Naslov izvornika

Kelly Rimmer
The Secret Daughter
Copyright © Kelly Rimmer 2014

elektronsko izdanje priredila Meli

www.balkandownload.org
Za Maxwella i Violettu
 1. POGLAVLJE

Sabina
Ožujak 2012.

U mojoj je obitelji prilično dobro znano da nisam baš dobra u čuvanju

tajni. Mogu se sjetiti samo dva puta u svom životu kada mi je pošlo za
rukom da nešto zanimljivo zadržim za sebe.
Prvo onomad kad sam shvatila da sam se zaljubila u svog najboljeg
prijatelja. Izašli smo na večeru u društvu skupine prijatelja, i ja sam ga
tijekom glavnog jela uhvatila kako me promatra s toliko ljubavi i ponosa da
sam se mogla rastopiti u njegovu pogledu. Svoju sam zapanjujuću spoznaju
nekoliko sati uspjela zadržati za sebe, no čim su ostali otišli kući, izlanula
sam se tijekom potpuno nevezanog razgovora. Ted je rekao da sam ga cijelu
večer izbjegavala pogledati u oči i pitao se zašto. On kaže da mi čak i onda
kad o njoj šutim, oči odaju tajnu koju skrivam... a da sam ga te večeri samo
pogledala, ne bih ni trebala otvarati usta.
Zbog moje slavne povijesti bezuspješnog čuvanja tajni, još mi se
dojmljivijim čini to što sam, otkrivši da sam trudna, izdržala cijela dva dana
prije negoli sam to rekla vlastitoj majci. Svjesni moje brbljavosti, poduzeli
smo sve mjere opreza – nazvala sam kako bi ih pozvala na večeru, a čim smo
dogovorili dan i vrijeme, Ted mi je uzeo mobitel i sakrio ga od mene.
Čak i bez tako ekstremnih mjera, prilično sam sigurna kako bih taj put
uspjela sačuvati svoju tajnu. Našu sam im novost željela priopćiti na poseban
način. Kao njihovo jedino dijete, uvijek sam osjećala neku neobjašnjivu
obavezu da im podarim unuče. Ni mama ni tata mi ama baš nikad nisu
spomenuli ništa o tome da bih se trebala skrasiti i imati djecu, no kad sam
zakoračila u kasne tridesete, gledala sam kako svi njihovi prijatelji dobivaju
jata bučne unučadi. Njihovo je društvo priče ponosnih djedova i baka
razmjenjivalo kao djeca sličice sportaša, a sve dotad moji su im roditelji
morali nizati priče o ne baš dojmljivoj učiteljskoj karijeri svoje kćeri i
pustolovinama koje sam doživjela na putovanjima s Tedom.
Bilo bi lijepo da smo se zajedno okupili oko stola i da smo im uz kavu
nakon jela sve rekli na civiliziran način, no takvo što nije se nikada desilo.
Umjesto toga sam ih na vratima dočekala s dvije savršeno umotane darovne
kutije i nekakvim, vjerojatno zbunjenim, širokim osmijehom, očiju punih
suza.
»Sabina, je li sve u redu? Čemu sve ovo?« Mama je oklijevajući uzela
kutiju. Slobodnom je rukom objesila torbicu na vješalicu pored vrata pa
pažljivo skinula šal stavivši ga povrh nje. Tata je ušao nakon nje te me kao i
obično letimično poljubio u obraz, a zatim uzeo svoj dar i znatiželjno ga
protresao.
»Tata, lomljivo je!« Nasmijala sam se i potom ih nestrpljivo mašući
rukama potjerala unutra kako bih mogla zatvoriti vrata. Vidjela sam da su
se zbunjeno pogledali i osjetila kako mi se obrazi zatežu kad sam se glasno
zacerekala. »Sjednite i otvorite ih. Ma hajde vas dvoje, požurite!«
Ted je sve promatrao iz kutka našeg stana koji nam je služio kao
kuhinja. Provjeravao je kako napreduje pažljivo pripravljeno jelo koje sam
napola dovršila prije negoli sam pozornost preusmjerila na vezanje vrpci na
darovima, dotjerujući ih do savršenstva. Lice mog muža imalo je još čudniji
izraz nego dva jutra ranije, kada smo jedno pored drugog stajali u kupaonici
promatrajući kako se na testu za trudnoću pojavljuje druga linija. Kao što
sam i očekivala, Ted je bio nervozan i ponosan, no nisam predvidjela
njegovo iznenadno zadovoljstvo. Bili smo spremni na to, u punom smislu
riječi.
Kada su mama i tata napokon sjeli i počeli odmatati svoje poklone, Ted
se naslonio na zid do štednjaka i prekrižio ruke na prsima. Gledao me je
netremice, a radost koja je strujala između nas bila je gotovo opipljiva. Bio
je to poseban trenutak u kojem je naša tajna još uvijek bila skrivena, premda
će se to ubrzo promijeniti.
 Tata je prvi otvorio poklon.
»Šalica?« upitao je zbunjeno. Okrenuo je šalicu u ruci, a kad je ugledao
tekst s druge strane, zaprepašteno me pogledao. Najbolji djed na svijetu. Kad
je skočio sa stolca i zgrabio me u zagrljaj, šalica mu je gotovo ispala iz ruke.
»Sabina! Lijepa moja curo!«
Bilo je baš kao što sam očekivala, plakala sam i smijala se u isto vrijeme,
brišući suze na njegovu ramenu, dok je postajao svjestan onoga što je upravo
doznao.
»Kad si saznala?«
»Prije nekoliko dana.«
»I, kad je možemo očekivati?«
»Nju?« nasmijala sam se. »Bebica nam stiže u studenom.« Kad je to
čuo, potpuno se raspametio.
»Hej, jeste li razmišljali o ulaganjima u obveznice za obrazovanje?
Nikada nije prerano za to, a da ne govorim o poreznim olakšicama. Poslat
ću vam neke korisne linkove e-mailom... Sabina, ti samo sjedi i odmaraj se...
Čekaj malo... šampanjac, i to vrhunski za ovakvu priliku. Odmah ga idem
kupiti.«
Potom me nježno otpratio do kauča, a kad sam sjela, prvi put sam
pogledala mamu. Odmotala je svoj poklon i ukočeno sjedila na kauču.
Stiskala je šalicu objema rukama, a lice joj je bilo obliveno rumenilom. Bože,
zašto je izgledala tako čudno i odsutno?
»Megan, jesi li dobro?« Ted je izašao iz kuhinjice, u nekoliko koraka
prešao sobu i sjeo na kauč pokraj mame. Činilo se da se uspjela pribrati, čak
se uspjela i nasmiješiti.
»To su stvarno divne vijesti. Samo nisam... nismo znali da planirate
djecu.«
»Mama, pa meni je trideset osam. Vjenčani smo, imamo super
karijere, proputovali smo cijeli svijet i napokon se skrasili ovdje u Sidneyju...
zar nije sad pravo vrijeme?«
 »Draga, apsolutno si u pravu.« Zagledala se u šalicu. »Ali i s trideset
osam i devedeset osam, ti ćeš uvijek biti moja djevojčica.«
»Daj, razvedri se malo, Meg.« Tata je ustao i zavukao ruku u stražnji
džep tražeći ključeve. »Postat ćeš baka, a ima li što ljepše od maženja i
paženja unučadi... Odoh ja po šampanjac. Tede, ideš li sa mnom?«
»Hej, Bean, možeš li malo pripaziti na ono povrće dok se ne vratimo?«
Netremice sam promatrala majku, koja pak nije skidala pogled sa svoje
šalice. Kimnula sam i nasmiješila se Tedu, ali čim se tata okrenuo leđima,
bespomoćno sam pogledala u pravcu majke. Ted je kao znak razumijevanja
znakovito slegnuo ramenima.
Kad smo nas dvije napokon ostale nasamo, odlučila sam krenuti u
napad.
»Nisi baš oduševljena, mama.«
»Naravno da jesam.« Mama je vratila šalicu u kutiju i ustala. Spustivši
je na stol, upitala me je: »Koliko si dugo trudna?«
»Osam tjedana, tako nekako. Sljedeći tjedan imam termin za
ultrazvuk, ali doktor misli da ću roditi u studenome.«
»Dušo moja!« Mama se naglo okrenula prema meni. »Nemoj još
nikome ništa govoriti. To je još jako rana trudnoća i nema garancije...«
Na trenutak sam ostala potpuno paralizirana. Njezine riječi zvučale su
tako grubo i neprimjereno da su se u meni oglasila sva zvona za uzbunu.
Uopće mi nije palo na pamet da bi s mojom trudnoćom nešto moglo poći
po zlu, a zašto bih i pomislila tako nešto? Prvi put sam trudna i zašto ne bih
uživala u tome?
Nemam pojma kakav sam izraz lica imala u tom trenutku, ali osjetila
sam kako mi naviru suze. Mama se na to trznula i duboko uzdahnula.
»Sabina, draga, samo sam htjela reći da trudnoća nije uvijek...« Njene
su me smeđe oči molećivo gledale. »Samo... ne želim da budeš povrijeđena.
Molim te, nemoj se previše nadati.«
»Naravno da se nadam, mama.« Morala sam nešto učiniti kako bih
skrenula misli od razočaranja koje me je preplavilo. Trenutak koji sam toliko
željno iščekivala bio je uništen, a to doista nisam očekivala. Mislila sam da
će se mama oduševiti i istog me trena početi zasipati savjetima o trudnoći i
popisima stvarčica koje moram nabaviti za bebu. Ustala sam i pošla prema
kuhinji, ali ona me je zaustavila i nježno okrenula prema sebi. Osjetila sam
kako mi suza klizi niz obraz pa sam je žurno obrisala.
»Oprosti mi, Sabina«, šapnula je mama, pa mi obujmila lice
dlanovima. Pogladila me je palcem po obrazu i zagledala mi se u oči.
»Naravno da sam sretna zbog tebe, i naravno da se trebaš veseliti bebi.
Samo... moje trudnoće nisu... Oprosti, previše strahujem za tebe.«
»Trudnoće?«, ponovila sam više za sebe. Ja sam jedinica i ovo je bilo
prvi put da čujem za potencijalnu braću i sestre. »Ali... nikad mi nisi
spomenula...« koprcala sam se tražeći prave riječi, »da si imala problema da
me dobiješ«.
Netremice sam je promatrala, pogled joj je postao dalek, a usnice su joj
drhtale dok se pokušavala sabrati. Protrnula sam od duboke tuge u njezinim
očima i shvatila sam da sam, sasvim slučajno, otvorila majčine stare rane.
Privukla sam je u čvrst zagrljaj, makar ona nikada nije bila tip od pretjeranog
izražavanja nježnosti, ali jednostavno se nisam mogla othrvati tom porivu.
Mama mi je uzvratila zagrljaj, doduše kratko i ukočeno, a onda se
odmaknula i zagladila svilenu košulju.
»Bilo nam je stvarno teško, Sabina. Sigurna sam da će tebi i Tedu biti
puno lakše.«
U ušima mi je bubnjalo dok sam pokušavala shvatiti značenje svih tih
novih informacija. Od radosti i uzbuđenja nije ostalo gotovo ništa, a umjesto
toga, osjetila sam kako me preplavljuju uznemirenost i tjeskoba. Mama je
imala tešku trudnoću? Što to zapravo znači?
»Ali... mama, ne želim ti otvarati stare rane, no moram znati... moram
to spomenuti svojem doktoru.« Uložila sam ogroman napor da mi glas
ostane miran. »Znaš li u čemu je bio problem?« Mama je uzdahnula i
odmahnula glavom.
 »Bilo je mnogo teorija, ali, zapravo, nikada nismo saznali pravi razlog.
Prvih nekoliko godina lako sam ostajala trudna... samo što trudnoću nikada
nisam uspjela zadržati dulje od tri mjeseca.«
Na njezinu sada potpuno blijedom licu isticale su se samo mrlje od
pretjerano ružičastog rumenila.
»Koliko puta?« upitala sam oprezno.
»Puno previše«, oštro je odgovorila mama. »Ali ti se ne trebaš brinuti
zbog toga i stvarno mi je žao zbog moje reakcije. Jednostavno si me
iznenadila... stvarno nisam mislila da planirate djecu.«
»Naravno da se brinem. Mogu razumjeti da ti je teško govoriti o tome,
ali moraš mi reći nešto više.« Lice joj i dalje nije odavalo nikakve emocije, i
znala sam da ovo neće ići glatko. »Mama... što ako su ti problemi nasljedni?«
Moje uzbuđenje zbog bebe potpuno je nestalo, barem mi se tako činilo
u tom trenutku. Zar su moj optimizam i moja trudnoća toliko krhki da ovise
o nečijim riječima? Pomislila sam na majušne benkice koje sam kupila onog
istog jutra kada smo ugledali pozitivan rezultat na testu. Odmah sam ih
pospremila u ormarić u spavaćoj sobi, a sada sam se zbog svoje djetinje
naivnosti osjetila gotovo posramljenom. Poželjela sam otrčati u sobu i
sakriti malena odjelca duboko u ormar.
Upravo sam saznala da postoji vjerojatnost kako neću ni dobiti priliku
da ta odjelca oblačim sićušnom biću za koje sam mislila da je potpuno
sigurno i zaštićeno u mojoj maternici. A što ako nije? Što ako u mojim
genima postoji neki naslijeđeni prekidač smrti koji vreba na moje nerođeno
dijete?
Mama se očito mučila da pronađe prave riječi, ali ja sam postala
nestrpljiva.
»Ne želim navaljivati, mama, ali moram znati o čemu se radi.«
»Nije nasljedno.«
»Kako možeš biti sigurna? Rekla si mi da nikada niste saznali pravi
razlog, samo teorije...«
 »Jednostavno, jesam.«
»Ali...«
»Sabina! Dosta više...«
Po drugi put te večeri ostala sam bez teksta i mogla sam samo zuriti u
mamina leđa dok je odlazila u kuhinju provjeriti kakva je situacija na
štednjaku. Drhtavim je rukama podizala poklopce i s treskom ih vraćala na
mjesto.
Kad mi se vratila moć govora, odlučila sam promijeniti temu. Mama i
ja jako smo bliske – više od bilo koje majke i kćeri koje poznajem – i nikako
je nisam željela još više uzrujati.
Ali više nismo bile samo nas dvije, bilo je tu i dragocjeno biće koje sam
već zavoljela. Od vremena kada je mama bila trudna medicina je znatno
napredovala, i ako je moja trudnoća rizična, sigurno se nešto može učiniti,
samo moram imati više podataka. Odlučila sam promijeniti strategiju.
»Hej, nikada mi nisi pričala kako ti je bilo kad si bila trudna sa mnom«,
pokušala sam je navesti da nešto kaže. »Jesi li imala jutarnje mučnine? Ja
sam do sada prava sretnica po tom pitanju, kao da i nisam trudna.«
Mama nije skidala pogled sa štednjaka i lonaca. Bilo je očito da joj
svaka moja riječ nanosi bol, a ja sam bila potpuno bespomoćna. Baš kada
sam pružila ruku želeći je dotaknuti, vrata su se otvorila, a Ted i tata bučno
su nahrupili unutra. Njihovo dobro raspoloženje bilo je kao neki uljez u
odnosu na napetost koja je vladala između mame i mene. Mamin pogled
preletio je preko našeg malog dnevnog boravka, fiksirajući tatu koji je još
bio na ulazu, i nije mi moglo promaknuti da je odjedanput problijedio.
»Megan?« Usporio je korak i zvučao čudno, a ona njegova veselost u
trenu je isparila.
»Molim te, idemo«, rekla je gotovo šaptom.
»Hej, što se događa?« uzviknuo je Ted držeći bocu ohlađenog
šampanjca u ruci. »Je li ovo proslava ili mi je nešto u međuvremenu
promaknulo?«
 »Mama, molim te... neću te više gnjaviti«, rekla sam molećivo, ali ona
je samo odmahnula glavom i odlučno prošla između tate i Teda. Zgrabila je
svoju torbicu i maramu uopće se ne potrudivši da je stavi oko vrata, što je
bio siguran znak da je preplavljena panikom.
Tata je gledao u mene.
»Što ti je rekla?« upitao je.
»Rekla mi je da se n-ne trebam p-previše veseliti bebi«, šapnula sam, a
onda briznula u plač. Godinama sam išla kod logopeda kako bih pobijedila
mucanje i stvarno se ne sjećam kad sam zadnji put zapela, ali ne mogu se ni
sjetiti da sam ikada bila ovako uznemirena.
»Rekla mi je za vaše probleme i njezine spontane pobačaje. Kad sam
pitala je li to nasljedno, jako se uzrujala. Oprosti mi, tata.«
»Samo ti je to rekla?«
»Oh, zar ima još nešto?«
Umjesto odgovora, tata je samo uzdahnuo.
»Odvest ću je sada kući... stvarno mi je žao što smo pokvarili vašu
posebnu večer.« Uzeo je svoju šalicu i krenuo prema vratima. »Mila,
obećajem ti da ćemo ti sve nadoknaditi, samo da se ona malo smiri i privikne
na novosti.«
Istog časa kad su se vrata za njim zatvorila, počela sam glasno jecati.
Ted je odložio šampanjac na kauč i zagrlio me.
»Kvragu, što se to dogodilo između vas dvije?« upitao je.
»N-nemam pojma«, jedva sam protisnula. »Ali mislim da sutra m-
moramo ići kod d-doktora.«
Nježno me okrenuo prema sebi i posjeo na kauč, a pogled mi je odmah
pao na maminu šalicu, ostavljenu na stolu.
 2. POGLAVLJE

Lilly
Lipanj 1973.

Dragi James,
u velikoj sam nevolji.
Nisam ti to htjela zatajiti, ali stvarno ne znam kako da ti kažem. Uvijek
razgovaramo samo telefonom i uvijek postoji mogućnost da nas netko čuje.
Htjela sam ti napisati pismo, ali samo tata nosi poštu. A kad bi on otvorio
kovertu i pročitao...
Pa, da je i pročitao, stvari ne bi bile bitno drugačije.
Trudna sam, James. Znam da si sada sigurno u šoku i žao mi je što ti
to ovako javljam... ali, iskreno, u ovom trenutku moram tek smisliti način
kako da ti dostavim ovo pismo.
Stvarno ne znam kad se dogodilo... vjerojatno prije nego što ćeš otići
na studij. Osjećam se tako glupo. A ti? Jesi li znao da se od naših igrica može
zatrudnjeti? Ti si tako pametan, i sigurno si znao. E vidiš, ja nisam... Otišao
si odmah poslije Nove godine, a ja nisam shvatila da sam trudna puna tri
mjeseca. U školi su nam časne sestre često govorile o seksu, ali ružne i prljave
stvari koje su spominjale nisu ono što smo nas dvoje radili. Sve je bilo tako
lijepo i prirodno, zar ne? Prvo smo bili samo prijatelji, a onda je to postalo
nešto više. Nije bilo nikakve odluke da postanemo dečko i cura. Čak se i ne
sjećam našeg prvog poljupca... a ti? U tom trenutku, bio je to samo još jedan
korak u našoj ljubavi. Sve što se između nas događalo, činilo se tako
prirodno i neizbježno, kao da smo vođeni nekim iskonskim silama. Ni na
trenutak nisam pomislila da je ono što radimo nešto pogrešno.
U prvo sam vrijeme mislila da sam umorna zato što sam tužna. Željela
sam spavati po cijele dane, a hrana mi se gadila, što je mamu izluđivalo.
Stalno me zbog toga gnjavila, a Henri me nazvao »zaljubljena Lilly«. Onda
mi se apetit vratio, ali odjeća kao da nije bila moje veličine, no ja sam i dalje
živjela u neznanju. Mislila sam da je to od previše jela, uostalom, morala sam
nadoknaditi one dane kada nisam jela gotovo ništa.
Tek kad je jedna djevojka u školi spomenula menstruaciju, zazvonilo
je zvono za uzbunu. Munjevito sam shvatila da menstruaciju nisam imala
još od Božića. Čak i ja znam što to znači.
Prvo sam se pokušala pretvarati da se ništa ne događa, i to mi je neko
vrijeme polazilo za rukom. Dečki su mi se rugali da sam debela, ali nisam
puno marila za to. Školska uniforma postala mi je pretijesna, ali to kao da
nitko nije primjećivao. Tako sam uspjela potisnuti sve misli o tebi, o bebi, i
o bezizlaznosti cijele situacije.
Ali onda se bebica počela koprcati u mom trbuhu. Bilo je samo pitanje
trenutka kada će netko posložiti kockice i otkriti moju tajnu. Noćima nisam
spavala, samo sam se vrpoljila u krevetu i čekala taj strašni trenutak. Kad bi
me tajna previše tištala, a moji strahovi što će se dogoditi kada tata sazna
postali preveliki, zatvorila bih oči i pokušala zamisliti najcrnji mogući
scenarij. Kada zamislimo najgore moguće posljedice, onda je i strah nekako
manji, zar ne?
Vidjela bih tatu bijesnog i osramoćenog, zamislila mamin užas. U glavi
sam neprestano vrtjela različite scene i poigravala se s mogućnostima: što
ako sazna uvečer, ili ujutro, ili dok sam u školi. Kako će to izgledati ako se
sve razotkrije za nekog olujnog dana, ili sunčanog, ili na nečijem rođendanu,
ili na dan kada beba stigne na svijet.
Ma koliko maštovit bio svaki od scenarija, svaki je završavao na isti
način: stojim ispred tvoje kuće, spuštam kofer, kucam na vrata i čekam tvoju
mamu.
Nešto se od toga i obistinilo. Jutros me je tata probudio i naredio mi
da spakiram svoje stvari. Drugu je djecu postrojio, svih sedmero, i gledao
kako se pozdravljam sa svima. Kasija i Henri su plakali, a tuga u njihovim
očima bila je golema. Najgore je bilo s mamom. Nije me mogla ni pogledati
– sakrila se u kuhinji i tamo naricala, a kad sam se pokušala pozdraviti s
njom, samo mi je stresla ruku s ramena i još jače se rasplakala. Onda me je,
baš kao što sam zamišljala u svom scenariju, tata strpao u auto i počeo urlati
na mene. Cijelim je putem siktao s toliko bijesa da mu je pljuvačka prskala
iz usta, a ja sam samo sjedila pokraj njega i svim se silama suzdržavala da ne
zaplačem.
Izgovorio mi je užasne, nezamislive stvari, ali valjda sam to i zaslužila.
Osramotila sam ime Wyzleckih i iznevjerila obitelj, a riječi kojima me
nazvao ne želim ni spominjati. Ja sam samo zurila u svoje krilo i pokušavala
ostati mirna, jer da sam zaplakala, poludio bi još više. Znaš i sam kakav je
kada je ljut. Dok je vikao na mene, zvučao je kao pravi Poljak, kombinacija
bijesa i čistog, rušilačkog gnjeva.
U sebi sam stalno ponavljala kako će, na kraju, sve biti dobro. Nadala
sam se da će me odvesti kod tvojih roditelja, i da će oni, usprkos šoku i
nevjerici, barem dopustiti da ti se javim. Ali nije tako bilo. Nisam uspjela
doživjeti takvu milost i spustiti svoj kofer ispred vašeg kućnog praga.
Umjesto da skrene prema vašoj farmi, on je skrenuo udesno, a onda,
nakon uključenja na autocestu, skrenuo je prema Orangeu.
Znam da vožnja do Orangea traje samo četrdesetak minuta, ali kako
nisam znala kamo idemo, činila se beskrajno dugom. Preklinjala sam ga da
mi kaže gdje me vodi, ali jedini je njegov odgovor bio da će naše obiteljsko
smeće ostati u obitelji. Preplavio me neki čudan osjećaj, kao da sam izbačena
iz orbite i lebdim kroz svemir – i znala sam da se sa svakim kilometrom
udaljavam od svega što poznajem. Hoće li me poslati u Poljsku kod strica
Adoka, kojega nikad u životu nisam vidjela? Vodi li me u kliniku za pobačaje
– i postoje li uopće ta strašna mjesta?
Na trenutak sam pomislila da me vodi na vlak kako bi me poslao k tebi,
ali bio je to samo san.
Kada se auto konačno zaustavio, bili smo pred velikom bolnicom u
Orangeu, i na trenutak mi ništa nije imalo smisla. Neko smo vrijeme samo
sjedili u tišini, tata s rukama na volanu i odsutnog pogleda, dok je u meni
sve vrištalo iznutra, i na koncu sam smogla snage da ga upitam što radimo
ovdje. Isprva se činilo kao da me potpuno ignorira, ali nakon nekog vremena
moje su riječi ipak probile njegov oklop. Čak sam i zaplakala a da me nije
pokušao ušutkati.
Ne, danas me nije korio što plačem, i nije me podsjećao na to koliko je
moj život bolji u odnosu na njegov u mojim godinama, u ratom uništenoj
Poljskoj. Sad, kad je ispucao sav svoj gnjev, ostali su samo sram i tuga. Tada
mi je rekao da me ne vodi u bolnicu, nego u dom za trudnice preko puta. I
da ću tamo ostati sve dok se beba ne rodi.
Kad smo ušli unutra, dočekale su nas medicinske sestre i socijalne
radnice. Smjestile su nas u skučen hladan sobičak u kojem je tata potpisao
hrpu dokumenata. Bilo je tu i nekoliko fascikala na kojima su crnim debelim
markerom ispisali Liliana Wyzlecki, BFA1. To je sigurno neka šifrirana
inačica mojeg imena, ali to sada i nije važno.
Dragi moj James, sve sam iznevjerila i uništila. Kako sam mogla biti
tako glupa?
Ne znam hoću li ti uspjeti poslati ovo pismo. Ne znam što će dalje biti
sa mnom, i ne znam hoću li preživjeti na ovom užasnom mjestu.
Jedino što znam jest da je naša ljubav čudo, kao što je i naša beba čudo,
i volim je kao što i tebe volim.
Znam da si tek na početku studija i znam koliko ti je do njega stalo.
Znam i kako bez tvoje diplome propadaju svi naši planovi i snovi. Zato ne
možeš ni zamisliti koliko mi je teško tražiti ovo od tebe.
Ali ako se ne vratiš po mene... po nas... i ako se ne uspijemo vjenčati
prije nego što se beba rodi... ne smijem ni zamisliti što će se dogoditi. Ne
želim zamišljati. Tata mi nikada neće dopustiti da se vratim kući, i mogla
bih s bebom završiti na ulici.
Molim te, nemoj me zvati, već su mi rekli da mi neće dopustiti
razgovor s tobom. Zato te preklinjem – ukrcaj se na prvi autobus i dođi

1
Engl. Baby for adoption – beba za usvajanje.
ovamo, pa ćemo im sve objasniti i nekako pronaći način da se vjenčamo. To
je jedini način da me izbaviš odavde i da budemo zajedno.
Volim te više od života, James. Molim te, oprosti mi što od početka
nisam bila iskrena s tobom, i molim te, molim te... dođi po nas, spasi mene i
našu bebu.
Voli te Lilly
 3. POGLAVLJE

Sabina
Ožujak 2012.

S utradan sam imala nešto nalik na emotivni mamurluk.

Ted i ja tiho smo razgovarali uz doručak i dogovorili se da u pauzi
za ručak odemo kod našeg obiteljskog liječnika. Iz naših je glasova nestala
vedrina i uzbuđenost, kojih je sve do jučer bilo u izobilju. Trudnoća je preko
noći postala nešto krhko i osjetljivo, i nisu joj priličili povišeni tonovi i
previše uzbuđenja.
Kako je jutro odmicalo, bilo je trenutaka kada bih se potpuno udubila
u posao, pa bi slika majčina užasnutog lica izblijedjela. Tijekom
prijepodneva, održala sam tri sata – jedan od njih u predškolskoj grupi, što
je uvijek bilo naporno, ali danas mi je zbog toga bilo posebno drago. Uz
glazbu sam se uvijek osjećala živom i veselom, a danas mi se i buka
petogodišnjaka koji lupkaju po stolu doimala kao podrška.
Poslije zadnjeg sata, napokon sam sjela i pogledala mobitel. Očekivala
sam mamin propušteni poziv, poruku ili barem govornu poštu, ali zaslon je
bio prazan i srce mi se stisnulo. Ušla sam u poruke i počela tipkati:

Mama, stvarno mi je žao zbog onog sinoć, znam koliko si

povrijeđena. Molim te, razgovaraj sa mnom. Želim ovu bebu i
učinit ću sve kako bih je zadržala. Volim te.

Liječnik je bio pun razumijevanja i predložio mi da obavim niz rutinskih

pregleda kako bismo bili sigurni da je sve u redu, a u slučaju da nije, da
možemo nešto na vrijeme poduzeti.
 »Problemi s plodnošću najčešće nisu genetske prirode«, uvjeravao nas
je, »čak i kad jesu, ne možemo biti sigurni da ste naslijedili majčine gene.
Nije isključeno da je riječ o problematici koja se danas jednostavno rješava.
Zaboga, od vremena kada je vaša majka bila trudna, medicina je znatno
napredovala. Ali nećemo zanemariti vaše strahove, pa ću vam dogovoriti
ultrazvuk drugi tjedan, a napravit ćemo i različite krvne pretrage i, nadam
se, isključiti rizik.«
Liječnikove me riječi nisu nimalo umirile. Otišla sam u laboratorij
izvaditi krv, a onda smo Ted i ja otišli na ručak. Raspoloženje je bilo otužno,
sjedili smo u tišini, a moj mobitel odložen na stolu nije davao nikakvih
znakova života.
Kako ću izdržati tjedan dana do prvog ultrazvuka? Osjećala sam se
rastrgano između želje da se što prije pomirim s mamom, i želje da istog
trena saznam o kakvim je to ona problemima govorila.
Ted je posegnuo preko stola i uhvatio me za ruku.
»Sabina, želiš li da ja razgovaram s njom?«
»Ne, bolje nemoj«, odgovorila sam. »Jučer je bila jako uznemirena.
Stvarno ne znam kako da saznam nešto više, a da to ne izazove još dublji jaz
između nas dvije.«
»Kvragu, bojim se za tebe. Stvarno nisam očekivao ovakav stres.«
Pogledala sam u svoj tanjur. Piletina u umaku od šampinjona izgledala
je primamljivo, ali ja sam jedva pojela dva zalogaja.
»Sigurno si zabrinut što nisam ništa pojela«, rekla sam pokušavajući
zvučati opušteno.
Ted se na to nasmijao.
»Poznajem te gotovo dvadeset godina i još nisam doživio da bi te nešto
moglo odvratiti od finog jela.«
Usiljeno sam se nasmijala i nabola vilicom komadić piletine. Umak je
bio stvarno ukusan, kombinacija vrhnja, sira i finih začina. Na trenutak sam
se prepustila uživanju i osjetila kako mi se apetit vraća.
 »Ako me ne nazove sutra ili prekosutra, onda ću ja nazvati«, rekla sam
između zalogaja. »Možda će tata biti raspoložen za razgovor, kad već ona
nije.«
»I on mi je jučer djelovao prestravljeno. Sigurno im je bilo užasno...
mislim, zašto bi se inače toliko uzrujali zbog nečega što se dogodilo tako
davno?«
»Ne mogu ni zamisliti kako je to izgubiti...«, počela sam, ali glas mi je
pukao. »Stvarno, Ted, možda zvuči čudno, ali ja već volim ovu bebu. Ako
joj se išta dogodi...«
Ted me je ponovno uhvatio za ruku.
»Hajmo razmišljati pozitivno, Bean.«
Popodne je prošlo bez odgovora od mame. Poslije posla sam odlučila
prošetati i zaokupiti se uobičajenim stvarima. Tedov je auto već bio parkiran
ispred kuće, pa sam pošla ravno u njegovu malu radnu sobu i poljubila ga u
kosu. Razgovarao je telefonom, i očito se dosađivao, jer je istodobno na
računalu čitao neki novinski članak. Pokazao je na sat, a onda podigao šest
prstiju, što je značilo da neće završiti prije šest. Još pola sata.
Stavila sam večeru u pećnicu, presvukla se u široke hlače i Tedovu
majicu s kratkim rukavima. Sa zadovoljstvom sam skinula grudnjak; sva
moja odjeća postala mi je pretijesna i sputavala me je, ali to nije bilo toliko
povezano s trudnoćom, koliko s nesputanim uživanjem u hrani tijekom
ljeta.
Ujesen, u ovo doba dana, obožavala sam sjediti u blagovaonici za
malim stolom, bilo je to definitivno najugodnije mjesto u našemu stančiću.
Tu sam mogla uživati u zrakama zalazećeg sunca i istodobno pogledavati
prema televiziji dok radim, ili se barem pretvaram da radim. Raširila sam na
stolu pripremu za nastavu i uključila TV. Mogla sam čuti ritmično kuckanje
urice na pećnici, ali nisam se previše zabrinjavala oko večere. Otvorila sam
kutiju krekera s okusom piletine, obećavši si samo još jedan, a kviz na TV-u
i dalje mi je bio uzbudljiviji od posla.
 Kad se začulo zvono na vratima, prvo sam pogledala na sat – bilo je
petnaest do šest – pa sam se upitala jesu li to trgovački putnici ili Jehovini
svjedoci. Dok sam ustajala i išla prema vratima, psihički sam se pripremala
za učinkovito odbijanje uljeza i u sebi ponavljala ne, hvala. Kroz šareno
staklo na vratima ugledala sam dvije osobe i namrštila se. Uf, to su sigurno
Jehovini svjedoci, a nikad se nisam dobro snalazila u prekidanju njihova
monologa.
Kad sam uspjela razaznati da pred vratima ne stoji nitko drugi nego
moji roditelji, preplavilo me je oduševljenje i olakšanje, ali već sljedećeg
trenutka srce mi se stisnulo jer se činilo da oboje plaču.
»Moramo razgovarati, Sabina.«
Tatino držanje bilo je neobično pogureno, i postalo mi je jasno da nisu
došli razgovarati o mojoj trudnoći, niti o sinoćnjim događajima. Sudeći po
tatinim pogrbljenim ramenima, netko je ili bolestan ili umire. Mama je,
stojeći na trijemu ispred našeg malenog doma, djelovala užasno napeto.
Uspravna i ukočena držanja, s neobičnim sjajem u smeđim očima, izgledala
je kao da se sprema za bitku.
Bože moj. Što me sada čeka? Samo sam nepomično stajala i pomislila
da ću, ako ih ne pustim unutra, možda izbjeći ono što su mi došli reći, a što
po svemu sudeći nije bilo nimalo ugodno. Tata je kroz staklo pogledavao
prema neurednoj dnevnoj sobi iza mene.
»Možemo li ući?«
»Ted«, zazvala sam ga, otvarajući vrata da ih pustim unutra.
»Bean, strpi se još koju minutu«, doviknuo mi je Ted opušteno. Nikada
nije bio nervozan kada bih ga prekidala u poslu.
»Ted«, ponovila sam, sada već s panikom u glasu. Tata je teško
uzdahnuo, a moja tjeskoba svakim je trenutkom bivala sve veća.
»Hajde, draga, idemo malo sjesti«, rekao je, spustio mi ruke na ramena
i poveo me prema dnevnoj sobi. Tata je oduvijek mirisao na sapun, fine
začine i sigurnost, i osjetila sam kako je knedla u mom grlu sve veća.
Smjestio me na kauč, poljubio u sljepoočnicu, i suze su mi sada počele
nezaustavljivo nadirati. Mama je kruto sjela na rub kauča preko puta mene,
baš kao što je to bila učinila i sinoć. Ušao je i Ted.
»Što se događa?« Samo jedan pogled na nas bio je dovoljan da se
njegove plave oči ispune strahom. Moji roditelji kao da nisu ni primijetili
njegov dolazak, nego su me samo netremice promatrali.
»Oprosti nam što ćeš ovo saznati tek sada i ovako, dušo«, rekao je tata.
Iako je zvučao staloženo i mirno, njegove crvene vjeđe davale su naslutiti da
će ovaj razgovor biti sve samo ne običan. »Ovo što ćemo ti sada reći bit će ti
velik šok, ali moraš nam vjerovati kako je sve što smo do sada rekli ili učinili
bilo zato što smo mislili da je tako najbolje za tebe.«
Mama je i dalje šutjela.
»Stvarno mi ništa nije jasno...« Grlo mi se stegnulo od panike i osjetila
sam kako mi trnu ruke. Misli su mi se kovitlale. Rak. Vjerojatno jedno od
njih dvoje ima rak, i kriju to od mene već neko vrijeme. Možda tata?
pomislila sam užasnuto.
»Sabina, dušo.« Tatin šapat bio je promukao, a ruka kojom me grlio
podrhtavala je. »Ti si usvojena.«
Eto, to je bilo to. Te tri kratke riječi zavrištale su u mojoj nutrini dok
sam pokušavala shvatiti njihovo značenje. Bol mi je proparala grudi i osjetila
sam kako više ništa neće biti isto kao prije. Ali, ne, to ne može biti istina, sve
je to neka velika zabuna, čista besmislica. Pogledala sam Teda koji je bio u
jednakoj nevjerici kao i ja.
Nema šanse.
To jednostavno nije moguće.
Svakako bih dosad već saznala, ili barem naslutila. Mamine smeđe oči
bile su iste moje, a tek tatin osmijeh?! A što je s našim karakterom,
temperamentom, tipičnim ponašanjem u određenim situacijama – sličnosti
je previše da bi bile slučajne! Što to tata lupeta? Je li sve ovo neka neslana
šala?
 Odjednom, iz mene je provalio smijeh, zazvučavši kao posljednja
trunčica samopouzdanja žene za koju sam mislila da jesam, a kako mi se
nitko nije pridružio, smijeh se pretvorio u zbunjeno kašljucanje.
»T-to je neka š-šala?« zamucala sam i pogledala mamu, koja je tupo
zurila u pod s izrazom potpunog poraza. Sva je dotadašnja napetost iz nje
isparila, izgledala je pogureno i slomljeno. Ne, ovo nije šala – ovo je istina,
dugo čuvana tajna koja je napokon izbila na svjetlost dana.
Ustala sam i počela uzmicati od roditelja, koji mi to, odjednom, više
nisu bili. I dalje ih gledajući, krenula sam prema Tedu tražeći zaštitu. Ted
me je zagrlio, pokušavajući utišati moje uzburkane emocije. U glavi mi je
bučalo od bujice pitanja, a ni na jedno od njih nije postojao zadovoljavajući
odgovor.
»Zašto biste to... i kako, stvarno ne razumijem kako...?«
Jednostavno nisam mogla pronaći prave riječi. Kad sam bila uzrujana,
uvijek sam se mučila s riječima, a sada sam zvučala kao izgrebena ploča.
Grčevito bih se primila za neku riječ ili zvuk, i ponavljala to unedogled, sve
dok se nekako ne bih uspjela smiriti i nametnuti svom glasu pravilan ritam.
Ohrabrujući stisak Tedove ruke oko struka pomogao mi je da usporim i
završim rečenicu, ali čak i tada glas mi je bio nesiguran i piskutav.
»Ne razumijem. Zašto ste to tajili od mene? Kako ste samo mogli?«
Kad se gramofonska ploča mog glasa napokon pokrenula, još uvijek se
vrtjela prebrzo. Zvučala sam histerično i smiješno, čak i samoj sebi.
»Mislili smo da činimo najbolje za tebe«, rekao je tata. Pogledala sam
mamu, svoju nekadašnju najbolju prijateljicu. Nije me pogledala u oči ni
jedan jedini put otkako su došli ovamo.
Da, sada mi je polako sve počelo sjedati na mjesto. Postala mi je jasna
njezina panika kad sam je upitala o trudnoći sa mnom. Naravno da se
uspaničila, kad me ona nije ni rodila!
»Lažete Sabini četrdeset godina i kažete da je to bilo za njezino dobro?«
Tedov glas bio je pun nevjerice, a tatin pogled molećiv.
 »Bilo je to jedno drugo vrijeme, Sabina. Kada smo te uzeli, rekli su nam
kako bi bilo najbolje da nikada ne saznaš. A kada su se mišljenja o tome
promijenila, već si odrasla i mislili smo...« Glas mu je napukao, a usnice
podrhtavale, »... stvarno smo mislili da je bolje da nikada ne saznaš istinu.«
»Kako se to dogodilo?« Zamislila sam kako sam odbačena na nekom
kućnom pragu, neželjena i nevoljena. Zamislila sam prolom oblaka i bebu
kako plače u tami, sama i bespomoćna, i ta je slika bila tako živa, kao da je
riječ o stvarnom sjećanju.
Otkrivam li upravo pravu istinu o svojem podrijetlu, suprotnu svemu
što sam do sada znala?
»Usvojena si iz Doma za trudnice gdje ti je majka radila.«
»Ona je r-radila ondje?« Bila sam zbunjena. Mama? Koja mama?
Megan, koja beživotno sjedi preda mnom, ili žena bez imena i lica koja me
je rodila i potom napustila?
»Da. Hej, čekaj malo, ti misliš na... onu ženu?« Sada se i tata potpuno
zbunio. »Ne, Sabina, ona je bila štićenica doma. Tvoja je mama radila
ondje.«
Pogledala sam mamu. Je li moguće da se doslovno smanjila od sinoć,
ili je to neka čudna igra svjetlosti? Sada je zagnjurila lice u dlanove i pitala
sam se o čemu razmišlja, i kako je moguće da je odlučila uskratiti mi
spoznaju na koju sam imala svako pravo. Zadnjih četrdeset godina provele
smo zajedno na tisuće sati u povjerljivim razgovorima, i činjenica da mi nije
rekla nešto toliko važno, činila se potpuno nevjerojatnom.
Na trenutak mi se činilo kao da sam izišla iz vlastitog tijela... kao da
sam lebdjela, a razgovor je kao kroz neku izmaglicu dopirao do mene. Sve
do sada bili smo jedna normalna obitelj, bliski i iskreni jedni s drugima, ali
je li moguće da je sve to bila jedna velika laž?
»Zašto mi to sada govorite?«
Sada je i tati, mojem samopouzdanom tati koji je uvijek s lakoćom
rješavao sve probleme, postalo neugodno. Da, mojem tati koji se s lakoćom
snalazio u najkritičnijim trenucima roditeljstva, bez obzira na to radilo se o
razgovoru o menstruaciji, seksu, dečkima, ili o tome koju haljinu odjenuti
za neku zabavu.
»Vidjeli smo koliko si se jučer izbezumila zbog Megan. Zabrljala je s
pričom o našim problemima i nismo mogli dopustiti da se tijekom cijele
trudnoće bespotrebno brineš, ili, ne daj Bože, toliko uzrujaš da se zaista
dogodi nešto loše.«
Kasnije, mnogo kasnije, kada prevladam ovaj šok i malo se priviknem
na istinu, ponovno ću u svojoj glavi izvrtjeti cijeli ovaj razgovor i analizirati
ga iz svakog mogućeg kuta. Sada sam se morala snalaziti korak po korak, a i
to mi je bilo dovoljno teško. Možda i bolje da sam podatke dobivala na
kapaljku, jer sigurno nisam bila spremna na sve ono što sam tek trebala čuti.
Osjećala sam da je istina u ovom trenutku previše za mene.
»Zašto me je dala?«
Mama je napokon podignula pogled, a lice joj je bilo mokro od suza.
»Bilo je to drugo vrijeme, Sabina. Imala je samo šesnaest godina i nije
bilo načina da te zadrži.«
»Je li ta bolnica bila povezana sa slučajevima prisilnog usvajanja, o
čemu su svojevremeno govorili na televiziji?« upitao je Ted. Uvijek se šalio
na račun moje nezainteresiranosti za vijesti i događaje u svijetu, a sada se to
činilo kao gorka ironija sudbine. Prvi put u životu čula sam za izraz prisilno
usvajanje, i zapitala sam se o čemu je zapravo riječ. Mamini glasni jecaji
prekinuli su me u razmišljanju i vratili u stvarnost. Izvukla sam se iz Tedova
zagrljaja i sjela pokraj nje, obgrlivši joj mršava ramena. Iako sam upravo
otkrila najveću prijevaru u svom životu, nisam mogla podnijeti da plače.
»Mama...« Nisam znala što reći u ovoj situaciji. Usprkos šoku i
zbunjenosti, želja da je utješim nadjačala je sve drugo. Pogladila sam je
između lopatica, gledajući u pod dok sam pokušavala shvatiti što sam
upravo čula. Šok koji sam doživjela donio mi je neku vrstu neosjetljivosti,
što je bila dobra vijest. Kao da sam stajala u nekoj staklenoj kupoli i gledala
kako vani bjesni uragan.
 Tata je prišao i čučnuo kraj mame, i mogla sam osjetiti kako nam se
ruke dotiču na njezinim leđima.
»Saberi se, Megan.«
Iako je to izgovorio šaptom, dobro sam ga čula. U njegovu tonu bio je
onaj karakteristični prizvuk koji me pratio odmalena i koji je bio sastavni
dio života naše obitelji. Ted je svoje zahtjeve izražavao razumno i ljubazno,
ali tatin je glas zvučao kao naredba. Tati je uvijek bilo jako stalo do njegove
obitelji, što je bilo dobro... osim u onim rijetkim trenucima kada bi
pretjerao, pretvarajući se pomalo u tiranina.
Samo mi je još to trebalo. Večeras stvarno nisam mogla podnijeti da se
tata tako obraća mami. Zadrhtala sam i pogledom potražila Teda koji mi je
sada bio jedini oslonac. Sjeo je na kauč preko puta, oslonivši se laktovima na
koljena. Ted je iznimno racionalna osoba i prvi će se snaći u ovoj zbrci.
»Pa, tko je ona?« upitao je tiho.
Dugo mu nitko nije odgovorio. Tišina je bila bolna i neugodna. Nisam
se usudila postaviti to pitanje, ali sada kada je izgovoreno, očajnički sam
žudjela za odgovorom. Kako su njega očito ignorirali, morala sam ja
pokušati.
»Mama?«
»Nikada nismo ništa doznali o njoj.«
Je li to laž? Izbjegavala je moj pogled, a njezina krivnja bila je gotovo
opipljiva. Sva se zgurila dok je to govorila, postajući sve manja i manja.
Pogledala sam Teda i očito smo mislili isto, kako nije iskrena.
»Megan, Sabina zaslužuje cijelu istinu«, rekao je Ted tiho, ali odlučno.
Mama je odmahnula glavom i ponovo su joj navrle suze.
»Stvarno mi je žao, Sabina, ali ne mogu ti reći ništa više od ovoga. Ne
znam ništa o njoj.«
»Dobro, ali sigurno postoje nekakvi tragovi?«, upitao je Ted. »Što je s
dokumentacijom... Sabininim rodnim listom?«
 Uspravila sam se i pogledala tatu.
»U rodnom listu su vaša imena.«
»Je li to original?« upitao je Ted tiho, a ja sam ponovno izgubila tlo pod
nogama
»Naravno da je original.« Mama je odmahnula glavom. »Rekla sam ti,
bila su to druga vremena. Usvojena si odmah po rođenju, pa smo upisani
kao tvoji roditelji, što i jesmo. U to vrijeme bolnice nisu bilježile druge
podatke.«
»Znači, ne mogu je pronaći, čak i kad bih to željela?« Obuzela me neka
duboka tuga, kao da sam upravo izgubila nešto što sam tek pronašla, a nisam
ni znala želim li to.
»Ne vjerujem da je to moguće, mila«, tiho je rekao tata.
Sjedili smo tako nekoliko trenutaka, izgubljeni u potpunoj zbrci. Iako
nitko nije govorio, soba je bila ispunjena treštavim zvukovima koji su
dopirali s televizije. Netko je upravo osvojio jack pot, što je bilo popraćeno
trijumfalnom glazbom i šarenim balonima koji su letjeli po studiju.
Nikada nisam imala dijagnozu anksioznog poremećaja, ali znam kakav
je to osjećaj kada se strahovi otmu kontroli. Katkad, kada se ni bih uspijevala
smiriti, moj um beskonačno bi analizirao neku situaciju sve dok se ona ne
bi pretvorila u neobuzdani kovitlac misli. S vremenom sam tu vrstu panike
naučila prevladati tako što bih se usmjerila na stvarne, konkretne činjenice,
bio je to štit satkan od realnosti koji je sprječavao da potonem u bezdan.
Tako je danas sjalo sunce, mrljica zlatne svjetlosti poigravala mi je na
licu, jer se svjetlost koja je dopirala kroz prozor odbijala od uglačanih pločica
u kuhinji. Znači, nije kraj svijeta. Urica na pećnici i dalje je kuckala, a sudeći
po mirisu, janjetina je uskoro pečena. Vrijeme nije stalo. Osjećala sam dodir
svojih bosih stopala na hladnjikavom podu, i to mi je godilo. I dalje sam bila
ja, sada i ovdje. Do sada su sigurno izblijedjele i crvene pruge na mojem
trbuhu, koje su nastale od preuskih hlača što sam ih danas obukla za posao.
A tek sićušno biće koje raste duboko u meni? Ništa na ovome svijetu
ne bi me moglo navesti da ga se odreknem, i nikakva me sila u svemiru ne
bi mogla prisiliti na to. Ono je bilo plod ljubavi i nije mi bilo jasno kako se
itko može odreći nečega što je stvoreno u ljubavi. A onda mi je sinulo...
Njezina priča i moja priča... možda nije priča o ljubavi.
Nešto hladno i jezovito ispunilo mi je grudi. Pustila sam mamu i ustala.
»Ti se sada moraš smiriti i dobro odmoriti, i mislim kako je najbolje
da sada odemo.« Tata je ustao s kauča i izgledao uspravno i odlučno. A kad
su tek stigli, ja sam pomislila da je bolestan! Možda bih bila sretnija da je to
bio pravi razlog njihova dolaska – bili bismo zajedno u bolesti i zajedno se
protiv nje borili. Postojala bi nada, možda mala, ali ipak nada. A ovo...
iznenada i zauvijek sve je nepovratno promijenjeno, da ne kažem
izgubljeno.
»To je dobra ideja.« Moj uvijek prisebni muž netremice me je
promatrao, i pitala sam se može li on uopće shvatiti ovaj potres u meni.
Osjetila sam kako me ponovno obuzima panika, i znala sam da najgore tek
dolazi. Kada se oporavim od šoka, bit ću sva izgubljena.
»Sabina, voliš li nas i dalje?« upitala je mama. Tata je već krenuo prema
vratima, ali ona nije htjela otići dok je ne uvjerim da je sve u redu. Uvijek
sam je znala utješiti, ali ovo je bilo nešto drugo.
Pogledala sam njezino uplakano lice, pa tatine molećive oči, a onda
odvratila pogled.
»Naravno d-da vas još volim«, zamucala sam, a riječi su se stopile u
nešto ljepljivo poput šećerne vune. »Samo me p-pustite da razmislim o
svemu.«
Kada je Ted napokon za njima zatvorio vrata, ostali smo stajati u
predsoblju, bez riječi, izgubljeni u vremenu. A onda se oglasila urica na
pećnici i Ted se pokrenuo. Isključio je pećnicu, izvadio pečenje i natočio mi
čašu bezalkoholnog piva iz moje i tatine kućne radinosti. Slijedila sam ga u
stopu, iako potpuno odsutna duhom. Neko sam vrijeme nepomično stajala
ispred TV-a, a onda krenula prema stolu i napokon sjela. Stolica na kojoj
sam sjedila prije samo pet minuta, još uvijek je bila topla. Kako je moguće
da se cijeli moj život preokrenuo u tako malo vremena?
Ted je odgurnuo moju pripremu za nastavu kako bi sjeo pokraj mene.
Gledala sam mjehuriće kako se dižu i spuštaju u čaši.
»Sada mi stvarno treba jedno pravo pivo«, promrmljala sam.
»Ako želiš, mogu ti otići po jedno... sigurno ne može naštetiti ni tebi
ni bebi.«
»Ne, hvala.«
Otpila sam veliki gutljaj i okrenula se prema njemu. Umjesto večernje
idile nakon napornog dana, bila sam u košmaru. Recept koji sam iskušala u
tolikim stresnim situacijama, sada jednostavno nije djelovao. Posljednje
zrake zalazećeg sunca, zlatni sjaj samostojeće lampe između stola i naše
kuhinjice, gutljaj hladnog piva, dodir Tedova bedra tik uz moje, sve je bilo
uzalud.
Jednostavno ništa nije pomagalo. Možda postoje neki lijekovi za ovo
što me je snašlo? Ili neka moćna meditacija?
»Je li se ovo stvarno događa?«
»Stvarno nevjerojatno.« Ted je samo odmahivao glavom. »Jesi li ikad
posumnjala?«
»Naravno da nisam.« Otpila sam još jedan gutljaj piva, ali čak me i taj
gorkasti okus podsjećao na tatu. Mama je voljela piti vino, imala je profinjen
ukus i znala je sve o njemu poput pravog sommeliera, ali za mene je vino
bilo čisti kiseliš. Tata i ja bili smo strastveni ljubitelji piva: svijetlog, tamnog,
rezanog, alkoholnog i bezalkoholnog. U svojem je vrtu uzgajao nekoliko
vrsta hmelja, pa bismo svakih nekoliko mjeseci pripremali naše domaće
pivo. Tako sam, prije samo nekoliko tjedana, ostavila slad da se natapa kod
kuće dok sam ja u školi, a potom sam se s tom ogromnom posudom, pažljivo
vezanom sigurnosnim pojasom, doslovno provezla kroz cijeli grad. Proveli
smo gotovo šest sati krčkajući i cijedeći slad na preciznoj temperaturi, pa
smo ga potom ohladili i dodali pivski kvasac, i na kraju prebacili u spremnik
za fermentaciju.
Za nekoliko tjedana bit će spremno za pretakanje u boce. Uvijek sam
se veselila toj završnoj fazi koja se obično odigravala tijekom vikenda – tata
i ja zatvaramo boce metalnim poklopcima, razgovaramo, prolijevamo pivo
i pritom umiremo od smijeha.
Mislila sam da sam od tate naslijedila ljubav prema tom zanatu, a,
naravno, i uživanje u posebnom okusu domaćeg piva.
»Svi kažu da sličim na njih. Mamin osmijeh i tatine oči?
»Stvarno si im slična.«
»Znači, sve je bila jedna velika laž?«
»Normalno je da se tako osjećaš«, odgovorio je Ted kratko razmislivši.
»Ali nisi u pravu. Bez obzira na sve njihove mane, siguran sam da i sama
znaš koliko te tvoji roditelji obožavaju.«
»Ako me stvarno obožavaju, zašto su mi lagali?«
»I sam to pokušavam razumjeti.«
»Imam trideset osam godina. Sigurno je i u vrijeme mojeg rođenja
postojala svijest o tome da uskraćivanje istine ne može biti dobro.«
»Pa... nisam baš siguran u to, Sabina. Pročitao sam članak o tom
prisilnom usvajanju, i prema njemu, mlade majke nisu imale nikakvu
mogućnost zadržati dijete. U tom smislu, nije čudno da su odlučili zatajiti
istinu i od djece.«
»Ali... zašto, Tede? Zašto im nisu dali mogućnost izbora?« Do tog
trenutka bila sam relativno smirena, ali moj štit od stvarnosti je popustio.
Cijela ta stvar s prisilnim usvajanjem bila je toliko čudovišna i užasna, da
nisam mogla podnijeti da ima ikakve veze sa mnom. Kad mi se ponovno
vratio dar govora, bio je to promukao šapat, isprekidan prigušenim jecajima.
»Je li moguće da su tim ženama, doslovno, oduzimali djecu?«
»Pa... ako sam dobro razumio, jesu. Uglavnom su to bila izvanbračna
djeca, što se nije toleriralo u ono vrijeme«, odgovorio je Ted obgrlivši me.
»Možemo istražiti... ali prilično sam siguran da su neudane trudnice,
posebno one maloljetne, poslane u domove za trudnice poput onoga u
kojem je radila Megan. Sigurno su ih prisiljavali da potpišu dokumente, a
čim bi rodile, oduzeli su im bebe i predali ih njihovim usvojiteljima.«
»Ne mogu vjerovati da bi mama pristala na to«, prošaptala sam. »To
mora biti neka greška... možda nije shvaćala o čemu se točno radi. Ali ako je
to istina...«, uspravila sam se, odmaknula od Teda i pogledala ga tražeći
utjehu u plavetnilu njegovih očiju. »Čak i ako nije razumjela
dokumentaciju... svakako je znala za usvajanje. I to mi je zatajila? Mama koja
je uvijek o svemu razgovarala sa mnom?« Ponovno me obuzela slabost i
naslonila sam se na njega. »Bar sam tako vjerovala«, nisam mogla
suspregnuti jecaj. »Poznajem li ja uopće svoje roditelje?«
»Znam da je to najteži dio«, promrmljao je Ted. »Ali znaš... tvoji su te
roditelji sigurno...«
»Znam«, prekinula sam ga mračno. Očito se mučio s pronalaženjem
pravih riječi, ali nije morao završiti rečenicu. Želio je reći koliko smo
oduvijek bili bliski i koliko su bili uključeni u moj život. S vremenom se
naviknuo na naš odnos, ali na samom početku naše veze znao je biti zbunjen
i sumnjičav zbog moje velike privrženosti roditeljima. Ja sam pak mislila da
je njegova obitelj čudna, bilo je tu bivših muževa i žena, polubraće i
polusestara, i svi su se ljubazno ophodili, ali distanca između njih bila je
gotovo opipljiva. »Da, moji su roditelji stvarno divni.«
Ted se sada nakašljao i malo promeškoljio. Namrštila sam se.
»Što je?«
»Sabina, tvoji roditelji nisu loši ljudi... ali ipak... katkad mi se čini da
malo pretjeruješ u ružičastom pogledu na njih. Nema opravdanja za ovo što
su ti učinili... i zapravo, iako nikada ne bih očekivao da ti zataje tako važne
stvari... mislim da su oni sposobni za tako nešto.«
»Kako to misliš?«
»Mislim... dušo... da oni znaju kako manipulirati tobom.«
»Tede!«
 »Sjeti se samo kad smo kupili kuću?«
»Bili su oduševljeni!«
»Da, bili su. Onog dana kad smo potpisali ugovor, izašli smo na večeru,
tvoj je tata otvorio šampanjac, kao i uvijek, naravno, i satima smo
razgovarali o našim planovima, i o tome kako smo odlučili iznajmiti stan u
potkrovlju radi dodatnog prihoda. Sjećaš se toga?« Kimala sam glavom, ali i
dalje nisam znala na što Ted točno cilja.
»Da, i...?«
»I već si drugi dan otrčala s Megan kupovati namještaj, a kad si se
vratila, izjavila si da je useljenje u veliku kuću kao i iznajmljivanje potkrovlja
besmisleno.«
»P-pa i jest prevelika za nas dvoje.«
»Bila je takva kad smo je obilazili, kad smo je kupili i kad smo tvojim
roditeljima rekli za nju, ali nisi u tome vidjela ništa nelogično sve dok te oni
nisu obradili. Uostalom, željeli smo veliku i udobnu kuću. Zato smo i otišli
u Dubai gdje sam radio devedeset sati tjedno pune dvije godine kako bismo
dovoljno uštedjeli. Znaš što nije logično? Nije logično to što smo kupili tu
kuću i onda dopustili da se u nju useli druga obitelj kako bismo uštedjeli na
porezu. Ali eto, Graeme je smatrao da je to najlogičnije, i Megan je mislila
da je to najlogičnije, pa si onda i ti tako mislila. A vjeruj mi, Sabina, kada
tebe tvoji roditelji u nešto uvjere, prihvaćaš to bez ikakve zadrške. Gledaj u
kakvoj smo sad situaciji – stisnuti smo kao ribice u konzervi, i moramo
smisliti kako raskinuti ugovor i izbaciti stanare iz kuće prije nego što se beba
rodi.«
»Ali i ti si se složio sa selidbom ovdje«, šapnula sam uvrijeđeno.
»Zato što...« Ted je uzdahnuo i isprepleo prste s mojima. »Zato što su
osobine koje najviše volim kod tebe upravo tvoja odanost i tvoj optimizam,
pa čak i te djetinjaste ružičaste naočale. Budući da me trpiš, mogu biti
zahvalan na njima.« Usiljeno sam se nasmijala, ali oči su mi bile pune suza.
Ako sam u nešto sigurna, onda je to da mi nisu potrebne nikakve ružičaste
naočale kada je riječ o Tedu. On je jednostavno divan. »Pokušao sam te
odgovoriti od toga, ali vidio sam koliko želiš ugoditi tati, pa sam na kraju
popustio. Mislio sam, izdržat ću godinu-dvije, a ti ćeš biti sretna. Ali mi
nismo tako isplanirali i ne radi se samo o kući. Kad si odlučila studirati, ti...«
»Bila je to moja velika želja, Tede.«
»Da, znam da jest. Ali nisi željela studirati glazbenu pedagogiju, zar ne?
Željela si ići na glazbenu akademiju i postati glazbenica. Rekla si mi to čim
smo se upoznali. Ali, ne, Sabinini roditelji mislili su drugačije. Zašto izabrati
riskantniji put kada postoji sigurniji? Slušaj, Bean, ja stvarno volim tvoje
roditelje, ali poslije ovoga večeras jednostavno više ne mogu slušati kako ih
idealiziraš. Dušo, znam da su te oduvijek voljeli više od ičega na svijetu – ali
za njih su ljubav i kontrola nekako povezani. Čini mi se kako je tvoju dragu
mamu najviše od svega potresla činjenica što nismo zatražili službeno
dopuštenje da napravimo dijete.«
»Govoriš o njima kao da su neka čudovišta.«
»Ne, draga, ne mislim tako. Samo bih želio da budeš malo racionalnija
kad su oni u pitanju. To što su ti učinili nema opravdanja.«
»Ali rekli su kako je u ono vrijeme...«
»To je sigurno bio jedan od razloga zašto su tako odlučili«, prekinuo
me Ted. »Ali sigurno su poslije puno puta razmišljali o tome i preispitivali
se. Ti si odrastala, stavovi društva su se u međuvremenu promijenili i ništa
ih nije sprječavalo da postupe ispravno. Mislim, morali su shvatiti koliko je
sve to nepravedno prema tebi...«
»Moram vjerovati da su to učinili zato što su iskreno mislili da je to za
moje dobro.« Pogledala sam Teda, a on je samo uzdahnuo i slegnuo
ramenima.
»Nadam se da si u pravu.«
»Ali, zapravo, ne vjeruješ u to.«
»Nisam to rekao.«
»Tko je uopće radio u tim domovima za trudnice – mislim, tko je
majkama oduzimao bebe? Liječnici?«
»Koliko se sjećam, i liječnici i babice... u suradnji sa socijalnim
radnicima.« Izgovorio je to vrlo oprezno, i iako sam to već i sama znala,
obuzeo me je bijes što je on to glasno izgovorio. Možda bih i dala oduška
svom bijesu, ali Ted me preduhitrio. »Slušaj, Sabina, ja zapravo i ne znam
sve detalje, samo sam proteklih mjeseci čitao o tome. I naravno da ne mogu
zamisliti Megan u nekakvoj zločinačkoj zavjeri da se majkama preotmu
njihove bebe. Ali svašta se tada događalo, a Megan je radila kao socijalna
radnica, i to nigdje drugdje nego u domu za trudnice... OK, sve su to samo
pretpostavke, ali ne možemo biti sigurni.«
»Zaboga, Tede.« Taj njegov završni udarac potpuno je razbio moj štit
i osjećaji su me svladali. »Molim te, nemoj to govoriti. Stvarno ne želim više
o tome. Jednostavno ne mogu više izdržati, ni jednu jedinu riječ!«
»Oprosti mi, dušo.« Glas mu je bio pun žaljenja, ali i nekako
slavodobitan dok je govorio o tome kako su moji roditelji ovisnici o kontroli
i kako sa mnom lako manipuliraju. Dugo je to držao u sebi, i kad je napokon
sve to izgovorio, malo je i pretjerao. »Ne moramo više razgovarati o tome,
znam koliko ti je bolno.«
»Stvarno mi je još prerano... i ne znam koliko će mi još trebati da se
priviknem na sve ove divne novosti.«
»OK, razumijem te.«
»Misliš li da stvarno ne znaju ništa o njoj?«
Ted je samo odmahnuo glavom. »Nisam sretan što to moram reći, ali
definitivno su lagali.«
»I meni se tako čini. Mama je cijelo vrijeme izbjegavala moj pogled...
ali sve se događalo tako brzo... kao da sam na nekom suludom vrtuljku. I
dalje mi se vrti u glavi.«
»Znali su koliko je imala godina... šesnaest, tako su rekli. I zato što je
bila tako mlada, nije te mogla zadržati. Onda su brzo promijenili temu, i
siguran sam da ti nisu htjeli više ništa otkriti o njoj.«
 »Znači i dalje mi lažu«, prošaptala sam više za sebe. To je bio novi
udarac. Ne samo da su mi skrivali istinu cijeli moj život, nego to i dalje
nastavljaju činiti.
»Možda su ti samo htjeli dati malo vremena. Možda ćeš, kad se svi
malo smirite, imati priliku da im ponovno postaviš neka pitanja. Moraš biti
uporna.«
Pogledala sam prema TV-u. Upravo su počinjale večernje vijesti, i u
ovo bih vrijeme obično prebacivala programe na daljinskom u potrazi za
nekim filmom, ili bilo čime zabavnim.
Osjećala sam se kao da će se moje navike zauvijek promijeniti. Nisam
uspjela izbjeći loše vijesti, one su uletjele u moj svemir na najgori mogući
način.
Ipak, prebacivanje TV-programa bilo je dokaz da se Zemlja nastavila
okretati. Nastavila se vrtjeti oko svoje osi, premda su se brzina i kut zauvijek
promijenili.

Poslije nekoliko sati sad već rastrojenog analiziranja svih činjenica, pokušala
sam zaspati. Bilo je stvarno kasno, ali jednostavno se nisam mogla smiriti i
prestati stalno iznova načinjati istu temu. Kad je Ted napokon predložio da
odemo u krevet, prvo sam se pobunila jer sam osjećala da razgovor nije
završen. Na kraju je on rekao da je stvarno dosta za večeras, a kako nisam
mogla podnijeti da ostanem sama, složila sam se s njim.
Ležala sam u njegovu naručju sve dok nije zaspao, ali meni san nije
dolazio na oči. Kad god bih sklopila oči, ispod kapaka su mi treperila
sjećanja na djetinjstvo: naša ljetovanja puna radosti, mama, kako me njeguje
dok sam bolesna, mama koja je beskrajno strpljiva dok po ne znam koji put
odlazimo logopedu kako bih pobijedila mucanje.
Umjesto topline i osjećaja sreće, sada su mi ta sjećanja izazvala
tjeskobu i sram zato što nikada, baš nikada, nisam posumnjala da je sve to
laž.
 Kako su mi mogli sve zatajiti?
Kako sam mogla biti tako naivna?
Postalo mi je jasno da od spavanja neće biti ništa, Ted je zahrkao, kao
i obično, a ja sam ustala iz kreveta i skuhala čaj. Sjela sam na onaj isti stolac
na kojem sam sjedila sad već prije mnogo sati, kad se začulo ono
sudbonosno zvono na vratima. Bilo je gluho doba noći i bilo mi je hladno.
Umotala sam se u svoj topli kućni ogrtač i uključila laptop. Otišla sam na
internet, spustila prste na tipkovnicu i zamislila se.
Odakle da počnem?
Znala sam da su u vrijeme mojeg rođenja mama i tata radili u okružnoj
bolnici, u pitoresknom gradiću Orangeu, udaljenom nekih četiri sata vožnje
od Sidneyja. Iako sam to jako željela, nikada nismo tamo otišli.
Kad god je na nekom dokumentu trebalo upisati mjesto rođenja, pitala
sam se kako izgleda taj tajanstveni gradić, i kada ćemo tamo otići zajedno,
da vidim bolnicu u kojoj sam rođena i svoj prvi dom. Mama je uvijek vješto
smišljala izgovore da ne odemo, i nisam mogla ni naslutiti da bi za to mogao
postojati neki mračan razlog koji bi objasnio zašto toliko izbjegava Orange.
Da, to je dobar početak. Utipkala sam Orange.
Na trenutak sam zastala sjetivši se onih čudnih riječi koje sam čula od
Teda: dom za trudnice. Sklopila sam oči i zamislila kuću nalik na zatvor, s
rešetkama na prozorima, i lica mladih djevojaka dok bespomoćno proviruju
van.
Moji prsti na tipkovnici ponovno su se pokrenuli.
Dom.
Za trudnice.
Kliknula sam pretraži.
Odmah su se pojavili mnogi linkovi i kliknula sam na prvi.
Raste pritisak na australske vlasti da se ispričaju obiteljima pogođenim
politikom prisilnog usvajanja tijekom šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih
godina. Točan broj takvih slučajeva nije poznat, zato što su evidencije često
uništene, ako su uopće i postojale. Usprkos tome, vjeruje se kako je 150 000
beba prisilno oduzeto mladim majkama, što neki nazivaju epidemijom
nezamislivih razmjera. Liječnici, medicinske sestre i socijalni radnici...
Čim sam pročitala riječ socijalni radnici, brzo sam se vratila na
prethodnu stranicu. Otvorila sam Wikipediju.
Okružni Dom za trudnice, Orange.
Pronašla sam nekoliko fotografija bezlične ciglene zgrade: nije bilo
rešetaka na prozorima niti ičega sličnog. Mogla je to biti bilo koja državna
zgrada izgrađena poslije Drugog svjetskog rata. Jedna fotografija bila je
popraćena kratkim tekstom:
Okružni dom za trudnice u Orangeu djelovao je od 1954. do 1982.
godine pod okriljem Vojske spasa, kao dom za neudane mlade majke.
Pretpostavlja se da je ovdje boravilo više od tisuću trudnica, iako su podaci u
evidencijama neuredno vođeni. Vrlo je vjerojatno da se u domu provodila u
to vrijeme uobičajena praksa prisilnog usvajanja. Dom je zatvoren 1982., a
zgrada je prenamijenjena u ogranak Opće bolnice u Orangeu, sve do njezina
preseljenja u novi kompleks 2012. godine. Zgrada je sada prazna.

Zagledala sam se u fotografije. Zgrada je izgledala potpuno neugledno i

previše obično za provođenje jedne takve zločinačke politike.
Na kraju sam isključila laptop i zagnjurila glavu u dlanove. Sjetila sam
se svog prvog odlaska od kuće, nakon što sam diplomirala i odlučila
prihvatiti posao pjevačice na kruzeru. To je bila avantura života u kojoj sam
stvarno uživala – osim prve noći.
Bili smo još usidreni u Sidneyju, a ja sam sjedila u skučenoj kabini bez
prozora i osjećala se usamljenije nego ikada. Golemi brod u još većoj luci,
putovanje puno neizvjesnosti i cijeli beskrajni svet u kojem sam se
odjednom osjećala sićušno i izgubljeno.
 Bila je to duga, hladna noć prepuna tjeskobe i kajanja.
Ali kad je jutro osvanulo, izašla sam iz kabine i za doručkom upoznala
nove prijatelje. Sljedećih nekoliko godina putovala sam cijelim svijetom i
ludo se zabavljala.
Iz straha je izniknula hrabrost, iz hrabrosti samopouzdanje, i u tom
razdoblju života pronašla sam sebe.
Ponadala sam se kako će i iz ove duge, hladne noći nešto novo
izniknuti u meni.
 4. POGLAVLJE

Lilly
Lipanj 1973.

Dragi James,
strahovito mi nedostaješ. Dala bih sve na svijetu samo da te danas
vidim. Ovo je mjesto užasno, i gore od toga. Tako sam usamljena, hladno
mi je i bojim se. Mislila sam da mi je jučer bio najgori dan u životu... sve do
ovoga danas.
Saznala sam da se socijalna radnica koja me je primila zove gospođa
Sullivan i gotovo je sigurno da je ona glavna. Odvratna je, James, kako mi se
samo obraća i što mi je sve rekla... Sva se naježim već od samog pogleda na
nju.
Srećom, postoji još jedna socijalna radnica. Ona se zove gospođa
Baxter i tijekom cijelog jučerašnjeg dana, punog suza i zbrke, ona mi je
jedina uputila bilo kakav znak ljubaznosti. Zagrlila me je dok mi je
pokazivala dom i rekla kako će sve biti dobro. Samo glavu gore, curo, rekla
je.
Trudim se, James. Bog zna koliko se trudim.
Ovdje me ne zovu Lilly, nego Lilliana W. Isprva sam mislila da ne
mogu izgovoriti moje prezime, no shvatila sam da tako oslovljavaju sve
djevojke. Nije mi sasvim jasan taj običaj, ali mi se uopće ne sviđa. Osjećam
se nekako neznatno i bezimeno, mislim, čak su nas i u školi oslovljavali
prezimenom. Ne traže nas da nosimo uniforme, ali osim toga, sve ovdje sliči
na zatvor. Postoji mnogo pravila i zabrana, a najvažnije je to što nitko ovdje
nije došao svojom voljom.
Ima nas dvadeset sedam i sve dijelimo sobu s barem jednom
cimericom. E, pa, stvarno me nije mogla zapasti gora cimerica. Aboridžinka
je i zove se Tania J. Dosad smo razgovarale samo dva puta, a već mi se uspjela
izrugivati zbog mucanja, čak me tijekom večere drsko i okrutno imitirala
pred drugima. Rasplakala sam se i otrčala u sobu, ali već poslije sat vremena
stigla je i ona te ugasila svjetlo kao da ne postojim.
Tania radi u kuhinji – ona je glavna u skupini i pripravlja obroke. Sve
moramo raditi. Mene su poslali u praonicu rublja, i bila sam više nego
zadovoljna što tijekom dana neću viđati Taniu. Međutim, to nije praonica
kakvu imamo kod kuće, nego velika praonica koja opslužuje bolnicu.
Zagrcnula sam se od nelagode kad me gospođa Baxter prvi put uvela ondje.
Već me na vratima zapahnuo teški miris deterdženta, a da ne govorim o
vrućini, vlazi i smradu. Moj je posao punjenje i pražnjenje sušilica, i iako ti
to možda ne zvuči previše teško, te su sušilice stvarno grozne. Mokro rublje
je glomazno i teško, a poslije sušenja užasno vrelo, no moram ga odmah
izvaditi jer nema vremena za hlađenje. Danas sam pomislila kako ću svisnuti
od vrućine, kao ljeti kod nas na farmi, onih dana kada je zrak uporno
nepomičan, a ti se nadaš barem dašku povjetarca. Vreli zrak iz sušilica
zagrijava cijelu praonicu, a moj je posao da radim tik uz njih. Ispočetka, kad
god bih se sagnula po naramak veša i ubacila ga u sušilicu, pred očima bi mi
se zacrnilo i čudim se da se nisam onesvijestila.
Nakon nekog vremena bilo mi je malo lakše, ali kad sam se večeras
promotrila u zrcalu, izgledala sam užasno, lice mi je bilo crveno i sjajno, a
kosa potpuno slijepljena.
Ne želim te više gnjaviti s tim... mislim, nikoga nije ubio rad, a ionako
nemam izbora. Barem ne umirem od dosade dok čekam da dođeš po mene.
U toj otužnoj praonici, između hrpetina prljavog i čistog rublja, tješi me
pomisao da ćeš uskoro doći i odvesti me iz ovog ružnog sna.
Stalno mislim na ono što je rekla gospođa Baxter, da držim glavu gore.
To je ovdje katkad nemoguća misija, jer kad vidim druge djevojke u istom
stanju... zapitam se tko su njihovi momci i zašto se nisu vjenčali. Mi smo se
u nevolji našli zbog ljubavi, ali koja je njihova priča?
Čekaju li one da netko dođe po njih, kao što ja čekam tebe?
 Jedva čekam da vidiš kako je beba živahna u mojem trbuhu. Sada se
rita sa svih strana, odlučno i uporno. Danas sam prvi put shvatila što to
doista znači. Ako sam prije i mogla ignorirati postojanje sićušnog života u
meni, sada to više nije moguće. Sve mi je ovo neobično, ali nekako sam se
počela privikavati na činjenicu da ću postati majka. Svi ti mali udarci i okreti
nisu plod moje mašte – u meni je živo ljudsko biće, i to, sigurna sam,
predivno ljudsko biće. A kako i ne bi bila divna kad je tvoja? Nadam se da
će naslijediti tvoju pamet, tvoje oči i tvoj osmijeh. Zapravo, želim da beba
bude isti ti, osim možda tvoje raščupane kose... bolje da bude lijepa i
njegovana poput moje.
Volim ovu bebu, James, i sigurna sam da ćemo biti divna obitelj. Misliš
li i ti tako? Možemo se useliti u jednu od onih kućica na tvojoj farmi, gdje
inače borave sezonski šišači ovaca. Pokušat ću od nje napraviti topli dom,
koliko god budem mogla. Znam da nemamo novca, ali imat ćemo jedno
drugo, a nije li to najvažnije? Neću uspjeti maturirati, a kamoli studirati, ali
vidjet ću prvi osmijeh naše bebe, i njezine prve korake. Zar to nije važnije
od diplome i posla?
Uvijek mogu posuditi knjige iz knjižnice i čitati dok beba spava. I dalje
mogu učiti, ali najvažnije mi je da budem dobra mama. Zar to nije ispit
života?
Tek mi je sada jasno što je trudnoća. Promatrala sam mamu s mlađom
braćom, kako postaje sve deblja, trapavija i mrzovoljnija, ali opet, njezina
privrženost bila je bezgranična. Nije čudo da je poludjela kad je saznala šta
smo učinili. Znaš, imala je velike planove za mene: trebala sam biti prva iz
obitelji koja će studirati... prva koja će imati neko lijepo zanimanje. Možeš
zamisliti koliko se razočarala. Ali ja je dobro poznajem, James, možda je ona
sada bijesna kao ris, ali s vremenom će se predomisliti.
Volim ovu našu bebu od prvog trenutka i znam da će i ona to s
vremenom shvatiti... shvatit će da je ova beba dar s neba. Toliko za sada,
James. Pokušat ću uhvatiti gospođu Baxter nasamo i zamoliti je da ti pošalje
ova pisma. Čini se kao dobra osoba i mislim da mi je sklona.
Zauvijek tvoja Lilly
 5. POGLAVLJE

Sabina
Ožujak 2012.

V eć se razdanilo, a ja sam još uvijek sjedila za stolom u blagovaonici.

Uvijek sam bila sklona upasti u istu zamku – ako o problemu budem
razmišljala dovoljno dugo, već će se nekako riješiti. Ted se probudio u šest
ujutro i nježno me poljubio u kosu, a ja sam shvatila koliko sam umorna i
osjetljiva. Pomno me je proučavao, a već i sam pogled na njegovo zabrinuto
lice bio je dovoljan da se ponovno rasplačem.
»Jesi li dobro?« upitao je, iako je moj izgled govorio više od riječi.
»Javila sam na posao da sam bolesna«, rekla sam. Poslala sam poruku
ravnateljici u još četiri sata ujutro, nadajući se da će je na vrijeme vidjeti i
osigurati mi zamjenu. Iako obožavam svoj posao, danas jednostavno ne bih
podnijela učionicu punu djece koju moram podučiti harmoniji glazbe. Bio
je to izazov i u mojim najboljim danima, a poslije probdjevene noći poput
ove, došlo bi do katastrofe.
»Hoćeš da ostanem s tobom?« upitao je Ted. »Možemo se zavući pod
dekicu, napraviti vruću čokoladu i gledati filmove...«
»Ne, ali hvala ti na toj ponudi.« Odmahnula sam glavom. »Treba mi
samo...« Ponovno sam pogledala laptop pomislivši kako se na internetu
može pronaći odgovor na svako pitanje. Nema tog podatka koji bi mogao
ostati skriven i, prije ili kasnije, pronaći ću ono što me zanima. »... malo
vremena da dobro razmislim o svemu.«
»Posljednjih nekoliko dana bilo ti je stvarno grozno.« Ted je uključio
mlinac za kavu, a taj sam iritantan zvuk mogla podnijeti samo zato što sam
znala da će ubrzo uslijediti zamaman miris svježe kave. Neko je vrijeme
samo šutio, a onda me upitao: »Jesi li barem malo odspavala?«
 »Ne.«
»Sigurno si jako umorna.«
»Izmoždena sam.«
»O čemu si cijelu noć razmišljala?« Usipao je kavu u aparat za espresso
i taj me njegov rutinski postupak nekako neobično smirio. Moj život
okrenuo se naglavačke, ali i dalje postoje jutarnji rituali. Ted si je, baš kao i
svakog jutra, napravio produženu kavu, uskoro će se odjenuti i otići na
posao kao da se ništa nije dogodilo. Pitala sam se hoću li ja to ikada više
moći.
»Pokušala sam prizvati u sjećanje što više naših zajedničkih trenutaka,
otkad sam bila djevojčica pa sve do danas, i koliko god se trudila, ne mogu
shvatiti da ništa nisam naslutila, a još manje da mi ništa nisu rekli. I sve to
skupa nema mi nikakva smisla.«
»Pokušaj opet s njima razgovarati. Hajde, pozovimo ih da navrate
večeras.«
»Nikako.« Zadrhtala sam od same pomisli na to. »Ne, ne želim ih još
vidjeti.«
»Ljuta si?«
»Ne... nisam ljuta. Samo ne želim... previše sam zbunjena da bih se
ljutila. Samo čekam da se probudim iz ove noćne more, ali to se ne događa.«
»Ne izgledaš mi baš dobro.« Ted se nasmiješio onim svojim
osmijehom koji je u meni oduvijek izazivao toplinu i uzvratila sam mu
smješkom.
»Imala sam i boljih dana.«
»A da se vratiš u krevet?«
»Sigurno ću to učiniti, ali tek kad ti odeš na posao«, obećala sam. »Sad
želim pojesti doručak s tobom i slušati tvoje dosadne inženjerske priče.«
Prespavala sam cijelo prijepodne. Kad sam napokon otvorila oči, sunce
me je zabljesnulo i osjećala sam se dezorijentirano u prostoru i vremenu. Je
li sve ovo neki ružan san? Neko sam vrijeme samo zurila u strop i pokušavala
se suočiti s tjeskobom, i bolom, i punim značenjem izgovorenih riječi. Sok
je malo popustio i mogla sam bolje sagledati istinu. Ja sam usvojena.
Bila sam sigurna u toliko mnogo stvari o sebi. Obožavam glazbu i
pjevanje, ali izabrala sam posao nastavnice. Obožavam jazz i znam sve o
njemu. Vješta sam u privlačenju dječje pažnje i znam ih animirati i
najobičnijim trianglom. Užasavam se gužve, ali kad imam mikrofon u ruci i
orkestar u pozadini, nepobjediva sam. Obožavam jarke boje i uskoro ću
postati majka. Silno volim svojeg muža, i strast koju prema njemu osjećam
ponekad mi se čini nestvarnom. Mrzim cimet, ali bosiljak bih stavila u svako
jelo. Nisam tip od pirsinga i tetovaža, i stvarno volim svoju boju kose.
Oduvijek sam bila bucmasta, ali više mi to ne smeta i sviđam se sebi takva
kakva jesam. Moje djetinjstvo bilo je sretno, bez trzavica. Nikada nisam bila
najbolja učenica u razredu, niti sam zablistala na studiju, ali moj talent za
glazbu sve je to nadoknadio.
A kako sada stoje stvari? Tko je uopće Sabina Lilly Wilson? U svakom
slučaju, u dosje mojeg života mogle su se unijeti neke nove zanimljive
činjenice.
Ja sam usvojena. Cijeli je moj život laž. Prevarili su me, samo tako.
Uzela sam mobitel i vidjela pet propuštenih poziva i gomilu poruka.
Mama i tata zvali su me dva puta, a zvao je i Ted, naravno. Njemu sam
poslala kratku poruku da sam spavala i da sam »dobro«, a onda sam
isključila mobitel.
Otuširala sam se, skuhala beskofeinsku kavu i ponovno uključila
laptop. Opet sam otvorila onaj članak na Wikipediji o domu za trudnice i
ovaj put pročitala sve, do posljednjeg retka.
Sklopila sam oči, a slika u mojoj glavi počela je poprimati sve oštrije
obrise. Vidjela sam mladu ženu kako stoji pred domom, u ruci joj je starinski
kofer od umjetne kože. Ima samo šesnaest godina, što znači da je dvostruko
mlađa od mene. Ta djevojka izgleda isto kao ja, jednako je izgubljena, a
njezina prestravljenost razdire mi grudi.
 Vidim je kako gleda u svoj trbuh, i pitam se što u tom trenutku osjeća,
što misli o meni koja rastem unutra. Zuri u ulazna vrata doma za trudnice,
sva je nervozna i nemirna, ali uvjerena kako nema drugog izbora. Vjerojatno
misli da je tako najbolje za mene, ali ipak je razdire sumnja.
Je li me uopće željela zadržati?
Je li poslije uspjela izgraditi novi život?
Misli li na mene ponekad?
I želim li je ja pronaći ili ne želim?
Uzela sam još jedan slobodan dan i odlučila posjetiti roditelje.
Nisam im se najavila, čak sam i Tedu prešutjela. Pomisao na razgovor
s njima ispunjavala me strepnjom, i postojala je mogućnost da se u
posljednji čas predomislim, pa onda nema smisla da me iščekuju i brinu se
bez razloga.
Kad sam stigla pred njihova vrata, upitala sam se što je pravi motiv
mojeg dolaska – je li osveta ono za čim žudim? Banula sam nenajavljeno u
potrazi za odgovorima, baš kao i oni, samo su se pojavili i preokrenuli mi
život naglavačke. Posegnuvši za lijepom zlatnom alkom na njihovim
vratima, oklijevala sam trenutak. Iako nisu besramno bogati, moji su
roditelji prilično imućni. Odrasla sam u velikoj kući u luksuznoj četvrti
Balmain, samo nekoliko kilometara od poslovnog centra Sidneyja. Novi
automobili, skupe privatne škole, luksuzna ljetovanja u inozemstvu,
godinama su bih dio moje svakodnevice.
Doista, predivan život, sve do prije nekoliko dana bila sam sigurna u
to.
Lupnula sam alkom po vratima, vjerojatno prejako. Otvorivši vrata,
majka je iznenađeno uzviknula.
»Sabina, dušo, otkad ti to nama kucaš?«
Sjetila sam se ključeva u torbici i bezbroj prilika kada bih samo
otključala vrata i ušla unutra. To je sigurno činila neka druga osoba, u
nekom drugom životu. Poznavala sam svaki kutak ove kuće, sve prostorije i
sva tajna mjesta. Na njima sam krila cigarete u dobi od petnaest godina, kada
mi se pušenje činilo jako cool, ali brzo sam odustala. Sa sedamnaest sam
puštala dečka u kuću kroz prozor, i mnogo sam puta, upravo na ovom
stubištu, zatekla mamu kako plače nakon što se posvađala s tatom.
Ova kuća bila je moj dom, gotovo kao četvrti član moje obitelji. Ali
ovaj put... došla sam ovamo i osjećala se kao stranac.
»Ne znam što mi je, mama«, priznala sam. Glas mi, začudo, nije bio
piskutav. Mama se odmaknula u stranu da me pusti unutra, ali ja sam se
nećkala. »Stvarno ne znam što da mislim o svemu. Molim te, možemo li
razgovarati?«
»Naravno«, brzo je odgovorila, sklonila mi kosu s lica i obraze
obujmila dlanovima, baš kao one večeri kad sam joj rekla da sam trudna.
Neko me je vrijeme netremice promatrala, njene lijepe oči bile su pune brige
i tuge, ali i nekog olakšanja. Otkako sam odrasla, nije me više običavala
dodirivati i maziti, ali to nije nimalo umanjilo našu bliskost. Ona
jednostavno nije bila osoba koja izražava osjećaje na taj način i njezino mi
je milovanje govorilo da je jednako prestravljena.
Kako da ovo preživim i ostanem cijela? Kako da razumijem njezinu laž
i pomirim se sa činjenicom da nikada, baš nikada, nisam posumnjala u
majčinu bezuvjetnu ljubav?
»Ti i ja uvijek možemo razgovarati«, rekla je. »Tata je upravo krenuo
kući s golfa, ali nema veze, skuhat ću nam čaj i pokušati odgovoriti na tvoja
pitanja.«
»Hvala ti«, rekla sam i osjetila kako me obuzima neka nježnost prema
njoj. Odjednom, bilo mi je drago što sam došla. Iako se sve promijenilo,
mama je i dalje bila moja utjeha. Uzela me pod ruku i povela prema kuhinji.
Odmaknula se tek kad je krenula otvarati kutiju s čajem, a potom mi dodala
šalicu i dijetalne kekse od zobenih pahuljica. Vidjevši moj tugaljiv pogled,
samo je uzdahnula i vratila ih. Kao i obično, posegnula je za čokoladnim
slatkišima iz tatine »tajne« zalihe, i bila sam sretna zbog tog našeg malog
rituala.
 »To je već bolje«, promrmljala sam i brzinski zgrabila jedan čokoladni
keks iz kutije. Krenule smo prema dnevnom boravku u kojem su
prevladavali cvjetni uzorci pastelnih boja, a obilje svjetlosti stvaralo je u toj
sobi neku posebnu čaroliju. Bila je to mamina omiljena soba, a i meni
najdraža jer ju je u potpunosti odražavala – elegantna, uredna i
besprijekorno uređena, no ujedno udobna i poznata. Miris skupocjenog
sobnog parfema koji je oduvijek koristila vratio me u doba kada je ovo bilo
i moje carstvo. Mama mi je svojedobno dopustila da na jednu od polica
prepunih knjiga uguram TV, i nikada nisam shvatila kako mi je to pošlo za
rukom.
Televizor je već odavno premješten; tata je u jednoj od radnih soba
napravio pravo kućno kino, koje je uglavnom zjapilo prazno. Većinu svog
slobodnog vremena boravili su ovdje i uživali u pogledu na vrt, koji je bio
besprijekoran kao i sve ostalo što je bilo majčinih ruku djelo.
Kad smo sjele i otpile gutljaj vrućeg čaja, nestalo je one prvotne
ležernosti, a napetost među nama postala je gotovo opipljiva. Pokušala sam
pronaći prave riječi za početak ovog razgovora i zvučati suvislo, ali sam
umjesto toga samo promucala: »M-mama, kako...?«
Ona je samo čvrsto stiskala svoju šalicu i netremice me promatrala.
»Odakle želiš da počnem?«
»Možda ispočetka? Želim znati sve. Primjerice, zašto nisi mogla imati
svoju vlastitu djecu?«
»Ti jesi moje dijete«, rekla je zvučeći ljutito i povrijeđeno, a ja sam se
nestrpljivo nakašljala.
»Znaš na što mislim.«
»Možda te nisam rodila, ali bila sam uz tebe od trenutka tvog rođenja
pa sve do danas. Ti si moja kći.«
»Dobro, to mi je jasno.« Spustila sam šalicu na podmetač na stolu i
protrljala sljepoočnice, a potom uzdahnula. »Oprosti, mama. Ovo mi baš i
ne ide najbolje.«
 »Tata i ja pokušavali smo godinama... Jednostavno, nije išlo. Na
početku nismo gubili nadu, zatrudnjela bih, ali ubrzo pobacila.« Mama je i
dalje držala svoju šalicu sasvim blizu lica, kao da joj je potrebna njezina
toplina. »Ali nakon nekog vremena, ni to se više nije događalo. Kao što
sigurno znaš, u to je vrijeme medicinski potpomognuta oplodnja bila tek u
začecima. Obilazili smo liječnike, pokušavali i dalje, ali...« uzdahnula je
odmahujući glavom, »... jednostavno nismo imali sreće.«
Začula sam otvaranje ulaznih vrata i tatin glas. »Sabina?« zvučao je
zadihano i nekako uzrujano. Očito je vidio moj auto pred kućom.
»U dnevnom boravku smo, tata«, doviknula sam, a zvuk njegovih
teških koraka odzvanjao je kućom. Kad je ušao, poljubila sam ga u obraz,
kao i obično.
»Tako mi drago što te vidim«, rekao je, a onda me privukao u čvrst
zagrljaj.
»I meni, tata.«
»Mali ženski razgovori?« Pustio me je i pogled usredotočio na mamu.
Ona je samo odmahnula glavom, a ja sam se namrštila.
»Nisam došla čavrljati, nego...« Nastupila je neugodna stanka kad sam
shvatila kako riječ usvajanje nije nimalo poželjna u ovom trenutku.
»Razgovarati s vama... o svemu«, napokon sam izustila. »Možeš li, molim te,
sjesti?«
»Naravno, Sabina«, odgovorio je i udobno se smjestio u naslonjaču,
kao da mi i na taj način pokazuje kako je spreman odgovoriti na sva moja
pitanja. »Što te sve zanima?«
»Mama mi je upravo govorila o vašim problemima... mislim, kako
niste mogli imati djecu. Je li to razlog zbog kojeg ste se odlučili na
usvajanje?« Iako je to bilo pravo retoričko pitanje, sobu je ispunila tišina.
Kad mi je njihova šutnja postala neizdrživa, odlučila sam je prekinuti.
»Mama? Tata? Odlučili ste se za usvajanje, zar ne?«
»Da«, naglo je rekao tata. »Dugo smo pokušavali dobiti dijete, a kako
nam baš i nije išlo, odlučili smo se za usvajanje.«
»A taj dom za trudnice u Orangeu? Kako ste uopće dospjeli onamo,
mama?«
»Bila nam je potrebna promjena u životu. Spakirali smo kofere i
preselili se u Orange... da, trebao je to biti naš novi početak, ali pokazalo se
da taj posao nije za mene i ubrzo sam odustala. Sve mi je to jako teško palo.«
Zamislila sam bezličnu zgradu s fotografije na internetu, i sad je ona
uplašena mlada žena koja me progonila u snovima, sličila pomalo i na moju
mamu.
»Pa reci mi onda, kako je to izgledalo?«
»Bilo je to najgore iskustvo u mojem životu«, šapnula je mama, a onda
se nakašljala. Kad je nastavila, zvučala je odlučno. »Sabina, to nisu lijepa
sjećanja. Bila sam ondje samo nekoliko mjeseci i bila bih ti zahvalna da ne
moram više govoriti o tome.«
»Dobro«, rekla sam nevoljko. Zvučalo je logično. Ako je u domu radila
samo nekoliko mjeseci, to znači da nije bila dio zločinačke organizacije
prisilnog usvajanja. Pogledala sam tatu. »A što si ti mislio o tome?«
»Nije bilo jednostavno, Sabina«, polako je rekao tata. »A kako je i
moglo biti? Mama se nije mogla prilagoditi tom mjestu. Iskreno, jedva smo
to prebrodili.«
Mama je samo kimala glavom, ali izgledala je potišteno. Kao da ju je
tuga potpuno obuzela kad se sjetila vremena koje je ondje provela. Opet sam
upala u istu klopku tražeći odgovore na pitanja koja je ona željela izbjeći.
»Mislim... jesi li je poznavala?« upitala sam tiho.
Mama je samo gledala u svoju šalicu, kao da će u njoj pronaći odgovore
na moja pitanja.
»Vrlo vjerojatno jesam«, šapnula je.
»Ali u domu je bilo mnogo djevojaka«, ubacio se tata. Iako je i dalje
zvučao odlučno, govorio je nekako prebrzo, kao da nije zadovoljan
maminim priznanjem. »Mama ih nije mogla sve poznavati.«
 »Mnogo djevojaka?« ponovila sam. »Na internetu piše nešto drugo.
Mislim, koliko ih je moglo biti? Stotine djevojaka?«
»Ne, Sabina«, priznala je mama. »Koliko se sjećam, bilo ih je oko
dvadeset, najviše trideset.«
»I ti stvarno ne znaš tko je ona? Zar su sve rodile isti dan?«
»Naravno da ne«, nestrpljivo je rekao tata. »Slušaj, Sabina, znaš i sama
kako je nekad bilo. Uvijek ista priča, djevojke od šesnaest-sedamnaest
godina kojima se dogodilo dijete, pa ih je obitelj odvela u dom do poroda.«
»Uvijek ista priča? Mislim stvarno, tata, govoriš o njima kao da su bile
nekakvi hodajući inkubatori za bebe.«
»O, Bože, ne...« javila se mama odmahujući glavom. »Bile su to uistinu
divne djevojke.« Sva je problijedjela od tatinih riječi. Očekivala sam da ga
oštro pogleda i ušutka, kao što je to činila kad bih ja rekla nešto
nepromišljeno. Međutim, mama nikad nije ušutkavala tatu. Ne, prijeki
pogledi bili su rezervirani za mene, moje profesore, moje društvo, pa čak i
za neznance na ulici, ali nikad za tatu. On je, kao i uvijek, ostajao nedodirljiv.
»Tata je samo želio reći, Sabina, da sam se ja bavila usvajanjima, a ne
okolnostima koje su do njih dovele.«
»I, zašto si se odlučila baš za mene? Jesam li bila posebno slatka?«
Pokušala sam se našaliti, ali zvučalo je nekako šuplje. Tata se slabašno
osmjehnuo i slegnuo ramenima, a ni mama nije primijetila moj smisao za
humor.
»Bila si predivna... jednostavno savršena. Sve se poklopilo: ti si trebala
dom, a mi smo više od svega željeli obitelj.«
»Pusti sada to, mama. Zašto si se odlučila za mene?«
»Rekla sam ti, tebi je bio potreban dom, a ti si...«
»Mama, slušaj me«, prekinula sam je neočekivano mirnim tonom.
»Očekujem da budeš iskrena sa mnom. Želim detalje... kako je sve to
izgledalo. Moraš se sjećati kada si me prvi put vidjela. Jeste li prolazili
hodnikom i vidjeli me u sobi za bebe? Je li ti netko rekao za mene? Ili se na
oglasnoj ploči pojavila obavijest kako su jednoj savršenoj bebi potrebni
roditelji? I dalje ne razumijem zašto si mene izabrala.«
»Poslali bi te u sirotište«, bezizražajno je rekla mama. »Nismo pronašli
obitelj za tebe, i bojala sam se da ćeš završiti na nekom od tih tužnih mjesta.
To se, nažalost, često događalo i nije bilo dobro ni za koga.«
»Zašto nije bilo dobro?«
»Nitko nije želio usvojiti stariju djecu. Bebe koje nismo mogli udomiti,
završile bi u sirotištu, i tamo su najčešće i ostajale. Djeca trebaju obitelj i
sigurnost, a ne dom za nezbrinutu djecu.«
»Znači, odlučili ste se na usvajanje i čekali prvu odgovarajuću bebu?«
»Ne, nismo to tako pomno isplanirali«, priznala je mama. »Čula sam
da je rođena djevojčica i da nije pronađena obitelj koja bi je udomila. Otišla
sam te vidjeti i predložila tati da te uzmemo.«
»A jednom kada smo te vidjeli, bila je to ljubav na prvi pogled«, dodao
je tata. »Jednostavno, Sabina, bila je to sudbina.«
»Znači, vi niste...«, namrštila sam se jer mi i dalje ništa nije bilo jasno.
»Znači li to da vi uopće niste planirali usvojiti dijete dok se nisam pojavila
ja?«
Mama i tata su se pogledavali, očito se pokušavajući usuglasiti oko toga
što će reći. Njihovi izrazi lica bili su mi nedokučivi.
»Sigurno bismo usvojili bebu«, oprezno je rekao tata. »Još uvijek smo
se teško privikavali na činjenicu da ne možemo imati vlastito dijete, i ti si
nam bila dar s neba. Bila si naša od prvog trenutka kada si se pojavila u
našem životu, i nikada, nikada, nismo zažalili.«
Tatine riječi zvučale su gotovo romantično. Bilo mi je lako zamisliti
svoje roditelje, mlade i očajne što ne mogu imati obitelj kakvu su željeli. A
onda sam se, kao grom iz vedra neba, pojavila ja, i kad su me vidjeli, odlučili
su da budem njihova. Prožela me neka neobična toplina, i bilo je divno tako
se osjećati poslije nekoliko dana patnje i cijele te užasne zbrke. Gotovo sam
se uspjela nasmiješiti, no baš u tom trenutku uhvatila sam tatin pogled i
vidjela da je za njega razgovor završen. »Je li sada sve u redu, Sabina? Nadam
se da si zadovoljna sada kada sve znaš.«
Preplavio me val razočaranja. Bilo je još toliko nepoznanica, a tata je
upravo napravio rez. Nevjerojatno, on još uvijek misli kako može prekinuti
razgovor kad god on to želi. Učinio je to nebrojeno puta, kad god mu je
mama u nečemu proturječila. Dok sam još bila dijete, naivno sam vjerovala
da je brižan i da me želi poštedjeti njihovih svađa, ali više nisam bila sigurna
u to.
Postalo mi je jasno da je za tatu razgovor završen. Nije to bio samo
predah kako bismo se malo smirili i kako bih ja dobila priliku preraditi ono
što sam upravo saznala. Ne, moj otac odlučio je prekinuti ovaj razgovor i
nije ga bilo briga što ja o tome mislim. Sjetila sam se Tedovih riječi da su
moji roditelji zapravo ovisnici o kontroli i zaprepastila se što to nisam prije
shvatila.
»Ovaj razgovor još nije završen, tata. Stvarno ne mogu vjerovati da
mislite kako ću se zadovoljiti ovim mrvicama. Što je bilo poslije? I odakle
vam pravo da mi istinu dajete na kapaljku?«
»Sad ti je jasno zašto smo mislili kako je bolje da nikad ne saznaš. Zar
ne bi bila sretnija da smo te poštedjeli istine? Nikada ne bi osjećala ovu
zbunjenost, tugu i srdžbu«, ustvrdio je tata gubeći strpljenje. Cijelo mu je
tijelo bilo napeto, a čeljust čvrsto stisnuta.
Ne mogu vjerovati da se usuđuje tako pojednostaviti istinu o našoj
obitelji.
»Ali, tata... imam pravo znati tko sam!«
»Ista ona Sabina koja si bila i prije nego što smo ti rekli.«
»Ali moji korijeni...«
»Tvoji korijeni smo mi.« Mamin je glas zadrhtao, a oči su joj bile pune
suza. »Sabina, ti si moja kći.«
Neizmjerno volim svoju majku iako smo se tijekom mojih ludih
tinejdžerskih godina često sukobljavale i zbog najmanjih sitnica. Odnos s
tatom bio je prilično jednostavan: usprkos svim svojim manama, on je bio
moj junak, a ja njegova princeza. Mama me pak tjerala da odlazim logopedu
i pišem domaće zadaće, zbog čega nisam uvijek bila najsretnija, ali, sve u
svemu, bile smo bliske.
Imala sam puno pravo zahtijevati da mi kažu sve o mojoj prošlosti i
nisam namjeravala odustati, ali ubijalo me gledati mamu ovako očajnu.
»Mama, naravno da sam ja tvoja kći.« Uhvatila sam je za ruku i čvrsto
je stisnula osjetivši kako su joj šake koščate, a koža tanka. Kao da sam prvi
put zamijetila majčinu sitnu građu koja je bila u potpunoj suprotnosti s
mojim oblinama. Je li moguće da su razlog tome bili geni, a ne nedostatak
samodiscipline kao što sam dosad mislila?
»Ja vas volim i uvijek ću vas voljeti, i pružili ste mi svu ljubav ovoga
svijeta. Ali ne mogu razumjeti da još uvijek, nakon svega, imate tajne preda
mnom.«
»Draga moja Sabina, ovo je, nažalost, jedina istina koju ćeš saznati«,
bezizražajno je rekao tata.
»Sigurno postoje neki arhivi.«
»Ne, ne postoje.«
Tata je zvučao odlučno i nepopustljivo. Pustila sam maminu ruku,
naslonila se u stolici i duboko uzdahnula. Nakon još jednog dubokog udaha,
malo sam se smirila i smogla snage pogledati mamu u oči.
»Želiš reći da si samo tako išetala iz bolnice i odnijela bebu?« Nisam
mogla zamisliti da je igdje na svijetu postojala takva ustanova.
»Uvjeti za usvajanje djece tada su bili prilično jednostavni... udomitelji
su morali biti bijelci, i to je, zapravo, bilo dovoljno. Znam da misliš kako je
to okrutno i nepravedno, ali...« mamin je glas ponovno zadrhtao, »...
jednostavno nije bilo drugog izbora.« Ponovno se sva zgurila. »Kada smo ti
rekli da je to bilo jedno drugo vrijeme, nismo ti lagali, mila.«
»Jeste li me uzeli onaj dan kada sam rođena ili...?«
»Drugi dan.«
 Saznavši kako se brzo sve odigralo, odjednom sam bila potpuno
obeshrabrena.
»Znači, ostavila me je nakon samo jednog jedinog dana?«, šapnula
sam. »Očito me stvarno nije željela.«
»Nije bilo tako, Sabina«, odgovorila je mama.
»Pa reci mi onda kako je bilo!«
»Ona nije bila još ni punoljetna, tako da su tu odluku donijeli njezini
roditelji, i to mnogo prije nego što si ti rođena. Čim su je primili u Dom za
trudnice.«
»Znači moguće je da me je htjela zadržati?«
Nisam bila sigurna što je gore, pomisao da me biološka majka uopće
nije željela, ili da su drugi odlučili umjesto nje.
»Već smo ti rekli, Sabina«, javio se tata, ali primijetila sam kako
značajno gleda mamu. »Mi i ne znamo tko je ona, a još manje što je ona
mislila ili htjela.«
Ponovno sam pogledala mamu, ali ona je samo gledala u svoju šalicu i
šutjela.
Zar je tata toliko drzak da mi i dalje laže?
»Ali mama je upravo rekla...«
»Sabina, tata ti ne laže«, šapnula je mama, »Nemamo pojma tko je tvoja
biološka majka.«
»Pa kako onda znate da je imala šesnaest godina?«
»Pretpostavljamo da je tako«, odgovorio je tata umjesto nje. »Većina
djevojaka u domu bile su tinejdžerice.«
»Slušaj, mama, rekla si da je imala šesnaest!« Netremice sam je
promatrala.
»Sabina...«
»Tata!« prekinula sam ga sad već bijesna zbog podcjenjivanja moje
inteligencije. »Ti stvarno misliš da ću povjerovati u ove priče za malu djecu!«
 »Stvarno si uporna, Sabina«, odgovorio je ponovno gubeći strpljenje.
»Je li imala šesnaest, osamnaest ili dvadeset – to nam uopće nije bilo važno!
Bili smo presretni što smo dobili priliku da te usvojimo i izbavimo iz
okrutnog birokratskog sustava. Sam Bog zna što bi se s tobom dogodilo da
nije bilo nas.«
Na te njegove riječi samo sam se nasmijala, sarkastično i prezrivo, a
oni nisu mogli sakriti nezadovoljstvo razvojem ovog razgovora.
»Vas dvoje ste stvarno nevjerojatni... Na kraju ćete vi ispasti junaci, a
ja nezahvalno derište.«
»I sama znaš kako ništa u životu nije crno-bijelo. Bila je to vrlo složena
situacija, a mi smo našli rješenje koje je odgovaralo svima. I tebi i nama.«
Tata je postajao sve nestrpljiviji. Nervozno je lupkao kažiprstom po koljenu,
a stopalom po podu. Nikada nije imao osjećaj za ritam, i to njegovo uporno
tapkanje neizrecivo mi je išlo na živce. Ošinula sam ga pogledom i bilo mi
je jasno da će napetost u sobi ubrzo postati nepodnošljiva.
»A ona, tata? Moja...« Zastala sam u pola riječi. Htjela sam reći majka,
ali jednostavno to nisam mogla izgovoriti. Mama se sva ukočila znajući na
što sam mislila. Ne bi mogla podnijeti da tu drugu ženu nazovem majkom,
a ni ja to nisam željela učiniti. Ali kako da je onda nazovem? Očajnički sam
pokušala pronaći neku drugu riječ, bilo koju, samo ne majka. Obećala sam
si kako ću čim stignem kući, otići na internet i uputiti se u terminologiju
usvajanja. Ali sada, ta druga žena čije se nevidljiva prisutnost osjećala u sobi,
zasluživala je svoje ime i morala je biti primijećena. Možda joj je mama
nanijela bol, možda – ali samo možda – sada mama zaslužuje biti
povrijeđena. Uspravila sam se i zagledala u nju, usprkos njezinu molećivu
pogledu. »Rekli ste da ste našli rješenje koje je odgovaralo svima. Ali što je s
mojom biološkom majkom? Što je bilo s njom?«
»Stvarno ne znamo, Sabina.« Mama je zvučala i izgledala potpuno
poraženo. Maknula je pramen kose s lica i drhtavim rukama spustila svoju
šalicu na stol. »I ne znaš koliko bih te voljela odvesti u ono vrijeme, u onaj
užasni dom, možda bi tada shvatila... vjeruj nam da nismo imali drugog
izbora.«
»Da vam vjerujem? Vi niste imali izbora?« Ovo je stvarno bilo previše.
»Ona nije imala izbora, mama!«
»Daj, Sabina, budi realna, nemaš pojma kakvo je to bilo vrijeme.« Tata
je sada gotovo vikao na mene, kao da sva pitanja postavljam iz pukog hira.
»Liječnici su tada pušili u bolnicama, što kažeš na to? Socijalna pomoć za
samohrane majke bila je znanstvena fantastika, pogotovo u malim mjestima.
Ne možeš ni zamisliti kako bi izgledao njezin život da te je odlučila zadržati.
Kao majka izvanbračnog djeteta ne bi mogla pronaći posao ni stan, a što je
još gore, bila bi zauvijek obilježena. Drugim riječima, život bi joj bio uništen.
Društvo tim djevojkama nije nudilo nikakvu alternativu i trebala bi biti
sretna što je sve ovako ispalo.«
Ja sam i dalje upitno promatrala mamu. Upravo je ona bila dio tog
sustava i ako netko zna odgovore, onda je to ona.
»A ti, mama?« upitala sam tiho.
»Ne razumijem, što ja?« Sa strahom u očima pogledala je prema tati i
bilo je očito da nešto krije. Kako da srušim njihovu konstrukciju laži? Koje
je ključno pitanje koje moram postaviti i zašto su toliko nervozni?
»Jesi li joj ti ponudila nekakvu alternativu?«
»To nije bio moj posao, Sabina.«
»A što je uopće bio tvoj posao?«
»Ponovit ću ti, ja sam tražila obitelji za udomljavanje beba.«
»Znači ti nisi sudjelovala u prisiljavanju tih djevojaka da se odreknu
svoje djece?«
»Zašto misliš da jesam?«
»Nisam nepismena, mama. Živimo u vrijeme interneta, i, zamisli,
socijalni radnici spomenuti su u svakom članku koji sam pročitala.«
Mama je uzela svoju šalicu u potrazi za bilo kakvim ohrabrenjem.
Otpivši jedan gutljaj, ponovno ju je odložila. Usnice su joj se pomicale kao
da će svaki čas nešto prozboriti, ali riječi jednostavno nisu izlazile. Taj
grozan osjećaj bio mi je jako dobro poznat.
»Ponekad je... pomaganje u toj odluci... bilo dio mojeg posla.«
Ne mogu vjerovati da je to napokon izgovorila. Grlo mi se osušilo i
mogla sam samo zuriti u nju. Činilo mi se da ako samo na trenutak odvratim
pogled, nikada je više neću moći pogledati u oči.
»Sada je stvarno dosta, Sabina«, rekao je tata i ustao kao da i mamu
kani potaknuti da završi razgovor. Zvučalo mi je to kao neki pozadinski
šum, jer sam i dalje netremice promatrala mamu.
»Mama... znači li to da si me ti... otela od nje?« Izgovorila sam te riječi
isprekidanog daha i osjećajući neizdrživ pritisak u grudima. Ponovno suze
u njezinim očima i jedva prigušen jecaj.
»Nije tako bilo«, prošaptala je.
»Pa kako je onda bilo?«
»Nismo te oteli, niti smo je prisilili da te se odrekne. Ali da, Sabina, bila
sam dio sustava koji je činio grozne stvari. Osjećaš li se bolje sada kada sam
priznala?«
»Želim samo istinu, mama.« Glas mi je zvučao molećivo. »Ne mogu
vjerovati da joj nisi znala ime i prezime, nego samo koliko joj je godina. Zar
stvarno misliš da sam toliko naivna? Ne mislite valjda da ću se pomiriti s
činjenicom da nikada ne saznam tko je ona?«
»Draga Sabina, mi bismo ti prvi pomogli u potrazi za njom. Mogli
bismo čak organizirati svečano upoznavanje vas dvije, i gledati kako joj
plačeš na ramenu zbog svega što ti je nedostajalo tijekom odrastanja.« Je li
ovo izgovorio moj tata ili neki potpuni stranac? Naš razgovor poprimio je
čudan i zastrašujuće hladan ton. »Ali, draga moja, mi to jednostavno ne
možemo!«
»Ti stvarno misliš da su to moji motivi?« Pogledala sam ga
zaprepašteno. Je li moguće da me toliko ne poznaje? Ako su mu osjećaji
toliko pomutili rasuđivanje, onda ga nisam ni mogla razuvjeriti. »Dok sam
odrastala, tata, nedostajala mi je samo iskrenost. Ne bih vas mijenjala ni za
što na svijetu, samo želim razumjeti. Zašto ste tajili istinu? Recite mi barem
njezino ime!«
»Rekli smo ti sve što znamo i ne postoje nikakvi tajni podaci koje
skrivamo od tebe.« Tata je sad bio mirniji, ali je i dalje stajao pokraj vrata
kao da je na odlasku. »Žao mi je, ali morat ćeš to prihvatiti.«
Uzdahnula sam i ustala, a mama me je pogledala sa strahom u očima i
zgrabila za ruku.
»Kamo ideš?«
»Ne mogu više izdržati ovu farsu. Recite mi istinu ili odlazim.«
»Bože, Sabina! Shvati da nema druge istine od ove koju smo ti rekli.
Ne idi, molim te! I preklinjem te da prijeđemo na neku drugu temu.«
»Mama, j-ja sam trudna...« sad sam već pucala od nemoćnog bijesa, »...
shvati da ću za sedam mjeseci i sama postati majka i ne želim se cijelo
vrijeme pitati što se dogodilo sa ženom koja me rodila. Želim to sada
raščistiti s vama i sa sobom. Želim uživati u iščekivanju svoje bebe i u
majčinstvu. Zar je to tako teško razumjeti? I zato, ne, nema drugih tema za
razgovor do daljnjega.«
Malo sam pričekala, a budući da su oni samo šutjeli, izašla sam iz sobe
i zabrzala prema ulaznim vratima. Mama je pošla za mnom pa sam odlučila
još jednom pokušati.
»Mama, molim te... I ne znam želim li je upoznati, ali dužni ste mi
pružiti priliku da sama odlučim o tome.«
Ona je samo bezizražajno gledala u pod i shvatila sam da je sve uzalud.
Vozeći se kući, razmišljala sam o tome kako su se moji roditelji lako
odrekli svoje navodne istinoljubivosti i pravednosti. Uvijek budi iskrena,
Sabina. I bila sam, u tolikoj mjeri da pred njima nisam imala nikakvih tajni.
Zar ću vlastite roditelje morati nazvati licemjerima? Možda je njihovo
isticanje iskrenosti samo trebalo zamagliti istinu o našoj obitelji i spriječiti
me da čeprkam po prošlosti.
 Koja sam ja naivka! Toliko sam se trudila ne izbrbljati odmah o svojoj
trudnoći, a oni su mi lagali bez trunka kajanja.
Ležeći drugoga jutra u krevetu, poigravala sam se mišlju da treći dan
zaredom ne odem na posao, ali pomisao na beskrajno neispunjeno vrijeme
u praznom stanu ispunila me užasom. Zato sam se obukla, otišla u školu
među djecu i održala nastavu, a oni sigurno nisu primijetili koliko se trudim
izgledati veselo. Igrali smo sve glazbene igre kojih sam se mogla sjetiti, a
jedan sam razred izvela van i rekla im da naprave orkestar od buke. Uživala
sam u dječjem smijehu i suncu na njihovim malim licima, a miris svježe
pokošene trave i mene je na trenutak vratio u djetinjstvo.
Kad sam u pauzi za ručak provjerila mobitel, vidjela sam da je stigla
poruka od liječnika. Svi krvni testovi bili su savršeni, kao i razina hormona.
To sad i nije bilo neko iznenađenje, ali ipak sam osjetila olakšanje.
Pomislila sam kako mi je ovaj dan prošao i više nego dobro, i bila
sretna što sam se jutros natjerala ustati iz kreveta. Ali kad sam krenula
prema kući i sjetila se svega, nestalo je sve moje opuštenosti. Korak mi se
naglo usporio – moram priznati da nije posebno dugačak ni kad sam
najbolje volje – no danas sam bila toliko odsutna duhom da sam doslovno
miljela. Stavila sam slušalice u uši i na mobitelu pustila žestoki jazz. Miles
Davis, John Coltrane i njihov savršeno uređeni kaos bili su mi najbolji
suputnici u ovakvom raspoloženju.
Neko sam se vrijeme prepustila sanjarenju. Još uvijek mi nije išlo u
glavu kako je moguće da samo jedan jedini podatak toliko promijeni nečiji
život, način na koji doživljava svoju prošlost i budućnost. Bila sam tako
ponosna na svoj život i sve što sam postigla – imam divnog muža, otplatili
smo kuću, dobit ćemo bebu i biti prava obitelj. Uspjela sam diplomirati, iako
na jedvite jade, i proputovala sam cijeli svijet.
Ali sada, kada sam sve saznala, pitala sam se koje je moje drugo ja i što
sam sve mogla postati? Bi li ta druga Sabina imala braću i sestre i kako bi to
utjecalo na njezin odnos prema prijateljstvu? Moram priznati da sam prije
nego što sam se skrasila, bila pomalo sklona ekstremima. Na fakultetu i
poslije na kruzeru život mi se sastojao od učenja i partijanja. Neko sam
vrijeme čak i dijelila svoju brodsku kabinu i nisam imala gotovo nikakvu
privatnost, ali nisam za to marila. Lako sam sklapala prijateljstva i vrtjela
sam muškarce oko malog prsta kad god bih to poželjela.
U jednom sam se trenutku zasitila takvog načina života i ponovno se
usidrila. Poželjela sam pustiti korijenje i moj je društveni život postao manje
intenzivan. Izlasci me više ne zanimaju, osim ako je glazba u pitanju, i
dovoljan mi je Ted i naše malo, udobno gnijezdo. Možda zvuči čudno, ali
njegovo mi društvo nije dosadilo.
Nismo uvijek samovali i znali smo organizirati okupljanja uz finu
večericu, ali moj entuzijazam i raspoloženje za goste splasnuli bi već u devet
navečer. Ted je svojim šalama i pošalicama mogao zabavljati društvo do
sitnih noćnih sati, ali ja bih u nekom trenutku samo umuknula i povukla se
u sebe. S vremenom sam se naučila diskretno izvući iz zabave i šmugnuti u
krevet, iako to možda nije bilo najpristojnije.
Gosti su možda bili zbunjeni i mislili da sam čudakinja. Nije bilo u
redu ni prema Tedu, znala sam to po izrazu njegova lica. Bi li ta druga Sabina
bila obazrivija prema ljudima? Možda bi bila ljubaznija, blaža, manje
usredotočena na sebe, a više na druge?
Bi li ta druga Sabina uopće voljela glazbu?
Bi li bila vitka ili bucmasta? Možda je moja biološka obitelj otkrila
tajnu kako regulirati unos kalorija i obuzdati gen požude za hranom.
Možda bi se ona usudila eksperimentirati sa svojom frizurom, što se
toga tiče, ja sam bila prava ziherašica – pramenovi, šišanje na kratko ili nešto
otkačeno nije bio moj stil. Imala sam gustu sjajnu kestenjastu kosu koja je
lijepo padala čak i za najvlažnijeg vremena, i bilo je potpuno svejedno koji
šampon koristim. Čak je i u teretani, u koju sam doduše rijetko zalazila,
izgledala isto.
Mamina je kosa bila tamnosmeđa, ali sad ju je već godinama bojila
kako bi prikrila sijede. Bila je kruta i tanka, tako različita od moje, i sve do
sada mislila sam da je takva zbog farbanja.
 Da je Sabina odrasla sa svojom biološkom obitelji, možda bi bila
hrabrija i drskija u svemu.
Imam doista čudesan glas, i profesori su mi oduvijek govorili kako
nikad nisu radili s tako darovitim djetetom. Međutim, tijekom srednje škole
i fakulteta jednostavno sam popustila, ulažući samo najnužniji trud, i, više-
manje, zadržala isti princip i na poslu. Možda bi ona druga Sabina bila
ambiciozna i težila visokim ciljevima? Ja sam bila zadovoljna s onim što sam
postigla, bez strastvene želje da postanem bogata i slavna. Možda bi ona
ostvarila sve svoje želje i bila na krovu svijeta. Sigurno bi izabrala drugi
fakultet, a možda ne bi ni studirala.
Što je još moglo biti drugačije?
Vjerojatno nikad ne bih upoznala Teda.
Ne bih ga zavoljela i zatrudnjela s njim.
Možda bih do sada već imala čopor djece? O obitelji sam počela
sanjariti relativno kasno, ali to nije bilo zbog karijere i čekanja najboljeg
trenutka, nego jednostavno zato što sam bila previše komotna. Život me je
naučio da sve mogu dobiti bez previše truda, pa zašto bih se onda žurila da
dobijem bebu?
Naravno, stvari su mogle biti i mnogo gore. Da me se moja biološka
majka nije odrekla, mogla sam imati traumatično djetinjstvo i ožiljke do
kraja života. Možda bih postala narkomanka? Ili depresivna? Možda ne bih
imala sreće u ljubavi, nego bih uvijek donosila pogrešne odluke u vezi s
muškarcima.
A što je s mojim mucanjem? Pobijedila sam ga isključivo maminom
zaslugom i trajalo je godinama. U svim fazama tog mukotrpnog putovanja,
stalno sam se bunila i borila s mamom. Silno sam željela odustati i gotovo
sam se pomirila s činjenicom da nikad neću razgovijetno govoriti. Mama bi
me na silu strpala u auto, a ja bih se durila i maštala o jednostavnijim
načinima da se oslobodim mucanja. Zašto bih govorila, ako mogu pjevati?
Ili bih ljudima pisala poruke, ili bih već nekako pronašla način da potpuno
izbjegnem svaku komunikaciju. Čak mi je i pomisao da se potpuno izoliram
od svijeta bila privlačnija od mukotrpnog vježbanja.
Možda se ta druga Sabina, s nekom drugom majkom, nikada ne bi
uspjela riješiti mucanja. A što je još tužnije, možda nikada ne bi otkrila svoj
talent za glazbu... glazbu koja joj dušu ispunjava s toliko radosti.
Pomisao na to kako cijeli život živim u okovima užasnog mucanja bila
mi je nepodnošljiva.
To baš i nije sudbina kakvu bih priželjkivala.
Mislila sam da se dobro poznajem, ali sad sam uvidjela koliko je krhka
ta slika. Odrastanje u nekim drugim prilikama, nekoj drugoj obitelji,
oblikovalo bi me na drugačiji način. Sa svakim polaganim korakom, žalila
sam i brinula se za tu drugu Sabinu, i, više od svega, poželjela je upoznati.
Možda bi bila jadna i neuspješna, a možda veličanstvena i divna, nesputana
strahovima i svojim nedostacima.
Tako sanjareći, stigla sam do našeg kućnog prilaza i ponovno me je
preplavila stvarnost. Bila je to jedna nova uznemirujuća i kaotična stvarnost
u kojoj moji roditelji više nisu bili moji roditelji, a ja više ne znam tko sam.
Pogledala sam na sat i zaključila kako ima još dosta vremena dok se Ted ne
vrati s posla, a nisam željela biti sama sa svojim mislima. Vani je ipak bilo
nekako lakše.
Zato sam se okrenula i nastavila hodati ulicom pokušavajući isključiti
sve misli i osjećaje. Moram sebi dati malo vremena i pustiti da sav taj kaos
protutnji kroz mene, jedino ću tako ponovno pronaći mir. Ako sam se i
počela privikavati na činjenicu da sam usvojena, znala sam da se neću smiriti
dok ne saznam istinu, pogotovo zato što su mama i tata bili toliko
tvrdokorni.
Odjednom sam se rastužila. Žalila sam što nikad neću upoznati tu
drugu verziju sebe, jednostavno zato što mi nikad nisu pružili priliku.
Nedjelja je u mojoj obitelji oduvijek bila poseban dan. Prekidali smo
sve poslove, odmarali se i provodili vrijeme jedni s drugima. Dok sam živjela
s roditeljima, često smo nedjeljom uživali u šetnjama po prirodi. Možda me
je na taj način mama željela potaknuti na vježbanje, ali obožavala sam te
duge nedjelje daleko od grada. Bio je to način našeg zbližavanja, zaustavljali
smo se pomirisati cvijeće pokraj puta, ili barem borove. Tijekom cijele dvije
godine izbivanja na kruzeru, taj sam dan obavezno telefonirala kući, i bilo
mi je jednostavno nezamislivo da propustim naše nedjeljno čavrljanje.
Na početku naše veze, Teda je jako čudila ta naša duboka posvećenost
obiteljskoj nedjelji, ali tada mi je bila jako važna. I više od toga, bila je jedan
od stupova naše obitelji koji su činili da se osjećam potpunom.
Mali naleti tjeskobe, koji su me pratili cijeli tjedan, postajali su sve jači
kako se bližio vikend. Misli o usvajanju i što sve ono za mene znači bile su
potisnute u drugi plan, jer sam sada morala smisliti kako izbjeći mamu i
tatu, i neminovnost obiteljske nedjelje. Bilo je to kao da želim izbjeći neku
višu silu, a telefonski poziv u subotu uvečer samo je to potvrdio.
»Hej, Megan«, rekao je Ted pa me pogledao značajnim pogledom
sudionika u zločinu. Mama će me tražiti na telefon, naravno da je zbog mene
nazvala. Po njezinu kasnu pozivu, bilo mi je jasno koliko je strepila od
razgovora sa mnom. Vidjela sam je kako sjedi u svom diskretno
osvijetljenom dnevnom boravku i igra neku blesavu igricu na svom
mobitelu, nadajući se da ću ja prva nazvati i poštedjeti je muke da ona prva
pruži ruku.
Odmahnula sam glavom, a kako bih bila sigurna da me dobro razumio,
još sam mu i kažiprstom dala znak kako ne želim razgovarati. Ted je slegnuo
ramenima i bespomoćno me pogledao. »Da, tu je«, protisnuo je nevoljko.
»Samo trenutak.«
Dok sam preuzimala slušalicu, bila sam izvan sebe od bijesa. Pokrila
sam dlanom slušalicu i obrecnula se na Teda.
»Zašto, Tede?«
»Jednom morate razgovarati.«
»Možda bih ja mogla odlučiti kada će to biti?«
»Hej, draga, samo malo porazgovarajte. To ne znači da se sutra morate
vidjeti, i imaš još vremena odlučiti o tome.« Njegov je šapat bio gotovo
smiren. Kvragu sve, i Ted, i njegova logika. Duboko udahnuvši, prinijela
sam slušalicu, i istog trena kad mi je hladna plastika dotaknula kožu, začula
sam tihi jecaj s druge strane. Želudac mi se zgrčio od tuge.
Budi jaka, Sabina, budi jaka i budi bijesna, imaš svako pravo na to.
»Mama«, rekla sam, a glas mi je zazvučao hladno i zlobno. Ted se
lecnuo i odmah sam se posramila.
»Zdravo, Sabina. Tata i ja samo smo se pitali... hoćete li doći sutra kod
nas na ručak, kao i obično?«
Bila sam neodlučna sve do tog trenutka. Da nije bilo tog drhtaja u
njezinu glasu, vjerojatno bih odbila i prekinula vezu. Što da radim? Da odem
na taj ručak i ponašam se kao da je sve u savršenom redu ili da odgodim sve
na još neko vrijeme? Imam puno pravo na to.
Sklopila sam oči i mogla zorno zamisliti toliko majčinih slika. Mama
koja strpljivo podnosi moje pubertetske hirove. Mama koja na mom prvom
javnom nastupu sjedi u prvom redu i plače od ponosa. Mama koja je
proputovala pola svijeta da me iznenadi kada sam se tijekom boravka na
kruzeru zaželjela kuće, a potom, dok smo Ted i ja živjeli u Dubaiju, ponovno
prelijeće tisuće milja iz istog razloga.
»Što kažeš na jedan kasni doručak?« naposljetku sam izustila.
»U našem kafiću«, iznenada se javio Ted. »Idemo tamo.«
»Da, u kafiću«, rekla sam kao da smo Ted i ja već razgovarali o tome.
»Odlično, to i nama odgovara«, rekla je mama s olakšanjem u glasu.
»Je li vam pola jedanaest u redu?«
»Da, u redu je. Vidimo se.« Spustila sam slušalicu i bacila telefon na
krevet. »Kvragu, Ted. Zašto joj jednostavno nisi rekao da sam zauzeta?«
»Uspaničio sam se«, priznao je i naizgled mu je bilo neugodno.
»Oprosti mi, dušo. Znači idemo na doručak?«
»Mogu ujutro javiti da se ne osjećam dobro«, promrmljala sam, ali
oboje smo znali da to neću učiniti. »Sranje.«
 »Mislio sam kako je bolje da se nađete negdje vani, na javnome mjestu.
Vi se nikad ne svađate u javnosti.« Pokušao je zvučati šaljivo, ali ja sam ga
ponovno prostrijelila pogledom.
»Još je rano, Ted.«
Pogladio me je po ramenima.
»Znam, draga. Ali bit će sve OK. Vas troje toliko ste pristojni i
civilizirani da sam siguran kako će sve dobro proći, a i ti ćeš se nakon toga
bolje osjećati.«
»Bojim se da nikada neće biti iskreni sa mnom«, rekla sam iznenada.
»Osjećam se kao da su mi izmaknuli do pod nogama, a sada će dopustiti da
zauvijek lebdim u neznanju. Zar ti stvarno misliš kako će se stvari samo tako
vratiti u normalu? Nastavit ćemo tradiciju naših nedjeljnih ručkova kao da
se ništa nije dogodilo? Shvaćaju li oni uopće koliko su me povrijedili?«
»Sigurno se i oni teško privikavaju na nove okolnosti, i sigurno su
užasnuti jer misle kako im nikada nećeš oprostiti. Možda misle kako ćeš
pronaći svoju biološku obitelj i odbaciti ih... mislim, i oni trebaju malo
vremena.«
»Ovaj put neću popustiti«, prošaptala sam. »Želim znati sve, odmah.«
»Ja te razumijem, dušo, a možda su i oni malo bolje razmislili. I, tko
zna, možda će sutra biti spremni za iskren razgovor.«
 6. POGLAVLJE

Lilly
Srpanj 1975.

Dragi James,
znam da je prošlo nekoliko tjedana od mojega zadnjeg pisma, ali
pokušavam se naviknuti na ovo mjesto.
Dan počinje prije zore – ili bi barem tako trebalo biti, ali često mi se
događa da zaspim i zakasnim prije nego što je dan i započeo. Tako sam
umorna, a kako bih se i mogla naspavati na tom prastarom i šugavom
madracu. Tako sam velika i teška. Iako po cijele dane umirem od vrućine,
noću se smrzavam jer u sobama nema grijanja, a ja imam samo jednu deku.
Uglavnom zaspim tek pred jutro i onda se na jedvite jade dižem iz kreveta.
To bi me moglo koštati jutarnjeg tuširanja, a to ovdje znači pravu katastrofu.
Doručak je točno u pola sedam. Prije jela moramo se pomoliti, iako ne
naglas, nego moramo slušati dežurnu medicinsku sestru. Nakon uobičajene
zahvale za novi dan, obično slijedi litanija o tome koliko smo sretne što smo
zbrinute u domu usprkos našoj grešnosti. Isprva sam dosta razmišljala o
tome. I nema baš nekog smisla, zar ne? Koliko ja znam, Bog sve vidi i sve
zna, i možda smo se baš zbog Njega našle u ovoj nevolji. I zašto ga onda
svaki dan moraju podsjećati na to?
Sada mi je jasno da cijeli taj jutarnji ritual nema nikakve veze s Bogom,
nego s nama, kako ne bismo slučajno zaboravile težinu našega grijeha. Na
kraju se mole Bogu da nam da snagu za odluke u interesu naših beba. Kažu
nam da moramo biti nesebične i iskupiti se za ono što smo učinile svojim
obiteljima i zajednici. Sigurna sam da one uživaju u našemu sramu, ali kad
god čujem da se mole za dobrobit naših beba, obgrlim svoj trbuh od sveg
srca želeći isto.
 Pronaći ću način da postupim ispravno i prema tebi, James. Ne znam
još kako, ali smislit ću način da pošaljem ova pisma, a ti ćeš doći i odvest ćeš
nas kući. To je jedino ispravno, potpuno sam sigurna u to.
Nakon doručka idemo na posao, a o tome sam ti već pisala. Katkad
samo radimo i šutimo, ali katkad se neke djevojke ipak razbrbljaju. Obično
s njima razmijenim samo nekoliko riječi dok idemo prema praonici ili za
vrijeme ručka. U praonici je toliko bučno da bih morala vikati, a možda bih
počela i mucati. U svakom mi je slučaju bolje da šutim.
Cijelo vrijeme dok radim, mislim na dan kada ćemo napokon biti
zajedno: ti, ja i beba. Mislim na našu farmu, na dom koji ćemo stvoriti i naše
dijete koje ćemo zajedno odgajati. Razmišljanje o tome pomaže mi sačuvati
zdrav razum.
Nedostaje mi dom, James, i nikada ne bih očekivala da će mi toliko
nedostajati. Dobro znaš koliko je moja obitelj brojna i bučna, i koliko često
izgubim živce zbog najmlađe braće i sestara. Nekada sam željela samo svoju
privatnost, kako bih u miru i tišini mogla učiti i čitati, a sada bih dala sve na
svijetu da se opet vratim u tu gužvu. Nedostaje mi čak i Kasijino hrkanje. To
je tako tih i mio zvuk u usporedbi s Tanijinim hrkanjem koje odzvanja
našom sobom i ne da mi spavati cijelu noć. Nedostaje mi miris češnjaka na
maslacu koji se širi maminom kuhinjom. Nedostaje mi čak i tata. Nedostaje
mi njegova čvrsta podjela na dobro i zlo, kao i osjećaj sigurnosti dok sam u
njegovoj blizini. Nedostaje mi običan, svakodnevni život Wyzleckih.
Užasno mi nedostaje sve ono što povezuje jednu obitelj – a to nisu samo krv
i geni – a sad to osjećam i prema tebi. U takvim trenucima pomislim kako
me samoća ubija i odvaja od svega do čega mi je stalo.
Zato se pokušavam zaokupiti vedrijim mislima. Kad ti dođeš po mene,
ponovno ću biti među svojima. Sigurna sam da će mi Wyzlecki uvijek
nedostajati, ali ti i naša beba postat ćete uskoro moja obitelj.
Voli te Lilly
 7. POGLAVLJE

Sabina
Ožujak 2012.

I kako bih se ja sad trebala ponašati?«

Sjedili smo u autu ispred kafića. Ted je strpljivo čekao da skupim
hrabrost za izlazak iz auta, ali ja se nisam pomicala.
»Sabina«, rekao je tiho, »samo trebamo ući unutra, potpuno opušteno,
i pustiti da se razgovor spontano odvija. Ako se sve bude razvijalo u dobrom
smjeru, možeš ponovno pokušati, ali nemoj očekivati da će oni prvi načeti
tu temu.«
»OK, Tede. Ako postane neugodno, prebacit ću se na teme poput
politike, religije i morala.«
Ted se kratko nasmijao.
»Stvarno si nemoguća.«
»Znaš i sam koliko oni vole razglabati o tome. Postavit ću neko pitanje
i samo ih pustiti da govore.«
Baš kad sam pomislila da će se i na to nasmijati, Ted mi se zagledao u
oči, a izraz lica bio mu je smrtno ozbiljan.
»Slušaj, Sabina, znam da sam te ja na neki način prisilio na ovaj
razgovor s Megan, i razumjet ću ako želiš da odemo kući.«
»Ne, bio si u pravu sinoć. Ne mogu ih vječno izbjegavati.« Uzdahnula
sam i kratko ga pogledala. »Ili misliš da mogu?« Slegnuo je ramenima.
»Možda bi i mogla, ako to istinski želiš.«
Odmahnula sam glavom i napokon izišla iz auta. Ted me je uhvatio za
ruku i pustila sam da me vodi kroz kafić na lijepu vrtnu terasu – prolazili
smo tim putem nebrojeno puta i točno sam znala gdje ćemo zateći moje
roditelje. Za lijepa vremena, uvijek smo sjedili na vrtnoj terasi, najčešće za
okruglim stolom od kovanog željeza koji se nalazio u sredini.
U zraku se osjećao lagani povjetarac, i nekoliko jasenovih listova
plesalo mi je oko nogu. Čim sam ugledala mamu i tatu kako sjede za našim
stolom, prožela me napetost, a tijelom mi je prostrujao val nervoze. Jedino
mi je Tedov stisak ruke davao snagu. Duboko sam uzdahnula i potisnula taj
osjećaj. U ovom je trenutku bilo najvažnije da ostanem razumna.
Preživjet ćemo mi ovo. Oni će se priviknuti na pomisao da sam
saznala, i uskoro će biti spremni ispričati mi cijelu istinu. Ja ću ih s
vremenom razumjeti i oprostiti im.
Vođena tim smirujućim mislima, zakoračila sam naprijed, ali mamu je
uhvatila takva panika da je poskočila u stolcu i ustala, a tata ju je slijedio kao
da je ovo službeni sastanak s nekim poslovnim partnerom.
U tom je trenutku sva moja potisnuta ljutnja proključala i izbila na
površinu. Danima me morila i kljucala tik ispod moje kože, ali sad je
provalila i sručila se na njih. Već sljedećeg trenutka bila sam potpuno izvan
kontrole, bijesna zbog njihova kukavičluka i drskosti. Prvo su mi cijeli život
tajili da sam usvojena, pa su mi tu veliku vijest odlučili saopćiti u
najsretnijem trenutku mojeg života, i, najgore od svega, još uvijek imaju
tajne preda mnom.
»Ne mogu ja ovo«, propiskutala sam na rubu napadaja panike.
»Sabina, molim te.« Tata je pokazao prema stolici. »Molim te, smiri se
i sjedni. Lijepo ćemo doručkovati i razgovarati.«
Na vrtnoj terasi nastao je muk, i svi su gosti pogledali u našemu smjeru.
Krajičkom oka ugledala sam konobara kako nam polako prilazi. Ted je
konačno ispustio moju ruku, ali me zato odmah obgrlio oko struka.
»Dušo, ostavimo sve ovo za neki drugi put«, prošaptao je, a zvučao je
nekako užurbano.
»Molim vas, sjednite pa možemo razgovarati«, nastavio je tata
smirenim i odlučnim glasom. Taj njegov nepokolebljivi ton – nekada sam
mislila da je odraz njegove snage, no to nije bilo ništa drugo doli želja za
kontrolom. Tata me dovodi u red. Pogledala sam mamu, koja je izgledala
krhkije i ranjivije nego ikada. Suze su klizile njezinim lijepim licem, a
pogledom me preklinjala da ostanem.
Nevoljko sam sjela, a Ted je svoju stolicu priljubio tik do moje.
Osvrnuvši se preko ramena, ugledala sam Owena, stalnog konobara koji nas
je sve poznavao po imenu. Kad se naposljetku približio i stao pokraj našeg
stola, malo se nakašljao i upitno pogledao tatu.
»Je li sve u redu, Graeme?«
Ne, ništa nije u redu, poželjela sam zavrištati. Sve, baš sve, je pogrešno.
»Sve je u najboljem redu, hvala Owene«, odgovorio je tata lažno
opuštenim glasom. »Možemo li naručiti kavu? Sabina, macchiato bez
šećera? A ti, Ted, produženu bez mlijeka?«
Naša druženja na doručku obično su izgledala tako da bismo prvo
razgrabili novine i neko vrijeme čitali. Tatu su zanimale vijesti iz svijeta, Ted
je pratio neke redovite kolumne, a mama i ja preferirale smo priloge iz
kulture i svijeta zabave. Cijelo to vrijeme smo razgovarali i pokazivali jedni
drugima razne zanimljivosti – filmove, knjige, ili neke bizarne vijesti, a znali
smo komentirati čak i trendove na financijskom tržištu. Pogotovo je tata
volio razgovarati o novcu. Danas su nam novine poslužile da se ne moramo
gledati, a Ted se potpuno zaklonio njima. Vladala je mučna tišina, i jedva
sam susprezala suze. Upravo sam ovo željela izbjeći, to usiljeno i lažno
pretvaranje da je sve normalno bilo mi je nepodnošljivo. Moji roditelji koji
me ponižavaju svojim upornim odbijanjem da govore o onome što mi je
neizrecivo važno. Grčevito sam stiskala rubove novina.
Pogledala sam tatu i pogledi su nam se sreli. Moja uznemirenost i bijes
bili su više nego očiti, ali on kao da to nije primjećivao, nego je mrtav hladan
spustio novine na stol i obratio se Tedu.
»Jesi li čuo za projekt ovog hotela?« upitao ga je. Ted je provirio preko
svojih novina i pogledao prema dotičnom članku.
 »Da, stvarno fascinantno. Sve je temeljeno na solarnoj energiji i
energiji vjetra, a desalinizacija vode je dodatni izazov. Ludo, ali uskoro će
cijeli Dubai biti samoodrživ. Nažalost, moji projekti nisu bili ni blizu toga
dok sam ondje radio.«
»Stvarno, kako ide posao, Tede?« upitala je mama. Tata je probio led,
a njoj je zbog toga očito laknulo.
»Ne mogu se požaliti«, odgovorio je Ted. »Imam dovoljno projekata,
ali puno više vremena nego dok smo živjeli u Dubaiju, zar ne, draga?«
Samo sam šutke kimnula. U Dubai smo se odselili ubrzo nakon
vjenčanja, primamljeni Tedovom odličnom poslovnom ponudom. Isprva
smo uživali, kao na nekom produženom medenom mjesecu daleko od
stvarnosti, ali nakon nekog vremena Ted je imao sve više posla, a sve manje
slobodnog vremena. Nasreću, uštedjeli smo dovoljno novca da kupimo
kuću u Sidneyju, pa smo se odlučili vratiti.
Kupili smo predivnu, veliku kuću u sidneyskom predgrađu Leichardt,
što je naravno bilo prilično blizu mame i tate, ali onda smo promijenili
odluku i iznajmili dio kuće nepoznatim ljudima. To mi se tada činilo
praktičnim rješenjem, a sada sam svjesna da sam se dala izmanipulirati i da
smo donijeli lošu odluku.
»A ti, Sabina?« upitala je mama. »Kako si ti provela tjedan?«
»Pa i nije mi bio baš najbolji tjedan u životu«, odgovorila sam. Iako je
to trebalo zvučati koliko-toliko šaljivo, riječi su mi bile prožete gorčinom.
Mučna tišina ponovno nas je poklopila, a mama se samo meškoljila u svojoj
stolici i kašljucala.
»Možda bi trebala s nekim porazgovarati o tome, Sabina?«, rekla je kao
da sam ja jedan od njezinih štićenika. Gledala me je s nekom
profesionalnom znatiželjom, kao da nije svjesna što je uzrokovalo moje
nazovi problematično ponašanje.
»Ja moram razgovarati s tobom, a ne psihijatrom!«
»Naravno, razumijem«, rekla je mama, ali onda se ponovno zagledala
u novine kao da više ne može izdržati moj pogled. Ted me je ispod stola
stisnuo za koljeno, a ja sam mu bila neizmjerno zahvalna na toj diskretnoj
gesti podrške. Mama se ponovno nakašljala.
»Ipak mislim da bi trebala razmisliti o stručnoj pomoći.«
»Draga mama, zar je toliko teško shvatiti da mi je u ovom trenutku
najpotrebnija moja obitelj?«
»Ali mi smo tu za tebe, Sabina«, opet se javio tata. »Zato smo sada i
ovdje, zar ne? Da provedemo neko vrijeme zajedno kao obitelj.«
Vidjela sam Owena kako prilazi našem stolu noseći kave, i odlučila
odgovor zadržati za sebe. Potom smo naručili hranu, što je obično kratko
trajalo jer su svi ovdje jako dobro znali koja su nam omiljena jela. Ali, ne,
ništa više neće biti kao prije. Iako sam uvijek naručivala integralne misle s
jogurtom, danas sam se odlučila za duplu porciju palačinki s čokoladom i
sladoledom, i još dodatnu porciju šlaga. Znala sam da će to izbezumiti moju
majku, posebno ako pred njom sve to pojedem, a upravo mi je to bila
namjera. Nije rekla ni riječ, ali vidjela sam njezino nezadovoljstvo i
nasmijala se u sebi poput prkosne šiparice.
Kada je konobar otišao, svi smo se vratili novinama. Mislila sam kako
je neobično da se istina, gola istina, može toliko ispriječiti među ljudima.
Koliko je god mi trudili izbjegavati, ona se uvijek vraća, podsjeća nas na
svoju prisutnost, i čini nas nemirnima. Tako smo se i mi pogledavali ispod
oka, a usprkos trudu da održimo privid normalnosti, napetost je bila gotovo
neizdrživa. Mogli smo mi razgovarati o svjetskoj politici, kazalištu ili
vremenskoj prognozi, ali istina nas je bockala i tražila našu pažnju. No
uspjela sam se usredotočiti i držati tih banalnih tema, jer bio je to jedini
način da izbjegnem teške riječi i ne napravim još jednu scenu. Kada je hrana
stigla, sa zadovoljstvom sam pojela palačinke, sve do posljednje mrvice.
Kad sam bila mala, mama mi je htjela utuviti u glavu kako su porcije u
restoranima prevelike i kako pristojnost zahtijeva da uvijek ostavimo malo
na tanjuru. Pogledavši u njezin tanjur, vidjela sam kako je ostavila barem
četvrtinu svog omleta od bjelanjaka, a njezin paralelno položeni nož i vilica
pozivali su konobara da odnese jelo. To je u meni ponovno izazvalo navalu
bijesa: kvragu zdrav doručak i urednost prije svega. Koliko sam samo puta
zbog toga osjećala krivnju – željela sam uživati u jelu i pojesti sve do kraja, a
ona, nekim čudom, nikad nije dolazila u to iskušenje. Znala sam promatrati
svoj odraz u zrcalu i pitati se zašto nisam naslijedila njezin brz metabolizam,
ili, još gore, ako imam nešto od njezinih gena, kakav sam ja to karakter bez
trunčice samodiscipline.
Pogledala sam je ravno u oči dok sam posezala za ostatkom Tedova
tosta, a potom sam, namjerno, glasno zagrizla. Prejedanje je savršeno
odgovaralo mojim uzburkanim osjećajima, i pitala sam se hoću li se ikad
zasititi. Hoću li ikad ponovno osjetiti mir?
Ponovno smo naručili kavu i počeli razmjenjivati novine. Možda još
jedan pokušaj. Odradila sam ovaj igrokaz normalne obitelji, a uskoro ćemo
se razići, i ako postane stvarno neugodno, neće dugo potrajati.
»Znam da ne želite o tome razgovarati, ali pokušajte razumjeti kako se
ja osjećam. I, da, znam da ste mi rekli kako ne znate tko je moja biološka
majka, ali pokušajte se sjetiti još nečega...«
»Ovo stvarno nema nikakvog smisla, Sabina«, odgovorio je tata tonom
koji mi je zazvučao bahato.
»Dobro, neću više navaljivati, ali želim da znate kako ću je potražiti.«
»Sabina, draga, zašto ne možeš prihvatiti da to nije moguće?« Bahatost
i samo bahatost. Počela sam mrziti taj njegov odlučan ton, njegovu lažnu
pristojnost i način na koji je svima stavljao do znanja da je razgovor završen.
»Jednostavno, moram pokušati.«
»Mi te sigurno nećemo sprječavati u tome, ali znaj da ćeš uzalud
izgubiti vrijeme. Kao prvo, arhiva ne postoji, a kao drugo, Megan je radila u
tom domu, i da zna, već bi ti rekla tko je ona. Od prvog trenutka bila si naša
i, moram priznati, nikada nismo razmišljali ni razgovarali o tvojoj biološkoj
majci.«
»Javit ću se udruzi koja usvojenoj djeci pomaže da pronađu svoje
biološke roditelje.« Tata je sigurno osjetio nesigurnost u mojemu glasu, jer
je odlučno odmahnuo rukom.
»Mi smo tvoja obitelj, Sabina.«
»Tata!« ovo je sad već bio glas očajnika. »Naravno da jeste. Ali možda
postoji još jedna moja obitelj koju želim upoznati, i moje je pravo da saznam
tko su oni. I stvarno, mama, želim da odeš sa mnom na prvi razgovor.«
Izgovorila sam to impulzivno i pomislila kako mi je usprkos svemu
važna njezina podrška.
»Ne«, kratko je odgovorio tata.
»Mami nije potreban odvjetnik, tata.« Nisam ga željela izazvati, ali
vidjela sam da gubi kontrolu.
»Ne, Sabina, ja to jednostavno ne dopuštam. To je glupa ideja, i ni
mama ni ja nećemo sudjelovati u tome.«
»Tata, ne možeš govoriti u njezino ime!« viknula sam glasom koji je
podrhtavao od bijesa. Tatina samoživost me je šokirala. Kako je moguće da
tek sada uviđam kakav je zapravo odnos između mame i tate? Maske su pale
i moj je divni, snažni otac odjedanput sličio na nasilnika. A mama? I ona mi
je djelovala poput stranca, slabića koji nema snage reći vlastito mišljenje.
Sve do sada mislila sam da je savršena, predivna žena i majka, a sada
su mi njezine velike oči, pune tuge i zbunjenosti, govorile koliko je nesigurna
i prestrašena. I njezino lice bilo mi je neobično, kao da ga prvi put vidim.
Spoznaja da su moji roditelji samo obični ljudi od krvi i mesa, sa svim svojim
manama, pogodila me gotovo jednako kao i otkriće da sam usvojena.
Odjedanput sam svaku majčinu osobinu vidjela u kristalno jasnom
svjetlu. Bila je previše suzdržana i uredna, i sve je u njezinu životu naoko
izgledalo savršeno. Bila je to samo predstava, bez prave spontanosti i života.
Jesam li stvarno bila toliko naivna? Je li moguće da je osoba koju sam
oduvijek smatrala dobrom i pouzdanom, zapravo ohola i sebična?
Hoću li i ja postati takva majka?
Ted je očito dobro razumio koje mi misli prolaze glavom jer je ustao
od stola i nakašljao se.
»Moramo ići«, promrmljala sam. Mama mi je uputila molećiv pogled,
a tatino lice ostalo je bezizražajno. »Jednostavno se na sve ovo ne mogu
naviknuti preko noći.«
»Što to znači?« upitao je tata.
»Nemoj se praviti naivan, tata«, rekla sam kroz šapat. »To znači da ne
mogu igrati po vašim pravilima i pretvarati se da je sve normalno. Željela
sam samo jedan iskren razgovor, sa suzama i vikom, i željela sam barem
malo osjećaja, a vi niste spremni ni za što drugo osim čavrljanja o nebitnim
temama. Želim samo znati tko sam, ali vama to očito ništa ne znači.«
Nestrpljivo je uzdahnuo na te moje riječi, što me potpuno izbezumilo.
Okrenula sam im leđa i izišla iz kafića bez pozdrava. Oči su me pekle od suza
koje su nezaustavljivo navirale, a idući prema autu, sjetila sam se da su
ključevi ostali kod Teda.
Kvragu. Zašto Tedu treba toliko vremena? Pogledavala sam prema
ulazu dok su me osjećaji svladavali. S jedne sam strane željela da mama i tata
ostanu unutra i puste me još neko vrijeme na miru, ali jedan dio mene vapio
je da pojure za mnom i preklinju me da se vratim i da nastavimo razgovor.
Ali oni nisu došli, nego se pojavio Ted. Žurno mi je prišao i zagrlio me.
»Kako ne shvaćaju koliko me sve to boli?«
»Nemam pojma«, šapnuo je i odmahnuo glavom, očito jednako
zbunjen. Potom mi se zagledao duboko u oči i upitao me: »Zar je stvarno
misliš potražiti?«
»Zapravo sam samo htjela vidjeti njihovu reakciju«, promrmljala sam
s mišlju kako mi je plan bio prilično jalov. Htjela sam ih izazvati, a bila sam
uzrujanija nego prije ulaska u kafić.
»Znači nisi tako mislila?«
»Ne, barem ne u tom trenutku. Ali što više razmišljam o tome,
shvaćam da to zapravo želim. Možda i ona traži mene, ili se pita zašto je
nikad nisam potražila. Možda me se ona nije željela odreći i već godinama
čeka da je pronađem. Možeš li uopće zamisliti da netko uzme našu bebu, a
da mi toliko vremena čekamo i nemamo pojma kako joj je? I kako nema
načina da saznamo je li d-dobro?« Od same pomisli na to ugušili su me jecaji
i počela sam mucati. »To je s-strašno, Tede. Moram je pokušati pronaći.«
»Dušo, razumijem te, ali nije sad pravi trenutak za to«, tiho je rekao
Ted. »Što god odlučila, znaš da sam na tvojoj strani, ali moraš biti spremna
na sve. Tko zna što ćeš saznati, i možda ćeš se jako razočarati.«
»Znam«, rekla sam i osjećala kako mi se želudac grči od same pomisli
na to. »Ali sada je prekasno. Sada moram saznati istinu, na bilo koji način.«
Iako su mi živci podrhtavali, osjetila sam jednu novu odlučnost u sebi.
Moj put vodi prema istini i tražit ću je sama. Potpuno je jasno da ne mogu
računati na njihovu podršku, i očito im moja povrijeđenost neće promijeniti
mišljenje. Dugovala sam to samoj sebi. Ako me ne mogu razumjeti, to je
njihov problem. Nikada im se nisam suprotstavljala, a ovo neočekivano
otkriće o vlastitu identitetu daje mi puno pravo da možda prvi put
preuzmem odgovornost za svoj život.
Moram isključiti osjećaje i biti hrabra. Ako pitanje svojeg identiteta
ostavim bez odgovora, osjećala sam to svim svojim srcem, neću biti dobra
majka i težina tog tereta će me uništiti.
Željela sam uživati u majčinstvu i biti vesela i samopouzdana mama.
Čvrsto sam odlučila pronaći izlaz iz ovog kaosa koji me je snašao, i ako
ni zbog čega drugoga, učinit ću to zbog svoje bebe.
 8. POGLAVLJE

Lilly
Srpanj 1973.

Dragi James,
bila sam kod liječnika prije nekoliko dana i moram ti javiti da naša
beba stiže i prije nego što sam mislila. Nije mi rekao točan datum, i općenito
je bio prilično škrt na riječima, ali prema onome što je rekao gospođi
Sullivan, ako ne rodim do kraja kolovoza, morat će izazvati porođaj.
I mene čudi kako vrijeme brzo prolazi... ne mogu vjerovati, naša beba
rodit će se za manje od dva mjeseca! Čini mi kako sam jučer saznala da sam
trudna, i sigurno sam puno vremena provela kao u nekoj izmaglici. Tek kad
sam došla u ovaj dom, shvatila sam što se dogodilo i koje su posljedice. A
datum je logičan, zar ne? Mislim, posljednji smo put bili zajedno na dočeku
nove godine.
S bebom je sve u savršenom redu, ali umrla sam od srama na pregledu.
Sve se događalo pred gospođom Sullivan, bez paravana, a ja sam na sebi
imala samo tanku spavaćicu koja je još bila i prekratka. Osjećala sam se tako
užasno izložena, ali najgore je bilo kad je liječnik rekao kad je očekivani
termin. Gospođa Sullivan iznenadila se što je moja trudnoća toliko
uznapredovala od trenutka kad su me primili u dom, i nije se prestajala
čuditi što nitko ništa nije prije primijetio. A onda je, kao vrhunac poniženja,
liječnik rekao da je kod krupnih djevojaka poput mene nemoguće
razlikovati jesu li trudne ili su se samo prejele kolača.
Oboje su na to prasnuli u smijeh, kao da ja uopće nisam u istoj
prostoriji. Kakvi su to ljudi koji mogu tako pakosno uživati u nečijoj nevolji?
Poželjela sam zaplakati, ali onda bi im pokazala koliko sam slaba, a oni bi se
smijali još više. Zato sam samo promatrala svoj golišavi trbuh i zamišljala
kako je u njemu bebica ušuškana i sigurna. Liječnik je potom uključio uređaj
za ultrazvuk, i iako mi se nijedanput nije izravno obratio, gospođi Sullivan
rekao je da je beba snažna i zdrava.
Kad god sam prije razmišljala o našoj bebi, uvijek sam nekako vidjela
malog dečkića, ali danas, kad sam začula glasne otkucaje srca na monitoru,
potpuno sam sigurna da je curica. Znam da ti to zvuči blesavo, ali tako je.
Možeš li to zamisliti? Vidim je kako trči s kečkama koje poskakuju
ravno u tvoje naručje, nakon što si se vratio kući nakon napornog radnog
dana. Ti ćeš je podići, a ona će se hihotati i cičati od uzbuđenja, a onda će ti
pričati kako je provela dan sa mnom. Nas ćemo se dvije igrati i čitati i
spremati po kući, a ona će me cijelo vrijeme vjerojatno izluđivati svojim
neprekidnim zapitkivanjem i brbljanjem.
Vidim sve to tako jasno, James, kao da se upravo sada događa. Reci mi
da to nisu samo tlapnje i plod moje bujne mašte.
Trudim se biti jaka i ne misliti na ružne stvari. Ali taj užasan pregled...
trajalo je danima dok se bijes i tuga zbog njihova omalovažavanja nisu stišali.
Koliko god se trudila smiriti, zbog tebe i zbog bebe, osjećam neku čudnu bol
u grudima. Koliko god se uvjeravala da mi oni žele dobro, ne mogu se
osloboditi tog osjećaja da sam napadnuta. Brinu se o meni, a istodobno mi
uskraćuju pravo na svaku privatnost i dostojanstvo. Pitam se zašto! Istina je
da sam neudana, ali i ja ću uskoro postati majka. Kako to liječnik i gospođa
Sullivan ne razumiju? Zar oni nisu imali majku? Kako bi se osjećali da se
netko prema njoj tako ponašao?
Ali mene nitko ništa ne pita. Ja sam ovdje samo da mi prođe vrijeme –
dok ti ne dođeš po nas. Rekla sam da neću misliti i govoriti o ružnim
stvarima, ali moram ti još nešto ispričati. Nedjeljom moramo odlaziti u
crkvu, a to ti je vrlo neobično mjesto. Nema ni raspela ni vitraja kao u našoj
školskoj kapelici, svećenika zovu »Kapetane«, a odjeven je u vojnu
uniformu. Rekli su mi da se ta crkva zove Vojska spasa i da ona financira
dom u kojem sam smještena.
Isprva mi se svidjelo. Prilaz crkvi je ružan, ali unutra je toplo i ugodno.
Glazba im je neobična, sviraju gitaru i puhaće instrumente, i zbog toga sve
pjesme zvuče nekako drukčije. Pomislila sam kako je to dobrodošla
promjena u odnosu na dan proveden u praonici, ali ne zadugo.
Kad je misa završila, svećenik je pozvao okupljene na malo druženje
uz kavu i kolačiće, ali ne i nas. Rekli su nam da ostanemo u klupama, i dobile
smo šalicu čaja i po jedan zobeni kolačić. Bili su suhi i bezokusni, za razliku
od onih finih i kremastih u susjednoj prostoriji.
Drugi vjernici gledali su nas kao da gledaju kazališnu ili, još gore,
cirkusku predstavu, kao da smo mi nekakve rijetke zvjerke dovedene ovdje
za njihovu zabavu. Možeš li zamisliti taj prizor? Dvadeset sedam trudnih
djevojaka postrojenih u vrstu kako bismo dobile šalicu čaja, a oni samo zure
u nas.
Kada bi se mene pitalo, nikada me ne bi bilo sram što nosim tvoju
bebu. Volim je, kao što volim tebe i našu buduću obitelj.
Ali pred tim podozrivim, prezrivim i lažno sažaljivim pogledima, sva
sam se tresla. Poželjela sam obgrliti bebu i zaštititi je od njihove zloće. Nisu
morali ništa reći, bio mi je dovoljan samo jedan pogled na njih da bih znala
što misle. Preljubnica! Kurva! Grešnica! Ona i njezino kopile!
Bila sam u toj crkvi već nekoliko puta i primijetila sam kako i
najbrbljavije djevojke odlaze s mise nekako potištene. Nema sumnje da one
u sebi vode istu unutarnju bitku, između ljubavi za nevino biće u sebi i
pakosnih, zlonamjernih pogleda osude.
A ono što je najmučnije u cijeloj toj nedjeljnoj pokori, James, jest to
što svaki put prolazimo pokraj pošte, a ne dopuštaju mi da ubacim pisma u
sandučić. Sve nade polažem u gospođu Baxter, koja je nešto ljubaznija od
drugih, i rekla mi je da se strpim još neko vrijeme. Nisam sigurna je li
spremna toliko riskirati, jer bi je sigurno otpustili ako bi se saznalo da je
poslala moja pisma. Ne možeš zamisliti koliko su ovdje stroga pravila, ne
samo za nas nego i za zaposlene u domu.
Ali nikada neću prestati pokušavati. Uvijek ću ti pisati i ova su mi
pisma jedina nada da ću se izvući odavde. Ne želim ni zamišljati što se sve
može dogoditi ako ti se ne uspijem javiti.
Volim te, James. I čekam te.
Tvoja Lilly
 9. POGLAVLJE

Sabina
Travanj 2012.

G otovo dvadeset četiri sata poslije mučne scene u kafiću doživjela sam
nešto predivno – prvi put sam vidjela svoju bebu. Dogovorili smo
pregled u privatnoj klinici u gradu, ne previše daleko od naše kuće, i uzela
sam slobodno prijepodne. I Ted je uzeo slobodno, pa smo otišli zajedno.
Skakali smo s teme na temu, a naši osjećaji varirali su od zabrinutosti do
euforije.
Nakon što se predstavila, liječnica nas je povela u zamračenu sobu s
nekoliko monitora postavljenih duž zidova. Rekla mi je da odjenem
jednokratnu spavaćicu, legnem i pozvonim kad budem spremna, pa je izišla.
Dok sam se presvlačila, ni Ted ni ja nismo govorili. Naše oduševljenje
odjednom je splasnulo i nismo više bili raspoloženi za šalu.
Kad sam se udobno smjestila na krevetu, Ted je pritisnuo zvonce, a
onda sjeo pokraj mene i uzeo moju ruku u svoju. Za to je vrijeme liječnica
pripremala sondu i nanosila mi gel na trbuh. Na velikom monitoru visoko
na zidu, okrenutom prema nama, mogla sam vidjeti kako se snijeg na ekranu
postupno mijenja dok je liječnica pomicala sondu. Oči su me zapekle, a grlo
mi je bilo toliko suho da sam jedva gutala. Gdje je beba? Možda nešto nije u
redu s njom. Srce mi je tuklo kao ludo, a suze u mojim očima zamaglile su
mi cijelu sliku na ekranu. Osjetivši koliko sam prestrašena, Ted mi je stisnuo
ruku i glavom pokazao prema monitoru.
Slika je sad bila izoštrena, i odmah sam prepoznala treperave točkice
koje su oblikovale začetak novog života u meni.
Naša beba bila je u onoj krhkoj fazi između zametka i prepoznatljivog
ljudskog oblika. Vidjela sam začetke ruku i nogu, sa sićušnim šakama koje
kao da su mahale u znak pozdrava. Tedova je ruka zadrhtala, pa sam se
okrenula prema njemu i vidjela kako ne može susprezati suze. Nije mu bilo
ni najmanje neugodno, nego se samo ozareno osmjehnuo, i da je u mom
srcu postojao još neki djelić koji nije bio ispunjen ljubavi prema Tedu, sada
bi ga preplavio val osjećaja. Izgledao je toliko sretno i ponosno, da je to bilo
jednostavno zarazno.
Ovo je bio naš trenutak, toliko velik, važan i poseban, da je mogao
potisnuti sve ostalo. Prvi put u posljednjih nekoliko dana osjetila sam
istinsku radost kako nezadrživo raste u meni, i odjednom sam se i ja
rasplakala, od čiste sreće. Nema više neizvjesnosti i čekanja na pravi
trenutak. Ni novac više nije važan. Nasreću, nismo predugo čekali, i sada
ćemo postati roditelji. Bez obzira na sve drugo i bez obzira na zbrku u mojoj
glavi, postat ćemo prava obitelj, a to je neopisivo i jednostavno čudesno.
Nakon pregleda zastali smo pred klinikom i spremili dragocjene sličice
s ultrazvuka u novčanik, i odjednom nas je obuzelo neko djetinjasto
raspoloženje, cerekali smo se poput školaraca.
»Što misliš o jednom šopingu... nekako mi se danas i ne vraća na
posao«, rekao je Ted i značajno mi namignuo.
»A da se prvo malo raspitamo što sve bebe trebaju?« rekla sam kroz
smijeh. Radost i olakšanje bili su potpuni. Osjetila sam se laganom kao
perce, a svi moji problemi kao da su na časak potpuno nestali. Pomisao o
markiranju s posla bila je vrlo privlačna, ali nismo to mogli učiniti. Tako
sam već za sat vremena bila u društvu sedmogodišnjaka koji su žmireći i
potpuno zaneseno slušali jednu lijepu melodiju.
Trebala sam danas održati sat sviranja melodike, ali nisam htjela
pokvariti osjećaj blaženstva koji me još nije napuštao. Zato sam se samo
prepustila glazbi i pustila da mi misli lutaju. Odjednom sam pomislila na
tjeskobu koja me bila obuzela, sve dok nisam začula snažne otkucaje bebina
srca. Glazba je utihnula, djeca su me promatrala znatiželjnim pogledom pa
sam im pokazala sljedeću aktivnost.
Misli su mi se opet vratile nerođenom djetetu čiju sam malu sličicu
stavila u novčanik i čija mi je budućnost bila u srcu. Moja beba živi u meni,
i koliko god se trudila paziti svoje tijelo, raditi sve kako najbolje znam i
umijem, ostaje pitanje koliko zapravo mogu utjecati na njezinu dobrobit. U
tom trenutku preplavio me je jedan potpuno novi osjećaj, neki čudan strah
koji nikad prije nisam osjetila, a posljedica je veze koja se stvori između
majke i bebe još u njezinoj utrobi. Uvijek postoji rizik. Što više volim, više
mogu izgubiti. Tijekom samo devet tjedana trudnoće doživjela sam prave
uragane emocija, od neopisive sreće pa sve do najdublje tuge. Kad sam se
napokon uvjerila da je beba zdrava i da napreduje kako treba, osjetila sam
neizrecivo olakšanje.
A što je s onim drugim uraganom koji je bjesnio u mojem životu i
mom srcu? Je li moja biološka majka osjećala iste ove strahove i strepnje?
Kako je izdržala trideset osam godina praznine bez ijedne jedine vijesti o
meni? Nisam mogla zamisliti da netko toliko vremena živi u strahu i
neznanju, a da pritom ne izgubi razum.
Odjednom sam poželjela vjerovati kako ona nikad nije osjetila tu vrstu
povezanosti. Zatrudnjela je, nosila me devet mjeseci i rodila, ali donijela je
racionalnu odluku da me se odrekne, mirno i bez prisile, zato što je tako bilo
najbolje za sve. Željela sam vjerovati da se nikad nije pokajala zbog svoje
odluke.
Ali to bi onda značilo da je za nju trudnoća bila teret, a moje neželjeno
postojanje izvor srama i krivnje. Možda tvrdokorna tajnovitost mojih
roditelja ne krije njihovu mračnu tajnu, nego njezinu.
Što je od toga gore?
Razmišljanje o tome kako se morala osjećati dok je bila trudna sa
mnom, probudilo je u meni neko neobično suosjećanje, koje je raslo iz sata
u sat, tako da sam dan završila s jednom opsesivnom misli. Moram je
pronaći. Možda je ta moja želja samo nezdrava projekcija zbog pretrpljenog
stresa, ali kad sam te večeri legla u krevet, kao da sam mogla čuti njezin
očajnički poziv u pomoć, i željela sam prigušiti njezine jecaje, ali
bezuspješno. Kao da me je oduvijek dozivala, njen glas odjekivao je kroz sad
već potonulo vrijeme, a ja je nisam mogla čuti.
Ali sada... sada je bilo drukčije. Čula sam njen glas i više ga nikad neću
zaboraviti. Postoji samo jedan način da pomognem i sebi i njoj, i izbrišem
bol nakon svih ovih godina zaborava i šutnje.
Moram je pronaći. Moram joj dati priliku da osjeti isto olakšanje koje
sam i ja osjetila kad sam na monitoru začula otkucaje srca svoje bebe.
Pronaći ću neki način.
 10. POGLAVLJE

Lilly
Srpanj 1973.

Dragi James,
napokon i dobre vijesti.
Život u domu postao je podnošljiviji zbog nekoliko sitnica. Prva dobra
stvar je ta što sam dobila odjeću koja mi pristaje, kao i dodatne pokrivače za
krevet. Odjeću mogu zahvaliti jednoj novoj djevojci koju su doveli u dom –
gospođa Baxter ju je vodila uokolo i vidjela kako se mučim s pretijesnim
hlačama. Bila je prilično iznenađena što mi nitko nije nabavio odjeću
odgovarajuće veličine, i već sam sutra u svom ormariću pronašla novu
odjeću kao i poruku da to ostane među nama. Naravno da neću ni pisnuti,
ali kad god se sretnemo, ne mogu a da joj se ne nasmiješim. Ona je stvarno
ljubazna, ali čini mi se da nije osobito sretna, pa se nadam da će je ovo što je
za mene učinila barem malo razvedriti.
Nekoliko dana poslije vratila sam se u sobu poslije večere i na krevetu
zatekla novi pokrivač. Iako ovaj put nije bilo nikakve poruke, znala sam tko
je za to zaslužan. Nitko osim nje nije u mogućnosti učiniti takve stvari za
nas, a sumnjam da kod drugih postoji i najmanja želja da nam olakšaju
boravak ovdje.
Sad kad bolje spavam, stignem se probuditi na vrijeme i, zamisli,
istuširati, a katkad i pročavrljati s djevojkama u praonici prije početka posla.
Nismo postale bliske prijateljice, ali više se ne osjećam tako otuđeno i
izdvojeno.
A onda je jučer gospođa Baxter iznenada banula u praonicu, i usred mi
posla predložila da izađemo malo na svjež zrak. Još je rekla da je vani lijepo
i sunčano te da bismo se mogle prošetati oko zgrade. Sigurno misliš da
nisam bila oduševljena tom idejom, ali varaš se. Možda nekad i nisam voljela
šetnje, ali ovdje je sve drukčije... kao da sam zatočena. Ne dopuštaju nam da
izlazimo, osim kad idemo na posao ili u crkvu, a čak i tada nas motre.
Djevojke poput nas moraju ostati skrivene od pogleda, kako se ćudoredne
kršćanske duše ne bi nepotrebno uzrujavale. I zato mi je jedan sat slobode u
društvu gospođe Baxter zvučao više nego dobro.
Šetale smo oko bolničkog bloka, a ja sam se trudila maksimalno
usporiti korak. Tu i tamo vidjela sam hrpice zaostalog snijega, a lice mi je
šibao neugodan vjetar. Od tog ledenog dodira osjetila sam kako mi se usnice
smrzavaju, a gospođa Baxter imala je bezbroj pitanja. Željela je znati sve o
mojoj obitelji, školi i, na kraju, o tebi i meni. Isprva sam zamuckivala i jedva
govorila, ali nakon nekog sam se vremena opustila i razbrbljala.
Posebno sam uživala govoriti o nama. Jednostavno, kad mislim na tebe
i na našu bebu, osjećam neku neobičnu toplinu u grudima. Ni ledeni vjetar
ni sivilo ovog mjesta ne mogu mi nauditi sve dok me ljubav prema tebi i bebi
grije iznutra. Nakon te šetnje, još se više divim gospođi Baxter... ona je
stvarno jedna posebna žena. Ona nas jedina razumije, rekla mi je kako zna
da tinejdžerska ljubav ne poznaje granice, nego je duboka, luda i intenzivna,
što odrasli često omalovažavaju.
Pitala me o planovima za budućnost. Rekla sam joj kako sam sanjarila
o tome da studiram povijest, ali da više nisam sigurna. Burno je reagirala i
rekla mi da i ne pomišljam na odustajanje te da mi ona može pomoći.
Iskreno, James, mislim da je gospođa Baxter malo naivna... ne razumijem
kako bih ja u ovom stanju, s bebom na putu, uopće mogla pomišljati na
studij. Gospođa Baxter nema djecu, pa vjerojatno zato misli kako ona ne
predstavljaju nikakvu prepreku u ostvarivanju ciljeva i snova.
Potom sam joj govorila o tvom studiju zemljoradnje, kako učiš
suvremene tehnike kako bi unaprijedio obiteljski posao i osigurao si malo
lagodniji život. Hoćemo li ti ja i beba stati na put i spriječiti te da ostvariš taj
san? pomislila sam u sebi. I gospođa Baxter se meni povjerila: nedavno se
doselila u Orange, a muž joj je knjigovođa u bolnici. Glas joj se uvijek nekako
promijeni kad govori o njemu, i mislim da ga jako voli, baš kao i ja tebe, iako
su u braku već mnogo godina Gospođa Baxter ne može sakriti koliko joj je
mrzak posao koji ovdje obavlja, i zato mi je još draža. Kad sam je pitala zašto
nemaju djece, rekla mi je da imaju problema, ali kako još nisu izgubili nadu.
Pomislila sam kako je život nepravedan: ova fina i draga žena želi a ne može
imati djecu, a cijele dane mora gledati mlade djevojke kojima se trudnoća
dogodila. Mnoge od njih zasigurno su grdno zažalile i dale bi sve da mogu
vratiti vrijeme. Ako joj je i teško hiniti ljubaznost prema njima, silno se trudi
da to prikrije, i zbog toga je još više cijenim.
Kada je došlo vrijeme da svaka ode za svojim poslom, napomenula mi
je da još malo razmislim o svemu. Što ako on ne dođe po tebe, Lilly, što ćeš
onda? Ne ljutim se na nju što je to rekla, jer čak i ja jako dobro znam kakvi
su mladići. Naprave curi dijete, a onda petama daju vjetra. Ali, ne ti, James,
sigurna sam da ti nisi takav.
Ti ćeš doći po nas. Sigurna sam u to, kao što sam sigurna da će sunce
sutra ponovno sjati.
Ovo ti pismo pišem laka srca, jer sam sigurna da ćeš ga pročitati. Na
rastanku mi je rekla da pisma sakrijem u odjeću, te da ćemo sutra ponovno
izići i smisliti način kako da ti ih pošaljemo.
Vidimo se uskoro, James. Znam da se sve više bliži taj dan i jedva
čekam da te vidim.
Tvoja Lilly
 11. POGLAVLJE

Sabina
Travanj 2012.

P retraživanje interneta i traženje podataka o udrugama koje pomažu

djeci da pronađu svoje biološke roditelje bilo je prilično jednostavno,
ali zapela sam na drugom koraku. Čim sam pronašla jednu agenciju koja se
time bavi, bacila sam se na telefon i utipkala broj, ali kad se javio glas s druge
strane, nisam mogla prozboriti ni riječ.
»Dobili ste Matičnu službu za podatke o usvojenjima, kako vam mogu
pomoći?« S moje strane dopro je samo muk i zvuk prekinute veze.
Svaki put kada bih nazvala, bila sam odlučna da progovorim, ali čim
bih s druge strane slušalice čula taj ljubazni glas i pozdrav, obuzela bi me
neka grozničava drhtavica i žurno bih prekinula vezu. Onda bih se neko
vrijeme zaokupila aktivnostima poput rasprostiranja rublja ili premještanja
namještaja po sobi, sve dok ponovno ne bih skupila hrabrost. Samo jedan
telefonski poziv, Sabina, ništa ti se loše ne može dogoditi od jednog telefonskog
poziva. Pokušavala sam iznova i iznova, ali strah se stalno vraćao i prekidala
sam vezu kao da sam pod utjecajem neke nevidljive sile.
Bližio se kraj radnog vremena agencije i morala sam hitno nešto
poduzeti. Držala sam telefon u ruci i pokušavala dokučiti zašto mi taj poziv
tako teško pada. Istina je da nikada nisam voljela razgovarati telefonom i da
mi telefoniranje izaziva nelagodu. Kad razgovaram s nekim oči u oči, makar
i zamuckujući, dotična će osoba shvatiti moje pokušaje i na kraju ćemo se
sporazumjeti. Kad razgovaram telefonom, osjećam se kao da propadam u
nešto tamno i nepoznato.
Da, telefoniranje mi doista izaziva tjeskobu, ali inače ni približno kao
ovaj poziv. Ovaj je poziv bio prepun nepoznanica i zastrašujuće
neizvjesnosti, i u mojoj su se glavi rojila pitanja: što ako ih nazovem i oni je
odmah pronađu, prije nego što budem spremna da se upoznamo? Ili je
pronađu, a ona me odbije vidjeti? Ili je nikako ne uspiju pronaći, i nas dvije
ostanemo zauvijek izgubljene, bez prilike da se ikada upoznamo? Ili se
ispostavi da je ona užasna osoba, možda čak i ubojica, ili da sam možda
začeta na neki nasilan, odvratni način?
Sad je stvarno dosta, Sabina. Usprkos potpunoj nepredvidivosti i
mogućnosti groznih otkrića, živjeti u ovom limbu neznanja ipak je najgore
i nisam mogla nastaviti sa svojim životom prije nego što saznam istinu. Iako
slabašna, postoji mogućnost da se upoznamo i otkrijemo da imamo nešto
zajedničko. S mamom i tatom imala sam dobar odnos, pa zašto se onda ne
bih uspjela zbližiti sa ženom – a možda i muškarcem – koji su me stvorili?
Posegnula sam za telefonom i ovaj put brzo i odlučno utipkala broj.
»Dobili ste Matičnu službu za podatke o usvojenju, Hilary pri telefonu.
Kako vam mogu pomoći?«
Glas s druge strane žice zvučao je umorno i osjetila sam kako mi
crvenilo navire u obraze.
»D-dobar dan, gospođo.« Mucanje me odmah sustiglo, ali brzo sam se
pribrala i našla u sebi snagu da nastavim: »Zovem se Sabina. Nedavno sam
otkrila da sam usvojena i odlučila sam potražiti svoje biološke roditelje.«
»Dobar dan i vama, Sabina. Hrabro je od vas što se nazvali, i upravo je
naš posao da vam u tome pomognemo.« Prizvuk u njezinu glasu govorio mi
je da ona nekako zna tko je odgovoran za one prekinute pozive, ali možda
samo umišljam. »Naša je procedura da prvo dogovorimo termin za
razgovor, pa onda procijenimo što ćemo dalje. Odgovara li vam to, Sabina?«
»Da«, protisnula sam zadržavajući dah, ali nakon što sam to uspjela
izgovoriti, osjetila sam olakšanje u cijelom tijelu.
Razgovarale smo još neko vrijeme, a kad sam spustila slušalicu,
osjećala sam se kao da sam se popela na vrh planine. Imala sam dogovoreni
termin prvog razgovora, i iako je to bio samo mali korak na dugom
putovanju koje me je čekalo, bila sam ponosna na sebe i svoje postignuće.
Obuzeo me je neki neobični optimizam i ponadala sam se kako ću
sama riješiti cijelu tu zavrzlamu, i poštedjeti mamu i tatu nepotrebnog
uzrujavanja. Možda ću uspjeti pronaći odgovore na svoja pitanja i spasiti
naš narušeni odnos.

Hilary Stephens bila je mnogo mlađa nego što sam je zamišljala – a

zamišljala sam je nebrojeno puta tijekom ova četiri dana prije dogovorenog
termina. Zamišljala sam da je maminih godina, s majčinskim, zabrinutim
izrazom lica dok u ruci drži veliki rokovnik u koji zapisuje podatke.
Zamišljala sam i onaj trenutak kada će napokon izgovoriti ime moje
biološke majke i kako ću se osjećati kada ga prvi put čujem. Sigurno ću se
rasplakati, a što će onda Hilary Stephens učiniti? Ustat će od svog masivnog
hrastova stola i prići mi. Nježno će me pomilovati po ramenima, a onda mi
reći kako moja biološka majka jedva čeka da me upozna. Nakon toga ćemo
se i zagrliti.
Ali u stvarnom svijetu, Hilary Stephens imala je dvadeset pet godina i
uopće nije bila majčinski tip. Bila je pristojna i ljubazna, ali i veoma
profesionalna. Sigurno nije grlila svoje klijente i plakala skupa s njima. Kada
se rukovala sa mnom, pa s Tedom, i pokazala nam put prema svom odjeljku,
obuzelo me je razočarenje i nadala sam se da se ono ne vidi iz aviona. Pa ona
nema ni svoj vlastiti ured. Umjesto velikog pisaćeg stola i udobnih
naslonjača, sjedili smo na jeftinim plastičnim stolicama dok je ona na iPadu
otvarala folder s mojim imenom.
»Ako se slažete, Sabina, možemo početi.« Kada sam potvrdno
kimnula, upitala je, »Kada ste rođeni?«
»Desetog listopada 1973.«
»Tako je navedeno u rodnom listu?« Kada sam ponovno kimnula,
zapisala je nešto u svoj notes i pogledala me. »Jeste li sigurni da je to stvarni
datum vašeg rođenja?«
 Ovo me je pitanje zateklo i samo sam zurila u nju, kao da je rekla nešto
nepristojno. Ted me je žurno uhvatio za ruku.
»Pa, da... Mislim da sam sigurna.« Ali kako bih to mogla sa sigurnošću
znati? Obuzelo me je beznađe. »Mislim, pretpostavljam da jest.«
»A znate li gdje ste rođeni?«
»Orange. Dom za malodobne trudnice.«
»Da... znam za to mjesto.« Glas joj je zazvučao mračno, a onda je i to
upisala u iPad.
»Je li to loše?« upitao je Ted.
»Ponekad je teško pronaći dokumentaciju, posebno u tim lokalnim
domovima. Ali nećemo unaprijed donositi zaključke, uostalom, to nam i
nije prioritet u ovome trenutku. Sada je važnije utvrditi neke druge
činjenice. »Je li vam ovo prvi put da pokušavate pronaći svoju biološku
obitelj, Sabina?«
»Saznala sam da sam usvojena prije nekoliko tjedana.«
Hilary me znatiželjno pogledala.
»Znači još se privikavate na činjenicu da ste usvojeni? Jeste li doživjeli
šok?«
Nasmijala sam se.
»Da, moglo bi se tako reći.«
»I kako se snalazite?«
»Ne znam još. Pokušavam razumjeti i ponadala sam se da bi mi za
početak pomoglo da saznam tko su uopće moji pravi roditelji.«
»Ne želim vas obeshrabriti, Sabina, ali u ovakvim slučajevima često ne
postoji sretan završetak. Katkad ljudi poput vas, koji su kasno otkrili da su
usvojeni, odmah kreću u potragu za informacijama o svojoj prošlosti,
nestrpljivi su i imaju prevelika očekivanja od ponovnog susreta. To nije
pošteno ni prema kome, potraga nije nimalo jednostavna i često potraje
duže od očekivanoga. Moram vas upozoriti da u malim mjestima takva
rođenja često nisu bila ispravno dokumentirana, a nekad su i namjerno
zataškavana. Čak i ako uspijem pronaći vašu biološku majku ili oca... ne
želim vas povrijediti, ali ti ljudi većinom ne žele biti pronađeni. Od ovog
našeg razgovora do eventualnog susreta postoji cijeli niz koraka, a i to je,
Sabina, tek početak putovanja, a ne kraj.«
»Jasno mi je«, rekla sam osjećajući kako u meni buja val razočaranja.
Zašto me je bilo tako lako poljuljati? Ovo što je ta žena izgovorila bilo je
samo profesionalno i razumno upozorenje, a ja sam se odmah poželjela
ustati i otići. Umjesto toga zagledala sam se u pod i počela proučavati šare
na tepihu.
Izbrojila sam u sebi sedamnaest plavo-sivih vitica, a ona je i dalje
šutjela. U prostoriji je mirisala kava i upitala sam se je li Hilary Stephens
popila kavu neposredno prije našeg dolaska? Koliko je ljudi sjedilo na ovoj
plastičnoj stolici i pripremalo se za ovo isto putovanje? Koliko je njih
desetljećima čekalo da saznaju tko su i odakle su? Koliko se puta sve
okončalo suzama, ali ne radosnicama?
»Je li ispravno ovo što činim?« upitala sam.
»Sabina, u ovakvim slučajevima ne postoji ispravno i pogrešno.
Slijedili ste svoje osjećaje i oni su vas ovdje doveli. Ja ću vam vrlo rado
pomoći u vašoj potrazi za istinom, ali u svakom trenutku možete odustati,
ili barem privremeno napraviti pauzu, dovoljno je da mi to kažete. Je li to u
redu?«
»Meni zvuči kao dobar plan«, tiho je rekao Ted. Njegov smireni pogled
utišao je moje uzburkane osjećaje, pa sam pogledala Hilary.
»U redu je. Što se mene tiče, spremna sam.«
»OK. Jeste li ponijeli svoj rodni list?«
Posegnula sam u torbicu i izvadila izblijedjeli papir koji sam imala
odavno, još od svog prvog posla u prodavaonici glazbala kad mi je bilo
petnaest godina. Hilary ga je uzela i pomno proučila.
»Jesu li vam išta rekli o samom usvajanju?«
 »Pa, zapravo i nisu... Mama je bila socijalna radnica u domu za
trudnice... ali rekla mi je da ne zna tko je bila ta djevojka...«
»Ali...« Iako sam vidjela da oklijeva, Ted mi je upao u riječ. »Mislim,
oni tako kažu... ali očito je da lažu. Kako onda znaju koliko joj je bilo godina?
I zašto su im reakcije tako burne i obrambene, ako su u svemu tome nevini?«
»Prije otprilike godinu dana, istraživala sam jedno rođenje u tom
domu u Orangeu«, promrmljala je Hilary. »To se dijete rodilo nekoliko
godina prije vas... nije to bio veliki dom, i mogao je primiti najviše
četrdesetak djevojaka, a sedamdesetih je godina taj broj bio još manji. Ako
se dobro sjećam, zatvoren je početkom osamdesetih... da, moram se složiti
kako su njihove izjave da ne znaju tko je bila ta djevojka sumnjive, posebno
stoga što ste usvojeni odmah po rođenju. Ovako ćemo, Sabina: prvo ću malo
prokopati po arhivima pa ćemo vidjeti što ću pronaći.«
Sve do tog trenutka bilo mi je lakše da sav svoj bijes usmjerim na tatu.
Njegovo je naredbodavno ponašanje privlačilo moj gnjev poput magneta i
bilo ga je jednostavno okriviti za sve. Toliko je želio kontrolirati cijelu
situaciju, da je u mojim očima to samo potvrđivalo njegovu krivnju.
Međutim, Hilary Stephens kao da mi je nataknula neke druge naočale
na nos. Na trenutak mi se sve zamaglilo pred očima, a onda se ponovno
izoštrilo i shvatila sam da je mama bila glavni krivac, a ne tata. Mama je bila
unutra, u domu, i ona me je na neki, samo njoj znani način, uspjela odnijeti
iz bolnice.
Laži su krenule od mame, a ako je Hilary bila u pravu i ako je mama
doista znala tko je moja biološka majka, onda jedino ona može okončati
cijelu ovu agoniju.
Ali zašto bi tako uporno čuvala tajnu i odbijala razgovarati o tome?
Mislila sam da ćemo s vremenom nekako premostiti jaz koji se među nama
stvorio i da ću smoći snage da im oprostim.
No, sada sam odjednom shvatila kako ću se možda morati suočiti s
budućnosti bez svojih roditelja. Kako ću preživjeti trudnoću bez mamine
brige i savjeta? A što je tek sa svim izazovima roditeljstva koji su me čekali!
Bila mi je potrebna tatina nepokolebljiva odlučnost i podrška.
Ali opet, prošli sam se tjedan sasvim dobro snalazila i jednostavno ću
tako nastaviti dalje. Bijes koji sam prema njima osjećala dosegnuo je novu
razinu; ljutnja je polako prelazila u mržnju i više uopće nisam bila sigurna
želim li im oprostiti.
»Raspitala sam se o tom prisilnom usvajanju«, rekla sam, a u glasu mi
se ponovno osjetila napetost i slabost. Ted je to osjetio i stisnuo me za ruku.
»Jednostavno ne razumijem – sve mi to nalikuje na stravične inkvizicijske
metode.«
»Kad shvatite kako se na izvanbračne trudnoće gledalo u vrijeme vašeg
rođenja, posebno u manjim mjestima, možda ćete razumjeti. U gradovima
su se već tada nazori prema mladim neudanim majkama počeli mijenjati, ali
u manjim sredinama – sama pomisao da bi neudana žena sama podizala
izvanbračno dijete bila je nezamisliva.«
»Mama mi je rekla da se u tom postupku obično tražila suglasnost
bioloških roditelja, ali da tu djevojku možda nitko ništa nije pitao zato što je
bila malodobna.«
»Da, ako je bila malodobna, to je lako moguće. Ali, draga Sabina,
morate znati da kad je o suglasnosti riječ, bilo je puno prostora za
manipulaciju. Posebno u vrijeme vašeg rođenja, i posebno u tim malim
lokalnim domovima za trudnice. Tada nije postojalo ono što danas zovemo
informirani pristanak. U domovima poput onog u Orangeu, manipuliralo
se čak i punoljetnim djevojkama. Uvjeravanje je obično potrajalo
mjesecima, i onda su te mlade majke, misleći kako čine najbolje za svoje
dijete, potpisale svu potrebnu dokumentaciju. To znači, Sabina, da je
moguće kako se vaša majka suglasila s usvajanjem i potpisala papire, ali
vjerojatno je to bila učinila pod pritiskom, ne znajući što, zapravo,
potpisuje.«
»Ja bih pronašla neki način«, šapnula sam i zaštitnički obgrlila svoj
trudnički trbuh. Bila sam potpuno sigurna da ni u kojem slučaju ne bih
potpisala papire o usvajanju. »Pronašla bih način da pobjegnem s tog
užasnog mjesta i nikada ne bih dopustila da mi oduzmu bebu.«
»Vjeruj mi, Sabina, to nije bilo moguće«, blago je rekla Hilary. »Ne
možeš ni zamisliti kako su ta mjesta bila uređena: red, rad i vojnička
disciplina. Redovito se obavljala prozivka, a vrata su najčešće bila
zaključana. Kršenje pravila nije dolazilo u obzir. Kada bi se neka žena i
usudila pobjeći, bila bi vraćena s policijskom pratnjom. Koliko se god to
danas činilo nemoguće, zakon tada nije bio na strani mladih trudnica, nego
je podilazio ustanovama koje su se o njima skrbile.«
»Bože dragi, zvuči potpuno suludo...« promrmljao je Ted. »Kad bi se
nešto takvo dogodilo danas, mediji bi od toga napravili senzaciju.«
»Još nismo ni došli do onoga što je u svemu najgore«, rekla je Hilary.
»Morate razumjeti da se postupak prisilnog usvajanja tada nije doživljavao
kao strašna nepravda, ni za majku ni za dijete. Naprotiv, bio je to način da
se pomogne moralno posrnulim majkama i vrati ih se na pravi put.
Prevladavalo je mišljenje da su žene koje su zatrudnjele izvan braka velike
grešnice i da ne zaslužuju svoju djecu. Većinu domova za trudnice
financirale su, pa tako i kontrolirale, različite vjerske organizacije. Ako me
sjećanje ne vara, u Orangeu je to bila Vojska spasa.«
»Zar su stvarno mislili da im tako pomažu?« odmahnula sam glavom
u nevjerici.
»Sigurna sam kako je većina uključenih u taj postupak smatrala da
postupaju ispravno«, tiho je rekla Hilary. Ted i ja izmijenili smo jedan
brzinski pogled i znala sam kako smo oboje pomislili na mamu.
»Kakva je vaša uloga u svemu tome i možete li nas malo uputiti u
proceduru?« upitao je Ted.
»Nažalost, često se sve otegne.« Hilary je spustila iPad u krilo. »Dobra
je vijest kako naša služba posjeduje već dosta dokumentacije iz Orangea pa
će to možda malo ubrzati proces. Moj je posao istraživanje podataka iz
raspoloživih evidencija, i ako pronađem slučaj koji se poklapa s vašim
podacima i detaljima koje ste mi opisali, to znači da se bližimo kraju naše
potrage. Kada budem potpuno sigurna u identitet vaše biološke majke,
slijedi provjera je li se registrirala kod nas ili neke druge slične organizacije.
Moram vas upozoriti na to što možete očekivati ako je pronađemo. U
slučaju da je već prijavljena kod nas kao majka koja traži svoje dijete, sve se
riješi prilično brzo na zadovoljstvo svih strana u postupku. Ali ako nije
registrirana, zna potrajati dok joj uopće uđemo u trag. I posljednja
mogućnost, prijavljena je kod nas, ali je stavila veto na svaki kontakt.«
»Što znači taj veto? Je li to čest slučaj?« Dok sam izgovarala ta pitanja,
usta su mi se osušila, a knedlu u grlu osjećala sam kao da je kamen.
»Nažalost, to nije neuobičajeno. Neke žene žele nastaviti sa životom i
zaboraviti što im se dogodilo, a mi to moramo poštivati. Dosta je slučajeva
da su se žene poslije udale i zasnovale obitelj, a da nikome nisu rekle ni riječi
o tome. Ako postoji zabrana kontakta, onda su mi ruke zavezane. Zadnja je
mogućnost da ne možemo sa sigurnošću utvrditi identitet biološke majke i
tada moramo odustati od potrage. To se događa u slučajevima kada je
dokumentacija falsificirana... kada bi majka odbila potpisati suglasnost za
usvajanje, znali su krivotvoriti podatke u rodnim listovima.«
»Odbila potpisati? Znači ženama su oduzimali bebe protiv njihove
volje!?«
Hilary je privukla svoj iPad u krilo i polako kimnula.
»U većini slučajeva nije ni bilo važno što su majke željele ili rekle,
Sabina. Malodobnim djevojkama bilo je lako manipulirati, a s onima
starijima išlo je malo teže. Znale su se opirati i zahtijevati pravo da odlučuju
o sudbini svojeg djeteta. Neke od njih bile su stvarno tvrd orah, ali tadašnji
sustav nije se libio inkvizicijskih metoda. Pristanak se znao doslovno
iznuditi drogiranjem ili upotrebom sile, a ako ništa od toga ne bi uspjelo,
osoblje je krivotvorilo dokumente.«
Upotreba sile. Prisilno usvajanje. Krivotvorenje dokumenata. Je li
moguće da je u jednoj civiliziranoj državi postojao jedan takav čudovišni
sustav prepun nasilja?
»Mislite li...«, s mukom sam izgovorila pitanje na koje sam već neko
vrijeme slutila odgovor, »... da je moja mama – mislim na Megan – bila
uključena u sve to? Kao socijalna radnica?«
Iako se Hilary trudila zadržati svoj profesionalno bezizražajan izraz
lica, njezine stisnute usnice i nagovještaj prezira u očima govorili su mi više
od riječi.
»Moguće je«, rekla je kratko.
Kada smo napokon izašli iz njezina ureda, obuzelo me neko sanjivo,
sentimentalno raspoloženje koje me nije napuštalo sve do večeri.
Razmišljala sam o ženi koja me rodila i kako će izgledati naš prvi susret. Naći
ćemo se licem u lice i duboko pogledati jedna drugoj u oči. Odmah ćemo
spoznati koliko smo slične, i osim radosti što smo napokon zajedno, obuzet
će nas i duboka tuga zbog toliko propuštenog vremena. Hoće li ta čežnja
zbog toliko propuštenih prilika ikada biti utažena? Hoće li mi cijeloga života
nedostajati? Pokušavala sam zamisliti našu budućnost, jer čim bih pomislila
na prošlost, osjećala sam samo lupanje svog ustreptalog srca i neku tupu bol
u želucu.
Mama me je prekinula u sanjarenju, što je bio okidač za eksploziju
bijesa. Njezina ljubazna i lažno nedužna poruka toliko me razjarila, da sam
umalo bacila telefon u zid.

Sabina, draga, kako si? Molim te, samo javi da si dobro, jako se
brinem za tebe.

Kako ju nije sram? Kako se usuđuje pitati me kako sam, kao da ovo što
prolazim nema nikakve veze s njom i kao da ona nije glavni krivac za sve?
Ruke su mi podrhtavale dok sam tipkala odgovor.

Nisam dobro, mama, i neću biti dobro. Sve dok mi tako besramno
lažete i ponižavate me svojim tajnama, neću biti dobro.

Nisam ispuštala telefon iz ruke, očekujući odgovor, ali toliko sam

piljila u zaslon, da su me zapekle oči. Nakon nekoliko minuta shvatila sam
da na ovu poruku neću dobiti odgovor pa sam bacila telefon podalje od sebe.
»Počinjem ih mrziti«, šapnula sam Tedu.
Ted me je pogledao pomalo zgranuto.
»Sabina! Nikada to nisi rekla ni za koga.«
»Želim ih povrijediti i osvetiti im se. Želim ih slomiti na tisuće malih
komadića, a onda ponovno sastaviti – možda bi tada postali ljudi kakvi su
se cijelo vrijeme pravili da jesu.« Dok sam to govorila, ponovno sam
posegnula za mobitelom, ali Ted me zaustavio.
»Znam da si bijesna, i imaš svako pravo na to«, šapnuo je, »ali nemoj
učiniti nešto zbog čega ćeš poslije zažaliti, Sabina.«
Odgurnula sam njegovu ruku, zgrabila mobitel i ponovno počela
tipkati. Kako bih se uvjerila da zvuči dovoljno otrovno, još sam jednom
pročitala poruku i okrenula mobitel prema Tedu kako bi je i on mogao
vidjeti.

Ako ne možete biti iskreni sa mnom, ne želim vas više čuti ni

vidjeti. Nikada. Kada mi budete spremni reći istinu, znate gdje
ćete me pronaći.

»Jesi li sigurna da to želiš, Bean?« Ted je očito mislio da sam pretjerala,

ali ja sam već bila odlučila. Stisnula sam tipku send i odložila mobitel na stol.
»Više ni u što nisam sigurna«, rekla sam bez okolišanja. »Ali to ne
mijenja činjenicu da ovo moram učiniti.«
 12. POGLAVLJE

Lilly
Srpanj 1973.

Dragi James,
sad već opsesivno gledam u ova vrata, danju i noću, čekam da mi uletiš
u sobu i odvedeš me odavde. Zamišljam kako nas druge djevojke promatraju
i žale što to nije njihov dragi došao po njih. Hoćeš li doći autobusom iz
Armidalea, ravno k meni? Ili ćeš prvo otići kući i pripremiti svoje roditelje?
Očekujem te svakog trenutka i postajem sve nestrpljivija.
Pokušavam se ne prepustiti crnim mislima i ne želim da pomisliš nešto
loše o meni. Stvarno, James, želim biti hrabra i jaka, ali osjećam se užasno.
Svaki nas dan podsjećaju na naše upropaštene živote, pa onda još posao u
praonici koji mi je postao nepodnošljiv. Silno se trudim oduprijeti njihovim
zlobnim riječima jer jedino tako mogu ostati čitava. Ali ne brini se, James,
ne dam se ja tako lako slomiti. Itekako sam sposobna biti majka ovoj bebi, i
nikada ne bih pomislila da bi joj neka druga majka mogla biti bolja. Kako
bih i mogla povjerovati u te odvratne laži? Njezino malo srce kucka u mom
tijelu, čuvam je i hranim, i već se na neki način brinem o njoj. Ona je samo
moja i tvoja i mi smo njezini roditelji. Srce me zaboli svaki put kada kažu
kako bih je trebala dati nekim nepoznatim ljudima, kako bi to bilo najbolje
za sve.
Ali, James... oni to stalno govore. Spominju to u prvoj jutarnjoj
molitvi, pa prilikom prozivke u praonici, a posebno o tome govore kada
misle da ih ne čujemo. Svi ovdje to govore, i liječnici, i medicinske sestre,
čak i gospođa Sullivan! U svakom kutku i zakutku ovoga tužnog mjesta
stalno se može čuti jedna te ista pjesma: najbolje za sve jest da se odreknemo
svojih beba i pomišljanje na bilo koju drugu mogućnost u najmanju je ruku
sebično i bezobzirno. I, zamisli, upravo odluka da predamo svoju djecu
obiteljima boljeg morala predstavlja čin iskupljenja za grijeh koji smo
počinile prema zajednici.
Neprestano ponavljaju tu mantru i pritisak da pristanemo na usvajanje
katkada je neizdrživ. Ni gospođa Baxter nije izuzetak, premda ona to govori
na drugi način. Svaki put kad se vidimo, pita me što kanim učiniti ako me ti
ostaviš, i ma koliko mi do sada bila simpatična, počinjem misliti da je i ona
poput svih drugih. Nenametljivo me pokušava pripremiti za najgore, ali ja
znam, James, da se to nikada neće dogoditi.
Slušajući razgovore drugih djevojaka, ne mogu se načuditi kako većina
vjeruje u sve te laži. Kad bih barem bila malo snažnija, uvjerila bih ih u
suprotno. Pokazala bih im da su žrtve ispiranja mozga. Da, James, svakoga
nas trenutka zapljuskuju negativnim mislima i zastrašuju, i potpuno su
bezobzirni u tome što rade.
Ja toliko volim ovu našu bebu, i ta je veza jača od svega što sam
doživjela... osim, možda, od ljubavi prema tebi. Pitam se osjećaju li se i druge
djevojke tako... jer onda će zauvijek patiti za njom ako je se odreknu. Večeras
sam čula gospođu Sullivan kako govori Taniji da će se brzo oporaviti i
nastaviti sa životom kao da se ta pogreška nikada nije dogodila. To je suludo,
James. Kako može govoriti te užasne stvari? Kako bi ikada jedna majka
mogla zaboraviti da je rodila, pa onda dala svoju bebu?
Ne mogu se oporaviti od riječi gospođe Sullivan, toliko su odvratne.
Mislim, reći nekome da će zaboraviti na trudnoću i samo tako nastaviti dalje,
u najmanju je ruku glupo. Zar oni ne razumiju kako nije riječ samo u
trudnoći i promjenama na našem tijelu? I zar misle da nakon što naše tijelo
poprimi svoje staro obličje, da će i sve drugo biti isto kao prije? Nikada me i
nitko ne može uvjeriti da bih mogla zaboraviti svoju bebu, ona će zauvijek,
zauvijek James, biti dio mene.
Kad je Tania navečer došla u sobu, pokušala sam joj prići i razgovarati
s njom. Ne znam zašto, ali ona me uvijek nekako ignorira, ponaša se kao da
sam nevidljiva, i zato nikada nisam niti pokušala započeti neki razgovor. Ali
večeras mi je očajnički trebala potvrda kako nisam sama, i kako u ovom
domu mora postojati još netko s trunčicom zdravog razuma u glavi, pa sam
upitala Taniu što misli o riječima gospođe Sullivan.
Tania je reagirala držeći se nadmoćno kao i uvijek. Rekla je nešto u
smislu da sam ja još mlada i zelena, a onda mi je ispričala kako je začeta
njezina beba. Nije bila zaljubljena u čovjeka s kojim je zatrudnjela i nije
željela imati ništa s njim, a najmanje obitelj. I zamisli, ona stvarno vjeruje
kako će bebi biti bolje bez nje. Potom je glasno opsovala i pomislila sam kako
je ogrubjela i oguglala na sve.
Razgovor s Taniom potpuno me dotukao i nisam se ni trudila zaspati.
I tako se sada, u gluho doba noći, krijem u toaletu i kršim sva pravila, ali
jednostavno ti moram napisati pismo, kako ne bih poludjela.
Mislim, da sam ja u njezinoj situaciji... ali, ne, ja se nikada ne bih mogla
naći u njezinoj situaciji, jer ne bih bila s nekim koga ne volim.
Oprosti mi, James, nisam smjela ovo napisati. Tko sam ja da sudim
drugima i otkud mi pravo da se osjećam nadmoćno? Pa onda sam ista kao i
svi oni zlobni jezici koji nam sole pamet i osuđuju nas. Na ovom mjestu ne
postoje dobre i loše djevojke, sve smo mi jednake u ovome što nas je snašlo,
u tom jadu kojem još ne nazirem kraj.
Po čemu se nas dvije uopće razlikujemo? Jedina je razlika u tome što
se ti i ja volimo, ali naša ljubav, ili bilo čija ljubav ovdje, osoblju doma ne
znači ama baš ništa.
Trudim se, James, stvarno se trudim odagnati crne misli... ali iskreno,
zaista ne znam što ću učiniti ako ti ne dođeš po mene. Mislim, svakako ću
naći način da zadržim bebu, ali da sam na Tanijinu mjestu, i da nikoga ne
očekujem...
Što više razmišljam o njoj, sve je više razumijem. Da nemam tebe,
napustila bih dom s bebom u naručju i ne znam kamo bih se uputila. Kad
bih i uspjela pronaći neki stan, čime bih ga plaćala i kupovala hranu i stvari
za bebu? Tko bi je čuvao u slučaju da dobijem nekakav posao? Tko bi uopće
zaposlio ženu s izvanbračnim djetetom i kako bih je zaštitila od zlobnih
ogovaranja tijekom njezina odrastanja? Svi bi znali da je izvanbračno dijete,
i bila bi obilježena i prije nego što krene u jaslice.
Mogu shvatiti sve praktične i zdravorazumske razloge Tanijine
odluke... ali ja toliko neizmjerno volim bebu, James... previše je volim da bih
je se mogla odreći i predati je kao da je neka stvar. I usprkos Tanijinoj ljutnji
i grubosti, znam da i ona osjeća isto, kao i sve druge djevojke u domu. Ja
neizrecivo volim to malo biće i ubija me sama pomisao da se rastanem od
nje. Nikada to ne bih učinila i nitko me ne može uvjeriti da je tako najbolje.
Nikada i nitko, James.
Bolje da sada završim, jer sam se opet uzrujala, a moram biti mirna i
jaka.
Ja ne moram brinuti Tanijine brige, jer znam da ćeš doći, možda si već
i na putu dok ti ovo pišem.
Čekam te i vidimo se uskoro.
Voli te Lilly.
 13. POGLAVLJE

Sabina
Travanj 2012.

U subotu navečer Ted i ja stisnuli smo se jedno do drugoga i gledali film,

što je bila jedna od naših omiljenih rutina. Zaogrnula sam se heklanim
prekrivačem i pokušavala se sjetiti odakle mi. Je li mi ga mama poklonila?
Imam ga stvarno odavno i očito mi je bio draga uspomena, jer zašto bih ga
inače vukla sa sobom po svim zakutcima svijeta u koje sam putovala. Bio je
sa mnom i na kruzeru, i u Dubaiju, i tko zna gdje još. Prebirući prstima po
mekoj tkanini, nisam mogla zatomiti osjećaje. Oni se dolazili nepozvani,
bockali me, i po tko zna koji put pitala sam se kako istodobno mogu biti
toliko bijesna na mamu da bih, kad bih pouzdano znala da ga je ona
napravila, bacila prekrivač u kantu za smeće, a ujedno mi je nedostajala, i
tješila me pomisao da ga je možda isplela za mene.
Na TV-u je započeo blok reklama pa je Ted, kao i obično, uzeo
daljinski upravljač u potrazi za nekim zanimljivim sadržajem koji će nas
zaokupiti do nastavka filma. Zaustavio se na dokumentarcu o životinjama i
mogla sam vidjeti kako je kornjača na plaži položila jaja i otplivala dalje.
Nakon trenutka kratke pauze u kadru su se pojavile male kornjače kako
izlaze iz jaja i teturaju uokolo na nespretnim nožicama.
»Mladunci su samostalni od samog rođenja, jer kad se izlegnu iz jajeta,
njihova je majka već odavno otišla...«, govorio je narator kao da je to neka
posve razumljiva činjenica, ali ja sam bila potpuno opčinjena. Gledala sam
sićušne kornjačice kako nesigurno teturaju prema nepreglednom oceanu.
Možda je u prirodi uobičajeno da neke majke napuštaju svoju djecu odmah
po rođenju.
Zadrhtala sam sjetivši se prve slike koja mi se javila pred očima kad
sam saznala da sam usvojena. Vidjela sam napuštenu bebu na pragu neke
kuće, bilo je mračno i vlažno, i bila je tako užasno sama. Iako sada znam da
nije bilo baš tako, i dalje nisam mogla uobličiti ni jednu drugu sliku o prvim
trenucima svojeg života. Jedino u što sam bila sigurna jest činjenica da je
moja biološka majka u nekom trenutku otišla bez mene iz bolnice. Nisam
znala ništa o njoj, ali već i sama ta spoznaja bila mi je neizrecivo tužna.
Misli o tome nisu me napuštale, a Ted je ponovno prebacio na film, ne
sluteći da upravo proživljavam mali psihički slom, i kako mi u ovom
trenutku ne pomaže sigurnost njegova naručja. U sobi je bilo mračno i samo
su bljeskovi s ekrana povremeno obasjavali naša lica. Više nisam pratila film
i pomislila sam da očito nisam dobro kad mi i najmanje sitnice mogu
poljuljati raspoloženje i sve moje misli usmjeriti prema zagonetki mog
dolaska na svijet.
Položila sam ruku na trbuh želeći da se beba osjeća sigurno i zaštićeno.
Koliko mi god misli odlutale, uvijek su se vraćale na bebu. Željela sam
vjerovati kako snaga moje ljubavi prema nerođenom djetetu može
nadvladati svaku opasnost i zaštititi ga od svih zala, ali polako sam uviđala
da ljubav jednostavno nije dovoljna.
Još sam se više stisnula uz Teda i rasplakala se.
»Sabina, ljubavi, što je bilo?« upitao me je i odmah privukao u zagrljaj.«
»Misliš li da onim kornjačicama nedostaje mama?«
»Kojim kornjačicama?«
»Iz onog dokumentarca.«
»Sabina, dušo... Ne, sigurno im ne nedostaje mama. Rađaju se potpuno
samostalne, to je u njihovoj prirodi.«
»Pitam se zašto meni nije nedostajala mama. Možda ni ja ne bih
nedostajala našoj bebi kad bi ostala bez mene?«
»Hej, Sabina, govorimo o bebama. Možda ti je jako nedostajala, ali ne
možeš znati kako si se tada osjećala. Možda si stalno plakala, a Megan se
silno trudila da prevladaš taj gubitak. I sigurno nikad nisi bila sama. A što se
tiče naše bebe, nemoj se mučiti takvim mislima, jer ćeš ti stalno biti s njom.«
»Ali što ako mi se nešto dogodi? Što ako ne budem mogla biti s njom?«
»Bean, otkud sad takve mračne misli?«
»Ako ikad pronađem svoju majku, sigurno će biti žalosna što mi nije
nedostajala«, šapnula sam.
»Siguran sam da će biti presretna što si odrasla u tako dobroj obitelji i
postala uspješna i sretna osoba.« Ted je kao i uvijek predstavljao glas zdravog
razuma, ali ovaj put nije djelovalo. Oslobodila sam se iz njegova zagrljaja, a
on se pobunio. »Kamo sad ideš?«
»Umorna sam, idem u krevet.«
»Dušo...«
»Oprosti mi, Tede«, rekla sam. »Znam da je glupo što p-plačem zbog
malih kornjača koje nikad neće vidjeti svoju majku.« Nasmijala sam se, a
onda ponovno zaplakala. »Tede, to je stvarno strašno... tako nepravedno i
tužno... i ja to ne mogu p-podnijeti. Žao mi je...« govorila sam kroz jecaje.
Ted je duboko uzdahnuo i isključio TV.
»Ne moraš ići u k-krevet sa mnom«, rekla sam, a još jedan jecaj oteo
mi se iz grudi.
»Moram, dušo«, uzdahnuo je i zagrlio me. »Upravo prolaziš kroz
jedno jako teško iskustvo koje se događa u najgorem trenutku, i jako je
nepravedno prema tebi. Ako želiš plakati u krevetu zbog malih kornjača koje
nikada neće vidjeti svoju mamu, ja ću ti biti rame za plakanje.«
Nije prošlo ni tjedan dana od našeg razgovora, kada me nazvala Hilary.
U normalnim okolnostima tjedan dana jednostavno proleti, ali meni su se
dani vukli, a i jedino o čemu sam mogla razmišljati je potraga za mojom
biološkom majkom. Upravo sam se vraćala kući poslije nastave, kada se na
zaslonu mobitela pojavio Hilaryn broj i istog sam trenutka osjetila navalu
adrenalina. Od straha, iščekivanja i uzbuđenja, cijelo mi je tijelo
podrhtavalo.
»Imam nešto«, rekla je Hilary kratko. U glasu joj se čulo oklijevanje i
moje uzbuđenje isparilo je i prije nego što je dodala »Nije dobro«.
Usporila sam i stala.
»Slušam vas«, rekla sam.
Hilary je počela žustro govoriti, stalno je spominjala neke zakonske
propise i gotovo ništa nije rekla o mojoj konkretnoj situaciji. Na kraju cijelog
tog monologa nekako sam uspjela shvatiti da mi zapravo govori kako su joj
ruke vezane.
»Znači, Sabina, u ovom trenutku mogu vam reći samo one podatke za
koje sam sigurna da se odnose na vaše rođenje. Pregledala sam sve bolničke
evidencije u potrazi za datumom rođenja navedenim u vašem rodnom listu,
ali nijedan se nije podudarao. Što god se dogodilo, nije bilo prema
uobičajenoj proceduri.«
»Što mi to zapravo pokušavate reći?«
»Pri upisu u matične knjige rođenih postoje dvije kategorije podataka:
prvu predstavljaju podaci o rođenju koji se prijavljuju saveznom registru, a
druga su podaci koji se pohranjuju u bolnici gdje je dijete rođeno. Dakle,
prema izvodu iz matične knjige rođenih, rođeni ste 10. listopada 1973. u
bolnici u Orangeu, ali kada sam pregledala kartone svih žena koje su u to
vrijeme boravile u Domu za trudnice, nisam pronašla nijedno rođenje na taj
dan. To znači, Sabina, da vaša biološka majka ili nije boravila u tom domu,
ili, što je vjerojatnije, podaci u vašem rodnom listu nisu točni.«
Na cesti pokraj mene jureći biciklist pokušavao je prestići neki mali
auto, ili mi se to samo činilo. Udahnula sam miris ispušnih plinova i
pokušala se pripremiti za bol koja će uslijediti nakon ovih njezinih riječi.
Nije mi uspjelo – razočarenje nalik na udarac pogodilo me ravno u želudac
i istjeralo mi sav zrak iz pluća.
»Čak je i datum mojeg rođenja laž.«
»Nažalost, čini se da je tako. Znam koliko vam je to teško prihvatiti, ali
takve su se stvari jednostavno događale. Podaci o rođenju su falsificirani
kako bi se prikrilo postojanje biološke majke. Osoblje bolnice katkad je to
sređivalo za neke usvojitelje... a s obzirom na to da je Megan radila u domu...
žao mi je, Sabina.« Toliko sam stiskala mobitel u ruci da su mi se prsti
ukočili. »U ovoj slagalici nedostaje previše dijelova kako bismo nastavili
dalje. Jednostavno nemamo odakle krenuti.«
Riječi što ih je Hilary tako profesionalno izgovorila, kovitlale su se i
odjekivale u mojoj glavi i preplavio me osjećaj potpune praznine. Sva moja
maštanja kako ću pronaći svoju biološku majku i kako ćemo otkriti našu
duboku povezanost, potonula su tijekom ovog kratkog razgovora.
»Dakle, to je sve. Nikada neću saznati?«
»Nije tako, Sabina. Nemojte gubiti nadu.« U jednom trenutku nestala
je ona profesionalna Hilary i bila je to samo obična djevojka koja žali i
suosjeća s ljudima poput mene. »I još nešto, vaše usvojenje uopće nije
dokumentirano.« Naravno, to je maslo mojih roditelja. Otpočetka sam bila
samo njihova, i zatrli su sve tragove koji bi mogli pokazati nešto drugo.
»Ne mogu vjerovati da sam se tako brzo našla u slijepoj ulici.«
»Ne čini se obećavajuće«, tiho je potvrdila Hilary. »Ali nećemo odmah
priznati poraz, samo moramo krenuti drugim putem.«
Gorko sam se nasmijala.
»A kojim to putem?«
»Pa, postoje registri DNK s kojima vas mogu povezati. Uzme se bris
sline iz usta, i tako se određenom procedurom može utvrditi DNK
podudaranje s potencijalnim krvnim srodnicima...« Nestrpljivo sam
uzdahnula, a čula sam da je uzdahnula i Hilary. »Da, znam... bolje je ne
gubiti vrijeme na to. Ali postoji još jedna mogućnost, Sabina... kad bi vam
Megan rekla ime vaše biološke majke ili pravi datum rođenja, mogla bih
odnekud krenuti. Moram imati barem jedan točan podatak.«
»Mislite li da bi ona to mogla znati? Meni uporno tvrdi suprotno.«
»Možda je istina da ne zna. Možda je netko posredovao i možda doista
nikad nije upoznala vašu biološku majku. U tom bi slučaju trebala reći ime
osobe koja je posredovala... i onda bismo mogli nastaviti dalje.«
 »Ne vjerujem da će nam ona htjeti pomoći«, šapnula sam. Grlo mi se
stegnulo, a glas podrhtavao od razočaranja.
»Stvarno mi je žao, Sabina. Neću odustati, ali samo sam vam željela
reći kako stoje stvari...«
»U redu je, Hilary, i hvala vam na svemu.«
Neko sam vrijeme samo stajala pod krošnjama hrastova ispod kojih
sam prošla bezbroj puta. Preda mnom su se upravo zatvarala jedna vrata,
koja sam s teškom mukom odškrinula, i u meni je bujao očaj i gnjev. Ne, to
ne može tako završiti, ja to jednostavno neću dopustiti. Obuzela me neka
grozničava užurbanost i potreba da učinim bilo što. Prvo sam pogledala u
pravcu škole, pa sam se predomislila i okrenula prema kući, a onda zastala i
naslonila se na drvo u potrazi za bilo kakvim osloncem.
Spoznaja je bila iznenadna, baš kao i telefonski poziv. Krenula sam
prema kući svojih roditelja brzim i odrješitim koracima. Ovaj se put neću
predati prije nego što istjeram pravdu.

Ponovno sam se našla pred vratima roditeljske kuće. Zgrabila sam alku i
snažno udarila. Ovaj put nisam bila nesigurna, imala sam misiju i nisam bila
spremna za uljudne razgovore i pomirljive tonove. Kad je otvorio vrata i
ugledao me, tata je sav zasjao od radosti. Kako se samo usuđuje.
»Bok, tata, nemam vremena za gubljenje... Gdje je mama?« upitala sam
nestrpljivo i samo ga okrznula ramenom dok sam ulazila u kuću. Tata me
pogledao onim svojim patronizirajućim pogledom i duboko uzdahnuo.
»Sabina! Tako sam sretna što si došla«, njezin glas dopirao je s drugog
kata i pretpostavila sam da je u spavaćoj sobi. Pogledala sam tatu i rekla mu:
»I tebe trebam, tata.«
Krenuo je za mnom, a njegova je nelagoda bila gotovo opipljiva. U
spavaćoj sobi zatekla sam mamu kako brižno slaže besprijekorno izglačanu
odjeću. Pomislila sam kako me prije njezina pedanterija nije toliko smetala,
ali sada mi je bila nepodnošljiva. Kad me je ugledala, sreća na njenom licu
brzo je prešla u zbunjenost i oprez.
Ušla sam u sobu i pričekala tatu. Pogledala sam ih što sam mirnije
mogla i započela glasom u kojem ovaj put nije bilo ni trunka nesigurnosti.
»Želim biti iskrena s vama. Znači ovako stoje stvari: odlučila sam je
pronaći u svakom slučaju, s vama ili bez vas. Ali dobro razmislite, ako me u
tome ne podržite, izgubit ćete me. I ne samo mene – izgubit ćete Teda, kao
i naše dijete... nikada nećete vidjeti svoje unuče.«
»Sabina, molim te...«
»I zato... došla sam vam postaviti ultimatum, kad mi već niste ostavili
drugog izbora. Ako me imalo volite, razgovarat ćete sa mnom. Morate
prihvatiti kako neću odustati od potrage za njom. Mislim na to dan i noć, i
sa svakim novim danom ta je potreba sve veća. Mogu je čuti kako me doziva,
zapravo, imam osjećaj kao da me je cijelo vrijeme dozivala, ali ja nisam čula
njezin očajnički glas. Zar stvarno mislite da ću odustati i zaboraviti je?«
Oboje su izgledali potpuno ošamućeno. Mama je u rukama stiskala
tatine bokserice i bila na rubu suza. Gledali su me bez riječi, a kad sam
nastavila govoriti, nisam mogla prepoznati vlastiti glas.
»Nećete me više čuti ni vidjeti, i neću odgovarati na vaše pozive. Stvari
se neće promijeniti ni u slučaju da budete bolesni, ni kada se rodi beba.
Nikada. Želim njezino ime, odmah sada, i želim svoj pravi datum rođenja!
Dok to ne saznam, ne želim imati ništa, apsolutno ništa, ni s jednim od vas.«
Tata je pročistio grlo i rekao, »Ne vjerujem da to ozbiljno misliš,
Sabina.«
»Molim? To je sve što imaš reći?« Nisam očekivala da će biti potresen
mojim riječima, ali nisam očekivala ni ovakvu ravnodušnost.
»Razmisli malo... Ne zaslužujemo ovo od tebe.« On stvarno misli da
sam ja nepravedna! Nasmijala sam se gotovo histerično.
»Ne zaslužuje ni ona, tata. Znam da je osoblje doma prisiljavalo
djevojke da se odreknu beba i potpišu papire za usvajanje! Bez obzira na to
kako sam začeta i ma tko ona bila, ovo je prokleto nepravedno i prema meni
i prema njoj.«
Zurila sam u mamu, i osjećala kako me tata netremice promatra –
zapravo su me oboje gledali s nekom nevjericom u očima, a u meni je sve
kiptjelo. Morala sam nekako izbaciti iz sebe sav bijes, bol i tugu što sam ih
osjećala posljednjih tjedana, i morala sam pred njima izgovoriti sve što
mislim. Ali zbrka u meni bila je jednostavno prevelika, i riječi su me
napuštale. Zaplakala sam, a mama je napokon ispustila bokserice i krenula
prema meni. Zaustavila sam je pokretom ruke i pokušala, posljednji put,
izgovoriti ono što me najviše mučilo.
»Pretpostavljam kako usvajanje nije išlo redovitim postupkom i
razumijem kako želite zataškati što se dogodilo. Za sada znam da je
dokumentacija falsificirana – a tko zna što ću još saznati. Ne postoji nijedno
racionalno objašnjenje zašto tako uporno krijete istinu, a znate koliko mi je
ona očajnički potrebna. Zar stvarno mislite da je neću pronaći i otkriti sve
vaše laži? To će biti vaš potpuni poraz. U ovom ste trenutku još uvijek samo
kukavice koje misle da se mogu izvući s onim što su učinile, ali još uvijek
imate šansu!« Mama me je gledala pogledom punim nevjerice, grčevito
stišćući šake. I dalje sam izbjegavala pogledati tatu. »Dokaži mi da sam u
krivu, mama«, šapnula sam. »Ne mogu vam oprostiti ako ne znam što se
dogodilo. Preklinjem te, pomozi mi da je pronađem. Ako to ne učiniš, ova
obitelj više neće postojati.«
Ponovno sam im okrenula leđa i otišla, i ponovo me nitko nije pokušao
zaustaviti.
Je li ovako izgleda kraj?
Dok sam izlazila iz kuće, prožimao me neki neumitan osjećaj kako
napuštam svoj stari život i ulazim u neki novi svijet, svijet u kojem Megan i
Graeme Baxter više nisu moji roditelji.
 14. POGLAVLJE

Lilly
Kolovoz 1973.

James,
sada sam već jako zabrinuta. Ne razumijem zašto još nisi došao. Ovdje
se događaju neke jako čudne stvari i zato te preklinjem da hitno dođeš po
mene. Ne znam što se s tobom događa, možda si usred ispita na kraju
semestra, ali što god bilo, molim te, pusti to i ukrcaj se u prvi autobus. Posudi
novac ako treba, učini nešto, samo dođi!
Stvari su ovdje puno gore nego što sam mislila.
Danas se dogodilo nešto strašno, i toliko sam zgrožena da ne mogu ni
pisati. Molim te, budi strpljiv, sve ću ti reći, samo da pronađem prave riječi.
U praonici radi jedna djevojka, Anita, viđala sam je svaki dan, ali danas se
nije pojavila. To me isprva nije zabrinjavalo, mislila sam da je dobila
trudove, i jedva sam čekala čuti vijesti. Kako je dan odmicao, sve me je više
obuzimala zbunjenost i neka čudna panika, a vidjela sam da su i druge cure
nekako tihe i tužne. Pomislila sam da joj se dogodilo nešto strašno i
iščekivala prvu priliku da se raspitam, ali tek smo za večerom bile sve na
broju. Tania je kratko rekla da je Anita rodila. Očekivala sam smijeh,
brbljanje ili barem nekakvu reakciju, ali sve su djevojke izgledale još tužnije
nego prije, i ništa mi nije bilo jasno. Je li nešto pošlo po zlu? Je li beba umrla?
Što je s Anitom?
Jele smo šuteći i izbjegavajući pogledati jedna drugu u oči. Nisam više
mogla izdržati tu napetost i upitala sam je li Anita rodila djevojčicu ili
dječaka. Sve su i dalje samo šutjele, pa sam ovaj put samo upitala je li Anita
dobro.
Na to je Tania poludjela od bijesa. Ustala je i počela urlati na mene –
rekla mi je da sam naivka i glupača i da živim u zemlji snova. Bože, James,
ja i jesam glupača, jer sam svih ovih tjedana živjela u potpunom neznanju.
James, stvarno ne znam kako da ti objasnim ovaj horor. Ne možemo
ništa saznati ni o Aniti ni o njezinoj bebi. Kruže glasine kako su je
anestezirali tijekom porođaja, ili su je negdje na silu odveli, ali ona nije
vidjela svoju bebu!
Ona nikada ništa neće saznati o svom djetetu, čak ni to je li preživjelo
ili umrlo pri porodu!
U ovom domu majkama oduzimaju bebe čim rode, a ako je Tania u
pravu, mi po tom pitanju ne možemo učiniti apsolutno ništa. Sve do sada
vjerovala sam kako sustav ne može biti toliko okrutan, ali sada više stvarno
ne znam što da mislim. Očito sam cijelo vrijeme bila naivna i nisam uviđala
da taj dom za trudnice ne štiti mame i bebe, nego ima neku sasvim drugu
svrhu.
Jedino što je sigurno je to da Anita nije imala priliku vidjeti svoju bebu,
priviti je barem na trenutak u naručje... Bože, nisu joj dali ni da se oprosti od
nje! James, ona nikada neće osjetiti njezin miris, stisnuti te sićušne prstiće i
pogladiti majušno lice.
Ne znam je li to možeš shvatiti, James, ali ovdje nikome nije važno što
mi mislimo i pristajemo li na usvajanje. Nas nitko ništa ne pita! Bebe se
oduzimaju rutinski, bez obzira na to postoji li pristanak majke. Večeras, kad
sam Taniji rekla da nikada neću pristati na taj ugovor s vragom, jedna me je
djevojka samo uzela za ruku i izvela iz sobe. Mislila sam da ću poludjeti od
očaja i disala toliko duboko da mi je hladni zrak doslovce rezao pluća. Rekla
mi je da mogu vrištati i boriti se do iznemoglosti, ali ih neću moći spriječiti
da odnesu bebu.
Ovo mjesto nije nikakvo utočište, James, nego mjesto patnje i beznađa.
Cijela ta priča kako moramo učiniti ono što je najbolje za sve, kako moramo
misliti o dobrobiti naših beba... sve je to jedna odvratna laž, na kraju nas
nitko ništa ne pita. Otpočetka se znalo će naše bebe biti usvojene odmah po
rođenju, a socijalni radnici služe samo za ukras tom odvratnom dogovoru.
 Potpuno sam izvan sebe i nadam se da će ovo pismo nekako dospjeti
do tebe.
Ne mogu spavati, hodati, disati... ne mogu ništa, James. Kad bih barem
mogla plakati i vrištati iz petnih žila, ali ne mogu čak ni to... još će me kazniti
za remećenje kućnog reda u gluho doba noći.
Sjećaš li se onog vrelog ljetnog dana, bilo nam je deset-jedanaest
godina, pa smo odlutali daleko od kuće? Sjećaš li se da smo se odjednom
našli u visokoj travi, a oko nas su plazile i siktale zmije? Sjećaš li se kako si
mi pomogao da se popnem na onu stijenu, uhvatio me za ruku i obećao da
će sve biti dobro, jer si ti sa mnom? Sve do danas bila mi je to najgora noćna
mora i godinama su me te zmije proganjale u snovima. Budila sam se sva
natopljena znojem, srce mi je tuklo kao ludo i bila sam posve sigurna da ću
umrijeti.
Ali ako bih prespavala taj najgori dio, ti bi došao i učinio sve kao onoga
dana na livadi. Čvrsto bi me uhvatio za ruke i odveo na sigurno, i mora bi
završila.
Danas se baš tako osjećam, James... čak i gore. Opet sam u košmaru,
sanjam zmije koje dolaze po našu bebu, a ja vrištim i dozivam te, ali uzalud.
Nikada do sada nisam osjetila takav strah, tako dubok i mračan.
Moj boravak ovdje doista sliči nekoj noćnoj mori i ne mogu se izbaviti
bez tvoje pomoći. Nema toga što bih mogla učiniti. Ti se možda pitaš zašto
jednostavno ne pobjegnem, ali i za to su se pobrinuli. Nemam prebijene
pare, a noću smo zaključane. Čula sam priče o nekim djevojkama koje su
pokušale pobjeći i kako ih je policija privela kao da su počinile zločin. James,
moraš shvatiti kako ova ustanova djeluje pod okriljem državne vlasti, i kada
bih pobjegla, ja sam ta koja bi morala odgovarati!
Onog trena kada sam shvatila da Tania cijelo vrijeme govori istinu,
obuzela me panika i izjurila sam iz blagovaonice. Bilo mi je potrebno bilo
kakvo utočište, no znala sam da će me Tania slijediti u sobu, pa sam pobjegla
sve do požarnog stubišta iza doma.
Morala sam biti sama. Valjda mi nije oduzeto i to pravo, da se isplačem
nasamo. Ali čak i na tim požarnim stubama, koje su valjda bile jedina oaza
privatnosti u domu, čekala me gospođa Baxter. Čim sam izišla na odmorište,
ugledala sam je kako sjedi na betonskoj stubi, jedan kat iznad mene.
Isprva nisam primijetila da i ona plače... Mislila sam samo o tome kako
sam vjerovala da mi je prijateljica i dobra osoba, a zapravo je dio tog užasnog
sustava i posao joj je da smisli kako mi oduzeti bebu. Preplavio me toliki
bijes da sam poželjela nasrnuti na nju, ali bila sam previše rastrojena da
učinim bilo što. Ti znaš koliko se užasavam grubosti, ali poželjela sam joj
nauditi, jako nauditi. Osjetila je moju prisutnost i pogledala prema meni, oči
su joj bile crvene i natečene od plača i izgledala je stvarno užasno.
Ne sramim se onoga što me snašlo, no u tom trenutku učinilo mi se
kako ni gospođa Baxter nije u puno boljem položaju. Žena je očito očajna,
ne želi biti ovdje baš kao ni ja, i stvarno mi nije jasno zašto već nije otišla. To
mi je pomoglo da se malo priberem, pa sam se popela stubama i sjela pokraj
nje. Neko smo vrijeme samo šutjele, ali onda me iznenada privukla k sebi i
čvrsto zagrlila. Ne znam koja je više plakala, ona ili ja...
Poslije nekog vremena zamolila me da se vratim u sobu, kako dežurna
sestra ne bi odmah alarmirala gospođu Sullivan, a to će samo pogoršati
stvari. Dok sam se pokušavala smiriti, brisala mi je suze, prisno i majčinski,
i rekla mi da ostanem hrabra i jaka. Pomislila sam kako je ipak dobra osoba
i kako nije njena krivnja što radi u ovom domu. Prije nego što smo se rastale,
rekla sam joj da mi mora pomoći i da mi je ona jedina nada.
Obećala je da će nešto smisliti i zamolila da ne zucnem ni riječ o našem
razgovoru.
I eto, James, sad sve znaš. Ma koliko se trudila, ne mogu te više
zavaravati da sam dobro.
Očajna sam, a vremena je sve manje.
Reci mi da ćeš nešto poduzeti!
Ako ne možeš doći, premda ne znam što bi te moglo spriječiti,
obavijesti barem svoje roditelje.
Učini nešto,
Lilly
 15. POGLAVLJE

Sabina
Travanj 2012.

K ad je Ted krenuo na posao, ja sam još bila u krevetu. Kao i obično,

poljubio me na odlasku, a ja sam se nastavila izležavati među jastucima
i pokrivačima, promatrajući trbuščić koji se tek počeo nazirati.
Upravo se zbivalo nešto čudesno, a ova drama s mojim usvojenjem nije
nam dopuštala da uživamo u tome. Nekoliko sam puta prešla dlanovima
preko trbuha, pokušavajući odrediti koliko je narastao. Pitala sam se što u
ovome trenutku proživljava beba i osjeća li ona sav moj stres. Hoće li sličiti
na mene? Nadala sam se da će naslijediti Tedov brz metabolizam i moj talent
za glazbu. Iako nismo razgovarali o tome, imala sam osjećaj da Ted
priželjkuje dječaka. Vrtjela sam u glavi sva moguća muška imena, kad sam
začula kako su se vrata zatvorila, ali, neobično, Ted nije zaključao. Što se
događa? Obukla sam kućnu haljinu i krenula u izvidnicu.
Otvorivši vrata, imala sam što i vidjeti. Ted i moja majka sjedili su na
vanjskom stubištu, ona sva pogrbljena, sitna i izgubljena. Nisu ni osjetili
moju prisutnost i izgledali su toliko jadno da sam se upitala kako je moguće
da se jedna sretna obitelj ovako raspadne. Obuzela me krivnja jer sam se
cijelo vrijeme bavila svojim osjećajima, a Teda sam potpuno zanemarila.
»Uđite unutra«, rekla sam tiho. Oboje su se trznuli i pogledali me. »Ne
mogu, Sabina«, promrmljala je i ustala. »Ne zaslužujem tvoje
gostoprimstvo... i ne zaslužujem tvoj oproštaj. Sve je ispalo potpuno
pogrešno. Htjela sam ti reći istinu, toliko puta, ali uvijek bih u zadnji čas
odustala. Tvoj tata...«
Pokušala se nasmiješiti i na trenutak pružila ruku prema meni, a ja sam
nagonski učinila isto. Oči su joj bile crvene i natečene od plača, a ruke, u
kojima je grčevito stiskala nekakav list papira, nekontrolirano su se tresle.
Mogu li suze isprati krivnju staru gotovo četiri desetljeća?
»Od prvog trenutka osjećali smo da si naša, Sabina. Bili smo toliko
sretni što te imamo, da smo potpuno potisnuli činjenicu da ti imaš i druge,
biološke roditelje. Ono što je u početku bio jedan divan san, s vremenom je
postalo naša stvarnost, a tvoj tata ni danas ne želi priznati da postoji i druga
strana cijele priče.«
Dodala mi je papir koji je držala u ruci i odmaknula se.
»Uđi, mama«, ponovila sam. »Molim te.«
»Ne mogu sada, Sabina, ako tata primijeti da me nema, poludjet će.«
»Pusti sad tatu! Ja te trebam!«
Potpuno sam se razbudila i smognula snage pogledati papir koji mi je
podrhtavao u rukama. Na papiru je neurednim rukopisom bilo napisano
ime i datum:

Liliana Wyzlecki
3. rujna 1973.

Grlo mi se potpuno osušilo.

»To je ona? To sam ja?«
Mama je samo kimnula.
»Mama, h-hvala ti.« Svladali su me osjećaji i svim sam se silama trudila
zadržati kontrolu. U protivnom bih se ugušila u jecajima i potpuno raspala.
»Ja...« Mama je pokušavala pronaći prave riječi, ali samo je
bespomoćno gledala u Teda kao da je on nekako može izbaviti iz ove
agonije. Uto se on okrenuo prema meni i pokazao mi na kutiju koja je stajala
do vrata.
»Megan ti je donijela sve albume s fotografijama. Ako pronađeš svoju
biološku majku, želi da joj pokažeš sve te fotografije da vidi kakav si život
imala.«
Zagledala sam se u kutiju i ugledala šareno mnoštvo albuma, od kojih
su mi neki bili potpuno nepoznati.
»Otkud ti sve to, mama?«
»Skupila sam ih sve... za nju«, rekla je mama. Zakoračila je unatrag,
nekako drveno i ukočeno, i zaboljelo me u grudima. »Sretno, Sabina. Ja ti
zaista... želim svu sreću.«
Okrenula se i pošla prema svojem autu. Htjela sam je zaustaviti, ali Ted
me je uhvatio za ruku.
»Pusti je, Sabina.«
Na trenutak sam razmišljala pitajući se je li tako najbolje.
Ali, ne, još uvijek mi duguje objašnjenje i ne može samo tako otići Zar
ona nije svjesna da mi je potrebna utjeha, nježnost i smirenje?
»Ne mogu je pustiti, Tede.«
Otrgnula sam se od njega i potrčala prema majčinom autu. Ona je
petljala oko ključeva pokušavajući otvoriti vrata. Nestalo je sve njezine
suzdržanosti i tijelo joj se treslo od jecaja.
Zgrabila sam je za ruke i zagledala joj se duboko u oči, dok je u meni
bjesnila prava oluja osjećaja. Teško je objasniti, ali bila sam i gnjevna, i
očajna, i zahvalna, sve u isti čas. Toliko sam toga željela reći, ali bila sam
previše uzbuđena.
»Znači, poznavala si je.«
Mama je kimnula i obrisala suze. Ovako uplakana, izgledala je užasno
iscrpljeno, i učinilo mi se da je u nekoliko minuta ostarjela nekoliko godina.
Očito ju je istina boljela i više nego što sam mislila.
»Željela me je zadržati, zar ne? Zato mi nikada niste rekli...«
»Sabina, nije bilo tako jednostavno...«
»Znam, mama, da nije bilo jednostavno. Ali priznaj kako me je željela
zadržati, a vi joj to niste dopustili. Ti si me uzela od nje, je li tako bilo?«
 »Nikada nećeš razumjeti ako budeš toliko pojednostavnjivala stvari.«
»Ja bih iz dna duše mrzila nekoga tko bi mi pokušao oduzeti ovo
dijete«, šapnula sam, misleći na sve veću ljubav koju sam osjećala prema
svojoj nerođenoj bebi. Moje su riječi zvučale okrutnije nego što su trebale,
jer je Ted duboko uzdahnuo, a mama me pogledala ravno u oči.
»I imala bi potpuno pravo«, rekla je.
»Sigurna sam da je tatina riječ bila posljednja. On je, naravno, znao što
je najbolje za sve i odlučivao umjesto drugih. Mogu ga zamisliti kako povlači
sve konce, ali ne u kazalištu lutaka, nego se igra sa živim ljudima i njihovim
sudbinama. Ali ti, mama? Ti si me učila da su svi ljudi važni i koliko je važno
govoriti istinu. Sve ovo vrijeme čuvala si fotografije i slagala fotoalbume jer
si znala kako nećeš moći zauvijek živjeti u laži, i znala si da će doći trenutak
istine. Cijeli život mi lažeš i sad me ostavljaš na cjedilu da se sama snalazim
s time! Kvragu, mama, to jednostavno nije pravedno!«
Mama je posegnula prema meni i na trenutak sam pomislila kako će
me zagrliti. Ali ne, nije to bila skrušena gesta želje za pomirenjem, nego je
samo željela uzeti ključeve iz moje ruke. I dalje je izgledala slomljeno, ali bilo
je neke odlučnosti u njezinu pogledu.
»Sada stvarno moram krenuti, Sabina.«
»To što sam usvojena nije najgore od svega«, rekla sam očajnički.
Željela sam je povrijediti i natjerati da osjeti makar djelić onoga što sam ja
osjećala – kako je to kada te izda osoba koja ti je značila sve na svijetu. »Čak
ni to što ste mi cijelo vrijeme lagali. Najgore je od svega, mama, što ti nisi
osoba kakvom sam te smatrala. Ti si jedna obična...«
Nije mi dopustila da završim misao, nego mi je otela ključeve iz ruke.
»Žao mi je što tako misliš, Sabina«, šapnula je. »Učinila sam nešto
neoprostivo i ne očekujem da me razumiješ. Sad kad si dobila neke
odgovore, nadam se da ćeš moći nastaviti sa životom bez toliko tereta na
duši.« Hitro je ušla u auto i upalila ga gledajući ravno ispred sebe. »Čuvaj se,
jedina moja.«
 Ted me je obgrlio oko struka i privukao u zagrljaj. Osjećala sam
toplinu njegova obraza dok sam gledala kako se majčin auto sve više
udaljava.
»Sad bar znaš njezino ime.«
»Znam«, šapnula sam. Još sam neko vrijeme gledala u daljinu, a onda
sam se okrenula prema Tedu i uzvratila mu zagrljaj. »Sada znam njezino ime
– i pronaći ću je, prije ili kasnije. Ne mogu vratiti vrijeme i ispraviti
nepravdu koja se dogodila, ali mogu završiti ovu priču, za sve nas.«
 16. POGLAVLJE

Lilly
Kolovoz 1973.

Dragi James,
u posljednje sam vrijeme potpuno izgubila apetit. Vrijeme prolazi sve
brže, i kad pogledam kalendar, osjetim grč u želucu. Jedva čekam otići s ovog
ružnog mjesta, ali ne mogu podnijeti pomisao na ono što će uslijediti.
Zarobljena sam u ovoj užasnoj klopci i tjeskoba mi oduzima svu snagu. Ne
mogu misliti, govoriti ni jesti, ali ipak pokušavam zbog bebe. Nikad prije
nije mi se dogodilo da mi se gadi i sama pomisao na hranu. Želim kući,
James.
U blagovaonicu odlazim samo kako bih bila viđena, i najčešće samo
sjedim i brljam po tanjuru. Kad nisam u praonici, sjedim u svojoj sobi i
gledam na ulicu. Pokušavam te dozvati snagom svojih misli, i katkad mi se
čini da doista izlaziš iz auta i hodaš prema ulazu u dom.
Tania je imala već nekoliko zlobnih opaski na račun mog gladovanja,
a večeras me je slijedila u sobu. Mislila sam da je možda opet riječ o hrani te
da je možda moje odbijanje jela shvatila kao osobnu uvredu. Ali umjesto
toga, ona je počela prekapati po svom ormariću, izvadila malu crnu vrećicu
i rekla mi da krenem za njom.
Nećkala sam se, ali Taniu nije lako odbiti, i moram ti priznati da je se
pomalo bojim. Na koncu sam pristala jer je to bilo jednostavnije nego
raspravljati se s njom.
Odvela me je u sobu jedne djevojke, zove se Eliza i radi u kuhinji.
Nikada se nismo posebno družile i ne poznajem je baš dobro, ali noćas je u
njenoj sobi bila prava strka. Prvo se čulo samo tiho jecanje, a zatim je vrištala
i dozivala u pomoć. Oko nje su se prvo sjatile babice, a onda su je odveli. Ne
mogu zaboraviti zlokobnu tišinu koja je nakon toga nastupila.
Jutros su Elizu vratili u sobu, trbuh joj se ispuhao i sva se nekako
skupila. Cijeli je dan plakala sama u sobi, ali barem nije morala raditi.
Nadam se da će njezini roditelji ubrzo doći po nju.
Trudim se izbjegavati Elizu jer stvarno ne znam što bih joj rekla. Ne
mogu je utješiti, a bojim se da ni meni ubrzo neće biti pomoći.
Tania nam je objasnila što ćemo učiniti, a nas dvije smo je samo
pokorno slušale. Plan je da odemo na Odjel za rodilje preko puta doma, a
dežurne će nam babice možda dopustiti da provedemo malo vremena s
Elizinom bebom. To je naravno strogo zabranjeno, ali Taniji je to pošlo za
rukom već nekoliko puta, čak joj je i gospođa Baxter dala prešutan pristanak.
Ona joj je dala i fotoaparat, i znam da je to bilo u najboljoj želji, kako bismo
imale barem jednu uspomenu na svoje dijete.
Nije mi bilo jasno zašto je Taniji važno da ja u tome sudjelujem, i
pomislila sam kako mi zbog vlastite nesreće želi napakostiti.
Ali nisam bila u pravu, ja sam za nju bila samo sredstvo da plan uspije.
Dakle, prva na odjel ulazi Tania i kriomice zaviruje u sestrinsku sobu. Ako
vidi da su dežurne one rospije, ili je iz nekog razloga prisutna gospođa
Sullivan, moram odglumiti hitan slučaj, a za to će se vrijeme Eliza i ona
ušuljati u sobu za novorođenčad. U tom slučaju moram odglumiti trudove
ili što god me volja, ali moram biti u centru pažnje.
James, možeš li zamisliti kako sam se osjećala? Ja, koja ne znam
glumatati ni pred kim. Ali u ovoj situaciji? Tania je bila neumoljiva, a Eliza
me tako očajnički stezala za ruku da sam morala pristati.
Na kraju mi se samo nebo smilovalo i nisam morala ni vikati ni drečati,
jer su dežurne sestre bile ljubazne i samo su nam domahnule da uđemo,
jedna je čak Elizi dopustila da uzme svog sina u naručje. Bože, koji predivan
dječačić, s čuperkom plave kose i nosićem nalik na mali gumb! Tania ih je
uslikala zajedno i bio je to najljepši trenutak otkad sam došla na ovo mjesto.
Na nekoliko trenutaka, Eliza je bila mlada majka koja se upravo upoznaje sa
svojom bebom. Netremice ga je promatrala, nježno dodirivala vršcima
prstiju, i duboko udisala njegov miris – željela je upiti svoje dijete svim
čulima kako ga nikad ne bi zaboravila.
Ali kad je došlo vrijeme rastanka, nastupila je prava agonija. Eliza se
nije dala odvojiti od bebe, i na kraju sam morala pomagati Taniji i dežurnoj
sestri da joj oduzmu dijete i vrate ga u kolijevku! Eliza je molila i plakala i
vrištala da je pustimo, i bilo je stvarno stravično. Nekako smo je uspjele
odvući i u posljednji čas stići na prozivku.
Ne mogu zaboraviti koliko se otimala i vrištala, taj strašni zvuk
odjekuje mi u glavi i nikada ga neću moći istisnuti iz sjećanja. Osjećala sam
njezinu patnju kao svoju – možda zato što se bojim da će me uskoro zadesiti
ista sudbina.
Kad smo se vratile u Elizinu sobu, Tania joj je dala sličicu, a Eliza se
samo srušila privivši fotografiju na grudi. Neutješno je jecala, a mi je nismo
ni pokušavale utješiti jer smo znale kako za slomljeno srce nema lijeka.
Znaš, James, ona je jedna od sretnijih. Mnoge bi djevojke sve dale za
tih nekoliko trenutaka sa svojom bebom, za ono malo bliskosti koju će nositi
u srcu cijeli svoj život. To malo vremena nekom se može činiti tako
neznatnim, ali tim je djevojkama jedino što će ikada imati.
Večeras se ne mogu smiriti. Osjećam se zvijer u kavezu, a šipke u mojoj
glavi pretvaraju se u zmije koje plaze svuda uokolo, obavijaju se oko moga
vrata i guše me. Gdje si, James? Zašto te nema? Bila sam toliko sigurna da
ćeš doći i pitam se što nije u redu sa mnom, s nama? Molim te, pomozi mi
da shvatim što nije u redu. Toliko sam prestravljena da ne mogu jesti,
spavati, misliti.
Sigurno si već dobio moja pisma i znaš što proživljavam. Što više
razmišljam, to manje mogu shvatiti što se to događa s tobom.
Zašto još nisi došao?
Sve postaje tako čudno, James, čudno i strano, i pitam se jesi li me ikad
volio? Je li ti ikada bilo stalo? Da si me iskreno volio, ne bi me mogao ostaviti
na cjedilu, samu i odbačenu na ovome tužnom mjestu gdje umire svaka
nada.
Jesam li te toliko pogrešno procijenila? Znam li ja uopće kakva si ti
osoba? Oduvijek si bio dio mojeg života i bila sam sigurna da te poznajem,
ali možda sam samo glupa naivka kao što kaže Tania.
Oprosti mi, James, očito sam poludjela kad ti ovako pišem. Stalno
mislim na Elizu i na njezina sinčića, i na našu bebu, i na sve – i čini mi se da
ću skrenuti s uma.
Ako me ne voliš i ako je s nama gotovo, molim te, reci mi to, ili pošalji
svoje roditelje da mi kažu. Naći ću način da zatomim svoje osjećaje, i tko
zna, kada se u meni ugasi sva nada, možda ću moći preživjeti ono što dolazi.
Lilly
 17. POGLAVLJE

Sabina
Travanj 2012.

N akon što je mama otišla, Ted je otkazao svoje obaveze za taj dan, a ja
sam na posao javila da sam bolesna. Neko smo vrijeme samo zurili u
list papira kao da je neko neprocjenjivo blago, svatko zadubljen u svoje misli.
»Wyzlecki?« rekla sam nakon nekog vremena. »Je li to njemačko
prezime?«
»Ne bih rekao... više mi zvuči kao poljsko. A Liliana... Lilly... Bože, je li
moguće...«
»Da su me nazvali po njoj?« Ponovno sam uzela papir i zagledala se u
ime, a onda ga naglo spustila kao da će me ugristi. »To stvarno nema smisla.
Zašto bi me nazvali po njoj, a onda je potpuno izbrisali iz naših života?«
»A možda ti je ona dala ime?« upitao je Ted.
To me je uznemirilo. Oduvijek sam voljela svoje ime i u školi sam bila
jedina Sabina. Godilo mi je to što su svi govorili kako je moje ime posebno i
drugačije, i kad sam jednom prigodom upitala mamu zašto je izabrala baš
to ime, samo je slegnula ramenima i rekla kako joj se jednostavno svidjelo.
Bilo je nečeg neobičnog i sudbonosnog u pomisli kako je možda moja
biološka majka zaslužna za to. Ako mi je Liliana izabrala ime, možda me je
time odredila više nego svojim genima. Cijeloga sam života, svaki dan, i u
svakoj situaciji, Sabina Lilly, a da nije bilo Lilianina izbora, možda bih bila
netko sasvim drugi.
Ponovno sam podignula papir i zagledala se u datum, a onda malo
računala u glavi.
»Između ovog datuma i datuma u rodnom listu je mjesec dana
razlike«, rekla sam tiho.
»Možda se brinula o tebi mjesec dana, a onda te je iz nekog razloga
morala ostaviti? Možda se nije uspjela snaći, ili joj se dogodilo nešto loše.«
Ted je duboko uzdahnuo i odmahnuo glavom. »Postaje sve kompliciranije,
zar ne?«
»Ali... da je tako kako kažeš, zašto mi to mama ne bi rekla?«
»Da, nije baš logično. Megan je rekla kako su te uzeli još u rodilištu, ali
ne znam koliko je njoj za vjerovati.«
»Ali postoje i fotografije, Tede. Vidjela sam toliko svojih fotografija
kao novorođenče, s mamom i tatom u našoj kući.«
Oboje smo zurili u papir.
»Poljska«, šapnula sam. Iz izmaglice moje prošlosti počele su izranjati
neke daleke slike, koje su svakim trenutkom postajale sve jasnije, i polako
sam ih počela povezivati. »Ali... možda sve to skupa ima nekakvog smisla...
Sjećaš li se kako smo poslije moje mature mama i ja putovale po Europi, i
gotovo pola odmora provele u Poljskoj?«
»Zar ti to nije bilo neobično?«
Slegnula sam ramenima.
»To je putovanje na koje se ide jedanput u životu, a nju je neko vrijeme
zanimalo sve u vezi s Poljskom. Nisam mogla ni naslutiti kako možda ima i
neke druge motive.«
»A sjećaš li se kako je pokušavala pripremiti ono poljsko jelo...?«
»Piroške, čini mi se.« Namrštila sam se, kao i Ted.
»Tako je. Bože, bile su nejestive.«
»Rekla je da je pronašla recept u nekom časopisu.«
Pogledali smo se s istom mišlju na umu. Mamu je, očito, mučio osjećaj
krivnje, i imala je potrebu, možda i nesvjesnu, povezati me nekako s mojim
korijenima i sa zemljom iz koje je potjecala moja biološka majka.
»Možda bih jednostavno mogla utipkati Liliana Wyzlecki na
internetu«, pogledala sam Teda i odjednom mi je ta pomisao izgledala
uzbudljivo i neopisivo privlačno. »Možda ima profil na Facebooku...«
»Bolje nemoj, dušo. Hajde prvo nazovi Hilary... znaš da je spominjala
onu zabranu...«
»Da, sjećam se toga.« Moje je uzbuđenje naglo splasnulo, a onda sam
pogledala na sat. »Još je rano, ali mogla bih je nazvati za sat vremena.«
Ted je izašao po kavu i kroasane za doručak i ostala sam sama. Nisam
se mogla smiriti i neko sam vrijeme samo hodala amo-tamo, a onda mi je
pogled pao na albume s fotografijama.
Bože, koliko je ljubavi, pažnje i truda bilo uloženo u njih. Unutra je
bilo na stotine mojih fotografija, ali, začudo, ni na jednoj od njih nije bilo
mame i tate. Po čudnim oblicima nekih fotografija, bilo je očito da je mama
druge osobe izrezak škaricama. Bilo je tu mnoštvo mojih fotografija dok sam
bila beba: Sabina se prevrće po krevetu, siječanj 1974. Sabina sjedi, travanj
1974. Sabina jede krušku, isti mjesec iste godine. Potom su tu bile moje slike
iz vrtića, moji prvi crteži, pa nagrade i pohvale koje sam dobila u osnovnoj
školi, čak i jedna medalja. Bile su tu i moje svjedodžbe, kao i komentari moje
prve učiteljice uredno složeni po datumima. Pročitala sam ih i malo se
namrštila. Sabina zaostaje u čitanju, Sabina odbija govoriti pred razredom.
Sabina je drago i poslušno dijete, ali mora uložiti znatno više truda u učenje.
Zatim su slijedile slike s rođendanskih proslava, pa slika kako
dremuckam u autu ili slušam glazbu kad smo išli na ljetovanja, ili se mrštim
na aerodromu očito umorna zbog predugog čekanja. Za neke od tih
fotografija mogu se točno sjetiti trenutka kada su snimljene: kao onog dana
kad smo se uselili u kuću u Balmainu, pa slika na kojoj stojim nasred sobe
oduševljeno pokazujući zidove obojene jarkim bojama. Sama sam izabrala
nekoliko nijansi ružičastih i iako su roditelji bili zgroženi, pustili su da bude
po mom. Nekih se fotografija uopće ne sjećam, primjerice slike mojeg
pjevačkog debija u sedmom razredu, na kojoj nespretno držim mikrofon i
izgledam kao prestrašeni zečić uhvaćen u svjetlosti farova. Našla se tu i
fotografija mojeg prvog dečka i mene, a ispod nje je pisalo Sabina i Mohert.
Bila sam smrtno zaljubljena i mislila sam kako će potrajati vječno... i trajalo
je: nekoliko tjedana. Sve su slike pokazivale jedno sretno, zadovoljno pa i
razmaženo dijete koje ima sve što može poželjeti, pa zašto sam se onda
osjećala tako prevareno. Gdje završava istina, a počinje laž? Kako je majka
istodobno mogla tako brižno prikupljati ove uspomene, a cijelo ih vrijeme
bezosjećajno kriti od mene?
Mama je oduvijek obožavala slagati albume, toliko da su zauzimali
policu duž cijelog jednog zida u našoj kući, ali ove sam vidjela prvi put. Očito
ih je godinama predano slagala, i čudila sam se kako je nikada nisam zatekla
u tome. Zašto je izdvojila moje fotografije i koja je bila svrha svega toga?
Kad se Ted vratio, pružio mi je moju kavu i kroasane, i upitno
pogledao prema albumima.
»Misliš li da ih je uspjela napraviti u ovih nekoliko tjedana?«
»Ne, davno je s time počela, još otkad sam bila beba. Fotografije su jako
stare, a vidi se i kako joj se rukopis tijekom vremena mijenjao.«
»To je jako tužno, Sabina.«
»Da, tužno je«, složila sam se odmahujući glavom. »Zapravo je
tragično i uopće ne znam što misliti o svemu. Bila je tako brižna i pažljiva s
fotografijama, ali nije smatrala potrebnim reći mi ime žene kojoj su
namijenjene.«
Ted je podigao fotografiju s mog drugog rođendana i nasmijao se. Bila
sam sva musava od torte s tipičnim izrazom lica nemogućeg dvogodišnjaka:
Sabina se ljuti jer joj ne želimo otpjevati Happy birthday po deseti put.
»Očito si već onda bila luda za glazbom.«
»Tede, znaš kako zvuči kada mama i tata pokušavaju pjevati. Mislim,
slušati ih kako pjevaju Happy birthday deset puta...« promrmljala sam i
odjednom poželjela zaplakati. Nisam se, naravno, sjećala svojeg drugog
rođendana, ali lako sam mogla zamisliti cijeli prizor – mama i tata od mojih
su rođendana radili veliku predstavu. Mama je uvijek pekla jednu te istu
tortu, što je trajalo satima, i svi su se uvijek divili njezinu umijeću iako nije
bila neka slastičarka. Kuća je bila ispunjena mnoštvom ljudi i djece, a
pozivali su svakoga koga su se mogli sjetiti. »Sav taj trud«, šapnula sam, »ali
na pogrešan datum. Moj rođendan nije 10. listopada. Tog sam dana imala
dvije godine, jedan mjesec i nekoliko dana... sav taj cirkus za proslavu
rođendana koji uopće nije moj.«
»Nemoj razmišljati na taj način, Bean.«
»Što su onda slavili, Ted? To nije moj rođendan!«
»Osoba je puno više od dana njezina rođenja. Slavili su tebe, Bean, i
ljubav koju su prema tebi osjećali.«
»Oprosti mi, ovo što govorim nije pravedno, ali ne mogu si pomoći«,
priznala sam.
»Ovi albumi s fotografijama bacaju novo svjetlo na cijelu tu priču oko
tvojeg usvojenja. Mislim, rekli su ti da nikad nisi trebala saznati, ali Megan
je očito planirala drukčije i nije uzalud gubila vrijeme slažući ove albume.
Sigurno je željela da pronađeš Lilianu, a ovi su albumi dokaz koliko se
brinula i koliko ti je bilo dobro u životu. Stvarno, želiš li je još uvijek
pronaći?«
»Da mi je mama rekla za ovo prije dvadeset godina, i Liliana je mogla
biti na tim fotografijama.«
»Znam, dušo. Ali možda još nije prekasno – zamisli Lilianu s našom
bebom u naručju. Zašto to ne bi imala? Megan je ipak na kraju učinila pravu
stvar.«
»Pitam se samo gdje je nestala sva ona srdžba prema mojoj majci?«
»Zaboga, Bean, još sam bijesan zbog svega što su ti priredili, i to u
najgorem trenutku, kada si trebala biti najsretnija žena na svijetu! To je
stvarno užasno, ali ona barem nešto pokušava i ne odustaje od tebe. Sve do
njezina dolaska jutros, bio sam siguran da više neće biti dio tvojeg života.«
»A sada?«
»Što ti misliš, Bean?«
»Dobro, učinila je korak«, priznala sam. »Nije ni približno dovoljno,
ali budi nadu.«
Sat još nije pokazivao devet kad sam izgubila strpljenje i nazvala Hilary
u ured.
»Matična služ...«
»Hilary, Sabina pri telefonu... saznala sam njezino ime i svoj pravi
datum rođenja.« Govorila sam uzbuđeno i prebrzo, no Hilary me pozorno
slušala. »Ona se zove – zvala se – Liliana Wyzlecki, a ja sam rođena 3. rujna
1973., mjesec dana ranije nego što piše u rodnom listu.« Izgovorila sam to u
jednom dahu, pitajući se kojeg ću datuma odsad proslavljati rođendan i tko
će sve biti pozvan.
»Kako to da su se vaši roditelji predomislili?«
»Mama je to učinila, a tata nema pojma o tome.«
»U redu, Sabina, provjerit ću i nastojati vam se javiti još danas.«
Od trenutka kad sam prekinula vezu, nastupilo je napeto iščekivanje, i
ne znam tko je bio nervozniji, Ted ili ja. Vrzmao se po našoj kuhinjici,
premještao suđe i pospremao, a ja sam ostala sjediti za stolom i samo sam
tupo zurila u mobitel. Minute i sati su prolazili, i već kad sam izgubila svaku
nadu da će se Hilary javiti, prenula me zvonjava telefona. Zgrabila sam
mobitel i nestrpljivo se javila.
»Jeste li nešto saznali?«
»Imam dobre vijesti, Sabina. U domu u Orangeu pronašla sam karton
Liliane Wyzlecki i sve se podudara. Nema napomene o zabrani kontakta,
naprotiv, Liliana se javila prije dvadesetak godina i ostavila podatke za slučaj
da je odlučite potražiti. Samo malo...« s druge strane žice začuo se zvuk
listanja papira, a onda je Hilary duboko uzdahnula. »Zapravo, javila nam se
na vaš osamnaesti rođendan, Sabina.«
»Zar stvarno?« upitala sam više za sebe.
Istodobno me je preplavilo olakšanje, ali i neopisiva tuga. Liliana me
čeka punih dvadeset godina i sigurno je već izgubila svaku nadu da ću joj se
ikad javiti.
 »Sljedeći je korak da je nazovem«, nastavila je Hilary, »a ako je ne
uspijem dobiti telefonom, poslat ću joj pismo kako želite ostvariti kontakt.
Ipak je prošlo puno vremena, Sabina, i moram biti sigurna kako se u
međuvremenu okolnosti nisu promijenile. Ako sve bude u redu, prenijet ću
vam njezine podatke, a u slučaju da se koristi računalom ili mailom, sve bi
se moglo odigrati i brže nego što mislimo. Sada je sve na Liliani... morate joj
dati malo vremena. Znam koliko ste uzbuđeni i nestrpljivi da je vidite, ali i
ona se mora pripremiti. Javit ću vam se čim nešto saznam.«
»Razumijem, Hilary... to je u redu.«
Prekinula sam vezu i prenijela Tedu novosti. Odjednom me obuzelo
neko neobuzdano veselje i uhvatila sam se kako pjevušim. I ne samo to,
odjednom sam bila gladna.
 18. POGLAVLJE

Lilly
Kolovoz 1973.

Dragi James,
prošlo je već dva mjeseca otkad ti je poslano prvo pismo. Znam da si
ga primio i ne razumijem što znači tvoja šutnja.
Zašto nisi došao? Očekivala sam barem tvoje roditelje, ali više nisam
sigurna jesi li im uopće rekao za mene. Nikada me nisi iznevjerio i ne mogu
vjerovati da si odjednom postao takva kukavica. Što se događa, James?
Rodit ću za manje od mjesec dana i toliko sam teška da jedva hodam.
Gospođa Baxter donijela mi je stolicu u praonicu tako da barem pod
pauzom mogu malo predahnuti.
Vrijeme polako istječe, James.
Za slučaj da nisi razumio, ponovit ću ti da ćeš uskoro postati otac, i ako
me ne izvučeš odavde, oduzet će nam bebu... i to zauvijek. Neću to preživjeti,
James, i ne želim. Razumiješ li uopće što ti govorim?
Dajem ti još tjedan dana, a ako ne dođeš, smislit ću nešto sama. Pobjeći
ću... jednostavno nemam drugog izbora.
Uvijek sam bila sigurna da smo suđeni jedno drugome, ali ova tvoja
šutnja je neoprostiva. Ako si dobio moja pisma i odlučio me ostaviti i odreći
se svojeg djeteta, nitko te na ovom svijetu neće mrziti više od mene.
Ako se jednog dana sretnemo se na ulici, samo prođi, jer te neću ni
pogledati. Nikad neću zaboraviti kako me je moja ljubav ostavila na cjedilu.
Ako je to stvarno istina, želim ti da poludiš od grižnje savjesti i muke jednom
kad shvatiš što si učinio.
Ali ne vjerujem da si takav James. To jednostavno nije moguće i ne
želim to prihvatiti.
Nisam mogla toliko pogriješiti.
Molim te, James... pokaži mi da nisam pogriješila.
Lilly
 19. POGLAVLJE

Sabina
Travanj 2012.

P rošlo je nekoliko sati od razgovora s Hilary. Ted je uključio perilicu

rublja, a ja sam bila toliko nervozna da mi je smetao monotoni zvuk
koji je proizvodila.
»A da malo iziđemo«, predložio je Ted. »Kino ili šoping?« »Šoping«,
odgovorila sam pomislivši kako žudim za komotnijom odjećom. »Čekaj
malo... samo da još jednom bacim oko na mail.«
Ted je mrzio šoping, ali bio je spreman na tu žrtvu samo kako bih se
opustila dok čekam vijesti od Hilary. Ted je kao i uvijek bio u pravu...
Uto se otvorio inbox i odmah sam spazila novopristiglu poruku:
Liliana Piper Wyzlecki i Sabina Wilson. Neko sam vrijeme samo netremice
zurila u zaslon računala, a Ted mi je brzo prišao i stavio ruku na rame.
»Hoćeš li otvoriti?« upitao je tiho.
»Ne mogu«, šapnula sam. Bila sam sva ukočena, a ruke su mi utrnule.
»Zašto me Hilary nije nazvala kao što je rekla? Možda mi želi reći kako se
Liliana ipak predomislila pa joj je ovako lakše?«
Iako sam u dubini duše vjerovala kako me Liliana želi upoznati, u meni
se iznenada probudio crv sumnje. Zašto sam bila tako uvjerena u to? Nije
lako nakon tolikih godina pustiti nekoga u svoj život. Možda je sve ovo za
nju preteško, prekomplicirano, ili su joj vijesti o meni došle prekasno. Imam
li je uopće pravo osuđivati zbog toga? Frustrirano sam pomislila kako i dalje
živim u mraku neznanja.
U tom je trenutku stigao novi mail.
From: Lilly Piper.
 Nikada u životu nisam osjetila takvu paniku, drhtala sam i
preznojavala se, pred očima mi se mutilo i pomislila sam da ću se
onesvijestiti. Ne znam kako, ali uspjela sam ustati i odmaknuti se od stola, a
Ted me je čvrsto stisnuo za ruku.
»Dopusti da ti pomognem, dušo.«
Usnice su mi trnule pa sam samo kimnula u pravcu računala. Ted je
sjeo za stol i prvo kliknuo na Hilaryn mail.

Drage Liliana i Sabina,

neizmjerno sam sretna što sam vas uspjela povezati i drago
mi je što s jednakim nestrpljenjem iščekujete susret. Krenite
polako, korak po korak, i dajte jedna drugoj dovoljno vremena.
Slobodno mi se obratite ako vam je potrebna bilo kakva pomoć, ali
sigurna sam da će sve biti dobro.
Čujemo se za nekoliko dana,
Hilary

»Da otvorim drugi mail?« upitao je Ted, a ja sam ga samo stisnula za

rame.

Draga Sabina,
ne možeš zamisliti koliko sam sretna što si me odlučila
potražiti. Čekala sam ovaj trenutak trideset osam godina. Moraš
znati kako nije prošao dan a da nisam mislila na tebe. Sigurna
sam da si divna osoba i ne mogu dočekati. da te upoznam.
Znam da imaš bezbroj pitanja – i saznat ćeš sve, vjeruj mi.
Udana sam za tvog oca Jamesa i imamo još dvoje djece, Simona i
Charlotte. Eto, tako si teta Dominicu i Valentini, prekrasnim
šestomjesečnim blizancima, i Nessi, dvanaest joj je godina i
 stvarno je divna. Živimo na farmi Piperov spokoj, u blizini
Molonga u Novom Južnom Wallesu. James je farmer, a ja
profesorica povijesti.
Smatraj se dijelom obitelji, Sabina, i javi mi se čim budeš
spremna. Ne želim te požurivati, ali stvarno bih te voljela vidjeti.
Pošalji mi barem jednu svoju fotografiju, a ja ti šaljem jednu našu,
snimljena je nekoliko dana nakon rođenja tvojih malih nećaka.
Nema tih riječi kojima mogu opisati koliko sam sretna.
Hvala ti, najdraža moja.
Volim te, oduvijek i zauvijek.
Lilly

Ted je kliknuo na fotografiju. Na sredini je stajao zgodan par, svatko s

bebom u naručju i ushićenim izrazom lica. Zdesna je stajala visoka
plavokosa žena grleći lijepu djevojčicu.
Na trenutak sam uočila stariji par, ali odvratila sam pogled ne usudivši
se bolje ih pogledati. Srce mi je tuklo kao ludo i pogledala sam Teda.
»Tede«, šapnula sam. »Imam brata i sestru.«
»A još si i teta!«
»Ja sam teta«, ponovila sam, a onda se nasmiješila od uha do uha. »Ja
sam teta, Tede!«
»Sliče na tebe.«
»Da, možeš misliti. A tko su ove dvije? Po tome kako izgledaju, ne bih
rekla da smo u rodu.« Pokazala sam dvije plavokose žene na fotografiji, a
onda prstom dotaknula ženu koja je držala novorođenče. »To je sigurno
Simonova žena, Liliana mi nije napisala njezino ime.«
Ted se zagledao u drugu plavušu. »Hej, ova manekenka upravo je
rodila, a pogledaj kako izgleda.«
»Stvarno je zgodna.«
 »I ti si«, brzo je rekao Ted. »Samo imate drugačiju... boju kose.«
»Drag si, Tede, ali nisam slijepa.« U meni je nezadrživo bujala radost.
»Imam sestru koja izgleda kao manekenka. Bože, više sličim na mamu nego
na nju. Kako je to moguće?«
»Zbog vašeg oca, dušo. Očito je ona povukla gene s očeve strane«,
rekao je Ted i prst uperio u lijevi kut fotografije. OK, Sabina, možeš ti to.
Usredotočila sam se i ugledala visokog, markantnog muškarca, rijetke sijede
kose začešljane unatrag.
Izgledao je žilavo i preplanulo, zapravo je to bio tipičan izgled čovjeka
koji puno radi, ne mareći je li vani sunce ili kiša. Široko se smiješio i zračio
ponosom i radošću.
Svidio mi se na prvi pogled, stvarno je bilo nečeg posebnog u njegovu
osmijehu.
»Zaboravio sam kako se zove«, Ted je pomaknuo miš želeći ponovno
otvoriti mail, ali ja sam ga zaustavila.
»James Piper«, rekla sam. Njegovo ime utisnulo mi se u srce i ne bih
ga mogla zaboraviti ni da želim. »A to znači da je ovo Liliana.«
Napokon se ohrabrivši, pogledala sam fotografiju i ugledala Lilianu.
Moja majka. Dugo sam je promatrala dok su me osjećaji svladavali i počela
sam nekontrolirano jecati.
Liliana Piper izgledala je sretno i ponosno – smiješila se i bila okružena
svojim najmilijima. Na prvi pogled izgledala je veselo i zadovoljno, ali ja sam
znala da nije tako. Ja sam u njezinim očima mogla vidjeti tugu koju može
osjećati samo majka za neprežaljenim djetetom. Ova žena nije znala skrivati
tajne, kao što se ni ja nikada nisam znala pretvarati. Po tome smo bile iste,
bila sam sigurna u to.
Bila sam stvarno ista Liliana. Sjajna bakrenastosmeđa kosa lijepo joj je
uokvirivala lice, i zapanjilo me koliko sliči mojoj. Imale smo iste krupne
smeđe oči, iste bucmaste obraze i isti široki osmijeh. Nevjerojatno, bile smo
i jednake građe, iako se ona doimala jačom i žilavijom – sigurno je pomagala
ocu na farmi. Nosila je jednostavnu plavu košulju i traperice, ali čizme su joj
bile jarko crvene. Pomislivši kako i Liliana voli žarke boje, osjetila sam neku
neobičnu toplinu u grudima i upitala sam se koliko još toga imamo
zajedničkog.
Nisam mogla prestati gledati u fotografiju, a osjećaji koji su me
obuzimali istodobno su me veselili i plašili. Je li moguće u isto vrijeme
osjećati sreću i tugu, bijes i golemo olakšanje? Upravo sam saznala da imam
obitelj o kojoj nisam mogla ni sanjati, brata i sestru s kojima bih mogla
uspostaviti nekakav odnos, pa čak i malene nećake. Toliko novih ljudi u
mojem životu, a oni još i ne znaju da postojim. Hoće li me ikada prihvatiti?
A mama i tata? Bože, ovo će ih dotući. Odjednom sam se obeshrabrila i moj
optimizam naglo je splasnuo.
Ponovno sam pogledala Lilly i Jamesa na fotografiji i znala sam što
moram učiniti. Dala sam znak Tedu da ustane, pa sam sjela za stol i krenula
tipkati:

Draga Lilly,
kada se možemo vidjeti?
Sabina

Vidjevši što sam napisala, Ted se nakašljao: »Jesi li sigurna da je ovo

dobar početak?«
Možda sam stvarno pretjerala. I Hilary je rekla kako moramo biti
strpljive i obuzdati svoja prevelika očekivanja.
»Ali moram je vidjeti«, promrmljala sam. »Ne mogu pisati ljubazna
pisma i praviti se kako sam strpljiva i uviđavna. Ne mogu uopće znati što
osjećam dok je ne vidim. Ne znam, Tede, na trenutke mi se čini da ću
poludjeti...«
»Ali Hilary je rekla...«
»Briga me što kaže Hilary... Ona ne može znati kako se nas dvije sada
osjećamo, a kad bih ja bila na Lilianinu mjestu, željela bih istog trena vidjeti
dijete koje nisam vidjela trideset i osam godina!«
Ted je samo šutio.
»Hajde, reci nešto...«
»To je tvoja odluka, Bean«, rekao je tiho.
»Ali trebam tvoju podršku... već bih poslala taj mail da nije tebe.«
»Samo sam zabrinut... ne želim da se razočaraš i doživiš nove stresove,
ali naravno da razumijem kako je želiš što prije upoznati.«
Ponovno sam se zagledala u fotografiju i misli su mi odlutale. Zašto
sam uopće i pomislila da bih se mogla uklopiti u njihovu obiteljsku idilu?
»A da ih mi pozovemo u posjet?«
»Mislim da to nije dobra ideja...« Ted se osvrnuo po našem stančiću,
»... a hotel sigurno nije prikladno mjesto za tu priliku.«
»Da, tako je«, uzdahnula sam umorno. »Kad bi me barem oni
podržavali... mama bi sigurno znala što trebam učiniti. Sve je ovo malo
prekomplicirano za mene.«
»Bean, prava si sretnica što si saznala istinu, a ako želiš razgovarati s
Megan, zašto je jednostavno ne nazoveš?«
»Zato što mi je dosta moljakanja i nagovaranja, i zato što stvarno nisam
raspoložena za njihovu tvrdoglavost i uvrijeđenost.« Iznenada me preplavio
osjećaj nekakve hitnosti, uspravila sam se na stolici i duboko udahnula.
»Znaš što? Mislim da nema vremena za čekanje. Želim se upoznati s njima
već ovaj vikend, a ako bude neizdrživo, smislit ćemo neki izgovor i izgubiti
se.«
»Niste nam se baš svidjeli, je li to dovoljno dobar razlog?« Nasmiješio
se i znala sam da me pokušava oraspoložiti.
»Misliš da će biti tako grozno?«
»Sigurno nikome neće biti lako... ali nadam se da ćete osjetiti vezu. Ako
se pokaže da nemate ništa zajedničko, nitko vas neće siliti da se ponovno
sretnete.«
»Jako si mudar, Tede.«
»Znam to, dušo.«
»OK, dogovoreno«, rekla sam i stisnula send.
 20. POGLAVLJE

Lilly
Kolovoz 1973.

Dragi James,
oprosti mi što sam posumnjala u tebe, ali što sam drugo mogla
pomisliti?
Sada znam da me nikad nisi napustio.
Jučer sam navečer čula za gužvu tijekom poslijepodneva, i kako su se
neki ljudi skoro potukli s osobljem doma. Srce mi je poskočilo od uzbuđenja,
i odmah sam pomislila na tebe i tvoje roditelje, ali bilo mi je čudno što me
nisu pozvali.
Tek sam danas od gospođe Baxter saznala sve detalje. Rekla mi je da su
vas doslovce morali izbaciti i da nije mogla ništa učiniti, a ja nemam drugog
izbora nego da joj vjerujem.
Sada znam da si s Ralphom i Jean došao po mene, i da ste cijeli dan
nazivali i angažirali odvjetnika.
Znam i to da si poludio od bijesa kada su me odbili pozvati. Sigurno je
ona rospija od gospođe Sullivan vodila glavnu riječ, ona je najbezdušnija
žena na svijetu.
Danas mi je gospođa Baxter napokon otvorila oči.
James, ne mogu vjerovati da sam bila tako naivna. Kad sam došla u
dom, nisam potpisala nikakav dokument kojim se odričem djeteta ili
pristajem na usvajanje. Bila sam tako glupa da sam mislila da je to zato što
su znali kako neće dobiti moj potpis. Ne mogu vjerovati da sam tako
razmišljala, još sam bila ponosna na sebe i mislila kako sam drukčija od
ostalih djevojaka.
 Vidjela sam svoj karton, James, gospođa Baxter riskirala je posao time
što mi ga je pokazala. Još onog užasnog dana kada sam primljena u dom,
vidjela sam tu oznaku BFA, i ne znam kako istog trena nisam shvatila što
znači. Beba za usvojenje, James! Sve je već davno odlučeno i zato su vas jučer
mogli izbaciti.
Sada znam da je moj otac potpisao papire i da je na to imao zakonsko
pravo.
Znam i to da ti je prijetio policijom, pa čak i tužbom za silovanje. Bože,
James, našu su ljubav pretvorili u nešto tako prljavo i sramotno.
Sada znam da si se borio za nas i da nikada nisi odustao, i nikada si
neću oprostiti što sam te nazvala kukavicom. Duboko u srcu znala sam da
to ne može biti istina, a sada sam i sigurna u to. Volim te, James, i znam da
ti voliš mene i našu bebu... ali i ti si nemoćan kao i ja.
Sve do sada nisam se prepuštala očaju i vjerovala sam u sretan
završetak.
Znaš li kakav je osjećaj kada nestane sva nada? To je kao da iščekuješ
smrtnu kaznu. Sve boje su nestale, a dušu mi je preplavila tama. Djevojke
me pokušavaju oraspoložiti, čak je i Tania ljubazna i donosi mi hranu u
sobu, ali ne mogu se natjerati da jedem..
Pokušavam upiti svaki trenutak koji ću još provesti s bebom, osjećam
njene blage udarce kad se prevrće i rita. Svaki taj mali pokret doživljaj je koji
pokušavam prevesti u riječi koje nikad neću zaboraviti, ni kada mi je
oduzmu, ni kada sjećanja izblijede. Snažno ritanje. Iznenadni okret. Blago
meškoljenje... nikada neću zaboraviti to malo, blago meškoljenje, James.
Grlim svoj trbuh i užasava me pomisao na trenutak kad je moje tijelo
više neće moći zaštititi.
Katkad mi se čini da beba štuca, osjećam njezine male trzaje i ne mogu
a da se ne nasmiješim jer je to stvarno slatko, a onda se sjetim svega i obuzme
me očaj.
Ne mogu ja ovo, James... ne mogu to prihvatiti i ne mogu je se odreći.
Tko će vidjeti njezin prvi osmijeh i njezine prve korake?
Ne, ne mogu to zamisliti jer je neprirodno i užasno.
Kada mi je oduzmu, ništa više neće imati smisla. Ne mogu i ne želim
preživjeti taj gubitak.
Lilly
 21. POGLAVLJE

Sabina
Travanj 2012.

Z a manje od tri minute, stigao je odgovor.

Da, točno sam znala koliko je minuta i sekundi prošlo, jer sam
netremice zurila u sat na zaslonu računala dok je u meni sve više bujala
tjeskoba.

Draga
Sabina, presretna sam što nas želiš upoznati.
Molim te, nazovi me da se sve dogovorimo, broj telefona ti je
u potpisu maila.
Voli te Lilly

Odmah sam nazvala. Ruke su mi se nekontrolirano tresle dok sam

birala broj, znojila sam se i uzaludno pokušavala smiriti otkucaje svog
ustreptalog srca. Sekunde su se činile kao vječnost, i čvrsto sam stisnula
Tedovu ruku u potrazi za ohrabrenjem. Kad se napokon javila, zvučala je
nekako tiho i uplašeno.
»Jesi li to ti, S-sabina?«
»Da... ja sam...« Bože, je li moguće da i ona muca? Osjetila sam kako
me u grlu guše zatomljeni jecaji i nisam više mogla govoriti.
Smijale smo se i plakale, naša sreća i tuga stopile su se u jedno.
Ponovno sam na računalu otvorila fotografiju svoje nove obitelji.
»Hvala ti, najdraža moja«, rekla je Liliana. Nasmiješila sam se zbog
topline u njezinu glasu. »Hvala ti što nisi odustala i što si me pronašla. Kako
si? Jesi li sretna? Gdje živiš?«
»Dobro sam... zapravo odlično. Živim u Sidneyju – odnosno Ted i ja
živimo u Sidneyju i očekujemo bebu krajem godine.«
»B-beba«, zamucala je i ponovno se rasplakala. Znala sam da je to od
sreće, čiste i neobuzdane sreće zbog vijesti o novom životu. Bila je to reakcija
kakvu sam očekivala od Megan i osjetila sam kako mi je lice mokro od suza.
»To je divno, Sabina, ne mogu ti opisati kako se osjećam.«
»Želim te upoznati, Liliana«, uspjela sam izgovoriti s lakoćom koja me
je iznenadila.
»I ja tebe želim upoznati, Sabina... zapravo, ne mogu to dočekati.
Možda bismo James i ja mogli doći u Sidney?... Ili da vi dođete k nama na
farmu, sigurna sam da će vam se svidjeti. M-možete li doći? Z-znam da je
daleko, ali...«, ponovno je zamuckivala i odlučila sam joj olakšati.
»Doći ćemo«, rekla sam odlučno. Lilianino je uzbuđenje bilo zarazno
pa nisam izdržala a da ne upitam: »Ovaj vikend?« Uslijedio je kratki muk pa
sam pohitala objasniti: »Ne želim te požurivati i razumjet ću ako je prerano...
možda sam previše nestrpljiva, ali jednostavno, ne mogu si pomoći.«
»Sabina, naravno da nam ovaj vikend odgovara... bili bismo počašćeni
i presretni da dođete«, glas joj je blago podrhtavao kad je nastavila: »I nema
govora da se isti dan vraćate za Sidney, kod nas ima toliko soba da možete
birati u kojoj ćete prenoćiti.«
Brzo sam pogledala Teda koji je samo slegnuo ramenima, što je bio
znak da njemu odgovara što god ja odlučila.
»Mi... stvarno bismo voljeli...« započela sam, ali sada je Liliana
prepoznala moju nesigurnost pa je brzo pridodala, »Možete odsjesti u hotelu
u obližnjem gradiću... ako vam tako više odgovara, odmah ću rezervirati
sobu.«
Glava mi je bila kao košnica dok sam razmišljala što da joj odgovorim.
Možda ipak trebam riskirati i prenoćiti kod nje, a ako se stvari ne budu
dobro razvijale, smislit ćemo neki izgovor i otići. Kako bih se ja osjećala na
Lilianinu mjestu? Sigurno ne bih željela da moja kći nakon cjeloživotne
razdvojenosti prenoći u hotelu, nego bih željela da mi bude blizu, pod mojim
krovom. Moram biti hrabra i izložiti se, zbog sebe i zbog nje.
»Želim doći k vama, ali samo ako si sigurna da je to i drugima u redu.«
»Sabina, pa ti pripadaš našoj obitelji...« jedva je to izgovorila i znala
sam da je ganuta. Svaki sam titraj njezine duše osjećala kao svoj, bila sam
preplavljena osjećajima, i samo me Tedova prisutnost održavala koliko-
toliko pribranom.
»Jedva čekam da se upoznamo, Liliana.«
»Molim te, zovi me Lilly. I ja jedva čekam da te vidim.«
 22. POGLAVLJE

Lilly
Rujan 1973.

Dragi James,
jučer navečer rodila sam našu bebicu.
Toliko sam iscrpljena da sada nemam snage za detalje, ispričat ću ti sve
nekom drugom prilikom.
Sve je trajalo užasno dugo, predugo, svi oko mene su šutjeli, ali znala
sam da nešto nije u redu. Pri kraju sam poroda potpuno onemoćala i samo
se prepustila, a u toj omaglici od lijekova, vidjela sam samo gospođu Baxter
kako stoji uz moje uzglavlje i osjetila čvrsti stisak njezine ruke. Sjećam se
kako sam potom osjetila strašnu bol, a onda je odjednom nastupilo
olakšanje.
Vidjela sam našu kćerkicu samo na nekoliko sekundi i znala sam da je
to sve vrijeme koje ću imati... zašto nemam moć da zaustavim vrijeme,
James? Kad bih imala tu moć, zamrznula bih ga i ostala zauvijek zarobljena
u tih nekoliko trenutaka. Uprla sam se iz sve snage da izoštrim pogled i
zapamtim našu kćer.
Gusta, tamna kosa bila joj je prilijepljena uz glavicu u malim loknama
i pomislila sam kako će sigurno biti kovrčava... a tek njezino majušno lice,
James, bilo je tako zgužvano kao u nekog starčića, kao da je bijesna što je
morala napustiti sigurnost mog tijela i suočiti se s hladnim i neprijateljskim
svijetom. Pokušala sam zapamtiti svaki sićušni nabor njezina lišca i
bucmasto tijelo, tako da je mogu nositi sa sobom gdje god išla i što god
radila. Male usnice bile su joj napućene i očajnički sam pomislila tko će je
nahraniti, i kako će u naručju stranca pronaći utjehu, sigurnost i ljubav?
Imamo predivnu malu djevojčicu, a ja mogu samo gledati kako mi je
odnose.
Znala sam da će bol biti strašna, ali nisam očekivala da ću je toliko
zavoljeti od prvog trenutka, ona je najljepše i najnevinije biće na cijelome
svijetu, James! Kada su je odnijeli, nisam bila ni bijesna ni očajna, gubitak je
bio tako golem, da sam pomislila da se želim samo prepustiti i jednostavno
otploviti. Nestao je svaki razlog da se borim, James.
Ruke su mi prazne i duša mi je prazna, i bol me cijelu progutao. Minute
su se pretvorile u sate, a ja i dalje ne želim disati, ne želim ništa, James...
Ne mogu pustiti ni suzu i samo zurim u strop, i pred očima su mi one
najveće brane svijeta o kojima učili u školi, vidim pukotinu koja se sve više
širi, i ubrzo će se sve raspasti, a tamna voda poplavit će sve pred sobom. Eto
tako sada izgleda moja duša, James. Čemu onda beskorisne suze, kao da bi
mi one mogle donijeti i gram olakšanja. Ništa mi ne može pomoći i nitko
me ne može utješiti, a i ne želim se drukčije osjećati sve dok moja beba nije
sa mnom.
Kada su me posramljivali svojim riječima i pogledima, i kada sam se
osjećala prljavo i poniženo, mislila sam da me ništa gore ne može zadesiti...
ali, ne, nisam bila u pravu, ni u najgorim noćnim morama nisam mogla
zamisliti ovakvu agoniju. Loša sam osoba, James, i kriva sam, jer da nije tako,
ovo se nikada ne bi dogodilo. Možda su oni cijelo vrijeme bili u pravu i mi
doista zaslužujemo kaznu, jer bi nam se inače smilovali... jer nijedno ljudsko
biće ne može poželjeti drugome ovoliku patnju.
Tata će doći po mene čim mi bude malo bolje, ali kad bi se mene pitalo,
mogla bih ostati u ovom krevetu sve do svoje smrti.
Svaki put kad čujem da neka beba plače, pomislim da je ona i želim joj
prepoznati glas, ali ne mogu, i to me ubija, James. Ona me toliko treba, a ja
sam bespomoćna i beskorisna stvar, koja beživotno leži u krevetu. Uspjela
sam smognuti snage i nekako ustati iz kreveta, misleći kako ću pronaći način
da je barem još jednom vidim, ali dežurna me sestra odmah zaustavila i
odgurala natrag u krevet. Možda je njezina nova obitelj već došla po nju, i
svi mi govore kako mi je bolje da se držim podalje, jer bi me susret s njima
još više uništio.
Srušio mi se cijeli svijet, James, i ne mogu izbiti iz glave ljude koji će
usvojiti našu kćer. Iako znam da nisu oni krivi, mrzim ih iz dna duše, i u
glavi zamišljam razne scenarije, i one najgore, samo ako bi to značilo da će
mi vratiti bebu. Zateknem se kako želim da im se dogodi nekakva nesreća, i
mislim da sam sigurno poludjela od očaja.
Ne želim prihvatiti ovu grozotu i još uvijek se nadam nekakvom čudu,
bilo kakvom, samo da je ponovno vidim.
Ako dobiješ ovo pismo prije nego što me otpuste, moja je soba na kraju
hodnika Odjela za rodilje. Vjerujem kako će ti sada dopustiti da me vidiš,
jer je ionako sve svršeno.
Ali prvo odi do sobe za bebe i svaku pomno prouči, jer ako još uvijek
ondje, prepoznat ćeš je.
Lilly
 23. POGLAVLJE

Sabina
Travanj 2012.

T og petka bila sam nervozna kao nikad u životu. Uzela sam slobodan dan
kako bih se što bolje pripremila, ali već u devet ujutro zažalila zbog svoje
odluke. Minute su se činile kao sati, ni na što se nisam mogla usredotočiti, i
svakim sam trenutkom postajala sve nemirnija.
Zurila sam malo u sat, malo u TV-ekran, i pomislila da se tako
vjerojatno osjećaji oboljeli od kronične nesanice, uzaludno pokušavajući
zaspati dok im mozak radi sto na sat. Čak ni grickalice nisu pomagale i
zaprepastila sam samu sebe kada sam si natočila i otpila malo Tedova viskija.
Na krevetu je bilo rasprostrto mnoštvo odjevnih kombinacija –
atraktivna jarko crvena haljina sa širokim remenom, crne traperice i košulja
na ružičaste cvjetiće i, kao zadnja opcija, još praktičnije traperice za trudnice
s lastikom umjesto gumba u kombinaciji s jednostavnom košuljom dugih
rukava. Sve sam to pripremila još rano ujutro, i samo bih povremeno,
tijekom iscrpljujućih blokova reklama, zastala na vratima spavaće sobe i
kritički proučavala što sam izabrala. Prvi bi dojam mogao biti od presudne
važnosti, nisam željela izgledati previše napadno, ni previše ozbiljno, ali ni
previše ležerno. Pogotovo nisam željela izgledati kao neka gradska
šminkerica. Dok sam tako mozgala, u glavi mi se počela oblikovati jedna
zastrašujuća misao, koju sam s mukom potiskivala sve do Tedova povratka
s posla.
»Što se događa, dušo?« Vidjevši me kako u kućnoj trenirki nepomično
sjedim na kauču, nije mogao sakriti svoje iznenađenje, da ne kažem
osupnutost. Imao je što i vidjeti. Bila sam sva umrljana kavom, a mrvica je
bilo posvuda. Duboko sam uzdahnula i nekako uspjela izgovoriti svoj
najveći strah:
»Što ako joj se ne budem svidjela?«
»Kako to možeš uopće i pomisliti?... čekala je gotovo četrdeset godina
da te vidi, Bean.«
»Upravo zato! Čekala je toliko dugo i što ako sada bude razočarana?«
»Dušo, ne želim te uvrijediti, ali pričaš besmislice...«
»Možda i nisu besmislice, Ted. Sva ta želja i čežnja za ovim susretom
mogla bi naglo splasnuti kada me upozna. Mislim, sigurno se događaju takve
stvari...«
»Ali ti si njezina kći! Čekala je cijeli tvoj život da te upozna i nema toga
što bi pokvarilo njezina očekivanja, kako ti to kažeš... Majka uvijek ostaje
majka i jednostavno voli svoje dijete.«
»Ali želim joj se svidjeti!«
»Naravno da ćeš joj se svidjeti, blesavice. Hajde, opusti se malo, što god
se dogodilo, znaš da sam uz tebe. A sad se obuci pa da napokon krenemo.«
Ustala sam i zagrlila Teda, a komadići čipsa popadali su na tepih.
»Hvala ti.«
»Zato me imaš.«
»Ne, stvarno, Tede. Ne bih ovo uspjela bez tebe.«
»Vidiš koja si ti sretnica.« Nestašno me poljubio u kosu i usmjerio
prema spavaćoj sobi. »Ali ako i dalje nastaviš filozofirati u ovoj trenirci,
stvarno ćemo zakasniti.«
Krenuli smo prema planu, točno u dva sata poslijepodne. Prema
Tedovu preciznom izračunu, trebali smo stići malo poslije šest, baš u
vrijeme večere. Nisam mogla ni zamisliti kako bi mogao izgledati moj prvi
zajednički obrok s Lilly i Jamesom i ponovno sam osjetila nalet uzbuđenja.
Brzo sam spakirala naše stvari, a Ted se pobrinuo za foto-albume i
brižljivo ih složio u gepek. Planirala sam ih pokloniti Lilly na odlasku, pod
pretpostavkom da naš prvi susret neće biti fijasko.
 Put nas je vodio zapadno od Sidneyja i bilo je to prvi put da se Ted i ja
vozimo u tom pravcu. Jednom smo zgodom dospjeli do Plavih planina,
prirodne granice između grada i ruralnog područja, ali smo odustali od
daljnjeg istraživanja. Ted se bolje snalazio s kartom i stranama svijeta, a
imali smo i GPS – i tako smo se ubrzo našli na lokalnoj cesti kroz gustu
šikaru.
Priroda je bila doista veličanstvena, kao i pogled na grad, i to me je
neko vrijeme potpuno zaokupilo. Ali kako smo zalazili u planinski predio,
promet se naglo usporio, a napetost u meni ponovno proključala. Mileći
tako u koloni automobila i drugih vozila kroz pomalo prijeteće područje
strmih litica i još strmijih ponora, u jednom smo se trenutku potpuno
zaustavili.
Zgrabila sam mobitel da na internetu provjerim zbog čega je došlo do
zastoja, ali, naravno, nije bilo signala. Kvragu. Ted je pokušao resetirati GPS
u nadi da će pronaći alternativni put, ali u tom bi se slučaju morali vraćati
kilometrima unatrag, što nije dolazilo u obzir.
Ako mi je prijepodne prolazilo sporo, vrijeme se sada potpuno
zaustavilo. Ted i ja uspjeli smo se porječkati zbog toga što nije izabrao neki
drugi put, a rasprava se odužila jer trebalo je nečim ispuniti vrijeme.
Stajali smo u koloni gotovo dva sata, kada nam je prišao policajac i
obavijestio nas da će cesta preko noći najvjerojatnije biti zatvorena. Neki je
kamion ostao u kvaru, i moglo bi potrajati do sutra ujutro dok nadležne
službe ne riješe problem.
Nekoliko smo trenutaka samo šutjeli zureći u GPS i čekajući da pokaže
alternativni put.
»Ovo nema smisla... hajdemo se vratiti kući.«
»Bean, mislim da to nije opcija.«
»Ako ovo nije loš znak, onda ne znam što jest.«
»Gluposti... Provjeri ima li signala i javi im što se dogodilo.«
Petljala sam neko vrijeme po mobitelu srameći se svoga kukavičluka.
 »Bean...«
»OK, mogu ja to«, rekla sam. Uzdahnula sam i birala broj koji sam već
znala napamet. Kad se javila, zvučala je baš veselo. »Dobar dan, Lilly na
telefonu.« Zapeklo me u grudima.
»Bok, Lilly, ja sam, Sabina.«
»Sabina, dušo...« Odjedanput joj je sva radost iščezla iz glasa i samo je
protisnula, »Nisi se valjda predomislila...«
»Naravno da nisam, Lilly«, brzo sam odgovorila. »Samo ćemo
zakasniti zbog zastoja na cesti... moramo ići drugim putem i bit će već jako
kasno... m-mislili smo kako bi možda mogli prenoćiti u nekom motelu i doći
sutra ujutro.«
Na trenutak je utihnula, i odmah me preplavila grižnja savjesti, ali i
olakšanje što smo malo odgodili susret. Ujutro ćemo biti svježi i odmorni, i
nećemo morati prespavati dvije noći kao što je dogovoreno.
»Molim te, dođi večeras... preklinjem te, Sabina.«
»Ali bit će stvarno kasno...«
»Znam da možda tražim previše«, glas joj je podrhtavao i znala sam da
plače. »Ali ako je ikako moguće, dođi večeras... znam kako je to samo jedna
noć... ali predugo sam čekala, stvarno predugo...« zvučala je slabo i ranjivo,
i u duši me je zaboljelo.
Posramila sam se svoje sebičnosti i straha, i činjenice da sam zbog
vlastite nesigurnosti zanemarila njezine osjećaje. Bila sam silno znatiželjna
saznati tko sam i pronaći odgovore na svoja pitanja, ali za nju je to značilo
još više... bilo je to ostvarenje sna i jedini način da pronađe svoj davno
izgubljeni mir.
I tako smo se složili da ćemo pronaći put do njihove farme, pa makar
to bilo i u gluho doba noći.
Iako se dan već pretvorio u noć, mogla sam vidjeti dvije osobe na
trijemu, doimale su se tako sićušnima u odnosu na ogromno prostranstvo
oko njih. Želudac mi je skočio u grlo i činilo mi se da ću povratiti. Ted je
parkirao ispod bujne krošnje plamenog drveta i tiho me upitao: »Jesi li
spremna?«
»Zar stvarno misliš da je to moguće?« jedva sam protisnula.
Polako smo krenuli stazom prema kući i trudila sam se duboko disati,
možda će mi to pomoći da prevladam nervozu. Bio je to uzaludan pokušaj i
shvatila sam kako nema načina da prigušim osjećaje koji su divljali u meni;
trebam im se jednostavno prepustiti i dopustiti da me svladaju. Kad me je
ugledala, sjurila se niz stepenice pa preko travnjaka prema meni, a ja sam
pomislila kako mladenački izgleda, poput nekog živahnog i zaigranog
djeteta. Zastala je preda mnom, nijema i potresena, a pogled koji smo
izmijenile ganuo me do srži. Bio je to pogled prepoznavanja, i znala sam
kako bi ova žena trčala kroz vatru, samo da me zagrli. Cijeli moj život čekala
je ovaj trenutak.
Privukla me u čvrst zagrljaj... zagrljaj u kojem su se isprepleli i očaj, i
tuga, i ljubav, i olakšanje, sve ono što je morala potiskivati desetljećima. Lilly
nije bila visoka, nego čvrsta i snažna, a stisak njezinih ruku nije popuštao.
Zagnjurila je lice u moj vrat, i mirisala tako ugodno, po mješavini začina,
sapuna i meni nekog nepoznatog cvijeća. Osjetila sam kako teško diše, a
onda joj je tijelo počelo podrhtavati, dugo zadržavana bol oslobodila se
jecajima koji su me potresli do same srži.
Nikad nisam čula da netko tako plače. Grčevito me stiskala i privlačila
k sebi, kao i da me na taj način želi obilježiti kao svoje dijete.
I ja sam se rasplakala i prepustila tom zbunjujućem vrtlogu osjećaja.
Do prije mjesec dana nisam ni znala da postoji, a sad sam ridala zajedno s
njom. Plakala sam i zbog sebe, i zbog nje, i zbog svega onoga što smo mogle
podijeliti, a nismo imale priliku.
Nakon nekog vremena, ne znam jesu li to bile sekunde ili minute,
prišao nam je muškarac koji je dotle samo šutke stajao u mraku, i stisnuo
Tedovu ruku predstavivši se. Pokušao joj je reći da se pribere, ali ona mu je
samo pokretom ruke dala znak da nas ostavi nasamo. I dalje me ne
ispuštajući iz ruku, povela me prema kući.
 »Žao mi je...« rekla je promuklim glasom još uvijek jecajući. »Oprosti
mi, Sabina...«
»U redu je... sve je u redu, Lilly.« Riječi koje sam izgovarala činile su
mi se kao da ih izgovara neka druga osoba. »Stvarno ne mogu zamisliti...«
Riječi su me iznevjerile toliko puta u životu, ali nikada na ovaj način.
Što bih joj uopće mogla reći i kako bih je mogla utješiti? Osjećala sam se kao
slučajni svjedok neke tragedije, a zapravo sam i ja bila žrtva.
»Obećala sam si da ću biti jaka i prisebna... zbog tebe, još od trenutka
kada si rekla da ćeš doći... ali...«, drhtavo se nasmijala, »... Pokušaj me
razumjeti... nije prošao ni jedan dan a da nisam mislila na tebe, Sabina... ni
jedan jedini dan u ovih trideset osam godina.«
Lilly se sva ustrčala po kuhinji, bilo je očito da je cijeli dan kuhala i
znala sam koliko joj znači ova prilika. Bilo je to prvi put da je kuhala za mene.
Veselo je napomenula da će potrajati dok sve ne bude spremno, a za to nam
vrijeme James može pokazati kuću.
Bila je stvarno prenatrpana, s mnoštvom stvarčica posvuda uokolo, i
nisam mogla a da ne pomislim kako je kuća Lilly i Jamesa sušta suprotnost
mojoj obiteljskoj kući. Sve je izgledalo tako domaće, toplo i ugodno...
mnoštvo staklenki i drugih šarenih posudica stajalo je na policama i na
frižideru, pa čak i na klupama, a prostor koji nije bio zauzet namirnicama,
bio je krcat drugim sitnicama. U mislima sam vidjela mamu kako prezrivo
odmahuje glavom i izjavljuje kako »te tričarije samo skupljaju prašinu«.
Ipak je sve bilo čisto i mirisno, i pomislila sam kako se Lilly morala svojski
potruditi da tako izgleda.
Zidovi su bili ispunjeni obiteljskim fotografijama svih oblika i veličina,
neke su bile uramljene, a neke samo pričvršćene ukrasnim čavlićem. U
domu Piperovih nije bilo pomno odabranih umjetničkih slika, dizajnerskog
namještaja ili skupocjenih dekorativnih predmeta. Ovo je bila praktična
kuća, s masivnim namještajem i čvrstim drvenim podovima, a sva njezina
ljepota počivala je na skladu obiteljskog života i, očito, mnogim lijepim
uspomenama.
 Koliko sam puta očajavala što nemam istančan ukus za uređenje
prostora poput Megan? Dekorativne predmete u našem domu izabrala sam
uz njezinu pomoć a da nisam bila sigurna sviđaju li mi se uopće. Nikada mi
to nije bilo previše važno, a sada znam i zašto.
Očito mi nije bilo u krvi.
»Ovo je bila Charlotteina soba, a i moja nekada davno«, rekao je James
otvarajući vrata malene sobe u kojoj je stajao radni stol prepun papira i dvije
fotelje. »Sada nam služi kao neka vrsta radne sobe, a Lilly tu voli čitati...
sunčana je i ima lijep pogled na livadu.«
Prošli smo kroz dnevni boravak s masivnim namještajem i sofama
presvučenim kožom, a potom nas je James izveo na veliku terasu. Bile su tu
dvije stolice za ljuljanje, kao i mnoštvo drvenih životinjica.
»Ovo je Neesin zoološki vrt«, rekao je sa širokim osmijehom na licu.
»Nemam pojma gdje ih Lilly nabavlja, ali svakim ih je danom sve više.«
»Hej, James, čujem te!« doviknula je Lilly veselo i bilo je očito da se
često šale na račun toga.
»Neesa ih je malo zanemarila, ali odlučili smo ih sačuvati za blizance«,
uzdahnuo je James s tipičnim izrazom ponosnog djeda na licu.
Krenuli smo dalje i zaustavili se pred sobom koja je, sudeći po
intenzivnom mirisu koji je iz nje dopirao, bila svježe oličena. Kroz otvorena
vrata mogla sam vidjeti veliki drveni krevet, fotelju i mnoštvo jastučića
toplih boja.
U odnosu na ostatak kuće ova se soba doimala neobično sređenom –
čak je i namještaj izgledao nov. Je li moguće da ju je Lilly cijelu preuredila u
ova četiri dana otkad je saznala da ćemo doći? Toliko se oko svega trudila
da me to ne bi začudilo.
»Divno je«, rekao je Ted osvrćući se uokolo.
»Nekad je to bila Simonova soba, ali sada je gostinska. Ova dva dana je
vaša, mislim... uvijek će biti vaša kada nam dođete u posjet«, rekao je James
nekako zbunjeno i nesigurno.
 »Hvala ti, James«, rekla sam tiho. Trudio se držati mirno i suzdržano,
i bila sam mu zahvalna na tome. Jedva sam se nosila s bujicom Lillynih i
vlastitih osjećaja, i svaka dodatna drama bila je suvišna.
Potom nam je pokazao spavaću sobu i kupaonicu, a kad smo došli do
praonice, zastao je kao ukopan i prvi put otkad smo se upoznali djelovao
potpuno izgubljeno.
»Ovdje se stvarno nema što vidjeti...« rekao je tiho i odsutno.
»Nikad se ne zna, možda će nam zatrebati, poznavajući sebe...«, Ted je
pokušao zazvučati šaljivo, ali James se samo nervozno osmjehnuo.
Hodnik je skretao prema prostranoj kuhinji i još većoj blagovaonici.
Kad je ugledao obilje hrane čiji je miris dopirao iz raznobojnih posuda svih
oblika i veličina, Ted nije mogao suspregnuti usklik oduševljenja. Lilly je
očito bila vrsna kuharica, a večeras je dala sve od sebe. Set od porculana bio
je postavljen samo za ovu priliku dajući cijelom stolu blagdanski ugođaj.
»Sve je spremno«, rekla je veselo. »Nadam se da ste gladni?«
Nad masivnim stolom visio je golemi luster, a svjetlost što je dopirala
kroz njegova zlaćana stakalca stvarala je toplu i intimnu atmosferu. Lilly je
stvarno nadmašila samu sebe. Bilo je tu kolača i kolačića, pečenja i raznih
vrsta domaćeg kruha, juha i salata, kao i mnoštvo tradicionalnih poljskih
jela za koja nikad nisam ni čula.
Lilly se ustrčala oko mene, želeći mi ponuditi od svega pomalo, a James
je samo šutio. Trudila sam se opušteno čavrljati, ali krajičkom oka
neprestano sam ih motrila – Lilly kako se sva užurbala i njega kako
zabrinuto šuti. Oči su mu na trenutak zasuzile, ali izbjegavao je moj pogled...
gledao je samo Lilly. Poželjela sam da mu mogu pročitati misli.
»Moraš ovo probati«, rekla je Lilly kad mi je napokon dodala moj
tanjur, pokazujući na duguljastu knedlu lijepo aranžiranu listićima pržene
slanine i luka. »To je pirog.«
»Pirog«, ponovila sam kao da nikad nisam čula tu riječ i pokušala
izgovoriti r poput nje. Pogledala sam Teda i razumjeli smo se bez riječi – u
usporedbi s ovim mirisnim zamotuljcima, mamini pirozi bili su katastrofa,
zagorjeli i uvijek pomalo bljutavi. Iako nije bila neka kuharica, uvijek smo
hvalili njezine kulinarske eksperimente.
Uzela sam vilicu i odlomila komadić knedle. Kad sam zagrizla,
pomislila sam kako je to nešto drugačije od svega što sam ikad kušala.
Tijesto je bilo mekano i glatko, a nadjev od mesa fino začinjen i mirisan. Sve
skupa bilo je više nego slasno i odjednom sam bila puno opuštenija nego kad
sam sjela za stol. »Mmmm«, zadovoljno sam mrmljala punih usta, a Lilly je
pljesnula rukama i ciknula od radosti.
»Oduvijek sam željela da probaš hranu mog djetinjstva. Prva Sabina –
Sabinka – bila je moja baka. Umrla je tijekom rata pa je nisam upoznala, ali
njezini pirozi bili su čuveni. Ako želiš, mogu ti dati recept... Napravila sam i
krafne, kakve je moj tata obožavao za Uskrs. Gle...« Pokazala je na tamno
rumenu krafnu serviranu na posebnom tanjuriću. »Pripremamo ih svaki
Uskrs... e to ti je pak posebna receptura, tijesto mora odležati na velikoj
vrućini... a ona riba tamo, to ti je smuđ ukiseljen s crvenim lukom i
paprom...«
»Lilly«, blago ju je prekinuo James. »Dušo, molim te, sjedi.«
»Hej, a tko će Tedu napuniti tanjur... sigurno umire od gladi. Odakle
je tvoja obitelj, Tede?«
»Duga je to priča«, rekao je Ted i uzeo tanjur iz Lillyne ruke. »Mogu se
sam poslužiti, Lilly. Hajde sjedi i opusti se malo. Sabina i ti sigurno želite
malo porazgovarati.«
Lilly me je pogledala i ponovno su joj navrle suze. Izgledala je tako
krhko i nesigurno, kršila je ruke, a onda mi kimnula. Napokon je obišla cijeli
stol i sjela pokraj mene.
»Ne mogu vjerovati da si ovdje«, šapnula je. Usta su mi bila puna, pa
sam uspjela promrmljati nešto u smislu kako sam i ja sretna zbog toga.
»Toliko sam puta sanjala naš susret, samo što si u stvarnosti puno ljepša
nego u mojim snovima.«
 »Pa da, mora se priznati kako sličim na tebe«, pokušala sam se našaliti
čim sam progutala zalogaj. Ona me je samo netremice promatrala, kao da
me se ne može nagledati. Očekivala sam da će situacija biti pomalo napeta i
da će Lilly biti uzbuđena, ali nisam mislila da ću se osjećati ovako nelagodno.
Sjedila sam pred ženom koju nisam poznavala, a ona me je promatrala kao
predmet obožavanja.
»Stvarno sličiš na mene.« I dalje je govorila poluglasno, tražeći prave
riječi. »Prepoznala bih te među tisućama drugih, Sabina... nikada te nisam
prestala tražiti...«
»Ova farma...« Ted joj je iznenada upao u riječ, a ja sam ga zahvalno
pogledala. »Koliko je naraštaja u vašoj obitelji?«
»Četiri«, odgovorio je James spustivši pribor za jelo. »Moj pradjed
objedinio je nekoliko parcela i otada je imanje naše. A prvi su nam susjedi
Lillyn brat Henry i njegova žena... posjed je također četiri naraštaja u
Lillynoj obitelji.«
Bože, sjedim na mjestu koje mojoj obitelji pripada već više od stotinu
godina. Zašto se onda ne osjećam kao kod kuće, kao da sam napokon pronašla
svoj pravi dom? Ne, nisam osjećala ništa slično, bila sam samo umorna i
nervozna i bilo mi je pomalo neugodno. Ali, nasreću, barem sam imala
apetit. »To znači da vas dvoje potječete iz velikih obitelji?« upitala sam ne
mogavši smisliti ništa pametnije.
»Ja imam jednog brata koji živi u Melbournu«, rekao je James. »Ja
imam sedmero braće i sestara«, tiho je rekla Lilly.
»Vau!«
Oboje su se nasmijali mojem iznenađenju.
»A vas dvoje... planirate li još djece?« Lilly je pogledala u moj trbuh, a
ja sam se nasmijala.
»Pa barem još jedno«, odgovorio je Ted umjesto mene. »Malo smo
kasno počeli raditi na tome.«
»Puno smo putovali svijetom, sve do prije nekoliko godina«, dodala
sam iako se ni zbog čega nisam morala opravdavati. »Onda smo zaključili
da je dosta tulumarenja i odlučili smo zasnovati obitelj. A vi imate... troje
unučadi, zar ne?«
Željela sam pronaći druge riječi, smisliti neku bolju rečenicu, ali ništa
mi nije padalo na pamet. Dobro da sam spomenula samo troje unučadi, jer
bilo bi stvarno prerano među njih svrstati i moje nerođeno dijete.
»Simon i Emmaline također se nisu žurili. On je samo tri godine mlađi
od tebe, a tek sada su dobili blizance. S druge strane, Charlotte...« James i
Lilly kratko su se pogledali. »Udala se i razvela jako mlada... Neesi je
dvanaest godina, a Charlotte trideset četiri. Onog dana kad je završila
stručnu praksu, samo je došla i rekla da je trudna. Ispalo je da ju je muž
ostavio dok je Neesa bila još beba i otada je uglavnom sama... Ne mogu
vjerovati da si i ti učiteljica«, Lilly se široko nasmiješila i bilo je očito kako
želi prijeći na drugu temu. »Možda su to geni. Ili slučajnost?«
»Mislim da je više slučajnost«, nasmijala sam se. »Mama i tata
nagovorili su me da upišem pedagoški smjer, ali posao u školi nikada me
nije posebno privlačio. Ipak, godine su prolazile i shvatila sam kako moram
pronaći neki ozbiljan posao. Mislim, pjevanje u jazz klubu svake subote nije
bilo dovoljno.«
Tek kad sam to izgovorila, shvatila sam da sam rekla mama i tata.
Pogledala sam Lilly i Jamesa očekujući neku reakciju ili barem promjenu u
izrazu njihova lica, ali Lilly je nastavila razgovor kao da je sve najnormalnije.
»Sigurno imaš glas na svoju baku, ona ti je bila prirodni talent. Što god
radila, uvijek je pjevala, i zahvaljujući tome, uvijek smo znali gdje je možemo
pronaći.«
»Jeste li bile bliske?« upitala sam i zamijetila tugu u Lillynim očima.
»Duga je to priča, Sabina«, rekla je tiho. »Nismo razgovarale
godinama, još otkako sam otišla od kuće... a pomirile smo se tek pred
njezinu smrt... ali voljela bih da te je mogla čuti kako pjevaš, sigurno bi se
ponosila tobom.«
 »A Charlotte i Simon, vole li oni glazbu?«
»Charlotte je na mene, totalni antitalent«, James se uspio našaliti.
»Simon je talentiran, no nikad se nije posvetio glazbi. Ali zato Neesa...«
»Neesa ti je luda za glazbom«, ubacila se Lilly, »posebno je ona
nestrpljiva da te upozna«.
»I ja sam sretna što ću ih sve upoznati«, rekla sam. To je bila
djelomična istina jer sam se istodobno i užasavala sutrašnjeg susreta.
Negdje iz kuće doprli su otkucaji starinske ure i svi smo odjedanput
zašutjeli.
»Jedanaest«, rekao je James iznenađeno. »Lilly, stvarno je kasno,
Sabina i Ted moraju se malo odmoriti.«
Lilly je izgledala razočarano, pa sam je nagonski uhvatila za ruku.
»Hej, ostajemo cijeli vikend«, rekla sam tiho i nasmiješila joj se. »Sutra
ćemo cijeli dan razgovarati, samo ti i ja.«
Sad se i ona se nasmiješila, a onda ispreplela svoje prste s mojima i
stisnula mi ruku.
»Hajdemo, djeco«, rekao je James i ustao. »Sad je stvarno vrijeme za
spavanje.«

Kada su se sva svjetla pogasila i kuća napokon utonula u tišinu, Ted i ja ležali
smo priljubljeni jedno uz drugo, utonuli u misli i prerađujući dojmove ove
neobične večeri.
»Lilly je jako napeta«, napokon sam prošaptala.
»To stvarno nije čudno...«
»Znam.«
»Kako se ti osjećaš, dušo?«
»Dobro... bolje nego što sam mislila. Ali ipak se nadam da ću se sutra
osjećati manje...«
 »Nelagodno?«
»Da, nelagodno. Ona je stvarno divna i tako se trudi... ali ne znam, ja
sam nekako zbunjena.«
»Izgledaju kao dragi i dobri ljudi.«
»Toliko sam je toga željela pitati, ali doima se tako krhkom i... kvragu,
i ja sam se nekako zablokirala.«
»Ne krivi se zbog toga... S obzirom na situaciju, sve je još jako dobro
prošlo... vidi se da je puno propatila, ali tko zna kroz što je sve morala
proći...«
Ted je zaspao, ali meni san nije dolazio na oči. Razmišljala sam o Lilly
i svemu što je proživjela, i pitala se kako će izgledati sutrašnji dan.
 24. POGLAVLJE

Megan
Rujan 1973.

ivot bi trebao biti pravedan, zar ne? Ovaj svijet imao bi više smisla kada
Ž bi se loše stvari događale lošim ljudima, a dobre dobrima, i kada bi
svatko dobio točno ono što zaslužuje.
Da je život pravedan, ja vjerojatno nikada ne bih čula za Dom za
trudnice u Orangeu. Živjela bih u Balmainu i bavila se svojom djecom. Da
je život pravedan, Lilly Wyzlecki nikada me ne bi upoznala, a da su nam se
putevi i sreli, sigurno bismo se svidjele jedna drugoj, možda čak postale
prijateljice. Živjele bismo svoje sretne živote i imale jato djece, i bile blaženo
nesvjesne jedne drugačije stvarnosti u kojoj će nam susret donijeti samo bol
i tugu, i trajno nas obilježiti.
Lilly je stigla u dom jedva mjesec dana nakon što sam se zaposlila
ondje. Nikada neću zaboraviti kako je izgledala: imala je šesnaest godina, a
izgledala još mlađe, čak i pred sam kraj njezine trudnoće jedva da se moglo
primijetiti da čeka bebu. Možda je to bila optička varka zbog njezine
mladolikosti, ili posljedica njezine krupne građe, ali čak i onih zadnjih dana
prije porođaja, izgledala je više kao krupna, bucmasta tinejdžerka, a ne kao
buduća majka.
Imala je krupne smeđe oči koje su nepogrešivo zrcalile svaki njezin
osjećaj. Njezino lijepo lice moglo se čitati kao otvorenu knjigu, Lilly doista
nije znala lagati, glumatati ni pretvarati se da je dobro. U dom je došla kao
potpuno nedužna, netaknuta mlada duša, vjerujući da su ljudi dobri a svijet
pravedan, a u danima koji su slijedili morala sam gledati kako sve to polako
nestaje. Ništa u tom domu nije funkcioniralo kako treba i svakodnevno sam
se uzrujavala zbog djevojaka, a najviše zbog Lilly. Ta mi je djevojka
otpočetka prirasla srcu i sva moja profesionalna distanca rušila se kao kula
od karata kad god bih je ugledala. Ako sam nekako i prihvatila surovu
realnost doma, pri pogledu na Lilly srce bi mi se slamalo – ovo što joj se
događalo bilo je okrutno i pogrešno u svakom smislu. Ona ničime nije
zaslužila to što joj se događa.
Bilo mi je žao i drugih djevojaka, ali Lilly je jednostavno bila posebna.
Nitko na ovome svijetu nema pravo ugasiti svjetlost u nečijim očima,
a mi smo to upravo činili djevojkama u domu. Lišavali smo ih nade, i pri
svakom pogledu na Lilly, mogla sam pratiti učinak te nepravde. U početku
je bila ljupka, optimistična, inteligentna i blaga, ali sa svakim novim danom
provedenim u domu postajala je sve zbunjenija i zabrinutija, da bi na kraju
potonula u očaj i besmisao.
Njezini su roditelji relativno kasno saznali da je trudna, pa je kod nas
provela samo nekoliko mjeseci. Tog petka poslijepodne, bio je mjesec rujan,
June Sullivan obavijestila me kako su se u slučaju Liliane Wyzlecki liječnici
odlučili na inducirani porođaj. Lilly je upala u ozbiljnu depresiju i danima
je odbijala hranu, pa su se liječnici zabrinuli i za njeno i za bebino zdravlje.
Iako nisu mogli točno procijeniti Lillyn termin, beba je već bila dovoljno
velika i nije bilo puno vremena za čekanje.
Ipak, ni u snu nisam pomislila kako će se sve odigrati još istoga dana.
Kad sam u ponedjeljak došla na posao, saznala sam da se porod
zakomplicirao i potrajao cijeli vikend. Odjurila sam na odjel za rodilje, ali
babice su me upozorile kako je bolje da ne ulazim i kako će mi čim prije
prenijeti novosti.
Bilo je to stvarno mučno prijepodne. Sjedila sam u svojem uredu i s
grčem u želucu čekala bilo kakve vijesti. Pokušala sam si ispuniti vrijeme
poslom i srediti papire koje je June vodila neuredno i aljkavo. Koliko god si
trudila odvratiti misli, osjećala sam se užasno. Malo prije ručka oglasio se
telefon i javila se June. Neko je vrijeme samo slušala bez riječi, a onda me je
pogledala i odmahnula glavom.
»Liliana Wyzlecki... nije dobro.«
 »Nije dobro?«, tupo sam ponovila. »Ma, milostiva je samo lijena i ne
želi tiskati... Možda će je morati operirati«, rekla je June potpuno
hladnokrvno. Istrčala sam iz ureda ne obazirući se na njezin osupnuti usklik,
i pohitala preko ulice, pa prema odjelu za rodilje i rađaonici. Čim sam ušla
unutra, bilo mi je jasno da je sve krenulo po zlu.
Lilly je bila vezana za krevet, debeli kožnati remeni bili su joj čvrsto
omotani oko zglobova, a ruke pocrvenjele, gotovo modre, od beskrajnih sati
napora i otimanja. Ležala je beživotno na leđima, doimajući se slabo i
ranjivo, a liječnik s forcepsom u rukama procjenjivao je situaciju. Nekoliko
babica vikalo je na nju neka se više potrudi i tiska, a drugi joj je liječnik
pritiskao trbuh s gornje strane.
Lillyne su oči bile bezizražajne, a tupi pogled usmjeren negdje prema
prozoru. Usne su joj bile ispucane i pune krastica, a na bradi joj se isticala
tamnocrvena pruga od sad već skorene krvi.
Zavoljela sam tu djevojku od prvog trenutka kada je došla u dom, bilo
je tako krhka i ranjiva, a istodobno tako snažna i optimistična. Bila sam
sigurna kako će preživjeti svu ovu patnju i jednog dana stvoriti sebi novi
život. Ali kad sam ugledala njezino iscrpljeno tijelo na krevetu i potpunu
odsutnost duha, više nisam bila tako sigurna u to. Moram nešto poduzeti, i
to hitno.
Oslobodila sam joj ruke, priljubila svoje lice uz njezino i tako je prisilila
da me pogleda. Oči su joj bile staklaste i pitala sam se prepoznaje li me
uopće. Davanje sedativa tijekom porođaja bio je uobičajeni postupak kojim
se htjelo utišati emocije i ublažiti bol, ali bila je to posve besmislena
procedura. Djevojke su i pod sedativima trpjele jake bolove, a s druge strane,
bile toliko obamrle da nisu mogle vikati ili tražiti bilo kakvu pomoć – često
nisu mogle ni tiskati pa bi bebu na kraju izvukli forcepsom. Nebrojeno puta
pitala sam se hoće li se te djevojke ikada oporaviti od svih tih užasnih
trauma.
Protresla sam Lilly, isprva blago, ali nije reagirala i protresla sam je
jače, ali i dalje je bila omamljena. Tek kad sam je vičući zazvala, trgnula se i
pogledala me u oči. Suze su joj odmah počele kliziti niz lice i znala sam da
me je prepoznala. Srce mi se stisnulo, ali morala sam biti jaka zbog nje i
pružiti joj podršku koju je očajnički trebala.
»Možeš ti ovo, Lilly«, rekla sam odlučno, a ona je samo odmahnula
glavom i zaječala. Stisnula sam joj ruku želeći je osnažiti, pomoći joj da u
sebi pronađe posljednje atome snage, ali ona je samo tiho jecala, preslaba za
išta drugo. Osjetila sam kako me preplavljuje panika i oštro sam pogledala
liječnika, »Zašto još niste napravili carski rez? Ovo mrcvarenje doista nema
smisla.«
»Složit ću se s tim. Ovo sada traje već stvarno predugo«, promrmljala
je babica iza mojih leđa. »Bebini otkucaji srca sve su slabiji... moramo je
odmah izvaditi, ili...« Tek sam tada postala svjesna pištavog zvuka koji je
odjekivao prostorijom – uređaj je pokazivao ubrzane otkucaje bebina srca,
da bi zatim potpuno opali... liječnice i sestre ustrčali su se po prostoriji, a
njihova mi je panika zaledila krv u žilama.
»Hajde, Liliana! Za Boga miloga, tiskaj!«, vikao je liječnik, a ja sam je
čvrsto stisnula za ramena i ponovno priljubila lice uz njezino.
»Ne mogu ja ovo«, rekla je hrapavim i iznemoglim glasom, i s užasom
sam pomislila kako je sigurno izgubila glas od vrištanja. »Jednostavno ne
mogu.«
»Možeš, Lilly... ja sam ovdje i učinit ćemo to zajedno«, prošaptala sam
joj u uho i dalje je gledajući ravno u oči. Duboko sam udahnula i rekla što
sam odlučnije mogla:
»A sada tiskaj, Lilly, tiskaj iz sve snage! Brojit ćemo zajedno do deset...
Možeš ti to, draga moja djevojko... ja vjerujem u tebe i znam da možeš!«
Zahvalno me pogledala i uhvatila se za moja ramena. Brojile smo
zajedno do deset, pa opet ispočetka... Na svakom broju Lillyn se glas
pretvarao u očajnički krik, ali, na kraju, nakon ne znam koliko izbrojenih
deset, napela se zadnjim snagama, a plač novorođenčeta odjeknuo je sobom.
Lilly je uspjela, pomislila sam potpuno preplavljena osjećajima, nakon svih
ovih mučnih sati neizvjesnosti i agonije, uspjela je i donijela svoju bebu na
svijet.
Lilly se stropoštala na krevet, ali se odmah pridignula tražeći pogledom
bebu. Kad ju je ugledala, čista radost obasjala joj je lice, a u oči, dotad
beživotne i prazne, zablistale su od sreće. Ali taj trenutak trajao je nestvarno
kratko, bebu su odmah odnijeli, što je bio dio uobičajene procedure. Katkad
djevojke ni na trenutak ne bi vidjele svoje novorođenče, jer bi se sestre za to
pobrinule, ali sada su bile u panici pa je Lilly to uspjelo. Bože, ovo je tako
užasno nepravedno i pogrešno.
Lilly se ponovno srušila na postelju i učinilo mi se da je u tih nekoliko
trenutaka ostarjela nekoliko godina. Iz nje je iščeznula sva mladost i
nevinost, i probola me krivnja zato što sam i na trenutak pomislila da je
njezino lice obasjala sreća. Ne, Lilly nije mogla biti sretna, ne kad su joj
oduzeli sve što je imala: dostojanstvo, samopoštovanje... i njezinu bebu. A i
ja sam odgovorna za to. I ja sam dio ove okrutne mašinerije u kojoj nema
ljudskosti ni samilosti. Izgledala je beskrajno iscrpljeno, kapci su joj
podrhtavali i činilo se da će svaki čas zaplakati.
»Uspjela si, Lilly!«, šapnula sam, a ona je okrenula glavu na drugu
stranu, ponovno tupo zureći prema prozoru. Stisnula sam je čvrsto za ruku,
a ona mi je odgovorila slabašnim stiskom, ruka joj je odjedanput omlitavjela
i užasnuto sam pomislila da je izgubila svijest. »Lilly, dušo?«
Samo je odmahnula glavom i shvatila sam da želi biti sama. Ispustila
sam njezinu ruku i odmaknula se od kreveta dok se atmosfera u rađaonici
vraćala u normalu. Liječnici su još čekali da iziđe posteljica, a babice su
čavrljale o tome kako su provele vikend.
Nelagoda u meni rasla je poput plimnog vala i istrčala sam van na
hodnik osjetivši kako me potpuno obuzima mučnina. Je li to od šoka... ili od
srama? Nije bilo vremena da stignem do toaleta pa sam, spazivši kantu za
smeće, doteturala do nje i ispovraćala dušu.
»Jeste li dobro, Megan?« Jedna mlada sestra dotrčala je do mene i
zabrinuto me promatrala. Naslonila sam se uza zid, duboko disala i nekako
se uspjela pribrati. Ona je upitno promatrala moj trbuh i bilo mi je jasno što
je pomislila. »Jeste li možda...?«
Ljutito sam odmahnula glavom i pogledala je neljubazno i grubo, a
onda sam briznula u plač.
»Žao mi je... nisam vas željela uznemiriti.«
»Nema razloga da me žalite«, začula sam se kako neljubazno
odgovaram, a mlađahna sestra sva se snuždila. Ona stvarno ništa nije
skrivila da bih na njoj iskalila sav svoj bijes i frustraciju. »Oprostite mi...
imala sam jako težak dan i jako sam vam zahvalna što ste mi prišli.«
Sad kad sam se donekle smirila, otišla sam u kupaonicu, umila se
hladnom vodom i progrgljala osušena usta. Ugledavši svoj odraz u zrcalu,
vidjela sam nekog stranca... Ne, ovo nisam bila ja; preda mnom je stajala
neka izmučena žena, siva i bezlična, bez trunke sjaja i živosti u očima.
Tijekom pet mjeseci koliko sam provela u domu, često sam se osjećala kao
da sam dotaknula dno, ali ovo je bilo najgore do sada.
Otišla sam do sobe za novorođenčad i vidjela kako babice s
uobičajenom rutinom presvlače Lillynu bebu. Njezino je lišce bilo cijelo
smežurano i otečeno, gotovo ljubičasto u usporedbi sa zdravom rumenom
bojom rukica, nogica i okruglastog trbuščića.
»Djevojčica?« tiho sam upitala.
»Da«, odgovorila je sestra doimljući se nekako žalosno.
»Znate li zašto se porod zakomplicirao?«
»Beba je bila u krivom položaju, s nogicama prema naprijed. Takvi
porodi uvijek potraju... ali da se moglo čekati do termina, možda bi se
preokrenula i sve bi prošlo u najboljem redu. Ali, sada je to nevažno...«
»Ali beba je dobro, zar ne?«
»Beba je nasreću odlično, ali, to sada mogu reći, jedva su se izvukle.
Mislim, da je potrajalo još samo nekoliko minuta, tko zna kako bi se sve
završilo.«
Uzdahnula sam i zagledala se u bebu koja je mirno dremuckala, sasvim
smirena, kao da je zaboravila sve boli svog traumatičnog dolaska na svijet i
sada uživa u snu.
Nikada nisam voljela dodirivati novorođenčad, doimala su mi se tako
krhkom i sićušnom, čak i pomalo odbojnom, ali s ovom bebom bilo je
potpuno drugačije. Osjećala sam se kao da sam sudjelovala u njezinu
rođenju i bila mi je bliska od prvog trenutka. Vršcima prstiju nježno sam je
dotaknula po obrazu.
»Jeste li pronašli udomiteljsku obitelj za ovu malu krasoticu?« To
pitanje na koje sam inače davala rutinski odgovor, izazvalo mi je grč u želucu
i činilo mi se da ću opet povratiti. Uzdahnula sam i odmahnula glavom.
»Zadnjih nekoliko tjedana pronašli smo obitelji za nekoliko beba i,
začudo, lista čekanja je prazna.«
»I što sada?... Zar će završiti u sirotištu?... Nije baš pravedno, zar ne?
Te mlade majke toliko se napate, a na kraju beba ostane bez obitelji.«
»Ne, to nije ni najmanje pravedno«, rekla sam odsutno osjećajući kako
me ponovno preplavljuje val vrućine i mučnine te da moram hitno izaći na
svjež zrak, van iz ovog mračnog hodnika. »Sad moram izići, ali doći ću malo
kasnije provjeriti kako su obje.«
Napokon sam izišla na prohladan proljetni zrak i počela duboko disati.
Mučnina je malo popustila i osjetila sam kako mi se vraća snaga.
Radila sam u domu već pet mjeseci i cijelo sam se vrijeme borila sama
sa sobom. Gotovo svake noći, kad bih legla u krevet i pokušala zaspati, nisam
mogla vjerovati kako sam preživjela još jedan dan. Ponekad sam se, poput
neke mehaničke lutke, potpuno otuđivala od posla koji sam radila... svjesno
sam zatvarala oči pred stvarima koje su se događale u domu, i katkad bi mi
pošlo za rukom uvjeriti se kako, zapravo, ne činim ništa loše.
Graeme me je namamio u stupicu, oh, da, tako tipično za
proračunatog Graemea Baxtera. Samo je jednog dana poslije posla bučno
upao u našu kuću u Balmainu, s bocom šampanjca u rukama i svojim
najljepšim osmijehom na licu, i objavio mi kako je prihvatio posao u
financijskom odjelu bolnice u Orangeu. Bila sam potpuno zbunjena tom
neočekivanom vijesti, ali onda mi je slavodobitno rekao kako je i meni ondje
pronašao posao. Zamisli, draga, ti i ja zajedno na novom poslu, u novom
gradu, rekao mi je. U našem braku on je uvijek znao što je najbolje za nas, a
ni najmanje ga nije brinulo što ja mislim o tome. Tako je poduzetni Graeme
zaključio kako nam je potrebna promjena, i, tko zna, možda ćemo uspjeti u
onome o čemu smo godinama sanjarili.
I sve do svojeg prvog radnog dana u Orangeu, nisam shvatila da mi je
namjerno prešutio jednu sitnicu – činjenicu da ću raditi u domu za mlade
trudnice te da ću se baviti organizacijom usvajanja. Mislila sam da ću raditi
na gerijatrijskom odjelu, jer bila je to moja specijalnost još otkad sam
diplomirala. Moja zadnja trudnoća bila je, naravno, fijasko, i nikada ne bih
prihvatila taj posao, da sam mogla i naslutiti kako ću raditi s trudnim
tinejdžericama.
Ali trebala sam znati. Graeme je odavno odustao od ideje o našoj
rođenoj bebi. Bio je iscrpljen svim tim uzaludnim pokušajima i mojim
jadikovkama, ali ja sam bila sigurna kako nam je potrebno samo još malo
vremena. Još samo jedan pokušaj. Čuda se događaju svakog dana, i sama sam
ih se nagledala tijekom petnaest godina koliko sam radila u staračkom
domu. Koliko smo samo puta pozvali obitelj i svećenika da dođu na nečiju
samrtnu postelju, a dotični bi se čudesno oporavio i za nekoliko sati ustao i
ponovno šetao hodnicima? Bila sam duboko uvjerena kako ću, prije ili
kasnije, iznijeti trudnoću do kraja i roditi svoju bebicu, i onda će sva naša
patnja imati nekog smisla.
Osim toga, ja sam najviše patila zbog svojih pobačaja, često sam
psihički i emocionalno bila na dnu, pa ako sam ja bila spremna pokušavati
dalje, otkud mu pravo da on odustane?
Zato što je on Graeme Baxter, moj tvrdoglavi, šarmantni muž koji je s
godinama postajao sve arogantniji. Morala sam ga moljakati za svaki sljedeći
pokušaj trudnoće, dok je on uporno i nestrpljivo navaljivao da se što prije
odlučimo na usvajanje. Bila sam zadovoljna svojim poslom u staračkom
domu, bilo je to nešto dobro i svrhovito, i nisam gubila nadu kako ću
naposljetku imati svoju bebu.
Lukavi Graeme sve je to znao i zato me manipulacijom, da ne kažem
prijevarom, doveo na mjesto gdje ću se svakog Božjeg dana morati suočavati
s vlastitom neplodnošću. U domu za trudnice bila sam kao riba na suhom,
a osim mene, u domu je radila još jedna socijalna radnica, stroga i revnosna
June Sullivan koja je duboko vjerovala u svoj poziv. Još od trenutka kada
sam kročila u tu mračnu zgradu, znala sam da sam na pogrešnom mjestu,
krv mi je bubnjala u sljepoočnicama, a jedino što sam osjećala bio je nagon
za bijegom. Nisam mogla zatomiti svoje gađenje dok sam koračala
hodnicima doma, i nikakva profesionalnost nije mi u tome pomagala.
Nikada nisam bila protivnica usvajanja, u nekim je situacijama to
jednostavno bilo najbolje rješenje za sve, i za te djevojke, i za njihove bebe
koje bi inače završile u sirotištu. Bilo je to dobro i za parove bez djece, koji
su dobili priliku da osjete zadovoljstvo roditeljstva i pruže tim nevinim
bićima svu potrebnu nježnost i brigu.
Svakako nisam pripadala toj posljednjoj kategoriji, bila sam svjesna
svojih problema, ali nisam mislila da su nerješivi. Naprotiv, bila sam sigurna
kako ćemo Graeme i ja jednoga dana imati dijete, i kako usvajanje nije za
nas... barem ne još. Željela sam našu, svoju bebu... željela sam osjetiti sve one
bolno-slatke neugodnosti što prate trudnoću – prve jutarnje mučnine,
trudničke mušice i napade žudnje za sladoledom u gluho doba noći, strije,
pa čak i sam porod i blaženstvo pri pogledu na svoje tijelo koje je donijelo
novi život na svijet, i to na najprirodniji mogući način. Željela sam odgajati
svoje dijete slobodno i nesputano, bez primisli kako negdje ima još jednu
obitelj... nekoga kome nedostaje i tko ga voli svim srcem. Zapravo, bila sam
sigurna kako bi se svaka od tih mladih djevojaka mogla brinuti za svoje
dijete, samo kad bi imala podršku i razumijevanje svojih najmilijih. To što
smo ih uvjeravali u suprotno, bilo je neoprostivo.
Graeme je pak mislio da je tako organiziran sustav usvajanja sasvim
ispravan, dapače, vrlo učinkovit, i nije razumio moju osupnutost. Kad bih
došla s posla sva potresena i rastrojena, na početku je pokazivao za njega
neobičnu dozu strpljenja i sućuti: dočekao bi me s bocom mojeg omiljenog
vina, masirao mi leđa i govorio kako moram izdržati, i kako mi treba samo
malo vremena da se priviknem. Držao mi je prava predavanja o tome kako
dom velikodušno pomaže djevojkama da se oslobode tereta neplanirane
trudnoće kako bi jednoga dana, kada budu u svakom smislu spremne, dobile
priliku za novi život i novu obitelj. Bilo je to isto što mi je svakoga dana
recitirala June, i duboko mi se gadila ta napamet naučena pjesmica čiji su
stihovi bile same laži.
I taj moj muž, kako se samo usuđuje govoriti sve te besmislice? Zar on
stvarno misli kako sam ja glupača koja živi u svijetu snova, a ne u stvarnom
svijetu prepunom nepravde i beznađa djevojaka koje nisu zaslužile to što im
se događa. A tek June Sullivan... ta velika pravednica bila je samo zlobna i
nezadovoljna žena koja je na tim jadnim djevojkama liječila svoje frustracije.
Kad bih se prepustila malodušju, podsjećao me na velikodušnost
bolnice koja nam je oboma pružila sjajnu priliku za novi početak, dala nam
posao i odličan smještaj. Slušajući sve te njegove riječi, nisam mogla
vjerovati da je to muškarac u kojeg sam se zaljubila i za kojeg sam se udala.
Brzo se sprijateljio s direktorom bolnice i svakog me dana podsjećao kako je
Dom za trudnice ponos i dika cijele ove ustanove. Kad sam mu prvi put
spomenula da želim dati otkaz i zauvijek otići iz Orangea, bio je toliko
užasnut i ljut da sam popustila, kao što sam to uvijek činila u našim
razmiricama.
Ovaj put se nisam mogla smiriti. Iako je moj muž znao dobro
procijeniti ljude i donosio ispravne odluke, barem kada je o poslu bila riječ,
ovo je bilo drukčije. Radilo se o ljudskim životima, sudbinama tih djevojaka,
i nismo imali nikakvo prokleto pravo poigravati se njima.
I tako sam noću mozgala i prevrtala se na krevetu umjesto da spavam,
a čim bih drugo jutro došla na posao, u mislima sam zamišljala kako dajem
otkaz.
Nakon nekog vremena Graemeu su dojadila moja unutarnja
previranja, jad i teret koji sam nosila na duši, pa me počeo vješto izbjegavati.
Zatvorio bi se u svoju radnu sobu i pravio se da je zatrpan poslom, a kad bih
ga molila da razgovaramo, samo bi odmahnuo rukom i promrmljao kako
ćemo to obaviti nekom drugom prilikom. Bilo mi je jasno da je užasno
nestrpljiv i frustriran, ali on nas je doveo u ovu situaciju. Nimalo ga nisam
žalila, naprotiv, tonula sam u sve dublji osjećaj gnušanja.
A onda se sve promijenilo – Lilly je rodila bebu.
 25. POGLAVLJE

Sabina
Travanj 2012.

K ada sam drugo jutro otvorila oči, bila sam sama u krevetu. Sudeći po
hladnoj i izgužvanoj posteljini na Tedovoj strani, već je odavno ustao.
Iako nevoljko, otišla sam u kupaonicu i na brzinu se obukla. Bila sam tako
napeta i nervozna, i najradije bih cijeli dan ostala u sobi.
Moju neodlučnost prekinuo je neki fini domaći miris koji je sigurno
dopirao iz Lillyine kuhinje, i zakruljilo mi je u želucu. Kvragu, ne mogu se
cijeli dan skrivati. Polako sam krenula hodnikom i odmah zapazila niz
obiteljskih fotografija u istovjetnim crnim okvirima, pa sam odlučila malo
zastati i proučiti ih. Na jednoj su slici Lilly i James izgledali tako mladoliko,
sjedili su na nekim sanducima presvučenim starinskim platnom, a njihova
su se lica isticala na tamnoplavoj pozadini. Između njih stajali su Simon i
Charlotte, a zaključila sam to prema onoj fotografiji iz Lillyna maila. Simon
je bio visok, krupan i mišićav, s paž frizurom i krezubim osmijehom, a
Charlotte mršava djevojčica namrštenog izraza lica i kovrčave kose.
Pošla sam dalje hodnikom, dok mi je pogled i dalje bio prikovan za
fotografije, djeca su već stasala u mlade ljude, a Lilly i James više nisu bili
toliko mladi. Preplavio me osjećaj tuge i čežnje kakav nikad prije nisam
osjetila. I ja sam trebala biti na tim slikama. Bila bih najviša i najstarija,
najviša barem do Simonova puberteta, i sigurno bih stajala u sredini. Kako
bih bila? Namrštena kao Charlotte ili nasmiješena kao Simon, ili nešto treće?
Kako bih se osjećala u vlastitoj koži?
Opet mnoštvo pitanja bez odgovora, ali sada sam barem na pravom
mjestu i možda ću napokon uspjeti složiti sve kockice mozaika.
»Dobro jutro, lijepa moja pospanko«, rekao je Ted kada sam ušla u
dnevni boravak. Bio je udobno smješten za kuhinjskim šankom, a pred njim
je stajao tanjur prepun hrane koja je doista mirisala zamamno. Lilly je stajala
za štednjakom i spretno prevrtala zlatnorumene palačinke. Bila je odjevena
u kućnu haljinu i izgledala iscrpljeno, ali zračila je srećom. Kad me je
ugledala, sva se ozarila.
»Dobro jutro, Sabina«, rekla je široko se smiješeći. »Kako si spavala?«
»Kao klada.« Protegnula sam se pokušavajući izgledati opušteno. »Ovo
miriše sjajno...«
»Palačinke od krumpira, sa špekom i domaćim jajima«, rekao je Ted
oduševljeno. »Lilly je najbolja kuharica na svijetu... moraš odmah navaliti
ako želiš da ti išta ostane.«
Zagrizla sam palačinku i raširila oči, a onda se pravila kao da ću
izgurati Teda sa stolca i preoteti mu tanjur. Lilly se glasno nasmijala kao da
je to jako duhovito, a oči su joj svjetlucale od ponosa.
»Mljac... sliči mi na neku kombinaciju kroketa i palačinki«, rekla sam.
»Palačinke od krumpira«, potvrdila je Lilly skromno. »To ti je isto
tradicionalno poljsko jelo, prema receptu mog oca.«
»Stvarno je odlično!«
»Tvoje će biti gotove za nekoliko minuta... a kad se dobro najedete,
vodimo vas u obilazak farme. Želim da vidiš i imanje Wyzleckih.«
Sjele smo za stol i neko vrijeme samo razgovarale, začuđujuće lako i
opušteno. Gdje smo studirale, gdje radimo i kojim sitnicama ispunjavamo
slobodno vrijeme – bilo je tu možda i ne tako važnih detalja, ali morale smo
saznati što više jedna o drugoj. Samo smo na taj način mogle utrti put našoj
bliskosti i spriječiti da zauvijek ostanemo neznanke. Oduševljavale smo se
našim sličnostima i veselile uspjesima one druge, makar i sa zakašnjenjem
od nekoliko desetljeća. Lilly je bila fascinirana našim putovanjima, a ja sam
se divila njezinoj odlučnosti da diplomira usprkos svemu što joj se dogodilo.
Na kraju je to i uspjela, s punih trideset godina.
»Oduvijek sam znala da ću biti profesorica povijesti«, rekla mi je.
»Planirala sam to još od malih nogu, možda zato što je moj otac bio jako
istraumatiziran iskustvima iz Drugog svjetskog rata. Željela sam saznati što
je sve proživio, kako bih ga bolje razumjela, ali on je nerado govorio o tome.
Tako sam morala sama kopati i istraživati, a kad sam dovoljno saznala, bilo
mi je jasno koliki je teret nosio i zašto ga ni s kim nije želio podijeliti. I zato
sam željela dati svoj mali doprinos da se ne ponove greške iz prošlosti.
Znam, zvuči naivno, ali stvarno sam vjerovala u to.«
»Postoji li sveučilište u blizini?« upitao je Ted.
»Sada je u Orangeu, ali dok su Simon i Charlotte još bili djeca, o tome
se moglo samo sanjati. Tako sam završila dopisnu srednju školu, kao i
fakultet.«
»Radiš li još uvijek u školi?« bila sam znatiželjna.
»Da, i presretna sam zbog toga. To je, doduše, samo tri dana tjedno, ali
zadovoljna sam. James mi katkad natukne kako je vrijeme da se povučem i
pomažem mu na farmi, ali mislim da je dovoljno pametan da zna kako mu
to nije najbolja ideja. Volim svoj posao – svoju malu oazu mira i komadić
života koji nema nikakve veze s farmom.« Sada je i Lilly sjela i uzela si
nekoliko palačinki. »Sabina, imam samo pedeset četiri godine. Previše sam
mlada za mirovinu, a radim samo pola radnog vremena, pa stignem pomoći
i Jamesu i djeci... uostalom, kada me zatrebaju, znaju gdje me mogu
pronaći...«
»Pa naravno«, rekla sam i odjednom se posramila. »Stalno mislim da
si starija zato što...« Zamuknula sam usred rečenice i osjetila kako me
oblijeva rumenilo.
»Zar izgledam tako staro?« našalila se, a Ted se nasmijao.
»Ne... nego zato...« nakašljala sam se i gotovo zagrcnula, »zato što je
mama starija od tebe.«
»Imala sam samo š-šesnaest godina kad sam te rodila«, Lilly se trudila
zvučati opušteno, ali mucanje ju je odavalo. Naglo je ustala i ostavila svoje
palačinke nedirnutima, i vidjela sam koliko joj je bolan povratak u prošlost.
Iako sam gorjela od znatiželje saznati sve detalje o usvajanju, zaključila sam
kako ću se strpjeti još malo. Sada je najvažnije da uspostavimo međusobno
povjerenje te zadržimo ležeran ton razgovora. Budi strpljiva, Sabina, nemoj
sve pokvariti na početku.
Zato sam brzo promijenila temu i veselo je upitala:
»Uopće ne izgledaš kao da su ti pedeset četiri. Hajde, reci mi, u čemu
je tajna?«
Lilly se nato zadovoljno nasmiješila.
»U dobrim genima, a to su i tvoji geni, lijepa moja kćeri. Lako pocrniš,
a nikad ne izgoriš, nemaš pjegice i cijele godine imaš tu lijepu preplanulu
put, zar ne?«
Pomislila sam na maminu svijetlu put i po tko zna koji put se začudila
kako mi sve te naše različitosti nikada nisu bile neobične.
»Potpuna istina.«
»Charlotte ima Jamesov ten, jadnica, mora bježati od sunca jer bi inače
bila crvena kao papričica, ali ti, ja i Simon...«, nasmiješila se pomalo
tajanstveno, »mi imamo sreće.«
Lilly nam je rekla da je najbolji način za obilazak farme u Jamesovu
starom kamionetu. Bilo je to prilično ofucano radno vozilo bez stražnjeg
prozora, za što je Lilly ustvrdila da je prirodni air-condition.
Mislila sam da se šali kad mi je rekla da ćemo sjediti otraga, sve dok se
i sama nije uzverala kao neka živahna desetogodišnjakinja.
»Je li ovo sigurno?« upitala sam nesvjesno stavljajući ruku na svoj
trbuh, a ona mi se samo zbunjeno nasmiješila.
»Naravno da jest!« blago je uzviknula pa mi pružila ruku. Zapazila je
moju neodlučnost, i pogled joj je bio prepun ljubavi i nježnosti. Sretna je
zbog mene i zbog bebe. »Opusti se, Sabina. Obećajem ti da ste oboje potpuno
sigurni ovdje sa mnom.«
I dalje sam bila pomalo nervozna, ali njezin osmijeh i uzbuđenje bili
su jednostavno zarazni. Prihvatila sam pruženu ruku i ona me je spretno
uvukla unutra. Sjedila je na kutiji za alat pričvršćenoj duž jedne stranice
kamioneta i nagonski sam joj sjela nasuprot. Ted mi je namignuo i sjeo u
kabinu pokraj Jamesa.
»Zar se stvarno nikad nisi vozila u starom kamionetu?« upitala je Lilly
nestašno. Odmahnula sam glavom, i dalje sva ukočena i tražeći neki oslonac.
»Pa u gradu baš i nisam imala prilike za to.«
»Kako je to izgledalo, rasti u gradu? U koju si školu išla?«
»Prvo u privatnu osnovnu, pa onda u srednju glazbenu.«
»Jesu li to bile dobre škole?«
»Bile su odlične«, priznala sam. »Tada nisam ni znala kolike sam sreće.
Škola u kojoj sada predajem je dobra privatna škola, ali ni blizu školama
kakve sam ja pohađala. A ti, u kakvoj školi predaješ?«
»U običnoj državnoj srednjoj školi. I moja su se djeca tamo školovala,
na oko pola sata vožnje od Molonga. Dobra je to škola, ali radimo s premalo
sredstava i djeca su zbog toga katkad zakinuta. Ali radimo najbolje što
možemo.«
Neko smo vrijeme samo šutjele dok je kamionet krivudao neravnim
prašnjavim putem, kraj silosa za čuvanje žitarica i svakojakih spremišta.
Gledala sam tu beskrajnu zemlju iz koje su posvuda nicale sićušne biljčice, a
duž međa rasli su veličanstveni eukaliptusi. Da sam ovdje odrastala, lutala
bih ovim prostranstvima, i bila bih divlja i slobodna. Znala bih kako izgleda
voziti se u stražnjem dijelu kamioneta, poznavala bih miris prašine u zraku
i ne bi me smetala zemlja pod noktima. Možda bih imala i žuljevite ruke,
poput Lilly, jer osjetila sam ih kad me je onako odlučno povukla u kamionet.
Uto je James skrenuo s puta ravno prema ogradi koja se kao nekom
čarolijom spustila, a kamionet je samo protutnjao preko nje. Nakon što smo
prošli, sve se vratilo u prvobitno stanje.
»Što je pak ovo?« upitala sam je.
»Mi farmeri nemamo vremena za gubljenje«, Lilly se razdragano
nasmijala.
 Prešli smo preko uzanog mosta, iznad potoka koji je tiho žuborio u
dubokom jarku, no Lilly nas je upozorila da taj »potočić« poslije velikih kiša
poprilično nabuja i poplavi okolne oranice. Uto sam ugledala zdanje veoma
nalik na ono u kojem su živjeli Lilly i James – bila je to prostrana kuća s
verandom ispred koje se prostiralo veliko dvorište. Posvuda su trčkarale sve
moguće domaće životinje, a iza kuće nalazio se lijepo uređen vrt.
»Žive li ovdje tvoji braća i sestre?«, upitala sam tiho. »Mislim, osim
Henrija...«
»Nažalost, raštrkali su se na sve strane svijeta... jedna sestra živi u
Sidneyju, druga u Darwinu, a jedan se brat vratio u Poljsku. Drugi su u
Orangeu i Molongu, a ovdje žive samo Henri i njegova žena Sara.«
»To znači da imaš puno nećaka?«
»Dvadeset četvero malih čudovišta, zapravo su ta, mala čudovišta, sad
već u braku i imaju vlastitu djecu.« Napravila je smiješnu grimasu. »Naši
obiteljski skupovi prava su noćna mora za sve koji ne vole mnoštvo bučne i
neposlušne djece. Obično se nalazimo jednom godišnje i to je onda pravi
urnebes. Mislim da ćemo se ove godine okupiti za Božić, i voljela bih da
dođete.«
»I ja bih to voljela, Lilly.«
»Cijela obitelj Wyzlecki jako drži do Božića. Prema poljskim
običajima, okupljamo se na Badnju večer i prvo se poslužuje tradicionalna
večera, a potom zajedno odlazimo na ponoćku. Kako ste vi proslavljali
Božić?« iznenada je upitala, a onda umuknula, kao da se ugrizla za jezik.
»Samo sam htjela pitati... jesu li i kod vas uobičajena takva velika obiteljska
okupljanja?«
»Pa ne baš... bila je to intimna proslava, samo nas troje«, rekla sam tiho.
»Sve do svoje trinaeste-četrnaeste godine, nisam mogla dočekati Božić.
Probudila bih se u jedan sat ujutro, i ne bih mogla zaspati od uzbuđenja...
tata se morao stisnuti uz mene i ušuškati me. Sljedeće buđenje bilo je obično
oko pet-šest, i više nije bilo šanse za povratak u krevet. Kada sam naučila
čitati, pripala mi je čast uručivanja poklona. Sjećam se mnoštva darova... bilo
je to jedino vrijeme u godini kada bi moja razumna majka otpustila sve
kočnice – obožavala je božićni šoping, a posebno je voljela kupovati za
mene. Cijelog bih jutra otvarala poklone, a onda bismo otišli na obiteljski
ručak kod bake i djeda... A najljepše mi je bilo navečer u svojoj sobi, u tom
šarenom mnoštvo darova i lampica... da, bilo je čarobno.« Dok sam se tako
prisjećala, nisam ni primijetila da sam se potpuno zanijela, a Lilly je samo
šutjela dok su joj neke neobične sjene prolazile licem. Nije to bila tuga, ali
nešto ju je u mojim riječima zapeklo, i na trenutak sam zastala pitajući se
trebam li hitno prijeći na drugu temu. Naravno da je bila znatiželjna, ali
odjednom mi je sinulo koliko joj je sve ovo bolno.
»Zvuči doista divno«, rekla je napokon. »A jeste li često putovali?«
»O, da, gotovo svake godine. Bila sam još djevojčica kad su me vukli sa
sobom po cijelome svijetu. Nakon mature, mama me povela na putovanje
Europom, i provele smo čak tri tjedna u Poljskoj. Tada mi je bilo osamnaest
i bila sam previše mlada da bih obraćala pažnju na znamenitosti, ali dobro
smo se provele.«
»To je...«, Lilly se nakašljala i zagledala u pod kamioneta, »... stvarno
predivno, Sabina.«
»Neko je vrijeme uporno pokušavala pripremiti piroge«, dodala sam
tiše. »Ali bio je to pravi fijasko... za razliku od tvojih.«
Nisam se iznenadila što je Lilly odlučila promijeniti temu.
»Hajde, pričaj mi o Tedu. Kako ste se upoznali?«
Kamionet se truckao po neravnom putu dok je obilazio oko kuće, pa
preko grebena u dugačku udolinu.
»Upoznali smo se na sveučilištu preko nekih zajedničkih prijatelja, i
ubrzo postali jako dobri prijatelji. Tad sam imala dečka, a oko Teda se
motalo jato zgodnih djevojaka.«
Lilly se nasmijala i pogledala Teda.
»Pa... Ted je jako zgodan muškarac.«
»Da, oduvijek je bio svjestan toga, i nikad mi ne bi palo na pamet da bi
se mogao spetljati sa mnom. Mislim, lijepo smo se družili i viđali skoro svaki
dan, i to na njegovu inicijativu... ali dugo nisam mogla vjerovati da želi pravu
vezu...«
»I ti si vrlo lijepa, Sabina.«
»Hm, tada sam izgledala prilično neugledno... Tedov tip bile su visoke
mršavice, a ja nikada nisam bila ni jedno ni drugo. Ali super smo se slagali
kao prijatelji. I tako je to bilo nekoliko godina, a kad sam se vratila s kruzera,
među nama je zaiskrilo, i eto nas.« Lilly se nasmiješila pa sam je upitala.
»A ti i James? Kako je počela vaša ljubav?«
»James je dvije godine stariji i mislim da sam oduvijek trčala za njim.
Ne postoji neka velika priča o našoj ljubavi... voljeli smo se od malih nogu i
voljet ćemo se do kraja života. Možda ti se čini neobično, ali je istina.« Široko
se nasmiješila i pogledala prema kabini kamioneta.
»Škrt je na riječima i većinu me vremena izluđuje, ali ako samo
spomeneš farmu, mogao bi satima pričati o tome. I ja volim to naše imanje,
ali on...«
»Drage moje, muškarci u ovom kamionetu mogu čuti svaku vašu
riječ«, odjednom se javio James kroz otvor na kabini.
»Znam to, dušo«, rekla je Lilly raspoloženo, »ali stvarno si takav.«
»Ja strpljivo čekam da vas dvije završite sa ženskim temama, pa da
napokon ispričam Tedu sve o farmi.«
»Uvijek si bio džentlmen, James...«, Lilly mi je namignula, »... samo
izvoli. Ted je sigurno jako nestrpljiv da sazna sve o ovogodišnjim usjevima.«
Kamion se nastavio truckati, a James je zaneseno iznosio sve činjenice
o uzgoju različitih kultura biljaka i o tome kako je pomoću suvremenih
postupaka povećao prinos žita. Stvarno je pomalo pretjerivao iznoseći svaku
pojedinost, ali činilo se da ga Ted sa zanimanjem prati. Lilly je samo
zakolutala očima i nas smo dvije nastavile čavrljati. Pitala sam je o njezinu
djetinjstvu, a ona je samo govorila, sva njezina sjećanja bila su povezana s
farmom, zemljom i, naravno, s Jamesom.
 To su bila mjesta koja su mogla biti i dio mojeg života, moje povijesti,
i tko zna kakva bih osoba postala. Nisam je prekidala nego sam pomno
upijala svaku njezinu riječ – o tome kako je Charlotte jednog vrelog ljetnog
dana vrišteći izjurila iz bare s ogromnom pijavicom na nozi, o uvijek
neposlušnom Simonu koji je pao sa stabla i slomio nogu, pa o ledini na kojoj
je James palio logorsku vatru i djeci koja su zbog toga cičala od uzbuđenja.
Pričala mi je i o njihovoj čuvenoj zabavi koju su zimi svake godine
organizirali, i na koju su dolazili i stari i mladi. Dok su Simon i Charlotte bili
tinejdžeri, bila je to neka vrsta kampa u kojem su se družili i tulumarili s
prijateljima s okolnih imanja.
»Imali su i tu neku ludu fazu kad su jedni druge izazivali da potpuno
goli trče po oranicama.«
»Usred zime?«
»O, da, i to obično kad bi temperatura otišla u debeli minus... James i
ja bili smo potpuno sluđeni, ali što smo mogli?... Slušati njihovu vrisku i
povremeno vidjeti obrise tijela dok jure uokolo. Bože, koliko sam se bojala
da se ne razbole... bilo je to doba godine kad si cvokotao od zime i u
najtoplijoj odjeći. Ludi tinejdžeri... ali svi smo u svoje vrijeme bili barem
pomalo ludi, zar ne? Zato smo ih puštali da se ispušu, a mi smo se za to
vrijeme grijali oko vatre, pekli kobasice i sljezove kolačiće i pili vruću
čokoladu.«
»Takve su stvari potpuno nezamislive za gradsku djecu«, tugaljivo sam
uzdahnula, a Lilly se glasno nasmijala, i pomislila sam kako mi je taj zvonki
smijeh počinje izazivati neku neobičnu toplinu u grudima.
»Zapravo, drago mi je što to čujem!«
 26. POGLAVLJE

Megan
Rujan 1973.

S ada mi se to čini suludo... ali u onom trenutku stvarno sam mislila da

sam pronašla sjajno rješenje za sve probleme.
Ideja se rodila usred noći, dok sam se prevrtala u krevetu i ponovno
proživljavala svaku sekundu koju sam toga dana provela s Lilly u rađaonici.
Nikada nisam vidjela nekoga u tolikoj boli, patnji koja nije bila samo zbog
porođaja, i bila sam jako zabrinuta za nju... ali bilo bi nepošteno kad ne bih
priznala kako sam se jednako brinula i zbog svoje situacije. Prvi put otkako
pamtim, nisam živjela u skladu sa svojim principima, i na najteži sam
mogući način učila kako unutarnji nemir uništava sreću.
Zurila sam u strop i po tko zna koji put se pitala kako ćemo se ona i ja
izvući iz ove nemoguće situacije, a onda su se, u samo jednom otkucaju srca,
složili svi dijelovi slagalice i sinulo mi je kako da razriješim cijelu ovu zbrku.
Znala sam da mi je očajnički potreban izlaz, a Lilly je trebala još samo
malo vremena, kako bi se udala za Jamesa, čime bi nestale pravne prepreke
da zadrži dijete. A Graeme... pa, Graeme je inzistirao da razmislim o
usvajanju i možda je kucnuo čas da upravo to iskoristim u svom naumu.
Ideja mi je sinula u umu kao žaruljica, a potom je trebalo samo smisliti
logistiku. Na kraju sam zapala u nemiran san, ali ustala sam rano i Graemeu
pripravila obilan doručak.
Kada je navalio na omlet sa špekom, nakašljala sam se i objavila mu
svoju ideju.
»Možda bismo mogli pokušati s probnim usvajanjem.«
Vidjela sam kako su mu oči zabljesnule, ali bio je na oprezu.
 »Takvo što postoji? Zašto misliš da je to dobra ideja?«
»Nije baš uobičajeno, ali prakticira se u pojedinim slučajevima.«
Trudila sam se zvučati uvjerljivo, iako je Graemea bilo teško zavarati. »Ali u
bolnici imamo bebu za koju još nismo pronašli obitelj i bojim se da bi mogla
završiti u sirotištu. Muči me to, Graeme. Mislim, možda bismo je mogli uzeti
na nekoliko tjedana...«
»Zašto je odmah ne usvojimo?«
Gutljaj kave zastao mi je u grlu i zagrcnula sam se.
»Još nisam sigurna želim li se doista odlučiti na usvajanje... To je velika
odluka, kako to ne razumiješ?« Kava me je zapekla u sinusima i navrle su mi
suze, i znala sam kako moj muž misli da je to od tuge. Izraz lica mu se
ublažio, ali i dalje je zvučao odlučno.
»Govoriš mi to već dvije godine, Megan, a vrijeme samo prolazi. Kažeš
da ta beba nema obitelj... Zašto je onda mi ne bismo usvojili?«
»Nije još sve sigurno... postoji mogućnost da je njezini roditelji ipak
zadrže. Mladi su, ali sigurna sam da će biti dobri roditelji, samo im treba
malo vremena. Njezin je otac jako strog i još uvijek bijesan zbog situacije u
kojoj se zatekla, no možda na kraju sve dobro ispadne. Kad bismo uzeli bebu
samo na nekoliko tjedana, bilo bi to dobro djelo, i...« Duboko sam udahnula
spremajući se izgovoriti sljedeće riječi. »Tko zna? Možda mi sve to pomogne
da se priviknem na ideju o usvajanju.«
»A tvoj posao?«
»Morala bih dati otkaz, naravno.«
»Dala bi otkaz? Čudi me kako si odjednom spremna na to.«
»Voljela sam svoj posao u staračkom domu, ali ovo mučenje... ne, to
mi doista ne bi bilo teško napustiti.«
»To sam shvatio. Ali dati otkaz kako bi se samo nekoliko tjedana
brinula za bebu?«
»Pronaći ću drugi posao, a možda se u međuvremenu odlučimo na
usvajanje.« Oboje smo zašutjeli, a izraz na Graemeovu licu govorio mi je kao
nije oduševljen mojim planom. »Molim te, Graeme, stvarno to želim
učiniti.«
»Kako je to uopće moguće? Uzet ćeš bebu i donijeti je kući?«
»Ne brini se, sve ću srediti.« Izgovorila sam to tako odlučno da sam se
i sama iznenadila. »U pitanju je samo nekoliko tjedana. Odgodit ćemo
prijavu rođenja dok roditelji ne budu spremni da je uzmu. To je najmanja
stvar koja se može učiniti, ako se time izbjegne ono najgore za bebu.«
Graeme je samo slegnuo ramenima i vratio se doručku, a ja sam u tišini
ispijala kavu. Što sam više mozgala, bila sam sve sigurnija kako sam pronašla
savršeno rješenje za sve nas. Naravno, neće biti jednostavno, ali nije
nerješivo. S obzirom na Lillynu maloljetnost, James i ona morat će ishoditi
sudsku dozvolu za vjenčanje, ali ja ću im pomoći. Razgovarat ću s Lillynim
ocem i ravnateljem doma, i uvjeriti ih kako su dovoljno zreli da se vjenčaju
i brinu se o djetetu.
Te su me misli toliko zaokupile, da sam potpuno zaboravila na
Graemeovu ulogu u svemu tome. Pogledavši ga nakon nekog vremena,
vidjela sam koliko je nemiran i napet. Pogled mu je odlutao i bilo je očito
koliko se lomi oko te odluke.
»Meg, u našem je životu sve bilo savršeno dok se između nas nije
uvukla ta praznina zbog djece... i ne želim da se zato otuđimo jedan od
drugoga. Ako misliš da je to dobra stvar, korak prema obitelji kakvu smo
željeli, onda imaš moju podršku.«
Poželjela sam da je mogao vidjeti patnju na Lillynu licu kada su joj
odnijeli dijete, ili sve druge djevojke o kojima sam slušala – kojima su morali
dati sedative jer su njihovi vriskovi odjekivali hodnicima bolnice, ili one koje
su se stalno vraćale i lutale uokolo tražeći svoje dijete mjesecima poslije.
Voljela bih da je bio prisutan kada sam usvojiteljima pokazala
novorođenče, pa da je vidio njihovu zgranutost jer nisu očekivali bebu
tamnije kože. Ah, uvijek tako nepokolebljiv i hladnokrvan Graeme. Što bi
samo rekao da je znao kako su nas ne jedanput obavijestili da je usvojena
beba preminula pod sumnjivim okolnostima, ali istraga o tome nikad nije
pokrenuta.
Dobro, nije uvijek sve bilo tako crno. Viđala sam i oduševljene roditelje
i djecu koja će nedvojbeno imati sretno djetinjstvo i dobar život. Ali tužna
je činjenica da su usvojitelji morali zadovoljiti samo dva uvjeta prije nego
što im predamo dijete: morali su biti bijelci i, naravno, vjenčani. Ništa drugo
nismo znali o tim ljudima i često su me noću progonile misli kako smo tu
nevinu dječicu dali potpunim strancima.
Ako Graeme misli kako su me iskustva iz doma ohrabrila, onda je
stvarno naivan.
Nikad mu nisam govorila o svemu tome, ionako ne bi razumio.
Uzaludni pokušaji da dobijemo dijete poljuljali su naš odnos i mislila sam
da me krivi zbog toga. Ja sam bila ta koja nije mogla iznijeti trudnoću do
kraja, a i doktori su potvrdili moje probleme.
Da sam istresla dušu pred njim, stvari bi postale još gore. Osjećaji koji
bi iz mene provalili samo bi dodatno pogoršali stvari i još bih mu više
predbacivala što me svojim odlukama stavio pred svršen čin. Pa kakav je to
muž koji planira selidbu i novi posao za svoju ženu bez njezina znanja?
Posao na kojem svakog prokletog dana moram raditi s mladim trudnicama i
svjedočiti njihovoj patnji, zbunjenosti i nemoći. Katkad sam bila toliko
bijesna zbog njegove sebičnosti i ravnodušnosti, da sam poželjela dati otkaz
i zauvijek nestati iz Orangea, u mislima sam nebrojeno puta proživljavala taj
scenarij.
Ali nisam to učinila, buntovna Megan u meni odavno je umrla.
Zapravo, možda i nisam tako nesretna kada me Graeme podnosi, jalovu
čangrizavu ženu koja mu ne može izroditi djecu.
Neki drugi muškarac davno bi me ostavio.
Zato sam se samo nasmiješila i stisnula ga za ruku, pa krenula
pospremati kuću jer beba će trebati čist, uredan i mirisan dom.
 27. POGLAVLJE

Sabina
Travanj 2012.

R učali smo ostatke od jučer. Ako je suditi po Lillynu prepunom

frižideru, mogli smo se gostiti još danima. Kad sam je upitala ima li još
piroga, lice joj se ozarilo, a toplina koju sam osjećala u grudima bila je znak
da prema toj ženi osjećam sve veću bliskost. Ted i James čavrljali su o
globalnom zatopljenju i sve češćim sušama, a Lilly i ja naravno o hrani i
njezinim omiljenim receptima.
»Ispričajte me vi mladi, ali ja idem malo prileći.« James je zijevnuo i
protegnuo se u stolici, na isti način kao što je to učinio jučer uvečer, tapšući
se po trbuhu. »Je li vam Lilly rekla da večeras idemo u grad?«
»Bože, skoro sam zaboravila.« Lilly se uspravila na stolici izgledajući
uznemireno. »Nadam se da je to u redu, Sabina. Simon i Emmaline još
pokušavaju uhvatiti ritam s blizancima, pa su zamolili da mi dođemo u grad
umjesto da oni dolaze ovamo. Mislili smo kako je večera u restoranu dobra
ideja za prvo upoznavanje.« »Odlično«, odgovorila sam i laknulo mi je što
ću svojeg brata i njegovu ženu upoznati na nekom neutralnom mjestu.
»Zapravo bih i ja mogao malo odrijemati«, javio se odjednom Ted, a ja
sam ga zbunjeno pogledala. »Ovo sunce skroz me je omamilo. Je li to u redu,
draga?«
Potvrdno sam kimnula, a on me je poljubio prije nego što je izašao iz
kuhinje.
»Podsjeća me na Jamesa«, tiho je rekla Lilly. »Drago mi je što si
pronašla dobrog muškarca koji te voli, Sabina. To nije uvijek jednostavno i
ne događa se mnogima.«
»Zapravo, on je pronašao mene«, nasmijala sam se i počela skupljati
posuđe sa stola.
»Pusti sada to, dušo, ja ću to poslije srediti. Hajde, idemo malo van,
možemo se malo odmoriti na verandi... Mislila sam...«, zastala je birajući
prave riječi, »... kako bi možda voljela vidjeti naše obiteljske fotografije«.
Stisnulo me u grlu i nakašljala sam se, ali brzo sam se pribrala. »Vrlo
rado, Lilly, i ja sam donijela albume s fotografijama.«
Vrativši se iz auta, zatekla sam Lilly na verandi, na visećoj ljuljački i s
ogromnom kutijom u krilu. Sjela sam pokraj nje i odložila svoju kutiju.
»Ja sam ti kao hrčak, sve čuvam«, šapnula je. »Vjerojatno si to već i
sama primijetila. Moji me ukućani stalno kritiziraju zbog toga, ali ja
jednostavno mrzim bacati stvari...«
»Imaš divan dom, Lilly«, upala sam joj u riječ, zato što sam je potpuno
razumjela. I mene su mama i tata često korili zbog moje prenatrpane i često
neuredne sobe koja je odskakala od sveopćeg reda u našoj kući.
»Volim uvijek biti spremna i volim planirati unaprijed, tako ostajem
pribrana«, objašnjavala je Lilly gotovo šapćući. »Mislim da je to zbog mojeg
oca i njegovih strašnih priča... u Poljskoj nisu imali ni najosnovnije za život
i često su bili i gladni i žedni. Nije podnosio bacanje stvari i očito sam i sama
postala takva.« Nesvjesno je stavila ruku na trbuh i pogledala me. »Znam
kako je to nepotrebno i imamo svega u izobilju, ali radije pojedem ostatke
nego da bacim hranu.« Potom je otvorila album i na prvoj sam stranici
ugledala nekoliko izblijedjelih dječjih fotografija, od kojih su neka bila još
bebe. »Vidjet ćeš kako čuvam i najbeznačajnije sitnice, ali budi strpljiva,
molim te«, pogledala me je duboko u oči i znala sam koliko joj je sve to
važno.
»Je li to Simon?« Pokazala sam prstom na fotografiju Lilly sa sićušnim
zamotuljkom u rukama, pa na drugu na kojoj je bio i James. Očito su
snimljene prvih dana nakon Simonova rođenja, jer imala je onaj tipičan,
iscrpljen izgled neispavane mlade mame. Pomnije sam se zagledala u
fotografije i upitala se je li itko primijetio tužan pogled u njezinim očima, ili
ja to možda samo umišljam.
 »Da, to je moj sin. Iako je razvijanje fotografija u to vrijeme bilo skupo,
ja sam željela zabilježiti svaki trenutak.« Fotografije su bile doista lijepo
složene i Lilly se očito svojski potrudila oko te impresivne kolekcije. Dok je
listala stranicu za stranicom, mogla sam ga gledati kako raste, kao na nekom
ubrzanom filmu.
»Koliko mnogo slika nas troje zajedno«, rekla je tiho, prelazeći prstom
preko jedne fotografije. »Uvijek sam se bojala da bih ga mogla nekako
izgubiti, i užasavala me pomisao da će ti posljednji trenuci biti zauvijek
izgubljeni«, promrmljala je sebi u bradu, ali jasno sam razabrala smisao
njezinih riječi.
Pogodila me bol u toj jednostavnoj rečenici. Zurila sam u fotografije
svoje biološke obitelji i vidjela da na njima nešto nedostaje... ja sam
nedostajala, sjena moje odsutnosti nadvila se nad njih, iako su stajali
priljubljeni jedni uz druge i smiješili se u kameru.
»Koje je godine Simon rođen?«
»Vjenčali smo se 1975., samo nekoliko tjedana nakon mog
osamnaestog rođendana, a Simona sam rodila krajem te godine. Mislila
sam... ako odmah zatrudnim, nekako ću se oporaviti i možda ćeš mi manje
nedostajati. Simon je bio divna, prekrasna beba... ali tuga me nije napuštala.
Nikada ne možeš zaboraviti svoje dijete, Sabina.« Žurno je obrisala suze i
okrenula sljedeću stranicu. »Evo Charlotte, ona je rođena samo godinu dana
poslije Simona. Pogledaj ovu smiješnu kosicu, bila je kovrčava od rođenja,
ali danas je pegla i nikada to ne bi rekla. Charlotte je visoka i mršava na
Jamesa, a kod tebe su...«, namignula mi je pokušavajući zvučati vedro, »...
očito prevagnuli moji geni«. Oči su joj se i dalje punile suzama i nagonski,
bez razmišljanja, obgrlila sam je oko struka i priljubila se uz nju. Vidjela sam
da joj je laknulo i uzvratila mi je zagrljaj. Neko smo vrijeme šuteći
prelistavale album, svaka u svojim mislima.
»Poslije Charlotte, odlučili smo da više nećemo imati djece«, nastavila
je Lilly. »Obožavam ih, ali od trenutka njihova rođenja razdire me ta strašna
strepnja da bi ih mogla izgubiti... sad su već odrasli ljudi, ali jednako se
brinem.«
Stigla je do posljednje stranice albuma, i na njoj je bila samo jedna
jedina fotografija. Jedino je ta stranica u cijelom albumu bila ukrašena:
ružičasti karton i okvir od čipke, a u samom središtu izblijedjeli polaroidni
snimak. Na njemu je Lilly čvrsto držala novorođenče, ramena su joj bila
gola, a mogla sam vidjeti krv i modrice na njezinim nadlanicama i
zglobovima. Izgledala je blijedo i ispijeno, s tamnim podočnjacima ispod
očiju, ali ipak sretno. U tom trenutku, dok je držala svoju bebu, bila je
ponosna i radosna.
»To sam ja, zar ne?« šapnula sam, a Lilly me stisnula za ruku.
»Ova fotografija mi je najveća dragocjenost, Sabina. Postoje još tri
kopije, jedna u sefu, druga u kući mojeg brata, a jednu uvijek nosim sa
sobom. Original sam stavila u album, kako nitko nikada ne bi zaboravio da
si i ti dio naše obitelji...« U tom joj se trenutku glas slomio.
Zurila sam u fotografiju i pokušavala se prepoznati u naručju žene koja
me je poznavala prije bilo koga drugoga – ali koja mi je istodobno bila i
potpuna neznanka. Teško dišući, susprezala sam suze, ali one su nezadrživo
nadirale dok mi se pogled mutio, a slika se gubila u izmaglici. Pomislila sam
kako ću i ja uskoro sjediti u bolničkom krevetu, iscrpljena i ponosna što sam
na svijet donijela svoju bebu, i možda ću izgledati baš kao Lilly na toj slici.
Ali tu su sve sličnosti završavale.
»Gospođa Baxter nas je fotografirala«, prošaptala je Lilly.
»Molim te, ispričaj mi malo više o tome.«
»Duga je to priča, Sabina.«
Ponadala sam se da smo stigli do trenutka za kojim sam toliko čeznula
još otkako sam saznala za Lillyno postojanje. Uspostavile smo međusobno
povjerenje i istina mi je bila nadohvat ruke.
»Mene sve zanima«, priznala sam. »Znam samo to da si bila jako
mlada...«
»Bilo mi je šesnaest godina«, potvrdila je Lilly. »James je upravo otišao
na studij, a ja isprva nisam ni znala da sam trudna. A kad je to postalo očito,
tata je spakirao moje stvari i odveo me u Dom za trudnice. Ne znam koliko
znaš o tome...«
»Čitala sam na internetu...«
»Bilo je grozno...« Disala je plitko i ubrzano, sva se ukočila od
napetosti. »Nekoliko godina nakon izlaska iz doma, odlazila sam u grupu za
podršku žrtvama prisilnog usvajanja. To mi je stvarno pomoglo... mislim da
bih inače izgubila razum. Tek sam u grupi za podršku shvatila kakve smo
užase proživljavale, ponižavanje, laži... radile smo svaki dan i nitko nas nije
pitao kako se osjećamo. I puno snažnije žene teško bi to podnijele, pa
pokušaj samo zamisliti kako je nama bilo.«
Odmahnula je glavom i ponovno se zagledala u našu jedinu zajedničku
fotografiju.
»Želim da znaš kako nisam imala izbora«, šapnula je. »Imala sam samo
šesnaest godina i tata je potpisao izjavu o odricanju od djeteta odmah po
primitku u dom. Mene nitko ništa nije pitao, kao ni Jamesa, pa čak ni
Jamesove roditelje. Sve smo pokušali, Sabina, ali nismo uspjeh.«
»I što se onda dogodilo? M-mama me je uzela?« zamucala sam. Lilly je
izgledala tako tužno kad sam to izgovorila, da sam odlučila kako ću mamu
odsad oslovljavati s Megan.
Lilly me pogledala duboko u oči.
»Što su ti rekli, Sabina?«
»Gotovo ništa«, šapnula sam. »Je li ona bila socijalna radnica u
bolnici?«
»Da, bila je... zapravo, ona i njezina nadređena, gospođa Sullivan.
Gospođa Sullivan bila je zla, okrutna žena koja je uživala u svom položaju i
maltretiranju slabijih od sebe. Ali gospođa Baxter, Megan...« Lilly mi je
ispustila ruku, dublje utonula u ljuljačku i protrljala oči. Kada se malo
sabrala, zatvorila je album s fotografijama i pogledala me. »Bila je jako
ljubazna prema meni... zapravo, bila je divna. Cijeli porod prošao mi je kao
u nekoj izmaglici, ali sjećam se da je ušla unutra i držala me za ruku, i da nije
bilo nje, sigurno bih tada umrla. Stvarno je bila hrabra i kršila je domska
pravila da mi pomogne, ali...«
»Ali...?«
»Prevarila me je, Sabina«, rekla je Lilly i zaplakala. Zvučala je kao
očajna djevojčica, kao da opet ima šesnaest godina i osjeća se kao da ju je
izdao cijeli svijet. »Sve je to bila samo gluma, Sabina, nekakva okrutna igra
koju je igrala sa mnom, i do danas ne znam zašto je to učinila.« Lilly je
prekapala po džepovima traperica i izvukla maramicu, ali samo ju je grčevito
stiskala u ruci. »Provela sam gotovo četrdeset godina pokušavajući to
shvatiti, ali i dalje mi nije jasno.«
»Ali kako? Kako te je prevarila?«
»Isprva sam bila sigurna da sam te izgubila«, polako je počela Lilly.
Obuzdavala se da ponovno ne zaplače, ali glas joj je podrhtavao. »Znala sam
da će te uzeti i uzeli su te. Držala sam te samo nekoliko sekundi prije nego
što su te babice odnijele, i koliko užasan, to je trebao biti kraj priče.«
Lillyno se lice zgrčilo od bola i nekoliko je puta duboko udahnula, pa
me pogledala i nastavila.
»Ali gospođa Baxter došla je sutradan s tobom u naručju, i rekla mi
kako je smislila sjajan plan... Dat će otkaz i udomiti te u svojoj kući, ali samo
privremeno, dok se James i ja ne vjenčamo. Oduvijek mi je bila simpatična
i činilo se da joj je stvarno stalo do mene... vjerovala sam joj, Sabina.«
U ušima mi je zujalo, dok mi je cijelim tijelom strujao neki užasan
predosjećaj. Da, upravo je takva bila Megan koju sam poznavala cijeli svoj
život, ali znala sam da postoji i druga strana... Megan koju nikad nisam
željela upoznati.
»Što je pošlo po zlu, Lilly?« jedva sam protisnula kada je tišina postala
neizdrživa.
»Ne znam«, rekla je Lilly. Čim je to izgovorila, tuga ju je ponovno
svladala i počela je nekontrolirano jecati. »Znam samo to da mi se poslije
nekoliko tjedana javila telefonom i rekla kako će te zadržati.«
 28. POGLAVLJE

Megan
Rujan 1973.

I spričala sam Lilly svoj plan, a ona me gledala kao da sam neko božanstvo,
jer nudila sam joj čudo u trenucima najveće agonije. Jecala je još otkad
sam ušla u sobu s bebom u naručju, i trebalo joj je vremena da se smiri i
sasluša me.
»Gospođo Baxter! Bože, gospođo Baxter...« Plakala je i grlila bebu
pokušavajući i mene zagrliti. Kratko sam je obgrlila, a onda posegnula za
fotoaparatom. Lilly je bila potpuno ozarena, sjaj u njezinim krupnim,
smeđim očima oduzimao je dah i odlučila sam ovjekovječiti taj trenutak.
To je majčinstvo, rađa se poslije trenutaka najveće patnje, a poslije
potpunog očaja nastupa nada. Upravo sam zbog te želje da ljudima pružim
nadu i postala socijalna radnica. Preplavio me val ponosa, osjećaj koji mi je
toliko nedostajao radeći u ovom domu.
»U ovom trenutku još ništa nije sigurno«, rekla sam. Moja dužnost bila
je da joj iznesem sve činjenice i vidjela sam kako me prestravljeno promatra.
»Riječ je vašem vjenčanju, Lilly. Da biste zadržali dijete, morate se vjenčati,
i James je angažirao odvjetnika da vam pomogne. S obzirom na to da si
malodobna, potreban je pristanak tvog oca, a ako on odbije, morate dobiti
suglasnost suda. U svakom slučaju, ja ću vam dati sve preporuke.«
»Hvala vam, gospođo Baxter... odmah ću pisati Jamesu.« Kada je bila
jako uzbuđena, glas joj je zvučao kao da pjevuši, i jednom mi je rekla kako
je to način da izbjegne mucanje. Da, Lilly je bila baš zanimljiva djevojka,
potpuna drukčija od svih ovdje.
»Ali kako... kako ćete to izvesti? Zar ćete je donositi sa sobom na
posao?!«
 Odmahnula sam glavom i duboko udahnula, osjećajući olakšanje zbog
onoga što ću izgovoriti.
»Ne, Lilly, od sutra više ne radim ovdje. Dala sam otkaz.«
»Zar stvarno? Ali... drago mi je zbog vas, ali to je loša vijest za sve
djevojke u domu.«
»Moram to učiniti, Lilly, jednostavno moram. Tvoja djevojčica i ti
pomogle ste mi da donesem tu odluku... Jesi li razmišljala kako ćeš je
nazvati?«
Lilly me tako iznenađeno pogledala da sam se morala nasmijati. »Pa to
je tvoja kći, Lilly, i normalno je da ti odlučiš o tome.«
»Željela bih da se zove Sabina, po mojoj baki«, šapnula je i pogledala
me očima punim suza. »To su suze radosnice, gospođo Baxter. Nikad nisam
mislila... nisam se usudila ponadati da bih joj ja mogla dati ime. Stvarno ne
znam kako da vam zahvalim«, glas joj je podrhtavao i opet je bila na rubu
plača.
»Zahvalit ćeš mi kada sve bude gotovo«, rekla sam što sam obzirnije
mogla. »Vjerujem da ćemo uspjeti, ali do tada imamo još dosta posla.«
Ostavila sam joj broj telefona i obećala kako ću srediti da jedna
medicinska sestra pošalje njezino pismo.
Vratila sam Sabinu u sobu za bebe i krenula niz dugačak, mračan
hodnik prema svojem uredu. Hodala sam polako, kao da si time kupujem
vrijeme. Kada dam otkaz, neće biti povratka na staro i neću se više moći
predomisliti.
Ali bila sam potpuno sigurna što želim učiniti. Željela sam pomagati
ljudima, Lilly i njezina beba pomogle su mi da to napokon shvatim. Kad sam
ušla u ured, nisam bila ni svjesna osmijeha na svom licu, možda prvog
iskrenog osmijeha nakon mjeseci boravka na ovom tužnom mjestu. Kad je
June završila telefonski razgovor, pogledala me s nevjericom u očima.
»Što se to s tobom događa? Pa ti sva blistaš, a čula sam da ti je jučer
pozlilo na odjelu za rodilje?«
 »Pa i nije mi bilo dobro... otišla sam provjeriti jedan porođaj jer mi je
ta djevojka, Lilly, posebno draga.« Uzdahnula sam i raširila ruke. »Iskreno,
June, Graeme i ja u posljednje smo vrijeme dosta razgovarali i zaključili da
smo spremni za usvajanje. Za Lillynu bebu još nismo pronašli obitelj... i
odlučila sam da joj mi pružimo dom koji treba.«
Tijekom svih ovih mjeseci zapazila sam kako June ima dva potpuno
različita lica, kao da u njoj istodobno žive dvije osobe. Jedna je June bila
hladna i gruba, dosljedno provodeći domska pravila i naizgled potpuno
neosjetljiva na patnju koju su prolazile štićenice, a kad bismo ostale same u
uredu, ophodila se ljubazno i srdačno, i strpljivo mi pomagala kada nisam
bila sigurna kako nešto učiniti. Otkad je saznala za moje probleme s
trudnoćom, prema meni je bila gotovo majčinski nastrojena.
Čekala sam njezinu reakciju i postala pomalo napeta, ali nije bilo
razloga za to. Juneino lice zablistalo je od zadovoljstva i pljesnula je rukama
od oduševljenja.
»Pa to su divne vijesti, Megan. Čestitam ti od srca. Žao mi je što ćemo
te izgubiti, ali, iskreno, nadala sam se da ćeš donijeti takvu odluku.«
 29. POGLAVLJE.

Sabina
Travanj 2012.

L illy se pokušavala pribrati, ali i dalje je tiho jecala. Nisam znala što drugo
učiniti pa sam je čvrsto stisnula za ruku pokušavajući je barem tako
utješiti.
»Važno mi je da znaš kako smo sve pokušali, a kada te je ona uzela, bili
smo nemoćni. Moraš mi vjerovati, Sabina, znam da zvuči suludo, ali oni su
tada imali više prava na tebe nego ja.«
»Zašto bi to učinila?« upitala sam šapatom, jer nisam ni očekivala kako
mi Lilly može odgovoriti na to pitanje.
»Ne znam, Sabina, možda ti nešto znaš ili barem naslućuješ...«
»Ona mi ništa nije rekla, Lilly. Ne znam što sve nisam pokušala kako
bih je navela da progovori... ali rekla mi je da je učinila nešto neoprostivo.«
»I jest neoprostivo«, promrmljala je Lilly više za sebe. »Nakon što te
uzela, nastupila je tišina... tišina koja je potrajala punih trideset osam godina,
sve do onog dana kad su me nazvali iz agencije koja spaja usvojenu djecu s
biološkim roditeljima. Onoga dana kada te je uzela od mene, moj je život
stao, Sabina. Udala sam se za Jamesa i rodila djecu, ali nikad više nisam bila
ista i ništa nije moglo ispuniti prazninu koju sam osjećala. Kako sam mogla
biti dobro kada nisam mogla doći do tebe i saznati kako ti je? Katkada mi se
činilo da je sunce potpuno izgubilo svoj sjaj i nisam imala volje ni za što,
svakog proljeća proživljavala sam istu agoniju i isti gubitak... sve buja od
života, a tebe nema, i ne znam hoću li te ikada više vidjeti. Razgovarala sam
sa psiholozima i psihijatrima, pila sam tablete protiv depresije, ali ništa nije
pomagalo, ništa nije moglo izbrisati tugu iz mog srca. Danas je sve drukčije,
liječnici su puno suosjećajniji i otvoreno se govori o toj temi, ali u ono
vrijeme... osjećala sam se tako sama jer nitko, baš nitko, nije razumio kako
se osjećam. Nitko nije shvaćao da me je gubitak tebe gotovo uništio...«
»Ne znam što bih rekla, Lilly, žao mi je... ne možeš ni zamisliti koliko
mi je žao...«
»Najgora je bila mržnja«, nastavila je i shvatila sam da je nastupio
trenutak kada mi je napokon otvorila dušu. Izgledala je izmučeno, ali i
osvetnički bijesno, ali razumjela sam je. Tko ne bi bio gnjevan? Toliko je
propatila, a nikada nije dala oduška svojim osjećajima, i vodila naizgled
normalan život, ali je u svojoj najdubljoj boli bila sama.
»Oteli su mi plod najveće ljubavi i u mene usadili mržnju koja je sa
svakim novim danom postajala sve veća, sve strašnija. Nijedan dio mojeg
života nije ostao pošteđen zbog toga što mi se dogodilo. Zašto se tako
poigrala sa mnom, Sabina? Sve mogu razumjeti, ali to me ne prestaje
proganjati. Već sam te jednom bila izgubila, čim sam te rodila... ali zašto je
došla i rekla kako je pronašla rješenje, pa te onda zauvijek otela od nas... Već
desetljećima razmišljam o tome, ali i dalje ne vidim smisao.«
»Stvarno bih ti voljela reći nešto više, ali ni ja ne razumijem.«
Neko smo vrijeme samo sjedile u tišini. Lilly je prigušeno jecala, a ja
nisam mogla prestati razmišljati o mami. Bila sam gnjevna već tjednima, ali
ovo što sam upravo čula, nadilazilo je sve scenarije koje sam mogla zamisliti.
Sigurno su svi njezini uzaludni pokušaji da iznese trudnoću i rodi vlastito
dijete ostavili traga na njezinoj duši, ali ipak, kako se mogla odlučiti na taj
neljudski čin?
Je li moguće da se tada u mami nešto jednostavno slomilo? Onoga
dana kada mi je rekla za svoje pobačaje doimala se prilično
neuravnoteženom. Toliko je silno željela svoje dijete, a na koncu je uzela
tuđe. Pitala sam se je li uopće bila svjesna koje su posljedice njezina čina i je
li doista postupila nagonski i nepromišljeno. U glavi mi je bila slika kako me
drži u naručju i gleda s obožavanjem, dok se istodobno bori s
uznemirujućim mislima kako da me zadrži, a da pritom ne naudi mladoj
ženi koja je u svemu tome bila potpuno nevina.
 Ili je sve bilo mnogo zlokobnije, kao što je Lilly pretpostavljala, što bi
značilo da je mama sve pomno isplanirala.
Čim sam to pomislila, instinktivno sam odbacila tu ideju, nešto se
jednostavno nije uklapalo. Koliko god sam je željela mrziti i okriviti za sve,
duboko u duši znala sam da ona nikada ne bi nekome nanijela bol, a
pogotovo ne namjerno. Ona jednostavno nije bila takva osoba.
»A ti, Sabina, voljela bih znati kako se ti osjećaš?... Zašto si me odlučila
potražiti?« upitala je Lilly kad se uspjela malo pribrati. »Nakon svih ovih
godina, zašto si se baš sada odlučila na to?«
»Bože, Lilly...« Zadrhtala sam i jedva promucala. »N-nisam ni znala da
postojiš... tek su mi prije nekoliko tjedana saopćili da sam usvojena.« Lilly je
glasno zajecala i zagnjurila lice u dlanove.
»Draga moja Sabina... zar ti stvarno nisu ništa rekli?«
»Nisu... sve do onog dana koji je trebao biti slavljenički, kad sam im
rekla da sam trudna«, objasnila sam. »Mislim da mi nisu ni namjeravali
reći... ali mama je bila ta koja se nije mogla suzdržati... jako je teško podnijela
vijest da će uskoro postati baka.«
Lilly mi ništa nije odgovorila, nego je samo odsutno gledala u daljinu.
Neko smo vrijeme šutjele, a onda se zagledala u mene izgledajući suzdržano
i naizgled mirno.
»Takva okrutnost mi je nezamisliva. Bila sam sigurna kako ćeš me
nazvati nakon svog osamnaestog rođendana, i tjednima sam sjedila pokraj
telefona očekujući poziv. Mislila sam da su ti rekli za mene i da ćeš me
pokušati kontaktirati preko agencije... a ti nisi ni znala da ja postojim?«
»Nisam imala pojma«, rekla sam iskreno. Ponovno sam pomislila na
mamu i tatu, i osjetila kako mi trnci mile cijelim tijelom. Koliko god željela,
nisam ih mogla opravdati... ni pred sobom ni pred Lilly.
»Ali... zar nikada nisi vidjela rodni list? Kako si se upisala u školu, na
fakultet... za toliko toga traži se rodni list.«
»U rodnom listu oni su navedeni kao roditelji i stvarno ne znam kako
su to izveli. Hilary mi je rekla da se u tim domovima ponekad događalo...«
»Mene nema ni u tvojem rodnom listu?« upitala je užasnuto, a u
njezinu pogledu bilo je toliko očaja da mi je to nanosilo gotovo tjelesnu bol.
Oči su mi se ispunile suzama, a u grlu me zapeklo. Nisam znala što bih joj
mogla reći, što učiniti da popravim ovu užasnu zbrku.
»Izbrisali su me... jednostavno su me izbrisali, kao da te nikad nisam
rodila. Sve ovo vrijeme mislila sam da si ljuta na mene i da misliš kako sam
za sve ja kriva, ali ovo je još gore. Ti nisi ni znala za mene...«
»Sada znam«, šapnula sam.
»Ona mora biti kažnjena, Sabina.« Lilly je podrhtavala od bijesa. »To
što su učinili ne samo da je nepravedno, nego je i protuzakonito. Nema
odgovarajuće kazne za to!«
»Kazne?«, ponovila sam i nisam se mogla pretvarati da me njezine
riječi nisu uznemirile. »Ali, Lilly...«
»Cijeli sustav bio je izopačen i ponašali su se prema nama kao da smo
stvari, nekakvi hodajući inkubatori za bebe. To je bilo grozno i pogrešno na
svaki mogući način, ali ovo je nešto sasvim drugačije. Nikada nije bilo
legalno krivotvoriti podatke o rođenju. Imaš li kod sebe primjerak tog
rodnog lista? Što se mene tiče, možemo odmah na policiju. Moramo nešto
učiniti, i to odmah...«
»Lilly... nisam baš sigurna da je to dobra ideja.« Bila je tako uzbuđena
i njezina je panika prešla i na mene. Naravno, ona ima pravo, mama je
sigurno prekršila neki zakon ako je krivotvorila moj rodni list. Ali to je samo
jedan dio cijele priče, i ne mogu jednostavno izbrisati svu ljubav koju mi je
mama pružila. Može li to Lilly uopće shvatiti dok joj u srcu gori mržnja i
želja za osvetom?
Lilly svakako ima pravo na ispravljanje nepravde koja joj je učinjena.
Nije bilo sumnje kako je mama ovoj ženi učinila nešto užasno, i možda će
odlazak na policiju pružiti Lilly barem nekakav mir.
Ali... bila je riječ o mojoj mami.
 Bila sam stvarno bijesna na nju i krivila je za toliko toga, ali nisam je
prestala voljeti. Možda mi još nije doprlo do uma koliko je neoprostiv njezin
postupak, i, ne znam, možda ću je s vremenom zamrziti, ali nikada neću
zaboraviti naša sretna vremena. Možda nikada neće prevagnuti ni jedna
strana vage i možda ću zauvijek ostati zarobljena u ovoj nesigurnosti i
zbunjujućim osjećajima.
»Jednom kad postaneš mama, sve se promijeni«, šapnula je Lilly i
pogledala me. »Postoji život prije i život poslije, a u toj novoj stvarnosti više
nisi ti najvažnija... vidjet ćeš, Sabina. Mogu je razumjeti kao ženu koja je u
jednom trenutku izgubila kompas i odlučila učiniti nešto pogrešno, ali ne
mogu shvatiti da ti je tako ustrajno lagala o tome tko si i odakle potječeš.«
Ponovno je povisila glas, a onda joj se naglo slomio. Okrenula se prema
meni i prošaptala, »Sigurno ih i ti mrziš, zar ne?«
»Zapravo, zbunjena sam, Lilly«, priznala sam. »Toliko zbunjena da se
već tjednima ne mogu sabrati... ne mogu normalno misliti, raditi, jesti...«
Nakašljala sam se i stresla neku trunčicu s traperica kako ne bih morala
gledati jad na Lillynu licu. »Teško mi je to izgovoriti, jer više ni sama nisam
sigurna, i znam da je to zadnje što želiš čuti, ali oni su bili dobri roditelji.
Imala sam divno djetinjstvo i ni po čemu nisam mogla naslutiti da postoji
druga strana... Kad su mi prije nekoliko tjedana rekli da sam usvojena, bio
je to grom iz vedra neba... Kad vidiš sve ove fotografije, vidjet ćeš kakvi su
bili prema meni.«
Pognula sam glavu i čekala da i ona nešto kaže, ali tišina je trajala
predugo, pa sam napokon smogla hrabrosti ponovno je pogledati u lice.
Netremice me je promatrala, ali činilo se da su moje zbrčkane izjave barem
donekle utišale njezin gnjev. Nije više bila ljutita, nego samo zbunjena i
tužna. Očajnički sam tražila prave riječi, željela sam je nekako utješiti i sve
joj objasniti, ali sve se činilo tako otrcanim i nedovoljnim da iscijeli njezinu
bol. Nemoćno sam slegnula ramenima, a ona je neko vrijeme samo gledala
u daljinu. Ne znam koliko je dugo trajala ta napeta tišina, no u jednom se
trenutku samo okrenula i privukla me u zagrljaj.
 Dok sam bila mlađa, mama me često grlila, ali zadnjih smo godina
izgubile tu vrstu prisnosti. Lilly se pak neprestano željela grliti i u tom je
smislu bila sušta suprotnost mami – toplija, neposrednija i strastvenija. Više
nalik na mene. U tom sam trenutku odlučila biti žena i majka koja se nikad,
baš nikad ne suzdržava od zagrljaja.
»Bezbroj sam puta zamišljala naš susret i pomno planirala što ću ti sve
reći, što ćemo zajedno raditi...« rekla je tiho. »I stalno sam te planove
mijenjala i dopunjavala... Isprva sam zamišljala mnoštvo šarenih bojanki, ili
kako odlazimo u park, pa ciku i vrisku djece posvuda oko nas... a onda, kad
si postala tinejdžerica, zamišljala sam kako zajedno idemo u šoping i kako
mi povjeravaš svoje ljubavne jade... Kad si napunila dvadeset godina,
planirala sam ti pokazati sve svoje albume s fotografijama dok mi ti govoriš
o svojim planovima za budućnost. A sad kad si napokon ovdje, pokraj mene,
ništa nije jednostavno kao u tim mojim maštarijama. Oprosti mi, Sabina,
nisam mislila da će biti ovako teško.« Uzdahnula je i položila svoj dlan preko
mojega. »Previše je to osjećaja odjedanput, zar ne? Vidim kako si na
trenutke napeta i kako me promatraš s dozom opreza... i nimalo ti ne
zamjeram zbog toga jer ti mene uopće ne poznaješ. Ali moja uspomena na
tebe toliko je snažna i držim je se toliko čvrsto da mi se čini kao da si
oduvijek sa mnom... i upravo si onakva kakvu sam te cijelo vrijeme
zamišljala.«
»Žao mi je, Lilly.« Uspravila sam se na stolici i bespomoćno slegnula
ramenima. »Ne mogu ni zamisliti kako se osjećaš, ali želim da znaš kako sam
presretna što sam te pronašla.«
»I ja sam presretna, Sabina. Hajde, sada mi pokaži sve te fotografije.«
Otvorila sam album koji sam imala u krilu i Lilly se zagledala u moju
prvu fotografiju.
»Bože, kako si preslatka«, šapnula je susprežući jecaj i dotaknula sliku
jagodicom prsta. »Doista si bila p-predivna beba.«
Uzela je album iz mojih ruku i počela ga polako i pažljivo listati, kao
da je najveća dragocjenost. Svaku je fotografiju i svaki potpis nježno
dotaknula prstom kao da i na taj način pokušava upiti trenutke koje je ona
zauvijek propustila. Sabina se pokušava okrenuti na trbuščić, siječanj 1974.
Sabina sjedi, travanj 1974. Sabina jede krušku, travanj 1974.
»Jesu li svi albumi ovako lijepo složeni?« upitala je.
»Megan je prava perfekcionistica«, odvratila sam. »Sve je složeno po
redu, od mojeg rođenja pa sve do danas, a ako želiš, možeš ih zadržati.«
Lilly me je pogledala i namrštila se.
»Jesi li sigurna u to? Zar ih doista ne želiš?«
»Mama ima svoje albume«, šapnula sam. »Ovu kolekciju napravila je
za tebe.«
Lilly se ukočila u visećoj stolici koja se na kraju potpuno zaustavila. Do
tog me je trenutka netremice gledala, ali sada je pognula glavu i ramena
izgledajući potpuno poraženo. Osjećala sam se kao da sam joj opalila šamar
i uhvatila me panika. Potom je odmahnula glavom, prinijela dlanove
obrazima, a oči su joj gorjele nekim divljim sjajem. Pomislila sam kako će
ustati i otići, i potpuno izgubiti kontrolu nad svojim osjećajima. Kvragu.
Možda sam trebala još malo pričekati s pokazivanjem fotografija, a sada sam
sve uprskala.
Položila sam joj ruku na nadlanicu pokušavajući je malo primiriti i
ponovno doprijeti do nje.
»Oprosti mi, Lilly... stvarno te nisam željela još više povrijediti.
Ponovno se rasplakala glasnim jecajima koji su dopirali iz dubine duše,
baš kao i jučer kada smo se prvi put zagrlile.
»Pitam se što je samo mislila«, rekla je između jecaja. »Usudi li se
misliti kako je ovime sve popravila?«
»Nije tako«, odgovorila sam misleći na izraz krivnje na maminu licu
dok mi je predavala albume.
»To je lijepa gesta... sretna sam što imam sve te fotografije, gledat ću ih
dok sam živa.« Lilly je uzela rupčić, obrisala suze i ispuhala nos. »Ali one joj
ne pripadaju, Sabina... ako ih je sada i odlučila podijeliti sa mnom, one su
od samog početka pripadale meni.«
 30. POGLAVLJE

Megan
Rujan 1973.

J edva sam i pogledala Sabinu, sve dok je nisam donijela kući.

Ma koliko grozno zvučalo, ona nije bila moja, brinut ću se o njoj
samo nekoliko tjedana i učiniti dobro djelo. Tek kad sam ostala sama s
bebom, počela sam shvaćati kako neće biti tako jednostavno kao što sam
mislila.
Medicinske sestre dale su mi nosiljku i komplet njege za bebu koji
dobiju svi usvojitelji: mlijeko u prahu, kremu za guzu i pelene, a toliko sam
ih puta gledala kako se brinu za novorođenčad, da sam mislila kako ću i ja
to s lakoćom odraditi.
Ali kad sam se našla u svojoj kuhinji, sama s tim sićušnim bićem, sva
moja samouvjerenost isparila je u trenu. Zapljusnuo me je osjećaj ogromne
odgovornosti i počela me hvatati panika.
Ležala je na leđima u nosiljci, ručica čvrsto stisnutih u pesnice tik
pokraj glave. Prugasta bolnička dekica bila je čvrsto omotana oko nje, sve
do bradice na kojoj je i dalje bila ljubičasta modrica. Zbog forcepsa je imala
dvije ogrebotine na glavi, a dok je disala, ispuštala je zvuk sličan zviždanju.
Odjednom mi je sinulo da taj mali zavežljaj moram održati na životu
barem nekoliko tjedana i obuzeo me je užas. Sestre su mi rekle da je moram
redovito hraniti, ali što zapravo znači? Hoće li plakati kad je gladna? I kako
da znam je li samo gladna ili je možda bolesna? Hoće li dovoljno spavati?
Hoću li se vezati za nju pa ću je oklijevati vratiti Lilly kad za to dođe vrijeme?
Kako ću zaštititi Graemea od svega toga? Pitanja su se samo množila u mojoj
glavi, a ni na jedno nisam imala odgovora.
Duboko sam udahnula i pogledala ljupku bebicu preda mnom,
očekujući da me svakog trenutka obuzme oduševljenje. Oduvijek sam
voljela bebe, kao uostalom i većina ljudi, a usprkos natečenosti od poroda i
ogrebotinama na glavi, Sabina je već od svojih prvih sati bila prekrasna.
Čekala sam nalet emocija, ali ništa se nije događalo.
Poslije nekog vremena premjestila sam nosiljku na sredinu stola i
pripravila si šalicu čaja. Bože, je li moguće da ne osjećam ništa? Čim mi je to
pitanje odjeknulo u glavi, shvatila sam što me je cijelo vrijeme odvraćalo od
usvajanja djeteta. Čim ugledaju novorođenče, u majkama se aktiviraju
hormoni zbog kojih se već od tog prvog trenutka osjećaju duboko povezane
s bebom, ali ja nisam bila Sabinina majka. Nikada nisam bila posebno
osjećajna osoba, neki su me čak doživljavali i hladnom, ali moj je posao to
jednostavno zahtijevao od mene. Kako bi preosjetljiva socijalna radnica
uopće obavljala svoj posao? Dok sam tako razmišljala, tijelom mi je
prostrujao osjećaj da ja jednostavno ne mogu zavoljeti ovu bebu, ali ona
ionako ima svoju biološku majku koja je željno iščekuje.
I tako sam pijuckala čaj gledajući prema nosiljci, a potom pročitala
uputstvo na pakiranju mlijeka u prahu.
Smirila sam se i odlučila kako ću vrijeme koje je preda mnom
organizirati prema strogom rasporedu i tako biti sigurna da će sve bebine
potrebe biti ispunjene točno na vrijeme. Bit ću joj dobra njegovateljica – i
ništa više od toga. Neću se pretvarati da sam joj majka, i, napokon, neću se
više zavaravati kako bi ovo mogla biti nekakva generalna proba za usvajanje.
Kad sam sve to racionalno promislila, moram priznati da mi je laknulo.
Uostalom, i bolje je da ostanem na distanci, jer ću je ionako morati vratiti
njezinoj majci.
Pazit ću je i čuvati najbolje što mogu, i izgurat ćemo ovaj neobičan
period naših života bez ožiljaka i loših sjećanja.
Ponovno sam pogledala bebu, a onda se opustila na stolici i duboko
izdahnula. Odjednom sam se osjetila ponosnom i zadovoljnom zbog svoje
dosjetljivosti, jer nije bilo lako organizirati cijeli ovaj pothvat koji će nam
svima promijeniti život nabolje.
 Zar to nije bilo ono što sam oduvijek željela – pomagati ljudima i
obiteljima, i činiti ovaj svijet boljim mjestom?
Možda će mi sada kada sam se vratila na pravi put sreća biti
naklonjenija, pa ću i ja uskoro ostvariti svoje snove.
 31. POGLAVLJE

Sabina
Travanj 2012.

K ad god je bila zabrinuta ili potresena, Lilly je odlazila u kuhinju.

Ostavile smo albume na verandi i vratile se unutra. Lilly je izvadila
kolač iz pećnice i počela ga pomno rezati i slagati na pladanj. Nad nama se
nadvila neka tužna tišina pa sam je upitala za recept. Očito joj je laknulo i
krenula mi je sve detaljno objašnjavati, od toga koliko je važna vrsta brašna
koja se koristi, do toga da jaja ne smiju biti iz frižidera. Pitala sam je ima li
pećnicu s ventilatorom i koje su najbolje posude za pečenje. Kad god se
činilo da je tema iscrpljena, jedna od nas nešto bi pridodala – bilo što samo
da se ne vratimo na verendu gdje su bili odloženi albumi koji su je trebali
razveseliti, a uzrokovali su samo još veću zbunjenost i bol.
Ne znam ni sama koliko sam kolača pojela kada je ušao James. »Hej,
stvarno imaš dobar apetit«, rekao je James i nasmiješio se. »Vidi se da si naša,
Sabina.«
Nasmiješila sam se i pratila ga pogledom kad je pošao prema Lilly, na
trenutak pažljivo proučio izraz na njezinu licu, a onda je iznenada privukao
u zagrljaj.
»Jesi li za šalicu čaja?« upitala ga je pogledavajući me preko njegova
ramena.
»Hvala ti, draga, možda malo poslije«, rekao je tiho, a onda gotovo
prošaptao. »Jesi li dobro? Plakala si.«
»Samo mi je teško«, odgovorila je toliko tiho da sam je jedva čula.
»Sretna sam, ali mi je teško.«
Osjećala sam kako me steže u prsima, a knedla u grlu bila je neizdrživa.
James se okrenuo prema meni, ali i dalje je grlio Lilly. Oči su mu se smiješile
i vidjela sam kako smišlja način da ublaži ovu napetost.
Odjednom sam shvatila zašto nikad nisam znala lagati. Lilly i James
bili su osobe čije se izraze lica moglo čitati kao otvorenu knjigu, a Megan i
Graeme oduvijek su inzistirali na iskrenosti kao najvećoj vrijednosti. Ali to
ih nije sprječavalo da mi cijeli život lažu, pomislila sam u sebi.
»Što vas dvije sada planirate?« Oči su mu bljesnule i veselo se
nasmiješio. »Možda bi Sabinu zanimale oranice s genetski modificiranim...«
»Jamese, poštedi nas«, sad se i Lilly nasmijala i nestašno ga lupnula po
ramenu. »Ako tako nastaviš, Sabina i Ted pobjeći će glavom bez obzira.
Hajde, sjedni malo s nama, pokazat ćemo Sabini slike s našega vjenčanja.«
»Odlična ideja«, odgovorio je James i namignuo mi. »A ja ću Sabini
nekom drugom prilikom ispričati sve što je zanima o farmi.«
Bila sam tako sretna zbog njegove prisutnosti, djelovao je umirujuće i
uspio ublažiti ovu groznu napetost. Sljedećih nekoliko sati razgovor je tekao
prilično ležerno, a pridružio nam se i Ted. Njih dvojica nastavila su čavrljati
o farmi, a Lilly i ja ponovno smo se ljuljuškale na verandi s novim albumima
u krilu. Prvo mi je pokazala fotografije s njihova vjenčanja, a onda Simona i
Charlotte dok su bili djeca. Smijali smo se njihovim smiješnim frizurama i
staromodnoj odjeći, i bila sam sretna što je atmosfera ponovno opuštena.
Gotovo sam uživala u ovom putovanju kroz vrijeme i gledanju starih
fotografija, ali tištio me neki čudan osjećaj koji si nisam mogla protumačiti.
Željela sam se maksimalno posvetiti ovom prvom susretu s Lilly, ali
istodobno sam željela odjuriti kod mame, stjerati je u kut i prisiliti je da mi
sve prizna.
Lilly je zaslužila otpustiti svu tugu i bijes koji su je godinama
proganjali, a mama je morala objasniti svoje postupke.
Ali nisam mogla samo tako otići, Lilly bi se slomila od žalosti. Bilo je
već kasno poslijepodne i pomislila sam da se bliži trenutak kada ću upoznati
Simona i Charlotte. Oni su u cijeloj ovoj zavrzlami bili potpuno nevini i zato
sam odlučila dati sve od sebe da naš prvi susret protekne u dobrom
raspoloženju.
Kad je došlo vrijeme za polazak u Orange, James je otvorio vrata garaže
i sa svečanim izrazom na licu pokazao tamnosivi mercedes koji je bio tako
uglancan da je izgledao kao nov.
»Ova ljepotica je samo za grad«, rekao je i namignuo Tedu. S ljubavlju
je pogladio auto, a Lilly se samo okrenula prema meni i zakolutala očima.
Otvorila je stražnja vrata automobila, ali ja sam je zaustavila.
»Ne, Lilly, ja ću sjediti otraga«, pobunila sam se, ali ona je bila
neumoljiva. Na koncu sam popustila i sjela na suvozačko mjesto, a Ted je
sjeo pokraj Lilly.
»Želim malo porazgovarati s tvojim zgodnim mužem, a i sita sam
Jamesovih hvalospjeva o autu.«
»Ne vjerujte joj, luda je za njim«, rekao je James veselo. »Kupili smo ga
prije nekoliko godina... bila je dobra žetva i nešto smo zaradili.«
A kad je stao hvaliti auto, doista je pretjerivao, kao što je Lilly najavila.
Isprva sam ga strpljivo slušala, a potom su mi misli odlutale... James i Lilly
su tako skladan par i imaju divan odnos, tako različit od mame i tate.
Njihova međusobna zadirkivanja podsjetila su me na odnos kakav imam s
Tedom, među nama nije bilo tajni i otvoreno smo pokazivali svoje osjećaje.
Usporedba s mamom i tatom bila je jednostavno bolna, i upitala sam
se jesu li se ikad iskreno voljeli. Nikada se nisu često dodirivali, barem ne
preda mnom, ali većinu vremena bili su ljubazni jedno prema drugome.
Otkad sam saznala da sam usvojena, počela sam ih gledati nekim drugim
očima i shvatila da nikada nisu bili pravi partneri. Tata je kormilario
brodom, a mama ga je slijedila. Upravo me to privuklo k Tedu, njemu nije
trebao ukras ni modni dodatak, nego mu se oduvijek sviđala moja
samostalnost.
James je i dalje govorio o autu, a Ted i Lilly o njezinu poslu. Ja sam pak
razmišljala o mami i pitala se koliko je zapravo dobro poznajem. Zašto
podnosi tatinu samoživost i nametanje volje? Nije mi bilo jasno zašto bi
jedna odlučna i inteligentna žena poput moje majke trpjela takvo što, ali tata
je nedvojbeno bio glavni u njihovu braku. Bože, zabranio joj je da pođe sa
mnom u agenciju, a ona je to prihvatila. Što sam više mozgala, to sam bila
zabrinutija za mamu.
Sve do tog trenutka nije mi nedostajala, a bijes zbog njezinih postupaka
potisnuo je sve druge emocije. Ali je li ona doista glavni krivac? Kakvu je
ulogu tata odigrao u svim tim lažima? Možda sam ljuta na pogrešnu osobu,
ženu koja je s vremenom izgubila snagu i volju suprotstaviti se svojem mužu.
Stisnula sam mobitel u ruci i poželjela je nazvati, samo da provjerim
kako je. Sigurno je bila izvan sebe od brige i jada. Htjela sam čuti i tatu,
prozvati ga i zahtijevati da objasni svoje postupke i moli za oproštaj. Iako su
spale moje ružičaste naočale, i dalje sam vjerovala da je dobar čovjek.
»Hej, Sabina, želiš li vidjeti mjesto gdje si rođena?« upitao je James, a
ja sam trgnula i pogledala Lilly, očekujući da će izgledati užasnuto. Ona se
samo blago osmjehnula i kimnula.
»U redu je, Sabina, i ja sam ti to namjeravala predložiti.«
»Jesi li sigurna? Ne želim ti otvarati stare rane.«
»Ne brini se, dušo. Charlotte je rođena u toj bolnici... bilo je nekih
manjih komplikacija, a bolje je opremljena od one u Molongu.« Kratko je
otpuhnula i nasmiješila mi se što je mogla veselije. »Uostalom, izgradili su
novu bolnicu, i samo je pitanje dana kada će tu staru zgradurinu sravniti sa
zemljom.«
Nekoliko minuta poslije James je zaustavio auto pred zgradom od
crvene cigle, onom istom koju sam pronašla na internetu. Lilly je imala
pravo – zgrada je potpuno propala, a ulazi su bih zakucani daskama. Gornji
je kat izgledao doista jezovito – stakla na većini prozora bila su okrhnuta, a
šiljci su prijeteće stršali, kao u nekom filmu strave. Lilly je prva izišla iz auta,
a ja sam pogledala Jamesa.
»Nisam sigurna da je ovo dobra ideja, James. Ne želim da bude još teže
nego što jest.«
 »Za ovo nas mjesto vežu grozne uspomene«, teško je uzdahnuo.
»Morali su me na silu izbaciti kad sam pokušao doprijeti do nje, Sabina. Bila
je mjesecima ovdje, a ja ništa nisam mogao učiniti da joj pomognem. Bio
sam tako prokleto bespomoćan i mrzio njezina oca što je tako odlučio...«
James se na trenutak izgubio u mislima, a onda nastavio, »prezirem ovo
mjesto iz dna duše, ali...«, pogledao je s ljubavlju prema Lilly, »... ona nikada
ne bježi od prošlosti. Uvijek je bila istinoljubiva i govorila djeci kako nikada
ne smiju probleme gurati pod tepih. Baš zato je Simonu i Charlotte rekla za
tebe čim su odrasli dovoljno da shvate. Tijekom svih ovih godina, Lilly je
imala teških razdoblja... ali nikada te nije zaboravila, Sabina. Na svaki tvoj
rođendan slamala se od tuge i svakog si nam Božića nedostajala... ako sam
te slučajno zaboravio spomenuti, ona to nikad nije propustila učiniti.«
Ovi divni ljudi doista su me voljeli, godinama me spominjali i mislili
na mene, a ja nisam ni slutila da postoje. Ali ja nisam mogla osjetiti njihovu
ljubav i dati im znak da je i meni stalo. Obuzeo me je neki čudan osjećaj
krivnje i nisam znala što bih mu odgovorila.
»Hvala ti, Jamese«, rekla sam tiho, a onda sam izišla iz auta i prišla Lilly
koja me čekala pokraj zaštitne ograde.
»Ono je bila moja soba«, rekla je pokazujući razbijeni prozor na katu.
»Zar sam ovdje rođena?«
»Ne, dušo, rodilište je bilo preko puta, u glavnoj bolnici. Ovo je bio
dom za trudnice i tu sam živjela zajedno s drugima.«
Neko smo vrijeme samo promatrale to tužno zdanje, a onda me Lilly
obgrlila oko ramena i privukla bliže k sebi. Lagano se već spuštao mrak, a
slomljena stakla zveckala su na povjetarcu.
»Jesi li se sprijateljila s drugim djevojkama?« upitala sam napokon.
Ovo mjesto bilo je pravi zatvor, i nisam mogla zamisliti kako je izgledao
jedan njihov dan u njemu.
»Zapravo, nisam. Moja cimerica bila je dobra djevojka, ali tada bijesna
i ogorčena na cijeli svijet«, tužno se nasmiješila. »Samo sam s njom u
kontaktu. Prije desetak godina slučajno smo se srele i otada smo bliske.«
»Je li ona pronašla svoje dijete?«
»N-ne...«, zamucala je, a onda se brzo ispravila, »... zapravo, pronašla
ga je. Ali on ne želi ni čuti za nju.«
»Oh...«
Bila sam zbunjena, ali Lilly je odmah nastavila.
»Zove se Tania... njezin sin nije se usrećio s obitelji koja ga je usvojila i
prilično je izgubljen. Tania, usprkos svemu, nije izgubila nadu i vjeruje kako
će se on jednoga dana predomisliti. Čak je osnovala udrugu koja se bavi
posljedicama prisilnih usvajanja i vodi grupu za podršku...«
»Zvuči mi kao sjajna žena.«
»I jest. Snažna i nesretna, poput mnogih drugih iz grupe... ali nije se
predala.«
»Zašto ova zgrada nije već srušena?«
»Mislim da je to pitanje dana...« Pustila me i čvrsto se uhvatila za
ogradu. »A tada ću doći ovdje sa svojim maljem i dati svoj doprinos... Vidiš
li ona vrata tamo?« Pogledala sam široki ulaz, sada zakucan daskama. »Noću
su nas zaključavali... svake večeri u deset sati dežurna bi sestra zabravila
vrata. Neke su djevojke uspjele otključati lokot i pobjeći, ali policija bi ih
uvijek vratila. Bile smo zatvorenice, zaključane zbog svojeg zločina, i nije
prošao dan a da nas nisu na to podsjetili. Upravo je to bilo najgore od svega,
Sabina... ako nekoga uvjeriš da nije dostojan slobode, vrlo ga lako možeš
držati u zatočeništvu.« Lilly je uzdahnula i naslonila čelo na ogradu, a onda
me pogledala. »Tania i ja jednom smo pokušale pobjeći, neposredno prije
tvog rođenja, ali bio je to pravi fijasko. Godinama čak ni Jamesu nisam rekla
za to, toliko sam se sramila. Nakon večernje prozivke, iskrale smo se iz
kreveta, ali uspjele smo doprijeti samo do požarnog izlaza. Aktivirao se
alarm i... to je bilo to.« Sva se smračila i utihnula, teško dišući i šmrcajući.
»Pokušala sam, dušo. James i ja pokušali smo sve da bismo te zadržali.«
»Vjerujem ti, Lilly«, šapnula sam. »Vidim koliko si to silno željela.«
 »Bili su to najmračniji trenuci mojeg života, ali nije cijelo vrijeme bilo
tako. Kad sam te prvi put vidjela i držala u naručju... pa kad mi je gospođa
Baxter rekla kako ima nade da te zadržimo... a i prvih sam tjedana boravka
u domu bila stvarno optimistična i sigurna kako će James pronaći rješenje.
Prihvatila sam činjenicu da ću biti mama i strpljivo sam čekala... tužno se
osmjehnula. »Baš sam bila naivna.«
»A kakva je bila... Megan...« Vidjela sam kako se trznula na spomen
mamina imena, ali očajnički sam željela čuti nešto dobro o njoj, pa sam
nastavila. »Rekla si da je bila ljubazna prema tebi?«
»O, da... kako je se ne bih sjećala«, šapnula je Lilly. »Gospođa Baxter
bila mi je jedino svjetlo u sivoj domskoj svakodnevici, ali sva su ta lijepa
sjećanja uništena onime što se poslije dogodilo. Znala me povesti u šetnju,
na svjež zrak, i zbog mene je prekršila mnoga pravila. Da nije bilo nje, James
ne bi ni znao da sam trudna, sve do izlaska iz doma. Zimi smo se ovdje znale
smrzavati, a ona mi je nabavila novu odjeću i tople pokrivače, čak me
nekoliko puta odvela na vruću čokoladu koju su posluživali u bolničkom
restoranu. Bila je dobra, Sabina, ali to njezin postupak čini još puno gorim,
i nije prošao dan a da se nisam upitala je li to cijelo vrijeme planirala. Zašto
mi je to učinila? Možda ja nisam bila dovoljno dobra, možda je to pravi
razlog, Sabina.«
 32. POGLAVLJE

Megan
Rujan 1973.

K ad sam to poslijepodne začula škripu automobilskih guma na

šljunčanom prilazu kuće, sva sam protrnula i oblio me hladan znoj. To
nije bilo Graemeovo uobičajeno vrijeme za povratak s posla i pitala sam se
dolazi li to policija po mene? Ali koliko znam, nisam prekršila ni jedan meni
poznat zakon.
Stalno sam se uvjeravala kako nisam učinila ništa loše, ali nisam se u
potpunosti mogla otresti osjećaja krivnje. Prišla sam kuhinjskom prozoru i
laknulo mi je kad sam ugledala kako Graeme izlazi iz auta. Pohitala sam
prema vratima sa Sabinom u naručju, a on je zastao kao ukopan.
»Dakle, ovo nisam očekivao«, rekao je. »Kakav prizor!... dobro ti stoji
beba, Megan.«
Glas mu je bio neuobičajeno blag, a po izrazu njegova lica vidjela sam
da se sav raznježio.
»Moram se malo uvježbavati«, rekla sam neobično piskutavim glasom.
Ovlaš me je poljubio u obraz, a kad sam se htjela odmaknuti i propustiti ga
unutra, nježno me stisnuo za ruku i zagledao mi se u oči.
»Graeme...«
»Pusti me da uživam u ovom trenutku, Meg«, prekinuo me, a kad sam
ga nestrpljivo pogledala, pravio se da ništa ne primjećuje. Samo me je
netremice promatrao, a onda mu je lice ozario osmijeh. Oduvijek sam
mislila kako je Graeme pravi zgoditak za ženu poput mene... previše lijep,
previše šarmantan, pa i previše pametan. U zadnje je vrijeme nekako naglo
ostario, ali gledajući me s bebom, potpuno se preobrazio. Sva napetost i
uobičajeni umor jednostavno su isparili s njegova lica i jedva sam zatomila
svoju zaprepaštenost. »Hajdemo unutra, želim je se nagledati.«
»Vratit ću je u kolijevku, pa se bacam na spremanje ručka«, rekla sam,
ali Graeme je samo odmahnuo glavom.
»Ne, ima vremena za ručak... želim je malo držati.« Pružio je ruke
prema meni, a ja sam mu nespretno predala bebu koja je čvrsto spavala. U
njegovim rukama ležala je nekako prirodnije, a on ju je gledao potpuno
očarano. »Bože, prekrasna je.«
»To je samo beba«, rekla sam, a glas mi je ponovno čudno zapištao.
»Sve izgledaju jednako, barem meni... A kad te usred noći probudi njezin
plač, baš me zanima što ćeš tada misliti.«
»Ne slušaj čangrizavu Meg, ja ću ustati kad ogladniš«, šapnuo je
Graeme i kažiprstom je nježno pogladio po obrazu. »Kako se zove?«
»Sabina.«
»Sabina«, ponovio je tiho. »Baš lijepo ime, savršeno joj pristaje.«
Odvratila sam pogled ne želeći gledati taj novi sjaj u njegovim očima,
kao ni radosni izraz lica dok je držao Sabinu. Zato sam otvorila frižider i
bacila se na pripremanje ručka. »Znači u bolnici je sve prošlo dobro?« upitao
je Graeme.
»Kao što sam i očekivala... June nije bila najsretnija, ali mi je čestitala.«
»Je li spomenula mogućnost da se vratiš na posao?« Nakašljala sam se
i odmahnula glavom.
»Ništa nije rekla, ali sigurna sam kako su mi već našli zamjenu... Ali ne
brini se zbog toga, pronaći ću nešto drugo.«
»Znam, dušo, samo sam pitao.« Sabina se stala meškoljiti u njegovu
naručju i počela štucati, a Graeme ju je spretno okrenuo tako da mu je
njezina glavica sada počivala na ramenu, i blago je tapšao po leđima. »Što
sve moramo nabaviti za ovaj mali zamotuljak?«
»Većinu sam stvari dobila od bolnice. Trebamo još odjeće i pelena, a
uskoro i mlijeko u prahu. Imamo i kolijevku, pa mislim da je to zasad sve.«
 Sabina je ponovno štucnula, a ja sam se okrenula baš na vrijeme da
ugledam mlaz ispovraćanog mlijeka kako klizi niz njegovu košulju. Isprva je
bio potpuno zatečen, ali onda ju je opet okrenuo tako da mu je sada mirno
ležala na podlaktici. Ja sam zaprepašteno promatrala cijeli taj prizor i nisam
znala što mi je činiti.
»Uf... ovo je bilo stvarno gadno«, rekao je on i napravio grimasu. »Pa
koliko si joj to mlijeka dala?«
»Cijelu bočicu... bojala sam se da ne ostane gladna.«
»Meg, ali malim bebama potrebno je puno manje.«
»Jesi li siguran?«
»Potpuno siguran.«
»A otkud ti znaš sve o tome?«
»Bio sam najstariji od braće i sestara, zar ne? Bilo mi je dvanaest kada
je rođena Gilly, i sjećam se kako ju je mama hranila na bočicu... prvih
nekoliko dana dovoljno je samo malo mlijeka.«
»Ali... bila je tako žedna...«
»Možda bi se mogla još malo informirati«, predložio je Graeme blago.
»Ne smeta mi što povraća po meni, ali žao mi je što trpi.«
Dakle, pala sam već na prvom ispitu majčinstva jer se tako jednostavna
stvar kao što je odrediti pravu količinu mlijeka za bebu pokazala kao
neuspjeh. Zgrabila sam jednu Graemeovu čistu košulju i odlučila je opeglati
kako bi se nečim zaokupila. On je pak jednom rukom držao Sabinu, a
drugom jeo, i izgledao tako mirno i staloženo, kao da svaki dan ruča s bebom
u krilu dok mu je košulja natopljena ispovraćanim mlijekom. Potom mi ju
je predao kako bi se presvukao, a ja sam se za to vrijeme mučila s gumbićima
na Sabininoj benkici. Zato se umiješao Graeme i obavio to za tren oka, dok
sam ga ja promatrala sa strane. Bože, bebe su tako krhke, pomislila sam u
sebi i osjetila olakšanje pri pomisli kako će ova muka trajati svega nekoliko
tjedana.
»Ne brini se, Sabina, sada si u dobrim rukama«, rekao je Graeme i
veselo mi namignuo.
»Bogu hvala, ubrzo ćemo je vratiti njezinoj majci«, promrmljala sam i
pokupila hrpicu prljave odjeće.
»Sve ćeš ti to naučiti i prije nego što misliš... Kada dođe vrijeme, nećeš
željeti da ode od nas.« Graeme je Sabinu nježno položio u kolijevku.
»Moram se sada vratiti na posao, a večeras stižem s novim zalihama pelena
i mlijeka... A ti bi mogla provjeriti koliko je mlijeka potrebno ovoj malenoj?«
»Stvarno ne znam zašto mi to nisu rekli u bolnici.«
»Nemoj se ljutiti, dušo, ali moramo još puno učiti, i ti i ja. Ali bit će
nam to dobro iskustvo, zar ne?« Graeme se široko nasmiješio, a onda
pohitao prema meni i privukao me u zagrljaj. Toliko me čvrsto stisnuo da
sam ispustila odjeću, a kada me nježno poljubio u usta, uslijedio je novi šok.
»Graeme!« pobunila sam se i odgurnula ga nakon nekoliko trenutaka.
»Što je to s tobom?«
»Dugo se nisam ovako dobro osjećao«, rekao je, popravio kravatu,
poljubio me još jednom, ovaj put u obraz, i izišao iz kuće veselo zviždeći.
 33. POGLAVLJE

Sabina
Travanj 2012.

S unce je sada potpuno zašlo i postalo je hladno, pa sam se obgrlila

rukama i stisnula uz Lilly kako bih suzbila drhtavicu. »Ondje im je bio
ured«, rekla je Lilly i pošla duž ulice prema kraju zgrade. »Socijalnim
radnicama. Nismo zalazile onamo... ja sam uspjela proviriti nekoliko puta,
kada su vrata bila otvorena. Sjećam se kako je cijela ta prostorija bila
zatrpana papirima i registratorima, doslovno od poda do stropa. Tek sam
godinama poslije u grupi za podršku saznala kako je gospođa Sullivan
neuredno vodila taj ured... izgubljeno je mnoštvo dokumenata, pa se nekoj
djeci i njihovim usvojiteljima izgubio svaki trag. Pokušaj zamisliti, Sabina,
kako se morala osjećati majka koja je izgubila svaku nadu da će ikada
pronaći svoje dijete i saznati što se s njim dogodilo... Nikada nisam poželjela
nikome nauditi, ali kad je ona u pitanju...« ušutjela je, ali nije ni morala
dovršiti rečenicu. Nakašljala se, uhvatila me pod ruku i gotovo odvukla iza
ugla. »Pogledaj, ovdje je bila kuhinja, a iza nje blagovaonica i sobičak u
kojem su nam navečer dopuštali gledati televiziju. Ja sam uglavnom boravila
u svojoj sobi i čitala, ali kad sam bila jako usamljena, otišla bih ondje i
zamišljala da sam kod kuće.«
Prešle smo ulicu i krenule prema glavnoj zgradi bolnice koja je
zauzimala cijeli jedan blok, a sastojala se od nekoliko neuglednih objekata
od kojih je najviši imao tri kata. Pogledavši prema autu, vidjela sam kako
nas James nenametljivo slijedi. »Što si radila kada si izašla?« upitala sam
Lilly,
»Prvo sam otišla kući«, šapnula je. »Nisam to nimalo željela, ali nisam
imala izbora. Isti dan kad sam navršila osamnaest, spakirala sam svoje stvari
i otišla k Ralphu i Jean.«
»Tko su Ralph i Jean?«
»Jamesovi roditelji... rekla sam im da sam otišla od kuće zauvijek, i
dobro su me prihvatili, a kad se nekoliko tjedana poslije James vratio kući,
vjenčali smo se. Preselila sam se kod njega u Armidale dok nije diplomirao,
a do tada smo već imali i Simona, pa smo svi došli ovamo na farmu... Ostatak
uglavnom znaš.«
Zastala je pred ogradom ispred glavne zgrade i uprla prstom u jedno
mjesto, ali bilo je već mračno i nisam vidjela što mi pokazuje.
»Pogledaj, tamo je bila praonica rublja... svaki smo dan morale raditi,
a jedino smo nedjeljom bile pošteđene zbog mise u onoj odvratnoj crkvi, ne
možeš ni zamisliti kako je to izgledalo.«
I ovdje je sve bilo zakucano daskama i šperpločama. Bila je to sigurno
mjera predostrožnosti kako klinci ne bi tumarali uokolo, a mene je prožeo
jezovit osjećaj kako su sve te mračne i tužne uspomene zauvijek pokopane
unutra.
»Evo ovdje, baš u ovoj sobi, prvi sam put začula otkucaje tvojeg srca«,
šapnula je Lilly. »Sve do tada mislila sam da si dječak, ali kad sam čula tvoje
srce, jednostavno sam znala da si djevojčica. Imaš li i ti takav osjećaj?«
Odmahnula sam glavom i nasmiješila se.
»Stvarno nemam pojma.«
»To je stvarno neobičan osjećaj, a imala sam ga samo s tobom. Ništa
mi nisu govorili, ali čula sam ih, i znala sam da si zdrava. Bilo je to mjesec ili
dva nakon što sam došla u dom, u vrijeme kad sam još vjerovala da ću te
moći zadržati. Ali taj prvi pregled bio je prava noćna mora. Govorili su o
meni kao da ne postojim, kao da sam neka bezvrijedna stvar bez imalo
ljudskosti... a ja sam cijelo to vrijeme razmišljala kako si ti moja mala,
predivna djevojčica i kako ću te, ako se James složi, nazvati po svojoj baki.«
»Spomenula si je sinoć, ali bila sam tako uzbuđena da sam
zaboravila...«
 »Zvala se Sabinka«, rekla je tiho. »Moj otac gotovo nikada nije govorio
o svojoj obitelji, i premda je uvijek glumio kako je jak i nepovrediv, znala
sam koliko su bolna njegova sjećanja... izgubio je mnoge koje je volio i
nikada to nije prebolio. Sjećam se samo jedne priče iz njegova djetinjstva...
o jednom njegovu rođendanu za vrijeme rata. Bili su stalno na rubu gladi, a
o poklonima su mogli samo sanjati. Taj dan je s bratom radio na polju, a kad
se vratio kući, dočekalo ga je mnoštvo piroga što ih je spremila njegova
majka. Rekao mi je kako je to bilo nešto najbolje što je u životu pojeo i kako
je najveća vrijednost stvoriti čaroliju ni iz čega.« Lilly je tek sada zamijetila
koliko je hladno, čvršće se umotala u kaput i zavukla ruke u džepove.
»Željela sam te nazvati po njoj i mislila kako će tata biti sretan zbog toga... a
i željela sam očuvati uspomenu na tu posebnu ženu. Mi smo snažne žene,
Sabina, ne predajemo se ni kad je sve protiv nas i gradimo na ruševinama.«
»Sigurno je tako, Lilly«, rekla sam više za sebe. Nekoliko smo trenutaka
stajale u tišini, a onda nas je prenuo bljesak farova. Okrenule smo se i
ugledale Jamesa kako nam domahuje iz auta.
»Sigurno je zabrinut da ćemo se smrznuti na ovoj hladnoći«,
promrmljala je Lilly. »Jesi li ti dobro, Sabina?«
»Sve je u redu, Lilly«, odgovorila sam. Stvarno mi je bilo hladno i jedva
sam se čekala vratiti u auto, ali ni za što na svijetu ne bih prekinula ovaj
trenutak. Čak i prije nego što sam saznala za Lilly, bila sam opsjednuta
Domom za trudnice u Orangeu gdje je sve počelo. Znala sam kako neće biti
jednostavno složiti sve dijelove te neobične slagalice, ali bilo mi je od životne
važnosti da razumijem kako se sve zbilo. Bila je to priča mog života i morala
sam znati.
»Želim ti pokazati još samo nekoliko mjesta... tamo preko puta bile su
rađaonice, a ti si rođena u prvoj, odmah na početku hodnika. Sjećam se
prozora koji je gledao na unutarnje dvorište, i stabla šljive koje je baš tada
bilo u punom cvatu. U trenucima kada sam imala oči otvorene, gledala sam
te ljupke cvjetiće i mislila kako dolazi proljeće... najljepše godišnje doba, i
kako to mora biti znak da će moja agonija uskoro završiti.« Glas joj je počeo
podrhtavati i nakašljala se, ali željela je nastaviti. »Čula sam kako neka
djevojka vrišti i doziva u pomoć, i pitala sam se zašto je sama u tom očaju...
ali kad je popustilo djelovanje sedativa koje su mi davali, shvatila sam da
cijelo to vrijeme ja vrištim.«
»Tako mi je žao, Lilly...«
»Oduvijek sam željela studirati povijest i učiti djecu o prošlosti... jer
prošlost određuje budućnost, i od nje se nikada ne može pobjeći. Bila je to
moja mladenačka želja, ali nakon svega što sam prošla u domu i nakon što
su mi te oduzeli, znala sam da neću odustati, ma koliko mi vremena i
energije trebalo. A kad sam saznala da Dom za trudnice u Orangeu nije bio
izoliran slučaj, nego samo kotačić u sustavu... bilo mi je grozno, ali osjećala
sam i strahovit bunt, želju da nešto promijenim. Morala sam mladim
generacijama prenijeti sve te loše stvari koje su se dogodile u prošlosti, kako
se nikada ne bi ponovile... bila je to moja misija, Sabina.«
»Doživjela si strašne stvari, Lilly... sve je to bilo užasno nepravedno i
pogrešno«, uzdahnula sam. Iako je o svemu govorila s vremenskim
odmakom od nekoliko desetljeća, osjetila sam kako njezine rane nikad nisu
zacijeljele. Obgrlila sam svoj trbuh dok su mi trnci prolazili cijelim tijelom,
i znala sam da to nije od hladnoće. Bilo mi je tako žao Lilly da sam gotovo
osjetila žalac krivnje što joj ne mogu vratiti sve što joj je oduzeto.
»Život nije pravedan«, šapnula je ona. »Ali to ne znači da se neke stvari
ne mogu popraviti.« Izvukla je ruke iz džepova i privukla me u zagrljaj, po
tko zna koji put toga dana, i pomislila sam kako se mama i ja nismo tako
izgrlile valjda cijelo jedno desetljeće. »Želim da sve znaš, Sabina, i zato sam
odlučila da pred tobom neću imati tajni. Sve mi je ovo užasno teško, ali
morala sam te dovesti na mjesto gdje si rođena i gdje su mi te oduzeli. Toliko
sam puta osjećala sram i krivnju, ali nisam se predala jer bi to značilo
njihovu pobjedu, a to nisam mogla dopustiti.« Duboko je uzdahnula, a onda
nastavila snažnijim i odlučnijim glasom. »Uzeli su mi gotovo sve, Sabina, ali
nikad, nikad se više neću osjećati bespomoćno.«
Farovi iza nas opet su zabljesnuli u sada već mrkloj noći, a uši i nos
bridjeli su mi od hladnoće.
»Dosta je bilo bolnih tema, lijepa moja Sabina«, rekla je Lilly,
nasmiješila se i pustila me iz zagrljaja. »Vrijeme je da upoznaš brata i sestru.«
 34. POGLAVLJE

Megan
Rujan 1973.

eljeli smo dijete čim smo se vjenčali.

Ž Mislila sam kako sam pronašla najboljeg muškarca na svijetu,
imali smo velike planove i sve nam se činilo tako nadohvat ruke. Bili smo
jako zaljubljeni i mislila sam kako naš bračni život nikada neće upasti u
kolotečinu – čudila sam se svojim prijateljicama koje se žale na muževe
samo zato što na podu kupaonice zateknu mokre ručnike ili nered u
spavaćoj sobi. Ja sam sve to voljela raditi za Graemea i ništa mi nije bilo
teško.
Tijekom prve godine braka osjećala sam se kao dijete koje se igra
obitelji i uživala sam u kupovini slika, posteljine i raznih drugih sitnica, a
Graeme me ohrabrivao i pretvarao se da ga sve to jako zanima. Željela sam
postati vrsna kuharica i svaki sam dan entuzijastično isprobavala nove
recepte, ali moje kulinarsko umijeće ostalo je prilično skromno. Graeme bi
uvijek sve pojeo i pohvalio moj trud.
Tijekom druge godine, više me nije hvalio, ali ja sam se i dalje trudila.
Dani i mjeseci su prolazili, a moja je mjesečnica bila jednako uredna, točno
u dan. Bilo je to neobično zato što smo doista radili na djetetu, ali Graeme
se nije nimalo zabrinjavao i uvjeravao me kako će sve biti u redu, samo se
trebam opustiti. Bio je tako samopouzdan i siguran u svoju muškost da nije
dopuštao mogućnost da bi mogao postojati problem. Ja sam pak iz dana u
dan postajala sve tjeskobnija, ali toliko sam mu željela ugoditi da nikome
ništa nisam govorila.
U trećoj su me godini počeli smetati mokri ručnici na podu i
povremeno bih namjestila samo svoju polovicu kreveta u znak prkosa.
Graeme se pak neprekidno žalio na moje kuhanje, ali nije bio toliko
nezadovoljan da bi se sam pozabavio time. Najgori dani bili su mi kada sam
sa sigurnošću osjećala da mjesečnica samo što nije stigla, i nalazila sam razne
izgovore kako bih se taj dan negdje povukla, s čašom merlota u ruci i
velikom kutijom papirnatih maramica.
Krajem te godine Graeme je predložio da odemo k liječniku. Oboje
smo bili nervozni – bojala sam se što će ustanoviti i molila sam se da nije u
meni problem. Silno sam željela bebu, ali Graemea sam željela još više. Ako
se utvrdi da je on neplodan, bilo bi mi žao, ali ne i smak svijeta. Prihvatila
bih tu činjenicu i naš brak zasigurno zbog toga ne bi trpio. Ali što ako se
ispostavi da sam ja ta koja ne mogu imati djece? Kako će on to prihvatiti?
Bio je toliko opsjednut mnoštvom djece i velikom obitelji, da će me sigurno
ostaviti i pronaći ženu koja mu to može pružiti. Oduvijek je govorio kako
ćemo imati dva sina i kćerkicu, baš tim redoslijedom. Oh, da, i imena im je
on već smislio: dečki će se zvati Bruce i Barry, a curica Kylie. Bruce i Barry
će naravno igrati kriket i ragbi, a malena Kylie svirat će neki instrument jer
je to jako prikladno za djevojčice.
Napravili smo pretrage i pokazalo se da je Graemeova plodnost
neupitna, tako da je on odmah oslobođen krivnje. Začudo, činilo se kako je
i sa mnom sve u redu i liječnik me je uvjeravao kako nekim ženama
jednostavno treba duže vremena. Dali su mi neke lijekove i, nakon nekog
vremena, stvarno sam zatrudnjela – bila sam luda od sreće, sjećam se toga
kao da je jučer bilo. Već nekoliko tjedana poslije, moj san srušio se kao kuća
od karata. Prvi je gubitak bio najteži, neočekivan i zbog toga neizmjerno
bolan.
Nakon što smo se malo smirili, pričekali smo nekoliko mjeseci po
preporuci liječnika, a onda sam opet pila lijekove i ponovno smo pokušali.
Potom se sve odigralo isto kao prvi put. Liječnici su rekli kako nije
problem samo začeće, nego održavanje trudnoće koja je uvijek završavala
spontanim pobačajem. Moj problem je tek godinama poslije dobio i stručan
naziv, hostile uterus – negostoljubiva maternica – a čak ni danas nisam
sigurna što to točno znači. Sjećam se dana kada smo primili telefonski poziv
iz bolnice, sjedili smo u kuhinji i ručali, a ja sam tupo zureći u svoj tanjur,
protisnula nešto u smislu kako ga neću zadržavati ako me je odlučio ostaviti.
Bio je još mlad i poželjan, i, sve u svemu, dobra prilika. Znala sam da
će se brzo ponovno oženiti i imati obitelj o kakvoj je oduvijek sanjao.
Graeme je odgurnuo tanjur s prepečenim mesom i uhvatio me za ruku.
S bebom ili bez nje, ti i ja ostajemo zajedno, to mi je bio rekao.
Graeme nikada nije bio sklon izljevima osjećaja i znala sam da misli
ozbiljno kada je to izjavio.
Kako sam se tada osjećala? Laknulo mi je što je tako odlučio, ali nemir
koji se u mene tada uvukao nikada me nije napustio. Graeme i ja nikada
nismo bili ravnopravni partneri, iako smo oboje bili zaposleni, ja sam
preuzela sve kućanske poslove i još k tome podnosila njegove prodike. Ali,
voljela sam ga. Činilo mi se da hodam po tankoj žici i svaki se čas mogu
strmoglaviti u ponor. Svaki put kada se oko nečega ne bismo složili i kada bi
se naljutio na mene, gubila sam samopouzdanje i čekala da me obavijesti
kako je naš brak gotov. Većinu sam se vremena osjećala kao osuđenik koji
čeka smrtnu presudu.
Vrijeme je prolazilo, a nitko od nas nije spominjao usvojenje. Kad je
Graeme to napokon učinio, nisam željela ni čuti za tu mogućnost. S vremena
na vrijeme ponovno bi pokušao, ali meni je i sam razgovor o tome bio
odbojan jer još uvijek nisam bila spremna priznati poraz.
Nisam željela bebu pod svaku cijenu. Željela sam svoju bebu. Željela
sam pozitivan test i normalnu trudnoću, i slatko iščekivanje trenutka kada
ću napokon uzeti u naručje svoju bebicu.
Ako to nije moguće, onda i ne želim imati djecu. Iskreno, mogu
zamisliti život bez nje.
Ali Graeme... on bi učinio sve da na bilo koji način imamo bebu, a
poznavajući ga, znala sam da neće odustati.
Uvijek je bio spreman na sve da ostvari svoje ciljeve.
A ja... ja bih za njega učinila sve.
 35. POGLAVLJE

Sabina
Travanj 2012.

Z a moje prvo upoznavanje s obitelji, James i Lilly izabrali su zgodan

restorančić u samom centru Orangea, a Lilly mi je napomenula kako
joj je on jedno od omiljenih mjesta za izlazak.
»Simon i Emmaline žive jako blizu, pa im nije problem doći s
blizancima. Hrana je odlična, a s obzirom da smo stalni gosti, imamo
poseban tretman«, rekla je opušteno. Kad smo napokon sjeli, stala sam
proučavati jelovnik: uglavnom roštilj i nekoliko vrsta pečenja.
»Obrati pažnju kada budemo naručivali«, tiho je rekla Lilly. »Charlotte
će uzeti Cezar salatu, Neesa dječju porciju piletine i prženih krumpirića,
Simon srednje pečeni biftek, Emmaline krem juhu od gljiva, a James piletinu
s parmezanom.«
»Katkad s mamom i tatom doručkujemo u lokalnom caféu i uvijek svi
naručujemo isto«, rekla sam. »Rutina nam pruža osjećaj sigurnosti, zar ne?«
»Da, istina je«, rekla je Lilly zvučeći zamišljeno, ali vidjela sam kako su
je moje riječi razveselile. »Zato i volimo dolaziti ovdje... Uvijek točno znamo
što možemo očekivati i to je jednostavno naše mjesto.«
Ted se smjestio pokraj mene, a James pokraj Lilly. Kad sam na ulaznim
vratima ugledala mladi par s kolicima za blizance, srce samo što mi nije
iskočilo iz grudi. Simon i ja nevjerojatno smo sličili, i bio je tako neobičan
osjećaj prepoznati sebe u drugome. Čim me ugledao, rekao je, »Ti si sigurno
Sabina.«
Pružio je ruke prema meni, a lijepe smeđe oči blistale su mu od sreće.
Odgurnula sam stolicu i ustala prihvativši njegov zagrljaj.
 »Tako smo sretni što si nas pronašla, Sabina.« Oči su mi se protiv moje
volje napunile suzama.
»I ja sam sretna, Simone«, šapnula sam, a onda se malo sabrala i
nasmiješila njegovoj ženi. »A ti si sigurno Emmaline?«
Emmaline je bila krhka i plavokosa, i usprkos svom iscrpljenom
izgledu, vidjelo se da je prava ljepotica. Pružile smo ruku jedna drugoj, a ona
je moju čvrsto stisnula i neko vrijeme zadržala u svojoj.
»Dobro došla u obitelj, Sabina. Svi smo sretni što smo te napokon
upoznali... a ovo su Dominic i Valentina, tvoji mali zloćkasti nećaci. Ubrzo
će im dosaditi u kolicima, pa ako budemo imali sreće, poklonit će ti dva
neodoljiva osmijeha prije nego što pokažu svoje pravo lice i otjeraju sve
goste u restoranu.«
Zavirila sam u kolica i ugledala dva bucmasta zamotuljka okrenuta na
bok kako živahno pružaju ručice jedno prema drugome.
»Izgledaju kao anđeli.«
»U njihovu slučaju izgled doista vara«, otpuhnuo je Simon. »Em noćas
nije ni oka sklopila... to su mali vragovi anđeoskog izgleda.«
Simon je imao onaj tipični izraz umornog ali ponosnog oca, i nisam
mogla izdržati a da se ne nasmijem. Potom se rukovao s Tedom i otišao nam
svima po piće.
Čim sam ugledala prekrasnu ženu kako u društvu kćeri ulazi u
restoran, znala sam da je to Charlotte. Zapravo je uživo bila još ljepša nego
na fotografijama, i tijelom mi je prostrujala nelagoda. S drugima sam se
osjetila povezanom već na prvi pogled – izgledali su mi poznato i mogla sam
u njima prepoznati barem djelić sebe. Charlotte je bila drukčija od svih i to
me je uplašilo. Duga plava kosa bila joj je ispletena u pomalo neurednu ali
ipak savršenu pletenicu, i zapravo je sve na njoj izgledalo besprijekorno, i
šminka, i crvena lanena haljina, i sandale s visokim potpeticama. Pogledala
sam svoje izblijedjele traperice i zažalila što nisam nanijela barem maskaru.
»Sabina«, rekla je i odlučno krenula prema meni. »Ja sam Charlotte, a
ovo je moja kći Neesa.«
»Drago mi je«, rekla sam očekujući kako ću se i s njom zagrliti, ali ona
je samo pružila ruku. Kratko smo se rukovale, i primijetila sam kako su joj
ruke njegovane a nokti savršeno manikirani.
»Zar u Orangeu ne postoji ni jedan drugi restoran?« upitala je ležerno.
Nakon toga ovlaš je poljubila Emmaline u sljepoočnicu i malo zagugutala
iznad blizanaca.
»Znaš da nam je ovo omiljeno mjesto, Lott.«
»Sabina će misliti da smo provincijalci kad ne znamo za bolje od
roštilja.«
»Kad je u pitanju hrana, ja baš i nisam posebno izbirljiva«, rekla sam
želeći razbiti ovu neočekivanu napetost.
»Ja obožavam piletinu«, ubacila se Neesa. Imala je Lillynu tamnu kosu,
baš kao ja i Simon, i iste krupne smeđe oči. »I ovdje ne škrtare na porciji
sladoleda.«
»Čujem da si dobra pjevačica, Neesa.«
Na spomen pjevanja, Neesa se sva ozarila, a njezino je oduševljenje bilo
zarazno. »Baka mi je rekla da si ti prava pjevačica i da si baš to studirala«,
njezine krupne oči sjajile su od ushićenja.
»I da si učiteljica«, pridodala je Charlotte. Proučavala me svojim
hladnim plavim očima ne pokazujući ni jedan drugi osjećaj osim znatiželje.
»Baš kao mama.«
»Jesam, na neki način... predajem glazbeni u nižim razredima osnovne
škole. Ali nisam baš učiteljica po struci.« Charlotte me je i dalje netremice
promatrala, i pitala sam se je li uopće čula što sam joj rekla. »Diplomirala
sam pjevanje, a magisterij mi je iz pedagogije.«
»Zanimljivo«, rekla je Charlotte bezizražajno te nastavila: »Kako je
prošlo vaše prvo upoznavanje? Je li bilo dirljivo?«
»Bilo je divno«, rekla je Lilly i obgrlila me jednom rukom oko ramena.
Željela sam skrenuti razgovor sa sebe na Charlotte pa sam brzo rekla, »Lilly
mi je rekla da imaš frizerski salon.«
»Da, tako je«, odgovorila je. Očekivala sam da još nešto kaže, ali ona se
samo usiljeno osmjehnula i ustala. »Je li nam Simon otišao po piće? Ja sam
danas za vino.«
»Eno ga tamo za barom«, potvrdila je Emmaline.
»Može limunada za mene, mama?« upitala je Neesa.
»Vidjet ćemo... ostani ovdje s bakom i djedom, i budi dobra«, rekla je
odrješito i uputila se prema baru. Pogledala sam Teda, koji mi je odgovorio
upitnim podizanjem obrva. To znači da nisam umišljala, nego je Charlotte
definitivno bila drugačija od ostatka obitelji. Možda se ona zbog mene ovako
ponaša, pomislila sam s nelagodom.
»Sve ti je ovo sigurno jako čudno«, rekla je Emmaline tiho.
»Nije mi lako«, priznala sam, »ali drago mi je što sam ovdje.«
Kad se iz kolica začulo cendranje i meškoljenje, Emmaline se brzo
ustala i jednoličnim, polaganim ritmom započela gurkati kolica. Blizanci su
se umirili i vidjela sam da joj je laknulo.
»Obožavam ih, ali sve bih dala za malo sna... hej, pa Lilly nam je rekla
da čekate bebu?!«
»Da, jako smo sretni zbog toga.«
»Ne želim te plašiti, Sabina... ali većina novorođenčadi u ovoj obitelji
najživahnija je noću«, uzdahnula je Lilly. »Simon je, doduše, spavao kao
anđelčić, ali Charlotte i Neesa bile su prava pošast, baš kao i moje sestre.
Mislila sam kako je to nešto po ženskoj liniji, sve dok se nije rodio Dominic.«
Ted me je uhvatio za ruku, isprepleo prste s mojima i nježno ih stisnuo.
»Dakle, bit će nam veselo«, široko se nasmiješio.
»Ne brinite se, sad imate Lilly«, umirivala nas je Emmaline. »Ako itko
zna s bebama, onda je to ona.«
Pogledala sam Lilly, a ona mi se osmjehnula sa sjajem u očima. Bila
sam sigurna kako smo obje u tom trenutku pomislile isto: ovo nam je prilika
da nadoknadimo propušteno. Lilly će biti dio života svojeg unučeta, i tko
zna koliko ću je puta pitati za savjet kad mi se život u tim prvim danima
majčinstva okrene naglavce. Pronašle smo jedna drugu u pravom trenutku
i dobile drugu priliku.
Uto sam ugledala Charlotte s pladnjem prepunim različitih pića, a
Simon je iza nje nespretno balansirao s čašama i pod rukom pridržavajući
bocu šampanjca. Charlotte je podijelila pića i sjela za stol, dok je Simon ostao
stajati, razdijelivši šampanjac u sedam čaša, a osmu, za Neesu, napunio je
limunadom. Napokon, kad smo svi imali svoje čaše u rukama, okrenuo se
prema meni i rekao:
»Draga naša Sabina, dopusti mi samo nekoliko riječi... Oduvijek si
nam nedostajala i nitko te nije mogao zamijeniti. Ne možeš ni zamisliti
koliko sam sretan što je naša obitelj napokon potpuna.« Na trenutak je
zastao prinijevši ruku ustima i vidjela sam kako se suzdržava da ne zaplače.
Potom je pročistio grlo, nasmiješio mi se i rekao: »Neka je živa i zdrava naša
obitelj! Jedva te čekamo upoznati, Sabina.« Pružio je ruku preko stola i
kucnuo se svojom čašom o moju. »Dobro došla kući, starija sestro.«
Ostali su tiho mrmorili, ponavljajući njegovu zdravicu dok smo se
kuckali čašama. Preplavljena osjećajima, nisam mogla suspregnuti suze.
»H-hvala vam«, zagrcnula sam se. Lilly me privukla u čvrst zagrljaj, a
ja sam se nesigurno osmjehnula Jamesu, koji mi je ponovno nazdravio i
uputio svoj najljepši osmijeh.
»Hej, ovo ne može proći bez fotografiranja!« uzviknula je naglo Lilly i
žurno domahnula konobarici na drugom kraju restorana.
»Jesi li dobro, Lilly?«
»Dugo se nisam ovako dobro osjećala«, nasmijala se ona. Simon je iz
torbe za bebe izvadio fotoaparat i objasnio konobarici kako funkcionira, a
onda obišao stol kako bi se smjestio do Jamesa i Lilly. Isto je učinila i
Charlotte. Iz kolica se ponovno začulo meškoljenje, pa je Emmaline uzela
Dominica, dok je Neesa nespretno pridržavala Valentinu.
 »Drago mi je što si se toga sjetila«, rekla sam tiho Lilly.
»Čekala sam trideset osam godina na ovu sliku«, rekla je ona. »Vidjet
ćeš kakav ću kolaž napraviti.«
»OK, društvo, sada jedan smiješak... i ptičica!« uzviknula je
konobarica.
Nakon toga nastupio je veseli žamor, blizanci su vraćeni u kolica, a
odrasli se zadubili u jelovnike. Charlotte i Simon raspravljali su o Lillynoj
slijepoj odanosti ovom restoranu i o tome hoće li joj ikad dosaditi.
Trenutak je bio savršen i željela sam da potraje. Utonula sam u misli i
razmišljala o Simonovim riječima dobrodošlice, i o načinu na koji ih je
izrekao, jedva svladavajući osjećaje. Srce mi je bilo puno, a obrazi mokri od
suza.
Bila sam mirna i tiha, pomno upijajući svaki prizor i želeći upamtiti
ovaj dan do kraja života. Nisu me iznevjerili i odbacili, nego istinski i
potpuno prigrlili. Osjetila sam se voljenom i prvi put u posljednjih nekoliko
tjedana, pronašla sam mir.
Bio je to pravi povratak kući.
Tijekom večeri mogla sam nesmetano proučavati obiteljsku dinamiku
Piperovih. Simon je bio bučan i veseo, a Charlotte tiha i povučena.
Povremeno bi se ubacila u razgovor, ali zvučala je tako neraspoloženo da
sam je poželjela upitati što je muči. Emmaline je pak bila dobrodušna i topla,
a Neesa jednostavno očarana mnome. Kad god bih joj se obratila, sva bi
pocrvenjela i zahihotala se.
»Imaš li neki savjet kako da postanem glazbenica?« upitala me je.
»Hm... moraš puno vježbati i biti sva u tome. Pokušaj slušati klasičnu
glazbu, svi bježe od nje, a uistinu je predivna... pa onda dobri stari rock, sto
puta je bolji od popa koji slušaju današnji klinci... A tek jazz, nema ničeg
ljepšeg od jazza.«
»Zvuči super«, rekla je uzbuđeno i molećivo pogledala Charlotte.
»Možeš li mi nabaviti sve to?«
 Charlotte je podignula obrve i nezadovoljno me pogledala.
»Baš ti hvala na pomoći«, rekla je ironično.
Kad god bih pogledala Lilly ili Jamesa, vidjela sam kako i oni pomno
upijaju svaki trenutak našeg prvog obiteljskog okupljanja. Kako li se Lilly
sada osjećala? Je li razočarana ih je sve onako kako je zamišljala? Druženje
je prolazilo u prilično opuštenoj atmosferi, ali nije bilo onako spontano kao
kad smo Lilly i ja razgovarale nasamo. Nasreću, svi su bili vrlo pričljivi i u
nijednom trenutku nije nastupila neugodna tišina.
»Hej, Neesa«, rekla je Lilly ugledavši Neesin krcat tanjur. »Što je to s
tobom danas, pa ti obožavaš ovo jelo?«
»Nisam baš gladna, bako«, rekla je.
»Hajde, mila, potrudi se još malo«, nagovarala ju je Lilly. »Inače će se
kuhar sav izbezumiti i pitati nas što nije bilo u redu, znaš i sama koliko je
osjetljiv...«
Pogledala sam svoj gotovo prazan tanjur. Rižot s gljivama i pjenušcem
bio je savršen – ukusan i kremast – i uživala sam u svakom zalogaju.
»Ali, bako...« Neesa se pokušala suprotstaviti, ali Lilly je bila
neumoljiva.
»Hajde, dušo... što prije budeš gotova, prije ćeš dobiti desert.« Neesa je
uzdahnula i nevoljko pojela još nekoliko zalogaja. »Odlično, sad ću pozvati
konobara da ti donese sladoled.«
Ja sam pak sa zadovoljstvom uzela preostali zalogaj rižota, uživajući u
okusu i pomislivši kako mama nije u pravu kada kaže da te posljednje,
dragocjene zalogaje treba ostaviti na tanjuru.
 36. POGLAVLJE

Megan
Rujan 1973.

I sprva je sve bilo jednostavno.

Saznala sam sve detalje o prehrani novorođenčeta, pa je malena
Sabina uglavnom jela i spavala. Stigla sam čitati, brinuti se o vrtu te uživati
na ranoproljetnom suncu. Brzo sam se naviknula na mijenjanje pelena i nije
me smetalo što je perilica rublja gotovo stalno uključena.
Tih prvih nekoliko dana bilo mi je zabavno promatrati muža i
promjenu njegova raspoloženja. Ne bih rekla da je prije Sabinina dolaska
bio nesretan, ali sada je jednostavno procvjetao. Dolazio je kući za vrijeme
pauze za ručak, i činilo mi se da neizmjerno uživa dok u jednoj ruci drži
brzinski pripravljen sendvič, a drugom ljuljuška Sabinu. Kada bi noću
plakala, on je bio taj koji je ustajao, hranio je i ponovno uspavljivao, i svaki
joj dan nešto donosio. Govorila sam mu kako je sve to nepotrebno i da je još
premalena za igračke, ali on se nije obazirao, samo bi slegnuo ramenima i
rekao da ih poslije možemo dati njezinim biološkim roditeljima. Napunio je
kuću zalihama pelena i mlijeka u prahu koje su bile dovoljne da potraju
mjesecima i jednostavno se obožavao brinuti za nju. Kada je bila nemirna i
cendrava, nisam znala što bih s njom, ali on bi nekako osjetio što joj treba i
umirio je u tren oka.
Kako su dani prolazili a Sabina kod nas boravila već drugi tjedan, sve
je postalo poprilično naporno. Spavala je sve manje, a ja sam pak imala sve
manje vremena, zapravo uopće ga više nisam imala. Mogla sam zaboraviti
na kućanske poslove koje sam prije s lakoćom obavljala, a o dokoličarenju
sam mogla samo sanjati. Graeme se pak u toj ulozi zamjenskog roditelja
savršeno snalazio. Ušao bi u kuću i već je s vrata uzimao u naručje, a ako je
slučajno plakala, odmah bi je nahranio, promijenio pelenu ili je jednostavno
nosio po kući i nešto joj tiho pjevušio. Pitala sam se imam li ja ikakve
majčinske instinkte ako sam toliko nesposobna prepoznati bebine osnovne
potrebe. Tako je u petak Graeme došao nešto ranije s posla, a imalo ga je što
i dočekati... Sabina je urlala, a ja sam bespomoćno sjedila na kauču dok su
mi se suze slijevale niz lice. Ali on se odmah snašao, meni je natočio čašu
vina, a Sabini napravio bočicu koju je ona iskapila u jednom dahu. Začudo,
nije me prekorio zbog toga, i činilo mi se da uživa u svojoj učinkovitosti.
Ipak, nisam zažalila zbog svoje odluke i sa svakim novim danom
osjećala sam sve više ljubavi za to maleno biće. Nikada nisam bila od onih
koji se zaljubljuju na prvi pogled, tako je, uostalom, bilo i s Graemeom...
trebalo je proći dosta vremena dok prema njemu nisam osjetila duboku
privrženost.
Ne želim ništa uljepšavati: bili su to za mene teški dani i katkad mi se
činilo da ću izludjeti. Sabina nije bila jednostavna beba, patila je od kolika i
katkad toliko plakala da sam ja bila izbezumljenija od nje. Prvo bi vrištala
od gladi, pa potom od bolova, a ja bih joj uzaludno pokušavala pomoći.
Treba li podrignuti? Da joj promijenim pelenu?
Ili... možda samo treba majku?
Možda joj ne pružam majčinsku ljubav pa zbog toga stalno plače. Je li
to moja karma? Možda je moja neplodnost utjecala i na moj odnos prema
djeci pa Sabina nekako osjeća taj nedostatak i zato je tako nemirna. Graeme
je ustvrdio da to nije nikakvo čudo, jer se jednostavno previše brinem i
stalno sam napeta, pa moja napetost prelazi i na Sabinu. U najgorim danima
morala sam je neprestano nositi, čim bi je na trenutak spustila, počela bi
vrištati. Onda bih se pak ja uznemirila, a ona još više rasplakala. Bio je to
začarani krug i često mi se činilo da ću iskočiti iz vlastite kože. No čim bi
Graeme stigao, ona bi se jednostavno preobrazila i ponovno bila preslatka,
zadovoljna beba. Sve sam ja to racionalno razumjela, ali kad sam bila sama
sa Sabinom koja vrišti iz petnih žila, imala sam osjećaj kao da mi namjerno
prkosi.
 Izdržat ću ja to, govorila sam si i tješila se kako će ova agonija potrajati
još svega nekoliko tjedana, a onda... kada je vratim njezinoj majci, ugađat ću
si do besvijesti. Naspavat ću se do mile volje, a potom mogu birati što god
mi srce poželi: odlazak kod frizera, pedikera, pa na jednu opuštajuću
masažu.... ili mogu samo čitati i uživati u divnom spokoju i tišini. I tako je
popis postao podugačak, dok mi se činilo kako je svaki novi dan malo gori
od prethodnoga. Po danu jedva da je i spavala, a noću su je mučili grčevi pa
je neprestano cendrala. Nekoliko sam je puta zbog toga odvela i doktoru, ali
jedino što sam čula bilo je kako je to normalna faza u prvim tjednima bebina
života i kako samo moram biti strpljiva.
Bila sam potpuno rastrojena od neispavanosti i često bih se zatekla
kako bauljam kućom kao u nekoj izmaglici, jedva obavljajući osnovne
aktivnosti. Povremeni naleti nježnosti koje bih osjetila prema Sabini
podsjećali su me na Stockholmski sindrom – bila sam zarobljena s njom, a
to maleno biće držalo me kao taoca. Očajnički sam priželjkivala dan kada će
Lilly nazvati i jedva sam čekala da mi se vrati moj stari život.
Kad je telefon jednog ponedjeljka ujutro napokon zazvonio, i kada sam
prepoznala Lillyn glas, srce mi je uzbuđeno poskočilo, a dan odmah postao
vedriji.
»Kako je ona?« upitala je Lilly s prizvukom očaja u glasu.
»Sabina je odlično«, umirila sam je. »Jesu li te otpustili iz bolnice?«
»Doktor je rekao da sam još slaba i htjeli su me još zadržati, ali nekako
sam ih uvjerila da me puste. M-moram hitno razgovarati s tatom.«
Zamuckivala je i govorila sve brže. »Megan, užasno se osjećam... ne znam
kako ću ga uopće pogledati u oči i normalno razgovarati... još uvijek sam
tako bijesna i ogorčena, i koliko god se trudila, ne mogu to prevladati. Ali
on mora potpisati suglasnost za naše vjenčanje jer će sve drugo potrajati
mjesecima.«
»Dakle, to je plan? Jeste li već razgovarali?«
»Pokušala sam, ali nije dobro prošlo. Zamisli, on je još uvijek ljut na
mene, možeš li to vjerovati? James se vratio na fakultet jer mu se bliži ispitni
rok, ali doći će za nekoliko tjedana pa će ga i on pokušati urazumiti.«
»Za nekoliko tjedana?« ponovila sam i pogledala Sabinu koja je nakon
cijele probdjevene noći napokon zaspala. Osjetila sam kako mi se mrači pred
očima, a zidovi oko mene su me gušili.
»Je li to u redu, Megan?« upitala je Lilly zabrinuto. »Ne znam kako ću
ti ikada zahvaliti za sve što si učinila... ali ako ti je preteško... možda možemo
još nešto pokušati, tražiti dozvolu od suda, ali odvjetnik je rekao da je to duži
put... stvarno n-ne znam...«, ponovno je počela zamuckivati, ali sam je
prekinula.
»Smiri se, Lilly, sve je u redu.« Malo sam pročistila grlo i nakašljala se.
»Svi moramo biti strpljivi, a ti mi javi kada uspijete nešto riješiti.«
»Hvala ti, Megan«, rekla je s olakšanjem i nastavila, »Kako je moja
malena? Je li narasla?... Tako bih je voljela vidjeti...«
»Tvoja Sabina odlično napreduje«, rekla sam. »Evo, upravo se
probudila i sigurno je gladna... idem sada, Lilly, a ti mi se javi što prije budeš
mogla.«
Uspjela sam prekinuti vezu prije nego što se dnevnim boravkom
prolomio plač, ali ja sam bila ta koja je ridala, a ne Sabina. Bila sam tako
razočarana, izgubljena i umorna da nisam imala ni snage ni volje odnijeti
Sabinu u njezinu sobu.
Sručila sam se na stolicu i osvrnula oko sebe. Posvuda je vladao
potpuni kaos, kutije pelena bile su razbacane uokolo, a na svakom komadu
namještaja nalazila se što čista što prljava odjeća. Od tolikog nereda spopao
me divlji, iracionalan bijes, i najradije bih bila čvrsto stisnula bebu ili učinila
još nešto gore.
A onda sam se potpuno slomila i počela nekontrolirano jecati. Bože,
kakvo sam ja to čudovište? Pa ovo maleno, nedužno biće nije krivo ni za što.
Kvragu i nered u kući, kvragu i ručak i večera koje neću skuhati, ništa od
toga nije istinski važno. Važna je ova bebica za koju se moram dobro brinuti
dok se Lilly ne vrati po nju.
 Bio je to moj najmračniji trenutak, još otkad sam došla kući sa
Sabinom u nosiljci, toliko mračan da ću ga se sjećati godinama poslije, i
pitati se kako smo nas dvije uopće preživjele te prve dane. Možda bih se
drukčije osjećala da je Sabina moja kći. Možda bi me preplavili majčinski
instinkti i možda bih je zavoljela od prvog trenutka.
Ali ovako... beba je dražesna, ali ako je ovo bio test za usvajanje djeteta,
onda sam definitivno pala na ispitu.
Imam li uopće izbora? Obećala sam da ću pomoći Lilly i Jamesu, i ne
mogu sada odstupiti i reći kako sam se predomislila. Kakva bi to osoba
učinila? Moram ići dalje, dan po dan, sve dok se ova zavrzlama ne okonča.
Očekivala sam da ću uživati u ovom iskustvu i biti dobra zamjenska
majka.
Umjesto toga, uslijedili su beskonačni monotoni sati koji su se stopili
u jedan beskrajni dan, dok mi je život polako postajao neprepoznatljiv i lišen
svake radosti.
 37. POGLAVLJE

Sabina
Travanj 2012.

D ok smo čekali desert, blizanci su u svojim kolicima zadovoljno

gugutali, mahali ručicama i nožicama, i baš kad smo pomislili da će
večer proći u blaženom miru, oglasio se Dominic, isprva cendrajući, a
potom prodorno vrišteći.
»Evo ga, počinje«, uzdahnuo je Simon i podignuo Dominica iz kolica.
»Ali ovaj su nas put barem pustili da večeramo u miru...«
»Ne znam kad smo zadnji put večerali zajedno«, promrmljala je
Emmaline dok je podizala Valentinu. Lilly je odmah posegnula prema njoj,
a Emmaline joj je s olakšanjem dodala bebu. »Mi ih doista obožavamo, ali
da nema Lilly...«
»Hej, naravno da ih obožavate, ali brinuti se za dvoje živahnih
blizanaca nije baš najjednostavnija stvar na svijetu«, rekla sam sa smiješkom.
»Živahni je blaga riječ kad su oni u pitanju...«, dodao je Simon.
Slobodnom rukom kopao je po torbi za pelene i brzinski izvukao dvije
bočice pa ih odložio na stol. Stavio je Dominicu dudu u usta koju je maleni
odmah počeo pohlepno sisati, a onda me pogledao. »Želiš li ga malo
pridržati? Idem ugrijati mlijeko, a i tebi bi dobro došlo malo vježbe.«
»Naravno da ga želim pridržati... to je moj mali preslatki nećak...«
Uzela sam bebu u naručje i nasmiješila se. »Bok, lijepi dečkiću.«
Ted me je pogledao, a oči su mu bljesnule od ljubavi i čežnje.
»Jako ti lijepo stoji beba«, rekao je tiho. Osmjehnula sam se pomalo
nesigurno i pružila prst Dominicu, koji ga je odmah ščepao, ispljunuo dudu
i posegnuo za prstom.
 »Hej, moj prst nije hrana«, nasmijala sam se od srca i pokušala izvući
prst iz njegove ručice, ali on je bio uporan. Gladno je otvarao usta i
nezadovoljno cendrao, a potom glasno zaplakao. Njegov plač bio je zarazan
jer je uto i Valentina počela kmečati.
»Ponekad ste stvarno nemogući«, Lilly im je više tepala nego što ih je
korila, a onda pomilovala Valentinu po obrazu. »Divni ste, ali nemogući.«
Simon se vratio s bočicama i pružio nam ih, pa sjeo do Teda i zapričao
se s njim. Gledala sam kako Lilly na unutrašnjoj strani podlaktice isprobava
temperaturu mlijeka, pa sam i ja učinila isto.
»Mislila sam kako današnje moderne mame imaju neke druge
metode«, našalila sam se.
»Tako najbolje možeš osjetiti da mlijeko nije ni prevruće ni
prehladno«, odgovorila je tiho.
Pažljivo sam primaknula bočicu Dominicovim ustima, a on ju je
gladno prihvatio, kao da se ljuti zbog moje sporosti, i iskapio do dna. Po
uzoru na Lilly, nježno sam ga podignula, stavila mu glavicu na rame i lagano
potapšala po leđima, sve dok nije glasno i zadovoljno podrignuo.
»Sad su se najeli, što znači da će ubrzo postati pospani i opet početi
cendrati... bolje je da odmah krenemo«, rekla je Emmaline nevoljko.
»Hej, pa još nije ni deset sati«, rekla je Lilly. »Bit će oni mirni kao
bubice, zar ne, Bean?«
Kad sam začula kako me je oslovila nadimkom, osjetila sam neku
neobičnu toplinu u grudima. Moji dobri prijatelji, kao i Ted, gotovo nikada
me nisu zvali punim imenom, ali bilo je nečeg posebnog u načinu na koji ga
je Lilly izgovorila, nježno i prisno, kao da je sve godine čežnje za mnom
izrazila u toj jednoj jedinoj riječi.
»Hej, Lilly, govori u svoje ime«, odvratila sam. »Potpuno sam
neiskusna u ovome i samo se nadam da Dominic to neće shvatiti.«
»Dušo, odlično ti ide i bit ćeš divna mama«, rekla je blago, ali odlučno.
Stigao je desert i svi su veselo zažamorili. Neesi se naglo vratio apetit i
navalila je na sladoled. Dominica sam smjestila u krilo, stalno se vrpoljio i
pokušavao dosegnuti žličicu s tiramisuom. Valentina je postajala sve
nemirnija i ubrzo je nisu mogli zadovoljiti ni mali zalogaji sladoleda od
vanilije, pa ju je Lilly podignula na rame, nježno ljuljuškala i nešto joj tiho
pjevušila. Neko sam je vrijeme zamišljeno promatrala i mislila kako je divna
i požrtvovna majka i baka.
Iz razmišljanja me prenuo Dominicov prodoran plač – Ted ga je
nježno prihvatio i dodao Simonu.
»Sada je stvarno vrijeme za pokret«, tiho je rekla Emmaline. Lilly joj je
pružila Valentinu, a potom se priljubila uz mene.
»Jedva čekam vidjeti svoje unuče«, šapnula mi je. »Doći ćeš nam s
bebom, zar ne?«
»Naravno«, obećala sam. »Naravno da ćemo doći.«
 38. POGLAVLJE

Megan
Rujan 1973.

T ih sam prvih tjedana rijetko izlazila iz kuće. Počeli su mi se pojavljivati

prerano osijedjeli izrasti kose, no nisam ih opazila, budući da se
uglavnom nisam imala vremena time pozabaviti, pa čak ni istuširati. Obično
smo odlazili van samo kad bismo ostali bez namirnica, a ti su se izlasci
neizbježno pretvarali u vježbanje osjećaja poniženja i panike.
Sabina je bila najmirnija nekoliko sati nakon hranjenja, prije negoli bi
je ponovno uhvatila glad. Vrijeme kad će se to dogoditi utvrdila sam s
vojničkom preciznošću pa sprintala između polica ubacujući namirnice i
potrepštine u kolica gotovo ni ne vodeći računa što uzimam. Dok bismo
stigli do blagajne, neizbježno se počela derati, a ljudi su zurili u nas. Bila sam
sigurna da se pitaju kako li je netko toliko smušen uspio dobiti dijete. Bila
sam uvjerena da su zabrinuti za njenu dobrobit, a možda su i trebali biti.
Većinu sam vremena bila previše umorna da bih bila racionalna. Misli su mi
često vrludale i s naporom sam održavala putanju.
Ponekad me obuzimalo mračno raspoloženje pa bih hodala hodnikom
s njom u naručju dok su mi glavom prolazile crne misli, previše crne da bi
ih priznala. Uvijek kad bi me to prošlo ostajala sam užasnuta pomišlju da se
Lilly i James neće dovoljno požuriti i da ću prije negoli im vratim Sabinu
potpuno sići s uma.
Grae je rekao kako bi nam možda bilo lakše da smo se imali vremena
pripremiti, samo malo vremena za čitanje literature o novorođenčadi.
Možda bi bilo lakše i da smo živjeli u toplijim krajevima, ili da nam je moja
majka mogla doći pomoći, ili pak da sam imala prijateljicu koju sam mogla
upitati za savjet.
 Iz najmračnijeg sam se raspoloženja uspijevala trgnuti jedino kad bih
se podsjetila da će stvari krenuti nabolje... jer će Sabina uskoro biti s pravom
majkom, umjesto sa mnom. Imala sam dojam da će kod nje odmah doći do
iznenadne promjene i da će se, pruži li joj netko pravu njegu, u trenutku
pretvoriti iz nemirne u sretnu bebu.
Usred noći bih začula Sabinin plač i obuzimao me bijes zbog toga što
mi se tako neprekidno remeti san. Bilo mi je mrsko što bi Grae, u slučajevima
kad sam je ignorirala, prebacio noge preko ruba kreveta i na vršcima prstiju
otišao do njene sobe, nakon čega bih čula kako joj veselo šapuće dok
priprema bočicu za hranjenje. Samo me osjećaj krivnje sprječavao da je
ignoriram svaki put kad bi zaplakala noću. Napokon, ipak je on svakog
tjedna morao odraditi četrdeset sati, trebao mu je san.
Bila sam rastrzana između želje da mu dopustim pomoći i osjećaja da
sam svu brigu za nju dužna preuzeti na sebe, a osim toga me sve više brinulo
to što je Grae previše uživao u tom privremenom aranžmanu. U gostinjskoj
se sobi nekad nalazila samo posuđena pletena kolijevka, no brzo se počela
pretvarati u sobu male djevojčice. Grae ju je postupno napunio igračkama i
stvarima koje Sabina neće trebati još godinama, a kad god sam se zbog toga
pobunila slegnuo bi ramenima i podsjetio me da će je biti lijepo poslati je
nazad njenoj obitelji s nekoliko posebnih predmeta koji će ju sjećati na nas.
Život nam je postao krhki kaos. Ja sam brojala dane do trenutka kad
ćemo Sabinu moći vratiti njenoj pravoj obitelji, a Grae se očito sve više
pribojavao tog dana. Ponekad bi me i tijekom ručka i nakon posla
pozdravljao s neodlučnim je li Lilly danas zvala? Opazila sam kako mu je
svaki put vidljivo laknulo kad bih razočarano promrmljala ne.
Tijekom tih dugih dana koje sam kod kuće provodila sama
namjeravala sam ga kad Sabina ode posjesti i jednom mu zauvijek reći da
jednostavno ne mogu usvojiti dijete. Ovaj je eksperiment bio bijedni
promašaj. Donekle sam se zagrijala za nju, no ni približno dovoljno uzmu li
se u obzir vrijeme i napor koji sam u to uložila. Osim toga, sve skupa mi je
bilo previše naporno. Cijelo je to iskustvo bilo zlokobni predznak našeg
neizbježnog neuspjeha s budućim posvajanjem.
Zaključila sam da ćemo jednostavno morati pronaći način za
dobivanje vlastitog djeteta. Možda bismo mogli potražiti novog specijalista,
možda mlađeg liječnika s nekim novim zamislima, ili možda posjetiti
sveučilišnu kliniku i posavjetovati se s nekim profesorom.
Morao je postojati način.
 39. POGLAVLJE

Sabina
Travanj 2012.

B ili su već kasni noćni sati.

Lilly i ja smo sjedile i pričale sve dok vani jednostavno nije previše
zahladilo, a onda se premjestile nazad u blagovaonicu počevši pregledavati
albume s fotografijama koje nam je dala mama. Ovog je puta razgovor tekao
prilično lako. Željela sam da Lilly vidi koliko sam lijepo djetinjstvo imala.
To mi je bila prilika i odlučila sam je iskoristiti.
Objasnila sam Lilly gdje sam sve bila i što sam radila na svakoj
fotografiji. Ponovno sam proživjela rođendan u zabavnom parku Disney
World, dan kad sam napokon završila govornu terapiju pa me mama
iznenadila putovanjem na koncert u Sidneyskoj operi, kao i onaj kad smo se
preselili u tu veliku kuću u Balmainu.
Bio je to brzopotezni sažetak mog života. Svaki je važan trenutak ostao
zabilježen na fotografiji ili nekakvom podsjetniku, a priče koje sam joj o
njima ispripovijedala bile su najbolji način da se Lilly koliko god je moguće
osjeti dijelom svega toga. Kako bi mi dolazile u pamćenje, s njom sam
podijelila i neke sitne pojedinosti poput užasnog okusa kolača koje mi je
mama pekla do desete godine kad sam napokon počela zahtijevati da ih
počne kupovati, kao i mirisa lavande u maminoj primaćoj sobi.
Kad bih se prisjetila prigoda koje nisu bile zabilježene na fotografijama,
jednostavno bih podijelila osjećaj – u tom sam trenu bila sretna, u onom
ganuta, no u svim sam tim prilikama bila voljena.
Sve sam te uspomene oživjela tek nedavno, kad sam saznala za
usvojenje, no prisjetila sam ih se nekako zbunjeno i na svaki događaj gledala
sumnjičavo i s osjećajem srama. Dok sam te noći s Lilly sjedila za
blagovaoničkim stolom, ispravila sam takvo gledište. Možda je sve započelo
bolno i prijetvorno, no doista sam odrasla u obitelji koja se stvarno vrtjela
oko mene i imala dvoje roditelja koji su mi pružili divan, sretan život.
Kako su sati prolazili opazila sam da se i Lilly mijenja. Pažljivo me
slušala, no tijekom našeg razgovora žar u njenom pogledu počeo je
postupno blijedjeti. Ono što je propustila proživljavala je desetljećima
prekasno i nikada neće biti ono što je moglo biti, no sada sam bila tu. Iz cijele
smo ove situacije mogle izvući ono najbolje, čak i nadoknaditi sve te silne
godine razdvojenosti.
Sasvim sigurno nisam namjeravala iskoristiti to vrijeme za davanje
svjedočanstva u maminu i tatinu korist, no čak sam i nakon što su već
protekli sati bila svjesna da Lilly dokazujem samo da se za mene dobro
brinulo. Svako malo bih se ponovno sjetila toga kako mi je ranije istog dana
zaprijetila da će moj rodni list odnijeti na policiju. U tom je ranijem
razgovoru na njenom licu bilo toliko bijesa i ljutnje, no čak je i prije negoli
sam okrenula stranicu na posljednjem albumu Lilly djelovala kao sasvim
druga osoba.
Kao žena na putu ka unutarnjem miru.
Kad smo završile s pregledavanjem fotoalbuma, uz novu smo šalicu
čaja pojele još po komad kolača. Počele smo toliko često zijevati da se činilo
kako se stalno izmjenjujemo, a iako sam znala da ćemo uskoro morati na
počinak, nisam željela razbiti čaroliju predivne večeri. Činilo se da se i Lilly
slično osjeća.
»Stvarno trebamo otići u krevet«, rekla je nježno i pogledala me.
»Trudnicama je potreban san.«
»Iscrpljena sam. No dan je bio predivan i ne želim da završi.«
»Nećete otići rano ujutro, zar ne?«
»Ne, mislili smo krenuti oko podneva.«
Zadovoljno je uzdahnula, a ja pomislih kako Lilly Piper doista
dražesno izgleda. Kad sam je prvi put vidjela djelovala je istrošeno, no sad
sam mogla opaziti da bore na njezinom licu nisu samo posljedica godina
ispunjenih tugom, već istinski proživljenog života. Lilly se uistinu moglo
čitati poput knjige, baš kao i mene.
»Kad je tako, slijedi još jedan divan doručak s tobom«, promrmljala je
s osmijehom.
Odlučno sam odmahnula glavom.
»Ne samo još jedan. Još jedan ovog tjedna, no to je tek jedan od
mnogih, Lilly.«
»Nadam se«, prošapta ona.
»Znam da je tako«, šapnuh joj ja.

Kad sam se uvukla u krevet pored Teda, budilica na noćnom stoliću dala mi
je do znanja da je 4:03. Utonula sam u vrlo dubok san bez snova, a kad sam
se ujutro probudila sunce je sjalo kroz prozore. Okrenuvši se pogledati
koliko je sati, iznenadila sam se vidjevši da je skoro 11.
Iz dnevne se zone čuo smijeh tako da sam se brzo obukla i gotovo
odjurila niz hodnik. Stigavši do blagovaonice prvo sam ugledala Neesu koja
je sa slušalicama u ušima sjedila za stolom u koji se zagledala, potpuno
usredotočena na glazbu koju je slušala. Nije ni podigla pogled dok sam
ulazila u prostoriju.
»Današnja djeca, ha?« dometnuh pozdravljajući Charlotte i Lilly koje
su sjedile preko puta nje listajući fotoalbume koje sam jučer popodne dala
Lilly. »Je li Ted otišao kući bez mene?«
»Vani pomaže Jamesu oko pašnjaka«, odgovori Lilly. »A Neesa sluša
jazz.«
Osmjehnula sam se i sagnula kako bih došla u Neesin vidokrug. Kad
me ugledala oči su joj se raširile i izvukla je slušalice iz ušiju.
»Tetice Sabina, tvoja je glazba tako dobra.«
Tetice Sabina. Srdačno sam joj se nasmiješila.
 »Doručak, dušo?« Lilly je već ustajala.
»O, nemoj se uopće time zamarati, Lilly...«
»Vidi se da si nova ovdje«, nasmije se Charlotte kad je Lilly odmahnula
rukom i krenula u kuhinju. »To ona radi, nije joj nikakav problem.«
»Nešto ću na brzinu složiti«, dobaci preko ramena dok je izlazila iz
prostorije.
»Neesa, daj na trenutak vrati slušalice u uši«, iznenada će Charlotte, a
ja je začuđeno pogledah. Osmjehnula se i nagnula prema meni. »Sabina,
stvarno mi je žao zbog onog sinoć. Nisam te dočekala onako kako sam
trebala. Danas sam ti se željela ispričati i dati do znanja da sam stvarno
oduševljena što sam te upoznala i jako sretna što si se vratila – pogotovo
zbog mame.«
»Ma stvarno nisi trebala, Charlotte«, odvratih ja.
»Ne bih htjela zaratiti s tobom, a sinoć sam to umalo učinila. Zapravo...
malo sam ispalila na živce otkako mi je mama rekla da si je kontaktirala.«
»Mogu to razumjeti.«
»Znam da je sve to skupa i tebi zastrašujuće, no meni je...« slegnu ona
svojim nježnim ramenima. »Pa, odrasla sam u peteročlanoj obitelji. Tu su
bili mama i tata, Simon i Charlotte te duh male djevojčice zvane Sabina koja
je u svakom pogledu bila savršena.«
Nisam znala što da na to kažem. Povukla je kosu preko ramena i počela
ju plesti u pletenicu. Prsti su joj brzo radili, zaplićući i otplećući. Pitala sam
se čini li to tako brzo zbog svoje profesije ili iz nervoze.
»Uvijek sam mislila da su mama i tata pretpostavljali da si savršena
samo zato što nikada nisu vidjeli kako odrastaš i da ionako na tebe nikad
neće gledati na drugi način. Bila sam jako ljubomorna, a ponekad i sretna
što nisi tu jer sam bila uvjerena da ti nikad ne bih uspjela biti ravna. Sinoć
sam imala najbolje namjere, htjela sam ti zaželjeti dobrodošlicu i upoznati
te, no kad sam ušla u taj bistro kao da sam ponovno postala dijete, kao da se
ponovno pojavio taj duh. Uglavnom...« tužno se nasmiješila, »ispada da si
ipak savršena.«
»Ni izbliza«, uvjeravala sam je misleći na to koliko me spoznaja da sam
usvojena mučila tjednima nakon što sam za to doznala.
»Ti si poput fotografije moje majke prije četrdeset godina. Imaš njen
osmijeh, njene obline i te svijetlosmeđe oči, a za Boga miloga čak si i
učiteljica. Znam da zvuči glupo, no najgore mi je bilo to što imaš tu čudesno
sjajnu kosu kakvu sam oduvijek željela.« Charlotte se tužno nasmiješi. »Jesi
li znala da sam i ja rujansko dijete? Rođena sam četiri godine i četiri dana
nakon tebe – začeta sam brzo nakon Simonova rođenja. Činilo se da te još
uvijek pokušavala nadomjestiti.«
»Stvarno mi je žao, Charlotte.«
»Prije mog bi se rođendana obično jako rastužila«, promrmlja
Charlotte. »Bilo mi je možda osam ili devet godina kad su mi konačno
objasnili. Mama je bila tako pretjerano zaštitnički nastrojen roditelj, a ja sam
po naravi puno pustolovnijeg duha od Simona... tako da sam stalno upadala
u nevolje. Dok mi nisu objasnili što se desilo s tobom, stvarno sam mislila
da se svake godine zbog mog rođendana osjeća očajno zato što sam tako
grozno dijete da žali što me uopće rodila.«
Pomislila sam koliko sam se uplašila kad sam je prvi put vidjela, no bile
smo sličnije negoli je mislila. Naravno da mi je bilo žao Charlotte, no
iznenada sam osjetila veliko uzbuđenje. Imala sam sestru – sestru koja je
nesigurna i neurotična baš kao i ja.
Pružila sam ruke preko stola položivši dlanove na njene. U tom je
trenu Lilly ušla u sobu s tanjurom punim vruće hrane, razvukavši usne u
budalasti osmijeh kad nas je ugledala.
»Vidi ovo, moje cure se zbližavaju«, reče stavivši tanjur pred mene.
»Ovo je stvarno bio najčudesniji vikend.«
»Znaš, mogla bih ti napraviti neodoljive pramenove«, iznenada reče
Charlotte. Samosvjesno si dodirnuh kosu.
»Nikad nisam bojala kosu«, priznah. »Stvarno to misliš?«
 »Vjeruj mi«, osmjehnu se ona. »Poznajem, kosu. Da ti je tu i tamo
prošaram kojim svjetlijim pramenom te bi predivne oči više došle do
izražaja. Kad sljedeći put dođeš otići ćemo do mog salona i dobit ćeš
zvjezdani tretman.«
»Stvarno je jako dobra frizerka«, uvjeravala me Lilly. Nasmiješila sam
se i potvrdno kimnula glavom.
»Voljela bih to.«

Kad je došlo vrijeme za rastanak, vikend se iznenada doimao prekratkim.

Dok smo stavljali prtljagu u auto, okrenula sam se prema Jamesu obuzeta
osjećajem panike zato što sam toliki dio vikenda provela s Lilly, a tako malo
vremena s njim.
»S tobom stvarno nisam uspjela baš puno razgovarati«, rekoh.
Odjednom sam se osjetila krivom zbog tako neoprostivog previda.
»Ovaj je vikend bio posvećen mojoj Lilly«, reče on nježno. »Bit će još
vikenda, još večera, još prilika za razgovor. Kad sljedeći put dođete u posjetu
donesi mi onog piva koje pravite pa će tad na nas doći red da sjedimo vani
na vrtnoj ljuljački i čavrljamo, a Ted i Lilly se mogu smjestiti ispred ekrana
i gledati filmove.«
»Zvuči dobro«, reče Lily, »sve dok je riječ o povijesnim
dokumentarcima. Doći ćete uskoro, zar ne?«
»Sasvim sigurno hoćemo«, obećah joj. »Bilo je predivno.« Zagrlila me
i osjetila sam kako joj zbog jecaja blago podrhtavaju snažne ruke koje mi je
ovila oko vrata. »Vratit ću se, Lilly. Obećavam.«
»Znam«, prošaptala mi je u kosu. »Znam da hoćeš. Iskreno govoreći...
plačem od sreće. Plačem jer znam da ću te ponovno vidjeti i da te mogu
nazvati kad god poželim, da mogu gledati tvoje i naše fotografije i da se više
ne moram pitati što je s tobom. Vraćaš se kući, no ovo je početak, a ne kraj.«
Malo se odmaknula pogledavši me u oči. »Sabina, kad smo sinoć razgovarale
htjela sam ti reći... da mi je nešto postalo jasnije. Kad se sjetim kako sam te
izgubila, razmišljam o tome kao da mi je još uvijek šesnaest godina. U srcu
i glavi vlada mi prava buka snažnih osjećaja i isključivih misli, sve izgleda
crno-bijelo... sve ljuti, sve boli, sve je nepravedno. No dok smo ovog vikenda
razgovarale... u tebi sam, istinu govoreći, vidjela sebe ali i gospođu Baxter,
dobru gospođu Baxter, u svakom slučaju... ženu koja je prema meni u domu
bila tako susretljiva.«
»Hvala ti, Lilly.«
»Mislim da po prvi put u životu na ono što se desilo počinjem gledati
očima odrasle osobe. Naravno da sam još uvijek ljuta, povrijeđena i želim
odgovore, te da se nije smjelo dopustiti da se takvo što dogodi... za sve ono
vrijeme koje sam provela u domu za mlade majke ništa nije bilo u redu. No
istina je da stvari nisu crno-bijele. Jednostavno ne znam kako bismo se
uopće snašli da su mi dopustili da te odvedem kući, pa čak ni da li bismo to
uspjeli učiniti. Da te vratila nazad, bi li te jednostavno uzeo netko drugi? Čak
i u slučaju da smo te zadržali... pa, mogli smo sa svim nekako izaći na kraj,
no ti ne bi pohađala privatne škole, ni provodila praznike preko oceana.
Imala bi samo dvoje vrlo mladih i vrlo prestrašenih roditelja.«
»To bi bilo dovoljno«, prošaptah. »Zar ne?«
»Naravno da bi. Djeca ne trebaju stvari, treba im ljubavi. Ipak... uistinu
ne znam kako bismo skrbili za tebe, a da James ne prekine studij. No da je
prekinuo studij... život bi nam svima bio puno teži. Naravno da bi mi takav
život bio draži«, tužno se nasmiješila i pozvala me u zagrljaj, »no ishod bi
bio prilično drugačiji za svakog od nas.«
Tužno sam kimnula. Pomislila sam na predivne sate koje smo sinoć
provele i kako sam čak i dok smo razgovarale opazila da se Lilly mijenja.
Možda nikad neće oprostiti mojim roditeljima, možda ni ne zaslužuju
oprost, no barem se činilo da je Lilly došla korak bliže unutarnjem miru.
Iznenada mi pade na pamet jedna misao i iako sam oklijevala ponovno
načeti tu temu, morala sam pitati.
»Lilly, jučer si pričala o... o rodnom listu i kako ćeš možda otići na
policiju...«
»O Sabina, bila sam ljuta. Da sam ikad shvatila kako su to sve skupa
izveli, našla bih načina da im izazovem nevolje. No dok sam te gledala
tijekom našeg jučerašnjeg razgovora čim sam to izgovorila shvatila sam da
ću odlaskom na policiju uspjeti povrijediti samo tebe... i svima nama
priuštiti nevolje. Sad se moram osloboditi gorčine. Trebam početi gledati
naprijed, baš kao i ti. Stvari koje su se desile ne možemo nimalo promijeniti,
no možemo izvući sve što je dobro u tome kako se cijela priča na kraju
završila i na tim temeljima izgraditi bolju budućnost. Za nas i...« Spustila je
ruku i nježno mi dodirnula trbuh, nasmiješivši se, »... za ovo malo biće.«
Pogledala sam Teda koji je stajao kraj mene. Na pamet mi pade ta
druga Sabina o kojoj sam razmišljala i vrlo drugačiji život koji bi imala. U
tom životu po svoj prilici ne bih nikad upoznala ovog čovjeka, ni nosila ovo
dijete.
Odrasla bih upravo ovdje na farmi i iako bi to bilo prekrasno... to
jednostavno ne bi bilo ono što mi se dogodilo.
»Lilly je bila u pravu. Prošlost je važna, ali i iza nas. Ovo je život kakav
sam imala, moj stvarno prokleto dobar život.«
»Vrlo si mudra, Lilly«, prošaptah, a iako sasvim sigurno nije imao
pojma o čemu razmišljam, Ted mi se iznenada nasmiješi. Znala sam da je
ponosan na mene.
»Hvala ti«, promrmlja Lilly i začuh još jedan od onih zadovoljnih,
sretnih uzdaha koje sam s njom počela povezivati.
To je moja majka, pomislih i obuze me iznenadan poriv zbog kojeg
sam joj obavila ruke oko vrata. Odmah me čvrsto zagrlila povukavši me k
sebi.
»Sabina Wilson Piper«, prošapta ona, »svakim si djelićem sebe baš
onakvo predivno biće kakvo sam oduvijek zamišljala da ćeš biti.«
Vidjela sam kako su joj se oči napunile suzama dok smo im mahali za
oproštaj i odlazili, no uspjela sam samo razvući usne u osmijeh.
 »Jesi li sretna što se nisam dao nagovoriti da se u petak navečer vratimo
kući?« upita Ted.
»Bilo je podjednako srcedrapajuće i prekrasno«, priznah.
Bacila sam još jedan, zadnji pogled na beskrajne pašnjake i raštrkane
eukaliptuse, po posljednji put punim plućima udahnuvši seoski zrak. »No
sad kad smo to preživjeli osjećam se bolje nego što sam bila otkako sam
saznala.«
»Onda, što je sljedeće?«
Već sam prekapala po torbici tražeći telefon.
»Sad sam žena s misijom, Ted.«
Mama je odgovorila na drugo zvono.
»Sabina? Ljubavi!« Moj ju je poziv istovremeno i oduševio i zabrinuo.
»Je li sve u redu?«
»Trebam razgovarati s tobom. Večeras. Nasamo«, odgovorih.
»Tata neće...«
»Slaži mu.«
»Ali...«
»Dođi k meni oko šest, molim te.«
Mama nervozno, nelagodno uzdahnu, a ja ublažih ton glasa.
»Ne namjeravam te ispitivati, mama, stvarno ne. Samo želim ispuniti
posljednji djelić slagalice i nakon toga napokon možemo krenuti dalje.
Znam da i ti to želiš. Vidimo se u šest, može?«
»Može«, odgovori ona nekako utučeno. Kad sam završila razgovor Ted
me pogleda.
»Ako je to toliko lako, mogli smo to obaviti prije nekoliko tjedana.«
»Znaš, moj dragi mužu, nešto vrlo bitno se promijenilo«, tužno mu se
osmjehnuh. »Sad postoji samo još jedno pitanje koje želim postaviti.«
Kad se te večeri oglasilo zvonce na vratima, Ted je automatski otišao
do njih. Otvorio ih je pozdravivši mamu nježnim glasom, a tad mi uputio
zbunjen pogled. Vidjela sam kako se iza nje pojavio i Tata. Panično sam
pogledala mamu no ona mi je uputila tek smiren smiješak, kao da nije
opazila koliko sam zbunjena. Dok su se tata i Ted rukovali, mama je svoju
ručnu torbicu odložila pored vrata, pažljivo si odmotala šal i objesila ga na
vješalicu.
Ted je mamu i mene namjeravao ostaviti nasamo kako bismo mogle u
miru razgovarati. No sad kad je i tata bio ovdje, osjetila sam olakšanje kad
mi je muž oklijevajući sjeo do mene na kauč. Mama i tata smjestili su se
preko puta, a ja shvatila da smo nehotice sjeli točno onako kako smo to
učinili nekoliko tjedana ranije. Činilo se da su mi te večeri razbili život u
komadiće. Što li će se tek večeras desiti?
»Nisam mislila da ćeš i ti doći, tata«, tiho mu rekoh.
»Ja nisam znao kuda idem sve dok nismo stigli ovamo«, odgovori on
uputivši mami ljutit pogled. Ona me netremice promatrala, no kad su u
jednom trenutku svi zašutjeli osjetila sam kako mi optimizam koji sam
osjećala zbog ovog susreta počinje blijedjeti.
»Molim te nemoj mi to ponovno raditi. Molim te nemoj me tjerati da
te preklinjem. Vrijeme je.«
Tata razdraženo pogleda Mamu, teško uzdahne pa reče:
»Stalno ti govorimo...«
»Ne«, kratko i oštro ga prekide mama. »Grae, sad je moj red da
progovorim. Ti nisi ovdje da bi pričao. Ti si ovdje jer smo u ovome zajedno
i jer ćemo se dovraga s time zajedno suočiti.«
Svi smo pogledali mamu jer je počelo. U glasu joj se pojavio onaj strogi
ton koji bih začula uvijek kad sam prešla granicu. Imala je onaj oštri pogled
kojim je bez ustručavanja strijeljala moje dečke, napućene usne koje bi
usmjerila prema učiteljima koji mi nisu pružali podršku, razočaran izraz
koji je često poprimala kad mi se ne bi dalo truditi ispuniti neku obavezu.
Jako sam dobro poznavala to držanje moje majke – odražavalo je
snagu njenog karaktera. No nikad u životu nisam vidjela da ga zauzima
prema tati.
»To nije bilo najbolje za sve.« Drhtala je i problijedjela, ali se ovog puta
tresla jer je strastveno branila svoje uvjerenje, a ne zato što je bila slaba.
Iznenada je u mojim očima ponovno postala prekrasna i suze u njima
pojavile su se jer sam bila ponosna na mamu, a ne zbunjena ili tužna.
»Trebali smo ti reći istinu još dok si bila dijete. Nismo to učinili jer smo se
bojali. Nikad te nismo namjeravali zadržati, Sabina. Bio je to spontani poriv
i iako sam neizmjerno sretna što si bila dio naših života... ne može se poreći
da smo pogrešno postupili. Oboje smo se svih ovih godina plašili mogućih
posljedica, dopustivši da taj strah prevlada ono što bi bilo najbolje za tebe.«
Tata je izgledao kao da mu je netko u krilu detonirao bojevu glavu.
Zurio je u nju i čekala sam da uslijedi povratna grmljavina. Nije trebao
podizati glas, bilo je dovoljno da odgovori s jednom ili dvije oštre riječi i
Mama bi se sigurno povukla u sebe.
No Tata nije uzvratio nekim zajedljivim prijekorom. Zapravo je i dalje
šutio, a ja jedva mogla povjerovati vlastitim očima.
»Neću govoriti u tatino ime, no od samog sam početka znala da trebaš
saznati. Iznevjerila sam te. Bilo me previše strah usprotiviti se Tati i
iznevjerila sam te«, zajeca mama. »Nisam željela da ikada saznaš što sam
učinila Lilly. Nisam željela da uvidiš koliko sam zapravo slaba... koliko smo
zapravo bili sebični. No usprkos svemu, trebala sam imati hrabrosti učiniti
ono što je najbolje za tebe. Iznevjerila sam te.«
»Ali...« Tata napokon pokuša progovoriti, no Mama ga odmah ušutka
pogledom i srditim zamahom ruke.
»Začepi, Grae! Sad je Sabinin red.«
Vidjela sam da se Tata bori sa sobom. Očajnički je to pokušavao sakriti,
ali iznutra se prelamao gledajući kako mu kontrola izmiče među prstima.
Dok je netremice gledao mamu u očima mu se vidio neobuzdan bijes. Znala
sam da promatram toliko duboku promjenu obrasca u njihovom braku da
će poslije nje sve između njih postati drugačije. Osjećala sam bol – zbog sebe,
zbog Lilly, zbog mame... i zbog tate.
Usprkos svim njegovim manama nisam mogla poreći da mi je pružio
život ispunjen ljubavlju i pažnjom.
»Tata«, zagrcnula sam se, »uvijek ćeš biti moj tata. Puno, puno te
volim. Bez obzira što večeras rekao, to se neće promijeniti.«
Zaklopio je oči i žmirećki počeo tražiti maminu ruku. Ona im je
pažljivo ispreplela prste položivši im dlanove na svoje bedro, a tata se
okrenuo prema njoj otvorivši oči.
Netremice su se gledali s toliko ranjivosti i boli da sam se u vlastitom
domu odjednom osjetila kao stranac. Pitala sam se kako uspijevaju
komunicirati samo pogledom, a u tjednima nakon što si mi rekli za
posvojenje imala dojam da su te poruke šifrirane. Sad sam mogla kristalno
jasno pročitati izraze njihovih lica – vrijeme je. Trenutak poslije mama je
blago kimnula glavom, okrenula se prema meni i slabašno mi se nasmiješila.
»Uvijek si joj jako sličila, znaš. A eto te sada ovdje, i ti si trudna i zračiš
onim istim predivnim sjajem. Zbog toga sam konačno smogla hrabrosti da
ti kažem. Uvjerila sam tatu da ti moramo reći jer sam te isprepadala svojom
povijesti trudnoća... no to je bio samo izgovor.« Odmahnula je glavom kao
da ni nakon svih tih godina ne može vjerovati što je učinila. »Oduzela sam
joj cijeli tvoj život, Sabina. Nisam joj mogla oduzeti i unuče.«
Mama je govorila tiho ali su joj se riječi nizale jedna za drugom. Bila je
spremna biti iskrena prema samoj sebi – otvorena, poštena žena koja me
poučila važnosti istinoljubivosti i poštenja. Usprkos tim tajnama poznavala
sam svoju majku, a ta je spoznaja potvrdila sumnju koja mi je rasla u srcu
proteklih dana.
»Uvijek si me namjeravala njoj vratiti, zar ne, mama?«
»Samo sam željela pomoći«, prošaptala je i počela plakati.
»Možeš li mi reći gdje je sve pošlo po zlu?«
Mama duboko udahnu i kad je nakon duge stanke dugo, polako
izdahnula, napokon mi je pružila jedino što mi je u životu oduvijek
nedostajalo.
Rekla mi je istinu.
 40. POGLAVLJE

Megan
Listopad 1973.

K
dana.
rhkoj ravnoteži između mojih planova i Graeovih snova iznenada je
došao kraj tijekom jednog ručka kad je Sabini bilo malo više od mjesec

Kao i svakog radnog dana otkako je Sabina ušla u naše živote, točno u
podne bi požurio kući na ručak. Čim bi ušao mene je u prolazu poljubio u
obraz, a onda odmah potražio dijete. Bez obzira je li bila budna ili spavala,
podigao bi je i veselo pozdravio prije negoli je sjeo ručati s njom u naručju.
Ovoga je puta sjeo za kuhinjski stol sa Sabinom koja je sjedila na pregibu
njegovog lakta, drugom rukom posegnuo u džep i između nas na stol stavio
presavijen komad papira.
»June mi je danas došla u ured.«
»June?« ponovila sam za njim. »June Sullivan?«
Sjedila sam nasuprot njega pokušavajući ispiti desetu šalicu kave tog
dana u nadi da će me održati budnom dovoljno dugo da napokon operem i
osušim hrpu pelena.
»Meg, znaš li možda zbog čega June misli da kanimo zadržati ovo
dijete?«
Naravno da sam znala. Sama sam joj to rekla. Malo sam se
promeškoljila na stolici kao da je vinilni jastučić iznenada postao neudoban,
a tad mu se blago nasmiješila preko svoje šalice za kavu i rekla,
»Mora da si je pogrešno shvatio.«
»Nisam je pogrešno shvatio.«
»Ma sigurno jesi«, odvratih odloživši šalicu na stol ali i dalje se
smiješeći dok sam odgurivala stolicu. »Bolje da se primim onih pelena...«
»Ne, Meg. Ostani ovdje, o ovom moramo porazgovarati. Zna li June
da mi samo privremeno skrbimo o Sabini?« Pročistila sam grlo. Nikad
nisam bila nekakva plačljivica, ali me nedostatak sna iz osvete emocionalno
skršio. Navirale su mi suze, a ja šutjela dok sam ih svim silama nastojala
suspregnuti. Sjedila sam s rukama u krilu i stolicom lagano odmaknutom
od stola zureći u vlastita koljena dok sam se bunila protiv odluke donesene
u trenutku slabosti. »Ne moraš mi odgovoriti, Meg. Znam odgovor. Znači
lagala si mi?«
»Nisam lagala«, na koncu prošaptah. »Jednostavno ti nisam baš
najbolje objasnila.«
»June je umjesto tebe obavila papirologiju vezanu uz podatke o
rođenju jer je željela pomoći. Mislila je da možda imaš previše posla oko
djeteta pa si vjerojatno zaboravila da ćeš se ti za to pobrinuti. Trebala si to
obaviti unutar četiri tjedna od njenog rođenja.«
»Lilly će to učiniti, i to ubrzo.«
»Meg, deseti je listopada. June je rekla da to stvarno više ne možemo
odgađati jer bi netko mogao opaziti.«
»Ali... još uvijek ima vremena. Koliko je dijete sad staro?« Potpuno sam
izgubila pojam o vremenu. Imala sam osjećaj da je Sabina oduvijek u našoj
kući, ali je isto tako svaki dan izgledao beskonačno dug. Je li prošlo nekoliko
dana ili nekoliko godina? Jedva da sam mogla odrediti.
»Pet, Meg. Stara je pet tjedana.«
»Pokušat ću nazvati Lilly i vidjeti...«
»Čekaj«, reče Grae. Taj njegov odrješit ton nisam čula već tjednima,
sve otkako je Sabina stigla u naše živote, a njega obuzela čudna sreća.
Njegova me oštrina preplašila. »June je već priredila papirologiju. Mislila je
da bi za tebe možda bilo previše da se još moraš pozabaviti cijelim tim
predmetom.«
»Ali Grae... Lilly to mora učiniti, moraju joj izabrati srednje ime i...«
 »Meg... slušaj me... Lilly više nema nikakve veze s tim. June je ispunila
papire... za nas.«
»Ne razumijem.«
»Rekla je da ponekad za posebne obitelji sredi papirologiju.« Kad sam
ga blijedo pogledala, pažljivo je izgovorio, naglašavajući slogove.
»Pojednostavi je.«
Pogledala sam papir na stolu i prošla me jeza zbog iznenadnog, sve
jačeg osjećaja straha. Otkako smo radile zajedno, dvaput sam vidjela kako
June falsificira rodne listove. Prvi put je bilo kad smo dijete smjestili kod
jedne njezine prijateljice, a drugi kad se lokalni političar odlučio na
posvojenje.
Čak sam i tad znala koje su posljedice. Kod uobičajenog posvojenja
postoji izvorni rodni list u kojem su navedeni biološki roditelji djeteta. Da,
on ostaje pohranjen i ne daje se na uvid javnosti, no ipak je znak da su oni
postojali. Ono što je June predlagala bilo je da se iz Sabinine povijesti izbriše
svaki spomen Lilly i Jamesa.
Zbog same pomisli na to fizički mi je pozlilo.
»Ali... Lilly...«
»June mi je rekla da zbog Lilly odgađaš upis u knjigu rođenih. Rekla je
da ste se vas dvije previše zbližile i da te možda muči pomisao na to kako ćeš
nju upisati u rodni list, a onda usput dodati nadopunu tom dokumentu.«
Srce mi je počelo udarati u pomalo mahnitom ritmu tanga. Osjetila
sam kako mi se znoje dlanovi.
Ne, ne i ne.
»Jesi li... nisi rekla June, zar ne? To da im vraćamo Sabinu?«
»Megan, ja nisam budala, iako si očito mislila da se prema meni možeš
ponašati kao da jesam.«
»Grae, samo sam željela pomoći.« Suze su mi se slijevale niz lice i
kapale na košulju.
 »Cijelo su mi ovo vrijeme zaboravila spomenuti da je ta Lilly
šesnaestogodišnja klinka. Prema onome kako si mi o svemu tome pričala,
ispadalo je da se radi o stabilnom, razboritom paru koji je samo propustio
obaviti obred vjenčanja. Počeo sam se pitati zbog čega im toliko treba. Mogu
li se prema zakonu uopće vjenčati?«
»Rade na tome«, prošaptah. Graeov teški uzdah me prekorio.
»Je li ti palo na pamet da si se u ovom slučaju igrala Boga, Meg?«
Sjetila sam se onog dana u Lillynoj bolničkoj sobi kad sam i sama na
to pomislila i zbog toga se osjetila ponosnom.
»Postoje razlozi zbog kojih ne šaljemo djecu kući sa
šesnaestogodišnjacima. Kako si mislila da će se s tim nositi?«
»Udat će se za Jamesa.«
»Zaboga Megan, pa njoj je tek šesnaest godina! Udala se ili ne, zar
stvarno misliš da je pravo rješenje dati ovo djetešce djetetu da ga odgaja?«
»Grae, ona je pametna djevojka, stvarno jest.« Vlastite su me suze
iritirale baš kao i Sabina u gluho doba noći. Bila sam bijesna na samu sebe.
Jednostavno sam željela raščistiti emocionalnu zbrku kako bih mu smireno
mogla objasniti svoj plan. U njemu je bilo logike, a kad bih se samo smirila
do te mjere da mu ga uspijem izložiti i on bi to uvidio. Zašto, o zašto sam
ovaj razgovor morala doživjeti upravo sada kad sam bila toliko iscrpljena da
sam jedva znala kako se zovem?
»Ali ona je klinka.« Nije se moglo poreći da je Graeme frustriran,
vjerojatno isto koliko i ja, iako su nam točke gledišta bile dijametralno
suprotne. Pocrvenio je u licu, a graške znoja izbile su mu na čelu i obrazima.
Čudila sam se tome kako mu je ruka kojom je obgrlio Sabinu ostala
opuštena, kao da ju je štitio od siline svojih osjećaja. Zašto i sama to nisam
mogla učiniti?
Duboko je udahnuo, a tad pogledao Sabinu. Netremice ga je gledala,
potpuno budna i znatiželjna.
»Oči joj mijenjaju boju«, iznenada reče. Frustracija mu je nestala iz
glasa i on mu iznenada ponovno postade ispunjen nježnošću.
»Jesi li siguran?«
»Zar nisi opazila? Bile su svijetloplave, ali mi se čini da sad tamne.«
»Ne, nisam primijetila.« U usporedbi s Graeom ja bih je jedva i
pogledala. Hranila sam je, oblačila i mijenjala joj pelene. Nisam joj pričala i
ni pod koju si cijenu ne bih dopustila da je promatram s toliko ljubavi kako
je to činio Graeme svaki put kad bi je ugledao. To je sasvim sigurno bilo
dobro jer ne bih mogla zamisliti bol koju bih osjetila da se uistinu povežem
s tom majušnom živom vatrom, a potom se od nje moram rastati.
»Ovaj papir«, reče Grae ponovno ga podigavši slobodnom rukom i
gurnuvši ga prema meni. »Mogao bi značiti da je Sabina naša. Stvarno naša.
Nitko nikada neće imati pojma da je bilo drugačije. Nikad nisi željela
usvojiti dijete Meg, a ovo, ovo jedva da je usvojenje. Za moju i tvoju obitelj,
pravosuđe, samu Sabinu, cijeli svijet, ona će biti naša. Zar stvarno misliš da
će joj nekakav tinejdžer pružiti bolji život nego što mi možemo učiniti, samo
zato što su biološki povezani?«
»Ali... ovo uopće ne funkcionira, Graeme.« Uhvatila me panika zbog
same pomisli na to. »Loše se brinem za nju. Ona me mrzi. Zašto bi dovraga
htio da ovaj aranžman postane stalan?«
Graeme je premjestio Sabinu tako da mu je sad počivala na
podlakticama, a glavica joj se udobno smjestila među njegove dlanove.
Pogledao ju je i ja sam u tom trenutku opazila... napokon uistinu shvatila što
sam učinila. U tjednima koji su pokraj mene proletjeli kao u nekoj magli,
propustila sam vidjeti mnogo toga – od očite promjene boje Sabininih očiju,
do dubine ljubavi koja se zrcalila u pogledu mog muža.
Jednako kao što sam ja prema Sabini bila suzdržana i osjećala se
frustrirano zbog nje, Graeme je njome bio očaran, a to je u potpunosti bila
moja krivnja. Dovela sam nas u ovu situaciju, ekspres lonac suza, emocija i
dvadesetčetverosatne brige za dijete, te je potpuno samorazumljivo da se za
nju vezao. Napravio je sasvim prirodnu stvar. Sa svojom hladnom
suzdržanošću i iscrpljenim negodovanjem, ja sam bila čudakinja u cijeloj
priči.
»Megan, imam trideset i pet godina«, prošapta on. »U četrnaest godina
koliko smo zajedno bezbroj smo puta pokušavali dobiti dijete. Svaki put kad
bi zatrudnjela, čekao sam na trenutak kad ću morati gledati kako djelić tebe
umire meni pred očima. Dali smo sve od sebe, Meg... stvarno jesmo... ali ja
dižem ruke od toga.«
»Što želiš reći?« Studena bojazan mi je stisnula utrobu. U prvi sam mah
pomislila da govori o našem braku. Je li mu Sabina otkrila da želi dijete više
negoli mene? Godinama sam čekala sam da se ta prijetnja ostvari. Podigao
je pogled sa Sabine i kad su nam se oči srele osjetila sam olakšanje zbog
nježnosti s kojom me gledao. Još uvijek me volio.
»Sterilizirat ću se, Meg. Odustajem od zamisli da ćemo dobiti vlastito
dijete.«
»Ne, zaboga, ne! Grae, mi to možemo, samo trebamo i dalje pokušavati,
možda sljedeći put...«
»Ne.«
Nije više trebao reći ni riječ. Zagledao mi se u oči i sve mi brzo prenio
šutke, no s emocionalnom silinom koja me ostavila bez daha.
Suze koje su mi potekle ovog puta bile su drugačije. Više to nisu bile
suze zbog iscrpljenosti i srama što je moj manipulativni plan raskrinkan.
Ove su suze dolazile iz dubine moje duše. Grae mi je oduzimao jedinu stvar
u životu za kojom sam žudila.
»Ponekad trebamo odustati od nekog sna kako bismo počeli slijediti
neki drugi.«
»Meni to nije isto, Graeme. Jednostavno nije. Trebam to napraviti...
Želim nositi naše dijete, učiniti te pravim ocem...«
»Meg«, uzdahnu on odmahnuvši glavom i ponovno pogledavši
Sabinu. »Zar ne vidiš? Ja jesam, pravi otac.« Glas mu je pukao i nastavili smo
sjediti u tišini, oboje se boreći zadržati emocije pod kontrolom. Kad je
ponovno progovorio, zvučao je molećivo. »Život nam je ovo dijete poslao s
razlogom i ja ga već volim. Neću pustiti da ode, ne nekakvim budalastim
klincima koji su premladi za vjenčanje, previše mladi da bi joj priuštili život
kakav zaslužuje. Zar nakon svega što smo zajedno prošli možeš to od mene
tražiti? Znam da ti ovo teško pada, Megan. O Bože, pa razumijem koliko si
željela dijete i pokušao sam ti biti podrška. No ovo je kraj tog puta.«
»Grae...«
»Odbijam njime dalje kročiti i činim to zbog svih nas – zbog sebe, zbog
tebe i zbog Sabine.«
»Ona se treba vratiti doma, k Lilly«, zagrcnuh se.
»Ona je doma.«
»Obećala sam Lilly...«
»Čak će i Lilly uvidjeti da je ovo najbolje rješenje.« Grae naglo ustade
okrenuvši mi leđa. Vidjela sam kako mu se ramena podižu dok je primicao
Sabinu licu pa je nježno poljubio. Zaputio se prema vratima, a tad se opet
okrenuo prema meni. »Ne želim biti okrutan, Megan, doista to ne želim...
no tražit ću od tebe da o nečem razmisliš. Već se četrnaest godina borimo
dobiti dijete. Svih tih četrnaest dugih godina tvoje je tijelo bilo jedino što je
stajalo između nas i obitelji. Ti ne možeš na to utjecati, ali zato možeš na
ovo. Imamo priliku podizati ovu predivnu malu djevojčicu kao da je naša
vlastita.« Zagledao se ravno u mene. »Zar ćeš mi stvarno i to oduzeti?«

Uredno presavijen dokument stajao mi je na kuhinjskom stolu četiri dana.

Jeli bismo pokraj njega, a ja nekoliko puta dnevno brisala stol ne dotičući ga
nego zaobilazeći kao da bi se bilo opasno o njega tek i očešati.
Tijekom ta četiri dana razmišljala sam o mnogo čemu. Razmišljala sam
o Graemeu i tome koliko ga volim te koliko ga je brak sa mnom koštao.
Razmišljala sam o tome kako su me naša izgubljena djeca istrošila i ranila.
Pomislila sam na to koliko su me iscrpila, emocionalno poharala i utukla
dok sam patila zbog toga što sam ostala bez njih. Nikad nisam previše
razmišljala o tome koliko je sve to pogodilo Graemea.
Mogao je otići, ali nije.
Pitala sam se što bi učinio ovaj put da odbijem potpisati dokument i
nastavim ustrajati u tome da vratimo Sabinu. Bi li to bila kap koja bi prelila
čašu? Bi li me tad ostavio i jednom zauvijek učinio potpuno jalovom? Nije
to rekao, no nesumnjivo se iza tog teškog razgovora za kuhinjskim stolom
krila neka opasna namjera.
Četvrtog sam dana prestala gledati dokument i razmišljati o tome što
bi se dogodilo da ga ne potpišem te umjesto toga uzela Sabinu i s njom izašla
u vrt. Rasprostrla sam deku na travu i sjela na nju s jedne strane, dok sam
nju položila na drugu.
Ležala je na leđima, budna i napokon zadovoljna, što je bilo dragocjeno
raspoloženje koje je obično rezervirala za Graemea. Sjedila sam odmaknuta
od nje na drugoj strani deke netremice je gledajući i pitajući se hoću li se
ikada biti u stanju s time nositi. Kakvu bih joj budućnost mogla ponuditi? U
kakvu bi osobu Sabina izrasla uz majku kakva sam ja?
Sabina zamahnu svojim šačicama lagano podigavši stopalo i zagledavši
se u nebo dok su joj sjene oblaka prolazile preko lica. Sjetila sam se onoga
što je Grae rekao o njenim očima. Sagnula sam se kako bi ih bolje pogledala
shvativši da se doista mijenjaju, prelazeći iz plave karakteristične za
novorođenčad u neku tamniju nijansu... Smeđu poput Lillynih?
Kao i mojih. Možda će joj oči biti smeđe poput mojih. Sabina mi
iznenada uhvati pogled i lišce joj se po prvi put u životu razvuče u osmijeh.
Oči su joj sjale, usta se otvorila, a obrazi podigli i na trenutak smo se obje
jednostavno ukipile.
To je bio trenutak istinske povezanosti koju sam osjetila sa Sabinom i
gotovo se činilo da je neki njen esencijalan dio dopro do nekog dubokog
dijela mene i spojio se s njim. Čekali su me tjedni, mjeseci, a po svoj prilici i
godine pune iscrpljenosti, suza i sumnje u sebe, no jednim me osmijehom
uspjela uvjeriti da se sa svim tim doista mogu nositi... da duboko u meni
postoji skrivena ljubav za nju koju će, pružim li joj priliku, izvući na
površinu.
Tad joj je osmijeh izblijedio s lica ali me netremice gledala, a ni ja
nisam mogla skinuti pogled s nje. Iz očiju su mi navrle suze i kapale na nju,
a ja ih pokušavala otrti dok su mi se koturale niz obraze. Uskoro sam ipak
odustala, jer bilo ih je previše i prebrzo su se slijevale. Imala sam dojam da
se u meni razletjela brana i da plačem zbog sve djece koju sam voljela i dosad
izgubila, kao i zbog ovog djeteta koje sam doista mogla zadržati te činjenice
da ona nikada neće biti uistinu moja. Nakon nekog sam je vremena podigla
i privila uz sebe udišući joj miris i oduševivši se mekoćom njenog obraza
koji sam priljubila uz svoj, baš onako kako sam vidjela da Graeme to čini, a
sama se previše bojala probati.
Tog sam popodneva konačno pogledala dokument. Grae se već
potpisao iznad crte namijenjene ocu, a Junein je uredan rukopis mene
navodio kao majku Sabine Baxter. To mi je bilo predivno za vidjeti i iako je
dotični dokument možda i lagao, govorio je da sam mama. Poželjela sam ga
uokviriti i staviti na neko vidljivo mjesto te to priopćiti svakoj osobi koju
sretnem.
Pažljivo je ostavljen prazan prostor za srednje ime i datum.
Na tom je listu papira dovoljno napraviti tek par poteza crnom tintom
i povijest nikada ni neće znati razliku. June je čak pribavila i jednu od onih
svojih nimalo hvalevrijednih potvrda s potpisom liječnika koji je svjedočio
mom porodu.
Sabina je ovog puta mirno zaspala u svojoj kolijevci. Nakon onog
doživljaja iznenadne povezanosti u vrtu obuzela me nježnost i bilo se dobro
od nje malo odmaknuti dok promislim o našoj situaciji.
Još je bolje bilo imati prazne ruke kad sam krenula prema telefonu.
Nisam imala čak ni Lillyn telefonski broj. Bio je to moj previd, no plan
da joj pričuvam Sabinu rodio se toliko brzo da ga nisam imala prilike ni
zapisati prije negoli sam otišla. Ipak, nije ga bilo teško pronaći. U cijeloj je
oblasti postojao samo jedan broj za prezime Wyzlecki.
»Halo?« Javio se mladi muški glas.
»Je li Liliana kod kuće?«
»Da. Tko je treba?«
Uspaničila sam se i počela zamuckivati poput Lilly kad sam rekla, »O-
ovdje učiteljica iz škole. Gospođa Baxter.«
»Lilly ne ide u školu.«
»Znam to«, odgovorih i suho se nasmijah. »No bila je u mom razredu.«
Začula sam spuštanje slušalice, a zatim u daljini i kako dječak zove
Lilly. Nekoliko minuta kasnije došla je do telefona.
»Halo?«
»Lilly, ovdje Megan. Hoću reći, gospođa Baxter.«
»O... dobar dan! Je li sve u redu?«
Umalo sam zaboravila na zadihan, naivan prizvuk u Lillynu glasu.
Preko telefona je zvučala još mlađe negoli je uživo djelovala. Pokušala sam
se oduprijeti mučnom osjećaju krivnje koji mi se javio u želucu.
»Sve je u redu, Lilly. Ona je dobro. Ali... kako napredujete ti i James?
Jesmo li se pomaknuli s mjesta?«
S druge sam strane žice začula kretanje, a zatim i zvuk zatvaranja
kliznih vrata. Kad se Lilly ponovno oglasila, govorila je šapatom.
»Ne još. Tata nam ne dopušta ni da razgovaramo. Ne dopušta mi slati
pisma, a ako mi ih James šalje ne dobivam ih. Stvarno ne znam što mi je
činiti.«
Nadala sam se da će mi reći kako postoji nekakav plan, da ih samo dani
dijele od dozvole za vjenčanje i da je rješenje nadohvat ruke. Da su bili
spremni donijela bih odluku, pristojno dovršila razgovor i spremila se
slomiti vlastito, a s njim i Graemeovo srce.
Umjesto toga, besciljni optimizam u Lillynu glasu parao mi je utrobu
poput noža. Polako sam sjela na stolicu pokraj stolića s telefonom i zatvorila
oči.
U svojim sam rukama držala sudbine dvije obitelji i moć da jednom
odlukom promijenim više života negoli sam zapravo mogla zamisliti.
»A više čak ne ideš ni u školu?« Prošaptala sam.
»Tata se brinuo da će ljudi doznati što se... s... znate već«, prošaputala
je odgovor. »Rekao je da bi me sljedeće godine mogao poslati u internat ali...
ne znam da li to stvarno i misli. S njim i Henrijem radim na farmi.«
»Lilly...« namjeravala sam joj objasniti nekoliko praktičnih stvari – o
pravilima izdavanja rodnog lista, svom braku i mužu, Sabini te prirodi
ljubavi i vezivanja. Tad uvidjeh da ništa od onoga što bih joj mogla reći u
očima Liliane Wyzlecki ne bi bilo dovoljno opravdanje za ono što će se
uskoro dogoditi.
Vidiš, znala sam. Čak sam i u tom trenu znala da za to nema
opravdanja i da je takvo što neoprostivo.
Svejedno sam to učinila.
»Ne možemo ovako do unedogled, Lilly«, prošaptala sam.
»Znam... znam. Ali... jednostavno ne znam što bih mogla napraviti.«
Mogla sam osjetiti kako joj rastu napetost i strah. »Z-zar se više ne možete
brinuti za nju, Megan?«
»Nije u tome stvar«, jedva sam mogla oblikovati riječi. »Ja ću... mi
ćemo... obećavam ti da ću se jako dobro brinuti za nju.« Iznenadni mi jecaj
prekide riječi pa rukom prekrih usta. »Obećavam, Lilly.«
»Zar ćete je zadržati?« Odjednom je i ona počela plakati, a to nisam
mogla podnijeti. Povjerila mi je ono najvažnije što je imala u životu, a ja sam
joj to oduzimala.
»Mislim da hoćemo«, rekoh dok mi se grlo stezalo. »Mislim da
nemamo puno izbora, Lilly. Grae ju je zavolio, probili smo i rokove za
papirologiju koja se sad mora odraditi, a osim toga – ni za koga od nas nije
dobro da se sve nastavi ovako.«
 »Molim vas, Megan. Molim vas dajte nam još nekoliko tjedana, možda
mjesec ili dva...«
»Ne mogu.« Jedva sam mogla govoriti. Znala sam da trebam završiti
razgovor. Neće se dobro završiti. »Svi mi moramo nastaviti sa svojim
životima. Jako, jako mi je žao.«
Trebala sam spustiti slušalicu. Umjesto toga sam slušala Lillyne
očajničke dahtaje kojima je pokušala suzbiti napadaj panike. Obje smo na
trenutak zašutjele, a kad je ponovno progovorila, Lilly je zvučala kao da se
guši.
»Rekli ste da ćete mi pomoći«, rekla mi je glasom koji je sa svakom
riječi postajao sve povišeniji, jači i glasniji dok na koncu nije počela vikati.
Znala sam da će je njena obitelj čuti kao i to da je cijelo vrijeme šaptala iz
straha da se to ne dogodi. Poludjela je od bijesa zbog boli koji sam joj ja
nanijela. »Rekli ste da ćete nam pomoći, no gori ste od svih njih. Samo ste
željeli moje dijete, zar ne? Svoje niste mogli imati pa ste me dobili na prevaru
kako bih vam dala vlastito!«
Tad sam spustila slušalicu mahnito prtljajući po telefonu kako bih se
istog trena udaljila od boli koju sam joj nanijela.
To je bio bijeg u poricanje. Bila sam u stanju spustiti slušalicu i
prekinuti je. Pogodila me spoznaja da je od svih nepravdi koje sam joj
nanijela, baš to bila najgora.
U bolnici je Lilly bila bespomoćna, gledala sam kako se bori i umalo
mi je pozlilo od toga. Sad mi se činilo da sam samo za otkucaj srca kasnije ja
bila ta koja je vraća u bespomoćno stanje... ona koja joj je prvo pružila, a
onda iz ruku otrgnula njenu vlastitu kćer... spustila slušalicu usred
razgovora, uskrativši joj pravo da kaže što ima za reći.
Lilly je bila u pravu.
Stvarno sam bila najgora od svih njih.
Kad je Grae došao doma na ručak dokument je još uvijek bio na stolu, no ja
sam ga potpisala i stavila datum ostavivši lijevu stranicu otvorenu kako bi to
mogao vidjeti. Ponovio je svoju uobičajenu rutinu položivši Sabinu na
pregib ruke.
Drugom je rukom posegnuo prema papirima privukavši ih bliže kako
bi pročitao što piše, kao da u to nije mogao povjerovati vlastitim očima.
»Molim te da na povratku na posao odneseš to June kako bi mogla
dovršiti cijelu stvar.«
Očekivala sam da će se pobuniti zbog srednjeg imena koje sam
izabrala. Umjesto toga, Grae je spustio dokument natrag na stol. Tad je
podigao Sabinu položivši je u pregib na kojem mu se rame spajalo s vratom.
Malo je oklijevao, a potom zatvorio oči i promatrala sam kako ga obuzima
val beskrajne radosti, Gledala sam kako čovjek kojeg volim postaje otac
jednako zbiljski kao da je prisustvovao djetetovu rođenju. To mi je bila
nagrada za užasnu stvar koju sam pristala napraviti.
Kad je otvorio oči pogledi su nam se sreli, a misli koje smo šutke
razmijenili riječima se ne mogu opisati. Proći će gotovo četrdeset godina
prije negoli ponovno načnemo temu usvojenja. Lažiranje dokumenta počeli
smo poricati još tih prvih, strahom ispunjenih tjedana i zadovoljno smo se
nastavili pretvarati čak i u intimnosti vlastite veze. Nismo imali potrebu o
tome razgovarati. Oboje smo znali da smo sad suučesnici u prijevari.
Grae to još nije shvaćao, ali ja sam znala da ćemo zajedno snositi i
krivnju. Krivnja i sramota zbog onoga što smo učinili bila je cijena koju
ćemo kao osobe zajedno plaćati za stvaranje ove obitelji.
Znala sam da bi svaki put kad je Sabina zaplakala, a mene razdražio taj
zvuk, negdje daleko Lilly svim srcem žudila čuti taj isti plač. Znala sam da
će u godinama koje slijede biti i još milijun osmjeha i da ću svaki put kad
budem uživala u nekom od njih ponovno biti kradljivica. Znala sam da će
Grae voljeti Sabinu svim srcem, ali i da bi James to isto učinio, te da će se
bez obzira koliko narasla, naša ljubav za nju uvijek činiti manjom od
njihovog gubitka.
 »Morat ćemo se preseliti natrag u Sydney«, rekla sam mu nakon nekog
vremena. »Neću u ovome uspjeti sama... mislim da je proteklih nekoliko
tjedana to pokazalo. Trebam pomoć svoje obitelji. Osim toga... ne želim da
dođe do bilo kakvih komplikacija... a ostanemo li ovdje... jednostavno smo...
jednostavno smo im preblizu. Preveliki su izgledi da dođe do zbrke i svađa.«
Grae me napokon pogledao. Tad se nasmiješio i barem su mu se u tom
trenutku sve one godine priželjkivanja i bob izbrisale s lica. Ponovno je bio
onaj divni mladić za kojeg sam se udala i toliko ga neizmjerno voljela da nije
bilo toga što ne bih učinila za njegovu sreću.
»Vidjet ćeš, Megan«, rekao mi je trenutak kasnije. »Vidjet ćeš da je ovo
najbolje rješenje. Za sve nas.«
 EPILOG

21. ožujka 2013.

M amica Lilly i Tatko James su kasnili.

Mama je sjedila pokraj mene i toliko se tresla da je i moja stolica
podrhtavala. Primila sam je za ruku više da je smirim nego utješim. Svako
malo bi se začulo tiho skvičanje koje joj je dopiralo iz dubine grla, svojevrsni
cvilež. Nikad je nisam vidjela tako uznemirenu i tjeskobnu.
Oko nas su stotine ljudi sjedale na svoja mjesta. Velika dvorana
Parlamenta bila je krcata, prostor je vrvio ljudima i bio ispunjen boli.
Događaj nije čak niti počeo, a brojni prisutni već su jecali. Stalno sam
pogledavala na sat jer Mamica ovo nije mogla propustiti. Nekoliko minuta
ranije mi je poslala poruku rekavši da još uvijek pokušavaju naći
parkirališno mjesto, a ja bih rado istrčala i prepustila joj svoje da sam to
mogla učiniti, a da Mamicu i Mamu ne lišim svoje podrške prilikom njihova
ponovnog susreta.
»Molim vas sjednite na svoja mjesta«, blagim glasom reče neki čovjek
u odijelu preko mikrofona, a ja pustih Maminu ruku kako bih ustala i
pogledom potražila Mamicu.
Vidjela sam kako je projurila kroz vrata trenutak prije negoli su se
zatvorila. Nosila je lijepu ružičasto-ljubičastu haljinu svijetlih i jarkih nijansi
te seksi ružičaste sandale koje sam joj pomogla odabrati tijekom jednog od
naših vikenda koje smo provodile zajedno jednom mjesečno. Mamica je
trčala, a Tatko kao i obično hodao nekoliko koraka iza nje. Ugledala me i
mahnula blistajući od sreće. Ovo je bio Mamičin dan.
Usporila je korak dok nam je prilazila pogleda prikovanog za Mamu.
Mamica je inzistirala da Mama dođe ovamo, a ja je isprva pokušala od toga
odgovoriti. Gotovo nisam mogla povjerovati da će se njih dvije uopće željeti
susresti, a ovaj se dan nije činio idealnom prilikom za to.
Danas je bio dan na koji se premijerka namjeravala javno ispričati zbog
boli i štete koju je izazvala politika prisilnog usvajanja. Mamica je čvrsto
odlučila da Mama treba prisustvovati događaju, a ja dotad naučila da Liliani
Wyzlecki ne treba proturječiti kad si nešto utuvi u glavu. Njen i Mamin put
su se u zadnjih šest mjeseci ukrstili preko elektroničke pošte jer su obje radile
na prikupljanju priča drugih obitelji pogođenih prisilnim usvajanjem.
Mama se isto tako pridružila lobističkoj skupini koja je radila na ishođenju
ove isprike, a posljednjih je mjeseci ponovno vratila poslu s punim radnim
vremenom koji je uključivao pružanje podrške pogođenim obiteljima i
pomoć pri njihovom ponovnom povezivanju.
Mamica je smatrala da bi i Mama trebala prisustvovati izricanju
isprike. Rekla je da je to zaslužila. U teoriji je ta zamisao zvučala lijepo, no
zbog njihovog me susreta uživo uhvatila nervoza. Mamica je u kratko
vrijeme prešla dug put, no plašila me pomisao da možda traži previše od
sebe.
Dok je Mamica prilazila Mama se ustala, a i ja zajedno s njom. Mamica
me zagrlila, nakon nje i Tatko i napokon su oboje stajali ispred Mame. Sad
je bio moj red da se počnem tresti, ovaj put zbog navale adrenalina.
»Tako mi je žao...« započela je mama, ali Lilly odmahnu glavom. Usne
su joj se stisnule u usku crtu i držanje joj je odavalo toliku napetost da sam
odjednom postala sigurna kako sam u pogledu njihovog susreta bila u pravu
i da je to bila grozna, grozna greška. Pitala sam se hoće li nasrnuti na Mamu
i fizički je ozlijediti.
Lilly je stvarno počela podizati ruke, ali kad sam se naglo pokrenula da
se umiješam povukla je Mamu u jedan od onih svojih neodoljivih zagrljaja
koje sam toliko zavoljela. Mama se isprva ukočila, no nitko se nije mogao
oduprijeti sveprožimajućoj toplini Lillynih zagrljaja. Moje su majke tako
stajale i obje jecale sve dok gotovo svi ostali u Velikoj dvorani nisu zauzeli
svoja mjesta.
Kad su napokon i one sjele, svaka mi se smjestila s jedne strane.
Mamica mi je sjedila vrlo blizu i primila mi lijevu ruku s oba dlana. Mama
mi je primila desnu ruku i našla sam se točno između njih... kao što sam to
uvijek i bila, pretpostavljam.
Pitala sam se kakvog će nam dobra ta isprika donijeti. Je li išta moglo
ispraviti počinjenu štetu, jesu li obične riječi mogle iscijeliti ono što ni
vrijeme nije uspjelo? Ipak, u prostoriji se osjećala neka zapanjujuća energija
i od trenutka kad se premijerka popela na pozornicu počela sam shvaćati
zašto su se toliki ljudi toliko vremena borili da se to dogodi.
Bilo je baš onako kako mi je Lilly to objasnila. Doveli smo duhove na
svjetlost dana kako bi ih mogli položiti da počivaju u miru.
U svoj toj gomili dužnosnika, uglednika i članova ostalih pogođenih
obitelji koje sam slušala zaplakah, razmišljajući o djetinjstvu koje sam imala
i djetinjstvu koje sam mogla imati. Tad sam počela razmišljati o svom
voljenom sinčiću Hugu starom tek nekoliko mjeseci koji se nalazio u hotelu
s Tedom i Tatom. To mi je bio prvi dan koji sam u cijelosti provela odvojeno
od njega i krenule su me mučiti sitnice. Je li mu Ted dao dovoljno mlijeka?
Je li se sjetio promijeniti mu pelene?
Tad sam se ponovno uključila u ono što se događalo oko mene i to me
smelo. Hugo će me čekati i već za nekoliko sati opet ću ga držati u naručju.
Obećala sam sebi da ću se uvijek sjetiti biti zahvalna zbog povlastice što mu
mogu biti roditelj.
Bit ću topla majka poput Lilly, darežljivo ga obasipati zagrljajima i
ljubavlju. Nosit ću odjeću svijetlih boja, smiješiti se ljudima i svim silama
prionuti na nešto budem li imala i najmanjeg povoda za to.
No bit ću i jaka majka poput Megan – žestoka kad to trebam biti, ali i
pružati beskrajnu podršku. Odvući ću Huga na govornu terapiju ako će je
trebati i nježno ga gnjaviti da bude marljiv naslijedi li moju sklonost
izbjegavanju radnih obaveza. Sad imam najbolje od oba svijeta i zato će
Hugo u svojoj majci dobiti najbolje od oba.
Kad je premijerka završila govor, automatski smo se ustali glasno
zapljeskati. Pogledala sam Mamicu koja je pljeskala i bodrila, plakala i sjala
od sreće. Svako malo bi zastala i povukla me u zagrljaj, a potom nastavila s
ovacijama. Moja je Mamica smatrala da ništa ne može popraviti štetu
izazvanu prisilnim usvajanjem, ali su za nju naš ponovni susret i ova vladina
isprika bili ključni koraci u pravom smjeru.
I mama je pljeskala na svoj suzdržaniji način, a na lice su joj se urezale
vlastita krivnja i sram. Bez obzira na njegovu količinu, nikakav neumorni
dobrotvorni rad neće iskupiti moju Mamu iako je trud uložen u ovu javnu
ispriku bio barem prvi korak na putu koji će joj donijeti unutarnji mir.
Zbrkana kakva jest, ovo je sad bila moja obitelj – rođena iz dobrih
namjera koje su pošle krivim putem i srcedrapateljne odluke koja nam je
svima promijenila živote. Prošlost ćemo ostaviti iza sebe koliko god ćemo
moći dok zajedno gradimo svoju budućnost.
Mamica i Mama možda nikada neće postati prijateljice, no za mene i
Huga bit će obitelj.
I upravo zato svi zajedno imamo drugu priliku.
 ZAHVALE

Nevjerojatna sam sretnica što sam i na ovoj knjizi imala priliku

raditi s fantastičnom ekipom iz Bookouturea, posebno s
Oliverom Rhodesom – nikada ti neću moći dovoljno zahvaliti.
Emily Ruston, hvala ti za tvoju strpljivu pomoć kada mi se činilo
da sam izgubljena u vlastitim idejama.
Jennie Ayers, hvala ti za odlično odrađen urednički i
lektorski rad.
Hvala mojim prijateljima i obitelji na sugestijama dok je
rukopis bio još u ranoj fazi – Melissi, Tracy, Chris i Jodie te mojoj
mami! Draga Sally – hvala ti za tvoje oko sokolovo!
Hvala mojoj Obitelji Foka – posebno Codyju, Bill i Val –
vaša mi je podrška bila od neprocjenjive važnosti.
Kada me priča potpuno obuzme, znam biti opsesivna,
čangrizava i nedruštvena – i zbog toga najveća hvala mojem
mužu Danu, našoj sjajnoj djeci i beskrajno strpljivoj obitelji – da
nije vas, ova knjiga ne bi bila ovako dobra.
I na kraju ne smijem izostaviti napomenu: iako su Domovi
za trudnice ili tzv. Domovi za majke i bebe doista postojali sve do
50-ih godina prošlog stoljeća, Dom za trudnice u Orangeu
potpuno je izmišljena ustanova.
 Poruka od Kelly

Hvala vam što ste pročitali moju knjigu. Nadam se da vas je

dirnula priča o Sabini, Lilly i Megan. Ovo je, naravno, izmišljena
pripovijest, ali prisilno je usvajanje, nažalost, bilo stvaran dio
novije povijesti u raznim dijelovima svijeta. Više informacija o
prisilnom usvajanju u Australiji možete pronaći na internetu.
Ako ste uživali u ovoj knjizi, bila bih vam zahvalna da sa
mnom podijelite vaša razmišljanja. Dojmovi mojih čitatelja
iznimno su mi važni, a oni će pomoći da moje knjige pronađu
put do onih koji će to tek postati.
I na kraju, ako želite primati redovite obavijesti o mojim
novim knjigama, možete se pretplatiti na moju mailing-listu:
www.kellyrimmer.com/email
Kelly