla. Takvom
se momku motalo po glavi slijedeće: uvijek sam želio iznenada biti netko
drugi. Iskoraknuti iz svoje egzistencije i zakoračiti u neku sasvim novu.
Gotovo, kraj, s tom playboy-egzistencijom. Svemu je tome kraj.
»Pitala sam te da li je to loš prijedlog, mon petit chou?« Čuo sam kako
mi govori Suzy.
»Ne, nije«, rekao sam polako. »To doista nije tako loš prijedlog.«
Skočila je i bacila mi se u krilo. Osjećao sam njezino vruće tijelo, a ona se
ovijala oko mene, ljubila me i hvatala za onu stvar.
»Dragi moj, moj najdraži!«
»Ako Babs doista ostane gluha ili nijema ili slijepa, ili ako poblesavi,
mogu se objesiti«, rekao sam i zurio preda se. Suzy je bila izvan sebe od
oduševljenja.
»Vidiš li! Jesam li ti rekla! O, mon petit chou, kako sam sretnaaa!«
Izljubila mi je cijelo lice. I ja sam vrisnuo kad je došlo do modrica, a ona se
strašno uplašila i puhala na ranjena mjesta.
»Sada ćemo se napiti i pustit ćemo glazbu, a onda ćemo raditi sve one
slatke stvari«, rekla je Suzy.
»Opiti se, to je dobra ideja!« odgovorio sam.
Skočila je, strgla sa sebe ogrtač i plesala gola po sobi, a onda je izvela
mali privatni ples tik pred mojim nosom. Tada smo pili i svirala je glazba s
ploča — Gerschwin i Cole Porter i Glenn Miller, oboje smo voljeli ovu staru
melodioznu vrstu jazza. Cijelo smo vrijeme pili, pipkali se i milovali i još
smo uvijek odlagali odlazak u krevet jer sam znao Suzynu osobinu: ako je
to vrlo željela, otezala je s tim što je moguće dulje, što je onda i za mene bilo
posebno nadražujuće.
Tako su prolazili sati, moj gospodine suče — u međuvremenu je Suzy
skuhala jaku kavu, kako ne bismo na kraju bili previše pijani — te sam ipak
bio donekle trijezan, a onda smo, oko pet sati ujutro, odvukli gramofon u
Suzynu spavaću sobu i ona me je svukla. Kad sam potpuno gol stajao pred
njom, pala je nova ploča na gramofon, sa zadrživača, i razlegao se glas Johna
Williamsa: »O Dieu, merci, pour ce paradis, qui s’ouvre aujourd’hui a l’un
de tes fils ...«
 Sjeo sam.
»Što ti je, dragi?« viknula je Suzy uplašeno.
»... pour le plus petit, le plus pauvre fils... merci, Dieu, merci pour...«
Ali već sam bio kod gramofona, strgnuo iglu (krčalo je), i gotovo sam
uništio cijeli aparat pri pokušaju da skinem tu ploču Johna Williamsa, a Suzy
me preneraženo promatrala, i kad sam napokon tu ploču imao u ruci,
okrenuo sam se, i ugledao naslonjač stolice i na njem sam prebio ploču na
dvoje, i polovice ponovno na dvoje, i pritom sam porezao desnu šaku, i tekla
je krv, a ja sam razbijene komade bacio u kut. Stajao sam gol, nepokretan,
nijem. Suzy me je gledala isto tako nijema, potom je spustila pogled. Ovoga
puta nije plakala. Bila je suviše žalosna a da bi mogla plakati. Ustala je,
donijela je jod i leukoplast, previla mi ranu, a potom je rekla: »Babs, zar
ne?« Kimnuo sam.
»Hoćeš li u bolnicu?«
Kimnuo sam.
»Sad odmah?«
Kimnuo sam.
Najtužnijim glasom što sam ga ikad čuo, Suzy je rekla: »Skuhat ću ti
još jednu jaku kavu. A moraš i nešto pojesti.« »Ne mogu, ni zalogaj.«
»Ali zato ja moram. Bezuvjetno. Ti se u međuvremenu obuci. U
kupaonici imaš sve što trebaš.« Potom je istrčala iz spavaće sobe.
Otišao sam u kupaonicu, obukao se i otišao u kuhinju k Suzy. Zatim
smo zajedno doručkovali. Još je uvijek bila tužna, ali mi se stalno
pokušavala osmjehnuti. Pokušavao sam i ja. Jaka vruća kava bila je izvrsna.
»Doista te jako volim, mon petit chou«, rekla je Suzy.
»I ja tebe«, odgovorio sam.
»Ja sam mislila ozbiljno sa svojim planom.«
»I ja«, dodao sam.
»Ali iz toga sad neće biti ništa«, rekla je Suzy.
Šutio sam.
»Vidiš i sam«, počela je Suzy.
»Žao mi je.«
»Ne treba ti biti žao«, odgovorila je Suzy, »ostat ćeš, naravno, ovdje
dok me budeš trebao«, rekla je ’mene’, a ne 'moj stan’. »Ni živa duša neće
saznati da si tu, obećajem ti. Osim onih kojima to sam moraš reći.«
»Hvala ti Suzy!«
 »Da ti pozovem taksi?« upitala je i obrisala usta nadlanicom. »Ne«,
odgovorio sam. »To je previše opasno. A i vrlo je rano. Otići ću pješke.
Koliko je uopće sati?«
»Nešto prije sedam«, odgovorila je Suzy. »Stavi svoje naočale.« Uzeo
sam naočale s tamnim staklima. Izišli smo u predsoblje, Suzy mi je pridržala
ogrtač i poljubila me.
»Ja ću u međuvremenu raspremiti tvoje stvari. I Babsine ću izvaditi iz
kovčega, inače će se zgužvati. Imaš li ključ od stana?«
»Da«, odgovorio sam.
»Dakle, možeš doći kad god hoćeš. Ja uskoro moram u svoj salon. Ali
vrati se čim budeš mogao, potreban ti je san.« »Da«, odgovorio sam, »hvala
ti Suzili.«
»Nemoj zahvaljivati«, odgovorila je Suzy. »Moram govoriti sa svojim
prijateljima iz policije da te ne bi tražili kod mene.«
»Ne trebaš«, dodao sam. »Ja sam jučer otišao iz hotela s Babs. Odletjeli
smo u Madrid. Ispričao sam ti to.«
»Kako lijepo«, rekla je Suzy, i okrenula glavu.
»Ne plači«, rekao sam, »molim te, mon petit chou, ne plači.« »Tko
plače?« upitala je Suzy i pogledala me trljajući jedno oko. Zapalila je
cigaretu. »Samo mi je dim ušao u oko. Opet je sve u redu. Radujem se da
ćeš bar neko vrijeme stanovati kod mene. Bar za kratko. Možda samo još
jednu noć. Nitko ne zna. Bilo bi, naravno, mnogo ljepše da se mogao
ostvariti moj plan. Ali, iz njega nikada neće biti ništa! Ti više ne možeš izići
iz svog kruga.«
»To ćemo još vidjeti«, rekao sam.
»Nikada se više nećeš izvući«, dodala je Suzy. »Tu nemamo što vidjeti.
Kad bi se mogao izvući, bi li sada išao k maloj?« Bilo je 7 sati i 10 minuta
ujutro, 26. studenoga 1971, petak.
 47

NAJVEĆE MALO SUNASCE SVIJETA.

Babs.
Tu je ležala.
Oblivena znojem u svom krevetu.
Vidio sam mjehuriće na Babsinim usnicama, i crvene mrlje po koži
cijelog tijela. (Košuljica joj se zadigla sve do vrata.) Ispustila je krik.
Odjednom je ispružila noge i ruke u zrak, najprije ukočene, a onda su se
počele trzati. Trzalo se čitavo sićušno tijelo. Dok je disala škripilo je,
hripalo, zviždilo, kriještalo, nikako nije dobivala dosta zraka. Bacala se
tamo-amo. Zjenice su joj bile potpuno izvrnute, jedan je kapak visio, rubovi
očiju bili su upaljeni. Sve sam to vidio pri slaboj svjetlosti plave svjetiljke.
Ruke i noge trzale su se zastrašujuće divlje, pjena joj je izlazila na usta iako
su joj zubi bili čvrsto stisnuti. Tako čvrsto da su jezivo škrgutali. Dvije
sestre, dr Sigrand i dr Ruth Reinhardt brinuli su o njoj. Stajao sam sa strane.
Tri žene morale su pridržavati podivljalu Babs kako bi joj dr Sigrand mogao
dati injekciju.
Bilo je osam sati i 15 minuta, 26. studenoga 1971. Morao sam pješačiti
nekoliko kilometara prije no što sam uhvatio taksi. Stigao sam prije 10
minuta. Dotrčao sam dugim hodnikom gdje je bila uprava. Kraj mnogih
otvorenih vrata. U sobama su bili upaljeni radio i TV-aparati. čuo sam samo
isječke rečenica.
»... moglo se upravo još spriječiti nizozemske marince da ne navale na
četvrti kat...«
»... Japanac Furuya bez sna 60 sati. Njegovi ga stražari stalno bude.« A
onda sam dospio u odjel s bolesnicima. Došao sam u Babsinu sobu i vidio
četvoro ljudi oko kreveta. Prvi se okrenuo dr Sigrand. Lice mu je bilo sivo
od umora, vidio sam improvizirani krevet u kojem prošle noći sigurno nije
odspavao više od pola sata. Oči su mu bile podlivene krvlju, a lice prekrito
čekinjama.
Kada me je vidio, uspravio se.
»Vi!«
»Da, ja.«
»Zašto ste došli?«
Nisam mu želio reći, ali sam ipak rekao: »Strah!«
 »Bojim se za dijete.«
»Zašto niste nazvali?«
»To ne bi bilo isto. Moram vidjeti Babs.«
Bio je to trenutak — iako sam toga postao svjestan tek kasnije — u
kojem je nestalo Sigrandove averzije. Od tog trenutka počeo je sa mnom
postupati kao s poštenim čovjekom.
Pogledao sam Ruth Rcinhardt. Odvratila mi je ozbiljnim i kratkim
pogledom. Morala se brinuti za Babs. Liječnica je izgledala poput stare žene.
I ona je noćas vjerojatno spavala najviše pola sata.
»Mogli ste jednostavno nazvati«, rekao je Sigrand.
»Zašto?«
»Onda bismo vam rekli da morate odmah doći, ali zaboravili ste nam
dati vaš telefonski broj jučer u onom uzbuđenju. Nazvali smo ’Le Monde’.
Ni monsieur Bracken ne zna gdje ste.«
Babs je glasno vrisnula. Sigrand se nagnuo nad nju i rekao mi preko
ramena: »On vas također traži, sav zdvojan.« Prokletstvo, mislio sam, zbilja
sam zaboravio.
»Utoliko je neobičnije da ste sada došli sami od sebe«, rekla je Ruth
Reinhardt.
»Zašto neobično?«
»Jer vas sada bezuvjetno...« nije mogla završiti rečenicu jer je Babs
iznova životinjski vrisnula, ispružila noge i ruke, i doživjela nešto što je
izgledalo kao napadaj epilepsije.
Mislim da se nikada u životu nisam tako uplašio. Ja sam prilična
kukavica, gospodine suče; ali zgrabilo bi i najhrabrijeg čovjeka kad bi vidio
ono, što je sad Babs činila. Pozlilo mi je.
Požurio sam iz sobe. Ugledao sam vrata zahoda, utrčao i povratio u
školjku. Gledao sam se u zrcalu dok sam ispirao usta. Izgledao sam grozno.
Sve na meni smrdjelo je na Calvados. Iznenada nisam više imao snage da se
držim na nogama i morao sam sjesti. Sjedio sam tu možda četvrt sata i buljio
preda se, i onda sam vidio natpis na zidu: ŽIVIO DE GAULLE!
 48

Napokon sam ponovo izišao na hodnik i otišao u Babsinu sobu. Tamo

su sada bile samo dvije bolničarke.
»Monsieur Norton ...«
»Što je s djetetom?«
»Nije mu dobro«, rekla je druga sestra.
»Gospođa dr Reinhardt i gospodin dr Sigrand posvuda vas traže.
Moraju govoriti s vama.«
»Govoriti?«
»Da, hitno. Pozvat ću ih. Čekajte u sobi gospođe doktor Reinhardt,
molim vas.«
Obje sestre bile su vrlo ljubazne.
»Znate li naći sobu?«
Kimnuo sam i izišao iz prostorije. Niz tihi hodnik. Pa niz drugi tihi
hodnik. Trakt uprava. Ovdje opet glasovi. »... vodstvo u štabu za nepogode
preuzeo...«
» ... teroristi traže novine ... «
Tada sam stigao u sobu Ruth Reinhardt, u sobu s mnogo primitivno
šarenih igračaka, s pomagalima za učenje, igračkama za testove, sobu s
malim invalidskim kolicima pored prozora. Sobu s velikim, pretrpanim
pisaćim stolom. Bilo je tu i malo janje. I okvir s Buddhinim rečenicama.
Brzo sam skrenuo pogled. Ovdje, kao i posvuda, još je gorjelo električno
svjetlo, vani je bilo gotovo još mračno. Prišao sam zidu s policama punima
stručne literature.
Faber, N. W.: The retarded Child. Carmichael, L.: Manual of Child
Psychology... najmanje stotinu takvih knjiga. Njemačke, engleske, u visini
očiju, između njih ruske, a nešto niže, cijeli red francuskih. Onda sam otkrio
jedan svezak. Na poleđini sam pročitao: Reinhardt R.: Klinik und Therapie
des Cerebral-Schadens. Ruth Reinhardt. To je napisala Ruth Reinhardt!
Uzeo sam knjigu i otvorio. Pročitao sam posvetu:

DRU BRUNI BETTELHEIMU

SVOM VELIKOM UČITELJU S
POŠTOVANJEM I ZAHVALNOŠĆU
POSVEĆUJE
 RUTH REINHARDT

Čuo sam korake. Brzo sam stavio knjigu na policu. Vrata su se otvorila.
Ušli su dr Ruth Reinhardt, dr Sigrand i jedna sestra. Sestra je nosila pladanj
s velikom metalnom posudom, trima šalicama, i zdjelicom za šećer. Sve je
stavila na stol i izišla.
»Tu ste, hvala bogu«, rekao je dr Sigrand. Sjeo je u jednu stolicu,
zastenjao, ispružio noge i trljao oči.
Liječnica me pogleda.
»Hoćete li kavu?«
»Da, rado.«
Napunila je šalice.
»Vi ste napisali knjigu, gospođo doktor«, rekao sam.
»Da, monsieur Norton«, rekla je Ruth Reinhardt i prvi put se činila malo
zbunjenom. Sjedili smo za njezinim stolom, imali u rukama šalice i pili.
Vidio sam da Sigrandova ruka podrhtava, čovjek je bio blizu sloma. Rekao
je, a da me nije ni pogledao: »Žao mi je radi onoga kako sam se ponio prema
vama, ali morate znati...«
»On već zna...«, rekla je Ruth Reinhardt.
»Tim bolje«, odgovorio je dr Sigrand. »Došli ste iz straha za Babs. Sada
je sve potpuno drugačije. Sada...« »Prekinite«, odgovorio sam, »molim vas,
dragi doktore Sigrand, prekinite.«
Kimnuo je i pio kavu, jaku, vruću, a to smo radili i mi i zakratko je
trajala tišina. Onda je Ruth Reinhardt rekla: »Moram vam na žalost reći loše
stvari, monsieur Norton.« Samo sam kimnuo.
»Penicilin, različiti antibiotici, imunoglobulin, kortizonski preparati,
itd., itd., sve što smo davali Babs, ne djeluje.« »Uopće ne djeluje«, dodao je
dr Sigrand.
»A k tomu pojačava fenomen pružanja.«
»Štoo?«
Tog prokletog dana nikako da se razdani.
»Ono što ste upravo doživjeli.«
»Ja sam to smatrao napadajem epilepsije!«
»Da, slično je ali nije to, gospodine Norton«, rekao je dr Sigrand. Tako
promijenjeni Sigrand. Dok je sa mnom govorio, govorio je kao prijatelj.
»To je sve u vezi s upaljenom moždanom opnom i upaljenim mozgom.«
»Sve«, rekla je Ruth Reinhardt. »Škrgutanje zubima, pozitivni znaci
piramide ...«
 »Što pozitivni?«
»Prekomplicirano za vas«, rekao je Sigrand. »Mi smo s našim latinskim
gotovi. Prije tri sata dobili smo najgoru vijest iz laboratorija. Ono čega smo
se najviše plašili, stoji: to nije čisto bakteriološki meningo-encephalitis. To
je kombinirani oblik.«
»Kombinirani oblik?«
»Da. I virus je tu. Pored bakterija. Zato sredstva ne pomažu.« Čuo sam
kako kriješte vrane.
»I što se sad može dogoditi?« upitao sam. »Ništa više, zar ne?«
»Da, ima još nešto«, rekla je Ruth Reinhardt i pogledala malo janje.
»Nešto što će Babs zadržati na životu?«
»Nešto što...«, pogledala je Sigranda, tražeći pomoć. »Nešto ... što će
Babs vrlo vjerojatno održati na životu ...«, rekao je liječnik. »Ima nade. Ali,
ne sto posto.«
»Ne sto posto«, rekao je. »Ne, to ne.«
Te proklete vrane neprestano su kriještale. • Mora da su kružile oko i
iznad nas.
„Što ja tu treba da kažem?«
Ruth Reinhardt je rekla: »Vi morate nešto reći, monsieur Norton, na
žalost. Odmah sad. što je moguće brže. Vidite...«
»Vidite«, rekao je dr Sigrand, »bakterije možemo kontrolirati, ali to
nam ništa ne pomaže, sve dok ne otkrijemo virus. To je najvažnije i
najhitnije: da se zaustavi razaranje koje uzrokuje virus.«
»Zar za to ne postoji sredstvo?«
»Ima jedno sredstvo, monsieur Norton«, rekla je Ruth Reinhardt.
»Pa onda?«
»Postoji jedno sredstvo«, rekla je liječnica, »koje se još ispituje.«
»A, tako.«
»Ne, ništa ah tako. Nova sredstva te vrste — a to je antibiotik širokog
spektra, s posebnim virostatičnim efektom — često su godinama u
kliničkom ispitivanju. I mi smo ga već nekoliko puta upotrijebili. Imali smo
gotovo isključivo dobre rezultate.«
»Gotovo?«
»Da, monsieur Norton. To sredstvo stvara čuda, najčešće. Ali ne u svim
slučajevima. U nekim slučajevima...« »Razumijem.«
»U svakom slučaju, to je jedino sredstvo kojim možemo Babs spasiti
život.«
 »Jedino sredstvo kod kojeg postoji vjerojatnost da se Babsin život može
održati«, dometnuo sam.
»Da«, dodao je dr Sigrand. »I u tu svrhu, ako ga ovaj puta primijenimo,
trebamo vaš pismeni pristanak. Takvi su naši propisi. Morate biti suglasni.
Ako niste, ne smijemo upotrijebiti to sredstvo.«
Pio sam kavu.
»Ako pristanem, pa krene po zlu?«
Bez odgovora.
Pogledao sam Ruth Reinhardt. šutke me je gledala i šutjela. Pogledao
sam dra Sigranda. I on je gledao u mene. Šutio je. Slegnuo je ramenima.
Tada je rekao: »Ne damo li joj to sredstvo, ne možemo jamčiti da će Babs
preživjeti današnji dan.«
Vidite, moj gospodine suče, kad tako nešto čujete, padaju vam na um
mnoge misli, ukoliko ste jedan od onih kakav sam ja bio. Prva misao bila je:
a što ako Babs ne preživi današnji dan? ne bi li to bilo najbolje? nije li to
uopće rješenje? A onda se, gospodine suče, nešto zbilo što ni do danas nisam
shvatio, nešto apsolutno ludo za ponašanje čovjeka kakav sam bio ja. Mislim
da postoji jedno jedino objašnjenje za to: otkad sam upoznao tu ženu, dr
Ruth Reinhardt, izgleda da nešto sa mnom više nije bilo u redu. Da, sasvim
sigurno to objašnjava sve što sam od tada činio, pa tako i onu drugu misao
koja mi je tog trena pala na um. Nisam pomislio da bi me Silvija možda
okrivila kao ubojicu svog djeteta ako sada ne dam pristanak. Ne, druga
misao — i doista mi je neugodno da netko poput mene takvo što mora
napisati, ali ta me druga misao doista svog obuzela: Tko si ti da smiješ ovo
dijete osuditi na smrt? I ne samo ovo dijete.
Bilo koje živo biće na svijetu.
Glasom koji kao da nije bio moj (činilo mi se), rekao sam: »Slažem se.
Učinite sve. Upotrijebite novo sredstvo.«
Ruth Reinhardt je preda me stavila komad papira. Sve je već bilo
ispunjeno, vidio sam. Potpisao sam.
Tim potpisom odlučio sam o sudbini sviju nas, o svemu što se još
trebalo dogoditi — i što je na kraju vodilo do toga — da je Romero Rettland
ležao mrtav, s čeličnom kuglom u grudima, na prljavom podu jedne sobe,
prljavog hotela u Nürnbergu.
 DIJAGNOZA

PROROČICA: Vi znate što dolazi. Kiša. Kiša. Mlazovi kiše. Opći potop.
Ali, najprije ćete vidjeti strašne stvari. Neki među vama će reći: »Pustite
da se udavi. Nije dostojan da ga se spasi. Digni ruke od svega.« Mogu to
pročitati na vašim licima. Ali nemate pravo.
Iz »Još smo se jednom spasili«
Thornton Wilder
 1

Starac je podigao mrtvo dijete. Suze su mu tekle niz lice. Zatim je

krenuo prašnjavom cestom između polja, sve dalje i dalje. Dijete je nosio na
rukama. Imao je na sebi zgužvani šešir, cipele su mu bile iskrivljene, a hlače
i košulja poderani. Cesta kojom je išao starac činila se kao da nema kraja.
Starac je koračao teturavo i nesigurno, ali je išao sve dalje i dalje u susret
plavičastim brdima koja su se beskrajno udaljena dizala iz magle i sunčane
jare. Bilo je vrlo vruće, zemlja je bila ispucana i starac je s mukom hodao,
to se vidjelo. Ali išao je. S mrtvim djetetom u naručju. Postao je već posve
malen. Slika se zatamnjela. Iz tame je isklizila riječ — KRAJ, sasvim
polako, isprva vrlo mala, pa sve veća, dolazila je sve bliže i zaustavila se na
platnu. Tada se ekran smračio.
Već je posljednjih minuta vladala grobna tišina. Film je završavao bez
glazbe i bez najmanjeg šuma. Još neko vrijeme vladao je mrak u velikoj
dvorani kina »Teatro Sistina« koji se nalazio u Ulici Sistina blizu Trga
Barberini.
Bilo je to 18. svibnja 1972, jednog četvrtka, u srcu vječnog grada.
Vrijeme: 22.47 sati. Pogledao sam u mraku svijetleće kazaljke svog ručnog
sata. Bila je paklena vrućina u tom ogromnom »Teatro Sistina« — val
vrućine kakvog još nije bilo u ovome stoljeću već je danima mučio vječni
grad. Sjedio sam s Rodom Brackenom pored Joea Gintzburgera u jednoj
pokrajnjoj loži. Bracken je jednom bio rekao da Joe posjeduje glas
prodavača Biblije i na to sam sada morao misliti dok mi je predsjednik
SEVEN STARS-a tiho rekao: »Izvrsno! Jednostavno čarobno! A to što je
Alfredo prije tri tjedna morao umrijeti, to je jednostavno čudo! Čujete li,
Phil, čudo!«
»Da, da«, rekao sam tiho.
»Ne možemo dovoljno zahvaliti Svemogućem«, rekao je Joe
Gintzburger, u smokingu kao i ja, malen, ružičast, nježan, čovjek
najdobrostivijeg lica na svijetu (samo su mu usta bila vrlo sitna — izgledala
su gotovo kao rupica). »To što je Alfredo otegao papke prije premijere
donijet će nam još pola milijuna dolara dobiti. Bože, gospodaru moj,
zahvaljujem ti.«
»Amen!« rekao je Bracken.
 Polako su se palila svjetla u kino-dvorani u kojoj se inače održavaju
festivali. Predočio sam si kako električar sasvim polako vraća otpornike, sve
dok dvorana nije opet zasjala.
Ispred platna cvijeće, fantastičan aranžman, gotovo botanički vrt. Još
uvijek je vladala grobna tišina u dvorani. A onda je iza jednog pokrajnog
zastora na pozornicu stupila Silvija. Reflektor ju je tražio, našao i zadržao.
Stajala je tu u večernjoj haljini obasjana nezemaljskom svjetlošću. Haljina
boje petroleja, vrlo zagasita, ekstravagantna, sprijeda potpuno zatvorena i
potpuno otvorenih leđa. Cipele od satena u nijansi haljine. Imala je briljantne
naušnice, briljantnu narukvicu i soliter (najveći koji je posjedovala). Samo
to. Posve jednostavno. Ta i povod zbog kojeg smo se ovdje svi sakupili bio
je ozbiljan. Između ostalih ovdje su se okupili svi koji su u Rimu
predstavljali visoko društvo. Ne mizerni Via-Veneto-dolce-vita stil, nego svi
oni koje je jedva moguće vidjeti u javnosti. Predstavnici zagarantirano
stoljetnog starog plemstva; predsjednici, doista samo najuglednijih banaka;
milijuneri sa sjevera gdje je industrija automobila, industrija gume,
lokomotiva, oružja, cipela; barem dva tuceta političara, sve sam ih
poznavao, članovi vlade koja je sada bila na kormilu. Bilo je smiješno:
takvim sam gala-premijerama u Rimu prisustvovao barem već šest puta i
uvijek sam vidio iste ljude, ali u različitim vladama.
Vlade su se neprekidno mijenjale, ali su se uvijek iznova birali isti ljudi
iako su svaki puta imali neko drugo ministarstvo, a katkad i neko drugo
partijsko pripadništvo. — Bio je to trijumfalni vrtuljak. Italija je, dakako,
opet bila pred krizom vlade.
Bili su tu. izdavači novina, veliki glumci, režiseri i autori, poznati u
cijelom svijetu, pjevači i slikari, poznati u cijelom svijetu, sve što je bilo
poznato u svijetu nalazilo se ovdje. Za to se pobrinuo Carlo Marone.
Tko je Carlo Marone ispričat ću vam kasnije. A tako i sve što se
dogodilo između onog hladnog jutra, u studenome 1971, kada sam dao
pristanak za Babsino liječenje još nedovoljno ispitanim antibiotikom širokog
spektra i virostatičkog efekta, i ove užarene svibanjske noći 1972. Mnogo se
toga dogodilo, vrlo loše, tako loše da nikoga ovdje nije čudilo što Babs nije
prisutna.
»Ah, da, naravno. Crkva. Predstavnici Vatikana. Gospoda bliska Sv.
Stolici, predstavnici predstavnika bila su također prisutna. Inozemni
diplomati. Film koji je upravo završio imao je iznimno visok etički sadržaj;
rađen je prema romanu glasovitog talijanskog pisca, koji je ispunjavao tri
sjajna preduvjeta da mu se djelo prenese na platno. Bio je već više od 70
godina mrtav, tako da nije trebalo plaćati autorska prava za snimanje filma,
osim toga, bio je isprva anarhist, a zatim neumorni borac za katoličku crkvu.
Dakle, čista poslastica. Zbog toga je ovdje bilo mnogo duhovne gospode i
šefova KP. Što je istina, istina je: Carlo Marone dobio je šansu i iskoristio
ju je. Bila je doista prisutna krema talijanske kreme. Marone je sve osobno
nadgledao. Marone je npr. tri dana držao u neizvjesnosti — najmoćnijeg
izdavača filma, TV, novina i knjiga, Olierija i njegovu lijepu mladu ženu —
hoće li dobiti ulaznicu za ovu premijeru ili neće. Znam da je modni kreator
Aneto osobno tri puta pozivao Maronea i naprosto moljakao da mu dade
dvije ulaznice za njega i za njegovog mladog prijatelja. Pa kritičari. Samo
prve garniture prvih listova. Doletjeli su iz cijelog svijeta. Isto su tako iz
cijelog svijeta doletjeli i glumci i režiseri. I na kraju, u dvorani je bilo
raspoređeno dvadesetoro vrlo otmjenih dama i gospode koje zapravo nitko
nije poznavao.
U trenutku kada se Silvija pojavila iza kulisa prolomio se pljesak.
Pljesak nije prava riječ. Ne znam kako bih rekao. Nema prave riječi za to što
je tada izbilo u »Teatru Sistino«, moj gospodine suče. Talijani su ludi za
filmom, zna se, a Silvija je najveća glumica našeg vremena, i to se zna, film
što smo ga upravo vidjeli — TAKO MALO VREMENA — bio je
prvorazredan (posljednji što ga je Silvija snimila prije ’liftinga’), ne, pljesak
nije prava riječ. Ne postoje riječi za takvo što. Zidovi »Teatra Sistino«
podrhtavali su. Podrhtavao je pod, i u našoj loži. Istinski sam se uplašio. Ti
najmoćniji od moćnih, ti najljepši među lijepima, ti najbogatiji među
bogatima, najcrveniji među crvenima, najpobožniji od pobožnih, nisu
pljeskali. Ne, oni su toptali nogama, kao divlji izvikivali su Silvijino ime, i
hvalospjeve. A mi smo sjedili gore iznad dvorane kao iznad kakve ludnice.
Taj Marone... Pljeskali smo, naravno, i Joe Gintzburger i Rod i ja. Zašto ne,
i te kako! Bracken se nacerio meni i Joeu. Joe je vikao (morao je vikati, inače
ga ne bismo mogli razumjeti): »Tamo naprijed, onaj u ljubičastom, je li to
jedan od papa?«
»Yeah, Joe«, urlao je Bracken, »yeah Joe, on je!«
»On plače«, vikao je Joe.
Doista, ljubičasti je prevukao rupčićem preko očiju prije no što je dalje
pljeskao.
»Milijun više u Italiji«, vikao je Joe. Vidio sam da je i on izvukao
rupčić. I Joe je morao plakati.
Na pozornici, u krugu reflektora, stajala je još uvijek Silvija.
Nepokretna. Lijepa kao još nikad. Zbilja, gospodine suče, nema ljepše žene
u filmskoj industriji od nje! Taj profesor Delamare je majstor. — Suludi
račun koji je predočio bio je opravdan; doista je stvorio čudo! Silvija je
izgledala nestvarno, kao i to nestvarno svjetlo što ju je okruživalo. Bio je to
perfektan ’lifting’. Joe Gintzburger još je uvijek plakao. Brišući suze,
nagnuo se prema meni i rekao mi tiho u uho.
»Tamo između Cardinale i Mastroiannija, je li ono sovjetski kulturni
ataše?«
»Da, Joe.«
»Vidite Ii što taj izvodi?«
»Da, Joe.«
»Dobit ćemo najmanje dvostruko jamstvo za Rusiju i tri Co-
produkcije«, rekao je Joe. Tada je glasno zajecao od prevelikog uzbuđenja.
S druge strane pozornice, iza druge kulise, pojavio se Carlo Marone. O
njemu ću vam još mnogo pričati, gospodine suče. Bilo mu je tada četrdeset
i sedam godina, bio je sigurno najelegantniji čovjek Rima i najveći
obožavatelj žena. Neshvatljivo je izgledao dobro taj Carlo. To mu je,
dakako, mnogo pomoglo još u ono vrijeme dok je bio podvodač. Sada je
njegova ljepota postala nešto kao sinonim muškosti i ljepote u Italiji. Carlo
Marone više nije bio podvodač. Već godinama bio je najveći distributer
filmova u zemlji i imao ekskluzivno pravo na sve filmove kompanije
SEVEN STARS. Već su mu oni sami pomogli, da postane milijunaš u
dolarima. Njegov je dvorac na brežuljku Pincio bio muzej, čije je
dragocjenosti danju i noću čuvala ekipa privatnih policajaca. Gledajući ga
sada kako prilazi Silviji sjetio sam se one noći kada sam s Carlom
razgovarao u salonu njegova dvorca. Kako vrijeme prolazi! Prošlo je gotovo
pola godine. Carlo Marone imao je na sebi tamnocrveni smoking, a u ruci je
držao buket ruža baccara. Najprije se duboko naklonio pred Silvijom. Onda
joj je poljubio ruku. Zatim je ona njega poljubila u oba obraza i u usta. Onda
joj je Carlo predao ruže. Tada je Silvija morala plakati. Mogla je, moj
gospodine suče, zaplakati pred kamerama kad god je zaželjela. Stajala je tu
i plakala, lijevi kapak više nije visio (to je profesor Delamare sve doveo u
red) i make-up se nije razlijevao (za to su se pobrinuli Katie i Joe Patterson,
Silvijini šminkeri). Bilo im je rečeno da će Silvija plakati i zato su uzeli
odgovarajuću šminku, odgovarajući tekući puder i odgovarajući tuš za
trepavice.
Cijelu su stvar tog prijepodneva nekoliko puta isprobali, u Joevoj režiji,
u praznom kinu. Probali smo dva sata — to, i ono što još dolazi — sve dok
Joe nije bio zadovoljan. Rekao mi je, budući da sam bio prisutan: »Svaki
pokret mora biti na svom mjestu. I posljednja budala mora primijetiti da se
ovo dvoje nalazi na rubu samokontrole — zbog sreće i tuge. Herojski,
razumijete li, Phil? To su dvije herojske figure!«
Joe je dolazio iz Sofije, radio je u Berlinu u konfekcionarskoj branši,
promijenio je ime i snimio svoje prve komedije, još u doba nijemog filma.
Zatim je otišao u Ameriku. Tako vam svega, moj gospodine suče, ni riječi
protiv Sofije!
»... dvije herojske figure!« rekao je Joe i potom viknuo prema
pozornici:
»Sada djevojke!«
Djevojke...
Prije podne su dohrlile iza kulisa. Sada kod premijere, također, ali
prema strogom rasporedu. Bile su to posebno lijepe starlete, vrlo decentno
odjevene, i donijele su hrpe cvjetnih aranžmana, među njima i orhideje i
grane orhideja. Silvija je odjednom stajala usred mora cvijeća. Ovacije su i
nadalje bjesnjele.
Carlo Marone poljubio je još jednom Silviju i još su se jednom zagrlili.
Tada se Marone vratio iza kulisa. Djevojke su već bile nestale. Silvija je
podigla ruku. Postalo je tiho — naravno, tek nakon duljeg vremena, kada je
došao neki čovjek u smokingu i stavio mikrofon pred Silviju. Polako, sasvim
polako ovacije su prestajale.
Silvija, s ružama u ruci, stupila je pola koraka naprijed, sve je bilo
isprobano, moj gospodine suče, kad je u pitanju istinska umjetnost, Joe ništa
ne prepušta slučaju. Prešla je rukom preko vlažnih očiju (aha, gotovo sam
pomislio da je na to zaboravila) i progovorila na perfektnom talijanskom ove
riječi, .zastajkujući, potresena, kao da svaku riječ s mukom traži i kao da nije
tekst već u avionu naučila napamet, u avionu s kojim su ovamo došli iz
Pariza i kao da joj Bracken nije već tada dao cedulju s tekstom što ga je
sastavio.
»Moje dame i gospodo«, govorila je Silvija i sada je nastao pravi
vatromet bliceva u dvorani, upalili su se i dodatni reflektori, »moje vrlo
poštovane dame i gospodo! Zahvaljujem vam. Zahvaljujem vam od svega
srca. Ponosna sam što smijem stajati ovdje pred vama, u ovom čarobnom
gradu, i što smijem doživjeti vaše odobravanje za ono što je djelo tako
mnogih ljudi — ja sam samo jedna od njih — odobravanje — za film TAKO
MALO VREMENA. Međutim ...« Nije mogla nastaviti, »... jer ono, no ono
za što nemam riječi«, ponovno je krenulo i trajalo je dugo. Joe iz Sofije
gledao je na sat. Silvija je ponovno digla ruku. Uzalud. Četiri puta je dizala
ruku, uzaludno. Tek je tada sve utihnulo kao i ranije.
»Oče na nebesima!« rekao je Joe, drhtavim glasom uistinu je ponovno
plakao, »dobri oče na nebesima, dvije minute i 47 sekundi!«
»Međutim«, rekla je Silvija i glas joj je postao tiši i još potresniji,
»međutim, moje dame i gospodo, koliko sam god beskrajno ponosna toliko
je beskrajno duboka moja bol zbog činjenice, da umjesto mene u ovom
trenutku pred vama ne može stajati moj partner u ovome filmu. On je bio
genije talijanskog filma. Poklanjao je svijetu jedno majstorsko djelo za
drugim, taj tako velik čovjek, taj tako velik glumac, moj prisni, moj tako
dobar prijatelj kojega nikada neću zaboraviti: Alfredo Bianchi.« Pauza.
Nove suze iz Silvijinih prekrasnih očiju. Pojedinačni jecaji iz publike. To je
bilo ono dvadesetak otmjene gospode o kojima sam već prije pisao, koje je
angažirao Marone i porazmjestio posvuda po dvorani. Dame i gospoda točno
su znali kada treba zajecati. Gaža za tu večer, 50 tisuća lira. Takvo se što
isplati.
»Alfredo Bianchi volio je ovaj film«, rekla je Silvija. »Rekao mi je da
još nikada u svom tako dugom životu glumca nije imao tako izvanrednu
ulogu. Bože moj, kako je samo Alfredo radio na toj ulozi. Kolike smo samo
noći proveli u razgovoru s režiserom i autorima, prije početka snimanja.
Promjene koje je predlagao Alfredo, svaka pojedina, bile su opravdane.
Rekao je...« Silvija nije mogla nastaviti od plača. Progutala je slinu.
»Koliko je godina bilo Bianchiju«, upitao sam Brackena. Tiho.
»Šezdeset i osam.«
»... rekao je...« Silvija se opet sabrala, ali se od sada neprekidno borila
sa suzama, »... rekao mi je: 'Silvija, dijete moje, to je film o kojem sam
sanjao. Mislim da nakon njega više neću snimati.’«
»Veliko čudo da je izdržao i taj«, došapne mi Bracken. »Stari morfinist.
Koliko li je samo kura odvikavanja prošao?« »Pet«, odgovorio sam.
»Kapa dolje«, rekao je Bracken.
»Provukao se kroz taj film samo s pomoću neprekidnih injekcija, to
valjda znaš.«
»Naravno, da znam«, rekao je Bracken. »Ta tko se brinuo za to, da
uvijek ima dovoljno goriva? Naravno, sve ja.«
»... moje dame i gospodo, ono što mi je tada rekao Alfredo sada se
ispunilo, drugačije nego što je on mislio. Na tragičan i strašan način, zbog
kojeg bi netko mogao poželjeti da se posvadi s bogom, premda zna
nesagledivost i dobrostivost njegove odluke... Ne, naš Alfredo, naš dragi
Alfredo neće više snimiti ni jedan film«, rekla je Silvija. »On više nije među
nama i nije mogao večeras vidjeti ovaj film što ga je on učinio jednim od
najvećih. Prenapregnuo je u ovome filmu svoje srce, koje je cijeli život
kucalo za druge. Znao je to, ali mu to nije ništa značilo. Htio je, morao je
snimiti TAKO MALO VREMENA! Mi koji smo ga voljeli, smatramo ovaj
film njegovom oporukom...« »To sam sve ja napisao«, rekao je Bracken
Joeu, koji je potresen šmrcao.
Joe je mogao samo kimnuti.
»... šest mjeseci nakon što je film završen, stalo je srce tog velikog
čovjeka, zauvijek. Našao je svoj posljednji mir, u rimskoj zemlji, na groblju
Campo Verano, u blizini bazilike San Lorenzo, na tom groblju koje je toliko
volio jer ovdje počivaju i njegova majka i njegov otac.«
Bianchi je bio okorjeli neženja, nije imao nasljednika ili nešto slično.
Njegov imetak pripao je crkvi. Cijeli imetak. Alfredo je patio od svoje
bolesne strasti i uvijek bi, kada bi se iznova otrijeznio, trčao u crkvu i
ispovijedao se, kajao i molio. Ali tko je to znao osim nekoliko ispovjednika,
a crkva će ovaj film preporučiti kao posebno vrijedan. Toliko se petlje mora
imati.
»Ja ...« Silvija je hvatala zrak. »Ja... ispričavam se, moje dame i
gospodo, ne mogu dalje govoriti, dopustite, molim vas, da minutom šutnje
odamo počast tom nadarenom, tom divnom čovjeku, Alfredu Bianchiju.«
Sagnula je glavu. Ruže je pritisnula na grudi. Kamere su zujale. Potom
su se jedan za drugim, isprva polako, a zatim sve brže i brže, podizali
gledaoci, dok na kraju nisu svi stajali, šutke. Joe, Bracken i ja, također.
Gledao sam ih tamo dolje i odjednom sam morao misliti na sve što se
dogodilo posljednjih mjeseci. Toliko toga! I sjetio sam se svega. Koliko se
čovjek samo može sjetiti u jednoj jedinoj minuti.
 2

Vrata su se otvorila.
Neka mala podebela ženica, u iznošenom kaputu, sa šeširom na glavi
ispod kojega je provirivala kosa kao da je upravo izišla iz kreveta, upala je
u sobu. U sobu dr Ruth Reinhardt. Bilo je osam sati ujutro, 27. studenoga
1971, i još gotovo mrak. U Parizu je padala kiša. Sjedio sam za stolom
doktorice Ruth.
Mala je žena bila gotovo potpuno bez daha, kiša je kapala s njezinog
kišobrana, jedva je mogla govoriti, tako je bila uzbuđena. »Gospođo doktor!
Kako se to moglo dogoditi? Zašto to niste spriječili? Ja sam vam rekla da
morate paziti! A sada je Viviane mrtva, mrtva, mrtva!« U tamnoj sobi jedva
se išta moglo raspoznati — pa ni mene. Mala je žena posrtala dok je trčala
prema meni, vičući i plačući: »Mrtva, mrtva! mrtva! Dali ste joj novo
sredstvo! I time ste ubili moju malu Viviane, a ja...« došla je bliže i uvidjela
svoju zabludu »Oh ... ispričavam se ... pa to je soba doktorice Reinhardt...«
»Ja ovdje čekam gospođu doktor Reinhardt«, rekao sam. »Ona je kod
jednog bolesnog djeteta, uskoro će se vratiti.« Mala je žena rukom pritisla
usta, zurila u mene, onda je ponovno istrčala na hodnik, a ja sam sjedio tu i
plašio se, da ... iznenada sam se strašno uplašio.
To se dogodilo moj gospodine suče, da ponovim, ujutro 27. studenoga
1971, subota. Dan prije toga dao sam svoj pristanak da mogu Babs liječiti
još neispitanim sredstvom. U međuvremenu se dogodilo mnogo i ništa.
Ništa: Babsin je život još uvijek visio o paučinastoj niti. Ruth Reinhardt i
Sigrand otišli su spavati nakon što sam im dao svoj pristanak. Liječenje su
predali kolegama, s naredbom da ih odmah probude ukoliko bi nastupilo
pogoršanje. Dr Sigrand i dr Reinhardt spavali su u klinici. Ja sam otišao
(kući!) k Suzy. Nije bila kod kuće kad sam došao. Imao sam još toliko snage
da nazovem Brackena u »Le Monde«. Dao sam mu Suzyn telefonski broj,
pod kojim me je mogao naći i njezinu adresu. Ionako je, ako je htio, s
telefonskim brojem vrlo lako mogao saznati adresu. Dakle, radije odmah
prijateljstvo. Prijateljstvo! Bracken je napokon, onda kada je Silvija
bjesnjela, jer je htjela k Babs i kada smo joj objasnili da je to nemoguće,
imao sjajnu ideju da joj ispriča kako sam odselio u studio nekog prijatelja,
sjećate se gospodine suče. Za svaki slučaj rekao sam sada Brackenu preko
telefona da se složimo da taj studio leži, na primjer, u sedmom okrugu na
Aveniji de Saxe. Tamo nije bilo telefona, u slučaju da bi se Silvija htjela
raspitati (a prije ili kasnije će ona to bez sumnje učiniti). Na kraju sam rekao
Brackenu kako je Babs slabo i što sam sve riskirao. Bracken je šutio.
»Nisi mogao ništa drugo ni učiniti, Phil«, rekao je napokon. »Sada se
možemo samo nadati. Ah da, ima još nešto...« »Što?«
»Taj noćni portir, uvijek mu zaboravim ime...«
»Lucien Bayard.«
»Da. Da, Bavard je rekao da ste se trebali o nečem vrlo važnom
dogovoriti i da sad ne zna što da radi.«
Trke u Auteuilu slijedeće nedjelje. Tri tajna favorita! »La Gauloise«,
»Poet's Bay« i »Valdemosa«. Tri oklade! I svi mogući parovi! On se tako
često kladio za mene, na konje, dobri stari Lucien!
»Što si rekao, gdje sam?«
»Otputovao, ali da te mogu dobiti telefonom.«
»Okay!« odgovorio sam, »onda mu reci neka postupi po svom mišljenju
i da se sa svim slažem.«
»Da, Phil.«
»Ne nazivaj me nikada iz hotela kod moje prijateljice. Ne nazivaj iz
hotela ni Sylvestrovu kliniku. Svakog dana sam kod Babs, a uvečer idem k
Silviji.«
»I što joj kažeš?«
»Da je Babs sve bolje i bolje, naravno!«
»A ako ...«
»Prestani!« rekao sam i spustio slušalicu.
To je posljednje čega se sjećam, mora da sam odmah iza toga zaspao.
Kad sam se probudio, bilo je već šest sati poslije podne, i mračno. Ovoga
puta sam se odvezao autobusom i podzemnom željeznicom u bolnicu St.
Bernadette. Suzy sam ostavio ceduljicu na stolu u kuhinji — moglo bi biti
vrlo kasno kad se vratim i neka ne brine, a ako nazovu neki ljudi koje odmah
ne može prepoznati po glasu, neka se pravi luda.
Babs je spavala i govorila u snu. O Beverly Hillsu, Tokiju, i o Winnie
Poohu, medvjediću. Ruth Reinhardt, dr Sigrand i ja dugo smo stajali pored
njezina kreveta. Dr Sigrand se potpuno izmijenio. Ophodio se sa mnom kao
s prijateljem.
»A novo sredstvo?«
»Ta prima ga tek od jutros, monsieur Norton. Moramo pričekati.«
»Stanje je nepromijenjeno?«
 »Stanje se pogoršalo«, odgovorila je Ruth Reinhardt. Oboje liječnika su
se bar donekle naspavali i bili su pri novim snagama.
»Moram k missis Moran...«
Oboje su šutjeli.
»Što da joj kažem?«
»Recite joj da je Babs bolje, s obzirom na okolnosti.«
To sam zatim i rekao u Ulici Cave, na klinici profesora Delamarea.
»Da li je to uistinu tako, moj vučiću?« Silvija je ležala još uvijek sa
zavojima, ali su joj oči bile slobodne i nisu me ispuštale iz vida. Mislio sam
da bi bilo kudikamo ugodnije kad bi imala poveze preko očiju.
»Zbilja i uistinu.«
»Kuneš li se?«
»Da.«
»U svoj očinji vid?«
To je već bilo manje ugodno. U kakve sve situacije možete doći, moj
gospodine suče. Što sam trebao odgovoriti? »Naravno, očinjeg mi vida.«
»Ah, moj vučiću, kada te ne bi bilo sada kraj mene, ja bih se ubila. Ti
činiš sve, brineš za sve, kao da je Babs tvoje dijete.«
»Pa, ona to zapravo i jest«, rekao sam herojski.
Zatim je rekla s gorčinom, koja mi tada nije upala u oči ali koju shvaćam
sada kad je sve prošlo i kada je za sve prekasno:
»Željela bih da je Babs tvoje dijete!«
»Sve će biti dobro«, dodao sam. »Ponadao sam se s tim novim
sredstvom.« Kad već lažem, neka barem bude točno! »To je čudotvorno
sredstvo, vidjet ćeš, još nekoliko dana i Babs će biti ponovo okay!«
»Da, sve će biti opet dobro! Ah da, sve će biti dobro. Ah da, sasvim ...«
Tada je zaspala.
Okupao sam se kad sam došao kući (kući!) nakon što sam ručao i sve
ispričao Suzy, i o svemu izvijestio Brackena. Došao sam iz kupaonice u taj
hipermoderni dnevni boravak s plastičnim namještajem a kad tamo, na
malom stoliću stajala je upaljena svijeća, što ju je Suzy zalijepila na tanjurić.
Pred njom je stajala Suzy i tiho micala usnama.
»Jadno dijete!« rekla je Suzy. »Samo Bog mu još može pomoći!«
»Ti vjeruješ u Boga?«
»Naravno«, odgovorila je Suzy.
Nisam ništa rekao, a ona se iznenada divlje uhvatila za mene, stisla se
uza me i zajecala: »Znam, morala bih reći što me se tiče ta Babs, što me se
tiče tvoja Silvija? Kad obje nikad neće dopustiti da nas dvoje budemo
zajedno sretni? čak ako Babs i umre! Ali na taj način ne želim biti s tobom
sretna! Babs ne smije umrijeti!«
»Samo možda postati idiot!« odgovorio sam.
»Ne govori tako«, viknula je Suzy.
»Jučer si tako sama govorila.«
»Ah, to je bilo... tada sam... zar ne razumiješ, da te volim, ti idiote?«
»Naravno da razumijem, mon petit chou.«
Imao sam na sebi samo kupaći ogrtač, Suzy je sva moja odijela, rublje,
i sve iz Babsinih kovčega, s ljubavlju raspremila i objesila u svoje ormare.
Sada je rekla:
»Da li i tebi svaki put postane onako čudno ako se jako bojiš, ili ako si
iscrpljen, ili nesretan! Znam, da je to ludo, ali kod mene je to svaki puta tako.
Što da radim?« Tri minute kasnije bili smo, dakle, u krevetu, i sve je bilo
tako ludo i tako bez ikakve mjere kao i uvijek ali te noći možda još i više.
Na kraju sam zaspao. U šest sati me Suzy probudila.
»Što, što je?«
»Ne mogu spavati, mon petit chou.«
»Onda bar pusti mene da spavam.«
»Ne, moraš ustati!«
»Ustati?«
»Da, i otići u bolnicu St. Bernadette. Moraš biti tamo za vrijeme jutarnje
vizite, a to je u osam sati. Moramo znati kako je Babs provela noć«, rekla je
Suzy. Rekla je ’mi’.
Dakle, ustao sam, doručkovali smo, a onda sam otišao, po hladnoći i
tami do najbliže autobusne stanice, vozio sam se s umornim radnicima, dosta
dugo, zatim sam prešao u metro, a u metrou kao i u autobusu, sjedili su
radnici, sivih lica s torbama na koljenima u kojima su bile termos-boce i
limene kutije. Mnogi od njih su spavali. Naporno sam razmišljao, ali se
nisam mogao sjetiti kad sam se posljednji puta vozio autobusom ili
podzemnom željeznicom. Kada sam došao u bolnicu St. Bernadette, čuo sam
u traktu uprave ponovno radio i TV-spikere. U Haagu još uvijek nisu izišli
na kraj s teroristima. Brzo sam otišao u trakt gdje su se nalazile liječničke
sobe. Tu sam našao Ruth Reinhardt.
»Što je s ...«
»Još ne znam. Upravo sam pošla k njoj. Dr Sigrand i još dva liječnika
već me čekaju. Molim vas, idite u moju sobu, gospodine, doći ću k vama.«
Otišao sam u sobu Ruth Reinhardt, sjeo u tami za njezin stol i gledao
kako se kapi kiše odbijaju o prozorska stakla. A onda je došla ona mala žena
u sobu, bez daha, mokra od kiše, izuzetno uzbuđena, mucajući: »Gospođo
doktor! Kako se to moglo dogoditi? Zašto to niste spriječili? Rekla sam vam
da morate paziti i sada je Viviane mrtva, mrtva, mrtva...«
 3

Nekoliko minuta kasnije došla je Ruth Reinhardt i, kao uvijek, njezino

je lice bilo ozbiljno i mirno.
Lagano je dirnula moje rame kad sam skočio.
»Što je? Kako je s Babs?«
Pogledala me je šutke.
»Gospođo, doktor, molim vas!«
Rekla je njemački — tako je uvijek govorila kad smo bili sami: »Bilo
bi strašno, gospodine Norton, kada bih budila lažne nade. Zato sam šutjela.
Babs je — prvi puta otkako primjenjujemo novo sredstvo — nešto bolje.«
»Pa to je divno!« povikao sam i imao sam osjećaj kao da čujem nekog
drugog čovjeka s nekim drugim glasom kako izgovara te riječi.
»Hoću reći: možda je nešto bolje. Temperatura je pala, ukočenost vrata
je slabija, onaj strašni položaj u kojem je Babs morala ležati radi nadraženih
živaca i napetosti u mišićima nije više tako izrazit, i tako dalje. Naravno,
bilo bi gore kad bih morala reći: Babs je lošije. Ali situacija je još uvijek vrlo
teška. Moramo sada biti strpljivi i čekati. Babs još ni izdaleka nije s onu
stranu opasnosti.
Hoćete li imati strpljenja? Hoćete li moći čekati? Hoćete li...« Duga
pauza. »... ostati takav kakav ste sada ako bude loših vijesti... vrlo loših?«
»Ne znam, gospođo doktor«, rekao sam.
»Vi ste, gospodine Norton, postali sasvim drugačiji čovjek otkada sam
vas prvi put vidjela. Razgovarala sam o tome s drom Sigrandom. Naprosto
nevjerojatno.«
Rekao sam: »Ali, ja ne želim postati sasvim drugačiji čovjek!«
»To ne možete vi određivati, gospodine Norton«, rekla je Ruth
Reinhardt, »ni u dobrom ni u lošem smislu. Tako se nešto jednostavno
događa samo. Vi ste — ali molim, nećemo govoriti o tome.«
»Ne«, rekao sam. »Molim vas, doista ne.«
»Vi ste bili ovdje kada je ušla madame Ralouche?«
»Tko? Ah tako — gospođa — čija je kćerka noćas umrla, je li?«
»Da, ona. Još uvijek divlja. Hoće me prijaviti. Poslati u zatvor. Odmah
idućeg trenutka se ruši, plače, moli me za oproštenje, i govori: Možda je
Vivianina smrt prava sreća. I onda opet sve iznova. Njezin je muž na putu k
njoj. Radi kod 'Renaulta'. U odjelu za karoserije. Imao je noćnu smjenu. Nije
bio ovdje, kad je Viviane umrla. Sad će biti tu i moći će paziti na svoju
ženu.«
»Paziti?«
»Dragi gospodine Norton«, rekla je Ruth Reinhardt, »da li su vam se
osjećaji kod ove madame Ralouche činili pravim?«
»Nego kakvi su onda bili?«
Ruth Reinhardt je uzela malo janje koje je ležalo na njezinu stolu i igrala
se njime.
»Vidite«, rekla je. »Viviane je bilo već gotovo devetnaest. Već se
trinaest godina nalazila na ambulatnom liječenju a dugo vremena i na
stacionarnom. Oštećenog mozga. Ovo što ste vidjeli tipični su ambivalentni
osjećaji koji se tako često pojavljuju prigodom smrti cerebralno oštećenog
djeteta. Nijedno normalno dijete majka toliko ne voli kao ono zaostalo.
Istodobno ni jednom normalnom djetetu majka — svjesno ili nesvjesno —
toliko ne želi smrt.«
 4

Babs je ležala skvrčena u krevetu.

Gorjela je plava svjetiljka. Inače je u velikoj sobi bilo tamno. Babs je
disala na strašan način: ili dubokim udisajima — ili opet dugo, užasno dugo
vrijeme, kako mi se činilo — uopće ne. Ruth Reinhardt mi je odmah rekla
da je to tipičan simptom; nazvala je to 'biotičko disanje’. Došli smo k Babs
jer je Ruth Reinhardt rekla da je nakon nove, vrlo jake doze još nedovoljno
isprobanog sredstva, mora promatrati jedan sat. Primaknuli smo krevetu
dvije stolice. Dok smo razgovarali, sveudilj je pregledavala Babs, mjerila joj
puls, pazila na svako škrgutanje zubima, svaki pokret, stetoskopom
osluškivala pluća i leđa. Babs nije znala ni za što.
»Ona spava na granici nesvjestice«, rekla je Ruth Reinhardt. »Možemo
mirno razgovarati, ona nas ne čuje.«
I mi smo razgovarali, moj gospodine suče.
Doživio sam mnogo toga pored te žene što nikada neću zaboraviti.
Taj razgovor na rubu Babsinog kreveta, koja je kao na oštrici noža
balansirala između života i smrti, sigurno nikada neću zaboraviti.
Počelo je tako da sam upitao Ruth Reinhardt zašto je svoju knjigu
posvetila dru Bettelheimu.
»Jer je to čovjek kojemu imam zahvaliti za sve što danas znam o
liječenju bolesne djece, o čitavom problemu što ga predstavljaju i o tome
kako ih bezobzirno zlostavljaju i socijalisti, i kapitalisti, i desni, i lijevi, i
crni, i crveni i komunisti i reakcionari. U cijelom svijetu.«
»Zlostavljaju?«
»Svakako«, odgovorila je Ruth Reinhardt. »Nema ničeg što čovjek ne
bi zlostavljao samo da dođe do vlasti, do vlasti nad drugim ljudima.«
»Ali, djeca oštećena mozga ...«
»I to, gospodine Nortone. Ja osjećam odvratnost prema ljudima koji
teže za vlašću, neprestano za što više vlasti. Znam da to smijem samo
privatno. Kao liječnicu uopće me ne smije zanimati tko je moj pacijent, bio
on dr Mengele ili dr Schweitzer, ali privatno... toliko sam toga preživjela i
toliko naučila... od dra Bettelheima.«
»Tko je to«, upitao sam.
»Dr Bruno Bettelheim je Austrijanac«, rekla je dr Ruth Reinhardt i
pažljivo, vrlo pažljivo mjerila Babsin puls, pogleda uperenog na svjetlucave
brojke svog ručnog sata. »Rodio se u Beču 1903. Tamo je studirao
psihoanalizu. Tamo je i radio. Da ...«
»Kakav je puls?«
»Sto dvadeset.«
»Nije dobro«, rekao sam.
»Ne, uopće nije dobro, ali uskoro će biti bolje, nadajmo se.« Vidio sam
kako je iz džepa svog ogrtača uzela malo janje. »Za vrijeme nacista dr
Bettelheim je bio prisiljen prekinuti svoj posao. Dospio je onda u
koncentracioni logor Dachau, onda u Buchenwald. Imao je rijetku sreću da
bude pušten. Konačno je dospio u Sjedinjene Države. Tamo je postao
direktor klinike za duševno bolesnu djecu, sveučilišta u Chicagu.
’Orthogenic school’, tako se zove ta klinika. Tamo sam radila dvije godine.
Zajedno s njim posebno na području takozvane ’djece-školjki’.«
»To su autistična djeca koja žive izvan našega svijeta i uopće ga ne
registriraju, to su ona s najtežim oštećenjima«, rekla je Ruth Reinhardt
igrajući se s malim janjetom. »Tu još uvijek nismo daleko, ali ipak postoji
stanovit napredak. Zanima li vas to doista?«
»Naravno. Samo kad bi...« Pogledao sam prema Babs. »Babs će
ozdraviti. Nadajmo se. Vrlo vjerojatno. Tako želim i njoj i vama, gospodine
Norton. Ali, mnoga djeca nikada više neće biti zdrava. Ili će trajati godinama
dok budu nešto zdravija. To je tema o kojoj malo tko želi slušati osim ako je
ne želi, kao što rekoh, iskoristiti u svrhu bijednih ciljeva.«
»Ja ne želim postići nikakav bijedni cilj.«
Gledala me.
»Što je?«
»Pomislila sam na nešto.«
»Na što?«
»Povrijedilo bi vas.«
»Molim vas, recite mi što ste pomislili.«
»Sigurno će vas povrijediti, gospodine Norton.«
»Morate mi reći!« viknuo sam i uplašeno pogledao prema Babs.
Ona se nije ni pomakla.
»Onda dobro«, rekla je Ruth Reinhardt. »Ono što sam mislila je ovo:
Prosječni građanin — ukoliko, naravno, nije sam pogođen tim zlom —
prema oštećenoj djeci zauzima otprilike ovakvo stajalište: Imam vlastite
brige. O takvoj djeci ne želim ništa čuti. Da, ima ih. To je vrlo loše. Ali
usprkos svemu, s njima ne želim imati veze, ni u kojem slučaju. Zato jer ih
ne mogu shvatiti, zar ne? Zato jer ne znam kako da se prema njima ponašam.
Plaćam porez. Od poreza država neka gradi domove za te kretene, za tu djecu
s vodenim glavama, i neka se brine za njih. Zato napokon plaćam porez. Ako
treba, platit ću još. Više o tome ne želim čuti. Znam, znam, svaka majka
može roditi takvo dijete, znam, znam, i svako dijete može tako oboljeti. Ja
nemam djece, ili: moja su djeca zdrava, i nadam se da će takva i ostati.
Običan, prosječni građanin ne brine se za cijelu stvar. Ako se neprestano
prstom ukazuje na taj problem, kao što se sada događa, s različitih strana, s
različitom motivacijom, i ako se stvar napuše, tada ga to iritira. I javnost je
iritirana. Veliki dio te iritirane javnosti kad joj se predoči problem, i kad je
se želi prisiliti da se njime pozabavi, sve glasnije — još uvijek, ili ponovno,
svejedno — izražava mišljenje da se za takvu djecu ne treba brinuti već da
ih valja ukloniti.«
»Znam što se događa u Americi i drugdje. Čitao sam već o tim novim
pokretima u prilog eutanazije«, rekao sam. »Samo u Njemačkoj su suzdržani
zbog sjećanja na eutanazije i zločine nacista.«
Ruth Reinhardt me opet nijemo pogleda.
»Da«, rekla je, »tako mislim i ja: meni se ništa ne može dogoditi, ako
živim za takvu djecu, ako ih liječim, ako o njima pišem i držim predavanja.
I vama se ništa ne može dogoditi jer ste vi... mislim, vi ne radite, to znači,
htjela sam reći... vi poznajete svijet samo ... žao mi je ...«
»Ne treba vam uopće biti žao. Znam što ste mislili, gospođo doktor.«
Babs je zaškrgutala zubima. »Mislili ste: tko će se još upustiti s tim
čovjekom? S tim ... s tim ... stalnim pratiocem Silvije Moran!« Disao sam
ubrzano. »To ste mislili, gospođo doktor.«
»Da, gospodine Norton«, rekla je ona tiho, »da, upravo sam to mislila.«
Šutio sam. »Ali ste rekli da vas neće povrijediti.«
»I ne vrijeđa me, jer to je istina.«
»Ali, ja sam i dalje mislila.«
»Što?«
»Da ste krivo obaviješteni, gospodine Norton.«
»Kako to?«
»Rekli ste da je u Njemačkoj, sada kad se diže toliko prašine oko te
djece, drugačije nego npr. u Americi i da su tamo još krajnje suzdržani u
odnosu na eutanaziju zbog sjećanja na zločine nacista...«
»Ali tako je!«
»Nije, gospodine Norton. Nije tako, koliko god mi je žao, jer i ja sam
Njemica. Upravo sada kod nas je provedena jedna anketa.«
»I?«
 »I rezultat izgleda ovako: 60 posto se izjasnilo za ne produžavanje
života, a 38 posto, trideset i osam, za ubijanje ’za život nevrijednog života'.
U anketi je namjerno upotrijebljen taj neljudski pojam, što su ga
upotrebljavali nacisti. 38 posto njemačkog stanovništva — reprezentativno
— su za uništenje ’za život nevrijednog života’. Niti trideset godina kasnije,
već opet više od trećine!«
Opet sam šutio.
»I tada — mislila sam još dalje, gospodine Norton! — i tada sam
mislila: kako je dobro da je taj čovjek — simpatični ste mi gospodine
Norton, doista — samo stalni pratilac jedne filmske dive i da ne radi kao,
recimo, novinar, ili publicist, ili pisac, ili...«
»Već godinama želim pisati«, rekao sam, »knjigu o onome svemu što
sam doživio, čuo, vidio.«
»Jao!«
»Što vam znači to 'jao'?« pitao sam.
»Predstavila sam si kako bi bilo da doista napišete takvu knjigu o svemu
što ste doživjeli, ali prije svega o toma što sada proživljavate, o svom susretu
sa svijetom duševno zaostale djece.«
»Što ja sada doživljavam...«, rekao sam, »i što ako bih doista napisao
takvu knjigu?«
»Vi ste Nijemac. Knjiga bi se pojavila u Njemačkoj.«
»I?«
»I 38 posto! Kako bi se njemački čitatelj samo radovao kada bi vi u
Njemačkoj napisali knjigu o duševno zaostaloj djeci i kada ne biste odmah
unaprijed bili za to da ovu djecu treba ubiti! Što bi ste bili omiljen pisac kod
čitatelja i kritičara, gospodine Norton!«
»Njemački su kritičari drugačiji. Ako i nisu baš svi vrlo objektivni, ipak
su čovječni. Nijedan ne spada u onih 38 posto.«
»Ne«, rekla je liječnica, »nijedan. Njemački kritičari nisu naravno za
ubijanje niti duševno zaostale djece niti pisaca. Njemački kritičari su u
najboljem slučaju spremni nekoga ubiti svojim pisanjem. Katkada to ne
funkcionira, ali vrlo često funkcionira izvrsno. Mogu vam točno reći,
gospodine Norton, kako bi vas kritičari etiketirali.«
»Kako bi mene njemački kritičari etiketirali u najboljem slučaju?«
upitao sam.
»Kao trivijalnog autora koji ni pred čim, ali baš ni pred čim ne preza«,
rekla je dr Ruth Reinhardt.
 5

Deset minuta kasnije.

Ruth Reinhardt preslušala je stetoskopom Babsine grudi, leđa i kuckala
ih. Izmjerila je Babs temperaturu: 40,8°. Ujutro. Ruth Reinhardt je ipak
smatrala da je Babs nešto bolje.
»A zašto kročimo tako sporo, beskrajno sporo u svom poslu, gospodine
Norton«, upitala me liječnica u toj velikoj, gotovo tamnoj bolesničkoj sobi.
»Jer se problem zaostale djece, kao što sam rekla, postavlja s obje strane,
zdesna i slijeva, a to masu, koja je inače ravnodušna tako dugo dok je se s
nečim ne suoči, ili čak atakira, čini nemirnom. Jer nijedna strana ne preza da
čak i taj tako težak problem zloupotrijebi za stjecanje osobne, prije svega
političke moći, za savladavanje kompleksa inferiornosti, za pravdanje
političkih napada i u svrhu vlastite popularnosti.« »A kako to doista
izgleda?«
»Naš se svijet sve izrazitije razdvaja uglavnom na dva tabora bez obzira
na mnoge razlike. U desni i lijevi. Desni — da počnemo s njima — (lijevi
nisu ni za dlaku bolji!) — desni, dakle, svjesno izbjegavaju da stanovništvu
otprilike kažu ovo: Ne živimo danas u 5000-toj godini prije Krista. Ne
živimo više u spiljama, u divljini, ni među vucima. Postali smo ljudsko
društvo, ne samo dovoljno snažno, da se zaštiti od prirodnih katastrofa već i
sposobno da priskrbi ogroman materijalni luksuz. Ali u ovoj sadašnjoj
situaciji, gospodine Norton, nema inferiornosti onih koji nisu sposobni nešto
postići.«
Pogledao sam je i šutio, i koliko je god sve bilo loše, toliko sam se
osjećao na sigurnom i zaštićeno, slušajući glas Ruth Reinhardt i gledajući
njezin profil, samo profil — jer dok je govorila, neprestano je gledala u Babs
i nije dijete ispuštala iz vida.
»Oni desni, gospodine Norton, pozivaju se na vox populi: Zašto da
izdajemo novac za njegu djece oštećena mozga? To nam nikada neće
donijeti dobit, a mi, narod, masa ionako smo protiv te cijele rabote s
kretenima. Molim: novi pokreti u prilog eutanazije, upravo u Americi, o
kojima ste govorili!« Ruth Reinhardt neprestano je milovala malo janje.
»Oni desni niti se ne trude ovom mišljenju nešto suprotstaviti. Oni
propuštaju brinuti se za humani napredak čovjeka, oslanjaju se...«, sada joj
je glas zvučao vrlo gorko — »na osjećaj zdrave narodnosti s kojim je već
Hitler imao toliko sreće. Dužnost je suvremene evropske države da učini sve
za njegu, odgoj i smještaj zaostalih ljudi, to bi trebalo biti samo po sebi
razumljivo, kao što sam rekla, ali nije. Zašto? Jer to što bi trebalo biti samo
po sebi razumljivo, da, naime, naše društvo prihvati te ljude, nema
propagandističku vrijednost. Da, pomoć za Etiopiju, to donosi velike
novinske naslove! Vodena brana u Indiji, također. To je, vidite, gospodine
Norton, stav desničara.« »Razumijem«, rekao sam.
»Ah, razumijete tek polovicu. Sada ćemo govoriti o lijevima.«
 6

»Lijevi«, rekla je Ruth Reinhardt, »to su ljudi koji se često stide svog
proleterskog podrijetla. Oni nisu nikada uspjeli naći priključak na građanski
srednji stalež kojem bi inače željeli pripadati, a neki od njih i višem staležu.
Neobičan znak slabosti! Ti ljudi uopće nemaju razloga za takav kompleks
manje vrijednosti! Oni su pametni. Nadareni. Imaju moć. Vladaju! Zašto
danas svaki čovjek ne bi rekao s ponosom: ja sam sin radnika, sin sam
seljaka!? Vidite, ovdje u bolnici imamo profesora svjetskog glasa, a njegov
je otac bio čuvar rampe na željeznici. Treba li to nekom u XX stoljeću
stvarati kompleks manje vrijednosti?« »Loše«, rekla je Babs.
»Što je rekla?«
»Rekla je ’loše’«, odgovorio sam.
Liječnica je pomilovala dijete po ramenu.
»Da, i pošto je to tako, i pošto se ti lijevi osjećaju nekako slabima,
propagiraju zaštitu slabijih da bi .tako optužili onaj stalež koji istodobno
preziru i kojemu zavide! To je psihološka pozadina. Takav neki funkcionar
ne razmišlja doista ovako: te desničarske svinje hoće pobiti duševno zaostalu
djecu. On misli ovako: imam crvenu kosu i malenog sam rasta, i zato me ne
trpe! To ne smijem reći, ne smijem govoriti o sebi — smijem npr. govoriti o
zaostalima, o djeci oštećena mozga! I tako sve postaje politika! Razumijete
li?«
Kimnuo sam.
»Optužba da se otkazuje pomoć duševno zaostaloj djeci dolazi
istodobno iz zemalja i s lijevim i s desnim vladama. I to je tragedija!«
»Zlo mi je«, rekla je Babs iznenađujuće jasno, »gospodine doktor...«
»Da li ste me mogli pratiti?«
»Da«, odgovorio sam.
»Ne bi mi bilo tako zlo kad bih ja bila doktor«, rekla je Babs. Tada je
ponovno škrgutala zubima.
»Tako je to«, rekla je Ruth Reinhardt. »Desni i lijevi, crni i crveni, svi
su isti, i svi su oportunisti, i to je najveća nesreća u tome; sva nevolja i ovdje
i tamo pogađa jadnu bolesnu djecu, jer u stvarnosti im ne pomažu ni jedni ni
drugi. Stvaraju iz toga politiku«, rekla je ona. »Lijevi propagiraju humane
misli, nasuprot desnima. Desni prešućuju humane misli naprama lijevima.
A ništa se ne događa, ništa na obje strane. Lijevi bi mogli s jednim jedincatim
zakonom riješiti problem, ali to ne čine, baš kao ni desni. Što je gorka istina?
Ona izgleda ovako: Zaostalu se djecu može zbrinuti, odgajati i liječiti samo
s novcem koji dolazi iz privatnih izvora. Ta su djeca ovisna o dobrovoljnim
inicijativama, i dobrovoljnim prilozima pojedinaca, ljudi koji zaslužuju to
ime, npr. princeza Gracia Patricia, koja u svojoj tako maloj zemlji čini tako
mnogo dobra, ili se brine da se ono čini. I sami ste to doživjeli. I takvih
privatnih inicijativa ima i u lijevim i u desnim režimima. Ali nisu dostatne,
ili su sve manje dostatne! I to je — ispričavam se — uvijek se uzbuđujem
radi toga, gospodine Norton — to je velika, doista velika podlost; ovdje kao
i tamo, pate kroz ove odnose isti: oni koji se nikada ne mogu braniti, oni koji
se nikada neće moći braniti. Oni koji su uvijek i u svim vremenima pogođeni
— siromašni.«
»Postoji i treća strana ove stvari, gospođo doktor Reinhardt«, dodao
sam. »Mislim liječnici.«
 7

»Mi liječnici imamo zapovijed: Ne ubij! Uopće nije važno što je ta

zapovijed i biblijska! I zato je liječnikova odgovornost tako velika, u bilo
kojem režimu jer ga se ne može kontrolirati! Liječnik je — u svakom režimu
— odgovoran svakom pojedinačnom čovjeku, a to znači da je uvijek čovjek
izručen liječniku i da će tako uvijek biti. Pod tim uvjetima se od liječnika
mora tražiti najviša etika! Svaki bi liječnik mogao mnogo toga učiniti što mu
se nikada ne može dokazati, zar ne?«
»Da«, rekao sam, i zajedno s njom pogledao Babs, koja je opet disala
na onaj strašan način.
»Dakle, liječnik mora nositi u sebi svoju odgovornost prema ljudima«,
rekla je Ruth Reinhardt. »To ne znači da je svaki liječnik to u stanju. Ima
uostalom, loših ljudi i u nekim drugim skupinama, također, obaveznima na
najvišu etiku. Među javnim tužiocima, političarima, pa i među svećenicima.
Zašto onda ne i među liječnicima? Nije li to logično?«
»To je logično«, rekao sam i mislio kako logička i jasna razmišljanja
mogu savladati strah. Moj strah, na primjer. Bio je vrlo veliki kada sam
danas došao na kliniku. Još je uvijek bio velik, ali ne više toliko.
»Logično i stravično«, rekla je Ruth Reinhardt.
»Velim vam, gospodine Nortone, još ne postoji nijedna tako dobra
ideologija koju ljudi neće zloupotrijebiti. Slabi i loši karakteri među
liječnicima i među socijalnim radnicima, psiholozima ili sociolozima —
koriste problem zaostale djece da se npr. brzo istaknu, iako se na izgled sa
silnim idealizmom zauzimaju za tu djecu. Poznajem najgore slučajeve
takvih liječnika, koji su, postavši slavni, npr. govorili roditeljima o nekim
inozemnim preparatima koji koštaju ogromne novce ali bi trebali donijeti
sigurno poboljšanje, i to kod posve beznadnih slučajeva. A ti su liječnici to
znali! Varali su zdvojne roditelje, lagali su im o poboljšanju, i na taj način
zarađivali imetak. Ima toga, gospodine Norton. Poznajem loše i prosječne
liječnike i čak pametne egzistencije, koji su se na ovaj način probili i koje
sada obožavaju kao bogove. Biti 'socijalan' i 'human’ može u naše vrijeme
donijeti mnogo novaca ili dovesti do titule, časti ili moći.«
»Sami ste rekli da su liječnici također samo ljudi.« »Točno«, rekla je
Ruth Reinhardt, »ali liječnik zauzima poseban položaj. Liječnikova je
dužnost produžavati i održavati život, i boriti se protiv patnji. Što je god više
izložen političkim utjecajima ili, štoviše, pritiscima — kao što je bio slučaj
za vrijeme nacista, to je veća njegova dužnost da se drži Hipokratove
zakletve koju je položio.« Sad me je Ruth Reinhardt pogledala i rekla vrlo
jasno i razgovijetno: »Liječnik ne smije ubiti ni pod kojim uvjetima.
Hipokratova zakletva i ako hoćete religiozne zapovijedi, kao peta biblijska
— obavezuje svakog liječnika, i to bezuvjetno, da ne smije čak ni sudjelovati
u bilo kojoj vrsti ubijanja, pa ako se radilo i o najtežim vodenim glavama ili
najtežim spasticima. Život mora održati. Ne smije ubiti.«
Govorila je sada sve strastvenije. »Ako bi se ikada pojavio zakon koji
bi silio liječnika ili mu dopuštao da povrijedi Hipokratovu zakletvu,
posljedicama tada ne bi bilo granica. Prema svim religijskim i filozofskim
načelima, nijedan se čovjek ne smije suglasiti s ubijanjem drugog čovjeka.«
Gospodine suče, pisao sam na početku ove ispovijesti o svojim doživljajima
koji su me trebali približiti ovima u sjeni, onima koji neumorno ispunjavaju
svoj zadatak i svoj život žrtvuju za život drugih, uvijek iznova zdvajajući i
uvijek iznova nalazeći hrabrosti. Pisao sam tada da sam imao neodoljivih
potreba napisati izvještaj nakon što sam te ljude upoznao. Možda počinjete
shvaćati što sam time mislio. Čuo sam kako ove riječi izgovara gđa Ruth
Reinhardt, jedna od tih, mirnih i mudrih pomagača u sjeni, a izgovorila ih je
u tami ove sobe i to nije izmišljeni efekt, nego, kao i sve u ovom izvještaju
istina.
»Jedina dopuštena eutanazija u tom smislu riječi«, rekla je Ruth
Reinhardt, sklopivši ruke na prsima, »jest pomoć pri umiranju.«
Čovjeka, koji beznadno trpi užasne muke bolesnika, koji se još samo
bori sa smrću, liječnik oslobađa muka iako time makar i neznatno skratio
život pacijentu. U tome po stoji nešto kao prešutni sporazum svih liječnika i
teoretičara, svih filozofa i svećenika, što će reći da je tada, ali samo tada,
eutanazija dopuštena. Zato, jer ublažavanje bolova predstavlja liječnikovu
dužnost. Tko je među nama »natčovjek«, ili »Bogu sličan«, pa da zna te
granice? Ruth Reinhardt je duboko disala. »Dopusti li država ubojstvo,
gospodine Norton — gdje će se ono tada nastaviti? Svaki savjestan i
odgovoran čovjek, ovdje može uzviknuti samo NE!«
Nastupila je podulja tišina. »Problem postaje težak«, rekla je konačno
Ruth Reinhardt, »kada život valja održavati velikim tehničkim naporima, a
to se na žalost tiče i stanovitih beznadnih slučajeva kod djece. Ako, na
primjer, neko dijete oštećena mozga ima takve smetnje pri disanju da tri
godine mora živjeti priključeno na aparat za disanje, onda znamo da mu je
mozak već odavno mrtav. Ljudski život nije moguć i više nikada neće ni biti.
Zatreba li nekom drugom čovjeku koji još ima šanse za život, on se smije
isključiti. To je opravdano i onda se radi o pasivnoj a ne aktivnoj eutanaziji.
Takve je pojedinačne slučajeve moguće riješiti razumno i jasno. Aktivno
ubijanje — pa makar na zahtjev roditelja — ni za jednog liječnika nikada ne
dolazi u obzir.« Ruth Reinhardt govorila je sada tako brzo da se činilo kao
da je provalila brana; s mukom sam slijedio njezine riječi. »Zato jer je
licemjerno i obijesno za bilo koju ljudsku egzistenciju reći da je besmislena.
Tko, gospodine Nortone, ima pravo reći da je egzistencija nekog ljudskog
bića besmislena?«
Šutio sam.
»Pitanje je da li nam je doista učinio uslugu genije poput Einsteina
svojom teorijom relativiteta, koja nam je kao krajnju posljedicu podarila
atomsku bombu, da li je on doista pridonio napretku?«
Babs kratko zakašlje.
»I ne bi li bilo moguće da egzistencija nekog zaostalog djeteta, koje
možda ipak pobuđuje istinske ljudske osjećaje u nekih ljudi, bude mnogo
smislenija od velikog pronalazača i otkrivača? Pitam se, gospodine Norton:
Odakle nam spoznaja mjerila?«
»Imate pravo, gospođo doktor«, odgovorio sam.
»Ne znam imam li pravo«, dodala je. »Jedino znam pouzdano,
nepodnošljiva je i zločinačka uobraženost za egzistenciju drugog čovjeka
tvrditi da je smislena ili besmislena.«
»O tome ne možemo odlučiti mi, zbunjena i nemoćna bića koja puzimo
po ovoj zemlji. Nikada nećemo moći znati koliku vrijednost može imati
jedan ljudski život, kakvo nečuveno značenje, usprkos — ili možda upravo
zbog svoje najdublje bijede.«
 8

Navečer istoga dana odvezao sam se metroom i autobusom na kliniku

profesora Delamarea i posjetio Silviju. Bila je pod utjecajem sredstva za
spavanje — o tome sam se ja pobrinuo — govorila je opet sporo i nejasno i
željela je, dakako, znati kako je Babs. Rekao, sam joj naravno da je Babs,
otkada dobiva novo sredstvo — a ono je počelo djelovati od prvog trenutka
— mnogo bolje, neuporedivo bolje. »Dakle, doista moja čarobnice, možeš
biti potpuno mirna.« »Mogu li?«
»Kunem ti se ljubavlju prema tebi... svojim životom«, brzo joj objasnih.
Kleo sam se i u mnoge druge stvari. Tog dana bilo je sa Silvijom lakše. Rekla
je kako je sretna, koliko me voli, da ne bi mogla živjeti bez mene, da bi me
ubila ako bih je ikada s nekom drugom ženom... i tako dalje, i tako dalje.
Bilo je dobro kao i uvijek. To jest, ipak nešto malo drukčije. Bracken i ja
smo joj rekli kako više ne stanujemo u »Le Mondeu«, nego u stanu nekog
prijatelja koji je otputovao. U sedmom okrugu, u Aveniji Saxe. I da nema
telefona. Na žalost. A onda je krenulo: Kakav prijatelj? Jack Ronston. —
Kamo otputovao? — Indija. — Kako to da ona ne poznaje toga Jack
Ronstona. Nije mi vjerovala ni riječi! Sigurno živim s nekom kurvom i
provodim se, ona leži u jednoj bolnici a Babs, jadno, teško bolesno dijete u
drugoj, izljevima ljubavi je, dakle, slijedio takav orkan, da je sestra Helena
dotrčala vidjeti što se događa. Silvija se privremeno savladala i osmjehnula
kao Botticellijeva Venera.
Što je istina, istina je — velika glumica. Jedva da je sestra Helena izašla,
stvar se nastavila, ovaj put tiše. Silvija Moran je apsolutni vulkan, orkan, i
još mnogo toga. Doživio sam jednom kako je Ana Magnani priredila scenu
Rosselliniju zbog Bergmanove u nekom rimskom lokalu, i u toj ženi, kao što
znate dragi moj, također, je stotinu života. Ništa prema Silviji.
Pustio sam da oluja prođe i uvijek se iznova kleo u sve što mi je,
naravno, padalo na pamet da nikada ne bih prevario Silviju, da je nikada čak
niti ne bih mogao prevariti (kleo sam se sa svime osim Babsinim životom,
neobično, zar ne?).
Bio sam potpuno miran. Nisam li Silviji dao krivu adresu? Nisam li joj
rekao da u studiju nema telefona? Tako je dogovoreno sa Rodom
Brackenom, kada sam mu telefonirao u »Le Monde« — konačno — bila je
to njegova ideja. Još nikada ranije nisam morao tako tijesno surađivati s
Brackenom: uskoro je toga imalo biti i više.
»Ako mi ne vjeruješ, pitaj Roda.«
»Rod i ti! Vi pišate u .istu tikvu.«
Tada joj uputih svoj baršunasti pogled, rastužih se i rekoh, da to nisam
od nje zaslužio i uopće, da se toliko brinem za Babs upravo sada kada Silvija
sumnja u moju ljubav, pripisuje mi takvu podlost da spavam s nekom
drugom ženom dok Babs i ona leže u bolesničkom krevetu i... To je
djelovalo. Posramila se, ljubila mi ruke, i molila da joj oprostim, sve je to
samo zbog ljubavi, koja je čini tako ljubomornom, tako nepravednom, samo
zbog ljubavi!
Da, oprostio sam joj, moj gospodine suče, i pritom sam mislio kako me
doista Silvija nepravedno sumnjiči. Naravno, lagao sam. Naravno da sam
spavao s drugom ženom. Ali s njom s tom malom Suzy, nisam doista varao
Silviju, u pravom, ozbiljnom smislu te riječi. Ako sam je varao, a to sam
činio, bilo je to s jednom drugom ženom, koju još nisam ni dodirnuo, i koju
se ne bih ni usudio dotaknuti, sa ženom koju sam — postao sam toga svjestan
za vrijeme naše svađe, zastrašujuće, svjestan moj gospodine suče — doista
počeo voljeti na način na koji još nikada do tada nisam volio.
 9

Nakon što sam uhapšen i doveden u ovaj istražni zatvor, dobili ste,
gospodine suče, sve moje dnevnike, što mi ih je kao i sve osobne stvari
oduzela policija. Objasnio sam vam da ovaj izvještaj mogu napisati samo
ako mi stavite na raspolaganje one dnevnike što sam ih pisao posebnim
tajnim pismom. Vratili ste ih. Dnevnici su preda mnom. Otvorio sam jedan
od njih iz 1971. godine, prilično debela knjiga, s tvrdim zelenim uvezom i
stranicama sa crtama. O slijedećim događajima sve do dana katastrofe,
izvještavat ću prema svojim zabilješkama.
Pod datumom 27. studenog nalazim prikrivene i vrlo skraćene bilješke
o posjeti Silviji, o sceni koju mi je priredila, o tome kako sam je umirio i pun
straha ustanovio da sam počeo voljeti Ruth. (Sve o čemu se onog
prijepodneva govorilo u bolnici iscrpno je zabilježeno pa sam zato i mogao
nakon dužeg vremena tako točno ponoviti.)
Dalje vidim da je te večeri Suzy spremila mahune sa bravetinom jer je
znala da to rado jedem. Bila je nevjerojatno suosjećajna u odnosu na Babs,
nagovorila me da još jednom nazovem bolnicu St. Bernadette, i upitam kako
je Babs. Sjećam se, čitajući ove bilješke u starom dnevniku, sjećam se toga
da sam sa čežnjom i uzbuđenjem očekivao čuti Ruthin glas. Nije se javila.
Bila je upravo otišla kući, rekla je sestra i povezala me sa liječnikom koji je
dežurao pored Babs. »Babs je kao i jutros«, rekao mi je. »Možda nešto
bolje.« Babs je spavala, spavala i spavala. To da su tipični simptomi
meningo-encephalitisa, rekao je onaj strani liječnik. Nema razloga brizi, bar
ovog trenutka.
U bolnici imaju moj broj (Suzyn broj). Odmah će me nazvati pogorša
li se stanje djeteta, obećao mi je onaj liječnik. Sve sam zatim prenio
Brackenu, koji je čekao u »Le Mondeu«. Potom sam se sa Suzy napio, kako
razabirem iz svog dnevnika. Spavali smo zajedno, vidim to iz bilježaka, i ja
sam neprestano morao misliti na Ruth. Otežavajuća situacija jer sam Suzy
morao zadovoljiti na druge načine.
Na kraju pod ovim datumom još piše: Bez sna. Ustajem i sjedim u
dnevnom boravku u mraku. Doručkujem sa Suzy u šest. Vrlo je ljubazna i
tužna. Kad sam je upitao što joj je, odgovorila je: »Znaš isto tako dobro kao
i ja. Šteta. Ja nemam sreće kod muškaraca koje volim. Želim onoj drugoj
ženi više sreće.«
 10

Nedjelja, 28. studenoga 1971. Već sam u osam sati u bolnici. Dr

Sigrand i Ruth. Dr Sigrand osobito ljubazan. Ruth vrlo hladna u odnosu na
jučer (ili mi se to samo tako čini?). Babs je imala relativno dobru noć.
40,20° ujutro. Fibrozni delirijum. Stanje nemira. Munjevita trzanja
mišića. Liječnici izjavljuju da je sve normalno. Zadovoljni su. Ostajem cijeli
dan na klinici. Poslije podne sjedim satima sam kod Babs. Kad iziđem u
hodnik, vidim mnoge roditelje u posjeti djeci. Siromašni i bogati. Sve
izmiješano. Tuga na licima jako me uplašila. K Silviji. Pričam joj da je Babs
i nadalje bolje. Silvija ostavlja miran i zadovoljan dojam. Vjeruje što joj
govorim (?). Vrlo umoran. Rano u krevet. Duboki san.
Ponedjeljak, 29. studenoga 1971, 8 sati ujutro, bolnica. Ruth danas opet
mnogo ljubaznija (Sve umišljenost! Ja sam lud. Volim. Ruth je uvijek
jednako ljubazna, tako to izgleda.) Babs: nepromijenjeno. Cijeli dan u
bolnici. Babs poslije podne nakratko dolazi k svijesti. Vidi me, ali ne
prepoznaje. Udara me i vrišti do histerije. Ruth veli da moram napustiti sobu.
K Silviji: Babs je sve bolje, govorim. Za dva dana će joj skinuti teški povez,
kaže Silvija, a za tri povaditi konce. K Suzy. Na trkama u Auteuilu dobio
sam preko 65.000 novih franaka! Lucien je rekao Rodu, bio je na trkalištu.
Rekao sam Rodu da noćnom portiru pokloni a, ostatak neka spremi. Rodu
kažem uvijek istinu o Babsinom stanju. On mora znati. Suzy: mali grof iz
Acapulca naziva u ponoć. Ostaje još tri tjedna i beskrajno je voli. Koitus.
Duboki san.
Utorak, 30. studenoga 1971. Cijeli dan u bolnici. Ruth me na moje
traženje vodi sa sobom u vizitu. (Dobio sam bijeli ogrtač.) Mnoga djeca
izgledaju tako strašno da sam neprestano morao skretati pogled. Vodene
glave, glave dva puta veće od tijela. Ne mogu ići dalje s Ruth. Pobjegao sam
k Babs. Ona spava. Temperatura pala na 40°. Dolazi Ruth. Babs budna jedan
sat, ali dezorijentirana. S lijevom rukom i lijevom nogom nešto nije u redu.
Teže ih pokreće nego desne ekstremitete. Ruth veli da je to dio prirodnog
toka bolesti. »Ne vjerujete mi, gospodine Norton, zar ne?«
»Ne«, rekao sam. A onda brzo: »Da, da, ipak. Vama vjerujem.« Silviji:
Babs je bolje. Silvija sretna. Uzbuđena je jer joj sutra skidaju zavoje i jer će
prvi put moći vidjeti svoje lice. Suzy je kupila lutku za Babs. Moram joj
sutra odnijeti u bolnicu. Dnevno telefoniranje s Rodom. On svake noći
naziva Joea Gintzburgera u Hollywood. Po mom nalogu neprestano javlja
Joeu da je Babs sve bolje i bolje. Rod smatra da mu Joe ne vjeruje.
Srijeda, 1. prosinca 1971. U metrou namjerno ostavljam Suzynu lutku
za Babs. Iza toga grižnja savjesti. Babs: temperatura pada. Diše normalnije.
Nesvjestice. I nadalje stanje nemira. Iznenadni napadi bijesa. Liječenje
novim lijekom. Babs me ne prepoznaje. Tog dana dva napadaja. Ruth ih
naziva lokaliziranim grčenjima. Sigrand govori o generaliziranom grčenju.
Dakle, što?! K Silviji: Očekivala je, vjerojatno, da će biti lijepa kao slika.
Čitavo lice nateklo, podbuhlo, u svim bojama, kao boksač nakon desete
runde. Dva sata tješenja. Naravno, to će proći, ali Silvija ne vjeruje. Plače.
Jedva da i pita za Babs. Potpuno zaokupljena vlastitim brigama. Navečer
sam Suzy dao poljubac, rekavši da je od Babs, koja se toliko radovala lutki.
Suzy tuli. Sentimentalna. Opija se. Zaspala je kod televizora. Svlačim je i
odnosim u krevet. Jedva, s malo sna.
Četvrtak, 2. prosinca 1971. Kao i uvijek, u 8 sati u bolnici. Vozim se
samo metroom i autobusom. Babs: 39,7°. Sposobnost orijentacije raste. Ali
nov zastrašujući simptom, škilji! Prema unutra. Ruth: uzetost očnog mišića
proći će. A lijeva ruka i lijeva noga? Babs ih pokreće samo s mukom i to će
proći, kaže Ruth. Sve je prolazno. Vrlo sam uznemiren.
Ruth veli: »Svaka tamna noć ima svijetli kraj.«
Kolikim je to ljudima već rekla?
A onda k Silviji. Potpuno je zabavljena sobom. Delamare ju je
upropastio! Tužit će ga! On je zločinac! Lice joj je uništeno! Neće se više
moći ni pokazati! Histerija, suze itd., itd. Babs: leži kao obično! Imam
osjećaj da me Silvija uopće ne sluša. Izgubio sam svoje tamne naočale. Vrlo
iscrpljen k Suzy; rano u krevet. 19,45 sati — telefon. Suzy se javlja. Za
mene. Profesor Delamare. Potpuno izvan sebe: upravo je primijećeno da je
Silvija nestala. Traže je uzalud. Ne mogu je naći. Delamare u panici. I ja!
što učiniti? Kažem da ću nazvati za pet minuta. Upravo sam htio nazvati
Brackena, kad li ponovno zazvoni telefon. Na aparatu je Ruth. Ona kaže...
 11

»... Silvija Moran je ovdje.«

»Gdje ovdje?« upitao sam. Morao sam sjesti.
»Ovdje u bolnici St. Bemadette. Gadna priča, gospodine Norton!«
»Ne morate mi ni govoriti!«
»Što je?« upita Suzy dolazeći bliže. Imala je na sebi baby-doll
spavaćicu, bez gaćica.
»Tiho!« rekao sam.
»Molim?« upitala je Ruth.
»Ništa. Kako je gospođa Moran došla u bolnicu?«
»Nikad nećemo točno saznati. Kada me je nazvao dežurni liječnik, već
se sve bilo dogodilo.«
»Gdje ste vi sada, gospođo doktor?«
»U bolnici. Dođite odmah. I doktor Sigrand je ovdje. Noćni vratar na
ulazu u bolnicu rekao je da je došla neka žena. Opatica, rekao je, i objasnila
da su je pozvali. Da mora odmah k nekom bolesnom djetetu. Kojem djetetu?
Moranova je rekla nekakvo lažno ime. Za dijete i za sebe.« »Lukavo.«
»Bila je još mnogo lukavija.«
»Zašto?«
»Noćni vratar je rekao da najprije mora nazvati odjeljenje liječnika.
Otrčao je u svoju kućicu — znate već kako to ide. Kad nešto krene krivo,
onda sve ide krivo, s tim možete računati. Vratar, naravno, nije odmah
mogao dobiti dežurnog liječnika. Sestra je rekla da će ga potražiti i neka se
strpi nekoliko minuta. Vratar je to htio reći opatici...« »Kako to da je Silvija
došla kao opatica?«
»Odmah ću vam reći. Imala je naočale s tamnim staklima.« »To su
moje! Izgubio sam ih. Vjerojatno kod Silvije na klinici. Ona ih je ukrala.«
»Vjerojatno.«
»To je ...«
»Nemamo vremena za duge rasprave, gospodine Nortone. Noćni vratar
nije imao pojma tko stoji pred njim. Kad je izišao iz svoje kućice, gospođa
Moran bila je već otišla.« »Otišla, kamo?«
»Na odjel za uho, nos i grlo. Mora da je točno znala gdje je. I mora da
je točno znala gdje leži Babs. U to vrijeme ovdje je vrlo mirno. Bilo je lako
za gospođu Moran. Vi ste joj točno opisali kako se može doći k Babs? Zar
ne?« Morao sam se dva puta nakašljati prije no što sam i glasa mogao dati
od sebe.
»Jeste li? Ne razumijem vas!«
»Da, jesam, na žalost.«
»Tako smo i pretpostavili. Gospođa Moran je uspjela doći u Babsinu
sobu. Jedna sestra čula je krik sa hodnika i pogledala. Lijep prizor! Babs
istrgnuta iz sna, bjesnjela je, vrištala i tukla po majci. Majka se skljokala na
pod, također vrišteći, tuleći, jecajući na tri jezika istodobno! Gotovo se
onesvijestila vidjevši takvu Babs, to je jasno.« »Jasno«, rekao sam.
»Paklenski spektakl probudio je cijeli odjel. Gospođa Moran bila je kao
luda. I Babs je, naravno, opet dobila napadaj. Tri dežurna i četiri sestre imali
su pune ruke posla. Jednom od liječnika konačno je uspjelo gospođi Moran
dati injekciju za umirenje. U međuvremenu su neke druge sestre obavijestile
doktora Sigranda i mene. Kad sam došla, bili su već smjestili gospođu
Moran u jednu praznu sobu. Injekcija još uvijek nije dovoljno djelovala.
Injekcija koju je dobila Babs djelovala je odmah. Babs ponovno spava. Ali
Silvija Moran ne!«
»Prokletstvo! To što je učinila čista je ludost.!«
»Isto tako biste mogli reći da je to učinila iz materinske ljubavi.«
»Ali bila je tako mirna, vjerovala je sve što sam joj pričao o Babs, da je
bolje, itd.«
»Nije vam vjerovala, ni riječi, gospodine Norton! Velika glumica,
doista. Osjećala je da joj lažete.«
Suzy je pripalila cigaretu i pogledala me. »Nešto ne valja?« prošaptala
je.
Kimnuo sam. .
»Kako je izišla iz klinike profesora Delamarea?«
»Također vrlo lukavo. Iskrala se iz svoje sobe u sobu za sestre. Ovdje
je visjela halja dežurne sestre, Helena se zove, zar ne?«
»Da, Helena, još uvijek zamjenjuje dvije druge.«
»Aha! Gospođa Moran je uzela halju. Bijeli pokrov za glavu. Svijetlu
odjeću obukla je još u bolesničkoj sobi, opatičinu halju prebacila je preko
toga. Dolje, kod kontrole, okrenula je glavu, oponašala Helenin glas, rekla
laku noć — prava Helena upravo se spremala kući — no i momak koji je
dolje pazio nije pravo ni pogledao, kimnuo je i otvorio kapiju: Silviji Moran.
To smo doznali u međuvremenu. Potom je kroz kišu dotrčala ovamo!«
Psovao sam.
 »Ne psujte, gospodine Norton!« rekao je Ruthin glas. »Uživite se u
položaj gospođe Moran. To uvijek valja činiti, uživjeti se u tuđi položaj!
»Okay, okay!« dao sam Suzy znak da hitno moram nešto popiti. Sve se
više i više oko mene stezao krug lovaca i pasa. »Divna majka, potresan
primjer ljubavi! Da zaplačeš! Tek sada vidim što imam sa Silvijom, kakav
je vrijedan čovjek ...«
»Gospodine Norton!« Prvi put otkada poznam Ruth njezin je glas bio
oštar.
»Da, gospođo doktor?«
»Pustite to! Bolje recite što da se sada radi?«
»To ja pitam vas!«
»Ne, na to pitanje morate vi odgovoriti! Gospođa Moran ne može ostati
ovdje. Ona mora natrag profesoru Delamareu. Što je brže moguće, a u
interesu je vas oboje da to nitko ne primijeti.«
»Kako da se to izvede?«
»Ne znam. Osobito s obzirom na stanje gospođe Moran. Žao mi je,
morate nešto smisliti! I to brzo inače će biti govorkanja. Sada ću prekinuti.
Moram se pobrinuti za Babs. Dr Sigrand je kod majke. Nazovite čim
pronađete neki izlaz. Ali nazovite brzo — sad se radi o budućnosti gospođe
Moran... i o vašoj!«
Klik! Spustila je slušalicu.
Suzy je prišla s čašom Calvadosa. Ispio sam u dva gutljaja. »Shvatila
sam«, rekla je Suzy milujući me. »Tvoja je kurva u bolnici i moraš naći
načina kako da je odvedeš natrag k profesoru, zar ne?«
Kimnuo sam. Od gnjeva nisam mogao ni govoriti. Bilo mi je mučno od
srdžbe. Majčinska ljubav! Samo mi je to još trebalo! Silvija mora natrag k
Delamareu, što je moguće brže, i tajno, inače je naša budućnost na bubnju,
imala je Ruth pravo!
Dakle, naprijed. Smisli nešto, moj plejboju! Stvori nekakav lijepi plan,
plejboju, radi se o tvojoj dobrobiti! Hajde, učini nešto, žigolo! Jadni žigolo!
Lijepi žigolo! Naprijed! Plaćen si i moraš plesati.
 12

Sat kasnije ušla su kola za snabdjevanje u dvorište klinike za uho, nos i

grlo bolnice St. Bernadette u Ulici Longchamps. Žuti zatvoren kamionet s
natpisom »Blanchisserie Imperiale« s obiju strana, te adresom i telefonskim
brojem. Ispod toga u kamionetu su sjedila dva muškarca u žutim kutama.
Onaj za upravljačem reče: »Do ovdje smo uspjeli.«
»Najgore još dolazi«, odgovorio sam sjedeći na mjestu suvozača.
»Neka nam bog pomogne«, rekao je Rod Bracken za upravljačem.
»Izlazi«, rekoh.
Izišli smo. U dvorištu je bilo vrlo mračno.
»Kuda«, upitao je Rod.
»Prijeko.«
Upali smo u kliniku za uho, nos i grlo, i krenuli teretnim liftom. (Ja idiot
idiotski doista sam Silviji sasvim točno objasnio kako se dolazi do Babs!)
Ovaj put lift je malo trzao. Bilo je 20,35 i nad Parizom je počela padati kiša.
Da bi ste bili u toku, moj gospodine suče: nakon Ruthinog telefonskog
poziva kod Suzy neko sam vrijeme razmišljao. Onda mi je sinulo. Nazvao
sam »Le Monde«. U to vrijeme telefonska je centrala još bila zauzeta, ali su
noćni vratari već nastupili službu.
»Dobar večer, vratara molim!«
»Odmah, monsieur!«
»Ja doista ništa ne mogu učiniti, baš ništa?« pitala je Suzy u svojoj
baby-doll spavaćici.
»Možeš.«
»Što?«
»Držati jezik za zubima, mon petit chou.«
»Vratar. Dobar večer!« čuvši taj glas, laknulo mi je. Bio je to moj
prijatelj Lucien Bayard.
»O, monsieur Kaven...«
»Pst! Možete li pet minuta ostaviti svoje mjesto.« »Naravno, zašto?«
»Pored lifta imate dvije javne govornice. Dat ću vam broj. Nazovite
me.«
Još je samo trebalo da netko iz centrale prisluškuje onako iz vica. Ta
bio sam u Madridu, zar ne!
 Za dvije minute Lucien je nazvao. Pogađate od ranije nisam morao
objašnjavati, ionako je u njima i sam sudjelovao. »Nešto se jadno dogodilo,
monsieur Lucien. Madame Moran dojurila je u bolnicu St. Bernadette te je
bezuvjetno htjela vidjeti kćer. Nije više mogla izdržati, pobjegla je sa
klinike.« »Merde, alors!«
»Tako nekako. Moram je hitno odvesti natrag, monsieur Lucien — ali
tako da nitko ne primijeti.«
O 'liftingu’ mu je pričao Rod. »Vi sve možete. Sve vam polazi za
rukom. Molim vas, pomozite nam, monsieur Lucien. Što bismo mogli
učiniti?«
Kratko je razmislio, a onda: »Hotelska kola ne dolaze u obzir. Bilo bi
previše opasno. Isključeno. Ostaje samo jedno: praonica rublja.«
»Što?«
»Ta imamo praonicu rublja na veliko, monsieur Kaven. Kao svaki hotel.
I svaka bolnica. Neće biti upadljivo ako se pojavite kamionetom za rublje.
Za nas radi velika praonica Tmperijal'. O kolima brine neki automehaničar,
koji uvijek spava pored garaže gdje su svi automobili. Sasvim jadna svinja.«
»Kako to, sasvim jadna svinja?«
»Neprestano posuđuje novac od mene. Za konjiće, znate već. Uvijek
izgubi. Nikako da vrati novac. Nije li onda sasvim jadna svinja?«
»Što da radim? Hvala bogu da je tako, jer sada ću nazvati toga
automehaničara. Taj će mi učiniti svaku uslugu. Nazovite mister Brackena.
Dat ću mu adresu praonice rublja. Neka se odveze taksijem. Dobit će jedna
kola...«
»A ako ne dobije?«
»Dobit će ih sigurno, budite mirni, monsieur. Moja jadna stara svinja
učinit će za mene sve. Još uvijek mu dajem novac. Jednom i on mora dobiti.
Zar ne? A to je uostalom jedina mogućnost da možda ipak ponovno vidim
svoje pare. Ah, da! I kute vam mora dati. Da bi sve izgledalo kao pravo.
Dobit ćete sve, monsieur Kaven. Monsieur Bracken će krenuti, a vi ćete ga
negdje čekati, pokupit će vas i tako ćete doći u bolnicu a da nitko neće
postavljati pitanja, znam, jer i oni su mušterije kod ’lmperijala’. U tim
kutama možete ići bilo kuda i tako ćete madame lako odvesti iz bolnice.«
»Monsieur Lucien, ovo vam nikada neću zaboraviti!«
»Ali, molim vas, prestanite mister Kaven! Razumije se samo po sebi da
ću vam pomoći gdje god mogu. što sam ono još htio reći? Ah, da nešto vrlo
važno, monsieur.«
„Što?«
 »One nedjelje u Auteuilu bila je dobra žetva, zar ne?« »Doista.«
»Od srca zahvaljujem, na tako velikom daru, monsieur. I sad ono
najvažnije: slijedeće nedjelje vrlo je zanimljiva trka u Chantillyju. Tu su dva
konjića, monsieur, dva konjića što ih promatram već godinu dana, 'King's
Twist’ i ’Le Parleur’. Oba su senzacionalna.«
»Doista ... Morali biste bezuvjetno ...
Da, moj gospodine suče, naravno, da sam morao bezuvjetno. Opet sam
rekao Lucienu neka stavi ulog prema svom nahođenju, tada se uvijek osjećao
posebno počašćenim. Potom sam nazvao Brackena i ispričao što se
dogodilo. Psovao je kao četa kurvi, a ja sam ga prekinuo i rekao, da ode u
predvorje k Lucienu i uzme adresu praonice rublja. Mene neka pokupi pred
knjižarom u Aveniji de la Grande Armée, tamo ću ga čekati. Točno sam mu
opisao gdje se nalazi knjižara.
Tada sam spustio slušalicu i ponovno nazvao bolnicu. Rekao sam Ruth
što smo odlučili. Bila je suglasna. Obukao sam se žurno, a Suzy je pozvala
taksi. Poljubivši me za rastanak učinila mi je mali križić na čelu, kad vam
kažem. Sve se poklapalo. Bracken je došao s kolima iz praonice rublja niz
Aveniju de la Grande Armée, zaustavio je pred knjižarom, ušao sam i krenuli
smo dalje. Imao je već kutu na sebi. Navukao sam drugu preko odijela, šešir
i ogrtač ostavio sam u kolima. Na prednjim gornjim džepovima naših žutih
kuta bila su izvezena velika crvena slova: BLANCHISSERIE IMPERIALE.
Lift se zaustavio. Izišli smo i krenuli niz hodnik trakta, u kojemu je bila
uprava. Nitko nije obraćao pažnju na nas.
Ovaj put nisu radili televizori. Afera s taocima već je poodavno
okončana, bez krvoprolića, nakon više od stotinu sati. Činilo se da su
teroristi postigli upravo ono što su htjeli. Pomislih, točno se toga sjećam:
Ako mi sada bilo tko od tih bijednih pasa dođe s onom: BONA CAUSA
TRIUMPHAT opalit ću mu ih nekoliko. Dobra stvar pobjeđuje, tome se u
naše vrijeme možeš još samo nasmijati! Bracken i ja stigli smo do Ruthine
sobe. Pokucao sam. Ušli smo. Ruth je sjedila za svojim prenatrpanim stolom,
okrenula je stolicu i pogledala nas. Izgledala je zbunjeno i ujedno uplašeno.
»Išlo je brzo«, rekla je Ruth.
»Gdje je Silvija«, upitao sam.
»Dođite. Povest ću vas k njoj.«
 13

THE BEAUTY — LJEPOTA! Ležala je na krevetu u maloj pokrajnjoj

sobi. Pored nje sjedio je pravi atlet od liječnika. Ruth i Sigrand nisu htjeli
riskirati. Već su dosta doživjeli s gospođom Moran. Vidjela je Brackena i
mene kad smo ušli. U toj su sobici bili samo jedan krevet i stolica. Na stolici
je sjedio liječnik. Netremice je gledao Silviju, njegov je zadatak bio da pazi
na nju, sve ostalo nije ga se ticalo. Dobar liječnik. Ruth mi je tiho rekla da
će biti kod Babs budem li je tražio i odmah je nestala.
Onda smo ostali samo nas dvojica sa Silvijom, Rod i ja. Gledala nas je.
Plakala je. Lice joj je još uvijek bilo potpuno natečeno. Podlivci krvi ispod
zaplakanih očiju i na mnogim drugim mjestima. Sve puno zelenih, crnih,
žutih, i smeđih mrlja. To si jednostavno ne možete predočiti, gospodine
suče! Nije to bilo samo svježe ’liftirano’ lice. Njegovoj se vlasnici još štošta
dogodilo, duševno, i ostavilo na njemu tragove.
Prvi put bilo mi je Silvije žao.
To lice ...
»Reci, jesi li poludjela, ti nezahvalnice, ti...«, počeo je Bracken ali sam
ga prekinuo.
»Zaveži«, rekao sam Brackenu. »Zaveži tu prokletu gubicu.« Pristupio
sam Silvijinom krevetu. Liječnik mi je samo kratko kimnuo i onda se opet
zagledao u Silviju. Takav mu je bio zadatak. »Jadna moja čarobnice«, rekao
sam, prvi put iskreno i nježno. Jednostavno izgledala je i suviše loše, a osim
toga htjela je samo vidjeti svoje dijete, zar ne?
»Psino!« rekla je. »Prljava psino.« Govorila je polako. Činilo se kao da
traži riječi. Suze su joj neprestano curile niz lice, koje je izgledalo kao četiri
tjedna rabljeni stolnjak u najmizernijoj pizzeriji u Napulju.
»Što je s njom?« upitao sam liječnika. Odgovorio je ne podigavši
pogled: »Neuroleptika, najteže sredstvo, već je odavno trebala zaspati. Ne
razumijem.«
Jer ne znaš na koje je količine alkohola Silvija navikla. Sobu je
osvjetljavala jaka zidna svjetiljka. Vidio sam da su Silvijine čarape bile
djelomično spuznule i da su poderane. I mokre. Mokre kao i cipele. Obukla
je svilene cipele, vjerojatno u žurbi nije našla druge, kiša ih je tako smočila
i uprljala da su im otpale potplate. Jedna je čarapa bila poderana i na stopalu.
Vidio sam to kroz razlijepljeni potplat. Bijeli prst na nogama. Ne, i taj je
prljav. Posljednja haljina od Diora, crna svila. Također uprljana, zgužvana i
poderana. Helenina redovnička halja ležala je u podnožju kreveta. Potpuno
promočena. Ispod nje mala lokvica. Helenin pokrov za glavu, ta
komplicirana bijela stvarca, bila je sada mokra krpa i ležala je na redovničkoj
halji. Pored Silvijina pokrivača vidio sam svoje tamne naočale. Dakle, ukrala
ih je! Ispod naočala bio je rubac za glavu, Silvija ga je sigurno svezala na
bradi da bi barem djelomično pokrila lice. Rubac od Hermesa. Ne bi se reklo
kako je sada izgledao, onako prljav, ružan i mokar. Bio je to nekoć lijep
rubac. Još ga se sjećam. Tako obučena trčala je Silvija od Ulice Cavé ovamo,
kroz noć i kišu.
»Svinjo!« rekla mi je.
No, pustimo to.
»Lažljivče! Svinjo i lažljivče! Babs je bolje, zar ne? Znala sam da lažeš.
Zato sam i došla ovamo.«
Što da odgovorim? Ništa. I nisam ništa odgovorio.
»Babs! Jadna moja Babs. A ja sam kriva. Bog me kažnjava.« Pogledao
sam Brackena, kimnuo je i izišao iz sobe.
»Ali zašto kažnjava Babs? Moju Babs! Sve što imam na ovom svijetu!
Zašto? Zašto ona mora tako patiti? Nije me prepoznala. Vrištala je. Udarala
me je. Želim umrijeti!« govorila je Silvija sporim promuklim glasom, koji
je zvučao natečeno, baš kao što je lice izgledalo.
»Umrijeti odmah! Zašto mi ništa ne daju? Ne mogu više živjeti, kada je
Babs tako bolesna. Babs će također umrijeti! Uskoro!«
»Neće!« odgovorio sam.
»Hoće!« nastavila je. »Znam. I ti to znaš, svinjo lažljiva.« »Želio sam
ti samo prištedjeti bol«, odgovorio sam. »Prištedjeti bol«, odgovorila je
Silvija. »Posranac! Tako ti meni uskraćuješ bol, je li? I ti ćeš umrijeti.
Uskoro. Nadam se da će trajati dugo i da će biti bolno, veoma.«
»Čarobnice...«
»Nikada me više ne zovi čarobnice«, viknula je i iznenada pljunula
prema meni, bez snage. Pljuvačka me nije pogodila. Pogodila je liječnika.
Mašio se rupčića.
»Ispričavam se, monsieur«, rekla je Silvija s licem podbuhlim, svih
mogućih boja, s jasno vidljivim šavovima tamo gdje su bili rezovi. Silvija s
onom prekrasnom kosom podignutom i stisnutom u čvor navrh glave, sada
bez sjaja, masnom. Silvija crvenih upaljenih očiju. Uplakana Silvija. S onim
zavojem poput kugle bila je prava ljepotica u usporedbi s ovim kako je sada
izgledala. Doista mi se sažalila, gospodine suče. Kada je drugi put pljunula,
pogodila me točno u čelo.
Obrisao sam se nadlanicom.
Otvorila su se vrata i ušli su Ruth i Bracken. Silvijino lice iscerilo se od
srdžbe kada je ugledala Ruth.
»Vi!« rekla je Silvija. »Odlazite!«
»Odmah, gospođo Moran«, rekla je Ruth i stala posve blizu nje.
»Ja vas mrzim«, rekla je Silvija.
»Da, gospođo Moran«, rekla je Ruth. Vidio sam da je u sobu ušao i dr
Sigrand. Pogledali smo ga svi osim Silvije.
Ona je zurila u Ruth.
»Vi ste me otrgnuli od mog djeteta!« rekla je Silvija. »Da, gospođo
Moran«, odgovorila je Ruth.
»Vi nemate srca.«
»Nemam, gospođo Moran«, odgovorila je Ruth.
»Vi niste žena«, rekla je Silvija.
»Nisam, gospođo Moran«, odgovorila je Ruth.
»Vi uopće niste čovjek, znate li to?« vikala je Silvija. »Znam,
gospođo«, odgovorila je Ruth.
A onda je iznenada, konačno počela djelovati injekcija. Silvijina je
glava klonula u stranu. Usta se otvoriše, tijelo se opusti. Silvija se izgubi, ali
ovaj put doista.
»Što je s Babs?« upitao sam.
»Spava«, rekao je dr Sigrand, podignuvši jedan kapak Silvijin.
»Dama također. Sada će spavati nekoliko sati.«
Otišao je k vratima, otvorio ih i kimnuo. Ušla su dvojica bolničara s
nosiljkama.
Mogao sam se samo diviti onome što se tada događalo. Bio je to izvrsno
uigrani tim. Stručnjaci virtuozi, umjetnici. Ne znam zašto, ali morao sam
pomisliti na poznate »Globetrotters«-rukometaše. Možda zato što su ovi
bolničari i liječnici bili isto tako srčani pri poslu. Obukli su Silviju, koliko
se već moglo prekrili, čvrsto uvezali, jedan od njih uzeo je Heleninu
pelerinu, i pokrov, sav zgnječen. Ja sam ponovno uzeo svoje naočale i stavio
na oči.
»Remen se okrenuo«, rekao je jedan od bolničara svom kolegi, »zar ne
vidiš budalo? Popravi ga već jednom...«
»Nije se okrenuo remen, već kopča.«
»Onda popravi kopču, kretenu!«
 »Moja gospodo!« (Ruthin glas)
»Ispričavamo se, gospođo doktor. Gotovi smo.«
»Hajdemo!« rekao je Bracken.
Dvojica bolničara, s nosilima na kojima je sada nepomična pod
pokrivačem čvrsto uvezana ležala Silvija, napustila su sobu.
Iza njih su krenuli Ruth i Sigrand. Liječnik atlet uljudno se naklonio, uz
kretnju rukom: »Poslije vas, moja gospodo!« Išli smo, dakle, niz hodnik
prema teretnom liftu, a ja sam primijetio da je sva sila bolničara, sestara i
liječnika sta jala pred vratima, pazili su da nikoga ne sretnemo. Vidjela se
samo Silvijina glava, ali moj bože, kakva glava! S tom glavom izgledala je
kao Frankensteinova baka.
Brzo u teretni lift. S malo sreće, samo malo, za dvije-tri minute unijet
ćemo Silviju u kamionet praonice rublja, vratit ćemo je na kliniku profesora
Delamarea, i sve će još jednom dobro proći. Lift se zaustavio. Van iz lifta!
Opet sestre, bolničari, mladi liječnici, koji su pazili da nas nitko ne sretne.
Ruth i Sigrand odlično su to organizirali. Moram im još jednom zahvaliti,
doista. Van, u dvorište, u mrak, u kišu! Bracken je trčao. Vidio sam kako je
otvorio stražnja vrata kola. Još samo s nosilima unutra, i onda... Tada se
dogodilo.
Fleš!
Fleš!
Još jednom!
Još jednom!
Sve u svemu sedam puta!
Bili smo lukavi! Ali ne dovoljno. Na putu ovamo stalno sam pazio ne
slijedi li nas netko. Ali nisam dovoljno pazio. Slijedio nas je jedan od tih
reporterskih pasa. Njega nisam vidio, samo sijevanje fleševa. Za svaki slučaj
skinuo sam naočale. Tada sam pojurio k momku što sam brže mogao.
Zaskočio sam ga, pao i zaboljelo me. Odmah sam se pridigao. Uhvatio sam
ga za revere ogrtača. Najprije sam mu istrgnuo kameru, bacio je na grubi
kameni pod i gazio po njoj što sam žešće mogao. Momak je bio hrabar. Bacio
se na mene. Nagazio sam ga u trbuh i on odleti do zida. Žilav, taj mali
momak. Opet je natrčao i opalio me šakom u lice, ravno u pomodrjelo oko.
Strašno me je zaboljelo. Podigao sam koljeno i pogodio ga u onu stvar.
Kriknuo je i odletio prema natrag, ovaj put sam skočio za njim, bacio se na
nj, i stao mu polirati fasadu. Branio se koliko je mogao. A mogao je dosta.
Kiša je padala po nama, čuo sam kako se upalio motor transportnih kola i
pomislio sam da je Rod barem toliko razuman da zbriše sa Silvijom. Bila je
to žestoka tučnjava, moj gospodine suče. Iznenada se pored mene stvorio dr
Sigrand. Mogu vam reći, moj gospodine suče, taj Sigrand udara.
Ali na žalost ne foto-reportera, već mene.
»Prestanite«, vikao je. »Prestanite!«
Nisam prestajao. Ustobočio sam se protiv Sigranda i dalje mlatio foto-
reportera po njupalici. Upalili su se farovi, gume su zacviljele, transportna
su se kola okrenula u dvorištu. Kola su krenula prema izlazu što se nalazio
tik do mene i uperila na nas svoja jaka svjetla. U taj mah vidjeh koga sam
pretukao. Poznavao sam foto-reportera koji je ležao preda mnom. Već smo
se jednom bili dohvatili. Njemu nikada dosta, čini se, možda ga za to plaćaju.
Bio je to onaj isti koji je pred neki dan zajedno s kolegom došao u apartman
419 hotela »Le Monde«. Onaj mali, mršavi. Onaj sa zečjom usnom. Tako
sam ga i prepoznao. Gume su još jednom zacviljele kada je Rod ušao u zavoj
odmah nakon kapije. Motor je zaječao. Momče, što je Bracken nagazio!
Samo da ne naleti na neka kola, mislio sam gledajući kako dr Sigrand i
bolničar podižu Zečju usnu — foto-reporter je glasno stenjao — te ga
odnose. Svi su pošli s njim, i Ruth. Odjednom sam ostao sam. Ogledao sam
se, a budući je bilo vrlo tamno, nisam našao kameru. Četvoronoške sam
puzio prljavim mokrim dvorištem i neko je vrijeme tražio. Nije se slomila
usprkos tome što sam po njoj toliko gazio. Izvadio sam film koji je tako
postao neupotrebljiv i vratio ga, tako uništena natrag. Tražeći kameru, našao
sam i svoje tamne naočale. Nekim su čudom ostale čitave. Stavio sam ih na
oči.
 14

Pola sata kasnije opet sam stajao u onoj istoj pokrajnoj sobi. Na krevetu
na kojem je još malo prije ležala Silvija sada je ležala Zečja usna. Liječnici
su ga pregledali na traumatološkom odjelu i rendgenski snimili, nešto nije
bilo u redu s njegovom donjom vilicom, rekla mi je Ruth, ali nisam znao što,
a bilo mi je baš svejedno. Davali su mu injekcije protiv bolova i protiv
otrovanja, imao je flastere na licu, a jednu ruku u omči što je visjela oko
vrata. Bio je Talijan i radio je u pariškom uredu jedne velike rimske foto-
agencije. Našli su kod njega sve moguće isprave, čak i pasoš. Znao sam
koliko ima godina, kako se zove njegova agencija, gdje živi u Parizu, gdje
se nalazi njegov ured u Parizu, a gdje centrala u Rimu. Zečja usna se zvao
Angelo Notti, 31 godinu star, neoženjen. Na moju molbu ostavili su nas
nasamo. Angelo Notti izgovorio je na lošem francuskom što sve namjerava
preduzeti. Mnogo toga. Prijaviti stvar policiji. Izvijestiti svoju agenciju.
Fotografije više nema, ali umjesto toga može ispričati lijepu priču o jednoj
ženi, to jest o Silviji Moran, koju su odavde iznijeli na nosilima. Odmah ju
je prepoznao. Fotografije i ne treba. Priča je dovoljna. Lijepi skandal.
Poslastice za novine, televiziju i radio.
Ostavio sam ga da govori, jer sam primijetio da mu to izaziva bol.
Govorio je još mnogo. Slijedio me je još od onoga prepada u »Le Mondeu«,
ali sam mu uvijek nanovo izmicao. Pogriješio je, naime, nadgledajući samo
»Le Monde«, a tamo više nisam stanovao. Danas je imao sreće: slijedio je
Brackena i kad je ovaj krenuo s kolima praonice, slijedio ga je u malom fiatu.
Sada me je imao u klopci: što je Silvija radila u bolnici St. Bernadette, što
se s njom dogodilo? Što se dogodilo s Babs? Gdje je ona? Kamo su odveli
Silviju? On treba samo policiji postaviti ta pitanja. Ona će se pobrinuti za
ostalo. A pitanja će i prodati, naravno, rekao je. Svim novinama, svim
agencijama za vijesti, ORTF, američkim dopisnicima... Tako još deset
minuta: na kraju više nije mogao govoriti, previše ga je boljelo. Zavezao je.
A onda sam počeo govoriti ja.
Pokušao sam s novcem. Momak nije smio brbljati ni pod kojim
uvjetima, jasno, zar ne, moj gospodine suče? Ali, nije htio novac. Herojski
mali Talijan. Ponudio sam više. Nije htio. Ponudio sam mu, dakle, mnogo
više. Ništa. Previše me je mrzio. Mogao sam mu ponuditi i deset milijuna
dolara. Radije bih uzeo sto tisuća dolara od neke bijedne agencije. Imao je
karaktera, taj Angelo Notti. Na kraju smo obojica zašutjela. Pojavila se Ruth.
Pogledala je Zečju usnu, dala mu još jednu injekciju i rekla neka ne govori.
Tada me odvela na hodnik i zatvorila vrata.
»Nazvao je Bracken. Gospođa Moran je opet na klinici.« Kimnuo sam.
»Bracken ostaje s njom i čeka da ga nazovete, tako mi je rekao.«
Kimnuo sam.
»Što ćete s tim Talijanom?«
»Nemam pojma.«
»Gadna stvar«, rekla je Ruth.
»Vrlo gadna«, odgovorio sam. »Kako je Babs?«
»Dobro. Spava. Upravo sam bila kod nje.«
Duboko sam izdahnuo.
»Kada bih vam mogla pomoći, gospodine Norton!... Kada bih vam sada
mogla pomoći... ali ne mogu, zar ne?...« Odmahnuo sam glavom.
Naslonio sam se o zid i zatvorio oči.
»Što vam je? Je li vam zlo?«
»Nije«, odgovorio sam. »Moram nazvati, što je moguće brže. Mogu K
poći u vašu sobu.«
»Naravno!«
»Ali netko mora paziti na Talijana, da ne pobjegne.«
»Onaj liječnik od ranije je na putu k njemu.«
»Jeste li našli neki izlaz, gospodine Norton?«
»Još ne znam«, odgovorio sam. »Možda«, dodao sam. »Nadam se«,
rekao sam.
 15

»Signor Marone?«
»Da, prokletstvo. Tko je tu?«
»Kaven. Philip Kaven«, rekao sam. Sada sam govorio talijanski. Sjedio
sam za Ruthinim pisaćim stolom, ona pored mene. Nije s mene skidala
pogled svojih ozbiljnih očiju ni jedne sekunde.
»Kaven?« upitao je Marone.
»Kaven, da.«
»Jeste li u Rimu?«
»U Parizu, u bolnici St. Bernadette.«
»Jeste li pijani?«
»Ne, Carlo.«
»Phil! Što radite u bolnici?« pitao je. Glas mu je zvučao brutalno i
agresivno. Nije se mogao osloboditi svojih svodničkih obilježja, taj danas
veliki, moćni Carlo Marone, u svom dvorcu, na brežuljku snobovskog
društva, Pinciu. No da i sada sam mu rekao što radim u bolnici St.
Bernadette. Jednostavno sam mu rekao sve, gospodine suče. Primijetio sam
da me Ruth zapanjeno gleda. Odmahnuo sam glavom, slijedeće su je riječi
umirile. Rekao sam: »... tako, sada znate što se dogodilo, Carlo. A znate i
što će se dogoditi ako o svemu pisnete samo jednu jedinu riječ. Zar ne?«
»Znam«, rekao je Marone.
»Onda recite«, rekao sam. »Recite, Carlo.«
»Znam da više nijedan film kompanije SEVEN STARS sa Silvijom
neću dobiti za svoj program.«
»Točno.«
»A od tih filmova živim. Ako više ne budem dobivao Silvijine filmove,
sa mnom je gotovo.«
»Točno. I što ćete onda raditi?« pitao sam.
Šutio je. Cuo sam kako teško diše.
»Onda ćete raditi ono što ste prije radili, Carlo«, dodao sam. »Više
nećete biti distributer. Vaš dvorac, vaš novac, vaše umjetnine, sve će vam to
uzeti kompanije SEVEN STARS jer ste im ionako dužni preko glave, to
znate. Tada možete ponovno tražiti djevojke, drogirati ih, vezati ih danima
za krevet i tući nasmrt, sve dok ne budu trčale za vas — točno onako kao što
ste i prije radili.« Ruthin se pogled nije mijenjao. Nije bilo ni gadljivosti ni
iznenađenja u tim smeđim očima, samo zanimanje.
»I kad vam taj posao krene, otkrit ćemo vas. I onda doći ćete u lijepu
malu ćeliju. Dugo, Carlo, to vam obećajem, vrlo dugo.«
»Prestanite, Phil«, rekao je. »Što, dakle, treba da radim?« Rekao je to
taj ljubimac dama. čini se da ovakvi poput nas pripadaju nekom
međunarodnom klubu. Odmah se dobro razumijemo.
»Recite mi već jednom Phil, prokletstvo!«
»Dobro znate što«, rekao sam i pogledao neobični sat na školskoj ploči
u Ruthinoj sobi koji je imao samo jednu kazaljku, i dvanaest primitivnih
slika pored svake oznake sata, a ispod slike riječi — PODNE,
POSLIJEPODNE, VEČER, NOĆ, SPAVANJE, JUTRO...
»Pobrinut ću se da ta agencija natjera toga Nottija da začepi gubicu«,
rekao je Marone, a ja sam čitao što piše: KOŽA, GUMA, KRZNO,
TOPLOTA, ZIMA, SPAVANJE, SUNCE...
»Točno. Vi poznajete glavnog gazdu u agenciji.« To nije bilo pitanje,
već tvrdnja. Marone je u Rimu poznavao praktički svakoga tko je bio važan
ili opasan ili koristan ili je to mogao biti.
A poznavao je i sve poroke, tajne seksualne orgije s djecom, utajivanje
poreza, šverc devizama, zločine većih i manjih razmjera svih tih ljudi.
Stručnjak za takvo što. Tipčina, taj Marone.
»Jasno, poznajem ga«, rekao je Marone, »zove se Pietro Cossa.«
»I kakva je njegova specijalnost?«
»Sadist. Upleten je u neku stvar u kojoj je umorena jedna djevojka prije
tri godine. Sjećate li se? Djevojka koju su našli tamo na plaži u Ostiji. Slučaj
nije bio nikada razjašnjen. Sad ću odmah nazvati Cossu. Taj mi jede iz ruke,
Phil.«
»No, dakle!«
»Odlično!« rekao sam i pogledao dvoja mala invalidska kolica i
pomislio da li će i Babs trebati takva kolica, ili joj čak ni ona neće biti od
koristi. »Provjerio sam. Jedna mašina kompanije BEA dolazi iz Londona.
Da, iz Londona. Slijeće na Orlyju oko pola noći i leti dalje za Rim. Mislim
da stiže oko dva, pola tri. Dovodim naravno i Nottija. Tu stvar odmah valja
srediti.«
»Madonna mia, tri sata ujutro! Cossa će se radovati!«
»O, da«, rekao sam. »I te kako!« dodao sam. »Pošaljite mi kola na
aerodrom.«
»Koji aerodrom?«
 »Provjerite na koji slijeće avion. Nećemo sada izigravati budale, zar ne?
I pobrinite se da taj Cossa bude s vama.« »Kako se to u Parizu uopće
dogodilo?«
»Slučaj. Ovdje sam zapravo samo na proputovanju.« »Nešto će sve to,
naravno i koštati«, rekao je Marone. »Naravno«, rekao sam.
»Cossa će tražiti mnogo. Dobro, ja ga mogu i ucijeniti. Ali postoje
pravila. Nisam ni ja uvijek bio tako fin. Znate i sami. Sad sam fin, a i Cossa
je fin. Moramo mu nešto platiti da zaboravi te slike, Phil, jer on time gubi
čitavo bogatstvo.«
»Bogatstvo neće dobiti«, rekao sam. »Tu je i mrtva djevojka, zar ne?
Ali, naravno, nešto ipak košta, pa ja zaboga nikoga ne želim ucijeniti!«
»Ne Phil, ucijeniti, doista, ne želim nikoga«, reče Marone.. »Dakle,
koliko Cossa treba dobiti? Koliko najmanje? Više od minimuma neću
platiti.«
»Vidite«, rekao je Marone, »ako sada budete sitničavi poslat će nas
Cossa k vragu, imat ćemo skandal za vratom, sada. je gotovo sa mnom i s
vama također.«
»Ne zaboravite Cossu.«
»S njim nije bezuvjetno gotovo«, rekao je Marone. »Italija je čudna
zemlja.«
Imao je pravo.
Odmah je potom i rekao koliko će koštati da se Cossu u čudesnoj zemlji
Italiji pridobije za saveznika.
Mali imetak: Preračunato, oko 100.000 maraka.
Što da radim? Računao sam zapravo i sa 200.000.
Pitao sam Ruth: »Može li se u Nottijevoj sobi uključiti telefon?«
»Zašto?«
»Njegov mu šef sam mora reći da ga odmah očekuje u Rimu, inače
momka nećemo dobiti odavde.«
»Ah, tako«, rekla je Ruth mirno. »Da, telefon se može uključiti. Tko
bude zvao, neka traži priključak na 617.« »Carlo?«
»Da?«
»Nazovite Cossu. Neka nazove za deset minuta ovamo u Pariz. Broj
je...« Ruth ga je odmah napisala na komad pa pira, i pokazala mi. Kimnuo
sam joj i nasmiješio se, ali ona je ostala ozbiljna kao i uvijek. Rekao sam
Maroneu broj bolnice i tražio da ponovi. »Zatim neka Cossa traži priključak
na 617.«
»617, pronto.«
 »Okay.«
»Još nije sve okay«, rekao je Marone. »Novac morate donijeti sa sobom
to je jasno.«
»Jasno«, rekao sam i mislio kako će Marone i Cossa tih međusobno
podijeliti. »Ali, neće biti da imate toliko gotovine ovog časa«, rekao je on.
»Naravno, da nemam.«
»Bilo bi i opasno. Cossa uzima i čekove. Ima povjerenja u mene. A time
i u vas. Naravno, ako naknadno poništite ček ili ako nema pokrića, Cossa će
se odužiti. Dakle, ni u kom slučaju obračunski čekovi. S tim neću imati veze.
Radim sve što od mene tražite jer trebam Moraničine filmove. Ako Cossu
namagarčite i sve propadne, ja tome nisam kriv.« »Tko govori o
namagarčivanju?« upitao sam i primijetio da se sad ja igram Ruthinim
janjetom, već cijelo vrijeme. Mora da je ležalo na stolu. »Donijet ću, dakle,
gotovinski ček i dragog Angela.« Vjerujem da sam imao oko 1000 franaka.
»Dobro«, rekao je Marone. »Dobro, dakle, za deset minuta će Cossa govoriti
sa Nottijem i zapovjediti mu da se vrati. Radujem se, što ćemo se opet
vidjeti, dragi prijatelju.«
Spustio sam slušalicu.
Ruth me još uvijek gledala.
»Vi me prezirete, zar ne?« upitao sam.
»Prezirem? Zašto? Sada morate činiti sve što činite, gospodine Norton.
Nemate izbora«, rekla je Ruth. »Nadam se da će biti sve u redu.«
»I ja.«
»Ali, odakle vam toliki novac, tako brzo?«
»Moram još jednom telefonirati«, odgovorio sam.
Nazvao sam Roda Brackena na kliniku profesora Delamarea. Rekao
sam mu što trebam. Sjedio je u Silvijinoj sobi. Ona spava, rekao je.
»Onda je probudi. Njezina čekovna knjižica nalazi se u malom zidnom
sefu zajedno s nakitom. Neka ispuni ček. Reci joj zašto!«
»Na koliko?«
Rekao sam mu na koliko.
Zviznuo je. Onda je rekao: »Bit će predstave.«
Tada sigurno tri minute nisam čuo ništa, struja je šumila u otvorenoj
liniji. Pokušao sam sada zamisliti što radi Rod. Pogledao sam na papir koji
je pod staklom i okviren stajao na Ruthinom pisaćem stolu. Čitao sam
Ruthine riječi uvijek iznova:

...SRDŽBU POBJEĐUJ SRDAČNOŠĆU...

 Vrlo prikladno.
»Nadam se da će gospodin Bracken dobiti ček.«
»I ja«, govorio sam i nasmijao se. Ali iz očaja.
»Žao mi vas je, gospodine Norton«, rekla je iznenada Ruth. »što?«
»Žao mi vas je, rekla sam.«
»Čuo sam, vama je žao mene?«
»Da, gospodine Norton. Nije uopće lijep život što ga vodite.«
»No, da«, odgovorio sam. »Ako vi tako mislite«, dodao sam, »sigurno
imate pravo...« »Ima i ljepših načina života.« Pogledao sam prema
invalidskim kolicima. »Ali i još gorih«, zaključio sam.
»Tko zna«, odgovorila je Ruth.
»Phil?«
Bio je opet Bracken.
»Da!«
»Momče, to ti je bilo nešto! Ako sada odmah ne dobijem viski, udarit
će me kap. Najprije treba probuditi Silviju. Onda joj sve objasniti. Onda joj
reći da trebamo ček. Kad sam joj rekao koliko, skoro je poludjela.«
»Sluša li te?«
»Ponovno hrče. Momče, ja više nisam dovoljno zdrav za takvo što. Ja
...«
»Da, da«, rekao sam. »Imaš li ček?«
»Da.«
»Da li ga je ispravno ispisala?«
»Nije.«
Janje mi je palo iz ruke.
»Nije?«
»Upravo je još smogla snage za potpis — slabost, bijes i opijenost, i
gore desno još je uspjela napisati broj. Ispisati brojku riječima moraš sam.
Za to nije bila više sposobna. Ali da bi točno pripazila hoću li čekovnu
knjižicu opet staviti u sef i zaključati ga, to da.«
»I objesiti joj ključ oko vrata.«
»Ne, pozvonila je i predala ključ dežurnom liječniku. Momče, nijedna
te žena u tvom životu nije tako voljela. Čestitam. I nijedna žena nije imala
toliko povjerenja u tebe.« »Odvezi transportna kola u neku drugu ulicu,
svući kutu i dođi što je moguće brže u bolnicu. Taksijem, čekaj pred
bolnicom. Donesi moj ogrtač i šešir.«
»Okay, Phil!«
»Trenutak, još nešto!«
 »Još nešto, nebesa, što?«
»Da li je Silvijin jet u Madridu?«
»Naravno, pa njime ste odletjeli u Madrid i Babs i ti. Posadu sam poslao
s praznom mašinom i rekao kapetanu da ću se javiti.«
»Znaš li gdje posada stanuje, u kojem hotelu?«
»Jasno.«
»Nazovi. Reci im da odmah polete. Rim. Aerodrom Leonardo da Vinci,
kao uvijek. Pozicija 45. Lijepo sa strane. Što je moguće brže. Želim se vratiti
u Pariz sa SUPER-111 to bolje izgleda.«
»Imaš pravo«, rekao je Bracken, »uvijek se može nešto dogoditi, nikad
se ne zna. Onda izgledaš bolje sa SUPER-111. Nazvat ću odmah Madrid.
Prije toga još Cossu u Rimu. »Ciao, dragi!«
Spustio sam slušalicu i opet uzeo janješce.
»Moramo k Nottiju. Priključiti aparat«, rekla je Ruth, kao da mi je
ortak. »Poziv iz Rima može stići svakog časa.« »Imate pravo!«
Ustali smo u isti mah.
Pritom smo slučajno došli tako blizu da su nam se lica gotovo dotakla.
Osjetio sam iznenada ludu želju da poljubim Ruth, ali nisam se, naravno,
usudio i odmaknuo sam se »Rekli ste Maroneu jednu rečenicu koju nikako
ne mogu zaboraviti«, rekla je Ruth.
»Što sam rekao?«
»Rekli ste: Ovdje sam samo na proputovanju!«
»Da, i?«
»Tom ste rečenicom opisali čitav vaš život.«
 16

Taj Pietro Cossa, rimski šef agencije, dakle, taj je doista nazvao dvije
minute nakon što smo Ruth i ja priključili telefon u sobu u kojoj je bio Notti.
Liječnik je pomno pazio na Zečju usnu, kad je zatim telefon zazvonio i kada
sam Nottiju rekao da signor Cossa želi s njim razgovarati, blenuo je u mene
kao krava kad grmi. Morao sam mu doslovno utisnuti slušalicu u ruku i
podignuti mu ruku na uho. Taj Cossa nije dao Nottiju uopće doći do riječi.
Od prvog je časa toliko vikao na njega, da je Notti tu i tamo jedva uspio u
razgovor ubaciti po koje »prego«. Što sve ne može postići mamac od
100.000 maraka ili barem veći dio toga, pomislio sam. Nakon četvrt sata,
Notti je bio gotov. Samo je još govorio »si, si, si«. Kada je spustio slušalicu
bio je tako slab da me nije mogao ni pogledati s mržnjom.
»Sve si shvatio?« upitao sam.
Kimnuo je i obliznuo natečene usnice.
»Letim s vama«, rekao je tiho. »Ništa se ne bojte, neću napraviti
nikakav skandal. Potpuno sam miran, sasvim pitom.« Tada je rekao:
»Taj pas.« Sada je mrzio svog šefa. Valjda je uvijek morao nekoga
mrziti taj mali Talijan.
»Onda dobro«, rekao sam. »Krenimo, mladi prijatelju.«
»Ali ne tako«, rekla je Ruth. »Moramo ga urediti.«
»Inače će vas zaustaviti prvi policajac.« A onda je rekla Nottiju:
»Dođite sa mnom.«
»Da, madame. Odmah, madame, sigurno, madame. Hvala madame«,
mucao je Notti dok je izlazio iz kreveta, obuvao cipele i tražio svoj kaput.
Liječnik mu je pomagao kao djetetu. Dražestan momak, taj div od liječnika,
doista, moj gospodine suče.
Rekao sam tiho Ruth: »Oprostite mi.«
Ona je upitala: »Zašto?«
»Sve što ste učinili za mene protuzakonito je.«
»Naravno, gospodine Norton«, odgovorila je i pogledala me. Mirno i
ozbiljno. »Apsolutno protuzakonito.«
»Ako ikada budete imali bilo kakve poteškoće s policijom, sve ću
preuzeti na sebe. Prisilio sam va ... ja ... ja ću onda sve priznati...«
»Stanite!«
»Ne mogu podnijeti pomisao da zbog mene zapadate u poteškoće!«
 »Neće ih biti. A ja ne mogu podnijeti pomisao da vi mislite kako sam
to učinila za vas.«
»Nego za koga?«
Samo me je pogledala.
»Smijem li još jednom k njoj?« pitao sam još uvijek njemački, vrlo tiho.
»Idite«, rekla je Ruth. »Ionako se ovdje snalazite. Imate još malo
vremena, a onda dođite na traumatološki.«
 17

Ozdravi. Ozdravi sasvim. Molim. Toliko je stavljeno na kocku. Doista

ću te voljeti i uvijek ću se igrati s tobom i sve ću činiti što tražiš, ali ozdravi.
Toliko bi ljudi došlo u strašne situacije ako ne ozdraviš. Potrudi se. Molim
te, molim te, molim te, potrudi se. Znam, sada ti je najteže, ali ako si dadeš
truda, lakše ćeš ozdraviti. Lakše se ozdravi ako se želi ozdraviti. Možeš
poželjeti sve na svijetu, ispunit ću ti sve. Znaš, nije istina da te nisam
podnosio. Mislim, tebe. Svu djecu nikada nisam podnosio. A onda tako si
mi često bila na putu. I sav onaj teatar što sam ga godinama zbog tebe morao
izigravati, ali kunem ti se, više neću glumiti, doista te volim. Kao i ti mene,
samo da sada ozdraviš. Molim te. Stajao sam pred velikim krevetom. Babs
je ležala postrance, tako izgubljena i malena, a bila je upaljena samo plava
sijalica. Neka sestra ležala je obučena na kauču do prozora. Pokrila se
vunenim pokrivačem jer nije bilo baš toplo. Jednu od onih malih električnih
svjetiljki što ih je svuda moguće zakačiti, pričvrstila je na prozorsku dasku i
čitala je. Znam još i sada što je čitala: »Nada« od Andre Malrauxa.
Opet sam pogledao Babs i molio je da ozdravi i opet i opet ali to sve
nema smisla, pomislio sam na kraju. Isto sam tako mogao govoriti
mramornoj figuri. Zaželio sam sestri laku noć, ova kinine i nastavi čitati
Malrauxovu »Nadu«. Napustio sam bolesničku sobu.
Bilo je nešto prije pola deset.
 18

I to mi je bila noć, moj gospodine suče!

Ruth, dr Sigrand i onaj treći liječnik uredili su Zečju usnu kako bi se
barem po noći mogao pokazati. Imao je tri velika flastera na licu, očistili su
mu ogrtač, cipele i šešir. Budući da je toliko krvi isteklo iz Nottijeva nosa,
kravatu i košulju dao mu je dr Sigrand (dr Sigrand!), svoju košulju i kravatu
— liječnici u svojim sobama uvijek imaju nešto rublja, koju pidžamu, drugo
odijelo itd. Košulja je Nottiju bila, naravno, prevelika, u ovratnik je mogao
gurnuti dva prsta, a kravata mu je visjela do pupka. Nazvao sam Suzy,
ukratko joj objasnio što se dogodilo i da moram u Rim. Suzy je plakala.
»Sutra sam opet ovdje, mon petit chou.«
»Ali, do sutra se može štošta dogoditi«, rekla je Suzy. »Ove noći neću
zaspati ni minute, to znam. Imaš li sve?
Jesi li dosta toplo obučen? Pasoš? Novac? Doći ću na aerodrom i
donijeti sav novac što ga imam kod kuće.«
»Ne, mon petit chou, imam sve«, odgovorio sam joj.
Doista sam imao sve. Ono što sam trebao a još nisam imao, čekalo me
na ulazu u bolnicu — Bracken mi je donio. Dok su još malo pudrali Zečju
usnu, išao sam s Ruth u podrum bolnice do velike uljne peći i uništio
Nottijev film, a u jednom od onih velikih spremnika koji prihvaćaju smeće i
sve što odozgor pada u njega, uništio sam Nottijevu kameru. U spremniku
se okretala čelična spirala meljući sve što se tu našlo, kutije, papir, krvave
zavoje, metal i kameru. Promatrao sam kako je mrvi. Pritom sam se ponovno
uspeo i izišao pred bolnicu. Tamo je stajao taksi. Ušao sam i kimnuo
Brackenu, skinuo kutu, obukao svoj ogrtač i stavio šešir. Vozač je nijemo
gledao preda se i pjevušio: ’La vie en rose'. Pasoš sam imao uza se, kao
uvijek. Bracken mi je dao samo djelomično ispunjen ček.
»Ljubav«, rekao je Bracken.
Uzeo je moju kutu, izišao i rekao tako da šofer nije mogao čuti, da će
se drugim taksijem vratiti u »Le Monde« i tamo bdjeti cijelu noć, budem li
nazvao ili nešto trebao, ili ako nešto pođe po zlu. Rekao je da je još iz
Delamareove klinike rezervirao dvije karte za BEA-ov let za Rim s Orlyja u
ponoć, na moje i Nottijevo ime. Nije se moglo drukčije, kod kontrole ionako
gledaju pasoše, zar ne? Avion je sasvim pun, rekao je Bracken, to su bila
posljednja dva mjesta. Mora se imati sreće.
 Vratio sam se u bolnicu po Nottija. Bracken je već bio nestao. Noćni
mu je čuvar pozvao taksi, rekao je moj šofer. Ugurao sam Nottija u taksi, i
ja za njim. Kada smo krenuli, još sam se jednom okrenuo jer sam htio
mahnuti, ali su Ruth i Sigrand već bili otišli u kuću. Rekao sam šoferu da
mora nagaziti papučicu jer na Orlyju moramo uhvatiti jedan avion. Nije htio,
jer ako nas uhvate pajkani ili ako upadne u radar-kontrolu, oduzet će mu
dozvolu. Dao sam mu dvije stotine franaka napojnice i odmah sam imao
osjećaj da već letimo.
Dakle, uspjeli smo. Stigli smo osam minuta prije polijetanja
londonskog BEA aviona, projurili smo kroz pasošku i carinsku kontrolu,
kola od BEA pokupila su nas i odvela do aviona. Tako smo krenuli.
Nekoliko nas je ljudi, naravno, znatiželjno pogledalo, ali većina je bila
umorna ili su spavali: u prvom razredu sam smjestio Nottija do prozora i
prekrio mu lice zastorom. Zamolio sam jednu stjuardesu da nam donese
nešto za piće. I da ne bi morala mnogo trčkarati naručio sam odmah bocu
viskija, led i sodu. Sve nam je donijela i ja sam izmiješao Nottiju piće, on ga
je ispio i pružio mi čašu.
Natočio sam mu i drugo piće, a on nije rekao hvala, već samo koliko
me mrzi. Bilo je dobro što sam naručio bocu. Trebala nam je kasnije jer je
let bio strašan. Upadali smo iz oluje u oluju i cijelo smo vrijeme morali biti
privezani. Boeing je propadao, tresao se, drmao, činilo mi se da čujem svaki
njegov motor posebno, mnogi su ljudi mislili da ćemo se srušiti i bili su vrlo
histerični. Konačno smo ipak stigli čitavi. Na pisti je već stajao Maroneov
srebrni bentley.
 19

Nema smisla da detaljno opisujem Maroneov dvorac, najljepši na

najljepšem od svih brežuljaka Rima, na Pinciu, moj gospodine suče. Previše
bi mi oduzelo mjesta. Možda ste gledali film »Građanin Cane« s Orsonom
Wellesom, taj glasoviti film što ga je Orson Welles napisao kao ključnu
pripovijest o novinskom kralju i milijarderu Hearstu (Orson je sam igrao
glavnu ulogu). U tom filmu je novinski kralj dao sagraditi palaču na Floridi.
Palača se zvala »Xanadu«, a »Xanadu« se zvala i palača što ju je dao
sagraditi mongolski princ Kublai-Khan, unuk Džingis-Khana, utemeljitelj
Juan-dinastije u Kini (bilo je to 1270, što sve nemam zahvaliti leksikonima
naše izvanredne zatvorske knjižnice!). Palača Kublai-Khana bila je smeće
prema palači koju je Orson Welles dao sagraditi u filmu za svog novinskog
cara. Bio je to najveći privatni ljetnikovac na svijetu. Tako je pisalo u knjizi
snimanja — Orson mi je poklonio jedan primjerak, a ja sam taj film, to
majstorsko djelo gledao devet puta, a knjigu snimanja poznajem gotovo
napamet. Kod Maronea, naravno, nije bilo ni izdaleka tako ludo, ali ipak dok
god bih dolazio na Pincio, morao sam misliti na Orsonova »Građanina
Canea«.
Samo kroz park vozili smo se pet minuta. Onda su se kola konačno
zaustavila pred zgradom s bijelom mramornom fasadom, ukrašenom divljim
ornamentima. Zatim još daljnjih pet minuta kroz salone, knjižnice i sobe
pune slika, dok konačno -ne uđosmo u radnu sobu Carla Maronea. Bijeli
mramor, tamnocrvene presvlake na namještaju i zlatna boja plemenita drva.
Ogromno ogledalo. Grčka statua, nekakav goli momak kojemu je
nedostajala jedna ruka, bacač diska. Sav namještaj dakako antikni. Ovaj se
Marone probio, sam bog zna, prikazujući filmove Silvije Moran!
Morao sam maloga Angela Nottija munuti u leđa da bi uopće upao u
prostoriju. Zastao je kao oduzet piljeći u neki kao zid veliki goblen, sigurno
star tri stoljeća. Notti je oteturao ravno u ruke nekom čovjeku koji se upravo
digao iz duboke fotelje. Taj čovjek na koga je Notti naletio, jer sam ga ja
gurnuo, uhvatio je Nottija za kravatu (kravatu dra Sigranda) stresao ga tako
jako da je jadni Notti letio amo-tamo, potom ga udario u trbuh, tada mi
postade jasno tko mora da je taj gospodin: Pietro Cossa, šef velike rimske
agencije.
 Carlo Marone sjedio je u renesansnoj stolici, odbijao dimove iz svoje
cigare i promatrao, napola zatvorenih očiju kako Cossa udara malog Nottija
u trbuh i niže posvuda ne dirajući, doduše, lice. Po drugi put ove noći bivao
je premlaćen jadna luda! A sada još i štapom. Dok ga je tukao, Cossa je
neprestano galamio na foto-reportera. Dobro razumijem talijanski, ali nisam
mnogo razumio od onoga što je Cossa vikao. Siguran sam, doduše, da je
Marone razumio. Bio je to prinčevski talijanski.
Čuo sam neko dahtanje, okrenuo sam se i otkrio neku djevojku
ispruženu na crveno-zlatnoj sofi. Bila je plavokosa, ogromnih grudi, dugih
nogu, lijepog lascivnog tijela, samo u grudnjaku i gaćicama. Oboje crne
boje. Djevojka je napeto promatrala tučnjavu. »O bože«, rekla je. »O bože,
to je strašno...« Ali uživala je u sceni koja joj se pružala. Uostalom, ako tako
nešto nađete u stanu nekog bogatog Rimljanina, moj gospodine suče, možete
biti sigurni da je pred vama Njemica. Mislim da ju je Marone ostavio ovdje
ležati da joj priušti taj lijepi prizor. Djevojka je uostalom bila pripita. I to
pošteno. Neprestano je šmrcala. Sluzokoža nosa bila joj je posve isušena.
Kokain, mislio sam! Uništio sam mu jednu doista radosnu noć, mom dragom
prijatelju Maroneu. Kakva šteta. (CroWarez.org )
Nesretni Notti pokušao je nešto propentati u svoju obranu, ali mu nije
uspjelo jer ga je Cossa neprekidno udarao. Notti je cvilio. Blondina je
vrištala. A onda je Pietro Cossa taj ubojica iz hobija, milijunaš i šef velike
agencije odvukao Nottija u drugu sobu. Vrata, bijela, sa zlatnim intarzijama,
zlato u pločicama, vidio sam to i prije, visoka sigurno dva i po metra,
zatvorila su se za njima.
»Nestani«, rekao je Marone blondini.
Ona se priglupo nasmijala, ustala, zavrtila stražnjicom kao kakva
striptizeta i otkloparala u cipelama s vrlo visokim potpeticama kroz neka
mala vrata oblijepljena tapetama. S vrata se obratila Maroneu na strašnom
talijanskom: »Ja ću leći, Carlo, da? Dođi brzo, molim te!«
»Doći ću uskoro«, rekao je Marone za svojim stolom. »I, ako uskoro ne
dođem, počni bez mene, Kristina.« To joj se očito učinilo strašno smiješnim.
»Zatvori vrata«, rekao je Marone. Kristina je nestala. »Neugodno je, što
Cossa uvijek treba publiku kad nekoga muči.«
»Neukusno, je li?« rekao je Marone.
»Jadna svinja«, odgovorio sam ja.
»Tko?«
»Mali, Notti, foto-reporter.«
Marone odmahne glavom.
 »Taj nije jadan«, rekao je Marone.
»Što?«
»Uopće nije jadan. On i Cossa su stari ljubavni par. Što misliš koliko je
Notti već izvukao batina od svog slatkog starog. I uvijek ponovno uživa. On
bi to najradije uvijek pred publikom.«
»Kako to? Zar je taj Notti...«
»Mazohist«, odvrati Marone dosađujući se. »Zar to još niste
primijetili?«
»Dakle, imao si pravo«, rekao sam sebi. »Bio si uvijek mišljenja da
Zečja usna ima neku korist od dobrih batina, na, molim.«
Marone je nešto rekao, ali ga nisam razumio.
»Što je?«
»Ček«, rekao je Marone.
Rekao sam: »Moram ga najprije ispuniti.«
»Što to znači? čujte Phil, ako me kanite prevariti...«
»Ne kanim vas prevariti«, rekao sam i objasnio mu, zašto ček još nije
do kraja ispunjen. Sjeo sam za mramorni stol i ispisao iznos slovima i datum,
kao mjesto ispostave Rim, pri tome sam strašno pazio da se ne zabunim, jer
kao što sam rekao, Silvija je potpisala samo jedan jedini ček i ako ovaj
pokvarim, mogu još samo jednom letjeti u Pariz i pokušati dobiti novi ček,
pokušati, velim, jer nije sigurno da bih ga dobio i pored sve velike ljubavi i
povjerenja. Uredno sam ispunio ček i predao ga Maroneu. Gledao ga je
možda dvije minute i zatim je još jednom ponovio sve što će se dogoditi ako
nešto na čeku ne bude u redu. Ja sam mu također ponovio što bi se tada
dogodilo, a on se smijao i upitao me da li moram natrag prvim jutarnjim
avionom. Ima jedan i oko podne.
»Zašto to želite znati?«
»Ako imate vremena, mogli biste se pozabaviti Kristinom«, odgovorio
je Marone.
»To je vrlo ljubazno od vas, Carlo«, odgovorio sam, »ali moram brzo
natrag. U Silvijinom jetu.«
»Kako god želite Phil«, rekao je Marone, ustao i otišao do bara.
»Htio sam vam samo učiniti uslugu. Kristina je sjajna. Iz Miinchena.
Znate li što radi?« Rekao mi je. Zvučalo je vrlo zanimljivo, ali doista sam
morao vrlo brzo natrag u Pariz. »Viski?«
»Da«, odgovorio sam. Bila je to viski-noć.
Sjeli smo, svaki sa čašom u ruci, i slušali divljanje velikog mesnog
sadiste iz pokrajnje sobe.
 »Neće dugo trajati«, rekao je Marone. »Nema više publike. Samo još
završetak igre.«
Žalosno je pogledao ček.
»Već ćete podijeliti sa Cossom«, dodao sam. »Nemojte plakati!«
»Ne, sve moram dati Cossi.«
»Zašto? Pa vi znate za umorstvo one djevojke! Imate ga u šaci«, rekao
sam.
»Kad vam kažem da sve moram dati Cossi«, rekao je Marone. Bio je
tako lijep da sam ga jedva mogao gledati. Znate kako jedan Rimljanin već
može biti lijep: crna kosa, plemenito lice. Cezarski nos. Oči kao žeravice,
čuo sam od nekoliko djevojaka da je sasvim impotentan. Kada sam ih upitao
zašto se onda s njim petljaju, budući da je Marone zadrta škrtica, i nijedna
se od njega nema čemu nadati, sve su one, na moje iznenađenje jednako
odgovorile: Zato jer tako fantastično izgleda.
Marone se javi, a oči su mu pritom bile baršunaste kao nikad prije: »Sve
ću učiniti za vas Phil, ali pod jednim uvjetom. Nešto mora ostati i meni, zar
ne?«
»Ali, vi ćete i dalje dobivati Moran-filmove za distribuciju, zar ne?«
»Nećemo govoriti o ucjeni. Moran-filmove bih i dalje dobivao za
distribuciju, da vam se u Parizu nije dogodila nesreća.«
»Što je, dakle, vaš uvjet?« upitao sam.
»Kakav je Silvijin posljednji film?«
»Prvorazredan«, odgovorio sam.
»Dakle, sudjelujemo u igri samo pod uvjetom da premijera tog filma
bude u Rimu«, rekao je Marone žvačući cigaru, dok je u pokrajnjoj sobi još
uvijek urlao Pietro Cossa sa svojim ljubljenim Angelom Nottijem.
»Hm!«
Znate, moj gospodine suče, Rim baš nije grad u kojem je popularno
održavati premijere super-filmova, dakle, filmove sa Silvijom. Suviše
provincijski. Cijela je Evropa zapravo suviše provincijska. Svi dosadašnji
Silvijini filmovi imali su premijere u Sjedinjenim Državama. U Hollywoodu
ili New Yorku. Ali Evropa!
»Obećajem vam da ću uzeti najbolje kino. Uzet ću festivalsko kino, kod
Koloseuma. Uzet ću Teatro Sistina! Kunem vam se da ću dovesti najbolju i
najbogatiju publiku. Takvu premijeru Rim još nije vidio. Takvu premijeru
ni vi još niste vidjeli. O praizvedbi filma TAKO MALO VREMENA pričat
će se još deset godina!«
»Hm!«
 »Uredit ću da dođu najbolji kritičari. Odakle god hoćete. Vi odredite
tko će doći od kritičara. Ili Bracken ako vi to ne znate.«
To sam progutao.
»Obećajem vam da ću dovesti nekoga iz Vatikana, cijelu vladu i nekog
uglednog Rusa! I aristokraciju, i izdavače, industrijalce, bankare, sve što
samo možete zamisliti!« »Zašto vam je tako stalo do te premijere?«
»Alfredo Bianchi«, rekao je i srknuo viski.
»Što je s Bianchijem?«
»On je Silvijin partner u filmu TAKO MALO VREMENA!« »Da, i?«
»Što je sada? Početak prosinca. Kada će film biti gotov? S kopijama, s
predreklamama, ostalim?«
»Ne prije travnja«, odgovorio sam.
»Onda je to ono pravo«, rekao je Marone.
»Kako to?«
»Bianehi leži opet na klinici, zar ne?«
»Da. Čuo sam o tome. Ovdje u Rimu.«
»Ovaj put će odapeti«, rekao je Marone. »Imam svoje veze, velim vam
taj neće živjeti duže od tri mjeseca. To bi se izvrsno poklopilo, Phil!«
»A ako ne odapne? Već se više puta činilo da je gotov, pa nikako«,
odgovorio sam.
»Ovaj put sigurno! Evo vam ove kuće bude li Alfredo u travnju još živ«,
rekao je Marone. »Znam to od tajnice šefa klinike. Izdržat će najduže do
travnja. Najduže! Cin-cin!« »Cin-cin«, dodao sam, ali se pri tome nisam
dobro osjećao. »Phil! Najpopularniji glumac Italije. Obljubljen u cijelom
svijetu. I Rimljanin! I umre u Rimu! I kad umre mi krećemo s njegovim
posljednjim filmom, u Rimu! Sa Silvijom! To će vam sigurno donijeti
trostruku dobit u Italiji«, rekao je Marone. »I u Francuskoj! Pitajte Joea.
Hoćete li ga nazvati i upitati?«
Zanijekao sam glavom.
Momče, mislio sam, ako Alfredo zbilja bude živio samo još dva
mjeseca i ako film krene nakon njegove smrti, onda mora krenuti ovdje u
Rimu, to je jasno. Ipak sve je to odvratno. Onda sam pomislio: posao je
posao, i rekao sam: »Što se mene tiče, okay. Naravno, morate odletjeti u
Hollywood i razgovarati s Joeom. I dakako kad već vi toliko više zarađujete,
morat ćete i Joeu učiniti stanovite ustupke.« »Čujete, Phil...«
»Bezuvjetno. Inače Joe neće pristati«, rekao sam i odlučio nazvati Joea
čim se vratim u Pariz. »Ako pristanete na Joeova traženja — a ona neće biti
nečovječna, to znate i sami, da Joe nije nikada bio nečovječan prema vama
— ako, dakle, pristanete, možete biti sigurni da će se i Silvija složiti s
premijerom u Rimu. Govorit ću s njom. I Bracken će je nagovarati. Joe će
govoriti s njom. Ona će doći u Rim. Budete li poštivali Joeove male želje —
još ćete uvijek i sami dovoljno zaraditi. Uvjet je, naravno, da Alfredo
Bianchi doista na vrijeme umre.«
»Taj će umrijeti, ja vam se kunem«, rekao je Marone. »Dajte mi vašu
čašu.« Izmiješao nam je još dva pića, kucnuli smo se. Tada su se otvorila
velika vrata i ušuljao se Angelo Notti pognute glave. Za njim njegov debeli
gazda. »Hajde«, rekao je Nottiju.
Notti me nije pogledao. Suze strasti kapale su na sag dok je govorio:
»Molim vas da mi oprostite, monsieur Kaven. Molim vas tisuću puta da mi
oprostite. Ono što sam učinio bilo je ružno, podlo i kukavički. Beskrajno mi
je žao. Molim vas da mi oprostite. Ja sam dobio kaznu koju sam zaslužio.«
Vidio sam da su oči njegova gazde svjetlucale. Sada je i ovaj imao od toga
koristi.
»Kakvu kaznu, Notti?« upitao je Marone.
Notti je šutio.
»Recite«, viknuo je Cossa.
»Više nisam u pariškom uredu«, rekao je Notti i plakao sve jače. »Još
danas ću odletjeti daleko odavde. Radit ću u jednom drugom uredu.«
»Gdje?« upitao sam.
»Bliski istok«, rekao je Notti jecajući. »Tel-Aviv.«
Cossa me je pogledao trijumfirajući i kuckao svojim štapom po
mramornom podu. »Mister Kaven vam još nije oprostio Notti.«
»Molim da mi oprostite, monsieur Kaven.«
»U redu«, rekao sam. »Opraštam vam.«
»Recite hvala«, dreknuo je Cossa.
»Hvala monsieur, hvala«, jecao je Notti.
»Sada van. Sluga će vam pozvati taksi. I da ste u deset kod mene u
centrali«, zaurlao je za njim Cossa.
Mali Notti se idući natraške udaljavao i nestao. »Zahvaljujem, signor
Cossa«, rekao sam.
»Nema na čemu. Gdje je ček? Ah, tu. Vrlo lijepo. A sada, Carlo,
hoćemo li?«
»Ja sam već pitao Phila«, rekao je Marone.
»I?«
»On želi odmah natrag.«
 »Signore«, rekao je Cossa. »Vi ne znate što odbijate. Vi ne trebate sami
sa Kristinom... Ne, sva trojica! Nešta što biste mogli samo i zamisliti. Razvili
smo vlastite ideje. Kristina radi sve.«
»Ali ne baš sve dobrovoljno«, rekao je Marone. Cossa se ponovno
tresao od smijeha.
»Ne, dobrovoljno ne sve, ali mi... mi je nagovorimo ... signore. Vi
nemate pojma kako smo spretni u nagovaranju!« »To je vrijedno vidjeti«,
rekao je Marone. »Onda?«
»Ne«, rekao sam. »Vrlo ljubazno od vas, Carlo, ali moram natrag u
Pariz.«
Bilo mi je žao, a Marone je dao da me odvezu na aerodrom njegovim
bentleyjem, pošto smo dogovorili da će nazvati Joea i potom odletjeti u
Hollywood čim Joe bude imao vremena. Povratak u Pariz u Silvijinom
SUPER-111, koji je stigao iz Madrida, kada sam došao na aerodrom već je
stajao spreman na ponešto udaljenoj poziciji 45, bio je vrlo ugodan i miran.
Spavao sam dva sata. Spustili smo se kasno prije podne na Orly. Prolazeći
mimo kontrole opet sam nosio tamne naočale. Imao sam osjećaj da me
činovnici neobično pogledavaju. Prošao sam pored novinskog kioska i
odmah mi je bilo jasno zašto. Najprostije, najgore i zato najviše čitane
novine od svih pariških bulevarskih novina, visjele su i ležale hrpimice.
Pročitao sam glavni naslov:

PHILIP KAVEN PRETUKAO TALIJANSKOG

FOTO-REPORTERA U BOLNICI SAINTE BERNADETTE.

A ispod toga:

ŠTO JE SILVIJINOG STALNOG PRATIOCA TJERALO U

BOLNICU?
 20

»Rod!«
»Konačno, Phil, gdje si!«
»Orly! Upravo sletio. Govorim iz javne govornice.«
»Nema li reportera?«
»Nisam vidio nikoga.«
»Prokletstvo.«
»Što znači prokletstvo?«
»Pa čitao si već taj prokleti list.«
»Zato i zovem. Kako su mogli saznati?«
»Nemam pojma. Možda šofer koji je tebe i Nottija vozio na Orly? Već
satima telefoniramo.«
»Tko mi?«
»Ja i liječnici u bolnici St. Bemadette. Liječnici i bolničari. Ja i
Delamare. Silviju smo do daljnjega smirili.«
»Što to znači?«
»Kada se ponovno osvijestila na profesorovoj klinici, počela je iznova
divljati. Ona sestra Helena pozvala je Delamarea, i on ju je napunio
injekcijama.«
»Kakav je to izraz?«
»No dobro, ta znao je što je Silvija skrivila. Da to ne bi ponovila
Delamare joj je dao nekoliko injekcija. Mala kura spavanja. Neće se
probuditi tri dana. Stalno dobiva nove injekcije. Ona je sada izvan igre i neće
nam zadati briga.«
»Kako lijepo!«
»Zatim sam razgovarao s tvojim prijateljem, Lucienom, noćnim
vratarom iz ’Le Mondea'. On je razgovarao s onom praonicom rublja itd.,
itd.«
»I?«
»I ništa! Ništa! Ništa! Nitko ne zna kako je taj prljavi list sve saznao.
Joe je rekao da je to apsolutna katastrofa!« »Joe Gintzburger?«
»Da.«
»Iz Hollywooda?«
»Da.«
»I s njim si razgovarao telefonom?«
 »Momče, zar si poblesavio? S njim sam prvo razgovarao. Uzeo je prvi
avion i već je na putu za Pariz.«
»I što je rekao?«
»Da je sada ulje na vatri. Da sada imaš sve reportere Pariza za vratom.
Da, naravno, moramo uložiti demanti kod tog lista. Već je sve
pripremljeno.«
„Što je pripremljeno?«
»Uzet ćeš taksi i odvesti se u grad. U 12 sati te čeka Maitre Lejeune.
Kod ’Fouqueta\ Moraš onamo. Znaš li gdje je ’Fouquet’?«
»Tko je Maitre Lejeune?«
»Moraš se voziti u centar, Champs Elysees .,.«
»Guzico jedna, znam gdje je ’Fouquet’! Želim znati tko je taj Lejeune!«
»Na uglu Avenije Georgea V. Tu ćeš ući i...«
»Rod, prebit ću te namrtvo kada te vidim. Serem ti na ’Fouquet’.
Odmah mi reci tko je taj Lejeune!«
»Joeov odvjetnik u Parizu. Već se dogovorio s izdavačem tog usranog
lista. U dva sata. Morate doći. Sutra imamo najljepši demanti. Kad završiš
sa Lejeuneom...«
»Kako ćemo dobiti demanti?«
»Ne prekidaj me, prokletstvo! Joe je rekao da moraš odmah dalje raditi
a to neće biti tako jednostavno. Ali mora biti, bezuvjetno mora, pod bilo
kojim okolnostima!«
»Što?«
»Babs mora iz bolnice, što je moguće brže.«
»Ali Babs ne može van! Prvo, nesposobna je za prijevoz a i sam veliš
da sve uokolo vrvi od reportera?«
»Za reportere ću se ja pobrinuti. I taj Lejeune! Odmah ćeš ga prepoznati
kod Touqueta’. On je najdeblji čovjek u Parizu, rekao je Joe. Što se tiče
Babs, ona može iz bolnice. Razgovarao sam telefonski sa Sigrandom. Pod
određenim okolnostima i uz najveći oprez Babs se može odvesti. Ona još
danas mora nestati iz Pariza. I ti s njom.«
»Kamo?«
»U Nürnberg.«
»Što?«
»Nürnberg, budalo. Grad u Njemačkoj. Budalo. Na kliniku s koje dolazi
ova žena, dr Reinhardt. Ona će sve pripremiti.« »Sve pripremiti?«
»Da, idiote! Babs ide sada k njoj! Ona leti s Babs! I ti letiš s njih dvije.«
 21

Maitre Lejeune žderao je školjke kada sam stigao do »Fouqueta«. Nije

se moglo reći da on jede školjke. U cijelom svom životu, prije i poslije,
nikada nisam vidio čovjeka koji za stolom tako neukusno izgleda. Odvjetnik
Lejeune, kojemu je Joe slijepo vjerovao, sjedio je na crvenoj baršunastoj
klupi, ispod nekog zrcala. Na njegovom je stolu stajala posuda s ledom i
bocom bijelog vina. Pred njim su bila dva tanjura. Uzimao je debelim i vrlo
ružičastim prstima posljednje komade s jednog tanjura na kojemu mora da
je bilo mnogo školjaka (jer je na drugom tanjuru bilo mnogo praznih
ljuštura). Stao sam kod ulaza i gledao ga jer takvo žderanje još nikad nisam
vidio. Lejeune je naručio pržene školjke, dakle, već rastvorene, s mnogo
peršina i još više češnjaka i ulja. Imao je lice ostarjele svinje. Jedući izgledao
je kao ostarjela svinja u ekstazi. Jednu polutku za drugom prinosio je svojim
ružičastim ustašcima, i pošto bi progutao školjku, oblizao ružičastim
jezikom ljušturu, redovito bi ispijao po gutljaj vina. Ruke su mu bile masne!
Obrazi su imali džepove kao u hrčka i visjeli su mu preko ovratnika košulje
sve do revera kaputa. Maitre Lejeune praktički nije imao vrat. Svinjska mu
je glava sjedila na ramenima. Bio je potpuno ćelav. Trbuh mu je bio tako
velik da je morao odmaknuti stol kako bi mogao sjesti. Imao je začuđujuće
kratke ruke i s mukom je dosizao do školjki i do bijelog vina.
Prišao mi je konobar. Rekao sam da imam sastank s Maitre Lejeuneom.
Pola minute kasnije stajao sam pred njim. Pet minuta kasnije znao sam da
nije samo beskrajno proždrljiv i debeo, već i beskrajno lukav.
Upravo čovjek kakvog smo trebali. Kada sam pristupio njegovu stolu,
samo je kratko podigao pogled sa svojih školjki. Imao je vrlo sitne, lukave
svinjske očice.
»No, evo, stigli ste monsieur Kaven?« rekao je Lejeune visokim čistim
dječačkim glasom.
»Odakle znate da sam ...«
»Bez idiotskih pitanja, molim vas«, odgovorio je obrađujući posljednju
školjku. »Sjednite. Žao mi je, kod mene nema mjesta. U avionima moraju
uvijek izvući naslone za ruke jer mi trebaju dva mjesta. I plaćam uvijek dva.
Žlijezde, znate, žlijezde.« Uzdahnuo je. Dvojica konobara donijela su novi
tanjur sa školjkama i novi pribor. Stolnjak je izgledao kao zemljopisna karta,
tako ga je Lejeune zasvinjio. Naručio je još jednu bocu »Blanc de Blanc«.
Sjeo sam. Jedan od konobara uljudno je čekao. Lejeune je rekao umjesto
mene: »Donesite za mog prijatelja najprije tuce ostriga, ali Tmperial’, a ne
španjolske. Španjolske su premasne.« »Ali, hvala, ja ne bih ostriga«, rekao
sam.
»Naravno da biste.« Dok je govorio, širio se takav miris bijelog luka da
sam gotovo pao sa stolice. »Dakle, hajde, najprije tuce Tmperiala', Charles.«
»Da, monsieur Maitre.«
»I čašu. Pijete li bijelo vino?«
»Uvijek me boli glava od njega.«
»Onda bijelo 162!« rekla je debela vreća.
Mahnuo je konobaru da ode i bacio se kao vuk na novu porciju školjki.
»Poslije ručka otići ćemo u taj listić«, rekao je Lejeune i opet obliznuo
jednu ljušturu izvana.
»Delikatesa«, rekao je. »Jedem ih uvijek samo pržene.«
Popio je, podrignuo i rekao: »Strašna priča s tim jadnim djetetom. Išla
mi je upravo na bubrege! Uopće nemam apetita!« Konobar je donio bocu
bijelog vina, dao mi da probam i čekao. Broj 162 bio je izvrstan. Kimnuo
sam, konobar Charles mi je natočio punu čašu i udaljio se.
»Još mnogo toga morate danas obaviti! Vi — mislim.« »Da«,
odgovorio sam. »I vi«, odgovorio sam.
»Ja? Zašto? Ah, vi mislite na taj pišljivi list? Smiješno! Toga ja smažem
kao školjku!«
Ponovno se podrignuo. »Pazite kako ćemo to uraditi. Objasnit ću vam
dok budemo čekali na vaše ostrige i na moj Cordon bleu.« Slušao sam a on
mi je objašnjavao. Tipčina, taj Maitre Lejeune. Još ni danas ne znam koje
mu je pravo ime.
 22

Aferu sa skandaloznim listom doista je smazao kao školjku, a otmjenim

izdavačem je tako reći obrisao pod. čovjeka, koji osim tih novina posjeduje
još i dvoje ozbiljne novine, izdavačku kuću i dva najveća ilustrirana časopisa
u Francuskoj, doslovno nije pustio da dođe do riječi.
»Vi znate, monsieur, da vas mogu tužiti za deset milijuna franaka«,
rekao je Lejeune, tako reći umjesto pozdrava, držeći još izdavačevu ruku u
svojoj. Izdavač je ustuknuo jedan korak. Miris bijelog luka, što ga je širio
odvjetnik ispunjavao je sav prostor, a izdavačeva soba bila je vrlo velika i
namještena dragocjenostima.
Ali tri porcije prženih školjki.
»Mi imamo svjedoke i dokaze za našu tvrdnju«, rekao je izdavač
povukavši se iza pisaćeg stola. »Primio sam vas samo iz susretljivosti,
Maitre, svađati se možete s našom pravnom službom. To što mi tiskamo,
istina je. Mene nećete pokolebati svojim opće poznatim metodama. Mene
ne!«
»Ja imam tužbu Phila Kavena, protiv vašeg lista«, rekao je najdeblji
čovjek kojega sam ikad vidio pjevušećim glasom eunuha, stavljajući pritom
na stol jednu pisaniju od više stranica, koju je izvadio iz svoje torbe. »To je
tužba za klevetu. U njoj se od vas najprije traži da na istom prostoru u vašim,
hm... novinama, istim rasporedom i veličinom slova izjavite da je vaša
skandalozna vijest laž i da ćete sad objaviti istinu i dalje ...«
»Znate, Maitre, i moje strpljenje ima granica! Molim vas da odmah
napustite ...«
».. .da će vas monsieur Kaven, moj klijent — punomoć je priložena —
tužiti radi teške uvrede časti i klevete, za deset milijuna franaka. Novih«,
rekao je Lejeune. »Tužba će biti podnesena još danas, ako se ne složimo
kako bi demanti trebao izgledati.« Podrigivanje.
»Vi znate, ja sam čovjek koji vrlo brzo djeluje i ništa ne prepušta
slučaju.«
»Monsieur Kaven«, rekao je izdavač (imao je biser u lijepoj kravati),
»želite li tvrditi da u dvorištu bolnice Sainte-Bernadette niste premlatili foto-
reportera?«
»Monsieur Kaven je Nijemac, kao što znate, monsieur«, rekao je brzo
odvjetnik (već smo se kod 'Fouqueta' dogovorili da ja ne progovorim ni
riječi) »i ima velike poteškoće s francuskim jezikom. Zbog toga ću ja
umjesto njega pročitati primljenu izjavu.« Uzeo je još jedan papir iz torbe i
čitao vrlo brzo: »Ja, Philip Kaven, izjavljujem: Uvečer 2. prosinca 1971. bio
sam na odjelu za uho, nos i grlo bolnice Sainte-Bernadette u posjeti
mademoiselle Clarissi Geiringer, našoj dadilji. Mademoiselle Geiringer leži
od 28. studenog 1971. na tom odjelu, pošto su kod nje nastupile neke vrlo
opasne pojave na području nosne šupljine«, izjava monsieur Kavena, zar ne
— »napuštao sam bolnicu, u dvorištu me je napala nekakva individua i
udarila. Branio sam se, tada je neznanac pobjegao. A prema izmišljotini u
današnjem izdanju lista...« ovdje je Lejeune s uživanjem izgovorio njegovo
ime — »i tekstu koji slijedi, jasno je da je napadač bio reporter i da je radio
po nalogu svoje redakcije, koja me je izabrala kao žrtvu za svoj
senzacionalistički nesvjestan izvještaj — očito pripremljen od druge ruke.«
Novo podrigivanje.
»Mademoiselle Geiringer se nalazi u spomenutoj bolnici, na
spomenutom odjelu, treći kat, privatni odjel, soba 36. Ona moje navode
može u svako doba potvrditi a to će i učiniti. Molim da se preda tužba
zbog...«
»Prestanite«, rekao je izdavač Lejeuneu. A meni: »Vi, dakle, priznajete
da ste bili u bolnici i da ste pretukli reportera, monsieur Kaven?«
»Vi trebale pitati mene, a ne monsieur Kavena«, zakreštao je Lejeune.
»Da monsieur Kaven to priznaje. Sa zadovoljstvom. On uostalom i traži da
se kazni reporter zbog fizičkog napada. On nema pojma kako se čovjek zove.
Neobično je da je taj čovjek od toga časa nestao, kao da ga je zemlja
progutala.«
»Odakle to znate?«
»Prije nego što smo došli k vama prošli smo kroz prostorije redakcije i
ispitivali reportere, odnosno prije svega foto-reportere.«
»Postoji nešto kao redakcijska tajna, Maitre.«
»Sud će u tom slučaju redakcijsku tajnu staviti izvan snage, kako bi
došao do istine. Radi se o tjelesnoj povredi. Mi ćemo pružiti dokaze da vi, a
ne glavni urednik, onog... lista vaše izdavačke kuće, snosite odgovornost za
lažni izvještaj...«
»To nije istina!«
»...jer ste upravo kod ovog revolveraškog lista koji vam je tako prirasao
srcu, jer donosi najviše novaca, uvjetovali da predsjedavate svakom sastanku
redakcije, da vi izdajete naloge — o tome slijedećeg dana!«
 Nakon Cordona bleua (s prilozima) pojeo je Lejeune još komad torte i
popio dupli Armagnac. »Dokazat ćemo da ste dali nalog da se monsieur
Kaven slijedi, pošto ste doznali da je već dva puta bio u bolnici Sainte-
Bernadette, pa ste predosjećali senzaciju. U interesu čistoće francuske
štampe...«
»Sada dosta«, rekao je izdavač, i pozvonio na jedno dugme. »...
nedopustivo je, da se ovom listiću i nadalje dopušta njegova rabota«,
nesmetano je nastavio Lejeune (neznatno vonjao po bijelom luku), »i zbog
toga će se moj klijent obratiti francuskom savjetu za štampu, sa zahtjevom
da poduzme odgovarajuće oštre mjere protiv tog lista.« Lejeune je promatrao
svoje ne baš čiste nokte.
»Za taj list i zbog izostanka anonsi, što valja očekivati, mogao bi to biti
kraj te publikacije, monsieur.«
Ušla je jedna vrlo zgodna sekretarica i ostala stajati pored vrata.
»Molim vas, nazovite bolnicu Sainte-Bernadette, mađemoiselle
Henriette«, rekao je izdavač »i zatražite privatni odjel za uho, nos i grlo,
sobu...« »... 36«, asistirao je Lejeune ljubazno.
»Kada dobijete vezu, spojite me.«
»U redu, monsieur.«
Sekretarica je nestala. A ja sam ponovno mislio da je ovo prokleto lukav
odvjetnik, prvi put sam to pomislio još kod jela, kada mi je sve objašnjavao.
(Na pitanje, kako je uspio nagovoriti Clarissu da legne na privatni stacionar
bolnice St. Bernadette, Lejeune je odgovorio: »Još noćas je Bracken zatražio
savjet od mene — novine su bile na ulici već u jedan sat po ponoći. Vidio
sam mademoiselle Clarissu i odmah sam shvatio da je zaljubljena u vas.
Voila, monsieur. Čestitam.« Upitao sam: »A u bolnici? To nije bilo tako
jednostavno. Morali su je zavesti pod krivim imenom. Morali ste, dakle,
imati i sudioništvo liječnika.« On je odgovorio: »Bila je samo jedna osoba
kojoj sam se obratio, monsieur Kaven. Ona je sve uredila... odmah. Ta
liječnica — znate, koju mislim? Ona također voli... ne, ne vas, djecu, djecu
voli ta liječnica... bolesnu djecu... jedno, jedno vrlo bolesno dijete... opet mu
je lošije, monsieur...«) Babs je opet lošije, razmišljao sam, a moram s njom
u Nürnberg, još danas. S Ruth. A Joe sa svojim psima tragačima već leti
prema Parizu. A Silvija će se opet probuditi za nekoliko dana...
Zazvonio je telefon na izdavačevu stolu. Digao je slušalicu, javio se,
rekao svoje ime, i oslovio Clarissu njezinim. Dalje nije stigao. Nisam sasvim
razumio, ali ipak toliko da si je Clarissa — prepoznao sam njezin glas —
dala poprilično oduška. Malo histerije može ponekad biti korisno, moj
gospodine suče. Clarissa je tog izdavača natjerala da na kraju još samo
promuca: »Molim vas tisuću puta da mi oprostite ... ne, ne... to sigurno nisu
bili reporteri moje izdavačke kuće koji su pokušali... ne znam... uistinu ne
znam ... časna riječ... mademoiselle. Morate to shvatiti, ja mogu utjecati
samo na reportere mojih novina. Više ni jedan jedini neće biti kod vas, nestat
će za pet minuta...« Spustio je slušalicu i ogorčeno pogledao Lejeunea.
»Vi«, rekao je, »vi... vi...«
»Da, monsieur?« upitao je ljubazno starkelja pjevušećim glasom kao u
dječaka.
Izdavač je iznenada skočio i istrčao iz sobe.
»Vidite«, rekao je Lejeune lijeno zijevajući, »već djeluje.« »Već
djeluje«, dodao sam ja. »A kako ćemo se riješiti svih drugih reportera? Tamo
su vani momci svih pariških novina!« »Uvijek jedno za drugim, dragi
gospodine Kaven«, rekao je Lejeune. Rekao je »gospodine«. Ljubazno. Ali,
ja sam ga doista razumio. Odvratio sam: »Ispričavam se, znate što radite.
Zahvaljujem vam.«
»Ne trebate zahvaljivati. Monsieur Gintzburger će već dobiti račun za
moj honorar.«
Vrata su se otvorila.
Izdavač se vratio i s njime dvojica gospode. Jednoga od njih predstavio
je kao glavnog urednika onih novina, a drugog kao pravnika kuće. Sjeli smo
svi za veliki stol. Ni slijedećih pola sata nisam progovorio ni jedne jedine
riječi. Nakon toga stvar je bila sređena. Sutra će se objaviti ispravak tvrdnji
iz današnjeg glavnog članka. Polovicu naslovne strane činile su samo te
svinjarije. Drugu polovicu naslovne strane ispunit će još jednom ponovljena
vijest i moj demanti što ga je s oznakama sloga pisama i tipova slova predao
Lejeune. Ujedno im je dao još nešto, što je tražio da potpišu izdavač, pravnik
i glavni urednik: ne dobije li njegov klijent do 19 sati istoga dana otisak
naslovne strane sutrašnjeg izdanja i ne suglasi li se s njezinim sadržajem on
će, dakle Lejeune, postupiti na odgovarajući način u moje ime. Lejeune je
još dodao da ima prijatelja, državnog tužioca odgovornog za pitanja štampe.
Taj će čekati u svom uredu...
Mislio sam, kako bih rado imao živce toga Lejeunea. Do sada sam
samog sebe uvijek smatrao otpornim, ali u usporedbi s njim bio sam običan
nervčik. Da nije taj Lejeune bio tako brutalan i podmukao, i da je svojim
protivnicima dao samo nekoliko minuta za razmišljanje, cijela stvar bi
krenula po zlu, jer bi sasvim sigurno u bolnici netko pogrešno reagirao, i
otkrio cijelu prijevaru. Stoga sam zadržao dah dok su trojica momaka
potpisivali. Izdavač i njegova dvojica namještenika ispratili su nas do lifta.
Izdavač mi je stegao ruku i još se jednom ispričao. Oprostio sam mu. I
Lejeune mu je oprostio, iako nije bio zamoljen. Spuštali smo se. U petom
katu zamolio nas je glavni urednik da mu oprostimo. Oprostili smo i njemu
i u četvrtom je katu izišao. Pravnik nas je pratio do prizemlja. Bio je to stariji
gospodin dostojanstvena izgleda. Pred pokretnim vratima izlaza rekao nam
je: »Ucjenjivali ste, lagali i prevarili — to znamo svi. Vas ...«, pritom je
pogledao mene, »prezirem. Vaše ponašanje, gospodine kolega...« —
pogledao je Lejeunea — »smatram vrijednim mržnje.«
»Tant pis«, rekao je Lejeune veselo. Prevedeno, to bi značilo otprilike:
tim gore. Ili: Kako mi je to svejedno. Ili: To je vaša kaša.
Još sam se na cesti smijao ovom odgovoru, moj gospodine suče. Jer ja
sam, na žalost, idiot, totalna budala.
 23

»Najprije sam počela studirati povijest umjetnosti«, rekla je Ruth.

»Veoma me je zanimala povijest umjetnosti, estetika i povijest književnosti.
Onda mi se to nije činilo dovoljnim, pa sam upisala još i filozofiju.«
Bilo je 19.45 sati, 3. prosinca 1971, jednoga petka, Ruth i ja sjedili smo
s obje strane kreveta što se nalazio u malom salonu Silvijina jeta SUPER-
111. U krevetu je ležala Babs, duboko spavajući pod utjecajem teških
lijekova, kojima su je opskrbili prije puta. Silvijin jet je mirno letio kroz noć
obasjanu mjesečinom s bistrim nebom i nebrojenim zvijezdama. Prozori
malog salona bili su zamračeni, ali se iz prednjeg dijela kabine moglo vidjeti
mjesec i zvijezde.
Prije četvrt sata napustili smo aerodrom Orly. U pilotskoj kabini bila su
četiri člana posade. Za svakoga od njih stavio bih ruku u vatru — bili su to
ljudi koji nam ni pod kojim uvjetima nisu mogli biti opasni, godinama u
Silvijinoj službi. Babs je ležala tako mirno da se moglo gotovo, pomisliti da
je mrtva. Prigušen zvuk motora prodirao je u salon gdje je gorjela jedna
jedina mala zasjenjena svjetiljka.
»Bilo je sve pomalo ludo«, produžila je Ruth i točno sam znao da govori
samo da bi me umirila, da bi me zadržala mirnim i ohrabrila. Bio sam sretan
što mi je ovako govorila, u toj neobičnoj noći, visoko iznad svjetala i duboko
ispod hladnog svjetlucanja zvijezda, na deset tisuća metara visine, s djetetom
pred nama koje je lebdjelo između života i smrti.
»Htjela sam pisati doktorat«, rekla je Ruth, »o pitanjima estetike. Ali
što sam god duže studirala, postajalo mi je sve jasnije da pitanje npr. o ljepoti
i kako je mi osjećamo, konačno postaje psihološki problem. Prekinula sam,
dakle, svoj studij i počela sasvim iznova. S medicinom. Zbrčkana
egzistencija, zar ne?« Nagnula se nad Babs, uzela tlakomjer iz velike torbe
i pregledala djevojčicu koja je u iskrivljenom položaju spavala na krevetu
na kojem sam tako često spavao sa Silvijom.
Kapetan je došao k nama i šutke nas promatrao.
»Kako je?«
»Nije lošije«, odgovorila je Ruth.
»Za 40 minuta smo iznad Nürnberga, na aerodromu čekaju ambulantna
kola, gospođo doktor. Doći će do aviona.« »Hvala vam mister Callaghan«,
odgovorila je Ruth. Kapetan se naklonio i vratio u pilotsku kabinu.
Callaghan je bio Kanađanin. »On veoma voli Babs«, rekao sam Ruth i čuo
šum turbine.
»Malo prije mi je rekao koliko poštovanja osjeća prema vama — ženi s
tako veličanstvenim pozivom, najljudskijim od svih poziva.«
»Ne«, rekla je, »neka ne misli tako o meni. Nitko tako ne treba misliti
o nama liječnicima, a prije svega oni sami ne bi smjeli o sebi tako misliti.
Liječnik koji to ipak čini i koji se poput mene, na primjer, brine za bolesnu
djecu vjerujući pritom da je od Boga poslani vjesnik pravog humanizma sa
zadaćom da čovječanstvu prinese velike stvari, takav će se liječnik brzo
razočarati. Posao liječnika nije i posao filantropa. To nije dobronamjerni rad.
Ruth je sa Babsina čela uklonila pramen kose ljepljiv od znoja.
»Ali vi ipak živite za tu djecu«, odgovorio sam, »za njih se žrtvujete.«
»Fraze«, rekla je Ruth. »Glupe fraze — oprostite.«
Nije me gledala dok je dalje govorila. Iz džepa svog zelenog kostima
izvukla je izlizano janješce-igračku i okretala ga među prstima. »Ovako kao
što ja postojim zbog te djece, tako ona postoje zbog mene, gospodine
Norton. Moram ostati pri imenu Norton, ne zaboravite.«
»Ne zaboravljam. Ali nisam razumio ono što ste malo prije rekli.« Ruth
je nastavila ozbiljno: »Kada ćemo doći u Nürnberg, u dječju bolnicu u kojoj
radim, upoznat ćete mnogu djecu. Djecu sa svim vrstama bolesti. Vjerujem
da ćete najbolje razumjeti što sam mislila, ako vam ispričam razgovor što
sam ga pred odlazak u Pariz vodila s jednim od te djece — jednim mladićem.
Zove se Tim. Neizlječivo bolestan. Potpuno uzet. Ogromne inteligencije. Ali
će ostati neizlječen. Sedamnaest mu je godina. Dakle, Tim mi je rekao:
'Znaš, ja mislim da ti nisi ovdje samo zato da sa mnom razgovaraš, da me
slušaš i da me njeguješ.. Rekao je to, naravno, drugim riječima.«
»Naravno.«
»Ali to je bio smisao.«
Avion je zaokrenuo. Oboje smo se nagnuli kako bismo spriječili da
Babs sklizne sa ležaja. Ruth nastavi: »'Nego što misliš Tim’, upitala sama
ga. A on je odgovorio: 'Pretpostavljam da ne pokušavaš samo otkriti što je
sa mnom, nego da istodobno pokušavaš otkriti i što je s tobom.« Avion je
opet letio ravno. Ispravili smo se.
»Što je s vama, gospođo doktor?«
»Da, tako je pitao Tim. A onda je dodao: 'Sigurno te usrećuje pomisao
da postojiš zbog mene ovdje. Naravno, ne samo zbog mene, nego i zbog sve
ove djece ovdje. Ali ja jednostavno ne vjerujem da si ovdje isključivo samo
zato da nas njeguješ. Ti želiš učiniti i nešto za sebe!’«
 Babs je zastenjala.
Ruth me je pogledala. »Tim je imao pravo, gospodine Norton. Ja...« —
ugrizla se za usnicu — »imala sam potpuno određene razloge da prekinem
studij povijesti umjetnosti i da postanem liječnik.
»Liječnik za djecu. Djeca, ma koliko bila bolesna, mnogo su bliža
pravim osjećajima od odraslih. Mnogo su poštenija prema sebi samima,
ukoliko im je razoren mozak — a često i tada — jer žele razumjeti što se
zbiva s njima. Za mene je, gospodine Norton, od samog početka bilo
jedinstveno iskustvo uspostaviti kontakt s takvom djecom. Vidite ...«
Neobično, pomislio sam kako se ova tako sigurna i energična žena
odjednom muči da formulira svaku rečenicu, svaku riječ!
»... vidite, katkada je teško razumjeti vlastite osjećaje ... i... i razloge
koji vas tjeraju na određene postupke. Dakle, u mojoj bolnici jednostavno
sam prisiljena, da, prisiljena, iz dana u dan polagati račune sebi samoj o svim
pogreškama što ih činim, a činim ih, naravno, stalno.«
 24

Otprilike u to vrijeme (ovo što slijedi saznao sam kasnije od Roda

Brackena) zaustavila su se dvoja policijska kola pred aerodromom Barajas.
Pozvao ih je direktor restorana. Barajas je aerodrom u Madridu. Nalazi se
12 kilometara sjeveroistočno od grada. U aerodromskom restoranu zavadili
su se i potukli pijani muškarci. Četvorica policajaca samo su na trenutak
pogledali gužvu i odmah zatražili pojačanje preko radija. Došlo je do
masovne tučnjave među sedamdesetoricom podivljalih.
Mnogi od njih uhapšeni su i kasnije izvedeni pred sud zbog davanja
otpora državnim organima, zbog tjelesnih povreda, narušavanja reda i mira,
zlonamjernog uništavanja imovine, nanesenih uvreda itd. Madridske novine
»ABC« pisale su o skandalu u Štampi i tražile da se poduzmu mjere pro tiv
odgovornih. Odmah potom otpušteno je jedanaest španjolskih novinara i
foto-reportera, zatim još dvojica iz državne agencije za vijesti EFI, te
sedamdeset i jedan inozemni novinar iz različitih zemalja, novina i agencija.
Otkazan im je daljnji rad na španjolskom tlu i zabranjeno zadržavanje u
zemlji u trajanju od pet godina. Javnost je prvi put saznala o događajima na
aerodromu u drugom izdanju dnevnika oko 23.20 sati. U apartmanu broj 315
hotela CASTELLANA HILTON sjedili su pred televizorom Rod Bracken i
nevjerojatno debeli pariški odvjetnik Lejeune. Obojica poprilično pijani. Sa
zadovoljstvom su pratili vijesti i filmske izvještaje iz Barajasa. Stolić sa
bocom viskija, sodom i srebrnom posudom za led stajao je između njihovih
stolica.
»Onda, kako sam to izveo?« upitao je Maitre Lejeune. Oba muškarca
imali su na sebi samo hlače i košulje raskopčanih ovratnika. Lejeune je jeo
hladno pile dok je govorio. »Izvrsno ste to izveli, Maitre«, rekao je Rod.
»Možete to jednom zgodom ispričati Joeu Gintzburgeru.« »To je prvo
što ću učiniti kad dođe u Pariz. Doista, ja doduše nisam budala, ali nije mi
jasno kako ste to izveli!« »Kako to?«
»Naviknut sam na svašta od tih novinara«, rekao je Bracken. »Ali da se
tako ponašaju kao ovdje na Barajasu, i tako mnogi! Ta morali su znati što ih
čeka ako naprave takvu gužvu i ako se napiju. Konačno ipak mislim da nitko
ne bi umro od razočaranja. Da su bijesni na nas, to razumijem ali da pri tome
moraju praviti skandale dok ne dođe policija, te da riskiraju izgnanstvo i
zatvor...« Pogledao je u Lejeunea.
 »Morao sam malo pripomoći«, rekao je ovaj srebrnkastim glasom,
glođući jednu kost.
»Tako?«
»Ja, s nekoliko prijatelja. Prijatelji su glumili novinare. Uvijek je dobro
imati prijatelje.« Lejeune se podrignuo. »Joe će morati još malo dublje
posegnuti u džep. Moji prijatelji...«
»Jasno.«
»Bilo je potrebno jer smo tek na početku jedne gadne stvari, monsieur
Bracken...« — kimnuo je Lejeune zabrinuto
— »da ti prokleti senzacionalistički novinari i agencije svugdje dobiju
po glavi. — Da dobiju po glavi s izgonom, zabranom rada i tako dalje. Da
bi nam ubuduće bili manje za petama. Valjalo im je najprije slomiti
ambiciju. Mislim da smo to postigli.«
»Ali, je nekoliko reportera ipak pratilo ambulantna kola do klinike
Salmeron«, rekao je Bracken.
»I kako je to bilo dobro! Naravno da sam prethodno telefonom
razgovarao sa Salmerónom. On je sam dočekao Clarissu ispred klinike kad
su kola stigla i rekao novinarima nekoliko ozbiljnih riječi. Doista su mekana
kao maslac ova pileća prsa! Salmerón je moj prijatelj. Učinio sam mu uslugu
jednom prilikom kada mu je neki Francuz ostao pod nožem. Sada on čini
uslugu meni. Draga Clarissa će neko vrijeme ležati kod mog prijatelja
Salmeróna. Ja sam dragu Clarissu doveo i u Sainte-Bernadette, zar ne?«
»Da li je i tamošnji šef vaš prijatelj?«
»Ne«, odgovorio je Lejeune. »Tamo sam govorio s drom Sigrandom.
Rekao je da svakoga mogu primiti u bolnicu. Više ne. Sve ostalo je uredila
ta doktorica Reinhardt. Ona se obavezala preuzeti odgovornost za sve
protuzakonito što se zbivalo u bolnici St. Bernadette. Pismeno! Naime, zato
jer je mlada žena puna ljubavi.«
»Ljubav prema Kavenu?« upitao je Bracken.
»Za ime božje, ne?«
»Ljubav prema Babs?«
»Ljubav za svu bolesnu djecu«, odgovorio je Lejeune. »Izvanredna
žena, monsieur Bracken, uistinu. Preuzela je veliku odgovornost. A s druge
strane, ne događa se baš da jedan liječnik drugome iskopa oči, zar ne?«
»Vi ste također izvanredan čovjek, Maitre«, rekao je Bracken na kojega
je Lejeune očito ostavio dubok dojam.
»Znam«, odgovorio je debeli odvjetnik. »U vaše zdravlje, prijatelju
moj.«
 /
Kad smo odvjetnik i ja napustili poslovnu zgradu onog novinskog
ureda, odvezli smo se u »Le Monde«, gdje su u to vrijeme još bili Bracken i
doktor Wolken. Lejeune i Bracken raspravili su sve što se još trebalo
dogoditi s drom Wolkenom i sa mnom. Lejeune je više puta telefonirao. U
16 sati napustili su nas advokat i Bracken, ovaj posljednji s putnom torbom.
Nazvao sam Suzy Sylvestre u njezin kozmetički salon. Bila je strašno
uzbuđena jer je, naravno, i ona čitala novine.
»Što će se sada dogoditi, mon petit chou?«
»Budi tako dobra i idi odmah kući, i spremi odmah sve Babsine stvari
u ona dva kovčega i...«
»Ali, zašto?«
»Molim te dopusti da izgovorim do kraja. U jedan kofer natrpaj moja
odijela, rublje itd ...«
»Ti želiš otići od mene?« vrisnula je Suzy.
»Pst! Saberi se!«
»Oprosti, ali, ako ti odeš ... to je tako strašno!«
»Ja te uopće ne ostavljam, moram samo otići na tren. Gdje si?«
»Ovdje u uredu.«
»Može li te netko čuti?«
»Ne.«
»Dobro, pazi: Babs mora iz Pariza, radi reportera. Ja moram s njom. Što
je moguće brže.«
»Kamo?«
»U Njemačku. Ona ide na drugu kliniku. Nürnberg. I jedna liječnica leti
s nama.« Tako se to lako dogodi, moj gospodine suče. Vidite, samo trenutak
nepažnje.
»Liječnica? Kakva liječnica?« vrisnula je Suzy.
»Ona koja ju je i do sada liječila.«
»Kako to da ta ide u Njemačku?«
»Jer je Njemica i jer kao liječnik radi u Nurnbergu.« »Mislila sam da
radi u Sainte-Bernadette.«
»I to. Ali...«
»Razumijem već. Spavaš s njom, da? Od početka, je li? Zato si rekao
da ne možeš ostati kod mene, ha? Kako se đubre zove?«
»Suzy, molim te!«
»Jasno je. Spavaš s njom!«
»Ne! Ne spavam!«
 »Spavaš!«
»Ne!«
»Kako se đubre zove, želim znati?«
»To ne igra nikakvu ulogu!«
»Aha, dobro onda, ne? Već ću saznati. Raspitat ću se u bolnici St.
Bernadette.«
Postajalo je opasno po život. Gospodine suče, da taj dugi razgovor
skratim: uspjelo mi je, nakon bezbrojnih ljubavnih i drugih zaklinjanja toliko
je umiriti da je odustala raspitivati se u bolnici St. Bernadette. Pobijedio sam
kad mi je ovo palo na pamet:
»Ne budi glupa! Pa moje stvari većim dijelom ostaju kod tebe! A i ja
sam sutra opet kod tebe.«
»Ne vjerujem ti. Nikada više nećeš doći.«
»Kunem se da ću opet doći. Svi Jenkiji iz Hollywooda dolaze.
Jednostavno moram sutra opet biti u Parizu!«
Jadna, lijepa, bespomoćna Suzy. Jednostavno nema povjerenja u sebe.
A uz to tako sposobna mala kurvica. Neobično! Rekla je gušeći se:
»Pred Jenkijima imaš pune gaće, to vjerujem. Za mene te ne boli glava!
Ali kada Jenkiji dolaze u Pariz, doći ćeš i ti, to vjerujem! Kuda da pošaljem
kovčege?«
»Chérie, volim te!«
»I ja tebe. Što misliš da bih se inače tako uzbuđivala? Kuda da pošaljem
kovčege?«
Rekao sam Suzy kamo.
 25

Bio je još dan kada su Bracken i Lejeune stigli u bolnicu Sainte-

Bernadette.
»Merde alors!« rekao je taksist, »što li se ovdje zbiva?« Doista je
igledalo zastrašujuće, kako mi je Bracken kasnije ispričao. S obje strane
ulice bili su parkirani automobili, jedan do drugog. Običan promet se jedva
odvijao. U automobilima su bili zavaljeni ili o njih oslonjeni muškarci u
kožnim bluzama, u krznom podstavljenim ogrtačima ili debelim puloverima.
Mnogi među njima imali su fotografske aparate. »Usrani reporteri? Ha?«
upitao je šofer.
»Čini se«, odgovorio je Lejeune.
»što hoće ovdje?«
»Nemam pojma.«
»Ah, da.« Taksist je bio malo spor. Ne samo u vožnji. »Ta noćas je
ovdje bila ona tučnjava, s onim momkom Moranove i onim reporterom, čitao
sam.«
»Zbilja?«
»Vi niste čitali?«
»Ne«, rekao je Lejeune. »Vozite nas pravo u prvo dvorište, pred odjel
za uho, nos i grlo.«
»Da se ne nasmijem«, rekao je šofer, »žao mi je, dalje ne mogu. Tamo
prijeko je ulaz.«
Bracken je platio, tada su on i Lejeune napustili kola. Tada su na obojicu
nasrnuli, fotografirali su ih, derali se na njih. Reporteri su htjeli znati što
Bracken tu radi, kakva posla tu ima poznati Lejeune, gdje sam ja. Bracken
nije odgovarao. Išao je iza Lejeunea, koji se kao ogroman ovan probijao
među novinarima. Pred ulazom u kliniku stajala su dva policajca. Trudili su
se, no bez uspjeha, napraviti prolaz Brackenu i Lejeuneu. Konačno su
obojica bili u kući.
Pristupio im je neki mladi liječnik.
»Monsieur Bracken, monsieur Lejeune?«
»Da?« zapiskutao je debeljko. »Vi ste doktor Rivière. Mi smo
razgovarali telefonom. Prepoznao sam vaš glas. Sve je spremno?« »Sve je
spremno«, odgovorio je mladi liječnik. Odveo je dvojicu posjetilaca u sobu
desno od ulaza. U sobi su bili dr Sigrand i Ruth. Na podu je Bracken ugledao
nosila i na njima ispod pokrivača, još samo otkrivenog lica, Clarissu. »Haj,
Clarissa«, rekao je Bracken. Klimnula je blijeda i odlučna.
„Čujete«, rekao je dr Sigrand, »sad moramo brzo raditi, inače ćemo
zapasti u neugodnosti.«
»Ako ste vi spremni, mi jesmo«, odgovorio je Lejeune. Sigrand je
prišao telefonu na zidu i nešto kratko rekao. »Ambulantna kola dolaze«,
rekao je zatim. »A i nosači odmah stižu.«
»Hvala, monsieur le docteur«, odgovorio je Bracken. Onda je kleknuo
pored Clarisse: »Hvala i vama, Clarissa! Žao mi je, ali sada neko vrijeme
nećete ništa vidjeti.« Promatrao je dio pokrivača odmaknut s lica i okrenuo
se prema Sigrandu:
»Hoće li imati dovoljno zraka?«
Sigrand je kimnuo, kleknuo i pokazao Brackenu nekoliko proreza na
gornjem dijelu pokrivača. Onda je prekrio i Clarissino lice i pričvrstio
pokrivač. Ušla su dva nosača, podigla nosila i bez riječi krenula prema
izlazu. Bracken i Lejeune išli su iza njih. Lejeune se još jednom naklonio
pred Ruth i Sigrandom.
»Najsrdačnije zahvaljujem.«
Ruth i Sigrand nisu odgovorili.
Tada je stvar krenula. Pred ulazom u kliniku zaustavila su se velika
ambulantna kola. Odjednom se stvorilo pet policajaca i još ona dvojica od
ranije. Odguravali su, tukli i nogama udarali reportere, koji su jurišali kao
ludi. Kasnije mi je Bracken rekao da takvo urlikanje i psovanje još nije
doživio ni kod jedne Silvijine premijere. Jedan osobito lukav reporter
pokušao je strgnuti pokrivač sa Clarissine glave. Bracken je podigao nogu i
pogodio ga točno u onu stvar. Reporter je sjeo na pločnik. Dok su još uvijek
fotografirali, a bolničari podizali nosila u ambulantna kola, mnogi su foto-
reporteri već otrčali svojim kolima. Lejeune i Bracken ušli su posljednji u
ambulantna kola.
Sirena je počela zavijati, a plavo svjetlo se počelo okretati. Vozač je
pritisnuo papučicu i kola su krenula. Van na cestu! Bracken je promatrao
kroz zadnji prozor ambulantnih kola kako reporteri uskaču u svoje
automobile i pokreću ih. Pet minuta kasnije vozio je ogroman konvoj iza
kola sa crvenim križem. »Voilà«, rekao je debeli Lejeune, a onda je izvukao
iz džepa tablu čokolade! »S lješnjacima!« rekao je.
 26

Ambulantna kola vozila su prema Le Bourgetu manjem od dva pariška

aerodroma. Odvezla su se na pistu, gdje su pored dva aviona redovnih linija
stigla i tri chartera. Nosila su što je moguće uočljivije prenesena u jedan od
njih. Reporterska rulja stigla je u međuvremenu, a Lejeune je naredio da se
pričeka s utovarom. Smrkavalo se. Četvrt sata su elektronski fleševi
osvjetljavali pistu pred charterom kao da je dan. Odvjetnik je doista sve
sjajno pripremio. Posada chartera stigla je tek kada su nosila već bila u
avionu. Bila su trojica.
Ispričali su dobrovoljno svakom reporteru koji je htio čuti, da je
monsieur Bracken iznajmio njihovu mašinu za let u Madrid. Zatim su —
Lejeuneu se uopće nije žurilo — bezbrojni reporteri odjurili u telefonske
kabine na pošti i izvještavali svoje novine, agencije ili kolege u Madridu, a
drugi su u međuvremenu otkrili, gle čuda! da se i drugi charter može
iznajmiti. (Lejeune je dao pripremiti i drugi od dva aviona kojega je posada,
doduše, bila vrla šutljiva.« Tako su na kraju poletjela oba aviona, u jednom
Clarissa, Lejeune i Bracken i drugi natrpan reporterima. Bracken mi je
kasnije pričao da su potom zajedno s Clarissom sve sredili. Izvadili su jedan
od oslonaca za ruke da bi debeli Lejeune mogao sjesti. Odvezali su Clarissu
sa nosila i igrali onu popularnu igru s kockama, 421, koju Francuzi tako vole.
I pili su pomalo. A nad Pirenejima, gdje svi avioni uvijek počinju neugodno
podrhtavati zbog ovdašnjih zračnih vrtloga, kao što su mi često objašnjavali
a ja nikada nisam razumio, dakle, preko Pireneja je Clarissi bilo mučno te je
trebala mnogo papirnatih vrećica; naposljetku je opet ležala na nosilima, a
Bracken i Lejeune su sami igrali 421, jer to se može igrati i udvoje.
Od komandnog tornja, koji vodi avione, piloti su saznali da ih je drugi
charter pretekao te da će prvi sletjeti u Barajas. »Letite malo sporije, ako
možete«, rekao je Lejeune kopilotu, kada mu je ovaj javio tu vijest, »da bi
se gospoda imali vremena pripremiti.«
I te kako su bili spremni, moj gospodine suče, kada je Brackenov avion
sletio! Osim reportera iz onog drugog aviona našlo se tu i mnoštvo reportera
iz Madrida. Opkolili su Brackenov avion čim su se otvorila vrata da bi
dvojica ljudi iz posade ponijela nosila niza stepenice, dok su bolnička kola
već dolazila u susret avionu. Cijeli je teatar sa fotografiranjem počeo iznova.
Lejeune je koračao odmah iza ljudi s nosilima, i kada su dotakli tlo, stao je
pored nosila, sav nespretan. I jer je bio tako nespretan odgurnuo je s glave
kraj pokrivača. Slijedio je vatromet fleševa, a potom potpuni muk.
Svi su vidjeli da na nosilima ne leži Silvija Moran ni Babs, nego dadilja
Clarissa Geiringer. Mnogi su poznavali njezino lice. A mnogi i nisu. Svi su,
međutim, znali sasvim, pouzdano da pred njima nije ni Silvija, ni Babs. U
tišini koja je nastupila, rekao je Lejeune engleski: »Za vašu informaciju,
moja gospodo, dama se zove Clarissa Geiringer i godinama je dadilja Babs
Moran. Prije nekoliko dana dopremljena je u parišku bolnicu Sainte-
Bernadette, zbog nekih opasnih pojava u nosnoj šupljini.
Zatim je Lejeune nastavio svojim eunuhovskim glasom dok su Clarissu
unosili u španjolska ambulantna kola: »Liječnici su dijagnozirali — izljev
moždanog likvora uslijed oštećenja pregradne stijenke između nosa i mozga.
U takvim slučajevima postoji velika opasnost od infekcije mozga. Pariški
liječnici tražili su hitnu operaciju. Da bi isključio svaki rizik monsieur Kaven
je — kao što znate, madame Moran je na odmoru, a kao što još ne znate:
nakon oboljenja mademoiselle Clarisse i naša mala draga Babs je krenula za
njom — zamolio liječnike u bolnici Sainte-Bernadette da imenuju, najvećeg
stručnjaka na tom području. To je profesor Arias Salmeron. Njegova je
klinika ovdje u Madridu poznata u cijelom svijetu, te sada vodimo
medemoiselle Geiringer profesoru Salmeronu. Mnogo hvala, gospodo!«
„Što znači mi«, derao se jedan reporter. »Što vi radite ovdje!«
»Zašto nije mister Kaven krenuo sam ili s nekim liječnikom?« »Mister
Kaven je moj dobri stari prijatelj. Ne snalazi se u Madridu. Možda će biti
potrebno srediti neke formalnosti!«
»I zašto nam to sve niste ispričali u Parizu?« viknuo je neki drugi
reporter.
»Jer me nitko nije pitao«, odgovorio je Lejeune, penjući se u
ambulantna kola iza Brackena. Zatvorio je vrata za sobom. »Sad idemo ali
brzo?« viknuo je šoferu na španjolskom, »što brže odavde! Tu će sada biti
svašta!«
Već sam opisao što je tada krenulo, moj gospodine suče...
Dakle: dok su svi reporteri u charteru slijedili Clarissu u Madrid, Babs
je pripremljena osobitom pažnjom za transport, uspavali su je i odvezli
ambulantnim kolima iz St. Bernadette u pratnji Ruth na aerodrom Orly, gdje
sam ih čekao na podnožju stepenica Silvijinog SUPER-111.
Moja i Babsina prtljaga bila je već u jetu. Nju je Suzy, kao što sam želio,
poslala na Orly. Jedan od dvojice ljudi koji' su donijeli kovčege donio je i
pismo za mene. Bio sam ovdje čitav sat prije dolaska bolničkih kola te sam
čitao što mi je Suzy napisala. Ovo: »Molim te, vrati se. Učinit ću sve što
želiš ali se vrati, molim te, molim te, Suzy.«
 27

DOPUSTITE, NERON,
SIGURNO STE VEĆ ĆULI ZA MENE. BIO SAM
CAR U STAROM RIMU, ALI SAM MNOGO RADIJE BIO
VOZAČ TRKAĆIH KOLA, GLUMAC I PJEVAČ.
UBIO SAM SVOJU MAJKU A SVOG
UČITELJA SENEKU PRISILIO SAM NA SAMOUBOJSTVO.
ZAPALIO SAM RIM I GORUĆE KRŠĆANE
SAM KAO ŽIVE BAKLJE POSTAVIO U SVOJ VRT.
BIO JE TO VRLO RAZVRATAN ŽIVOT DO MOG
NESRETNOG KRAJA 68 GODINA POSLIJE KRISTA.
AKO VAS ZANIMA MOJA PRIČA, RECITE TO
GOSPOĐI DOKTOR REINHARDT — POSTOJI JEDNA
IZVRSNA KNJIGA O MENI U BOLNIČKOJ KNJIŽNICI!

68 godina poslije Krista, razmišljao sam. Ne bih bio znao. Te su riječi

bile napisane crvenim i velikim slovima na jednom arku pakpapira,
nalijepljenom na zidu predvorja bolnice Sv. Sofije. U Nürnbergu. Od koga
god taj plakat potjecao, čini se da je iz nekog prospekta izrezao glavu
brončane biste Nerona i prilijepio je na papir. Riječi što sam ih upravo
napisao dolazile su kao veliki zračni mjehur iz usta izrezane glave. Plakat je
bio vrlo uočljiv i djelotvoran.
U to vrijeme, 21 sat i 45 minuta, u dvorani su se osim mene nalazili
samo još dva čovjeka: dežurni vratar u svojoj kabini i neki čovjek srednjeg
rasta u plavom zimskom ogrtaču, imao je naočale kao i ja. Izgledao je
potišten.
Sletili smo kao što je bilo predviđeno u Nürnberg, ambulantna kola iz
bolnice Sv. Sofije već su čekala i Babs je krajnje oprezno iznesena iz aviona
SUPER-111 i smještena u ambulantna kola. Usprkos svemu, buđenje je bilo
strašno. Tek što je prenesena u ambulantna kola, probudila se.
Nalazila se u stanju potpune zbunjenosti. Bojala se i bolovi su se
ponovo vratili. Dok su ambulantna kola jurila upravo preko Moshoferstrasse
i Johan Sperl Strasse u susret širokoj Erlangerstrasse i zatim sasvim prema
jugu, prema centru grada (nürnberški aerodrom leži sjeverno od grada).
Ruth i neki mladi bolnički liječnik koji je došao ambulantnim kolima
trudili su se oko djeteta, čiji su udovi divlje lamatali zrakom. »Reakcija na
let«, dobacila je Ruth preko ramena. Babs je vrištala. Sirena na kolima je
tulila.
Erlangerstrasse kojom smo se sada jurili, promijenila je ime u
Bucherstrasse, vidio sam ploču.
Babs je vrištala, vrištala i vrištala.
»Brže!« rekla je Ruth kroz prozorčić, šoferu. On je pritisnuo papučicu
do kraja. Ambulantna kola su jurila kroz crvena svjetla i preko križanja.
Još nikada nisam bio u Nürnbergu. U gradskoj četvrti St. Johannis (Ruth
mi je govorila gdje se nalazimo) skretala su kola u pokrajnje ulice na dva
kotača. Onda smo stigli do bolnice. Ambulantna su se kola zaustavila u
dvorištu, činilo se da više ne postojim za Ruth. Brinula se samo još za Babs,
koju su zajedno s nosilima podigli na kolica i odgurali u kliniku. Htio sam
poći za njima. Mladi me liječnik zadržao.
»Ne možete s nama, gospodine Norton.«
»Tko kaže?«
»Ja, ono što sada budemo morali učiniti za dijete, da bismo ga poslije
svih tih napora održali u životu, je... to moramo učiniti sami. Molim vas
iziđite ravno na dvorište i sačekajte u predvorju. Cim gospođa dr Reinhardt
bude mogla, doći će k vama. Molim vas!«
Dakle, učinio sam ono što je zatražio. Bilo je vrlo hladno u Nürnbergu
i potpuno vedro. Izišao sam iz dvorišta, obišao kliniku i stigao do predvorja,
gdje sam rekao vrataru da čekam gospođu dr Reinhardt. Kimnuo je odsutno,
zabavljen slaganjem maraka u album. Sjeo sam i promatrao neobični plakat
s Neronom i primijetio tihog čovjeka na drugom kraju predvorja. Sjedio sam
tako više od sata razmišljajući da Babs u ovom satu možda mora umrijeti ili
je već možda umrla. Ne, pomislio sam, da je umrla, Ruth bi sigurno odmah
došla.
»... Norton!«
Digao sam pogled.
Govorio je vratar. Imao je telefonsku slušalicu u ruci.
»Što je?«
»Vi ste gospodin Norton?«
»Da, zašto?« Ako to i dalje bude tako išlo i ako se ne stignem jednom
pošteno ispavati, barem jednom, Uskoro ću se skljokati osjećao sam.
»Traže vas telefonom! ...« ili je ovaj vratar bio prelijen da bi izgovarao
cijele rečenice, ili sam ja bio preumoran da bi ili razumio.
»Mene?«
»Da, vas!«
 »Tko?«
»Gospodine bože, ne znam, centrala pita da li ste ovdje. Centrala veli,
da biste morali biti ovdje. Pa i jeste ovdje. Dakle, hoćete ili nećete?« Tihi
čovjek s druge strane predvorja pogledao me vrlo ozbiljno. Ustao sam. Kada
sam došao do prozorčića portirnice, vratar mi pruži slušalicu. »Nema li ovdje
kabine?«
»Ne mogu još jednom prebaciti liniju«, rekao je vratar. Rasprostro je
pred sebe gomilu lijepih maraka. Vidio sam da su to kompletne serije iz
Monaca, godina 1969. i 1970.
Još i to! Uzeo sam slušalicu i nalaktio se na usku prozorska dasku.
»Halo?«
»Što znači halo? Je li tebi ime halo? Bracken!«
»Što je?«
»Joe je u Parizu. Sa svojim ljudima. U ’Le Mondeu’. Želi odmah
govoriti s nama.«
»Joe ne može ...«
»Zaveži. Misliš li da je meni bolje? I ja još danas moram natrag, zajedno
sa Lejeuneom.«
»Gdje si zapravo?«
»U Madridu. Ovdje je sve dobro prošlo. A kod tebe?«
»Doći ću sutra, moram spavati.«
»Moraš letjeti još noćas. Kao i mi. Sutra u osam moramo biti kod Joea.«
»U ... kad?«
»U osam sati, budalo, što ima nova kod tebe, želim znati.« »Nemam
pojma, čekam već cijelu vječnost.«
»Možda je maloj vrlo loše?«
»Vjerojatno. Ostajem ovdje.«
»Ti si u osam u ’Le Mondeu’! Pa bila mala i mrtva. Joe je takvog
raspoloženja, čovječe. Mogu ti reći!«
»Joe ne može ...«
»Ponavljaš se. Sutra u osam.«
Nisam rekao ništa, jednostavno sam vrataru vratio slušalicu da je objesi.
Naslonio sam glavu na obje ruke. Ne, ne, ne, to ne može ni životinja
izdržati.
»Gospodine Norton!«
Okrenuo sam se. Preda mnom je stajala Ruth. Bila je u bijelom
liječničkom ogrtaču s tamnim kolutovima iscrpljenosti ispod očiju.
»Što? ... Ah, gospođo doktor. Kako joj je?«
 »Nije dobro.« Ruth me povuče od prozorčića vratarske kabine. »Let je
bio prenaporan.«
»Moram natrag, gospođo doktor. Još noćas, Sutra u osam sati moram
biti u Parizu. Upravo su me pozvali telefonom.« Prije no što je mogla
odgovoriti, javio se neki dječji glas pored mene: »Tko si ti?«
Pogledao sam u stranu. Bio je to dječak od kojih deset godina crne kose
i velikih, žarkih crnih očiju. U kućnom ogrtaču navučenom preko pidžame i
u papučama.
»Sammy! Što radiš ovdje?« upitala je Ruth uplašeno. »Zašto ne
spavaš?« Dječak po imenu Sammy nije se obazirao na nju. Gledao me je i
rekao: »Vidim da mi nećeš reći tko si. Ja ću tebi reći tko sam ja. Ja sam
Malechamawitz.«
»Ti si...« počeo sam, a onda me je prekinula bolničarka koja je dotrčala.
»Sammy! Svuda te tražim! Ti znaš da noću ne smiješ ustajati!« »To znate i
vi sestro Leonora!« rekla je Ruth. »A znate i to da je Sammy već češće
ustajao i da stoga na nj valja posebno paziti. On leži na vašem odjelu. Kako
se moglo dogoditi da ponovno pobjegne?« »Kako mogu paziti na tridesetoro
djece od kojih je dvadesetoro nemirno? Savjet osoblja već je odavno tražio
drugu noćnu smjenu.« »Sve u redu. Odvedite Sammyja natrag. Hajde
Sammy idi, laku noć.« Ruth je pogladila Sammyja po kosi i nasmiješila mu
se. »šalom.« »šalom«, odvrati dječak. Dopustio je bolničarki da ga odvede,
okrenuo se još jednom prema meni i rekao: »Ja sam Malechamawitz, jesi li
razumio?«
»Razumio sam«, odvratio sam bespomoćno. Dječak je nestao zajedno
sa sestrom.
»Zar se doista zove Malechamawitz?« upitao sam Ruth. »Ne.«
»Ali...«
»On je jako bolestan, gospodine Norton. Neprestano tvrdi da on j e s t
Malechamawitz. To je židovski izraz.«
»A što znači?«
»Znači Anđeo smrti«, rekla je Ruth i brzo nastavila:
»Što znači da morate otići? To nije moguće! Donijela sam iz Pariza sve
nalaze, i vašu punomoć, i krive podatke... Uredit ću da dijete ostane
nepoznato... i vi također... ali ne možete sada Babs ostaviti samu!«
»Moram!«
»Tko kaže?«
»Došli su bosovi iz Hollywooda. Sutra je veliko savjetovanje. Traže da
i ja budem prisutan.«
 »Dijete ostaje ovdje? A vi ostajete u Parizu?«
»Da. Ne. Da. Ne. Bože, ja još ne z n a m!«
»Gospodine Nortone, posve je neprilično da ovdje vičete!« »2ao mi je...
Nisam htio vikati, ja sam samo... zlo mi je ... ne stignem spavati...«
»Ni ja, gospodine Norton!«
»Ispričavam se«, rekao sam. Živci, samo živci!«
Kimnula je.
»U redu, gospodine Nortone. Svakomu je činiti ono što mora. Ali,
morate se vratiti što je brže moguće.«
Iskesio sam se.
»Što je brže moguće, naravno. Ja ... zapelo mi je u grlu.«
» ... volim Babs, zar ne? I ja...« — opet se iscerih — ... i ja bih vas želio
... zamoliti još i za ... onu knjigu.«
»Koju knjigu?« Pogledala je zid u koji sam i ja gledao i ugledala plakat.
»Ah, tako!« Kimnula je. »Da, i zbog toga morate doći, upravo zbog toga,
gospodine Norton.«
»Zašto upravo zbog toga?«
»Sjećate li se još što sam vam pričala za vrijeme leta o onom
neizlječivom bolesnom mladiću koji je ovdje kod nas, o Timu?« Morao sam
se nasloniti o zid inače bih se skljokao. »I sjećate li se svega što mi je rekao?«
Da smo ovdje, doduše, zbog njega i zbog druge djece, ali istodobno i zbog
sebe?« Kimnuo sam.
»Morate upoznati Tima. On vam može o svemu što se s vama događa
reći više i bolje od bilo kojeg liječnika, gospodine Norton, on može ...«
»Ne može«, rekao je muški glas.
Ruth se naglo okrenula. Čovjek potištena izgleda koji je sa mnom sjedio
u predvorju, naklonio se.
»Dobar veče, gospođo doktor.«
»Dobar veče, gospodine župniče«, rekla je Ruth. »što znači ono ne
može?«
»To znači«, rekao je ozbiljni čovjek tiho, »da naš Tim nikome više neće
moći ništa bolje objasniti od liječnika, od mene ili bilo koga drugog«.
»Što ... što se ... da li je ... Tim ...« Prvi put sam opazio užas na
Ruthinom licu.
Ozbiljni je čovjek kimnuo.
»Tim je mrtav, gospođo doktor.«
 28

Ne bih želio imati vaše zvanje«, rekao sam ljutito župniku. »Da točno
je da čovjeka često skrši teret«, odgovorio je tiho.
»Zašto«, upitao sam. »Zašto, gospodine župniče, vaš dobrostivi otac na
nebesima dopušta takve strašne nesreće?« »Zaboravimo glad, ratove, pošasti
i kugu. Zašto gospodine župniče vaš dobrotvorni otac na nebesima dopušta
da na svijetu postoji stotine tisuća i neprestano sve vise umobolnih,
spastičara, epileptičara, mongoloida, uzetih, mucavaca i kretena, koji niti
mogu umrijeti niti mogu živjeti? Zašto je, gospodine župniče, bog u svojoj
svemoći uz sve ostalo žrtvovao baš djecu?
Prema Svetom pismu Bog je sveznajući, svemogući i dobrostiv. Ne
prekidajte me molim vas! Tu nešto nije u redu sa Svetim pismom. Jer
dopustite taj vaš dobrostivi otac na nebesima može posjedovati u najboljem
slučaju dvije od spomenute tri osobine. Ili je sveznajući i dobrostiv. Onda
ne može biti svemogući, jer bi inače morao spriječiti toliku bijedu. Ili je
dobrostiv i svemoguć. Onda ne može biti sveznajući, jer bi onda morao
spriječiti toliku bijedu. Ili je taj vaš dragi Bog sveznajući i svemoćan. Tada
nije, tako mi svega, dobrostiv ako sve ovo dopušta. Dakle, što sad, gospodine
župniče?«
Izgovorio sam sve u pet minuta koliko je prošlo od trenutka kad je ovaj
mladi svećenik, zvao se Hirtmann, Emst Hirtmann, protestant — briga za
bolnicu Sv. Sofije bila je dio njegovih dužnosti — rekao Ruth da je mali Tim
umro. Umro je prije tri sata. Hirtmann je još bio u bolnici, ostao je do
posljednjeg trenutka kod djeteta. Onda je pokušao telefonom obavijestiti
njegove roditelje. Tim je bio sin dobrostojećih industrijalaca.
Roditelji su bili otišli na neku zabavu, a gazdarica Hirtmannu nije znala
reći kuda. Naredio joj je, da obavijesti roditelje čim se vrate i kaže im da
odmah dođu u bolnicu Sv. Sofije, pa makar i u sedam sati izjutra čekat će ih,
rekao je Hirtmann. Ruth su pozvali k Babs. Dežurni je liječnik trebao njezinu
pomoć. Babsino stanje se i dalje pogoršavalo. Ruth je odjurila, a ja sam sjeo
pored župnika Hirtmanna na praznu klupu u hodniku. Nasuprot Neronovu
plakatu kojega tvorac više nije živio, podalje od noćnog vratara potpuno
zaokupljenog svojim markama. Župnik Ernst Hirtmann govorio je mirno i
sporo, vidjelo se da razmišlja o svakoj riječi. Tu i tamo popravljao bi
naočale. Ovako je odgovorio na moj napad: »Vaša optužba, gospodine
Norton, nije ništa novo. To je tzv. pitanje isključivanja: Moram vam
protusloviti. Nije ga moguće biblijski potkrijepiti?« »Jest?«
»Ne«, rekao je tiho. »Vjerujte mi gospodine. Na tom se području bolje
snalazim. To je moj poziv. Pitanje isključivanja nije egzegetsko već
spekulativno. Upravo bi, međutim, spekulaciju pri takvom pitanju valjalo
izbjeći. Jer logičan vam odgovor ne može ponuditi nijedan župnik na svijetu.
Bol nije moguće podnositi logički. Unatoč tome: za mene je najgrublja
optužba protiv Boga pobožnija od kultno-rutiniranog skrivanja rana. Bog,
kao optuženik, gospodine Norton — to je tema kršćanstva?«
Pogledao sam ga.
Mirno je uzvratio pogled. Nisam mogao izdržati i pogledao sam preko
njegova ramena u smjeru plakata. »Dopustite, Neron...« Hirtmann je govorio
dalje. »To što ste govorili tri Božje osobine, gospodine Norton, a odnosi se
na skolastičko opisivanje Božjih osobina. Tako je doista — na nesreću učila
teologija stoljećima! Ali to nije prema Bibliji?« Uhvatio me je za ramena i
okrenuo moju glavu. »Želio bih vam vidjeti lice dok s vama govorim,
gospodine Norton, oprostite«, dodao je ljubazno. »Vi morate meni oprostiti,
gospodine župniče.« »Ovoga trenutka govorim s vama drugačije no što ću
kasnije govoriti s Timovim roditeljima, drukčije nego što govorim s
roditeljima koji su seljaci ili obrtnici. Sa svakim čovjekom govorim tako da
me može razumjeti. Vi me nadam se razumijete?« Kimnuo sam. »Dakle,
rekao sam da to nije u skladu s Biblijom. U Starom zavjetu je riječ o Bogu
koji stvara, ljubi, kažnjava, ne osvećuje se i ljubomoran je, dakle, o
antropomorfnom bogu Jahve. Nigdje nećete naći sustav njegovih osobina,
gospodine Norton. Optužba protiv njega glasna je koliko i pohvala, iskustva
o njemu jednako su pozitivna kao i negativna.
»Optužba i slava — kao u psalmima!«
»Zanimljivo«, rekao sam ironično.
»Znam, vama to nije zanimljivo. Vjerojatno je dosadno«, rekao je
župnik Hirtmann. »Vi želite odgovor na svoja pitanja: Zašto je Babs, koja
nikada nije učinila zla, zašto je to nedužno dijete na tako strašan način
dospjelo u blizinu smrti? To želite znati?«
»Da«, rekao sam. »To i ništa drugo.« »Svaki otac kojemu se takvo što
dogodi samo to želi znati. I svaka majka. Upitali ste me. Ne mogu vam
odgovoriti u dvije rečenice. Ali želim vam odgovoriti, i... možda ... vas malo
utješiti. Hoćete li me, dakle, pustiti da govorim i želite li me saslušati, ili me
želite psovati? I jedno i drugo mogu razumjeti. Što želite, dakle?«
»Slušati«, odgovorio sam.
 »Hvala«, rekao je i popravio naočale. »Govorim kao evangelički teolog.
Dakle: o Bogu znam samo posredstvom osobe Isusa Krista. Znam samo o
njegovu ponašanju. Pri tome se bavim problemom bola. Kristove patnje nisu
ono najgore, bez obzira kako okrutno bilo njegovo smaknuće. U
međuvremenu ta je okrutnost tisuću puta, stotine tisuća puta, milijun puta
premašena u nacističkim koncentracionim logorima. Pri umorstvu šest
milijuna Židova. U Staljinovim logorima, u Koreji, u Vijetnamu. U
Kristovoj patnji, gospodine Nortone, radi se o dosljednosti njegova života i
htijenju. I ovdje se Bog objavljuje nemoćnim!«
Zvjezdana ledena noć obavila je veliku zgradu i mnogobrojnu bolesnu
umiruću djecu u njoj. A ja sam sjedio ovdje na klupi u Nurnbergu, ponovno
negdje u svijetu.
»Morao sam pokapati djecu«, rekao je župnik Hirtmann, »mnogu djecu
i većinu njih iz ove kuće. I sam imam troje male djece, gospodine Norton.
Priznat ćete da su pripreme za takav dječji pogreb drukčije od onih za pogreb
osamdesetogodišnjaka.«
»Djeca. Ostanimo kod djece.«
»Naravno«, rekao je. »Posjećivao sam roditelje te djece, bespomoćne i
izvan sebe od boli, a i sam sam bio izvan sebe od boli i bespomoćan.« Skinuo
je naočale, obrisao ih i rekao bezbojnim glasom: »Ali vidite, to je moj poziv
i ja ga takvog volim. Mi ne smijemo i ne možemo biti nijemi i bez riječi!
Dužnost nam je govoriti ono što nismo izmislili i što je naraštajima pomoglo
u življenju i u umiranju.«
»A to je?« upitao sam.
»A to je ovo. Ako rečenica glasi: ono što je iz naše ruke, nije iz Božje
ruke i dalje — Krist je pobijedio smrt — onda to znači da je život povjeren
nama, osobito nesentimentalnom, samo po sebi razumljivom zajedništvu s
onima koji pate. U tome živi Krist i tako može živjeti čovjek. Da li vam je
to dovoljno?«
»Ne«, rekao sam, »nije mi dovoljno.«
»Imam još i više toga za reći«, produžio je. »Takvo zajedništvo
kršćanima ne smije služiti kao reklama. Ima mnogo ljudi koji razumiju,
pomažu i suosjećaju iz drugih pobuda. Kršćani žive jednostavno u odnosu
na Krista, koji je ljude međusobno upoznao, združio i jedne prema drugima
zadužio!«
»Ni to mi nije dovoljno«, rekao sam.
»Pustite me da kažem do kraja«, prekinuo me je. »Ja mislim ovako:
patnja jednog čovjeka je zadaća... volio bih da mogu naći bolju riječ! Patnja
je nešto subjektivno: znam ponešto o tome — ona nije nešto što je moguće
smisleno integrirati u neki sustav, neku teologiju ili ideologiju. Patnja, bol
— zbog sebe i zbog drugih — stigma je našeg ljudskog postojanja. Znam,
to nije utjeha, ali ovdje je iskrenost važnija od balzama. Ja sam bespomoćan
pred patnjom. I bespomoćan sam pred onima koji pate. Što se tiče riječi, i
vrlo često i rječju i vrlo često i djelom što se djela tiče. I u vlastitim patnjama
sam bespomoćan. I primam pomoć od drugih, koliko je moguće!«
»Ja neću ...«
»Još samo trenutak! Ovo što ću vam sada reći pomoći će vam, siguran
sam. U odnosu na Krista, to znači: On je pomagao onima koji su patili. On
je sam bio patnik i supatnik. Kod onih nemoćnih. On jest i uvijek je bio —
nemoćan.«
Odjednom sam pogledao tog ozbiljnog čovjeka, kao opčinjen. »Svaki
je svećenik bespomoćan«, rekao je Hirtmann, »ako bi trebao dati sveopće
rješenje. Usprkos tome ja sam rado svećenik, jer onim što mi je dano mogu
i drugima pomoći. Nisam sposoban pružiti vjeru, u kojoj bi nestalo
čovjekove bolne sudbine, i ne bih želio biti svećenik, ako bi iz takvih sudbina
nastale teorije! Ali jedno mogu reći — uvijek na različit način, ovisno o
mojem sugovorniku: svaki će ljudski razum potvrditi da ne postoji uskrsnuće
od mrtvih. Ako ne postoji uskrsnuće od mrtvih tada ni Krist nije mogao
uskrsnuti. Ovu logiku nastavlja Pavao: Ako Isus nije uskrsnuo, onda smo mi
propovjednici prljavi lažljivci! Onda je cijela crkva velika prijevara naroda.
Crkveni je porez bačeni novac. Tada s pravom pitamo: Što mi zapravo
imamo s tim galilejskim putujućim propovjednikom koji je poveo svoj narod
protiv farizejskih poglavara i bio potom uhvaćen?«
»Da, i?«
»Taj ponor besmisla otvara Pavao koji je uostalom, kao što možda
znate, i sam imao tjelesnu manu? Samo u suočenju s totalnim mrakom
moguće je govoriti o uskrsnuću. Nasuprot potpunom beznađu radost treba
da bude glasna — i ona to jest!«
»Radost?«
»Da. Jer svim tim argumentima i sumnjama Pavao suprotstavlja ovu
rečenicu kao činjenicu: ’Ali Krist jest uskrsnuo od mrtvih?’ Grob je bio
prazan, gospodine Norton. Mi ne znamo da li je on doista bio prazan. Nije
bilo fotografa. To nije povijesna činjenica. A usprkos tome, gospodine
Nortone, usprkos tome — a to je nadam se utjeha — kako objašnjavate, i
kako objašnjava bilo tko, da je sve više i više ljudi tvrdilo da je grob prazan,
da je Krist uskrsnuo i da opet živi? Kako objašnjavate da oni isti ljudi koji
su se, dok je trajala potjera za Isusom, skrivali u mišje rupe kako ne bi i njih
uhvatili i objesili, a sada odjednom to je povijesna činjenica, gotovo ozareni
srećom jure unaokolo i dovikuju: 'On je uskrsnuo! Pobjeda!’
Na te ljude, na njihovu propovijed na njihove razloge možemo se
povijesno osloniti! Sve je veći broj ljudi bio obuzet prisutnošću Uskrsnulog,
oni su se pokrenuli i s njima se jedan svijet pokrenuo, a tome je već gotovo
dvije tisuće godina!
Dakle, onaj koga Bog dime u svojoj nemoći, taj je na sigurnom! Taj se
odriče svog skrovišta jer je na sigurnom. Čovjek Krist, koji je bio u pravu,
pustio je da bude pravda, raširio je ruke da bi zagrlio svoje neprijatelje i
umro na križu. Pravednost Božja bila je posramljena, ali sačuvana bijaše
njegova vjernost. Jer iz smrti ovoga čovjeka proizišla je živa moć povjerenja.
Mreža zarobljenih je rastrgana. Kroz splet paragrafa i okamenjenih uvjerenja
netko je gledao ljude. Pojavio se čovjek koji je želio sreću drugima a ne
pravdu za sebe. Najsuvremeniji raketni obrambeni sustav neće moje
neprijatelje učiniti mojim prijateljima. Tek tamo gdje nestaje nepovjerenje
počinje razoružanje. Ona počinje riječima: 'U ruke tvoje predajem duh
svoj!...’ I potom: ’U svakoj žalbi počiva nada iz koje može proizići veliko
povjerenje.’ Onaj tko se žali konačno je siguran kad njegov zahtjev za
srećom, zdravljem i pravdom rađa takvim povjerenjem.« Hirtmann je
duboko uzdahnuo.»Time sam isključio: prvo — svaku relativizaciju bola
prema onoj 'drugima je još lošije’, zatim svako fatalističko tumačenje na
način: 'Bog je tako htio, to je kušnja', treće, svako tumačenje koje uključuje
naknadu, u stilu: 'bit će ti plaćeno na nebesima’ i konačno, najgluplje od svih
tumačenja: 'patnja je posljedica krivnje’.«
Župnik Hirtmann spustio je glavu među ruke i rekao gotovo nečujno:
»I usprkos svemu — strašno je svaki put iznova.«
 29

»Phil«, rekao je Joe Gintzburger, složivši ruke isprepletenih prstiju na

trbuh, taj mali krhki čovjek sa slatkim dobroćudnim glasom, slatkim
dobroćudnim očima, dugim trepavicama, bijelim čupavim obrvama, bijelom
gustom kosom i njegovanim brcima, »moj dragi Phil, najprije vam moram
zahvaliti u svoje ime i u ime sviju nas za sve što ste do sada učinili u toj
strašnoj stvari.« Bilo je pet minuta poslije osam izjutra 4. prosinca 1971.
godine, jedne subote. (Doista 8 sati ujutro! Vani je još uvijek bilo mračno, a
ovdje u Joeovu apartmanu u »Le Mondeu« gorjelo je električno svjetlo.)
Doručkovali smo za nekoliko okruglih stolova što su ih konobari dogurali.
Većina prisutnih imala je oči crvene od krvi, apetit nikakav i čitav je taj
doručak djelovao apsolutno nestvarno. Rasvjeta, blijeda lica, Joeov glas
prodavača Biblije, svi ti ljudi koji se međusobno uglavnom nisu poznavali
pridonijeli su tome dojmu. Činilo se kao da doručkujemo u nekoj dobro
zagrijanoj mrtvačnici, a raskoš te prostorije činila je sve još nestvarnijim. Od
sviju nas samo su dvojica imali sjajni apetit. Joe Gintzburger i njegov pariški
odvjetnik Lejeune. Obojica su tamanili ječmenu kašu, jaja sa šunkom,
pecivo s maslacem, različite pekmeze; Lejeune, je naručio i drugu porciju
jaja sa šunkom (svaki put sa četiri jaja) i opet jeo kao svinja. Ja sam popio
samo jaku crnu kavu. Činjenicu da sam bio tako budan imao sam zahvaliti
tabletama Pernitona. To sam sredstvo — po liječnicima s pravom
zabranjivano — često imao uza se. Uvijek sam ga uspijevao nabaviti. Bilo
je situacija kada sam ga jednostavno trebao. Ovo je bila jedna od njih.
Perniton održi čovjeka budnim, ne dopušta čovjeku da zaspi, čini da misli
bistro i oštro do ludila. Prije no što sam na povratku za Pariz popio te dvije
tablete bio sam ne samo apsolutno gotov, već i apsolutno impotentan. Sada,
moj gospodine suče, da je sada neka žena prošla pored mene na udaljenosti
od pet metara, već bi bila gravidna. Svi ostali, kao što rekoh, zajedno s Rod
Brackenom su više spavali nego što su bili budni, ali su i u takvom stanju
iskazivali Joeu Gintzburgeru svoj ogroman respekt i neopisivu odanost. Kao
što je običaj u našoj industriji.
»Isto«, rekao je Joe, »vrijedi i za mog prijatelja Lejeuna. I on se
žrtvovao i napravio čudo.«
»Ne valjda«, pjevuckao je čistim i jasnim glasom kastrata debeli
odvjetnik, vrećastih obraza kao u hrčka, tobože sramežljivo, ali zapravo kao
da sam ja posljednje govno i kao da je on doista sasvim sam pomoću svoga
genija — do sada spasio cijelu situaciju. A istini za volju tako je i bilo! Dvije
riječi što ih je izgovorio ustima punim kruha i pekmeza bile su dovoljne da
potpuno zasvinji stolnjak pred sobom. Bila je to očito Lejeuneova osobna
nota. Osim Joea, Roda, Lejeunea i mene bili su ovdje još čovjek za publicitet
kompanije SEVEN STARS, tri američka odvjetnika koje je Joe doveo, neki
čovjek koji je izgledao kao liječnik, i režiser filma KRUG KREDOM što se
trebalo snimati, Španjolac Julio da Cava. Njega sam poznavao po slikama i
po imenu. Doletio je s Rodom i Lejeuneom iz Madrida. Pio sam kavu i slušao
Joea, ali ništa nisam razumio od onog što je govorio. Umjesto toga u ušima
mi je odzvanjao miran Ruthin glas: »U ovoj situaciji morate ponovno doći u
Nurnberg, gospodine Norton, što je moguće brže. Znam da ćete to učiniti.
Jer ovdje nema nikoga tko bi nama liječnicima pomogao da pomognemo
Babs. Sami to ne možemo. Sada vas hitno trebamo, gospodine Kaven.«
Pozvala je taksi za mene i ispratila me do izlaza iz bolnice. Kada je
stigao taksi, položila je obje ruke na moja ramena, sasvim mi se približila i
rekla:
»Vi ste sada važniji za Babs od bilo kojeg lijeka.«
I tada sam (bože, usprkos svemu, kao što sam mislio, sebičnom strahu
za nju, još mi je uvijek bilo svejedno što je s Babs) učinio nešto neobično:
uzeo sam liječnicu za ruku i poljubio je.
Ustuknula je i otrčala u bolnicu prije no što sam ušao u taksi da bih
otišao na aerodrom, gdje je čekao Silvijin jet. »... vidite, prijatelji, mi svi
činimo i činit ćemo sve što možemo da bi naša Silvija realizirala KRUG
KREDOM, tu veličanstvenu dramu o majci (taj nije pročitao ni retka od
Brechta, pomislio sam kada sam opet razabrao Joeov glas, ili jednostavno
ne može shvatiti o čemu se zapravo radi u KRUGU KREDOM — jadni da
Cava, ti ćeš još imati veselja s tim psom!) ... najveću od naših dosadašnjih
produkcija, unatoč nesreći sa Babs.« Kakav baršunasti glas, kakvo osjećajno
dizanje vjeđa! »Svi mi od SEVEN STARS-a, najslavniji glumac i posljednji
nosač kablova, svi smo mi jedna sretna obitelj. Samo tako moji prijatelji,
mogu se praviti doista dobri međunarodni filmovi.«
»Kako ste u pravu, monsieur Gintzburger«, pjevao je advokat Lejeune,
»moj bože, kako ste u pravu!« Pogledao sam ga. Njegova se totalna ćela
sjajila u svjetlosti neke stropne svjetiljke. Zbog svog trbuha morao je sjediti
podalje od stola. »Naša je misao sveta«, rekao je Joe, »i naš stvaralački poziv
uvijek je iznova potican snagom što izvire iz našeg humanog nastojanja.«
»Bravo!« rekao je odvjetnik Lejeune. Sada se dao na nareske od sira.
 »Ali što bismo mi bili bez naše Silvije«, rekao je Joe i gledao u strop.
»Ta izvrsna žena. Ta izvanredna žena. Ta najveća filmska glumica koju
poznajem. Zašto najveća?« Želio je sam sebi odgovoriti na pitanje, ali ga je
pretekao čovjek za publicitet neki vrlo sposoban mladić.
»Jer donosi najviše ljudskosti, najviše dobrote, najdublje i najčišće
osjećaje!« rekao je taj čovjek za publicitet.
»Tako je«, odgovorio je Joe, dok sam ja morao misliti na ljudskost i
dobrotu, na najdublje i najčišće osjećaje što ih je Silvija iskazala u garderobi
televizijskog studija u Monte Carlu. »Već sada vam kažem, prijatelji, da su
prihodi od filma PROHUJALO S VIHOROM samo djelić onoga što će nam
donijeti Silvija i KRUG KREDOM. — Ah, što, to se uopće ne može
usporediti! Silvija će uzdrmati sve majke svijeta, Silvija će im pokazati što
je to — majka!« Pogledao je prema Lejeuneu.
»Imate li još uvijek majku, dragi prijatelju?«
»Da, monsieur Gintzburger.« Komadić Camemberta se zaustavi na
stolnjaku.
»Onda je nosite na rukama, dragi prijatelju.«
»Tc i činim, monsieur Gintzburger.« Još jedan komadić. »Nosite svoju
majku na rukama«, rekao je Joe, a glas mu je drhtao od ganuća. »To je
najveća sreća: još uvijek imati majku. Ja...« Joe se morao useknuti, »majke
nemam više. Tu najdragocjeniju stvar na svijetu! Zato i snimamo KRUG
KREDOM, moja gospodo.«
Pogledao sam režisera da Cavu. Odgovorio je na moj pogled, zbunjen i
nesretan. Još ćeš ti vidjeti svoga vraga, pomislio sam. Nadam se da imaš
dobre živce, da ćeš izdržati s ovim super krmkom Gintzburgerom.
»Ima ljudi koji se smiju mojim nazorima«, rekao je Joe, i odmahnuo
glavom, tobože potresen ovom činjenicom. »Pogledajte njihove filmove!
Što oni rade, a? Stvaraju suvremenu umjetnost, tako kažu. Suvremenu
umjetnost!« Sklopio je ruke. »Sineasti! Što čine s majkama u svojim
filmovima? S jadnim, s bolesnim majkama? Što? Daju joj po glavi. Niza
stepenice s njima!« Podigao je glas. »I još jednom, još jače udari po starim
gospođama, bacite im tanjur vrele juhe u lice, gurnite ih nogom, tako!«
Zamahnuo je kroz zrak svojom nježnom nožicom. »To je umjetnost,
prijatelji moji! To je suvremeno! I onda, kad ove jadne budale propadnu,
čude se. Nije li tako?«
Pogledao je svoje odvjetnike. Jedan od njih je odgovorio: »Upravo je
tako, Joe.« Španjolski režiser se nakašljao. Joeov vješti čovjek za publicitet
odmah je primijetio da bi ako se tako nastavi ovdje nešto moglo poći krivo.
Rekao je da Cavi: »Mister Gintzburger je jedan od velikih, starih američkih
producenata. Kao Louis G. Mayer. Radio sam za Mayera. Isti karakteri! Na
dlaku! Jedna novinarka ’New Yorkera’ Lillian Ross, napisala je knjigu,
zvala se ’Film’. Tu opisuje i mister Mayera. Morali biste to pročitati, mister
da Cava.« Španjolac je kimnuo. »Ona u toj knjizi citira Thoreaua. Thoreau
je rekao da većina od nas živi u tihom zdvajanju. Dakle, mi od SEVEN
STARS-a mišljenja smo da bi filmovi trebali prenositi vedro, a ne tmurno
raspoloženje.« »Prokleto si u pravu, Charlev«, rekao je Gintzburger. »I time
dolazimo do srži stvari. Naša sjajna Silvija doživjela je užasan udarac
sudbine. Svi mi znamo koliko voli Babs. A Babs je sada tako. strašno
oboljela.«
Završio je svoj doručak, izvukao iz unutrašnjeg džepa na kaputu
nekakav aluminijski zamotuljak iz kojega je izvadio ogromnu cigaru,
odrezao joj vrh i njezin drugi kraj navlažio jezikom. Charley je skočio žureći
da Joeu pruži vatre. Ovaj je otpuhivao plave dimove i udobno se zavalio u
naslon. »Ne možemo od Silvije očekivati da proizvede KRUG KREDOM
pod takvim strašnim opterećenjem, zar ne?« Povukao je dim. »Moramo za
Babs osigurati najbolju moguću medicinsku njegu, ali je istodobno moramo,
to se razumije samo po sebi, odvojiti od Silvije. Nijedna žena na svijetu ne
može izdržati takvo dvostruko opterećenje — igrati takvu superulogu i imati
uza se teško bolesno dijete.« »I to u filmu kojeg će produkcija koštati 25
milijuna dolara«, rekao je jedan od odvjetnika. Sada se svi razbudiše i
odjednom postadoše razgovorljivi.
»Tako je«, rekao je Joe. »Nastavi, Jim!«
Odvjetnik imenom Jim, rekao je: »Ne uzimajući u obzir da je praktički
isključeno Babs, kao do sada, pokazivati s majkom u javnosti, zar ne?«
Svi su kimnuli.
Samo ja nisam.
»Babsino se stanje može popraviti«, rekao sam s osjećajem mučnine u
želucu.
»Dok!« rekao je Joe.
Čovjek koji je izgledao kao liječnik rekao je: »Ne!«
»Ne, što?«
»Mister Kaven, vaše me primjedbe iznenađuju; u međuvremenu ste već
podosta čuli o toj bolesti da biste znali da se Babsino stanje neće, ponavljam,
neće mnogo popraviti.« Puhao je kroz nos. »Ili se možda nadate da ćete
zajedno s Babs uskoro nastupati u javnosti?«
Nisam odgovorio. Svake mi je minute bivalo sve lošije.
 »Dok ima pravo«, rekao je Rod Bracken. Moj dobri prijatelj Rod. Dok
je rekao: »Moramo, naravno, krenuti od pretpostavke da Babs svoju bolest
uopće preživi... Što je? Nešto vam se ne sviđa?«
»Vaš ton«, rekao sam, »vaš ton mi se ne sviđa, Dok.«
»To će mi slomiti srce«, odvratio je. Odvratno nemoćno danje svjetlo
prodrlo je u salon i miješalo se sa isto tako odvratnim električnim svjetlom.
»Ako Babs bolest preživi, čemu se svi, naravno nadamo«, rekao je Dok,
»ostat će na svaki način tako jaka oštećenja da dijete jednostavno neće biti
moguće pokazivati — ja sam medicinar, mister Kaven, znam o čemu
govorim. Kod tako teške infekcije koju su prouzročili i virusi i bakterije
posljedice traju vrlo dugo, vjerojatno zauvijek.«
»Izražavajte se drukčije, molim vas!« viknuo sam.
»Na mene nećete vikati, gospodine Kaven«, rekao je doktor naglasivši
ono gospodine.
»Saberite se, Phil«, rekao je Gintzburger i liznuo oguljeni listić svoje
cigare. »Pustite ga da izgovori do kraja!« Liječnik je nastavio: »Neće je biti
moguće pokazivati. Neću se drukčije izraziti, gospodine Kaven.« Od sada je
još samo govorio: gospodine. »Ali, ako i pretpostavimo poboljšanje u
granicama dakako — moramo biti načisto, Babs više nikada neće biti THE
WORLD’S GREATEST LITTLE SUNSHINE-GIRL!« (Najveće malo
sunašce svijeta.) »I zbog toga njezina majka nikada više neće biti najveća
glumica svijeta. Ne vjerujem da će uopće snimiti i jedan film, pa ni KRUG
KREDOM«, dodao sam zlobno.
»To«, rekao je Joe, uprijevši cigarom u mene, »neka bude naša briga,
Phil. Silvija će ostati najveća glumica svijeta, ona će snimiti KRUG
KREDOM. Ne preostaje joj ništa drugo, zar ne, moja gospodo?« pogledao
je svoje odvjetnike. Gospoda advokati se smijahu.
»Ne bi li ti možda što rekao?« upitao sam Brackena. Taj je samo
zanijekao glavom.
»Tko preživi takav meningo-encephalitis«, rekao je Dok, »preživio je
tako tešku bolest mozga da mjesecima, čak i godinama nakon toga mogu
nastupiti još nove bolesti, npr. epilepsija, ili tzv. Parkinsonova bolest.
Simptomi Parkinspnove bolesti su ukočenost mišića, npr. mišića lica sa
smetnjama neprestanog lučenja pljuvačnih žlijezda tremorom mišića itd.,
itd. To bi se moglo dogoditi i Babs. Mogla bi, naravno, dobiti epileptične
napadaje na Sunset Boulevardu ili na konferenciji za štampu, a to baš ne bi
bio lijep prizor, osobito ...«
»Prestanite!« vrcnuo sam.
 »Ne derite se«, viknuo je on.
»Djeco, djeco!« rekao je Joe. Dublje se zavalio u stolicu i pušio
ravnomjerno duboko uvlačeći dim. »Zar ste zaboravili što sam govorio o
velikoj, sretnoj obitelji.«
»Vrlo ispravno«, rekao je jedan od odvjetnika. To je slijedeća točka.
»Jednostavno nikada se ne smije saznati što se dogodilo s Babs. To znači:
da se vi gospodine Kaven i gospođa Moran morate i nadalje — a sada
pogotovo — u javnosti pojavljivati kao idealni ljubavni par stoljeća.«
»Ali bez Babs!« rekao sam.
»Ali bez Babs«, odgovorio je. čovjek za publicitet je rekao: »Postoje,
kao što znamo, umjetnice npr. velika pjevačica...« naveo je ime »koja ima
zaostalo dijete i koja svakome tko želi znati, to i kaže. Zbog toga još je više
vole i poštuju. U slučaju gospođe Moran to je — prema mišljenju mojeg
odjela — na žalost isključeno.
Vi svi znate zašto?«
»Monte Carlo«, šapnuo je Bracken jedva čujno.
Ustao sam, otišao do vrata i ugasio električno svjetlo. »Dakle?« upitao
sam.
»Dakle«, rekao je Joe odbijajući dimove, »sve je zapravo vrlo
jednostavno, dragi Phil! Silvija je još na odmoru. Mi je ni u kojem slučaju
ne želimo suočiti sa strašnim događajima. Za to ima vremena, ako ne daj
bože Babsino stanje postane opasno po život, ili — čemu se svi nadamo —
ako se postepeno popravi do Silvijina povratka, tada ćemo s njom govoriti.
Danas moramo govoriti s vama, Phil. Potpuno sam uvjeren da će Silvija
prihvatiti naše argumente.« Tog trenutka dvojica advokata ponovno su se
smijala. Bracken je psovao, ali vrlo tiho. »S vama , dragi Phil, moramo
odmah govoriti, jer ste u međuvremenu vi taj, a ostat ćete to i nadalje tko će
se s jedne strane stalno brinuti za jadnu Babs, a s druge za javnost biti
muškarac s kojim je Silvija našla smisao svog života. U slučaju da se Babs
više ne pokazuje kao treća u vašem savezu postoje mnoga jednostavna i
uvjerljiva objašnjenja. Već znam jedno.«
Vratio sam se do svoje stolice i sjeo.
Tada sam upoznao lukavog i uslužnog Maitrea Lejeunea u novom
svjetlu. Okrenuo se prema meni, bezizražajno me pogledao i upitao:
»Shvatio?«
»Da«, rekao sam. »Shvatio sam. Da bi Silvija ostala zvijezda, da biste
vi mogli i dalje s njom zarađivati milijune, ja treba da vodim dvostruki život
princa, supruga i dadilje.«
 »Mogli biste se i pristojnije izražavati!« rekao je Lejeune.
»A vi me možete poljubiti, u guzicu«, odgovorio sam mu. Sjećate se
moj, gospodine suče, da sam u vezi sa Maitreom Lejeuneom pisao kako sam
ja, na žalost, idiot, potpuna budala.
Promatrao sam ih sve po redu. Sve koji su sjedili u Joeovu salonu. Ni
na jednom jedinom licu nisam primijetio ni traga simpatiji, ni traga
suosjećanju. I tako je, dakle, vrlo brzo provalio moj karakter, onakav kakav
je bio tada.
Rekao sam, prekriživši nogu preko noge: »Okay. Vi ste odlučili. Ja sam,
dakle, čovjek koji će Babs držati podalje od javnosti, koji će tko zna što još
sve za nju učiniti i tko zna gdje završiti s njom. Ionako pored toga — prema
vašoj zapovijedi — i nadalje moram ostati Silvijin stalni pratilac, Silvijina
velika ljubav i zbog toga budem prisiljen voditi dvostruki život što danas
jedva da mogu i zamisliti, tada mi je potrebna sigurnost moja gospodo, jer
nitko mi od vas ne može reći kako će izgledati budućnost, ni bliža ni dalja.«
»Što to treba značiti, gospodine Kaven?« upitao je vrlo tiho jedan od
odvjetnika, onaj koji me je oslovljavao samo sa »gospodine«. »To treba
značiti«, odgovorio sam isto tako vrlo tiho, »da ukoliko moram i nadalje biti
na raspolaganju i sudjelovati u vašoj posranoj igri tražim pola milijuna
dolara i to odmah. U gotovom. I u malim novčanicama. Otvorit ću konto za
taj iznos. (Mislio sam, naravno, na jedan veliki sef, ali to nisam rekao.) —
Pošto sam to izgovorio nastala je grobna tišina. Dugo vremena. Svi — i
Bracken, moj dragi prijatelj Bracken! — gledali su me kao da sam nekakav
kukac. Tada je Joe Gintzburger sasvim tiho rekao (odjednom smo svi bili
vrlo tihi):
»Napolje!«
»Što! ?«
»Smjesta napolje!« šaptao je Joe. »Ne želim vas nikada više vidjeti,
nestanite vi ucjenjivačka huljo!«
Što biste učinili na mom mjestu, gospodine suče? Što se moglo učiniti?
Ustao sam i napustio Joeov apartman.
Ima planova koji bodu oči, zar ne?
 30

»Tako sam sretna, mon petit chou«, rekla je Suzy. »Željela bih odmah
otrčati u najbližu crkvu i zapaliti svijeće i ostaviti sto franaka u znak
zahvalnosti.« Poljubila me je. Ležali smo oboje na njezinom ludom krevetu,
oboje goli i pili smo ponovo Calvados. Već smo obavili stvar. Suzy me je
ljubila i milovala.
»Kasnije«, rekao sam. »Kasnije, Suzili, ne sada, sada ćemo malo
spavati.«
»Ali one druge slatke stvari još ćemo jednom činiti«, rekla je Suzy.
»Što se mene tiče, stavila bih i dvije stotine franaka. Živio!« Pili smo.
»Poći ću s tobom i staviti stotinu k tome, onda će biti tri.« »Bolje ti
meni stavi nešto drugo«, rekla je Suzy.
Mogu vam reći moj gospodine suče, taj perniton ima nešto u sebi. Niste
umorni, niste pijani, a ono ostalo aj, aj, aj... Razlog Suzynoj sreći bio je taj
što sam je nazvao još iz »Le-Mondea« u njezin kozmetički salon i rekao joj
da dođe u svoj stan na Trg du Tertre, da sam još jednom o svemu razmislio
i da prihvaćam ponudu da zajednički uđemo u posao sa zečicama. Još je na
telefonu tako vrisnula od radosti da sam se morao izderati kako bi prestala
vikati. »To je zato jer sam tako sretna!«
»Unatoč tome, tako to ne ide. Naći ćemo se kod tebe.«
Imao sam još uvijek ključ od njezina stana. Bila je već tamo kada sam
stigao i gotovo me udavila silnim zagrljajima i poljupcima. »Moram nešto
popiti«, rekao sam.
U meni je još uvijek gorjela srdžba zbog Joeova postupka. I zbog pola
milijuna koji je propao, čak još i više. Zato sam i nazvao Suzy. Može se
zaraditi mnogo novaca i bez ucjenjivanja. Istina bio sam tada velika svinja,
moj gospodine suče, a perniton i sada na to još alkohol — učinili su me još
mnogo većom svinjom. »Serem na Silviju«, rekao sam. »Serem na Babs,
serem na sve. Živi se samo jednom! Ne pada mi na pamet obavljati taj prljavi
dvostruki posao za tu prljavu filmsku braću.«
Bio sam jednostavno lud toga prijepodneva. Nisam bio sposoban
zamisliti kakve bi sve posljedice moglo imati to što sam učinio i to što činim.
Uopće ništa nisam mogao zamisliti. Perniton i alkohol! Sve što sam mislio,
ako sam uopće i mogao misliti, bilo je: Kraj. Kraj. Kraj! Tko sam ja zapravo?
Što su načinili od mene? Dakle, ponovno smo radili one stvari, Suzy se
napila, a ja sam bio potpuno trijezan i potpuno budan i zatim sam gol kao i
Suzy otišao s njom u kuhinju i gledao kako škarama reže ogromnog raka.
Kupila ga je već kuhanog još na putu kući jer je znala kako rado jedem
rakove.
Sjedili smo u kuhinji, vani je sijalo slabo zimsko sunce, a ja sam imao
velik apetit. I Suzy. Dok je jela u detalje mi je opisivala prekrasan život što
ćemo ga voditi sada kad sam se konačno urazumio.
»Još danas ću pisati svom grofu da je s nama gotovo, a sutra ću reći
mojim zečicama da dođu ovamo. Danas ćemo biti sami, zar ne? Vidjet ćeš
kako će te odmah voljeti, mon petit chou, a potom ćemo lijepo svi zajedno
sjesti i dogovoriti sve pojedinosti i — što ti je? Nisi više gladan?« Otvorila
je bocu šampanjca, ispio sam čašu i mora da sam pogledao kao mjesečar
rekavši: »Ne, ide.«
»Što ne ide?« Rakova nožica koju je grickala pala joj je iz ruke i
uplašeno me pogledala.
»Ne ide to s nama«, rekao sam.
»Ti si pijan, mon petit chou.«
»Nisam.«
»Onda si lud.«
»Nisam ni lud.«
»Mora da si lud, mon petit chou«, rekla je Suzy i izgledala je vrlo
ozbiljno, dok je govorila. »Najprije smo cijelu vječnost zajedno onda se ono
derište razboli i tvoja kurva mora ići na ’lifting’.«
»Obratno«, rekao sam.
»Merde! Onda opet dolaziš k meni. Ja ti nešto predlažem. A ti kažeš,
ne može. Jer si odjednom otkrio srce za ono derište koje uopće nije tvoje. I
ja to uviđam i saberem se, možeš mi vjerovati da sam se tada i te kako
sabrala, moj dragi! — i kažem da te razumijem i da od našeg plana neće biti
ništa. Onda — uzeo me vrag ako nisi već tada zreo za ludnicu! — onda
odletiš, pa se vratiš i nazoveš me i kažeš da sereš na sve, da ćemo se sada
dati na posao! I dođeš ovamo, i sretni smo kao još nikada i sve je napokon u
redu — a sada opet govoriš da sve to s nama ne ide. Mon petit chou, takvo
što ne možeš činiti, znaš li to? Kakva god bila, ja sam ipak čovjek, a takvo
što ne možeš činiti čovjeku.« »Da«, rekao sam. »Ne«, rekao sam.
»Što da? Što ne?«
»Ne, takvo što se ne čini čovjeku«, rekao sam.
»Kao što si upravo rekla.«
 Nalila je punu čašu šampanjca i popila ga nadušak i spustila glavu među
ruke.
»Došlo je dotle«, rekla je Suzy. »Sad će sa mnom početi. Prokleta
pijača! Sjediš preda mnom, mon petit chou, i čujem stvari koje nikada nisi
izgovorio!«
»Ali ja sam ih izgovorio, Suzy.«
»Ali to je suludo!«
»Naravno da je suludo.«
»Pa taj te momak iz Hollywooda izbacio. Rekao ti je da si ništarija i
ucjenjivač! Ne želi te više vidjeti. Ti nemaš ništa i nisi ništa. Što češ sada
započeti, za ime božje?«
»Ne znam«, rekao sam. Ustao sam kao u transu, otišao u kupaonicu,
prao se, otišao zatim u dnevni boravak i polagano oblačio komad po komad
odjeće koju sam pri dolasku skinuo na brzinu.
Dok sam se tako oblačio, Suzy je stalno trčkarala za mnom ili stajala
pored mene, suze su joj tekle niz lice, dugo me je nijemo gledala, a potom
je još uvijek gola, samo u papučama, zavila prste u dlanove i progovorila,
teško gutajući: »Ti si pošten čovjek, to je sve.« Bio sam već u dnevnom
boravku i imao na sebi gaće i čarape.
»Sranje, a ne pošten čovjek!« rekao sam.
»Pošten čovjek, ne sranje«, rekla je Suzy. Sunce je prodrlo u sobu.
»Ipak«, rekao sam »gdje je moja .košulja?«
»Ovdje ... pričekaj, pomoći ću ti... isto je kao i prvi puta. Dijete koje
nije tvoje, Babs. Bolesna Babs! Moraš neprestano misliti na nju. Majka, to
staro đubre! Ona te se ne tiče. Ali dijete! Zbog djeteta ti nije svejedno! Dijete
je ono najvažnije!«
»Ne!«
»Da!«
»Ne!«
»Ne reci ne!« rekla je Suzy. »Pričekaj zakopčat ću ti gumbe na
rukavima. Ti nemaš vlastitog djeteta. Tako si Babs učinio svojim djetetom.
I sada, kad je bolesna i kad treba pomoć moraš jednostavno k njoj.«
Kunem se, gospodine suče: da je Babs toga trenutka umrla, ili za
nekoliko sati ili dana, ništa mi ne bi značilo, časna riječ! Poslije onoga što
sam u Niimbergu saznao o Babsinu stanju, a još više poslije onoga na što me
je Joe Gimtzburger htio prisiliti, nije bilo ničega na tom svijetu što sam tog
trenutka više mrzio od Babs, te proklete žabe-krastače koja je uništila moj
život, za sva vremena. To je istina. Tome da nisam ostao kod Suzy, da sam
odlučio otići od nje — nisam imao pojma kuda ni od čega ću živjeti — bio
je drugi razlog. Njega sam, jedući raka, iznenada postao sasvim svjestan.
Nisam mogao, nisam smio razočarati Ruth. Htio sam, sve bih, sve bih učinio
da ponovo dođem u njenu blizinu, da budem uz nju, da slušam njezin glas,
da gledam njezino lice, njezin stas, njezin hod ...
Dok sam oblačio hlače, Suzy je govorila. »Naravno da moraš k Babs.
Dala bih sve da te mogu zadržati. Ali ne mogu, a više to i ne želim. Jasno mi
je što je s tobom. Ti si predobar za mene.«
Veliki bože, pomislio sam i povukao zatvarač na hlačama. »Time je naš
plan propao. Zaboravi ga, što je moguće brže. Ja neću izdati ni tebe, ni Babs,
ni to đubre, niti bilo što drugo o čemu znam. Nikada, nikome. Kunem ti se.«
Kleknula je i pomagala mi obući cipele, dok sam ja vezao kravatu.
»To mi je lako, jer previše te volim, a da bih tako nešto učinila.«
»Suzili, molim te...«
»Budi miran! Previše te volim! Ali nikada više nemoj doći ovamo.
Nikada više, čuješ li?«
Obukao sam svoj kaput. »S nama je gotovo. Sada odmah. Zauvijek. Jer
inače ... inače ... ako se još jednom tako nešto dogodi kao danas, učinit ću
neku svinjariju!«
Otišao sam u predsoblje i obukao ogrtač. Onda rekoh: »Ali zato
možemo ... ostati prijatelji ...«
Nije mi dopustila da izgovorim. Iznenada je vrisnula dok su joj suze
tekle niz obraze. »Gubi se! Što prije! Rekla sam ti već, ja sam govno! Ako
te budem gledala još samo minutu duže, predomislit ću se i ponašat ću se
kao govno, gubi se dakle!« I izgubio sam se.
 31

Potrajalo je neko vrijeme dok sam našao taksi, odvezao sam se potom
u blizinu »Le Mondea«, izašao i platio. Imao sam još 55 tisuća franaka od
posljednje trke kod Luciena Bayarda, možda čak i nešto više ako sam na
posljednjoj trci također dobio, zar ne, moj gospodine suče. To je u svakom
slučaju gomila novaca do koje sam morao doći. Znao sam Lucien je u
vratarov stol stavio zapečaćenu omotnicu, kako bih je u svako doba mogao
uzeti, a sada sam je trebao. Bio je to novac što sam ga imao; sa Silvijom
nakon što se probudi iz svoje kure spavanja nisam mogao više. Odmah ću
joj s užitkom ispričati da su me najurili, i zašto.
Pod takvim uvjetima Silviji ne preostaje drugo doli da me i sama najuri.
Naravno mogao sam je i pokušati razuvjeriti, svim sredstvima kojima u tu
svrhu raspolaže žigolo poput mene. Ali to nisam više htio jer sam znao, ako
pokušam, moralo bi i uspjeti. A sama pomisao na pokušaj tako mi se gadila
da je već zbog toga pokušaj morao propasti. No da, mogao sam držati gubicu
i mogao sam sa Suzy otvoriti onaj dom za zečice, ali n? to nisam učinio.
Čovjeku poput mene nije bilo pomoći. U mojem hotelskom sefu bili su
još briljantni gumbi za košulju i ručni sat iz platine, kao i ostale drangulije
što mi ih je poklonila Silvija. Morao sam se toga dokopati prije no što mi
sve oduzme. U garaži na aerodromu nalazio se mascerati ghibli. Za njega
bih sigurno dobio veliku sumu kada bih ga prodao. A u mojem apartmanu
bilo je još nekoliko vrijednih stvari koje svojevremeno Rod nije zapakirao i
poslao k Suzy. Za mene je sada svakih deset franaka bilo važno, svaki
franak. Bio sam, naime, siromašna svinja. Nisam imao pojma što će biti od
mene i nisam ni uspijevao o tome ozbiljno razmisliti, jer sam neprestano
morao misliti na Ruth. A nisam znao ni kako da se vratim k njoj i što bi se
tamo sve moglo dogoditi. Bio sam prilično smušen. Perniton, šampanjac,
koitus i čisto srce ne podnose se ni pod kojim uvjetima. A prije svega sam
se plašio, beznadno plašio, ponovnog susreta s Joeom i njegovim ljudima i
s tim prokletim eunuhom
Lejeuneom, tim proždrljivim psom koji mi je onako skočio na leđa.
Išao sam, dakle, pješice u »Le Monde« i to sve polaganije. Sunce je
nestalo, postalo je hladno i neudobno, a ja sam išao još polaganije. Bez
obzira kako polagano hodali, moj gospodine suče, jednom ipak dođete
onamo kamo ste morali stići.
 Sef recepcije i dnevni vratar kimnuli su mi kao u danima moje sreće i
ja sam njima kimnuo, veselo. Bio je u službi Charles Fabre, legendarni šef
portira, čovjek za kojeg se znalo da nema stvari između neba i zemlje koju
ne bi mogao učiniti mogućom, i to u trenu. Govorio sam s njim i dobio sam
svoj ključ od apartmana i svoju omotnicu s novcem. Sjeo sam u predvorje,
otvorio omotnicu i našao u njoj 55 tisuća novih franaka u novčanicama od
pet stotina.
Bila je to velika omotnica i u njoj još i komad finog papira na kojem je
u gornjem lijevom uglu krasopisom bilo ispisano ime Luciena Bayarda, a
ispod toga slijedeći tekst:

»Dragi vrlo poštovani monsieur Kaven, zahvaljujem Vam od sveg srca

za 10 tisuća NFr koje mi je u Vaše ime predao mister Bracken. Prilažem
ostatak dobiti, 55 tisuća NFr. Beskonačno mi je žao, monsieur, što Vam
moram saopćiti da smo imali smolu u drugoj trci u Chantillyju, s ona dva
konja što sam ih Vama preporučio. ’King’s Twist’ bio je diskvalificiran, a
’Le Parleur’ je stigao četvrti. Ne mogu Vam reći koliko mi je neugodno,
kladio sam se prema Vašoj želji na njih s ukupnom svotom od četiri i po
tisuće novih franaka. Pošto je mig bio moj, to je naravno moj gubitak.«.

Stari Lucien! Naravno, uopće nije dolazilo u obzir, mislio sam, prije
nego što odem iz ovog hotela moram ga nazvati ili s njime govoriti i u
svakom slučaju vratiti mu njegov novac.

»Bio bih vrlo sretan ako bih jedne od slijedećih noći mogao s Vama
razgovarati. U nedjelju, 12 prosinca trče, naime, u Vincennesu tri konjića
za koje stavljam ruku u vatru. Molim Vas, stupite sa mnom u vezu — ja
sam nekoliko puta uzaludno pokušavao. Primite, vrlo poštovani mister
Kaven, izraz najdubljeg poštovanja od Vašeg uvijek Vam odanog
Luciena Bayarda.«

Sjeo sam za pisaći stol u predvorju, uzeo hotelski papir i napisao

Luoienu pismo kojim mu zahvaljujem. Bio sam vrlo općenit i nisam govorio
o svojoj situaciji. Ali sam u omotnicu stavio 10 tisuća novih franaka, dva
sićušna svežnjića. četiri i po tisuće je Lucien izdao za mene kod druge trke,
a pet tisuća kod prve. Preostalih pet stotina franaka trebalo je biti još jedna
prijateljska gesta.
 Zalijepio sam omotnicu, napisao na njoj Lucienovo ime, odnio je svom
prijatelju Charlesu Fabreu i zamolio ga da je navečer preda Lucienu.
»Naravno, monsieur Kaven.«
Sada sam od svoje dobiti, dakle, imao samo 45 tisuća NFr. Ali postoje
stanovite stvari koje se jednostavno ne mogu činiti. Zar ne?
»Hoćete li mi učiniti uslugu, monsieur Fabre?«
»Svaku, monsieur Kaven.«
Dao sam mu broj Suzyna kozmetičkog salona i zamolio ga da nazove,
s molbom da moje kovčege (do tada sam, naime, primio samo jedan od njih)
što je moguće brže pošalju u »Le Monde«. Još je brdo stvari bilo kod Suzy.
Nadam se da neće odugovlačiti, iz bezobrazluka ili zbog tuge, razmišljao
sam. A morao sam isprazniti i svoj sef, ali sasvim na kraju... »Bit će odmah
uređeno!« Fabre me je veselo gledao. »Smekšali ste taj prljavi listić ...«
»Koji?... ah, tako!« Mislio je na one bulevarske novine s onim
»skandalom. Demanti zauzima cijelu stranicu monsieur Kaven, zar niste
vidjeli?«
»Ne. Morao sam u...«
Hvala bogu, prekinuo me je:. » ... Madrid. Sa mademoiselle Geiringer.
Kako joj je?«
»Bolje«, odgovorio sam, »tamo je u pravim rukama, znate?« »To me
veseli, monsieur Kaven, to me doista veseli, mademoiselle Geiringer je tako
ljubazna mlada dama.«
Tada sam liftom otišao u četvrti kat i hodnikom do svog apartmana broj
419. Otključao sam i zatvorio vrata za sobom. Sjeo sam i gledao u svoje
cipele. Mislio sam na Ruth. Najprije sasvim zbrkano, jer je to doista i bilo
potpuno zbrkana stvar, a onda sam upadao u sve dublje razmišljanje tom što
bih mogao učiniti da ponovno vidim Ruth i mislio sam o mnogim načinima
i bivao pri tome sve omamljeniji. vidio sam da su mi cipele prljave, izuo sam
ih da ih očistim jer sam to još uvijek činio sam, a onda mi je sinulo da je
pribor za čišćenje još uvijek u jednom od onih kovčega koji se nalaze kod
Suzy. I tako sam i dalje mislio o Ruth i gledao svoje čarape. Njih mi je pak
kupila Silvija. Sve što sam imao osim rupčića, gaća i čarapa, kupovala mi je
Silvija. Bile su to vrlo lijepe tamnoplave čarape.
 32

Vrata se naglo otvoriše. Mali Joe Gintzburger uletio je u salon kao

oluja. Vidio sam da je iza njega iskrsnuo Lejeune, a iza njega Rod Bracken,
a iza njega oni ljudi što ih je Joe doveo iz Hollywooda. Brzo su mi se
primicali, a ja sam ih se bojao jer je samo Joe među njima bio patuljak, a
ostali su me mogli smlaviti u svako doba, svaki posebno, ta snažna, sportski
građena gospoda, koja su zbog svojih visokih pozicija morala biti liječnički
pregledani dva puta godišnje i stalno odlazila na treninge. Mislim
Amerikanci. Onog Lejeunea trebao sam samo udariti nogom pa da zaveže
gubicu, ali što bih imao od toga kad bi se potom na mene sručili svi oni
ostali. Ustao sam u čarapama i malo ustuknuo. Brzo su se približavali. Na
kraju sam se uzmičući sudario sa zidom i primijetio da ne mogu dalje. Mislio
sam kako bih sada mnogo dao za jedan čelični bokser. Novac od trka, vidio
sam užasnut, ležao je također na stoliću pokraj, »čujte, Joe...«, počeo sam,
ali me je mali s bijelom kosom glasno prekinuo. »Ni riječi, vi svinjo!« rekao
je Joe Gintzburger. »Smjesta se gubite odavde«, počeo sam ponovno dok su
me ostali već svi opkolili i gledali me na način koji je teško opisati. Sigurno
ima mesara koji rado kolju svinje i oni sigurno tako izgledaju prije no što se
daju na posao.
Ali i njih mora da je potreslo to što čine, jer su tako i izgledali svi ovi
psi — osobito Joe i Bracken.
»Ima da šutite, vi svinjo!« rekao je mali Joe, a ja sam imao ludi osjećaj
da bi me najradije privukao k sebi i poljubio u čelo.
»Svinjo! rekao sam«, ponovio je.
»Čuo sam.« Ovako u čarapama osjećao sam se osobito bespomoćan.
»Supersvinja«, dodao je Joe i zvučalo je to gotovo nježno. »Vi ste
supersvinja, Phil, ali i supersvinju valja platiti ako je potrebno, a mi vas
trebamo.«
Tada sam na trenutak mislio da ću se onesvijestiti, ali se nisam
onesvijestio. Munjevito mi je postalo jasno: psi su zapali u paniku nakon što
me je Joe najurio. A oni su me doista trebali kao koricu kruha i razglabali su
vjerojatno o različitim drugim rješenjima, i nisu uspjeli i silno su se uplašili
da bih mogao otići u nekakvu agenciju i da bih mogao braći ispričati cijelu
istinu. Kažem vam, gospodine suče, da se ni s izgubljenim sinom ne bi
ljubaznije postupalo u njegovoj obitelji nego što je to sada ovdje bio slučaj.
Joe je rekao: »Okay, okay, žao mi je za ono jutros. Do večeras ćete dobiti
pola milijuna dolara, upravo kao što ste željeli.« Morate priznati, gospodine
suče, bilo je malko previše da bi se moglo probaviti, zar ne? Stupio sam
korak naprijed, a Joe i ostali uzmaknuli su, a ja sam sasvim polako krenuo
prema stolici, jer mi se vrtjelo u glavi, prema stolici gdje su stajale moje
prljave cipele i sjeo sam, a oni su nečujno prilazili, sa svih strana tako reći
na prstima, sve bliže i na kraju su me okružili kao pajkani nekog zlog
razbojnika u uobičajenim američkim kriminalističkim televizijskim
serijama. Samo što nisu imali šešire.
»Što vam je«, upitao je Joe, »Zar niste razumjeli?«
»Vrlo sam dobro razumio, Joe.«
»Večeras. U malim novčanicama, kako ste tražili. Potrajat će neko
vrijeme dok se skupi. Već smo poslali ljude. U mnoge banke. Mnogo je
novaca pola milijuna.«
»Ne«, rekao sam.
»Što ne?« upitao je Joe.
»Ne, neću uzeti novac«, odgovorio sam. »Ispričavam se, Joe.
Ispričavam se svima vama, moja gospodo.« I sve sam ih pogledao. »Kakva
je to opet nova kvaka?« zakukurijekao je Lejeune glasom dječaka-pjevača.
»Nije nikakva nova kvaka«, odgovorio sam. »To je istina.« Vidite, moj
gospodine suče, palo mi je na pamet, nakon svega razmišljanja, kako je
moguće da se ponovno vratim k Ruth. Ne k Babs, ona mi je i dalje bila
ravnodušna kao i prije. (Tako sam tada barem umišljao.) Ali k Ruth. K Ruth!
Bilo je to tako jednostavno. A toga se dugo nisam uspio dosjetiti.
»To je čista istina«, odgovorio sam, »Neću novac. Trebam samo malo,
da, a to će mi Silvija dati kao i do sada. A ja ću činiti sve što od mene tražite,
moja gospodo.«
Gledali su me kao umobolnika i Charley, čovjek za publicitet, doista se
obratio liječniku: »što je s njim, doktore? Da nije izgubio razum?« Dok je
pristupio i ispitivački me pogledao i rekao: »Taj je sasvim u redu.« Sagnuo
se prema meni, pomirisao i rekao: »Miriše malo na alkohol, ali nije pijan.«
Potom su opet svi zašutjeli.
Konačno sam progovorio: »Želim ostati kod Babs. I kod Silvije. Želim
činiti sve što bude potrebno. Odstupite doktore, molim vas, malo natrag.«
»Zašto«, upitao je liječnik. »Stojite na jednoj od mojih cipela«, odgovorio
sam. »Želim je obući, zebu me noge.«
 33

»... ovo mlado ljudsko biće koje sada pokapamo, koje smo tako voljeli,
i koje bijaše predmet tolike brige i tolikih pokušaja da mu se pomogne, a
koji su na kraju ipak svi bili uzaludni«, rekao je pastor Ernst Hirtmann,
blijed, potišten, osrednje visine, popravljajući svoje naočale. Stajao je na
rubu otvorena groba, zajedno s još dvadesetak ljudi. Ruth je bila ovdje, i ja,
i roditelji sedamnaestogodišnjeg, potpuno uzetog Tima, (DOPUSTITE,
NERONI), koji je umro 3. prosinca 1971. u nürnberškoj bolnici Sv. Sofije,
nekoliko sati prije no što sam stigao ovamo s Ruth i Babs iz Pariza. Oblaci
su plovili nisko tog poslijepodneva, puhao je jak vjetar, bilo je hladno na
velikom nürnberškom zapadnom groblju sa širokim drvoredima, s
krematorijem, s mnogim starim visokim drvećem kojega su grane stršile
prema nebu, gole i crne. Bilo je to poslijepodne, 7. prosinca 1971, jednog
utorka.
»Uzaludno i skupo«, rekao je tiho Timov otac. Stajao je pored mene
visok, težak, imao je na sebi krznom podstavljeni ogrtač, a lice mu je bilo
crveno — ne od 'hladnoće, nego od srdžbe. Timov otac bio je gnjevni stari
muškarac. Onda je rekao glasnije: »Jednom sam izračunao koliko me je
koštalo ovih sedamnaest godina. Samo posljednjih tri mjeseca odjednom
osamnaest tisuća za tu novu spravu.«
»Budi miran, preklinjem te«, rekla je njegova žena kojoj su suze tekle
niz lice.
»Osamnaest tisuća«, ponovio je čovjek kao pod prisilom. »Osamnaest
tisuća za tri mjeseca! Zašto? Jer nam je taj engleski profesor pisao da je s
tom napravom moguće činiti čuda, tako dugo dok nismo povjerovali. A naše
zdravstveno osiguranje odmah odbilo nadoknaditi troškove. Ali, ti, ti si rekla
da Tim mora imati tu spravu. A liječnici ovdje? Oni su je, naravno, željeli
isprobati. Kažem ti, liječnici na cijelom svijetu drže zajedno. Osamnaest
tisuća!« ponovio je još jednom taj teški čovjek. Potom je zaplakao.
»Šok!« šapnula mi je Ruth. »U trenutku je sve besmisleno. To je dobar
otac, pošten čovjek. Poznajem ga već dugo. Ali uvijek se ponavlja kod
smrtnih slučajeva da se ljudi jednostavno izokrenu!«
«... mi znamo«, rekao je pastor Hirtmann, »da život mora teći dalje. To
je istodobno i fraza i istina. Kako treba teći dalje? Tako da nam je svima,
svakome od nas — neprestano pred očima smrt i da je nikada ne
zaboravljamo, bez obzira bila ona posljedica bolesti, ili nesretnog slučaja, ili
rata. I ako smatramo da ono što svakodnevno radimo korisno ili sasvim
nekorisno, ono što govorimo, da sve to ima smisla, onda se moramo pitati
da li je taj smisao moguće potvrditi i u odnosu na smrt. Nije li sve ipak velika
besmislica. Svi ćemo umrijeti. Sva naša naklapanja rasprsnut će se, a ono
što će se o nama govoriti, neće sve biti istina. Ali već su sada istinite velike
i male boli, i istinita je tuga za mladim čovjekom.«
Stajali smo svi u blizini krematorija, rođaci i prijatelji obitelji, ali kako
mi reče Ruth i nekoliko bolničarki i liječnika iz bolnice. Dugo, gotovo kao
tužaljka, tulila je neka lokomotiva. Sasvim u blizini groblja protezale su se
tračnice velikog teretnog kolodvora — i to mi je rekla Ruth kada je prvi put
za vrijeme pogreba lokomotiva ispustila zvižduk. Neprestano su zviždali
vlakovi i štropotali kotači. Prethodnog sam dana stigao iz Pariza. Silvijinu
kuru spavanja malo su produljili jer profesor Delamare više nije htio ništa
stavljati na kocku. Danas, ukoliko se ništa ne dogodi, morala je zapravo
ponovno biti budna i čekati moj poziv.
»Sve što smijemo činiti jest da si međusobno pomažemo«, rekao je
Hirtmann, »tako da odista priznamo našu bespomoćnost.« Bilo je vrlo
hladno uskoro će i snijeg, mislio sam. »I svećenik može priznati svoju
bespomoćnost«, rekao je Hirtmann, »jer nije sposoban izmamiti utjehu«.
On je može samo prodavati dalje ako zna kako. Ja, upravo takav
svećenik, kažem vam ovdje i sada: kad je rastanak tako težak i potresan kao
ovdje, od ovog mladog bića, radije bih bio na vašoj strani, dragi roditelji,
nego da stojim ovdje i da vam govorim. Mnogo bih radije s vama šutio ili
možda molio: »Bože, ne ogluši se na naše suze.«
Ruth se neobično izmijenila. Svako malo pogled bi joj odlutao
grobljem, iznad svih grobova. Činila se potpuno odsutnom. Opet je zatulila
jedna lokomotiva.
Pomišljao sam, kako sam noću u svojoj hotelskoj sobi također čuo
zvižduk lokomotiva koje su me probudile iz strašnih snova, tamo u hotelu
»Bristol« gdje sam sada stanovao. Kada sam došao, pokazao sam vrataru
njemački pasoš na ime Philip Norton. Bio sam Nijemac, ali sam živio u
Americi, vidjelo se to iz različitih oznaka i viza u ovome pasošu, starom
svega tri dana, namjerno zgužvanom i umrljanom bio je to, naravno lažni
pasoš.
Odmah ću vam ispričati kako sam ga dobio.
»Ali«, rekao je pastor Hirtmann, »Bog se ne oglušuje barem ne na naše
suze. Njegov glas, koji najčešće ne čujemo jer ga zaglušujemo vlastitom
galamom i brbljarijama, biva čujan tek kad postanemo sasvim, sasvim, sitni,
od tuge i nesreće ...« U tom trenutku sam ga ugledao. Sasvim jasno. Bio je
to mršav čovjek, star možda 45 godina, imao je na sebi sivi dufflecoat iznad
plavog, zgužvanog konfekcijskog odijela, (dufflecoat nije zakopčao),
zgužvanu, ne više čistu bijelu najlonsku košulju, plavu kravatu, crnu kosu
ošišanu kao u ježa, blijedo lice; tamne oči ispod obrva bile su ispunjene
istodobno pohlepom, glupošću, i velikim strahom kao u štakora. Stajao je
podalje od mene, s onu stranu groba, ah očiju ukočeno uprtih u mene, samo
u mene. Tko je to? pomislio sam uplašeno.
»Jedan je život završio. Otišlo je dijete koje nikad nije osjetilo nemir
odraslih, nemir što proizlazi iz našeg suludog svijeta koji nam uskraćuje
svaki spokoj...«
Oči! Uske, ledene nemilosrdne da, sulude oči tog mršavog, loše
odjevenog čovjeka, uprte u me, bez prekida. Ruth je rekla, »što vam je?«
Odgovorio sam stisnutih zuba: »Tamo prijeko. Momak u dufflecoatu,
koji bulji u mene, znate li tko je? Nemojte odmah pogledati! Malo
pričekajte!«
»Čovjek ... tako kaže naše poslanje«, nastavio je Hirtmann, »stupa u
veliku samoću. Prvi koji ga je iskusio kao svoj mir, nazvali su ga Kristom
...«
»Nemam pojma«, rekla je Ruth. »Izgleda kao Amerikanac.« »Siguran
sam da jest«, odgovorio sam jedva pokrećući usnice.
Kotači su ponovo štropotali. Hirtmann je govorio još razgovjetnije:
»Po tom čovjeku kojega nazvaše Kristom, nitko više nije sam niti je
ostao po strani.«
»Što mu to nadiže ogrtač ispod lijevog ramena«, šapnula je Ruth.
»Mislite da nosi...«
»Da«, prošaptao sam, mislim. »Ne gledajte više u njega!«
»... a mi, u ime bijedno ostavljenog i raspetog Krista, molimo smirenje
i njegovu tihu, snažnu i utješnu riječ prije svega za roditelje...«
Čovjek u dufflecoatu gurnuo je desnu ruku pod ogrtač, tamo gdje mu
se na lijevoj strani ispupčio. Ruth je s mukom suspregnula krik. Pripremio
sam se na skok. Mnogi su nas ljudi iznenađeno pogledali. Čovjek kojega
nisam poznavao izvukao je iz džepa kaputa fotografski aparat podigao ga i
fotografirao me, jednom, dva puta, tri puta, vidio sam kako uvijek nanovo
skuplja dijelove ove mini-kamere da bi pomakao film. Htio sam poći k
njemu. Stajao sam ukliješten između ljudi. Nisam mogao k njemu. Sada je
fotografirao skupinu oko groba, pastora, ostale ljude. Ruth pored mene.
Hirtmann, okrenut leđima prema njemu, govorio je «... željeli bismo optužiti
Boga kada osjećamo da toliko gubimo. To bismo mogli učiniti. Optužujemo
onoga tko je kao optuženik na našoj strani, tko je sjedinjen s onima što trpe,
tko pati tamo gdje i mi patimo, tko mora i dalje patiti sve dok ljudi budu
patili.«
Čovjek u dufflecoatu iznenada se okrenuo i pobjegao kao sumanut, sve
dalje i dalje u groblje, prema njegovu zapuštenom kraju gdje više nije bilo
ni drvoreda ni grobova, nego samo još gust, visok, sada već pocrnjeo korov,
najdublja divljina.
U trenutku-čovjeka je nestajalo u guštiku.
»Što to znači?« šapnula je Ruth.
Slegnuo sam ramenima.
»Bojim se«, šapnula je Ruth. »I vi, zar ne?«
Kimnuo sam.
».. .njegova ljubav«, rekao je pastor Hirtmann, dok se ponovno čulo
kotrljanje kotača, »obuhvaća mrtve. Obuhvaća i žive, koji svakog trenutka
stoje pred smrću i koji stojeći pred grobom tako često zaboravljaju reći:
'»Gospodine, pouči me da se sjetim kako i sam moram umrijeti kako bih
postao razumniji’.«
 34

Na ovom mjestu, gospodine suče, moram nešto nadoknaditi i između

ostalog izvijestiti o nastajanju jedne ljubavi iz mržnje. Jedva sam u podne,
onog strašnog 4. prosinca 1971. izjavio da ću ostati kod Babs i Silvije, poslao
je taj Lejeune odmah sve ostale iz sobe jer je, kako je rekao, morao sam sa
mnom razgovarati.
Skljokao se na jedan kauč, tako da su zaškripale opruge, uzdahnuo,
raskoračio nožice zato što zbog njegova obujma i nije mogao drugačije,
žderao bombone s vrhnjem i ozareno me gledao. »Što znači taj blesavi
smiješak«, upitao sam. »Da se veselim nastavku priče«, rekao je Lejeune
žderači bombone, pri čemu mu sine: »Hoćete li i vi jedan?« Vjerojatno
možete zamisliti što sam odgovorio, moj gospodine suče. Lejeune se smijao
kao lud (s punim ustima, naravno, pljujući naokolo djeliće bombona).
»Ta gueule salaud!« rekao sam. »Zaveži, krmačo!«
»Assassin!« rekao je Lejeune i cerekao se.
»Sale assassin!« odgovorio sam debeloj odvjetničkoj mješini.
»Ja ću još od vas učiniti pravog Francuza«, rekao je beskrajno
obradovan. A onda se uozbiljio. »Najprije moram iz vas napraviti krivog
Nijemca.«
»Što to treba značiti?«
»Dakle, morat ćete voditi dvostruki život, između Babs i Silvije Moran.
U Njemačkoj se ni pod kakvim uvjetima ne smijete zvati Kaven. To je jasno.
U Njemačkoj se inače morate sasvim drugačije ponašati. Suzdržanije, tiše,
potištenije, malograđanski. Kad budete nastupali sa Silvijom, onda ste,
naravno, Filip Kaven, stvoren za ljubav, tada morate uzeti vaše prave papire,
tada se morate ponašati kao i ranije. U Njemačkoj trebamo za vas novi pasoš,
novi stil, tamo ste siromašan, nesretan otac... — ne gledajte me tako,
kretenu! — u Njemačkoj trebamo za vas pasoš na ime Norton. Ne Paul
Norton. Razmišljali smo o onom prvom uzbuđenju, kada je Babs došla u
bolnicu St. Bemadette. Sada pretpostavimo da mala ne odapne, jer ako umre
cijela je stvar, naravno, nepotrebna — sada vam moramo ispostaviti isprave
na ime Philip Norton.«
»Zašto?«
 »Jer će vam Babs, ako se ponovno probudi — što je moguće — zvati
ponovno Phil. Phil — imena će se ponovno sjetiti kada joj bude bolje. A što
se tiče onoga, Kaven, ima još mnogo vremena.«
»A majka?«
»Mala djeca kažu mama. Ne Silvija Moran, zar ne«, čačkao je po
zubima i razočarano promatrao rezultate svog truda. »Da, a mama je još
uvijek na odmoru, zar ne? Dakle? Vi ćete dobiti njemački pasoš na ime
Philip Norton, ali vi živite u Americi. Žig i sve ostalo bit će u pasošu. Pasoš
će izgledati kao da nije tek nedavno izdan. Oni tamo u Nürnbergu imaju
svoje metode. Moramo vas odmah slikati za pasoš i slike hitno poslati u
Nürnberg, mojem prijatelju.« »Tko je vaš prijatelj u Niimbergu?« Lejeune
je još uvijek čačkao po zubima.
»Morao bih otići k zubaru. Što ste ono pitah?«
»Tko je vaš prijatelj u Nürnbergu?« Lejeune se smijao.
»Što je smiješno?«
»Zove se, Wigbert Sondersen, glavni komesar u nürnberškom
predsjedništvu policije. Odjel za umorstva.«
»Što?«
»Smiješno, zar ne?«
»Slušajte...«
»Sondersen i ja smo stari prijatelji. Jednom sam ovdje u Odjelu za
umorstva uspio postići da se Sondersenu učini velika usluga. Ljudi poput
nas moraju biti složni, zar ne?« »Što čovjek iz Odjela za umorstva može
zapovijediti Odjelu za pasoše? Da mi se ispostavi lažni pasoš?«
»Da«, odgovorio je Lejeune. »Ova stvar sa šlagom ipak je najbolja. Da,
Sondersen to može. Jedan je od najboljih kriminalista u Njemačkoj. U jednoj
polovici Njemačke. I u drugoj polovici imam prijatelja. Ja imam posvuda
prijatelje. Što mislite zar bih inače mogao raditi? Vjerujete li da bi me inače
mister Gintzburger angažirao?« To me se dojmilo. »Sondersen je marljiv
čovjek, i treba mu ići na ruku«, rekao je Lejeune. »Ja sam mu već telefonirao.
Sve OK. Pasoški odjel čeka samo još sliku. Onda ćete dobiti pasoš, oni imaju
pečate za vize, sve što god hoćete. Bit će to izvanredan lažni pasoš. Osim
toga imate i svoj pravi. Ali, to još uvijek nije sve. U Njemačkoj ne smijete
izigravati plejboja kao ovdje, onakvog kakav ste ovdje. Ne prekidajte me. U
Njemačkoj ste jedna, obična svinja, koja ima dijete oštećena mozga. Tamo,
naravno, nećete nositi odijela od Cardina, već konfekciju. Jedan dio prtljage
— fine stvari ostaju u »Le Mondeu« a i kovčezi s Babsinom odjećom bit će
izmijenjeni. Novi moraju uskoro stići.«
 »Tko je to naredio?«
»A tko bi? Ja, naravno. Moram i ja nešto učiniti za svoj novac, a
dobivam gomilu novaca od Joea Gintzburgera. Zatim, u Njemačkoj morate
nositi naočale. S običnim staklima. Ne tamne. To je upadljivo. I morate biti
skroman. Sasvim skroman. Vaš maserati ostaje ovdje. Ako to već i sami
niste shvatili, dragi prijatelju, odsada morate voditi dvostruki život, kao dr
Jekyll i mister Hyde — usporedba nije baš najbolja, ali vi razumijete što
mislim.«
»Da«, odgovorio sam.
»Onda dođite. Idemo. Ne smijemo gubiti ni minutu. Rezervirao sam i
sobu za vas. Hotel srednje kategorije. Žao mi je. U luksuznim hotelima
možete stanovati samo kao Philip Kaven. Nekoliko konfekcijskih odijela,
rublje i sve ostale tričarije, idemo sada zajedno kupiti...«
Vidite, moj gospodine suče, bio je trenutak u kojem sam prema
prežderanom Maitre Lejeuneu počeo osjećati ljubav iz mržnje.
 35

Samo trenutak, da se ne zapletem!

Prema zapisima u dnevniku, pošli smo Lejeune i ja 4. prosinca 1971. u
Pariz kupovati za mene »sa tezge« u »Galeries Lafayette« — naprosto sve,
čak dva kovčega, naravno, plastična.
Petog prosinca pojavila se reakcija na prokleti perniton.
Prespavao sam cijelu nedjelju i čak pola ponedjeljka. Budući da još
nisam imao svoj pasoš, morao sam tog utorka, u prvo svitanje koristiti
Silvijin SUPER-111. Tako sam letio natrag u Nurnberg, poda mnom crna
noć, iznad mene crven, zlatno-žuti dan sasvim nestvarnih boja, novi dan. Na
aerodromu u Nurnbergu pozdravio sam se do daljnjega s posadom budući
da ću odsada morati koristiti obične linije.
Vozio sam se autobusom do glavnog kolodvora i proklinjao cijelo
vrijeme. Babs, tu žabu koja mi je sve to udrobila, ali mi je istodobno srce
jače zakucalo pri pomisli da ću vidjeti Ruth!
S glavnog kolodvora odvezao sam se ravno u predsjedništvo policije!
Trebao sam novi pasoš. Lejeune, moja ljubav iz mržnje, rekao mi je da
moram odmah otići Sondersenu. Njegov se ured nalazio na drugom katu bio
je namješten i poslovno i bezlično. Na pisaćem stolu stajala je staklenka od
pekmeza, puna vode, i u njoj ruža. Glavni je komesar Wigbert Sondersen
ustao. Bio je vrlo visok i vrlo mršav, s licem koje me je podsjećalo na lice
nekog dobroćudnog liječnika. Sijeda kosa okruživala mu je glavu kao gusto
krzno. Stegao mi je ruke te smo sjeli. Upitao me je da li imam kod sebe
fotografiju za pasoš. Dao sam mu, nekome je telefonirao i odmah je potom
došao neki mlad čovjek i odnio fotografije.
»Neće dugo potrajati«, rekao je glavni komesar Sondersen. »Pasoški
odjel već je pripremio pasoš s pečatima, vizama i ostalim, samo još je
nedostajala fotografija. Nadajmo se da će se dijete izvući.«
»Nadajmo se«, odgovorio sam i pomislio: ali ne suviše brzo. »Neću
vam nikada moći zahvaliti za sve što činite za mene zbog tog lažnog pasoša,
gospodine glavni komesaru.« »Sondersen, molim gospodine Norton. Ja ništa
ne činim. Sve je to rutina. Mi pomažemo drugima, drugi pomažu nama, ako
su razlozi opravdani. U vašem slučaju jesu. Srećom, Lejeune i ja se
poznajemo godinama i on mi je već pomogao, ne doduše izravno, već
francuska policija.«
 »Da, rekao mi je.«
»Naravno«, rekao je Sondersen, »da ne ide sve sasvim jednostavno.
Posredstvom Interpola znaju sada policijske službe u cijelom svijetu da smo
vam ovdje ispostavili nešto kao 'pasoš' za zaštitu. On ima poseban broj,
poseban raspored brojeva i posebnu vrstu slova u tu svrhu. Ne radi se o
nepovjerenju prema vama, već jednostavno o međunarodnom dogovoru.«
»Naravno, gospodine Sondersen.«
Vratio je ružu u staklenku za pekmez i rekao bez prijelaza. »Uskoro će
sve biti za mnom.«
»Što?«
»Sve ovo ovdje. Idem u mirovinu.«
»Ali posao koji radite vrlo je zanimljiv.«
»Tako sam i ja mislio u početku«, odgovorio je. »Bezuvjetno sam želio
u Odjel za umorstva, iako sam počeo kao saobraćajac. Ali, ubojstvo,
kapitalni zločini...« zastajkivao je. Znate, imao sam fiksnu ideju, želio sam
služiti pravdi.« »Lejeune mi je rekao da ste to nebrojeno puta i učinili.«
Sondersen me pogledao. Njegovi su se kapci teško spuštali nad oči. »I jesam,
gospodine Norton. Ali sam se pri tome umorio. U svojoj sam mladosti sanjao
i o nekim drugim stvarima. Želio sam podsticati dobro i biti učiteljem. Ali
tada« — pustio je ruže — »tada mi se to ubrzo učinilo bezizglednim, odlučio
sam se za izravno suzbijanje zla.«
Bio je to najsimpatičniji čovjek što sam ga u svom životu upoznao, moj
gospodine suče. Nastavio je: »Vi me smatrate čudakom, zar ne?«
»Ali ne!«
»Da, da, vidim ja to, gospodine! Po izrazu lica. Policajce za umorstvo
sigurno niste takvim zamišljali. Ali vidite: zlo, time mislim apsolutno zlo,
vrlo je rijetko u svijetu. Većina ljudi koji čine zlo jednostavno nema
dovoljno mašte da bi zamislili što će biti posljedica njihova čina. Ali pored
toga postoji i apsolutno zlo, gospodine Norton. Upravo kao policajac u
Odjelu za umorstva upoznao sam to apsolutno zlo. Vrlo često. Moja je
dužnost boriti se protiv apsolutnog zla. I ja to činim, koliko god mogu. A
sve mi je teže i teže. Znate li što je ono najstrašnije u apsolutnom zlu?«
»Što?«
»Da protiv njega ne možete ništa učiniti«, odgovorio je Sondersen.
»Možete kazniti apsolutno zlog čovjeka. Ali što je to? Ništa. Učiniti iz njega
boljeg čovjeka, makar i malo boljeg, nemoguće je.« Govorio je sasvim
mirno, kao uvijek.
 »A najgore je, gospodine Norton: kada pogledam unatrag na svoj život
i rad, toliko je toga što sam propustio svih tih godina, proigrao, krivo učinio.
Ništa od toga nije moguće popraviti ili nadoknaditi. Sve što sam postigao u
prošlosti danas nema nikakve vrijednosti. Ništa ne odolijeva vremenu.
Vrijeme se odlaže kao što sud odlaže spise nekog procesa koji se više neće
revidirati.«
»Ali postoji kontinuitet događaja«, dodao sam.
»Ne«, odgovorio je Sondersen. »Ne postoji ni to. To je vaša želja,
gospodine Norton, i moja môra. U ovoj smo zemlji tako dugo govorili o
nesavladanoj prošlosti, u drugom kontekstu dakako. Malo njih zna, a na
žalost sam ja među njima, da prošlost nije moguće savladati. Tu spoznaju u
mom poslu više nije moguće podnijeti.«
Pogledao me je.
»Zašto onda još uvijek radite«, upitao sam.
»Bilo je mogućnosti da raskrstim s tim, prije dvije godine. Ali tada sam
upravo gradio malu kućicu — oženjen sam, znate — morao sam se zadužiti
i vraćati, što je značilo ostati.«
Mladić od malo prije ušao je u Sondersenov ured i donio pasoš, stručno
umrljan i tako dotjeran da je izgledao poput staroga; samo su još prilijepili
moju fotografiju i preko nje udarili pečat. Morao sam ispod fotografije
napisati ime Philip Norton, a onda sam morao potpisati još pola tuceta papira
svojim pravim imenom. Tako je Pasoški odjel spriječio svaku zloupotrebu
lažnog pasoša, to mi je bilo jasno. »Zahvaljujem vam«, rekao sam mladiću,
on je kimnuo, nasmiješio se, ostavio lažni pasoš i otišao. »Osobito
zahvaljujem vama«, rekao sam Sondersenu.
»Ah, svašta«, rekao je ovaj. »Ako se može pomoći...« Ustao je kad i ja.
»Dođite, pokazat ću vam još nešto«, rekao je. Otvorio je ladicu neke
kartoteke. Na objema unutrašnjim stranama bila su nalijepljena dva velika
kalendara sa svim mjesecima i danima godine. Treći takav listić bio je
prilijepljen na prednjoj strani ladice, morao sam se sagnuti da bih ga vidio.
Bili su to kalendarski listovi za godine 1971, 1972. i 1973. Oni za 1972. i
1973. bili su još neispisani. List za 1973. izradio je Sondersen sam, a onaj
za 1971. bio je potpuno različit od ostalih.
Gotovo manijakalno precrtan je crvenom olovkom dan za danom, sve
do 7. prosinca. »Sedmi ću precrtati večeras, prije no što pođem kući«, reče
glavni komesar Sondersen. »Ali što će vam to? ...«
»Spremite svoj pasoš u džep, gospodine Norton. Vidite, to je moje
svakodnevno veselje. Prvog prosinca 1973. odlazim konačno u mirovinu!«
 »I do tada precrtavat ćete svaki dan koji još morate raditi?« Kimnuo je.
»Ova godina gotovo je prošla. Onda ostaju još dvije, gospodine
Norton!« Izgledao je tako sretan dok je to govorio, moj gospodine suče. Ni
on ni ja tada nismo znali da glavni komesar Sondersen 31. prosinca 1973.
godine neće otići u mirovinu, jer će kratko vrijeme prije toga, 8. listopada
1973. još jednom morati stupiti u akciju — kad, naime bude pozvan da u
najprljavijoj sobi jednog od najprljavijih svratišta u Nürnbergu započne
istragu jedne drame. Sedmog prosinca 1971. još nitko na ovome svijetu to
nije ni znao ni slutio. Ali tako se trebalo dogoditi. Čovjek kojega je glavni
komesar Sondersen tik pred umirovljenje ugledao u onom svratištu bio je
mrtav, ustrijeljen kuglom iz revolvera marke walther model TPH, kalibar
6,35 mm; bio je to američki glumac Romero Rettland, a žena koja je s
revolverom u ruci stajala ispred mrtvaca — bila je Silvija Moran.
Dva mjeseca prije svog umirovljenja glavni komesar Wigbert
Sondersen nije bio pošteđen toga da još jednom sretne apsolutno zlo.
 36

»Phil...«
»Da, Babs, da!«
»Mama?«
»Ona dolazi k tebi...«
»Je li već dugo mrtva?«
Bio je to cijeli dijalog. Poslije ovoga pitanja NAJVEĆE MALO
SUNAŠCE SVIJETA ponovno je zatvorilo oči, što ih je bilo otvorilo na moj
poziv. Babs je rastvorila usnice posute mnogim malim mjehurićima i spavala
dalje. Disala je duboko i ravnomjerno. Još je uvijek ležala postrance, ali više
ne onako skvrčena, već gotovo ispružena. I u ovoj su bolesničkoj sobi
bolnice Sv. Sofije u Nürnbergu na prozorima bili spušteni crni zastori, a
Babs, njezin krevet i nešto okoline kreveta, osvjetljavala je velika ručna
svjetiljka, što ju je držala Ruth.
S policije sam se odvezao u hotel »Bristol« da bih predao svoj
(sirotinjski) prtljag, a potom sam se odvezao u bolnicu. Ruth me je već
čekala.
»Dođite«, rekla je uzevši me za ruku, »dođite gospodine Norton...«
Požurila je preda mnom dugim bolničkim koracima prema Babsinoj
sobi. Konačno sam stajao pred malim krevetom i pozvao djevojčicu
imenom. Tada se dogodilo ono što sam upravo opisao. Uspravio sam se.
Ruth je stajala tik do mene, slabo osvijetljena džepnom svjetiljkom
okrenutom prema podu. Kada sam pogledao Ruth, ona se smiješila, kao i
inače kada bi stajala uz krevet nekog bolesnog djeteta; smiješkom koji
poklanja oslonac i nadu. »Onda?« upitala je i doista se osjećala radost u
njezinu glasu, radost svih majki svijeta, pri pogledu na svoju djecu. Svoju
djecu!
»Onda, što?«
»Onda, Babs je rekla Phil! gospodine Norton!«
Ruthine su se riječi ispreplitale.
»Ona vas je odmah prepoznala. Nije li to divno?«
»Da«, rekao sam i osjećao kako mi srce glasno lupa pri pogledu na ovu
ženu srednjeg rasta u njenom bijelom bolničkom ogrtaču.
»Da, gospođo doktor, to je divno...«
»Nije više dezorijentirana! A i temperatura je pala.«
 »Na koliko?«
»38,9. Babs opet može ležati ispruženo. Napetost udova je popustila.
Već tri dana nema biotskog disanja, gospodine Norton! Otkad je ovdje u
Nürnbergu više nije bilo grčenja. Otkucaji srca su normalni. Oslabila je i
osjetljivost na bol.«
»Koliko?«
»Možete joj opet dodirnuti kožu a da ne vrisne. Ukočenost potiljka se
povlači. Uho je još uvijek upaljeno. Uzetost lijevih ekstremiteta još je
prisutna, ali manje izražena. Podnosi sve lijekove, sve infuzije, posebno
fantastično reagira na antibiotik širokog spektra! Prema ljudskim mjerilima
...« »Da, gospođo doktor?«
» ... najveća je opasnost prošla«, rekla je Ruth.
»Jutros smo Babs sasvim detaljno pregledali, još dvojica specijalista i
profesor. Vjerujem da će Babs živjeti!«
» ... eti«, doda Babs poput jeke.
»A njezine oči?« upitao sam.
»Što je s njima?«
»Ona škilji prema unutra, zar niste vidjeli?«
»Uzetost mišića. Zar se ne sjećate Pariza, gospodine Norton? Tamo su
joj očni kapci bili potpuno uzeti!«
»Da«, rekao sam i dok ovo pišem, moj gospodine suče, moram ustvrditi
da sam se u odnosu na ovo pokazano i dokazano poboljšanje kod Babs
nalazio u stanju, što ćete ga vi, poznavalac ljudi (možda!) razumjeti i
oprostiti. Želim Babs sve najbolje, razmišljao sam. Ali neka ne ozdravi
odmah. Još dugo, dugo vremena neka ne ozdravi do kraja, jer ako ozdravi,
mora napustiti bolnicu. A ja s njom. Tako dugo dok je bolesna mora ostati u
bolnici. A ja kod nje. I kod Ruth. Kod Ruth! Ta zbog nje sam ovdje. Ova me
je žena privlačila neodoljivom snagom.
»Ali, to će... bojim se, trajat će dugo, dok Babs bude ponovno na
nogama.«
»Na nogama?« ponovila je Ruth, a smiješak joj je nestao s lica.
»Gospodine Nortone, izbavili smo dijete iz životne opasnosti, ništa više
nismo učinili! Sve drugo moramo čekati jer je neizvjesno kako će se stvari
dalje odvijati. Ne smijete očekivati čudo.«
»Ali, ja to i ne činim, gospođo doktor. Više nema opasnosti po život.
Već to je gotovo čudo. Ja vam zahvaljujem.«
»Ne meni«, odgovorila je.
»O, da«, odgovorio sam, »vama, gospođo doktor, zahvaljujem.«
 37

»Čarobnice!«
»Da, moj vučiću.«
Silvijin glas dopirao je sporo pomalo nejasno iz telefonske slušalice u
moje uho. Mora da ju je doktor Delamare svojski napunio injekcijama, dok
sada još uvijek tako govori. »Tako sam teško čekala tvoj poziv. Profesor mi
je već rekao gdje si sada s Babs. Ja sam za to kriva.«
»Besmislica.«
»Nije besmislica. Izgubila sam živce. Ja ... majka sam. Babs je moje
dijete. Jednostavno sam morala k njoj. Žao mi je što sam to učinila. Kako je
Babs?«
»Bolje, čarobnice! Mnogo bolje! Izvan životne opasnosti! Odmah me
prepoznala i oslovila Phil! — Ja...«
»Znam, ti sada ne možeš doći k meni, vučiću... to je strašno... ali moja
karijera... ti ćeš me nazvati, zar ne?...« »Da.«
»Svaki dan?«
»Svaki dan«, odgovorio sam.
»Možda i dva puta?«
»Sigurno, često i dva puta, čarobnice.«
»Kako izgleda moja mala Babs? Pričaj mi! Ta reci nešto! Zašto govoriš
tako malo, vučiću. Ili, možda sve nije istina?« To čovjek ne može izdržati.
Rekao sam: »Ja sam u sobi gospođe doktor Reinhardt, čarobnice.
Telefonirao sam već Rodu. On zna gdje stanujem i kako se sada zovem,
ukoliko me želiš nazvati. Ali ja ću vjerojatno uglavnom biti u bolnici kod
Babs.«
»Ti si drag... ti si najdraži od svih najdražih vuč...«
»Dat ću ti sada gospođu doktor Rienhardt. Da bi mi vjerovala«, rekao
sam brzo je prekinuvši. »Ona će ti potvrditi ono što sam ti rekao. A reći će
ti i sve što se sada događa.« Dao sam brzo slušalicu Ruth, koja je stajala
pored mene.
Bili smo u njezinoj sobi.
Ruth je govorila sa Silvijom mirno i sigurno, u taj se glas moralo imati
povjerenja. Stajali smo jedno pored drugog dok sam ja nazivao Pariz i
govorio. Ruthina soba ovdje u
 Nürnbergu u dječjoj bolnici Sv. Sofije bila je isto tako pretrpana
igračkama, knjigama, pločama, materijalima za testiranje, zidnim pločama,
išaranih zidova kao i njezina soba u bolnici St. Bernadette, a jedan je zid bio
ispunjen policama punim knjigama.
Ruth je govorila i govorila, nije podizala glas i nije gubila strpljenje. U
sobi je bio još jedan pisaća stol. Prišao sam mu i sjeo. Obuzela me velika
sreća i ujedno luđačko nespokojstvo sada, kada sam postepeno mogao
zamišljati kako će se stvari dalje razvijati.
Na drugom stolu je stajao pisaći stroj s uvučenim komadom papira.
Slušajući jednim dijelom ono što je Ruth govorila, čitao sam:

DRAGA DJECO!
OVO JE POSLJEDNJE PISMO KOJE VAM PIŠEM. ODLAZIM
NEKAMO I NE MOGU SE VIŠE S VAMA IGRATI.

»... ne, gospođo Moran, do te spoznaje došli smo svi — zajedno sa

šefom klinike« — čuo sam kako je rekla Ruth. Pogledao sam je i nasmiješio
se. Ostala je ozbiljna. Smiješila se samo u trenutku kada me Babs
prepoznala. Čitao sam dalje:

NE BOJTE SE, VEĆ IMAM JEDNU NASLJEDNICU. ONA JE

VRLO VESELA. IMA KOSU PLAVU KAO SENF I PLAVE OČI.
KAKO SE ZOVE? IRMGARD BREZELMEIER SE ZOVE, PA
DOBRO, BREZELMEIER NIJE NJEZINO PRAVO PREZIME
(ONA JE: SEDLMAIER), ALI SVI KAŽU "BREZEL" JER DOLAZI
IZ MUNCHENA.
I TAKO RADO JEDE BREZELN (PERECE)...

«... Oh, tu morate računati sa još mnogo tjedana, pa i mjeseci gospođo

Moran...«

I KEKSE, UOSTALOM, VOLI LUDO! I MEDVJEDIĆE, VELIKE

PSE, KONJE I SVOJ STARI AUTO SMATRA VRLO LIJEPIM. A
NAJRADIJE CRTA ILI SE IGRA CIJELI DAN S DJECOM I IMA
UVIJEK HRPU NOVIH, VESELIH IZMIŠLJOTINA. NJEZINA JE
IDEJA BILA DA VAM DAMO NACRTATI NAPRTNJAČE...
 »... ne, draga gospođo Moran, za to bi bilo prerano? Taj — kako se zove
— taj gospodin doktor Wolken ne može još ništa započeti s Babs. Najprije
se mi moramo baviti njome. Bilo bi, naravno, lijepo kada bi kasnije gospodin
doktor Wolken mogao doći u Niimberg... Ne, gospođo Moran, molim vas,
vjerujte mi; i prva poduka gospodina doktora Wolkena mora se održati ovdje
u bolnici, moramo Babs imati pod nadzorom. Veseli me da to uviđate,
gospođo Moran...«

...DA VAM DAMO, NACRTATI NAPRTNJAČE...

Naprtnjače?
Što bi to bilo...? Pored pisaće mašine vidio sam snop velikih papira
obojenih vodenim bojama. Prelistao sam ga činilo se da je Brezel (Perec)
palo na um da bolesnoj djeci dade crtati životinje ili ljude kojima je svima
trebalo biti zajedničko to da nose naprtnjaču.
Listao sam dalje. Mnogi su crteži bili obične packarije, neki drugi bili
su izvanredno jasni, čak duhoviti, ali su svi bili vrlo šareni.
Na svakom je papiru dolje desno bilo zapisano ime djeteta, njegova dob
i ono što slika predstavlja. Iz crteža se bez sumnje moglo vrlo mnogo očitati
o duševnom stanju djeteta. Bilo je tu duboko sagnutih figura, takvih koje su
puzile pod teretom »naprtnjače« posve slomljeni, ali i veselih likova koji su
svoje »naprtnjače« nosili bez poteškoća, koji su s onim, pomislio sam, što
zovemo »zavežljaj« lako izlazili na kraj.
».. • ali gospođo Moran, ta i vi morate ostati još nekoliko tjedana na
klinici profesora Delamarea, zar ne? Kada budete ponovno nastupali u
javnosti, moći će se neki zajednički nastup s Babs još dosta odugovlačiti...
Moj bože, zar niste sretni već samim tim što Babs neće umrijeti?«
Čitao sam:

DOBILI SMO OD VAS TOLIKO NAPRTNJAČA DA BISMO

NJIMA MOGLI PREKRITI POD JEDNE VELIKE KUĆE.
VI ĆETE SIGURNO RAZUMJETI DA TOLIKO PROSTORA
NEMAMO! ALI MOŽDA NAM USPIJE NEGDJE, U NEKOJ
DJEČJOJ KNJIŽARI, NAPRAVITI VELIKU IZLOŽBU
NAPRTNJAČA. AKO NAM TO USPIJE, ODMAH ĆEMO VAM
JAVITI. MNOGO ZABAVE, DAKLE S (PERECOM) BREZEL
ŽELI VAM
VAŠA KARIN
 Dok sam čitao čuo sam Ruth kako govori:
»... naravno, on će nazivati svakoga dana, budite bez brige. Da... da ...
da ... reći ću mu. Do slušanja, gospođo Moran.« Ruth je spustila slušalicu i
rekla mi: »Gospođa Moran vas ljubi beskrajno, više od bilo čega na svijetu,
samo još Babs ljubi isto toliko. To neka vam kažem.« Lice joj bijaše potpuno
bezizražajno.
Zašto je tako naglo prekinula razgovor?
Nešto joj je palo s pokrivača i odmah je morala pogledati nije li se
oštetilo.
»Što je palo?« upitao sam ustajući.
»Nekakva briljantna narukvica čini mi se, gospodine Norton«, rekla je
Ruth.
»Oh ...« rekao sam.
»Da«, odgovorila je Ruth.
»Tko je Karin?«
»Tko je?... Ah, tako! Jedna kolegica. Karin Luns. Dječji psiholog.
Radila sam s njom u ovoj sobi. Imamo premalo mjesta. Mnogo je djece i
mnogo prostorija za pretrage Karin ide u Chicago, gospodinu Bettelheimu,
na ’Orthogenic SchooT. Sjećate li se doktora Bettelheima?«
»Da.«
»Da, dakle, bila je Karinina želja da radi kod doktora Bettelheima.
Mnogo će mi nedostajati. Iako je Brezel, mislim, naravno, doktor Sedlmaier
izvrstan psiholog.«
Ruth pogleda na sat.
»Ah da, za dva sata bit će pokop malog Tima. Moram na pogreb. Hoćete
li doći sa mnom?«
»Da«, rekao sam pomalo bez daha. »Smijem li, smijem U izraziti jednu
želju.«
»Naravno, što je?«
Pogledao sam »konja« i njegovu »naprtnjaču« od Leoni Hallke, deset
godina, rekavši: »Ja sam vaš veliki dužnik, gospođo doktor. Tako sam sretan
što sam ovdje u Nürnbergu. Da li ste večeras slobodni.«
»Da.«
»Da li bih vas smio pozvati na večeru. Molim vas, ne recite ne.«
»Zašto bih trebala reći ne, gospodine Norton. Naravno da smijete.
Veselim se«, rekla je Ruth.
 38

»Ovo je nekoć bilo sastajalište majstora pjevača«, rekla je Ruth.

Stajali smo u lađi prastare crkve Sv. Marte i Ruth mi je pokazivala slike
na staklu koje su potjecale iz XV i XVI stoljeća. Bilo je 19 sati i 30 minuta.
Već poodavno mračno i vrlo hladno. U crkvi Sv. Marte bilo je mnogo
električnih sijalica. Zamijetio sam da su sve crkve pored kojih smo se vozili
bile još uvijek otvorene. Možda je to bilo u vezi s Božićem. Foslije pokopa
malog Tima vratio sam se taksijem zajedno s Ruth u bolnicu i čekao da ona
završi svoj posao. Čitao sam u njezinoj sobi različite knjige i časopise i
najnoviji broj magazina »Der Spiegel«. Na kraju posljednje stranice ispod
rubrike »Hohlspiegel« otkrio sam ovu bilješku: Miinchenski biskup Emst
Tewes pozvao je u Katoličku akademiju na predavanje bonskog teologa
profesora Franza Boecklea. Tema: »Umiranje i pomoć kod umiranja«. N .
kraju: diskusija i prijateljsko veče uz bavarsku zakusku. Prije no što smo
konačno napustili kliniku otišli smo Ruth i ja još jednom u Babsinu sobu.
Bila je u dubokom snu.
Prilično često lice joj se trzalo i primijetio sam da joj se i tijelo žestoko
trza. »To je sve prirodan tok bolesti, gospodine Norton«, rekla je Ruth kada
sam je o tome pitao.
Te je večeri imala na sebi sivi kostim i ogrtač od janjećeg krzna, znam
točno, a ja sam imao neupadljiv zimski ogrtač, odijelo od flanela i naočale s
običnim staklima. Uzeli smo taksi od glavnog kolodvora. Ovdje mi je Ruth
pokazala ulaz u Stari grad. U starom stilu obnovljena kapija »Frauentor«
koja se zajedno sa četrdeset metara visokim okruglim tornjem diže iz
dvadeset metara širokog opkopa, pored nje »Konigstor« i nanovo podignute
gradske zidine. Oboje smo bili premladi a da bismo imali prava iskustva iz
drugog svjetskog rata i Trećeg Reicha. Ali Ruth je potjecala iz Nürnberga,
ovdje je odrasla i doživjela je sva bombardiranja. Znala je što je bilo
razoreno. Odvela me je u dvorište za oružje Frauentora kroz koje se stupalo
na glavnu ulicu Starog grada, na tzv. Konigstrasse kao što sam saznao one
večeri. Prigodom ove šetnje upoznao sam još jednu novu Ruthinu osobinu.
Do sada sam je doživljavao samo u klinikama ili u zatvorenim prostorima, a
sad prvi put izvan njezinog radnog područja. Radila je nešto neobično i to
takvom pravilnošću, da se to gotovo moglo i očekivati. Isprva me je to jako
zbunjivalo, jer tako što od nje nisam očekivao. Kada smo stupili na
Konigstrasse učinila je to opet kao i pred kolodvorom i sada pred trgovinama
u Konigstrasse, pred kojima smo zastali, i pred obnovljenom crkvom Sv.
Marte. Ovdje je krenula nekoliko koraka ispred mene, zastala i pogledala me
zbunjeno se smješkajući. »Mora da me smatrate pomalo budalastom,
gospodine Norton!«
»Zbog čega?« upitao sam.
»Opet sam krenula u krivom smjeru! Stalno krivo zalazim, još otkada
sam vam počela pokazivati Nürnberg i to je blesavo.«
»Nervozni ste.«
»O, ne«, rekla je. »Nije u tome stvar. Od stanovitog se vremena, naime
— kao dijete nisam bila takva — kod mene razvio teški tik.«
»Tik?«
Pogledao sam je. Imala je maramu preko kratko ošišane kose, a
kestenjasto-smeđe oči su joj blistale. Već sam rekao, moj gospodine suče,
da Ruth nije bila ljepotica u pravom smislu riječi. Nije se mogla npr.
usporediti sa Silvijom, ali je ipak imala najljepše oči od svih žena koje sam
ikada sreo, s dugim trepavicama i uvijek (tako i sada) ispunjene nekom
mirnom tugom.
»Da«, rekla je i na hladnoći sam mogao vidjeti njezin dah dok je
govorila. »U stvari, ja poznajem Nürnberg doista kao svoj džep. Poznajem i
druge gradove. Svejedno — i kada u svim tim poznatim gradovima stojim u
nekoj trgovini, u nekoj crkvi ili sada ovdje, pred ovom crkvom, i ako želim
dalje, možete se kladiti u svoj život da ću svaki put krenuti u krivom smjeru.
Prema računu vjerojatnosti trebala bih nakon tolikih godina i putovanja
samo u 50%> slučajeva birati krivi pravac. Ja ne! Ja sto posto krivo skrećem.
Malo sam luda. Nezgodno je za jednu liječnicu.«
»Svi smo mi pomalo ludi«, odgovorio sam.
»Ne svi«, reče Ruth. »To očito kod mene ima neki razlog. Ne možete
ni zamisliti što mi se sve događalo dok sam se kretala po Nurnbergu, Parizu,
mnogim gradovima Evrope i u Americi, u Chicagu, dok sam radila kod dra
Bettelheima. Ne samo ako sam išla pješice. Kolima isto tako! Ima li neko
križanje ili raskršće s auto-putom, i premda sam iste vidjela već tisuću puta,
dogodi se ono besmisleno! Krenut ću u krivom smjeru! A sada dolazi ono
najluđe, gospodine Norton: usprkos svemu, stižem čak točno! Unatoč
obilascima, lutanjima i krivim smjerovima. Poznata sam kod svojih kolega
da nikada ne zakašnjavam.«
»Možda bi vas jedan od vaših kolega mogao analizirati.« Dok smo
hodali uhvatio sam je ispod ruke. Osjetio sam kako joj se ruka ukrutila.
 »Ne«, rekla je kratko. A potom odmah opet prijazno. »Stigosmo već do
’Edelbrau-Keller’. Mislila sam da bismo ovdje mogli večerati.«
»Izvrsno«, rekao sam i pomislio kako još nikada nisam sreo takvu ženu
i kako ne mogu ni zamisliti da je jednom više neće biti u mom životu. Tko
je tu luđi? pomislio sam.
 39

Konobar koji nas je posluživao bio je već star. Bio je debeo. Bio je
umoran. Možda i bolestan. Neprestano je tiho stenjao. Ali se isto tako
neprestano smješkao i bio je sušta pristojnost. Odmah sam morao pomisliti
na šepavog konobara u motelskom restoranu »Beiz« u fantastičnom
odmaralištu »Würenlos« u blizini Zuricha. Za svakoga tko radi vrlo je loše
kad ostari. Posebno je to loše za konobare.
»Smijem staviti još nekoliko krumpira, gospođo doktor«, upitao je
smješkajući se. Činilo se da je Ruth ovamo češće zalazila, konobar ju je
dobro poznavao.
»Da, molim vas gospodine Arnold.«
»I vama, gospodine?«
»Rado, gospodine Arnold.«
Sjedili smo u tzv. »Sobi šarana«. To je poznata prostorija, jedna od tri
blagovaonice »Edelbrau« podruma. Ruth me u međuvremenu iscrpno
obavijestila. Pored nas je »Soba patricija«, kao što znam od one večeri,
okićena grbovima starih nürnberških plemića. Zidove najveće prostorije
okitili su studenti i profesori nürnberške likovne akademije trima slikama
koje su predstavljale grupu nürnberških patricija, zatim »Buttnertanz« i
konačno nürnberški »Brod luđaka«. Pričajući mi o tom brodu luđaka, Ruth
je upitala: »Poznajete li taj roman od Porterove?«
»Naravno«, odgovorio sam. »To mi je jedna od najdražih knjiga.«
»I meni«, odgovorila je i ponovno me pogledala svojim ozbiljnim
smeđim očima, na licu s malim ravnim nosom, visokim jabučicama i s tako
čistom bijelom puti. Njezina kestenjasto-smeđa kosa se sjajila.
»Naslov, 'Brod luđaka’ preuzela je Porterova od Sebastiana Branta.
Ovaj je napisao moralnu alegoriju s tim naslovom, negdje u 15. stoljeću.«
»Znam«, odgovorio sam. Salem, moj gospodine suče...
Za vrijeme jela Ruth se ponovo vratila na roman velike američke
spisateljice Katherine Anne Porter. Rekla je »Brod luđaka« ... Porterova je
preuzela jednostavnu i pri tome univerzalnu Brantovu alegoriju: brod ovoga
svijeta na svom putu u vječnost.«
»Poznajem Porte rovu«, rekao sam.
»Doista?«
 »Da«, odgovorio sam. Osjećao sam se tako beskrajno siguran pored
Ruth, osjećao sam se gotovo kao pristojan čovjek, moj gospodine suče. »Da,
gospođo doktor. Dok je Porterova davala svoj poznati intervju za ’Paris
Review’, bili smo i mi prisutni.«
»Tko mi?«
»Ovaj, ja i... Mrs. Moran.«
»Oh, naravno, kako glupo od mene, i?«
Ta bila je ovdje još i Silvija.
I to još kako!
Nakon nekoliko sati prebivanja u Ruthinoj, prisutnosti doista sam
zaboravio da Silvija postoji. Zurio sam u svoj tanjur.
»I?« pitala je Ruth.
»I...«, rekao sam najprije s naporom »Porterova je davala intervju u ’Le
Mondeu’. Mi uvijek stanujemo tamo kada smo u Parizu. Gospođa Moran je
upravo pripremila neki film, ona je već poznavala Porterovu, i gospođa
Porter je dopustila da prisustvujemo njezinom intervjuu. Bila je to moja
želja, gospođa Moran je samo posredovala.«
»O, da, taj je intervju postao vrlo glasovit«, rekla je Ruth. »Voli li i
gospođa Moran tu knjigu?«
»Da«, odgovorio sam bez krzmanja jer nisam htio misliti na Silviju.
Ona je poznavala knjigu samo iz mog pričanja i uvijek ju je smatrala
predebelom i suviše zamršenom, sa previše likova, kako se izrazila kada sam
joj jednom predložio da glumi Condesu.
(»Pa to nije glavna uloga! Jesi li poludio, vučiću?«) Brzo sam nastavio:
»Onima koji su postavljali pitanja, gospođa Porter objasnila je otprilike
slijedeće: 'Putovanje brodom opisano u mom romanu treba shvatiti
simbolički: to je putovanje u kaos, jer je i čitav ljudski život jedan jedini
kaos. Svatko se bori za svoje mjesto, inzistira na svojim pravima i osjećajima
ne shvaća tuđe razloge, pa ni svoje vlastite. Nitko ne zna kako će završiti
život što ga provodi pa, ni ja sama; ne zaboravite da sam i ja jedan od putnika
na tom brodu. Ludi nipošto nisu samo oni drugi. Nedostatak razumijevanja
i osamljivanje prirodni su čovjekovi životni uvjeti. Mi jedan drugoga
susrećemo samo na ovim čvrsto omeđenim frontovima: svi smo mi putnici
na tome brodu, a ipak kad dođe čas, svatko je od nas sam.’«
Dok sam govorio, Ruth me je netremice promatrala; nisam to mogao
duže izdržati te sam spustio pogled na svoj tanjur. »Doista je izvrstan ovaj
šaran!« Glas mi je odjednom zvučao promuklo.
»Zašto skrećete razgovor, gospodine Norton?«
 »Ne skrećem! Ali, ali doista smatram da je ovaj šaran...« »Naravno«,
rekla je Ruth prilagodivši se odmah mojem raspoloženju, kao prava dobra
liječnica.
»To je šaran, što sam ga izabrala za vas.«
»Aha.«
»U ribljim kuhinjama Staroga grada ne možete dobiti boljega. Htjela
sam vam ponuditi poseban specijalitet, pošto još nikada niste bili u
Nürnbergu.«
»Hvala.«
»Nema na čemu.«
Njezine ispitivačke oči nisu silazile s mog lica.
»Tajna je u tome što se ovaj šaran ne peče na maslacu, već pliva u
rastopljenom maslacu prema receptu iz 1600. godine. Što vam je gospodine
Norton?«
»Ništa.«
»Zašto ništa?«
»Što bi mi trebalo biti? Veseo sam jer je Babs bolje.«
»To i jeste, dakako«, rekla je Ruth.
Brzo sam podigao pogled. Na njezinu se licu ništa nije pomaklo. Kakva
žena, pomislio sam i odjednom mi se počelo vrtjeti. Rekao sam,
pokušavajući nastaviti konverzaciju koja mi je inače ležala:
»A vaše društvo je tako ugodno.«
»I vaše, gospodine Norton.«
Podigao sam čašu s vinom.
»To je samo vrlo mali dio istine«, rekao sam. »U vaše zdravlje, laži j
ivice!«
I ona je podigla svoju čašu, pogledala me i rekla: »I u vaše, lažljivče!«
 40

»Mi lažljivci«, rekao sam, vraćajući čašu na stol. Crni mi se da sam to

bio oduvijek.
»Ali ne prije mnogo godina«, rekla je Ruth.
»Ipak«, dodao sam. »Vi ne, vi ste drukčiji. Vi ste...«
»Vi morate svakog dana nazivati gospođu Moran i izvještavati je o
Babs, ne zaboravite to nikada, gospodine Norton!« »Da, draga tetko«,
dometnuo sam. »Vi niste nikada bili lažljivica — pustite da nastavim, nije
baš čisti kompliment to što želim reći — nikada niste bila lažljivica, barem
ne do trenutka kada se dotakne određeno područje.«
»Što time mislite?«
»Kad vas se pita zbog čega ste prekinuli studij povijesti umjetnosti i
postali liječnik«, odgovorio sam.
»To sam vas pitao za vrijeme leta od Pariza ovamo, sjećate li se?« Ruth
je kimnula. »Napričali ste mnogo toga o tome da je način na koji se osjeća
ljepota, psihološki problem, i da ste spoznavši to, odlučili još jednom početi
iznova — s medicinom.«
»Da, i ?«
»A ja mislim da ste tada lagali i da je ovo prebacivanje interesa proizišlo
iz potpuno drugog razloga.«
Neka je stara žena prišla k stolu s punom košaricom malih stručaka
cvijeća. Izabrao sam najljepši za Ruth i dao starici previše novaca. Svim sam
ljudima uvijek davao previše novaca, ali to je sada trebalo prestati, pomislio
sam, jer moje se bogatstvo sastojalo od 45.000 novih franaka i oko 9 600
maraka, a franak doduše stoji dobro, ali ipak ne tako kako bi mogao stajati,
a nisam imao pojma kada ću od Silvije dobiti opet novac. Stari, umorni
konobar Arnold koji je neprestano lagano otpuhivao, donio je čašu s vodom,
a Ruth je u nju stavila kiticu i rekla: »Hvala, gospodine Norton.« Položila je
svoju ruku na moju i glas joj je postao tih. »Imate pravo, lagala sam vam
tada za vrijeme leta. Sada ću vam reći istinu. Nemam pojma zašto to želim.
Osim mene ovo nitko ne zna. Ali želim vam reći istinu.«
»Hvala.«
»Imala sam jednog brata«, rekla je žena sjajne kestenjasto- smeđe kose
i pametnih, ozbiljnih očiju. »Zvao se Peter. Bio je dvanaest godina stariji od
mene.«
»Što znači — bio?«
»Ubio se«, odgovorila je Ruth.
 41

Dr Petar Rienhardt pošao je već vrlo rano u Ameriku studirati medicinu.

Položio je sve ispite s odličnim i dugo je godina radio u bolnici Bellevue u
gradu Oklahoma, država Oklahoma (pričala mi je Ruth u »Sobi šarana«
nürnberškog podruma »Edelbrau«), Bio je specijalist za liječenje cerebralno
oštećene djece. Prijateljevao je s jednim liječnikom iste struke. Zvao se
doktor George Radley.
Jednog je dana u bolnicu Bellevue ambulantnim kolima dopremljen
jedanaestogodišnji Joe. Joea je udario automobil. Teško povrijeđena bila je
samo njegova glava, a u njoj određeni moždani centri, i to tako teško da je
Joe ostao tri godine u besvjesnom stanju. Svi su liječnici bili sigurni — a
posebno dvojica liječnika koji su ga liječili, dakle, dr Reinhardt i dr Radley
— da Joe ima šanse probuditi se iz nesvjestice, te da će potom, nakon mnogo
vremena, živjeti, doduše, teškim životom uzete osobe, ali ipak životom
potpune duhovne bistrine. Ruthin brat i dr Radley trudili su se stoga oko Joea
tri duge godine, iz dana u dan, iz noći u noć. S njima su se trudili i drugi
liječnici i bolničarke. Ovi su napori koštali mnogo novaca. Joeovi roditelji
nisu mogli dati toliki novac. Uskočila je, dakle, država. Država je za te tri
godine, koliko je Joe ležao u besvijesti, platila 120.000 dolara za plaću
liječnika i sestara, za troškove sobe i bolnice, za njegu, umjetno disanje i
prije svega za lijekove. To je bilo tako samo zato jer je određeni lijek — koji
se primjenjivao kod Joea, proizveden u Švicarskoj, činio da se — iako
beskonačno sporo — poboljšavala sposobnost njegova mozga. Poslije
svakog EEG-a, dakle, mjerenja moždanih valova, koji je svaki put pokazivao
sve bolje rezultate, moglo se sa sigurnošću vjerovati da će lijek vratiti Joea
u svjesno stanje, ali se sa sigurnošću nije moglo ustvrditi kada će taj trenutak
nastupiti.
Dok se Ruthin brat, osokoljen sitnim ali stalnim napretkom dječakova
ozdravljenja, gotovo nekom autosugestijom grčevito hvatao svoje vjere da
će Joeu spasiti život za koji se zakleo da će mu ga osigurati, dotle je dr
Radley vidljivo sve više gubio živce i strpljenje. Prijatelji su vodili beskrajne
razgovore o tome da li je bilo ispravno tako dugo čekati na ozdravljenje —
uz toliki napor i trud.
Jednog su jutra sjedili u bolničkoj kantini. Ruthin brat bio je iscrpljen
od noćne službe (kasnije joj je pričao o toj sceni). Dr Radley, koji ga je
smjenjivao, bio je loše raspoložen jer je dan ranije pred upravom klinike
morao pravdati tako dugotrajno Joeovo liječenje dok su mu mnogi članovi
uprave — izricali zlobne optužbe — među njima i mnogi liječnici na njegov
račun i račun Ruthinog brata. Potaklo se pitanje razumnog odnosa između
daljnjih novčanih ulaganja i strastvene želje da se održi život ma koliko bio
bijedan. Na kraju je dr Radley pobijedio, ali ga nisu mimoišli argumenti onih
drugih, osobito zato jer se i sam u mislima njima već duže bavio. Dok su,
dakle, tog jutra pili vruću kavu, dr Radley je rekao Ruthinom bratu: »Sto
dvadeset tisuća! do kada, Peter! Sto dvadeset tisuća dolara! Vrijeme!
Njegovanje! Lijekovi! Trud i napor tolikih!« Ruthin brat je odvratio: »Ali
Joeovi EEG-i bivaju sve normalniji, to svi znaju. Već dva tjedna ima kratka
razdoblja spontanog disanja. Zbog toga nam dopuštaju da nastavimo.
Naravno, imali bismo pravo pustiti Joea da umre, kada ne bi postojala a ma
baš nikakva nada, kad bi mozak bio mrtav i kada nikada više život ne bi bio
moguć. Ali, mozak nije mrtav! I Joe ima mogućnost da živi!«
»Da, ali kakvu«, rekao je dr Rađley.
»On će biti uzet. Ali će moći misliti i govoriti i vidjeti i osjećati i raditi
i brinuti se za sebe, George.«
»Naravno«, rekao je George. »Ali, kada, Peter, kada? Mi smo se mučili
oko Joea tri godine. Bili smo opsjednuti idejom da pomognemo Joeu. Nitko
na svijetu ne bi mogao više od nas učiniti za tog dječaka.«
»Ali već mu je mnogo bolje, George«, rekao je Ruthin brat, čije su oči
gorjele od umora, čiji su udovi bili poput olova teški i koji je svakog časa
bio gotov da zaspi sjedeći.
»Bolje mu je«, odgovorio je doktor George Radley, »ali ja ne mogu
više. Jednostavno ne mogu više. I bilo to tisuću puta suprotno etici, ja tog
dječaka više ne mogu gledati.« »Moraš se opustiti«, rekao mu je Ruthin brat.
Uzmi tjedan dana dopusta. Idi pecati. Ti rado pecaš. Tada ćeš opet moći
gledati i njegovati Joea.«
»To nikada više neću moći«, odgovorio je dr Radley. »Nikada više,
čuješ li? Jer više ne podnosim ovaj besmisao.« »Koji besmisao?«
»Novac! Posao! Živci! Pomisao na druge bolesnike, koje smo možda
zapustili u ove zadnje tri godine, ili koje smo mogli bolje liječiti da nismo
mislili samo na Joea!«
»Ali...«
»Čuj«, reče dr Radlev, »sve je to jedna velika ludost, to, što smo u
posljednje tri godine činili s Joeom! Da je jedan od nas tada, odmah na
početku, isključio aparat za disanje — umro bi za nekoliko sati, garantiram,
bezbolno.«
Slijedeće je noći dežurao dr Radley. Te je noći došlo kod Joea do
iznenadnih smetnji u srčanom ritmu, koje je, međutim, bilo moguće odmah
otkloniti. Slijedećeg dana cijela bolnica nije ni o čemu pričala do li o tome
da se nakon tri godine kod Joea pojavila komplikacija — premda otklonjena.
Slijedeće je noći opet dežurao Ruthin brat. Te noći, kada se kod Joea nije
pokazao ni najmanji trag spontanog disanja, isključio je Ruthin brat aparat
za disanje. Ujutro je Joe bio mrtav.
Istog su časa u bolnici Bellevue krenula predbacivanja protiv Ruthinog
brata. Lokalni se časopis okomio na taj slučaj. Došlo je do političkog sukoba
oko problema eutanazije. Svi su se distancirali od Petera. Ruthin je brat radio
u bolnici još pola godine. Tada su ga morali otpustiti jer je u međuvremenu
postao alkoholičar. Zapostavljao je svoj posao, donosio pogrešne odluke,
pojavljivao se pijan ili uopće nije dolazio na posao. Ruthin brat je i daljnjih
godina ostao u Oklahomi. U to pola godine besciljno je tumarao naokolo,
propadao, osiromašio i pretrpio tešku alkoholnu krizu. Kad se izliječio,
obuzela ga je vruća želja da se vrati u Njemačku. Došao je brodom, u
najjeftinijoj turističkoj klasi. U to vrijeme njegovi su i Ruthini roditelji već
bili mrtvi. Ruth je sačekala Petera na kolodvoru i kada je konačno stigao,
nije mogla sakriti svoj užas.
S vlaka je sišao star, skršen, zapušten čovjek, ruševina od čovjeka. (U
to je vrijeme Ruth upravo dovršila svoj doktorski rad.) Povela je brata u svoj
stan — roditeljska kuća bila je već odavno prodana — i brinula se o njemu
koliko je znala i umjela. Idućih tjedana ispričao joj je što se dogodilo. Činilo
se da je nakon toga nastupilo poboljšanje — olakšao je dušu, a jednom je
čak izrazio želju da ponovo radi kao liječnik. Samo su noći još uvijek bile
strašne. Peter je (tako mi reče Ruth) imao grozne m6re. Čim bi se prenula
od njegovih krikova, Ruth bi budila brata znojem okupanog i dršćućeg.
Pokazalo se da je poboljšanje bilo varka, jer je za jednog takvog noćnog
napadaja straha Peter sebi prerezao grlo. Pokopali su ga na zapadnom
groblju, ondje kamo sam danas pratio Ruth.
 42

Znate, moj gospodine suče, prije svog hapšenja imao sam posla s
mnogim liječnicima, i s mnogima sam od njih razgovarao o slučaju Ruthina
brata, a da pritom nikada nisam spominjao ni jedno ime. Većina je liječnika
smatrala da Ruthin brat od samog početka nije bio dorastao teškim duševnim
opterećenjima što ih liječnički poziv nosi sa sobom i da uz to, oštećen
alkoholom, više nije bio uračunljiv. Jedva da sam ikoga našao tko ne bi
sažalijevao Ruthina brata, ali isto tako nije bilo nikoga tko se ne bi u
potpunosti mogao staviti u njegov položaj, što je značilo da bi vjerojatno
postupio kao i on. Za Ruth je šok bio tako jak da je prekinula svoj studij
povijesti umjetnosti i postala liječnikom te se specijalizirala za rad s djecom
oštećena mozga. Svog je brata voljela i obožavala iznad svega. Od one večeri
kada mi je ispričala što je doživjela, postali su mi shvatljiviji postojana
ozbiljnost i gotovo pretjerana strast kojom se borila za život čak i najtežih
bolesnika.
Shvatio sam njezinu neumoljivost kada se radilo o održavanju ljudskog
života. Shvatio sam njezinu mržnju, da, mržnju, prema svim onima koji su
bili bezvoljni ili su bili za eutanaziju, bez obzira u kakvom obliku.
Nikada nisam razgovarao s Ruth o tome, ali sam, naravno, razmišljao
da li i kako njezino čudno ponašanje — da, naime, u hodu tako često skreće
s pravog puta — ima veze s onim tragičnim doživljajem. Da li ju je bratovo
samoubojstvo doista toliko potreslo da je u njoj nešto prestalo funkcionirati,
jer je patila pod osjećajem da je pobjegla na studij povijesti umjetnosti kako
bi u svijetu tolikog bola i patnje, meditirala o lijepom? Da li su uzroci
njezinom tiku bila predbacivanja što svom bratu nije dovoljno pomogla u
duševnom smislu? Ali kako mu je i mogla pomoći?
O tome mislim dok pišem ove retke, moj gospodine suče. Ruth se znala
kontrolirati kao nijedna druga žena koju sam poznavao. Pa ipak: ovaj
nedostatak smisla za orijentaciju, to stalno polaženje u krivom pravcu —
mislim da sve to ovisi jedno o drugom i čini mi se da je ona isto tako mislila.
»Peterov prijatelj, taj doktor Radley, postao je u međuvremenu jedan od
najžustrijih vođa američkog društva ’Euthanasia Society’«, rekla mi je Ruth
u toj 'Sobi šarana’ podruma »Edelbrau« i stalno bi gledala preko mog ramena
dok je govorila. Konobar Amold već je davno donio i desert — savijaču od
jabuka. Svoju porciju nisam još ni dodirnuo dok je Ruth čačkala viljuškom
po svom tanjuru.
»Kakvo je to društvo?« upitah.
»Vrlo jako. Osnovano je dvije godine nakon onog u Engleskoj. Bori se
i zastupa mišljenje da teškim bolesnicima i starim ljudima pripada pravo na
eutanaziju — kao Grci, zar ne? — to znači prevedeno 'lijepa smrt’. Kod
nacista se to zvalo 'Ubojstvo iz samilosti’. Postoje tu fantastični zakoni...
Eno ga opet.«
»Koga?«
Gledala je, kako sam već rekao, već neko vrijeme preko moga ramena.
»Onaj čovjek od danas poslijepodne. Sjedi na drugom kraju sale, vjerojatno
već dugo, tek sam ga sada otkrila kad se oslobodio stol između nas. Tko je
taj, gospodine Norton?«
Okrenuh se.
I stvarno je tu sjedila ta bijedna prilika od čovjeka, koji je tamo vani na
zapadnom groblju, obučen u dufflecoat, fotografirao mene i Ruth, i sve nas
ostale sa svojim minoxom, a kasnije kao da ga je nešto podbolo otrčao prema
zapuštenom kraju velikog groblja, tamo gdje nije bilo više malih aleja ni
grobova, već je rastao visok crni korov, i gdje je bila najveća divljina. U toj
je divljini čovjek nestao... Ustao sam.
»Ostanite tu!« rekla je Ruth poluglasno.
Ali, ja nisam ostao.
Uputio sam se kroz salu do stola tog jedva četrdeset petogodišnjeg
čovjeka i sasvim mu se približio i ponovo sam primijetio onaj luđački izraz
u njegovim očima.
»No, što je?« upitao sam. Pred njim je stajao samo kameni vrč i čaša
puna vina. »Zar vam se dama za mojim stolom tako sviđa? Ili možda ja?
Želite li napraviti još nekoliko fotografija?«
»I don’t speak German«, odgovorio je čovjek mješavinom drskosti i
straha, bezobrazluka i kukavičluka, što u tako koncentriranom obliku još
nikada nisam doživio. Imao je na sebi zgužvano plavo konfekcijsko odijelo,
zgužvanu, ne više čistu košulju, kao i tog poslijepodneva, istu plavu kravatu.
Kosa podšišana kao u ježa bila je crna i vrlo gusta. »Ali right!« rekao sam i
sve ponovio još jednom na engleskom.
„Što vam pada na pamet da tako sa mnom razgovarate?« upitao je i opet
je ovaj drhtavi strah štakora bio u njegovim tamnim očima i izraz beskrajne
pohlepe.
»Ne želim fotografije od vas!«
 »A zašto ste ih onda načinili?«
»Kada?«
»Čujte vi, ne pravite se blesavi. Danas poslije podne na zapadnom
groblju fotografirali ste me na pogrebu.«
»Da, i? Da li je to zabranjeno? Želite li mi možda zabraniti?« »Možda
želim«, rekao sam. »A možda vas i želim mlatnuti po gubici!«
Približio sam se još više. Ustao je, ustuknuo i pritom srušio stolicu,
podigavši ruke pred lice. »Nestanite!« rekao sam. Obliznuo je usnice i
položio novac na stol.
»To ćete još požaliti«, odvratio je.
»Čistite se, brzo!«
Uzmicao je preda mnom natraške, jer sam i dalje išao za njim, tada se
naglo okrenuo i napustio »Sobu šarana«. Neki mladi konobar se približio.
»Nešto nije u redu, gospodine?«
»Sve je u najboljem redu«, odgovorio sam. »Moj prijatelj. Jako mu se
žurilo, na žalost!«
»Ah, tako«, rekao je mladi konobar, uzeo novac i počeo spremati stol.
»Odakle mogu telefonirati?«
»Pokazat ću vam.« Mladi me je konobar odveo do govornice kod
garderobe. Nazvao sam policiju i zatražio glavnog komesara Sondersena
(unaprijed siguran da ga nema). Odlučio sam ovu priču s nepoznatim
ispričati policiji, po mogućnosti nekome koga sam poznavao. Naravno,
Sondersen nije bio ovdje, ali kada sam se predstavio, dali su mi broj
njegovog privatnog telefona. Očito je da sam sa svojim krivim pasošem
postao pojam i za službenike telefonske centrale. Nazvao sam, dakle,
Sondersenov broj i odmah dobio vezu. Javio se glavni komesar.
Čuo sam tihu glazbu. Gershwin.
»Strašno mi je žao što smetam ...«
»Ne smetate mi, dragi gospodine Norton! Što ima novog!« »Ali,
glazba... Gledate li televiziju? Nije li to Gershwinov koncert?«
»Ne gledam televiziju. To je ploča. Moja žena i ja veoma volimo
Gershwinovu glazbu, a i glazbu mnogih drugih skladatelja«, rekao je taj
neobični stručnjak za umorstva. »Ali osobito Gershwina. Upravo slušamo
’Porgy and Bess’. Dakle, što je?« Rekao sam sve što se zbilo.
»Hm«, promrmlja na to. »Pazite, obavijestit ću odmah Amerikanca.
Kad ste već tako sigurni da je momak Amerikanac — tko zna — možda bi
njima njegov opis nešto značio. Ako opet negdje iskrsne a budete u prilici
da telefonirate, pozovite me.«
 »Zahvaljujem, gospodine Sondersen.«
»Nema na čemu. Moramo se naći, moja žena vi i ja.«
»Rado. Sada upravo dolazi ’Bess, you is my woman’!«
»Da gospodine Norton!«
Još sam mu jednom zahvalio, spustio slušalicu napustio kabinu i vratio
se u »Sobu šarana« k Ruth koja me je uplašeno gledala.
»Što je bilo? Što je tako dugo trajalo?«
Rekao sam joj dok sam sjedao.
»To je zastrašujuće«, rekla je. »Još k tomu Amerikanac. A vi i gospođa
Moran dolazite iz Beverly Hillsa.«
Stari se konobar došuljao i mi smo naručili kave i konjak. »Odmah,
gospođo doktor«, rekao je konobar Arnold.
»Što ste mislili time da gospođa Moran i ja dolazimo iz Beverly
Hillsa?«
»Ovaj, ja... ne želim biti indiskretna, gospodine Norton, ali sam od vas
čula da se gospođa Moran nije uvijek zvala Moran i da nije rođena u
Americi, a iz časopisa znam, da se ustručava dati ime Babsina oca. Mislila
sam da možda... «»Ne vidim nikakve veze«, rekao sam pomislivši da bi i
takva veza mogla postojati. »Gospođa Moran se zapravo zove Susanne
Mankow. Rođena u Berlinu 1935. Prije deset godina imala je, doduše, velike
uloge u Schillerovom kazalištu, ali je bila poznata samo u Berlinu, dalje ne.«
Konobar je donio kavu, čaše i bocu Martella, smješkajući se prijateljski
i teško dišući, postavio ih ispred nas, i otišao. »Mud in your eye«, rekla je
Ruth, podigavši čašu. »Tako se kaže, zar ne?«
»Da, tako se kaže: Mud in your eye.«
Oboje smo pili.
»I?« upitala je Ruth.
»I onda je u Berlinu, došlo neko američko filmsko društvo, upravo ono
SEVEN STARS za koje gospođa Moran i danas radi. Snimali su film kojeg
se radnja većim dijelom događa upravo u Berlinu te su tražili njemačku
glumicu za jednu važnu ulogu. Mušku glavnu ulogu igrao je Romero
Rettland, zvijezda te kompanije.«
»Oh, taj!«
»Da, on.«
»Veliki glumac.« Ruth je pila kavu. »Izvrsno je izgledao, zar ne?«
»Da.«
 »Vjerujem da sam gledala najmanje tuce njegovih filmova, i to po
nekoliko puta. Bio je doista velika zvijezda. Kako to da ga se više ne vidi,
niti se išta čuje o njemu?«
»Tužna je to priča«, odgovorio sam.
»Tada kada je još bio vrlo slavan, snimao je, dakle, u Berlinu. I režiser
Joe Gintzburger, predsjednik društva, i što ja znam tko sve ne, bili su u
Berlinu i izvodili čitav teatar tražeći njemačku glumicu. Dakle, Silvija, tada
još Susanne, imala je sreću. Bila je izabrana. Svoj je prvi film snimila pod
svojim pravim imenom. Film je postigao ogroman uspjeh. Svi su poludjeli
za tom njemačkom glumicom. A najviše Joe Gintzburger. Već je mnogo
zvijezda on učinio velikima. Romero Rettland bio je također oduševljen.
Nagovorili su Susanne da odmah dođe u Hollywood. Tako je i učinila.
Slijedećih mjeseci vrlo je naporno radila, učila je marljivo engleski, uzimala
satove iz glume kod Strasberga, itd., itd. I nakon tri četvrt godine rodila se
Babs.«
»I od tada neće reći tko je Babsin otac.«
»Kvaka odjela za propagandu.«
»Da? Nije li možda Rettland otac?«
»Već su mnogi to pretpostavljali«, odgovorio sam. »Ali on nije. Ne
može biti.«
»Zašto ne?«
»Gospođa Moran — u međuvremenu su Susanne prekrstili — pribavila
je ateste.«
»Kakve ateste?«
»Od jednog berlinskog liječnika koji je izjavio da ga je Susanne
potražila još prije no što je itko od kompanije SEVEN STARS stigao u
Berlin, te da je već tada bila gravidna.« »I ona je zatražila ateste u vrijeme
kada još uopće nije znala da će u Berlin doći američka filmska svita?«
»Naravno da nije. Zatražila ih je kada se dijete rodilo i kada je Rettland
počeo tvrditi da je on Babsin otac.« »Razumijem.«
»To su, dakle, bili atesti koji isključuju Rettlandovo očinstvo.«
»Zašto je gospođi Moran bilo toliko stalo do toga?«
»Ne znam. Čini se da je odmah po dolasku u Hollywood imala odvratna
iskustva s Rettlandom — o tome čak ni meni nikad nije pričala. U svakom
slučaju odbila je ponovno snimati s Rettlandom.«
»I tu želju nepoznate Njemice ispunila je kompanija SEVEN STARS?«
»U to vrijeme više nije bila nepoznata, gospođo doktor. I tada se zbilo
još nešto. Romero Rettland, s kojim je SEVEN STARS snimio toliko
filmova, dospio je u žrvanj. Počelo je s dvostrukim skandalom. Varanje pri
igri i zavođenje maloljetnice. Bez obzira na svemoćna ženska udruženja, svi
pristojni ljudi dužni su podupirati maloljetne skupine, zar ne?« »O čemu
govorite?« upita Ruth razdraženo.
»O manjinskoj skupini milijunaša. Milijunaša kompanije SEVEN
STARS.« Ruth se nasmijala, ali samo kratko. »Prosvjedi protiv Romera
Rettlanda bili su tako brojni, a tako i izjave lojalnosti prema nedužnoj
kompaniji SEVEN STARS, da Joeu Gintzburgeru nije preostalo drugo nego
da ga najure?«
„Što se s njim dogodilo?«
»Propao je. To ide vrlo brzo u tom poslu. Droga, žene, piće i još gora
strana. Trebali biste čuti Joea Gintzburgera kad govori o toj temi. S toliko
muke i novaca učinio je Rettlanda zvijezdom, a on je ugrizao ruku koja ga
je hranila! Rettland je snimio još dva-tri manja filma kod manjih kompanija,
tu i tamo se pojavio na televiziji i potom nestao. Tako sam čuo tada još nisam
poznavao gospođu Moran i nisam bio u Americi. Pojavio se nekoliko puta i
kod gospođe Moran moleći novac.«
»Da li ga je dobio?« pitala je Ruth zainteresirano.
»Da, uvijek. Ali tada je počeo davati intervjue skandaloznim listovima
i inzistirati na svom očinstvu. Kada je slijedeći put došao, gospođa Moran
ga je izbacila. Da budem pošten, ja i ne znam da li je još živ. To je obrt bez
milosti. Hollywood je grad bez suosjećanja. Možda je Rettland već i mrtav,
ali to nikoga ne dira.«
»Koliko bi imao godina da je živ?«
»Oko šezdeset, sigurno.«
»A liječnik?«
»Koji liječnik?«
Onaj u Berlinu koji je dao ateste?«
»Oh, taj, taj je umro već odavno.«
»Kada?«
»Gospođa Moran mi je rekla da je umro pola godine nakon što joj je
izdao one ateste«, odgovorio sam. Pogledali smo se i oboje ušutjeli, a ja sam
siguran da smo oboje mislili isto. Bila je doista bizarna ideja, (bez obzira
čija bila) da Babs neminovno mora biti dijete ljubavi i da majka nikad neće
odati ime oca, zar ne, gospodine suče?
 43

Ruth sam odvezao kući taksijem. Kiša je počela tiho padati a vozač je
vozio vrlo pažljivo jer se kiša na kolniku odmah pretvarala u led. Bilo je
izuzetno hladno te noći. Ruth je sjedila pored mene i držala kiticu cvijeća.
Jednom se na jednoj okuci privinula uza me.
»Oprostite«, rekla je odmah i stisnula se u svoj kut. Premda smo te
večeri mnogo razgovarali i premda smo bili povjerljivi jedno prema
drugome, sada smo jedva govorili i, bar što se Ruth tiče, bili smo potpuno
strani. U svjetlu ulične rasvjete što je promicala, mogao sam vidjeti njezino
lice. Bilo je zatvoreno. Razmišljao sam kako ona možda misli da se svojom
otvorenošću i razgovorljivošću pomalo ispraznila. Vozač je upalio radio.
Mora da je to bio američki vojni odašiljač AFN. Crnci su pjevali duhovne
pjesme.
Čuo sam: »Nobody knows the trouble I see, nobody knows but Jesus
...« čuo sam i kapi kiše što su padale po krovu i kao da su se već pretvorile
u krupu. Nakon dužeg vremena upitao sam: »Smijem li ujutro oko osam doći
na kliniku?«
»Naravno, gospodine Norton. Smijete doći kad god zaželite«, rekla je
Ruth.
Potom više nismo razgovarali.
Taksi se zaustavio pred velikom staklenom zgradom u blizini bolnice
Sv. Sofije. Pomogao sam Ruth pri izlasku i otpratio je do ulice jer je bilo
vrlo sklisko, a ona oni reče: »Nitko ne poznaje nevolju.«
»Molim?«
Uzela je ključ iz svoje torbice i otvorila vrata.
»Ono što su pjevali crnci: 'Nitko ne poznaje nevolju koju vidim, nitko
samo Isus’.«
»Poznajem tu pjesmu, gospođo doktor«, odgovorio sam. »Mnogo
nevolje«, rekla je Ruth odsutno. Okrenula se i pošla. »Halo!« Pojurio sam
za njom i sustigao je.
»Kamo ćete?«
»Eto vidite! Ja bih sada bila pobjegla od vlastite kuće.« Nasmijao sam
se, ali se Ruth nije smijala.
Rekao sam da joj zahvaljujem za ovu večer, i pokušao sam poljubiti
njezinu ruku, ali je ona brzo povuče.
 »Ne! Ostavite to, gospodine Norton, laku noć!« Brzo je otvorila vrata
od hrapavog neprozirnog stakla a da me nije ni pogledala. Stajao sam
nemoćan. U hodniku se upalilo svjetlo. Čuo sam Ruthine korake. A onda
sam čuo kako su lupila neka vrata, vjerojatno od lifta. I dalje sam ostao
stajati. Nakon nekoliko minuta ugasilo se svjetlo.
Vratio sam se taksiju, sjeo i rekao vozaču adresu svog hotela. Crnci su
još uvijek pjevali kad sam izišao pred »Bristolom.« Platio sam. Taksi je
odjurio, a ja sam morao pozvoniti jer je hotelski ulaz bio zaključan. Otvorio
je pospani noćni vratar i ja sam mu dao napojnicu, ali ne više veliku, i on mi
je poželio laku noć. Ušao sam u lift i odvezao se u treći kat. Tu je bila moja
soba 333. Išao sam hodnikom i razmišljao zašto se na kraju Ruth tako
izmijenila, ali nisam mogao pronaći pravo objašnjenje. Otvorio sam vrata
svoje sobe i zaključao ih za sobom, upalio svjetlo u predsoblju, ušao u sobu
i ovdje upalio svjetlo. U stolici, pored televizora sjedio je čovjek blijeda lica
i nemirnih očiju, onaj, koji me je već čitav dan slijedio. U ruci je držao vrlo
velik revolver. Svjetlucao je plavo-crno, a čovjek ga je uperio u moj trbuh.
 44

»Što znači ta komedija?«

»Zaveži!« Ustao je i polako mi prišao. »Ruke uvis i prema zidu. Glavu
dolje!«
»Vi ste pobenavili, vi, govnaru...« počeo sam, a cijev revolvera zabušila
se u moje slabine. Vidio sam izraz njegovih očiju, poslušno sam se okrenuo
i učinio sve što je od mene zahtijevao. Sve se odvijalo kao u televizijskim
serijama, čini se da ih je ovaj mnogo gledao, razmišljao sam, dok me je
sistematski pregledavao, tražeći oružje. Nikada u životu nisam posjedovao
oružje. »Okay, čist si«, rekao je. Pa još i taj ton televizijske serije. Malo se
odmaknuo. »Okreni se!« Mahnuo je revolverom. »Tamo. Sjedi tamo, gdje
sam ja sjedio. Bez trikova, jasno? Bez podvala. Inače je s tobom svršeno.«
Pošao sam, dakle, k stolici i sjeo. Pored stolice bila su staklena vrata što su
vodila na mali balkon. Momak mi je prišao. Pri hodu se prstima slobodne
ruke hvatao za određeno mjesto, dodirivao i često gnječio. Dakle kako taj
izgleda, sigurno ima stidne uši pomislio sam, a ja sada sjedim na stolici na
kojoj je malo prije sjedio on. Sada je momak doista gurnuo prst pod branik
okidača i zavrtio stvarcu. »Prestanite s tim«, rekao sam, »ta stvar lako
okida!«
»Yeah?«
Iznenada sam pomislio da je morao gledati previše Bogartovih filmova,
njega je i oponašao, osobito u govoru. Jedva da je razdvajao zube.
Prilično bijedna imitacija.
»To mi ti kažeš!« rekao je. »Ja sam odrastao s tom stvarčicom, ti kurvin
sine.«
Da, isti Humphrey.
Govorili smo samo engleski. Zbog sadržaja i tona njegova govora
prevodim na njemački jezik kao da mi govori »ti«, iako u engleskom ne
postoji razlika, u gramatičkom smislu, između oslovljavanja sa TI i VI. Ja
ću i dalje oba ova oblika upotrebljavati onako kao što to odgovora glavnom
junaku našeg dijaloga.
»Makni konačno taj top, čovječe«, rekao sam.
»Nervozan, ha? Ranije, u restoranu bio si junačina, sada imaš pune
gaće.« Pritom mu je revolver skliznuo s prsta i tresnuo na pod. Izbile su mi
graške znoja po čelu. Momak je sjeo na krevet. Bio je od straha blijed kao
krpa. Koljena su mu klecala.
»A da je opalio?«
Pokušao je ustati, ali su mu koljena bila mekša od pekmeza. Opet se
strovalio na krevet, jer ga noge nisu mogle nositi. Iznenada je dobio
drhtavicu, kao neki stari mokri brat, neposredno pred delirijum. Morao sam
se sjetiti onog potpuno pijanog tonmajstora u studiju televizije Monte Carlo,
koji je doista umro u delirijumu, a čije su ruke one večeri bile potpuno mirne
i sigurne. »... ža... žao mi je, gospodine Norton.«
»Gospodin Norton.« Očito je vjerovao da se tako zovem. Nadajmo se.
Znači da sam cijelo vrijeme pogrešno sumnjao. »Tako mi je slabo. Imate li
gutljaj viskija, mister Norton?« »Ne.«
»Ili bilo što drugo?«
»Ne.«
Sagnuo sam se i podigao revolver.
»Hvala mister«, rekao je kada je vidio da držim revolver napola uperen
u njega. Promatrao sam revolver. Svemogući oče, bio ga je čak i otkočio.
Brzo sam ga zakočio.
»Moram bljuvati«, rekao je. Digao se nesigurno i krenuo njišući se u
kupaonicu.
Potom sam čuo odgovarajuće šumove.
Sada sam djelovao vrlo brzo. Prišao sam telefonu koji je ležao na stolu
kod kreveta, okrenuo sam broj glavnog komesara Sondersena što sam ga bio
zapisao na nekom komadiću papira i turio u džep od kaputa. Ovaj puta
zvonilo je duže. Nadajmo se da će momak bljuvati neko vrijeme, mislio sam.
Tada se javio Sondersen. Objasnio je, gotovo se ispričavajući, da je upravo
legao u krevet.
»Da li je momak opet ovdje?«
»Da«.
»Gdje?«
»U mojoj sobi. Hotel 'Bristol' soba broj 333. Ovaj put nema foto-aparat
nego pucaljku.«
»Kako onda možete govoriti?«
»On upravo bljuje.«
»Što radi?... Svejedno! Zadržite ga što je moguće duže. Razgovarajte s
njim. On sigurno želi nešto od vas. Ja ću odmah nazvati Amerikance i naše
ljude. Dolazimo.«
»Ali vas molim, požurite.«
 Spustio sam slušalicu. Šumovi u kupaonici nisu prestajali. Bilo je
prilično odvratno.
Konačno se vratio, sav žut i siv u licu, a ispod očiju zelen. Pao je na
krevet i hvatao zrak. Tipčina. Ustao sam i pogledao u kupaonicu da vidim je
li sve čisto. Zapalio je što više toaletnog papira, bacio ga u školjku i pustio
vodu, samo da ne bi ostao loš zadah. Usta je isprao tušem iznad kade jer je
tuš još uvijek lagano curio u kadu; mogla su to biti samo njegova usta,
pomislio sam, jer su obje čaše za pranje zuba bile svježe i zapečaćene
plastičnom folijom. Zavrnuo sam slavinu na tušu. Tipčina. Vratio sam se k
njemu.
Ležao je na krevetu, češući se i gnječeći ispod trbuha.
»Što vam je to?«
»Povez za kilu.«
„Što?« Zurio sam u njega. I takvo što moralo je imati svoje granice.
»Prokleti pojas za kilu. Najbolji od najboljih. Tako su mi rekli. Imate li
pojma kako takav pojas za kilu može svrbjeti i boljeti?«
»Ne plačite.«
»Samo mi se rugajte. Imate pravo, mister. Samo dajte. Dajte mi kako
valja. Vi ionako nemate kilu.«
»Ne«, odgovorio sam. »Ali kad bih je imao dao bih se operirati, to je
danas malenkost.« Kakav razgovor!
»Malenkost?« rekao je kukajući. »Znate li koliki postotak umire pri
takvoj operaciji?«
»Nitko.«
»Vi to ne znate«, rekao je. »Ja znam. To je jedna od najopasnijih
operacija uopće. Jedan moj prijatelj razumije se u to. Jednostavno se ne dati
operirati, kaže moj prijatelj. Ne dam se ni ja. Radije ću cijeli život trpjeti
ovaj posrani pojas.«
Pustio sam ga bljezgariti. Što duže to bolje. Američki i njemački
policajci trebaju vremena da bi stigli.
»A tek ljeti, za vrućina! Da izludiš!«
»Koliko vam je godina?«
»Četrdeset i šest.«
»I kako dugo imate tu kilu?« Vrijeme. Samo da mi je dobiti na vremenu.
»Već dvadeset i šest godina«, odgovorio je.
»Od...«
»Baseball.«
Takvo što je doista moglo biti bez granica.
 »Vi ste igrali baseball?«
»Ne vjerujete mi, ha?« Sada je počeo plakati, gospodine suče.
Kunem se, tulio je. »Nitko mi ne vjeruje. Ni jedan prokleti kurvin sin
neće povjerovati. A bio sam najbolji pitcher i outfielder u momčadi.
»Kakvoj momčadi?«
»Sveučilišnoj.«
»Kojeg sveučilišta?«
»Neću reći.«
»Zašto ne?«
»Ne tiče vas se. Ionako mi ne vjerujete da sam bio najbolji pitcher i
outfielder. I pri tome sam zaradio kilu. Uvijek sam želio u ’New Yorker
Yankees’. To mi je bio san. I bio bih ga postigao.«
»A zašto ne u ’Giants’?« Vrijeme! Vrijeme!
»Yankees su milijun puta bolji? Joe DiMaggio bio je u Yankeesima.
Moj uzor. Muž Marylinke Monroe, čovječe! Ali ja sa svojom kilom ...«
»Što ste studirali?«
»Pravo.«
»Jeste li odvjetnik?«
»Nisam. Morao sam prekinuti studij. Ostao sam bez novaca.« »Loše«,
odgovorio sam. »Je li vam što bolje?« Kimnuo je. »Smijem li ipak još ostati
ležati?« Olabavio je kravatu i otkopčao dugme na ovratniku. »Kosa mi je
čista, prao sam je jučer.«
»Kako ste došli ovamo?«
»Kroz prozor, preko balkona.«
»Prozor je zatvoren.«
»Da, sada. Kada sam došao, bio je napola otvoren. Čistačica, vjerojatno.
Prošao sam kroz predvorje i popeo se liftom. Tada su vrata hotela još bila
otvorena. Iza vaše sobe nema više nijedne. Samo još prostor za konobara
ovog kata. Ušao sam tamo i onda od balkona na balkon. Izvana, po
pregradnom zidu.«
»Vi ste u trećem katu?«
»Malenkost. Ne znam za vrtoglavicu. Već sam činio i druge stvari.«
»Odakle ste znali broj moje sobe?«
»Znam svašta o tebi, Philipe Kaven«, odgovorio je.
 45

To je sada bilo manje lijepo.

»Ne zovem se Kaven, već Norton.« Ispravio sam ga.
»Da«, odgovorio je, »govno i blato. Zoveš se Philip Kaven, momak si
Moranove, u Parizu u dvorištu jedne bolnice tukao si se s foto-reporterom.
čitao sam članak o tome. Ne znam mnogo francuski, samo neke natuknice,
ali to je bilo dovoljno.« »Tebi se sve zgovnalo u glavi«, rekao sam, ali sam
se pri tome bijedno osjećao. Tko je bio ovaj momak? Odakle je sve znao?
»Čitao sam i demanti. Onu bedastoću o onoj bolesnoj dadilji koju su odvukli
u Madrid. Kako to da onda stojiš u Numbergu, na nekom posranom groblju
pri pogrebu onog mladića, a onda izlaziš s tom liječnicom, ako je bolesna
dadilja u Madridu? Što radiš u Nürnbergu?«
Opet me je gledao onim svojim suludim očima. Bilo mu je bolje, to se
vidjelo. Kako mi je ušao u trag? Uopće, tko je on?
„Što si radio u Parizu?« pitao sam ga.
»Kako to?« upitao je. Kakav blesan! »Zašto Pariz?«
Po život opasan blesavac!
»Kažeš da si čitao članak u novinama o tom ljubavniku Moranove?«
»O tebi«, odgovorio je. »O Philipu Kavenu«, dopunio se.
»Ja nisam Kaven. Zovem se Norton. Prekini s glupostima.«
»Gluposti?« rekao je iznenada ozaren. »Misliš li da je dovoljno da
staviš naočale i da te više nitko neće prepoznati, ha? a ako te i nitko ne
prepozna, ja znam da si ti Kaven. Rekao mi je to moj prijatelj. A i to da sada
nosiš naočale, kako te se ne bi prepoznalo u Niimbergu.«
»Gdje ti je to rekao tvoj prijatelj? U Parizu?«
»Ja uopće nisam bio u Parizu«, rekao je.
»Gdje si bio ... ? Kako se uopće zoveš?«
»Misliš da ću ti reći, ha? Nisam bio ni u Nürnbergu. Bio sam u nekom
drugom gradu. I tamo me je nazvao moj prijatelj.« »Iz Pariza.« To sam rekao
jer sam razbijao glavu odakle taj momak toliko toga zna. Kao na prvog
pomislio sam dakako na lukavca Lejeunea, debelu mješinu. Od njega čovjek
može svašta očekivati. Ali, razmišljao sam, ta on me je upravo i natjerao u
ovu stvar s Numbergom, samo da se ne bi saznalo što je s Babs. Gdje je tu
logika? Ili je Joe svinja? Ili Marone? Ili dr Wolken? Ili Clarissa? Ili Rod
Bracken? Misli su mi se kovitlale. Sve je bilo ludo. Nitko od tih ljudi ne bi
imao ništa od toga kad bi se saznala istina. Svi su bili složni, a ja sam bio
prisiljen činiti sve kako stvar s Babs ne bi izašla na svjetlost dana. Dra
Wolkena sam mogao odmah zaboraviti, on je bio bolestan. Clarissa? Možda
zato jer je nisam povalio odmah čim mi je izjavila ljubav? Ljubomora je vrlo
jak motiv.
A kod Clarisse je već sigurno bila mržnja. Da, razmišljao sam, Clarissa
bi mogla biti jedina osoba koja bi se radovala da izbije svjetski skandal. Pa
makar propali i Silvija i ja, naravno. Ljubav prema Babs? Da, pomislio sam.
To je često izjavljivala. Bila su to lijepa vremena, kada sam vjerovao u sve
što su mi govorili. Dobro. Pretpostavimo, Clarissa. Pretpostavimo, dakle.
Vidim da sam napisao mnogo redaka o svojim razmišljanjima, a sve su mi
nadošla u djeliću sekunde dok sam govorio:
»Iz Pariza?«
»Da«, rekao je momak s kreveta.
Ako je doista Clarissa ta koja je sve izdala, tada je još mogla nazvati iz
Pariza, pomislio sam.
»Poslao mi je druge novine iz Pariza, moj prijatelj«, rekao je momak.
Zaboravi Clarissu. Pomislih. Prve novine je Clarissa još mogla poslati iz
Pariza, jer je još bila tamo. Ali kada su izišle druge novine s demantijem ona
je već ležala u Madridu na klinici profesora Ariasa Salmerona. Dakle, ona
nije mogla poslati druge novine. U Madridu nema tog lista. Ali ako je imala
ortaka u Parizu? Ili ortakinju? Odjednom mi užareno jasno padne na um
Suzy. Ona je bila puna mržnje prema meni jer sam je napustio. Možda i nije
Clarissa već Suzy. Da li me je doista mrzila? Teško, vrlo teško. Zapravo bih
prije mogao Clarissi pripisati takvu psinu nego Suzy. Oboje je bilo moguće
ali mi nije pomoglo dalje.
»Ja nisam Philip Kaven. Ja sam Philip Norton.«
»Naravno«, rekao je momak. »Ti si Philip Norton, ja sam se dao
namagarčiti od svog prijatelja, ili se on zabunio. Uzalud sam došao u
Niimberg i uzalud sam fotografirao tamo na groblju. Siguran sam da će me
sve agencije najuriti kada im budem dao slike gospodina Nortona i tvrdio da
su to fotografije gospodina Kavena. Sigurno će se svi grohotom smijati.
Opet, dakle, nisam imao sreće. Mislio sam da ću moći prodati fotografije,
jer si ti upravo, Philip Kaven i ne želiš skandal, ne ponovno. Ljudi će biti
smušeni kada pročitaju, a sada i vide kuda se sve klatariš i što radiš. I mislio
sam, konačno ću ponovo imati lovu, jer ti ne preostaje ništa drugo doli da
surađuješ sa mnom.«
»Nema suradnje«, odgovorio sam.
 »Zašto ne?«
»Reći ću ti što je suradnja«, odgovorio sam, i pomislio da bi Amerikanci
i njemački policajci morali već biti ovdje i da ih je Sondersen vjerojatno
upravo izvijestio o tome što je istina, ili će ih izvijestiti. Stoga jedva da je
postojala opasnost da ovaj momak, kad ga ščepaju, uzmogne bilo što
započeti sa svojim minox-snimcima. Odmah će mu ih oduzeti. Naravno,
moći će govoriti, a do tada će meni već nešto pasti na um.
»Suradnja je slijedeće: ja tebi dajem svoj sat i ti meni kažeš koliko je
sati!«
»Vrlo smiješno«, rekao je. »Dakle nećeš otkupiti slike?« »Naravno da
neću. Idi k svojim agencijama i redakcijama, ti blesane.«
To ga je ponovno pokolebalo, te je duže razmišljao.
Zatim je rekao: »Naravno, kameru i film nemam kod sebe.«
»Svejedno gdje ih imaš«, rekao sam izvadivši magazin iz revolvera i
metak koji je bio u cijevi i bacivši mu revolver na krevet.
»Sada se gubi ne želim te više vidjeti, čini što želiš, vrećo 'govana.«
»Glavni kolodvor«, rekao je. »Pretinac. U njemu je minox.« »Ako sada
ne prekineš, zvat ću policiju«, odgovorio sam. Pritom sam glodao kroz
napola otvorene zavjese na staklenim vratima prema balkonu i dalje na ulicu.
Dolje je stajalo nekoliko automobila. Digao sam slušalicu telefona. Momak
je skočio s kreveta i zgrabio oružje.
»Lijepo«, rekao je, ali ja bih se mogao zakleti da je sada bio potpuno
zbunjen i da nije znao blefiram li ili ne. »Kako želiš?« »Onda moram
dopustiti da me izbace zajedno s mojim fotografijama. Izvrsne fotografije
pravi jedan takav minox. Šteta što sam se prevario.«
»Prevario te je tvoj prijatelj«, rekao sam.
»Da, dakle, sad idem«, rekao je, ne učinivši ni koraka. »Onda idi!«
»Doista idem«, dodao je a da se nije ni pomaknuo. Pomislio sam da bih
mogao riskirati iako su još mnoga pitanja ostala otvorena, pa tako i to tko mi
je zamijesio ovu kašu te sam podigao slušalicu i glasno čitao što je pisalo na
aparatu: »Policija, poziv u nuždi jedan, jedan, nula.« Okrenuo sam brojku
jedan. Momak je zgrabio svoj dufflecoat, koji je bio pao na pod i pojurio
vratima od sobe. Otvorio ih je, zalupio ih i potom sam čuo kako juri
hodnikom prema liftu. Brzo sam izišao na balkon, zapalio šibicu i nijemo
mahao amo-tamo. Jedan automobil od onih što su bili parkirani ispod drveća
sasvim kratko upalio je duga svjetla.
Ostao sam stajati na malom balkonu i promatrao kraj ovog poglavlja,
ali ne i kraj cijele priče, to je bilo jasno. Nakon kraćeg vremena momak je
izišao. Noćni vratar mora da mu je odmah otvorio vrata. Kad se momak
našao napolju iznenada su se upalila svjetla četvorih kola. Sve je išlo vrlo
brzo. Automobili su sa svih strana krenuli prema ulazu hotela. Momak je bio
okupan svjetlom. Trenutak je ostao ukočen, a potom je pokušao pobjeći uza
zid kuće. Iz automobila su iskočili ljudi u uniformama i u civilu. Dvojici od
njih jednostavno je utrčao u zagrljaj. Jedva se branio. (Njegova kila.) Odmah
potom ugurali su ga u jedan automobil. Vidio sam kako mi netko od njih
domahuje. Odmahnuo sam. Među njima sam prepoznao glavnog komesara
Sondersena. Iako ova stvar nije spadala u njegovu nadležnost on je ipak
ustao iz kreveta i došao.
»Nazvat ću vas uskoro«, doviknuo je.
»Okay«, odvratio sam i vidio kako je upao u kola.
Potom su automobili odjurili jedan za drugim. Minutu kasnije mrtvačka
se tišina razlila praznom ulicom. Tek tada sam primijetio da još uvijek pada
kiša i da je vrlo hladno. Pod uličnom rasvjetom opazio sam poledicu.
Iznenada sam čuo tiho pjevanje. Upravo sam se htio vratiti u sobu jer mi je
bilo hladno i jer su me iznenada obvladale misli, zbrkane i isprepletene. Tko
je taj čovjek? Što će se dogoditi? Koga moram obavijestiti? Trebam li uopće
nekoga obavijestiti? Možda je čovjek već nekome dao fotografije. Ali onda
ne bi bio došao ovamo. Pjesma je postajala sve glasnija. Vidio sam starog
čovjeka, koji je pijan teturao od drveta do drveta, na drugom kraju ulice.
Starac je pjevao snažnim drhtavim staračkim glasom. Potpuno sam
razgovijetno čuo riječi, a bilo je, vidio sam na satu, jedan i trideset noću i
činilo se da u čitavom gradu ne postoji više nikakav drugi šum. »O
Suzana...« pjevao je pijani starac, »kako je život ipak lijep. O Suzana ...«
 46

»Žao mi je ako smetam, ali obećao sam da ću nazvati zbog onog

čovjeka.« Iz slušalice, koju sam s mukom prinio uhu odjeknuo je glas
glavnog komesara Wigberta Sondersena. »Naravno, hvala vam, gospodine
Sondersen.« Pogledavši na sat sa svjetlucavim brojčanikom vidio sam da je
bilo pet sati i sedam minuta. Cuo sam kako pada jaka kiša. Sondersenov glas
je nastavljao: »Sve je išlo brzo gospodine Norton, jer je momak hvala bogu
Amerikancima dobro poznat.« »Poznat?«
»Da. Nedvojbeno.« Pronašao sam konačno i dugme noćne lampe i
upalio svjetlo. Bilo je oštro i od njega su me boljele oči. Boljela me je glava.
Oboljet ću, pomislio sam. Gripa, ili tako nešto. Rado bih bio bolestan. Malo
temperature. Ništa opasno. Ali ipak toliko da moram ležati u krevetu i da me
se ne smije opterećivati.
»Čovjek se zove Roger Mame.«
»Koji, ah, tako.«
Od onog s bolešću neće biti ništa, razmišljao sam i legao natrag u
krevet. Moram srljati sve dalje i dalje tim beskonačnim tunelom, s nadom
da se svakim korakom sve više približavam njegovu kraju da bih ga mogao
napustiti. Ali znao sam i to da ovaj tunel nema kraja, u svakom slučaju ne
onakav koji bi vodio na slobodu. Bio je to zatvoren krug, i to sam znao. A
znao sam i to da ću konačno i crknuti u njemu. Doista mi je bilo slabo tog
ranog jutra. »Roger Marne«, ponovio sam, a vani po balkonu pljuštala je
kiša. Samo kad ne bih morao ustajati, razmišljao sam.
»Imamo i minox-kameru. I sve filmove. Bili smo na kolodvoru s onim
Mameom. Amerikanci i ja. Fotografije i kameru su dali meni — filmovi
stoje vama na raspolaganju.« »Hvala vam, gospodine Sondersen«,
odgovorio sam. »To je vrlo ljubazno od vas, tisuću puta hvala, i...«
»Prestanite, gospodine Norton«, rekao je mirni glas, »vi znate, ja... mi
činimo sve što možemo da vam pomognemo.« »Znam. I upravo zato vam
hvala!«
Osjećao sam se nešto bolje.
»Tko je taj Roger Marne? Luđak?«
»Da, kada to zaželi.«
»Što?«
»Ako ne želi, nije lud.«
 »Ne razumijem.«
»U mom pozivu poznajemo ovakve tipove simulante i nazivamo ih
clownovima. To je čovjek koji vam prema prilici u kojoj se nalazi glumi
luđaka, povrijeđenog, homoseksualca, kukavicu, cmizdravca, ali i super-
čovjeka i histeričnog galamdžiju — postoji stotinu načina. Marne je jedan
od njih.
Doista ima kilu i nosi pojas. Uostalom, nije mu sve posve bistro u glavi!
Psihijatri koji su ga promatrali nikada nisu došli do jedinstvenog zaključka.«
»Da li su Marnea već pregledavali?«
»Najmanje deset puta. Različiti psihijatri. Momak je do sada bio četiri
puta pred sudom.«
Sjeo sam. »Zbog čega?«
»Ucjena, varanje u igri, prijevare. Vodio je jedan krug callgirla.«
»Callgirla — Marne?«
»Ni ja nisam mogao vjerovati. Ali sam saznao od Amerikanaca. Ne
mora biti točno. Kako je došao na vas?«
»To bih i ja rado znao«, odgovorio sam, »kako je taj Marne došao u
Niimberg.« ( gro.zeraWorC )
»To bi opet rado saznali Amerikanci. Vidite, gospodine Norton, svaki
put kada su ga doveli pred sud, njegovi su odvjetnici zatražili vještačenje
psihijatara. Ovi se pak nisu mogli složiti da li je on doista neuračunljiv, ili
samo izigrava clowna. Najčešće su bila tri vještaka, zar ne, a dvojica od njih
su uvijek dijagnosticirala neuračunljivost. Usprkos svemu što je učinio,
Marne nikada nije odlazio u zatvor, nego uvijek na liječenje. A iz lječilišta
bi uvijek bježao.«
»Kamo?«
»U Kalifomiju. Marne potječe iz Los Angelesa. I sve što je učinio —
osim jedne stvari u Bonnu — dogodilo se na području Los Angelesa. U
širokoj okolici Los Angelesa, dakle, Beverly Hills, Hollywood itd. Samo su
lječilišta bila podalje od Los Angelesa. Posljednji put je pobjegao prije tri i
po godine i otputovao u Evropu. Sigurno je imao lažne papire.« (Kao ja,
pomislih.) »Što je sve činio po Evropi, ne znamo, barem Amerikanci ne
znaju, samo za onu stvar u Bonnu.« »Što je bilo tamo?«
»Nemam pojma, nisu mi rekli. Nekakva homoseksualna ucjena. Mora
da se radilo o velikim zvjerkama, jer se sve pokušalo zataškati i Marne se
izvukao. Amerikanci pokušavaju sada saznati gdje se muvao poslije toga.
Ali istodobno stvar žele držati u tajnosti što je moguće više, upravo zbog te
bonske priče. Namjeravaju se pobrinuti da dobije izgon, a tamo u Americi
poći će na liječenje. Amerikancima ne bi bilo drago da podnesete prijavu —
zbog Bonna — jer bi tada ako bi se istraga vodila ovdje u Njemačkoj sve
izišlo na javu i...«
»Ta ja ne mogu podnijeti nikakvu prijavu...« prekinuo sam ga.
»Moram biti sretan budu li Amerikanci zatvorili Mamea, doista
zatvorili.«
»Upravo tako!« rekao je Sondersen. »Filmovi vam stoje na
raspolaganju. Za vas je najvažnije da otkrijete kako je Mame došao na vaš
trag, ili tko ga je uputio na vaš trag. Jasno.« »Jasno.«
»Od Mamea to nećemo saznati«, rekao je Sondersen. »Ja sam pokušao,
nije izustio ni riječi. Strah.«
»Što?«
»Taj se plaši nešto reći. Bezgranično se plaši.«
»Koga?«
»Da«, dodao je Sondersen, »ikoga?«
 47

»Bogamu čovječe što ti bi da me sada budiš? Pet je i dvadeset.« Glas

Roda Brackena je prepukao od srdžbe. Sjedio sam na svom krevetu u
kućnom ogrtaču. Vidio sam kako se na balkonskim vratima ispred kojih je
još ležala noćna tmina osvijetljeni stolnom svjetiljkom ocrtavamo ja i dio
namještaja. Kiša je padala sve jače.
»Umukni Rod«, rekao sam. »Važno je, inače te ne bih nazivao.«
»Je li Babs mrtva?«
»Nije.«
»Što onda?«
Dakle, ispričao sam Rodu što se dogodilo. Slušao je šutke. Napeto sam
očekivao njegovu reakciju, jer sam se nadao da ću po njoj moći otkriti da li
je on s ovim clownom pod istom kapom (u to vrijeme sam sumnjao u
svakoga i sve sam smatrao mogućim). Ali nije bilo ni najmanje reakcije.
Na kraju je Bracken samo rekao: »Sranje. Sve što može krene loše.«
»Kako?«
»I ovdje se ponešto zbilo.«
»Što?«
»Doktor Wolken je zbrisao.«
»Wolken?«
»Kažem ti, glupane. Slabo čuješ?«
»Kada je zbrisao?«
»Noćas. Nikako ne uspijevam zaspati. Prije dva sata probudio me
Lucien tvoj prijatelj, noćni portir. Smatrao je da je važno. I bilo je važno.«
»Što?«
»Da mi kaže da je doktor Wolken kod njega platio račun i potajno otišao
s kompletnom prtljagom. Lucien je nazvao dok je doktor Wolken bio u
predvorju, Lucien je mislio da bi ga mogao još uhvatiti, ali je doktor Wolken
bio lukaviji i brži. Kad sam sišao, bio je već otišao. Lucien ga nije mogao
toliko zadržavati, zar ne? Na ulicu i u taksi.«
»Ali zbog čega je zbrisao?«
»To bi ovdje svi htjeli znati. Ja sam lijepo sve probudio, pa smo održali
mali sastanak i upravo sam bio legao u krevet i ponovno zaspao, a onda si
nazvao ti.« Odjednom se počeo smijati.
»Što je sada?«
 »Sada ću ih sve probuditi, Joea i sve ostale, i ispričati im što se tebi
dogodilo. Glupo, zar ne?«
»I doktor Wolken nije rekao ni slovca kuda namjerava?« »Ništa nije
rekao.«
»Što to znači?«
»Pitao je. Tražio je plan letenja.«
»Kuda će?«
»Budalo? Kako bih ja to mogao znati! Ne zna ni Lucien. Dao mu je
samo plan IBERIJE i tada?«
»Plan čega?«
»IBERIJE!«
„Španjolske avio-kompanije?«
»Da, zato ćemo odvjetnici i ja biti za jedan sat na aerodromu, jer za dva
i pol sata polijeću prvi avioni za Španjolsku. Možda ulovimo tu svinju.«
»Kamo leti prvi avion?«
»U Barcelonu.«
»Kada leti prvi za Madrid?«
»U dvanaest i petnaest. S Orlyja. Tu ću ja čekati. S Lejeuneom.«
Odjednom mi je postalo vruće.
»Dolazim i ja.«
»Što?«
»Dolazim u Pariz. S prvim avionom što ga ovdje mogu uloviti.«
»Zašto?«
»Objasnit ću ti kad stignem.«
»Zašto ne odmah?«
»Prekomplicirano.«
»U Madridu leži Clarissa«, rekao je Bracken.
»Da«, rekoh. »Upravo zato.«
»Što znači upravo zato?« Iznenada sam čuo Brackena kako lovi zrak.
»Prokletstvo!«
»Prokletstvo, što?«
»Potpuno sam zaboravio. Izludjet će me ova pripovijest! Lucien mi je
rekao da ga je obavijestila djevojka s telefonske centrale da je doktor
Wolken još tokom noći razgovarao sa Španjolskom. Jedan sat prije no što je
otišao.«
»S kim u Španjolskoj ?«
 »Telefonistica ne zna. Kratak razgovor. Sa španjolskom to inače traje
cijelu vječnost, zar ne? Wolken je došao na centralu i zamolio da li može
razgovarati iz jedne kabine. Telefonistica ga je spojila.«
»Onda mora da je zapisala broj.«
»I jest. Lucien mi ga je dao. Gdje mi je sada ... u lisnici... časak...«
Zašumilo je u otvorenoj liniji. »Evo me opet. Wolken je ...«
»Telefonirao u Madrid«, rekao sam ja.
»Da! odakle znaš?«
»I razgovarao je sa klinikom profesora Salmerona kod kojeg leži
Clarissa...«
Bracken je mucao: »Što to treba... zašto je zvao Clarissu ... ja to ne
razumijem ...«
»Ali ja razumijem«, rekao sam.
»Tada mi objasni.«
»Kasnije! U Parizu. Clarissa i Wolken. Oni su to, dakle, učinili.
Zajedno.«
»Čuj, hoćeš li se konačno ponašati kao normalan čovjek i objasniti mi
što je na stvari.«
»Vrag je na stvari«, odgovorio sam. »Moramo uloviti Wolkena i postići
da bezuvjetno drži gubicu. I Clarissa također. Povedi i Joea na aerodrom.
Sada nam je potrebna sva pomoć koju možemo dobiti.«
 48

U »Bristolu« su servirali doručak od šest sati nadalje. Prije no što sam

ga naručio obrijao sam se, okupao, očistio cipele. To je bilo još jedino što je
održavalo moju duševnu ravnotežu: čišćenje cipela. Ja sam snob i tu se ne
može ništa promijeniti, gospodine suče. Dok sam se vozio u bolnicu Sv.
Sofije, kiša više nije padala, ali je taksist neprestano psovao jer su sve ulice
bile zaleđene. Rekao sam noćnom vrataru (još mu nije došla smjena) da ću
se uskoro vratiti i da zadržavam sobu. Uzeo sam samo jedan kovčeg, i to
jedan od onih plastičnih, nosio sam samo ono što mi je Lejeune kupio u
Galeries Lafayette. Najgora je bila košulja. Jeftina i još neoprana. Grebla me
je da bih mogao poludjeti. Bilo je tako gadno da sam prije no što sam
napustio »Bristol« još jednom nazvao Roda i zamolio ga da na aerodrom
donese jedan od mojih kovčega od svinjske kože s mojim vlastitim stvarima.
Jednostavno još nisam navikao živjeti u oskudnim uvjetima. Još u hotelu,
prije no što sam se odvezao u bolnicu, pogledao sam plan leta. Jedan je avion
letio u 10,15 za Pariz. Vratar je rezervirao jedno mjesto za mene. Imao sam
mnogo vremena i prije i poslije.
Stigao sam u bolnicu prije osami i morao sam čekati Ruth. Došavši bila
je vrlo prijazna, iako ozbiljna, ali ne onako zagonetno zatvorena kao prošlu
noć. Najprije je pošla k Babs. Saslušala je izvještaj dežurnog liječnika i
pregledala je, i tek tada sam smio ući u sobu.
»Mnogo je bolje nego jučer«, rekla je Ruth sretno. »Temperatura je
38,7. Dobro je spavala i nije povraćala.«
Pogledao sam djevojčicu koja je ovdje ležala spuštenih kapaka i rekao:
»A ovi trzaji lica i cijelog tijela?«
»Zar ste mislili da će to proći za dva dana, gospodine Norton? Još će
tako biti neko vrijeme, ali se popravlja.«
»Moram odmah odletjeti«, rekao sam joj.
»Odletjeti?«
»Da.« Sve sam joj ispričao o Rogeru Marneu i o tome da moram u
Madrid. Rekao sam joj i zašto, jer, naime, sumnjam da Clarissa radi zajedno
s Marneom.
»A taj doktor Wolken?«
»Taj je treći u savezu.«
 »Halo, Phil!« rekla je Babs iznenada. Pogledao sam je, otvorila je oči i
razvukla lice u grimasu koja je vjerojatno trebala značiti smiješak. Odmah
se nasmiješila i Ruth.
»Halo, Babs«, rekao sam i sagnuo se nad nju. »Već nam je bolja, ha?«
»Madrid ne«, rekla je Babs. Govorila je nerazgovijetno... Da li je čula
sve što sam pričao Ruth, ili samo ono o Madridu. »Ti ćeš lijepo ostati u
krevetu, a ja ću se vrlo brzo opet vratiti tebi. Što želiš da ti donesem?«
»Nounours.«
Godinama je sa sobom navlačila jednog starog medu, smeđeg, potpuno
izlizanog krzna. Vrlo ga je voljela. Mora da je ta igračka ostala u »Le
Mondeu.« Poklonio joj ga je Jean Gabin. Mali medo se na francuskom kaže
nounours. Tako je i Babs nazvala medu što ga je dobila od Jean Gabina.
»Naravno, donijet ću ti nounours. Ali ne želiš li jednog novog, lijepog
medu?«
»Ne. Nounours. Volim samo nounours.«
»Okay«, rekao sam. »Okay.« Babs je govorila njemački.
»Jer, jer, jer nounours...« počela je. Tada je u trenutku ponovno zaspala.
Disala je vrlo duboko.
»Medo«, rekao sam Ruth. »Ona sanja o svom medi. U Francuskoj ...«
Prekinuo sam primijetivši da me Ruth uporno promatra. »Što?«
»Morate nazvati gospođu Moran i obavijestiti je da je Babs bolje.«
»Ne recite joj da su pogoršanja moguća i da ne znamo kako će se sve
dalje razvijati.«
»Ne, gospođo doktor.« Smiješio sam se, ali je ona opet bila vrlo
ozbiljna. Odmah sam se oprostio, jer je Ruth rekla da mora ići k drugoj djeci.
Izišao sam na hodnik. Ruth je sada izbjegavala moj pogled.
Gledala je kroz prozor, prema nebu.
»Uskoro će biti snijega«, rekla je Ruth.
 49

»Potraži izlizanog malog medu!« rekao sam.

»Zašto?« upitao je Bracken.
»Jer ga trebam!«
»Kupi nekog drugog, sada imam druge brige.«
»Ne. Mora biti upravo taj mali, izlizani«, rekao sam. »Naći ćeš ga
negdje u Babsinoj sobi.«
»Znaš što? Možeš me ...«
»I ti mene...« odgovorio sam. Tada sam iznenada dreknuo, sam bog zna
zašto. »Ako ne doneseš nounours na Orly, odvest ću se u »Le Monde« i
potražiti ga. Pa makar se zbog toga sve zamrsilo, a Wolkenu izgubio trag!«
»Još jedan luđak!« rekao je Rod. »Nemoj odmah napuniti gaće, ti...
histerik! Naći ću i donijeti tog prokletog medu.« Obojica smo spustili
slušalice a da se nismo ni pozdravili. Nazvao sam aerodrom u Nürnbergu.
Dok smo razgovarali, neprestano su pozivali putnike lufthansine linije 482
za Pariz. Platio sam pristojbe aerodromskom službeniku i ulovio džip koji
me je odvezao do aviona upravo u trenutku kada su htjeli uvući stepenice.
Stjuardese i stjuardi bili su tako bijesni, da za cijelo vrijeme leta sa mnom
uopće nisu razgovarali. Postojala je samo turistička klasa. Avion je bio upola
prazan, ja sam čitao nümberške novine kroz svoje naočale s običnim
staklima i saznao sam da su u Vijetnamu, u blizini starog carskog grada Huea
buknule najteže bitke ove godine — s nevjerojatno velikim ljudskim
žrtvama na obje strane. A ova zemlja već trideset godina živi u stalnom ratu,
razmišljao sam. A onda sam pomislio da bi se lako moglo dogoditi da Babs
još trideset godina ostane teško oštećena i da treba liječničku pomoć. Tada
bih ja imao šezdeset godina. A Silvija šezdeset i šest, a Ruth...
Na Orlyju sam našao Brackena, Lejeunea i Gintzburgera. Pošli smo u
aerodromski restoran i nešto popili, a Lejeune je držao velike govore i bio je
odvratno marljiv. Bio je doista marljiv, ali je bio i odvratan.
Doktor Wolken je, dakle, rezervirao kartu za avion IBERIJE koji je u
12,15 letio za Madrid. Bio je na listi putnika, a prtljagu je već bio predao.
Gdje je sada, to nitko nije znao. Lejeune je dao da ga traže kako, reče
»njegovi ljudi«, ali Wolken je nestao. Dok nas je izvještavao, Lejeune je
naravno opet žderao. »Rani ručak« kako reče. »Kada budemo posve sigurni
da je Wolken poletio avionom u 12,15 poletjet ćete vi. Bracken i Maitre
Lejeune, Silvijinim jetom«, rekao je Joe.
»Taj je u Numbergu.«
»Nije, nego ovdje na Orlyju. Zatražio sam još noćas da dođe ovamo,
čim sam saznao za ovu svinjariju«, rekao je Lejeune.
»Gdje je moj kovčeg s garderobom Philipa Kavena?«
»Pod stolom«, odgovorio je Bracken. »Donio sam ti ga kako si tražio.«
»I medu?«
»I medu!«
Otišao sam, dakle, s kovčegom što mi ga je donio Bracken, u toilette,
obukao svoje »dobre stvari« i složio kramu iz Lafayettea u plastični kovčeg.
Mogu vam reći, moj gospodine suče, da sam bio tako reći blažen, riješivši
se te bodljikave košulje.
Zatim sam plastični kofer stavio u pretinac, zaključao ga i vratio se u
restoran, gdje je u međuvremenu Lejeune stigao do čokoladne torte i likera.
Znao sam da moram nazvati Silviju, ali jednostavno nisam imao snage za to.
Kasnije, mislio sam, malo kasnije ...
U jedanaest i petnaest počeli su pozivati putnike za IBERIJU 871 za
Madrid. Malo potom prišao nam je mlad čovjek i rekao Lejeuneu: »Wolken
je na putu prema avionu. Upravo ga pregledavaju.« Krenuli smo, dakle, i mi,
Lejeune, Bracken i ja. Let preko Pirineja bio je kao i uvijek. Meni to već
odavno nije više značilo ništa, a Callaghan, kapetan aviona došao je i rekao
da će nastojati da sletimo na Barajas 15 minuta prije aviona IBERIJE kako
bismo mogli motriti na doktora Wolkena i slijediti ga.
»Kako je Babs?« upitao je kapetan.
»Mnogo bolje.«
»Sjajno!« obradovao se kapetan vraćajući se u svoju kabinu. Tek kada
smo sletjeli, primijetio sam da sam za svo vrijeme leta držao u rukama
izlizanog, malog prljavog medu.
 50

8. prosinca stigli smo u Madrid. Osmi prosinca u španjolskoj je praznik;

to sam potpuno zaboravio. Svetkovina Bezgrešnog začeća. Sve su radnje i
uredi zatvoreni. U Madridu sam bio nekoliko desetaka puta, kao dobro
stojeći plejboj, te sam se u njem dobro snalazio. Madrid ima najveće arene
za borbe s bikovima u španjolskoj. Nisam nikada bio tamo jer mi se stvar
gadi, iako mnogi ljudi tvrde da ih odmah fascinira i hipnotizira te
zaboravljaju ono bestijalno. Borba s bikovima? Bez mene! Ali sam, dakako,
često odlazio na konjske trke. Održavaju se uvijek nedjeljom, od svibnja do
lipnja te od sredine rujna do početka studenog, na hipodromu Zarzuela, osam
kilometara prije grada i u parku Časa de Campo. Vrlo mnogo sam dobio na
tim trkama i, naravno, još više izgubio. Ispričao sam to Brackenu i masnom
Lejeuneu za vrijeme vožnje od Barajasa do grada iza taksija u kojem je
sjedio doktor Wolken.
(Naš SUPER 111 zapao je u područje oluje te smo se spustili odmah iza
IBERIJE — naša se posada silno trudila — bezuspješno. Ali nije bilo tako
loše.) Nismo smjeli izgubiti iz vida doktora Wolkena. Avion IBERIJE bio
je, hvala bogu, dupkom pun, a carinske su formalnosti trajale prilično dugo.
Kod nas ne. Bracken je otkrio doktora Wolkena u prostoru carinske kontrole
i već smo izdaleka vidjeli da ima sa sobom tri velika kovčega. Carinik ih je
sve pregledao. Vrlo ljubazno. Španjolski carinici su uvijek takvi. Vjerovali
ili ne, moj gospodine suče: španjolski carinici oblače bijele rukavice prije no
što se pozabave vašom prtljagom. Gostima treba odmah pokazati kakvo
dostojanstvo i ljubaznost resi španjolski narod. Ali uza sve dostojanstvo i
ljubaznost trajalo je ipak neko vrijeme dok su pregledali tri dupkom puna
kovčega, zar ne, te nam je tako bilo lakše iznajmiti taksi i slijediti onaj u
kojem je sjedio doktor Wolken. Svi smo bili uvjereni da se uputio Clarissi
na kliniku profesora Salmeróna i tamo smo ga htjeli uloviti. Pošto je bio
praznik, promet je bio slab te je bilo isto tako lako slijediti Wolkenov taksi
kao što je i bilo teško ostati od njega neprimjećen.
Vozili smo cestom od aerodroma prema gradu, u pristojnom rastojanju
iza kola doktora Wolkena, a ja sam pričao o svojoj averziji prema borbi s
bikovima. Bracken reče da voli borbe s bikovima. Kad smo stigli na široki
Paseo de la Castellana, ispričao sam kako sam u Madridu nebrojeno puta
igrao i golf i tenis.
 »Član sam 'Kraljevskog kluba Puerto Hierro’ i 'Kluba de Campo’. A i
pecao sam uvijek ovdje. Losose, tune i pastrve.« »Tuste losose?« upitao je
Lejeune.
»Tako nešto masno još niste vidjeli.«
Odvjetnik se obliznuo.
»U La Moraleji se može pucati u golubove«, rekao sam. »To leži na
sjeveru, oko petnaest kilometara od grada, često sam to činio. Bio sam i u
brdima u lovu. Tamo ima divokoza, jelena, divljih svinja.«
»Lijep si život vodio«, rekao je Bracken.
»Da«, rekao sam, »zar ne?« govorio sam i govorio sam i govorio
promatrajući Brackenove reakcije, jer još uvijek nisam bio načistu da li je i
on imao neku ulogu u ovoj svinj ariji s tim Rogerom Marneom koji me je
fotografirao i spominjao nekog prijatelja u Parizu.
Što je vožnja iza taksija doktora Wolkena duže trajala, bivalo je sve
jasnije da Bracken nije mogao biti umiješan. Mora da je to bila Clarissa! Kao
što sam i pretpostavljao. Iz poznatih razloga Clarissa uz pomoć doktora. Što
sada smjeraju njih dvoje?«
Lejeune je bio lukavi pas, ali da li će nas i ovom prigodom još moći
spasiti, nisam bio siguran.
Preko Avenije de Jose Antonio stigli smo na Palacio National, iza koje
je ležao veliki park Campo del Moro, a južnije Calle de Segavia. »Ovdje je
klinika profesora Salmeróna«, rekao je Bracken. On je bio ovdje s
Lejeuneom kada su doveli Clarissu, tu bijednu beštiju. Taksi doktora
Wolkena doista je poslušno vozio prema klinici.
Klima u Madridu bila bi ugodna, kad u blizini ne bi bilo Guadarrama
gorja. A pošto ga ima, ljeta su nesnošljivo vrela a u zimskim mjesecima vrlo
je hladno. Imali smo na sebi ogrtače, ali mi je ipak bilo vrlo hladno. Evo
klinike profesora Salmeróna.
Sva smo trojica donekle govorili španjolski. Bracken je rekao našem
vozaču da stane. Zaustavio se oko dvjesta metara iza taksija doktora
Wolkena. Ovaj je izišao, a šofer je njegova tri teška kovčega odvukao u
bolnicu. Taj doktor Wolken ponašao se vrlo sigurno i bezazleno. Nije se čak
ni osvrnuo.
»Odmah ću mu sasuti zube u grlo«, rekao je Bracken. »Ne«, reče
Lejeune. »To nećete učiniti. Osjećate li se tako hrabri jer smo utroje?«
»Dovoljno hrabar sam i sam«, progunđao je Bracken. »Hrabrost se ne
dokazuje samo šakom«, primijeti Lejeune. »Za to treba i glava, monsieur
Bracken!«
 Odjednom sam bio veoma sretan što je ova debela svinja Lejeune
doletjela s nama. Čekali smo dok se Wolkenov vozač odvezao te smo
pričekali još desetak minuta jer sam želio uloviti doktora Wolkena kod
Clarisse. Za cijelo vrijeme negdje se čula zvonjava crkvenog zvona, a od
nekolicine pješaka većina su bili svećenici ili redovnici. Na to se u Madridu
valja priviknuti.
Konačno smo smatrali da je vrijeme da pođemo u bolnicu.
U predvorju za bijelim pisaćim stolom sjedila je španjolska ljepotica s
vranom kosom i crnim svjetlucavim očima. Pozdravili smo, ona odzdravi;
zatim sam rekao: »Mi se zovemo. ..«
»Señor Kaven i señor Bracken i señor Lejeune«, reče ljepotica.
»Odakle znate?«
»Upravo je došao señor Wolken, rekavši da ćete doći za njim i kako se
zovete.«
»Mi, señor Bracken i ja, doveli smo prije nekoliko dana ovamo
bolesnicu«, rekao je Lejeune, a da pritom nije pokazao nikakvo iznenađenje
zbog onoga što je čuo.
»Znam, señor Lejeune. Señorita Geiringer leži u privatnom stacionaru
gospodina profesora.«
»Morali bismo s njom hitno razgovarati.«
»I gospodin profesor želi s vama hitno razgovarati«, rekla je ljepotica,
(čudno, gospodine suče, ali prvi put u svom životu nisam pomislio na ono
na što uvijek mislim pri pogledu na lijepe žene. Podosta toga kod mene nije
bilo u redu.).
»Odakle zna da dolazimo?« upitao je Bracken.
»Ne znam. Ali naredio je da vas se odmah, čim dođete, dovede k
njemu.«
 51

Mala djevojčica je uvijek iznova govorila o smrti. Često je tražila

zrcalo, gledala u nj i govorila uvijek isto: »Ne mogu više živjeti, moram
umrijeti, molim, učinite nešto da umrem.«
»Koliko je djevojčica bila stara?«
»Devet godina, gospodine Kaven«, rekao je gospodin doktor Alfons
Wolken iz Winterthura odjeven korektno kao uvijek, sa svjetloplavim
očima, uskim licem i oskudnom bradicom.
»I što je, rekoste, bilo djevojčici?«
»Imala je metastaze na kostima lubanje«, rekao je doktor Wolken
ljuljajući se pritom na petama. Govorio je skandirajući, pri čemu je u taktu
spuštao i dizao glavu.
»I?« upita Bracken.
»Liječnici u züriškoj klinici njegovali su je tri godine. Što znači da su
savjesno ispunjavali svoju dužnost i svoju zakletvu« — opet ljuljanje i
klimanje glavom — »koja je, po mom mišljenju, suprotnost sama sebi. Jer u
Hipokratovoj zakletvi liječnici se zaklinju da će održavati život i ublažavati
bolove, a činjenica je gospodine Bracken da u takvim slučajevima jedna
zakletva isključuje drugu. Tada je djevojčica dobila upalu pluća. Nju nisu
liječili — kao što se događa na tisućama klinika u sličnim slučajevima — i
konačno je jadno dijete umrlo«, rekao je doktor Wolken iz Winterthura.
Stajao je u sobi profesora Ariasa Salmeróna. I, ako ste pretpostavili,
gospodine suče, da je kad smo se pojavili Babsin privatni učitelj pokazao i
najmanji znak iznenađenja ili straha tada vas moram razočarati. Nikada
nisam vidio čovjeka tako mirnog, sigurnog u sebe i tako odlučnog.
»Koješta«, rekao sam. »Babs nema metastaze na kostima lubanje. Ona ima
meningo-encephalitis. Dakle, čemu sve to?« »Ova je djevojčica tako
propadala i izgledala tako jezivo da je čovjeku pozlilo pri pogledu na nju.
Vidio sam tu djevojčicu, gospodine Kaven. Bila mi je učenica.«
»I vama je bilo mučno?« upita Bracken.
»Da, gospodine Bracken«, odgovori doktor Wolken.
»Ako ja v a s budem još dugo gledao, postat će i meni mučno vi kukavni
sine«, reče Bracken. Dijete Bromca, nema što moj dragi suče. Na njega se
moglo osloniti. Čak i u Španjolskoj se znao tečno izražavati, na svoj način.
»Gospodo, molim vas, gospodo«, rekao je profesor Salmerón. On je jedini
od nas sjedio za svojim masivnim pisaćim stolom na kome je stajala
Madona, koju bih bio vrlo rado imao. Prof. Salmerón bijaše u srednjim
pedesetim godinama, visok, vitak, ponosna kukasta nosa na uskom, vrlo
izražajnom licu, prosjede kose. Brackena, Lejeunea i mene srdačno je
pozdravio. Isto tako i doktor Wolken koji je požurio da mu saopći kako bi
želio da ovdje, na tako reći, neutralnom tlu, iznese problem, kao što je on to
formulirao.
Isto tako spremno i pristojno saopćio je Lejeuneu, Brackenu i meni da
je iz »Le Mondea« ukupno četiri puta nazvao profesora Salmeróna tražeći
za savjet i pomoć i da mu je ovaj predložio danas, 8. prosinca, doći u Madrid
budući da je blagdan te će imati više vremena o cijeloj stvari mirnije
porazgovarati.
»I zašto niste u Parizu nikome rekli da ćete letjeti ovamo?« »To je bar
jasno, zar ne, mister Brackten«, rekao je uz ljuljanje i naklonio se gospodin
Wolken. »Vidjeli ste da je uz mene sva moja prtljaga.«
»Želite kidnuti, ha?«
»Ja bih se malo pristojnije izrazio, mister Bracken, ali izlazi na isto. Da,
ja odlazim. I to iz potpuno određenih razloga.«
»Kojih?«
»Upravo dolazimo do njih«, reče prof. Salmeron.
»Da li bi me itko iz vašeg društva u »Le Mondeu« pustio da kidnem,
kako vi to rekoste?«
»Sigurno ne«, odgovori Bracken.
»Vidite«, reče doktor Wolken. Potom me je zadivio, jer se od toga časa
više nije klanjao, ljuljao i sramežljivo sagibao glavu, već je govorio čvrstim
i agresivnim glasom, gledao svakog od nas čvrsto u oči — i napokon sjeo.
Učinilo mi se glupim da i dalje stojim, pa sam i ja sjeo. Bracken me pogledao
te učinio isto. Lejeune je već odavno sjedio. Rekao sam: »Potpuno mi je
zagonetno što vas je u vezi s vašom učenicom oboljelom od raka ponukalo
da pobjegnete i dođete upravo ovamo. Slučaj vaše male djevojčice koja je
moljakala za smrt nema nikakve, apsolutno nikakve veze s Babs i to zato što
Babs nije oboljela od raka i nema nepodnošljive bolove, već ima meningo-
encephalitis, koji kreće na bolje! Ona ni u kom slučaju ne pati od bolova koji
bi mogli pobuditi vašu samilost i kod nje će doći do temeljitog poboljšanja
možda čak gotovo do izliječenja.« »Ne«, rekao je doktor Wolken. »Neće biti
tako i vi to znate. Vi i svi ostali se zavaravate! Oko ovog jadnog djeteta koje
mi tako leži na srcu, sagradili ste iz posve trgovačkih razloga, što je posebno
vrijedno prezira, ogromnu zgradu obmane i prevare i nastavit ćete
obmanjivati i varati, u to sam, nakon svih razgovora kojih sam bio svjedok,
potpuno siguran. Babs će u najboljem slučaju poblesaviti i...« »Neće«,
vrisnuo sam i skočio.
»Molim vas sjednite, gospodine Kaven«, rekao je Salmerón. Sjeo sam
i urlao dalje: »Babs ima najbolju njegu! Ona je osim toga povjerena i vašoj
njezi i skrbi, gospodine doktore, pa bi me zanimali pravi razlozi vašeg
ponašanja.«
»Vrlo su jednostavni«, rekao je doktor Wolken. »Ne želim biti sukrivac
u takvoj prevari.«
»Vi prljavi...« počeo je Bracken i nastavio bez prijelaza: »Dakle, koliko
košta ako treba da ostanete? Svi znamo da možete tražiti koliko god želite i
da ćemo platiti.«
»Ako se odmah ne ispričate za ovu uvredu, mister Bracken«, rekao je
mirno doktor Wolken, »zamolit ću gospodina profesora Salmerona da vas
udalji iz ove sobe.«
U tišini koja je uslijedila nakon ovih riječi čuo sam opet crkvena zvona.
U Madridu uvijek čujem zvona neke crkve. Vidio sam kako Bracken
oblizuje usnice.
»Dakle, što je mister Bracken?« upitao je dr Salmerón mirno i bilo je
potpuno jasno da je doista spreman Roda izbaciti iz sobe. Bilo je očito da je
na strani doktora Wolkena. »Žao mi je, ispričavam se«, rekao je Bracken i
te su ga riječi gotovo ugušile.
»Dobro«, reče doktor Wolken. To je bilo sve. Nastavio je potom
prilično grozničavo: »Moja je majka umrla od raka na grlu. Bio sam još vrlo
mali. Moja je majka imala nesreću da je moj otac bio liječnik i fanatičan —
ne nalazim dugi izraz — fanatičan katolik. A daljnja je nesreća bila ta da je
on liječio moju majku! Na jednoj klinici u Baselu. Kao fanatični katolik
tražio je da moja majka, također katolkinja svjesno — kako se on izrazio —
doživi svoju smrt, a to je značilo da joj nije davao morfij čak ni kada su
bolovi postali neizdržljivi, iako ga je ona preklinjala! Svi su ga drugi liječnici
u bolnici, a naravno i ja, mrzili kao kugu. Ali nitko se nije usuđivao dati joj
morfij budući da im je svima bio šef.« Na licu doktora Wolkena pojaviše se
crvene pjege. Govorio je kao da ga gone, stisnutih šaka: »I tako je moj otac
dopustio da moja majka svjesno doživi svoju smrt i...«
»Svjesno doživjeti?« upitao sam. »Što je vaš otac time mislio?« »Moj
mi je pobožni otac to objasnio i ja to nikada neću zaboraviti«, rekao je doktor
WoIken. Gušio se pri svakoj riječi. »Ovako mi je objasnio: 'Čovjeka se ne
smije lišiti njegova vlastitog umiranja, onog najuzvišenijeg doživljaja koji
mu pripada i koji mu daje najjasniji i najvredniji odgovor.’ Tako je mislio
moj pobožni otac, gospodine Kaven, i to kod bolova koje, kao što mi je
potvrdio gospodin profesor Salmerón, nitko ne može ni zamisliti. Vi, moja
gospodo, nemate ni najmanjeg pojma o razmjerima patnje koju je moj otac
dopustio da moja majka podnosi. Da li je to točno, gospodine profesore?«
»Točno je«, rekao je Salmerón. »Kada bi javnost imala bar približnu
predodžbu o mukama što ih podnose neizlječivi bolesnici, tražila bi odmah
od nas da ih spriječimo.«
»Sve manje toga razumijem«, rekao sam. »Gdje su ovdje nepodnošljive
muke, gdje je fanatični katolik, gdje je neizlječivi bolesnik što vas navodi na
takve izjave, gospodine profesore, i prije svega, što dovodi doktora Wolkena
k vama?«
»Ja sam tada bio specijalist pod vodstvom onog istog profesora
Wolkena, na onoj klinici u Baselu, gospodine Kaven«, odgovorio je
Salmerón. »Morao sam bespomoćan prisustvovati užasnim mukama majke
gospodina doktora Wolkena. A dvije godine poslije toga tom sam istom
profesoru Wolkenu, oboljelom od raka na želucu, kada me je molio da ga
izbavim, uštrcao ogromnu dozu odgovarajućih lijekova i oslobodio ga
njegovih muka. Za sve to vrijeme i još mnogo kasnije, sve dok nisam
napustio Basel, poznavao sam ovoga ovdje doktora Wolkena, tada još
mladića. Bio sam mu sva utjeha i oslonac — ako tako smijem reći,
gospodine doktore Wolken.«
»Morate tako reći, gospodine profesore! A i ja moram nešto reći: bez
vaših bezbrojnih nastojanja da mi pomognete svladati očaj zbog užasne
smrti moje majke, bio bih se tada ubio.« Wolken se okrene Brackenu i meni:
»Tako je to, moja gospodo. Svijet je mali, zar ne? Zvuči kao roman, a ipak
je istina. Tada Basel, danas Madrid. Da li sada razumijete zašto sam se u
svojoj dilemi pred kojom se nalazim u odnosu na jadnu Babs obratio svom
nekadašnjem spasiocu.« šutjeli smo.
Čula su se crkvena zvona.
»Posebno vi, gospodine Kaven, sreli ste do sada samo jednu — sigurno
iz valjanih razloga ogorčenu — protivnicu eutanazije, gospođu doktor
Reinhardt, koju vrlo poštujem i cijenim. Ipak, problem pomoći kod
umiranja, aktivne i pasivne eutanazije, nema jednu, nego dvije strane, kao
što vidite.«
 52

Lejeune je pogledao kroz prozor.

Ja sam pogledao Brackena. Najprije je odmahivao glavom, a potom je
slegnuo ramenima. Ja sam se isto tako osjećao. Prvi dojam: doktor Wolken
postupao je iz osobnih, potpuno razumljivih razloga i nije mogao imati ništa
s tim simulantom, tim kriminalcem, tim klaunom Rogerom Marneom. Nije
mogao biti njegov ortak. Druga pomisao: Ne, zar doista nije mogao? A zašto
ne? Ponešto je govorio i za: Wolkenova nikada nadvladana trauma iz
djetinjstva (i njegove tikove — naklanjanje, sramežljivost, ljuljanje — sve
se to time moglo objasniti); Wolkenova, zbog vlastitog iskustva shvatljiva
mržnja prema svim liječnicima Ruthine vrste; Salmerónova — točna ili
kriva — nisam više znao reći — tvrdnja da o problemu eutanazije postoje
dva nazora, i da se oba moraju uzeti ozbiljno u obzir. Profesor je, čini se,
zastupao posve drukčiji stav nego Ruth. Ovo što sam upravo mislio potvrdio
je slijedećim riječima: »Zamolio sam doktora Wolkena da mi ispriča
pojedinosti o oboljenju, njegovim poteškoćama i o situaciji oko Babs, moja
gospodo. Moram vam reći, da nisam — bar ne za sada — za to da se dokrajči
život tog nesretnog djeteta koje neće nikada, a to vi najbolje znate,
gospodine Kaven, biti ni približno opet potpuno zdravo, već će svoj život
morati provoditi kao zaostalo biće. Uz pretpostavku da će se sve dobro
razvijati.«
»Sve će biti...«
»Dopustite mi da kažem do kraja. S jedne strane vidim način vašeg
djelovanja u Parizu, posebno onaj ljudi od filma, što ne znači da pozdravljam
taj ledeni odnos prema kojem se sve čini bez ikakvog ljudskog razmišljanja,
samo zato da bi posao i dalje cvao, da bi zvijezda ostala zvijeda i da bi
milijuni i dalje pritjecali. Može nastupiti — u svako doba, to vi znate — u
kojem će Babs ponovo doći u životnu opasnost, ako je uopće već sada izvan
životne opasnosti kao što velite.« »Ona to jest«, rekao sam. Ova crkvena
zvona će me izludjeti! Bim-bam. Bim-bam.
»Dakle, sve će poduzeti kako bi se produžio život maloj Babs, u to sam
uvjeren, prema stanju stvari i prema opisu stava gospođe doktor Reinhardt.
Je li tako?«
»Da, tako je«, rekao sam.
 »Pri današnjem stanju medicine, produžiti jedan život u većini je
slučajeva malenkost«, rekao je Salmerón. »Ali mi neznamo što bolesnik
time dobiva.«
Bracken potom reče: »Što se zapravo ovdje događa? Što mi možemo
ako se otac doktora Wolkena nije ponio kao čovjek, već kao svinja?« »Vi
biste, dakle, majci doktora Wolkena dali morfij — smrtnu dozu?« upitao je
Salmerón.
»Jasno«, rekao je Bracken.
»Tako jasno to, na žalost, ipak nije, mister Bracken«, odvrati Salmerón.
»Profesor Werner Forssman iz Diisseldorfa, koji je 1956. dobio Nobelovu
nagradu, predskazao je s tim u vezi 'liječnika specijalistu za ubijanje na
zahtjev' i usporedio ga s plaćenim izvršiocem smrtne kazne — dakle, s
krvnikom.« Pogledao me je. »Još sam sasvim pod dojmom posljednjeg
naslovnog članka njemačkog magazina ’Der Spiegel' — jeste li čitali tu
priču, gospodine Kaven?«
»Ne.«
»Šteta. Naslovna je priča nosila naslov 'Pomoć kod umiranja: eutanazija
— milosrđe ili ubojstvo?’ Izvrstan rad. Uvijek ću morati nanovo citirati
»Spiegel«, dok budemo dalje razgovarali, jer mi je taj članak ostao duboko
u sjećanju.«
Bilo je hladno u Madridu, ali znao sam da se sada ne smrzavam zbog
madridske hladnoće. Ova užasna stvar doista ima dvije strane. I Salmerón je
imao nešto reći. »Neurokirurg, profesor Peter Rottgen iz Bonna, prorokovao
je već prije mnogo godina: ako će se neurokirurgija u svojim liječničkim
ciljevima identificirati s tehničkim granicama svoje struke, imat ćemo
bolnicu-pakao Danteovskih razmjera!« A to ne vrijedi samo za područje
neurokirurgije. Beskompromisno odbacivanje svakog oblika eutanazije
moglo bi dovesti do najmračnijih posljedica, gospodine Kaven. A vi ste
međutim, sigurno dugo i temeljito razmatrali upravo razloge za to
odbacivanje. Samrtnika čije su tijelo, napominjem, potpuno izjele
karcinomne stanice i čiji se život mora produžiti zato što se odbija čak i
pasivna eutanazija, lako se može spasiti: njegova se glava jednostavno
odvoji od rakom izjedena tijela i omogući se da, izolirana, živi dalje.«
»Prekinite«, rekao je Bracken.
»Ne, neću prestati. Želim da shvatite stav doktora Wolkena temeljen na
iskustvima iz djetinjstva, i želim da taj stav poštujete. U Japanu je ovo
odvajanje glave uspjelo kod pasa, a moguće je i kod ljudi. Učvršćena na
postolju, spojena cijevima uz aparat koji preuzima funkcije srca, pluća i
bubrega, ovakva glava bez tijela mogla bi čak i govoriti.«
»Do takvog apsurda nikada neće doći«, rekao sam.
»Nema sumnje da suosjećam s doktorom Wolkenom — ali nije li nam
o svemu tome mogao pričati u Parizu, umjesto da pobjegne ovamo.«
»Nisam pobjegao«, reče doktor Wolken.
»Naravno da niste«, odgovori Bracken. »Oprostili ste se od sviju nas i
tada ste, obasuti našim dobrim željama, otišli jer niste mogli podnositi naš
način djelovanja u slučaju Babs — što potpuno uviđamo — i nas, kapitaliste
bez skrupula, jer se oni ponašaju upravo tako.«
»Nisam se oprostio jer sam se bojao«, reče doktor Wolkeru »Bojali?
Koga?«
»Vas, na primjer, vi brutalni gramzljivče, bez savjesti!« Bracken se
napola pridigao.
»Sjedi«, rekao sam glasno. Strovalio se natrag u stolicu. A zvona su
zvonila.
»Rekli ste, gospodine Kaven, da do takvog apsurda neće nikada doći«,
rekao je Salmerón. »Hoće, tu nema sumnje. Odgovor >na to pitanje dao je
Kant još prije dvije stotine godina: Ako želimo ciljeve, tada želimo i
sredstva.«
»Vi ste, dakle, potpuno spremni pružiti nekome pomoć pri umiranju.
Učinili ste to uostalom već prije mnogo godina, u slučaju oca doktora
Wolkena«, rekao sam.
»Naravno«, rekao je Salmerón. »I kao tada u Švicarskoj — učinio bih
to ponovno, čak još i grublje, jer zapravo kod vrlo mnogo neizlječivih
bolesnika ona se tzv. 'dužnost prema čovjeku' pretvara u 'teror humanosti’,
kao što je to formulirao vaš njemački teolog Helmut Thielicke. Opet ta priča
u časopisu ’Spiegel’. Nikako da je se oslobodim.«
»Jeste li katolik?«
»Da.«
»U jednoj vrlo katoličkoj zemlji«, rekao sam, kakav je stav Vatikana?«
»1957. godine«, reče Salmerón, »papa Pio XII je rekao: 'ako narkotici
imaju dva određena djelovanja, naime, spas od bolova i skraćenje života,
dopušteno ih je davati'...« »Vidi, vidi«, rekao je Bracken. »Sveti otac.«
»...ali samo tada«, produžio je Salmerón, »ako između narkotika i
skraćivanja života ne postoji uzročna veza koju je moguće svesti na volju
zainteresiranih stranaka.«
 »Ili, da bismo bolje razumjeli, drugim riječima, liječnik bez
farmakološkog znanja smije dati injekciju koja bi mogla biti smrtonosna.«
»Točno«, rekao je Salmerón.
»Dakle, uopće nijedan liječnik«, rekao sam ja.
»Točno«, odgovori Salmerón.
»Dakle?« upitah.
»Prije mjesec dana vatikanski OSSERVATORE ROMANO proglasio
je legalizaciju eutanazije posljednjim korakom od evanđelja, jer Bog jedini
ima moć nad životom i smrti«, rekao je Salmerón — i moglo se primijetiti
da mu je pritom bilo teško.
»Time bismo opet bili kod oca doktora Wolkena, koji je dopustio svojoj
jadnoj supruzi da svjesno doživi svoju smrt.«
»Točno«, rekao je Salmerón. »Ovu izjavu lista ’Osservatore Romano'
smatrao je neurokirurg profesor Rudolf Kautzky — praktični katolik poput
mene — nepromišljenom frazom. Jer — tako je rekao Kautzk^ — ako je
točno da smrt ne smijemo ubrzati, onda ne smijemo ni produžavati život.«
Bracken je odjednom uzdahnuo, naslonio laktove na koljena i uhvatio se za
glavu.
»Da, sve to nije ni jednostavno, ni lijepo«, rekao je Salmeron. »Profesor
krivičnog prava iz Miinchena Paul Bockelmann kaže da liječnik mora činiti
sve kako bi produžio život, pa i onda ako se radi samo o danima, ili čak o
satima, minutama, pa makar u tom kratkom vremenskom razdoblju što ga je
moguće održati taj život bio jadan i beznadan. »Poludjet ću«, rekao je
Bracken.
»Kada bi svaki liječnik htio slijediti tog njemačkog pravnika«, rekao je
Salmeron, »ne bi dopustio ni jednom bolesniku da umre a da ga prethodno
ne dovede na stanicu za intenzivnu njegu i da ga ne priključi na sve moguće
aparature. Neminovna bi posljedica bila da bi sve bolnice postale
nefunkcionalne! Da govorimo kao i kolega Kautzkv, moja gospodo! Što nam
brani da čovjek čiji je zadatak da svlada svoj život onako kako želi ne smije
savladati i svoju smrt a da mu pri tome pomogne liječnik? Što, molim vas?«
»Prokleta ludost«, rekao je Lejeune, ustao i prišao velikom prozoru,
okrenuvši nam svima leđa dok je govorio: »Prokleta ludost! Što znači cijelo
ovo brbljanje? Živimo u ludom vremenu u kojem pola tuceta na sve
spremnih gerilaca može upokoriti neku veliku zemlju i nametnuti joj svoju
volju: u vremenu u kojem tri četvrtine čovječanstva gladuje, dok se četvrta
četvrtina prežderava kao ja ili je politički i ljudski postala potpuno
neuračunljiva. Živimo u vremenu kobaltne bombe, dalekometnih raketa i
rasne mržnje. U takvom vremenu. J A glasam za zakon, koji bi pod
prijetnjom najteže kazne zabranio da se na ovaj usrani svijet uopće još
donose djeca. To je jedino ispravno: stari neka pocrkaju a novi neka se ne
rađaju?
To bi bilo moje mišljenje, moja gospodo!«
Ponovno su u cijelom Madridu počela zvoniti crkvena zvona.
 53

Rekao sam doktoru Wolkenu: »Vrlo dobro razumijem vaš stav temeljen
na vašim stranim doživljajima koji vas, sili da pod bilo kojim uvjetima
budete za bilo koji oblik bilo pasivne ili aktivne pomoći pri umiranju. Ali,
ne razumijem što vas je navelo na to da nas ostavite na cjedilu. Ta kod Babs
se ne radi o eutanaziji.
»Ovog trenutka!«, rekao je doktor Wolken.
»Nikada!« rekoh ja, ne sluteći kako je blizu trenutak kada ću biti
uvjeren da Babs ne samo valja pružiti pomoć pri umiranju, dragi suče, već
da je čak treba pustiti da umre. Doktor Wolken je rekao: »Babs je nešto
drugo od ostale djece. Ona je dijete najveće glumice koju znamo. Ona je od
rođenja uhvaćena u mrežu ovih posebnosti, milieua, ove industrije u kojoj
se radi samo o novcu, novcu, novcu u kojoj se — iznimno u ovom slučaju
— čini sve i sve će se činiti da se ne bi išlo preko leševa — jednog malog
leša. Ja bih bio ostao kod vas, gospodine Kaven, da nije bilo tog tako
odvratnog ispreplitanja bolesti i posla.«
»Ali, sada dosta...«, počeo je Bracken.
»Šuti Rod«, rekoh. »Govorite dalje, gospodine doktore.« Razmišljao
sam pri tome o neobičnoj snazi što je ljudima daje nesreća — ne sreća — i
kako ih ona mijenja. Doktor Wolken sa sve više mržnje govorio je. »A što
bi bilo da Babs nije kćerka gospođe Moran, nego dijete neke radnice, neke
pralje, neke neudate majke?«
»Ako sada započnete sa socijalnim aspektima«, rekao je Bracken,
»tad...«
»Socijalni aspekti, gospodine Bracken«, rekao je Salmerón polagano,
»nipošto nisu tako nezanimljivi za sve one koji se izjašnjavaju protiv suludo
skupog liječenja cerebralno oštećenog djeteta. Vjerujte mi, takve argumente
nije moguće olako odbaciti. Troškovi intenzivne medicine već danas za
jedan dan iznose — trenutak — da, u vašoj valuti dakle, tisuću i osam stotina
maraka! za jedan jedini dan! A rastu neprekidno? Neurokirurg Kautzky
kojeg uvijek opet spominjem zato što ga i ’Spiegel’ stalno spominje postavio
je ovakav račun: 'Ovim novcem moglo bi se u nekom području gladi, u istom
vremenskom razdoblju održati u životu jedna do dvije stotine ljudi?’ Dakle,
netko tko gotovo više i nije čovjek — ili stotina do dvije stotine ljudi koji
umiru od gladi: Tko ovdje ima više prava na pomoć, gospodine Kaven?«
 »Babs je još dijete«, rekao sam, ali gotovo nečujno. »I tu stvar s
troškovima za intenzivnu njegu i usporedbu s gladnima smatram
nedopustivom.«
»Govorimo, dakle, o djeci, zaboravimo intenzivnu njegu. Gladne
nećemo zaboraviti, zar ne gospodine Kaven?« Salmerón je gledao leđa
Madone na svom pisaćem stolu. »Ovdje imamo jednu moralnu dilemu, i to
kakvu? Lescek Kolakowsky, poljski filozof, artikulirao je ovu dilemu ovako:
zbog čega da bogata društva, ili povlaštene klase velikim marom održavaju
na životu zaostalu ili zakržljalu djecu, dok su istodobno milijuni normalne
djece neishranjeni ili pogiba zbog nedostatka liječničke skrbi?«
Bracken i ja progovorili smo gotovo u isti mah.
Bracken je rekao: »Meni je dosta.«
Ja sam rekao: »Ne mogu to više slušati.«
Lejeune je upitao doktora Wolkena: »Dakle, vi se više ne vraćate ni pod
kakvim uvjetima?«
»Ni pod kakvim uvjetima«, odgovorio je ovaj. »Znam čega se sada
plašite. Da bih mogao naokolo pričati sve što znam, da bih mogao izići pred
javnost. Sve to ja nikada neću učiniti.«
 54

Kada sam ušao u njezinu sobu, sjedila je u naslonjaču kod prozora. Bila
je to velika, visoka soba. Na vratima je pisalo broj 17. Ispod toga visjela je
pločica s natpisom (španjolski):

APSOLUTNI MIR!
ULAZ ZABRANJEN!
PACIJENTA LIJEČI PROFESOR SALMERON.

»Gospodine Kaven!« Clarissina bijela koža lica se zarumenjela, ustala

je. »Gospodin profesor je telefonirao sestri koja sjedi na ulazu u privatni
odjel. Rekao je da vas mogu posjetiti. Potom me je bolničarka pustila u
privatni odjel. Izvrsno je organizirano. Ni jedan reporter vam se ne može
približiti.«
»Ne, gospodine Kaven.« Clarissa Geiringer, stara dvadeset i sedam
godina, lijepa, potpuna plavuša, imala je na sebi debelu kućnu haljinu i
papuče, čitala je. Knjigu je još držala u ruci. Sada ju je odložila na stol.
Bolesnička je soba bila suvremeno namještena. Kroz prozor se vidio cijeli
Campo del Moro, dio palače i divovska crkva Nuestra Señora de la
Almudena. Na zidu su visjele dvije slike modernih slikara. »Sjednite,
gospodine Kaven«, rekla je Clarissa i također sjela. Vidio sam da je Clarissin
krevet bio vrlo pažljivo raspremljen ali da od jutra nije bio upotrebljavan.
»Kako je Babs?«
»Već mnogo bolje«, rekao sam. »Doista. Izvan životne opasnosti.
Liječnica je vrlo zadovoljna.«
»Ne toliko koliko ja«, reče Clarissa. »I vi i gospođa Moran, naravno.«
»Naravno«, rekao sam. Nikada vam nećemo moći biti dovoljno
zahvalni na vašoj spremnosti da pomognete, Clarissa.« »Gospodine Kaven!«
Još je više porumenjela. »Ta vi znate koliko bih... da bih ja... da bih sve
učinila za vas i za Babs i naravno, za gospođu Moran — sve!«
»Moglo bi potrajati još neko vrijeme«, rekao sam. »Morat ćete možda
dugo ostati ovdje.«
»Kako dugo?«
»Još ne znam...« gledala me je netremice i to nisam mogao podnijeti te
sam privukao otvorenu knjigu i pogledao na jednu stranicu.
 KENT: Slomi se, srce, molim te slomi se...
Digao sam pogled.
»Ima ovdje velika knjižnica, gospodine Kaven.« Clarissa se smiješila.
»Mnogo čitam. Ima knjiga na svim jezicima. Gotovo svi klasici na
njemačkom. Ne skrećite neprestano pogled, gospodine Kaven! Kunem vam
se, više nikada neću o tome govoriti ili vas time opterećivati.«
»Prestanite s glupostima, Clarissa«, rekao sam. »Znam kako ste sjajni
drug. I pod okolnostima ...«
Takav je eto život, pomislih. Tada — prije nekoliko dana samo! kada
me je u »Le Mondeu« saletjela i izjavila ljubav, bio sam odlučio pobrinuti
se da nestane, i to što brže. A tek poslije predstave koju je upriličila kod
Silvije u Delamareovoj klinici, pogotovo. Bio sam blizu toga da se odvezem
k njoj i da je zadavim. Ta ona je pokrenula čitav taj suludi vrtuljak koji se
sada vrtio sve brže i brže. Pa ipak sve to ide tako brzo, moj gospodine suče:
sada sam želio samo jedno — da bude vjerna i hrabra i razborita i šutljiva i
da ostane kod nas!
Rekao sam: »Slušajte, draga Clarissa, Babs je dobro koliko je to
trenutačno moguće. Htio sam vas danas nazvati (Nikada!) ali se nešto
dogodilo i morao sam doći u Madrid s Brackenom i onim odvjetnikom
Lejeuneom.«
»Što se dogodilo?«
»Doktor Wolken.«
Ispričao sam joj cijelu pripovijest, nisam ispustio ni najmanju
pojedinost, morala je sada biti obaviještena. Tako smo se dogovorili prije no
što sam otišao Clarissi. Lejeune je rekao da Clarissa sada sve mora znati, a
Bracken i profesor Salmerbn složili su se s njime.
Lejeune je rekao: »A onaj tko Clarissi mora sve reći i od nje saznati da
li će nam i pod tim okolnostima ostati vjerna, ili će se uplašiti i pobjeći, taj
ste vi, monsieur Kaven.« Lejeune i doktor Wolken sjedili su sada u nekoj
sobi ove velike klinike i osiguravali su nas. Bracken vjerojatno još razgovara
sa Salmeronom. A ja sve pričam Clarissi.
Kada sam završio, ustala je, prišla prozoru i dugo gledala napolje. Tada
je rekla: »Nakon svega što sada o njemu znamo moramo shvatiti postupke
doktora Wolkena.«
»Mi ga shvaćamo«, rekao sam. »Ne zadržavamo ga. Kako bismo i
mogli? On odavle leti u Švicarsku.«
»I Vi ste posve sigurni da nas neće izdati?«
»Potpuno sam siguran. Za to će se već pobrinuti Lejeune.«
 55

Površina što ga zapremaju studiji Sevilla-filma ogromna je i počinje

kod ulaza na Aveniji Pio XII vrlo daleko od središta grada. Atelje se nalazi
u blizini ulice, a tako i upravna zgrada s visokim rešetkama zaštićenim
prozorima u andaluzijskom stilu. Puhao je ledeni vjetar. Bracken je stajao
pored mene kod ulaza u studio i smrzavao se kao i ja. Vozač taksija čekao
je sa svojim kolima nešto podalje. Pošto smo napustili bolnicu, dovezli smo
se ovamo, jer ovdje još nisam bio a Bracken mi je htio pokazati mjesto gdje
je trebao nastati veliki dio najskupljeg filma što su ga SEVEN STARS ikada
odlučili ostvariti i koji je sadržavao Silvijinu ulogu snova, naime, film
KRUG KREDOM — uz pomoć vlastitog, u tu svrhu osnovanog društva
Syran Productions. Za 25 milijuna dolara. I sa mnom kao šefom proizvodnje.
Pripreme su bile već podobrano u toku. Već je postojala i gruba knjiga
snimanja. Glumci i tehničari, arhitekti i kamermani već su bili pod
ugovorom.
Tog 8. prosinca 1971. upravo se smrkavalo, sve je ovdje izgledalo
prazno i napušteno i mrtvo, užasno mrtvo. Ulazna kapija bila je zaključana.
Vratar je sigurno sjedio u svojoj kućici iza ograde i užario malu tučanu peć.
Iz dimnjaka je sukljao dim što ga je vjetar odmah raznosio.
Gledao sam kroz ogradu u daljinu filmskih terena. Nisam vidio ni jedno
drvo ni džbun, ništa. Zemlja je bila crvena te su se i tereni što sam ih duže
promatrao, činili sve izduženiji. Na kraju se doimahu bezgraničnima.
Bezgranični i bezgranično prazni.
Uskoro, mislio sam, za nekoliko mjeseci, sve će vrvjeti radnicima i tada
se neće činiti beskonačnim niti bezgranično praznim, već će sve biti gusto
naseljeno gigantskim, velebnim građevinama i bijednim seoskim
dvorištima, konjušnicama, skrovištima za oklopnike, trijumfalnim lukovima
i vješalima — vidio sam prve crteže i prijedloge arhitekata — ukratko, bit
će tu čitav grad. Moćni stupovi uokrug velikog predvorja velebne palače,
sjedišta guvernera Georgija Abašvilija, vladara provincije Gruzije na
Kavkazu — vladara prije mnogo stoljeća — stršat će tada u madridsko nebo
iz 1972. godine.
Američki i španjolski arhitekti i španjolski radnici stvorit će ovaj
filmski prividni svijet, u uredima upravne zgrade sjedit će američki i
španjolski poduzetnici, vanjski rekviziteri, unutarnji rekviziteri, u
prostorima za montažu ugnijezdit će se američki montažeri i montažerke,
pripremit će se prostori za šminkanje statista, kao i pojedinačne garderobe
za glavne glumce. Učinilo mi se da opet vidim producentske liste što su
ležale u Silvijinom i mom apartmanu broj 419 u »Le Mondeu« u Parizu,
činilo mi se da vidim riječi, brojeve ...
Štab producenta. Štab režije. Štab građevinskih poslova i postave.
Brojke. Izrada terena. Snimanje terena. Postrojenja za zvuk. Brojke. Brojke.
Filmski materijal. Obrada. Kopiranje. Osiguranje. Troškovi putovanja.
Dnevnice. Troškovi financiranja. Brojke, brojke, brojke ...
Uhvatio sam se za čeličnu šipku rešetke i gledao u dubinu terena. U
smrkavanje praznine. U smrkavanje beskonačnosti. Zemlja je ovdje bila
crvena. Cerebralno oštećeno dijete. Zaostalo dijete. Zaostalo za čitav život?
Kako? Gdje? Ruth. Silvija. Dvadeset i pet milijuna dolara, šef-producent
Philip Kaven. SEVEN STARS. Odvjetnici. Liječnici. Joe Gintzburger. Ja
sam Malechamawitz — »anđeo smrti«. Tolike naprtnjače! Toliko aviona!
Toliko obveza. Tako malo snage. Tako malo hrabrosti.
»Što ti je?« upitao je Bracken. Sve do sada nije progovorio ni riječi. Da
li me je namjerno doveo ovamo, razmišljao sam, da bi mi pokazao kakva
sam ništica i što me očekuje? »Sve okay«, odgovorio sam.
»Onda lijepo«, reče Bracken. »Izvrsno, momče. Htio sam da ovo vidiš.
Naravno, snimat ćemo i u Zaragozi i kod Barcelone, asistenti režisera da
Cavea već su izabrali predjele, ali se još nismo odlučili, a moramo i na
snijeg, u Pireneje. Ali, ovdje će krenuti, ovdje ćemo biti mnoge tjedne ovdje
— što ti je?«
Ta prokleta svinja, to je, dakle, bio bumerang.
»Ja ne mogu biti ovdje tjednima, Rod«, odgovorio sam. »To dobro znaš.
Ja moram biti pored Babs.«
»Bit ćeš malo kod Babs, malo ovdje. Naporno, moram priznati. Vrijeme
snimanja planirano je na šest mjeseci, ali će sigurno biti prekoračeno. Teški
mjeseci za tebe. Ali naprosto moraš biti i ovdje i kod Babs, to ti je valjda
jasno!« »Znam«, odgovorio sam, »ali ipak ne mogu. Znaš, ti to znaš da ne
mogu.«
»Biti kod Babs i ovdje?«
»Ne pravi se blesav! Ne mogu biti šef produkcije ovog velefilma. Ja
nemam pojma kako ...«
»Naravno da nemaš pojma. Ali Silvija je upravo tebe blesavca morala
unijeti u registar firme Syran Productions kao šefa proizvodnje.«
»Čuj, Rod ...«
 »Slušaj ti«, rekao je, a ledeni nam je vjetar bacao crvenu prašinu u lice,
te smo se morali okrenuti.
»Sad ti slušaj! Rekao sam ti da ću ti pomoći. To već i činim. Naravno
da ne možeš biti šef produkcije, doista to mislim, budući da o tome nemaš
pojma, a osim toga, moraš stalno letjeti tamo-amo. Bob Cummings.«
»Što je s njim?«
»Najbolji čovjek što ga se može naći u Hollywoodu. Ni njega ne
poznaješ?«
»Naravno da ga ne poznajem, ti idiote«, odgovorio sam ogorčeno.
Nema ništa od nas dvojice. Bili smo i ostali neprijatelji ništa nas nije moglo
povezati, ni najveća nesreća, ni činjenica da smo morali živjeti s izdajnikom
među nama kojeg nismo poznavali, ali je sada bilo izvjesno da s tim po život
opasnim klaunom Rogerom Marneom nisu bili povezani niti Bracken, ni
Clarissa, ni doktor Wolken, već netko drugi, a tko, to nismo znali, i umjesto
da zajedno pokušamo pronaći izdajnika, mi smo se već opet pograbili.
»Razgovarao sam telefonski s Bobom«, rekao je Bracken. »Već prije
nekog vremena. Njemu je tvoj položaj jasan, kao i tebi i meni — tada još
nije bilo stvari s Babs. On je spreman pod tobom, kao šefom produkcije
voditi produkciju i obavljati sav posao, a ti ćeš za to dobiti svoju masnu
plaću. Zadovoljan?«
Pogledali smo se. Crvena nas je prašina sada potpuno obavijala. Oči su
nam suzile. Kimnuo sam.
»Ništa se neće dogoditi«, rekao je Bracken. »Samo svatko mora znati,
što je njegov zadatak i kamo spada.«
Da, upravo, kao što sam i pretpostavljao.
»Idemo sada«, rekao je. »Moramo na aerodrom. Tko zna što se opet
događa u Parizu i Nürnbergu. Lejeunea ćemo pokupiti kod profesora
Salmerona.« Kada je spomenuo Salmerona, opet mi je palo na pamet. »Kralj
Lear«, rekao sam. »Zove se Juan Carlos«, rekao je Bracken, »a nije ni kralj,
nego samo pretendent na prijesto, što taj ima s nama?«
»Ti si potpuni idiot«, odgovorim ja. »'Kralj Lear' se zove jedan komad
od Shakespearea.«
»Ah, tako, taj.«
»Nemaš pojma. Priznaj! I ja sam priznao da nemam pojma o nečem
drugom.«
»Lijepo, nemam pojma«, odgovorio je Bracken. »Što je s tim posranim
kraljem?«
 »Morao sam misliti upravo na njega. Jer mi se još uvijek mota po glavi
onaj razgovor o eutanaziji i ne-eutanaziji, i ono pitanje da li je bolje novac
potrošiti na bolesne ili na one koji gladuju — ova cijela odvratna zbrka u
kojoj se nitko ne snalazi i gdje nitko ne zna pravo rješenje, a ponajmanje
stručnjaci — sve mi se to mota po glavi, već sam napola lud.«
»Moraš se sabrati, čovječe«, rekao je Bracken. »Što je s tim Learom?«
»U komadu ima jedan starac, kralj Lear. Ima tri kćerke i nesreću za
nesrećom, oboli, gubi razum i jedan jedini čovjek mu je prijatelj, zove se
Kent.«
»Kao marka cigareta«, rekao je Bracken.
»Da«, rekao sam. »I Clarissa je upravo čitala 'Kralja Leara’ kada sam
došao k njoj, knjiga je bila otvorena i pročitao sam što je na kraju taj Kent
rekao o nesretnom starom, bolesnom i od bola izmrcvarenom kralju.
Neprestano o tome moram misliti. Jer kao po đavolu, sve se nekako slaže sa
svim onim argumentima, što sam ih slušao i od doktorice Reinhardt i od
profesora Salmerona za i protiv produženja ili skraćenja života bolesnika —
sve to — ja ću...« »Saberi se!« izderao se Bracken. »Jer ako sada još ti
počneš bulazniti, onda smo doista u guzici! Što je to bilo? Što je rekao taj
Kent?«
»On kaže: 'Pustite ga da ode. Mrzi ga onaj tko ga duže na muke ovoga
surovog svijeta stavljati želi...’«
»Ti, dakle, smatraš da oni koji su za eutanaziju imaju pravo jer ljube
bolesnike, a da su oni koji su protiv eutanazije nemaju pravo i da bolesnika
mrze?«
»Ne znam«, odgovorio sam. »Ne znam više ništa.«
 56

Kaleidoskop
Brockhaus, Svezak 3, I — NOV, strana 53, prvi stupac, lijevo dolje,
moj gospodine suče:
»'Kaleidoskop' (grčki) optička igračka: nepravilno smještena šarena
stakalca ili si. slažu se u kutnom zrcalu u sliku pravilne najčešće šestokrake
zvijezde; pronađen 1817; simbol neprekidnog izmjenjivanja dojmova.«
To sam tražio: simbol stalnog mijenjanja dojmova. Zatražio sam da mi
se u ćeliju donese leksikon iz naše zatvorske biblioteke. Kaleidoskop, da.
Kada se danas prisjećam razdoblja što je slijedilo iza mog prvog leta za
Madrid, osjećam to kao vrijeme u kojem su se dojmovi, zbivanja i događaji
sve više i više gomilali, sve brže i brže slijedili jedni druge, tako da sam
uskoro zapao u divlji kovitlac. Bilo je, naravno, u ovim događajima što su
nasrtali i situacija, koje su mi se i optički i fonetski vjerno urezale u
pamćenje — zbog njihove težine, ljupkosti, usrdnosti i ljepote, ali i zbog
toga što su bile užasne, proste ili opasne. Njih mogu i želim iscrpno opisati.
Inače, gospodine suče, koristit ću sada neko vrijeme svoj dnevnik i zapise iz
njega ...
Već uvečer 8. prosinca 1971. vratili smo se Lejeune, Bracken i ja u
Pariz i podnijeli izvještaj Joeu i odvjetnicima. Silvija je već tri puta nazivala
iz Delamareove klinike. Zašto se ne javljam iz Nürnberga? Što je s Babs?
Nazvao sam, dakle, Silviju.
»Čarobnice moja, sve s Babs je na dobrom putu. Liječnici su više nego
zadovoljni, možeš biti potpuno mirna.
»Gdje si?«
»U Parizu, u 'Le Mondeu’«.
»Kako to?«
»Ne uzbuđuj se odmah! Babs je željela starog medu, što joj ga je
poklonio Jean.«
»Oh, bože! ...«
»Vidiš, ona je pri svijesti, sjeća se. Iz dana u dan će biti sve zdravija.
Htio sam to reći svima u Parizu. Osim toga trebao sam zimske stvari. U
Niimbergu je vrlo hladno. Zato sam ovdje. Sutra ujutro letim za Nürnberg. I
onda ću opet nazvati, čim vidim Babs.«
 Četvrtak, 9. prosinca: Ranim avionom, kao Philip Norton (naočale!)
natrag u Nürnberg. Odmah u kliniku. Ispričao sam Ruth što se zbivalo. Ruth
je rekla: »Razumijem tog doktora Wolkena. Ja, naravno, poznajem sve
argumente za eutanaziju, pa tako i one što se odnose na bolesnu djecu i na
onu zdravu, koja umiru od gladi. Sve je to tako strašno, jer je istinito. Ali ja,
gospodine Norton, te argumente nikada neću moći prihvatiti, nikada, uvijek
ću se zalagati za bolesnu i bespomoćnu djecu, sve dok budem mogla!«
Idemo k Babs. Ona miluje malog medu. Nijedne riječi o Silviji. Babs
želi znati da li ću uvijek ostati kod nje. Naravno, rekao sam, da hoću. Babs
je odmah zaspala s prljavim Nounoursom u naručju. Ruth se opet smiješila.
Petak, 10, do četvrtka, 16, prosinca: Ostajem u Nurnbergu. Preko dana
kod Babs. Neprekidno postepeno poboljšanje. Drugi lijekovi. Temperatura
pada. Osjećaj boli prouzrokovan svjetlom, nestaje. Uzetost lijeve ruke i
lijeve noge jenjava. Neprekidni telefonski razgovori s Joeom, (koji je
odlučio ostati u Parizu do Božića sa cijelom svitom, za slučaj da se štogod
dogodi) i sa Silvijom, čiji glas zvuči sve jače izmijenjen i koja više ne glumi
i u privatnom životu kao što je ranije često činila. Silvija je sretna. Silvija je
vrlo usamljena. Silvija tvrdi da nema ničega, što ne bi učinila ili podnijela,
samo da joj dijete ozdravi. Ostavljam je, naravno, u uvjerenju da Babs može
opet potpuno ozdraviti. Tako sam se naviknuo na naočale s običnim staklima
— blage li ludosti! — da mi se čini da dobro ne vidim kad ih zaboravim
ponijeti. Ruthin komentar: »Mislim da vam izvrsno pristaju. Izgledate kao
intelektualac.« Sok! Žene su mi uglavnom pripisivale sve što pristaje, ili
dolikuje muškarcu. Riječ 'intelektualac' nije do sada nijedna od njih
izgovorila. Prva Ruth. Ja da sam intelektualac ...
Utorak, 14. prosinca, noćni poziv u »Bristol«: Suzy Silvestre iz Pariza.
Budući da je u sve upućena, Rod joj je dao moj telefonski broj. Pripita, Suzy
mi reče: »Frangois se vratio.«
»Tko? Ah, tvoj grof.«
»Da.«
»Ali on je htio ostati u Acapulcu ...«
»Nije više izdržao. Čežnja. Ne cerekaj se tako podlo.« »Nisam se
smijao.«
»Phil?«
»Da!«
»Smijem li se sada udati za njega?«
»Kakvo je to pitanje, mon petit chou? Ti se moraš udati za njega? Što
to znači da me pitaš za dozvolu?«
 »Znaš ja sam ...«
»Ti si vrlo pijana, Suzy.«
»Jesam. I nastavit ću piti. Znaš, ja sam se još uvijek nadala da ćeš mi se
vratiti... Ali, to ne ide, a?«
»Ne, Suzy, ne ide, na žalost.«
»Radi male?«
»Da.«
»Kako joj je?«
»Nešto bolje. U svakom slučaju neće umrijeti. Žao mi je, mon petit
chou, ali doista ne ide. Zaboravi me. I budi grofica.« »Ne nazivaj me 'mon
petit chou’, ti đubre!« Suzy se nalazila između plača i gušenja. »Dakle, u
redu, i bit ću grofica!« Slušalica je pala na viljušku i razgovor je bio završen.
Babs se normalno hrani.
Nema više vrućicu.
Četvrtak, 16. prosinca: Joe me zove u Pariz. Nešto se dogodilo. Let
onamo s redovnom linijom, kao Philip Norton.
Na Orlyju sam uzeo maserati ghibli iz podzemne garaže i kao lud
odjurio s njim u »Le Monde«. Preobrazba u Philipa Kavena. Joeov problem:
stupio je u poslovni kontakt s Carlom Maroneom (Carlo Marone —
talijanski milijunaš i distributer svih SEVEN STARS-filmova, sa svojom
tako naprasito raskošnom palačom na rimskom brežuljku Pincio). Marone
pošto-poto želi u Rimu upriličiti premijeru posljednjeg Silvijina filma
TAKO MALO VREMENA u kojem igra zajedno s nasmrt bolesnim
Alfredom Branchijem. Ali, i to zato jer je iz pouzdanih izvora saznao, da
Alfredo ni pod kakvim okolnostima neće doživjeti premijeru, planiranu za
svibanj, budući da leži u jednoj rimskoj klinici. Naravno, bit će senzacija,
ako Alfredo umre prije premijere. Moglo bi se time navući ogromno
gledateljstvo. Talijani su ludi za Alfredom. Rekao sam Maroneu još
prigodom prvog našeg razgovora u vezi s prepuštanjem prava na premijeru
u Rimu, da bi financijski, Joeu naravno, morao izići u susret. Konačno je to
shvatio. U međuvremenu je bio u Parizu i nagodio se s Joeom. Sada sjedim
s Joeom u baru »Le Monde.«
Joe mi reče: »Povukao nas je za nos, taj prokleti makaron- džija. Upravo
sam dobio izvještaj što su mi ga na ne baš najfiniji način fotokopirali moji
ljudi u Rimu. Izvještaj o Alfredovoj bolesti.«
»Da, i?«
 »To je izvještaj Alfredova liječnika, šefa klinike. Nerazumljiv
medicinski jezik. Dao sam da mi objasne. Opet sam u sosu. Alfredovo se
stanje iz dana u dan popravlja.«
»Taj prokleti pas, Marone«, rekoh.
»Morate odmah sa mnom u Rim«, dometne Joe.
»Danas je prekasno, ali sutra ujutro zajedno s Lejeuenom.« »Okay«,
odvratih. »Onda mogu u miru nazvati Silviju i reći joj, kako je Babs već
dobro i mogu jednu noć prespavati u svom krevetu, u 'Le Mondeu'.«
Petak, 17. prosinca: Rim.
»Vi ste lagali svjesno i namjerno. Vi ste prevarant i lopov. Vi ste se na
kriminalni način domogli prednosti ugovora što ga je potpisao vaš partner,
vjerujući u vašu ispravnost«, rekao je Lejeune Maroneu.
»Ja nisam ni lopov ni prevarant. Ugovora s gospodinom Gintzburgerom
nisam se domogao na prijevaru. Kada je gospodin Kaven zadnji puta bio
ovdje, u noći... više se ne sjećam datuma...«
»Drugi prosinca.« Lejeune je znao. Lejeune je sve u stanju. Zato smo
Joe i ja pustili njega da govori. Mi nismo govorili uopće ništa.
»... Drugi prosinca, dobro, tada sam mu rekao ...«
»Tada ste mu rekli da Alfredo Bianchi neće živjeti ni tri mjeseca, da je
na samrti, a ja vam velim danas, 17. prosinca: mi znamo iz prve ruke, da je
Alfredu Bianchiju sve bolje i bolje. Smrti ni traga. Taj u travnju može
snimati svoj slijedeći film.«
»Krivo su vas izvijestili. Alfredo se osjeća bijedno. Alfredo je već
napola ...«
»Zaveži njupalicu«, rekao je Lejeune. Govorio je mnogo brže nego
inače i jedva je dopuštao Maroneu da išta izusti. »Gdje su vaše kopije
ugovora?«
»Naš položaj, naime, nije baš ružičast. U ugovorima između Maronea i
Joea ne spominje se, naravno, da je uvjet za rimsku premijeru filma 'Tako
malo vremena’, pravodobna smrt Alfreda Bianchija. Takvo što se ne može
samo tako pripojiti nekom ugovoru. Zbog toga naravno nije moguća nikakva
vrsta uvjetne kazne ili bilo kakva druga mjera protiv Maronea, ukoliko se ta
okolnost ne ispuni. Ako Marone ustraje na tome, da za Rim dobije svjetsku
premijeru, on će je i dobiti. Tu se ne da ništa učiniti. Ugovor postoji. Zbog
toga me Joe i pozvao iz Nürnberga. Zbog toga smo doletjeli u Rim. Zbog
toga je Joe tako uzbuđen. Kad je uzbuđen, moguće je to primijetiti po tome
što na dugačko otpuhuje kroz nos. Mora da je već vrlo uzbuđen. To i jest. S
pravom. Još se nije dogodilo da bi se premijera nekog Moran-filma održala
u Rimu, a ne u Hollywoodu. Joea će koštati cijelo bogatstvo ne bude li
Bianchi za premijeru mrtav. Marone gurnu dvije kopije ugovora preko stola.
»Gdje je treća?« upitao je Lejeune.
»Kakva treća?«
»Monsieur Kaven«, rekao je Lejeune, »vi ste najmlađi među nama, ako
vas smijem zamoliti...«
Rekao sam: »Sa zadovoljstvom«, obišao sam pisaći stol. »Ne!« kriknuo
je Marone i odjednom je i treća kopija ugovora ležala na stolu.
»Da«, dodao je Joe.
»Trenutak«, uskoči Lejeune. »Svinja je mogla napraviti i fotokopije.
Siguran sam, da je napravio fotokopije, koje bi mogao pokazati novinarima
da bi izazvao skandal. A nama sada skandal ne bi bio potreban.«
»Nije istina! Nemam fotokopije!« vikao je Marone.
»Monsieur Kaven«, rekao je Lejeune, »ako bih još jednom smio
zamoliti.« Stisnuo sam šaku. Dugo sam želio Maroneu jednom prigodom
ispolirati gubicu. Sada sam to mogao. Ne, i opet nije išlo. Marone je podigao
obje ruke ispred lica i rekao:
»U zidnom trezoru iza goblena!«
»Otvori«, reče Lejeune.
Marone je prišao goblenu, pomaknuo ga i otvorio s pomoću
kombinacije sef vrlo velik, u kojem su bile, točno smo pogledali, pet
fotokopija ugovora, bezbroj rola mikrofilmova, uvezana pisma, snopovi
fotografija što su predstavljale žene i muškarce u stanovitim situacijama,
ključ, dva revolvera, nakit.
Marone je fotokopije dao Lejeuneu.
»Nemamo vremena«, rekao je debeli odvjetnik. »Ta svinja sigurno ima
i mikrofilmove. A vjerojatno to nije jedini sef. Dakle, na posao.«
Naime: Joeov položaj bio je stoga tako loš, jer su reklamni odjeli
kompanije SEVEN STARS, širom svijeta i sve agencije i sve redakcije bile
pripremljene za premijeru u Rimu. Jer je već toliko ljudi znalo, da će film
TAKO MALO VREMENA krenuti u Rimu — prvi MORAN-film u Evropi!
Naravno, može se sve opet iznova drugačije programirati. Ljudi, međutim
koji su upućeni u stvar imat će, doduše, nove informacije, ali i svoj stari
mozak. To nisu idioti. Njih nekolicina već će se dosjetiti da se sve izmijenilo
zato što Bianchi neće umrijeti već ozdraviti, kada dođe svibanj. I njih
nekolicina će zbrojiti da su dva i dva četiri i shvatiti što je bio razlog za Rim
— naime, pravovremena Bianchijeva smrt. I tada će nastati skandal! Joe je
otpuhivao.
 Lejeune je iz neke velike torbe izvadio hrpu papira, tresnuo ih Maroneu
na stol i dreknuo: »Potpisati!«
»Pa, ne mogu jednostavno ...«
»Jasno da možete!«
»Ne«, jadikovao je Marone.
»Monsieur Kaven, ako smijem moliti« — dometne Lejeune. Marone
istrgne zlatno naliv-pero iz unutarnjeg džepa svog kaputića i počne mahnito
potpisivati. To što potpisuje su novi ugovori. Tu stoji da Maroneu pripada
pravo na praizvedbu filma »Tako malo vremena«, ukoliko između njega i
Joea Gintzburgera, predsjednika kompanije SEVEN STARS do 1. ožujka
1972. dođe do potpunog slaganja obiju strana u pogledu još neriješenih
točaka. (Jedna od tih točaka: Alfredo Bianchi mora do 1. ožujka 1972. biti
mrtav i pokopan. Druga točka: ako dođe do praizvedbe u Rimu — dakle,
ako bude ispunjena točka jedan — mora Marone platiti dvostruku sumu od
utrška filma, koju je zaključio u Parizu s Joeom. Kazne mora biti.)
Joe je ugovore već potpisao. Marone smije zadržati tri primjerka.
»Kunem se nebeskom majkom, da su mi rekli da je Bianchiju loše i da ga se
ne može spasiti. Kunem se da sam gospodinu Kavenu rekao istinu.«
»Sada istina postaje laž«, reče Lejeune i zatvori veliku aktovku. »Sada
Bianchi napreduje. Liječnici daju sve od sebe da mu pomognu. Vi i ne slutite
kakvih sve sredstava ima danas u medicini da bi se spasio ljudski život koji
je već sasvim pri koncu — ili da ga se samo produlji.«
»Produlji!« vikne Marone. »Što ja tu mogu? Zaboga! Da ne bi možda
išao u bolnicu i molio liječnike da ubiju Bianchija?« »Gospodine Marone«,
reče Lejeune, »kako da to shvatim? Vi, dakle, odobravate eutanaziju u
njezinoj perverznoj formi, onako, kako su je primjenjivali nacisti? Zar biste,
gospodine Marone, bili sporazumni s time da liječnici oduzmu život velikom
glumcu Alfredu Bianchiju — dakle, da počine hladno umorstvo — kad bi to
poslužilo vašim interesima? Vi ste, dakle, kad bi postojala mogućnost,
spremni sami ili preko trećeg, pružiti eutanaziju jadnom bolesniku u njenoj
prijestupničkoj formi, kako više ne bi živio u neko vama prigodno doba, i
kako bi se praizvedba u Rimu mogla održati?«
»Oslobađam vas vašeg mucanja. Gadite mi se, gospodine. Gospodo sve
je riješeno, možemo poći.«
Odvezli smo se, dakle. Ne odmah na aerodrom.
Lejeune zna tamo jedan restoran ...
»Ne možemo uzletjeti ako prije tamo ne jedemo... osim toga umirem od
gladi... gospodo, tamo se mogu dobiti ravioli s povrćem, prepečeni, i k tome
pikantni umak... povrće možete birati — mahune, prokulicu, karfiol, poriluk
... preporučam vam prokulicu nema ničeg finijeg...« Kaleidoskop!
Moj dnevnik...
Petak, 17. prosinca 1971: kasno poslijepodne, dolazak u Pariz u
Silvijinom jetu, iz Rima. »Le Monde«. Nazivam Nürnberg. Razgovaram sa
Ruth. Babsino stanje se opet poboljšalo. Nazivam Silviju: izvještaj o Babs,
a ja kazujem i štogod još pozitivno. Silvija je bila zbog toga sretna i
istovremeno potištena. Božić će morati provesti sama. Sve što ona kaže, ja
je tješim. Čujem još samo Ruthin glas...
No sada mogu Silviju tješiti. Ona plače. To je bilo zapravo samo njeno
samosažaljenje. I to na Božić! Rekao sam, da ću je stalno nazivati. Rekao
sam joj što mi je god padalo na pamet. Naravno, kako je mnogo volim, to
prije svega. Jedva da u tome budem uvjerljiv. Joe je rekao da s odvjetnicima,
liječnikom i čovjekom od produkcije, Charlyjem, mora sutra letjeti u Los
Angeles. Svaki svojoj obitelji. Joe ima djecu i unuke. Pravi cirkus svaki put
za Božić! U Parizu je bilo veoma hladno. Stalno je padala kiša. Naručio sam
ogroman stalak za velike orhideje namijenjen Silviji za 24-tog. Još ću nešto
kupiti u Nürnbergu. Morat ću dugo tražiti. Vraćam se u »Le Monde« sasvim
mokar. Uzeo sam vruću kupelj. Presvlačim se. Trebaju mi stvari za
Nurnberg! Da ne zaboravim naočale! U svom maseratiju sam se odvezao na
Orly i u njeg stavio svoj kovčeg od umjetne kože. S kolima opet u garažu.
LH-let oko 21.30 sa Orlyja. Vrlo sam umoran. Sa nürnberškog aerodroma
direktno u Bristol. Padam u krevet.
Subota, 18. prosinca 1971: Sunce. Toplije je. Odmah moram u bolnicu.
Babs spava cijelog dana. Bit će snijega i promjene vremena!? Ruth kaže da
je još veoma slaba. Ruth! Opet sam kraj nje. Cijeli dan u bolnici. I ovdje se
vrše pripreme za božićnu svečanost. Gotovo da me straše te pripreme. Za
svu tu djecu, koja moraju ostati u bolnici Sv. Sofije mora se prirediti božićna
svečanost — 24-tog, u velikoj dvorani. Uvečer u hotelu telefonski razgovori
sa Clarissom i Silvijom. Izvještaj o tome kako je Babs dobro — pretjerani. I
u Madridu snijeg. Clarissa se smrzava. Silvija: Jadikovanje zbog
usamljenosti za Božić. Telefonski razgovor s Brackenom. Joe i pratnja su
odletjeli.
Nedjelja, 19. prosinca 1971. do četvrtka, 13. siječnja 1972: Sukus mojih
dnevničkih bilješki: Neprekidno u Nürnbergu. Svaki dan u klinici. Uvijek u
blizini Ruth. Uvijek pozivi Silviji i Brackenu, uvečer, iz hotela. Sa Silvijom
postaje sve teže. Tražim svaku riječ. Pauze. Nedoumica. Počinjem se bojati
tih svakodnevnih poziva. Primjećuje li Silvija nešto?
 24. prosinca, popodne, proslava Božića u velikoj predavaonici bolnice.
Strašnije nego što sam mogao zamisliti. Sva djeca koja ne moraju ostati u
krevetu su došla, ili su ih donijeli, ili dovezli u kolicima. Liječnici,
bolničarke, njegovatelji, svi su prisutni. U amfiteatralno postavljenim
redovima klupa u predavaonici sjede djeca, mnoge od njih pridržavaju
bolničarke i liječnici. Vidim Ruth s jednim potpuno uzetim dječakom u
naručju. Sasvim dolje i naprijed, oko dvadesetak djece u kolicima. Babs je,
naravno, morala ostati u krevetu; kasnije ćemo poći k njoj. Sve su bolesničke
sobe ukrašene jelovim granama, lametama i šarenim kuglicama, a tako i
velika predavaonica.
Došao je Samy Molcho. U svijetu poznati veliki izraelski
pantomimičar. Obučen u fantastični kostim, skače i pleše za djecu, oponaša
životinje, kotura se uokolo — izmislio je cijeli program. Samo vesele točke.
Odrasli se smiju. Smije se i nekolicina djece. Vrlo malo njih. Nijedno od
onih u kolicima. Vidim, kako Samyju Molchou izbija znoj na čelu, kako radi
uz sve veće naprezanje. Sva su djeca dobila velike vreće s voćem,
čokoladom i orasima. Malo njih moglo je sve to držati u rukama. Odrasli
pridržavaju vreće za njih. Mnoge su vreće pale na pod; niza stepenice
predavaonice kotrljaju se mandarine, orasi, naranče. Mnoga su djeca dobila
napadaje i liječnici su ih iznijeli iz dvorane. Drugima je pozlilo.
Samy Molcho vjerojatno nikada u svom životu nije tako teško radio da
bi ljude nasmijao. Sve manje djece se smije. Na kraju je posve tiho. Tada s
ploče odjekne pjesma »Tiha noć«. Još i to. Još su neku djecu morali odnijeti.
Neka su počela prodorno vrištati i udarati liječnika ili bolničarku koji su ih
držali. Kad je ova mora konačno završila i kada su odnijeli svu djecu, moja
je košulja bila mokra od znoja. Odjednom sam ostao sam, jer je Ruth
odnijela uzetog dječaka. Tražio sam je i našao konačno na jednom hodniku.
»Ova božićna slavlja«, rekla je Ruth, »svake godine isto.« »Čemu ih za
boga, onda priređuju?«
»Odredba uprave i referade za zdravstvo. Sve su molbe da se proslave
ne bi održavale, uzaludne.«
Prošli smo pored jedne čekaonice koje su vrata bila otvorena. Na klupi
je sjedio Samy Molcho, još uvijek u svom šarenom kostimu s velikim
ovratnikom, šminka mu je curila s lica. Samy Molcho je plakao. Tako jako
da nas uopće nije primijetio. Krenuli smo dalje, na prstima.
Ruth je rekla: »Bolnica Sv. Sofije ima različita odjeljenja. U jednom od
njih bolesna se djeca liječe poput odraslih. Zatim imamo odjel za psihotičnu
djecu koja pate od teških smetnji duševnog života; za njih doktor Bettelheim
npr. traži mogućnost izlječenja. Konačno imamo odjel za djecu oštećena
mozga — svejedno, da li su oboljela prije ili poslije poroda, ili tek kasnije,
kao Babs, od jednog od mnogih uzroka ili od više njih zajedno. Želja je
bolničke uprave da se svi liječnici ovdje razumiju u što je moguće više vrsta
različitih oboljenja — a to je teško, jer su metode liječenja potpuno različite.
Ja sam, npr. u početku radila na odjelu za cerebralno oštećenu djecu, zatim
sam otišla doktoru Bettelheimu u Ameriku, koji liječi samo psihotičnu djecu,
kako bih i na tom području skupila iskustva. Pokušavamo stvoriti neku vrstu
univerzalne, svestrane klinike, razumijete li?« Ruth i ja smo tokom ovoga
poslijepodneva prošli kroz sva tri odjeljenja bolnice Sv. Sofije. Bilo je samo
nekoliko jednokrevetnih soba, onakvih, kakvu je imala Babs. Većinom sam
vidio sobe za petero, desetero pa i dvanaestero djece. Premalo mjesta. Ove
božićne noći nije bilo mjesta nigdje, jer su onoj djeci koja nisu smjela kući
pristigli roditelji.
Roditelji su — morao sam misliti na Danteov pakao, dok sam koracao
uz Ruth — donijeli djeci darove i plakali su i bili očajni vidjevši kako djeca
reagiraju apatično — što je bio česti slučaj — ili uopće ne registriraju ni
roditelje ni darove, ili postaju vrlo agresivni, pa darove trgaju, gnječe, ili
razbijaju. Bilo je, dakle, potrebno da u blizini budu i liječnici i bolničarke i
njegovatelji, jer bi uvijek poneko dijete dobilo napadaj.
A pored toga smijeh i radost druge djece. Ona čeznu za nježnostima i
žele biti nježna, sva, rekla mi je Ruth. Samo u sobama s najstrašnijim
slučajevima gotovo posve je tiho. Spastičari, autističari, hidrocefalusi
užasna izgleda, spavaju ili uopće ne primjećuju svoju okolinu. Uz krevete
sjede roditelji i plaču.
Tu je, naravno, i pastor Hirtmann; on zna da ga trebaju i djeca i roditelji.
Kad god bi s Ruth išao velikom bolnicom, uvijek sam vidio Hirtmanna u
nekom hodniku, ili u čekaonici, uz krevet osamljenog djeteta, ili kako priča
s roditeljima — siromašnim i bogatim, radnicima, pripadnicima srednjeg
staleža, obrtnicima, seljacima, intelektualcima, industrijalcima — moguće
ih je prepoznati već po izgledu. Mislim da pastor Hirtmanh svakom
pojedinom bračnom paru na onaj način govori, koji je upravo tim roditeljima
razumljiv, možda utješan. U sobi, u kojoj leži mali Sammy koji tvrdi da je
Malechamawitz 'anđeo smrti’, ugledao sam mnoge krevete uz koje nije bilo
roditelja. Ruth mi je rekla da mnogi roditelji više uopće ne dolaze. Sretni su
da su se svoje djece riješili i da znaju da su ih dobro smjestili. Pored kreveta
oko Sammyja, vidio sam samo nekolicinu odraslih i djecu, koja su uzbuđena
otvarala paketiće s darovima što su ih dobili.
 »Dođite ovamo!« viknuo je ugledavši nas Sammy, uz čiji krevet nije
bilo nikoga.
»Sammy je siroče«, tiho je rekla Ruth.
Pristupili smo Sammyjevu krevetu na kojem je ležao još obučen i
pozdravili smo ga. Stisnuo nam je ruke snažno, a tada se svjetlucavih očiju
obratio Ruth: »Imam dar za tebe!«
»Za mene?«
»Da!« Sammy je gotovo nestao pod svojim krevetom. »Danas svi
dobivaju darove!«
»Ali, djeca, ne roditelji!«
»I šta ako neko dijete više nema roditelja?« Sammy je ponovno izronio.
Obrazi su mu se zarumenjeli. »Ne moraju uvijek biti otac i majka, zar ne?
Pedeset posto također vrijedi — zar ne? Otac i 1 i majka. Ja sam tebe izabrao
za majku.« »Mene, zašto? Ta ja sam tako rijetko kod tebe, ti ležiš na jednom
drugom ...«
»Bilo bi lijepo kada bi to ti bila«, rekao je Sammy. »Kada bih bila što?«
»Moja majka«, odgovori Sammy i preda joj nevješto, u debeli papir
umotani i zavezani dar. Ruth ga je otvorila. Sammy je pritom cupkao oko
nje, toliko je bio uzbuđen. Ispod papira pomoli se jedna kutija. Ruth je
otvori. U njoj je bilo deset malih lutaka od crne krpe, s malo špage, malo
papira i nešto boje.
Deset malih lutaka. Imale su deset malih šešira na svojih deset glava.
Unatoč užasu što me je spopao, izrazio sam svoje oduševljenje; Ruth je to
ionako odmah učinila. »Sviđa li ti se?«
»Čarobno, Sammy!«
»Ti znaš, što je to, ha?«
»Deset muškaraca koji govore kaddish, zar ne? Uvijek ih mora biti
deset, zar ne?«
»Da! Da! Da! Napravio sam ih za tebe!«
Sammyju su zaiskrile suze u očima od radosti, skakao je od Ruth k meni
i obratno, grlio nas i ljubio. Kada je grlio i ljubio Ruth, sav je blažen
uzvikivao: »Hvala lijepa, hvala lijepa, načinio sam ih za tebe! Mnogo
hvala!« Sammy je zahvaljivao za to što je O N napravio dar.
»Što znači ’kaddish’«, upitao sam vrlo tiho.
»To je hebrejska izreka. Riječ kaddish — znači izmoliti molitvu za
mrtva čovjeka. To smiju samo muškarci. I mora ih uvijek biti najmanje
deset...«
»Za mrtvaca?«
 »Da, on je konačno Malechamawitz, 'anđeo smrti’, zar ne?« »Reći
kaddish! Reći kaddish!«
»Sammy, to je čaroban poklon.«
»Mnogo hvala. Hvala mnogo!« vikao je Sammy, grlio je i ljubio Ruth i
stiskao je k sebi, a ona ga je ljubila i milovala. »Hvala lijepo, to sam načinio
za tebe!«
Zatim smo došli k Babs. Spavala je dubokim snom, obim rukama držala
je prljavog medu, svoga »nounoursa«, što joj ga je jednom poklonio Jean
Gabin. Babs se činila beskrajno smirena. Već je osam sati, odrasli su
napustili zgradu, u hodnicima je tiho.
Ruth je rekla: »Sretan Božić, gospodine Norton.«
»Sretan Božić, gospođo doktor«, odgovorio sam. »Što ćete sada raditi?«
»Dežurna sam. Nisam udata, nemam obitelji. Javila sam se za
dežurstvo.«
»Smijem li... smijem li ostati s vama? Ni ja ... ni ja nemam nikoga.«
»Naravno, gospodine Norton.« Ruth je ispitivala Babsin puls. »Opet
gotovo normalan«, rekla je. »Nema više ni temperature.«
Razmišljao sam, da bih je želio poljubiti, da nema ničega na svijetu što
bih više želio učiniti, nego poljubiti Ruth. Razmišljam o tome da želim više
od svega ostati kod ove žene, ostati, moram ostati, sada ne može biti
drugačije, ma što se zbilo s Babs, ja moram ostati kod Ruth, zauvijek.
Postoje dva tipa žena, govorila je jednom moja majka: Majke i kurve. Sada
sam osjećao da sam sve više i više vezan za Ruth, koja je isijavala s tako
mnogo majčinstva. Dovoljno sam bistar da bih pripazio na sebe da ne
zalutam u ulogu nekog pacijenta, kojega dobro liječi neki dobar psihijatar.
Ali, bistrina ne štiti od ljubavi. Znade li Ruth što se s njom događa?
Neprekidno sam je gledao. Konačno ona podigne pogled i reče: »Moram u
svoju sobu da bi me mogli pronaći budu li me trebali. Poslije uzbuđenja što
ih donosi takva proslava najčešće se svašta zna dogoditi.«
»Da«, rekoh. »I ja imam dar za vas, gospođo doktor«, rekao sam i
pritom pomislio: za Babs ga nemam.
U Ruthinom je uredu bilo mnogo omota, bočica umotanih u ukrasni
papir, mnogo pisama. Ruth mi je rekla, da kao i svi liječnici — te stvari
dobiva za Božić na poklon od roditelja. Kasnije će ih otvoriti — možda
ujutro. Jedan od njih otvorit će, međutim, odmah. Onaj od Tima.
»Ali Tim je mrtav.«
»Pripremio ga je za mene još prije smrti«, rekla je Ruth, »i dao ga
svojim roditeljima, a oni su mi ga donijeli danas u podne.« Izvukla je
omotnicu iz džepa svog bijelog ogrtača. Sjeli smo za pisaći stol, a vani je,
sad već danima, padao snijeg, centralno grijanje je škljocalo. Ruth je otvorila
omotnicu, izvukla presavijeni list papira i rekla: »Tim je napisao pjesmu za
mene. Da je pročitam?«
»Molim vas.«
Na pisaćem stolu stajao je mali aranžman od jelovih grančica i u njem
mala crvena svijeća. Svijeća je gorjela. U sobi je inače bilo tamno. Pri žutoj
svjetlosti svijeće Ruth je čitala pjesmu pokojnog Tima:

Pokušavao sam Ti objasniti,

doista sam pokušavao,
pokušavao sam Ti objasniti
da život bolova nije vrijedan.
A Ti mi nisi vjerovala.
Rekla si samo: »Neizlječiv«.
Ipak, kad dođe kraj
bit ćeš kao i ja —
orobljena svega i skršena
a morat ćeš živjeti
život živuće smrti.
Prikovan sam za svoja kolica,
Pa što?
Sad više nemam ponosa,
Sada više ne.
I tebi će se isto tako dogoditi
I Ti ćeš se htjeti boriti,
Al' uvidjet ćeš ubrzo
da je to borba onih što gube,
i da ljudi žudno čekaju na to,
da vide, kako se lomiš
pod nogama njenim.
Oh, kako mrzim, što moram Ti
to reći —
a pokušavao sam mnogo, mišljah,
objasnit ću Ti moći.

Ruthina ruka s papirom klone.

»Jadni Tim«, rekao sam.
 »Sretni Tim«, rekla je Ruth. »On je izbavljen. Od svih ljudi, gospodine
Norton, ovaj me je uzeti dječak najbolje i najtočnije shvatio i procijenio —
bolje, nego što mi je to samoj ikada bilo moguće.«
»Jadna Ruth«, rekao sam. »I sada je sretan, a vi ste sami.« »Svako je
ljudsko biće samo«, dodala je Ruth. »I kada se rađa i kada umire. Znate, ima
momenata u životu svakog čovjeka, svakog pojedinog — i u mom — kada
se osjeća osobito usamljenim. Ima ih, štoviše, često ima takvih trenutaka,
premda se čovjek uvijek nada da bi moglo biti drugačije. S tim se moramo
pomiriti. Smatram da samo ako je sposoban živjeti s usamljenošću, čovjek
doista može živjeti i s drugima. Držim, da ako netko ne može živjeti sam, da
mu onda ne uspijeva ni snaći se s drugima. Ali to je duga pripovijest...«
Ušutjela je. Tek nakon nekog vremena tiho je dodala: »Zašto me tako
gledate, gospodine Norton?«
Odgovorio sam: »Jer vas ljubim.«
»Prekinite, odmah!«
»Ne«, rekoh. »Nikada vas neću prestati ljubiti, cijelim svojim srcem.«
Otišao sam do svog ogrtača i izvadio tanki omot. »Ali vam obećavam, da ću
ponovno govoriti o svojoj ljubavi samo onda kada mi to dopustite, ili ako
budete željeli. Smijem li vam sada dati svoj božićni poklon?«
Ruth je kimnula.
Pošao sam do gramofona koji je stajao u njezinoj sobi, jer je moj poklon
bila gramofonska ploča koju sam razmotao i stavio na gramofon. Ploča se
vrtjela. Ploču sam kupio još u Parizu. Spustio sam iglu. Odjeknuo je glas
Johna Williamsa: »O Dieu, merci, pour ce paradis, qui s’ouvre aujourd’hui
à l’un de tes fils ...«
Omiljena ploča Suzy Silvestre. Omiljena ploča moje male kurve s
njezinim kozmetičkim salonom. Ploča koju sam tada razbio, i pritom
porezao prste, one noći kada je Babs bila tako loše i kada sam se vozio od
Suzy u bolnicu Sainte-Bemadette. Sada sam kupio novu ploču — za Ruth.
Sjedila je nepomično i slušala.
»... O, hvala ti bože za ovaj raj, koji se danas otvara za jedno od tvoje
djece, za najmanje, za najsiromašnije od tvoje djece.« Sada više nisam
gledao Ruth, gledao sam u bijelu, snježnu noć.
»... na brdu Golgoti stajao je križ, stajao je križ, i tu si bio ti, gospodine,
na križu si bio ti, i možda, možda kriliš ruke svoje prema meni...«
Koliko mnogo snijega, mislio sam. Još nikada nisam vidio da je palo
tako mnogo snijega.
 »... da, to si bio ti, koji si krilio ruke prema meni, prema meni,
najsiromašnijem djetetu od sve tvoje djece...«
Tako je bijeli taj snijeg, razmišljao sam. A malih deset krpenih
čovječuljaka tako je crno, čovječuljaka što ih je Sammy načinio za Ruth.
Deset čovječuljaka sa crnim šeširima koji su govorili kaddish za nekog
mrtvaca.
«... i osjećam kako se rasplamsava u meni vatra veselja, i ja ti kličem:
o, hvala ti bože za ovaj raj, koji se danas otvara za najmanje, za
najsiromašnije od tvoje djece ...« Sjedio sam na podu, sam sam se okrenuo i
Ruth me pogledala, nije okrenula glavu, a svijeća je lagano gorjela, slušali
smo pjesmu do kraja. Digao sam se i vratio do pisaćeg stola. I Ruth se
podigla. »Zahvaljujem vam, najsrdačnije, gospodine Norton«, rekla je.
»I ja zahvaljujem vama.«
»Na čemu?«
»Vi znate na čemu«, rekoh. Opet je skrenula pogled i rekla: »Hoćemo
li još jednom poći do Babs?«
»Da«, rekoh.
Hodnici, kojima smo prolazili, bili su potpuno prazni.
Babs je spavala.
Ruth i ja sjedili smo jedno nasuprot drugome s obje strane kreveta.
Poslije dužeg vremena Ruth je počela govoriti... »Doktor Bettelheim bio je
opsjednut idejom da već same psihijatrijske klinike, zbog svoje atmosfere,
čine bolesnike još bolesnijima, pa je svoju ’Orthogenic school’ za djecu
pokušavao namjestiti udobnije i ljepše, poput doma. Dom je za njega sasvim
posebna riječ. Napisao je knjigu čiji engleski naslov na njemačkom doslovno
glasi: »Dom srca.«
»Razumijem«, rekao sam. »Mislim da doktor Bettelheim to čini, da bi
se djeca mogla osjećati kao u nekoj normalnoj kući i nadati se da će opet biti
normalna — to su konačno psihotički oštećena djeca, tako ste mi rekli, zar
ne, i kod njih centri za mišljenje nisu razoreni, već u najgorem slučaju
poremećeni, zar ne?«
»Ako se ima sreće, da.«
»Dakle«, rekoh, »i ova djeca koja mogu misliti, misle — ili, ako ne
mogu misliti, onda osjećaju — osjećaju, da ih se voli i da se s njima postupa
kao s ljudima, dok vjerojatno u mnogim psihijatrijskim klinikama ljudi tako
ne misle — zar ne?«
»Na to ne bih mogla tako odgovoriti, gospodine Norton. Mogu vam
samo dati jedan primjer: kada sam bila kod doktora Bettelheima, imali smo
jednu prekrasnu seosku zipku iz sedamnaestog stoljeća.« Babs je duboko
zastenjala u snu. »Vidite: doktor Bettelheim želio je pod svaku cijenu jednu
takvu zipku iste veličine, u kojoj bi se moglo ispružiti dijete u starosti između
osam i deset godina. Ali nije našao takvu koja bi u tu svrhu bila dovoljno
velika i dovoljno izdržljiva.« »Mogao ju je dati napraviti.«
»Naravno«, rekla je Ruth. »Ali onda bi to značilo napraviti zipku za
jednog umobolnika. A upravo to doktor Bettelheim nije htio! Jer na taj bi
način zipka postala simbolom razlike između duševnog bolesnika i duševno
zdravog čovjeka.«
»O da«, rekao sam.
»Dakle, doktor Bettelheim morao je naći neku zipku koja je bila već
upotrebljavana i koja je već nekoliko stoljeća poklanjala utočište mnogoj
normalnoj djeci. Dugo je tražio takvu zipku. Onda ju je našao u jednoj
seoskoj kući — potjecala je iz sedamnaestog stoljeća.«
Proveli smo cijelu božićnu noć kraj Babsina kreveta. Jedva da smo još
uopće razgovarali. Te božićne noći, u bolnici Sv. Sofije nije došlo ni do
kakvog 'slučaja’, zbog kojeg je trebalo pozvati liječnika. Oko četiri sata Ruth
je zaspala u svojoj stolici, a ja sam dugo promatrao nju i usnulu Babs. Cijelo
sam vrijeme bio budan. Snijeg je i dalje padao.
— Kaleidoskop! Kaleidoskop!
Listao sam svoj dnevnik. Do četvrtka, 13. siječnja 1972, ostao sam ovaj
put kod Babs i Ruth u Nürnbergu. Ima još toga da se ispriča, moj gospodine
suče, što biste morali znati, a nas dvojica imamo tako malo vremena. —
Tako malo vremena, kako se zvao onaj Silvijin film. Pokušat ću to nekako
sažeti. Odmah sam uvidio da sam prvog dana Božića zaboravio nazvati
Silviju. Nakon probdjevene noći pošao sam u hotel i zaspao. Probudio me
telefon. Bilo je poslijepodne, bila je Silvija. Predbacivanja i strah. Što se
dogodilo? Rekao sam ono što već odavno govorim, da je Babs iz dana u dan
bolje! Silvija je zbog toga sretna. Ali zašto nisam ranije nazvao? Jer sam
cijelu noć proveo uz Babsin krevet. Ja sam najljubljeniji vučić od svih vučića
koji postoje.
Priznajem postaje mi sve teže nazivati Silviju. Taj djetinjasti ton! Ta
tepanja! Moj sve jači osjećaj povezanosti s Ruth. Silvijin način da, nakon što
primi dobre vijesti, odmah počinje govoriti o svojim osobnim problemima;
dosađuje se nasmrt. Poslovne stvari. Ima vremena za razmišljanje. Neka
naredim Brackenu da uvijek iznova ispituje njezinu financijsku situaciju.
(Na kraju vas ipak poseru!) Dokle su stigli s KRUGOM KREDOM? Zašto
se još ništa ne gradi? Tà nacrti i skice za kostime su gotovi. Ali su kod
Brackena. A Bracken ih ne šalje. Neka, dakle, kažem Brackenu da svu kramu
pošalje odmah u kliniku Delamare. Bože, vučiću, kako sada lijepo izgledam.
Delamare je genij. Ti ćeš se ponovo zaljubiti u mene kad me vidiš. Sigurno,
čarobnice. Ad infinitum.
Moj gospodine suče, vidim iz dnevnika da me počeo hvatati pravi strah
od tih telefonskih razgovora. S Brackenom sam razgovarao samo posve
informativno. U bolnici Sv. Sofije poznanstva s novim pomoćnicima, s
onima »u tami«. Dugi razgovori sa župnikom Hirtmannom. Sve dane
provodim u bolnici — od toga većinu vremena kod Babs. Konačno ju je
napustila vrućica. Pojave uzetosti gotovo su sasvim nestale. Još škilji — ali
samo malo. čudno! Babs se nijednom nije raspitala za Silviju, a sada je već
posve pri svijesti! Pitam Ruth za razlog. Ruth odgovara da ni njoj to još nije
jasno. Vjerujem da joj je i te kako jasno, ali ne želi o tome govoriti.
Kada je Ruth dežurna i ja sam u bolnici do zore. Ruth tada vrlo često
sluša ploču što sam joj poklonio za Božić. Loše vijesti iz Hollywooda! —
Silvijina dugogodišnja dublerka teško je oboljela i neće moći sudjelovati u
filmu KRUG KREDOM. Mora se pronaći nova dublerka, najbolje u
Španjolskoj. Ali najprije je valja naći!
/
Silvijino potpuno ozdravljenje tako brzo napreduje da već 1. veljače
1972. treba biti otpuštena. Sretna je. Svi mi ostali nismo. Silvija će tada, na
slobodi, htjeti k Babs. Kako to spriječiti? Može li se to spriječiti? Bracken
me telefonom izvještava o razgovoru s duboko potištenim Joeom
Gintzburgerom, koji želi »nešto snimiti«. Nadajmo se!
/
Na Ruthinom je pisaćem stolu još od Božića stajalo deset malih krpenih
čovječuljaka koji govore kaddish. Malo janje Ruth stalno nosi uza se. I ona
brine. Kako će ići dalje s Babs kada se Silvija opet pojavi u javnosti? Može
li se s tom ženom razumno razgovarati? Ne, Ruth sama odgovara na svoje
pitanje. Ni s jednom ženom koja je majka i koja voli svoje bolesno dijete ne
može se razgovarati razumno. Istodobno se uzbuđuje zbog riječi 'razumno' i
kaže da je jedna od najopasnijih riječi, jer je najgluplja. Do ovog razgovora
došlo je za vrijeme jedne duge šetnje — izvezli smo se na Steinbiihl, južni
dio Nürnberga, i još komad dalje, sve do takozvanog »Vrtnog grada« sada
prekrivenog dubokim snijegom.
Naravno, Ruth je i opet pogrešno vozila, (doista, njezina vrlo loša
osobina) a i zatim bi uvijek nanovo zašla u krivom smjeru. Usprkos tome:
dospjeli smo konačno u »Vrtni grad«. Ovdje su obiteljske kuće s vrtovima i
jedan neboder. Mora da je ljeti ovdje vrlo lijepo: sunčana dvorišta, aleje
breza, mjesta za rekreaciju. Ruth je rekla da često dolazi ovamo svojim
bijelim VW-om da bi se nadisala čista zraka. Toga je dana VW imao kvar,
pa smo se vratili tramvajem. U tramvaju je bio neki dječak od kojih četrnaest
godina. Tramvaj je bio dupkom pun. Mladić je sjedio. Neka debela žena
ispred njega se uzbuđivala. »Momčina smije sjediti, hm? Mora se odmoriti,
jadno dijete.« Htio sam nešto reći, ali me je Ruth spriječila. Umjesto mene
govorio je kondukter koji je momka poznavao. Pokušavao je posredovati.
»Tja, znate, netko tko ima poremećenu ravnotežu teško stoji!« Debela se
žena uzjogunila: »Što ne kažete? Još mu držite stranu!« Svi su u tramvaju
sada gledali na tu stranu. Neka je žena prepoznala bolesnog dječaka. Rekla
je: »Ah, pa to je Lenkesov stariji. Taj nije sasvim...,« i kucne prstom po čelu.
Sada su svi gledali dječaka, mrmljali međusobno, a čulo se i nekoliko
glasova dječaku u prilog. Na to je debela uzbuđeno uzviknula: »Odakle bih
ja to trebala znati? Zašto ovi idioti ne nose nekakve znakove — narukvicu,
na primjer, tada se bar odmah zna ...«
Ruth je stegla moju ruku jer je primijetila da se želim umiješati. Rekla
je: »Mir, gospodine Norton. To je stav milijuna ljudi, sada ste to konačno i
sami doživjeli.«
»Ali protiv toga se nešto mora poduzeti!«
»Protiv toga bi se moralo nešto poduzeti«, rekla je Ruth.
/
Slijedećeg je dana Ruth smatrala da je došlo vrijeme kod Babs
primijeniti sve TDZD-testove. TDZD je kratica za Testiranje za duševno
zaostalu djecu. Da bi me umirila, Ruth je rekla da je to tek prvo snimanje
»stanja«. Ona mora znati kako je sada s Babs. Smio sam prisustvovati testu.
Ovdje se radi o temeljitom snimanju oboljelog djeteta što su ga između 1963.
i 1968. godine razradili specijalisti pod rukovodstvom prof. dra Curta
Bondyja iz Psihološkog instituta Sveučilišta u Hamburgu, pri čemu se
naravno vodi računa o dobi; spolu pacijenta, stanju oboljenja i mnogo čemu
drugom, s obzirom na inteligenciju, govor, sposobnost opažanja i motoriku.
Mnoga od tih ispitivanja polaze od američkih radova te vrste.
Test inteligencije: između više obojenih predmeta na ploči, dijete treba
pokazati onaj koji ne odgovara ostalima, onaj koji je »drukčiji«. Ima ukupno
stotinu ploča, ali test traje najviše četrdeset minuta; vremensko ograničenje
nije, doduše predviđeno. Zadaci postaju teži. Na primjer: šarene kuće i
predmeti što se u njima nalaze — tada iznenada ruka, a pod njom predmet
iz kuće. Babs je sto ploča riješila bez pogreške u roku od dvadeset i dvije
minute, uz komentar: »Za bebe.« Glas joj doduše još uvijek zvuči
razgovijetno.
Slijedećeg dana daljnji test inteligencije po Ravenu. Kod ukupno
četrdeset i šest zadataka Babs unutar zadanog geometrijskog uzorka mora
ispuniti dio lika pločicom koja nedostaje. Dakle: trokuti, krugovi,
polukružnice, kružni isječci i zamršeniji dijelovi lika s djelimično
kompliciranim oblicima. Ovaj se test razvio na temelju američkog testa
»Coloured Progressive matrices«. Babs nije imala ni najmanjih poteškoća
pri ispravnom unošenju svih geometrijskih djelića lika. Ruth se smješkala,
kao i uvijek u prisutnosti djeteta. Vidjevši kako Babs posao ide lako od ruke,
obje su se ozareno gledale, Babs pomalo škiljavo.
/
Slijedeći dan.
Ispitivanja rječničkog blaga. Za ovaj je test izabrano sedamdeset
zadataka iz Dunnova testa »Peabody Picture Vocabulary«. Kod ovih slika
Babs pri svakoj riječi »izazovu« što je izgovara Ruth prema načelu
višestrukog izbora mora pokazati odgovarajuću sliku određene ploče. Jedna
takva ploča pokazuje npr. čarapu, olovku, leptira i jabuku. Ruth bi rekla:
'olovka', a Babs mora pokazati nacrtanu olovku. To je i činila, često je činila
ispravno, a često i pogrešno.
/
Slijedeći dan.
Sposobnost opažanja. Ovdje Ruth radi prema načelu »slijeđenja uputa«.
Nounours igra važnu ulogu. »Uzmi Nounoursa u naručje... stavi Nounoursa
ispod pokrivača... izvadi ponovo Nounoursa ispod pokrivača i daj mi ga,
Babs... Upute su najprije vrlo jednostavne, kasnije komplicirane. Babs nije
napravila nijednu pogrešku, iako je ovaj test trajao dugo, a radilo se i s
Ruthinim satom, s njezinim malim janjetom, s malim kovčežićem u koji je
trebalo položiti janje i ponovo ga izvaditi. Pogledavamo se, sretni, Babsino
je čelo orošeno znojem.
/
Slijedeći dan.
Motorika. Formular i stotinu ucrtanih krugova. U roku od jedne minute
Babs mora olovkom označiti točku u što je moguće više krugova, a točka po
mogućnosti mora biti u sredini kruga. (Kontrola fine motorike — objašnjava
Ruth.) Babs je uspjela u osamdeset i devet krugova. Gotovo su sve točke
bile u samoj blizini središta, gdje koja dospjela je na rub, ni jedna izvan
njega. Babs, međutim, i nadalje govori vrlo nejasno, a rečenice joj sadrže
samo mali broj riječi. »I to će se popraviti«, rekla je Ruth.
Hoće li?
Četvrtak, 13. siječnja 1972: Bracken je nazvao u Bristol. Ujutro treba
da dođem u Madrid. Moja je prisutnost neophodna. U uredima studija
Sevilla-filma započeo je rad — arhitekti, tehničari, knjigovođe, režiseri.
Pošto sam ja šef SYRAN PRODUKCIJE, moram biti prisutan. I Bob
Cummings, — voditelj proizvodnje, kojega je Rod našao za mene, stiže
sutra. Naravno, moram biti tamo — osobito zato što će me kasnije uvijek
zastupati Cummings. Inače bi moglo biti govorkanja. Rastanak s Babs. Ona
je gotovo vedra. Neću ostati dugo. Ni riječi nije izustila o majci. Zatim još
neke formalnosti. Uprava bolnice ispostavila je privremeni račun.
Akontaciju sam položio prigodom dolaska. Bracken je sredio sa Sainte-
Bernadette. Račun što ga je predočila nürnberška bolnica ne zadaje mi brige.
Tà više nisam upućen samo na dobitke s konjskih utrka, već dobivam
plaću kao šef proizvodnje.
Ruth me je odvezla na aerodrom svojim popravljenim volkswagenom.
I opet je krivo vozila. U posljednjem smo trenutku ulovili avion za Pariz.
Kada sam predao svoj jeftini kovčeg i htio se oprostiti, Ruth je samo kratko
kimnula i odjurila. Nijednom se nije osvrnula.
Pariz. LE MONDE. Bracken je već odletio za Madrid. Mijenjam
kovčeg i odijelo i opet bivam Philip Kaven. Zatim Silvijinim avionom u
Madrid. Na Barajasu, aerodromu, dočekuju me Bracken i Bob Cummings.
Bob Cummings je, znao sam to, vodio proizvodnju doista mnogih
superprodukcija velikih hollywoodskih kompanija. Bio je najbolji čovjek što
ga je Bracken mogao pronaći. Star oko pedeset godina. Visok, štrkljast.
Usko lice. Dugi udovi. Kratko ošišana sijeda kosa. Uljudan i poslovan. I
potpuno pouzdan, to mi je Bracken rekao još ranije. Bob Cummings zna
cijelu istinu i zna kakva je njegova i moja uloga u cijeloj stvari. Dugo mi je
tresao ruku rekavši: »Možete imati povjerenja u mene, Mr. Kaven. U svakoj
prilici. Uvijek.«
Petak, 14. siječnja do petka, 28. siječnja 1972. Sukus zapisa iz
dnevnika: Madrid. Stanujemo u hotelu ’CASTELLANA HILTON’. Mnogo
posla tih dana. Uglavnom sam vani u studijima SEVILLA-filma. U Madridu
je postalo još hladnije. Vjetar neprestance raznosi crvenu prašinu po
terenima. Radnici zabijaju prve koce i stupove u zemlju. Neprestano stižu
kamioni s građevnim materijalom. Ogromni drveni stupovi, brda gipsa i
vreća s cementom. Stižu strojevi, dizalice, bageri. Arhitekti, američki i
španjolski, rade zajedno. Počinje gradnja svih ogromnih kompleksa. U
uredima s visokim, prozorima zaštićenim rešetkama, što podsjeća na
Andaluziju, još se uvijek, doduše, loži, ali nedovoljno. Svi se smrzavamo.
Mnogi su prehlađeni. Tu je i autor knjige snimanja, Amerikanac, da bi
korigirao rukopis u odnosu na datosti terena i želje režisera da Cave. Stižu
montažerke i montažeri i uređuju prostorije za montažu. Tehnički i
financijski štab proizvodnje uselili su u svoje prostorije. Dobivena je
dozvola za nove telefonske linije i brojeve i već su instalirani. Joe i Rod nisu
imali povjerenja u evropske aparate za kopiranje. Zato će se pojedine snimke
koncem svakog dana slati u Hollywood, tamo kopirati, a uzorci će biti
vraćeni u Madrid. Za statiste su (a tih je jako mnogo) angažirani španjolski
glumci. U tu svrhu radi posebni ured. Odabirem statiste zajedno sa da
Cavom. Nemam pojma o tome. Ali ne smijem se uvijek složiti sa da Cavom.
Moram katkada i protusloviti. Na kraju mu, naravno, moram dati za pravo.
Da Cava je u svijetu poznati režiser. On zna što mu treba. Vanjski rekviziteri
ogorčeno pregovaraju sa seljacima i uzgajivačima konja. Trebamo mnogo
životinja, prije svega konje za oklopnike. Rade trojica tumača. Moram biti
svuda i svagdje izražavati svoje mišljenje. Bob je sjajan. Drži se potpuno u
pozadini. Jer šef proizvodnje sam, dakako, ja. Knjigovodstvo pregovara sa
španjolskim vlastima. Problemi oko deviza. O tome nemam pojma. Bob mi
sve objašnjava. Potom izgovaram svoju riječ moćnika. Isto vrijedi i za
osiguranja. Stižu okorjeli američki momci iz jednog od najjačih filmskih
osiguravajućih društava.
Još nikad u životu nisam radio. A sada s Brackenom i Cummingsom
sjedim u svom apartmanu do duboko u noć, dogovaraju se planovi,
financiranja, gradnje, snimanja; moraju se dogovoriti. Vrijeme juri.
Telefonski razgovori s Ruth. Zadovoljna je s Babs.
1. veljače Silvija će napustiti Delamareovu kliniku i ponovo se pojaviti
u javnosti.
A kada se pojavi — što onda?
Što onda?
/
U madridskom dnevniku »A B C« dajemo veliki oglas: Traži se
dublerka za Silviju Moran. Predstavljanje radnim danom između 15 i 18 sati
u uredu šefa proizvodnje SYRAN PRODUKCIJE na terenima studija
Sevilla-filma. Tamo sam dobio ogromnu uredsku prostoriju. Točno znam da
ću je rijetko koristiti. Ali... bila je namještena i krcata spisima i planovima.
Za to se pobrinuo Bob Cummings — jer nitko nije smio ni najmanje
posumnjati da nešto nije u redu. Oglas izlazi ujutro 28. siječnja 1972. Bio je
petak. Moram, naravno, toga dana u 15 sati biti tamo vani, u svom uredu. Sa
mnom su Bracken, Cummings, režiser da Cava, glavni snimatelj Roy Hadley
Ching, jedan od najboljih i najpoznatijih što ih je Hollywood mogao ponuditi
(tih je tjedana sa svojim timom već bio u potrazi za motivima u Zaragozi,
Barceloni i u Pirenejima), te bračni par Katie i Joe Patterson, Silvijini
šminkeri.
Kasnije smo ustanovili: toga poslijepodneva, 28. siječnja, pojavilo se
ukupno 114 žena i djevojaka da bi se javile na oglas za dublerku. Stajale su
strpljivo satima na oštroj hladnoći i vjetru, koji je brijao, najprije vani, a
kasnije u vjetrovitim hodnicima upravne zgrade. Audicija nije trajala od 15
do 18 sati, nego od 15 sati do 2 sata i 14 minuta slijedećeg dana. Moj je ured
za to vrijeme okružen duhanskim dimom, na stolu stoje boce i čaše s pivom
ili viskijem. Nepojmljivo je koliko žena doista misli da izgledaju potpuno
kao i neka poznata glumica. Jedva da koja od njih zna kakav je težak život
dublerke jedne velike zvijezde: pri beskonačnim pripremama koje prethode
svakoj pojedinoj sceni, ona mora zamijeniti zvijezdu da se ova ne bi
nepotrebno zamarala. Dublerka zamjenjuje zvijezdu kod podešavanja
osvjetljenja, koje često traje satima, kod kostimografa (mora imati iste mjere
kao i zvijezda), kod pokusnog šminkanja, friziranja; znanstveni i umjetnički
savjetnici zajedno pripremaju izgled zvijezde, da bi se postiglo optimalno
djelovanje i povijesna vjernost. Ovi pokusi često traju tjednima. Toga sam
dana iz sata u sat bivao sve bješnji — drugi su imali više strpljenja, a prije
svega, imali su rutine! Navikli su da se pojavi na tone strašila ili histeričnih
fifica, uvjerenih da izgledaju upravo kao Silvija Moran. Ja nisam bio
naviknut na to. Počela me boljeti glava. Oči su mi počele suziti. Boljelo me
srce. Tada, oko 2 i 14 ujutro, stisnuo sam bolne, zakrvavljene oči i nagnuo
se naprijed. Poput mene i svi ostali u sobi bulje osupnuti u mladu ženu koja
je ušla. »Vi ste ... Vi ste ...« počeo sam, ali nisam mogao dalje. Mlada me
žena gledala zastrašeno.
Bracken je rekao: »Vi niste dublerka gospođe Moran. Vi ste njezin
dvojnik! Zar ne, Phil?« Mogao sam samo kimnuti. Preda mnom je stajala
Silvija Moran! Naravno, to nije bila ona. Ali je izgledala potpuno jednako.
Režiser da Cava obratio se mladoj ženi španjolski: »Kako se zovete?«
»Carmen Cruzeiro.«
»Gdje živite«, upitao je Bob Cummings.
»U Madridu.«
»Gdje radite?«
 »U ’Spanexu’«, rekla je mlada žena.
»Što je to?«
»Uvozno-izvozno poduzeće. Sekretarica sam u odjelu za izvoz jer
govorim engleski, francuski i njemački.«
Cummings me je pogledao i neprimjetno kimnuo.
Rekoh: »Angažirani ste!«
Tada je Carmen Cruzeiro počela plakati. Bracken joj je dao čašu viskija.
Carmen se gotovo ugušila. Konačno se smirila. Zapisali smo njezine osobne
podatke. Ustao sam i ustupio joj svoju stolicu. Kada je sve bilo sređeno i
kada se opraštala, dala mi je ruku. Držala je u njoj stisnut malen papirić.
Sada sam ga ja imao u ruci. Svi su konačno požurili da što prije stignu kući.
Iznajmili smo niz automobila — Silvijin rolls i moj maserati stići će u
Madrid tek malo prije što stigne Silvija. Netko je povezao Carmen. Rod
Bracken i ja vozili smo se zajedno u »CASTELLANA HILTON«. Od mah
smo otišli u naše sobe. Tada sam pogledao papirić što mi ga je Carmen
Cruzeiro utisnula u šaku. Na njemu je rukom pisalo: 'Stanujem u hotelu
CERVANTES, Plaža de las Descalzares Reales, Apartman 12. Dođite sutra
oko 21. sat. Srdačno, Carmen Cruzeiro’.
»Tengo siete munequitas, muy chiquitas, muy bonitas...« Iz stana ispod
apartmana Carmen Cruzeiro odzvanjali su dječji glasovi. Ovaj ugodni hotel
u kojemu se moglo iznajmiti male (vrlo male) apartmane a nalazi se
nedaleko Puerta del Sol, već sam jednom vidio ali još nisam u nj ulazio. Sada
je 21 sat i 30 minuta uvečer, dana 29. siječnja 1972. Sjedim sučelice Carmen
Cruzeiro za stolom u malom dnevnom boravku i pijem chato — jeftino,
dobro crno vino. Pijem prilično mnogo jer mi gore usta. Carmen je između
nas na stol stavila pladanj pun začinjenih, paprenih komadića mesa, maslina,
crvene kobasice i tortilja, i ja sam od svega mnogo pojeo, dok je Carmen
pričala zanimljive ali uglavnom sasvim nevažne stvari, npr. da je donijela
šest boca shatoa i ovaj pladanj iz obližnje ’tasce’ kako bi me počastila. Tasca
je duguljasti bar u kojemu se stoji za ogromnim šankom; ima ih stotine u
Madridu.
»... qu se llaman: Mia, Pia...«
»Jedno dijete ima rođendan, pa je velika fešta!« Govorili smo
španjolski. »Ovdje djeca idu kasno u krevet.«
»... Lina, Pepa, Rosalia, Pilarin i Montserrat...« pjevala su djeca ispod
nas.
»U ovom hotelu stalno živi nekoliko obitelji. Ja već dugo živim ovdje«,
rekla je Carmen.
 Uzeo sam još komadić mesa i jednu maslinu. Jeo sam polagano i pio
Chato. Prilično sam toga popio. Zovem svojih sedam lutkica — to je ono što
djeca dolje pjevaju na španjolskom. »Sedam malih, sedam lijepih, po imenu:
Mia, Pia, Lina, Pepa, Rosalia, Pilarin i Montserrat.«
Ove stranice neće čitati žena. Žena ne bi mogla razumjeti zašto sam
zapravo došao k Carmen Cruzeiro. Muškarci već bi. Muškarci razumiju da
je neku ženu moguće ljubiti onako kao što sam ja tada ljubio Ruth a da kao
muškarac, od vremena do vremena, mora spavati s nekom drugom ženom.
To uopće nije osobito vezano uz ženu s kojom se spava. Ali je moguće birati
između jedne, pretpostavimo. iole pristojne žene i jedne deklarirane kurve, i
ako se ta žena nekome nudi, tada se i spava s njom pa je čovjek za neko
vrijeme miran, ne poblesavi! Ima žena koje mogu misliti poput muškaraca,
pa i spavaju s muškarcem, a da pritom ne osjećaju za nj nešto što bi ih barem
donekle duševno povezivalo. Neke takve žene i poznajem. Ali ne mnogo.
»... nema ni jedne koja bi imala ljepšu. Ne, ne pretjerujem. Jedan, dva, tri,
četiri, pet, šest, sedam...« Nešto je ipak bilo komično: pomisao da sada
ponovo moram spavati sa Silvijom pričinjala mi je nelagodu. Izgledi,
naprotiv, da spavam sa ženom koja joj je nalik na dlaku, činili su me još
luđim no što sam već ionako bio.
Carmen je imala na sebi plameno crvenu, duboko izrezanu haljinu. To
Silvija ovdje sjedi ispred mene i razgovara sa mnom, a opet je to u stvari
potpuno druga žena, a sva ljubav za koju sam uopće sposoban pripadala je
opet jednoj ženi tamo daleko u Nürnbergu. Ludo, potpuno ludo!
»... lijepo ih je izvesti i dičiti se njima na šetnji. U šarenoj odjeći od
svile, oči po njima pasu...« Ako je Carmen pri onim stvarima bučna kao
Silvija, pomislio sam, djeca će tamo dolje imati veselje. Tada sam mislio o
svemu što mi je Carmen pričala. O užasnoj pustoši njezine djelatnosti u
onom uvozno-izvoznom poduzeću. P tome kako su joj svi govorili da je
nevjerojatno slična Silviji Moran. O tome kako obožava Silviju Moran.
Kako je, naravno, mnogo čitala i slušala o meni i Babs. O tome da joj ne
smeta poći sa mnom u krevet. To ne smeta ni meni. Carmen je rekla da točno
zna da jedna žena mora ići u krevet sa čovjekom od filma koji je angažira i
da je još jučer, za svaki slučaj, još u gradu, napisala onu malu kartu. Nije
znala kome će je dati. Eto, dala ju je meni.
Čini se da je za Carmen značilo fantastičan događaj što će spavati s
Philipom Kavenom. Nema opasnosti, ona o tome neće nikada zucnuti ni
riječi, mogao sam biti posve siguran. Poput svih lijepih, glupih guščica, i
Carmen je vjerovala da će se uspeti ljestvama slave. Prvu je stepenicu već
dosegla. Bude li brbljala, to je znala, opet će pasti s ljestava. Uvijek je željela
postati glumicom, pričala je. Sada je uvjerena da će to i postati. Nekakav će
veliki bos zapaziti dublerku Moranove prigodom snimanja i tada — to je
sasvim jasno — tada joj je put u Hollywood potpuno otvoren. Razumljivo.
»... i zato što nijedno od njih ne može trčati, u rukama ih svojim moram
nositi « pjevala su djeca ispod nas. Zatim velika graja. Papirnate trube.
Prskalice ...
Carmen je u »ABC-u« pročitala oglas i odmah je znala: došao je
trenutak koji je čekala već mnogo godina. Najprije tramvajem, pa
autobusom dovezla se do starih studija. I pouzdano je znala: to je početak
novog života! Carmen je bila tako uzbuđena, tako sretna, tako zahvalna...
»Popijte još nešto«, rekla mi je. Govorila mi je neprestano ’Vi’. To će
činiti i u krevetu, u to sam siguran. Ustala je. »Odmah ću se vratiti«, rekla je
i šmugnula u spavaonicu. Pio sam i dalje Chato i slušao dječju graju ispod
sebe. Pokušao sam iz »HILTONA« nazvati Ruth, ali je nisu mogli pronaći.
Dao sam telefonistici u bolnici Sv. Sofije u Nürnbergu telefonski broj
madridskog hotela u kojem je stanovala Carmen i gdje sam se ja sada nalazio
— i što je vrlo čudnovato i ne može shvatiti nijedan muškarac, barem ja ne
— rekao sam da ću se ovdje zadržati na sastanku do kasno i da molim gđu
Reinhardt, u slučaju da se bilo što važno dogodi, da me ovdje nazove. Čista
rutina. Potom sam nazvao Silviju u Pariz i rekao da je Babs tako dobro da bi
za dva-tri dana mogla ustati. Silvija je bila vrlo sretna, a ja sam se trudio da
razgovor bude što je moguće kraći. Kada to nije uspjelo, budući da mi je
najprije pričala o svojoj ljubavi prema Babs, pa o svojoj ljubavi prema meni,
pa onda o idejama koje još ima za film KRUG KREDOM, učinio sam kao
da više ne mogu čuti njezin glas, jedno desetak puta uzviknuo sam 'halo!’,
tada je konačno spustila slušalicu, a ja sam pošao do Carmen, koja je sličila
Silviji poput blizanke. O svemu sam tome razmišljao i pio Chato, a onda
sam čuo neki šum i okrenuo se — tu je stajala Carmen, na vratima spavaće
sobe, gola, potpuno gola. Smješkala se. Osjetio sam kako mi je krv iznenada
divlje šiknula tijelom, ustao sam i pošao prema goloj ženi, koja je ispružila
svoje ruke prema meni. Tada je zazvonio telefon. »Tko bi mogao ...« počela
je Carmen.
Usprkos njezinim prosvjedima već sam bio podigao slušalicu i osjetio,
kako mi se hladni znoj slijeva niz leđa, jer sam znao tko je to, odnosno, tko
bi mogao biti. Javio se vratar. Da li sam ja señor Philip Kaven? Da, ja sam.
Poziv iz Niimberga za mene. Molim, govorite...
»Ha... halo, da?«
 »Gospodine Norton?« »Ruth.«
»Da, gospođo doktor.«
»Molim vas, dođite, što brže možete.«
»Zašto? Da li se što dogodilo?«
»Da.«
»Je li Babs umrla?«
»Ne, ali ona... Dođite, molim vas! što brže možete!«
»Da li je nešto opasno?«
»Da, gospodine Norton.«
Pustio sam slušalicu da padne i istrčao sam u hodnik, pritom prevrnuo
jednu bocu Chatoa. Zgrabio sam svoj ogrtač i istrčao iz apartmana. Carmen
je trčala za mnom, gola. Vriskala je. Mnogo i dugo. Nisam razumio ni jedne
riječi.
/
Subota, 29. siječnja 1972. Niimberg.
»Babs!?«
Nema odgovora.
»Babs?!« kleknuo sam pored kreveta.
Ništa. Ležala je i nije se micala. A kad sam je posljednji put vidio...
Primijetio sam da se škiljavost pogoršala.
»Babs! Ja sam, Phil!«
Odjednom je Babs ustala u krevetu, podigla se na prste poput balerine i
zalepršala rukama. Pri pokušaju da me nogom udari u lice pala je. Užasnuto
sam pogledao Ruth. Ona je ozbiljna kao još nikada. »Što se dogodilo?«
Ruth odgovori jedva čujno: »To ide tako već danima. Mislila sam isprva
da se radi o prolaznom sindromu, zato sam vam lagala na telefonu —
oprostite mi. Sada sam ipak morala nazvati Madrid i zamoliti vas da odmah
dođete. U međuvremenu smo opet započeli sa ciljanim lijekovima. Babs
sada dobiva alepson.«
»Ali bila se tako izvrsno oporavila?«
»Da«, reče Ruth. »I tada, prije pet dana, iznenada me je udarila. Pritom
je pala iz kreveta. Moram vam reći cijelu istinu. Babs je zapala u stanje
izuzetnog uzbuđenja. Pokušala se vratiti u krevet. Pritom sam primijetila da
su joj lijevi ekstremiteti ponovno mnogo jače oduzeti. Pravi sve u krevet,
kao sasvim u početku.«
»Ali to je nemoguće...?«
»Ah, gospodine Norton. Sretno poboljšanje, još teži nazadak — kako
često to doživljavamo.«
 Ne mogu više gledati Babs, škiljavost je tako strašna. »Trebat će
naočale ako se to ne povuče«, rekla je Ruth. Naočale za škiljave.
Svemogući!!
»A pogledajte ovo!« Ruth je pokazala na jednu stolicu. Na stolici leži
Nounours, medo što joj ga je jednom poklonio Jean Gabin i kojega je toliko
voljela. Bile su mu istrgane noge i ruke i glava. Komadi su ležali razbacani.
»To je učinila danas«, rekla je Ruth, »u napadaju uništavanja. Danas
prijepodne. Odmah sam došla, vrištala je kao luda, borile smo se jedna s
drugom. I potom je u idućem trenutku umuknula.«
»Umuknula?«
»Da od onda više nije progovorila ni jednu jedinu riječ.« »Zar to
postoji?«
»Da, gospodine Norton. Znam da će se gospođa Moran ponovo pojaviti
u javnosti prvog veljače. Moram stvoriti neki plan. I radi toga sam nazvala
Madrid. Mora da ste imali šesto čulo kad ste ostavili adresu i telefonski broj
hotela u kojem ste namjeravali raditi. Kada ste nazvali upravo sam bila kod
Babs.«
Šesto čulo, mislio sam. I vidio sam Carmen golu pred sobom.
»Imamo još tri dana vremena«, rekla je Ruth. »Poduzet ćemo, iako je
to u ovim okolnostima još kompliciranije — jedan detaljan pregled da bismo
znali na čemu smo. Možete li ostati ovdje do prvog veljače?«
»Naravno. Moram odmah nazvati Brackena. Smijem li iz vaše sobe?«
»Svakako gospodine Norton.«
Pogledao sam Babs. Imao sam osjećaj da iz sekunde u sekundu sve jače
škilji. Morao sam svrnuti pogled. Vidio sam njezinog voljenog rastrganog
Nounoursa. Otvorio sam vrata i pustio Ruth da iziđe u hodnik. Slijedio sam
je i rekao:
»Gospođo doktor!«
»Da?«
»Pošli ste niz hodnik u krivom pravcu — vaša je soba na drugom
kraju.« Uplašena, Ruth reče: »To mi se do sada u bolnici još nije događalo.«
Činilo se da je to zbunjuje. I mene je zbunjivalo, što sada?
Subota, 29. siječnja 1972, do utorka, 1. veljače 1972. Obavještavam
Brackena. Kune bezočno. Odmah će nazvati Joea. Joe mora odletjeti u Pariz
i biti tamo kada Silvija opet dođe u »LE MONDE« i sazna istinu. Sada je
potrebno donositi odluke na duge pruge. Iako slijedećih dana ne napuštam
bolnicu, viđam Ruth samo na sat ili dva. Sakupio se cijeli tim da bi pregledao
Babs i dao odgovarajuću dijagnozu. Sjedim dugo i često u Ruthinoj sobi, za
njezinim pisaćim stolom, pred desetak krpenih čovječuljaka.
Sada moram čekati.
Bracken uvijek opet zove. Što je? — Još ne znam. Joe i njegova posada
upravo su na putu za Pariz. Ja čekam i čitam. Između ostaloga čitam da je
1968. godine Međunarodna liga u Jeruzalemu jednoglasno prihvatila
'Deklaraciju prava duševno zaostalih’. Prije kratkog vremena, naime 20.
prosinca 1971. — Babs je već tada bila bolesna — prihvatila je jednoglasno
tu deklaraciju i Generalna skupština Ujedinjenih naroda i popratila je jednim
dugim uvodom. Završetak člana VII ovog Uvoda glasi: preda mnom su se
nalazile riječi ispisane velikim slovima — na njemačkom i na engleskom
jeziku:

PRIJE SVEGA, DUŠEVNO ZAOSTALA OSOBA IMA

PRAVO DA JE POŠTUJU KAO ČOVJEKA.

Čitam dalje:
ISPITIVANJE MIŠLJENJA: Izvještaj o zaostaloj djeci kod
stanovništva Savezne Republike Njemačke, specijalno ispitivanje,
srpanj/kolovoz 1969.
Oko 90% od 2000 ispitanih građana u dobi između 16 do 90 godina ne
znaju kako treba da se ponašaju prema duševno zaostaloj osobi. 70%
ispitanih smatra da je prema njima moguće osjećati odbojnost. 56% ljudi ne
bi željelo stanovati u kući zajedno sa duševno zaostalom osobom. 78% ljudi
misli da je pogrešno zaostalu djecu držati u obiteljima. Smatraju da takvu
djecu valja smjestiti u domove ili lječilišta. 60% ljudi je protiv toga da se
naporima liječnika održava na životu defektno rođenu i duševno zaostalu
djecu. ..
/
Uvečer, 31. siječnja 1972. Ruth je sjedila za svojim stolom. Ja njoj
nasuprot. Sve su pretrage zaključene. Rekla je: »Gospodine Norton, nalazi
su vrlo loši.« »Kako je to moguće!? Babs je bilo sve bolje i bolje, i sam sam
prisustvovao testovima, sjećate li se?«
»Sjećam se. Situacija se potpuno okrenula — to je ono zlo kod tih
oboljenja. Ne smijem i ne želim vam lagati, gospodine Norton: ova je bolest
ostavila kod Babs teška oštećenja, koja su sada došla do punog izražaja —
za nas neshvatljivi obrat onoga što je već postojalo. Ali naša su ispitivanja
točna.«
 »Kakva teška oštećenja?«
»Oštećenja mozga, gospodine Norton.«
Zatim Ruth govori u plimi stručnih izraza, dugo. Ne razumijem.
Krugovi pokreta i fina motorika, ... bijes razaranja, agresivnost... jarost...
vezanost nadražaja kod moždanih traumatičara....
Moždani traumatičan!
Dakle, kreten! Dijete idiot! Ono čega sam se bojao. Ono što se činilo da
ipak nije slučaj. Ono o čemu je nekoć Silvija tako osjećajno govorila na
televiziji a potom se onako katastrofalno izjasnila u onoj garderobi. Zatući
te kretene! vriskala je. Odmah ih sve podaviti!
Što da sada radimo? Da odmah ubijemo Babs?
Ruth je ustala, uzela iz svog ormara bocu konjaka i natočila jednu čašu,
gotovo do vrha.
»Izvolite!«
»Hvala.« Iskapio sam konjak.
»Znam što sada mislite«, rekla je.
»Ne vjerujem«, odgovorio sam. »Mislio sam da sam svemu ja kriv.«
»VI?«
»Da.«
»Ali kako vi? Vi ste, mislim, sve...«
Nisam joj dopustio da izgovori.
»Dopustio sam u Parizu da se Babs dade onaj novi antibiotik širokog
spektra koji još nije bio dovoljno ispitan. Ja ... ja sam kriv da se to sada
dogodilo! To je sredstvo! Ono je dovelo do svega toga!«
»Gospodine Norton, molim vas! NIJE to sredstvo, kunem vam se! Ono
je samo trebalo spasiti Babs život. I to je učinilo! Kod ove strašne bolesti
uvijek dolazi do početnog prividnog poboljšanja, a potom se cijeli tok
ozdravljenja totalno okreće. Vjerujte mi! Kad se takvo što dogodi roditetelji
uvijek imaju osjećaj krivnje ili se uzajamno optužuju. ..«
»Babs nije moje dijete! Ja joj nisam otac!«
»Znam. Usprkos tome imate osjećaj krivnje zbog antibiotika širokog
spektra.«
Mogao sam samo kimnuti.
»Gospodine Norton, bio bi sada zločin ne reći vam istinu. Babs ima sva
duševna i tjelesna oštećenja što sam ih navela, a ima još i druga, oči, na
primjer, njezina iznenadna nijemost, mnogo toga će još i doći.«
»I tako će to ostati?«
 Na to je Ruth odgovorila: »Mnogo će toga još vrlo dugo tako ostati,
gospodine Norton. Možda zauvijek. Ali to nije vjerojatno. Vjerojatnije je da
će se oštećenja s vremena povući — svakako, samo pri odgovarajućoj njezi
i brizi, u jednoj posebnoj okolini.«
»U... kakvoj ... okolini?«
»U okvirima institucije za duševno zaostalu djecu«, rekla je Ruth. Na
njezinom je stolu ležalo i stajalo deset čovječuljaka od krpe koji govore
kaddish za umrlog.
/
Utorak, 1. veljače 1972.
Ogromne su Silvijine oči, kosa crna i sjajna. Njezina je koža tako
besprijekorno čista, bijela i glatka da to jedva mogu opisati. Profesor
Delamare: čarobnjak, genije. Silvija Moran: The BEAUTY, Madona.
LJEPOTA, madona, govori melodiozno, suzdržano, klasičnim kraljevskim
— engleskim: »Joe, ti stari, otrcani kučkin sine, ako ne začepiš odmah svoju
prljavu gubicu i ne daš mi da izgovorim do kraja, prilijepit ću ti jednu, tako
mi bog pomogao!« To je imponiralo čak i debelom odvjetniku Lejeuneu. I
on je ovdje. Svi smo ovdje, čitava velika sretna obitelj, u salonu apartmana
broj 419, u našem salonu. I stari doktor Lévy. Ja sam redovnom linijom
sletio iz Nürnberga oko podne, uzeo maserati iz garaže, odvezao se u »LE
MONDE« pa se vrlo brzo preobratio u Philipa Kavena. Joe, njegovi
odvjetnici, čovjek za reklamu i javnost Charley, onaj američki liječnik i
Bracken, već su čekali. Lejeune i doktor Lévy također. Rekao sam im da
svakako moram malo prileći i odspavati prije no što dođe Silvija i čitav teatar
kreme. Shvatili su.
Okupao sam se i presvukao. Legao nisam ni jedne minute. Nazvao sam
Ntirnberg i tražio Ruth. Odmah se javila. »Ništa novo, naravno, zar ne?«
»Naravno ne, gospodine Norton. Ali nema ni daljnjeg pogoršanja.«
»Onako loše kao što jest, savršeno je dovoljno.«
»Kada dolazi gospođa Moran?«
»Sada je četiri sata. Nazvali su iz klinike. Dvojica njegovatelja već su s
njom na putu ovamo u ’LE MONDE’. Za otprilike pola sata možete se
pomoliti za mene. Vi molite katkada, zar ne?«
Duga stanka. »Gospodine Norton?«
»Da?«
»Sjećate li se božićne noći?«
»I te kako!«
»Rekli ste tada da me ljubite ...«
 »A vi ste mi zabranili o tome samo i jednu riječ dalje govoriti.«
»Da.«
»I?«
Na to je Ruth Reinhardt odgovorila: »Posljednjih se dana zbilo mnogo
strašnoga. Vi ste tako nesretni zbog Babs. I ja također. Sinoć, kad sam vam
morala reći istinu, bilo je najgore. Nisam jednostavno mogla izgovoriti, grlo
mi se stislo. A danas ste tako rano odletjeli. Ali, morate znati, sada. ..«
»Znati, što?«
»Da i ja vas ljubim, gospodine Norton.«
»Da vi... što ste rekli?«
»Rekla sam: volim vas, gospodine Norton.«
»Vi... volite...« mucao sam. Slušalica mi je skliznula iz ruku vlažnih od
znoja, znoj mi je izbijao cijelim tijelom, uhvatio sam ponovno slušalicu,
mucao sam: »Vi... Vi me ljubite?«
»Da.«
»Gospođo doktor, molim vas! Zašto odjednom ljubite upravo mene?«
»Ne odjednom. Već dugo. Postajalo je sve jače. Vjerujem da je to
ljubav. Ne znam. Još nikad nisam takvo što osjetila za nekog muškarca.«
»Vaš brat...«
»To je bio drukčiji osjećaj, to znam. Znam također da volim svu moju
djecu — ali također drukčije. Osjećaj što ga gajim prema vama potpuno mi
je stran. U početku me je uplašio.«
»Jer ga još nikada niste doživjeli?«
»Da.«
»Želite reći da još nikada niste voljeli nekog muškarca?« »Imala sam
svoje muškarce. Ali ljubav, OVO je prvi put«, glas joj je bivao sve tišim.
»Ali, ne razumijem... mislim, zašto?«
»Ne znam.«
»Mora postojati neki razlog! Bilo kakav!«
»Uvijek ste bili tu za Babs!«
»To nije razlog! I drugi su muškarci tu radi svoje bolesne djece!«
»To je točno!«
»Dakle?«
»Dakle, što?«
»Dakle, što je razlog? Molim vas! Navedite mi jedan jedini razlog!«
Vrlo duga stanka.
Tada Ruth reče jedva čujno: »Možda...«
»Da?«
 »O Dieu, merci, pour ce paradis... jer ste mi poklonili tu ploču.«
»Tu malu gramofonsku ploču... to je glupost!«
»Nije glupost, gospodine Norton. Takvo što, u onakvom trenutku u onoj
situaciji još mi nikada nitko nije poklonio.
Nitko. Da, ta me mala gramofonska ploča uvjerila u to, potpuno me
uvjerila da vas ljubim.«
»Ali, ja sam...«
»Znam što ste. Bolje no što to i sami znate. Bolje od bilo koga na svijetu.
Znam što govorim. Znam u što se upuštam. Ljubim te, Phil.«
»I ja tebe, i ja tebe.«
»Hoćeš li nazvati još danas — kada porazgovaraš sa svima?« »Naravno,
Ruth, naravno! Kako će to s nama ići dalje, kako će sve dalje teći?«
»Ni ja ne znam, Phil. Imaj hrabrosti. Ići će nekako. Jer se volimo.«
Spustila je slušalicu.
Ja sam svoju sigurno još pet minuta držao u ruci, sjedeći na rubu
kreveta. Bila je to najneobičnija ljubavna izjava koju sam ikad dobio. I to će
postati, najneobičnija ljubav koju uopće mogu zamisliti, to mi je bilo jasno.
Bit će to ljubav koju uopće ne mogu zamisliti.
Kakav sam ja srećković!
Ruth me voli.
/
Samo pola sata kasnije stigla je Silvija.
Nastup zvijezde.
Nosila je svoj mali briljantni nakit, jedva našminkana da bi se vidjelo
kako je 'lifting’ sjajno uspio. Imala je na sebi plavi kostim i k tome kep od
crvene lisice, vrlo rafiniranog kroja. U salonu cvijeće. Joeov ukus. Ispraznio
je pola cvjećarne. Orhideje, ruže svih vrsta, bijeli jorgovan, ljubičasti
jorgovan, nema čega nema. Samo tri vaze pune mimoza. Pozdrav sa
zagrljajem. Poljubac, za mene bez kraja.
»Moj vučiću, moj dragi vučiću, koliko sam sretna.«
»I ja, čarobnice moja«, rekao sam i u sebi hvalio boga što me Ruth ljubi.
»Sada se nećemo više nikada rastajali. Nikada više, čuješ li?«
»Nikad više«, rekao sam.
Komplimenti od svih. Fantastično, neshvatljivo kako Silvija izgleda.
Silvija prima komplimente i smješka se. Ne previše. Vjerojatno je koža još
zategnuta. Tada primjećuje sve koji su se skupili. Samo za njezin doček?
»Da... ne... to jest...« Joe je zapeo. Ušutio je. U međuvremenu su kono bari
servirali čaj, kavu i konjak. I stari doktor Levy marljivo je punio šalice. U
Silvijinu je šalicu neprimjetno sasuo dvadesetak kapi neke prozirne tekućine
iz neke vrlo male bočice. Silvija nije ništa primijetila. Svi smo se pobrinuli
da ništa ne primijeti.
»Phil, zlato, a sada o Babs.« Pili smo kavu ili čaj. Silvija čaj (s
kapljicama koje joj je usuo dr Levy). »Pričaj ... pričaj mi o mojoj Babs... o
mojoj zlaćanoj... kako joj je... koliko je napredovala.« Još sam jednom otpio
(dalje čaj), svi ostali također, a i Silvija automatski, a tada sam je izvijestio
o Babs. Sve. Cijelu istinu. Dao sam si vremena. Neprestano sam pio čaj kako
bi i svi ostali pili, prije svega Silvija. Dvadeset kapi bit će dovoljno da je
zaštiti od najgoreg, rekao je doktor Levy. Kada sam bio pri kraju svoje priče,
Silvijina je šalica bila prazna. I kada sam rekao: ... ima još uvijek nade, ali
samo ukoliko Babs dođe u neku ustanovu, u neki dom, jer mora imati sasvim
posebnu njegu, kada sam, dakle, to rekao, pala je tanka kineska porculanska
šalica iz Silvijine ruke na sag i razbila se, a Silvija je klonula sasvim
polagano naprijed i također pala na sag licem upravo tako savršeno
restauriranim, srećom ne na krhotine, i ostala beživotno ležati. Doktor Lévy
i američki doktor kleknuli su pored nje, okrenuli je na leđa i pobrinuli se za
nju. Mi smo ostali šutke promatrali.
»U nesvijesti je«, rekao je američki liječnik, koji je već i ranije bio ovdje
i kojega je Silvija zvala Dok.
»Brzo će se osvijestiti.«
Sada je i u Parizu sniježilo. Vidio sam pahuljice ispred prozora. Padale
su sa čistog neba na našu prljavu zemlju.
/
Silvija se vrlo brzo osvijestila. Doktor Lévy joj je dao konjaka i opet joj
prokrijumčario svoje kapi. To su eupalil kapi, rekao mi je doktor Levy.
Najjače od svih postojećih sredstava koja umiruju i čine čovjeka
ravnodušnim a da ne umaraju. Ne, Silvija nije smjela biti umorna. Morala je
biti potpuno bistra, ali nam ne trebaju histerični ispadi. Silvija je popila
konjak. Sjedila je ponovno na svom širokom kauču presvučenom crvenim
baršunom, i prilično je dugo plakala. Sigurno deset minuta. Nitko nije
govorio. Svi smo suosjećali sa Silvijom i imali smo razumijevanja prema
njoj.
Većina je gledala u njezine cipele ili ruke ili u starinske bakroreze na
zidovima. Ja sam gledao kroz prozor u mećavu. Već se smrkavalo.
Tada je Silvija počela govoriti posve jasno, vrlo polagano. Pritom su joj
suze neprestano curile niz lice, od vremena do vremena brisala bi ih
rupčićem i ponovno sam se, doista, sažalio na nju. Rekla je svojim
polaganim, jasnim glasom: »Gdje je moj jet?«
»Na Orlyju, čarobnice.«
»Letimo u Nurnberg. Moram odmah u Niimberg k svom djetetu.« Taj
način govora, ta tišina u salonu pored tolikih ljudi davalo je cijelom prizoru
posve nestvarni prizvuk. »Ne možeš sada u Nurnberg, čarobnice.
Telefonirao sam liječnici. Babs te uopće neće prepoznati.«
»Ali ja je želim vidjeti!«
»Ne možeš sada u Nurnberg«, rekao je Bracken.
»Zašto ne?«
Sada je Silvija govorila tiše, gotovo nježno. Kimnuo sam starom
doktoru Levyju. Odvratio mi je kimanjem. Razumjeli smo se. Sredstvo što
ga je ukapao Silviji u čaj i u konjak doista je najjače i najbolje koje postoji.
»Jer su sve novine pune vijesti da danas dolaziš u Pariz s odmora.«
»Bez Babs?«
»...i da će Babs ostati još na odmoru s Clarissom jer je sada u Parizu
tako ružno«, rekao je Bracken.
Novine su doista bile pune, Bracken je posvuda proturio vijest.
»Meni je svejedno što pišu novine! Letjet ću k svome djetetu!«
»To ne možeš!«
»Naravno da mogu! Tko će me spriječiti?«
»Čuj, Silvija...«
»Vučiću, nazovi Orly. Dolazimo. Trebaju pripremiti jet za let.«
»Čarobnice, doista neće ići. Babs mora sada pod svaku cijenu imati mir.
Tko zna što se može dogoditi ako te ipak prepozna.«
»Ništa se neće dogoditi. Ja letim, Babs je moje dijete! Ja sam majka! Je
li netko od vas govnara razmislio o tom?
Za koga me vi smatrate? Mislite li da možete sa mnom raditi sve što
vam padne na um?«
Išlo je to tako oko pola sata. Silvija se, iako pod utjecajem sedativa,
herojski borila, ona je Babsina majka. Moralo se respektirati njezine želje.
Ali ja sam znao da je se ne smije pustiti da odleti k Babs — ni sada ni
kasnije... Pogotovo ne kasnije!
Jedini tko je sada mogao i morao ići k Babs, uvijek ponovno, bio sam
ja. I to me činilo beskrajno sretnim. Dolazio sam tako uvijek ponovno k
Ruth. K Ruth, koja je rekla da me ljubi.
Snježne su pahuljice neprestano padale, a Silvija je neprestano plakala;
tada je Joe svojim mekim glasom rekao da ću se sada ja brinuti za Babs,
kada god to bude moguće, i da je strašno to što se dogodilo i da Silvija nije
samo velika glumica već i velik čovjek, a samo istinski velikani zapadaju u
pakao života, dok oni drugi neprestano stoje pred njim i griju se ili čine nešto
otprilike isto tako inteligentno; sada kod KRUGA KREDOM to će postati
jasno, sada će Silvija, očeličena boli, glumiti kao nikad dosad. Silvija ga je
prekinula rekavši da više nikada neće glumiti. Kada je Joe na to opet pokušao
prekinuti mekim glasom, Silvija mu odvrati milozvučnim, prigušenim
klasično engleskim jezikom: »Joe, ti stari, otrcani kučkin sine, ako odmah
ne začepiš svoju odvratnu, prljavu gubicu i ne dopustiš mi da izgovorim do
kraja, prilijepit ću ti jednu, tako mi bog pomogao!«
Borila se još uvijek za ponovni susret s Babs iako prigušeno što bijaše
posljedica lijeka i odbijala je ponovno stati pred kameru.
Joe je odjednom postao hladan, a da mu se glas nije izmijenio.
»Pripreme za 'KRUG KREDOM' su u toku. Gotovo svi ugovori su
potpisani. Ako ne budeš igrala, tužit će te SEVEN STARS za odštetu na
dvadeset pet milijuna.«
»I za daljnjih pedeset milijuna opće odštete«, reče jedan od američkih
odvjetnika.
Sada je krenula paljba kao iz puškomitraljeza.
Neki drugi odvjetnik: »Uz to tražimo plaćanje konvencionalne kazne
što je predviđa vaš ugovor, a ta je najveća što je ikada postojala.«
Treći odvjetnik: »Istodobno, još danas, ako mora biti, distancirat će se
SEVEN STARS od vas, gospođo Moran i raskinut će svaku poslovnu vezu
s vama za sva vremena.« »I odgovarajuća će obavijest — još danas, ako
mora biti — biti upućena svim velikim novinskim agencijama svijeta«, reče
četvrti odvjetnik.
»Koji ćete razlog navesti za to distanciranje?«
»To ćete moći pročitati u svim novinama već sutra ujutro, gospođo
Moran«, reče prvi odvjetnik.
»Ne biste li i vi nešto rekli!« dobaci Silvija Brackenu i meni. Bracken
reče: »Čovjek koji nas ucjenjuje s magnetofonskim vrpcama, također će to
čitati sutra ujutro u nekim novinama.«
Silvija pritisne usta šakom. Joe ustaje i pali električne sijalice na
nekoliko zidnih svjetiljki, vraća se kroz raskošni salon, s rukama u
džepovima, staje tik ispred Silvije i govori: »Radi toga i jest konvencionalna
kazna kod tebe tako visoka, zato smo ovo, posebno osiguranje i unijeli u
svaki tvoj ugovor, sve od... tada — jer ako bude skandal stoljeća, ako
konvencija objavi vrpce tada smo i mi umiješani u čitavu priču oko tvojih
krasnih izjava o zaostaloj djeci.« Joe se zahuktao poput morskog psa, poput
gangstera, ništa ga ne može zaustaviti. »Sada i sama imaš takvo dijete.
Krasno, divno za tebe. Divno za nas. Možda ćeš se jednom, konačno
probuditi, Silvija!« Zgrabio ju je za bradu — maleni se usudio čak dotaknuti
Silviju! — i brutalno joj podigao glavu te ga je morala pogledati. »Konačno
si shvatila? Ne trebaš odgovoriti. Shvatila si, vidim. Sada ti drži gubicu! Još
nisam gotov. Ako od ovog trenutka ne budeš činila sve, ali baš sve što
SEVEN STARS od tebe zahtijeva, s tobom je svršeno, za sva vremena.«
Vidim da nešto na Silvijinu licu podrhtava. »Tada ni mi nećemo imati dlake
na jeziku. Tada će i posljednji pišljivi studio znati istinu o tebi i neće se
usuditi dati bilo kakvu ulogu jer će svaki tvoj film bojkotirati milijuni žena
u ženskim udruženjima, i žene i muškarci cijeloga svijeta! Da, i muškarci!
Jer, bilo je vrlo svinjski ono što si sebi dopustila u Monte Carlu, draga moja!
Veoma svinjski! To je da ti se bljuje dušice. I budi sigurna, ako te mi
najurimo, izići će sve na javu, sve što si tada rekla, svaka riječ, svaka!« Joe
nije povisio glas. Govorio je meko — upravo kao prodavač biblije koji zna
da će mu na kraju ipak nešto otkupiti. »I ako to sve iziđe na javu, tada se
nijedan studio na svijetu neće usuditi da te zaposli, pa makar i kao statisticu,
kao najsitniju statisticu za jedan dan, tada možeš postati čistačica zahoda i
prodavati svoje umjetničke razglednice — ako bude lokala koji će htjeti
uzeti kao čistačicu zahoda nekoga poput tebe.«
S tim je riječima Joe ispustio Silvijinu bradu. Dugo je tišina vladala u
velikom salonu, takva tišina da mi se činilo da čujem kako snijeg pada po
prozorskoj dasci; razmišljam o tome kako su Joe &Co. u svojoj pretjeranoj
obzirnosti i dobroti, dakle, i starom Lejeuneu i starom doktoru Levyju,
ispričali sve što se tada dogodilo u Monte Carlu. Lejeuneu su to možda
ispričali već i ranije, doktoru Levyju vjerojatno tek danas. Joe ga poznaje od
kada i ja, i zna da doktor Lévy nije sposoban ni za kakvu nepristojnu rabotu.
A Lejeune? Njega Joe drži sigurno u šaci s više stvari, s mnogim
svinjarijama svoje vrsti što ih je Lejeune izvrtio za nas i za druge. Osobito
za druge. Vidim da Silvija ponovno žestoko plače, a ja mislim na Ruth, na
to da je rekla da me ljubi, te sjedam pored Silvije na crveni kauč, uzimam
njezinu ruku i govorim: »Jadna moja čarobnice!«
Jer nakon Joeova govora strah izbija iz njezinih lijepih očiju. To vidi
svatko. Svatko zna da je Joe pobijedio i da će Silvija činiti sve što on bude
tražio, iz straha od budućnosti, siromaštva, kraja karijere, skandala, bijede.
Tako je to sve jednostavno u našoj kreposnoj industriji. Mali doktor
Lévy reče: »Moramo biti strpljivi, sabrani i strpljivi — prije sviju, naravno,
vi, draga madame Moran. Zapisano je: jedan trenutak strpljenja može
obraniti od velike nesreće. Jedan trenutak nestrpljenja može razoriti cijeli
život!«
Silvija mu kimne i nasmiješi se kroz suze, tada se uozbilji i ogorčeno
upita: »Tko kaže da je moje dijete duševno teško zaostalo? Neka liječnica iz
Nürnberga!«
»Jedna vrlo dobra liječnica«, dodajem. »Ona je ovdje u Parizu spasila
Babsin život, i ne kaže to samo ona — mnogi liječnici sa nürnberške klinike
radili su zajedno s njom i istog su mišljenja.«
»Nürnberški liječnici!« Sada Silvijin glas zvuči podrugljivo. »I na tome
treba sve završiti? Babs je idiot i treba nestati u nekom domu zato što tako
kažu nürnberški liječnici?« »Naravno ne«, reče Joe.
»Ne?« Silvija će pozorno.
»Ne.«
»I što će se onda zbiti?«
»Odmah ću ti reći«, odgovara Joe. On se obraća jednom od odvjetnika,
koji već pet minuta lista neki debeli spis. »Jeste li našli?«
»Da, gospodine Gintzburger.«
»Tada pročitajte glasno i jasno.«
Odvjetnik tada čita razgovijetno i glasno sve utvrđene ugovore,
objašnjenja i odrednice o upravo nerazumljivim konvencionalnim kaznama
koje se i u manje sličnim slučajevima, pred najvećim američkim sudovima
dopuštaju glumcima i vrijede kao najčešće osude.
»Hvala, Jerry«, reče Joe, a Silviji dodaje: »Reći ću ti što se sada treba
dogoditi. Upravo ono što i sama želiš.«
»Što je to?« Izbacio ju je iz ravnoteže. To je i želio, dakako, upravo to.
»Sada, naravno želiš, da Babs odmah pregledaju najveći svjetski
specijalisti — na klinici Mayo, i Švicarskoj, i u Engleskoj, gdje li sve već
sjede ti momci, zar ne?«
»Da, naravno...«
»Tako će i biti«, govori dalje Joe pretjerano slatkim glasom. »O, Joe
zahvaljujem ti...«
»Ne zahvaljuj mi prerano, Silvija«, reče Joe (više ne s pretjerano
slatkim glasom). Slažem se u ime SEVEN STARS-a s takvim pregledom
najvećih svjetskih kapaciteta, ali samo ako se — u slučaju da apsolutna
većina njih dođe do jedinstvene dijagnoze koja odgovara onoj nürnberške
liječnice — izjasniš spremnom i dopustiš da Babs potpuno nestane iz
javnosti.« Doista je rekao: dopustiš da nestane! Svi su sada gledali Silviju.
 »Za to se moraš pismeno izjasniti — i to sada. Odmah. Ovdje.«
»Ovdje?«
»Da, ovdje. Ovdje imamo odvjetnike i bilježnike. Imamo i svjedoke.«
»Charley!«
»Gospodine Gintzburger?«
»Nazovite dolje. Trebamo pisaći stroj. Vi ćete pisati.«
»Da, gospodine Gintzburger«, rekao je Charley.
Bilo je 18 sati i 15 minuta.
/
Oko 23 sata opet sam u Niimbergu.
Stojim uz Babsin krevet. Ona leži mirno, kao mrtva. Kraj mene stoji
Ruth. Pokušao sam je poljubiti kad sam stigao, ali je izmakla glavu rekavši:
»Ne sada. Molim te Phil.« Obavijestio sam Ruth o svemu što smo dogovorili
u Parizu. Ruth je bila vrlo uplašena. »Ali naša je dijagnoza točna!« rekla je.
»Naravno, ima velikih, glasovitih liječnika za ove slučajeve, u cijelom
svijetu. Ali naša je dijagnoza točna — na žalost!«
»Silvija je dobila dopuštenje za pet korifeja. Doktor Sigrand je dobio
zadatak da izabere najbolje. Oni mogu biti bilo gdje u svijetu. Doktor
Sigrand nam želi staviti na raspolaganje dva liječnika i dvije bolničarke.
Imamo Silvijin jet.«
»To je zločin«, rekla je Ruth.
»Zašto? Zar Babs nije sposobna za transport?«
»Mogu je osposobiti za prijevoz za nekoliko dana. Napori će usprkos
tome za nju biti veliki. A i vrijeme se gubi, Phil! Dragocjeno vrijeme!«
»I?«
»A za to vrijeme bismo već mogli početi pomagati Babs. Umjesto toga
mi gubimo vrijeme.«
»Tako je zaključeno«, rekao sam. »Moram raditi što Silvija želi. Silvija
to traži. Njezin se ugovor sa SEVEN STARS-om temelji na tome. Sve se
temelji na tome — proizvodnja filma, Silvijina budućnost...«
»Da«, odgovorila je Ruth »naravno. Što je prema svemu tome
budućnost jednog djeteta?«
Stojimo uz krevet tog djeteta. Mala svjetiljka širila je prigušeno svjetlo,
a vani na hodniku bila je grobna tišina. Snijeg je padao i u Nürnbergu,
snježilo je i u cijeloj Evropi, a treba doći još više snijega rekao mi je kapetan
Callaghan za vrijeme leta.
Stojimo tu, rukom u ruci, Ruth i ja, i pred nama leži nepomično, u
najdubljem snu, opet skvrčena, Babs.
 »Novac«, reče Ruth s velikom gorčinom. »Prokleti novac.« »Ne
razumijem...«
»Zašto je to suludo putovanje uopće moguće? Zato jer ima novaca, jer
gospođa Moran i filmsko društvo imaju novaca, tako mnogo novaca!«
»?«
»I to je zlo. Da nema novaca kojim bi se platilo Babsino putovanje po
svijetu, da je Babs samo sasvim obično dijete jedne sasvim obične majke,
imalo bi više sreće — sreće, naime, da se odmah počne s usmjerenim
liječenjem bez gubljenja vremena.«
Tišina. Potom Ruth reče: »Ništa nije opasnije od kombinacije bolesti i
bogatog bolesnika.«

Kaleidoskop.
Ne, nije kaleidoskop: BESMISAO!
Što je sada izbilo, bila je ludost, vapijuća ludost.

DNEVNIK:
Ponedjeljak, 7. veljače 1972: Ruth je osposobila Babs za transport. U
međuvremenu se stvar s Babsinim očima tako pogoršala da je neprestano
morala nositi naočale za škiljavost s kojima je jezivo izgledala. Nitko ne bi
mogao ni pretpostaviti da je to Babs Moran. Još uvijek nije progovorila ni
riječi. Čini se da me ne prepoznaje. Ambulantnim je kolima otpremam na
nürnberški aerodrom gdje čeka SUPER-111, s francuskim liječnicima i
bolničarkama. Na putu nas prate i dva američka privatna agenta od SEVEN
STARS-a. Trebao sam doći za njim taksijem. Oproštaj s Ruth. Nesretna je i
zabrinuta, ali se mora pokoriti. U svojoj sobi, kod svog stola, iznenada me
poljubi. Grlim je. Osjećam kako mi nešto stavlja u džep kaputa. Tada mi
kaže: »Idi sad, molim te. Odmah! Ne idem s tobom. Ja...« Rečenica ostaje
nedovršena. Odlazim i stalno se osvrćem. Ruth ne gleda za mnom, ne okreće
se ni jedan jedini put.
Silvija je — prvi put u životu — dala svoju čekovnu knjižicu drugom
čovjeku, naime meni. Sada moram neprestano imati toliko novaca koliko
budem trebao. Moram plaćati preglede, gorivo, uzdržavanje osoblja, cijeli
put, svakodnevne telefonske pozive što ih Silvija očekuje — među njima će
biti mnogi prekooceanski; za sve to plaća šefa proizvodnje nije dostatna.
Stigavši na aerodrom — neprekidno je snježilo — ugledao sam u avionu
Babs kako leži u krevetu. Ne spava, već gleda u strop kabine. Dvadeset
minuta kasnije SUPER-111 polijeće. (Najstroža tišina bila je naređena svima
u avionu.) Snježni kovitlac. Kada se avion podigao, vadim iz džepa ono što
mi je Ruth u nj stavila. Ovalnu pločicu od mesinga, ne baš veliku, a na njoj
ugravirane ove riječi:

MIR SVIM BIĆIMA!

Gautama Buddha

Srijeda, 9. veljače 1972: U Americi smo. Odvezli su Babs na preglede

u kliniku Mayo u Rochester. Detaljni pregledi trajat će dva dana, kažu mi
liječnici. Dnevno zovem Pariz, razgovori sa Silvijom — uzimajući u obzir
vremenske razlike. Većina francuskih telefona ima i drugu slušalicu. Joe će
sada, dakle, uvijek prisluškivati.
Subota, 12. veljače 1972: Telefonski predajem u Pariz nalaze liječnika
klinike Mayo. Nalaz potpuno odgovara onom što ga je dala Ruth.
Budućnost: uz sizifovske napore liječenja. Ali, ne predavati se. Mogu proći
i godine prije no što nastupi poboljšanje. Raniju intelektualnu razinu
vjerojatno više nikad neće biti moguće postići. U svakom slučaju: daljnje
liječenje u ustanovi specijaliziranoj za takve slučajeve. Silvija divlja za
telefonom (sada nema sedativa i nema doktora Lévyja). Specijaliste klinike
Mayo naziva prokletim majmunima. Ne vjeruje im ni riječi. U
međuvremenu je (djelimično protiv Sigrandovih prijedloga) saznala za
nekog svjetski slavnog liječnika u toj oblasti. Poziva se na ugovor sa SEVEN
STARS-om i traži da letimo u Philadelphiju, u DISABLED CHILDREN
CENTER nekog stanovitog doktora Josepha Lerringa.
Ponedjeljak, 14. veljače 1972: Dolazak u Centar doktora Lerringa.
Dočekuje nas sam šef. Izgleda upravo onako kako su običavali izgledati
američki filmski liječnici pedesetih godina.
Utorak, 15. do srijede, 16. veljače 1972: Gledam Lerringovu fantastičnu
vilu izvan grada, flotilu automobila, i saznajem da je doktor Lerring
višestruki milijunaš.
Četvrtak, 17. veljače: Doktor Lerring mi je u svojoj ukusno namještenoj
sobi saopćio slijedeće: ako Babs ostane u njegovom Centru, primijenit će
nove lijekove, kojima raspolaže samo on: ovi lijekovi povećavaju aktivnost
mozga biokemijskim putem. Terapija je relativno kratka i donosi potpuno
ozdravljenje — barem u većini slučajeva. Nijedan ozbiljniji liječnik na
svijetu ne može stopostotnom sigurnošću obećati potpuno ozdravljenje, zar
ne. Troškovi liječenja su enormni jer su lijekovi tako skupi. Zato je način
liječenja doktora Lerringa pristupačan samo nekolicini koja za to raspolaže
novcem. Gospođa Moran taj novac, naravno, ima. I budući da je liječenje, iz
financijskih razloga, omogućeno samo nekolicini, o njemu se ništa ne zna, a
doktor Lerring nije budala — on neće odavati svoje tajne. Telefonski
razgovor s Parizom, gotovo čitav sat.
Silvija je izvan sebe. Uvijek je govorila: Lerring je pravi čovjek!
Svejedno koliko košta! Lerring će Babs gotovo potpuno izliječiti! Kažem joj
da Lerringa smatram lopovom bez skrupula. Takvim je načinom postao
milijunaš. Rekao je iz opreznosti da ne može dati stopostotnu garanciju!
Kada se Silvija do kraja istroši, bit će Babs jedan od onih malobrojnih
slučajeva kod kojih je Lerringovo čudesno liječenje zakazalo. Silvija me
ispsovala kao piljarica. Uvjeren sam da bi najradije odmah došla u
Philadelphiju i pošla u krevet s tim doktorom Lerringom kako bi čitavu stvar
potkrijepila. U tom se smislu — osim odlaska u krevet — izjašnjavala.
Odmah mora k Lerringu i svojoj ljubljenoj Babs! Zatim glasna svađa između
nje i Joea, koju sam mogao pratiti. Silvija se obvezala da će saslušati sve
izabrane liječnike. Ako apsolutna većina potvrdi dijagnozu doktorice Ruth
Reinhardt obavezala se dopustiti da Babs 'nestane'. Ni u kojem slučaju, a i
to je utvrđeno u ugovoru — o, mudri Joe! — Silvija ne smije privremeno
napuštati Pariz. Ovo kružno putovanje s Babs moram izvoditi sam. Silvija
se ne će pojavljivati. Joe traži da sada potražim britanskog specijalista,
profesora Crossmanna u Londonu.
Četvrtak, 17. veljače 1972: Put preko Atlantika u London, s
međuslijetanjem u New Yorku. Ovo krstarenje nas sve iscrpljuje, i liječnike
i bolničarke i detektive i pilote i mene, a najviše Babs. Iznad Atlantika Babs
dobiva visoku temperaturu i nakon dužeg vremena opet napade grčenja.
Napadaj je tako strašan da su se uplašile obje francuske bolničarke iz St.
Bernadette, a njih nije tako jednostavno uplašiti. Oba francuska liječnika
usrdno su se trudila oko Babs. Te noći nitko ne spava; blijedi smo kao smrt
pri dolasku u London.
Petak, 18. veljače 1972: London, kod profesora Crossmanna. Babs je
skršena. Pregledi nisu mogući. Da bi došla u stanje u kojem bi Crossmann
mogao započeti s pretragama, prolazi pet dana za kojih tim od petorice
liječnika Babs pokušava vratiti snage. Silvija je preko telefona vrlo
potištena. Plače. U međuvremenu čujem kako Joe psuje. Subota, 26. veljače
1972: Pregledi su završeni. Telefonom javljam Silviji u Pariz: isto kao u
klinici Mayo i kod Ruth. Svađa u Parizu. Joe želi ovo dokrajčiti. Silvija
inzistira na daljnjim pregledima što su joj obećani. Dakle, dalje! Ponedjeljak,
28. veljače 1972: Stockholm, kod profesora Lundstroma, šefa najveće dječje
bolnice.
Utorak, 29. veljače i srijeda 1. ožujka 1972: Čujem da je profesor
Lundstrom vrlo dobar liječnik, ali s jednom manom: iz samilosti — vele
jedni, zbog želje da izbjegne suviše drastičnim objašnjenjima — kažu drugi
on jednostavno nije u stanju svoju dijagnozu saopćiti točno i jasno, onako
kao što je to liječnikova dužnost.
Srijeda, 1. ožujka 1972: Istina je ono što su mi rekli kolege profesora
Lundstroma, mislim i ja. Dijagnoza koju sam telefonski poslao u Pariz glasi
s tim u skladu: Profesor Lundstrom — nastojeći ublažiti istinu na sve
moguće načine — izjašnjava se ovako: prognoza je vrlo loša, ista kao i ona
liječnika klinike Mayo i profesora Crossmanna. Poznati su, međutim,
slučajevi i pri takvim lošim predviđanjima u kojima je došlo do začuđujuće
pozitivnih obrata malne do potpuno normalnog stanja. Silvija preko telefona
kliče od radosti. Sirota Silvija. Čujem kako je Joe opominje da stvar ne tjera
dalje. Ona moli i proklinje: još samo jedan specijalista, molim te! Samo još
profesor Geller.
Petak, 3. ožujka: Bern. Kod profesora Gellera. Neposredno po dolasku
potpuni slom do kraja iscrpljene Babs. Profesor Geller, pravi genij, kaže da
će trajati neko vrijeme dok se Babs oporavi iz ovog izuzetno kritičnog stanja.
Ogorčen je kada mu kažem što je Babs sve ovih dana prošla. Saziva svoje
specijaliste. Počinje s intenzivnom njegom, samo da bi Babs opet ojačala
kako bi je uopće mogao pregledati. Petak, 3. ožujka, do petka 10. ožujka
1972: Sažetak: Bern. Stanujem u hotelu ’Bellevue’. Po danu sam u bolnici.
Ne mogu vidjeti Babs. Svaki put čujem da joj je nešto bolje. Te vijesti
telefonom šaljem u Pariz. Silvija je sada potpuno skršena, često plače. (A
Joe je, čujem, tješi.) Telefoniram Clarissi u Madrid. Lažem joj, velim da je
Babs dobro. Clarissa se mora pripremiti za skorašnji dolazak u Pariz. Dobit
će točne upute. (Nazvao sam, naravno, i Roda Brackena; on je, u skladu s
okolnostima izradio plan i neprekidno ga poboljšavao. Vjerojatno najgadniji
što ga je ikada izmislio.) Često telefoniram Ruth i obavještavam je o svemu.
Uzbuđena je. Velim joj da je ljubim svakim danom, svakim satom, sve više
...
»I ja tebe, Phil«, reče Ruth.
Drugi put je dodala: »Jadna Babs.«
Utorak, 14. ožujka 1972: Profesor Geller je napravio čudo, pravo čudo.
Već pred kraj tjedna Babs se toliko oporavila da me je prepoznala, dopustila
je da je milujem i stisla se uz mene. Ovo je poboljšanje samo privremeno,
rekao je profesor Geller, sve zbog lijekova. Pogoršanje će već doći.
Telefonirao sam Silviji: »Profesor Geller je dao istu dijagnozu kao i
doktorica Reinhardt, kao klinika Mayo, kao profesor Grossman, i uz
sustezanje — profesor Lundstrom.« Apsolutna većina dijagnoza odlučila je,
dakle, na Babsinu štetu. Silvija mora postupiti u skladu s ugovorom.
Odiseja- da je završena. Babs će se vratiti k Ruth a kasnije će otići u jednu
od onih institucija. Prije no što dođe do toga očekuje nas još jedna grozna
farsa.

KRAJ IZVJEŠTAJA TEMELJEN NA DNEVNIKU

'Plavi salon’ hotela »Le Monde« vrlo je velik i vrlo se često

upotrebljava za konferencije ili društvene sastanke. Silvija je u 'Plavom
salonu’ hotela »Le Monde« održala već mnoge konferencije za štampu.
Održala je jednu u srijedu, 15. ožujka 1972.
Moguće je moj gospodine suče, da ne vjerujete ovo što sada pišem ili
da vam je nemoguće vjerovati. Ja, međutim pišem istinu. Ima mnogo
svjedoka.
Konferencija za novinare započela je sa zakašnjenjem, oko 16 sati i 45
minuta i trajala je do 19 sati i 10 minuta, neobično dugo; uskoro ćete
razumjeti zašto. Konferenciju je priredio Rod Bracken. Prethodnog je dana
stigla Clarissa iz Madrida u Pariz, redovnom linijom otišla je u svoju sobu i
nije je napuštala do početka konferencije za novinare. Bracken je dobio
zadatak da Clarissi kaže punu istinu o Babs i o svemu ostalom što je sada
imalo slijediti. Stari doktor Lévy dobio je zadatak da nakljuka Clarissu
injekcijama i pilulama kako bi djelovala mirno i uravnoteženo. Clarissa je
čak i suviše tako djelovala. Još sam iz Berna nazvao svog prijatelja
generalnog direktora hotela »Le Monde«, gospodina Pierrea Maréchala i sve
mu odmah ispričao. Jednostavno više nije išlo drukčije. Molio sam
Maréchala da nam pomogne. Pristao je. Morao je angažirati šačicu apsolutno
povjerljivih ljudi. Joe (on sada za sve traži svoj DA) se složio. Oko podneva
toga dana sletjela su dva aviona na Orly — najprije jedan Lufthansine linije.
Njime je stigla Ruth u pratnji dvojice liječnika bolnice Sv. Sofije. Odvezla
se u »Le Monde« gdje su dobili tri sobe. Nešto kasnije sletio je Silvijin
SUPER-111. Uzeli su Silvijin rolls-royce iz podzemne garaže aerodroma. U
njemu smo se odvezli u »Le Monde«,Babs, dva francuska liječnika bolnice
St. Bernadette i ja, i to u unutarnje dvorište. Slijedila su treća kola s
detektivima kompanije SEVEN STARS-a. Babs je mogla hodati, iako
hramajući, bila je mirna, nije se uzbuđivala i još uvijek nije prozborila ni
riječi. Naš je avion poletio iz Basela i profesor Geller mi je objasnio da će
Babs podnijeti svaki napor ukoliko nije prevelik, bez štete za njezino
'normalno' stanje (postignuto drogama), ali najviše osam do deset sati,
nikako duže. Vrijeme je radilo protiv nas od trenutka kada smo napustili
profesora Gellera. Kada sam s Babs ispod ruke, u pratnji liječnika i
detektiva, oko 14 i 30 ušao u apartman 419 hotela »Le Monde«, došlo je do
užasne scene. U salonu apartmana čekali su osim Silvije i Brackena: Joe,
Lejeune, dva američka odvjetnika, čovjek za publicitet Charley, francuski
liječnici i oba detektiva. Silvija je imala na sebi kućnu haljinu. Oslonjena o
moju ruku Babs je ušla u salon, lagano vukući jednu nogu, s licem poput
maske, bezizražajno. »Babs.«
Ugledavši svoju kćerku Silvija je vrisnula. Potrčala je u susret djetetu,
pala ničice pred njom, briznula u plač, stiskala je i privijala uza se,
uzvikujući neprestano ime male djevojčice, mucajući nebrojene riječi
ljubavi i nježnosti. Babs je stajala spuštenih ruku i dopustila da ovo
pozdravljanje potraje oko tri minute. U te tri minute svim je prisutnima osim
Silviji, postalo jasno da dijete nije prepoznalo svoju majku. Nakon što su
prošle te tri minute, Silvija je milovala lice male Babs i neprestano joj
govorila kroz suze. Tada je iznenada vrisnula. I to od bola, ne od užasa, bar
ne odmah od užasa. Babs ju je ugrizla za ruku. Potekla je krv. Silvija se
srušila u stranu. Doktor Levy i oba francuska liječnika užurbali su se oko nje
pobrinuvši se za ranu.
Babs je stajala nepokretno i gledala u prazno.
Liječnici su Silviji — koja je i dalje vriskala (sada od užasa) — dali
injekciju, doktor Lévy je dao Babs mnogo malih lijepih pilula, plavih,
crvenih i žutih. Babs ih je poslušno gutala. Odveli su je u njezinu sobu.
Silvija je ostala u apartmanu 419.
»Vučiću«, mucala je. »Vučiću ... ona ... ona me nije prepoznala!«
»Nije, čarobnice«, rekao sam.
Silvija je ponovo počela plakati.
»Nemamo vremena, nemamo vremena«, govorio je Joe. »Hajde, hajde,
idemo Silvija! U garderobu. Katie i Joe već čekaju.«
»Ne mogu«, vikala je Silvija.
»Moraš«, rekao je Joe. »I možeš. I hoćeš. Sad hodi!« Silvija je otišla.
 58

Budući da je Silvija neprestano plakala, morali su njezini stari šminkeri,

Katie i Joe Patterson, koji su sa Clarissom došli iz Madrida, (a tamo su
marljivo radili, već danima obavljali pokusna šminkanja s dublerkom
Carmen Cruzeiro, pod nadzorom, režisera, umjetničkih i povijesnih
savjetnika i onih posebnih savjetnika za posebnu filmsku kolor-tehniku)
potrošiti mnogo više vremena od predviđenoga. Počešljali su Silviju. Trajalo
je zatim beskonačno dugo dok je nisu odjenuli. Imala je na sebi komplet s
hlačama, crne hlače, bijelu svilenu bluzu sa šal-ovratnikom, preko toga crni
prsluk s bijelim obrubom. K tome crne cipele od antilopa. Od nakita, toga
poslijepodneva, više zlatnih lančića s malim briljantima i jedna biserna
ogrlica. Zlatni prsten s briljantom na malome prstu, zlatni sat s briljantima i
zlatne naušnice s briljantima. To je sve išlo zajedno.
Kada su Katie i Joe bili gotovi sa Silvijom (pod djelovanjem injekcije
bila je gotovo apatična), krenuli su da našminkaju Babs. Ne vjerujete li sve
ovo, moj gospodine suče, pitajte svjedoke. Babs je bila potpuno mirna i
dopustila da s njom rade sve što žele. Katie i Joe skinuli su joj ružne naočale
za škiljave i namazali je kao za filmsko snimanje, isto je tako i očešljali.
Odjenuli su je u njezinu najljepšu haljinicu i dobila je neobično lijepe
oblikovane naočale za škiljave, kupljene u Parizu po uputama iz Nurnberga.
I kod majke i kod djeteta su bili liječnici od samog trenutka susreta. Pošto je
odjenula lijepu haljinu, Babs se opet podigla na prste, podigla ruke i stala
njima lepetati, a da pritom nije ispustila ni riječi ili bilo kakav zvuk. Doktor
Levy dao joj je još nekoliko crvenih pilula, primijetio sam to izlazeći. I ja
sam se morao presvući — plavo odijelo, bijelu košulju, plavo- bijela kravata.
Uz 'Plavi salon’ postoji iza zavjese prilično velik ograđeni prostor. Ovdje su
se skupili svi odvjetnici SEVEN STARS-a, čovjek za publicitet Charley,
Joe, Rutu, oba detektiva, pariški odvjetnik Lejeune, Clarissa, Bracken,
francuske bolničarke i liječnici bolnice St. Bemadette koji su nas pratili na
našim dugim putovanjima. Pridružio im se i njihov šef, doktor Sigrand.
Srdačno me pozdravio i izrazio svoje suosjećanje.
Istodobno se punio 'Plavi salon’.
Reflektori, mikrofoni i televizijske kamere bili su već postavljeni. Na
čeonoj strani 'Plavog salona’ nalazi se podij i na njemu dugačak stol.
Prekriven brokatom. Na njemu pet vaza sa cvijećem. Reporteri su u
međuvremenu isprobali osvjetljenje, mikrofone i sve ostalo (neki su novinari
ili kamermani u tu svrhu sjedili na mjestima na kojima smo kasnije mi trebali
sjediti), sve je bilo spremno — ali se ipak nismo uspjeli držati propisanog
vremena jer je Silvija još jednom briznula u plač, iako je bila potpuno
obučena, okićena i našminkana. Joe i Katie su morali ponoviti cijeli svoj
posao. Doktor Levy se nije usudio Silviji dati još jednu injekciju ili sedative
strahujući da ne bi nerazgovijetno govorila. Za vrijeme ovog ponovnog
šminkan ja sjedio sam pored Silvije u velikoj garderobi. Željela je da je
držim za ruku, mokru od znoja, a ja sam razmišljao kako mi je žao Silvije i
koliko mnogo volim Ruth. Bracken je ušao s Ruth. »Oprosti, Silvija, ali svi
čekaju na tebe, već smo zakasnili tri četvrt sata. Oh smijem li vas upoznati
— gospođa Moran, gđa doktor Reinhardt. Upravo je još jednom bila kod
Babs.« »Dobar dan, madame Moran«, rekla je Ruth.
»Dobar dan, madame«, odgovorila je Silvija.
Ovdje se danas govorilo samo francuski.
»Zahvaljujem vam na svemu što ste učinili za Babs«, produžila je
Silvija, gledajući u zrcalo dok je Joe stajao s njezine desne a Katie s lijeve
strane.
»Bilo je samo po sebi razumljivo i to sam činila vrlo rado«, odgovorila
je Ruth.
Trudili smo se da nam se pogledi ne sretnu.
»Babs ponovno dolazi k vama«, rekla je Silvija.
»Da, madame Moran«, odgovorila je Ruth.
»Još jednom vam hvala«, dometne Silvija.
Tada povisi glas: »Zar još niste gotovi, prokletstvo?«
»Gotovi smo gospođo Moran«, rekla je Katie.
Silvija, još uvijek u donjem rublju, ustade. Katie joj pomogne ponovno
odjenuti komplet s hlačama.
 59

Konačno — u 16 sati i 45 minuta — skupili smo se svi u prostoriji pored

'Plavog salona’.
»Idemo«, rekao je Joe. Vidio sam da se potajno prekrižio. Samo sam ja
to vidio. Nitko drugi nije to vidio. Pomaknuo je zastor i stupio na podij. U
taj su se tren upalili reflektori. Joe je krenuo prema naprijed nekoliko koraka,
okrenuo se i dao znak rukom. Izišao je Bracken. Dao znak rukom. Izišao
sam ja. Dao znak rukom. Silvija Moran je izišla na podij. Zastala je, podigla
ruke i stala bacati poljupce prema dvorani. Doživio sam je malo čas gore u
apartmanu 419 — a sada, a sada! Fantastična je glumica, moj gospodine
suče, ona je doista najveća od svih! Sve su televizijske kamere snimale,
blicevi su bljeskali kao u nekoj strašnoj oluji, zaorio je pljesak. Silvija je
pred nama prišla jednoj stolici kod sredine stola. Sjela je. Sjeo sam lijevo od
nje. Joe je sjeo desno. Pored mene je sjeo Rod. Sve je bilo točno dogovoreno.
Prošlo je pet minuta za kojih su radili samo foto-reporteri. Tada je Joe digao
ruku i ustao.
»Dobar dan, gospođe i gospodo«, rekao je na lošem francuskom.
»Najsrdačnije vas pozdravljam. Zamolio sam vas da dođete ovamo jer
vam imamo nešto reći što će zanimati mnoge od vas. Najbolje je da vam
kaže madame Moran.«
Sjeo je. Vidio sam da je skrstio ruke.
»Dragi moji prijatelji ovdje, dragi moji prijatelji posvuda u svijetu! Bila
sam, kao što znate, na odmoru kako bih sakupila snage za svoj novi filmski
projekt KRUG KREDOM — najveći u kojem sam do sada sudjelovala.
Kako znate, moja draga Babs bila je sa mnom, dok je Phil...« — pogled pun
ljubavi prema meni — »u Madridu već počeo s pripremama za produkciju.
Sada smo se Babs i ja vratile...« »Gdje je Babs?«
»Babs!«
Vika sa svih strana.
»Trenutak, molim. Radi toga smo vas i pozvali ovamo. Danas će biti
riječ samo o Babs. Ja, Phil, Rod, vi svi, mi svi, ljudi cijeloga svijeta vole
Babs. Dakle, prijatelji, došlo je vrijeme, da se svi na neko vrijeme oprostimo
od Babs.«
Efektna stanka. Kakva glumica, mislio sam, kakva glumica! »Vidite«,
nastavila je Silvija, »Babs je odrasla i ne može neprestano dalje sa mnom i
Philom letjeti po svijetu — sada nekoliko mjeseci u Madridu, pa onda kroz
Španjolsku, uzduž i poprijeko. Babs treba mira. Stalno mjesto boravka,
pravu školu, više je ne može podučavati privatni učitelj.«
»Pravu školu, gdje?« doviknuo je jedan reporter.
»To na žalost, ne mogu odati!«
»Zašto ne?«
Sad je red na meni.
»Zato jer prije svega treba mir. Neće ga imati, nikad, ako odamo ime
škole. Samo toliko: Babs odlazi u Ameriku. A što se tiče mira: Babs je već
previše tumarala s nama posvuda naokolo, umorna je i iscrpljena. To se
ispostavilo kada je iznenada zatrebala naočale. Da, naočale! Iscrpljenost je
štetila njezinim očima. Prolazna iscrpljenost, naravno, uskoro Babs više
neće trebati naočale. Dakle, sada vjerojatno svi razumijete zašto ne možemo
reći, kamo Clarissa, njezina vjerna dadilja, i ja odvodimo Babs.«
»I Phil«, rekla je Silvija položivši ponovno ruku na moju. Bila je opet
vlažna kao malo prije u garderobi.
Opet je red na meni.
Ustao sam i rekao: »Dovest ću sada Babs kako bi se mogla od sviju vas
oprostiti, moje dame i gospodo.«
Zakoračio sam preko podija do crnog zastora. Koljena mi bijahu kao
puding, moj gospodine suče. Podigao sam zastor. Ugledao sam ih sve:
liječnike, detektive, šminkere, mog prijatelja direktora »Le Mondea«,
gospodina Pierrea Marechala, Clarissu, Babs, Ruth.
Ruth me ukočena gledala.
Marechal je podigao obje ruke nad glavom i stresao ih kao bokser.
Clarissa je imala na sebi ljubičastu haljinu. Dovela mi je Babs tako da je dva
koraka zakoračila na podij i da su je svi mogli vidjeti. Babs je ipak hramala.
U samo dva koraka reporteri to nisu mogli primijetiti jer je Clarissa išla s
vanjske strane. Sagnuo sam se, (sve, sve je bilo dogovoreno) kao što to
čovjek čini u prevelikoj ljubavi prema djetetu i podigao Babs na ruke; držao
sam je na jednoj ruci, a ona je uspravno sjedila. Bila je omamljena mnogim
šarenim pilulama doktora Levyja te se nije branila. Bila je obamrla poput
lutke. Poput vrlo lijepe lutke. Vraćao sam se preko podija, s Babs u naručju,
do Silvije. Korak po korak. Sve je to bilo po život opasno, apsolutno
vratolomno. Liječnici su nas upozoravali. Silvija je preklinjala da se dijete
ne pokazuje. Ali Joe i njegovi odvjetnici, prije svega Lejeune, ostali su
neumoljivi. Dijete se još jednom moralo pokazati! Mislim da su se svi tu za
stolom i oni iza zavjese, molili tko zna kojim sve bogovima. Unakrsna vatra
fotografskih bliceva. Užarena svjetlost reflektora. Mnogo pljeska. Silvija se
smješkala. Joe se smješkao. Bracken se smješkao. Ja sam se smješkao. Tada
se dogodilo ono najstrašnije. U sjećanju na mnoge slične prilike koje su se
očito ukopale u Babsin jadan mozak, podigla je desnu ruku, mahnula
reporterima i smijala se! Lutka Babs se smijala! Umješno, lijepo
našminkano, jadno iskešeno lice koje je sada izgledalo kao ono u zdrave
Babs, smješkalo se! Iza super elegantnih naočala gotovo se nisu vidjele
škiljave oči, stakla su toliko bljeskala. Kakav zalogaj za reportere!
Kakva sreća za nas!
Svi su za stolom ustali i pljeskali za Babs: majka, Rod, Joe, cijela
dvorana je pljeskala; brojio sam sekunde. Četiri minute rekla je Ruth.
Nikako duže. Kada sam nakon četiri minute, ponovno nosio Babs preko
podija, protesti su postajali glasniji. Nisam se obazirao. Samo van iz 'Plavog
salona’! Stigli smo do zastora, Clarissa ga je pridržavala. Brzo u pokrajnju
prostoriju! Spustio sam Babs na kauč. Slijedećeg trenutka, moj gospodine
suče, slijedećeg je trena počela bijesno tući oko sebe i udarati nogama. Ruth
i francuski liječnici poletjeli su k njoj. Znao sam da će se brinuti za Babs.
Na Orlyju je, znao sam, SUPER-111 spreman za polijetanje. Srećom su
reporteri imali još dosta pitanja: kako se razvija KRUG KREDOM, pa o
filmu TAKO MALO VREMENA. Ustao je jedan govornik kojega su
novinari izabrali. Na moju radost, bio je to opet Claude Parron iz AFP.
Rekao je da je čuo kako je Silvijinom partneru iz filma TAKO MALO
VREMENA vrlo loše, iz dana u dan sve lošije, zna li to Silvija? »Da«, rekla
je Silvija (nije imala pojma!).
»Silvija mu svakodnevno šalje cvijeće«, rekao je Joe. »Ne može ga
nazvati, Alfreda, preslab je da bi držao slušalicu.« To je i za mene bila
novost. Cvijeće je naravno, svakodnevno, slao dragi Marone, ta svinja.
Kakvu je samo sreću imala ta svinja, mislio sam. Kakvu sreću! Alfredo će
ipak odapeti... Pitanja.
Odgovori.
Pogled na sat. Uvijek nanovo. Prokleto vrijeme, kao da više uopće ne
odmiče.
Pitanja su jenjavala. I tada moj gospodine suče, kada sam mislio da više
neću moći izdržati, zavjesa se podigne malo i odvjetnik Lejeune nam dade
znak.
To je značilo: avion s Babs je odletio. Nekoliko minuta kasnije
prekinuli smo konferenciju za novinare.
 Prišao je Claude Parron i u ime svih kolega predao Silviji divovski
buket prekrasnih baccara-ruža.
»Hvala vam, monsieur Parron. Hvala vam svima, moje dame i
gospodo«, rekla je Silvija.
I tada je krenula, sa mnom ispod ruke domahujući još nekoliko puta
prisutnima, prema zastoru pokrajne sobe. Slijedili su Joe i Bracken. Kamere
su nas pratile sve dok se zavjesa nije spustila za nama.
»Ja ...«, počela je Silvija.
»Što je?«
Stao sam pred nju.
Ništa više nije rekla. Srušila se prema meni, još uvijek s baccara-ružama
u naručju.
 60

... u naručju, u kojem je sada držala jedan drugi buket ruža, na pozornici
ispred filmskog platna velike dvorane Teatra Sistina, koji se nalazi u Via
Sistina, blizu Piazza Barberini. Bio je 18. svibnja 1972, bilo je nesnosno
vruće u Rimu i u ovoj kino-dvorani.
Film TAKO MALO VREMENA doživio je svjetsku praizvedbu i
postigao golem uspjeh. Alfredo Bianchi je pravovremeno umro, Silvija je
održala dirljiv govor (napisao ga je Bracken, koji je stajao u jednoj loži pored
mene i Gintzburgera) i na kraju je zamolila sve prisutne — samo vrhnje
talijanskih milijunaša, plemića, industrijalaca, izdavača, duhovnih i
svjetovnih dostojanstvenika, da uspomeni nezaboravnog Alfreda Bianchija
odaju počast minutom šutnje. Svi su stajali pognutih glava. Samo su zujale
kamere i praskali blicevi. Nismo stajali više od minute, a ja sam se u tom
vremenu prisjećao događaja od gotovo pola godine.
Tu je stajala Silvija u moru cvijeća, u gala-haljini boje petroleja, vrlo
zagasitoj, ekstravagantnoj, sprijeda do vrata zatvorenoj, golih leđa, u
satenskim cipelama iste boje kao i haljina, s naušnicama, briljantnom
narukvicom, soliterom, najvećim što ga je posjedovala — lijepa,
nezemaljski lijepa. U pola godine što je prošlo Silvija je radila djelomično u
Parizu, djelomično u Madridu na pripremama za KRUG KREDOM. Babs je
još uvijek ležala u bolnici Sv. Sofije u Nürnbergu. To jest: nije više ležala,
šepesala je naokolo, poučavali su je Brezel i Ruth, a Ruth je čak postigla da
je Babs opet govorila. Govorila je vrlo nejasno, jedva razumljivo, njezin je
rječnik postao još oskudniji, ali je ipak govorila! Posljednji je EEG opet
otkrio nove lakše simptome grčenja, uglavnom na lijevoj strani mozga.
Kvocijent inteligencije po Stanford-Binetu bio je 59, što je odgovaralo
standardnoj inteligenciji četverogodišnjeg djeteta. A Babs* je bila 9!
»Silno napredujemo, Phil«, svaki bi mi put govorila Ruth. Silno
napredujemo, moj bože!
U ovo pola godine često sam izlazio s Ruth u kazalište, u kino, na
koncerte. U svim ovim prigodama Ruth bi pustolovno zalutala ali smo na
kraju ipak uvijek nalazili pravi put i stizali kamo smo namjeravali. U ovo
pola godine nisam Ruth više ni poljubio, nisam je ni zagrlio i nije bilo govora
o tome da bismo zajedno spavali! Ali ljubav se održala. Bivala je sve
povjerljivijom, dubljom. Sve jače su, međutim, bivale i Ruthine skrupule.
Ta ja sam ipak pripadao Silviji! Ne, uvijek sam iznova govorio. Da, ipak,
ipak da, govorila je ona uvijek ponovno. Nije znala kako će se ova ljubav
dalje razvijati. Nisam znao ni ja. Tih sam mjeseci, kao što rekoh, vrlo često
bio sa Silvijom u Parizu ili Madridu. Bila je pod sve većom duševnom
depresijom i često sam se divio snazi kojom je ipak uzmogla točno i uzorno
obavljati svoj posao. Ne biste trebali, gospodine suče, steći dojam da mi je
moja situacija — s dvije žene, potpuno neizvjesnom budućnosti,
odgovornošću za Babs — bila ravnodušna, ili da sam Silviju sve više
potiskivao iz svojih misli. Naprotiv: poštivao sam i divio se njezinoj snazi,
srčanosti i hrabrosti! Sve to može shvatiti samo netko tko je poput vas
izabrao poziv da prosuđuje vrijedno i nevrijedno, moral i nemoral svojih
(bližnjih) sugrađana. Vi ćete razumjeti i to da je Silvija odbila svaki intimni
kontakt sa mnom, iako je uvijek nanovo tvrdila da me još uvijek voli...
šizofrenija? Ambivalentni osjećaji? Ne znam. Sve su to samo riječi, što mari!
Ja sam volio Ruth.
Minuta šutnje u spomen velikom pokojnom glumcu Alfredu Bianchiju
završila je. Bez nekog prijelaza nastavile su se ovacije u čast Silviji — t&
nalazili smo se u Rimu, moj gospodine suče. Ludnica dolje ispod nas u
parketu, tu pored nas, u ložama. »Boy, oh boy!« stenjao je Joe Gintzburger.
Mislim da je to bila do sada najsretnija večer u njegovu životu.
 61

U 3 sata ujutro, 19. svibnja 1972.

Silvija i ja bili smo već pola sata u našem apartmanu u hotelu
BERNINI-BRISTOL, ona u spavaćoj sobi, ja u garderobi. Salon je bio krcat
cvijećem, orhidejama i vazama punim cvijeća te se jedva moglo kretati.
Opojni miris sveg tog cvijeća prodirao je k meni u garderobu, gdje su bili
naši kovčezi. Skinuo sam kaput svog bijelog smokinga, skinuo sam leptiriću,
otkopčao dugme na ovratniku i počeo pakirati kovčeg. Napunio sam samo
jedan od njih, ostali se mogu poslati u Pariz. Noć jedva da je donijela
osvježenje i rashlađenje. Znoj mi je curio niz tijelo. Skinuo sam smoking-
košulju i smoking-hlače. Cuo sam kako Silvija jeca na drugom kraju
apartmana. Bila je vrlo pijana i vrlo nesretna.
Poslije premijere održan je banket što ga je priredio Carlo Marone, (šuft
kojemu je Alfredo Bianchi još na vrijeme izmakao) Silvijin kavalir za
stolom: talijanski predsjednik države. Blagovanje je trajalo satima. Pilo se
satima. Zdravice Silviji. Zdravice filmu. Zdravice Alfredu Bianchiju.
Zdravice Joeu. Čak i zdravica meni. Na koncu su svi bili pijani. Divio sam
se Silvijinom držanju, moj gospodine suče. Tek kada smo stigli u naš
apartman, Silvija se skršila.
»Babs ... Babs ... dijete moje...«
»Čini se sve da joj se pomogne, čarobnice moja...«
»Znam, znam, vučiću. Ali Babs više nikada neće biti zdrava. Nikada
više!«
I koliko se god ranije neljudski savladavala, tako je sada počela
neljudski divljati. Vriskala je tako da sam se uplašio neće li se ostali gosti
žaliti. »Dijete idiot! Dijete idiot će Babs ostati zauvijek! A to je moja
krivica!«
»Dosta je!«
Nikad nisam volio Silviju, moj gospodine suče, to znate. Ipak, te noći u
Rimu osjetio sam prvi put nešto prema Silviji. Sasvim iznenada. Bila je za
mene ljudsko biće koje je patilo i prema kojem sam osjetio naklonost; nije
više bila jednostavno čovjek (ili nečovjek) o kojeg sam se ovjesio da bih
mogao lagodno živjeti. Danas znam da je ovaj iznenadni osjećaj bio povezan
s Babs, s tajanstvenom snagom onih najslabijih da mijenjaju sve, sa
činjenicom da najmekša voda uspijeva izdubsti najtvrđi kamen. Tada to još
nisam znao. »Molim te, Silvija, molim te, prestani plakati...«
»Ne mogu«, jecala je. »Ne mogu. Idi. Odlazi! Ti moraš ići. Moraš
pakirati. Ostavi me samu!«
Tako sam otišao, pakirao i slušao Silviju kako plače. Kada sam završio
s kovčegom zatvorio sam ga i opazio da je Silvija prestala plakati. Pošao
sam u spavaonicu i vidio da je zaspala. Ležala je obučena na širokom
krevetu, gala-haljina bila je zgužvana, još uvijek je imala na sebi sav svoj
nakit, kose divlje razasute po jastuku, a lica umrljanog suzama. Spavala je
vrlo duboko. Bila je mnogo popila. Gledao sam je nekoliko trenutaka, tada
sam morao misliti na Ruth i Babs i više nisam mogao ovdje izdržati.
Odvezao sam se dolje u predvorje noseći sam svoj kovčeg. Rekao sam
noćnom vrataru da odmah moram u Pariz radi poslovnih razgovora, kao što
mu je već poznato, a da sam u Rim došao samo radi premijere. Zamolio sam
jednog momka da me odveze na aerodrom Leonardo da Vinci u Fiumicino.
Dao sam momku novaca i uzeo svoj kovčeg. Momak je tisuću puta
zahvaljivao i odvezao kola natrag u hotel BERNINI-BRISTOL. Moram pod
svaku cijenu, još danas, 19. svibnja 1972. biti u Niimbergu. Plan je bio da
najprije Silvijinim jetom odletim u Pariz. Tamo ću obući svoje konfekcijsko
odijelo — ostala neupadljiva odjeća nalazila se u hotelu BRISTOL u
Nürnbergu. Opet ću staviti svoje naočale i odletjeti iz Pariza, redovnom
linijom za Niimberg kao Philip Norton. Imao sam već kartu — jer se ovog
vremenskog plana doista valjalo pridržavati. U svakom slučaju u Fiumicino
sam došao prerano. Posadu SUPER-111 naručio sam tek za sedam ujutro.
U velikom predvorju aerodroma svi su šalteri bili zatvoreni. Vidio sam
nekoliko čistačica i nekoliko policajaca. Bilo je jezivo tiho. Odzvanjali su
samo moji koraci. Gorjelo je hladno neonsko svjetlo. Odnio sam svoj kovčeg
do jedne klupe i sjeo. Preda mnom je sa stropa visjela velika kocka. Na tri
njezine strane ugledao sam plakate nekih tvrtki. Na četvrtoj plohi bio je sat,
koji mi se uvijek iznova ukazivao kako se velika kocka polagano okretala.
TERAPIJA

ANTROBUS: Kako ćeš urediti svijet

u kojemu treba da žive
ljudi, prije no što zavedeš
reda u sebi samom?
.
Iz »Još smo se jednom spasili«
Thornton Wilder
 1

Bilo je deset do osam ujutro, utorak, 23. svibnja 1972, kada je Ruthin
bijeli VW vozio uz zapadni rub grada Nürnberga, uspeo se na pješačku stazu
i zaustavio na jednom od dvanaest mjesta označenih žutom bojom.
»Iziđimo«, rekla je Ruth.
Za vrijeme vožnje od bolnice držao sam Babs na koljenima. Otvorio
sam vrata, podigao Babs iz automobila i zatim i sam izišao. Babs je imala
na sebi plavu haljinicu, preko nje bijeli pleteni džemper, dokoljenice i
jednostavne plitke cipelice. Imala je jeftine naočale za škiljave sa žućkastim
rožnatim okvirima. Cipele i odjeća bili su također jeftini, Ruth i ja kupili
smo ih još u petak prošlog tjedna. Između mog dolaska u Niimberg i ovog
utorka bili su blagdani Duhovi. Usprkos tome bilo je nužno da još u petak
budem u Nürnbergu; odmah ću objasniti zbog čega. Ruth je sa zadnjeg
sjedala uzela kovčeg napunjen upravo kupljenim stvarima za Babs, i
zaključala vrata automobila. Babs se nasmijala, ali nije pokazivala nikakvih
reakcija. Bila je mirna, ali i uplašena — to se vidjelo. Držao sam je za ruku.
Stajali smo pred VW. Sunce je sjalo. Nebo je bilo plavo, bez oblaka. I u
Nürnbergu je postalo već podosta toplo. U to je vrijeme ovdje vani bilo još
sve vrlo tiho. Stajali smo pred dugačkom niskom zgradom u kojoj su se
nalazili: mesnica, optičarska radnja i fotograf. Nitko od nas troje nije
govorio. Babs me je držala za ruku.
Ovdje na periferiji velegrada vladao je već seoski ugođaj. Niske kuće,
nalik na one na selu. Mali dućani. Kola s konjskom zapregom — dvoja.
Procvjetalo drveće uz cestu. Završetak neke tramvajske linije. »Tamo
sprijeda«, rekla je Ruth i pokazala rukom. Vidio sam žuti znak autobusne
stanice. Krenuli smo prema njoj — Babs hramajući. Na autobusnoj stanici
stajale su dvije žene, jedna s malim dječakom, a druga s malom djevojčicom,
držeći ih za ruke, i jedan muškarac s malom djevojčicom. Odrasli su
razgovarali. Nešto podalje ugledao sam drugog muškarca, oslonjena o zid
gostionice. Bio je to momak zapuštena izgleda, prljavih cipela, uprljana
odijela i neobrijana lica. Prljava kosa visjela mu je. Imao je podbuhlo,
spužvasto, crveno lice okorjelog pijanice, staklaste oči i još samo nekoliko
crnih krnjotaka u ustima. Vidio sam ih jer bi s vremena na vrijeme nešto
rekao i tome se meketavo smijao. Nisam mogao razumjeti što je govorio.
Nitko od ljudi na stanici nije obraćao pažnju na njega. Prišli smo. Sada sam
dobro vidio drugu djecu. Jednoj je djevojčici bilo možda šest godina, imala
je okruglo lice, mala usta, uske, kose oči i vrlo gustu crnu kosu. Stalno se
lagano ljuljala amo-tamo dok ju je majka držala. Dječak je nosio naočale za
škiljave kao i Babs. Bilo mu je možda dvanaest godina; određenim
vremenskim razmacima čitavu su mu desnu stranu tijela zahvaćali napadi
oštrih trzanja. Druga djevojčica, otprilike Babsinih godina, imala je na glavi
neku vrstu šljema ispletenog od zavoja, uši joj bijahu zaštićene nečim što je
izgledalo kao dvije prevelike slušalice. Bile su, kao i šljem, obojene jarko
crvenom bojom. Sva su djeca u šarenoj odjeći s plastičnim torbama na
leđima.
Odrasli su, čini se, poznavali Ruth, jer su je svi prijateljski pozdravili.
Ruth im je odzdravila. I djeca su je pozdravila. Ruth im se smiješila. I djeca
su se smiješila. Smiješili su se i Babs i meni. I Babs i ja smo pozdravili. Ja
sam pozdravio i pijanicu. Taj me je gledao mrko i nije mi uzvratio pozdrav.
»Da«, rekla je Ruth i pogledala dječaka koji je mucao, »dovodim ti novu
drugaricu, Franc. Zove se Babs. Gospodin je njezin otac.« Ruth je rekla
Babs: »To je Franc, a ovo je Marija, a to je Ana. Kaži im dobar dan, Babs.«
Babs je rekla dobar dan. Govorila je nerazgovijetno, gotovo kao i
dječak. Dječaka uopće nisam razumio. Djeca su se sva rukovala, a Ruth me
upoznala s roditeljima. Zaboravio sam kako su se zvali. Ruth me je
predstavila kao gospodina Nortona.
»Zašto se kolima niste odvezli do kraja, gospođo doktor?« pitala je
jedna majka.
»To je prvi dan za Babs«, odgovorila je Ruth. »Htjeli smo« — kratko
me je pogledala... — »da Babs od početka doživi kako većina odlazi u
školu.«
Djevojčica koja je izgledala poput male Kineskinje, uzviknula je,
smijući se: »I ti voziti s autobusom?«
»Smijte se«, rekla je Ruth tiho.
»Da«, rekao sam, smijući se maloj djevojčici s kosim očima, »i ja se
vozim s autobusom.«
»Mongoloid«, reče mi isto tako tiho Ruth.
»Krasno«, reče mongoloidna djevojčica. »Lijepi bus. Svidjet će ti se.«
Potom se obratila Babs. Na moje iznenađenje Babs je iznenada odgovorila
mnogo razgovjetnije:
»Sigurno.«
I malo se smijala.
Mnoga mongoloidna djeca gotovo su lijepa — poput ove djevojčice.
 »Babs se smijala«, rekao sam tiho Ruth.
»Naravno«, odvratila je isto tako tiho. »Sada je među djecom. Čut ćeš
još češće kako se smije.«
»I odgovorila je njemački.«
»Uvijek će odgovarati njemački ako joj se obrate na njemačkom. To joj
je materinji jezik. U ovoj školi su samo njemačka djeca.«
»Rekao mi je to i rektor«, odgovorio sam.
Zbog tog rektora — zvao se doktor Hallein — morao sam biti u
Nürnbergu još u petak prošlog tjedna.
Rektor Heinz Hallein, upravitelj škole što ju je Babs sada trebala
pohađati, bio je u petak i još u subotu pred Duhove ovdje u Nürnbergu, u
bolnici Sv. Sofije, da bi odlučio može li prihvatiti Babs. Razgovarao je s
njom, postavljao joj pitanja, zadao joj nekoliko vrlo laganih zadataka i
potom dugo razgovarao s Ruth. Ona je očito imala vrlo bliske veze sa školom
doktora Halleina. Morao sam pokazati svoj lažni pasoš i potpisati različite
izjave, npr. i takvu koja me ovlašćuje punopravnim Babsinim skrbnikom.
Podatke je potvrdila Ruth.
Cestom je pristizao vrlo velik, moderan plavi autobus. Istodobno se iza
ugla gostionice pojavi neki muškarac, koji je izgledao kao kakav mali
namještenik. Gurao je pred sobom sklopiva kolica. U njima je, vezan sjedio
dvanaestogodišnji dječak, šaroliko odjeven, kao i sva ostala djeca, školska
torba visjela mu je oko vrata. Neprestano je drhtao. Lice mu je bilo
bezizražajno, a oči uprte u prazno. Noge su mu se klatile. Tamo, amo. Tamo,
amo. Tamo, amo. Autobus se približio, zatrubio, usporio vožnju i stao.
Komprimirani je zrak zapištao kad su se prednja vrata otvorila. Bio je to nov
autobus, još gotovo prazan. U njemu je sjedilo samo šestoro djece. Ugledao
sam još i dva mlada muškarca i vozača, diva od čovjeka u zelenoj pletenoj
vesti s rožnatim dugmetima; uzviknuo je smiješeći se: »Evo vas, svi ste na
okupu!«
»Striko Willi, striko Willi!« vikale su obje djevojčice, a jedan od
dječaka nešto je frfljao. Drugi dječak u kolicima nije rekao ništa. Dvojica
mladih muškaraca u kutama iskočila su na ulicu. Jedan od njih bio je vrlo
snažan, a drugi mršav. Onaj prvi imao je gustu, kratko podrezanu bradu.
Obojica su se smiješila djeci i gotovo se familijarno s njima pozdravljala.
Vidio sam kako se od zida otisnuo ovaj stari momak s licem pijanice i
doklatio se bliže. Još je uvijek bio naliven. Ili već ponovno. Muškarci su
podigli obje djevojčice u autobus, tamo ih je prihvatio vozač i posjeo na
prazna mjesta — njih je bilo dovoljno. Tada je jedan od muškaraca podigao
iz kolica dječaka koji se neprekidno ljuljao i jedva da je mogao govoriti. Tog
se trenutka uspravio stari pijanica i povikao: »Naprijed, samo naprijed! Bus
ne čeka! Neka uđu svi idioti!« Skamenio sam se. Odrasli i Ruth namjerno su
se pravili kao da uopće ništa nisu čuli. Pijanac se glasno smijao, više nego
zadovoljan svojim djelom okrenuo se i pritom zamalo što nije pao, te
oteturao iza ugla gostionice. Oba mlada muškarca zajedno su podigla iz
kolica očito uzetog dječaka. Mislio sam da će ga biti teško unijeti u autobus,
ali dvojica muškaraca radila su to iz dana u dan i sve je išlo vrlo brzo i činilo
se vrlo jednostavnim. Pomogao je i snažni vozač.
Dok su unosili uzetog dječaka pristupio sam, iako me Ruth htjela
spriječiti, obuzet srdžbom, jednoj ženi: »Ispričavam se što se miješam. Niste
li čuli što je onaj pijani momak tamo vikao?«
»Da, naravno.«
»I vi to dopuštate? Svi vi to dopuštate!?«
Za vrijeme slijedećeg dijaloga uzeti je dječak unesen u autobus,
smješten na posebno sjedište gdje su ga dvojica muškaraca tako vezali da ne
bi mogao skliznuti.
»Dopuštamo! Moj dragi gospodine«, rekla je žena.
»To je Schikora. Najveći pijanica nadaleko i široko. Svako jutro stoji
ovdje, i ljeti i zimi i uzvikuje uvijek isto«, rekla je druga žena. »Morate nešto
protiv toga poduzeti«, viknuo sam. Četvero odraslih su me pogledali. Onda
je ona druga žena rekla: »Gledajte, gospodine ...«
»Norton.«
»... gospodine Norton, kažete da moramo nešto poduzeti. Kako dugo je
vaša mala bolesna? Nije dugo, hm?«
»Ne nije dugo«, odgovorio sam.
»Naša su djeca već vrlo dugo bolesna. Moje od rođenja. Znate: nitko od
nas više nema snage da bilo što poduzme. Nemamo više snage, nimalo!«
»Ali...«
»Vi to ne možete razumjeti«, reče muškarac sklapajući moderna kolica
i pružajući ih vozaču u kolima.
»Hvala, gospodine Hausmeier. Još to ne možete razumjeti. Doći će i to.
Ah, bože, kad ne bi bilo ničega goreg na ovome svijetu od ovakvih starih
budala, tih pijanih ...«
Prekinuo ga je vozač, koji je upravo primijetio Ruth. »Gospođo doktor!
Dobro jutro!«
»Dobro jutro. I mi idemo s vama. Ovo je gospodin Norton i njegova
mala Babs. Pratim ih oboje, prvi put.«
 »Drago mi je, gospodine Norton«, rekao je vozač i stegao mi ruku.
Pomislio sam da će mi polomiti kosti. »Dođi Babs!« Gurnuo sam je pred
sebe i on je podigne u kola. Pustio sam Ruth da uđe prva, ja sam ušao za
njom. Čim smo ušli, sklopila su se pišteći prednja ulazna vrata.
»Sjest ćemo otraga«, rekla je Ruth kad je snažni autobus krenuo. Vodila
je Babs. Odrasli koji su ostali, mahali su, a djeca su im odmahivala, čak i
uzeti dječak. »Doći će još mnogo djece«, rekla je Ruth. Tada smo sjeli na
zadnja sjedala u autobusu. Babs je sjela između nas a ja sam njezin kovčeg
stavio među svoje noge. Momci iz autobusa razgovarali su s djecom,
dodavali im lutke, lopte ili čegrtaljke iz prtljažnika. Sva su se djeca
međusobno poznavala. Odmah su počela razgovarati, za mene
nerazumljivim jezikom, ali se čini da su se međusobno dobro
sporazumijevala. Iznenada su se sva djeca stala smijati nečemu što je izvalio
jedan od momaka. Od tog trena nije prestajao smijeh, vika i neopterećena
veselost. Babs se, također, iznenada stala smijati, iako — to je sigurno —
nije čula što je rekao onaj mladić.
Ostala se djeca znatiželjno okrenuše k njoj, smijući se i domahujući.
Babs im je uzvraćala. Ruth se smiješila. I ja sam se smiješio. Bus je brzo
vozio u otvorenu prirodu. Sunce se izdiglo već visoko iznad njiva i livada
svježe trave. U daljini sam ugledao rub šume i jarko zeleno lišće. Vidio sam
divlje cvijeće u cvatu. Sunce je tako blještalo da sam morao oči zakloniti
rukom.
»Kakvi su to mladi ljudi?« upitao sam Ruth.
»To su oni što odbijaju služiti vojni rok«, rekla je. »Ne, čekaj, sada se
to drukčije kaže, radnici u rezervnim službama, čini mi se.«
 2

Slijedećeg sata autobus je vozio uzduž i poprijeko poljskim putovima,

šumskim puteljcima, pravim cestama, kroz mala sela, uvijek se opet
zaustavljajući. Nemoguće je opisati kakve je sve zaobilaske poduzimao
vozač da bi negdje, katkad u potpunoj osami, pokupio neko dijete koje je
čekalo u kolicima, u pratnji neke starice. Momci su podigli djevojčicu —
bila je uzeta — pomogao je i vozač. Kolica su složili, a djevojčicu, koju su
djeca pozdravila veselim uzvicima, vezali su na posebno oblikovano
sjedište, kao i ranije onoga dječaka. Autobus je već kretao dalje. Bila je to
bez sumnje, točno proračunata, već odavno uhodana putanja.
Zavoj za zavojem. Silazilo bi se sa ceste kada bi se to najmanje
očekivalo. Puteljcima kroz polja crne zemlje, beskrajnim livadama posutim
žutim cvijećem, kroz tamne šume, i tako možda deset minuta do slijedeće
stanice. Neko naselje u nizu. Otac i majka sa sitnom djevojčicom, koja je
poduprta dvjema štakama stajala uspravno. Veseli pozdravi. Djevojčica je
podignuta u autobus.
»Danas poslije podne u četiri i pedeset, gospodine Hausmeir?« upitao
je otac.
»U 4 i 50 danas poslije podne vraćam vam vašu Agnes«, odgovorio je
vozač.
»Ima pismo u torbi! Predajte ga, gospodine Hausmeier! Agnes može
reći dvije nove riječi!« doviknula je majka. »Agnes! To je divno, opet dvije
nove riječi! Koje?« Agnes je govorila vrlo polako, s mnogo napora, svi su
napeto slušali: miiir, že ... lje ... — zni... ca.«
Vozač je zagrlio djevojčicu.
»Željeznica, mir!« uzviknuo je.
Agneza se sva ozarila. Jedan od dvojice muškaraca odnio ju je na
slobodno mjesto, a drugi za njom nosio njezine štake. Autobus je vozio dalje.
Usprkos remenju, dječak kojeg su prvog unijeli u autobus, skliznuo je sa
sjedišta. Jedan od momaka požurio je k njemu, nešto mu govorio i smijao
se. Uspravio ga je i pritegao remenje.
Autobus kao da je vozio nekim nevidljivim labirintom. Bilo je proljeće,
osunčano proljeće na selu. Velika sela. Mala sela. Stop. Neki veliki dječak
stajao je kraj telefonske govornice i držao za ruku malog dječaka. Onaj veliki
ugurao je malog u autobus. Mali je bio djelomično uzet, jedan od dvojice
momaka vodio ga je pred sobom korak po korak. Obojica su bili veseli.
Ponovni ’halo’ u autobusu.
»Bože moj!« rekao sam, »kamo nas vodiš?«
»Vidjet ćeš, vidjet ćeš«, rekla je Ruth.
»Već vidim«, dodao sam. »U neki drugi svijet...«
»Ne«, odgovorila je. »Ne, Phil. Ni u kakav drugi. Postoji samo jedan
jedini svijet u kojem svi mi moramo živjeti.« Novo selo. Stop! Pred crkvom
je stajala vrlo mala djevojčica u crvenom kaputiću i crvenoj kapici. Izgledala
je kao
Crvenkapica. Sve je za mene ionako sve više stalo nalikovati bajci —
ali je takvo trebalo ostati još samo kratko vrijeme. Autobus je jurio dalje.
Opet je stao. Nova djeca. I dalje je jurio autobus.
»Vozimo se kući, zar ne?« upitala je iznenada Babs. Pogledala me je.
Pogledao sam Ruth.
»Da«, rekla je Ruth, »sada se vozimo kući.«
Jedna je skupina djevojčica stala pjevati. Nisam razumio ni riječi.
Mnoga su djeca u ovom autobusu imala govorne mane, čak vrlo izražajne,
ali su sva počela pjevati u taktu. I smijala su se.
Smijala su se...
Pretjecao nas je neki mercedes.
Pored vozača sjedila je djevojčica vezana remenjem. Pogledala je
prema nama, prepoznala Ruth, i žustro joj mahnula. Na moje čuđenje, Babs
se iznenada podigla i domahivala kao i Ruth. Dijete u mercedesu se smijalo.
»Tko?« pitala je Babs.
»To je Jackie.«
»I ona u školu?«
»Uskoro ćeš je vidjeti.«
»Ja, Jackie imam rado.«
»Mislim, da i ona tebe voli«, odgovorila je Ruth. A meni dometnu preko
Babsine glave: »Mongoloid. Svako jutro je doprema vozač njezina oca i
svake je večeri vraća. Rekla sam ti, da toga ima posvuda. Seljaci, generalni
direktori, radnici i umjetnici. Najsiromašnijem i najbogatijem djetetu može
se to dogoditi... i događa se.«
»A ovaj autobus?«
»Škola je trajno unajmila više takvih autobusa. Jedan od njih je
vlasništvo škole. Autobusi voze po određenim sabiralištima i skupljaju djecu
iz cijelog okruga, svu koja idu u ovu školu. Isto tako ih i vraćaju. Mnogi
očevi dovoze djecu vlastitim kolima. I ostali bi tako činili, ali nemaju
vremena jer već u osam sati moraju biti na poslu. U gradu mnoga djeca žive
u starim zgradama. Tamo nema liftova. Ako neko dijete ne može hodati,
mora ga se nositi po stepenicama, dolje i gore.«
»Tko to radi?«
»Škola ima ugovor s nekoliko taksija. Oni uzimaju djecu i voze ih do
autobusne stanice, a poslije podne obrnuto.« »Nije li to suludo skupo?«
Ruth se smijala neveselo: »I te kako! Sve što se ovdje događa suludo je
skupo.«
»Ali odakle novac?«
»U principu ova je škola bankrotirala od dana od kad je počela raditi,
ali ipak i dalje radi.«
Ruth se smiješila. Babs se isto tako smiješila. Pogladio sam Babs.
Privinula se uza me.
»Učinio si to prvi put«, rekla je tiho Ruth.
»Što?«
»Ti znaš što.«
»Da«, dodao sam beskrajno iznenađen samim sobom. »Točno. Prvi sam
put to učinio. I to baš sada.«
»Ne, baš sada, nego, naravno sada«, dodala je Ruth.
Vozili smo se kroz gustu šumu. Na rubu ceste projurila je žuta ploča s
natpisom. Pročitao sam:

HEROLDSHEID

Neposredno iza toga ugledao sam vrlo uski puteljak, koji je skretao
udesno. Autobus je ušao u oštru krivinu. Grane drveća udarale su po njegovu
krovu dok je skretao uskim putem što se strmo spuštao. Kod odvojka
ugledao sam neuglednu ploču neku vrstu putokaza s ovim natpisom:

SPECIJALNA ŠKOLA HEROLDSHEID

Gledao sam kroz prednji prozor: vozili smo se prema široko otvorenoj
kapiji od kovanog željeza. Desno i lijevo od nje rasle su stare jele; šuma je
ovdje bila gusta i tamna. Iza otvorene kapije ugledao sam dvorište posuto
bijelim šljunkom, okupano suncem i u njemu tri autobusa poput ovog našeg
i jedan manji. Mnogo odraslih i mnogo djece koja su izlazila iz autobusa ili
su ih nosili. Iza dvorišta vidio sam mali bijelo okrečeni dvorac. Ili, u
najmanju ruku kuću koja je izgledala kao dvorac, građen u stilu oko god.
1910.
»Zaista lijepa škola, ima li se na umu da je neprestano bankrot«, rekao
sam.
»Kad bih samo znao kako smo ovu kuću dobili!«
Autobus se zaustavio među ostalima. I kod nas su iznosili djecu,
podizali, podupirali. Mnoga su izišla i sama. Vidio sam otprilike
osamdesetoro djece i dvadesetoro odraslih. Vladala je velika graja. Odrasli
su pričali s djecom, djeca su se smijala i vrištala, kolica sa uzetima gurana
su u unutrašnjost bijelog dvorca iza kojega sam ugledao livadu. Vozači su
pomagali gdje god su stigli. Odrasli su bili jednostavno odjeveni. Primijetio
sam da nitko ne nosi bijeli liječnički ili bolnički ogrtač. Prišao nam je neki
još poprilično mlad čovjek, prijazna lica i guste crne, unatrag začešljane
kose. Poznavao sam ga. Bio je to upravitelj posebne škole Heroldsheid koji
je Babs ispitivao u Nürnbergu, doktor Heinz Hallein. Najprije je pozdravio
Babs, i to tako da se spustio na koljena i stisnuo joj ruku.
»Kako je lijepo da si došla«, rekao je. »Svi ti se veselimo i sigurno će
ti se svidjeti kod nas. Srdačne čestitke za tvoj rođendan, Babs.«
»Ali ja uopće ne ...«
»O, da«, dodao je rektor Hallein. »Ovdje je tako: dan kada neko dijete
dođe k nama njegov je rođendan.«
»Ja imam još jedan drugi«, rekla je Babs, naslonivši se na mene zbog
svoje lakše uzetosti i smiješeći se rektoru. Kroz naočale za škiljave ...
»Onda imaš, dakle, dva! Svako dijete ovdje ima dva rođendana«, rekao
je doktor Hallein. »Sa svojim drugim rođendanom možeš činiti što god želiš,
ali svoj školski rođendan slavit ćeš ovdje.«
»Kada?« upitala je Babs uzbuđeno.
»Kasnije. U međuvremenu dobit ćeš dar.« Hallein je pružio Babs veliku
papirnatu vrećicu punu bombona, oraha, čokolade i voća.
Babs nije ništa rekla.
»Čekaj«, rekao sam, »ja ću ti držati vrećicu, preteška je za tebe.«
»Sigurno ćeš ostati ovdje, kod mene?«
»Posve sigurno«, odgovorio sam i primijetio kako su se vozači popeli u
svoje autobuse i smjestili za upravljače, spretno, poput artista okrenuli svoja
čudovišta i odvezli se. Mali je autobus ostao. Pročitao sam natpis na
njegovoj prednjoj lijevoj strani:
 POKLON
AKCIJA BRIGE ZA DIJETE
DRUGI PROGRAM NJEMAČKE TV

Mnoga djeca i odrasli, mlade žene i muškarci nestali su u bijelom

dvorcu.
Uplašio me zvuk razbijenog stakla.
Velike krhotine pale su na šljunak s jednog prozora u prizemlju. Za
trenutak sam ugledao iscereno lice nekog dječaka kojega je neka žena
odvlačila u stranu.
»Sve tebi za dobrodošlicu«, rekao je Hallein smijući se dok se
uspravljao. »Bio je to Otto.«
»Ali... ali... prozor razbijen ...« rekla je Babs.
»Da«, odgovori Hallein, »i to Otto katkada čini. Druga djeca također.
Kod nas se razbije mnogo prozora. I stolova i stolica, i kreveta i posuđa i što
ja znam čega sve ne.« Potom se obrati meni: »To su napadaji razarajućeg
bijesa i agresije«, slegnuo je ramenima i tiho dodao: »Sve je to velika kušnja
strpljenja za sve suradnike. Mi ne želimo čistunsku školu, neka samo vlada
nered. Ali potom valja odmah opet uspostaviti red. To je teško jer mnoga
naša djeca nesvjesno, a i svjesno, dakako razaraju, mnogo igračaka,
pomagala za učenje, što god vam drago. Imamo domara, on će danas
popraviti prozor. Staklo je na žalost, upravo sada, skupo.« »Razbijaju li
djeca često prozore?«
»Gospodine Norton«, rekao je doktor Hallein, »maksimum dnevno
razbijenih prozora od početka rada škole, je četrdeset što ih je razbio jedan
jedini dječak.«
»Govorite to gotovo s ponosom.«
»I jesam ponosan«, odgovorio je doktor Hallein, »to je zato što smo mu
toga dana dopustili da se izdivlja do mile volje; došlo je do prekretnice u
njegovom životu.«
Do tada je tekst bio otipkan. List je bio zataknut u pisaći stroj, što je
ležao preda mnom na stolu, stroj koji me je od danas uvijek nanovo tjerao u
ludilo. Zaplitale bi se tipke, slova h i r uvijek bi se nalazila previsoko, kod
slova i tipka bi ostala visjeti te bi je morao vraćati prstima, prsti bi mi tada
bili sve prljaviji i pisma što bi ih pisao, također. Zadnjih sam dana napisao
najmanje stotinu pisama, liječnicima, vlastima, roditeljima. Odlazio sam u
urede i k roditeljima, bilo me je posvuda. Sjedio sam gô do pojasa, bilo je
veoma vruće, u maloj sobici u drugom katu, bijelo obojene SPECIJALNE
ŠKOLE HEROLDSHEID. Bilo je gotovo podne. Radio sam do pola devet,
kao i svakog dana, neki put do kasno uvečer. Žao mi je, gospodine suče, ako
sam vas uplašio. Niste se zabunili. Doista sam radio. Započelo je to još u
Madridu, na malo. Sada je posao postao težak. Bio je to moj dvostruki život!
Uvijek sam iznova daleko putovao, najčešće u Madrid. Poslovi na filmu
KRUG KREDOM bili su u punom zamahu. Imao sam dvije žene. Jednu koja
me je izdržavala, i drugu koju sam volio. Imao sam i dijete. Očigledno, moj
je razvoj bio nevjerojatan, da ne kažem nepošteno paradoksalan. Plejboj ima
svoju plejbojsku filozofiju, zar ne? Imao sam je cijeloga života. A sada...
Gledajući kroz prozor svog malog ureda — a to sam činio svako malo —
mogao sam vidjeti Babs na livadi iza kuće. S njezina dva prijatelja. Bili su
to mala mongoloidna djevojčica Jackie koja nas je tada prvog dana prestigla
u očevu mercedesu, privezana o sjedište pored vozača — mala Jackie, tako
nježna, tako lijepa. Dječak je bio onaj uzeti koji se s nama vozio onog prvog
jutra i koji je neprestano klizio sa sjedišta — zvao se Alojz — njegov je otac
bio mali namještenik u maloj filijali jedne velike
 3

Heroldsheid, 24. kolovoza 1972.

POTVRDA
o primjeni - udruživanja, saveza osoba i količine imetka - opisanih u
paragrafu 4, odi. 1, red 6 Zakona o udruženjima.

Do tada je tekst bio otipkan. List je bio zataknut u pisaći stroj, što je ležao
preda mnom na stolu, stroj koji me je od danas uvijek nanovo tjerao u ludilo.
Zaplitale bi se tipke, slova h i r uvijek bi se nalazila previsoko, kod slova i tipka bi
ostala visjeti te bi je morao vraćati prstima, prsti bi mi tada bili sve prljaviji i pisma
što bi ih pisao, također. Zadnjih sam dana napisao najmanje stotinu pisama,
liječnioima, vlastima, roditeljima. Odlazio sam u urede i k roditeljima, bilo me je
posvuda. Sjedio sam go do pojasa, bilo je veoma vruće, u maloj sobici u drugom
katu, bijelo obojene SPECIJALNE ŠKOLE HEROLDSHEID. Bilo je gotovo
podne. Radio sam do pola devet, kao i svakog dana, neki put do kasno uvečer. Žao
mi je, gospodine suče, ako sam vas uplašio. Niste se zabunili. Doista sam radio.
Započelo je to još u Madridu, na malo. Sada je posao postao težak. Bio je to moj
dvostruki život! Uvijek sam iznova daleko putovao, najčešće u Madrid. Poslovi na
filmu KRUG KREDOM bili su u punom zamahu. Imao sam dvije žene. Jednu koja
me je izdržavala, i drugu koju sam volio. Imao sam i dijete. Očigledno, moj je
razvoj bio nevjerojatan, da ne kažem nepošteno paradoksalan. Plej- boj ima svoju
plejbojsku filozofiju, zar ne? Imao sam je cijeloga života. A sada... Gledajući kroz
prozor svog malog ureda — a to sam činio svako malo — mogao sam vidjeti Babs
na livadi iza kuće. S njezina dva prijatelja. Bili su to mala mongoloidna djevojčica
Jackie koja nas je tada prvog dana prestigla u očevu mercedesu, privezana o sjedište
pored vozača — mala Jackie, tako nježna, tako lijepa. Dječak je bio onaj uzeti koji
se s nama vozio onog prvog jutra i koji je neprestano klizio sa sjedišta — zvao se
Alojz — njegov je otac bio mali namještenik u maloj filijali jedne velike banke.
Alojz, trinaestogodišnjak, neće nikada ozdraviti, to je bilo izvjesno i to su
znali njegovi roditelji. Bio je neizlječivo bolestan.
Babs sa svojim naočalama za škiljave, hramajući, još uvijek, gurala je
Alojza u njegovim kolicima po travi. Pritom ju je podupirala Jackie, jer je
Babs još hodala vrlo nesigurno. Jackie je mogla ispravno hodati. Djeca su
jedno drugome pomagala, čuo sam kako se njih troje smiju. Bilo je ljeto,
pravo zrelo ljeto. Bilo je vruće, tako vruće. Ponovno sam pogledao troje
djece. Onda sam opet pisao. Pritom sam glasno kleo: »O, nebesa, ovaj
bijedni prljavi stroj!«
 1. Gospodin Walter Kleinheit, Nürnberg, Salomeatrasse 234 - divno, h
visoko, r visoko, tipku povlačim prstima i prljam ih još više - Specijalnoj
je Školi Heroldsheid 20. kolovoza 1972. poslao iznos od DM 1,200.-
(slovima: tisuću i dvije stotine maraka) u svrhu produljenja skrbi za svoju
štićenicu Heidi Metzler...

»Prljavi stroj! Sve je isprljano!« neprekidno sam kleo. Hops! Babs

umalo što nije pala htijući brže pogurati kolica, Jackie je spriječila nesreću.
Osjetio sam kako mi srce brže kuca. Čudnovato. Kuca mi srce ...
Uvukao sam formular u pisaću mašinu. Slijedeći reci srećom su već bili
ispisani. Svejedno. I dalje sam glasno bjesnio. »Tražim ispravan stroj! Kako
samo izgledaju ova pisma, najvažnija što ih šaljemo!?«
To mora Hallein vidjeti! I hoće. On uviđa sve što je razumno. U
njegovoj su sobi zidovi prekriveni šarenim slikama što su ih naslikala djeca.
Na njegovom je pisaćem stolu stajao okvir. U njemu je, na komadiću papira
bilo ispisano tipkanim slovima:

KADA BI ČOVJEK IMAO TOLIKO RAZUMA

KOLIKO IMA PAMETI, BILO BI SVE
MNOGO JEDNOSTAVNIJE.

Dobra rečenica. Izgovorio ju je nobelovac, profesor doktor Linus

Pauling. To je, zar ne, jedan od one trojice nobelovaca, gospodine suče, koji
su tražili da se aktivna eutanazija za sve slučajeve neizlječivih bolesnika ili
duševno oboljelih ljudi i djece konačno proglasi zakonom. Malko ludo da
takva što traži jedan nobelovac. Isto je tako ludo da je rektor Hallein tu
izreku dao uokviriti i staviti na svoj pisaći stol, zar ne? Ali ovaj je svijet u
kojem živimo ionako lud. To sam saznao zadnjih mjeseci. Idemo dalje!
Gospodin Walter Kleinheit iz Salomestrasse u Niimbergu, preuzeo je
dvije godine pokroviteljstvo nad spastičkim djetetom Heidi Metzler (15
godina). Vidio sam kako je dvoje ljudi prije jedan sat dovezlo Heidi iz
dvorane za tjelovježbu što se nalazila iza škole. Sama se nije mogla kretati.
U dvorani za vježbu Monika, jedna od dviju gimnastičarki za bolesnu djecu,
vježbala je s Heidi na lopti za spastičare, kao i svakog dana. Heidi je ovdje
već četiri godine. Već četiri godine vježba na lopti za spastičare. Prije tri
godine činilo se kao da se njezino stanje nešto popravlja. Bila je to samo
varka. Nije se nimalo poboljšalo za te četiri godine. Morali su s Heidi i dalje
dnevno vježbati. Možda se poboljša u slijedeće četiri godine. Ili za šest
godina. Možda i nikada. Bio sam danas dekoncentriran.
Bilo je mnogo pošte na koju je trebalo odgovoriti. Konačno, ovdje sam
bio stalno namješten i dobivao plaću. (Nakon svih odbitaka 824,50 DM na
ruku te besplatan stan i hrana.)
Dakle, idemo dalje! Upravo je vrijeme ručku pa moram pomoći u
blagovaonici.
Gospodin Walter Kleinheit (povrtlarstvo na veliko) tražio je potvrdu jer
je iznos poklonjen njegovoj štićenici Heidi (koju nikada nije vidio i
vjerojatno i neće vidjeti) po mogućnosti želio odbiti od poreza, što je i mogao
— imali smo o tome čak i bilješku:

2. Potvrdom Financijskog Ureda NUrnberg za udruženja, od 5. travnja

1971« odlomak br. 53/5320 naša je djelatnost na zbrinjavanje duševno i
tjelesno oštećenih osoba, privremeno
(privremeno barem! Prije 5. travnja 1971. nismo bili mi to, a kada kažem
»mi«, mislim na 'Specijalnu školu Heroldsheid’ u kojoj sada radim, a ovdje
je stvar s dobrovoljnim skrbništvima o kojima smo bili tako ovisni, bila
vrlo jadna!) priznata kao dobrotvorna djelatnost od opće važnosti a
prema 4» odi. 1, br. 6, Zakona o udruživanju osoba ili imovinskim
masama.

»Od opće važnosti...«

Buljio sam u tu izreku što sam je upravo bio pročitao i nečega se sjetio.
Otkada sam opet bio u Njemačkoj počeo sam se zanimati za ovu zemlju.
Uvečer i noću vrlo sam mnogo čitao.
Bilo je i drugih slično kategoriziranih ustanova. Na primjer,
nacionalističko »Kulturno udruženje evropskog duha« u Lochhamu, Gornja
Bavarska, ili »Državno i privredno-političko društvo« gospodina Huga
Wellemsa, ranije voditelja »Državne propagande« u Kownu (Litva). Takva
su društva, također, proglašavana ’od opće važnosti’ — kao što je nakon
dugog natezanja i 'privremeno proglašena' Specijalna škola Heroldsheid!
Nadam se, moj gospodine suče, da ste shvatili nešto o načinu na koji se taj
predikat dijeli u SR Njemačkoj. Doista se nadam. Jer ja to ne razumijem.

3. Potvrđujemo da ćemo doznačeni prilog upotrijebiti samo u zakonom

određenu svrhu, tj. samo u svrhu odgoja i izobrazbe duševno i tjelesno
oštećenih osoba; da gore opisana svrha, između ostalih pripada onima
 koje se prema br. 5 popisa u prilogu 7 o smjernicama poreza na prihod
priznaje osobito vrijednim...

(Kakav njemački jezik! Ali tako je pisalo, a Ured za financije je tražio

točno takvu formulaciju!)
Neko je zvono zvonilo. Počeo je ručak. Na redu je bila prva smjena,
Babs među njima. Za pola sata dolazi druga smjena. 81 dijete, moj
gospodine suče! Ne možeš hraniti sve odjednom. Troje malenih tu dolje na
livadi, spoticalo se, šepesalo prema zgradi. Kolica su opasno poskakivala.
Babs je pogledavala prema meni, znala je gdje sam i mogla me je vidjeti.
Mahala mi je.
I ja sam mahao njoj i smijao se vidjevši njezino iscereno lice sa strašnim
naočalama, taj jedan snopić čovjeka, nekoć »Najveće malo sunašce svijeta«
i doviknuo joj: »Dolazim odmah dolje, Babs!« I još sam tipkao:

Za vaše razumijevanje i vašu pomoć, vrlo poštovani gospođine

KLeinheit, zahvaljujemo'vam srdačno, također u ime naših bolesnika.
.SPECIJALNA ŠKOLA HEROLDSHEID
Za Predstojnika
u.z.

Tada sam izvukao formular iz pisaćeg stroja i potpisao velikim zlatnim

naliv-perom što mi ga je jednom poklonila Silvija: u. z.: Philip Norton.
 4

Juha s tjesteninom u obliku slova, povrće, krumpir, meso i svježa salata,

poslije toga pudinzi različitih vrsta, djeca su mogla birati. Odrasli, također.
Odrasli su jeli kasnije, poslije druge smjene, jer mnoga djeca nisu bila u
stanju jesti sama pa su ih hranili. Za sve je bilo mnogo posla. Sva su djeca,
osim nekih iznimaka, bila pri apetitu. Osobito Babs. Šepesala je prema meni
kad sam ušao u blagovaonicu, smijala se, oči su joj sjale od radosti. Nije bilo
tako u početku, ali sad je Babs sjela, našla je svoje male prijatelje. Bila je
upravo u svom 'dobrom razdoblju’. Bilo je kod nje i 'loših razdoblja’.
Smjenjivala su se dobra i loša i u početku sam mislio da to neću izdržati.
Vidio sam, međutim, da su i ostali odrasli izdržali, strpljivo, prijateljski i
opet strpljivo. Često sam bio zdvojan, jedini među odraslima. Odrasli su
ovdje bili sama strpljivost. Znali su ono što sam i ja u međuvremenu naučio:
iza svakog poboljšanja slijedio je nazadak. Ali kad dođe do poboljšanja, svi
se raduju, ali su isto tako svi znali, a sada znam i ja: bilo kada opet će doći
'loše razdoblje’.
»Desert«, rekla je Babs. Još uvijek je vrlo loše govorila. »Puding,
čokolada, malina, vanilija.«
»Što ćeš ti?«
»Sva tri«, rekla je Babs.
Podigao sam je, ali se ona stala koprcati.
»Što ti je?«
»Moram natrag. Pomoći Alojzu.« Odšepesala je. Alojz, dijete u
kolicima, uzeti dječak. Već mnogo tjedana, osim kada je Babs imala svoja
’loša razdoblja’, hranile su Jackie i Babs sina onog malog namještenika iz
male filijale jedne velike banke, činile su to stojeći, s ljubavlju i oprezno.
Cijelo su mu se vrijeme pritom smiješile, i Alojz se smijao, mljackao je,
pokušavao gutati, i gutao. Prije nekoliko mjeseci morali su još hraniti i Babs.
Prije nekoliko mjeseci... često sam se osjećao u tom Heroldsheidu kao
Guliver u carstvu patuljaka. Da biste mogli stvoriti predodžbu, gospodine
suče; ovdje je veliki dio kuće bio i namješten kao za patuljke, naime za djecu.
Izuzevši mjesta za odrasle bolesnike, i ova je blagovaonica izgledala kao
blagovaonica za patuljke. Niski stolovi, niske stolice, mali jedaći pribor.
Nije bilo tako samo u blagovaonici — bilo je tako i u hodniku, vješalice s
kukama za odlaganje odjeće bile su vrlo niske. U proljeće, kada sam stigao
ovamo, bilo je na ovim vješalicama mnogo šarenih kaputića, ogrtača i kapa.
Većina vrata nije imala kvaka. A kvake koje su ovdje već bile od prije,
postavljene su vrlo nisko. Umivaonici u kupaonici bili su pričvršćeni mnogo
niže nego što je uobičajeno, tako da su djeca mogla stati uz njih — sama ili
uz tuđu pomoć. Isto je vrijedilo i za zahode. I ovdje je sve bilo niže i manje.
Tako i u spavaonicama. Poslije ručka sva su djeca išla u krevet i spavala
jedan do dva sata. Prijepodne ih je potpuno iscrpio te su, uz neke iznimke,
odmah zaspala u malim krevetima sličnim onima iz bajke o sedam patuljaka.
U učionici je sve bilo tako napravljeno da su djeca mogla udobno sjediti a
da sve što moraju uzimati bude nadohvat ruke. Školske ploče bile su
pričvršćene o zid vrlo nisko. Tamo gdje je bilo moguće, na pragovima su
bile postavljene kose daščice kako bi djeca u kolicima lakše mogla proći,
ako su već sama vozila svoja kolica. Bilo je mnogo učionica. Na vratima, u
normalnoj visini, postojali su okrugli prozorčići. Tako se djecu moglo
promatrati s hodnika a da ona ne primijete. Nakon podnevnog odmora
održavala bi se nastava još dva sata. Tada bi dolazili autobusi od ujutro i
odvozili djecu kućama. Jedno jedino dijete ostajalo je ovdje sa mnom još od
početka: Babs. Stanovali smo u vrlo maloj kućici nedaleko od škole, uz sam
rub šume. Ovdje je do našeg dolaska stanovao domar, koji je ujedno držao
satove iz tehničke nastave. Odmah su ga preselili u Heroldsheid te je sada
dolazio svakodnevno u školu, najmanjim mogućim modelom fiata, a uvečer
se vraćao kući. Rektor ga je upoznao s mojim 'slučajem’.
»Naravno«, rekao je domar. »Još danas ću preseliti. Odnijet ću ovih
nekoliko svojih prnja.« U Heroldsheidu je imao prijateljicu, koja će ga kako
je rekao odmah primiti. Taj domar i pazikuća zvao se Karl. Ne vjerujem da
je ovdje itko više volio djecu od Karla Wondre, a i djeca su voljela Karla
Wondru, koji je mogao sve, jednostavno sve!
/
»Poljubio je Babs!«
Okrenuo sam se. Preda mnom je stajala Ruth. Imala je na sebi lanenu
haljinu na cvjetiće i gladila me lagano po ruci. »Promatrala sam vas oboje,
Phil, i vrlo sam sretna zbog ovoga što sam vidjela. Kada je sve započelo —
prošle godine — tada si mrzio Babs, nazivao je bijednom krastačom,
proklinjao si svoju sudbinu koja te prisiljavala da se brineš za Babs — ne
protuslovi, znam da je tako, samo nikad nisam o tome govorila. Mogla sam
te razumjeti. Dok je Babs bila zdravi miljenik svijeta, ti si je neprestano
mrzio. Ona je tebe uvijek voljela. Sada, kad je Babs bolesna i bespomoćna,
i više uopće nije ljubimac svijeta, sad kad si preuzeo svu odgovornost za nju,
sada ...«, prekinula je.
Rekao sam tiho: »To je točno. Postoje dva bića na ovom svijetu, koja
volim. Babs i ...« dotakao sam je. Ustuknula je-
»Tu je Silvija«, rekla je Ruth.
»Da«, rekao sam. »Da, da, da. Kako će to ići dalje? Kao i do sada? Ta
samo smo ljudi!«
Šutjela je i gledala prema Babs, dok sam ja hranio jedno epileptično
dijete.
»Babs neprestano briše Alojzu usta ubrusom. Iza svakog zalogaja«,
rekla je Ruth. »Kada samo pomislim, u kakvom je stanju došla ovamo...«
»Ne, Babs«, rekao sam uzbuđeno. »Pitam kako će to ići dalje s nama!«
»Ne znam«, odgovorila je. »Ići će. Bit će dobro.« »Vjeruješ li u to?«
»Čvrsto vjerujem«, odgovorila je Ruth.
24. kolovoz 1972. bio je četvrtak. Svakog je četvrtka Ruth dolazila u
Specijalnu školu da bi pregledala djecu, propisala nove lijekove, i
dogovorila nove terapije. U učionici i u sobi za igru na zidu je obješena
ceduljica za svako dijete, s popisom lijekova što ih mora uzimati. Njih je
sastavila Ruth. Svaki je četvrtak za mene bio blagdan.
»Oh, Phil«, rekla je Ruth, »dovela sam jednog novinara iz Nurnberga.
On želi pisati o ovoj školi. Rekla sam mu da si ti čovjek s kojim valja
govoriti, na neki način zadužen za publicitet i da se tebi može obratiti.
Potreban nam je svaki mogući oblik potpore, pa bio to i novinski članak.
Mnogi ljudi će ga pročitati. Moraš razgovarati s tim čovjekom. On je pun
dobre volje, i molim te...«
Rektor Hallein žurno je dolazio prema nama.
»Gospodine Norton?«
»Da.«
»Telefonski poziv. Madrid!«
 5

Telefonska slušalica ležala je na pisaćem stolu doktora Halleina.

»Ovdje Philip Norton.«
»Vučiću! Moj najdraži vučiću. Kako je moja mala Babs danas?«
»Odakle govoriš, čarobnice?«
»Iz 'Castellana Hiltona’. Danas ne snimam. Jednostavno nisam mogla
čekati do tvog poziva navečer.«
Luksuzni apartman u »Castellana Hiltonu«, u Madridu. Ured rektora
Specijalne škole Heroldsheid blizu Nürnberga. Ovdje je mirisalo na klor i
druge stvari. Veliki prostor sa zahodima za patuljke nalazio se u blizini. To
su ipak dva svijeta. Ja sam Silvijin službenik i ništa više.
»Babs je dobro, čarobnice. Svi su upravo pri ručku.«
»Da li je agresivna faza u potpunosti prošla?«
»Potpuno i sasvim«, rekao sam i mislio: sada možemo čekati slijedeću!
»Ah, to je divno! Mi ovdje imamo još nešto više od dva mjeseca
snimanja, a onda se ide u Pireneje. Uskoro ću zatražiti dva slobodna dana i
doći ću vidjeti svoju Babs, poslije toliko vremena. Pomisao na taj susret me
drži, stalno mislim na to, inače bih bila doživjela slom. Dolazim k Babs! To
je moguće, zar ne?«
»Naravno, čarobnice.« Naravno da nije bilo moguće. »Naravno.«
»Kako su njezine oči?«
»Svakim danom sve bolje, čarobnice.« (laž!)
»Bože, hvala ti... A hramanje?«
»Svakodnevno gimnasticira, čarobnice. Hramanje se isto povlači.«
(laž!)
»I...«
Ispitivala je dalje.
A ja sam dalje lagao.
Lagao sam svakog dana. Babsino oštećenje mozga bilo je sada kao i
prije teško.
»Sve će biti dobro, sve će biti dobro, iako traje dugo.«
»Ali će sve biti dobro...«
»Da, nadajmo se, čarobnice.«
»Sigurno! Nemoj reći nadajmo se. Kada opet dolaziš u Madrid?«
»Slijedeći tjedan.«
 »Ah...«
»Što je?«
»Ne možeš doći ranije, znam. Ovdje kažemo da radiš po cijeloj
Španjolskoj, letiš okolo, radiš u Parizu, Los Angelesu. Bob uostalom svoj
posao radi sjajno! Svi vjeruju u priču da je on tvoj asistent budući da ti imaš
toliko posla s ovim mojim filmom i sa slijedećim filmom... ali barem jednom
tjedno moraš dva dana biti ovdje... inače će se još nešto posumnjati. Do sada
sve ide fantastično. Da li si vidio novo izdanje 'Timea’?«
»Ne, zašto?«
»Ja sam na naslovnoj stranici!«
Počela je glasnije govoriti!
»Meni je posvećena priča sa naslovne strane! I to kakva priča! Sjećaš
se vjerojatno kada su prije šest tjedana ovamo poslali tri reportera i
fotografa...!«
»Da.«
»Znaš, vučiću piše: NAJVEĆA I NJEZIN NAJVEĆI FILM.«
»Što?«
»Stoji na naslovnoj strani! A u tekstu se neprestano govori tome da sam
ja najveća glumica što ju je film imao, što ju je film ikada imao, s mnogo
mojih prekrasnih fotografija. tvojih. I Babsinih. Iz arhiva...«
»Sjajno...«
»Iz Rima se već najavio ’Oggi’. I 'Pariš Match’ iz Francuske. Kada
budeš dolazio ovamo, a pošto ionako moraš u 'Le Monde’ i moraš uzeti moj
avion, pođi onda u redakciju 'Pariš Matcha’ i dogovori termin. Iz Njemačke
je nazvao ’Stern’. Htjeli su odmah doći. Rod je to odgodio za kasnije. Ne
sve odjednom. Ne sve, rekao je. Ali najveći ilustrirani časopisi svijeta
moraju sada, dokle god snimamo KRUG KREDOM biti krcati, rekao je Rod.
Iako već samo na temelju članka u ’Timeu’, mogu tražiti svaki honorar i
svaki udio od zarade koji god želim.«
Vrtjelo mi se u glavi. U sobi rektora Halleina vidio sam obične igračke,
dječje knjige, ploče, kroz prozor sunčanu livadu. Morao sam se pomučiti da
bih razumio o čemu Silvija uopće govori. U početku je nisam uopće
razumio.
»Moraš svakako doći. I napraviti ovdje paklenski lom. I Bob to kaže.
On ne može. On je samo voditelj proizvodnje. Šef proizvodnje si ti, vučiću.«
»Lom?«
 »Budući da si tako malo ovdje, a nema ni Joea, sve više gadova vjeruje
da mogu raditi što ih je volja. Postaju drski, bezobrazni! Jučer sam ošamarila
Claudiju.«
»Tko ... tko je Claudija?«
»Ali, vučiću, pa ti je poznaješ! Glavna savjetnica za kostimografiju.
Odjeća što je na sebi ima Gruša dok se s djetetom skriva u palači a traže je
oklopnici...«
»Što je s odjećom?«
»Claudija ju je mijenjala na svoju ruku. Sada je predugačka. To je
četvrti put da ona čini tako nešto! Ta prokleta Claudija. Mrzi me!«
»Glupost.«
»Nije glupost! Rekla je to Carmen — Carmen Cruzeiro, mojoj dublerki,
znaš, ti si Carmen sam izabrao!«
»Da, sjećam se. Što tu nije bilo u redu?«
»Claudija je rekla da mrzi sve Amerikance. Ona je napola Talijanka, a
Talijani pak mrze Amerikance, zar ne?«
»Ne.«
»Samo šuti, ja to znam! I Carmen mi je to ispričala! A ja sam Njemica!
Glupa krava, kako ne shvaća!«
»Ona je najbolja kostimografkinja koju smo mogli dobiti, pogotovo za
povijesni film.«
»Može biti, ali je ipak glupa krava! Moraš je smlaviti, obećaj mi to, tako
sam se uzbudila da sam mislila da će mi srce iskočiti iz grudiju. Hoćeš li je
smlaviti?«
»Da.«
»I da Cavu?«
»Zašto njega?«
»I on je svinja! Despot! Tiranin! One velike stepenice u palači niz koje
se moram skotrljati... znaš ...«
»Znam.«
»Te proklete stepenice! Naredio je da se osam puta skotrljam niz njih.
Osam puta, vučiću! Bole me sve kosti! Prava je sreća što ništa nisam slomila.
Tri puta je pokušavao promijeniti knjigu snimanja. Bob je to spriječio. A
Bob je rekao da samo ti možeš zavesti trajniji red! Ovdje su svi postali zli.«
»To je zbog vrućine i dugotrajnog snimanja!«
»To je zbog mržnje! Oni me mrze! Što misliš, kako li će me tek danas
mrziti kad budu vidjeli 'Time’. Moraš ga odmah kupiti.«
 »Ovdje vani nema inozemnih novina. Ovo ovdje je samo jedno malo
mjestance, čarobnice!«
»Tada pošalji nekoga u Niimberg! Odmah! U Nürnbergu će se naći
'Time'. Odmah ćeš nekoga poslati?«
»Naravno, čarobnice. Moraš se smiriti. A uskoro ću i ja biti kod tebe,
čarobnice.«
Sad joj je glas postao umiljatiji.
»Jadni moj vučiću. Znam što misliš. Ali ne ide... ne ide... pokušali
smo... to je zbog filma, tada sam uvijek ovako... sjećaš se ... a sada je još i
moje zlato bolesno. Ako me voliš, razumjet ćeš me, vučiću. Ja sam žena,
biće koje osjeća, a ne komad mesa.«
»Razumijem sve«, rekao sam.
U stvari, Silvija i ja nismo ni jedan jedini puta zajedno spavali otkako
se vratila s klinike Delamare. Najprije je bilo velikih osjećaja krivnje. Potom
uzbuđenje zbog novog filma. Ali nije film bio kriv, to sam znao. Bili su to,
još uvijek, osjećaji krivnje kod nas oboje. Da, kod nas oboje.
Dakle, dobro, nismo više spavali zajedno. Ali smo se beskonačno
voljeli, zar ne, to je morao vidjeti svaki reporter, svaki fotograf, to je vidio
cijeli svijet, na TV, u tjednim pregledima, na naslovnim stranicama
ilustriranih časopisa.
Silvija je govorila dalje, ja više nisam slušao. Nije me zanimalo na koga
se tužila. I Ruth ima skrupula, kao i ja, mislio sam. Dakle, spavat ću s
Carmen. Jer konačno nema smisla da na kraju još pošandrcam. Previše toga
konačno ovisi o meni. A Carmen je uvijek spremna, to znam. Bila je to i do
sada, svaki put kada bih dolazio u Madrid. Pomalo čudan život, zar ne,
gospodine suče?
»... i daj mojoj milenoj jedan sasvim ogroman poljubac, da?«
»Da.«
»I tebe ljubim... kada završi film, sve će biti isto kao i prije. Osobito
ako tada mognem vidjeti svoje zlato kad god zaželim. Volim te, Phil, volim
te više od svog vlastitog života.« »I ja tebe, čarobnice.«
»Noćas će gorjeti grad! Nećeš me moći dobiti telefonom. Velike
masovne scene, znaš? Imam noćno snimanje. I sutra. Možemo se nazvati tek
prekosutra. Nosim te u srcu, vučiću. Good bye, my love.«
»Good bye!«
Znoj mi se slijevao niz tijelo kada sam spustio slušalicu. Kad bi Silvija
znala, razmišljao sam, kada bi samo znala, kako je Babsino stanje slabo, još
uvijek mizerno slabo i da će tako biti još dugo, možda zauvijek! To joj ne
smijem reći. Mora snimiti svoj najveći film, ona, najveća glumica. Jadna,
jadna Silvija...
Mislio sam da je doista jadna, jer ona naravno, nije ignorirala Babsinu
bolest, patila je, naravno, zbog nje, istinski. Tada sam opazio ceduljicu pored
telefona: Čitao sam:

DRAGI GOSPODINE NORTON!

VAŠE PSOVKE ZBOG POKVARENOG PISAĆEG STROJA ČUO
SAM, DANAS PRIJEPODNE SVE DO MOJE SOBE. STAVILI SMO
NOVI STROJ U VAS URED I NADAM SE DA ĆETE SADA BITI
ZADOVOLJNI.
ISPRIČAVAM SE HALLEIN
 6

Novinar »Nürnberškog jutra« bio je vrlo mlad i pristojan čovjek. Sjedio

je s Ruth za stolom u kutu. Za drugim, velikim objedovali su svi suradnici
škole. Druga smjena djece napuštala je blagovaonicu. I odrasli i djeca imali
su isti jelovnik. Novinar je ustao kada sam se približio.
»Florijan Bend«, predstavio se.
»Philip Norton. Sjednite, gospodine Bend.«
Kuharica mi je donijela tanjur juhe, jeo sam, ostali također. Bend reče:
»Gospođa doktor Reinhardt rekla mi je da ste vi pravi čovjek za mene. I vaše
je duševno zaostalo dijete... ovdje.« Ruth me je pogledala.
»Da, gospodine Bend«, odgovorio sam.
»... a budući da je za vas to najjednostavnije, vi živite ovdje sa svojom
malom kćerkom, tako mi je ispričala, gospođa doktor Reinhardt. Preuzeli ste
mjesto čovjeka za javne poslove škole. Vodite korespondenciju s vlastima i
posjećujete vrlo mnogo ljudi, i...«
»Da«, odgovorio sam. »Mnogo putujem. Vrlo je teško, znate, skupiti
dovoljno novaca za našu školu. Pokušavam sve što mi padne na pamet da
bih došao do novaca.«
»Na primjer?« upitao je Bend. »Nemate ništa protiv da ukopčam svoj
magnetofon? Ne znam, naime, stenografiju.« »Slobodno ga uključite.« To
je i učinio. Jeli smo i govorili, uglavnom ja. »Kao prvo: školovanje je ovdje
besplatno bez obzira radilo li se o kćerki nekog građanskog radnika, ili sinu
nekog generalnog direktora. Besplatno je i sve ostalo. Sve što se ovdje čini
za djecu, roditelje ne košta apsolutno ništa!«
»Bogati bi ipak mogli plaćati.«
Kaže se da su svi ljudi jednaki, zar ne? Tako i ova djeca. mi, (mi, moj
gospodine suče!) ne želimo da usprkos tome neka djeca budu više jednaka
od druge.
»Ali, bogatiji bi roditelji ipak mogli nešto i pokloniti.«
»Oni to i čine.«
»Ne svi«, rekla je Ruth.
»Ne«, rekoh, »na žalost, ne svi. Stoga nam uvijek nedostaje novaca.
Stoga sam i namješten ovdje kao prosjak po dužnosti! Nemate pojma kako
prosim, od koga i kojim sredstvima.«
»Na primjer?«
 »Na primjer«, produžio sam, »pridobio sam dvije nogometne momčadi
u Erlangenu i Nürnbergu da odigraju prijateljsku utakmicu. Kapnulo je
gotovo dvije tisuće maraka. Nakon odbitka svih troškova i poreza. Igrači
nisu tražili ni pare.«
»Ali porez da?«
»Dakako«, rekla je Ruth.
»Porez je uvijek prisutan«, dodao sam. »Da li smo — da li sam
pripremio kazališne večeri s jednim od onih putujućih teatara s poznatim
glumcima, ili je to neki šahovski turnir, ili neki vašar ovdje u Heroldsheidu,
poslovni ljudi iz Nürnberga sve su badava davali, sve što samo možete
zamisliti. Ljudi iz Heroldsheida došli su i kupovali. Ali porez nas svejedno
nije mimoišao.«
»A vi ste stalno u neprilikama«, rekao je Bend. Imao je crvenkastu kosu.
Sunce mu je obasjalo glavu i kosa mu je izgledala mekana kao svila. A na
terenima studija SEVILLA-filma u Madridu noćas će gorjeti glavni grad
Gruzije, razmišljao sam, glavni grad te provincije iz davnih vremena i
dalekog Kavkaza. Vjerujem da će u tome sudjelovati preko 4000 statista, a
Silvija će snimati cijelu noć. Samo snimanje filma što se tamo obavlja, koštat
će 25 milijuna! Što bi samo rekli financijeri i akcionari kad bih predložio da
se čitav čisti prihod od ovog mamut filma doznači specijalnim školama
kakva je ova ovdje. Zatvorili bi me u vjetrenjaču, pomislio sam. Pod hitno.
Dakako.
»Stalno smo u neprilikama, da«, odgovorio sam. »Zemaljska vlada ima
svoje zakone i njih se pridržava i u našem slučaju.«
»Što to znači?«
»To znači da Zemaljska vlada snosi samo troškove škole. Naše
računovodstvo mora svake godine utvrditi odgovarajuće troškove za svako
pojedino školsko mjesto. Račun se mora predočiti Zemaljskoj vladi.
Obračunava se za jednu do dvije godine, prema predračunu.«
»Za jednu do dvije godine?«
»Da«, rekao sam. »Vlada ima mnogo posla, gospodine Bend. Uostalom,
prema propisu dužnici su djeca smještena u specijalnoj školi...«
»Ne!« uzviknuo je Bend.
»Da«, rekao sam, »„.zajedno s onima koji su preuzeli dužnost da ih
izdržavaju. Ali ovo nije samo specijalna škola, već i dnevni boravak!
Troškove što nastaju u dnevnom boravku vlada ne nadoknađuje. Moramo ih
posebno obračunavati i te obračune slati Sekretarijatu za socijalnu pomoć
one općine iz koje dolaze djeca. Naša djeca dolaze iz mnogih mjesta ovog
okruga.«
»I da li vam sve nadoknađuju?« upitao je Bend.
»U posljednje dvije godine nisu nam nadoknadili oko 100 tisuća
maraka.«
»Uz kakvo obrazloženje?«
»Ni uz kakvo. Sretni smo da uopće išta dobijamo.«
Bend se uzbuđivao: »Ako je tako i ako vlada s plaćanjem čeka jednu do
dvije godine, onda se morate zaduživati sve dok ne pristignu novci.«
»Da«, odgovorio sam.
»I to kod banaka! Uz nemoguće kamate!«
»Da, gospodine Bend«, odgovorio sam.
»Sad me čujte: moje novine žele započeti jednu veliku akciju u korist
vaše škole.«
»To možda vi želite?« primijetila je Ruth smiješeći se.
»Da.« Bend je bio malo zatečen. »Uvijek sam iznova predlagao i sada
...«
»Kako dugo?«
»Što, kako dugo?«
»Kako dugo već predlažete?« upitao sam.
Sagnuo je glavu.
»Gotovo dvije godine«, odgovorio je. Ponovno je podigao glavu.
»Ali sada sam ih dobio, i one najtvrđe. Moje će novine pripremiti 'akciju
Heroldsheid’. Ja vam obećavam, kada krene ova serija, dobit ćete hrpu
novaca od naših čitalaca.«
»Ne varate li se možda?« upitao sam.
»Zašto?«
»O djeci koja ovdje žive nitko ne želi čitati.«
Podigao je glavu i rekao vrlo samosvjesno: »Ako ja to napišem, čitat će
svatko, budite bez brige, gospodine Norton. I ovaj se put neće umiješati
porez, to sam, također, već sredio.«
»Čujte, u tom biste slučaju vi morali imati moje mjesto.« Pocrvenio je
kao mlada djevojka.
»Gospodine Norton! Slijedećeg ću se dana vrzmati naokolo, budem li
imao pitanja doći ću k vama. A imat ću mnogo pitanja. Vi mnogo znate, a ja
ništa.«
Dobar momak, razmišljao sam. Kada bi ti samo slutio kako malo ja
znam. Kad bi slutio da još prije nekoliko mjeseci uopće ništa nisam znao!
 »Dakle pitajte, koliko vam vrijeme bude dopustilo. Odmah sada, ako
želite?«
»Djeca još spavaju«, rekla je Ruth. »Tek kasnije mogu započeti s
pregledima.«
»Trebao bi napisati još mnogo pisama — oh što mari«, odgovorio sam,
»pitajte, gospodine Bend.«
»Dakle, najprije ono osnovno: Koliko je djece ovdje? Sada.« »Sada ih
je osamdeset i dvoje.«
»U dobi od?«
»U dobi od 4 do dva...« prekinuo sam se.
»Što je?« upitao je Bend.
»Nekoliko djece je ovdje staro već dvadeset godina, ili će uskoro biti.
Oni zapravo, prema propisima ne bi smjeli biti ovdje. S osamnaest je kod
nas gotovo. Ali ta djeca jednostavno moraju ostati ovdje. Nitko ih neće
preuzeti. Nemaju kuda otići. Još su uvijek vrlo bolesni. Škola im je još
potrebna. Bez škole su izgubljeni.«
A u mramornom predvorju hotela »Castellana Hilton«, na špici pored
vodoskoka, sjedi jedna papiga i govori nekoliko rečenica na šest jezika,
mislio sam pritom.
»Onda ću dakako pisati samo do osamnaest«, rekao je Bend.
»Koliko imate učitelja?«
»Imamo rektora«, odgovorio sam. »On se specijalizirao za rad na takvoj
školi. Imamo jednu isto tako izučenu učiteljicu osnovne škole, koja mora
obavljati i svakodnevnu administraciju uprave. Zatim imamo tri izučena
medicinska pedagoga, četiri izučene odgojiteljice, dvije izučene
gimnastičarke za bolesne, jednog logopeda ...«
»Što je to?«
»Osoba koja pokušava popraviti govor kod djece. Možda ste primijetili
da sva djeca govore slabo i nerazgovijetno. Mnoga potpuno nerazumljivo, a
neka su i nijema.«
»Zatim«, reče Bend.
»Zatim imamo jednu učiteljicu crtanja, koja podučava i tehnički odgoj,
domara, koji veće dječake podučava radovima u drvetu i metalu, jednog
muzičkog pedagoga, izučenu njegovateljicu za najmanju djecu, tri kuharice,
dvije čistačice i konačno, što je možda najvažnije, jer bi bez njih ovdje bila
potpuna zbrka — one što odbijaju služiti vojsku.« Jedna kuharica donijela
je svima kavu.
»Koliko njih imate?« upitao je Bend.
 »Između četiri i sedam, njihov broj se stalno mijenja. U svakom slučaju
premalo, gospodine Bend. I konačno imamo još i dobrovoljne pomagače.
Ali oni dolaze i odlaze s njima ne možemo računati. To je sve.«
»I vi«, dodao je Bend.
»Da«, rekoh, »i ja«, i spopade me veliko čuđenje. Car, kralj, plemić,
građanin, seljak, prosjak. Plejboj, žigolo, ucjenjivač, propalica, podvodač.
Sve sam to mogao zamisliti. Mnogo od toga sam oduvijek i želio postati.
Nešto od toga sam i bio. A sada?
Ludo. Apsolutno ludo, pomislio sam.
 7

Heroldsheid, 24. kolovoza 1972.

Draga, vrlo poštovana gospodo Kreuzwendedich, najsrdačnije van
zahvaljujemo na čeku od DM 350 što ste nam. ga poslali da bismo vašem
štićeniku Konradu Vetteru, kako pišete, kupili lagano ljetno ždijelo, koje
mu je hitno potrebno...

Sada sam opet sjedio u svom malom uredu i pisao na novom stroju što
mi ga je poslao rektor, pošto je tog poslijepodneva čuo moje psovke. To je
stroj! jednostavno fantastično! Bio sam sretan. Tako sretan da sam nazvao
rektora.
»Halledn!«
»Ovdje Norton, gospodine Hallein. Htio sam vam zahvaliti za novi
pisaći stroj. Odličan je.«
Čuo sam kako se Hallein smije.
»Što je smiješno?«
»Vi jednostavno imate suviše posla, gospodine Norton. To je jedan od
vaših strojeva što tu stoji.«
»Od mojih strojeva?«
»Da. Imamo još dva takva u kući!«
»Ja...«
»Prije tri mjeseca napisali ste jedno od vaših moliteljskih pisama nekoj
firmi. Ona nam je na to poklonila tri pisaća stroja. Dakle, i sada ...«
Počeo sam se i sam smijati.
»Vidite, dakle, kako se prosjačenje isplati! Sta pišete upravo sada?«
»Zahvaljujem gospođi Kreuzwendeđich. Poslala nam je novac za
Konrada ...«
»Ah, da, naravno, ljeti ljudi iznenada postaju darežljivi.« »Čini se.
Svakako ne radi se uvijek o trideset pet maraka, kao kod gospođe
Kreuzwendedich. Morao sam se zahvaliti i za 10 maraka za Helgu, za 15
maraka za Petera, za 25 maraka i 50 pfeniga za Eriku... Imate li objašnjenje
za ovih pedeset pfeniga?«
»Možda više nije bilo nijedne cijele marke«, rekao je Hallein. »Prijazni
su to ljudi što nam pomažu, pa makar s 50 pfeniga, ali ipak pomažu. Ljudi
su, najčešće, ljubazni. Valja samo i prema njima biti ljubazan.«
 Spustio sam slušalicu. Fin momak, taj rektor. Jedini koji je znao istinu
o meni i Babs. Zato sam mogao uvijek telefonirati iz njegovog ureda.
Ostavljao ga je nezaključanim i noću. Djeca su se probudila nakon
popodnevnog počinka. Toliko galame! Toliko veselog vriska! Na mjestu
gdje ima toliko bijede, pomislio sam. Crvenokosi reporter »Nürnberškog
jutra« neće moći shvatiti sve što će sada vidjeti. Ni ja u početku nisam
mogao.
Ruth sada pregledava djecu, razmišljao sam. Škola je imala laboratorij
u podrumu. Kompliciranije preglede nije se, naravno, moglo obaviti ovdje,
već je dijete moralo biti dopremljeno u Nürnberg, u bolnicu Sv. Sofije. Ali
Ruth je imala izvještaj ljudi koji su svakodnevno bili s djecom, o njihovu
napretku, nazatku, strahovima, nemirima ili slabljenju koncentracije (Sva su
djeca trpila od vrlo slabe koncentracije, i Babs, dakako, te se vrlo brzo
umarala.) i na temelju toga Ruth je mogla propisati nove lijekove i nove
terapeutske postupke.
Babs je sada bila kod gospođice Gellert. Kao i svakog dana u to doba.
U sobi na prvom katu radila je gospođica Vera Gellert, vro lijepa i još mlada,
psiholog i završeni logoped. Riječ potječe iz grčkoga. Logopedija znači
liječenje i odgajanje bolesnika s govornom manom. Sva su djeca dolazila
gospođici Gellert. Gospođica Gellert se plašila muškaraca. Trudila se to ne
pokazati, ali to se odmah primjećivalo. Gospođica Gellert je svako veče,
kako sam primijetio, odlazila s jednom odgojiteljicom, njezinim pohabanim
VW u Nürnberg, i ujutro se s njom vraćala. Rektor Hallein ispričao mi je
priču. Otac gospođice Geller poginuo je u Rusiji. Ona ga nikad nije ni
vidjela. Majka joj se 1954. preudala. Očuh gospođice Geller stvarao je
njezinoj majci pakao devet dugih godina. Vera Gellert ga se bojala i mrzila
ga. Konačno su se razveli. Njezina ljubav prema majci bila je prekomjerna.
A takav bijaše, dakle, i njezin strah od muškaraca, budući da je kao dijete
doživljavala previše muške grubosti.
Studirala je. Željela je steći poziv koji bi je približio djeci, samo djeci,
i to bolesnoj djeci! Psihologa ima mnogo. Logopeda manje. Gospođica
Gellert bila je diplomirani logoped. Dok sam pisao na stroju, razmišljao sam
kako je počela raditi s Babs i kako još uvijek radi s njom, to sam znao. Ovako
je bilo u početku... Babs je sjedila s golemim slušalicama na glavi za stolom
u radnoj sobi gospođice Gellert. Sjedila je uz dulju stranicu stola.
Pred njom je stajao aparat koji je podsjećao na neki staromodni telefon.
Imao je skalu za mjerenje i bezbrojna dugmeta. Pred aparatom se nalazio
mikrofon. Ispred Babs ležale su mnoge karte — veličine igračih karata — s
različitim crtežima: figure, predmeti, drveće, cvijeće, tramvaji, kolači, kuće,
rijeke — bilo je vrlo mnogo tih karata i na mnogima od njih bili su ispisani
mali događaji.
Jedna od mnogobrojnih metoda što ih je primjenjivala gospođica
Gellert. Najjednostavnija. Imala je pun ormar i drugih pomagala. S kartama
se vježbalo, a i sada se vježba, ovako ... Gospođica Gellert bi postavila jednu
kartu ispred Babs i govorila vrlo razgovijetno u mikrofon, pri čemu je
vrškom prsta upirala u figuru na karti: »To je dječak...« Nikakve reakcije.
Uključila je pojačalo. Još glasnije u mikrofon!
»To je dječak...«
Sad je Babs reagirala.
Konačno!
»To dječ...« rekla je Babs.
»To je dječak ...«
»Tječje...«
Neka vas ne zbunjuje ovo fonetsko ponavljanje Babsinih nastojanja,
dragi moj suče, budući da ste do sada njezine rečenice uvijek čitali u
normalnom obliku. Ovdje ih jedini put prikazujem onakvim kakve su bile da
bih pokazao kako je njezin govor doista zvučio. Mogle se, doduše, razumjeti,
što je govorila katkada s mukom. I nakon što je završila njezina potpuna
nijemost.
Babs je jedva mogla oblikovati rečenicu s više od tri riječi. A sa šest ni
u kom slučaju. Uvijek je trebalo dosta toga nagađati, ali ako ste svakodnevno
s djetetom, onda to nije teško.
Uostalom, Babs je jedva koristila govor da bi pokazala da nekoga
odbija, da nekoga voli, da se veseli, ili da se plaši. Sve je bilo prepušteno
njezinoj gestikulaciji, sve efektivno. Dakle, ponovno: »To je dječak...«
Valjda deset puta.
Tada je Babs rekla, dok joj se čelo nabralo od naprezanja: »Toje dječk
...« još uvijek se teško razumijevalo.
»Kako dugo to ide tako?«
»Mnogo godina, gospodine Norton.«
»I vježbe svaki dan?«
»Svaki dan. Mora se graditi polako, sasvim oprezno... nikada predugo
... jer se ova djeca vrlo brzo umaraju.«
»Vi mora da ste beskonačno strpljivi, gospođice Gellert.«
»O, da, gospodine Norton.«
 Imala je sve strpljenje svijeta, bilo je neshvatljivo, nisam to nikada
shvatio. Strpljenje gospođice Gellert, to beskrajno strpljenje. Sve strpljenje
svijeta ...
Nakon što je postignut stanovit uspjeh, druga karta. Sutra opet isto.
Mjesecima, danima, uvijek isto i s drugim kartama, a tada polako s drugim
metodama.
Na primjer: »Gdje je karta s autom?«
Ili: »Što je na ovoj karti?«
Ili: »Sada mi ti nešto ispričaj. Možeš izabrati kartu.«
Ili, namjerno krive tvrdnje, u nadi da će dijete protusloviti: »To je vlak
koji plovi po rijeci.«
»Ne vlk! Brod! Valk nže plivati...«
Veselila se iskreno i istinski — moj gospodine suče, u to se mogu
zakleti — ona kao i svi koji su ovdje radili, kada bi ustanovili i najmanje
poboljšanje, prvu reakciju, ili i najmanji napredak kod nekog djeteta. Ima
žena koje se raduju kad im ljubavnik pokloni nerc, a ima i žena, to sam
saznao tek kada je oboljela Babs i otkada poznajem Ruth i otkada znam za
Heroldsheid, koje se jače i iskrenije raduju kad jedno malo, duševno zaostalo
dijete uzmogne prvi put samo otići do zahoda (nakon što mu se tri, četiri,
osam godina pomagalo i vodilo) i pošto uzmogne obaviti sve samo i bez
pomoći. Ipak, te žene, te djevojke, ti muškarci bili su u sjeni, a oni drugi bili
su u svjetlu. One u svjetlu se vidi, one u sjeni ne.

Heroldsheid, 24. kolovoza 1972,

Vrlo poštovani direktore Riehle!
Molim Vas, ne bacite odmah ovo pismo i priloženu brošuru. Nađite
vremena da pročitate i pismo i brošuru, znamo kako ste preopterećeni!
Sigurno ste čuli za Specijalnu školu Heroldsheid. Sigurno znate, a možete
saznati iz brošure, da je ova škola posljednja nada i jedini spas za gotovo
stotinu djece koja ovdje, bez obzira na teška duševna oštećenja, nalaze
svoj put u život. Mnogo stotina druge djece žele da ih primimo. Njihovi
roditelji nas mole i zaklinju, nalaze se na listi čekanja. Ali u našu školu ne
možemo smjestiti više djece. Prije tri godine, poštovani gospodine Riehle,
visjela je sudbina i budućnost 94 djece koja su tada ovdje živjela, bolje
reći - učila živjeti, na paučinastoj niti nade. Naša škola bila je pred
bankrotom. Odgovorni...

Telefon.
 Podigao sam slušalicu.
»Da ?«
»Dođite dolje, gospodine Norton. Poziv iz Madrida.«
Rektor Hallein.
»Zar opet? Pa tek me je oko podneva nazvala gospođa Moran...«
»Nije gospođa Moran. Neki muškarac.«
Sjurio sam niz uske stepenice, pored tajnovitih, stravično, čudovišno
nerazumljivih akvarela što su ih naslikala djeca i koji su bili izlijepljeni po
zidovima. Muškarac? Tko je to? Što se zbilo?
U prizemlju je vladala velika zbrka. 16 sati. Kraj nastave. Na šljunku
ispred škole stajali su glomazni autobusi. Mnoga su djeca već sjedila u
njima. Drugu su gurali u kolicima. Snažni momak s bradom, kojega sam
upoznao prvoga dana, nosio je Jozefa, prebačenog preko ramena kao vreću.
Jozef je imao 17 godina i bio je spastičar.
Probijao sam se među djecom, među odraslima i stigao konačno u
Halleinovu sobu. Slušalica je ležala na stolu. Po digao sam je i prislonio na
uho. Sunce je jarko sijalo u sobu kroz širom otvoren prozor.
»Da?«
»Ovdje Rod.«
„Što se dogodilo?«
»Moraš doći. Odmah.«
»Ali, to ne ide ... Imam ovdje mnogo ... Dolazim slijedećeg tjedna...«
»Dolaziš sutra. Jet čeka na Orlyju.«
»Ali zašto. Zar se nešto dogodilo?«
»Moglo bi se reći.«
»Sa Silvijom?«
»Da.«
»Je li bolesna? Povrijeđena? Razgovarao sam s njom prije četiri sata
bila je potpuno u redu.«
»To smo i mi mislili.«
»Što bi to trebalo značiti?«
»Opet sam nazvao Lejeunea i doktora Levyja. Srest ćeš ih u Parizu.
Sutra u podne, u »Le.Mondeu«. Oni će letjeti s tobom. Bob kaže ...«
»Koji Bob?«
»Bob Cummings, idiote! Tvoj voditelj proizvodnje, ti idiote!« »Što je s
njim?«
»Neprilike. Ali ogromne. Ta prokleta žena.«
»Silvija?«
 »Da, da! Da! Da!«
»Ne viči, čovječe!«
»Ah, poljubi me u dupe, ti usrani lažove!«
»Zašto sam ja ...«
»Rekao si mi da Silvija više nije s tobom spavala otkada se morala
odvojiti od Babs.«
»Da, i? To je istina. U 'Hiltonu’, kad dođem u Madrid, ona se zaključava
u svoju spavaću sobu. Postaje histerična kad je samo dotaknem. Nije me više
ni poljubila. Nije se više nikada ni skinula preda mnom. Sve iza zaključanih
vrata, da poludiš. Ja to shvaćam. Šok! Osjećaj krivice. Strah za Babs ...«
»Sranje.«
»Što?«
»Šok, osjećaj krivnje, strah — sve je to sranje!«
»Zašto?«
»To će ti ispričati Bob.«
»Zašto taj?«
»Jer je k njemu došao prije dva sata neki čovjek od rasvjete, Španjolac.
Takvo što prljavo i oznojeno ne možeš ni zamisliti, i taj je rekao: ’Señor
Cummings, trebam novaca, a nemam ga, ali ćete mi ga vi dati, u to sam
potpuno siguran, mnogo, ali usprkos tome ćete mi ga dati, mogao bih se u to
zakleti.’«
»Ucjena?«
»Sjajno uočavaš!«
»Ucjena čime?«
»Tvoja Silvija, ta ucviljena majka, nesretna, skršena žena koja ti nije
dopuštala one stvari u svom beskrajnom bolu zbog Babs, ševila se s tim
posranim čovjekom!«
»Ona se — što?«
»Razumio si! I to ne jednom! Svakog dana posljednjeg tjedna! Ili noću
u njegovoj rupi, ili vani, na terenu u nekoj dekoraciji, jednostavno, zadigla
haljinu, raskopčala mu hlače i ajde!«
»To nije istina!«
»Nije istina? Odmah je sve priznala kad ju je Bob pitao!«
»Onda...onda... onda«
»Izmucaj se!«
»Onda je ona poludjela! Onda ona treba ići na liječenje! Onda snimanje
treba prekinuti.«
 »Ti bogami imaš doista govna u glavi. Luda! Liječenje! Prekinuti
snimanje! Hoćeš li da ti ja nešto kažem. Joe igra luđaka. Svi tamo izigravaju
budale! Svi ovdje izigravaju budale! Ovo što je do sada snimljeno takvo je
da ne možeš vjerovati vlastitim očima i ušima! Silvija nije nikada u životu
bila tako fantastična, tako velika, tako sjajna! Nikad još nijedna glumica nije
bila tako velika! Nikada i nigdje! Kao Silvija u ovome filmu!«
»I ja, dakle, moram doletjeti dolje, da bismo izigravali zaljubljenike
stoljeća pred reporterima i foto-reporterima, prije no što nešto procuri!«
»Već si shvatio! Do vraga, išlo je brzo! Čestitam! Sutra popodne si ovdje!«
Kada nisam od mah odgovorio, jer nisam mogao prozboriti ni riječi, čuo sam
ga kako urla: »Dolaziš! To je zapovijed! Jesi li razumio!« »Da«, rekao sam.
/
»Nije to ludo, već nešto što se često događa u takvim slučajevima. To
je samo jedna od beskonačno mnogo varijanti zbunjenosti, osjećaja krivnje
i očaja«, rekla je Ruth. Sjedili smo na klupi, na velikoj livadi pred malom
kućom u kojoj sam sada stanovao s Babs. Sunce je još sjalo, sve je bilo puno
cvijeća, ljepote. Stara je kuća bila obrasla bršljanom i klematisima koji su
ljubičasto cvali, bilo je mirno, tako tiho kao da smo jedini ljudi na svijetu.
Kasno poslijepodne. Autobusi su odvezli svu djecu. Odvezli su se i odrasli.
Imali su automobile (ni rolls, ni maserati!) i opet ni izdaleka svi. Povezli su
se jedni s drugima. Rekao sam rektoru da sutra moram hitno odletjeti u
Madrid. Nije me upitao zašto. .
»Naravno, letite ako je tako hitno. Zato smo vam i dali ovo mjesto, da
biste mogli uvijek otići na nekoliko dana, a da nitko ne posumnja. Zamijenit
će vas gospođa Pohl.« Gospođa Herta Pohl bila je druga učiteljica,
Halleinova povjerljiva osoba, vrlo atraktivna, uvijek beskrajno lijepo
odjevena mlada žena (jednostavna odjeća, ne Pucci, ne Leonard, ne Dior! a
ipak lijepa!) bila je udata za jednog činovnika osiguravajućeg društva i imala
dvoje vrlo lijepe djece. Stanovala je tu u Heroldsheidu, u suvremenoj kućici.
Kućica je bila sagrađena po njezinim zahtjevima, tako mi je jednom pričala
gospođa Pohl kada sam bio kod nje na čaju — često su me pozivali — i još
uvijek ima veliku hipoteku na kući. »Ali je naša! I mi smo sretni!«
To je, dakle, bila gospođa Pohl, koja me uvijek zamjenjivala kad sam
navodno morao otputovati k vlastima, ta ista gospođa Pohl koja me je
naučila kako ću najbolje obaviti sve te pisarije, budući da ni o čemu nisam
imao ni blagog pojma. (CroWarez.org )
»A gospođa Grosser će se tako dugo brinuti o Babs«, rekao je Hallein.
Prema onome što je Hallein rekao o gospođi Grosser, koja se u mojoj
odsutnosti brinula za Babs, bio je to sjajni dogovor koji je dobro
funkcionirao i koji je jedino preko nje bio moguć. Objasnit ću kako je to išlo
s gospođom Grosser.
Da, sjedili smo na klupi, pred ograđenom kućicom, Ruth i ja, na suncu,
u ljepoti, miru, tišini, okruženi procvalim cvijećem, a iz kuće se čula tiha
glazba. Poznajete li one stare ilustracije, moj gospodine suče, bakroreze?
Mali ljudi u svom 'moja kućica, moja slobodica’? Kič? Upravo tako mora da
smo izgledali Ruth i ja, na klupi pred kućicom, na poslijepodnevnom suncu.
»Događa li se često da se jedna žena ponaša kao Silvija?« upitao sam
sav izvan sebe.
»Vrlo često, da. Druge se žene opijaju, postaju neuredne, ubijaju se,
pokušavaju udaviti muža ...«
Lijepi izgledi. »Jednom sam ti rekla da se nitko tko ima takvo dijete ne
može izvući neoštećen, a ukoliko prije toga nije vodio potpuno čvrst i —
ispričavam se — uredan život. Ti to nisi, a nije ni Silvija.« Već nekoliko
tjedana Ruth ne govori gospođa Moran.
»Ne, to nismo nikada.«
»Silvija je doista velika glumica, možda najveća, ali sada je doživjela
udarac za cijeli život. To što se dogodilo — to da ti ne da blizu — to je prava
histerija. To nema nikakve veze s tim da glumi kao što još nikada nijedna
glumica na filmu nije glumila. Naprotiv. Upravo ta histerija i taj film u
kojem se također radi o jednom djetetu, omogućavaju tako visoko
dostignuće!«
»Ali Silvija stavlja na kocku taj film, svoju karijeru, svoju budućnost,
sve!«
»Sigurno. Žalim je, Phil. Ona je jadnica koju valja žaliti. Dao bog da ne
bude još gore.«
»Još gore?«
»To što sada čini nije još ništa, ima i gorih stvari.«
Lagani vjetrić podigao se nakon vrućine dana. Bilo je tako tiho, a sada
je utihnula i glazba. Ruth je položila ruku na moju. »Loše i za tebe«, rekla
je. »Vrlo loše, znam. Izdrži, molim te, molim, molim te Phil, izdrži!«
»Sve ću izdržati dok si ti sr mnom«, odgovorio sam. Iz male kuće izišla
je Babs šepesajući. Zagrlila me je i pomilovala moju ruku. Tada je
pomilovala i Ruthinu ruku. Pošto nije uspjela sama, Ruth je podigne k sebi
u krilo. Babs je polo žila glavu na Ruthine grudi. Babs nije izustila ni riječi.
Moglo se vidjeti i kroz najgore naočale za škiljave da joj oči sjaje od sreće.
 »Kako može Babs već mjesecima živjeti ovdje sa mnom i biti
zadovoljna? I kako se može, kad god se za to ukaže prilika, priljubiti uz tebe,
poljubiti te, milovati i presti od zadovoljstva kao mače, kada je ti poljubiš i
pomiluješ? Odakle dolazi ova naklonost prema tebi?«
»Osjeća se sigurnom.«
»Ali ona ima majku! Nikada, nikada još nije pitala za majku, Ruth!«
»Ona vjerojatno uopće više i ne zna tko joj je majka. Sigurno ne. Ona
ne zna ni tko je ona sama u stvari, niti kako se zove. Sjeća se samo svog
imena, jer je mi svi tako zovemo, jer smo je tako zvali i prije. Zna i tvoje
ime. Za moje nisam posve sigurna. Ali me prepoznaje. Sve je ostalo
zaboravila. Veže se uz ljude koji joj poklanjaju ljubav, toplinu i sigurnost.«
»... gurnost«, rekla je Babs, glave oslonjene na Ruthine grudi. Sunce je
počelo tonuti. Na zapadu se plavo nebo najprije obojilo ružičasto, pa sve
crvenije, i na kraju plameno crveno. Iznad nas bivalo je sve sivije, kao
mlijeko, i učinilo mi se beskrajno velikim, tako velikim kako mi se nikada
prije nije učinilo, a potom sam ugledao tri vrlo mala oblaka, kao tri ovčice.
 9

'Love is a many-splendored thing ..

'Sva radost na zemlji’!
Odzvanjali su tema i glazba iz ovog filma — svirao je orkestar Raya
Conniffa. ’Hollywood in Rythm’ zvala se long play ploča s ovom
kompozicijom. Tu ploču — i druge Conniffove — kupio sam u Nürnbergu,
jer je Babs tu glazbu najradije slušala. Tamo u školi (koja je sada ležala
prazna, napuštena, zaključana, a ja sam imao sve ključeve kao i uvijek) ima
mnogo ploča i mnogo gramofona. Postoji, naime, i nešto kao
muzikoterapija. Duševno zaostala djeca rado slušaju glazbu, ona im čini
dobro. Glazba ih opušta, oduzima im agresivnost, muzikoterapija je nešto
vrlo važno. Gramofon mi je posudio rektor Hallein. Sada smo bili u skromno
namještenoj kućici. Kupaonica, dnevni boravak, spavaća soba, kuhinja, sve
puno starog, rabljenog namještaja. U dnevnom boravku ležao je izlizani
prostirač stajao je TV-aparat. Sve onako kako je ostavio domar. Ruth je
sjedila pored mene na staroj sofi čije su opruge škripale kad god bismo se
pomakli, presvlaka je bila poderana na više mjesta, a punjenje je ispadalo...
neprestano dalje. »Sva radost na zemlji.« Babs se počela kretati. Hrama na
jednu nogu, nije naravno, mogla plesati, a svojim jadnim mozgom nije
mogla izvesti ni jednu kretnju koja bi odgovarala glazbi; ali je ipak bila tako
fascinirana glazbom te je sjedeći na podu, s ružno iskrivljenom nogom
počela pokretati tijelo, sad u ritmu, sad opet izvan ritma pjesme. Savijala se
tamo-amo, opisivala rukama krugove i pritom se neprestano sretno smijala.
Ustala je. Posrnula je nakon nekoliko koraka i pala. I dalje se smijala. To,
dakako, sve mora da je izgledalo stravično, ali za mene i za Ruth nije.
»Ti si tako dobar«, rekla je Ruth tiho.
»Ah«, odmahnuo sam.
»Tako si dobar«, ponovila je, »tako dobar prema Babs. Što treba Silvija
ono reći u filmu? Kako ono glasi na kraju kod Brechta?« »’Da ovo što je
ovdje pripada onima koji su za to dobri’«, rekao sam potišten, »dakle, djecu
majčicama, da bi se dobro razvijala.«
»Da«, rekla je Ruth.
Tada smo oboje promatrali kako se Babs neprestano dalje muči i pada
i uvijek nam se opet smije svojim strašnim, ljubljenim licem; i mi smo se
smijali njoj i pljeskali joj dok se Babs mučila uz glazbu Tt might as well be
Spring’. Potom se umorila i ostala ležati na leđima, teško dišući. Isključio
sam gramofon.
Tada je Ruth podigla Babs, koja je sklopila ručice oko njezina vrata i
stisnula se uz nju, a Ruth ju je ljubila i milovala po licu. Babs me je gledala,
naočale su joj pale na pod, dječje su me oči škiljavo gledale. Sjajeći od sreće,
Babs je upitala: »Lijepo?«
»Prelijepo, Babs«, rekao sam. »Prelijepo.«
 10

Došla je noć.
Nebo je bilo osuto nebrojenim zvijezdama. Vjetrić je šuškao. Babs je
spavala u svom krevetiću. (Otkako smo došli ovamo, ja sam spavao na
starom kauču u dnevnom boravku.)
Jeli smo. Danas je kuhala Ruth, pržene krumpire, jaja na oko i salatu.
Kad god bih ja otputovao, kuhala je gospođa Grosser. A kad smo Babs i ja
bili sami kuhao sam ja. U međuvremenu sam naučio. Kuharice iz škole
naučile su me onom najvažnijem. Dok je Ruth kuhala, ja sam pošao do
gospođe Grosser. Gospođa Beata Grosser imala je strogo unatrag začešljanu
sijedu kosu i kojih 70 godina, bila je udovica nekog činovnika. Stanovala je
u Heroldsheidu. Imala je sobu, kuhinju i kupaonicu u kući trgovca povrćem.
Gđa Grosser bila je vrlo usamljena žena. Sina je izgubila u ratu. Druge
rodbine nije imala. Zato je sve bilo vrlo lako organizirati kada sam došao
ovamo s Babs, kada se postavilo pitanje tko će se brinuti o djetetu kad ja
moram k Silviji. »Gospođo Grosser!« uzviknuo je tada rektor Hallein. Još je
istoga dana sa mnom pošao k njoj. Gospođa Grosser bila je odmah
oduševljena. Ona je voljela djecu. A zatim je slijedećeg dana došlo do prvog
susreta između gospođe Grosser i Babs. Jako sam se bojao da će Babs
odbijati staru gospođu. Ali slučaj je htio da je bilo obratno.
»Miriši dobro, gospođa«, rekla je Babs kada je sve bilo sređeno i kada
je stara dama bila otišla. Time je ovaj problem bio riješen. Sada sam potražio
gospođu Grosser i rekao joj da bi me opet morala zamijeniti od sutra ujutro.
»Raduje me, gospodine Norton«, odgovorila mi je i dala četiri velike
kruške za Babs. »Morate ih uzeti, gospodine Norton, imam ih još. Poklonio
mi ih je moj trgovac povrćem.« Sada su te četiri kruške ležale na noćnom
ormariću pored Babsina kreveta...
A s obje strane kreveta sjedili snio Ruth i ja. U prostoriju je dopirala
svjetlost od svjetiljke iz dnevnog boravka, ali sam mogao jasno razabrati
Ruthino lice. Gledali smo se i dugo šutjeli. Onda sam Ruth ispričao sve o
sebi. Svoj cijeli profućkani, proćerdani, prokurvani, propijeni i proigrani
život. Znao sam već mnogo o njoj, a ona tako malo o meni. Slušala me šutke.
I kada sam završio, rekla je: »Sada te još više volim!«
»Pošto si sve čula?«
»Da«, rekla je. »Sada tek potpuno shvaćam što ovdje činiš za Babs.«
 Ušutio sam i oboje smo gledali Babs, koja je spavala dišući duboko i
ravnomjerno. Čuo sam kako vjetar napolju šapuće. A mi smo sjedili pored
kreveta i gledali se, i gledali Babs i šutjeli.
U jedanaest sati Ruth je rekla da želi ići.
»Moram sutra rano krenuti, a ti također. Bilo je lijepo večeras.«
»Da«, odgovorio sam.
Ruth je, naravno, vani odmah krenula u krivom smjeru, prema šumi.
Stigao sam je, uzeo je za ruku i vratili smo se. Već dugo o ovom njezinom
tiku nismo progovorili ni riječi. Odveo sam je do njezinog bijelog VW,
otvorio veliku željeznu kapiju i poželio joj laku noć.
»Laku noć, Phil. Sve najbolje. Nazovi me u bolnicu ako me zatrebaš.
čekam. I...«
»Da?«
»I vrati se, molim te, brzo.«
Želio sam Ruth privući k sebi i poljubiti je, ali se ona već izmakla i sjela
za volan. Gledao sam kako se odvezla uza strmi puteljak i čekao dok kola
nisu nestala iza drveća. Tada sam zaključao kapiju i vratio se u malu kuću,
u kojoj sam sada stanovao s Babs.
 11

Bilo je 42 stupnja u Madridu. Gotovo sam se onesvijestio kad sam

izišao iz aviona. Rod Bracken došao je sa Silvijinim rolls-rcyceom da nas
dočeka, doktora Levyja, Maitrea i mene. Odmah je krenuo kao luđak. Samo
u hlačama, košulji i sandalama. Ispod pazuha imao je velike mrlje od znoja.
Svi smo se znojili. Svi smo svukli kapute. Odvezali kravate. Rolls je imao
klima-uređaje, ali nismo primijetili da hladi. »Gdje je madame Moran«,
upitao je Lejeune.
»U CASTELLANA HILTONU. Zna da svi dolazite.« »Odakle?«
»Netko je izbrbljao. Saznala je, zaključala se u apartman i rekla da ne
želi nikoga vidjeti.«
»Doktor Levy, mi vas ostavljamo u ’Hiltonu’. Vi morate nekako uspjeti
s njom govoriti. Vrlo ljubazno«, rekao sam. »Naravno«, odgovorio je doktor.
»Moram točno znati sve o njezinom stanju. Gdje je taj čovjek od
rasvjete?«
»Na terenima.«
»Izvrsno«, rekao je Lejeune. »Onda mi u međuvremenu idemo na
terene. Predlažem, sada je 15 i 30, predlažem, dakle, da se nađemo između
10 i 20 minuta u baru, doktore Lévy.« »Dobro«, rekao je doktor Lévy.
Bilo je beskrajno vruće, čak se asfalt na cesti topio, sjajio i postao tečan.
Rod je morao smanjiti brzinu. Zrak je nad gradom treperio od vrućine. Grad
u kojem je nemoguće živjeti, rekla mi je Carmen Cruzeiro, pomislio sam.
Zimi se smrzavaš. Ljeti je pedeset i pet, šezdeset stupnjeva u pretrpanim
vagonima podzemne željeznice. Na rubu ceste ugledao sam psa. Bio je
mrtav. Pregažen i pritom odbačen u stranu.
 12

ESTUDIOS SEVILLA FILMS

Sad je ogromni teren sa crvenom zemljom bio sav izgreben. Bijedna
seoska dvorišta. Gigantske palače. Smještaji za oklopnike (statisti su,
dakako, imali na sebi, samo plastične oklope obojene metalnom bojom, ali
se ni s jednim od njih ne bih mijenjao pri ovoj paklenskoj vrućini).
Konjušnice, slavoluci i vješala, cijeli glavni grad, već napola spaljen, uvijek
samo fasada kuća, iza toga ništa, samo podupirači što su držali fasade. Ceste,
puteljci i starinske kočije. Cijela vojska radnika pripremala je sve za
spaljivanje drugog dijela grada, što je u knjizi snimanja bilo planirano za
noćas. Radnici su imali na sebi samo male kupaće gaćice. Znoj im je curio
niz pocrnjela tijela. Čekići, pile, udaranje, bušenje, buka strojeva...
Sve sam to već često doživio. Pa i to da su specijalisti znali izgubiti
vlast nad vatrom i da su svi morali bježati sa mjesta snimanja.
Moćno su se kočili stupovi oko velikog dvorišta raskošne palače koja
je stotinama godina bila sjedište guvernera Abašvilija, vladara provincije
Gruzije, na Kavkazu — i stršili u ljetno nebo Madrida, godine 1972. Rod je
kolima uletio u staju jednog gruzijskog seoskog imanja i tako naglo zakočio
da smo Lejeune i ja poletjeli naprijed.
»Jesi li poludio?«
»Zaveži. Kola moraju bar stajati u sjeni.«
Krenuli smo preko terena. Jedva da nas je ijedan od mnogih radnika
pozdravio. Grupa vatrogasaca i ljudi za specijalne efekte polagali su
kablove, i smještali eksploziv na fasade ovoga grada kulisa. Ispod slamnatih
krovova vidio sam magarce i konje kako stoje nepomično, okruženi
rojevima muha, suviše iscrpljeni da ih odagnaju. Rod je išao tako brzo da
smo ga jedva uspjeli slijediti. Evo upravnih zgrada. Sjena! Konačno sjena!
Ali vrućina ista. Još možda, i gora. Uza stepenice! Niza stepenice silazila je
mlada žena u sirdinskoj sivoj lanenoj haljini sluškinje. Prepoznao sam je.
»Dobar dan, Carmen«, pozdravio sam je.
»Dobar dan, señor Kaven«, odgovorila je dublerka. Izbjegavali smo se
pogledati. Izbjegavali smo se susresti gdje god smo mogli, uvijek kada bih
dolazio ovamo. Svaki put sam, naravno, viđao Carmen, jer je i ona svakog
dana imala posla ovdje vani. Nikada nismo više razgovarali o onoj noći.
Samo o nevažnim stvarima. I o njima što je moguće manje. Prolazeći pored
nje, okrznuo sam njezine grudi. Krv mi je iznenada buknula tijelom.
Pomislio sam: odsada ću one stvari činiti sa Carmen, svakog tjedna,
prokletstvo! Ako se uopće izvučemo iz ove proklete situacije. Radit ću to s
Carmen. To je rješenje. Ako uspijemo sve zataškati i nastaviti taj film s tom
Silvijom, koja bez sumnje nije pri zdravoj. Okrenuo sam se. Carmen je
stajala u podnožju stuba i gledala prema meni. Njezine velike grudi dizale
su se i spuštale. Iscerio sam se bezobrazno. Ona je odvratila blaženo. Dakle,
sve je jasno. Vidljivo je odahnula. Sigurno je već mislila da sam peder, tada
o Božiću u ledenom Madridu. Moj ured šefa produkcije.
Bio je jedini s klimatizacijom koja je funkcionirala. Uskoro sam se
naježio od hladnoće. Brda akata. Planovi. Kalkulacije, momče, to mi je
nekako mirisalo na posao. I bio je posao. Za Boba Cummingsa. Odmah iza
nas ušao je i on, nazvao ga je vratar i rekao da smo stigli.
Bob je imao na sebi košulju kratkih rukava, bijele lagane hlače, bez
cipela. Mršav i zbog svoje visine lagano pogrbljen krenuo nam je u susret.
Svima nam je stegao ruku. Njegovo je sitno lice, oznojeno, bilo sivo. Sijedu
je kosu dao podšišati još kraće. Podsjećao me je na atomskog fizičara
Oppenheimera. Barem po frizuri. Unatoč svim uzbuđenjima, Bob je bio
pristojan i poslovan, kao i uvijek. Sjeli smo. Bob je savjetovao da se ne pije
prije no što sunce zađe. Prije no što je Lejeune stigao i upitati, rekao je:
»Gospođa Moran je u Hiltonu’. Ne želi nikoga vidjeti.«
»Znam. Ali...?«
»Gospođa Moran će biti ovdje noćas, točno za noćno snimanje. To mi
je obećala. Znao sam da ćete doći, gospodine Kaven. Naručio sam mnoge
novinare i foto-reportere. Za noćas i za sutra ujutro.« »Zaljubljenici
stoljeća«, rekao mi je Bracken vrlo tiho. »Nisi ti ovdje za provod.«
»Druga polovica masovne scene u gorućem gradu snimat će se noćas,
kao i kadar s gospođom Moran i djetetom koje je ostalo u palači. Sve sam
joj do kraja objasnio, gospodine Kaven.«
»Ali joj ništa niste rekli o fotografiranju sa mnom ujutro, zar ne?«
»Ne.«
»Lijepo«, uzdahnuo sam.
Lejeune je upitao: »Gdje je ta španjolska svinja?« »Zaključan u
podrumu, sir. Da ga dovedu?«
»Nije potrebno«, mrmljao je Lejeune. »Kako se zove?« »Pedro
Chumez. Ovdje je kartoteka sa svim podacima.« Lejeune se nakašljao:
»Mogu li dobiti telefonski imenik?« »Naravno, sir.«
»Hvala.«
 »Što tražite?«
»Što bih? Policiju, naravno.« Povlačio je svojim masnim prstom po
rubu stranice i našao broj te upitao može li u centrali netko prisluškivati: kad
je saznao da je ovo izravna linija, bio je zadovoljan i birao broj. Potom je
govorio tečnim španjolskim jezikom.
Bio je to bez sumnje najbolji čovjek kojega je Joe mogao naći. »Ovdje
Maitre Lejeune. Iz Pariza. Dajte mi šefa odjela za kriminalistiku, majora
Mingotea.«
Sjedili smo svi šutke i gledali ga. Očito ga je čovjek koji je spajao
poznavao, jer je odmah dobio vezu.
Ćuli smo slijedeće: »Carlos Mingote? ... Lejeune! ... čudiš se, stari moj,
ha?... Gdje? Ovdje, u ovom lijepom gradu. U studijima SEVILLA FILMA.
Pazi, stari. Moraš sada malo pokrenuti svoju guzicu. I to brzo. Imam ovdje
jednu svinju u podrumu ... ne, pravu ... ljudsku svinju. Prokletog
ucjenjivača... Došao je jučer k voditelju naše produkcije Bobu Cummingsu
i pokušao ucjenom dobiti novac. Što? Zašto? Ovaj usranko je tvrdio da je
señora Moran spavala s njim ... često... da ga je praktički silovala; i da bi
držao gubicu, hoće pare ... Carlos, molim te: najveća glumica svijeta! ... I d
a jest! ... Kako je to kod vas? ... Je li to kod vas drukčije nego u svim ostalim
zemljama? ... Da li vaša policija pomaže možda ucijenjenima ... pod bilo
kojim uvjetima ... i ne štiti li ga svim silama? Pa onda... što... ne znam, ali
ne vjerujem da je bilo kojem kompanjonu ispričao bilo što o tome. Taj želi
samo obaviti sav posao ... da ... da ..., hvala ti, Carlos. Čekamo ... Kako dugo
ga možeš ... ispričavam se, vaši zatvori! Bez uvrede! Trebao bi biti
kompliment! Da, znao sam... pola godine istražnog zatvora, a onda proces,
odlično ... hvala ti, Carlos ... uostalom, i ti to znaš: priča vašim graničarima
koji su učinili mnogo neprilika, ta priča je kod nas sređena... Odbijena... Oni
će najkasnije sutra ujutro biti slobodni... Ma, molim te! ... Nikakva usluga!
ti meni upravo činiš jednu, Carlos. Poći ću s tim psom kad pošalješ po njega
i još ću te i posjetiti... da, i ja se veselim što ću te opet malo vidjeti!« Lejeune
je spustio slušalicu i kad je vidio naše poglede pune poštovanja, samo je
stidljivo slegnuo ramenima.
»Prijatelji. Mora se posvuda imati prijatelja.«
»Policija će doći po Chumeza?«
»Naravno, on je bezopasan.«
»A ako je već pjevao?«
»Ne vjerujem. Kada ga budu odvodili moramo to organizirati vrlo
upadljivo, da svi vide da odlazi u buharu. To će pomoći.« »I, ako je gospođa
Moran... ispričavam se tisuću puta, gospodine Kaven ... ako je gospođa
imala intimne odnose još i s drugim muškarcima ili ih ima?« upitao je
Cummings. »Vjerujem da se neće usuditi ucjenjivati. Neće govoriti.
Vjerujem, nadam se«, odgovorio je Lejeune.
»Čujte, sir«, rekao je Bob Cummings i zapucketao svojim dugim
tankim, isprepletenim prstima, »gospođa Moran je potpuno zbunjena
bolešću svoje kćerke ... neuračunljiva. Ako opet tako nešto učini, ili nešto
još gore?«
»Ne propustite priupitati Lejeunea«, rekao je masni. »Moram priznati,
gospodo, vaš položaj nije ugodan. Dvadeset pet milijuna dolara. A gospođa
Moran je najveća glumica svijeta. I ovo je njezin najveći film.«
»Da«, rekao je Rod. »Upravo tako, sir. Film ne smije propasti. Ne smije
biti skandala.«
»Madame je psihički vrlo poljuljana i zbunjena, to vidim. Kada dođem
s policije, moram čuti što kaže doktor Lévy.« Hoće li se Babsine oči ikada
popraviti, razmišljao sam. I njezin govor? I cijelo njezino stanje? Da li će se
poboljšati? Poboljšati, dobro — vrlo dobro — naravno, neće biti nikada. Ali
barem nešto bolje?
»Ti misliš na Silviju?« pitao je Bracken.
»Da«, slagao sam. »I najradije bih zaplakao.«
»Trebate li nas još Maitre?«
»Ne, ovo ću sve sam srediti, gospodine Bracken.«
»Naći ćemo se u ’Hiltonu’.«
»Zašto pitaš?« pogledao sam Brackena.
»Jer ti želim nešto pokazati kako bi se bolje osjećao,« reklo je dijete
Bronxa.
 13

Sjedio sam s Brackenom u zamračenoj dvorani za projekcije. Na platnu

su se najprije pokazali znaci američke kopirnice, tada uz zviždeći zvuk
brojevi 3, 2, 1, a tada sam, još s primarnim tonom, crnim blendama,
iskrižanim, praznim kadrovima i zabilješkama montažera, vidio do sada
snimljene scene KRUGA KREDOM.
Nikad više, u to sam siguran, neću vidjeti nešto tako veliko, tako
potresno. Nikad neće nijedna glumica djelovati na platnu tako beskrajno
uvjerljivo kao Silvija, koju sam sada vidio u ulozi služavke Gruše. Ali sve
što se zbilo tako me je promijenilo, tako jako, moj gospodine suče — i ne
samo Babsina bolest nego i Silvijina sudbina, kako je uspijevala u svom
najdubljem bolu, u svojem najvećem očaju postati velika umjetnica. Sjedio
sam i gledao Silviju u tom filmu u kojem se sve događalo oko djeteta, oko
majke, oko pojma majčinstva. Bracken je bio duboko potresen: »Ona je
najveća. Najveća je od najvećih, Phil — ševila se ona sa cijelim Madridom
kao posljednja uličarka, ili činila stvari koje ne možemo ni zamisliti — ona
ipak ostaje Najveća. I taj se film mora snimiti. Mora. Mora.«
»Da«, rekao sam.
»Dok se Babs nije razboljela, bila je predivna. I prelijepa. I uvijek je
bilo tračka prekrasne, predivne lutke. Ali, sada, nakon svega što je
proživjela, postala je najveća.«
 14

Zeleno livrirani vratari, koji su stajali ispod natkritog prilaza hotelu

CASTELLANA HILTON, otvorili su blještava staklena vrata što su vodila
u predvorje kada se pred njima zaustavio Rod sa Silvijinim rolls-royceom.
Izišli smo. Jedan od njih odvezao je kola u garažu. Vratari su nas pozdravili.
Pružio sam im ruku. Radovali su se što me ponovno vide. I ja sam se
obradovao što njih opet vidim. Ušli smo u veliko okruglo predvorje, s
mramornim stupovima i zidovima, sa skupocjenim namještajem i debelim
sagom. Lijevo su se nalazile elegantne hotelske trgovine, frizerski saloni,
ulazi u tursku kupelj. Tu je bio i vodoskok. I velika šarena papiga koja je
znala tolike strane jezike i upravo su joj se divila dva japanska dječaka.
Bracken i ja pošli smo u bar kat niže. Doktor Lévy i Lejeune sjedili su za
šankom. Pred liječnikom bila je čaša narančinog soka. Pred Lejeuneom
stajao je tanjur sa sendvičima i čaša piva. Obojica su nas dočekala šutke.
»Jeste li bili kod Silvije?« upitao sam doktora Lévyja. Kimnuo je.
»Idemo prijeko«, rekao je Bracken i mahnuo barmenu. Otišli smo za
pokrajnji stol u još gotovo praznom baru. Barmen je donio čaše i Lejeuneove
sendviče.
»Dakle?« upitao sam.
„Žao mi je«, odgovorio je doktor Lévy. »Beskrajno mi je žao,
gospodine Kaven. Madame je vrlo bolesna.«
»Što?«
»Ne fizički. Ne tako da bih je mogao liječiti. Duševno je bolesna.
Duševno. Ako treba završiti taj film — valja se nadati da će to biti u stanju
— i ako treba spriječiti da ne oboli još jače, mora odmah pod stalnu kontrolu
psihijatra.« »Stacionar?« Bracken je posivio u licu.
»Ne stacionar. Još ne. Nadajmo se da još ne. Ja to ne mogu prosuditi.
Morate odmah osigurati psihijatra za madame, koji će neprestano biti uz nju.
Poznajem izvrsne francuske kolege i ...«
»Ne!« viknuo je Bracken.
„Što ne?«
»Ako je tako, onda to mora saznati Joe«, dodao je Bracken. »O sveti
Mojsije, bit će to teatar! Ostanite ovdje. Odmah ću nazvati. Phil, idi gore k
Silviji.«
»Moram li? ...«
»Naravno da moraš«, dreknuo je Bracken.
»Okay«, pomirio sam se. »Okay. Okay. Okay.«
 15

Sjedila je u salonu svog (našeg) apartmana prekrivenog sagovima i

namještenog u antiknom stilu. Apartman 308. Imala je na sebi sasvim kratak,
posve tanak zeleni ogrtač i pod njim samo gaćice, koliko sam mogao vidjeti.
Bila je nenašminkana, razbarušene kose. Ruke su joj drhtale. Bila je sva
nekako sitna, osobito u licu.
»Halo, Phil«, rekla je Silvija, a kad je htjedoh poljubiti u čelo: »Ne.
Molim ne. Ne ljuti se. Molim te, ne ljuti se. Ali me ne dodiruj.«
»Dobro«, rekao sam. »Sve je u redu, čarobnice.«
Buljila je mimo mene u sliku na zidu, sliku nekog divljeg konja koji je
ostavljao dojam kao da izravno galopira prema promatraču.
Šutnja.
»Vidio sam snimljene materijale«, dodao sam na kraju kad više nisam
mogao izdržati šutnju. »Carobnice, izvanredna si!«
Nije bilo odgovora.
Pogled joj je klizio preko ostalih slika na zidu, zatim po crveno-bijelim
svilenim tapetama, po mramornom kaminu, po ugrađenom televizoru i
ugrađenom gramofonu, te prema sekreteru kraj prozora na kojem su ležala
pisma, papiri i Knjiga snimanja, zatim opet natrag preko srebrnih
svijećnjaka, preko stola na kojem je — zastao mi je dah — ležala gomila
njezina nakita (postojao je sef u sobi, zašto nakit nije u njemu?), tu pored
stajaće svjetiljke sa zaslonom u obliku zvona, i konačno prema meni. Rekla
mi je posve šupljim glasom:
»Ti znaš...«
»Znam sve. Zato sam ovdje. Ne plaši se. Onaj je čovjek u ćorki. Ništa
se ne može dogoditi.«
»Ali... ti... Phil...« Ove večeri je govorila samo Phil, ni jedan jedini put
'vučiću' «... ali ti... ti me voliš ... a ja ... a ja sam...« »Ti si suviše toga prošla.
Previše si patila. I još k tome posao. Ja sve razumijem. I to da me za sada ne
želiš kao muškarca, jer ti i ja... jer nas dvoje imamo Babs. Razumijem...
drugi muškarac... pa što? Što to uostalom znači ako te volim?« Sve sam to
rekao, gospodine suče, i bila je istina, i bila je laž, oboje, barem toga
trenutka. Jer (kao i Ruth) nisam se, stojeći sada pred Silvijinim licem u lice
mogao oteti tragediji koja je okruživala ovu ženu. I ovdje je radio klima-
uređaj. Usprkos tome znojio sam se, ali vjerujem od slabosti. To je bilo
suviše. Sve je bilo previše za mene.
Da, mislio sam, i za Silviju također!
»Ne treba da me voliš«, rekla je.
»Što?«
»Ne treba da me ljubiš. Nitko me ne treba voljeti. Samo Babs neka
ozdravi. Molim te, bože!«
»Ona će ozdraviti, čarobnice, svaki dan ti govorim da joj je bolje!«
»I svaki dan lažeš«, odgovorila je.
»Ne!«
»Šuti. Znam. Govorila sam ovdje s liječnicima. Rekli su mi kako se te
stvari razvijaju. U najboljem slučaju.«
»Eto vidiš!«
»Da, Phil. Eto vidiš. Ali, nikako onako kako mi ti bajaš. Ona nikad više
neće biti zdrava, moja Babs. Nikad više.« »Hoće!...«
»Šuti. Molim te šuti, Phil! I nema smisla da molim boga. Bog me je
prokleo. S pravom. S Babs je gotovo, Phil. Gotovo je i sa mnom.« »S tobom?
To će biti najveći uspjeh svih vremena, taj KRUG KREDOM!« Slegla je
ramenima: »Vjeruj mi! Svi to kažu! Izdrži, molim te, Silvija! Čini što god
želiš! Mi ćemo to zataškati! S novcem i vezama sve se može zataškati. Neću
se nikada ljutiti na tebe — nikada i nikako! Razumijem te! Uvijek ću te
razumjeti! Spavaj još s kojim muškarcem!«
»Pet«, rekla je.
»Što pet?«
»Spavala sam s petoricom. Ili ih je bilo više, ne znam.« »Kada?«
»Od ... kada se ono dogodilo s Babs.«
»Gdje?«
»U Rimu... ovdje...«
»Kakvi su to bili ljudi?«
»Više ne znam.«
»Moraš znati! Sjeti se! Ne kažem to jer ti želim praviti scenu! Moram
znati da bih te zaštitio.«
»Nema smisla, Phil. Doista ne znam. Zaboravila sam. Tako mnogo toga
zaboravljam. To je nešto u mojoj glavi. Kugla. Ne, ne kugla. Praznina kao
kugla. Ona sve upija u sebe...« »Pomoći ćemo ti, Silvija. Dat ćemo ti dobrog
liječnika.«
»On mi neće pomoći.«
»Sigurno će ti pomoći. Posve sigurno! Moraš...«
 »Ja znam što moram, Phil. Ne boj se. Snimat ću dalje. Danas opet
snimam noću. Bit ću točno precizna. I do sada sam uvijek takva bila, zar
ne?«
»Uvijek, čarobnice, uvijek. Snimke su...«
»I ti dolaziš noćas. Radi fotografa i reportera. Zato su te tako brzo
pozvali.«
»Ja... ne... došao sam jer...«
»Jer su te prisilili. Bit ćemo opet oboje tu za fotografe i reportere kao i
uvijek. Noćas. Tako dugo dok budu htjeli. Jesi zadovoljan, Phil?«
»Ja...«
»Phil?«
»Da, čarobnice.«
»Molim te, sada idi.«
»Mislio sam da će ti biti drago što sam kod tebe.«
»I drago mi je. Ali moram biti sama. Ne ljuti se, Phil. Molim te.«
»Naravno da ne!« Ustao sam i ponovno pokušao poljubiti Silviju u čelo.
Izmakla se.
»Ne...«
»Ne, zbilja ne... no, onda idem čarobnice.., do viđenja...« »Do viđenja.«
»Sve će biti dobro, vidjet ćeš!«
»Nikada«, odgovorila je.
Pošao sam k vratima. Gotovo sam ih već bio zatvorio za sobom kada
sam začuo njezin glas: »Phil?«
»Da?«
»Slijedeći tjedan dolaziš opet u Madrid?«
»Naravno, čarobnice, naravno!«
Očekivao sam neki odgovor, ali ga nije bilo. Opet je gledala sliku s
divljim konjem. Posve tiho sam zatvorio prva, zatim druga vrata i pošao do
lifta, spustio sam se u predvorje i otišao u bar, gdje su za jednim stolom
sjedili Bracken, Lejeune i doktor Lévy.
Sjeo sam. Došao je konobar. »Viski!« rekao sam. »Donesite odmah dva
dupla. Cista. S ledom.« Trojica su me pogledala. »Loše?« upitao je Bracken.
»Vrlo loše. Ima osjećaj da joj nešto nije u redu u glavi. Spavala je s još
nekim muškarcima. Ne zna s koliko njih. Ne zna što će još sve učiniti. Zna
da Babs nikada neće ozdraviti. Mora da joj je to rekao nekakav klipan od
liječnika. Ne podnosi da je i samo dotaknem.« Bracken je izvalio psovku,
najružniju i najprostačkiju što sam je ikada čuo.
 Doktor Levy je dodao: »To znači: 'ako si pametan, ne miješaj jedno s
drugim. Ne nadaj se bez sumnje i ne sumnjaj bez nade’.« »Yeah«, reče
Bracken. »Yeah.«
»Jesi li dobio Joea?«
Bracken je potvrdio.
»I?«
»Ti si kriv. Ja sam kriv. Bob je kriv. Svi smo krivi. Tada se ta stara
svinja konačno smirila. Pustio me je da čekam. Telefonirao je na drugom
aparatu. Sutra u podne dolazi s kompanijom TWA doktor Lester Collings. I
četiri detektiva od SEVEN STARS-a.«
»Tko je doktor Collings?«
»Joeov vatrogasac za takve slučajeve. Prijatelji. Joe se zaklinje na
njega. Najbolji od najboljih. Već je liječio mnoge Joeove filmske dive. Ako
itko može uspjeti, onda je to on, rekao je Joe. I da Silvija mora snimati dalje,
pod svaku cijenu. Proizvodnja ne smije stati.«
»Silvija je rekla da će i dalje snimati. I da će činiti sve što foto-reporteri
budu od nje i od mene zahtijevali.«
 16

Hej, kako je izgorio ove noći ostatak grada! Kako su se samo obarale
grede! Kako su samo trčali ljudi, u panici, da pobjegnu iz plamenog pakla, i
svinje i magarci, kokoši i psi, kako su oklopnici bjesnjeli! Noć je bila,
doduše, svježa, ali je požar razvijao strašnu vrućinu. Guvernerova palača.
Kukavički bijeg guvernerove žene, koja je ostavila dijete, malog dječaka.
Savjetovanje posluge, koja je također odlučila bježati. Dijete? Za njega se
treba pobrinuti najgluplja, najsiromašnija i duhom naj ograničeni ja služavka
iz kuhinje. Gruša. Grušin otpor. Htjela je ostaviti dijete. Zatim ga ipak,
ispunjena mržnjom prema djetetu, vuče za sobom. Ta Gruša, ta Silvija
Moran, koju još nikada nisam vidio da glumi tako nenadmašno, kojoj je
hitno potrebno psihijatrijsko liječenje. Još nikada, moj suče, nije se zbio
takav događaj na filmu kao one noći kad je ona, najveća od naj većih, već
gotovo totalno poludjela, na putu da postane prava histeričarka i
nimfomanka, zbog koje je čak jedan od najpoznatijih filmskih psihijatara,
Joeov prijatelj doktor Lester Collins doletio u Madrid preko Atlantika. Cijela
vojska foto i TV-reportera i ekipa Tjednog pregleda, koje su naručili Bob
Cummings i Rod i uz njih još i naši fotografi snimali su do šest i trideset
ujutro. Silvija je bila disciplinirana kao nikada ranije. Radila je sve što su joj
rekli. Iako je morala ponavljati i po šest puta. Režiser da Cava izgovorio je
ono što su svi mislili: »Takva se ličnost rađa samo jednom.« Između
snimanja, naravno, stotine snimaka Silvije i mene, ja u civilu, ona u odjeći
služavke Gruše, među dekoracijama. Trudili smo se oboje da damo sve od
sebe. Možda ste vidjeli koju od slika, gospodine suče. Neke su bile izabrane
za poznatu izložbu. »Obitelj čovjeka« koja je prije nekog vremena putovala
od zemlje do zemlje, od kontinenta do kontinenta. Ove noći trebalo je
obratiti pažnju na dvije stvari. I ove radne snimke morale su pokazati kako
se Silvija i ja veoma volimo. Osim toga: morao sam joj davati za pravo u
svemu, ispunjavati sve njezine zahtjeve i želje. A ona je imala samo jednu
jedinu želju: »Hoću vidjeti svoje dijete.« Ovaj je zahtjev postavljala uvijek
nanovo, pedeset, stotinu puta, dok su kamere radile, dok su bljeskali fleševi
foto-reportera.
»Naravno, čarobnice, čim to bude moguće, vidjet ćeš Babs.« Nije bilo
toga što joj ne bih obećao.
Radilo se o 25 milijuna dolara.
 17

Cijeli slijedeći dan daljnje fotografiranje nas oboje, nas, 'ljubavnog para
stoljeća’. Ovaj put oboje odjeveni superelegantno pred Museo del Prado. U
Pradu. Murillo, Velazquez, Goya, El Greco, diveći se njima i francuskim,
flamanskim i njemačkim majstorima. Jedno uz drugo. Licem uz lice. Mnoge
fotografije i mnogo poljubaca. Silvija nije ima la ništa protiv takvih intimnih
dodira. Ipak je glumica. Sve je glumila. Snimke Puerta de Alcala, slavoluka
iz 1778< Zaljubljenici. El Retiro, taj lijepi park. Zaljubljeni. Cijelog dana
snimanje nas koji se iznad svega volimo. Na Plaža de la- Villa. Na Plaža de
Oriente. (Silvija je bila slobodna poslije noćnog snimanja.) Na Puerta del
Sol, najvažnijem trgu u Madridu. Uvijek nove poze, uvijek nove ideje.
Najviše njih imala je Silvija. Zagrljaji. Poljupci. Doista, sasvim, sasvim
velika ljubav. Kada sam je grlio, ljubio i privijao uza se to mora da je bilo
kao da glumi s nekim partnerom na filmu. Bila je ljubazna i šutljiva. Ne
sasvim. Cijeli dan (»Razgovarajte!« vikali su foto-reporteri.) Govorila je
isto: »Moram vidjeti Babs.«
»Naravno, čarobnice, sigurno. Sve ću organizirati.«
Cheese!
Smiješite se. Smiješite se!
Temperatura: 43 stupnja. Morao sam se tri puta presvući i četiri puta
promijeniti rublje. Ne samo zbog vrućine. Oko podne sletjela su četvorica
detektiva SEVEN STARS-a i Joeov prijatelj, taj tako poznati psihijatar za
glumce (radio je samo privatno), doktor Lester Collins. Visok, sjajne
vanjštine, sreli smo ga u našem apartmanu u CASTELLANA HILTONU.
Pomilovao je Silvijine obraze, stegao joj ruke, govorio je mirnim,
dobroćudnim glasom: »Budite bez brige, gospođo Moran, budite potpuno
bez brige. Sve ćemo srediti. Sitnice, same sitnice«, rekao je slavni doktor
Collins. Taj Collins — ah, o tome kasnije.
Bila je večer. Silvija i ja odvezli smo se na aerodrom. Iza nas se nalazio
konvoj foto-reportera. Snimali su još uvijek sve, dok sam stajao na
najgornjoj stepenici ulaza u avion sa Silvijom, koja me strastveno ljubila. Tu
ste fotografiju morali vidjeti, gospodine suče! Obišla je cijeli svijet. Bracken,
koji je svime upravljao, viknuo je: »Sada je dosta! Molim, vas, prijatelji!
Imali ste ih oboje cijeli dan!« Foto- -reporteri su odmah prestali. Htio sam
Silviju normalno poljubiti za rastanak... Odgurnula me je, mislim da je bila
vrlo blizu tome da povrati. Smiješila se kada je rekla: »Ljubim samo tebe,
vučiću. Samo ću tebe ljubiti, kunem se. Ali ako me sada samo još jednom
dodirneš, dobit ću napadaj vrištanja.«
25 milijuna, moj gospodine suče!
»I budite potpuno bez brige«, rekao je doktor Collins.
I četiri detektiva iz Los Angelesa sada u Madridu. I dijete, oštećena
mozga, blizu Nürnberga.
Morao sam natrag.
Ruth!
Morao sam k Ruth.
 18

»Sretan sam da mogu s vama razgovarati«, rekao je Lucien Bayard,

jedan od noćnih vratara u hotelu »Le Monde«. Lice mu se ozarilo od sreće
iako mu se neprestano trzao jedan mišić tako da Lucien nije mogao duže
zadržati svoj sretan izraz lica. Sjedio sam u prostoru za noćnog vratara, iza
zida, s pretincima za ključeve, on na kauču, ja na stolici. Televizor je bio
uključen. Na drugom programu se davao jedan stari američki film:
NAJBOLJE GODINE NAŠEG ŽIVOTA. Lucien je isključio ton i pustio da
teče samo slika, jer poslije filma, kako je rekao, dolaze posljednje vijesti
drugog programa. Léon Zitrone će govoriti o sutrašnjim trkama u
Chantillyju i reći svoje mišljenje o konjima, to je uvijek činio. Bio je
francuski specijalist za konje, Léon Zitrone, taj vrsni politički reporter »Pariš
Matcha« i drugih listova, radija i televizije, čovjek koji je već desetljećima
pratio predsjednika vlade, ma tko to bio, na njegovim putovanjima u Moskvu
ili bi bio u blizini kada bi sovjetski gosti posjetili Francusku, jer Léon
Zitrone je tečno govorio ruski. Bio je nacionalne institucije. Vijesti su došle
oko 23 sata te vrele večeri, toga 26. kolovoza 1972, u subotu. Sletjeli smo
tek u 20 i 35 minuta na Orlyju sa SUPER-111 Lejeune, mali doktor Levy i
ja. Naišli smo na oluju nad južnom Francuskom a u Parizu je bilo sparno i
mirno, grad je bio napola prazan. Još uvijek veliki praznici. Potrajalo je dok
smo se svi međusobno oprostili.
Lejeune je uzeo taksi, a ja sam odveo kući doktora Lévyja, u svom
maseratiju koji je uvijek bio parkiran na Orlyju. Potom sam se odvezao u
»Le Monde« i kad sam stigao, bilo je već 22 sata. Nijedan avion više nije
letio u Niimberg te sam izvadio kartu za jutarnji let, za 27, t& morao sam se
još preodjenuti u »Le Mondeu« i pretvoriti ponovno u Philipa Nortona, zar
ne? Hotel je gotovo prazan, reče Lucien nakon pozdrava. (Još uvijek je radio
zajedno sa šutljivim, pristojnim Jean Perrotinom.) Nisam vidio ni žive duše
u predvorju i tako sam odmah otišao k Lucienu, koji je moju prtljagu — onu
otmjenu — dao odnijeti u apartman br. 419. Lucien je rekao da mora govoriti
sa mnom. To je i činio sada, dok su nijeme slike glasovitog poratnog filma,
Williama Wylersa, prelazile ekranom. Perrotin se taktično povukao i stajao
je vani, za svojim pultom, a Lucien je tiho govorio.
»Jučer je ovamo stiglo pismo za vas, monsieur Kaven.«
»Od koga?«
 »Glasnik. Dnevni vratari nisu pazili. Nemam pojma tko je to bio. Ali
kada sam na omotu ugledao rukopis, uplašio sam se, monsieur Kaven.
Poznajem taj rukopis... a i vi.«
Da. Poznavao sam ga.
Bio je to rukopis Clarisse Geiringer. Clarissa — Babsina dadilja. Bilo
mi je vruće, dok sam otvarao omotnicu. Vidite, gospodine suče: od one
konferencije za novinare, u Plavom salonu »Le Mondea« na kojoj je Silvija
objasnila da Babs mora u internat i da će nestati iz javnosti — bilo je to u
srijedu, 15. ožujka 1972 — nitko od nas tada nije pravo znao što ćemo
započeti s Clarissom. Babs je sada ne treba i neće je još dugo trebati. Ali
Lejeune je opominjao da se Clarissa ne otpusti prerano. Jer su glasine bile
moguće. Tako je Clarissa ostala neko vrijeme skrivena kod nas u Parizu.
(Ova je navodno sa mnom odvela Babs u jedan američki internat.) U Rimu
na premijeri filma TAKO MALO VREMENA, nismo je trebali, dakle, treba
s njom ravno u Madrid. Zatim je bila sekretarica Silviji i Brackenu, letjela
između Pariza i Madrida i stanovala je u Madridu u CASTELLANA
HILTONU, a u Parizu u »Le Mondeu«. Savjet mudrog
Lejeunea bio je dobar. Nitko se doista nije osvrtao na Clarissu. A
Clarissa se opet brinula za sve. Za sve, što je bilo u vezi s Babs. Bila je
potpuno obaviještena od Silvije i Brackena o mojim stalnim telefonskim
razgovorima i posjetima Madridu. Potpuno krivo obaviještena, jer ja Silviji
nisam javljao istinu o Babs. Kod Brackena je bilo drugačije. Ali on je
Clarissi pričao iste priče kao ja i Silvija. S Clarissom je bila ta nesreća da je
bila previše inteligentna da bi vjerovala u sve što je čula. Bila je sve
nesretnija jer je znala da joj se laže. Sve je u Madridu izludila svojim
jadikovkama i stalnim ispitivanjem. Na kraju ju je Bracken poslao u Pariz,
do daljnjega, ima tome već mjesec dana. Nazvao sam jednom Pariz i ispričao
Clarrissi kako je Babs opet bolje, a ona je samo rekla: »Lijepo.«
Za vrijeme oba moja leta u Madrid, dok sam se preoblačio u Philipa
Kavena, nisam je nijednom vidio i bio sam zbog toga više nego sretan. Pazio
sam da ne sretnem nikoga u hotelu u kojem se ona upravo nalazila. Još mi
je samo nedostajala Clarissa! I sada sam pročitao pismo, što mi ga je napisala
svojim ravnomjernim lijepim rukopisom, na papiru hotela »Le Monde«:
Ljubljeni moj!
Kada budeš čitao ove retke, već me davno nećeš moći stići ni ti ni bilo
tko drugi na ovome svijetu ...«
Pogledao sam datum.
11. kolovoza 1972.
 »Pismo je starije od dva tjedna!« rekao sam Lucienu. Potvrdio je.
»Ali predano je tek jučer, monsieur Kaven. Madmoiselle Geiringer je
još 9. kolovoza otišla od nas.«
»Kada?«
»9. kolovoza.«
»I to mi tek sada kažete?«
Lucien se uplašio.
»Zar to niste znali?«
»Ne! Mislio sam da gospođica Geiringer još uvijek ovdje stanuje.«
»To ne razumijem. Kada je odlazila, rekla je mojim kolegama, da ste je
vi poslali na neko putovanje!«
»Ja?«
»Da. I da se vjerojatno više neće vratiti.« Naravno, vratari su joj
vjerovali. A zašto ne bi?
»Da, zašto ne bi? Da li je rekla kamo putuje?«
»Ništa nije rekla, monsieur. Zaboga! Što je opet sad.« »Nemam pojma.«
Čitao sam glasno dalje. »Nikada nisam vjerovala da je Babs bolje. Previše
znam o toj bolesti. Uvijek sam znala da sam suvišna i da ću to i ostati. Držala
sam tvoju stranu, činila sam sve za tebe što si tražio. Tako dugo dok si me
trebao. To znaš. Sada, dok ovo pišem, svejedno mi je: učinila sam to i uvijek
bih to ponovno učinila jer te ljubim. Ali ja više ništa ne mogu učiniti za tebe.
Ne mogu više ništa učiniti ni za jadnu Babs. Znam, moja egzistencija za tebe
i za sve vas u stvari predstavljala je samo veliki problem. Iz ljubavi —
ljubavi prema tebi, Phil — rješavam vas ovoga problema. Kada budeš čitao
ovo pismo — doći će u tvoje ruke sa zakašnjenjem — više me neće biti...«
prekinuo sam.
»Merde alors«, rekao je Lucien, kojemu sam ispričao sve što je s Babs,
što se dogodilo u Madridu, čistu istinu. Lucien mi je bio prijatelj. Imao sam
neograničeno povjerenje u njega. Morao sam imati čovjeka kojemu sam
mogao iznijeti svoje brige.
»...više me neće biti«, čitao sam glasno. »Možeš me tražiti sa svim
policijama svijeta, neće me naći jer me neće više biti. Nadam se da ću tako
olakšati tvoj težak položaj. To što činim nije neobično ja svoj položaj više
ne mogu podnijeti. I na kraju jedna molba: bez obzira što se dogodilo s
tobom i Silvijom, ne napuštaj Babs, sve dok budeš živio. Ona te treba. Ne
može biti bez tebe. To je kao posljednja želja u oporuci. A ona to i jest.
Uvijek ću te voljeti, Phil, ovdje i tamo, ako to TAMO postoji. Tamo još više.
Ne ljuti se na mene, budi mi zahvalan. Tvoja Clarissa.« Ispustio sam papir
iz ruke i buljio u ekran kojim su još uvijek klizile slike filma NAJBOLJE
GODINE NAŠEG ŽIVOTA...
»... što to znači, Lucien? Da li se ubila?«
»Možda.«
»Ali, čemu taj teatar? Zašto nije skončala ovdje u hotelu ili u Parizu?«
»Jer vas je ljubila, to vam i piše. Nije vam htjela stvarati neugodnosti.«
»Možda je još uvijek živa.«
»Da, možda.«
»Negdje u svijetu.«
»Potpuno moguće, monsieur Kaven. Ja sam jednako zbunjen kao i vi.«
»Što ćemo onda učiniti?«
»Telefonirati«, rekao sam.
Otišao sam u javnu govornicu u praznom predvorju i nazvao Lejeunea.
Već je spavao i bio je bijesan.
»Što se opet dogodilo?«
Rekao sam mu što se dogodilo i Lejeune se odmah razbudio. Tražio je
da mu sve ispričam, sve pojedinosti, što je Clarissa činila od kada je bila kod
nas, od kada mi je rekla da me voli, sve.
»Ako netko sazna, imat ćemo ogroman skandal!« rekao sam. »Nitko
neće saznati«, rekao je on. »Samo policija. Ona mora saznati. Pošaljite ujutro
tog noćnog vratara s pismom k meni. Već su mnogi otisci prstiju na kuverti.
Uvijte ga u celofan.«
»Što ćete s tim učiniti?«
»Predati ga policiji. Sa svim obavještenjima koje imamo. Znate, policija
je diskretna u takvim slučajevima. Ne trebate se ničega plašiti, ali moramo
prijaviti policiji, inače činimo prekršaj. Ja ću to sve obaviti za vas. Vi morate
sutra ponovno biti u Heroldsheidu. Imamo prijatelje na Quai des Orfèvres.
Prave. Tu gospođicu Geiringer će od sutra tražiti — ne samo u Francuskoj.
U cijelom svijetu. Što ako je pismo napisala pod prisilom? I ako su je oteli?
I ako ćemo dobiti poštom zahtjev otimača?« Nisam ništa odgovorio. »Vi
ništa ne kažete. Shvatili ste?«
»Svijet je velik«, odgovorio sam.
»Mnogo manji no što pretpostavljate.«
»Ima mnogo načina da se nestane i da se čovjek ubije.« »Mnogo manje
no što pretpostavljate. Što je — nije vam dovoljno policija cijeloga svijeta?«
Šutio sam.
»Nije dovoljna, što još želite?«
»Želim znati što se dogodilo s Clarissom!«
 »Ne izderavajte se na mene, luđače! Ako vam nije dovoljna službena
potraga, onda angažirajte neku privatnu detektivsku agenciju. Ali ona mora
biti međunarodna. Priznajem policija neće baš grozničavo tragati upravo za
njom, pored mnogih ljudi koji na svijetu svakog dana nestaju kao i
mademoiselle Geiringer, jer tu je još i nekoliko stotina tisuća novih
slučajeva.«
»Jasno.«
»Vi biste željeli u tu svrhu unajmiti jednu privatnu detektivsku
agenciju?«
»Da.«
»Recite, da li ste voljeli mademoiselle Geiringer?«
»Ne. To... To je nešto drugo...«
„Što drugo?«
»Vi to nećete shvatiti.«
»Možda hoću. Dakle, što?«
»Krivnja«, odgovorio sam. »Ne znam zašto. Ali imam nekakav veliki
osjećaj krivnje prema toj mladoj ženi.«
»Tko kaže da ja to ne razumijem? Lejeune sve razumije. Poznajem
međunarodne agenture. Ako hoćete, naći ću vam najbolju i obavit će sve za
vas. Hoćete li?«
»Da.«
»Najbolju, dakle, najskuplju. Tako nešto uvijek je skupo, monsieur
Kaven. Vrlo skupo. Vi dobivate od Brackena novac po Silvijinom nalogu,
za letove, telefonske razgovore, hotele i još ponešto uz to. A tu je i vaš
honorar šefa proizvodnje. I vaša plaća u Heroldsheidu. Možete li doista
platiti najskuplju detektivsku agenciju?«
»Neka to bude moja briga. Ja ću vam dati novac.«
»A odakle?«
Rekao sam: »Imam još nešto. Mogu to prodati. To je moje. Ne brinite.«
»Ja ne brinem«, reče Lejeune. »V i brinete. Što se mene tiče, i ja bih,
da imam novaca, zaposlio jednu međunarodnu detektivsku agenciju. Ako
bude imala sreće, pronaći će možda kako se i gdje ubila Clarissa.«
»Ili možda još živi.«
»Vidjet ćemo«, rekao je Lejeune, i spustio slušalicu.
Vratio sam se ponovno u vratarevu ložu. Još uvijek je igrao film na
televiziji. Rekao sam svome prijatelju Lucienu: »Ovdje su papiri i ključevi
mog maseratija. Možete li ga prodati? Bio je veoma skup.«
»Ne znam. Ali zašto to želite?«
 »Trebam novaca. Kad auto prodate, dajte novac ovome advokatu.«
Napisao sam Lejeuneovu adresu. »Sutra mu odnesite Clarissino pismo i
odgovorite mu na sva pitanja za policiju. Ništa vam se neće dogoditi.«
»Ja se ne plašim, monsieur Kaven. Ja ću učiniti sve, sve ću učiniti za
vas. Ali ne mogu shvatiti... Ne bismo li se mi opet kladili na konje umjesto
toga? ...«
»To donosi malo i nesigurno je. Moram bezuvjetno imati novaca.
Mnogo novaca. Brzo.«
»Napravit ću sve brzo, što brže budem mogao, monsieur Kaven.«
»Okay.«
»Ali vi... vi ste toliko voljeli svoj auto.«
»Ah ...«, rekoh. »Što su jedna kola, gomila lima.«
»Kako želite, monsieur Kaven. Vjerujem da to činite iz praznovjerja.
Babs će prizdraviti ili će joj biti bolje ako sada prodate kola, najskuplja koja
imate...«
»Vi ste fantastični, Lucien«, rekao sam.
»Zašto?«
»Jer bi to moglo biti točno, to što ste rekli.« Film je završio, drugi
program donosio je vijesti. »Poznajem jednog od najbogatijih ljudi svijeta,
Lucien. Taj mi je jednom rekao. To je ono lijepo na burzi, špekulant može
tisuću posto dobiti, ali samo sto posto izgubiti. Smatrajte me 'špekulantom'
ako hoćete. Ja špekuliram na poboljšanje kod Babs.« Žalosno je kimnuo,
uključio ton na televizoru i slušali smo vijesti o nasiljima iz cijelog svijeta.
Potom je Zitrone govorio o trkama u nedjelju i ocjenjivao konje, davao
trenutačne prognoze, rezultate, što su ih očekivali stručnjaci. Lucien ih je
sve pažljivo zapisivao i slušao svaku riječ kao riječ Božju.
Na ovoj trci se nisam kladio i od tada se više nikada nisam kladio na
konje.
Lucien je za tri dana prodao mog maseratija. Nazvao sam g a iz
Herolđsheidea i on mi je rekao koliko je dobio novaca i da je sve odnio
Maitre Lejeuneu. Od tada je za mene radila poznata detektivska svjetska
agencija. Kada sada razmišljam, vjerujem da sam svu tu ludost doista učinio
zato što je Clarissa ljubila ne samo mene nego i Babs. Svim svojim srcem.
Da, mora da je bilo tako. Jer tada više nisam vjerovao da će Babs ozdraviti
ili da će joj biti makar i malo bolje. Nisam vjerovao u to ni onda kada sam
razgovarao s noćnim vratarom u »Le Mondeu«, iako sam to govorio.
Clarissu, međutim, nisu mogli pronaći do dana današnjega, ni živu ni
mrtvu, niti ta detektivska agencija niti međunarodna policija. Ne znam ni do
danas ništa o onome što se s njom dogodilo. Ona je to doista izvela vrlo
mudro.
 19

Pogled u dnevnik...
27. kolovoza 1972, nedjelja, bio sam opet u Heroldsheidu. Nazvao sam
Ruth još iz Pariza i ona me je čekala na aerodromu. Kada sam prošao kroz
izlaz, zagrlila me je i stidljivo poljubila. Odmah se odmakla od mene.
»Dođi«, rekla je, pošla preda mnom, naravno u krivom pravcu. Sustigao
sam je.
»Što je?«
»Što misliš?«
»Ah«, rekla je. »Ovo je sa mnom da poludiš, zar ne?«
»Da«, rekao sam, »da poludiš.«
Za vrijeme vožnje ispričao sam joj sve što sam doživio. Slušala je šutke
i na kraju rekla: »Nije dobro.«
»Što?«
»Da ona želi doći ovamo vidjeti Babs. Dijete još nije dobro. Babs tako
dugo nije vidjela Silviju. Po svemu sudeći, ona je majku — oprosti mi —
zaboravila.«
»Da«, rekao sam. »Ali ona je još uvijek njezina majka.«
»Prema tvom pasošu ona to nije. Tu bi nam vlasti mogle pomoći.«
»Ti ne poznaješ Silviju! Ona će kratkim postupkom smlaviti sve u
Madridu. Ona odbija i dalje snimati. To je da se pobljuješ! Ne, to je
nepravedno! Sve je to za Silviju vrlo žalosno, zaista...«
»Znaš«, rekla je Ruth dok je skretala u krivu ulicu, »na kraju je manje
ili više svatko žalostan tko je osim brige za kruh opterećen i drugim brigama.
Ti, ja, svi mi. Ali nitko od nas ne bi mogao živjeti bez te žalosti koja nam je
svima u krvi i bez koje nema ni pravog veselja. Što ti je...?« »Ništa. Morali
smo samo krenuti desno.«
»Ovdje sam bila sigurno već pet stotina puta! Opet sam krenula krivom
ulicom. I ovako ćemo doći u Heroldsheid. Samo će trajati duže. Da
okrenem?«
»Ne. Danas je nedjelja. Imamo vremena.«
»Ipak ću okrenuti«, rekla je Ruth, ljutita na samu sebe.
»To sa mnom jednostavno neće moći ići tako dalje!« Zaustavila je i
počela okretati kola. Pritom je rekla: »Naravno, nećemo moći zabraniti
Silviji da vidi Babs. Učinit ćemo to po mogućnosti tako vješto da ne bude
štetno ni za jednu od njih. Silvija ne može doći u Heroldsheid, to joj je valjda
jasno, jer tu će je svatko prepoznati.« Okrenula je kola i htjela ponovo
krenuti.
»Stani. Stani!«
»Zašto?«
»Tu je neka mala životinja...«
»Gdje?«
Privinuo sam je k sebi i poljubio i bio je to dug poljubac. Dvoja kola su
prošla pored nas. U njima su sjedili mladi ljudi. Jedan je od njih zatrubio,
svi su se smijali i mahali. »Znaš«, rekla je Ruth kada se konačno izvukla iz
mog zagrljaja.
»Mi smo unatoč svemu sretni, nas dvoje, zar ne?«
»Mhm!«
»I to je loše. Zato će to loše i završiti.«
»Zašto?«
»Jer činimo nešto loše. Ti pripadaš Silviji.«
»Ja pripadam tebi!«
»Svejedno će se loše završiti.«
»Da«, rekao sam, »sigurno.«
Kada smo stigli u Heroldsheid i kada sam otključao željezna vrata
(nedjelja!) došla mi je u susret Babs, hramajući s naočalama za škiljave,
žurno i smijući se.
»Phil!«
Spustio sam se na koljena, ona me je zagrlila i stisnula se uz mene, još
i još. Stara gospođa Grosser izišla je iz kuće u kojoj smo stanovali.
»Bože«, rekla je gospođa Grosser. »Bože moj, uvijek kada vas vidim
kako se volite, moram misliti na svog Hansa, i on je bio tako milo dijete.«
Još i nije bio tako veliki Hans, kada je umro negdje daleko u Rusiji.
/
I u specijalnoj školi postojali su dakako, praznici. U to vrijeme djeca su
ostajala kod roditelja. Otputovati s debilnim djetetom je teško. Mnogi
roditelji su to pokušali. Iskustva što su ih pritom imali bila su gorka i ne
želim ih opisivati. Zapravo, ne bih ih ni mogao opisati. Ima i dobrih ljudi,
ali ti su roditelji imali nesreću. Pa pošto su imali nesreću, došli su s molbom
takozvanom Savjetu roditelja škole i molili da djecu smiju ostaviti u školi za
vrijeme praznika što ih imaju normalna djeca. Tada se jedva što učilo.
Uglavnom su se djeca igrala vani. Roditelji nisu mogli otputovati s djecom,
a duže ih vrijeme ostaviti kod kuće nisu htjeli, jer susjedi bi mogli biti zli, a
djeca susjeda još mnogo gora. Tako je škola radila cijele godine. Naši su
učitelji, odgojitelji i svi ostali morali koristiti svoj godišnji odmor i onda
kada nisu baš željeli. Uostalom, najveći dio osoblja uopće nije išao na odmor
te je radije ostajao u školi, osim gospođe Pohl ili drugih suradnika koji su
imali obitelji i djecu. Škola je bila zatvorena samo za vrijeme velikih
blagdana i preko vikenda.
Onoga dana kada sam se vratio s puta iz Madrida, Babs je imala
iznenađenje za mene. Ponosno mi ga je pokazala kada smo ušli u malu
kućicu. Dnevni boravak bio je pun išaranih, zgužvanih papira. Jedan od njih
ležao je na stolu, a na njemu neki žuti cvijet. Babs mi je objasnila, gestama
i riječima što ih je bilo teško razumjeti, da je ona taj cvijet ubrala i spremila
ga za mene kao dar. Papir je bio sasvim jeftin. Na njemu je bilo napisano
pojedinačnim, iskrivljenim slovima, ali čitljivo:

PHILIP

Znao sam da Babs već mjesecima prima poduku iz pisanja. Znao sam
da joj je pisanje išlo vrlo teško. (Zapravo ponovno učenje pisanja.) »Babs!
To je izvrsno! To je doista sjajno! Ti možeš već izvrsno pisati!«
».. .vrsno pisat, da?«
»Da!« Podigao sam je i ona me poljubila u obraz.
 20

Dnevnik...
Cijelog slijedećeg tjedna radio sam od jutra do večeri. A na kraju sam
još radio i u maloj kućici. Bilo je mnogo toga što se moralo napraviti. Prije
svega dopisivanje. Svađa s gradonačelnicima. S izuzetno korektnim
poreznicima i korektnim činovnicima. Svi su oni samo obavljali svoju
dužnost. TS moram to konačno uvidjeti. Ili sam možda mislio da imaju neke
niske pobude?
Za ime božje to ne! Molim da oprostite. Sve uviđam. Moje poštovanje,
gospodine doktore, najljepše pozdrave gospođi supruzi, gospodine
savjetniče...
Ovih su dana neku djecu i Babs intenzivno podučavali u pisanju. Počelo
je to prije dužeg vremena, tako da su djeci pokazivali prstom na ploči pisano
slovo kako bi upoznala zvuk što ga to slovo ima kada se izgovara i njegovo
značenje u riječi koja je predstavljala predmet, što su ga, naravno, od prije
poznavala i za koji su morala znati da se baš taj predmet označuje baš tom
riječi...
Poslije različitih metoda učenja, koje su se beskonačno ponavljale, ova
grupa djece bila je već tako uznapredovala da je mogla napisati: vlastito ime,
adresu, i još možda dvije desetine drugih riječi.
Svake večeri nazivao sam Madrid i dalje pričao svoje laži. Silvija je
bila, tako se bar činilo, u nekom poboljšanom stanju. Optimističnije i
aktivnije, a ona je to dovodila u vezu sa čudotvornim liječenjem Joeova
prijatelja, hollywoodskog psihijatra doktora Lestera Collinsa.
»Znaš, vučiću, taj čovjek mi daje tako mnogo hrabrosti, tako mnogo
snage. Tako sam mirna, tako smirena, bez napetosti, bez nemira, bez — ti
znaš ...«
»Što zapravo radi taj psihijatar s tobom?«
»Oh, on je psihoanalitičar, a ne psihijatar. Dakle, pričamo. To jest: ja
pričam, on sluša.«
»O čemu?«
»Što mi padne na um... potpuno slobodno... asocijativno. ..«
»Aha!«
»On je uvijek i na snimanju, jer se osjećam sigurnom kada je prisutan.
A uvečer mi uvijek daje tu injekciju.«
 »Kakvu injekciju?«
»Paronthil.«
»Što je to?«
»Čarobno sredstvo! Njime se postiže nešto kao kratkotrajna narkoza,
znaš. I za vrijeme te kratkotrajne narkoze Lester govori sa mnom...«
»Tko?«
»Doktor Collins. Moram ga zvati Lester, rekao je. On mene zove
Silvija. To je dobro zbog povjerljivijeg odnosa.«
»O čemu on tada priča s tobom?«
»Vučiću, ti si tako obrazovan! Ti znaš da ja, kao Lesterova pacijentica,
nikome ne smijem reći o čemu pričamo, pa ni tebi. Inače čitava narkonaliza
ne djeluje?«
»Naravno.«
»Kad se probudim, uvijek sam sretna. Osjećam se lagano. Konačno
mogu opet spavati. Znaš da sada prespavam cijelu noć, srećom, bude me
telefonom. Lester je izvanredan, vučiću! Kada slijedeći put dođeš, želi s
tobom razgovarati! Već ćete se izvrsno razumjeti!«
»Sigurno, čarobnice!«
»A što je s mojim posjetom? Konačno imam dva slobodna dana, ali još
ne znam kada. Tada ću doći. Reći ću ti na vrijeme. Opet ću konačno vidjeti
svoje zlato.«
»Da, čarobnice.«
»Daj joj jedan veliki poljubac od mene, da?«
»Da.«
»I tebi jedan, evo..šum u slušalici. »Tako te volim, vučiću moj, da ne
bih mogla ni jedan dan postojati kada tebe ne bi bilo...«
»Ni ja, čarobnice moja, ni ja, ni ja. Laku noć!«
»Good night, sweetheart, good night!«
 21

»Doista, Hitler nije baš u svemu imao krivo. Kod njega bi takvo što
podavili plinom.«
»Imate pravo! Naš Paul, maturirao je, morala sam se namučiti da bih ga
mogla poslati u gimnaziju budući da mi je muž mrtav — sada ima maturu i
mora čekati da se oslobodi mjesto na sveučilištu. Numerus ... vi već znate!
Nemaju mjesta za mog Paula.
Ništa nego jad... što sam plakala... prolazi godina za godinom. .. morao
je najprije u vojsku. I, sada nema mjesta ...!«
»Da, vaš je morao u vojsku! Ove propalice ovdje, ti kukavički lijenčine,
ti što odbijaju služenje vojnog roka lijepo su uredili svoj život!
Moj ide još u gimnaziju... svako jutro mora vlakom u Nürnberg, pa opet
natrag... a takvo što se razvozi autobusom, od vrata do vrata!«
Petak, 1. rujna 1972, 10 i 30 sati.
Te propalice, kukavice, lijenčine, bila su dvojica momaka koji odbijaju
vojnu službu i sada su mimo slušali, ili se pravili kao da ne slušaju. A oni,
koji bi kod Hitlera odmah bili ugušeni plinom, bilo je devetero djece, među
njima i Babs, njezina prijateljica Jackie, njezin prijatelj, paralizirani Alojz,
još jedno dijete u kolicima, djevojčice, bijahu to ona djeca koja su tako dugo
uzbuđena i oduševljena vježbala pisati nekoliko riječi za ovaj veliki dan.
.Mjesto: nova
(i suviše) velika pošta malog grada Heroldsheid. Sve se dugo
pripremalo. Djeca su, tako je predviđao nastavni plan, i tako je svakom
dobronamjerniku govorio zdravi razum, morala izići i izvan školskih zidova,
morala su učiti i upoznati se s djelatnostima koje će im u životu bezuvjetno
trebati. ( gro.zeraWorC )
Danima su, dakle, pravili paketiće, uvezivali ih s velikom mukom i na
komadima papira ispisivali svoje ime i riječi, Specijalna škola Heroldsheid,
kao i adresu, Specijalna škola Heroldsheid, gospodinu rektoru Heinzu
Halleinu. Satima, danima je trajalo dok su ispisivali te ceduljice, dok su ih
nalijepili na pakete — na kutije od cipela, od sira, od čokolade, u kojima se
nešto nalazilo.
Uzeli smo mali autobus akcije 'Briga za dijete’ drugog programa
njemačke televizije. U pošti su hodali, hramali, vozili su ih k šalterima, da
bi predali pakete. Djeca su pomagala jedno drugom. Svaka pružena ruka bila
je veliko djelo. Babs je vrlo teško radila svojom oslabljenom lijevom rukom,
ali joj ipak nisam pomagao. Svi su oni ovdje morali učiti što je pošta, kako
se ondje treba ponašati. Morali su još mnogo učiti ako su se htjeli snalaziti
tamo vani u svijetu.
Bila su otvorena tri šaltera. Kod dva šaltera sjedile su žene, a kod trećeg
muškarac. Poznavali su već naše posjete, bili su pripremljeni. Službenik je
doviknuo odraslima: »Zar nemate srca!? A kad bi to bila vaša djeca? Što
biste tada rekli?«
Na njega se izderao onaj ljutiti gospodin čiji je sin svakog jutra morao
putovati vlakom u Nürnberg. Službenik se obratio meni: »To se još nikada
nije dogodilo!« Službenice su napadale ljutite odrasle na svoj način: »Imajte
samilosti! To su djeca, jadna djeca! Kakvi ste vi to ljudi?«
»Vi šutite!« kreštala je neka žena. »Mi još i izdržavamo ta derišta! Za
takva što grad baca novac, novac od našeg poreza!«
»Našu vlastitu, zdravu djecu da li će ih isto tako maziti? Hoće, govno!«
»Čujete li vi...« počeo sam, ali se neki div progurao ispred žene i
prijeteći podigao šaku na mene.
»Vi ćete sad lijepo zavezati, da? Svaka je riječ točna koju je ova dama
izgovorila.«
»Budite ljudi! Budite, molim vas, molim vas, budite ljudi«, vikala je
mala siva ženica iz pozadine.
»I vi zavežite, da?«
Babs se stisla uza me.
»Tako zao... zašto?«
Sada je već nekoliko djece plakalo. Vidio sam nekog čovjeka koji je,
žustro gestikulirajući, telefonirao iz javne govornice. Slutio sam s kim. Žena
od prije: »Hodala sam kao čistačica, godinama, sve za Paula... on je genij,
kažem vam...! Ako taj bude studirao fiziku, dobit će Nobelovu nagradu, u to
sam sigurna, to znam! Ali ga ne puste! Nitko mu neće pomoći! Sva mjesta
su zauzeta. Kod nas se protežiraraju samo idioti!«
Dakle, konačno je ta riječ opet pala.
»Ne mogu hodati, ne mogu govoriti, ali ih, naravno, mogu protežirati!
Naše ne!«
»Strah«, rekla je Babs pogledavši me. Sada je stajala na šalteru pred
simpatičnim službenikom. Pružala mu je drhteći svoj paketić, gurnula mu je
i novac, uzela kusur. Nije, naravno, znala da li joj ’ je točno uzvratio. To nije
znalo nijedno od djece, koja su sve uplašenije predavala svoje paketiće.
Kasnije će s njima morati stalno ići netko od odraslih i pripaziti u
trgovinama. Sirena je zavijala i brzo se približavala. Vani se zaustavio VW,
dva policajca iz Heroldsheida nahrupila su u poštu.
»Tko je zvao?«
»Ja«, rekao je čovjek što sam ga vidio u telefonskoj govornici.
»Učinite nešto! To se ne smije događati! Ova djeca spadaju u svoj dom!
Negdje sakrivena, a ne ovamo!«
»Ona moraju ovamo«, rekao je jedan od policajaca. »Moraju? što vam
je? Jeste li vi policajci? Vi ste tu za mir i red.«
»To i činimo.«
»Da ne puknem od smijeha!«
»Ako vam ovdje ne odgovara, idite u DDR!« viknuo je sivi miš u
krajnjem uzbuđenju.
»Tamo će gospodin doživjeti isto«, rekao je policajac.
»Vi ste, dakle, komunist! I takvo što mi plaćamo našim novcem!«
viknuo je muškarac.
Svađa među odraslima postajala je sve opasnija. Na djecu se gotovo i
zaboravilo. Uplašeno i bespomoćno gurali su svoje paketiće preko daske
šaltera. Stajali su, sjedili u svojim kolicima, s paketićima u rukama što su ih
s mukom adresirali i umotali.
Drugi policajac je viknuo: »Sada ćete se, odmah, ponašati kao normalni
ljudi! Što su djeca kriva za to!?«
»A što im ja mogu?« viknula je neka debela žena. »Već čekam pola sata
zbog tog malog kretena«, gurnula je Babs. Ova se okrenula i prije no što sam
je mogao zadržati, divlje je vrisnula i udarila debelu u cjevanicu. »Vi ste je
prva gurnula!« rekao sam i držao je rukom na odstojanju.
Babs je neprekidno vrištala. Druga djeca su joj se pridružila. Paketići
su letjeli zrakom i padali na pod.
»Žao mi je, gospodine Norton, ali sada morate otići«, rekao je prvi
policajac.
»Da«, rekao sam i dao znak našim momcima. Vodili smo, nosili i gurali
djecu k izlazu.
»Podnijet ću prijavu! Vidjeli ste kako me je udarila!« »Ništa nisam
vidio.«
»Dakle, to je to... Držite njihovu stranu, je li? Naša policija. ..!«
»Babs, dođi.«
Podigao sam je u naručje. Spremali smo se otići. Pomagali su nam
službenici i neki drugi ljudi. Ostali su psovali nas, policajce, poštanske
službenike i vikali jedni na druge. Konačno su sva djeca bila u malom
autobusu. Bila su vrlo uzbuđena. Neka stara žena s torbom punom povrća,
nijemo nas je promatrala. Kad sam htio ući, zadržala me je. Okrenuo sam se:
»Što hoćete?«
»Moj bože... ja, vi ste nešto izgubili!...«
»Što?«
»Ispalo vam je iz džepa...«
Bila je to mala metalna pločica koju mi je dala Ruth. Rekao sam:
»Oprostite. Molim, oprostite. Hvala vam. Morate razumjeti da mi...«
»Razumijem vas«, rekla je starica. »Svijet nije dobar...«
»Ulazite konačno, gospodine Norton«, viknuo je jedan od momaka koji
je sjedio za volanom. Htio se što prije odavle odvesti. Ušao sam u autobus.
Krenuo je. Teturao sam kroz mali autobus u kojem su vrištala djeca i udario
se u glavu. »A u nedjelju će svi skrušeno poći u crkvu, a biraju dakako
samo...«
»Ah, umukni te«, rekao sam onom drugom momku, onom s bradom,
crvenom od bijesa. »Što imaš od toga?«
Sjeo sam pored Babs i buljio u malu metalnu pločicu što mi je bila ispala
iz džepa. Pročitao sam što je na njoj pisalo:

MIR SVIM BIĆIMA

GAUTAMA BUDDHA
 22

»Ne želim ubijati. Ne želim ubijati ljude koje ranije nisam ni vidio i koji
mi ništa nisu učinili. I zato neću pucati. Zato ne želim obući uniformu.
Prošao sam s tim.«
Rekao je to snažni, bradati momak koji je odbijao služiti vojsku.
Rohrbach se zvao, Hans Rohrbach. Sjedio je pored mene na sasvim niskoj
klupici u hodniku u kojem su s obje strane bile dječje spavaonice. Bilo je
doba podnevnog odmora. Ručak je prošao. Djeca koja su išla na poštu sa
mnom, s Rohrbachom i s njegovim prijateljem Ellrichom već su na povratku
zaboravila događaj koji se zbio. Nije bilo suza, ni napadaja, ni agresije.
Objedovali su. Sada spavaju. U svakoj spavaonici sjedio je po jedan od onih
što odbijaju vojnu službu.
»Ja sam već dugo ovdje i znam vam samo ime, gospodine Rohrbach«,
rekao sam.
»I ja samo vaše, gospodine Norton.«
»Kako ste zapravo došli ovamo? Da li ste mogli birati?« »Ne, poslali su
me ovamo. S pismom od vojnog referenta. Moj otac ima tvornicu, znate.«
»Aha!«
»Ovdje su trebali ljude, to je bilo sve. Sad sam već osam, ne, devet
mjeseci ovdje.«
»I vi ovdje radite kao što ostali u kasarnama uče ratovati.« »Da, sve je
to isto.«
»I zato ovdje sve radite i vozite autobus svako jutro i svako veće i...«
»Da, da, radim sve. Još uvijek nas je premalo.« Nasmijao se kao da mu
je neugodno. »Zašto bih lagao? U početku, kada sam došao ovamo, okretao
mi se želudac. Dva dana. Onda ...« »Onda?«
»Onda«, rekao je Rohrbach sramežljivo, »počeo sam voljeti djecu.
Volim djecu, znate.«
»Kao i vaš prijatelj Ellrich, zar ne? On tu djecu toliko voli, da želi ostati
ovdje i kad istekne njegov rok.«
»Da, gospodine Norton. Tako nešto ide brzo. To i sami znate. I vi volite
svu djecu ovdje, ne samo Babs. Danas, kad ste me baš upozorili, a i bez toga
vidim da su to teško bolesna djeca ... sve ih poznajem ... sve ih volim.
Radujem se danas što sam došao ovamo. Mogu ...« pocrvenio je. »Mogu
pomoći toj djeci. Mogu učiniti da budu sretnija, možda čak i malo zdravija.
Tako se teško izražavam ...«
»Izražavate se vrlo točno. Vrlo ste realni, i to što činite je vrlo ...«
»Ne.«
»Što ne?«
»Ne recite tu glupu riječ!«
»Dobro. Ali vas ispunja radošću to što činite.«
Rohrbach je ozbiljno rekao: »To je do sada najljepše doba mog života.«
»Onda ste znači pronašli svoju životnu zadaću.«
Pogledao me je ne shvaćajući.
»Mislim: i vi ćete ostati kao Ellrich, imat ćete posao koji vas veseli...«
»Ne!«
»Ne?«
»Naravno, ne«, rekao je bradati Rohrbach. »Rekao sam vam, moj otac
ima tvornicu. Kod Erlangena. Žensko rublje. Tamo ću dalje raditi. Moram,
jedinac sam. Moram preuzeti tvornicu... Što je?« Vrata pored nas su se posve
tiho otvorila. Ellrich je pomolio glavu.
»Spava li opet?«
Mršavko Ellrich je kimnuo.
»Nije li to neobično?« upitao me Rohrbach.
Potvrdio sam.
Bilo je zaista neobično.
Babs; je voljela Rohrbacha. Smijala se i igrala s njim. Ali kad je poslije
ručka trebala spavati i kada je Rohrbach bio na straži u njihovoj sobi, uvijek
je izbijao pakao. Trebao se samo pojaviti i Babs bi bjesnjela. Ustajala bi u
svom krevetu, udarala prema Rohrbachu, već ga je nekoliko puta ogrebla i
popljuvala. Pokušavao je uvijek iznova milujući je, privijajući je k sebi;
uspjehu ni traga. Rohrbach je duže vrijeme čvrsto držao Babs. Čim bi je
pustio ponovno bi ustajala i počinjala grepsti, pljuvati, vrištati. Katkada je
Rohrbach morao za vrijeme počinka zamijeniti kolegu. Babs, iako bi duboko
spavala, odmah bi se budila i bjesnjela. Osjećala je: Rohrhach je tu. Nije se
dalo ništa učiniti. Rohrbach je rezignirano rekao: »Ja jednostavno ne smijem
biti kod Babs kad ona treba spavati. Nisam za to sposoban.«
»Rekao je. A Babs je bila ta koja je bjesnjela!«
Sad je Rohrbach tiho rekao Ellrichu: »Žao mi je, Karl, ali ako te sada
zamijenim, teatar će odmah početi i sva druga djeca će se probuditi...«
»Pa jasno. Htio sam samo reći gospodinu Nortonu da su sva djeca već
zaboravila priču s pošte.«
 »Hvala bogu!« rekao sam.
Najgluplje je bilo to što sam znao da postoje, također, dvije djevojčice
i jedan dječak koji kad bi trebali ići spavati, nisu podnosili Ellricha.
Treba se samo pojaviti Rohrbach i oni bi odmah zaspali. I ova su djeca
bila različita, koliko god su bila međusobno slična u svojoj zaostalosti, bila
su tako različita kao i Rohrbach i Ellrich. Iako im je odluka bila ista: da
nikada ne obuku uniformu. Bili su tako različiti, a opet toliko slični, kao i
mi, kao što su svi ljudi na ovom svijetu slični, a opet sasvim različiti.
 23

Četvrtak, 7. rujna.
»Halo, halo? Monsieur Norton?«
»Oui. Qui est la?«
»Mon p’tit chou, ne prepoznaješ više moj glas?«
Rano popodne. Pozvali su me u sobu doktora Halleina. Telefon.
»Suzy! Kako si! Što ima nova? Zašto si nazvala?«
»Ne smiješ se ljutiti...«
»Samo reci! Ne ljutim se.«
»Mon p'tit, morala sam te odmah nazvati. Utanačili smo prije jednog
sata.«
»Što?«
»Dan kada se udajem za svog malog grofa.« Počela je plakati.
»Ne, na, na, na ...«
»Suzy!«
»Prvog studenog kod matičara. I crkveno. U nekom posranom mjestu,
gdje se nalazi jedan od njegovih dvoraca. Najveći. Tu ću i živjeti. Mon p’tit,
to ti je mračna provincija. Moram napustiti Pariz, svoj Pariz...« ponovno
napad plača. »Sve napuštam, prvog studenog sam uistinu grofica.«
»Srdačne čestitke, Chéri!«
»Čestitke? Đubre, đubre! Đubre! Moram te prije toga vidjeti. Moram te
svakako vidjeti. Samo još jednom!«
»Ali...«
»Molim te, Phil«
»Znaš...«
»Moj mali grof mora najprije otputovati da sve pripremi. Dvorska
pripovijest. Dolaze same grofice i grofovi. Da se pobljuješ! Moram te
jednostavno još jednom vidjeti prije no što nestanem u zaborav. Ako me
imalo voliš doći ćeš prije u Pariz! Da imam nešto o čemu mogu sanjati tamo
u Normandiji ...«
»U redu, Suzy.« Uvijek je bila dobra prema meni. Tako susretljiva.
»Hvala ti! Kada dolaziš?«
»Ne znam još ...«
 »Najbolje odmah pred prvi. Tada on sigurno neće biti ovdje. Tada neću
više imati stan na Place de Tertre... Tada ću stanovati već u njegovoj palači
u gradu. Ali nas dvoje ćemo otići u neki simpatični lokal, da?«
»Da, Suzy.«
»Znala sam da me nećeš jednostavno ostaviti na cjedilu. Imaš moj broj,
nazovi me pravodobno.«
»Da.«
»Hvala, hvala chéri... ah, da kako je mala? Još uvijek posrano, je lʼ?«
»Da.«
 24

»Praznine u pamćenju«, rekla je Silvija. »Potpuno iznenada praznine u

pamćenju.«
Bio je petak, 8. rujna, popodne.
Sunce je koso padalo kroz prozore i kroz spuštene rolete u Silvijinoj
garderobi. Na terenima se upravo snimala scena s lopovskim sucem
Azdakom i njegovim prijateljem šauvom. Priča s bjeguncem. U Madridu je
bilo još veoma toplo, ali ne više vruće — već dva dana, kao što su mi rekli
kad sam došao. Iznenada je vrućina, činilo se, popustila. Silvija je skidala
šminku. Kosu je podigla i povezala tankim rupcem. Imala je na sebi samo
bijeli tanki i kratki kućni ogrtač, i gledala se u zrcalo dok je skidala šminku
s lica. Doletio sam prije dva sata i odmah se odvezao u atelijer (poslije Suzy
nazvao me Bracken). Bilo je krajnje vrijeme da dođem. Novi problem. Sve
ću saznati. Moram odmah doći. Dakle, došao sam. (MIR SVIM BIĆIMA).
»Mogla sam upamtiti svaki dijalog — uvijek, i najduži, vučiću, zar ne?«
»Da. A sada?«
»Uostalom, ovdje je ček.« Dala mi ga je, pogledao sam ga. Njezin
konto. Njezin rukopis. Vrlo velika svota. Veoma širokogrudno, doista.
»Čarobnice, to je previše.«
»Nije previše! Ti sada trebaš mnogo! Za putovanja, za telefoniranja, za
Babs ...«
»Ali ja dobivam plaću šefa proizvodnje.«
»Ne, ja želim da imaš više.«
»Dakle, hvala ti, čarobnice, hvala.«
»Znaš, sada jednostavno zaboravljam svoje dijaloge, ostajem nekako u
zraku...« No, konačno opet dobra vijest! »To, doduše, nije katastrofa, doista
nije! Ali jednostavno trebam crnca, inače sam nigdje.«
Crnac se u filmu zove velika crna ploča koja se nalazi ili izvan kamere
ili izvan kadra. Na njoj su bijelom kredom ispisane rečenice za glumca koji
ne može upamtiti tekst. Tada mora neprestano pogledavati prema crncu. Ako
je kadar duži, ima više takvih crnih ploča među dekoracijom. Posebno je
zabavno kad je neki glumac još i kratkovidan. »Nema uopće razloga za
uzbuđivanje, vučiću.«
»Naravno da nema, čarobnice.«
 »Nitko se ne uzbuđuje. Ni Julio, ni Bob Cummings, ni Rod.« »Te
praznine u pamćenju ipak imaju neki uzrok, čarobnice.« »Okreni se.« Ustala
je. Okrenuo sam se, jer sam znao da će svući kućni ogrtač i odjenuti
grudnjak, gaćice i haljinu. Morao sam se, dakle, okrenuti da je ne bih vidio
golu. Ja, njezin ljubljeni vučić. Naravno, da ima razloga. Ugledao sam zrcalo
ispred sebe. U zrcalu sam vidio Silviju. Potpuno golu. Nisam osjetio požudu,
ni najmanju. »Lester mi je objasnio razlog.« »Lester« ?
»Ovaj, doktor Collins. Rekao je da je to posljedica paronthil injekcija.«
»Divan liječnik. Joe će se radovati. Kakav je to idiot od liječnika?« Vani
niz hodnik netko je žurio, neka djevojka i vikala je: Vikala je španjolski da
joj je dosta, dosta, dosta, da će sve poslati k vragu, neka si produkcija potraži
drugu pomoćnicu, šminkerku, budu li joj gospođa i gospodin Patterson
neprekidno prigovarali. Rad na filmu je trajao dugo. I još će dugo trajati.
Uvijek je jednako. Najprije se svi vole, a onda su svi razdražljivi. Kad film
završi, nitko više nikoga ne može smisliti, izbija otvorena mržnja. Uvijek je
jednako. Silvija je zakopčala svoj grudnjak.
»Lester nije idiot. Lester je genij. Da bih uopće mogla snimati da uopće
mogu biti tako mirna, uravnotežena kao što jesam, usprkos jadnoj Babs,
usprkos svemu, to mogu samo njemu zahvaliti. Joe to zna. Rekla sam mu.
Razgovarao je telefonom s Lesterom. Dugo. Lester mu je sve objasnio. Joe
je sve shvatio i zahvalio Lesteru.« Obukla je gaćice. »Zahvalio?«
»Da, vučiću... Gdje je sad...«
»Što je sad?«
»Što? Što je sad?«
»Ti si rekao — ah, ništa.«
Lunjala je po garderobi, nije znala što traži. Sigurno svoju haljinu, ali
je zaboravila.
»Dakle, Joe je zahvalio Lesteru.«
»Da. Vidiš... tu je ta prokleta krpa! Vidiš, vučiću, Lester je morao davati
injekcije.« Obukla je žutu haljinu. »Bezuvjetno, da me umiri. Najprije je
došla narko-hipnoza, pod kojom mi je davao naredbe. One su od mene
načinile ponovno čovjeka. Te kratke hipnoze pod paronthilom. Pitaj ako
želiš. Igrala sam bolje nego prije toga.« (To je točno, rekli su mi to Rod i
Bob Cummings na telefonu. I rekli su mi da se boje za Silviju, zbog tog
psihijatra. Nisu mogli ništa poduzeti protiv njega. Rekli su da bih možda ja
tu mogao nešto učiniti.) Silvija se vratila toaletnom stoliću i počela češljati
kosu. »Bila je možda jedna ili dvije injekcije previše, vučiću, razumiješ?
Bilo mi ih je potrebno mnogo, inače me Lester ne bi mogao tako dobro
srediti.«
»Jedna, dvije injekcije previše pribavile su ti praznine u pamćenju.«
»Da.« Sada se samo površno šminkala. »Nikakva nesreća, rekao je
Lester. Rekao je i da Cava, rekao je i Joe. Svi su rekli. To nije trajni gubitak
pamćenja. Proći će.«
»Kada?«
»Što kada?«
»Kada će proći?«
»Tko?«
»Ništa. Pričaj dalje.«
»Paronthil je čudotvorno sredstvo, ali uzrokuje popratne pojave. Valja
odmah prekinuti kad one nastupe. Lester je odmah prekinuo. Sada dolazi
prava analiza, znaš, vučiću.« »A praznine u pamćenju?«
»To je stvar dana. I tada... kuda ćeš?«
»Govorit ću s Lesterom.«
»Ti uopće ne znaš gdje je.«
»U kantini. Rekla si mi. Prije deset minuta.«
»Zbilja? Da, tamo je. Izvrsno, vučiću. Ti ćeš ga odmah obožavati, kao
i ja.«
»Sigurno?«
 25

Na hodniku sam nasmrt opsovao na njemačkom. Silazio sam uskim

stepenicama u prvi kat. U susret mi je dolazila Silvija. Naravno, nije to bila
Silvija. Carmen Cruzeiro, dublerka. Imala je na sebi samo tanki kratki
ogrtač. Upravo je bila skinula šminku.
»Zdravo, Carmen!«
»Dobar dan, gospodine Kaven.«
Gledao sam je i osjetio kako mi krv, sva moja krv, pomislio sam, udara
u jednu točku. Blesavo. Potpuno blesavo. Upravo sam vidio Silviju golu, bez
ikakva osjećaja. Sada sam vidio njezinu dublerku i zamalo što joj nisam
strgnuo ogrtač s ramena i povalio je ovdje na stepenicama. Bradavice na
grudima probadale su tanku tkaninu. Pristupio sam joj. Stisnuo sam je uza
se, uhvatio sam je za grudi i trljao joj bradavice. Stenjala je. Tada su moje
usne potražile njezine. Bio sam izvan sebe. Ako netko naiđe, ako nas netko
vidi — svejedno!
»Doći ću večeras«, rekao sam i jedva sam govorio od uzbuđenja. »U
devet.«
»Da«, rekla je Carmen. »Da.«
Istrgnula se i odjurila uza stepenice. Gledao sam njezine noge, njezine
butine, njezinu stražnjicu, samo što nisam... no dobro. Potrajalo je dok sam
ponovno mogao disati i kretati se. Otišao sam u kantinu. Za stolom u blizini
šanka sjedio je doktor Lester Collins. Nosio je bijele cipele, bijele čarape,
elegantno odijelo od finog bijelog materijala, plavo-bijelu prugastu košulju,
plavu kravatu, svileni rupčić isto plave boje u džepiću svoga kaputa.
»Hej, Lester!« rekao sam. Pogledao me je indignirano. »Dobar dan,
gospodine Kaven.«
»Što pijete?«
»Džin s tonikom.«
Mahnuo sam konobaru i naručio također džin s tonikom. »Čestitam,
Lester«, rekao sam. Bio sam istodobno lud za tom Carmen i bijesan na tog
liječnika. A to je vrlo opasna mješavina.
»Izvrsno ste sredili Silviju.«
»Dragi moj mladi prijatelju«, rekao je doktor Collins i prebacio nogu
preko noge nakon što je prethodno povukao nogavicu, »želio bih vas
najhitnije zamoliti da me ne oslovljavate imenom i da ne budete bezobrazni.
Inače ću se na vas potužiti gospodinu Gintzburgeru. Da se Silvija nalazi u
tako izvrsnom stanju...« »Vi kažete Silvija, Silvija vas naziva Lester? Kakva
je to priča?
»Odnos povjerenja između pacijenta i liječnika. Silvija ima apsolutno
povjerenje u mene. Da se nalazi u tako izvrsnom stanju ima zahvaliti
isključivo ...«
»Izvrsno stanje! Ne može zapamtiti svoj tekst, sve zaboravlja, treba
crnca!« Razgovarali smo engleski. Konobar je došao i donio moj džin s
tonikom. Nadušak sam ga ispio od srdžbe.
»Mladi prijatelju...« — još oholiji — »budite bez brige. Vi kao laik to
ne možete ocijeniti. Narko-analizom i paronthilom uspjelo mi je dosegnuti
prvi stadij kod Silvije: opće smirenje. Ovo opće smirenje ostavlja za... no da,
laika, kakav ste vi — dojam kao da Silvija nije više na svojoj staroj duhovnoj
razini.«
»To je točno.«
»Dopuštate li da izgovorim do kraja, gospodine Kaven, da? Hvala.
Stručnjak zna da tamo nije tako, nego da je na taj način postignut temelj za
otkrivanje onoga što je potisnuto u podsvijesti, za prepoznavanje
kompleksa.« Srknuo je iz svoje čašice i mahao svojom bijelom lijepom
cipelom. »Kompleksa, ha?« pitao sam.
Pravio se kao da ništa nije čuo i nastavio: »U biti, kod Silvije se radi o
regresiji prema ranijem stupnju razvoja, sa kojeg se može oblikovati nova
ličnost. To je moj zadatak gospodine Kaven, kada prijeđem na analizu.«
»Napravit ćete vi govno«, rekao sam. »Jednostavno nestanite. Dosta mi
vas je!«
Cupkao je svoj mali rupčić: »Gospodine Kaven, izričita je želja mog
starog prijatelja Joea da nastavim liječenje — on je često doživio moje
uspjehe. Vi ste u svakom slučaju suvišni u vremenu koje dolazi. Morat ću
predložiti da odmah nestanete. Odmah.«
Gutljaj, čupkanje. Mahanje cipelom. »Odbijam sjediti za stolom s
primitivcem poput vas.«
»Onda idite!«
»Idem samo do telefona da nazovem Joea i da mu saopćim vaše
neopisive drskosti. Mislim da će se Joe odmah složiti da nestanete.«
Buljio sam u njega.
»Idite, gospodine Kaven. Morate konačno misliti i na svoju budućnost.«
Ustao sam i stisnuo šaku.
 »To bi bio vaš kraj, gospodine Kaven, vjerujte mi. Ako me samo i
dodi˛rnete, pa makar i nehotice.«
Otišao sam, nazvao Joea u Hollywood i požalio se, a Joe je rekao da je
taj Lester genij i da samo on može Silviji pomoći da izdrži snimanje cijelog
filma, a da sam ja u drugom planu. Moram biti razuman i ispričati se
Collinsu. Konačno, nismo li jedna velika sretna obitelj, zar ne?
»A kad samo pomislim da bih mogao izlanuti sve o Babs?« »To vam
nitko ne bi vjerovao, Phil!« O, taj slatki glas!
»Babs je u najboljem zdravlju. U nekom internatu u Sjedinjenim
Državama. Za nuždu možemo navesti i internat i predstaviti Babs foto-
reporterima.«
»Što ... što možete? Babs je u Heroldsheidu!«
»To nije Silvijina Babs, Phil! To je vaša Babs! Silvijina Babs je potpuno
zdrava, već sam rekao, svakome ću to reći, a ako je potrebno — i dokazati.«
»To je nemoguće!«
»Vi nemate pojma što je sve moguće! Zar vi mislite da smo mi spavali?
Mi imamo jednu nedirnutu, zdravu Babs koju možemo pokazati u svako
doba. Sa svjedocima i svim ostalima, onda će po vas biti loše, vrlo loše,
Phil.«
»Što ste učinili?«
»To se vas ne tiče. Ne smijete nas smatrati budalama, Phil. I sada idite
mom prijatelju Lesteru i ispričajte se.« Onda je spustio slušalicu.
Bio sam uvjeren da ne blefira. Dogodilo se nešto što nisam znao. Nisam
to trebao znati još dugo, sve dok nije došlo do katastrofe. Jer postojala je
jedna doista potpuno zdrava, vesela Babs u nekom internatu u Sjedinjenim
Državama, iako to zvuči ludo.
Otišao sam u kantinu i rekao Lesteru, koji je sada pušio lulu, da mi je
žao i da se ispričavam. On je kimnuo, opraštajući mi i gledao mimo mene.
Nije rekao ni riječi.
 26

»Ti si jednostavno suviše uzbuđen, vjeruj mi, Phil. To je poznata priča.

Bože, kad te samo pogledam... Muškarac kao ti! Eto, živci... živci... opusti
se, molim te, dragi... opusti se potpuno. Tada ćeš vidjeti kako sve ide.«
»Tri puta sam se opuštao i sva tri puta nije išlo. Žao mi je, Carmen.«
»Žao! Nikada to više nemoj reći! Dođi, ja ću ...«
»Ne, neću. Osim toga, ni to ne bi išlo.«
Bilo je 22 sata i 30 minuta uveče. Ležao sam mokar od znoja i potpuno
gol na širokom krevetu Carmen Cruzeiro, u njezinom apartmanu br. 12
hotela CERVANTES, na Trgu de las Descalzares Reales. Gorjela je samo
svjetiljka sa crvenim zaslonom. Pravi ugođaj. Carmen, gola kao i ja,
sklupčala se pored mene i hrabro se pokušavala nasmiješiti i milovati me.
»Pusti to!«
»Želim ti samo pomoći...« Privukla je noge.
Bila je doista zabrinuta. Na zidu nasuprot krevetu visjela je jeftina
reprodukcija Velazquezove slike »Dvorkinje sa infantkinjom Margaretom«.
»Kunem ti se, Carmen, takvo što mi se još nikada nije dogodilo ...
Danas u atelijeru zamalo što te nisam silovao, tako sam bio divlji! Već
mjesecima nisam bio ni sa kojom ženom...«
»To je to«, zapalila je cigaretu i pušila.
»Odviknuo si se, živci, imaš mnogo posla. Ti si bik. Ti si ludi muškarac,
odmah sam to shvatila, to jednostavno znam...«
»Glupost! Impotentan sam. Malko prerano.«
»Prestani konačno s tim!« Ove su noći mladići svirali na ulici ispred
hotela i stvarali buku. »Ti i impotentan! Madona! Još nikada nisam vidjela
takvog ... Jadni, slatki... dopusti mi...«
»Ne.«
»Molim te! Ja ... osjećam se tako krivom.«
»Nećeš sada valjda ti početi?«
Bila je draga, ta Carmen, doista. Brbljala je o svemu i svačemu i
donijela je nešto za piće, a onda je donijela aparat za masažu i druge stvari i
odigrala malu predstavu da bi mi pomogla. Ali mi nije pomogla. Ništa nije
pomagalo. Sam sebi izgledao sam nepodnošljivo smiješan. Nisam više
mogao izdržati, otišao sam u kupaonicu i zatim se obukao. Kad sam se
ponovno vratio u spavaću sobu, Carmen je sjedila s aparatom za masažu u
ruci i plakala. To je naprosto bilo suviše. Poljubio sam je u kosu, govorio joj
mnoge slatke riječi, a ona je i dalje jecala i govorila da se tako stidi što je
zakazala. Ona!
U predsoblju sam već mislio da mi je bolje. Bilo mi je bolje. Bit će mi
mnogo bolje. Uskoro ću sve zaboraviti, to je samo lapsus koji se svakome
može dogoditi, zar ne? Bili su to doista živci, razmišljao sam. Uskoro ću se
opet osjećati sjajno. I takvo što mi se nikada više neće dogoditi. Kada budem
imao manje briga, mislio sam. Mislio sam ...
 27

Kada sam došao u CASTELLANA HILTON, bilo je pola tri ujutro.

Jedva sam hodao, tako sam bio pijan. U tri bara sam se nalio, kasnije nisam
imao pojma gdje sam to bio, a u jednom su mi djevojke ukrale novac. Noćni
vratar znatiželjno me je pogledao pružajući mi moj ključ. Iznajmili smo još
jedan apartman — to je učinio Bracken. Navodni je razlog bio što je za
vrijeme snimanja Silviji potreban apsolutni mir i mora rano ići u krevet. Zato
smo imali odvojene spavaonice. Iz jednog apartmana moglo se prijeći u
drugi. Papiga koja je umjela govoriti spavala je na svojoj šipci pored sada
već zatvorenog vodoskoka. Liftom sam se odvezao u svoj apartman i pred
vratima skinuo cipele. Tada sam na prstima prošao kroz oba salona, do
Silvijine spavaće sobe. Pritisnuo sam kvaku. Soba je bila zaključana.
Oslušnuo sam i čuo Silvijino lako hrkanje. Otišao sam u svoju sobu, svukao
se, na brzinu okupao i legao u krevet. Te noći nisam spavao ni tri sata. Silvija
me našla oko sedam sati već odjevenoga. I ona je bila odjevena. Doručkovali
smo zajedno, šalili se i brbljali o beznačajnostima. I o Lesteru, naravno.
Rekao sam da je on jednostavno fantastičan i da sada to znam. Tada sam
odvezao Silviju u njezinom rolls-royceu na terene i otpratio je do njezinih
šminkera. Tu je sjedila Carmen. Svi smo se srdačno pozdravili. Canmen je
bila posebno srdačna prema Silviji. I prema meni, ali tako da sam samo ja to
primijetio. Dva dana sam ostao u Madridu, glumio šefa proizvodnje i cijeli
sam dan bio na terenu. Naravno, i opet su dolazili reporteri i fotografi. Rodu,
Cummingsu i da Cavi priznao sam svoju nemoć. Ni ja im nisam uspio skinuti
s vrata tog Collinsa.
Uvidjeli su to škrgućući zubima.
Silvija i ja smo u »Hiltonu« jeli također u sobi. Bilo je dovoljno mjesta.
Potom bi me Silvija poljubila u obraz ili u čelo i nestajala u svojoj spavaćoj
sobi. Uvijek se zaključavala.
Kad sam odlazio, Silvija me odvezla na aerodrom, s nama su bili i foto-
reporteri i nisu nas ostavljali do posljednje sekunde. Silvija mi je rekla da će
sada, toga dana, imati svoj prvi sat analize s Lesterom.
»To će biti fantastično, zar ne, vučiću? I ti tako misliš?« »Naravno.«
Ovaj razgovor vodili smo na stepenicama jeta SUPER — 111, dok su
nas još slikali foto-reporteri.
 »I molim te, vučiću, uredi susret s Babs. Rekao si da ćeš to učiniti.
Nećemo dugo ostati u Madridu. Kasnije neću moći doći u Njemačku. Moja
dva slobodna dana dobivam ovdje, na ovim terenima.«
»Sve ću urediti«, rekao sam ... »Moramo samo biti oprezni, to ti je
jasno, zar ne?«
»Bit ću beskrajno oprezna, vučiću. Ah, kako se samo radujem svom
zlatu.«
Htio sam je pitati da li zna nešto o tome da je Joe navodno u neki
američki internat smjestio jednu potpuno zdravu Babs, ali sam to za sada
ostavio. To bi je vrlo uplašilo, radilo se o nekoj Joeovoj svinjariji, iako ja
nisam mogao zamisliti o čemu se zapravo radi.
U Parizu sam se odvezao u »Le Monde«. Presvukao sam se (tko zna
koji put!) u Philipa Nortona i odletio Lufthansom u Nlimberg. Tamo me je
na aerodromu opet čekala Ruth. Kada smo sjedili u njezinom VW, poljubili
smo se i ovaj mi je poljubac pomogao da za kratko vrijeme zaboravim sve
što sam doživio, moje zakazivanje kod Carmen, moj poraz kod one svinje
doktora Collinsa i neobičnu, neshvatljivu Joeovu priču o nekoj Babs koja
zdrava i vesela živi u jednom američkom internatu. Ispričao sam o tome
Ruth. Rekla je: »Oni su nešto pripremili za slučaj da štogod procuri.«
»Ali što? Kako je to moguće? Odakle zdrava Babs?«
»Oni imaju veoma mnogo novaca, zar ne?« odgovorila je Ruth.
»Kada se ima mnogo novaca, tada je sve moguće. Oni se moraju
zaštititi. Već ćemo otkriti kako su to učinili. Ili, bolje reći, mi nikada to ne
smijemo otkriti. Ah, Phil, Babs je sada u dobroj fazi. U boljoj nego ikada do
sada! Idem s tobom u Heroldsheid. Želim biti prisutna kada budeš vidio kako
se sve poboljšalo, sasvim iznenada.«
Krenula je. Neko vrijeme nisam ništa govorio, nego je samo promatrao,
dok nije primijetila moj pogled. Bespomoćno se nasmiješila. »Uvijek je sve
gore.« Okrenula je kola i oboje smo se nasmijali, a ja sam mislio: Bože moj,
kako volim ovu ženu!
 28

»Koliko jabuka leži na stolu?«

»Jedna.«
»Točno, Babs.«
Gospođa Pohl, desna ruka rektora Halleina, sjedila je s Babs u jednoj
sobi srednjeg razreda. U pozadini smo stajali Ruth i ja. Gospođa Pohl je
stavila još jednu jabuku na stol.
»A koliko jabuka ima sada?«
»Sada su dvije«, rekla je Babs.
Ruth je stisnula moju ruku. Došla je kritična točka, znao sam. Babs nije
do sada naučila brojiti dalje od dva, usprkos svim naporima. Dugomjesečni
trud ostao je uzaludan. Babs nikako nije mogla dalje, pa makar je gđa Pohl
podučavala bilo kojom metodom, a bilo ih je vrlo mnogo. Sada je stavila
treću jabuku pred Babs, koja je tu stajala u laganoj haljinici s naočalama za
škiljave i bila veoma koncentrirana. Gđa Pohl je rekla: »Odlično, Babs,
sasvim izvrsno. Da, bile su dvije, a koliko ih je sada, ako dodamo još jednu?«
Babs je šutjela. Zatvorila je jedno oko i pogledavala prema nama tražeći
pomoć. Mi smo bezizražajno šutjeli.
»Onda, koliko ih je sada, Babs?« gospođa Pohl je milovala dijete.
»Eh,.. da .«
»Ali, Babs! To nije teško. Najprije je bila jedna onda su bile dvije,
koliko ih je sada?«
Babs se počela ljuljati tamo-amo od naprezanja. Jednog sam trenutka
pomislio da će briznuti u plač, a onda sam odmah opazio da se smiješi. Brzo
je uzela jednu jabuku u ruku, pogledala ozareno gđu Pohl i objasnila: »Ovu
ću sad pojesti, a onda su opet dvije!« »Bravo!« Uzviknula je gospođa Pohl.
»Bravo«, uzviknula je Ruth. Ja nisam mogao progovoriti.
„Što sam ti rekla?« šapnula mi je Ruth. Kimnuo sam. Išao sam k Babs.
Podigao sam je, a ona se uhvatila za mene i poljubila me nekoliko puta, i ja
sam poljubio nju. Sreća, gospodine suče. Velika sreća, zbog toga što je Babs
bilo bolje, kako mi je objasnila Ruth. Još uvijek nije mogla brojiti do tri, ali
to nije bilo važno. Ali pokazala je prve potpuno jasne znakove da opet može
logično misliti.
 29

»Dosta, molim te, mon petit chou, dosta.«

»Ali chéri... nije li već!«
»Budi mirna!«
Bio sam sav izvan sebe. Još nikada u svom životu nisam takvo što
doživio. A išlo je to tako već tri sata, s pauzama, nikako da mi postane dosta.
Suzy, moja mala, slatka kurvica, s dugom plavom kosom, čvrstim prsima,
najljepšom stražnjicom što sam je ikada vidio, nije se više micala iako se na
početku tako luckasto ponašala. Ležala je tiho, a njezino me odbijanje činilo
samo još nasrtljivijim. I kada sam opet bio gotov, vjerovao sam da će mi
pući glava. Klonuo sam na nju i ostao, sopćući ležati.
Onda sam se skotrljao u stranu i dugo nismo progovorili ni riječi, tu u
prekrasnom krevetu, u prekrasnoj gradskoj palači Suzynog grofa u Aveniji
Foch.
Četvrtak, 28. listopada 1972, oko 22 sata.
Suzy se konačno uspravila i natočila nam šampanjac. Srebrna posuda
za led stajala je kraj njezine strane kreveta. Čaše su bile prave kristalne. Bio
je to Dom Perignon, godište 1961, jedno od najboljih godišta, moj gospodine
suče, već treća boca otkada sam ovdje. Suzyne su ruke tako drhtale pri
nalijevanju da je nešto šampanjca prolila. Uzeo sam čašu i pili smo. Suzy je
rekla: »Što je s tobom, chéri? Takvo što nisam doživjela u cijelom svom
životu. Ni s tobom, ranije. Ti si... ti si lud.« Ništa nisam odgovorio i samo
sam čašu pružio Suzy a ona je opet nešto prolila pri nalijevanju. Pio sam i
svog me obuzelo beskrajno olakšanje. Zbog impotencije! Mislim da sam te
večeri, u listopadu, toliko mnogo pružio kao nikada prije, a bilo je toga i
prije, o da! Bio ti tko bio, mislio sam, a netko i nešto ipak moraš biti u to
vjerujem, dakle, ja ti se zahvaljujem, Phil!
I tebi također, Suzy!
Nazvao sam je iz Heroldsheida i najavio svoj dolazak, jer sam morao u
Madrid — još iste sam noći morao odletjeti jer sam u rano jutro morao biti
tamo, a ona je vriskala da neće. Razlog: njezin je mali grof, čini se u ovom
gnijezdu htio proslaviti svadbu &la Hollywood. Pozvao je sve svoje
namještenike na posjed, sve, čak i samog nadstojnika svoje palače u gradu,
da bi mu pomogli. Nije izlazio na kraj s poslugom koju je imao na selu.
 Bili smo sami u ogromnoj kući. Zato sam i mogao doći. Suzy je,
naravno, najprije imala stanovitu grižnju, a mene je upravo to uzbuđivalo:
Ljubiti je još jednom u kući čovjeka koji ju je za tri dana htio učiniti
groficom. Naravno, to je odmah uzbudilo i Suzy. A ako nas netko primijeti?
Ako nas otkriju? Ponovno sam se uplašio ... »Pa što«, rekla je Suzy, »riskirat
ćemo, ako me ulovi i najuri, neću postati njegovom ženom. Chéri, Chéri, to
je prokleto uzbudljivo. U njegovoj kući! U njegovom krevetu! Naravno,
učinit ćemo tako? Doći ćeš?«
Na Orlyju je čekala posada jeta SUPER-111.
A ja sam, dakle, sjedio tu, na grofovom krevetu, imao sam iza sebe tri
najluđa sata s njegovom groficom, i pio sam njegov šampanjac. I obukao
sam jednu od njegovih svilenih pidžama jer mi je postalo hladno. Suzy je
otrčala gola u kupaonicu, čuo sam kako se pere te sam pošao za njom da se
i sam operem. »Ono prije«, rekla je Suzy na bideu, »u jednom sam trenutku
povjerovala da ću umrijeti. I pomislila sam, daj da umrem, dragi bože.«
»Nema ljepše smrti«, rekao sam perući se. »To je što uvijek želim.
Pošto moramo svi umrijeti, želio bih umrijeti pri tome.«
»I ja«, dodala je Suzy. Donio sam čaše, a ona je tu sjedila i pila, i ja sam
pio, i odložio sam čašu, a Suzy se smijala. »Što je?«
»Moj grof, ne.«
»Što, tvoj grof ne?«
»Taj ne želi umrijeti.«
»Ne pri tome?«
»Uopće ne.«
»Što znači: uopće ne?«
»Jednom sam mu rekla — kada se tako pravio važan svojim silnim
bogatstvom, znaš ...«
»Hm.«
»... tada sam mu rekla: 'I što imaš od toga, ne možeš ga ponijeti u grob.
To nitko ne može!' A on je rekao: 'Dobro. Ako ga ne mogu ponijeti, onda
jednostavno neću umrijeti.’« »Taj ima humora!« rekao sam.
»Ah, što! Taj je blesav kao jaje. On je mislio ozbiljno!«
»Ne!«
»Da!«
»Suzy!«
»Kunem ti se. On ... on... Oh, bože, samo kad pomislim na dasu, bude
mi zlo. Njegova mizerna, rahitična figura... njegova prevelika glava ... tako
degeneričan...«
 »Ali, tako bogat«, rekao sam.
»Da, tako bogat«, dodala je Suzy.
Tada smo šutjeli, razmišljajući, ja u grofovom kućnom ogrtaču, Suzy u
kratkom kaputiću za plažu, od frotira.
»Ovu večer neću nikada zaboraviti«, rekla je Suzy. »I ako doživim
stotu.«
»Ni ja. Znaš li što me toliko oduševilo?«
»Što?«
»To da nosim njegove stvari, pijem njegov šampanjac i u njegovom
krevetu... Prekrasna je to stvar, drugome nabiti ogromne rogove.«
»Ah, Chéri, kakva šteta da na ovome svijetu nikada pravi ljudi nisu
zajedno, ha?«
»Da.«
»Ali sad bar imam nešto o čemu mogu sanjati, dugo...« rekla je Suzy.
»Smijem li ti pisati.«
»Kad god hoćeš.«
»Mi se ne smijemo samo tako zaboraviti.«
»Ne.« Pogledao sam na sat, koji je bio iz mramora i zlata. »Moram ići.«
»Još samo četvrt sata. Samo još četvrt sata, molim te.«
»Ne mogu, Suzy.«
Ostao sam još gotovo čitav sat...
 30

„Što to znači 'otpustiti uzde?’ pitao je Rod Bracken. Otpustiti uzde nije
loše, doktore. Sami ste rekli da vam je Silvija pri jednoj takvoj seansi
praktički otkopčala hlače i onda vas silovala.«
Doktor Lester Collins postao je tamnocrven u licu. Toga jutra je nosio
smeđe odijelo, isto takav rupčić, cipele u tonu, smeđu kravatu i košulju koja
je odgovarala odijelu. Mirisao je po kolonjskoj vodi. Bilo je devet sati, 29.
listopada, petak. Sjedili smo u mom salonu dvostrukog apartmana u
CASTELLANA HILTONU. Ja sam doručkovao. Druga dvojica su gledala.
Silvija je već poodavno bila na terenima. Spavao sam za vrijeme leta u
avionu kao mrtav, a potom još i ovdje u hotelu.
»Ne dopuštam da se tako nepristojno izražavate«, rekao je doktor
Collins.
»Dobro, Silvija vas je samo ...«
Zazvonio je telefon. Poslije onoga što se dogodilo pozvao me je
Bracken u Madrid. Došao bih u svakom slučaju. Dobro se poklopilo ovaj put
sa Suzy. Već smo ranije najavili razgovor sa Hollywoodom. Tamo je još bila
noć. Upozorio sam ih na to.
»Svejedno«, rekao je Bracken, »onda ću probuditi Joea. Ako doktor želi
danas letjeti, Joe to mora znati, a i zašto to želi.« Digao sam slušalicu. Na
aparatu je bio Joe. Uzbuđen i ljutit, puhao je kroz nos.
»Jeste li poludjeli, Phil? Znate li koliko je sati?«
Dao sam slušalicu analitičaru.
»Hajde«, rekao sam, »sada pričajte vi, Lester.«
Nije ga to ni najmanje uzbuđivalo. Pozdravio je srdačno svog starog
prijatelja; ta on sam nikada ne bi nazvao, ali smo ga mi na to prisilili. Onda
smo iz njegovih usta čuli slijedeće: »Slušaj, Joe, ti znaš koliko puta sam ti
pomogao... Da, upravo ... Sada je ovdje to opet nastupilo ... prijenos je bio
prejak... Moram prekinuti terapiju ... Ne, o ne ja ne napuštam bolesnu osobu.
Naša je draga Silvija u redu. Ali ne mogu duže... Ne, budi miran. Joe, to se
neće ponoviti. Letim u podne. Budi bez brige... Da, da, Joe, žao mi je, ali
Silvija se zaboravila... Ona me je ... mislim ... nisam se mogao oduprijeti...
kada je ... Da, da, isto kao i kod Lore ... potpuno isto, Joe! Sjećaš se ... Bilo
je potpuno isto i onda sam morao prekinuti liječenje. Postoji i nešto kao
etika. Dvojica gospode ovdje, Kaven i Bracken, to ne razumiju. Ti to
razumiješ! Ne dopuštam da me vrijeđate... i sada govori ti, molim te, s ovim
gospodinom Kavenom!« Dao mi je slušalicu.
»Phil, moj mladiću, ako ti ili Bracken prigovorite jednom jedinom
prljavom primjedbom tom čudotvornom liječniku, bit će vraga, jasno?
Lester je i opet učinio čudo.«
»Okay, Joe«, rekao sam, »ako vi tako mislite.«
»Ja ne mislim, ja znam. I recite Rodu da jednostavno mora držati jezik
za zubima, inače će me upoznati s druge strane.
Lester je... svetac! Moramo mu zahvaliti na koljenima! To što se
dogodilo ne znači ništa. To ja poznam... jednostavno prejaki prijenos.«
»Ali Joe, Silvija je doista sa svojim liječnikom...«
»Ne izgovaraj tu riječ! Što vi znate o psihoanalizi! Govno vi znate!
Dakle, budite mirni, i ja sam. Sa Silvijom se više nikada neće nešto tako
ponoviti. Lester ju je izliječio.« Tada Joe jednostavno spusti slušalicu.
»Ispričavam se, doktore Collins. I Bracken se ispričava. Žao nam je da
smo se istrčali. Ali kao laici... morate razumjeti.« »Što je zapravo na stvari?«
upitao je Bracken. »Silvija je sjela do njega i upravo ga je...«
»Zaveži!« rekoh.
»Ali ona mi je ispričala, i on priznaje!«
»Sve je okay, rekao je Joe. To se događa. Doktor je svetac. On je
izliječio našu Silviju. Potpuno izliječio.«
»Ti si pobenavio, potpuno pobenavio!« Bracken se uzbuđivao.
»I ako naša Silvija opet počne veselo sa svakim nosačem kablova...«
»Zaveži!« rekao sam, mješavinom srdžbe, veselosti i straha. »Tako što,
Silvija nikada neće učiniti, zar ne, Dok?« Pustio je da ga dva puta pitam, a
onda je odgovorio milostivo, s podignutim obrvama: »Naravno, ne. Nakon
mojeg načina liječenja.«
»Samo me još jedno zanima«, rekao sam.
»A to je, gospodine Kaven?«
»Što znači 'prejaki prenos’. Ja sam samo idiot. Želio bih to znati,
doktore?«
Čovjek nije imao ni najmanje smisla za humor. Ironija na njegov račun
značila je izgubljeno vrijeme. Zabacio se u stolcu, pritisnuo vrškove prstiju
i počeo docirati pun dostojanstva: »Prijenos je obostrano bio prevelik.
Suviše prisan odnos. Prevelika veza. To se događa. Vidite, ja posjedujem
izuzetno snažnu strukturu osobnosti. To nije moja zasluga. Dugogodišnjim
liječenjem tako izuzetnih ljudi kao što su glumci, i upravo glumci, samo oni
najveći. Dakako bio sam stalno izložen djelovanju izuzetno jakih struktura
osobnosti. To je na mene isijavalo i činilo da je moja vlastita osobnost
postajala sve jača. U nekim slučajevima, Joe to zna, bio je kontakt, prijenos
između mene i pacijenta toliko prejak da je dolazilo do događaja kao što su
ovi sa Silvijom. Jasno?«
»Ne«, rekao je Bracken.
»Potpuno jasno«, rekao sam ja, i pregrizao sam pitanje da li je Lester
takve jake prijenose i s takovim rezultatima doživljavao i kod liječenja
muških zvijezda.
»Onda, spremit ću svoje stvari«, reče Collins. Ustao je. »Tko dobiva
moj račun?«
»Mi ovdje, SYRAN PRODUKCIJA«, odgovorio sam.
Collins nas je obojicu pogledao kao zadnje smeće i nestao bez riječi.
Prvi put u životu vidio sam Brackena da je zanijemio. Nastavio sam
doručkovati, onda je konačno on progovorio. »Nije nam čak ni ruku pružio,
pas.«
»Zašto i bi? Genij. Mi smo za njega samo kreteni. Ti nisi ni shvatio
njegovo objašnjenje.«
»Nisi ni ti. To su bile samo prazne riječi tog bijesnog psa. A ako Silvija
ponovno krene?«
»Neće više.«
»Tko kaže?«
»Doktor Collins«, rekao sam, »svetac.«
»Neka nam se bog smiluje«, rekao je Bracken. »Tebi se nije dala, a
njega je uzela, boy, boy. I za to nam on još i ispostavlja račune.«
»I to masne! U to možeš biti siguran«, rekao sam. (Kada sam kasnije
čuo koliki je bio račun, morao sam čak i ja brzo sjesti. Nema što, zaista je
svetac, taj doktor Lester Collins.) »Završi već jednom taj doručak!« rekao je
Bracken.
»Čemu žurba?«
»Silvija čeka. Sad treba odlučiti kad će Silvija dobiti dva slobodna dana.
Već sam s njom imao burne scene. Neće dalje snimati ako je ne pustimo
otići. Smije li vidjeti Babs?« »Gospođa doktor Rienhardt je protiv toga. Ima
za to razloga.«
»Ali Silvija neće dalje snimati, momče!«
»Rekao sam to gospođi doktor Reinhardt.«
»I ?«
»A ona je rekla neka onda ne snima dalje. Njoj je, naime, stalo održati
napola dobro stanje kod Babs, a ne 25 milijuna.«
 »Reći ću joj što mislim.«
»Reći ćeš ti govno!«
»A zašto ne?«
»Jer je — uz najveće rezerve — dala prijedlog na koji bi način Silvija
mogla vidjeti Babs.«
Bracken me pljesnuo po leđima.
»Onda je, dakle, sve u redu, momče. Zašto praviš tako ovčje lice kad to
kažeš?«
»Jer se plašim.«
»Bojiš se za Silviju?«
»Bojim se za Babs.«
 31

Da, da, moj gospodine suče, i tada se upravo i dogodilo... Bio je to

listopad 1972, jednog petka popodne.
Ruth i ja stajali smo u prizemlju bolnice Sv. Sofije u Nümbergu, i
gledali smo kroz prozor u park koji se nalazio iza klinike. Bilo je tu starog
drveća, grmlja, raznih sprava za vježbanje i igru. Babs i mali psihotični
Sammy (Malechamawitz, 'anđeo smrti’) penjali su se uz neku zamršenu
spravu sastavljenu od glatkih, međusobno spojenih kromiranih cijevi. Tu na
livadi bilo je i mnogo lišća, crvenog, žutog i smeđeg. Vidio sam već i gole
grane. Jesen je došla vrlo rano. Ovoga poslijepodneva sjalo je još uvijek
toplo sunce. Do nas su kroz bistri zrak dopirali glasni uzvici dvoje djece.
Vidio sam kako po zraku lete paučinaste, tanke srebrne niti — bablje ljeto.
Tada sam ugledao nešto drugo i osjetio kako mi se diže želudac. Silvija je
ulazila u park. Silvija!
Kad sam posljednji put bio u Madridu, točno sam joj objasnio kako se
mora ponašati kada dođe u Nürnberg. Ispričao sam joj da je Ruth,
prosvjedujući, ipak pristala uzeti Babs na kliniku na kraće vrijeme. To nije
bilo ništa osobito.
Mnogu su djecu s vremena na vrijeme dovodili ovamo kada neke
odgovarajuće pretrage nisu bile moguće u Heroldsheidu i Babs je to češće
doživljavala. U Madridu sam sa Silvijom utvrdio dan i vrijeme njezinog
dolaska. Trebala je iz Pariza doletjeti Lufthansom, s plavom perikom i
zasjenjenim naočalama. Glavni komesar Sondersen bio je toliko ljubazan
kada sam ga zamolio da uredi da na njegovu odgovornost Silvija ne mora
pokazati svoj pasoš niti se legitimirati, ni u Parizu ni u Niirnbegu. Sve je bilo
dogovoreno. Ruth i ja ćemo je čekati u ovome hodniku da bi mogla odavde,
samo odavde, vidjeti Babs u parku. Više od toga Ruth je smatrala opasnim.
Silvija se složila. Silvija je na sve pristala.
A sada ...
»Prokletstvo!« procijedio sam. »čekaj, otrčat ću brzo k Silviji i...«
»Ne!« Ruthin glas je bio leden.
»Ostani ovdje! Ako se sad još i ti pojaviš, bit će još gore! Ta je žena
sprema na sve!«
»Prevarila me je! Slagala mi je ... Ona je...«
 »Majka...« rekla je Ruth držeći janje u rukama. Stisla je šaku i pritisla
je na grudi.
Odškrinuo sam prozor.
Vidio sam kako se Silvija lagano približavala Babs, koja se igrala, tako
da je ova nije mogla vidjeti. Već se sasvim približila. Čuo sam njezin glas:
»Babs!«
Babs se, stojeći na jednoj cijevi, iznenađeno okrenula. Odsutno je
gledala ženu plave kose i tamnih naočala s pretjerano jednostavnom
haljinom.
»Nije došla k nama kako je obećala, otišla je odmah u park, ova...«
„Šuti! To više nema nikakva smisla«, rekla je Ruth. Vidio sam da je
problijedjela.
Babs je skliznula sa sprave na tlo i uzmaknula od Silvije. Sammy je
ostao nepomičan na spravi. Silvija je požurila k Babs, pala je pred njom na
koljena i briznula u plač, zgrabila Babs, koja se žestoko otimala, stegla je
uza se, ljubila, milovala, uzvikivala glasno, tako glasno da smo jasno mogli
čuti u tišini ovog poslijepodneva: »Babs, Babs, moja slatka Babs, moja draga
mala Babs!«
Babs se smrtno uplašila. Počela je vrištati od straha.
»Zašto vrištiš, moj bože! Ja sam to draga, ja, tvoja mama!« »Nije
istina!« vriskala je Babs.
»Jesam, Babs, jesam.«
»Ne! Ne! Ne!« derala se Babs.
Na spravi je nepokretno čučao 'anđeo smrti’ kao neka velika ptica.
»Ali, da! Ti me samo ne prepoznaješ! Gledaj!« Silvija je strgala svoju
periku, doista, moj gospodine suče, učinila je to!
»Prepoznaješ li sada svoju mamu?«
»Ne mama! Ne mama! Idi! Odlazi!«
»Ali, ljubavi, zlato, što je... što ti je... ne prepoznaješ me?« Smušeno
pitanje. Naravno, Babs nije prepoznala Silviju.
»Ti idi! Idi! Idi!« vriskala je Babs i pokušavala se osloboditi iz majčina
zagrljaja. Ova ju je čvrsto držala. Tada se s divljim krikom Babs otrgla iz
njezinih ruku, zamahnula i pogodila je tako da je Silvija, ionako već čučeći,
pala u travu. Babs, sva izvan sebe, izvan svake kontrole, kao u svojim
najtežim danima, udarala ju je i čupala vrišteći, a majka je isto tako vrištala
dok je Babs pljuvala po njoj.
»Sada brzo«, rekla je Ruth. Iskočio sam kroz prozor i onda pomogao
Ruth. Trčali smo preko livade prema Babs i Silviji. Ruth je zgrabila dijete i
s njom otrčala prema zgradi. Babs je bjesnjela, kao da je u njoj tisuću đavola.
Silvija je ležala u travi.
»Zašto se nisi držala dogovora?«
»Moje dijete ... vučiću... to je ... užasno je to ... Babs ... me nije
prepoznala ... ona je luda?«
»Ti si luda!«
»Pusti me!«
»Ti sad ideš sa mnom!« Dok sam dizao njezinu periku, pogledao sam
prema zgradi. Na mnogim prozorima pojavila su se lica, znatiželjna i
uplašena.
»Ne... idem ... s tobom ... ti svinjo ...!«
Podigao sam je i prisilio da ide ispred mene. Dogurao sam je do
otvorenog prozora i podigao. Uhvatila se za prozorski okvir i histerično
vriskala. Udario sam je po rukama. Pustila je okvir i srušila se u hodniku na
pod. Popeo sam se i ja. Ogledavao sam se tražeći nešto. Ugledao sam malu
komoricu. Sve jače sam stezao Silviju dok sam je vukao za sobom. Prema
vratima. Komorica je bila puna svega i svačega. Ugurao sam Silviju unutra.
Pala je na veliku vreću punu krpa, plačući i stenjući.
»Ako još jednom vrisneš, onda...« da, moj gospodine suče, bio sam
spreman da je ispljuskam. Vidjela je moje oči i shvatila. Samo je još lagano
cmizdrila.
»Upropastila si sve«, rekao sam pun mržnje. »Sve si upropastila To ti
je valjda jasno? Nasmrt si uplašila ZDRAVO dijete! Zašto smo, prokleti bili,
dopustili da dođeš ...« Silvija spuzne s vreće na prljavi pod. Pustio sam je da
leži i psovao dalje, silno i besmisleno. Otvorila su se vrata. Na njima je
stajala Ruth. A onda ih je za sobom zatvorila. »Što je?«
»Evo«, rekao sam. Silvija je prepoznala Ruth i zamucala. »Žao mi je.
Beskrajno mi je žao. Nisam znala... nisam slutila ...«
»Da«, rekla je Ruth.
»Što je s Babs?«
»Morate otići odavde, gospođo Moran.«
„Što je s mojim djetetom.«
»Vaše je dijete«, rekla je Ruth, »ovim šokom doživjelo težak nazadak i
ja vam ne mogu reći kako će se dalje razvijati. Morali smo joj dati jaku
injekciju. Sada spava.«
»Želim je vidjeti.«
»Ne!«
»Molim, molim, draga gospođo doktor!«
 Ruth je blago rekla: »Draga gospođo Moran, to je nemoguće. Apsolutno
nemoguće. Još jednom vam velim, morate otići odavde. I ne računajući
Babs, na klinici vlada zbrka i uzbuđenje. Morate otići iz Niimberga.«
»Kako?« upitao sam.
»Helikopter će odvesti gospođu Moran u Munchen. Odatle neka uzme
prvu redovnu liniju za Pariz.«
»Helikopter? Kakav helikopter?« upitala je Silvija zbunjeno.
»Helikopter za spašavanje. Stoji na drugom dijelu parka. Ne možete ga
vidjeti odavde. Telefonirala sam glavnom komesaru Sondersenu. On će
obavijestiti policiju u Munchenu. Posada helikoptera nije upoznata s tajnom.
Stavit ćete ponovno svoju periku. I naočale. Nitko neće postavljati pitanje.«
»Neću!«
»Morate, gospođo Moran!«
»Ne idem odavde!« viknula je Silvija.
»Uzmite ovo!« Ruth joj je na dlanu pružila tri bijele dražeje.
»Što je to?«
»Sredstvo za umirenje.«
»Neću ga uzeti. Vi... Vi ste mi lagali! Babs me nije prepoznala! Babs je
idiot? I uvijek će ostati! Lice ... naočale ... Ne želim više živjeti!«
Neki mladi liječnik proviri unutra.
»Helikopter, gospođo doktor!«
»Hvala«, rekla je Ruth. Liječnik je nestao. »Pet minuta mira, gospođo
Moran. Sjedite. Osjećat ćete se mirnijom. Zatim ćete odletjeti. S
gospodinom Nortonom. On vas mora pratiti do Madrida. I nećete dobiti
dopuštenje da vidite Babs, jako dugo. Dok ja to ne odlučim. Jeste li
razumjeli, gospođo Moran?« Odgovora nije bilo.
»Da li ste razumjeli?«
»Razumjela sam. Žao mi je što sam to učinila...«
»I meni, ali zbog Babs.«
»Što je s Babs? Što će sada biti? Da li sam nešto učinila da Babsino
ozdravljenje neće ...«
»To ne znam, gospođo Moran. To što se danas dogodilo veoma je
unazadilo Babsino ozdravljenje. Učinit ću sve da je ponovno postavim na
noge.«
»Hvala, hvala vam, gospođo doktor.«
Ruth nije odgovorila. Gledala je kroz prozor komorice, koja je također
gledala prema parku. Slijedio sam njezin pogled. Na spravi je još uvijek
sjedio ukočeno Sammy, koji je sebe nazivao Malechamawitz.
 32

Obje služavke u rolls-royceu izgledale su kao blizanke. Obje su imale

jednake velike crne oči, ispod njih podočnjake od pretjeranog posla i umora.
Obje jednaku, nenjegovanu plavo-crnu kosu. Obje jednako visoko čelo.
Tanak nos, jednako lijepa usta koja su svjedočila o odricanju i siromaštvu.
Jednaku kožu, oker boje, jednake bore i boriće oko očiju i jednake crte lica
koje su označavale veliku bol i veliku brigu. Obje su imale sive marame na
pola glave preko razbarušene kose, poderane sive bluze i prljave smeđe
suknje. Jednake noge oker boje, jednaka prašna stopala u nezgrapnim
drvenim cokulama. Izgledale su sasvim slične jedna drugoj. Samo: jedna je
služavka živjela, a druga umirala. Ova druga bila je vrlo blizu smrti,
krivnjom vlastite ruke, htjela je umrijeti, i mogla bi lako umrijeti ako se ne
dogodi čudo, sada kad se rolls konačno dokopao Avenije Pio XII. sati i 36
minuta pokazivao je sat na razvodnoj ploči automobila. Teška su kola jurila
prema jugu. Za volanom sam bio ja. Ruku sam spustio na sirenu i više je
nisam micao. Uključio sam duga svjetla i rolls je jurio s obje služavke onom
živom i onom što je umirala. Sunce je prosipalo svjetlost vodenasto-plavog
neba po gradu Madridu.
Snažni je istočnjak puhao oko podneva, ovog 9. listopada 1972. Bio je
ponedjeljak. Vjetar je uz pognute platane pored ceste uskovitlao prašinu,
šareno lišće i prljave komade papira. Rolls je sada jurio pored visokih zgrada
Callea General Mola, gdje su — još prije niz godina — stajale ruševine
koliba od lima i drva na crvenom pješčanom tlu.
»Babs...«
Stenjanje sa zadnjeg sjedišta.
Stisnuo sam usnice.
»Brže«, rekao je Bracken, sjedio je otraga. Silvijina glava ležala je na
njegovu krilu. Carmen, dublerka sjedila je pokraj mene.
»Morate voziti brže«, rekao je Bracken.
»Ti prokleti kučkin sine, nagazi ga!«
Stisnuo sam papučicu. Kao da će u nebo, sunuo je auto naprijed prema
vrhu ulice koja se penjala, pa opet nizbrdo, pretjecao je kolica s magarcima,
automobile, šinobuse i taksije. Kazaljka brzinomjera popela se na 95, pa na
105 km na sat. Carmen je odjednom glasno počela moliti na španjolskom.
»Prestani!« rekao sam joj.
 »Ali ja se tako bojim«, mucala je Carmen, sada na čistom engleskom.
»I ja«, rekao sam, »oprosti, ajde moli i dalje. Tako!«
Sirene su počele zavijati. U retrovizoru sam ugledao dvojicu
saobraćajaca na teškim motorkotačima koji su jurili za nama, za sada još u
stanovitoj udaljenosti.
»Ti kurvini sinovi«, rekao je Bracken gledajući kroz stražnji prozor.
»Ulovit će nas u središtu grada. Kakvu sreću samo imamo, veliki bože,
kakvu sreću!«
Sto petnaest kilometara na sat.
Poskakujući, letio je automobil prema neboderima u Aveniji America
na čijim se tisućama prozorskih stakala lomila hladna sunčeva svjetlost.
Prosjaci su prosili. Prodavači lutrije prodavali su lutriju. Trgovci pticama
šarene ptice. Muškarci, žene na rubu ulice, užasnuti, promicali su pored
mene; tek što sam ih ugledao, već bi nestali. Kočnice su zaškripale. Neka su
se kola umalo zabušila u rolls. Nisam primijetio jedno crveno svjetlo.
»Treba da moliš, Carmen!« vikao je Bracken. »Tvoja nam nebeska
majka sada mora pomoći!«
Carmen je počela iznova moliti: »Sveta majko božja...« Zavijanje sirene
postajalo je glasnije, policajci su se brzo približavali. Vidio sam kako mnoga
kola ispred mene prilaze rubu ulice i zaustavljaju se.
»Babs ... Babs ...«
Silvija se s mukom borila za svaku riječ.
»Sve je u redu, mala moja, sve je u redu. Sve je okay«, rekao je Bracken,
na čijem je krilu ležala Silvijina glava. »Babs...«
»Yeah, baby, yeah. Ne govori sada ...«
Bracken je vrlo nježno milovao Silvijinu glavu... Spao joj je stari rubac,
vidio sam u retrovizoru. Silvija je sada izgledala strašno. Na izobličenom
licu pojavile su se mrlje. Hropćući je hvatala zrak. Dizala je gornji dio tijela,
pa opet padala. Pjena je udarala na usta Silvije Moran, koja je ovdje u
Madridu snimala film svog života. Svog života, što ga je iznenada odlučila
prekinuti, prije nekoliko minuta, u podne ovog 9. listopada, 1972. u svojim
kolima za stanovanje, na ogromnim terenima studija SEVILLA FILMA.
 33

»Mir, snimamo! Kamera, molim!«

»Kamera snima!«
»Ton!«
»Klapa!«
»KRUG KREDOM! Kadar pet stotina dvanaest, drugi put!« »Kreči«,
rekao je tiho režiser Julio da Cava. Pokrenulo se stotinu dvadeset i dva
španjolska statista, trideset i jedan konj, šačica poznatih američkih glumaca,
među njima je jedna dječja zvijezda: pokrenula se i Silvija Moran. Bilo je to
točno u 11 sati i 44 minute, savjesno je označila vrijeme američka script-
girla. Stajao sam pored nje i gledao. Onda sam podigo pogled.
Azdak, taj otrcani svećenik u filmu, dugo je pio iz jednog pocinčanog
lonca. Crno vino teklo mu je preko kutova usana. Glumio ga je jedan od
legendarnih holivudskih staraca, James Henry Crown. (Odrekao se
honorara, da bi mogao sudjelovati u čistoj dobiti filma.) U tom trenutku
sjedio je na debelom zakoniku što mu ga je pod stražnjicom podmetnuo
njegov drug Šauva, u jednom ranije snimljenom kadru, te ga tako stavio na
sudačku stolicu. Lice Jamesa Henryja Crowna bilo je premazano
’pankromatičnom’ krvlju, a kose su mu divlje padale po našminkanom čelu.
Nosio je prljavi sudački plašt, prebačen preko krvlju poprskanih rita svog
siromašnog donjeg rublja i bio je bos. Ispod košulje bili su na tri mjesta na
koži flasterima fiksirani krajevi triju plastičnih vrlo tankih i vrlo dugih
cjevčica. Protezale su se nevidljive za kameru, od Crowna pa sve do nekog
radnika izvan kadra, koji je s vremena na vrijeme iz triju pištolja ubrizgavao
daljnju ’pankromatičnu’ krv u te cjevčice, nakon čega je iz rana što ih je
Azdak upravo bio zadobio (u gotovom filmu zapravo nekoliko dana ranije)
tekla »nova krv« i natapala njegovu odjeću stvarajući nove mrlje. (Za svako
ponavljanje ovog kadra trebao je Crown novu staru, poderanu košulju i novi
stari sudački plašt.)
Uže kojim su oklopnici htjeli objesiti odrpanog suca nekoliko minuta
ranije u gotovom filmu, a danima ranije ovdje, na terenima snimanja, ljuljalo
se, s omčom na kraju, Azdaku u susret s neke grede. Svi kadrovi u kojima je
trebao biti obješen okrvavljeni Azdak-Crown bili su već snimljeni, a tako i
svi pojedinačni kadrovi u gro planu one duge scene, najvažnije u filmu, koju
je sada još valjalo snimiti u totalu (kadar 512). Tako će režiser i montažer
imati dovoljno materijala, da izrežu i dramaturški potkrijepe ovaj vrhunac
filma. Svo strastveno sudioništvo pojedinih promatrača, strah i pohlepu na
licima odvjetnika, posilnih i guvernerove žene, svu patnju služavke Gruše
kod probe s krugom krede, s djetetom između nje i guvernerove žene —
pijanog lopovskog suca, prijetećih oklopnika, šareni kaos glumaca, koji je
simbolizirao jedan svijet, naš svijet od početka i do u samu vječnost.
Trideset i jedan španjolski statist — koji su predstavljali oklopnike i koji su
sjedili na trideset i jednom konju — držali u šahu dvadeset i jednog
španjolskog statistu, muškarce i žene — 'svjetinu' — i potiskivali ih iz
prednjeg dvorišta prema guvernerovoj palači. Pred Azdakom su stajala
dvojica odvjetnika, posilni guvernerove žene i sama guvernerova žena. Osim
njih tu je stajao i dječak Michel, u kratkim hlačama, bijeloj košulji i
sandalama i smješkao se sluškinji Gruši, koja mu je spasila život, odgojila
ga i očuvala ga od svih strahota. A Gruša se smješkala njemu.
 34

Gruša — Silvija Moran — stigla je toga jutra točno u 7 sati i 30 minuta

na terene za snimanje, neobično blijeda i nervozna. Dovezao sam je u
njezinom rolls-royceu iz CASTELLANA HILTONA. U kolima iza nas
vozila su se četvorica detektiva SEVEN STARS-a. Bilo je vrlo hladno.
Mnogi su ljudi već pripremali prvi kadar tog dana. Ugledao sam Carmen čim
sam zaustavio rolls pred jednom kavakaskom seljačkom kućom,
sagrađenom ovdje prije četiri mjeseca, a u filmskoj priči prije mnogo
stoljeća.
Izišli smo. Poslije događaja u Niimbergu Silvija više nije razgovarala
sa mnom. Ni jednu riječ nismo izustili od prošlog petka. Niti u helikopteru,
ni u Miinchenu, ni u Parizu, ni u jetu SUPER-111 kojim smo letjeli u
Madrid, ni u Madridu, ni u hotelu — ni jednu jedincatu riječ. Silvija je bila
smirena i prijazna prema konobarima, prema drugim glumcima koji su
stanovali u »Hiltonu«, prema Brackenu, da Cavi, Cummingsu, prema svima.
Sa svima je razgovarala potpuno normalno, kao da se ništa nije dogodilo.
Samo sa mnom nije govorila. U svom je apartmanu odmah, čim bi došli,
zaključavala vrata prema svom salonu, tako da bih ostajao sam u svom
apartmanu. Bio je to stravičan vikend. Nazvao sam Ruth i sve joj ispričao.
»Proći će, nadajmo se«, rekla je Ruth.
»Što je s Babs? Kako joj je?«
»Loše.«
»Kako loše?«
»Vrlo loše! Ne prisiljavaj me molim te na detalje, ali me opet nazovi,
hoćeš li?«
»Da, Ruth. Uvijek ću te ponovno zvati, Ruth.«
»Da?«
»Volim te.«
»I ja tebe volim.«
Silvija nije bila prema meni ni razdražljiva ni ljutita. Bila je savršeno
mirna, beskrajno mirna. Prijazna i učtiva. Ali nijema. Jeli smo u
blagovaonici. Ni riječi ne bi izustila. Sjedili smo u baru. Izvozili bismo se u
nedjelju u prirodu i šetali. Nije govorila ni riječi. Ni za Babs nije pitala. Kada
sam tog jutra pokucao na njezina vrata, već me je čekala. Povezao sam je na
terene za snimanje. Ni riječi...
 Kad smo, dakle, izišli iz rollsa, malo je zateturala — samo za kratko.
Pritrčao sam joj da je pridržim. Odgurnula me je. Tada je odjeknuo signal.
Pokus je prekinut. Bracken, Bob Cummings, da Cava žurno su nam prišli i
pozdravili Silviju i mene. Silvija je svima sasvim normalno zaželjela dobro
jutro. Detektivi su bili raspoređeni iza nas. Režiser da Cava, omotan
pokrivačem zabrinuto ju je gledao. Sva trojica, su znala što se dogodilo u
Nürnbergu, što je doživjela. Rekao sam im.
»Trebaš li liječnika?« upitao je da Cava.
»Glupost, čemu liječnik. Glumit ću. Samo... samo mi se malo
zavrtjelo.«
»Kako zavrtjelo?« Bracken je bio obučen u debeli ogrtač. »Tako da bi
se mogla srušiti?«
»Nešto u očima. U glavi. Već je prošlo.«
Cummings je podigao okovratnik svoga kaputa od tvida. »Ne osjećaš
se dobro. Phil će te odmah odvesti natrag u 'Hilton'. Mi možemo danas
snimati plesne scene, je li, Julio?« »Bez problema«, rekao je da Cava.
»Ne dolazi u obzir!« Silvija je zatresla glavom tako da su joj se duge
crne kose razletjele. Na sebi je imala komplet s hlačama i ogrtač od leoparda.
Uopće nije bila našminkana. »To je samo taj prokleti vjetar«, rekla je. »On
svakog izluđuje. Uzet ću dvije tablete i sve će biti okay.«
»Nije to vjetar«, rekao je da Cava.
»Ah, šuti, Julio!« uzbudila se Silvija. »Pusti me konačno na miru! Dobit
ću menstruaciju. Na svu sreću su moje snimke izbliza već u kazeti. To je
menstruacija, jeste li sada zadovoljni?«
Nitko ništa nije rekao.
»Onda, dobro?« Silvija je podigla ramena. »Gdje su Katie i Joe?« Katie
i Joe Petterson bili su godinama njezini šminkeri. Već su je čekali u
garderobi.
»Idemo, dakle«, rekla je Silvija. Onda je krenula prema zgradi s
radionicama. Svi su gledali za njom. Nestala je kroz ulaz. Sada će se, dakle,
njome pozabaviti šminkeri i kostimografi, i radit će tako dugo dok ne bude
izgledala upravo kao dublerka Carmen, koju sam vidio malo podalje. Već su
je trebali za pokusnu rasvjetu: u poderanoj sivoj bluzi, zaprljanoj suknji, u
teškim cokulama na bosim nogama. Tamni podočnjaci, namazani nekom
specijalnom francuskom šminkom. Lice i noge obojeni oker. Stopala
napudrana sivim puderom, fiksiranim nekim sprejem da bi se držao. Na licu
obojenu u oker nekim američkim make-upom ucrtane bore na čelu, bore oko
usta, oko očiju, na obrazima, ucrtane stikom i kistom zamočenim u neki
ljepljivi losion. Kosa bez sjaja, namjerno raščupana i nenjegovana i tako
učvršćena ... Da, sve će to sada raditi sa Silvijom, mislio sam; jedan sat će
trajati dok bude spremna za tu najveću i najvažniju scenu filma, za taj total,
kadar 512 ...
 35

KADAR 512. VELIKO PREDVORJE PALAČA (HA

OTVORENOM) DAN
KAMERA NA KRANU. POGLED SA TRI METRA VISINE NA
CIJELU SCENU. PRITOM SE OD POČETKA DO KRAJA KADRA
U PREDNJEM PLANU SLIKE NEIZOŠTRENO LJULJUŠKA UŽE
NA KOJEM TREBA BITI OBJEŠEN AZDAK.
AZDAK PIJE DUGO. SMRTNI STRAH OGLEDA MU SE U
OČIMA KAD GLEDA UOKOLO. USKORO VINO POČINJE
DJELOVATI, ČINI SE DA MU RANE NA TIJELU OPET POČINJU
KRVARITI, JER MU SE OSKUDNO ODIJELO SVE VIŠE I VIŠE I
NA NOVIM MJESTIMA CRVENI. AZDAK BRIŠE KRV S LICA I
KAŠLJE PRIJE NEGO ŠTO POČINJE GOVORITI...

Čitao sam to u knjizi snimanja, koja je ležala na mojim koljenima.

Sjedio sam na nekom sanduku ispred reflektora, a pored mene Carmen.
Držala je na koljenu njemačko izdanje djela, u ediciji Suhrkamp, iz sabranih
djela Bertolta Brechta.
Dijalog u filmu potpuno je odgovarao Brechtovu djelu. Odložio sam
knjigu snimanja d pogledao prema Azdak-Crownu. Vidio sam čitavu scenu,
glumce, radnike, tehničare, kran s kamermanom, Royem Hadleyem
Chingom, Kinezom, najglasovitijim kamermanom u Hollywoodu, koji je
sjedio na stoliću iza teške kamere. Vidio sam Chingova tri asistenta, vidio
sam voditelja snimanja, nosače kablova, tehničare, fotografe, rekvizitere,
najmanje tridesetak ljudi, vidio sam i Silviju... čuo sam kako Azdak govori
točne riječi Bertolta Brechta: »Tužiteljice i optužena! Sud je saslušao vaš
slučaj i nije uspio razjasniti tko je prava majka ovom djetetu. Ja kao sudac
imam dužnost da nađem majku za ovo dijete. Šauva, uzmi komad krede i
nacrtaj krug na tlu...« Glumac koji je igrao Sauva nacrtao je krug.
»Stavi dijete unutra«, zagrmi Azdak.
Šauva je stavio dijete (Michela), koje se smiješilo Gruši, u krug.
»Tužiteljice i optužena, stanite obje pored kruga.«
Ona što je igrala guvernerovu ženu i Silvija stale su pored kruga.
»Uzmite dijete za ruke. Prava će majka smoći dovoljno snage da iz
kruga istrgne svoje dijete!«
 Vjerno Brechtovim uputama, pohitao je naprijed glumac koji je glumio
drugog odvjetnika.
»Slavni sude, stavljam prigovor da sudbina velikih Abašv lijevih dobara
vezanih uz ovo dijete kao nasljednika ovisi o tako sumnjivoj borbi. Osim
toga: moja štićenica ne raspolaže istom snagom kao ova osoba, koja je
navikla raditi teške poslove!«
Azdak mu je mahnuo da se udalji.
»Ona mi izgleda dobro uhranjena. Vucite!«
Guvernerova je žena izvukla dijete iz kruga. Silvija je ispustila dijete.
Stajala je ovdje odsutna duhom.
Prvi odvjetnik čestitao je guvernerovoj ženi. »Što sam rekao? Krvava
banda!«
Azdak se obrati Silviji: »što je s tobom? Ti nisi ni vukla.« Silvija je
odgovorila — vidio sam kako Carmen pokrećući usne s njom čita svaku riječ
— »Nisam čvrsto držala«. Silvija je otrčala glumcu što je igrao Azdaka,
starom Jamesu Henryju Crownu; »Vaša milosti, povlačim sve što sam rekla
protiv nje. Molim vas da mi oprostite! Kada bih ga samo mogla zadržati dok
ne nauči sve riječi! Zna ih tek nekoliko.« Bože, pomislio sam, kakva je žena
ta Silvija! Potresno! Ona ne glumi, to je pravi život. Samo da izdrži. Još ni
izdaleka nismo gotovi s ovim filmom. Silviju čekaju još veliki napori. A u
tako je jadnom stanju...
Dok sam tako razmišljao, Azdak je opomenuo Silviju da ne utječe na
sud. Pokus s krugom trebalo je ponoviti. Bila je to najduža scena filma, ali
će potom biti montirana. I po drugi put Silvija je odmah pustila dijete;
zdvojno je viknula: »Ja sam ga odgojila! Zar da ga raskinem? Ne mogu!«
Azdak je ustao.
»Na ovaj način«, rekao je, slijedeći od riječi do riječi Brechtov dijalog,
»sud je ustanovio tko je prava majka.« Okrenuo se Silviji: »Uzmi svoje
dijete i nosi ga!« Okrenuo se guvernerovoj ženi: »Ti nestani, prije no što te
osudim zbog prijevare. Dobro će pripasti gradu, da bi iz njega nastao vrt za
djecu, potreban im je, i određujem da se po meni nazove ’Azdakov vrt'«
U međuvremenu se guvernerova žena onesvijestila i ponovno
osvijestila i njezin ju je posilni odveo. Oba su odvjetnika otišla već ranije.
Silvija je stajala nepokretno. Glumac što je glumio Šauva doveo joj je dijete.
Azdak je rekao: »Odložit ću svoj sudački ogrtač jer mi je postalo vruće.
Ne želim izigravati junaka. Ali vas pozivam na ples, ovdje vani na livadi, za
rastanak.«
 Dijete je svo ozareno, gledalo Silviju, a ona ga je dugo ozbiljno
promatrala i potom se nasmiješila, uzela Michela za ruku i polagano krenula
prema izlazu iz palače. Kamera ju je pratila. Silvija je polako izišla iz njezina
vidokruga, neprestano držeći dijete za ruku. Oboje su se zaustavili. Kamera
je snimala još nekoliko sekundi kako bi montažer imao materijala za
priključak na drugi kadar. Tada je odjeknuo da Cavin glas: »Gotovo!«
Niko se nije ni pomaknuo.
»Kako je bilo?« upitao je da Cava.
»Izvrsno! Još bolje nego prvi put!« čuo sam kad je rekao Roy Hadley
Ching, kineski kamerman.
»I ton je okay!« čuo se glas iz razglasa. »Također bolje nego prvi put!«
»Mnogo hvala svima!« rekao je da Cava.
Slijedećeg su trenutka statisti, glumci, radnici i tehničari počeli
pljeskati, sve zajedno dvije stotine ljudi. Pljeskali su ritmički i uzvikivali:
»Silvija! Silvija! Silvija!«
I Carmen je pljeskala i vikala.
Silvija je stajala bezizražajno, onda se brzo naklonila i otišla preko
terena prema svojim kolima za stanovanje. Vrata su se za njom zatvorila. Na
tim je vratima pisalo krupnim slovima:

SYRAN PRODUCTIONS
(THE CHALK CIRCLE)
(KRUG KREDOM)
Silvija Moran
 36

Skliznuo sam sa svog sjedala i Carmen je željela sići, te sam je podigao.

Među dekoracijom ustrčalo se mnoštvo ljudi. Da Cava je davao upute kroz
megafon. Pripremao je slijedeći kadar. Vidio sam Brackena kako ide prema
kolima za stanovanje. Ušao je i vrata su se zatvorila. Vjerojatno je htio sa
Silvijom nešto dogovoriti. I ja sam pošao prema kolima. Carmen je išla sa
mnom. Više nikada nismo govorili o onoj večeri. Možda ćete razumjeti,
gospodine suče, zašto se Carmen od tada osjećala snažno vezanom uz mene.
Ja ne mogu. Ali bilo je tako. Iza nas vikali su asistenti režisera da Cave,
gurao se kran po svojim tračnicama, svatko je bio zaposlen. Carmen i ja stigli
smo na oko pet metara do Silvijinih kola za stanovanje, kada se otvoriše
vrata i Bracken, tražeći nas pomoli glavu, blijeda lica i drhtavih usnica.
»Phil!«
»Što je?«
»Dođi! Brzo!«
Potrčao sam, dok je on iskočio. Pogledao sam u kola. Silvija je ležala
na kauču, hropćući i daveći se, borila se za zrak preokrenutih očiju, širom
otvorenih usta, na kojima se pojavila pjena. »Uzela je otrov«, šaptao je
Bracken.
Odjurio sam po rolls. Otvorio sam vrata automobila, skočio za volan i
dovezao kola do onih u kojima se nalazila Silvija. Ponovo sam iskočio.
Pomogao sam Brackenu smjestiti Silviju na stražnje sjedalo. Sjeo je i on.
Pojurio sam. Naglo se zaustavio. Pojurio natrag. Zgrabio Carmen, dogurao
je do desnog prednjeg sjedala i ugurao je u automobil.
»Zašto mene ...?«
Nisam odgovorio, optrčao sam kola i strovalio se za upravljač. Pritisnuo
sam papučicu. Nitko ništa nije primijetio — nitko od tih silnih ljudi što su
radili ovdje u blizini na dekoraciji. Ni detektivi. Oni su promatrali radnike
na poslu. Već sam bio na izlazu iz filmskih terena. 12 sati i 36 minuta
pokazivao je sat na armaturi automobila. Na Madrid je padala hladna
sunčeva svjetlost sa vodenasto-plavog neba ...
 37

Rolls je jurio ulicama. Calle de Hermosilla. Calle Ayala. Oba policajca

na motociklima vozila su sada ispred nas, a sirene su zavijale. Dok su me
prestizali, odmah su vidjeli što se ovdje događa i bilo je dovoljno nekoliko
tu i tamo doviknutih riječi, pa da policajci shvate.
Aleja drveća. Bijele raskošne građevine ukrašene štukaturom sve nove
i nove banke, čije su ulaze opsjedali prosjaci. 12 sati i 56 minuta. 12 i 57. 12
i 58 ...
»Ovamo«, viknuo je Braoken.
Oba policajca davala su znak lijevom rukom. Pritisnuo sam kočnicu i
gurnuo ručicu za lijevi žmigavac. Skrećemo lijevo. Calle de Padilla. Bijela
kuća na uglu. Bolnica! Policajci su se zaustavili kod ulaza. Samo nekoliko
centimetara od njih uspio sam zaustaviti rolls. Policajci su već otrčali u
bolnicu San
Rufo. Bracken ih je slijedio vičući bez daha: »Nosiljku! Nosiljku!«
Idiotski.
Na ulici su se već skupili ljudi kada su bolničari u bijelom, podizali
Silviju iz automobila. Nitko nije ništa govorio. Neka prosjakinja, sva u
crnini, podigla je iznad glave dječaka izgladnjelog izgleda da bi mogao bolje
vidjeti. Takvo što donosi sreću...
»Dođi s nama!« povukao sam Carmen za sobom. Prije no što je i
shvatila što se zbiva, bila je već u bolnici, u dugom hodniku, u velikom liftu
u kojem su bolničari vozili Silviju u prvi kat. Silvija je nepokretno ležala na
nosiljci. Kleknuo sam pored nje. Govorio. Ne znam više što. Besmislice.
Govorio! Prvi kat. Bolničari su ugurali nosiljku u neki dugi hodnik. Dotrčao
je neki liječnik iz stacionara, mršav, crnokos.
»Ja sam doktor Molendero«, predstavio se engleski.
»Philip Kaven. Ovo je gospođa Moran. Popila je otrov.« »Kada?«
upitao je liječnik nagnuvši se već nad nepokretnu Silviju i pregledavajući je.
»Prije deset minuta ... četvrt sata...«
Backen je pružio liječniku neku poderanu kutijicu od lijekova.
»Ovo! Cijelu bočicu!«
»Dobri bože!« Rekao je liječnik kada je vidio etiketu na bočici.
 Tada, bolničarima na španjolskom: »Hitan prijem! Naprijed!« Bolničari
su podigli nosiljku. Odjurili su niz hodnik što su brže mogli. Liječnik je htio
odjuriti za njima, ali sam ga uhvatio za ruku.
»Što je?«
»Hoće li se izvući?«
»Ne znam.«
»Šanse?«
»Male — kod tog sredstva. Pustite me!«
Doktor Molendero me je odgurnuo i odjurio za bolničarima. Samo nam
je preko ramena doviknuo: »Uđite tamo! Soba 111!«
»Okay, doktore!«
Okrenuo sam se Brackenu koji je drhtao. »Ti idi dolje! Razgovaraj s
policajcima. Ništa ne smiju odati za javnost. Ni pod kojim uvjetom! Idi s
njima u upravu. K Lejeuneovom prijatelju. Ako bude potrebno, uključi i
Lejeunea.«
»U redu, Phil.«
Bracken je već jurio niza stepenice pored lifta. Pogledao sam Carmen,
plakala je. Bez riječi sam je poveo sa sobom u sobu 111.
 38

»Halo... halo... SEVEN STARS? Ovdje Philip Kaven iz Madrida... Ovo

je hitan razgovor. Dajte mi gospodina Gintzburgera. Brzo!... Brzo ...
prokletstvo!«
Prošlo je već dvadeset minuta.
U sobi 111 bilo je sve bijelo: stolovi, stolice, zidovi, pločice na podu,
telefon. Carmen je sjedila kod prozora kroz koji se mogao vidjeti ogoljeli
vrt. Sjedio sam za bijelim pisaćim stolom
»Halo ... halo, Joe?«
»Halo, Phil!« Umiljati glas prodavača biblije. »Naravno da ste u
Madridu. Gdje u Madridu? Što se dogodilo?«
»Nešto strašno, Joe. Tu sam, u bolnici San Rufo...«
Tek tada sam primijetio da drhtim kao što je malo prije drhtao Bracken.
Još uvijek. Izvijestio sam, mucajući o tome što se to strašno u Madridu
dogodilo ... »Doveli smo je u bolnicu San Rufo. Najbolja klinika u gradu.
Već pola sata se liječnici oko nje trude.« Slijedio je prilično dugotrajan muk
te sam uzviknuo:
»Jeste li još tu, Joe? Jeste li me razumjeli?«
»Izvrsno sam vas razumio, Mr. Kaven!« Dakle, sada Mr. Kaven, više
ne Phil! Ali slatkasto i pobožno! Iako ipak otpuhujući kroz nos.
»I? Joe? I?«
Opet duga stanka. Tada: »Tko još zna o tome osim vas i Braokena?«
»Ovaj... ovaj...«
»Dakle!«
»Dublerka...«
»Gdje je sad dublerka, Mr. Kaven?«
»Ovdje, sa mnom, povezao sam je s nama, jer...«
»Tko još, Mr. Kaven?« Otpuhivanje.
»Dva policajca. Liječnik. Ostali liječnici ovdje. Osoblje bolnice.«
»No, postoji nešto kao liječnička obveza na šutnju«, rekao je slatki glas
polako i promišljeno. »Što se tiče policajaca...« »Odmah sam poslao
Brackena k njima. Otišao je s njima u upravu. Već je nazvao ... Uključio se
Lejeune ... Stvar ostaje tajna. Neće izići na javu ...«
»Kolika je vjerojatnost da Silvija umre, Mr. Kaven?« Otpuhivanje.
»Doista, Joe ...«
 »Kolika Mr. Kaven? U postocima, kolika je?«
»Joe! To se sve tek sada dogogdilo!« Carmen me prestrašeno gledala
jer sam, već na kraju snaga, počeo vikati: »Ne mogu vam dati nikakve
predračune u postocima! Još nisam vidio liječnika! Ja ...«
»Ne«, rekao je pribrani glas s onu stranu oceana, s onu stranu jednog
kontinenta.
»Što, ne?«
»Ne vikati, Mr. Kaven. To ne podnosim. Ni ja ne vičem dok s vama
razgovaram. Da li biste rekli da je vjerojatnost da Silvija umre vrlo velika?«
»Vrlo velika, Joe, da, bojim se.«
»Hm, dok ne umre, snimanje se ne smije nikako prekinuti, to vam je
jasno, Mr. Kaven?«
»To mi je jasno, Joe, ali...«
»Nema tu 'ali’, Mr. Kaven. Tako dugo dok liječnici ne proglase Silviju
mrtvom, snimat će se dalje. Bezuvjetno. Jeste li razumjeli, Mr. Kaven.«
»Razumio sam. Da. Tamo na terenima... nitko ništa nije primijetio ... čak ni
detektivi... mislim barem ... ljudi rade dalje ...«
»Što sada snimate, Mr. Kaven?«
»Završne plesne scene.«
»Silvija je vjerojatno taj ludi čin počinila nakon svog doživljaja u
Nürnbergu.«
»Tko vam je pričao o Nürnbergu.«
»Bracken. Odmah je nazvao. Zašto me vi niste odmah nazvali?«
»Ja. Jer... Ja...«
»Ostavimo to.« (Otpuhivanje ...) »... kasnije ćemo govoriti o tome.
Budite sigurni, Mr. Kaven, ako Silvija ne umre, sigurno ćemo govoriti o
tome.«
»Joe, ja sam samo...«
»Ako Silvija umre, ABA-osiguranje mora platiti, to znate, Mr. Kaven?«
»Da, Joe.«
»A tko je bio taj, tko je inzistirao na klauzuli o samoubojstvu, nakon
svega što smo doživjeli sa Silvijom, Mr. Kaven? Tko je izborio ovu potpuno
i sasvim neobičnu klauzulu, Mr. Kaven? Tko je postigao da osiguravajuće
društvo plati ako glavni junak počini samoubojstvo — takvu jednu premiju
kakva još nikada nije bia?«
»Vi, Joe, Vi. Bili ste to vi.«
 »Da. To sam bio ja. A tko je bio protiv? Jer da to košta veliku svotu
novaca? Tko je mrmljao i govorio da to nije potrebno, Mr. Kaven?«
Otpuhivanje ...
»Bio sam to ja, Joe... jer je Rod Bracken... žao mi je ... Vi ste veliki
čovjek, doista, Joe ...«
»Na žalost, okružen sa suviše idiota! Ne, ne, ABA sad mora platiti ako
Silvija umre. 25 milijuna je spašeno. A film? Što će se dogoditi s filmom,
ako Silvija ... umre?«
»To ... to... ne znam, Joe...«
»Koliko ste snimili? Možete li mi barem to reći u postocima, Mr.
Kaven?«
» J o e ! Silvija ovoga trenutka možda umire, a vi...« »Koliko postotaka
je snimljeno?«
Carmen me je neprestano nepomično gledala. Slušalica mi je skliznula
iz ruke. Ponovno sam je podigao na uho.
»Saberite se, Mr. Kaven. Koliko ste snimili? Više od polovice?«
»Da. Ne. Da, naravno!«
»Dakle što? Koliko? Koliko posto?«
»Možda 55%, 60% ...«
»Koliko toga od Silvije?«
»Ne znam ... doista ne ... Morao bih vidjeti materijal... To leži u odjelu
za montažu, ili je još u kopirnici... Vi biste to morali znati!«
»Ali ja pitam VAS! Ja, naime, snimam još i druge filmove, znate Mr.
Kaven?«
»Mnogo smo snimali sa Silvijom, naravno, počeli smo sa scenama u
eksterijerima ... s masovnim scenama ... sa scenama u palači, kompletne
scene u brdima još nedostaju. Nedostaju i sve snimke kod Zaragoze... u
utorak smo htjeli u Pireneje.«
»U masovnim scenama što ste ih snimili, Silvija je naravno uvijek
prisutna?«
»Naravno ... gotovo uvijek.«
»U prvom planu .,.«
»Naravno...«
»Licem prema kameri...«
»Naravno...«
»Onda, dakle, možemo, najskuplje scene baciti ako Silvija umre.
Lijepo. Zaista vrlo lijepo.« Puhanje.
»Pazite, Joe ... trenutak ...«
 Pogledao sam Carmen i rekao: »Molim te, pričekaj trenutak, vani, hoćeš
li?«
Kimnula je i napustila sobu.
»Joe? ... Joe... poslao sam dublerku van ...«
»Doista, Mr. Kaven? Zanimljivo.«
»Sada me barem slušajte, Joe!«
Joe Gintzburger me slušao.
 39

17 sati i 35 minuta istoga dana.

Vozio sam rolls prema ulazu hotela CASTELLANA HILTON. Bracken
je pomagao Silviji pri izlaženju. Jedan je hotelski šofer odvezao rolls u
garažu nakon što sam ja izašao. Svi su nas namještenici srdačno pozdravili,
smješkali se, bili susretljivi kao i uvijek — svi su Silviju poštovali i voljeli.
Zatražili smo ključeve. Odvezli smo se gore u Silvijin apartman. Silvija je
imala na sebi zeleni komplet s hlačama i ogrtač od leoparda. Odložila je
ogrtač na stolić u salonu. Bracken joj se nacerio.
»Onda? Mala?« upitao je. »Nije li sve bilo odlično?«
Carmen Cruzeiro sjela je na stolicu. Ruke su joj drhtale, nije mogla
izustiti ni riječi.
»Hrabrosti!« rekao je Bracken i dalje radosno. »Uspjet ćeš! Nije u
pitanju!«
»Rod ima pravo, Carmen«, dodao sam.
»Naravno da imam pravo. To je tvoja šansa, misli uvijek na to! Takva
se ne ponavlja!« Bracken je potapšao Carmen po licu. Nijemo ga je gledala.
Još uvijek nije mogla govoriti. Sjedila je ovdje, u raskošnom salonu, ta mala
korespondentica stranih jezika, obučena u Silvijin set s hlačama, pored
Silvijina ogrtača od leoparda, u Silvijinim cipelama (sve smo to uzeli,
dijelom s terena, dijelom s klinike u kojoj je ležala Silvija). Pogled joj je
neprestano klizio od mene prema Brackenu i natrag, klizio je po crveno-
bijelim zidnim tapetama, slikama na zidu, po mramornom kaminu, po zlatu
i srebru, najplemenitijem namještaju i drvetu, po sekreteru kraj prozora; tu
je bila spavaća soba, kupaonica i garderoba. Carmen nije ispustila ni glasa.
Bracken se smijao. Ušao je u garderobu, gdje su ugrađeni ormari bili
optočeni zrcalima i sve ih otvorio. Haljine, haljine, krzna, gala-haljine,
rublje, rublje, cipele, cipele, sve se to moglo vidjeti. Bracken je otvorio sef
u zidu (ključ smo uzeli u bolnici). Manji dio glasovitog Silvijinog nakita
zabljeskao je. Carmen je promucala: »Ne, molim ne ... još nikad nisam bila
u takvom apartmanu... griješit ću, sigurno. Sve ću odati...«
Bracken joj je prišao, sjeo na naslon njezine stolice i stavio ruku oko
Carmenina ramena. Očinski: »Glupost. Ja ću biti stalno uz tebe! Sad
krećemo na snimanje vani. Tri tjedna. Samo malo nas. Bez statista. Uzet
ćemo seljake iz okolice. Najprije moramo u Pireneje. Tamo je vrlo, vrlo
samotno. Od sada ćeš ti stajati pred kamerama i glumiti — kao Silvija
Moran!«
»Ali... ali ja to ne mogu!«
»Jasno da možeš! Pa još? Kako smo samo često Philip i ja o tome
razgovarali, zar ne Phil?«
Sve je to bilo dobro uigrano.
»Još i kako!« odvratio sam.
»O čemu ste razgovarali?«
»O tome kako si fantastično nadarena. Uvijek smo prisustvovali
pokusima za rasvjetu i postavu.
»Doista?« Carmen je željela, ali nije mogla vjerovati. »Doista«, rekao
sam i pomislio: da, promatrali smo te, ti, jedna ludice, i želudac nam se
okretao kada smo morali vidjeti, kako si nadarena. Prokletstvo! Prokletstvo!
Prokletstvo! Moram sve povjeriti da Cavi, glumcima i tehničarima. Oni će
šutjeti. Zašto? Za novac? Zbog šanse da mogu i dalje snimati taj film ukoliko
Silvija nekim čudom ostane živa. Pa čak i ako — Joe će to uraditi,
prokletstvo! Čak i ako Silvija umre! Joe Gintzburger, ta stara prljava svinja
— on je ipak genij! Bio je oduševljen mojom idejom. Hvala bogu. Već mi
je bilo sasvim jadno pri duši, ali sada opet imam Joeovo povjerenje. Sad se
mogu svakome zaprijetiti i svakoga ucijeniti: činit ćeš što ti kažem, inače
SEVEN STARS neće više s tobom snimati ni jedan film.
Za to vrijeme Bracken je govorio Carmen: »Ti jednostavno moraš na
film, baby!«
»Da, ali, ne kao druga Moran! Ne kao njezina nasljednica!... Ako ona
sada... oh, bože!«
»Nego, što? Možda preživi? Svejedno! Naravno, ne kao njezina
nasljednica«, cerekao se Bracken. »Kao samostalna velika zvijezda, sa
mnom kao svojim agentom, ako želiš, jer ne postoji bolji, ha, ha, ha. Dobro.
Uzimamo ono najgore. Da Silvija umre. Tko zna, možda ćeš onda dalje
glumiti Moranovu Ili ćeš glumiti Silviju u nekom filmu o životu Moranove.
Senzacija! Dijete! šećer! Sam šećer!«
»To nikada neću moći!«
»Naravno! da možeš. I sad, zamisli senzaciju, baby, kad se pojavi taj
film, film kakvog još do sada nije bilo, jer je za vrijeme snimanja umrla
glavna junakinja a njezina je dublerka nastavila snimati umjesto nje, i nitko
ne primjećuje razliku!« A ja sam brzo dodao: »Želio bih vidjeti onoga tko
ne bi srljao u kino!«
 A Bracken još žustrije: »I odjednom će te poznati cijeli svijet i pogađat
će je li to još Silvija ili je to već Carmen! A sada, okrenimo stvar. Uzmimo,
Silvija se izvuče i uzmogne dalje snimati. Tada oni tamo već imaju tvoje
probne snimke, a oni nisu budale. Odmah će reći: ovamo s tom Carmen
Cruzeiro. Pod bilo kojim uvjetima, ovamo! Kunem ti se, baby, ti si ionako
već kod SEVEN STARS-a, a ja sam već tvoj agent! I učinit ću te velikom,
za nekoliko godina. Bit ćeš sasvim velika! I za nekoliko godina bit ćeš na
vrhu! Na samom vrhu svijeta!«
Zazvonio je telefon.
»Idem ja«, rekao je Bracken, »na terenima sam rekao da moram
razgovarati sa Silvijom.« Uzeo je slušalicu i javio se. »Da, doktore?« Nismo
se usudili ni disati. Rastvorio sam kravatu, raskopčao ovratnik na košulji.
Bracken je slušao. Pozdravio je i spustio slušalicu. Pogledao nas je. Rekao
je: »Još uvijek akutna opasnost po život. Čine što mogu. Bit će sretni ako
Silvija preživi ovu noć.« Odjednom se počeo glasno smijati i gledao ja
Carmen. »Nije li to možda vesela vijest, ha, lutkice?«
Carmen je buljila u njega. Nadajmo se da nam se sada ova neće
onesvijestiti, pomislio sam, prišao k baru i brzo natočio čašu.
»Ne, neću.«
»Da, sweetie, da ...«
Pritisnuo sam joj čašu o usta i morala je piti, htjela ili ne. »Ja... moram
vas nešto pitati, Mr. Kaven ...«
»Pitaj!«
»Što je Mrs. Moran doživjela u Nürnbergu?«
»U Nürnbergu?«
»Da! U telefonskom razgovoru s gospodinom Gintzburgerom čula sam
kako je rekao da je ovaj suludi čin učinila nakon doživljaja u Nürnbergu.
Bilo je tako tiho da sam čula kako govori... oprostite mi... što je bilo u
Nürnbergu?« »Nemam pojma!«
»Ali gospodin Gintzburger je govorio o tome! I vi također!« »Mora da
si krivo čula, Carmen.«
»Ne, sigurno nisam! A zašto se onda gospođa Moran htjela ubiti?«
»Nemam pojma. I ja ću se uskoro ubiti! Ovdje je ludnica! Ne znam,
doista ne znam, Carmen, tako mi bog pomogao!« rekao sam, natočio čašu ,
iskapio je i pomislio: nadam se da se neću udaviti tom prokletom laži!
 40

19 sati i 20 minuta.
Stajao sam u smokingu pred vratima Rodova apartmana i pokucao.
»Naprijed!« Sjedio je za svojim pisaćim stolom, u košulji kratkih rukava, s
kaputom od smokinga preko naslona stolice i pisao. Oko njega na podu ležali
su zgužvani papiri.
»Haj, Phil!«
»'veče, Rod! Što radiš?«
»A što bi! Pišem nekrolog.«
»Nekrolog?«
»Silviji, luđače. Taj mora odmah van, onog trenutka kad ona umre.«
Pored njega je stajao srebrni podložak s bocom viskija i posudom za led,
soda-voda i napola napunjena čaša, koju je sada ispio i ponovno napunio.
»Što si radio u međuvremenu ?«
»Bio sam sa da Cavom i s ljudima s naše liste. Šutjet će kao zaliveni.
Nitko nije primijetio što se dogodilo na terenima, nitko, Rod! Oni su mirno
dalje snimali svoje plesne scene. Detektivi su također upoznati.«
»Odlično!«
»Obavijestio sam AP i UPI i AFP i DPA i još nekoliko agencija da je
Silvijina dublerka dobila teški srčani napadaj i da leži na klinici San Rufo.
To isto vjeruju i ljudi na terenima.«
»Dobar mladić!«
»Što ima nova sa Silvijom?«
»Još ništa.«
Netko je ponovno pokucao.
»Da!« viknuo je Bracken.
Ušla je Carmen Cruzeiro, odjevena u večernju haljinu sljezove boje,
golih ramena, našminkana točno kao i Silvija i okićena njezinim nakitom.
Zatvorila je vrata i ostala stajati u nedoumici. Bracken je ustao i zviznuo
kroza zube. »Djevojko ... djevojko, djevojko!«
»Rekli ste da se moram svečano obući, zbog gala-priredbe, večeras,
dolje ...«
»Oduševljen sam, sav sam izvan sebe, ti si fantastična, djevojko, bolja
nego Moranova, mnogo bolja!«
 »Ali ću se onesvijestiti od straha ... ako budu sa mnom govorili? Ako
budu htjeli sa mnom plesati? Ako me netko upita nešto što ne znam?«
»Tu je Phil, tu je da Cava, tu sam ja... Tu su za nuždu još i detektivi.
Imamo stol samo za nas. Phil je u međuvremenu izvijestio agencije da ti
ležiš u bolnici. Srčani napadaj. Srećom, nemaš rodbine. Sve slatki med,
honey! Nitko neće doći k našem stolu. Samo će bjesnjeti foto-reporteri,
mnoge, mnoge fotografije. Odmah poslije večere popet ćemo se ovamo gore
i ovdje nešto popiti...«
»U njezinoj sam haljini, ja... imam na sebi njezinu haljinu, njezino
rublje, njezin nakit...« Carmen se zgrozila.
»Da, i? Moraš!« rekao je Bracken. »Konačno shvati: Ti jesi Moranova.
Od sada živiš u ’Hiltonu'. Phil pored tebe. Ja na drugoj strani, i ništa se ne
može dogoditi, sweetie!...« Pristupio joj je i pomirisao je: »Uzela si i njezin
parfem!« »Ali, vi ste rekli da ga moram uzeti.«
»I oduševljen sam.«
Bracken je zagrlio Carmen i pritisnuo svoje usne na njezine.
Poljubac je potrajao i postao je Carmen neugodan. To nije više bio
poljubac prijateljstva, ne poljubac prijateljstva nikako ...
»Pustite ... me.,.
Odgurnula ga je.
»Slušaj, ti malo smeće, ako misliš...« započelo je dijete Broruca i
upravo je tada netko pokucao.
»Da!« zaurlao je Bracken.
Ništa se nije pomaklo!
»Naprijed!«
Ništa.
Bracken je prišao vratima i naglo ih otvorio. Pred njim je stajao mali
paž, star najviše šesnaest godina. Paževima je u dobrim hotelima zabranjeno
ulaziti u sobe. Dječak je nosio srebrni pladanj na kojem je ležao nekakav
omot. »Ispričavam se, señor Bracken. Teleks za señora Kavena. A on nije u
svom apartmanu. Pa sam pomislio, možda je ovdje, ispričavam se ... oh,
dobar večer, señor Kaven!«
Prišao sam.
Paž mi je pružio kemijsku olovku. Začuđeno sam ga pogledao.
»Što će mi to?«
»Molim vas, potvrdite mi prijem, señor Kaven.«
»Što trebam učiniti?«
»Potvrditi prijem.«
 »Kakva je to glupost? Još nikada nisam pismeno potvrđivao prijem
teleksa.«
»Ovaj morate potvrditi, señor Kaven. Inače vam ga ne smijem dati.«
»Tko je to rekao?«
»Centrala. Dobila je upute drugim teleksom. Kad pročitate ovaj teleks,
sve ćete razumjeti. U njemu se traži potvrda prijema. Molim vas, gospodine
Kaven, ja tu ne mogu ništa pomoći.«
»Naravno da ne možeš«, pogladio sam dječaka po kosi.
Potpisao sam. Potražio sam u džepovima od hlača i našao nešto novca.
»Gracias, señor, muchas gracias!« paž je nestao, očito mu je laknulo. Vratio
sam se u salon, otvorio kuvertu, izvadio teleks, sjeo za Brackenov pisaći stol,
na kojem su ležali bezbrojni pokušaji nekrologa za Silviju. Bracken je
prišao, stao iza mene i čitao sa mnom. U početku to uopće nisam primijetio.

SEVEN STARS, HOLLYWOOD, 9 + 10 + 0950 sati

OD: JOEA GINTZBURGERA
NA: PHILIPA KAVENA HILTON HOTEL MADRID ralph lorder
potpredsjednik seven stars-a za evropu i srednji istok dolazi sa twa 10 +
10 uvečer u madrid + rad se ne smije prekinuti zbog paragrafa XVIII/3
aba osiguranja ako ne nastupi slučaj 0 + lorder ima sve punomoći da
realizira mogućnost našeg telefonskog razgovora + do lorderova dolaska
morate bezuvjetno sa da cavom ispitati sav do sada snimljeni materijal i
utvrditi što se od toga može upotrijebiti ako nastupi slučaj 0 + ili ako je
već nastupio + predstavnik aba dolazi 10 + 10 sa air france preko pariza
+ naredite računovodstvu da pripremi kompletan materijal na uvid + u
slučaju 0 obustavite sve radove odmak + ponavljam odmah sve radove
obustaviti + za jedan sat letim u nev/ york + annabelle atkins brodvej
komad samo slabiji uspjeh + imat ćete atkins uz otplatu konvencionalne
kazne od 1. listopada ako nastupi slučaj 0 + radite prema dogovoru do
opoziva + seven stars izjavljuje iz mjera predostrožnosti da će u slučaju
0 proglasiti SYRAN PRODUCTIONS obaveznim za regres + vaša
pismena potvrda ovog teleksa vrijedi pred sudom kao dokaz za primitak
+ gintzburger + kraj + + kraj + + +

Buljio sam u teleks.

»Ta svinja«, rekao je iza mene Bracken. »Pozdrav Gintzburger bilo mu
je previše!«
Ponovno je zazvonio telefon.
 Bracken se javio. Naslonio sam svoje uho na slušalicu i čuo slijedeće:
»Ovdje dr Molendero, Mr. Bracken.«
»Da, doktore. I? Doktore?«
»Pacijentica je prije pet minuta prvi put došla k svijesti.« »Onda
odlično!«
»Tako odlično ipak nije«, odgovorio je liječnikov glas. »Mnogi pred
kraj još jednom dolaze k svijesti. Pacijentica je tražila svećenika.«
Ne mogu više.
Ovu rečenicu nalazim u svom dnevniku — opet si moram njime
pomoći, jer događaji su se toliko zgusnuli i toliko isprepleli, moj gospodine
— i to pod datumom 27. listopada 1972. Bio je ponedjeljak.
Tu sam rečenicu rekao Ruth nakon što sam Babs ...
Ali ne smijem vas zbunjivati, gospodine suče, zato ću iznijeti ove
događaje kronološki.
Između 9. listopada, dana kada je Silvija pokušala izvršiti samoubojstvo
i onog 27. listopada 1972. koji sam upravo spomenuo, dogodilo se slijedeće.
Sažeto, dakle, dnevnik:
10. listopada 1972:
Stigli su Ralpf Lorder (za SEVEN STARS) i John Steeple (od ABA-
osiguranja). Razgovori su odmah počeli. Nisam uopće znao o čemu se radi.
Bio bih izgubljen da nije bilo da Cave, Boba Cummingsa i Roda Brackena.
A morao sam izigravati šefa. Svi su mi pomagali. Dirljivo. John Steeple
agresivni je štakor, a Ralph Lorder mogao bi biti Joeov mlađi brat. Vrlo teške
svađe s obojicom. Odmah. Pregovori u mom uredu za proizvodnju, na
terenima za vrijeme snimanja i u hotelu CASTELLANA HILTON. Dok je
Lorder samo želio svu krivicu podmetnuti kompaniji SYRAN
PRODUCTIONS, dakle, meni, kako bi SYRAN PRODUCTIONS izbacio
iz igre i proizvodnju filma prepustio SEVEN STARS-u (masni zalogaj!)
dotle je čovjek od ABA-osiguranja bio vrlo odlučan u tome da ne plati ni
pare. Svađa do urlanja i psovanja. Beskrajni prekooceanski telefonski
razgovori. Pregovori su nastavljeni do 4 sata i 30 slijedećeg jutra u »Hiltonu«
(u mom apartmanu) onda više nitko od nas nije mogao dalje, od iscrpljenosti.
Rezultat: trenutno nula. U međuvremenu stalno pozivi na kliniku. Doktor
Molendero: Silvija još živi — da li će i ostati na životu? Još uvijek akutna
opasnost po život. Potajno telefonski razgovori s Ruth. Sve joj pričam. Vrlo
je uplašena. Kako je Babs? Nakon dužeg krzmanja: vrlo slabo. Agresivna je
kao nikad ranije. Napadaji bijesa. Manija razaranja. Bjesni. Ne može je se
obuzdati. — Novine u Madridu i u inozemstvu izvještavaju o srčanom
napadu dublerke Carmen Cruzeiro. Donose fotografije Carmen kao Silvije
prigodom one svečane večere. Nitko ne sumnja. Štite nas četvorica detektiva
kompanije SEVEN STARS. Carmen daje intervjue (oskudne) kao Silvija.
Voze je u bolnicu i tamo predaje cvijeće za Carmen (za Silviju). Najezda
fotografa.
11 — 15. listopada:
Još Madrid. Odlazak se odlaže. Borba s opunomoćenicima SEVEN
STARS-a i ABA. Prekooceanski razgovori s Joeom. Svađe i vrijeđanje
cijelog dana. Radi se o 25 milijuna. Radi se o našoj egzistenciji. Na terenima
SEVILLA filma i dalje se snima. Velike scene plesa. Silvija je još uvijek u
životnoj opasnosti. Ruth: Babs je u posebno teškom stanju, gotovo kao onda
kad je došla. Sav je napredak uništen. Moram ostati u Španjolskoj.
16 — 23. listopada:
Film se snima dalje. Uspjelo nam je razjasniti se s Lorderom (SEVEN
STARS) i Steepleom (ABA). Odlazak u Pireneje. Snima se u centralnom
masivu Pico de Aneto. Ovdje je već duboki snijeg. Gore blizu glečera
bijedno mjestance sa samo dvanaest seoskih kuća, određeno kao mjesto
snimanja. (Žičani most preko provalije sagradili su radnici već prije nekoliko
tjedana.) Kućerci su vrlo udaljeni jedan od drugoga. Po danu pri snimanju
smrzavamo se nasmrt. Carmen je sada svjesna da je Silvija Moran
sutrašnjice. Glumi do iznemoglosti. Užasno kako nema dara. Ali, svakom
prilikom, naravno, pohvale, čestitke. Bracken joj već priča kakve će sve
honorare moći tražiti u Hollywoodu. Kamera je često zamrznuta. Snježne
mećave. Posljednji dio puta mogli smo prijeći samo na mazgama za teret.
Svakog jutra i svake večeri vozim se terenskim džipom po zaleđenim
stazama do najbližeg mjesta gdje postoji telefon. Silvijino stanje bilo je već
nešto bolje, ali sada ponovno u životnoj opasnosti. Ruth: Babs,
nepromijenjeno slabo. Sad i nov razlog za zabrinutost: neprestano pokušava
pobjeći. Ruth i ja se volimo. To si govorimo uvijek iznova. Kada sam, gore
u brdima, potajno obavijestio Carmen i Brackena kako je Silviji loše,
Carmen kao da je šenula. Glasno je vrištala (morali smo joj začepiti usta):
»Onda neka konačno umre, neka konačno umre ...« Bracken ju je ošamario.
Uostalom, on sada s njom spava, otkrio sam to slučajno, jedne noći kada
nisam mogao spavati i kada sam izašao na snijeg. Stvarali su veliku buku.
Ispričao sam to Brackenu. On se samo smijao. Dolaze foto-reporteri.
Snimaju senzacionalističke fotografije. (Most, na primjer.) Silvija: izvan
životne opasnosti. Babs: prvo lakše smirenje i poboljšanje. Još uvijek
pokušava pobjeći. Carmen se izmijenila. Ponaša se kao histerična diva.
Vjeruje svakoj Brackenovoj riječi. Ne zna da se sve snima zapravo bez nje.
Kad ona glumi, u kameri nema filma. Nakon što su u Hoolywood stigle prve
pokusne snimke, Joe mi je telefonom dao upute da ne trošimo materijal
uzalud. Da nešto diletantskije nije nikada vidio. Kadrovi sa Grušom morat
će se ponovo snimati kada Silvija opet bude sposobna raditi. Uostalom, sad
mi opet kaže Phil. Carmen smo naravno rekli da je Hollywood oduševljen
njezinim pokusnim snimkama. Njezine manire dive rastu gotovo do
nepodnošljivosti. To Brackena s njegovom slonovskom kožom ne smeta. On
i dalje spava s njom. Ona ga kuje u nebesa.
19. listopada javlja se doktor Molendero: Silvija je opet na nogama. Još
samo jedan dan promatranja na klinici San Rufo. 21. listopada, kasno noću,
dovodim Silviju iz bolnice: putujem s njom u Pireneje. Kako je Babs?
Ponovno izvrsno. Lažem. A ispostavlja se da je ona prije toga nazvala Ruth.
Ona joj je rekla isto, hvala bogu! Silvija me voli. Samo mene. Njezin vučić.
Pripremivši s Brackenom prethodnu izmjenu uloga, sve je odvijalo bez
poteškoća. Noću, 23. listopada, dovozim Silviju gore ka glečerima u selo s
dvanaest kućeraka. Smjestili smo je u praznu komoricu dok se ne oslobodi
ona koju je do sada koristila Carmen. Slijedećeg jutra insceniramo dolazak
Carmen, koju sam isto tako noću odvezao u mjesto i ona sada navodno stiže
iz Madrida, navodno potpuno zdrava.
24. listopada: Silvija snima prvi dan nakon pokušaja samoubojstva.
Carmen je opet dublerka. Teška izmjena. Suze.
Bracken je tješi i šapuće joj. Mogu misliti što joj sve obećava. Sve scene
koje smo snimili u Silvijinoj odsutnosti moraju se ponoviti. To traži Silvija,
objašnjava Bracken svojoj prijateljici Canmen. Mora joj se dopustiti da ih
odigra, takav je ugovor, iako je to samo gubljenje vremena i iako su
Carmenine prve snimke — to on kaže Carmen — bile očaravajuće! Sada
Carmen mrzi Silviju, ali to ne smije pokazati. Ponovno je strpljiva dublerka.
Živi u čvrstom uvjerenju da joj je put za Hollywood otvoren. Ja više nisam
potreban.
Dakle, Nürnberg. Babs se ponovno toliko oporavila da je mogu odvesti
u Heroldsheid.
 42

U petak, 27. listopada predvečer vozio sam se s Babs u malom autobusu

akcije 'Briga za dijete' Drugog programa njemačke televizije — iz
Nürnberga u Heroldsheid. Kiša je pljuštala već danima. Bilo je vrlo hladno.
Prva poledica na cesti. Kad sam došao u bolnicu Sv. Sofije. Babs me
pozdravila bez radosti. Djelovala je odsutno i kao još uvijek pod utjecajem
sredstava za umirenje. (Možda je i bila, ali Ruth nije htjela reći.) Već sam
znao put. Uskoro se stalo smrkavati. Pokušao sam razgovarati s Babs.
Nemoguće. Upalio sam radio i našao stanicu koja je davala glazbu, da bi
razveselio Babs. Postala je nemirna. Udarala je po radiju pa sam ga ponovno
ugasio. Upravo pred odvojkom od glavne ceste, prema uskoj šumskoj stazi,
koja je vodila k Specijalnoj školi, Babs me gurnula.
»Što je?«
»Pi-pi.«
»Sad ćemo stići.«
»Pi-pi. Sad! Sad! Sad!«
Udarala je šakama po prozoru autobusa. Lice joj je bilo unakaženo
srdžbom.
»Pa valjda ćeš moći izdržati još jedan trenutak, dok...« Tada me ugrizla.
Za desnu ruku. Psovao sam i stao.
»Pustite me van!« vrištala je Babs. Slijedećeg trenutka je izišla iz
autobusa i odšepala u šumu. Kiša je padala sve jače i bivalo je tamnije.
Monotono su radili brisači. Čekao sam. Pet minuta. Deset minuta. Babs se
nije vraćala. Sjedio sam, buljio van u kišu i gledao kako rade brisači. Bilo je
vrlo hladno. Primijetio sam to kada sam otvorio desni prozor i zvao Babs.
Odgovora nije bilo. Još dva puta sam pozvao.
Ništa.
Možete me osuditi, gospodine suče, prezreti, prokleti. Evo, što sam
mislio i činio: petak, navečer. U to vrijeme nikog više u školi. Autobusi su
otišli. Odgojitelji su već davno kod svojih kuća. Babs je, dakle ponovno
pobjegla. I sada je ja trebam tražiti. U tamnoj šumi. Na kiši. Na hladnoći.
Poslije svega što sam prošao. Ponovno sam uzviknuo njezino ime. Kiša je
šibala po autobusu. Nikakva odgovora. Iznova i iznova zvao sam njezino
ime. I što sam više zvao, postajao sam sve ljući. Na kraju sam kiptio od
bijesa. To nisam više mogao izdržati. To nisam više mogao izdržati! To ne
bi mogao izdržati nitko! To je bilo previše! Kraj! Dosta! Odjednom sam
shvatio sve ljude koje sam do tada prezirao zbog njihova negativnog stava
prema zaostaloj djevi. Svi su ti ljudi imali pravo! Moj prijatelj Hitler. Dolje
s djecom idiotima! Neka pocrkaju! Što brže, to bolje! Sudite me, gospodine
suče! Prokunite me! Ne čitajte dalje! Ili, čitajte dalje i pokušajte, vi koji sve
razumijete, razumjeti i ovo: rekao sam u početku svog izvještaja da neću
nikada lagati. Ovdje je istina u onoj večeri.
Iznenada sam pomislio: a ako više ne zoveš Babs? A ako se više ne
budeš brinuo o Babs? I ako pođeš u krevet? Jer si doista umoran? Jer si
mnogo toga prošao? I ako zaspiš i ne probudiš se više do sutra ujutro? I ako
samo u sobi gdje leži Babs otvoriš malo prozor da bi ti vjerovali kada im
kažeš da je noću opet pobjegla? Na klinici je neprestano bježala. Pa zašto ne
i odavde, sama, sa mnom? Pa, ako to učinim? Povratak prema školi sama
neće pronaći. Lutat će po šumi. Padati. Ustajati. Padati. Ostajati. Totalno
iscrpljena. I, dao bog, umrijet će u ovoj hladnoj noći. Smrznut će se... Da, i?
Zatvorio sam desni prozor. Ubacio mjenjač u brzinu. Odvezao se prema
velikoj, zatvorenoj kapiji. Izišao sam, otvorio vrata, imao sam ključ.
Parkirao sam kola tamo gdje su uvijek bila parkirana, tada sam ponovno
zaključao kapiju i otišao kroz kišu prema maloj kućici, otključao, i najprije
otvorio sve prozore jer je zrak bio loš, a zatim sam ih ponovno zatvorio, osim
jednoga, u Babsinoj spavaćoj sobi. Otišao sam u kuhinju, skuhao čaj. I pio
sam ga s mnogo ruma. I sjedio sam na jednoj klupici.
Tada sam ustao, svukao se, oprao, obukao pidžamu i legao na kauč u
dnevnom boravku. Kiša je lupkala po krovu. A Ruth je bila u Nürnbergu, u
bolnici Sv. Sofije. A Silvija je bila na Pico de Anetu, duboko u snijegu, u
centralnom masivu Pireneja. A ja sam bio ovdje. A Babs je bila u šumi i
uskoro mrtva.
Nadajmo se.
 43

Izdržao sam jedan sat. Niti cijeli sat. Tada sam ustao, ponovno se
obukao, potražio kišni ogrtač i teške čizme što ih je ostavio domar; našao
sam ih, uzeo fenjer, obukao čizme, prebacio kišni ogrtač (nije imao
kukuljice), upalio fenjer i izišao iz kuće. Najprije sam išao korakom. Tada
sam potrčao. Tada sam jurio. Uz kapiju bila je ograda, ali porušena na
nekoliko mjesta tako da sam mogao zaobići kapiju. Otišao sam u šumu. Zvao
sam Babs. Deset puta. Dvadeset puta. Pedeset puta. Osjećao sam kako mi
postaje vruće. Mislio sam samo jedno: moram naći Babs. Moram je naći! Ja
sam odgovoran za nju. Kao što je svaki čovjek odgovoran jedan za drugoga.
Nisam ubojica. Ne želim postati ubojica. »Baaaaaabs!«
Zvao sam dalje njezino ime i psovao, proklinjao sam Babs i molio u
sebi da je nađem.
Ova je šuma bila vrlo stara i gusta. Najprije sam pretražio onaj dio ceste
gdje je Babs izišla. Ali je nisam našao. Mora da je otišla dublje u šumu.
Dublje u tu prokletu šumu. »Baaaabs!«
Vikao sam iznova i iznova. Poskliznuo sam se, padao, drveće mi je
kidalo odjeću, a granje mi je do krvi trgalo lice i ruke. Teturao sam dalje.
Ponovno padao. Ponovno ustajao. Dalje.
A onda sam kao u snu čuo Ruthin glas: »Babs! Babs! Baabs!« Poludio
sam. Gubio sam razum. Ovdje. Sada.
»Baaabs!« vikao sam.
I: »Baaabs! Baaabs! Baaabs!« dolazio je kao odgovor Ruthin glas.
Nakon dvadesetak minuta stigao sam na neku livadu. Učinilo mi se da
vidim svjetlost u tami među drvećem. Kao da se pomicala gore, dolje
nestajala, pa se opet pojavljivala. Pojavila se opet!
Ruth je stajala preda mnom. Ogrnuta potpuno promočenim vunenim
ogrtačem, bez šešira, kose su joj visjele niz čelo. Držala je ručnu svjetiljku.
»Ti?« promucao sam.
»Da.«
»Što radiš ovdje?«
»Htjela sam te još večeras posjetiti. Iznenađenje.« Kihala je.
»Iznenađenje... da. I kada sam se vozila putem ovamo, iznenada sam čula
kako vičeš. Pretpostavila sam da je Babs opet pobjegla i da je tražiš. Izišla
sam i, Phil...!«
 »Što je?«
Pokazala je rukom i podigla svjetiljku. U svjetlosti svetiljke ugledao
sam napola razrušenu pojatu. U pojati je ležala Babs i spavala.
Spavala tako duboko da se nije probudila ni kada smo je ponovno
pozvali, ni kada sam je uzeo na ruke.
»Brzo sad s njom u kuću«, rekla je Ruth. »Hvala bogu. Da je nismo
našli, po svoj prilici bi se ovdje noćas smrzla.«
»Noćas bi se ovdje po svoj prilici smrzla...«
 44

»Ruth?«
»Da, Phil?« »Lagao sam ti.« »Znam.«
»Što znaš?«
Okupala je Babs, koja se napola probudila, osušila je i sada stavila u
krevet. Dao sam Ruth jednu od svojih pidžama i čarape i papuče i kućni
ogrtač. Sve je za Ruth bilo preveliko. Izgledala je kao klaun. I ja sam
ponovno imao na sebi pidžamu i kućni ogrtač. U kući je bilo toplo. Održavao
sam vatru u tučanoj pećici. Stajao sam tu i gledao Ruth kako pokriva Babs,
Babs koja je opet spavala. Ruth je izvadila naočale za škiljave iz džepa
kućnog ogrtača i stavila ih na noćni ormarić pored Babsina kreveta.
»Što znaš, Ruth?«
»Znam da si na kraju, Phil!«
»Ne mogu više!« rekao sam.
Kimnula je i okrenula se prema meni.
»Na putu kući pustio si Babs da iziđe iz autobusa, ili...« »Htjela je
svakako izići! Piškiti.«
»... ili je htjela svakako izići i onda je pobjegla, a ti si mislio: k vragu,
nek trči, i odvezao se dalje.«
»Da«, rekao sam.
»Znam«, rekla je, »znam, moj najdraži.«
»Htio sam Babs ubiti, Ruth!«
Kimnula je i približila mi se.
»Doista sam je htio ubiti! Jer više nisam Izdržao! — Moja ruka —
pogledaj! Ugrizla me je!«
Ruth me je nijemo pogledala.
»Ja... ostavio sam je u šumi i odvezao se ovamo. Htio sam leći u krevet
i spavati. Otvorio sam prozor u njezinoj sobi. Ujutro bih rekao da je po noći
pobjegla.«
»Znam. Znam.«
»Ti... ti znaš?«
»Sve. Da. I to da to nisi mogao učiniti i da si ponovno ustao i pošao
tražiti Babs.«
»Odakle ... Odakle znaš?«
»Nije li bilo tako?«
 »Da, upravo je tako bilo. Ali, kako možeš ...«
»Dođi!« rekla je Ruth, uzela me za ruku koja mi je bila povrijeđena.
Napustili smo Babsinu sobu i ostavili vrata odškrinuta, prešli smo mali,
priprosti dnevni boravak.
»Ali... Ruth... Bio sam ubojica! Potencijalni ubojica!«
»Da, Phil.«
»I?«
»I? Ja te volim.«
»Ti... ?«
»Ti nisi ubio, Phil! Ti nikada nećeš ubiti. Ti si pošten čovjek.«
»Eto ga sad!«
»Sjedni. Skuhat ću novi čaj. Onda ću ti nešto ispričati.« »Što?«
»Uvijek si me iznova pitao kako su djeca dospjela u takav mali dvorac.«
»Da, ali to mije...«
»Ja ću ti ispričati.«
»Ali ja to više ne želim znati!«
»Ali ti to moraš znati. Danas moraš saznati. I ne smiješ nikada
zaboraviti, sada, kada nikada više nećeš ostavljati Babs samu.« Otišla je u
malu kuhinju i dobacila mi preko ramena: »Ostajem noćas kod tebe.«
 45

Specijalna škola Heroldsheid zahvaljuje svoj postanak prevelikom

očaju bračnog para imenom Leitner, dvoje potpuno nepoznatih ljudi koji su
živjeli u skromnim prilikama, koji nisu imali ni bankovni račun, ni
mercedes, ni vilu, ni nakit, ni jahtu na Sredozemlju, niti su išli u lov. Imali
su samo paraliziranog sina, kojega su voljeli istom ljubavlju kojom su se
voljeli međusobno. Otac je bio sitni namještenik u nekoj velikoj banci.
Paralizirano dijete zvalo se Alojz. Roditelji su nosili Alojza, odmah po
rođenju, od liječnika do liječnika. Nepojmljiva je povijest ove Odiseje, sve
jedna ogromna optužba, ali ja ovdje pišem istinu, gospodine suče, istinu!
Svoje prve godine proveo je Alojz na klinikama. Eksperimentirali su na
njemu. Banka u kojoj je radio Leitner imala je filijale i ispostave u mnogim
gradovima. Leitnerovi su bili primorani seliti se iz jednog grada u drugi.
Tako je krivim liječenjem i primjenjivanjem metoda uvijek novih liječnika
bilo izgubljeno dragocjeno vrijeme, zapravo, bez ikakva izliječenja.
Leitnerovi, sitni, dobroćudni ljudi, nisu se mogli braniti. Bili su zahvalni kad
su Alojza primili u dom. Nije dugo ostao. Bio je, kako se to objasnilo
roditeljima, nepodnošljiv. Došao je, dakle, u slijedeći dom, zatim u treći, u
četvrti.
Kad je dorastao do školske dobi, bilo je još gore. Alojz, nije, naravno,
mogao pohađati normalne škole. Dospio je, dakle, u Pomoćnu školu.
Jednoga dana su pozvali gospodina Leitnera i saopćili mu da Alojz mora
napustiti Pomoćnu školu jer da nije vrijedan propuštanja. Ne može se
propustiti. Ovu je riječ upotrijebio; akademik, pedagog, direktor one škole,
u drugoj polovici dvadesetog stoljeća!
Leitnerovi su tada, prije sedam godina, bili na kraju snaga, više on
negoli ona; majka je u predgrađu Nürnberga, kamo su Leitnerovi konačno
dospjeli, našla neku drugu ženu, koja je također imala duševno zaostalo
dijete. One su upoznale doktoricu Ruth Reinhardt, specijalistu bolnice Sv.
Sofije. Ona se izjasnila spremnom zajedno s jednom poznanicom i
školovanom osobom, po imenu Wilma Bernstein, koja je preživjela šest
godina koncentracionog logora, liječnički nadzirati oboje djece i podučavati
ih. Ali gdje?
Leitnerovi su znali za jednu napuštenu bivšu sportsku dvoranu u
njihovoj općini. Uputili su zahtjev općinskoj upravi da im prepusti dvoranu.
Ovaj je zahtjev općinska uprava odbila. Da bi mogli iznajmiti dvoranu koju
nije nitko trebao (gospodin Leitner je rekao da će nekako već smoći novac
za najam), roditelji ovo dvoje bolesne djece morali bi se predstaviti kao
registrirano udruženje. Tako su bračni par Leitner i ona samohrana majka
osnovali društvo, pod nazivom »Čovjekov svijet«; ime je izmislio sam
gospodin Leitner. Sad su kod vlasti započele prave kafkijanske priče. Da bi
udruženje imalo šansu, moralo je još pribaviti predikat »priznato kao opće
korisno«. Ako im se to prizna, članovi društva mogu računati s poreskim
olakšicama. Ali »društvo« od tri člana i dvoje djece, to je smiješno,
uvjeravali su na općini gospodina Leitnera. Za registrirano društvo potrebno
je najmanje sedam članova.
U svom stacionaru, u bolnici Sv. Sofije, Ruth je imala više nego
dovoljno djece u sličnom nezavidnom položaju. Posljedica je toga bila da se
međusobno upoznalo nešto više od trideset bračnih parova koji su imali
zaostalu djecu te su se udružili. Među njima bio je i jedan odvjetnik, jedan
poreski savjetnik, jedan čovjek iz nürnberške gradske uprave. S takvim
stručnjacima stvar je krenula. Vlada je obećala novac — ali, naravno ne za
jednu napola srušenu sportsku dvoranu, nego za jednu pravu školu s pravim
stručnim osobljem. Očajnici su imali sreću. I očajnici je katkada imaju. Ne
često.
U mjestu Heroldsheid, blizu Niimberga, umro je neki liječnik koji je
ovdje vodio dom za starce u kući koja mu je pripadala i izgledala kao dvorac.
U posljednje dvije godine bila je prazna jer je taj liječnik nije mogao dalje
voditi. Kada su pročitali oporuku, nasljednici su ostali iznenađeni: liječnik
je odredio da se zgrada iznajmi na 99 godina organizaciji koja se brine za
bolesnu djecu.
Dakle tu je sad bila škola.
Da, ali najamnina?
Nasljednici su tražili 7 tisuća maraka mjesečno. Očajni roditelji u
međuvremenu su već počeli hazardirati bez razmišljanja. Bilo je i imućnih
među njima. A tu je bio i gospodin Leitner, koji je kod banke osigurao
kredite. I kada je taj dom pregrađen u školu za zaostale, namještena je i
stručna radna snaga. Time se odmah upalo u dugove do vrata. (I tako je još
uvijek). Škola je počela s radom nakon što su organizirani taksiji, autobusi i
tisuće drugih pojedinosti. Osim toga je uspostavljen stalni kontakt sa
Saveznim udruženjem »Pomoć životu« za duševno zaostale u Marburgu na
Lahni. Na otvorenju Specijalne škole Heroldsheid, naravno, nisu smjeli
izostati visoki općinski političari. Jedan od njih održao je dirljiv govor. Neki
je komorni orkestar svirao Vivaldija, bilo je jeftinog sekta i malih sendviča.
Svi su se osjećali svečano, čak i nasljednici. Kada su vidjeli prvih tridesetero
djece, izjasnili su se spremnima da mjesečnu najamninu spuste na 5 tisuća
maraka ...
Tako je nastala Specijalna škola u Heroldsheidu. Inicijativom očajnog
bračnog para, jedne očajne majke, čije su dijete proglasili 'nevrijednim
propuštanja'.
Jednom je — gospođa Leitner rekla Ruth: »Dugo, dugo smo se nadali
da će naš Alojz jednom prizdraviti. Danas nam je posve jasno da nikad neće
ni najmanje prizdraviti. Sad imamo samo jednu jedinu strašnu brigu: što će
se dogoditi s Alojzom kad mi umremo.«
Na to je gospodin Leitner, koji je prisustvovao ovom razgovoru, rekao:
»Pusti, Ana. Bog je pomogao...«
 46

«... i opet će pomoći.«

»A ja sam«, pričala mi je Ruth, one noći u listopadu, »rekla njemu: 'Ne,
gospodine Leitner, ne, ljudi su ovdje pomogli, sebi i drugima. I oni će to
uvijek ponovno činiti. Samo ljudi mogu pomoći ljudima.’«
Noćni vjetar zavijao je oko kuće. Babs je duboko spavala. Mogli smo
čuti njezino disanje.
Rekao sam: »Samo ljudi mogu pomoći ljudima... Što je s Bogom?
Ništa? Sa svim bogovima? Ništa? S Buddhom?
Ništa?«
»Buddha«, rekla je Ruth. Smiješno je izgledala u mojoj prevelikoj
odjeći.
»Neki drugi liječnici traže smirenje u glazbi. Imaju ovaj ili onaj hobi,
svatko traži olakšanje, svatko traži mir. Ja sam ga, vidiš, našla kod Buddhe.
On uči i dobru i zlu. Zlo je zadovoljenje nekih želja na račun drugih ljudi. A
dobro, naprotiv, je osobna žrtva za svaki život, pa i onaj samoga neprijatelja.
Ovo načelo nepovredivosti štiti od svake uvrede. Dvije i po tisuće godina
nakon Buddhe svojim životom Gandhi je to izložio. Ljubav prema bližnjemu
nije čin služenja bogu, već čin na teškom putu 'oslobođenja’. Ljubav prema
bližnjem uključuje osjećaj bratstva svih bića, štoviše, i dobronamjernost
prema svemu što nije ljudsko biće. Vjerojatno me smatraš čudnom, ali, u
poslu što ga obavljam, budizam me tješi i čini ono najgore izdržljivim.«
Potom smo oboje dugo šutjeli, noćni je vjetar zavijao oko kuće, a mi
smo se dugo gledali. Tada je Ruth rekla: »Tješi me i to, najdraži, što ti činiš
otkada te poznam. Upravo netko poput tebe. Mi se volimo. Varamo Silviju.
Ne mogu si zbog toga predbacivati, očigledno sam amoralna.«
»Ti si izvanredna«, rekao sam.
»Ostat ću naćas kod tebe jer znam što si do sada propatio i koliko ćeš
još patiti. Ali ne ostajem samo zbog tebe. Trebam te kao što i ti trebaš mene.
Dugo sam krzmala. Sada mi je jasno. Ti i ja brinemo za Babs i imamo pravo
biti dobri i jedno prema drugome. Tako ja gledam stvari. Možda je to
potpuno krivo i loše, ali sada mi je svejedno...«
Kada sam položio usne na njezine, počelo je u dnevnom boravku
zvoniti zvonce, vrlo glasno. Vidite, moj gospodine suče: mogao sam
telefonirati samo iz rektorova ureda. Za slučaj noćnih poziva u školu — as
njima se moglo računati samo u najhitnijim slučajevima — instalirano je i
zvonce u maloj kućici još za vrijeme domara. Ovo je zvonce zvonilo ako bi
noću, prijeko u rektorovu uredu, zvonio telefon.
Otkada ovdje stanujem, to se prvi put dogodilo.
»Moram prijeko«, rekao sam. »Vidjeti što je.« Imao sam sve ključeve
škole. Opet sam odjenuo kišni ogrtač i obukao čizme, a Ruth je uzela svoj
ogrtač. Išlo je sve vrlo brzo. Telefon nije prestajao zvoniti, a tako i zvonce
ovdje. Trčali smo kroz vjetar i kišu do škole, u hipu sam bio u Halleinovu
uredu, digao slušalicu, javio se i slušalicu predao Ruth. »Bolnica.«
Slušala je, rekla nekoliko riječi, klimnula, opet govorila. Lice joj je sada
bilo sasvim zatvoreno. Na kraju je rekla: »Dolazim za pola sata.« Spustila je
slušalicu. »Moram ići, Phil!«
»Što?«
»Jedno dijete ... tek, dovedeno, u životnoj je opasnosti...« »Ali...«
»Phil«, rekla je, »molim te.«
»Da«, rekao sam, »naravno.«
Napustili smo školu. Opet sam sve zaključao. Ruth je već išla preda
mnom da bi se brzo presvukla. Tada smo izišli pred kućicu. Htjela je k svom
VW. Stajao je desno od ulaza.
Naravno, otišla je lijevo. Potrčao sam za njom, uzeo je za ruku i odveo
je k njezinim kolima. Pogledala me je tužno. »Ti se ljutiš.«
»Ne!«
Kiša je padala po nama.
»Ali si razočaran.«
»Ne, doista. Naravno da moraš k tom djetetu, nisam razočaran.« Bila je
to naravno laž.
»Hvala«, rekla je, »hvala ti što me razumiješ. Doista sam imala želju
...«
»Da«, odgovorio sam. »Da, znam.« Otrčao sam do kapije i otvorio je.
Sljedećeg trena prošao je pored mene VW. Ruth je gledala ukočeno naprijed,
na šumski put što su ga osvjetljavali farovi automobila. Nadao sam se da će
mi još mahnuti i da će me bar još jednom pogledati, makar samo nekoliko
sekundi. Nije to učinila. Zaključao sam kapiju i razmišljao kako je Ruth u
mislima već kod djeteta u Nürnbergu. Osjetio sam odjednom velik umor.
Vratio sam se u malu kućicu i mislio da me Ruth doista voli, a bolesnu djecu
vjerojatno još više. To je bila žalosna spoznaja jer sam mogao pretpostaviti
kako će izgledati naša budućnost.
 Ljubav prema bližnjemu, tako uči Buddha, uključuje osjećaje bratske
ljubavi prema svim bićima. Ljubav prema bližnjima. Ah, postoji tako
beskonačno mnogo vrsta ljubavi, razmišljao sam. Svukao sam se i legao u
krevet. Odmah sam zaspao.
 47

Prema mom dnevniku:

Dok je Silvija snimala u Pirenejima, nisam s njom mogao telefonski
razgovarati. Tek 9. studenog, jednog četvrtka, kada su Silvija i ekipa radili
kod Zaragoze, bilo mi je moguće govoriti s njom navečer u njezinom hotelu.
Rekao sam joj da je Babs mnogo bolje. Bilo je to, štoviše, točno. Kada je
posljednji put ugrizla, bila je to moja ruka. Dobivala je druge lijekove i bila
je prijazna, mirna i strpljiva. Primicala se velikim koracima onom stanju
ozdravljenja što ga je bila postigla prije svog zadnjeg sloma — gospođa
Bernstein i gospođa Pohl posebno su se trudile oko nje. Primala je muziko-
terapiju i ponovno je modelirala neobične predmete od specijalne vrste sporo
sušeće gline. Nikad nije govorila
Silviji.
Ali je zato to činila Silvija kada bih je nazvao. Tada je pričala o silnim
naporima pri snimanju. Radilo se doista o najtežim scenama, srećom
posljednjima. Nakon njih Silvija treba da odmah leti u Hollywood (sa
cijelom ekipom, naravno). Budući da su ove scene bile snimljene s
primarnim tonom, Silviji, a i ostalim glumcima, predstojala je još kompletna
sinhronizacija filma.
Ruth je dolazila u Heroldsheid gotovo svakog dana da bi pregledala
Babs. Ostajala je uvijek samo kratko. Nismo više nikad govorili o onoj noći.
Koji put bismo se poljubili. Imao sam mnogo posla. Posjećivao sam bogate
industrijalce, financijere, vlasti i gradonačelnike. Često sam doživljavao da
ljudi uviđaju i često sam se vraćao u Heroldsheid sretan s prilozima, većim
ili manjim. Rektor Hallein uvijek bi mi iznajmio svoja kola. Isto tako često,
možda i češće, svađao sam se s ljudima i bivao grubo odbijen. Mladog
novinara Florijana Benda iz »Nurnberškog sutra«, uvijek sam iznova sretao
u školi — bio je očaran zadaćom, to je sam sebi postavio. Dva puta sam letio
u Zaragozu.
Silvija se bila potpuno oporavila i glumila je fantastično kao ranije. I u
Zaragozi smo imali dvostruki apartman a Silvija je svoju spavaću sobu
uvijek zaključavala. Bila je vrlo ljubazna i zahvalna, ali je nisam smio
dodirnuti, to nije podnosila, čak ni najmanji dodir. Uostalom, grad je bio sav
na nogama: policija je Silviju morala štititi od njezinih obožavalaca, a u
izlozima mnogih trgovina, kočile su se uokvirene fotografije, među
steznicima i svinjskim glavama. I Carmen je bila uvijek prisutna.
Razgovarali smo kao dobri znanci. Carmen je bila vrlo optimistična.
Bracken joj je i dalje predskazivao veliku filmsku karijeru. Još uvijek mu je
bila ljubavnicom. Petak, 24. studenog, 1972 — kod mog drugog posjeta
Zaragozi, završeno je snimanje filma. Dio američke ekipe s kamerama i
ostalom opremom odletio je. Toga petka oprostio sam se od Silvije.
Zahvalila mi je suznih očiju za sve što sam učinio za Babs i što ću još učiniti.
Bilo je to na madridskom aerodromu, kasno navečer. Ona i Bracken letjeli
su izravno u Los Angeles. Silvija mi je nešto gurnula u džep. Bio je to, kako
sam kasnije ustanovio, opet ček na vrlo visoku svotu, za telefone, koji će
sada, naravno, biti mnogo skuplji. Ušao sam sa Silvijom u njezini jet
SUPER-111, jer je, naravno, opet bila prisutna čitava vojska reportera i
fotografa, i bilo je neophodno da se stvori dojam kao da i ja letim za
Ameriku. Uz pomoć kapetana Callaghana uspio sam neprimjećen napustiti
avion kroz jedan otvor. Daleko vani na pisti, u potpunoj tami, stajao je jedan
od detektiva, što ih je Joe poslao da štite Silviju. Pokraj njega je stajao režiser
Julio da Cava. Htio se oprostiti sa mnom. Da Cava, koji je slijedećom
redovnom linijom letio u Los Angeles i u Hollywoodu morao montirati film
i prisustvovati sinhronizaciji govora i glazbe i tako konačno dovršiti KRUG
KREDOM, rekao mi je: »Dugo se nećemo vidjeti. Želim vam mnogo sreće
... nikad ne gubite nadu .. i ... nikad ne gubite hrabrost.«
»Okay«, rekao sam
Jet SUPER-111 dobio je znak za uzlijetanje; do sada je stajao na jednoj
od pista. Rulao je sve brže i brže, odlijepio se od tla i zatim ga je kapetan
Callaghan strelimice okrenuo uvis u nebo zastrto oblacima. Zakratko vidjeli
smo još samo poziciona svjetla, a tada je avion nestao u oblacima. Da Cava
me potapšao po ramenu i otišao preko aerodroma. Detektiv mi je rekao:
»Iznajmio sam kola. Mr. Bracken mi je naredio da vas odvezem u Barcelonu.
Noću. Da nešto ne bi procurilo. Je li vam to pravo?«
»Naravno«, rekao sam.
»Hvala, sir«, dodao je detektiv.
 48

»Silvija?«
»Tko govori?«
»Moja draga Silvija?«
»Tko ste vi? Recite svoje ime!«
»Moj bože! Kad čujem tvoj glas, postaje mi i vruće i hladno! Volim te,
Silvija ... Volim te više nego prije ... tebe i naše dijete«, rekao je muški glas
na telefonu.
Silvija, u svojoj kući na Mandeville Canyonu na Beverly Hilsu
skliznula je na jedan kauč. Prošaptala je: »Ti... Vi... Vi ste, Romero
Rettland...« O ovom razgovoru pričao mi je Rod Bracken, 21. siječnja 1973.
jedne nedjelje u salonu 'našeg apartmana’ br. 419 u pariškom hotelu »Le
Monde.« Mećava je harala gradom tako snažno da se kuće nasuprot uopće
nisu vidjele. Već je danima sniježilo, u Heroldsheidu, također. Ondje me je
nazavo Bracken, rekavši da me mora vidjeti u »Le Mondeu« jer da se mnogo
toga dogodilo.
»Sa Silvijom?«
»Da.«
»Ali ona me je svakodnevno nazivala i nikada mi nije rekla da nešto
nije u redu.«
»Htjela te je ostaviti na miru tako dugo dok ide. Sad više ne ide. Sada
moraš znati sve što se ovdje dogodilo. Ne možeš doletjeti k nama radi Babs,
jasno. Ipak ćeš i to uskoro morati. Ali još ne. Dakle, Pariz. Ja ću doletjeti
onamo...« On je preletio ocean, ja sam doletio u Pariz i sada smo sjedili jedan
nasuprot drugome. Za to dugo vrijeme između Babsina povratka u
Specijalnu školu i ovoga 21. siječnja 1973. boravio sam u Heroldsheidu.
Doživio sam neka daljnja, iako samo manja poboljšanja kod Babs i sve sam
se tješnje povezivao s 'onima u mraku’. Pošto ovaj moj rukopis predajem u
odlomcima ljubaznom čuvaru, koji kod mene obavlja svoju dužnost, kako
bi što je moguće brže došao u vaše ruke, neću vam opisivati daljnje
pojedinosti iz onog vremena. Ovo što vam sada imam reći, važnije je ...
»Rettland«, rekao sam Brackenu, tog poslijepodneva jedne hladne nedjelje,
siječnja 1973. u Parizu, dok je mećava bivala sve jačom. »Taj Rettland, s
kojim je snimala svoj prvi film u Berlinu, taj nekadašnji ljubimac publike,
koji je onda zakazao, dakle, taj je nazvao Silviju?«
 »Rekoh li ti!«
»Pa Silvija ima tajni broj.«
»Ali on ga je pronašao, ne znam kako, ali ga ima, i tako je nazvao
Silviju. Bio sam prisutan. Silvijin odgovor slušao sam na drugom aparatu.
Mogu ti točno reći kada je to bilo, kad je ova priča započela: navečer, 28.
studenoga.«
»Što, još u studenom?«
»Da.«
»Kako ... Zašto mi to Silvija nikada nije rekla?«
»Nije te htjela uznemirivati. Ionako imaš dosta briga. Osim toga, nadala
se da će sve ostati na onom prvom pozivu.« »Ali nije ostalo.«
»Nije«, rekao je Rod. »Nije, bogami nije. Pusti me da pričam, Phil. Mi
smo u govnu. Ponovno. Do vrata.«
Pričao je dalje ...
»Da, ja sam Romero Rettland«, rekao je glas iz Silvijine slušalice.
»Tvoj broj sam iščeprkao. Dobro došla kući, dar- ling. Tako sam se veselio
kad sam čitao, u listu 'Variety' i u ’Hollywood Reportersu’ kako je tvoj film
postao izvrstan ...« »Mr. Rettland, što želite od mene?« vrisnula je iznenada
Silvija. Bracken, koji je s njom slušao, uplašen, dao joj je znak da se umiri.
»Možeš mi reći i Mister i vi, ako hoćeš, Silvija. Mi oboje znamo zašto to
činiš.«
»Što hoćeš od mene, pitala sam!«
»Volim te više nego ikad. Imamo zajedničko dijete. Želim da se udaš
za mene«, rekao je Rettland.
Silvija je hvatala dah. Bracken je skočio, na brzinu pripremio viski i
donio joj ga. Bio joj je potreban. I njemu, pomislio je. I brzo pripremio drugi.
U međuvremenu se Silvija svladala.
»Vi ste ludi, Mr. Rettland. Ja vas ne volim. Nikad vas nisam voljela.
Osim toga nikakvo mi dijete zajedno nemamo!« Rekavši to, primakla je
naglim pokretom viski k ustima te joj se razlio po bradi.
»Draga, provela si naporan dan, znam. Sinhronizacija je neobično
naporna, ne želim da budeš histerična upravo kao malo prije, jer te, ipak,
suviše volim. Čemu taj besmisao.
Naravno da si i ti mene ljubila, sve dok nisam doživio nesreću te si
smatrala da me valja napustiti. Ne ljutim se na tebe. Nisam te nikad prestao
voljeti. Ljubav sve oprašta. I ja tebi opraštam. A jedno nikako ne možemo
zaboraviti, zar ne?«
„Što?«
 »Da sam Babsin otac«, rekao je Rettland.
»To vi niste. Niste! Niste!«
»Ne treba se uzbuđivati, draga, sjećaš li se kako si se uzbudila kada sam
se prije mnogo godina, usudio moliti te za novac, jer mi je tada išlo loše.
Misliš da mi je bilo lako doći k tebi i prosjačiti?«
»Pa dobio si novac!«
»Da, sigurno. Ali ja imam i svoj ponos. Nisam više dolazio. Osim
kasnije kada sam doista bio u nuždi.«
»Jer sam ti rekla da nisam naftni izvor i da ti ne mogu stalno davati
novac i da ću te slijedeći put, ako dođeš, dati izbaciti!« Bracken je odložio
drugu slušalicu, prišao drugom aparatu i nazvao policiju. »Ovdje Rod
Bracken, agent gospođe Moran. Nju je nazvao stanoviti Romero Rettland.
Upravo sada. Izgleda da je namjerava ucijeniti. Možete li ustanoviti odakle
govori i kada to saznate, možete li otići i uhvatiti ga?« »Naravno, ako imamo
takvu prijavu ...«
»Imate, ja je dajem.«
»Razgovor bi, međutim, morao potrajati još neko vrijeme, samo
trenutak, molim, moram nešto provjeriti... da; telefon gospođe Moran ima,
doduše, tajni broj, ali u telefonskoj centrali nema svoju kontrolu. Neće biti
lako. Gospođa Moran mora i dalje razgovarati s gospodinom Rettlandom,
što je moguće duže.«
»Okay, okay napisat ću joj.«
»Ostavite ovu liniju otvorenom, javit ću se čim nešto uhvatimo.«
Rod je naškrabao obavijest na bloku i pružio ga Silviji. Ova je pročitala
i kimnula. Rod je uzeo slušalicu dvojnika i onu drugog telefona, i prislonio
ih svaku na jedno uho. U međuvremenu se dijalog nastavio. »Htjela si me
dati izbaciti?« Plačljivo. »To je bilo ružno od tebe. Ti sretna, ja u govnu. Ali
nisam više ... ni dolazio. Tek sada ...«
»Što je sada?«
»Silvija, ostario sam. Sam sam. Tako sam. Ti ne znaš, nikad nećeš znati,
nikada nećeš ni slutiti koliko sam te ljubio.« »Prestani s tim, ti svinjo!«
»Ne, neću prestati. Dopusti da govorim, Silvija, slatka Silvija...« PUSTI
GA ZA IME BOŽJE GOVORITI! napisao je Rod na bloku. Silvija je
kimnula i pila dalje.
»Onda, što je sada?«
»... kako sam te uvijek volio i kako sam uvijek čeznuo za našim
djetetom, godinama, te duge godine i sada, još...« »To nije tvoje dijete i ti to
znaš!«
 »To je moje dijete i to ja znam!«
»Ja imam dokaze liječnika!«
»Krivotvorene!«
»Prave!«
»Krivotvorene, kažem... to je, dakle, hvala... hvala za to što sam te
doveo u Hollywood... što si smjela igrati svoju prvu veliku ulogu sa mnom...
jer sam stavio u pokret i nebo i pakao da bi ti kod SEVEN STARS-a dali i
drugu šansu ... Iskoristila si je, istinabog ...«, ponovo plačljivim glasom. »Ja
sam imao nesreću ... nesreću za nesrećom ... i tada je za tebe došlo vrijeme
da me više ne poznaješ, je li?« DALJE! DALJE! pisao je Bracken na bloku.
»Nije bilo tako!« Silvija je pročitala i kimnula. »Ti točno znaš kako je
bilo. Ja bih uvijek držao tvoju stranu, da se ono nije dogodilo...«
»Bila je to samo šala ... bezazlena šala ...«
»To ti nazivaš, šalom?«
»...i tako mnogo godina od tada... sada me čuj, Silvija. Volim te i volim
svoje dijete. Uvijek ću vas voljeti. Ti si najveća. Tvoj film će postati svjetska
senzacija. Mogu shvatiti da ne želiš imati posla s propalicom poput mene.«
Još uvijek plačljiv Rettlandov glas odjednom kao da se prelomio i postao
zao: »Ali to tako ne ide. To tako ne ide, darling! Ili ćeš — srce mi krvari da
to moram reći, ali ti mi ne daješ drugi izbor — ili ćeš se udati za mene pa
ćemo živjeti utroje, da utroje, jer Babs je moje dijete, ja sam njezin otac, j a
s a m njezin otac, jesi Ii razumjela? Ili...«
»Ili«
»Ili će biti ogromnog skandala, koji će te stajati glave — na to možeš
biti sigurna!«
»Što znači skandal? Što hoćeš time reći?«
»Time želim reći... ah, tako.«
»Što ... ah, tako?«
»Ti otežeš ovaj razgovor da bi žandari otkrili odakle govorim. Kužim,
to je prljavo od tebe, Silvija.«
»Ja uopće ništa ne otežem... Tu nema nikakvih žaca...« »Naravno da
nema. Čut ćemo se. Uskoro!«
Klik.
Rettland je spustio slušalicu.
Bracken je psovao.
»Ja tu ništa ne mogu ... sve sam učinila ... kako je trebalo da ga još dalje
...«
»Mir!« rekao je Bracken.
 Na drugom telefonu javio se policajac s kojim je Rod ranije govorio.
»Upravo nam je javila relejna stanica odgovorna za sektor Mandeville
Canyona da je razgovor prekinut. Zašto gospođa Moran nije dalje govorila?«
»Zato što je Rettland prekinuo!«
»Šteta!«
»Da li je vrijeme bilo prekratko?«
»Da. Ljudi nisu mogli otkriti odakle govori.«
Bracken se ispsovao i viknuo: A uhapsiti, ne možete li momka
uhapsiti?«
»S kojim obrazloženjem?«
»On laže, tvrdi da je Babsin otac!«
»Sir! Sir! Molim vas, tȁ on je to već tvrdio, i to javno, kad se Babs
rodila. To se moglo svuda čitati. Za to ne mogu dobiti nalog za hapšenje.«
»Ucjena... rekao je da će, ako se Silvija ne uda za njega, napraviti
skandal koji će je stajati glave«, urlao je Bracken. »Ja vas dobro razumijem
i kad normalno govorite. Ako je on to doista rekao ...«
»Sumnjate li u moje riječi?«
«... onda ste kod mene na krivom mjestu. Prijavu morate podnijeti
KRIPO-u. KRIPO će vam reći što može učiniti Mrs. Moran. Ako hoćete,
spojit ću vas. Hoćete li?«
»Htio sam, naravno«, pričao mi je sada Bracken u ’Le Mondeu’, mnogo
tjedana kasnije. KRIPO je sve saslušala. Tada su poslali dva čovjeka, koji su
tražili da im se točno sve ponovno ispriča.
»Tada...«
»Ne drži me u napetosti. Ukratko. Sigurno se još štošta dogodilo od
studenog prošle godine.«
Skratio je.
I ja, dakle, kratim.
KRIPO je rekla, naravno, da će uhapsiti ucjenjivača. Ali da on najprije
mora pokušati pravu ucjenu. To što je učinio Rettland, ne može se smatrati
ucjenom. Kad bi ga se sada uhvatilo, moralo bi ga se, pod tim okolnostima,
pustiti u roku od 24 sata. Naravno da je policija zato tu da štiti građane. U
toku slijedećih dana ugrađen je na Silvijin telefon prijemnik s
magnetofonom u telefonskoj centrali i instalirana je kontrola njezina broja.
Obična policija i oni iz odjela za kriminalistiku pokušali su pronaći Romera
Rettlanda. Nisu ga našli. A Rettland više od pet tjedana nije dao ni znaka od
sebe.
 »Možeš zamisliti Silviju!« rekao je Bracken. »Premorena radom.
Totalno uništenih živaca zbog Babs. K tome, poslovi oko sinhroniziranja i
sve ostalo. Joe je opet stavio na raspolaganje detektive, ali oni se mogu
brinuti za sigurnost, a ne za to da se čovjeku poprave živci!«
»I šta ste učinili?«
»Obratili smo se liječniku. Ne onakvom seronji kao što je Collins! Već
pravom psihijatru! Šefu klinike! Zove se doktor Eliot Kassner. Vodi
psihijatrijski odio bolnice Sv. Monike. Taj je, dakle, pregledao i liječio
Silviju, to još uvijek čini. Intenzivnije nego prije. Izvrstan čovjek! Jesi li
primijetio, dok si razgovarao sa Silvijom, da je prebrodila najtežu krizu svog
života?«
»Ne.«
»Kažem ti, izvrstan liječnik! Osobito ako se uzme u obzir, što se sve u
međuvremenu dogodilo!«
„Što to?«
»Najprije u zvanju: u travnju će se, kako znaš, dodjeljivati 'Oskar’.«
Najprije se naklapalo, potom su se širile glasine, a sada je sigurno da će se
za Oscara natjecati KRUG KREDOM. I naravno, Silvija!«
»’Oscar’ za Silviju?«
Kako je samo bjesnjela mećava.
»S pravom! I ne bi se smjelo reći: najbolja glumica godine, već: najbolja
glumica stoljeća.«
»Kada je svečanost?«
»Šestog travnja!«
»Pretpostavljam da to zna i Rettland.«
»Jasno. To s ’Oscarom’ znao je od samog početka — jer je to tako jako
slutio da se može reći da je znao. To je trenutak na koji je čekao. Sad ili
nikada! Zato i nije više nazivao. Postao je lukaviji.«
»Lukaviji?«
»Otišao je opet u jedan od onih holivudskih magazina; isto je učinio i
kad se rodila Babs. Ali je tada Babs bila zdrava. Ti magazini, ti ih poznaješ.
Mnogi su ozbiljni, a neki od njih nisu. Oni koji to nisu imaju veće naklade.«
»Jasno.«
Bracken je iz unutrašnjeg džepa svog kaputa izvukao članak s
fotografijom i pružio mi.
»Objavljen prije 14 dana.«
Pogledao sam članak. Prikazivao je Silvijine fotografije — raskošne
fotografije — Rettlanda, raskoš od nekoć i pored toga slike koje pokazuju
njegov današnji izgled: siromašan, star, sijed, s beskrajno tužnim, psećim
očima. I onda ugledah — srce mi stade žestoko kucati — najmanje pet
Babsinih fotografija iz ranijih vremena. Ogroman naslov, preko dvije
stranice:

ROMERO RETTLAND: »NE MOGU VIŠE ŠUTJETI!«

Članak što sam ga pažljivo čitao, riječ po riječ, bio je napisan u prvom
licu, ali ga, naravno, nije pisao Rettland. Bilo mi je jasno čim sam primijetio
neke rafinirane trikove. To su pisali stručnjaci. Ovaj je list s pravom
očekivao upravo sada, tri mjeseca prije dodjele »Oscara«, da će napraviti
veliku senzaciju.
Rettland je, dakle, pričao o onom filmu u Berlinu. O nepoznatoj
početnici Suzani Mankow, koju je ON otkrio, koja njemu treba biti zahvalna
za sve, koju je ON doveo u Hollywood. Kako ju je ljubio od prvog trenutka,
kako je još u Berlinu postala njegovom ljubavnicom, kako je malne poludio
od sreće kad je u Americi donijela na svijet Babs, njegovu kćerku. (Ništa u
svom životu nije tako želio kao dijete ...) Naravno, htio se Silvijom oženiti
— odmah, ali ona nije htjela. Odustao je od toga da se obrati odvjetnicima,
jer je Silviju ljubio, i ljubi je još uvijek, i danas, još više nego prije, i jer joj
nije htio naškoditi. Nosio je svoju bol u sebi, mnoge godine. Zadesila ga je
nesreća, bez njegove krivnje, dok je Silvija postala velika, najveća zvijezda.
On je — ne, ne stidi se to priznati — u najvećoj nevolji molio od Silvije
novaca. I dobio je. Ali se potom prema njemu postupalo kao prema
najvećem kriminalcu, i bio je izbačen. Sada je star i osamljen. A Babs raste.
Njegova jedina sreća. Njegov jedini ponos, njegovo dijete! On ima pravo na
Babs! I borit će se za nju svim sredstvima! I tako dalje. »Ovako čitajući,
čovjek bi mogao reći da je to ogromna reklama za Silviju«, primijetio sam.
»Da. Možda. Kad ne bismo znali da je Babs duševno zaostala i da živi
skrivena. Kad ne bismo znali što je Silvija rekla tada u Monte Carlu. Kad ne
bismo znali da je zbog toga godinama ucjenjivana. Kad ne bismo znali...«
»Dosta«, rekao sam. Pozlilo mi je. Morao sam nešto popiti. Ustao sam
i natočio obojici dva velika viskija. Pred prozorom bila je još samo tmina.
Upalio sam sva svjetla. Vidio sam da Bracken požudno pije i nalio mu još
jedan viski. Sebi također.
»Doktor Kassner se brine o Silviji«, reče Bracken. »Upitao sam ga da
li će izdržati do travnja. A i uopće?«
»I?«
 »Rekao je da hoće.«
»Ako još ne dođe gorih stvari«, dodao sam.
»Da«, rekao je Bracken. »Kakvo sranje! Sad Rettland, naime, ide na sve
ili ništa. Drugi magazin. Bolji. Ozbiljniji. Svaku će riječ sigurno ispeglati
trojica odvjetnika. Ne možeš mu ništa, tako kažu Joeovi odvjetnici. Tako
govori i Silvijin odvjetnik. Tako govore svi. Taj je čovjek nedodirljiv. A sad
pomisli na Ameriku, na ta plačljiva udruženja, te proklete ženske
organizacije! Neki muškarac, siromašan, napušten, star, bori se za svoju
kćerku; žena, jako lijepa, niže uspjehe, suviše poznata za ove žene, uskraćuje
mu njegovo dijete. I to sve neposredno prije ’Oscara!’ Sve to i ne bi bilo
tako strašno da je Babs zdrava! Ali ako se sazna što je doista s njom, Silvija
se može ubiti! Jednom je to već pokušala. Slijedeći put će se pobrinuti da joj
i uspije!«
»Zar se ništa ne može poduzeti protiv tog Rettlanda?«
»Ni toliko!« Bracken je pucnuo prstima. »Imamo najbolje savjetnike,
najbolje odvjetnike. Nitko ništa ne može!« Šutio sam, sav smućen. »Zbog
čega sam došao ovamo, Phil. Prvo, da bih ti sve osobno ispričao. Jer se to i
može samo osobno.« »Da.«
»Drugo: mi ne znamo da li Rettland zna istinu o Babs, ili ne zna.
Vjerojatnije je da ne zna. Ovdje valja poduzeti sve, kako se ni pod kojim
uvjetima ne bi saznalo da si ti u Heroldsheidu i tko je još tamo. Do sada je
funkcioniralo, reklo se reporterima da si na putu po Evropi, zbog priprema
za slijedeći film. Funkcioniralo je prvorazredno. Znaš, da vas troje, Silvija,
ti i Babs — imate silne simpatije reportera.«
»Kako dugo? Kako dugo, ako nanjuše pravu, najsenzacionalniju
priču?«
»Točno, tada ste izgubili sve vaše adute. Babs im jednostavno n e
možemo pokazati, ali ti, ti se moraš pokazati u Los Angelesu, i to kod
podjele 'Oscara’. Tada moraš biti uz Silviju, to je barem jasno?«
Potvrdio sam.
»Momče, alaj smo zapali u govna«, rekao je Bracken, izgubljen.
»I sve to se mora dogoditi upravo sada, prije no što Silvija doživi svoj
najveći trijumf.«
»Kada bi ti bio Rettland, zar bi izabrao neko drugo vrijeme?«
»Točno«, rekao je i neobično me pogledao. »Naravno, da ne bih.
Postupio bih isto kao Rettland.«
Nešto mi je palo na um, nije bilo važno, ali mi je upravo palo na um.
 »Uostalom, rekao si 'učinio'«, primjetih, »što ste zapravo učinili s
Carmen?«
»Na što misliš?«
»Ta obećavali smo joj superkarijeru, tada, kada je uskočila umjesto
Silvije.«
»Da, i?«
»Što je sada s njom?«
»Što bi trebalo s njom biti? Sjedi u svojem uvozno-izvoznom poduzeću
u Madridu i sve nas proklinje. Iako bi nam mogla biti zahvalna. Dobila je
povrh svega još 5 tisuća dolara.«
»Za što?«
»Da nikada ne kaže ni riječi o onoj stvari. To je sredio Lejeune.«
»Što?«
»Kada smo odlazili, mislila je, naravno, da ćemo joj odmah dati da dođe
za nama, zar ne? Kad to nije bio slučaj, počela je pisati. Najprije meni, jer
tvoju adresu ne zna. Tada Silviji, pa Joeu. Postala je dosadna. Mrcina jedna.
Prijetila je da će reći istinu o samoubojstvu, itd.«
»I?«
»I tada smo poslali Lejeunea. Najprije velika predstava, a na kraju je
naravno, bila manja od makovog zrna.«
Bracken ponovno pucne prstima.
»Klinika, doktor Molendero, policajci, svi će šutjeti. To je sređeno, kaže
Lejeune. A što Lejeune kaže, može se vjerovati. Saslušao je Carmeninu
priču. Sve. čak i ono o veličanstvenim pokusnim snimkama koje su u
Hollywoodu, navodno, izazvale takvo uzbuđenje.«
»Ali pokusne snimke nisu tamo nikada ni stigle. Snimali ste bez filma.«
»Ali ja sam joj rekao da je Hollywood bio oduševljen pokusnim
snimkama, kužiš? Samo ja. Znam što radim. Lejeune je po mom nalogu
izjavio da ja to nikada nisam rekao. Nikad u životu. Njezina riječ, naspram
moje? Kome će se vjerovati? Plakala je. Uopće, neprestano je plakala, rekao
mi je Lejeune preko telefona.«
»Samo trenutak, tȁ mi smo tvrdili da je morala biti odvezena na kliniku,
zbog srčanog napadaja. Ako se ona sada dade pregledati te se ustanovi da
ono što smo tvrdili nikako ne može biti istina? Ako kao svjedoke navede da
Cavu, ekipu kamermana i sve ostale koji su bili uvučeni u tajnu?« »Da Cava
je u međuvremenu potpisao ugovor za dva daljnja filma kod SEVEN
STARS-a. Kamermani i drugi ljudi već rade na novom filmu. Svi su ovisni
o SEVEN STARS-u.« »A ti?«
 »Što ja?«
»Ti si s njom spavao?«
»Kakve to ima veze s tim?«
»Ah, tako, naravno, oprosti.«
»Sada bi fotografi i mala morali uskoro doći.«
»Tko?«
»Da, trebamo fotografije. Ti i ja, pregovaramo u Parizu o novom filmu,
i našli smo partnericu za Silviju. Tako nešto slatko još nisi vidio. Jučer sam
je izabrao. Naš momak odavde jučer mi je predveo dva tuceta zečica. Jedna
slađa od druge. Najbolja se zove Chantal. čovječe, kakva figura! Kakve
oči!« činio je određene pokrete rukama. »Dvadeset i jednu godinu ima. Ja
sam za nju veliko čudo! Ostajem još dva dana u Parizu. Chantal Clesson.
Čim je vidiš postat će ti lijepo u gaćama. Ako želiš i ti jednu, odaberi je sam.
Naš ih momak ima dovoljno. Ova je za mene.«
»A ako ova kasnije započne isti teatar kao i Carmen?«
»Ovo su samo prvi dogovori, zar ne? Onda će se, na žalost, sve razbiti.
Kako se to često događa ...«
 49

Stojeći uz Rocka Hudsona, švedska je glumica Liv Ullman, pošto je

otvorila omotnicu i izvukla kartu doviknula mnoštvu: »Oscara« za najbolju
mušku ulogu godine u filmu »Kum« dobiva Marlon Brando. Odobravanje
među sakupljenima u Music Center of Los Angeles — iako nitko ništa drugo
nije ni očekivao. — Pljesak se pojačavao, jer su svi čekali da se Brando
popne na pozornicu. Brando nije došao.
Umjesto njega (pljesak je splasnuo) — na pozornicu, na kojoj je
američka filmska akademija 45-ti put dodjeljivala glasovitog »Oscara« za
izuzetna ostvarenja, popela se mlada nježna Indijanka, vrlo lijepa, u svečanoj
nošnji Apaša. Nedvosmislenom je kretnjom odbila statuu. Hudson i Liv
Ullman zurili su bez riječi i bespomoćno uokolo. Umjesto njih, progovorila
je mlada Indijanka: »Moje je ime Sacheen Little Feather.« U ruci je držala
neko saopćenje na nekoliko stranica.
»To je baš neki majmunski teatar«, mrmljao je Joe Gintzburger, sjedeći
iza mene i otpuhujući. »Taj Marlon! Luđak! Budi mirna, najdraža Silvija!
Budi potpuno mirna!«
»Ja sam potpuno mirna«, rekla je ljubazno Silvija sjedeći pored mene.
Napola sam se okrenuo. Desno od Joea sjedio je Bracken, lijevo od njega
doktor Elliot Kassner, psihijatar bolnice St. Monika. Joe i Bracken pogledali
su liječnika, koji je za svaki slučaj bio prisutan. Doktor Kassner kimnuo je,
ulijevajući povjerenje. Uto je Little Feather — Malo Pero — počela govoriti:
»Moje dame i gospodo! Imam čast da vam u ime gospodina Branda saopćim
da gospodin Brando odbija 'Oscara' što mu je dodijeljen, protestirajući na
ovaj način — evo kratkog sadržaja njegove izjave — protiv nepravednog i
diskriminirajućeg postupka prema američkim Indijancima, posebno u
američkoj filmskoj industriji...« Njezine daljnje riječi izgubile su se u
mješavini indignacije i odobravanja triju tisuća pozvanih gostiju.
Ovu gala-predstavu, kao i uvijek predugu i prebogatu kićenim
prilozima (balet, komičari, pjevači), prenosila je televizija. šest stotina
milijuna ljudi (otprilike onoliko kao tada kod Silvijinog snimanja u Monte
Carlu) gledalo je ceremoniju i slušalo kako je i zašto Marlon Brando odbio
najželjeniju nagradu filmske industrije.
Na ovoj četrdeset petoj gala-priredbi, jedna je nezgoda slijedila drugu.
Glumac Charlton Heston, jedan od majstora ove ceremonije koji je trebao
uručiti »Oscare«, ostao je na nekoj cesti zbog kvara na gumi. Umjesto njega
morao je u zadnjem trenutku uskočiti Clint Eastwood, koji, naravno, nije bio
pripremljen, zamuckivao je i djelovao prilično nezgrapno. (Osim toga, činilo
se da je Brando imao šesto čulo:
Eastwood u svojim filmovima nije baš bio ljubazan prema
Indijancima.) Zatim: Bob Hope, zabavljač po dužnosti, nije se pojavio već
drugi put u dvije godine... Bilo je podosta toga što je krivo krenulo te večeri
i što je stvaralo atmosferu razdraženosti i nervoze, koja je poslije Brandova
odbijanja dosegla vrhunac.
Pogledao sam Silviju sa strane. Primijetila je i osmjehnula mi se. Stigao
sam prije tri dana ... Dobrodošli plijen, zajedno sa Silvijom, za novine, radio
i televiziju. Silvija je bila kako se činilo u dosta dobrom stanju. Neprestano
je bila pod kontrolom doktora Kassnera i pod djelovanjem lijekova. Privatni
rat Romera Rettlanda protiv nje i dalje je trajao. Šest drugih novina ili
magazina objavilo je njegove optužujuće izvještaje, intervjuirale su ga i
dvije radio-stanice. Upravo u zadnji trenutak, Joe je, svim svojim utjecajem,
uspio spriječiti intervju na televiziji, zakazan za sam dan dodjele »Oscara«.
Silvija, ukrašena svojim najskupljim nakitom, u večernjoj haljini koja
je izgledala kao da je izatkana iz pravih zlatnih niti duboko izrezanoj i
pripijenoj uz tijelo, sjedila je potpuno mirna. Uzeo sam njezinu ruku dok se
na pozornici postepeno smirivalo komešanje (a i u gledalištu). Niz filmova,
glumaca i umjetnika već je bio nagrađen — Francis Ford Coppola i Mario
Puzo za najbolji scenarij, Luis Bunuel za najbolji inozemni film (»Tajni
šarm buržoazije«)... a tada, Joe je žestoko otpuhivao kroz nos — pljuštali su
»Oscari« za KRUG KREDOM. Veri Lenner (najbolja sporedna ženska
uloga: guvernerova žena), Jamesu Henryju Crownu (najbolja muška
sporedna uloga, sudac Azdak), Royu Hadleyju Chingu (najbolja kamera),
Oscaru de Vittu (najbolja glazba), potom po jedan Mikeu Toranu (najbolja
knjiga snimanja), Juliju da Cavi (najbolja režija), Joelu Burnsu (najbolja
oprema), Bobu Cummingsu (najbolja produkcija)... Joe je imao mnogo
razloga da puše kroz nos!
Muzički intermezzo; Diana Ross, izabrana za glavnu glumicu filma
»Lady pjeva blues«, koji je bio u pripremi, pjevala je pjesmu »My Man« —
predigra za najavu nagrade najboljoj glumici. Pjesma je završila. Bila je
predana nova omotnica. Ovog puta dobio ju je Rock Hudson. On je iz nje
izvadio karticu.
 »Moje dame i gospodo, nagradu za ostvarenje, kao najbolja glumica
godine, u filmu KRUG KREDOM...» — već se čuje pljesak — »dobiva —
SILVIJA MORAN!«
Zaglušni pljesak.
Silvija je sjedila opušteno, mirna kako se činilo.
»Moraš na pozornicu«, rekao sam joj.
»Rekao sam, uvijek sam govorio«, čuo sam Joea iza sebe. Silvija je
ustala. »Ti ideš sa mnom«, rekla mi je.
»Ne!«
»Dođi već jednom!« ponovila je Silvija.
Ljudi u našem redu već su ustajali da nam načine mjesta. Silvija je išla
preda mnom k velikoj pozornici s orkestrom, s imitacijom figure »Oscara«
u prirodnoj veličini čovjeka, s morem cvijeća. Pljesak je postajao
zaglušujući.
Silvija i ja stigli smo do kratkih crvenih baršunom presvučenih
stepenica koje su vodile na pozornicu. Došli smo na jarko osvijetljenu
pozornicu. Osim svega upalio se još jedan reflektor, vrlo jak, kratko je lutao,
našao nas i zadržao, pomicao se zajedno s nama, tako da smo, krećući se u
njegovoj jarkoj svjetlosti, dospjeli do sredine pozornice. Zagrljaji, poljupci,
stisci ruku. Ovaj put je »Oscara« predala Raquel Welch. Raquel je poljubila
Silviju još jednom. Pljesak je postao još jači kada sam ja poljubio Silviju.
Violà, ljubavni par stoljeća.
Postepeno je nastupila tišina.
Televizijsko osoblje NBC-a, četrdeset jedan čovjek, imali su ovog
momenta jedan jedini zadatak: da snime Silvijinu sliku i Silvijine riječi i da
je prenesu na ekrane 600 milijuna ljudi. Ona je sada stajala pred snopom
mikrofona.
»Moje... da...« glas ju je izdao. Sretno se smiješila. I ja sam se smiješio.
»Moje dame i gospodo, moji dragi prijatelji! Zahvaljujem vam od sveg
srca za ovo prekrasno priznanje koje ste mi danas...«
»Oscar« je skliznuo iz njezinih ruku, pao je na pod pozornice i
otkotrljao u stranu. Istodobno se srušila i Silvija. Uspio sam je zadržat da ne
udari o pod pozornice.
Prodorni uzvik publike.
Držao sam Silviju na rukama, moj gospodine suče, i bio sam čvrsto
uvjeren da na rukama držim mrtvu ženu. Na pozornicu su dotrčali ljudi, pred
svima doktor Kassner.
»Polako je položite, sasvim polako«, rekao je mimo.
 Nikada ga nisam ni vidio drukčijeg doli smirenog. »Tako je dobro.« A
onda detektivima SEVEN STARS-a: »Dovedite ambulantna kola.«
»Već dolaze, doktore.«
Silvija je ležala na leđima. Oči su joj bile širom otvorene i nisu vidjele
ništa. Haljina joj je na leđima bila poderana. »Carobnice ...« kleknuo sam
pored nje.
 50

Dr Elliot Kassner je rekao: »Moramo biti načistu s tim, moja gospodo,

da sam do sada gospođu Moran liječio samo tako da pod pritiskom svih
događaja sasvim ne dođe do sloma, da se u javnosti i dalje može pojavljivati,
da može primiti svog ’Oscara’...«
»A to je odlično i obavila«, režao je Bracken. Sjedili smo u Joeovom
uredu na terenu SEVEN STARS-a. Joe je sjedio iza povelikog pisaćeg stola
i pušio havanu. Doktor Kassner, Bracken i ja sjedili smo ispred njega.
»Budite mirni, Rod«, rekao je Joe dobrostivo. »Nešto bolje od tog
sloma nije nam se ni moglo dogoditi. Niste li zadnja dva dana čitali novine?
Samim ovim slomom, ako ga Charley i njegovi ljudi ispravno bace u bitku,
film će donijeti dodatne milijune. Ispričavam se, doktore, što ste ono htjeli
reći?«
Krupni čovjek, široka mudra lica reče: »Sve što sam do sada učinio za
Mrs. Moran bila su samo rješenja za nuždu. Ali, na žalost, ne i liječenje što
ga je trebalo provesti. Shvatio sam da Mrs. Moran još neko vrijeme mora
nastupati u javnosti. Kako dugo će sada imati mira?«
»U jesen želimo snimati njezin slijedeći film — 'Berlinska misija’«,
rekao je Bracken.
»Moramo, ne želimo«, rekao je Joe, »sada, poslije ovog velikog
prodora! Sada, poslije KRUGA KREDOM! Sada, kad je Silvija...«
»Film će se snimati u Berlinu?« prekinuo ga je doktor Kassner.
»U Berlinu, Parizu, New Yorku«, dodao sam ja. »Jedna špijunska
priča.«
»Ali takva kakve do sada još nije bilo«, dodao je Joe.
»Ovaj film će biti najviši domet i kraj svih špijunskih priča. Nešto bolje
se nikada više neće moći napraviti. Silvija u glavnoj ulozi!«
»Vi još dugo želite Mrs. Moran održati na vrhu, želite s njom zaraditi
još mnogo milijuna«, rekao je doktor Kassner.
»Ne samo ja. Svi mi. I Silvija. Željezo se mora ...«
»Da, da«, rekao je doktor Kassner.
»Što znači to: da, da?«
»Jasno mi je što želite, mister Gintzburger. To ćete postići samo s
potpuno zdravom gospođom Moran.«
»Znači, mislite da je najprije morate izliječiti?«
 »Da, to mislim. Gospođa Moran je u bolnici Sv. Momlka. Tamo će i
ostati.«
»Dugo?«
»Da, nekoliko mjeseci, tri ili četiri sigurno. Vi, gospodine Gintzburger,
želite zaraditi još mnogo sa Silvijom Moran«, rekao je doktor Kassner.
Njegovo je lice bilo nepokretno. »Nemojte me krivo shvatiti«, kukao je Joe,
»liječite našu dragu Silviju tako dugo koliko je potrebno. Novac — pih!
Meni nije do novaca. Samo mi je stalo do Silvije«.
» ... da ostane zdrav, sposoban, sretan član vaše velike sretne obitelji,
znam ...«
»Da, to je točno, doktore.«
»Naravno, gospodine Gintzburger.« Nijedan mišić na licu doktora
Kassnera nije odao što doista misli.
»Ako, dakako, vašem velikom umijeću uspije podignuti Silviju na
noge, našu dragu, hrabru Silviju, kako bismo mogli održati naš jesenski
termin ...«
»Vidim, savršeno se dobro razumijemo, gospodine Gintzburger.
Potrudit ću se. Neće biti lako. Babs...« Dr Kassner je bio u svemu točno
obaviješten. »Sve ću pokušati.«
»Što ćete raditi sa Silvijom?« upitao sam. »Molim, samo kratko,
razumljivo za laike.«
»Za laike...« Doktor Kassner nas je sve pogledao. »Dakle, kao što znate,
ja sam do sada gospođu Moran održavao na nogama ambulantno, sa psiho-
preparatima. To je ono, što nazivam nužnim rješenjem. Sada mora ostati na
klinici. Davanje psiho-preparata i svih dosadašnjih lijekova mora se najprije
prekinuti.«
»Tada će joj, međutim, biti vrlo gadno«, rekao je Joe, dragi zabrinuti
otac.
»Sigurno, gospodine Gintzburger. Jedno joj vrijeme neće biti lako. Ali
nema opasnosti jer je sada pod našim nadzorom. To će trajati sigurno
tjednima. Za to vrijeme bilo bi najbolje da nitko ne dolazi gospođi Moran.
Najbolje za nju! Najbolje je da vi, gospodine Kaven, odletite natrag u
Njemačku.« Kimnuo sam. »Kad nam uspije odvikavanje ad lijekova koji su
je do sada držali na nogama, i kad bude mogla i bez njih, počet ćemo
dvovrsnu terapiju: prvo, dat ćemo joj druge lijekove. I drugo, a to je važnije,
moći ću tada početi s usmjerenom psihoterapijom.«
»Veliki bože!« rekao je Bracken, »Zar ponovo!«
 »Zar ponovo? Ah, vi mislite ... ne«, rekao je doktor Kassner. »Ne, ja
nisam analitičar, ja sam psihijatar. Bez kauča, narko-analize i sličnih stvari.
Ja razgovaram s gospođom Moran. Slušam je. Razgovaramo o njezinim
problemima. Ono što njoj treba jest usmjereno terapeutsko liječenje ovisno
o njezinu ponašanju. U stanovitom smislu, to će biti kao kod Babs.« »Kako
to mislite«, upitao sam.
»Moramo«, rekao je Kassner, »gospođu Moran dovesti do aktivnog i
pozitivnog ponašanja i reagiranja, kako bi odbacila svako nenormalno
ponašanje.«
»Vi vjerujete da će vam to uspjeti?«
»Da, mister Kaven, to se može usmjeriti, opet kao kod Babs,
priklanjanjem i odbijanjem.«
»Što to znači?«
»Pri ispravnom ponašanju i stavu liječnik nagrađuje pacijenta
razgovijetnom osobnom naklonošću — to je za pacijenta doista nagrada!«
Pri nenormalnim reakcijama slijedi odbijanje — pacijenta se naoko ostavlja
po strani, tako da izgleda kao da se o njem više ne brinu ...
Teška je to stvar, koja zahtijeva mnogo strpljenja svih sudionika. Ali to
je jedini ispravni put. Želite li da njime pođem?«
»Da«, rekao sam ja.
»Da«, rekao je Bracken.
Joe nije rekao ništa. Svi smo ga gledali. Ustao je, stao pred veliku
Silvijinu sliku na zidu, zatresao glavom, a onda se sagnuo. »Mmmmmm«,
Bracken me gume.
»Što je?«
Bracken mi pokaza bradom.
Vidjeh da Joe Gintzburger plače. Suze mu se kotrljaju niz obraze.
Cigara mu se ugasila.
»Jadna, draga Silvija«, gušio se Joe. »Da, doktore, da. činite što
namjeravate. Sve uviđam. Učinit ćete ono jedino ispravno. Vratit ćete nam
opet zdravu Silviju.«
 51

Dnevnik.
Ovdje, moj gospodine suče, slijedi kratak izvještaj o tome što se
događalo u Heroldsheidu, od mog odlaska u Sjedinjene Države, i kasnije, po
mom povratku u proljeće, ljeto i ranu jesen, do neposredno prije konačne
katastrofe.
U Heroldsheidu je za moje odsutnosti zatoplilo: Djeca su mogla u
prirodu. Serija Florijana Benda u »Nümberškom jutru« imala je takav uspjeh
da smo dobili 9825 maraka priloga. K tome još trideset i jedno
pokroviteljstvo.
Bend je sjao od sreće govoreći: »Prorokovao sam vam! Vidite sada!
Ljudi nisu tako zli kad se s njima ophodi mudro, vrlo mudro. A ja sam
upravo to učinio.«
»Ali, priloge smo dobili od privatnika, a privatnici su preuzeli i
pokroviteljstvo, kao što vidite«, rekao sam. »Da, od ljudi«, rekao je on, »koje
nitko ne poznaje. Sami ste mi rekli da samo ljudi mogu pomoći ljudima.«
Djeca su pripremila dar za Benda: sunce od zlatnog staniola, metar u
promjeru, više puta presloženo. Sunce je imalo oči, nos i usta, djelomično
izrezane, djelomično nacrtane. Sunce se smijalo. Bend je bio vidljivo ganut
kada mu je Babs predala ovaj dar. Imala je opet svoje dobro razdoblje, nije
bila agresivna, već je pomalo napredovala u pisanju, čitanju, računanju,
prebrodila je i prepreku brojke 3 u maloj, specijalno za djecu namještenoj
kuhinjici, učila je i pripremati jednostavna jela (sendviče, čokoladno mlijeko
itd.), uzetost se toliko povukla da je svim silama željela sudjelovati pri
ritmičko-muzičkim vježbama i gimnastici. Gospođica Gellert, logoped, bila
je sretna: Babs je govorila znatno razgovjetnije i mogla je oblikovati podulje
rečenice. Sve se više zanimala za izradu tanjura, šalica i figura iz gline, koje
je potom šareno bojila. Sama je išla na zahod i sama se prala. (Dakle, dobra
faza, kao što rekoh.) često bi plesala za mene i Ruth kad bi ona dolazila u
školu ili nas posjećivala u našoj kućici. Ruth i ja smo živjeli kao sretni bračni
par; još nikada nismo skupa spavali. Katkada smo se poljubili, ali ne često.
Ja, ja!, moj gospodine suče, nisam već mjesecima imao ni jednu ženu, a ni
kasnijih mjeseci, i nisam to uopće želio.
Sve sam to vrijeme radio kao što sam opisao. U prva dva i po mjeseca
po povratku iz Los Angelesa telefonirao sam samo s Brackenom. Doktor
Kassner je zamolio da se Silviju ostavi na miru. Prvo vrijeme nakon prekida
lijekova patila je od vrlo bolnih pojava odvikavanja: kasnije, kada je doktor
Kassner započeo terapiju i počeo davati nove lijekove, mogao sam smetati
u liječnikovu poslu. Silvija je od liječnika saznavala o Babs kad god bi ga
upitala. A pitala je često. U to vrijeme doktor Kassner govorio je samo o
pozitivnom razvoju kod Babs. (Loše je razdoblje, u međuvremenu, kod Babs
smijenilo dobro, bila je nemoguća, a ja sam bio na rubu strpljenja ali ga više
nisam izgubio.)
Babs je opet nazadovala u svojim mogućnostima; opet ona ista bijeda.
Nakon tog lošeg razdoblja Babs je stala silno nadoknađivati. U to
vrijeme ljeta posjećivali smo uzgajalište ponija što se nalazilo u blizini,
vrtlariju, robnu kuću, samoposluživanje, jedno gradilište i tržnicu u
Heroldsheidu. Scena poput one u pošti više se nije ponovila. Odrasli ljudi
su, međutim, uvijek bili prisutni i jednostavno nisu znali kako da se
ponašaju. Prema tome su se ponašali upravo tipično: Djecu nisu
primjećivali, jer to se, naime, ne čini...
Krajem kolovoza ponovno sam razgovarao sa Silvijom, koja je još
uvijek ležala na klinici Sv. Monika kod doktora Kassnera. Učinila mi se
potpuno izmijenjenom ženom, mirnom, ne više luckastom i nimalo
egocentričnom, sposobnom da sasluša i prihvati i loše vijesti o Babsinim
nazadovanjima. Doktor Kassner bio je izvrstan liječnik. Rekao mi je jednom
da je i Silvija izvrstan pacijent. »Odlično reagira na terapiju, ima dobru
osnovnu narav i nadam se da će moći snimiti svoj film.« Svoj film ...
Počele su pripreme za film »Berlinska misija« početkom rujna u Parizu
i Berlinu i opet sa mnom kao šefom produkcije. U New Yorku me zastupao
Bob Cummings, koji će, naravno, voditi i sve poslove u Evropi. Moj je posao
jedino da letim...
Što se tiče KRUGA KREDOM, bio je bez pretjerivanja, gospodine
suče, to već znate, glavna svjetska tema u filmskim krugovima za svega
nekoliko mjeseci, na njemu se do trenutka katastrofe, zaradilo više od 80
milijuna dolara, a još uvijek nije igrao u svim većim zemljama. Svo to
vrijeme Romero Rettland bio je posve miran. Mogao je i umrijeti, a da to ne
bismo znali.
15. rujna Silvija je napustila bolnicu Sv. Monika. Bila je u tako dobrom
stanju, novi lijekovi su tako dobro djelovali, da je doktor Kassner bez
razmišljanja dao svoj pristanak za rad na novom filmu, koji je trebalo
započeti u Berlinu. Silvija je 23. rujna stigla u Berlin. Morala je biti ovdje
nekoliko tjedana prije početka snimanja. Letio sam s njom u Berlin. Na tome
je inzistirao Joe i Bracken, na tom su inzistirali odvjetnici i bilo je, naravno,
uobičajenog cirkusa pri dočeku. Tri dana prije no što sam napustio
Heroldsheid i za duže vrijeme Babs predao brizi gospođe Grosser, Babs me
povela u stranu i rekla da ima jednu želju:
»Da, Babs, koju?«
»Ja ... Phil... želim ponovno jednog nounoursa. Sigurno ga neću
pokidati, želim ga samo voljeti...«
»Kako on treba izgledati?«
»Crn, molim te. S plavim očima.«
Otputovao sam, dakle, u Nürnberg i kupio joj malog medvjedića s
plavim očima. Imao je gumbić u uhu, a to je Babs najviše oduševilo.
 52

Kako nevjerojatno mala stopala za tako velikog čovjeka, razmišljao je

glavni komesar Wigbert Sondersen. Stajao je u sredini sobe i više minuta
nepomično promatrao mjesto na kojem je ležao tako velik čovjek. Slabo
svjetlo male električne sijalice činilo je ovaj bijedni prostor još bjednijim.
Tapete prekrivene prljavštinom i nekom žilavom, skrutnutom sluzi sa
izblijedjelim prugama, izblijedjelih cvjetnih uzoraka, već su se odljepljivale
sa zida, osutog izbočenjima nalik na čireve i tamno sjajnim mrljama koje su
podsjećale na smolaste površine uličnih pisoara. Jedna škrinja, jedan ormar
s velikim po sredini razvijenim zrcalom, podmetač od piva ispod jednog od
njegovih teških podupirača. Njemu nasuprot željezni krevet, zarđalih šipki,
usmrdjele posteljine, izlizane od dugotrajne upotrebe. Otužan, kiselkasti
miris. Poput promočenih krpa visjele su kratke, prljavo zelene lanene
zavjese s obje strane malog prozora, bez zastirača, a okviri su na mjestima
gdje je nekoć bila bijela boja otkrivali trulo drvo. O svemu tome mogu
izvještavati, moj gospodine suče, jer mi je glavni komesar Sondersen pričao
veoma iscrpno.
U kutu pored prozora nalazio se umivaonik, trostruko napuknut, pun
mrlja, žutih, smećkastih. Dvostruko presavijen ručnik sa crvenim prugama
bio je na rubu umivaonika, osušeni komadići sapuna u sapunarnici, a iznad
nje napola slijepo ogledalo — gola sijalica nije radila, kao ni slavina za toplu
vodu, Sondersen je sve to ustanovio. Prenosni drveni bide i limena posuda
iza jednog kosog paravana, čije je zastor, nekada ružičast, sada djelomice
već bio smeđ i cm, tanak i iskidan. Između posude i bidea bila je doza
intimnog spreja, šokantno žute boje. Sve ovo i još mnogo više bijede
naziralo se pri oskudnoj svjetlosti slabašne stropne sijalice ispod zelenkastog
porculanskog zaslona. Tragovi od muha gore, kao i na oba zrcala, kao i
posvuda u ovoj smrdljivoj sobi ovog smrdljivog svratišta. S vremena na
vrijeme prodirali bi kroz prozor buka i pojedini glasovi iz dubine uske ulice,
a i tu i tamo brujanje motora s obližnjeg parkirališta. Ova je ulica
nürnberškog staroga grada bila slijepa ulica. Tada su odjednom zaglušno
počela zvoniti zvona. To mora da je crkva Sv. Lorenza, pomislio je
Sondersen. Već je devet sati. Hladna bijaše ova neljubazna jesenska noć,
nisko su jezdili crni oblaci, kiša nikako da padne, a Sondersen je već cijelog
dana očekivao kišu.
 » ... kod žena Bel ami! Toliko sreće kod žena Bel ami!« Odnekud se
čula glazba, pjevao je neki ženski glas. U nekoj drugoj sobi ovoga 'hotela'
imenom ’K bijelom kotaču’ netko je vjerojatno uključio radio.
» ... lijep nisi al' šarmantan, pametan nisi al' galantan ... «Najprije su svi
bili na hodnicima, prisjeća se Sondersen, natiskali su se pred ova vrata,
starački pohotni, puni prostačkog užasa i požudnog zgražanja, pokušali su
prodrijeti unutra — u tome ih je spriječio stari svodnik, namješten ovdje kao
vratar, policajci i dvojica kućnih slugu, jedan Jugoslaven i jedan Turčin —
vikali su svi u jedan glas, hripali, na sivim licima im se pojaviše crvene
mrlje, saopćavali su iz neposredne blizine, užurbano, besmislice, zlobna
sumnjičenja, došaptavali — neki pijuckajući, drugi sa smrdljivim zadahom
— osam kurvi sa svojim mušterijama, potom šest starih parova, on i ona u
kućnom ogrtaču, sa spuznutim čarapama, obješenih naramenica, u
papučama, neki muškarac samo s polovicom zubne proteze, njegova žena
obješenih prsiju poput praznih vreća, pod razdrljenim kućnim ogrtačem —
nije bilo vremena za grudnjak, za drugi dio proteze — dotrčali su, dogegali,
brzo, brzo, brzo, nakon što se čuo pucanj, da se ne propusti ono nečuveno,
jer za to više nikada neće imati priliku, jer je nikad prije nisu imali — a onda
još i neki, blijedi, upalih obraza, suznih očiju, ugašenih ili užarenih očiju,
masnih kosa, vječno šmrkavih, sasušenih nozdrva što su silile na neprestano
njuškanje; drugi, s prastarim licima, glupim ili blesavim, a tako mladi, tako
mladi, ne više od ovog svijeta; nekoliko momaka, nekoliko djevojaka u
starim američkim vojničkim bluzama, poderanim puloverima, prljavim
trapericama, poderanim kort-hlačama, najjeftinijim bijelim košuljama na
kojima su bila ispisana imena najvećih novina svijeta — svi oni, koji su kao
i starci stanovali ovdje, u ovoj kući, na posljednjoj tramvajskoj postaji
života, iza koje više nije bilo ni jedne. »Zaljubljuješ se svakoga dana
ponovno, sve ljubiš i nijednoj nisi vjeran ...«
Tada su svi, jedan za drugim otišli, odšuljali se, odšepali, oteturali,
odvukli se u svoje sobe, odjednom tiho, bez zlobe, bez užasa, bez zlobnog
zgražanja, ne — sada puni iznenadnog straha da ne bi bili umiješani, uvučeni
u to strašno, svi oni — starci bez nade, koji se međusobno mrze ali jedno
drugo nikad više neće napustiti, razmišljao je glavni komesar Sondersen, jer
za to nemaju snage, jer više ne vide izlaza. I oni, mladi — narkomani,
kokainisti, pušači, špriceri — i one kurve, u neprekidnom strahu za svoje
karte, i oni, njihove tužne mušterije, jedan knjigovođa, jedan nadglednik,
jedan brusač naočala, jedan šef transporta, jedan činovnik dobrotvorne
ustanove (imenom K.S.), jedan pogrebenik (da, i jedan od njih bio je tu,
saznao je u međuvremenu Sondersen), i jedan zelenaš; svi oni sa svojim
malim željama i velikim brigama, znajući da ih kod kuće čekaju nevoljene
žene i odvratne nedorasle djevojčice. Sad su hodnici opet bili prazni, sa
svojim mirisima lizola i mokraće ...
»A ženu koja te voli usrećuješ kao nikad dosad, Bel ami, Bel ami, Bel
ami...«
I čovjek je još imao cipele na nogama, mislio je Sondersen, nemoguće
je reći kako su premala bila ta stopala. Moram to pogledati, pomislio je, kada
mu skinu cipele, kad bude ležao, gol, na tom kamenom stolu.
» ... poznajem pristalog mladića, koji nit' što jest, nit' što može...« Sve
je na ovom čovjeku skladno i razmjerno, mislio je Sondersen, usprkos
njegovoj dobi i njegovoj bijedi. Sve skladno i razmjerno. Samo stopala su
mu premala. Sondersen osjeti gorak okus u ustima i osjećaj nemoćnog
ogorčenja. Tako mala stopala, mislio je, to je zlo. Ne znam zašto to mislim,
ali to je zlo, sigurno. Konačno, ja sam više no uzbuđen. Jer, onaj drugi čovjek
kojega su zatekli ukočenog pred ovim što leži, kojega sam još i j a tako
zatekao, bila je Silvija Moran. Silvija Moran.
Ne mogu li išta drugo misliti?
Ne, ne mogu. I ne mogu zaboraviti. Nikad neću zaboraviti kako je tu
stajala, obješenih ruku, kako sam joj pokušavao nešto reći, kako sam
pokušavao saznati da li je ona to počinila.
»Ubila sam ga ... ja sam ga ustrijelila ...«
»Zašto, gospođo Moran? Zašto?«
»Ja sam ga ustrijelila ... ja sam ga ustrijelila ...«
Imala je, što je Sondersen u međuvremenu saznao, imala je rubac
prebačen preko plave kose kad je došla, imala je na sebi kišni ogrtač, tamne
zasjenjene naočale, plosnatu, tamnu ručnu torbicu. Sondersen joj je skinuo
rubac i naočale. I plavu kosu — periku. Rasula se plavo-crna kosa Silvije
Moran, a oči su joj bile ogromne i tamne. Ukočene.
»Gospođo Moran ... Gospođo Moran ... Zašto ste ustrijelili ovog
čovjeka? Tko je taj čovjek?«
Ukočen i stereotipan odgovor, uvijek isti: »Ne znam, ne znam.« Soba
je bila već puna službenika. Osim Sondersena njegov zamjenik, jedan čovjek
iz službe za identifikaciju, fotograf, prvi i drugi službenik za vezu, liječnik
hitne službe. Pred kućom, u kući, policija iz obližnje stanice, koju je vratar
Kunzinger prvu obavijestio. Zatim šef stanice, koji je obavijestio njega,
Sondersena.
 Moranova. Moranova. U svijetu poznata, slavljena Silvija Moran, čiji
se film KRUG KREDOM već tjednima prikazuje u Nürnbergu, u
rasprodanim kinima te je karte potrebno naručivati danima unaprijed.
Najveća glumica svijeta, ovdje, u ovoj prljavoj sobi još prljavijeg svratišta,
s nepoznatim mrtvacem pred sobom, kojeg je kako neprekidno ponavlja,
ustrijelila.
»Ja sam ga ustrijelila ... ja sam ga ustrijelila ...«
Ali kako, gospođo Moran? Zašto?«
»Ne znam ... ne znam ...«
Liječnik je odmahnuo rukom.
»Prekini, Wigbert. To nema nikakva smisla. U šoku je. Ne mogu
preuzeti odgovornost za nju. Gospođu Moran odmah valja prenijeti u
bolnicu.« Potom su je odveli — razmišljao je osamljeni i tužni čovjek u
bijednoj sobi, naravno, pod stražom, u ambulantnim kolima, zajedno s
njezinim ogrtačem, rupcem, torbom, perikom, naočalama. S njem su se
odvezla dva službenika iz obližnje stanice.
Vani pred hotelom divlje scene. Znatiželjnike su morali rastjerati
udarcima jer nisu htjeli odstupiti dragovoljno. Stigli su i fotografi (slušali su
u svojim redakcijama odašiljače policije), vatromet fleševa. Zavijanje
sirene. Bezobzirno su dojurila ambulantna kola, to je konačno prisililo
gomilu na uzmak. Sondersen je ostao sa svojim ljudima ovdje. Dali su se na
posao, svatko na svoj, satima. Silvija Moran... Silvija Moran... ne mogu
shvatiti, mislio je Sondersen. Veliki nebeski bože, Silvija Moran! Sad će
svijet opet imati svoju senzaciju, mislio je Sondersen.
» ... a dame ga vruće ljube, jer ima ono što žene žele ...« pjevao je iz
daljine ženski glas.
Možda to nije radio, možda je gramofon, možda televizija, mislio je
Sondersen, koji se kretao oprezno, korak po korak. Ova osoba, ovi hodnici,
ovaj hotel, ova okolina, kako samo sve smrdi, tu je opet taj smrad, poznajem
ga, poznajem ga na kraju mog službovanja, upravo pred svoj konačni
odlazak iz tog posla, ne mogu se zabuniti već godinama, kod kuće sam u
ovom loncu truleži, očaja i zla.
Uostalom, mislio je Sondersen, taj nepoznati ne sapada ovamo. Kao ni
Silvija Moran. Pa ipak. Ipak su došli ovamo, oboje, i ipak, sigurno, osjećam
to, znam da je oko oboje, oko onoga što im se ovdje dogodilo, otrovni pakao
i zadah kuge, neprimjetljiv a ipak opijajući, ne dio stvarnosti, a ipak stvarniji
od nje, grozan kao apokalipsa, bezglasan, nijem, a opet glasan kao rika tisuće
slonova; pakleni zadah rođen iz poroka i prevare, brutalnosti i perverzije,
pokvarenosti, laži, nečovječnosti i zla, da, zla, osjećam to, znam to, jer sam
ostario na ovome svijetu i umorio se u ovom svijetu môra. Ona, premala
stopala... Ovaj čovjek nije nosio sobom niti jedan jedini dokument.
Morali smo ustanoviti tko je. Sve što je imao ovaj čovjek u svojim
džepovima bilo je: prsten sa tri ključa, 85 američkih dolara i 30 centi kao i
dva traveller čeka po 100 dolara. Moranova nije rekla tko je. Moranova nije
pri sebi. Lice joj je bilo skamenjeno od užasa i jeze kad sam došao. U ruci
je držala revolver (dok joj ga nije uzeo iz ruke pozornik Vogel). Revolver,
marke \valther, model TPH, kalibar 6.35 mm... ».. .drugim muškarcima ide
na živce svojim skandaloznim pričama...«
Sondersen je hodao korak po korak prašnim podom s bezbrojnim
pukotinama, iverjem, tamnim mrljama. Saga nije bilo. Pločice s brojkama,
pomoćno sredstvo službenika komisije za umorstva, još su uvijek bile ovdje,
učvršćene dugim, tankim, oštrim čavlima, poput minijaturnih
demonstracionih plakata. Po cijeloj sobi bile su porazmještene ove pločice
— kod kreveta, kod bidea, usred sobe, blizu mjesta na koje je čovjek pao.
Petnaest pločica sa crnim brojkama od 1 do 15 na bijeloj podlozi.
Oznake za slike fotografu, za ljude koji su šestarom i ravnalom, na
papiru crtali tlocrt ove sobe, za stručnjake koji su morali misliti na tisuću
stvari, na tragove, na udaljenosti, na kutove rasprostiranja, kutne veličine.
Sondersen je oprezno koračao uzduž granice tijela, što je moguće bliže
i što je moguće opreznije. Krenuo je od glave, dalje pored desnog ramena,
dalje pored desne ruke, i to s njezine vanjske strane, i potom točno oko kuta
lakta, tada je stigao k desnom dlanu, krenuo zatim na prstima po unutrašnjoj
sirani desne ruke, tri kratka koraka, vratio se. Sada desnom stranom tijela
uzduž i natrag. Grudi. Trbuh. Butine. Desna je noga bila neprirodno
iskrenuta ali nije bila slomljena, iako se to moglo pomisliti. Sondersen je
neprestano mijenjao pravac kretanja oko ove noge. Sve sićušniji su postajali
njegovi koraci. Desna potkoljenica, vanjska strana. Pa opet oko desnog
malog stopala — na prstima prema gore, unutrašnjom stranom desne
potkoljenice, pa unutrašnjom stranom desne natkoljenice.
Stoj. Okret.
Sada sasvim dolje, unutrašnjom stranom lijeve natkoljenice, lijeve
potkoljenice, lijevog tako malenog stopala; pa opet gore, po lijevoj strani
tijela — čovjek je bio pao na leđa. Sondersen nije mogao objasniti zašto čini
ovu neobičnu šetnju. Nešto ga je prisiljavalo na to. Instinkt stjecan
desetljećima. Onda se zaustavio kod desne strane grudiju, sagnuo se i
promatrao krv.
 » ... pametan nisi al’ galantan, junak nisi al' zato miljenik ...« Sondersen
se uspravio, zakoračio, pazeći pritom da ne izbriše ni komadić linije zacrtane
kredom ili da ne stane .na nju. Sada je opet stajao kod glave tog čovjeka koji
uopće nije bio tu, samo još njegova krv. Samo crtež kredom ocrtavao je
položaj čovjeka s iskrivljenom desnom rukom i tako ružno iskrivljenom
desnom nogom. Ocrtavajući čovjeka bez ušiju, očiju, nosa, usta i kose,
čovjeka koji se sastojao ni od čega, od rijetkog, loše vonjajućeg zraka, od
praznog prostora. Sjena. Isječak škarama, čovjek koji to više nije, ne, već
dugo, Koji je ipak bio ovdje, u ovom prostoru, na ovom mjestu, od čvrstog
mesa i tople krvi koji je disao i govorio, mislio, slušao, radio, koji je bio pun
života, dok nije kucnuo njegov čas. VULNERANT OMNES, ULTIMA
NECAT — tako su pisali nekoć na sunčanim satovima, mislio je Sondersen.
SVI RANJAVAJU, POSLJEDNJI UBIJA.
Posljednji sat što je ubio ovog čovjeka kad mu je došlo vrijeme, bio je
slijedeći: 17 sati, 13 minuta, 44 sekunde, ponedjeljak, 8. listopada 1973.
Nisko iznad Niimberga plovili su tmasti oblaci, ali kiša nije padala, ni sada
ni ranije, više od 3 i 3/4 sata. 17 sati 13 minuta 44 sekunde.
ULTIMA NECAT.
Njegovo vrijeme.
Tada se, naime, ovaj čovjek srušio na pod, razbilo se staklo njegova
ručnog sata i zaustavile se kazaljke za sate, minute, sekunde.
«... ženu koja te voli usrećuješ kao nitko Bel ami, Bel ami, Bel ami...«
Upao je orkestar i doveo pjesmu do kraja. Sada je bio mir. S ulice
također ni glasa. Bilo je to drukčije kada je Sonderson došao u kolima
komisije za umorstva. Tada su se pred ulazom na ulici skupljali znatiželjnici
i zamalo razbili mliječno staklo na vratima. Bilo je 17 sati i 55 minuta. Vidio
je to na svom satu. U 17 sati i 33 minute proslijeđen je Sondersenu poziv
onoga šefa policijske stanice koja je prva dobila obavijest o umorstvu.
Mršavi visoki glavni komesar, sijede kose što mu je oko glave ležala
poput krzna, taj glavni komesar Sondersen upravo se spremao da na velikom
kalendaru prilijepljenom na unutrašnjoj strani ladice jedne kartoteke
crvenom olovkom precrta ovaj 8. listopada 1973, kao i mnoge, mnoge dane
prije toga, ostalo je otvoreno još samo malo dana u godini 1973. Precrtao je
datum i tek potom podigao slušalicu telefona koji je resko zvonio. Time ovaj
dan nije bio precrtan, nije doista prošao, nije bio kraj, nego početak nečega
što će spriječiti glavnog komesara Sondersena da 31. prosinca 1973. ode u
zasluženu mirovinu, rastuženog borbom protiv apsolutnog zla, rastuženog i
bez nade, jer ne može biti nade u borbi s apsolutnim zlom. Tik pred toliko
željenu mirovinu morao je glavni komesar Sondersen ponovno stupiti u
akciju i nije mogao izbjeći da ponovno sretne apsolutno zlo, u sobi br. 39
'hotela na sat’ »K bijelom kolu«.
 53

Istraga o umorstvu tekla je rutinski. Službenici su preslušavali sve

stanovnike kuće i uzimali njihove podatke. Jugoslavenski je poslužitelj
srećom govorio njemački i turski te je mogao prevoditi za svog kolegu.
Fotograf. Čovjek od službe za indentificiranje. čitač otiska. Leš je prvi
pregledao liječnik hitne službe. Smrt je nastupila trenutačno. Leš nepoznatog
je potom odvezen. Za to je vrijeme Sondersen mnogo telefonirao iz
vratareve kabine. Stručnjak za otiske prstiju u svom laboratoriju nije mogao
ništa započeti s uzetim otiscima. Morale su se obavijestiti najviše vlasti jer
se radilo konačno o Silviji Moran. Svi raspoloživi podaci o umorenom
odmah su teleksom i telefonom razaslani policiji, ne samo u Njemačkoj.
Prvo zbog osobe Silvije Moran, drugo, jer je vratar Josef Kunzinger tvrdio
da je čovjek Amerikanac. Sondersen je odmah uključio Interpol. U 120
zemalja svijeta tragalo se za nepoznatim. Bio je potreban, što je moguće
brže, jedan balističar. Igrom slučaja poznati je balističar dr Walter
Langenhorst bio u Miinchenu zbog nekog drugog slučaja.
Razgovor s Munchcnom. Langenhorst je obećao da će odmah doći u
Nurnberg. (U međuvremenu se uključio i istražni sudac i dao svoje upute.)
Bio je potreban psihijatrijski stručnjak koji bi kasnije mogao dati izvještaj o
psihičkom stanju Silvije Moran u trenutku počinjenog djela i neposredno
poslije toga, jer je Silvija Moran s jedne strane tvrdila da je ustrijelila
nepoznatog a s druge strane, da se ničega ne sjeća. Za takav senzacionlni
slučaj bio je potreban vrhunski vještak. Sondersen je telefonirao profesoru
Eschenbachu na psihijatrijsku sveučilišnu kliniku nedaleko od Erlangena.
Ovaj je već bio na putu za Nurnberg. Sredstva masovnih komunikacija
tražila su obavještenja. Sondersen je sastavio izjavu u dogovoru s
izaslanikom Predsjedništva policije — što je moguće kraću — moralo je,
naravno, biti spomenuto i ime Silvije Moran. U Predsjedništvu se sigurno
već održavala konferencija za novinare. I tako dalje, i tako dalje. Službenici
su ostali u hotelu. Sondersen je na kraju mogao poći, morao poći u bolnicu
u koju su odveli Silviju, jer tamo su ga sigurno trebali, a i u Predsjedništvu.
Umjesto tog Sondersen je ostao u svratištu. Bio je potresen i smućen, nije
mogao shvatiti što se dogodilo. Silvija Moran ...
Sondersen je, dakle, stajao u sobi zločina, nepomično, tamo gdje je
kredom bila nacrtana glava žrtve, glava leša što ga više nije bilo i nepomično
gledao krv, mnogo krvi koju su daske na podu već napola upile ali je još
uvijek vlažno svjetlucala. Osjećao sam da moram slijediti trag, mislio je
Sondersen, ne, ne osjećao, znao sam. Točno sam znao: ovdje nešto nedostaje
...
Velikim korakom Sondersen je prekoračio linije što su ocrtavale glavu
i prišao velikoj lokvi krvi. čučnuo je. Sagnuo se, sada licem točno iznad krvi.
Sada je jasno vidio ono što je nejasno iz daljine vidio. U lokvi krvi bile su
dvije neobične, nepotpune linije, kao utisnute u pod nekim oštrim
predmetom. Predstavljale su, ako ih se zamislilo čitave, male ovalne
površine koje su ulazile jedna u drugu. S jedne strane, na krajevima, bile su
uže, kao jaje. Obje utisnute površine bile su veličine kokošjeg jajeta.
Zamrljane krvlju. Moralo se imati dobre oči da bi se primijetila uleknuća.
Sondersen je još uvijek imao dobre oči. Ovdje je, dakle. nešto ležalo. To je
bilo sigurno. Ali ga više nije bilo. Gdje je? Zašto taj trag nije otkrio nitko od
njegovih ljudi?
Još uvijek u čučećem položaju, Sondersen se ogledao po sobi,
razmišljajući, od vrata k prozoru i opet natrag prema vratima. Gdje li je
moglo biti to što je nedostajalo, što se nije moglo naći. Potajno odneseno?
Skriveno u žurbi? Sondersenov je pogled dosegao staru komodu. Ležala je
izravno na podu, bez nogara, uza zid, kod vrata. Sodersen se uspravio.
Mekim kliznim pokretima prelazio je preko pločica što su štitile tragove i
pokušao pomaknuti komodu u stranu. Bila je mnogo lakša no što je mislio.
Tapeta iza nje potpuno je nedostajala, vidjela se samo prljava žbuka.
Sondersen se opet spustio na koljena i džepnim nožićem pokušao podignuti
dasku na podu. Nije se pomakla. Ni druga. Treća se pomakla. Bila je
slomljena kod prednjeg ruba komode. Sondersen je podiže. To što je tražio
ležalo je pred njim, na mokroj šuti. No, dakle, mislio je Sondersen.
Vratio se čovjeku nacrtanom kredom, ponovno se spustio na koljeno
oprezno držeći dvjema pincetama ono što je našao. Postepeno je spuštao
obje pincete. Predmet je lebdio iznad obaju jajastih uleknuća u podu.
Sondersen je još niže spustio ono što je našao. Dotaklo je krv na podu. Oštri
rubovi točno su pristajali u otiske.
Sondersen se uspravio. Sada je predmet ležao u plastičnoj vrećici. Bio
je to medaljon, otvoren, oštrih rubova. Mora da je pao na pod svojim
otvorenim unutrašnjim stranama. Čovjek se vjerojatno, padajući, srušio na
to. Tako su se, mislio je Sondersen, rubovi utisnuli u drvo. To znači
razmišljao je, da je medaljon već prije tamo ležao. Netko ga je morao vidjeti
kako je pao i potom ga izvući ispod mrtvaca — nipošto lak posao. Medaljon
je s vanjske strane bio okrvavljen, s unutrašnje čist. čovjek je zakrvavio
vanjsku stranu. Kasnije, kada je medaljon odnesen, krv se razlila i po tom
mjestu na podu, jer je čovjek, sada težak, ležao na leđima, razmišljao je
Sondersen. Tko god da je to učinio, morao je biti u velikoj žurbi.
Daska na podu bila je tako smrskana da se to moglo odmah vidjeti, pa i
onda kada je komoda stajala na svome mjestu, ustanovio je Sondersen
vraćajući komodu na mjestu. Mora da je to prije njega netko također
ustanovio i onamo sakrio mali predmet, ondje gdje ga je našao Sondersen.
Glavni komesar stajao je nepokretan, s otvorenim medaljonom u plastičnoj
vrećici. Na jednoj strani nije bilo ničega. Na drugoj je ispod celuloida
ugledao sliku u boji. Prikazivala je sretno, nasmijano lice djevojčice. To je
lice Sondersen poznavao.
Osluhnuo je.
Konačno, konačno je počela padati kiša.
 54

»Začepi tu tvoju prokletu gubicu, prljava svinjo!« rekao je neki muški

glas kada je Sondersen izašao iz sobe i stupio na smrdljivi hodnik. »Ti
svinjo! Spakirati moje stvari i jednostavno s njima dolje, i mene izbaciti!
Postoji još policija, ja ću ...«
»Govno ćeš ti, ja ću, samo ja! Govoriti sa Adi. I Adi će te isprebijati,
tako da čitavog tjedna nećeš moći imati ni jednog momka, kurvo bijedna!«
Na hodniku i na stepenicama Sondersen je ugledao dvojicu svojih ljudi.
Bili su još vrlo mladi.
»Taj vratar ima jezičinu...« rekao je jedan od njih i pogledao prema
dolje.
»Ne više dugo«, rekao je Sondersen. »Da li su sve osobe preslušane i
ispitane.«
»Da, gospodine glavni komesaru. Jollow i Heilig već su otišli. Poveli
su i dvojicu dječaka. Bili su na popisu.«
»Kokain?«
»Heroin. Dva sitna preprodavača, jadne svinje. I sami narkomani.«
Sondersen je odsutno kimnuo i spustio se prljavim uskim stepenicama
hotela. Kroz mliječno staklo na vratima vidio je obrise dvojice policajaca.
»Prokleti Louis!«
»Ah poljubi me...«
Sondersen je ušao u vratarevu kolibu. Dvoje ljudi ga je gledalo. Vratar
Josef Kunzinger, malen, mršav, pedesetih godina, slupana nosa, s očima
pijanice, gotovo bez usnica, u vesti bez rukava, košulji na pruge, ofucanoj
kravati i izvučenim hlačama, i neka mlada, vrlo mlada žena, u crnim
čizmama s visokim potpeticama; jako crveni lakirani ogrtač otkrivao je
polovicu butina; ima li ispod toga uopće nešto na sebi, mislio je Sondersen.
Lijepo, vulgarno lice, plava kosa visoko tapirana, crvena torba od lakirane
kože visjela je s lijeve ruke, koju je naslonila na bok. Odmah se nasmiješila
Sondersenu.
»Gospodine komesare! Strašno, strašno što se tu dogodilo! I Moranova?
Obožavam je! KRUG KRUDOM već sam dva puta gledala i plakala, tako
plakala... bože, kakav prekrasan film!« Bez prijelaza: »Zar moram dopustiti
da me vrijeđa ta bijesna krmača, gospodine komesaru? Ja sam registrirana,
plaćam porez. Svi me u referadi poznaju kao poštenu osobu. Oh! Krake...
Elfie Krake, gospodine komesare. Tako se zovem. Kunem se, nemam
nikakvih dugova kučkinom sinu, ni trule marke!« Okrenula se prema portiru
i povikala: »Sada odlazim. Sve su reći. Otići ćeš u zatvor. Ti si naš ovdje
dovoljno dugo mučio, ti prokleta mrcino!«
»Adi«, rekao je Kunzinger, s rukama u džepovima Tilača, »ja ću samo
reći Adi i ti si gotova.« Djevojka je vrisnula, zamahnula svojom torbicom i
pokušala Kunzingera udariti po glavi. Kunzinger joj je, dosađujući se, zabio
koljeno u trbuh. Mora da ju je jako zaboljelo jer je Elfi Krake iznenada
problijedjela i pala na sofu, na kojoj je presvlaka bila poderana na mnogo
mjesta. Djevojka je stisnula ruku između nogu i stenjala. Sondersen je brzo
krenuo na vratara. Ovaj je uzmakao.
»Vi me napadate«, rekao je Kunzinger. »Bit će vam žao. Prokleto će
vam biti žao.«
»Tišina«, rekao je glavni komesar. »Kunzinger, budite oprezni, oboje
budite mirni. Moram nazvati.«
Sondersen je pristupio aparatu na zidu i okrenuo broj instituta za sudsku
medicinu. Tražio je profesora Prinnera i čekajući mislio na njega. Koliko
već godina radi s Hansom Prinnerom. Dobar prijatelj. Visok samo 155
centimetara, povećeg trbuha, debeo kratak vrat, debele usnice, velik nos,
izbuljene oči, rijetka kosa. K tomu je Prinner još imao bolove u križima, i
kraću nogu, i mučno hodao. Imao je posebno lijepo oblikovane ruke, lijepe
produhovljene oči, posebno lijep, topao glas. Strastveni pušač, cigareta mu
je visjela iz usta čak kod obdukcija i dok je radio, i dok je diktirao nalaze.
Ako bi mu doista katkad cigareta zasmetala, utisnuo bi je između nožnih
prstiju lešine.
»Prinner!« »’dan, Hans! Htio sam samo pitati dokle si stigao?«
»čovječe, u punom smo poslu. S gospodinom Lagenhorstom. On je bio
ranije u bolnici i pregledao ruke Moranove. Sam će ti ispričati. Sad je ovdje
gomila ljudi, sudski savjetnik kao sudac, sekretarica iz Palače pravde, moj
stari Kahvos, prosektor, osim toga, s dopuštenjem suca trojica tvojih
momaka. Već smo ga otvorili.« Sondersen je vidio Prinnera pred sobom.
Leševi su bili njegova velika slabost. Sada sigurno ima na sebi ogromnu
gumenu pregaču, košulju zavrnutih rukava; radio je uglavnom bez rukavica.
»Fin je to gospodin, mogu ti reći. Sva sila zapuštenosti. Dečku je brat-
bratu 60 godina. Zašto je Moranova ubila nekog šezdesetogodišnjaka, možeš
li mi reći?«
»Ne.«
 Sondersen je mislio: juri okolo kao skitnica, a pred sudom se pojavljuje
besprijekorno obučen. Ima izrazito lijepu ženu i dvije kćeri. Uzoran brak.
Koliko se puta Prinner porezao — dok je npr. sa oštrim skalpelom rezao
mozak u ploške, kao kobasicu. Tada bi mozak držao u jednoj ruci, a rezao
drugom rukom. Svatko bi drugi premro od straha da ne umre od trovanja
lešinom. Prosektor Kahvos je radio praktički u taktu s njim, bez riječi. Dok
bi šef otvarao trbušnu šupljinu i prsni koš, Kahvos bi šutke pilio kosti na
glavi. Najčešće bi neupadljivo psovao ako bi neka kost bila neobično debela
i tvrda.
»Daj mi doktora Langenhorsta, ako je moguće.«
»Trenutak, upravo je tu. Gospodine Langenhorst! ... Dolazi ... predajem
mu ...«
Stručnjak za balistiku se javio. Glas tašta čovjeka, učinilo se
Sondersenu. Tome je slava udarila u glavu. Uvijek isto. »Možete li mi nešto
reći, gospodine doktore?«
»Ne mnogo, poštovani gospodine glavni komesaru. Najprije sam morao
pretražiti odjeću, zatim leš, zar ne? Prije otvaranja i sada nakon otvaranja.
Rana na prsima, stotinu i 33 cm iznad pete, 2 cm lijevo pored prsne kosti,
točno na liniji od bradavice prema bradavici, okrugli otvor, 2,5 mm. Metak
je izvađen iz mišića između drugog i trećeg rebra, 5 cm lijevo od kičme. Na
visini od 138 cm iznad pete.«
»A putanja zrna?«
»Upravo sam pri tome. Putanja ide okomito od prsiju prema leđima,
penjući se pod kutom od 9 — 10 stupnjeva.« »Zaključak?«
»Ne tako brzo. Kod takve nastrijeljenosti strijelac bi mogao stajati
neposredno pred žrtvom, udaljen od nje najviše 2 m i 20 cm. Ali već vam
sada mogu reći da isključujem mogućnost da se pucalo iz neposredne blizine
s priljubljenim pištoljem.«
»Da?«
»Da, bio je to pucanj iz udaljenosti od otprilike jednog metra... Ali
moramo ipak još malo sačekati, poštovani. Moj izvještaj ...«
»Naravno, čujem da ste već bili kod gospođe Moran?«
»Da.«
»I?«
»Još uvijek je u šoku. Ruke su odmah pretražene zbog ostataka baruta.«
Sondersen je znao postupak: uspe se u čašu vode, na vrhu nožića, vinska
kiselina. Filter natopljen ovim rastvorom stavi se na kožu. Papir pritom usiše
djeliće olova što su se zadržali na koži. Tada se filter digne, stavi na stakalce
i prelije vodenom otopinom natrium-radisona. Kod pozitivnog nalaza
intenzivno se zacrveni.
»Desna ruka Silvije Moran dala je nedvosmislen dokaz ostataka
baruta.«
»Dakle, nema sumnje da je ona pucala?«
»Ni najmanje.«
»Hvala, gospodine doktore. Navratit ću kasnije.«
Sondersen je spustio slušalicu. Pucanj iz daleka, na nekog
šezdesetogodišnjaka. To je glupost. Moram u bolnicu. Bilo kada. I moram
je uhapsiti. Veliki bože! A za tri mjeseca ništa me se više ne bi moralo ticati.
Vratar Kunzinger i 'dama' Krake odmah su nastavili psovati. »Prokleta
droljo!«
»Zaveži, seronjo!«
Sondersen je udario po ploči s ključevima.
»Mir! Želim još jednom sve čuti, Kunzinger. Ako lažete i ja to otkrijem,
gotovi ste. Kako je bilo? Tko je prvi došao od njih dvoje? Silvija Moran ili
taj čovjek?«
»Silvija Moran«, rekao je Kunzinger mirno.
»Sve još jednom. Kad je došla?«
»Nešto prije pet.«
»Jeste li bili tu sami?«
»Da, gospodine komesare.«
Kunzinger je sada bio sušta poniznost.
»Dakle, nema svjedoka.«
»Ne, ni jednog, ali govorim istinu, kunem se da govorim istinu, ja ja,
ja...« Izvadio je veliku knjigu, otvorio je i stavio na pult. Bila je puna mrlja,
prljavštine i masnoća. »Vidite gospodine glavni komesaru, tu...« Odjednom
mu je sinulo. Viknuo je: »Krake je bila tu. Ona je bila tu!«
»Kada?«
»Kad je gospođa nazvala. Krake je sve čula. Ona se može zakleti da
govorim istinu.«
Sondersen je pogledao Krake.
»Jeste li doista bili tu?«
»Da, gospodine komesare. Upravo smo tada počeli sa svađom. Ja sam
mu upravo rekla da je svinja, on me je psovao... to je bilo prekjučer.«
Sondersen je zaklopio oči.
Krake neće lagati za vratara. Neće. Ako kaže da je bila tu, onda je bila
tu, mislio je Sondersen. Svjedok kojemu mogu vjerovati...
 55

»Tu ... tu, gospodine komesaru ...« Kunzinger je povlačio prstom uzduž
jednog reda. »Tu piše... subota ... tada je ta dama nazvala... Ali sve sam to
već vašoj gospodi pokazao ...«
»Drugoj gospodi niste rekli da je Krake bila prisutna kod telefonskog
poziva — ili?«
»Ne.«
»Zašto ne?«
»Nije me nitko pitao.«
»Lijepo. Dakle?«
»Subota poslijepodne ... tu piše ... Vera Klein ... To je bila ona...«
Sondersen je pristupio bliže i čitao šrakopis:
»6. listopada 1973. 16 sati 20 minuta. Telefonski poziv Vera Klein.
Sobu za 8. listopada, od 17 sati dalje.«
»To je ona naručila?«
»Da, gospodine glavni komesaru!« rekla je Krake. »Jedanput da ta
svinja ne laže! Ja sam stajala tu gdje sada stojim i čula sam kako telefonira
s damom i ponavlja njezine riječi, sve.«
»Odakle znate da je to bila Silvija Moran, a ne neka druga žena?«
»Ona je govorila glasno, čula sam njezin glas. Još smo kasnije o tome
razgovarali, Kunzinger i ja... tako fini izgovor! Zbilja dama! Rekla sam, ta
bi mogla biti iz kazališta! Ili s filma!«
»Da, baš to je rekla Krake!«
»Odakle je dama nazvala?«
»Ne znam. Možda izvana.«
»Možda iz Berlina?«
»Zašto ne iz Berlina?«
»Kako je imala broj ovog hotela?«
»Pa, ne znam. Ja to ne pitam!«
»Događa li se to često?«
»Što?«
»Da jedna dama kod vas rezervira sobu doista telefonski?« »Ah,
gospodine komesaru, kada biste vi samo znali tko ovdje sve naziva i
rezervira sobu... nikada ne biste rekli... ali biste se čudili, ah, da... čudili
kakve su to katkada fine gospođe!«
 »To su te proklete, divlje, koje nam kvare posao!« viknula je Krake,
puna ogorčenja Onda se uplašila. »Naravno, Silvija Moran, ne, nisam
mislila, uistinu nisam ...«
»Dalje.«
»Dakle, gospođa Moran... dakle, žena je rezervirala u subotu i danas je
upravo prije 5 sati došla. Navodno...«
»Ne, navodno, nego doista! U pet uvijek moram uzeti svoj lijek —
pluća. Upravo sam ga htio uzeti kad je ona došla. Kišni ogrtač, torbica na
ruci, rubac, tamne naočale. Bilo mi je jasno: nešto posebno!«
»Zašto?«
»Zbog izgleda. Zbog pojave. Zbog glasa, falio je samo još mercedes i
šofer. Ali ne ovdje. Dakle, ne u 'Bijelom kotaču’. Upravo sasvim velika
dama mora doći ovamo, prerušena, ako me dobro razumijete.«
»Dalje.«
»Rekla je da se zove Vera Klein i ja sam joj dao ključ sobe 39. Htio sam
je odvesti gore, ali je ona to odbila.«
»A odakle ste znali da je to bila baš ona dama koja je nazvala?«
»Rekla je svoje ime — Vera Klein.«
»To je mogao svatko učiniti, osim toga, to je bilo krivo ime.« »Da to
nije pravo ime odmah sam rekao Krake, još kad ga je u subotu prvi put
izgovorila, zar ne, Elfi?«
»Da, rekao si.«
»Dalje.«
»Dakle, otišla je gore. Prije toga je rekla da će doći neki gospodin i
pitati za nju. Gospodin Rand. Werner Rand. Opisala ga je točno. Upravo
onako kako je izgledao kad je došao.«
»Kad je to bilo?«
»Možda četvrt sata kasnije. Najviše. Upravo sam uzeo svoj lijek.
Amerikanac, velim vam, gospodine glavni komesaru! Pritom ostajem!«
»Odakle to znate tako točno?«
»Poslije rata i poslije zarobljeništva radio sam kao pipničar u
Garmischu. Kod Amerikanaca. Odmah prepoznajem Amerikanca, i prije
nego što se i predstavi.«
»Dakle, Amerikanac. I?«
»I stari seronja, oprostite, gospodine glavni komesaru, ispričavam se, i
siromašak je upitao: Da li je gospođa Klein ovdje? A ja sam rekao da jest,
on je pitao koja soba, ja sam mu rekao koja i da ga želim odvesti, a on je
rekao da će sam naći. Tada sam imao mnogo posla.«
 »Kakvog?«
»Drugi gosti. Ponedjeljkom poslijepodne smo uvijek puni. Smiješno,
ne?«
»Kazalište i kino imaju tada svoj najgori dan, a mi... Dobro, a tada sam
čuo pucanj i odjurio gore.«
»Kamo?«
»U sobu 39.«
»Zašto upravo u sobu 39?«
»Ne znam. Bilo je to kao neki predosjećaj? Lažno ime, lijepa žena, stari
momak... U svakom slučaju, stigao sam gore, otvorio vrata, i tamo je stajala
ona, a on je ležao pred njom, ona je uperila pištolj ravno u mene, mučno mi
je kad samo pomislim na to... ali sve to sam doista već tri puta izgovorio u
zapisnik ...«
Ulazna vrata su se naglo otvorila. Dvojica policajaca držala su nekog
muškarca, koji se žestoko otimao.
»Ne možete ovamo unutra!«
»Moram!«
»Ne!«
»Da!«
»Pustite čovjeka«, rekao je glavni komesar. Pustili su me. Oteturao sam
ravno pred Sondersena. »Što ... što... gdje je?«
»Gdje je tko, gospodine Norton«, upitao je Sondersen, primijetio sam
kako se oboje ljudi u loži povuklo i buljilo u mene.
»Silvija, gdje je Silvija ... za ime boga ... je li ona? ...«
»Je li ona što, gospodine Norton?«
»Je li pogodila Rettlanda?«
»R e 111 a n d ?«
»Da! Romero Rettland! Ovdje se nešto dogodilo... Je li ona ... je li... je,
ustrijelila Rettlanda?«
»Otkud vam to?«
»Odgovorite mi!« viknuo sam.
»Odgovorite vi meni!« rekao je Sondersen. »Odakle vam ta
pretpostavka?«
»Ona se ovdje s njim sastala danas u pet«, rekao sam, još uvijek
zadihan. Trčao sam većim dijelom puta dok nisam našao ovaj hotel.
»Odakle to znate?«
»Telefonirala je iz svog ateljea u Berlinu. Neka garderobijerka je bila
znatiželjna, prisluškivala je i nešto čula, ali mi odmah nije rekla.«
 »Što?«
»Ime ovoga hotela. Datum, rezervaciju... da je Silvija dala lažno ime,
Vera Klein... i još jedno lažno ime... Werner Rand ... s njim se trebala sastati,
rekla mi je...«
»I?«
»Što i?«
»To je Philip Kaven«, viknula je iznenada djevojka. »Philip Kaven! To
ste vi?«
»Da, to sam ja ...«
»Sad svejedno, prekasno sam došao, sad sam vidio... Gdje je Silvija?«
»Nije više ovdje.«
»Gdje je?«
»Kako to da ste došli ovamo?«
»Jer sam pokušao spriječiti ubojstvo.«
„Što ste htjeli pokušati spriječiti?«
»Umorstvo!« viknuo sam, sav izvan sebe. »Bilo mi je jasno da Silvija
mora sresti tog Rettlanda... da ju je on na to prisilio. Da je nas, da je nj u
slijedio u Evropu... i da je bila ucijenjena.«
»Ucijenjena?«
»Da. Ne. Da ... ipak, naravno ... inače ne bi došla ovamo.« Saplitao sam
se sve više i više. »Imala je revolver otkada smo došli u Njemačku.«
»A oružani list?«
»Ne.«
»A odakle je imala revolver?«
»Ja sam ga kupio od nekog ... čovjeka...«
»Kakvog čovjeka?«
»Ne znam ... U nekom baru... Meineke Strasse ... Ljudi koji se bave
takvim poslovima ne daju svoja imena ni adrese...«
»Vi ćete valjda znati kakvo ste oružje pribavili za gospođu Moran.«
»Naravno ... walther... šest trideset pet.«
Sondersen me tužno pogledao.
»Što je? Je li s tim pištoljem Rettlanda... ?«
Kimnuo je.
»Gdje je? Moram odmah k njoj!«
»Isključeno!«
Sve mi se okrenulo u glavi. Silvija je ustrijelila Rettlanda. Ovdje, u
Nürnbergu. Babs je u Heroldsheidu. Sad će se proces zbog ubojstva voditi
ovdje. Senzacionalni proces! Sad će svi biti povezani kao svjedoci, svi koji
znaju istinu. Sad će istina izići na vidjelo. Sada ...
«... Vi me ne odgovarate Mr. Kaven?«
»Što? ... Nisam razumio što ste rekli, gospodine ...«
»Rekao sam: Zašto ste kupili revolver za gospođu Moran?« »Da bi se u
nuždi mogla braniti.«
»Je li se plašila?«
»Jako.«
»Koga?«
»Rettlanda.«
»Odakle to znate?«
»Rekla mi je.«
»I vi ste joj pribavili oružje. I onda ste iz čiste brige, da bi ga mogla
upotrijebiti, doletjeli za njom, ovamo u Nürnberg?« »Da.«
»A odakle ste mogli znati da je gospođa Moran u Nürnbergu?«
»Nazvala me ona garderobi jer ka. Dugo se borila da li da mi kaže ... «
»Vrlo dugo. Doista ... Kada je nazvala?«
»Večeras, oko šest sati.«
»Ali vi ste znali, to vam je ona garderobijerka sigurno rekla da gospođa
Moran ima sastanak u pet sati.«
»Da ... da ... naravno ... gospodine Sondersen ... htio sam k njoj, ako se
još što dade spasiti, da joj budem pri ruci... morao sam ... Doletio sam
njezinim jetom.«
»Jeste ikome u Berlinu ispričali išta o cijeloj stvari?« »Naravno,
nikome.«
»A niste li možda došli ovamo da si osigurate alibi?«
»Alibi?«
»Može biti da ste zajedno s gospođom Moran isplanirali čitavu stvar —
u svakom slučaju, vi ste joj kupili revolver — a sada želite stvoriti dojam da
ste, užasnuti, doletjeli za njom nakon što ste je naveli na taj čin.«
»Gospodine Sondersen!«
Ustuknuo sam. Stajao sam pored te djevojke sa crvenim lakiranim
ogrtačem.
Rekla je, bez daha, dok mi je pružala kemijsku olovku i blokić:
»Autogram, gospodine Kaven, molim vas!« Krzmajući, gledao sam
Sondersena.
 »Dajte joj autogram«, rekao je ovaj. Našvrljao sam svoje ime u knjižicu.
Djevojka se zahvalila. »A sada, doista mi je žao, gospodine Kaven, moram
vas zamoliti da pođete sa mnom u policiju.«
Kimnuo sam. Ništa nisam rekao. Išao sam bez otpora sa Sondersenom
kad su stigla patrolna kola što ih je bio pozvao. Vozili smo se kroz grad
prema Predsjedništvu. Vidio sam velike plakate.
U svjetlu uličnih svjetiljki koje su srebrnkasto sjale na kiši mogao sam
čitati, što je pisalo na plakatima:

SILVIJA MORAN, NAJVEĆA GLUMICA NAŠEGA VREMENA

U NAJVEĆEM, FILMU NAŠEGA VREMENA
KRUG KREDOM
 56

»Što će se sada dogoditi s Babs?«

»Ja se brinem o tome. Ja ću se brinuti o svemu, Phil.«
»Ja odavde više ne mogu izići! Sad moram ostati u Nürnbergu!
U »FRANKISCHEN HOF-u. Daj bože da me nitko iz »Bristola« ili još
tko ne prepozna«, rekao sam.
»Sve će biti dobro«, rekla je Ruth.
»Ništa neće biti dobro! Pogledaj Nümberg, već sada, dva dana nakon
događaja! Vašar! Sajmište! Reporteri, fotografi, televizijske ekipe iz cijelog
svijeta! Dobio sam samo sićušnu sobicu u »FRANKISCHEN HOF-u« —
posljednju. Grad će prasnuti, Ruth — prasnut će! To je ludnica! 'Reporteri
Satane' od Billyja Wildera nisu ništa prema tome! A bit će sve gore! Sve
gore! A i mi se možemo sretati još samo tajno! Nikad više u tvojoj klinici!
Nikad više u Heroldsheidu! Veliki bože, Herolsheid! Ako tamo dođe netko
na pomisao da Babs...«
»Nitko neće doći na tu pomisao, umiri se, Phil, molim te!« »Ali, Babs
je sada sama! I tako će ostati! Dugo! Ona neće izdržati tako dugo bez mene!«
»Gđa Grosser je odmah uskočila umjesto tebe. Svi misle da te je škola
poslala u Ameriku — na mnogo tjedana. Velika akcija sakupljanja novaca.«
»Ali ni ja neću izdržati bez Babs!«
Ruth je ustala, približila mi se, sjela pored mene na kauč i poljubila me.
»Ti — koji si je uvijek mrzio, kojem se uvijek gadila, koji si je jednom
htio ubiti!«
»Ah...«
Prešla je prstima preko mojih usana.
»Znam«, rekla je, »znam. To je bilo u nekoj drugoj zemlji — tako to
glasi kod Hemingwaya, zar ne?«
Kimnuo sam.
Prvi put otkada je poznajem, bio sam u Ruthinom stanu. Morali smo
sada biti oprezni, paziti na toliko stvari, kloniti se tolikih opasnosti — kakav
život!
Nobody knows the trouble I see, nobody knows but Jesus ... Iznenada
mi je pao na um taj stih iz crnačkog spirituala, što sam ga čuo one noći kada
sam Ruth otpratio kući nakon naše prve večere. Ne, nitko ne poznaje bol
koju vidim, nitko je ne poznaje osim Isusa ...
 Iz Berlina su u Nürnberg došli Joe Gintzburger, Julio da Cava, (on
snima »Berlinsku misiju« kao režiser, sa Silvijom, on je trebao snimati film,
a sada Silvija sjedi u istražnom zatvoru i protiv nje se priprema proces), Rod
Bracken, (u Silvijinom rollsu je donio moja odijela, rublje i kovčege), Katie
i Joe Patterson, Bob Cummings od SYRAN PRODUCTION i ostali;
kamerman Roy Hadley Ching, autor Mike Thoran, arhitekt Joel Burns,
montažer Allen Lang — imali smo potpuno istu ekipu kao i za KRUG
KREDOM i svi smo stanovali u najvećem hotelu u gradu, FRANKISCHEN
HOF! » ... Sdvija Moran, koja je dobila 'Oscara’ za svoj film KRUG
KREDOM, međunarodno glasovita američka filmska glumica, odbija sada,
kao i prije, svaki iskaz o tome zašto je ustrijelila 61-godišnjeg, nekoć vrlo
popularnog glumca Romera Rettlanda ...«
20 sati i 5 minuta: televizija: Dnevnik ARD. Spiker, a iza njega arhivske
slike Silvije i Rettlanda. Sjedio sam ispred televizora u Ruthinom stanu.
»... To je prije jednoga sata izjavio glavni komesar Sondersen« (također
arhivska snimka, čudno da nema izvadaka s konferencije za novinare)
»novinarima. Kao što je poznato, Silvija Moran je dovedena u
Predsjedništvo policije, pošto je prethodno poslije samog čina liječena od
teškog šoka na psihijatrijskoj klinici Erlangen, koju vodi doktor Eschenbach.
U policiji ju je dugo saslušavao glavni komesar Sondersen. Na kraju je izdan
nalog za hapšenje i glumica je upućena u istražni zatvor Okružnog suda
Nürnberg-Fürth. Njezin odvjetnik je u SR Njemačkoj dobro poznati advokat
doktor Otto Nielsen ...«
Ruthin stan bio je srednje veličine. Gotovo svi zidovi bili su zastrti
policama za knjige. Nije imala pravu spavaću sobu. Spavala je na kauču za
razvlačenje. Suvremeni namještaj bio je svijetlijih boja, sag također. Na
najvišem mjestu police s knjigama carevao je jedan stari Buddha kojemu je
nedostajala desna ruka. Na jednom zidu visjela je zlatna pločica, na kojoj je
bila ugravirana jedna vrlo lijepa rečenica. Upitao sam Ruth čija je: od jednog
pisca, odgovorila je. Riječi su joj se tako svidjele da je tu pločicu dala
napraviti sama sebi kao dar. Otac jednog od njezine djece bio je zlatar. On
joj je napravio tu pločicu. Kako se zvao taj pisac? Ruth se nije mogla sjetiti.
Neprestano je pokušavala, ali joj ime nije padalo na um ,..
»Razjašnjenje ovoga zločina, koji se sada kao i ranije čini, besmislenim
i bez motiva, sve je teže, tako je izjavio glavni komesar Sondersen. Pažnja!
Policija moli vašu suradnju. Traže se sve osobe koje su vidjele ili govorile s
Romerom Rettlandom, 8. listopada 1973. ili prije toga. (Rettlandova slika na
ekranu) To se moglo dogoditi u bilo kojem mjestu Savezne Republike ali i
u inozemstvu.«
Na niskom stoliću sa staklenom pločom, ležale su novine. Čitao sam
naslove: »SILVIJA MORAN USTRAJNO: UBILA SAM!« — »ZAŠTO JE
UBILA SVJETSKA ZVIJEZDA SILVIJA MORAN?« — »NE MOGU SE
NIČEGA SJETITI, KAŽE SILVIJA MORAN ...«
» .. .ovaj poziv njemačke KRIPO prenose zato i sve evropske radio i
televizijske stanice, kao i prekooceanske stanice...« (naizmjenično
fotografije Romera Rettlanda, cijela figura, profil, i još jednom u krupnom
planu Rettlandovo lice sprijeda)« ... ovdje je opis pokojnika. Romero
Rettland rođen je 9. kolovoza 1912. u Myrtle Creeku, država Oregon,
Sjeverna Amerika. Pouzdano se zna da je Rettland u vrijeme smrti bio
praktički bez sredstava. Imao je na sebi staro odijelo i djelovao je zapušten.
Rettland je bio američki građanin, govorio je tečno njemački s lakšim
naglaskom, osim njemačkog nije govorio ni jedan strani jezik. Bio je visok
175 cm, vitak, imao je sijedu kosu, bujne sijede obrve, žućkasto, boležljivo
lice i...«
Ruth je ugasila aparat. Rekla je: »Znam, ne možeš više slušati. Ne mogu
ni ja! Ali to mora biti! Ako treba da pomogne Silviji...«
»To joj neće pomoći«, rekao sam. »Ona je ubila Rettlanda, to dobro
znaš kao i ja.«
»Nisam tako sigurna... «
»A tko je to onda učinio? Imala je revolver u ruci kad je došla policija!
Imala je sve razloge da tu svinju Rettlanda ubije. Nije mi rekla — nikome
nije rekla — ali je, čini se, on saznao što je uistinu s Babs i pokušao je
ucijeniti.«
»Kako?«
»S ogromnim zahtjevima za novac, npr. ti znaš da su Silviju godinama
ucjenjivali, ili ju je možda htio prisiliti da se uda za nj, ili...« pogledao sam
je bespomoćno.
»Istina uvijek izlazi na vidjelo«, rekla je Ruth. »Uvijek.«
»Da«, rekao sam, »ali kada?« Udario sam po novinama koje su ležale
preda mnom. »Posebno me izluđuje to što će se sada ovom smrću, ovim
hapšenjem Silvije, svom tom nesrećom koja predstoji Babs, zaraditi
milijuni, mnogo stotina milijuna!«
»Što misliš s tim?«
»KRUG PREĐOM, to mislim — eto samo jedan primjer — 25 milijuna
dolara. Poslije dana umorstva film i Silvija su tema dana u cijelom svijetu.
Gintzburger je rekao da kopirnice u cijelom svijetu, ne mogu isporučiti svoje
narudžbe. Ni sam ne znam na koliko je sve jezika film sinhroniziran! Joe
smatra da će nakon ovoga ubojstva, za dlaku je bio rekao: poslije ovoga dara
s neba! — i poslije ovog senzacionalnog procesa, bila Silvija osuđena ili ne,
KRUG KREDOM donijeti najmanje 350 milijuna dolara! Tri stotine pedeset
milijuna dolara, Ruth! To još nikada nijedan film nije postigao! Joe je kao u
deliriju ... ogavno!«
»Popij još nešto«, rekla je Ruth i natočila mi još vina u čašu. Jeli smo
kod nje neku sitnicu. Čaše i boce stajale su još na stolu.
»Pusti me da govorim! Znaš li ti koliko na svijetu ima bolesne i
izgladnjele djece i takve koja umiru od gladi?«
»O, da, Phil!« rekla je Ruth.
»I znadeš li koliko će slijedeće godine, prema proračunima svjetske
zdravstvene organizacije, biti sveukupno novaca stavljeno na raspolaganje
za tu djecu?«
»200 milijuna dolara, znam, pročitala sam.«
»200 milijuna dolara, da, 200 milijuna dolara za svu bolesnu,
izgladnjelu, umiruću djecu svijeta! Svijeta, Ruth! I to budu li ta djeca imala
više sreće, jer sigurno im ni te dvije stotine milijuna neće stajati na
raspolaganju! Proizvodnja kobaltnih bombi postaje jeftinija, ali je još uvijek
vrlo skupa. Države moraju biti štedljive. Vrijedi pravilo da se svaki izdatak
točno razmotri. Dobro. Dobro, uzmimo 200 milijuna, to znači da je moguće
pomoći svakom desetom nesretnom djetetu — svakom desetom, Ruth —
možda — možda, Ruth! Devetoro od njih desetoro osuđeni su u svakom
slučaju i već danas na smrt. Devetoro od desetoro!«
»Ali to je besmisleno, Phil. Zašto se mučiš?« rekla je Ruth. »Pusti me,
molim te govoriti. Gledao sam jučer na televiziji jednu reportažu. Tamo su
bile navedene i druge brojke. Pretpostavljane. Visoko izračunane. Povećat
će se tiraže dnevnim listovima i tjednicima, ilustrirani časopisi trebaju više
vremena, a i oni će doći na red — u cijelom svijetu, a u Silvijinu se slučaju
doista radi o cijelom svijetu — kada budu izvještavali o ovoj priči. To je
fantastično, Ruth! To je apsolutno fantastično! Tu će se zaraditi najmanje 80
milijuna dolara! K tome opet vrlo skupe fotografije agencija, pa
reprodukciona prava, pa svote što će se izdati samo za njemačke izvještaje
iz Nurnberga, pa za intervjue sa Joeom, sa mnom, pa sa mnom ili s Joeom,
ili bilo s kim. I to od svih televizijskih stanica u svijetu! I stari Silvijini
filmovi! Na Joeov znak došli su zahtjevi za iznajmljivanjem u hrpama! Ovi
stari filmovi će sada ući u tisuće kina! Što će oni opet zaraditi! Neću dalje
govoriti... i sama znaš što ispada ako se sve zbroji; minimum od 900 milijuna
dolara! Devet stotina milijuna dolara! To je čak nešto za bosove
mnogonacionalnih kompanija!
Zašto ništa ne kažeš, Ruth?«
»Jer se tome nema što dodati«, odgovorila je Ruth. »Prestani, molim te,
konačno govoriti o novcu. Misliš li da se to nikada prije nije događalo? Toga
ima uvijek, toga ima svaki dan! Samo prvi put pogađa tebe i zato si se
probudio! Što je s tim drom Nielsenom?«
»Što bi trebalo biti s njim?«
»On je doista elitni odvjetnik! Jesi li ga upoznao?«
»Da, u hotelu. Ostavlja prvorazredan dojam.«
»Je li nešto rekao?«
»Zašto?«
»Mora da je već govorio sa Silvijom.«
»Da. Jest.«
»I?«
»Ona ostaje pri svom. Da je ubila Rettlanda, ne zna zašto, da se ničega
ne može sjetiti.«
»Kako će onda Nielsen braniti takvu ženu?« upitala je Ruth. Otišla je k
prozoru.
»Kuda ćeš?«
»Idem ugasiti veliko svjetlo.«
»Prekidač je kod vrata.«
Bespomoćno se vratila.
Rekao sam: »Bolesno stanje svijesti — rekao je Nielsen, ali, naravno,
još ne zna točno. Mislim da se želi osloniti na psihijatrijsko vještačenje iz
Erlangena, ono profesora Eschenbacha. On ju je pregledao poslije ubojstva.
Govorio je o navodnim smetnjama svijesti pri ovom šoku, govorio je o
patološkom afektu, ima li takvo što?«
»Da, postoji!«
»I šta se tu događa?«
»Smetnje u svijesti«, rekla je Ruth, »mogu u takvim slučajevima postići
takav stupanj da prolazno potpuno zataji sposobnost zapažanja ili da se
djeluje eksplozivno, pod utjecajem jedne jedine predodžbe i uz isključivanje
svih suprotnih motiva. Pritom je od dijagnostičke važnosti da se za vrijeme
smetnji u svijesti redovito javlja amnezija — potpuni gubitak sposobnosti
sjećanja. Da li je Eschenbach potvrdio tu amneziju?«
»Da.«
 »Tada će«, rekla je Ruth, »Nielsen ukazati na paragraf 51. stav 1 jer mu
ništa drugo ne preostaje kod klijenta kakav je Silvija, koja ga ni na koji način
ne podupire.«
»Dakle, neuračunljivost za vrijeme čina?«
»Da, neuračunljivost.«
»Šta će sada biti s Babs?«
»Rekla sam ti da ću se brinuti za sve. S rektorom i s ostalima to ćemo
srediti.«
»A ako ne, Ruth? Ako se što dogodi? Ako taj proces bude trebao
mjesece pripreme? A treba ih? Ako bude trajao tjednima? Oni će bezuvjetno
htjeti znati gdje je Babs.« »Sigurno!«
»Da, i? I?«
»Ispričao si mi da filmska kompanija ima u Americi zdravu Babs da bi
je pokazala, vjerojatno neko drugo dijete koje je vrlo slično Babs.«
»To je točno. Ali ako to ne uspije? Ah, svejedno, čak ako i uspije? Ako
sve uspije i ako Silviju oslobode, i ako Gintzburger i ostali izjave da se ne
smije reći istina o Babs, nikada, i o Heroldsheidu! Nikada! čuješ li? To bi,
naime, omelo poslove, to bi bio kraj poslovima. Ali kako može istina ostati
sakrivena?«
»Tako da svi budemo jedinstveni. Nielsen je izvrstan.«
»Ti me ne razumiješ! Ako istina doista mora ostati tajnom, tada više
nikada ne mogu vidjeti Babs, jer ovdje sam se pojavio kao Philip Kaven.«
 57

«... a sada, dame i gospodo, dopustite mi da vam predstavim Joea

Gintzburgera, predsjednika filmske kompanije SEVEN STARS po čijem je
nalogu društvo SYRAN PRODUCTIONS Silvije Moran snimilo KRUG
KREDOM. Petoro gospode, koja zajedno s njim sjede u separeu bara,
odvjetnici su kompanije SEVEN STARS. Jeste li svi zajedno došli u
Nürnberg, gospodine Gintzburger?« pitao je reporter prvog programa
njemačke televizije. Svjetlost reflektora u separeu u baru hotela
»Frankischen Hof«. Senzacija: Reportaža uživo za ARD iz »Frankischen-
Hofa«.
Uživo! Reporter je već sve prisutne ovdje intervjuirao. I mene.
Uživo!
Kamermani, majstori rasvjete, nosači kablova! Bar je bio pun ljudi.
Stajao sam za šankom. Pored mene su sjedili ili stajali reporteri i fotografi
za šankom, a na podu su ležali njihovi magnetofoni, kazetofoni, najskuplje
kamere; laika, roley, hasel blads. Reporteri iz mnogih zemalja nisu se dali
smetati ARD-intervjuom. U košuljama, korektno obučeni ili u kožnim
kaputima sjedili su ovdje. Pili su. Neki Amerikanac imenom Hopkins imao
je rođendan. Bio je najpijaniji. Ljudi oko njega bacali su kocke. Vidio sam
da je Hopkins, kada je na njega došao red, prije no što bi ga protresao,
protrljao pehar o hlače iznad svoje garniture.
Vjerovao je bez sumnje da to donosi sreću. Mnogi su to vjerovali.
Bracken, a i ja.
U nekom drugom baru svirao je combo. Naslonio sam se leđima o šank
i slušao intervju.
» ... naravno, ne ... gospoda su došla iz Los Angelesa, a ja sam došao iz
Berlina, gdje smo pripremali novi film Silvije Moran ...« Taj glas pastora!
To dizanje i spuštanje vjeđa poput baršunastih šapa, sijeda kosa tog patuljka,
dobrota koju isijava njegovo lice!
»Pretpostavljam, gospodine Gintzburger — uostalom, vi izvrsno
govorite njemački...«
»Da.«
»... da su gospoda stigla kako bi bili pri ruci, i riječju i djelom,
gospodinu doktoru Nielsenu, da bi se otkrila istina o strašnom činu u koji je
upletena Silvija Moran?« »Naravno, sada će se sve dogoditi što se samo
dogoditi može da bi se pomoglo Silviji. Vidite, prijatelju, mi smo u SEVEN
STARS-u svi tako reći u rodu jedni s drugima. Jedna jedina sretna obitelj, i
najveća zvijezda i najmanji momak od klape. Samo se tako mogu snimati
dobri međunarodni filmovi.«
»I vi ih pravite, gospodine Gintzburger.«
»Jeste li već gledali KRUG KREDOM?«
»Nisam, gospodine Gintzburger, ali ću sutra bezuvjetno ...« »Morate to
pogledati, doista, bezuvjetno... Jedan od dvanaest najboljih filmova na
svijetu, tako kažu kritičari. Nitko nikada nije zaslužio 'Oscara’ poput naše
Silvije. Čudesna žena. Cijeli sam život u tom pozivu. Ali vam kažem, ona je
najveća od sviju koje su ikad postojale.«
Odvjetnici su izgledali svečano.
Reporter se nakašljao.
»Vi ste, naravno, uvjereni da je Silvija Moran nedužna.« »Naravno! Ta
žena ne može biti drugo do nedužna, mladi prijatelju! Vi je ne poznajete
osobno. Silvija je... ona je anđeo. Anđeo po čistoći i dobroti. Nikad u životu
ne bi mogla učiniti nešto takvo.«
»Ali, ona tvrdokorno i uporno tvrdi da je to učinila.«
Jedan odvjetnik nagnuo se prema Joeu i nešto mu rekao na uho. Ovaj je
klimnuo i obratio se reporteru, koji je pridržavao mikrofon.
»Silvija još nije pri sebi. Ona je još uvijek u šoku.«
»Profesor Eschenbach tvrdi da je šok već odavno prošao.« »Profesor
Eschenbach!« Joe je odmahnuo ružičastom ručicom. »Da, i što to znači? Za
vrijeme čina bila je u šoku, bila je neuračunljiva, zar osporava i to?«
»Ne, koliko ja znam, ne ...«
»Dakle! Sve ide kako treba, budite bez brige. Dolazi poznati američki
psihijatar doktor Kassner, kada on kaže svoju, sve će drukčije izgledati
možete biti sigurni, jadna Silvija! Bit će još pravnog skandala, mladi
prijatelju! Doktor Nielsen je jedan od najboljih odvjetnika u vašoj zemlji, a
njegov brat izdavač onog časopisa... ne mogu mu se sada sjetiti imena ...
doktor Nielsen će ... «
»Što će doktor Nielsen?«
»Gospodin doktor Otto Nielsen u kratkom će vremenu uspjeti da se
Silvija najprije pusti na slobodu, a tada ...«
Tada mu je drugi odvjetnik nešto prišapnuo.
»Gospodin doktor Nielsen će postići«, rekao je Joe brzo, »da Silvija
izbjegne suđenje. Jednu nervno slomljenu ženu nije moguće optužiti samo
na temelju njezine samooptužbe, koja je apsolutno smiješna!«
 »Ali, Romero Rettland je mrtav, gospodine Gintzburger.« »Da. Ali tko
doista zna na koji je način izgubio život. On je bio sv ... bio je vrlo zao
čovjek, mladi prijatelju.«
»Nekoć vaš najveći magnet za pare, gospodine Gintzburger.« »Kada?
Pred tko zna koliko godina. A potom? Loše žene, pijanstvo, droga, sve
najgore. Da, to se mora jednom reći. I to ću reći kao svjedok pred sudom.
Romero Rettland mi je nekoć bio kao sin. Ja sam ga izradio, načinio od njega
zvijezdu. A on?« Jedan se odvjetnik brzo nagnuo, Joe je kimnuo i odmahnuo
rukom.
Reporter je upitao: »Je li moguće da je Rettland Silviju Moran
ucjenjivao.«
»Kako? Cime?«
»Ne znam, ja pitam vas, gospodine Gintzburger.«
»Čujte, mladi prijatelju, to je potpuni apsurd. Pogledajte KRUG
KREDOM, tada bih želio znati biste li se još jednom usudili upitati tko na
ovom širokom svijetu može ovu čudesnu ženu, veliku ličnost filmskog
svijeta, posvuda u svijetu voljenu i poštovanu, bilo čime ucijeniti! Zahvalan
sam vam što ste mi dali mogućnost da izjavim pred televizijskim kamerama
i pred milijunima: Silvija Moran ne spada u istražni zatvor, nego u sanatorij!
Sjećate li se Judy Garland? Je li to bila zvijezda? Jest. I u kakvo je stanje
došla zbog suludog prenaprezanja jer je, da bi izdržala uzimala svakakva
sredstva, za stimulaciju i za umirenje ...«
»Želite time reći da je i Silvija uzimala sredstva za stimulaciju i sredstva
za umirenje ...«
»Stop!« rekao je jedan od odvjetnika i ustao: »Gotovo! To gospodin
Gintzburger ne želi reći ni u kojem slučaju, razumijete li?«
Odvjetnik je stajao i upirao prstom u reportera. Combo je svirao:
»I’m allways chasing rainbows...« Hopkins, koji je slavio rođendan,
trljao je peharčić s kockama o svoju garnituru. »Ali ipak... slom pri dodjeli
’Oscara'«, reporter je počeo mucati. »Poznato je da je Silvija Moran poslije
toga dugo vremena morala provesti u bolnici Sv. Monika.«
»Od umora! Zbog toga je gospodin Gintzburger i uzeo za primjer Judy
Garland. Gospođa Moran bila je totalno iscrpljena radom. Otišla je u bolnicu
Sv. Monika da se oporavi. Naravno, nikada nije uzimala sredstva za
umirenje, niti bilo koja druga. Bila je iscrpljena od posla, koliko puta još to
želite čuti?«
 »Ja ne želim više ništa čuti«, reporter je postao agresivan. »To što sam
čuo u svakom slučaju ne objašnjava ... «Odvjetnik koji je stajao, zarežao je:
»Što ne objašnjava?« Joe je zabrinuto kimao glavom.
»Mladiću, gdje je suosjećanje kod vaše generacije? Gdje je dobrota?«
Reporter je sada bio bijesan: »Ja intervjuiram vas, gospodine
Gintzburger. Ranije smo se dogovorili da vam smijem postaviti svako
pitanje.«
»Onda postavljajte pitanja«, viknuo je advokat. »Ali izostavite, molim
vas, zaključke i pretpostavke.« Ovaj odvjetnik je govorio njemački još bolje
od Gintzburgera.
Reporter, još uvijek bijesan, promijenio je temu.
»Upravo kao što cijeli svijet poznaje Silviju Moran, tako mi svi
poznajemo njezinu malu kćerku Babs. Jedno pitanje: Zna li Babs što se
dogodilo?«
Oblio me znoj. Morao sam staviti čašu na šank jer su mi iznenada počele
drhtati ruke.
»Ona nema pojma«, rekao je Joe.
»Nema pojma?«
Joe je mekano odgovorio: »Dugo smo umjeli držati u tajnosti gdje se
Babs nalazi, kako je ne bi neprestano opterećivali reporteri — nemam ništa
protiv vas, mladi prijatelju — kako bi imala mirno djetinjstvo. To što smo
tako zaštitili Babs, što smo je poslali u onaj tajni internat jer je bila iscrpljena
od dugogodišenjeg putovanja tamo-amo s majkom, onako iscrpljena kao što
je bila i njezina majka prekomjernim radom, pokazalo se ispravnim. Babs
treba mir.«
Zatvorio sam oči. Vrtjelo mi se. Držao sam se čvrsto za šank. »Babs
neće ni sada ništa saznati — dopustite da mi za to brinemo. Što su učinili
njezinoj majci! Dijete je u sigurnosti i nedokučivo svakom reporteru!«
Potražio sam svoju čašu i pio sam, a viski mi je curio niz bradu.
»Ali...«
»Da, da...« rekao je Joe smiješeći se, »znam, sud će htjeti saznati gdje
se Babs nalazi; dragi mladi prijatelju, mi smo istražnom sucu to dobrovoljno
rekli. On nema ništa protiv toga da ja to saopćim i vama i milijunima ljudi
na svijetu ...«
Koljena su mi popustila.
»... jer onog trenutka kad bude slobodna, Silvija će otići svojoj kćeri i
tada mogu sve novine i svi foto-reporteri i televizijske ekipe svijeta biti s
njom! Tada, velim!« Dramatična pauza.
 Pošto se naslonio i zatvorio oči, i skrstio ruke, Joe je rekao polagano i
razgovijetno: »Babs se nalazi u internatu Norris-town. To je jedan manji
grad, sjeverno od Philadelphije i, naravno, da je jedan od najekskluzivnijih
internata u Sjedinjenim Državama.«
»Još jedan viski«, rekao sam barmenu, »trostruki, čisti, brzo!«
 58

Sedam sati kasnije sjedio sam u Madridu nasuprot Carmen Cruzeiro.

»Svinje«, rekla je Carmen. »Svi ste vi svinje. I ti si svinja. Bracken je
najveća.«
»Mi smo samo namještenici. Mi nismo superšefovi. Mi ne možemo
ništa zbog toga što je ono s Amerikom propalo, draga«, odgovorio sam.
»Ne zovi me draga«, uzviknula je Carmen.
Tada je počela plakati. Sjedili smo u dnevnom boravku njezinog malog
apartmana u hotelu »Cervantes« na Plaža de las Descalzares Reales, opet je
u Madridu bilo hladno, vrlo hladno. U ovom gradu čovjek može poludjeti
samo zbog klime. Centralno grijanje grijalo je slabo. Bio je propuh. Carmen
je uključila električnu peć. Sjedila je preda mnom. Nisam svukao svoj
ogrtač. Imala je na sebi kućni ogrtač preko haljine. Pokušao sam joj
pomilovati ruku, ali ju je ona povukla natrag.
»Ne dotiči me.«
»Draga Carmen, nisam kriv.«
»Kriv si koliko i ostali. Znadeš li kakav je moj život sada ovdje? Na
poslu sam, naravno, predmet ogovaranja za sve žene! Odlazak u Hollywood!
Postat će velika diva! Bit će govno! Ostaje tu i tipka kao i ranije! Imaš li
pojma kakve sve mogu biti žene!«
»O, da!«
»O, ne! Svako jutro, kada se vozim u ured, počinjem plakati još u
metrou. Ne želim plakati. Stidim se pred ljudima. Ali moram. Tako se uvijek
bojim svakog novog dana kod ’Spanexa’, svih novih podlosti koje će ove
šlampače izmisliti. I sada dolaziš ti, koji si me doveo u taj položaj — ne
protuslovi! — ... za koga sam sve učinila, za tvoje prokleto filmsko društvo,
i tražiš od mene da ne ispričam nikome što se ovdje dogodilo s pokušajem
samoubojstva gospođe Moran i sa svom onom prijevarom kada sam ja
umjesto nje nastupala!«
»Budi pametna! Imaj samilosti! Silvija je uhapšena! U istražnom je
zatvoru! Bit će optužena zbog ubojstva!«
»Znam«, rekla je Carmen. »Imam već i poziv.«
»Kakav poziv?«
»Kao svjedok. Moram dati izjavu kao svjedok. Došlo je prije nekoliko
dana, pismo od tog suda. Nürnberg — zar ne?«
 »Da ...« Bilo mi je slabo.
»Ne vjeruješ? Čekaj, donijet ću pismo ... tu leži...« »Vjerujem ti! Ostani
ovdje! Sasvim je prirodno da budeš pozvana kao svjedok...« Nisu idioti, oni
tamo kod istražnog suca, mislio sam. I, bogami, brzo su radili, kapa dolje.
»Carmen! Već sam ti rekao: Silvija će biti optužena za ubojstvo. Ona riskira
doživotnu robiju!«
»Veseli me to čuti!« rekla je Carmen.
»To nije istina! To te ne veseli! Nisi ti takva, Carmen, ja te poznajem!«
»Ti da mene poznaješ?« nasmijala se gorko. »Ništa ti ne znaš o meni.
To jest istina. Istina, istina!«
»Carmen, ja sam došao da ti predložim ...«
»Ako prijedlog glasi da će mi SAVEN STARS ipak dopustiti doći u
Hollywood, samo da ništa ne bih pričala o tome što se dogodilo, tada... tada
možeš istog časa nestati! Ja sam prvi put vjerovala u vaše prljave laži, ja
idiotkinja! Ali nema više takve idiotkinje koja bi i drugi put vjerovala u takve
laži!«
»Ja uopće nisam došao da bih ti obećavao karijeru u Hollywoodu«,
rekao sam.
Doletio sam u Madrid avionom redovne linije pošto su mi Joe i njegovi
advokati rekli da moram odletjeti. Kad bi sada Carmen, zbog razumljive
želje za osvetom, ispričala sudu što se tada dogodilo u Madridu, dospjela bi
Silvija u još gori položaj jer bi se odmah ispostavilo pitanje: Zašto je to
učinila? A odatle je samo jedan misaoni skok do Babs. A Babs se mora —
pa stajalo to milijuna — držati podalje od te stvari; istina o Silvijinom
prijašnjem ponašanju i ona o Babs jednostavno ne smije izbiti na javu. Jer
— inače je sav ogroman posao otišao do sto đavola.
Tko je govorio o Silvijinoj sudbini? Tko govori o sudbini male Babs?
Riječ je samo o poslu! Poslu! Biznis stoljeća! U stvari su me prisilili da
odletim do Carmen. Ja uviđam sve to. Imao sam maršrutu...
»Ja uopće nisam došao da ti obećam karijeru u Hollywoodu ...«
»Što to znači?«
»To što kažem.«
»Treba da badava držim gubicu? Možda iz ljubavi prema Brackenu,
tom gadu?« Carmen se nasmije. »U vašim glavama, tamo gore u Nürnbergu,
mora da nije baš sve u redu.«
Zario sam nokte u šake i trebalo mi je mnogo snage da ostanem miran.
»Dajem ti prijedlog!«
 »Što tu znači prijedlog? Sad konačno imam prilike da vam se odužim!
Sad ćete vidjeti što ćete doživjeti!«
»Carmen... Carmen... Molim te, barem me saslušaj! Ti kažeš da je rad
u ’Spanexu' za tebe pravi pakao. Radi odvratnih ženetina. Jednom si mi
pričala da je tvoj san uvijek bio imati vlastiti ured za prijepis i prijevode —
ti vladaš tolikim jezicima — i da radiš samo za sebe, samo za sebe!«
Pogledala me je iritirano.
»Ti znaš da nemam novaca. U svakom slučaju, ne dovoljno. Ni
izdaleka. Imaš li pojma koliko košta jedan veliki stan u Madridu — kakav
bih u tom slučaju trebala? Kolike novogradnje stoje prazne jer su cijene
nedostižne, i koliko zato ima ljudi bez stana?«
»Znam sve«, rekao sam, i u tom sam trenutku vidio šansu, sasvim malu
šansu, prvi tračak svjetlosti na kraju mračnog tunela. »Carmen, imam jedan
prijedlog, i ovaj te puta neću prevariti kao Bracken: SEVEN STARS će ti
platiti koliko trebaš da bi namjestila takav ured. Zatim stan. Pisaće mašine.
Aparate za kopiranje. Magnetofone. Što sve, ne znam. Možeš uzeti osoblje
kakvo želiš, možeš činiti što god želiš, možeš raditi ono što te veseli, samo
ako sada budeš šutjela.«
»I u to bih ja trebala povjerovati?«
Tada sam izvadio iz džepa pismo napisano na papiru SEVEN STARS-
a. Potpisao sam ga izričito kao Joeov opunomoćenik. U njemu je pisalo sve
što sam maloprije rekao Carmen. Uvjeti: da šuti o svim svojim doživljajima.
Svotu koju treba može odrediti sama. Ono što mi trebamo jest samo potpis
kojim se obavezuje da će šutjeti. Čitala je vrlo polako. Ja sam potpisao i
original i kopije. Trebalo je strašno dugo, prije no što je Carmen rekla:
»Dobro.«
»Vidiš, mi želimo samo tvoj ...«
»Da, da, 100.000 dolara.«
»Što?«
»Ostavi.«
»Ne, ako misliš da toliko trebaš ...«
»Trebam toliko«, rekla je Carmen.
»Dobro. Lijepo. Raduje me da ti možemo pomoći...«
»Da. To se vidi na tebi. Novac želim dobiti u novčanicama. Nikakav
ček.«
»Ali tako mnogo nemamo u novčanicama ...«
 »Onda leti u Niimberg i nabavi. Budući da su tvoji šefovi suglasni, onda
to nije problem. Zatim dođi opet ovamo i predaj mi novac, a onda ću
potpisati izjavu.«
»Nemaš povjerenja u mene, je li?«
»Kako to?«
»Kažem ti da ćeš dobiti novac. Mogla bi odmah potpisati.« »Ah, tako.
Ne! Naravno da nemam povjerenja u tebe. Ni u koga više! Odleti natrag i
vrati se s novcem, tada ćeš dobiti potpis«, rekla je Carmen. Gledala me je
smiješeći se, ustala, dala mi poljubac i rekla: »Tako, sad smo opet prijatelji,
zar ne?«
»Da.«
»Kad leti tvoj avion?«
»Slijedeći? Za dva sata.«
»Odvest ću te na aerodrom.«
»Nije potrebno!«
»Ali ja to želim! Idem s tobom!«
Pošla je sa mnom. U predvorju aerodroma bio je razapet ogroman
transparent i ja sam ga čitao:

LA MAS GRANDE ARTISTA DEL MUNDO

EN SU PELICULA LA MAS GRANDE
SYLVIA MORAN
EN
CIRCULO DE TIZA

Te sam plakate vidio u cijelom Madridu, dva takva svečano ukrašena

pored dva kinematografa u gradu u kojima je KRUG KREDOM već igrao.
Joe je imao pravo. To je bio doista najveći filmski posao svih vremena ...
Carmen me je poljubila, tu ispod transparenta u predvorju aerodroma
Barajas i zaželjela mi sretan put.
»Sutra se vraćam«, rekao sam joj.
Kad sam u Mtinchenu izišao iz aviona i htio prijeći u drugi koji bi me
odveo u Nürnberg, ugledao sam glavnog komesara Wigberta Sondersena uz
podnožje stepenica.
»Halo! To je iznenađenje! Odakle vi ovdje?«
Sondersenovo lice bilo je upalo. Izgledao je bolesno. Polako je rekao:
»Da vas uhapsim, gospodine Kaven.«
»Što?«
 »Da vas uhapsim.«
Pružio mi je nekakav papir. »Ovdje je nalog za hapšenje.« »Nalog za
hapšenje, mene?«
»Da, gospodine Kaven.«
»Ali zbog čega? Tek ste me morali pustiti jer nisam imao ništa s
Rettlandovom smrću.«
»Ovaj put se radi o nečem drugom, gospodine Kaven.«
»O čemu?«
»O poticanju ako ne na krivokletstvo, onda na krivo svjedočenje ili u
najmanju ruku o takvom pokušaju.«
»Ne razumijem... to je zabuna!«
»Nije zabuna, gospodine Kaven. Vi nemate stalno mjesto boravka.
Postoji opasnost bijega ili nestanka. I zato ste uhapšeni.«
»Ali... ali koga sam ja to navodno nagovarao na krivokletstvo?«
»Znate to točno, gospodine Kaven. Ne moram naglašavati koliko mi je
žao. Dolazite iz Madrida?«
»Da li je to zabranjeno?«
»Obavijestila nas je izvjesna señorita Carmen Cruzeiro, telefonom, da
ste pokušali na nezakonit način utjecati na nju. Vi znate o čemu se radi.
Papiri koje ste nosili sobom gospođici Cruzeiro nalaze se kod vas. Molim
vas, dajte mi ih.« Bilo je i u Munchen-Riemu vrlo hladno i odjednom sam
postao vrlo umoran. Dao sam mu papire. Kimnuo je. »Ovdje su službena
kola. Idemo u Nürnberg.«
»Koliko ću dugo ostati u zatvoru?«
»Vaš proces može započeti tek nakon procesa gospođe Moran, iz
razumljivih razloga. Ostat ćete u istražnom zatvoru zasigurno sve do
završetka procesa Moranove. A sada me slijedite, molim vas.«
Slijedio sam ga.
 59

Slijedio sam ga, gospodine suče, u ovaj istražni zatvor, u kojem je

jednostavno sve izvrsno. Ćelije. Madraci na krevetima. Psihološko i
medicinsko liječenje. Briga za dušu — po želji. Suosjećajno pristojno
ophođenje svih stanovnika, i njihovih nadglednika, počevši od gospode
vratara i stražara do gospodina direktora. Postoje mogućnosti bavljenja
sportom. I, ne zaboravite našu doista prvorazrednu knjižnicu. Dogodilo se
da ste vi i moj i Silvijin istražni sudac. To mnoge stvari pojednostavnjuje.
Na primjer da samoga sebe prisilim napisati ovaj izvještaj, nad kojim
svakodnevno sjedim već mjesecima. Dobio sam branitelja doktora Karla
Oranowa, prijatelja glasovitog i uvaženog doktora Otte Nielsena. Doktor
Oranow je pozvan da me brani od optužbe zbog nagovaranja na
krivokletstvo, odnosno krivo svjedočenje (koje teško mogu poreći), ili u
najmanju ruku, da takav slučaj pokuša obrazložiti kako bi bio blaže kažnjen.
Stoga on treba cijelu moju priču.
Pišem ove retke, to znate, u vrijeme kada je proces protiv Silvije Moran
u punom jeku. Pred očima i ušima odvija se neumoljivo i nezaustavljivo
senzacija gladnog ljudstva. Danas je 22. svibnja 1974, u Nürnbergu je već
vrlo vruće. Doktor Karl Oranow, visok, krupan muškarac, imao je
dobroćudno lice, miran glas i beskrajnu strpljivost. Njegove se zelene oči
mogu mijenjati u sive, kao u mačke; uopće njegovo lice podsjeća na lice
mačke, s ravnim nosom, kao urezanim očima, visokim jabučicama, a na to
podsjeća i njegov način hoda, koji je graciozan i gibak (pri njegovoj težini i
visini!). Kad me posjećuje, uvijek smo sami. Vi ste, moj gospodine suče,
doktoru Oranowu izričito zabranili da mi saopći i najmanju sitnicu koja nije
u neposrednoj vezi s mojom optužbom koja me tereti. Vi ste to, moj
gospodine suče, zabranili s najvećim pravom, kako ne bih na temelju i
najmanjih novinskih vijesti mogao pratiti tok stvari »vani«. Vi do današnjeg
dana niste nikome (osim doktoru Oranowu) dali dopuštenje da me može
posjetiti. Ja sam, dakle, već mjesecima odsječen od svijeta i čini mi se da je
pravo da i meni netko zadaje bol, veću bol, konačno bol koja je gotovo
neizdržljiva. Nisam znao kako je Babs. Da li je bolesna? Da li napreduje?
Da li je imala 'lošu fazu’? Ili 'dobru'? Da li je još živa? Često sam se noću
budio iza sna, okupan u znoju, prestrašen nekim užasnim snom u kojemu je
do mene dopro Babsin glas. Svjestan svoje izolacije i u nastojanju da se
odgovarajuće pripremim za ono što dolazi, upitao sam svog odvjetnika,
doktora Oranowa, prije no što sam mu ispričao istinu, potpunu istinu (prvo:
on je mora znati ako mi želi pomoći, i drugo: postoji profesionalna obveza
šutnje, zar ne?), pitao sam ga za zakonski tok postupka suđenja, da bih iz
njegovih odgovora mogao izvući zaključke, tamo gdje je to bilo moguće i
da bih polako mogao otkriti kakva mi budućnost predstoji. On je to odmah,
naravno, primijetio. Uostalom, on mi je pomagao. »Dakle«, rekao je doktor
Oranow, odmah, tri dana nakon hapšenja, »dakle, tok suđenja je ovaj:
najprije se poziva na predmet slučaja koji vas zanima, npr.: 'Sud otvara
sjednicu u kaznenom postupku protiv Silvije Moran!’ Predsjednik utvrđuje
da li su optuženi i branitelji prisutni. Također svi iz optužnice, zatim pozvani
svjedoci i vještak. Kod dužih suđenja, što je bez sumnje slučaj ovdje, mogu
se svjedoci i vještaci pozvati u različite dane.
Vođenje suđenja: saslušavanje optužene, svjedoka i vještaka obavlja
predsjednik. Suci koji su prisutni imaju pravo da postave pitanja, isto tako
javni tužilac, optužena i branitelj. Ne može se pitati unakrsno. U ovom
slučaju svjedoka pita onaj tko ih je doveo, dakle, branitelj ili javni tužilac,
pri čemu, naravno, postoji pravo postavljanja izmjeničnih pitanja, s pravom
da i predsjednik i ostali drugi suci mogu postavljati pitanja da bi se nešto
bolje objasnilo.«
Govorio je polako, s izuzetnom preciznošću, taj moj branitelj, doktor
Oranow.
»Vi ćete, naravno, biti svjedokom javnog tužitelja«, rekao mi je
umiljato.
»Fino«, mislio sam i prije no što sam mogao upitati, već mi je
odgovorio: »Predsjednik poziva sve svjedoke i poučava ih o njihovim
dužnostima i o tome da moraju govoriti istinu, samo istinu, i da ne smiju
ništa prešutjeti. Dalje poučava u odnosu na krivokletstvo i lažna svjedočenja,
s tim da u ovom slučaju predsjednik ne kaže kolike su kazne za to. On samo
napominje da se te nezakonite radnje kažnjavaju lišavanjem slobode.«
»Kako su visoke kazne lišavanja slobode, doktore?« Pogledao me je
sada ozareno, kako mi se učinilo, i rekao: »Krivokletstvo, to je zapravo kriva
zakletva. Kazna, ne manja od godinu dana, pod olakšavajućim okolnostima
od 6 mjeseci do 5 godina.« »Do 5 godina, po olakšavajućim okolnostima?«
upitao sam.
»Upravo tako, gospodine Kaven. (Sada sam ponovno svuda bio Philip
Kaven, moj lažni pasoš, s imenom Philipa Nortona, oduzeli su mi i priložili
drugim spisima.) »Lažno svjedočenje«, ljubazno je produžio moj odvjetnik,
»bez zakletve: kazna — od 3 mjeseca do 5 godina, a u težim slučajevima ne
ispod godine dana. Na kraju još i 'brzopleti lažni iskaz’ — oduzimanje
slobode do jedne godine, kod pravodobnog ispravljanja oslobađa se.«
Za ovu sam se točku — razumjet ćete — prihvatio.
»Kako je to uopće s iskazima svjedoka, doktore? Kad budem svjedočio,
a sigurno ću biti jedan od svjedoka, u predmetu Silvije Moran, zaboravimo
trenutak moju stvar, moram li dati izjavu?«
»Mr. Kaven...« rekao je i pogledao me odozdo prema gore. »Da?«
Žmirkao sam nedužno. »Zar sam upitao nešto protuzakonito? Želio sam
biti obaviješten, to je sve.«
»Naravno, Mr. Kaven, vi želite biti samo obaviješteni. To je sve. Dakle,
molim. Za odbijanje iskaza postoje mnogi pravni razlozi. Prvo: svaki
svjedok može odbiti odgovor na ono pitanje koje bi njega samog ili nekog
od njegovih bliskih moglo dovesti u opasnost da bude progonjen ili zbog
nekog kažnjivog djela ili zbog čina koji se protivi općem redu. Svjedoci o
tom svom pravu moraju biti poučeni.«
Ako to već nisu, mislio sam, jer konačno Gintzburger &Co. moraju
stvoriti nekakav plan, zar ne, oni nisu, usprkos slatkorječivim Joeovim
izjavama, o sretnoj obitelji, Silviji nikakva rodbina. Ali, sami se dovode u
opasnost da će biti optuženi ako odgovore na sva pitanja. Lagati vjerojatno
neće (jer bi se time približili krivokletstvu). Oni će odbiti da daju mnoge
odgovore na mnoga pitanja — na mnoga, vrlo mnoga. I ja. Jer...
»Odbijanje odgovora na pitanje«, rekao sam, »ne može li ono negativno
djelovati u odnosu na optuženu?«
»Svakako«, rekao je doktor Oranow (na kojemu se vidjelo, da je bio ne
iza, nego ispred svih mojih razmišljanja, na žalost). »To svakako može biti
slučaj. Ali i ne mora. A može imati i suprotnu posljedicu, da se naime,
okrene protiv svjedoka... Da nastavimo: drugi pravni razlog samostalnom
pravu odbijanja iskaza, opet za rodbinu, ne odnosi se na protuzakonito
djelovanje, nego samo na rodbinske odnose.« S tim ne mogu ništa započeti,
pomislio sam i upitao: »A treće?« »Treće, gospodine Kaven, odnosi se na
krug osoba koje su vezane profesionalnom šutnjom.«
Konačno, mislio sam. Tu smo.
 60

»Kod ovog kruga osoba«, nastavio je doktor Oranow, »ne postoji pravo
na odbijanje odgovora, ako su razriješeni dužnosti šutnje.« Prokletstvo! »Ne
razrješuje ih, međutim, sud...«
»No!«
»... već samo onaj tko je zaštićen profesionalnom tajnom, npr. štićenici
advokata ili pacijenti nekog liječnika. Upamtite, Mr. Kaven, Babs je
maloljetna i osloboditi je šutnje može samo njezin zakonski zastupnik, a to
bi bila Mrs. Moran!« Na te mi riječi oko srca posta toplije.
»Što ona, naravno, neće učiniti«, rekao sam.
Samo je slegnuo ramenima.
»Što to treba značiti?«
»Profesionalna tajna«, rekao je, »pogađa samo bit odnosa povjerenja
npr. kod liječnika. Nalaz i liječenje. Ne pogađa, dakle, druga područja
života, iz kojega su medicinskom svjedoku poznate pojedinosti. U ovom
slučaju npr. Babsino mjesto boravka.«
»Prokletstvo!« rekao sam. »Kakvog to onda uopće ima smisla ako
liječnici koje se poziva kao svjedoke smiju šutjeti o njezinoj bolesti i
liječenju, a moraju reći da ona živi u specijalnoj školi Heroldsheid. Onda
opet nismo ništa postigli!«
Gledao me sada kao ljubazni Djed Mraz.
»Ne naglite, Mr. Kaven! Ako u interesu medicine postoji potreba da se
to mjesto boravka prešuti — npr. zbog bržeg izlječenja onda i tu postoji
pravo na šutnju svjedoka.« »Aha«, rekao sam i pomislio: dakle, budu li u
slučaju Babs, Ruth i doktor Sigrand i ostali liječnici koristili ovo pravo —
jer bi navođenje mjesta boravka djeteta tako istaknute optužene bilo vrlo
opasno po djetetovo zdravlje — treba samo pomisliti na skandal, publicitet,
reportere i masovne medije — da, time bi i Babs bila spašena! Informacije
o Silviji — ako kao svjedok i nastupi osvetoljubiva Carmen — neće dati ni
doktor Molendero s klinike u Madridu, ni analitičar doktor Colins, taj jadnik
s prejakim prijenosom, ni doktor Kassner iz bolnice Sv. Monike. Da je
Silvija bila kod njega na oporavku duže vrijeme, to je već poznato. Stvari se
uopće ne čine tako lošim kao što sam mislio, razmišljao sam — a onda je
odvjetnik razorio moj proklijali optimizam. »Medicinski ili balistički
vještaci«, rekao je doktor Oranow, »koji se bave autopsijom ili drugim
stvarima u istražnom postupku, ni u kom slučaju kao svjedoci nemaju pravo
na šutnju.«
»Niti policija? Npr. glavni komesar Sondersen?«
»Ne.«
»Dakle, ipak sve uzalud!«
»Ali, u takvim se slučajevima može isključiti javnost, pod određenim
uvjetima.«
Aj, aj, aj, inače bi bilo prelijepo!
»Htjeli ste znati kako teče takvo suđenje, Mr. Kaven, a mi smo sada
malo ... zastranili...«
»Jesmo.«
»Dakle, nakon što ih sudac pouči, svjedoci napuštaju dvoranu, a vještaci
ostaju nazočni. Predsjedavajući osobno preslušava optuženu. Tada državni
tužitelj čita optužbu — jednu do dvije kucane stranice. Predsjedavajući
upućuje optuženog, dakle, u jednom slučaju gospođu Moran, a u drugom
slučaju vas, da može birati želi li ili ne želi dati izjavu. Pretpostavljam da se
Mrs. Moran neće izjašnjavati o predmetu.« »Neće se moći izjasniti«, rekao
sam. (CroWarez.org )
»Da, neće. Osobito ne o smrti Rettlanda. Stručnjaci će objasniti zašto
to ona ne može. Amnezija, ničega se ne sjeća, smatra da je ona to počinila
itd., itd.«
»I tako dalje.«
»Dakle, optužena se ne izjašnjava. Ili barem ne tako da bi to bilo
upotrebljivo. Ne za javnog tužitelja, u svakom slučaju. Za nju samu već da,
zar ne? Sada, dakle, počinje svjedočenje. Saslušavanje svjedoka i vještaka
slijedi onim redom što ga odredi predsjedavajući, pri čemu vještaci, koji za
vrijeme sudjelovanja ostaju u sudnici, prisustvuju cijelom toku suđenja, pa i
saslušavanju svjedoka, dok se svjedoci saslušavaju pojedinačno, jedan za
drugim. Vještacima i svjedocima se mogu predočiti raniji zapisnici ako im
je to potrebno da bi se prisjetili ili ako dođu u proturječje. Ako neki svjedok
odbije svjedočiti na glavnoj raspravi — ukoliko na to ima pravo — tada se
njegov prijašnji zapisnik ne smije pročitati.«
»To može svakojako ispasti.«
»Točno. Nakon saslušanja svjedoka riječ uzima javni tužilac, a potom
branitelj. Svatko onom drugom može replicirati. Optuženi, odnosno
optužena ima u svakom slučaju pravo na 'posljednju riječ’.«
»I tada?«
 »Tada se sud povlači na vijećanje. Ako predsjedavajući ne utvrdi
poseban termin u kojem se objavljuje presuda, ona se može saopćiti i odmah
nakon javnog vijećanja. Kod oslobađajuće presude mora se navesti, da li
optuženoj krivica nije dokazana, odnosno, da li se, i iz kojih razloga,
dokazano počinjeno djelo ne smatra kažnjivim. Ako optužena djelo nije
počinila, onda se ona oslobađa, a u obrazloženju tada stoji da djelo koje joj
se pripisuje nije počinila. Sve se to mora dokazati. Državni tužilac, branitelj
i optužena imaju pravo — ali ne i dužnost — da se odreknu pravnog lijeka
protiv objavljivanja presude. Moguće je i osporavanje presude s po moću
revizije postupka — ali, ako se pravo uživim u vaš položaj, to vas više i ne
zanima.«
»Imate pravo doktore. Što je?«
»Želio bih vam dati savjet, kao vaš odvjetnik i u vašem interesu, a
možda još više u interesu gospođe Moran, pošto sam njezin slučaj
najtemeljitije razmotrio.«
»Da?« pogledao sam ga nesigurno.
»Da«, rekao je. »Liniju obrane mog kolege Nielsena moguće je prilično
točno predvidjeti, zar ne? Psihijatrijsko će ga vještačenje, podupirati.
Progura li paragraf 51, biti će to veliki uspjeh. Ako ne progura zaštitu ovoga
paragrafa za gospođu Moran, a za tu mogućnost govori, kao što razabirem
iz cijelog vašeg načina ispitivanja, vaše mimike dok odgovaram itd.,
činjenica da će svi svjedoci, gdje god to bude moguće, vjerojatno odbiti dati
iskaz, što će ostaviti vrlo nepovoljan dojam, kažimo otvoreno: dojam neke
zavjere da bi se osujetio put do istine — tada, na žalost, valja računati s tim
da će gospođa Moran biti osuđena na vrlo visoku kaznu lišavanja slobode.
Bez obzira na sudbinu Babs.«
»I može li se što poduzeti protiv toga?«
»Moglo bi se nešto poduzeti.«
»Što ?«
»Uhvatiti bika za rogove«, rekao je dr Oranow.
»Tko bi to trebao učiniti?«
»Vi!«
»Ja?«
»Da, vi, gospodine Kaven. Vi ste čovjek koji sve zna. Ako iskoristite
vrijeme do glavne rasprave, a to će još dugo potrajati, ako sastavite potanki
izvještaj istražnom sucu — a taj je isti za vas i za gospođu Moran — o svemu
što se doista dogodilo, onda u tome vidim mnogo veću šansu i sigurnost za
gospođu Moran, za Babs, za vas i sve sudionike — ne zaboravite da će ta
Carmen Cruzeiro svjedočiti ispunjena mržnjom, a tada bi gospođa Moran
došla u vrlo težak položaj. Njezin bi se položaj mogao pogoršati,
pretpostavljam, iskazom eksperata, čak i ako policija, osobito glavni
komesar Sondersen zbog bojazni da bi se moglo pogoršati Babsino
zdravstveno stanje, i prešute njezino sadašnje mjesto boravka. Da se ovdje
sve vrtjelo oko jednog djeteta, neće nitko posumnjati ni ovako ni onako.«
»Da, i?«
»Ako napišete takav iskaz kao apsolutno točno, do u najsitnije detalje
iscrpno opisivanje pravih događaja i ako potom istražni sudac, upitan za to,
državnom tužitelju i branitelju bude dao uvida u taj tekst i ako se zatim vi
kao svjedok možete pozvati na taj rukopis, što se nalazi u vlasništvu suda, i
ako potom — pozivajući se stalno na taj rukopis, ne budete izmicali davanju
izjave, već budete, naprotiv, govorili ISTINU, tada, Mr. Kaven, mogao bih
zamisliti da bi to, bez obzira na senzaciju, procesu moglo dati temeljit obrat
i gospođi Moran neizmjerno više koristi od tvrdoglave šutnje ili upornog
odbijanja. To je moj stav, vašeg odvjetnika i čovjeka koji poštuje gospođu
Moran. To nije stupica. To je najbolji prijedlog koji mi pada na pamet, kako
bi gospođi Moran bilo moguće pomoći.«
Šutio sam, ali ne iz prkosa. Veoma me se dojmilo to što je rekao. »Ako
želite, ja ću u tom smislu govoriti s istražnim sucem, a onda će on u tom
smislu govoriti s vama. Želite li to, gospodine Kaven?«
»Da.«
Doktor Oranow je u tom smislu govorio s vama, moj gospodine suče, a
vi ste u tom smislu govorili sa mnom. Ja sam vam, gospodine suče, obećao
nešto što vas je umirilo: da u ovom izvještaju nikada neću lagati. Poslije
onoga što sam doživio s onima što žive u tami, bezimenima, slabima, a kroz
svoj integritet i beskrajnu humanost na kraju — čitali ste — ipak najjačima
od najjačih, poslije svega toga ne mogu više lagati. Ovdje sam gospodine
suče, napisao svjedočanstvo, i to s pomoću čiste istine, ničim doli istine.
Doktor Oranow mi je dao poticaj za to iz potpuno drugih razloga i čini mi
se da poticaj za to djelo uvijek vodi do rezultata što ga se nije očekivalo.
/
Ponedjeljak je, 22. svibnja 1974, oko 16 sati, dok pišem ove retke.
Gotovo cijeli ovaj izvještaj nalazi se kod vas već mnogo dana prije početka
procesa, vi ste ga proslijedili državnom tužiocu, branitelju, sudu. Odvojen
od svijeta, ne znam kako su na sve one koji su ga čitali ili mu znaju sadržaj,
djelovale spoznaje što ih otkriva moj izvještaj, kao što i ne znam što se sve
u međuvremenu dogodilo. Učinio sam što sam učiniti morao.
 Sutra 23. svibnja 1974, u utorak, u 10 i 30 sati moram kao svjedok
nastupiti u procesu protiv Silvije Moran. Moja je namjera bila da joj
pomognem na opisani način. Ali je još jednom sve krenulo drugačije, jer,
odvojen od vanjskog svijeta, nisam imao pojma o onome što se u
međuvremenu sve dogodilo u vrijeme procesa. Kad sam to napokon saznao,
bilo je prekasno.
Ovdje ću, za bolje razumijevanje iznijeti ono što sam kasnije saznao.
Radilo su u prvom redu o ova tri važna događaja...
 61

Onog dana, nakon što je Joe Gintzburger u onoj »živoj« televizijskoj

emisiji objelodanio navodno mjesto Babsina boravka, bila je dvorana za
konferenciju hotela »Clarion« tako puna da su se ljudi koji više nisu našli
mjesta okupljali u predvorju, u blagovaonici i pred hotelom. »Clarion« je
najveći hotel u malom gradu Norristownu blizu Philadelphije. Ljudi su bili
fotografi i reporteri iz cijelog svijeta. S pozornice dvorane za konferencije
govorio je sijedi i dostojanstveni doktor Clemens Holloway, upravitelj
ekskluzivnog internata. Riječi što ih je izgovarao, mukotrpno se
svladavajući, prenosio je njegov mikrofon na sve strane.
»... moja gospodo ... moja gospodo.« Buka što su je stvarali prisutni bila
je tako velika da je doktor Holloway rezignirano ušutio. Konačno je nastala
tišina.
Zujale su kamere, pucketali prekidači foto-aparata, dok je doktor
Clemens Holloway otirao čelo (reflektori su u konferencijskoj dvorani
prouzročili užasnu vrućinu) i govorio: »Sada ću vam pročitati izjavu što smo
je sastavili šef policije našega grada, naš liječnik i ja: ’Babs Moran se nalazi
u mom internatu. Ona, koja ništa ne zna o događajima u Niimbergu, u
opasnosti je da pretrpi psihička oštećenja ako bi je sada, nepripremljenu,
jedan od vas, gospodo, ili više vas upoznalo sa strašnim događajima. Da
bismo to spriječili, naredili smo grupi stručnjaka sigurnosti filmskog društva
SEVEN STARS, koji su već pred nekoliko dana stigli ovamo, da zajedno s
mjesnom policijom čuvaju dijete od susreta sa strancima, kao i da čuvaju
teren našeg internata.«
Živahan nemir u sali.
»Gospodo!« doktor Clemens Holloway držao se za stalak mikrofona a
glas mu je bio molećiv: »To tako ne ide dalje, pravite ludnicu od našeg
maloga grada!«
»Da, i?«
»Zaveži!«
»Mon dieu, quel con!«
Svi su se derali.
»Mir!« Glas jednog policajca, u dvorani, dopirao je iz megafona.
Doktor Holloway govorio je s mukom: »Moramo se sporazumjeti! Ta ljudi
ste, moj bože! Znam, vaš je poziv okrutan. Ali, želite li preuzeti odgovornost
za nepredvidljive posljedice po zdravlje što bi ih Babs pretrpjela kad bi
saznala što se dogodilo u Nürnbergu?« Sad je doista bio mir. Zrak kao da je
vrio. Pod svjetlom reflektora vidjelo se kako pleše prašina.
Doktor Holloway je ponovno pogledao izjavu i čitao dalje: »Nitko od
vas ne smije ući na teren internata, niti govoriti s djetetom. Budite, za ime
Boga, uviđavni, gospodo. Ne inzistirajte na susretu s djetetom, s Babs,
preklinjem vas!« Dr Holloway je kršio koščate ruke i žestoko rastezao
ovratnik košulje.
»Da bi dokazali našu susretljivost, dajem vam slijedeći prijedlog«, čitao
je upravitelj internata, dišući sve teže i teže. »Danas poslije podne u šesnaest
sati Babs će se igrati s drugom djecom u parku. Pod uvjetom da nitko od vas,
galamom, dozivanjem ili drugim smetnjama ne omete tok akcije, dopustit će
naša policija, naš liječnik, njemački odvjetnik Silvije Moran doktor Nielsen,
gospodin Gintzburger od SEVEN STARS-a i ja, da iz udaljenosti, s one
strane ograde parka, fotografirate dijete!« Galama.
»Ako dođe i do najmanjeg incidenta, morate računati s tim da ću vam
svima ...« (ljutiti uzvici!)
«... da ću vam svima, žao mi je, oduzeti kamere, odnosno filmove, kao
i magnetofone. Onda možete zahvaliti vašim kolegama koji nisu bili fair.«
Isti dan, isto vrijeme, 16 sati poslijepodne.
Internat se nalazio u velikom starom parku i bio je zaštićen visokom
željeznom ogradom. S jedne strane ove ograde gurali su se reporteri i
fotografi, bile su postavljene kamere. Iz velike zgrade, koja se nalazila iza
livade i grupe drveća izišla su djeca. Pet, deset, dvadeset, tridesetoro djece.
Stala su se loptati, igrati skrivača i graničara, pjevala su.
Kod jedne skupine djevojčica koje su plesale 'ringe, ringe raja’ stajao je
doktor Holloway neprimjetno pokazujući bradom na jednu djevojčicu. To
nije bilo potrebno jer je svatko tu djevojčicu odmah prepoznao. Tele-
objektivi fotografskih i televizijskih kamera usredotočili su se na ovu
djevojčicu. Imala je na sebi bijele cipele, bijele čarape i crvenu haljinicu.
Djeca koja su plesala, pjevala su i smijala se. Lagani vjetrić donosio je
njihove riječi k reporterima: »Doctor, doctor, must I die? — Yes, my child,
and so must I!« »Jesi li čuo?« upitao je japanski reporter svog kolegu.
»Ne. Moja usrana kamera. Što, jesam li čuo?«
»To što djeca pjevaju?«
»Što pjevaju?«
Reporter je pogledao prema Babs. Odgovorio je japanski: »Doktore,
doktore, moram li umrijeti? — Da, moje dijete isto kao i ja...«
 Kada su slike ove nasmijane i sretne Babs, napunile novine i ilustrirane
časopise cijeloga svijeta, vi ste, moj gospodine suče, na listu svjedoka stavili
doktora Clemensa Hollowaya. Tu ste listu predali javnom tužiocu Okružnog
suda Nürnberg-Fuerth, zajedno s optužnicom. Doktor Holloway je pozvan i
došao je u Evropu. Sedmog svibnja 1974. stao je pred sud da bi dao izjavu.
Poučili ste ga o posljedicama lažnog svjedočenja.
Tada se vodio ovakav razgovor:
Predsjedavajući: »Vi govorite njemački, doktore Holloway. Razumijete
li sve što se govori?«
Holloway: »Da, vaša milosti.«
Predsjedavajući: »Da li je dijete koje se nalazi u vašem internatu, doista
Barbara Moran, kćerka optužene? Podsjećam vas još jednom na posljedice
koje bi nastale za vas ako date neistinit iskaz.«
Holloway: »Molim da mi se ponovi pitanje.«
Pitanje je ponovljeno.
Holloway: »Žao mi je što moram reći da dijete koje u mom internatu
živi pod imenom Babs Moran nije kćerka optužene i da se nije zvala Babs
Moran prije no što je došla k meni.« Predsjedavajući: »Objasnite to, molim
vas.«
Holloway: »To je... to je vrlo gadna stvar. Kada sam se u to upuštao,
nisam ni pomišljao da bih jednog dana mogao ... cijelu su mi priču prikazali
kao potpuno bezazlenu ...« Predsjedavajući: »Tko?«
Holloway: »Odvjetnici kompanije SEVEN STARS. Pojavili su se
jednoga dana kod mene s malom djevojčicom koja je mogla biti blizanka
prave Babs Moran toliko joj je bila nalik, i zamolili me da dijete primim u
internat. Umjesto objašnjenja su mi rastumačili da je prava Babs Moran već
suviše odrasla, da bi i nadalje mogla putovati sa svojom majkom. Onda su
mi rekli da su Babs odvezli na neko tajno mjesto u Sjedinjenim Državama,
u neki internat u kojem je nijedan reporter ne može otkriti. Za dodatnu
sigurnost zamoljen sam da ja uzmem to dijete te da ga predstavim kao Babs
ako bi se išta dogodilo što bi moglo smetati mir i neometani rast prave
Babs.«
Predsjedavajući: »Gdje je taj drugi internat?«
Holloway: »To mi nisu rekli.«
Predsjedavajući: »Tko je doista djevojčica koju ste prihvatili?«
Holloway: »Zove se Magaret Cleugh. Odvjetnici su mi objasnili da je
Margaret nađena prije nekoliko godina i da su je našli skauti SEVEN
STARS-a, koji su u cijeloj zemlji tražili dijete koje je u potpunosti slično
Babs.« Predsjedavajući: »Zašto se to dogodilo?«
Holloway: »Ja mogu izjaviti samo ono što su mi rekli odvjetnici.«
Predsjedavajući: »Naravno, dakle?«
Holloway: »Odvjetnici su rekli da su morali poduzeti mjere opreza za
slučaj da se tako popularnom djetetu, tako slavne glumice, dakle, pravoj
Babs, nešto dogodi, da oboli ili slično, a prije svega ako bi je se pokušalo
oteti. To mi se učinilo vjerodostojnim.«
Predsjedavajući: »Kako bi se takva otmica trebala spriječiti?«
Holloway: »Upravo time, što postoji druga Babs! Izradili su vrlo zamršen
plan — ali bi nas, mislim, predaleko odvelo ...« Predsjedavajući: »Da,
gospodine doktore. Skauti su, dakle, našli djevojčicu koja je slična Babs
poput blizanke?« Holloway: »Da, našli su je. Mislim u Wisconsinu. Roditelji
su bili vrlo siromašni, i činjenica, da im dijete od tada ima najbolji mogući
odgoj i svu brigu i obuku, za njih je bila kao dar s neba.«
Predsjedavajući: »Ali, takva odluka da se dijete jednostavno da od sebe
...«
Holloway: »Ali, vaša milosti, ti su roditelji bili vrlo siromašni i imali su
još četvero djece. Kad su je skauti našli i SEVEN STARS uzela pod
pokroviteljstvo, Margaret Cleugh je imala četiri godine. Neprekidno su joj
govorili da se zove Babs Moran i da joj je majka velika glumica sve dok
jadno dijete u to, tokom godina, doista nije povjerovalo i zaboravilo svoje
roditelje. Činilo se sve da bi joj život bio prekrasan.« Predsjedavajući: »Je li
gospođa Moran znala nešto o toj priči?«
Holloway: »Ne! O toj priči nije nitko ništa znao, osim onih koji su se
izravno angažirali na traženju Babs.« Predsjedavajući: »I tako ste vi, u
dobroj namjeri da zaštitite pravu Babs, i postupili kad ste uzeli Margaret
Cleugh?« Holloway: »Naravno, vaša milosti.- Oprostite, Margaret je u to
vrijeme već zaboravila svoje pravo ime. Roditelji su joj prije otprilike dvije
godine poginuli u automobilskoj nesreći. Margaret je doista vjerovala da je
ona Babs Moran. Bila je vrlo draga djevojčica i uvijek vrlo dobra učenica.
Osim toga ... Nikada se ne bih upustio u takvu stvar da sam mogao i slutiti
što se sve trebalo dogoditi ovdje u Nürnbergu... Ali to nisam mogao slutiti,
to nitko nije mogao naslutiti!« Predsjedavajući: Gospodine doktore
Holloway, da li znate gdje se nalazi prava Babs Moran?«
Holloway: »Ne, vaša milosti. Nemam pojma!«
 Ovo je, moj gospodine suče, bio prvi važan događaj za vrijeme procesa,
o kome ništa nisam saznao. Dijalog sa saslušanja kasnije sam preuzeo iz
novinskih izvještaja.
A sada drugi važan događaj.
Saslušanje glavnog komesara Wigberta Sondersena bilo je završeno.
Sondersen je — što je vrlo neobično, ali što je sud prihvatio iako on kao
čovjek od policije nije imao prava odbiti iskaz — doista odbio odati gdje se
nalazi Babs, i to sa slijedećim obrazloženjem: »Poslije iscrpnih razgovora sa
specijalistima čvrsto sam uvjeren da bi odavanje mjesta boravka Babs
Moran za djetetovo zdravlje imalo nesagledive posljedice i to u negativnom
smislu.« S time je Sondersen bio otpušten.
Sad je nastupio Rod Bracken! Upravo su bili završili ispitivanje
njegovih osobnih podataka kad se pojavio sudski dostavljač, predao
predsjedavajućem zapečaćenu omotnicu i opet otišao.
Predsjedavajući je zamolio Brackena da trenutak sačeka, otvorio
omotnicu, izvadio iz nje više stranica papira, preletio ih pogledom i pružio
ostalim sucima. U sudnici je nastala grobna tišina. Na kraju je
predsjedavajući rekao: »Gospodine Bracken, sud je upravo dobio obavijest
od izuzetnog značenja koja se tiče vas.«
Nemir u gledalištu. Brackenovo pokersko lice nije se ni trznulo.
»Smatram neobično nužnim da vas i sud, prije vašeg saslušanja,
upoznam sa sadržajem ovog pisma.«
Državni je tužilac uložio prigovor, ali je bio odbijen. Pismo je u
Nürnberg donio kurir američkog generalnog konzulata u Miinchenu, kako
bi ono što prije došlo u ruke Suda. Poslao ga je upravitelj psihijatrijske
klinike »Mount Hebron« u Los Angelesu. Bila je to stenografirana izjava
pacijenta te klinike dana u prisutnosti upravitelja klinike, dvojice policajaca
i suca; svojim potpisima prisutni su potvrdili, da ono što je napisano točno
odgovara onome što je pacijent izjavio. Pismo je, dakle, pred sudom imalo
vrijednost službenog dokumenta i bit će takvim i tretirano. »Gospodine
Bracken, poznajete li stanovitog Rogera Marnea?«
»Ne, gospodine predsjedniče.«
»Sasvim sigurno?«
»Sasvim sigurno, ne, gospodine predsjedniče ... ili, trenutak ... da ... po
imenu ...! Roger Marne ... da to je onaj kriminalac koji je htio ucijeniti mog
prijatelja Philipha Kavena s onim fotografijama, zar ne?«
»Da, gospodine Bracken, taj.«
»Amerikanci su ga odmah poslali u Sjedinjene Države, zar ne?«
 »Da, gospodine Bracken.«
»Jer je ovaj Marne... ’clown’, kako to policija ovdje običava reći, već
više puta bježao s psihijatrijskih klinika, u koje bi dospijevao, nakon što bi
pred sudom, pred koji bi došao zbog različitih prijestupa bio proglašen
neuračunljivim. To je to, zar ne?« »To je to, gospodine Bracken. Ali osobno
ne poznajete tog ludog kriminalca?«
»Zaboga, već sam rekao da ga ne poznajem!«
»To je vrlo neobično.«
»A što je vrlo neobično, gospodine predsjedniče?«
»Taj Roger Marne, naime, izjavljuje da vas je vrlo dobro poznavao.«
»Ali to je laž. Što znači poznavao?«
»Roger Marne je mrtav, gospodine Bracken. Ono što ovdje imam
izjavio je nekoliko dana prije svoje smrti, pri punoj svijesti. Zbog toga je
molio da budu prisutni svi gore navedeni svjedoci, čitao je o našem procesu
— a tko nije? — i htio bezuvjetno nešto o tome reći, i to nešto što se tiče
vas, gospodine Bracken.« »Mene? Smiješno! Ja momka ne poznajem! Ne
poznajem ga!« Javni tužilac je ponovno ustao, predsjedavajući mu je dao
znak da sjedne.
»Sada ću pročitati izjavu gospodina Marnea, njegove posljednje riječi,
ili kako to već želite nazvati. Molim samo za tišinu!«
U dvorani je nastao muk. Predsjednik je čitao: »Ja, Roger Marne, rođen
2. srpnja 1928. u Los Angelesu, sada u bolnici 'Mount Hebron’, izjavljujem
pri punoj svijesti kao istinito slijedeće: 'Upoznao sam Roda Brackena 1968.
u Los Angelesu u noćnom baru Red AngeT.«
»To je laž«, rekao je Bracken hladno.
»Ne prekidajte me, molim vas, gospodine Bracken. Nastavljam: 'Cijelo
veče smo razgovarali i tada mi je Bracken rekao da bih mogao zaraditi hrpu
novaca ako bih u nekim slučajevima za njega radio’...?«
Vrlo jak nemir među publikom.
»Mir!« Nastupila je tišina. »Stražaru, molim vas, donesite stolicu za
gospodina Brackena. Očito mu nije dobro...« Donijeli su stolicu. Bracken je
sjeo, tražio je čašu vode, pola je prolio dok je dršćućom rukom prinosio čašu
k ustima. »Više puta sam radio za Brackena«, čitao je predsjednik dalje,
»pojedini slučajevi u ovom kontekstu nisu zanimljivi, osim dva. Prvi slučaj
se dogodio lipnja 1969. Po svojim posljedicama on još uvijek traje. Počelo
je u Monte Carlu...« Nemir u sudnici. Sudac je s mukom opet uspostavio
mir. Bracken je sjedio nepomično.
 »25. lipnja 1969. Silvija Moran govorila je na TV-Monte Carlo u okviru
neke svečane priredbe za potporu zaostale djece, što ju je priredila princeza
od Monaca. Njezin je govor bio prenošen po cijelom svijetu. Tekst što ga je
govorila Silvija Moran napisao je Rod Bracken. Tada mi je rekao: 'Bit će joj
odvratno sve što tu ima reći, kao što je i meni odvratno, ali će ona izgovoriti
jer je to za nju prvorazredna reklama! U svakom slučaju, pretpostavljam da
će nakon priredbe, kad joj postane jasno što je rekla, pobjesnjeti od srdžbe,
koliko poznajem nju i njezin fini karakter. Stoga idi s nama u Monte Carlo,
Roger, to je tvoj novi posao, najveći do sada; tu možeš zaraditi mnogo para!’
— 'Što treba da radim’, upitao sam! Bracken mi je sve objasnio. Dva dana
prije prijenosa odletio sam redovnom linijom TWA u Nizzu. Nastavio sam
za Monte Carlo i stanovao u malom obližnjem gnjezdašcu, Eze. Da skratim:
Bracken je imao neka tehnička znanja, posebno na području svih električnih
uređaja jer je nekoć na tome ozbiljno radio. Bracken je (rekao mi je ranije
što kani poduzeti) u apartman Moranove u 'Hotel de Pariš' i u njezinu malu
garderobu u televizijskom studiju Monte Carlo montirao aparate za
prisluškivanje i spojio ih sa skrivenim magnetofonom. Moja je dužnost bila
da se nakon emisije — jer me nitko nije poznavao — pobrinem za te uređaje,
što je moguće brže. Trebao sam sve ponovo razmontirati i ustanoviti da li su
na vrpcama registrirane bilo kakve izjave gospođe Moran koje bi je mogle
teretiti.«
»Rod!« Silvija je uskliknula, prigušeno i slabo. Bila je blijeda kao smrt.
Bracken se nije ni maknuo.
Predsjedavajući je čitao dalje. »Odmah nakon prijenosa uspjelo mi je
— pojedinosti nisu zanimljive, a i nemam vremena za duga opisivanja jer
mi je zlo, strašno zlo, a i činjenice što ih je nakon čitanja ove izjave lako
moguće provjeriti, detaljno opisivanje — čine suvišnim — uspjelo mi je,
dakle, najprije razmontirati prislušne uređaje u garderobi studija, a onda i u
'Hotelu de Paris’. One u 'Hotelu de Pariš’ su bile bezvrijedne. Jer ono što je
Moranova rekla i što je Bracken očekivao, rekla je u garderobi. Tamo je
Bracken preradio jedan od onih uređaja za sporazumijevanje s glumicama,
gdje se pritiskom na dugme moglo razgovarati i s režijom: uzeo je komadić
šibice i njime učvrstio dugme tako da je uređaj primao samo ono što se
govorilo u garderobi. Moranova je mnogo toga rekla, čuo sam kad sam
preslušavao vrpcu. Time je moja zadaća u Monte Carlu bila završena. Iza
toga sam odletio u Beč i tamo neko vrijeme pričekao u nekom hotelu, a tada
sam poslao jedan dio teksta s vrpce što sam ga prethodno presnimio —
znanje za sve te poslove zahvaljujem Brackenu — zajedno s ucjenom, isto
tako vrpcom, svoj sam glas u tu svrhu elektronski izmijenio — s bečke
glavne pošte na privatnu adresu Moranove.
Tražio sam pedeset tisuća dolara, a u protivnom ću objelodaniti vrpce.
Bracken je u međuvremenu razradio siguran sistem za doznačivanje novca,
a da nitko pritom nije mogao dokučiti tko taj novac prima...
Sve što sam činio, radio sam prema Brackenovim uputama, a on me je
pristojno plaćao. Izjave što ih je Moranova dala bile su tako gadne da bi za
nju bio kraj kad bi se objavile. Osim toga, Bracken ju je tako mogao uvijek
nanovo ucjenjivati, kasnije s manjim svotama, sve do današnjega dana, u
mjesečnom iznosu od 10 tisuća dolara. Bracken će to sve nijekati. Moranova
će potvrditi ucjenu. Sada će znati tko je bio ucjenjivač. To je jedan slučaj.«
Predsjedavajući je okrenuo stranicu.
»Drugi: U studenom 1971. pozvao me je Bracken iz Pariza i rekao mi
neka odmah dođem u Pariz i tamo mu budem na raspolaganju. Učinio sam
tako. Telegrafski mi je poslao novac. Stanovao sam u nekom manjem
pansionu, četvrtog prosinca je stupio Bracken sa mnom u vezu i poslao me
u Nürnberg. To se dogodilo odmah nakon tučnjave u dvorištu bolnice St.
Bernadette u koju je bio umiješan Philip Kaven. Ni sada ne znam što se tada
događalo. Trebao sam otići u Nürnberg i fotografirati doktoricu Rienhardt
čije mi je fotografije Bracken prethodno pokazao zajedno s Philipom
Kavenom, po mogućnosti u nekom dramatičnom okolišu. Taj sam i pronašao
nakon što sam držao pod prismotrom liječnicu i Kavena, i to 7. prosinca na
nekom sprovodu na zapadnom groblju. Bracken mi je dao zadatak da oboje
fotografiram minox-kamerom i da pokušam Kavena tim fotografijama
ucijeniti, ali da mu ih ne prodam. On, Moranova i ostali, pretpostavljam,
trebali su samo znati da te fotografije postoje. Činio sam ono što mi je
Bracken naredio i pritom sam upao u zamku njemačke i američke policije.
Vratili su me u Sjedinjene Države i dospio sam u bolnicu Mount-Hebron,
gdje dajem ovu izjavu. Kao odgovor na neke daljnje upite još dodajem:
Bracken mi je jednom rekao: ’Moranova pripada meni. Ona će mi uvijek
pripadati jer me jednostavno ne može napustiti ili dopustiti da propadnem'.
Uoči moje skore smrti kunem se da je sve što sam ovdje dao u zapisnik čista
istina.« Predsjedavajući je preletio ostatak stranice i rekao: »Slijede potpis,
datum, mjesto i potpisi prisutnih svjedoka.« Odložio je papire.
»Gospodine Bracken, što imate dodati ovome?«
Bez reakcije. Bracken je sjedio sav pognut.
»Gospodine Bracken!« Glasnije.
 Rod Bracken je odjednom skočio. Lice mu je bilo iskrivljeno, izderao
se na predsjednika: »Da, gospodine suče. Točno je tako bilo. Sve što je taj
seronja Marne rekao, je točno!« »Ali, zašto?« Silvijin je glas bio još samo
šapat. »Zašto, Rod, zašto?« Bracken se naglo okrenuo: »Jer sam morao biti
siguran, Silvija! Siguran da me nikada nećeš najuriti!«
»Ali ja to nikada ne bih učinila!«
»To samo kažeš! Misliš! Znaš li što ljudi misle i što govore? Ne znaš!
Ja to znam!« vikao je Bracken, najbolje plaćeni agent, negdašnji čistač
cipela, perač tanjura, automobila i leševa u New Yorku, šegrt sadističkog
elektromehaničara i paraliziranog džepara, šleper, podvodač,
krovopokrivač, prodavač benzina, raznosač telegrama, biljeter na trajektu na
Hudson-Riveru, utjerivač novca kod nekog »financijskog savjetnika«,
ljubitelj rijetkih riba, milijunaš, sin pijanca i kurve, odrastao u domovima i
newyorškoj bijedi, koja je sasvim posebna bijeda. »Morao sam te imati u
šakama, Silvija! A osobito nakon što je iskrsnuo taj usrani Kaven! Mogla si
me izbaciti svakog dana! Iako sam sve učinio za tebe ...«
»Ja te nikada ne bih najurila!«
»Brbljarije! Na to se nisam mogao osloniti. Želim ti reći, zbog čega sam
sve to činio. Jer nisam želio nikada, nikada više biti siromašan!« Glas ga je
izdao, Bracken je sopćući ušutio i srušio se na svoju stolicu.
»Dakle, istina je što je ovaj Roger Marne ustvrdio?« upitao je
predsjedavajući.
»Jest«, rekao je Bracken.
Javni je tužilac ustao.
»U tom slučaju tražim od visokog suda da ovog svjedoka odmah
uhapsi.«
»Gospodine stražaru!«
»Da, gospodine predsjedniče!«
»Gospodine Bracken, proglašavam vas privremeno uhapšenim.«
»Dođite, gospodine«, rekao je stražar i poveo Brackena za ruku.
Bracken ga je slijedio, bez riječi i bez otpora. Nije pogledao nikoga u
sudnici.
Ovo je gospodine suče, bio drugi važan događaj u toku procesa o kojem
nisam ništa znao.
/
I sada, na kraju treći...
Pred predsjednikom suda stajao je miran, plah muškarac, koji je,
međutim, govorio vrlo određeno:
 »Gospodine predsjedniče, visoki sude! Odmah nakon što je pregledao
mrtvaca balistički stručnjak doktor Langenhorst, saznao sam od svoga
kolege do kakvog je zaključka došao. Doktor Langenhorst je zaključio da je
optužena ispalila hitac iz udaljenosti od najmanje jednog metra. Način na
koji je obrazložio svoje gledište nije me uvjerio. Stoga sam se najavio kod
branitelja optužene, doktora Nielsena i iznio mu svoju zabrinutost i svoju
sumnju. Doktor Nielsen je stu pio u vezu s javnim tužiocem, koji me je
pripustio kod drugog vještaka. To se srećom sve dogodilo unutar dva dana,
tako da se leš još uvijek nalazio u stanju u kojem je bila moguća ponovna
pretraga.«
Predsjedavajući: »Kako, dakle, glasi vaše vještačenje, doktore
Feddersen?«
Feddersen: »Imao sam mogućnost da najdetaljnije pretražim odijelo
pokojnika i njega samoga. Moj je kolega zaključio da se radi o pucnju iz
udaljenosti, ali pritom nije primijetio nepostojanje tzv. 'prljavog kruga’ na
odijelu, koji mora biti prisutan i kod pucnja iz udaljenosti. Činjenica da je ta
mrlja nedostajala tražila je hitno objašnjenje. Iskazi svjedoka i daljnji tragovi
još nisu bili poznati. Moj je kolega svoju dijagnozu postavio po kvalitativnoj
metodi, koja ne pokazuje nikakve znakove pucanja iz blizine. On je, dakle,
morao zaključiti da se radi o pucnju iz udaljenosti. A što s nepostojanjem
'prljavog kruga’ na odijelu pokojnika! Pokušao sam s pomoću kombinacija
zamisliti drukčiji tok događaja da bih tako dospio do novih tragova ili kako
mi to neki puta kažemo podataka.«
Predsjedavajući: »To vam je uspjelo?«
Feddersen: »Jest, gospodine suče. Dobio sam dopuštenje da
razgovaram s optuženom. Premda je ona tvrdila kako se ničega ne može
sjetiti, što je u međuvremenu psihijatrijski stručnjak, profesor doktor
Eschenbach proglasio sasvim vjerojatnim i objasnio kao posljedicu tipične
amnezije — i, iako je ona u svom stanju nesjećanja zastupala mišljenje da je
ubila pokojnika, ipak je na jednom drugom području pokazala neoštećenu
sposobnost sjećanja.«
Predsjedavajući: »Na kojem«
Feddersen: »U odnosu na svoju odjeću. Izjavila je posve određeno da
je imala plosnatu žensku torbicu. Kamo je ona nestala? Ne nalazi se među
materijalnim dokazima. Nije stajala na raspolaganju ni mojem kolegi, prvom
vještaku.« Predsjedavajući: »Vi ste je našli?«
Feddersen: »Jesam, gospodine suče. Raspitivao sam se u bolnici, kamo
je optužena još u stanju šoka bila odvezena odmah po Rettlandovoj smrti.
Tamo su pronašli torbicu. U uzbuđenju su je previdjeli i jedna ju je
bolničarka stavila u stranu.« (Vještak je otvorio mapu za spise, izvadio iz
nje torbicu i na njoj dalje demonstrirao.) »Ovdje je ta torbica. Nju je
optužena odmah prepoznala kao svoje vlasništvo. Vidite, torba je probušena
metkom. Potom vidite zlatnu pudrijeru; i ona je probijena metkom. Ovdje,
molim... torbica i pudrijera. Sve to, gospodine suče, daje naslutiti da je
pucanj mogao biti ispaljen pri nekom rvanju. S pomoću kvantitativne
metode spektografije utvrdio sam nadalje udaljenost oružja od torbice i
došao do udaljenosti od 3 do najviše 5 cm, dakle, do pucnja iz relativne
blizine. Zatim sam, pošavši od te pretpostavke, zaključio da su kod tako
malog odstojanja između torbe i ulaska metka u Rettlandova prsa morali ući
metalni komadići pudrijere i zadržati se na kanalu kojim je prošao metak.
Rendgenski sam pregledao kožu oko ulazne rane u krugu od 10 xl0 cm.
Doista su pronađeni vrlo maleni metalni komadići na samom početku
ulaznog kanala i na području od 2 cm oko rane. Vađenje i pohranjivanje tih
metalnih krhotina bilo je moguće. Dokaz da se radi o zlatu postignut je
spekrografskim putem. Uspoređivanjem pucnjeva ustanovio sam da. ovaj
raspored metalnih komadića navodi na zaključak da je pucano iz udaljenosti
od 15 do 20 cm između tijela i torbice. Udaljenost između cijevi i torbe
iznosila je 3 do 5 cm. To sve zajedno pokazuje da je udaljenost između
grudiju i cijevi pištolja bila 18 do 25 cm.«
Predsjedavajući: »Budite, molim vas, jednostavniji, doktore. Svoje ste
iscrpno vještačenje priložili našim spisima.« Feddersen: »Naravno,
gospodine suče. Jednostavno, dakle: na lijevoj Rettlandovoj manšeti otkrio
sam tragove baruta. To može navesti na pomisao o rvanju, ali i na to da se
Rettland htio domoći oružja, a da nije došlo do rvanja. Isto vrijedi i za
položaj izbačene čahure na krivu stranu, naime, lijevo od optužene. Taj
položaj govori u prilog tome da je revolver u vrijeme pucanja bio tako
okrenut da je čahura mogla biti izbačena na lijevu stranu, ili pak da se čahura
odbila npr. od podlaktice optužene. Obje pretpostavke upućuju na rvanje, pri
kojemu je Rettland torbicu optužene podigao i držao pred svojim prsima.
Položaj čahure mogao je, međutim, samo uvjetno poslužiti kao indikacija,
jer mjesto na kojem je nađena nije moralo biti ono isto na koje je prvobitno
pala. Položaj čahure mogao se nakon pucnja prije fiksiranja tragova
promijeniti iz različitih razloga i okolnosti.«
Predsjedavajući: »To je jasno, zatim?«
Feddersen: »Uspjelo mi je visoki sude, zatvoriti lanac indicija i to
točnim pregledavanjem manjih masnica i ogrebotina na ručnom zglobu
optužene, što moj poštovani kolega, prvi vještak, također nije učinio. To sve
zajedno visoki sude, znači, bez sumnje, da je došlo do rvanja. Pri tome je
Rettland zavrnuo ruku koja je držala oružje, a time i samo oružje optužene i
sam opalio hitac koji ga je ubio.«
Predsjedavajući: »Želite li time reći da se, dakle, ne radi o umorstvu,
već da se Rettland sam ubio.«
Feddersen: »Upravo to želim reći. Po, mom sudu ispostavlja se da nije
optužena ustrijelila Rettlanda, već da je on, nehotice, naravno, ustrijelio
samoga sebe.«
To je, gospodine suče, bio treći važan događaj tijekom procesa o kojem
ja ništa nisam slutio. Opisao sam sva tri događaja za koje sam kasnije saznao,
da bi se bolje razumjelo ono što slijedi. Sada se opet vraćam kronologiji
događaja. Ponedjeljak je, 22. svibnja 1974. i već je gotovo 18 sati. Sutra 23.
svibnja 1974. u 10. 30 sati, treba da se konačno ja pojavim kao svjedok u
procesu protiv Silvije Moran.
 62

Utorak, 23. svibnja 1974. 10. 50 sati.

Čuvar me je doveo u stanicu. Stojim pred sučevim stolom. Još nikad
nisam stajao pred sucem. Znam, zvuči pretjerano, ali čovjek se pri takvom
susretu osjeća smućen i smlavljen strogošću i neumoljivošću mašinerije koja
se ovdje vrti. Ulazeći u sudsku dvoranu, vidio sam da je bila prepuna. Među
prisutnim novinarima ugledao sam mladog Floriana Benda, koji mi je
mahnuo. Kimnuo sam. Uz izuzetak još jedne osobe, vidio sam samo strana
lica. Muškarci koji su sjedili na nekoj drugoj klupi bili su vjerojatno vještaci,
koji su pratili cijeli proces. Fotografiranje, barem za vrijeme saslušanja, bilo
je zabranjeno. Jedina iznimka bila je Silvija Moran. Sjedila je kod svog
branitelja, doktora Nielsena, na mjestu za optužene. Imala je na sebi sivi
kostim, bez ikakva nakita, bez šminke, lice joj bijaše upalo i iscrpljeno,
ispunjeno beskrajnom tugom, i vidio sam: ta je žena na izmaku snaga.
Nasmiješio sam joj se. I ona se nasmiješila, ali iskrivljeno — bila je to
grimasa.
»Gospodine Kaven«, rekao je predsjedavajući, stariji čovjek crvena
lica, smirenog glasa, pametnih očiju: »Za vrijeme vašeg sužanjstva u
istražnom zatvoru vi ste sudu predali iscrpni izvještaj o svemu što se
dogodilo. Zahvaljujem vam u ime svih sudionika. Sud, obrana i javni tužilac
poznaju vaš izvještaj. Usprkos tome, potrebno je da vas se i osobno sasluša.
Pritom moramo, dakako, biti kraći. Uvjeren sam da ćete na sva pitanja koja
vam budem postavljao odgovarati samo istinu.«
»Da, gospodine predsjedniče«, rekao sam.
„Čak i ako time sami sebe teretite.«
»Da, i ako samog sebe time teretim: ja ovdje svjedočim da bih
optuženoj pomogao istinom, jer tvrdim da joj samo istina može pomoći...
»Phil!« Krik.
Okrenuo sam se.
Preda mnom je stajala Silvija, lagano se njišući. »Neću da samoga sebe
teretiš svojim iskazom!« Glas joj bijaše loman i promukao. Govorila je kao
da je progone. »Ne želim da drugi budu kažnjeni za ono što sam ja učinila!
Ne želim.« Javni tužilac, zbijen muškarac s naočalama i oštra glasa,
prekinuo ju je. »Gospodine predsjedniče, ja protestiram! Optužena je u
početku procesa izjavila da ništa ne želi reći. Do sada je uporno šutjela.
Protestiram što sada prekida iskaz svjedoka i ...«
Istodobno je Silvija dalje govorila. » ... da bude još više nesreće nego
što je već ima. Ja sam kriva! Ja sam kriva! Kriva sam! I želim da ovom
mučenju dođe kraj! Želim reći što sam učinila i što se dogodilo!«
»Ali ne sada! Sada govori svjedok Kaven«, doviknuo je javni tužilac.
»Gospodine predsjedniče, visoki sude! Ja sam ubojica!« Nemir u
dvorani.
»Ja sam i više od toga ... Ja sam ...«
»Gospodine predsjedniče, protestiram najoštrije ...«
»Dajte joj neka govori! Neka govori!« Glasovi iz publike. »Mir!
Gospodine tužioče, saberite se! Ako gospođa Moran sada želi govoriti, onda
ćemo je pustiti da govori!«
»Želim govoriti! Ja želim govoriti!«
Sve ovo i ono što je slijedilo dogodilo se u najvećoj žurbi i velikom
uzbuđenju. Katkada je više ljudi govorilo istodobno. Silviju se nije moglo
zaustaviti, iako ju je branitelj umirivao. Gurnula ga je od sebe. Sve se
događalo vrtoglavom brzinom, brže no što sam to kadar zapisati. Mnogo
brže. Silvija je jednostavno govorila dalje, bez obzira na prosvjede i uzvike
(ionako su brzo prestali). Svaki joj je mišić na licu radio. Uvijek bi iznova
duboko hvatala dah. Govorila je svom snagom koju je još imala ...
«... ubojica, da! Ja nisam ubila Romera Rettlanda, to potvrđuje i drugi
vještak, doktor Feddersen. On se ubio sam. Nehotice. Ali, ja sam bila
spremna da ga ubijem. Dakle, ipak sam ubojica. Ubojica! Ubojica! Došla
sam u Nürnberg s namjerom da ubijem Romera ako ponovi svoju
prijetnju!...« »Kakvu prijetnju?«
»Telefonirao mi je u Berlin i rekao ... rekao je ... ne, diktirao je mjesto
sastanka, vrijeme i ucijenio me je ... on ...« »Polako!« Predsjedavajući:
»Polako, kako vas je mogao ucijeniti gospođo Moran?«
»S Babs«, viknula je Silvija. »Sve je o njoj saznao... prijetio je ... on je
ipak njezin otac... on je ipak njezin otac ...« Gužva.
»Mir! Mir! Vi ste uvijek pobijali da je on njezin otac!« »Tada sam
lagala!«
»Zašto? Zašto ste lagali, gospođo Moran?«
Silvija je hripala.
»Jer ga ne priznajem za oca ... jer on ... jer me je onda, za vrijeme
snimanja u Berlinu, silovao... napio me i silovao ... bilo je odvratno ... bilo
je strašno ... činio sa mnom takve stvari... od toga dana sam ga zamrzila...
zaklela sam se da, ako sada dobijem dijete, neću nikada priznati da je
njegovo!«
»Potvrda berlinskog liječnika da ste bili trudni još prije Rettlandova
dolaska!« Umiješao se državni tužilac: »Izjava tog liječnika da Rettland nije
mogao biti otac! Izjava s kojom ste baratali poslije rođenja vašeg djeteta!
Vrlo uspješno baratali...«
»Bila je krivotvorena!«
»Kako, molim?«
»Krivotvorena! Da, krivotvorena! Taj liječnik u Berlinu bio je dobar
čovjek. U svojoj sam se nuždi obratila njemu. Krivotvorili smo vrijeme. On
mi je pomogao!«
»Pomogao time što je svjesno krivotvorio i lagao!«
»Da! Da! Da! Pozovite ga na odgovornost, gospodine javni tužioče!
Osudite ga! Umro je prije mnogo godina!« Silvija je bivala sve
uzbuđenijom! Lice joj je neprestano mijenjalo boju. Blijedo. Crveno.
Blijedo. Crveno. »Romero je bio propalica ... bijedni, prljavi, pokvareni pas
... zbog toga sam odbijala da u Americi privatno s njim progovorim makar i
jednu riječ.«
»Ali on vas je doveo u Ameriku. Zašto ste uopće išli tamo?« »Ja sam
glumica, gospodine tužioče, htjela sam glumiti, glumiti, glumiti, velike
uloge! Htjela sam pokazati što mogu! Htjela sam postati slavna! Znala sam!
Bila sam uvjerena da sam dobra glumica!«
»I u tu vam je svrhu taj tako omraženi Romero Rettland bio dobar, da
vam pomogne doprijeti dalje.«
»D a!«
»Gospodine tužioče! Što vi znate o moralu i savjesti glumca?! »Čudan
moral, gospođo Moran!«
Nema ničega dovoljno nesavjesnog i dovoljno nemoralnog a da to
glumac ne bi učinio ako bi time dobio šansu da glumi! Da, bila sam
nekarakterna, nemoralna, neodgovorna. I što? Govorim vam: d a, kriva sam!
Bila sam od početka! Osudite me konačno, za to ste ovdje!«
»Silvija, molim te ...«
»Šuti, Phil! Ti si dobar momak! Ali sada šuti! Vi svi ovdje dobro znate,
cijeli svijet zna kako me je Romero progonio, kako je ustrajao na tome da je
Babsin otac, odmah po njezinu rođenju, sve te godine, i sada, na kraju
ponovno, takvom žestinom kao nikad ranije! Svi to znate! Svi to znate! Ali,
Babs nije njegovo dijete! Babs je moje dijete, moje, moje!«
»Gospođo Moran, morate se smiriti!« Predsjedavajući.
 Silvija ga nije slušala. Govorila je dalje. Riječi su sustizale jedna drugu.
»Pokušao me je ucijeniti. Davao je intervjue! Htio me prisiliti da se udam za
njega! Svi to znate! Svi znate kako je to počelo! Svi znate da sam se pod tim
opterećenjem na kraju slomila i da sam mjesecima morala biti u bolnici!
Znate svi što se dogodilo kod dodjele ’Oscara'! I onda, kad sam donekle
oporavljena došla u Berlin da snimim svoj novi film, nazvao me je Romero
i zapovjedio mi da se nađemo! Došao je za mnom! Znao je sve! Točno je
znao sve ...«
»Što?«
»... i tražio je da razgovara sa mnom. U Niimbergu. U onom jezivom
hotelu. On je bio taj koji je izdiktirao mjesto, vrijeme, hotel, datum, vrijeme!
O n! O n! O n! A ja sam morala pod lažnim imenom rezervirati sobu! Morala
sam raditi što je tražio! Jer sada me imao u šaci, tako je mislio. Jer je saznao
istinu o Babs, pošto je potajno slijedio Philipa Kavena!«
„Što?« protrnuo sam.
»Da! Nisam ti rekla. Nisam više imala vremena. Rekao mi je to tek u
onom telefonskom razgovoru. Znao je gdje se nalazi Babs. Znao je što se s
njom dogodilo. Rekao mi je preko telefona, ako se u Nürnbergu ne
nagodimo, u onome hotelu, i ako se sada ne udam za njega, ako konačno ne
priznam da je on Babsin otac, da će proširiti istinu o Babs i pobrinuti se za
to ... da ...«
»Kakvu istinu o Babs, gospođo Moran?« — Predsjedavajući. »Istinu
...« Silvijino je lice sada imalo sulud izraz. Istinu... Moje dijete, moja Babs,
moja ljubljena Babs je dijete oštećenoga mozga!«
Uzvici! Strašna graja među publikom. Sudac je trebao nekoliko minuta
da bi uspostavio mir. Zatvorio sam oči kad je Silvija izustila tu riječ.
Zatvorenih očiju čuo sam je kako viče: »Oštećen joj je mozak, poslije jednog
meningo-encephalitisa! Dijete je idiot, ako hoćete! U Specijalnoj školi!
Nikada više neće ozdraviti! Nikada više! Babs, najdraže što sam
posjedovala, Babs — kreten!«
 63

»Liječnika!«
Predsjednik je ustao, nakon što je Silvija klonula na svoju stolicu.
»Liječnika!«
Silvija je skočila.
»Nikakvog liječnika ne trebam!«
»Ali vi ste u opasnosti, gospođo Moran, molim vas!«
Vidio sam kako je jedan od vještaka, valjda liječnik, ustao. »Sjednite!«
viknula je Silvija na njega. »Meni ništa ne fali! Želim govoriti! Moram sada
govoriti!«
Vještak je ponovo sjeo.
»Romero mi je rekao da će se pobrinuti da cijeli svijet sazna što smo
mi, moja kompanija i ja, s toliko muke do sada skrivali. Tada bi sa mnom
bilo gotovo. Tada bi bio kraj! Dakle, rezervirala sam sobu u onom hotelu,
doletjela sam u Nürnberg, srela sam Romera! Došlo je do rvanja o kojem je
govorio drugi vještak! Iz torbe mi je ispao medaljon sa Babsinom slikom,
toga se još sjećam, tada... ne znam što se dogodilo. Cuo se pucanj. Utvrđeno
je da se Romero, ne hotice, sam ubio. Ali, ja sam povukla revolver! Ja! Svoj
revolver! Da o n nije pucao, j a bih to učinila!« Jedva je govorila hripljući.
»Tada ... tada ... medaljon, toga se još sjećam ... pao je na pod ... ležao je pod
njim ... pod mrtvacem ... bojala sam se da ga netko ne nađe ... zato sam
podigla leš... sakrila sam medaljon da ga ne bi našli kod mene...«
»Zašto niste htjeli medaljon svoje kćerke ponijeti sa sobom?«
»Gospodine javni tužioče... to... v i ne razumijete... ni ja to ne
razumijem ... Tada sam potpuno nesvjesno reagirala ... bila sam
neuračunljiva... stajala sam, tamo, s revolverom u ruci, dok ... ja... ja... ne
znam ... to. objasniti... ali tako je to bilo...«
»Silvija, molim, molim te, prestani!« čini se da me nije čula.
»Sada znate sve... «
Javni tužilac: »Vi stalno govorite da vas je Rettland ucijenio ... Kako
vas je mogao ucijeniti? Jednim zaostalim djetetom? Za to vi i ne snosite
nikakvu krivicu!«
»To je kazna Božja!«
»Kazna Božja? Zašto? Zbog čega?«
 «... Svi ste vi u dvorani pratili kako je uhapšen Bracken zato što je
magnetofonom snimio ono što sam rekla poslije onoga govora na televiziji
u Monte Carlu o zaostaloj djeci... Rekla sam strašne stvari.« Bracken
uhapšen? Bracken, ucjenjivač s magnetofonskim vrpcama? Tog trenutka još
ništa nisam znao o onome o čemu sam malo prije izvijestio. Stajao sam
otvorenih usta. Nisam mogao više slijediti. Nisam više shvaćao ... Bracken
...
»Gospodine predsjedniče, gospodine tužioče, vi svi ovdje, ja sam kriva,
u svakom slučaju kriva, u svakom slučaju, meni su se tada, u Monte Carlu,
kada sam govorila one lijepe riječi, gadila sva zaostala i mentalno oštećena
djeca. I onda sam rekla da je Hitler imao pravo kad ih je sve dao ubiti. Mnogo
sam još gorih stvari rekla. Za mene takva djeca nisu bila ljudska bića. Nisu
zavređivala zaštitu ni pomoć, trebalo ih je sve podaviti. To je bio moj stav.
Podaviti! Održala sam govor samo zato jer su me prisilili, jer su mi rekli da
je to dobro za moju reklamu... a pored mene je sjedila Babs, tada još zdrava,
moja draga Babs... Bog me je kaznio ... Bog me je kaznio ... Danas mislim
drukčije, ali zato je Babs morala postati idiot... Danas mislim kao majka koja
ima dijete-idiota! Sve majke to ne čine, znam... ali većina njih ... danas ...
danas ... otkad je Babs oboljela, ne gade mi se više... nisam više za to da se
ta nesretna stvorenja ubiju ... danas ... kad je prekasno ... prekasno za sve ...
Danas ljubim Babs više, mnogo više, više nego prije... nego onda... ali sva
je moja ljubav danas beskorisna... ljubav mora...«
Silvija je šumno udahnula i srušila se na pod.
Jedan od vještaka, koga sam smatrao liječnikom, požurio je k njoj. U
dvorani je nastao pakao. Svi su vrištali. Potrčao sam k Silviji. Ležala je na
leđima. Oči su joj bile širom otvorene. Liječnik je klečao uz nju i
pregledavao je. Sad je iznenada nastala mrtva tišina. Liječnik je pogledao
predsjednika i kratko zatresao glavom.
»Suđenje«, rekao je predsjednik, »se prekida. Optuženu mora
pregledati liječnik.« Odmah potom iznijeli su Silviju iz dvorane.
 64

Dva sata kasnije.

Sudac se vratio iz dvorane za savjetovanje. Svi su prisutni ustali.
Čudno je da su i ostali stajati.
Zašto ne sjednu? mislio sam.
Mora li Silvija u bolnicu?
Tada je predsjednik rekao: »Gospođa Moran je mrtva. Sudski je liječnik
ustanovio srčani udar. Postupak se obustavlja.« Stanka. I potom: »Dopustite
mi da još nešto dodam. Nakon svih do sada poznatih činjenica sud je
uvjerenja da je optužena bila nedužna. Suđenje je završeno.«
 65

Toga sam poslijepodneva prvi put imao posjetu: Ruth je iznenada izišla
iz zatvora u dvorište, u kojemu sam šetao sam, jer ostali zatvorenici već su
imali svoj slobodan sat i jer sam tek kasno bio doveden iz sudnice. Imao sam
na sebi smeđe (Philip Kaven) odijelo i meke lake cipele jer je vrlo zatoplilo.
U dvorištu je opet rasla trava a drveće je dobilo novo lišće. Sunce je još
uvijek sjalo preko zidina. Išao sam polako u krugu, uzduž zatvorskog zida
koji je imao mnoge prozore s rešetkama.
Iznenada je Ruth stajala na vratima.
Kratko je podigla ruku (vidio sam da nosi mali paketić), tada se zaputila
k meni. Išao sam joj u susret. Kad smo se sreli, zagrlili smo se i nijemo
poljubili, dugo. Tada smo se pogledali. I ponovno se poljubili. Krenuli smo
stazom, posutom šutom. Vrlo polako, vrlo polako. Nakon nekog vremena
Ruth je rekla: »Istražni sudac je dopustio da te smijem posjetiti. Uvijek sam
iznova molila dozvolu da te posjetim, sigurno ti je rekao tvoj odvjetnik, ali
su me stalno odbijali.« »Da, rekao mi je odvjetnik.«
»I da sam uvijek iznova pokušavala?«
»I to.« Zaustavio sam se. »Znaš li kada smo zadnji put bili zajedno i
razgovarali?«
»Naravno.« Imala je na sebi plavu haljinu i bijele cipele, a lice joj je
bilo vrlo blijedo. »One večeri u mom stanu kad su te pustili. Prije no što si
odletio u Madrid.«
»Da«, rekao sam. »Bilo je to desetog listopada. Danas je 23. svibnja.
Nismo se vidjeli sedam dugih mjeseci, Ruth. Sedam mjeseci. Prije toga sam
navikao da te vidim svaki dan. Svaki dan! Ne mogu više ni jednog dana
zamisliti bez tebe.«
»Ni ja ne mogu bez tebe, najdraži. Ni ja ne mogu bez tebe«, rekla je
Ruth vrlo tiho. Uvijek smo se iznova gledali. »Bila su to loša vremena.«
»Najgora u mom životu«, dodao sam.
»I u mom. Gora od vremena kad se ubio moj brat. Prije i poslije.«
U granju starog drveća galamile su ptice.
»Mislio sam na tebe«, rekao sam. »Dan i noć. Sve što sam s tobom
doživio napisao sam.«
»Rekao mi je to istražni sudac. I ja sam, najdraži, i ja sam mislila na
tebe — uvijek, i na javi i u snu. Bila sam uvijek uz tebe.«
 »Da«, rekao sam. »Tako sam ponekad osjećao, ali je bilo vrlo teško,
usprkos svemu.«
»I meni«, rekla je i pomilovala me jednim prstom po obrazu. »Dobro
izgledaš, Phil.«
»Ja znam, kako izgledam. Ti, Ruth, izgledaš ...«
Stavila mi je prst na usta.
»Ne. Ja znam kako izgledam. I meni je jednako loše kao i tebi. Mislim
da bismo to sada trebali ostaviti. Jer, još uvijek nije sve prošlo.«
»Ali ti ćeš me sada barem češće moći posjećivati, pošto je Silvija mrtva
i njezin proces završen.«
»Da«, rekla je Ruth. »Jadna Silvija.«
»Ona ima svoj mir«, rekao sam. »Nadajmo se. Ja bih rado imao mir.«
»Svi ljudi, Phil.«
»A čovjek ga ima tek onda kad umre, u najboljem slučaju.« Dugo me
je gledala i najzad rekla: »Imaš li još onu malu pločicu od mesinga?«
Potvrdio sam i mašio se u džep kaputa. Bila je tu, mala pločica što mi
ju je poklonila Ruth, prije mnogo vremena.
MIR SVIM BICIMA, pisalo je na njoj.
»A ti?« upitao sam. »Tvoje janješce?«
Izvukla je malu izlizanu igračku iz džepa haljine. Smješkali smo se
oboje, ali sam vidio da joj usnice podrhtavaju i osjećao sam da i moje
podrhtavaju. Rekao sam: »Neizmjerno te ljubim, srce moje!«
»I ja tebe«, rekla je Ruth. Još je uvijek gladila moj obraz. »Pitala sam.
Uskoro je na redu i tvoj proces. Poslije Silvijine smrti to će možda biti samo
formalnost.«
»Da«, rekao sam. »Možda. A možda i neće. Možda će me osuditi, na
dugo vremena.«
»Ne vjerujem.«
»Jer ne želiš vjerovati.«
»Da«, rekla je Ruth. »To je istina.« Između svake rečenice što smo je
izmijenili ležala je šutnja. A sunce je sjalo, a mnoge ptice su cvrkutale, i
osjećao sam se jadno, tako jadno, a bio sam tako sretan, beskrajno sretan, jer
je Ruth stajala pored mene. Opet sam je poljubio. Išli smo dalje, držeći se za
ruke. Osjećao sam Ruthino malo janje. Zadržala ga je u ruci koju mi je
pružila.
»Pustili su me samu k tebi. Stražar gleda samo s prozora To je u svakom
slučaju dobar znak«, rekla je Ruth. »Dobar znak za to da će u tom procesu
vrijediti olakšavajuće okolnosti i da ćeš možda uskoro biti na slobodi. I to
ne kažem zato jer se tome nadam. Upravo mi je palo na um kao stvarna
idikacija. Inače bi mi dali stražara i ne bi nas pustili same!«
»To je istina«, rekao sam. I osjećao sam se bolje. »Ima nešto u tome. A
k tome još i ono što je rekao predsjedavajući, da sve govori u prilog tome da
je Silvija bila nedužna.« »Vidiš«, rekla je Ruth, pogledala me i nasmiješila
mi se. Ja sam se također nasmiješio, unatoč tome naše su usne drhtale.
»Babs«, rekao sam. »Kako je Babs? Već sedam mjeseci ne znam kako
je Babs. To me je gotovo izludjelo.«
»Dobro joj je, Phil. Jednom joj je bilo nešto slabije. Sad joj je opet
dobro. Napredovala je. Nije više paralizirana. Već može pisati duže
rečenice. Može računati jednostavnije račune. Naučila je nešto i kuhati.
Izgovor joj se jako popravio.« »Oči?«
»Tu se, na žalost, ništa nije izmijenilo. Ali je na poslu vrlo spretna.
Neprestano oblikuje u glini. Boji je. Može uz glazbu plesati a da pritom ne
padne. U početku je stalno pitala za tebe. Onda te je zaboravila za vrijeme
jednog od svojih loših razdoblja. Tada je opet pitala. Ali nema izoštren
osjećaj za vrijeme, hvala bogu. Za nju tih sedam mjeseci nije sedam mjeseci.
Mnogo manje. Možda sedam dana. Jučer je ponovno pitala za tebe. Rekla
sam joj da ćeš brzo doći kući.«
»Kući?«
»Da. Ona školu smatra kućom. Pitala je: 'Kad Phil konačno opet dolazi
kući’?«
»Ostali...«
»Djeca nisu sposobna shvatiti što se dogodilo i zato ponovno velim:
hvala bogu. Odrasli su svi, naravno, shvatili. Rektora je saslušala policija.
Zahvaljujući Sondersenu, sve su to učinili diskretno. U njemu imamo
prijatelja.«
»Da«, rekao sam. »On je pravi prijatelj. Sada ćemo trebati prave
prijatelje.«
Išli smo polako dok smo razgovarali, sve dalje i dalje putem preko
dvorišta.
»Danas bi bio Babsin treći rođendan u Heroldsheidu«, rekao sam.
»Na današnji dan prije dvije godine odveli smo je onamo, onoga jutra,
u onom autobusu, sjećaš li se?«
»Naravno.«
»Vozač se zvao Hausmeier.«
»Zove se još uvijek.«
 »To je bio dan kada je Otto razbio jako mnogo prozorskih stakala,
sjećaš li se?«
»Naravno.«
»Kako je njemu?«
»Otto se dobro razvija. Već tri mjeseca radi u posebnoj radionici na
jednom stroju za štancanje. On živi u Domu u Nürnbergu.«
»Bože!« rekao sam. »Vrijeme, kako brzo prolazi. Naš život — kako
brzo prolazi. Ako mi se sada nešto dogodi, što će biti s Babs?«
»Ja sam tu.«
»A ako se tebi nešto dogodi?«
»Uvijek će odsada za nju netko biti tu«, rekla je Ruth. »Ali, pusti to.
Nismo starci, što ti je?«
»Čovjek može svakog dana umrijeti.«
»A može i mnogo, mnogo godina živjeti!«
»I tako je propala Babsina rođendanska svečanost«, rekao sam žalosno.
»Bila je tako ponosna na svoja dva rođendana, dok većina djece ima samo
jedan.«
»Ona je svoj drugi rođendan proslavila, budi bez brige.« »Gdje?«
»Kod mene u bolnici. S tortom, svijećama, darovima i svim ostalim. Sa
svojima od ranije kojima je poslijepodne dala kakao i kolače.«
»Kakvi prijatelji od ranije?«
»Ima ih tamo još mnogo. Možeš li se npr. sjetiti malog Sammyja, koji
sebe naziva 'anđelom smrti'?«
»Još je uvijek tamo?«
»I dugo će tamo ostati«, potvrdila je Ruth.
»Nikakvo poboljšanje?«
»Veliko, najdraži! Ali još nije dovoljno veliko. Brezel — sjećaš li se još
psihologa? — slavila je s nama. Došao je i rektor s paraliziranim Alojzom i
s gospođom Bernstein. Bilo je osmoro djece kad sam otišla.«
»Tako si dobra«, rekao sam.
»Glupost«, rekla je. »Ne govori tako!«
Išli smo dalje, stalno polako. Ruth je produžila. »Naravno, sada svi u
Heroldsheidu znaju tko si ti doista. Nitko se ne osjeća prevarenim niti se
ljuti. Svi suosjećaju s tobom. Svi te najsrdačnije pozdravljaju. Nazvala sam
ih kad sam dobila dozvolu za posjetu. Radovili su se da se konačno opet
možemo vidjeti. I rektor, i gospođa Bernstein! Stara gospođa Grosser je
plakala. Ona peče kolač, dobit ćeš ga prekosutra. Rekla je da ti to kažem.
Ona je napravila i rođendansku tortu za Babs.«
 »Ali inače ...« počeo sam no ona me prekinula:
»Nitko u Heroldsheidu inače ne zna što će se sada dogoditi, da li će doći
reporteri, jedan, mnogi. Da li će se obazirati na molbe rektora da ne smetaju
Babs. Da ne navaljuju na školu. Do sada još nijedan nije bio ondje. Možda
će ovaj put reporteri biti milosrdni.«
»A zašto bi ovaj put trebali biti takvi?« upitao sam.
»Možda ne pronađu pravu školu. Možda budemo imali sreću, najdraži.«
»Sreću?«
»Babs je odmah, nakon što se saznalo za Silvijinu smrt, iz
predostrožnosti dovedena k meni u bolnicu. Ako slijedećih dana dođu
reporteri, ona neće biti u Heroldsheidu. Možda ćemo uistinu, imati sreću.«
»Da«, rekao sam. »Možda. Možda ne. Sve je otvoreno.«
»Ne samo ovdje«, rekla je Ruth. »Posvuda. Što će biti s Brackenom?«
»Je li on još ovdje?«
»On je u istom zatvoru kao i ti. Već tjednima. Još se ne zna da li će mu
suđenje biti ovdje ili će biti izručen, budući da je Amerikanac i da je Silviju
ucjenjivao u Americi, tolike godine.«
»Ta svinja«, rekao sam.
»Jadna svinja«, rekla je Ruth. Nekoliko je ptičica u travi kljucalo mrvice
što ih je netko bacao s trećeg kata, neki čovjek, kojem se mogla vidjeti samo
ruka kroz prozor s rešetkama. Razmišljao sam: da li je on mogao vidjeti
ptice.
»A Silvija ,.. Gdje će biti pokopana?«
»U Hollywoodu. To će biti neviđen sprovod, kakvog u Hollywoodu još
nije bilo, u to budi siguran. Još više reklame za film. Ne postoji nijedan film
na svijetu, koji ima toliko reklame kao KRUG KREDOM. Sada ćeš opet
dobiti novine i časopise, najdraži. Nemaš pojma kako su prenosili taj proces.
Tjednima i tjednima ste Silvija i ti i Babs, ili najmanje dvoje od vas bili, na
naslovnim stranicama svih ilustriranih listova. Zabavna je štampa živjela i
još uvijek živi od vas. Sjećaš se što si tada u mom stanu govorio o povećanju
naklada novina i magazina u čitavom svijetu ...«
»Sjećam se.«
«... sve je to točno. Još više no što si pretpostavio. Naklade su porasle
na nepojmljiv način, čula sam na televiziji, koja uostalom i sama živi od
slučaja Moran. I sada, kad je Silvija mrtva, sve je krenulo nanovo. Ne možeš
ni zamisliti, nitko, tko to nije vidio ne može zamisliti kakva je reklama za
film napravljena s pomoću slučaja Silvije Moran u posljednjih sedam
mjeseci i kakva će reklama sada ponovo krenuti! U Nurnbergu još uvijek
igra KRUG KREDOM. Sve su predstave svaki dan rasprodane. Ja ga još
uvijek nisam vidjela. Još uvijek se moraju karte rezervirati unaprijed. A to
je Nürnberg, jedan jedini grad u Njemačkoj, tako to ide u svim gradovima
svijeta u kojima postoje kina, najdraži, u svim gradovima svijeta! Taj Joe
Gintzburger zna svoj posao. Prema izjavi SEVEN STARS-a, film će u zaradi
potući sve što je do sada postignuto, i to višestruko. Sad računaju sa 400
milijuna dolara.«
»Četiri stotine milijuna«, rekao sam polako.
»Sada, poslije Silvijine smrti, novac će opet teći potocima. Pametan
momak, taj Joe Gintzburger.«
„Šuft.«
»Naravno«, rekla je Ruth. »I to.«
Sunce je već sjalo koso preko zidova, nevidljivi s trećeg kata još je
uvijek bacao pticama mrvice, a mi smo još uvijek šetali držeći se za ruke.
»Kako dugo imaš dozvolu za posjet?«
»Ne znam. Neograničeno. Nisu ništa rekli. Bili su vrlo ljubazni. Gotovo
sam sigurna, najdraži, da će tvoj proces vrlo brzo proći, ili ćeš možda dobiti
uvjetnu kaznu.«
»Možda.«
Nešto mi je palo na pamet; rekao sam: »Zbunjeni gledamo zatvorenu
zavjesu, a sva pitanja otvorena.«
»To je iz epiloga 'Dobar čovjek iz Sečuana’ od Brechta.«
Ruth me iznenađeno pogledala.
»Da upravo sam na to morao misliti. Ovdje imamo izvrsnu knjižnicu,
znaš. Čitao sam Brechta noću, kad nisam mogao spavati. Brechta i mnoge
druge autore. Imaju ovdje mnogo knjiga. Zastor pada. I sva su pitanja... tako
mnoga ... tako mnoga pitanja otvorena.«
Išli smo neko vrijeme šuteći. Tada sam upitao:
»Gdje je Joe?«
»Odavno opet u Hollywoodu.«
»Tada mogu zamisliti kakav će cirkus biti Silvijin pogreb.« Ruth je
stala. »I ja.«
»Razgovarala sam s doktorom Kassnerom, Silvijinim psihijatrom, kad
je bio ovdje. Razgovarali smo o Silviji. Kassner je rekao da je s liječničke
točke gledišta Silvija bila doista potencijalni ubojica. Vidiš, to je tragedija
za njega, tragična posljedica njegovih nastojanja da je uspješno izliječi. On
ju je liječio toliko uspješno koliko je samo mogao. Tako uspješno da je teret
njezinih problema više nije mogao slomiti. Ali je zato sada bila toliko zdrava
da je svoje probleme, problem Rettland, mogla riješiti aktivno... i htjela
riješiti.« »Ubojstvom?«
»Da«, rekla je Ruth.
»Ubojstvom?«
»Da«, rekla je ona.
»Tako je bila zdrava«, rekao sam.
»Slušaj me, dragi. Silvija nije bila doista zdrava i za duže vrijeme. Ne
bi to više nikada bila. Bila je pri kraju snaga, uništena, iscrpljena, iako je u
Berlinu tako izgledalo kao da je sve opet u redu. Ona bi možda izdržala ovaj
film, rekao je Kassner. Ali vrlo vjerojatno i ne bi. Opet bi doživjela slom
živaca. I potom ne bi mogla više nikada snimiti niti jedan film. Nikada više,
s tim osjećajem krivnje!«
Udahnuo sam i duboko izdahnuo.
»I to je Joe znao.« Odjednom mi je sve postalo jasno. Kristalno jasno.
»Kassner mu nije rekao ni jednu jedinu riječ u tom smislu.« »Naravno,
nije. Ali Joe je mudar lopov, znaš. U svom je dugom radu već vidio kako
propadaju mnogi glumci i glumice. Znao je što je sa Silvijom. A da mu to
nijedan liječnik nije potvrdio. U to sam bio siguran. I? To zvuči strašno, ali
i u to sam čvrsto uvjeren, tako je Joe izvukao ono najbolje što se iz jedne
propale stvari dalo izvući. Izvukao je maksimum novca iz jedne razorene
žene, a to su mnogi, mnogi milijuni. S ovom je žaljenja vrijednom ruševinom
od žene upriličio još posljednji, najveći spektakl.«
Ruth me netremice gledala.
»Zaista to misliš?«
Kimnuo sam.
»Da. Sada točno vidim po kojem je planu Joe ovdje postupio. Po kojem
su planu svi svjedoci na koje je Joe mogao utjecati — a osim sudskih
vještaka i policije, svi su svjedoci bili o njemu ovisni! — po kojem su, dakle,
planu svi ti svjedoci, i on sam, davali iskaze ili odbijali davati iskaze. Za tu
neman Joea, Silvija je već bila mrtva. Pa da je čak i ostala živa, štoviše, da
je bila i oslobođena! Mrtva, jer mu više nije bila potrebna. Mrtva kao
glumica. Mrtva kao objekt vrijednosti. Mrtva ali još korisna ako požuri.«
»I on je požurio, bože moj«, rekla je Ruth, potresena. »Poznajem tu
industriju. Poznajem Joea. Vjeruj mi, tako je to bilo. Tako to jest. Vjeruj mi,
najdraža, Joeovo je srce cvalo od sreće zbog osvetoljubive izjave te Carmen
Cruzeiro. Zbog mojeg hapšenja. Zbog razotkrivanja Brackena. Zbog svega
što je donosilo nove naslove u novinama, nove senzacije, nove milijune. Taj
proces bio je posljednji film, što ga je Joe na pravio sa Silvijom. I on je
pritom za sebe osigurao happy-end na koji se vjerojatno nije usudio misliti
— ne, na koji je neprestano mislio i koji je usprkos svojim pobožnim
molitvama smatrao nedostižnim — mislim na Silvijinu smrt. To je bio
najveći happy-end njegova života.«
Išli smo šutke dalje. Sjene su postajale duže, sunce je tonulo, ptice su
ušutjele.
»I on neće biti kažnjen?« upita Ruth na kraju.
»Ljudi kao on nikada ne bivaju kažnjeni. Barem ne od drugih ljudi. Ne
na običan način. Neki na neobičan način, a većina uopće nikako.«
Stisla je moju mišicu, kada je pogledala na sat.
»Moram hitno u bolnicu, najdraži.«
»Kada ćeš opet doći?«
»Sutra!«
Sad se opet smješkala svojim čarobnim smiješkom. »Istražni sudac mi
je rekao da te uvijek smijem posjećivati. Možda svaki dan. To je dobar znak.
Evo. Gotovo sam zaboravila. Ovaj dar je od Babs. Za tebe. Ona mi ga je dala
i rekla da ti to predam čim te vidim.« Uzeo sam paketić i otvorio. Pustio sam
papir da padne. Babs je napravila tanjur od gline, veličine dlana, nipošto
okrugao, nipošto gladak, ali je to, bez svake sumnje bio tanjur. A na glini je
Babs našarala mnoge crvene i plave i žute i bijele točke. K tomu još zelene
linije. »Da li to treba biti cvijeće?«
»Da, mislim, da to treba biti cvijeće«, rekla je Ruth. »Eto što već sve
zna! Nije li lijepo?«
»Prekrasno«, rekao sam i osjećao kako mi suze izbijaju na oči.
»Sasvim prekrasno.«
»Ona napreduje, najdraži, rekla sam ti.«
»Da, jako napreduje.«
»Zar ne? Naravno, trajat će još mnogo, mnogo godina dok joj ne
postane tako dobro da ne propadne u životu, da uzmogne živjeti uvijek uz
pomoć jednog zdravog čovjeka. Ali, živjeti, živjeti će moći najdraži!«
»Da.«
»Svejedno hoće li još moći ostati u Heroldsheidu ili će morati otići bilo
kamo. Svejedno koliko još došlo nazadovanja, svejedno, sve je svejedno.
Ona će uvijek malo pomalo postajati sve zdravija, najdraži. Ona neće nikada
potpuno ozdraviti, o tome nema ni govora. Ali biti će zdravija, kako i kada i
gdje, to ne znam.«
»Ne«, rekao sam, »to ne znamo.«
»Nikada više neće biti sama«, rekla je Ruth i čvrsto me pogledala.
 »To nikada više neće biti«, rekao sam i iznenada pomislio na Clarissu,
na Clarissino pismo kojim me je zamolila da Babs nikada ne ostavim na
cjedilu.
»Moram sada doista ići... Babs ... Vizita...«
»Da, najdraža, da. Hoćeš li doći sutra?«
»Sigurno. Sasvim sigurno.«
Priljubili smo se jedno uz drugo. Tada se Ruth nasmiješila još jednom,
brzo se udaljila preko puteljka posutog šutom. Gledao sam za njom.
Neprestano se osvrtala i mahala mi. Pomislio sam da moram potrčati za njom
i povesti je jer će ona, naravno, zbog svog tika krenuti prema pogrešnim
vratima. Upravo sam otvorio usta da je upozorim na njenu pogrešku, ali sam
onda vidio da nije učinila nikakvu pogrešku. Prošla je pored krivih vrata,
neprestano domahujući, a onda je nestala. Prvi put, otkako je poznajem, Ruth
nije izabrala pogrešan, već pravi put.
Ne znam da li je prošla minuta otkako sam stajao u sjeni zida, ili ih je
prošlo pet ili deset. Iznenada sam se trgnuo s Babsinim tanjurom u ruci.
Neprekidno sam ga promatrao. Tanjur, i mnoge namrljane točke i linije.
Pritom mi je na um pala mala pločica od tankog zlata što sam je vidio
na Ruthinom zidu s knjigama. Natpis sa pločice ponovno mi se vratio u
sjećanje, a i to da sam onda upitao Ruth čije su to riječi i da mi je ona rekla
da su to riječi nekog pisca čijeg se imena ne može sjetiti.
/
Stajao sam i gledao Babsin dar i mislio na onu rečenicu na maloj zelenoj
pločici, na riječi onoga pisca čije je ime Ruth zaboravila. Te riječi...
Da, mislio sam, mora da je to što je Babs htjela naslikati cvijeće.
Mnogo cvijeća. Oprezno sam stavio glineni tanjurić u džep od kaputa i
krenuo prema vratima što su vodila u zatvor. Već je zahladilo. Došla je
večer. Pod mojim stopalima škripala je šuta. Vidio sam velike zatvorske
zidine, mnogo prozora s rešetkama, i mislio na riječi sa zlatne pločice:

Čemu cvijeće ovdje?

Samo zato da cvjeta.

( gro.zeraWorC )
.