Kathryn Hughes

Pismo

Mozaik
Posvećeno Robu, Cameronu i Ellen.
 PROLOG

Sadašnjost

Sitnice su bile te u kojima je uživala. Tiho zujanje velikog dlakavog bumbara koji
zaposleno leti s jednog cvijeta na drugi, nesvjestan činjenice da obavlja zadatak o
kojem ovisi cijeli ljudski rod. Opojan miris i veličanstveno obilje boja ukrasnog
graška koji je uzgajala u povrtnjaku, iako je taj prostor mogla dati njegovim jestivijim
rođacima. I pogled na njezina supruga dok masira bolna leđa bez prigovora gnojeći
ruže, a sigurno bi radije činio stotinu drugih stvari.
Kad je kleknula kako bi oplijevila korov, osjetila je ručicu svoje unuke u svojoj,
toplu i punu povjerenja. I to je bila još jedna sitnica, ona u kojoj je najviše uživala,
ona koja bi joj uvijek izmamila osmijeh i nagnala srce da zatreperi.
- Bako, što radiš?
Okrenula se i pogledala svoju ljubljenu unuku. Djevojčičini obrazi zarumenjeli
su se od poslijepodnevnog sunca, a prćasti nosić bio joj je zamrljan zemljom. Izvadila
je rupčić i nježno ga obrisala. - Plijevim ovaj korov.
- Zašto?
Načas je razmislila prije no što je odgovorila. - Nije mu mjesto ovdje.
- Oh. Gdje mu je onda mjesto?
- Ovo je samo korov, zlato, nigdje mu nije mjesto. Njezina unuka isturila je donju
usnicu i namrštila se. - To mi se ne čini baš lijepim. Svemu je negdje mjesto.
Nasmiješila se i lagano poljubila djevojčičino tjeme pogledavajući prema
suprugu. Iako je njegova nekoć tamna kosa sad bila prošarana sijedim vlasima, a lice
se izbrazdalo, godine su bile blage prema njemu, i ona je iz dana u dan bila zahvalna
što ga je pronašla. Svim poteškoćama usprkos, putevi su im se sreli i sad im je mjesto
bilo jedno uz drugo.
Okrenula se natrag prema svojoj unuci. - U pravu si. Vratimo ga natrag.
Kopajući rupicu u zemlji, divila se koliko čovjek može naučiti od djece, koliko
je njihove mudrosti podcijenjeno ili odbačeno kao bezvrijedno.
 - Bako?
Djevojčičin glas prenuo ju je iz razmišljanja. - Da, mila.
- Kako ste se djed i ti upoznali?
Ustala je i uhvatila unuku za ruku. Odmaknula je pramen zlatne kose s njezina
lica. - Da vidimo. Duga je to priča...
PRVI DIO
 1

Ožujak 1973.

Ovaj put će umrijeti, u to je bila sigurna. Znala je da joj je zacijelo ostalo samo
nekoliko sekundi i nijemo se molila za brzi kraj. Osjećala je kako joj niz vrat curi
topla, ljepljiva krv. Čula je mučni prasak vlastite lubanje kad joj je suprug zabio glavu
o zid. Po ustima je prevrtala nešto nalik na kamenčić; znala je da je to zub i očajnički
ga je pokušavala ispljunuti. Njegove ruke stegnule su se oko njezina vrata kao omča, i
nije mogla ni udahnuti ni ispustiti ikakav zvuk. Pluća su joj gorjela od manjka kisika, a
pritisak u dnu očiju bio toliko snažan da je bila sigurna da će joj jabučice iskočiti.
Zavrtjelo joj se u glavi i, srećom, počela je gubiti svijest.
Čula je davno zaboravljeni zvuk školskog zvona i najednom ponovno bila
petogodišnjakinja. Neprestana zvonjava gotovo je zaglušila žagor ostale djece. Kad
im je vrisnula da ušute, shvatila je da ipak ima glas.
Kratko je promatrala strop spavaće sobe pa zaškiljila prema budilici koja ju je
upravo probudila. Hladan znoj klizio joj je niz kralježnicu i navukla je pokrivač do
brade kako bi još nekoliko sekundi uživala u toplini. Srce joj je i nadalje grozničavo
lupalo od noćne more i disala je na usta. Njezin topli dah zadržavao se u ledenom
zraku spavaće sobe. S golemim je naporom ustala iz kreveta i lecnula se dodirnuvši
bosim stopalima hladni, grubi drveni pod. Pogledala je Ricka, koji je, nasreću, još
uvijek čvrsto spavao i hrkanjem se oslobađao djelovanja boce viskija koju je popio
prethodnu večer. Provjerila je jesu li njegove cigarete još uvijek na noćnom ormariću
gdje ih je brižno odložila. Ako postoji išta što će bez iznimke ozlovoljiti Ricka, tad je
to traženje cigareta ujutro kad se probudi.
Tiho se odšuljala u kupaonicu i oprezno zatvorila vrata. Vjerojatno bi bila
potrebna eksplozija kakva od Hirošime nije viđena da probudi Ricka, ali Tina nije
željela riskirati. Napunila je umivaonik ledenohladnom vodom da se umije. Ponekad
su morali birati hoće li jesti ili se grijati. Rick je izgubio posao pa za grijanje nije
bilo dovoljno novca. Ali ga je dovoljno za piće, cigarete i kockanje, pomislila je.
Spustila se u prizemlje, napunila kuhalo vodom i stavila ga na štednjak.
Dostavljač novina već je prošao njihovom ulicom pa je odsutno izvukla novine
zagurane u otvor za poštu: The Sun za nju i The Sporting Life za Ricka. Pozornost joj
je privukao glavni naslov na naslovnici. Tog dana održavala se utrka Grand National.
Ramena su joj se objesila i stresla se od pomisli na novac koji će Rick potratiti na
utrku. Nije sumnjala da će do ručka već biti previše pijan da bi se sam odvažio do
kladioničara, pa će nju dopasti da preda okladu. Kladionica se nalazila tik pokraj
trgovine rabljenom robom u kojoj je subotom pomagala, i s godinama se sprijateljila s
kladioničarem, Grahamom. Iako je cijeli tjedan radila kao stenografkinja u jednom
osiguravajućem uredu, Tina se radovala suboti u trgovini. Rick joj je rekao da je
smiješno što subotu provodi besplatno sortirajući odjeću mrtvih ljudi, a mogla bi
raditi u pravoj trgovini i još više pridonijeti obiteljskom budžetu. Tini je pomaganje u
trgovini bilo izlika da provede dan daleko od Ricka i uživala je brbljajući s
mušterijama i vodeći normalne razgovore u kojima nije morala paziti na svaku riječ
koju izgovori.
Uključila je radio i malo smanjila glasnoću. Tony Blackburn uvijek bi joj
izmamio osmijeh svojim otrcanim šalama. Upravo je najavljivao novi singl Donnyja
Osmonda, ”The Twelfth of Never”, kad je kuhalo tiho zapištalo. Podigla ga je sa
štednjaka prije no što počne preglasno zviždati i ubacila dvije žlice čajnih listića u
stari, zamrljani čajnik. Sjela je za kuhinjski stol čekajući da čaj bude gotov i otvorila
svoje novine. Suspregnula je dah kad se s kata začuo šum vode u zahodskoj školjci pa
odahnula od olakšanja čuvši škripanje podnih dasaka dok se Rick vukao natrag u
krevet. Tad se zaledila kad je dreknuo:
- Tina! Gdje su mi pljuge? Isuse. Puši kao Turčin.
Skočila je kao oparena i odjurila na kat grabeći po dvije stube odjednom.
- Na tvom noćnom ormariću gdje sam ih sinoć stavila - odgovorila je zadihano
stigavši do kreveta.
Prešla je rukom preko ormarića u polumraku, ali nije napipala cigarete. Potisnula
je paniku koja ju je počela obuzimati.
- Morat ću malo razgrnuti zavjese. Ništa ne vidim.
- Zaboga, ženo! Zar tražim previše ako ujutro kad se probudim želim popušiti
cigaretu? Umirem za pljugom.
Njegov kiseli jutarnji dah zaudarao je na ustajali viski. Napokon je pronašla
cigarete na podu između kreveta i noćnog ormarića.
- Evo ih. Sigurno si ih srušio u snu.
Rick je kratko zurio u nju pa podigao ruku i istrgnuo kutiju cigareta iz njezine.
Lecnula se i nagonski prekrila lice dlanovima. Ščepao ju je za zapešće i pogledi su im
se načas sreli prije no što je Tina zatvorila oči i suspregnula suze.

***

Prvi Rickov udarac pamtila je kao da je bio jučer, i veći od samog sjećanja na
njega obrazi bi je zapekli i zažarili se. Međutim, najviše od svega boljela ju je
nenadana gruba spoznaja da nakon tog udarca između njih više nikad neće biti isto. Tu
činjenicu još je teže mogla prihvatiti jer Rick ju je prvi put udario njihove prve bračne
noći. Do tog trenutka dan je bio savršen. Richard je bio neopisivo zgodan u svom
novom smeđem odijelu, bež košulji i srebrnoj kravati. Bijeli klinčić u njegovu
zapučku isticao ga je kao mladoženju, i Tina je mislila kako je nemoguće ikoga voljeti
više no što je ona voljela njega. Svi su joj rekli da izgleda čarobno. Dugu tamnu kosu
podigla je u labavu punđu i ispreplela cvjetićima. Svijetle modre oči blistale su joj
ispod gustih umjetnih trepavica, a koža zračila prirodnom ljepotom kojoj nije trebala
pomoć kozmetičkih proizvoda. Živahna proslava nakon obreda održana je u jeftinom
lokalnom hotelu i sretni mladenci i njihovi gosti plesali su do sitnih jutarnjih sati.
Dok su se u hotelskoj sobi spremali za spavanje, Tina je primijetila da je Rick
neobično tih.
- Ljubavi, jesi li dobro? - upitala ga je i zagrlila oko vrata. - Dan je bio
predivan, zar ne? Ne mogu vjerovati da sam napokon gospođa Craig. - Naglo se
odmaknula od njega. - Hej, morat ću uvježbati novi potpis. - Uzela je olovku i papir s
noćnog ormarića i teatralno napisala Gospođa Tina Craig.
Rick je i na to ostao nijem i samo zurio u nju. Zapalio je cigaretu i natočio si
čašu jeftinog pjenušca. Iskapio ga je u jednom gutljaju i prišao Tim koja je sjedila na
krevetu.
- Ustani - naredio joj je.
Tinu je zbunio njegov ton, ali poslušala je i ustala, a Rick zamahnuo rukom i
snažno ju ošamario.
- Da više nikad nisi napravila budalu od mene rekao je i izjurio iz sobe.
Ostatak noći proveo je okružen praznim čašama u hotelskom foajeu, i dugo nije
želio reći Tini što je točno bio njezin grijeh. Navodno mu se nije svidjelo kako je
plesala s jednim njegovim kolegom s posla. Gledala ga je previše izazovno i
očijukala s njim pred njihovim gostima. Tina se nije ni sjećala tog muškarca, a još
manje plesa s njim, ali time je započela Rickova paranoična fiksacija kako se ona
nabacuje svakom muškarcu kojeg upozna. Često se pitala je li ga trebala ostaviti
odmah sutradan. Ali romantična u duši, svom mladom braku željela je dati šansu za
uspjeh. Bila je sigurna da se tako nešto neće ponoviti, a Rick je otklonio svaku
preostalu sumnju kad joj je u znak isprike donio buket cvijeća. Toliko se kajao i
skrušio da mu je odmah oprostila. Tek je nekoliko dana kasnije među cvjetovima
primijetila poruku. Smješkala se u sebi dok ju je izvlačila. S nježnim sjećanjima na
našu ljubljenu baku, pročitala je. Rick je ukrao cvijeće s groba na crkvenom groblju!

Sad, četiri godine kasnije, još su jedan tren zurili jedno u drugo, prije no što je
Rick pustio njezino zapešće.
- Hvala, ljubavi. - Nasmiješio se. - A sad budi dobra cura i donesi mi čaj.
Tina je odahnula od olakšanja i protrljala grimizno zapešće. Nakon onog
incidenta njihove prve bračne noći, zaklela se da neće biti žrtva. Nema šanse da će
biti jedna od onih zlostavljanih žena koje traže izlike za grozno ponašanje svojih
muževa. Mnogo je puta zaprijetila da će otići, ali uvijek se predomislila u
posljednjem trenutku. Rick je uvijek bio toliko skrušen i ponizan i, naravno, obećavao
da više nikad neće podići ruku na nju. Međutim, ovih je dana pio mnogo više no inače
i njegovi su ispadi bili sve češći. Napokon je kucnuo čas kad to više nije mogla
trpjeti.
Samo, kamo da ode? Nije imala rodbine, i mada je imala nekoliko bliskih
prijateljica, nije im se mogla nametnuti i zamoliti ih da ju prime k sebi. Stanarinu su
plaćali od njezine plaće, ali znala je da nema šanse da će Rick ikad dragovoljno otići.
Zato je počela štedjeti za bijeg. Kad uštedi dovoljno za polog i jednomjesečnu
stanarinu u novom stanu, bit će slobodna. No to je bilo mnogo teže nego što je
zvučalo. Rijetko je imala novca viška koji bi stavila na stranu, ali ma koliko joj dugo
trebalo, nepokolebljivo je odlučila otići. Stara staklenka od kave koju je skrivala u
dnu kuhinjskog ormara lijepo se punila i sad je u njoj bilo malo više od pedeset funti.
Ali kako je stanarina čak i za najskromniju garsonijeru zahtijevala osam funti tjedno, i
uz to polog od najmanje trideset funti, morat će uštedjeti još mnogo više prije no što
bude mogla pobjeći. Zasad će se snalaziti najbolje što može, kloniti Ricka što je više
moguće i nastojati ne razljutiti ga.
 Odnijela je Ricku čaj i The Sporting Life zaguran ispod pazuha.
- Izvoli. - Nastojala je zvučati bezbrižno.
Nije dobila odgovor. Ponovno je spavao kao top, naslonjen na jastuk, otvorenih
usta, s cigaretom koja mu je visjela sa suhe, ispucane donje usne. Tina mu je izvadila
cigaretu iz usta i ugasila je.
- Zaboga - promrmljala je. - Oboje ćeš nas ubiti.
Odložila je šalicu i razmislila što da učini. Da ga probudi i izazove njegov
gnjev? Ili da čaj jednostavno ostavi na noćnom ormariću? Kad se on probudi, čaj će
se već sigurno posve ohladiti, što će njega nedvojbeno razbjesniti, ali ona će uz malo
sreće dotad već biti u trgovini i izvan opasnosti. Mogućnost odluke oduzeta joj je kad
se on promeškoljio i s mukom otvorio oči.
- Donijela sam ti čaj - rekla je. - Ja sad idem u trgovinu. Hoćeš li biti okej?
Rick se pridigao na laktove.
- Usta su mi suha kao devina guzica - frknuo je nosom. - Hvala ti za čaj, ljubavi.
Potapšao je prekrivao, pokazujući joj da sjedne.
- Dođ ovamo.
Takav je bio život s Rickom. U jednom času bioje pakosni, zlobni nasilnik, a već
u sljedećem anđeoski dječačić iz crkvenog zbora.
- Oprosti zbog onog maloprije. Znaš, onog s pljugama. Ne bih te povrijedio,
Tina, znaš da ne bih.
Tina nije mogla vjerovati svojim ušima, ali proturiječiti Ricku nikad nije bila
pametna zamisao pa je samo kimnula.
- Čuj - nastavio je. - Bi li mi učinila uslugu?
Kratko je i nečujno uzdahnula pa podigla oči prema stropu. Evo ga, sad će.
- Bi li predala okladu za mene?
Više nije mogla držati jezik za zubima.
- Misliš li da je to dobra ideja, Rick? Znaš da jedva krpamo kraj s krajem. Sad
kad sam ja jedina koja zarađuje, nemamo baš novca za stvari kao što je kockanje.
- Sad kad sam ja jedina koja zarađuje - oponašao ju je Rick. - Nikad ne
propustiš priliku da mi to nabiješ na nos, zar ne, licemjerna kravetino? - Tinu je načas
preplašila njegova pakosna reakcija, ali on je nastavio. - Zaboga, pa danas je utrka
Grand National! Danas se svi moraju kladiti.
Posegnuo je prema podu, podigao svoje hlače s mjesta na kojem ih je odbacio
prethodnu noć i izvukao svežanj novčanica.
- Ovdje je pedeset funti. - Otrgnuo je poklopac sa svoje kutije cigareta i na
poleđini napisao ime konja. - Pedeset funti na pobjedu.
Pružio joj je novac i komadić kartona.
- Odakle ti ovo? - zapanjeno je upitala i podigla svežanj novčanica.
- Tebe se to ne tiče, ali kad već pitaš, dobio sam na konjima. Eto vidiš, tko kaže
da je klađenje sport za budale?
Lažljivče.
Zavrtjelojoj se u glavi i osjetila je kako joj rumen oblijeva vrat.
- Rick, pedeset funti je više od moje jednotjedne plaće.
- Znam. Zar nisam pametan? - samodopadno je odgovorio. Sklopila je ruke kao u
molitvi i prinijela ih usnama. Pokušala je ostati mirna dok je lagano puhala kroz prste.
- Ali ovim bismo novcem mogli platiti račun za struju ili hranu za cijeli mjesec.
- Isuse, Tina! Nepodnošljivo si dosadna.
Raširila je novčanice u drhtavim rukama. Tad je shvatila da tako veliki iznos
neće moći predati kladioničaru.
- Zar stvarno ne možeš sam predati okladu? - preklinjala je.
- Radiš vrata do vrata s jebenom kladionicom, ne možeš reći da ti nije usput.
Tina je osjetila peckanje suza u očima, ali odlučila je. Uzet će novac i
razgovarati s Grahamom što da učini. Već je jednom uzela od Ricka novac za okladu i
nije ga uložila. Konj je, naravno, izgubio, a Rick nikad nije saznao. Međutim, Tina je
imala osjećaj da je tijekom te utrke ostarila desetak godina, a usto je ovaj put bilo
drukčije. Ulog je bio mnogo veći. Pedeset funti, za Boga miloga.
Najednom ju je ščepala neobjašnjiva panika. Osjetila je kako je od nožnih prstiju
do zatiljka preplavljuje toplina i s mukom je hvatala zrak. Izašla je iz sobe u izliku
mrmljajući kako je ostavila tost u pećnici i otrčala u kuhinju. Popela se na stolac i
posegnula u dubinu ormara, pipajući naokolo ne bi li pronašla staklenku s novcem za
bijeg. Napipala je poznati oblik i izvukla staklenku iz ormara pa ju čvrsto privinula na
grudi. Ruke su joj se tresle dok je pokušavala odvrnuti poklopac. Znojnim dlanovima
nije ga uspijevala uhvatiti dovoljno čvrsto i pipajući je potražila kuhinjsku krpu.
Poklopac je napokon popustio, a ona zavirila u staklenku. U njoj je ostalo samo
nekoliko penija. Protresla je staklenku i pogledala ponovno, kao da su je oči prvi put
prevarile.
- Gade! - dreknula je. - Gade, gade, gade!
Briznula je u plač, ramena su joj se tresla od snažnih jecaja.
- Mislila si da ćeš mi zamazati oči, je li?
Skočila je i naglo se okrenula pa ugledala Ricka naslonjenog na štok s novom
cigaretom u ustima, u prljavim gaćama i posivjeloj potkošulji zamrljanoj čajem.
- Uzeo si ga! Kako si mogao! Mjesecima sam radila od jutra do sutra da uštedim
taj novac.
Skljokala se na pod i njihala naprijed-natrag, još uvijek stežući uz grudi gotovo
praznu staklenku. Rick joj je prišao dugim koracima i grubo je povukao da ustane.
Saberi se. Što očekuješ, kad skrivaš novac od vlastitog muža? Za što uopće
štediš?
Da pobjegnem od tebe, pijana, manipulativna ništarijo.
- Trebalo je biti... iznenađenje, znaš, mali odmor za nas dvoje. Mislila sam da bi
nam oboma koristio.
Rick je kratko razmislio pa popustio stisak oko Tinine ruke. Sumnjičavo se
namrštio.
- Zgodna ideja. Evo kako ćemo. Kad moj konj pobijedi, otići ćemo na bogovski
odmor, možda čak negdje u inozemstvu.
Tina je malodušno kimnula i obrisala oči.
- Idi se umij. Zakasnit ćeš na posao. Ja idem natrag u krevet. Mrtav sam umoran.
Ovlaš ju je poljubio u tjeme i vratio se na kat.
Tina je nepomično stajala nasred kuhinje. Nikad u životu nije se osjećala tako
očajno i bijedno, ali odlučila je ne uložiti taj novac na okladu. Tih pedeset funti njezin
je novac i nema šanse da će ga potratiti na konjsku utrku, Grand National ili bilo koju
drugu. Uzela je novac i gurnula ga u torbicu, pa letimice pogledala ime koje je Rick
napisao na kutiji od cigareta.
Red Rum.
Da se nisi usudio pobijediti, kljusino.
 Stigavši pred trgovinu, Tina se iznenadila zatekavši na pragu vreću stare odjeće,
usprkos obavijesti na vratima kojom se ljudi mole da to ne čine. Bilo joj je
nepojmljivo da bi itko ukrao odjeću darovanu u dobrotvorne svrhe, ali nekoliko puta i
to se dogodilo. Čak i u ovim teškim vremenima štrajkova i nestašica struje, još uvijek
se nije mogla načuditi koliko nisko neki ljudi mogu pasti. Prebacila je vreću preko
ramena, otključala vrata i ušla. I nakon dvije godine rada u toj trgovini, još uvijek se
mrštila od njezina mirisa. Odjeća iz druge ruke imala je posve svojstven miris, isti u
svim trgovinama rabljenom robom i na svim buvljacima. Miris kuglica naftalina
pomiješan s vonjem ustajalog znoja i starih keksiju.
Tina je pristavila kuhalo za vodu i otvorila vreću. Izvukla je jedno staro odijelo i
podigla ga da ga promotri. Bilo je veoma staro, ali nevjerojatno dobro sašiveno i
kvalitetno kao nijedno na koje je dotad naišla. Odijelo je bilo neobične zelenkaste
boje, s blijedim, zlaćanim prugama, i u cijelosti načinjeno od fine vunene tkanine.
Zvono na vratima trgovine nagnalo ju je da odloži odijelo.
- Kakvo zgodno odijelo... i tako dražesne boje. Nikakvo čudo da su ga se željeli
riješiti! - našalio se Graham iz susjedne kladionice.
- Jutro. Čudi me da danas imaš vremena za brbljanje - zadirkivala je Tina.
- Da, danas će mi biti najzaposleniji dan u godini, ali ne žalim se - odvratio je
Graham trljajući ruke. - Nigel će otvoriti pa imam nekoliko minuta.
Tina ga je srdačno zagrlila.
- Baš mi je drago što te vidim.
- Kako si mi ti danas? - upitao je Graham, iako je mogao naslutiti odgovor. Bio
je itekako dobro upoznat s njezinom obiteljskom situacijom. Više no jednom
komentirao je njezine modrice ili rasječenu usnu. Uvijek je bio veoma ljubazan i Tina
je osjetila kako je zateturala. Graham ju je uhvatio za lakat i odveo do stolca.
- Što je ovaj put učinio? - upitao je podigavši joj bradu i pomno proučavajući
njezino lice.
- Ponekad ga mrzim, Grahame, stvarno ga mrzim.
Privukao ju je u zagrljaj i pomilovao po kosi. Zaslužuješ mnogo bolje, Tina. Imaš
dvadeset i osam godina. Trebala bi biti u skladnom braku punom ljubavi, s klincem ili
dva...
Odmaknula se od njega i zagledala u njega očima zamrljanim maskarom. - Znaci,
nisi došao pomoći.
- Oprosti. - Graham joj je ponovno nježno obujmio obraze. - Reci mi što se
dogodilo.
- Danas sigurno nemaš vremena za to.
Ali Tina je znala da bi Graham uvijek imao vremena za nju. Od dana kad su se
upoznali, bio je beznadno zaljubljen u nju. I Tina je njega voljela, ali samo kao dragog
prijatelja i očinski lik. Bio je dvadeset godina stariji od nje i usto je već imao
suprugu, a ona nije bila kradljivica tuđih muževa.
- Želi da uložim novac na jednog konja - šmrcnula je, a Graham izvukao
besprijekorno čist, uštirkani rupčić i pružio joj ga.
- Ništa novo - rekao je. - On mi je jedna od najboljih mušterija. A danas je Grand
National.
- To je i on rekao. Ali ovaj put je drukčije, Grahame. Uložio bi pedeset funti!
Taj iznos zaprepastio je čak i Grahama.
- Gdje je, zaboga, nabavio toliko para?
- Ukrao ih je od mene - zajecala je Tina.
Graham je djelovao zbunjeno, što nije bilo nikakvo čudo. - Od tebe? - upitao je. -
Ne razumijem.
- Štedjela sam, Grahame. Štedjela za bij... - Naglo je ušutjela. Nije željela
razgovarati s Grahamom o tome. U prošlosti joj je već ponudio novac da napusti
Ricka, ali odbila je. Još uvijek joj je ostalo malo ponosa i samopoštovanja. - Nije
važno za što sam štedjela; činjenica je da je to moj novac, a on želi da ga uložim na
jednog konja u Grand Nationalu. Od nevjerice je govorila sve glasnije.
Graham nije bio siguran što bi joj odgovorio, ali prvi se oglasio kladioničar u
njemu. - Kojeg konja?
Tina ga je bijesno pogledala ne vjerujući svojim ušima. - Je li to važno? Neću to
učiniti. Oprosti, Tina. Samo me zanimalo. - Oklijevao je. - Što ako taj konj pobijedi?
- Neće pobijediti.
- Kako se zove? - nije odustajao Graham. Tina je uzdahnula i potražila u torbici
papirić s imenom pa ga pružila Grahamu. Graham je pročitao ime konja i tiho
uzdahnuo.
 - Red Rum! - polako je kimnuo glavom. - Moram biti iskren, Tina, ima šanse za
pobjedu. Ovo mu je prva Grand National utrka, ali mogao bi započeti kao favorit.
Međutim, u utrci je i jedan veliki australski konj, Crisp. Mislim da bi i on mogao
pobijediti. - Ovio je ruku oko Tininih ramena. - Ima šanse, Tina, ali u Nationalu nema
garancija.
Naslonila se na njega, sretna zbog utjehe njegova zagrljaja.
- Neću to učiniti, Grahame - tiho je ponovila.
U njezinu glasu bilo je odlučnosti koja je Grahamu jasno dala do znanja da bi
nagovaranje bilo uzaludno.
- Ti odluči, Tina. Bit ću uz tebe što god da se dogodi. Nasmiješila se i poljubila
ga u obraz.
- Dobar si prijatelj, Grahame. Hvala ti.
Graham je skrenuo pogled, pomalo u nelagodi.
- Ovako ili onako - vedro je rekao - nikad ne znaš, možda u džepu onog starog
odijela pronađeš novčanicu od pedeset funti.
- Zar novčanice od pedeset funti stvarno postoje? - našalila se Tina. - Ja ju nikad
nisam vidjela.
Graham se uspio nasmijati. - Bit će bolje da se vratim. Nigel će se pitati gdje
sam.
- Naravno. Neću te više zadržavati. U koliko je sati ta utrka?
- Tri i petnaest.
Tina je pogledala na svoj sat. Imala je još samo šest sati. - Javi mi ako se
predomisliš oko oklade. Neću, ali hvala.

Kad je Graham otišao, Tina se iznova posvetila vreći s odjećom koju je pronašla
pred vratima trgovine. Ponovno je podigla sako odijela i, sjetivši se Grahamovih
riječi, gurnula ruku u unutarnji džep. Osjećala se pomalo budalasto, ali tad su njezini
prsti napipali neki papir, a srce joj zatitralo. Izvukla je papir i okrenula ga. U džepu se
nije skrivala novčanica od pedeset funti, nego stara, požutjela omotnica.
 2

Tina je zagladila bež omotnicu i znatiželjno ju promotrila. Priljubila ju je uz lice i

udahnula njezin ustajao miris. Bila je naslovljena na gospođicu C. Skinner, Wood
Gardens 33, Manchester. U kutu se nalazila njoj nepoznata poštanska marka, ne sa
slikom kraljice Elizabethe, kako je očekivala, nego muškarca za kojeg je pretpostavila
da je kralj George VI. Okrenula je omotnicu i primijetila da je još uvijek čvrsto
zalijepljena. Ponovno je pogledala marku i iznenadila se da na njoj nema poštanskog
žiga. Iz nekog razloga, pismo nikad nije bilo poslano. Otvoriti to pismo činilo joj se
strašnim zadiranjem u tuđu privatnost, kao da zabada nos u tuđa posla, ali nije ga
mogla samo baciti. Zvono na vratima trgovine ponovno se oglasilo, a Tina poskočila i
osjetila kako joj se obrazi neobjašnjivo žare dok je gurala omotnicu u svoju torbicu i
pozdravljala svoju prvu mušteriju tog dana.
- Dobro jutro, gospođo Greensides.
- Jutro, mila. Došla sam vidjeti što se nudi, kao i obično. Imate li nove robe?
Tina je pogledala vreću odjeće koju je netko ostavio na pragu i gurnula je
stopalom iza pulta.
- Hm, možda kasnije. Dobili smo nešto odjeće koju moram pregledati i razvrstati.
Prije no što odjeću izloži na vješalicama, željela je dobro pregledati sadržaj
vreće i provjeriti hoće li pronaći išta što bi joj pomoglo da utvrdi odakle je ta vreća
stigla.
Postojana rijeka mušterija koja je nadirala u trgovinu cijelo prijepodne uspjela je
skrenuti Tinine misli s predstojeće utrke, ali u tri sata poslijepodne uključila je crno-
bijeli prijenosni televizor u stražnjoj prostoriji. Konji su dolazili na start i Tina je
tražila pogledom onog koji će joj zapečatiti sudbinu. Bilo ga je lako uočiti
zahvaljujući krznenom prekonosnom remenu i džokeju s golemim rombom na prednjici
majice, za koji je komentator rekao da je žute boje. Konji su se poredali iza vrpce,
plešući u mjestu, nestrpljivi da potrče. U tri i petnaest, zastavica se najzad podignula,
a komentator uzviknuo: - Krenuli su!
Tina nije mogla gledati kako se približavaju prvoj prepreci. Komentator dosad
nije ni spomenuo Red Ruma. Na prvoj prepreci, jedan je konj pao, i ona je očajnički
pokušavala utvrditi je li to bio on, ali ne, on je sigurno preskočio prepreku. I na drugoj
je prepreci jedan konj pao, ali Red Rum preskočio je i tu prepreku, iako je znatno
zaostajao za drugim konjima. Mogla je zamisliti kako Rick sad kod kuće urla na
televizor, bodri konja, jaše na naslonjaču kao da je on džokej, s limenkom piva u
jednoj i cigaretom u drugoj ruci. Vjerojatno se nije ni odjenuo. Kad su se konji
zaputili prema Beecher’s Brooku, prekrila je oči prstima. O konjskim utrkama nije
znala mnogo, ali čak je i ona znala da je ta prepreka zloglasna po tome koliko ju je
teško preskočiti i da je kroz godine uzela mnoge žrtve. Julian Wilson je komentirao:
- Prepreku Beecher’s prvi preskače Sombrero i za njim Crisp, treći je Black
Secret, četvrti Endless Folly, na petom je mjestu Sunny Lad, za njim Autumn Rouge i
Beggar’s Way, koji pada. Beggar’s Way je pao na Beecher’su.
Tina je glasno uzdahnula. Nije bila svjesna da je susprezala dah i sad je osjećala
laganu vrtoglavicu. Red Rum nije zaslužio ni spomen i usudila se malo opustiti. Rick
ne bi znao pogoditi pobjednika ni u utrci u kojoj se nadmeće samo jedan konj.
Vrata trgovine su se otvorila i Tina je nijemo opsovala odlazeći poslužiti
novopridošlicu. Neizmjerno se ojadila ugledavši gospođu Boothman. Vremešna
gospođa voljela se zadržati u trgovini i razgovarati, i bilo koji drugi dan Tina bi joj
rado udovoljila. Otkad je ostala bez supruga, gospođa Boothman bila je veoma
usamljena, a njezina dvojica sinova nisu se trudila često ju posjećivati. Šalica čaja i
klepetanje s Tinom bili su najsvjetliji trenuci njezina tjedna.
- Dobar dan, gospođo Boothman - pozdravila ju je Tina. - Trenutačno imam posla
ovdje straga. Brzo ću biti gotova. Vi u međuvremenu razgledajte robu.
Gospođa Boothman se zbunila. Tina je znala zašto. Nije morala razgledavati
robu. Otkad dolazi u trgovinu, nijednom nije ništa kupila.
- Nema problema, mila. Sjest ću i pričekati da završiš. Privukla je stolac i
odložila svoju torbu na pult.
- Je li tamo straga upaljen televizor?
- Da - s krivnjom je odgovorila Tina. - Gledala sam Grand National.
Gospođa Boothman djelovala je iznenađeno.
- Nisam znala da te zanimaju konjske utrke.
- Ne zanimaju me, samo sam...
- Jesi li se kladila na nekog konja? - upitala je gospođa Boothman.
- Ne! Zaboga, ne - promucala je Tina. Nije bila sigurna kako se našla u položaju
da se mora opravdavati gospođi Boothman.
 - Ja nisam kockala nikad u životu nastavila je gospođa Boothman. - Moj je Jack
uvijek govorio da je kockanje za budale. Zašto tako protratiti teško zarađen novac?
- Nisam se kladila, gospođo B. - strpljivo je ponovila Tina. - Samo me zanima
tko će pobijediti.
Stajala je na vratima stražnje prostorije kako bi čula komentatora. Komentiranje
je preuzeo Peter O’Sullevan.
- Crisp je u prednosti, ali Red Rum ga sustiže.
Drugi je! Kako se, zaboga, to dogodilo? Tina je imala osjećaj da joj je netko
izbio sav zrak iz pluća.
- Tina, jesi li dobro? Izgledaš kao da ti je pozlilo - zamijetila je gospođa
Boothman.
- Dobro sam.
- Nikad nećeš pogoditi što se dogodilo - zavjerenički je šapnula gospođa
Boothman. - Ona cura s broja devet... znaš, ona mala fufica, kako se ono zove?
- Trudy - odsutno je odvratila Tina, naprežući se da čuje komentatora.
- Da, ona. Uhvaćena je u kradi u Wooliesu. - Prekrižila je ruke ispod bujnih grudi
i napućila usnice čekajući Tininu reakciju.
- Stvarno?
- Zar ćeš samo to reći? - uzviknula je gospođa Boothman. Nije se činila
zadovoljna što je njezin sočni trač dočekan tako ravnodušno.
Tina se nije obazirala na ogorčenje starije žene i usredotočila se na Petera
O’Sullevana.
- Crisp je još uvijek u sigurnom vodstvu uz dvije preostale prepreke na Grand
Nationalu 1973. Na leđima nosi sedamdeset i šest kilograma, a na leđima Red Ruma
koji mu je za petama sjedi šezdeset i tri kilograma, i čini se da je utrka njihova.
Crisp preskače i predzadnju prepreku i odmiče Red Rumu koji znatno zaostaje.
Tina se uhvatila za štok i duboko udahnula.
- Tina, jesi li sigurna da si dobro?
U pozadini, glas Petera O’Sullevana nesmiljeno je nastavio.
- Crisp se približava i posljednjoj prepreci, još uvijek u velikom stilu, i vješto
ju preskače. Red Rum zaostaje za petnaestak dužina. Crisp stiže do zavoja i pred
njim je još dvjesto pedeset metara staze.
Tina je bila sigurna da je dobro postupila kad je odlučila ne kladiti se na Red
Ruma. Činilo se da je izgubio, previše je zaostajao za pobjednikom. Malo se
oraspoložila.
- Dobro sam. Hoćemo li popiti čaj?
Kuhanje čaja ponudilo joj je izliku da ode u stražnju prostoriju, u kojoj je mogla
gledati televiziju. Pristavila je vodu i uzela dvije šalice s tanjurićima, pa zastala kao
ukopana ispred ekrana. Ton Petera O’Sullevana se promijenio.
- Crisp počinje gubiti koncentraciju. Već je dugo bez pravog suparnika, ali Red
Rum ga sustiže. Do cilja je ostalo još samo dvjesto metara staze, dvjesto metara za
Crispa, ali Red Rum ga sve više sustiže.
Šalice su zazveckale na tanjurićima dok je Tina užasnuto i u nevjerici zurila u
televizor.
- Ne! Ne! - promuklo je šapnula. - Molim te, Bože, ne.
- Crisp se očito veoma umorio, a Red Rum mu je za petama i tek što ga nije
prestigao. Red Rum će pobijediti u utrci. Red Rum u zadnjem trenu prestiže Crispa i
prvi stiže na cilj.
Tina je osjetila kako joj krv napušta obraze, a utroba se steže od straha. Srušila
se na koljena, a šalice se razmrskale u tisuću komada. Uhvativši se za bolnu glavu,
drhtala je kao pas lutalica stjeran u kut. Suze su je pekle slijevajući se niz obraze kad
je gospođa Boothman nepozvana ušla u stražnju prostoriju.
- Što se to događa? Ipak si uložila okladu, zar ne? - prekorila ju je starica. - Što
sam ti rekla? Kockanje nikad ne urodi dobrime. Moj je Jack uvijek...
- Gospođo Boothman, molim vas. Moram biti sama. Izvela je staricu iz
prostorije, kroz trgovinu i na ulicu. Gospođa Boothman bila je nijema od
zaprepaštenja kad je Tina s treskom zatvorila vrata za njom, zaključala ih i okrenula
natpis zatvoreno prema ulici pa priljubila čelo uz hladno staklo. Tini se činilo da će
povratiti i doslovce je osjetila kako joj žuč nadire u grlo, a sokovi preplavljuju usta. S
mukom je progutala slinu i protrljala lice. Sva očajna, odvukla se u stražnju prostoriju
i ugasila sva svjetla. Morala je razmisliti što će učiniti. Rick ju očekuje kod kuće s
Bog zna koliko novca. Nije znala ni početni koeficijent, nije mislila da će ga trebati
znati, a sad ovo. Rick joj neće dopustiti da se izvuče.
Dugo je sjedila u mraku, kad ju je prenulo kucanje na vratima trgovine.
Preplašeno je razrogačila oči pomislivši da bi to mogao biti Rick.
- Zatvoreni smo - umorno je doviknula.
- Tina? Graham je. Otvori mi.
Samo mi još to treba, pomislila je. Grahamovo suosjećanje i ljubaznost sigurno
će je gurnuti preko ruba. S mukom je ustala i otključala vrata.
- Oprosti što nisam uspio svratiti ranije. Danas je bila ludnica.
- U redu je, Grahame.
Zurio je u njezino lice zamrljano suzama.
- Znači, gledala si utrku?
- On će me ubiti - jednostavno je rekla. - Hoću reći, stvarno mislim da će me
ubiti.
Graham je posegnuo u stražnji džep i izvukao svežanj novčanica.
- Što je to? - upitala je Tina.
- Tvojih četiristo pedeset funti. Izvoli. - Gurnuo joj je novčanice u ruku.
- Ne razumijem.
- Psst. - Graham je stavio prst na njezine usne. - Uložio sam okladu za tebe.
- Ti? - Nije mogla shvatiti. - Ali ti si kladioničar. Ne možeš se kladiti protiv
sebe. - Tinu se nije moglo prevariti.
- Znam. Poslao sam Nigela do Ladbrokesa.
Tina je osjetila kako joj se brada zatresla.
- Učinio si to za mene?
- Jednostavno sam imao špurijus da bi taj konj mogao pobijediti. Nisam mogao
riskirati. Da samo znaš koliko je novca uloženo na njega, startao je s koeficijentom
9/1.
- Ali bilo je tijesno, Grahame. Umalo je izgubio.
Graham je slegnuo ramenima. - Slušaj, imaš četristo pedeset funti koje ćeš dati
njegovu gospodstvu, a ostalo ti je i tvojih pedeset, pa su svi sretni.
- Da je izgubio, nikad mi ne bi ni rekao da si se kladio na njega, zar ne?
Graham je odmahnuo glavom. - Ali nije izgubio. Ne razmišljajmo o tome što se
moglo dogoditi.
- Stvarno ne znam što da kažem, Grahame. Mislim da si mi možda doslovce
spasio život.
- No hajde, ne budi tako dramatična.
Tina je obujmila Grahamovo lice, privukla ga k sebi i utisnula čvrst poljubac na
njegove usne.
- Hvala ti - jednostavno je rekla.
Graham se zacrvenjeo. - Nema na čemu. - Zatim je ozbiljnije nastavio: - Tina, za
tebe bih sve učinio, nemoj to zaboraviti.
- Ovo sigurno neću zaboraviti, Grahame - odvratila je Tina gurajući novac u
svoju torbicu. - Bit će bolje da krenem, on sigurno čeka. Ali barem će za promjenu
biti dobre volje.
 3

Kad je gurnula ključ u bravu na ulaznim vratima, glava joj je pucala od glavobolje,
usta su joj bila suha, a ruke se toliko tresle da je jedva uspjela okrenuti ključ. Ušavši u
mračni hodnik, čula je zvuk televizora. Dickie Davies upravo je odjavljivao emisiju
Svijet sporta, a Rick je nedvojbeno ležao na sofi, vjerojatno spavao i zacijelo bio
pijan. Provirila je u dnevni boravak, ali bio je prazan.
- Rick, došla sam.
- Gore sam - odgovorio je.
Uspinjući se stubama, izvadila je svežanj novčanica iz torbice.
- U kupaonici - doviknuo je Rick.
Tina je otvorila vrata kupaonice i zadahtala. Pripremio je dražesnu pjenušavu
kupku, s galonima vruće vode. Čak je i zapalio nekoliko svijeća. Niz prozorska stakla
slijevale su se kapljice, a Tina je s naporom gledala kroz paru u zraku.
Nagnuo se preko kade i zamahnuo rukom kroz mjehuriće. - Uključio sam bojler -
objasnio je.
- Bojler? Ali to košta...
Rick je stavio prst na njezine usne da ju ušutka.
- Nemaš li nešto za mene? Tina mu je pružila novac.
- Ako nemaš ništa protiv, zadržala sam onih pedeset funti. Zvučala je odvažnije
no što se osjećala.
Rick se nije obazirao na njezin ton i priljubio je novčanice uz nos. Duboko je
udahnuo njihov miris, prije no što ih je zagurao u stražnji džep.
- Sad će sve biti drukčije, Tina, obećajem. Pogledaj me. Tina je morala priznati
da se lijepo skockao. Bio je odjeven, što ni u kom slučaju nije bilo nešto
samorazumljivo za subotnje poslijepodne, glatko obrijan i izdašno namirisan Old
Spiceom. Nije bila sigurna, ali možda je i kosu oprao. Istina, u dahu mu se još uvijek
zadržao miris alkohola, ali djelovao je prilično trijezan.
- Jutros sam gadno pretjerao, znam da jesam. Možeš li mi oprostiti? Strašno mi je
žao.
Privukao ju je k sebi i zario lice u njezinu dugu, tamnu kosu. Tina je stajala kao
kip. Ovo su prošli već mnogo puta. Rick bi se ponio kao najveći gad, ona bi se
uzrujala, njega bi preplavilo kajanje i molio bi za oprost. Nježno ga je odgurnula.
- Treba ti pomoć, Rick. Mislim na alkohol.
- Dobro sam, Tina. Mogu prestati kad god želim. Vidi... Evo, prestajem ovog
časa.
Tina je uzdahnula i kimnula prema kadi. - Je li ovo za mene?
- Naravno. Dođi, pomoći ću ti.
Skinuo je jaknu s njezinih ramena i pustio ju da padne na pod. Polako je
raskopčao njezinu bluzu pa i nju pustio da klizne dok joj je ljubio vrat. Tina je
zatvorila oči kad ju je nježno gurnuo uza zid, ustima tražeći njezina. Požudno ju je
poljubio.
- Voda se hladi - rekla je i provukla se ispod njegove ruke. Rick je pokušao
sakriti razočaranje.
- Okej, ljubavi, oprosti. Samo ti uživaj u dugoj kupki, a je ću nam pripremiti
večeru. - Tina ga je sumnjičavo pogledala. - Što me tako gledaš? Znaš, mogu nam
skuhati večeru. Promijenio sam se, Tina, obećaj em. Ovaj novac koji smo dobili novi
je početak koji trebamo. - Zvučao je veoma uvjerljivo i Tina bi mu možda i
povjerovala da sve to nije čula već sto puta. Ali Rück je majstorski manipulirao
ženama i tu vještinu razvio već u ranoj dobi, a Tina je dobro znala tko je za to kriv.

Richard Craig bio je ratno dijete, sin jedinac Georgea i Molly Craig. Dok se
njegov otac borio za svoju domovinu, majka je odvela Richarda na selo, gdje su
živjeli s njezinom sestrom i gdje je bio siguran. Majka i teta bez djece obožavale su
malog Rickyja i pružile mu idilično djetinjstvo. Dvije žene ispunjavale su svaku
njegovu želju i hir, pa se trogodišnji dječak šokirao kad su mu odbile kupiti drveni
vlakić koji je vidio u trgovini igračkama.
- Previše je skup, zlato - pokušala ga je urazumiti majka.
- Želim ga - nije odustajao Ricky.
- Možda ga možeš dobiti za rođendan.
- Želim sad. - Ricky je prekrižio ruke na prsima i namrštio se.
 - Rođendan ti je za samo nekoliko mjeseci. Nećeš morati dugo čekati - umiješala
se teta.
Ricky nije odgovorio, samo je mrko promatrao dvije bespomoćne žene. Tad je
duboko udahnuo i zadržao dah.
- Što to radiš? - upitala je njegova majka.
Ricky se nije obazirao na nju i zatvorio je oči. Dok su ga dvije žene užasnuto
promatrale, njegovo lice postalo je grimizno, a usnice poplavjele. Nakon toga se
onesvijestio.
- Učini nešto! - vrisnula je njegova majka sestri.
Teta je uzela u ruku drveni vlak i mahnula njime prema preplašenoj trgovkinji.
- Uzet ćemo ga.
Kad se Ricky nekoliko trenutaka kasnije osvijestio, prvo na što se njegov pogled
usredotočio bio je drveni vlakić. Nasmiješio se u sebi. Znao je da će od tog časa
nadalje majku i tetu vrtjeti oko malog prsta.
Kad je imao pet godina, rat je završio i njegov se otac vratio kući. Rickje krenuo
u školu i ni najmanje nije uživao u njoj, što se moglo i predvidjeti. Imao je problema s
disciplinom i bio izbačen iz nekoliko škola. Kad je s petnaest godina napokon
prekinuo školovanje, obučio se najprije za autobusnog konduktera pa vozača.
Zahvaljujući crnomanjastu, zgodnu licu i tamnoj kosi, nikad mu nije manjkalo ženske
pozornosti, i sa svim svojim putnicima, posebno sa ženama, bio je u prijateljskim
odnosima. Osim žena, zanimali su ga samo konji i psi. Svake subote ujutro išao je s
ocem u kladionicu, nakon čega bi popili nekoliko piva u pubu. Četvrtak navečer uvijek
je provodio na trkalištu pasa Belle Vue. Taj jednoličan život završio je onog dana kad
se u njegov autobus ukrcala Tina. Pogledi su im se sreli i prikovali jedan za drugi
sekundu duže no što je bilo potrebno. Rick joj je mnogo puta ponovio kako je od tog
časa znao da će biti njegova i da ju nikad neće pustiti da ode.

Nakon tople kupke, Tina se osjećala malo bolje. Dan ju je iscrpio i fizički i
emocionalno. Od umora je jedva držala oči otvorene, a udovi su joj bih teški kao
olovo. Čula je prskanje ulja u tavi u kuhinji. Nije baš gurmanski objed, ali Rick se
barem trudi. Kad je ušla u kuhinju, pekao je jaja.
- Sjedni, ljubavi - rekao je izvlačeći kuhinjski stolac. - Još malo i jaja će biti
pečena. Otvorio sam kompot od bresaka za desert. Možemo ih pojesti uz malo slatkog
vrhnja.
- Krasno, hvala.
- Kako je bilo na poslu u trgovini? Jesi li uspjela gledati utrku?
- Pa, uhvatila sam neke dijelove.
- Prokleto sjajno, zar ne? Mislio sam da je izgubio, ali u zadnji se čas iskazao.
Kladim se da je Graham bio ljut. Obožavam kad kladioničar izgubi pare.
- Dovoljno je zaradio na tebi svih ovih godina.
- Tina, ne počinji...
- Nisam.
- Slušaj, danas smo dobili jackpot. Četiristo pedeset funti. U autobusu sam
zarađivao samo tri soma godišnje. Znaš, trebali bismo proslaviti. Ti pripazi na jaja, a
ja ću skočiti do Mannyja po bocu šampanjca.
- Šampanjca? Što misliš, gdje živiš, Rick? Sumnjam da Manny uopće drži
šampanjac. Ovdje za njim baš nije velika potražnja.
Rick se zaljuljao na jabučicama stopala i provukao prste kroz kosu. - Onda ću
uzeti ono drugo, onaj Pomagne ili Babycham ili kako ga već zovu.
- Rick, nema potrebe. Ja zapravo ne pijem, a ti si prestao piti, sjećaš se?
Načas je oklijevao.
- Kad sam rekao da sam prestao, nisam mislio posve. Još uvijek s vremena na
vrijeme mogu popiti piće u posebnim prigodama, a posebnija od ove ne može biti.
- Rick, ti si alkoholičar. Ne možeš popiti piće samo s vremena na vrijeme.
- A ti si sad najednom stručnjakinja, je li?
- Zapravo, jesam, život s tobom učinio me je stručnjakinjom za posljedice
alkoholizma.
- Ne ponavljaj tu riječ. Tko si ti da tvrdiš da sam alk... znaš, jedan od njih. -
Navukao je jaknu. - Vraćam se za pet minuta.
Tina je odmahnula glavom. On se nikad neće promijeniti. Ne može ni izgovoriti
tu riječ, a još manje doista zatražiti profesionalnu pomoć. Ako mu dopusti, i nju će
povući na dno zajedno sa sobom.
 ***

Tinin rani život obećavao je mnogo više, zbog čega je situacija u kojoj se sad
nalazila bila još bolnija. Kao jedino dijete, briljirala je u školi, uspješno položila
malu maturu i upisala klasičnu gimnaziju. Njezini rezultati na ispitima bili su među
najboljima u povijesti škole pa su i ona i ravnateljica gimnazije mislile kako je
sljedeći korak fakultetsko obrazovanje. Tina se nadala da će studirati engleski i raditi
u novinarstvu. Međutim, sudbina je imala druge zamisli. Njezin otac, Jack Maynard,
nenadano je umro u dobi od četrdeset i pet godina, i mada su i majka i učitelji
prosvjedovali, Tina nije oklijevala. Smjesta je prekinula školovanje i zaposlila se u
malom osiguravajućem uredu kako bi pomogla uzdržavati obitelj. Njezine dužnosti u
uredu bile su služinske, a takva joj je bila i plaća, ali pohađala je večernju školu i
ondje naučila tipkati i stenografirati. Upornost i unutarnja snaga isplatile su se, i nakon
nekog vremena napredovala je u uredu, da bi na kraju postala najbolja stenografkinja
u tvrtki. Posao je, međutim, bio dosadan, a radno vrijeme dugo. Vrhunac Tinina dana
bila je vožnja autobusom kući. Vozač linije 192 bio je nevjerojatno zgodan i uvijek ju
pozdravljao osmijehom i namigivanjem. Jednog dana, skupio je hrabrost i pozvao ju
na piće, i od tog dana bih su nerazdvojni. Tina je možda morala odustati od svojih
snova o novinarstvu, ali Richard Craig će joj to i više nego nadoknaditi.

Povukli su se u dnevni boravak, gdje je Richard uključio električnu peć. Bez

centralnog grijanja, u kući je uvijek bilo hladno. Rick je već pio treću čašu jeftinog
pjenušca i počeo zaplitati jezikom. Nikad se ne bi posve otrijeznio, to je bio njegov
problem, pa mu nije trebalo mnogo da ponovno postane nesuvisao. Tina je još uvijek
pijuckala prvu čašu. Nije voljela okus pjenušca i od njega je dobivala glavobolju.
Rick se izvalio na sofu i gledao zabavnu emisiju The Generation Game, u kojoj
su se četiri ekipe od po dva člana iste obitelji, ali različitih naraštaja, nadmetale za
nagrade.
- Jesi li ikad vidjela ovako usrane nagrade? Što je uopće komplet za fondue?
- Posuda u kojoj se zagrije umak od sira u koji se umaču komadi kruha.
- Zvuči odvratno.
- Navodno bi trebalo biti vrhunac profinjenosti.
Rick je potapšao sofu pokraj sebe. - Ljubavi, ugasi telku i sjedni ovamo.
 Tina je odložila čašu i odvukla se do njega. - Je li ostalo još pjenušca? - upitao
je. - Još malo, ali ne misliš li da si već...
- Dovoljno popio? Ne, ne mislim. Dobro sam, Tina. Molim te, nemoj biti takav
davež. Sve ćeš pokvariti. Dođi.
Privukao ju je u zagrljaj i pokušao ju poljubiti. Tina je nagonski stisnula usnice i
ukočila se.
- Što je pak sad? - upitao je Rick.
- Ništa. - Nježno ga je odgurnula. - Donijet ću ti piće koje si tražio.
Uhvatio ju je za oba zapešća i čvrsto ih stisnuo.
- To može pričekati.
Gurnuo ju je natrag na sofu i priklještio svojim tijelom. Silom joj je otvorio usta
jezikom, a ona umalo povratila. Preklinjala ga je da prestane, ali nije se mogla mjeriti
s njegovom snagom i spriječiti ga dok joj je skidao gaćice i širio noge.
- Rick, čekaj - rekla je nastojeći dobiti malo vremena. - Idemo gore gdje je
udobnije.
Snažno ju je ošamario.
- Sigurno misliš da sam naivčina. A sad začepi i uživaj, frigidna kravetino.
Tina je okrenula glavu i zatvorila oči. Ovo nije bio prvi put da ju je prisilio na
seks, ali zaklela se da će biti posljednji. Dovoljno je dugo to dopuštala. Mora se
izvući. Život joj ovisi o tome.

Nedjelje su za Tinu uvijek bile najgori dan u tjednu i uvijek je tražila neku izliku
da ode iz kuće. Rick je noć proveo na sofi, previše pijan i da bi oteturao stubama u
sobu, na čemu je bila zahvalna. Sjedila je u kuhinji, grijala ruke na šalici čaja i
promatrala nered. Kuhinja je vonjala na masnu hranu, a ulje u tavi skrutilo se u
ledenoj vodi u kojoj ga je Rick ostavio. Kad se Rick pojavio na vratima, kosa mu je
stršala na sve strane, a kapci bili teški od pospanosti. Još uvijek je bio u jučerašnjoj
odjeći.
- Gdje su moje pljuge? - upitao je hrapavim glasom pa odvratno hraknuo, pritom
se lupajući po prsima.
Tina je iskrivila lice. - Jutro. Dobro sam, hvala na pitanju. Kako si ti?
 - Molim? - Zastao je. - Oh, je li to zbog onog sinoć? Tina je gurnula kutiju
cigareta preko stola.
- Ima li šanse da dobijem čaj? Kimnula je. - Tamo ti je kuhalo.
Rick je povukao duboki dim cigarete. - U pravu si. Grozan sam gad, zaslužuješ
bolje. A sad, molim te, skuhaj mi čaj.
- Napokon si shvatio.
- Da se razumijemo, nisam samo ja kriv - obrambeno je uzvratio Rick. - Hoću
reći, i ti moraš preuzeti dio krivice.
Tina je odložila svoju šalicu i odmahnula glavom.
- Za što bih točno morala preuzeti krivicu? Nakon što si mi sinoć obećao da više
nećeš piti, rekla sam ti da ne kupuješ cugu, ali ne, ti si uvijek najpametniji. Čaša ili
dvije neće mi škoditi, tvrdio si, posebna je prigoda, bla bla bla...
Rick je ispuhnuo oblak sivog dima u njezino lice. Koliko se sjećam, rekla si mi i
da se ne kladim na onog konja. Hmmm. Tko je tad bio najpametniji?
- To je bio moj novac - mirno je rekla Tina.
- Što je tvoje, i moje je. Partneri smo.
- Okej, onda mi daj pola dobitka.
Rick se podrugljivo nacerio. - Dobitak je moj. Ti ne odobravaš kockanje, sjećaš
se?
Bilo ga je nemoguće urazumiti i Tina više nije imala snage. Kad je progovorila,
zvučala je hrabrije no što se osjećala.
- Napuštam te.
Rick je izgledao kao da mu je netko izbio dah. Uhvatio ju je za ruku.
- Isuse, Tina. Znam da sam se sinoć malo, da tako kažem, previše zanio, ali to
nije razlog za nepromišljenost. Volim te, znaš da te volim. - Osjećala je njegov očaj.
Sve je to već vidjela. U ovom će času sve reći i učiniti da je smiri. Taj krug bio joj je
i previše poznat.
- Stvarno ne shvaćaš, zar ne? Bojim te se, Rick. Bojim se što ćeš mi sljedeće
učiniti. Smučilo mi se dolaziti na posao i lagati o modricama na mom licu, smučilo
hodati po kući kao po jajima, smučilo živjeti u ovom hladnom svinjcu i rintati od jutra
do sutra kako bih platila račune.
 -Ali...
Tina je podigla ruku.
- Nisam završila. Imaš li uopće predodžbu kako je živjeti u strahu? Zašto bih to
uopće morala? Ja sam ta koja nas uzdržava. Ti ne pridonosiš nijednim penijem; samo
rasipaš naš novac i moje osjećaje.
- Baš krasno. Sinoć sam ti skuhao večeru.
- Jaja i pomfrit? - podsmjehnula se Tina. - Ako misliš da si time učinio što se
očekuje od tebe, u mnogo si većoj zabludi nego što sam mislila.
Rick je sad već dahtao stisnutih šaka, ali Tina je hrabro nastavila dalje. Nikad
mu se prije nije ovako suprotstavila i najednom se osjećala snažnom.
- Tebi treba pomoć kakvu ti ja ne mogu pružiti.
Bez upozorenja, ustao je, posegnuo preko stola i ščepao ju za kosu.
- Imaš drugog, zar ne? Tko je on? Najprije ću ubiti njega, pa tebe.
Tina ga je prkosno gledala u oči.
- Ne postoji drugi muškarac, Rick. Zar ne možeš jednostavno prihvatiti da te
ostavljam zbog tebe? Za to si kriv samo i isključivo ti.
Pustio je njezinu kosu.
- Zašto me tjeraš da budem takav prema tebi? - tiho je upitao. - Tina, molim te, ne
idi. Trebam te.
Tina je uzela svoj kaput i podigla mali kovčeg.
- Već si se spakirala? Gaduro. Koliko već dugo ovo planiraš?
- Oh, ne znam. Od onog dana kad si me ošamario tako divljački da sam morala na
šivanje arkade.
- Za to nisam bio ja kriv, slučajno sam te dohvatio prstenom...
- Od dana kad si me udario šakom i rasjekao mi usnicu, od dana kad si ugasio
cigaretu na mojoj ruci, od dana kad si me prvi put silovao, od dana kad si ukrao moj
novac da ga uložiš na konja. Od dana našeg prokletog vjenčanja. Da nastavim?
Prvi put glasno izgovarajući sve to, pronašla je davno zakopanu unutarnju snagu i
s njom uvjerenje da njezin zdrav razum i doslovce njezin opstanak ovise o odlasku od
Ricka.
 Sad je bila u hodniku, a kad je otvorila vrata, visoko je podigla glavu i
odrješitim se korakom zaputila ulicom nijednom se ne osvrnuvši.
- Tina, vrati se. Oprosti. - Ricka su izdala koljena i skljokao se na pod.
Dok se udaljavala ulicom kuća u nizu, Tina je jedva uspijevala suspregnuti želju
da potrči. Imala je osjećaj da bi mogla trčati zauvijek. I morat će, kad Rick otkrije da
mu je ispraznila stražnji džep dok je spavao i uzela sav novac koji je dobio na okladi.

Kasnije tog dana, Tina je pokucala na vrata otmjene dvojne kuće i nervozno
čekala da ih netko otvori. Otvorila ih je privlačna plavuša, dotjerana od glave do pete
i okićena kilogramima zlatnog nakita.
- Mogu li vam pomoći?
- Vi ste sigurno Sheila. Ja sam Tina. Ispružila je ruku, ali Sheila ju nije
prihvatila.
- Ovaj... Je li Graham kod kuće?
- Poznaje li vas?
- Da, prijatelji smo. Subotom radim u trgovini vrata do njegove kladionice.
- Sheila, tko je to? - doviknuo je Graham negdje iz kuće. Sheila je širom otvorila
vrata i mahnula Tini da uđe.
- Kaže da je tvoja prijateljica.
- Tina! - uzviknuo je Graham stigavši u hodnik. - Što se dogodilo, zlato?
- Ostavila sam ga - promucala je vidjevši Grahamovo zabrinuto, ljubazno lice.
- Gospođe. Dođi ovamo. - Privukao ju je u zagrljaj i čvrsto zagrlio.
Sheila ih je smeteno promatrala.
- Sheila, pristavi vodu za čaj, molim, te - obratio joj se Graham. Tina se sabrala.
- Ne treba, Sheila, neću se zadržavati. Samo sam željela javiti Grahamu što se događa.
Bio mi je dobar prijatelj, i dajučer za mene nije učinio to što je učinio, ne bih mogla
otići. Zar si uzela njegov novac? - u nevjerici je upitao Graham.
- Do zadnjeg penija - uspjela se osmjehnuti Tina. - Pronašla sam garsonijericu
koju sam unajmila. Uočila sam je prije nekoliko tjedana, ali tad si je nisam mogla
priuštiti. U svakom slučaju, još je slobodna pa sam ju uzela. Zapravo nije tako strašna.
Pokućstvo je prastaro, a zidovi toliko tanki da čujem kad se tip u susjednom stanu
predomisli, ali barem je samo moja.
- Znaš da će te on tražiti - ozbiljno je rekao Graham.
- Nimalo ne sumnjam da hoće. Zna gdje radim, možda se pojavi i u trgovini, ali
nije me briga. Na javnom mjestu neće me ni dirnuti. Previše je pametan da bi to
učinio.
- Ali bi te mogao pratiti.
Grahame, molim te. Zar misliš da ja sve to ne znam? Što misliš zašto mi je
trebalo tako dugo da pobjegnem?
- Oprosti. Trebaš li pomoć s useljenjem?
- Otišla sam samo s jednim malim kovčegom pa nemam baš mnogo toga što bi
trebalo useliti, ali hvala ti. A sad bih morala krenuti. Moram obaviti još nekoliko
stvarčica.
- Ako si sigurna. U subotu ću svratiti u trgovinu. Čuvaj se.

Sjedeći tu večer uz šalicu kakaa, osjetila je kako se malo opušta. Bila je

iscrpljena pa je naslonila glavu na sofu i zatvorila oči. Osjećala se neobično prazno
dok je razmišljala o svom katastrofalnom četverogodišnjem braku. Nije znala što će
budućnost donijeti, i to ju je ispunjavalo strahom i uzbuđenjem istodobno. Rovala je
po torbici tražeći maramicu, a kad ju nije uspjela pronaći, istresla je sve iz torbice na
pod. Navrh nereda ležalo je ono pismo koje je pronašla u džepu starog odijela.
Osjećala se strahovito nametljivo dok je podizala pismo s poda i pažljivo otvarala
zalijepljenu omotnicu, nastojeći ju ne oštetiti. Rukopis je bio uredan, ali neobično
nalik na dječji, kao da onaj tko je napisao to pismo nije bio naviknut koristiti
nalivpero. Podvila je noge i počela čitati.

Gilbert Road 180

Manchester
4. rujna 1939
Draga moja Christina,
I sama znaš da mi ovakve stvari ne idu baš najbolje od ruke, ali srce mi se
slama i to mi daje poticaj. Jučer sam se prema tebi ponio neoprostivo, ali molim te
znaj da sam tako postupio isključivo iz zaprepaštenja i da to ne odražava moje
osjećaje prema tebi. Protekla četiri mjeseca bila su najsretnija u mom životu. Znam
da ti to nikad dosad nisam rekao, ali volim te, Chrissie, i ako mi dopustiš, želim
provesti svaki naš zajednički dan dokazujući ti da je tako. Tvoj otac kaže da me više
nikad ne želiš vidjeti i ne krivim te, ali sad se ne radi samo o nama - treba misliti i
na dijete. Želim biti dobar otac i dobar suprug. Da, Chrissie, ovo je moj nespretni
način da te zaprosim. Molim te, reci da ćeš biti moja supruga pa da zajedno
odgajamo naše dijete. Rat nas možda može fizički razdvojiti, ali naša emotivna veza
bit će nesalomljiva.
Moraš mi oprostiti, Chrissie. Volim te.
Zauvek tvoj,
Billy xx

Pročitavši to pismo, nehotice je zadrhtala, lako se nikad nije koristila svojim

punim imenom, i ona je krštena imenom Christina i smješta je osjetila povezanost s
tom Chrissie i rastužila se zbog nje. Zašto Billy nije poslao svoje pismo? Što se
dogodilo s Chrissie i njihovim djetetom? Možda bi mogla pokušati saznati tko su bili
ti ljudi i dostaviti pismo osobi kojoj je bilo namijenjeno. To će joj barem skrenuti
misli sa svih njezinih drugih problema.
 4

Proljeće 1939.

Billy Stirling oduvijek je znao da je zgodan, jer majka mu je to stalno neumorno

ponavljala. Zbog toga se nitko nije čudio što mu ni u dvadeset i prvoj godini života
nikad nije manjkalo ženske pozornosti. Njegova crna kosa, mrvicu preduga, bila je
začešljana briljantinom, glatko obrijano lice otkrivalo je tamnu, gotovo crnomanjastu
put, a savršeno ravni zubi blistavo se bijeljeli, što je bilo začudno uzme li se u obzir
broj cigareta koje je svakodnevno pušio. Kad bi se nasmijao, lice bi mu zasjalo, a na
obrazima se pojavile jamice i dale mu izgled odvažnog školarca. Duboka brazgotina
iznad lijeve obrve samo je naglašavala njegovu egzotičnu vanjštinu, a djevojke koje
su ga obožavale uvijek su sućutno uzdisale kad bi im pričao o tome kako ju je zaradio.
Sam se nije sjećao nijedne pojedinosti te zgode, ali majka mu je mnogo puta ponovila
tu priču.
Alice Stirling voljela je sina silovitom žestinom i krajnje se zaštitnički odnosila
prema njemu. Njezin suprug Henry mislio je da ga je posve razmazila i bio čak i
pomalo ljubomoran na količinu ljubavi i pažnje koju je nesebično poklanjala dječaku.
Kad je njihov prvorođenac Edward umro od sušice, Alice je bila neutješna i krivila
sebe. Ništa što je Henry rekao ili učinio nije ju moglo razuvjeriti da ne snosi nimalo
krivnje. Da je barem uspio zvučati uvjerljivo, možda bi mu povjerovala. Ali Henry je
znao samo da se vratio iz Prvog svjetskog rata, a njegov je sin bio mrtav. Nikad ga
nije dospio ni uzeti u naručje.
Edward je imao samo pet mjeseci kad je umro i njegovo tjelešce bilo je previše
slabo da bi izdržalo neumoljivo iskašljavanje krvi, noćna preznojavanja i vrućicu koji
su tipični za sušicu. Iako se ta bolest povezivala s lošim higijenskim uvjetima, Alice
je brinula o sinu najbolje što je mogla. Znala je da su siromašni. Otkad je u siječnju
1918. počelo racioniranje namirnica, hrane je bilo malo, ali tako je tijekom rata bilo u
većini obitelji, a njihova djeca nisu umrla. Unajmljeni stan u kojem su živjeli bio je
jednosobna potleušica, ali Alice je davala sve od sebe da bude čist. Stan je bio vlažan
i hladan, i vlaga je uz sve prianjala. Edward je od rođenja bio boležljiva beba i u
zraku se osjećao miris mlijeka koje bi nakon dojenja redovito izbacio. U vrijeme
spavanja, Alice bi ga zamotala u deke i uzela k sebi u krevet, gdje ga je cijelu noć
privijala uz tijelo i često se budila da provjeri diše li još uvijek. Međutim, usprkos
svim njezinim nastojanjima, Edward je svejedno umro, a nju je izjedala krivnja i
polako joj crpila vjeru u sebe kao majku. Kad se vratio kući iz rovova, Henry se
povukao u sebe i Alice je bilo sve teže doprijeti do njega. Rijetko su razgovarali i
činilo se da će njihov brak biti obilježen takvim bijednim životom. Iako je sumnjala u
sebe kao majku, Alice je čeznula za drugim djetetom. Prazninu u njoj moglo je ispuniti
samo podizanje novog života. No s obzirom na to koliko su se Henry i ona udaljili,
nije bilo šanse da će ostati trudna.
Jednog dana nedugo nakon smrti malog Edwarda, Alice je u trgovini načula
govorkanja dviju žena. Naćulila je uši i prišla im bliže kako bi ih bolje čula. Kad je
čula dovoljno, ustreptala je srca otišla iz trgovine i pohitala kući. Na njezino
olakšanje, Henry nije bio ondje. Brzo se preodjenula u najbolju odjeću, zajedno s
krznenim šeširom i rukavicama. Šešir je vonjao na plijesan i vlagu, ali morao je
poslužiti. Brzo ga je očetkala i brižno stavila na glavu pa se pogledala u malom zrcalu
iznad kuhinjskog sudopera, koji je ujedno bio i njihova kupaonica, i premazala usne s
malo ružičastog ruža. Znala je da bi za pješačenje koje je čeka trebala obuti cipele
ravnih potpetica, ali uz kostim koji je odjenula visoke potpetice izgledale su
neizmjerno otmjenije, još jednom je pogledala svoje odlučno lice u zrcalu pa zatvorila
ulazna vrata i krenula žustrim, odlučnim korakom.
U sivo pročelje sirotišta uvukla su se desetljeća prljavštine, a korov je bujao u
jarcima. Crna boja na ulaznim vratima davno je izgubila sjaj i sad bila napukla i
ljuštila se. Cijelo zdanje izgledalo je strogo i krajnje odbojno. No Alice je potisnula
svoju zebnju i uspela se kamenim stubama do trijema pred ulaznim vratima. Otresla je
paučinu koja joj se uhvatila za šešir. Golemi mjedeni zvekir bio je krut i ona je
nespretno petljala po njemu prije no što je uspjela privoliti željezni prsten da kucne o
vrata. Nakon, kako se njoj činilo, cijele vječnosti, teška su se vrata otvorila i žena u
uštirkanoj bolničarskoj odori odmjerila je Alice od glave do pete.
- Da? Mogu li vam pomoći?
U tom trenutku Alice je shvatila da nije uvježbala što će reći.
- Dobar dan... Ja sam... Moje je ime Alice Stirling - promucala je. - Smijem li
ući?
Bolničarka je prekrižila ruke na grudima i netremice se zagledala u nju. - Imate li
dogovoreno?
- Ne, bojim se da nemam. Je li to problem?
Bolničarka je odmahnula glavom i uzdahnula, ali otvorila je vrata i mahnula
Alice da uđe.
- Pričekajte ovdje. Idem po nadstojnicu.
Alice je gledala kako žena nestaje niz hodnik. U zraku se osjećao miris sredstva
za dezinfekciju i prekuhanog kupusa, i osjetila je kako je hvata mučnina. Usta su joj
bila suha, a vrat joj se orosio znojem. Počela se kajati što je stavila šešir na glavu.
- Kako vam mogu pomoći?
Okrenula se kao oparena. Nadstojnica je imala ljubazno, izražajno lice u
neskladu s glasom i Alice se načas smela.
- Moje ime je Alice Stirling i došla sam zbog djeteta.
- Kojeg djeteta? Ovdje imamo mnogo djece.
- Naravno - ispričala se Alice. - Oprostite, ne znam njegovo ime.
- Bojim se da ćete morati biti određeniji.
U daljini se začuo dječji plač i Alice je najednom osjetila kako joj se grlo
stisnulo, a na oči navrle suze. Obrisala ih je rukavicom. - Jeste li dobro? - upitala je
nadstojnica, nešto blažim tonom.
- Ne bas. Znate, izgubila sam sina.
- I mislite da bi mogao biti ovdje? Alice je načas bila zbunjena.
- Oh, ne, naravno da ne. Mrtav je.
Nadstojnica je razrogačila oči na Alicin neuvijeni odgovor. Uhvatila ju je pod
ruku i odvela u svoj ured pa zatvorila vrata.
- A sad mi recite zašto ste zapravo došli.
Alice je osjetila neodoljivu želju da rastereti dušu. - Moje dijete, moj predivni
sin Edward, umro je sa samo pet mjeseci. Sušica, rekli su. Ništa nisam mogla učiniti,
ali znam da Henry...
- Henry? - prekinula ju je nadstojnica.
- Moj suprug - objasnila je Alice. - Znam da me on krivi. Naravno, on kaže da
me ne krivi, ali nisam uspjela sačuvati Edwarda na životu ni dovoljno dugo da dočeka
da mu se otac vrati iz rata. Kakva sam ja majka? Nikad nije vidio vlastitog sina. Sad
jedva razgovaramo. On previše pije i nikad mi ne pokazuje nimalo ljubavi. Misli da
tuguje više od mene jer ja sam s Edwardom imala barem pet dragocjenih mjeseci.
Nadstojnica joj je pružila rupčić.
 - Nemojte tako. Ne smijete se kriviti. Mnoge bebe umiru od sušice. To je, znate,
veoma uobičajeno. Sigurna sam da ste učinili sve što ste mogli.
Alice je bučno ispuhala nos.
- Ali nije bilo dovoljno, zar ne? - Nije znala koliko će još moći izdržati taj jad.
Nadstojnica je pogledala sat na zidu.
- Uskoro će večera, a je ju moram nadzirati. Zašto nam se ne biste pridružili?
- Veoma ste ljubazni. Hoću, pridružit ću vam se, hvala.
- Tad mi možete reći što vas dovodi ovamo. Spomenuh ste dijete...
Alice je posla za nadstojnicom do blagovaonice u kojoj su djeca već sjedila za
dugim drvenim stolovima. Večera je bila jednostavna, samo debele kriške kruha s
maslacem i rijetko varivo.
Čim ga je ugledala, znala je da je to on. To je potvrđivala duboka posjekotina
iznad njegove lijeve obrve. Prišla mu je dok je sjedio u visokom stolcu i udarao
žlicom o stol. Čim je prišla, smirio se, uputio joj bezubi osmijeh od uha do uha i
raširio ruke tražeći da ga ona uzme. Uzela ga je u naručje i udahnula njegov mliječni
miris. Oko zapešća je imao papirnatu narukvicu s imenom i adresom rođenja. William
Edwards. 20. ožujka 1918.
- U redu je - šapnula mu je Alice na uho. - Mama je sad ovdje. Kasnije, u
nadstojničinu uredu, saznala je cijelu priču o tome kako je mali Billy završio u
sirotištu. Kao i Alice, i Billyjeva je majka, Frances Edwards, rodila tijekom rata, ali
je Billyjev otac Albert, nažalost, poginuo u borbi samo mjesec dana prije kraja ratnih
sukoba. Na dan primirja, 11. studenog 1918., dok su crkvena zvona diljem države
zvonila u proslavu, Frances je čvrsto privinula svoje ljubljeno dijete uz tijelo i
skočila sa željezničkog mosta. Ona je umrla na mjestu, ali Billy je nekim čudom
preživio, samo s dubokom posjekotinom iznad lijeve obrve. Činilo se da je majka
svojim tijelom ublažila njegov pad. Usprkos brojnim molbama, nitko od rodbine nije
došao po dijete pa su vlasti smjestile Billyja u sirotište.
Alice je obrisala suzu iz kuta oka.
- Što će sad biti s njim?
Nadstojnica je slegnula ramenima. - Mi ćemo paziti na njega. Dobro ćemo brinuti
o njemu.
- Ja ću ga uzeti - izjavila je Alice. - On je dijete bez majke, a ja sam majka bez
djeteta. Molim vas, nadstojnice.
Nadstojnica je izgledala sumnjičavo. - Nemamo službene smjernice za postupak
usvajanja, ali bit će određenih provjera i obrazaca koje će trebati ispuniti. -
Primijetila je Alicin molećiv izraz lica. - Vidjet ću što mogu učiniti.
Alice joj se zahvalno osmjehnula. - Hvala vam. Razgovarat ću sa suprugom.
Tjedan dana kasnije, Billy je napustio sirotište sa samo dvije stvari: zaručničkim
prstenom svoje pokojne majke i flandrijskim makom koji je Albert osušio i poslao
Frances iz rovova. Uz mak je poslao i pismo.

12. listopada 1918.

Draga moja Frances,
Volio bih da možeš vidjeti makove u ovim poljima.
Još su divniji kad ovako lelulaju na vjetru.
Ovaj sam spasio iz flandrijskog blata.
Pazi na našeg dječaka.
Jedva čekam da ga upoznam.
Sa svom svojom ljubavlju i naklonošću, zauvijek tvoj
Albert xx

Dva dana kasnije, poginuo je u borbi.

Sad, u proljeće 1939., Billy je kao dvadesetjednogodišnji mladić bio privržen
majci koja ga je usvojila. S ocem je, pak, imao najblaže rečeno pomalo zamršen
odnos. Shvatio je da je u takvoj situaciji najbolje kloniti ga se. Henry Stirling je
provodio strašno mnogo vremena u pubu ili lutajući ulicama, pa to nije bilo teško.
Nikad nije uistinu prihvatio Billyja kao svog sina, a količina ljubavi i pažnje kojom je
Alice obasipala dječaka samo je produbila njegov osjećaj ogorčenosti.
Jedne večeri, Billy i njegov najbolji prijatelj Clark stajali su za šankom njihova
lokalnog puba.
- Baš mi te je žao - izjavio je Clark.
Billy je povukao dim cigarete i pogledao prijatelja.
 - Zašto?
- Pa zato što nikad ne osjetiš uzbuđenje lova, zar ne? Hoću reći, cure ti se same
bacaju pred noge. Dovoljno je da ušetaš u prostoriju i pogledi svih prisutnih
djevojaka već su na tebi. Gdje je u tome izazov?
Billy je slegnuo ramenima i pucnuo prstima šankeru.
- Još dva ruma kad budeš imao vremena, molim te.
Okrenuo se prema Clarku. - Zar to stvarno misliš? Je li ti ikad palo na pamet da
su cure koje su opsjednute izgledom momka posve površne? U njima nema ničeg
zanimljivog i mada su možda zabavne za jednu noć, nakon toga mi dosade. Kao svaki
muškarac, i ja želim ozbiljnu, trajnu vezu.
Dodao je čašu Clarku.
- Živio!
Clark nije djelovao uvjereno. - Dok god se družim s tobom, nemam nikakve
šanse, zar ne? - progunđao je.
To je bila istina. Djevojke bi se sjatile oko njih dvojice u plesnoj dvorani, ali
Billy je bio taj s kojim su željele razgovarati, Billy taj kojeg su zamišljale kako ih vrti
na plesnom podiju i taj kojeg su željele da ih otprati kući na kraju večeri.
- Clark, ti si moj najbolji prijatelj. Prijatelji smo otkad smo bili klinci u kratkim
hlačama, krastavih koljena i zamusanih lica. Zar predlažeš da se prestanemo družiti
kako bi ti imao više izgleda kod cura?
Clark je uzdahnuo. - Ne, naravno da to ne predlažem. Samo imam osjećaj da
nikad neću naći djevojku.
Billy ga je pljesnuo po leđima. Sad je dosta, Clark, prestani se sažalijevati.
Nijedna cura ne želi momka koji se utapa u samosažaljenju.
Billy je pogledao svog prijatelja u zadimljenom pubu. Iako je morao priznati da
Clarkova crvena kosa i pjege nisu baš magnet za djevojke, njegove prodorne, ledeno-
modre oči naizgled su gledale čovjeku ravno u dušu blistajući sa zapravo veoma
zgodnog lica. Njegov niski rast mogao bi biti nedostatak djevojkama na visokim
potpeticama, a naglasak kojeg se nije uspio riješiti zvučao je čudno u Manchesteru i
činio da ga ljudi doživljavaju tupanom, iako je zapravo bio upravo suprotno. Ali bilo
bi teško pronaći razumnijeg, pouzdanijeg i pristojnijeg momka od njega.
- Oprosti, Billy - rekao je Clark. - Jesi li za još jednu rundu? Billy je pogledao
na sat. - Bolje ne. Mama mi je već sigurno skuhala večeru. Vidimo se sutra u Bucku,
može?

Plesna dvorana Buccaneer bila je njihovo omiljeno mjesto petkom navečer.

Djevojke su se nervozno hihotale uz rub plesnog podija, kradom pogledavajući
naokolo u nadi da će ih netko pozvati na ples. Svirao je tročlani sastav, a svjetla su
bila prigušena dovoljno da stvore romantičnu atmosferu, ako zatreba, za razliku od
plesova u lokalnoj crkvenoj dvorani, u kojoj je vikar inzistirao na gardedami i
razdvajao parove koji su se po njegovu mišljenju previše približili jedno drugome.
Jednom su Billyja doslovce izbacili jer je dopustio rukama da odlutaju previše nisko
niz leđa njegove plesne partnerice. Clarku je, naravno, ta zgoda bila urnebesno
smiješna.
U Buccaneeru takvih ograničenja nije bilo, a nakon njihova jučerašnjeg
razgovora, Billy je Clarku odlučio pronaći ljupku djevojku koja će ga odvesti kući da
upozna njezinu majku, udati se za njega i roditi mu djecu. Ili, ako ne uspije u tome,
barem neku voljnu da pleše s njim. Sastav je svirao bez stanke i bilo je teško
razgovarati uz glazbu. Billy je savio dlanove uz usta i dreknuo ravno u Clarkovo uho.
- Jesi li vidio ijednu koju želiš zamoliti za ples?
Clark je protrljao uho. - Nisam gluh!
- Što kažeš na one dvije tamo? - Billy je pokazao na dvije djevojke koje su cijelu
večer pogledavale prema njima. Jedna je bila visoka, prilično glasna i napadno
našminkana. Izazovno je zabacila dugu, tamnu kosu uhvativši Billyjev pogled.
Njezinoj prijateljici očito je bilo neugodno, i poniknula je glavom. Billy se najednom
uspravio i trknuo Clarka.
- Pazi, dolaze k nama. Gledali su kako viša djevojka zanosno njiše bokovima
prilazeći im preko plesnog podija, dok njezina prijateljica brza za njom, nastojeći ne
proliti piće.
- Bog, cure - rekao je Billy. - Večer - kimnuo je Clark.
- Primijetile smo da nas gledate - rekla je ona viša, ponovno zamahnuvši kosom.
- Ja sam Sylvia, ali možete me zvati Syl, a ovo je moja prijateljica Chrissie.
- Drago nam je. Ja sam Billy, a ovo je Clark.
Clark je ponovno kimnuo i obrisao znojni dlan o nogavicu hlača prije no što se
rukovao s djevojkama.
Chrissie se umiljato nasmiješila, a modre oči zabavljeno su joj sjajile. Iako
mnogo šutljivija od prijateljice, bila je daleko privlačnija od nje. Plava joj je kosa
bila uredno nakovrčana, koža blistala, a na usnama je imala samo mrvicu ružičastog
ruža. Billy nije mogao skrenuti pogled s nje, ali Syl je imala druge zamisli. Povukla ga
je za kravatu i natjerala da odloži piće.
- Dođi, da vidimo što znaš.
Billy je zaustio da prosvjeduje, ali uzalud. Syl ga je već čvrsto uhvatila za ruku i
vodila prema plesnom podiju. Kad se osvrnuo, Clark i Chrissie smještali su se za stol,
a on je osjetio neočekivan žalac ljubomore.
Sylje bila sjajna plesačica, ali skromnost joj nije bila vrlina.
- Hej, sjajan smo par, zar ne?
Kad su se ponovno pridružili svojim prijateljima za stolom, Clark i Chrissie bih
su toliko zadubljeni u razgovor da su ih jedva primijetili. Sastav je počeo svirati
sporije pjesme i parovi su klizili prema plesnom podiju. Billy je znao da se Clark
uvijek užasavao baš tog dijela večeri - ali večeras po svemu sudeći ne. Bez ijedne
riječi, ispružio je ruku prema Chrissie, koja ju je stidljivo prihvatila i ustala. Billy je
mogao samo gledati kako ju Clark prati do plesnog podija i hvata oko struka. Ljuljali
su se u ritmu glazbe dok su ih Billy i Syl promatrali.
- Baš su zgodan par, zar ne?
Billy nije mogao odgovoriti. Imao je strašan osjećaj da je upravo izgubio nešto
veoma dragocjeno. Nešto što nikad nije posjedovao, ali mu je svejedno trebalo
pripadati. Clark je privinuo Chrissie pa se okrenuo i pogledao ga. Podigao je oba
palca iza njezinih leđa i nacerio se. Billy se usiljeno osmjehnuo i podigao času prema
njima. Nije to mogao objasniti, ali osjećao se kao da mu je srce iščupano iz grudi i
zamijenjeno olovnom kuglom, i najednom je shvatio da je Chrissie trebala biti ljubav
njegova života. Nažalost, sad je bila u zagrljaju njegova najboljeg prijatelja.
 5

Proljeće 1939.

Chrissie je naslonila bicikl o zid i nijemo opsovala. Lanac je pao, njezine bijele sokne
bile su zamrljane uljem, a sad će morati pješačiti ostatak puta. Srećom, proljetni dan
bio je topao kao ljetni, a ona pri kraju obilaska. Moglo je biti i gore. Kao kći liječnika
i primalje, bila je naviknuta da pomaže, i danas je dostavljala lijekove očevim
pacijentima.
Chrissie je radila u očevoj ambulanti u Wood Gardensu u Manchesteru, u kojoj je
bila zadužena za raznorazne stvari, od pisanja recepata do laštenja kićenih ormarića
od mahagonija. Doktor Skinner bio je uvaženi liječnik i Chrissie je prema njemu
osjećala strahopoštovanje i bojala ga se. Bio je strog i zahtijevao disciplinu, kako od
svoje supruge i kćeri, tako i od pacijenata. Nije imao vremena za umišljene bolesnike,
a upornim prijestupnicima često je davao pripravak koji se sastojao samo od
mješavine laktoze i neke tvari odvratnog okusa. Taj pripravak vonjao je dovoljno da
uvjeri pacijenta kako će ga izliječiti od umišljene bolesti, i usto liječniku dopuštao da
za njega naplati tri šilinga i šest penija po bočici. Mnoge su se majke pokajale jer su
svoju djecu odvele doktoru Skinneru zbog grlobolje. Već sutradan, nesretni dječak ili
djevojčica ležali bi na kuhinjskom stolu u svojoj kući, a liječnik bi im uz malo
kloroforma izvadio krajnike.
Dobri je doktor uživao toliko poštovanje da nitko nije dovodio u sumnju njegove
metode, i u zajednici je imao ugled liječnika sposobnog izliječiti svaku bolest. Svi
imućni ljudi u blizini liječili su se kod doktora Skinnera. Bilo im je dopušteno da udu
kroz ulazna vrata ambulante i čekaju u ugodnom okruženju obiteljske blagovaonice.
Chrissie bi im i skuhala čaj dok čekaju. Sustav naručivanja kao takav nije postojao,
ali svi su prihvaćali da pacijenti koji ulaze na glavna vrata imaju prednost pred onima
koji ulaze na stražnja vrata. Ti su bih manje imućni, odvajali od usta da plate
liječničke račune i doktor Skinner držao ih je gnjavažom. Nažalost, činilo se da se
takvi razbolijevaju redovitije od dobrih ljudi iz Manchestera koji su mu imali čime
platiti na vrijeme. Chrissie je često bilo neugodno zbog očeve grubosti i više je no
jednom pustila pacijente ne naplativši im. Prilično se izvještila u skrivanju tih dugova
u poslovnim knjigama ambulante. Doktor Skinner možda jest bio nadareni liječnik, ali
knjigovođa nije bio.
Odlučila je zasad ostaviti bicikl gdje je bio i izvadila smeđu vrećicu iz košare na
upravljaču. U njoj su bile još četiri bočice lijekova koje je trebalo dostaviti. Chrissie
ih je sama pripravila i brižno zapečatila i zalijepila bijelu naljepnicu s imenom
pacijenta. Laknulo joj je kad vidjela da su dvije bočice za istu osobu, što je značilo da
će morati posjetiti još samo tri kuće i za danas biti gotova.
Danas je bilo važno da se kući vrati na vrijeme, jer večeras će se oglušiti na
stroga pravila svojih roditelja i otići u plesnu dvoranu Buccaneer s prijateljicom
Sylvijom. Poznavale su se od školskih dana, kad ju je Sylvia uzela pod svoje krilo, i
otad su bile prijateljice. U svakom su pogledu bile gotovo posve različite, ali njihovo
je prijateljstvo nekako nadvladalo sve prepreke, od kojih je poveća bila
neodobravanje Chrissieinih roditelja. Vjerovali su da Sylvia loše utječe na njihovu
kćer i činili sve što su mogli ne bi li osujetili bliskost dviju djevojaka. Ali večeras
doktor i gospođa Skinner izlaze, i Chrissie je iskoristila tu priliku da dogovori tajni
odlazak u Buccaneer. Ako se kući vrati prije ponoći, njezini roditelji nikad neće
saznati.
Kad je dostavila sve lijekove, Chrissie je otišla po bicikl i odgurala ga do kuće.
Pred dvorišnim vratima čekao ju je Leo, njihov vjerni erdelski terijer. Uistinu je bio
najodaniji, najhrabriji i najpametniji pas kojeg je Chrissie upoznala. Kad god bi ona
otišla na dostavu, strpljivo je sjedio pred vratima čekajući njezin povratak i
dočekivao je s nesuzdržanim uzbuđenjem. Cijelo njegovo tijelo ljuljalo se s jedne
strane na drugu dok je mahao repom, a usta mu bila doslovce izvijena, tako da je
izgledao kao da se osmjehuje. Ako je doktor Skinner bio u posjetu pacijentima, a
netko ga je hitno trebao u ambulanti, Lea bi poslali u susjedstvo s porukom na ogrlici
da ga pronađe.
- Bog, Leo - pozdravila ga je Chrissie gladeći ga po ušima. Otvorila mu je
škripava dvorišna vrata, ali on je preskočio preko zida i potrčao stazom do ulaznih
vrata. Čula je kako njezini roditelji razgovaraju u kuhinji i malo se snuždila. Bilo je
tek vrijeme večere, ali morala se početi pripremati za ples. Željela je nakovrčati kosu,
za što će joj trebati najmanje sat i pol, a to nije mogla učiniti dok su njezini roditelji
kod kuće.
Ušla je u kuhinju i nastojala djelovati opušteno.
- Kad izlazite?
- Dobra večer i tebi, Chrissie - odgovorila je gospođa Skinner. - Je li sve bilo u
redu prilikom dostava?
 - Molim? Oh, da, sve je bilo u redu, osim što mi je ponovno pao lanac s bicikla.
- Pokazala je na svoje sokne zamrljane uljem.
- Otac će ti ga sutra namjestiti, zar ne, Samuele?
Doktor Skinner ugasio je cigaretu i zapalio novu. - Vrijeme je da naučiš bolje
paziti na taj bicikl. Kad nije lanac, onda je probušena guma ili proklete kočnice.
- Oče, nisam ja kriva što je...
Gospođa Skinner stavila je prst na usta i mrko pogledala Chrissie, koja je naglo
ušutjela.
Tad se obratila suprugu. - Nemoj tako, Samuele, ne budi mrzovoljan. Zašto se ne
odeš okupati, a je ću ti donijeti viski.
- Dobra zamisao, mislim da ću to učiniti. Toliko sam umoran da bih rado
propustio današnju večeru s plesom.
Čuvši tu vijest, Chrissie je osjetila nalet panike i suspregnula dah. Sylvia će za
dva sata doći po nju.
Mabel Skinner izvela je muža iz kuhinje i pošla za njim na kat. - Kupka će te
osvježiti, a osim toga, kupila sam novu haljinu. Bila bi šteta da trune u ormaru.
Chrissie je odahnula od olakšanja i doviknula za majkom: - Što je za večeru?
Niz stube je dolepršao majčin prigušen odgovor. - Uzmi si kruha i pekmeza,
može? Tvoj otac i ja večerat ćemo na plesu.
Krasno, pomislila je Chrissie dok si je rezala debelu krišku kruha i mazala je
maslacem, doturivši komad vječno strpljivom Leu, koji je slinio uz njezinu nogu.
Njezini roditelji napokon su otišli, ali tek nakon što su joj dali upute. - Ne
zaboravi ažurirati podatke o današnjim pacijentima, načiniti popis svih onih koji još
uvijek duguju novac za lijekove i oko deset izvesti Lea u zadnju šetnju. - Kad su
završili, Chrissie ih je praktički izgurala kroz vrata.
- Neću. Lijepo se zabavite.
- A ti budi dobra - upozorio je doktor Skinner uhvativši supruginu ruku i povevši
ju stazom. - Mislim da ćemo se vratiti negdje oko pola jedan.
Chrissie ih je promatrala dok nisu nestali iz vida pa brzo zatvorila vrata i
odjurila stubama na kat. Kad se oglasilo zvono, već se bila okupala, napravila frizuru
i preodjenula u jedinu pristojnu haljinu koju je imala. Otvorila je ulazna vrata tek
koliko je bilo dovoljno da Sylvia klizne u kuću.
 - Nitko te nije pratio, zar ne? - tiho je upitala.
Sylvia je zakolutala očima. - Idemo na ples, ne priključujemo se tajnoj službi. A
sad daj da te pogledam.
Odmjerila je prijateljicu od glave do pete procjenjujući njezin izgled.
- Nije loše. Iako bi ti dobro došlo malo ruža i rumenila na obraze.
- Oh, nisam sigurna. Ne želim izgledati kao klaun.
- Pogledaj moje lice - naredila je Sylvia. - Izgledam li ja kao klaun?
Chrissie je pomno promotrila napadno našminkano prijateljičino lice. Obrve su
joj bile savršeno izvijene i iscrtane crnom olovkom, a na blijedoj, besprijekornoj koži
isticale su se jarkocrvene usnice. Chrissie se nije mogla nadati da će ikad znati nositi
takav izgled.
- Naravno da ne, Syl, ali ti si toliko profinjenija od mene. Visoka si, otmjena,
samopouzdana...
Sylvia je podigla ruku. - A ti si zgodna i slatka, kao zlatokosa lutkica.
Chrissie nije bila sigurna da je to veliki kompliment, ali svejedno je zahvalila.
- Možda će ipak biti bolje da stavim malo ruža na usne.
- Dobra djevojčica - suglasila se Sylvia i otvorila torbicu. - Oh, ne, ne tvog ruža.
Previše je... znaš... Nije za mene. Otrčat ću na kat i vidjeti što ima moja majka.
Nekoliko trenutaka kasnije vratila se sjajnih usana premazanih blijedoružičastim
ružem koji je naizgled naišao na Sylvijino odobravanje.
- Sad je mnogo bolje - objavila je. - Idemo, čeka nas ozbiljno plesanje. -
Otvorila je vrata i otkaskala ulicom, a Chrissie pohitala za njom.

Kad su djevojke stigle, dvorana je bila tek polupuna i ples još nije uistinu počeo.
Bez obzira na to, sastav je neumorno svirao i Sylvia je predložila da popiju piće dok
se lokal ne napuni. Nakon samo nekoliko minuta, prilično je bolno trknula Chrissie u
rebra. - Jao, zašto si to učinila?
- Psst. Pogledaj onu dvojicu koji su tek ušli.
Chrissie se okrenula i ugledala dvojicu mladića koji su dugim koracima prilazili
šanku.
- Onaj visoki apsolutno je božanstven, ne misliš? Taj je moj.
 Chrissie se morala suglasiti. Momak je izgledao prilično egzotično i ona je znala
da joj neće podariti ni pogled, a kamoli dva. - Odlično rekla je. Ionako mi se njegov
prijatelj više sviđa. Ima zgodno lice, ali izgleda nervozno i nesigurno u sebe, kao ja!
- Da ih pozovem da nam se pridruže?
- Zar ne bismo trebale pričekati da oni nas pozovu? - užasnula se Chrissie. -
Hoću reći, bilo bi strašno napadno da mi učinimo prvi korak.
- U redu - pristala je Sylvia. - Dat ću im pola sata i nakon toga im prilazim.
Prekrižila je duge noge i malo podigla suknju dok su njih dvojica prolazili pokraj
njih. Chrissie je odmahnula glavom i netremice zurila u svoje piće. Njezina je
prijateljica uistinu bila nepopravljiva.
Plesni se podij počeo puniti i Sylvia je primjetila da se ona dvojica mladića nisu
maknula sa svog položaja uz šank. Najednom je onaj viši pokazao prema njima. Sylvia
nije časila ni časa uhvativši njegov pogled.
- Idemo, Chrissie - rekla je. - Vrijeme je. - Krenula je kroz prostoriju zanosno
njišući bokovima, a Chrissie za njom.
Mladići su se predstavih kao Billy i Clark, i Sylvia je odmah odvukla Billyja na
plesni podij.
- Da sjednemo? - odvažio se Clark izvlačeći stolac za Chrissie. - Jesi li za još
jedno piće?
- Ne, hvala. Ni ovo još nisam popila - odgovorila je Chrissie.
- Tvoja prijateljica sjajno pleše.
- I tvoj prijatelj.
- Tko, Billy? Da, mnogo je vježbao. Mislim da ga nijedna djevojka nikad nije
odbila kad ju je pozvao na ples.
Chrissie je zamijetila melankoliju u Clarkovim očima. - Pusti sad Billyja, pričaj
mi o sebi.
- Da ti pričam o sebi? - Clark je izgledao zapanjeno. Dobro, što želiš znati?
Chrissie je shvatila da je on zapravo nervozniji od nje i to ju je malo opustilo.
Slegnula je ramenima. - Na primjer, odakle si? Po tvom govoru, nisi odavde.
- U pravu si. Rodio sam se u Birminghamu, ali kad sam imao sedam godina, došli
smo u Manchester. Billyja sam upoznao u školi i otad smo prijatelji. Klinci su me
zadirkivali jer sam govorio drukčije od njih, ali Billy se zauzeo za mene, a kako je bio
najpopularniji momak u razredu, svi su ga slušali. Moji bi školski dani bez njega bih
noćna mora. Zauzvrat sam mu ponekad pisao domaću zadaću. Ne zato što je glup ili
nešto slično, da me ne bi pogrešno shvatila, jer Billy može svakog nadigrati, nego zato
što je uvijek bio zaposlen sportom i svim drugim osim učenjem.
Chrissie je pogledala prema Billyju i Syl na plesnom podiju. Billy je djelovao
rastreseno i stalno pogledavao prema njihovu stolu. Kad je vidio da ga Chrissie
promatra, lagano joj se nasmiješio i ona je osjetila kako joj vrat oblijeva rumen. U
nelagodi je okrenula glavu na drugu stranu.
- Izgleda da je u Syl našao sebi ravnu.
- Oh, bit će on dobro. Divna je, nije li? Billy uvijek dobije najzgodnije cure.
Chrissie je zurila u Clarkove modre oči i čekala da on shvati što je upravo rekao.
Kad je shvatio, izgledao je posramljeno. - Oh, oprosti. Nisam mislio reći da... Veoma
si lijepa, na mnogo neupadljiviji način - koprcao se da se opravda. - Hoću reći, tebi
ne treba sva ta šminka i ostalo, prirodno si lijepa i...
Chrissie je podigla ruku i nasmiješila se. - Dosta! Opraštam ti.
Kradom je pogledala na svoj sat.
- Ne zadržavam te valjda? - upitao je Clark.
- Ni najmanje. Samo što se do ponoći moram vratiti kući, a to znači da oko
jedanaest i pol moram krenuti.
- Dotad je još mnogo vremena - odvratio je Clark i malo se opustio. - Jesi li za
cigaretu?
- Ne, hvala, ne pušim, ali ti slobodno zapali.
- Sigurno?
Clark je otvorio svoju kutiju Capstana i izvadio cigaretu. - Pričaj mi o sebi.
- Zapravo ti nemam reći ništa naročito. Radim u ambulanti svog oca, doktora
Skinnera. Majka mi je primalja pa i njoj ponekad pomažem, iako sam pomalo
gadljiva. Vidjela sam dovoljno porođaja da mi se seks zgadi do kraja života.
Čim je izgovorila te riječi, Chrissie je poželjela da se zemlja otvori i progutaju.
Osjetila je kako joj se lice napadno crveni. Nije mogla zamisliti što ju je spopalo da
kaže nešto takvo. Clark se zagrcnuo pićem i malo jantarne tekućine curilo mu je niz
bradu.
 - Oprosti, izletjelo mi je... - ispričala se Chrissie.
Clark se nasmijao, a Chrissie mu se pridružila dok se oboje nisu smijali kao ludi.
Kad su se Billy i Syl vratili do stola, ponovno su bih zadubljeni u razgovor.
Sastav je svirao sentiše i Clark je nijemo ustao i ispružio ruku. Chrissie ju je
prihvatila i dopustila da ju Clark odvede na plesni podij. Isprva su bili bojažljivi i
nezgrapni, i Clark joj je nespretno gazio po prstima, ali kad su se navikli na
međusobnu tjelesnu blizinu, i ona i on počeli su uživati. Clark nije bio mnogo visi od
Chrissie pa joj je bilo lako gledati ga u oči. Uzvratio joj je osmijeh i privukao je
bliže, dopuštajući joj da osjeti miris njegove kože, svjež, citrusni miris tek neznatno
prikriven mirisom duhanskog dima. Najednom se zapitala hoće li ju on pokušati
poljubiti i uspaničarila se. Duboko je disala i primorala se da se smiri. Zaboga, pa
devetnaest joj je godina.
Ruke su joj sad bile oko Clarkova vrata pa ga je privukla bliže kako bi ponovno
kradom pogledala na sat na svom zapešću. Prislonio je glavu uz njezinu i čvršće je
stegnuo oko struka. Zapanjila se vidjevši da je već jedanaest i pol. Morala je krenuti,
ali nije željela prekinuti čaroliju. Nijemo je proklela oca.
Kad je glazba nakon nekog vremena prestala, polako su se odvojili jedno od
drugoga.
- Žao mi je, ali sad stvarno moram ići.
- Shvaćam. Želiš li da te otpratim kući?
Chrissie je pogledala Billyja i Sylviju. Sylvia je nježno milovala Billyjevo lice,
prelazeći prstom preko njegove brazgotine. Billy je nedvojbeno izgledao kao da mu je
strašno neugodno.
- To bi bilo krasno, hvala. Samo moram provjeriti odgovara li Sylvia.
Naravno da joj je odgovaralo. Bila je očarana Billyjem i sretna što Clark i
Chrissie odlaze i što će ostati sama s njim. Clark je prišao Billyju.
- Ne mogu vjerovati. Sjajna je - oduševljeno je rekao. - Ponudio sam da ju
otpratim kući. Nemaš ništa protiv, zar ne? Ionako se čini da imaš pune ruke posla.
- Ne, prijatelju. Samo ti idi. I sretno!
- Jesi li spreman za polazak? - upitala je Chrissie. - Jesam - odgovorio je Clark i
uhvatio ju za ruku.
- Doviđenja, Billy. Bilo mi je drago. - Drugu je ruku ispružila Billyju, a kad ju je
prihvatio, pogledi su im se načas sreli. Chrissie je bila zbunjena mješavinom
nevjerojatne tuge i čežnje koju je ugledala u njegovim očima, toliko tamnima da mu se
zjenice gotovo nisu ni vidjele.
- Doviđenja, Chrissie. Pazi na Clarka. - To rekavši, namignuo je, a ona se
ponovno zacrvenjela i čvrsto uhvatila za Clarkovu ruku osjetivši vrtoglavicu od
zbunjenosti.
- Ovaj... hoću. Bog - uspjela je promucati.
Billyju je gledao ravno u oči i držao njezinu ruku još sekundu duže, dok ga Sylvia
nije povukla da ustane.
- Dođi, imamo vremena za još jedan ples.
Clark i Chrissie stigli su do izlaza, s rukom u ruci. Clark joj je otvorio vrata, a
ona morala odoljeti porivu da se osvrne. Clark je bio drag i simpatičan, i u njegovu se
društvu osjećala posve opušteno. Zašto je onda imala osjećaj da odlazi s pogrešnim
muškarcem?

Iako je travanjska večer bila prohladna, žustar hod zagrijao ih je, i kad su stigli
do njezine kuće, Chrissie je bila lagano zadihana. Clark je pogledao na svoj sat.
- Dvanaest i pet. Mislim da smo bih prilično brzi. Chrissie je laknulo. Nijedno
svjetlo u kući nije bilo upaljeno pa se njezini roditelji očito još nisu vratili. Sad je
slijedilo ono nezgodno.
- Bojim se da te ne mogu pozvati da uđeš. Moji će se roditelji uskoro vratiti i...
Clark je stavio prst na njezine usne. - U redu je, ali doista bih te volio ponovno
vidjeti.
Oklijevala je sjetivši se Billyja i potištenosti koju je vidjela u njegovim očima.
Zamislila je kako se Sylvia i on njišu zagrljeni u uspavljujućem polumraku plesne
dvorane. Njega ionako nikad ne bi mogla zanimatijedna naivna, neiskusna djevojka
kao što je ona. Najednom je postala svjesna Clarkova lica punog nade. Kimnula je. - I
ja bih to voljela.
- Stvarno? - Clark je zvučao začuđeno.
Chrissie se nasmijala. - Da, stvarno. Nedjeljom sam slobodna. Možda bismo
mogli prošetati.
- Savršeno. Doći ću po tebe oko jedan.
Chrissie je ščepala panika. - Ne, ne. Naći ćemo se u parku, kod paviljona. Ako
želiš, donijet ću sendviče i termosicu.
- Unaprijed se radujem. - Podigao je njezinu ruku i nježno ju poljubio u
nadlanicu. Tad se bez ijedne riječi okrenuo i udaljio.
Otvorivši dvorišna vrata, Chrissie se zaledila od užasa. Na pragu je, drhteći i
cvileći, sjedio Leo. Znala je da ga je ostavila u kući pa je to moglo značiti samo
jedno. Njezini roditelji već su se vratili.
 6

Chrissie je nespretno prekapala po torbici tražeći ključ. U grozničavoj žurbi dvaput je

izvadila sve iz torbice, prije no što je shvatila da joj je ključ cijelo vrijeme bio u
džepu kaputa. Leo je kružio oko njezinih nogu zahtijevajući njezinu pažnju. - Leo,
prestani, molim te. Moram ući u kuću. Suspregnula je dah ulazeći u hodnik. Sve je bilo
tiho i u mraku. To je bilo uistinu neobično. Možda se njezini roditelji ipak nisu vratili.
Možda je ostavila stražnja vrata otvorena pa je Leo pobjegao kroz njih. Pipala je
mračnim hodnikom do kuhinje pa pritisnula prekidač i zaškiljila od nenadana svjetla.
Leo je došao za njom i sad žedno pio iz svoje zdjelice. Stražnja vrata bila su
zaključana, a dvije prljave šalice za kavu stajale su na stolu.
Chrissie se lecnula začuvši škripu na stubištu. Panika se pretvorila u pravi užas
kad se okrenula i na vratima ugledala oca. Bio je bijesan kao ris, grimizna lica, i
duboko je udisao, očito ne uspijevajući pronaći riječi koje bi primjereno prenijele
njegov gnjev. Dok je Chrissie stajala i tresla se, a Leo se šćućurio iza nje, doktor
Skinner zakoračio je prema njoj, podigao ruku i snažnoje ošamario. Zateturala je
unatrag, spotaknula se o Lea i udarila glavom o kameni pod. Još uvijek ne izustivši ni
riječ, doktor Skinner naglo se okrenuo i bijesno odtutnjao na kat.
Chrissie je osjetila okus krvi u ustima i pomislila da će povratiti. Uspravila se,
ali prostorija se zavrtjela oko nje pa je ponovno legla na pod i zaplakala. Leo ju je
polizao po licu pa se sklupčao pokraj nje i tako su zajedno proveli ostatak noći u
trzavom snu na tvrdom podu koji ne prašta.

U subotu u vrijeme ručka, Billy i Clark našli su se u pubu da popiju pivo.

- Jedva čekam, Billy - rekao je Clark dodajući piće prijatelju.
- Gdje ćeš se naći s njom? - upitao je Billy. Znao je da bi trebao biti sretan zbog
Clarka koji je tako dugo čekao na izlazak s djevojkom, ali bio je ljubomoran i teško to
skrivao.
- U parku, kod paviljona. Donijet će piknik.
- Baš lijepo. Jesi li ju poljubio?
Clarka je iznenadilo to neočekivano pitanje. - Ne, samo u ruku. Billyju je
laknulo. - Možda ćeš je sutra poljubiti?
- Ne želim ništa požurivati, Billy. Ne želim upropastiti priliku. Mislim da bi
Chrissie mogla biti ona prava.
- Vidio siju samo jednom.
- Znam, smiješno je, ali tako je srdačna i simpatična i...
- Kao labrador?
Clark se podrugljivo osmjehnuo u svoju kriglu. - Nosi se, Billy, - Nasmijao se. -
Znaš što želim reći.
To ijest bio problem. Billy je znao, jer je i sam osjećao jednako.

Sutradan je Clark nestrpljivo čekao ispred paviljona. Već je bilo jedan i deset, a
Chrissie se nije pojavila. Nema potrebe da već počne paničariti, uvjeravao je samog
sebe ponovno provjeravajući sat oko zapešća. Proljetni dan bio je neuobičajeno topao
i on se kajao što je odjenuo odijelo i kravatu. Želudac ga je zabolio od nervoze i
učinilo mu se da će ponovno morati na zahod. U vidokrugu je bilo javnih toaleta, ali
nije se usudio otići od straha da bi Chrissie mogla doći dok je on odsutan i zaključiti
da se nije ni pojavio. Skakutao je s noge na nogu, nervozno potezao manšete i gladio
kravatu. Zurio je u vrata parka, želeći da Chrissie prođe kroz njih. Zamišljao ju je
blistavu i rumena lica, sa smeđom pletenom košarom i kariranom dekicom u rukama,
kako se obilno ispričava zbog kašnjenja. Pristojno će ju poljubiti u obraz i uvjeriti da
ne kasni previše pa joj reći koliko lijepo izgleda. Ona će biti pomalo zadihana od
žurbe i zajedno će se srušiti na dekicu i ležati isprepletenih prstiju kao da se poznaju
cijeli život.
U pola dva Clark je s apsolutnom sigurnošću znao da Chrissie neće doći. Kako je
mogao biti toliko glup da povjeruje da hoće? Djevojke kao Chrissie oduvijek su mu
bile nedostižne i ništa se nije promijenilo. Klonuo je na travu i divljački ubrao glavu
maslačka. Latice su sad bile grube i davno se osušile, a uskoro će se posve sparušiti i
postati rugoba, umjesto očaravajući primjer nade i sreće kakve su nekoć bile.

Sama u sobi, Chrissie je pogledala svoj odraz u zrcalu na toaletnom ormariću.

Krv se zgrušala na rasječenoj usnici, ali usnica je još uvijek bila otečena, a glava ju
boljela. I srce ju je boljelo dok je promatrala sat i pitala se koliko će dugo Clark
čekati ispred paviljona prije no što odustane. Kiptjela je od nijemog gnjeva. Otac
nema prava držati ju ovako zarobljenu. Cijelu je subotu provela zaključana u sobi s
malo hrane i pića. Sad je bila nedjelja i činilo se da nema nade da će ju osloboditi.
U subotu ujutro i otac i majka strogo su ju izgrdili zbog eskapade prethodnu
večer.
- Samo sam bila sa Syl u plesnoj dvorani - prosvjedovala je.
- Kojoj? - upitao je njezin otac kao da bi to išta promijenilo.
- Buccaneer.
- U tom leglu nemorala? Mabel, rekao sam ti da se je ova cura otela kontroli -
obratio se je supruzi.
Chrissie nije mogla izdržati i glasno se nasmijala.
- Samuele, ne pretjeraj - upozorila ga je Mabel pa se obratila kćeri. - Trebala si
nas pitati za dopuštenje ako si željela izaći. Shvaćaš, ne možemo tolerirati da nam
radiš iza leđa.
- Znala sam da mi ne biste dopustili.
- Tko je onaj momak s kojim si bila? - najednom je upitao Samuel Skinner.
Sigurno je gledao kroz prozor. Hvala Bogu da se nisu poljubili, pomislila je Chrissie.
Da jesu, otac bi sad bio razjaren.
- Ime mu je Clark - prkosno je odvratila. - Dobar je momak, veoma pristojan, i
pobrinuo se da sigurno dođem kući.
- Što se dogodilo sa Sylvijom? - upitala je Mabel.
- Ostavila sam je na plesu s Clarkovim prijateljem Billyjem.
- Ta cura loše utječe na tebe od časa kad ste se upoznale - promrmljao je Samuel.
Chrissie je zaustila da obrani prijateljicu, ali previše je otvorila usta i usnica joj
je ponovno prokrvarila. Obrisala ju je maramicom. Otac je skrenuo pogled i imao
toliko pristojnosti da izgleda posuđeno.
- Žao mi je što sam te udario - priznao je. - Ali, zabrinuti srno za tebe. Možemo
se dogovoriti da te češće pustimo da izađeš, ako želiš, ali sinoć si prešla granicu i
zbog toga moraš biti kažnjena.
Kao da šamar i noćna kuhinjskom podu nisu dovoljna kazna, ogorčeno je
pomislila Chrissie.
Ostatak dana provest ćeš u svojoj sobi - rekla je Mabel. Gledala je u pod kako
ne bi morala vidjeti ogorčeni izraz na kćerinu licu.
- Ostatak vikenda - zahtijevao je Samuel.
Mabel je bijesno pogledala supruga prije no što je nastavila.
- Ostatak vikenda provest ćeš u svojoj sobi.
Chrissie se sjetila svog dogovora s Clarkom i zaustila da prosvjeduje. Otac je
podigao ruku da je ušutka, a Chrissie se lecnula.
- Ni riječi! Smjesta odlazi u svoju sobu.
Bijedno je ustala i krenula stubama.
Mabel je doviknula za njom: - Kasnije ću ti donijeti nešto za jelo.
- Ne zaboravite izvesti Lea - odvratila je Chrissie. - A one vraćene bočice od
lijekova treba oprati prije ponedjeljka. Oh, i kirurške instrumente treba dezinficirati. -
Osjećala je da je to mala pobjeda i usnama joj je zatitrao kiseli osmijeh dok je
zatvarala vrata svoje sobe.
Sad se osjećala grozno jer je iznevjerila Clarka, iako se nijemo molila da ju ne
dođe potražiti kod kuće. To bi njezina oca razgnjevilo toliko da se bojala da više
nikad ne bi vidjela ništa osim onoga unutar četiri zida svoje sobe. Nije se mogla javiti
Clarku jer nije znala ni njegovo prezime, a još manje gdje stanuje. Očajnički mu je
željela objasniti i nije mogla disati od osjećaja bespomoćnosti i krivnje. Clark će
misliti da ona namjerno nije došla, a on to ne zaslužuje. Djelovao je kao veoma
obzirna i ljubazna osoba, ali puna sumnji u samoga sebe i bez imalo samopouzdanja.
Chrissie se sjetila izraza njegova lica kad je pristala naći se s njim. Posvemašnje
nevjerice praćene ushitom kad je shvatio da ga ona želi ponovno vidjeti. Sad će biti
jednostavno shrvan.

Kad je Billy tu večer ušao u pub na zadnje piće, šanker je odmah kimnuo prema
kutu prostorije. Ondje je zavaljen u stolac sjedio Clark, okružen praznim čašama i
prepunom pepeljarom.
- Ovdje je otkad smo otvorili - obavijestio je šanker Billyja. - Lupao je po
vratima i dizao strašnu galamu.
Billy je prišao Clarku i izvukao stolac. Clarkova kravata bila je nakošena, a
rukavi košulje podvrnuti. Ispod poluspuštenih kapaka caklile su se krvlju podlivene
oči dok je gledao u još jednu punu čašu.
 - Je li sve u redu, stari? - odvažio se Billy. - Pretpostavljam da ovo znači da s
Chrissie nije prošlo dobro.
- Nije uopće prošlo.
Billyjevo srce jače je zakucalo. - Kako to misliš?
- Nije se pojavila.
Clark nije mogao prikriti ogorčenost u glasu. Zapalio je novu cigaretu i snažno se
zakašljao.
Vidi u kakvom si stanju - rekao je Billy. - Zar ne misliš da ti je bilo dovoljno?
- Dovoljno čega? Cigareta, alkohola ili razočaranja?
- Daj se saberi i reci mi što se dogodilo. Clark se zavalio u stolac i protrljao
lice.
- Kao što sam rekao, nije se pojavila. Pustila me je da stojim ispred onog
paviljona kao idiot. Stvarno mi se sviđala, Billy. Zašto mi je to učinila?
- Siguran sam da postoji dobar razlog - odgovorio je Billy nadajući se da griješi.
- Neku večer činila se zainteresirana. Nije se mogla samo tako predomisliti.
- Završio sam s djevojkama. Ne vrijede toliko muke - rekao je Clark.

U ponedjeljak ujutro Billy je stajao ispred ambulante u Wood Gardensu. Clark

mu je rekao Chrissieino prezime i da je kći liječnika, pa nije morao biti Sherlock
Holmes kako bi otkrio gdje živi. Nije bio siguran zašto je došao, a još manje što će
reći, ali osjećao je da ju mora ponovno vidjeti. U petakje u njemu probudila nešto što
je bilo teško objasniti. Možda zato što se činila zainteresiranijom za Clarka nego za
njega, što se nikad dotad nije dogodilo. Cijelo vrijeme koje je proveo zarobljen s
lijepom ali napornom Sylvijom, nije prestajao razmišljati o Chrissie. Svaki put kad bi
pogledao prema stolu za kojim je sjedila s Clarkom, probola bi ga ljubomora.
Billy je znao da se Clark zbog njegove popularnosti u školi oduvijek doživljavao
manje vrijednim od njega, ali zapravo je on bio taj koji je osjećao strahopoštovanje
prema Clarku. Dok je Billy radio u lokalnoj pekarnici na poslu koji nije bio ni
poticajan ni unosan, Clark je bio zaposlenik Mančesterske zadruge i skupljao gotovinu
za robu kupljenu na kredit. Jednom je pokazao Billyju golemu glavnu knjigu uvezanu u
kožu, objašnjavajući mu kako svi prihodi i rashodi trebaju biti uneseni u nju. Billy je
začuđeno odmahnuo glavom i poželio da se u školi više trudio. On je u pekarnici radio
u smjenama i često crnčio cijelu noć pa spavao cijeli dan. S druge strane, taj posao
imao je svojih prednosti - pristojnu količinu besplatnih pita s kremom od jaja.
Najednom je začuo lavež, nakon čega se iz prolaza uz bok kuće pojavio veliki,
dlakavi, crno-bež pas i za njim Chrissie koja je gurala bicikl. Billy je gledao skriven
iza grmlja kako ona s naporom okreće bicikl na sjedalo i glasno psuje kad se bicikl
prevrnuo. Kratko je oklijevao prije no što je izašao iz svog skrovišta i otvorio
dvorišna vrata.
- Treba li ti pomoć? - upitao je.
Pas je pohitao pozdraviti ga kao da je davno izgubljeni prijatelj. Chrissie je
podigla glavu i izvila obrve. Billy je vidio da ga je odmah prepoznala.
- Hvala ti, baš si ljubazan.
Prišao joj je i namjestio bicikl na sjedalo i upravljač. Odmah je primijetio
njezinu rasječenu usnicu i žutu modricu na obrazu.
- Lanac je pao. Otac ga je trebao popraviti, ali je zaboravio - objasnila je
Chrissie.
- Želiš li da ti ga ja namjestim?
- Ako ti nije teško, silno bi mi pomogao.
Billy je skinuo sako i zavrnuo rukave košulje. U nekoliko sekundi namjestio je
lanac i postavio bicikl na kotače.
- Gotovo. - Protrljao je ruke nastojeći obrisati ulje.
Dok je radio, primijetio je da se Chrissie nervozno osvrće oko sebe. Sad se
činilo da jedva čeka da ode.
- Chrissie, jesi li dobro? - nježno je upitao.
- Dođ sa mnom, molim te - odvratila je.
Gurala je bicikl stazom, a Billy joj je pridržao vrata. Nekoliko minuta hodali su u
tišini, dok nisu stigli do četverokuta zelenila po kojem je Wood Gardens dobio ime.
Chrissie je naslonila bicikl na ogradu pa su sjeli na klupu.
- Što ti se dogodilo s licem? - upitao ju je Billy gledajući ravno ispred sebe.
Užasnuto je slušao dok mu je pričala.
- Otac ti je to učinio?
- Ništa strašno. Sama sam kriva. Nisam se smjela tako iskrasti. Vidiš, moji su
roditelji strašno strogi. Zabrinuti su da bi mi se nešto moglo dogoditi.
 Billy je nijemo kiptio od bijesa na pomisao da je doktor Skinner podigao ruku na
Chrissie i zatim ju cijeli vikend držao zaključanu u sobi. Okrenuo se prema njoj i
nježno joj obujmio lice dlanovima, a palcem lagano okrznuo rasječenu usnicu. Bio je
to odvažan potez za jednog praktički neznanca, potez koji nije planirao. Chrissie se
iznenadila, ali činilo se da rado dopušta Billyju da ju gleda ravno u oči.
Nakon nekog vremena, progovorila je.
- Kako je Clark?
To pitanje posve je prekinulo sponu između njih i Billy je spustio ruke i skrenuo
pogled.
Oprosti nastavila je Chrissie. Ali osjećam se grozno jer sam ga jučer iznevjerila.
- Imala si dobar razlog. Zarobljenica u vlastitom domu...
- Jesi li ga vidio? Osjećam da bih mu trebala objasniti, ali ne znam kako da
stupim u kontakt s njim.
- Da, vidio sam ga - priznao je Billy. - Da budem iskren, bio je prilično ojađen,
ali mislim da će preboljeti.
- Pogotovo kad mu kažem razlog.
- Moraš li mu reći? - molećivo je upitao Billy.
- Zašto ne bih?
Billy je znao da je nerazuman, čak i zloban, ali nije si mogao pomoći. Stidio se
to priznati, ali ovu je djevojku želio čak i pod cijenu sreće svog prijatelja.
- Chrissie, slušaj. Kad sam te u petak navečer upoznao, nisam mogao odlijepiti
pogled od tebe. Ti si bila ta s kojom sam želio razgovarati i plesati, ali prokleta
Slyvia praktički me je otela, a onda mi se činilo da se Clark i ti sjajno slažete. Bio
sam shrvan kad je rekao da će te otpratiti kući.
Chrissie je izgledala ojađeno. - I ja sam osjećala isto, ali nisam ni sanjala da bih
se mogla svidjeti nekome tako... znaš... tako zgodnom.
Billy ju je uhvatio za ruku i nježno stisnuo. Prekrasna si, Chrissie. Imaš držanje,
ljupkost i otmjenost. Sylvia ti nije ni do malog prsta.
Zacrvenjela se i plaho mu se osmjehnula.
- Što se dogodilo između tebe i Sylvije?
- Ništa. - Billy je slegnuo ramenima. - Iz pristojnosti sam ju otpratio kući, ali sam
rekao da se ne možemo viđati jer u mom životu postoji druga.
- Postoji li? - nervozno je upitala Chrissie.
- Ne još - namignuo je.
Chrissie je skočila na noge, najednom zabrinuta.
- Stvarno moram krenuti.
- Smijem li te ponovno vidjeti? - upitao je Billy.
- Voljela bih da se vidimo, ali što ćemo s Clarkom? Billy se stidio priznati da je
na prijatelja posve zaboravio.
- Razgovarat ću s njim - uvjerio ju je.

Billy je razmišljao o tome da svoju netom započetu vezu s Chrissie zataji Clarku,
ali shvatio je da to neće biti moguće i da bi to bilo kukavički. On možda jest prljava,
dvolična ništarija, ali kukavica nije. Razgovor je mogao proći bolje.
- Što bi trebalo značiti da ćeš izvesti Chrissie van? - u nevjerici je upitao Clark.
- Žao mi je, Clark, stvarno mi je žao, ali Chrissie i ja jednostavno smo kliknuli.
Oboje osjećamo jednako i...
Billy nije uspio dovršiti rečenicu jer ga je Clark ščepao oko vrata.
- Jednostavno ne možeš podnijeti da me vidiš sretnog, zar ne? Što ti je? Znaš
koliko sam bio uzbuđen što ću ju vidjeti, znaš koliko sam dugo čekao djevojku kao
Chrissie, ili kad smo već kod toga bilo koju drugu, ali moraš sve upropastiti. Jebeno
si nevjerojatan, Billy! - Clarkove oči plamtjele su bijesom, a u kutovima njegovih
usana nakupila se pljuvačka kad je grubo gurnuo Billyja o zid.
- Smiri se, prijatelju... - Nekarakterističan prijateljev ispad zatekao je Billyja
nespremnog.
- Ti i ja nismo prijatelji. Više te nikad ne želim vidjeti. Nikad. Clark je odjurio, a
Billy samo nijemo promatrao zinuvši od čuda. Prijateljstvo iz djetinjstva prekinuto je
zbog djevojke. To se sigurno dogodilo već nebrojeno mnogo puta, diljem svijeta, ali ta
pomisao nije ni najmanje utješila Billyja. Sad je bio odlučan usrećiti Chrissie pod
svaku cijenu. Nažalost, dvojica muškaraca, od kojih Billy nijednog nije poznavao,
urotit će se protiv njega. Jedan od njih bio je Chrissiein otac, doktor Skinner, a drugi
je zaposleno krčio svoj put kroz Europu, nepokolebljivo odlučan proširiti svoje
carstvo.
 7

Ljeto 1939. bilo je najsretnije u Billyjevu životu. Iako se nad nacijom stalno nadvijala
prijetnja rata, Billy je bio u stalnom stanju euforije. Njegova veza s Chrissie razvila
se u nešto stvarno i opipljivo, usprkos neodobravanju njezina oca. Kao što je svatko
mogao predvidjeti, Samuel Skinner gajio je duboku antipatiju prema Billyju i jedva ga
podnosio. U njegovim očima, Billy ni približno nije bio odgovarajući ženik za
njegovu kćer. Bio je samo sirotan s besperspektivnim poslom, zaluđenom majkom
koja ga je uzdizala u zvijezde i ocem alkoholičarom koji ga je praktički ignorirao.
Doktor Skinner dobro se sjećao te obitelji. Alice Stirling bila je oličenje zabrinutosti i
nakon smrti svog prvorođenca zamorno redovito dovodila usvojenog Billyja u
njegovu ambulantu. A sad je njegova kći bila zaljubljena u Billyja Stirlinga i to je
dobrog liječnika beskonačno srdilo.
Chrissie je barem bila dovoljno razborita da ocu kaže za Billlyja i ne sastaje se s
njim iza njegovih leđa. Doktor Skinner zauzvrat je pretpostavio kako će ta veza biti
površna i kratka, ali njegova se prosudba pokazala pogrešnom. Sad se mogao samo
nadati da će Billy u ne predalekoj budućnosti biti pozvan na odsluženje vojnog roka i
da će to biti kraj problema.
Prvi susret između njih dvojice nije dobro prošao. Doktor Skinner nije vidio
Billyja otkad je bio dječak, ali prepoznao je i ime i negdašnjeg dječaka. Brazgotina
iznad Billyjeva lijevog oka još je bila vidljiva kao uvijek.
- Dobra večer, doktore Skinner - rekao je Billy i ispružio ruku. Liječnik ga je
ignorirao i obratio se Chrissie.
- Želim da se vratiš do deset sati.
Mabel Skinner uto se pojavila iz kuhinje, još uvijek u odori primalje.
- Ti si sigurno Billy - rekla je. - Baš mi je što sam te upoznala. Samuel je bijesno
promatrao suprugu dok se rukovala s Billyjem. Mabel je upotrijebila sve svoje moći
uvjeravanja kako bi privoljela supruga da Chrissie dopusti malo više slobode.
- Hvala vam, gospođo Skinner. Dobro ću paziti na vašu kćerku.
- Billy, idemo - požurivala ga je Chrissie.
Mabel se vratila u kuhinju, a Chrissie i Billy krenuli su stazom prema dvorišnim
vratima, praćeni pogledom Samuela Skinnera s ulaznih vrata.
Najednom je Billy uhvatio Chrissie za ruku. - Pričekaj me ovdje jedan trenutak,
može?
Vratio se stazom i stigao do ulaznih vrata u trenutku kad ih je Samuel Skinner
zatvarao. Gurnuo je stopalo između štoka i vrata i unio se liječniku u lice.
- Ako ikad više udarite svoju kćer, kunem vam se da ću vas ubiti golim rukama.
Doktor Skinner nije često ostajao bez teksta, ali sad je zapanjeno i u nevjerici
nijemo promatrao kako se Billy udaljava dugim koracima i zaštitnički ovija ruku oko
Chrissieina struka.

Billy nikad dotad nije bio u ozbiljnoj ljubavnoj vezi i volio je osjećaje koje je
izazvala u njemu. Znao je da se zaljubljuje, i čak ni opaki doktor Skinner nije mogao
ublažiti njegov žar. Međutim, užasavao se da će rat biti uskoro objavljen, a on poslan
na neko daleko bojište da sudjeluje u sukobu koji je jedva shvaćao. Kad je završio
Prvi svjetski rat, bio je još beba, ali znao je da je taj rat uzeo život njegova oca i
neposredno njegove majke. Sve to činilo se posve besmislenim, a sad je novi rat
prijetio da upropasti njegovu vezu s Chrissie koja je iz dana u dan postajala sve
ozbiljnija.
Chrissie i on šetali su uz mirnu rječicu. Vrijeme je bilo vedro i sunčano, nebo
azurno, a ptice - žute strnadice, ševe i drozdovi cikelji - kao da su se nadmetale koja
će pjevati glasnije i milozvučnije. U zraku se osjećao miris divljeg češnjaka, a u vodi
je raslo obilje potočarke. Chrissie je odjenula svoju najdražu ljetnu haljinu:
svijetlomodru sa žutim točkicama i bijelim pojasom oko uzanog struka. Billy je skinuo
sako i prebacio ga preko ramena držeći ga jednom rukom, dok je u drugoj nosio krcatu
košaru za piknik. Leo je skakutao ispred njih i naganjao svakog zeca kojeg bi vidio,
ali uhvatio nije nijednog.
- Gdje bi željela da se smjestimo? - upitao je Billy. Chrissie je promotrila
riječnu obalu. - Ispod onog hrasta. Tamo će biti hlada.
Zajedno su rasprostrti deku za piknik na visoku travu i sjeli. Chrissie je otvorila
košaru i izvadila tvrdo kuhana jaja, sendviče od konzerviranog mesa, zrele rajčice i
domaći voćni kolač. Leo je sjeo između njih i umiljato ih promatrao. Ni načas nije
skrenuo pogled sa sendviča i nakon nekog vremena, slina mu je kliznula iz usta i
prizemljila na deku.
- Zaboga, Leo - prekorila ga je Chrissie. - Bježi! Pas je podvio rep i pokunjeno
se udaljio.
- Ovdje je baš mirno, zar ne? - zamijetila je Chrissie. - Sigurna sam da neće biti
rata.
Billy je pogledao gas maske koje su sad svi morali nositi sa sobom.
- Ne znam, Chrissie - ozbiljno je odgovorio. - Ali izjedanje zbog toga ništa neće
promijeniti. Bolje da uživamo u vremenu koje nam je preostalo.
Chrissie je djelovala preplašeno. Zvučiš kao da je rat već objavljen!
Billy ju je uhvatio za ruke i zagledao se u njezine svijetle oči.
- Nadam se da do toga neće doći, ali moramo biti realistični. U najboljem
slučaju, morat ću na vojnu obuku.
Gurnuo je zalutali pramen njezine kose iza uha. Oči su joj zasuzile i pognula je
glavu. Billy je skočio na noge. - Dođi, idemo malo progacati po rječici.
- Molim? Pa voda je hladna kao led - nasmijala se.
Billy je već izuvao cipele, skidao čarape i podvijao nogavice hlača. Leo je
živnuo i skočio u vodu. I Chrissie je skinula cipele i sokne pa su s rukom u ruci
potrčali do ruba vode.
Billy je bio prvi koji je umočio nožni prst.
- Kriste, voda je stvarno hladna kao led! Chrissie se nasmijala. - Rekla sam ti.
- Siguran sam da kad smo bih klinci nikad nije bila ovako hladna. Chrissie je
sjela uz rub vode. - Zar si već bio ovdje?
Billy je bio do gležnjeva u rječici i stopala su ga boljela od hladnoće.
Zagledao se u daljinu. - Da, s Clarkom. Obično smo dolazili ovamo nakon
nastave. A ponekad i umjesto nastave - priznao je. - Ovu smo rječicu zvali Stony
Brook. Nisam siguran je li joj to pravo ime ili smo ga samo izmislili. Pecali smo
klenove vatom privezanom na plutene čepove. Ribice bi zagrizle vatu, a mi ih izvukli.
- Nasmiješio se na to sjećanje. - I vjeverice - nastavio je. - Šumska služba plaćala je
dva i pol penija za svaki doneseni vjeveričji rep. Držali su ih štetočinama; ali samo
one sive, ne crvene. Zvali smo ih šumskim štakorima. Satima smo ih pokušavali
pogoditi praćkama iz kućne radinosti, ali nikad nismo uspjeli. - Okrenuo se prema
Chrissie, s tugom na licu.
- Nedostaje ti, zar ne? - upitala je Chrissie.
 Billy je progacao kroz vodu i pridružio joj se na obali. - Više no što možeš
zamisliti. Prošli sam tjedan ponovno svratio do njega, ali mi je njegova mama rekla da
je vani. Iako, znam da nije bio vani. Vidio sam ga kad je ušao u kuću.
Povukao je Chrissie na noge.
- Idemo ručati.
Chrissie je istrgnula šaku potočarke iz rječice i otresla višak vode. Billy se
namrštio.
- Da mesu iz limenke damo malo boje - objasnila je.
Dok su ležali jedno uz drugo u hladu hrasta, siti od sendviča i voćnog kolača koje
su pojeli, Billy je zatvorio oči. Bio je uistinu sretan s Chrissie, usprkos njezinu ocu.
Chrissie je bila draga i umiljata djevojka i bila bi savršena supruga. Lijepoj, pametnoj
i dobrodušnoj, bilo joj je teško reći ijednu ružnu riječ protiv ikoga. Nikakvo čudo da
je Clark bio tako očaran njome, a zatim tako shrvan njihovom dvoličnošću.
Pridigao se na lakat i zagledao u njezino lice. Činilo se da drijema i on se divio
njezinim dugim, zavijenim trepavicama, punim ružičastim usnama i rijetkim pjegicama
na obrazima, sad rumenim od sunca. Istrgnuo je dugu vlat trave i nježno prošao njome
po njezinu obrazu. Promeškoljila se i zamlatarala rukama.
- Oh, što je to bilo? Nešto je bilo na meni. - Uspravila se i primijetila Billyjev
vragolast pogled.
- Ti! - nasmijala se i ponovno ispružila na deku s rukama iza glave.
Billy se nagnuo i nježno ju poljubio u usta. Otvorila je oči i obujmila mu
dlanovima lice, privlačeći ga k sebi. Ponovno ju je poljubio, ovaj put strasnije i
požudnije. Chrissie je uzvratila i Billy je legao na nju. Pokušao joj je razmaknuti noge
svojima, ali ga je zaustavilo tiho rezanje uz uho. Podigao je glavu i opazio Lea koji se
gotovo kesio. Chrissie se zahihotala kad se Billy prevrnuo na leđa.
- Odlijepi, psu - rekao je mašući rukom prema Leu. - To stvorenje je pravi ubijač
strasti.
Pogladio je psa po glavi i pas je oduševljeno zamahao repom.
- Prokletstvo, misli da je to poziv da nam se pridruži!

Chrissie je voljela Billyja svim svojim srcem, u to je bila sigurna. Situacija s

njezinim ocem bila je najblaže rečeno mučna, ali nadala se da će otac s vremenom
promijeniti mišljenje i prihvatiti Billyja. Međutim, Billy joj je bio prvi dečko i
pobojavala se tjelesne strane njihova odnosa. Nije trebala brinuti. Billy je bio
savršeni gospodin i nikad ju nije prisiljavao dalje od onoga što je njoj odgovaralo.
Međutim, onaj dan uz rijeku, da nije bilo Lea... Chrissie je osjetila uzbuđenje na tu
pomisao i postidjela se zbog toga. Na kraju krajeva, nije li odgojena pristojnije od
toga? Otac bi bio bijesan kao ris da zna koliko su intimni.

Kako su tjedni prolazili, dani su postajali sve duži i topliji, i Billy i Chrissie
provodili su brojne sate uz Stony Brook. Žubor vode preko sjajnih oblutaka djelovao
je umirujuće, pogled na stoku koja je zadovoljno pasla na pašnjacima ulijevao
sigurnost, i što je najvažnije, zajedno su mogli pronaći utjehu daleko od
neodobravajućeg pogleda Chrissieina oca. To mjesto bilo je posebno, mirna luka u
predgrađu Manchestera, drugi svijet od golema grada s bučnim motornim vozilima i
dimom koji je sukljao iz nadutih dimnjaka.
Tog dana nebo je djelovalo prijeteće. Iako je bilo zagušljivo i vruće, nebo je bilo
u tisuću boja, uglavnom sivoj, crnoj i ljubičastoj, san svakog pejzažista. U zraku se
slutila grmljavina. Kad su se približili svom omiljenom mjestu ispod hrasta, oboje su
istodobno zastali. Nepogrešivo su prepoznali Clarka koji je čučao u rječici, okrenut
im leđima.
- Što ćemo sad? - šapnula je Chrissie.
- Nisam siguran - odvratio je Billy. - Još nas nije vidio.
- Idi i razgovaraj s njim - poticala ga je Chrissie. - Čekat ću te ovdje.
Billy je oklijevao samo sekundu, prije no što se prišuljao Clarku. Srce mu je
lupalo kao da pokušava pobjeći iz prsnog koša. - Je li sve u redu, prijatelju?
Clark je skočio i okrenuo se. Uspravio se i pogledao Billyja. Trebalo mu je
nekoliko sekundi da ga prepozna. Billyjeva kosa sad je bila kraća, a lice preplanulo.
- Kriste, prepao si me - rekao je.
- Što si to upecao? Clark je podigao staklenku na otrcanom užetu. - Koljuške!
Njegove plave oči načas su zasjale od uzbuđenja pa se ponovno natmurile. Provukao
je mokru ruku kroz crvenu kosu i maknuo ju s lica. Pjegice su mu bile uočljivije no
inače i Billy ga je načas ponovno vidio kao jedanaestogodišnjaka. Osjetio je kako mu
se grlo steže.
- Baš smo se lijepo zabavljali, zar ne, Clark? - prigušeno je prograktao.
 Clark je prezirno otpuhnuo i odložio staklenku s ribama na veliki kamen. Izgacao
je iz vode i skljokao se na obalu. Billy mu se približio i oprezno sjeo pokraj njega.
- Nemoj se previše opustiti - rekao je Clark.
- Clark, zar ne možemo ponovno biti prijatelji?
- Zar ne možemo ponovno biti prijatelji? - oponašao ga je Clark. - Billy, nismo
na školskom igralištu.
- Zašto si došao ovamo? - upitao je Billy.
Clark je kratko razmislio. - Da razmislim. - Posegnuo je u jaknu i izvukao smeđu
omotnicu. - Drži - rekao je gurajući omotnicu u Billyjeve ruke.
Billy je otvorio omotnicu i zagledao se u napisano. - Pozvali su te u vojsku?
- Na vojnu obuku - objasnio je Clark.
Billy je znao da je samo pitanje vremena kad će i sam primiti takav poziv. Prema
zakonu koji je parlament izglasao u travnju, svi muškarci u dobi od dvadeset i
dvadeset i jednu godinu morali su proći šestomjesečnu vojnu obuku.
Nije znao što bi rekao. - Clark, slušaj... - Vratio mu je omotnicu.
- Kako je Chrissie? - upitao je Clark gledajući Billyja ravno u oči.
Billyja je iznenadilo neočekivano spominjanje njezina imena pa je otrgnuo vlat
trave.
- Dobro je, hvala. Zapravo, došli smo zajedno, enoje tamo ispod hrasta.
Clark je pogledao u smjeru Billyjeva prsta, a Chrissie bojažljivo iskoračila iza
stabla. Od one večeri na plesu, sad je prvi put vidjela Clarka.
- Clark - započela je. - Bas mi je drago da te vidim. Clark je ustao i kimnuo.
Nezgrapno je zastao.
- Bit će bolje da krenem kući. Izgleda da se sprema kiša. Kao na šlagvort,
nabrekla kišna kap sletjela je na omotnicu i zamrljala ju. Clark je odjenuo jaknu i
podigao okovratnik.
- Vidimo se. Zaputio se nasipom, ubrzavajući korak sa svakom novom kišnom
kapi.
Chrissie je bespomoćno pogledala Billyja, a Billy zazvao prijatelja: - Clark,
čekaj!
Clark se zaustavio, okrenuo i čekao. Billy je potrčao prema njemu. Zaustavio se
metar ispred Clarka i bez riječi ga promatrao. - Sretno, prijatelju - rekao je.
Ispružio je ruku, a Clark načas samo zurio u nju. Tad je, veoma polako, izvukao
ruku iz džepa i prihvatio Billyjevu. Čvrsto ju je protresao gledajući Billyja ravno u
oči i jedva primjetno se osmjehnuo. Više nisu razmijenili ni riječ, ali obojica su znali
da je ratna sjekira zakopana.
Clark se više nijednom nije okrenuo dok se udaljavao nasipom na jakom pljusku.
Billy je otrčao natrag do Chrissie koja se sklonila ispod stabla.
-Je li sve u redu? - zabrinuto je upitala.
Billy je netremice promatrao Clarkovu staklenku. Dvije ribe plivale su u krug i
zabijale se o staklo očajnički nastojeći osloboditi se. Podigao je staklenku i izlio
njezin sadržaj u rječicu. Ribe su odmigoljile u bljesku srebra, svaka u svom smjeru.
Tad je pogledao Chrissie i nasmiješio se. - Sad je sve u redu.

Iako su se sklonih ispod starog hrasta, kišne kapi curile su s listova na deku na
kojoj su ležali. Munja je proparala nebo, a grmljavina zakrulila kao želudac
izgladnjela slona.
- Nisam sigurna da nam je ovo najsigurnije sklonište - rekla je Chrissie.
Billy se osvrnuo. - Ovo stablo nije najviše u blizini pa mislim da ćemo biti
dobro.
Pogledao je Chrissieino zabrinuto lice. Kosa joj je bila mokra i prianjala uz
obraze. Povukao ju je na noge. - Dođi, uz deblo nije ovako mokro.
Naslonili su se na deblo velikog hrasta i čekali da oluja prođe. Krave na polju
sad su se sve stisnule uz živicu, a potok nabujao i ubrzao pokušavajući se nositi s
nenadanim dotokom vode.
- Naše cipele! - uzviknula je Chrissie kad je njihove cipele ostavljene uz deku
preplavila voda. - Morat ćemo kući bosi.
Billy je odjurio do cipela, podigao ih i izlio iz njih vodu. Nekoliko sekundi
stajao je na otvorenom i podigao lice prema nebu. Kiša mu se slijevala niz vrat i
nehotice je zadrhtao. Sjetio se događaja iz djetinjstva, kad je Clarka i njega oluja
zatekla upravo na tom istom mjestu. Nasip je bio sklizak i Billy je pao i rasparao
hlačice o kamen. Znao je da će nadrapati od majke i bojao se vratiti kući. Kad je
Clark predložio da se zamijene za hlačice, Billy mu je bio neizmjerno zahvalan.
Njegov prijatelj ponovno ga je izvukao iz škripca. Tek je nakon nekoliko mjeseci
Billy saznao koliko je oštro Clarkova majka izgrdila Clarka kad je vidjela u kakvom
su mu stanju hlačice.
- Billy, vrati se - doviknula mu je Chrissie. - Mokar si do kože.
Njezin glas prenuo ga je iz sjećanja. Pridružio joj se ispod stabla. - Oprosti,
zamislio sam se.
- Izgledaš grozno - uzviknula je Chrissie. - Što ti je?
- Razmišljao sam o Clarku. Ne mogu vjerovati da odlazi. O njemu još uvijek
ponekad mislim kao o dječaku, a sad odlazi u borbu. Nisam siguran kako će se snaći.
- Billy, Clark ne odlazi u borbu. Samo je pozvan na vojnu obuku. Sjećaš se,
nismo u ratu.
- Znam, u pravu si, ali neće ga biti šest mjeseci, a dotad bismo već mogli biti u
ratu.
Chrissie ga je ušutkala dlanom preko usta.
- Ne govori to. Neće biti rata. Ne želim te izgubiti.
Billy je pogledao u Chrissieine modre oči koje su se caklile od suza, pa je
privukao u zagrljaj i čvrsto privinuo uz sebe.
- Košulja ti je posve mokra - rekla je Chrissie. - Daj, ja ću. Ne skrećući pogled s
njegova lica, polako je otkopčala Billyjevu košulju i pustila ju da padne na tlo. Billy
je ubrzano disao i strasno ju poljubio. Otvorila je usta kad je njegov jezik ispitivački
kliznuo između njezinih usana, a on ju svojim tijelom pritisnuo uz deblo. Glasno je
zadahtala osjetivši grubu koru stabla. Billy je zatvorio oči i razmišljao o Clarku.
Clark je trebao biti s Chrissie uz ovo deblo. Billy je oduvijek samo uzimao od svog
prijatelja. U školi je zadaću davao Clarku da ju dovrši, a Clark je to sretno činio,
zahvalan što se Billy udostojio biti njegov prijatelj kad to nitko drugi nije želio. U tom
času, Billy je mrzio samog sebe i um mu se pomračio. Grublje je pritisnuo Chrissie uz
deblo, a ona je prigušeno jauknula. Podigaoje njezine ruke iznad glave i priklještio joj
zapešća. Drugom joj je rukom podigao suknju. Chrissie je suspregnula dah, ali nije se
usprotivila pa joj je oslobodio ruke i otkopčao svoje hlače. Zario je lice u njezin vrat,
dišući u kratkim, vrelim dahtajima.

Chrissie nije planirala izgubiti djevičanstvo na takav način, ali barem je bila
zahvalna što u stojećem položaju nije mogla zatrudnjeti.
 8

Rujan 1939.

Chrissie nije mogla spavati i ustala je prije dobra dva sata. Sjela je za kuhinjski stol i
natočila već treću šalicu čaja. Umočila je u njega novi keks s đumbirom i bijedno ga
sisala. Đumbir je navodno trebao odagnati osjećaj mučnine, ali to su zacijelo samo
bapske priče jer ona se još uvijek osjećala jadno. Čula je zveket otvora za poštu u
hodniku kad je dostavljač novina kroz njega gurnuo Daily Telegraph i s njime još
nedobrodošlih vijesti u njezin život. Nevoljko se pridigla i otišla po novine. S
naslovnice je na nju vrištala glavna vijest: POSLJEDNJE UPOZORENJE
BRITANIJE. Adolf Hitler jučer je napao Poljsku i rat se sad činio neizbježnim.
Podignuta su skloništa za zračnu uzbunu i na tisuće djece već je bilo evakuirano.
Chrissie je obgrlila trbuh objema rukama i uzdahnula. Čuvala je tajnu koja će
ovo kućanstvo uznemiriti i poremetiti više od ijedne objave rata. Trgnula se začuvši
zvono na ulaznim vratima i pogledala je sat na zidu. Tko bi, zaboga, mogao biti pred
njihovim vratima u šest i pol ujutro? Tko god da je bio, sad je i lupao po njima.
- U redu, dolazim - razdraženo je doviknula. Kad je otvorila vrata, pred njom je
stajao gospodin Cutler, njihov susjed i jedan od njihovih pacijenata.
- Gdje ti je majka? - upitao je. Maud je dobila trudove, urliče da se zidovi ruše. -
Progurao se u hodnik. - Gdje je ona? Gospođo Skinner? - uzviknuo je uz stube.
- U krevetu je i spava, ili je barem spavala dok vi niste počeli lupati po vratima.
Mabel Skinner pojavila se u hodniku na katu, žurno vežući pojas svoje kućne
haljine.
- Gospodine Cutler! - uzviknula je. - Što se dogodilo?
- Maud rada, molim vas brzo dođite.
Chrissie i njezina majka zabrinuto su se pogledale. Maud Cutler nije trebala
roditi još četiri tjedna.
- Chrissie, odjeni se i pripremi mi torbu - naredila je Mabel. - Moram odvesti
Maud u bolnicu.
 Gospodin Cutler izgledao je zabrinuto. - Zar ne možete poroditi bebu kod kuće?
Znate da želi roditi u svom krevetu.
- Ne, gospodine Cutler, ne mogu - objasnila je Mabel. - Dijete je uranilo mjesec
dana; moglo bi biti komplikacija. S obzirom na Maudinu dob, mislim da bi bilo bolje
da ode u bolnicu. A sad idite kući i tamo me čekajte.
Chrissie je stajala kao ukopana. Za samo nekoliko kratkih mjeseci, i ona će biti u
toj situaciji, vrištat će od bolova s nogama u stremenima, trpjeti neodobravajuće
poglede primalja, očev bijes, majčino razočaranje. Osjetila je kako ne može do daha i
pokušala je reći samoj sebi da će sve biti u redu. Billy će biti s njom, a dok ima njega,
nema toga što ne može otrpjeti. Uhvatila se za okvir vrata za ravnotežu. Oštar majčin
glas nagnao ju je da se prene.
- Chrissie! Pokreni se!

Nedjelja 3. rujna bila je veličanstveno sunčana. Činilo se nezamislivim da bi na

jedan tako divan dan mogao biti objavljen rat. Skinneri su sjedili za kuhinjskim stolom
nasred kojeg je stajao radio. Svatko je u ruci držao svoju šalicu čaja, svatko bio
zadubljen u svoje misli. Chrissie je razmišljala o svom nerođenom djetetu, jer ono je
bilo jedino o čemu je tih dana razmišljala. Mabel je razmišljala o djetetu Cutlerovih,
koje se rodilo jučer, previše rano, previše maleno, i željela je da preživi. Doktor
Skinner već je razmišljao kako će proslaviti činjenicu da će Billy Stirling uskoro
zauvijek nestati iz života njegove kćeri. U sljedećih nekoliko tjedana sigurno će dobiti
poziv u vojsku.
Tišinu je prekinulo kucanje na stražnjim vratima. Doktor Skinner je ustao i
oprezno ih otvorio. Pred njim je stajala zadnja osoba na svijetu koju je u tom trenu
želio vidjeti.
- Što hoćeš? - upitao je.
- Htio sam slušati radio s Chrissie. Je li kod kuće? Chrissie je čula Billyjev glas
i skočila od stola.
- Uđi, Billy, sjedni.
Poljubio ju je u obraz i sjeo za stol. Uhvatio je Chrissieinu ruku i zagledao se u
oči doktora Skinnera. Doktor je skrenuo pogled i petljao po dugmetu radija.
U jedanaest i petnaest, premijer Neville Chamberlain obratio se naciji nastojeći
prikriti tjeskobu u glasu.
 - Britanski veleposlanik u Berlinu jutros je njemačkoj vladi predao službenu
obavijest prema kojoj će, ne potvrde li do jedanaest sati da su spremni smjesta
povući svoje čete iz Poljske, naše dvije države službeno zaratiti. Moram vam reći da
tu potvrdu nismo primili i da je shodno tome naša država sad u ratu s Njemačkom.
Chrissie je susprezala dah slušajući, a onda glasno zajecala. Billy ju je zagrlio, a
ona se priljubila uz njega. Doktor Skinner mirno je zapalio cigaretu i ispuhao dim
preko stola.
- Dakle, to je to - izjavio je. - Bit će ti bolje da se počneš pakirati, Billy.
- Samuele! - dreknula je Mabel. - Prestani. Zar ne vidiš da je Chrissie uzrujana?
Billy je ustao. - U redu je, gospođo Skinner. Chrissie, dođi, idemo prošetati.
Dok su hodali stazom, Chrissie je gledala u nebo. - Misliš li da je sigurno biti
ovako vani?
Billy se nasmijao. - Ne bih rekao da Luftwaffe može stići ovamo tako brzo.
Ulice su bile gotovo prazne, ne računajući nekoliko majki koje su čvrsto privijale
djecu na grudi, na putu u crkvu da ih odmah krste. Panika u zraku bila je opipljiva i
Chrissie se priljubila uz Billyjevu ruku.
- Ispričavam se zbog očeva ponašanja.
- Ispričavaš se zbog njega od dana kad smo se upoznali. On nas nikad neće
prihvatiti kao par pa nam je bolje da se naviknemo na to. Uostalom, u pravu je. Morat
ću otići.
Chrissie je zastala i prekrila dlanovima lice. Billy ju je zagrlio i privukao k sebi.
- Ne znam što bih rekao, Chrissie. To je strašno, znam, ali ja tu ništa ne mogu. Stigli su
do parka i Chrissie se srušila na klupu.
- Gore je nego što misliš - jadno je rekla. Ruke su joj drhtale u krilu. - Daš mi
jednu cigaretu, molim te?
Billy je zaprepašteno razrogačio oči pružajući joj kutiju Woodbine cigareta.
Izvukla je cigaretu iz kutije, ali stalno joj je bježala iz drhtavih prstiju.
- Bi li mi ju ti zapalio?
- Naravno. - Vješto je zapalio cigaretu i povukao dugi dim prije no što ju je
pružio Chrissie.
Stavila je cigaretu u usta i povukla dim.
 - Ne činiš to kako treba. Udahni iz pluća.
Chrissie je duboko udahnula i osjetila kako joj se pluća pune dimom. Zagrcnula
se i silovito zakašljala dok joj je dim putovao kroz nos, a oči suzile.
- Hvala - uspjela je promucati, vraćajući cigaretu Billyju. - Već mi je bolje.
Billy se nasmijao i nježno ju poljubio u čelo. - Preživjet ćemo mi ovaj rat, vjeruj
mi.
Chrissie je utihnula i promatrala djecu koja su trčala parkom. Pitala se shvaćaju
li što se tog jutra dogodilo. Njima se rat vjerojatno činio najuzbudljivijom
pustolovinom na svijetu. Ali uskoro će ih evakuirati i bit će odvojeni od obitelji
mjesecima, čak godinama. Zadrhtala je na tu pomisao.
Billy se zavalio na klupu s rukama iza glave, zatvorio oči i okrenuo lice prema
suncu. Položila je glavu na njegova prsa. Čula je kako njegovo srce mirno kuca i
osjetila njegovu toplinu, miris njegove svježe oprane košulje i čvrste mišiće njegova
trbuha. Nije znala može li podnijeti razdvojenost od njega. - Billy? šapnula je nakon
nekog vremena.
- Da? - odgovorio je ne otvarajući oči.
- Trudna sam.
Načas se ukočio i Chrissie je osjetila promjenu u njegovu bilu. Malo ju je
odmaknuo od sebe kako bi ju pogledao u oči.
- Što? Kako? Hoću reći, ne možeš biti trudna. To nije moguće. Gledala je kako
krv polako iščezava iz njegovih obraza dok je čekao objašnjenje.
- Očito je moguće - odgovorila je, pomalo ogorčeno. - Jer ja jesam trudna.
- Ali vodili smo ljubav samo onaj jedan put, ispod onog hrasta za vrijeme oluje.
Ustao je i stavio ruke na bokove. - Kako si mogla dopustiti da se to dogodi?
Chrissie se lecnula kao da ju je ošamario. - Ja? Mislim da ćeš otkriti da je
potrebno dvoje ljudi da naprave dijete.
- Dijete? - ponovio je Billy. - Ne mogu vjerovati. Koliko dugo već znaš?
- Dva mjeseca.
- I dosad nisi ni zucnula. Jesi li sigurna?
- Kći sam liječnika i primalje. Naravno da sam sigurna.
- Katastrofa - izjavio je Billy. - Kako si mogla biti tako, tako...
 - Tako što, Billy?
Skljokao se natrag na klupu i uhvatio se za glavu. - Jesi li rekla roditeljima?
- Što misliš? - podsmjehnula se.
- Bi li mi dala minutu mira? Ne mogu... Slušaj, moram biti sam dok mi sve to ne
sjedne. Oprosti. Ovo mi je totalni šok.
Ustao je s klupe i udaljio se dugim koracima nijednom se ne osvrnuvši. Chrissie
je gledala kako se daje u trk i nestaje iza ugla. Nikad u životu nije se osjećala tako
samo i napušteno. Preplavio ju je strah koji se najednom pretvorio u bijes. Kako joj je
Billy mogao to učiniti? Osvrnula se po parku, očekujući da će joj netko priteći u
pomoć, ali svi su bih zaokupljeni svojim životima. Kao da je bila nevidljiva. Uhvatila
se za trbuh i potonula na koljena. Cijelo njezino tijelo trzalo se potresano
nesavladivim jecajima.

Alice Stirling podigla je pogled sa zavjese koju je šivala kad je njezin sin
nahrupio kroz vrata. Prsti su je boljeli od guranja igle kroz debelu tkaninu za
zamračenje prozora, ali zavjese za njihovu kućicu bile su gotovo dovršene.
- Billy! - zaprepastila se Alice. Izgledao je strašno onako raščupane kose i
znojna čela. - Uđi, sjedni. Grozna vijest, zar ne? - Odvela je sina do njegova mjesta za
kuhinjskim stolom i promasirala njegova široka ramena. - Kakav grozan šok. Znam da
su neki to očekivali, ali svejedno...
Billy se zbunjeno okrenuo prema majci. - Kako znaš?
- Kako to misliš, kako znam? Čula sam na radiju. Otišla sam do susjeda i Reg mi
je dopustio da slušam s njima.
- Oh, rat, da, grozno. Ali kao što kažeš, to smo i očekivali. Bilo je samo pitanje
vremena.
Osvrnuo se po kuhinji. - Gdje je tata?
Alice se podrugljivo nasmijala. - Ne znam. Jutros je rano izašao.
Billy je čvrsto zagrlio majku. Zaslužila je mnogo bolje.
U pećnici se pekla govedina s povrćem i Billyja je bez obzira na nemir u duši
utješio njezin slasni miris. Alice je uvijek kupovala jeftine komade mesa, ali kad bi
prošli kroz njezine ruke, imali bi okus i teksturu najfinijih odrezaka. Pomisao na gusti
umak koji se krčka u pećnici natjerala je Billyju slinu na usta. Njegova majka bila je
sjajna kuharica. Njezin pečeni krumpir bio je legendaran, najbolji na svijetu, sladak i
mekan u sredini, hrskav i taman izvana. Umijesila je i njegovu omiljenu pitu od
jabuka, koja je sad čekala svoj red u pećnici.
- Hoćeš li napraviti i kremu od jaja? - upitao je.
- Kad sam poslužila pitu od jabuka bez kreme od jaja?
Billy se zagledao u majku i na oči su mu navrle suze. Što bi bilo od njega da ona
nije umarširala u sirotište prije svih tih godina i podigla ga iz visokog stolca u svoje
naručje, time smjesta stvorivši vezu između njih? Znao je da će ih rat razdvojiti i srce
ga je boljelo zbog patnje koju će njegova majka morati otrpjeti. Sad ju je gledao za
sudoperom, leđa su joj se tresla dok je energično ribala krumpire.
- Volim te, mama.
Alice je prestala ribati i uhvatila se za rub sudopera da se sabere. Obrisala je
ruke o pregaču i okrenula se prema sinu.
- I ja tebe volim, Billy. Nemoj to nikad zaboraviti. - Prišla mu je i poljubila ga u
čelo. Nije spomenula suzu koja mu je pobjegla iz oka i kliznula niz obraz. - A sad,
molim te, postavi stol.
- Naravno. Za koliko osoba?
Alice je uzdahnula i vratila se krumpirima. - Tri. Jedan od ovih dana, tvoj se otac
možda sjeti gdje živi i udostoji nas svojom prisutnošću na ručku. Bolje da budemo
spremni. Oh, serviraj nam i vinske čaše.
- Vinske?
- Da - nastavila je Alice. - I ubruse. Danas smo primili lošu vijest i pravi
nedjeljni ručak malo će nas obodriti. U dnu onog ormara naći ćeš bocu crnog vina. Ne
sjećam se odakle mi, ali sigurna sam da će biti dobro.
- Ti bokca, mora da je dobro skriveno kad ga tata nije pronašao!
- Ne govori tako, Billy. Imaj poštovanja prema ocu.
- Naravno. Oprosti, mama.
Billy nije mogao pojmiti kako njegova majka može biti tako odana njegovu
neodgovornom ocu.
Kad su pojeli, Billy je odgurnuo svoj tanjur i zavalio se u stolac.
- Mama, imam novost. Alice je ustala da raščisti stol.
 - Stvarno? Kakvu novost?
Uhvatio ju je za ruku, grubu i žuljevitu od godina kućanskih poslova, i zapanjio
se jer to nikad dotad nije primijetio. - Sjedni, molim te. Lonci mogu pričekati.
Alice je privukla stolac i lice joj se zabrinuto smrknulo. - O čemu je riječ, zlato?
- Chrissie je trudna.
Ruke su joj poletjele do usta. - Gospode, Billy, kako si mogao biti tako glup?
Billy je ustao i ushodao se po prostoriji. - U pravu si. Idiot sam. Što ću sad?
Alice je ustala i čvrsto ga zagrlila. - Sve će biti u redu. Nešto ćemo smisliti. -
Zabrinuto je pogledala prema vratima. - Iako, bit će bolje da zasad ništa ne govorimo
tvom ocu.
Billy je kimnuo suglašavajući se. - Sirota Chrissie. Toliko sam se zaprepastio
kad mi je to rekla da sam samo odjurio i ostavio ju. Bit će posve izbezumljena. Ne
mogu vjerovati da sam se ponio tako sebično.
Alice se užasnula. - Billy! Moraš razgovarati s njom. Sigurno je izvan sebe.
Gospode, kakva strka, kakav dan!
- Imaš pravo, moram ju vidjeti. Ponio sam se stravično. - Dograbio je jaknu s
naslona stolca i poljubio majku u obraz. - Vidimo se kasnije.

Billy je pretrčao tri kilometra do Chrissieine kuće, želuca teškog od nedjeljnog

ručka. Kad je stigao, bio je bez daha, a vlažna košulja zalijepila mu se za leđa.
Krenuo je prema stražnjim vratima ambulante, ali se predomislio i prišao glavnim,
prednjim vratima. Pritisnuo je zvonce i nije dizao prst sa njega. Najednom je osjećao
golemo neprijateljstvo prema doktoru Skinneru i nije mario hoće li ga iznervirati. Čuo
je kako Leo uzbuđeno laje i nijemo se pomolio da vrata otvori Chrissie. Ali iz
hodnika se začuo mrzovoljni glas njezina oca.
Doktor Skinner otvorio je vrata i pogledao ga sa svoje promatračnice na stubi
trijema.
- Doktore Skinner, je li Chrissie kod kuće? - Nije.
Billyja je to iznenadilo.
- Oh. Znate li gdje je? - Ne.
- Znate li barem kad će se vratiti? - Ne.
 Kako je Billy mrzio tog muškarca! Silno se mučio da sačuva smirenost. - Biste li
joj prenijeli poruku? Ne, zapravo, kad malo bolje razmislim, ne trebate. Pričekat ću
ju.
Bez ijedne riječi, doktor Skinner zatvorio je vrata i navukao lanac.

Chrissie je sjedila na gornjoj stubi i smješkala se. Bila je sigurna da će se on

vratiti, ali ponio se čudovišno i trebalo joj je malo vremena da se sabere. Mislila je
kako mu neće škoditi da razmisli o svom odvratnom ponašanju. Pustit će ga da čeka
pola sata pa otići k njemu.

Billy je sjedio na pločniku i palio jednu cigaretu za drugom, razmišljajući o

svojoj budućnosti. S koje god strane ju promatrao, nije mnogo obećavala. Njegova
djevojka je trudna, a nisu vjenčani, njezin ga otac ne može smisliti, a usto je upravo
objavljen rat u kojem će se on morati boriti, želio to ili ne. Trgnuo se začuvši korake
iza leđa. Samuel Skinner je čučnuo i prijeteći mu se obratio na uho.
- Kod kuće je, ali ne želi te vidjeti.
Billy se okrenuo kao oparen. - Molim? Ne vjerujem vam.
- Kako želiš, ali kažem ti, tratiš vrijeme. Očito ste se zbog nečeg posvadili. Ona
mi ne želi reći o čemu je riječ, ali predlažem ti da odeš kući i zaboraviš ju.
Billy je sad ustao i okrenuo se licem prema svom neprijatelju.
- Voljeli biste da to učinim, zar ne, ali nažalost, ne znate sve činjenice. - Zgrabio
je svoju jaknu. - Recite Chrissie da ću se sutra vratiti.

Doktor Skinner se okrenuo i vratio u kuću.

- Chrissie, otišao je - doviknuo je uz stube. - Rekao je da mu je dojadilo čekati.
Misli da nisi vrijedna truda, a uostalom, uskoro ionako odlazi. Rekao je da ga ne
čekaš, nego da nastaviš sa svojim životom. Znaš, nisam siguran da čemo tog mladića
ikad vise vidjeti.
Chrissie se ukočila od zaprepaštenja stojeći na vrhu stuba i pridržavajući se za
ogradu. Nije mogla vjerovati. Namjeravala ga je pustiti da ju čeka samo pola sata, a
on ju je napustio. To nije moguće. Otrčala je u kupaonicu i povratila u zahod, ali
mučnina ovaj put nije imala nikakve veze s djetetom koje je raslo u njoj.
 9

Kad se Billy vratio kući, majka je već pospremila posude i sjedila uz kamin i plela.
Otac se vratio i spavao u naslonjaču sučelice njoj. Alice Stirling prislonila je prst na
usne kad je Billy ušao. - Jesi li razgovarao s njom? - šapnula je. Billy je pokazao
majci da pode za njim u hodnik.
- Ne pali svjetlo, nisam još stavila zastor za zamračenje. Znam da se još nije
posve smračilo, ali ne želim riskirati.
Stajali su u polutami dok joj je Billy prepričavao svoj susret s doktorom
Skinnerom.
- Taj čovjek je grozan. Ne razumijem kako je uopće završio u tako suosjećajnoj
profesiji. Misliš li da je istina što je rekao, da te Chrissie ne želi vidjeti?
- Nisam siguran, mama. Moglo bi biti. I ja sam bio grozan.
- Urazumit će se, mora. Nosi tvoje dijete. Samo joj daj još malo vremena. Ne
zaboravi, hormoni joj divljaju. Zna da siju došao vidjeti i bit će zahvalna na tome.
Razgovarat će s tobom kad bude spremna. U međuvremenu, zašto joj ne napišeš
pismo?
- Pismo? Oh, ne znam.
- Razmisli o tome, Billy. Mnogo je lakše napisati nego reći. Možeš joj se
ispričati i dati joj do znanja svoje osjećaje, ne brinući da ćeš reći nešto pogrešno. A
pismo bi mogao poslati poštom. To bi bio zgodan potez, pokazao bi da si se potrudio.
Onda, što kažeš?
- Okej, sutra ću to učiniti. Sad sam previše umoran za razmišljanje. Dan je bio
grozan.
- Rekla bih da ćemo ga pamtiti do kraja života. A sad mi pomozi da stavim ostale
zavjese.
- Naravno, moram se nečim zaokupiti.
Kad su postavili sve zavjese, vani se već smračilo i ulice su bile sablasno tibe.
Billy je lagano odmaknuo zavjesu i zaškiljio u mrak. Mjere zamračenja već su se
strogo provodile.
 - Vani se ništa ne vidi.
Majka mu je tiho prišla i provirila kroz prozor. - Znam. Sve su ulične svjetiljke
ugašene. Ako iz bilo kojeg razloga moraš van nakon mraka, navodno moraš koristiti
džepnu lampu prekrivenu smeđim papirom. Vozačima nije dopušteno da upale prednja
svjetla.
- I sve to je zbog naše sigurnosti, je li? - odmahnuo je glavom Billy.
- Moraš vjerovati ljudima koji su tako odredili, Billy. Znaju što rade.
- Nadajmo se da je tako. - Odmaknuo se od prozora i poljubio majku u obraz. -
Mislim da ću sad u krpe, ako nemaš ništa protiv.
- Naravno da nemam. Laku noć, sine, lijepo spavaj. Ujutro će sve izgledati
drukčije.

Chrissie je sjedila na podu kupaonice, rukama obgrlivši zahodsku školjku. Nije

mogla zamisliti ništa manje dostojanstveno. Njezin dečko više ne želi imati nikakve
veze s njom i sad će morati sama otrpjeti sramotu i poniženje. Ponovno je povratila
pomislivši kako će morati reći roditeljima. Grlo i nos pekli su je od žuči, a trbušni
mišići boljeli. Čula je kako njezini roditelji tiho razgovaraju u kuhinji. Nije mogla
razabrati što govore, ali mogla je pogoditi. Doktor Skinner zacijelo likuje jer ju je
Billy napustio i jer se njegovo mišljenje o Billyju pokazalo točnim. Ukočila se
začuvši korake na stubama. Naćulila je uši i laknulo joj je što ti koraci zvuče oprezno
i tiho, što su majčini, a ne očevi. Majka je oprezno pokucala na kupaonska vrata.
- Chrissie? - šapnula je Mabel. - Koliko ćeš još dugo ostati unutra? Već si satima
u kupanici.
Čekala je odgovor, a kad ga nije dobila, pokušala je ponovno.
- Chrissie, ljubavi, ne možeš ostati u kupaonici cijelu noć. Otvori mi vrata pa
ćemo razgovarati.
Chrissie je i nadalje bila nijema.
- U redu - nije odustajala Mabel. - Sjedit ću ovdje dok ne budeš spremna da
izađeš. Usput, otac nije sretan. Morao je ići na zahod u dvorištu.
Ta vijest izmamila je tračak osmijeha na Chrissieine usne. Njezin je otac mrzio
koristiti vanjski zahod. Pokušala je ustati, ali je shvatila da su joj se noge toliko
ukočile da ne može mrdnuti s mjesta. Polako se i nespretno uspravila i nesigurno
stajala, kao novorođeno ždrijebe koje čini svoje prve korake. Prsti su joj se tresli dok
je povlačila zasun na vratima kupaonice. Otvorila je vrata i ugledala majčino
preplašeno lice.
- Gospode, što ti se dogodilo? Izgledaš grozno.
Chrissieina usta bila su previše suha da bi odgovorila, pa se samo provukla
pokraj majke do svoje sobe i bacila na krevet. Mabel je došla za njom i zatekla
Chrissie na trbuhu, lica zarivenog u jastuk. Sjela je na rub kreveta i pomilovala
Chrissie po leđima.
- Ne očajavaj - hrabrila ju je. - Nije tako strašno. Billy nije bio onaj pravi. Hoću
reći, drag je momak, ali oduvijek smo znali da možeš naći mnogo boljeg.
Chrissie se uspravila i okrenula prema majci. Lice joj je bilo mokro od znoja i
suza, a oči natečene i podlivene krvlju. - Volim ga, majko - jednostavno je rekla.
Mabel je oklijevala. - Znam da misliš da ga voliš, ali znaš li doista što je ljubav?
Na kraju krajeva, bio ti je prvi momak.
- Prestani govoriti o njemu u prošlom vremenu prekinula ju je Chrissie. - Nije
mrtav.
Osjetila je kako joj žuč ponovno nadire u grlo i s mukom je progutala slinu.
Zatresla se i ponovo ispružila na krevet. Mabel ju je pozorno promatrala, a onda joj je
sva boja nestala iz lica pa je i sama zadrhtala. Iako je bila preneražena, govorila je
savršeno razgovjetno.
- Djevojčuro!
- Tebe čovjek ne može prevariti, zar ne, majko?
- Je li to sve što možeš reći? Koliko si već dugo trudna? Pretpostavljam da je
Billy otac. Gospode, je li te zato ostavio?
Chrissie se ponovno uspravila. Majčina reakcija u njoj je izazvala prkos. - Na
koje pitanje da najprije odgovorim?
Mabel je ustala i ushodala se po sobi. - Ne mogu vjerovati da si takva mala
glupača. Tvoj otac od samog je početka prozreo tog momka. - Sa svakom novom
riječi, glas joj je postajao sve kreštaviji. - Gospode, tvoj otac. - Brzo je zatvorila
vrata i naslonila se na njih, panično hvatajući zrak. Chrissie je pomislila da će se
onesvijestiti, ali rekla je samo: - Moram razmisliti.

Sutradan, dok su se stanovnici Velike Britanije pokušavali pomiriti s činjenicom

da su sad u ratu, Billy je sjeo i počeo pisati pismo Chrissie. - Mama, koji je danas
datum? - doviknuo je.
- Četvrti - odgovorila je majka iz kuhinje.
Pažljivo je napisao adresu na vrhu stranice i ispod nje datum. Sad je slijedilo
ono teško. U drugim okolnostima, za ovakav bi zadatak angažirao Clarka da mu
pomogne; zapravo, na kraju bi njegov prijatelj napisao pismo umjesto njega. Billy je
izgurao sve misli o Clarku iz glave i pokušao se usredotočiti. Ne znajući kako će
završiti, započeo je s ”Draga moja Christina”. Činilo mu se da će pismo zvučati
iskrenije oslovi li ju njezinim punim imenom. Nakon toga riječi su tekle iznenađujuće
glatko i bio je sretan rezultatom. Pomno je napisao Chrissieinu adresu na omotnicu i
zalijepio marku. Tad je gurnuo pismo u džep sakoa i doviknuo majci: - Idem samo
ubaciti pismo u sandučić.
Razmišljao je da pismo gurne kroz otvor za poštu na Chrissieinim vratima, ali
nije još bio spreman za novi susret s doktorom Skinnerom. Ne, odnijet će pismo u
poštanski sandučić i otići do Chrissie nakon što ona u miru pročita njegove riječi i
razmisli o njima. Osjećao se poletno koračajući ulicom i najednom je imao osjećaj da
će Chrissie i on na kraju biti dobro. Raspoloženje mu se popravilo dok je tapšao
omotnicu u džepu. Da, bio je totalna budala, ali ovo će pismo sve ispraviti.
 10

1973.

Tina je tri puta pročitala Billyjevo pismo prije no što ga je napokon odložila na stolić
za kavu. Uzela je u ruku svoju šalicu kakaa i otpila gutljaj. Napitak se posve ohladio.
Dan prepun uzbuđenja iscrpio ju je, ali hladne zelene plahte na krevetu zajednu osobu
nisu baš bile privlačne. Billyjevo pismo skrenulo joj je misli s Ricka na neko vrijeme,
ali sad je osjetila mučninu shvativši što je učinila. Bila je posve sama i prepuštena
sama sebi, ali umjesto osjećaja slobode, osjećala se izolirano. Duboko u duši znala je
da je postupila ispravno otišavši od muža zlostavljača, ali bojala se onoga što je čeka.
Ispružila se na malu, otrcanu sofu i zatvorila oči, nastojeći izbaciti Ricka iz
misli. Zamislila je kako Billy prije trideset i četiri godine piše svoje pismo Chrissie.
Dan ranije objavljen je rat pa je zacijelo vladala atmosfera nesigurnosti, ali zašto ga
nije poslao? Možda se predomislio i osobno joj ga uručio. Možda je poginuo na putu
do poštanskog sandučića. Tina je zadrhtala i prekorila se zbog takve dramatičnosti.
Već je bila gotovo ponoć kad se zavukla u krevet. Prevrtala se na nepoznatom,
kvrgavom madracu nastojeći pronaći udoban položaj. U tom bi času bila dala sve na
svijetu samo da je udobno ušuškana u svom krevetu, čak i da Rick hrče pokraj nje, jer
kad su spavali, bilo je nečeg utješnog u njegovoj prisutnosti. Osjećala se očajnički
usamljeno i uplašeno. Nije bila naviknuta spavati sama i trzala se na svaki i najmanji
zvuk. Čula je korake na stubištu i učinilo joj se da su se zaustavili tik ispred njezinih
vrata. Hladnjak u kutu glasno je zujao, a voda ritmički kapala iz slavine sudopera.
Ležala je širom otvorenih očiju i jedva se usuđivala disati, primoravajući samu sebe
da se smiri. Tad se sjetila pjesme koju joj je majka pjevala svaku večer prije
spavanja.

Spavaj, djetešce moje,

i mir neka te cijelu noć prati
Anđeli čuvari
nad tobom će bdjeti
 Ta nježna uspavanka uvijek bi joj donijela utjehu i uvjerila ju da u ormaru nema
čudovišta, ali sad je zakazala, a Tina se i samoj sebi stidjela priznati kako bi, da Rick
sad pokuca na vrata, istog časa pošla s njim natrag u njihov poznati, bračni krevet.
Kao janje na klanje.

Jutro je malo oraspoložilo Tinu. Smiješno kako na dnevnom svjetlu sve izgleda
neopisivo bolje. Umila se, odjenula i odvezla autobusom do ureda. Kao i obično,
stigla je prva pa je pristavila vodu za čaj i pripremila šalice.
- Jutro, Tina - doviknula joj je Linda, jedna od njezinih najprisnijih kolegica. - Je
li vikend bio dobar?
Tina je promatrala prijateljicu koja je vješala kaput.
- Bilo je i boljih.
Linda joj je prišla i pomno ju promotrila. - Rick?
Tina se okrenula na drugu stranu i zaposlila pripremom čaja.
- Ostavila sam ga.
Linda je položila ruke na Tinina ramena i stisnula ih. - Već je i bilo krajnje
vrijeme. Kamo si otišla?
Tina joj je ispričala kako je završila u otrcanoj garsonijeri.
- Trebala si doći k meni - uzviknula je Linda. - Što sam ti rekla? Kod mene ćeš
uvijek imati krevet.
Tina ju je zagrlila. - Znam, i zahvalna sam ti, ali ovo sam morala učiniti bez ičije
pomoći.
Linda je odmahnula glavom. - Previše si ponosna i previše tvrdoglava. Je li ti se
javio?
Tina je nervozno pogledala prema vratima kao da očekuje da će Rick nahrupiti
kroz njih. Lecnula se kad su se vrata otvorila i odahnula od olakšanja ugledavši
njihovu kolegicu Anne koja je stigla na posao.
- Pogledajte što sam našla pred vratima - rekla je Anne vukući za sobom vreću
odjeće.
Tina i Linda okupile su se oko nje da pogledaju. - Evo i poruke - rekla je Linda.
Strgnula je list papira i predala ga Tini. - Za tebe je.
Kad si mi već uzela srce i sav novac, slobodno uzmi i odjeću pa da ostanem bez
svega.
- Od koga je? - upitala je Anne.
Tina je otrčala do vrata i na ulici ugledala Ricka koji se udaljavao laganim
korakom, odjeven samo u izlizane sive gaće. Zviždao je i čupkao lišće sa živice.
Odmahnula je glavom. Isuse, samo mi još ovo treba.

Prošao je jedan tjedan, pa drugi, a Rick se nije ni javio ni pojavio. Tina je i

protiv svoje volje bila zabrinuta za njega. Vrijeme definitivno otupljuje sjećanja. Dok
je u subotu u trgovini stavljala cijene na odjeću koju su dobili, u trgovinu je ušla
njezina svekrva i iznenadila ju. Molly Craig izgledala je starija no što je bila, iako joj
je lice bilo napadno našminkano, a plava kosa uredno isfrizirana kao i obično.
- Molly - pozdravila je Tina. - Kakvo lijepo iznenađenje. - U sebi se lecnula na
tu laž. Svekrva i ona su se mrzile.
- Ne trudi se, Tina - obrecnula se Molly. - Znaš zašto sam došla.
- Stvarno? Možda tražiš novi kostimić?
- Ne budi duhovita. Što se to događa s tobom i Rickom? Upravo sam svratila do
vašeg stana i našla Ricka u groznom stanju. Kaže da si ga ostavila, a ne zna zašto.
- Prokleto dobro zna zašto.
- Ali ja ne znam. Prosvijetli me.
Molly je privukla stolac i potražila cigarete u svojoj prevelikoj torbi; crveno
nalakirani dugi nokti taj su zadatak učinili nezgrapnijim no što je trebao biti.
Tina je uzdahnula. - Raskomoti se. Jesi li za čaj?
- Imaš li nešto jače?
Tina je izvila obrve. - Kavu?
Molly nije reagirala na snahinu ponudu.
- Slušaj, ne znam što se dogodilo između vas dvoje, ali mislim da bi ga trebala
barem posjetiti. Jutros sam svratila i kuća je pravi svinjac. Pred vratima je mlijeko od
cijelog tjedna, na podu iza vrata hrpetina pošte, a cijela kuća smrdi na trulež. Mislila
sam da je umro, časna riječ. Sve zavjese bile su navučene i trebalo mu je deset minuta
da otvori vrata. Kad se napokon dovukao hodnikom i otvorio ih, zgrozila sam se.
Izgledao je kao da ima devedeset godina i bio samo u gaćama. Tina, on je slomljen.
Sigurna sam da se to što je pošlo ukrivo između vas može ispraviti, što god to bilo.
Tina je napokon uspjela doći do riječi. - Je li ti rekao da me tuče?
Molly je imala dovoljno pristojnosti da načas izgleda zaprepašteno, ali brzo se
oporavila. - Koji muškarac ne ćušne svoju ženu s vremena na vrijeme? Mora da si
nešto zgriješila kad si ga toliko razljutila. Uvijek je imao kratki fitilj, to svi znaju, a
znaš i ti. Dosad si već trebala naučiti kako s njim.
- Stvarno si nevjerojatna, Molly, znaš li to? Ti si dio problema. Cijeli si mu život
ugađala. Ti si stvorila to čudovište.
- Čudovište? Moj mali Ricky! Ne pretjeruj. - Molly je povukla duboki dim
cigarete i zaškiljila. - Tina, molim te. Boli me što to moram reći, ali znaš da te on
neizmjerno voli.
- Stvarno? Nisam stekla takav dojam.
- Znam da s njim zna biti teško - ublažila je ton Molly ali on te voli, Tina, stvarno
te voli.
Tina je osjetila kako počinje popuštati i nijemo se izgrdila zbog toga.
- Znam da me voli, Molly, i dio mene zauvijek će ga voljeti, ali otišla sam i ne
mogu se vratiti. - Znala je da mora ostati snažna.
- Tina, molim te, samo ga posjeti.
Tina je poznavala Molly Craig dovoljno dugo da bi znala da ta žena neće otići
dok ne dobije ono po što je došla.
- U redu, svratit ću do njega danas navečer na povratku s posla. Ionako bih
morala pokupiti još neke stvari iz stana.
Molly je uzdahnula od olakšanja. - Hvala ti. - Potapšala je Tininu ruku glumeći
solidarnost, a Tina ju je nagonski povukla. - Reći ću mu da ćeš svratiti. - Nezgrapno je
ustala sa stolca i zaputila se prema vratima trgovine, obavivši svoju misiju.
Tina je bila itekako svjesna da ju je Molly upravo izmanipulirala, ali samoj je
sebi obećala kako će samo otići po još neke stvari i Ricku jasno dati do znanja da se
neće vratiti i da za njih kao par nema budućnosti.

Nervozno je stajala pred vlastitim dvorišnim vratima skupljajući hrabrost da uđe.

Zamijetila je da je korov uz ogradu iščupan, a mali travnjak uredno pokošen. Čak je i
kamena kadica za ptice bila napunjena vodom, a dva vrtna patuljka vidno blistala.
Prišla je stazom do vrata i tek što nije pokucala, kad je primijetila da je zvonce koje
je godinama visilo na žici uredno pričvršćeno vijcima na zid. Molly Craig očito je
pretjerivala kad je govorila o prljavštini u kojoj njezin sin živi. Nesigurno je ispružila
prst i pritisnula blistavo crno zvonce. Iako je očekivala glasnu zvonjavu, svejedno se
lecnula.
Rick joj je istog časa otvorio vrata, ne ostavivšijoj nimalo vremena da se
pribere. Zinula je od čuda ugledavši ga. Bio je odjeven u moderne trapez traperice
koje su naglašavale njegov uski struk i kariranu košulju od guste gaze koju Tina nikad
dotad nije vidjela. Kosa mu je narasla i kovrčala se oko jagodica. Bio je obrijan i
mirisao na agrume.
- Bog, Rick.
- Tina, Drago mi je što te vidim. Uđi.
- I meni je drago, hvala.
Ponašali su se kao neznanci, a ne kao muž i žena. Na sagu u Hodniku još uvijek
su se vidjeli tragovi usisivača, a u zraku se osjećao miris složenca koji se pekao u
pećnici.
- Pijetao au vin - objasnio je Rick - ali bez vin. To je francuska riječ za vino.
- Znam. Nadam se da se nisi ovako potrudio zbog mene. - Pogledala je blistavi
kuhinjski pod i sjajne radne površine.
- Kad je mama rekla da ćeš svratiti, odlučio sam sabrati se. Ako ne možeš ostati
na večeri, nema veze, hrana neće propasti. Sutra ju mogu podgrijati.
Tina je odložila torbicu na kuhinjski stol. - Priznajem da dobro miriši i da sam
najednom jako gladna.
Rick je uzdahnuo od olakšanja i izvukao stolac. Jesi li za piće... mislim,
bezalkoholno piće. Bacio sam svu cugu.
- Oh, u tom slučaju rado bih popila sok od naranče, hvala.
- Mislim da ću ti se pridružiti.
Rick je otvorio bocu i natočio im pića.
- Onda, kako si? - upitao je.
- Nije loše, hvala. A ti?
 - Neću se žaliti.
I ona i on otpili su gutljaj soka u neugodnoj tišini.
- Koliko već dugo ne piješ? - upitala je Tina nakon nekog vremena. Nadala se da
zvuči nehajno.
- Otkad si otišla, što znači dva tjedna, iako se meni čini duže. - Nasmiješio se, a
Tina je ugledala bljesak muškarca u kojeg se zaljubila.
- To je sjajno, Rick. Jako sam sretna zbog tebe. Ustao je. - Da nam poslužim
večeru?
- Molim te. Treba li ti pomoć?
- Ne, ti samo sjedi i uživaj.
Pijetao je bio mekan i ukusan, a nedostatak crnog vina nije se ni osjećao. Kad su
pojeli, Rick je raščistio stol dok je Tina sjedila u dnevnom boravku i čekala ga. Vratio
se još uvijek držeći kuhinjsku krpu u ruci. - Gotovo. Jesi li za šalicu čaja?
Pogledala je sat na polici iznad kamina. Pokazivao je točno vrijeme, što je bio
znak da ga se Rick sjetio naviti.
- Ne, hvala, morala bih krenuti.
Rick je izgledao razočarano, ali nije prosvjedovao.
- Hvala ti što si došla, Tina. Stvarno mi je drago da smo se vidjeli.
- I meni, Rick. - Iznenadila se shvativši da to misli ozbiljno. Tek kad se vratila u
garsonijeru, shvatila je da je zaboravila uzeti još odjeće. Nema veze, sutra će
ponovno svratiti do kuće. Uhvatit će Ricka nespremnog i tad će znati je li se doista
promijenio.

***

Nedjelja je bila Tinin slobodan dan i danas je, uz odlazak po odjeću u svoj stari
dom, imala i poseban zadatak. Otići će do kuće Chrissie Skinner i uručiti joj pismo
koje je davno trebalo biti u njezinim rukama. Znala je da taj zadatak neće biti baš
jednostavan. Izgledi da Chrissie nakon svih tih godina još uvijek živi na broju 33 u
Wood Gardensu bih su najblaže rečeno slabi, ali odnekud mora krenuti. Posudila je
Grahamovu otrcanu kartu grada i na njoj potražila željenu ulicu pa se obradovala
shvativši da će do nje lako doći autobusom. Ukrcavajući se u autobus, osjećala je
golemo uzbuđenje. Ponovno je čitala pismo kad joj je prišao kondukter mašući
aparatom za vozne karte.
- Do koje stanice, dušice? Prepoznala je glas i podigla pogled.
- Stane, kako si? - Stan je bio stari Rickov kolega.
- Ti bokca! Tina Craig. Obično se ne voziš mojom linijom. Kako si?
Oklijevala je. - Pa... nije loše.
- Neki dan sam ti vidio muža u spremištu. Tražio je posao. Tinu je zapanjila ta
vijest. - Rick?
- Da, zar ti nije rekao?
- Ne, nije, živimo odvojeno.
- Oh, žao mi je što to čujem. Dečkima to nije spomenuo.
- Tek se nedavno dogodilo. Još uvijek je, da tako kažem, friško.
- Shvaćam. Pozdravi ga ako ga vidiš.
- Hoću. Do Wood Gardensa, molim te.
Stan je pritisnuo nekoliko dugmića, okrenuo ručicu i stroj je izbacio Tininu voznu
kartu.
- Vidimo se, zlato. Čuvaj se.

Wood Gardens se nalazio na suprotnom kraju Manchestera i taj dio grada Tini
nije bio poznat. Ulica je bila postavljena u četverokut, a u sredini se nalazio park
okružen metalnom ogradom. Tina je gurnula zahrđala vrata i ušla u park. Park je bio
obrastao korovom, a klupa prekrivena grafitima. Činilo se da uokolo nema nijedne
stare kuće, samo niz naizgled modernih katnica koje 1930-ih nikako nisu mogle biti
ondje. Pomislila je kako je uzalud dolazila, kad je primijetila staru gospođu koja se
vukla stazom i štapom za hodanje odmicala čičke na putu. Dahtala je i stenjala kad se
skljokala na klupu pokraj Tine.
- Jutro - rekla je.
- Jutro.
- Nisam te viđala ovdje. Jesi li tek doselila? - Starica je kimnula prema
katnicama.
- Oh, ne. Tražim nekog tko je prije mnogo godina živio na broju 33.
- Ja ovdje živim cijeli život. Provela sam mnoge sretne sate u ovom parku i još
uvijek dolazim ovamo svaki dan. Znaš, volim malo sjesti i razmišljati. Kad zatvorim
oči i usredotočim se, čujem ciku djece u igri, a to volim. Dobro pamtim i imena iz
davne prošlosti. Ali ne sjećam se što se jučer dogodilo! - Starica se nasmijala
vlastitoj šali, otkrivši niz požutjelih zubiju. - Koga tražiš?
- Chrissie Skinner, stanovala je na...
Starica je podigla ruku. - Znam gdje je stanovala. - Obrisala je oči vunenim
rukavom. - Dobro sam poznavala tu obitelj. Chrissiein je otac bio lokalni liječnik, a
majka primalja. Chrissie joj je pomagala. Njih dvije su me porodile.
Tinu je iznenadila ta vijest. - Gospode! Znate li što se dogodilo s Chrissie? Imam
nešto za nju.
- Što kažeš da popijemo čaj? Kafić je odmah iza ugla, u njemu ćemo u miru
razgovarati.
- Rado. - Ispružila je ruku prema starici. - Tina Craig, drago mi je.
Starica je s mukom ustala i prihvatila Tminu ruku.
- Maud Cutler - odvratila je.

Sjedeći u kafiću s šalicom jakog čaja u rukama, Maud Cutler počela je svoju
pripovijest,
- Osamdeset mi je godina, ali kao da je bilo jučer. Trudovi su me uhvatili dan
prije nego što je objavljen rat. Tommy je uranio mjesec dana pa sam se, naravno,
zabrinula. Jamie, moj suprug, otrčao je do ambulante po gospođu Skinner. Bio je u
strašnoj panici. Bila je rana zora i bojao se da će probuditi doktora, a taj je muškarac
imao groznu narav. Vrata je otvorila Chrissie i Jamie je, čak i onako uspaničaren,
primijetio da izgleda grozno. Inače je bila kao bombon, ali tog je jutra izgledala sivo i
umorno. U svakom slučaju, budući da je beba uranila, morali smo u bolnicu i Chrissie
je pošla s majkom. Siroti Jamie, prepao se da će izgubiti i mene i dijete. Imala sam
četrdeset i šest godina, a on samo trideset, i bio je uvjeren da ćemo i dijete i ja
umrijeti.
Maud je zastala da otpije gutljaj čaja pa je i Tina učinila jednako.
 - Uglavnom, kad se Tommy rodio, gospođa Skinner odnijela ga je da ga oživi.
Shvaćaš, bio je sav plav, nije disao. Jamie je otišao s njom i djetetom, a Chrissie je
ostala sa mnom. Bolničarka joj je morala donijeti gusku da povrati u nju. Nisam
shvaćala zašto povraća kad je dotad već vidjela brojne porode, ali onda sam naslutila
i naravno, bila sam u pravu. I sama je bila trudna. Da se razumijemo, 1939. trudnoća
bi bila loša vijest za svaku djevojku koja nije udana, ali za djevojku s ocem kao
doktor Samuel Skinner, bila je katastrofa. Chrissie se oca bojala kao samog vraga.
Usto je iz dna duše mrzio njezinog dečka. Sirota Chrissie, doslovce se tresla od
tjeskobe i na kraju sam ja brinula o njoj, umjesto ona o meni. Djetetovu ocu nije ni
rekla da je trudna.
- Znate li što se dogodilo s Chrissie i njezinim djetetom? - upitala je Tina.
Maud se zagledala u daljinu, kao da doista promatra prošlost.
- Prava tragedija. Sirota Mabel Skinner poginula je u zamračenju. Pregazio ju je
automobil koji je vozio s ugašenim svjetlima. Jednostavno ga nije vidjela. Znaš,
svjetla nisu bila dopuštena.
- Strašno. A Chrissie?
- Otac ju je otpravio iz grada. Mislim da je nakon suprugine smrti izgubio razum.
Chrissie je poslao šogorici u Irsku. Za muškarca njegova položaja trudna nevjenčana
kći bila je strašna sramota. Chrissie više nitko nikad nije vidio.
- Jeste li poznavali njezinog dečka?
- Billyja? Ne, ne baš. Bio je nekoliko godina stariji od nje pa pretpostavljam da
je otišao u rat. Zašto te uopće sve to zanima?
Tina joj je pokazala pismo. Staričine kvrgave ruke tresle su se dok ga je čitala. -
Očito mu je rekla. Izgleda da on to nije primio najbolje. Otkud ti ovo pismo?
- Pronašla sam ga u džepu odijela ostavljenog pred vratima trgovine rabljenom
robom u kojoj radim. Nikad nije bilo poslano i pomislila sam da bi ga Chrissie
trebala dobiti.
- Žao mi je što ti ne mogu vise pomoći - ispričala se Maud.
- Nema vam zašto biti žao. Itekako ste mi pomogli i već sam vam uzela i previše
vremena.
- Uživala sam u tvom društvu, Tina. Bilo mi je zadovoljstvo razgovarati s tobom.
Tina se jedva usudila postaviti sljedeće pitanje. - A vaša beba? Mali Tommy?
 - On život duguje Mabel Skinner. Njezina primaljska vještina i njezina briga
netom nakon poroda omogućile su mu da preživi. Na godišnjicu njezine smrti svake
joj godine odnesemo cvijeće na groblje St Vincent. Bila je krasna žena. Nadam se da
ćeš pronaći njezinu kćer.
Tina je najednom osjetila knedlu u grlu. - Hvala vam, Maud. I ja se nadam.
 11

Sljedeće jutro za radnim stolom Tina je zapisala što je saznala o Chrissie i Billyju.
Znala je da je Billy stanovao na broju 180 u Ulici Gillbent u Manchesteru, ali nije
znala njegovo prezime. Znala je gdje je Chrissie stanovala i imena njezinih roditelja, i
da je njezina majka poginula u zamračenju. Ako posjeti grob Mabel Skinner, saznat će
i njezin datum rođenja. Maud Cutler rekla je da su Chrissie poslali u Irsku, šogorici
doktora Skinnera - zacijelo Mabelinoj sestri. Tina je osjetila neočekivani nalet
uzbuđenja od pomisli na istražiteljski posao kojeg se latila. On će joj skrenuti misli s
drugih problema, što je više nego poželjno. - Jutro, Tina, što to radiš? Skočila je
začuvši Lindin pozdrav i brzo se okrenula gurajući zabilješke u svoju torbicu. Nije
bila sigurna zašto, ali nije željela spominjati Chrissieino pismo.
- Ništa. Zapisujem što moram kupiti u trgovini. Kako si? Kako si provela vikend?
Linda se skljokala za pisaći stol sučelice Tininu i odgurnula pisaći stroj kako bi
spustila glavu na ploču stola.
Mrtva sam umorna. Sinoć smo bili kod Boba i Caroline, i Bob je otvorio Party 7
limenku od četiri litre pive. Doma smo se vratili tek u dva sata.
- U nedjelju? Za to si sama kriva. Pazi, dolazi gospodin Jennings.
Linda se nevoljko uspravila i privukla pisaći stroj kad se gospodin Jennings
zaustavio kod njezina stola. - Jutro, Linda. Izgledaš grozno.
- Hvala, gospodine J.
Spustio je hrpu papira na njezin stol.
- Ovo mi do deset treba pretipkati.
Linda je pogledala na sat. - Deset? Gospodine J., pa imam samo sat vremena!
- Tad će ti biti najpametnije da se smjesta primiš posla. Udaljio se, a Linda mu se
nakreveljila iza leđa.
Tina se nasmijala. - Daj, ja ću ti pomoći.
- Jesi li sigurna? Hoću reći, i sama imaš tonu posla.
- Samo mi daj te papire prije nego što se predomislim i prestani cviliti.
 Svi u uredu divili su se brzini kojomje Tina tipkala. Prsti su joj sami letjeli preko
tipkovnice, a zvonce na kraju reda stalno odzvanjalo. A dok je tipkala, mogla je i
razgovarati.
- U subotu sam svratila do Ricka. - Pogledala je Lindu, ali prsti joj nisu napuštali
tipkovnicu.
Linda je prestala petljati oko vrpce stroja i pogledala je prijateljicu. - Smijem li
nešto reći?
- Mogu li te spriječiti?
- Nadam se da ne razmišljaš da mu se vratiš.
Naravno da ne. Molly me posjetila u trgovini i zamolila da provjerim kako je on,
samo to. Rekla je da je izbezumljen, ali kad sam došla, kuća je bila besprijekorno
čista. Čak je i večeru pripremio.
- Znači, znao je da dolaziš?
Tina je nerado morala priznati da je tako. - Da, Molly mu je rekla, ali svejedno,
izgledao je fantastično i prestao je piti.
- Hm, pitam se koliko dugo ovaj put.
- Linda, prestani. Stvarno se trudi.
- Oh, znam. Samo ti govorim da budeš oprezna.
- Planirala sam svratiti ponovno jučer, ali na kraju nisam imala vremena. Otići ću
večeras. Moram uzeti nešto odjeće. Rick ne zna da dolazim pa ću moći provjeriti je li
ono u subotu bilo samo gluma.
- Tad se pripremi na razočaranje.
Zvonce pisaćeg stroja ponovno je zazvonilo, a Tina gurnula valjak prkosno
trznuvši zapešćem.

Približavajući se svom nekadašnjem domu, Tina je posegnula u torbicu i izvadila

puder. Malo je napudrala nos pa prstima popravila kosu.
Pozvonila je i Rick je odškrinuo vrata.
- Bog, Rick. Oprosti što dolazim bez najave, ali u subotu sam zaboravila uzeti
odjeću koja mi treba. Imaš li što protiv da sad odem po nju?
- Tina. Naravno da nemam, nema frke, uđi. Kradom se osvrnuo preko ramena šire
otvarajući vrata.
- Zapravo, imam društvo. Došla mi je prijateljica.
- Oh, oprosti. Ako ti je sad nezgodno, doći ću drugi put. - Okrenula se kako bi
otišla prije no što on primijeti da se zarumenjela.
- Ne budi blesava, ovdje si. Ovo je još uvijek tvoj dom, Tina. - Pa...
Iz dnevnog boravka odjeknuo je kreštav glas.
- Rick, tko je to?
- Tina. Došla je po neku odjeću. To je Juhe - objasnio je Tini, pa oklijevao prije
no što je nastavio. - Kao što sam rekao, prijateljica.
Tina je ravnodušno odmahnula rukom. - Meni se ne moraš opravdavati.
- Znam, ali ne bih volio da pomisliš da sam uskočio u krevet s prvom curom koja
je naišla.
Tinu je zaprepastila ta pomisao. Nije mogla zamisliti Ricka s drugom ženom, i
lice i vrat još su joj se više zarumenjeli od neočekivanog žalca ljubomore.
- Idem ja gore po svoje stvari. - U žurbi se spotaknula o donju stubu i ispustila
torbicu iz koje se sve rasulo po podu.
- Pomoći ću ti sagnuo se Rick.
- Ne treba, mogu sama, vrati se k Judy.
- Juhe - ispravio ju je s tračkom osmijeha na usnama. Uživa li u njezinoj nelagodi
ili je ona postala bolesno paranoična?

Kad je ušla u spavaću sobu, primijetila je da je krevet uredno pospremljen i sve

na svome mjestu. Na podu nije bilo donjeg rublja, pepeljare se nisu prelijevale
čikovima, na noćnom ormariću nije bilo šalica s hladnim talogom čaja. Prišla je
krevetu, nježno odmaknula perinu i uzela svoj nekadašnji jastuk. Priljubila je nos uz
jastuk i duboko udahnula, kao divlja životinja koja pokušava nanjušiti miris
neprijatelja. Jastuk je mirisao poznato, štoviše utješno, i suze su same navrle na oči.
Izvukla je maramicu iz rukava i obrisala maskaru koja je već prijetila da će se
razmrljati. Pribrala se nekoliko puta duboko udahnuvši, dograbila nešto odjeće iz
ormara i pohitala niz stube. Čula je glasove u dnevnom boravku pa provirila kroz
vrata. Rick i Juhe sjedili su zajedno na sofi. On je nehajno prebacio ruku preko
njezinih ramena, a ona naslonila veliku plavokosu glavu na njegove grudi. Tina je
jedva disala.
- Rick, idem ja sad - uspjela je izgovoriti. Skočio je i pritom odgurnuo Juhe.
- Ispratit ću te. - Izašao je u hodnik. - Jesi li uzela sve što trebaš?
Sve što trebam je ovdje. Već nakon sekundu ili dvije došla je pameti. Rick je
pijanac i nasilnik koji ju je omalovažavao, krao od nje, silovao ju, tukao. Bila je
odlučna ne popustiti.
Nagnuo se i poljubio ju u obraz. - Vidimo se.
Okrenula se i otišla bez ijedne riječi, ne vjerujući da bi mu mogla išta reći, a da
se ne slomi.

Prvi znak za uzbunu bio je metalni okus u njezinim ustima. Nakon toga, počeo joj
se gaditi okus kave i ujutro joj je bilo mučno, a kad nije dobila mjesečnicu, njezini
najgori strahovi potvrdili su se. Oduvijek je željela dijete i trebala je biti presretna
zbog trudnoće, ali kad se sjetila da je to dijete začeto u mržnji i okrutnosti, došlo joj je
da zaplače. Mogla je zamisliti kako se Chrissie osjećala kad je shvatila da je trudna i
lako se mogla staviti u njezinu kožu. Iako su se Billy i Chrissie očito voljeli, ni
njihovo dijete nije bilo planirano i pitala se hoće li Rick reagirati jednako kao Billy.
Ta pomisao ispunila ju je panikom, što je bilo čudno jer je znala da bi radije sama
odgajala dijete nego se vratila Ricku. Nije joj trebalo biti važno kako će on reagirati.
Dijete se trebalo roditi oko Božića, a nakon pet mjeseci trudnoće, Tina je znala
da mora reći Ricku da će postati otac. U proteklih pet mjeseci vidjeli su se samo
nekoliko puta, ali bolje su se slagali. Što je još važnije, on nije okusio ni kap
alkohola. Ponovno je radio u autobusu i pristojno zarađivao.
Tina je razmislila o svojoj okolini. Iako joj je garsonijera donijela određeni mir i
samoću, osjećala se strahovito usamljeno. Čeznula je za Rickom i kratkim, ali sretnim
životom koji su nekoć dijelili, prije no što je njegovo opijanje sve upropastilo. Nije
joj bilo mjesto u ovom stančiću ustajala mirisa s tmurnim, pljesnivim tapetama, u
kojem je vrhunac tjedna bilo lijepljenje Green Shield naljepnica u albume. S vremena
na vrijeme dopuštala si je da zamisli ponovni zajednički život s Rickom. Je li se
doista zauvijek promijenio? Morala je to saznati zbog sebe i djeteta. Odlučila je.
Vrijeme je da mu kaže da je trudna.
Kad je to poslijepodne svratila do kuće, bio je u kuhinji i glačao svoje radne
košulje. Bio je odjeven u odoru vozača autobusa i Tinu je to vratilo u one vrtoglave,
prve dane njihove ljubavi. Srdačno je čavrljao dok je ona pristavljala vodu za čaj.
 - U šest moram biti na poslu. Radim večernju smjenu.
- Oh, u redu. Sjajno. - Trudila se prikriti razočaranje. - Imam vijest za tebe.
Pljunuo je na ploču glačala i čvrsto ju pritisnuo o ovratnik košulje koju je glačao.
- Koju vijest? - Uzeo je košulju u ruku i objesio ju na vješalicu.
- Bi li mogao sjesti na minutu, molim te?
- Okej, naravno. Ovo mi je ionako bila zadnja košulja. - Privukao je stolac i sjeo
za stol sučelici Tini, - O čemu je riječ?
Najednom joj je sva slina nestala iz usta. Petljala je prstima po lančiću oko
vrata. Mislim da će biti najbolje da odmah prijeđem na stvar.
- Volio bih da to učiniš - rekao je Rick pogledavajući na svoj sat.
- Možda bi bilo bolje da to ostavim za drugi put. Posegnuo je preko stola i
uhvatio ju za ruku.
- Oprosti, Tina. Reci, o čemu je riječ?
Ustala je i prišla prozoru pa se zagledala kroz njega. Dvorište iza kuće bilo je
uredno pokošeno i oplijevljeno. Kamena stazica vijugala je do hrpe komposta uz
ogradu. Stablo jabuke upravo je počelo davati plodove i mada cvijeće u gredicama
nije bilo u svom najboljem izdanju, to dvorište bilo je mirna lučica u inače otrcanoj
sporednoj ulici. Cigleni zid oko travnjaka jamčio je djetetu sigurnost prostora za igru i
Tina je pomislila kako bi se na njemu moglo naći mjesta i za mali tobogan. Morala je
otići iz one garsonijere.
Okrenula se prema Ricku.
- Trudna sam.
Uslijedila je duga, napeta tišina u kojoj se ni on ni ona nisu ni pomaknuli, a onda
je Rick prekrio lice dlanovima. Tina je primijetila da mu ruke drhte dok je ustajao i
prilazio sudoperu kako bi se umio hladnom vodom.
- Ne mogu vjerovati, Tina - napokon je rekao. - Imam osjećaj kao da sam dobio
nogom u zube. Proteklih nekoliko mjeseci strašno sam se trudio. Nisam okusio ni kap
alkohola, našao sam pristojan posao, održavao kuću, i nijednom te nisam pritiskao da
se vratiš. Svaki put kad te vidim, samo što ne kleknem i zamolim te da mi se vratiš, a
ti se cijelo vrijeme viđaš s drugim. Zašto mi nisi rekla? Jesi li mislila da ću početi
ponovno piti ako saznam da nema nade da ćeš se vratiti?
Tina se namrštila pokušavajući shvatiti što on govori. - Rick, trudna sam pet
mjeseci. Dijete je tvoje.
Rickovo lice polako se razvedrilo, pogled razbistrio, a usta razvukla u osmijeh
nevjerice od uha do uha.
- Molim? Gospode, Tina. Jesi li sigurna?
Podigao ju je u naručje, zavrtio pa spustio sjetivši se da je trudna.
- Oprosti. Jednostavno ne mogu vjerovati. - Pokazao je na njezin trbuh. - Smijem
li ga popipati?
Nasmiješila se i kimnula. Nježno je položio dlan na njezin trbuh i lagano ga
pritisnuo.
- Ništa ne osjećam.
- Za to je malo prerano.
Izvukao je kuhinjski stolac i odveo ju do njega. - Kad trebaš roditi?
- Oko Božića.
- Super. Ne mogu vjerovati - ponovio je. Smjestio se na stolac sučelice njoj i
uhvatio ju za ruke. - Što ćemo sad?
Odmahnula je glavom i spustila pogled. - Ne može biti kao prije šapnula je.
- Neće biti - obećao je. - Promijenio sam se. - Čvršće je stisnuo njezine ruke. -
Ti si sad moj prioritet, ti i dijete. Obećajem ti da će sve biti u redu. Volim te, Tina.
Izvukla je ruke iz njegovih i savila ih oko njegova lica. - I ja tebe volim, Rick.
To je bila istina. Usprkos svemu, nikad ga nije prestala voljeti.
 12

Kad se sutradan probudila, Tini je trebalo nekoliko trenutaka da shvati gdje je.
Pridigla se na laktove i trepnula u tami. Tad se najednom svega sjetila. Kod kuće je.
Rick je još uvijek čvrsto spavao pokraj nje dok je ustajala iz kreveta. Spustila se u
prizemlje. Bila je odjevena u Rickovu, njoj preveliku košulju. Gledajući kroz prozor,
osjetila je komešanje duboko u trbuhu. Nije znala je li to beba ili leptirići od
uzbuđenja jer je napokon ponovno kod kuće. Nije čula da joj se Rick približava dok
joj nije posve prišao i zagrlio ju s leđa.
- Gospode, prepao si me. - Okrenula se prema njemu i osmjehnula. Nagnuo se i
nježno joj poljubio usne.
- Jesi li dobro spavala? - upitao je kliznuvši rukama ispod njezine duge kose.
Ponovno ju je poljubio, ovaj put strastvenije. Oklijevala je, ali nije se odmaknula.
Noć su proveli ležeći zagrljeni i Rick je bio zadovoljan time, ali sad se činilo da želi
više. Baš kad se počela malo opuštati i prvi put nakon mnogo godina uživati u
suprugovim nježnim dodirima, on se odmaknuo i uzeo u ruku kuhalo za vodu.
- Jesi li za čaj?
- Da, hvala. - Priljubila je košulju uz tijelo, prekrižila ruke na prsima kako se
košulja ne bi rastvorila i sjela za stol.
Rick se nasmiješio. - Ne budi takva. Oboje moramo na posao. Želiš li da ti
večeras pomognem donijeti stvari? Prijavio sam se za dodatnu smjenu pa neću biti
gotov do šest, ali nakon toga sam tvoj.
Tina je pokušala pomiriti ovog novog Ricka koji se dragovoljno javlja za
dodatne smjene s onim lijenim Rickom kojeg je ranije poznavala. - Ne, neće trebati.
Imam samo jedan mali kovčeg. Moći ću sama. - Istini za volju, nije željela da Rick
vidi rupu u kojoj je živjela.

U uredu je obavijestila Lindu o novostima. Kako se i bojala, prijateljica ju nije

podržala.
- Što ćeš učiniti?
Tina je nastavila tipkati; nije se mogla prisiliti da pogleda Lindu u oči. -
Promijenio se, Linda, stvarno jest.
- On će te uništiti. Jednom pijanac, uvijek pijanac.
- Nisi fer. Ljudi se mogu promijeniti, a usto, postoji još nešto.
- Što? - upitala je Linda.
- Trudna sam.
Linda se zavalila u stolac i sklopila ruke iza glave. - Isuse. Tad će uništiti i tebe i
dijete.
- Kako možeš biti tako okrutna? Želim da budeš sretna zbog mene.
- Pazi, dolazi gospodin J - upozorila ju je Linda i brzo počela premetati papire
po stolu.
Obje su djevojke utihnule dok je njihov šef prolazio pogledavajući ih kako bi bio
siguran da marljivo rade.
- Slušaj - oglasila se Linda kad je odmaknuo dovoljno daleko da ih ne može čuti.
- Popit ćemo piće, prije gužve, odmah nakon posla, i o svemu u miru porazgovarati.
- Nećeš me nagovoriti da se predomislim.
- Možda neću. Ali ne bih mogla živjeti sa samom sobom da barem ne pokušam.

***

Kafić je bio krcat mušterijama na ranom piću, a zrak već zagušljiv od dima.
Pronašle su relativno miran stol u kutu i Linda im je donijela pića. Tina je već bila
skoknula do garsonijere po svoje stvari i osjećala se upadljivom noseći mali kovčeg.
- Pivica sa sirupom od borovnice - rekla je Linda odlažući piće pred nju. Vrećica
čvaraka među zubima učinila je njezine riječi jedva razumljivima. Linda je otvorila
usta i vrećica je pala na stol.
- Krasno - rekla je Tina gurajući vrećicu prema Lindi. - Baš ono za čim žudim,
sasušeni komadi masne svinjske kožice.
- Ako ih ti nećeš, pojest ću ih ja. - Linda je otvorila vrećicu i Tinu je zapahnuo
miris soli i masti. Prekrila je nos rukama.
 - Mislim da ću povratiti.
- Previše dramatiziraš - prekorila ju je Linda. - Pij i prestani kukati.
Tina se nasmiješila na prijateljičinu izravnost i podigla čašu. - Mislim da sam
negdje pročitala da alkohol u trudnoći može naškoditi djetetu - zamijetila je i otpila
gutljaj. - Misliš li da je to istina?
- Mislim da je to najmanja od tvojih briga. To dijete odrast će uz oca siledžiju,
pijanog siledžiju koji te je isprebijao već tko zna koliko puta, ali mu ti svaki put nađeš
opravdanje.
- Tukao me je samo kad je pio.
- Evo te ponovno. I to ga opravdava, je li?
- Naravno da ne, ali rekla sam ti, već mjesecima nije popio ni kap. Ne bih mu se
vratila da ne vjerujem da se promijenio. Sad moram misliti na dijete. - Pogladila se
po trbuhu i osmjehnula.
- To dijete samo je briga više. Što ako ga ozlijedi?
- Gospode, Linda! Ti mene uopće ne poznaješ, zar ne? Misliš li da bi mi ikad
palo na pamet vratiti mu se da sam makar na sekundu pomislila kako bi on ozlijedio
dijete?
- Samo kažem. Usput, kad ti je termin?
- Oko Božića.
Linda je brojala na prste. - Znači, već si pet mjeseci trudna? Učinilo mi se da si
se malo raširila u struku,
Tina se nasmiješila. - Linda, budi sretna zbog mene. Volim ga.
- Žao mi je, ali ne mogu biti sretna zbog tebe - uzdahnula je Linda. - Znam da
ljubav čovjeka čini slijepim, ali nisam znala i da ga čini glupim.

Kad je Tina došla kući, već je prošlo sedam sati. Autobus joj je pobjegao i
dvadeset je minuta morala čekati sljedeći. Rick je već bio kod kuće i ona je osjetila
uzbuđenje gurajući ključ u bravu.
- Oprosti što kasnim - doviknula je unoseći svoj kovčežić u hodnik. - Bus mi je
pobjegao i...
Ušutjela je ugledavši Ricka na kuhinjskim vratima s cigaretom u ustima.
 - Mislio sam da si se predomislila. - Ton njegova glasa bio je optužujući i
nemalo prijeteći.
- Naravno da nisam. - Dotrčala je do njega i zagrlila ga oko vrata, spretno
izbjegavajući cigaretu. Nije reagirao; samo je ukočeno stajao. Odmaknula se od njega
i pogledala ga.
- Stvarno mi je žao. Popila sam piće s Lindom nakon posla i... Odgurnuo ju je. -
Bila si u pubu?
Tina je osjetila prve titraje panike u trbuhu.
- Željela je razgovarati sa mnom. Gospodin Jennings ne voli kad brbljamo na
poslu pa je predložila da odemo na piće, a onda mi je pobjegao bus. - Bila je svjesna
da zvuči panično i govori previše brzo.
- Mislio sam da od vlastite žene ne tražim previše kad želim da dođe na vrijeme
na večeru prvi dan nakon svog povratka kući, ali Linda je očito na prvom mjestu.
- Večeru? - Tina se provukla pokraj njega i ušla u kuhinju.
Stol je bio postavljen za dvoje, sa svijećama i ubrusima, i ukrašen njezinim
omiljenim frezijama u staklenki od pekmeza.
- Sad ćemo večerati. Umirem od gladi.
- Večera je u kanti za smeće.
Rick se okrenuo i otišao u dnevni boravak, ostavivši Tinu samu i bez riječi.
Kasnila je samo sat vremena; mogao je još malo pričekati, nije li? Sjela je za stol i
razmislila koliko se potrudio. Možda je sebična. Ovo joj je prva večer ponovno kod
kuće i Rick je želio da to proslave. Možda je on u pravu; trebala je doći kući ranije,
više se potruditi. Možda je ona trebala pripremiti objed, ne on. Ustreptala srca,
pridružila mu se u dnevnom boravku i sjela pokraj njega na sofu. Nastavio je čitati
novine, ignorirajućiju.
- Rick, žao mi je. Možeš li mi oprostiti? - tiho je upitala. Odložio je novine na
koljeno i pogledao ju.
- Razočarala si me, Tina, samo to. Mislio sam da je ovo ono što želiš, ali ako se
ne možeš udostojiti ni pojaviti na vrijeme, pitam se što doista želiš.
- Naravno da je ovo ono što želim, Rick. Želim da nas troje budemo obitelj. -
Brada joj se zatresla, a glas ju izdao.
- Tad ćeš morati pokazati malo predanosti i za promjenu mene staviti na prvo
mjesto.
- Hoću, Rick, oprosti.
Njegovo se raspoloženje promijenilo u sekundi i zagrlio ju je s osmijehom na
licu. - Takvu te volim. Što kažeš da skokneš do kioska s ribicama i krumpirom? Da se
iskupiš.
Tina je odahnula od olakšanja i poljubila ga u obraz.
- Naravno. Brzo se vraćam. Ti samo odmori.

Dok je kasnije zadovoljno ležala u njegovom zagrljaju, sama je sebi čestitala na

ispravnoj odluci. U prošlosti bi njezino kašnjenje izazvalo provalu Rickova nasilnog
bijesa, a ona bi platila rasječenom usnicom ili modricom na oku. Ovaj su put
razgovarali, ostali mirni, i Rick joj je ukazao na njezinu pogrešku. Linda griješi: ljudi
se mogu promijeniti.
- Tina? - Da?
- Želim da sutra daš otkaz na poslu. Iznenadila se. - Zašto?
- Za četiri mjeseca ćeš roditi. Ja sad imam dobar posao, a tebi je valjda još
uvijek ostalo nešto onog novca koji si mi ukrala. Znaš, novca od oklade.
Riječ ”ukrala” uznemirila ju je, ali priznala je da je većina tog novca još uvijek
na bankovnom računu. Nije bila lakoumna i spiskala ga; koristila ga je samo za ono
najnužnije, kao što su brana i najamnina.
- To je, dakle, riješeno. Subotom još uvijek možeš raditi u onoj trgovini, ako
želiš. Bit će ti lijepo malo izaći iz kuće i družiti se s ljudima.
Tina se zavukla dublje u suprugov zagrljaj i razmišljala o njegovoj
velikodušnosti. Napokon je bio spreman biti glavni hranitelj obitelji i uzdržavati nju i
dijete. Ona će ostati kod kuće i brinuti o njihovim potrebama. Sve će biti savršeno.

Sutradan na poslu, Tina je prišla golemom stolu od mahagonjevine gospodina

Jenningsa. Bio je kraj radnog dana i jedva je čekala da ode kući. U ruci je držala
omotnici i ritmički lupala njome o dlan druge ruke.
- Što si to donijela, Tina?
- Moj otkaz, gospodine J. - Pružila mu je omotnicu.
 - Neću ga prihvatiti - odgovorio je, s rukama još uvijek skrštenim ispred tijela.
- Bojim se da ćete morati. - Odložila je omotnicu na stol.
- Ti si moja najbolja radnica, Tina, dobro to znaš. Ostale ti nisu ni do koljena.
Zbog čega daješ otkaz?
- Moj suprug sad ima sjajan posao, uštedjeli smo nešto novca, a usto sam trudna.
- Shvaćam. - Gospodin Jennings uzeo je omotnicu u ruke i pažljivo ju otvorio. - I
ovo je ono što želiš?
Tina nije bila sigurna kako bi odgovorila. Zamisao je bila Rickova, ali morala je
priznati da je razumna. Kako bi brinula o djetetu i radila u isto vrijeme? Rick je u
pravu. Mjesto joj je u kući, gdje će brinuti o njemu i djetetu.
- Da, gospodine, to je ono što želim - najzad je odgovorila. Linda se užasnula
tom viješću. - Ne možeš otići! Znala sam da će se to dogoditi. Nije prošlo ni pet
minuta otkad si mu se vratila, a već te drži na uzdi. Mogla si barem ostati do poroda.
- Ovo nema nikakve veze s Rickom. Sama sam tako odlučila. - Tinu je iživcirao
Lindin nagli zaključak, a još više činjenica da je njezina prijateljica u pravu.
Žurno je navukla kaput. - Moram ići. Ne želim zakasniti kući.
- Bože sačuvaj - rekla je Linda. - Idi, vidimo se sutra.

Tina je odlučila doći kući prije Ricka i pripremiti mu večeru. Ispekla je njegovu
omiljenu pastirsku pitu, okupala se i pospremila kuću, a Rick se još nije vratio. U
osam sati počela je brinuti. Nakon jučerašnjih prigovora zbog njezina kašnjenja,
očekivala je da će on doći kući na vrijeme. U devet je odlučila nazvati spremište
autobusa i provjeriti je li se zadržao na poslu. Marie na centrali rekla joj je da je s
posla otišao oko pet. Kadje mala kazaljka na satu dopuzala do broja deset, Tina je
bila izbezumljena. Pastirska se pita osušila, a ona bila na rubu živčanog sloma. Nije
mogla podnijeti pomisao da mu se dogodilo nešto strašno, ne sad kad su ponovno
zajedno i imaju se mnogočemu radovati. Provirila je kroz smeđe baršunaste zavjese
po tko zna koji put tu večer i ponovno se snuždila vidjevši da je ulica prazna. Podigla
je telefonsku slušalicu i provjerila radi li telefon. Nije mogla sjediti na miru pa se
ushodala prostorijom grizući nokte, što je bila navika koje se uspjela riješiti prije
mnogo godina. Ukočila se začuvši tiho struganje po ulaznim vratima pa potrčala da ih
otvori. Rick je stajao s ključem u ruci i pokušavao naciljati bravu.
- Rick! - uzviknula je. - Gdje si bio? - Zagrlila ga je, dopustivši da je preplavi
olakšanje.
- Smiri se. Rekao sam ti da idem na piće s dečkima. Ne brini, pio sam samo sok
od naranče. Mitch se ženi sljedeći tjedan.
- Mitch?
- Zapravo, Mike. Zovemo ga Mitch jer izgleda kao Michelinov čovječuljak.
- Pusti sad to. Umrla sam od brige. Nisi mi rekao da ćeš izaći.
- Nisam? Siguran sam da jesam. Kako god, gdje je moja večera? Umirem od
gladi.
Sagnuo se da ju poljubi u usta i Tina je bila zahvalna što se njezin muškarac
vratio. Da mu dah nije vonjao na pivo, sve bi bilo savršeno.
 13

Kad je Graham ušao u trgovinu, Tina je sjedila iza pulta. Zapuh vjetra donio je
nekoliko sasušenih smeđih listova i umalo iščupao vrata sa šarki. Kasnorujansko
vrijeme bilo je hladno i Tina je zadrhtala.
- Jutro, Grahame. Kako si?
Dolazio je na uobičajenu subotnju čašicu razgovora prije no što otvori svoju
kladionicu. Protrljao je ruke i puhnuo u njih. - Jutro, dušice. Ti vraga, vani baš štipa.
Poljubio ju je u obraz i promotrio njezin sve veći trbuh. - Vidi kolika si!
Tina je kliznula sa stolca i uzdahnula. - Još samo tri mjeseca. Jedva čekam.
- A kako je kod kuće? - oprezno je upitao.
- Grahame, molim te, prestani brinuti. Rekla sam ti, sve je u redu.
- Izgledaš umorno.
- To je zato što sam šest mjeseci trudna. Zamisli koliko bi bila umorna da Rick
nije rekao da smijem dati otkaz. Doista brine o meni.
- I još uvijek ne pije?
Tina se zaposlila pripremom čaja.
- Tina?
- Pa, mislim da tu i tamo popije piće s dečkima s posla, ali tko mu to može
zamjeriti? U pub odlazi samo jednom tjedno, petkom navečer, i mislim da je to
pošteno. Naporno radi, zaslužio je. Nije kao prije.
- Pokušavaš li u to uvjeriti mene ili sebe?
- Grozan si kao i Linda. Vjerujem mu i to je jedino važno.
- Okej, oprosti - popustio je Graham. Uperio je prst u omotnicu na pultu. - Čije je
ovo pismo? Izgleda staro.
Tina je nagonski ščepala omotnicu i priljubila ju na prsa. Za Billyjevo pismo
Chrissie nije rekla nikome osim Maud Cutler i željela je da ostane tako. Nije mogla
objasniti zašto, ali potragu za Chrissie i Billyjem željela je obaviti sama i bez ičijeg
znanja. Dugo je i pomno razmišljala hoće li ju nastaviti. Možda su Chrissie i Billy
oboje u sretnim brakovima s drugim ljudima i imaju svoje obitelji pa bi ih ovo pismo
moglo nezamislivo uzrujati. Možda su on ili ona, ili oboje, umrli i pismo će samo
otvoriti stare rane.
- Ništa važno. U svakom slučaju, ništa što ima veze s tobom. Graham je izgledao
povrijeđeno. - Oprosti.
Smjesta se pokajala zbog svog grubog tona. Graham je samo želio razgovarati.
- Ne, oprosti ti meni, Grahame. Nisam se smjela otresti na tebe. Brižan si
prijatelj, stvarno, ali dobro sam, vjeruj mi. A sad popijmo čaj i razgovarajmo o nečem
drugom, može?

Bilo je vjetrovito poslijepodne jednog petka u kasnom listopadu kad je Tina

napokon stala ispred kuće u nizu u Ulici Gillbent. Billyjevo pismo zagurala je duboko
u džep. Usprkos svojim ogradama, morala je saznati što se dogodilo mladim
ljubavnicima. Kad je pokucala na vrata, primijetila je da se modra boja ljušti i da je
zvekir krut od neuporabe. Ova kuća očito nije imala mnogo posjetitelja. Pokucala je
ponovno i tek što nije odustala, kad je začula zvukove iz unutrašnjosti.
- Tko je? - doviknuo je stariji glas.
- Moje je ime Tina Craig. Tražim muškarca koji je nekoć živio ovdje. - Čučnula
je do otvora za poštu i otvorila ga prstom kako bi ju osoba u kući čula. - Zvao se
Billy. Poznajete li ga?
Uslijedila je duga tišina i Tina nije bila sigurna što da učini. Tad je čula kako se
zasun pomiče i vrata lagano otvaraju otkrivajući muškarca u kasnim osamdesetim
godinama života. Lice mu je bilo izbrazdano borama, a gusta kosa bijela kao snijeg.
Gomoljasti nos bio je ljubičast, a zubi i prsti žuti od nikotina.
Tina se uspravila.
- Oh, dobar dan. Kao što sam rekla, tražim muškarca po imenu Billy. Mislim da
je prije mnogo godina živio ovdje i zanimalo me poznajete li ga.
Starac je gurnuo debele naočale bliže očima.
- Nikad nisam čuo za njega - odgovorio je hrapavim, ali odlučnim glasom pa
zalupio vrata Tini pred nosom i ostavio ju da stoji i pita se što da učini. Čvrsto je
navukla kaput oko sve većeg trbuha kako bi se zaštitila od hladnoće i protrljala je
bolna leđa. Najednom se osjećala veoma budalasto stojeći na pločniku ispred doma
neznanca.
Osvrnula se oko sebe i primijetila staricu koja se sporim koracima približavala
ulicom gurajući karirana kolica za kupovinu. Zurila je u Tinu i nastojala ubrzati korak,
ali njezine stare kosti nisu bile stvorene za brzinu pa je podigla ruku i mahnula Tini da
pričeka. Kad je stigla do nje, bila je vidno zadihana.
- Mogu li... mogu li vam... pomoći? - prodahtala je.
Tina je pokazala na modra ulazna vrata. - Je li ovo vaša kuća? - Je. Živim u njoj
od 1923. Pedeset godina. Tina se iznenadila. - Znači, gospodin u kući vaš je suprug?
Starica je gurnula ključ u bravu i odškrinula vrata.
- Henry, vratila sam se. - Tad se obratila Tini. - Da, on je moj suprug. A sad mi
recite što mogu učiniti za vas.
- U redu je, vaš mi je suprug već odgovorio. Tražila sam nekog za koga sam
mislila da je nekoć živio ovdje, ali ako vi u ovoj kući stanujete već pedeset godina,
zacijelo imam pogrešnu adresu.
Staričine oči suzile su od hladnoće i izvukla je rupčić da ih obriše. - Koga ste
tražili?
- Kao što sam rekla, vaš mi je suprug već potvrdio da ga ne poznaje...
- Ime? - nije odustajala starica.
Tina je pogledala u oči svoje odlučne ispitivačke. - Znam mu samo krsno ime...
Billy.
Staričine krhke ruke stegnule su se oko drške kolica. Modre žile iskočile su, a
zglobovi pobijeljeli. Polako je popustila stisak i ispružila ruku prema Tini. - Alice
Stirling, drago mi je.

Tina je sjedila za kuhinjskim stolom sučelice Alice, sa šalicom kipućeg čaja u

ruci. Henry je bio u naslonjaču uz kamin i odsutno gledao kroz prozor.
- Nikad nije prihvatio Billyja - započela je Alice kimajući prema suprugu.
- Nije bio moj sin. - Henryjev glas bio je iznenađujuće snažan s obzirom na
njegov slabašan izgled.
- Začepi, Henry! - otresla se na njega Alice. - Billyja smo usvojili kad je imao
deset mjeseci - nastavila je obraćajući se Tini. - Ostao je bez oboje roditelja i živio u
sirotištu. Bio je dobro zbrinut, ali znate, trebao mu je pravi dom, otac i majka. Mi smo
nedugo prije toga izgubili vlastito dijete, našeg ljubljenog Edwarda, i bih smo... -
Teško je progutala slinu nastojeći umiriti glas. - Gotovo smo umrli od tuge, ali onda je
u naše živote ušao mali Billy i...
- Zauzeo njegovo mjesto - prekinuo ju je Henry. - Otkad je on došao, nijednom
nije pomislila na Edwarda.
- Operi usta sapunom, pakosna stara budalo. - Alice je pogledala Tinu. - Ne
obazirite se na njega.
Tinu je počela hvatati nelagoda. Posegnula je u džep i izvukla Billyjevo pismo.
Pružila ga je Alice, koja je pažljivo izvadila papir iz omotnice i počela čitati. Tina ju
je netremice promatrala i primijetila kako diše sve pliće.
Kad je pročitala pismo, Alice ga je presavinula i mirno se obratila Tini. - Odakle
vam ovo?
Tina je objasnila, a Alice odmahnula glavom.
- Ne razumijem - polako je rekla. - Billy je sjedio za ovim stolom, baš ovdje
gdje vi sad sjedite, kad je pisao ovo pismo. Zamisao je bila moja - njemu takve stvari
nikad baš nisu išle od ruke - ali kad je završio, bio je zadovoljan. Bio je sretan što se
uspio izraziti, reći Chrissie što doista osjeća. Tad je izašao i poslao ga.
Tina je okrenula omotnicu. - Nije ga poslao. Pogledajte.
Alice je pogledala poštansku marku na kojoj nije bilo pečata. - Davno je to bilo.
Možda sam se zabunila. Mislila sam da je rekao da ga je poslao, ali očito to nije
učinio. Znam da je svratio do Chrissieine kuće i razgovarao s njezinom majkom, ali
ona nije znala ni za kakvo pismo. Rekla mu je da su Chrissie poslali k njezinoj sestri u
Irsku, da ondje rodi. Billy ju je preklinjao da mu dade Chrissieinu adresu, a ona je
rekla da će najprije provjeriti s Chrissie i vidjeti slaže li se s time.
- Znači, ipak su se našli? Billy i Chrissie obnovili su svoju vezu? Alice je
pognula glavu i duboko udahnula. - Nažalost, ne.
Chrissie mu se nikad više nije javila. Gospođu Skinner pregazio je automobil
iste te večeri. Umrla je ne osvijestivši se.
- Je li Billy uspio saznati što se dogodilo s Chrissie i njihovim djetetom?
Alice je polako odmahnula glavom. - Moj Billy je poginuo u borbi 1940. Imao je
dvadeset i dvije godine.
Tina je zinula od zaprepaštenja. Pogledala je Henryja. Zadrijemao je u
naslonjaču. Alice je otrla oči rupčićem.
 - Strašno mi je žao što sam vam otvorila stare rane - promucala je Tina nakon
nekog vremena.
- Niste. Smrt mog Billyja rana je koja nikad nije zacijelila. Svaki mi dan
nedostaje. Znam da sam pristrana, ali on je uistinu bio savršen sin. Možda ga nisam
rodila, ali što se mene tiče, bio mi je dijete jednako kao Edward. Doktor Skinner nije
ga držao dovoljno dobrim za svoju dragocjenu kćer, ali istina je da je moj Billy bio
previše dobar. - Alice je kimnula prema Tininu trbuhu. - Život je dragocjen, gospođo
Craig. Uživajte u svakom trenutku sa svojim djetetom. Nikad u životu nećete osjetiti
sličnu ljubav.
Suze su kapnule niz Tinine obraze. - Hoću, Alice, hvala vam.
Alice se s mukom uspravila i pretražila ladicu stare komode. - Evo, ovo je Billy.
- Gurnula je pohabanu fotografiju preko stola. Tina se zagledala u zgodnog mladića u
vojničkoj odori. - Ako ikad pronađete to dijete, dajte mu ovu fotografiju i recite da je
njegov otac bio najbolji, najhrabriji, najzgodniji muškarac koji je ikad postojao.
Tina je gurnula fotografiju u omotnicu s Billyjevim pismom, - Alice, obećaj em
vam da ću učiniti sve što mogu kako bi Chrissie dobila ovo pismo. Zaslužuje znati da
je Billy želio postupiti ispravno. Vjerojatno nikad nećemo otkriti zašto se predomislio
i nije ga poslao, ali dao je sve od sebe da dođe do Chrissie i pobrinut ću se da ona to
sazna.

Kad je otišla iz Ulice Gillbent, već je bilo šest i pol poslijepodne i pao je mrak.
Dok je čekala autobus, nebo se otvorilo, a ona nikako nije uspijevala otvoriti
kišobran. Srećom, iz daljine se približavao autobus i Tina se malo oraspoložila. Kako
je bio petak navečer, Rick će otići na piće s kolegama i kasno doći kući. Sjetila se što
je Graham rekao, ali bio je u krivu. Nije vidjela ništa loše u tome da Rick popije
nekoliko piva jednom tjedno nakon posla. Nakon napornih sati rintanja za nju i dijete,
zaslužio je da se malo opusti.
Sjedeći u autobusu osjetila je mučninu od isparavanja dizela i drmusanja.
Razmišljala je o Alicinim riječima i najednom se zabrinula da neće dovoljno voljeti
svoje dijete. Samoj je sebi rekla da je glupa. Alice je voljela Billyja, a nije ga rodila.
Koliko će tek ona voljeti ovo dijete za kojim je čeznula i koje je raslo u njoj devet
mjeseci.
Kući je stigla iza sedam i zatekla ju u mraku. Otključala je vrata i naslijepo
pipala po zidu tražeći prekidač za svjetlo. Hodnik je bio posebno mračan, oblijepljen
tamnosmeđim, starim zidnim tapetama, i pomislila je kako mora upitati Ricka hoće li
mu smetati da ga prebojaju u neku svjetliju boju. Dlanom je pronašla prekidač. Ali
prije no što ga je stigla pritisnuti, topla ruka prekrila je njezinu, a ona iskočila iz kože
od straha.
- Rick! Isuse, prepao si me. Nisam znala da si doma.
Tri stvari kao da su se dogodile odjednom. Najprije je osjetila nepogrešiv miris
viskija; zatim je osjetila kako joj se glava trza kad ju je Rick pogodio šakom u obraz.
A onda joj je krv nagrnula u usta i ona je gutala i gutala pokušavajući shvatiti što se
zbiva prije no što ju je preuzela tama.
 14

1939.

Billy je hodao mračnom ulicom nastojeći držati oči širom otvorene. Začudio se koliko
ozbiljno svi shvaćaju zamračenje. Ni kroz jedan prozor nije dopirao ni tračak svjetla,
ulične svjetiljke nisu bile upaljene, a jedan je automobil oprezno klizio cestom bez
pomoći farova. Pomislio je kako će se ugušiti u tom mrklom mraku. Bio je uvjeren da
je ova mjera opasnija od prijetnje stvarnog bombardiranja, ali nije on odredio
pravila. Skrenuvši za ugao, nije bio posve siguran gdje se nalazi i pokušao se sjetiti
gdje je najbliži poštanski sandučić. Činilo se da se cijeli svijet promijenio preko noći.
Dok je stajao i pokušavao se snaći, postao je svjestan nečije blizine. Zaustavio se i
pomno osluhnuo začuvši kresanje šibice iza svojih leđa. Okrenuo se kao oparen u
trenutku kad se šibica zapalila i osvijetlila prepoznatljive crte lica doktora Skinnera.
- Pratite li me? - Billy je smjesta postao obramben.
- Krenuo sam ti u posjet, da.
Skinner je povukao dug dim cigarete i otresao pepeo na pločnik. - Kamo ideš?
Nadam se ne k mojoj kćeri. Rekao sam ti da ona ne želi imati posla s tobom.
- To vam je ona rekla, je li?
- Da. Izgleda da se napokon opametila.
- Smijem li vas nešto upitati, Samuele? - Billy je znao da će neizmjerno rasrditi
doktora oslovi li ga krsnim imenom. Međutim, doktor Skinner samo je kimnuo. - Zašto
me toliko mrzite? Što sam vam učinio?
- Siguran sam da ćeš jednog dana nekome biti odgovarajući muž. - Skinner je
mahnuo rukom niz mračnu ulicu. - Ovo mjesto vrvi praljicama kojima bi ti bio pravi
ulov. Moja kći je posebna. Ona zaslužuje bolje od nepismenog pekarskog pomoćnika
sirotana.
Billy se nasmijuljio. Znao je da ima asa u rukavu i samo je čekao da ga odigra.
- Meni je barem stalo do njezine sreće, do onoga što ona želi.
- Ona ne zna što želi. Ja znam, ja sam joj otac.
 Billy je primijetio da jedini izvor svjetla, liječnikova cigareta, slabi. Prekopao
je džepove tražeći šibice. Želio je vidjeti svaku žilicu, svaki mišić i svaki živac na
licu doktora Skinnera dok mu bude govorio. Zapalio je šibicu i liječnikovo lice
ponovno se jasno našlo ispred njega.
Billy nije mogao suspregnuti osmijeh dok je gledao doktora Skinnera ravno u oči.
- Je li vam draže da vas zovem djed ili dida?
Dok šibica nije dogorjela i Billy ju morao ispustiti iz ruke, gledao je lice doktora
Skinnera koji je zaškiljio i čvrsto stisnuo usnice. Žila na sljepoočici titrala mu je. -
Lažeš - prosiktao je.
- Stvarno? - upitao je Billy. - Jeste li sigurni u to?
Između njih ponovno je sve bilo mračno, ali Billy nije morao vidjeti da bi znao
koliko je doktor Skinner bijesan. Osjećao je njegov bijes; čuo ga kako dahće. Znao je
da doktor Skinner neće dobro prihvatiti tu vijest, ali liječnikov gnjev bio je opipljiv.
- Doktore Skinner, ja volim Chrissie - nastavio je blažim tonom. - Znam da nisam
suprug kojeg biste vi odabrali svojoj kćeri, ali nosi moje dijete i časno ću postupiti.
Neću pobjeći od svojih odgovornosti. Chrissie i dijete uvijek će se moći pouzdati u
mene. Marljivo ću raditi i...
Naglo je uthinuo kad je doktor Skinner zavapio: - Pomozi mi - prodahtao je
liječnik pa se uhvatio za prsa i srušio na koljena. Billy je stajao iznad njega s rukama
na bokovima. Doktor Skinner pokazao je na džep sakoa. - Moje tablete.
Billy je pipao po džepu doktora Skinnera. Iako je bio siguran da je ovo
liječnikova varka, posegnuo je u džep i izvukao smeđu bočicu. Mučio se s čepom, ali
nakon nekog vremena uspio ga je izvaditi i istresao tablete na svoj dlan. - Ne vidim
baš najbolje. Koliko?
- Drži. - Doktor Skinner prekopao je drugi džep, izvadio iz njega malu džepnu
svjetiljku i žutom zrakom svjetla obasjao hrpicu tableta.
- Doktore Skinner, nije dopušteno koristiti džepne lampe. Liječnik je prostrijelio
pogledom Billyja. - Ovo je hitan slučaj.
- Drhtavim palcem i kažiprstom uzeo je dvije tablete i ubacio ih pod jezik. Tad je
polako sjeo i naslonio se na stup ulične svjetiljke.
- Hvala ti - rekao je i zatvorio oči.
Billy nije znao što da učini. Liječnik je disao plitko i isprekidano. Ulica je bila
prazna, a on sam nije mogao nositi muškarca krupnog kao doktor Skinner.
 - Žao mi je, doktore Skinner. Jesu li tablete počele djelovati?
Skinner je otvorio oči. - Je li to istina? Moja je Chrissie trudna s tobom?
Billy je spustio pogled. - Da, gospodine, istina je, ali kao što sam rekao, želim
postupiti ispravno. - Potražio je pismo u džepu i izvadio ga. - Napisao sam joj ovo
pismo. Bojim se da sam jučer kad mi je rekla za trudnoću reagirao prilično loše i
možda rekao nešto što nisam mislio. Došao sam do vas ne bih li to ispravio, ali niste
mi dopustili da ju vidim pa sam joj sve napisao. Upravo sam krenuo ubaciti pismo u
sandučić.
Disanje doktora Skinnera smirilo se. - Pomozi mi da ustanem, momče, molim te.
Billy ga je uhvatio ispod pazuha i Skinner je s mukom ustao. Otresao je prašinu s
odijela i posve se uspravio. - Nema smisla da ga ubacuješ u poštanski sandučić.
- Zašto ne? - namrštio se Billy.
- Razmisli. Jučer je objavljen rat. Sad se sve promijenilo. Poštanski sustav
sigurno će se urušiti i to pismo više nikad neće vidjeti svjetlo dana.
Billy je sumnjao da je to istina, ali nitko više nije mogao biti ni u što siguran.
Doista se činilo da se sve preko noći promijenilo. - Daj ga meni, ja ću joj ga uručiti -
ispružio je ruku doktor Skinner.
- Ne znam baš... Hoću reći, kako mogu biti siguran da ćete joj ga uopće dati? Žao
mi je, ne želim zvučati drsko, ali jednostavno vam ne vjerujem.
- Ne krivim te, ali ja sam ti najbolja opcija.
Billy mu je nevoljko pružio pismo. - Sutra ću svratiti da provjerim je li ga
dobila.
- U to ne sumnjam.
Doktor Skinner uzeo je pismo iz Billyjeve ruke i gurnuo ga u džep na prsima
sakoa.

Chrissie i Mabel sjedile su za kuhinjskim stolom i razgovarale prigušenim

glasovima, kad je doktor Skinner došao kući. Razgovarale su kako bi bilo najbolje
obavijestiti ga o Chrissieinoj trudnoći. Čule su kako su se ulazna vrata s treskom
zalupila i Mabel je ispružila ruku preko stola i stisnula Chrissieinu. Chrissie joj je
uzvratila tjeskobnim osmijehom. Obje su se zbunile i zabrinule kad je liječnik bez
pozdrava odtutnjao stubama na kat. Mabel je pohitala hodnikom i uhvatila se za
ogradu dozivajući supruga. Chrissie je stajala na vratima kuhinje i grizla kožicu oko
palca.
- Samuele? Jesi li to ti? Što se dogodilo? I sama se uspinjući stubama, čula ga je
kako lupa u Chrissieinoj sobi. Ušla je s nemalo bojazni.
- Samuele?
Bio joj je okrenut leđima dok je prekapao po Chrissieinu ormaru i bacao odjeću
na krevet iza svojih leđa. Tad je podigao ruku i s vrha ormara skinuo pohabani smeđi
kovčeg. Drška se slomila, a kovčeg pao na pod.
- K vragu! Mabel, donesi mi drugi kovčeg i uredi da pošaljemo brzojav tvojoj
sestri.
- Kathleen? Zašto?
Doktor Skinner je zastao i okrenuo se prema supruzi. Lice mu je bilo grimizno,
čelo orošeno znojem, a kutovi usana zapjenjeni.
- Zato što je tvoja kći kurvica, a takva neće ostati u ovoj kući i u njoj roditi
kopile. Morat će otići u Irsku i biti s Kathleen.
Mabel je klonula na krevet. - Samuele, molim te, smiri se. Znam da nam je to
svima šok, ali...
- Znači, znala si za to? Ni ne pokušavaj ju braniti. Za ovo nema opravdanja. Nisi
mi to smjela tajiti. Što bi kad se to kopile rodi? Jesi li ga namjeravala držati u kutiji u
dnu dvorišta, kao tajnog kućnog ljubimca?
Mabel nikad dotad nije vidjela svog supruga tako bijesnog. Zadnje riječi otrovno
je ispljunuo. - Otići će odmah sutra ujutro.

Sutradan ujutro, Chrissie je stajala u svojoj sobi i promatrala ju zadnji put. Zidne
tapete s drečavim crvenim ružama, tmurno zelena drvenina, toaletni ormarić s uredno
odloženim zrcalom i četkom za kosu, sve tako poznato i utješno. Kako je život tako
naglo i dramatično krenuo ukrivo? Prepakirala je kovčeg koji je njezin otac večer
ranije nasumce natrpao i kad ga je podigla, iznenadila se koliko je lagan. Nije baš
mnogo toga stekla u ovih devetnaest godina na kugli zemaljskoj. Zurila je u svoj
bijedni odraz u zrcalu. Iako je bilo relativno toplo, odjenula je najbolji zimski kaput i
uredno nakovrčala i namjestila kosu ispod šešira. Lice joj je bilo blijedo i bez boje, a
dječji modre oči mutne i očajne.
Sjela je za toaletni stolić i nesigurno uzela u ruku rumenilo koje je nedavno
nabavila. Drhtavim prstima utrljala je malo rumenila u obraze, pritom ih štipkajući.
Blistavi, rumeni obrazi malo su je oraspoložili pa je posegnula i za ružom za usne.
Fućkaj ga, pomislila je. Ako on misli da sam kurva, zašto ne bih i izgledala kao
kurva? Nanijela je dva sloja blijede boje pa iscrtala obrve i donji kapak tamnom
olovkom. Gurnula je šminku u torbicu začuvši majčin glas uz stube.
- Chrissie, vrijeme je za polazak.
Duboko je udahnula, podigla svoj kovčežić, još jednom se osvrnula po sobi i
krenula niz stube. Otac i majka čekali su je u podnožju.
- Piši mi čim stigneš teti Kathleen - ponovila joj je Mabel. - Mislit ću na tebe,
Chrissie, posjećivat ću te kad god budem mogla i bit ću uz tebe kad se dijete rodi.
Doktor Skinner se podsmjehnuo, a Mabel ga oštro pogledala. - Žao mi je što
mora biti ovako, ali shvaćaš zašto, zar ne? Tvoj otac uživa ugled u zajednici, a kći
koja je...
- Majko, nemojmo, molim te, ponovno o tome. Grozna sam osoba, počinila sam
nedjelo i sad zbog toga plaćam cijenu. - Spustila je pogled. - Bila sam sigurna da me
Billy voli - šapnula je - ali to samo dokazuje koliko se čovjek može prevariti.
U tom trenutku, Leo je dokaskao iz dvorišta i počeo kružiti oko Chrissieinih nogu.
Sagnula se i pogladila ga po ušima, a on se snažno otresao.
- Zbogom, momče. Nedostajat ćeš mi. Budi dobar. - Zarila je lice u njegovo
krzno i zadnji put udahnula njegov divan miris. Tad se uspravila i obratila majci. -
Obećaj mi da ćeš brinuti o njemu.
Mabel je obrisala suzu iz oka. - Naravno, Chrissie, obećajem.
Zagrlila je kćer i čvrsto je privinula uz sebe. Chrissie je suspregnula jecaj. Nije
željela dati ocu zadovoljstvo da ju vidi kako plače. Najednom je jedva čekala da
krene. Mračni, uski hodnik djelovao je klaustrofobično i činilo se da u njemu nema
dovoljno zraka za sve njih. Još jednom je zagrlila majku i odmaknula se od nje kako bi
se obratila ocu. Gledajući u njegove hladne, mrtve oči, shvatila je da bi riječi bile
uzaludne pa je samo lagano kimnula glavom, izašla iz jedinog doma koji je ikad
upoznala i zakoračila na ulicu kako bi započela novo poglavlje u svom životu.
 15

Kasnije te iste večeri, dok je kiša šibala prozore, Mabel je u ordinaciji ažurirala
kartone pacijenata. Taj bi zadatak Chrissie inače obavila mnogo brže i učinkovitije, i
Mabel je shvatila da će joj kći nedostajati na više načina no što je mogla zamisliti.
Lecnula se začuvši zvono na ulaznim vratima, a Leo je pojurio niz hodnik bijesno
lajući. Mabel je ustala od papira i otišla otvoriti vrata. Nije bila raspoložena za
posjete i turoban izraz njezina lica, blijedosiva koža i crvene oči posjetitelju će to
jasno dati do znanja. Uhvatila je Lea za ogrlicu i odmaknula ga od vrata otvarajući ih.
Zbog lošeg vremena, posjetitelj je navukao kapu nisko na oči i podigao ovratnik jakne
do ušiju pa ga Mabel nije odmah prepoznala.
- Gospođo Skinner. Dobra večer. Oprostite što vas ometam, ali bih li mogao
porazgovarati s Chrissie?
Leo je prepoznao Billyjev glas i uzbuđeno je zalajao kad ga je Mabel pustila.
Billy se sagnuo i pomilovao psa.
- Gospođo Skinner? Je li Chrissie kod kuće?
Bez ijedne riječi, Mabel je širom otvorila vrata i mahnula Billyju da uđe.
- Hvala vam - rekao je skidajući kapu i prolazeći prstima kroz kosu.
- Pođi za mnom - jednolično je rekla Mabel zaputivši se prema kuhinji.
Na jarkom svjetlu, Billy je zamijetio Mabelin izmučen izgled. - Gospođo
Skinner, jeste li dobro? Osvrnuo se po kuhinji. - Gdje su svi?
- Moj suprug je u hitnom kućnom posjetu, a Chrissie na putu za Irsku.
- Irsku! Zašto, zaboga?
Mabel je prekrila lice dlanovima i zaplakala.
- Gospođo Skinner, molim vas recite mi što se dogodilo. Je li pročitala moje
pismo?
Obrisala je oči i namrštila se. - Kakvo pismo?
Billy je sad govorio brže, riječi mu ispadale iz usta. - Sinoć sam doktoru
Skinneru dao pismo za Chrissie. Krenuo sam ubaciti ga u poštanski sandučić, ali sam
naletio na njega i on me je uvjerio da mu ga dam, rekavši da pošta neće raditi sad kad
je objavljen rat. Recite mi, je li joj ga uručio?
- Ne znam ni za kakvo pismo, Billy. Znam samo da si mojoj kćeri slomio srce i
da je moja obitelj sad uništena. - Mabel je lupila šakama o stol. - Nisi mogao držati
ruke podalje od nje, je li? A onda si je odbacio kao jučerašnje novine. Prava je sreća
da moj suprug nije kod kuće, jer ne bih se kladila da bi odavde otišao u jednom
komadu.
Billyju je pokušao umiriti. - Gospođo Skinner, molim vas, saslušajte me.
Mabel je sad neskriveno jecala spustivši glavu na ruke sklopljene na stolu. Billy
je duboko disao i koračao po kuhinji.
- Priznajem da nisam baš najbolje reagirao na vijest o trudnoći. Zaprepastio sam
se, shvaćate? Hoću reći, Chrissie i ja smo samo jednom... ovaj... samo jednom smo
bih intimni i to je bilo...
Mabel ga je pogledala. Crveno lice bilo joj je zamrljano suzama. - Molim te,
poštedi me pojedinosti.
Billy je nastavio još revnije. - Želim, reći da se naš odnos oduvijek više temeljio
na osjećajima. Kad mi je rekla za dijete, toliko sam se zaprepastio da sam morao biti
sam kako bih shvatio što to znači. Na moju vječnu sramotu, kad mi je rekla, samo sam
pobjegao. Jedino o čemu sam tad mogao razmišljati bilo je kako ćemo donijeti dijete
na svijet u kojem je upravo objavljen rat, i kako ću ja morati otići i boriti se u tom
ratu, a nju ostaviti da sama odgaja to dijete. Uspaničario sam se, ali ne zato što ju ne
volim, nego zato što ju volim.
- Zašto joj nisi sve to rekao?
Billyjevo lice zajapurilo se od tjeskobe. - Pokušao sam. Došao sam ovamo iste
večeri, ali mi je doktor Skinner rekao da me Chrissie ne želi vidjeti.
Mabel je odmahnula glavom. - Nama je Samuel rekao da ti je dozlogrdilo
čekanje i da misliš kako Chrissie ionako nije vrijedna truda. Moram priznati, to mi se
učinilo posebno bešćutnim.
- Laže - zaškrgutao je zubima Billy. - Ne mogu vjerovati da me toliko mrzi.
- Mrzio te je i prije nego što si njegovu kćer uvalio u nevolju pa možeš zamisliti
što sad osjeća.
- Znači, nije joj dao moje pismo? - Billy se tužno nasmijao. - Znao sam da mu ne
smijem vjerovati. Kako sam mogao biti tako glup?
 - Bio si glup, Billy, to nitko ne može osporiti. Nego, reci, što je bilo u tom
pismu?
- Isprika, izjava i prosidba.
- Želiš ju oženiti? - ozbiljno je upitala Mabel,
- Nikad u životu ni u što nisam bio sigurniji. Volim ju, gospođo Skinner, stvarno
ju volim. Moram ju vidjeti kako bih sve ispravio.
- Prekasno je, Billy. Otišla je u Irsku kod moje sestre. Ondje će roditi, daleko od
znatiželjnih očiju i zlobnih jezika.
- Ali trebala bi biti ovdje sa svojom obitelji. Gospođo Skinner, molim vas, to je i
moje dijete. Zar se mene ne pita gdje će se dijete roditi? - Praktički je preklinjao. -
Molim vas, dajte mi njezinu adresu da joj kažem što osjećam prije no što bude
prekasno.
- Billy, rekla sam ti da je već prekasno, - Nije. Hoću reći, ne mora biti.
Mabel je pogledala u Billyjeve tamne oči i mada se u njima zrcalila bol, shvatila
je zašto se Chrissie zaljubila u njega. Doista je bio jedan od najzgodnijih muškaraca
koje je u životu vidjela i u drugim bi okolnostima bila ponosna imati ga za zeta. Malo
je popustila.
- Slušaj, kasno je i moj bi se suprug mogao svakog časa vratiti. Ako te zatekne
ovdje... Ne moram ti reći što će se dogoditi. Sutra ću pisati Chrissie, i ako bude
željela, javit će ti se.
Billy je pognuo glavu. - Bio bih vam zahvalan, gospođo Skinner.
- Ali morat ćeš biti strpljiv. Moja sestra živi na selu, bez telefona, a pošti će
trebati dugo da stigne.
Billy je uzdahnuo od olakšanja. - Shvaćam. Hvala vam, gospođo Skinner. Obećaj
em da neću ponovno razočarati Chrissie.
- I bolje ti je. Laku noć, Billy.
Uzeo je svoju kapu i poželio joj laku noć. - Laku noć, gospođo Skinner.

Kad se doktor Skinner vratio kući, ušao je u kuhinju otresajući kišne kapi s
kaputa.
Mabel je podigla pogled sa šivanja. - Dosad je već sigurno stigla u pansion u
Dublinu. Sirotica, morala je sama na takvo putovanje u svom stanju. I sutra će cijeli
dan putovati. Tko zna kad će najzad doći na Kathleeninu farmu.
Doktor Skinner nije se obazirao na suprugine primjedbe i samo je posegnuo za
novinama.
Mabel je odložila šivanje na stol ispred sebe. - Zašto mi nisi rekao da si sinoć
vidio Billyja?
- Mora da sam smetnuo s uma. - Govorio je ne okrenuvši se prema noj pa Mabel
nije vidjela izraz njegova lica. - Otkud znaš da sam ga vidio?
- Bio je ovdje i pitao za Chrissie. Kaže da ti je dao pismo za nju. Samuele, gdje
je to pismo?
Doktor Skinner se okrenuo prema supruzi kako bi jasno shvatila koliko je
bijesan.
- Taj momak jednostavno ne zna kad treba odustati, zar ne? Rekao sam mu da
nema šanse da će biti dio Chrissieina života. Ona je lijepa, pametna djevojka; mogla
bi imati svakog muškarca kojeg poželi.
- Ona želi Billyja.
- Možda ona sad misli da ga želi, ali to je samo zbog tog prokletog djeteta. Kad
dijete bude usvojeno, urazumit će se.
- Usvojeno? Što to, zaboga, govoriš? Zadržat će dijete.
- Dok sam ja živ, to dvoje više neće imati nikakvog posla jedno s drugim, a malo
kopile otići će u dom koji ga zaslužuje.
- Chrissie na to nikad neće pristati. Ne možeš ju prisiliti da se odrekne vlastitog
djeteta.
- Vidjet ćemo.
Mabel je naglo ustala srušivši kuhinjski stolac.
- Preko mene mrtve.
Uto je zazvonio telefon u hodniku i oboje su se lecnuli od njegova kreštava
zvuka.
Mabel je naglo podigla slušalicu. Dobra večer. Ambulanta. Oh, dobra večer,
gospodine Henderson.
Nakon kratkog razgovora, Mabel se vratila u kuhinju. - Zvao je gospodin
Henderson. Žena mu je dobila trudove. Vodenjak joj je već puknuo pa idem odmah k
njima. Kad se vratim, razriješit ćemo ovu zbrku. Želim vidjeti to pismo koje ti je Billy
dao. - Navukla je svoju mornarski modru pelerinu i osvrnula se tražeći torbu.
- Trebala bi ponijeti džepnu svjetiljku, Mabel, vani je strašno mračno. Želiš li da
pođem s tobom? Ne sviđa mi se pomisao da si vani sama.
- Već sam sto puta bila vani sama, Samuele, i nikad te prije nije zabrinjavalo.
Uostalom, džepne svjetiljke nisu dopuštene tijekom zamračenja.
Samuel je prekopao po kuhinjskoj ladici, pronašao staru smeđu omotnicu i
zavezao ju preko džepne svjetiljke. - Evo, uzmi ovo, bolje išta nego ništa.
Mabel je prihvatila svjetiljku. - Ti si tvrdoglava stara mazga, Samuele Skinneru,
i ponekad te mrzim.
Noć je bila hladna i Mabel je navukla kapuljaču pelerine na glavu i čvrsto je
držala uz vrat. Borila se protiv vjetra i vodoravne kiše i nastojala izbjeći nabujale
lokve. Džepna svjetiljka bila je praktički beskorisna i Mabel je shvatila da se teško
snalazi na pločniku. Spotaknula se o napuklu kamenu ploču, stopalo joj je skliznulo s
ruba pločnika i naglavce je pala na kolnik, a torba s medicinskom opremom sa
zveketom je udarila o tlo. Nije ni vidjela ni čula automobil koji ju je pregazio. Samo
je osjetila miris spaljene gume dok je vozilo kočilo i zatim snažan udarac koji joj je
slomio kralježnicu kao šibicu.
 16

Kathleen McBride privinula je brzojav na grudi i odmahnula glavom u nevjerici. -

Sveta Marijo, majko Božja - šapnula je i prekrižila se. Koliko je shvatila, njezina
trudna nećakinja tek što nije došla, a ona tu ništa ne može učiniti. U napadaju ljutnje,
bacila je brzojav u vatru i razmislila o toj vijesti. Za njezina je šogora baš tipično da
tako prebaci brigu na drugoga. Mrskijeg muškarca od njega u životu nije upoznala i
nikad mu nije oprostila što je odveo njezinu sestru u Englesku. Mabel je bila
zaljubljena do ušiju u Samuela i njegove protestantske običaje, a kćer su po svemu
sudeći odgojili u promiskuitetnu malu madam.
Od smrti njihovih roditelja, Kathleen je jedina održavala obiteljsku farmu. Dvije
njezine sestre umrle su u djetinjstvu, a oba sebična brata emigrirala u Ameriku u
potrazi za boljim životom. Kathleen je bila najstarija od šestero djece, jedina koja je
marila za farmu i mamine i tatine žrtve. Njihovi roditelji cijeli su se život mučili da ih
prehrane i da im svima osiguraju dom pun ljubavi, i Kathleen je odlučila da farma
ostane u obitelji i da se vrijednosti njihovih roditelja poštuju.
Živjela je skromnim životom. Na farmi nije bilo struje ni tekuće vode, i svaki je
dan bio borba u krševitom, grubom kraju u podnožju planine Galtee na jugu Irske.
Kuća je bila stara i trošna, a s močvarne se zemlje nemilosrdno uzdizala vlaga i sipila
kroz debele, drobljive zidove pa nastanjivala u kostima. Vatra u kuhinji služila je i za
grijanje i za kuhanje, i nije joj smjelo biti dopušteno da se utrne. Noću je Kathleen
prekrivala žeravu sivim pepelom, a ujutro, kad bi razrgnula pepeo, žerava bi se još
uvijek žarila i vatra brzo ponovno razbuktala. Vodu je svako jutro prije doručka vadila
iz bunara, što je bilo naporno i lomilo kičmu, i grijala u loncu iznad ognjišta. Treset za
vatru morao se iskopati iz močvare i osušiti prije no što je bio prikladan za paljenje.
Sad je Kathleen povukla novi komad treseta i bacila ga na vatru. Prostorija se
istog časa ispunila dimom, a Kathleen silovito zakašljala. Ustala je i polako se
uspravila, masirajući leđa. Imala je samo četrdeset i pet godina, ali naporan rad u
nesmiljenoj klimi uzeo je svoj danak.
Nije imala pojma kad će točno stići njezina nećakinja, ili kako, ali to nije bila
njezina briga. Nema šanse da će joj dopustiti da ostane na farmi u tom stanju. Kathleen
se zacrvenjela već pomislivši na to, iako je bila sama. Živjela je u maloj zajednici u
kojoj bi se vijest o trudnoći izvan braka proširila kao šumski požar. Mogla je zamisliti
kako se vjernici gurkaju dok ona sjeda na svoju klupu, glave poniknute od stida. Za
ime Boga, što je njezina sestra mislila kad joj je tako poslala svoju zastranjelu kćer?
Otvorila je vrata i viknula u dvorište: - Jackie, dođi malo ovamo, molim te.
Jackie Creevy, devetnaestogodišnjak kojeg su godine beskonačnog rintanja tek
trebale oslabiti, podigao je pogled sa starog teglećeg konja kojeg je timario i skočio
na noge.
- Da, gospođice McBride, što mogu učiniti za vas? Kathleen mu se nasmiješila
gotovo s ljubavlju, ali zabrinutost joj se jasno vidjela na licu.
- Danas će doći moja nećakinja. Nisam sigurna kad točno, ali bi li pripazio na
njezin dolazak? Čim stigne, želim da dođeš po mene. Ne razgovaraj s njom i ništa ju
ne pitaj. Pretpostavljam da će doći magarećom zapregom iz grada.
- Naravno, gospođice McBride. Sigurno se radujete što dolazi.

Jackie je skinuo kapu i vratio se Sammyju koji ga je još uvijek strpljivo čekao.
Dok je mekom četkom nježno čistio blato s nogu konja, razmišljao je o vijesti koju je
čuo od svoje poslodavke. U četiri godine koliko je živio na farmi, gospođica McBride
nikad nije spomenula svoju obitelj, a sadjoj najednom dolazi nećakinja. Nije imala
mnogo posjetitelja pa bi trebala biti uzbuđena zbog nećakinjina dolaska, ali izraz
njezina bca dao mu je do znanja da ova određena posjetiteljica nije dobrodošla.
Utrljao je ricinusovo ulje u noge konja kako bi ih zaštitio od vlage i odveo konja
u štagalj do jasala sa sijenom. Tad je zazviždao psima koji su spavali u slami u dnu
štaglja. Psi su smjesta skočili na noge i uzbuđeno lajali oko njega. Zazvao je dvojicu
drugih radnika na farmi, Michaela i Declana, koji su također drijemali, i sva trojica
zaputila su se stazom da dovedu krave na večernju mužnju. Stado je bilo maleno, ali
za mužnju će im svejedno trebati dobra dva sata, iako će musti sve četvero. Hodajući
stazom, Jackie se pitao hoće li ta nećakinja dugo ostati, i hoće li raditi na farmi.
Dobro bi im došla svaka pomoć.

Kathleen je izvlačila mrtvu ovcu iz jarka kad je stado stiglo u dvorište. Obrisala
je ruke o pregaču i otišla do staje za mužnju. Michael je uveo krave jednu po jednu, a
Kathleen jogunastijim životinjama povezala stražnje noge komadom špage. Više no
jednom dogodilo se da neki radnik na farmi nastrada od zlobnog udarca nezadovoljne
krave i nakon toga je danima nesposoban za rad.
 U staji je bilo tiho, ne računajući štrcanje mlijeka o metalna vjedra, i Jackie se
obratio Kathleen, koja je potezala kravlja vimena grublje no inače.
- Gospođice McBride, kako se zove vaša nećakinja? - odvažio se upitati.
Kathleen je još čvršće stegnula vime, a krava u prosvjed zatoptala stražnjim
nogama.
- Jackie, ne moraš se zamarati takvim nevažnim pojedinostima. Neće dugo ostati.
- Šteta. Bila bi vam društvo i mogla bi vam pomoći s vašim poslovima.
- Jackie, ona je gradska cura. Sumnjam da uopće zna odakle dolazi mlijeko.
Valjda joj se kao čarolijom pojavi na pragu.
- Ah, dobro. Mogli biste ju poučiti, gospođice McBride. Kathleen je ustala i
preselila stolčić do sljedeće krave.
- Večeras ste brzi, gospođice McBride - zadivljeno je zamijetio Jackie. Nju nitko
nije mogao optužiti da zabušava.
- Jackie, vani je mrtva ovca. Bi li je stavio na stranu za Pata?
- Svakako, gospođice McBride.
Pat je bio lokalni trgovac i posjećivao sve farme u dolini odnoseći sa njih sva
jaja, vrhnje, maslac ili povrće koje su imale prodati. Proizvode je nosio u grad i nudio
ih trgovinama. Vlasnici trgovina plaćali su izravno farmerima, a Pat uzimao malu
proviziju. Kathleen mu je dopuštala i da uzme sve ovce koje su umrle od bolesti. Nisi
mogao pojesti ovcu ako nisi znao od čega je umrla, ali Pat bi uspio dobiti nešto novca
za vunu. Lešinu bi zatim skuhao, pobrao loj i ponovno ga prodao farmama kao mazivo
za kotače kola. Nešto loja prodao bi i ljekarniku u Tipperaryju, koji je tu smrdljivu,
masnu tvar pretvarao u sapun i kremu za lice.
Spuštao se mrak kad se Jackie smjestio u štagalj. Spavao je na slamarici,
priljubljen uz pse, s petrolejkom kao jedinim izvorom svjetla. Gospođica McBride
dala mu je debele deke i uvijek mu donosila šalicu vrućeg kakaa prije nego što bi se i
sama povukla na počinak. Bio je sretan na farmi otkad ga je primila k sebi kad je s
četrnaest godina ostao siroče. Nije zarađivao mnogo, ali bio je sit i imao krov nad
glavom, a Michael i Decían ponekad bi ga odveli u lokalni pub na domino ili kartanje.
Živio je jednostavnim životom koji je ovisio o rutini i u kojem se dani nisu mnogo
razlikovali jedan od drugoga. Zato mu je srce jače zalupalo kad se u dvorištu začuo
zvuk magarećih kopita.
Stajao je na vratima štaglja i promatrao mala kola. Vozač je skočio sa svog
mjesta i ponudio ruku nećakinji gospođice McBride. Nesigurno ju je prihvatila pa i
sama skočila s kola, pritom se ogledajući oko sebe. Jackie je očarano stajao kao
ukopan dok se nije sjetio da je nepristojan. Tad je pritrčao novopridošlici i skinuo
kapu.
- Dobra večer - pozdravio ju je. - Vi ste sigurno nećakinja gospođice McBride.
Dobro došli na farmu Briar.
- Da, ja sam ta. Zovem se Chrissie. Drago mi je.
Izgledala je mrtva umorna. Koža joj je bila blijeda, usne suhe i ispucale, a plava
kosa visjela oko lica. Usprkos svemu tome, Jackieju se učinila najljepšim stvorenjem
koje je u životu vidio. Imala je nešto neodoljivo umiljato, ali izgledala je ranjivo i on
ju je smjesta poželio zaštititi. Podigao je njezin kovčežić i poveo ju prema kući.
- Moje je ime Jack Creevy, ali svi me zovu Jackie. Chrissie se nasmiješila. -
Drago mi je, Jackie.
- Pođite za mnom, odvest ću vas teti.
 17

Kuća je bila minijaturna, s niskim slamnatim krovom i dva prozorčića, svaki s jedne
strane ulaznih vrata. Bila je apsolutno prastara i izgledala kao da bi se svake minute
mogla srušiti, ali odsjaj vatre bio je dobrodošli prizor i Chrissie je laknulo jer je
napokon stigla.
Jackie ju je odveo do kuće i plaho pokucao. Nasmiješio se Chrissie i čekao s
njom. Nakon nekog vremena, vrata su se otvorila i Chrissie je prvi put ugledala tetu.
Kathleenina kosa bila je posve sijeda, lice grubo i izborano, a tijelo pogureno kao u
dvostruko starije žene. Oprezno je promotrila Chrissie pa se obratila Jackieju.
- Jackie, voda, molim te.
- Naravno, gospođice McBride.
Tad je Chrissie primijetila škropilicu na zidu uz ulazna vrata. Bila je načinjena
od kamena i napunjena vodom.
Jackie je umočio prste u vodu i poprskao Chrissie s malo vode. Chrissie je
odmahnula glavom kad joj je nekoliko kapi uletjelo u oči.
- Sveta voda - šapnuo je Jackie.
Kathleenje ispružila ruku i Chrissiejuje prihvatila, u nelagodi jer su njezini
vlažni dlanovi odavali njezinu nervozu. Dlan njezine tete bio je nevjerojatno grub i
žuljevit, kao da na ruci ima iznošenu kožnu rukavicu.
- Ti si sigurno Chrissie. Uđi. To će biti sve, Jackie, hvala ti.
- Naravno. Laku noć, gospođice McBride. Laku noć, Chrissie. Kathleen ga je
ošinula pogledom, ali Chrissie se okrenula i lagano mu mahnula rukom dok je odlazio.
- Eto te, Chrissie. Zašto ne skineš taj kaput?
Chrissie je skinula teški kaput i pružila ga Kathleen, koja ga je prebacila preko
ruke pa zakoračila korak unatrag i odmjerila nećakinju od glave do pete.
- Znači, još uvijek se ne vidi?
Chrissie je zagladila haljinu i potapšala se po trbuhu.
- Trudna sam tek dva mjeseca. Trebala bih roditi u travnju. Kathleen je izgledala
kao da joj je laknulo.
- I osjećaš se dobro i pri snazi?
- Da, hvala.
- A djetetov otac?
Chrissie nije bila raspoložena za rafal pitanja potpune neznanke, iako joj je ta
neznanka bila rođakinja. Samo je odmahnula glavom.
- Gdje ti je bila glava, curo? Zar ti roditelji nisu usadili nimalo morala? Zar ne
znaš kakvu si sramotu nanijela ovoj obitelji?
- Počinjem shvaćati. - uzdahnula je Chrissie. Brada joj se zatresla i Kathleen je
popustila.
- O tome ćemo razgovarati kasnije. Izgledaš posve uzdrmano. Dođi, sjedni uz
vatru, a je ću nam skuhati čaj.
Chrissie je zahvalno sjela i izula cipele.
- Rado bih se okupala, ako vam to nije prevelika gnjavaža. Putujem već gotovo
dva cijela dana.
- Okupala? Isuse, Marijo i Josipe! Što misliš, curo, gdje si? Chrissie se osvrnula
po skučenoj prostoriji s oskudnim pokućstvom i shvatila svoju pogrešku.
- Vodu izvlačimo iz bunara u dvorištu i zagrijavamo u ovome. - Kathleen je
pokazala na veliki pocrnjeli lonac koji je visio iznad vatre. - Posve je dovoljan;
naviknut ćeš se. Zahod je vani, pokraj štaglja.
Chrissie je suspregnula suze. - A gdje ću spavati?
- Tamo. Imamo samo jednu spavaću sobu.
Chrissie se okrenula i ugledala mali ležaj u kutu prostorije.
- A sad da vidimo - nastavila je Kathleen, ponovno službenim tonom. - Izgleda da
smo zasad osuđene jedna na drugu. Nisam sigurna koja je od nas gore prošla, ali dok
si ovdje, mogle bi se pokušati slagati. Pretpostavljam da nemaš prigovora marljivom
radu?
Chrissie je odmahnula glavom. Naravno da nemam. Pomažem... odnosno,
pomagala samu očevoj ambulanti.
- Govorim o pravom radu, curo - podsmjehnula se Kathleen. - Jesi li ikad
pomuzla kravu? Donijela balu sijena? Očistila staju ili žela na kiši i vjetru?
 Chrissie je odmahnula glavom.
- I mislila sam da nisi. Ali ovamo nisi došla na praznike. Očekivat ću od tebe da
zaradiš za stan i hranu.
Dodalajoj je staklenku od pekmeza punu vrućeg čaja.
- U tvoju sam čast izvadila svoj najbolji porculan. - Namignula je otpijajući čaj,
a Chrissie se uspjela slabašno osmjehnuti.
Kad je bilo vrijeme za spavanje, Chrissie je bilo dopušteno da otprati Kathleen
do njezine sobe na katu. U kutu se nalazio stol na koji je bila rasprostrta djevičanski
bijela tkanina. Na rubovima tkanine stajale su dvije svijeće, a u sredini tri kipića -
Bogorodice, Svetog Josipa i malog Isusa. Ispred kipića uredno je bilo raspoređeno
suho cvijeće.
- Ovo je moj oltar - ponosno je objasnila Kathleen. - Prije spavanja možeš se
pomoliti ovdje sa mnom.
- Hvala vam.
- Obitelj koja se moli zajedno, ostaje zajedno.
Kathleen je kleknula, a Chrissie se povela za njezinim primjerom. Tvrdi drveni
pod bio je nesmiljen prema koljenima i s mukom je pokušavala pronaći udoban
položaj. Kathleen je sklopila ruke i zatvorila oči.
- Dragi Oče na nebesima, hvala ti što si doveo Chrissie živu i zdravu u naš dom.
Molimo te da nas uputiš što da činimo u nesretnom položaju u kojem se ona nalazi.
Molimo te da njezina duša bude očišćena prije no što napusti ovaj svijet i krene u
sljedeći. Zahvaljujemo ti na urodu koji smo dosad požnjeli s polja i molimo te da naše
ljetine i nadalje bude u izobilju. Zahvaljujemo ti što paziš na naše životinje dok pasu
na tvojim zelenim pašnjacima. Molimo te da nastaviš paziti na Jackieja i ostale, i da
ih sačuvaš od bolesti i nezgoda u zimskim mjesecima. Oče, molimo te da nam oprostiš
naše grijehe. Amen.
- Amen - ponovila je Chrissie. Pokušala se uspraviti, ali Kathleen ju je ščepala
za ruku i natjerala da ponovno klekne.
- Sveta Marijo, majko Božja... rekla je Kathleen.
Chrissie je kradom pogledala tetu, nesigurna što bi trebala učiniti.
- Moli za nas - došapnula joj je Kathleen.
- Oh. Shvaćam. Moli za nas - ponovila je Chrissie.
 - Sveti Josipe... - Kathleen je snažno trknula nećakinju laktom u rebra.
- Moli za nas - rekla je Chrissie.
- Amen završila je Kathleen, napokon ustajući.
- Amen - ponovila je Chrissie i sama se pridižući.
- Hm. Vidim da ne ideš redovito u crkvu. - Ton Kathleenina glasa bio je
neodobravajući.
- Ne, ne baš. Vidite, otac je liječnik. Vjeruje da je medicina moćnija od molitve
pa nikad nisam doista išla u crkvu. Odlazili smo na ponoćku i, naravno, na vjenčanja,
pogrebe i krštenja, ali osim toga, ne, ne mogu reći da sam redovito išla u crkvu.
- Da jesi, možda sad ne bismo vodile ovaj razgovor. - Kathleen je stisnula usnice
i odmahnula glavom. - Sad možeš na spavanje. U pet i pol ustajemo za molitvu. Možeš
mi se pridružiti ovdje ispred oltara. Nakon toga imat ćeš vremena otići po vodu prije
no Što u šest zazvone crkvena zvona za Anđela Gospodnjeg. Nakon toga je na redu
jutarnja mužnja i doručak. Pomagat ćeš u poslovima, ali o svojoj situaciji nipošto ne
smiješ razgovarati ni s Jackiejem ni s drugima. Shvaćaš li?
Chrissie je bijedno kimnula. - Da, teta Kathleen.
- Smiješ uzeti malo vruće vode iz lonca da se opereš, a uz krevet ćeš naći noćnu
posudu. Ali pazi, posudu smiješ koristiti samo noću; danju ćeš ići na zahod u dvorištu.
Imaš li kakvih pitanja?
-Ne.
- Onda dobro, vidimo se ujutro. Laku noć.
Chrissie se odvukla u prizemlje i privukla stolac uz vatru. Nikako se nije mogla
zagrijati i dah joj se zadržavao u zraku kad bi izdahnula. Teta je prekrila vatru
pepelom i s ognjišta se širila tek minimalna toplina. Voda u loncu još uvijek je bila
dovoljno topla da se opere njome, pa je kutlačom zagrabila malo vode u zdjelu, uzela
flanelsku krpicu koju joj je teta ostavila na krevetu i polako počela prati sa sebe
prljavštinu od dva dana putovanja. Nekontrolirano se tresla dok je skidala odjeću i
prala tijelo. U tom trenutku bila bi dala sve na svijetu za dugu kupku u kadi punoj
mjehurića.
Prekopala je svoj kovčežić i pronašla spavaćicu. Dok ju je navlačila preko
glave, osjetila je dobro poznat miris doma. Wood Gardens mirisao je veoma
raspoznatljivo, mješavinom kliničkog mirisa ambulante, uljnog pčelinjeg voska kojim
su laštili ormariće i miomirisa majčine kuhinje. Chrissie je najednom osjetila kako joj
naviru suze. Čeznula je za svojim krevetom, utjehom majčinih ruku i Leovom
neupitnom ljubavlju. Zavukla se ispod plahte i navukla pokrivače do brade. Čak ni tri
deke koje su je pritiskale nisu mogle domamiti nimalo topline u njezine kosti, a leđa
su je boljela koliko se tresla.
Pitala se što Billy sad radi. Osjeća li imalo kajanja zbog bešćutnog načina na
koji ju je odbacio? Iskreno ga je voljela i bila je sigurna da bi ga usrećila, da joj je
dao priliku. I njezina je majka trebala biti jača, i ne dopustiti ocu da je ovako otpravi
s puta. Još uvijek je bila dio obitelji i bila je odlučna vratiti joj se jednog dana,
zajedno s djetetom.

Samuel Skinner očajnički je stiskao ruku svoje supruge, svakim atomom svog
bića želeći da ona preživi. Zadnja dvadeset i četiri sata nepovratno su promijenila
liječnikov život. Već se oprostio s jedinom kćeri koja je u nemilosti otputovala u novi
život u Irskoj. Otpravio ju je u zadnji čas, prije nego što je onaj Billy došao puzati
pred njom da mu oprosti. Mabel je, izgleda, uspio uvjeriti da se želi oženiti s
Chrissie. Doktor Skinner nasmijao se u sebi apsurdnosti te pomisli. Ne, dijete će dati
na usvajanje i zauvijek će nestati iz njihovih života. Pustio je supruginu ruku, ustao i
provukao prste kroz kosu. Upravo se sjetio Mabeline reakcije kad joj je rekao svoje
planove za dijete. Samo preko mene mrtve, prkosno je rekla.
Nagnuo se tik do njezina lica i pomilovao joj obraze palčevima.
- Mabel. Mabel, molim te, probudi se. Strašno mi je žao, Mabel. - Nježno joj je
protresao ramena, iako je znao da to neće pomoći. Spustio je glavu na njezine grudi
kako bi ga utješilo njezino ritmično disanje, ali prsni kos bio joj je posve nepomičan.
Ponovno ju je ščepao za ruku i osjetio kako joj se krv već pretvara u led. - Mabel, ne!
Molim te, ne ostavljaj me! - glasno je vrisnuo i u sobu je dotrčala bolničarka.
- Doktore Skinner, što je bilo?
Liječnik se srušio na koljena uz krevet. Umrla je - zahripao je. - Umrla je.

Kući je stigao tek u dva sata ujutro. Trebao je biti iscrpljen, ali imao je osjećaj
da vise nikad neće zaspati. Natočio si je izdašnu količinu viskija i skljokao se u
naslonjač u kuhinji. Leo je strugao šapama po stražnjim vratima i cvilio da ga pusti
van. - Dođi ovamo, momče - zazvao ga je doktor Skinner. - Sad imam samo tebe.
Leo mu je prišao i dopustio mu da ga pogladi po glavi.
 - Sad smo samo ti i ja, Leo. Što ćemo nas dvojica?
Pas je sjedio uz noge svog gospodara i mahao repom.
Za sve ovo bio je kriv onaj prokleti Billy. Da Chrissie nije ostala trudna s njim,
sad ne bi bila u Irskoj. Mabel sinoć ne bi izašla iz kuće onako uzrujana i možda bi
vidjela automobil koji ju je pregazio. Da bar Chrissie nikad nije vidjela tog... tog...
Doktor Skinner zavitlao je čašu s viskijem na drugi kraj prostorije, a kad se čaša
razmrskala za sobom ostavljajući zlatnu tekućinu koja je curila niz zid, Leo se brzo
sklonio ispod stola. Doktor Skinner spustio je glavu na naslon naslonjača i zatvorio
oči. Naravno da Chrissie neće javiti za majčinu smrt. Na tu bi vijest smjesta dotrčala
iz Irske i ravno u Billyjevo naručje. Ne, najbolje je da ostane kako jest. Što se njega
tiče, Chrissie je za njega jednako mrtva kao i njegova supruga.
 18

Chrissie je bila na farmi dva mjeseca kad se njezina teta razboljela. Odmah je znala
da nešto nije u redu jer vidjela je mnoge očeve pacijente s istim simptomima.
- Teta Kathleen, stvarno mislim da biste trebali biti u krevetu, a ne ovdje vani u
dvorištu. Hladno je i samo će vam biti još gore.
- Kako mogu ležati u krevetu kad je toliko posla? Prestani brinuti, curo, i pusti
me da obavim svoje zadatke. Nikad u životu nisam bila ni dana bolesna. Večeras ću
popiti dodatnu veliku žlicu slada i ulja jetre bakalara i bit ću kao nova.
Silovito se zakašljala, hraknula sluz koja joj se nakupila u grlu i ispljunula
golemu kuglu zelenog šlajma. Chrissie je s gađenjem okrenula glavu, ali primijetila je
izdajničke tragove krvi. Kathleen je drhtala kad ju je Chrissie zagrlila oko ramena i
odvela do zida da se nasloni na njega dok ne povrati dah. Tlo je pod novim
neumoljivim mrazom posvuda bilo tvrdo kao kremen. Stoka je malodušno stajala u
poljima, i čak su se i kokoši, koje su inače slobodno trčkarale dvorištem, skutrile
jedna uz drugu napuhavši perje u uzaludnom pokušaju da sačuvaju toplinu.
- Teta Kathleen - ponovno je pokušala Chrissie - mislim da biste mogli biti
ozbiljno bolesni. Mislim da možda imate tuberkulozu. Dosad sam već mnogo puta
vidjela njezine simptome.
Kathleen je obrisala oči posivjelim rupčićem. - Glupost. Tuberkuloza, tko je ikad
quo nešto takvo? Gdje bih pokupila bolest za koju nikad nisam čula?
- Čuli ste za nju, teta Kathleen, iako ju vi vjerojatno zovete sušica.
Kathleen je načas djelovala sumnjičavo razmišljajući o tome. - Kao što sam
rekla, nikad u životu nisam bila ni dana bolesna.
- Tad biste tim prije sad morali u krevet. Ja mogu obaviti više posla; znate koliko
sam postala brza u mužnji. Osim toga, ako sam u pravu, tuberkuloza je strašno zarazna.
Ne želite zaraziti Jackieja i ostale, zar ne? A ja ju sigurno ne želim dobiti. To ne bi
bilo dobro za dijete.
Na spomen djeteta, Kathleen je priljubila prst uz usta i kradom se osvrnula. -
Možda si u pravu. Osjećam se grozno, to je istina.
- Znači, dogovorile smo se. Naslonite se na mene i odvest ću vas u kuću.
 Kasnije tog poslijepodneva, dok je Chrissie iznad vatre kuhala pileću juhu, čula
je kako njezina teta strahovito kašlje. Zagrabila je malo juhe u zdjelicu, otrgnula
komad beskvasnog kruha koji je ranije ispekla i uspela se stubama. Kad je ugledala
tetu, preplašila se i uspaničarila. Licej oj je bilo bijelo kao kreda, a oči crvene i
natečene. Chrissie joj je opipala čelo, koje je bilo užareno iako je zrak bio hladan i
vlažan. Odložila je juhu i kruh na stolić uz krevet, otrčala u prizemlje, otvorila ulazna
vrata i dreknula u dvorište. - Jackie! Jackie!
Čula je zveket željeza o kameni pod kad je Jackie ispustio svoj alat i izašao iz
štaglja s dva psa za petama.
- Chrissie, što se dogodilo?
- Trebam te da odjašeš u grad po doktora Byrnea - odmah. Jackiejevo lice
natmurilo se od zabrinutosti. – Gospođici McBride nije dobro?
- Da, Jackie. Molim te požuri.
Jackie se okrenuo na peti, otrčao do Sammyja, starog teglećeg konja koji je
uživao u sijenu zavezan u dvorištu, i ne zamarajući se sedlom, skočio na leđa
preplašene životinje. Podbo ga je nogama i konj je smjesta reagirao. Izjurili su iz
dvorišta, a Jackie je mlatarao rukama pokušavajući kontrolirati konja samo pomoću
oglavnika.
Dva sata kasnije vratio se s liječnikom. Dok se s liječnikom uspinjala stubama na
kat, Chrissie mu je objasnila simptome.
- Mislim da ima tuberkulozu - zaključila je.
Doktor Byrne se namrštio. - Ja ću biti taj koji će postaviti dijagnozu, hvala
lijepa.
- Naravno, oprostite. Jeste li za šalicu čaja? Već sam pristavila vodu.
Doktor Byrne je kimnuo. - S dvije žličice šećera. - Promotrio je Kathleen koja je
drijemala.
Kathleen, što se to događa s tobom?
Kathleen se promeškoljila i s mukom otvorila natečene oči. - Doktore Byrne? Što
vi radite ovdje? Nemam novca da vas platim, to znate. Moja nećakinja zabada nos
gdje mu nije mjesto, nije vas smjela pozvati.
- To ću ja prosuditi - odvratio je liječnik otvarajući svoju torbu i vadeći
toplomjer. - Uostalom, možeš mi platiti piletom i jajima.
- Nisam dobro, doktore - prodahtala je Kathleen. - Da budem iskrena, svjesna
sam toga već neko vrijeme.
- Znam, zato i jesam ovdje. - Liječnik je petljao sa stetoskopom.
- Ne, vi ne shvaćate. - Kathleen ga je ščepala za zapešće. - Ali sad kad ste ovdje,
trebam vas da učinite nešto za mene.
- To i pokušavam, ali mi ne dopuštaš. - Odgurnuo je njezinu ruku.
- Tamo. - Kathleen je pokazala na komodicu s ladicama. - U gornjoj ladici
pronaći ćete poruku i nešto novca. To trebate dati ocu Drummondu.
- Što sam ja? Tvoj doktor i poštar?
Kathleen je spopao novi siloviti napadaj kašlja. - Molim vas, doktore Byrne.
Važno je.

Kasnije te večeri, kad je doktor Byrne otišao nevoljko potvrdivši njezinu

dijagnozu, Chrissie je umiješala kakao prah u dvije šalice vrućeg mlijeka. Teta je
čvrsto spavala zahvaljujući lijeku koji joj je liječnik dao. Chrissie je navukla kaput i
tiho se iskrala iz kuće do štaglja. - Jackie?
Jedva je uspjela razabrati njegovu petrolejku u dnu štaglja i čula je šuškanje
sijena kad se promeškoljio.
- Chrissie? Čekaj, dolazim za minutu.
Izgledao je kao da ga je probudila i vlati sijena stršale su mu iz kose.
- Skuhala sam kakao. U kuhinji je.
- Oh, hvala ti. Želiš da odem po njega?
- Ne, želim da mi se pridružiš u kuhinji i da ga popijemo zajedno.
Jackie je oklijevao. - Nisam siguran da će gospođica McBride to odobriti. Ona
mi uvijek donese kakao u štagalj.
-Jackie, molim te. Godit će mi društvo, a osim toga, ona čvrsto spava. Doktor
Byrne joj je dao neki lijek.
- Tad valjda neće biti problema. Idem samo po jaknu.
Chrissie je dodala malo treseta u vatru, tako da je u kuhinji bilo zapravo prilično
toplo. Kad su se smjestili s utješnim kakaom u rukama, oboje su se počeli opuštati.
Chrissie se osjećala ugodno u Jackiejevu društvu; da nije bilo njega, teško da bi
podnijela život na farmi. Teta se malo smekšala od njezina dolaska, ali još uvijek je
nepokolebljivo zahtijevala da nikome ne kaže za dijete pa je Chrissie još uvijek u
određenoj mjeri bila izolirana. U zadnjih par mjeseci nekoliko je puta pisala majci i
bila razočarana jer nije dobila odgovor, ali teta Kathleen tvrdila je da to nije
neobično. Pošta je strašno nepouzdana i uvijek joj trebaju mjeseci da pisma stignu, a
sad kad je Engleska u ratu, sigurno joj treba i duže. Chrissie je boljelo srce dok je
razmišljala o majci, svom domu, Leu, i naravno Billyju. Unatoč njegovu ponašanju,
nije ga mogla izbaciti iz misli i potajno je bila presretna što njegovo dijete sad raste u
njoj. Jednostavno je znala da će jednog dana ponovno biti zajedno, i to joj je
uvjerenje davalo snage da izdrži. Nježno se pogladila po trbuhu i osmjehnula.
- Baš me zanima o čemu razmišljaš - prekinuo ju je Jackie.
- Oh, samo sam razmišljala o kući. Znaš, kako mi svi nedostaju.
- Nikad ne govoriš o svom domu. Pričaj mi o njemu. Chrissie je slegnula
ramenima. - Da vidimo. Rodila sam se i odrasla u Manchesteru. Jedinica sam, otac mi
je liječnik, a majka primalja. To je otprilike sve.
- Svejedno djeluješ veoma tužno. Zašto jednostavno ne odeš kući, ako ti toliko
nedostaje?
Chrissie je uzdahnula. - Voljela bih da je tako jednostavno. - Suze su polako
našle put niz njezine obraze. Jackie ju je nesigurno zagrlio oko ramena, pritom
pogledavši prema stubama.
- Ne plači, Chrissie. Zašto mi ne kažeš što te muči? Ne tvrdim da ću imati
odgovor, ali siguran sam da ćeš se osjećati bolje ako s nekim podijeliš svoju muku.
- Ne mogu - šapnula je Chrissie.
- Meni možeš vjerovati. Znam da se kratko poznajemo, ali prijatelji smo, nismo
li?
To je bila istina. Jackie ju je na određeni način podsjećao na Clarka. Iako je bio
mnogo viši, imao je jednako crvenu kosu i simpatično lice. Chrissie se pitala gdje je
sad Clark. Sigurno je negdje na ratištu. Zadrhtala je pomislivši kako on, i vjerojatno
Billy, negdje daleko brane svoju domovinu pod stalnom prijetnjom smrti.
Možda bi se trebala smatrati sretnicom. Ona je barem sigurna. Irska se proglasila
neutralnom i nije imala namjere uključiti se u ratni sukob.
 - Chrissie? - Jackiejevo zabrinuto lice prenulo ju je iz razmišljanja.
Pribrala se. - Dobro sam, Jackie, časna riječ. Teta Kathleen je ta zbog koje sad
trebamo brinuti.
- Imaš pravo. Što je rekao liječnik?
- Pa, kad je u pitanju tuberkuloza, moguća je operacija, ali teta Kathleen nikad ne
bi pristala na nju, a osim toga, u ovoj fazi možda nije potrebna. Moj otac obično je
koristio postupak poznat kao plombaža, kojim se izaziva kolaps zaraženog plućnog
krila kako bi imalo vremena oporaviti se i lezije zacijeliti, ali kad sam to spomenula
doktoru Byrneu, stekla sam dojam da ne zna o čemu govorim. U Manchesteru bi moj
otac poslao pacijente u sanatorij, u kojem zdrava klima i dobra prehrana pomažu u
borbi protiv upale, ali iskreno rečeno, čak i da u blizini postoji takvo mjesto, Kathleen
nikad ne bi napustila farmu, zar ne? Ne, nas dvoje ćemo brinuti o njoj. Ja se mogu
pobrinuti da dobro jede, odmara se i vrati snagu. Ti možeš preuzeti nadzor nad
farmom kako ona ne bi previše brinula i strepila.
- Mogu skuhati mamin irski gulaš, to će ju sigurno brzo vratiti na noge.
Chrissie ga je nježno pogledala. - To je veoma ljubazno od tebe. Hvala ti, Jackie.
Bila bih ti zahvalna, i znam da bi ti bila zahvalna i moja teta.
- Nema toga što za gospođicu McBride ne bih učinio.
- Nedostaju li ti jako roditelji?
- Naravno da mi nedostaju. Vidiš, bio sam jedinac, a to je ovdje u Irskoj
rijetkost. Nakon mene, mama više nikad nije ostala trudna.
- Što im se dogodilo? Mislim, tvojim roditeljima.
- Oboljeli su od sušice i umrli nekoliko dana jedan za drugim. Držao sam maminu
ruku kad je udahnula svoj zadnji dah i spokojno izdahnula.
Posegnuo je u okovratnik pulovera i izvukao zlatni lančić. Na njemu su bila tri
prstena koja su zveckala jedni o druge i blistala na svjetlu vatre. - Ovo su mamin i
tatin vjenčani prsten i mamin zaručnički prsten. Nikad ih ne skidam. - Poljubio je
prstenje i zagurao lančić natrag u sigurnost pulovera pa zatvorio oči i lagano se
potapšao po prsima.
Njegova bol bila je očita i Chrissie je pomislila na svoju majku. Da se njoj išta
dogodi, znala je da to ne bi mogla podnijeti. - Žao mi je, Jackie.
Lice mu se natmurilo. - Ta tube... tuberklo...
 - Tuberkuloza - ispravila ga je Chrissie.
- Da, to. Nije tako grozna kao sušica, zar ne? Hoću reći, ne bih mogao podnijeti
da izgubim i gospođicu McBride.
Chrissie nije imala srca reći mu da su sušica i tuberkuloza ista stvar.
- Ne, Jackie, ne brini. Pobrinut ćemo se da gospođica McBride ozdravi. Ti samo
sutra ponovno dođi ovamo i zajedno ćemo skuhati veliki lonac irskog gulaša tvoje
mame. Zvuči kao da bi i mrtve digao iz groba. - Uhvatila ga je za ruku i prkosno
dodala: - Obećajem ti da gospođica McBride neće umrijeti.

Sutradan je Chrissie sjedila uz vatru i krpala vreće. Bila je naviknuta krpati

čarape, ali krpanje vreća bilo je mnogo teže. Igla je bila zaobljena, plosnata i veoma
oštra, i nije bilo lako gurnuti ju kroz debelu tkaninu. Jackie je bio na katu s njezinom
tetom i hranio ju irskim gulašom svoje majke. U gulašu nije bilo mnogo mesa, ali da
nadomjesti manjak bjelančevina, narezao je obilje svježeg povrća i rezultat je bio
slasna, hranjiva gusta juha koja će teti koristiti više od ijednog otmjenog lijeka. Jackie
je već neko vrijeme bio u tetinoj sobi i Chrissie se zapitala zašto se toliko zadržao.
Teta je sigurno jela juhu u malim gutljajima, toliko je slaba bila, ali Jackie se
svejedno već davno trebao vratiti.
Zakrpala je još jednu vreću i primijetivši da je voda iznad ognjišta proključala,
skuhala je staklenku čaja za Jackieja. Iako je to bila rasipnost, ubacila je dvije žličice
šećera kako je on volio, i uspela se stubama na kat.
Nježno je otvorila vrata spavaće sobe i provirila unutra. Jackie je ležao pokraj
Kathleen, s glavom na njezinu jastuku i rukom prebačenom preko njezina beživotna
tijela.
- Jackie? Što to, zaboga, radiš?
Jackie se kratko promeškoljio, ali nije odgovorio.
S mučninom i stravom u dubini želuca, Chrissie je prišla krevetu i užasnuto
ustuknula ugledavši tetino žućkastosivo lice. Ono malo boje koju je Kathleen nekoć
imala posve je nestalo iz njezinih obraza i ostavilo je blijedu kao stari kip.
- Oh, Jackie. - Položila je ruku na njegovu. - Zašto nisi došao po mene?
Otresao je njezinu ruku sa svoje i zario lice u jastuk.
- Jackie, strašno mi je žao. Znam što ti je značila.
 Odložila je staklenku s čajem na stolić uz krevet pa nježno navukla plahtu preko
tetina lica.
- Jackie, dođi, molim te, dolje. Moramo otići po liječnika.
Jackie je sjeo u krevetu i zagledao se u nju. - Za to je sad kasno, ne misliš li?
Obećala si mi da neće umrijeti. - Glas mu je bio tek prigušeni jecaj.
Chrissie ga je čvrsto uhvatila za obje ruke. - Znam. Strašno mi je žao. Očito je
bila bolesnija nego što smo mislili.
- Zašto mi se to stalno događa? Svi koje volim napuste me. Ovdje sam proveo
više od četiri godine. Mislio sam da imam dom do kraja života, a sad ovo.
Chrissie je pogledala kroz prozor i primijetila sivilo jesenskog dana. - Stvarno
bismo morali čim prije u grad po liječnika. Uskoro će pasti mrak, a je moram pokušati
nazvati majku. Dođi, Jackie, ići ćemo zajedno.
Ispružila je ruku, a Jackie ju s oklijevanjem prihvatio i ustao. Na vratima je
ponovno pogledao beživotno tijelo ispod pokrivača. - Zbogom, gospođice McBride.
Nikad neću zaboraviti što ste učinili za mene.
 19

Na božićno jutro, Chrissie i Jackie sjedili su uz vatru u kuhinji. Kathleen je bila mrtva
gotovo dva mjeseca, ali život na farmi neumoljivo se nastavio. Upravo su se vratili s
jutarnje mužnje, posla koji je zahtijevao dvostruko duže vremena jer danas ih je bilo
samo dvoje. Michael i Decían dobili su slobodan dan kako bi bili sa svojim
obiteljima, što su objeručke prihvatili. Jackie je sad bio vlasnik farme. Kathleen mu ju
je oporučno ostavila, time se pobrinuvši da do kraja života ima dom, kao što mu je
uvijek obećavala. Možda njih dvoje nisu bih krvni rođaci, ali doživljavala ga je kao
dio obitelji. Imao je istu radnu etiku kao njezini roditelji i znala je da će farma biti u
dobrim rukama.
Pokopali su ju u najužem krugu, samo Chrissie, Jackie, Michael, Declan i otac
Drummond. Nakon nekoliko pokušaja, Chrissie je najzad uspjela nazvati svoje u
Engleskoj. S ocem je razgovarala hladno i službeno, samo kako bi joj rekao da je
majka pozvana na hitan porod i da ionako ne bi mogla doći na pogreb. Nije ju ni pitao
kako je, i Chrissie se zaklela da više nikad neće razgovarati s njim. Čula je Leov
lavež u pozadini i pomislila da će joj se srce rasprsnuti od tuge.
Jackie je za njihov božićni ručak zaklao kokoš i sad se krčkala u loncu. Vrč
toplog piva čekao je na gredi iznad ognjišta, dar od Michaela i Declana. Chrissie je
natočila dvije čaše tamne, pjenušave tekućine i jednu pružila Jackieju. - Živio - rekla
je. - Sretan Božić.
Jackie je podigao čašu i kucnuo je o njezinu. Nasmiješila se i otpila gutljaj
toplog, ječmenastog pića. Iskrivila je lice, a Jackie se nasmijao. - Mislim da je to
okus na koji se čovjek treba naviknuti.
Obrisala je pjenu s usana nadlanicom. - Baš si zgodan kad se smiješ.
U nelagodi je spustio pogled pa bocnuo kokoš vilicom. - Za sat vremena trebala
bi biti kuhana.
- Jackie, sjedni, molim te. Moram razgovarati s tobom. Panično je razrogačio
oči. - Nećeš valjda otići?
- Zašto si to pomislio? Moram ti reći zašto sam ovdje i zašto još ne mogu kući.
Moja je teta zahtijevala da to ostane tajna, ali ne vidim kako bih više mogla šutjeti.
 Otkopčala je svoju vunenu vestu i zagladila bluzu tako da joj se jasno vidio
zaobljen, ispupčen trbuh.
Jackie se namrštio i nelagodno promeškoljio. - Jesi li...?
- Jesam. Skoro šest mjeseci. Otac me je poslao ovamo jer nije mogao živjeti sa
sramotom koju bi mu nanijela kći drolja - ogorčeno je rekla.
- Ne govori to! - Jackie je već u sljedećem času klečao na podu uz nju. - Što je s
djetetovim ocem?
Chrissie je uzdahnula. - On je... bio je ljubav mog života. Voljela sam ga svim
srcem, ali kad je saznao za dijete, više nije želio znati za mene.
Jackie je stisnuo šake. - Gad...
- Nemoj tako, nije on kriv. Mislim da se uspaničario. Rat je tek bio objavljen,
oboje smo bih veoma mladi, moj ga je otac prezirao iz dna duše i viđali smo se tek
kratko vrijeme. - Chrissie je obrisala suzu iz kuta oka. - Ali, istinski sam ga voljela i
sigurna sam da je i on volio mene... - Nakašljala se i uspravila na stolcu. - U svakom
slučaju, sve je to sad nevažno. On nema pojma gdje sam, a je nemam pojma što se
dogodilo s njim. Vjerojatno je negdje na ratištu. Jackie je pogledao u njezine svijetle
modre oči. - Što ćeš učiniti?
- Upravo o tome moram porazgovarati s tobom. Bi li imao išta protiv da ostanem
ovdje, barem dok se dijete ne rodi? Nakon toga vratit ću se u Manchester uzdignute
glave i moj će otac to jednostavno morati prihvatiti. Čim moja mama vidi svoje unuče,
sve će biti u redu.
Jackie se slabašno osmjehnuo. - Sviđa mi se taj plan. Osim onog dijela o
povratku u Manchester. - Ustao je i lagano ju poljubio u čelo. - Ja ću se brinuti za tebe
i dijete. Ovdje ćete imati dom koliko god vam bude potreban.
Chrissie je uzdahnula od olakšanja. - Hvala ti, Jackie. Ne znam što bih bez tebe. I
usput, krajnje je vrijeme da prestaneš spavati u štaglju. Ovo je sad tvoj dom. Mislim
da bi trebao preseliti u tetinu staru sobu.
- Oh, ne bih to mogao. To ne bi bilo u redu.
- Tad barem uzmi moj krevet u kutu, a je ću se zasad preseliti na kat.
Izgledao je sumnjičavo, ali morao je priznati da Chrissiein prijedlog ima smisla.
- U redu, ako si sigurna.
Chrissie se nasmiješila i podigla svoju čašu piva. - Živio! - Ni drugi gutljaj nije
bio nimalo ukusniji od prvog i stresla se osjetivši okus piva u ustima.
 Chrissie i Jackie živjeli su zadovoljno usprkos ružnu vremenu i napornu radu iz
dana u dan. Početkom ožujka, Jackie i Decían zaklali su svinju kako bi proslavili
Jackiejev i Chrissiein dvadeseti rođendan. Ispostavilo se da su se rodili u razmaku od
tjedan dana. Svinja je sad visila naglavačke u štaglju, spremna da bude uronjena u
kipuću vodu zagrijanu na peći na treset.
Chrissie je ušla u štagalj i prikrala se Jackieju s leđa.
- Radiš već satima bez prestanka, Jackie. Kad ćeš biti gotov? Lice mu se
zajapurilo od pare, a kosa zalijepila za čelo. Obrisao je čelo rukavom. - Bojim se da
još neko vrijeme neću.
Zagrlio ju je oko ramena. - Jesi li dobro?
Chrissie je promasirala bolna leđa. - Samo da se ovo dijete napokon rodi.
- Izdržat ćeš još nekoliko tjedana.
Podigao je četiri svinjske nožice koje je odsjekao.
- Želiš li ih za večeru?
Chrissie se zgađeno namrštila. - Ni govora. Znam po čemu je ta svinja hodala!
Jackie se nasmijao i nastojao ne razmišljati koliko će mu Chrissie nedostajati kad
se nakon djetetova rođenja vrati u Manchester.

Nekoliko tjedana kasnije, Jackieja je uznemirio nepoznati zvuk iz dvorišta. Psi su

bjesomučno lajali, a kokoši letjele u oblaku prašine kad su se u dvorište uvezla mala
kola i otac Drummond sišao sa svog sjedala. Zavezao je magarca za stup i pozdravio
Jackieja.
- Oče Drummond, kakvo neočekivano zadovoljstvo. Jeste li za šalicu čaja?
- Neću ju odbiti, Jackie, hvala.
Dvojica muškaraca otvorila su stara, nepodmazana ulazna vrata. Chrissie je plela
uz vatru. Iznenađeno je podigla pogled.
- Oče Drummond! Baš lijepo da ste došli. Pristavit ću vodu. Jackie, pronađi
najbolje šalice, molim te. - Nije mogla dopustiti da svećenik pije iz staklenke za
pekmez.
Kad su se smjestili s pićima, otac Drummond se nakašljao i započeo. - Došao
sam jer ljudi, znate... govorkaju.
 - O čemu? - upitala je Chrissie smjesta se nakostriješivši.
Ocu Drummondu bilo je vidno neugodno. - Pa... Tvoja mi je teta uvijek
običavala uliti kapljicu viskija u čaj. - Ispružio je šalicu. - Bi li, molim te?
Jackie je posegnuo po bocu na gornjoj polici, otpuhao prašinu i natočio malo
viskija u šalicu njihova posjetitelja. Svećenik je otpio gutljaj. - Ah, sad je mnogo
bolje. Gdje sam ono stao?
- Ljudi govorkaju. - Chrissie je prkosno prekrižila ruke.
- Ah, da. O vašem životu na ovoj farmi. Hoću reći, živite kao muž i žena, a niste
vjenčani i...
Chrissie ga je prekinula. - Nas dvoje ne živimo kao muž i žena. Ja spavam na
katu u tetinoj staroj sobi, a Jackie ovdje u kuhinji. - Pokazala je na ležaj u kutu.
- Shvaćam, ali dijete...
- Oče, dijete nema nikakve veze sa mnom - tiho se oglasio Jackie. - Hoću reći,
nisam ja otac. Chrissie je ovdje kao moja gošća i brinut ću o njoj i djetetu dok ona ne
odluči da je vrijeme da odu. Usrdno se nadam da taj dan nikad neće svanuti, ali
Chrissie je slobodna vratiti se svom starom životu kad god želi. Kako nas dvoje
živimo ne tiče se nikoga osim nas, oče, i ne dopuštam zlobne tračeve o tome kako
živimo u nemoralu. Chrissie mi znači neopisivo mnogo. Bez nje ne bih mogao izdržati
zadnjih nekoliko mjeseci i ne znam što ću ako ona odluči otići.
Stao je pokraj nje i odlučno položio dlanove na njezina ramena. Chrissie je
podigla ruku i uhvatila njegovu. Oboje su odlučno promatrali oca Drummonda, koji se
barem udostojio izgledati kao da mu je neugodno.
- Vidim da si naslijedila tetinu tvrdoglavost, Chrissie. Međutim, rođenje tvog
djeteta davno je dogovoreno.
- Dogovoreno? Što je dogovoreno?
Otac Drummond govorio je tiho, ali odlučno. - Tvoja mi je teta rekla za tvoje
stanje.
- Trudnoću - prekinula ga je Chrissie.
- Da, točno. Zamolila me da ti pronađem mjesto gdje ćeš roditi, mjesto daleko od
znatiželjnih očiju i pakosnih jezika, mjesto gdje možeš roditi sigurno i spokojno.
- Govorite o bolnici?
- Ne. Govorim o drugom najboljem mjestu nakon bolnice. Dogovorio sam da
odeš u samostan.
- Samostan? Ali ja nisam katolkinja. Bi li to uopće bilo dopušteno?
- Kao što sam rekao, tvoja me je teta zamolila da pomognem i obećao sam da
hoću. Vjeruj mi, to je najbolje za tebe.
Tad se umiješao Jackie. - Možda je otac u pravu, Chrissie. Zamisli da rađaš
ovdje u ovoj vlažnoj kolibi bez grijanja i tekuće vode, i nešto pođe po zlu?
Chrissie je morala priznati da je Jackie u pravu. Nakon svih poroda na kojima je
bila prisutna uz majku, bila je itekako svjesna mogućih opasnosti.
- Koliko bi to koštalo?
- Ništa, naravno - objasnio je otac Drummond. - U tome i jest ljepota. U
samostanu će brinuti o tebi i djetetu, a ti ćeš zauzvrat neko vrijeme raditi za redovnice.
Chrissie je bila oprezna. - Što ću raditi?
- Da vidimo. Časne peru rublje iz lokalnih hotela, restorana, svećeničkih kuća i
slično, a usto imaju i malu farmu na kojoj uzgajaju povrće za prodaju. Navikla si na
takav rad.
- Što misliš, Chrissie? - upitao je Jackie. - Meni zvuči kao savršeno rješenje.
Bolnički trošak nikad si ne bismo mogli priuštiti, a gospođica McBride očito je
mislila da bi ti u samostanu bilo najbolje.
- Poslušaj Jackieja - nije odustajao otac Drummond. Razborito govori.
- Koliko bih dugo morala ostati ondje?
Otac Drummond je oklijevao. - To ovisi o tebi, Chrissie - odgovorio je. - Možeš
ostati koliko želiš.
- Kad tako govorite, kao da idem na praznike.
Svećenik se nervozno nasmijao. - Praznici ili ne, dobro će brinuti o tebi.
Mislim da bi trebala otići - nagovarao ju je Jackie.
Chrissie se slabašno osmjehnula. - U redu, oče. Molim vas dogovorite moj
dolazak.
Otac Drummond je ustao. Dvojica muškaraca su se rukovala i Jackie je otpratio
svećenika do vrata.
- Najljepša vam hvala, oče. Zahvalni smo vam na pomoći. Svećenik je spustio
pogled. - Sve je to djelo gospođice McBride. Nemoj to zaboraviti, sinko.
 Jackie se namrštio. - Naravno, oče. Pazite gdje stajete.
Uspinjući se na svoja kola, otac Drummond potapšao se po džepu na prsima u
koji je spremio poruku Kathleen McBride. Kako bi mogao zanemariti želje žene na
samrti, mada te želje znače jad za njezinu mladu nećakinju?
 20

1973.

Tina je ležala na kauču u dnevnom boravku, ali nije se sjećala kako je dospjela
onamo. Sa svakim otkucajem srca, kako joj je krv prolazila kroz žile, u glavi joj je
bolno pulsiralo. Imala je osjećaj da su joj rasječene usnice goleme, a jedno joj je oko
bilo čvrsto zatvoreno, kao da joj je netko izlio ljepilo između kapaka i zalijepio ih
jedan uz drugi. Kroz neozlijeđeno oko maglovito je uspjela razabrati Ricka koji se
nadvijao nad njom. Pokušala je progovoriti, ali njezin jezik nije želio surađivati i
ostao je tvrdoglavo priljubljen uz nepce. Osjećala je okus zgrušane krvi i sjetila se
posjeta zubaru u djetinjstvu kad su joj izvađena dva zuba. To sjećanje najednom je
bilo toliko živo da je u nosnicama osjetila miris plina kojim su ju uspavali. San. To je
ono što joj treba, za čim žudi. Ako zaspe, probudit će se i shvatiti da je sve ovo samo
strašna noćna mora. Osjećala je kako tone sve dublje u zaborav i sa zahvalnošću
dočekala njegovu utješnu tamu.
Osjetivši nešto toplo na usnama, s mukom je otvorila oko i na samo nekoliko
centimetara od lica ugledala Rickovo. Nježno je pritiskao vlažnu krpu na njezina
natečena usta. - Jutro, ljubavi. Kako se osjećaš?
Trebalo joj je neko vrijeme da shvati njegovo pitanje, i još duže da odgovori.
- Što se dogodilo? - Samo je to uspjela prošaptati.
Rick se okrenuo od nje dok je izažimao krpu u zdjelici tople vode. Ponovno joj
je stavio oblog na obraz.
- Imala si nezgodu. Sinoć si kasno došla kući, bio je mrak. Krenuo sam ti ususret
hodnikom da vidim gdje si bila, jesi li dobro, i mora da si se spotaknula. Pokušao sam
te uhvatiti, ali pala si i udarila glavom o ogradu. Umro sam od brige. Cijelu sam noć
probdio ovdje s tobom.
Tina nije mogla sabrati misli. Nejasno se sjećala da je srela Ricka u hodniku, ali
nakon toga pamtila je samo gorući bol. Međutim, bila je sigurna da postoji još nešto...
- Dijete! - Pokušala je sjesti, ali joj se zavrtjelo u glavi.
- Psst, dijete je dobro - umirio ju je Rick.
 - Kako mogu biti sigurna? Moram otići liječniku.
- Ne - gotovo je dreknuo Rick. - Ne smiješ liječniku.
Tina se ponovno ispružila na kauč. - Rick, boli me glava - tiho je zaplakala.
Rick ju je nježno pomilovao po čelu. - Idem ti po nekoliko paracetamola.
Nekoliko minuta kasnije vratio se s tabletama, šalicom čaja i kriškom
prepečenog kruha.
- Izvoli, pripremio sam ti doručak. Ne možeš popiti paracetamole na prazan
želudac.
Zagrlio ju je oko leđa i pomogao joj da sjedne, namjestio jastuke kako bi joj bilo
udobnije. Lecnula se kad je usnama dodirnula vrelu tekućinu.
- Žao mi je što zbog mene imaš ovakvu gnjavažu, Rick.
- Tina, ti si moja žena. U bolesti i zdravlju i sve to.
- A tvoj posao?
Pogledao je sat iznad kamina. Ponovno ga je zaboravio naviti. - Smjena mi
počinje za sat vremena. Hoćeš li biti dobro?
- Da, naravno. Slobodno idi, moći ću sama. Koji je dan danas?
- Subota. Ne brini zbog trgovine, to sam već riješio.
Bila je previše umorna da bi prosvjedovala. - Okej, strašno mi se spava, moram
spavati.
- Dobra curica. - Utisnuo joj je čvrst poljubac na usne, a ona se ponovno lecnula.
Ricka nije bilo nekoliko sati, kad je Tina osjetila glad. Oprezno je spustila
stopala na pod i uspravila se u sjedeći položaj. Nekoliko sekundi vrtjelo joj se u
glavi, ali tad je duboko udahnula i polako ustala. Još uvijek je bila u jučerašnjoj
odjeći i osjećala se prljavom i ljepljivom od krvi i znoja. Oteturala je u kuhinju i
promotrila nered. Rick si je sinoć očito pripremio večeru i njezini ostaci vidjeli su se
posvuda. Sasušeni pečeni grah prilijepio se za dno tave. Prazne ljuske jajeta ležale su
na radnoj ploči, a dvije kriške pregorenog tosta ostale na masnom tanjuru.
Uzdahnula je i počela pospremati posude. Uzevši u ruku čašu, na dnu je
primijetila tanki smeđi talog. Mrzeći samu sebe jer njuška, prinijela je čašu nosu i
duboko udahnula. Osjetila je ustajali miris viskija i najednom se jasno sjetila
sinoćnjih događaja. Uopće se nije spotaknula; udarac u lice nije bio posljedica pada o
ogradu, nego nečeg mnogo opasnijeg - šake njezina supruga. Oteturala je u hodnik i
zaustavila se u podnožju stuba. Njezin suprug nasilnije pijanac koji se nikad neće
promijeniti. Ta spoznaja boljela je daleko više od ijedne modrice izazvane njegovom
rukom.
Dok je ležala u kadi, razmišljala je što da učini. Bila je sedam mjeseci trudna i
zarobljena u braku punom nasilja. Graham i Linda cijelo su vrijeme bih u pravu.
Stidjela se što se dovela u ovu situaciju. Sad će morati zauvijek otići, zbog sebe i
zbog djeteta, ali užasavala ju je pomisao na povratak u onu prljavu malu garsonijeru.
Osim toga, nema šanse da ovakva izađe među ljude. Izgledala je kao nakon deset rundi
u ringu s Henryjem Cooperom.
Kad se Rick vratio kući s posla, Tina se osjećala malo bolje, barem fizički.
Uspjela je pripremiti večeru pa su sjeli za kuhinjski stol i nastojali normalno
razgovarati.
- Kako je bilo na poslu? - nehajno je upitala.
- Nije bilo loše. Nekoliko je huligana pobjeglo ne plativši. Kondukter je potrčao
za njima, ali nije bilo nikakve šanse da uhvati klipane. Onda se neki šmrkljavi klinac
upisao pa je sjedalo cijeli dan smrdjelo po pišalini.
Ubacio je novi zalogaj hrane u usta.
- Hvala na večeri, ljubavi. Bio bih je ja skuhao, znaš da bih. Ti se moraš
odmarati.
- Dobro sam. - Tina je odgurnula svoj tanjur.
- Nećeš pojesti do kraja? - upitao je Rick pa zagrabio pire krumpir s njezina
tanjura.
- Nisam gladna.
- Moraš čuvati snagu, ako ne zbog sebe, a onda zbog djeteta. Tina je duboko
udahnula i prekrila lice dlanovima.
- Rick, znam da si to bio ti.
Rick je bez riječi odložio nož i vilicu. Odmaknuo joj je prste s lica i zagledao se
ravno u njezine oči.
- Znaš da sam što bio ja?
- Sinoć. Uopće se nisam spotaknula. Ti si me odalamio šakom u lice. Sjećam se
mirisa viskija i zatim...
 U hipu je bio na nogama.
- Molim? Kako uopće možeš pomisliti nešto takvo? Šakom te odalamio u lice?
Nikad to ne bih učinio. - Primijetio je izraz nevjerice na Tininu licu. - Hoću reći, znam
da sam te u prošlosti znao udariti, i zbog toga se kajem više nego zbog ičeg drugog, ali
promijenio sam se, moraš to shvatiti. Sad ćemo biti obitelj. Nikad to ne bih ugrozio.
Potonuo je na koljena uz Tinine nogu i spustio glavu u njezino krilo. - Ne mogu
vjerovati da me držiš takvim. Nikad ne bih udario trudnicu.
Tina je bila izvan sebe. Rick je zvučao skrušeno i izgledao iskreno užasnut jer je
pomislila da je sposoban za takvo nasilje. Možda se ipak ne sjeća sinoćnjih događaja.
Položila je ruku na njegovu glavu i provukla prste kroz njegovu gustu tamnu kosu. -
Oprosti, Rick. Sjećanje se vjerojatno poigrava sa mnom.
- Tina, molim te, moraš mi početi ponovno vjerovati, ako želiš da ovo
funkcionira - molećivo ju je pogledao i čvrsto uhvatio za zapešća.
- Znam. Samo što...
Ušutkao ju je stavivši prst na njezine usne.
- Dosta priče. Zaboravimo da si išta rekla.
Uhvatio ju je za obje ruke, a ona se osmjehnula i pokušala ne obazirati na
ljubičastu masnicu na zglobovima njegovih prstiju.
 21

Vrijeme je postalo još hladnije i vlažnije, i cijela je država potonula u depresiju kad
se razbuktala kriza goriva i kad su uvedene redukcije struje. Rick i Tina slušali su
govor premijera Heatha, u kojem je upozorio kako je pred nacijom najteži Božić od
Drugoga svjetskog rata. Sutradan je na božićnom drvcu na Trafalgar Squareu
isključeno svih šesto pedeset žarulja.
U toj turobnoj atmosferi krenuh su u kupovinu dječjih kolica. Tina je tjednima
dodijavala Ricku da pođe s njom. Držala je da je to nešto što trebaju učiniti zajedno i
Rick je najzad pristao. Čvrsto joj je stezao ruku dok su se probijali ulicama punim
ljudi. Jedan se mladić iz suprotnog smjera slučajno zabio u Tinu i ona je zateturala.
Rick ju je uhvatio za lakat da ne padne i okomio se na mladića.
- Hej, druškane. Pazi kako hodaš.
Neznanac je primijetio Tinin nabrekli trudnički trbuh i smjesta se obilno
ispričao. Nježno je dodirnuo Tininu podlakticu. - Jeste li dobro?
Rick je istog časa pustio Tininu ruku i ščepao muškarca za revere jakne. - Ne
diraj moju ženu. Zar ne vidiš da je trudna? Nije zainteresirana za tebe. Ja sam jedini
koji ju smije dirati. Shvaćaš li?
Neznanac je krotko podigao ruke u zrak.
- Polako, čovječe. Pogrešno si shvatio. Žao mi je što sam se zabio u tvoju ženu,
dobro?
Rick je progunđao i gurnuo muškarca o zid.
Tina se zgurila u nelagodi i pokušavala stopiti s ljudima koji su se okupili oko
njih. Rick ju je potražio i ščepao za ruku. - Idemo, ljubavi. - Okrenuo se prema
znatiželjnim promatračima. - Predstava je gotova. Odjebite. - Krenuo je dalje ulicom,
vukući Tinu za sobom.
- Isuse, Rick. Čemu takva scena?
- Nemoj mi reći da nisi primijetila kako te je onaj klaun pipkao. Kako te je
gledao, a skoro si devet mjeseci trudna. Bolesnik.
Tina je uzdahnula. Znala je da je Rick uvjeren kako ju svaki muškarac pokušava
odvesti u krevet. Dio nje bio je sretan zbog njegova zaštitničkog odnosa jer joj je
njime pokazivao koliko ju voli. Rick je sad ubrzano disao, što zbog ljutnje, a što zbog
brzine kojom su hodali. Tina je morala potrčati da ga sustigne.
- Neće ići. - Zaustavio se i duboko udahnuo. - Ovakav ne mogu u kupovinu,
previše sam uzrujan.
- Rick, molim te. Nemoj sad sve pokvariti. Znaš koliko se radujem biranju
kolica.
Pokazao je na pub na suprotnoj strani ulice. - Što kažeš da odemo na jedno brzo
pićence i nešto prigrizano?
Oklijevala je. Znala je da je to loša zamisao, ali očajnički je željela kupiti kolica
tog dana. Nakon ručka i malo zajedničkog vremena u miru, Rick se možda smiri.
- Može, ali nećemo se dugo zadržati.
- Sjajno - živnuo je i ponovno ju uhvatio za ruku. - Idemo. Krenuo je preko ceste,
vješto izbjegavajući promet i vukući Tinu za sobom.

Navečer ponovno nije bilo struje pa su sjedili u tišini okruženi svijećama. Rick
je bio lose raspoložen. Naravno, pokazalo se da ručak u pubu nije bio najsretnija
zamisao. Nakon nekoliko piva, Tina ga je uspjela privoliti da izađu, ali bio je
ratoboran i svadljiv i kupnja kolica nije ga zanimala. Predložila je da se vrate kući i
Rick se s tim spremno složio, ali najprije je nešto kupio. To što je kupio sad je ležalo
u kutiji nasred dnevnog boravka, posve suvišno i pretjerano skupo.
- Prokleta vlada! Tko im daje pravo da nam ovako isključuju struju?
- Sigurna sam da bi načinili iznimku, da su znali da ćeš ti danas kupiti televizor u
boji.
Tina se pjenila u sebi. Televizor u boji, za Boga miloga! Što nije valjalo njihovu
starom, unajmljenom crno-bijelom televizoru? Sad su ostali bez novca za kolica.
Znala je da je preostalo još nešto novca od oklade, ali Rick ga je sakrio negdje gdje
ga se ona neće moći dočepati. Uzdahnula je i s mukom se uspravila.
- Jesi li za čaj?
Rick ju je pogledao u nevjerici. - Pokušavaš biti duhovita? Tina je shvatila svoju
pogrešku i ponovno sjela. - Zaboravila sam.
- Sjedimo ovdje takoreći u mraku, a ti si zaboravila da nema struje?
 - Rick, molim te, prestani. Nisam raspoložena za svađu. Prišao joj je i šapnuo na
uho: - Pogodi za što sam ja raspoložen. Tinino srce brže je zakucalo od straha. - Rick,
molim te. Vidi kakva sam. Ogromna sam.
Gurnuo je ruku u njezinu bluzu i nespretno joj pomilovao dojke.
- I one su.
Gurnuo je glavu u njezin vrat i bolno ju ugrizao za uho. Okrenula se prema njemu
kako bi ga zamolila da prestane, ali on joj je prekrio usta svojima i jezikom razdvojio
usne. Tina se snagom volje opustila kako ne bi izazvala njegov gnjev i uspjela je ne
lecnuti se kad je legao na nju.

***

Sutradan je bilo struje i Rick je izvadio televizor iz kutije. Kad ga je uključio,

ekran je oživio u kaleidoskopu boja. Sve je naizgled imalo neki narančasti odsjaj i
Tina je pomislila kako je slika na starom crno-bijelom ekranu bila mnogo prirodnija.
Međutim, Rick je bio zadovoljan dok je petljao po gumbićima i namještao kontrast i
svjetlinu ne bi li dobio savršenu sliku.
Odmaknuo se i divio svojoj novoj igrački. - Pogledaj tu sliku - izjavio je. -
Savršeno je oštra. Hej, toliko je dobra da će mi prašina ući u oči kad budem gledao
vestern!
Nasmijao se vlastitoj šali i nastavio prebacivati programe na tri kanala.
- Dodaj mi Radio Times, draga.
Tina je uzela u ruku dvostruko izdanje s obećanjem fenomenalnog blagdanskog
programa: Morecambe i Wise, Mike Yarwood, Crno-bijeli minstrel show. Nije joj
promaknula ironija gledanja te emisije na novom televizoru u boji. Dobacila je
časopis Ricku, a Rick ga podigao s poda. Nije bio ni najmanje svjestan njezina lošeg
raspoloženja.
- Što misliš, kad bismo mogli otići po kolica? - odvažila se upitati.
- Ti stvarno ne odustaješ, zar ne? Opustimo se i uživajmo u našoj novoj telki. Po
kolica možemo sljedeći tjedan.
Tina je pogladila svoj trbuh. - Dijete se dotad možda već rodi.
 Rick je podigao pogled s Radio Timesa i razmislio o njezinim riječima. -
Jebemu! Imaš pravo. Bolje da uživamo dok možemo. Budi srce i donesi mi pićence.

Nekoliko dana kasnije, Tina je radila u trgovini kad je u nju ušao Graham.
- Kad ćeš već jednom odustati od ovih starih krpa? Sigurno si pred samim
porodom.
- Jutro, Grahame. Termin mi je krajem mjeseca - odgovorila je Tina. - Jedva
čekam.
Pogledala je pohabana kolica u kutu trgovine. Donirana su prije nekoliko tjedana
i Tina je tad žalila siromašnu majku koja će ih morati kupiti jer si neće moći priuštiti
nova. Sad je pak bila pomirena s činjenicom da će ona sama nježno položiti svoje
dugo željeno dijete u tu staru, izgrebanu napravu. Počela je vaditi knjige odložene u
kolica. Graham joj je dotrčao u pomoć.
- Pusti mene.
Uzeo je hrpu knjiga iz njezinih ruku i stavio ih na pult.
- Zašto uopće prazniš ta kolica? Zar ih netko želi? - Prešao je prstima preko
prašnjave košare i iskrivio lice vidjevši koliko je pohabana i izlizana. Tina je
skrenula pogled u nelagodi i odnijela još nekoliko knjiga do pulta.
- Ne - nastavio je Graham. - Molim te, reci mi da ih nećeš ti uzeti.
- Zapravo, nisu tako loša kao što izgledaju. Malo Ajaxa i bit će kao nova.
- Mislio sam da idete kupiti nova kolica.
- I jesmo, išli smo - tužno se osmjehnula Tina. - Duga je to priča, ali umjesto s
kolicima, vratili smo se s televizorom u boji.
Graham je odmahnuo glavom i uhvatio se za pult. Zaškrgutao je zubima i duboko
udahnuo.
Tina je nježno spustila ruku na njegovo rame.
- Grahame, to nije tvoj problem. Dobro sam, časna riječ. Djetetu kolica ionako
neće dugo trebati, a telka će nam godinama trajati.
- Prava si svetica, Tina. Ne znam kako ga trpiš.
Slegnula je ramenima. - Volim ga, Grahame. Znam da imam sve razloge mrziti ga,
ali ne mogu. Prilično je dobar otkad je... - Nagonski je prinijela ruku obrazu.
 - Otkad je što? Tina, je li te opet udario?
- Ne, naravno da nije - skočila je u Rickovu obranu. - Sve je u redu. Oboje smo
jako uzbuđeni zbog djeteta.
Graham je izgledao sumnjičavo.
- Slušaj, znam da mi želiš dobro, ali moram se potruditi da moj brak funkcionira.
Ne želim da misliš da sam slaba. Znam što radim. Sama ne mogu odgajati dijete, to
znaš, a sigurna sam da će Rick biti sjajan otac. Da sam ijedan tren pomislila da bi
mogao nauditi djetetu, tad bih, vjeruj mi, otišla. Ne znam kamo, ali ne bih riskirala
sigurnost vlastitog djeteta. Moraš mi vjerovati, Grahame.

Tina je rano zatvorila trgovinu i pripremila se na dugo guranje kolica do kuće.

Gurnula je ključeve trgovine u džep i ponovno se proklela jer je ujutro iz kuće izašla
bez torbice.
Kolica zapravo i nisu bila tako loša. Ovjes je još uvijek bio dobar, a veliki
kotači savršeni za pločnik s kvrgama i rupama. Pitala se koliko se djece već vozilo u
tim kolicima. Najednom je živnula ponosno ih gurajući ulicama. Za nekoliko tjedana, u
tim će kolicima gurati vlastito dijete, a neznanci će se nježno smješkati i pitati smiju li
pogledati bebu. Tad će ona odmaknuti zavjesicu i otkriti najljepše dijete koje je svijet
vidio. Rick će ponosno gurati kolica po spremištu autobusa, a svi ostali vozači i
kondukteri okupit će se oko njih i diviti njihovu prekrasnom djetetu. Svi će se suglasiti
da nikad nisu vidjeli tako divnu bebu.
S tim mislima i scenarijima u glavi, Tina se iznenadila kad se zatekla u svojoj
ulici. Gurajući kolica, nije joj se činila tako daleko. Ostavila je kolica na pragu, ušla u
hodnik i zazvala Ricka.
- Dođi vidjeti što sam nabavila! Skinula je kaput i objesila ga na vješalicu. -
Rick? Gdje si?
Ušla je u kuhinju. Rick je zurio kroz prozor.
- Tu si. Zar nisi čuo kad sam ušla? Nabavila sam kolica. Rabljena su, ali lijepo
se guraju i kad ih operem bit će... - Naglo je utihnula kad se Rick okrenuo prema njoj.
Lice mu je bilo smrknuto i napeto. U rukama je držao list papira koji je Tina
prepoznala.
- Boljela me je glava - polako je započeo, nastojeći ne zvučati bijesno. - U
ormariću nisam pronašao nijednu tabletu, a onda sam primijetio da si ostavila torbicu
na kuhinjskom stolu. Ni u njoj nije bilo tableta, ali sam pronašao ovo. - Podigao je
Billyjevo pismo u zrak, a Tina je osjetila stravu u dubini želuca.
- Onda, Christina. - Naglasio je njezino puno ime. - Kad si mi mislila reći za tog
Billyja?
Tina je bila izbezumljena. - Gospode, Rick, sve si pogrešno shvatio. To pismo
nije napisano meni. Pogledaj datum, zaboga.
Ali Rick nije slušao. Nasrnuo je na nju i ščepao ju za dugu, tamnu kosu.
Preplašeno je vrisnula, ali on ju je divljački ošamario pa čvrsto stisnuo šaku i zabio ju
u njezin nabrekli trbuh. Tina je zadahtala i bolno se savila rušeći se na koljena. Zadnje
što je vidjela bila je izblijedjela fotografija Billyja Stirlinga koja je zalepršala prema
podu.
- Pogrešno si shvatio - uporno je ponavljala.
Ali nije bilo nikoga tko bi ju čuo. Ulazna vrata s treskom su se zatvorila, dok je
pokušavala ustati. Tad je osjetila nešto toplo između nogu.
- Dijete - šapnula je i onesvijestila se.
 22

Rick je jurio ulicom u slijepom bijesu, s Billyjevim pismom u desnoj šaci. Opazio je
autobus koji je nailazio i ispružio je ruku, iako nije bio ni blizu autobusne stanice.
Autobus je malo usporio, ali nije se posve zaustavio. Ricku to nije bilo važno.
Jednostavno se uhvatio za srebrni držač i spretno uskočio. Kondukter se iznenadio.
- Hej, ne možeš samo uskočiti i... - Ušutio je prepoznavši Ricka. - Oh, ti si.
Kamo ti se toliko žuri?
- U Ulicu Gillbent, Frank. - Progurao se pokraj konduktera i skljokao na najbliže
sjedalo. - A sad me pusti na miru.
Kad se iskrcao u Ulici Gillbent i pronašao kuću s brojem 180, Rick je već bio
izbezumljen. Očajnički mu je trebalo piće. Zalupao je šakom po vratima i nestrpljivo
čekao. Nakon dvije sekunde, zalupao je ponovno i zavikao.
- Znam sve o tebi, Billy. Izađi i suoči se sa mnom kao muškarac. Još je jednom
zalupao po vratima. Iz kuće su se začuli koraci i vrata su se polako odškrinula.
- Što toliko galamiš? Barem mi daj vremena da dođem do vrata.
Rick se nemalo iznenadio ugledavši jednu vremešnu gospođu, ali grubo se
progurao pokraj nje i ušao u malu dnevnu sobu. - Gdje je on?
- Tko? - upitala je starica. - Moj suprug?
Rick ju je odmjerio i podsmjehnuo se. - Ne bih rekao. Billy. Je li on vaš sin?
Starica se ukočila. - Tko pita?
Rick ju je uhvatio za lakat. - Ne igraj se sa mnom. Znam da živi ovdje i znam da
ševi moju ženu.
Starica se nakostriješila. - Ne znam kako mu to uspijeva. Billy je mrtav već više
od trideset godina.
Rick se zaprepastio. - Što ste rekli?
Žena ga je gledala ravno u oči. - Slušaj, ne znam tko si, ali ne bojim te se. Ne
možeš samo tako upasti u moju kuću i optužiti mog Billyja za sve i sva. Kao što sam
rekla, mrtav je. Poginuo je u ratu 1940.
 Bez poziva, Rick se srušio u naslonjač uz kamin.
- Samo izvoli - sarkastično je zamijetila starica.
Polako je rastvorio pismo koje je stezao u šaci otkad je izjurio iz kuće i sad ga
prvi put pozorno pročitao.
- Gospode Bože! - uhvatio se za glavu. - Što sam to učinio?
Što sam učinio?
 23

Graham je znao da će ga Sheila ubiti, ako ikad sazna. Odvojio je nekoliko novčanica
iz svežnja u džepu i predao ih trgovkinji.
- Hvala, gospodine. Sigurna sam da će vaša supruga biti veoma sretna.
Graham je oklijevao. - Nisu za moju suprugu.
Trgovkinja mu je uputila značajan pogled. - Oh, shvaćam. Ispričavam se. -
Pritisnula je nekoliko dugmeta na blagajni. Ladica se otvorila glasno zazvonivši, a
trgovkinja stavila u nju novac.
Graham je načas bio zbunjen. - Ne, pogrešno ste shvatili. Za prijateljicu su.
Trgovkinja je tiho zazviždala. - Mora da je dobra prijateljica.
- I jest. Veoma dobra prijateljica. - Nije bio siguran zašto uopće razgovara o
tome s jednom neznankom. Previše je iskren na vlastitu štetu.
Zaželio je trgovcu ugodnu večer i izgurao iz trgovine posve nova, vrhunska
Silver Cross kolica. Čuo je kako su vrata trgovine škljocnula iza njegovih leđa, dok je
trgovkinja prema ulici okretala znak s natpisom ”Zatvoreno”.
Odgurao je kolica do svog kombija, proklinjući vlažne ulice na kojima su nove
gume skupljale svoje prve tragove čađe i prljavštine. Znao je da je pretjerao, ali
pogled na Tinu s onim pohabanim, rabljenim kolicima uistinu ga je potresao. Bio je
svjestan da je slab na Tinu, ali nije si mogao pomoći. Samo se nadao da Rick neće biti
kod kuće kad on doveze kolica.
Kad je zaustavio kombi ispred kuće Craigovih, zbunio se zatekavši ju u mraku.
Pogledao je ulične svjetiljke; sve su gorjele, što je značilo da struje ima. Ostavio je
konca u kombiju i pozvonio. Ispred ulaznih vrata primijetio je ona stara kolica iz
trgovine rabljenom robom.
Pozvonio je i treći put pa odustao i vratio se u kombi. Okrenuo je ključ u bravi
motora i motor se kašljući probudio. Tad mu je palo na pamet da bi kolica mogao
ostaviti u šupi iza kuće, a poruku s objašnjenjem gurnuti ispod ulaznih vrata. Bit će to
lijepo iznenađenje za Tinu kad se vrati kući.
Manevrirao je velikim kolicima kroz uski prolaz uz kuću. Kad je stigao do šupe,
morao se provući uz kolica kako bi ju otvorio. U šupi je bilo mnogo smeća, kosilica i
nešto malo korištenog vrtnog alata, ali Graham je nekako uspio ugurati i kolica.
Kratko je oklijevao pa kao da je nešto slutio, savio je dlanove oko lica i provirio kroz
kuhinjski prozor. U tami, njegovim je očima trebalo neko vrijeme da se priviknu, a
njegovu mozgu još nekoliko sekundi duže da shvati što je vidio. Brzo trznuvši laktom,
razbio je staklo na stražnjim vratima, okrenuo ključ u bravi i uletio u kuhinju.
- Tina. Tina... - zajecao je. - Isuse, što ti se dogodilo?
Otrčao je hodnikom do telefona i nazvao broj hitne službe. Prsti su mu drhtali i
bili nespretni, i morao je nazvati tri puta prije nego što je uspio dobiti vezu.
Vratio se do Tine koja je ležala u kuhinji i kleknuo pokraj nje. Ruke su mu se
tresle i nije se usudio dodirnuti ju. Lice joj je izgledalo nezemaljski blijedo, usne bile
plavičaste, a haljina se podignula otkrivajući poput bjelokosti bijelo bedro. Oprezno
joj je povukao haljinu kako ne bi izgledala nedolično, i tad je primijetio.
Tamnocrvena mrlja razlila se između njezinih nogu i zgusnula na linoleumu, i
Graham je nagonski znao da joj neće trebati ni ona rabljena ni ona nova kolica.
 24

Prvo što je zamijetila bio je miris. Najprije sredstva za dezinfekciju, a zatim jedan
drugi, manje poznat miris, miris od kojeg joj je srce brže zakucalo. Oštar, metalni
miris krvi. Otvorila je oči i pokušala podići glavu s jastuka, ali glava joj je bila teška
kao medicinska lopta. Ruka joj je bila ukočena, a unutarnja strana lakta prignječena.
Izvila je vrat i vidjela da je spojena na drip. Usta su joj bila suha, jezik zadebljao, a
usnice raspucane. I još nešto, nešto mnogo zlokobnije. Osjećala se praznom.
Vrata njezine sobe odškrinula su se i u sobu je ušao Graham s kavom u plastičnoj
šalici. Primijetio je da je budna i dojurio do kreveta.
- Budna si! - Prešao je dlanom preko njezina čela i pomilovao ju po kosi, još
slijepljenoj od znoja.
- Grahame! Što ti radiš ovdje? Gdje sam?
Graham ju je uhvatio za ruku i poljubio joj nadlanicu. - U bolnici si, mila. - Oči
su mu se caklile od suza i skrenuo je pogled dok se pokušavao pribrati.
- Grahame?
Duboko je udahnuo. - Strašno mi je žao.
Tina je podigla ruku da ga poštedi. - Znam. Izgubila sam dijete.
- Oh, Tina. - Nagnuo se prema njoj i poljubio ju u čelo.
- Gdje je Rick?
Graham je stisnuo šake i teškom se mukom suspregnuo. - Daleko odavde, ako zna
što je dobro za njega. Pretpostavljam da ćeš ga prijaviti.
Tina je bila strašno umorna. - Sad o tome ne mogu razmišljati. Samo ga moram
vidjeti.
Graham je odmahnuo glavom u nevjerici. - Nakon ovoga što je učinio? Ne
razmišljaš bistre glave.
Suze su je zapekle na obrazima. Pokušala ih je obrisati rukom, ali se vrećica s
infuzijom pričvršćena na stalak zaljuljala od tog pokreta. - Moje dijete - šapnula je. -
Mog djeteta više nema.
 Neutješno je zajecala, a Graham ju zagrlio. Njihao ju je u naručju. - Samo se
isplači, neka sve izađe.
Jedva je uspijevala govoriti. - Je li bio dječak ili djevojčica?
- Predivna mala djevojčica, Tina. Savršeno klupko ljupkosti. Tina se odmaknula i
pozornije ga promotrila. - Vidio si ju?
- Da, cijelo sam vrijeme bio s tobom. Odnosno, ne za vrijeme samog porođaja,
tad sam čekao u hodniku, ali kasnije su mi dopustili da ju vidim.
Tina se pridigla na laktove. - Želim ju vidjeti. - Glas joj je bio iznenađujuće
miran.
Graham je oklijevao samo sekundu. - Naravno, idem po bolničarku.

Tina se divila savršenosti svoje novorođene kćeri. Oči su joj bile zatvorene, a
duge tamne trepavice dopirale do pola obraza. Izgledala je kao da spava, kao da će
svakog časa otvoriti oči i s ljubavlju pogledati majku. - Jesi li siguran da je...
Graham je podigao glavu s dlanova. - Tina, nije imala šanse. Onaj gad odalamio
te je tako divljački da je posteljica puknula. Izgubila si mnogo krvi. Pravo je čudo da i
ti nisi umrla.
Tina je čvrsto stisnula oči. - Da barem jesam. - Priljubila je kćer čvršće na prsa.
- Za sve sam ovo ja kriva. Nisam mu se smjela vratiti. Linda i ti ste mi rekli da sam
luda, ali nisam vas željela poslušati. Sad je najveću cijenu platilo moje dijete. Nikad
si to neću oprostiti.
Graham je stisnuo dekicu u šaci. - Samo je jedna osoba kriva za ovo, a ta osoba
nisi ti.
- Katy - šapnula je Tina.
- Molim?
- Nazvat ću je Katy. - Uspjela se slabašno osmjehnuti.
- Lijepo ime. - Graham je izvukao rupčić i glasno ispuhao nos. Tina je privinula
kćer na grudi i tiho joj zapjevala, nježno ju ljuljuškajući:

Spavaj, djetešce moje,

i mir neka te cijelu noć prati.
 Anđeli čuvari
nad tobom će bdjeti.

Nasmiješila se i pogladila djetetovo lišće pa se okrenula prema Grahamu, koji ju

je promatrao iz obližnjeg stolca. - Možeš li otići po bolničarku da ju odnese?
Skočio je na noge. - Ako si sigurna.
Pozvonio je i nekoliko trenutaka kasnije pojavila se bolničarka. Tina je
namjestila ružičastu dekicu oko Katyna lišća. - Ne želim da joj bude hladno - odlučno
je rekla. Pogledala je svoje savršeno djetešce i poljubila ga u čelo. - Zbogom, anđelu
moj mali. Nikad te neću zaboraviti. Mirno spavaj. - Tad je svoju kćer predala
bolničarki.

Već je prošla ponoć kad se Tina probudila iz trzavog sna. Graham se pogurio na
stolcu pokraj nje i tiho hrkao. Tina ga je nježno pogledala i nasmiješila se. Na svijetu
ipak ima dobrih muškaraca. Tad se sjetila Ricka i osjetila kako joj žuč nadire u grlo.
Srce joj je zakucalo brže i poželjela je dati oduška svom osjećaju gnjeva, ali trauma
zbog mrtvorođene kćeri iscrpila joj je svu snagu. Graham je na njezin zahtjev pokušao
nazvati Ricka, ali nitko nije odgovorio na poziv. Tina je pomislila da nazove svekrvu,
ali nije željela slušati tu ženu i sve izlike koje će nedvojbeno pokušati naći za
odvratne postupke svog sina. On je vjerojatno negdje trešten pijan, a njegov
alkoholom natopljen mozak nesposoban je nositi se sa stvarnošću. Osim gorućeg bola,
pamtila je samo kako je izjurio iz kuće s Billyjevim pismom u stisnutoj šaci i
nerazboritim mislima u pakosnom umu, nesposoban vidjeti istinu.

Rick je iz Ulice Gillbent odjurio u najbliži pub kako bi pokušao sabrati misli.
Napravio je strašnu budalu od sebe, a kad je ponovno pročitao Billyjevo pismo, ovaj
put smireno i pozorno, shvatio je kakav je nerazuman idiot bio. Previše je volio Tinu,
to je bio problem, i užasavao se da će ju izgubiti zbog drugog muškarca. Njegova
ljubomora sad se pretvorila u paranoju epskih dimenzija. Tina je bila ne samo
nevjerojatno lijepa, nego i ljubazna i brižna, i znala ga je zapanjiti svojom mirnom
inteligencijom. Znao je da nije najbolji muž na svijetu. Ponekad se ponašao
nepredvidljivo, a njegov manjak razboritosti graničio je s ludošću, ali žarko ju je
volio.
Iskapio je još jednu kriglu piva i teturavo ustao. Odlučio je. Učinit će sve kako bi
ga Tina s ponosom mogla nazvati svojim suprugom. Znao je da ju je razočarao već
previše puta, ali bio je odlučan iskupiti se. Bit će divni, nježni roditelji svom djetetu
kojem ništa neće nedostajati, i njihova mala obiteljska zajednica bit će neraskidiva.
Već je bilo rano jutro kad se vratio kući. Gurnuo je ključ u bravu na ulaznim
vratima, primijetio stara dječja kolica na pragu i zastao. Nije se sjećao da su bila
ondje kad je izjurio iz kuće. Hodnikom se zaputio na vrhovima prstiju kako ne bi
probudio Tinu. Bio je strahovito žedan. Dugo pješačenje možda ga jest malo
otrijeznilo, ali sad je vapio za vodom. Upalio je svjetlo u kuhinji, otvorio slavinu i
pričekao da poteče hladna voda. Iskapio je dvije čaše pa zastao osjetivši krckanje pod
nogama. Sagnuo se i promotrio krhotine stakla. Namrštio se, uspravio i primijetio
razbijeno staklo na stražnjim vratima.
- Koji je ovo...? - Srce mu je lupalo, a usta se ponovno osušila. Odmaknuo se od
vrata, a strah je nadirao kroz njegovo tijelo kao živa. Polako se okrenuo i promotrio
kuhinju. Nešto nije bilo kako treba. Ledena rijeka znoja slijevala se niz njegovu
kralježnicu, a srce mu divlje udaralo o prsni koš.
Tad ju je ugledao. Panično je ustuknuo i naslonio se na sudoper. Prekrio je lice
dlanovima i snažno protrljao oči pa pogledao ponovno. Još uvijek je bila ondje, kao
što je znao da će biti. Tamna crvena mrlja na podu nije mogla biti ništa drugo osim
krvi njegove supruge. Okrenuo se i povratio u sudoper.
Utvrdivši da je njihov krevet prazan, vratio se u kuhinju i izvukao stolac. Glavu
je spustio na stol i zatvorio oči. Disao je sve pliće, a onda se najednom trznuo i
ponovno je bio posve budan. Ustao je i potražio olovku. Pronašaoju je uz telefon u
hodniku pa gurnuo ruku u džep hlača i izvukao Billyjevo zgužvano pismo. Zagladio ga
je drhtavim rukama i na poleđini napisao jednu jedinu riječ: Oprosti.
Posljednji put izlazeći iz svog bračnog doma, izgledao je izgubljeno. S
apsolutnom je sigurnošću znao da mu Tina nikad neće oprostiti. Nije ni očekivao ni
želio njezin oprost. Dok se vukao ulicom, napokon joj je davao ono što je zaslužila.
Davao joj je slobodu.
 25

Tina je sjedila na rubu bolničkog kreveta i rastreseno mahala nogama. U bolnici je

bila već gotovo tjedan dana, a Ricku nije bilo ni traga ni glasa. Graham je nekoliko
puta otišao do njihove kuće, prvenstveno kako bi očistio kuhinju i riješio se kolica, ali
Ricka nije vidio. Na kraju je Tina nazvala Molly, ali ni njoj se nije javio. Molly je
shrvala vijest o unukinoj smrti i izbezumila se od brige jer je Rick naizgled nestao.
- Moj bi Ricky bio divan otac - zajecala je.
Netko je bojažljivo pokucao na vrata i u sobu je provirio Graham. - Jesi li
spremna, mila?
Tina je kliznula s kreveta i podigla malu torbu. Lagano je zateturala i Graham ju
je uhvatio za lakat. - Samo polako. Donio sam ti kaput. Vani je strašno hladno.
Tina je odjenula kaput i shvatila je da je nešto drukčije. Isprva nije mogla
dokučiti što, a onda joj je sinulo. Mogla je zakopčati sve gumbe. Zadnji put kad je
nosila taj kaput bila je gotovo devet mjeseci trudna. Osjetila je da joj je donja usnica
zadrhtala i snažno ju je zagrizla.
- Jesi li dobro? - upitao je Graham.
- Što misliš? - umorno je odvratila.
- Oprosti, glupo pitanje.
- Ne, oprosti ti meni, Grahame, ali molim te ne pitaj me kako sam.
- Neću. Slušaj, zašto ne bi neko vrijeme bila sa mnom i Sheilom? Ne sviđa mi se
da budeš u onoj kući posve sama. Što ako se on vrati?
- I treba se vratiti. Moram ga vidjeti. Moramo riješiti neke stvari.
- To mogu ja učiniti umjesto tebe. Ti ga više nikad ne moraš vidjeti. Nakon onoga
što je učinio.
Tina je podigla ruku. - Grahame, nešto mu moram reći. Nešto što sam mu davno
trebala reći.
Ton njezina glasa jasno mu je dao do znanja da nema smisla nagovaratiju.
Kad su stigli kući, Tina se iznenadila koliko je uredna i udobna. Graham ju je
očistio od glave do pete i postavio malo božićno drvce u dnevnom boravku. Skljokala
se na sofu i pokušala izuti čizme.
- Ja ću ti pomoći - ponudio se Graham. Izuo joj je čizme i odložio ih na pod uz
njezina stopala. - Što kažeš na šalicu čaja?
- Super, hvala.
Nekoliko minuta kasnije, Graham se vratio s pladnjem i još nečim. - Vidi što sam
pronašao. - Pružio joj je Billyjevo pismo.
Tina je zamijetila koliko je pismo zgužvano. Dok ga je ravnala dlanom, pogled
joj je pao na jednu riječ na poleđini. Jedna riječ napisana djetinjim švrakopisom bila
je sve što je Rick mislio da ona zaslužuje.
Zurila je u tu riječ i dugo nije rekla ni riječ. Na kraju je rekla samo: - Bio je u
kući.

Graham i Tina sjedili su zajedno na sofi u više utješnoj nego nelagodnoj tišini.
Graham je grickao vrh olovke i razmišljao o rješenju u križaljci, a ona je odsutno
listala Woman’s Weekly. Prelistala je recepte za božićne kekse u obliku zvijezda, upute
za izradu prskalica od kartona role WC papira i prijedloge za darove u božićnim
čarapama u zadnjem trenu pa pustila da časopis klizne na pod. Što se nje tiče, Božić je
ove godine otkazan i časopis pun blagdanskog raspoloženja to neće promijeniti. Bilo
je lijepo od Grahama što je postavio drvce i znala je da je to učinio u dobroj namjeri,
ali ona ga je samo željela srušiti i zdrobiti jeftine kuglice nogom. Najednom je željela
biti sama.
- Ne misliš li da bi se trebao vratiti Sheili? - upitala je. Božićne svjećice
treperile su, a električna se pećica žarila. - Dobro mi je samoj, časna riječ. Bio si mi
predivan prijatelj, Grahame, doista jesi, ali imaš svoj život. Prije ili kasnije, moraš
mu se vratiti.
- Tina, mnogo si toga propatila. Samo želim biti siguran da si uistinu dobro.
Znam da sam stara cjepidlaka, ali bojim se da će se Rick vratiti.
- Neće. Sigurna sam da će se pritajiti na neko vrijeme. Previše se stidi da bi
odmah dopuzao natrag.
Oboje su se ukočili začuvši glasno zvono na ulaznim vratima. Pogledali su se, ali
ni ona ni on nisu se usudili pomaknuti. Tina je reagirala prva. - Ja ću otvoriti. -
Nespretno je pokušala ustati. O, ne, nećeš. - Graham ju je nježno gurnuo natrag na
sofu.
Stigavši do ulaznih vrata, provirio je kroz prozorčić, ali od inja na staklu nije
vidio tko je pred vratima. Stavio je lanac i odškrinuo vrata.
Pred vratima je stajala privlačna crvenokosa djevojka s vatrostalnom posudom
omotanom u kariranu kuhinjsku krpu.
- Oh, bog. Došla sam u posjet Tini.
Izgledala je dovoljno prijateljski pa je Graham skinuo lanac i mahnuo joj da uđe.
- A ti si?
- Linda. Linda s posla. Je li Tina kod kuće?
Provirila je u dnevni boravak, a Tina se iznenadila ugledavši ju. - Linda! Blagi
Bože, uđi. Hvala ti što si došla.
Dvije su se žene srdačno zagrlile i Linda je uhvatila Tinu za ruke i pomno ju
promotrila. - Kako se osjećaš? Znam da je to glupo pitanje, ali ne znam što bih drugo
rekla. U ovakvim sam situacijama beznadan slučaj.
Tina se osmjehnula. - Ne moraš ništa red. Dovoljno je da si ovdje.
Graham se nakašljao. - Što želite da učinim s ovime? - Stajao je nespretno držeći
vatrostalnu posudu.
- Oh, zasad je samo odloži u kuhinju - uputila ga je Linda pa se obratila Tini. -
Spekla sam nam luksuznu riblju pitu za večeru.
- Prekopala je po svojoj torbi i izvadila bocu Blue Nun vina. - I gurni ovo u
frižider, molim te - dodala je Grahamu.
Tina je bila zadivljena. - Ispekla si riblju pitu?
- Luksuznu riblju pitu - ispravila ju je Linda.
- Što je luksuzno u njoj?
- Kozice.
Tina se nasmijala prvi put nakon, kako joj se činilo, cijele vječnosti. Graham se
vratio u dnevni boravak. - Vas dvije sigurno imate mnogo toga pretresti. Ja vas
napuštam.
- Čekaj! - Tina ga je zagrlila i spustila glavu na njegove grudi.
- Znaš da bez tebe ovo ne bih mogla prebroditi. Graham se sagnuo i poljubio ju u
tjeme.
 - Tina, uvijek ću biti uz tebe. Nazovi me ako ti išta zatreba, bilo što.
Zahvalno ga je pogledala. - Hvala ti, hoću.

Nakon luksuzne riblje pite i pola boce vina, Tina je bila opuštenija nego dugo
dotad. Podvila je noge i priljubila čupavi ukrasni jastuk uz prsa. Linda bi ju svojim
društvom uvijek smirila i oraspoložila. Pitu su uspjele podgrijati netom prije novog
isključenja struje i sad su sjedile uz svijeće.
- Što misliš, gdje je on? - odvažila se Linda.
Tina je zavrtila vino u ćaši. - Iskreno, nemam pojma. Nema nijednog pravog,
prisnog prijatelja, a ni majci se nije javio.
Vjerojatno glavinja iz puba u pub u pijanoj omaglici. - Oklijevala je jednu
sekundu prije no što je dodala: - Hvala ti.
- Na čemu? - upitala je Linda.
- Na tome što nisi rekla ”rekla sam ti”.
- Pa, neću reći da nisam pomislila, ali to je zadnje što u ovom času trebaš čuti.
Drugi put te iste večeri, Tina je poskočila kad je zvono na ulaznim vratima
prekinulo tišinu.
- Tko je pak sad? - upitala je Linda. Primijetila je da Tina pokušava ustati. -
Sjedi, ja ću otvoriti.
Nekoliko sekundi kasnije, vratila se u društvu dvojice policajaca u odorama.
Tina je osjetila kako je koža glave svrbi dok je ustajala da ih pozdravi.
- Gospođo Craig? - nervozno joj se obratio jedan od njih.
- Da, ta sam. Kako vam mogu pomoći? - Trudila se zvučati smireno.
Na njezino je pitanje odgovorio drugi policajac. - Bojim se da donosimo losu
vijest. Vaš suprug, Richard Craig, pronađen je... Pronađen je mrtav.
Iako se zaprepastila, Tina je sažalijevala mladog policajca koji joj je morao
prenijeti tu vijest. - Mrtav?
- Da. Doista mi je žao, gospođo Craig.
- Mrtav? - ponovila je Tina, a Linda ju zagrlila. - Hoću reći, kako? Gdje?
Policajac se nakašljao i pogledao u svoj notes. - Pronašao ga je muškarac koji je
šetao psa stazom uz kanal.
Tina se uhvatila za Lindu osjetivši kako joj koljena klecaju.
- Ne razumijem. Kako može biti mrtav?
Dvojica policajaca su se pogledala, nakon čega je odgovorio onaj prvi. -
Naravno, dok ne bude obavljena obdukcija nećemo biti posve sigurni, ali po svemu
sudeći, ugušio se u vlastitoj rigotini.
- Hoćete reći, bio je pijan? - umalo se nasmijala Tina. - Pronađen je mrtav uz
kanal zato što je bio pijan?
Policajci su razmijenili pogled nelagode. - To u ovoj fazi ne možemo tvrditi.
- Donijet ću ti čašu viskija - rekla je Linda kad su policajci otišli. - Doživjela si
gadan šok.
Tini nije promaknula ironija. Ošamućeno je prihvatila čašu i prinijela ju usnama.
Miris alkohola probudio je brojna bolna sjećanja.
Osjećam se prevareno, Linda. Očajnički sam ga željela još jednom vidjeti.
Morala sam ga vidjeti, a sad on ima zadnju riječ i ja nikad neću imati priliku reći mu
koliko...
Zavitlala je čašu s viskijem u sudoper u kojem se razbila, a Linda je preplašeno
odskočila. Tina je zajecala, cijelo njezino tijelo treslo se dok je klizila niz zid.
Zaškrgutala je zubima i bijesno nastavila: - A ja nikad neću imati priliku reći mu
koliko ga mrzim!
DRUGI DIO
 26

1974.

William Lane se protegnuo i položio ruke na križa. Nekoliko je puta duboko udahnuo
pa obrisao znojno čelo nadlanicom i potegnuo dugi gutljaj iz boce s vodom. Usprkos
napornom radu, ovo je bilo njegovo najdraže doba godine. Skupljanje javorova soka
počelo je krajem veljače i završilo nakon otprilike šest tjedana kad je sa stabla skinuo
zadnje kante. Ljepljiva, jantarna tekućina sad će biti prokuhana dok ne ostane samo
gusti, bogati sirup kojim njegovi američki sugrađani vole preliti palačinke za doručak.
Čuo je kako njegov otac cijepa drva u garaži i najednom osjetio nalet ljubavi
prema starcu, popraćen nemalom krivnjom zbog onoga što se spremao učiniti svojim
roditeljima. Oboje su naporno radili kako bi svi oni udobno živjeli, i mada su živjeli
jednostavno i opušteno, nakon silnih sati svakodnevnog rada, zasluživali su više. Oni
se s time, naravno, neće složiti. Njegova je majka voljela voditi pansion; uživala je
upoznavajući razne ljude i prema njihovim se gostima odnosila kao da su članovi
njihove obitelji.
William je oteglio i zadnju kantu u brvnaru. Bojler na drva sad je bio praktički
užaren i javorov sok se kuhao, lijepo reducirao. Kad sirup bude pretočio u boce s
etiketama njihova proizvoda,
Lane’s Maple Syrup, znao je da će biti dobar čas. To mu je barem govorila glava.
Srce je pričalo drugu priču
SSSS.
Mjesec dana kasnije, dok je kasnotravanjsko sunce grijalo zemlju, a javorov
sirup već bio pretočen u boce i distribuiran, William je sjeo na kovčeg i pritisnuo ga
svojom težinom ne bi li ga zatvorio. Kad se kovčeg predao i remenčići bili sigurno
zategnuti, podigao ga je s kreveta i odložio uz vrata. Potapšao je džep jakne i ohrabrio
se osjetivši kako je nabrekao od putovnice i zrakoplovne karte. Srdačan glas njegove
majke dolepršao je stubama.
- Wille, zlato. Moraš doručkovati prije odlaska. Ispekla sam ti palačinke s
borovnicama. Pojedi ih dok su još tople.
 Dok je vukao kovčeg niz stube, srce ga je tištilo od tjeskobe. Cijeli je život
čekao ovaj dan, a sad se osjećao kao da izdaje majčinu ljubav. Živio je s roditeljima
trideset i jednu godinu, a sad im ovako vraća. Zaslužili su bolje.
Miris prozračnih palačinki preplavio mu je nosnice kad je ušao u kuhinju. Majka
se nasmiješila otirući dlanove o pregaču.
- Došao si. Sjedni, tek što ih nisam namazala.
William je izvukao stolac i skljokao se na njega. Glavu je spustio na ruke i
pogrbio ramena kao starac. Majka je položila ruku na njegova leđa pa mu raskuštrala
kosu kao da je devetogodišnjak.
- Živni, Wille. Dugo si čekao ovaj dan. - Uspjela je da joj glas ne zadrhti.
William je podigao glavu i susreo majčin pogled; oči su mu se caklile od suza
koje su prijetile razliti se na prvu njezinu toplu riječ. Nakašljao se.
- Imam osjećaj kao da te izdajem. Tebe i tatu.
Majka je sjela pokraj njega. - Razgovarali smo o tome. Otac i ja u cijelosti te
podržavamo. Uvijek ćemo biti tvoji roditelji i uvijek ćemo te voljeti. Ti si naš
ljubljeni sin i boli me kad te vidim ovako nespokojnog. - Potapšala ga je po nadlanici.
- Molit ću se da pronađeš unutarnji mir.

Nenadani zapuh vjetra umalo je iščupao stražnja vrata sa šarki kad je Donald
Lane nahrupio u kuhinju s puškom prebačenom preko ramena i nekoliko mrtvih zečeva
u slobodnoj ruci.
- Jutro, sine. Kako si? - Iako je u govoru otezao kao pravi Njujorčanin, otac se
morao pomučiti da to pitanje zvuči nehajno.
- Okej, valjda.
- Kad imaš let iz Idlewilda?
William je odmahnuo glavom i uspio se osmjehnuti. - JFK-a, tata. Tako se ta
zračna luka zove zadnjih jedanaest godina. Donald je progunđao i odložio pušku na
stol. - Ista stvar.
- Letim tek večeras, ali uskoro krećem. Dirk će me odvesti. Dotamo imamo
nekoliko sati vožnje, a želim stići dovoljno rano.
Donald se obratio supruzi. - Martha, jesi li pristavila kavu?
 William je od rane dobi znao da je usvojen. Međutim, to mu nikad nije bilo
važno u njegovu idiličnom djetinjstvu u Novoj Engleskoj. Njegovi roditelji bih su
najljubazniji, najpošteniji, najreligiozniji ljudi koje bi čovjek poželio, i činjenica da
nikad nisu bih blagoslovljeni vlastitim djetetom nagnala je Williama da posumnja u
postojanje Boga kojeg su oni tako poslušno štovali. Ako je itko bio rođen za majku,
tad je to bila Martha Lane.
Prve tri godine života proveo je s biološkom majkom u nekom samostanu u južnoj
Irskoj, gdje se rodio. Oduvijek je bio svjestan te činjenice - njegovi roditelji nikad ju
nisu tajili - ali slabo se sjećao svoje ”prave” majke i mjesta na kojem je živio kao
malo dijete. Kad mu je bilo desetak godina i kad su preselili na farmu u Vermontu,
majka je sapunom Sunlight klečeći ribala drveni pod, kad je William ušao u
prostoriju. S leđa pogrbljeni lik u prljavoj pregači i s maramom na glavi mogao je biti
bilo tko, i William se načas zbunio. Tad je do njegovih nosnica dostrujao miris sapuna
i omamio ga. Stajao je kao ukopan. Limunasti miris naglo ga je vratio na same njegove
početke. Najednom je vidio dug hodnik pun mladih djevojaka koje ribaju pod dok ne
zablista kao zrcalo. Tiho je izašao iz prostorije bez ijedne riječi.
Drugom prilikom, nekoliko godina kasnije, njegova tadašnja djevojka, Jenna,
djevojka koja se nije mogla pohvaliti kulinarskom vještinom, skuhala mu je romantični
objed. Nabadao je vilicom tvrde grude sivkastog pire krumpira koje su promaknule
gnječilici, pa odložio jedaći pribor i zagledao se kroz prozor.
- Wille, je li sve u redu? - upitala je Jenna.
- Pandy - odgovorio je William. - Ovo je pandy.
Jenna je izgledala uvrijeđeno, - Ne zvuči kao kompliment.
- Ne, oprosti, nisam te želio uvrijediti. Hoću reći, tako smo zvali pire krumpir.
Sjećam se kad me je majka hranila njime. - Zatvorio je oči i protrljao sljepoočice
nastojeći prizvati detaljniju sliku. Nije uspio. Ma koliko se trudio, lice svoje majke
nije uspijevao prizvati, ostala mu je u sjećanju kao nježna i privržena.
Sad je stajao s roditeljima na trijemu seoske kuće i pripremao se oprostiti od
njih.
Martha Lane stisnula je u ruci zgodan rupčić s cvjetićima i otrla oči. Donald
Lane privukao je sina u medvjedi zagrljaj, a William mu je uzvratio s iskrenom
ljubavlju. Tad se odmaknuo i pogledao oca u oči.
- Tata, hvala ti što mi ovo dopuštaš. Znam koliko to mora biti teško i tebi i mami.
Želim da znate da vas oboje silno volim. Vi ćete uvijek biti moji mama i tata, i
zahvalan sam vam na svemu što ste mi dali. Ne tražim novu mamu; samo moram znati
odakle sam i zašto sam rođen u okolnostima u kojima sam rođen.
Uhvatio je majku za ruku i poljubio ju u obraz.
- Brzo se vrati, sine. Nedostajat ćeš nam. - To rekavši, Martha se okrenula na peti
i vratila u kuću.
- Tata?
- Ne brini, sine. Bit će ona dobro. Samo se pobrini da se kući vratiš živ i zdrav.
A ako pronađeš svoju drugu mamu, zahvali joj.
William je izvio obrve. - Na čemu?
Donald je glasno šmrcnuo. - Što nam je dala najdragocjeniji dar od sviju.
Dječaka kojim ćemo se ponositi. Dječaka koji je naše živote učinio cjelovitima.
- Hoću, tata, hvala. I pazi na mamu.

Nekoliko sati kasnije, kad se smjestio na svoje sjedalo prije dugog,

prekooceanskog leta, Wiliam je izvadio list papira koji mu je dala majka. Već je
napamet znao sve pojedinosti, ali svejedno ih je ponovno pročitao, klizeći prstima
preko riječi. Njegova biološka majka zvala se Bronagh Skinner, a on se rodio desetog
travnja 1940, u samostanu svete Brigite blizu grada Tipperaryja. Bronagh je imala
dvadeset godina kad ga je rodila, što bi značilo da sad ima pedeset i četiri.
Presavinuo je papir i gurnuo ga u džep jakne. Zureći kroz prozor u obrise njujorških
nebodera koji su nestajali u daljini, osjećao je i uzbuđenje i strah. Bez obzira na
ishod, otkrit će svoje korijene.
 27

Williamu je trebalo nekoliko trenutaka da shvati gdje je. Njegov se tjelesni sat posve
razmrdao i spavao je duže no što je namjeravao. Zbacio je sa sebe debeli poplun i
otapkao u kupaonicu. Načas ga je zgrozio vlastiti izgled: teški kapci, tamni
podočnjaci, i kosa koja je izgledala kao da nikad nije vidjela češalj. Umio se hladnom
vodom i prišao prozoru. Pred njim se pružao gradić Tipperary sa svojim jarko
obojanim pročeljima, gradić u kojem je, prema tvrdnjama koje je pročitao u vodiču,
srdačan doček bio zajamčen. Gazdarica ga je nedvojbeno srdačno dočekala. Majka bi
bila zadivljena.
Osvrnuo se po sobi i kimnuo s odobravanjem. Soba je bila nedavno renovirana i
miris boje nije mogao prikriti ni golemi buket svježeg cvijeća koji je gospođa
Flanagan ostavila u vazi na tolaetnom ormariću. Prenuo se začuvši kucanje na vratima.
Dograbio je ručnik da prekrije golotinju i odškrinuo vrata.
- Ah, oprostite što vas ometam, gospodine Lane, ali željela sam provjeriti želite
li doručak. Obično ga poslužujem samo do deset, ali znam da ste sigurno umorni od
putovanja. - Njezin meki irski naglasak odisao je ljubaznošću.
- Oh, gospođo Flanagan. Da, molim, rado bih doručkovao. Ispričavam se. Koliko
je sati?
- Da vidimo. - Podignula je rukav svoje bluze i zaškiljila na sat. - Sad je petnaest
do.
- Petnaest do deset?
- Ne, petnaest do jedanaest.
- Gospode, kasnije je nego što sam mislio. Ne bih vam želio stvarati probleme,
ali najednom sam gladan kao vuk.
Rumeno lice gospođe Flannagan razvuklo se u široki osmijeh. - Dogovoreno.
Doručak će biti na stolu za petnaest minuta.

Blagovaonica je bila mala, ali udobna, prekrivena sagom živog uzorka i natrpana
pokućstvom od tamnog mahagonija. Pomislio je kako je prava šteta prekriti prozore
mrežastim zavjesama i tako zapriječiti pogled na taj zgodan gradić. Otpio je gutljaj
kave koju je gospođa Flanagan odložila ispred njega pa izvukao kartu i raširio je na
stolu. Gospođa Flanagan dotrčkarala je s njegovim doručkom.
- Od ovoga ćete biti siti do večeri.
Williamu je smjesta potekla slina na usta kad je vidio debele, sočne kobasice,
pečene rajčice, krvavicu, dva pečena jaja i nekoliko domaćih krumpirovih pogačica.
- Pa ovo je prava gozba, gospođo Flanagan, hvala vam.
- Ah, koji ste vi laskavac. Nema na čemu. - Smiješila se od uha do uha dok je
izlazila iz blagovaonice, ostavljajući Williama da pohlepno proguta svoj doručak.
Deset minuta kasnije vratila se i upitala želi li još. William se zavalio u stolac i
pogladio po trbuhu.
- Gospođo Flanagan, doručak je uistinu bio sjajan. Ne bih mogao pojesti više ni
zalogaja.
- U redu, ako ste sigurni. Ne želim da moji gosti budu gladni, naročito kad su
toliko dugo putovali da dođu k nama.
- Mislim da sam se najeo za cijeli dan.
Gospođa Flanagan se nasmijala podižući tanjur sa stola. - Recite, prvi ste put u
Irskoj?
William je oklijevao prije no što je odgovorio. Nije se osjećao spremnim
govoriti o prošlosti, a ponajmanje potpunoj neznanki. Gospođa Flanaganje oklijevala,
čekajući odgovor na pitanje koje po njezinu mišljenju nije bilo naročito teško.
- Zapravo, kad već pitate, ne, nisam prvi put u Irskoj. Većinu života proveo sam u
Americi s roditeljima koji su me usvojili, ali rodio sam se ovdje.
- Tko bi to rekao!? Rodni ste se u Tipperaryju?
- Nedaleko, mislim. U samostanu.
Lice gospođe Flanagan natmurilo se i brzo je pokupila ostatak posuđa ne
pogledavši ga. - Čovjek to nikad ne bi rekao po vašem naglasku.
William je odlučio ne odustati. - U samostanu svete Brigite. Znate li za njega?
Gospođa Flanagan pogledala ga je u oči i zaškiljila. - Naravno da znam. Moja
prijateljica koja vodi hotel Cross Keys u gradu šalje u taj samostan sve svoje rublje
na pranje posteljinu, stolnjake, takve stvari.
William se namrštio. Vaša prijateljica šalje rublje na pranje u samostan?
 Gospođa Flanagan odložila je posuđe i sjela na stolac sučelice Williamu.
- Koliko znate o svojoj biološkoj majci?
Slegnuo je ramenima. - Ne mnogo. Samo njezino ime.
- I namjeravate posjetiti samostan?
- Da, naravno. Zato sam i došao.
Gospođa Flanagan nelagodno se promeškoljila. - Nemojte se previše nadati.
Hoću reći, sigurno je postojao veoma dobar razlog zašto su vašu majku poslali u taj
samostan.
- Zbog čega mislite da su ju poslali onamo?
Gospođa Flanagan podrugljivo se osmjehnula. - Vjerujte mi, gospodine Lane,
nijedna djevojka zdrave glave u njega ne bi otišla dragovoljno.
William se namrštio slušajući ju.
- Kako da to objasnima? Taj samostan vrvi djevojkama koje su osramotile svoje
obitelji, razvratnicama, da tako kažem. Zatrudnjeti izvan braka uistinu je grijeh, ali
redovnice se pobrinu da djevojke očiste mrlju sa svojih duša napornim radom.
Primaju ih i da ju im dom kad njihove obitelji više ne žele imati nikakvog posla s
njima, a djevojke zauzvrat peru rublje, uzgajaju povrće i izrađuju krunice.
- Ali mogu otići kad žele, zar ne?
Gospođa Flanagan je slegnula ramenima. - Valjda mogu. Slušajte, to je sve što
znam. I samo kažem da je pravi blagoslov što te cure mogu otići časnima kad ih se
njihove obitelji odreknu.
William je protrljao bradu. - Da provjerim jesam li dobro shvatio. Želite reći da
je moju majku njezina obitelj odbacila?
Gospođa Flanagan je ustala. - Ništa ja ne želim reći. Samo vam kažem kako je.
Svaka djevojka slučaj je za sebe. Pokušajte ne nadati se previše. Redovnice vam neće
rado ponuditi informacije. Taj samostan itekako je zatvoren.
I William je ustao i uzeo svoju kartu. - Biste li bili tako ljubazni i objasnili mi
kako ću doći do njega, da se u to sam uvjerim?
- Naravno, lako ćete ga naći. - Izvukla je kemijsku iz džepa svoje pregače. - Da
vam napišem na poleđini karte?
 Vožnja autobusom trajala je duže od trideset minuta i kad se iskrcao, William je
bio jedini preostali putnik. Vozač je mahnuo rukom prema cesti. - Autobus ne ide
dalje. Morat ćete pješačiti i nakon otprilike dva kilometra vidjet ćete ga sa svoje
lijeve strane. Ne možete ga promašiti.
William je kimnuo u zahvalu i skočio na travu uz cestu. Vrata autobusa zatvorila
su se glasno zasiktavši, i on se najednom našao posve sam u mirnom kraju. Dan je bio
topao i sunce se probijalo kroz stabla. Na poljima su pasle ovce i sve je bilo tako tiho
da ih je William čuo kako žvaču travu, prekinute tek povremenim blejanjem janjadi
koja je skakutala naokolo.
Prebacio je naprtnjaču preko ramena. Gospođa Flanagan inzistirala je da mu
dade termosicu kave i golemi komad njezina čuvenog kolača, prepunog suhog voća i
sočnog od Guinness piva. Nakon kratkog vremena, zastao je kako bi skinuo pulover i
podvinuo rukave debele karirane košulje. Skinuo je i bejzbolsku kapu s glave i
provukao prste kroz kosu mokru od znoja. Bio je siguran da je njegov vodič obećao
niske temperature praćene različitim količinama kiše. Nehotice je zadrhtao kad mu se
naprtnjača priljubila uz vlažnu i hladnu košulju, ali ubrzao je korak sjetivši se svog
odredišta, koje se sad nalazilo samo nekoliko stotina metara ispred njega.
Izašavši iz sljedećeg zavoja, ugledao je samostan koji mu je prve tri godine
života bio dom. Zastao je kao ukopan i duboko udahnuo, oslonivši se rukama o
obližnje stablo. Očekivao je da će se sjetiti građevine, ali posve ju je zaboravio.
Polako joj se približavao, dok se nije našao tik ispred dvorišnih vrata. Do ulaznih
vrata vodila je duga staza, ali dvorišna vrata bila su zaključana i nije vidio kako bi
ušao. Obišao je ogradu i našao se u stražnjem dijelu posjeda. Stražnje dvorište bilo je
posve okruženo debelim zidovima, visokim najmanje šest metara, s krhotinama stakla
na vrhu. Ovdje sigurnost itekako ozbiljno shvaćaju, pomislio je William. Svatko bi
se namučio da provali.
Ili pobjegne, turobno je pomislio.
Vratio se do glavnih dvorišnih vrata i provirio kroz ogradu. Koliko je uspio
razabrati, samostan je uistinu bio impozantan.
Golemo sivo zdanje s prozorima na obje strane i kamenim stubama koje su
vodile do crno obojanih ulaznih vrata. Tamnozeleni bršljan vijugao je zidovima, a
lijevo od vrata stajao je brižno očuvan bijeli mramorni kip.
William je sjeo na travu, sav ojađen. Proputovao je pet tisuća kilometara da dođe
ovamo, a sad kad je ovdje, činilo se da neće moći ući. Izvukao je voćni kolač gospođe
Flanagan i odmotao ga iz masnog papira. Kad je zagrizao prvi zalogaj, na usta mu je
potekla slina. Voće je bilo sočno i meko i njegovo nepce uživalo je u jakom
Guinnessu. Natočio si je šalicu kave i promotrio kartu. Iza zavoja nalazilo se seoce,
bolje rečeno zaselak, i razmišljao je da ode do njega, kad je postao svjestan tihog
brujanja automobilskog motora i ugledao kombi koji se približavao cestom. Mahnuo
je rukama kako bi privukao pozornost vozača i vozač je poslušno usporio i nagnuo se
kroz prozor.
- Kako vam mogu pomoći?
William je žurno sklopio kartu i prišao muškarcu.
- Idete li u samostan?
- Da, idem.
- Sjajno. Pokušavam ući, ali ne znam kako bih otvorio vrata. Vozač kombija se
nasmijao. - Ovaj samostan nije otvoren za slučajne posjetitelje, sinko. Imaš li kakvog
posla ovdje?
- Da, moglo bi se reći da imam.
- Znači, časne te očekuju?
- Ne baš. - William je zagrebao čizmom po tlu. - Ali došao sam izdaleka i samo
bih želio ući i porazgovarati s osobom koja vodi samostan.
- Nadstojnicom? To bi bila rijetka sreća. - Vozač je kimnuo prema stazi. - Evo
jedna dolazi da me pusti. Shvaćaš, moraju te očekivati.
William je zurio u vremešnu redovnicu koja se približavala stazom. Crna joj je
halja okrzavala tlo, a ona klizila kao da je na kotačićima.
- Sestra Mary - prostenjao je vozač kombija. - Ta te nikad neće pustiti. Slušaj,
uskoči straga među rublje pa ću te odvesti do ulaznih vrata. Ali mene izostavi iz svoje
priče.
William se zahvalno osmjehnuo. Otvorio je stražnja vrata kombija i zavukao se
među prljavu posteljinu. Dok je čekao da kombi krene, izvalio se na plahte i
nasmijuljio. Osjećao se kao bjegunac, ali barem je bio korak bliže tome da pronađe
majku.
 28

William je čekao da se kombi posve zaustavi. Osjetio je kako se vozilo zanjihalo kad
je vozač iskočio, čuo je prigušene glasove u razgovoru, a onda su se stražnja vrata
najednom širom otvorila i kombi preplavilo jarko sunčevo svjetlo. William je
zaškiljio.
- Zrak je čist. Brzo, otrči do ulaznih vrata. Kad te upitaju kako si ušao, samo reci
da si slučajno došao kad i kombi s rubljem. Samouvjereno reci da si dopješačio
stazom. Neće ti povjerovati, naravno, ali barem si ušao.
William je dograbio svoju naprtnjaču i iskočio iz kombija. Pružio je ruku vozaču.
- Najljepša vam hvala, vaš sam dužnik.
Vozač je prihvatio njegovu ruku i namignuo. - Nadam se da ćeš naći to što tražiš.
William se uspeo kamenim stubama do teških ulaznih vrata pa, primijetivši da
nema zvona, odlučno pokucao zglobovima prstiju. Drvo je bilo tvrdo i grubo, i on se
lecao od bola masirajući ruku. Kad su se vrata otvorila, uspravio se do pune visine.
- Dobar dan - započeo je. Bih li mogao ući i porazgovarati s osobom koja vodi
ovaj samostan?
Redovnica koja je otvorila vrata izvila je obrve.
- Imate li dogovoreno?
- Pa... nemam, ali došao sam...
Nije uspio dovršiti rečenicu, a vrata su mu se već naglo zalupila pred nosom.
Zinuo je od čuda, a onda mu je najednom žilama potekla vrela krv i osjetio je nalet
srdžbe. Stisnuo je šake i duboko udahnuo kroz nos. Ne obazirući se na ruku koja ga je
boljela, ponovno je zalupao na vrata i lupao dok ih ponovno nije otvorila ona ista
redovnica. Namršteno ga je prostrijelila pogledom.
- Strašno ste nepristojni! Kao što sam vam maloprije rekao, volio bih razgovarati
s osobom koja je ovdje glavna. Doputovao sam izdaleka i neću otići dok ne vidim
nekog tko bi mogao odgovoriti na moja pitanja. Zato budite ljubazni i odite po svog
nadređenog, prije nego što se ulogorim na vašem pragu. I nemojte misliti da to neću
učiniti. Imam čuturicu, kolač i sve vrijeme ovoga svijeta.
 Bez ijedne riječi, redovnica je ponovno počela zatvarati vrata, ali William je bio
previše brz za nju i gurnuo svoju tešku čizmu između vrata i štoka.
- Maknite nogu! - obrecnula se na njega redovnica.
- Nema šanse - odgovorio je William proguravajući se pokraj nje u hodnik. Istog
časa zapahnuo ga je poznati limunasti miris. Ogledao se oko sebe i u dnu hodnika
ugledao skupinu djevojaka. Sve su bile odjevene u jednake, bezlične smeđe haljine-
pregače, a na stopalima imale nešto nalik na stare prnje. William se namrštio pa
shvatio da njima lašte pod. Jedna djevojka obrijane glave okrenula se prema njemu.
Ugledao je njezin nabrekli trudnički trbuh i u nelagodi skrenuo pogled, ali stigao je
primijetiti kako se stidljivo osmjehnula.
- Bernadette, okreni glavu na drugu stranu, odvratna mala namigušo - izgrdila ju
je redovnica koja je nadgledala skupinu. - Zar ništa nisi naučila? Pogledaj se kakva si.
Strahujem za tvoju dušu, curo, uistinu strahujem.
William se nakašljao u nelagodi i okrenuo prema redovnici koja je još uvijek
stajala pokraj njega. Sad kad su vrata bila zatvorena, postao je svjestan zagušljivog
zraka u samostanu.
- Ne volimo uljeze. Pričekajte ovdje, otići ću po sestru Benedictu.
William joj se naklonio s poštovanjem. - Hvala vam, gospođo, ali ako vam je
svejedno, radije bili se nazvao posjetiteljem nego uljezom.
Dok je strpljivo čekao, djevojke su otišle iz hodnika i prostor je djelovao
sablasno tih.
- Ja sam sestra Benedicta. Kako vam mogu pomoći?
William je skočio kao oparen začuvši njezin glas. Sestra Benedicta bila je visoka
žena rumena lica i prodornih modrih očiju. Usta je već nepokolebljivo mrko stisnula.
- Dobar dan. Moje ime je William Lane i moglo bi se reći da sam došao kući.
Rodio sam se u ovom samostanu.
Ako je redovnica bila iznenađena njegovom izjavom, nije to pokazala.
- Ponavljam. Kako vam mogu pomoći? William se zbunio. - Jeste li vi ovdje
glavni? Polako je kimnula glavom. - Da, jesam.
William nije odustajao. - Sestro Benedicta, ne želim izazivati probleme, vjerujte
mi. Samo sam došao vidjeti možete li mi pomoći da pronađem majku. Znam da je bila
stanarka ovog samostana...
 - Štićenica - prekinula ga je sestra Benedicta. - Ne stanarka.
William je pognuo glavu. - Naravno, oprostite. Znam da je bila štićenica ovog
samostana. Rodio sam se u travnju 1940. Pretpostavljam da čuvate sve podatke i bio
bih vam jako zahvalan na svakoj informaciji koju biste mi mogli dati.
Usne sestre Benedicte razvukle su se u lukav osmijeh. - Vaša je naivnost uistinu
začudna, gospodine Lane. Dođite, molim vas.
William je pošao za njom u njezin ured. Nasred prostorije nalazio se veliki stol
od mahagonija, prekriven hrpama papira raznih visina. Na ploči na zidu pisalo je:
Tada začevši požuda rađa grijeh. Jakov 1:15.
Sestra Benedicta pokazala je na stolac sučelice stolu i oboje su sjeli. Nalaktila
se na stol i nagnula prema Williamu.
- Recite mi, gospodine Lane. Volite li svoje roditelje?
- Kakvo je to pitanje? - bio je ogorčen William. - Naravno da ih volim, više od
svega!
- I pružih su vam dobar dom, nisu li? Brinuli o vama i odgojili vas u muškarca?
Promeškoljio se na sjedalu. - To je neupitno, i ne radi se o tome. U svojoj potrazi
za pravom majkom imam njihov nesebični blagoslov.
- Vaša prava majka žena je koja vas je odgojila, koja vas je dizala kad ste padali,
koja vas je tješila noću kad ste ružno sanjali, koja je...
William je podigao ruku. - Shvatio sam, sestro. Želio sam reći da imam njihov
nesebični blagoslov u potrazi za svojom biološkom majkom. Je li tako bolje?
- Ne sviđa mi se vaš ton, gospodine Lane. Mislim da ne cijenite posao koji ovdje
radimo. Sve djevojke koje prođu kroz ovaj samostan posrnule su žene, razvratnice
koje je društvo odbacilo, a njihove ih se obitelji odrekle jer im nisu donijele ništa
osim sramote. Mi im dajemo dom, brinemo o njima tijekom trudnoće i nakon toga
pobrinemo se da njihova djeca budu zbrinuta u domovima punim ljubavi. Mi se
brinemo da njihove duše budu očišćene napornim radom. Te djevojke znaju da će biti
osuđene na pakao ako ikome kažu da su rodile, i zato vas, gospodine Lane, uvjeravam
da ova vaša potraga ne može uroditi ničim dobrim. Predlažem vam da smjesta odete,
kleknete i zahvalite dobrom Gospodinu što je ovome samostanu na prvome mjestu bila
vaša dobrobit, kad vas je smjestio u tako topao dom pun ljubavi.
William se osjećao kao zločesti školarac u ravnateljevu uredu, a taj osjećaj
dodatno se pojačao kad je opazio tanki štap obješen na zid iza sestre Benedicte. Pitao
se je li taj štap ikad upotrebljen na leđima njegove majke i teškom je mukom
suspregnuo bijes.
- Sestro Benedicta, nitko ne sumnja u vaš rad i naravno da sam zahvalan na
odgoju koji sam dobio, ali prve tri godine života proveo sam ovdje. Ponekad mi pred
očima bijesnu slike iz tog vremena i moja majka, ali nikad joj ne vidim lice. Imam
osjećaj kao da dio mog života nedostaje i zbog toga ne mogu naći mir. Što to vama
mijenja na stvari? Molim vas, samo mi recite što znate o mojoj majci i odmah ću otići.
Više vam neću dodijavati.
Sestra Benedicta uzdahnula je i odmahnula glavom. - Kao da niste čuh ni riječ
koju sam rekla. - Ustala je i prišla velikom ormariću za spise. Otključala ga je
ključem obješenim na lančić oko njezina vrata i izvukla debelu knjigu uvezanu u kožne
korice. Tresnula je knjigom o stol, a hrpa papira odlepršala je na pod.
- Kako se zvala vaša majka?
Williamu je srce poskočilo od nade, a usta se najednom osušila. - Bronagh
Skinner.
- I kažete, rodili ste se 1940.?
Kimnuo je i otro znojne dlanove o nogavice hlača.
Sestra Benedicta prelistavala je službenu knjigu naizgled cijelu vječnost. U njoj
je bilo nabrojano na stotine imena i Williama je malo utješilo što nije jedini u tom
položaju. Nakon nekog vremena, redovnica je uzela nalivpero i načrčkala neki broj na
komadić papira. Ustala je i vratila debelu knjigu u ormarić za spise. Tad je pretjerano
naglašeno ponovno zaključala ormarić i pogledala Williama ravno u oči dok je
vješala ključ oko vrata.
- Čekajte ovdje - naredila je izlazeći iz prostorije.
Prošlo je petnaest minuta, a sestra Benedicta još se nije vratila. William je ustao
i ushodao se po sobi. Prišao je prozoru i zagledao se u vrt. Nekoliko djevojaka, sve u
visokoj trudnoći, prekopavalo je povrtnjak pod brižnom paskom jedne redovnice.
Jedna se djevojka spotaknula i pala na koljena. Činilo se da ne može ustati i druga joj
je djevojka pružila ruku da joj pomogne. Redovnica se smjesta umiješala i razdvojila
dvije djevojke. William kroz staklo nije mogao čuti njihov razgovor, ali vidio je kako
se ona djevojka koja se spotaknula preplašeno zgurila kad je redovnica podigla ruku.
Nije nimalo dvojio da je ta djevojka bila naviknuta na batine.
Vrata ureda ponovno su se otvorila. Sredovječna žena u odori bolničarke izvila
je obrve ugledavši ga.
 - Oh, tražim sestru Benedictu.
- Nakratko je izašla. Da nade neke informacije za mene.
- Oh, tako.
- Što je, bolničarko? - Sestra Benedicta vratila se s tankim smeđim fasciklom
ispod ruke.
- Moram porazgovarati s vama, sestro - odvratila je bolničarka i kimnula prema
Williamu. - Nasamo.
Sestra Benedicta nije skrivala svoje nestrpljenje. - Zar to ne može pričekati?
- Ne baš. Neće trajati ni minutu.
Sestra Benedicta izvela je bolničarku u hodnik i zatvorila vrata. Znatiželjan,
William je prišao vratima i priljubio uho uz drvo. Dvije su žene razgovarale
prigušenim, hitnim tonovima, ali uspio je razabrati što govore.
- Riječ je o Colette, sestro. Upravo sam je porodila, ali jako je popucala. Hitno
je treba zašiti.
- Znate pravila, bolničarko. Nema šivanja. Ako je popucala, tad je to Božja
volja. Okajat će svoje grijehe. O tome je trebala razmišljati prije no što se dovela u
ovu situaciju.
- Sestro! Znate da je silovana.
- Znam samo da ona to tvrdi. Colette je obična namiguša, bolničarko. Sama je to
izazvala. A sad prestanite tratiti moje vrijeme. Imam prečeg posla.
William se u dva duga koraka našao ponovno nasred prostorije i nastojao
djelovati nehajno kad su se vrata otvorila. Sestra Benedicta se namrštila i pokazala na
stolac. - Sjednite.
Smjestila se sučelice njemu i otvorila fascikl. Nasadivši naočale za čitanje navrh
nosa, počela je prelistavati papire. William je izvijao vrat ne bi li što vidio, ali stol je
bio toliko širok da je uspio razabrati samo broj: 40/65. Nakon nekog vremena, sestra
Benedicta pronašla je to što je tražila i izvukla list požutjelog listovnog papira.
- Vidite ovaj potpis na dnu?
William se nagnuo preko stola i ugledao ime napisano prilično djetinjim
rukopisom: Bronagh Skinner. Ispružio je ruku kako bi uzeo dokument, ali sestra
Benedicta brzo ga je uklonila prije no što ga je uspio dodirnuti. - Vaša majka odrekla
se svih prava na vas onoga dana kad ste otišli iz ovog samostana. Odrekla se svakog
kontakta s vama i ovom izjavom zaklela kako vas nikad neće pokušati pronaći, uplitati
se u vaš život ili polagati ikakva prava na vas u budućnosti. Nikad nećemo otkriti gdje
je, gospodine Lane, pa se bojim da ste uzalud doputovali. A sad ako nemate ništa
protiv, imam posla.
Ton njezina glasa Williamu je jasno dao do znanja da je sastanak završen. Ustao
je i prebacio naprtnjaču preko ramena. Već je prezirao tu ženu i jedva skrivao
gađenje.
- Vratit ću se, sestro. Na to možete računati.
- Kao što sam rekla, samo tratite vrijeme.
Ali William je već odlučno započeo svoju potragu i ništa, a pogotovo ne ova
pakosna žena, neće ga spriječiti da pronađe majku.
 29

Ponovno se našao na uskoj cesti. Poslijepodnevno sunce počelo je slabiti i hladan

zrak podsjetio ga je da je još uvijek tek početak travnja. Navukao je pulover i zaputio
se prema autobusnoj stanici odrješitim, odlučnim korakom. Propješačio je dva
kilometra u manje od dvadeset minuta, toliko mu se žurilo da se što prije udalji od
onog odvratnog mjesta. Ponovno se preznojavao pa je skinuo pulover dok je
proučavao vozni red autobusa prikucan za stup. Sljedeći autobus dolazio je tek za
pedeset minuta. Prostenjao je i skljokao se na travu uz cestu. Najednom se osjećao
nevjerojatno iscrpljeno, što zbog svoje prepirke s nepopustljivom sestrom
Benedictom, što zbog leta i vremenske razlike.
Ispružio se na travu koja mu je ugodno hladila znojnu kožu, a naprtnjaču je stavio
pod glavu kao jastuk. Činilo mu se da spava već satima, kad je najednom postao
svjestan zvonjave. Sunce je nestalo i William je iza spuštenih vjeđa osjetio kako se
svijet smračio. Pridigao se na laktove i protrljao oči. Sunce mu nije zapriječio oblak,
nego ljudski lik na biciklu. Nije uspio razabrati crte njezina lica, jer vidio joj je samo
obris, ali po klupku kovrčave kose oko lica znao je da je žena.
- Nadam se da te nisam preplašila. Pozvonila sam jer mi se učinilo da spavaš
kao top.
William je s mukom ustao. Tek kad se našao licem u lice s tom ženom, u njoj je
prepoznao samostansku bolničarku.
- Ma ne. Samo sam malo dremnuo dok čekam autobus. Nadam se da ga nisam
propustio. - Podvinuo je rukav i pogledao na sat. Spavao je samo deset minuta.
- Autobus ide svaki puni sat i deset minuta pa možeš čekati ovdje onaj u pet i
deset, ili poći sa mnom u moju kuću i uhvatiti onaj u šest i deset. Taj je zadnji.
William se namrštio. - Da pođem k vama? Zašto bih to učinio?
- Zato što mi moraš reći sve što znaš, ako želiš da ti pomognem pronaći mamu.

Grace Quinn oduvijek je bila samostanska primalja - odnosno da bude precizna,

trideset i šest godina - i nebrojenim je bebama pomogla da dođu na svijet. Dok je
sjedio pokraj nje na kvrgavoj sofi. s cvjetnim uzorkom, William je bio opčinjen
njezinim tihim glasom i duboko usađenim sivim očima koje je često podizala prema
stropu dok je pričala svoju priču.
- Sigurno se čudiš kako mogu raditi na tako groznom mjestu. William je zadahtao
u znak suglasnosti i napuhao obraze. -
Moram priznati da nije izgledao naročito veselo. A ona časna. Ta je stvarno
prava mustra.
Grace je sklopila ruke i spustila ih u krilo. - Znam da se neke njihove metode
možda čine pomalo nekonvencionalne. Dapače, nekome izvana možda se čine krajnje
okrutne, ali da nema tog samostana, te cure ne bi imale kamo otići. Svojim su
obiteljima nanijele strahovitu sramotu. Kakav bi ti život imao da je tvojoj majci bilo
dopušteno da te zadrži?
William je slegnuo ramenima. - Nemam pojma, ali upravo ste istaknuli ono
najvažnije - da joj je bilo dopušteno. Nije imala izbora, zar ne? Proveo sam s njom
prve tri godine života, a onda su me otrgnuli od nje i poslali u Ameriku. Nemojte me
pogrešno shvatiti, volim svoju mamu i tatu, ali takav mi se postupak svejedno čini
okrutnim.
Grace je pognula glavu. - Znam. Zato ću ti i pomoći. - Ustala je i odvukla se do
komode pa vratila s papirom i olovkom. - Reci mi sve što znaš.
William se nakašljao. - Moja se majka zvala Bronagh Skinner, a je sam se rodio
desetog travnja 1940.
Grace je podigla pogled s papira, zastavši s olovkom i čekajući još. - Zar je to
sve?
- Oh, kad me je rodila, imala je dvadeset godina. Grace se namrštila. - To nam
baš neće olakšati potragu. William se najednom sjetio tankog smeđeg fascikla koji je
sestra Benedicta donijela u svoj ured.
- Broj njezina dosjea je 40/65.
Grace kao da se trgnula čuvši tu informaciju. - Pravi si detektiv! To znači da si
bio šezdeset i peto dijete koje se rodilo 1940. - Zapisala je tu informaciju i nekoliko
ju puta potrcrtala, kao da ju time čini važnijom. - U redu, sjećaš li se ičega iz vremena
koje si proveo u samostanu? Bilo čega što bi moglo potaknuti moje sjećanje.
William je ustao i ushodao se. - Sjećam se mirisa sapuna i grudastog pirea koji
smo dobivali za jelo, mislim da se zvao pandy.
- Sjećaš li se ičega o svojoj majci? Kad si se ti rodio, u samostanu sam radila tek
dvije godine, ali kako časnim sestrama do 1950. nije bilo dopušteno da se školuju za
primalje, sigurno sam te ja porodila.
William je zatvorio oči i uštinuo se za hrbat nosa. - Još se nečeg sjećam.
Grace se s očekivanjem nagnula prema papiru. - Slušam.
- Običavala mi je pjevati. - Zapjevušio je jednu melodiju. - Ne sjećam se riječi i
to me strašno frustrira. Gotovo ju mogu čuti i sad, imala je nešto drukčije...
- Drukčije?
- U načinu na koji je govorila. Nije zvučala kao druge. Skljokao se na sofu i
uhvatio za glavu. Nakon nekog vremena, lagano se zaljuljao naprijed-natrag. - Spavaj,
djetešce moje... - zapjevao je.
Grace je podigla pogled sa svog notesa. - I mir neka te cijelu noć prati.
William je podigao glavu i nasmiješio se. - Anđeli čuvari..
Pjesmu su završili uglas: - ...nad tobom će bdjeti.
Grace je položila dlan na Williamovu nadlanicu. - Znaš, ja sam ljubazna prema
tim curama. Hoću reći, nastojim im olakšati najviše što mogu. Cijeli sam život
posvetila tom mjestu. Nikad nisam imala vlastitog muža i djecu.
- Jednostavno ne razumijem zašto sestra Benedicta toliko koči. Zašto bi marila
hoću li pronaći majku ili ne?
- Zbog pokore, Williame. Tvoja je majka rodila vanbračno dijete, što je u Božjim
očima grijeh, ali marljivim ribanjem rublja mrlja na njezinoj duši očišćena je i time
joj je osiguran put u raj. Znam da se to čini okrutnim, ali tvoja se majka odrekla svih
prava na tebe. Sestra Benedicta ti sad ne smije otkriti njezino boravište.
- Stvarno vjerujete da će mojoj majci biti oprošteno? Grace je kimnula. - Da,
vjerujem. Vjerujem da Bog može oprostiti svaki grijeh. Tvojoj je majci sad zajamčeno
mjesto u raju. - Protrljala je njegovu nadlanicu. - Rekao si da je zvučala drukčije od
ostalih. Kako to misliš?
- Ne znam... Neke je riječi izgovarala drukčije.... I samoglasnike...
Grace je prekrila usta dlanom. - Slatki Isuse! Sad sam je se sjetila. Bila je
Engleskinja!
- Sjećate je se? - zaprepastio se William. - Hoćete reći da sam napola Englez?
- Ako je tvoja majka djevojka na koju mislim, tad si sto posto Englez. I nije se
zvala Bronagh. Zvala se Christina.
 30

Pravi si sretnik, baš jesi - započela je Grace, očiju blistavih od uzbuđenja. - Moram
biti iskrena prema tebi, šanse da ću se sjetiti tvoje majke bile su prilično slabe, ali
Bronagh je teško zaboraviti.
- Rekli ste da se zvala Christina - prekinuo ju je William.
- Kad djevojke dođu u samostan, redovnice im odaberu novo ime, svetije ime, da
tako kažem. Sveta Bronagh bila je nadstojnica ženskog samostana u šestom stoljeću i
kladila bih se da je onoga dana kad je tvoja majka došla u Svetu Brigitu bio njezin
blagdan. U Svetoj Brigiti su često tako davali imena.
Grace je odložila svoj notes i otišla do police s knjigama. Prelistala je stranice
teške, stare knjige i napokon pronašla ono što je tražila.
- Aha! - uzviknula je. - Sveta Bronagh - drugi travnja. To bi se lijepo uklapalo.
Tvoja je majka u samostan došla drugog travnja, a osam dana kasnije rodio si se ti.
- Dakle, otkrio sam još jedan djelić slagalice. - William je bio uzbuđen dok je
salijetao Grace za dodatne informacije. - Rekli ste da ju je bilo teško zaboraviti.
Grace se ponovno smjestila na sofu pokraj Williama i uhvatila ga za ruku. -
Sirotica. Sve djevojke koje su došle u samostan imale su tužne priče, ali njezina me je
stvarno dirnula. Mislim da je bila iz Manchestera. Poslali su je u Irsku na farmu k teti,
majčinoj sestri. Nikad dotad, a ni otad, u samostanu nismo imali nijednu Engleskinju.
Usto i nije bila katolkinja. - Pokušala se osmjehnuti, ali uspjela je samo iskriviti lice.
- Iako, tu sam informaciju zadržala za sebe. U svakom slučaju, i njezina je majka bila
primalja pa je o porodu znala više od većine djevojaka. Nakon tvog rođenja čak mi je
i pomagala. Uvijek je bila veoma ljubazna prema drugim djevojkama i lako
uspostavljala kontakt s njima.
William je odmahnuo glavom. - Kako je završila u Svetoj Brigiti ako je bila iz
Engleske?
- Ah - započela je Grace. - To je ono tužno. Kombinacijom drakonskog oca i
pasivne majke. Koliko sam uspjela shvatiti, odrasla je pod strogom paskom. Bilo joj
je zabranjeno viđati se s neprikladnim momcima, odnosno ikakvim momcima, dok
jednu večer nije upoznala Billyja. Oh, stalno je govorila o njemu. Billy ovo, Billy
ono. Dok te je rađala, neprestano je plakala, zazivala njegovo ime i pogledavala
prema vratima kao da očekuje da će on svakog časa ući preklinjući ju da mu oprosti.
William je zaneseno slušao. Majka je napokon pred njegovim očima počela
izranjati kao osoba, a ne samo kao ime.
- Što mu je trebala oprostiti?
- Začudit ćeš se kad čuješ. Nakon onoga što joj je učinio, nisam mogla vjerovati
da ga još uvijek voli, ali ona je rekla da prava ljubav može sve izdržati. Navodno se
uspaničio i nestao kad je saznao da je trudna. Dotad nisu dugo izlazili i naravno, otac
joj nije bio ni najmanja potpora. Bio je liječnik, znaš, ugledan čovjek, i ugled mu je
bio sve na svijetu. Ali nevjerojatno, nikad nije prestala voljeti Billyja. Zato te je i
nazvala po njemu.
- Znači, ona je voljela Billyja, ali po svemu sudeći, ljubav joj nije bila
uzvraćena. Jesu li se ikad ponovno vidjeli?
Grace je slegnula ramenima. - Ne bih znala. Bronagh je nakon tri godine otišla iz
samostana. Takvo je pravilo. Tri godine djevojke brinu o svojoj djeci i nakon toga
smiju otići. Ali same. Nijednoj nikad nije dopušteno da povede svoje dijete. Ako žele
otići prije toga, netko od rođaka mora doći po njih i platiti golemi iznos za njihovu
slobodu. Većini djevojaka takav je novac posve nedostižan, a obitelji su ih se ionako
odrekle. Tvoja je majka više od svega željela sama te odgajati, ali bila je žrtva
okolnosti. Sva prava su joj oduzeta i bila je nemoćna. Nije savršeno, ali takva su bila
pravila u Svetoj Brigiti.
William je zadrhtao razmišljajući o tom bešćutnom režimu i zapitao se kakva to
vjera dopušta takve stvari. Njegovi roditelji oboje su bili bogobojazni ljudi i odgojili
ga tako da poštuje Bibliju, ali ovakav odnos sigurno je neprihvatljiv. Bio je siguran da
njegova majka nije znala kakva ju okrutnost čeka.
- Kamo je otišla nakon odlaska iz samostana? - upitao je William.
- Bojim se da to ne znam. Znam da se farma njezine tete nalazila nedaleko od
samostana. - Grace je uzdahnula. - Sve te informacije sigurno su u onom fasciklu, ali
meni će biti teško doći do njega, ako ne i nemoguće.
- Molim vas - preklinjao ju je William. - Prevalio sam dalek put i imam osjećaj
da sam joj veoma blizu. Ne mogu sad odustati.
- Iz petnih se žila trudio ne zvučati nestrpljivo. Na kraju krajeva, Grace mu nije
morala pomoći.
 Grace je grickala donju usnu i oboje su šutjeli dok se ona pokušavala sjetiti
prošlosti. - Williame, prošle su trideset i četiri godine - bespomoćno je rekla.
Zatvorila je oči ne bi li se bolje usredotočila i podigla je lice prema stropu.
Najednom je stari samostojeći sat otkucao šest sati i oboje su poskočili.
- Autobus! - uzviknuo je William skačući na noge. - Propustit ću autobus!
- Gospode - uzviknula je Grace. - Kako je vrijeme brzo proletjelo! Slušaj,
odvezi se do stanice mojim biciklom. Bicikl ostavi u živici, sutra ću otići po njega.
William je podigao svoju naprtnjaču i prebacio je preko ramena.
- Grace, nikad vam neću moći dovoljno zahvaliti.
- Oh, nestani već jednom - nasmijala se. - Zahvali mi kad pronađeš majku. Sutra
imam slobodan dan, ali otići ću do samostana, a ti dođi na čaj pa ću ti reći što sam
uspjela saznati. Samo se nemoj previše nadati, Williame. Vidio si koliko sestra
Benedicta može biti tvrdoglava.

Kad se vratio u pansion gospođe Flanagan, dočekao ga je slasni miris kuhane

šunke i želudac mu je najednom zakrulio od gladi na koju je davno zaboravio.
- Oh, vratili ste se. Jeste li što saznali? - u pozdrav je upitala gospođa Flanagan.
- Dobro ste rekli za časne - uzdahnuo je. - Nisu bile ni od kakve pomoći. -
Skljokao se na sofu u kuhinji i zatvorio oči.
- Izgledate umorno. Zašto malo ne odrijemate prije večere? Pazit ću da vam se ne
ohladi.
- Veoma ste ljubazni, gospođo Flanagan, ali ako sad zaspem, mislim da ću večeru
doručkovati.
- U redu, operite ruke, a je ću vam poslužiti objed. Čekat će vas za pet minuta.
Pojevši kuhanu šunku s pire krumpirom i kupusom, William je bio sit, ali i
iscrpljen od uzbuđenja doživljenih tijekom dana. Zahvalio je gospođi Flanagan i
krenuo u svoju sobu na spavanje. Znao je da ne bi smio leći prije no što se razodjene i
opere zube. Namjeravao je samo sklopiti oči na pet minuta, ali umor od putovanja
shrvao ga je i kad je ponovno otvorio oči, sunce se već probijalo kroz zavjese od
crvena baršuna, a čestice prašine plesale u njegovim zrakama. Protrljao je oči i
pokušao otvoriti suha usta dok je teturao prema kupaonici očajnički tražeći četkicu za
zube.
 U Graceinu je kuću došao pun nade i očekivanja. Ali Grace ga je s pravom
upozorila da se ne nada previše. Bez ključa, onog koji su prsa sestre Benedicte tako
strogo čuvala, nije mogla doći do dosjea. Sjedili su za malim drvenim stolom u
Graceinoj kuhinji. Oprano rublje visjelo je na užetu uz štednjak, a miris pite od jabuka
koja se pekla u pećnici najednom je podsjetio Williama na dom i slasnu kuhinju
njegove majke. Osjetio je kako ga ponovno preplavljuje krivnja i pokušao joj se
oprijeti.
- Williame, što ti je? - upitala je Grace.
- Sjetio sam se mame; znate, mame u Americi.
Grace ga je potapšala po ruci. - Znaš da imaš njezin blagoslov, zar ne? Želja da
saznaš svoje korijene ne znači da nju imalo manje voliš. Prema svemu što sam čula,
rekla bih da je tvoja mama draga, nesebična žena i u tom je smislu sestra Benedicta
bila u pravu. Imaš krasne roditelje, zar ne?
William je potvrdno kimnuo, ne uzdajući se u moć govora.
- Eto vidiš - nastavila je Grace. - Jesi li za još jednu šalicu čaja dok čekamo da
se pita ispeče?
William se nasmiješio. - To bi bilo divno, Grace, hvala vam.
Grace je napunila kuhalo za vodu i ubacila dvije vrećice čaja u stari, zamrljani
čajnik. - Strašno me to ljuti. Hoću reći, znam gdje je sef u kojem je taj dosje, a ne
mogu ga otvoriti. Osjećam se grozno bespomoćno.
- Grace, molim vas ne brinite. Lijepo je od vas što ste pokušali. Zahvalan sam
vam, doista jesam.
Napunila je čajnik, donijela ga na stol pa stavila na njega pleteno zvono s
modrim i ružičastim prugama i coflekom na vrhu, a William se nasmiješio u sebi
čajniku s kapicom. Roditelji mu neće vjerovati kad im kaže!
- U svakom slučaju, razmisli. Nisi uzalud dolazio ovamo, zar ne?
- Kako to mislite?
- Pa, kad si došao, znao si samo da je ime tvoje majke Bronagh Skinner i da je
imala dvadeset godina kad te je rodila, zar ne?
William je zaškiljio. - Nastavite.
- Sad znaš da joj je pravo ime bilo Christina Skinner i da je rodena u
Manchesteru 1919. ili 1920. - Grace je zastala da William shvati, ali vidjevši zblenuti
izraz njegova lica, nastavila je: - Zar ne shvaćaš? Mogao bi otputovati u Manchester i
potražiti njezin rodni list. Kad je ušla u samostan već je napunila dvadeset godina, a
znamo da je u samostan stigla početkom travnja. Znači, morala se roditi u razdoblju od
travnja 1919. do ožujka 1920.
Grace im je točila čaj dok je William razmišljao o toj informaciji.
- Kako bi to moglo pomoći? - Mozak mu je još uvijek bio spor od napornog
putovanja.
- Iz rodnog bi lista saznao ne samo točan datum i mjesto rođenja tvoje majke,
nego i imena njezinih roditelja. Prilično sam sigurna da ćeš na njemu naći i
djevojačko prezime njezine majke. Da se barem mogu sjetiti imena njezine tete.
Strašno me jedi moja zaboravnost. Znam da je bila usidjelica i da je umrla nedugo
prije Christinina dolaska u samostan. Znam i da je farmu naslijedila od roditelja pa
ako saznamo djevojačko prezime Christinine majke, postoji šansa da bi netko ovdje
mogao znati gdje je ta farma.
William je sklopio ruke iza glave i zavalio se u stolac. - Grace, vi ste pravo
čudo.
- Ne pretjeraj - zaramenjela se Grace. - I ti bi se prije ili kasnije toga sjetio.
- Mislite li da postoji šansa da se je vratila u Manchester?
Grace je slegnula ramenima. - Ne znam, Williame. Moguće je da se je vratila.
Mislim, ovamo su ju poslali u nemilosti, da rodi, ali nakon toga ništa ju nije
sprečavalo da se vrati. Ne mogu zamisliti da bi postojalo mnogo toga što bi ju
zadržalo ovdje u Irskoj pa zato da, rekla bih da je moguće da se vratila u svoj rodni
grad. - Zastala je. - Iako, Manchester je veliki grad; slabi su izgledi da ćeš ju ondje
uspjeti pronaći.
- Znam. U pravu ste, najprije moram otkriti gdje se nalazi farma. Ako to uspijem,
netko na farmi možda će znati kamo je otišla.
Grace je otvorila pećnicu i prostoriju je ispunio miris pečenih jabuka začinjenih
cimetom. Odložila je zlatnu pitu na stol.
- Dopustite meni - ponudio se William pa uzeo nož i razrezao pitu. Perjanica pare
izvila se iz kolača na stolu između njih i Grace ju je rastjerala rukom.
- Znate, Grace, mislim da ću otići do Manchestera. Prevalio sam cijeli Atlantik;
novo kratko putovanje preko Irskog mora neće mi nauditi. Možda pronađem rješenje
ove zagonetke.
 31

Suputnik na trajektu obavijestio je Williama da u Manchesteru uvijek kiši. William

nije znao je li to istina, ali kako je travanj završio, novi svibanjski dan svanuo je s
nebom vedrim i modrim kao bazen. Pronašao je jeftino noćenje s doručkom na rubu
grada, odakle se autobusom odvezao u centar. Gazdarica mu je dala kartu i na njoj
jarkocrvenom olovkom zaokružila njegovo odredište. Sjeo je na gornji kat crvenog
dvokatnog autobusa, koji je za njega bio novost koja mu je izmamila osmijeh od uha
do uha dok se golemo, siktavo vozilo kotrljalo Oxford Roadom. Iskrcao se ispred
Palace Theatrea i raširio kartu. Pogledao je prema Trgu svetog Petra i, baš kao što mu
je gazdarica obećala, ugledao golemu kupolu Glavne mančesterske knjižnice.
Ubrzao je korak hodajući prema začudnoj neoklasičnoj kružnoj građevini. Trijem
na ulazu bio je visok dva kata, sa šest impozantnih korintskih stupova. Dok se uspinjao
stubama, imao je osjećaj da ulazi u rimsku palaču, a ne u gradsku knjižnicu. Sjaj i
veličanstvenost građevine vidjeli su se i u unutrašnjosti s ulaštenim drvenim
pokućstvom od hrasta i engleskog oraha. Uspeo se golemim stubama i ušao u Veliku
dvoranu. Izvorno je bila poznata kao Čitaonica i William nije mogao zamisliti mirnije
mjesto na kojem bi se čovjek posvetio proučavanju književnosti ili ležerno
prelistavao jutarnje novine. Pomalo bojažljivo prišao je mladoj knjižničarki iza pulta.
- Dobro jutro, gospođo. Trebao bih vašu pomoć.
- Zato i jesam ovdje - osmjehnula se. - Kako vam mogu pomoći?
- Treba mi preslika jednog rodnog lista.
Knjižničarka, kojoj je na znački na prsima pisalo gospođica Sutton, izvukla je
obrazac ispod stola.
- Trebat će mi neke pojedinosti. Kao prvo, želite li da vam rodni list pošaljemo
poštom ili ćete doći po njega?
Williama je iznenadila jednostavnost postupka. - Doći ću po njega, hvala.
Nemam stalnu adresu u Ujedinjenom Kraljevstvu.
Gospođica Sutton srdačno se nasmiješila. - Znala sam da niste odavde. Jeste li
Kađanin?
Pokušat ću ne uvrijediti se - nasmijao se William. - Iz Amerike sam, iz Vermonta.
Rođen sam u Irskoj, ali roditelji su mi Englezi.
Gospođica Sutton se namrštila.
- Duga je to priča - objasnio je William.
- Morat ćete mi ju jednom ispričati - nasmiješila se krajičkom usta.
Gospode, pomislio je William, jesu li sve Engleskinje ovako izravne? -
Možda...
- Šalila sam se! Kako se zovete? William se pribrao. - William Lane.
- A kako se zove osoba čiji rodni hst trebate?
- Christina Skinner.
Kemijska olovka gospođice Sutton brzo je klizila preko obrasca, a gospođica
upitala ne dižući pogled: - Datum rođenja?
- Datum mog rođenja? - zbunio se William. Knjižničarka ga je ošinula pogledom.
- Datum rođenja Christine Skinner.
- Ne znam točan datum. Znam samo da se rodila u razdoblju od travnja 1919. do
ožujka 1920.
- Znate li ijednu drugu pojedinost o njoj? Adresu? Mjesto rođenja? Ime oca?
William se najednom osjećao budalasto, - Ne, je li to problem?
- Meni nije, ali morat ćete pretražiti maticu rođenih i vidjeti hoćete li pronaći
Christinu Skinner koju tražite. S ovako malo informacija ne mogu naručiti presliku
rodnog lista.
- A kako ću pretražiti maticu rođenih? - s uzdahom je upitao William.
Gospođica Sutton pokazala je na stol u kutu prostorije. - Parkirajte se ondje, a ja
ću vam donijeti prvu knjigu.
Nakon dva sata, William je imao osjećaj da se njegove oči više nikad neće moći
fokusirati na horizont. Od zurenja u knjige zamaglio mu se vid i osjetio je kako ga
hvata glavobolja. Žudio je za svježim zrakom. Prišao je pultu i obratio se gospođici
Sutton, koju je sad već oslovljavao imenom.
- Oprosti što te ometam, Karen - šapnuo je. - Moram malo izaći na zrak. Možeš li
mi sačuvati onaj stol?
- Naravno. Kako ti ide?
 - Pronašao sam dvije moguće Christine Skinner, ali ostala mi je još jedna knjiga
koju valja pregledati. Vraćam se za pola sata.
Lutajući ulicama Manchestera, pitao se je li njegova majka ikad prošla tim
pločnicima. Je li moguće da je sad u Manchesteru? A njegov otac, Billy? Zašto je tako
okrutno napustio njegovu majku baš kad joj je bio najviše potreban? Činilo se da Billy
nije otac kojim bi se čovjek ponosio, to sigurno. Tad se sjetio Donalda, kod kuće u
Vermontu, koji je neumorno radio na farmi kako bi prehranio svoju obitelj, i čiji su
žuljeviti dlanovi i pogrbljena leđa svjedočili o njegovoj predanosti. Uobičajeni
osjećaj krivnje zbog onoga što pokušava učiniti ponovno ga je preplavio i najednom
je osjetio čežnju za domom. Čeznuo je za mirom, spokojem i ljubavlju svog
obiteljskog doma, za toplim, jednostavnim mirisima majčine kuhinje i samotnošću
brvnare u kojoj je kuhao javorov sirup dok od njegova slatkog mirisa ne bi dobio
glavobolju. Manchester je bio posve drukčiji svijet i William je posumnjao u
razboritost svojih nastojanja. Međutim, u dubini duše osjećao je neutaživu želju da
otkrije okolnosti svog rođenja. Već je saznao da je njegova majka više od svega
željela sama ga odgajati. Činjenica da je bila primorana odreći ga se protiv svoje
volje duboko ga je rastuživala i strahovito srdila. Morao je saznati cijelu priču o
odnosu svojih bioloških roditelja i zašto je otac tako bešćutno napustio majku.
Osokoljen novom odlučnošću ponovno se uspeo stubama knjižnice kako bi nastavio
potragu.

Već je bilo gotovo vrijeme zatvaranja kad je William prišao Karen Sutton s
popisom tri moguće Christine Skinner. Sav smrknut, gurnuo je popis preko pulta.
Karen ga je brzo pogledala.
- Želiš naručiti sva tri rodna lista odjednom? William je razmislio. - Koliko ću ih
brzo dobiti?
- Za nekoliko dana, možda tjedan.
- Ako ih naručim jedan po jedan, možda mi se posreći i od prve pogodim onaj
pravi, ali lako bi se moglo dogoditi da pravi bude onaj zadnji, a dotad će već proći
dva tjedna. Nemam dovoljno novca da toliko dugo ostanem u Engleskoj, a i roditelji
me trebaju kod kuće.
- Možemo ti poslati rodne listove poštom u Ameriku - predložila je Karen.
William je protrljao čelo dok ga je Karen promatrala čekajući da odluči.
- Ne želim te požurivati, ali knjižnica se zatvara za deset minuta.
 - Oprosti. Izgleda da ću morati naručiti sva tri rodna lista odjednom.
Dok je Karen zapisivala pojedinosti, za pultom joj se pridružila kolegica,
sjedokosa gospođa službenog izgleda, u kostimu od smeđeg tvida s mutnim biserima
oko vrata. Provirila je preko Karenina ramena pa nataknula naočale na hrbat nosa da
bolje pogleda.
- Christina Skinner? Taj rodni list već imamo. Naručen je prošli tjedan i čeka da
bude preuzet.
I William i Karen zinuli su od zaprepaštenja.
Karen se okrenula prema kolegici. - Ispričavam se, gospođo Grainger, želite li
reći da već imamo rodni hst Christine Skinner?
Gospođa Grainger nije skrivala nestrpljenje. - Sjediš li na ušima? Maloprije sam
to rekla. A sad požuri i raščisti pult. Moram zaključati.
Karen je skupila hrpu papira i pospremila zalutale olovke u čašu. - Bismo li ga
mogli pogledati, da vidimo je li onaj koji je potreban Williamu?
- Ni govora. Taj dokument je plaćen i vlasništvo je osobe koja ga je naručila.
Samo ona smije otvoriti omotnicu.
Karen je zakolutala očima. Izgledala je kao da je očekivala takav odgovor.
Gospođa Grainger očito je bila osoba koja jako drži do pravila i birokracije.
- Kad će ta osoba doći po rodni list? - upitao je William. Gospođa Graigner
slegnula je ramenima. - Ne znam. Jučer smo ga dobili pa možda dođe sutra ili
preksutra. Ovisi koliko joj hitno treba.
Bi li taj rodni list uistinu mogao biti rodni list njegove majke? William nije
mogao zamisliti tko bi još tražio njegovu presliku. Ima li možda braće ili sestara koji
također pokušavaju ući u trag njihovoj majci? Ili ga je tražila sama Christina. Je li ga
ona naručila u zamjenu za originalni? Ili je to rodni list jedne posve druge osobe?
Očajnički su mu trebali odgovori.
Gospođa Grainger udaljila se od pulta i vraćala neke knjige na police. William
se nagnuo prema Karen. - Moram znati tko je naručio tu presliku - šapnuo je.
Karen se okrenula da se uvjeri da je gospođa Grainger još uvijek zaposlena
daleko od pulta. Sad je bila na ljestvama i stavljala posebno debelu knjižurinu na
gornju policu.
- Daj mi minutu - odvratila je Karen.
 Gurnula je ruku duboko u ladicu svog stola i kopala po njoj dok nije pronašla
ključ. Tad je, ne skrećući pogled s gospođe Grainger, prišla ormariću za spise i tiho
otključala gornju ladicu. Brzo i spretno prelistala je dokumente, pronašla onaj kojije
tražila i uspjela pogledati ime na omotnici prije no što je gospođa Grainger doviknula:
- Karen, jesi li već više gotova?
- Tek što nisam, gospođo Grainger. - Karen je namignula Williamu. - Vidimo se
vani za pet minuta.

U središtu Manchestera vladala je najveća prometna gužva i William je gledao

kako ljudi odlaze s posla. Trg je bio bučan i zagušljiv od ispušnih dimova, ljudi su
trčali da uhvate autobuse, a vozači nestrpljivo trubili. Čuo je lupkanje visokih
potpetica na kamenim stubama iza svojih leđa i okrenuo se da dočeka Karen. Uhvatila
ga je za ruku i povela na ulicu, kradomice pogledavajući preko ramena.
- Iza mene je - šapnula je. Brzo je povukla Williama u ulaz jedne trgovine, gdje
su pričekali da gospođa Grainger promaršira pokraj njih očiju uperenih u pločnik
ispred sebe. I Williamu i Karen je laknulo i Karen se zahihotala. - Osjećam se kao
međunarodni krijumčar oružja.
William se nasmiješio.
- Jesi li saznala ime osobe koja je naručila onaj rodni list? - Jesam. Naručila ga
je neka Tina Craig. Znači li ti išta to ime?
William je odmahnuo glavom. - Nikad nisam čuo za nju. Ali ja u Manchestera
nikog ne poznajem. Možda je riječ o nekoj drugoj Christini Skinner.
- Možda je, a možda nije. Postoji samo jedan način da to saznaš.
- Koji?
- Sutra ponovno dođi u knjižnicu i čekaj da se ona pojavi.
- A što ako ne dođe? Možda po taj rodni list dođe tek za nekoliko dana, ili
tjedana.
Karen je slegnula ramenima. - Ako stvarno očajnički želiš vidjeti taj rodni list,
doći ćeš.
 32

Tina je stresla kišobran prije no što se zaputila stubama prema knjižnici. Ulica je
svjetlucala dok su se kišne kapi odbijale o pločnik i probijale kroz tanke potplate
njezinih sandala. Proklela se zbog svoje gluposti. Čizme bi danas bile razumniji izbor,
ali već je svibanj i ona je tvrdoglavo odbijala vratiti se zimskoj garderobi. Izvukla je
puder iz torbice i pogledala se u zrcalu. Duga kosa zalijepila joj se za obraze, a
takozvana vodootporna maskara slijevala niz lice. Uspinjući se stubama prema Velikoj
dvorani, brzo je nadlanicom obrisala kožu ispod očiju. Prišla je pultu i naslonila o
njega kišobran. Lokvica vode smjesta se stvorila na ulaštenom podu. Provukla je prste
kroz kosu i obratila se mladoj ženi za pultom.
- Dobar dan. Došla sam po presliku rodnog lista koju sam naručila.
- Vaše ime?
- Tina Craig. C-R-A-I-G.
- Naravno. Pričekajte časak. - Djevojka je pokazala na niz podstavljenih stolaca
u blizini pa se okrenula prema ormariću za spise i počela prelistavati fascikle.
Osmjehnula se Tini kao da se ispričava. - Samo čas. Moram porazgovarati s
kolegicom.
- Nema problema - nehajno je mahnula rukom Tina. - Nikud mi se ne žuri.

***

William se smjestio za stol u kutu, skriven iza novina. Kad je Karen pljesnula po
stolu, preplašeno je podigao pogled.
- Hej! Što kažeš da...
- Došla je - prekinula ga je Karen.
Dodatno objašnjenje nije bilo potrebno. William je ustao, pažljivo gurnuo novine
pod ruku i pošao za Karen do pulta gdje je ona iz ladice izvadila jednu omotnicu.
 - Gospođo Craig - zazvala je. - Evo vašeg rodnog lista. Žena koja je dotad
sjedila na obližnjem stolcu uzela je omotnicu i gurnula ju u torbicu. - Hvala lijepa.
Doviđenja.
William je nijemo zurio u ženu koja je odlazila ne osvrnuvši se. Ojađeno je
pogledao Karen i odlučio. - Moram za njom.
Sustigao je ženu dok se na trijemu hrvala s jogunastim kišobranom.
- Ispričavam se, gospođo. Bih li mogao porazgovarati s vama? Iznenađeno se
osvrnula. - Sa mnom?
- Ako nemate ništa protiv. Neću vas dugo zadržati. Hipnotizirale su ga njezine
napadno modre oči, sad naglašene mrljama tamne maskare ispod donjih kapaka. Bio
je svjestan kišnih kapi koje su mu klizile u ovratnik i nehotice je zadrhtao. Žena je
zakoračila prema njemu i ponudila mu sklonište ispod svog kišobrana. Gledali su se
bez riječi naizgled cijelu vječnost, ali zapravo samo sekundu. Dvoje potpunih
neznanaca koji dijele prostor ne veći od pločničkog kamena. William je prvi
progovorio.
- Moje ime je William Lane i već vas neko vrijeme čekam.
- Sigurno cijeli život.
William se načas ukočio pa zacrvenio shvativši da je pogrešno protumačila
njegovu izjavu.
- Ne, nisam tako mislio. Samo sam želio reći da sam čekao da dođete po taj
rodni list. Nisam vam se upucavao.
Žena je izgledala zbunjeno. - Oprostite, mislila sam da mi se nabacujete.
- Nabacujem? - namrštio se William. Iako su oboje govorili isti jezik,
komunicirali su s poteškoćama.
- Znate... da me želite pozvati da izađemo. - Slegnula je ramenima i slabašno se
osmjehnula.
William je promotrio njezino lice. Iako je bila nedvojbeno lijepa, u njezinim je
očima bilo neke tuge.
- Predlažem da počnemo iznova - najzad je rekao. - Postoji li u blizini neko
mjesto gdje možemo u miru porazgovarati?
- Oh, ne znam. Ni ne poznajem vas.
- Molim vas - preklinjao je William. - Važno je. Neću vas dugo zadržati.
 - U redu, na uglu je jedan kafić. Možemo otići onamo.
- Savršeno. Idemo?

Kad su se smjestili s kavama i prešli na ti, William je započeo svoju priču.

- Došao sam ovamo iz Amerike u nadi da ću pronaći svoju biološku majku.
Rodio sam se u samostanu u Irskoj 1940. i rečeno mi je da se moja majka zvala
Bronagh Skinner.
Tina se promeškoljila na sjedalu čuvši prezime Skinner, ali nije ga prekinula.
- Posjetio sam samostan da vidim mogu li mi oni pomoći, ali od toga nikakve
koristi - nastavio je William. - Redovnice mi nisu željele dati nikakvu informaciju.
Međutim, smilovala mi se primalja koja radi u samostanu i ponudila mi pomoć.
Ispostavilo se da se sjeća moje majke jer je bila Engleskinja, upravo iz Manchestera. I
pravo joj ime nije bilo Bronagh, nego Christina. Jučer sam došao u knjižnicu da
naručim presliku njezina rodnog lista i saznao da si me ti pretekla. Ne znam je li to
Christina Skinner koju tražim, ali ako mi dopustiš, volio bih provjeriti.
Tina je već znala da je rodni list u njezinoj torbici bez ikakve sumnje rodni list
Williamove majke. I Alice Stirling i Maud Cutler rekle su joj da su roditelji u
nemilosti otpravili Chrissie u Irsku da ondje rodi. Nagnula se po svoju torbicu, a
William je s iščekivanjem gledao kako iz nje izvlači ne onu omotnicu koju joj je dala
Karen Sutton, nego jednu stariju, požutjelu. Svečano ju je gurnula preko stola. -
Mislim da najprije moraš ovo pročitati.
William je prihvatio omotnicu drhtavim rukama. - Naslovljeno je na gospođicu
C. Skinner.
- Tvoju majku - potvrdila je Tina.
- Ne razumijem.
- Pročitaj. Kasnije ću ti sve objasniti.
Pažljivo je izvadio pismo iz omotnice i rastvorio ga. Pogledao je Tinu pa počeo
čitati. Susprezala je dah čekajući da on najprije preleti pogledom preko pisma pa ga
pročita još jednom, pomnije. Kad ga je dvaput pročitao, odložio ga je na stol i
zagladio dlanom. - Odakle ti ovo?
- Radim u trgovini rabljenom robom u dobrotvorne svrhe i netko je na pragu
ostavio vreću stare odjeće. U vreći je bilo i odijelo, a u džepu sakoa ovo pismo. -
Tina je lupnula pismo kažiprstom. - Kako vidiš po omotnici, nikad nije poslano. Kad
sam ga otvorila, silno su me ganule Billyjeve riječi i začudilo što ga nikad nije
poslao, i zaklela sam se da ću pokušati pronaći Chrissie i sama joj predati to pismo. -
Lagano se zarumenjela. - Možda ćeš reći da se mene to ne tiče, ali to me je pismo
duboko potreslo.
William se ponovno zagledao u pismo. - Ovo dijete koje spominje, to sam ja. -
Oči su mu se orosile suzama. - Mislio sam da je napustio moju majku, a ona je mislila
da on više ne želi imati nikakve veze s njom. Grace mi je rekla da nikad nije prestala
čeznuti za njim, iako se prema njoj ponio tako loše, a sad vidim ovo. - Prinio je pismo
licu i udahnuo njegov miris. - Tina, zašto ga nije poslao? Što mu se dogodilo?
Tina je znala da ne postoji lak način da mu prenese tu vijest. - Kad sam pronašla
pismo, otišla sam do Ulice Gillbent i vjerovao ili ne, Billyjevi roditelji još uvijek
žive ondje.
William je začuđeno razrogačio oči. - Moji baka i djed su ovdje, u Manchesteru?
- Da, Williame, ovdje su. - Tina se kratko osmjehnula njegovu oduševljenju pa
ozbiljno nastavila: - Tvoja baka Alice Stirling rekla mi je sve o svom sinu. Suprug i
ona usvojili su ga kad je imao deset mjeseci. Pokazala sam Alice ovo pismo i ona se
sjetila dana kad ga je tvoj otac napisao; zapravo, ona mu je predložila da ga napiše.
Sutradan je otišao do Chrissieine kuće i razgovarao s njezinom majkom, ali ona nije
znala ni za kakvo pismo. Srce mu se slomilo kad je čuo da su Chrissie otpravili u
Irsku i preklinjao je gospođu Skinner da mu da njezinu adresu. Obećala je kontaktirati
Chrissie u njegovo ime.
- I onda? Što se dogodilo? - nestrpljivo je upitao William. - Jesu li stupili u
kontakt?
Tina je odmahnula glavom. - Mabel Skinner poginula je u zamračenju iste te noći
i koliko je meni poznato, nije se uspjela javiti kćeri. - Ponovno je prekopala torbicu i
izvukla Billyjevu fotografiju koju joj je dala Alice Stirling. - Ovo je tvoj otac.
William je pomno proučio fotografiju. - Bio je zgodan muškarac - zaključio je. -
Znaš li što mu se dogodilo?
Tina se očeličila. - Poginuo je u borbi 1940. Žao mi je.
Suze su se sad razlile i William ih je obrisao nadlanicom. Tina mu je dodala
papirnati ubrus iz držača na stolu. - Bio je dobar čovjek, Williame. Nije napustio
tvoju majku. Volio ju je i želio da budete obitelj. Alice je rekla da bi bio divan otac.
- Ali moja majka to nije znala. Da je barem primila ovo pismo, stvari bi bile
drukčije.
 - Znam. Zato sam i mislila da ju moram pokušati pronaći i dati joj pismo.
- Znači, zato si naručila rodni list?
Tina je kimnula. Ispričala je Williamu kako je otišla u Wood Gardens i naletjela
na Maud Cutler. - Maud je dobro poznavala Skinnere. Rekla mi je za strašnu narav
doktora Skinnera i Chrissien nagli odlazak u Irsku.
- Nevjerojatno, Tina. Najljepša ti hvala na brizi. Mogla si jednostavno baciti to
pismo u kantu za smeće, ali ti si se potrudila da pronađeš moju majku i to je
jednostavno... Tražio je pravu riječ. - Jednostavno izvanredno.
- Pismo sam pronašla prije više od godinu dana i odmah je pobudilo moje
zanimanje. - Tina je otpila novi gutljaj kave i zagledala se u kišne kapi koje su klizile
niz prozor. Unutarnje staklo zamaglilo se i ona je odsutno crtala prstom po njemu. -
Ali u to se doba mnogo toga događalo u mom životu pa sam pismo malo zanemarila.
Kad je ponovno došlo na red, palo mi je napamet da Chrissie možda ne bi željela da
ju nađem. Hoću reći, što ako je u sretnom braku i ne želi podsjetnik na prošlost?
- I meni je to palo na pamet - priznao je William.
- Na kraju sam odlučila početi s rodnim listom. Zaključila sam da se uvijek mogu
predomisliti.
U tom trenutku pred njihovim se stolom pojavila konobarica u nekoć bijeloj
pregači zamrljanoj čajem i kavom. Ispričavam se - započela je. - Nemojte me
pogrešno shvatiti, ne želim biti nepristojna, ali želite li još nešto naručiti? Imamo
mušterije koje čekaju stolove. - Pokazala je prema vratima uz koja je čekala
nekolicina naizgled razdražljivih ljudi i pogledavala prema njima.
William je ustao. - Oprostite. Malo smo se zanijeli. - Pomogao je Tini da odjene
kišni ogrtač i kimnuo joj da prva krene prema izlazu. Kad su se našli na ulici, ponovno
su se samo gledali, nesigurni što bi rekli. Kiša je prestala i gusti se oblaci razmaknuli
dopustivši suncu da bojažljivo zasja između njih.
- Da malo prošećemo? - predložio je William. - Ne zadržavam te valjda? Čeka li
te tko? Muž? Dečko?
Tina je odmahnula glavom. - Nitko me ne čeka. Dođi, idemo prema Piccadilly
Gardensu. Ondje ćemo nad klupu.
Pronašli su relativno mirnu klupu i časak ili dva gledali kako uredski službenici
hitaju parkom noseći smeđe papirnate vrećice sa sendvičima i voćem koje će pojesti
za rani ručak.
 - Kako si uspjela pronaći rodni list moje majke kad si joj znala samo ime?
Tina se osmjehnula. Kao što sam rekla, najprije sam posjetila Wood Gardens,
gdje sam naletjela na Maud Cutler. Maud mi je rekla imena Chrissieinih roditelja.
Rekla mi je i gdje je zakopana Mabel. Još uvijek joj svake godine odnese cvijeće na
grob. Znaš, Mabel je spasila život Maudina sina. Kad se rodio, bio je prava mrvica. -
Kratko je zatvorila oči sjetivši se svoje curice.
- Jesi li dobro? - upitao je William.
- Dobro sam. Samo sam... Nema veze. U svakom slučaju, kad sam saznala imena
njezinih roditelja, nije bilo teško pronaći rodni list. Da ga pogledamo?
William je posve zaboravio na rodni list. - Da, molim. Tina je raširila dokument
na koljenu, a William se nagnuo da bolje vidi.
- Ovo je ime koje tražim! - uzbuđeno je uzviknuo. - Smijem li? - Uzeo je rodni
list i pomnije ga proučio. - McBride. To je djevojačko prezime Chrissieine majke i
stoga i Chrissieine tete. Sad znam koga trebam tražiti kad se vratim u Irsku. Obitelj
McBride.
- Williamove oči blistale su od uzbuđenja. - Netko se mora nečega sjećati. -
Ruke su mu drhtale dok je vraćao rodni list Tini.
- Pronaći ću majku!
Tina mu je ponovno pružila rodni list. - Zadrži ga. - Prekopala je po torbici. -
Mislim da i ovo pripada tebi. - Pružila mu je Billyjevo pismo i fotografiju. - Sretno,
Williame. - Ustala je i ispružila ruku. - Drago mi je da sam te upoznala.
William je u sekundi bio na nogama. - Pođi sa mnom - blebnuo je.
Tina je preplašeno ustuknula.
- Hoću reći, molim te pođi sa mnom. U Irsku. Bez tebe ne bih dospio ovako
daleko i doista bih volio da budeš uz mene i vidiš kako će sve završiti.
Tina je znala da je nerazborito uopće razmišljati o odlasku na tako dalek put s
muškarcem kojeg ni ne poznaje. Ona je svoje učinila. Zapravo, učinila je i više no što
bi većina ljudi. Ništa mu ne duguje, a ipak, dok je gledala u njegove tamnosmeđe oči,
najednom je shvatila koliko nalikuje ocu. Sličnost je bila zapanjujuća. Billy je mrtav,
ali njegov sin stoji ispred nje i moli je da mu se pridruži na putovanju na koje se
zacijelo spremao većinu svog života. A ona mu ga je omogućila. Dala mu je
informaciju potrebnu da pronađe majku. Osjetila je uzbuđenje kakvo nije osjetila već
mjesecima. Ta zamisao bila je luda, nepromišljena i posve smiješna.
Zabacila je glavu i nasmijala se. - Bit će mi čast, Williame.
 33

Tina je otvorila glomazna zelena vrata telefonske govornice i čim je ušla, bila je
zahvalna na njezinu tihom utočištu. Telefonske govornice iz nekog bi ju razloga uvijek
smirile nudeći joj osjećaj odvojenosti od izvanjskog svijeta, mjesto na kojem će
sabrati misli i razmisliti o kaosu koji se događa drugdje. Naravno, većina telefonskih
govornica u Manchesteru vonjala je na ustajalu mokraću, ali ova u Tipperaryju bila je
jednostavno predivna, bez ikakvog odbojnog mirisa koji bi zamaglio osjetila. Podigla
je tešku crnu slušalicu i nazvala. Telefon je nekoliko puta zazvonio, a Tina je opsovala
ispod glasa začuvši Sheilu na drugom kraju linije. Nije imala izbora, morala je ubaciti
prvu kovanicu.
- Sheila? Tina je. Bi li otišla po Grahama, trebam ga.
Sheila je srećom bila nekomunikativna kao i obično i samo je progunđala nešto
nerazumljivo prije no što je odložila slušalicu i pozvala supruga. Tina je poskakivala
u mjestu čekajući da Graham dođe do telefona. Nakon naizgled cijele vječnosti, začula
je njegov glas.
- Tina?
Prije no što je uspjela išta reći, iz slušalice se začuo signal da je njezina prva
kovanica pri kraju. Gurnula je novu kovanicu kroz prorez.
- Bog, Grahame. Slušaj, nemam baš puno novca pa ću morati biti brza. Jesi li
dobio moju poruku?
- Jutros. Kog vraga radiš u Irskoj?
- Duga je to priča. Sjećaš se onog pisma koje sam našla prošle godine?
- Ne, kakvog pisma?
Tina je prostenjala u sebi. - Pronašla sam staro pismo u džepu sakoa koji je netko
donirao trgovini. Sigurna sam da sam ti rekla za njega.
- Ne sjećam se, ali kakve to pismo ima veze s tvojim bijegom u Irsku?
Ponovno isti mrski signal.
Tina je počela gubiti strpljenje. Ubacila je još nekoliko kovanica kroz prorez.
 - Grahame, morat ću biti kratka. Kad se telefon ponovno oglasi, razgovor je
završen. Više nemam novca. Slušaj i ništa ne govori, okej? Ukratko, došla sam u Irsku
kako bih pokušala pronaći ženu kojoj je napisano to pismo. S njezinim sam sinom, koji
ju također traži. Samo sam ti željela javiti da sam dobro i da ne brineš.
Graham je zvučao posve zbunjeno. - S kim si? Kad se vraćaš?
Telefon se oglasio još jedan, zadnji put. Tina je zanemarila Grahamova pitanja i
žurno ga pozdravila.
Dok je vraćala slušalicu na telefon, čula je kako Graham urla: - Nikad neću
prestati brinuti!

William ju je čekao u dnevnom boravku pansiona gospođe Flanagan.

- Je li sve okej? Jesi li za užinu? - Govorio je punim ustima pa ga je jedva
razumjela.
Gospođa Flanagan poslužila im je čaj u golemom čajniku i tople krumpirove
pogačice s dimljenim lososom, i William je revno navalio na hranu. Progutao je,
obrisao usta nadlanicom i pokušao ponovno.
- Oprosti. Ove krumpirove pogačice uistinu su slasne. Jesi li uspjela razgovarati
s prijateljem?
Tina je sjela pokraj njega na kauč i natočila šalicu čaja. - Jesam, hvala. Ostavila
sam mu poruku da zna gdje sam, ali svejedno je zabrinut.
William je odgrizao novi zalogaj. - Taj Graham? Je li ti on bivši dečko?- Dok je
govorio, mrvice su mu letjele iz usta i Tina se namrštila.
- Govorite li vi Amerikanci uvijek punim ustima? William je otpio gutljaj čaja i
nacerio se. - Oprosti. Znam da je to grozna navika. Bojim se da nisam baš jako
profinjen. Zapravo sam običan seoski momak.
Pogledala je sat na svom zapešću. - Tek su četiri sata. Kako se zove ovaj tvoj
obrok? Kasni ručak, rana večera?
- Gospođa Flanagan je kriva. Misli da me treba udebljati! - Slegnuo je ramenima,
a Tina se nasmiješila.
- Da odgovorim na tvoje ranije pitanje, Graham je samo veoma dobar prijatelj. U
posljednih dvanaestak mjeseci bio mi je golema podrška i mnogo mu dugujem. Ne bi
bilo pošteno od mene da samo odem i ne javim mu da sam dobro.
 - Dakle, više je kao očinski lik? - upitao je William. Tina je razmislila. - Prije
bih rekla da je kao brat. Gospođa Flanagan provirila je kroz vrata. - Treba li vam još
što? - Veoma ste ljubazni, gospođo Flanagan, ali mislim da već imamo dovoljno.
- U redu. Samo mi viknite ako želite još. - Izišla je iz prostorije, a William i Tina
ponovno su ostali sami.
- Onda, koji je plan? - upitala je Tina.
- Dakle, sutra ujutro vodim te da upoznaš Grace Quinn. Na kraju krajeva, da nije
bilo nje, nikad ne bih otišao u Manchester i nas dvoje nikad se ne bismo sreli. Vidjet
ćemo sjeća li se obitelji McBride i gdje su mogli živjeti.
Tina se osmjehnula. - Dogovoreno.

***

Tini se seoska kuća Grace Quirin činila neodoljivo dražesnom i držala je da ne

bi izgledala neumjesno na bombonijeri ili slagalici. Bijeli kameni zidovi definitivno
su blještali na blistavu sunčevu svjetlu i morala je zakriliti oči dok su hodali
nepravilno popločanom stazom prema jarkocrvenim ulaznim vratima, savršeno
uokvirenim plavkastom glicinijom. Kad su ušli, Grace ih je srdačno dočekala,
oduševljena jer je William doveo Tinu da ju upozna. Sjeli su za kuhinjski stol i
William je izvadio svoj notes.
- Djevojačko prezime majke Christine Skinner bilo je McBride. Grace, znači li
vam išta to prezime?
Grace je sklopila ruke na stolu ispred sebe i razmislila. Nije željela razočarati
ovog mladića i ljupku djevojku koju je doveo, ali morala je priznati da ne poznaje
nikoga s prezimenom McBride.
- Žao mi je, Williame, uistinu mi je žao, ali to mi prezime ništa ne znači.
William je pokušao sakriti razočaranje. - Ne brinite. Daleko sam dogurao i neću
sad odustati. Ne biste vjerovali što sam sve saznao u Manchesteru.
Prelistao je svoj notes i izvukao Billyjevo pismo.
- Evo, pročitajte.
Grace je stavila naočale na vrh nosa i pročitala pismo. - Ovo je nevjerojatno.
Odakle ti?
Tina je objasnila kako je pronašla pismo i kako je ona bila ta koja je našla i
Chrissiein rodni list.
- Bili ste u pravu, Grace - umiješao se William. - Chrissien otac bio je liječnik, a
majka primalja.
- Sirota djevojka, nije imala pojma da ju Billy želi oženiti. Kad se samo sjetim
kako se namučila tijekom poroda. Kad te je prvi put uzela u naručje, Williame, znala
sam da je presretna i njezin je osmijeh obasjao prostoriju, ali njezine oči... Kad bi ju
pogledao u oči, znao si. U njima je bilo tuge i boli koja nikad neće nestati.
- Grace je tiho ispuhala nos. - Ne razumijem zašto Billy nije poslao ovo pismo.
Hoću reći, napisao ga je s toliko ljubavi i osjećaja i jednostavno ne mogu vjerovati da
ga nije poslao.
Tina je objasnila kako joj je Alice Stirling rekla da je Billy otišao ubaciti pismo
u poštanski sandučić, ali kako ni ona nije mogla objasniti zašto se predomislio.
- Nikad u životu nisam čula tako tužnu priču - šmrcnula je Grace. - Znate li što se
dogodilo Billyju?
Tina i William su se pogledali. Na Graceino pitanje odgovorio je William.
- Poginuo je u borbi 1940. Ponovno je otvorio notes. - Evo njegove fotografije.
Grace je pogledala zgodnog mladića u vojničkoj odori.
- Pljunuti si on, Williame. - Samo je to uspjela reći. Presavinula je pismo i tek
što ga nije dodala Williamu, kad je zastala. - Oh, pogledajte, nešto je napisano na
poleđini. - Pomno je pogledala.
- Piše samo ”oprosti”.
William je uzeo pismo i ponovno ga proučio. - Nisam to dosad primijetio. A ti,
Tina?
Tina se ukočila sjetivši se. Osjetila je kako je hvata poznato gađenje. Podizalo se
iz dubine želuca sve do grla, gdje bi ju zapeklo i nagnalo na povraćanje. Pritisnula je
usta rukom.
- Tina? Jesi li dobro?
Osjetila je kako joj znoj izbija iznad gornje usne i cijelo se njezino tijelo naježilo
od mržnje.
 - Dobro sam... - promucala je i ustala. - Grace, smijem li se poslužiti vašom
kupaonicom?
Grace je zabrinuto pogledala Williama. - Naravno, draga, samo ravno niz hodnik.
Tina se sklonila u kupaonicu i umila hladnom vodom. Prsa i vrat bili su joj
rumeni, a lice neravnomjerno grimizno. Uhvatila se za rub umivaonika i duboko disala
nastojeći usporiti otkucaje srca. Rick je bio mrtav već pet mjeseci, ali u njoj je još
uvijek mogao izazvati ovako snažne osjećaje. Većinu vremena uspijevala je potisnuti
mržnju prema njemu. Nije željela da je ta mržnja izjede i odredi tko je. Sabotirao je
zadnjih pet godina njezina života i neće mu dopustiti da joj sabotira i sljedećih pet.
Kad se smirila, vratila se u mali dnevni boravak u kojem je zatekla Williama i
Grace za stolom uz tanjur toplih, mekih mliječnih pogačica. Irci ljubaznost očito
iskazuju hranom. William se okrenuo čuvši ju da dolazi.
- Upravo gledamo kartu. Označili smo samostan, vidi. - Pokazao joj je crveni
križ koji je ucrtao u kartu. - Znamo da je Chrissieina teta živjela negdje u blizini, ali
na selu to može biti tko zna koliko kilometara daleko. - Provjerio je mjerilo karte i
nacrtao krug oko mjesta na kojem se nalazio samostan. - Ovo je sve u krugu od tri
kilometra. - Nacrtao je još jedan, širi krug. - A ovo sve u krugu od osam kilometara. -
Odmaknuo se od stola i pogledao svoje djelo. - Nije baš najtočnije, ali bez šestara ne
mogu bolje.
- Večeras će me posjetiti brat - rekla je Grace. - Zamolit ću ga da označi sve
pubove unutar vaša dva kruga pa možete početi od njih. Pubovi su centri života u
seoskim zajednicama i pravo vrelo informacija.
William se nasmiješio Tini. - Jesi li spremna za to?
- Naravno - s osmijehom mu je uzvratila Tina. Njegovo oduševljenje bilo je
zarazno, a sad je ionako bilo prekasno da se povuče. Nije imala pojma hoće li uspjeti
pronaći Williamovu majku, ali željela je biti uz njega bez obzira na ishod.
 34

William i Tina sjedili su u Malt Shovelsu, trećem pubu na njihovu popisu. Gracein
brat poslušno je označio sve pubove na karti, četiri u unutarnjem i tri u vanjskom
krugu. To je značilo da je u krugu od osam kilometara od samostana bilo sedam
pubova.
William je otpio gutljaj svog malog Guinnessa. - Ovaj pub očito ima poduzetnog
vlasnika kad poslužuje hranu. Da nešto naručimo? Umirem od gladi.
Tina se nasmijala. - Razmišljaš li ikad o ičem drugom? Nikad nisam upoznala
nikog tko toliko jede. Mislim da sigurno imaš trakavicu!
- Ogladnio sam od silnog bicikliranja od puba do puba. - Pokazao je na ploču. -
Vidi, imaju fini irski gulaš.
Tina ga je šaljivo trknula laktom u rebra. - Počinješ zvučati kao Irac.
Otpio je još jedan gutljaj piva. - Pa ja i jesam Irac, nisam li? Ako ne odgojem, a
ono barem rođenjem. - Podigao je čašu prema šankeru koji je kimnuo i krenuo mu
točiti novu kriglu.
- Jesi li siguran da želiš još jednu? Čeka nas još jedan pub koji moramo posjetiti,
a ne želiš da te uhvate pijanog na biciklu.
- Pretpostavljam da si u pravu. Slušaj, naručit ćemo nešto za jelo i počet se
raspitivati. Čini mi se da ovaj lokal obećaje više od prethodna dva.
Tina se suglasila. - U redu. Ja ću samo salatu sa sirom. Želim sačuvati mjesta za
ovo - pokazala je jelo na jelovniku na stolu i William se nagnuo da ga bolje promotri.
- Puding od kruha i maslaca. Što je to, zaboga? - Nabrao je nos, naizgled zgađen.
- Čekaj dok ne vidiš. Tražit ću da nam donesu dvije žlice. Jamčim ti da ćeš prste
lizati! - Tina se čeznutljivo zagledala u daljinu. - To je bio specijalitet moje majke.
Savršeno ga je pripravljala, s debelim kriškama bijelog kruha premazanim kremastim
maslacem, mekim i sočnim voćem i savršeno gustom kremom. Vrh je uvijek bio malo
hrskav i karameliziran, a ako bi išta ostalo, sutradan bi bio još bolji hladan.
William se osmjehnuo. - Nikad dosad nisi spomenula svoju obitelj. Pričaj mi o
njima.
 Tina je čupkala končić na rukavu svog pulovera i izbjegavala pogledati ga u oči.
- Moji su roditelji mrtvi.
William je bio zaprepašten. - Gospode, strašno mi je žao, Tina. Nisam te želio
uzrujati.
- Nisi mogao znati. Otac je umro kad sam imala šesnaest godina, a majka sedam
godina nakon njega. Nikad nije preboljela njegovu smrt. Znam da to zvuči otrcano, ali
uistinu su bili srodne duše. Uglavnom, jedinica sam, i s dvadeset i tri godine ostala
sam siroče. - Uspjela se slabašno osmjehnuti. - Međutim, imala sam dobar posao, u
uredu, a vikendom sam radila u trgovini rabljenom robom pa mi nikad nije nedostajalo
društvo. Sad radim u toj trgovini puno radno vrijeme.
- Što se dogodilo s tvojim poslom u uredu?
Tina je oklijevala. - Duga je to priča. Dala sam otkaz kad sam ostala trudna.
William je razrogačio oči. - Imaš dijete?
- Nemam, Moja se kći rodila mrtva.
William je nagonski uhvatio njezinu ruku i prislonio ju uz svoj obraz. - Ne znam
što da kažem. Sirotice. A djetetov otac? Jesi li bila udata?
Tina je brzo gubila tek. - Jesam, ali i on je mrtav. William se zaprepastio. -
Koliko bi boli jedna osoba trebala otrpjeti?
Tina je zurila ispred sebe. - Za njim ne ronim suze. - Uzela je jelovnik u ruku. -
Onda, hoćemo li naručiti?

Sunce je počelo zalaziti kad su William i Tina izašli iz puba. U zraku se osjećao
oštar miris gloga, a u svibanjskoj večeri jedva primjetna naznaka hladnoće.
- Još jedan gubitak vremena - objavio je William gurajući nogavice hlača u
čarape. Pogledao je Tinu koja je petljala po košari na upravljaču Graceina bicikla.
Tijekom cijele večere bila je šutljiva i William se prokleo u sebi jer je otvorio stare
rane.
- Jesi li raspoložena za još jedan?
Tina ga je pogledala. - Još jedan?
- Zadnji pub u unutarnjem krugu. Ako ni u njemu ne budemo imali sreće, ostat će
nam još samo ona tri u vanjskom krugu.
 - Ako si siguran da tvoj bicikl to može izdržati! - zahihotala se Tina promatrajući
stari, hrđavi bicikl koji je William posudio od Gracieina susjeda.
William je iskrivio lice. - Znam. Noa je odbio ovaj bicikl tvrdeći da je previše
staromodan.
Tina se glasno nasmijala. - Baš si smiješan, Williame.
- Divna si kad se smiješ. Čuj, oprosti za ono unutra. - Kimnuo je prema pubu. -
Nadam se da ne misliš da sam zabadalo.
- Posve je prirodno da si me pitao za moju obitelj. Nisi mogao znati da će priča
o njoj dobiti šekspirijanske dimenzije. Hajde, krenimo dalje. Koje nam je sljedeće
odredište?
Zadnji pub te večeri bio je obična kolibica sa slamnatim krovom. Prozori su bib
mali pa je unutra bilo mračno i turobno, s oguljenim drvenim podnim daskama koje
nije mogla sakriti čak ni piljevina. Stolova je bilo pet-šest i za njima su sjedile
skupine staraca; neki su kartali ili igrali domino, drugi samo zurili u svoje krigle. Svi
oni podigli su pogled kad su William i Tina ušli. William je kimnuo hvatajući Tinu za
ruku i vodeći ju do šanka.
- Večer - pozdravila ih je šankerica, žena koja je izgledom bila rođena za vojnu
zapovjednicu. - Što ćete popiti?
William se okrenuo prema Tini.
- Oh, ja ću samo sok od naranče.
- I ja, molim vas.
Nije bilo slobodnih stolaca pa su se naslonili na šank i promotrili malu
prostoriju. Početna znatiželja splasnula je i redovne mušterije sad su bile ponovno
zadubljene u svoje prijašnje aktivnosti. William se obratio šankerici.
- Smijem li vas nešto upitati? - Sad mu je to već bila uhodana rutina, iako se u
prethodna tri puba pokazala beskorisnom. - Znate li za obitelj McBride, farmere iz
ovog kraja?
Sankerica je prestala brisati čašu i namrštila se. - Bojim se da ćete morati biti
određeniji. McBride je ovdje prilično često ime.
William je uzdahnuo. Ista se priča ponavljala u svim pubovima. Činilo se da
jednostavno nemaju dovoljno informacija.
- Bojim se da je to sve što znamo. Obitelj se preziva McBride i živjela je na
maloj, samotnoj farmi, iako je od toga prošlo već više od trideset godina.
Šankerica je nastavila energično laštiti staklo razmišljajući o toj informaciji. -
Zašto vas uopće zanimaju ti McBrideovi?
William se nakašljao. - Pokušavam pronaći majku. Rođen sam u samostanu svete
Brigite prije trideset i četiri godine i dali su me na usvajanje. Otišao sam živjeti u
Ameriku, ali sam se vratio kako bih pokušao pronaći majku.
Sankerica je napućila usnice. - Shvaćam. Pretpostavljam da ste bili u samostanu i
da su časne bile krajnje nesusretljive.
William je značajno pogledao Tinu. - Blago rečeno.
- Da vidimo hoćemo li mi biti od veće pomoći. Kažete da je sve to bilo prije
tridesetak godina?
William i Tina kimnuli su u isti čas.
Šankerica je odložila čašu i zazvala jednog od kartaša. Muškarac je odložio karte
i prišao šanku. - Što je, Morag?
Kimnula je prema Williamu i Tini. - Ovo dvoje traže neku obitelj McBride, oče.
Mislite li da im možete pomoći?
- McBride, kažete? Možete li biti određeniji?
Morag se nasmiješila. - I ja sam to rekla. - Okrenula se prema Williamu i Tini. -
Ovo je otac McIntyre, naš župnik. Ako vam itko može pomoći, tad je to on.

Pola sata kasnije, William i Tina stajali su ispred puba s komadićem papira u
ruci. Otac Mclntyre nije se mogao sjetiti nijedne obitelji McBride koja bi odgovarala
Williamovu opisu, ali znao je muškarca koji bi mogao. William je pročitao ime koje
mu je svećenik napisao.
- Eto, sad znamo što nam je sutrašnji zadatak. - Gurnuo je papirić u džep košulje i
zajahao svoj klimavi bicikl. - Nadajmo se da nam ovaj otac Drummond može pomoći
da pronađemo novi dio slagalice.
 35

Kad su se William i Tina vratili u pansion, gospođa Flanagan već je spavala. William
je pipkao ispod otirača i pronašao glomazan ključ. Gurnuo ga je u bravu, ključ je
zastenjao i zastrugao, a William se lecao dok su Tina i on na vrhovima prstiju ulazili u
kuću pazeći da ne probude gospođu Flanagan. - Jesi li za čašicu prije spavanja? -
šapnuo je. Tina je kratko oklijevala, a onda kimnula. Kad su se smjestili u dnevni
boravak s čašama viskija, malo su se opustili i više nisu šaptali. Tina je naslonila
glavu na sofu i zatvorila oči. Viski ju je peckao u želucu, a njegov miris probudio
sjećanja na Ricka. Grlo joj se stisnulo i osjetila je kako joj naviru suze. Nijemo se
molila da William ne primijeti, ali bio je previše pronicav.
- Tina? Jesi li dobro? - Brzo se smjestio na sofu pokraj nje. - Gospode, pa ti
plačeš.
Otrla je suzu malim prstom i usiljeno se osmjehnula.
- Dobro sam, Williame, stvarno, ne brini.
Uzeo je čašu od nje i odložio je na stolić pa čvrsto uhvatio obje njezine ruke. -
Od sekunde kad smo se upoznali, u tebi sam osjetio neku tugu. U očima ti je, Tina.
Prelijepa si i imaš božanstven osmijeh, ali oči ti se nikad ne smiju. - Još je čvršće
stisnuo njezine ruke. - Veoma si ljubazna prema meni, pomažeš mi u mojoj potrazi, i
želim ti pomoći. Reci mi što nije u redu.
Siroti William. Izgledao je kao da mu se srce slama i nedvojbeno je bio iskreno
zabrinut.
Tina je pokazala na čašu na stoliću. - Molim te. William joj je dodao čašu.
- Vidiš ovu ovdje tekućinu? - Okrenula je čašu u ruci tako silovito da se viski
prelio preko ruba i prizemljio joj u krilo. Ona to naizgled nije ni primijetila. - Ova
tekućina - nastavila je zlokobnijim tonom - doslovce mi je uništila život i moju kći
koštala života.
William je odložio svoju čašu; želja za žestokim pićem brzo ga je napuštala.
- Želiš li mi ispričati o tome? - oprezno je upitao. - Volio bih pomoći ako mogu.
Kad se okrenula prema njemu, ton njezina glasa bio je blaži. - Prekasno je,
Williame. Prekasno. Bila sam totalna idiotkinja, slijepa na očito. Sad to uviđam.
 William je ponovno stisnuo njezine ruke. - Slušam.
Duboko je udahnula, istrgnula ruke iz Williamova stiska i obrisala ih o bedra.
- Bila sam zlostavljana žena, Williame - započela je. Zaustio je da nešto kaže, ali
ona ga je ušutkala stavivši prst na njegove usne. - Svi su to vidjeli osim mene.
Graham, moja prijateljica Linda, moj šef na poslu, svi su vidjeli što se događa, ali ja
ne. O ne, ja sam bila uvjerena da će se on promijeniti i zato sam mu se vratila, uvijek
mu davala novu priliku. Kad bi me pretukao, uvijek je bio neizmjerno skrušen,
neizmjerno ponizan i nevjerojatno nježan. Ponekad bi se čak i rasplakao zbog svog
ponašanja prema meni, a je bih ga sažalijevala. - Odmahnula je glavom i zastala prije
no što je nastavila. - Naravno, svaki put obećao bi da više nikad neće podići ruku na
mene, a je sam mu vjerovala kao budala. Ali onda bi ga nešto razjarilo, obično neka
nevažna sitnica. Uvjerio bi me da sam za to ja kriva, a je sam mu i tad vjerovala.
Uzročnik takva njegovog ponašanja bio je, naravno, alkohol, ali bilo bi previše
jednostavno za sve okriviti piće. Moj muž je bio nasilnik koji je želio imati sve pod
kontrolom i manipulirao je mnome na sve moguće načine. Godinama sam razmišljala
da ga ostavim, ali nikad nisam imala hrabrosti. Uvijek je govorio da će me pronaći i
bojala sam ga se. Osim toga, imala sam osjećaj da bih ga napustila kad mu očito treba
pomoć.
William ju je netremice promatrao, dišući sve dublje i brže kako je ona odmicala
s pričom.
- Uglavnom, jednog dana smogla sam hrabrosti i otišla. Ali iskreno, bila sam
usamljena. Nedostajao mi je. - Okrenula se prema Williamu. - Možeš li to vjerovati?
Doista mi je nedostajao!
William je odmahnuo glavom, ali nije komentirao.
- Tad je prestao piti i naizgled stubokom promijenio svoj život. Snalazio se bez
mene i to me je iz nekog razloga boljelo. Pronašao je posao i nikad mi nije dodijavao
da mu se vratim. Jednostavno se sredio i postao muškarac kakav sam oduvijek željela
da bude. Kao da me više nije trebao, ali on je, naravno, igrao igru na duge staze. Tad
sam otkrila da sam trudna pa nisam imala drugog izbora osim vratiti mu se. Barem
sam tako samoj sebi rekla. Neko je vrijeme bilo predivno i bila sam presretna. I on je
bio sretan, i oboje smo bih uzbuđeni zbog djeteta. Znala sam da sam dobro odlučila,
iako su mi Graham i Linda govorili da sam luda. Oni nemaju pojma, mislila sam. -
Sarkastično se nasmijala. - Ispostavilo se da su itekako imali pojma.
- Što se zatim dogodilo? - Williamov glas bio je prigušen od ganuća.
 Tina je pokazala na čašu. - To se dogodilo. Ponovno je počeo piti. Isprva samo
malo, ali bila je to silazna spirala u katastrofu. Trebala sam to vidjeti, ali toliko sam
idealizirala svoj brak da sam stalno tražila izlike za njega. Sad shvaćani da sam se
zavaravala, naravno, ali lako je biti general nakon bitke. William se očeličio za
sljedeće pitanje.
- Što se dogodilo tvom djetetu? Rekla si da je bila curica, zar ne? Kako je...
znaš...
Tina je protrljala lice rukama pa pogledala Williama. Duboko je udahnula i
ispričala mu što se dogodilo toga groznog dana.
William se užasnuo. - Muka mi je - šapnuo je. - Da Rick nije vidio Billyjevo
pismo, ti bi još uvijek imala svoju kćer. - Ustao je i otvorio prozor pa pohlepno
udahnuo svježi zrak. Tina mu je prišla i stavila dlanove na njegova široka ramena.
- Ja o tome ne razmišljam na taj način. Naučila sam ne razmišljati tako. Rick je
bio pakostan, zloban siledžija i bilo što moglo ga je izazvati. Kriv je on i nitko drugi.
Trebalo mi je neko vrijeme da to prihvatim, ali sad znam da je tako. To mi vjerovanje
pomaže da malo pomalo krenem dalje, ja sam bila žrtva, ja i moja curica, a ničim to
nisam skrivila.
William se okrenuo i čvrsto ju zagrlio. Zario je lice u njezinu dugu, tamnu kosu.
Mirisala je na svježe pokošenu travu i večernji kriješ.
- Strašno mi je žao. - Samo je to uspio izgovoriti.

Otac Drummond nije bio naviknut rano ustajati. Sa svojih devedeset i šest
godina, držao je da je zavrijedio pravo da ostane u krevetu koliko želi, cio dan, ako
mu je volja. Međutim, jutros ga je njegova domaćica/bolmčarka/diktatorica
obavijestila da mu u deset sati stižu posjetitelji. To je značilo da se u osam morao
iskoprcati iz kreveta kako bi se stigao okupati, obrijati i odjenuti. Opustio se i
nevoljko dopustio Gini da mu namaže lice pjenom za brijanje pa uzme u ruku ubojitu
britvu i čvrsto mu nategne kožu prije nego što prijeđe preko nje oštricom. Tanke sijede
dlačice lako su se skidale i Gina je obrisala oštricu o krpu. Pri sljedećem potezu
lagano mu je zarezala kožu i kapljica krvi pomiješala se s pjenom.
Oca Drummonda to nije zabavilo. - Za ljubav Božju, Gina. Zar me nijednom ne
možeš obrijati da mi ne treba transfuzija krvi?
Gina je samo pucnula jezikom i nastavila sa svojim zadatkom.
 - Ne pretjerujte, oče. Uostalom, ne znam što imate protiv električnih brijača. S
njima bi mi bilo mnogo lakše.
- Cijeli život koristim britvu i ne namjeravam mijenjati navike. Gina je
zakolutala očima i nakon još nekoliko spretnih poteza, brijanje je bilo gotovo.
- Eto vas, oče Drummonde, glatki kao beba.
- Hm. I uši su mi još uvijek spojene s glavom?
Gina se pravila da ga nije čula. - Treba vam čista pidžama - rekla je skidajući mu
gornji dio pidžame. - Ne znam kako se uspijete toliko zamusati. Da vidimo. Želite li
odjenuti odijelo?
Otac Drummond načas je izgledao zbunjen. - Što si ono rekla, tko dolazi?
- Rekla sam vam - razdraženo je odvratila Gina. - Ime mu je William Lane i
pokušava pronaći majku. Zvala se Christina Skinner i ovamo su ju poslali iz Engleske
da rodi. Živjela je sa sestrom, koja se preživala McBride, i rodila je u samostanu.
Otac Mclntyre mislio je da biste se vi mogli sjećati obitelji McBride, iako ja u to
sumnjam, budući da sam vam sve ovo rekla prije samo deset minuta, a već ste
zaboravili.
Otac Drummond prostrijelio je pogledom Ginu koja mu je nemilosrdno trljala
pazuha grubom krpom. Ta žena ne zna što govori. S njegovim je sjećanjem sve u
najboljem redu.

Gina je srdačno dočekala Williama i Tinu i uvela ih u dnevnu sobu. Kuća starog
svećenika bila je golema i vonjala na plijesan. Tina je nabrala nos.
- Pola soba je zatvoreno - objasnila je Gina u ispriku. - Sad ovuda klimamo samo
otac Drummond i ja.
- Ob, kuća je krasna - odvratila je Tina promatrajući brastove oplate na
zidovima. - Hoću reći, uistinu je velebna.
Otac Drummond čekao ih je uz kamin. Usprkos toplom svibanjskom vremenu, u
kaminu je glasno pucketala cjepanica, a stari je svećenik omotao noge kariranom
dekom.
William je ispružio ruku. - Oče Drummond, ja sam William Lane. Hvala vam što
ste nas pristali primiti. Ovo je moja prijateljica Tina Craig.
I Tina je ispružila ruku, a otac Drummond kratko ju stisnuo. - Nećete mi zamjeriti
ako ne ustanem.
- Naravno da nećemo - rekao je William. - Nastojat ćemo ne zadržati vas
predugo. Mislim da možda znate obitelj McBride iz ovog kraja.
William je objasnio svećeniku što je sve dotad saznao. Rekao mu je za Billyjevo
pismo, i kako se Tina zarekla uručiti ga Chrissie, i kako su se upoznali u Mancbesteru.
Otac Drummond gledao je u pod dok mu je William govorio koliko su redovnice u
samostanu bile nesusretljive.
- Zato ste nam vi, oče, zapravo zadnja šansa. Znam da je otad prošlo tridesetak
godina, ali možda se ipak sjećate neke obitelji McBride iz tog vremena. Pronađemo li
farmu na koju su poslali moju majku, možda na njoj nađemo nekog tko se sjeća što joj
se dogodilo i kamo je otišla. Zvuči li vam išta u mojoj priči iole poznato?
Otac Drummond dugo ga je netremice promatrao pa protrljao sljepoočice i
zatvorio oči. William je pomislio da je zaspao. Nakon nekog vremena, stari svećenik
otvorio je oči i pogledao ravno u njegove. - Žao mi je, ali ne sjećam se nijedne
obitelji McBride koja bi odgovarala tom opisu.
William i Tina hodali su ulicom prema autobusnoj stanici.
- Ponovno gubitak vremena. Što ćemo sad?
Tina mu je stisnula ruku. - Nastavit ćemo tražiti, eto što. Jednostavno ćemo
morati proširiti potragu. Još uvijek su nam ostala ona tri puba koja moramo provjeriti.
Prije ili kasnije mora nam se posrećiti.
William se nasmiješio njezinu optimizmu. Hvala, Tina. Ti me stvarno znaš
obodriti.

Otac Drummond ostao je sjediti uz vatru. Nekoliko puta pretresao je sve u glavi i
uspio se uvjeriti da je postupio ispravno. Dao je obećanje Kathleen McBride i
doslovce ispunio njezine želje. Nema smisla sad iskapati prošlost. Ona to ne bi
željela. Odlučno je kimnuo. Ne, u to nema nimalo dvojbe: postupio je ispravno.
Gina je provirila kroz vrata. - Jeste li spremni za ručak, oče Drummonde?
- Da, Gina. Mislim da jesam.
- Prava je šteta da niste mogli pomoći onom mladom paru. Rekla sam vam da
vam sjećanje nije kao nekad, ali niste željeli priznati.
Otac Drummond se osmjehnuo. - Imala si pravo, Gina. Više se ničeg ne sjećam.
 36

Krajem mjeseca William je nevoljko došao do zaključka da je u slijepoj ulici. Nitko u

blizini nije se sjećao obitelji McBride koju je on tražio i više se nije imao kome
obratiti. Bilo je vrijeme da pode kući. Ujutro odlaze.
Tina je bila u svojoj sobi i pažljivo slagala odjeću u kovčežić, kad je William
pokucao na njezina vrata. Zagladila je košulju koju je držala u ruci i odložila ju na vrh
kovčega. - Uđi. Provirio je glavom kroz vrata. - Jesi li se spakirala?
- Da, više-manje. Uđi.
Ušao je u sobu i malodušno sjeo na krevet.
- Williame, jesi li dobro? - Položila je ruke na njegova ramena i stisnula ih.
William je podigao ruku, potražio njezine prste i isprepleo ih sa svojima.
- Ne mogu vjerovati da ju nismo pronašli. Bili smo tako blizu. Strašno me
frustrira što smo tako blizu, a ne možemo je pronaći.
Tina je sjela na krevet pokraj njega i spustila glavu na njegovo rame. - Nemoj
odustati, Williame, čuješ li me?
Potapšao ju je po koljenu i pribrao se. - Neću. A sad uživajmo u našoj
posljednjoj zajedničkoj večeri.

- Stvarno će mi nedostajati ovo mjesto - rekao je William nekoliko sati kasnije

kad su se vraćali kući. - Hoću reći, sve je u Irskoj tako toplo i privlačno. A hrana... -
Oduševljeno se pogladio po trbuhu. - Ostanem li duže ovdje, bit ću debeo kao bačva.
Tina se nasmijala i provukla ruku kroz njegovu. - Uživala sam u svakoj sekundi,
što mi je trebalo, i znam da ćemo zauvijek biti prijatelji. - Zastala je i pogledala ga. -
Ostat ćemo u kontaktu, zar ne? Hoću reći, svjesna sam da je između nas ocean, ali
možemo si pisati i možda tu i tamo razgovarati telefonski. Znam da je to skupo, ali...
William je stavio prst na njezine usne. - Uživajmo u današnjoj večeri i ne
razmišljajmo o odlasku kući. Jesi li za šetnjicu prije no što se vratimo u pansion?
Pločnici su svjetlucali od ranoljetnog pljuska, ali u zraku je bilo gotovo tropske
vlage. Sjeli su na klupu ispod tužne vrbe, koja je uspješno sačuvala sjedalo relativno
suhim.
- Ne mogu vjerovati da ću sutra u ovo doba biti kod kuće - rekao je William.
- Sigurno se raduješ što ćeš vidjeti roditelje.
Kratko je razmislio o tome. - Naravno, ali imam osjećaj da sam ih razočarao.
Tina se namrštila. - Čime si ih razočarao?
- Znaš, podržali su moju potragu za biološkom majkom, ali znam da su zbog nje
bili itekako zabrinuti, a sad je sve bilo uzalud. Nisam trebao ni pokušavati.
Tina je načas zastala. - Tad se nas dvoje nikad ne bismo upoznali.
- Poznanstvo s tobom najljepši je dio ovog putovanja - rekao je malo razmislivši.
- Ne mogu zamisliti kako bi mi bilo da sam u svemu ovome bio sam. Bez tebe u blizini
bilo bi mnogo teže podnijeti razočaranje jer nisam uspio pronaći majku.
Nježno ga je pomilovala po obrazu. Oh, Williame - šapnula je. - Poznajemo se
tek kratko vrijeme, ali već imam osjećaj da si dio mog života. Nakon Ricka, mislila
sam da više nikad neću vjerovati nijednom muškarcu.
- Okrenula je glavu na drugu stranu lagano se zarumenjevši. - Znam da to zvuči
smiješno i sigurna sam da ćeš me zaboraviti kad se vratiš u Ameriku svojoj obitelji.
William se nasmijao. - Griješiš, Tina. Nikad te neću zaboraviti. U svakom
slučaju, neću još odustati od potrage za majkom. Siguran sam da ću se jednog dana
vratiti u Irsku, a osim toga, u Manchesteru imam djeda i baku.
- Misliš da ćeš ih posjetiti? - s nadom je upitala Tina. - Jednog dana.
- Tad mi se svakako moraš javiti. - Trknula ga je u rebra. William je ustao i
ponudio joj ruku. - Idemo, kasno je. Vrijeme je da se vratimo u pansion.
Tina je ustala s klupe. Kad se uspravila, krenula je izvući ruku iz njegove, ali
William je pojačao stisak, a ona nije vidjela razloga da se opire.
Već je bio gotovo mrak kad su skrenuli u ulicu gospođe Flanagan, i oboje su bili
toliko zaokupljeni vlastitim mislima da im je trebalo neko vrijeme da shvate da ih
gazdarica doziva s ulaznih vrata.
William je ubrzao korak, još uvijek čvrsto držeći Tininu ruku.
- Gospođo Flanagan, što se dogodilo? - zadihano je upitao.
- Vratili ste se - uzviknula je. - Čekala sam vas.
Iako je bila dobrih trideset centimetara niža od Wilkama, stavila je dlanove na
njegova ramena i pogledala ga u oči. - U mojoj dnevnoj sobi čeka vas neki gospodin.
Ne bih voljela da mislite da uvijek puštam neznance u kuću u ovo doba dana, ali zbog
njega sam načinila iznimku.
William se namrštio. Nastavite - ponukao ju je.
- Načinila sam iznimku jer vas je želio pričekati. Rekla sam mu da ujutro
odlazite. - Zastala je, duboko udahnula, a onda joj se lice razvuklo u široki osmijeh. -
Williame, gospodin koji sjedi u mojoj dnevnoj sobi kaže da poznaje vašu majku.
 37

U trideset i pet godina na farmi Briar nije se mnogo toga promijenilo. Na kraju
krajeva, život na farmi jednostavan je i takav na koji je oboje njezinih stanovnika već
odavno naviknuto. Naravno, radnici su dolazili i odlazili, životinje također, ali farma
je u osnovi ostala ista. Dugi sati napornog rada uz malo zarade. Kad je Chrissie prije
svih tih godina tek stigla na farmu, razmišljala je o njoj kao o privremenoj mjeri, i da
joj je netko tad rekao da će i nakon trideset i pet godina biti ovdje, tu bi izjavu
otpisala kao buncanje luđaka.
Iako život prema njoj nije bio baš dobar, pronašla je određeno zadovoljstvo u
poznatom okruženju i dobrodušnom muškarcu s kojim je živjela. Jackie Creevy bio je
njezina stijena; nije škrtario u svojoj odanosti i privrženosti, i Chrissie je stalno žalila
što mu nikad nije mogla dati više od sebe. Kroz godine je mnogo puta ponudila da ode
kako bi si on našao ženu, imao djecu i farmu Briar učinio domom vlastite obitelji, ali
on nikad nije želio ni čuti za to. Nije mogla reći da ne mari za njega. Dapače, bio je
jedina osoba u koju se mogla pouzdati. U prošlosti ju je izdalo i previše ljudi. Otac
kad ju je poslao u Irsku, majka jer ju je posve napustila, iako je obećala da će joj se
javiti, a teta Kathleen kad je uredila da je pošalju u samostan u kojem je propatila tri
godine pakla kakav ne bi poželjela ni najgorem neprijatelju. I Billy, naravno. Ni sad,
nakon svih tih godina, nije mogla shvatiti zašto ju je onako okrutno odbacio. Bila je
zaljubljena u njega iz dna duše i znala je da i on nju voli. Zašto je onda dijete sve
promijenilo?
Dijete. Chrissie je razmišljala o njemu svaki dan. Ovih ga je dana pokušavala
zamisliti kao odraslog muškarca koji možda već ima vlastitu obitelj, a ne kao malog,
preplašenog dječačića kakvog je pamtila. Onog dana kad su ga otrgnuli od nje i
odvezli u zračnu luku Shannon kako bi započeo život bez nje, Chrissie je uistinu umrla
iznutra. Tri godine brinula je o njemu, a onda je bila primorana odreći ga se i ustupiti
američkom paru bez djece. Poniženje i degradacija samostanskog režima nisu bile
ništa u usporedbi s neutješnom boli koju je osjetila kad joj je oduzet njezin ljubljeni
dječačić. Opirala se kao bezumna dok su je redovnice prisiljavale da se oprosti s
njim. Uspjela se pribrati dovoljno dugo da ga zagrli još jedan zadnji put prije no što
su ga smjestili u automobil.
- Mamice, ja ne ići. Molim te - ispružio je ručice prema njoj kroz otvorena vrata.
 Chrissie je posegnula prema njemu, ali bilo je prekasno. Automobilska vrata su
se zalupila, a ona je gledala kako se vozilo polako udaljava na škripavom šljunku i
osjećala kako je netko grubo odvlači. Mali William stajao je na stražnjem sjedalu i s
licem iskrivljenim od tuge plačući dozivao majku kroz prozor. Chrissie nije čula što
govori, ali njegovo crveno, uplakano lišće zauvijek se usjeklo u njezino pamćenje.
Znala je da će biti dobro zbrinut. Ali znala je i da ga nijedna majka ne bi mogla voljeti
toliko kao ona. U tri godine koliko su bih zajedno, obasula ga je nepodijeljenom
pažnjom i učinila središtem svoga svijeta. Billy možda nije želio to dijete, ali ona je
imala više no dovoljno ljubavi za njih oboje.
Naravno, Chrissie je kroz godine pokušala pronaći svog dječačića, ali redovnice
su bile neumoljive. Kad ga se morala odreći, natjerale su ju da potpiše izjavu kojom
se odriče svih prava na njega i obećaje da neće pokušati stupiti u doticaj s njim ni u
jednom trenutku u budućnosti. Tom izjavom zamahale su joj pred nosom nekoliko puta.
Sad je stajala u kuhinji i čekala da voda u kuhalu proključa. Eto, ovo je bila
jedna od promjena, više nego dobrodošla. Nestao je onaj golemi lonac nasred
prostorije, u kojem se nekoć zagrijavala voda, a na mjesto nekadašnjeg ognjišta bio je
uredno zaguran štednjak od lijevanog željeza. Istina, i on je zahtijevao treset iz
močvare za gorivo, ali barem se sve događalo u peći i Chrissie je mogla zatvoriti
vratašca i spasiti se od najgoreg dima. Natočila je vodu u mali, zamrljani čajnik i
čekala da čaj bude gotov. Kroz prozor je vidjela kako Jackie vodi teglećeg konja
dvorištem. Stari Sammy davno je uginuo i Jackie je ovog novog kupio kao
neukroćenog trogodišnjaka na sajmu. Visok gotovo metar i osamdeset, bio je
zastrašujuća životinja, tamne dlake, s bijelom prugom na licu. Jackie je rekao da ga je
izabrao zato što ga je podsjetio na Boxera, konja iz Životinjske farme Georgea
Orwella. Sjećao se kako je taj izmišljeni konj stoički podnosio sve nedaće, bio
nevjerojatno odan i radio dok se doslovce nije srušio. Rekao je Chrissie da će,
nazove li novog konja po njemu, i on možda preuzeti nešto Boxerove radne etike.
Ali nije. Jackie se tužio kako kroz sve silne godine rada na farmi nikad nije sreo
tvrdoglaviju, mrzovoljniju, ljeniju živinu. Boxer se od svog imenjaka nije mogao
razlikovati više nego što se razlikovao.
Chrissie je izašla u dvorište s dvije šalice čaja i jednu pružila Jackieju. Boxer je
zarzao kad je došla i iskosa je pogledao otkrivajući bjeloočice.
Chrissie se nasmijala. - Ponekad izgleda demonski.
Jackie je potapšao stegno konja i prihvatio svoju šalicu.
- Dobar je on, jelda da jesi, momče? - Jackie je vidio najbolje u svima, ljudima i
životinjama.
Boxer je ponovno zarzao i zastrugao prednjim kopitom po tlu.
Jackie je podigao svoju šalicu. - Hvala ti na čaju. - Otpio je gutljaj i odložio
šalicu na ogradu. - Što kažeš da se večeras odvezemo u grad i ondje objedujemo?
- Nije li to nepotrebno rasipanje novaca?
- Možda, ali mislio sam da bi bilo lijepo da za promjenu predahneš. Mogla bi se
malo dotjerati, opustiti, zabaviti. Već dugo to nismo učinili.
Siroti Jackie, uvijekje razmišljao o njezinoj dobrobiti. Ponekad bi pomislila
kako ne zavređuje toliku njegovu ljubaznost i velikodušnost. Dio nje želio je da ga
može voljeti onako kako je on očito volio nju, ali srce joj je već jednom bilo
nepopravljivo slomljeno i nije željela da se to ponovi.
Otpio je novi gutljaj čaja čekajući njezin odgovor.
- U redu - veselo je rekla. - Idemo u grad. K vragu i trošak. Jackiejevo lice
razvuklo se u široki osmijeh. - Takvu te volim - namignuo joj je.
Chrissie se osmjehnula njegovu oduševljenju i stisnula mu ruku. Godine su bile
blage prema njemu, uzme li se u obzir koliko je naporno radio. Ostario je na neki
markantan, grub način jer je i po suncu i po kiši stalno bio vani. Njegova crvena kosa
sad je bila mnogo svjetlija, zapravo crvenkastoplava, ali prošarana neizbježnim
sijedim vlasima. Zdravlje ga je i nadalje dobro služilo, a zrele godine vidjele su se
jedino kad bi ustajao iz čučnja, što više nije mogao učiniti a da ne proštenje i ne
uhvati se za leđa.
Kad su nahranili, napojili i zatvorlii životinje za noć, Chrissie i Jackie ukrcali su
se u svoj stari, pohabani kombi i zaputili u grad. Dok su se vozili izbrazdanom stazom,
kombi se silovito ljuljao s jedne na drugu stranu, a Chrissie se hihotala kao i uvijek.
Seoska cesta bila je ravnija pa se Chrissie više nije morala držati za ploču s
instrumentima i mogla se malo opustiti.
Cesta je imala samo jedan prometni trak, ali srećom su rijetko nailazili na ikoga
iz suprotnog smjera. Stoga su se itekako iznenadili kad su izašavši iz zavoja naišli na
dvoje biciklista. Jackie je nagazio na kočnicu i kombi se otklizao u živicu. Chrissie je
prekrila uši dlanovima dok je glog strugao o prozor kao nokti o školsku ploču.
- Kriste svemogući! - uzviknuo je Jackie, koji nikad nije psovao. - Ovo nisam
očekivao.
Dvoje biciklista, muškarac i žena tridesetih godina, podigli su ruke u ispriku,
sišavši sa svojih bicikala.
Muškarac se posebno ispričavao gurajući bicikl pokraj kombija. - Oprostite,
gospodine. Nismo se smjeli voziti jedno uz drugo.
Jackie je kimnuo, ubacio mjenjač u prvu brzinu i nastavio dalje cestom.
- Baš neobično - zamijetila je Chrissie. - Pitam se kamo idu.
- Priznajem da je bilo čudno - suglasio se Jackie. - On definitivno nije odavde.
Po govoru bih rekao da je Amerikanac.
 38

Provezavši se prilično nepouzdanom i neravnom stazom, William i Tina napokon su

stigli do farme Briar. Trebalo im je mnogo duže no što su mislili. Dovezli su se
autobusom najdalje što su mogli i ostatak puta prevalili biciklima. Vozača autobusa
trebalo je nagovarati da im dopusti da bicikle ukrcaju u autobus, ali na kraju je
popustio. Iako je još uvijek bila rana večer, stigli su mnogo kasnije no što su
očekivali. Prislonili su bicikle uz ogradu i ušli u dvorište. Sunce je bilo nisko na nebu
i svojim zlaćanim svjetlom obasjavalo zgrade na farmi; u njemu je još uvijek bilo
dovoljno topline. Osim nekoliko kokosi koje su čeprkale po dvorištu, farma je bila
sablasno prazna. William je stavio ruke na bokove i promotrio malu seosku kuću.
- Izgleda da nitko nije kod kuće. - Provukao je prste kroz kosu i mahnuo Tini da
priđu ulaznim vratima. - Bit će najbolje da provjerimo.
Oboje su stajali ispred teških drvenih vrata i jedva se usuđivali disati dok je
William bojažljivo kucao. Srce mu je bubnjalo u grudima, a usta najednom postala
suha kao piljevina. Cijeli je život čekao ovaj trenutak. Vrata su bila tako debela da je
kucnuvši o njih zglobovima prstiju jedva proizveo ikakav zvuk, ali pristojan kao i
uvijek, pričekao je dobrih nekoliko sekundi prije no što je pokucao ponovno.
- Mislim da nitko nije kod kuće - izjavila je Tina. - Što ćemo sad?
William je otišao do prozora i zaklonio oči dlanovima da proviri kroz staklo u
majušnu dnevnu sobu. - U pravu si. Unutra nema nikog. Nema nam druge, morat ćemo
čekati. Pogledajmo malo naokolo.
Prišli su velikom štaglju na samom kraju dvorišta pa zastali kao ukopam kad se
iznutra začulo šuškanje. William je pokucao na vrata. - Halo, ima li koga unutra?
Oboje su preplašeno odskočili začuvši mahniti lavež pasa koji su se zabijali o
golema vrata. Zvučali su opasno divlje i William je uhvatio Tinu za ruku pa su zajedno
otrčali prema kući nijednom se ne osvrnuvši.
- Ako je itko u blizini, sad sigurno zna da smo ovdje! - Williamovo srce samo što
nije puknulo kad je skočio na kameni zid oko malog povrtnjaka. Pomogao je Tini da se
popne pa su sjeli jedan pokraj drugog i razmislili što da učine.
- Neće ostati vani cijelu noć - zaključio je William. - Moraju se vratiti zbog
životinja. - Čuli su, kako se njima činilo, roktanje i njuškanje svinja u drugoj, niskoj
brvnari, a s obližnjeg ograđenog pašnjaka promatrao ih je konj prilično zlovoljnog
izgleda.
Tina je zaškiljila prema suncu koje je polako zalazilo. - Barem je večer ugodna.
Skočila je sa zida i otrčala do bicikala pa iz košare na upravljaču izvukla
kariranu termosicu i nešto omotano masnim papirom. Rasprostrla je kuhinjsku krpu na
zid između njih i razmotala paket.
- Oh, dobra stara gospođa Flanagan. Vidi, kolač s đumbirom! William je
pogledao taman, vlažan komad kolača.
- Ne mogu. Previše sam nervozan da bih jeo.
Tina je odrezala dvije kriške i tek što nije zagrizla, kad se predomislila. - Imaš
pravo, možda bismo trebali pričekati.
William se nasmijao. - Ne budi smiješna, ti slobodno jedi. Ja ću svoju krišku
pojesti kasnije.
Tina se uozbiljila, - Williame, jesi li dobro? - Bilo mu je posve nesvojstveno
odbiti hranu. Spustila je ruku na njegovo koljeno, a on ju je prekrio dlanom i
nasmiješio se.
- Šališ se? Nakon godina nedoumice i potrage, da i ne spominjem putovanje koje
me je dovelo preko Atlantika i Irskog mora i natrag, napokon ću upoznati majku.
Naravno da sam dobro. Nervozan sam, istina, ali i uzbuđen. Jednostavno znam da će
sve biti u redu.

Chrissie i Jackie stigli su već gotovo do ruba Tipperaryja, za što im je njihovim

klimavim starim kombijem trebalo skoro sat vremena. Mirne seoske ceste sad su
ustupile mjesto širim cestama i Jackie je mogao voziti malo brže. - Još malo i stigli
smo - rekao je okrenuvši se prema Chrissie. - Jesi li gladna? Srdačno mu se
nasmiješila. - Kao vuk.
- Mislio sam da bismo mogli otići u Cross Keys.
Chrissie je razrogačila oči. - Cross Keys? To si ne možemo priuštiti.
- Pusti mene da brinem o tome. - Ispružio je ruku i potapšao je po koljenu.
Chrissie je nježno dodirnula njegov obraz pa naglo prekrila usta dlanom. -
Gospode Bože! Jackie je nagonski pritisnuo kočnicu. - Što je bilo?
 - Kokoši! Zaboravila sam zatvoriti kokoši. Kako sam mogla zaboraviti, nakon
onoga što se dogodilo?
Mjesec dana ranije lisica se netom prije sumraka ušuljala u dvorište i ubila sve
do zadnje kokoši iz njihova malog jata. Krvavi pokolj potresao je čak i Jackieja, koji
se iz štaglja vratio s turobno odlučnim izrazom lica i puškom na ramenu. Lisica se taj
put izvukla, ali oboje su odlučili biti oprezniji u budućnosti. Jackie je sutradan otišao
na tržnicu i odlučno kupio nove kokoši u zamjenu za one ubijene.
- Morat ćemo se vratiti, Jackie. Strašno mi je žao.
Na kugli zemaljskoj nije bilo strpljivijeg muškarca od Jackieja Creevyja. Nježno
je pogledao Chrissie. - Nema veze, u grad ćemo drugi put.
- Hoćemo, Jackie, obećajem. - Pogledala ga je i promotrila njegov profil. Bio je
glatko obrijan i mirisao na sapun od limuna. Odjenuo je snježnobijelu košulju koja je
rijetko kad vidala svjetlo dana i bež hlače koje mu za svakodnevne poslove ne bi bile
praktične. - Stvarno mi je žao.
- Prestani se ispričavati. Znam da si nikad ne bi oprostila da se nešto dogodi tim
kokošima.
Ugrizla se za usnicu i zagledala kroz prozor dok je Jackie okretao kombi nasred
ceste.
- Ne brini, stići ćemo prije sumraka. - Pogledao ju je i nježno se osmjehnuo. -
Siguran sam da nas kod kuće neće dočekati nikakvi šokovi.
 39

Kad su se vratili na farmu, sunce je već zašlo za planine i Chrissie je sa srcem u grlu
izašla iz kombija i mahnito se ogledavala tražeći njihovu malu kokošju obitelj.
Ugledala ih je uz veliki štagalj, kako čeprkaju po travi bez ijedne brige na svijetu.
Sakupila ih je i utjerala u kokošinjac. Zatim je pustila pse na zadnje trčanje prije
spavanja, napunila njihove zdjelice vodom i otišla provjeriti Boxerovo korito. Tek tad
je primijetila kako Jackie ispred kuće razgovara s dvoje neznanaca. Pitala se tko im je
to došao u posjet. Nikad nisu imali slučajne posjetitelje. Još uvijek je u ruci nosila
metalnu kantu dok je prilazila Jackieju i posjetiteljima, najprije polako, pa malo bržim
korakom. Jackieju je čuo da dolazi i krenuo prema njoj ispružene ruke. - Chrissie...
Chrissie je osjetila kako joj se zavrtjelo u glavi. Zastala je na nekoliko koraka od
Jackieja i dvoje neznanaca i svi su se zagledali u nju. Pokušavala je vidjeti kroz suze i
otvorila je usta da nešto kaže, ali glas joj je zaglušio nenadani tresak metalne kante
koju je ispustila iz ruke.
Zakoračila je korak bliže i prekrila dlanovima usta. Tad je nesigurno ispružila
ruku prema mladom muškarcu koji ju je promatrao tako pomno da su se godine
jednostavno otopile.
- Billy? Moj Bože, Billy. Oduvijek sam znala da ćeš se vratiti. Dotrčala je do
njega i zarila glavu u njegova prsa, a suze su potekle. Muškarac je polako ovio ruke
oko nje i nježno je privinuo uz sebe. Malo se odmaknula i zagledala u njegovo lice.
Pomislila je kako je još uvijek neodoljivo zgodan, kako su godine bile blage prema
njemu, pa obujmila njegovo lice dlanovima i potražila brazgotinu iznad njegove lijeve
obrve. Brazgotine nije bilo i ona se trznula kao da ju je stresla struja. Naravno da ovo
nije Billy. Kako je mogla biti tako glupa?
Jackie je stavio ruke na njezina ramena i okrenuo ju prema sebi. - Ovo nije Billy
- nježno je rekao.
Pognula je glavu. - Znam - šapnula je. - Oprosti.
Podigao joj je bradu kako bi ju pogledao u oči. - Ovo nije Billy. Ovo je njegov
sin, tvoj sin. Ovo je William.
Chrissie je osjetila kako joj koljena popuštaju, a Jackie ju je uhvatio ispod
pazuha. Okrenuo ju je prema Williamu i ona je prvi put propisno vidjela neznanca.
Grlo joj se stegnulo, a glas pretvorio u šapat. - Gospode. Moje dijete.
Noge ju više nisu mogle držati i srušila se na tlo. Spustila je glavu na ruke i
lagano se njihala naprijed-natrag. - Pronašao si me. Ne mogu vjerovati da si me
pronašao.
Jackie se obratio Williamu. - Odvedimo ju u kuću.
Kuća je bila i topla i ugodna, i William i Tina su se kao gosti smjestili u udobne
naslonjače, a Chrissie i Jackie na tvrde stolce ravnih naslona. Očito nisu bih naviknuti
primati posjetitelje.
- Ne mogu vjerovati, Williame. Ovo je pravo čudo. - Chrissie je ponovno
dodirnula njegov obraz. - Stvarno si ovdje?
- Da, ni sam to ne mogu vjerovati. Bilo je situacija kad smo mislili da te nikad
nećemo pronaći. - Pogledao je Tinu. - Ne bih uspio bez ove mlade dame.
Chrissie je milovala Williamovu ruku kao da je on davno izgubljeni kućni
ljubimac. - Nikad te nisam zaboravila, Williame. Doista nisam. Pokušavala sam te
pronaći, ali redovnice mi nisu željele ništa reći. Kako si me, zaboga, uspio naći?
William se zavalio u naslonjač. - Duga je to priča.
Rekao joj je kako su mu roditelji dali blagoslov da otputuje u Irsku i kako je
posjetio samostan, ali su redovnice najblaže rečeno bile nesusretljive. Tad joj je
rekao za primalju Grace Quirin, koja je se sjetila.
Chrissie je razrogačila oči. Zar je Grace još uvijek ondje?
- Da, ona mi je rekla tvoje pravo ime; dotad sam te znao samo kao Bronagh.
Potaknula me je da odem u Manchester i pokušam naći tvoj rodni list.
- Da, razgovarale smo o mom djetinjstvu u Manchesteru. Bila je uistinu ljubazna
prema meni, zapravo prema svim djevojkama. Mislim da bez nje ne bib izdržala
ondje.
- Uglavnom, otišao sam u Manchester i ondje upoznao Tinu - nastavio je William.
Chrissie je pogledala prema Tini pitajući se kako se ona uklapa u cijelu priču.
- Sumnjam da bih te ikad pronašao da nije bilo ove djevojke. Upoznao sam ju u
knjižnici u kojoj se čuvaju matične knjige i saznao da je već naručila presliku tvog
rodnog lista.
Chrissie se obratila Tini. - Zašto ti je trebao moj rodni list?
 Tina je pogledala Williama, nesigurna što da odgovori. William je posegnuo u
jaknu i izvukao Billyjevo pismo. - Željela te je pronaći jer je mislila da moraš dobiti
ovo pismo. - Drhtavom rukom dodao je pismo majci. Ona ga je polako rastvorila i
zagledala se u nekoć poznat, ali sad davno zaboravljen rukopis. Okrenula se prema
Jackieju. - Bi li mi, molim te, donio naočale?
Tad je, trideset i pet godina kasnije no što je trebala, pročitala riječi koje bi joj
bile promijenile život.

Gilbert Road 180

Manchester
4. rujna 1939.
Draga moja Christina,
I sama znaš da mi ovakve stvari ne idu baš najbolje od ruke, ali srce mi se
smala i to mi daje poticaj. Jučer sam se prema tebi ponio neoprostivo, ali molim te
znaj da sam tako postupio isključivo iz zaprepaštenja i da to ne odražava moje
osjećaje prema tebi. Protekla četiri mjeseca bila su najsretnija u mom životu. Znam
da ti to nikad dosad nisam rekao, ali volim te, Chrissie, i ako mi dopuštaš, želim
provesti svaki naš zajednički dan dokazujući ti da je tako. Tvoj otac kaže da me više
nikad ne želiš vidjeti i ne krivim te, ali sad se ne radi samo o nama - treba misliti i
na dijete. Želim biti dobar otac i dobar suprug. Da, Chrissie, ovo je moj nespretni
način da te zaprosim. Molim te, reci da ćeš biti moja supruga pa da zajedno
odgajamo naše dijete. Rat na možda može fizički razdvojiti, ali naša emotivna veza
bit će nesalomiva.
Moraš mi oprostiti, Chrissie. Volim te.
Zauvijek tvoj,
Billy xx

U kući je bilo sablasno tiho kad je podigla pogled s pisma. Brižno ga je

presavinula i gurnula natrag u omotnicu. Tad se obratila Tini glasom koji je
podrhtavao od osjećaja.
- Odakle ti ovo pismo?
Tina joj je objasnila. - Nisam mogla razumjeti zašto bi napisao ovakvo pismo i
nikad ga ne poslao. Jednostavno sam morala saznati više.
Rekla je Chrissie kako je posjetila Billyjeve roditelje i kako se Alice Stirling
sjećala da je Billy napisao to pismo i otišao ga ubaciti u sandučić. - Alice mi je rekla
da vas je sutradan otišao posjetiti, ali već su vas otpravili u Irsku. Vaša mu je majka
obećala da će vam se javiti i prenijeti vam da je svratio i da želi biti uz vas.
Chrissie je zurila ravno ispred sebe. - Nikad to nije učinila.
William se promeškoljio od nelagode. - Nije imala prilike, zar ne?
Chrissie se okrenula prema njemu i namrštila. - Trebala se malo više potruditi.
Oduvijek sam znala da se boji mog oca, ali prešutjeti nešto ovakvo jednostavno je
neoprostivo.
William je bio zbunjen. - Ali umrla je...
- Pretpostavljala sam da je dosad već mrtva. Nekoliko sam puta pokušala stupiti
u kontakt s njom. Nije došla ni na sestrin pogreb, a obećala je i da će biti uz mene kad
se ti rodiš. Ali kad sam otišla iz Manchestera, jednostavno me je zaboravila.
William i Tina su se pogledali.
William se nakašljao i nježno objasnio. - Chrissie, tvoja je majka umrla samo
nekoliko dana nakon što je izbio rat. Pregazio ju je automobil tijekom zamračenja.
Umrla je prije mog rođenja.
- Molim? To ne može biti istina. Želiš reći da je umrla nedugo nakon mog
dolaska ovamo? Gospode, zašto mi otac to nije javio?
Tad je sve sjelo na mjesto. Majka je ipak nije napustila, a otac joj je uskratio
priliku da se od nje oprosti kako treba.
Duboko je udahnula kroz nos i nastojala suspregnuti bijes. Nije željela da
njezinim gostima bude neugodno, ali nije mogla izdržati. Godine mržnje i ogorčenosti
prema ocu proključale su i razlile se u erupciji vulkanskog bijesa.
- Gospode! - vrisnula je. - Mrzim tog čovjeka! Kako bi itko mogao to učiniti
vlastitoj kćeri? Zar nije bilo dovoljno što mi je onemogućio da budem s Billyjem
poslavši me ovamo?
Suze su neobuzdano potekle, a ona obrisala nos nadlanicom. Jackie ju je
privukao u zagrljaj, a ona zaridala tako silovito da je jedva disala.
 40

William i Chrissie izašli su na svježi zrak. Svjetlo je jenjavalo, ali prošetali su

dvorištem s rukom pod ruku. Chrissie je pogledala vedro nebo na kojem su počele
treperiti prve zvijezde.
- Bi li mi ispričao ostatak priče? - upitala je.
- Želim da sve znaš. To je najmanje što zaslužuješ. Jesi li sigurna da se osjećaš
dovoljno snažno?
Chrissie je šmrcnula. - Sve ove godine nastojala sam ne razmišljati o majci.
Nikako nisam mogla prihvatiti da me je napustila. Znala sam da je otac sposoban za
sve, ali ona ne. Doista sam mislila da me voli. A sad sam saznala da je poginula
netom nakon mog dolaska u Irsku. Nevjerojatno. Kako bi ijedan otac to zatajio
vlastitom djetetu?
William je odmahnuo glavom. - Ne znam, Chrissie. I meni je to nepojmljivo.
Chrissie je kratko zastala. - Znaš li je li on još uvijek živ?
William je odmahnuo glavom. - Bojim se da o njemu ništa ne znamo. Kad je Tina
otišla u Wood Gardens, otkrila je da su sve stare kuće srušene. Ondje je srela Maud
Cutler. Maud je rekla Tini da je tvoja majka poginula u zamračenju.
Chrissie se slabašno nasmijala. - Maud Cutler. Gospode, godinama nisam čula to
ime.
- Maud je rekla Tini i imena tvojih roditelja - nastavio je William - pa joj je bilo
relativno lako nabaviti presliku tvog rodnog lista. Iz njega smo saznali djevojačko
prezime tvoje majke pa smo se vratili u Tipperary i počeli raspitivati. Nitko nam nije
mogao pomoći i činilo se da su sva naša nastojanja bila uzaludna. Već smo se i
spakirali. Ja sam se namjeravao vratiti kući u Ameriku, a Tina u Manchester. - Kratko
je ušutio. - Bože, kako će mi nedostajati ta cura.
- Kako ste me onda pronašli?
- Izašli smo na posljednju zajedničku večeru, a kad smo se vratili, u dnevnoj sobi
gospođe Flanagan čekao nas je netko tko je rekao da poznaje moju majku.
Chrissie je razrogačila oči. - Tko?
 - Neki muškarac po imenu Pat. Navodno svraća na farmu i nosi vaše proizvode u
grad. Čuo je kako me spominju ljudi u pubu koji smo posjetili i javio se gospođi
Flanagan.
- Pat, da. Dolazi ovamo već cijelu vječnost, još otprije mog dolaska. Tko bi to
vjerovao! Dobri stari Pat!
- To je zapravo sve. Ukratko, tako smo se našli ovdje. Wiliam je zaštitnički
zagrlio majku oko ramena.
Chrissie je govorila tako tiho da ju je jedva čuo. - Još te nešto moram pitati.
Srce mu je zakucalo brže. Naslutio je što se sprema.
- Znaš li što se dogodilo Billyju?
Zaustavio se i okrenuo prema njoj pa ju uhvatio za obje ruke. - Ne postoji lak
način da ti to kažem. Poginuo je u borbi 1940. Strašno mi je žao, Chrissie.
Izvukla je ruke iz njegovih i okrenula se od njega. Zatim je izvukla rupčić iz
rukava i nježno obrisala oči.
- Znaš, stvarno sam ga voljela. - Ponovno se okrenula prema njemu. - Sve ove
godine držala sam ga kukavicom jer nije preuzeo odgovornost za svoje postupke, jer
me je ostavio da se snalazim sama. Da sam dobila njegovo pismo, nikad ne bih došla
u Irsku. Bili bismo zajedno i ostali u Manchesteru. Znala sam da uz njegovu podršku
sve mogu podnijeti, ali kad mi je otac rekao da me je Billy napustio, jednostavno sam
znala da sama neću uspjeti. Mogli smo biti obitelj, Williame. Možda on ne bi poginuo
da je znao koliko ga toga čeka na kraju rata. Možda nije bio dovoljno oprezan. -
Njezini jecaji odjekivali su tihim dvorištem. William ju je zagrlio. - Psst, nema smisla
tako govoriti.
- Zašto nije poslao ono pismo? Ono bi sve promijenilo.
- Na to pitanje nikad nećemo saznati odgovor, ali napisao ga je, nije li? Barem
znaš što je osjećao prema tebi. To će ti morati biti dovoljno.
- Sve mi je ovo strašan šok, Williame. Imam osjećaj kao da ću se svake sekunde
probuditi. Najljepša ti hvala što si me došao pronaći. Nemaš pojma koliko si me
usrećio. Voljela bih da te otac može sad vidjeti. Bio bi silno ponosan. Neopisivo mu
nalikuješ. Sigurna sam da bi bio divan otac.
- To je i njegova majka rekla Tini. - Posegnuo je u unutarnji džep jakne. - Vidi,
ovo joj je dala Alice Stirling.
Chrissie je uzela Billyjevu staru, crno-bijelu fotografiju i ugrizla se za donju
usnicu promatrajući ju.
- Uistinu je bio neopisivo zgodan. Pogledaj ga u ovoj odori. Što je uopće vidio u
meni?
- Volio te je, Chrissie. Sad to znaš.
Pružila je fotografiju Williamu, ali on je podigao dlan odbijajući.
- Ne, ti ju zadrži.
- Ali to je jedina fotografija tvog oca koju imaš.
William se tad sjetio Donalda u Vermontu. Poštenog, marljivog stožera obitelji,
koji se trudio pružiti Williamu najbolji dom kojem se William mogao nadati. Donald
je njegov otac, a njegovih fotografija ima napretek. Njegova potraga za biološkim
roditeljima završena je, i mada je odgovorila na neka njegova pitanja i donijela mu
određeni spokoj, nikad ne bi obezvrijedio dvoje ljudi koji su ga odgojili i učinili
osobom kakva jest.
Gurnuo je fotografiju natrag prema Chrissie. - Molim te, zadrži ju.

Već je bila kasna večer kad su William i Tina izjavili kako je doista vrijeme da
krenu.
- Ali vani je mrak. Ne možete sad biciklima u grad - uzviknula je Chrissie. -
Možete prespavati ovdje, u štaglju.
- U štaglju? - iznenadila se Tina.
- Ja sam godinama spavao u njemu - nasmijao se Jackie. - Bit će vam i više nego
udobno. Donijet ću vam i šalicu kakaa.
Razmijenio je pogled s Chrissie, koja se nasmiješila davnom sjećanju. Kakav je
ovo neobičan dan! Njezin jedini sin je s njom, i usto je prekrasan mladić. Redovnice
su ga nedvojbeno smjestile kod ljubaznih, srdačnih roditelja, to im je morala priznati.
Ležeći u krevetu, Chrissie je navukla pokrivač do brade. Ni usred ljeta u njezinoj
sobi nikad nije bilo toplo i cijelu je godinu nosila flanelsku spavaćicu. Uzela je u ruku
kakao koji joj je skuhao Jackie i otpila gutljaj. Ćula ga je kako u prizemlju vadi žeravu
iz štednjaka i priprema štednjak za jutro. Još uvijek je spavao na malom krevetu u kutu
prostorije, iako je Chrissie nebrojeno puta inzistirala da on uzme spavaću sobu.
Naravno, nije htio ni čuti za to. Bio je preveliki gospodin.
Uzela je Billyjevu fotografiju s noćnog ormarića i ponovno se zagledala u nju.
Zacijelo je bila snimljena samo nekoliko tjedana nakon što ga je ona posljednji put
vidjela, ali izgledao je mnogo starije. Možda zbog odore. Nije mogla podnijeti
pomisao da je otišao u rat ne znajući što se dogodilo njoj i njihovu djetetu. Ponovno je
pročitala njegovo pismo od prve do zadnje riječi pa priljubila papir uz nos, nastojeći
otkriti moguće ostatke njegova mirisa. Nakon nekog vremena, presavinula je pismo i
gurnula u njega fotografiju.
- Ob, Billy - uzdahnula je. - Kako sam te voljela.

Sutradan ujutro Chrissie se probudila smušena. Pokušala se usredotočiti na

događaje prethodnog dana i načas uspaničarila zaključivši da je sve to ipak samo
sanjala. Uspravila se u krevetu i u polumraku posegnula prema svom noćnom
ormariću. Osjetila je hrapavi papir pod prstima i s uzdahom olakšanja priljubila
Billyjevo pismo na grudi. Sve ove godine mislila je da nešto s njom nije u redu. Zašto
bi inače muškarac napustio svoju dragu i njihovo dijete? Naravno, redovnice nisu
pomogle uvjerivšiju da je za sve to sama kriva. Učinile su da se osjeća bezvrijednom,
i poniženje koje je ondje doživjela neizbrisivo se usjeklo u nju. Zagladila je pismo
ponovno ga čitajući. Već ga je znala napamet, ali nikad joj neće dojaditi ponovno
čitati te riječi napisane Billyjevim sitnim, djetinjim rukopisom. Ipak je bila vrijedna
ljubavi. Dapače, i sama se osjećala sposobnom ponovno voljeti. Potratila je gotovo
cio život oplakujući izgubljenu ljubav i uskraćujući si priliku za vezu s drugim
muškarcem. A taj je muškarac ostao uz nju sve ove godine, njegova ljubav nikad se
nije pokolebala, njegovo strpljenje nikad iscrpilo. Njezino utapanje u vlastitoj bijedi
moglo ih je koštati prilike za pravu sreću. Vrijeme je da to ispravi. Spremna je.
Navukla je debele čarape koje će joj zaštititi stopala od bolno hladnog kamenog
poda i odšuljala se u prizemlje omotana dekom. Iako je još bilo rano, Jackie je već
ustao i pekao jaja sa slaninom. Vatra je bila upaljena, a iz kuhala za vodu izvijala se
para, dajući do znanja da će njezin jutarnji čaj brzo biti gotov. Jackie joj je bio
okrenut leđima, nesvjestan njezine prisutnosti, i ona je najednom vidjela njihovu
kućicu u drugom svjetlu. Naravno, još uvijek je bila oskudno namještena, ali umjesto
vrećevine, na prozoru su sad visjele crvene karirane zavjesice. Jackie je trampio
nekoliko jaja za tkaninu i zajedno su uz vatru sašili zavjese. Na grubom kamenom
podu ispred štednjaka stajao je stari sag koji je Jackie izabrao na nekoj dobrotvornoj
prodaji. Tako se ona mogla posvetiti kuhanju ne brinući da će joj se hladnoća uvući u
stopala. Miris slanine koju je Jackie stavljao na tanjur izmamio joj je slinu na usta.
Jackie je izrezao debelu krišku kruha koji je ona jučer ispekla i ubacio ju u tavu da
pokupi masnoću od slanine.
 Chrissie se ponovno osvrnula po maloj prostoriji i prvi put ju vidjela kao ono što
joj je bila dom. Nečujno je prišla Jackieju i veoma nježno, da ga ne preplaši, spustila
obraz na njegova leđa i ovila ruke oko njega.
 41

Tinine ruke bile su utrnute od hladnoće dok je prisiljavala prste da gurnu ključ u
bravu. Temperatura je bila okrutno niska, ali nebo je bilo vedro i debeli je mraz
prekrio pločnike pretvorivši ih u svjetlucave, glazirane betonske ploče koje su ju
uvijek podsjećale na kekse. Vrata su napokon popustila i ona se umalo srušila u
trgovinu. Podigla je hrpu reklamne pošte i besplatnih novina s poda iza vrata i bocu
mlijeka sa stube pa s neodobravanjem pucnula jezikom primijetivši da su ptice svojim
kljunovima ponovno probile srebrnu foliju kako bi popile gusto vrhnje na površini.
Kad se malo odledila, smjestila se na stolac iza pulta, posegnula u torbicu i iz nje
izvukla dugu svijetlomodru omotnicu s nekoliko listova tankog papira. Nasmiješila se,
unaprijed se radujući čitanju novosti od Williama. Prošlo je šest mjeseci otkad su
otišli svatko na svoju stranu, ali otad su si pisali gotovo svaki tjedan.
Toliko je bila zaokupljena pismom da je preplašeno poskočila kad je odjeknulo
zvonce na vratima.
- Oprosti, dušo - rekao je Graham. - Nisam te želio preplašiti.
- Ne brini, sve je u redu. Baš sam čitala Williamovo pismo. Izgleda da je ondje
sad minus 15, a najavljuju još veću hladnoću. Možeš li to zamisliti?
- Moram priznati da zvuči gadno.
Sjeo je na stolac sučelice Tini i zagledao se u nju koja je čitala. Lice joj je bilo
rumeno, a usne razvučene u trajni osmijeh.
- Ah, čuj ti ovo - rekla je.
- Što kaže?
- Kaže da mu strašno nedostajem i da svaki dan misli na mene. Graham je
zakolutao očima. - A ti na njega?
Tina je uzdahnula. - Grahams, ne želim ponovno o tome. Naravno da mislim na
njega i da mi nedostaje. Veoma smo se zbližili kad smo bili zajedno u Irskoj, ali on
živi pet tisuća kilometara daleko. Samo se dopisujemo.
- Zasad, ali bojim se da ćeš pokupiti svoje stvari i otići k njemu. Tina je odložila
pismo. - Bi li to bilo tako loše?
 - Za mene, da. Ne želim te izgubiti.
Tina ga je uhvatila za obje ruke. - Grahame, jako te volim i veoma mi mnogo
značiš. Ti si moj dragi prijatelj i moja stijena, ali nisam tvoja da bi me izgubio.
Graham je izgledao budalasto. - Znam. Ali nakon svega što si prošla, samo te
želim zaštititi.
Tina je podigla ruku da ga ušutka. - Ne, o prošlosti ne govorimo, sjećaš se?
- Naravno, ali prošlo je gotovo godinu dana otkad si... znaš...
- Otkad sam izgubila dijete? Svjesna sam toga, Grahame, hvala ti. - Bila je
svjesna i da počinje zvučati nestrpljivo. - William me čini sretnom, okej? To želiš, zar
ne?
Graham je polako kimnuo. - Više od ičega. Zaslužuješ sreću.
- Odlično. A sad, smijem li pročitati pismo do kraja? Graham je kliznuo sa
stolca. - Idem ja otvoriti kladionicu. Tina je okrenula stranicu koju je držala u ruci.
- Moj Bože! - stavila je dlan na prsa. - Što se dogodilo?
- Chrissie i Jackie su se vjenčali! Prije nekoliko tjedana, u obližnjoj kapeli, samo
njih dvoje. Nije li to romantično? William kaže da su mu poslali fotografiju i da oboje
izgledaju blaženo sretni. Oh, stvarno sam presretna zbog njih. Izgleda da je ona
napokon uspjela zaboraviti Billyja i krenuti dalje. Sad će biti dobro. Jackie je divan
muškarac. - Zapeckalo ju je u nosu i glasno je šmrcnula. - Tko bi to rekao?!
Graham je stao iza nje i stavio ruke na njezina ramena. Nagonski se naslonila na
njega, a on ju cmoknuo u tjeme.
- Hvala, Grahame.
- Za što?
- Zato što brineš o meni. Iako si gori od oca, brata i socijalnog radnika zajedno,
zahvalna sam ti.
Nasmijao se zatvarajući vrata iza svojih leđa pa joj poslao poljubac kroz izlog.
Tina se vratila Williamovu pismu. Čitajući zadnji odlomak, umalo je pala sa
stolca. Osjetila je kako joj lice i vrat oblijeva rumen, a zatiljak je bocka od topline.
Bilo joj je drago što Graham nije ondje da svjedoči njezinoj reakciji.

U danima pred Božić u trgovini je uvijek bila gužva pa ni danas nije bilo
drukčije. Tih su dana svi tražili povoljne prilike za kupnju i Tina je prodavala kao
luda. U trgovini je bilo pet-šest kupaca i mala je prostorija bila posebno natrpana.
Ljudi su bih zabundani u debele zimske kapute, a najmanje njih troje vuklo je i
glomazna korica za kupovinu. Tina se progurala između njih kako bi stavila novu
odjeću na vješalice. Starac koji je svraćao s vremena na vrijeme razgovarao je s
drugim kupcem. Sigurno je bio u osamdesetim godinama života, ali glas mu je bio
snažan i zvonak, iako pomalo hrapav. Na glavi je imao šešir, na nosu debele naočale
tamnih okvira, i mada je bio lagano poguren, Tina je vidjela da je nekoć bio veoma
visok. Izvukao je iz džepa zamrljam, posivjeli rupčić i obrisao nos, pa skinuo naočale
i protrljao krmeljave oči. Nekoliko se dana nije obrijao, a sudeći po mirisu koji se
širio oko njega, još duže se nije okupao. Njegovi prsti debeli kao banane pomodrjeli
su od hladnoće, a nadlanice bile prošarane ozeblinama. Iako je bio visok i krupan,
djelovao je izgubljeno i Tina je odmah osjetila sažaljenje prema njemu. Vukao se po
trgovini i svom težinom oslanjao na štap za hodanje dok je pregledavao odjeću.
- Tražite li nešto određeno? - ljubazno ga je upitala. Okrenuo se prema njoj i ona
je zamijetila da su mu bjeloočice izblijedjelih modrih očiju požutjele, a zjenice se
zamaglile. - Oh, samo malo razgledavam. Da mi vrijeme brže prođe.
- Recite mi ako vam mogu kako pomoći.
Kimnuo je i ponovno se posvetio vješalici s odjećom. Tina je uzela hrpu otrcanih
starih knjiga mekog uveza i počela ih slagati na obližnju policu. Pokraj nje, starac je s
vješalice skinuo odijelo. Pomno ga je promotrio u ispruženoj ruci.
- Gospode! - uzviknuo je obraćajući se nikom određenom. - Zar još uvijek niste
prodali ovo odijelo?
 42

Starac je vratio odijelo na vješalicu, a Tina nastavila slagati knjige na policu.

Razmišljala je o Williamovu pismu i koliko je divno da su se Chrissie i Jackie
napokon obvezali jedno drugome. Oboje su u životu mnogo propatili i bila je zahvalna
što ostatak svojih dana sad mogu sretno proživjeti zajedno. To se ne bi dogodilo da
ona nije pronašla pismo u onom odijelu...
Načas je zastala sjetivši se što je netom vidjela pa bacila ostale knjige na policu
i okrenula se, pogledom tražeći onog starca. Iako malena, trgovina je bila nakrcana
stvarima i trebalo joj je nekoliko sekundi da shvati da je otišao. Otvorila je vrata
zapuhu ledenohladnog vjetra i opazila ga kako se oprezno udaljava zaleđenim
pločnikom.
- Oprostite! - doviknula mu je, ali starac nije odgovorio.
Pripremila se na hladnoću, tanka joj se satenska bluza priljubila uz kožu dok je
grabila pločnikom. Kad mu se približila, pokušala je ponovno.
- Ispričavam se. - Ovaj se put okrenuo, zbunjena lica. - Oprostite što vas ometam,
ali biste li se načas vratili u trgovinu?
Starac je izgledao zbunjeno. - Koju trgovinu?
- Moju trgovinu. Trgovinu rabljenom robom u kojoj ste maloprije bih.
- Mislite da sam nešto ukrao? Iz trgovine rabljenom robom?
Tina se zbunila. - Ne, naravno da to ne mislim, iako biste se iznenadili koliko
nisko neki ljudi mogu pasti. Ne, samo sam željela porazgovarati s vama.
Starac je izgledao sumnjičavo.
- Molim vas, važno je - nagovarala ga je.
- U redu - mrzovoljno je pristao, a ona ga uhvatila za lakat i odvela natrag u
trgovinu.
Kad su ušli, ponudila mu je da sjedne i pričekala da svi kupci odu. Tad je
zaključala vrata i u izlog stavila natpis ”Zatvoreno”.
- Što to radite? - sumnjičavo je upitao starac.
 - Ne brinite, niste moj zarobljenik. Samo ne želim da nas itko ometa.
Sjela je sučelice njemu i sklopila ruke na pultu. Najednom se osjećala kao
policajka koja ispituje sumnjivca pa se zavalila u stolac i zauzela malo ležerniji
položaj.
- Ono odijelo koje ste ranije držali u rukama. Rekli ste da ste ga donirali. Jeste li
sigurni u to?
Starac je izgledao uvrijeđeno. - Naravno da sam siguran. Možda jesam star i
oronuo, ali uvjeravam vas da nisam ishlapio.
- Naravno - ispričala se Tina. - Zanima me kako ste došli do tog odijela.
- Davno je to bilo, ali sašio mi ga je jedan na Deansgateu. Tad je bilo uistinu
skupo, ali i kvalitetno. Zato sam se i iznenadio što ga nitko nije kupio.
- Da nešto razjasnimo: to je odijelo bilo vaše?
- Maloprije sam to rekao.
Tina se nakašljala. - Znači li vam išta ime Billy Stirling? Starac je razrogačio
oči. - O čemu je ovdje riječ?
- Molim vas, saslušajte me, gospodine... Oprostite, ne znam vam ime.
- Skinner. Doktor Skinner.
Tina je protrljala sljepoočice. - Samo pokušavam spojiti dijelove.
- Pitali ste me znači li mi išta ime Billy Stirling. Ne znam zašto to želite znati, ali
da, nažalost znam o kome govorite.
- Otkud ga poznajete?
- Prije mnogo godina udvarao se mojoj kćeri. Odnosno, dok ona nije ostala
trudna pa sam ju morao poslati iz grada. Učinio sam to za njezino dobro, ali je to na
kraju uništilo moju obitelj. Zbog tog sam momka izgubio i ženu i kćer, i sad nemam
nikog.
Dijelovi su poček sjedati na mjesto. - Doktore Skinner, znate li išta o pismu
naslovljenom na vašu kćer? Bilo je u džepu onog odijela, a napisao ga je Billy
Stirling.
- Da, sjećam se - podsmjehnuo se doktor Skinner. - To je bilo baš kad je izbio
rat. Billy je dodijavao mojoj kćeri i nije me poslušao kad sam mu rekao da ode,
uporno je pokušavao doći do nje. Morao sam ih razdvojiti. Nije bio dobar za nju, ali
ona to nije uviđala. Uspio sam ih spriječiti da se viđaju, ali onda joj je on napisao
pismo. Baš sam krenuo k njemu da ga natjeram da shvati kako više ne smije dodijavati
Chrissie, a on je izašao da pošalje to pismo. Prava je sreća da sam ga presreo na
vrijeme. Ponudio sam da ću ja uručiti Chrissie to pismo, a on je pristao. Iako, nije mi
vjerovao i rekao je da će svratiti sutradan da provjeri jesam li joj ga dao. Taj momak
nije odustajao. Naravno, čim sam došao kući, uredio sam da Chrissie ode iz grada.
Pismo sam stavio u džep i posve zaboravio na njega. - Slegnuo je ramenima. - To mi
znači ime Billy Stirling.
- Nikad niste pročitali to pismo, zar ne? Hoću reći, kad sam ga pronašla,
omotnica je još uvijek bila zalijepljena.
Doktor Skinner ponovno je slegnuo ramenima.
- Baš me zanima bi li išta bilo drukčije da ste ga pročitali.
- Sumnjam.
Tina je pomislila na sve živote koji su bili uništeni zbog jednog sebičnog
postupka. Billy je otišao u rat bez ikakve nade; Chrissie je bila lišena doma i majčine
ljubavi, i primorana odreći se vlastitog djeteta. Sjetila se tjeskobe i krivnje koju je
William osjećao tražeći svoju biološku majku. I Jackieja, kojije strpljivo čekao da
žena koju obožava napokon shvati kako je ono što traži cijelo vrijeme ispred nje.
- Ne mislite li da je Chrissie imala pravo vidjeti to pismo?
- Ne mislite li vi da sam ja imao pravo zaštititi svoju kćer?
Tina se nije obazirala na njegovo pitanje. - Kažete da nikog nemate. Zar nikad ne
pomislite na Chrissie i njezino dijete? Zar se ne zapitate što se dogodilo s njima?
Doktor Skinner je poniknuo pogledom. - Godinama nisam razmišljao o njima.
Kad je moja supruga umrla, posvetio sam se isključivo poslu. Za muškarca mog
položaja bila je strašna sramota imati tako svojeglavu kćer. Kako su godine prolazile,
samog sam sebe natjerao da zaboravim i nju i dijete.
Tina je prkosno zurila u starčeve grube crte lica.
- Ja sam pročitala ono pismo, doktore Skinner. Znam da nije bilo namijenjeno
meni, ali morala sam ga pročitati. Znam gdje Chrissie živi i znam gdje živi vaš unuk.
Ja sam joj dala pismo koje je davno trebala pročitati. Nije shvaćala zašto ju je Billy
napustio, a nitko od nas nije mogao shvatiti zašto Billy nikad nije poslao to pismo. Ali
sad znamo, zar ne? Mogli su biti obitelj, trebali su biti obitelj, ali vi ste im to uskratili
svojim bešćutnim uplitanjem.
 Ako je doktora Skinnera iznenadila ta vijest, ničim to nije pokazao. Samo je
slegnuo ramenima. - Kao što sam rekao, učinio sam to za njezino dobro.
- Njezino dobro? Vi stvarno nemate pojma koliku ste bol izazvali, zar ne? Vaša
vas kći prezire, doktore Skinner. Uništili ste joj najbolje godine života. Srećom, sad
kad je pročitala Billyjevo pismo, pronašla je mir. Iznova se spojila sa sinom i
napokon je sretna, iako ste vi dali sve od sebe da joj to uskratite.
Doktor Skinner ponovno je izvadio stari rupčić i obrisao oči. - Vi niste bili tamo,
mlada damo. Ne znate o čemu govorite. Miješate se u stvari koje ne razumijete.
Tina je pomislila kako je u nemilosti otpravio Chrissie i sjetila se patnji koje je
Chrissie pretrpjela u samostanu. Doslovce je osjetila tjelesnu bol kad je saznala da su
Williama silom odveli od majke, jer i predobro je poznavala nesmiljenu patnju zbog
gubitka djeteta. Sjetila se i Billyja. Pristojnog mladića koji je shvatio svoju pogrešku i
bio voljan stati uz djevojku koju je volio i stvoriti im svima stabilnu obitelj. Billyja,
koji je poginuo u borbi i nikad nije saznao da je otac tako divnog dječaka kao što je
William. Sve je moglo biti toliko drukčije da je ovaj muškarac koji sad sjedi ispred
nje postupio ispravno i svojoj kćeri dao ono pismo.
Ustala je i duboko udahnula.
- Doktore Skinner, nikad u životu nisam upoznala nikoga tako osvetoljubivog kao
vi, a vjerujte mi, pakosni siledžije nisu mi nepoznati. Billy je ono pismo napisao iz
srca i zasluživalo je da bude pročitano, ali vaši su sebični postupci promijenili živote
mnogih ljudi, uključujući i vaš.
Doktor Skinner se pokušao nakašljati, ali starost je njegov glas učinila graktavim.
Uperio je staračke oči teških kapaka u pod i šapnuo: - Kako je ona?
- Chrissie? Oh, sad najednom marite za nju, je li?
- Oduvijek sam mario. Zato sam i učinio što sam učinio. Kad je ustao kako bi
otišao, štap za hodanje s treskom mu je pao na pod i Tina se sagnula, podigla ga i
stavila u njegovu kvrgavu ruku.
- Bila je moja kći, i ma što vi mislili, volio sam ju. Tina mu je pridržala vrata. -
Zbogom, doktore Skinner.

***
 Kad je doktor Skinner otišao, Tina je uzela svoju torbicu i ponovno izvadila
Williamovo pismo. Već ga je pročitala mnogo puta i tanki modri papir već se izlizao,
ali zadnji odlomak još uvijek joj je mamio osmijeh na lice: Nikad u životu nisam bio
ovako zaljubljen. Ne mogu zamisliti da ostatak života provedem bez tebe. Nikad
nikoga neću voljeti kao što volim tebe. Tina, molim te, dođi u Ameriku i budi moja
supruga.
Napola se nasmijala, napola zaplakala privijajući pismo na srce.
Prije mnogo godina jedan je mladić na pragu ostatka života napisao slično pismo
svojoj dragoj. Da to nije učinio, ona se sad ne bi radovala budućnosti s muškarcem
kojeg voli.
Pogledala je prema stropu, a suze su joj navrle na oči.
- Hvala, Billy - šapnula je.
 EPILOG

Sadašnjost

Sjedile su na trijemu, na ljuljački koja je gledala na vrt sa začinskim biljem. Jak miris
lavande dolepršao je do njih na toplom povjetarcu i Tina je otpila gutljaj svog
ledenog čaja. Svaki put kad bi ga okusila, nasmiješila bi se. Nikad ne bi pomislila da
će trezvena cura sa sjevera Engleske piti hladan čaj s kriškom limuna umjesto topli s
mlijekom i šećerom.
- To je baš tužna priča, bako. - Ava je kroz slamku glasno srknula ostatak svoje
limunade i odložila praznu čašu između koljena. Nožice su joj bile previše kratke da
bi dosegnule pod pa je zamolila baku da zaljulja ljuljačku. Tina je smjesta nježno
zaljuljala sjedalo. Ava je imala pravo, priča jest bila tužna, ali Tina se davno utješila
činjenicom da ima sretan svršetak. Na kraju krajeva, da je Billy poslao svoje pismo,
ona nikad ne bi upoznala Williama. Davno se pomirila s činjenicom da je Chrissiein
gubitak bio njezin dobitak.
Pogledala je svog supruga i osjetila uobičajeni nalet ljubavi od kojeg bi joj srce
i nakon svih ovih godina jače zalupalo, a obrazi se zarumenjeli. Opazio je da ga ona
gleda pa uzeo vrtlarske škare i odrezao veliku ružičastu ružu. Kratko je udahnuo njezin
opojni miris pa je pružio prema njoj. Nije čula njegove riječi s druge strane travnjaka,
ali nije nimalo sumnjala što je rekao.
Volim te.
SVRŠETAK
 ZAHVALE

Moram najiskrenije zahvaliti svojoj obitelji i prijateljima koji su me poticali do

samoga kraja, a posebno onima koji su pročitali rane verzije ovog romana i pomogli
mi svojom mudrošću, znanjem i stručnošću. Medu njima su:
Moj suprug Robert Hughes, moja kći Ellen, moj sin Cameron i moji roditelji
Audrey i Gordon Watkin.
Moje prijateljice koje su odvojile vrijeme za mene kad su sigurno imale
pametnijeg posla: Yvonne Lyng, Kate Lowe, Grace Higgins i Helen Williams. Posebna
hvala i Wendy Bateman na ohrabrenju i zaraznom oduševljenju.
Dužnica sam i svima u Headlineu, a naročito Sherise Hobbs i Beth Eynon.
Zahvalna sam i svojoj agentici Anne Williams koja me je vodila kroz cijeli
izdavački postupak i strpljivo odgovarala na moja beskonačna pitanja.
I na kraju, iako je samostan svete Brigite moja izmišljotina, takve institucije
doista su postojale i voljela bih odati počast svim djevojkama koje su trpjele u
rukama tako okrutnog i bešćutnog sustava. U Chrissieinoj priči zrcali se patnja više od
30.000 djevojaka, od kojih su mnogima ožiljci ostale do današnjeg dana.
K.H.